Alice Hoffman

Alice Hoffman
VRADŽBINA
Incantation
Ljubav i mrţnja, odanost i izdaja ocrtavaju ovu kratku priĉu ĉija je

radnja smještena u vrijeme Španjolske inkvizicije. Glavne junakinje
dvije djevojĉice Estrella i Catalina obećaju si da će njihovi ţivoti biti
isprepleteni zauvijek. No postoji tajna o Estrelli i njenoj obitelji - De
Madrigali su Ţidovi koji svoju vjeru slijede u tajnosti, praveći se da su
katolici kako bi izbjegli progone. Priĉa je to o prijateljstvu i ljubomori,
o snazi ljubavi, otpora i ljudskog duha. Autoriĉina liriĉna proza i
pronicljiva karakterizacija stapaju se i stvaraju priĉu punu beznaĊa iz
koje (ipak) proviruje nada.
Alice Hoffman - Vradžbina
Mislila sam da poznajem svijet.

Mislila sam da poznajem sebe.
Mislila sam da poznajem najdražu prijateljicu.
Ali uistinu ništa nisam znala.
Estrella de madrigal Španjolska 1500
~2~
D
U
Š
A
Budi pažljiv
~3~
Pepeo
Ako je svaki ţivot rijeka, tad nije ĉudo da sve promjene koje se
dogode uoĉavamo tek kada smo daleko u najtamnijem moru. Jednog
dana pogledaš oko sebe i ništa ti nije poznato, ĉak niti vlastito lice.
Moje ime je nekoć znaĉilo kćer, unuka, prijateljica, sestra, voljena.
Sada te rijeĉi znaĉe samo ono doslovno: zvijezda na noćnom nebu.
Istina u tami.
Na mjestu sam na kojem nikada nisam pomišljala da ću biti. Ja sam
netko za koga nikada nisam mislila da ću biti. Ja sam tajna. San. Ja
sam ovo, tijelo i duša. Spalite me. Utopite me. Laţite mi. Još ću uvijek
biti ono što jesam.
ŢIVJELI SMO u malenom seocetu u Španjolskoj. Sada ga više

nema, ali tada se zvaše Encaleflora, po imenu limetinog cvijeta, po
neĉemu gorkom i slatkom. To je mojoj obitelji bio dom više od petsto
godina. To je bilo najljepše selo na najljepšem mjestu u cijelom
Aragonu. Poĉelo je jednog vrućeg dana.
Bila sam u vrtu kada sam osjetila miris paljevine. To nisu bili
limetini cvijetovi, to je bila ĉista gorĉina. Ogrisci, kore, koštice. Tako
je poĉelo. Tako je nestao naš svijet.
NA DAN paleţa, moja najdraţa prijateljica, Catalina, utrĉala je u

naše dvorište, i povukla me za ruku.
Otrčimo na Plaţu, rekla je. Idemo Vidjeti što gori.
~4~
Catalina je uvijek bila znatiţeljna, uvijek zabavna. Njezin smijeh
me podsjećao na ţubor vode. Ona je bila niţa od mene, i iako je moja
baka rekla da joj je kosa previše kovrĉava, a njezin nos gomoljast, ja
sam uvijek smatrala da izgledamo kao sestre.
IzmeĊu Cataline i mene se nije ništa moglo isprijeĉiti. Bile smo
prijateljice još od kad smo bile bebe. Kada bih je pogledala u njoj
nisam samo vidjela dijete koje je bila, niti djevojku koja je sada, nego
sam vidjela ţenu u koju će izrasti. Ostale djevojke koje sam poznavala
su govorile ljudima iza leda i laţno se smiješile. Ali ne i Catalina. Ona
me poznavala u dušu: ponekad sam bila lijena; vjerovala sam u pravu
ljubav; bila sam tvrdoglava i odana, bila sam prijateljica do kraja
vremena.
Zbog kose boje crnog ahata, Catalina i ja smo u djetinjstvu dobile
sliĉne nadimke. Mene nazvaše Gavran, a Catalinu Vrana. Razmak
izmeĊu naših roĊendana je bio tjedan dana, a konaĉno smo navršile
šesnaestu godinu. Razmišljale smo o našim budućnostima, kako su se
isprepletale meĊusobno, kao da su dvije strune iste trake sudbine.
Planirale smo da ćemo ţivjeti jedna pored druge ĉak i kada budemo
udane ţene. Mislile smo da znamo od ĉega će biti naš ţivot: od mirne
vode, a ne nemirne rijeke. Mislile smo da se ništa neće promijeniti.
NA DAN PALEŢA smo otrĉale na Plaţu na kojoj smo oduvijek

uzimali vodu. U centru Plaze je bio bunar, a za vodu koju smo grabili
drvenim kablovima se govorilo da dolazi iz raja. Bila je slatka i bistra,
i tako ledena da bismo zadrhtali popivši je.
Na sjeveru je bila stara Kneţeva palaĉa, ali njega više nije bilo, i
naše crkveno vijeće je odgovaralo samom kralju, Ferdinandu. Palaĉa
je bila prazna, osim vojniĉkih baraka i pošte. Ljudi su govorili da
Kneţev duh dolazi u vjetrovitim noćima kako bi pio hladnu, bistru
vodu, i da si ga mogao ĉuti ako si paţljivo slušao. Ali danas nitko nije
uzimao vodu iz bunara, ĉak niti duh. Oko bunara su bile desetine ljudi,
~5~
ali nitko nije došao po vodu. Vojnici su sagradili lomaĉu od starog
drveta. Bor i stari hrast, tako suhi da su planuli ĉim je upaljena baklja
dotaknula drvo. U prvi mah sam pomislila da vojnici pale golubice.
Nešto bijelo se uspinjalo u nebo. Rastuţila sam se zbog jadnih
zapaljenih ptica, ali tada shvatih da su to bile knjige. Stranice su letjele
u vis, nestajući, pretvarajući se u ţeravicu i pepeo. Lebdjele su u
ništavilo.
Ugledala sam ĉovjeka s crvenim krugom na kaputu, kako plaĉe.
Imao je dugu bradu kao i moj djed, ali moj djed nikada ne bi plakao da
ga svi vide, sa suzama koje su mu se slijevale niz bradu. Uplakani
ĉovjek je preklinjao vojnike da mu ne bacaju knjige u vatru. Oni su
mu se smijali. Straţar je zagrabio šaku pepela i bacio je na starca, tako
da su se iskrice upalile na njegovom kaputu.
On je iz alajame, šapne Catalina.
To je bio dio grada gdje su ţivjeli Ţidovi, a neki su ga nazivali
juderiom. Naši roditelji nam nisu dopuštali da idemo tamo. Mi smo
bili Kršćani. Prije stotinu godina se većina Ţidova morala preobratiti
ili pobjeći iz zemlje. Oni tvrdoglavi koji su ostali, smatrajući se
Ţidovima, ţivjeli su iza vratnica. To su bili ljudi sa crvenim krugom
koji su, ĉinilo se, bili spremni na sve, ĉak i na smrt za svoje
dragocjene knjige; to su bili ljudi koji po zakonu nisu mogli imati
vlastitu zemlju, ţeniti se izvan svoje vjere, niti dijeliti obrok s
Kršćaninom.
U Catalininoj kosi je bilo ţeravice. Ona ju nije primijetila pa sam ju
ja otresla.
To su njegove knjige, reĉe Catalina za starca u pepelu. Gradsko
Vijeće je objavilo novi proglas. Nema Više ţidovskih knjiga, nema
medicinskih knjiga, niti knjiga o magiji.
Gledala sam kako se vojnici ponašaju prema starcu. Kao da je bio
ptica ulovljena u zamku od svojih vlastitih kostiju. Kaput mu se
zapalio, ali on više nije plakao. Mislim da me pogledao. Mislim da
sam ja odvratila pogled.
~6~
Catalina je s ostalim ljudima zapljeskala kada je vojnik starca polio
kablom hladne vode. Ja sam samo stajala.
Moja majka Abra uĉila me da su svi ljudi stvoreni od iste prašine.
Na kraju naših dana, svi muškarci i ţene uĊu u isti vrt. Kad mi je to
govorila stavila je prst na svoje usne. Uĉila me onome što je ona
nauĉila od svog oca, tajne koje nikada ne smijem izreći. Lekcije koje
su zvuĉale jednostavno, a zapravo su bile teške. Kako gledati zvijezde
i znati njihova imena. Kako gledati u zdjelu s vodom sve dok ne vidiš
sve što u toj malenoj zdjeli postoji.
U jednoj takvoj prilici sam zaspala, i moja se majka nasmijala kad
sam se prenula iz sna s bradom u vodi.
Nisam dovoljno pametna da naučim išta, priznala sam.
Takve stvari ne učiš, rekla je moja majka. Osjećaš ih.
Sada me majka vidjela s Catalinom na Plazi. Doimala se
uţasnutom što nas vidi usred guţve, na mjestu na kojem nismo smjele
biti.
Moja majka je u rukama nosila košaru s vunom; bila je pored rijeke
na badnjevima s bojom, i ruke su joj bile obojene od njezina posla.
Moja je majka bila poznata po vuni koju je prodavala. Što god Abra
radila bilo je lijepo; znala je napraviti nešto prekrasno od neĉeg
obiĉnog. To je bio njezin dar na kojemu sam zavidjela. Vuna koju je
prela na svojem kolu je bila ljepša od ostalih, iako su naše ovce bile
budalaste kao i sve ostale ovce.
Ponekad bih išla sa svojom majkom do njezinih kupaca, noseći
košaru s vunom obojenom u sve moguće nijanse plave. Tirkizne,
morske, noćne plave, ultramarin, plave poput ptiĉjeg jajeta, plave
poput ranog jutra, plave kao unutrašnjost oblaka, plave boje jezera,
rijeka, plave boje vjeĉnosti. Majĉine ruke su uvijek bile plave,
ponekad kao voda, ponekad kao nebo, a nekad plave kao ptiĉje perje.
Na Plaţi je moja majka bila poput komadića neba koji mi je
prilazio. Osoba nikada ne bi smjela biti licem u lice s nebom.
Izgledala je zastrašujuće kao moja baka dok je bila bijesna. Prijeteća.
~7~
Nepomirljiva. Potrĉala je, zgrabivši me. Mora da su mi u kosi bile
iskre kao i u Catalininoj, budući da je majka stavila ruke u moju kosu.
Tako mi je snaţno obujmila glavu da me zaboljele
Moja majka i ja smo uvijek bila više kao sestre nego kao majka i
kćer, ali ne i danas. Danas sam bila dijete koje je trebalo razmisliti
prije nego što je došlo na Plaţu. Ne ĉekajući moje objašnjenje, majka
me odvukla za kosu. Kosa mi je bila dugaĉka pa sam se ponekad
osjećala kao da imam krila. Ĉak i prije nego su me ostala djeca
prozvala Gavranom, ĉesto sam sanjala da mogu letjeti. Letjela bih sve
dok ne bih mogla dalje, do nekog mjesta na kojem još nitko nije bio.
U snovima bih ušla u vrt u kojem su rasle ruţe, toliko velike da sam se
mogla sklupĉati unutar njih. Znala bih protumaĉiti znakove koje
nikada na javi nisam vidjela.
Dok smo odlazile sa Plaţi pogledala sam preko ramena. Ĉovjek sa
crvenim krugom se sklupĉao dok su ga straţari udarali nogama. Tu
nije bilo ruţa, samo ţar vatre. Neprestano je padao pepeo. Plaţa je bila
prljava i siva.
Nešto se iz dubine svijeta pomolilo iz bunara; monstrum se
oslobodio medu nama. Vatra je bila njegov dah, a poruga zvuk
njegova rezanja. Osjećala sam da nešto gori u meni.
Viknula sam Catalinino ime, ali me nije ĉula. Moja majka je odbila
dopustiti mi da ostanem sa svojom prijateljicom.
Odlazimo i to je to. Nikada nemoj gledati tuĎu nesreću, govorila je
moja majka. Ako budeš, snaći će tebe, a ne onoga tko je zasluţuje.
~8~
Kosti
Cijeli taj dan smo mogli ĉuti povike ljude na ulici. Bacalo se
kamenje, lomili se prozori; vratnice juderije su obojane crveno, bojom
Ċavoljih djela. U proglasu koji je bio postavljen posvuda u selu,
gradski oci objaviše da im je dosta ţidovskog potkradanja, iako nikada
nije otkriveno što je ukradeno.
Budući da su Ţidovi pozajmljivali novac, krivilo ih se za lošu sreću
koja je zadesila grad. Uistinu je jedini razlog zbog kojeg su Ţidovi
pozajmljivali novac bio taj, što je kršćanima to crkva branila. Koliko
je novca moglo biti u takvim posudbama? Ţidovi nisu bili bogati. U
ozidanom dijelu grada u kojem su ţivjeli nije bilo limetinih stabala,
nije bilo bršljana, niti vrtova prepunih jasmina. U ljetu je sunce golu
zemlju pretvaralo u cigle. Vidjela sam djecu kako gledaju preko zida;
nisu nosila cipele. U noći su vrata bila zakljuĉana, kao što smo
zakljuĉavali i nastambe naših kokoši i svinja.
Ljudi su otišli k mojem djedu Joseu DeMadrigalu pitati ga njegovo
mišljenje o dogaĊajima na Plazi. Naši najbliskiji prijatelji su uvijek
traţili njegov savjet. Moj djed je bio cijenjeni uĉitelj. Djeĉaci iz sela
su ĉesto k njemu dolazili uĉiti, i to samo oni najbolji, najbistriji
djeĉaci. Ti uĉenici su se bojali mojeg djeda, kao što sam se i ja bojala,
ali u njihovim oĉima je bilo još neĉega: divljenja. Pohitali bi na
predavanja, i klanjali se mojem djedu kada bi ulazio kroz vrata.
Okupili bi se oko njega kako bi slušali njegovu mudrost, kao i naši
prijatelji na dan paleţa. Moj stariji brat, Luis, studirao je u sjemeništu.
On je bio djedov miljenik, i iz dobrog razloga. Luis je bio suosjećajan
i njeţan, i bio je izvanredan uĉenik. Biti sjemeništarac je bila ĉast, i
Luis je prošao mnoge zahtjevne ispite prije nego je odabran. Moj djed
~9~
mu je pomagao oko njegovih studija kako bi mogao postati
svećenikom; naporno je radio s Luisom kako bi ga nauĉio latinski i
grĉki. Ĉesto bi djed, misleći da ga nitko ne ĉuje, molio za Luisa, ali ne
kao što se moli u crkvi; njegova molitva je bila posebna, samo za
Luisa.
Koliko god sam se ponosila svojim bratom, nedostajao mi je,
pogotovo danas kada se sve ĉinilo tako zastrašujuće. Znala sam da bi
se svi osjećali bolje da je Luis kod kuće.
Što se tiĉe mene, ja sam za velikog Jose DeMadrigala bila samo
smetnja, nedostojna njegove paţnje. Bila sam zavidna, jer me djed
ignorirao kada bih ga upitala i najjednostavnije pitanje, poput: zašto
samo u nekim veĉerima palimo svijeće? Zašto djevojke ne mogu
uĉiti?
Odnesi dijete, pozvao bi moju baku kada bih mu postavila pitanje.
Uči je da mijesi kruh.
Tako se odnosio prema svim ţenama, osim prema mojoj majci,
koju je smatrao za sina. Oboţavao je Abru, i zbog toga se moja majka
osjećala kao kraljica svoje sudbine. Moj djed joj je dopustio da
slobodno trĉi, pa se moja majka nije bojala nikoga. Znala je mnogo
jezika pa su se ljudi šalili da moţe govoriti sa pticama. Bila je bistra,
pa joj je djed dopuštao sudjelovati u razgovorima kada bi njegovi
prijatelji navratili na ĉaj, što ţenama ĉesto nije bilo dopušteno. U tim
prilikama bi Abra sjedila iza paravana. Inaĉe bi uĉeni muškarci
prestali razmišljati o ozbiljnim stvarima; nekome bi ĉak moglo pasti
na pamet oţeniti moju majku.
Abra je bila oţenjena za svu vjeĉnost, iako moj otac, ljubav njezina
ţivota, godinama nije bio ovdje. Obolio je u vrijeme crne smrti, kada
sam još bila dijete. Napustio nas je prije nego što sam ga se mogla
sjećati. Doduše, ostalo mi je sjećanje na majĉinu ljubav prema njemu.
Još uvijek je nosila smaragdni prsten koji joj je moj otac poklonio na
dan njihova vjenĉanja. Voljela je smaragde. Govorila je da su oni
jedina stvar koja je vjeĉna, uvijek zelene boje, uvijek isti.
~ 10 ~
KADA SU SE NA DAN paleţa naši prijatelji okupili oko naših

ulaznih vrata, moj djed im je rekao da su vojnici na Plazi gonjeni zlom
i ţeljom za krvi. Poput oţivljenog monstruma, baš kao što sam i ja
pomislila. Nešto osloboĊeno iz dubina zemlje.
Klonite se, rekao je djed prijateljima. Ne borite se protiv
monstruma kamenjem i grančicama.
Ĉak su i svinje u dvorištu bile prestravljene bukom na Plazi. Siroti
Dini, moj ljubimac, se skrivao ispod trijema. Ostale obitelji su svakog
proljeća ubijale svinju kako bi napravili kobasice, ali moja obitelj je
više voljela povrće pa je Dini bio sve jaĉi i deblji. Ĉesto bi Catalina i
ja uzele Dinija u moju loţnicu, dopuštajući mu da spava na mojoj
postelji. Igrale smo se s njim kao da je kakva lutka. Jednom smo ga
odjenule u staru djeĉju odjeću mojeg brata. Dini bi potrĉao kada bih
ga zovnula imenom, a na zapovijed se znao i pokloniti.
Unatoĉ tome, Dini je bio kao pravo veliko dijete uplašen zbog vike
na Plazi, odbijajući izaći iz svojeg skrovišta ispod trijema, unatoĉ
mojim pozivima. To je znaĉilo da ću ga kasnije morati oprati
lavandinim sapunom, kako baka ne bi prigovarala da je on prljavo
stvorenje koje bi trebalo prodati na trţnici.
Moj djed me ignorirao, ali je moja baka bila gora. Uvijek je
primjećivala loše stvari, nikada dobre. Baka se zvala Carmen, ali
nikada nisam razmišljala o njoj kao o osobi s imenom. Bila je
prezahtjevna za jednu tako ljudsku stvar. Zvala sam je Senora, iz
poštovanja, ali i iz straha. Moja baka je imala dugaĉku bijelu kosu
koju bi splela i nosila skupljenu, kao i ostale ţene njezine dobi.
Poznala je sve djeĉje prijevare, i nije dopuštala lijenost. Ponekad sam
uistinu vjerovala da mi je baka mogla ĉitati misli, pogotovo one koje
su imale veze sa stvarima koje nisam smjela, kao, iskrasti se naveĉer
iz sobe, prošuljati se kroz dvorište Arriasovih i naći se s Catalinom,
kako bismo zajedno na mjeseĉini plesale u polju suncokreta. Moja
~ 11 ~
baka bi me uvijek ĉekala ispod prozora, spremna uhvatiti me na
povratku. Za kaznu bih morala pomesti ne samo kuću, nego i dvorište
gdje su se ĉuvale kokoši.
Ponekad bi malene sestrice Arrias, Marianna i Antonia dolazile
pomoći mi s mojim zaduţenjima, dok bi za to vrijeme njihova majka
rezala suncokrete za trţnicu. Dok smo radile, uz strog i neprijateljski
smiješak nas je gledala moja baka. Vidiš, govorila mi je bez rijeĉi. Čak
i male rade bolje nego ti, njima je samo osam i devet godina.
Sestricama Arrias bi ponudila ledeni sok limete, alicante granizado,
ili horchatu, bademovo mlijeko, slastice koje meni nikada nije nudila.
Ništa što bih napravila ne bi bilo dovoljno dobro mojoj baki. Kada
me uĉila raditi kouclas, okruglice koje smo stavljali u naše najmilije
jelo, adafinu, pileći sloţenac, nadvila bi se nada mnom. Miješaj brţe,
rekla bi.
Svaka okruglica koju sam napravila se raspala. Suprotno od svoje
majke, ja stvari nisam ĉinila ljepšima. Pod bakinim opreznim okom
sam postajala tjeskobna, i griješila.
Pokupi nokte nakon što ih odreţeš! Govorila bi moja baka. To je
najlakši način da te netko urekne. Ona bi kupila moje nokte i palila ih
u loncu sve dok od njih ne bi ostao samo pepeo. Rekla bi da me ţeli
zaštititi od echizo, ĉaranja; vještice su svoje uroke radile od noktiju i
kose.
Jednom sam, prije nedjeljnog odlaska u crkvu nama-zala usne
ruţom, i iako sam se zaklela da me sunce opeklo, baka mi je izribala
lice sapunom.
Sve ćeš nas ureći, vikala je.
Nije ĉudo što sam toliko vremena provodila u kući do. S jedne
strane naše kuće je bila koliba Arriasovih, a s druge strane je ţivjela
Catalinina obitelj. Catalinin dom nije bio tako ĉist kao naš, niti toliko
odrţavan. Kod njih nije bilo srebrnih svijećnjaka, niti skupih sukana;
svejedno mi se više sviĊao. Catalinina majka nam je nudila bademove
kolaĉe, a da je nismo niti pitale. Kada nas je uĉila vesti, Catalinina
~ 12 ~
majka mi je rekla da imam vješte ruke. A kada sam im pomagala u
kući, zaklela se da nije mogla poţeljeti marljiviju djevojku. Jednom je,
kada Cataline nije bilo u sobi, uzdahnula i rekla da ţali što Catalina
nije tako lijepa kao ja.
Ja sam se nasmijala i rekla, Ali je! Izgledamo kao sestre.
Catalinin otac je bio tih ĉovjek, postolar koji je sjedio pored hrpe
ĉizama. Bio je blag, i nikada nije podizao glas kao moj djed, ali
Catalina ga nije cijenila. Ĉovjek koji popravlja tuĊe cipele je
bezvrijedan, govorila je. Catalina će se udati za svojeg roĊaka
Andresa, koji je došao ţivjeti k njima kada je njegova obitelj umrla od
groznice, i Catalina je polagala svoje nade u njega.
Andres je pametan, rekla mi je Catalina. Preuzet će očev maslinik i
obogatiti se.
U veĉer paleţa na Plazi, krenula sam ka Catalini, ali me uhvatila
baka. Moţda je razlog zbog kojeg sam toliko vremena provodila kod
Cataline bio Andres. Oboma su nam umrli roditelji, i ĉesto smo
razgovarali o tome kako je teško zaboraviti takve stvari, iako ih se baš
i ne sjećaš.
Ali sada nije bilo moguće otići u kuću do. Baka me povukla na
stranu, u naš vinograd. Nakon svog onog pepela u zraku, groţĊe je
slatko mirisalo.
Na dan tvojeg roĎenja smo ti tvoj djed i ja kupili nešto, rekla je
baka. Na dan vatre, trebalo bi biti i vode. Sada ti je šesnaest.
Dovoljno si narasla.
Bila sam zaĉuĊena kada mi je pokazala nisku savršenih bisera.
Kada mi ih je stavila oko vrata, nisam znala što bih rekla. Nisam
navikla na njezinu ljubaznost.
Biseri jesu bili hladni poput vode, ali malo nakon su se zagrijali na
mojoj koţi.
Uvijek su bili za tebe, malena Esther, rekla mi je baka. Još me više
iznenadilo kada me nazvala mojim posebnim imenom, kojim me
nazivala moja majka kada mi je pjevala uspavanke.
~ 13 ~
Ponekad bi moj djed zvao moju baku njenim posebnim imenom,
imenom kojeg nisam smjela ponoviti. Tajno ime je zvuĉalo poput
stakla, lomljivo i neobiĉno. Majka se nasmijala kada sam glumila
djeda kako zove baku.
Zvuĉala sam kao da se gušim.
Tako zvuči ljubav, rekla mi je majka. Misliš da je poput meda, a
uistinu reţe poput noţa.
Poĉinjala sam shvaćati. Bakina ljubav je bila hladna jer se ona
svega bojala; zato je sve moralo biti savršeno. Naklonila sam glavu i
zahvalila joj. Biseri su bili moje bogatstvo i moja istina, a nosit ću ih
samo u iznimnim danima. Najvaţnijim danima svog ţivota.
SLJEDEĆEG JUTRA sam tako ĉvrsto spavala da me majka morala

tresti dok se nisam probudila, kako bismo zajedno otišle u
muslimanski dio grada. Usred noći sam ĉula muškarce u djedovoj sobi
ispod stepenica; okupili su se u sobi u koju ja nisam smjela ući.
Njihovi glasovi su zvuĉali poput bajalice koja mi se ušuljala u san. U
snu sam prolazila kroz vratnice. Ĉesto sam to sanjala. Majka mi je
rekla da je to neobiĉan san. Neki ljudi to nikada nisu sanjali, da su
danima ili tjednima gledali u zdjelu s vodom, niti da su ih poduĉavali
najveći uĉitelji.
Kako su Vratnice izgledale? Majka me upitala tog jutra. Jesu li bile
zlatne, mramorne ili su bila izraĎene od dragulja? je li tvoj otac bio u
Vrtu?
Nisam ţeljela razoĉarati majku istinom: vratnice u mom snu su bile
od kostiju. Nisam joj ţeljela reći da, iako je vrt uvijek bio isti, vratnice
su svaki put bile drugaĉije. Svaki put ne bih znala gdje se nalazim.
Bila sam izgubljena, ne mogavši viknuti ili pronaći put. Jedino što je
uvijek bilo isto, bio je vrt, raskošni smaragdno zeleni vrt.
~ 14 ~
NISMO SMJELI ići u alajamu - za to si morao biti oznaĉen
crvenim krugom - ali smjeli smo ići u muslimansku ĉetvrt, koja bijaše
na rubnom dijelu grada, od kada je Mudejarima, kao i Ţidovima
zabranjeno ţivjeti uz kršćane.
Abra je razumjela njihov govor, mješavinu španjolskog i arapskog,
pa se mogla sporazumjeti sa trgovcima dok se cjenkala za cimet,
klinĉiće i slatke crvene naranĉe koje su u središtu bile krvave boje,
poput srca. U muslimanskim trgovinama bilo je glaziranih ĉajnika,
keramiĉkih ploĉica, arapske svile koju su isplele tisuće crva, slatkiša
od sjemenka sezama i meda, i bakrenih lonĉića prekrasnih ornamenata
kojima nije bilo kraja niti poĉetka.
SVAKI PUT bismo u muslimanskoj ĉetvrti otišle u jedan izuzetan

posjet. Ţena muslimanskog vidara kupovala je majĉinu vunu, i bila je
jako ljubazna pa bi nam uvijek ponudila šalicu ĉaja u svom vrtu.
Tamo je rastao jedan crveni ljiljan, za kojeg je moja majka govorila da
raste samo tamo. To je bio ĉudesan ljiljan, nastao iz istinske odanosti.
Muslimanka je voljela svog muţa istom silinom kojom je moja majka
voljela mojeg oca. Ĉista ljubav vida-rove ţene je obojala ljiljan u
crveno. Posadila ga je i blagoslovila, i sada je on bio jedinstven.
Vidarova ţena je trebala vunu jer je radila kaput muţu. Nešto u
ĉemu će on biti siguran, nešto što će biti trajno. Njih dvije su se
pogledale kao da se dobro znaju. Sigurno, znale su kako je ţivjeti u
vrijeme kada je bilo tko mogao bez ikakva upozorenja postati
nepoţeljan.
Tog dana je vidar bio na prozoru dok su moja majka i njegova ţena
u košari traţile savršeno klupko vune. Vidar je bio visok i tih; bio je
lijep i obrazovan ĉovjek. Neki kršćani nisu vjerovali u njegovu
medicinu, ali svejedno bi došli k njemu kada bi se razboljeli.
Pozdravio je svoju ţenu i ona se okrenula prema njemu; govorila je
španjolsko-arapskim, u rukama drţeći vunu koju je odabrala.
~ 15 ~
Što je rekla? upitala sam majku.
Rekla je, »Ţena s Vunom mi je donijela nešto što će ti pomoći da
poletiš, ako ćeš ikada morati.« Rekla je da zbog toga radi kaput
nebeske boje. Zato da bude nevidljiv ako će ikada morati bjeţati iz
Encalefore.
U gradu se priĉalo da će izbaciti svakog muslimana koji se neće
ţeljeti preobratiti - dogodit će im se isto što i Ţidovima prije toliko
godina. Muslimanske preobraćenike su nazivali Moriscos, ali kao i
mnogi Conversos, još uvijek nisu smatrani jednakima.
Na putu kući, majka mi je rekla da je ljubav ista na svim jezicima.
Rekla mi je što je vidar odgovorio svojoj ţeni, a zbog ĉega su mojoj
majci skoro navrle suze na oĉi.
Da odletim i ostavim te? Nikada.
Vidarova ţena je oboljela od neĉega što niti njezin muţ, unatoĉ
svim svojim lijekovima, nije mogao izlijeĉiti. Moja majka nije bila
vidar, ali je lijeĉila travama, zaĉinima i bajananjem. Bila je poznata po
svojoj vještini, kao što je bila poznata i po svojoj prekrasnoj vuni.
Znala je uzeti paukovu mreţu i povezati ranu tako da se ne zagnoji.
Znala je koje su gljive u šumi bile dobre za jelo, a koje su izazivale
osipe, sljepoću ili ĉak smrt. Za vidarovu ţenu je moja majka jednom
napravila amulet od vune i drva; vidarova ţena je spavala s amuletom
ispod slama-rice, ali joj nikako nije pomogao. Abra joj je takoĊer dala
vrĉ lavandina ĉaja s medom koji je mnogim bolesnicima pomogao
pobuditi apetit, ali svaki put kada bismo dolazile u muslimansku
ĉetvrt, vidarova ţena je bila sve tanja. Bila je sjenka sebe same,
ĉekajući na moju majku pored crvenog ljiljana.
Moja majka je bila dobra iscjeliteljica, ali neke tajne su bile
skrivene, ĉak i za Abru.
Kad se više ništa nije moglo uĉiniti za vidarovu ţenu, jedino je još
moglo upitati sudbinu što će se dogoditi. Kada smo tog dana došle
kući, majka je izvadila svoje karte. Drţala ih je zavezane u plavu svilu
koju je stavljala ispod slamarice svojeg kreveta. Karte su mirisale na
~ 16 ~
parfem kojeg je Abra koristila, rumenicu. Na sebi su imale neobiĉna
pismena koja su izricala budućnost.
Nakon tog dana moja majka je spremila karte i više ih nije vadila.
Trava
Radovala sam se odlasku s majkom u brda. Na tim izletima majka
je skupljala biljke koje su joj trebale. Uvijek smo išle poĉetku svakog
lunarnog mjeseca u vrijeme koje je moja majka nazivala tajnim
imenom - Rosh Hadesh, vrijeme nade i mogućnosti. Dok smo traţile
po livadama, rekla mi je da moram poštovati sve što raste. Neke biljke
su bile lijepe, imale su cvjetove, i mogle su lijeĉiti, ali je njihovo
korijenje moglo biti otrovno.
Skupile smo razliĉite sastojke - neke će Abra koristiti za lijeĉenje,
neke će odnijeti u badnjeve s bojom kako bi promijenila boju vune.
Ĉak je i maleni dodatak ĉinio razliku u vuni. Malo visoke trave,
divljeg cvijeta ili sjemena su mogli promijeniti sve. Skupile smo
zumbule, tamne gljive koje su postajale plave poput noćnog neba kada
bi ih se potopilo u vodu, koru starog drveta koja je u središtu bila
plava, travke boje tinte koje su rasle uz jezerce, zelene trave ĉije su
komuške tamno plave boje. Postojala je jedna prekrasna biljka koju
smo izbjegavale; crvene boje, bila je sliĉna cvijetu u vrtu vidarove
ţene. Ali ako ga dotakneš, na koţi će se pojaviti ţuljevi kao da ti koţa
gori.
Majka me uĉila da ono iznutra ne mora biti isto onome što je
izvana.
Budi oprezna, rekla mi je. Ne gledaj samo očima.
Kada sam rekla majci za bisere koje mi je baka poklonila, rekla mi
je da su na dan mojeg roĊenja baka i djed otišli u daleki grad. Bisere
su donijeli od ĉovjeka koji je proputovao pola svijeta, do mora za koje
~ 17 ~
nikada nismo ĉuli, niti ćemo ih ikada vidjeti, na mjestu gdje se mogu
naći najljepši biseri.
To je više od ogrlice, rekla je moja majka. Pozorno pogledaj taj
poklon i shvatiti ćeš što značiš svojoj baki.
To je bio jedan od razloga zašto sam voljela ići s majkom u brda.
Razgovarala je sa mnom na drugaĉiji naĉin, kao da mi nije majka, niti
prijateljica, nego kao uĉiteljica koja mi moţe prenijeti sve što ću ikada
trebati znati.
Što ti i tvoja majka radite u brdima? pitala me moja prijateljica
Catalina. Neki ljudi kaţu da gore ima Vještica.
Nasmijala sam se. Catalina je ponekad bila pravo dijete. Traţimo
sve lijepo i ljekovito.
Nakon što bismo napunile košare, popele bi se na vrh brda. S tog
mjesta smo mogle vidjeti cijeli grad koji se širio ispred nas; na ovoj
visini, selo se ĉinilo toliko malenim da bi stalo u dţep. Sve do ĉega
nam je stalo bilo je tamo, ali moja majka je uvijek gledala nebo.
Mislim da se tada prisjećala mojeg oca. Mislim da je nekako mogla
vidjeti njegovo lice, moţda u oblicima oblaka.
Ta plava je boja suza, rekla je.
Suze su prozirne, rekoh.
Moja majka odmahne glavom. Ona je bila dva puta starija od mene,
uz još dodane tri godine. Znala je više nego što ću ja znati i da ţivim
stotinu godina.
Ne gledaš. Suze su upravo te boje. Plave.
Majka me uĉila stvarima koje nisu bile dio onoga što je ona nauĉila
od svojeg oca. Njezin put je bio potpuno drugaĉiji. Govorila je, Ţene
znaju stvari koje muškarci nikada neće znati. Mi krijemo najbolje
tajne. Mi pripovijedamo najbolje priče.
Kasno u noć, kad su baka i djed spavali, ja bih sjedila na majĉinom
krevetu i slušala ju. Nauĉila sam koji su lijekovi za glavobolje i za
snove. Lavanda, korijander, zeleni luk, limetin sok i gospina trava.
~ 18 ~
Rutvica, ĉešnjak, Ċumbir. Jednostavne stvari bile su nevjerojatno
snaţne u pravoj kombinaciji.
Nauĉila sam da se svijeće moraju paliti u petak naveĉer, toĉno u
sumrak, i da se najbolje iscjeljuje na Rosh Hodesh, kada je mjesec
svjeţ i nov. Nauĉila sam molitve. Molimo ti se, vječni boţe.
Majka me tijekom naših šetnji brdima nauĉila mnogo toga, kao i
tijekom naših kasnonoćnih razgovora. Ali što je bilo najvaţnije,
nauĉila me reći Ne. Ne slaţem se. To je bio dar. Shvaćala sam njegovu
moć. Moć mojih vlastitih misli. Moć vjerovanja u sebe.
~ 19 ~
Srce
Ovog ljeta nakon dovršenih obaveza, Catalina i ja bismo ĉesto
sjedile u sjeni masline u njezinu vrtu. Ljeto je bilo vruće i sanjivo i
ĉinilo se da će trajati dovijeka. Razgovarale bi gledajući Catalininog
roĊaka Andresa kako radi u polju iza naših kuća. Nisam mogla prestati
gledati ga. Uvijek je bilo tako, ali je sada bilo još gore. Zurila sam i
zurila, kao kakvo blesavo, praznoglavo djevojĉe. Znala sam da će se
Catalina i on jednog dana oţeniti. Tako su njezini roditelji planirali od
dana kada su ga uzeli k sebi.
Unatoĉ tome, gledala sam ga.
Dalje u polju su bila bademova stabla, i od njihova mirisa mi se
vrtjelo u glavi.
Voljela bih da ţivim s tobom, rekla sam Catalini.
Preseli se k nama. Tada bismo bile skupa cijeli dan, svakog dana.
Bio je idiliĉan dan za idiliĉne misli. Planirale smo našu budućnost,
ĉak i obroke koje ćemo spremati. Catalinino najdraţe jelo je bila ljuta
kobasica, a moje riţa sa šafranom i maslinovim uljem. Obje smo
voljele puding od mlijeka, badema i šećera, kao i crveno vino, kada
bismo god krišom otpile gutljaj. Postajale smo sve gladnije i
lakomislenije. Razmišljale smo o imenima za svoju djecu. Catalina će
svog sina nazvati Juan. Ja ću svoju kćer nazvati Angelina, poput
malenog anĊela. To će biti djevojĉica koja će sve raditi kako treba, i
neće griješiti kao ja. Ona će biti netko tko će zadovoljiti ĉak i moju
baku.
Što to imaš? najednom upita Catalina.
~ 20 ~
Ispod šala sam ponovno nosila svoje bisere. Znala sam da sam ih
trebala spremiti u svoju kutijicu s dragocjenostima ispod svojeg
kreveta, i ĉuvati ih za posebne prilike. To sam i namjeravala, ali bili su
tako hladni na kojoj koţi.
Baka mi ih je poklonila. Samo su za posebne prigode.
Je li danas posebno?
Bilo mi je nelagodno, kao da kod sebe imam nešto što ne bih
smjela.
Samo sam ti ih ţeljela pokazati, rekla sam. To nije bilo potpuno
istina, ali nije bila niti laţ. Kad ćete ti i Andres imati kćer, poklonite
joj bisere, rekoh Catalini.
Ja ţelim rubine, smijala se Catalina.
Dok smo razgovarale, Andres je zatraţio vode. Catalina ga je
prozvala lijenim. Voljela mu se rugati i nareĊivati mu. Neka doĎe sam,
rekla je Catalina, no ja sam se ohrabrila našim glupostima i planovima
za budućnost. Zbog bisera sam se osjećala kao ţena, a ne kao
djevojĉica. Zaboravila sam se, kao i svoje mjesto. Potrĉah na polje s
ĉuturicom.
Zemlja se podignula i zaprašila mi lice, a Andres se nagnuo i
rukom mi otro ĉelo. Toliko mi je bilo vruće, da sam sama gotovo
popila vodu.
Gavrane, kakve to ti i Catalina urote kujete? upitao me Andres.
Ljudi me već dugo nisu zvali tako. To je bilo djeĉje ime, ali dok ga
je Andres izgovarao, bilo je nešto više. Iznenadilo me kada sam
otkrila da me gleda na naĉin na koji nisam oĉekivala. Pitala sam se je
li ime Gavran zabodeno u njegovo grlo poput noţa.
Andres je izgledao poput anĊela, unatoĉ tome što je cijelog dana
kopao u polju. Kosa mu je bila duga i svijetla. Oĉi plave. Bio je tako
neobiĉan, tako lijep, da su ljudi ĉesto zastali kako bi ga gledali, kao
što sam i ja sada ĉinila.
Tvoja, roĎakinja misli da bih se trebala useliti k tebi.
~ 21 ~
Nisam mogla vjerovati što sam si dopustila. Zvuĉalo je kao da
postojimo samo nas dvoje. Ja i Andres. Zajedno. Poput muţa i ţene.
Catalina to nije rekla na taj naĉin. Ona je imala planove s Andresom.
Andres se tako ţestoko nasmije da je ispljunuo netom otpitu vodu.
Tada me pogleda na drugaĉiji naĉin.
Ma je li? I što ti kaţeš?
Kaţem da sliniš.
Nasmijala sam se i otrĉala. To je vjerojatno bio razlog zašto me
srce toliko boljelo. Trĉala sam jako brzo. Ali unatoĉ tome, ne
okrenuvši se, osjećala sam Andresov pogled na sebi.
Moja majka je bila istih godina kao i ja sada, kada je upoznala
mojeg oca, obećavši mu se. U vrućem zraku sam osjećala miris
bademovih cvijetova. Kada bih zaškiljila, pokušavši vidjeti svoju
budućnost, mogla sam vidjeti samo bijelo blještavilo sunca. Boljelo
me grlo, ne zbog rijeĉi koje sam izgovorila, nego zbog rijeĉi koje sam
se bojala reći. Ţeljela sam viknuti Da! Kaţem da! Umjesto toga,
pobjegla sam.
Što ne valja s mojim roĎakom? upitala me Catalina kada sam sjela
pored nje ispod masline. Ima glupav izraz lica. Nisi mu trebala
udovoljiti. Moraš naučiti dječake kako se treba ponašati.
Andres je samo stajao, umjesto da je kopao kanal za natapanje
polja. Moja majka nikada nije uspjela pogoditi modrinu njegovih oĉiju
sa niti jednom svojom bojom. Da se trudila i tisuću godina, to ne bi
uspjela. Zumbul, trstika, divlja trava, perje, ništa nije bilo niti blizu.
Kao da sam bila u snu. Nisam mogla vidjeti ništa drugo osim Andresa,
ĉak iz daljine. Iako nije bio moj.
Još uvijek ga gledaš? upita Catalina.
Naravno da ne, odgovorila sam najboljoj prijateljici.
I samo tako, bilo je gotovo. To je bio prvi put da sam joj lagala.
Ali ne i posljednji.
~ 22 ~
SLAVILI SMO LUISOV povratak iz sjemeništa, unatoĉ tome što
će biti s nama jedan kratak tjedan prije nego povratka svojim
studijima. Luis je unajmio koĉiju u Barceloni, a tada je pješice došao s
Plaze. Svi naši susjedi su izašli na svoje trjemove pozdraviti ga.
Unatoĉ umoru, Luis bi zastao pored svake kuće, pitajući za zdravlje
svakog susjeda, svakome poţeljevši sreću.
Sada je Luis izgledao poput muškarca. Izgledao je kao vaţan
pripadnik crkve, a ne više kao djeĉarac. Dok nam je hodao ususret,
izgledao je poput stranca. Nosio je crnu halju sa crvenim remenom
koji je oznaĉavao polaznika sjemeništa. Ali je tada poskoĉio i
mahnuo, i ponovno je liĉio na sebe, na mog dragog brata. Djeĉak
dugih nogu i tamnih oĉiju gavrana koje su bile naše naslijede, nosio je
veliki teret na svojim plećima: teret veliĉajnosti koju će jednog dana
doseći.
Potrĉala sam prema njemu i zagrlila ga.
Gavrane, nazvao me mojim djeĉjim imenom, Volio bih da moţeš
letjeti meni u posjet. Pili nije da mi nedostaješ. Nasmijao se.
Nije niti da ti meni nedostaješ, našalila sam se. Zagrlila sam ga
ĉvršće. Nedostajao mi je svakog sata, svakog dana.
Izgledaš odraslo, reĉe moj brat.
Kad baka završi s tobom, izgledat ćeš debelo, zafrkavala sam ga.
U Luisovu ĉast moja baka je spravila, posebnu veĉeru: burkas, lišće
vinove loze punjene fetom, i mljeveno meso zaĉinjeno cimetom i
ĉešnjakom. Djed je obukao svoje sveĉano crno odijelo; konaĉno je
izgledao zadovoljan. Luis mu je bio sve. Mog brata nije bilo godinu
dana, i svi smo ţeljeli da moţe ostati duţe s nama. Njegove studije su
bile vaţne, i on se ţelio vratiti i završiti ih što prije. Luis je bio predan
uĉenik. Dok bi molio krunicu, zaklapao bi oĉi. Znao je ĉitati grĉki,
latinski, španjolski, hebrejski, arapski. S djedom je razgovarao na
posebnom jeziku, nazvanom Ladino. To je bila mješavina dva jezika,
hebrejskog i španjolskog.
~ 23 ~
Moja majka je zarumenila obraze i podignula kosu s ukosnicama
od školjaka. Odjenula je svoju najbolju haljinu i svileni šal iz
Istanbula. Od trenutka kada je moj brat stigao, Abra ga nije ispuštala
iz vida. Vrijeme koje je Luis mogao provesti s nama je bilo kratko, pa
smo svi ţeljeli njegovu paţnju.
Svećenik iz naše crkve, Brat deLeon, koji je Luisa preporuĉio
sjemeništu, došao je k nama na veĉeru. Nedjeljom bismo uvijek išli u
njegovu crkvu, iako je bila na drugoj strani grada, dok je Naša Gospa
od MilosrĊa bila ulicu do nas. Više smo voljeli Kapelicu svih svetih,
kao i mnogi naši prijatelji, a moj djed je govorio da je najbolje moliti s
onima koje dobro poznaješ. Nakon što Luis završi naukovanje, vratit
će se u našu crkvu. Bit će jedan od najvaţnijih ljudi u gradu. Sjediti će
u svim vijećima, ĉak i gradskom.
Brat deLeon je gledao moju baku dok je palila svijeće. Još uvijek
nije bio potpuni mrak, ali naš obiĉaj je bio upaliti svijeće prije veĉere
petkom.
Zahvaljujemo našem gospodinu, rekao je Brat deLeon.
Bila je ĉast ugostiti svećenika u našem domu. Svi promrmljaju
Amen. Pripadnici naše crkve su se kriţali na poseban naĉin. Glava,
usne, jedno, pa drugo rame. Šapnula sam Luisu da se Catalinina
obitelj prije veĉere kriţa na drugi naĉin.
Mi to radimo na ovaj način kako bi Bog znao što nam je u srcu,
odgovorio mi je Luis na pitanje. Neobiĉno me pogledao. Moţda je
oĉekivao da ću mu nešto reći.
Nastavimo s Večerom, reĉe djed Luisu. Istog ĉasa je Luis prestao
razgovarati sa mnom. Luis je posluţio adafinu koju sam napravila, naš
pileći gulaš. Dodala sam malo bosiljka kojeg sam zasadila u bratovu
ĉast. Ta biljka je donosila sreću i dug ţivot, kako sam ĉula. Po prvi
puta svi su se sloţili da je jelo ukusno. Ĉak niti moja baka nije rekla
što ne valja.
Za mene je to stvarno bila sreća.
~ 24 ~
SVOJU LOŢNICU sam prepustila Luisu. Ja sam od sada spavala

na slamnjaĉi pored majĉina kreveta. Nije mi smetalo. Luis je bio
dareţljiv i drag i za njega bi ĉovjek sve napravio. Svima je donio
darove, ĉak i sestricama Arrias. U njegovoj torbi je bilo lavandine
vodice, ušećerenih smokava, i posebna knjiga za djeda. Meni je brat
donio rumenilo za usne, napravljeno od cvijeća iz neke daleke zemlje,
a koje je bio iste boje kao i ljiljan u vrtu vidarove ţene.
Luis je bio umoran, i većinu vremena kod nas je proveo spavajući.
U sjemeništu je Luis uĉio dan i noć. Prepisivao je biskupove spise, pa
su mu prsti bili poprskani tintom. Dok je bio kod kuće, podneva bi
provodio uĉeći u Friarovoj kapelici, a nakon veĉere bi pomagao majci
i namatao vunu oko svojih snaţnih ruku. Smijao se i šalio, iako je u
snu govorio latinski i grĉki, kao da i u snovima uĉi.
Catalina je na dan bratova dolaska pokucala na naša vrata, ali ju je
moja baka otjerala. Rekla je Catalini da smo prezaposleni za
posjetitelje. Luisu je trebao mir i tišina, i odmor. Kasnije kada se
Catalina vratila, Luis je ĉitao u dvorištu, i nije niti podigao pogled s
knjige. Pomislio je da je unajmljena za rad u polju, rekavši joj da dode
kasnije kada ne bude uĉio.
Tvoj brat misli da je tako vaţan i poseban, rekla mi je Catalina
kada smo se kasnije našle na Plazi. Tog dana sam tri puta išla na bunar
kako bi baka mogla oprati svu bratovu odjeću. Meni se ne čini nešto
posebnim.
Moj brat je bio prezaposlen svojim naukovanjem, pa nije
primjećivao stvari koje su drugima bile oĉite.
Zaboravio je na vrijeme veĉere. Zaboravio bi umiti lice. Ĉak i dok
je ţivio kod nas, više je vremena provodio u crkvi, nego kod kuće.
Pa, on je poseban, rekla sam. On nema Vremena za gluparije.
Ma da? u Catalininom glasu je bilo nešto što nikada još nisam
primijetila. Kaţeš da sam ja glupa?
~ 25 ~
Osjetila sam kako mi je srce potonulo. Bila je bijesna. Nisam to
ţeljela.
Samo ţelim reći da ti i ja ne moramo učiti koliko i Luis. Imamo
sreću. Moţemo raditi što nas je god volja.
Tvoj brat je kao i svi drugi, znaš, rekla je Catalina na povratku
kući. Ništa bolji. A moţda je čak i gori. Prezirem ljude koji misle da
su bolji od ostalih.
Ţeljela sam reći nešto, ali nisam. Cijeloga ţivota sam Catalini
govorila sve. Sada sam se bojala ne samo onoga što bih mogla reći,
nego i onoga što bi ona mogla ĉuti. Nije se doimala kakvom sam je
oduvijek znala.
Hodale smo jedna pored druge, dok nam se voda izlijevala iz
kablova. Voda iz bunara, ta hladna voda je bila toliko teška da je bilo
vrlo naporno nositi kablove.
Pogledaj, golubica, rekla sam, uperivši prstom prema poljima iza
naših kuća.
Golubica u vrtu je bila sreća, znak dobre ţetve.
Ne budi smiješna. Stigle smo do Catalininog dvorišta. To je sokol.
Ĉinilo se da ju je moja pogreška odobrovoljila.
CATALINA MI JE REKLA da pitam svoju majku smijem li kod

njih na veĉeru. Njezina majka je pravila ljute kobasice. Zar ih nisam
oboţavala? Zapanjilo me što se Catalina nije sjetila da nikada ne
jedem kobasice.
Slagala sam Catalini da me boli ţeludac. Još jedna laţ. Na neki
naĉin sam govorila istinu. Nisam izbjegavala veĉeru kod Cataline
zbog kobasica koje nisam trebala jesti, niti zbog toga što je Luis
boravio kod nas tako kratko. To je bilo zbog Cataline. Zbog nje me
bolio ţeludac. Više nisam bila toliko sigurna da je poznajem u dušu.
A što se toga ticalo, nisam bila sigurna niti da ona poznaje mene.
~ 26 ~
MOJ BRAT je bio od onih ljudi koji su na prvi pogled toĉno znali
kako se osoba osjeća. Znao je da mi nedostaje, pa je našao vremena
samo za nas dvoje. Te veĉeri, umjesto da sam otišla kod Cataline,
krenula sam s bratom u šetnju u brda u potragu za lavandom koju je
moja majka koristila kao lijek protiv glavobolje i vrućice.
Luis mi je dopustio da s nama ide i moje maleno prase. Napravili
smo Diniju ogrlicu od vune, vodeći ga na konopcu. Smijali smo se
kada je istog ĉasa svinja pronašla neke gljive, i kada se zbog nekih
bobica nije ţelio pokrenuti. Morali smo zastati i ĉekati da se Dini
najede, a kada niti onda nije ţelio krenuti, Luis je svinju uzeo u ruke.
Smijali smo se dok nas nije zabolio trbuh.
Tvoja beba je predebela, zafrkavao me brat.
Kao da smo se vratili u vrijeme prije nego je Luis postao tako
ozbiljan. Ĉak je i sada on izgledao premlado za svećenika. Ţeljela sam
da ostane doma, da ponovno bude moj brat, a ne netko tko uskoro
mora postati vaţan muškarac. Neki ljudi poput Cataline bi mogli
zavidjeti njegovom visokom poloţaju.
Jesi li siguran da je sjemenište ono što ţeliš? upitala sam svog
brata.
Luis je u naruĉju drţao struĉke lavande. Bio je ljubazan i drag.
Neka djevojka bi bila sretna da ga ima za muţa.
Ţelim štiti i sluţiti naš narod, rekao je Luis. Kući smo se vraćali u
tišini.
Bratov odgovor nije znaĉio da. Znaĉio je da je naš djed za njega
ţelio takvu budućnost, a Luis je kao vjeran unuk svoju budućnost
stavio u njegove ruke. Poput Brata deLeona, Luis će isto biti upućen u
vladine odluke i crkvene proglase. Svećenik je dobivao usluge i davao
ih, a naša obitelj i prijatelji će imati koristi od toga. Pitala sam se hoće
li nas Luis uvijek napuštati. Ĉak i uz mene, hoće li biti negdje drugdje,
rastrgan izmeĊu vremena i mjesta, izmeĊu sada i onoga uskoro.
Zapitala sam se hoću li uvijek razmišljati o ţivotu kakvog je mogao
~ 27 ~
voditi, o obitelji koju je mogao imati, o budućnosti koju je sam mogao
odabrati.
NA DAN Luisova odlaska otišla sam u polje. Ţeljela sam samoću.

Sada sam uvidjela da je Catalina bila u pravu. Sokol je preletio nad
poljem. Napravio je gnijezdo u jednoj maslini, a ptice pjevice su sada
bile u strahu i moglo ih se vidjeti samo u jutarnjim satima, dok je
sokol lovio u planinama. Pozvala sam ga. Donijela sam mrvice kruha i
komadiće naranĉe, ali me ignorirao. Sljedećeg dana sam se popela na
maslinu i pokušala razgovarati sa sokolom. Stajala sam u krošnji
gotovo sat vremena, ali nije bilo koristi. Od takva stvorenja nisam
mogla stvoriti ljubimca. Nisam ga mogla natjerati niti da me posluša.
Ugledala sam Andresa na mjestu gdje je kopao kanal za svog ujaka.
Gledao me dok sam bila na stablu. Ostala sam sjediti. Ako Andres
doĊe razgovarati sa mnom, tada je suĊeno, a ako ne, tada će biti kao i
sa sokolom. Ja ne mogu ništa ako mi priĊe. Ja neću biti kriva, iako je
on obećan Catalini. Ne moţeš pripitomiti nešto što ne ţeli biti
pripitomljeno, kao što ne moţeš natjerati nekoga da te voli. Moţeš
samo ĉekati što će se dogoditi.
Andres je došao kada su oblaci postali tamno plavi, boje jezera,
boje koja te moţe ohladiti ĉak i na vrući ljetni dan.
Nećeš mi valjda odletjeti, zar ne? reĉe Andres dok se pribliţavao.
Zamijenila sam sokola za golubicu, rekla sam.
Andres mi je pomogao sići sa stabla.
Mirisala sam na masline i koru drveta; ruke su mi bile prljave, ali
nisam marila za to, kao što nije niti on.
To je česta pogreška, reĉe Andres.
Nije bila, i ja sam to znala, ali svejedno sam mu se nasmiješila.
Jaz koji sam osjećala izmeĊu sebe i Cataline osjećala sam kao
kamen. Smatrala sam da ću se bolje osjećati ako nekome kaţem istinu.
~ 28 ~
Više ne mogu reći Catalini što osjećam u Vezi nekih stvari, priznala
sam Andresu.
Ne mogu niti ja, rekao je. Oboje smo gledali u nebo. Valjda smo
bili preglasni jer je odletio sa svoje grane.
Ptice pjevice su se poĉele dozivati. Ali tebi mogu reći, rekao je.
Nakon toga ostali smo stajati u tišini, jer više ništa nije bilo
potrebno reći. Osjećala sam se bolje. Bila sam svjesna zraka oko sebe,
vrućine dana i Andresove blizine.
Iako sam stajala na zemlji, morala sam se poduprijeti o maslinu
zbog straha da ne padnem.
TE SAM VEĈERI u krevetu imala osjećaj da se moj svijet prebrzo

kreće. Je li tako sokol vidio naš svijet u letu? Sve je bilo mutno; dani
koje smo ţivjeli su prebrzo nestajali.
Nakon Luisova odlaska ponovno sam imala svoju loţnicu. Ali
nisam ţeljela biti tamo. Otišla sam u majĉinu sobu i legla na
slamnjaĉu pored njena kreveta. Pogledala sam kroz prozor kako bih
gledala zvijezde na noćnom nebu. Je li bilo krivo što sam se zaljubila
u Andresa? Je li to bila sudbina ili obiĉna izdaja?
Moja majka se nije probudila; sanjala je, bila sam sigurna u to.
Nadala sam se da će sanjati nešto i za mene. Vratnice koje vode u vrt,
golubicu koja će doći na moj poziv, vrijeme koje je dovoljno da ţivim
svoj ţivot s onime koga volim.
~ 29 ~
A
N
Đ
E
L
I
Nemoj vjerovati
~ 30 ~
~ 31 ~
Kamen
Dan kada su poĉela uhićenja podsjetio me na dan paljenja knjiga,
kada je zrak bio pun pepela. Dan kada je nešto loše izašlo na
Plaţu iz dubine, nešto što će postati toliko snaţno da ga ništa neće
moći pobijediti, ili zatvoriti.
Sada shvaćam da ti dani nisu bili poĉetak, nego samo nastavak.
Monstruma se teško vidi, a još teţe ubija. Treba vremena da naraste,
da izaĊe van na vidjelo. Ljudi će ti reći da ne postoji, da samo
umišljaš. Ali knjiga je knjiga. Stranice su stranice. Sokoli su sokoli, a
golubice su golubice.
Mrţnja je uvijek mrţnja.
OBITELJ ARRIAS koja je ţivjela u kući do naše, uhićena je rano

jutro. Majka, Miriam je vrištala kada su je zgrabili. Oca, Juana, su
pretukli i odvukli. Vojnici su uzeli i dvoje djece, Mariannu i Antoniu,
malene djevojĉice koje nikome nisu mogle nauditi.
Baka mi je rekla da ne izlazim iz kuće. Gledali smo sa prozora.
Bilo je grozno kada je Senora Arrias pokušala doći do svoje djece, ali
u trenutku kada sam gurnula vrata kako bih joj otrĉala pomoći, baka
me zgrabi.
Ostani, rekla mi je.
Kada sam joj se otrgnula, majka je vrisnula, Ovaj put učini što ti
baka kaţe!
Zbog majĉina tona glasa sam je poslušala. Nikada je nisam ĉula
ovakvu.
~ 32 ~
Što su napravili Arriasovi? upitala sam. Nikada ne bi počinili neki
zločin.
Moja baka se nasmijala. Bio je to grozan zvuk. Zvuĉala je kao da
će zaplakati. A to je bilo nešto što moja baka nikada nije ĉinila.
Oni su bili Conversos, novi kršćani. Njihove obitelji su se
preobratile prije sto godina, kada su Ţidovi protjerivani. Sada su
optuţeni za prakticiranje svoje religije. Optuţeni su da su Marranosi.
Zbunjeno sam pogledala baku. Arriasovi su bili dobri prijatelji
našoj obitelji. Malene djevojĉice su bile preslatka djeca koja su se
voljela igrati s našim kokošima i skupljati perje kako bi napravile
ogrlicu za svoju majku. Sada smo zaĉule kako Marianna doziva
majku.
Marrano je prikriveni Ţidov, rekla mi je baka.
Ali idu u nasu crkvu, primijetila sam.
Tako je, rekla je baka. Kao da im je to nešto pomoglo.
Što će vojnici napraviti? ţeljela sam znati.
Znaš što znači Marrano? Baka me gledala, uistinu gledala i
razgovarala sa mnom. još sam je se više bojala nego inaĉe.
To znači svinja. Što misliš što će napraviti ljudima koje smatraju
svinjama? Skuhat će ih, pomozi nam boţe. Ţive će ih zapaliti.
Prestani! rekao je moj djed strašnim glasom. Sada sam znala zašto
su njegovi uĉenici bili toliko ponizni pred njim. Od straha pred njim
poĉela sam se tresti. Ne govori joj Više ništa!
NA PUTU izmeĊu naše i kuće Arriasovih bilo je krvi, ali kada ju je

moja baka namjeravala isprati, moj djed ju je zaustavio.
Neka svi Vide krv, rekao je. Ne čisti je. Jedino će se tako ljudi
sjećati.
Otišla sam u vrt. Bilo mi je zlo. Uzela sam vodu iz baĉve sa
kišnicom i isprala ne samo muĉninu, nego i krv na putu. Napravila
~ 33 ~
sam što sam mogla, ali moj djed je bio u pravu: nije imalo smisla. Krv
je poškropila cigle i nije se dala isprati.
Vratila sam se u naše dvorište i sjela na stube. Nisam marila na
kokoši koje su mi ĉeprkale po cipelama. Moj dragi Dini je potrĉao
prema meni. Glasajući se tuţno, legao je pored mene. Ĉak i u ovim
vremenima, on je bio moja utjeha. Nikada nikome neću dopustiti da
ga skuha. To je bila tako uţasna pomisao. Izbrisala sam je iz uma.
Otišla sam do kuće Arriasovih, i vidjela da je moja majka bila u
pravu: suze su imale boju. Na mjestu gdje su Marianna i Antonia
Arrias stajale i plakale za svojom majkom bile su plave mrlje.
Podignula sam kamen poškropljen njihovim suzama. Bio je hladan u
mojem dlanu. Kada sam ga pribliţila uhu, mogla sam ĉuti glasove
djevojĉica. Kamen je plakao.
Bacila sam ga u trnje gdje je rasla visoka trava. Nisam morala
slušati kamen kako bih ĉula što se dogodilo. Nisam morala vidjeti krv
na ciglama. Mogla sam ĉuti plaĉ u glavi, mogla sam vidjeti krv u
glavi. Bilo je sa mnom zauvijek, htjela ja ili ne htjela zaboraviti to.
SVI SU PRIĈALI o suĊenju Arriasovima. Glasine su bile grozne.

Šaputalo se na ulicama i na Plazi, neistine govorene kao istine. Neki
su govorili da je Senora Arrias ubijala malenu djecu i da je to razlog
zašto su njezini suncokreti tako rasli, jer je tlo škropila djeĉjom krv.
Drugi su se kleli da je Senora koristila magiju kojom je uništila
susjedove usjeve. Zajedno su kćeri uĉili Ċavoljem jeziku. Zbog njih je
kiša toliko dugo trajala i zbog toga je bilo mnogo loših maslina na
drveću.
Oko jednog su se svi slagali: Arriasovi su bili Ţidovi koji su se
samo pretvarali da su kršćani. Netko ih je prijavio, i iako svjedok na
sudu nije imenovan, sudac je povjerovao njegovom iskazu. Jednom
kada je osoba bila sluţbeno optuţena, nije je se branilo niti sudilo.
Sama optuţba je zapeĉatila krivnju.
~ 34 ~
Sudac je došao iz mjesta udaljenog stotinama milja. On je ţivio u
Kneţevoj palaĉi. Oruţarnica iza palaĉe je sada bila napuĉena, budući
da je pretvorena u zatvor. Kada bi nekoga uhitili, poslali bi ga u
oruţarnicu. Njihovu djecu bi dali staroj kršćanskoj obitelji koja će ih
odgojiti na pravi naĉin. Za optuţene je osuda o herezi znaĉila jednu
stvar: smrt.
Naša obitelj se molila za Arriasove; cijela naša crkva se molila za
njih. Brat deLeon je izmolio posebnu molitvu za njih, jednu koju
nikada prije nisam ĉula. To je bio poziv upomoć svetoj Esther, svetici
koju se dozivalo samo u najcrnjim vremenima. Ona je bila kraljica
koja se da bi spasila svoj narod morala pretvarati da je netko drugi.
Bila je toliko lijepa, šapnula mi je baka dok smo sjedili u hladnoj
tamnoj crkvi, da su njezini krvnici povjerovali svemu što im je rekla.
Neke laţi su nanosile bol, druge su iscjeljivale, rekla mi je baka.
Nisam bila sigurna. Nisam ţeljela povrijediti Catalinu, pa joj nisam
rekla što osjećam prema Andresu. Ali zbog toga smo sada bile
udaljene.
Ako se nešto prešuti ne znaĉi da će to nestati.
Te noći prije veĉere dok sam još uvijek imala na sebi nedjeljnu
odjeću i nisku bisera koje mi je poklonila baka, ugledala sam nešto
kroz prozor. Unutar kuće Arriasovih je bila sjenka. Znala sam da ne
smijem otići preko, ali sam svejedno to uĉinila. Moţda je to bio zao
duh, ili kletva. Ali moglo je biti i nešto drugo. Moţda je Marianna
pobjegla od obitelji kojoj su je dali pa se sada krila u svojoj staroj
kući. Moţda je zakljuĉeno da je uhićenje bila grozna pogreška pa su
vojnici pustili obitelj. Je li moguće da su ponovno ţivjeli u svojoj
kući, slobodni od terora?
Ali nije bilo ništa sliĉno. Ništa sliĉno. Sagnula sam se ispod
prozora kako bi ostala neprimjećena. Kada sam provirila, ugledala
sam Catalinu i njezinu majku kako prekopavaju po ladicama visokog
drvenog ormara, vadeći iz njega tkanine koje je sašila Senora Arrias.
~ 35 ~
Senora Arrias je radila prekrasnu ĉipku koja je izgledala poput karte
zvjezdanog neba.
Catalina i njezina majka su silom otvorile još jednu ladicu,
poveselivši se. Tamo je bila srebrnina, svijećnjaci koje je obitelj
koristila petkom naveĉer.
Bez daha i drhtavih nogu sam potrĉala natrag kući.
Upravo sam te veĉeri trebala otići na lekcije iz veza kod Cataline.
Od pomisli na to mi je pozlilo. Baš kao što sam mogla ĉuti plavi
kamen kako plaĉe, tako sam, zaklo-pivši oĉi mogla vidjeti Catalinu
kako uzima srebrninu. Ne moţeš neke stvari poţeljeti da ih nikada nisi
vidio, niti ne razmišljati o njima. Kad ih se sjetiš one postanu dio tebe.
Razmišljala sam što uĉiniti, kao da mi Catalina više nije bila
prijateljica, nego netko koga sam morala prevariti. Kada je vrućina
dana minula, otišla sam Catalininoj kući u vrijeme odrţavanja lekcija.
Znala sam da će i Andres biti tamo, s dobrim izgovorima da nam se
pridruţi - moţda će nam poţeljeti donijeti nekog voća, ili hladne vode,
istovremeno mi šaljući poruke naĉinom na koji bi me pogledao, dok bi
se ja trudila odgovoriti mu bez da itko primijeti.
Inaĉe bih se veselila takvim planovima, ali kada mi je Catalina
otvorila vrata, rekla sam joj da danas ne mogu prisustvovati lekcijama
iz veza.
Danas mi je bilo loše, rekla sam joj. Nisam niti osjetila da je to laţ.
Cijelo Vrijeme imam bolove u ţelucu.
Ali planirale smo ovo! Moja majka te očekivala!
Nisam mogla ne pitati se imali li Catalinina majka nešto s
uhićenjem Arriasovih. Svakako ih se nakon suĊenja brzo odrekla.
Hitro je uzela stvari koje su im pripadale.
Ne bih ţeljela povratiti svoju Večeru kod tebe, rekla sam. Znala
sam da je Catalina bila gadljiva - i stvarno se povukla.
Obećaj da ćeš doći sutra, rekla je Catalina.
Morala sam obujmiti njezin prstom mojim kako bih zapeĉatila
pogodbu, a nakon toga smo se obje morale prekriţiti. Nadala sam se
~ 36 ~
da me bog ne kinji što nisam pitala Catalinu zašto je bila u kući
Arriasovih. Iscrtala sam znak kriţa kao što je to uvijek ĉinila moja
obitelj: ĉelo, usne, ramena.
Tvoji doma to rade potpuno krivo, reĉe Catalina.
Nije istina, rekla sam.
Razmišljala sam o tome da smo išli u istu crkvu kao i Arriasovi.
Razmišljala sam o izrazu bakina lica kada su ih uhitili.
Kada sam krenula otići, Catalina me zaustavila.
Daj mi svoje bisere da zapečatimo obećanje.
Posegnula sam i dotaknula ogrlicu oko svog vrata. To je bila jedina
vrijedna stvar koju sam posjedovala. Jedini dar od moje bake i djeda.
Catalina je primijetila moje oklijevanje.
Moţda nisi tako dobra prijateljica kao što sam mislila da jesi, rekla
je.
Zašto to misliš?
Catalina slegne ramenima. Čini se da Više ne mogu računati na
tebe.
Tada se odmaknula. Njezin ponos je bio povrijeĊen. Sada više nije
bila sigurna da išta ţeli od mene. A što sam ja ţeljela?
Ţeljela sam da sve bude kao što je bilo prije.
Ţeljela sam da mi Catalina ponovno bude prijateljica.
Moţeš računati na mene, rekla sam. Ţeljela sam da to bude istina
kao što je bila u prošlosti. Uzmi ih, rekoh. Ţelim da ih uzmeš.
Skinula sam bisere i gledala dok ih je moja prijateljica stavljala oko
svog vrata. S njima je izgledala potpuno isto, kao moja najstarija, i
najdraţa prijateljica, Catalina.
Kako izgledam? upitala me.
Nikada nisam primijetila koliko je Catalina drţala do vanjštine.
Prekrasno, rekla sam.
To joj je bilo dovoljno. To je ţeljela.
Ali ono što sam uistinu mislila bilo je: Još uvijek su moji.
~ 37 ~
TO JE BIO TREĆI PUT da sam lagala Catalini. Nakon trećeg puta

više nije imalo smisla brojati.
Uskoro je na Plazi postavljen još jedan proglas. Bio je izvješen
toĉno nasuprot rajskog bunara. GraĊani su imali duţnost prijaviti sudu
svakoga za koga vjerovahu da je laţni kršćanin. Ako to ne uĉine i
sami će biti optuţeni za herezu, utamniĉeni, a tada će im se i suditi.
Plaza je bila napuĉena i buĉna. U gradu je bilo mnogo stranaca koji
su došli iz udaljenih gradova. Trgovci s kolima su prodavali punjeno
lišće vinove loze i bademove kolaĉe kao da je sajam. Bio je tamo i
ţongler koji je u zrak bacao svilene šalove, i hvatao ih dok su padali
na zemlju. Bio je i neki ĉovjek koji je prodavao zeĉeve, noseći ih
oderane i krvave na motki.
Bilo je toliko ljudi skupljenih oko proglasa da sam ga morala ĉitati
iz daleka, škiljeći kroz oĉi i koncentrirajući se kako bih prepoznala
slova. Konaĉno sam uspjela.
Bio je to popis kojim se opisivao prikriven Ţidov:
Subotom nose čistu odjeću.
Radili smo to, ali zato da provjetrimo našu najbolju odjeću za
nedjeljnu misu.
Pale svijeće petkom navečer.
Radili smo to, ali da vidimo u mraku.
Dvaput godišnje poste.
Radili smo to, ali kao spomen na mog oca.
Pričaju priče o Kraljici Esther.
Radili smo to, ali samo zato jer je ona bila svetica spominjana u
crkvi.
Ne jedu svinjetinu.
Radili smo to, ali samo zato jer smo više voljeli povrće.
Svoju djecu nazivaju imenima iz Starog zavjeta.
~ 38 ~
Radili smo to, ali to su bili samo nadimci koji nikome osim nama
nisu znaĉili. Ime kojim je moj djed iz ljubavi zvao moju baku, a koje
je zvuĉalo poput noţeva - Sara. Ime kojim me majka zvala dok sam
bila malena, njišući me u mojoj kolijevci, a koje je bilo isto onome
kojim me baka nazvala kada mi je poklonila bisere. Esther.
Ako prijavite nekoga sa sudom ćete podijeliti svu njegovu imovinu.
Ljudi su imali spuštene glave, kriomice bacajući poglede jedni na
druge. S jednim proglasom pogled na svijet se promijenio i sada je bio
prepun opasnih mogućnosti. Osjećala sam se kao na dan paleţi, kada
sam imala ugarke u kosi. Stojeći ondje, okruţena susjedima u selu u
kojem je moja obitelj ţivjela stotinama godina, ja sam jedino
razmišljala o jednome.
Radili smo to.
UMJESTO DA ODEM KUĆI, uspela sam se na brdo na kojem

smo moja majka i ja traţile biljke. Hodala sam toliko brzo da nisam
mogla razmišljati. Ţeljela sam da bude tako. Inaĉe bih mislila o
Catalini i njezinoj majci dok prekopavaju po kući Arriasovih. Pitala
bih se je li moje ime uistinu Esther.
Zašla sam duboko u šumu, gdje su bili borovi i mekani sag stvoren
od iglica koje su sve utišavale. Ali tišinu nisam ţeljela. Nisam ţeljela
znati tajne. Zašto smo pohodili istu crkvu kao i Arriasovi. Zašto smo
imali posebna imena. Ţeljela sam biti tko sam oduvijek bila. Je li to
bilo previše za traţiti?
Pojurila sam. Trĉala se dok mi nije lupalo u ušima. Trĉala sam sve
dok nisam mogla više disati. Mislila sam da trĉim bez ikakvog pravca,
bez misli u glavi. Ali pratila sam kartu za koju nisam znala da imam u
srcu. Uskoro sam se našla na proplanku gdje je bio oĉev grob. Sjetila
sam se.
~ 39 ~
Prošlo je mnogo godina od kada sam bila zadnji put ovdje. Od
vremena kada sam bila djevojĉica. Ali vjerojatno sam se sjetila gdje su
rasli borovi. Zapamtila sam put duboko u sebi.
Njegov grob je bio oznaĉen plavim kamenom na kojemu je bila
urezana, preduboko da bi ikada nestala, zvijezda. Pomislila sam na
svoje ime. Estrella. Oĉeva tamna zvijezda. Sjetila sam se svih tajni u
našoj kući. Sjetila sam se naĉina na koji smo se voljeli. Kada sam bila
malena, i kada bih s majkom došla ovdje, ostavile bismo dva
kamenĉića na oĉevom grobu kao znak našeg sjećanja. I sada sam to
napravila. Trebalo mi je dosta vremena prije no sam se vratila na brdo
iznad našeg grada. Kada sam došla tamo i pogledala dolje, shvatila
sam da ništa ne ţelim od tog mjesta. Inaĉe bih osjećala da gledam svoj
dom: sada je to bila skupina kuća, poploĉanih krovova, polja, livada i
drveća. To je moglo biti bilo gdje. To je moglo biti mjesto u kojem
nikada nisam bila.
Ljubav
Na kraju grada, muslimanska ĉetvrt je bila tiha, ali ĉim sam se
bliţila centru postajalo je sve glasnije. Na Plazi su izbijale pobune,
sugraĊanin se okretao protiv sugraĊanina. Svuda unaokolo krvava
izdaja. Na trgovinama su bila strgnuta vrata. Ljudi su na leĊima nosili
ukradena dobra: tepihe i ĉajnike, komade tkanine. Da nije bilo
vriskova, dima koji se uzdizao i gorĉine u zraku, izgledalo bi kao
karneval. Limetina stabla na Plazi su zapaljena. Zapaljeno limetino
stablo miriše na crnoću i zlo, kao i oparen med ili pokvareno voće.
Ljudi su govorili da su ta stabla oduvijek tamo, i da će naš grad ţivjeti
dok god ona budu cvjetala i rasla.
Andres me ĉekao na rubu naše ĉetvrti. Vidio je kada sam pobjegla i
bio je zabrinut.
~ 40 ~
Nije vrijeme za lutanje, rekao je.
Imam osjećaj da uopće ne znam tko sam.
To su bila vremena u kojima se sve moglo zbiti. Bilo je vrijeme
kada ti je jedna rijeĉ mogla okrenuti svijet naglavce.
Ne brini. Ja znam što si u srcu, rekao je Andres. To je jedino vaţno.
I to je bilo to. To je bio taj trenutak. Znala sam kako bih se osjećala
da ga izgubim. Tako se prepoznavala ljubav. To mi je rekla majka.
Trebalo je zamisliti svoj ţivot bez one druge osobe, i ako bi zadrhtao
pri toj pomisli, tada si znao.
Andres me otpratio kući u tišini. Pribliţili smo se jedno drugome
koliko smo se usudili. Nikada mi nije trebalo toliko dugo da doĊem do
kuće, a cijelo to vrijeme sam ţeljela da taj trenutak traje cijelu
vjeĉnost. Kada smo stigli do vratnica moje kuće, poljubio me. Bilo je
mraĉno i nitko nas nije mogao vidjeti, ali sam se osjećala kao da
gorim iznutra toliko snaţno da je svatko iz bilo koje kuće mogao
vidjeti moju svjetlost.
Tako sam saznala od ĉega su bile izraĊene vratnice u mojim
snovima. Bile su izraĊene od toga.
OTIŠLA SAM RAZGOVARATI s bakom. Bojala sam se postaviti

pitanja na koja sam trebala odgovore, pa sam izmolila krunicu prije
nego sam imala hrabrosti prići joj. Mijesila je tijesto na velikom stolu.
Na našem stolu su se vidjela udubljenja još od kad su moje šukun-
šukun bake na njemu rezale povrće. Moja šukun-šukun-šukunbaka je
toliko ĉesto mijesila tijesto za kruh da se stol u sredini udubio, i sada
je moja baka mijesila kruh na upravo tom istom mjestu. Dodala je
masline i ĉešnjak, a tada tijesto podijelila na tri dijela kako bi se lijepo
diglo. Baka je odluĉila ne ići niti razmišljati o pobunama na Plazi dok
one ne prestanu. Ali ja sam bila tamo. Ja sam proĉitala proglas.
Moja baka nije bila osoba koju si mogao prevariti lijepim rijeĉima i
otezanjem.
~ 41 ~
Moram te nešto pitati, rekla sam.
Zaposlena sam. Nije me niti pogledala.
Jesam li ja Esther?
Baka je na trenutak prestala mijesiti tijesto, a tada je ponovno
nastavila. Nije bilo odgovora, pa sam pokušala s još jednim pitanjem.
Jesi li ti Sara? upitala sam.
Sada je baka prestala sa svojim poslom. Odgurnula je tijesto i
pogledala me. Nikada me nije pogledala na ovakav naĉin. Nije mogla,
jer je skrivala istinu od mene. Na trenutak sam mogla vidjeti njezinu
nutrinu. Prestala me štititi od istine, i sada je ona zasjala izmeĊu nas
dvije.
Znaĉi, to je bila istina. Osjetih kako mi se lice ţari. Je li sve što sam
ikada mislila i ĉinila u svojem ţivotu bila laţ?
I nitko mi nikada nije rekao?
Jednom kada saznaš neke stvari, ne moţeš se Vratiti. To je teret
koji ne moţeš s nikim podijeliti.
Bilo mi je vruće, i osjećala sam se glupo. Potrĉala sam u svoju
loţnicu, bacivši se na krevet. Moja slamnjaĉa je bila napunjena
svjeţom slamom, ali ja sam bila poput limete, a ne njezina cvijeta.
Gorĉina traţi gorĉinu.
Moja baka je došla za mnom. Sjela je na rub postelje.
Namjeravali smo ti reći, rekla je.
Kada? Kad bih bila zakopana u svom grobu?
Govorim ti sada. Mi smo Ţidovi i oduvijek smo to bili, ali jedini
način na koji smo mogli preţivjeti jest da se pretvaramo da smo netko
drugi.
Sjela sam, lica uţarenog suzama. Moţda su bile prozirne, a moţda
plave. Koja je uopće bila razlika?
Marranos, rekla sam. Svinje.
Moja baka me pogledala kao da me namjerava udariti, ali nije to
uĉinila. To je na kraju krajeva i bila istina. Tako su nas nazivali.
Moraš to reći Luisu, rekla sam. On ţivi u laţi. Bit će bijesan.
~ 42 ~
Luis zna. Jednog dana će naslijediti Brata deLeona da zaštititi naš
narod, kao što je to činio i Brat. Tako ćemo imati glas koji će slušati
gradski oci.
Rekli ste Luisu, ali ne i meni! Jer vam ništa ne značim!
Svijet se morao promijeniti kada sam ja ovako razgovarala sa
svojom bakom.
Upravo suprotno, rekla je baka. Šutjeli smo jer te nismo Ţeljeli
opterećivati time, prije nego je potrebno.
Kada sam bila malena, ţeljela sam da mi baka prije spavanja
ispripovjedi priĉu, a ona bi me jedva pogledala kada bih odlazila u
krevet. Sada sam ja odbijala pogledati nju.
Ovakvo nešto ne smiješ reći nikome. Ako ţeliš da preţivimo ne
smiješ vjerovati nikome. Baka me pogladila po kosi. Esther, rekla je.
To je bilo moje ime. Moje tajno ime. Jedno koje nikada neću moći
koristiti.
Pogledala sam svoju baku.
Po prvi put u svom ţivotu nisam je se bojala.
KASNO TE VEĈERI me probudila majka. Protresla me, a tada mi

pokazala da je slijedim. Mjesec je bio visoko na nebu i sve je
izgledalo bijelo. Preko noćne halje sam navukla ogrtaĉ, i uvukla noge
u svoje cipele.
Osjećala sam se kao u snu, iako je cesta po kojoj smo hodali bila
stvarna. Prolazile smo kroz grad u tišini. Svejedno, znala sam da su
majka i baka priĉale o meni. Sada se ĉinilo da će mi povjeriti svoje
znanje. Moja majka me još jednom podsjetila da nikome ne smijem
reći o mjestu na koje me vodi.
Niti za išta na svijetu. Nikada ne smiješ reći, rekla mi je majka.
Zaklela sam se da neću.
Nisam joj rekla da sam u snu, prije nego me probudila, stajala u
vrtu. Netko me nazvao Esther.
~ 43 ~
Esther, rekao je glas u snu. Oni koje Voliš neće gorjeti niti se
utopiti. Oni će odletjeti.
Moja majka je u šumi bila kao kod kuće i nije primjećivala kada bi
joj halje zapele o trnje. Za njom su ostale malene plave niti. Morala
sam se boriti kako bih je mogla pratiti. Teško sam disala i boljela su
me rebra, no svejedno smo nastavile. Bilo je kamenja; obilazile smo
ih.
Bilo je niskih grana, prolazile bismo ispod njih. Bio je tamo maleni
potok, ali našle smo put preko njega.
Prolazile smo pored skrivenih grobova, oznaĉenih plavim
kamenjem s ugraviranom zvijezdom. Stale smo tek kada smo stigle na
udaljeno mjesto, ĉak i dalje od mjesta na kojem je moj otac bio
pokopan. Prošle smo kroz šljivik, a tada se provukle kroz visoku
ţivicu prekrivenu bijelim cvijećem. Na ĉistini s druge strane ţivice bio
je bazen napravljen od cedrovih dasaka. Majka je rekla da je taj bazen
jako star i da ga svake godine ljudi iz naše crkve popravljaju i pune
ĉistom kišnicom. Majka mi je rekla da se taj stari drveni badanj naziva
mikva, kupka. Bio je jedino za ţene kako bi nas oĉistio i uĉinio nas
snaţnijima. Sve ţene iz naše crkve su dijelile našu tajnu: sve su
dolazile ovamo.
Majka je zavezala svoju dugaĉku kosu i svukla odjeću. Bila sam
zadivljena njezinom ljepotom. Osjećala sam se kao dijete u usporedbi
s njom, ali kada mi je rekla da se skinem i uĊem u bazen s njom,
poslušala sam je.
Plutale smo u tamnoj vodi. Iznad nas je nebo bilo prekriveno
zvijezdama i ĉinilo se da je više bijelo nego crno. Pomislila sam na sol
i brašno na bakinom stolnjaku. Pomislila sam na bisere u moru. Ĉak i
ovako udaljene od grada osjećale smo smrad spaljenih limetinih
cvijetova s
Plaze. Neke stvari su bile jake i pratile su te. Mjesto u kojem si
odrastao, miris limetinih cvijetova, tvoji snovi. Zagledavši se u vodu,
~ 44 ~
sjetih se zdjele s vodom u koju sam morala zuriti toliko puta i
pomislila, Sve je ovdje. Početak i kraj.
Kasnije, dok sam se odijevala, osjetila sam teret našeg podrijetla.
Unatoĉ tome, pod zvijezdama sam se osjećala kao najistinitija ja,
toliko ĉista da sam drhtala, ista onome tko sam oduvijek bila, bez
obzira na ono što mi je reĉeno.
Do grada je bio dalek put, a ja sam imala još jedno pitanje.
Zašto naši djedovi umjesto da ţive laţnim ţivotima, nisu otišli
odavde?
Kada su izbacili Ţidove, sud je uzeo njihovu djecu. Nisu ih Ţeljeli
vratiti sve dok se naši djedovi nisu preobratili. Trebali su pobjeći
nakon toga.
Oduvijek smo ţivjeli ovdje, rekla je moja majka. U ovoj zemlji su
kosti stare petsto godina.
Moja majka je znala koliko je bilo teško ostaviti mrtve. Ali zar ih
nismo nosili sa sobom? Zar nije moj otac s nama dok god mislimo na
njega?
Ostatak puta provedosmo u tišini. Bila je gotovo zora kada smo se
ušuljale u naše vlastito dvorište, u našu kuću. Zastale smo u dvorištu i
skinule cipele kako ne
bismo probudile djeda i baku. Kokoši su još uvijek spavale, ali nad
poljima na sve svjetlijem nebu, letio je sokol. Cijelog svog ţivota,
svakog dana gledala sam ova polja, masline i bademe, isti horizont.
Unatoĉ tome, pomislih da je greška da se ljudi poput nas veţu uz neko
mjesto. Greška je što nismo spremni otići. Ako je sve što trebamo u
onome tko smo. I ĉega se sjećamo.
~ 45 ~
S V I J E T L O KO J E
K
O
P
N
I
Kome moţeš reći
~ 46 ~
~ 47 ~
Tuga
Sljedećih nekoliko dana bilo je mnogo kraĊa i ulice su postale
opasne. Djed je napravio novi lokot za naša vrata i zakucao je prozore.
Nismo išli na trţnicu, niti na badnjeve s bojom, niti na bunar na Plazi.
Naveĉer bismo uzimali ţivotinje u kuću, dopuštajući kokošima da
lijeţu jaja na našim sagovima, ovcama da se skrivaju ispod našeg
stola, svinjama da spavaju pored naše peći. Jedino je Dini spavao u
mojoj sobi.
Dini je bio tih i pristojno se ponašao. Spavao je sklupĉan na hrpi
sagova u kutu. Dok je sretan, tonuo u san, mogla sam ĉuti kako
njuška, sretan što je pored mene. Zaţeljela sam da mogu spavati tako
spokojno kao i on. Zaţeljela sam biti mirna.
JEDNE VEĈERI sam otišla u šetnju s Catalinom. Obje smo bile

nemirne, i nedostajale smo jedna drugoj. Moţda sam bila u krivu.
Moţda nismo bile udaljene. Moţda smo mogle biti prijateljice. Vrana
i Gavran. Dvije djevojĉice s istom crnom kosom koje su izgledale kao
sestre. Dvije djevojĉice koje su vjerovale da mogu postati što god
poţele.
Sjećaš se kada smo trčale kroz polja pretvarajući se da smo
magarci? upitala sam.
Bile smo smiješne, reĉe Catalina.
Ti si bila hitrija od mene, kaţem.
Jesam, Catalina je izgledala zadovoljno.
~ 48 ~
Zapravo bih ja uvijek na kraju utrke usporila. Ja sam bila magarac
koji nije morao pobijediti. Moţda je to bio razlog zašto bih uvijek bila
sretna što Catalini mogu dati ako me ona nešto zamoli.
Ali ti si bila ljepša, rekla je Catalina.
Odmaknula je svoju ruku od moje.
Magarac je magarac. Nasmijala sam se. Niti jedan nije lijep.
Moţda i nije, kaţe Catalina, ali neke ptice nazivaju vranama, a
neke gavranima. Prestare smo da se više pretvaramo.
Catalina zastane i oštro se zagleda u mene. Ne sviĎa mi se kako
gledaš Andresa, rekla je.
Ţeljela sam reći, ne mogu si pomoći, ali nisam rekla ništa.
Kloni ga se, rekla je Catalina. Neću te ponovno upozoriti.
JEDNOG JUTRA nakon što smo se probudili, otkrismo da je jedan

od prozora širom otvoren. Netko je provalio. Moja baka se uvjerila da
su njezino najveće blago, njezini svijećnjaci na mjestu. Pretraţila je
naše stvari. Ĉinilo se da je sve što su kradljivci uzeli bila hrana.
Masline, brašno, staklenka meda. Ljudi su se bojali otići u trgovinu ili
ĉak na vlastita polja. Tih dana je bilo opasno da ţena sama odlazi na
trţnicu, jer bi je vojnici uhvatili i ispitali o njezinim prijateljima i
susjedima. Moja baka je odluĉila da će od sada ostavljati košaru hrane
za svakog gladnog prolaznika.
Nakon što smo ostavili malo kruha i fete za prolaznike, baka se
okrenula prema meni, upitavši me gdje su mi biseri. Jesu li oni
ukradeni?
Sigurna sam da su ovdje, rekla sam.
Otišla sam u svoju loţnicu, pretvarajući se da ih traţim. Nakon toga
sam se vratila i rekla baki da sam pronašla ogrlicu u kutijici u kojoj
sam ĉuvala svoje sitnice.
Trebala bi ih staviti. Bit će sigurni oko tvog vrata.
~ 49 ~
Rekla sam joj da je toliko vruće da ne mogu podnijeti da mi je išta
na koţi.
Baka je stisnula oĉi.
Biseri su iz mora. Oni su uvijek hladni.
Nije bilo lako lagati mojoj baki. Svejedno, poĉela sam, i koliko se
god loše osjećala morala sam nastaviti.
Nosit ću ih za Večeru, rekla sam baki.
Istog ĉasa sam otišla kod Cataline, iako sam se uţasavala susreta s
njom. Nisam mogla vjerovati da sam joj dala nešto toliko dragocjeno.
Pokucala sam nekoliko puta, ali nitko nije odgovarao. Uĉinilo mi se
da ĉujem zvukove iz kuće.
Konaĉno sam dozvala Catalinu. Trebalo joj je dosta vremena da
provjeri tko je na vratima.
Znači gavran zove Vranu, rekla je.
Trebaju mi biseri, rekla sam. Baka me pitala gdje su mi.
Dala si mi ih, rekla je Catalina.
Catalina je stajala iza otvorenih vrata. U zraku su bile malene
mušice, toliko sitne da ih je bilo nemoguće vidjeti, ali unatoĉ tome,
grizle su. Ĉak su i kokoši u Catalinom dvorištu traţile utoĉište ispod
kuće.
Znam, rekla sam, ali trebam ih.
Ti si mi rekla da ih uzmem. Ti si mi rekla!
Zagledala sam se u Catalinine oĉi. Poznavala sam je tako dugo,
cijeli svoj ţivot, i nikada nisam primijetila da su zelene.
Trebam ih natrag, rekla sam joj, nadajući se da mi glas zvuĉi
snaţnije nego što sam ja to bila. Trenutak je šutjela, a tada kaţe. Ja ih
trebam Više.
Mora da nas je Andres ĉuo. Izašao je van i radosno me dozvao.
Rekao je moje ime, Estrella, kao da znaĉi ljepota, i ti si moja ili sjajna
zvijezda.
Ugledala sam izraz Catalinina lica. Moţda sam ga zasluţila. Moţda
je sve bila moja krivnja.
~ 50 ~
Estrella ide, rekla je Catalina Andresu.
Trebam ogrlicu, rekla sam Catalini.
Njezin izraz lica kada me pogledala je bio drugaĉiji od Cataline
koju sam ja poznavala. Nešto u meni je poĉelo tući, kao da u prsima
imam golubicu.
Pa, više nisu tvoji.
Catalina zalupivši vratima ude u kuću. Andres i ja smo stajali.
Zašto je tako ljuta? on upita.
Rekla sam mu za bisere, iako sam znala da tu ima i nešto više.
Catalina je bila ljuta što je ona, ona, a ja ja. Bila je ljuta što je Andres
stajao tu i razgovarao sa mnom, i kako je izgovorio moje ime kao da
je tajna koju dijelimo zajedno.
Nisam mogla uĉiniti ništa. Moţda je moja baka bila u pravu kada je
jednom rekla, Misliš da poznaješ nekoga, ali što je to? Samo ono što ti
ţele pokazati. Zapamti da je bitno ono što je unutra.
Catalina je iz kuće pozvala Andresa da doĊe veĉerati.
Čekaj me ovdje, rekao mi je.
Andres je ušao, a kada se vratio sa sobom je imao moje bisere.
Ispruţila sam ruku, ali je on stavio bisere meni oko vrata i zakopĉao
ih. Otpratio me kući. Srce mi je tuklo tolikom silinom da sam se
osjećala kao da netko na mene baca kamenje. Osjećala sam da je sve
moguće. Doista sve.
Andres nije izgledao vedro, i nije hodao blizu mene. Konaĉno sam
ga upitala što nije u redu.
Kada sam otišao po tvoje bisere, Catalina mi je rekla da si
zaljubljena u nekoga, rekao je Andres.
Moţda i jesam.
Rekla je da je to neki Phillipe koji radi na badnjevima s bojom.
Rekla je da si toliko ţarko ţeljela bisere natrag jer ti ih je on poklonio.
Moji baka i djed su mi ih dali. A taj momak o kojem ona govori - ja
ga niti ne poznajem. Nije on taj. Rekla sam to na naĉin da Andres
shvati istinu.
~ 51 ~
Andres mi je uzeo ruku, i ja sam mu to dopustila. Pokušavala sam
misliti na zdjelu s vodom, na rijeku koja se uvijek kreće i mijenja, o
vrtu s deset vratnica, ali jedino sam mogla razmišljati o njemu.
Poljubili smo se pored ograde, na naĉin od kojeg mi se zavrtjelo u
glavi. Nasmijali smo se našim osjećajima. Nasmijali smo se zbog
omamljenosti koju smo oboje osjećali. Poljubili smo se ponovno, kako
bismo bili sigurni da je ono što smo osjećali bilo stvarno. I bilo je.
Nemoj dopustiti da te djed obeća nekome, rekao je Andres.
Moj djed ne odlučuje umjesto mene.
Noć je bila svjeţa, ali ja sam izgarala. Osjećala sam se kao onog
dana kada me je majka nauĉila vrtloţnom plesu, plesu kojeg su plesali
samo muškarci. Taj ples je bio mistiĉan, zbog kojeg je vrt sjao u tvojoj
glavi.
Andres se nasmijao. Tada se nikome nemoj obećati. Samo meni. Ne
moramo nikome reći ako to ne ţeliš. To će biti samo naše obećanje.
Kako sam mogla išta obećati kada sam znala što Catalina osjeća
prema Andresu? No opet, kako sam mogla odustati od njega?
Što je s Catalinom? konaĉno upitah. Mislila sam da ćeš nju oţeniti.
To se nikada ne bi dogodilo. S njom nikada.
SJETILA SAM SE što mi je majka rekla kada je ona prvi put

ugledala mog oca. Kako je, kada se okrenuo prema njoj, osjetila
udarac. Kako je pokušala suspregnuti svoje osjećaje prema njemu,
kako se pravila da joj nije stalo sve dok nije razboljela ţeludac.
Jednom kada ga je ugledala bilo je kao da je progutala tisuću noţeva.
Pokušala je ne osjećati tako, ali svaki put kada bi ga vidjela osjetila bi
ona taj noţ.
Mogla sam ga i ja sada osjetiti kako mi probada prsa. Moţda je to
bila ljubav, a moţda me probadao Catalinin izraz lica dok nas je
gledala u dvorištu. Izašla je nakon što je Andres pošao sa mnom, i još
uvijek je bila tamo i zurila. Gledala je cijelo vrijeme. Poţeljela sam da
~ 52 ~
nas nije vidjela. Poţeljela sam da sam upoznala Andresa stotinama
milja dalje od Encalefore.
Nije bilo ĉudo što su se Catalinini osjećaji promijenili u tamne,
crne misli. Catalina nije imala pojma tko sam bila ja. Ja sam bila
Esther. Ja sam bila zaljubljena u njezinog roĊaka, njoj ne rekavši o
tome niti rijeĉ. Esther, djevojka s tajnim ţivotom. Esther koja je
vidjela Catalinu dok krade srebrninu i tkanine.
Rekla sam Andresu da mu se ne mogu obećati tako lako.
Rekla sam mu da je to bilo lakše nego reći mu istinu. Nisam bila
sigurna da ga zasluţujem.
TE VEĈERI nisam mogla pojesti svoju veĉeri, niti kasnije spavati.

Pitala sam se kako bi Andres reagirao da zna da sam Ţidovka, a ne
kršćanka kao on. Po zakonu se nismo mogli vjenĉati; nismo smjeli niti
razgovarati niti podijeliti obrok; kada bi se usudili tako nešto, bio bi to
najgori mogući zloĉin, hereza.
Otkopĉala sam bisere i stavila ih u kutijicu sa sitnicama u kojoj sam
ĉuvala svoja mala blaga, većinom stvari koje smo Catalina i ja skupile
u brdima. Bilo je modrog ptiĉjeg perja, prešanog cvijeća, Catalinino
pisamce koje mi je napisala za moj zadnji roĊendan sa smiješnom
pjesmicom koja je kazala da smo nas dvije poput dva stabla koja rastu
u istom vrtu. Stavila sam svoju kutijicu s blagom ispod moje
slamnjaĉe. Spavala sam na njoj. S poĉetka me ţuljala i ometala mi
san. Ali nakon nekoliko tjedana nisam je uopće više osjećala, a do
sljedećeg tjedna sam uopće zaboravila da je ondje.
POBUNE NA PLAZI su se utišale, ljudi su nastavili sa svojim

ţivotima, odlazili su u polja, na trţnicu, na bunar u kojem je voda
dolazila iz raja. Ali u mojoj kući je još uvijek bilo nemirno. Jednog
~ 53 ~
dana majka je izvukla karte da vidi što nam sprema budućnost. Istog
ĉasa je napravila grimasu. Nije joj se svidjelo što nam je slijedilo.
Loš je trenutak za postojati na ovome svijetu, rekla je.
Majka mi je oko ruke zavezala komad crvene vune koju sam nosila
ispod odjeće. Za sreću, rekla je. To je bio tajni amulet. Tada je i oko
svoje ruke zavezala trak crvene vune.
Promiješala je karte i ponovno ih rasprostrla ispred sebe. Pismena
su bila ista.
Nešto će se zbiti, rekla mi je majka.
Nije mi se svidio njezin nemir, pa pokušah okrenuti na šalu.
Uvijek se nešto mora zbiti, rekla sam.
Ovo će biti drugačije. Počet će s jednom tugom, koja će postati njih
tisuću. A onda će tuge biti kao i zvijezda na nebu.
UPORNO SAM TRAŢILA neki znak. Ali naši ţivoti su se

nastavili kao i obiĉno. Svijet se ponovno ĉinio normalnim - nije bilo
paljenja, nije bilo uhićenja, samo ljetna popodneva i tamno plave noći.
A tada sam jednog sunĉanog dana zaĉula slavuja u poljima. Bilo je
podne, i nije bilo vrijeme za njega. Majka mi je rekla da ptice i
ţivotinje znaju budućnost prije nas. Pokušavaju nas upozoriti, ali mi ih
ne slušamo.
Istrĉala sam van kako bih ga otjerala, ali ga nisam mogla vidjeti.
On je neumorno pjevao svoju tuţaljku.
Moja majka je stala iza mene.
Stavila je ruku na moje rame.
SADA POĈINJEMO, rekla je.
USKORO SE u našem dvorištu pojavio muslimanski djeĉarac.

Osim moje majke, većina naših susjeda nije odlazila u
muslimansku ĉetvrt. Neki bi ponekad zašli u neki dućan, ili bi u
~ 54 ~
sluĉaju bolesti otišli u posjet vidaru. Što se tiĉe muslimana, oni nisu
dolazili u naš dio grada.
Ali sada je taj djeĉak bio u našem dvorištu. To je bio onaj kojeg
smo vidjeli da radi u vidarovom vrtu. Djeĉak je izgledao nervozno.
Drţao je dvije velike drvene kutije. Pitala sam se jesu li to kutije s
blagom; pitala sam se je li to dobar znak koji će nas uvjeriti da su
majĉine karte bile u krivu.
Kada je moja baka spazila djeĉaka, potrĉala je u dvorište viĉući,
pokušavajući ga otjerati. Djeĉak je stajao na mjestu, i vikao na
španjolskom i arapskom, ali se nisu razumjeli. Moja majka je istrĉala
iz kuće. Ona je ušutkala moju baku - nešto što nikada nije ĉinila - i
poslušala djeĉaka. Majĉina kosa je bila raspuštena i bila je bosih nogu,
zbog ĉega se djeĉak doimao iznenaĊeno. Iz poštovanja je gledao u
zemlju dok je govorio. Sada sam mogla ĉuti da unutar kutija oĉajniĉki
kvocaju kokoši.
Naše vlastite prasne kokoši su pobjegle ispod kuće gdje je bilo
hladno i zaklonjeno.
Majka je klimnula glavom, i djeĉak je spustio kutije, a tada istrĉao
iz našeg dvorišta. Unatoĉ tome što u ovom dijelu grada nije bilo
sigurno za njega, on je svejedno došao.
Majka je otišla do kutija i ĉuĉnula pored njih. Utišavala je kokoši.
Upitala sam je što se dogodilo. Ţena muslimanskog vidara je umrla.
Prije nego je preminula, rekla je muţu da pošalje kokoši mojoj majci
na poklon.
Kako mogu od nje nešto uzeti? rekla je moja majka. Ništa joj nisam
dala.
Ona je vjerovala da jesi.
Sjetila sam se izraza lica vidarove ţene kada je ugledala vunu koju
joj je moja majka donijela. To je svakako bio dar.
Otvorila sam kutije i pustila kokoši. Zakokodakale su i razletjele se
po dvorištu. Ove kokoši nisu bile smeĊe poput naših; bile su svijetlo
sive boje, a pijetao je bio prekrasan i razjaren. Kada ga je moja baka
~ 55 ~
pokušala otjerati, on se nije sakrio ispod kuće nego se postavio pred
njom, kao kakav kralj svih pijetlova, bez obzira što je bio u novom
dvorištu.
Gledaj, rekoh majci.
U kutijama su bila jaja.
Moja majka posegne za jajima. Nisu bila smeĊa kao jaja naših
kokoši, već boje jezera. Bilo je to nešto prekrasno. To je bila boja koju
moja majka nikada nije koristila za vunu, jer je se nije moglo
napraviti. To bijaše dar ţene koja je bila prijateljica mojoj majci iako
su ţivjele u dva razliĉita svijeta. Majka je rukama prekrila usta. To bi
napravila svaki put kada bi joj se plakalo, kako joj duh ne bi od tuge
izašao iz tijela.
Moja baka me primila za ruku i kimnula glavom kako bih je pratila.
Pusti majku, rekla je. Izgubivši prijatelja, sjetila se svega što je Već
izgubila i sVega što ponovno moţe izgubiti. To nikako ne moţe postati
lakše.
Svi tugujemo sami.
DJEDOVA RADNA SOBA je bila u podrumu, u staroj špilji na

kojoj je izgraĊena naša kuća. Jedne veĉeri sam iz te sobe zaĉula
jecanje. Sišla sam dolje u noćnoj haljini.
Moja majka i baka su spavale, ali djed nije bio sam. Pogledala sam
kroz pukotinu na vratima njegove radne sobe. Ugledala sam Senora
deLeona, oca Brata deLeona. Na stolu je bio još jedan ĉovjek koji je
krvario. Moj djed ga je šivao iglom i koncem, kao da ĉovjek nije ništa
kompliciraniji od košulje ili plašta.
Pokušala sam biti što tiša. Sada sam shvaćala. Moj djed nije bio
samo uĉitelj nego i kirurg, što nije bilo dopušteno. Sve knjige o
kirurgiji i medicini su bile spaljene. Posjedovanje takvih knjiga bilo je
kao i posjedovanje ţidovskih. Zadrhtala sam i potrĉala gore. Sjetila
~ 56 ~
sam se Catalininih pitanja. Zašto su kod nas usred noći dolazili ljudi?
Kakve je to sastanke odrţavao moj djed?
On je učitelj, rekla sam joj.
Catalina je izgledala sumnjiĉavo. Učitelji ne predaju usred noći.
Sada sam i sama ţeljela znati odgovor na to pitanje. Mi nismo bili
samo Marranosi; moj djed je radio i vjerovao sve što je bilo protivno
crkvenim proglasima.
Djed je imao krvi na odjeći. Senor deLeon i onaj drugi ĉovjek su
izašli na dvorišna vrata. Moj djed je oĉekivao uspavanu kuću, i
uplašila sam ga. Iz ruku mu je ispalo sve što je nosio u ĉistoj krpi -
noţevi, konac, igle, stvari koje su nalikovale malenim sjekirama i
pilama, boĉica gorke tekućine koja je bila toliko snaţna da je mogla
prekinuti ĉovjekov ţivot ako bi je se previše otpilo.
Donesi mi Vode, naredio mi je djed i ja sam poslušala.
Zurili smo jedno u drugo, i moj djed nije rekao ništa. Ali kada sam
krenula otići, on je klimnuo glavom da sjednem. Ruke i noge su mi se
tresle. Pravila sam se kao da je uobiĉajeno da nas dvoje tako sjedimo.
Vratila sam se nazad na svoje mjesto.
Bila si dolje? upitao me djed.
Ja sam klimula.
Što si vidjela? upitao me tada.
Ništa, odgovorila sam. Ništa, jer bi ti ţelio da ništa nisam vidjela,
iako se ĉovjek na stolu moţda ne bi sloţio.
Moj djed je izgledao iznenaĊeno. Uspjela sam reći istinu, ne
rekavši ništa.
Dobar odgovor, rekao je.
Moj djed je ustao i nad zdjelom za pranje smeĊim sapunom oprao
ruke. Tada se vratio i sjeo nasuprot mene.
Koliko znaš o tome tko zapravo jesi? upitao me djed.
Ne znam ništa jer toliko i trebam znati, iako se moja baka s time ne
bi sloţila.
~ 57 ~
Djed ponovno klimne. Na neki naĉin sam ga, ne trudivši se,
zadovoljila.
Dobar odgovor, ponovno kaţe.
Neko vrijeme smo proveli u tišini, a tada mu kaţem.
Moţda su prije stotinu godina naši ljudi trebali pobjeći odavde,
rekla sam. To je bila hrabro, moţda nepristojno reći, ali o tome sam
mnogo razmišljala.
A onda bjeţati iz jednog mjesta u drugo, a tada i od tamo? Nakon
što jednom pobjegneš, znaš li hoćeš li morati bjeţati cijeli svoj ţivot?
Dobar odgovor, kaţem.
Moj djed zabaci glavu i nasmije se. To me iznenadilo više od
svega. To da se mogao smijati. Zbog toga sam se usudila reći još
nešto.
Ali postoje drugi odgovori.
Moj djed me pogledao kao da me vidi prvi put, a moţda i jest bilo
tako. On klimne prije nego mi je odgovorio.
Ţivimo trenutak za trenutkom, rekao mi je djed. Sve se mijenja.
Jedan trenutak smo dio rijeke a Već slijedeći smo zdruţeni s morem.
Zar nije magija zašiti čovjeka uz pomoć konca i igle?
To je medicina. Kirurgija.
Čula sam ljude kako govore da Ţidovi imaju škole magije.
Naš je način shvatiti boţje tajne. To se naziva Kabala. To je put
kojim se uči postati jedinstven sa svijetom. To je put svijetla i znanja.
Deset vrata koja Vode do Vrta, rekla sam. Deset tajni Drva Ţivota.
Tko ti je to rekao? To bijaše više od iznenaĊenja. Bio je šokiran što
znam takve stvari. Tvoja majka?
Sanjala sam ih. Mislila sam da moţda u svojoj sobi imaš neke
knjige o tome.
O kakvoj sobi ti pričaš? Mislio sam da ništa ne znaš.
Djed je u sebi sakrivao osmijeh, ali ja sam ga vidjela.
Istina. Samo sam razmišljala što bih mogla vidjeti kada bih išta
vidjela. Nasmiješila sam se.
~ 58 ~
Ti si pametna djevojka, rekao mi je djed. Pametnija nego što sam
mislio da jesi.
Odveo me u dolje.
Samo da znaš, rekao je.
Vrata je otvorio metalnim kljuĉem koji je bio sakriven ispod zadnje
stepenice. Soba je bila malena, cijela ispunjena knjigama, od poda do
stropa. Nisam niti znala da postoji toliko knjiga, a kamoli da su u
našoj kući. Tu je uĉio svoje uĉenike. Na stolu su bile bilješke o
Ţohari, knjizi svijetla, knjizi istinskog znanja, vodiĉu k vratnicama.
Što ćeš reći ako te tko pita jesi li ikada bila u ovoj sobi? upitao me
djed.
Sjetila sam se uĉenja koje se uvijek odvijalo ovdje, ispod mojih
nogu. Pomislila sam na sve ljude koji su zašiveni i ozdravljeni.
Osjetila sam nešto prema svom djedu što prije nisam osjećala.
Shvatila sam zašto su ga njegovi uĉenici onako gledali.
Kojoj sobi? rekla sam.
Znala sam da je to bio dobar odgovor; to mi nitko nije trebao reći.
Dovoljno dobar da me Jose deMadrigal, najveći uĉitelj kojeg je naš
grad poznavao pogledao drugim oĉima.
Sjedni, rekao mi je djed. Poĉet ćemo s abecedom.
U GRADU je vladalo zatišje, ali ta tišina se ĉinila poput one prije

nego se oluja obruši na zemlju. Bilo je premirno. Bilo je
preneprirodno. Ĉak niti ptice nisu pjevale.
U nedjelju je na misi Brat govorio da moramo vjerovati u raj, ali
istovremeno moramo biti spremni na zlo koje je na zemlji. Pogledala
sam ljude oko sebe. Vidjela sam da smo svi isti. Marranosi. Naše
istinito ja je bilo skriveno. Vidjela sam i nešto više: svi smo bili u
strahu. Znali smo da se loše stvari dogaĊaju zajedno, jedna za drugom,
kao da i neke tajne ne mogu ostati skrivene. Moj djed je poĉeo šaptati
neke od tih stvari. Uĉio me o el Diva de Pardon, o danu oprosta, kada
~ 59 ~
smo priznavali svoje grijehe, kao i o Kraljici Esther po kojoj sam
nazvana, koja je skrivala svoje ţidovsko nasljedstvo kako bi spasila
svoj narod.
Gotovo sam svakog dana uĉila sa svojim djedom. Iako sam mislila
da sam budalasta, nekako sam uĉila. Postojale su osnovne molitve, i
put svijetla. Naĉin na koji se proĉišćavao um; uz bajanje bilo je
moguće postati bliţi sveznajućem i moćnom bogu. Poĉela sam
shvaćati da dublje gledajući u sebe, poĉinjem shvaćati ono što je
beskonaĉno.
Jednog dana me djed pozvao k sebi u svoju radnu sobu. Bio je
budan cijelu noć, i lice mu je bilo blijedo. Oĉi su mu bile tamne i
crvene. Zakljuĉao je vrata i izvadio neke papire. Osjećala sam kao da
su knjige na policama ţive, pa dišu i dršću poput golubica. Mislila
sam da sam ovdje kako bih uĉila, ali knjige mojeg djeda su bile
zatvorene.
Ako se išta dogodi, ţelim da znaš, rekao je. Predao mi je komad
papira na kojem je bilo ime i adresa. Ovaj čovjek iz Amsterdama ti
moţe pomoći ukrcati se na brod.
Skoro sam se nasmijala. Ja ne znam gdje je Amsterdam. Ovdje sam
kako bih učila hebrejski. Daj taj papir mojoj majci ili Luisu.
Ti si ta koja će ići.
Istog trenutka me napustio smijeh.
Moj djed me uĉio o najmoćnijoj knjizi, o putu Svijetla, Ţohari.
Stvari koje mi je rekao ću shvatiti tek kad ostarim, a i tada će mi
predstavljati misterij.
Cijelu noć sam bajao, i sada.
Vidim koji je odgovor. To ćeš biti ti, rekao mi je djed.
Ne, rekla sam. Neću biti.
Ništa na svijetu nije lako, rekao je djed. Zato postoje deset Vratnica
kroz koja treba proći kako bi se došlo do Vrta. Da je Ţivot lak, bila bi
samo jedna Vrata. Ne bi ih bilo uopće.
Od čega su napravljene Vratnice? upitah.
~ 60 ~
Krune, Mudrosti, Inteligencije, Ljubavi, Prosudbe, Suosjećanja,
Izdrţljivosti, Veličajnosti, Stvaranja Svijeta, Kraljevstva.
U mojim snovima se čine stvarnima, rekla sam djedu.
Ti ih vidiš kako ti ţeliš. Vratnice su uvijek različite, samo je Vrt isti.
A Drvo Ţivota koje raste tamo jest istina. Spajanje sa silom je srce
svega. Ti stvaraš svoja Vrata, a tada prolaziš kroz njih. Ako si
sposoban, proći ćeš ravno kroz njih. On me pogleda. Ako se usudiš.
ODMAH NAKON toga je stiglo pismo mog brata. Do sada nikada

nisam dobila pismo. Morala sam otići do Kneţeve palaĉe i sluţbeno
potpisati primitak. Vojniku koji je bio zaduţen za pošiljke pisama sam
platila nekoliko novĉića kao zahvalu. Otišla sam na bunar i sjela na
rub. Moj djed je Luisu poslao kodiranu poruku u kojoj mu je javio da
sam postala njegov uĉenik, iako sam bila samo djevojka.
U svom pismu brat mi nije mnogo mogao napisati; netko iz
Kneţeve plaĉe ili iz sjemeništa ga je mogao otvoriti i proĉitati. Ali
napisao mi je koliko se ponosi mnome. Rekao mi je da je naš put
opasan i istinit, i da je najvaţnije od svega zapamtiti povijest našeg
naroda.
Uvijek netko zaboravi, a netko drugi nestane, napisao mi je brat.
Nakon što sam proĉitala pismo, ponijela sam ga kući i zapalila u
keramiĉkoj posudi. To je bio najbolji naĉin ĉuvanja tajne. Ĉuvati je u
glavi.
Vatra je spalila bijele i plave ukrase na posudi, ali meni je uzorak
izgledao još ljepši.
Što si napravila! viknula je moja baka kada je vidjela tragove
paleţi.
U njoj su spaljene riječi moga brata, rekla sam joj.
Umjesto da me kazni, baka nam je u toj posudi posluţila veĉeru.
Bila je to adafina, piletina i okruglice, moja i Luisova najdraţa veĉera.
~ 61 ~
TE NOĆI sam sanjala Catalinu. Ja sam bila s jedne strane vrata, a

ona s druge. Ona me gledala, dozivala me, ali se ja nisam javljala.
Padala je i jedino sam trebala posegnuti za njom da je spasim, ali to
nisam uĉinila. Ovog puta vratnice su bile napravljene od crnog perja, i
bile su toliko krhke da sam znala da će se raspasti ukoliko se
pomaknem. Zbog toga sam ostala na mjestu, tiha.
Tog dana sam se zbog tog sna osjećala uţasno. Catalina i ja više
nismo petkom odlazile na bunar na Plazi. Odluĉila sam je potraţiti.
Moţda uspijem popraviti stvari. Iz dvorišta sam uzela drveni kabao i
otišla na Plaţu. Nije bilo toliko ljudi kao i prije pobuna, ali ipak su
prolazili Plaţom. Na bunaru je bila skupina djevojaka mojih godina, i
Catalina je bila medu njima.
Dok sam prilazila Catalina me pratila pogledom. Ona okrene lice.
Jedna od djevojaka, Rosa gurne laktom Catalinu. Onda me obje
pogledaše, nasmijavši se.
Trebala si nešto? pitala je Catalina dok sam prilazila. U ovoj vodi
nema bisera. Za njih moraš otići na ocean.
Traţila sam tebe, rekla sam.
Pa nemoj se truditi. Andres nije sa mnom.
Djevojka imenom Rosa sakrije lice, ali mogla sam ĉuti njezin
smijeh.
Ne traţim njega. Trebam tebe, kaţem.
Pa, sada kad si me našla, bolje ti je da otrčiš kući. Inače bih te
mogla ošamariti. Andres je budala. Ti misliš da si bolja od mene!
Ne mislim da sam bolja od tebe, rekla sam dok sam spuštala
kablove u bunar. Izvukla sam ih brzo, tako da se dosta vode izlilo iz
njih.
Dobro, rekla je Catalina. Ni ja ne mislim da si bolja. Ne znam tko
si. Niti se ne kriţaš kao što to činimo mi.
Podignula sam pogled s bunara i ugledala Catalinu kako zuri u
mene. Dan je bio na izmaku i sunce je bilo veliko. Pomislila sam na
~ 62 ~
ĉovjeka sa crvenim kriţem na odjeći. Razmišljala sam kako stvari
gore i nestaju u zraku.
Posegnuvši za kablovima, u vodi sam mogla vidjeti kako plutaju
naši odrazi. Tu smo bile ona i ja. Vidjela sam posve jasno da uopće ne
sliĉimo.
ŠTO BI BILO da nisam ono što ti misliš? pitala sam Andresa kada
smo se kasnije sreli.
Bili smo ispod jedne posebne masline. Bilo je kasno u noći i oboje
smo trebali biti kod kuće i spavati. Umjesto toga bili smo ovdje i
sanjali na glas. Iskrali smo se, i ĉinilo se da smo sami na svijetu. Ali
nismo bili.
Ti si, rekao je Andres, djevojka koju sam čekao.
U ovaj sat na poljima je bilo stvorenja koja nikada nisam vidjela
pod svijetlom dana. Šišmiši, brzi maleni miševi, i slavuj kojeg sam
ĉula tijekom dana, koji je još uvijek ţalosno pjevao.
Moţda nisam tko sam mislila da jesam, rekla sam.
Moţeš biti bilo tko, meni neće biti bitno.
Koliko je muškaraca to reklo ţenama na ovom svijetu? Koliko je
djevojaka vjerovalo u to, samo da bi ostale čekati.
Ali ponekad, sokol je sokol, a golubica je golubica, a slavuj je ptica
koja pjeva sve do jutra. Odluĉila sam vjerovati mu.
Nećeš promijeniti svoje mišljenje?
On se nasmije i kaţe, Hoćeš li ti?
Daj da ti kaţem tko uistinu jesam.
Ne moraš. Poznam te. Znam tvoje srce. To je jedina stvar koja će
mi ikada biti vaţna.
Svejedno sam mu rekla. Iako je to bilo opasno, iako sam znala da
nikada ne smijem reći. Nakon toga me poljubio.
Obećala sam mu, i on je obećao meni, samo tako. Bez obzira kakvi
ćemo biti u oĉima drugih. Mi smo pripadali jedno drugome.
~ 63 ~
LJ
U
S
K
E
Ko te izdao
~ 64 ~
~ 65 ~
Krv
Dogodilo se zbog sitnice. Malene poput ugriza otrovnog kukca. Ta

mala stvar je bila poljubac.
Ĉovjek bi pomislio da poljubac na svijet moţe donijeti samo dobre
stvari, ali ovaj put to nije bio sluĉaj.
Andres i ja smo se nastavili viĊati gotovo svake veĉeri ispod
masline gdje se bio nastanio sokol. To je bilo naše tajno sastajalište.
Ali tajne dugo ne mogu biti sakrivene. Tada sam to nauĉila.
Catalina nas je uhvatila. Ĉekala je u dvorištu, a kada smo se Andres
i ja našli, suoĉila se s nama. Bila je mraĉna noć, ali tama nas nije
uspjela sakriti. Catalina je zahtijevala objašnjenje. Osjećala je da ima
pravo optuţiti nas budući da je ona ovdje gubila.
Nismo ţeljeli da se to dogodi, rekla sam.
Catalina se gorko nasmije.
Andres joj je pokušao objasniti. Ti i ja smo poput braće, rekao joj
je. Ljubav prema tebi postoji, objasnio je, ali je drugačija od one koju
osjećam prema Estrelli.
Ne treba mi tvoja ljubav, tada se okomila na mene. Ţelim da te
nikada nisam upoznala. Ţelim da nikada nisi postojala. Sada se pitam
što si mi još lagala.
Zaklopila je oĉi kao da sam stvarno nestala. Kada ih je ponovno
otvorila, znala sam da me više ne vidi. Ja za nju više nisam postojala.
SLUŢBENICI nisu došli Catalini. Ona je otišla k njima. Traţila je

da je sudac u Kneţevoj palaĉi sasluša. Kleknula je ispred njega i rekla
mu da moj djed ima tajni ţivot i školu magije; da se bavimo magijom i
judaizmom. Rekla je olako, kao da nabraja svinje u svojem dvorištu.
~ 66 ~
Prijavila nas je kao da je to najlakša stvar na svijetu, poput kućanskog
posla ili recitiranja dnevne molitve.
Catalina je rekla da je vidjela mojeg djeda kako na naša vrata
stavlja kaplju krvi na dan za koji se znao da Ţidovi slave Pashu. Pitala
sam djeda je li to istina, a on mi je odgovorio da ljudi iz naše crkve to
ĉine. No to je bila kokošja krv, a ne krv ukradenog djeteta kako je
Catalina posvjedoĉila.
Catalina je rekla da nikada nije vidjela ĉlana mojeg obitelji da jede
chorizo, zbog ĉega je i posumnjala. Odbijali smo kobasice i peĉeno
meso, a naše svinje su bili naši ljubimci; objavila je da spavamo s
njima. Jednom je ĉula kako moj djed zove moju baku Sarom, dok je
Senora deMadrigal za ostatak sela bila Carmen.
I na to su se sveli svi dokazi.
Na ime.
BRAT DELEON nam je to ispriĉao. Kako je Catalina ispraćena iz

Kneţeve palaĉe kao da je vaţna liĉnost, i kako je bila odjevena u
svilu, i kako je na nogama imala nove satenske cipele.
Rekao nam je da pobjegnemo iz grada, da sve bez pitanja ostavimo,
ali vojnici su došli toliko brzo da smo jedva imali vremena udahnuti.
Kada su uhitili mojeg djeda, sa sobom su uzeli sve što im je trebalo
kao dokaz na suĊenju. Uzeli su sve stvari koje su nam nešto znaĉile.
Naše svijećnjake, srebrninu, pisma mojeg oca mojoj majci, ĉak i moju
kutiju sa sitnicama koju su uzeli ispod mojeg madraca, a u kojoj sam
drţala svoje bisere.
Srećom, moja majka je uspjela sakriti svoj smaragdni prsten u
cipelu. Vojnici su uzeli gotovo sve, umalo uništivši našu kuću. Posude
je razbijeno, namještaj raspolovljen, vuneni pokrivaĉi razderani. Moja
baka je krenula na vojnika noţem. On ju je samo odgurnuo i ona je
pala na tlo. Vojnik je se nije bojao kao što sam je se ja bojala. Jedva ju
je i vidio.
~ 67 ~
Nemojte se boriti s njima, rekao je djed.
Poslušali smo djeda, iako smo istovremeno plakali. Ipak vojnici
nisu znali za sakrivenu sobu prepunu knjiga i kirurških instrumenata, i
uhitili su samo jednog ĉlana naše obitelji za kojeg je reĉeno da je
neprijatelj crkve.
Vojnici zaduţeni za uhićenje su imali toliko pristojnosti pa su
pustili velikog uĉitelja Josea deMadrigala da iz svoje kuće izaĊe kao
slobodan ĉovjek, ali tako je ostalo sve dok nije došao do ulaza u naše
dvorište. Tada su ga okovali teškim okovima namijenjenim za heretike
i ubojice.
Plakali smo i jecali, obitelj ĉovjeka za kojeg više nije bilo nikakve
nade. Isplakali smo toliko suza da je sam zrak bio obojan plavo.
Djed, otac, suprug, najdraţi.
Vojnici su uzeli ovcu od koje je moja majka uzimala svoju krasnu
vunu. Kokoši su se razbjeţale i pobjegle ispod kuće, ali svinje su se
skupile zajedno, izašle kroz vrata i krenule za mojim djedom niz put.
U posljednjem trenutku je jedan od vojnika zgrabio Dinnija, mog
ljubimca, prebacio ga preko svog ramena i odnio. Dini je skviĉao.
Zvuĉao je kao ĉovjek. Krenula sam po njega, ali je moja majka
potrĉala za mnom i zadrţala me, pokrivši mi uši. Svejedno sam mogla
ĉuti što su vojnici radili; mogla sam to vidjeti i zatvorenih oĉiju. Moj
djed, moj ljubimac, moj ţivot, moj svijet. Znala sam da je monstrum s
Plaze prošao kroz našu kuću, uništavajući sve na svojem putu.
Stajali smo, slomljeni.
BRAT DELEON je nam je te veĉeri ponovno rekao da odemo. Da

ostavimo djeda. Da ostavimo dom.
Sada sam poĉinjala shvaćati zašto su ljudi odluĉili ostati. Bilo je
teško napustiti voljene.
~ 68 ~
Kada smo odbili pobjeći, Brat nam je rekao da se klonimo sudnice.
Obećala sam da neću izlaziti iz svog dvorišta, ali istovremeno dok sam
to izgovarala, imala sam potpuno druge namjere.
Brat deLeon je nam je te veĉeri ponovno rekao da odemo. Da
ostavimo djeda. Da ostavimo dom.
Sada sam poĉinjala shvaćati zašto su ljudi odluĉili ostati. Bilo je
teško napustiti voljene.
Kada smo odbili pobjeći, Brat nam je rekao da se klonimo sudnice.
Obećala sam da neću izlaziti iz svog dvorišta, ali istovremeno dok sam
to izgovarala, imala sam potpuno druge namjere. Vidjela sam što se
dogodilo
Arriasovima i znala sam da će uskoro poĉeti suĊenje mojem djedu.
Sljedeće jutro sam rekla majci i baki da idem u polja iza kuće.
Umjesto toga otišla sam na Plaţu šalom prekrivene glave da me nitko
ne bi prepoznao. Sakrila sam sve osim oĉiju. Ušla sam u zadnji
trenutak prije nego su se zatvorila vrata sudnice. Sjela sam odzada.
Prepoznala sam je nekoliko redova ispred sebe. Prepoznala sam je
po obliku njezine glave, po visini njezinih ramena, po naĉinu na koji
je pljeskala rukama i postavila ih na klupu ispred sebe. Catalina.
Kako to da nikada nisam primijetila koliko je Catalina bila
nesmiljena, kako je sjala kada su se loše stvari dogaĊale ljudima?
Gledala nas je: moju prelijepu majku, moju snaţnu baku i iznimnog
brata, i bila je ljubomorna. Toliko ljubomorna da nisam vidjela što joj
je sjalo ispod koţe. Bila je zelena od zavisti; sada sam to vidjela. Neće
je pozvati kao svjedoka, samo će govoriti sudac. Unatoĉ tome Catalina
je bila u središtu suĊenja, i ona je to znala. Sjala je poput smaragda.
Paţljivo je uredila kosu, podigavši je kopĉama od kornjaĉina oklopa.
Zapitala sam se jesu li te kopĉe pripadale nekoj Marrano ţeni koja je
ostala bez svega.
Konaĉno je proĉitan dug popis zloĉina. Hereza, judaizam, magija,
medicina, ubojstvo, krv.
~ 69 ~
Nazvali su mog djeda ĉarobnjakom. Najvećim ĉarobnjakom našeg
sela i našeg vremena. Zlim, najopasnijim, koji je ljudima našeg grada
predstavljao veću prijetnju od crne groznice.
Sud je odluĉio mog djeda podvrgnuti testu. Vješticama su drţali
glavu ispod vode kako bi vidjeli hoće li se utopiti. Jedino je njihova
smrt mogla posvjedoĉiti njihovu nevinost. To je bio krug nemogućih,
smrtnih osuda.
Donijeli su kobasicu koju su napravili od Dinija, i objavili da je to
kobasica od svinje stare tri godine, a koja tijekom tog vremena nije
skuhana. Od svinje koja je spavala sa ţenama obitelji.
Ljudi u sudnici izraziše svoje gaĊenje, proklinjući nas, nas koji smo
postali manje ljudima. Marranosi. Svinje.
Osjetih da mi se u grlu nešto uzdiţe: uţas prema našem svijetu.
MOJ DJED je odbio pojesti kobasicu. Rekao je da mu nije dobro.

Rekao je da ništa ne moţe jesti. Rekao je da vjeruje da je sud
nepravedan, i da svako suĊenje završi u korist sucu, a ne istini.
Vojnici su mu otvorili usta, uguravši mu kobasicu u nj. Kada ju je
moj djed ispljunuo, ugurali su je ponovno, a tada zatvorili usta
ţeljeznom maskom. Zatezali su masku sve dok se nije zaĉulo pucanje
kosti njegova lica. Rekli su djedu da će ga pustiti kada pojede svinju.
Nakon nekog vremena je klimnuo, ali kada su otkopĉali masku,
ponovno je pljunuo na njih. U tom trenutku sam vidjela kraj njegova
ţivota. Njegov ponos, njegovo poštenje, njegove tajne i njegovu smrt.
Sluţbenici suda su doveli rabina iz juderije. Prepoznala sam ga: to
je bio starac s bradom kojem su spalili knjige. Još uvijek je na sebi
imao crveni krug. U pokrajnjem dijelu sudnice su sjedile dvije ţene
odjevene u crnu odjeću s istim takvim crvenim krugom zasitim na
odjeći. Pogledala sam ih, a tada odmaknula pogled. Prepoznala sam
jezik kojim su govorile. Ladino. Mješavina hebrejskog i španjolskog.
~ 70 ~
To je bio jezik kojim su govorili moj djed i baka kada su mislili da
nitko ne sluša.
Osjetila sam kako se svijet koji poznajem urušava. Sudac je pitao
rabina je li moj djed Ţidov koji prakticira obiĉaje ţidovstva. Slijedilo
je pitanje nakon pitanja. Je li poznat kao kirurg? Je li posjedovao
knjige? Je li bio na ĉelu škole magije? Rabin je na svako pitanje
oštrim glasom odgovorio s ne. Glas mu je bio ĉvrst i ĉinilo se kao da
dolazi iz daljine. Imao je oĉi gavrana, tamne i duboke. Govorio je
glasom gavrana, starim i mudrim, iznad okrutnosti ljudske rase.
Rabin nije ţelio odgovarati sudu, no svejedno su ga ispitivali. Je li
moj djed bio ĉarobnjak, poznat po tome da je koristio knjige magije i
iluminacije? Je li mogao ljude razdvojiti, a tada ih ponovno spojiti s
iglom i koncem? Je li bajao za vrijeme mladog mjeseca i posta?
Rabin je pogledao mog djeda. Prije stotinu godina neki su ostali, a
neki pobjegli. Neki su prognani u jude-riju. Ostali su otišli u Portugal i
Amsterdam, a neki su se sakrili i u tajnosti vršili svoje obiĉaje. Koja je
uopće bila razlika? Na djedovoj odjeći nije bilo crvenog kruga, ali
sada se ĉinilo da je najveći zloĉin biti ono što nisi.
Ako je to bila istina, što je bilo s Catalinom - onom koja se
pretvarala da je prijateljica, a bila je upravo suprotno? Kada sam je
pogledala ĉinila se drugaĉijom od one osobe kakvom sam je
poznavala. Moja prijateljica je nestala u zelenom dimu. I sada sam
vidjela da joj je sud nešto poklonio za njezinu izdaju.
Catalina je nosila moje bisere.
Sve je izbrisala, našu prošlost i naše prijateljstvo. Ja sam bila
djevojka koja je otela Andresa, djevojka koja joj je lagala o sebi. Po
tome, ona mi nije ništa dugovala.
UHITILI SU MOJU MAJKU kako bi naveli djeda da govori.

Catalinina majka se udruţila sa svojom kćeri. Rekla je sucima da je
~ 71 ~
moja majka lijegala jaja, kao kokoš. Plava jaja koja su bila ispunjena
ljudskom krvi.
Bila je suša i u našoj baĉvi nije bilo vode, a budući da meni nije
dopuštala da idem na Plaţu, vojnici su majku uhitili kad je bila na
bunaru. Gdje je voda dolazila ravno iz raja. Gdje je moja obitelj
dolazila piti već pet stotina godina.
Odvukli su je za kosu. To nam je trĉeći došla reći naša susjeda,
Senora dePaz. Otišla sam je potraţiti i našla njezinu kosu koje je bilo
posvuda. Ptice su se skupljale na Plazi, tisuću golubica, svaka s
pramenom crne kose u kljunu.
Vojnici su vukli moju majku preko kamenja. Baka i ja smo obje
bile tamo, u zadnjem redu kada je tog istog popodneva Abra bila pred
sudom. Još uvijek su joj se niz lice, ruke i noge slijevale trake krvi.
I tamo, red dalje, bila je Catalina.
Sudac je prvo pitao moju majku moţe li izlijeĉiti prehladu. Kao i
rabin s crvenim krugom trebala je odgovoriti ne. Trebala je postati
gavran. Nije shvaćala da je svaka suĉeva rijeĉ bila zamka, i da je
svaka njezina rijeĉ bio kamen koji će je zatvoriti u tu zamku.
Moja majka je rekla da je bila najlakša stvar izlijeĉiti prehladu s
mješavinom ĉešnjaka i ĉajeva od korijenja. Na suĉevu licu se vidjelo
da je to bio krivi odgovor. Uslijedilo je drugo pitanje: Moţe li poroditi
dijete prije njegova vremena? Mogla je to, ako je bilo potrebno, ako je
majka bila bolesna, ili je dijete bilo preveliko pa je na svijet trebalo
doći ranije. Napravila bi eliksir od korijenja i lišća, a buduća majka je
morala hodati sve do zore, najbolje prve veĉeri punog mjeseca.
Moja majka je mirno sjedila tamo, ne shvaćajući da je upala u
suĉevu zamku sve dok nije poĉela slijedeća serija optuţbi. Suĉevo lice
je još uvijek bilo bezliĉno, kao da je on razuman ĉovjek koji radi na
razumnom sluĉaju.
Je li mogla zvati pale anĊele? Je li mogla ubijati prokletstvima i
kapljom krvi razmazanom po vratima? Je li mogla zavoditi muškarce
naopako izgovarajući njihova imena dvanaest puta? Moţe li se u kutu
~ 72 ~
njezina oka naći znak zla? Moţe li nesti jaja poput kokoši, i jesu li ona
uistinu ispunjena krvlju? Je li ona, kao što se znalo za vještice i
Zidove spavala sa svinjama?
Moja majka nije više govorila. Zamka se zatvorila nad njom, i nije
više ništa mogla uĉiniti. Ne moţeš nijekati apsurdne stvari. Ne moţeš
razumno razgovarati sa zlom.
Abra deMadrigal više nije izgledala mlado, kao da mi je sestra.
Teţina njezine tuge ju je postarala. Još uvijek je bila lijepa, ali
izgledala je udaljeno. Nije niti ĉudo što moj narod ima oĉi gavrana,
tako daleke i tuţne. Koliko god bila mudra, moja majka je izgledala
kao ţena koja ne shvaća koliko zla ima na ovome svijetu. Sve do ovog
trenutka.
Ono što sam ĉula u toj sudnici se ĉinilo poput sna, a što sam vidjela
poput noćne more. Hoću li se probuditi a ova će scena preda mnom
nestati? Snaţno sam zagrizla dlan svoje ruke, sve dok nisam osjetila
krv, pravu, ljudsku krv. Po boli sam znala istinu: neće biti buĊenja.
Andres je ĉuo što se dogodilo nakon što se vratio iz polja. Otrĉao je
u sudnicu kako bi bio sa mnom.
Ne smiješ biti tu, rekao mi je Andres. Preopasno je.
Prvo sam odbila otići. Moja baka je pogledala Andresa, iznenaĊena
što ga vidi.
Što on radi ovdje? upitala me.
Ništa. Umirila sam je. Okrenula sam se prema Andresu.
Odlazi.
Misliš da je gotovo? upitao me Andres. Moja teta je ponovno otišla
govoriti sa sucem. Tko zna kakve će laţi izgovoriti. Doći će po ostatak
tvoje obitelji. Gavrane, doći će po tebe.
Kada sam šapnula baki da moramo otići, ona je odmahnula rukom.
Ti idi, rekla je. Ti ne bi trebala biti ovdje. Ti si dijete.
Izašla sam u dvorište s Andresom, ali nisam ţeljela otići dalje.
Morala sam priĉekati baku i odvesti je sa sobom.
~ 73 ~
Andres i ja smo se bez rijeĉi skutrili u sjeni. Bili smo si tako blizu
da smo mogli ĉuti kako nam udaraju srca. Kada je gomila izašla iz
sudnice, ugledala sam svoju baku u gomili koja ju je gurala prema
naprijed. Andres se probio do nje i pomogao joj da se sakrije u sjene.
Rekla sam baki da idemo u šumu gdje ćemo biti sigurne preko
noći. Moja baka se povukla. Insistirala je da se vrati kući; morala je
oĉistiti prije nego se djed vrati kući.
Andres i ja izmjenismo poglede. Baka je bila preplavljena
dogaĊajima koji su nas zadesili. Vratila se u prošlost jer je sadašnjost
bila preuţasna. Bila sam njeţna sa bakom, kao da je ona dijete, a ne ja.
Rekla sam joj da moţe oĉistiti kuću sljedeći dan, i da ću joj ja pomoći.
Ali znala sam: više nećemo ţivjeti u našoj kući. Po svoj prilici vojnici
su nas već ĉekali.
Izašli smo iz grada što smo brţe mogli. Na pola puta uzbrdo, moja
baka se srušila. Rekla je da ne moţe dalje. Ţeljela se vratiti i vidjeti
moju majku i djeda, morala je oĉistiti i pripremiti kuću, morala je
ostati u svojoj loţnici i zakljuĉati sva vrata.
Morate nastaviti, rekao je Andres. Inače će vas Estrella pratiti do
grada, a tada će i nju uhvatiti. Zar to ţelite?
Moja baka je pogledala Andresa kao da ga vidi po prvi puta.
Štitit ću vas obje, rekao je. Štitit ćemo jedni druge.
TE NOĆI su ubili mojeg djeda. Dok smo baka i ja spavale na

livadi, oni su ga nasmrt kamenovali. Lomili su mu kost jednu po
jednu. Ţeljeli su ga natjerati da prizna svoje grijehe, a on je odbio to
uĉiniti. Andres je to saznao kada je otišao u voćnjak kupiti voće i sir
za doruĉak. Ljudi u cijelom gradu su osluškivali da ĉuju djedove
vriskove, ali nije bilo niti jednog. Ĉula se samo tišina.
Kada sam ispriĉala baki što se dogodilo, podignula je ruku da me
ušutka. Nije ţeljela ĉuti.
~ 74 ~
Nemoj govoriti o svojem djedu sve dok nismo u njegovoj
prisutnosti, rekla mi je. Ĉinilo mi se da je baka upola manja nego što
je bila. Izgovaranje jedne reĉenice joj je oduzimalo snagu. Oko nje je
bila lokva plave tekućine. Kao što mi je majka rekla. Plava boja suza.
Andres je smatrao za svoju duţnost štititi nas, ali ja sam to isto
ţeljela uĉiniti za njega. Bez obzira koliko boljelo.
Nisi siguran ovdje s nama, rekla sam mu na dan kada je umro moj
djed.
Ne marim za to, rekao je Andres.
Pa, onda te ovdje ne ţelim.
Pogledao me, povrijeĊen.
Svejedno, nastavih. Ponekad je laţ bila u korist voljenoga. Idi sada,
rekla sam.
Obećaj mi jednu stvar: nećeš se vraćati u grad, rekao mi je. Više
nije bilo niti jednog obećanja koje je imalo smisla odrţati.
Ne dolazi Više u šumu, rekla sam. Zaboravi put. Zaboravi mene.
Okrenula sam se da ne gledam kako odlazi, ali znala sam kada je
otišao. Drţala sam oĉi zatvorene sve dok više nisam mogla ĉuti
njegove korake.
SLJEDEĆEG DANA sam rekla baki da idem u potragu za hranom,

ali to je bila još jedna laţ. Nakon što sam se uvjerila da ima vode i da
joj je udobno, otišla sam u grad. Zamotala sam glavu u šal. Morala
sam vidjeti svoju majku. Nisam marila što je to bilo opasno; sve je
bilo.
Ja nisam bila jedina ispred zida zatvora. Tamo su bile gomile ljudi,
a svi su izvikivali imena svojih sinova, kćeri ili muţeva. Svi su gubili
svoje voljene.
Na Plazi je upaljena lomaĉa. Mogla sam osjetiti smrad zelenog
drva; palilo mi je nosnice dok sam udisala.
Zašto to rade? upitala sam ĉovjeka do sebe.
~ 75 ~
Nikada nisam vidjela tako visoku lomaĉu.
Sve zatvorenike će spaliti zbog hereze, rekao mi je. U muci će
gorjeti.
Ugledala sam majku kako viri izmeĊu prozorskih rešetki. Osjećala
sam se kao da u jezeru gledam vlastiti odraz. Sjetila sam se zdjele s
vodom u koju me majka nauĉila gledati. Bila je istina, sve što je netko
trebao znati bilo je u zdjeli koja je mogla stati u dlan.
Majka me ugledala. Bacila je nešto kroz prozor i ja sam potrĉala da
uhvatim. Neka starica je stigla prije mene. Bio je to komad vune u
kojem je bilo nešto zamotano.
To pripada mojoj majci! rekla sam starici.
Pa, sada je moje!
Starica je tamo kupovala obiteljska blaga koja su ljudi jeftino
prodavali kako bi svojim voljenima u zatvoru priskrbili hranu i ĉistu
vodu.
Starica je pohlepno odmotala tkaninu. Siknula je.
Unutra je bio samo truli luk.
To ţeliš - evo ti. Bacila mi je starica.
U rukama sam drţala luk. Nisam ga trebala oguliti da znam da su
mi oĉi pune suza. Pogledala sam na prozor ali moje majke više nije
bilo. Krenula sam ulicom i našla zasjenjeno mjesto.
Sjela sam i ogulila luk. Majka je napravila rupu koju je zakrpala s
komad ljuske. Unutra je bio njezin smaragdni prsten. Onaj koji joj je
moj otac darovao kada joj se zarekao na ljubav, u nekom drugom
ţivotu i vremenu. To je bio njezin posljednji dar meni.
JEDAN DAR zasluţuje nešto zauzvrat. Tako me uĉila majka i ja

sam u to vjerovala.
Otišla sam k muslimanskom vidaru po dar za majku. U ovakva
vremena nisam imala otići nigdje drugdje. Nikome moćnome. Morala
sam lupati po vratima prije nego mi je otvorio onaj djeĉak koji nam je
~ 76 ~
donio kokoši. Kada sam rekla da moram vidjeti vidara, poĉeo je vikati
na mene. Nismo govorili isti jezik i jedino što smo mogli jest da
viĉemo jedno na drugo.
Mora da nas je vidar ĉuo. Izašao je van i otpustio djeĉaka. Bojala
sam se da će vidar isto vikati na mene. Ali on me ljubazno upitao što
ţelim.
Pomoć za majku, rekla sam.
Misliš da na ovom svijetu ja išta mogu napraviti?
Vidar je izgledao drugaĉije nego za vremena dok mu je ţena još
bila ţiva. Bio je pepeljast. Nosio je plavu opravu koju mu je napravila
njegova ţena od vune moje majke. Shvatila sam da ju je odjenuo kada
mu je umrla ţena i od tada je nije skinuo.
Moja majka je pomogla vašoj ţeni da napravi nešto za vas. Sada vi
pomognite meni!
Mislim da sam plakala. Zvuĉala sam ljutito, ali to nisam bila.
Na Plazi su napravili lomaču. Moja majka je jedna od zatvorenika
koje će spaliti.
Mogu joj pomoći da prijeĎe na drugi svijet, što god on bio za tvoj
narod. Muslimani su nas nazivali Ljudima od Knjige. Znao je tko
sam. Usprkos tome mi je ţelio pomoći.
Pogledala sam vidara. Stajala sam pored crvenog ljiljana, onog koji
je rastao iz prave ljubavi.
Razumiješ me? upitao me doktor. Neka odabere svoje Vrijeme za
odlazak prije patnje.
Klimnula sam. Ţeljela sam to za svoju majku. Sada sam joj jedino
to mogla dati.
Pričekaj me ovdje, rekao mi je doktor.
Nakon što je doktor ušao u kuću, sjela sam ispod masline. Zrak je
bio tako teţak pa mi se uĉinilo da ću zaspati. Ubrzo je do mene
dotrĉao doktorov djeĉak. Predao mi je paket. Unutra su bile dvije
tablete napravljene od bijelog praha. Pogledali smo jedno drugo, a
tada je djeĉak otrĉao.
~ 77 ~
Prošla sam trţnicom, kruţeći oko tezgi sa voćem i povrćem, sve
dok nisam na podu ugledala smeĊi luk. Gurala sam ga nogom, sve dok
se nisam uspjela krišom sagnuti i uzeti ga. Izdubila sam rupu u luku i
u nj stavila tablete. Moja majka je poznavala medicinu; ona je bila
iscjelitelj. Ona će znati da će je te tablete uzeti s ovog svijeta. Da će
joj pomoći da odleti.
Pokušala sam otići do zatvora, ali posvuda su bili vojnici. Ţena
koja je pohodila našu crkvu i koja je ponekad pekla kolaĉe od badema
s mojom bakom, Senora Rocamora, me zgrabila.
Bjeţi, rekla mi je. Traţe tebe i brata.
Na svu sreću, moj brat je bio na sigurnom u sjemeništu. Zamolila
sam bakinu staru prijateljicu da odnese luk mojoj majci, i da ga baci
preko zidina kada ugleda Abru. Senora je rekla da je prestara i slaba
da bilo što baca preko zidina zatvora, ali prije nego se mogla odluĉiti,
izgubila sam je. Gomila nas je poĉela gurati, i u hipu Senora
Rocamora je nestala, odvedena od vojnika. Vojnici su mi bili toliko
blizu da sam mogla osjetiti toplinu njihovih tijela. Nosila sam svoj šal
kako me nitko ne bi prepoznao, ali svejedno sam potrĉala.
Na povratku, u šumi me ĉekao Andres. Pazio je na moju baku. Nije
me poslušao.
Istini na volju, nikada u ţivotu nisam bila tako zahvalna što vidim
nekoga.
Ĉim je baka zaspala, Andres i ja otiĊosmo dublje u šumu. Bilo je
mraĉno, ali smo vidjeli pod svjetlosti zvijezda.
Sada znaš da nikada ne moţemo biti zajedno, rekla sam mu.
Ovdje moţemo, rekao je Andres. Ali ovo nije jedino mjesto na
svijetu. Za tebe bih učinio sve.
Djed mi je rekao da odem u Amsterdam. Moţda moţemo otići
zajedno. Ali još uvijek nije bilo vrijeme za odlazak. Nisam završila
ono što sam morala u Encaleflori.
Predala sam Andresu luk.
~ 78 ~
Ako ţeliš nešto napraviti za mene, uzmi ovo, otiĎi do zatvora i
pozovi moju majku. Kada je vidiš, baci joj ovo. Reci joj da je to moj
dar njoj.
Mogu li još što učiniti? upitao me Andres.
Pitao me, pa sam ga još nešto zatraţila. Više nisam imala ponosa.
Pokušaj se javiti mom bratu. Reci mu da otiĎe iz sjemeništa što je
dalje moguće. Reci mu da krene prema Amsterdamu.
Reći ću mu tako, uvjerio me Andres.
Andres se vratio kasno. Donio nam je malo kruha i sira. Baka i ja
smo gladovale. Zaštitio nas je kako je i rekao, ovaj put od gladi.
Ali znala sam da je uĉinio mnogo više.
Kada je moja baka zaspala, Andres i ja otiĊosmo dublje u šumu.
Pitala sam ga je li moja majka dobila luk. Jest. Andres ju je pozvao, i
ona se odazvala. Tada joj je kroz rešetke ubacio luk. Abra ga je brzo
sakrila u odjeću. Ruke su joj još uvijek bile plave od posla kojeg je
tako dugo radila. Toliko je suza isplakala da ih više nije imala.
Zahvali mojoj kćeri, viknula je moja majka. Bolji dar mi nije mogla
dati.
ANDRES JE OTIŠAO posjetiti i Brata deLeona. Isprva je Brat

odbio razgovarati s njim, ali kada je Andres objasnio da sam ga
poslala ja, Brat je obećao da će se javiti mom bratu ako uspije. Nakon
toga je Andres uĉinio još jednu stvar. Govorio je s prijateljem koji je
mogao mene i moju baku prevesti u Amsterdam, gdje je ĉovjek o
kojem mi je priĉao djed. Tamo ćemo se ukrcati na brod kojim ćemo
otploviti daleko, daleko, gdje nas nitko neće moći povrijediti.
Ali trebalo je izdašno platiti.
Pogledala sam Andresa. Sama pomisao da ga ostavim za sobom,
me zaustavila.
Idem s tobom, rekao mi je.
~ 79 ~
Skinula sam majĉin smaragdni prsten s ogrlice i dala mu ga da plati
putovanje.
Moja majka je bila u pravu. To je bila jedina stvar koja je bila
vjeĉna, na koju smo se mogli pouzdati. Sve što smo sada imali bila je
ljubav koju smo osjećali jedni za druge.
Zemlja
Poţeljela sam da ţivimo u drugo vrijeme i u nekoj drugoj zemlji.
Ali moţda niti to ne bi ništa promijenilo. DoĊe vrijeme kada svaki
pripadnik mog naroda shvati da se Ţidov nikada ne smije vezati za
jedno mjesto. Pravila se uvijek mijenjaju i mi uvijek gubimo. Ljudi će
nas uvijek prezirati, i moramo biti spremni otići. Ne smijemo pustiti
korijenje niti u jednoj zemlji, nego samo u vrtu kojeg nosimo u sebi.
Nakon dva dana provedena u šumi, Andres se nije vratio.
Tri dana. Ĉetiri.
Moja baka je rekla da je uzeo smaragd i nestao. Rekla je da je bilo
glupo vjerovati ikome. Svoje misli sam zadrţala za sebe. Andres me
nikada ne bi prevario. Znala sam to, kao što je i moja majka znala da
je moj otac njezina jedina ljubav.
Moja baka je bila uvjerena da za nas nema nade. Ĉupala si je vlas
po vlas. Šaptala je molitve koje nisam poznavala. Ţeljela je vratiti se
kući, i iako više nismo imale doma, shvatila sam kada je rekla da se
moramo vratiti još jednom vidjeti mjesto gdje smo proveli cijeli svoj
ţivot.
Zato da se moţemo prisjećati.
Bilo je opasno, ali odvela sam je tamo. Što je još imala? Kako sam
darovala svojoj majci, tako sam sada darovala i baki.
Krenule smo u sumrak, zamotane crnim šalovima. Bile smo poput
stranaca u vlastitom selu. Naša kuća je izgledala kao da je godinama
~ 80 ~
napuštena. Vrata su bila istrgnuta a dvorište pusto, bez svinja i kokoši.
O nekim stvarima sam odbila misliti. O svojoj obitelji, svom ljubimcu
Diniju, o kuhinjskom stolu na kojem je moja šukun baka mijesila
tijesto za kruh.
Ostavila sam baku da razgleda kuću. Ja nisam ţeljela ući.
Nešto sam drugo morala uĉiniti.
Otišla sam ka Catalininoj kući i stala u dvorištu. Sjetila sam se dana
kada smo otišle na Plazu, kada su joj bile iskrice u kosi. Sjetila sam
kako smo spavale u istom krevetu i šaptale svoje snove. Jedan drugu
smo nazivale sestrom.
Umjesto da sam pokucala na vrata, podignula sam kamen i svom
silinom ga bacila. Nešto se razbilo.
Catalina je došla na vrata i odškrinula ih dovoljno da je vidim.
Nisam ţeljela da se ovo dogodi, rekla mi je. Ali, izdala si me.
Zagledala sam se u nju da vidim je li to neka gruba šala, ali nije
bila. Ona je to uistinu mislila.
Uzela si mog roĎaka, rekla je Catalina.
Tada sam shvatila da ona nema pojma što je uĉinila mojoj obitelji.
Ona je smatrala da su ljubav i mrţnja jednaki.
Razderala sam odjeću onako kako je moj djed rekao da moj narod
ĉini kada oplakuje mrtve. Uĉinila sam to baš ondje, u Catalininom
dvorištu, tako da moţe vidjeti da je za mene mrtva. Izrekla sam kletvu
koju me moja baka nauĉila.
Neka znadeš tuĎu patnju, neka je znadeš svaki dan svojeg ţivota,
sada i zauvijek, sve dok ne shvatiš što si učinila.
KAD SAM KRENULA po baku, naš susjed, Senor dePaz je izašao

iz kuće, naoĉigled uznemiren. Stajao je u sjeni naše kuće, ispod lijehe
bijelog cvijeća koje je još uvijek mirisalo slatko, kao i svakog ljeta
mog ţivota. Miris jasmina je bio posvuda, dubok i tragiĉan.
~ 81 ~
Doveli su tvog brata iz sjemeništa, rekao mi je Senor. Poslali su po
njega tucet vojnika.
Ušla sam u svoju staru kuću i rekla baki da moramo poţuriti.
Nisam se ogledala oko sebe, ali sam zgrabila nešto hrane koja je ostala
za nama. Masline i ustajale bademove kolaĉe. Moja baka je nosila
knjige koje su pripadale mojem djedu, ali sam joj rekla da moţe
ponijeti samo jednu. Uzela je djedov notes, u kojem je bilo zapisano
sve što je vjerovao. Nosila ga je ispod šala, blizu svog srca.
Mislila sam da je moj brat siguran jer je daleko od kuće. Ali ništa u
našem kraljevstvu nije bilo daleko. Objasnila sam baki da se izlaţemo
opasnosti ako odemo vidjeti brata. Zajedno smo odluĉile. Otići ćemo.
Niti jedna nije ţeljela da bude ikako drugaĉije.
KADA SMO stigle na Plazu moj brat je već bio zavezan za drveni
stup. Tamo je bilo zavezano pedeset ljudi, ukljuĉujući moju majku.
Bratov zloĉin je smatran najgorim, jer je uĉio za svećenika. Skinuli su
ga i obrijali mu glavu; istukli su ga tankim koţnim trakama, tako da je
njegovo tijelo cijelo bilo prekriveno ranama i oţiljcima. Lomili su mu
kosti, jednu po jednu. Da sada moj djed ima sav crveni konac na
svijetu ne bi mogao zalijeĉiti Luisa. U gomili sam ugledala Brata
deLeona. Jecao je, ali to za mene nije bilo dovoljno. Rekla sam baki
da ostane uz zidine, u sjenama. Moja neustrašiva baka je slabo
klimnula glavom. Otišla sam do Brata. Kada me ugledao ispruţio je
ruke da me zagrli, ali ja sam se izmaknula.
Mislila sam da ste Vi zaštitnik našeg naroda, rekla sam.
Ţivim za to. Za svakog tko ostane.
Zar ne vidite? Nitko niti neće ostati. Zaštitite ih sada, ili Više
nikoga nećete trebati štititi!
Ova bitka traje i traje. Nikada joj neće biti kraja. Premlada si da to
shvatiš.
Ne! Vi ste prevelika kukavica da se borite.
~ 82 ~
Bila sam sita laţi i tajni, i bitaka tako starih da smo morali
zaboravljati tko smo kako bismo pobijedili.
A još uvijek smo gubili. Još uvijek su nas vezivali za drvene
stupove.
VOJNICI SU prolili vodu po koţnim trakama. Na vrućem suncu

one su se više stiskale sve dok nije nagrnula krv iz oĉiju i usta
zavezanih nesretnika. Neki dobri ljudi na Plazi su se molili, i kršćani i
muslimani i Zidovi. Ali bilo je mnogo onih koji su ţeljeli krv.
Monstrum iz dubine zemlje je plazio trgom. Monstrum stvoren od
spaljenih knjiga, dima i mrţnje, ali je tako narastao i ojaĉao da moţe
pozvoniti zvonom na kapeli u staroj Kneţevoj palaĉi. Zvono je
zvonilo i zvonilo, ljudi su vrištali i nije bilo naĉina zaustaviti sve to.
MOŢDA SAM bacila kamen u Catalinin prozor da ona ĉuje

glasove optuţenih. Sada ih više nije mogla zaustaviti. Ljudi su ĉuli
zapomaganje kilometrima uokolo. Kada bi Catalina doţivjela stotu,
još uvijek bi ih ĉula, ĉak i ako bi oglušila.
Ljudi su se smijali mojoj majci. Govorili su joj da se spasi kada je
tako vješta, kada je uĉila od svog oca ĉarobnjaka. Zašto se ne pretvori
u pticu ili zmiju? Nadala sam se da je progutala tabletu koje sam joj
donijela od muslimanskog vidara. Rekao je da će odletjeti poput ptice
nakon što ih proguta; s neba će gledati na svijet zmija.
Tada sam shvatila da nije to napravila. Pogledala sam svojeg brata i
vidjela da su mu oĉi zatvorene. Majka je dala tablete njemu. Luis više
ništa nije osjećao. Nisu mu više mogli nauditi; njegov duh je bio iznad
njega, iako se njegovo tijelo borilo za zadnje udisaje.
Govorila sam mu bez glasa. Izmolila sam molitvu koju nitko nije
mogao ĉuti. Moje usne su se brzo pomicale.
~ 83 ~
Znala sam da će moj brat biti dio ovog svijeta bez obzira što se
dogodilo. Ljubav koju sam osjećala prema njemu je bila poput krvi
koja je tekla prema njemu. Moja krv je govorila moju molitvu iako je
Luis još uvijek ţivio na ovom svijetu.
Moja baka se uspjela probiti do mene. Rekla sam joj da se okrene
kada zapale vatru svojim bakljama. Sve je smrdjelo na truleţ: krv i
znoj i prljavština. Kao što je zlo smrdjelo. Nisam mogla shvatiti kako
je nešto tako uţasno, ovakva ĉovjekova djela, moglo postojati na
ovom svijetu. Koristili su zeleno drvo. Zeleno drvo gori cijelu
vjeĉnost. Miriše zeleno, pršti i dimi se. To su i ţeljeli: patnju. Dali su
nam cijelu vjeĉnost da plaĉemo za onima koje izgubismo.
Zbog majĉine ljepote, sudac se saţalio nad njom. Naredio je
straţaru da joj slomi vrat da ne osjeti vatru. Tako je sudac pokazao
svoju milost. Uĉinilo mi se da sam zaĉula majĉin uzdah kada su je
ubili, iako sam bila daleko. Uĉinilo mi se da sam ugledala njezin duh
kako je pobjegao i odletio u nebo.
Pedeset ljudi je zapaljeno.
Tada su poĉeli vriskovi. Poput hladnih noţeva, poput oluje, kao
jecaji anĊela koji se spustiše na zemlju kako bi osvetili sve zlo. Vatra
je bila tako jaka, da smo je mogli osjetiti poput vala koji nas je
zapahnuo. Bilo je toliko iskri u zraku da smo ih gutali kroz šalove.
Rub bakine haljine se zapalio, i morala sam gaziti po njemu da ga
ugasim. Moja baka je stajala mirno. Da je bilo po njezinu, i nju bi
spalili zajedno s ostalima.
Moja baka je pored mene plakala. Nikada je nisam vidjela da plaĉe,
i sada to nisam mogla gledati. Cijelog ţivota sam bila u strahu od nje,
a sada se ona bojala. To nisam mogla podnijeti. Nosila je crni šal, kao
i ja. Nitko nas nije primijetio. Cijele smo bile posute pepelom, poput
dvije ţene od pepela, spremne nestati, nošene po svim zakutcima
svijeta, od istoka do zapada.
Od vrištanja je bilo nemoguće razmišljati. Ljudi pokušavahu doći
do svojih voljenih. Kada bi i uspjeli, rušili bi ih, neke i ubijali, a oni bi
~ 84 ~
krvarili otvorenih glava na kamenju. Ništa nije ovo moglo promijeniti.
To je bio kamen koji se spuštao niz planinu, sve veći i veći,
nezaustavljiv, rušeći sve na svojem putu.
Vatra je bila izvan kontrole. Ljudi su se davili od dima i ţerave.
Jedan od straţara je udahnuo vatru, a tada se srušio. Znala sam da se
moramo maknuti od vrućine. Morale smo nestati sa tog mjesta. Ali
kako sam mogla ostaviti svojeg brata? Pogledala sam prema gore;
vidjela sam ga kroz plamen.
Znala sam da je ovo istina: na tren je otvorio oĉi. Ostali ljudi su se
svijali i topili, ali moj brat je zaustavio svoju borbu samo na tren kako
bi me pogledao. Jedan trenutak koji će trajati zauvijek. Tada se
plamen podigao i moj brat nestade.
Dim je bio taman poput olujnog oblaka.
Zauvijek će voda iz bunara koja je dolazila iz raja biti crna,
prepuna pepela.
Nebo
Povukla sam baku prema muslimanskoj ĉetvrti, kroz uske ulice
koje su mirisale na cimet i slatki zaĉin. Osjetila sam golubicu kako
paniĉno tuĉe ispod moje koţe. Mislila sam da je ta ĉetvrt jedino
mjesto s kojeg smo baka i ja mogle nestati. Zamotale smo šalove oko
glave; tako odjevene izgledale smo kao ostali prolaznici na ulici. Ali
sa sobom smo, na našoj odjeći i u našoj kosi donijeli miris vatre. Neki
muškarci su vikali na nas. Potrĉale smo brţe.
Moţda su mislili da donosimo nesreću. Moţda su govorili da ţene
ne bi smjele biti same u sumrak. Otišla sam na jedinu adresu koju sam
znala. Vidarovoj kući. Bio je sumrak i sa sobom sam vukla baku. Bilo
je sve teţe. Bila je teška kao netko tko je odustao; opirala se svakom
~ 85 ~
koraku, ali kada bi jaĉe povukla, slijedila me, poput vreće pepela koja
nema dovoljno ţivota i volje napraviti suprotno.
U VIDAROVOJ kući nisu gorjele svijeće, a na vratima nije bilo

njegovih pacijenata. Kada bismo majka i ja dolazile ovamo, kokoši bi
podigle graju. Sada je dvorište bilo tiho. Pomislila sam na kokoši koje
su pripadale vidarovoj ţeni, kako sada lutaju susjedstvom prije nego
ih zgrabi Catalinina majka ili bilo tko drugi. Kradljivac će se sljedeće
jutro iznenaditi bojom njihovih jaja. Sigurno će se pitati jesu li plava
jaja prokletstvo ili blagoslov. Kada ih otvore, unutra će biti ljudska
krv. To je bila istina. Krv moje majke koja će tamo biti zauvijek. Krv
mog brata, mojeg djeda i mojeg oca.
Poţeljela sam da svatko tko pojede ta jaja umre. Znala sam da
kletve uvijek ostaju s tobom, ali nisam marila. Ja nikada više neću
jesti jaja. Ĉak ako neće biti niĉega drugog osim kamenja i trava.
Ušuljale smo se u vidarovu štalu. Nitko nas ovdje neće naći; bit
ćemo sigurne preko noći. Tamo je bila jedna mula koja nije presretna
što nas vidi, njakala je sve dok joj nisam dala malo bademovih kolaĉa
koje sam imala u dţepu. Nakon toga me mula pratila, ne puštajući me
na miru. Imala je topli dah i tamne oĉi i podsjetila me na Dinija.
Pomislila sam na to koliko je meni mnogo znaĉio, i koliko je malo
znaĉio vojnicima koji su ga uzeli. Sjetila sam se kako me pratio i kako
bi znao kada sam bila nesretna. Sjetila sam se kako je bio vjeran na
naĉin na koji neki ljudi nisu znali da je moguće.
Nisam se mogla misliti na sve stvari koje su vojnici poĉinili. Kada
bih razmišljala o svim groznim stvarima na ovom svijetu, završila bih
kao baka. Kao vreća pepela. Gotovo mrtva. Ne prihvaćajući dane koji
su mi dani, bacajući ih nepovratno, pomaţući onome tko nas ţeli
uništiti.
Baka nije govorila. Bila je zamotana u svoj šal, i nije se micala,
spremna da je se pokopa. Moja majka mi je šapnula da su naši ljudi
~ 86 ~
uvijek pokapani jednostavno, spremni prihvatiti vjeĉnost, zamotani u
bijelo platno i brzo spušteni u zemlju. Svi su stvoreni od pepela i svi
će se tome vratiti. To mi je ona rekla, i ja sam u to vjerovala. U svojim
mislima, zamotala sam svoju majku i svojeg brata i djeda u bijelo
platno. Zatvorila sam oĉi i pokopala ih ispod badema, na mjestu na
kojem je uvijek bilo vode.
Kada sam baki ponudila komad ustajalog kolaĉa, odmahnula je.
Rekla je da nema smisla išta ĉiniti, pogotovu jesti. Rekla je da je ovaj
svijet jama stvorena od tame, tamnog svijetla, zla i gubitka.
Ali kada bi to bila istina, u našim ţivotima nikada ne bi bilo
svijetlih trenutaka. Moja majka nikada ne bi postojala, moj brat nikada
ne bi bio tako dobar ĉovjek, Andres me ne bi negdje ĉekao, iako
nisam znala gdje.
Rekla sam baki da je u krivu. Moramo preţivjeti kako bismo
pamtile. Inaĉe će sve nestati. Naši voljeni će nestati kao da ih nikada
nismo voljeli, kao da nikada nisu govorili, kroĉili ovom zemljom i
gorjeli. Zlo je bilo zaboraviti ih. To je bila tamna jama.
Pronašla sam kupu i uzela vode iz mulinog korita, insistirajući da
popije. Kada je bila gotova, od stare krpe sam joj napravila leţaj.
Izašla sam van nakon što je zaspala. Pogledala sam vrtloge zvijezda.
To su bile iste zvijezde koje sam oduvijek gledala, a koje moţda više
nikada neću vidjeti nakon što otiĊemo.
Vidar je izašao van da se pomoli prije spavanja. Još je uvijek nosio
plavi kaput kojeg mu je ţena napravila od vune moje majke, spletene
od vune naših ovaca, obojanom cvijećem sa brda iznad nas. Molio se
pored crvenog cvijeta, pored dokaza vjeĉne ljubavi.
Vidar se pretvarao kao da me nije vidio, ali je znao da sam tamo.
Nakon molitve rekao je, Dobro je što ćeš spavati u štali. Ali otiĎi
ujutro dok je još mračno. Tako te Vojnici neće naći.
Zahvalila sam mu se na njegovoj dobroti. Mislim da će taj crveni
ljiljan uvijek rasti, rekla sam. Ţeljela sam na neki naĉin odati poĉast
njegovoj ţeni.
~ 87 ~
Kada sam krenula natrag prema štali zaĉula sam ga kako govori,
Sada oboje imamo nekoga poput ptice. Odletjeli su daleko od onoga
što ih moţe povrijediti. Još uvijek lete.
SJETILA SAM se kako su vojnici prvo spalili knjige. Kako su

stranice bile poput golubica. Sve što smo znali nas je osudilo, a naša
pitanja zapeĉatila našu sudbinu. Znanje je bio put mog naroda, a ono
je bilo opasno. Znanje te oslobaĊalo i dovodilo u pogibelj. To je bio
kljuĉ deset vrata. Sada sam ih vidjela jasno, vrata koja su me ĉekala.
Pepeo, Kosti, Trava, Srce, Kamen, Ljubav, Tuga, Krv, Zemlja, Nebo.
MALO PRIJE ZORE, baka i ja smo krenule natrag u brda. Tamo

smo stigle tek kasno uveĉer. Andres nas je ĉekao tamo sa dvije mule.
Znala sam da me neće izdati. Osjetila sam da za nas negdje u svijetu
ima nade. Otići ćemo u Amsterdam gdje će nas ĉekati brod. Otići
ćemo na mjesto tako daleko, da nas nitko neće tamo pratiti. Otići
ćemo na kameni otok na drugoj strani oceana. U Juţnu Ameriku.
Uklopit ćemo se tamo jer govorimo španjolski, ali nećemo biti kao
ostali. Petkom naveĉer, kada se nebo zamraĉi, a oblaci se otisnu na
more, daleko od otoka, obale i kamenja, palit ćemo svijeće i moliti
naše molitve i nitko nas neće zaustaviti. Konaĉno ćemo biti ono što
jesmo. Neki ljudi kaţu, Spasi sebe i spasio si svoj ţivot. Ja kaţem,
Budi svoj i spasi svoju dušu.
ANDRES JE ĉekao dok smo baka i ja pratile put koji mi je majka

pokazala. Kada smo došle do bazena, skinule smo svoju prljavu,
pepelom pokrivenu odjeću. Vidjela sam baku kao djevojku koja je bila
i staricu koja je postala. Pomogla sam joj da ude u bazen, a tada sam i
ja ušla u tamnu vodu.
~ 88 ~
Voda je bila tako bistra i ĉista da se ĉinilo da dolazi iz raja.
Zvijezde su poput dijamanata sjale u vodi. Tamo gdje idemo će na
nebu biti drugaĉije zvijezde, i ţeljela sam pamtiti ove, koje su plutale
u rajskog vodi, one koje sam poznavala cijeli svoj ţivot.
Ĉak i kada sam bila starica, starija ĉak i od svoje bake, starija od
najstarijeg gavrana na nebu, sjećala sam se svega što sam znala i
vidjela. Pepela i gorućih golubica. Izraz bratova lica, plave boje
majĉinih ruku, boje suza, vrata tuge i vrata ljubavi.
Sjela bih i rekla svojim sinovima i kćerima da slušaju, iako smo bili
tisućama kilometara dalje, daleko na drugoj obali.
Pamtite što sam vam rekla.
Pamtite mene.
~ 89 ~

Alice Hoffman - Vradžbina

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Alice Hoffman - Vradžbina

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Ljubav i mrţnja, odanost i izdaja ocrtavaju ovu kratku priĉu ĉija je

Mislila sam da poznajem svijet.

Mislila sam da poznajem najdražu prijateljicu.

Ali uistinu ništa nisam znala.

Estrella de madrigal Španjolska 1500

ŢIVJELI SMO u malenom seocetu u Španjolskoj. Sada ga više

NA DAN paleţa, moja najdraţa prijateljica, Catalina, utrĉala je u

NA DAN PALEŢA smo otrĉale na Plaţu na kojoj smo oduvijek

KADA SU SE NA DAN paleţa naši prijatelji okupili oko naših

SLJEDEĆEG JUTRA sam tako ĉvrsto spavala da me majka morala

SVAKI PUT bismo u muslimanskoj ĉetvrti otišle u jedan izuzetan

SVOJU LOŢNICU sam prepustila Luisu. Ja sam od sada spavala

CATALINA MI JE REKLA da pitam svoju majku smijem li kod

NA DAN Luisova odlaska otišla sam u polje. Ţeljela sam samoću.

TE SAM VEĈERI u krevetu imala osjećaj da se moj svijet prebrzo

OBITELJ ARRIAS koja je ţivjela u kući do naše, uhićena je rano

NA PUTU izmeĊu naše i kuće Arriasovih bilo je krvi, ali kada ju je

SVI SU PRIĈALI o suĊenju Arriasovima. Glasine su bile grozne.

TO JE BIO TREĆI PUT da sam lagala Catalini. Nakon trećeg puta

UMJESTO DA ODEM KUĆI, uspela sam se na brdo na kojem

OTIŠLA SAM RAZGOVARATI s bakom. Bojala sam se postaviti

KASNO TE VEĈERI me probudila majka. Protresla me, a tada mi

JEDNE VEĈERI sam otišla u šetnju s Catalinom. Obje smo bile

JEDNOG JUTRA nakon što smo se probudili, otkrismo da je jedan

SJETILA SAM SE što mi je majka rekla kada je ona prvi put

TE VEĈERI nisam mogla pojesti svoju veĉeri, niti kasnije spavati.

POBUNE NA PLAZI su se utišale, ljudi su nastavili sa svojim

UPORNO SAM TRAŢILA neki znak. Ali naši ţivoti su se

USKORO SE u našem dvorištu pojavio muslimanski djeĉarac.

DJEDOVA RADNA SOBA je bila u podrumu, u staroj špilji na

U GRADU je vladalo zatišje, ali ta tišina se ĉinila poput one prije

ODMAH NAKON toga je stiglo pismo mog brata. Do sada nikada

TE NOĆI sam sanjala Catalinu. Ja sam bila s jedne strane vrata, a

Dogodilo se zbog sitnice. Malene poput ugriza otrovnog kukca. Ta

SLUŢBENICI nisu došli Catalini. Ona je otišla k njima. Traţila je

BRAT DELEON nam je to ispriĉao. Kako je Catalina ispraćena iz

BRAT DELEON je nam je te veĉeri ponovno rekao da odemo. Da

MOJ DJED je odbio pojesti kobasicu. Rekao je da mu nije dobro.

UHITILI SU MOJU MAJKU kako bi naveli djeda da govori.

TE NOĆI su ubili mojeg djeda. Dok smo baka i ja spavale na

SLJEDEĆEG DANA sam rekla baki da idem u potragu za hranom,

JEDAN DAR zasluţuje nešto zauzvrat. Tako me uĉila majka i ja

ANDRES JE OTIŠAO posjetiti i Brata deLeona. Isprva je Brat

KAD SAM KRENULA po baku, naš susjed, Senor dePaz je izašao

VOJNICI SU prolili vodu po koţnim trakama. Na vrućem suncu

MOŢDA SAM bacila kamen u Catalinin prozor da ona ĉuje

U VIDAROVOJ kući nisu gorjele svijeće, a na vratima nije bilo

SJETILA SAM se kako su vojnici prvo spalili knjige. Kako su

MALO PRIJE ZORE, baka i ja smo krenule natrag u brda. Tamo

ANDRES JE ĉekao dok smo baka i ja pratile put koji mi je majka

You might also like