Şebnem İşigüzel

KONAK SUZA
Otok, 1876.

S turskog prevele Sabina Bakšić i Alena Ćatović

Biblioteka
Farah

Sarajevo, 2020.
 Korijen suza dublji je od korijena smijeha.
Cioran

Po noći se u čamac ukrcava

Ta žena, sama, u plićaku
Molitvom tanji svoj strah
I nudi ga, svome Bogu, neiskreno

Samo konji u ravnici stradaju od čežnje za vodom

Jesam li samo ja poražena u samoći, ti, ti, ti
Gülten Akin

Izgubljeni ljubavnici, ljubav neće pasti;

I smrt neće gospodstva imati.
Dylan Thomas

U meni je bio život beskrajni

Poput proljeća što se širi livadama
Srce mi je neprestano kucalo snažno
Kao da mi je vatra u grudima
Sabahattin Ali

Vi tako divno pričate!

August Strindberg, Gospođica Julija

Radost je oklop kojim bol je

Oprezno oružana.
Da ne bi neko krv vidio
I viknuo: „Gle, rana!“
Emily Dickinson
Za moju nanu, gospođu Sakibu, i njene prelijepe kćeri
Muneveru, Nazifu, Ajšu, Nebahat i Jasminu
 1.

U proljeće 1876. godine poslali su me, krišom od muških ukućana,

na Bujukadu1 da rodim svoje vanbračno dijete. Sa mnom je krenula
i sluškinja Bedrija. Žene iz naše kuće to su sasvim drugačije
predstavile mom ocu i starijem bratu izmislivši nekakvu priču.
Moj otac, zaokupljen stjecanjem novca, ionako nije bio u stanju
primijetiti moje odsustvo. Brat se, pak, iznenadio čuvši da ću neko
vrijeme biti daleko. Sjedeći za stolom, na trenutak je prestao jesti
kompot od drenjaka. Odmah je povjerovao u ono što mu je
ispričano, da ću zbog toga što mi se nesretnim slučajem zapalila i
izgorjela kosa otići u tetkin konak na Bejazitu sa sluškinjom
Bedrijom, te se tako malo pribrati i oporaviti. Nije mu bilo teško,
progutati, kao karanfilčiće što plivaju u kompotu, priču koju su
mu izložile žene u kući. Moja majka je dobro poznavala oca. A o
bratu da i ne govorim. On niti bi se brinuo za mene, niti me tražio,
a ne bih mu nedostajala ni da umrem.
Trebala sam boraviti u našem tek izgrađenom ljetnikovcu.
Otac je majci prepustio unutrašnje uređenje kuće: „Uredi šta želiš
i kako želiš. Ali nemoj me više izlagati trošku. Nemam ja para na
bacanje!“ Da to nije bio moj prinudni smještaj, majka bi do ljeta
uredila ljetnikovac. No, sada je bila zauzeta izmišljanjem
kojekakvih izgovora za oca.
„Sve bi bilo baš po mom ukusu da si dao malo više para.
Uredila bih ga kao pravi konak, a ne da svijet priča da imamo tek
neki kućerak. Željela sam da zidove uredi najbolji majstor, a sad,

1 Bujukada (Büyükada), jedan od Prinčevskih otoka u Istanbulu (prim. prev.)

da bi bilo jeftinije, moramo čekati njegovog šegrta.“ Ocu se nije
žurilo da ode na Otok2. Govorio bi: „Ja se odmaram dok zarađujem
novac.“ Ponosio se time što je posuđivao novac dvoru. „Nastavit
ćemo boraviti u italijanskom hotelu, šta fali. Njega nije zanimalo
ništa drugo do toga šta će pojesti, popiti i kako će se provesti sa
svojom drugom ženom za koju je mislio da mi ne znamo.
A što se tiče moje vanbračne trudnoće, nisam naišla na
razumijevanje majke i starijih sestara. Željele su me sakriti zato što
bi moje nesretno stanje moglo ugroziti njihov ugled i društveni
status.
Prvo su me željele udati za nekog starca.
Prije toga, pokušavale su saznati ko je otac djeteta.
Ali najčudnije je bilo što su sve to uradile, a da muškarci u
kući nisu ništa primijetili.
Njih tri su se udružile i istukle me, a ocu su rekle da sam
pala niz stepenice.
Tetka se sažalila na mene. Ionako nikada nije voljela moju
majku i Fatmu, a Hidžran je smatrala ciničnom. „Sramota“,
govorila je gledajući u moje krvavo lice, „šta su uradile djevojci?“
Jedne večeri kada su pritisak i bol postali nepodnošljivi, htjela sam
se zapaliti kao buktinja. Kad bih izgorjela i postala pepeo, svemu
bi došao kraj. Imala sam veoma dugu kosu. „Mašallah, debela k’o
ruka“, govorila je poslužiteljica u hamamu. „Kupam sve žene u
Istanbulu, ali ni kod jedne nisam vidjela takvu kosu. Ko slap vode.“
U trenu je planula.
„Imala je sreće. Vidjela ju je sluškinja Bedrija koja je ustala
da se pomokri i ugasila plamen.
Kosa mi je izgorjela. Izgorjele su mi i ruke jer, iako sam to
učinila svojom voljom, u strahu za vlastiti život, nisam se mogla
prepustiti vatri. Glavu i ruke mazali smo pomadama koje je
pripremio doktor Agop. Na ruke su mi navlačili pamučne rukavice

2 Otok (Ada) se ovdje koristi kao skraćeni naziv za Bujukadu (prim. prev.)
ispod kojih sam osjećala užasnu bol i mjesec dana spavala i budila
se trpeći neopisivu patnju, jedina utjeha bila mi je to što mi lice i
tijelo nisu izgorjeli.
Čula sam oca kako govori: „Salijte joj stravu ili napravite
neki zapis, šta je to snašlo djevojku?“ Te noći kad sam se zapalila,
on nije bio kod kuće. Bio je kod svoje druge žene. A Bedrija nije
ustala da se pomokri već je, hramajući, krenula da ugrije krevet
mom pijanom bratu koji ju je dozivao. Brat je svake noći pijan
dolazio kući. Majka je govorila da bi ga lako mogla oženiti samo
da malo manje pije.
Čula sam da je brat provirio u moju sobu i, silazeći niz
stepenice koje je majka prekrila crvenim tepihom po posljednjoj
modi, rekao: „Bog je sačuvao jadnicu.“
Nije me Bog ni od čega sačuvao. Kad smo kao djeca bile na
časovima učenja Kurana, rekla sam Hidžran: „Ja ne vjerujem.“ A
ona je to prenijela Fatmi. Tako sam dobila prve batine.
Fatma, koja je po svojoj prirodi u svemu bila majčina
saveznica, stajala je uz sluškinju Bedriju koja me je hranila
mesnom supom i govorila:
„Glupača. Nije joj dosta što je sebe zapalila već hoće i nas da
uništi. Hoće da nas obruka pred svijetom. Sram te bilo! Gdje ti je
bila pamet dok si činila grijeh? Nisi ni pomislila na Hidžran koja
se treba udati za pašu. Grešnice, kurvo, rospijo, šejtane!“
A sve sam to učinila samo kako bih njih zaštitila.
Hidžran nije bila poput majke i Fatme. Da bi se moglo
shvatiti kakva je bila Hidžran, trebalo je poznavati majku i Fatmu.
Majka se plašila oca više nego grmljavine. Znate li kako je to
provesti čitav život u strahu? Takav život promijeni čovjeka, učini
ga nalik mojoj majci. Kakvim ga učini? Uplašenim, napetim,
neodlučnim, bespomoćnim, nesretnim i kao rezultat svega toga
plahovitim, nekom vrstom nervnog bolesnika, oboljelog na
živcimu, ili ako ćemo to definirati, kako kažu Francuzi –
manijakalnim! U takvo vas stanje u životu mogu dovesti samo muž
i brak!
Moja majka je bila nesretna. Poput svih žena kojima su
muževi stalno slamali srca, bila je tužna, hladna, nezadovoljna
žena. Koja bi žena mogla podnijeti da bude nevoljena i ponižena?
Žena koja bi se utješila draguljima, kupovinom, čajankama,
pomodnim stvarima, odjećom, odlascima na izletišta i kočijom
kojom joj je moj otac želio nadoknaditi uništeni život. Fatma je
imala težak karakter jer je bila prvo dijete moje majke, žene koja
je silom prilika postala bolesna na živcima. Kako su za oca govorili
da će se promijeniti kad dobije dijete, majka se preko Fatme svetila
za svoje razočarenje. Moj brat je pak, ostao glup. Bio je zaštićen
kao jedino muško dijete u porodici. Njega je otac kažnjavao, ali to
je drugo.
Kao što vidite, dok je došao red na Hidžran i mene, sve je
već bilo gotovo. Dok smo odrastale, majka nas nije ni primjećivala.
Spasile smo se zahvaljujući tome. Spasile smo se nesreće da
budemo pod utjecajem jedne nesretne žene. Ali Fatma je, eto,
doživjela tu nesreću i postala okrutna. Udala se, ali nije pronašla
ono što je tražila. Razboljela se i pala na postelju u Kajseriju kamo
je otišla kao nevjesta. A nakon što joj se prvorođeno dijete
razboljelo i umrlo u groznici, nitko je tamo nije mogao zadržati.
Vratila se. Kako otac nije bio za to da se razvede, a zet nije pristao
da živi s nama, Fatma je bila primorana živjeti čudan bračni život
s mužem koji je jednom u šest mjeseci dolazio da je vidi.
A što se tiče Hidžran, ona nije imala drugog izbora, nego da
sluša majku i Fatmu. Nije ga ni mogla imati. To je bilo nemoguće
Sjedeći pored mog uzglavlja, lila je krupne, sjajne suze i pitala me:
„Seko, ko ti je učinio ovo zlo, reci barem meni.“
Nisam joj mogla reći.
„Da li je bilo protiv tvoje volje, reci!
Nisam joj mogla reći.
„Jesi li obeščašćena, reci!“
 Nisam joj mogla reći. Zašto da kažem? Ne može se sve reći.
Majka, koja je izgubila svaku nadu da će saznali ko je i kako
postao otac mog vanbračnog djeteta, odredila je moju sudbinu.
„Otići će na Otok i roditi. Poslije ćemo naći neko rješenje.“ Tako
smo sluškinja Bedrija i ja krenule na put.
 2.

Obukla sam debelu feredžu. Pognula sam glavu umotanu kao kod
neke starice koja od života više ništa ne očekuje. Kako su samo bile
dotjerane djevojke, moje vršnjakinje, koje su ispunile brod
radosne što odlaze na odmor! Hotozi3 s iglom, tek sašivene svilene
feredže čiji su se skuti vukli po podu, suknje čipkom izvezenih
krajeva, biserom ukrašeni velovi kakve je majka i nama dala
izraditi, torbice vrećastog oblika koje smo kupovale po ugledu na
Francuskinje i cipele koje su sve one, na svaki način, nastojale
pokazati jedna drugoj. Zapadni putopisac je imao pravo kad je
rekao: „Lice turske žene prestalo je biti tajna.“ Poluzar od tila tek
im je lagano prekrivao napućene usne. Žene su bile lijepe koliko i
nemirno more, vjetar koji je ispunjavao palubu, nestašni galebovi,
srebrenkasto bljeskanje na površini mora. Ali zašto za sebe nisu
željele nešto mnogo ljepše od odjeće koju su nosile, zašto nisu
željele slobodu?
„Ako imaš obraza, traži, glupačo!“, rekla je jednom Fatma.
Eh, kad bi sloboda bila nešto što se prodaje na metre i što
bismo mogle sašiti i obući na sebe.
„Nek' ti muž da kad se udaš, ti pohlepnice koja tražiš
nemoguće!
Fatma je bila šest godina starija od mene. Hidžran i ja imale
smo privilegiju koja je nju zaobišla: privatne učitelje.

3 Kapica koju su nosile žene u osmanskom periodu (prim. prev.)

 „Ako želiš kćeri udati za ljude koji će kasnije postati paše,
trebat im osigurati dobro obrazovanje.“
Majka je poslušala te savjete ljudi iz krugova u kojima se
kretala i nagovorila oca da nam unajmi privatnu profesoricu.
Budući da je Fatma dotad za mene mislila da sam napola zaostala,
uspjela je i majku uvjeriti u to. Začudila se vidjevši kako sam lako
naučila čitati i pisati, vesti i svirati klavir.
Uskoro je otac rekao: „Obrazovanje ih čini slobodoumnim“,
te je poderao naše knjige. „Slobodoumni skrenu s pravog puta.
Pohlepni su, žele sve.“
I klavir je vraćen nazad. Iako će vrlo brzo, za nekih pet
godina, upravo otac biti taj koji će pronaći mir u tonovima klavira
koji je svirala njegova druga žena. Majka je u izlogu knjižare Zellich
slučajno vidjela jedno platno naslikano uljanim bojama koje joj se
dopalo pa ga je poželjela kupiti jer je čula da je na prodaju dok se
za njega nevješto raspitivala.
Majka je Bujukadu prvobitno zavoljela tako što ju je vidjela
na slici jednog italijanskog slikara. Slikar koji se tada slučajno
zatekao tamo, zainteresirao se za prodaju svog djela i prišao nam
govoreći na svom slabom turskom: „Ovo sam naslikao kao poklon
sultanu. Ali nije bilo suđeno.“
„Štaaa!“, rekla je majka. „Zar smo to kupili sliku koju je
sultan želio za sebe?“
„Nije baš tako, gospođo“, odgovorio je slikar, pomislivši da
se majka uplašila. Međutim, majka je bila radosna što je pronašla
nešto čime će se ponositi pa je zato podigla glas. Dobronamjerni
slikar je ispravio nesporazum: „Jedan velikodušni čovjek, savjetnik
ministra finansija, naručio mi je ovu sliku. Želio ju je pokloniti
sultanu. Ali kad se sultan naljutio na njega, nije je ni dobio. Hoću
reći, vi nikako niste povrijedili sultanovo pravo.“
Majčine oči su se kao baštenski šmrk ispunile suzama. Zbog
čega su je toliko rastužila dva usamljena stabla koja su se povijala
prema plavetnilu mora i neba? Slikar se sažalio na tu nepoznatu
ženu i pružio joj maramicu iz svog džepa. Njega su, umjesto moju
majku, posramile njene iznenadne suze. Tada sam prvi put vidjela
šta znači biti dirnut nečijim osjećanjima, svom dušom i srcem.
„Gdje je ovo?“ pitala je majka, brišući suze.
„Otok, gospođo. Svaki put kad prolazim brodom, sa žarom
promatram ta dva veličanstvena stabla u čijoj sjeni živi neko s
dušom zaljubljenog pjesnika.“
Ulje na platnu je kupljeno, zapakovano i zaputilo se van pod
majčinom miškom. Dok sam pratila kako naši izlaze iz prodavnice
upitala sam slikara:
„Da li vam se ikada dogodilo da ste željeli naslikati neku
sliku, a niste mogli?“
„Dobro pitanje“, odgovorio je.
Upravo kad se slikar spremao da mi odgovori, Fatma se
okrenula i pogledala nas. Uhvatila me u razgovoru sa slikarom,
sigurno će me tužiti majci. Oh, Fatma, uvijek Fatma, opet Fatma!
Ona je bila ta koja me budila iz najljepših snova. Slikar je baš bio
zaustio da mi odgovori. Možda to ne bi bio samo odgovor, možda
bi mi čak otkrio neku tajnu. Kad god bih pogledala u sliku uvijek
bi me proganjalo to pitanje. Dok sam ja zurila u sliku, Hidžran je
pitala majku nešto sasvim drugo:
„Majko, šta te je to rasplakalo na ovoj slici?“
Bravo, Hidžran! Ona je željela razumjeti ono što je bilo u
srcima drugih. Majka je opet uplakanih očiju pogledala u sliku.
Bila je prava rijetkost vidjeti je tako duboko dirnutu. Jer ona je bila
žena koja je ta osjećanja zatomila i ugasila:
„Ova slika mi u svijest priziva posljednju uspomenu vezanu
za roditelje.“
„Koje roditelje?“
Postavila sam sasvim suvislo pitanje, ali je ono veoma
naljutilo moju majku. Kada bi se naljutila, majka bi podigla jednu
obrvu. To nije uspijevalo niti jednoj od nas. Čak ni Fatmi! Majka
se napravila da nije čula moje pitanje koje ju je samo naljutilo. Jer
ni ona nije bila sigurna ko su joj pravi roditelji: Sokolar koji je
otjeran s dvora? Ili oni s kojima je bila, prije nego što je prodana u
roblje? Koji?
„Dok me je trgovac robljem, koji me je uzeo od roditelja,
vodio, okrenula sam se i pogledala. Mahali su mi. Bili su primorani
dati me trgovcu robljem, koji im je rekao da će me odvesti u
Istanbul i prodati. Željeli su da moj život bude bolji od njihovog.
Mene su odabrali jer sam bila i lijepa i pametna. Imala sam sitne
šake i stopala, a nokti su mi bili sjajni poput sedefa. Majka i otac
su mi sve objasnili. Prihvatila sam njihovu odluku i zagrlila majku.
Do dolaska trgovca robljem u naše selo stalno su mi, nadugo i
naširoko, pričali kako ću imati život kao iz bajki.
Dok sam sa sedla trgovčevog konja mahala svojim
roditeljima, u trenu sam promijenila mišljenje. Više nisam željela
ići. Nisam se željela odvojiti od porodice. Željela sam se osloboditi,
pobjeći, vratiti se, ali to nije bilo moguće. Kada sam se ponovo
okrenula i pogledala, na vidiku nije bilo mojih roditelja koji su mi
mahali. Umjesto njih bila su dva stabla poput ovih na slici.“
Eto, ta stabla na slici!
Opet su bila tamo kao što je majka govorila svaki put kad bi
vidjela prizor s Otoka! Na trenutak sam se rastužila prisjetivši se
dana kad sam putovala s majkom, Fatmom i Hidžran. Majka bi se
obavezno smjestila u blizini žene nekog paše kako bi joj, tokom
putovanja, mogla ispričati o tome kako ima ulje na platnu na
kojem su ta dva stabla. Da bi mogla reći: „Slikar ga je naslikao za
sultana ali se sažalio na moje suze i meni ga prodao.“ Naravno,
potom bi imala priliku i nas predstaviti: „Moje dvije neudate kćeri.
Govore francuski, izvrsno sviraju klavir.“
Sad su se moje oči ispunile suzama poput pumpe koja iz
dubina zemlje izvlači vodu. Ipak, to što govorim o samoj sebi i
prisjećam se prošlosti, te to što primjećujem ljepotu žena koje su
ispunile Bagdad, brod za Otok, moglo se smatrati znakom da ću
preživjeti. Nikada se više neću htjeti ubiti. Silno sam željela da
bude tako. Stabla drveća i ja morali smo preživjeti. Ali nisam
željela dijete koje je bilo u mom stomaku. Uprkos tome, nije mi se
sviđala mogućnost da se moje dijete nakon rođenja preda nekom
drugom. Bila sam tužna. A željela sam biti sretna. Moja tetka je
imala pravo kad mi je govorila: „Naći ćeš već neku granu za koju
ćeš se uhvatiti“ Tražila sam uokolo mladalačku radost koju sam
izgubila i pokušavajući oponašati majku i sestre, u tom
raspoloženju promatrala sam druge žene i svoje vršnjakinje.
A one kao da su me gledale govoreći: „Teško njoj, ah
jadnica.“
Ne mislim da su znale moju tajnu koja je skrivana od
muškaraca u kući. Mora da se iza takvog njihovog držanja krila tek
ženska intuicija. Hoću reći, mogle su osjetiti moju nesreću zbog
toga što sam pala niz stepenice i što sam se te noći zapalila i što
više nisam imala kosu.
„Je li sad ćelava?“
„Ćelava je. Nikako nema kose, baš poput izbjeglica koje su
preplavile Istanbul, tek joj je zamladila koža na izgorjeloj glavi.“
„Kažu da joj više neće narasti kosa, je li stvarno?“ željela sam
im reći: „Eh, drage moje, kad bi mi kosa bila jedina briga!“
Dovoljno je da ne znate za vanbračno dijete koje nosim u stomaku!
Svaka žena ponešto zna, a ponešto i ne zna. U svačijem srcu
ima nešto o čemu se šuti. To nešto postoji kao jedna činjenica: svi
mi u tuđoj nesreći prepoznajemo sami sebe. Bit će da su se zbog
toga držale podalje od mene, gledale me sa sažaljenjem, okretale
glave, skretale poglede, nevoljko me pozdravljale, tek iz
poštovanja prema mojoj majci i sestrama. Ustvari su se plašile da
ne budu poput mene. Iako nisu ni znale šta me je snašlo, plašile su
se. Niko ne želi biti u blizini nesretnika. Ljudi nesreću doživljavaju
kao zaraznu bolest. Uživaju pričati o nesretnicima, ali nikada im
ne pruže ruku niti ih pozdrave. Samo ih sažaljevaju.
Dok sam ja promatrala njihove suncobrane koji su se, jedan
po jedan, otvarali na proljetnom suncu i pod njihovim prstima se
vrtili duž puta, one su promatrale moju nesreću. Tako je prošlo
naše putovanje brodom na kraju kojeg sam povratila. Stupila sam
na kopno na kome ću, u tajnosti, na svijet donijeti svoje vanbračno
dijete. Baš je teško kad čovjek živi život ne znajući šta ga u
budućnosti čeka. Eh, kad bi postojalo nešto što bi nam, poput
ogledala u kojima vidimo kako izgledamo, pokazalo našu
budućnost. Da je moglo biti tako, znala bih za veliku ljubavnu
priču koja me je čekala na Otoku. Ljubav je srž života. Onaj ko ne
zna za ljubav i nikada nije bio zaljubljen, kao da nije ni živio.
 3.

Došla sam na Otok, kao da dolazim u nepoznato, ne znajući da ću

tu pronaći ljubav. Sa stomakom koji je počeo rasti kao tijesto za
hljeb, smjestila sam se u vidikovcu ljetnikovca koji je moja majka
dala urediti. Ovdje su boravili stari i bolesni koje su njihove
porodice željele držati daleko od očiju drugih. Služavka bi se
ujutro, u podne i uvečer, s naporom penjala uz strme stepenice do
potkrovlja ljetnikovca i donosila hranu i vodu onome ko bi tu
boravio. Tu je bilo vrlo malo pokućstva. I previše za nekoga koga
je porodica izopštila!
Dok su me majka i Fatma tukle, što je više povrijedilo moje
srce, nego tijelo, postalo mi je jasno da su me izopštile. Hidžran je
raširila ruke poput krila i pokušavala me zaštititi, ali uzalud.
Nekom sve polazi za rukom, a nekom ništa. To je jedan od zakona
sudbine.
„Nemojte tako! Stanite! I vi ste žena i majka! Ona je naša!
Zar treba tako, recite!“
„Ovoj bludnici ne treba razumijevanje već batine! Šta će
svijet reći?“
Šta će reći?
Prvo će pitati s kim je mlada, neudata djevojka zatrudnjela.
Čak i kad bi znala priču od početka, opet bi mene okrivila.
„Jer žena je slaba i bespomoćna poput plamena svijeće, zar
to niste znali, gospođice?“ Dvolična sluškinja Bedrija progovorila
je.
 Lica modrog od majčinih i Fatminih udaraca, sva raščupana
i poderana, ležala sam sklupčana u sobi i tiho plakala. Bedrija me
uhvatila za ramena svojim, od rada ispucalim, rukama. Kako je
samo bio mekan i nježan dodir tih ruku kojih smo se uvijek
gnušale i plašile jer joj je nedostajalo par prstiju.
„Žena je u ovom društvu najugroženija. Ona donosi svjetlo i
toplinu u svoje okruženje, ali nije u stanju oduprijeti se vjetru i sili,
ni kapi vode koja gasi njenu svjetlost. Ona želi biti poput
muškarca, ali joj priroda to ne dozvoljava. Isto tako je i kažnjava
kao našu Vuslat Eminu.“
Ne daj Bože da vas zadesi sudbina Vuslat Emine!
Ja sam tek mlada djevojka, nikako vam ne mogu naškoditi.
Kad sam jednom, po navici, za sebe rekla djevojka, moja
majka čiji su se obrazi užarili od ljutine povikala je: „Još za sebe
kaže djevojka?“
„Pa šta sam onda?“, upitala sam. Ponovo sam dobila šamar.
„Nemojte, gospođo. Dosta joj je njene muke. Ženi je najteže
u ovom društvu. Ona daje toplinu...“
„Zaveži!“, rekla je majka okrenuvši se Bedriji.
Kao papagaj je ponavljala riječi moje tetke. Kad bi joj se
pružila prilika za te mudre riječi, govorila bi da zlata vrijede. Ali
bilo je važno i zapamtiti te mudre riječi. Zbog toga se Bedrija divila
papagajima. Supruga italijanskog konzula imala je jednog
papagaja. Ostavila ga je nama kad je odlazila iz Istanbula. Dok sam
ja dobivala batine, on je iz svog kaveza dovikivao: „Mašallah,
mašallah.“
Često smo odlazili u rezidenciju supruge italijanskog
konzula, na šta nas je sada podsjećao ovaj očerupani papagaj.
Majka je bila vrlo sretna zbog tog druženja u elitnom društvu koje
je počelo sasvim slučajno. Žena konzula bi je znala pogledati u lice
i grohotom se nasmijati, a majka bi se smiješila, zadovoljna što se
nalazi među njima. Zahvaljujući tome, Hidžran je bila na putu da
se dobro uda. Bio je red i na mene da se udam. To je bio razlog što
je majka trpjela papagaja za kojeg je rekla: „Kad sam vidjela jadnu
životinju kako se trese u kavezu, jedva sam se suzdržala da ne
vrisnem i pobjegnem.“ To što se kasnije brinula za njega bilo je
zato da bi se, kad su došli da prose Hidžran, mogla pohvaliti i reći:
„To je poklon supruge italijanskog konzula.“
Možda joj se papagaj gadio, ali flamingosi iz konzulovog
vrta su je potpuno očarali. Prvo je bila očarana njihovim imenom:
Flamingosi.
Fla-min-go-si.
Iako je bila robinja dvorskog ptičara, do tada nikada nije
vidjela niti čula za takvu pticu. Njene usne, napućene od divljenja
izgovarale su: „Flamingosi, te ružičaste rajske ptice!“
Sanjala je o dugonogim flamingosima koji su ljupko stajali
na jednoj nozi i u zanosu govorila: „Želim jedan par flamingosa za
vrt našeg konaka na Otoku.“ Bila je potpuno opsjednuta: „Napravit
ćemo im ogrlice od ružičastog biserja. Može nam ih izraditi
gospodin Jakob!“
Supruga italijanskog konzula se grohotom nasmijala tim
majčinim željama: „Ne može se sve imati, gospođo. Možda vam ih
ja poklonim jednog dana. Oni nisu kao rode, nisu životinje za
siromahe. To je plemenita životinja i može se naći samo u
vrtovima aristokrata. Roda će vam prići u čajdžinici, ukrasti vam
đevrek i pobjeći. Flamingosi su plemeniti kao mi, a rode su poput
vas.“
Tako nešto se ne može reći ni u svađi! A pogotovo ne jednoj
gizdavoj muslimanki koja se trudi živjeti poput zapadnjaka u želji
da nađe slobodu. Na to se kaže: „Dosta! Stani!“ ili „Čušš!“, kao što
Fatma kaže našem usplahirenom konju.
Konačno i moja majka je imala ponosa:
„Ja ću naći par flamingosa za naš vrt.“
„I to ne jednog, već par!“
 Supruga italijanskog konzula je to rekla kako bi je ponizila.
Poslije toga, majka je imala samo dva cilja: urediti konak na Otoku
i nabaviti par flamingosa za naš vrt. Ustvari, samo jedan cilj:
nabaviti par flamingosa.
Nažalost, prvo ih je trebalo naći. Tako je saznala da nije lako
nabaviti flamingose. Mnogi nikada nisu ni čuli za njih. Govorili su:
„Da vam nabavim majmune?“
„Ni govora, nama do ljeta treba jedan par flamingosa“, rekla
bi majka na to.
Majka nije bila jedina. I Fatma i Hidžran su bile vrlo
zagrijane.
I one su silno željele flamingose koji su se šetali po vrtu
italijanskog konzula.
Ah, kako su samo bili lijepi ti dani. Prošlost postaje ljepša
kad se promatra izdaleka, kad je se prisjećamo. A u trenutku kad
je proživljavamo život nam se čini običnim.
Ovdje nije bilo flamingosa, ali je bilo različitih vrsta ptica.
Naprimjer, jedan par lastavica svio je gnijezdo ispod našeg krova.
Tu su bili i vrapci. I grlice. I gavrani, njih je bilo najviše. Hidžran
je satima znala promatrati gavrane. Glupača!
Gavrana sad nije bilo.
Bila sam sama ovdje. Bila sam sama iako su moje misli poput
ptica slijetale na grane mojih uspomena. Koliko god da sam se
htjela utješiti, bilo je uzalud.
S tugom sam uzdahnula.
Gavran je sletio na okvir prozora.
Možda mu se od mene učinilo da je Hidžran.
„Ja nisam ona“, rekla sam. „Svi su u Istanbulu. Sama sam
ovdje, a još sam i trudna“, rekla sam tužno.
Niko to ne zna, ali našla sam se u najgorem košmaru jer sam
ostala trudna s nekim koga uopšte nisam ni znala, ni poznavala.
Očigledno su se košmari događali i na javi, u to sam se i sama
uvjerila.
 4.

Kada smo stigle, čuo se podnevni ezan. Bedrija je brzo pripremila

jelo. Pošto sam povraćala putem, napravila mi je čorbu s rižom.
„Prijat će vam za želudac“, rekla je. Listovi mente koje je stavila
unutra bili su svježi i pažljivo usitnjeni. Uz rub tepsije stavila je i
jednu japansku jabuku. Kao i menta, i ona je bila iz bašte. „Prošle
godine nije nikako rodila, a sad je puna krošanja.“ Kraj tanjim!
stavila mi je i jedan komad somuna koji je donijela iz Istanbula.
Naša prtljaga, dovoljna za dvije osobe, došla je ranije, prije nas. Ne
želeći se previše zadržati na pristaništu, odmah smo sjele u fijaker.
Ipak, uspjela sam vidjeti one koji su sjedili u čajdžinici i pili
limunadu i pozavidjeti im. „Hvala Bogu, nije vam suviše velik
stomak, ali ipak, bolje je da ne idemo previše među ljude“, rekla je
Bedrija. Dok smo išle fijakerom, pogledala me je i uzdahnula, a
zatim okušala sreću pitajući me: „Zaboga, kad ste zatrudnjeli? Ne
pitam vas čak ni s kim, samo kada, da bih znala koliko ćemo ostati
ovdje.“
Zar da ja, koja nisam ni po koju cijenu htjela odgovoriti
majci kad me je pitala: „Kad ćeš se poroditi, prokletnice?“, to sada
kažem Bedriji? Ali Bedrija je takva. Lukava. Majka je sjedila u
salonu na sofi izrađenoj u francuskom stilu i naslonila glavu na
ruku koju je ukrasila prstenom s rubinom i dijamantima
kupljenim, kod gospodina Jakoba. Jedini lažni trofej koji joj je
ostao na ruci: prsten s rubinom koji je nosila na srednjem prstu,
namjeravala je dati Hadžran kad se uda. Sve ugledne istanbulske
gospođe natjecale su se koja će kupiti taj prsten, ali na kraju je
pripao mojoj majci. Šta je tu čudno? Ko da najviše para, njegovo
je. Ali mnogi su se začudili, kao što se sada majka čudila meni. U
zraku se osjećao miris burmuta koji je ušmrkavala.
A onda je odjednom skočila s fotelje i poput orla bacila se na
moju kosu.
„S kim si napravila to kopile? Bar to reci, čije je?“
Sve to se dogodilo one večeri kad sam se odlučila spaliti.
Stajala je naspram mene poput nekog divljeg stvorenja
raširenih kandži u kojima su bili pramenovi moje kose. Pramenovi
kose koji su lepršali među prstima njenih, u gnjevu stisnutih
pesnica, kao da nisu pripadali mojoj bujnoj kosi, bili su drhtavi i
slabi. Kao da ja nisam bila kćerka moje majke i Fatmina sestra. Čak
je i Hidžran sumnjala u mene. Svima sam bila samo veliko
razočarenje i ništa drugo.
Sjećam se kako sam klečala na ćilimu, prema predaji
preostalom od sultana Abdul Aziza, koji je u strahu da ga ne
otruju, jeo samo tvrdo kuhana jaja, i gorko plakala: „Zar sam ja
željela da bude ovako?“
„Trebam te se odreći i prodati te u roblje!“
Uplašila sam se te majčine prijetnje. Ali nije to mogla učiniti.
To bi još više naštetilo porodici.
„Hoću, vala hoću, uradit ću to! Reći ću da si umrla i napraviti
prazan mezar, a tebe prodati na tržnici robova!“
Majka je mogla učiniti to šta je govorila jer se trudila biti
nemilosrdna.
Prijala mi je čorba od riže, ugrijala me je.
Pomislila sam kako ću ovdje zaliječiti svoje rane i pomoći
sama sebi.
Kad se čuo ezan za ikindiju, vidjela sam da više nema
lastavičjeg gnijezda.
„Ja sam ga skinula i bacila“, rekla je Bedrija, kada je došla
pokupiti moj prazan tanjir i tepsiju punu ostataka somuna. „Ako
budeš ovako rasipala hljeb, ostat ćeš usidjelica kao tetka“ govorila
mi je Fatma. „Da je vaša majka vidjela kako su zaprljale blistavo
bijelu, kao Čipka izrađenu nadstrešnicu ljetnikovca, ona bi mi
svakako naredila da to učinim. Ovako sam to učinila prije nego mi
je zapovijedila. Šta je tu loše?“
Da bi preživjela, Bedrija je imala samo jedan izbor: izvršavati
ono šta joj se naredi. Bilo to dobro ili loše.
„Bedrija, zar si baš morala postati krvnik jadnim
lastavicama?“
Ne odgovorivši ništa, pokupila je tepsiju ispred mene.
„Vidjele su me komšije“, rekla je potom, očigledno želeći još
više produbiti napetost među nama. Namjeravala me je držati u
strahu.
„Vidjeli su me dok sam brala japanske jabuke.“
„I šta si uradila?“
„Ništa. Šta da radim? Odgovorila sam im šta su me pitali.
„A šta su te pitali?“
„Šta radim ovdje.“
„Pa šta si im rekla?“
„Rekla sam im: ‘Bolesna sam pa su me poslali ovamo da
budem na čistom zraku. Usput ću počistiti i spremiti kuću.’ Jesam
li im dobro rekla?“
Sluškinja Bedrija bila je zadovoljna takvom prilikom koja joj
se pružila prvi put u životu: ponašala se kao gospodarica. Zbog
svog stanja nisam se mogla žaliti na nju niti joj pokazati gdje joj je
mjesto. Čak mi je počela govoriti „ti“ umjesto „vi“. S njom neće biti
lako. Možda je jedini način bio da se udružim s njom, da joj se
pokorim i dozvolim da gospodari. Pokušala sam joj dati do znanja
da me nimalo ne zanima šta misle komšije, ali uzalud, lukava
Bedrija shvatila je koliko sam uznemirena i napeta.
 Stubovi ljetnikovaca pokraj našeg, polako su se dizali u
visine.
Poput neke utvare, nazirao se kostur novog ljetnikovca.
„Bit će veći i ljepši od našeg.“
„Nemoj to reći mojoj majci, to će joj pokvariti raspoloženje
a onda će biti ljubomorna“, rekla sam joj.
Bedrijin odgovor ostao je skriven u podrugljivom smiješku
na uglu njenih usana: „Glupača još uvijek misli na njih.“
Koliko li je godina imala Bedrija? Je li napunila trideset? Je
li imala koju godinu više ili manje? Uporno je brojala svoje godine.
„Onaj ko ne zna koliko ima godina taj je izgubljen“, govorila
bi.
Nikako nije zaboravljala svoje godine da se ne bi pogubila.
Željela je da je se za sve pita i stalno je na to podsjećala
druge. No, majka joj nije često davala priliku da govori. Ako bi bila
raspoložena, ponekad bi je pitala za mišljenje. A, ako bi bila baš
dobro raspoložena, pustila bi je da odgovara. „Čovjek ne voli sebi
slične.“ Otac je to govorio kad bi vidio kako majka grdi i ponižava
sluškinju Bedriju.
„Zar lažem?“, ne bi zaboravio pitati dok je, naginjući tanjir
da lakše pojede supu, otvoreno pokazivao društveni sloj iz kojeg je
dolazio. Moj otac bio je sirov i grub, sin zemljoposjednika koji nije
bio ni bogat ni siromašan. Pa čak je i moja tetka bila djevojka
odgojena kao muškarac koji jašući na konju spretno rukuje
jataganom. Nadam se da znate šta je jatagan? Sablja. U cijeloj Bursi
nitko se nije usudio zaprositi je plašeći se da neće moći izaći na
kraj s njom. Kad su ostali bez oca, brat i sestra su se zaputili u
Istanbul s jednim ćupom zlata. Nakon što su se nastanili u
Istanbulu, tetka je pomogla ocu da se počne baviti trgovinom,
dovela ga u red i naučila pameti, a kad joj se pružila prilika,
osigurala mu je i obrazovanje. Tetka bi govorila: „Vaš otac se
sredio i opametio.“ I ona sama je kupila hanove i hamame, te
zahvaljujući tom prihodu, osigurala sebi, kao neudatoj ženi,
slobodu i egzistenciju. Sloboda se dobiva ili novcem ili u prinudnoj
samoći na nekom usamljenom mjestu daleko od svega. Mislim da
drugačije nije ni moguće.
Jednom se i Fatma, misleći na tetku, zapitala: „Zar nikad nije
poželjela muškarca?“
Ja sam joj na to odgovorila: „Ako je i poželjela, onda ga je
kao sultanija Esma uzela, polizala i progutala.“ Hidžran se
nasmijala, a Fatma me uštinula.
Što se tiče moje majke, njena je priča malo složenija. Kao
djevojčica od pet godina postala je robinja ptičara sultana Abdul
Medžida. (Čovjek ne voli sebi slične!) Kad je na prijestolje stupio
sultan Abdul Aziz, a ptičar prognan u Medinu, i ona je otišla s
njim. No, ptičar je tamo umro, a ona poslana nazad u Istanbul s
njegovim sinom. Međutim, kako je sinova žena bila ljubomorna
na nju i govorila: „Ne želim ovu djevojku u kući“, ponovo je
prodana u roblje. S trinaest godina, kao dvorsku robinju, kupila ju
je moja tetka, očeva sestra. Kad ju je otac vidio kod tetke, veoma
mu se dopala pa mu je tetka rekla: „Zar ćeš naći bolju od nje?
Oženi se njome.“ Eto, tako su moji roditelji pronašli jedno drugo i
vjenčali se.
Oboje su imali jednu zajedničku osobinu. Tjelesni
nedostatak. Po dolasku iz Burse u Istanbul, jednu od prvih noći
prespavali su u nekom hambaru. I dok je otac spavao čvrsto držeći
ćup sa zlatom, neki miš iz odvoda mu je odgrizao i pojeo mali prst
na nozi. I mojoj je majci miš pojeo mali nožni prst. Dogodilo se to
na brodu kojim su plovili u Medinu. Prve bračne noći, dok su,
ležali na leđima, vidjeli su svoje nedostatke: jednom je nedostajao
lijevi, a drugom desni mali prst. Majka je govorila: „Recite mi, je li
grijeh željeti izmijeniti sudbinu zbog koje su nam miševi pojeli
prste? Zar je grijeh ponositi se stvarima koje se mogu kupiti
novcem i time se hvaliti?“
Čerkeska robinja Bedrija koju su roditelji kupili u prvoj
godini braka bila je sličnog usuda. Da nije hramala, imala bi bolju
sudbinu. Čak se ne bi ni zvala Bedrija. Nazvali bi je Bulbula,
Kumrija, Đula. Biti prodan nije samo po sebi nesreća, to je mogla
biti i šansa za ulazak u bogatiji i raskošniji svijet.
„Zar nisu sultanije Hurem, Košem i Safija bile robinje kao
ja?“
„Zar misliš da ste ti i one isto?“
Bilo kako bilo, moja tetka je zauvijek ostala majčina
gospodarica. Moji roditelji su željeli da u njihove živote, umjesto
malih prstiju koji su im nedostajali, uđu mnoge lijepe stvari koje
su se mogle kupiti novcem. Bedrija koja je hodala vukući jednu
nogu trebala ih je podsjećati na to ko su i odakle su. Inače bi postali
neko drugi. Oni su pak željeli biti sretni sjećajući se svoje prošlosti
i govoriti o njoj na svoj način.
Majka koja je govorila: „Dolazimo iz naroda, a Bogu ćemo se
vratiti“ prihvatala je da dolazi iz naroda, ali nakon toga se željela
kretati samo u njegovim odabranim krugovima.
Moja vanbračna trudnoća vratila je majku u dane njenog
djetinjstva. Čovjek može u trenu izgubiti sve ono što je stekao.
Život je bio okrutan i bešćutan. Poput požara. Prema mišljenju
moje majke i Fatme, moja situacija bila je gora od požara koji
čovjeka ostavlja bez igdje ičega. To se nazivalo „požarom časti“
koji, kako kažu: „Može nam oduzeti sve što imamo i učiniti da nas
se klone kao da smo gubavi.“
O čemu sve nisam razmišljala.
Nesretne lastavice su se vratile i tražile svoje uništeno
gnijezdo. I ja sam poput njih, vraćajući se svojim sjećanjima,
prošlosti i mislima, tragala za nečim što bi me utješilo.
Sluškinja Bedrija zaključala je vrata za mnom.
U uglu skoro prazne sobe pažnju mi je privukla noćna
posuda postavljena poput prijestolja. Znači htjeli su da boravim
ovdje sa svojom prljavštinom. Tako su počeli dani u kojima mi je
sve do poroda zabranjen izlazak napolje.
 5.

„Bedrija, šta ti radiš dolje sama? Kako provodiš vrijeme? Je li te

strah?“
„Ja se plašim samo Boga.“
„Dobro je, Bedrija! Ne glumi mi gospodaricu.“
Nemam više šta izgubiti, pomislila sam. Hrabrost je jedino
naše oružje kojim možemo zastrašiti neprijatelje. Čak je i tetka
cijenila takav moj stav. Tako se barem činilo.
Kad je pokušala izvući nešto iz mene dok smo bile same u
vili na Bejazitu, ja sam uporno šutjela. Zadnji put kad sam bila kod
nje, na vrat mi je prislonila svoj nož ukrašen dijamantima,
rubinima i smaragdima koji je uvijek nosila sa sobom još otkako je
s ćupom zlata iz Burse stigla u Istanbul. „Sad govori, pričaj, reci mi
sve!“, povikala je. Ja sam i dalje šutjela. Nije imala drugog izbora,
nego na kraju reći: „Onaj koji šuti, pobjeđuje. Šta bi se promijenilo
i da saznamo ko ti je ovo uradio? Zar bismo potražili oca tog
kopileta i objesili ga? Eto, i da ga objesimo, šta bi se promijenilo?
Ovo vanbračno dijete svejedno će doći na svijet.“ Rekavši to,
ušutjela je. Šutjela je sve dok se nije smračilo u salonu vile na
Bejazitu i stigla kočija koju je majka poslala po mene.
Često je pričala kako je šutjela jer nije imala s kim
razgovarati dok je jahala konja koji je bio poklon mog oca. Zbog
toga je osluškivala prirodu. Tako je, umjesto da priča, naučila
slušati. Zahvaljujući toj svojoj osobini, uspjela je opstati i izaći na
kraj s ovim prokletim gradom kada je s bratom došla u Istanbul. I
ja sam se spasila jer sam pred tetkom ustrajno šutjela. Ustvari,
zahvaljujući njoj sam ostala živa, jer u jednom trenutku Fatma je
počela pričati da su me opsjedali džini i da sam tako ostala trudna.
Kako sam uopšte mogla zatrudnjeti kad sam stalno bila s njima?
U Istanbulu je bio neki istjerivač duhova koji je djevojke poput
mene oslobađao kopiladi. Naravno, mojima nije bilo ni na kraj
pameti zapitati se kako on to radi. Djevojke i žene koje su
pronađene izvađenih crijeva pokraj potoka bile su njegovih ruku
djelo. Izlazio bi sav krvav iz sobe u koju bi se zatvorio s trudnom
djevojkom i govorio: „Džin nije htio pustiti kopile.“ Leševi žena
koje svojim porodicama nisu željele reći istinu, bivali bi pronađeni
na pustim mjestima uz put i smatralo se da su djelo nekog siledžije
koji bi oteo i zlostavljao djevojke. Majka je pripremila kočiju i dok
sam silazila niz srebrom ukrašeno stepenište, tetka je rekla:
„Stanite, nećete ići tom hodži.“
Inače bismo otišle. Malo je nedostajalo da odemo. Stvarno
smo bile na putu da odemo!
Poslije mi je sve to došlo u san.
Ležala sam na leđima pokraj nekog potoka. Sve što se krije
u meni, toplo i krvavo, zamrljalo mi je ruke (drugim riječima, u
rukama sam držala crijeva). Usta koja sam otvorila od bola bila su
puna zemlje i kamenja. Pored očiju su mi prolazili mravi i bube.
Svi mravi i insekti ovog svijeta došli su da pojedu moju rasporenu
utrobu. Probudila sam se vrišteći, sva u znoju. Digla sam sve
ukućane na noge. Tako su se stekli svi uslovi da na neko vrijeme
budem udaljena od kuće. Do sada je sve bilo prava mora. Iscrpilo
me je.
Bedrija je, poput noža izvađenog iz korica, kao svoje jedino
oružje protiv mene držala ključeve od sobe. Potom ih je stavila na
svoj dlan i čvrsto stisnula šaku: „Bože sačuvaj, draga moja. Zar
priliči da ja vama glumim gospodaricu? Pamet vam se pomutila jer
ste tako dugo vremena proveli zatvoreni. Pa, ja se sjećam kad ste
se rodili, ja sam vas prva uzela u ruke. Tako će, ako Bog da, biti i s
vašom bebom.“
 Izbjegla je moj pogled. Oklijevala je, prije nego što je rekla
„vaša beba“ Sigurno je umjesto toga htjela reći „vaše kopile“
„Pogrešno se sjećaš. Majku je porodila babica.“
„Naravno. Vaša tetka nije mi dala da budem tu kad se Fatma,
ali prilikom vašeg i Hidžraninog rođenja dozvolila mi je da budem
iza čaršafa. Hidžran mi nije dala u ruke, ali vas jeste.
Rekla je: ‘Idi, okupaj je!’“
Na tren je zašutjela. Donijela je vodu da mi prebriše tijelo
Ostavila je tepsiju sa strane i uzela vrč pun vode. Već danima sam
bila ovdje. Moja jedina radost bila je promatrati trenutak kad bi sa
zalaskom sunca sobu preplavila crvena svjetlost. Kada bi se beba
pomjerila u mom stomaku, plakala sam od muke. Danima sam
ležala kao bolesnik prikovan za postelju.
„Svaki drugi dan sam vas brisala, gospođice.“
„Zašto se ja ne sjećam?“
„Tuga i nesreća ošamute čovjeka. Savladala vas je bol od
svega što ste preživjeli. Spavali ste mrtvim snom. Krišom sam
ulazila a vašu sobu da vidim da vam se nije, ne dao Bog, šta desilo.“
„I, jesam li bila živa?“
Nesretne lastavice su tražile svoje gnijezdo. Možda su i one
postavljale isto pitanje kao i ja. Nisam bila sigurna da li je Bedrija!
shvatila moju šalu. Fatma je za nju uvijek govorila: „Zlobnica.“
„Znate li šta mi se sviđa kod vas?“
Nisam joj odgovorila. Šutjela sam. Odjednom sam se sjetili
kako nas je majka savjetovala da ne budemo prisni sa sluganu čak
i ako znaju našu intimu i naše tajne. Opet je sama odgovorili na
svoje pitanje.
„Vaša životna radost. Poput korova je obavila vašu dušu.
Niko je ne može otrgnuti od vas.“
„Koliko je dana prošlo otkako smo došle ovamo?“
 Bedrija je podigla ruke i kažiprstom brojala prste mičući
usnama.
„Šest.“
„Nije previše?“
„Nemojte tako Kuran kaže da je svijet stvoren za šest dana.“
jedna od lastavica koja se još uvijek nadala da će pronaći svoje
gnijezdo udarila je u prozor.
„Ovo je sve zbog tebe, Bedrija!“
„Nemojte tako. Nisam ja bez srca.“
Osjetila sam kako još više potpirujem svađu. Bedrija je bila
svjesna zla koje je učinila. Veoma se plašila da ne počini grijeh, ali
nije zaboravljala ni na vlastitu korist.
„Moja majka je obišla sva groblja u Istanbulu tražeći mene i
moju sestru. Baš kao i ova lastavica koja traži svoje gnijezdo i
mlade. Rekli su joj da smo umrle. Nisu joj rekli da smo prodane na
tržnici robljem.“
„Ali njihovo gnijezdo si ti uništila!“
„Zato što su uradile nešto što nisu smjele, baš kao i vi.“
„Njihova mladunčad pala su na zemlju. Daj Bože da su ih
pojele gladne mačke i psi s Otoka. Ko zna možda ih je i neki galeb
još u zraku ulovio.“
Bedrija se namrštila i nastavila sa svojim poslom. U tom
trenu obuzeo me je strah da živim s vlastitim krvnikom. Jedini
način da se spasim nasilja bio je da se pobunim.
„Daj mi te ključeve“, rekla sam. „Izaći ću da uzmem zraka.“
Bedrija mi je pružila ključeve. Iznenadilo me kako je tako brzo
pristala. Ustvari, sve to me nije trebalo čuditi. Bedrija se sa mnom
igrala mačke i miša. Ona je bila ta koja je znala pravila igre, a ne
ja.
Nastavnica koja mi je držala časove kod kuće uz osmijeh je
čitala moje sastave: „Ova djevojka je stvarno vješta s riječima!“
 „Šta joj vrijedi“, govorila je majka. „Šteta što Bog nije mom
nesretnom sinu podario vrline mojih kćeri.“
Ja sam bratu pisala pismene zadaće iz kojih je dobivao
odlične ocjene i na koje je otac bio toliko ponosan.
„Ovaj dječak će postati paša. Vidite kako se lijepo izražava.“
Zbog toga me je izgrdio kad sam upitala: „Mogu li djevojke postati
paše?“
Otključala sam vrata ključem koji mi je dala Bedrija. Eh, da
sam istim ključem mogla pozaključavati vrata mojih misli. Pa čak
i mog srca. Nisam mogla razmišljati, niti se sjećati i osjećati, a ni
radovati se. Bilo je lakše živjeti ovako.
 6.

Sada smo Bedrija i ja hodale. Ona iza mene, a ja ispred.

Bedrijina upozorenja: „A šta ako nas neko vidi?“, nestala su
dok smo se zadihane penjale uzbrdo.
„Ko će nas vidjeti? Ionako mi je stomak mali. I da me vide,
niko ne bi shvatio.“
Zatim sam raširila ruke poput strašila na njivi i pokazala
svoju feredžu.
„A još u ovoj odjeći!“
„Od tolikih slojeva ništa se ne vidi.“
Na trenutak se činilo da je Bedrija zaboravila na
ozlojeđenost i mržnju koju je godinama gajila prema nama. Ili je
sada imala neku novu računicu, nisam mogla dokučiti. Nasmijale
su me njene posljednje riječi. Prvi put nakon toliko vremena
nasmijala sam se.
Zaista sam došla u svojoj najružnijoj feredži. Tačnije, obukla
sam ono što mi je majka dala. Fatma je izrezala svu moju odjeću
koju su spremili u bošču da je donesem na Otok. Uništila mi je
odjeću, a zapravo je mene željela raskomadati. Upropastila je
haljine koje smo s toliko radosti i veselja šile, nasumice režući
makazama, kao da su moje tijelo. Sve ih je izrezala. S tugom sam
gledala rane koje je makazama nanijela mojoj odjeći. I dok sam
tužno promatrala svoju svilenu bluzu, nježniju od maramice,
Bedrija je navukla svoj čaršaf izrađen u Halepu i rekla: „Sve tri su
se udružile i to učinile.“ To mi je zadalo smrtni udarac.
 Sjest ćemo i sve to zaliti. Taman da imamo šta raditi dok
smo ovdje“
„One to sigurno nisu uradile da bismo se mi imale čime
baviti.
To su uradile iz mržnje i neprijateljstva prema meni.“
Bedrija me je pogledala kao da hoće reći: valjda je tako.
Da je bar napućila usne kao da će reći: „Ko zna?“ možda bi
me barem malo oraspoložila. Ali nije. Potvrdila je moje riječi.
Otišle smo do zaleđa Otoka. Kako smo još od mog
djetinjstva stalno dolazili u hotel Giacomo dobro sam poznavala
svaki kutak Otoka. Bedrija me je dozivala:
„Jao nama, kuda ćete, gospođice?“
Trčećim korakom sam se spuštala niz puteljak koji je vodio
na obalu. Nije me bilo briga hoću li pasti i skotrljati se u more zbog
toga što nisam željela dijete koje mi je bilo u stomaku, što nisam
ništa osjećala prema njemu, već sam ga pustila da usamljeno raste
u meni, što su me majka i sestre odbacile i izrezale moju odjeću
kao da mi žele pokazati kakva kazna čeka moje tijelo. A očigledno
ni Bedriju nije bilo briga. Kako je samo pazila i mazila Fatmu dok
je bila trudna.
Spustila sam se na obalu.
Na mjestu gdje je prestajala zemlja koja je na Otoku bila
bakrene boje počinjao je šljunak, a potom krupnije kamenje i na
kraju more. Nisam se mogla suzdržati pa sam u cipelama ugazila
u more. Nije me bilo briga hoće li ih uništiti slana voda. Ionako mi
je teško padalo što su stvari nakon naše smrti nastavljale živjeti.
Ljudi umiru, a njihove kuće, stolice, stolovi i odjeća nastavljaju
živjeti. Zar je to pravedno?
Izgovorila sam sve to šta mi je palo na pamet dok sam
skidala cipele i bacala ih na šljunak kako bi mi noge dotakle vodu.
Nije slutilo na dobro to što je Bedrija bila tako mirna i tiha. Ali ja
sam u tom trenu željela uživati u životu. Stojeći u vodi koja mi je
dosezala do članaka, promatrala sam široko plavetnilo. Malo
podalje, nasred mora, postavljena na četiri stuba, nalazila se
ribarska sojenica.
Moj san od djetinjstva nije bio da imam veliku kuću već
malu ribarsku kolibu na moru. Bacala bih mrežu u more i spavala
u svojoj kolibi. Gledala sam tu kolibu kao da gledam svoj san Nije
je bilo ranije. Bila je nova ovdje. Okrenula sam se prema Bedriji.
Željela sam je podsjetiti na svoja maštanja i snove, ali
osjetivši njenu suzdržanost, odustala sam. Ponovo sam se
okrenula prema moru. Nebo i more su se spajali. Tek je jedan
maleni oblak lebdio iznad nas. Taj trenutak sreće potrajao je
kratko, nestao je čim sam se prisjetila da u stomaku nosim
neželjeno dijete. Ali nisam odustala. Poželjela sam reći Bedriji:
„Kako je lijepo, zar ne?“ kao da je pozivam da podijelimo ovaj
kratki trenutak sreće. Međutim, kada sam se okrenula, vidjela sam
je kako stoji iza mene s ogromnim kamenom u ruci spremna da
me njime udari u glavu.
 7.

„Šta to radiš, Bedrija?“, upitala sam. Glas mi nije zvučao suviše

iznenađeno.
„Ubit ću vas, gospođice.“
Vjerovala sam da je bila spremna da mi, odmah tu,
kamenom smrska glavu i usmrti me. Bit će da je i ona u to vjerovala
jer mi je odgovorila iako je ništa nisam pitala.
„Reći ću da smo izašle na zrak. Pobjegla je ispred mene,
tražila sam je, osvrtala se naokolo, dozivala je, ali je nisam mogla
naći. Otići ću kući i čekati. Kad se ne pojavite do večeri, javit ću
ostalima u kući. A oni će obavijestiti policiju. Kad me budu
ispitivali, sve ću im to reći. Pokazat ću im mjesto gdje sam vas
izgubila iz vida, prst ću uperiti u nepoznati horizont. Neće vas
moći naći. Jer more će odnijeti vaše tijelo. Ko zna gdje će ga potom
izbaciti?“ Bedrijine su oči sijale posebnim sjajem koji do tada
nikada nisam vidjela. Bila je uvjerena da će me ubiti. Da nije bilo
tako, zapitala bi se da li ima nekoga u ribarskoj kolibi koja je poput
strašila stajala ispred nas. Ali nije. Možda ju je potpuno savladao
instinkt, kao životinja je namirisala plijen i izgubila kontrolu nad
sobom. Bila je sigurna da me može ubiti. Nikad se nisam toliko
uplašila. Nisam se plašila smrti. Nisam se uplašila ni kad sam
spalila samu sebe. Ali sada sam se plašila. „Ne možeš to učiniti“,
rekla sam to poput neke uplašene jadnice, uvjerene da će umrijeti.
Brada mi se tresla. I usne. Znači, u strahu od smrti, tijelo prvo
počne drhtati.
 Napravila sam korak unazad želeći se spasiti. Izgubila sam
ravnotežu i pala u vodu. Nisam se dosjetila da uzmem kamen i
bacim ga. Ja ne mogu nikoga ubiti. Niti ikoga povrijediti, niti mu
slomiti srce.
Ali zli ljudi smatraju da su i svi ostali zli. Bedrija je podigla
kamen koji je držala u ruci. Vidjela sam da je stisnula zube. Podigla
sam ruke kao da se predajem. Gledala sam u oči svog krvnika.
Nije lako umrijeti i napustiti ovaj svijet. Život je lijep. Sunce
toplo. More kristalno. Sve to je samo po sebi sreća. Sad sam trebala
sve to napustiti i otići.
„Ubij me“, rekla sam joj.
„Već sam to jednom uradila“, rekla je Bedrija i počela
plakati. Koga li je to ubila?
„Ako vas ubijem, oslobodit će me.“
S kim li je to dogovorila? Da nisu, možda, muškarci u kući
znali za sve ovo? Mogla je to biti čak i moja tetka. Ali prva mi je na
pamet pala majka. Pa čak i Fatma! Čak je to mogla biti i glupa
Hidžran. Sve to kako bi svi opet imali svoj mir. Kako bi se sve
vratilo na staro.
„Zbog tebe se neću moći udati ovog ljeta“, rekla mi je.
Otvorila je vrata moje sobe kako bi mi to rekla, a potom ih
snažno zalupila.
Bedrija će me ubiti. Na licu joj se vidjelo da je uvjerena da to
može uraditi. Samo se na trenutak prepustila uživanju u tome. Na
mom mjestu zamišljala je sve one koji su je pretvorili u živog
mrtvaca.
Išla je iz kreveta u krevet ne trepnuvši. Tako je, naprimjer,
jedne zimske noći govoreći: „Učinilo mi se da ste me zvali“,
greškom došla u krevet mog brata koji je tek stasavao u muškarca.
A potom u postelju mog oca kojeg sam čula kako je grdi: „Gdje si
dosad, djevojko!“ Nije se mirila s tim da je robinja. Dok su druge
djevojke kad bi nešto zgriješile strpljivo trpjele batine svojih
gospodara, ona nije mogla podnijeti ni ružnu riječ. Nedostajale su
joj polovine tri prsta na desnoj ruci. Zašto? Kamen je podigla
lijevom rukom. Rukom kojom se najspretnije služila. Nestalo je
svake sumnje. Okrenula sam glavu na drugu stranu da još jednom
vidim ljepote ovog svijeta koje ću napustiti. Sunce mi je blago
dotaklo lice.
„Ubij me!“
Zatim sam hrabro u oči pogledala Bedriju koja će postati
moj krvnik, kako me ne bi zaboravila i kako ne bi više nikome to
učinila. Zatvorila sam oči. Kao da je to što se nazivalo životom
trajalo tek treptaj oka. Kao da je svijet nestajao kad bih zatvorila
oči i opet se rađao nakon što bih ih otvorila. Ali ovaj put sam
mislila da ih zatvaram zauvijek.
 8.

To se, ipak, nije dogodilo.

Grmlje na kraju puteljka koji je vodio prema obali zanjihalo
se, nešto je zašuškalo.
Neko je bio tamo.
Bedrija koja se protegnula s kamenom u ruci, spremna da
me udari u glavu, zastala je osluškujući.
„Ko je tamo?“, upitala je okrenuvši se prema grmlju koje se
uskomešalo.
Uskoro će se iz tog zelenog šipražja pojaviti ljubav i spustiti
se puteljkom koji vodi do mora.
U tom trenu, neko se pojavi iz grmlja.
Bio je to magarac!
Ali, ne brinite, nisam se zaljubila u magarca. Zaljubila sam
se u Mehmeda koji je išao za magarcem. S cigarom u uglu usana,
blago nagetog fesa na svojoj lijepoj glavi, raskopčane snježno bijele
košulje, obučen u prsluk i pantalone utrpane u čizme. Imao je
snažnu vilicu poput stijene koja odolijeva morskim valovima i oči
vatrenog pogleda. Dopao mi se čim sam ga ugledala, zavoljela sam
ga, zaljubila se. Ljubav se ionako rađa pri prvom susretu. Srce zna
svoj put. Pamet ne sluša. Inače bi odabralo nekog pašu.
Mehmed je pomislio da nas je uhvatio kako se kupamo u
moru pa nam je okrenuo leđa i rekao:
„Oprostite, gospođe!“
 Da je moja majka ovdje, u iznenađenju bi napućila usne te
rekla: „Mašallah, pristojan momak!“
Bedrija, ohrabrena Mehmedovom uljudnošću, povika:
„Odstupi!“
Tad Mehmed lagano okrenu glavu i usprotivi se Bedrijinoj
grubosti.
„Gospođo, pa rekao sam vam oprostite, čim sam vas vidio!“
Pošto je već na prvi pogled shvatio da nikako nije povrijedio
našu intimu, okrenuo se prema nama.
„Pomislio sam da se kupate u moru.“
„Šta si ti pomislio! Da smo mi neke prostakuše?“
Čuvši te Bedrijine riječi, lice mu poprimi kiseo izraz.
„Ne, nisam“, odgovori. Uze u ruku cigaru koja mu je bila u
uglu usana i povuče dim. Pokušala sam se ispraviti jer sam dotad
čučala. Zateturala sam. Iako je između nas bila udaljenost veća od
deset aršina, Mehmed se pomjerio kao da mi želi pomoći. Stidjela
sam se pogledati ga u lice. Čovjeku nije lako pogledati u oči svog
voljenog. To je kao gledati u sunce. Uspjela sam se samo sita
nagledati magarca koji je dolazio ne osvrćući se na nas.
Bila sam sva mokra. Lagano sam podigla mokre skute
feredže i krenula prema obali.
Bedrija je i dalje nepomično stajala.
„Eh, kad je tako, dozvolit ćete mi da prođem, gospođe“,
oglasio se Mehmed.
Dok je to govorio, odvezivao je tovar s magarčevih leđa.
Tako se brzo kretao da bi nam, da je Bedrija još neko vrijeme ostala
zuriti otvorenih usta, začas spremio trpezu od namirnica koje je
izvadio iz vreće spuštene s magarčevih leđa. Posmatrala sam ga.
Imao je široka ramena i snažno tijelo. Pomislila sam, ko zna čiji je
on muž, vjerenik, muškarac? Kao i da bi ikad mene pogledao? Da
je mislio gledati, sad bi pogledao, ne bi mi okrenuo leđa. Ko zna
kako sam bila ružna u ovoj vrećastoj feredži.
„Vidite li ovu ribarsku kolibu?“
A znaš li ti da smo mi maloprije imale probu smrti?
„Ja živim u toj kolibi. Ribar sam. Ako se želite kupati daleko
od pogleda, možete nastaviti obalom i preći na drugu stranu
grebena.“
„Pa da nas ti možeš gledati!“
Ah, Bedrija jesi lukava...
„Bože sačuvaj. Ja ne gledam u tuđe. Ja neću grijeha. Ako
želite mogu vam čak držati stražu kao pas čuvar.“
„Ne treba!“
Bedrijin se podmukli plan izjalovio.
Krenula sam puteljkom koji je vodio uzbrdo, suprotno od
obale. Bedrija je nastavila pričati kako bi bila što uvjerljivija u
svojoj ulozi: „Na tolikom otoku nema mira. Nas dvije htjele smo se
okupati i vidi šta se desi. Cijeli svijet su zaposjeli muškarci.“
„Imate pravo. Ugrozio sam vašu slobodu. Izvolite, vaši su i
obala i more. Ja ću kasnije otići do svoje kolibe.“
Mehmed je praznio vodu iz čamca koji samo što nije
potonuo. Pomislila sam kako ranije nisam primijetila taj čamac.
Ništa čudno, pa do maloprije sam bila licem u lice sa svojim
krvnikom. Sklopila sam oči misleći samo na jedno. Željela sam se
u posljednjem trenutku, prije nego što me pogodi smrtni udarac,
pretvoriti u cvijet, pticu, morski talas, pustu kolibu nasred mora,
osmijeh. Govorila sam: uskoro će zauvijek mojim postati sve što je
bilo daleko od mene.
Sad sam se ja uznemirila.
Ako ostanemo same na obali, okrutna Bedrija može
poželjeti dovršiti svoj posao.
„Nismo se mi kupale. Naprotiv, svađale smo se.“
 Da ste samo vidjeli kako je Bedrija izašla iz vode i vi biste
shvatili da više neće pokušati da me ubije. Ali i pored toga, nije nas
čekala lijepa sudbina. Sad je za sve bilo kasno. Njena zloba izašla
je na vidjelo.
Počele smo se penjati uz puteljak, a Bedrija me je požurivala
govoreći: „Hodaj.“ Mehmed je stajao na obali i gledao za nama kao
da želi biti siguran da smo otišle. Krišom sam ga pogledala preko
ramena. Kao da je bio uronjen u duboko plavetnilo. Dvije stvari
koje sam najviše voljela su more koje je bljeskalo na suncu i
muškarac u kojeg sam se zaljubila na prvi pogled.
„Teta! Zaboravili ste cipele.“
„Ja svoje nisam skidala. Tebi govori“, rekla je Bedrija.
I sama sam znala da meni govori. Postidjela sam se.
Došlo mi je da kažem: „Mama ti je teta!“
Te djevojke samo se predstavljaju učtivim. Kao stvorenja koja
prekrivaju bezvrijedne stvari. Odgajateljica koja nam je dolazila
kuci tako je napisala o nama, ali smo je uhvatili kad je otišla u
toalet. Majka je bila lukava i otvorila joj tašnu, a zatim nam dala
da pročitamo pismo preporuke za drugu nastavnicu koja nam je
poslije nje trebala držati časove. Kad se odgajateljica vratila u
sobu, zatekla je majku kako drži pismo kao goluba stisnutog za
vrat i maše njime.
„Gospođo nastavnice, ko su te bestidnice što su učtive samo
kad se treba pokazati, jesmo li to mi?“
Odgajateljica je pocrvenjela kao bulka.
„Sad ćeš ti vidjeti šta znači gristi ruku koja te hrani! Sad ćeš
vidjeti kako smo mi učtive!“
Izbacila je nastavnicu koja je za nas govorila da smo
neodgojene, a nama dala savjet.
„Možete u kući govoriti šta god želite, ali vani, nipošto!
Pazite, jer ja hoću da vas udam za paše.“
 Iako ovaj ispred mene nije ličio na pašu, nije bio ni neki
siroti grubijan.
Bedriji se dopalo što mu se od mene učinila neka stara žena.
Okrenula sam se i ljutito je pogledala. Prisjetivši se da je tek
robinja, pognula je glavu kao da do maloprije ona nije bila ta koja
me je željela ubiti. Prevrtljivica!
„Zar ne vidiš kako su te salonke koje držiš u rukama lijepe i
elegantne? Nikad ih ne bi mogla nositi neka stara žena. Glupane!
jedan!“, da je Fatma na mom mjestu, sigurno bi tako rekla. Dok je
majka grdila nastavnicu, Fatma je pesnicom jedne ruke udarala o
dlan druge. Nisam mogla ne prisjetiti se Fatme.
Mehmed je i dalje u rukama držao moje cipele.
Otišavši da ih uzmem, približila sam mu se.
Hajde dobro, na osnovu tih cipela nisi mogao shvatiti. Došlo
mi je da ga pitam: da li nakon što si me izbliza vidio, još uvijek
misliš da sam neka teta? Ko zna možda je imao pravo: u ovoj vreći
doimala sam se kao neka starica! Prognana od svih, bijeda i
sramota svoje porodice, izopštenica s neželjenim djetetom u
stomaku! Par trenutaka prije htjeli su me ubiti. Taj kamen nije bio
samo u Bedrijinim rukama. Moja majka, Fatma, Hidžran i ona
podmukla tetka, sve one su podržavale našu jadnu sluškinju. Pa
čak i cijelo društvo. Muškarci koji su zatvarali žene u kaveze, a
potom se pretvarali u čudovišta! Svi su oni držali taj kamen koji
mi se trebao sručiti na glavu. Pa čak ako, uprkos svemu, pronađem
neku utjehu u životu, taj će me teret na mojim plećima slomiti.
Mehmed je bio pristojan čovjek. Pružio mi je cipele. I dok
mi ih je pružao, rekao je: „Oprostite, kad sam vam vidio oči,
shvatio sam da ste mladi. Nemojte mi zamjeriti.“
„I on će zavoljeti mene“, rekla sam u sebi. Jer ljubav i
zaljubljenost su poput munja koja bljesne i ugasi se. Pojavi se u
trenu.
Mehmedu se činilo da sam se nasmiješila poput bljeskanja
mora. Uspio je vidjeti moje usne iza debelog vela.
 „I ja se njemu sviđam“, ohrabrivala sam samu sebe iako mi
tada nije pružio svoje srce, već moje cipele. No, ja sam predosjetila
šta će se dogoditi među nama. Pružila sam obje ruke, i kao da mi
daje neprocjenjivo blago, uzela svoje cipele. U tom trenu nisam se
čak ni usudila obuti cipele koje su doticale njegove ruke i u njima
gaziti po tlu. Njegove riječi „nemojte zamjeriti“ ostavila sam bez
odgovora, i pognuvši glavu, tiho se udaljila. Nije se moglo
primijetiti da sam trudna. Ništa se nije vidjelo u toj vreći koju sam
navukla na sebe.
Mogu reći da sam u susretu sa smrću stekla slobodu. Ili sam
ponovo došla na svijet najljepšeg dana 1876. godine. Strahom sam
pobijedila hrabrost i odvažnost. Ali najvažnije od svega je to da
sam se zaljubila! Prvi put sam gledala muškarca ne samo sa
zanimanjem, već s ljubavlju. Za mene je od spašavanja vlastite
kože bilo važnije to što sam pronašla ljubav. Možda više nikada
neću vidjeti Mehmeda. Vjerujte, čak ni to mi nije bilo važno.
Važno je bilo samo ono što sam u tom trenutku osjetila.
 9.

„Reci o čemu si razmišljala tako blizu smrti?“

Za Boga miloga, zar se tako nešto pita? Bedrija je došla do
mene s tacnom. Moje misli su bile daleko. Stavila sam cipele na
prozor da se osuše i promatrala ih kao da gledam Mehmeda.
Ustvari, nisam skupila hrabrost ni da čestito pogledam u njega.
Gledala sam ga samo krišom. Sad sam ga gledala, ali bio je to
Mehmed iz moje mašte. Gledala sam u cipele koje mi je dao svojim
rukama dok je gledao u mene.
Bedriji nisam smjela dozvoliti da išta nasluti o tome. Zato
sam joj brzo trebala odgovoriti na pitanje.
„U posljednjem času pogledala sam u more, u nebo i
pomislila da će i ono nestati kad ja umrem. Barem za mene.“
Bedrija se nije ni osvrnula na moj odgovor.
„Kako čudan čovjek, zar ne? Onaj što živi u ribarskoj kolibi,
što je od tebe mislio da si neka teta.“
„Ali izvinio se zbog toga“, odgovorila sam i odmah se
pokajala što sam išta rekla.
„A vi ste se odmah pokazali. Oči su vam zaigrale. Trebali su
vas udati za onog starog i bolesnog pašu.“
„Kad ti se toliko sviđa, trebala si se ti udati.“
„Da sam vas mogla ubiti, zauzvrat bi me oslobodili. Tad bih
se mogla udati za koga god želim.“
 „I ranije si to rekla. Je li to točno? Jesu li ti obećali slobodu
ako me ubiješ? Ili ti je u onom trenutku palo na pamet da me
ubiješ? Bedrija nije odgovorila. Okrenula se i otišla do vrata. Čim
sam uzela tacnu, bacila sam je za njom. Nisam bila blage naravi
kao Hidžran. Ja sam prijeka i prgava.
„Više me ne možeš držati zaključanu u sobi.“
Bedrija se iznenadila.
„Ova djevojka ima ćud poput venecijanskog ogledala s dva
lica“, govorila je za mene. Jednom kažem jedno, drugi put drugo.
Sve što uradim ili je previše ili premalo. Dugo šutim, a onda
odjednom planem. Kao da sve držim u sebi dok mi ne prekipi i
onda eksplodiram. Hrana s tacne koju sam bacila, zalijepila se za
suprotni zid. Ostaci salate od krastavca i jogurta su poput ptičijeg
izmeta pali Bedriji na rame.
Pobunila sam se!
Nakon toliko mjeseci sam se pobunila i usprotivila,
ponesena osjećanjem za koje je bila dovoljna tek jedna
Mehmedova riječ: neko ko potpuno zanemari sebe i pretvori se u
biljku ne bi se trebao žaliti kad ga drugi počnu gaziti. I Mehmed je
bio na Otoku zato što se i on, poput mene, pobunio. Ali on je bio
muškarac. Njima je uvijek lakše, nego ženama.
A ja... bila sam bespomoćna mlada žena koja je u stomaku
nosila vanbračno dijete. Ili su me trebali udati ili ubiti, ili sam
trebala postati živi mrtvac. Sve se to svodi na isto. Ali u tom trenu
prepreka koju sam trebala preći bila je otpor, pobuna: „Otići ću na
policiju i prijaviti te. Reći ću: ‘Hoće da me ubije.’“
„A zar oni neće pitati zašto?“
Nije bilo teško pretpostaviti nastavak priče: otac bi nekoga
podmitio i odveo me iz policije, a potom bi nekoga unajmio da me
ubije.
„Zar me baš moraš ubiti, Bedrija?“
 „Jesi li uopšte razmišljala kako će se dalje odvijati tvoj
život?“
„Mnogo, mnogo sam razmišljala“, rekla sam.
Bedriju je iznenadila moja hladnokrvnost.
„Dogodit će mi se sve moguće grozote, nema mi druge.
Znam sve ovo što sam proživjela duboko će se urezati u moj život,
od toga ne mogu pobjeći.“
„Zašto mi onda otežavate?“
„Pusti me da protivim, prije nego u mom životu nastane
oluja.“ Bedrija me je pogledala kao da očekuje neki dogovor.
„Nemoj me više zaključavati! Ostavi otvorena vrata mog
kaveza! Ne brini, niko ne može primijetiti da sam trudna. Dozvoli
mi da izađem i hodam gdje nema nikoga. Kad se porodim, svakako
će me snaći nevolja.“
„Neka kaže šta ko hoće, ja vas volim, gospođice, vi to znate.“
„A je li? Znači da si me htjela ubiti zato što me voliš?“
„Da.“
Bedrija je govorila istinu. Voljela me je. Na svoj način.
Nastavila je svoje govoriti kao da šapće.
„Spasili biste se i vi i to u vašem stomaku.“
Nije da nije imala pravo.
„Nek bude kako vi želite“, rekla je izlazeći iz sobe.
„Neću vas više zaključavati. Idite gdje god želite. Nek vas
vjetar nosi kao puštenog letećeg zmaja. Ali ne zaboravite,
gospođice, ovo se neće dobro završiti ni za vas ni za mene. Vaša
majka će se naljutiti na mene zato što vas nisam držala pod
kontrolom.“
„Više će se naljutiti što me nisi ubila.“
 „Slagala sam vam. Niko nije tražio od mene da vas ubijem,
ja sam to htjela uraditi kako bih vas i dijete spasila muke. Ali u
tome me je omeo ribar koji je došao s magarcem.“
Ribar koji je došao s magarcem. Da li je stvarno bilo tako.
Dok je Bedrija s kantom vode prala ostatke hrane na podu i
zidovima, ja sam razmišljala o Mehmedu. Šta se može, srce mlade
djevojke je poput ptice, leti nebom nadajući se ljubavi.
Bedrija je gunđala dok je čistila.
„Vaša majka će odmah primijetiti ovu fleku. Odmah će
pitati. Da bar niste tako planuli i bacili tacnu s hranom.“
Vidi šta mi govori, kao da ona nije bila ta koja mi je htjela
kamenom razbiti glavu! Iskreno, bilo mi je čudno to što mi je sad
govorila. I ne htijući, nasmiješila sam se pomislivši koliko se
Bedrija plašila moje majke.
„Pusti sad moju majku, Bedrija. Hajde da nam lijepo prođe
ovo malo vremena što imamo ovdje. Jer nam u ovom životu ne
ostaje ništa osim uspomena.“
 10.

Te noći sam usnila Mehmeda. Bili smo na obali gdje sam ga prvi
put vidjela i zaljubila se. I magarac je bio pored nas. Bila sam
uzbuđena jer smo bili sami. U snu sam magarcu dala neko ime.
Nazvala sam ga po mom ocu. Kada bih ga zovnula, podsjećao me
je na njega.
„On ima još jedno ime“, govorio je Mehmed.
Magarcu je dao ime po jednom od uglednih paša s Otoka.
Taj paša je za ovaj posjed dao mito i nasilu ga kupio od jednog
Grka.
A da se za to ne bi saznalo, prepisao ga je svojoj djeci.
Kad sam se probudila, bila sam ljuta na samu sebe: „Zašto
sam Mehmeda sanjala baš ovako?“ Šta mi je trebao magarac kad
sam barem u snu mogla biti nasamo s Mehmedom! Kao da su
snovi nešto što možemo birati. Znate li da je i život, ustvari, poput
sna? Mi ni o čemu ne odlučujemo. Bit će šta bude.
Neko vrijeme sam nepomično ležala u krevetu. Na prozoru
vidikovca nije bilo nikakvih zavjesa. Kako nevješti stolar nije uspio
staviti kapke na prozore, svjetlo zvijezda i mjesečine ulazilo je u
sobu. Mjesec je bio baš iznad mene. Pomislila sam, ako i Mehmed
u ovom času promatra nebo, onda gledamo u isto. Istanbul je bio
u mraku. Otok, još u većem. Pomislila sam, zato niko i ne slika
noć. Dijete u mom stomaku se pomjerilo. Nije mi dalo da
zaboravim na njega. A ja sam se pravila kao da ga nema. Još neko
vrijeme sam razmišljala o snu.
 „Da barem nije bilo magarca u snu“, pomislila sam i
nasmijah se. Više sam se smijala tome što sam magarcu dala očevo
inje.
Uspravila sam se. Pamučni dušek postao je reljefast poput
zemlje izvijajući se pod mojim tijelom. Neko vrijeme sam
promatrala postelju, zgužvane bijele lanene čaršafe. Prisutnost
bebe me je usporavala. Nisam se trebala čuditi što je Mehmed od
mene mislio da sam neka teta. Da li se moje tijelo ispod feredže
doimalo debelo poput stabla drveta? U ljetnikovcu nije bilo
ogledala. Kad smo se vratile, pokušala sam se vidjeti na
prozorskom staklu. Gledajući svoj odraz, pokušavala sam
pretpostaviti kakvom me je Mehmed vidio.
Još uvijek neuređena bašta ljetnikovca bila je smještena na
padini u blizini mora. Majka je trebala prvo posjeći drveće kako bi
mogla početi s uređenjem bašte. Govorila je da je drveće podsjeća
na ljude. Željela je baštu bez drveća, tako ju je zamišljala. Uhvatila
bi oca pod ruku i primaknula mu se govoreći: „Noću drveće baca
sjene na kuću, to će nas plašiti.“ Otac bi govorio: „Uradi kako želiš!
Kao da je on živio u nekom svijetu odvojenom od nas. Kako li je
svijet izgledao u njegovim očima? Kako li je tekao život? Na mjestu
gdje se završavala bašta koja će opustjeti kad drveće bude
posječeno, nalazio se nagib prema obali. Majka je tu napravila
spremište za čamce. Ona je silno voljela da se vozi. U čamcu
morem, u kočiji kopnom. I ja sam uživala kada bismo plovili
morem. Posebno za noći punog mjeseca. Žena italijanskog
konzula imala je brodicu. A kasnije i paša, Hidžranin vjerenik.
Paša je bio stariji od nje, ali veoma naočit. Žena mu je umrla. Nije
se više mislio ženiti nakon što oženi Hidžran. Stanovao je na
Kandiliju. U njegovoj bašti bio je jedan par flamingosa. Ustvari, on
je bio taj koji je italijanskom konzulu poklonio flamingose.
„Možda ih i meni pokloni“, nadala se majka. Čak je i lica crvenog
od stida to zatražila od paše, svog budućeg zeta, koji je po
godinama bio stariji od nje. „Teško“, odgovorio je paša. Ptičar koji
ih je nabavljao usnio je neki san i od tada ih je prestao prodavati.
Moja majka, nepopravljivi optimista, nije posustajala. Nije je čak
utješilo ni to što će viđati flamingose u vrtu konaka svoje kćeri, već
je sva klonula i pala u očaj. I dok je majka tako bolesna ležala na
postelji, moj glupi brat je govorio: „Eh, kamo sreće da nam je žena
italijanskog konzula ostavila flamingose kad je krenula nazad u
svoju zemlju“ Zaista, zašto nam ih nije ostavila?
Kako god.
Da ne bi bilo ogovaranja, vozili smo se u odvojenim
brodicama. Pašina brodica bila je mnogo raskošnija i ljepša. Imala
je šest veslača. Kako su se samo brzo kretali probijajući se kroz
duboke vode Bosfora. Jednom prilikom došlo je do pometnje i
mene su samu smjestili u jednu brodicu, dok je moja porodica
ostala u drugoj. Paša je te večeri bio bolestan, tako su rekli. Ali
imala sam šta vidjeti! Na brodici u koju sam se ukrcala baš
naspram mene sjedio je paša. Sjedio je zavaljen i pušio nargilu dok
je pod njim bio prostrt ćilim, a oko njega postavljeni zastori.
Izvukao je vrh nargile iz usta koja su pokrivali brkovi i svoje debele
prste privukao ustima govoreći: „Šuti.“ Iste te prste potom je savio
prema meni dajući mi znak: „Dođi!“ Povukao me je k sebi poput
udice na kojoj je bio mamac. Prošli smo pokraj čamca koji je plovio
kao da će se uzdići sve do mjeseca na nebu i u kojem su bile moja
majka, Fatma, Hidžran i sluškinja Bedrija. Čak sam i čula majku
kako govori: „Kažu da će se na pašinom čamcu svirati i pjevati.
Došli su prinčevi i robinje.“ Čak sam i čula kako Fatma pita: „Pa
šta je bilo paši?“ A Hidžran uzdahnuvši odgovara: „Dobio je
temperaturu“ a Bedrija ih sve nasmijava govoreći: „Izgara od
ljubavi za vama.“ Bile su raspoložene. Zar se nisu nimalo brinule
gdje sam ja? U koji sam se čamac greškom ukrcala? Jesam li,
možda, u opštoj pometnji pala u vodu i sad ležim na dnu?
Naravno da sam se iznenadila kada me je paša pozvao k sebi
iza zastora.
„Bit će da su od vas pomislili da je moja vjerenica i smjestili
vas na moj čamac.“
„Pristanke pa da pređem u drugi čamac. Ako majka bude
smatrala prikladnim, neka Hidžran pređe kod vas.“
 Djevojke koje nisu uživale očevu ljubav lako postanu plijen
muškaraca. Te noći sam popustila pred pašom. Ali želim da svi
muškarci i napasnici znaju sljedeće: neopiranje ne znači i
pristanak. „Uzet ću tebe umjesto Hidžran“, rekao mi je. Kao da
sam se ja željela udati za njega? Ali paša je spustio ruku na moje
koljeno. Ponudio me je nargilom. Čim sam povukla prvi dim, glava
mi je poput goluba klonula na rame. Naslutio je da žudim za
ljubavlju i da sam bila zapostavljena i odbačena. Pružio mi je
ljubav onako kako je on smatrao da treba. A zatim me je nabrzinu
dovezao do obale i ostavio.
„Hajde, dobro, greškom si se ukrcala na moj čamac, ali zar
si me morala tako zavesti?“ Nisam razumjela ko je bio kriv. Sve mi
je bilo mutno u glavi. Nisam se usprotivila kad mi se paša približio
i poljubio me. Ali ja nikako nisam bila ta koja je njega zavela.
Međutim, u tom trenutku pomislila sam da sam ja kriva i grešnica.
Majka me je pitala ko je sve bio na pašinom čamcu na koji
sam se greškom ukrcala: Jesi li vidjela princa, njegove robinje,
možda čak i majku sultaniju?“
„Mene su stavili pokraj svirača. Glava me je zaboljela od
buke“, rekla sam i otišla u svoju sobu.
Ostali su mi crveni tragovi po tijelu. Obuzeo me je stid.
Paša se poslije toga više nije obazirao na mene. Samo je
poslao ono što sam tražila od njega. Poklonio je majci flamingose.
Majka je bila najsretnija na svijetu. Samo mi je zamjerala što me
budući zet nikako ne primjećuje.
„Ti si pametnija od svojih sestara. Pokaži se. Znaš ono kad
govoriš o nečemu kao muškarac, eto, malo tako popričaj sa zetom
pašom...“
Dok sam gledala u majku, izgubila sam svijest.
Potom je uslijedilo povraćanje, vrtoglavica, isprva mršanje,
a potom i oticanje ruku i nogu te konačno izostanak krvarenja.
Kako nisam uzimala krpe koje sam svakog mjeseca koristila,
Fatma je prva posumnjala. Jedne noći došla je u moju sobu i
zaključala vrata. Skinula je svu odjeću s mene. Ukazao se moj
stomak.
„Ti si trudna“, rekla je.
Potom je zanijemila.
Majka me nije htjela vidjeti takvu pa me je odvela kod
babice. Babica me je pregledala u sobičku hladne i prljave kuće na
Piripaši gdje smo dotad mogli vidjeti samo stare prosjake i pse
lutalice. Ležala sam na leđima s raširenim nogama. Čudno sam se
osjećala. Ispred prozora uzdizalo se debelo i glatko stablo lovora.
Pokraj prozora s mušepkom gugutale su grlice. Kao da su se ispred
prozorskih rešetaka okupile znatiželjne oči koje su znale da babica
ovdje pregleda žene. Ili su to bili tvrdokrilci koji su pokušavali
poletjeti. Duboko u sebi sam osjetila da će mi se život promijeniti.
Babica je iz mene izvadila svoje ogromne ruke i uzdahnula.
Posušila je ruke i izašla iz sobe. Potom sam čula da je tamo nešto
udarilo i palo. Bila je to moja majka. Onesvijestila se.
Tako su počele moje muke.
Paša je, s jedne strane, nastavio s pripremama za vjenčanje
s Hidžran, a s druge je i mene neprestano držao na oku. Oboje smo
dobro glumili svoje uloge. Ionako sam oduvijek bila očarana
pozorištem i cirkusom. „U ovoj djevojci se krije umjetnik“, stalno
su govorili za mene. Svaka žena je osuđena da bude pokopana sa
svojim snovima. Ja sam to znala i živjela prema tom pravilu.
Muškarci su bili predodređeni da budu šta žele. Ja sam samo u
svojim snovima mogla pjevati, slikati, izaći pred gomilu bez zara i
govoriti, pisati, čitati ono što sam napisala. Mogla bih, kao
muškarci, putovati, ići u školu i učiti geografiju. I ja ću umrijeti
neostvarenih snova, kao i svaka žena.
Jednog dana majka je od mene tražila da zetu odnesem kafu:
„Hajde da malo progovorite.“
Sluškinja Bedrija je odmah dodala: „Zna se, svastika je uvijek
slađa od meda, gospođo.“ Otkad joj je paša donio lokume od ruže,
sijala je od radosti.
 Niko nije posumnjao.
Možda će Hidžran imati sretan brak.
Ko će znati?
Ko će ikada pronaći i vidjeti ovu bilježnicu u kojoj sam
naškrabala sve ono što mi je na srcu?
 11.

Šta mi sve nije prošlo kroz glavu u ovo gluho doba noći, potpuno
sam se razbudila. Posljednji prizor koji mi je došao u sjećanje:
majka kako četrdeset dana i noći pokazuje gostima i društvu
flamingose u svom vrtu. Niko ništa nije razumio. Na kraju je tetka
otkrila ono što su se svi, s ironičnim izrazom lica, pravili da ne
razumiju. Kako se tek vratila s dugog puta na hadž, tetka je
posljednja došla vidjeti flamingose.
„Gdje su te prelijepe rajske ptice, ružičastog perja, dugih
nogu i vrata?“
„Voila!“, rekla je majka. Poput Francuskinja, u rukama je
držala lepezu s perjem. Lepeza se činila kao dio njenog tijela, kao
produžetak ruke. Njena ruka se pomjerila poput zastora te je
pokazala zaovi, svojoj bivšoj vlasnici, ptice na koje je bila tako
ponosna: „Eno ih tamo.“
Tetka se zagledala u njih, a onda rekla:
„Pa ovo su crveni ždralovi! Oni borave u slatkovodnim
jezerima kod nas, tamo u Bursi. Veliki je grijeh držati ih
zarobljene.“ Majci se od silnog razočarenja objesila donja usna, u
tom trenu je shvatila važnu istinu i njen um se prosvijetlio.
„Znači zbog toga dvorski ptičar nije sultanu donosio ove
ptice, u dvorskom ptičnjaku nikad ih nije bilo. Zbog toga su ovo
bile jedine ptice koje nije poznavala i koje nikada nije vidjela.
Flamingosi.“
 Ponekad ne znamo nešto što je opštepoznato. Cijeli svijet to
zna, samo mi ne znamo Za stvari za koje mislimo da su rijetkost
ispostavi se da su obične. Čovjek bi trebao znati šta je to čemu je
predao svoje srce. Majka je iznenada izgubila svaki interes za
flamingose. Začudo, sirote ptice nikako nisu željele napustiti vrt u
kojem su nalazile vodu i hranu. Flamingosi koji su svojevremeno
čuvani u kući za vrijeme hladnog, vjetrovitog i kišnog vremena
sada su trebah hiti protjerani. Majka ih je sada gledala s mržnjom
Ove nježne ptice dok su još bile na cijeni u našoj kući, navikle su
se na baštu i kuću u koju su slobodno ulazile i skrivale se za jakih
udara juga. One noći kad se saznalo da sam trudna i kad su me
istukle, ležala sam sklupčana i plakala na ćilimu (isti takav postoji
i u dvoru sultana Abdul Aziza), a ove jadne ptice su kraj mene
pognutih vratova pokušavale uloviti dezen čilima misleći od njega
da je mahovina, ribe i bube. Naša mačka, Mestan, zavukla se u
jedan ćošak uznemirena prisustvom novih gostiju koje nikad prije
nije vidjela.
Eh, kad bi prošlost, budućnost, ukratko život i sve ono što
proživljavamo bilo tek jedna bilježnica. Eh, kad bismo mogli
okrenuti novu, bijelu, neispisanu stranicu i nastaviti naš put kao
da se ništa nije dogodilo. Kad bismo mogli iskinuti, poderati,
uništiti ispisane stranice i živjeti radost okretanja nove stranice u
pustolovini koja se zove život.
Obuzeta maštanjima, pogledala sam u svoje cipele koje su
se prethodno osušile na suncu i sada se kupale u mjesečevoj
svjetlosti. Uzela sam ih. Držala sam ih kao da držim Mehmeda za
ruku. Čak sam se nagnula kroz prozor vidikovca ne bih li vidjela
kolibu u kojoj je živio. Čula sam njakanje magarca zavezanog na
obali i nasmijala se. Ko zna je li to bio baš njegov magarac?
Ali ja sam se nadala da je tako. Pomislila sam, daj Bože da
ono što sam doživjela danas nije plod moje mašte. Imala sam
potrebu za utjehom. Prilika za to pojavila se poput čuda.
Čim se začuo jutarnji ezan, izašla sam napolje. Polako se
razdanjivalo. Kao da se nad svijetom nadvila neka koprena od
magle, koja je sad polako nestajala. Sve se ponovo počelo ukazivati
u svom najjasnijem obliku. A jutarnji su sati bili nekako nježniji,
mirniji, neviniji.
Pomislila sam da će vrata biti zaključana, ali nisu. Znači da
su moje prijetnje urodile plodom. Krenula sam ka obali. Mjestu na
kojem sam srela Mehmeda.
 12.

Na početku puteljka koji je vodio na obalu bilo je nešto što

nikako nisam očekivala. Napušteni psić ležao je na putu i cvilio.
Jadničak, bio je sama kost i koža. Sigurno je bio gladan, bolestan,
možda su ga napali drugi psi, ko zna šta mu se sve dogodilo?
Gledao me je očima iz kojih je nestalo sjaja kao da govori: „Pomozi
mi.“ Taj prizor me je dirnuo, sažalila sam se. Ali istovremeno i
iznenadila. Nikad nisam vidjela psa koji je bio u takvom stanju. Jer
pse su svi voljeli. Istanbul je grad u kojem živi mnogo pasa. Psi su,
nakon ljudi, najbrojniji stanovnici Istanbula i Otoka. To je tako
zato što su maženi i paženi.
Kad je sultan Abdul Aziz protjerao pse na otok Hajirsiz4,
čitav grad je tugovao, a kada su se vratili svi su slavili. Ja sam tada
imala šest godina, a Hidžran sedam. Cvilež i lavež pasa koji su
izgnani na otok Hajirsiz čuo se sve do Istanbula. Noću bi se toliko
uplašile da bismo se upiškile u krevet. Hoću reći, kad su psi toliko
prisutni i voljeni, zašto je ovaj psić bio u takvom stanju? Zaista
čudno, Majka bi govorila: „Ako neko društvo zlostavlja pse, znaj
da je to društvo poremećeno.“ Uzela sam psa u naručje i spustila
se na obalu. Vidjela sam jedan lavor, skriven među grmljem, iz
kojeg je Mehmed vodom pojio magarca, izvukla sam ga i dala psu
da pije vode. Magarac koji je bio privezan sa strane počeo je njakati
čim nas je ugledao.
„Šuti!“ povikala sam obrativši mu se očevim imenom koje
sam mu u snu dala. Potom sam se nasmijala. Sjetila sam se sna, a
4 Hayirsiz Ada, najmanji od istanbulskih otoka. Nenaseljen, pusti otok koji je, nakon što je sultan tamo protjerao pse lutalice,

dobio naziv Hayirsiz (hayirsuz) - nesretni zlokobni (prim. prev.)

magarac je počeo još više njakati kad sam ga zovnula imenom koje
sam mu dala. Čamac je stajao privezan ispod ribarske kolibe
postavljene na četiri stuba usred mora. Čula sam kako se uz škripu
otvaraju drvena vrata. A potom i zatvaraju. Do ušiju mi je dopiralo
lagano talasanje vode. Potom sam ugledala čamac i Mehmeda u
osvitu zore. Dolazio je veslajući. Dolazio je da me spasi i da zaliječi
moje rane. Njegove mišice su, polako potežući vesla, sijale poput
mermera na suncu. More je bilo potpuno mirno. Bilo je tako
nježno plavo kakvim ga nikada do tada nisam vidjela. Kao da to
nije bila voda već more što širi svoje nježne ruke kako bi vas
zagrlilo i ugrijalo. Pomislila sam, mora da je spokoj nešto poput
ovoga: lokanje psa koji je oživio napivši se vode. Zvuk vesla koje
dodiruju vodu. Izvlačenje čamca po šljunku sve do stijena.
Da mogu, zauvijek bih ostala zarobljena u tom trenutku.
Samo ostati ondje. S bebom u stomaku, psom koji je kraj mene pio
vodu i Mehmedom koji me je, još snen, promatrao sa zanimanjem.
Iz starog je čamca u jednom skoku izašao na obalu. Bio je bos. Na
sebi je imao košulju kratkih rukava i neke stare pantalone. Ko zna
kakva je bila njegova priča? To mi je prošlo kroz glavu. Kosa mu je
nježno padala na čelo. Prepoznao me je. Skinula sam zar i
nasmiješila mu se. Kasnije će on taj moj osmijeh prepričavati
riječima: „Pomislio sam da se sunce ponovo rađa, po drugi put.“
 13.

„Otkud vi ovako rano ujutro?“

„U svemu ima nešto dobro. Nisam mogla spavati pa rekoh
da prošetam. Vidite šta sam našla na putu?“
Tek tada je primijetio psa. S mnogo nježnosti čučnuo je
pokraj njega. Pomilovao ga je po očerupanoj glavi. Pas, navikao na
udarce, isprva se uplašio. Ali jadničak, nije ni imao snage da
pobjegne. „Ne plaši se“, rekao mu je. „Ja te neću povrijediti.“
Primila sam to kao da govori meni.
Ali odmah poslije, zaprepastila sam se kad me pitao: „Zar
jednoj gospođi priliči da šeta u ovo vrijeme?“
„Zašto? Pa svanulo je“, odvratila sam. „Ja se samo noću
plašim. A ipak, noć, u odnosu na dan, skriva tolike ljepote.“
Zvijezde, cvijeće koje se otvara noću, životinje koje tada izlaze. Ali
ja se plašim noći. Možda zato što je noć zabranjena nama ženama.
Zato što morate biti muškarac ili džin da biste živjeli noć...
„Tačno, da sam vas sreo noću, još više bih se iznenadio. Ali
ako mene pitate, nema velike razlike između noći i prvih jutarnjih
sati.“
„Nije, valjda, da i vi, poput starih žena, mislite da su rano
ujutro još uvijek prisutni džini od prošle noći i da nam mogu
učiniti zlo?“
„Ne. Ja nisam sujevjeran. Ali po majci i sestri znam da u toku
dana postoji vrijeme koje nije primjereno za žene, samo toliko.
Pristojne žene u to vrijeme ne idu same na pusta mjesta.“
 Pomislila sam da me prezire. Ožalošćena time, pognula sam
glavu. Osjetio je da sam se rastužila.
„I vi žene, kao i mi muškarci, imate pravo obilaziti Otok, to
je tačno, ali...“
„Ja od djetinjstva dolazim ovamo. I da vas proganja najveće
zlo, ovdje vas ne može uhvatiti. Ovo je Otok. Niko nigdje ne može
pobjeći.“
„Imate pravo.“
„Ne ličite na ribara, pogotovo vaše znanje, način govora, ni
malo ne liči...“
Iskrivio je usta kao da kaže: „Ne znam.“ Želeći promijeniti
temu, predstavio se, rekao je svoje ime. Tada ga je prvi put
izgovorio. A ja sam mu izmamila osmijeh rekavši: „Eto, ni ime vam
nije ribarsko.“
„U snu sam saznala da vaš magarac ima ime.“
„Ali on nema ime...“
„Ja sam mu dala ime po svom ocu. Poslije sam se tome
smijala.“
I on se nasmijao. Razumjeli smo se.
„Nisam dao ime magarcu, ali moj čamac ima ime.“
„Koje?“
„ Zove se Kalypso.“
„Aaa, pa to je ime jednog od hotela na Otoku. Mi uvijek
boravimo u hotelu pored njega. Imaju zajedničku terasu. Moja
majka je oduvijek htjela odsjesti u hotelu Kalypso jer na prednjem
zidu hotela ima slika vile koja sjedi leđima okrenuta nama. Majci
se ta slika veoma dopada.“
„Kalypso je upravo ta djevojka. Ona živi sama na otoku.
Njeno ime znači skrivati se. Jednog dana zaljubi se u Odiseja koji
je doplovio do njenog otoka i ponudi mu vječnost u zamjenu za to
da zauvijek ostane s njom.“
 Pažljivo sam ga slušala kao da mi priča bajku. Činilo se da
mu se to svidjelo. Zar Fatma nije uvijek govorila da muškarci vole
žene koje ih slušaju.
„Kalypso ne predstavlja poredak u kojem vladaju muškarci
već obratno, poredak u kojem odlučuju žene.“
„Postoji li igdje takav poredak? Da li stvarno postoji
mogućnost da žene žive život kakav žele?“
Upitala sam tako iznenađeno da se Mehmed nasmješio.
Kosa i oči su mu bili izrazito crni. Trepavice duge, guste. Kao da je
mirisao na žalfiju. Ili je možda taj lijepi miris dolazio od grma iza
nas Kad sam se pomjerila da ustanem, pružio mi je ruku. I ja sam
njemu pružila svoju. Kad me je uhvatio za ruku, na trenutak sam
ga pogledala u oči, a potom se postidjela i spustila pogled. Bila je
to topla i snažna ruka. Uhvatio me je kao da me želi spasiti. Bio je
snažan. Ko zna, možda je imao dovoljno snage da me spasi od svih
mojih muka. Eto, opet sam, nadajući se pomoći od jednog
muškarca, izdala sebe kao ženu, moć koju sam imala kao žena.
„Odnijet ću psa u ljetnikovac. Bedrija i ja ćemo ga paziti.“
„Mogu ga i ja čuvati ovdje. Odnijet ću ga u kolibu. Očistit ću
mu rane i nahraniti ga.“
Ja sam već uzela psa u naručje.
A onda je Mehmed rekao: „Dajte vi njega meni.“
Dok ga je uzimao, pas je zacvilio. Osjetila sam toplinu
Mehmedovog tijela. Sada su se s mirisom žalfije mješali i drugi
mirisi. Više je mirisao na more, nego na ribu. Pomalo i na duhan.
Kao da je i on udahnuo moj miris. Nekad kasnije će mi to priznati.
Kroz odjeću i ogrtač naokolo se širio nježni miris mog tijela. Toga
nisam bila svjesna. Nije ličio ni na jedan miris koji bi donio vjetar
i more. Iako se ranije nalazio u društvu žena koje su lijepo mirisale,
moj je miris bio nekako drugačiji.
Otišao je do čamca s psom u naručju. Na trenutak sam se
rastužila. Činilo mi se kao da me napušta i odlazi. Magarac je opet
počeo njakati.
 „Uvijek kad se naljuti, ovako se nepristojno oglašava“,
pojasnio Mehmed dok mi je bio okrenut leđima. Smjestio je psa u
čamac. Polako, nježno. Ali, uprkos tome, pas je i dalje cvilio.
Njegove gole ruke su se tako lijepo kretale. Iako sam trudna,
nikad nisam vidjela golo muško tijelo. To me je rastužilo.
To je značilo da sam nasamarena, prevarena. Moja ženska
požuda bila je poput sira u kljunu gavrana. Postala sam lovina
muževnosti lukavog lisca.
Šta mi sve neće pasti na pamet? Moja pamet je poput ptice,
stalno negdje leti, luta. Oduvijek je bila takva.
Nisam uzalud došla ovamo. Kao što sam rekla, još od
djetinjstva poznajem ovaj puteljak koji vodi do obale. Ovamo sam
s majkom i sestrama dolazila na kupanje. Majka bi platila jednom
našem slugi da stoji na brdu i nadgleda okolinu. Kraj njega nije
mogla proletjeti ni muha. Kad nas je majka prvi put dovela ovamo
da se kupamo u moru, bile smo veoma ushićene.
„Jezik ću vam odrezati ako kažete ocu!“, zaprijetila nam je.
Nismo čak vodile ni Bedriju kako bi to ostalo samo naša
tajna. Majka bi joj već našla nekog posla pa bi ona ostala u hotelu
ili bi je poslala u Istanbul. Moja majka je znala plivati.
„Majko, kako si naučila plivati?“
Niko više od Hidžran nije znao rastužiti majku svojim
pitanjima. Iz kojeg li je podneblja bogatog vodom dolazila lijepa
djevojčica koja je kao petogodišnjakinja prodata na tržnici
robljem? Da li s obale neke rijeke? Ili mora? Ili možda s nekog
otoka? Majka je tu priču ispričala suznih očiju, ali ja sam
zaboravila jer sam bila zaokupljena ronjenjem u kristalno čistom
moru. Ja bih se popela Fatmi na ramena, a Hidžran majci pa bismo
oponašale hrvače.
Tu nas je igru majka naučila. Ako bismo mi izgubile, Fatma
bi me snažno potopila, a potom izvukla van. Ljuta zbog poraza,
udarala me je nazivajući to „prakljačom za veš“. Kao da sam joj ja
bila veš koji treba isprati.
 Majka bi se odmah umiješala. Jer bih se ja dotad nagutala
vode. Ne bih mogla otvoriti oči i odmah bih počela plakati. Zašto
li sam za majku rekla da je okrutna? Možda zato što me je
primorala da živim ovdje s Bedrijom, odvojena od njih. Ti sretni
dani sad su bili daleko od svih nas. Ranije se nikada nismo
razdvajale. Eh, da me bar nisu spasile one noći kad sam se htjela
spaliti. Ja sam bila ta koja ih je razočarala i uništila našu sreću.
Ipak, za mene su smislile najbolje rješenje, krišom su me poslali
na Otok. Opraštam im. Kazne, udarci, sve što sam nabrojala
učinile su nenamjerno, nesvjesno, u ljutini. U strahu da ću uništiti
njihove živote. Porodica, koliko god da podrazumijeva ljubav,
podrazumijeva i mržnju, jer ljubav u sebi skriva i mržnju. Mržnja
je čak srž ljubavi. No, niko od nas nije toga svjestan. Mislimo da je
naša ljubav velika, da volimo bezuvjetno. Ali ne, nije tako. Da sam
toliko voljela svoju majku i sestre, zar bih podlegla vlastitim
porivima?
Mehmed je prostro deku i na nju položio psa kako bi mu
bilo udobno tokom kratkog putovanja morem, od obale do
sojenice. Sad će sjesti u svoj čamac i udaljiti se od mene; kao što
su to učinile majka, Fatma i Hidžran.
I uspomene, i ljubav, i voljeni... Sve je to prevara, pomislila
sam.
„Ostala si tako očajna i bespomoćna na obali“, kasnije će mi
ispričati Mehmed, „da mi je bilo jednako ostaviti tebe tamo samu
kao i prepustiti sudbini ranjenog psa kojem sam želio pomoći.
Baš kad je htio zaveslati, zaustavio se.
„Da ne shvatite pogrešno, hajte i vi kod mene u kolibu.
Imam vrućeg čaja.“
„Nasmiješila si mi se toplo poput sunca“, opisat će kasnije
izraz moga lica u tom trenu. Potrčala sam prema čamcu koji me
čekao na obali. Magarac je opet počeo njakati. Baš je bio nervozan,
kao i moj otac! Iako je beba u mom stomaku postala teška poput
kamena, radost, obećanje sreće i ljubavi učinili su me laganom i
poletnom. S tom lakoćom sam u jednom skoku ušla u čamac.
Mehmed mi je pomogao uhvativši me prvo za mišicu, tačno ispod
grudi, a potom oko struka. Tada sam se po drugi put uvjerila da
ono što je paša učinio nikako nije bilo onako kako bi trebalo biti.
„Mora da je ljubav nešto ovako“, rekla sam samoj sebi.
Smjestila sam se pored psa, naspram Mehmeda.
„Idemo“, rekao je Mehmed.
„Idemo“, složila sam se.
Smiješeći se gledala sam more, nebo, kopno, magarca koji je
ostao na obali i prestao njakati i Otok koji kao da je bio obavijen
nekim nevinim snom. Osjećala sam se kao da se udaljavam od
loših uspomena, grijeha, napuštenosti. Kao da me vodio u neki
drugi svijet. Svijet u kojem vlada ljubav.
 14.

„Ne ličite mi na neku laku ženu.“

Znači mislio je da sam takva.
Obrisao je i očistio ranjeno tijelo psa pa je jadna životinja
bar malo odahnula. Potom je pred njega stavio punu zdjelu
ostataka od ribe. Pas je bio tako gladan da je sve pojeo. Ko zna,
možda su mu i usta bila u ranama pa je jeo polako. Jadničak, bio
je sama kost i koža. Kičma mu se vidjela, tijelo je bilo puno rana, a
lijeva noga povrijeđena toliko da nije mogao stajati na njoj.
„Nek se zove Noćko“, rekoh.
Mehmed koji mu je prethodno očistio rane i nahranio ga,
sad je stajao kraj plinskog rešoa.
Na trenutak sam pomislila da će upitati: „Zašto?“, pa sam ga
preduhitrila.
„Ko zna koliko je noći probdio čekajući smrt. A svakako smo
maloprije spominjali noć. Zato nek se zove Noćko.“
Para iz čajnika blago se miješala sa zrakom. Sve uokolo bilo
je pitomo i umirujuće kao i vodena para. Osvrtala sam se oko sebe
radoznalo, pomislivši, znači, ribarska koliba izgleda ovako. Nije
bilo važno šta je mislio o meni. Možda je zbog toga što sam se
ponašala ovako slobodno, pomislio da sam laka žena. Bila sam
opuštena jer nisam imala šta izgubiti. Kada čovjek sve izgubi,
preplavi ga neki čudan spokoj.
U ribarsku sojenicu popeli smo se drvenim stepenicama.
 Čamac je ostao privezan ispod. Vrata sojenice ostala su
otvorena. Nisu gledala na Otok već prema moru. U široko
beskrajno plavetnilo. Bilo je tako lijepo. Koliba je imala pet malih
prozora.
Unutra su se, uz zid nalazili krevet i stara komoda, a na
čavlima koji su virili iz drvenih greda bili su obješeni odjeća, peškir
i platnene torbe, na sredini je bio stolić, a na njemu pocrnjela tava,
šerpa, jedan tanjir, čaša i vrč čije je dno bilo prekriveno kamencem.
Mehmed nam je donio čaj. Kao da se koliba lagano njihala.
Kroz drveni pod vidjelo se more. Talasanje vode, njeno
plavetnilo.
„Izvoli sjedi“, rekao je Mehmed.
Budući da se nije imalo gdje drugdje sjesti, bila sam
primorana smjestiti se na rub kreveta. A on pokraj mene. Nakon
paše prvi put sam bila ovako blizu muškarca. Ne računam
muškarce koji su služili kod nas, vrtlare, kočijaše, nosače,
čamdžije, zanatlije kod kojih smo kupovali. Jednom smo otišle na
bal kod italijanskog konzula. Tada smo imale priliku gledati pravo
u muškarce koji su stajali malo ispred nas. Majka je rekla ocu: „Nije
to bio bal već čajanka. Ionako su žene bile odvojene od
muškaraca.“ Ali otac se raspitao i saznao da smo bile u muško-
ženskom društvu pa nas je prekorio na sav glas: „Vi pseta
bezobrazna i raspuštena!“ Sedam dana nismo smjele izaći iz kuće.
Majka je svoj gnjev izlila na nas:
„Ja se zbog vas toliko trudim, a vi! Hidžran je jedva uspjela
naći ostarjelog pašu. A ti ni to. Malo se više potrudite, dobro se
udajte i spasite. Nemojte da kao Fatma ostanete meni za vratom.“
Majka bi sva kipjela od bijesa. Dok bi govorila, jednom
nogom bi udarala o pod i stiskala pesnice.
„Odlutali ste“, rekao je Mehmed.
„Odlutala sam, to mi se često događa.“
 Vjerovatno se na mom licu pojavio osmijeh. Pogled mi je bio
uprt u vodu koja se nazirala ispod poda. Uzela sam gutljaj čaja.
Nasuo ga je u šoljicu s pocinčanom drškom. Njegova vrelina
zagrijala je i dršku.
„Veoma sam poželjela majku i sestre“, rekla sam. „Odvojena
sam od njih, bila sam primorana odvojiti se od njih.“
„Zašto?“
Feredža je još uvijek bila na meni, a koprena na glavi. Samo
sam skinula zar s lica. Na bosim nogama imala sam cipele. Ko zna
koliko sam puta već rekla, bilo mi je drago što mi stomak nije bio
velik. Mehmed je prazno gledao u moj stomak koji se ukazao ispod
feredže što se, razvezana, rasula poput talasa. Nije shvaćao šta sam
mu željela pokazati. Izgledao je zbunjen. Možda je u tom trenutku,
zaista, mogao pomisliti da sam neka laka žena. Mogao se zapitati
zašto sam to uradila.
„Uskoro ću na svijet donijeti vanbračno dijete.“
„A tako?“, rekao je zbunjeno. Bio je razočaran.
„Trebam ga roditi u tajnosti, ovdje na Otoku.“
„A šta poslije?“
„Za poslije ne znam.“
„Čini se da do poroda ima još dosta vremena.“
„Naprotiv, nema. Ali stomak mi nije posebno izražen. Kao
da se i beba u stomaku, jednako kao i ja, želi sakriti.“
„Je li dijete od nekoga u koga ste zaljubljeni ili ga volite?“
„Ne. Samo od nekoga kome se nisam oduprla. Lako sam se
predala, prevarila se.“
Mehmed je ušutio. Čudna je bila sva ova situacija.
„Imate li vi djece? Jeste li oženjeni?“
„Nisam oženjen. I ja, kao i vi, imam jednu tajnu.“
 „I vi ličite na nekoga ko se ovdje krije. Poput bjegunaca koji
se smatraju izdajnicima domovine.“
„Bravo! Kako ste znali?“
„Pa rekla sam vam, ne ličite na ribara ili pomorca.“
„Onda bar čujte moju priču pa da vas potpuno iznenadim.“
„Mislim da ja to ne mogu pojmiti.“
„Bože sačuvaj, vidi se da ste dobro odgojeni i obrazovani.“
„Znam čitati i pisati, pomalo svirati klavir i ponešto
francuskog. To je sve, ako to smatrate obrazovanjem.
„Šta više u ovo vrijeme može znati jedna mlada djevojka?“
„Ustvari, vi se činite kao vrlo obrazovani.“
„Da. Stekao sam obrazovanje, dovoljno dobro da bude
razlog mog trenutnog skrivanja.“
„Niste ubica ili nešto slično, zar ne? Mislim, niste nikoga
ubili.“
„Zar izgledam tako?“
„Ne, naprotiv. Činite se kao neko dobar. Ali svako se može
doimati tako. Svako za sebe misli da je dobar, zato ljudi i bivaju
prevareni.“
Mehmed me je pažljivo promatrao. Kolibu su sa sve četiri
strane okruživali svjetlost i plavetnilo, a sa strane koja je gledala
na Otok naziralo se zelenilo i crvenilo zemlje pune bakra kako je
moj otac govorio. Kroz otvorena drvena vrata još jednom sam
pogledala u široko plavetnilo. Jedno je jato ptica nisko proletjelo.
Tako nisko da su ptice grudima gotovo dodirnute vodu. Kao da me
je Mehmed želio razveseliti ili se sa mnom našaliti. Zato je
šapatom progovorio: „Sultan će mi odrubiti glavu.“
Dok je to govorio, napravio je pokret rukom kao da sebi reže
vrat, isplazio jezik u uglu usana i prevrnuo očima. Bio je veoma
smiješan, poput patuljaka u teatru pod šatorom. Nasmijala sam se.
Nekad sam se s majkom, Fatmom, Hidžran i Bedrijom toliko
smijala da su nam od smijeha na oči navirale suze.
„Oplakat ćemo koliko se smijemo“, govorila bi majka.
„Da Bog da nikad ne plakali, gospođo“, rekla bi Bedrija, a mi
bismo odgovarale:
„Amin.“
Čovjek bi, dok se smije, morao znati da će njegov smijeh
trajati kratko koliko treptaj oka. Pogled mi je bio prikovan za
šoljicu čaja koju sam držala u ruci. Neko vrijeme sam promatrala
trunčice čaja koje su plivale u crvenoj tečnosti.
„Raskomoti se“, rekao je Mehmed. Ranjeni pas se sklupčao
u uglu kolibe i uzdahnuo. Kad sam na komodu željela spustiti
šoljicu, Mehmed mi ju je uzeo iz ruke. Kao da mi je odjednom
ponestalo snage.
„Ako želiš ispruži se i odmori“, rekao je. „Ja ću sjesti na
stepenice i podiči mrežu, ostat ću napolju, ti se opusti.“
„Ne smeta mi što si ovdje. Možeš ostati.“
Putom je pitao imam li gdje boraviti. Iako sam mu to malo
prije u razgovoru rekla („Odnijet ću psa u ljetnikovac. Bedrija i ja
ćemo ga paziti.“), bit će da me nije slušao.
„Imam veliki ljetnikovac“, rekla sam napola sneno.
„Ogroman ljetnikovac koji je zamalo postao konak!“ Polovina mog
tijela kao da se sama od sebe prevalila na krevet. Jastuk i čaršafi na
krevetu mirisali su na more. Jastuk se u sredini udubio pod
težinom glave koja se svake noći njihala u dubinama nemirnih
snova. Mora da je nemirno spavao. Kako jedan bjegunac može
mirno spavati, kako od straha uopšte može spavati?
„Da sam neka sirota žena s vanbračnim djetetom u stomaku,
sve bi bilo mnogo gore, ali imam na raspolaganju sluškinju“, rekla
sam.
„Je li ona koju sam neki dan vidio s tobom?“
 „Da. Ona koju si onaj dan vidio pored mene i koja mi je, prije
nego što si se pojavio, htjela kamenom razbiti glavu.“
„Da li te želi ubiti?“
Zabrinuto je upitao. Zatvorila sam oči. U svojoj tmini
zavrtila sam glavom i tako mu odgovorila. Gotovo sam zaplakala.
Kako zbog toga što sam odvojena od svojih bližnjih, tako i zato što
sam sam vidjela da me neko toliko mrzi da me želi ubiti.
Nisam skinula lanenu feredžu sa sebe kao ni maramu koja
mi je pokrivala glavu. Čak su mi i cipele još uvijek bile na nogama
San me je bio svladao. Da li se Mehmed možda uplašio da nemam
gdje otići? Pokušavala sam zaposliti svoj um i održati ga budnim
kako ne bih zaspala ali uzalud! Povukla sam noge prema stomaku
i skupila ruke između nogu. Cipele su mi same spale s nogu i uz
tresak pale na pod. Kako je čudan osjećaj kad te san svlada. Kao ni
smrti, ne možeš mu se oduprijeti.
 15.

Kad sam se probudila isprva nisam znala gdje sam. Opet sam
usnila san. Bio je tako dubok, tako sladak san da su mi usta ostala
otvorena i pljuvačka navlažila jastuk. Po tome sam mogla vidjeti
koliko sam duboko i slatko spavala. Ali kao da se to nastavilo i na
javi. Činilo mi se da sam na nekom drugom mjestu. Na mjestu koje
sam sanjala. Unutrašnjost kolibe bila je ispunjena odrazima
svjetlosti. Zrak je postao topao. Bila sam sva oznojena.
Sanjala sam kako smo krenuli na put o kojem je majka
maštala. Bili smo u nekoj dalekoj zemlji u kojoj se moglo kupati u
moru. Provodili smo dane u drvenim kolibama sličnim ovoj. U
kolibama na moru, smještenim odmah uz obalu iz kojih smo
mogle ulaziti u more i u kojima smo se mogle presvlačiti. Fatma je
tek bila izašla iz vode i češljala kosu. Majka i Hidžran su poput
sirena sjedile na drvenim klupama kolibe okrenute prema moru i
veselo razgovarale.
Mora da je majci uspomena na ovakav odmor o kojem je
maštala ostala još iz djetinjstva. Morska obala zemlje za koju nije
znala ili nije mogla reći gdje je. Pričala nam je o tome. O svojim
uspomenama. Pričala je kako se u jednoj zemlji, na takvim
mjestima, zasebno kupaju žene. Moj je san ostao nedovršen,
probudila sam se. Shvatila sam gdje sam. Uspravila sam se. Bila
sam sva mokra od znoja.
Mehmed je ušao s Noćkom u naručju. Mora da ga je okupao
u moru:
„Morska voda je dobra za njegove rane.“
 Noćko je prestao cviljeti. Oči su mu sada bile sjajne. Ali nije
mogao tako brzo oporaviti. Samo je bio svjestan da je na sigurnom.
„Mora da si se oznojila, jer si legla potpuno obučena.“
I da sam htjela, nisam mogla skinuti maramu s glave. Nisam
željela da me Mehmed vidi s potpuno kratkom kosom kao kod
muškarca.
„Hoćeš li i ti da se okupaš? Ovdje nema nikoga.“
Nisam se mogla usuditi. Davno sam izašla iz kuće. Uplašila
sam se da je Bedrija, vidjevši da me nema, sve digla na noge. Ipak,
željela sam ostati ovdje, s njim.
„U najgorem slučaju sačekat će do mraka“, pomislila sam.
Mehmed je stajao na sredini kolibe. Izgledali smo kao da ću
ja roditi njegovo dijete i kao da sretno živimo u ovom malenom
svijetu. Kako je ljudski život čudan! Čak i kad izgubite posljednju
nadu, sve se može promijeniti u jednom trenu.
Ušla sam u more.
Mehmed je izašao vani i sjedio u čamcu kako bih se ja mogla
u miru skinuti.
Ribarske mreže bile su postavljene naokolo samo da bi
zavarale radoznale poglede. On bi uhvatio i pojeo tek poneku ribu
koja bi se zaglavila u mreži. Mreže su postojale samo kao izgovor
da bi se on mogao skrivati ovdje. Baš je sada čistio ribe koje su se
zaplele u mrežu. Nekoliko sipa, raži i rakova. Ko zna, možda je i
njemu prijalo moje prisustvo? Jer samoća vrijeđa i boli svakoga.
Zato nema ništa dirljivije, nego kada usamljenik pronađe nekoga s
kim može razgovarati i ispovijediti mu se. Može on govoriti i sam,
ali ima potrebu da ga neko sasluša, da nekome nešto ispriča. Ja
nisam imala nikoga osim majke, Fatme, Hidžran i Bedrije. Nisam
imala prijatelja. „Mi smo same sebi dovoljne“, govorila je majka.
Ne znam šta bih bez njih. Sada više nisu tu. Sama sam. Bacila sam
se u more s neželjenim djetetom u stomaku.
 Nisam zaboravila, ja sam bila ta koja je govorila: „Ne postoje
ni prijatelji, ni ljubav, ni uspomene, sve je to podvala. Usamljeni
se tako tješi, tako ublažava svoju samoću. Niko se ne brine za
usamljenog, niko ne pita za njega niti ga se sjeća.
„Mi nismo same“ rekla je majka. „Nas četiri nikada nećemo
zaboraviti jedna drugu.“
Ušla sam u vodu.
„Nipošto se ne okreći i ne gledaj!“ rekla sam. „Ne zato što se
stidim, već zato što ružno izgledam.“
Mehmed me je slušao leđima okrenut i šuteći je sjedio u
čamcu. Njegova široka, na suncu preplanula leđa svojim su mi
držanjem dala naslutiti kako me je pomno slušao. Ali kao da nisam
ništa rekla, okrenuo se i pogledao! U tom trenutku sam kao patka
zagnjurila glavu u vodu. Sestre i ja voljele smo igrati tu igru. Ali
koliko mogu izdržati pod vodom bez zraka? Majka i Bedrija
govorile su: „Nemojte previše ostajati pod vodom, napast će vas
džini.“ Posebno je na obalama Bosfora i Bujukade bilo mnogo
džina koji su živjeli u vodi. Stalno su govorile da je to zbog toga
što su mnogi ljudi živi potopljeni u ovim vodama i što su ove obale
bile grobovi bizantskih prinčeva i princeza. „Htjet će vas povući u
svoj svijet, nipošto nemojte dugo ostajati pod vodom, ne ronite
skroz do dna.“
Izronila sam na površinu. Kraste od opekotina koje sam
imala na glavi nestale su i, hvala Bogu, kosa mi je počela rasti. Sad
sam ličila na tek ošišanog dječaka.
„Meni su dovoljne tvoje oči, ta lijepa usta, tvoj ten nježan
poput ruže, tvoje bijele ruke, slatki jezik i zlatno srce“, rekao je
Mehmed. Pogledala sam ga i nasmiješila se. Moje srce je
zaljubljeno udaralo poput nježnih talasa mora.
 16.

Noćko se polako spustio u vodu. Bio je pun mjesec. Mora da su ga

promatrali svi zaljubljeni, oni koji vole, čekaju svoje voljene i
nadaju se skorom susretu. Mora da se vidio i u Istanbulu. Pun
mjesec bi se najprije mogao vidjeti s najvišeg sprata naših soba.
Majka, ponosna na svoj pomodni životni stil, uvijek bi se uredila
prije silaska na večeru. No, ponekad bi bila sita svega tako da joj
se nije dalo ni počešljati. Čak je jednom bila toliko bezvoljna da je
u istoj odjeći spavala i hodala uokolo. Tetka je tada rekla: „Obuzeli
su je džini“, ali nije bilo tako. Nije je bio niko urekao kao Fatmu
kada je jedno vrijeme stalno plakala. I ljudska se duša, poput nosa
koji počne curiti na hladnoći, može razboljeti. Majka je gledala u
baštu koja je bila sva u neredu. Naslonila je glavu na ruku, a obrazi
i usne su joj se iskrivili od tuge. U to vrijeme smo bile još djeca,
suviše male da bismo majku mogle vratiti u život. Kuća je bila
ledena. Tiha. Majka se pretvorila u cvijeće koje je uvenulo u vazi i
vodu koja je počela vonjati. Sluškinja Bedrija je iskoristila tu
priliku i zatvorila se u svoju sobu da spava. Čak je i kuharica stalno
pravila ista jela. Sobarice bi utonule u svoje misli i stalno brisale
isti stepenik kako bi izgledalo kao da nešto rade. U ćoškovima
nekih soba bi se od poda do plafona uhvatila paučina. Hidžran i
mene veoma je zabavljalo kvariti paukovu mrežu. Fatma bi nas
grdila: „Gorjet ćete u džehennemu!“ Nakon što bi rekla, „Naš
Poslanik“, ponizno bi prinijela ruku srcu i izgovorila.
„Sallallahu alejhi ve selam“, te nastavila, „kada se, bježeći od
neprijatelja, sakrio u jednoj pećini, život su mu spasili pauk i
golub“
 „Kako?“
„Pauk je na ulazu u pećinu ispleo mrežu pa su oni koji su ga
progonili otišli odatle govoreći: Da je neko ušao unutra, paukova
mreža bi bila uništena, a ni golub ne bi ovdje savio svoje gnijezdo.“
Ta je priča na mene ostavila tako snažan dojam da mi je
došla u san.
U mom snu, pauk je na vratima naše kuće, baš kako je Fatma
ispričala, ispleo mrežu. Mi smo ostale pred vratima i nismo mogle
ući. A majka se zatekla unutra. Kako to biva u snovima, sve smo se
tome čudile.
„Vaša majka je uhvaćena u kandže duševne bolesti.“
Tako je tetka protumačila moj san. Hidžran i ja smo u isti
glas upitale:
„Zašto?“
Niko nam nije odgovorio. Dokad žena, izložena stalnom
poniženju, može nositi teret života? Poslije ću ispričati kako sam
slučajno otkrila zašto se govorilo da je te zime, proljeća pa čak i
ljeta kad smo otišli na Otok, majčina duša bila sputana kao da je
vezana najčvršćim stegama.
Hvala Bogu pa smo imali mnogo više lijepih, nego loših
dana. Na primjer, odlazak na Otok, za majku je uvijek bio izniman
događaj. Još u zimu bi započela pripreme. Čak je jednog ljeta,
ugledajući se na Francuskinje, naručila sebi šešir s velikim
obodom, koji je krišom nosila na Otoku. Svijetloplavi obod šešira
bio je toliko širok da mi se činio kao drugo nebo. I nas je uključila
u svoju smiješnu igru te nas obukla kao djecu stranaca. Sluškinji
Bedriji koja je govorila: „Ne, ja neću da se ogriješim“, rekla je: „Ti,
onda, ostani. Nemoj ići s nama“, i ostavila je u hotelu. Niko nas
nije prepoznao u novoj odjeći. Upozorila nas je dok smo izlazile iz
hotela: „Nikom se ne pokazujte, a kad vidite nekog poznatog
sakrijte se ispod suncobrana.“
Na sebi je imala korzet koji joj je Bedrija pomogla obući tako
što je pritegla vezice korzeta toliko da je majka ostala bez daha.
 Majka je nosila čizmice s vezicama puder roze boje koje su
se slagale s njenim svijetloplavim kostimom. Obukla je dugu
suknju od tafta, kratki sako i košulju s volanima. Kosu je, poput
francuskih žena, skupila u punđu i vješto pokrila šeširom, sve smo
se nasmijale kad smo je vidjele i upitale: „Majko, kako ćeš nositi
taj veliki šešir na glavi?“ Dok je hodala, lagano se njihalo i perje
koje je krasilo jednu stranu šešira. Budući da je morala skrivati lice,
u jednoj je ruci imala čipkasti suncobran, a u drugoj lepezu.
Pred onima koji su nas vidjeli dok smo izlazile iz hotela
pretvarale smo se da smo na odlasku nakon posjete prijateljima.
„Bonjour!“
Dok smo izlazile iz hotela, iza sebe smo čule kako pitaju:
„Ko su ove? Kad su došle?“, a zatim je do nas, koje smo stajale na
vratima kapije što vodi na Ulicu Nizam, s početka baštenskih
stepenica dopiralo: „Da li su odsjele u našem hotelu?“ Prasnule
smo u smijeh. Onog ljeta, kad se rodila Hidžran (tako se pričalo),
u hotelu gdje smo svake godine odsjedali, za nas su mislili da smo
neki Francuzi. Bilo je lijepo biti neko drugi. Hodale smo uživljene
u svoje nove uloge. Pozdravljale smo strance sa osmijehom na licu.
Gledale lica muškaraca, gledale ih u oči, smijale se; a oni su se
sklanjali da nas propuste, skidali šešire i fesove i ponovo ih vraćali
na glavu.
„Idemo do Rta srca“, rekla je majka.
Otišle smo do Rta srca.
„Kako je ugodno hodati u ovoj odjeći, lagana sam kao
ptičica“, govorila je.
Čak se malo i našminkala. Ružičasti obrazi, iscrtane obrve.
Kad nas je otac raskrinkao, stisnuo je bradu i rekao: „Šta je ovo,
kao obojena ptica!“
Hodale smo po pristaništu na Rtu srca. Uronile noge u vodu.
Majka je duboko udahnula i raširila ruke kao krila, stajala je na
rubu mola kao da želi zagrliti cijeli svijet. Na trenutak ju je steglo
u grudima, možda od uzbuđenja, a možda zato što je tako
oskudno obučena bila izložena zraku i svijetu. Pritisnula je rukom
grudi i duboko udahnula uz hropac. Mala djevojčica koja je s pet
godina dovedenu na tržnicu robova, putem se razboljela, još tada
joj se astma nastanila u grudima Potom je došla sebi.
To je bio njen najsretniji dan. Dan koji će sijati među njenim
uspomenama, dan koji nikada neće zaboraviti. Neko vrijeme smo
promatrale fijakere i konje koji su prolazili kroz borovinu u Ulici
Nizam. Bio je to tako čaroban prizor... Kao sasvim druge osobe u
novoj odjeći, prošetale smo skroz do druge strane Otoka. Kao da
smo bile na nekom potpuno nepoznatom mjestu. Sa strahom smo
pogledale u more koje je bilo tačno ispod nas. Hidžran je bacila
kamen u provaliju. Glupača! Malo je falilo da i sama ne padne.
Majka je vrisnula. Namrštila se i pogledala je poput francuskih
žena. Majka Turkinja bi je udarila po stražnjici i povukla za uho.
Ništa od toga nije uradila. Bile smo kao lutke na koncu zbog
odjeće koju smo nosile. Odjeća vam određuje kako ćete se
ponašati.
Pravo veselje je počelo kad smo sišle u čaršiju. Sjele smo u
jedan od kafea, jele i pile, željno promatrale sve oko sebe. Trebali
ste čuti kako je majka rekla: „Merci“, kad su joj donijeli čaj serviran
u šoljici. Trebali ste vidjeti kako je primicala usne šoljici i pila čaj
u malim gutljajima.
„Kad na sebi nemamo ništa, čitav svijet i vjetar se može
vrtjeti oko nas, može nas dodirnuti. Da li tako izgleda sloboda?“
Ja sam bila ta koja je to pitala na što je majka odgovorila
namrštivši obrve poput munja koje sijevaju nebom: „Il n’y a pas!“
Niko nas nije čuo, niko nije prepoznao moju majku.
„Bien, merci!“
Majka je priznala da joj je tada najveća želja bila vidjeti oca
kako izlazi s broda. Možda bi joj se zgadio kad bi ga vidjela očima
nekoga drugog i više mu se ne bi približila. Tog dana joj se malo
čaja prosulo po suknji i ta je mrlja zauvijek ostala.
 Vratile smo se u hotel. Pošto sam bila lukavija i pronicljivija
od svojih sestara, majka me je poslala prvu da izvidim situaciju.
Kada je momak s recepcije izašao vani zapaliti cigaretu, pozvala
sam ih. Otišle smo u našu sobu smijuljeći se.
„U kojoj su sobi odsjele ove Francuskinje?“
„Jesu li možda došle nekome u posjetu?“
U sobi nas je čekalo iznenađenje. Otac i brat. Sluškinja
Bedrija pognuta glavu.
Zašto su došli ovako rano?
„Ne želim da ova sramota prođe nekažnjeno. Ni jedna
sramota ne smije ostati nekažnjena.“
Otac je tako rekao i nastavio:
„Ali ne želim ni da se pročuje da se takva sramota dogodila
mojoj ženi.“
Znači?
Moj otac je sve zataškao, a tužbu riješio dajući kadiji poveće
mito. Najprije smo se naprečac vratili u Istanbul. Iste noći majka
je dovedena u kuću u takvom stanju da nije mogla stajati na
nogama. Bedrija i jedna od sobarica nosile su je na ramenima dok
su joj se jadnici obješene noge njihale. Fatma se onesvijestila
vidjevši majku u takvom stanju. Tako je izbatinao jadnu ženu da
joj je slomio zglob na desnoj nozi, koji je poslije pogrešno zarastao
pa je kasnije zbog toga vukla nogu dok je hodala. Majka je ostala
sakata. Cijeli Istanbul je pričao kako se jedna muslimanka naokolo
šetala obučena kao Francuskinja i da ju je muž uhvatio u tome, ali
nikada se nije saznalo da je to bila moja majka. Svojim bližnjima
je slagala da je te povrede zadobila u saobraćajnoj nesreći pa su
mnogi pohrlili da joj dođu u posjetu i požele brz oporavak. Majka
ih je sve primala ležeći u svom krevetu s nogom u gipsu i, dok se
previjala od bolova, slušala je priču o svojoj „sramoti“ koja je
počinjala riječima: „Jesi li čula?“ Može li na ovom svijetu biti išta
tužnije, nego slušati druge kako pričaju o tebi? Kao što je poznato,
zbog tih smo se događaja ranije vratili s Otoka, ali ljeto još nije bilo
gotovo. Majka je do kraja ljeta u sobi okruženoj zelenilom i punoj
gostiju, među bijelim čaršafima i s tugom u očima, slušala priču o
sebi.
Ali zašto je to učinila?
Majka se kao udata zaljubila, ali ta se ljubavna priča rasula
u komade poput kristala za koji ti je žao jer je nestao iz kompleta.
I dok je tog ljeta letjela na krilima najveće sreće, poigrala se
sa samom sobom: postala je neko drugi. Neka strankinja.
Slobodna, nesputana žena koja pokazuje svoju kosu. Znate šta se
poslije dogodilo. Ali postoje neke stvari koje nismo znali i o kojima
smo šutjeli i kada smo saznali za njih.
Bilo je to one godine kada su psi prognani na otok Hajirsiz.
Kada je otac otišao na hadž, majka se počela debljati i nositi prsten
s rubinom koji je dobila od gospodina Jakoba. Potom je rodila
vanbračno dijete koje je začela sa svojim ljubavnikom.
Zahvaljujući Bedriji, našlo se rješenje za bebu („Već sam to
uradila“). Koga li je to ranije ubila? Tajna je poput vatre koja tinja
u kući. Jednog će dana spaliti cijelu porodicu, pretvoriti je u pepeo.
 17.

Mehmed je veslao u čamcu koji je klizio po vodi obasjanoj

mjesečinom. Nakon dugog dana trebao me je dovesti do
ljetnikovca. Njegovo lijepo tijelo muževnom se snagom i
gracioznošću pomjeralo dok je veslao na mjesečini.
Spremio mi je malu trpezu govoreći: „Nisi ništa jela u podne,
ti si noseća, hajde pojedi barem ove ribe koje sam pripremio.“ Na
malom stolu koji je povukao do prozora bili su hrskavo pečeni
barbuni ružičastog mesa. Malo grožđa i još svjež somun. Za našim
malim stolom, osvijetljenim plamenom svijeća pojela sam
najukusnije jelo u svom životu. Magarac privezan na obali ponovo
je njakao. Nasmijali smo se.
„Ili se opet neko vrti oko njega ili nam opet želi smetati“,
rekao je Mehmed.
„Bezobrazni magarac! Ne želi da itko bude sretan.“
Sada, u čamcu, kao da sam bila neko drugi. Zbog toga sam
se i sjetila majčine tužne priče. Ljudskih želja, snova da se bude
neko drugi. Eh, kad bih bila trudna žena ribara koju je muž izveo
u večernji obilazak. Ali ja sam bila grešnica koja se vraćala kući.
Jedva sam mogla nazrijeti ljetnikovac s obale. Ali sam zato odmah
prepoznala susjedni po kosturu koji se uzdizao kao utvara.
„Imate i spremište za čamce“, rekao je Mehmed.
„Majka je tražila da se napravi“, odgovorila sam.
Majka... Znači, uprkos svemu, u čovjeku je uvijek ostajala
životna radost, veza sa životom.
 Tiho sam izašla iz čamca.
Skuti moje feredže su se pokvasili.
Tek na kaldrmi sam obula cipele koje su postale tvrde kao
kamen od slane vode.
Vrisnula sam jer je malo nedostajalo da zapnem i padnem
niz stepenice koje su vodile u baštu. Potom su mi se oči navikle na
mrak i stepenice obasjane mjesečinom pa sam se uspjela popeti na
zaravan na kojoj se uzdizao ljetnikovac.
Bedrija je stajala na trijemu i čekala me. Vlasnici ljetnikovca
s druge strane netom su bili stigli iz Istanbula. Kapci na njihovim
prozorima jutros su bili čvrsto zatvoreni. Sada se vidjelo svjetlo i
čuli glasovi iz bašte. Ljetnikovci su ovako podsjećali na muzičke
kutije koje je neko navio i pustio da sviraju. Nasmiješila bih se
vidjevši da su veseli ljudi koje bih prethodno primijetila na
otočkom trgu, sada na balkonima, u hladnjacima i baštama svojih
kuća.
„Znači ona debeljuškasta žena živi ovdje, a onaj drhtavi
starac na ovom balkonu. Znači ona lijepa djevojka ima i lijepu
kuću, bašta one ružne žene je zapuštena baš kao i ona sama.“
Kao dijete sam se tako igrala. Posebno je Hidžran to voljela.
Sve to i današnji dan koji sam provela ispunjen ljubavnim
obećanjima utjecali su da se osjećam tako. Ali Bedrija se ispred
mene ispriječila poput zida u mračnoj kući i uplašila me: „Gdje si
bila cijeli dan?“
„Nemoj joj odgovoriti“, rekla sam u sebi.
Grubo me uhvatila za mišicu i povukla. Ne znam zašto, ali
to mi je teže palo, nego kad me je htjela ubiti. Kao da sam
nesretnica koja je zaslužila smrt jer sam okaljala čast žena u svojoj
porodici, ali ponos mi nije dozvoljavao da polažem račune jednoj
robinji. Iako mi je stezala mišicu rukom na kojoj su joj nedostajali
prsti, nisam mogla shvatiti zašto me je tako boljelo. Bila sam
svjedok kada je izgubila prste. Hidžran i ja smo bile male. U to
vrijeme Hidžran nikako nije mogla prestati dojiti. Majka je hodala
po kući s obnaženom dojkom. To još nije bilo vrijeme kad se
hvalila: „Živim kao prava dama.“ Boravili smo u jednoj manjoj kući
koja je bila uređena poput tetkinog konaka na Bejazitu. Kuća je
bila mračna i hladna. Tad smo još, umjesto za stolom, jeli na podu.
Na zidovima su, umjesto ulja i akvarela koje je izabrala i
kupila majka, stajali pejzaži u bakrorezu. Ali, začudo, kao znak
majčinog profinjenog ukusa, ipak su na zidovima bili svojevrsni
ukrasi.
Fatma bi sjedila kraj majčinog krila i promatrala Hidžran
koja je halapljivo dojila. Bila je zima i sve prekriveno snijegom.
Zbog toga smo grijali jednu malu sobu u kući. Bedrija je došla do
nas govoreći: „Vala, snijeg je u bašti napadao do struka.“ Trebale
smo peći kestenje. Plata je bila užarena. Kestenje se ispeklo. Svi
smo ga s užitkom jeli. Bedrija je otišla do kuhinje da donese vode
Fatmi i meni jer smo bile ožednjele pa nije stigla pojesti dva
kestena, namijenjena njoj. Kada se vratila, žudno je kleknula kraj
svog tanjira, ali kada je vidjela da u njemu nema ništa, upitala je:
„Gdje je moje kestenje?“ – „Evo ovdje“, rekla je majka i pozvala je
k sebi, skinula Hidžran s dojke i sjela na sećiju te, uzevši mašice,
nagnula se nad peć. Bedrija je s tanjirom u ruci nestrpljivo čekala
iza majke. Majka ju je, okrenuta leđima, pogledala krajičkom oka
i rekla:
„Ispruži dlan!“ Bedrija je prebacila tanjir u drugu ruku i
pružila dlan. Majka je na Bedrijin dlan stavila dva užarena komada
ugljena i zatvorila joj šaku. Bedrija je toliko vrisnula da je cijela
kuća odjeknula, potresla se, a sve ledenice popadale s krova.
Majka će kasnije lagati ocu kako bi opravdala zlo koje je
učinila: „Mislila sam da je to užareno kestenje, nisam znala da je
stisnula komade ugljena.“
Vjerovatno je nije htjela tako okrutno kazniti, ali desilo se
šta se desilo.
Doktor je rekao da ima teške opekotine na tri prsta i da se
nešto mora poduzeti: „Ako se ne odsjeku, dobit će gangrenu,
infekcija će se proširiti po cijelom tijelu i može umrijeti.“
 Eto, tako je Bedrija izgubila tri prsta desne ruke.
Ne kaže se džaba, sve se vraća sve se plaća, par godina
kasnije i majka će povrijedili nogu i ostati sakata.
Pogledala sam u Bedrijinu ruku koju je ona nazivala „ćorava
ruka“ jer nije imala prste. Koliko sam se samo onda brinula zbog
nje. Ali danas je bilo drugačije. Bedrija je bila toliko puna gnjeva i
želje za osvetom da bi nas sve mogla udaviti u čaši vode.
Kako sam to osjetila rekla sam joj tužno: „Skloni mi se s
puta.“
Ali ona je ponovila svoje pitanje:
„Gdje si bila cijeli dan?“
„Našla sam si muža“, odgovorila sam joj. „Našla sam nekoga
ko će me uzeti zajedno s kopiletom koje nosim u stomaku.
Zaljubili smo se na prvi pogled i zavoljeli jedno drugo. Ali šta ti
možeš znati o tome!“
„Skrati jezik, zmijo!“ obrecnula se i ošamarila me.
Jer Bedrija je iskusila ljubav. Nju je pogodilo to što sam je
optužila da ne zna šta je ljubav. Bila je zaljubljena u Džemila,
kočijaša moje tetke. Neki dan je, ko zna pod dejstvom čega, napola
opijena ispovijedila sve svoje tajne. Mnogo kasnije, saznat ćemo
da je to bila samo šala koju je smislila moja majka. Ono što je
Bedriji razvezalo jezik bila je samo smola pomiješana s nekom
čudnom tečnošću. Šta je sve tada ispričala!
„Vidjela sam ga mnogo puta dotad. Ali tada mi se učinilo
kao da ga vidim u plamenu, u nekom požaru. Tada je i u meni sve
počelo gorjeti.“
Otišla je do Džemila noću da vidi požar. Znala je da on radi
kod tetke kao kočijaš, ali nikada ga dotad nije posmatrala kao
muškarca. No, te je noći bila zadivljena kada ga je vidjela kako s
velikom hrabrošću i mirnoćom promatra požar u kvartu sjedeći na
ćilimu prostrtom na ulici i puši svoju nargilu, te kako je potom,
kada se požar približio, ustao, podigao ćilim i povukao se nešto
dalje. Još je više postala opčinjena njime kada ga je vidjela kako
sakuplja djecu koja su se izgubila u požaru i veže ih jedne za druge
platnom svog turbana kako bi ih kasnije vratio njihovim
porodicama. „Ako ću se jednog dana za nekoga udati, to mora biti
neko ovakav“, rekla je. Eto, to je sve.
„To je sve?“ upitala je majka.
„To je sve“, odgovorila je Bedrija.
I zaista je to bilo sve. Ali dovoljno da zbog toga pati. A ja
sam joj sad prisjela na muku. Imala je pravo što me je ošamarila.
„Da te neće uzeti onaj odbjegli hajduk!“
Znači, znala je ko je bio Mehmed, saznala je. Penjala sam se
prema vidikovcu, ali ona me je i dalje vukla za ruku kao da me
nasilu vodi gore:
„Kao da je lako naći muža!“, rekla je grdeći me.
Ono što sam danas proživjela sada mi se činilo kao san. „Ali
ne, tu mora biti nešto više“, govorila sam samoj sebi. Jer još uvijek
nisam bila okusila sreću.
 18.

Ljubav se na tren ukazala i nestala. Kao da bi se povremeno u

daljini nazirao neki čamac. Vrtio se uokolo, oklijevajući, kao da
pokušava prepoznati ispred kojeg ljetnikovca me je te noći ostavio.
Nije se previše približavao. Kao da nije želio biti uhvaćen ili, pak,
uznemiriti me i dovesti u opasnost. Ili su to bile tek moje
maštarije. Da me Mehmed čeka, da me traži, da obilazi oko
mračne obale gdje me je ostavio. Kad me je Bedrija ponovo
zaključala, spomenula je papagaja italijanskog konzula:
„Čak je i taj vjerni papagaj otišao, majka ga nije mogla
pronaći.“
Tačno. To se dogodilo nakon što sam se zapalila i ležala sva
u opekotinama.
„Kako da znam da nećeš pobjeći, da se nećeš još više
osramotiti? Uostalom, meni je povjerena dužnost.“
„Da me ubiješ?“
„Pusti to. To se neće dogoditi.“
Šta li je sada bilo u planu?
„Prihvatit ćeš svoju sudbinu. Ali ti si prkosna kao onaj
buntovnik iz ribarske kolibe. Da si muško, digla bi bunu protiv
države. Da se nađeš na planini, postala bi razbojnik.“
„Znači, naša zemlja je toliko nepravedna i nepoštena.“
Tako smo se sporječkale. Potom su se vrata sobe zatvorila
zadugo se nisu otvorila.
 Za svaki dan, kad sam ostala zaključana u sobi, zarezala sam
po jednu crtu u okvir prozora. Kada je Bedrija to vidjela, rekla je:
„Majka će se ljutiti, uništila si okvir prozora.“
Čim bi joj se ukazala prilika, gunđala bi: „Samo je još
nedostajalo da se počneš prostituisati.“ Ako je već toliko znala,
zašto je stalno pogrdno govorila o Mehmedu? „Zar ne znaš, zar ti
nije ispričao?“, pitala je. „Čitav dan si provela s njim, zar niste
razgovarali?“ Bedrija nije znala da se o problemima razgovara ako
su mali, a ako su veliki, onda se o njima šuti.
Ja sam živjela prisjećajući se i sanjareći o danu koji sam
provela s Mehmedom. Kad bih se sjetila magarca, nasmijala bih se.
„Ko zna zbog čega se sad naljutio, kome sada njače?“, govorila bih.
Bedrija je dobro brinula o meni da se ne bi ogriješila o dijete
u mom stomaku. Nismo jele lijepa jela kao u Istanbulu. Donosila
mi je hranu koju bi skuhala tek da ne budemo gladne: rižu, jogurt
s krastavcima, jaje, poparu, halvu, leću, sutliju, čorbu s mlijekom,
kus-kus, pohovani patlidžan. Na tacni, osim kašike, uz tanjir ne bi
bilo drugog pribora. Ponekad bi čak zaboravila staviti i kašiku pa
bi izašla iz sobe govoreći: „Uf, ne mogu sad samo zbog toga
ponovo silaziti i penjati se.“ Koliko sam već dugo jela rukama. Kao
kakva divljakuša, koristila sam komade hljeba kao kašiku.
Samo jedanput sam okusila meso: sitni ćevap od janjetine
ispečen na zabiberenom, začinjenom, mekom i masnom pireu.
Mislim da je stigao iz Istanbula jer ga se sluškinja Bedrija uželjela.
Poslala ga je moja tetka po kočijašu Džemilu kojeg je Bedrija čitav
dan čekala kao na iglama. Shvatila sam po izrazu njenog lica:
čovjek je otišao čim je donio paket. Nije se ni osvrnuo na Bedrijino:
„Dođi, Džemile, predahni, popij jednu kafu.“ Tako je prošao susret
s Džemilom čiji je dolazak Bedrija danima iščekivala. Nije je ni
pogledao, otišao je ne pruživši ni najmanju šansu njihovoj ljubavi.
Sretno ti bilo, Džemile!
Razočarenje ubija čovjeka. Vi mislite da poslije toga živite,
ali, ustvari, vi ste živi mrtvac, samo što to ne znate.
 19.

Nakon toga sam jednog dana čula zvuk brojnih koraka u

prizemlju. Bilo je i drugih osim Bedrije. Neke druge žene. Srce mi
je ubrzano tuklo. Penjale su se uz stepenice. Obilazile su
ljetnikovac i ushićeno razgovarale.
Obuzeo me je strah da sam zaboravila glasove majke, Fatme
i Hidžran. Na trenutak sam se obradovala pomislivši da su to one
došle. Od uzbuđenja sam se digla na noge jer više nisam mogla
mirno sjediti. Neprestano sam hodala gore-dolje. Nastojala sam
prepoznati glasove koji su dolazili odozdo. Glasovi su otišli kako
su i došli. Baš kao i vjetar koji bi ispunio kuću, udarao u vrata,
prozore i na kraju izašao kroz prozorske kapke.
Samo sam na kraju, kada su odlazile, čula nešto za šta sam
bila sigurna da je istina, a ne plod moje mašte, „Jeste li čuli,
gospođo?“, započela je Bedrija. „Kažu da je sultan Abdul Hamid
stupio na prijestolje. Da li mu se prva žena zove Bedrifelek? Znate
li? To je ona koja je gotovo vršnjakinja s Abdul Hamidom pa je
zbog toga je u narodu poznata pod nadimkom stara miljenica.
Odgonetnula sam čiji su to bili glasovi: to su bile žene iz
susjednog ljetnikovca. One čiji se ljetnikovac još uvijek gradio.
„Bedrija-kalfo, zar vaši to ne znaju bolje od nas? Čula sam
da su u vrijeme sultana Abdul Aziza posuđivali novac dvoru? Njih
treba pitati za dvor. Priča se da im je sultan, u zamjenu za svoj dug,
dao silnu zemlju i posjede. Pa čak i da je gospodin Redžep
prigovorio: ‘Od zemlje se ne možeš prehraniti!’, te da je tražio
zlato. Je li to tačno?“
 Toliko sam pažljivo slušala njihov razgovor da sam čak čula
kad je Bedrija prošaptala. „Ja vas pitam jedno, a vi drugo.“
Bedrija je tragala za svojom sestrom bliznakinjom koja je,
kao i ona, prodana u roblje. Sestra joj je bila na dvoru: „Iako smo
bliznakinje, ona je, za razliku od mene, sretnica!“
Eto, situacija je bila takva!
Njena sestra koja je odvedena u harem, tražila ju je i
pronašla.
Poslala je nekog čovjeka da je dovede. Majka i otac su tih
dana razgovarali o tome: „Ako neko iz dvora zatraži našu robinju,
mi ćemo se povinovati.“ Bedrija se bila već odavno spakovala i
čekala poziv s dvora. Ali radosna vijest nije došla: „Kako će ova
djevojka služiti u dvoru kad nema tri prsta?“
„Pa, eto, nama služi“, rekao je otac, na što je majka
odgovorila:
„Ali to je dvor. Tamo se primaju najbolji od najboljih.“
Bedrija nije mogla otići na dvor jer nije imala tri prsta. Majka
bi se ponekad sažalila nad njom i govorila: „Mene možeš smatrati
sestrom“, a Bedrija bi odgovarala: „Hvala vam, moja gospođo, da
Bog da uvijek bili uz nas, vaša sam robinja i pokorna sluškinja, iako
je u sebi sigurno mislila nešto sasvim drugo. Ustvari, Bedrijina
bliznakinja nije bila na dvoru već upravo tu, pokraj nje. Obje su
šepale i objema su nedostajali prsti. Između majke i Bedrije se
tokom godina razvila velika mržnja i netrpeljivost. Opasnost je
bila u tome što to one nisu otvoreno pokazivale pa čak ni
priznavale same sebi. Zato će njihov posljednji potez biti
smrtonosan.
Ljudi se udaljavaju od samih sebe dok slušaju životne priče
drugih. Ili, pak, postaju još bliži sebi. To zavisi od samog čovjeka.
Kada shvatite nekog drugog tada, ili spoznate sami sebe ili
ostanete slijepi za vlastito biće, jer ono što trebate vidjeti jesu vaše
mane. A njih niko ne želi vidjeti. Ionako ih ne vidi. To je kao da
želite vidjeti čir na vlastitoj stražnjici. Tamo postoji nešto što vas
boli, tišti, nešto što dolazi od vas samih. Čovjek ne poznaje samog
sebe. Najveća je nepoznanica upravo samom sebi. Toliko gleda u
druge da ne može vidjeti i razumjeti samoga sebe.
Bedrija je sva uznemirena ušla u sobu. Čak je i ključ koji je
stavila u bravu podrhtavao poput nje. U drugoj ruci nosila je teglu
punu soka.
„Jesu li došle obići ljetnikovac?“
„Bravo, gospođice. Toliko ste se uzvrtili iznad nas da sam
premrla od straha da će ćuti vaše korake. U jednom trenutku
majka djevojaka zagledala se u plafon. Ali Bog mi dade pameti pa
rekoh: ‘Galebovi su zaposjeli potkrovlje, mladi im još nisu naučili
letjeti. Njihovo lupanje u potkrovlju odjekuje praznim
vidikovcem. To ste upravo čuli.’ Jesam li im dobro rekla?“
„Čula sam vas, Bedrija. Nije tebi ni na kraj pameti bila
sramota koju majka skriva u vidikovcu.“
„Da mi nije na pameti, zar bih bila ovdje i brinula se o
vama?“
„Pa šta bi radila? Bi li trkom otišla na dvor? Čestitam, tvoja
bliznakinja je napredovala od miljenice do prve žene.“
Bedrijino lice se ozarilo. Znači, još uvijek je gajila nadu da će
jednog dana dospjeti na dvor. Ili se ponosila time.
„Dok smo mi ovdje prognane i zaključane, šta se sve
izdešavalo... Jedan sultan je otišao, onaj poslije njega nije se dugo
zadržao pa je sad na prijestolje stupio sultan Abdul Hamid. Šta da
kažem, živio nam sultan!“
„Mi smo ti koji, ustvari, trebaju živjeti. Nek nam omoguće
da živimo u dobru, zdravlju, miru. Ali oni misle samo na sebe dok
vladaju ovom zemljom. Niko ne misli na našu dobrobit!“
„Bože sačuvaj! Razmišljate poput nevjernika. Da vas neko
čuje, odmah bi vas bacili u tamnicu. Je li vas tome naučio onaj
bjegunac?“
 Bedrija je, obgrlivši teglu soka, stala tačno naspram mene.
Na trenutak sam se razveselila. Ne zato što sam je vidjela takvu već
zato što sam se uvjerila da Mehmed nije tek moja uobrazilja. Jer
kako je vrijeme prolazilo, počela sam misliti da su onaj dan i moje
uspomene na njega bili samo san. Zašutjela sam ponesena tom
radošću. Šta sam to trebala dokazivali neznalici poput Bedrije?
Bila se raspitala o tom čovjeku iz ribarske kolibe na drugoj
strani Otoka.
Pokazala je na teglu.
„Majka vam je poslala.“
Mora da se ovaj put moje lice ozarilo.
„Sok od ruže. Zna da volite...“
Bit će da su ruže procvale u bašti konaka u Istanbulu. Majka
je od prvih pupoljaka pravila slatko, a od kasnijih sok. Znači, ovu
je teglu majka pripremila svojim rukama, možda su joj čak
Hidžran i Fatma pomogle. Zagledala sam se u teglu u kojoj je
bućkao žitkasti sok kao da je dio njih u ovoj praznini sobe. Kao da
se u toj tegli krio djelić radosti i ljubavi moje majke i sestara.
„I?“ rekla sam. „I, jesu li još nešto poslale?“
„Oduvijek ste bili nezasiti“, prigovorila mi je Bedrija. „Uvijek
ste htjeli više. Takvima je ovaj svijet tijesan. Zbog toga vas je sve
ovo i snašlo. Zbog radoznalosti i pohlepe.“
Pravila sam se da je nisam čula. Zapovijedila sam joj kao da
je želim podsjetiti ko sam.
„Ostavi sok ispred prozora, otvori teglu i idi!“
A Bedrija je učinila šta sam tražila neprestano prigovarajući.
„Sad ćete pustiti da uvrije kao vino pa ćete onda piti, je li?
Znam ja vas...“
„Možda to nije primjereno za trudnu ženu. Ali, ne zaboravi,
ja ionako u stomaku nosim plod grijeha. Šta će se desiti ako ga
opijem vinom?“
 „Ponekad pomislim, eh, kad bi vam samo pamet bila na
mjestu.“
Na trenutak smo se pogledale. Njene su me posljednje riječi
povrijedile. Bolno je kada vas drugi doživljavaju kao bolesnu,
sramotnu, punu nedostataka. Jer vi znate da niste takvi, lako vi
nikoga ne ogovarate, drugi ogovaraju vas i izmišljaju kojekakve
priče o vama. To je grozno. Neizdrživo.
Bedrija je učinila što sam tražila i izašla.
Cijelo poslijepodne sam posmatrala boju soka koji je
uzavreo na suncu. Potom sam utonula u san. Kad sam se
probudila, vidjela sam da sam za dlaku izbjegla smrt.
 20.

Isprva nisam shvatila šta se dogodilo. Jedna od lastavica koje su

tražile svoje gnijezdo ležala je na dnu tegle. Približila sam se
prozoru. Tek tada sam primijetila da je jadnici izašla utroba,
vrisnula sam.
Bedrija je, pomislivši da rađam, trkom došla do mene. I
sama je vidjela mrtvu pticu.
„Ah, jadnica, sigurno se otrovala.“
Otrovala se, ali kako?
Tako što je prije mene kušala sok od ruže!
Je li moguće da su me htjele otrovati?
Umrla bih ovdje samo tako. Zar je to moguće?
Čovjeku se, kad shvati da nije voljen, sruši cijeli svijet. Pa zar
je bilo tako teško ubiti me? Zar nisu imali dželate koji su uokolo
hodali sa svojim masnim užadima. Obavili bi posao za kesicu
zlata. Kao da se nije željelo okrvaviti ruke niti počiniti grijeh.
„Ovdje je nešto čudno“ rekla je Bedrija. „Vaša majka se
posavjetovala s učenim ljudima, rekli su joj da je grijeh ubiti
trudnu ženu.“
„Zašto si me onda ti htjela ubiti?“
„Zato što bih poslije toga bila slobodna. Kad se čovjek
dokopa slobode na ovom svijetu, nije ga briga hoće li na onom
dospjeti u džehennem! Osim toga, mene ne zanima kako izgleda
džennet već sloboda na ovom svijetu.“
 „Dosta više! Ne mogu to trpjeti. Živu ste me ovdje zakopali.
Sahranili ste me u moj grijeh umjesto u zemlju! Dosta mi je više,
ne mogu više izdržati, istopila sam se poput svijeće, zar ne vidiš?“
Osjećala sam se potpuno bespomoćno.
Bespomoćnom niko ne želi pomoći. Svako voli snagu i moć
Svako im se divi. Jer jači pobjeđuju. A čovjek je, ustvari, tako
bespomoćan. Nose ga valovi i vjetar, preplavi ga bujica, potresi
bace na dno zemlje, požari spale i pretvore u pepeo. Svlada vas
neka bolest ili tuga pa se odjednom nađete u gusulhani5. Čovjek je
najslabiji, ali je djelo njegovih ruku najjače. Željezo reže, sjekira
siječe, konopac davi, nož probada, otrov truje, barut sa zemljom
sravnjuje. Kako je čovjek postao tako bespomoćan naspram stvari
koje su njegovih ruku djelo?
„Bože, strpljenja!“, rekla je Bedrija.
Držala sam u rukama mrtvo tijelo ptice koja je uginula
nakon što joj se izlila utroba. Jadna ptica koja je uzela tek gutljaj
mog soka koji sam ostavila da ukisne pod prozorom i dobije ukus
vina! Sada su joj moje ruke i dlanovi bili postelja.
„Najteže je biti strpljiv u ljubavi i smrti“, dodala sam.
„Svako ima strpljenja za sve. Da nije toga, bacili biste se kroz
prozor. Tada bi za vas sve bilo gotovo. Ali vi strpljivo podnosite.
Izdržavate. I ja sam izdržala uprkos tome što sam robinja. Najveći
ljudski grijeh je dignuti ruku na sebe.“
Sa strahom sam pogledala Bedriju. A ona je iz džepa izvadila
maramicu i uzela mrtvu pticu iz mojih ruku.
„Nije dobro da trudnica gleda u krv i mrtvo tijelo.“
„Šta ćeš s njom?“
Bedrija je već bila zamotala pticu u mrtvački pokrov.
„Ne brini, zakopat ću je u nekom ćošku bašte.“

5 Mjesto gdje se vrši obredno kupanje mrtvaca kod muslimana (prim. prev.)
 Koliko je samo krvi izašlo iz tog malog stvorenja... kao da se
već sad ruža rascvjetala na maramici u koju je lastavica bila
umotana.
Ne znam zašto, ali pomislila sam da mi nakon toga Bedrija
neće više pokušati nauditi. Kao da smo položile sve ispile. Ona je,
kao da mi želi dokazati da je održala svoju riječ, sahranila pticu u
jednom kutu koji sam mogla vidjeti sa svog prozora. Ptica koja se
umjesto mene otrovala i umrla, do zadnjeg trenutka nije izgubila
nadu, ma koliko glupo to bilo, uporno je mislila da se pronaći svoje
gnijezdo.
Nada je jedina ljudska snaga. Ljubav i nada čine srž, suštinu
čovjeka. Kako bi inače čovjek sve to podnosio? Razmišljala sam o
Bedrijinom životu. Jednom kad smo se vraćale s izleta, vidjele smo
kočije koje su vozile žene s dvora. Ona je potrčala za njima.
Potrčala je pomislivši da joj je sestra bliznakinja unutra. Potrčala
je, iako su je svi gledali i podsmjehivali se, iako je vidjela da
majčino lice plamti gnjevom, potrčala je po cijenu da obruka svoju
gospodaricu. Potrčala je iako je znala da će biti kažnjena za to. Šta
se desilo na kraju? Jedan od haremskih aga zaustavio je kočiju,
sišao i izbičevao je pred svima.
Prišli smo joj kada se spustila prašina i kočije se udaljile.
Jecala je i plakala sjedeći u prašini. Tetka koja je tog dana bila s
nama, udarila je štapom o zemlju i gnjevno upitala:
„Šta si htjela? Da samu sebe mučiš?“
„Nije njoj do toga, neće ona mučiti sebe već našu kuću
izložiti sramoti.“
Nisam bila sigurna koja je od njih dvije bila upravu.
Previjajući se od bola, pokušala se opravdati:
„Potrčala sam za njima nadajući se. Nisam se mogla
suzdržati. Nada. Poput svjetla i tame. Ja sam se ponadala.“
Nakon tih riječi, posljednji udarac dobila je od moje tetke.
Štap koji je tetka nosila u ruci udario ju je posred čela i slomio se
na dva dijela.
 „Nada je ptica slomljenih krila, ona nikada ne može
poletjeti. Umjesto da se uzalud nadaš, drži se svog posla!“
Možda je taj savjet dopro do nje jer je Bedrija radila sve što
joj se kaže.
Sada je stajala u bašti s rukama zamrljanim zemljom i
promatrala me krajičkom oka. Primijetili su me i oni pored nas
koji su došli vidjeti kako napreduje gradnja njihovog ljetnikovca.
Došaptavali su se gledajući prema mom prozoru. Povukla sam se
unutra. Očigledno su svi znali. Malo je trebalo da otac i brat čuju
ono što su svi znali. Ja sam upravo saznala ono što su svi znali: bila
sam toliko naivna kad sam mislila da niko neće saznati da ću
potajno roditi svoje vanbračno dijete.
Razočarala sam se. Kako sam se samo prevarila. Svi su znali.
Pomislila sam kako se moram utješiti. Ljeto je prolazilo. Odustala
sam od brojanja recki koje sam urezala u okvir prozora. Prihvatila
sam sve što se dogodilo. Povrh svega sam se i zaljubila. Još sam
vjerovala u ljubav, proživjela sam najljepši dan svog života i još ću
ih doživjeti.
Te noći Bedrija je zaboravila zaključati vrata moje sobe.
Tačnije, nakon što je u bašti zakopala pticu, nije se više penjala k
meni. Sigurno je zaspala dolje, u prizemlju. Šta li je to radila da se
tako umorila pa je njeno hrkanje odjekivalo kao grmljavina na
nebu? ja sam promatrala more u mraku. Potom se na moru
ukazalo treperavo svjetlo. Željela sam poput leptira poletjeti ka
tom svjetlu. Sišla sam na obalu. U rukama sam nosila fenjer. „Ako“,
rekla sam samoj sebi, „to treperavo svjetlo na moru pripada
Mehmedovom čamcu, on će doći k meni.“
 21.

Klizeći kroz mrak, čamac se približio obali. Nasmiješila sam se.

Beba u mom stomaku se pomjerila. Ovaj put me to nije
uznemirilo. Mehmed me je uhvatio za ruku. Lagano je poljubio
vrhove mojih prstiju i smjestio me u čamac. Zaplovili smo u tamu
noći. Kad bih morala navesti trenutke u životu u kojima sam
pronašla potpuni mir, to bi, zasigurno, bio jedan od njih. U meni
se rađalo jedno toplo sunce koje je budilo sreću i spokoj. Ne znam
kako drugačije opisati ta lijepa osjećanja?
Spokoj čovjeku daje mir. Eto, mi smo upravo sada plovili u
miru i spokoju. Kao da nismo klizili kroz tamu već svijet ispunjen
dotad neviđenim ljepotama. Osmijeh mi nije silazio s lica. Slušala
sam zvuk talasanja vode pod Mehmedovim veslima. Povremeno bi
se ukazale ribe sjajnih krljušti koje su iskakale iz vode. Činilo se
kao da se po crnoj površini mora prosipaju najljepši dijamanti. Ako
čovjeka nešto može očarati, onda je to taj prizor.
Osjećanja su ta koja sve mogu uljepšati. Naša osjećanja
prema nečemu čine da nam to, kao nešto vrijedno, zauvijek ostane
u sjećanju. Nakon nekog vremena Mehmed je obazrivo upitao:
„O čemu razmišljaš?“
„Ni o čemu“, odgovorila sam. Moj odgovor bio je okean
mnogo širi od ovog mora. Pomislila sam kako od njega ništa neću
moći sakriti. Kada bismo tražili nešto nemoguće, majka bi
govorila:
 „Zar se zvijezde mogu skinuti s neba? Tada bi se ugasile,
može li se promijenili pravac vjetra? Ne može. Ono što tražite od
mene, je upravo nešto takvo. Nemoguće!“
Riječi su izlijetale iz majčinih dragih usta: nemoguće...
Voljela sam kad je tako govorila. Voljela je i Hidžran. A Fatma bi
se ponekad usudila oponašati majku dok tako govori. Kako sam ih
samo poželjela Moje raspoloženje je bilo poput klatna. Sad sam se
opet našla na strani tuge i nesreće. Ta otrovna osjećanja nikako se
nisu gubila Samo sam ih pokušavala prikriti lijepim osjećanjima s
početka noći:
„Mehmede, ja nikome nisam donijela sreću.“
Zar su to bile riječi koje sam trebala reći u našem
najsretnijem trenutku. Ali ja sam bila takva. Gladna trenutaka
sreće koji su trajali koliko plamen šibice.
„Plašim se da ću uništiti tvoj život koji si sebi stvorio
skrivajući se u toj lijepoj kolibi nasred mora. Nakon što sam
saznala da si bjegunac, ta mi se koliba počela činiti poput
Djevojačke kule u Istanbulu.“
„Isto smo pomislili. Kada sam te vidio kako me s fenjerom u
ruci čekaš na obali, pomislio sam na priču o dvoje zaljubljenih i
Djevojačku kulu. Voliš li priču o Djevojačkoj kuli?“
„Itekako! Kada je moja tetka tek stigla u Istanbul, pala je u
nesvijest vidjevši tu kulu nadomak obale. Toliko je bila zadivljena
da je izgubila svijest. A kad je saznala za priču o njoj, neprestano
ju je prepričavala. Tako smo je i mi čule od nje.“
„Ispričaj mi! Želim iz tvojih usta čuti priču koju tako dobro
znam.“
„Kula je sagrađena na stijeni koja se pojavila na mjestu gdje
se udavilo jedno od dvoje zaljubljenih. Ali meni je najdirljivije da
princeza, kojoj su prorekli smrt, čak joj ni ovdje ne uspije umaći
Zmija koja će je ubiti našla je princezu iako se skrivala nasred
mora.“
 Ne može se pobjeći od smrti. Ja se nje ne plašim. Samo mi
žao što ću se rastati od onih koje volim.“
„Zašto sad govoriš o tome?“
Možda sam ja tvoja nesreća, zmija koja se sakrila među
grožđe u korpi? Ko zna?“
„Mi smo pronašli jedno drugo. Nemoj da to zbog straha
izgubimo. Nemoj svoju slatku glavicu zamarati zloslutnim
mislima.
Potom smo zašutjeli. Ostali smo obavijeni prekrasnim
mirisom mora dok smo polako prolazili kroz srce tame. O Bože,
kako je to samo bio divan miris! To nas je oraspoložilo. Okruženi
nježnim mirisom mora i zvukovima noći, započeli smo razgovor o
veselijim temama.
Mehmed je prestao veslati. Naš čamac samo je stajao u tami.
Činilo se kao da smo zaustavljeni u vremenu. Okrenuli smo se
vedrijim temama. Ako se pitate kakvim, pričali smo o člancima iz
popularnih časopisa. Mehmed je zahvaljujući svojoj majci i sestri
bio upućen u njihov sadržaj. Kao što je, na primjer, naslov: „Kako
da kao zvijezda zasijate u društvu“
„Ah, ko bi zaboravio članak s tim naslovom? Kako je ono
išlo?“, upitala sam i odmah sam izrecitovala tekst koji mi je ostao
u pamćenju:
„Morate stajati uspravno kao da ste progutali oklagiju. Glavu
morate držati blago podignutu i po potrebi je lagano okretati. Vaši
pokreti tijela trebaju biti nježni, ali odlučni. Morate izbaciti grudi
naprijed poput goluba. To je važno kako za muškarce tako i za
žene. Nemojte gubiti čvrstinu! Malo govorite, ali pažljivo slušajte!
Nemojte se svemu smijati! Malo se smijte! Nemojte utonuti u misli
zagledani u daljinu! Ne držite usta otvorenim! Nemojte razrogačiti
oči! Nemojte brzo jesti! Nemojte brzo piti! Sve radite polako, ali
nemojte zamarati okolinu dok to radite! Nemojte ogovarati! Ali
pažljivo slušajte ogovaranja! Nemojte mrštiti lice i istezati vrat! Ne
pokazujte ni radost ni tugu! Nikome ne pokazujte svoje slabosti!
Ali nemojte ni ostavljati dojam bezosjećajne osobe! Nek vam na
usnama uvijek lebdi blagi osmijeh! Nemojte zijevati! Ako baš
morate zijevati, svakako rukom pokrijte usta!“
„Naučila si napamet“, reče Mehmed grohotom se smijući.
„Ne samo to. Ako hoćeš, mogu ti ispričati kako se nalazi
dobar muž?
„Zar to nema i verziju kako se nalazi voljeni?“
„Ako i dalje budeš dobar voljeni, možda ću ja jednoga dana
pisati o tome.“
Pogledali smo se. Sjedili smo jedno naspram drugog.
Koljena su nam se doticala. Uhvatili smo se za ruke. Toliko. Bila
sam svjesna da on poštuje moje stanje i dijete koje nosim. U tom
trenutku obuzeo me je neki čudan osjećaj, kao da je on otac
djeteta. Zajedno smo s uzbuđenjem očekivali njegovo rođenje.
Nije me želio dotaći zato što bi to moglo biti opasno. Fatma je, dok
je bila trudna, svih devet mjeseci, spavala odvojeno od svog muža.
To je pravdala time da joj je muka od mirisa kima, ali nam je isto
savjetovala i nastavnica koja je podučavala Hidžran i mene: Nakon
petog mjeseca to više nije prikladno, čak i ranije ukoliko postoji
opasnost od pobačaja“, govorila je.
„Teško nama!“, rekla je Hidžran grohotom se smijući, a
nastavnica nas je ukorila zbog toga. Sviđalo mi se to što Hidžran
zna uživati i radovati se koliko i muškarci.
Prenula sam se iz razmišljanja kada je Mehmed rekao:
„Hajde, čekam, opiši dobrog muža!“ Nastavila sam tamo gdje sam
stala.
„Onda slušaj: dobar muž je onaj kojem noge ne smrde, ne
curi nos, noću u krevetu ne hrče niti pušta gasove. Dobar muž nije
ni previše pametan ni glup ni potpuna neznalica. U svemu je
najbolja zlatna sredina. Čak i u krevetu. Da li divlji lav? Ili uspavani
medvjed? Kako želite. Ono što nazivate mužem trebalo bi biti
nešto što koristite prema vlastitom nahođenju. U suprotnom će
vam više škoditi, nego koristiti. Da je muž nešto lijepo, nazvali bi
ga zumbul. Ali muž se ne zove džaba ‘muž’! Nipošto se nemojte
udati za siromaha bez prebijene pare! Ali ni za veoma bogatog!
Ipak, dio sreće dolazi od bijelih srebrenjaka, nemojte to nipošto
zaboraviti! Ako, na primjer, želite da vam muž kupi nešto što vam
se sviđa... Nemojte mu to direktno reći! Prvo uzdišite za tim što
vam se sviđa i što tako silno želite! A onda ponovo uzdahnite.
On to neće razumjeti, ali vi trebate znati kako da mu to
kažete! Ali nipošto nemojte reći: ‘Želim!’ Muškarci su glupi.
Uzvišeni Bog im je podario snagu kako ne bi potpuno iščezli sa
zemlje, stavio ih pred nas i rekao nam: ‘Ti ćeš ga primiti k sebi! O
žene, znajte da ste pametnije i snažnije od muškaraca. Ne
dozvolite da vam preotmu vašu moć!’“
Mehmed se grohotom smijao mom oponašanju. Počeli smo
se vraćati. Naš smijeh se rasipao po svijetu kao voda koja se
slijevala niz vesla. Eh, kad se ne bismo morali vratiti. Kad bi mi
cijeli život prošao ploveći s mojim voljenim u tom čamcu.
 22.

Narednih je petnaest dana, nakon dana i noći koje sam prepričala,

prošlo bez posebnih događaja. Vrijeme je bilo toplo, ali to mi nije
smetalo. Ja toplotu podnosim poput žohara. Tog najtoplijeg dana
iz mene je poteklo nešto još toplije od vrućine zraka.
Gledala sam iznenađeno u mutnu lokvu vode pod svojim
nogama. Kao da mi je među nogama potekla rijeka. Tako se sjećam
rođenja djeteta. Nije beba bila ta koja je izašla iz mene već kao da
sam rodila rijeku, potok, potočić.
U tom trenutku obuzeo me je silan strah, da su me pitali:
„Umrijeti ili poroditi se?“ rekla bih: „Umrijeti!“ Taj porod bio je,
istovremeno, i moja smrt. Ali šta se može, čovjek u tom trenutku
toga nije svjestan.
Bedrija mi je često prekrivala usta. Naše komšije bile su na
balkonu. Sloboda koju je Otok pružao ženama: mogle su komotno
sjediti otkrivene i bez feredže u hladnjacima, sigurne da ih tu niko
ne može vidjeti. Ja sam u daljini mogla vidjeti čak i lepezu od čipke
što bi poput krila ptice stalno podrhtavala. Mogla sam ih i čuti
kako razgovaraju i smiju se. Nekada smo i mi s majkom bile tako
sretne. Trebale smo biti još sretnije u ovom ljetnikovcu. Da mi se
ova prokleta stvar nije dogodila, možda bismo se već ovog ljeta
isto tako zabavljale. Iako se može činiti glupim i neprimjerenim,
jedini način da se udaljimo od duševnog bola i patnje bilo je
maštanje i sanjanje o nečemu drugom. Baš kao što sam ja i činila.
Kada sam shvatila da moja beba stiže, od straha sam krenula
prema vratima i vrisnula. Vjerovatno je Bedrija čula taj vrisak i
došla, jer se veseli razgovor komšija iznenada prekinuo pa sam ih
čak čula kako pitaju: „Kakav je to zvuk?“ Bedrija me je, vukući,
svela na najdonji sprat. Zahvaljujući tome, po prvi put sam mogla
bolje pogledati naš nedovršeni ljetnikovac. Bio je potpuno prazan.
Prazan i, činilo se, ispunjen tek mirisom drveta. Majka je tražila da
parket i svi okviri vrata budu izrađeni od mirisnog drveta. „Takva
je bila kuća iz mog djetinjstva“, govorila je, „mirisala je po drvetu.“
„Čovjek nikada ne zaboravlja svoje djetinjstvo, zar ne,
majko?“, upitala je Fatma hodajući zadivljeno za majkom i
neprestano je oponašajući.
„Djetinjstvo je poput neba nad nama. Stalno je tu, godišnja
doba se mijenjaju, oblaci se smjenjuju, ali ono ja stalno tu, nad
nama.“
Obje su se u isto vrijeme okrenule i pogledale me kao da sam
rekla najčudniju stvar na svijetu. Opet smo bile tu, na tek
postavljenim stepenicama ljetnikovca.
Čak je Hidžran, došavši pogledati naše sobe i ormare, odatle
upitala: „Šta je to opet rekla?“ Ona je bila najrazmaženija od nas.
Majka je nasrnula na mene kao da mi svoj suncobran želi
zariti u grudi. Kada bi se naljutila, škripala je zubima kao nemirno,
uzburkano i zapjenjeno more. Na kraju, kada me je grubo dotakla
vrhom svog suncobrana, izbacila je svoj bijes:
„Ti, zašto si takva? Zašto si čudna i strana? Zašto si drugačija
od nas i svih drugih, zašto razmišljaš o čudnim stvarima? Zašto se
ne možeš prilagoditi ovom svijetu?“
„Da stvar bude čudnija, ti si najljepša među njima“, govorila
je tetka. „Ona to radi jer misli da te neće moći udati za muža
kakvog bi ona željela, zato je neprijateljski raspoložena prema
tebi, ti si ta koja se poigrava majčinom srećom. Jer svjesna je da
kome god da te da, već sutra će te spakovati i vratiti nazad u očevu
kuću.“
„Zašto?“
 „Zato što si po karakteru buntovna i slobodna. Nikome se
ne pokoravaš.“
„Ja ću se ionako udati iz ljubavi.“
„Kao da se ljubav može kupiti na pijaci! Trči, draga. Trči kupi
dok nije nestalo!“
Nisam bila poput njih. Uništila sam majčine snove. No,
uprkos svemu, među nama je postojala ljubav. Majčina ljutnja
brzo bi sagorjela poput zapaljenog plasta sijena. Suncobranom,
koji mi je maloprije htjela zariti u grudi, sada je zamahivala
govoreći u šali; „Puc, puc!“ te me tako oraspoložila.
„Za tebe sam naručila veći ormar. Pomislila sam da ćeš se
poput sultanije Kosem zaključati u njega. Jesam li dobro
pretpostavila, moja tvrdoglava kćeri, ti kojoj je glava u oblacima,
zamišljena, a isto toliko luda kćeri, moja kćeri aristokratskog
držanja i zlatnog srca.“
Pogledala sam majku i nasmiješila se. Trebalo mi je da
budem voljena. Potom sam se saplela u dugoj suknji i pala na pod
pa su se one smijale meni. Bile smo tačno ovdje: na stepeniku gdje
se slijevala voda, a potom i krv koja je curila između mojih nogu.
„Već sam ranije pripremila mjesto gdje ću te smjestiti“, rekla
je Bedrija.
Bile su tako lijepe te debeljuškaste figure anđela od
mermera iznad vrata koja su vodila od stepenica u predsoblje.
Hvala majci pa je to uredila s posebnom pažnjom kao da uređuje
svoju kosu. I dok sam se tješila razmišljajući o drugim stvarima,
sišle smo u podrum. Zašto li me je Bedrija željela ovdje poroditi?
 23.

Podrum je već sada vonjao na vlagu. Prozori u nivou bašte bili su

otvoreni. Uprkos tome i dalje se osjećao miris vlage. Bedrija je, baš
kao što je i rekla, već bila spremila krevet za mene. Pažljivo me je
polegnula. Ne znam zašto, ali Bedrija je bila vesela. Kao da je
našem ropstvu došao kraj, kao da se sve završilo:
„Sačekaj da donesem ključalu vodu“, rekla je.
„Ne ostavljaj me!“, zavapila sam.
„Ne brini, bebe se ne rađaju lako, satima znaju mučiti svoje
majke.“
Rekavši to, Bedrija je izašla, a ja sam ostala na niskom ležaju
u polumračnom i vlažnom podrumu s užasnim bolovima u
zdjelici.
Rađala sam.
Gavran koji je stajao na prozorskom oknu i radoznalo gledao
unutra, iako je povremeno okretao glavu, nije me ispuštao iz vida.
Kad sam bila mala, jedan mi je gavran stalno donosio poklone jer
sam ga hranila. Kad kažem poklone, mislim na komade kosti,
izgubljene šnale, dugmad, kamenje, krpice, papiriće. Hidžran koja
je više od mene voljela gavrane bila je ljubomorna. Ljubomorna
Hidžran! Sve sam to skupila u jednu kutiju. Majka je to pronašla i
odmah sve bacila.
Kada je Bedrija ušla s kazanom prokuhane vode koja se
pušila, zinula je od iznenađenja. Jer beba se već bila rodila. Osjetila
sam da sam je izgurala iz utrobe i ispustila na krevet, potom sam
se uspravila, pogledala i privila na grudi to malo stvorenje koje nije
imalo snage da zaplače. Njegov stomak bio je povezan s mojim
međunožjem debelom, ljubičastom i sjajnom pupčanicom od koje
mi se povraćalo. Malo je nedostajalo da se Bedrija od iznenađenja
zalije vodom iz kazana. Ostavila je prokuhanu vodu sa strane i
rekla: „Treba presjeći pupčanicu.“ Potom je to vješto uradila i
povila bebu baš kao što je to učinila s mrtvom pticom.
„Bravo, porodila si se u jednom dahu“, rekla je.
S nekim čudnim instinktom uzela sam bebu i privila je na
grudi te iscrpljena ponovo legla na krevet. S gađenjem sam je
pogledala. Bila sam potpuno ravnodušna kad sam ostala trudna,
kad nisam mogla ni pomisliti da ću ostati trudna. Možda sam bila
samo žrtva svoje radoznalosti. Baš kao neki muškarac, bila sam
radoznala i poželjela biti slobodna. Zanimalo me je kakav je to
užitak. Zaboravila sam da je ovaj svijet stvoren za muškarce.
 24.

Nije prošlo mnogo, a novonastala situacija se pretvorila u rutinu.

Bedrija je ljuljala bebu u bešici koja se uz škripu njihala, a ja sam
u šoku, iscrpljena od poroda, noći i dane provodila spavajući. No,
odmah poslije poroda obuzela me je groznica, od hladnoće sam
sva drhtala. Tresla mi se vilica, a zubi cvokotali iako vani nije bilo
hladno. Bedrija mi je navukla debele čarape i prekrila me teškim,
debelim jorganom. Dobila sam temperaturu i preznojavala se. I
dok sam se porađala, bila sam sva u znoju, a kad sam se porodila,
kao da sam bila sva mokra u krevetu punom vode.
Konačno, beba je došla na svijet.
„Dječak“, rekla je Bedrija razočarano. Kao da je to otežavalo
situaciju i kvarilo njene planove. A ja sam, ko zna zašto, mislila da
ću na svijet donijeti djevojčicu. Zato sam se spremala da kažem:
„Jadnica, i ona je došla na ovaj svijet“ Iznenadila sam se. Znači na
svijet sam donijela jednog dječaka. Po rođenju slobodnog
muškarca.
Nisam imala mlijeka. Pronašli su dojilju za dijete.
Bedrija koja se popela na vidikovac da me pita: „Jesi li živa?“,
šapatom mi je ispričala:
„Prvih četrdeset dana dijete je anđeo. Nevino. Melek. Oni
koji tek dolaze na ovaj svijet znaju mnogo više nego mi. Dok se
rađaju, jedan od velikih meleka s najviših visina pritisne im usne
kako ne bi ništa rekli. Linija između naših usana i nosa je trag prsta
meleka.“
 Okupala je bebu i povila je. Kad mi ju je donijela, nisam je
željela vidjeti.
„Ova beba je četrdeset dana gost Božanskih visina. Nemoj
tako, grehota je. Natjeraj se da je pogledaš bar dok se ne navrši
četeresnica. Inače te čeka velika kazna.“
Tako je rekla i nasilu mi je ugurala u ruke. Kada je Bedrija
otišla, pogledala sam u bebine natečene oči i krezava usta, ali ništa
nisam osjetila.
 25.

Nakon četrdeset dana digla sam se iz postelje. Ko zna koliko se

Mehmed brinuo za mene. Samo mi je to bilo na pameti. Ugrijala
sam hamam i lijepo se okupala. Bila sam zadovoljna što mi je
stomak nestao. Kad je Fatmi prošlo četrdeset dana od poroda,
majka joj je priredila proslavu lohija6. Baš smo se najele, počastile
i zabavile. Ja sam razbila pačije jaje koje se poslije trebalo
razmazati po njenom stomaku. Jer ja sam među njima imala
najljepše oblikovano tijelo. Potom je oko Fatminog stomaka čvrsto
omotan pojas dug četrdeset aršina kako bi joj stomak opet bio
ravan. Meni ništa od toga nisu priredili. Razumijem i zašto. Niko
neće proslavljati grijeh! Počešljala sam i uredila kosu kao što to
rade mali dječaci. Oči su mi bile poput maslina. Mehmed je rekao
da su takve. Spremila sam se da izađem van.
Vidjela sam da je kroz kapiju ušla dojilja obavijena crnim
čaršafom, pokrivenog lica i ruku. Okrenula je lice zidu i sačekala
da prođem kao da se ne želi susresti sa mnom. Teško mi je palo to
što je uradila:
„Jesi li ti dojilja?“, upitala sam, ali mi žena nije odgovorila.
„Pogledaj me u oči. Zar se žena treba kriti od žene?“ Iako
sam joj tako rekla, nije se okrenula i pogledala me. Ja nisam htjela
navaljivati. Nisam željela da Bedrija čuje moje komešanje i spriječi
me da izađem.
Izašla sam odmah iza nje. Išla sam Mehmedu.

6 Postporođajno krvarenje (prim. prev.)

 Nisam obukla feredžu. Nije mi trebalo pokrivalo koje će
prividno sakriti moj grijeh. Čak me je i dojilja smatrala prljavom
grešnicom. Nije me htjela ni pogledati. Nisam nosila feredžu, ali
sam pokrila glavu. Pokrila sam se jednim od svojih šalova boje
trule višnje koji sam s puno strpljenja zakrpila nakon što su ga
noseći poderale majka, Fatma ili Hidžran. Iznad našeg ljetnikovca
nalazila se vrlo prometna Ulica Nizam. Odmah sam prešla na
drugu stranu i krenula uzbrdo. Putovi na toj uzbrdici vodili su do
borove šume. Mogla sam tako stići na drugu stranu Otoka, a da
me skoro niko ne vidi.
„Ljubav je lijepa koliko i ovaj svijet“, rekla sam u sebi.
Ponovo sam išla u susret čovjeku kojeg već dugo nisam vidjela.
Kad smo se posljednji put sreli, bila sam trudna. Kažem posljednji
put, a ustvari sam ga sve skupa vidjela samo tri puta. Možda sam
baš nadahnuta tim susretima sada ponovo išla njemu. Znala sam
da je to ljubav. Ljubav nije nešto što se može opisati nadugo i
naširoko. Njen opis je kratak koliko i sama riječ ljubav. Ljubav se
rađa na prvi pogled. Još se više rasplamsava u razgovoru i susretu
s voljenom osobom. Ko zna šta se tek dogodi kada čovjek dotakne
voljeno biće?
„Vidi, sad ide ulicom smiješeći se i razgovarajući sama sa
sobom.“
Želeći se sakriti, naišla sam na naše komšinice, stanovnice
ljetnikovca odmah pokraj našeg koje su svoju kuću uspjele završiti
i opremiti prije nas. One koje su dolazile da provjere stanje u
našem ljetnikovcu i donijele otrovni sok koji je navodno poslala
moja majka. Rastužilo me je to što su rekle za mene. Povrijedilo
me je, što su me gledale kao da sam neka čudakinja. Jer nisam bila
takva. Bila sam ljubaznija i pažljivija od svih njih. I toliko
tankoćutna da sam mogla vidjeti šta se krije iza zatvorenih vrata.
Vi ste mi svjedoci da sam bila dovoljno jaka da sve to izdržim i
pronađem utjehu. Ali one su me smatrale manje vrijednom.
Djevojke su se smijuljile i priljubile se uz majku. I oni su poput nas
imali tri kćerke. Kad sam ih vidjela, rastužila sam se sjetivši se kako
smo nekad i mi bile sretne. Oči su mi se ispunile suzama, počela
sam šmrcati. I mi smo nekad tako šetale uz majčine skute. One
nisu kao mi odsjedale u hotelu Giacomo već u Kulypsu. Njihova
majka nije bila od onih koje su se, poput naše, hvalile: „Živim kao
prava evropska dama.“ Njihova kuća bila je jednostavna i opasana
zidovima. Još uvijek su jeli na podu. Nisu poput nas željeli
oponašati zapadnjake. Svoju kuću nisu ukrašavali slikama kako im
to ne bi pokvarilo namaz i abdest. Ali i one su se voljele uređivati.
Samo su se u tome mogle takmičiti s nama.
I mi smo poput njih bile radoznale i svaki dan dolazile
vidjeti kako napreduje gradnja našeg ljetnikovca. Nakon doručka
krenule bismo u šetnju po Otoku. Ako bismo bile veoma umorne
ili ako bi, pak, napolju bilo previše vruće, išle bismo fijakerom.
Inače smo uvijek hodale Ulicom Nizam ili odlazile na drugu stranu
Otoka. I mi bismo u rukama nosile grančice s cvijećem. Uprkos
majčinim upozorenjima, većinu cvijeća bismo ubrale prolazeći
pored baštenskih zidova: glicinija, bogumila, divljih maslina,
kozokrvina, magnolija, ruzmarina, divljih pasijonki, ruža, slavuja.
Kažem slavuja, jer se jednom dogodilo da je na probeharaloj grani
koju je Hidžran otkinula bio slavuj. Stvarno.
„Vidi je, k’o prava đaurka ništa nije obukla na sebe.“
Čula sam ih kako šapuću. Njihova majka mi se ispriječila na
put kao da želi zabaviti svoje kćerke.
„Kamo si krenula?“
Znale su sve. Dok sam se ja ovdje porađala u tajnosti i
čeznula za svojom porodicom, one su me ogovarale. Tada sam
shvatila da više neću moći živjeti kao do sada. Ako je tako i ja ću
postati bešćutna kao one.
Ulice na Otoku su tihe. U tim velikim, beskrajnim
ljetnikovcima niko ne živi, nigdje nema žive duše. Čitav svijet je
nestao i nema više nikoga osim vas, jadnih pasa, kao katran crnih
gavrana i povijenog cvijeća.
 „Ti si izgleda izgubila pamet nakon poroda. Ni zemlja ne
prima k sebi one koje na svijet donesu kopilad. Bog ti je uzeo i to
malo pameti što si imala. Obrukala si se.“
„Zapravo, vi ste se obrukali. Takve kao vi nazivaju nemarnim
skorojevićima. Apsolutno su u pravu. Muž vam je škrtica. Pa neka
je! Kažu da se primaju dove onih koje rode kopilad jer njima
pomaže šejtan. Sad ću i ja vas prokleti. Da Bog da vas stigla smrt
kakve se najviše plašite.“
Žena i njene kćeri zinule su od iznenađenja. Samo što im
vilica nije ispala. Ustvari, i za mene bi se moglo reći isto.
Iznenadila sam samu sebe. Jesam im svašta nagovorila. Ispaljivala
sam riječi poput vatrometa koji su priređivani kada bi se sultanu
rodio sin. Lica su im požutjela i sa strahom su se udaljile od mene.
Na zemljanom putu ostala je bačena jedna grana kozokrvine,
jedna grana primorskog žilja, jedna uvela ljubičasta glicinija i
jedan žarko crveni karanfil. Najnaivnija među njima okrenula se i
pogledala. I ta djevojčica, baš kao i naša Hidžran, nije se mogla
suzdržati da se širom otvorenih usta ne zagleda u nešto.
„Kažu da će kletva luđaka sigurno stići čovjeka.“
Srednja kćerka bila je najpametnija među njima iako se
primaknula majci, čula sam je kako to govori. Njihova majka je
zanijemila. A ja još nisam završila:
„Šta si me ono pitala, nakazo? Jesi li ono rekla: ‘Kamo si
krenula?’ E pa da ti kažem, u zagrljaj svom voljenom.“
Vikala sam za njima koliko me grlo nosi. Više se nisam
plašili Više me nikoga nije bilo strah. Kad čovjek bude ponižen i
pogođen gdje je najosjetljiviji, tad poželi da poput njega sve bude
uništeno. Onaj kome je srce slomljeno, slomit će i drugima srca.
Jer je naučio kako se to radi. A ja još nisam bila sasula sav svoj
otrov. Pokazat ću ja njima šta znači prepriječiti mi put i ponižavati
me.
„Tvoj muž je otac samo jedne od tvojih kćeri! Nemoj misliti
da ne znam da si napravila budalu od muža.“
 Bila sam svjesna da sam postala nepristojna.
Bila sam svjesna da je vrag odnio šalu.
Bila sam svjesna da sam napravila glupost.
Bila sam svjesna da je to tako zato što sam bila veoma
povrijeđena i tužna.
Ponekad nam ono što ćemo reći ne određuje um već srce.
„Ko mi je poslao onaj otrovni sok?“
Načela sam temu koja će me još više poniziti i uništiti. Kao
da sam sama stavila nož u ruke svog neprijatelja i rekla: „Zarij mi
ga u srce svojim odgovorom.“ Žena nije propustila tu priliku.
Polako se okrenula, pogledala me u oči i odgovorila:
„Ona pomodarka od tvoje majke ti je svojom rukom
pripremila otrov i poslala ga! Svojoj rođenoj kćerki. Uzmi ovo i
odnesi Bedriji! Dala mi ga je u ruke govoreći: ‘Nek moja kćerka
popije da ozdravi!’“
Kao da ja to nisam znala. Ali iako je bilo tako, kad sam čula
te riječi u meni je buknuo oganj. Kao da sam popila taj sok, sva
sam izgorjela, nestala, pretvorila se u pepeo. Došlo je vrijeme da
ga raspem! Žena je žučno nastavila govoriti:
„Zadnja šansa bila im je da pobaciš i umreš! Da vješta
vidarica nije prethodno bila na hadžu, ni ti ni tvoje kopile sad ne
biste bili na životu. Al’ šta ćeš, vidarica se tek vratila s hadža, a
tvoja majka koja ju je željno čekala odmah je poletjela da joj spravi
otrovni napitak. Ali vidim da je taj napitak ostao nepopijen.
Jadnica, uzalud je čekala vijest o smrti.“
Jednostavno su me se odrekli, zašto to nisam željela
prihvatiti? Čovjek se opire istini koja mu nanosi bol. Četiri žene
stajale su naspram mene. Kao četiri mrlje na putu koji se spuštao
niz padinu. Eto, na pravi način su mi se osvetile. Znate li šta je bilo
još gore? To što su moja majka i sestre provele čitav dan družeći
se s ovom ženom i njenim kćerima kako bi mi one donijele otrov.
Ali žena mi je imala još toga za reći. Iznad nas je proletio krupan,
crn gavran. Boja mu je bila crnja od moje sudbine. Bio je tako crn,
toliko da je njegovo perje imalo plavi odsjaj. Mora da je naša
rasprava narušila njegov mir. Gavran je svakako imao pravo.
Nakon što nas je upozorio na svoj način, stao je sa strane i nastavio
nas posmatrati. Žena je i dalje govorila. Čak je povisila ton:
„Ah, ah! Trebale su ti naći nekog starca i udati te, ali šta će,
nisu ti mogle naći odgovarajućeg muža. A da su i našle, plašile bi
se da će se istina saznati. Čak su mislile za tebe reći da si otišla na
hadž ali su odustale svjesne da u to nitko neće povjerovati. Hajde
sad se gubi odavde! Da te više nikad nisam vidjela, luđakinjo!
Odlazi!“ Okrenule su se i krenule zadovoljne što su se osvetile. Ali
u meni je još uvijek tinjalo. Nisam se mogla suzdržati pa sam
povikala za njima:
„Prostakuše jedne! Kurve, rospije!“
Postoji posljednja kap koja prelije čašu. Ona nije tu da je
napuni već da je prelije. Ljutnja je nešto poput toga. Uveliko sam
prešla granicu onoga što su moje komšinice mogle tolerirati. Prvi
kamen bacila je majka. A za njom su nastavile njene kćerke koje
su je u svemu pratile u stopu. To nikako nisam očekivala.
Odjednom je počela kiša kamenja. Neprestano su tražile kamenje
kojim će me gađati. Lako su me mogle pogoditi jer nisam bila
daleko. Odmah sam pala na zemlju. Mogla sam čuti zvuk kamenja
koje mi je udaralo u leđa i slabine. Kao da nisam ništa osjećala.
Moje kamenovano tijelo je odzvanjalo. Jedan kamen pogodio me
je u glavu. Jedan u nožni zglob, drugi u kuk. Bog me je po drugi
put spasio kako bi me uvjerio u svoje postojanje. Mogla sam tek
tako umrijeti ondje. Mislim da su one željele upravo to. Jer ja sam,
otkrivši tajnu njihove majke, uništila njihovu porodicu.
„Hajdemo“, rekla je njihova majka sva zadihana. Čula sam
da su bacile na tlo par kamičaka kojima su me htjele gađati, prije
nego što su odustale od toga. A zatim kako odlaze vukući po zemlji
svoje feredže. Bit će da najviša među njima nije bila potpuno
iskalila svoj bijes pa mi je, trčeći, prišla. Počela me je svom silom
svojim suncobranom udarati u glavu, kao da ga želi polomiti na
meni. Dok je to činila, mogao se čuti zvuk koji je proizvodilo njeno
tijelo puno mržnje i bijesa: neko hroptanje, krkljanje, teško
disanje.
Jedna od njenih starijih sestara joj je prišla i zaustavila je.
„Nemoj, slomit ćeš suncobran.“ Bila je sva zadihana. Ostavila me
je da ležim i otišla.
Opet su se, kao i kad sam ih tek srela, okupile oko majke na
početku uzbrdice. Njihovi suncobrani nisu bili sezonski kao naši.
Ustvari, to su bili kišobrani. Zelenkasto plavi, smeđi, sivi i boje
trule višnje. Ja budala, opet sam se okrenula i pogledala ih.
Odlazile su kao da se ništa nije dogodilo.
Bila sam sva prašnjava, gorjelo mi je u glavi, a to što sam se
našla pod nogama kao zadnje smeće budilo je u meni neki čudan
užitak. Kada se spustimo na najniže grane poniženja, naći ćemo
skrivena osjećanja koja nas tamo čekaju. Prema nekima to su
znakovi da smo prestali biti ljudi. No, ja ne mislim tako. Po mom
mišljenju, to što osjećate slast poniženja pokazuje da ste više ljudi,
da ste prešli neki novi prag.
Nestale su mi iz vidokruga.
Pokraj ulice prošla su dva fijakera. Treći se zaustavio. Nije se
mogao popeti uz ovu strmu uzbrdicu. Ostavio je svoje putnike
dolje, na početku ulice. Iz fijakera su izašle dvije žene. Počele su se
polako penjati uzbrdo. Obraza priljubljenog uz tlo, promatrala
sam ih kako dolaze. Oči su mi bile napola otvorene. Potom su se
zatvorile.
 26.

„Šta ti je bilo, dijete? Jesi li pala?“

To je upitala jedna od žena koje su izašle iz kočije, i to ona
krupna, kao od brda odvaljena. Bila je toliko krupna da me je njena
sjenka prekrila poput oblaka. Uprkos tome, sagnula se prema
meni i nježno me uhvatila za rame. Bila je oznojena i zadihana. U
tom času, tu nasred puta, izgledala sam kao da sam se netom
probudila i uspravila u svom krevetu. Žena je imala plavi čaršaf i
smeđe salonke. Iz nekog razloga me je iznenadilo to što je, iako
krupna, prava grdosija, svoje noge uspjela ugurati u cipele sa
štiklom, a tijelo u čaršaf.
Potom... Potom sam počela plakati kao da sam tek u tom
trenutku shvatila šta me je zadesilo. Plakala sam ridajući poput
djeteta.
„Oh, sine moj! Plačeš li zato što si se posramila ili zato što te
jako boli?“
Stisnutih usana, odmahnula sam glavom. Žena mi je pružila
besprijekorno čistu mirišljavu maramicu koja se otvorila poput
bijelog ljiljana:
„Uzmi, dušo, obriši suze! Stani da vidim! Curi ti krv iza uha.
Niko nas ovdje ne vidi! Nije grijeh, skini maramu!“
„Nije joj ništa. Hajdemo! Prepoznala sam ja tu djevojku!“
Bila je tu još jedna žena. Vidjela sam joj samo donji dio
zagasitoplave lanene feredže. Kad je to rekla, podigla sam glavu i
pogledala je. I ja sam nju prepoznala! To je bila prijateljica moje
majke. Jedina preostala kćerka osiromašene porodice koja je
nekad bila jako bogata i ugledna. Majka joj je slala hranu.
Ostavljala platno krojaču da joj sašije odjeću. Za nju su kod
obućara naručivane cipele, jedan par bottes i jedan par chaussure.
Jedna od poštovanih prijateljica moje majke s kojom se viđala
nasamo, bez nas.
Žena koja mi je željela pomoći zastala je zbunjeno. Bila je
isto toliko lukava koliko i krupna. I vrlo pametna. Rijetko se te
dvije stvari nađu u jednom tijelu. Ali je u njenom tijelu za sve bilo
dovoljno mjesta. Ispostavilo se da je njena samilost bila samo
privid jer je sad bila spremna jurnuti na mene rukom poput
kandže kako bi uzela natrag maramicu, svoju dragocjenu imovinu.
Ali ja sam već prislonila maramicu na svoju jadnu glavu tamo gdje
sam osjećala toplinu! Vjerovatno sam je umrljala krvlju. Vidjela je
to i uzdahnula. Žrtvovala je maramicu te tijelo koje je bilo nagnuto
nada mnom povukla nazad.
Ko zna koliko ju je zainteresovala priča o meni? Neće proći
mnogo, već poslije dva, tri koraka saznat će šta me je zadesilo.
Druga me je žena s gnušanjem gledala. Nisam joj se mogla sjetiti
imena. Iako mi je ostala u pamćenju.
Ona grdosija uzela je pod ruku drugu ženu. A ova joj je
odmah počela nešto šaptati. Iznenađena onim što je saznala
ponovo me je pogledala. Ovog su joj puta obrve bile namrštene.
Od maloprijašnje nježnosti nije ostalo ni traga. U ovom životu
nema gore stvari od žena koje vremenom počnu ličiti na
muškarce. Razmišljaju poput muškaraca i prema jadnim
posrnulim ženama ponašaju se poput muškaraca. Eto, takve su
one. Najgora strana muškaraca bila je to što su žene činili sličnima
sebi. A žena treba biti žena, slobodna kao žena. Znači, ipak mi
glava nije bila razbijena poput jajeta. Inače ne bih mogla o svemu
tome razmišljati.
Podigla sam se ne gledajući u njih.
„Gledaj na drugu stranu“, rekla sam samoj sebi.
 Ne gledaj u ono što ti nanosi bol. Ne miješaj se u ono što ti
nanosi bol. Gledaj na drugu stranu. Ne gledaj tamo.
 27.

Ova bi se padina odsad mogla zvati Nesretna padina. Šta me je sve

tu snašlo. I to ne samo jedna stvar. Već dvije odjednom! Nije moja
majka uzalud govorila: „Svi vole šutnuti onoga koji padne. Zato,
pazite, nemojte pasti, ali i vi šutnite onoga koji padne!“ Dobro je
da smo imali novaca. Postojao je ljetnikovac u koji sam se mogla
sakriti. Postojao je Otok. Ako se prema meni tako ponaša... ko zna
šta bi me sve, ovako nesretnu, moglo zadesiti da nemam skrovišta?
Padina je bila tako strma da sam se začudila kako sam se
zaustavila baš tu gdje sam pala. Činilo se da bi se onaj koji bi tu
pao skotrljao dolje sve do dna.
„Ah, jadnice moja!“, rekla sam u sebi. Čovjek voli sažaljevati
samog sebe. Hvala Bogu pa sam se mogla brzo utješiti. Hvala Bogu
da se nisam skotrljala niz ovu nizbrdicu strmu poput stepenica...
Gotovo da sam se kao mahnita obradovala što se to nije desilo.
Nasmijala sam se kad sam se sjetila da je Hidžran za ovu padinu
govorila: „Padina na koju se ne može popeti ni s koje se ne može
sići.“
Put se završio.
Poslije uspona bila je ravnica u borovoj šumi.
Zimi je bila blatnjava. A ljeti bi se, pak, pretvarala u prelijepo
tlo prekriveno borovim iglicama i šišarkama. Malo naprijed, jedan
se njen kraj naslanjao na strmi nagib koji se spuštao do obale. Tu
bi se zemlja spajala sa stijenama i ulazila u more. Nekada smo se
znale tu zaustaviti i stajati kao neka ovosvjetska straža. Sve bude i
prođe pa i to da smo mi tamo, izdvojene iz života, promatrale
svijet.
Kad bi majci neke stvari postale nepodnošljive, znala bi reći:
„Odoh, Boga mi, bacit ću se s ruba borika u more!“
A ono što je u majci budilo nepodnošljivu tjeskobu bila su
pitanja poput ovih: „Da li bi se konak trebao obojiti u boju cigle ili
u bijelu poput pjene? Kamo sreće da ima više prozora pa da konak
bude svijetao i blještav. A da li bi, možda, trebalo preći u manju
vilu u Istanbulu? Nešto mi je palo na pamet, da ove zime počnem
nositi okovratnik od lisičijeg krzna, šta mislite, kako bi mi to
stajalo?“ To je bila vidljiva strana problema moje majke. Međutim,
ono skriveno ona ne bi ni samoj sebi priznala. Kako se samo
zaljubila kad je otac otišao na hadž. Kamo sreće da nas je ostavila
i nestala sa svojim ljubavnikom. Prsten s rubinom na njenom prstu
bio je podsjetnik na to odustajanje. Kome je drugom, osim mojoj
majci, gospodin Jakob trebao dati taj prsten? Bile smo mu najbolje
mušterije.
„Ne brinite ništa, djeco, gospodin Jakob mi je dao da
izaberem kamen.“
„Ne zovem vas, djevojke, jer je unutra mračno i tijesno.“
Gospodin Jakob imao je čudan akcent koji nam je parao uši.
Šta drugo reći nego: „Nama je ovdje dobro, samo vi nastavite
sa svojim poslom.“
Eto, tako žene puknu ako ih sputavate. Ako svu slobodu
gurnete u ruke muškaraca, oni onda sjede i glancaju svoje rogove!
E, neka! Tako im i treba! Nije moja majka uzalud govorila: „Kamo
sreće da se žena može razvesti od muža.“
Stropoštala sam se ispod jednog drveta. Na maramici koju
mi je dala ona žena krv se rascvjetala poput ruže. Zglob na nozi mi
je natekao. Osjećala sam i laganu bol u leđima i bubrezima. Željela
sam tu malo doći sebi promatrajući srebrenu boju mora. Da lijepo
izgledam Mehmedu. Da mom dragom, mjesecima, danima poslije,
budem lijepa. Odjednom me je obuzeo neobjašnjiv strah.
 Šta ako Mehmed iznenada nestane baš onako kako se i
pojavio? Zar nije bio bjegunac? Skrivanje je bilo drugo lice
nestajanja. Šta ako Mehmed samo neslane?
Ovdje pored blještavog mora i pod nebom koje mu se
klanjalo obuzela me je tuga. Ispravila sam se s neopisivim
nemirom koji je donio taj strah. Osjećala sam bol u tijelu
natečenom od udaraca kamenja. Pomislila sam da ću, ako ne
uspijem naći Mehmeda doći ovamo i baciti se s litice. A šta će biti
s djetetom? Koliko god da sam to odbijala, opet sam nekako bila
vezana za njega. Ako mene ne bude, neće biti ni njega. Ostat će
uskraćeno za majku, svi će ga zlostavljati i mučiti. Niko ga neće
moći sačuvati kao što bi to učinila njegova majka. To nisam mogla
dozvoliti.
Nije da me nije bilo briga za njega. Samo sam se ljutila na to
malo stvorenje koliko god to zvučalo nelogično i iracionalno. Ljuta
sam na njega jer me je odvojilo od najmilijih, jer je okončalo našu
veselu strku i buku. A tužna sam jer sam jadničku od rođenja
predodredila lošu sudbinu. Razdiralo me je to što je bio tako
nemoćan i ovisan o tuđoj zaštiti.
Kako sam nekada puna nade promatrala ovaj prizor. A sada?
A sada kao da sam gledala u beskrajnu tamu. Da, moja jedina nada
je Mehmed. Moram ga naći. Samo on može zaliječiti moje rane.
I kao da je baš u tom trenutku Mehmed poslao svog
glasnika. Između drveća se pojavio sivi pas i prišao mi kao da me
poznaje. Kad sam ga bolje pogledala, shvatila sam da je to Noćko.
Ozdravio je. Zagrlila sam psa koji mi je prišao kao da grlim
najdražeg prijatelja. Sigurno bih isto tako toplo zagrlila i Fatmu, i
majku i Hidžran da sam ih vidjela.
„Noćko“, rekla sam mu iz dubine srca kao da dozivam sve
preostale noći mog života, „ozdravio si, došao si sebi.“
Ne mogu opisati svoju sreću kad sam vidjela da su mu rane
zarasle. To me je navelo da pomislim da ima nade i za mene. Nema
rane koja ne može zacijeliti. Dovoljno je da mislite kako je to što
proživljavate nešto prolazno. Dovoljno je da kažete: „Šta ću, tako
se desilo.“ Dovoljno je reći: „Vrijeme, svijet, sudbina, život sad
zasad su mi tako dosudili.“ Umjesto da budete jaki, povijte se i
skupite poput tanušne grančice. Potom, čim se oslobodite iz šaka
tiranske sile koja vam je to učinila, vratite se u staro stanje. To što
sam rekla ne znači: „Povinujte se svojoj sudbini!“ Već kažem da ne
klonete nakon što savladate teškoće. Recite: „Takav je život.“ Eto,
tada možete okusiti svu njegovu ljepotu. Inače nećete moći
prepoznati i osjetiti sreću koja dolazi poslije nesreće, pa ćete ostati
zarobljeni u njoj. Da, lako je to sve reći. Najteže je živjeti.
Prizor koji sam promatrala kao da gledam u gustu tminu
odjednom se ispunio svjetlošću. Mehmedovo postojanje, obećanje
ljubavi bili su dovoljni da se saberem. Bolnog i natečenog zgloba
potrčala sam za Noćkom prema obali.
Shvatio je da sam bila nestrpljiva da stignem do svog dragog.
Čim sam se spustila na obalu, ugledala sam Mehmeda. On
je, okrenuvši nam svoja lijepa leđa, strugao nabrekli trup izvrnutog
čamca. Kako je samo Noćko bio pametan. Zalajao je. Mehmed se
okrenuo i pogledao. Nasmiješila sam mu se. Ostavio je čamac i
krenuo prema meni. A ja sam potrčala u njegov zagrljaj. Kao da
smo od rođenja čekali da nađemo jedno drugo.
 28.

Plivali smo do ribarske sojenice jer je čamac bio probušen. Kako je

Mehmed rekao, trebalo je da se pasta koju je nanio osuši i skori na
suncu. Nosio me je na svojim leđima dok smo plivali. Skočni zglob
koji je pogodio kamen bio je prilično natečen i bolan jer sam ga
trčeći još više napregnula. Pri svakom pokretu osjećala sam bol u
rebrima. Sve je to bilo djelo ruku komšinica koje su me
kamenovale, da Bog da im otpale.
„Morska voda je ljekovita“, rekao je Mehmed. I Noćku je
more pomoglo da ozdravi. I on je, plivajući s nama, stigao do
kolibe. Bila sam potpuno mokra.
„Daj da sve to objesimo ovdje da se osuši!“
Potom, dok smo oboje stajali tako mokri u kolibi, skrenuvši
pogled upitao me je za bebu i porođaj.
„Nije bilo tako strašno kako sam mislila“, odgovorila sam.
„Ustvari, bilo je lako.“ Nakon što sam to rekla, nisam se uspjela
obuzdati i briznula sam u plač. „Ne osjećam nikakvu bliskost
prema bebi. A opet, nije da je ne volim. Štitila bih je do posljednjeg
daha. Ne mogu zamisliti da je odbacim od sebe, da je se riješim. A
opet nisam kao druge majke. Zato sam tužna. Zabrinuta sam. Jako
sam tužna i zabrinuta.“
„Ti to dijete nisi željela, je li tako? Tako sam ja shvatio.“
Klimnula sam, i dalje plačući. Nisam ga mogla pogledati u oči. Da
li su ono što je kapalo po podu i ostavljalo slane tragove bile moje
suze ili, pak, voda s moga tijela? Jedino što sam znala bila je
Mehmedova prisutnost koja mi je ulijevala sigurnost. Uzeo me je
za ruke.
„Vremenom ćeš se zbližiti s bebom. Nije ti bilo lako. Ostala
si trudna i ne znajući šta ti se desilo. Tajno si rodila to vanbračno
dijete. Narušili su se odnosi s majkom i sestrama koje jako voliš,
život ti se potpuno izokrenuo. Ostala si povrijeđena i sama poput
onog čamca na obali.“
Potom me je zagrlio. Čvrsto me je stisnuo uza se.
„Želim da ti zaliječim rane, želim da budem otac tvom
djetetu.“
Prislonila sam glavu na njegove grudi i ridala. Mehmedove
spretne i jake ruke podigle su se poput preplašenog goluba i
pomilovale me po kosi. Kosa mi je malo narasla, ali je još uvijek
bila prilično kratka.
„Jako sam ružna“, rekla sam. „Kosa mi je ružna. Moja bi
majka govorila: ‘Kosa je kruna žene.’“ Nisam vjerovala u to što sam
rekla. Rekla sam to da bih čula da nije tako, da sam najljepša u
Istanbulu. Vraćalo mi se raspoloženje, smijala sam se kroz suze
koje sam neprestano brisala.
„Jako si lijepa“, rekao je Mehmed. „Nisam vidio nikoga tako
lijepog, pametnog i dragog.“
Uhvatio me je za bradu i lagano mi podigao glavu. Gledao
me je u oči. Pravo u oči. Prislonio je svoje usne na moje. Preplavila
me je vatrena bujica. Ono što sam prethodno doživjela silom
prilika sada mi se činilo kao nešto tako blago i lijepo, ali vam to ne
mogu ispričati jer me je sram.
 29.

Na otvorenim vratima kolibe bio je razvučen konopac. Na njemu

se poput zastave njihala odjeća koja se sušila. Prvi put sam vidjela
tako izloženu svoju suknju, šal i svilu iz Halepa. Od djetinjstva sam
vjerovala da stvari imaju dušu. One su poput nas. Samo nemaju
jezik i ne mogu govoriti, ali sve oko sebe nijemo promatraju, znaju
i proživljavaju. Čak i kad se od njih odvojimo, one većinom
nastavljaju živjeti. Čak mnogo duže od nas. Sve to što mi je prošlo
kroz glavu ispričala sam Mehmedu. Saslušao me je smiješeći se.
„Kad bi samo bolje znala francuski pa da možeš čitati. Da
samo znaš koliko u tim knjigama ima stvari koje podsjećaju na to
što govoriš.“
Iz brda knjiga koje su stajale u jednom uglu kolibe
posegnula sam za jednom na francuskom i pokušala je uz veliki
napor čitati. Mehmed je tako uvidio da čitam kao da su mi usta
puna kamenja i da baš ne vladam francuskim.
„Uvijek sam imala žarku želju da učim. Čak i da pričam i
pišem! Pisala bih kad bih znala da grube prostačke ruke neće naći
ono što sam napisala te ga poderati i uništiti. Zato što mislim da
se nijedna životna priča ne bi trebala prepustiti zaboravu. Šta god
da smo proživjeli mora ostati upamćeno. Mora se znati sve ono što
smo prošli. Mora ostati ispričano ono što smo proživjeli na ovom
prolaznom svijetu onda i kad nas na njemu ne bude. Pa neka za
ono što smo proživjeli saznaju oni koji dođu poslije nas.
Prvi put me je neko taku pomno slušao.
 „Trebala bi studirati filozofiju“, rekao je Mehmed. Pitala sam
ga šta je on studirao. Ali njegov je odgovor bio poput zagonetke.
„Ja sam učio ono što ne postoji u ovoj zemlji.“
Razmišljala sam šta bi to moglo biti. Da sam čula da se u
školama izučava ono što se zove sloboda, odmah bih rekla:
„Sloboda!“ Razmišljala sam, ali uzalud. Na kraju sam stisnula usne
poručujući mu tako da ne znam. Mehmed je na kraju prekinuo
moju nedoumicu.
„Ja sam studirao pravo. Bit ćemo spašeni tek kad se u ovoj
zemlji uspostave sloboda, jednakost i bratstvo. U suprotnom,
stoljećima ćemo se uzaludno truditi. Bezakonje i nepravda sva
društva vode u propast.“
„Pravo...“, ponovila sam. Kako je borba za prava
obespravljenih svet i častan zadatak. Njegov je otac želio da on
studira medicinu, ali šta je Mehmed uradio? – Otišao je u
Francusku da studira pravo.
Ogladnjeli smo. Ispekao mi je ribu baš kao i prošli put. Kako
je bilo lijepo čuti cvrčanje ulja i osjetiti miris koji se širio. Ovaj put
nije imao hljeba. Ali bilo je dosta ribe. Pojeli smo je s apetitom.
Noćko nas je promatrao ležeći u jednom uglu.
„Brzo se umara“, rekao je Mehmed. „Ostatak dana leži tu i
spava.“
Dok je to govorio, izvadio je nešto iz korpe. Pokazao mi je
malu bocu rakije.
„Hoćeš li i ti piti?“
Moja je majka žene koje piju nazivala ženama lakog morala.
„Pa ne znam“, odgovorila sam.
Nisam imala samopouzdanja. Takve se stvari stječu
rođenjem ili ih, pak, roditelji usade djeci. Nisam imala
samopouzdanja. Stoga sam i spram onoga što me je činilo sretnom
osjećala strah i uzdržanost. Neki me je crv neprestano izjedao
iznutra. Uvijek sam bila neodlučna. I često nedosljedna.
 Svojevremeno smo se Hidžran i ja dokopale jedne knjige što
ju je stariji brat potajno čitao, a koja je govorila o javnim kućama
u Istanbulu i njihovim čuvenim prostitutkama. Sada mi se ovdje
na moru u morskoj sojenici činilo da nalikujem tim ženama i to
me je rastužilo. Stvari koje sam činila krišom nanosile su mi bol.
Zašto se to dešava kad se žena zabavlja i osjeća sretnom?
Nisam odbila rakiju.
Polako sam otpila. Hidžran, Fatma i ja znale smo krišom piti
očevu rakiju, jednom nas je majka zbog toga dobro istukla. Miris i
okus anisa stišavao je i predavao zaboravu cijeli svijet poput
srebrenog mora koje se pružalo ispred nas. Ili je snažno budio
uspomene. Tjerao na plač ili nasmijavao. Sve smo to iskusile dok
smo potajno pile očevu rakiju. Izašle smo u baštu i glasno se
smijale. Nikada nismo vidjele Fatmu da se tako ponaša. Od
smijeha je pala na koljena, a onda i legla na leđa. Raširila je ruke i
rekla da po njoj pada kiša zvijezda, te je povikala da želi poljubiti
i zagrliti cijeli svijet. Kad se saznalo da smo se napile, majka nas je
poslala tetki. Tetka nas je sve lijepo postrojila. A kad nas je vratila
kući osula je paljbu po majci.
„Mom su jadnom bratu pare udarile u glavu, vucara se s
drugom ženom. A i ti si iskoristila priliku, skrenula s pravog puta
jer više nemaš gospodara. I kćerke si odvela na krivi put. Te su
djevojke takve zbog tebe. Pogledaj tu kuću! Kuća kokote i
pomodne žene. Presrest ću sultana Abdul Aziza kad iz dvora krene
na džumu i reći ću mu: ‘Napravi raciju po kućama kokota, žena
koje oponašaju Evropljanke, natjeraj svoje robove da žive kao
muslimani!’“
Moja je majka mahom pred tetkom pokorno šutjela. Ipak je
tetka bila prava gospođa starog kova. No, ovaj je put izvukla
kandže.
„Šta tebe briga! Čovjek samo jednom dolazi na ovaj svijet.
Toliko ja znam. Ako se sultanu ne sviđa, nek mi odrubi glavu! Zar
nije i on, baš kao i ja, Allahov rob? Nisu li i muškarci Božiji robovi?“
 Jedina majčina pobuna, jedina stvar koju je mogla učiniti za
nas, svoje kćerke bila je upravo ovo: Braniti svoj život pomodarke
i kaćiperke od muslimanskog načina života.
Tetka je, opet, za svoju grešnu, sramotnu nećakinju poput
mene, mogla učiniti samo toliko da naše laži sakrije od oca. Mene
u progonstvo nisu otjerale one već način života koji je vladao u
ovom dijelu svijeta.
„To se nigdje ne tolerira“, rekla sam samoj sebi. „Mene je
zadesila prava strahota. Ja sam rodila vanbračno dijete.“
Bol zbog proživljenog došla je naknadno.
„Nimalo nemoj sumnjati da će te koje su te danas
kamenovale sutra doći i ljubiti ti ruke“, rekao je Mehmed. Nastojao
me je utješiti. „Svi vole snagu i moć. I nikada ne zaboravi da su,
pogotovo te tvoje komšinice koje su te kamenovale, puno gore od
tebe.“ Sjetila sam se da sam i sama ranije slično razmišljala.
„Nemam ni trunke snage da budem jaka. Imam samo toliko da
izguram današnji dan“, govorila sam.
„Ne brini se! Nemoj biti tužna! Ne mogu dozvoliti da mi se
pred očima osušiš i nestaneš poput cvijeta otrgnutog s grane“,
rekao je Mehmed i pomilovao me po obrazu.
Plačući, čovjek izbacuje otrov iz sebe. Obrisala sam suze, a
zalogaj u ustima zalila gutljajem rakije. Dok smo ležali zagrljeni,
rekao je: „Tvoj je osmijeh ruža, a miris narcis.“
„Fatma, Hidžran, moja majka, čak i moja tetka koja se
predstavljala pobožnom, a nema šta nije u životu prošla, sve su
one trebale čuti ovu ljubavnu priču“, pomislila sam. Trebale su je
čuti i komšinica i njene kćerke koje su me kamenovale, mamina
prijateljica koja je okrenula glavu od mene i grdosija od žene koja
je bila s njom... Svi! Čak i oni koji se pitaju šta je to ljubav. Muškarci
koji žele naučiti kako biti dobar ljubavnik, na primjer, gospodin
Džemil i ostali. Okus anisa u rakiji klizio mi je niz grlo. Rastužila
me je pomisao da ne mogu dojiti svoju bebu. A onda sam se sjetila
onoga što je Mehmed govorio: „Nemoj misliti ni na sutra, ni na
ono što će doći poslije. Ostani u današnjem danu, u ovom
trenutku.“ Jesam li mogla zatomiti svoj unutarnji glas?
Neprestano sam ili žalila za prošlošću, ili strepjela za
budućnost. Nisam bila svjesna sadašnjosti. Možda zbog toga, kako
je Mehmed rekao, nisam mogla živjeti. Život je pun živih mrtvaca.
Tako je Mehmed rekao. Ja sam, pak, bila ispunjena zebnjom
da sam u pravu do neba.
„Prvo su me tako povrijedili da sam se željela spaliti, potom
su mi htjeli kamenom smrskati glavu, pokušali su me i otrovati. U
početku sam ja bila ta koja je željela svoju smrt. Ne znam druge,
da li je to bila Bedrijina ili ideja moje majke i sestara. Više nikome
ne vjerujem. Ali nemam kamo otići. Prisiljena sam ostati u
ljetnikovcu. Ne mogu ostaviti bebu. Mislim da joj sad-zasad neće
pokušati nauditi.“
Mehmed me je pažljivo slušao. Osjetila sam da ga zanima
razlog zbog kojeg sam rekla ono posljednje, pa sam pojasnila:
„Bedrija stalno govori da je beba dok ne napuni četrdeset
dana melek. A sve mi se čini da će se nakon toga htjeti riješiti i
bebe i mene.“
„Ja mislim da oni ne znaju šta da učine. Ali ako ti budeš
znala šta ćeš učiniti, život će ti biti lakši.“
Ovog puta sam ja Mehmeda upitno pogledala.
Pošto su već i komšije saznale, ubrzo bi i otac mogao
doznati šta se događa. Kao da je za pravu katastrofu nedostajalo
samo da to saznaju i svi muškarci iz kuće.
„Ako hoćeš, oženit ću te i usvojiti dijete.“
Uzeo me je za ruku. Tanjiri ispred nas bili su puni ribljih
kostiju. Život bi, eto, uprkos svemu trebao biti takav.
„Ja sam djevojka koja stvarno ima sreće“, rekla sam mu.
„Ali ne zaboravi: ja sam u prilično teškoj situaciji, ja sam
bjegunac.“
 „Svjesna sam toga.“
„I ja sam svjestan da me ništa nisi pitala kako me ne bi
dovela u neugodan položaj.“
„Pa rekao si da će ti sultan odrubiti glavu... Nešto malo
znam. Znam da nisi razbojnik. Ako je zločin misliti svojom glavom
onda ćemo uskoro biti kažnjavani i zbog svojih snova. Ti nikome
nisi učinio ništa nažao.“
„Možda sam svojim razmišljanjima ljude poticao na
pobunu.“ Nasmijala sam se na to. Ako ga uhvate, one knjige
nagomilane u uglu bit će dovoljan znak da on nije obični ribar.
Nastavio je govoriti dok mu je pogled počivao na knjigama. „Ja sam
tobože ribar u ovoj beskorisnoj kolibi s mrežama, ali i ti vrlo dobro
znaš da nije tako.“
„Znam.“
„Pobjeći ću jako daleko. Primoran sam na to da bih
preživio.“ Kad sam to čula, opet su mi se oči ispunile suzama. Šta
će onda biti s bebom i sa mnom? Možda se ljudi trebaju uzdati
samo u sebe, samo u sebe. Mehmed me je pogledao kao da je
naslutio o čemu razmišljam.
„Ako si spremna sa mnom dijeliti takav život, neću ostaviti
ni tebe ni dijete. Ali znaj da moj život nije lak.“
„Svako u svom životu nađe nekoga. Ali rijetko se desi da se
ljudi uzajamno nađu. Mi smo našli jedno drugo. Ne želim te,
Mehmede, izgubiti. Pristajem na život s tobom.“
Mehmed se nasmiješio. Kako se samo lijepo smiješio! Poput
toplog sunca koje se pojavi nakon oblaka.
„Ovdje sam bio tako usamljen da sam živio poput pustinjaka
koji nikada ne čuje svoj glas.“
„Čovjek čuje Allaha kad je sam, kažu ljudi kad nemaju
nikoga.“
„To ne znam, ali došao je dan da mi je njakanje magarca
postalo lijek za uši.“
 Nasmijali smo se. Magarac je ponovo počeo njakati kao da
nas je čuo da govorimo o njemu.
„Dok sam čekala s djetetom u stomaku, dok sam čekala i
čekala, pomislila sam da ću odsad tako živjeti unutar svog uma i
to me je uplašilo. Što si tiši više čuješ. Je li se i tebi to događalo?“
„Ne znam. Jedino što znam jeste to da je sve prolazno.
Prolazan je i onaj koji se sjeća i ono čega se sjeća.“
Zastala sam za trenutak kao da pokušavam razumjeti šta je
Mehmed htio reći.
A ako postane moj muž, a ja ga ne budem mogla razumjeti?
Ako se ne budemo mogli sporazumjeti kad odemo negdje daleko
odavde... Šta ću uraditi tada, sama samcata? Da li se ljubav povuče
kao voda i nestane?
„Šutiš.“
„Šutim. Stalno sam šutjela kako ne bih poludjela u
ljetnikovcu u kojem su me držale zaključanu. Inače bih pričala
sama sa sobom i potpuno sišla s uma.“
„Kamo sreće da smo svi ludi. Ludilo je najbliže istini. U
ludilu nema računanja ni računice.“
„Onda sam ja luda“, rekla sam, pa smo se opet nasmijali.
Nasmijali smo se i poljubili. Spremna sam na sve što
preostane od ljubavi.
 30.

Pukotina na čamcu zatvorila se nakon što je cijeli jedan dan stajao

na suncu. Mehmed je jednom rukom preokrenuo čamac i udario
u njegovo nabreklo truplo. Prije toga smo, nakon jela, još jednom
vodili ljubav. Ovaj put smo, poznavajući jedno drugo, oslobođeni
stida i straha, bili mnogo požudniji i strasniji. Stid me je da sve to
sad opisujem.
Oduševila me je pljuska koju je Mehmed udario čamcu.
Promatrala sam ga kroz prozor kolibe, te trošne sojenice koja se
držala na stubovima usred mora. Prvi put sam je pažljivije
pogledala zapitavši se kako to može biti kuća. Teško bi se ovdje
preživjela zima.
„Ne samo zimi, ponekad se ona sva zatrese i kad zapuše
jugo. Čim je ove zime zahladnilo, srušila se. Ili ću je izdići da je
talasi ne mogu udarati i prevrnuti ili ću otići odavde glavom bez
obzira.“
Mehmed je mislio da se ovdje dobro sakrio.
„Predstavio sam se kao ribar. Rekao sam da sam je unajmio.
Pa ću loviti sezonsku ribu i prodavati je. Ništa od toga. Mreža je
sva pokidana. Ovo mjesto je za mene samo sklonište. Ribari su
slobodni. Moje je samo ono što upadne u stupicu ili zaluta u
mrežu.“
O tome smo razgovarali prije nego što je Mehmed otišao na
obalu. Otišao je tamo po čamac plivajući. Gledala sam ga kroz
prozor kolibe. Svog dragog.
 Čamac na kojem se pasta bila osušila okrenuo je na kobilicu.
Zanjihao se, našao ravnotežu i dospio do mora. Njegov je pramac
poljubio more kao što ljubavnik ljubi svoju dragu. Magarac je opet
počeo njakati za čamcem koji je odlazio. Čekala sam Mehmeda
pokraj prozora kolibe poput mladih žena koje čekaju svog
ljubavnika.
Mehmed nije odvajao pogled od mene. U početku je zazirao
kada me je vidio s Bedrijom. Želio je da svi misle da je on neki ribar
čudak. Bojao se da ga ne uhvate. „Htio sam se napraviti da sam
gluhonijem“, govorio je.
Odustao je kad me je vidio.
„Kao da je preda mnom bilo ono što sam čekao godinama.“
Tako je govorio o meni.
Kad srce zatreperi, gotovo je. Eto, nađosmo jedno drugo.
Čega smo imali u većem obilju od vremena? Možda naše ljubavi.
Ali ljubav i ljubavnik uvijek žure. Zar nije tako?
Magarac je i dalje njakao. Oboje smo mu se nasmijali.
Mehmed se čamcem primakao do stubova kolibe. Skupila sam
skute i polako sišla. Uhvatio me je za ruku i povukao me u čamac.
Iako je Noćko zalajao za nama, ispratio nas je samo pogledom kao
da nam se ne namjerava pridružiti. Potom se sklupčao u kutu na
svom starom mjestu.
„Hajde da te malo provozam“, rekao je Mehmed.
„Može“, rekla sam osjećajući kao da će mi od uzbuđenja srce
iskočiti iz grudi.
Sunce se prilično spustilo. Uskoro će zaći. Plovili smo kao
da idemo u neki drugi svijet. Ja sam, više od mora, zalazećeg sunca,
zaleđa Otoka, Hejbelija7, koji se pružao ispred nas, i Burgaza8,
promatrala Mehmedove ruke na veslima i ljepotu njegovog tijela
koje se naginjalo naprijed-nazad. I on je gledao mene.

7 Hejbeli (Heybeli Ada), jedan od Prinčevskih otoka u Istanbulu (prim. prev.)

8 Burgaz (Burgaz Ada), jedan od Prinčevskih otoka u Istanbulu (prim. prev.)
 U jednom se trenutku činilo kao da smo sve ostavili za
sobom i odlazimo negdje daleko. Ako bi bilo tako, osjećala bih
gorčinu što odlazim, a da se s majkom, Fatmom i Hidžran nisam
pozdravila i izgrlila ih posljednji put. Beskrajno sam se rastužila
što bih otišla s ovog svijeta povrijeđena i ispunjena grizodušjem
što svoju bebu nisam uzela u naručje i pružila joj majčinsku
toplinu. Šta je beba bila kriva? A šta su majka, Fatma i Hidžran
mogle drugo uraditi?
Sunce je zašlo pred našim očima.
Poželjela sam otići i nestati poput ovog dana i sunca.
Promatrali smo kako se boje nježno prelijevaju jedna u drugu i
stapaju u crnu. Zastali smo na moru koje je bilo ravno kao
ogledalo. Gledali smo bez riječi u daljinu. Mehmed je bio taj koji
je prekinuo šutnju. Glas mu je bio tako ugodan, tako je svojim
govorom ulijevao snagu i povjerenje da niko ne bi povjerovao da
je ribar koji živi u ribarskoj sojenici.
„Ako beba i ti ostanete sa mnom...“
Nasmiješila sam se. Poskočila sam sa svog mjesta i bacila mu
se u zagrljaj.
„Prvo ću te oženiti. Dijete će dobiti oca, mene. Znat će me
kao svog oca. Prije nego što sam došao u ovu kolibu, spominjali su
mi jednu napuštenu kuću na Hejbeliju. Nalazila se u nekom
zabačenom dijelu ostrva. Do nje nema puta. Ako popravim tu
ruševinu, moći ćemo tamo živjeti.“
Kako je divno kad je žena s muškarcem zbog ljubavi, a ne
zato što je prisiljena biti s njim.
„Beba još nema ime“, rekla sam iako nije bio pravi trenutak
da to kažem. Moja beba, iako još bez imena, dobila je dom i oca
koji je prihvata. Onda bi trebala dobiti i ime. Bedrija ga je zvala
Abdullah9. Robovima se nije znalo za ime oca. Na grobovima im je
pisalo: „Kćerka Abdullaha, sin Abdullaha.“ Moja je jadna majka
ponekad zbog toga gorko plakala svjesna da joj, kad umre, na
9 Abdullah, Bužiji rob (prim. prev.)
grobu neće pisati očevo ime, kao i zbog toga što se više nije mogla
sjetiti očevog imena.
„Najlakše je dati ime djetetu. Prvo se ti oslobodi svog tereta
i počni život iznova. Pomiri se s majkom i sestrama! Poslije ćeš se
uz osmijeh, sjećati ovih dana. Život je samo ono što proživimo.
Ostalo je sazdano od uspomena ili nada.“
„U životu se može naići i na razočarenje.“
„E, to prihvaćam samo u jednom slučaju. Kada se ne živi
iako se može živjeti.“
 31.

Kako nije bilo mjesečine, more je svjetlucalo iskrama vodenog

svijeta. Uronila sam ruke i stopala u more koja sam prebacila preko
čamca. Blještavilo je prekrilo moje ruke, nikad nisam vidjela i
doživjela takvu ljepotu. I dalje smo stajali nasred mora. Kao da
smo nešto iščekivali. Kao da će to što smo čekali, ma šta god to
bilo, doći i odvesti nas. Mrak se već neprimjetno spustio. Prekrio
nas je lagano poput plašta. Ostali smo tamo zaboravivši na sve.
Mehmed je počeo veslati.
Kada se pred nama ponovo ukazao Otok i kad su mutna
svjetla vila zatitrala poput plamena svijeća, na trenutak sam
pomislila da imam hrabrosti započeti razgovor, ali sam odmah
potom odustala. Htjela sam Mehmedu predložiti da živi u
ljetnikovcu dok se stvari ne srede. Nakon vjenčanja to bi bilo lako.
Moj bi otac mogao učiniti nešto za Mehmeda. Mogao bi kod
sultana osigurati njegovo pomilovanje. Mehmed ništa nije ukrao,
nikog nije ubio, niti silovao. Samo je razmišljao, pisao,
suprotstavio se sultanovom mišljenju.
I kad bih uspjela nagovoriti oca, Mehmed bi odbio taj
prijedlog. Takvu potporu i pomoć on ni u kojem slučaju ne bi
prihvatio. Ponos ponekad ničemu ne koristi osim što otežava
život.
Zato sam sve to prešutjela.
Naše se večernje uživanje približilo kraju. Mehmed me je
kao i uvijek trebao ostaviti na obali ispod ljetnikovca. Na povratku
smo prošli pored ribarske sojenice. U mraku je to mjesto zračilo
nekim sasvim drugačijim blaženstvom.
„Da čovjek živi u dvorcu, ne bi mogao naći takav mir“, rekao
je Mehmed.
Čuli smo čak i Noćka koji se probudio i hoda po kolibi jer je
čuo naš čamac. Takva je tišina vladala. Naš je čamac plovio nježno
sekući vodu. Zvuk koji je proizvodio mogla bih opisati kao zvuk
tišine i spokoja. Tako nježan i tako dubok. No, magarac nas je ipak
čuo. Mogli smo razabrati njegovu sjenku koja se prenula iz sna i
gledala u more. Kad je počeo njakati, nasmijali smo se. Čim je
okrenuo svoju njuškicu ugledali smo pripite veseljake koji su
zapalili vatre na plaži. Iza njih su gorjela još dva tri plamena. Bili
su poput zvijezda koje su se otkinule i pale s neba.
U jednom me je trenutku obuzeo strah da sam mu potpuno
poremetila život. Baš kao što sam to učinila sa životima moje
majke, Fatme i Hidžran pa čak i Bedrije. Sve sam ih duboko
razočarala. Svima sam donijela nesreću. Nisam željela da to isto
učinim i Mehmed. Možda je za jednog bjegunca ribarska sojenica
bila najprikladnije mjesto. A možda bi on, da nije bilo bebe i mene,
vrlo skoro mogao pobjeći odatle.
Uzdahnula sam. Učinilo mi se da su uzdahnule i sove koje
su nas pratile u tami. Ni trunka zla ne bi smjela naškoditi
nepopravljivom optimisti kakav je bio Mehmed.
 32.

Iskrcala sam se na obali u blizini ljetnikovca.

Da me sve ovo nije zadesilo, mi bismo sad ovdje ljetovali.
Izvukli bismo čamac, navečer isplovili sa zaleđa Otoka i uživa li u
bljeskanju mora. Ko zna, možda bismo svoj čamac nazvali
Kalypso? Možda bismo uvjerile majku da ne posiječe drveće u
bašti. Prošlo ljeto kad smo navratili u ljetnikovac, brali smo višnje
u bašti dok se na krov ljetnikovca još postavljao crijep, a u hamam
mermer. Opet bismo brali višnje. Čak bi Hidžran od njih svima
nama napravila naušnice. Čak i majci. Usne bi nam pocrnjele od
višanja. Sjećajući se tih dana, popela sam se uz strme stepenice
koje su vodile u baštu ljetnikovca. Bila sam zadihana. Bedrija me
je čekala u bašti. U ruci je držala fenjer drhtavog svjetla.
„Gdje si bila?“
Namjeravala sam samo proći ne odgovorivši joj, no ona me
je, kao što je to uvijek radila, ščepala za ruku i povukla. E tada sam
se i ja razbjesnila:
„Ubrzo ćeš se riješiti i mene i djeteta“, rekla sam.
To ju je zbunilo. Svjetlost fenjera koji je držala u ruci jasno
je obasjala njeno iznenađeno lice. Neugodan miris koji je dolazio
iz upaljene svjetiljke izazvao je mučninu u mom želucu. Dala sam
odgovor koji je Bedrija uporno čekala:
„Mehmed će me oženiti. Postat će otac mog djeteta.“
„Hoćete li onda svi živjeti u onoj ribarskoj kolibi na
stupovima tankim poput pruta?“
 Dok je to govorila, u zrak je poput pruta podigla oba
kažiprsta. Uvijek bi je obradovalo kad bi uspjela podići kažiprst
desne ruke. Željela sam je isprovocirati. Učiniti ljubomornom i
zavidnom. Željela sam je razljutiti time što ću joj natuknuti da ću
se izvući a svega što me snađe jer nisam poput nje.
„Ne. Postoji još jedno mjesto za koje Mehmed zna. Sutra
ćemo otići da ga pogledamo.“
Ali ni ona meni nije ostala dužna. Kao što je moja majka
znala reći, život ju je dobro naučio.
„Ah, da se barem malo nasmijem“, rekla je obezvređujući sve
što sam rekla. „Taj se tip s tobom samo želi malo zabaviti.“
„Šuti, bezobraznice! Prešla si sve granice!“, ukorila sam je.
„Zar je među nama ostalo više ikakvih granica? Kao da ti nije
dovoljno što nas brukaš i hodaš po ostrvu kao kakva luđakinja.
Nedostaje još samo da postaneš kurva.“
Te su Bedrijine riječi bile teže od kamena.
„Dobro, šta će dalje biti, Bedrija?“, upitala sam je. „Šta bi ti
uradila da si na mom mjestu?“
Iznenadilo ju je što sam je to upitala potpuno mirno. Nije
mogla odgovoriti. U jednom sam trenutku puna optimizma
pomislila: možda je shvatila da je ona bila robinja i da je pretjerala
u zloupotrebi mog jadnog stanja. Ali pogriješila sam. Iznenada mi
je odgovorila onako kako nisam očekivala:
„Nikada ne bih željela biti na tvom mjestu.“
Moje oči pune suza bljesnule su pod drhtavim svjetlom
fenjera pa sam okrenula glavu kako ih vještica ne bi vidjela. Ali ona
je već shvatila da me je povrijedila i slomila.
Dok sam ja tužna i nesretna ulazila u ljetnikovac, čula sam
glasove koji su dolazili iz hladnjaka u susjednoj bašti. Žene su ovaj
put razgovarale skrivene u tami. Pričale su jedna drugoj o odjeći
koja je stigla u dućane na Peri.
 33.

Dojilja se iznenadila kad me je vidjela ispred sebe u to doba noći.

Iz nekog razloga sjedila je tako pokrivena, s rukama na
stomaku. Popela se gore jer sam ja stigla. Zbog naše nedavne
prepirke, uopšte nije govorila sa mnom, već bi bježala čim bi me
vidjela. Ta se žena kretala poput pauka. Kad bi vidjela da joj se
neko približava, ona bi ustuknula poput pauka koji se svojim
slabašnim i drhtavim tijelom penje uz zid i skriva na
najskrovitijem mjestu.
Žalostilo me je to što je život moje bebe ovisio o mlijeku te
žene. Mlijeko nekih žena poput nje nikada ne bi presahnulo jer im
je to bio jedini izvor prihoda. Što su više dojile imale su više
mlijeka. Beba je poput malog zavežljaja spavala na niskoj sofi na
kojoj je i došla na svijet. Bila je skrivena ovdje kako je niko ne bi
vidio niti čuo. Gotovo zakopana.
Pa zar žena lukava poput Bedrije nije čula glasove koji su
dolazili iz susjedne bašte? Isto tako su se i glasovi iz podruma
mogli ćuti na drugoj strani.
Koga je Bedrija obmanjivala? Šta li je očekivala?
Polako sam se primaknula bebi. Unutra je bio polumrak.
Vidjeli su se bebin natečeni nos i uzdignuta donja usna. Duboko
je disala. Mogli su se čuti čak i zvuci koje je ispuštala kroz nos. Nije
se micala, ali se njeno disanje čulo poput vjetra koji zviždi u
prostoriji.
 Sjela sam pored nje. Bila je tako majušna. Je li tako nešto
malo moglo uništiti naš život? „Ništa ne možeš učiniti“, rekla sam
samoj sebi. Niko ko ima savjest ne bi se mogao riješiti ove bebe.
Bila je živo biće. „Vremenom ćemo se zbližiti“, pomislila sam. Iz
glave mi nije izlazio Mehmedov savjet. „Nastavi sa svojim životom,
navići ćeš se na nju“, rekoh samoj sebi. Jer tada će beba postati
ukras tvog života.
Nastavila sam gledati u bebu. Kamo sreće da sam tako
razmišljala od trenutka kad sam je rodila. Bila sam tako smušena i
umorna da su me glasovi iz bašte počeli nervirati. Mora da su nas
povremeno ogovarali. Nije bilo teško pretpostaviti šta su pričali.
„Znate li da je djevojka do nas rodila vanbračno dijete. Sad
je tu drže pod ključem. Ne zna se šta će biti poslije. Jadnica je kao
luda počela hodati zaleđem Otoka. Bedrija nikako da je dozove.
‘Dosta je bilo više, ova će nam djevojka navući još mnogo veću
nevolju’, tako je javila u Istanbul. I šta će sad uraditi?“
I šta sam ja sada trebala učiniti?
Približila sam se prozorima u podrumu koji su gledali u
mračnu baštu. Podigla sam glavu koliko sam mogla poput one
životinje koju zovu žirafa. Za te je naše komšije majka govorila:
„Vide, ali se prave da ne vide, znaju, ali se prave da ne znaju.“
Znači, nisu bili nalik na komšinice s druge strane. One, čiji se
ljetnikovac gradio i koje su me zaustavile nasred ulice i
kamenovale. Ogovaranje je bilo njihovo drugo ime. Kako god,
počela sam razgovarati sama sa sobom i pjevušiti kako bih
oponašala i ismijala komšije koji znaju, ali se prave da ne znaju.
Činilo mi se kao da ispred mene stoje majka, Hidžran i Fatma i
slušaju me s ironičnim izrazom lica. Je li to zato što sam na svijet
donijela muško dijete ili ne znam ni ja zašto, ali došlo mi je da
dijelim savjete muškom rodu, da cijelom svijetu predstavim muški
rod. Vikala sam kao da pjevam neku pjesmu, neku šansonu.
„Muškarci su od rođenja slobodni, a s druge strane vezani
pupkom za svoje majke. Ruke su im teške, a glave tvrde. Eh, takve
treba žive zakopati. Treba one koji su rekli ružnu riječ, koji su
slomili nekome srce, natjerati da iz sveg glasa plaču i kukaju. Jedan
muškarac ženi mora osigurati pristojan život.“
One iz susjedne bašte slušale su me bez daha, ne shvaćajući
šta se događa. Bilo mi je drago što su ostale bez riječi. Povikala
sam: „Razmaknite se, dolazi muškarac!“, i iskočila kroz prozor do
kojeg sam se maloprije protezala.
Čula sam kako su komšinice iz susjedne bašte bučno
pobjegle u kuću prestrašene da dolazi muškarac.
Tražila sam djetinjastu zabavu. Dane kada sam se zabavljala
s majkom i sestrama.
Potom sam izašla na pusti trijem našeg ljetnikovca. Ništa ne
mora po svaku cijenu biti lijepo i potpuno savršeno. Baš suprotno,
nepotpune i nesavršene stvari još su ljepše. Najvažnije od svega
jeste to što posjeduju dušu.
 34.

Dojilja je izašla iz jedne od soba koje su vodile u predsoblje.

Prljavaca. Krenula je prema stepenicama kako bi sišla u podrum
gdje je pazila na bebu. Opet se crna vještica pravila da me ne vidi.
Uhvatila sam je čvrsto za ruku. Iznenadila se. Uopšte nije
očekivala takvo nešto.
„Dojiš moju bebu jer ja nemam mlijeka. Dojiš moju bebu.
Nećeš prolaziti pored mene, a da me ne pozdraviš!“
Govorila sam poput moje majke pa čak i tetke, prkosno i
izazivački.
Dojilja se nije udostojila ni da me pogleda. Nije se čak ni
uplašila. Kako čudna žena? Još sam joj čvršće stisnula ruku. Grubo
me je odgurnula. A ja sam je uhvatila za ramena i okrenula prema
sebi. Mogla bih sav svoj bijes istresti na toj ženi:
„Nećeš se tako ponašati prema meni!“
„Neću da gledam onoga koji će završiti u džehennemu!“
Vještica je imala i dugu jezičinu!
„Ne zna se ko će otići u džehennem.“
„Ali za tebe se sigurno zna da ćeš završiti tamo. Rodila si
kopile. Neka mi Allah ne upiše u grijeh što dojim takvo dijete.“
„Kakav grijeh ono može imati?“
„Ono je grešno od rođenja zato što je kopile, zato što si ga ti
rodila.“
„Zar se, ženo, ne stidiš svojih riječi?“
 „Stidiš li se ti toga što si učinila?“
Htjela sam je upitati: „A šta sam ja to učinila?“ ali sam
prešutjela. Mogla sam joj reći da sam upala u zamku zbog
radoznalosti, poput nekog muškarca, ali šta je mogla znati ta žena
kamenog srca. Žena koja ugnjetava druge žene gora je od
muškarca.
„Vidim da ti se jezik razvezao. Nama treba tvoje mlijeko, a
ne blagoslov.“
„Pa i da ti treba blagoslov, ne bi ga nikada dobili ni ti ni tvoje
kopile.“
„Kakva drskost! Kakav bezobrazluk!“
Stisnula sam zube i nasrnula na ženu. Čak sam podigla ruku
da je ošamarim. Ali pomislila sam: „Sutra, sutra će svanuti novi
dan za mene.“ Stoga sam se suzdržala. Nisam se nastavila svađati
čak ni raspravljati. Moram biti strpljiva.
Gledala sam kako dojilja svojim, kao grančice tankim
nogama koje su se nazirale čak i ispod crnog čaršafa spretno silazi
dolje. I kako nestaje u mraku podruma.
U trenutku mi se učinilo da je moja beba zatvorena u
tamnicu. Onda sam pomislila kako ga čeka lijepa budućnost. Neće
jadničak ostati tako zatvoren u tajnosti, neće živjeti kao osuđenik.
Niko neće prezirati moje dijete. Koliko god da ga nisam željela
imati ni roditi, ne bih ga mogla ostaviti samog i nezaštićenog.
 35.

Razmišljajući o tome, popela sam se gore.

Stepenice su osvjetljavale jedna-dvije svijeće postavljene u
udubljenja u zidovima koje je majka nazivala galerijom. Na
zidovima su komadom ugljena bile nejasno ocrtane mustre koje je
zidar trebao obojiti. Ograda stepenica nije još bila lakirana niti su
na počecima spratova bile postavljene drške u obliku kugle. Neke
sobe nisu imale ni vrata ni prozora. Činilo se kao da će iz tih
nepostojećih vrata svakog časa izaći moja majka ili drugi ukućani,
da će iza tih vrata ljetnikovca koji sam zamišljala već završenim,
iznenada, uprkos svemu, nagrnuti veseli i raspoloženi, sretni i
puni nade.
Ta me je slika ispunila srećom pa sam zastala ispred dugog,
otmjenog prozora koji je sa stepeništa gledao na baštu. Šta sam to
mogla vidjeti u mračnoj bašti? Nije bilo ničega. Ničega osim lijepih
uspomena i trenutaka iz vremena prije ove nesreće. Kad smo
jednom došli ovamo, postavili smo ljuljačku i na njoj ljuljali majku.
Potom smo se sestre i ja ljuljale. Drvo magnolije tek je bilo
procvjetalo. Ljuljačka je dosezala do njenih grana pa mi je glava
doticala cvjetove.
Majka je bila ponosna na ljetnikovac koji je sagradila.
Gledala ga je kao što bi gledala i hvalila nas djevojke. Skoro je dvije
godine pomno nadzirala njegovu gradnju. Kad smo posljednji put
dolazile ovamo, kroz ovaj otmjeni prozor, pred kojim sam sada
stajala, promatrale smo baštu.
 Moj otac, stariji brat i tromi zet koji je netom stigao iz
Kajserija, igrali su se u bašti s dva ulična psa koja su im prethodno
sama prišla. Otac je u ruci držao jednu kost, a psi su nastojali da je
uhvate.
„Vidi ti onog mog!“, govorila je majka. Tako ga je nazivala:
„Onaj moj!“ kad god je bila raspoložena.
Ocu bi spala kićanka s fesa. Moj zet iz Kajserija, ma gdje se
nalazio, uvijek bi s istim izrazom lica gledao oko sebe. Smijao se
razvlačeći usta. „Ahmak“, rekla bi moja starija sestra. U značenju
glupan.
„Tvoj“, rekla je majka okrenuvši se prema Fatmi, „stalno te
krišom promatra.“
Fatma je koketirala s njim. I stvarno su pogledi mog lukavog
zeta koji je vonjao na suhu ovčetinu za nas bili izvor zabave, ti
pogledi koje je krišom usmjeravao ka prozoru kao da se pita:
„Gleda li me moja žena?“
Onda se majka okrenula prema nama.
„Aj, nađite i vi sebi muževe pa da ih gledamo i zabavljamo
se!“
Potom bi počela dijeliti savjete. Uvijek bih bila zatečena
njenim učenim govorom. Čudila bih se kako je ta žena puna
samopouzdanja mogla imati tako haotičan bračni život. Mislim da
je moja majka trošila posljednje trunke snage da preživi i istraje u
tome.
„Najbolji muškarci zabavljaju žene poput psića. Ali oni
previše ludi i veseli su nepodnošljivi. Ono što nazivaš muškarcem
mora biti ozbiljno. Kad je potrebno, mora se smijati ne pokazujući
zube. Ali ne smije biti ni obješena lica. Nepodnošljivi su i oni oholi.
Nije dobar ni onaj koji puno priča. Onaj koji brblja prava je
propast.“
„Pa šta je onda, gospođo, ostalo?“
Nasmijalo bi nas takvo Bedrijino pitanje.
 Hidžran me je lagano gurnula ramenom. „Šta, gospođo,
preostaje?“, rekla je imitirajući Bedriju. Onda se nagnula prema
meni i smijući se, prošaputala mi na uho:
„Ono što preostaje, gospođo, jeste moj vrtlar!“
Hidžran je bila zaljubljena u vrtlara iz Istambula. Nisam to
smjela reći, ali rekoh. Niko ne može čuvati tajnu. Kao što ni zemlja
ne može sakriti sjeme niti duboki bunari tajne koje su u njima
šapatom povjerene.
„Ej, junače, Arnaute, stavi mi ruke oko struka, uroni svoje
usne u moje grudi!“ Tako bi govorila kad bi se uzbudila. Stavila bi
jastuke između nogu i praveći čudne pokrete za koje nisam znala
gdje ih je naučila, stenjala: „Baštovane!“ Dok bi krišom promatrala
mladića koji je radio u bašti, sva bi drhtala u svojoj zasjedi poput
ulične mačke koja, od užitka škrgućući zubima, prati poskakivanje
šarana u ribnjaku. Kako god, mladiću je zavrtjela pamet. „Njegov
je djed nekada bio pripadnik janjičara. Kad su ukinuti, postao je
baštovan. Sin je od oca naslijedio posao. A potom i unuk.“
„Jesu li svi janjičari bili Albanci? Pa su onda svoje mjesto
našli u vrtlarstvu.“
Hidžran je pomno pratila sve što se pričalo o vrtlaru. Kad
bih joj rekla: „Glupačo, ne pričaju o njemu već o njegovom ocu, ili
čak djedu“, ona bi samo slegnula ramenima. „Neka, nema veze, sin
je ogledalo svog oca i on će zasigurno biti kao svoj otac i djed.“
Hidžran se cijelo dugo proljeće i ljeto trudila da zavede
baštovana. Često bi znala leći u jagodnjak, pasti u ružičnjaku ili,
pak izgubiti naušnicu u vrtu... Na kraju je zaskočila mladića koji je
sređivao ruže u hladnjaku rekavši mu: „Gorim zbog tebe, dođi i
ugasi me!“ Mladić ju je poljubio. A mene je zapalo da iza
cvijetnjaka pratim sve što se događalo. Hidžran me je upozorila:
„Ne ispuštaj nas iz vida!“ Poslije me je tjerala da joj pričam sve što
sam krišom vidjela kao da ona sama nije sve to proživjela i iskusila.
„Sve izgleda ljepše kad ti pričaš, a ja slušam.“
 „Glupost! Pa zar nisi sve to što sam ti prepričala i sama
doživjela?“
S tim je mladićem strasno razmjenjivala nježnosti na dnu
bunara u bašti. Ljeti bi voda u bunaru presušila. Momak je prvo na
dno prostro tepih. Čak je stavio i pernati jastuk. Prekrio je sve to
svilenim prekrivačem. Najprije je u bunar spustio Hidžran, a
potom je i sam vješto sišao dolje.
„Kako ste poslije izašli?“
„Popeli smo se kako smo i sišli.“
Bit će da se prvo mladić popeo, stopala postavio na dvije
strane bunara napravivši tako od svog tijela most. Onda je
vjerovatno izvukao nju odozdo. Ponekad se na bunar stavljala
ručka od čekrka. No, ovaj put nije bila postavljena.
Tako sam se uplašila da mu se Hidžran podala...
„Može se reći da sam mu se podala“, zvučala je iskusno.
„Da ti nisi, curo, izgubila nevinost? Slušaj, nećeš se moći
udati ako je tako“, rekla sam uzdahnuvši.
Nasmijala se.
„Sve smo radili samo to nismo, ali ako mene pitaš, isto kao
da jesmo.“
„Kako to?“, upitala sam.
„Pa nemamo samo tamo rupu, je li tako?“, odgovorila je, a ja
opet nisam shvatila. Sada razumijem šta je htjela reći.
Moja je namjera bila da do kraja života sačuvam njenu tajnu,
čak da je i ovdje nikad ne napišem. Stoga je nisam odmah ispričala.
Međutim, čim spomenem Hidžran, odmah se sjetim vrtlara. Kad
spomenem Hidžran, prvo mi na pamet padnu ruže, slavuji,
poljupci, njeni široki bokovi, vrtlar čija koža miriše na cimet.
Hidžran je značila ljubav i ništa drugo.
Kada je majka vjerila Hidžran za pašu, naš je nestaško
prestao dolaziti. Umjesto njega, baštu je održavao njegov stari
otac. Onda su došli neki ljudi s lošim vijestima. Jadni je čovjek
samo ostavio posao i otišao. Pokupio se tako brzo da nam nije
ništa stigao reći. Poslije smo saznali da je naš momak ostao bez
ruke dok je sjekao drva... A onda je sjekiru zabio u slabine. Trpio
je tako strašnu bol da je u tome našao spas. Kada je Fatma, ne
znajući šta se prije dešavalo, upitala: „Kakvu je to bol trpio?“,
majka je odgovorila. „Ljubavnu, trpio je ljubavnu bol.“
„Koga je to volio, pa je tako patio?“, upitala je Hidžran
bojažljivo, suznih očiju.
Majka je nimalo ne sumnjajući iskrivila usta i rekla: „Ne
znam. Ko zna ko je to bio.“
Ljubavne priče svakoga rasplaču. Hidžran je, našavši u tome
opravdanje, bez bojazni da će iko posumnjati, plakala kao kiša.
Fatma je uzdahnula: mladić koji je bio očajan zbog ljubavi
prema „ko zna kome“, srećom je ostao živ iako ranjenog tijela i bez
ruke.
Više ga nikada nismo vidjele u našoj bašti. No, srele smo ga
jednog dana dok smo bile u šetnji. Nismo ga mogle prepoznati jer
je pustio bradu. Nije čak ni Hidžran. Tek ga je kasnije prepoznala
po očima kojima ju je netremice sumanuto gledao.
Otišle smo u najbližu džamiju na molitvu. Čekale smo da
majka koja je zastala ispod nadstrešnice, završi razgovor s
prijateljicama. Tad smo ga prvi put vidjele. A onda nas je jadničak
počeo pratiti. Njegova sakata sjenka pratila nas je i po čaršiji.
Čekao nas je poput psa pred vratima dok bismo mi zavirile u
desetak dućana i par njih prevrnule naglavačke samo da bismo
kupile nekoliko sitnica. Pratio nas je u stopu i nakon što smo ušle
u tramvaj, otišle na riblju pijacu, prešle most i zastale da gledamo
perike u berberskim radnjama. Činio je to uporno i tiho i kad smo
otišle na mezarje, i tamo, sjedeći na jednom mezaru, jele
bombone, pratio nas je i dok smo i stotinu puta zastale da
krajičkom oka pogledamo izloge, drvoreze i bakroreze, oglase,
žene koje su prolazile, kola, table, vrata pozorišta i sve što nas je
okruživalo, dakle, sve vrijeme dok smo hodale gradom.
 Pratio nas je i kad smo sišle do Zlatnog roga, kupile buket
cvijeća, popile po čašu limunade, udijelile sadaku, potom čamcem
prešle Zlatni rog i opet počele švrljati po gradu te ponovo ušle u
tramvaj, stigle pred svoju kapiju i zastale na početku ulice da brzo
obiđemo oko mezarja kako bismo produžile naše sate slobode
prije konačnog ulaska u kuću, pratio nas je i kad je majka rekla:
„Uh, baš smo se umorile, Boga mi, pale smo s nogu!“ Jao! Je li bilo
moguće prevariti majku? Nije. Možda se zbog toga toliko ljutila na
mene. Zbog toga što nije shvatila da sam trudna, što nije mogla
saznati ko je otac djeteta. Od početka je znala da nas mladić prati.
Naglo se okrenula i vrhom suncobrana ubola u bok mladiću koji
je mislio da ga nismo primijetile. Na trenutak sam pomislila da će
vrh suncobrana probiti njegove slabine i da će se jadnik srušiti na
zemlju.
Srećom, majka je pomislila da je on u potrazi za hranom, a
ne ljubavlju. Ta nije bilo za povjerovati da mu je ruka odsječena, a
tijelo ranjeno zbog Hidžran koju je spremala udati za pašu. Nije
mogla ni pomisliti da njena kćerka za koju je sve žrtvovala, mogla
biti ta koja se po vrtovima, bunarima i na mekoj zemlji jagodnjaka
podavala baštovanu. Ah, koliko je toga što i ne pomislimo. Sve ono
što nam nikad ne prođe kroz glavu. Ah, kad bismo samo znali da
su u tome, ustvari, sakrivene istine koje će nam doći glave. Eto
tako je majka, ništa ne znajući i ne sluteći, rekla: „Ne možeš, sinko,
takav raditi. Pusti neka otac radi umjesto tebe.“ Kada je mladić
odgovorio: „Ne brinem ja za posao“, Hidžran se potpuno izgubila.
Nervozno se vrtjela u svojoj feredži. Ja sam bila ta koja je morala
preuzeti kontrolu nad situacijom. Nagnula sam se prema majci i
šapnula joj na uho:
„Možda od nas želi samo blagoslov.“
„Aha“, rekla je majka i ovaj put mu pružila ruku da je poljubi.
Zar je bilo moguće da pametna žena poput moje majke ništa
nije shvaćala?
Samo se nije htjela miješati i dalje propitivati. Znala je da je
mladić beznadežno zaljubljen. Neprestano je ponavljala:
„Jadničak, potpuno je izgubljen.“ Za večerom je, praveći se
zabrinuta, ispričala ocu taj susret. Potom nas je neprestano hvalila.
I to kako.
„Pogledaj im tu ljepotu ruku, vidi im stasa, držanja, vidi
kako su privlačne, vidi te obrve, oči, ten poput mermera, vidi kako
odmjeravaju pogledom, vidi kako se smiju, kako se graciozno
kreću!“
Na kraju je samo stala pred oca koji je srkao svoju kafu.
„Ako nas taj izgubljeni luđak opet presretne dok mi budemo
tako hodale po čaršiji, pijaci, šetalištu...“
Majka je željela kočiju i dobila ju je nakon tog nemilog
događaja. Dotad se otac inatio i nije joj želio kupiti kočiju. Govorio
je: „Konji ne jedu zob već pare.“ Mučio je majku. Naslađivao se
time, što se prema njoj ponašao kao tvrdica, što ga je morala
preklinjati, što je štedio na onom što je posjedovao.
Majka je tog dana mladiću htjela tutnuti nešto novca pa je
poslala Bedriju da to obavi. Vidjela sam da mladić nije uzeo novac.
No, Bedrija ga nije vratila mojoj majci. A za šta je to Bedrija
skupljala novac? Je li možda imala neki svoj život mimo nas?

Uzdahnuvši, udaljila sam se od prozora s kojeg sam

promatrala baštu u mraku stojeći tako, kao da sam gledala u
prošlost dane koji su ostali u mom sjećanju i više se nikad neće
vratiti. Teškim sam se koracima nastavila penjati do svoje male
sobe s terasom. Bila sam iscrpljena. Noge su mi bile teške od
umora. Bedrija me je, potrčavši za mnom, sustigla na stepenicama
posljednjeg sprata.
Kad mi se već ukazala prilika, upozorila sam je: „Beba više
neće spavati na donjem spratu.“
„Nego gdje će spavati?“, upitala je. Kao da je ona bila
gospođa gazdarica glavom i bradom.
„Donesi je gore meni. Neka večeras spava sa mnom.“
 „Ali dojilja ne želi biti s tobom. Ionako, dok je doji,
neprestano ponavlja: Haram je dojiti kopile. Znaš li ti da joj dajem
mnogo više novca samo da ne ostavi bebu i ode?“
„Zar je ne možemo hraniti vodom s brašnom, šećerom i
nišestom? Ako bismo joj dale kravlje mlijeko razblaženo s
vodom...“
„Pa stomak bi je toliko bolio da bi se u eksploziji te boli cijela
kuća srušila.“
„Možda bi mi vremenom nadošlo mlijeko.“
„Ne dâ Allah! Uvijek su tako govorili, a ja sam mislila da su
prazne riječi. Kad vidi, stvarno je tako.“
„Kako god, Bedrija! Donesi mi bebu i ne prigovaraj više!“
„Znači opametila si se, počela si se brinuti za bebu? Ali
nemoj se previše vezati!“
„Šta sad to znači?“
„Nemoj mi kvariti sad kad sam sve lijepo smislila! Beba i
dojilja će ostati dolje. Ako se kojim slučajem tvoj otac i stariji brat
iznenada pojave, lakše će pobjeći.“
„Zar postoji takva mogućnost?“
„Još malo je ostalo da beba napuni četrdeset dana. Strpi se!“
„Neprestano to ponavljaš k’o navijena, šta ćeš uraditi nakon
četrdeset dana?“
„Ma pusti mene. Ni ja više ne znam šta pričam i radim. Samo
nek se završi to naše izgnanstvo. Ovaj je ljetnikovac zaslužio ljepše
dane, ko ga vidi, ne može ga se nagledati. Ko god naiđe ispred
njega, stane kao ukopan i zadivljeno promatra. Urekli su nas,
urekli!“
„Ovo je mjesto majčina vizija raja. Kako je samo to lijepo
opisala graditelju. Neka bude bijelo poput zapjenjenog vala koji se
smjestio na padinu... Neka svi pristanu brodom i iskrcaju se na
Otok ne skidajući pogled s konaka. Neka sjaji poput bisera. Ako
mu treba dati ime, neka ono bude Biserni konak.“
Kada je graditelj rekao: „Već postoji konak s takvim
imenom, gospođo“, majka je morala smisliti neko drugo ime.
„Šta još sjaji kao biser?“ Na ovo teško pitanje, opet je sama
našla odgovor.
„Sjetila sam se. Suze!“
Kako niko nije shvatio šta je time mislila, pokušala je
objasniti. „Ovdje ćemo provesti i bolne i ugodne trenutke. Čovjek
ne plače samo kad je tužan već i kad je radostan. Čovjek duboko
proživljava svoju tugu i svoju radost. I tako nastaju suze. One su
dragulji našeg tijela. A naš je konak dragulj Otoka. Neka sjaji kao
suza na njegovom lijepom licu. Neka ga se ljudi ne mogu
nagledati.“
Kada sam od riječi do riječi ponovila sve ono što sam
svojevremeno čula od majke, Bedrija se rastužila.
„Ah, tako je govorila moja najljepša gospoda.“
„Ono što nešto čini lijepim i jedinstvenim jeste njegova
priča. Neka i naš konak ima svoju priču.“
Tako je govorila moja majka. „Hoće, ako Bog dâ“, oglasila se
Fatma. Priča nije nešto što se samo od sebe pojavi, kako će ta priča
nastati?“ upitala je majka. „Kroz život „, rekla je Hidžran. „Bravo“,
pohvalila ju je majka. Sve što je mogla poželjeti imala je u svojoj
srednjoj kćerki! Kao da su mi sva ta sjećanja proletjela ispred očiju.
Kao da je sve još uvijek tu i kao da nikada nije postalo dio prošlosti.
Šta bih dala da se mogu vratiti u te dane koji su sada bili samo
uspomena! Kad to već nije bilo moguće, željela sam ih zaboraviti.
Jer sjećanja znaju bivati sve veći teret na ljudskim plećima. Što više
zaboravljale, sve vam je lakše. Onaj koji ne može zaboraviti posve
je nemoćan. Živite kao da vas nosi vjetar pa ne možete podići glavu
i očima sagledati svijet oko sebe. Sjećanje je vjetar koji čovjeku ne
da oka otvoriti. A zaborav mu donosi mir i spokoj.
 Kada se uspomene ustalasaju poput ogromnog, beskrajnog
okeana, ne daju vam izroniti na površinu da udahnete zraka.
Nesretni kraj priče o Konaku suza sudbina je dodijelila meni.
Najljepšoj i najpametnijoj kćerki moje majke. Dok sam o tome
razmišljala, vidjela sam kako Bedrija uzdiše i plače.
„Ah, tvojoj je majci prisjelo to toliko oduševljenje i zanos!
Konak, ljetnikovac, kako god! Ovo će mjesto odsad biti poznato
po tvom sramnom boravku. Ah, bacila si ljagu na naš lijepi i dragi
konak. Sad je to postao konak u kojem se rodilo kopile.“
Na trenutak sam pogledala Bedriju kako žalosno jeca. To me
je rastužilo. Podsjetilo me je da je i moja majka u teškim trenucima
tako plakala. Utroba joj se cijepala. Ovog puta zbog povrijeđene
časti. „Takav je bol puno jači i teži“, govorila bi Fatma, „ako se radi
o rani koja krvari, staviš so. Ali nevidljiva rana teško zacjeljuje.“
Bilo je jasno. Majčini snovi bili su i Bedrijini snovi. Zbog mene su
oni zauvijek bili uništeni. Pogledala sam je, brada joj je drhtala,
plakala je obgrlivši rukama svoje tijelo. Sažalila sam se pa sam je
poželjela utješiti.
„Sljedeće godine ćete doći i boraviti ovdje. Bit ćete mirni jer
mene neće biti.“
Ali pogriješila sam što sam se sažalila na Bedriju i poželjela
je utješiti. To joj je samo dalo snagu da me još žešće napadne „Više
te niko od komšija ne poštuje. Oni tamo su te kamenovali, a ovi
drugi te ismijavaju. Kažu: ‘Poludjela je.’ Komšija koji je predmet
ogovaranja podsjeća na zdjelu s medom. Pojedeš jednu kašiku pa
drugu i onda ti bude muka. Niko u svojoj blizini pa čak ni u široj
okolini ne želi takvog komšiju.“
„Onda će moja majka naučiti da živi sretno u svom
džennetu bez drugih. Ja, uostalom, ubrzo idem u svoj vlastiti
džennet. Ono što se ne viđa, brzo se zaboravi.“
Uhvatila sam Bedriju koja je do maloprije plakala kako me s
podsmijehom gleda.
„A ti ne vjeruješ da ću ja otići i udati se?“, upitala sam.
 „Šutim jer ako bih rekla: ‘Ma baš ćeš otići’, ti bi se naljutila i
iznervirala.“
„Šuti“, rekla sam samoj sebi. „Šuti. Još malo pa će sve biti
gotovo.“ Ali očito je Bedrija bila prilično uznemirena. Nastavila je
govoriti za mnom ne dajući mi da odem.
„Hodajući okolo, samo raspiruješ vatru koju mi pokušavamo
ugasiti. Tebe baš briga za bruku i sramotu, za ogovaranja?
Govorimo ti: ‘Sjedi gdje si. Ne pokazuj se uokolo’, ali ti ne slušaš!“
Bedrija je za kraj ostavila ono što je trebala reći na samom početku.
Iznenada je rekla nešto što će me zapanjiti i strašno pogoditi.
„Ogovaranje je poput vatrenih iskri koje prenose požar na
sve strane. Ide s kraja na kraj. Mislim da su priče o tebi stigle do
Istanbula. Da nije tako, zar bi paša otkazao zaruke?“
„Paša je otkazao zaruke?“, upitala sam zapanjeno.
Žena glupavog pogleda i lica. Rekla je tek na kraju ono što je
odmah na početku trebala reći.
Možda je zbog toga maloprije plakala. Smatrala je
Hidžraninu sreću svojom srećom, baš kao i moja majka.
„Ah, rekla sam ja. Davno sam im rekla da joj ne daju ime
Hidžran, da će zbog tog imena biti nesretna u ljubavi. Rekla sam
im da imena određuju čovjekovu sudbinu. Ali nisu me htjeli
poslušati.“
Bilo mi je žao Hidžran. Zbog paše je ostala bez ljubavnika s
kojim je vodila ljubav u bunaru. Željela se s njim naći posljednji
put, dogovorili su se da se nađu na dnu bunara, ali ona nije mogla
otići. Ja sam otišla umjesto nje. Vrtlar ju je tiho i mirno čekao
Nekako sam se uspjela uhvatiti za konopac i sići dolje. Mladić se
iznenadio jer je, očekujući Hidžran, odjednom ugledao mene.
Kako da zaboravim to lijepo lice osvijetljeno mjesečinom koje je
me je zaprepašteno gledalo!
Dirnulo me je to što mi je Bedrija rekla.
 „Dobro je da se ja ne zovem Hidžran“, rekla sam obradovana
tom činjenicom.
Mora da je vještica to naslutila pa me je opet pogodila u srce.
„Nije slučajno, značenje tvog imena Vuslat je domoći se, dospjeti.
Ti se uvijek domogneš svih onih koje zavoliš. Još ti je srednje ime
Emina. Znači ona koja nema straha. Ima još jedno značenje, ali
mislim da ti ono ne pristaje: pouzdana, sigurna. A šta si nam ti sve
priredila. Znači, opasna si. Ali si zasigurno neustrašiva.“
Razgovarati s njom bilo je kao zaplesti se u žicu. Neprestano
se izvijate kako biste se oslobodili. Stoga je ropstvo bilo kao
stvoreno za nju. Jer je trebalo da se povinuje i šuti. Moja bi tetka
za nju govorila: „Da nije robinja i da se, ne daj Bože, udala, muž bi
je isjekao na komadiće.“ Tetka je uvijek razmišljala kao muškarac,
a tako je i govorila. Ponekad sam zamišljala kako ima nešto što joj
visi među nogama.
Pratila sam kako je Bedrija, vješto održavajući ravnotežu s
onom svojom šepavom nogom, silazila niz stepenice. Je li moguće
razumjeti sve ljude? Na primjer, Bedriju? Je li moguće razumjeti
Bedriju? I ona je bila potištena. Željela se zajedno s mojom
majkom, Fatmom i Hidžran vratiti starom životu, toj našoj veseloj
gunguli. U tome sam je jedino ja sprečavala. Neki ljudi bivaju
nepodnošljivi. Ne znaju šta je prilagođavanje. Nikada nisu čuli za
nešto što se zove mirenje sa sudbinom. Bedrija je, iako je bila
robinja, bila takve ćudi. Ili je, ne znam, možda bilo težih stvari koje
su se od nje zahtijevale. Možda ju je mučila savjest, ko zna?
A šta bi moglo biti prirodnije od njene želje da nam se
prvom prilikom osveti? Ona izgubljena tri prsta bila su više nego
dovoljna da u njoj zapale vatru osvete. Stvari koje su nama
izgledale sitne nju su mogle ispuniti mržnjom. Dok je brzo i
halapljivo jela svoje slatko, nama se činila pohlepnom pa smo je
omalovažavali i zacijelo govorili ono što će je povrijediti pa bi se
ona postidjela. Čak nas je brat jednom upozorio: „Nemojte to
raditi, ne rugajte se Bedriji što voli slatko!“ Znate li na šta liče stvari
koje se uskraćuju čovjeku cijelog života? Na organe koji nedostaju
u tijelu. Ništa ih ne može nadomjestiti.
 36.

S takvim sam mislima legla u krevet.

I dalje sam osjećala bol u ranjenom tijelu. Sad bi mi san
trebao donijeti zaborav. Zatvorila sam oči. Ko zna koliko je
Hidžran tugovala zbog toga što je paša otkazao zaruke. Dok sam
tonula u san nadajući se da će mi donijeti utjehu, sjetila sam se
jedne od naših najsretnijih uspomena. Čak sam poželjela zauvijek
ostati u tom trenutku.

Bili smo u bašti. U onoj mračnoj bašti koju sam maloprije

promatrala sa stepenica.
Ovdje, na Otoku koji je moja majka proglasila džennetom.
Kad je ljetnikovac bio završen i ugledao svjetlo dana, prvo
što je majka željela uraditi bilo je da ga fotografiše. Mi ga u njenom
prisustvu nikada nismo zvali ljetnikovac. I tako... njen je glas
odzvanjao:
„Šta god ko rekao, ovo je konak, konak, konak! Čak ima i
svoje ime! Nikako da to utuvite u svoje glupe glave! Konak suza.“
Mislim da nam je majka tada prvi put predstavila konak. Kao
da nam predstavlja očuha, polusestru, svoju sestru bliznakinju:
„Samo...“, rekla je Hidžran, „zar nije pomalo tužan i
sumoran?“
 „Tužne stvari imaju dublje značenje, zar nije tako? Radost je
suviše jednostavna. Zove se Konak suza ne zato što je turoban već
zato što je sjajan kao kristal.“
Sada je red bio na fotografisanje konaka koji je poput kakvog
živog bića ušao u naše živote i dobio čak i svoje ime!
Čuveni fotografi iz radnje Braća Abdullah zatvorili su
fotografsku radnju u Istanbulu na jedan dan, uprtili svoje aparate
i došli na Otok. Cijena jedne takve fotografske usluge bila je
povelika: dnevnica za dan dok je radnja zatvorena, put do Otoka,
njihovo ugošćavanje, čak i jedna nevidljiva stavka, ako se nešto
desi fotografskim aparatima koje su dopremili ovamo... Onaj koji
bi naručio fotografa, u tom slučaju bio bi obavezan kupiti novi
aparat.
„Mi nemamo novaca za takav luksuz“, govorio je gospodin
Taverdi. On je bio vlasnik hotela u kojem smo odsjedali.
„Svi su vrijedni toga, sve je vrijedno toga“, odgovarala bi
majka, namigujući nam iza leđa gospodina Taverdija. Vjerovatno
nije mogla reći da je za nas sve to besplatno jer se onda ne bi mogla
tako razmetati.
Na koncu, tako je nastala naša predivna fotografija ispred
konaka.
I pojedinačne fotografije svake od nas. Gledala sam pravo i
odvažno u aparat iz kojeg će uskoro izbiti dim, a koji je moja tetka
zvala šejtanskom napravom. Smijala sam se, koketirala, gledala
kao da gledam svog dragog pravo u oči. Fotograf se nije mogao
suzdržati, a da ne primijeti:
„Kada bi svaki čovjek na ovom svijetu predstavljao jedan
osjećaj... onda bi ova djevojka predstavljala ljubav. Nikada dosad
nisam vidio nekoga s tako iskrenim osmijehom i pogledom punim
ljubavi.“
„A šta bih ja predstavljala?“
„A ja?“
 Jadni čovjek nije uskratio odgovor Hidžran i Fatmi koje je
obuzela znatiželja da saznaju koju emociju one predstavljaju,
dugo je razmišljao kao da rješava neki veoma značajan problem i
na kraju im dao žudno iščekivani odgovor. Ali sam zaboravila šta
im je rekao.
Majka je sjedila zauzevši svoju uobičajenu pozu. Fatma je
stajala iza nje s jednom rukom položenom na majčino rame. Moja
malenkost je svoje ruke spojila na grudima. To je bilo otmjeno,
rekao je to fotograf, a ne ja.
Majka se stalno protivila takvoj pozi.
„Mojoj najmlađoj daješ najzrelije poze, gospodine. Ona je
još mala. Ne obraćaj pažnju na to što se pravi starijom.“
„Ruke mlade dame su prelijepe. Svijaju se poput stabljike
cvijeta. Zato je najbolje da zadrži tu pozu.“
Hidžran je trebala držati jednu ružu.
„Vi, gospođice, mirišite tu ružu! I molim vas, dok je mirišete,
gledajte u daljinu, jednom rukom blago dodirujte majčino rame.
Okrenite se na drugu stranu kao da vas je potpuno opio miris ruže
i blago se savijte u struku!“
Hidžran je, dok je mirisala ružu, briznula u plač. Vjerovatno
se sjetila baštovana Albanca. Zato je prva fotografija ispala pomalo
čudna. Najsmješnije je bilo to što je Fatma, dok je Hidžran plakala
i svoje tužno lice okretala na drugu stranu, a ja je začuđeno
gledala, namrštila obrve, a majka, potpuno nesvjesna svega toga,
gledala pravo u kameru.
Ponovo smo zauzele svoje poze.
Hidžran ovaj put nije mirisala ružu već je stajala kao da
gleda ptice na drvetu.
Majka nije čak ni upitala: „Zašto si plakala, lijepa moja?“
Naprotiv, smislila je izgovor u trenutku.
„Ponekad lijepi mirisi ispune oči suzama. Zato što su ljepota
i ushićenje, zapravo, vrlo bolne stvari.“
 Takve je riječi naučila kroz ćaskanja na prijemima na koje je
odlazila kako bi pronašla zeta – pašu i za koje je, kasnije, priznala
da su joj bili mučni.
I u vili u Istanbulu imali smo takve fotografije. Mislim na
one s pokućstvom. Novim pokućstvom. U novom evropskom
životu moje majke koji je započela poslije svoje četrdesete.
Moja je majka braći fotografima rekla: „Molim vas, to
istaknite više od nas. Naše stvari.“
Fotograf koji je hodao naokolo, kako bi to naš otac rekao,
kao da je ispao iz lijeve mošnje velikog vezira, upitao je
iznenađeno:
„Zašto? Zar niste vi te koje zavređuju pažnju?“
„Ne“, odgovorila je majka sa zapanjujućom odlučnošću,
„ono što je vrijedno jesu stvari, ova vila, naš nakit, odjeća,
pozlaćena ogledala, srebrenina, ćilimi, sedžade, porculan, slike na
zidovima, svijećnjaci, svila, kadila, naša kočija s konjskom
zapregom pred vratima; pogledajte moju lepezu i čipkasti
suncobran, iste takve ima i francuska kraljica.“
„Ahhhh“, nemušto je uzdahnuo fotograf. Imao je mnogo
toga za reći, ali je sve prešutio, samo se zakačio za ono što je majka
posljednje rekla: „Ti prodavači namještaja sve nas tako obmanjuju.
Francuska kraljica nije kao vi. Ona bi živjela svoj život. Ali vi živite
život opterećeni stvarima. Vi ste rob ovoga svijeta, a ne užitka i
veselja, postali ste rob stvari!“
Majka je razmišljala:
„Šta znači živjeti život opterećen stvarima? Šta znači biti rob
stvari?“
„Mislim, draga moja gospođo, pa nećete sve njih ponijeti sa
sobom u grob!“
„Znam i ja da ih neću ponijeti sa sobom. Gdje ste vidjeli ženu
ukopanu sa svojim ormarićem, srebreninom, krevetom, toaletnim
stolićem, krznom, pernatim jastukom? I da hoću, ne može biti
tako. Prvo bi kadija rekao: ‘Ne može!’ Ali istina je da živim za te
stvari. Zato što sam se borila da bih ih posjedovala. Ne znam kako
bih drugačije živjela. Iskreno rečeno ni ne želim znati. To je
bezvrijedan i jadan život. A moj je život bio velika borba koju sam
vodila da se domognem tih stvari!“
Fotograf je odustao od dalje rasprave.
„Dobro. Šta vam drugo mogu reći, nego da se nadam da vam
je vaša borba donijela sreću.“
No, majka se nije mogla zaustaviti, bila je poput kočije koja
juri nizbrdo.
„Na kraju krajeva, fotograf poput vas... treba da se klanja
stvarima. Da se klanja! Zato što su upravo one ono što će ostati na
svijetu poslije nas. Naše stvari i naše fotografije koje ste vi
napravili.
Nijemi svjedoci. One su te koje žive punim plućima. One su
te koje nijemo prate život od rođenja do smrti. Da su priroda i
život nešto lijepo, stvari bi progovorile. Ja mislim da su stvari
mnogo ljepše od prirode. I naše fotografije koje vi izrađujete.
Vjerujte, mnogo su ljepše od same stvarnosti.“
„Gospođo, molim vas, nemojte me tjerati u širk10. Samo ćete
mi stvoriti probleme.“
Kamo sreće da nije pomislio kako je majka glupa i naglas
izrekao svoju bojazan. Ne dozvolite da vas izgled zavara. Čak ni
izgled stvari! Taj se fotograf prevario i majci dao razlog da istraje
u tome. Naime, za moju je majku fotografisanje postalo bolesna
opsesija. Jednom sedmično smo se fotografisali u fotografskoj
radnji Braća Abdullah pokraj Tunela. Kako su svi računi dolazili
mom ocu, on je jednog dana došao kući sa šipkom, iscijepao sve
naše fotografije i povikao: „Dosta više! Bankrotirao sam od
plaćanja fotografa!“ Ali vuk dlaku mijenja, a ćud nikada. U tom
ogromnom Istanbulu postojao je još jedan zaljubljenik u
fotografiju poput moje majke. Princ Abdul Hamid. Čak je jednog
10 Blasfemija (prim. prev.)
dana, ne odoljevši iskušenju, upitao one koji su ovjekovječivali
njegovo lice. „Postoji li neko koga ste fotografisali više od mene?“
A nastavak je poput legende.
„Postoji, prinče“, odgovorili su naši fotografi.
To je prilično oneraspoložilo princa koji je izgubio svaku
nadu u prijestolje. To namršteno, još uvijek glatko lice bez brade
upitalo je poput radoznalog špijuna: „Pa ko je to?“
„Ovaaaaj“, odgovorili su naši fotografi zgledajući se: da li da
kažemo ili ne kažemo?
Na koncu su dali opis majke i nas kćerki, čak su mu pokazali
i našu fotografiju.
„Pa je li one imaju zlata na bacanje? Kako si mogu priuštiti
tolike fotografije?“
To je najviše zanimalo Abdul Hamida. Fotografi su opet
oklijevali s odgovorom, ali su na kraju, ipak, sve rekli:
„Žena nam, gospodine, prijeti. Zato ne daje ni novčića za
fotografije.“
„Vidi ti tog bezobrazluka! Recite čime vam prijeti?“
Pa čime bi drugim prijetila?
„Da će otići kadiji i tužiti nas.“
„Zbog čega?“
„Optužit će nas da se poistovjećujemo sa Stvoriteljem jer
iznova stvaramo naše slike i prilike i činimo ih vječnim. Smatra da
mi tako tvrdimo. I kao svjedoke bi dovela kćerke...“
„Dobro, ali“, rekao je Abdul Hamid, „postoji fetva.“
„Boga mi, ta bi žena i šejtana izbezumila.“
Abdul Hamid je samo zbog toga zatražio audijenciju kod
svog amidže sultana i potužio se na našu majku. Niste pogrešno
čuli, na našu majku! Sultan Abdul Aziz je prasnuo u smijeh. Kada
se uspostavilo da je otac jedan od onih koji posuđuju novac dvoru,
majci je umjesto kazne koja bi je osramotila, samo zabranjeno da
se fotografiše.
Toj se zabrani najviše obradovao otac.
„Odlično, k’o naručeno!“
Majka je prvo zaplakala jer je ostala uskraćena za svoju
najveću strast, fotografisanje joj je bilo nešto poput zraka i vode.
Potom je svoje male ruke skupila u pesnice i osvetoljubivo rekla:
„Kukavice zabranjuju! Oni koji moraju živjeti u rupi poput
miševa, uzdaju se u zabrane. Ako je fotografisanje zabranjeno, mi
ćemo naručiti naše slike.“
Tako je započela majčina strast za slikama. Prvo je naslikan
naš zajednički portret, a potom pojedinačni svake od nas, počevši
od majke. Čak je postojao i Bedrijin portret na kojem je ona s
ibrikom stajala iza majke. Tačnije rečeno, i nju su naslikali.
Slikar portreta mi je rekao da legnem na travnjak u bašti
naše vile u Istanbulu. To su mi bili najradosniji i najsretniji dani.
Dao mi je da držim jednu ružu u ruci. Bila sam bez marame na
glavi i raskopčane bluze. Kosa mi se raskošno rasipala poput
žuborave vode koja natapa zemlju. Smijala sam se zatvorenih
očiju.
Smijala sam se kao da sam iskusila sve ovosvjetske užitke.
Smijala sam kao da sanjarim, kao da sam sretna u tim svojim
maštanjima. Kao da su na travnjaku gdje sam ležala bili cvijeće,
ptice, insekti i flamingosi koji su se radoznalo pognuli iznad moje
glave. Vjerovatno je sve to postojalo u glavi slikara. Jer ga nije bilo
dok me je slikao. Onaj koji je slikao naše portrete bio je sin
dvorskog slikara, podjednako talentiran kao otac. „Jeftinije je od
fotografije“, rekla je moja majka.
U tom trenutku sunce me je blago grijalo. Mora da su i moji
obrazi i vrat postali ružičasti baš kao na slici.
Sjećanje na te lijepe dane kao da ih ponovo vraća. Ponekad
niste svjesni kakva vas ljepota okružuje. Kad se prisjećate, ukazu
vam se sve ljepote. Ali prošlost je prošlost. Kad se rastužim,
osjećam strašnu bol. Vjerovatno bi me tako boljelo kad bi mi se
mač zabio u srce. Sjećanje donosi bol.

O tome sam razmišljala u mračnoj sobi.

Jako sam poželjela svoju porodicu. Majku, Fatmu, Hidžran.
Sad sam zaljubljena. Našla sam utjehu. No, uprkos tome,
zaplela sam se u misli o tome kako sam uništila naše radosne dane,
sada pokopane u magli, u dubokim vodama prošlosti.
Te sam noći sanjala dan kad je slikan moj portret. Nakon što
sam ustala s travnjaka, nije bilo čak ni sunca koje me je grijalo.
Nikoga nisam mogla pronaći.
„To nikako nije dobar znak“, pomislila sam u sebi.
 37.

Moja se majka jako bojala započeti dan ružnim snom. A tako je

započeo dan kada smo Mehmed i ja trebali otići na otok Hejbeli.
Dok sam tako sjedila u krevetu u cik zore, čula sam Bedrijine
korake. Samo što nije bilo svanulo. Tamno nebo nad morem
počelo se polako nazirati. Malo podalje, blještala je jedna sjajna
zvijezda. Kao da je nas smrtnike na zemlji ohrabrivala da za
svakoga ima nade. Uprkos tome, ja sam se osjećala podjednako
očajno i nesretno, kao i u snu.
Bedrija je bila zadihana kao da će joj duša izaći na nos.
U naručju je držala bebu umotanu poput zavežljaja.
„Tražila si bebu pa sam ti je donijela da se ne naljutiš“, rekla
je. Pogledala sam je sumnjičavo. Sumnja je crv koji nagriza
čovjekovu dušu. Taj crv je tako opasan da može oboriti ogromno
stablo čiji se korijen raširio po cijelom svijetu.
Ispružila sam ruke prema bebi. I odjednom se desilo samo
od sebe. Ne znam zašto me je obuzelo takvo kajanje.
Čim sam uzela bebu, briznula sam u plač. Nisam je nježno
privila uz grudi. Samo sam je držala u rukama. Držala sam je kao
kad sam majci, po dužnosti, u visini grudi držala lavor za
umivanje. Potom sam je stavila na koljena. Imala je nježnu i tanku
kosu koja joj je padala po čelu. Blago sam je dotaknula. Od njene
sam mekoće sva protrnula.
„Danas joj je četrdeset dana“, rekla je Bedrija. „Dojilja me je
podsjetila, mora joj se dati ime do napunjenih četrdeset dana.
Inače ćemo svi biti grešni. Zbog toga sam ti je donijela. Vrijeme je
za ezan. Šapući joj na uho!“
Suze su mi kao kapi kiše padale po rukama. Obrisala sam
oči. Onda sam još više počela plakati i jecati. Kao da se Bedrija u
jednom trenutku smilovala na moju tugu pa me je krenula
pomilovati po leđima, no odmah je odustala. Ljutnja i
povrijeđenost koju su ona i ostali osjećali prema meni nikada neće
proći, znala sam to. Više nikada neće biti kao prije i to sam vrlo
dobro znala.
„Neka se zove Ahmed“, rekla sam.
Bedrija je iskrivila usta kao da kaže: „Ti najbolje znaš.“ Ili joj
uopšte nije bilo bitno koje ću ime dati bebi.
„Ahmed“, rekla sam u djetetovo, poput kapljice sićušno lice.
Imao je jako lijepe crte lica iako je bio dječak. Poput jutarnje rose
koja je pala na lišće ruže. Blistavo lice pravilnih crta. Beba je tužno
uzdahnula. Sad je već imala ime.
 38.

Čovjek kad je tužan ili šuti kao zaliven ili, opet, mnogo priča. Ja
sam bila sretna jer sam bila zaljubljena. Postojao je neko ko me
voli i moje je srce kucalo za njega. Ali istovremeno sam bila
uznemirena i zabrinuta. Plamen svijeće jednom se mora ugasiti,
ljeto prođe i nastupi zima, lijepe stvari ne traju zauvijek. Da nije
tako, ne bi se ni mogla spoznati vrijednost ljepote. Ljubav se nakon
određenog vremena pretvara u strah od gubitka. Donosi
zabrinutost. A zabrinutost nije ništa drugo do mahnita potreba da
se sazna još neispisan kraj.
O tome sam razmišljala dok je Mehmed veslao prema
Hejbeliju. Kako je ono Fatma govorila: „Sestre moje, dok ste žive,
koristite svaku priliku koja vam se pruži, proživite svaku ljepotu
koju možete. Nemojte poslije poput mene plakati za
neproživljenom srećom. Razmišljajte deset godina unaprijed.
Inače ćete, kao i ja, samo željeti navući jorgan preko glave i
spavati.“
Kad je Mehmed rekao: „Šutiš“, odlučila sam da mu sve
ispričam.
I to kakvu priču!
Iz mene su potekle riječi kao voda pokraj našeg čamca. Zar
ionako nije prolazan i onaj koji se sjeća i ono čega se sjeća? Ali to
nisam rekla da Mehmed ne bi pomislio da sam to čula od njega.
Sjetila sam se onoga što je moja majka o tome govorila: „Nemoj
misliti isto kao i tvoj muž!“ Ah, sve ono što oni pomisle i nikome
ne kažu... to je, uostalom, jedan potpuno drugačiji način života.
Sve ono što prešutimo jeste ovaj naš život, naša istina.

More je bilo mirno, kao da se nebo spustilo na zemlju.

Počela sam tako što sam mu rekla da sam dječaka nazvala
Ahmed. Da je Bedrija bebu odnijela dojilji, da sam joj rekla da
idemo na drugo ostrvo, a da je ona za to vrijeme čuva, takve sam
nepotrebne i nevažne stvari prvo ispričala. Pomislila sam da
svojom pričom dosađujem Mehmedu koji je veslao iz sve snage, ali
činilo se da me kao i uvijek pomno sluša. Čak me je i Noćko u
čamcu slušao naćuljenih ušiju.
Iako je Mehmed želio da mu pričam o sebi, ja sam govorila
o Hidžran, Fatmi, majci i Bedriji. Potom sam to shvatila, nije da
nisam, jer me je Mehmed umirio rekavši: „Čovjek misli da najviše
priča o drugima, a zapravo dok govori o drugima, priča o sebi.“
Uronila sam ruku u vodu. Ah, kako je voda bila divna!
„Najveće Allahovo milosrđe“, govorio je Mehmed za more.
„Moja istinska ljubav je ovo more“, običavao bi reći, a onda bi se
nasmijao vidjevši kako sam se namrštila od ljubomore.
Mislim da je najviše volio da mu pričam o Bedriji. I njegova
je majka imala takvu služavku koja je poslušno obavljala sve
poslove. I mene su zanimali njegovi bližnji, ali on nije volio pričati
o tome. Sigurno su mu jako nedostajali. Neki su ljudi ovakvi: šute
kad osjećaju najveću čežnju, kad se osjećaju povrijeđeno, kad
osjete gubitak. Neki, opet, poput mene neprestano pričaju, žele
sve reći.
„Pričaj još malo o Bedriji!“
S jedne strane, pušio je cigaru koju je je neprestano držao u
uglu usana. Onaj ko bi ga vidio pomislio bi da je kakva skitnica, a
ustvari je bio istinski učenjak. S druge strane, čak i da nastavi
živjeti kao bjegunac, ne bi se mogao odreći svijeta. Želio je živjeti!
Želio je živjeti poput mene, poput majke, Fatme, Hidžran, Bedrije
i poput moje bebe koja je tek dobila svoje ime. Ustvari, bio je
prijatan sagovornik. Imao je neodoljiv osmijeh. Sva bih se istopila
kad bi me pogledao. Znači, takva je ljubav.
„Zašto ne pričaš?“
„Gledam te.“
„I ja tebe.“
„A Noćko gleda nas oboje.“
Nasmijali smo se. Noćko koji nas je promatrao podigao je
njušku. Mehmed je prestao veslati.
„Dođi ovamo, primakni mi svoje usne.“
Došla sam do njega, kleknula i pružila mu svoje usne.
Nježno me je uhvatio za bradu. Kako me je samo blago dodirivao!
Spustio je na moje usne poljubac lagan poput pera. Kao da je na
njih sletjela ptica i iznenada odletjela. Kao da je i moje srce
odletjelo za njom. Sad su nam lica bila jedno uz drugo. I usne. U
Mehmedovim nježnim rukama kojima je držao moju bradu, bili su
čežnja, nježnost i ljubav.
„Tvoje me usne prže poput žeravice, poput vatre.“
Sklopila sam oči. Mehmed je svoj nos i nježnu, a opet tako
snažnu, bradu zario u moj vrat. Mirisao me je, mirisao.
„Onda da izgorimo. Da nestanemo, da postanemo pepeo.“
Potom su nam se usne ponovo spojile. Mi smo se ljubili, a Noćko
nas je gledao i cvilio. I mi smo njega pogledali i nasmijali se.
Nemoguće je opisati ljubav. Zagrliti se, sjediniti, postati ono
drugo, postati jedno, to je ljubav i ništa drugo.
„Ja te mnogo volim“, rekao je Mehmed.
„Ostanimo, zauvijek ovako“, odgovorila sam.
A onda se desilo nešto čarobno. Možda nismo zauvijek
ostali u tom trenutku, ali mi se činilo kao da promatram neki
prizor, nas dvoje u čamcu nasred pučine, Noćka koji je poslušno
sjedio pored nas... Kao da sam umrla, a moja se duša kao ptica
odvojila od mog tijela. Ili kao da je postojala naša fotografija
nastala u tom trenutku koju sam promatrala. Vidjela sam nas iz
daljine. Tako smo bili lijepi da bih, da je bilo potrebno umrijeti
kako bismo ostali u tom momentu, to svim srcem poželjela.
 39.

Ono što sam vidjela iz daljine činilo se poput sna. Bila sam u snu.
Moja bi majka za lijepe i nemoguće stvari govorila: „To su vaši
pusti snovi.“ Kad sam se ponovo našla u čamcu koji se blago
ljuljao, udahnula sam miris Mehmedovog tijela pomiješan s
mirisom mora i soli. Kad smo se zasitili poljubaca, ispričala sam
Mehmedu kako sam nas promatrala dok izmjenjujemo nježnosti
u čamcu koji odlazi nekamo u daljinu. Začudio se. Rekao je da je
ponekad mogao nastaviti sanjati san baš na mjestu gdje bi se
prekinuo. Ako bi se probudio usred sna u kojem je bio sretan,
sklopio bi ponovo oči, zaspao te nastavio sanjati isti san.
A Bedrija nam je jednoga dana ispričala kako se čovjek kad
je blizu smrti susretne sa svojom vlastitom utvarom. Niko tu priču
nije znao ispričati kao Bedrija.
„Znači, htjela si pričati o Bedriji?“
Približili smo se Hejbeliju. Održala sam riječ i ispričala priču
o Bedriji. Kad smo već govorili o tome da se čovjek susreće sa
zloslutnim dvojnikom, utvarom, te da mu je tada jasno da će
umrijeti, ja sam nastavila pričati.
Bedrija se nikada nije susrela s vlastitom utvarom ali je čula
da je bilo onih kojima se to dogodilo i koji bi pričali o tome. Nakon
što bi nam prepričala nekoliko takvih događaja, majka bi se
zabrinula. Da li samo majka? – Ne, i Hidžran i Fatma.
Sve su se one, usred bijela dana, susrele sa svojim zloslutnim
dvojnikom, utvarom.
 „Boga mi, isto kao da sam vidjela svoj odraz u ogledalu“
rekla je Hidžran.
„Mislila sara da ću pasti i onesvijestiti se, ispred mene je
stajao neko isti kao ja“, govorila je Fatma.
„Zar nisam to bila ja koja gleda samu sebe kako stoji malo
podalje?“, pitala se majka.
Kako čudno, sve tri su u različito vrijeme, ali na istom
mjestu vidjele svoje dvojnice.
„Gdje?“
Mehmed je upitao sa zanimanjem. Na čelu su mu se pojavile
kapljice znoja.
„U ružičnjaku naše vile u Istanbulu.“
U trenutku mi je sinulo. Zašto se to nije dogodilo meni ili
Bedriji. Zašto su se samo njih tri susrele sa svojim utvarama?
„Pa hoće li one umrijeti?“
„Svi ćemo jednom umrijeti.“
Uhvatila me je takva panika da bih, da nismo stigli do obale,
skočila u more. U takvim bi me trenucima stezalo u grudima baš
kao što se to događalo i mojoj majci. Grudi bi mi se, poput ptice
koju biste stiskali u rukama, željele osloboditi i odletjeti.
Mehmed me je umirio.
„Tvoja majka i sestre vjeruju u te gluposti.“
„Ali to nisu gluposti.“
„Otkud znaš?“
„I ti znaš da nisu. Čak i neke knjige pišu o tome.“
Mehmed je to morao znati, ušutio je. Ali dopalo mi se to što
se trudio, čak i lagao (Majka i sestre vjeruju u te gluposti.) kako bi
me utješio i umirio. Kako je čovjek čudno stvorenje. Propituje i želi
spoznati neke stvari svjestan da mu to može nanijeti bol, čak u
tome i djelomično uživa. Samo sam tako mogla sebi objasniti
razlog zbog kojeg sam Mehmedu postavila takvo pitanje. Upitala
sam ga:
„Jesi li se ti ikada susreo sa svojom utvarom?“
Nikada neću zaboraviti taj trenutak.
Prekinuo nas je zvuk, pramac čamca je zastrugao po
krupnom šljunku, znači stigli smo do obale. Mehmed mi je
pomogao da se iskrcani. Bili smo u vodi do članaka. Jesenje je more
mnogo ugodnije od ljetnog. Cipele su mi bile na nogama. Feredža
mi je bila rastvorena, veo sklonjen iza ušiju, grudi gotovo gole.
Iskrcali smo se na pusto zaleđe Hejbelija. Nikoga nije bilo osim
nas. Mehmed se prvo napravio da nije čuo moje pitanje. Poslije je
zastao i pogledao me. Oči su mu bile pune suza.
„Da.“
 40.

„A gdje? Kako?“
Išao je prema pješčanoj plaži ispred mene. Okolina je bila
tako lijepa.
„Zar je sada vrijeme za razgovor o takvim stvarima? Ali ako
te jako zanima reći ću ti.“
Osjetila sam strašnu zebnju bojeći se onoga što ću čuti.
Čovjek najviše muči sam sebe. „Sreo sam svog dvojnika na velikom
trgu ispred džamije sultana Ahmeda. Prošlog ljeta, ispred sultan
Ahmedove džamije.“
Potom je Mehmed učinio najbolje što je mogao učiniti.
Usmjerio je razgovor u drugom pravcu. Ili je neki vjetar iznenada
zapuhao i ono o čemu smo pričali poput otpalog lišća uskovitlao i
raznio nekamo daleko.
„Jesi li gladna? Da ti brzo pripremim nešto fino za jelo.“
Da li je baš sada bilo vrijeme za jelo? Nije. Ali tako je moralo
biti s Mehmedom kako bi se izbjegla bolna i neugodna pitanja.
Mreža na čamcu bila je puna dagnji.
Na obali je bilo zeleno nisko drveće čije su se grane razlistale
poput suncobrana. Nikad dosad nisam vidjela nešto tako lijepo.
„Pravi tako duboku hladovinu.“
Odmah je tu zapalio vatru i skuhao dagnje. Brzo je napravio
i pilav tek da nešto prezalogajimo i to od šake riže i u pocrnjeloj
posudi koju je uvijek držao u čamcu. Ruke su mu bile poput
plamena vatre brzo su se kretale. Promatrala sam ga. S užitkom
sam pojela sve što je skuhao. Gola sam stopala ukopala u šljunak.
Pogledala sam u more. Nikada u životu nisam bila tako sretna i
spokojna. Ali taj je osjećaj poput toplog vjetra prepunog svježih
mirisa proletio iznad moje duše. Nisam ga željela izgubiti. Pa ko
uostalom, želi izgubiti onoga koga voli?
Zagrcnula sam se.
Ukus sočnih dagnji i pilava koji smo jeli metalnim kašikama
odjednom je nestao, činilo mi se da jedem pepeo. Mehmed je
osjetio moj nemir. Predložio je nešto ne bi li me oraspoložio.
„Ovdje možemo plivati. Niko nas neće vidjeti.“
Osjetila sam ushićenje poput djeteta.
„Jesi li siguran da nas ovdje niko ne može vidjeti?“
„Potpuno siguran. Ovo je najskrovitije mjesto na otocima.
„Oh! Ako će i vidjeti, neka vide! Više se nikoga ne bojim.“ Noćko
je stajao na obali i promatrao nas.
„Ja mislim da Noćko u prošlom životu nije bio pas, nego
čovjek.“
„Čovjek ima jedan život. Njega proživi i umre. Ali znaš li da
se to ne završava s pričanjem o prošlosti. Čovjek mnogo više živi u
prošlosti, nego u sadašnjem trenutku. Jer stalno razmišlja o
prošlosti.“
„Jesi li i ti takva? Da li stalno razmišljaš o prošlosti? Pa koliko
ti je uopšte godina?“
„Sedamnaest.“
„Meni su dvadeset četiri.“
„Nismo više djeca. Uz to, ja sam već toliko stara da sam na
svijet donijela jednog dječaka.“
„I ja sam već toliko zrela osoba da sam u Evropi studirao
pravo. Toliko da sam krenuo spašavati domovinu...“
Prekinula sam ga.
 „Moj otac kaže: Onaj koji nastoji spasiti zemlju jeste
glupan.“
„Otac ti je u pravu. Jer se ova zemlja ne može spasiti.“
„ A Bedrija misli drugačije.“
„Moguće. Svako za sebe želi moć, šta ćeš! Čak ni sultanu nije
dovoljno ono što ima!“
„Svi kažu da se tobože trude za dobro naroda, za njegovu
sreću i blagostanje, ali lažu. I to dobro lažu. To je velika laž!“
„Bravo! Režimi koji kažnjavaju i zatvaraju svoje umjetnike i
mislioce uvijek su loši režimi. Ali sve to što si rekla nemoj govoriti
drugima! Inače ćeš završiti kao ja, postat ćeš usamljeni izgnanik i
bjegunac.“
„Tako se, ionako, osjećam. Samo sam ja jedna druga vrsta
bjegunca i izgnanika. Da li ikada protjeraju muškarca zato što je
dobio vanbračno dijete? Da li ga kamenuju? Ne! Ali ja? Ja to sve
zaslužujem kao kaznu. Kamo sreće da me je majka rodila kao
muško!“
„I muškarcu, i ženi! U ovoj je zemlji teško biti ljudsko biće.
Vidjet ćeš, na kraju će ovu zemlju preuzeti neki ludak i sve će
zapaliti kako bi prikrio vlastita zlodjela i prljavštinu. Zemlju će
baciti u vatru. U ovoj zemlji povest će se krvava bitka između
sultana i rodoljuba. Svako će vući na svoju stranu. Ali narod će
najviše propatiti. Svako misli da voli svoju domovinu, svoj narod,
ali se vara. Zato što je nacionalizam sažet u rečenici koju kažu oni
koji nemaju ništa: ‘Barem nek imam ponos i mržnju. I masu u kojoj
ću naći svoje mjesto.’ Ali ne može se ništa postići ako se ne želi da
i drugi, onaj koji nije ti, dobije prava i slobodu. To je jedino tako
moguće.“
„Zar si tako brzo donio mišljenje o novom sultanu?“
„Razmišljanja Abdul Hamida poznata su mi još iz vremena
dok je bio princ. Tačno znam šta će sve napraviti. Može mladi
sultan ploviti po Bosforu i šetati se po morskoj obali koliko god
hoće ne bi li ubijedio druge da je blizak narodu i svim slojevima
društva. Ali mi vrlo dobro znamo da nije tako! Uskoro će svi vidjeti
pravo lice Abdul Hamida koji je još od svojih prinčevskih dana bio
neprijateljski raspoložen prema meni i čak me lično klevetao kod
svog amidže sultana.“
„Možda Abdul Hamid mom ocu vrati dug svog amidže
zaobljenog lica pa da majka može dovršiti konak.“
Mehmed je prasnuo u smijeh. Imao je jako lijepe zube. Kako
su mu samo usne lijepo poigravale i gornja nježno pokrivala zube
dok sam ga ja gledala s divljenjem, on je nastavio govoriti.
„Je li toliko važno završiti konak?“
„Važno je. Jer bi se majka obradovala.“
„I ja najviše volim svoju majku.“
Okrenula sam glavu prema moru. Nisam željela da me vidi
plačljivu poput djeteta. Muškarci rijetko kad nešto primijete. Pa
tako ni on nije primijetio da sam na rubu plača. Nastavio je pričati
gledajući u more koje se pred njim pružalo unedogled.
„Ima nešto o čemu neprestano razmišljam: ti stalno govoriš
konak, a ono je zapravo ljetnikovac.“
„Znamo šta je konak, a šta ljetnikovac. Samo ne želimo
uništiti majčin san.“
„Oprosti. Nisam te želio povrijediti.“
„Ma kakvo vrijeđanje, dragi! Zar se čovjek može uvrijediti i
oneraspoložiti zbog takvih stvari? Majka je namjeravala napraviti
konak, ne ljetnikovac. Velik i raskošan. Čak se i započeo tako
graditi, ali nije uspjelo. To je majci najteže padalo.“
„Šteta! Čini se da je ona od onih koji se tješe stvarima koje
mogu kupiti novcem.“
„Tako je. Nema drugog izbora. Šta joj drugo može
nadomjestiti djetinjstvo i mladost koje nije imala, kao i nesretan
brak. Razmišljanje o prošlosti samo joj može nanijeti bol.“
„Dobro, a tebi? Šta tebi donosi prošlost?“
 „Samo čežnju i žal.“
Nisam više mogla skrivati suze. Pognula sam glavu i
briznula u plač. Mehmed me je uzeo u naručje. Zagrlili smo se i
poljubili. Utješio me je svojim blagim riječima.
„Ne brini, ubrzo ćeš opet biti s njima i više se nikada nećete
razdvojiti.“
To je rekao tako sigurno i odlučno da sam se iznenadila. A
opet me je uvjerio i umirio. Ispunila me je toplina. Uvijek tako biva
kad se obradujem, svu me preplavi neka toplina. Mislim da svaki
osjećaj koji se javi u našem tijelu ima svoju boju i miris.
Ponovo ću, ako Bog da, biti zajedno sa svojom majkom i
sestrama. Naši prošli dani bili su lijepi poput sna i svaku sam noć
sanjala isti san. Ne mogu opisati tugu koju sam osjećala kad bih se
probudila. To sam rekla kroz suze. Potom sam počela pričati o
danima koje sam nekad provela s njima, a koji mi sada dolaze u
san.
„Jeste da je moja majka cijelu kuću uredila u evropskom
stilu, ali mi smo ponovo vratile naš divan pokraj prozora jer nam
je svima bilo teško sjediti na foteljama. Kako smo razmjenjivale
posjete sa suprugom italijanskog konzula, morale smo se držati
uspravno i sjediti poput nje. Ali nama je bilo teško sjediti tako kao
da smo progutale oklagiju. Odjednom, samo nas vidiš kako smo
stavile ruke na glavu i počele zijevati. Ponekad bismo toliko
zijevale da nas je majka znala prekoriti: ‘Ispala vam je vilica,
podignite je s poda!’, a ako ni ona ne bi mogla izdržati na fotelji te
prešla kod nas na divan, pravdala bi nečim drugim naše držanje i
ponašanje. Često bi govorila: ‘Neko je urekao moje kćerke.’
Jutarnje uživanje u hamamu bi nas tako omamilo da smo na
divanu ležale sklupčane poput lijenih mački. Hidžran bi uzela
jastuk i naslonila na njega svoje laktove. Fatma bi izvijala leđa
poput mačke. Ja sam najviše voljela sjediti podvijenih nogu, ali
majka mi je to zabranila govoreći da će mi se noge iskriviti. Sve
smo bile vješte u stvarima koje Evropljanke nikad ne bi mogle
učiniti. Mogle smo se na mezarju ili u parkovima spustiti na
zemlju i sjesti bez pomoći ruku, a tu gdje smo sjedile mogle smo
biti nepomične poput kipa. Potom bismo se mogle uspraviti
odjednom, poput opruge.“
„Ah, kako ne bih znao?“, rekao je Mehmed na to. „Ponekad
sam promatrao žene koje stoje i otmjeno sjede i ustaju ispred
mezarja ili u parkovima. Ali znaš li šta najviše volim? Volim
promatrati kako se žena odmara, drijema, kako leži opružena na
divanu poput slatkog, mekog želea...“
Nasmijala sam mu se i nastavila.
„Uostalom, jedan je poznanik za nas rekao: ‘Sva ženina
otmjenost može se vidjeti u načinu na koji se odmara: ljepotica
koja spava zabačene glave, raspuštene kose i raširenih ruku
zaslužuje svo zlato i dragulje svog muža.’“
Mehmed se na to nasmijao. A mene bi, opet, obuzela
tjeskoba sjećajući se tih dana kad smo tako sjedeći i ustajući,
nastojale provesti vrijeme. S tom tjeskobom počela sam sporije
pričati. Zagledala sam se u daljinu. Ti su dani jedan po jedan
oživljavali pred mojim očima. Kao da i nisu prošli i nestali, kao da
su nastavljali živjeti.
Moja je majka željela da se lijepo izražavamo i razgovaramo.
Dovela je neku ženu koja je bila vješta u tome da nas podučava.
Uprkos tome, nismo naučile lijepo razgovarati. Vidim to sada, dok
ti ovo govorim, a moje riječi žubore poput potoka. Možda je za
vođenje ugodnog razgovora potrebno voljeti sagovornika, cijeniti
ga, osjećati zanimanje za njega.“
Mehmed je kimanjem potvrdio da se slaže s onim što sam
rekla. A ja sam nastavila:
„Na kraju bismo se u tišini posvetile ručnom radu. Sjedile
bismo na jastucima i ćilimima te porubljivale maramice koje smo
namjeravale pokloniti svojim prijateljicama. Za našeg zeta iz
Kajesrija, našeg oca i starijeg brata vezle smo noćne kapice i kese
za duhan. Hidžran je vezla nešto i za svog baštovana i zato je rekla
majci: ‘Ostavit ću za svoj miraz.’ Majka je odgovorila: ‘A, čudno!
Odakle možeš znati koliku će ti glavu muž imati?’, a Fatma je
savjetovala: ‘Možda neće pušiti duhan, ja mislim da ni to ne treba
vesti.’ I zato je Hidžran svom voljenom baštovanu poklonila
nedovršenu kapu i kesu za duhan.“
„I?“
Ah, kako je slatko Mehmed to upitao. Naivno i iskreno
poput djeteta. O Bože moj, kako je lijepo kad žena zna da je
voljena!
„Onda bismo po sto puta učile na tespih. Majka bi, prema
na vici koja joj je ostala još od harema, brojala do najvećeg broja
koji je znala. Potom nam je pričala o slobodi i ljubavi o kojima je
maštala dok je bila u haremu istovremeno gledajući u plavi dim
svoje cigarete. Sluškinja Bedrija bi znala upozoriti majku: „Nije
primjereno da jedna majka bude toliko prisna i otvorena sa svojim
kćerkama“
„Ti šuti“, rekla bi majka. „Umjesto što mi držiš lekcije, idi i
donesi mi moj čibuk.“
Dosadile bi nam cigarete pa bismo motale duhan iz
Lattakije. Kad bismo se umorile od čibuka, pile bismo kafu, jele
voće i slatko, sladoled bismo jele čitavih pola sata, sve dok se ne bi
istopio i pretvorio u kašu koju bismo mljackajući, slistile. Potom
bismo pušile nargilu s ružinom vodom i na kraju cuclale smolu
kako bi zatomile miris duhana.“
Nakon što sam to ispričala, ušutjela sam.
Sjetila sam se načina na koji je Fatma žvakala smolu.
Hidžran me je u šali gurnula rukom i rekla: „Vidi kako Fatma siše!“
Nikako nisam mogla shvatiti zašto bih baš to trebala vidjeti.
„Blesačo, ona je odavno upoznala i sisala ono što mi još
nismo ni vidjele! Gledaj kako se to radi!“ Hidžran me je gledala i
smijala se dok sam ja, ne shvaćajući šta to i zbog čega treba naučiti,
promatrala Fatmu koja je pohotno i strasno ustima stiskala smolu.
I ja bih se poslije nasmijala svaki put kad bih se toga sjetila.
 Kad me je Mehmed upitao zašto se smijem, odgovorila sam
mu: „Ma ništa.“
Bili smo na obali.
Mehmed je legao na moja koljena.
Noćko se veselo igrao kao da lovi svoj rep.
Prasnula sam u smijeh kada je rekao: „Kao da sa suprotne
obale dolazi tiho njakanje onog našeg.“
Tako sam se iskreno smijala kad sam bila zajedno s Hidžran.
Fatmom i majkom.
„A onda?“
Sa svakim Mehmedovim pitanjem pred očima su mi
oživljavali prošli dani.
„A onda bismo pile limunadu kako bismo otklonile miris
smole Oblačile, svlačile, isprobavale svaki komad odjeće u
sanduka, ucrtavale na licu mladeže u obliku zvijezde i mjeseca, pa
ih onda skidale, stajale u svim mogućim pozama pred mnoštvom
ogledala kako bismo se što bolje vidjele. Ponekad je Bedrija u kuću
puštala gataru koja bi tuda prolazila, a ona bi nam proricala
sudbinu što je za nas postajalo pravi mali praznik. Promatrale
bismo prolaznike i pse koji su se igrali vani prislonivši lica uz
rešetke na prozorima, okrenutim prema ulici. Podučavale bismo
novim riječima papagaja kojeg nam je ostavila supruga italijanskog
konzula na povratku u svoju domovinu, izlazile u baštu i ljuljale
se, potom ulazile u kuću, klanjale, ponovo se ispružile na divanu
kako bismo igrale karata, primale goste, a onda iznova, pušile, pile
kafu, limunadu, jele, glasno se smijale, zijevale i sve tako redom.
Na kraju, gosti bi odlazili, a Bedrija bi majci s praga došapnula.
„Gospodin se vratio!“
„I da je najgori muž na svijetu, Bog ga je poslao!“
Majka bi, rekavši to, odlazila da ga dočeka. A mi bismo
gledale kako se polako spušta mrak. Tama večeri prvo bi dotakla
vrhove lišća, a onda bi se polagano spustila na zemlju. Kako bi se
mrak spuštao tako bi se na noćnom nebu miješale boje,
tamnoplava bi se pretvarala u crnu. Na kraju bi u tami zasjale
zvijezde. Svaka od nas je imala svoju zvijezdu. Možda je, ko zna, i
Bedrija imala svoju, nismo je nikad pitale. Zadrijemale bismo
umorne od proteklog dana. Kao da smo se imale od čega umoriti...
Ako bi otac bio raspoložen, pozvali bi nas na večeru. A ako ne bi,
jele bismo same. Nekada ne bismo ni večerale. Katkad bismo
odmah zaspale. Tako su nam prolazili dani kad ne bismo izlazile
van kuće.
Što je otac više zarađivao, mijenjao se i naš način života.
Rasla je i majčina želja da oponaša evropske dame iz visokog
društva. S jezika joj nije silazila riječ Evropa. To je bio jedan od
načina da zaboravi svoje teške dane provedene u haremu. Živjeti
zapadnjački. Stoga je počela nositi steznik i vesti đerđef sjedeći
uspravno poput svijeće na stolici pa je i nas na to prisiljavala. Tako
je došao kraj danima kada smo se mogle opušteno izležavati po
divanima i ćilimima.“
„Dobro, šta ste onda radile?“
Mehmed je to upitao polusnenim glasom, i dalje ležeći.
„Nastavile s našim šetnjama u kojima amo obavezno nosile
svoje suncobrane i kišobrane otmjeno ih vrteći među prstima. A
čim bismo se vratile kući, bacale bismo se na pod. Sjedile na
ćilimima na stari način. Tako smo se teško navikavale na evropski
način sjedenja na rubu fotelje da smo znale pred svima, u hotelu u
kojem smo odsjedale, nespretno spuznuti i sjesti na pod.“
„Dalje... Zar nema još toga što mi želiš ispričati?“
Mehmedova je lijepa glava još uvijek počivala na mojim
koljenima. Spustila sam jedan brzi poljubac na njegov obraz.
„Neka se i na moje usne spusti taj leptir svilenih krila koji mi
je maloprije bio na obrazu“, rekao je i okrenuo lice prema meni.
Poljubila sam mu i usne da se ne bi uvrijedio. Potom sam se
zagledala u more koje se pružalo preda mnom. I Mehmed se
uspravio i zagledao u more.
 „Kako je lijepo, spušta se i podiže kao grudi drage“, rekao je.
A onda mi je spontano došlo.
„Ovdje možemo plivati goli, kao od majke rođeni, niko nas
ne može vidjeti, je li tako?“, upitala sam.
Dok sam to govorila, istovremeno sam se i svlačila. Bez
imalo stida. Pa zar ne dolazimo na ovaj svijet potpuno nagi? Stid
se pojavi tek kasnije, nakon što počnemo nositi odjeću.
Došao je trenutak da skinem i donje rublje.
„Ako bih u more ušla u donjem rublju, ubili bi me, a tek kad
bih bila gola... Ali to je najbolji način da osjetim slobodu. Pa neka
bude, neka me objese! Reći ću: ‘Kupala sam se gola golcata, moglo
mi se!’“ Mehmed je zinuo od iznenađenja. Dok sam ja trčala ka
moru, on me je netremice promatrao. A onda je i on, kao od majke
rođen došao za mnom. Noćko je stajao na obali i lajao za nama.
Naš se čamac na moru dizao i spuštao. Ronili smo, izranjali, ljubili
se ispod vode, igrali se kao djeca. I nekih, pomalo nepristojnih
igara...
„Ako nas neko i vidi, možda će pomisliti da sam muško zbog
moje kratke kose“, rekla sam.
„Dođi ovamo, lijepi dječače!“, rekao je Mehmed i povukao
me za ruku.
Potom smo radili neke nepristojne stvari, ali me stid
ispričati.“
 41.

Nakon što smo izašli na obalu, posušili se i obukli, zagrljeni smo

se pružili na pijesak prostrt poput postelje.
„To zovu kašika“, govorila je Fatma. „Kada muškarac leži iza
žene i grli je...“
„Ja najviše volim tako spavati, ali vaš zet neće. Okrene mi
leđa i pusti me da mu gledam u zatiljak.“ Tako je govorila Fatma i
pritom se mrštila. Mislila sam da tako radi i u postelji. Namrštila
bi se razočarano.
„Jedne se noći uplašio gromova i otišao svojoj majci, vaš zet.
Ne pričam o tome jer bi nam se majka zabrinula da to čuje.
Nemojte joj to nipošto reći!“
Hidžran nije znala čuvati tajne. Trkom je otišla majci i sve
joj ispričala. Mehmed je pomno slušao sve što sam mu govorila.
Takvog ljubavnika i toliko pažljivog sagovornika poput njega nije
bilo nigdje.
„I šta je majka uradila?“, upitao je.
Kad god sam pričala o majci, Hidžran, Fatmi, pa čak i o
Bedriji, osjećala bih se kao da su one opet tu, pokraj mene. Bedrija
je, iako je sada bila uz mene, postala svadljiva i okrutna. Svaki put
kad bih to spomenula, Bedrija bi bila još više uznemirena.
„Majka nam je tom prilikom objasnila kakav treba biti dobar
muž trudeći se da Fatmu još više ne ohladi od njenog supruga.“
„I kakav bi trebao biti?“
 „Postoji samo jedan uslov za to. Najbolji je muž onaj kojeg
nema.“
Mehmed se tome mnogo smijao.
„Nas četiri žene bile smo tako slobodne u svom svijetu da ne
bi povjerovao“, rekla sam. „Jurile smo za majčinim snovima.
Gledale smo žudno sve što nas okružuje. Taj konak, ljetnikovac,
kako god ga zvali, na Otoku, bio je naš beskrajni svijet. Ali ja sam
sve to uništila.“
„Dosta, nemoj više kriviti sebe!“, rekao je Mehmed blagim
glasom.
„Da ti još malo pričam, a ti odspavaj ovdje?“, upitala sam.
„Odspavat ću“, odgovorio je.
I ja sam nastavila.
„Otac je, nakon što je dvoru posudio novac, neko vrijeme
hodao uokolo kočopereći se kao ćuran.“
Mehmed se, ležeći, nasmijao.
„Baš kao ćuran?“
Glas mu je postao još blaži. Njegov je topli dah milovao moj
zatiljak. Iz nekog je razloga mirisao na mentu. Nastavila sam
pričati držeći svog dragog u rukama i na krilu, ne odvajajući
pogled od plavetnila neba i mora što se pružalo preda mnom.
„Onda su nastali novčani problemi. Majčin je nakit čas išao
u čaršiju, čas se vraćao.“
„Kamo je išao majčin nakit?“
„I mi smo se to isto pitale. Otac nije odgovarao. A majka je
našla nekoga da prati oca. Ona je mislila da je otac prvo prodavao
nakit, a poslije ga ponovo kupovao?“
„Kako to?“
„Majka, koja se od svog nakita odvajala ljubeći i mirišući ga,
danima je plakala, ridala, a otac bi potom vraćao nakit koji bi
prethodno uzeo i odnio. Tako je majka ponovo dobivala nazad
svoje izgubljene ogrlice, naušnice, narukvice, broševe, ukrasne igle
za kosu, prstenje. Na kraju je vraćen i prsten s rubinom za kojim
su tobože žudile sve istanbulske žene. Ali majci se činilo da
upadljiva crvena boja prstena više nije ista kao prije. Boja rubina
je izblijedjela. Danima je ispred prozora, stavivši očev monokl,
pregledala prsten. To je isto radila i na suncu u bašti, i u hladu,
ponekad i na čamcu ploveći Bosforom i pod različitom svjetlošću
u svim mogućim dijelovima Istanbula. Nastojala se sjetiti kako je
prije izgledao crveni rubin prstena. Na kraju ju je počela izjedati
sumnja pa je odjurila do jednog iskusnog draguljara. Iz nekog
razloga odavno nije posjećivala gospodina Jakoba. Čak nismo ni
prolazile ispred njegovog dućana, a ako bismo se kojim slučajem
zatekle u blizini, majka bi nas upozorila: ‘Djevojke, ovuda’, i tako
bi nas usmjerila u drugom pravcu. Majstor je za prsten rekao: ‘Ovo
je, gospođo, lažni kamen’, a majka je, kao da se već bila pripremila
za tu bolnu istinu, izvadila i ostali nakit: ‘A ovo?’ Kompletan nakit
koji je bio nestao i ponovo se vratio bio je lažan! Uzalud je otac
govorio da ga je dao i ponovo vratio od jednog zelenaša, sve je to
bila laž. I to velika laž! Ispostavilo se i da je otac platio i špijunu
kojeg je majka bila unajmila. ‘I to samo jedan zlatnik!’, govorila je
majka. ‘A ja sam mu izbrojala deset! On je otišao i prodao se za
jedan zlatnik!’ Postojala je još jedna gorka istina zbog koje je majka
lila suze. ‘Znači, ja sam samo jedna bezvrijedna žena... Bilo lažno,
bilo istinsko! Uopšte nije bitno.’
Majka je na povratku u kočiji gorko plakala. Bacala je uokolo
nakit iz zavežljaja misleći kako će se nakratko obradovati onaj koji
ga nađe na putu, sve dok ne ode do draguljara. Samo su joj na
prstima ostala dva prstena, onaj s dijamantom i onaj s rubinom
koje je zaboravila baciti. Na koncu se utješila Bedrijinim riječima:
O, moja gospođo, vi ste potekli iz dvora i izašli iz vile! Da na glavu
stavite lonac, svi bi mislili da je zlato.“
Mehmed je drijemao poput djeteta. A da ga upitate, rekao
bi da ga je svladao lagan san kao u zeca. Oprezno me je upitao
glasom kojem nije nedostajalo znatiželje:
 „Šta znači to, potekla iz dvora, izašla iz vile?“
„Zbog toga što je majka kao robinja prvo bila u dvoru, a onda
je poklonjena dvorskom ptičaru s kojim je živjela u vili, pa je i sama
za sebe tako govorila. Na kraju su izbačeni iz vile i poslani u
progonstvo u Egipat. Majka je imala tako otmjeno držanje i
eleganciju da joj je njen krojač govorio: „Da na vas i vreću
navučem, sve bi istanbulske tupoglavke nagrnule u moj dućan
govoreći: ‘Sašij i nama isto!’ A ne znaju jadne da bi i vreća na vama
izgledala kao nešto rijetko i dragocjeno.“
„Onda si ti svu svoju ljepotu naslijedila od majke.“
Mehmed me je poljubio u potiljak. Čak je usnama lagano
prošao mojim leđima do ruba ključne kosti. Ja sam nastavila
pričati. Zato što je to bilo ono što sam najbolje znala. Majka je
voljela pričati, a mi smo je voljele slušati. Ali majka bi govorila.
‘Znat ćete vi i pričati.’ Djevojke iz harema koje su znale lijepo
pričati, one koje su znale pažljivo slušati postajale su ljubimice
sultana. One koje su pričale poput Šeherzade dospijevale bi do
pozicije sultanove miljenice. Na kraju i do majke sultanije. Znači,
do najviše pozicije do koje je žena iz harema mogla dospjeti. Ali
kad si nesretan, šta vrijede zlato, prijestolje, bogatstvo, izobilje,
ukusna jela i meki dušeci?
„Prepoznat ćete da li vaš sagovornik želi da šutite ili da
pričate“, upozorila bi. „Niko ne voli onoga koji mnogo priča,
nepotrebno brbljanje zadržite za sebe, razgovarajte same sa
sobom u tišini i tako će vam glava biti uposlena pa nećete
zaglupjeti.“
„I?“ oglasio se Mehmed. „Ušutjela si. De nastavi pričati.“
Znači, razgovarala sam sa samom sobom. Takvom me je učinilo to
što sam danima bila zatvorena zbog sramote u mom stomaku.
Mislila sam da pričam naglas, ali shvatila sam da sam razgovarala
sama sa sobom i da sam zapravo sve vrijeme šutjela. Ali to nisam
rekla Mehmedu. Zato što je moja majka govorila: „Ne treba se sve
govoriti muškarcima.“ Muškarci su glupi. Ali lako će steći prevlast
grubom snagom i nesmotrenošću jer su svjesni naše slabosti. Ili
neće slušati niti zapamtiti sve ono što ste rekle pa će vas tako
povrijediti ili će sve ono što ste rekle podmuklo iskoristiti protiv
vas. Nemojte sve govoriti muškarcima. Neka vaša srca imaju tajnu
sobu. Vi tamo sjedite i razgovarajte same sa sobom.
Neka to bude vaša tajna. Eto, i ova je bilježnica moja tajna!
Sve ono što sam pomislila, a nisam nikome rekla ja sam željela
pisati da se ne zaboravi kao što je moja majka naručivala
fotografije i slike kako bi sve ljepote sačuvala u sjećanju.
Mehmed se privio uz mene, pomalo nemiran.
„Kad ti zašutiš, ja postajem jedrenjak bez vjetra. Hajde
pričaj!“ Odlučila sam da nastavim pričati kako ga ne bih navela da
ponavlja svoj zahtjev. Zato što je Fatma govorila: „Nikada u životu
nemoj tjerati ljude da insistiraju. Inače će biti kao da piješ prokislo
mlijeko, jer će onaj koji navaljuje postati dosadan i neprijatan kao
pokvareno mlijeko.“
„Onda ću ti pričati o Bedriji“, rekla sam Mehmedu. „Zapravo
je majka govorila: ‘Nemojte pričati tako da ličite na pticu koja
slijeće s grane na granu, već ono što pričate vežite kao da tkate
svilu.’ Samo, ja nisam tako vješta.“
„Odviše vještine šteti, jer stvari bez greške nemaju dušu.
Besprijekorna ljepota je dosadna.“
Složila sam se s Mehmedom. I Hidžran je voljela stvari s
greškom. Govorila bi: „Takve stvari imaju posebnu ljepotu.“ U
baštovana se zaljubila zato što je bio razrok. Jednoga je dana
gledala u ruže u vazi i plakala. Ružičnjak ju je podsjećao na njenog
ljubavnika. Zato je i posadila ruže. Ne samo da nije mogla
pogledati u ruže u vazi već ni u ružičnjaku. Tužno bi okretala
glavu. Bilo mi je žao Hidžran.
Ponekad mi je bilo žao i Bedrije. Katkad bi se pogubila i
pomislila da se to događa zbog njene sakatosti pa bi zapomagala:
„Da nisam šepava, ja bih umjesto svoje sestre bliznakinje
postala miljenica. Da imam sve prste, odavno bi me uzeli u dvor.“
 „Prva se rodila Bedrijina sestra bliznakinja. Ona koja je
uspjela postati omiljena naložnica sultana Abdul Hamida. Bedrija
se rodila poslije nje. Babica ju je povukla za nogu jer se bila
okrenula naopako i tako sklonila s puta sestri koja je željela izaći
prva. I eto, zbog toga je Bedrija ostala šepava. Zato što je pustila
svoju sestru bliznakinju da izađe prva. To je bila istinita priča. Ali
njoj je dosadila pa je ovako pričala: ‘Dvije su sestre kao robinje
uzete na dvor. Šta god da se desilo, desilo se poslije toga.’ Prvo je
ona postala miljenica. Tu bi je Hidžran zadivljeno prekinula i
upitala:
‘Jesi li vidjela prinčevu pišu?’
‘To se kod odraslih ne zove piša’, odgovorila bi Bedrija
vragolasto.
‘Pa kako se onda zove?’, sad sam ja bila ta koja je nevino
pitala.
‘Nakon što se primi stvar budućeg sultana’, nastavila bi
Bedrija.
‘Nakon što se primi šta?’, upitale smo uglas ovaj put.
Čak je i Fatma to upitala. Bedrija je odgovorala: ‘Vidjet ćete
kad primite, pa ćete reći: Znači, to je Bedrija primila’, pa je ukratko
ispričala nastavak. Njena se ljubomorna sestra poslužila spletkama
i optužila Bedriju za krađu. Bedriju su potom istukli po tabanima.
I to tako snažno da su joj slomili nogu jer je neko prethodno
podmitio tamničara, pa je potom izbačena s dvora da više nikad
sreće ne vidi. Tu je verziju priče počela pričati nakon svega što je
zadesilo moju majku koja je hodala uokolo obučena kao
Francuskinja.
„U koju ste priču vi povjerovale?“
„Ni u jednu. Zato što svi koji pričaju o sebi lažu.“ Još nešto
me je stidljivo upitao. Prvo se uspravio i to je bio znak da želi reći
nešto važno.
„Sve ono što si mi pričala o sebi, to je istina, je li tako?“
 „Istina je“, rekla sam. Odmah mi je bilo jasno šta ga je
zapravo zanimalo.
„Nisam nečija žena. Nisam kod kuće ostavila starog muža i
došla ovdje da budem tvoja ljubavnica. Nisam poput žena iz onih
francuskih romana.“
Mehmed se slatko nasmijao.
„A da nije možda ta žena o kojoj govoriš Emma Bovary?“
„Jedna francuska madam koja je bila prijateljica supruge
francuskog konzula pričala nam je o svemu što je čitala. Moja je
majka našla sličnosti između sebe i junakinje tog romana i to ju je
uznemirilo. Na povratku kući upitala nas je: ‘Djevojke, šta vi
mislite, je li je ona francuska jeftina koketa upravo pričala o meni?’
Sve smo u jedan glas rekle: ‘Ma ne.’ Uprkos tome, majka se nije
više viđati s francuskom madam koja je gorjela od znatiželje da
vidi tursku kuću. ‘Ne prestaje nam pričati o nemoralnom životu
francuskih prostitutki’, tako je glasilo njeno opravdanje. Čovjek se
plaši i bježi od onih koji mu sliče. Ali Bedrija je jurila za svojim
strahom. To je bilo ono što ju je izjedalo i dokrajčilo.“
„Pa dobro, kako je saznala da joj je sestra bliznakinja postala
miljenica sultana Abdul Hamida?“
„E to je priča koje se čovjek ne može zasititi! Omiljena priča
Fatme i Hidžran. Iako ju je sestra iz dvora tražila i htjela uzeti k
sebi, nije uspjela u tome pa su se susrele mnogo poslije. Zapravo
se nikada nisu vidjele prije tog dana. Povremeno bi neko donio i
prenio neku vijest. I tako, dok smo mi bile u fotografskoj radnji
Braća Abdullah čekajući da se slikamo, tamo je stigla svita iz dvora.
Očito su pomiješali dane. Došli su misleći da su umjesto sutradan
trebali doći danas. Eh, naravno da ih nisu vratili nazad. Vidjela
sam Abdul Hamida koji je tada bio princ. Pogledala sam pravo u
njega ne bih li otkrila kako izgleda. Pritom sam pomislila: ‘Nek me,
ako hoće, ubije.’ Nemam šta izgubiti. Zato što sam tada samo ja
znala da sam trudna i slutila kakva mi se nesreća približava.
Potajno sam mislila kako bi smrt bila moj spas. Činilo se da princ
nikoga ne primjećuje. Brzo je ušao u polutamnu sobicu gdje se
fotografisalo. Biti u toj sobici za mene je bilo kao da u mezaru
čekam Sudnji dan da ponovno oživim. I eto, na kraju je pored nas
prošla ta žena šireći predivan miris, zvečeći narukvicama, šušteći
svojom svilenom odjećom, nagovještavajući cijelom svijetu, iako
je bila pokrivena, da joj se bujna i zdrava kosa slijeva u uvojcima,
žena koja je, činilo se, imala nešto unutar svoje feredže koja se
vukla po tlu, nešto što još nije viđeno na ovom svijetu, nešto
drugačije od nas običnih žena. Bedrijina sestra blizanka gospoda
Bedrifelek! Prvo je ona stala ispred Bedrije i slučajno je pogledala.
Ono što si ti pričao, i ova naša je, baš kao i njena sestra, imala oči
da vidi svoju tajanstvenu bliznakinju. Ali nije nju Bedrija
prepoznala već je ona prepoznala Bedriju. Na koncu, Bedrija je
prepoznala onu koja ju je gledala kroz peču, koja je otvorenim
ostavljala samo njene oči, jer oči svakog odaju.“
„Znači tu su se sestre susrele?“
„Nije bilo baš tako. Dvorska ljubimica je, sabravši se, otišla
ostavljajući u tišini za sobom samo svoj miris i zvukove nakita,
svile i visokih potpetica koji su se čuli poput šapata. Bedrija je
ostala zapanjena otvorenih usta. I ona je imala iste oči, isti ten,
kosu, grudi i stomak širok poput vodeničkog kamena. Ali ona je
bila ovdje, među nama, a ona druga bila je u prinčevom naručju.
Moja ju je majka kao njena gospodarica spriječila da uradi neku
ludost.“
„Kakvu ludost?“
„Šta ja znam! Da ode, otrči, objesi joj se o vrat, možda da
kaže:
‘Ja sam tvoja sestra bliznakinja koju si htjela dovesti na
dvor.’ Istina, na kraju je Bedrija uradila ono šta je namjeravala
uraditi.
Ali tog smo se dana neprimjetno i tiho poput dima isparile
iz fotografske radnje. Bedrijino je lice bilo žuto od muke. Svjesna
Bedrijine nepredvidljivosti, majka ju je prevarila tako što je učinila
ono što ova najviše voli. Odvela ju je na kolače. Čak je tako brzo,
kao i uvijek, pojela slatko da smo joj se grohotom smijale. Čak je
Hidžran od smijanja počela štucati. A to je Bedriju povrijedilo.
Postidjelo ju je naše smijanje. Dok je njena sestra bliznakinja bila
prinčeva miljenica, ona je postala naša dvorska luda. Kako je ovaj
svijet bio nepravedan! Postojale su stvari koje su joj se uskraćivale
i ponekad je to moglo biti čak i slatko koje je toliko voljela. A kada
bi ga se dokopala i pohlepno ga počela jesti, postajala bi, eto,
svačija dvorska luda. Bedrija je imala pravo zato što me je željela
ubiti. Zato što ona nije željela ubiti mene već sve ono što joj je bilo
uskraćivano. Katkad bi s majkom nasamo razgovarala pa bi obje
plakale. Nije da nije bilo perioda kad su bile sapatnice. A onda bi
nastavile živjeti kao da se takve situacije nikada nisu dogodile.
Kamo sreće da znamo svačiju priču. Ali to niko ne zna. No, to niko
ne može ni znati. Ne možeš znati sve ono što čovjek skriva u sebi.
Tako smo razgovarale majka, Fatma Hidžran i ja. ‘To je sve prazna
priča’, govorio bi otac. Zato što su njihove priče bile o zlatu i
trofejima. O stvarima koje čovjek, kad umre, ostavlja na ovom
svijetu. Međutim, kad budemo umirali, naši osjećaji, uspomene
koje ćemo ponijeti sa sobom, sve ono što smo osjetili do toga dana,
sve će to biti sačuvano, zar nije tako?“
Mehmed se nije oglašavao, pomislila sam da me je izdao
tako što je zadrijemao. Obradovala sam se kad sam vidjela da je,
ležeći na leđima, otvorenih očiju promatrao nebo. Naslonio je
lakat na čelo i presavio nogu u koljenu. Izgledalo je kao da uživa.
„Jesi li završila s pričom?“
„Kada čovjek priča o drugima, priča zapravo o sebi, odaje se.
Ali on to ne zna. Kad bi mi rekao da ti pričam o sebi, šta bih ti to
mogla ispričati? Da volim jela ispod sača, da ne mogu odoljeti riži
s grožđicama i kolaču s indijskim orasima, da uživam kad se
češljam, da čvrsto, cijelim stopalom koračam.“
„Svaka čast! Uostalom, onaj ko čvrsto korača stiže do
sedmog neba!“ Mehmed je tako rekao pa smo se nasmijali, zagrlili
i poljubili.
„Hajde“, rekao je Mehmed poslije. „Ili da spavamo ili da
idemo vidjeti onu ruševinu!“
 „Da malo odspavamo“, predložila sam. Ali prije nego što
sam usnula, opet sam pričala i pričala i tako zaspala.
„Moja majka, Fatma, Hidžran i ja bile smo slične samo po
inatu. Ali Bedrija je bila tvrdoglavija od nas. Nikako nije
namjeravala ostaviti na miru svoju sestru, jednu od Abdul
Hamidovih miljenica. Jednog nas je dana uvukla u svoju igru i
odvela na izletište Kučuksu. Kako bi nas zainteresirala, počela je s
pripremama danima ranije. Čak je uspjela umiriti negodovanja
majke koju su boljela leđa. Za nju je pripremila pernata šilteta.
Majci su zasjale oči. Bedrija za to nije htjela od majke uzeti niti
jedan jedini zlatnik. Za ugodnost svoje gospodarice svojim je
novcem nabavila pernata šilteta. Tako je majka pripremila kočije
pa smo zajedno s tetkom krenule prema izletištu. Bedrija je bila
toliko puna poleta da je sama izabrala i mjesto gdje ćemo sjediti.
Majka je izgledala kao da je tu došla silom i za ljubav pernatih
šilteta. Mi smo bile spremne na sve što predstavlja zabavu i veselje.
A za našu tetku bitna je bila tek promjena sredine.
Tako smo se smjestile jako blizu žena iz dvora. Čak nam je
prišao i jedan momak iz dvora i grubo odgurnuo našeg kočijaša
upozorivši ga da se odviše ne približava. Bedrija se umiješala i
sredila stvar. Nije nam bilo teško shvatiti zašto nas je Bedrija
dovela ovamo insistirajući da odemo na izletište i zašto smo sjele
blizu dvorjana. Sada je ona čekala slučajan susret, koji je ovaj put
sama upriličila nakon susreta sa svojom sestrom Bedrifelek u
fotografskoj radnji. I, eto, tu je majci saopštila svoj pakosni plan
dok joj je u usta gurala lokume s ružom:
‘O moja draga gospođo, mila gospođo, pomozite mi da se
zamijenim s Bedrifelek!’
Pa zar je to, za ime Boga, bilo moguće izvesti?
Kako god da je uspjela nagovoriti majku, odlučile su uhvatiti
Bedrifelek na nekom skrovitom mjestu i zamijeniti je s Bedrijom.
Uz to, Bedrija je za saučesnika izabrala jednog dugajliju s dvora
koji će obaviti veći dio posla. Majka je, dok su kovale zavjeru,
prirodno upitala:
 ‘Dobro, a šta ćeš, Bedrija, uraditi sa šepavom nogom?’
‘Reći ću da sam se ubola na trn.’
‘Dobro, a šta ćeš staviti na mjesto prstiju kojih nemaš?’
Bedrija je već sve bila isplanirala: pokazala je majci prste
koje je napravila od voska i stavila ih tamo gdje su joj nedostajali.
Vještački prsti od voska izgledali su kao pravi, vrhovi noktiju bili
su bijeli i blještavi poput bisera. Majka se tada pribrala i
prigovorila:
‘Nemoj nas uvaljivati u nevolju, Bedrija! Ona koju trebamo
oteti nije obična robinja i naložnica, već prinčeva miljenica!’
‘Ona koju ćemo oteti, prije svega je moja sestra bliznakinja.
Ne zaboravite, moja gospođo, to je mogla biti i moja sudbina’,
rekla je Bedrija, nije da nije, ali je majka nije slušala.
Bedrija se, koje li drskosti, objesila majci za ruku, čak joj je i
prijetila, ali majka nije tome uopšte pridavala nikakvu važnost.
„Zar ti, Bedrija, nije dosta što si trčala za dvorskim kočijama
pa su te išibali zbog toga? Ah, zašto se izlažeš opasnosti?“
Bedrija se sva u suzama vratila s nama nazad kući. Majka
nam je o tom događaju ispričala navečer prije spavanja. Postojala
je lekcija koju je željela da mi izvučemo iz toga: ‘Sanjarenja su
poput vjetra, odvuku vas sa sobom. Nemojte mahnito slijediti
svoja maštanja! Budite svjesne svojih granica! Ne tražite ni
premalo ni previše! Nemojte se bojati onih koji vam prijete! Jer
onda nema kraja prijetnjama i ucjenama. Niko vas ne može
osramotiti ako vi to same ne dozvolite. Ali ako osjete da se bojite
biti osramoćene... E onda ste gotove, nikada vas neće pustiti na
miru.’
Bedrija je, htjela-ne htjela, prestala maštati o tome da
zauzme mjesto svoje bliznakinje Bedrifelek. Ali negdje duboko u
sebi, još je gajila nadu da se to moglo ostvariti da joj je onog dana
majka pritekla u pomoć. Izgubljene nade vremenom se pretvaraju
u ljutnju i bijes. Razočarenja truju čovjeka. U njegovoj duši otvara
se vječita rana kakvu ne bi načinio ni najoštriji mač. Fatma je
govorila: ‘Čovjek je na početku pun nade. Kada mu se želje ne
ispune, na njihovo mjesto i na mjesto snova dolaze ljutnja i bijes,
obrve se mršte i srca hlade. Ništa nije gore od čovjekovih
neispunjenih želja. Zato što takav čovjek, kad mu se ukaže prilika,
svima donosi nesreću.’
Bedrija je nastavila živjeti s nama, ali je stalno mislila na
Bedrifelek koja je bila na dvoru. Kad god smo prošle ispred dvora,
ona bi plakala na sav glas.“
Pričajući, zaspala sam na Mehmedovim rukama.
Dok smo spavali, more se uzburkalo zbog juga koji je
zapuhao. Mehmed je snenim, ali i zabrinutim očima pogledao u
more.
„Hajde, idemo što prije da vidimo tu ruševinu i da se odmah
vratimo. Inače će nas potopiti valovi.“
More se odjednom podiglo i uzburkalo. Povukli smo čamac
dublje na obalu prije nego što nastane oluja. Gledala sam u more
koje je postajalo sve tamnije i u Bujukadu koja se nalazila ispred
nas. Moja je beba bila tamo. Bez mene, u tuđim rukama.
 42.

Krenuli smo da pogledamo tu razrušenu kuću. Mehmed me je

držao za ruku dok smo se penjali strmom uzbrdicom koja je vodila
do mora. Ponekad bi mi se pod nogama izmakao kamen i
otkotrljao. Čak mi se zavrtjelo u glavi kada sam u jednom trenutku
pogledala dolje, pa sam vrisnula. Mehmed je bio iza mene i držao
me oko struka. „Ne boj se, dušo“, rekao mi je, „penji se kao da ideš
ravnim putem. Kao da se penješ stepenicama. Ja sam iza tebe, ne
boj se.“
Poslije toga se više nisam bojala. Noćko bi ponekad zacvilio
od straha ne znajući šta da radi. Toplo jugo i dalje je puhalo. Za
takvog vremena majku bi često boljela glava. Bedrija bi joj je
stegnula maramom.
„Dođe mi da na ovoj jugovini samoj sebi otkinem glavu“,
govorila bi.
I mene je glava počinjala tupo boljeti.
„Kad pada kiša, bolovi sijeku poput noža.“
I ja sam poput majke, osjetivši glavobolju, mogla predvidjeti
kišu.
Na kraju smo izbili na ravnicu. Obala na kojoj smo se kupali
goli, kao da više nije postojala, potpuno je nestala, nije se uopšte
mogla vidjeti s uzvišice na kojoj smo stajali. Prvi put sam vidjela
Hejbeli. Radoznalo sam razgledala oko sebe. Staza je vodila u
borovu šumu. S druge strane Borove luke put je bio kamenit.
Nismo vidjeli ni jednu jedinu kuću. Ispred sebe smo ugledali tek
ostatak nekog groba. Mehmed je rekao da je to grob Edwarda
Bartona, konzula engleske kraljice Elizabethe I. Pročitao je natpis
na latinskom i rekao: „Puno je pravopisnih grešaka.“ Ispričao mi je
priču o tom jadnom čovjeku: on je živio u nekoj kući na Tophaneu.
Udaljen je odatle jer je okolnim stanarima smetala buka zabava
koje je noću priređivao.
Možda je zato majka uporno željela da budem kao sav drugi
svijet. Ako niste kao sav svijet, onda vas protjeraju daleko od vaših
voljenih, tamo daleko na Otok. Tu sami, bez ikog svog i umirete.
Bilo mi je žao tog čovjeka iako ga nisam poznavala, ali nisam to
rekla Mehmedu. Nije prošlo mnogo, ugledali smo krov naše
ruševne kuće. Mehmed je ionako stalno govorio da je to bila kuća
na samom kraju Otoka.
Kuća je bila ruševina. „Popravit će se. Ništa ti ne brini“,
rekao je.
U bašti je bila jedna smokva čije je stablo obavila stara
vinova loza. Mehmed mi je s takvim ushićenjem i srećom
objašnjavao šta sve možemo napraviti od ruševine, a ja sam ga
slušala. Nisam imala primjedbi. A opet sam mislila kako ćemo
živjeti u takvoj ruševini. Pa nismo nad sobom imali ni krova.
Prema Mehmedovom mišljenju, to je bilo najmanji problem.
„Hoćeš li sve te radove ti sam moći izvesti?“, upitala sam ga.
„Imam ovdje jednog poznanika. On će mi pomoći.“
Potom smo sjedili u praznim koja će biti hodnik, kako je
Mehmed rekao, kao da naša kuća već ima sve, i četiri zida i krov i
vrata i prozore. Grlice su u ruševinama zida napravile gnijezdo.
Jedno su vrijeme cvrkutale i promatrale nas. Pomislila sam na
prethodne vlasnike. Upitala sam Mehmeda šta sve zna o kući, ali
mi nije puno toga rekao.
„Vlasnik kuće je umro.“
„Dobro, a ko je on bio?“
Mehmed je iskrivio usta.
 Ono što mi on nije ispričao, ispričao je njegov poznanik koji
je živio na vrhu Otoka u kući koja je imala samo jednu sobu.
Vlasnik ruševne kuće uradio je nešto nečasno i neprilično,
pa se sam povukao na ovo mjesto.
„Šta je nečasno uradio?“ upitala sam.
„Silovao je kćerku svog prijatelja, tako nešto“, odgovorio je
čovjek.
Ušutjeli smo.
Dok mi je njegova žena pokazivala vrata toaleta, dodirnula
je moju suknju. Vidjela sam da se oduševila mojim cipelama koje
sam izula pored vrata toliko da ih je čak i probala, jer moje cipele
nisu stajale onako kako sam ih ostavila, jedna je bila na jednoj, a
druga na drugoj strani. Majka nas je prvo naučila da cipele
izuvamo i ostavljamo jednu do druge. „Moje prelijepe kćerke koje
će se udati za paše prvo će to naučiti.“ Tako je govorila majka.
Vlasnici kuće, primitivnoj ženi, rekla sam: „Ako imaš neki
zar, donesi pa da se zamijenimo“, a ona se tome silno obradovala.
Donijela mi je i dala nešto kao veo, sav izderan i pocrnio, a ja sam
njoj dala svoj svileni.
Eto, tako sam, onako kako bi to uradila moja majka, kupila
ženu. Ali potom je ona postavila neugodno i zlobno pitanje:
„A da ti nisi ona cura koju su poslali na Otok da rodi
vanbračno dijete?“
Izgleda da se ništa ne može sakriti. Iznenadilo me je kako je
to znala. Nije moja majka uzalud govorila: „Svi sve znaju, i zidovi
imaju uši. Ko zna ko nas sada prisluškuje.“
„Pa zar nisi čula, svi pričaju o tebi?“, rekla je. Kuća je bila
prilično mračna. Mjesto na kojem smo stajale i razgovarale bilo je
još mračnije. Iako mi se učinilo da sam u tom mraku u ženinim
ustima ugledala vlažni jezik nalik na ljubičastu mrlju. Sva sam se
stresla.
 Odjednom mi se ova oronula, beživotna kuća učinila poput
stupice. Biti siromašan nije bilo grijeh, čovjek, ako hoće, može i
običnoj sobici u kojoj živi udahnuti dušu jednim običnim
cvijetom, ali u ovoj kući nije bilo takve ljepote.
Kad smo izašli iz kuće, izbila je oluja.
Kuća je bila na padini koja se spuštala u čaršiju. U daljini se
vidjelo ustalasano more. Vlasnik kuće je pozvao čovjeka koji je
dolazio putem.
„Rade li brodovi?“
„Ma kakvi“, odgovorio je čovjek. „Čak su se i ribari vratili.“
Čovjek, za kojeg sam poslije saznala da je sin Mehmedovih
kočijaša, ponudio je preko volje: „Izvolite, ostanite kod nas.“
Nisu dopustili da Noćko uđe u kuću, čekao je na ulici, ispred
vrata. Glasno je lajao jer se maloprije sukobio s uličnim psima.
Stajali smo na vratima na način koji mi se nimalo nije sviđao.
Žena nas je iz tame kuće promatrala s djetetom u naručju.
Čak je na glavu stavila i moj lijepi veo.
Nismo ostali tamo.
„Pogriješili smo što smo uopšte dolazili“, rekao je Mehmed.
Mene je uhvatila panika. Zapravo, plašila sam se, plašila sam
se da ćemo ovdje danima ostati zarobljeni. Vjetar je tako jako
puhao da se drveće povijalo kao da klanja, a skuti moje feredže
dizali su se poput jedara. Osjećala sam neugodan vonj koji je
dolazio od pocrnjele koprene one prljave žene. Osjetila sam se
nesretno i tužno, kao da sam bačena u neki neprijateljski, sasvim
drugačiji svijet.
 43.

Na koncu smo se smjestili u neki pansion koji je vodila jedna

Grkinja. Bili smo iscrpljeni. Mehmed je upitao vlasnicu pansiona
da nam pripremi odvojene hamame. Žena je prihvatila da to uradi
za jednu akču više.
Polijevala sam se vrelom vodom i okupala se u bogatoj pjeni.
Kad sam se popela u sobu, Mehmed se već bio okupao i
obukao čistu odjeću. Soba je divno mirisala na čorbu od tarhane.
Mehmed ju je bio naručio. Žena je rekla: „Ne znam šta nalazite u
toj turskoj čorbi, to malo tirita u vodi.“ Vjerovatno je bila u pravu
zato što su grčka predjela i riba bili veoma ukusni. U hotelu
Giacomo glavni je kuhar bio Grk. Sjajno je pripremao punjene
lignje, prste da poližeš. Hidžran bi uvijek polizala tanjir pirea od
boba. Majka bi govorila: „Grci i Armenci uživaju u blagostanju i
zdravlju.“
Čorba nam je prijala. Kroz mali prozor pansiona pogledala
sam u mračnu baštu. Kao da se u ovoj noći krila neka druga noć
koja se nalik cvijetu otvarala laticu po laticu. Uprkos ljepoti noći u
koju sam se zagledala, jedva sam čekala da se ispada kiša i prestane
nevrijeme izazvano jugovinom.
Na kraju, Mehmed nije izdržao i upitao me je: „Zašto se
toliko brineš?“
Nekad postoji nešto što ne možete imenovati i izreći
riječima. Neki predosjećaj. Slutite, ali ne možete tačno reći o čemu
se radi. Nešto tako.
 Mehmed se prihvatio nezahvalnog zadatka da me utješi.
„Dosad si stalno ti pričala. Nisi tražila od mene da ja pričam“
Bio je u pravu. Postojalo je mnogo stvari koje su me
zanimale u vezi s njim, ali ja ne volim postavljati pitanja. Tačnije
rečeno, ne postavljam pitanja na koja znam odgovore, samo
nemojte to smatrati ohološću i razmetanjem. No, u tom trenutku
me je zanimala samo jedna stvar:
„Šta ti ovdje najviše nedostaje? Koga si od bližnjih najviše
poželio?“
Iznenadila sam se kad je Mehmed bez razmišljanja
odgovorio: „Istanbul.“
On je pričao, a ja sam slušala.
„U Istanbulu najviše uživam gledajući zalazak i izlazak
sunca s mosta Galata. U zoru, u jesen. U to je vrijeme Zlatni rog
uvijek prekriven tankim slojem izmaglice. Most i obale su potpuno
puste jer Istanbul još uvijek spava.“
Što je Mehmed više pričao, tako sam ja shvatala da sam i ja
poželjela Istanbul. Možda čak i više od njega. Zapravo su mi
nedostajali prošli dani. Koliko je samo tužno bilo to što su ti dani
bili nepovratno izgubljeni. Mogla sam ih oživjeti samo u svojim
sjećanjima, a vremenom će i ona izblijedjeti. Živjet ću neki drugi
život daleko od majke, Fatme i Hidžran. Najteže mi je padalo što
sam bila kriva i po kazni udaljena od njih. Sve bih dala da mi
oproste.
U jednom sam trenutku prestala slušati ono što je Mehmed
govorio.
Tako su prošla tri dana i tri noći.
 44.

Četvrtog dana nakon jutarnjeg ezana moja je glavobolja odjednom

prestala. Vani je nastala tutnjava. Počela je padati jaka kiša, padala
je kao iz kabla. Radosno sam zagrlila Mehmeda.
„More je sada mirno“, rekao je Mehmed.
„Hoćeš li mi zamjeriti ako se ja ukrcam na prvi brod ne
čekajući da ti isploviš čamcem?“, upitala sam ga.
„Neću, idi što prije svojoj bebi!“ odgovorio je.
Poljubio me je u čelo i toplo privio uz svoje grudi. Kao da na
tom mjestu nismo proveli samo tri dana, već stoljeća poput sedam
spavača. Mehmed je bio najuviđavnija osoba koju sam mogla naći
na ovom svijetu. Opet me je preplavila zahvalnost što sam ga
pronašla. U tim danima dok smo bili zarobljeni i provodili vrijeme
u malom sobičku pansiona, on mi je neprestano pričao o tome
kako će urediti onu razrušenu kuću. Nisam primijetila da je u
njenoj bašti raslo čak i stablo jorgovana. Ako se još pokraj vrata
posade dvije ruže penjačice, ta će bašta postati naš džennet. U nju
bi trebalo posaditi i voćke. Djeca rastu penjući se na stabla. Nisam
li i ja tako odrastala? Iza kuće je bio je jedan zatvoreni bunar, koji
nisam stigla vidjeti. Mehmedu bi bilo veoma lako dovesti vodu u
njega.
Kad je spomenuo bunar, ja sam se sjetila Hidžran i njenog
ljubavnika, pa me je uhvatio smijeh.
„Hajde da na dnu bunara, prije nego ga napuniš vodom,
provedemo jednu noć vodeći ljubav.“
 „Zašto?“
„Ako ljubavnici uspiju na dnu bunara provesti jednu noć u
ljubavi i ugodnom razgovoru, to znači da će tako živjeti do kraja
svog života, eto, zbog toga.“
Znala sam tog istog trenutka da je to što sam izrekla laž. Da
je to bilo istina, zar bi se Hidžran morala udati za pašu? A zašto je
onda paša prekinuo zaruke? Da li je moguće da je to bilo zbog
mene? Bedrija nije rekla zašto se to desilo. A možda je pomislila
da ću se ja sama dosjetiti? Mislim da je to Hidžran više rastužilo,
nego razveselilo. Ona se na taj brak već odavno pripremila.
Moja majka bi govorila: „Tuga čovjekovu dušu pretvori u
crni bunar.“ Savjetovala nam je da se uzdahom pokušamo
osloboditi tame, duboko skrivene u našim dušama. Tako sam i
učinila, duboko sam uzdahnula. Ali kad sam se oslobodila vlastite
tmine, ugledala sam tamnu sjenku na Mehmedovom licu. Bio je
duboko uznemiren. Maštao je o bašti s ružama i slavujima. No, on
sam nije bio slavuj na grani ruže, kako će se sakriti? Oboje smo bili
svjesni svog beznadežnog položaja, pa smo šutjeli.
Slomljeni, ali uprkos svemu i puni nade i ljubavi, oprostili
smo se, zagrlili, poljubili...
„Zbogom“, ta je riječ iz nekog razloga skliznula niz moje
usne. „Zbogom, ljubavi.“
 45.

Trčala sam ispod proloma oblaka i stigla se ukrcati na brod. Bila

sam sva mokra, s feredže mi se slijevala voda. Dugo vremena
nisam bila među ljudima. Bilo me je strah i stoga sam se željela
popeti i sjesti na gornji, otvoreni dio broda. Po ovakvom vremenu
gore nije bilo nikoga. Dok sam prolazila kroz donji salon gdje se
dimio samovar, vidjela sam kako me gledaju i došaptavaju se. Veo
sam navukla do očiju. Ipak su me prepoznali. Čak sam i ja mogla
prepoznati većinu žena po njihovim očima, zjenicama,
bjeloočnicama, lukovima obrva, trepavicama, vrhovima trepavica,
čuperku kose, nagibu nosa, razmaku između obrva. Takve su bile
one koje su me gledale. Zabrane vam, ne dozvoljavaju da vidite i
znate ono što je ispod vela. U životu ništa ne može ostati
sakriveno. Niti zabranjeno. Onaj koji sruši, pregazi i pređe
prepreke koje su zabrane stavile pred njega naći će slobodu.
Tačnije rečeno, u društvu koje rađa slobodu i želi živjeti slobodu.
Pognula sam glavu i popela se stepenicama koje su vodile na
otvoreni dio broda. Ponekad oni koju su pali u nemilost žele sjediti
negdje na kraju, u skrivenom kutu. Ni oni se poput mene ne boje
da pokisnu, da se smrznu, ne boje se ni sunca ni vjetra. Oni se, kao
i ja, plaše samo ljudi.
Terasa na krovu broda na koju su svi po lijepom vremenu
jurili da zauzmu mjesto, sada je bila potpuno prazna. Znala sam
da tu ima jedna streha pod koju se čovjek može sakriti. Da je dolje
i bilo mjesta za sjedenje, nisam na sebi željela osjećati ljudske
poglede oštrije od mača i krvavije od sablje. Bilo mi je draže da
pokisnem. Nije me bilo strah ostati na kiši. S druge strane, opet,
ljutila sam se na sebe zato što nisam mogla sjediti među ljudima.
„Ma šta te briga!“ rekla sam potom. Savladala si ono što te je snašlo
poput malog čamca kojeg valovi bacaju kao ljusku oraha. Kakve
samo probleme vanbračna djeca donesu svojim neudatim
majkama. No, postojalo je još nešto što me je činilo još očajnijom.
Težina svega onoga što sam proživjela polagano se spuštala na
moja pleća. Bojala sam se da će uhapsiti Mehmeda zbog ove naše
ljubavi, njegove želje da budemo i živimo zajedno. Potom sam se
ljutila na sebe zato što sam ostavila bebu samu, zato što joj nisam
mogla biti prava majka. Moju tugu i osjećaje ne bi mogla opisati
niti jedna jedina riječ. Možda je nebo sada prolijevalo moje suze.
Brod bi se, na kraju, ispraznio na Bujukadi. Bježeći od kiše,
sklonila sam se pod jednu strehu. To je mjesto za sunčanih dana
uvijek bilo u sjeni. Kad smo nekad išle na Otok, tu se u toj sjeni
uvijek skrivala jedna engleska gospođa bjelja od sira. Sada je to bilo
moje skrovište. Jedno vrijeme sam promatrala galebove za koje je
moj otac govorio: „Oni su psi sa krilima.“ Stajali su na ogradi broda
ne obazirući se na kišu. Perje im je bilo bijelo poput pjene, bjelje
od engleske gospođe. Istovremeno su bili i slobodni i neustrašivi,
kako je to bilo divno. U jednom sam trenutku pobijedila sve svoje
strahove. Naprimjer, strah da ću pokisnuti. Nasmijala sam se
samoj sebi. Zar se može plašiti kiše, blage jesenje kiše? Eto, pokisla
sam koliko sam pokisla. Smijući se tim besmislenim strahovima,
krenula sam ka ogradi na kojoj su stajali galebovi.
Sada sam razmišljala o nečemu drugom. O stvari koja mi je
uvijek bila negdje na kraj pameti. Smrti!
Da li bih se odavde mogla baciti u more?
Rukama sam se čvrsto uhvatila za ogradu.
Duboko sam udahnula.
Grudi su mi se pri udahu podigle.
Eto, galebovi se nisu bojali mene, a ja se nisam bojala smrti.
 U mojoj odsutnosti neće biti ni ljubavi. Beba će mnogo lakše
odrasti uz nekog drugog. Majka, Fatma i Hidžran reći će: „Spaseni
smo.“ Tiho bi nestala, zauvijek u vodi, nesreća koje ih je sve tištila.
Baš u tom trenutku osjetila sam da me neko ispod strehe
promatra. Nisam željela svjedoke moje smrti zato što bi se ovaj put
moja priča, koja je upravo nastajala, šapatom raširila i bila mnogo
lošije ispričana. Okrenula sam glavu i pogledala da vidim ko to želi
osujetiti moj čin smrti. Učinila sam to suzdržano i polako.
Da vidimo ko su ti koji namjeravaju gledati kako ću se baš
tu, na licu mjesta, baciti u more i umrijeti?
Imala sam šta vidjeti.
One koje su stajale ispod strehe i promatrale me nisu bile
niko drugi do majka, Fatma i Hidžran.
 46.

Ostala sam ukočena, ne znajući šta da radim. Fatma me je i prije

majke na lijep način ukorila.
„Kako to izgledaš, curo?“
Bila sam jako tužna, ali sam njima rekla da sam umorna.
„Jako sam umorna, tako sam umorna da ne znam ni šta
radim.“
„Dođi ovamo! Pokisnut ćeš i razboljeti se.“
Čim je majka tako rekla, dotrčala sam pod strehu.
Iz nekog nepoznatog razloga kapetan broda je zatrubio. Kao
da proslavlja i obilježava to što sam se mjesecima poslije ponovo
našla sa svojim najmilijima. Grčevito sam uhvatila majku za ruke.
Pomislila sam da će povući ruku, ali ona ju je pružila i dozvolila mi
da je poljubim. Čudno, nosila je crne kožne rukavice iako im još
nije bila sezona. Pljusak je donio svježinu, ali ne toliku da se čovjek
smrzne.
„Jako sam vas poželjela“, rekla sam i zagrlila ih.
Hidžran je bila tiha. Nepomična.
„I mi smo se brinule za tebe“, odgovorila je majka.
Nije me zagrlila, ali me nije ni odgurnula.
Potom se oglasila Fatma.
„Sva si se zapustila. Kakva ti je to marama?“
 Nisam imala snage da joj sve objasnim i kažem: „Nije to
moja marama.“ Kao krivac koji se osjeća ružno i napušteno, nisam
odvajala pogleda od majke. Na trenutak je oklijevala, a onda me je
potapšala po leđima.
„Smršala si, plećke su ti ispale.“
Tad sam briznula u plač.
„Ne brinite“, rekla sam. „Dobila sam šta sam zaslužila.“
„Pusti sad to“, rekla je majka. „Kasnije ćemo porazgovarati o
svemu.“
Prošlo mi je kroz glavu da ih upitam: „Zašto ne sjedite
dolje?“ ali sam šutjela. A da nisu možda vidjele mene i popele se?
Majka nas je sve povukla do ruba. Naslonile smo se leđima
na vlažni drveni zid broda. Kiša je lila kao iz kabla, poskakivale su
kapi koje bi pale na pod, a po strehi bi bučno udarale i lupale.
Površina mora se više nije mogla vidjeti. Sve smo se nakratko
zagledale u taj prizor.
Potom sam se okrenula prema njima i upitala: „Je li vam
hladno?“
„Ništa nam se ne može desiti uz Božiju pomoć“, odgovorila
je majka.
„Ništa nam se više ne može desiti“, rekla je Hidžran. To je
bio prvi put da se oglasila.
„Kako si ti, sestro? Da samo znaš kako sam te poželjela!“,
rekla sam gledajući u Hidžran. Uhvatila sam je za ruku. Bila je
hladna kao led.
„Nismo od šećera pa da se rastopimo“, znalački je primijetila
Fatma. Prenemagala se dok je govorila. To je bilo vidljivo i kroz
njen veo od tila.
„Ljetni pljusak brzo prođe“, dodala je majka.
Na te njene riječi odjednom se ukazalo sunce. Dok je, s
druge strane, kiša i dalje padala. Sve smo se nakratko zagledale u
iznenada osvijetljeno nebo koje je, kako se cijepala ljuštura tamnih
oblaka, postajalo sve plavlje. Gledale smo kao da čekamo neko
čudo.
„To što pada je Božija blagodat, berićet“, rekla je majka.
„Pogledajte u te kišne kapi; poput bisera su i kristala“,
odjednom sam se i ja umiješala.
Sunce je grijalo sve što bi dotaklo. Sve je pod njegovim
zrakama blještalo.
Hidžran je zatvorila oči poput naše slijepe mačke Mestan i
okrenula lice suncu.
„Sad će se pojaviti duga“, rekla sam.
„Eto, kao da ne bismo znale da nam ti nisi rekla“, oglasila se
Fatma.
„A odakle bi ti to znala? jesi li se školovala kao i mi? Još ne
znaš ni svoje ime napisati...“ odbrusila joj je Hidžran.
Fatma je stisnula zube i uštinula Hidžran za stražnjicu. Sve
smo se nasmijale. Majka je reda radi rekla:
„Pst!“
„Kako je divno što ste došle!“ rekla sam.
„Vidjele smo da si se ukrcala s Hejbelija“, odgovorila je
Fatma.
„Nadam se da je nekim dobrom!“ dodala sam.
Pogledale su me kao da to ne smatraju odviše mogućim, a ja
nisam dalje ispitivala. Ni za bebu nisu upitale. Suzdržala sam se da
ne zaplačem. Nisam više željela plakati. Naborala sam bradu. Prije
su mi se podsmijavale kad bih to uradila. Ali sada nisu ništa rekle,
samo su gledale u mene. Majka me je tiho upitala:
„Zašto plačeš?“
„Vi znate razloge“, odgovorila sam.
 Nisam više mogla zadržavati suze. Najteža stvar na svijetu
je suspregnuti suze. Nisam uspjela. Pognula sam glavu. Kao što je
Mehmed govorio, pognula sam glavu poput bulke koja je ugledala
sunce.
Na površini broda nastale su lokve. Neke su se prelijevale u
duginim bojama.
„Bilo pa prošlo“, rekla je majka.
Počela sam još više plakati.
Uhvatila me je za drhtavu bradu i nježno mi podigla glavu.
„Nećemo te više ispitivati. Nemoj se stidjeti onoga što si
proživjela. Šta možemo, tako se desilo.“
„Šta je bilo, bilo je“, rekla je Fatma.
Odjednom sam, uzdahnuvši, ponovo briznula u plač. Jecala
sam. Kao da se iz mene izlila rijeka i sada je, udarajući o kamenje,
žuborila kao da je željela teći i teći. Nikako se nisam mogla
suzdržati, plakala sam poput djeteta. No, postojale su važne stvari
koje sam htjela reći.
„Fatma, razmišljala sam da bi možda ovu moju bebu mogli
prikazati kao tvoju.“
Pogledala sam Fatmu koja me je slušala s podrugljivim
izrazom lica. Nastavila sam:
„Zar nije moj zet posljednji put dolazio prije šest mjeseci?
Eto, možeš reći da si tada ostala trudna. Kažeš: ‘Kasno sam
primijetila da sam trudna.’ Mi ćemo reći: ‘Dijete se rodilo mjesec
dana ranije.’ Tada će imati dva mjeseca, ali ko će primijetiti kad je
ionako povijeno u pelene? Ionako se rodilo sitno poput miša. Tad
mi je bilo jasno zašto mi stomak nije bio ogroman. Dva su mu
mjeseca, a jadničak ima težinu kao tek rođena beba. Rast će kao
tvoje dijete. A i ja ću biti u blizini. Bit ću mu napola majka. Moći
ću gledati kako odrasta.“
„Može li to tako?“, usprotivila se majka. „Dijete pripada
majci. Najbolje je da raste kao tvoje dijete.“
 Kada je to rekla, ja sam se počela gušiti od plača. Odustala
sam od Mehmeda zato što sam željela da pobjegne i spasi se. Beba
i ja bili bismo mu prepreka.
Majka mi je rukom u rukavici obrisala suze. Sunce se gotovo
oslobodilo oblaka koji su ga bili zarobili. Sada je poput kakve
kraljice sjajilo na nebu.
„Zapravo, imam jednog prosca. Zaljubila sam se. Zove se
Mehmed. Naljutio je sultana dok je ovaj još bio princ jer je
brzopleto iznio neka svoja razmišljanja. Na kraju je morao pobjeći.
Želi se osloboditi ovdašnje tiranije. Kaže da će prihvatiti dijete kao
svoje. Čak smo našli i jednu kuću koju ćemo popraviti i u njoj
živjeti. Mislili smo da, ako bismo neko vrijeme mogli tamo živjeti
skriveni, poslije prebjegnemo u Pariz. Ionako nam nema druge,
nego pobjeći.“
Pogledala sam suznih očiju u majku prateći njenu reakciju.
Možda me je prvi put u životu slušala cijelim svojim srcem.
„Ja sam mislila da živimo u našem ljetnikovcu, ali... Mehmed
to ne želi. Jako je ponosan. I šta bi otac rekao na to? Nemoguće.“
To je bilo sve što sam htjela reći. Začudo, majka se nije
naljutila zato što sam umjesto konak rekla ljetnikovac. Konačno
su me pažljivo saslušale. Približavali smo se Bujukadi. Ugledale
smo prizor s dva usamljena stabla. Hidžran ih je ovaj put pokazala.
Preko njihovih krošnji uzdizala se duga.
„Gledajte! I stabla i duga!“
„Mama, hoće li nam se promijeniti spol ako prođemo ispod
nje?“
„Da pitate prvo da li je iko ikad prošao ispod duge...“
Nasmijale smo se takvom odgovoru.
Brod je dotakao dok pa smo se lagano zanjihali. Uhvatila
sam majku pod ruku. Učinila mi se tako laganom. Brod su zavezali
za pristanište. Zaškripali su zategnuti konopci. Nekada sam i ja u
snu tako škripala zubima što je izbezumljivalo Hidžran. Nije joj
bilo mrsko ustati, uštinuti me za stražnjicu i potom se zadovoljno
vratiti u postelju.
„Kad stignemo u konak, napravit ćemo čaj. Sve ću vam
ispričati o Mehmedu. Našu ljubavnu priču.“
Čim sam to rekla, sjetila sam se dana kada me je Bedrija
htjela ubiti.
„Zašto si se odjednom oneraspoložila, srećo moja?“
To me je upitala Hidžran zagledavši se u mene svojim
lijepim crnim očima.
„Ma ništa“, odgovorila sam.
Nisam željela da nam pokvarim raspoloženje. Zato im nisam
namjeravala reći za Bedrijine pakosti.
„Bilo pa prošlo“, rekla sam. „Bilo pa prošlo.“
Pogledala sam svaku od njih pojedinačno.
„Teško mi je palo to što sam bila odvojena od vas. Iako su
mi Mehmed i naša ljubav barem malo zaliječili rane, opet ste mi
strašno nedostajale.“
Čak je i majku dirnulo to što sam rekla. Gotovo da je iskrivila
usta u tužni izraz, ali je vrlo brzo promijenila temu.
„Hajde da neprimjetno uđemo u konak. Ti idi ispred.“
„Je li vas stid da vas vide sa mnom?“
Zar je ostalo više ikakvog stida? To je samo ono što vidimo
u tuđim pogledima. Ono što ostane iza čovjeka jesu samo osjećaji.
Ostaje ono što se osjeća. Ostaje ljubav. Ostaje sreća. Vjeruj mi, na
čovjekovom nepcu ostaju mirisi, čak i okusi, ali ne i stid, stid
nikako ne ostaje. To nestaje poput naših stvari i svog bogatstva
koje izgori i pretvori se u pepeo. Ono što nije nestalo ostaje u
najdubljem kutku srca. Njih ni vatra ovog svijeta, ni vjetar ni sablja
ne mogu iščupati i uništiti.
Ponovo sam zagrlila majku.
 „Ja ću otići prije vas. Čim stignem, reći ću Bedriji da pristavi
čaj. Pit ćemo čaj kao nekad i pričati o uređenju konaka. A sutra ću
vas upoznati s Mehmedom.“
Majka nije rekla ni da ni ne. Samo me je čvrsto uhvatila za
ramena.
„Ne zaboravi, kćeri: ljubav je jaka koliko i smrt. Živi svjesna
toga! Zato što nas na kraju stavljaju u krilo zemlje poput sjemena.
Sve tu ostaje. S nama ide samo ono što smo proživjeli.“
Mokra terasa broda blještala je na suncu.
„Ti sad idi!“, rekla je Fatma.
Hidžran je krenula nešto reći, ali je u posljednjem trenutku
odustala. Ponovo je utonula u misli.
„Čekam vas“, rekla sam ushićeno.
Kada sam pošla otvoriti vrata prema stepenicama, okrenula
sam se i pogledala da li je ono što sam vidjela bio san ili je bilo
stvarnost?
Bilo je stvarno. Stvarno poput svih ljepota na zemlji. I dalje
su stajale tamo ispod strehe. Čak je Fatma pružila ruku da provjeri
da li kiša još uvijek pada, okrenula je dlan i pogledala prema nebu.
Iako se uvjerila da je kiša prestala. Potom su pogledale u mene i
nasmiješile se. Pogledale me, nasmiješile se i blago mi mahnule.
 47.

Kad sam stigla u ljetnikovac, vidjela sam Bedrijinu mokru feredžu

kako se poput ružnog crnog strašila suši obješena na ogradi
stepenica. Bit će da je tek stigla. Da je majka bila kod kuće, ne bi
je mogla tako objesiti.
„Bedrija, curo Bedrija“, zovnula sam je. Tako smo je zvale
kad smo bile raspoložene.
Bedrija se nije javila. Umjesto odgovora čula sam je kako se
penje s donjeg kata. Onda se ukazalo njeno smrknuto lice. I da nije
bila hroma na jednu nogu, kako bi s takvim licem mogla biti
sultanova ljubimica, pomislila sam u čudu.
„Došle su majka i sestre. Samo što nisu stigle. Hajde brzo
pristavi čaj. Izvadi porculanske šolje da ih operemo.“
Bedrija je, umjesto da se oduševi kao ja, stajala ispred mene
poput zida. Rukom bez prstiju prekrila je zdravu ruku.
„A je li? Velika gospođa i njene nasljednice počastile su Otok
svojim prisustvom...“, rekla je.
Bilo je nečeg neobičnog u njenom ponašanju, ali šta? Nije
pridavala značaj onome što sam rekla kao da mi ne vjeruje.
„Bedrija, zar nisi čula šta sam upravo rekla? Požalit ću se
mami na tebe, sve ću joj ispričati. Nisam to htjela uraditi, ali ipak
hoću. Kako si mi se ovdje pravila važna kao da si ti gospodarica,
čak i da si...“
 Nisam mogla dovršiti: „Da si me pokušala ubiti.“ Ušutjela
sam. Zrak koji nas je okruživao otvrdnuo je, stiskao nas poput
stege.
Bilo je tu nešto čudno. U jednom trenutku nisam mogla
disati. Otrčala sam do prozora i pritom sam, da i sama ne znam
zašto, ispustila užasan krik:
„Otvaraj prozore! Ovdje nema zraka.“
Otvorila sam prozor. Pogodio me je hladan zrak iz bašte.
Osjećao se i miris mora. Zatvorila sam oči na trenutak. Kako je
samo sve lijepo mirisalo nakon kiše. Zemlja je mirisala. Do ušiju je
dopirao zvuk vode koja se cijedila i kapala. Sve je i dalje, potpuno
mokro od kiše, blještalo.
Pribrala sam se nakon što je Bedrija upitala: „A gdje si ti to
bila?“
„Pa, rekla sam već... Išla sam na Hejbeli.“
„Pa, kad si davno otišla?“
„Bili smo primorani ostati tamo kad je zapuhalo jugo. Čekala
sam da se smiri nevrijeme. Ukrcala sam se na prvi brod nakon
oluje i došla ovamo. Mehmed je trebao doći čamcem. A ja sam
došla što sam prije mogla.“
„Ma ja, što si prije mogla. Žena koja ima bebu, pojavi se
nakon četiri dana, i to što je prije mogla, ma ja...“
„Je li se nešto desilo, Bedrija?“
Bedrija nije ništa rekla. A onda je šapatom nalik na
zastrašujući vjetar odgovorila:
„I ja sam nakon tebe otišla.“
„Kamo si ti otišla?“
„U Istanbul. Zvala me tvoja tetka. Poslala je poruku po
Džemilu da odmah dođem.“
„I?“
 „I tako, gospodična, ni ja nisam bila ovdje. Otišla sam trkom
da vidim o kakvoj se nesreći radi. Vratim se ovamo, i ovdje
zateknem nesreću.“
„Šta se desilo ovdje?“
„Kad sam se vratila, nije bilo dojilje.“
„A beba?“
„Pa valjda si joj dala ime... A još ga uvijek, curo, zoveš
bebom...“
„Je li se bebi nešto desilo?“
„Idi pa vidi šta se desilo s bebom.“
 48.

Beba je nepomično ležala na dušeku na podu, dolje u podrumu

gdje je živjela s dojiljom. Svi su prozori kroz koje se vidjelo zelenilo
bašte bili širom otvoreni. Uprkos tome, u prostoriji je bio neki
težak vonj. Neopisiv smrad pomiješan s mirisima zemlje, kiše,
mora, lišća i cvijeća. Izvana su dopirali glasovi. Čule su se grlice,
razgovor onih sa susjedne strane, kočije na ulici, more.
Zatvorila sam sve prozore kako bih mogla čuti da li beba
diše. Nagnula sam se nad nju. Ležala je nepomično. Usta su joj bila
poluotvorena, usne su se činile malo natečene, a ten taman. Na
licu joj je bila neka mračna sjenka. „To je od svjetla“, pomislila sam.
Uzela sam je u naručje i prišla prozoru. Pažljivo sam joj se
zagledala u lice pod dnevnim svjetlom. Imala je čudnu sjenku na
licu. Iako nisam imala mlijeka, izvadila sam dojku. Bebine modre
i natečene usne priljubila sam uz svoja prsa. Ako spava, neka se
probudi, pomislila sam, ako je gladna neka uzme bradavicu. Nije
se micala.
„Kad sam došla, bila je mrtva“, rekla je Bedrija.
Kad je sišla dolje? Kad se prikrala poput dima?
„Kako, bona, mrtva?“, rekla sam. „Kad sam je ostavila, bila
je živa. Vama sam je ostavila na čuvanje, bila je živa kad sam
izašla.“
„Kad sam ja otišla u Istanbul i dojilja je otišla, naravno.
Ionako nije bila sva svoja. Tebe je mrzila i bojala te se.“
Jeste li moju bebu ovdje ostavili samu?“
 „Mislila sam da ćeš se vratiti. I dojilja je bila tu. Otkud ću
znati da će se ovo desiti.“
„Vi ste ubile moju bebu?!“
Tako sam vrisnula da bi ljetnikovac mogao zauvijek
odzvanjati. A onda su mi koljena zaklecala i srušila sam se na pod
poput jadne lutke koja se oslobodila konaca. No, i dalje sam čvrsto
držala bebu u naručju, stiskala je na grudima.
Ah, kad biste samo znali koliki se očaj osjeća prema onome
što se više ne može vratiti!
Kolika je bol prihvatiti nesreću i smrt!
Shvatiti da ste zauvijek izgubili nešto čega se niste stigli
zasititi, nešto što niste ni znali da volite, da ste to prepustili smrti,
znači da se i vi umrli. Da se sve boli ovog svijeta udruže i navale
na vas, ne bi joj bile ni do koljena.
Ah, da samo znate kako mi je bilo teško.
Znači, umrla je. Umrla je jer je ostavljena sama, umrla je od
gladi.
Aj, dijete moje! Nisam srca kamena da ti to uradim.
Prevarena sam. Bila sam nepažljiva. Da se cijeli svijet okrenuo
protiv mene, ja bih za nas dvoje stvorila novi život. Nisam željela
da te uzmu od mene. Možda sam na početku mislila da si se poput
trna zabilo između mene i mojih najdražih. Mislila sam da si me
otrgnulo od meni dragih i otjeralo me u progonstvo. Možda sam
zbog toga bila ljuta na tebe iako si bilo malo poput palčića. Ali
zasigurno nisam željela da rasteš u tuđim rukama.
Beba je bila hladna poput leda. Ko zna kad je umrla? Da li je
puno plakala od gladi?
„Vi ste je zanemarili! Željeli ste da umre! Vi ste je zapustili!“
Dok sam to govorila, nasrnula sam na Bedriju. Pritiskala
sam bebu na grudima, a druga mi je ruka bila popu kandže.
Izgrebala sam lice vještici. Bedrija je povikala iz sveg glasa:
 „Kurvo! Da si čuvala kopile, umjesto što si se zabavljala s
ljubavnikom!“
Pala je na pod. Iscrtala sam joj krvave linije na licu koje su
izgledale poput četiri duboke brazde na neplodnoj i suhoj njivi.
„Svima si nam uništila živote. Rastrojila si onu svoju majku
i sestre koje toliko voliš.“
„Ne! One su mi oprostile. Bile su na brodu. Uskoro će biti
ovdje.“
„Bile su na brodu, da... Točno, na brodu su.“
„Ili si i ti stigla istim brodom?“
„Jesam“
„Jesu li ti kupile kartu trećeg razreda? Zašto nisi bila s njima?
Jesi li me vidjela?“
„Vidjela sam te. Popela si se stepenicama kao da si duh.
Rastreseno si gledala oko sebe. Uputila si se na terasu broda,
nekakva jadna, kao da su te istukli ili kao da si omamljena. Ja sam
došla za tobom i gledala te. Bila si tako jadna dok si stajala mokra
ispod strehe da mi se sažalilo. Pomislila sam, zar je to trebala biti
sudbina ove djevojke?“
„Zašto mi onda ne vjeruješ da su majka i sestre došle na
Otok? Zašto mi se tako podrugljivo ceriš u lice?“
„Nijedna porodica ne može podnijeti toliku nesreću. A
pogotovo niko ne može trpjeti tvoje ludilo!“
„Ja sam potpuno normalna.“
„Jasno, jasno...“
Obje smo ušutjele. Bedrija je rukavom obrisala krv s lica.
Tada sam osjetila sažaljenje prema njoj jer nikome nikada u životu
nisam nanijela bol. Pogledala sam u bebu u svom naručju. Činilo
se kao da ju je moja toplota barem malo ugrijala. Kamo sreće da se
desilo čudo. Nadajući se čudu, ponovo sam pogledala njeno lice.
 Za to vrijeme je Bedrija pokušavala ustati. Nastojala se
uspraviti koprcajući se poput bubašvabe okrenute na leđa.
„Tvoja majka i sestre ne dolaze“, rekla je ponovo. „Nema
šanse da dođu. To je potpuno nemoguće. Neće više dolaziti. Sada
samo njihova trupla mogu doći ovamo!“
 49.

Nisam vjerovala Bedrijinim riječima, jednostavno nisam vjerovala.

Istrčala sam iz kuće s bebom u naručju. Moja je suknja
podrhtavala od panike i nemira. Gledala sam u svaku kočiju koja
je prošla pored mene da vidim da nisu slučajno unutra.
Činilo se da će mi srce iskočiti iz grudi. Čak sam zaboravila
i da mi je beba umrla, da u naručju držim njeno nepomično tijela
Nisam željela napustiti njeno malo beživotno tijelo zato što sam
gajila nadu, koliko god ona bila slaba, da ipak nije umrla. Osim
toga, Bedrija je rekla nešto što me je jako uplašilo.
„Kako će oni koji nisu znali da postoje znati da ih više nema?
Nekad bilo sad se spominjalo. Dovoljno smo propatile zbog tog
kopileta. Neka se to dijete što prije preda zemlji i nađe svoj mir“
Nisam joj dala bebu. Bojala sam se da će ga, ako ga ostavim,
tajno zakopati u neki mračni ugao bašte. Kao što je ukopala
otrovanu pticu. To sam naknadno shvatila iz njenih riječi.
Uhvatila me je za ruke, htjela ju je nasilu iščupati iz mog
naručja. Nisam joj dozvolila.
Sišla sam na otočni trg. Otišla sam do kafea Debardžadere
koji se nalazio ispred Hotel des Etrangers koji je majka jako voljela.
Tu su se prodavali francuski kolači i kafa. Majka je naručivala
poput Francuskinje. „Možda su“, pomislila sam u sebi, „sjele ovdje
da malo predahnu.“
„Nisi više pri pameti. Potpuno si luda!“ vikala je Bedrija za
mnom. A bila sam potpuno normalna toliko da sam znala da joj
neću ustaviti bebino truplo. Bila sam prisebna dovoljno da znam
da sam vidjela majku i sestre i razgovarala a njima. Samo sam bila
iscrpljena i umorna. Tužna. Rastrojena. Ko zna, možda mi je
razum bio pri kraju snaga Možda je posljednje što je mogla učiniti
bilo odbijanje da povjeruje u Bedrijine riječi. Majka i sestre su
postojale, živjele.
Ali nisam ih uspjela naći na trgu.
Vlasnica kafane, madam Marie, nije me čak ni pogledala.
No, ja sam na najotmjeniji mogući način, i to na francuskom,
upitala: „Vous avez vus maman? Hidžran, Fatma?“11 A ona me je
izgurala napolje, kroz vrata govoreći na turskom: „Hajde, hajde!“
Svi su gledali u mene.
Gledali i došaptavali se.
Svratila sam u pekaru. Majka je jako voljela pekaru na
Otoku. Možda je poželjela otići tamo i kupiti svježe pecivo. U
pekari su bile djevojke iz drugih ljetnikovaca. One koje su me
kamenovale nasred puta. Užasnute su povikale:
„Beba joj je u naramku. Hoda s kopiletom! O Bože moj!“
„Ona nije umrla“, rekla sam.
Razbježale su se kao da sam gubava.
„Zar to nije kćerka gospodina Redžepa?“
„Kažu da je poludjela nakon što je rodila vanbračno dijete.“
Kad sam krenula pobjeći i udaljiti se od uvreda, u leđa me je udario
kamen. Okrenula sam se da vidim ko je to uradio. Kamen je tako
brzo udario da mi je usna prokrvarila. Iznenadilo me je to što sam
uspjela ostati na nogama. Jedna ili dvije žene su me preduhitrile
vrisnuvši zbog jačine kojom je kamen udario u moja leđa. Čak je
jedna od njih ukorila onoga koji ga je bacio.
„Šta to radiš?“

11 fr. Jeste li vidjeli moju majku? Hidžran, Fatmu?

 Momak koji je tu radio bijesno je upitao: „Znate li vi šta je
ona uradila?“
Jedna druga žena je odgovorila: „Šta god da je! Allah
kažnjava za počinjena nedjela. A ne ti!“
Bilo mi je drago što su me žene branile. Htjela sam im se
nekako nasilu nasmiješiti, ali su one sa svojim suncobranima
produžile dalje. Svojevremeno sam u pismenoj zadaći koju mi je
dala gospođa nastavnica napisala. „Laž je da je žena ženi vuk.
Društvo je to koje tako postupa.“ – „Primjer?“ upitala je nastavnica.
Svi se primjeri, eto, mogu pronaći u tim danima 1876. godine na
Otoku.
Na kraju sam otišla u hotel u kojem smo odsjedale. Stala sam
pred vrata preplavljena tugom. Nekad smo ovdje dolazile pune
radosti. Svaki je naš ulazak i izlazak kroz ta vrata bio veseo i
zabavan. I još kad smo izlazile u francuskoj odjeći... Nisam mogla
zaboraviti taj dan. Pogledala sam očiju punih suza. Jedan od
uposlenika me je spazio. I prepoznao... Bit će da je i on kao i svi
ostali znao šta se događa tako da mi je po naređenju gospodina
Taverdija zatvorio baštenska vrata.
„Ne puštaj je unutra. Da se ne navadi!“
„Vidio sam je maloprije na trgu. Pitala je za majku, Hidžran
i Fatmu.“
Ugledni gosti hotela sjedili su oko fontane. Mogla sam ih
vidjeti kroz baštenska vrata izrađena poput čipke. Prepoznala sam
te gospođe koje su, ispružene na ležaljci, stvarale blagi vjetar
svojim lepezama. Jedna od njih bila je madam Cherie koja nam je
šila haljine. Pa kad joj je kosa onako požutjela? Druge su bile sestre
koje su živjele u jednoj kući na Šišliju izgrađenoj u engleskom stilu.
Nastojeći slijediti modne trendove, nabavile su jednog malog psa.
Jadna je životinja jednom uprljala šapice po zemlji vlažnoj od kiše
i tako uništila haljinu jedne od sestara. Za njih se pričalo da uživaju
leći s nosačima koji su im dolazili u kuću. Sada su se sve okrenule
prema meni i promatrale me. Svjesna toga da pričam isprekidano
poput papagaja, rekla sam im šta me muči.
 „Tražim majku i sestre. Jeste li ih vidjele? Posljednji put smo
se srele na brodu. Ja sam izašla prije njih. One su trebale doći
poslije mene. Bedrija govori same laži. Ništa joj ne vjerujem.
Potpuno sam pri pameti. Nemojte me se bojati.“
„Hajde, sine, idi kući!“
Gospodin Taverdi je, rekavši to, brzim korakom prošao
pored gospođa i stigao do vrata. Gledao je kroz velika baštenska
vrata kao da je ludilo zarazna bolest.
„Šta ti je to u naramku? Je li to tvoja beba?“
Potvrdila sam kimnuvši glavom. Moj je odgovor prilično
iznenadio gospodina Taverdija jer to nije mogao pretpostaviti. Do
nosnica mi je došao miris ruže penjačice koja ja ukrašavala kapiju.
Kad smo tu bile prvi put, majku je iznenadio taj miris. Nije znala
da ruže penjačice mirišu, ah kao da je bilo jučer.
„Ko ti ga je, sine napravio? Je li? Reci ko! U Istanbulu se o
tome neprestano priča.“
Brzo je govorio gospodin Taverdi.
„Ja se uskoro udajem.“
„Je li?“
Gospodin Taverdi opet se iznenadio. Oči su mu postajala sve
više iskolačene kao da će ispasti iz očnih duplji.
„Za koga se udaješ? Je li za oca kopileta?“
„Molim vas, gospodine Taverdi. Budite učtivi kad
razgovarate sa mnom.“
„Slušaj ti mene, mala bezobraznice! Skakao sam oko vas jer
je vaša majka svojevremeno rasipala novac. Sad nema više
služenja, a s tobom ću razgovarati onako kako se razgovara s
kurvom koja je rodila vanbračno dijete i unesrećila porodicu.“
Slušala sam gospodina Taverdija nijemo i sleđeno. Kao da je
neko sasvim drugi stajao ispred mene. Onaj fini gospodin koji nas
je tolike godine ljubazno usluživao sada je nestao, a na njegovo je
mjesto došao bezdušan i sirov čovjek. Ne osvrćući se na moju
zapanjenost, nastavio je govoriti tišim glasom.
„Ima onih koji su te vidjeli u zaleđu Otoka. Radiš li to sa
svakim ko zatraži?“
„Šta to govorite? Tamo živi moj zaručnik.“
„Šta misliš pod tamo?“
„Na kraju Otoka, u ribarskoj sojenici.“
„Aha, ona izdajica domovine! On je taj što se tobom sladi.
Joj, lukavca, joj!“
„Mi ćemo se vjenčati.“
„Kad to? Pa uhapsili su ga na Hejbeliju!“
Prostodušno sam ga pogledala i upitala:
„Koga?“
Gospodin Taverdi je zamahnuo svojom ogromnom rukom
kao veslom.
„Oh, pa zar ti, sinko, ništa ne znaš?“
Ostala sam sleđena. Moja je majka običavala reći: „Ne dao
Bog zlokobnog vjetra, sve odnese pred sobom.“ Danas je bio takav
dan.
„Beba ti je, mašallah, pravo mirna. Nije ni pisnula. Ima jedna
beba u hotelu Kalypso sa strane, klinjo nadigne sve uokolo. Niko
od njega ne može spavati.“
„Bedrija kaže da je beba umrla, ali ja joj ne vjerujem.“
Gospodin Taverdi je širom otvorio svoje izbuljene oči i sav
uplašen, povukao se par koraka unazad.
„Mrtvo je, je li? To dijete u tvojim rukama je mrtvo, je li?“
„Možda je živo. Allah Dragi zna.“
„Idi odavde! Moja je majka takve ko ti zvala ugursuzima. Idi,
ne motaj se oko mojih vrata!“
 Ima li išta u životu tako ponižavajuće kao tjeranje s vrata?
Očajna i postiđena tim poniženjem, upitala sam:
„Bedrija je i za moju majku rekla da je mrtva. I za Fatmu i
Hidžran, da su sve tri mrtve. Je li to istina?“
Gospodin Taverdi je bio iznenađen. No, ovaj put nije raširio
oči od užasa već je, naprotiv, spustivši blago kapke, pogledao i
zabrinuto me upitao:
„Ti ništa ne znaš?“
„Ne vjerujem Bedriji.“
„Mislim da bi ti bilo bolje da povjeruješ. Paša je otkazao
zaruke, Hidžran se htjela ubiti. Majka i Fatma su je spasile.
Hidžran je onda htjela doći ovamo i kose ti počupati. Fatma ju je
spriječila. Otac je čuo šta se desilo. Ono poslije je prava misterija.“
Tako sam odjedanput ponovo čula sve ono što sam slušala
od Bedrije. Zanimalo me je zašto nije dovršio priču. Ne mislim da
se sažalio na mene. Šapnula sam mu bolni završetak zato što još
uvijek nisam vjerovala da je sve to što je ispričano bilo istina.
„U kući je izbio požar, naša mačka Mestan, čak i rajske ptice,
flamingosi, koji nisu nikad izašli iz bašte, sve je izgorjelo u vatri.“
„Tvoj otac i stariji brat iz nekog razloga nisu bili kod kuće.
Tri su žene umrle u požaru, nisu uspjele pobjeći i spasiti se.“
Sva očajna, ponovila sam gospodinove riječi.
„Nisu uspjele pobjeći i spasiti se...“
„Priđi bliže...“
Gospodin Taverdi došao je nazad do samih baštenskih vrata.
Svojim kažiprstom koji je zakrenuo kao kuku, privlačio me je k
sebi kao da među nama postoji neka nevidljiva veza, neki
mehanizam. Prišla sam i priljubila uho uz baštenska vrata.
Zajedno s njegovim šapatom moje je uši ispunjavao njegov dah, s
mirisom ruže penjačice pomiješao se miris mentinog ulja kojim je
masirao desni.
 „Priča se da ih je tvoj otac žive spalio. Jer, zašto nisu uspjele
pobjeći? Zašto nisu mogle otvoriti vrata? Zašto nisu mogle iskočiti
kroz prozor? Zašto oni koji su došli pomoći nisu mogli ući u kuću?
Zašto se bar jedna nije uspjela spasiti? Zašto nisu nastradali oni iz
drugih kuća? Pa zar nije tako?“
Nisam vjerovala da su umrle. Nisam vjerovala da će njihova
krhka tijela biti predana zemlji i prepuštena truhljenju. Stoga sam
opet, s posljednjom trunčicom nade, upitala da provjerim: „Bedrija
je rekla da će se ukopati u bašti konaka.“
„To je tačno. Tobože ti otac lije suze, krokodilske. Valjda je
rekao: ‘Aj, kćeri moje, i moja lijepa žena napustiše ovaj svijet, a da
se nisu nauživale konaka.’ Naredio je: ‘Od sada će njihovo vječno
počivalište biti bašta našeg konaka.’ Dobio je i dozvolu za to.“
„Ne... Ne može biti...“
Gospodin Taverdi se ponekad gospođama, svojim
mušterijama, obraćao što je moguće prisnije kako bi ih nasmijao i
zabavio. Opet je to učinio, barem pokušao učiniti.
„Zašto, curo?“
„Svi misle da sam izgubila pamet, da sam poludjela.“
„Pa zar nisi poludjela?“
„Ne, nisam... Ali svi misle da jesam. Govore mi da sam
izgubila i pamet i one koje volim, da sam sve izgubila.“
„Pa zar nisi izgubila?“
„Ne mogu se izgubiti oni koje volimo. Zato što je ljubav
jedini osjećaj koji uvijek ostaje živ u najdubljem dijelu našeg srca.
Ne može umrijeti dok mi ne umremo. Ljubav traje vječno. Ne
vjerujem vam, gospodine Taverdi. Moja majka i sestre ne mogu
biti mrtve.“
Baštenska je vrata obavijala glicinija. Činilo se kao da na
vratima kroz koja su se vidjeli dijelovi strašno ružnog lica
gospodina Taverdija, tanki i bujni izdanci glicinije izbijaju iz
njegovih usta, nosa i jednog izbuljenog oka. Više nije imalo smisla
stajati tu i gubiti vrijeme.
„Kamo ideš?“, povikao je za mnom.
„Naći Mehmeda. Možda se vratio s Hejbelija. On mi vjeruje.
Pomoći će mi da nađem majku i sestre. Sigurno će to učiniti.“
„Pa rekao sam ti da su ga uhapsili! Uhvatili su tog izdajnika
domovine.“
„Ne može to tek tako.“
„Ali se dogodilo, sve je svršeno. Siđi na trg i pitaj svakoga
koga sretneš! Svi će ti reći da je tvoj ljubavnik koji je živio u
ribarskoj sojenici na kraju Otoka uhapšen.“
Željela sam se brzo udaljiti odatle. Ljudski život na ovom
svijetu ne završava se kad on izgubi pamet već dušu. I savjest. Kada
čovjek izgubi savjest, nestaje. Ne ostaje više nikakva razlika
između njega i magarca koji je neprestano njakao u zaleđu Otoka
i kojem sam dala očevo ime.
 50.

Putem prema zaleđu Otoka skupljala sam cvijeće. Duž Ulice

Nizam skupila sam glicinije koje su visile sa baštenskih zidova,
kozokrvinu, morske narcise što su izbijali ispod zidova, magnolije,
karanfile, jasmine, narcise i ivančice popadale po putu. Beba u
mom naručju izgubila se u snopu cvijeća koji je predivno mirisao,
činila se sve lakšom i lakšom. Moja bi majka govorila: „Uživaj u
cvijeću na grani.“ Stoga cvijeće koje sam skupila nije bilo cvijeće
koje sam otrgnula s grana već ono koje se povilo, koje samo što
nije otpalo s grane, čak i cvijeće koje je palo po putu. Nisam imala
srca ostaviti ga da se pomiješa sa zemljom i struhne.
Slikar koji je redovno dolazio u našu kuću naslikao je sliku
Fatme dok miriše ružu. Fatmin veliki orlovski nos zagnjurio se u
ružu te otjerao pčelu koja je skupljala med. Sve se to vrlo jasno
vidjelo na slici.
Nije moja majka uzalud govorila: „Ništa ne može zamijeniti
sliku.“ Pa šta je drugo mogla reći kao žena kojoj je uskraćen užitak
fotografisanja? A nema šta nije govorila za Abdul Hamida koji je
tada bio princ bez ikakve nade da će ikada zasjesti na prijestolje.
„Taj čovjek ne želi da ljudi budu sretni. Taj je čovjek
nasilnik, taj je čovjek zao. Najgore od svega je to što je lukav i
prepreden kao lisica. Hladan je i proračunat. Eto, zato domovini
može napraviti svako zlo koje zamisli. Natjerat će narod da pljuje
krv samo da bi zadobio moć i prikrio svoje greške i sramotne
postupke.“
 „Šuti!“ govorio bi moj otac. „Ako sazna šta pričaš, dat će da
te ubiju, jer nasilnici uvijek tako rade. Ne žele čuti da se o njima
loše govori. Nemaju razumijevanja. Ne znaju slušati. Nemaju
tolerancije.“
„Čak i Allah iznad nas sluša one koji mu psuju, pa ko je on
da se tako ponaša?“
Da promijeni temu, otac bi majci skretao pažnju na slike na
zidu. Njoj se lako mogla odvući pažnja. Majka bi, na primjer, dugo
gledala u sliku na kojoj se u svoj svojoj veličanstvenosti isticao
Fatmin nos te govorila: „Ljepotica nad ljepoticama! Grudi su joj
čvrste, usne mesnate i lijepog oblika. Crvene kao paprika,
mašallah“, govorila bi gledajući u nju. „Moje ljepotice nad
ljepoticama“, isticala bi tako svoju ljubav prema nama.
Skupila sam cvijeće jer sam osjećala užasnu potrebu za
nečim lijepim.
Učinilo mi sa kao da neki ljudi idu za mnom, da se iz kočiju
naginju i gledaju me, da pokazuju na mene stojeći na svojim
balkonima i u svojim baštama.
Da li je moguće da se pročulo kako hodam po Otoku s
mrtvom bebom u naručju?
Izgledalo je kao da je beba pomaknula mali prst i bolno
uzdahnula, ali nisam bila sigurna. Da li joj je to lice ljepše od
cvijeća kojim je bilo uokvireno postajalo još tamnije? Ili se meni
zbog umora samo tako činilo? Nisam željela da me uhvate. A kao
da su išli za mnom. Oni koji nisu imali hrabrosti da mi se približe.
Zato sam se, prije nego što sam stigla do džamije na kraju ulice,
uputila uz jednu uzbrdicu. Uskoro sam bila u borovoj šumi. Ostala
sam bez daha. Učinilo mi se da beba diše jer su se moje grudi
nadimale pa sam na trenutak osjetila silnu radost. No, kad sam
vidjela kako beživotno počiva u mom naručju, opet sam se
rastužila. Ovaj put je izgledalo kao da su joj se usta još više
otvorila. Ovuda sam trebala sići pravo u zaleđe Otoka.
Namjeravala sam otići do ribarske sojenice i naći Mehmeda.
Nisam vjerovala da je uhvaćen. Ne mogu vas sve nesreće zadesiti
u istom trenutku, poput kapi kiše koje padaju s neba, zar nije tako?
Istina, moj je otac uvijek govorio da nesreće slijede jedna
drugu.
„Pođe jedna i za sobom povuče sve druge.“
Da li je početak svih nesreća bio to što sam ja na svijet
donijela vanbračno dijete? Koliko sam ja razumjela, Hidžran se
zbog toga rastala od svog vjerenika paše, pa je u kući nastao lom.
Na kraju je ta sramota došla do očevih ušiju i desilo se šta se desilo.
Zato je beba ostala sama u kući. Dojilja nije znala šta joj je činiti
pa je otišla. Možda su je loše vijesti iz Istanbula uplašile. Možda je
čak pomislila da će otac iznenada doći u ljetnikovac i ubiti bebu
zajedno s njom. Na koncu, beba je ostavljena sama tri dana i tri
noći, gladna i žedna. Dok sam o tome razmišljala, obuzimala me
je groznica. Osjećala sam neopisivu bol i grižnju savjesti.
Zato što sam ja s Mehmedom otišla na Hejbeli. Zbog čega
sam otišla? Jer sam se zaljubila. Jer smo se zaljubili. Mehmed je
prihvatio bebu i mene. Govorio je: „Teško je živjeti s bebom u
ribarskoj sojenici, nad morem, na samo četiri stuba. Uostalom,
more će se brzo povući pa opet nadoći i srušiti sojenicu.“ Želio je
učiniti nešto dobro za mene. Čovjek želi činiti dobro onome koga
voli. Jer ljubav čini da nam čitav svijet bude sazdan od onih koje
volimo. Znate da on čini vaš cijeli svijet, da će to biti samo on.
Osjećate to kao što osjećate miris cvijeta. Trebali smo živjeti u toj
kući na Hejbeliju. Otišli smo da je pogledamo. Zapuhalo je jako
jugo pa se nismo mogli vratiti. Proveli smo dane pune ljubavi. Još
smo se više zavoljeli. Maštali smo kako ćemo popraviti ruševinu.
Mehmed se trebao vratiti čamcem čim se vrijeme popravi. A ja sam
se vratila prvim brodom koji je pristao na Hejbeli. Brinula sam se
za bebu. Još se nisam navikla da je zovem imenom. Ljudi
predosjećaju ono što će se dogoditi. Duboko u sebi to osjete.
Brinula sam se zbog bebe iako je Mehmed rekao: „Sačekaj malo pa
ćemo preći čamcem!“
 U svemu ima neko dobro. „Čak i u zlu treba tražiti i naći
neko dobro, govorila bi Hidžran. Dobro je da sam se ukrcala na
brod. Dobro je da sam se, uprkos kiši, kao gubava popela i sklonila
na otvoreni dio broda. Kako bih se inače susrela s majkom i svojim
starijim sestrama? Ako su bile mrtve, šta su onda tamo radile? Još
ako su poginule izgorjevši u požaru. Zar onda nisu trebale da budu
feniksi koji se iznova rađaju iz pepela kako bi se preda mnom
ukazale žive i zdrave?
Još kao vrlo mala, upitala sam majku: „Šta bi bila tvoja
posljednja želja, prije nego što umreš?“ To sam je pitala zato što je
žena, naša odgajateljica koja je dolazila podučavati Hidžran i
mene tog dana s nama razgovarala o smrti.
„Obavezno vas moram nešto naučiti“, odgovorila je.
„Šta to?“, upitale smo znatiželjno.
„Sad su počeli postavljati nove zahtjeve za djevojke koje
imaju privatne časove kod kuće. Boga mi će vam jednog dana
iznenada pokucati na vrata da provjere da li znate okupati
mrtvaca.“
Stresle smo se. Tog smo dana učile kako okupati mrtvaca.
Otišle smo povraćati ne čekajući kraj časa. Majka nas je upitala
zašto povraćamo, a mi smo joj objasnile. Nakon toga, otišla je
nastavnici i zagrmjela na nju.
„Ti koji postavljaju uslove da se mora znati kupati mrtvaca
stvarno su poludjeli? Ne vole sebe ni život, a hoće da natjeraju
druge da ga vole! Oni sami su najveći grešnici. Od naroda uzimaju
hljeb nasušni, žive u blagostanju po svojim dvorcima i postavljaju
takve uslove kako bi djeci isprali mozak. Jer kad su svi u mraku
neznanja, njihova se moć učvršćuje za sva vremena. Oni su bez
morala. Neobrazovani. Šejtani. Sve će učiniti samo da bi sačuvali
svoju vlast. Radi vlasti bi nas žive zakopali!“
„Vi odoste predaleko, pretjerujete“, rekla je gospoda
nastavnica skupljajući svoje stvari. „Ja neću nikome ništa reći, ali
ako se pročuje“, dodala je.
 „Neka se pročuje ako treba. Neka naše riječi polete kao
ptice, slete na prozor dvorca i zapjevaju. Svi smo jednaki pred
Allahom. Ti sultani to, eto, zaboravljaju. Doći će dan kad će se
okrenuti kolo sreće. Tog dana treba vidjeti te sultane i nepravedne
kadije! Onaj koji na ovome svijetu muči i ubije jednu jedinu dušu
na onome svijetu hiljadu puta umire. Kod Allaha patnje duše su
hiljadu puta veće. Ali oni su šejtani. Iblisi. Niti žive u ovom svijetu
niti vjeruju u onaj drugi.“
Eto, tog istog dana sam to upitala majku dok su se svi u
salonu kuće u Istanbulu povukli u svoje svjetove, a majka sjedila i
drijemala.
„Šta bi bila tvoja posljednja želja?“
„Ja želim“, odgovorila je majka, „prije nego što umrem,
poletjeti kao ptica i vidjeti sve one koje volim. Samo to.“
Potom se opet prepustila snu, tom bratu blizancu smrti.
Da li je moglo biti tako?
Da li je Allah možda ispunio posljednju želju moje majke i
njenih prelijepih kćerki?
Ko zna, možda je to bila moja posljednja želja.
Koliko samo čovjek razmišlja. Kao da bunca u groznici dok
spava. Možda se ono što nazivamo životom sastoji od jednog sna.
Možda su ono što smatramo životom samo ta naša buncanja.
Možda se sve sastoji od iskrenog, ali istovremeno nijemog
razgovora sa samim sobom.
Stigla sam do najvišeg uzvišenja koje je gledalo na more, a
da mi pri tome nije ispao ni jedan jedini cvijet. Znala bih da sam
ga ispustila i izgubila. Moje su ih oči sve prepoznale. Među njih
sam dodala petunije, bulke i žutilovku, koja me je iznenadila
cvjetanjem u ovo godišnje doba jer bi obično procvjetala i nestala
krajem aprila. Miris žutilovke me je potpuno raspametio. Nju sam
stavila na vrh buketa. Kada bih prije uronila u buket žutilovke,
nezasito mirišući, sva izvan sebe, majka bi me upozoravala:
 „Pazi, ljepotice moja, žutilovke su pune krpelja.“
Krpelj se čvrsto zalijepi i ne pušta, može vam se uvući pod
kožu i izazvati vrućicu, tada se samo uz veliku sreću možete spasiti
smrti.
„Svaka ljepota u ovom životu ima i svoju tamnu, mučnu
stranu“, govorila bi Fatma dok bi brala bulke nježne poput svile.
„Ah, te bulke, žutilovke, sve su lijepe na svojim stabljikama.
Ne berite i ne trgajte cvijeće! Vi ste najljepše cvijeće!“
Samo je Hidžran poslušala ono što nam je majka rekla. Nije
brala svoje omiljene bulke, žutilovke. Jednog mi je dana objasnila
zašto to ne radi: „Zato što je i mama jedan cvijet otrgnut s grane.
Stoga ne želi da trgamo i beremo cvijeće.“
Ja mislim da je Hidžran mogla postati pjesnikinja da je to
željela. Ali njoj je bilo draže postati pašina žena.
Sad sam bila na obali gdje sam prvi put ugledala Mehmeda.
Magarac je na jednom kraju zabio glavu u žbunje i travu. Kad me
je vidio, podigao je glavu. Uplašilo me je kad je počeo njakati i
dizati svoju debelu usnu pokazujući krupne zube. I Noćko je bio
tamo. A išao je s nama na Hejbeli. Znači, Mehmed se vratio.
Odjednom me je preplavila sreća. Ali pas je neprestano gledao u
more i plakao. Ah, to cviljenje psa koji plače... Da ti srce pukne.
Pogledala sam u pravcu u kojem je gledao pas. Mehmedov se
čamac njihao na pučini poput prazne kolijevke.
 51.

More se povuklo. To ne može biti od juga, pomislila sam. A možda

je to bilo uobičajeno u ovo godišnje doba kao što mi je Mehmed
jednom pričao? Zato sam do ribarske sojenice mogla otići hodajući
kroz vodu koja mi je bila do struka. A da je voda bila kao prije,
otplivala bih tamo kao pas, a bebu bih držala u visini glave. Kako
god, nekako bih već dospjela do ribarske sojenice na morskoj
pučini.
Ni kraj bebine pelene nije se pokvasio. Cvijeće koje sam
sakupila stisnula sam između svojih grudi i bebe. Kao da je to
cvijeće bilo moj život. Nisam željela ispustiti i izgubiti ni jednu
jedinu stabljiku. Život bi za svakoga trebao biti takav. Toliko lijep
da bi ga poželio proživjeti od samoga početka ne preskočivši ni
jedan jedini dan.
Na koncu sam stigla do sojenice.
Voda je bila hladna, smrzavala sam se. Ali beba se nije
skvasila i to me je radovalo.
Odmah sam ušla unutra. Nije bilo knjiga ni Mehmedove
odjeće. Čamac se tamo u daljini njihao na moru. Ako lovi ribu,
onda je u čamcu, je li tako? Možda je ležao u čamcu i drijemao.
Kad sam polegnula bebu, cvijeće se samo od sebe prosulo po
postelji. Učinilo mi se da je trepnula očima. „Jesam li se opet
prevarila?“ upitala sam samu sebe.
„Ti si dijete koje se dâ lako prevariti“, govorila bi mi majka
„Zato što si kao ljubav prema nekome.“
 „Kako to? Šta znači to poput ljubavi prema nekome?“
upitala je Hidžran.
„Kada čovjek nekoga jako voli, onda izgubi sebe. Kao ona.“
Potom je pogledala u mene i dodala:
„Uz to, ona je od rođenja sanjar. Od rođenja zaljubljena.
Zaljubljena u ljubav.“
Da sam zvijezda na nebu, zvala bih se Neptun. Zato što je
ime zvijezde sanjara upravo Neptun. To je rekao Mehmed dok smo
jedne noći promatrali nebo.
Fatma se zakikotala na ono što je majka rekla za mene. („...
od rođenja sanjar. Od rođenja zaljubljena. Zaljubljena u ljubav.“)
Od smijeha joj je iz ruke ispala bombona. Onda smo se još
više smijale. U pet smo išle na čaj kod supruge italijanskog
konzula. Žuljale su me moje nove salonke, ali se nisam žalila.
Otišle su ispred mene, a ja sam gledala za njima. Bila je blaga
popodnevna ljetna svjetlost. U krošnjama drveća gugutale su se
grlice. Majka se okrenula da vidi idem li za njima. Pomislila sam
kako ih silno volim. Jednog ću dana tako voljeti nekog muškarca i
to će se zvati ljubav. U tom sam trenutku razmišljala o tome. I još
o nečemu: može li čovjekova sjenka razmišljati kao on sam?
Pažnju mi je privukla moja sjenka. Kratka sjenka na ljetnoj
svjetlosti. „Dok je svjetla, postoji i sjenka.“ To sam naglas pročitala
iz školske bilježnice mog starijeg brata. Dok smo jednog zimskog
dana sjedile kod kuće, majka je rekla: „Ako ti postojiš, postoji i
tvoja sjenka.“ Vezla je na đerđefu ružu koja uopšte nije ličila na
ružu. „Takva je, eto, sreća“, nastavila je. Pogledala je u nas i vidjela
kako je pomno slušamo pa je nastavila, gledajući nas pravo u oči.
„Sreća je poput sjenke, njeno postojanje ovisi isključivo o vama.“
O svemu sam tome razmišljala dok sam trčala za majkom i
sestrama. Tog dana kada smo išli u posjetu supruzi italijanskog
konzula, iznenada sam se uplašila da ću ih izgubiti svjesna toga
koliko ih silno volim.
 Koliko sam vas samo voljela, ah, koliko sam vas samo
voljela.“
Dobro, a zašto nisam mogla zavoljeti svoju bebu?
Razvezala sam joj pelenu. Jadničak ju je bio zaprljao, pa je
sva ta nečistoća bila sasušena i ukorena na njemu. Našla sam malo
čiste vode i oprala svoju bebu. Kako je bilo očito da je Mehmed
dolazio iz dobre porodice: u uglu je ostao jedan čist čaršaf.
Iscijepala sam ga i bebi napravila novu čistu pelenu. Nije se micala.
Kao da je bila u dubokom snu. Nikako nisam mogla prihvatiti da
je umrla. Nikada neću moći povjerovati u to. Položila sam je na
cvijeće.
Na postelju, uza se. Skinula sam svoju mokru suknju i
objesila ispred prozora. Odmah se osušila na vjetru. Ostatkom
čaršafa sam se zamotala. Ostala odjeća na meni nije bila mokra.
Opružila sam se pored svoje bebe. Sklopila sam oči maštajući kako
ću imati sretan život. Ko zna, možda je sve ovo bio san.
Zar nije jedini način da se dospije do nemogućeg taj da se
vjeruje da je to moguće?
„Niko nije umro“, govorila sam. „Mehmeda nisu uhvatili,
bacili u tamnicu i objesili.“
Ne znam koliko sam spavala.
Povremeno bih čula šum mora.
I zvuk žubora vode ispod nas. Kao da se povlačio i ponovo
dolazio.
Poslije... njihanje moje odjeće koju sam objesila na ivicu
prozora na vjetru. Osjetila sam vjetar koji je ulazio kroz daske na
kolibi. Vrata koja su na vjetru neprestano škripala. Potom sam
osjetila da se nešto pored mene miče. „Inšallah, to nije san“,
pomislila sam i otvorila oči. Eto, probudila sam se i sad sam
suočena sa stvarnošću. Beba se pored mene micala. Odmah sam
se uspravila. Pružila sam ruke i uzela je u naručje. „Bebice moja,
mnogo te volim“, rekla sam. „Možda sam bila ljuta na tebe i nisam
te odmah prihvatila jer si došla na svijet u pogrešno vrijeme, bez
moje volje i od čovjeka kojeg nisam željela. Ali željela sam da živiš.
Allah mi je pomogao i srela sam čovjeka u kojeg sam se zaljubila.
Dobrog čovjeka. S njim ćemo započeti novi život. I sve smo dosad
imali sreće. Uspjeli smo naći mjesto gdje se možemo skloniti i
preživjeti.“
Beba je otvorila oči i slušala me smijući se. Širom je otvorila
svoja bezuba usta. Do nosnica mi je dopro miris cvijeća prosutog
po postelji. Znači, ne sanjam. Zagrlila sam bebu kao da grlim novi
život. Eto, bilo je stvarno. Beba se micala i bila na mojim rukama.
Sunce je ispunilo sojenicu. Vjetar je promijenio smjer, more
se opet, rasipajući srebreno blještavilo, pružalo onako široko
prema horizontu. Izvana su se začuli glasovi. Zvuk vode koja se
slijeva s vesala nekog čamca, koji se približava, a onda i glasovi
majke, Fatme i Hidžran!
S bebom u naručju stala sam na vrata kolibe.
Eto, dolazile su u čamcu! Mehmed je veslao. Pomislila sam
kako li su se svi našli zajedno. Nije moja majka uzalud govorila kad
bi me predstavljala: „Ova moja ljepotica stalno razmišlja,
razgovara sama sa sobom, ako želite poslušati, govori veoma
učeno. Kao da pripovijeda priče iz Hiljadu i jedne noći“ Opet nisam
gubila vrijeme, pa sam pomislila: Mehmed je vjerovatno došao do
obale gdje je ljetnikovac da me potraži. Majka, Fatma i Hidžran su
već bile tamo i bit će da su sišle do obale. A Mehmed ih je možda,
dok je polako veslao pored obale ne bi li me vidio, ondje susreo.
Vjerovatno ga je majka pozvala da dođe ako se sluškinja Bedrija
izbrbljala o tome ko je on.
I eto, sad su svi zajedno dolazili. Po mene i bebu. Mahnula
sam im. A oni su mahali meni i bebi. Da samo znate kakav je to
bio trenutak, prepun sreće i mira. Sunce je grijalo bebu i mene.
Čovjek u kojeg sam bila zaljubljena smiješio mi se. Imao je tako
poseban, lijep osmijeh koji je izgledao kao dragulj, svjetlo, mjesec,
zvijezda – njegovog lica se niste mogli nagledati. Bio je ponosan
što mi dovodi moje najdraže. Majka se uspravila u čamcu. Činila
se sretnom, bila je dobro. Hidžran i Fatma su je držale, a Hidžran
mi je drugom rukom mahnula. Fatma mi je čak poslala i poljubac.
Bile su vesele. Lijepe. Ljepotice nad ljepoticama.
Shvatila sam da je to san.
Jedna topla suza skliznula mi je niz obraz. Beba je i dalje bila
nepomična, tamo na moru čamac se i dalje ljuljao poput prazne
kolijevke.
Ako nam smrt i oduzme naše voljene, to ipak ne znači da
smo odvojeni od njih sve dok ih i dalje volimo, čeznemo za njima
i sjećamo ih se, zar nije tako? Ne možemo ih izgubiti. Mi, koji smo
svoje drage predali vječnosti, znamo da su oni s nama sve dok mi
živimo.
Priljubila sam bebu uz svoje grudi. Onda sam je svezala za
sebe. Nas više ni smrt neće moći razdvojiti. Sunce se izgubilo, a
oluja se spustila na more. Vjetar koji je ispunio kolibu zaljuljao ju
je iz temelja. Vode koje su se bile povukle sad su snažno nadirale.
Tamo daleko čamac je tonuo i izlazio na površinu. Zapanjeno sam
gledala taj prizor. Znači, Mehmed nije bio u njemu. I on je kao
majka, Fatma i Hidžran vjerovatno stigao u zemlju mrtvih.
More se dizalo poput tijesta. Pružila sam se na postelju
priljubivši koljena uz stomak.
Zagrlila sam svoju bebu koju sam čvrsto vezala za sebe.
Sklopila sam oči. Čekala sam strašni val koji će sve srušiti i
potopiti. Čekala sam svoju smrt.
Istovremeno sam u svojoj mašti, na stepenicama sojenice
koje se spuštaju do mora, zajedno sa svojom bebom promatrala
kako nam prilazi čamac u kojem je Mehmed veslao. Smiješila sam
se svima u čamcu. Gledala sam bebu u svom naručju i smiješila joj
se. „Mnogo vas volim“, govorila sam. Uvijek sam vas voljela.

april – oktobar, 1876.

Bujukada