Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika
The Light in Hidden Places

Prema istinitoj priči o

Stefaniji Podgórskoj

Preveo s engleskoga
Mate Maras

Zagreb, 2022.

2
 Knjige.Club Books

Iako nadahnuta stvarnim povijesnim događajima i osobama, ova je priča djelo

fikcije. Autorica je nastojala vjerno prikazati osobe, mjesta i događaje, ali neki
su elementi djelo njezine mašte. Imena pojedinih likova promijenjena su kako
bi se sačuvala privatnost nekih osoba.

3
 Knjige.Club Books

Za Helenu, Malgosiju, Eda, Lori i Miju

***

U spomen na
Izaaka, Leu, Haima, Izydora i Ernestynu Diamant
te na sve Židove i Poljake iz Przemyśla
koji su zbog mržnje izgubili živote

4
 Knjige.Club Books

1.

PRZEMYŚL, POLJSKA
STUDENI 1942.

N etko je vani. U mraku.

Otvaram oči.
A mrak je isti kao uvijek. Neispisana stranica. Mogu namirisati kupus koji je
skuhala Emilika dva kata ispod nas. Osjetiti uzdisaj koji je dah moje sestre što
spava. Ali mrak se također promijenio. U njegovoj je nutrini nekakva jeka. Zvuk
koji su propustile moje uši.
Netko je ovdje.
Sada sam budna.
Odgrćem pokrivač, tiho, slušajući, spuštajući noge na pod. Opruga u madracu
pukne kao pištolj. Moja sestra diše, ali ne miče se.
Ako je netko ovdje, oni nisu u ovoj sobi.
Hodam na prstima, bosa, po podnim daskama, i stavljam prst na rub tepiha
koji sam prikucala preko prozora. Ulična svjetla blješte, teške snježne pahuljice
svjetlucaju kao prašina dok padaju kroz svjetlost. Ali pust je pločnik ispred moje
zgrade, prozori s druge strane ulice nizovi su mrtvih očiju, tamni od zastora,
haljina i tepiha. Kao moji.
U Przemyślu je svjetlo kao plakat za bombone. I nije pametno vješati znakove
koji pokazuju gdje su slatkiši.
Puštam da tepih padne natrag na mjesto i idem do vrata, naslanjam uho na
drvo prije nego što ću okrenuti kvaku. Prazan hodnik izvan naše sobe pruža se do
drugih praznih soba u praznom stanu. Kao što treba. Sve je kao što treba biti.
I tada buka prasne kroz tišinu. Glasnije nego pištolj. Granata straha u mojim
prsima. I poznat mi je zvuk koji sam propustila.
Netko kuca na moja vanjska vrata.
Oni znaju, oni znaju, oni znaju.
Riječi pulsiraju s mojom krvi.
Još jedna opruga u madracu pukne, i osjećam da Helena dolazi za mnom. Ne
govori. Ima šest godina i ne treba joj reći da nije vrijeme za pitanja.
Kucanje se ponavlja, glasnije, ovaj put kao šapat kroz pukotine.
»Stefania?«

5
 Knjige.Club Books

To je trik. Gestapovci žele da otvorim vrata bez uzrujavanja. Da ih ne moraju

razvaljivati. Tako mogu dati lijep, ugodan stan nekom dobro odgojenom
njemačkom oficiru i njegovoj zakonitoj ženi čiste kose i zakrpanih čarapa.
Možda to može značiti da će nas vani strijeljati, kao gospodina Schwarzera.
Opet dolazi šapat.
»Otvori vrata! Fusia!«
Gestapovci me ne znaju pod tim imenom.
Potrčim do vrata, ispruženih ruku, prsti mi već traže nedavno popravljenu
bravu. Znam da to nije on. Ne može biti on. Ali petljam i svejedno otključavam,
zatim širom otvaram vrata. Helena dahće. Ili možda dahtanje dolazi iz mene. Jer
mi je gola žarulja u hodniku pokazala da to nije on. To nije onaj koji sam mislila
da će biti.
»Maks!« prošapćem.

6
 Knjige.Club Books

2.

1936.

oj život prije Przemyśla bio je pun kokošiju. I konja. Čist zrak i drveće i
M dugačka smeđa polja koja su se savijala s brežuljcima kao nabrana plahta.
Trčala sam vijugavim putovima do škole u proljeće i jesen, jela raženu juhu i kruh
u našoj sparnoj kuhinji kad je snijeg bio predubok. I svake nedjelje, bilo snijega
ili ne, vozila sam se na misu u selo Birczu, u hrpi na kraju kola za sijeno s braćom
i sestrama kojih je na kraju bilo osmero. Bilo je to savršeno djetinjstvo.
I ja sam ga mrzila. Svinjac je vonjao, isto tako šupa, graba za otpatke i težaci
koji su orali na suncu. Mrzila sam hrpe gnoja namjerno skrivene u travi da uprljam
cipele. I crvenilo ruku moje majke nakon ribanja rublja ili porađanja djeteta neke
žene. I mrzila sam nepodnošljivo i neprekidno kvoc, kvoc, kvoc naših kokošiju.
Nikada nisu prestajale. Bila sam sigurna da nikada ne spavaju. Osim pijetla, koji
je bio lud i kukurikao neprestano sve dok ne bi izašao mjesec, a ne sunce.
Nije mi smetalo što sam perušala kokoši.
Prvi put zatražila sam da to izbjegnem kad sam imala jedanaest godina. Mama
me je odvela na poštanskim kolima da vidim dvije od mojih odraslih sestara koje
su radile u gradu. Izlet, rekla je, za moj rođendan koji je bio u svetom uskrsnom
tjednu. Svi smo imali rođendane o Uskrsu, svih nas devetero, ili smo ih barem
tada slavili. Mama nije imala vremena sjetiti se naših stvarnih rođendana. Ili naših
stvarnih imena. Nikada nisam bila Stefania. Bila sam Steli. Ili Stefusia. Ili
Stefuška. Ali najčešće upravo Fusia.
Da sam imala devetero djece, ni ja se ne bih sjećala njihovih imena.
Mama je platila vozaču poštanskih kola, zatim me uzela za ruku. Njezina je
ruka bila gruba i grebala me je. Mama se dobro brinula za mene, uglavnom, kao i
moj tata, dok je bio živ. Dobro su se brinuli za sve nas, ali ja je nisam voljela
držati za ruku.
Sada mi ponekad nedostaju njezine ruke.
Trzala sam se i vrpoljila ostatkom puta do Przemyśla, i zatim potpuno
zaboravila neugodnost držanja za ruku. Natkrivena kola tutnjala su po kamenju
kolnika, automobilske trube blejale su kao ovce. Vlak je tutnjio izbacujući paru u
nebo. I seljanke su žamorile izvikujući cijene svojih proizvoda na trgu mnogo
ugodnije od kokoši. Bila je to glazba. Limena glazba. Simfonija.
Pošle smo u kupovinu po štandovima na otvorenom i dućanima s ostakljenim
izlozima. Haljina za mamu, cipele za mene i kapica za djetešce Helenu. Pipala

7
 Knjige.Club Books

sam vrpce od crvene svile i sjajni srebrnasti omot na rebru čokolade. Sestre su
nam dale otmjen ručak - hoću reći, naše meso došlo je iz limenke umjesto iz
kućice kraj klaonice - na čistom stolnjaku u stanu koji su dijelile na trećem katu
iznad ulice. Mama se zapuhala prije nego što smo stigle tamo, ali ja sam zaželjela
potrčati niza stube samo da bih se po njima opet popela.
Mama i sestre pijuckale su čaj dok sam ja prilijepila nos na prozorsko staklo,
upijajući ono što je dolazilo i prolazilo ulicom; i kad je bilo vrijeme da pođemo,
zaplakala sam. Molila sam. Toptala nogama. Prijetila i preklinjala da ostanem
ondje. Spavala bih na podu. Spavala bih ispod stepenica. Mojim sestrama to ne
bi smetalo. Ne bih im bila nikakav teret. Mamine grube ruke odvukle su me do
poštanskih kola.
Prošlo je osamnaest mjeseci prije nego što mi je mama dopustila da se vratim.
I taj sam put imala gotovo trinaest godina kad sam stupila u vrevu Przemyśla.
Starija. Pametnija. Bila sam prerasla gornji dio haljine. I znala sam pravila
majčine igre. Šaptom sam razgovarala sa sestrama, oslanjajući se na pismo koje
sam im poslala prije mjesec dana. Obrisala sam kutove usana poslije ručka,
prekrižila noge, pila čaj i slušala dok je mama govorila. I kad se približilo vrijeme
da uhvatimo svoja kola, rekla sam joj da ja ostajem.
Mama je molila. Preklinjala je. Čak je malo zaplakala. Nije toptala nogom.
Rekla sam joj da Marysia ima posao za mene. »To je istina, mama«, rekla je
Marysia. »Gospođa Diamant traži djevojku. Samo nekoliko blokova dalje.« I da
je Angia napravila ležaj iza sofe. »Dvije deke, mama. I misa svakoga tjedna«,
rekla je Angia. Ja sam objasnila kako ću dio svoje zarade davati sestrama da me
mogu hraniti. Kako ću čak više slati kući na imanje da mama može platiti neku
nadničarku. Ili kupiti više kokošiju. »Zar to ne bi bila velika pomoć, mama?«
nasmiješila se Marysia.
»Ali, Fusia, što je s tvojim školovanjem?« zadrhtala je majka.
Poravnala sam haljinu. »Przemyśl će biti moje školovanje, mama.«
Otišla je poštanskim kolima, bez mene.

Doskakutala sam na svoj prvi radni dan u dućan Diamantovih, tjerajući usput
golubove da lete, zavirujući u uličice poput tunela između zgrada, zureći u izlog
fotografskoga studija i igrajući se s mačkom lutalicom. Zvona s katedrale zvonila
su diljem neba koje je bilo duboko, savršeno modro.
Kad sam otvorila vrata dućana, oglasilo se mnogo manje zvonce, i neka je
žena podignula pogled sa svoga sjedala iza tezge. Zrak je mirisao na svježi kruh,
jabuke, pakpapir i špagu, i vidjela sam redove i redove omotanih čokolada iza
stakla. Žena me je odmjerila od glave do pete dok sam se propinjala na nožnim
prstima. Njezina stražnjica visjela je s obiju strana stolice.
»Tako«, rekla je. »Vidi što mi je donijela sunčana svjetlost. Ti si Podgórska
djevojka. Kako se zoveš, ketzele?«

8
 Knjige.Club Books

»Stefania.« Stresla sam se od zvuka vlastita imena.

»A ja sam gospođa Diamant. Znaš li čitati, Stefania?«
»Da, gospođo Diamant.«
»Pišeš li?«
Kimnula sam. Naše imanje nije bilo toliko daleko od ostatka svijeta.
»Dobro. Vrlo dobro. Onda ćeš, molim te, prebrojiti predmete na mojim
policama.«
Stavila sam kaput i ručak od kruha i sira u kut iza tezge, a gospođa Diamant
pružila mi je papir prikvačen na drveni podložak i olovčicu privezanu na jednom
kraju. Moje cipele oštro su lupkale po škripavu podu, što je zvučalo važno i
navodilo me na smiješak. Ispisivala sam inventar velikim, jasnim potezima.
Gospođa Diamant pravila je nizove brojeva u svojoj knjizi, pazeći na sve, i kad
sam prevrnula bocu soda-vode, dva smeđa oka zurila su u me s druge strane
polica.
»Pjevaš li uvijek dok brojiš?« rekao je neki glas. Dječački glas. Dubok.
Pritisnula sam podložak na prsa i pocrvenjela. Pjevala sam. Sama za sebe.
Kao mala curica.
Bila sam mala curica. Samo što to još nisam znala.
Oči su bljesnule između boca s vodom, a zatim su nestale. Pa su se pojavile
iznad polica, piljeći preko vrha. Visok dječak, još vitak zbog rasta, dvije tamne
obrve uzdizale su mu se prema zbrci crne kovrčave kose. Osmjehnuo se.
»Nemoj sada prestati«, rekao je. »Ti si moja jutarnja zabava. Kako se zoveš?«
»Stefania.«
Nakrivio je glavu. »Nitko te tako ne zove, zar ne?«
Nisu me tako zvali.
»Pa kako te onda zovu? Stefi?«
»Stefuška.«
Čekao je.
»I Stefusia«, dodala sam. »I Fusia. Ali radije bih da me zovu...«
»Stefi, Stefuška, Stefusia, Fusia.« Dječak je potresao glavom. »Prekasno. Bit
će Fusia. Otpjevaj mi još jednu pjesmu, Fusia. Mame bi mogla početi prodavati
ulaznice...«
»Izio!« viknula je gospođa Diamant sa svoje stolice. »Ostavi dijete na miru,
bubbala. Ovo joj je prvi dan. Nemen deyn tukis tsu shule.«
»Mama...«
»Pođi u školu.«
Slegnuo je ramenima i otrčao, pridruživši se dvojici dječaka koji su ga čekali
na vratima dućana. Jedan je bio viši, drugi niži, ali imali su istu crnu kosu. I sva

9
 Knjige.Club Books

trojica bila su starija od mene. Braća, pomislila sam. Poznavala sam braću. S
braćom je bilo najbolje.
Vratila sam se na posao, napravila kvačicu na papiru i punim glasom počela
pjevati tango koji je mama gasila svaki put kada bi se oglasio na radiju. Naravno,
to je značilo da sam ga slušala svaki put kad sam mogla.

Tvoje me riječi šalju u olujne oblake,

Tvoj smijeh je hladna i mokra čarolija...

Osjećala sam kako soba postaje napeta od iščekivanja.

Ne želim tvoje vjetrovite riječi.

Ne želim tvoj pokisao smijeh.
Želim samo da odeš u...

Samo nisam rekla sljedeću riječ pjesme. Umjesto nje ubacila sam riječ
»škola«. Smijeh je prasnuo iza mojih leđa, a ja sam zadržala smiješak dok su se
njegove ruke sudarale međusobno i stopala istrčala kroz vrata, a dućansko je
zvonce ciliknulo. Kad sam kriomice pogledala gospođu Diamant, ona je
zaklimala glavom, ali oči su joj bile namreškane, baš kao u njezina sina.
I to je postalo našim obredom. Svakoga jutra. Izydor Diamant, poznatiji kao
Izio, provirio bi u dućan i rekao: »Pjevaj mi, Fusia!« I ja bih smislila grubu pjesmu
koja bi mu rekla da ode. Za tjedan dana svi u Mickiewiczevoj ulici zvali su
me Fusia.
Doznala sam imena druge braće. Henek je bio mlađi, i nije imao vremena za
mene, te Maks, stariji od Izija, koji je već počinjao naukovanje i češće se smiješio
nego govorio. Bio je još jedan brat, Haim, koji je studirao za liječnika u nekom
gradu u Italiji za koji nikada nisam čula; i jedna sestra nedaleko u Lwówu;
i gospodin Diamant koji je ostajao kod kuće, oporavljajući se od nečega što je
imalo veze s njegovom krvi. Doznala sam da neću raditi subotom jer su
Diamantovi bili Židovi i da je gospođa Diamant pravila izvrsnu babku.
Mela sam podove, zamatala pakete i brisala prašinu s polica, a gospođa
Diamant rekla je da brzo učim. Ubrzo me je poslala na tržnicu u kupovinu, gdje
se odvijao pravi posao, i tu sam vidjela prvu tučnjavu u životu. Dva dječaka
mlatila su se u ustajalom blatu gradske kanalizacije.
To nije bilo nalik na eksplozivni temperament moje braće ili dječaka u školi
u Birczi. To je bilo nešto ružno.
Policajac je ugasio cigaretu na pločniku i promatrao, a onda je neki čovjek
prljavih hlača i zamašćena obraza provalio kroz krug promatrača i rastavio

10
 Knjige.Club Books

dječake držeći ih za ovratnik na košulji, dok su obojica pištala i pljuvala kao

mačke.
Tresao je jednoga desnom rukom dok nisam pomislila kako čujem cvokotanje
zubi.
»Što ti je, Oskare?« rekao je čovjek. »Zašto se tučeš na ulici kao kriminalac?«
»On je mene udario!« protisnuo je Oskar.
»Oho-ho, on je tebe udario, je li? Iz čista mira?« Čovjek je pogledao drugoga
dječaka, to je učinila i gomila oko njih.
Drugi dječak podignuo je kapu i obrisao krv iz nosa. »Nazvao me je prljavim
Židovom.«
Čovjek je odmahnuo glavom, a zatim opet potresao Oskara. »Što je s tobom?
Pogledaj toga dječaka...« Da je Oskar mogao pogledati, učinio bi to škiljavim
očima. »On ima ruke i noge i krv u žilama. Što je tebe briga ako se njegova obitelj
drži Mojsijeva zakona? Sada se rukuj s tim dječakom. Učini to! Prije nego što ti
kažem mami.«
Dječaci su se rukovali, premda nisu izgledali kao da to žele, a kad su se razišli,
gomila se također počela osipati. Čula sam jednu ženu kako mrmlja iza mene:
»Prljavi Židov.«
Dobila sam jeftino šljive za gospođu Diamant. I kad sam dotrčala natrag do
dućana, kliznula sam kroz vrata u zahod i ondje stajala, gledajući se u zrcalu.
Dodirnula sam lice, kožu na rukama, smeđu kosu. Ljudi su mrzili onoga dječaka
zato što je bio Židov. Bi li me Diamantovi mogli mrziti zato što sam katolkinja?
Toga poslijepodneva nagovorila sam gospođu Diamant da siđe sa stolice i
počne vježbati onako kako sam vidjela da to čine učenici izvan gimnastičke
dvorane. Nekoliko lijepo omotanih čokolada palo je s polica na pod, i gospođa
Diamant smijala se i smijala, brišući se između nabora na vratu.
»Ponekad je, ketzele« - doznala sam da to znači malo mače - »vruća sunčana
svjetlost koju donosiš!« Zatim mi je pružila čokoladu, a na njezinu se mekom licu
pojavila jamica dok je drugu čokoladu odmotavala za sebe.
I odjednom sam shvatila da je gospođa Diamant bila osamljena prije moga
dolaska u dućan, i da više nije osamljena. I da sam ja bila osamljena na imanju,
gdje su me okruživala braća i sestre koji su živjeli na svoj način, majka s previše
briga i dvorište puno kokošiju. Sada ni ja nisam više bila osamljena.
Te nedjelje, na misi s Angijom, zahvalila sam Bogu za Diamantove. I Mojsije
je bio u mojoj Bibliji, uostalom, i sigurno sam osjećala da ga Bog voli.
Počelo je moje školovanje.
Izio me je naučio nepristojne pjesme na jidišu, a ja sam naučila da u dućan ne
donosim sendviče sa šunkom iz konzerve, iako mi je gospođa Diamant rekla da
joj to ne smeta. Kad je zapuhala zima i rano se spuštao mrak, jela sam iza ugla u
stanu Diamantovih, punom odraslih dječaka koji su govorili o medicini i

11
 Knjige.Club Books

gospodinu Diamantu postavljali pitanja poput: »Što je bolje? Dobar rat ili loš
mir?« I slušali bismo njihove rasprave dok bi se gospodin Diamant zavalio u
stolicu i pušio cigaretu za cigaretom. Izio bi me u takvim noćima otpratio do kuće,
po dubokom, mrzlom snijegu koji su pozlaćivale ulične svjetiljke.
Gospođa Diamant svakog je jutra vježbala sa mnom. Morala je sužavati
haljine, a ja sam svoje morala proširivati. Naučila sam se tako smiješiti nekom
dječaku da bi kupio dvije čokolade umjesto jedne, i nasmiješiti se čak ljepše kada
bi on drugu čokoladu stavio u moju ruku. Zatim, čim bi dućansko zvonce
zaciliknulo, ja bih stavila čokoladu na policu, kovanice u registarsku kasu, a
gospođa Diamant zbog toga bi se smijuckala. Ukosnicama sam pravila kovrče i
posuđivala sestrino crvenilo za usne, pjevušeći dok su iz radija treštale vijesti
da je Njemačka napala Čehoslovačku. I kada je Angia otišla u Kraków, a Marysia
htjela unajmiti stan na drugom kraju grada, gospođa Diamant samo je pucnula
jezikom, naborala oči i rekla: »Znači, živjet ćeš s nama, ketzele.«
Diamantovi nisu imali dodatnu sobu u stanu. Tako su je napravili za me, na
dnu hodnika, s ležajem i stolom sa svijećom na njemu, i zrcalo je visjelo iznad
toga, a smeđi zastor bio je razvučen od zida do zida, radi privatnosti. Držala sam
Krista i Djevicu Mariju na jednom zidu i objesila krunicu na stup kreveta, a
gospođa Diamant čuvala je ispod mojeg kreveta tajnu zalihu blintzesa1 jer
gospodin Diamant nije jeo za vrijeme Jom Kipura. Bila je to lijepa crvena jazbina
pri svjetlosti svijeće.
Ali nije bilo prozora u mojoj jazbini. I tako bih se za vrelih noći odšuljala u
dnevnu sobu, gdje je prozor ostajao otvoren da bi izlazio ustajali dim. Sjela bih
na prozorsku dasku uz ugašena svjetla, uprla bosa stopala u okvir, slušala vlakove
koji su dolazili na kolodvor i odlazili, dok je usnuli stan bio na jednoj strani,
a dugačka, tamna provalija grada na drugoj.
Tada nisam znala da strah dolazi s mrakom.
Izio bi došao do mene dok sam sjedila na prozorskoj dasci, zavalio bi se na
stolici ili s rukama ispod glave na tepihu. Šaputao je o svojim novim predavanjima
na fakultetu, o dijelovima svijeta koje je najviše želio vidjeti (Palestinu i Tursku),
o dijelovima svijeta koje sam ja najviše željela vidjeti (Ameriku). I želio je znati
moje mišljenje o nekim stvarima, primjerice hoće li Hitler napasti Poljsku. Ali
ratovi nisu bili prve, druge, pa ni treće misli u mojem umu tijekom tih noći. Izio
je bio navršio osamnaest godina. Popunio se. Izrastao. Njegove trepavice savijale
su se kao čađa što mu pocrnjuje vjeđe.
I Maks je dolazio do prozorske daske, ponekad, onoga posljednjega ljeta. Bio
je manji i tiši od brata, ali kad je govorio, navodio bi na duge, ozbiljne misli o
životu. Ili je pričao takve urnebesne viceve da bi te zaboljela rebra. Izio je savijao
ruke oko pasa, pokušavajući suspregnuti smijeh kako ne bi probudio majku.

1
Vrsta palačinki sa sirom, delicija ruskih Židova, (nap. ur.)

12
 Knjige.Club Books

Voljela sam kad je Maks nasmijavao Izija.

Ali nakon nekog vremena Maks više nije dolazio do prozora.
Samo smo bili Izio i ja dok je ostatak svijeta spavao.
Mislim da je Maks znao prije nego što sam ja doznala.
Ljeto se ohladilo do konačne jeseni, i kad je žutilo lišća prohujalo mimo
prozorske daske i zrak zamirisao na dim od ugljena, Izio je posegnuo naprijed i
uhvatio me za ruku u mraku. Obećali smo da nećemo reći nikomu živu. I dva
tjedna nakon toga, prve njemačke bombe pale su na Przemyśl.

13
 Knjige.Club Books

3.

RUJAN 1939.

I sprva sam mislila da su zrakoplovi bili ruski, letjeli su tako nisko da je

Marysijino posuđe zveckalo. Bio je prvi dan škole, i pločnici su bili puni djece
s knjigama i torbama preko ramena, na putu kući nakon poludnevne nastave. Ja
sam se naginjala kroz prozor novoga sestrina stana, na dalekoj obali rijeke San,
čekajući je da se vrati i sa mnom ruča. Zaklanjala sam oči od sunca. Zrakoplovi
Su na nebu ostavljali dugačke crne pruge. I tada je hotel na uglu eksplodirao u
oblaku prašine od žbuke i vatre.
Vrisnula sam. Svi su vrisnuli. Djeca na ulicama su potrčala, i stambena zgrada
se potresla. Zalupila sam prozor da ne slušam buku i čula više eksplozija u daljini,
uskovitlan dim dizao se iznad grada. Nešto je zazviždalo i zatutnjalo, i zgrada se
tako zaljuljala da sam pala na koljena. Marysijina slika Djevice Marije pala je sa
zida. Puzala sam po podu u stanu, i kad sam otvorila vrata, dim je bio tako gust
da sam ih opet zatvorila. Stubište je bilo u plamenu. A ja sam bila na trećem katu.
Nakon dugo godina poželjela sam svoju majku. I onda sam pomislila na našu kuću
na selu, i na dugački rukohvat s jedne strane stepenica. Na Olgu i Angiju kako
vrište dok po njemu klize dolje, utrkujući se svaki put s tatinim starim džepnim
satom u ruci. Skinula sam vuneni pokrivač s Marysijina kreveta, omotala se njime
tako da mi je dvostruko obavio lice, duboko udahnula i potrčala ravno u vrućinu
gorućeg stubišta.
Skliznula sam niz plamteći rukohvat, čvrsto držeći pokrivač laktovima i
nogama, zubima stišćući vunu. S trećega kata na drugi, s drugoga na prvi, dok mi
je vrućina pržila oči i grlo, zatim s prvoga kata u hladnu vlagu podruma, gdje sam
kašljala i gušila se i gazila po nagorjelim rubovima pokrivača.
Skupina ljudi sjedila je stisnuta u mračnom kutu. Činilo se da su iznenađeni
što me vide. Zurila sam u njih suznim očima.
»Zar ne znate da zgrada gori?« kriknula sam.
Raspršili smo se kao štakori po ulici punoj ruševina, i jedva sam mogla
prepoznati gdje se nalazim. Zrak je bio pun prašine, dima i panike. Ljudi su
plakali. Zapomagali. Od muke. Ne samo jedan čovjek, nego desetci njih, iz svih
smjerova. Zgrada sučelice Marysijinoj bila je raspolovljena, kao kada netko
razreže kolač, krevet je visio iz jednoga sloja, savršeno uravnotežen, a na samome
vrhu neki je čovjek visio o gredi, noge su mu se trzale tamo-amo. Zrakoplov je
progrmio pokraj njega, iznad nas su zavijale eksplozije, a zvono ambulantnih kola
čulo se u daljini.
14
 Knjige.Club Books

I tada se jedna ruka pomaknula usred krša pokraj mojih nogu.

Iskopala sam čovjeka, sijeda i krvava duha ispod urušenih cigla. Prije nego
što sam ga mogla upitati za ime, on je oteturao, mrmljajući nešto o svojoj ženi i
Nijemcima. Otrčala sam kući. Ne na seosko imanje, nego na drugo najbolje
mjesto, jureći mostom preko rijeke, misleći na pola puta kako bi most bio dobra
meta za bombu. Jurnula sam kroz prolaz nalik na tunel koji se pružao kraj
Mickiewiczeve 7, utrčala u dvorište, i čim mi je noga stupila na prag zgrade
Diamantovih, Izio se našao ondje potežući me i noseći u podrum.
Maks je već bio ispod zemlje. Gospodin i gospođa Diamant, Henek, isto tako
Haim, koji se prije mjesec dana vratio iz Italije, sjedili su pokraj njega na tlu,
zajedno sa svim susjedima koje sam ikada upoznala.
Gospođa Diamant raširila je ruke i ja sam im prišla, dok se Izio smjestio s
moje druge strane.
»Opekla si se«, rekao je, pokazujući moje zapešće. Nisam to bila ni
primijetila. Držao je moju oprženu ruku u sjeni, gdje njegova majka nije mogla
vidjeti.
Tenkovi su potresali ulice iznad naših glava, ali ja sam se svejedno osjećala
sigurno.
Netko je donio radio na baterije, pa smo slušali predsjednika Mošcickoga
kako mladićima Poljske govori da se okupe u Lwówu. Da nikada ne postanu
njemačkim vojnicima. Da odu u Rusiju ako moraju. Muškarci iz obitelji Diamant
šaptali su u razgovoru. Vjerojatno su o tome prije razgovarali. Nakon
petnaest minuta četiri su mladića poljubila majku i bila na putu za Lwów, s
odjećom na leđima i malo kruha u džepovima.
Moja opečena ruka još je osjećala toplinu Iziove ruke.
Gospođa Diamant zaronila je lice u ruke i zaplakala, a ja sam je zagrlila i
pomilovala po kosi. Sada je ona bila moja. Moja starica. Moja babcia.
Gospodin Diamant odmahnuo je glavom. »Di velt iz sheyn nor di mentshn
makhnzi mies,« rekao je. »Svijet je lijep, ali zbog ljudi je ružan.«
Prošlo je mnogo vremena prije nego što sam shvatila da braća Diamant nisu
pobjegla zbog toga što im je predsjednik Mościcki rekao da to učine. Pobjegli su
zbog toga što su bili Židovi.
Sjedili smo u podrumu čitav tjedan, slušajući kako stižu Rusi i kako djeca
plaču i odjekuju pucnjevi s uličnih krovova. Jedanput na dan netko je riskirao
život da otrči uza stube po vodu, hranu i petrolej za svjetiljku. A kad su puške
umuknule i tenkovi se smirili, a mi se usudili ispuzati iz naše rupe, Przemyśl je
bio podijeljen grad. Sestrina strana Sana bila je njemačka. Naša je bila ruska.
Hitlerov rat bio je dopuzao do naše riječne obale.
I zaustavio se.

15
 Knjige.Club Books

Pokopali smo mrtve, lopatama počistili krš, nadomjestili stakla i očistili

prašinu iz dućana. Bilo je sada rupa na ulicama, mjesta gdje su se uzdizale zgrade
bila su prazna kao iščupani zubi. Ruski vojnici patrolirali su glavnim putovima i
željezničkim kolodvorom. Židovi iz zapadnoga dijela Przemyśla pod Nijemcima
bili su protjerani preko rijeke. Most je uostalom bio bombardiran pa smo ih gledali
kako u nizovima prelaze preko željezničkog mosta, dok je crni dim iz zapaljene
sinagoge još sukljao iza njih.
Židovska četvrt postala je prepuna, i stambeni je odjel sobu koja je nekada
pripadala Haimu i Maksu dodijelio Regini i Rosi, dvjema njemačkim Židovkama
koje su već jednom bile pobjegle pred Hitlerom i nisu postale prijaznije nakon
drugoga iskustva. Pogledale su svoju novu sobu - zaseban stančić s malenim
sudoperom i štednjakom - zatvorile vrata i nisu s nama razgovarale. A kako je naš
dio Przemyśla ionako bio u Rusiji, braća Diamant vratila su se iz Lwówa.
»Jeste li vidjeli sestru?« upitala je gospođa Diamant. »Kako je moja
Ernestyna?«
»Nitko je nije vidio, mame«, odvratio je Haim. »Otkad su počela
bombardiranja.«
Pomno sam promatrala babcijino okruglo lice, ali ono se opustilo samo na
trenutak. »Otišla je onda nekamo na sigurno«, rekla je gospođa Diamant. »K
mojim rođacima, ili k sestri vašega tate u Beč. Dobit ćemo pismo kad opet počne
stizati pošta.« I vratila se miješanju golemoga lonca juhe. Maks je uhvatio moj
pogled i odmahnuo glavom. Njihova sestra nije mogla biti u Beču.
Čula sam glasine na ulici. Šaputalo se da je, dok smo bili u podrumu, stotinu
Židova, staraca i dječaka, trčalo preko cijeloga Przemyśla, duž Mickiewiczeve
ulice, a njemački su ih vojnici tukli ako bi pali. I kada ni jedan nije mogao više
trčati, odveli su ih na groblje i strijeljali.
Ali ja nisam slušala glasine. Nisam vjerovala u njih. Nitko to ne bi učinio. I
bombe su bile ostavile mnoštvo svježih grobova na groblju.
Nisam željela vjerovati, i zbog toga je lako bilo lagati.
Radila sam s gospođom Diamant u dućanu. Poboljšalo se zdravlje gospodina
Diamanta, pa je dvaput tjedno pekao kruh u nekoj kavani. Haim je dobio mjesto
u gradskoj bolnici, a - Maks je preko tjedna putovao četiri kilometra na jug da
bude zubarski pomoćnik u selu Nizankowice. Henek i Izio vratili su se u školu.
Izio je ostao onakav kakav je uvijek bio. Samo što je također bio drukčiji.
Dolazio je u dućan izjutra. Ja sam mu pjevala sumnjive pjesme. Naučio me psovati
na njemačkom i isto tako na jidišu, u slučaju da njemačka vojska prijeđe rijeku, i
noću smo plesali ispred otvorena prozora uz orkestar koji je svirao u restoranu
preko puta. Mnogo mi je stvari rekao. Ali nije mi rekao sve. Počeo je pušiti. Pitala
sam jedanput Maksa što su vidjeli na putu do Lwówa, a on je samo rekao: »Krv.«
Poslije toga nisam više pitala.

16
 Knjige.Club Books

Dobila sam pismo od majke kad je opet proradila pošta. Ona je bila sigurna
na imanju s mlađim bratom i sestrom, dok su se moja starija braća i sestre raspršili
diljem Poljske. Gospođa Diamant nije dobila pismo, iako ga je iščekivala svaki
dan. Kupila sam cipele s potpeticom, išla u kino i sjedila s Iziom po noći, udišući
njegov dim, dok su njemačka svjetla žmirkala s druge strane rijeke.
U proljeće sam navršila šesnaest godina i gospođa Diamant počela me je slati
na mjesečne sastanke vlasnika dućana. Njoj je bilo zamorno pješačenje preko
grada, glupi su joj bili ruski zahtjevi, i samo je morala sjediti iza, odgovoriti
»ovdje« kada bi se začulo ime Lea Diamant i prijaviti sve što je moglo biti važno.
Na treći sastanak zakasnila sam. Moguće je da sam se bila zaustavila na tržnici
kraj kutije jeftinih čarapa. Pokušavala sam spriječiti lupanje vrata iza sebe kad
sam začula čovjeka na pozornici kako kaže: »Lea Diamant?«
»Ovdje!« javila sam se, a slušateljstvo sredovječnih muškaraca i dvije-tri žene
odjednom se okrenulo na sjedalima. Počelo je tiho hihotanje. Kako mlada
djevojka vodi vlastit posao. Tako preuzetna! Ta je gospođica Diamant upravo ono
što je potrebno našem gradu. Netko je zapljeskao, drugi su se pridružili, i cijela je
prostorija odjeknula. Sjela sam na prvo slobodno sjedalo do kojega sam došla,
crvena u licu, odlučna gledati samo čovjeka na pozornici, čuti što ima reći, i
otrčati kući u svoju malenu jazbinu iza zastora.
»Čestitam!« prošaptao mi je neki glas u uho.
Pogledala sam postrance. Kraj mene je bio mladić s prištićima na bradi oko
kojih se teško mogao obrijati.
»Vodiš li dugo svoj dućan?«
»Ne«, promrmljala sam. Njegov vreo dah osjećala sam na obrazu.
»Jesi li ga naslijedila od roditelja?«
Nisam odgovorila. Zurila sam u čovjeka na pozornici kao da je bio
najzanimljivija stvar na svijetu.
»Moji roditelji imaju mesnicu«, zadahtao je mladić. »Ali sada je moja. Samo
da je vodim, naravno. Zapošljavam mesare. Trojicu njih. Nema prljavih ruku,
anđele. Koja ti je adresa?«
Okrenula sam glavu. »Jesu li tvoja usta uvijek otvorena ili ih možeš
zatvoriti?«
Nije mogao. I nije mu dugo trebalo da nađe moju adresu, jer je sljedećega
dana bio u dućanu. Došlo je također mnogo ljudi sa sastanka, da vide mladu
poslovnu ženu, i za jedno poslijepodne prodali smo pola robe. Gospođa Diamant
kimnula je i nasmiješila se kad su je upitali jesam li njezina kći, gurnula me laktom
da učinim to isto i šapnula kako želi da idem na sastanak vlasnika dućana dvaput
na tjedan. Pristavi mladić kupio je pola kilograma jabuka i soda vodu, rekao da se
zove Zbyszek Kurowski i pozvao me da s njim jedem u restoranu.
Rekla sam da neću. Vratio se sljedećeg dana i ponovno me pozvao. Uzvratila
sam mu isto, s dodatnom jetkošću. Rekao je da ima niz djevojaka koje ga čekaju,
17
 Knjige.Club Books

da treba samo pucnuti prstima. Rekla sam mu da je to dobro, da im pođe pucnuti

i da se zbog toga požuri. Napustio je srdito dućan, a meni je bilo drago što sam s
njim završila.
Ali tri dana poslije toga, kad je dućan bio tako pun da je Izio morao priskočiti
u pomoć poslije škole, vidjela sam da mi se Izio ceri, zacakljenih očiju, i da
pokazuje preko glave ruskoga vojnika prema vratima. A ondje je bio Zbyszek,
ovaj put sa starijim muškarcem i ženom. Žena je nosila rukavice i ovratnik od
narančastoga krzna visoko oko ušiju. Dovršila sam vezanje špage na paketu, a ona
se približila mojoj tezgi, predstavila se kao gospođa Kurowska i zatražila dvanaest
kremšnita. Donijela sam ih, a ona je zatražila rebro čokolade s lješnjacima i dva
kilograma jabuka. Koliko sam sati radila? Koliko sam često bila bolesna? Jesam
li imala bankovni račun? Gdje sam kupovala odjeću?
Zbyszek je stajao pokraj oca, s rukama na leđima proučavao je strop, i mogla
sam vidjeti kako su se gospođa Diamant i Izio primaknuli bliže, prisluškujući,
iako su se pravili da to ne čine. Pružila sam ženi pakete i osjetila kako mi se žari
lice.
»Gospođice Podgórska«, izgovorila je gospođa Kurowska. »Čini se da si
dobra i spretna radnica, i da je vrlo ugodno s tobom razgovarati. Mislim da bi bila
vrlo lijep dodatak našem domu.«
Dvije sam sekunde mislila da me ta žena pokušava zaposliti kao sluškinju. Ali
jedan pogled na muškarce Kurowski ispravio je moje mišljenje. Većina je u
dućanu sada slušala, a Izio je grizao usnu, pokušavajući sakriti osmijeh.
»Hvala vam«, rekla sam ukočeno, »ali ja ne mislim da...«
»I tako dobra obitelj«, nastavila je gospođa Kurowska, podižući glas. »Seljaci
katolici. Iz Bircze. Ni previsoko, ni prenisko.« Nagnula se prema meni. »Kojeg
liječnika si ondje posjetila, gospođice Podgórska?«
»Magda«, rekao je gospodin Kurowski, potežući ženu za rukav. Ona ga je
odgurnula.
»Idi nekamo i budi tiho, Gustove. Ovo je ženski razgovor. Ti si...«
»Oprostite«, prekinula sam je. »Ali kako poznajete moju obitelj? Nikada
nisam razgovarala s vašim sinom o...«
»Ah!« Gospođa Kurowska pogledala je naokolo, drago joj je bilo što ima
publiku. »Čim mi je moj Zbyszek rekao da je našao djevojku koja mu se sviđa,
unajmila sam detektiva. Ti bi trebala učiniti to isto, gospođice Podgórska.
Najbolje je da sve bude pošteno, slažeš li se? Ali odmah ti mogu reći da je moj
sin dobar mladić. Ne puši. Ne pije. Zgodan je i nije bolestan. Sve što je dobro za
brak. A ti bi se trebala uskoro udati, gospođice Podgórska, prije nego što netko
nevrijedan ne naiđe i pokvari te.«
Uistinu nisam znala što bih rekla.
»Ali o svemu možemo raspraviti za vrijeme večere.«
Odmahnula sam glavom. »Ne.«
18
 Knjige.Club Books

»Kada završavaš posao?«

»Ne!«
Gospođa Kurowska izgledala je zbunjeno.
»Mene ne zanima brak, posebno me ne zanima brak s vašim sinom! Zbogom
i... hvala vam na posjetu.«
Žena je zakoračila unatrag, s rukom na krznenom ovratniku, a Zbyszek je
zauzeo njezino mjesto pokraj tezge. Namignuo mi je.
»Ne trebaš biti neuljudna«, rekao je. »To je dobra ponuda. Istina je sve što
kaže moja majka. Moji roditelji samo žele da te vide, znaš, u slučaju da ti...«
»Ja nisam komad tkanine da me pregledavate prije nego što me kupite!«
odbrusila sam.
Svaki kupac u dućanu zastao je promotriti me. Čak i ruski vojnik, a on nije
govorio poljski.
»Vi...« Pogledom sam obuhvatila sve troje Kurowskih. »Svi vi možete
jednostavno... geyn in drerd!«
Pola dućana prestalo je disati. Upravo sam bila rekla Kurowskima da idu
dovraga. Na jidišu. Za tu je vještinu sto posto bio kriv Izio.
Gospođa Kurowska okrenula se na peti i širom otvorila vrata, njezin muž
pratio ju je u stopu, a Zbyszek se samo nacerio.
»Tako si arogantna«, rekao je. »To mi se sviđa. Vidimo se uskoro, anđele.« I
otpuhnuo mi je poljubac prije nego što su se iza njega zatvorila vrata.
Dućan je bio tiši nego ikada. Tada se moja babcia, nasmijala tako žestoko da
je zamalo pala sa stolice. Svi u dućanu su se smijali, i ja sam se nakon nekoliko
minuta smijala s njima. I Izio se smijao, ali bio je zamišljen.
Bio je zamišljen i te večeri dok je pušio u mraku pokraj prozorske daske, s
glavom na jastuku, nogu podignutih na majčinu sofu. Razgovarali smo o tome
kako su mi mrske kokoši, osim na tanjuru, o razlici između njemačkoga Nichnut
i nudnika na jidišu (nije je bilo), i hoće li Rusi ikada podignuti onaj spomenik na
trgu ili će samo pustiti djecu da se penju po Lenjinovoj glavi. Ali već je bilo kasno
i Izio je bio tih. Razmišljao je. Takav je bio ponekad. Mislila sam da zbog žara
cigarete izgleda tajanstveno.
Zatim je rekao: »Fusia, imam još tri godine studija medicine. A kada završim,
Haim misli da će mi naći posao u bolnici. Osim ako...«
Mislio je osim ako ne dođu Nijemci. Ali Nijemci nisu dolazili. Hitler je imao
sporazum sa Staljinom. »Nijemci su izgubili jedan rat«, znao je reći gospodin
Diamant. »A Rusija je velika zemlja...«
»Ali ako Nijemci dođu«, rekao je Izio otpuhujući dim, »Haim, Maks, Henek
i ja morat ćemo opet bježati.«
»Ali zašto?« Bježanje nije bilo pomoglo prošli put.

19
 Knjige.Club Books

Izio je sjeo. »Zar nisi slušala? Ili si začepila uši? Znaš što nacisti rade
Židovima.«
»Ali to su samo priče...«
»To su istinite priče, Stefania.«
Namrštila sam se i pogledala kroz prozor, bocnulo me što je upotrijebio moje
puno ime. Oštro lupkanje ruskih čizama prošlo je i iščeznulo duž pločnika.
Izio je nastavio. »Moglo bi potrajati prije nego što dobijem diplomu pa zatim
posao dovoljno dobar da mogu uzdržavati ženu. Tri ili četiri godine. Možda pet.
Ali ja se pitam, Fusia, bi li ti možda toliko čekala.«
Zaškiljila sam u mračnu dnevnu sobu, ali Izio je bio ugasio cigaretu i nisam
mu mogla vidjeti lice. »Želiš od mene da dočekam tvoju ženu?«
»Ne, baš si Dummkopf.« Uzdahnuo je. »Pitam te da se udaš za mene.«
Spustila sam noge s daske na rub tepiha.
»Nećeš me poslati dovraga, zar ne?« upitao je. »Ili ćeš mi zapjevati neki
tango?«
Nisam mogla ni zamisliti kako zvuči tango.
»Nećeš valjda pasti kroz prozor?«
Zapravo, bila sam u opasnosti da padnem kroz prozor. Stajala sam, iznenadila
se što mi jako drhću koljena, a Izio je ustao s poda. Uhvatio me je za obje ruke.
»Tri godine«, rekao je. »Vjerojatno više. Hoćeš li me čekati?«
»Ali što će reći tvoji roditelji?« Mislila sam na sinagogu subotom i katedralu
nedjeljom. Što bi moji rekli?
»Ti već pripadaš obitelji. To znaš. Ali to će možda biti naša tajna. Zasada.«
Uvijek je bilo tako. Dodirnuo mi je kosu. »Stefania, Stefi, Stefuška, Fusia
Podgórska«, prošaptao je. »Hoćeš li me čekati?«
I tada sam poljubila Izydora Diamanta. Dugo sam ga ljubila. Mjesec dana
poslije toga, njemačke su bombe opet padale po Przemyślu.

20
 Knjige.Club Books

4.

LIPANJ 1941.

vaj put eksplozije su došle prije svitanja, za vrijeme duboka sna. Ali znala
O sam točno što su bile. Izašla sam iza zastora, i Maks je zgrabio za ruku mene
i svoju majku, vukući nas u gužvu, među ljude koji su u noćnoj odjeći jurili niz
klimave stepenice u podrum stambene zgrade. Haim i Henek bili su iza nas, Izio
je nosio bolesna oca kao vreću krumpira.
Drhtali smo u tankoj odjeći, a zatim je u prenatrpanom podrumu bilo toplo.
Zagušljivo. Puno uplakane djece i prašine što su je stresale bombe iznad nas.
Henek se požalio da sam ga stisnula, ponovno se požalio, a ja sam ga nogom
udarila u goljenicu. Izio me je zagrlio. Gospođa Diamant to je vidjela i kimnula,
mrmljajući.
Kad je sunce bilo na pola puta preko neba, utihnule su bombe i topništvo, i
čula sam kako dolaze strojnice, jedva čujne, zatim bliže, dok su džipovi jurili
mimo naše zgrade. Izio me je pogledao odozgo, i ja sam pogledala njega, pa smo
zatim oboje pogledali Maksa. Ako dođu Nijemci, oni bi morali bježati. Ali ja sam
pomislila da bi gospodin Diamant mogao imati pravo. Rusija bi mogla pobijediti.
Borba je stigla blizu nas, puščana paljba i razbijena stakla, pa kad se pucnjava
napokon primirila i prestala, Henek je otpuzao na ulicu. Ondje je bilo mrtvih
njemačkih vojnika, rekao je, postavljenih u izlozima poput krojačkih lutaka.
Nekolicina u podrumu je uskliknula.
Dok se ponovno nisu začuli topovi. Pritisnula sam rukama uši, pokušavajući
ne čuti ranjene ljude, i kad se Henek opet iskrao uza stepenice, rekao je da nikoga
više nema na ulicama. Ni ranjenika, ni vozila. A mrtvi vojnici u izlozima bili su
sada Rusi, poduprti metlama, s nacrtanim svastikama na licu.
»Dolaze Nijemci, mame«, rekao je Haim.
Gospođa Diamant se pomaknula, kao da se probudila iza sna. »Gore«, rekla
je. »Brzo! Svi!«
Učinili smo što nam je rečeno, gazeći po bijednoj gomili i uza stepenice.
»Fusia«, rekla je gospođa Diamant, sopćući dok se penjala. »Izvadi kutiju s
novcem ispod kreveta. Prebroji novac i podijeli ga na pet dijelova, jesi razumjela?
Momci, obujte čizme i obucite dva sloja odjeće da imate mjesta za vrećice hrane.
I putem ćete ući u dućan i uzeti sav kruh što ga možete ponijeti...«
Dok sam ja razdijelila novac, momci su se obuli i obukli, a gospođa Diamant
u naprtnjače je gurala prazne boce jer nije bilo vode u slavinama. Haim mi je

21
 Knjige.Club Books

kimnuo, a Henek je pogledao u stranu. Maks se jedanput nasmiješio, a Izio me je

poljubio u čelo.
»Čekaj me«, šapnuo je.
»Brini se za naše roditelje«, rekao je Maks. »Molim te«, dodao je.
I prije nego što sam mogla odgovoriti, otišli su.
Nisam mislila da bi se to moglo dogoditi.
Gospodin Diamant se svalio na svoju stolicu, previše zapanjen da bi pušio, a
ja sam imala veliku ranu negdje duboko u prsima koja je krvarila.
I gospođa Diamant to je vidjela. Baš kao što je vidjela Iziovu ruku na meni i
onaj poljubac u čelo. Skinula je naočale i obrisala ih kaputom koji je nosila preko
spavaćice. Imala je prašine na licu, čist krug oko svakoga oka i uzbuđen pogled
kakav mi nikada prije nije uputila. Srdžbu.
To me je pogodilo kao udarac u trbuh.
Prišla sam k sudoperu da operem posuđe koje smo ostavili prije dva dana, ali
kad sam odvrnula slaninu, ništa se nije dogodilo. Bila sam zaboravila da nema
vode. Osim one koja se slijevala niz moje obraze. Tada je gospođa Diamant
uzdahnula, privukla me u zagrljaj, nazvala me ketzele i zajedno smo plakale za
njezinim sinovima dok su ambulantna kola prolazila ulicom.
Trebale smo štedjeti suze za poslije.
Njemačka vojska stupala je Mickiewiczevom ulicom, red za redom čizama
koje su se mogle čuti kroz zatvorene prozore. Rosa i Regina izašle su iz podruma,
otresale u našem hodniku prašinu s odjeće dok nismo počele kihati, pa smo
zalupile vrata. Pomislila sam kako su one pobjegle iz Njemačke. Sjetila sam
se Izija i svake priče koju sam ikada čula i odbijala povjerovati. On je vjerovao u
te priče. Pogledala sam gospodina Diamanta i svoju babciju, mekanu poput topla
maslaca s tragovima suza na licu. Okrenula sam leđa vojsci koja je marširala s
druge strane stakla i rekla: »Mislim da bismo trebali pobjeći.«
Trebalo je malo uvjeravanja, ali gospođu Diamant, bez sinova, nije bilo teško
nagovoriti kako sam mislila da bi moglo biti. Ići ćemo na istok, rekla sam. U
Nizankowice. Možda Nijemci neće toliko mnogo mariti za Židove u selu. Ne kao
u gradu. Trebali bi prijeći mnogo puta da nas nađu.
Gospođa Diamant zašila je nakit u pojas i naš novac u grudnjak, dok sam ja
našla vodu, uredila kuhinju, spakirala hranu i sakrila voštanice. Nisam bila sigurna
da Regina i Rosa neće opljačkati stan dok budemo odsutni. Nismo im čak ni rekli
da odlazimo.
Nije bilo vlakova, pa smo polako prolazili gradom, kloneći se glavnih ulica
koliko god smo mogli, da bismo se napokon pridružili povorci ljudi poput nas -
svi su pokušavali umaknuti pred Nijemcima u Przemyślu. Gospodin i gospođa
Diamant morali su se zaustaviti svakih tri četvrt sata, iako sam ja nosila sve naše
zalihe u naprtnjači, pa sam se morala suzdržavati da ih ne požurujem i prisiljavati
noge da budu sporije. Gledala sam u nebo, čekajući ih da stignu. Što sam to radila?
22
 Knjige.Club Books

Kako sam mogla preuzeti brigu o dvije osobe dovoljno stare da mi budu djed
i baka? Netko drugi morao bi obavljati taj posao. Donositi te odluke.
Samo što nije bilo nikoga drugoga. Bila sam samo ja.
Počeo je drugi dio moga školovanja.
Bilo je kasno poslijepodne, a mi smo bili tek na pola puta do Nizankowica,
putujući sa skupinom drugih staraca. Neki su bili stariji od gospodina Diamanta,
sa ženama i djecom, te kolima u kojima su se vozili bolesnici. Sporo su se kretali.
Duž puta ležalo je razbacano oružje, odbačeno kad su bježali Rusi, moglo se
slobodno uzeti. Čuli smo pojedinačne pucnjeve, provale paljbe iz strojnica u
šumama, momačke uzvike odmah nakon toga. Prošli smo pokraj troje ljudi koji
su uz put viđali rane od metaka. Željela sam se zaustaviti, učiniti nešto, ali imala
sam dvoje staraca, i nije bilo načina da im se pomogne. Sunce je još jako grijalo,
a gospodin i gospođa Diamant bili su iscrpljeni. Već dugo nije bilo vode, pa sam
našu skupinu povela niz neki puteljak, nadajući se da ću naići na seosku kuću s
bunarom.
Točno smo na to i naišli. Na kuću s kosim crvenim krovom i štagljem gdje su
mukale krave i natkriven bunar upravo pred njima. Kleknula sam kraj bunara,
zahvalna, i dok su drugi odahnuli s olakšanjem, povukla lanac s punim vjedrom
vode, pokušavajući napuniti bocu s vrlo uskim grljkom. Gospodin i gospođa
Diamant pomogli su jedno drugom da sjednu na zemlju, duboko dišući.
»Što to radite?«
Pogledala sam i zatekla ženu s maramom na glavi. I kraj nje rusku pušku.
»Oprostite«, rekla sam. »Trebala sam pokucati.« Ponudila sam joj najbolji
osmijeh s kojim sam prodavala čokolade, ali nije upalilo. Ne taj put. »Moji... moji
prijatelji su umorni, i dugo smo putovali...«
»Znam ja tko ste vi«, rekla je žena, pokazujući puškom na moju odrpanu
skupinu u svome dvorištu. »Židovske svinje. Gubite se odavde!«
Osvrnula sam se na skupinu. Jesu li oni bili Židovi? Nisam znala. »Ali...«
»Gubite se prije nego što zapucam!« viknula je.
Neki ljudi nisu izgledali kao Židovi. To sam znala, naravno. Ali uskratiti piće
djeci i odrpanim starcima bilo je nešto što nikada nisam doživjela. Pomogla sam
gospodinu Diamantu da ustane i promatrala skupinu kako polako odlazi
puteljkom, pognutih leđa. Namjestila sam tešku naprtnjaču i okrenula se prema
ženi s puškom i bunarom punim vode. I odjednom sam se toliko rasrdila da mi se
zamaglilo pred očima.
»Nadam se da ćete jednoga dana umrijeti od žeđi«, rekla sam joj. »Tako da
vam netko uskrati vodu kao što ste je vi uskratili njima!«
»Idemo, ketzele«, prošaptala je gospođa Diamant. Okrenula sam leđa, zatim
skočila kad je odjeknuo pucanj. Nešto mi je prozujalo pokraj glave, i krv je
pokuljala iz ruke čovjeka ispred mene, čovjeka kojega nisam ni poznavala. On je

23
 Knjige.Club Books

kriknuo, ali nije prestao koračati puteljkom. Nitko od nas nije zastao sve dok
se nismo vratili na put.
Gospođa Diamant svojim je šalom povezala strancu ranu, a ja sam poželjela
da mi bude slabo, ali nije bilo.
Ako sam se htjela brinuti za njih, ako sam bila odgovorna, ako itko od nas
bude preživio, morala sam naučiti kako svladavati svoj gnjev. Bez obzira na to
koliko bilo nepravedno. Bez obzira na to koliko bila srdita. Nisam bila sigurna da
to mogu učiniti.
Dohramali smo u selo Nizankowice oko ponoći, i pokucala sam na vrata
gospođe Nowak, katolkinje kod koje je preko tjedna stanovao Maks dok je radio
s doktorom Schillingerom. Iznenadila se kad nas je vidjela, ali kao da joj nije bilo
žao. Smjestila nas je u Maksovu sobu, i mislim da su gospodin i gospođa Diamant
zaspali prije nego što su im glave dotaknule jastuk.
Pogledala sam Maksovu sobu. Tu je stanovao mlad čovjek. Prljave cipele u
kutu, medicinske knjige na krevetu, slike na stoliću. Jedna slika njegove braće i
sestre. Na jednoj on ispred dućana, u kaputu i sa šeširom na glavi. Na jednoj
djevojka koju nisam poznavala. I na jednoj ja s njegovom majkom, uhvaćena na
prepad, smiješeći se iza poslaganih čokolada. Našla sam njegovu dodatnu deku i
spavala na podu.
Nedostajat će mi dućan.
Sljedećega poslijepodneva, dok su se Diamantovi odmarali, iskrala sam se na
seoski trg. Trebala nam je hrana, posao, mjesto za trajniji boravak.
Pomislila sam da možda postoji dućan gdje je potrebna pomoćnica. I kuća
koju treba čistiti. A našla sam tri tijela koja su ležala u prašini - mrtva ili
onesviještena, nisam bila sigurna - i selo na rubu nemira. Dva su muškarca
naizmjenice stajala na sanduku, vičući uz buku promukle gomile. Bili su
neobrijani, u čizmama i kombinezonima kao tvornički radnici. Ali kosa im je bila
kratka. Sumnjivo uredna. Stisnula sam se iza parkirana kamiona za dostavu robe.
»Ovaj rat započeli su Židovi!« viknuo je čovjek sa sanduka. Pokazao je na
narod, dok mu se lice crvenjelo i znojilo. »Zbog njih propada naša zemlja, gladuju
naša djeca. Vaše obitelji neće biti sigurne, ovaj rat nikada neće završiti, sve
dok... posljednji... Židov... ne bude mrtav!«
Iz gomile se začulo urlanje, neki su bili protiv, neki za taj govor, i dok je narod
bio zauzet svađom, muškarac u prljavom kombinezonu i njegov drug otrčali su s
trga i nestali u obližnjoj šumi. Gledala sam kako trojica idu za njima, i odmah se
začula pucnjava. Gomila se raspršila, a nekoliko je ljudi sa štapovima i toljagama
pohitalo prema šumi. Tri su tijela još uvijek ležala na trgu. Otrčala sam natrag u
prenoćište i zaključala vrata. Znojila sam se.
»Jesi li našla nešto dobro?« upitala je gospođa Diamant. Čitala je neki časopis,
podmetnuvši jastuk ispod otečenih nogu. Meni se ukočio osmijeh na licu.

24
 Knjige.Club Books

»Ništa danas«, rekla sam i zatvorila se u zahod. Mogla sam čuti onaj metak
što mi je prozujao pokraj glave, krik starca kad mu je prošao kroz ruku. Židovi to
nisu činili. Nisu ni bacali bombe na moj grad. Što je svakoga obuzelo?
Zapljusnula sam lice hladnom vodom.
Gospođa Nowak pokucala je na vrata i zatim ih odškrinula. Uspravila sam se
iznad umivaonika. Bilo joj je jako žao, ali sutra smo trebali naći drugo mjesto gdje
ćemo boraviti. Netko drugi rezervirao je sobu. Maksovu sobu. Sa slikama u njoj.
Usta gospođe Nowak bila su čvrsto stisnuta.
»Zna li itko da ovdje imate Židove?« upitala sam.
Izgledala je zatečeno. Kao da je bila svjesna krivice. »Ja... ja samo ne želim
imati problema, to je sve.«
Potapšala sam lice da ga osušim, pokušavajući misliti. Poželjela sam
zaplakati.
»Trebamo li ići na istok?« prošaptala sam.
Gospođa Nowak odmahnula je glavom. »Ne mislim da će vas pustiti u
Rusiju«, rekla je.
Nismo dočekali jutro. Probudila sam gospodina i gospođu Diamant u tri i
trideset, prije nego što oživi kuća. Gospođa Diamant ostavila je poruku,
zahvaljujući gospođi Nowak za gostoprimstvo; ja sam tiho zatvorila vrata i
pohitala s njima niz mračan put. Željela sam biti daleko od Nizankowica prije
nego što ograne sunce.
Kretali smo se iznimno brzo. Mnogo brže nego tijekom prvog putovanja.
Gospođa Diamant držala je dobar korak, a gospodin Diamant nije imao mnogo
problema sa šećernom bolesti. Ili su možda ovog puta bili više uplašeni nego
tužni. To ne znači da sam im ispričala što se dogodilo u selu. Ali način na koji
su me poslušno slijedili govorio mi je da su to sami zaključili.
Suma je bila tiha, bez pucnjave, jutarnji zrak hladan, dizala se magla uz
brežuljke, a jedini ljudi koje smo vidjeli bili su drugi bjegunci koji su se kretali u
suprotnom smjeru. Stigli smo natrag u Przemyśl u dva poslijepodne, bolnih nogu.
Toliko o meni na dužnosti, pomislila sam. U gradu nas barem neće upucati
naši susjedi.
Gospođa Diamant skrenula nas je prema dućanu prije stambene zgrade, da
ponesemo kući neke stvari. Bili smo gladni i umorni, a tržnica se nije ponovno
otvorila. Dugačka pukotina vijugala je kroz prednji prozor dućana, a preko stakla
cijedila se žuta boja s Davidove zvijezde i riječi Jude. I police su bile
prazne. Nijedna jabuka ni čokolada nije ostala.
Ostavila sam Diamantove na pločniku i pošla preko ceste u banku. Upravitelj,
čovjek kojega je gospođa Diamant poznavala dok je bio dijete, rekao je da
Diamantovi ondje više nemaju račun. Da nijedan Židov ondje nema račun.
Umjesto toga ispraznila sam svoj račun. Gospođa Diamant ništa nije rekla. Samo
je uzela muža ispod ruke i polako smo se vratili u stan.
25
 Knjige.Club Books

Barem je stan ostao isti. Iako se činilo da je netko pretraživao ormare i pisaći
stol. I da je netko tresao prljave tepihe točno u hodniku jer je crveni zastor na
mojoj sobici bio siv od prašine. - Vidjela sam kako je Rosa, moja osumnjičenica
za oba zločina, provirila iza svojih vrata, iako ih je zalupila čim me je vidjela
da gledam. Mislim kako se ponadala da se nećemo vratiti.
Gospođa Diamant sljedećeg je jutra pošla sa mnom na tržnicu da iskoristi dio
moje ušteđevine i kupi nešto što bi se uz zaradu moglo prodati u dućanu. Ali samo
smo otkrile da Židovima nije dopušten ulazak na tržnicu između osam ujutro i
šest sati uvečer. A tada je sva hrana bila ondje, naravno. Poslala sam je kući i
obavila kupovinu, i sve kupovine poslije toga, iako je bilo vrlo malo novca za to.
Također sam prelazila preko mosta koji su nacisti podignuli umjesto
bombardiranoga. Ali moja sestra nije više bila na drugoj strani Przemyśla, i nije
bilo nikoga tko bi znao kamo je otišla. Napisala sam pismo majci i predala ga
poštaru prvoga dana kad smo opet imali poštu. Šapnuo mi je da je bilo dobro što
smo se vratili iz Nizankowica, jer taj put više nije bio siguran. Druge koji su se
pokušali vratiti u grad tukli su na putu, opljačkali ih i ubili.
Gospođa Diamant donijela je kući nove osobne iskaznice i bijele trake sa
židovskom zvijezdom, i to je učinila hodajući po jarcima, jer Židovima nije bilo
dopušteno da idu pločnicima. Gledali smo mladiće s jarmulkama2 na glavi kako
pod paskom njemačkih strojnica čiste ulice. Nisam dobila odgovor od majke.
Nekako, zrak je mirisao na zimu mnogo prije nego što je došla studen. Bio je
težak. Mračan.
Samotnjački.
To me je ljutilo.
Sljapkala sam kući s ono malo hrane što smo si mogli priuštiti, a kad sam ušla
u stan, izula sam čizmice i moje su noge ostavile tragove po hodniku. Moj zastor,
moj krevet, čak i vrata na kuhinji, sve je opet bilo pokriveno prašinom. Otišla sam
do Rosinih i Regininih vrata i pokucala. Kada nije bilo odgovora, zalupala sam.
Jedno oko - mislim da je bilo Rosino - pojavilo se iza odškrinutih vrata. »Zar vas
majka nikada nije učila da se tepih treba isprašiti vani? Uprljate sve stvari!«
Oko u pukotini suzilo se.
»I da ga vratite odmah u svoju sobu svaki put kad dođete i...« Ali vrata su se
zalupila. Otišla sam potražiti četku za prašinu.
Sljedećega jutra moj je kaput, ostavljen da se suši u hodniku, bio izrezan na
trake.

2
Jarmulka, mala okrugla kapa kojom muškarac pokriva glavu u sinagogi i za vrijeme molitve
kod kuće. (nap. ur.)

26
 Knjige.Club Books

»Nije važno«, rekla je gospođa Diamant, provlačeći ruke kroz razderane krpe.
»Tuga se može pretvoriti u okrutnost. Zapamti to, ketzele. Mi ne znamo što im se
dogodilo u Njemačkoj. Trebali bismo sažalijevati te žene.«
Nisam bila sigurna da bih to mogla. Ali možda ne bih trebala toliko opraštati
da sam mogla suspregnuti vlastiti gnjev.
Dva dana poslije toga, Regina i Rosa pozvale su novu njemačku policiju,
Gestapo, u stan. Prvi put kad smo se susreli s gestapovcima, oni su uzeli većinu
knjiga, jednu umjetničku sliku, srebrenu menoru3 i sav porculan bake Adler. Sada
su bili došli zbog toga što je gospođa Pohler odbila dati Regini ključ od potkrovlja
- gdje smo svi naizmjenice sušili rublje - dok njezino rublje nije bilo suho. Dvojica
esesovaca s mrtvačkim lubanjama na kapama zalupala su na vratima gospođe
Pohler, nazvali je smrdljivom Židovkom, pljusnuli je po licu i uzeli ključ iz
njezinih drhtavih ruku. Dali su ga Regini, koju su također nazvali smrdljivom
Židovkom, pa su Regina i Rose nestale u potkrovlju. Pretpostavila sam da će
izrezati na komadiće čisto rublje gospođe Pohler.
Taj put gospođa Diamant nije govorila o sažaljenju. »Ja ću se za to pobrinuti«,
promrmljala je. Obukla je kaput, svezala šal oko glave i odjurila kroz vrata.
Napravila sam gustu juhu za gospodina Diamanta, koji je ležao bolestan u
krevetu, a zatim sam sjela na prozorsku dasku i razmišljala. Gospođa Diamant
nije mogla otići na tržnicu. Bilo je kasno poslijepodne. Policijski sat bio je tek u
devet sati, čak i poljska policija, koja je radila ono što bi joj SS rekao, našla bi
razloga da zaustavi Poljaka. Kiša je udarala o prozorsko staklo i slijevala se, pa
kad se gospođa Diamant bučno vratila u stan, pohitala sam joj u susret.
»Gdje ste...«
Odmahnula mi je rukom i ja sam zaključala vrata iza nje. Voda joj je smočila
šal na glavi i bijelu traku na kaputu. I bila je bosa, dok su joj okrugli, zablaćeni
prsti virili iz pokidanih i prljavih čarapa. Promijenila sam pitanje.
»Gdje su vam cipele?«
»Hitler ih ima«, rekla je. »Gestapo kaže da su potrebnije njihovu Führeru
nego jednoj starici koja hoda po jarcima trčeći po kiši.«
Sjetila sam se ozlijeđena obraza gospođe Pohler i prekrižila ruke na trbuhu.
»I što ste kazali?«
»Da bi njihov Führer trebao naći bolje plaćen posao tako da može sam sebi
kupiti cipele!«
Dobro sam je pogledala, ali nisam mogla naći nikakvu krv. Ona je odmahnula
glavom.
»Samo su me srušili, ketzele, a moja su leđa previše mekana da bi me jako
zaboljela.«

3
Sedmokraki svijećnjak u svetištu zavjetnoga šatora, simbol židovstva, (nap. ur.)

27
 Knjige.Club Books

Nisam joj povjerovala jer sam bila sasvim sigurna da je nakit njezine majke
još uvijek bio zašiven u pojas.
I tada se začulo kucanje na vratima. Gospođa Diamant ukočila se, okrenula i
pogledala me. Osmijeh joj je iščeznuo.
»Jesu li vas slijedili do kuće?« prošaptala sam. Potresla je glavom i slegnula
ramenima u isto vrijeme, čvrsto gužvajući šal u rukama. Ponovno se začulo
kucanje.
»U tome što su došli učiniti, vrata ih neće zaustaviti, moja ziskeit«, rekao je
gospodin Diamant. Bio je pognut, naslanjao se na dovratak dnevne sobe. Izgledao
je staro, kao stogodišnjak.
Gospođa Diamant polako je prišla vratima. Brava je škljocnula. Šarke su
zaškripale. Očekivala sam da ću čuti njemački. Umjesto toga čula sam Maksa
kako kaže: »Jesi li se nadala da se nećemo vratiti, mame?«
»Oh!« rekla je ona. »Oh, oh!« i povukla ga je unutra. Zatim je Haim prošao
kroz vrata, pa Henek, a tu je bio i Izio. Bili su prljavi i mokri, rukavi su im bili
poderani, i njihova je majka svakoga od njih dvaput poljubila u neobrijane obraze.
Ja sam ih poljubila jedanput, i zbog toga me je Henek odgurnuo, Maks
je pocrvenio, a ja sam se zbog jednoga i drugoga nasmijala. Izio me je zagrlio, ne
dugo, ali dovoljno dugo da mi dade na znanje da sam mu nedostajala. Bio je mršav
ispod košulje. Stariji ispod očiju. Željela sam mu ispričati sve što se dogodilo. I
zatim mu nisam željela reći ništa što se dogodilo. Otišla sam skuhati čaj dok se
gospodin Diamant smiješio i smiješio, opipavajući ruke svojih sinova.
Svi su pričali u isto vrijeme, o ruskoj vojnoj bolnici gdje su našli posla,
nadajući se da će ih evakuirati s vojskom. Ali zapovijed o evakuaciji nikada nije
došla.
»Granica je zapečaćena«, rekao je Haim. »Ne možemo izaći.«
Nitko od nas nije mogao.
Imali smo malu gozbu: gusta juha s ječmenom kašom, koja nas je više nego
dobro nasitila, ostatak kruha, lonac marmelade koji je čuvala gđa Diamant i vreća
jabuka. I premda su priče koje je kazivao Haim bile užasne - o njemačkim
zrakoplovima koji su mitraljirali izbjeglice na putu i o strijeljanjima nevinih
ljudi - bilo je više smijeha nego suza. Smijali smo se ružnom posudu koje sam
kupila na štandu s rabljenim stvarima da nadomjestim porculan. Urlali smo kad je
Henek upitao zašto Nijemci nisu uzeli nakit, a majka mu je to rekla. I kad sam
čula što misli Maks, koji je iz Komentara, o Talmudu gospodina Diamanta čitao
o Hitleru kako nosi ženske cipele, smijala sam se dok me nije zaboljele. Izio je
čvrsto držao moju ruku ispod stola.
Nismo tada znali, svi smo bili presretni što smo zajedno, ali bilo je to vrijeme
kada su ljudi trebali ići k Bogu glava pokrivenih molitvenim šalovima. Kada sam
ja trebala biti na koljenima, zazivajući Djevicu Mariju i Krista.
Da smo znali, bilo je to vrijeme kad smo trebali plakati.

28
 Knjige.Club Books

5.

TRAVANJ 1942.

N ekoliko dana poslije toga na kuhinjskom su stolu bila dva pisma iz

stambenog ureda. Gospođa Diamant gurnula je nož na kraju prve omotnice.
Što god je u njoj pisalo, mrk pogled zadovoljstva prešao je preko njezina lica.
Izašla je iz kuhinje, a ja sam čula svađu iz hodnika. Pila sam čaj, pitajući se što su
Regina i Rosa sada učinile, i otvorila sam drugu omotnicu. Pročitala sam pismo.
Dvaput. I tada se gospođa Diamant vratila do stola i na nj bacila prvo pismo
likujući. Regina i Rosa selile su se jer je sada prednja soba bila dodijeljena
drugima. Meni. Imala sam vlastitu sobu.
U toj novosti uživala sam oko trideset sekunda prije nego što sam joj pružila
drugo pismo. U njemu je pisalo da se svim Židovima naređuje da stanuju u getu.
Novi stan Diamantovih bit će tek nekoliko blokova dalje, unutar određenog
područja iza željezničkog kolodvora. Ja sam mogla imati svoju sobu. Ali bila bih
sama.
Lice gospođe Diamant promijenilo se. »Nećemo otići dok ne budemo
morali«, rekla je.
Dva dana poslije toga, Regina i Rosa preselile su se u geto. Tri tjedna poslije
toga, pojavili su se plakati. Svaki Židov koji ne bude u getu do ponoći sljedećeg
dana bit će strijeljan.
Nismo zaspali te noći. Pomicala sam pokućstvo i pakirala ružno posuđe, dok
sam neprekidno dobivala savjete.
»Zapamti, ti si katolkinja«, rekla je gospođa Diamant, kao da sam to mogla
zaboraviti. »Oni neće dirati katolike.
Zaključavaj sva vrata po noći, i zaključavaj vrata svoje sobe po noći. Ali to je
samo mjesto gdje ćemo spavati. Viđat ćemo se svakog dana, može? Stvari u ovoj
kutiji, njih možeš prodati kada nestane novca...«
Gurnula mi je kutiju u ruke. Već mi je bila dala četvrtinu novca, sada
spremljenog u cijevi kuhinjskog štednjaka koja se nije upotrebljavala.
»... i dolazit ćeš k nama«, nastavila je, brišući čelo, »i donosit ćeš nam stvari
koje nemamo, jer ti možeš kupovati i prodavati, može?«
»Zašto ne pođem s vama?« rekla sam po stoti put. »Mogu spavati u hodniku,
kao sada...«
»Ne budi glupa, ketzele.«

29
 Knjige.Club Books

Vjerojatno sam bila glupa. Vjerojatno sam bila Dummkopf. Ali meni je pucalo
srce.
Čula se pucnjava strojnice na ulici, vika, neka žena je vrištala. Maks je spustio
svoju kutiju, prišao k prozoru i naglo zatvorio zastor.
»Nemoj gledati van, mame«, rekao je. »U redu?« Pogledao je mene, i meni
nije trebalo reći. Ostavi zatvoren zastor. A onda je šaka tresnula po vratima.
Znali smo kako je zvučalo kad je dolazio Gestapo.
Kao da su se Hitler i Staljin borili da vide tko prvi može srušiti vrata. Kao da
su ulazili bez obzira na to otvarate li ili ne. Gospođa Diamant okrenula se i
zgrabila naprtnjaču iz Iziovih ruku.
»Brzo«, prošaptala je, »svi vi! Stavite kutije u prednju spavaću sobu. Pod
krevet. Sve u spavaću sobu. Idemo! Haim, Maks! Stavite onamo i kuhinjski stol.
I četiri stolice. Požurite se!«
Nastala je gužva u stanu. Šaka je ponovno tresnula. Ili je to mogao biti kraj
toljage ovoga puta. »Gestapo! Öffne die Tür! Öffne!«
Stol i stolice nestali su u mojoj sobi. Izio je čekao majčin znak, i on je otvorio
vrata. Četiri SS-ova redarstvenika nahrupila su u hodnik, zatim su se raspršila po
cijeloj kući. Jedan je ostao, njegova kapa s mrtvačkom glavom cerila se odozgo
na nas. Njegove čizme bile su ulaštena crna zrcala.
»Što se događa?« upitala je gospođa Diamant.
»Tišina!« rekao je čovjek. »Vaš Führer dopustit će vam da ono što vam neće
trebati darujete njemačkoj vojsci...« Njemačkoj vojsci treba naša sofa, pomislila
sam, jer su je već iznosili kroz vrata. Otrčala sam u dnevnu sobu i prekopavala
po kutiji Haimove odjeće koja nije stigla u prednju spavaću sobu. Soba je bila
sumračna zbog spuštenih zastora i oblaka dima koji je okruživao stolicu
gospodina Diamanta, prepuna svih sitnih stvari koje smo spremali. Redarstvenik
je nabrao nos i stavio kutiju ispod lakta.
»Vi Židovi ste kao svinje«, rekao je, ili je mislio da je to rekao. Njegov poljski
ni izdaleka nije bio dobar kao u drugoga čovjeka. Taj je izvukao pun paket
cigareta iz džepa na košulji gospodina Diamanta, metnuo ih u svoj džep, a njega
pljusnuo. I zatim je pljunuo na pod.
Haim je zakoračio od zida, i vidjela sam kako mu Maks daje nijemi znak
rukom da ga zaustavi. Henek je stajao na kuhinjskim vratima stisnutih šaka, a Izio
je bio tik iza njega.
U sobi se čulo kako zavija i zviždi najava bombe koja pada.
Brzo sam se okrenula prema čovjeku koji je pljunuo i nasmiješila mu se kao
da sam poželjela da od mene kupi čokoladu. On se trgnuo, odmjerio me od glave
do pete, spustio kutiju na pod kraj nogu i izvadio popis iz svoje jakne.
»Kako se zoveš?« upitao je.

30
 Knjige.Club Books

»To je gospođica Podgórska«, rekla je gospođa Diamant, žureći se kroz vrata

s prvim esesovcem. Prišla je ravno k radnom stolu, prevrćući papire u ladici. »Kao
što sam vam rekla, njoj je dodijeljena naša spavaća soba. Tako one stvari
pripadaju njoj. Ne Židovima.« Našla je pismo iz stambenog ureda i pružila mu
ga. »Ne Židovima«, ponovila je dok je čovjek u ulaštenim čizmama čitao.
Prostrijelila me je pogledom koji je vrlo jasno govorio da ne otvaram usta. Nisam
ih otvorila.
Drugi redarstvenik provjerio je svoj popis, zatim odmahnuo glavom.
»Ostavite djevojčinu sobu!« zarežao je prvi redarstvenik. »Ostalo uzmite.«
Gledali smo dok su iznosili pokućstvo, sve do stolice gospodina Diamanta i
tepiha s poda. Kamion je stajao parkiran ispred zgrade, njegova stražnja strana
bila je prepuna onoga što je nekada pripadalo obiteljima iz naše zgrade, i vidjela
sam neku ženu s druge strane kamiona koja je iz puna vjedra izlijevala vodu
po pločniku. Jarak je pocrvenio.
Ispustila sam zastor da padne na svoje mjesto. Bila sam zaboravila da je trebao
ostati zatvoren.
Esesovac s popisom bacio je posljednji pogled po praznom stanu, gledajući
sedmero nas što smo sjedili ili stajali na golom podu. Zadovoljan što ništa
vrijedno nije ostavio za sobom, okrenuo se da pođe. Onda se ponovno okrenuo,
vratio k meni i uštipnuo me za obraz.
»Nađi uskoro neke nove prijatelje, ja?«
Nasmiješio se i otišao, a ja sam oprala obraz pod slavinom u kuhinjskom
sudoperu.
Diamantovima nije trebalo mnogo vremena da pokupe stvari koje su ostale u
mojoj novoj sobi. Ali stol i stolice bili su za mene, rekla je gospođa Diamant.
Poljubila me je u čelo, a gospodin Diamant, poguren pod smotkom na leđima i
crvena obraza, potapšao me je po ruci. Henek je trznuo bradom prema meni, a
Izio me poljubio u usta. Maks je proučavao uzorak pukotina na žbuci.
»Čekaj me«, rekao je Izio.
I kada su se zatvorila vrata, pošla sam do prozora i širom ga otvorila. Dolje je
bila povorka Židova koji su nosili tovare na rukama ili gurali kolica, idući niz
ulicu mimo željezničkog kolodvora, i čula sam neke od istih onih ljudi koji su
kupovali blintzes, i soda vodu, i krekere, i sir u dućanu Diamantovih kako ih
vrijeđaju dok su napuštali svoj dom.
»Psi.«
»Gamad.«
»Prljavi Židovi.«
Okrenula sam ključ u ulaznim vratima, pošla u svoju novu sobu, zaključala
vrata, stavila stolicu ispod kvake, i legla u krevet. Plakala sam dok nije zašlo
sunce, dok vani nije zamro metež. Podovi nisu škripili pod koracima. Nije bilo

31
 Knjige.Club Books

nikakva dozivanja iz daljine ni buke zalupljenih vrata. Zgrada je prije bila

židovska, a sada je bila prazna kao svježe iskopan grob. I ja sam bila sama samcata
u jednom njezinu kutu. Vidjela sam kako se miču sjene. Zamišljala sam ulaštene
crne čizme kako tiho dolaze niz hodnik. I nije bilo nikoga s kim bih razgovarala.
Nikoga da mu to kažem. Poželjela sam svoju majku. Poželjela sam gospođu
Diamant. Poželjela sam Izija. Stisnula sam plahtu na prsima, znojeći se.
Nije mi bilo drago što se bojim.
Sljedećega jutra obukla sam stari kaput gospođe Diamant, onaj koji mi je
posudila kad je moj bio izrezan, i provirila sam kroz vrata stana u kojem je
odjekivalo. Spustila sam nogu preko praga, zatim drugu, pa još jedanput, dok
nisam pohitala niza stube, kroz vanjska vrata, pa u tiho dvorište, gdje se nisu
igrala nikakva djeca. Strugnula sam kroz prolaz u Mickiewiczevoj 7, pa iza ugla,
zatim preko malenog mosta koji su presijecale željezničke tračnice. Iza kolodvora
bila je četvrt koja je sada bila geto, i ondje sam morala stati.
Ograda je bila podignuta, red za redom bodljikave žice, i kapija napravljena
od novih dasaka. Njemački policajac patrolirao je ispred te kapije, i kada me je
vidio kako zurim, uzviknuo je i zamahnuo strojnicom. Odjurila sam natrag duž
pruge, kružeći, pokušavajući naći kraj ograde, ali svaka ulica koja je vodila u geto
bila je blokirana. Židovi nisu bili »preseljeni«. Oni su bili odvedeni u zatvor.
Čitav sam dan lutala ulicama Przemyśla. Gledala sam hrpe krša gdje su
nekada bile zgrade, promatrala sam izloge dućana ili tvorničke radnike koji su
dolazili ili odlazili u smjenama (sve su tvornice sada bile njemačke). Rekla sam
samoj sebi da trebam posao, da zbog toga tako lutam. Da to nema nikakve veze s
tim što sam sama.
Pronašla sam obavijest »Potrebna pomoć« na krojačkoj radionici i otkrila da
nigdje neću naći posao jer nisam imala odgovarajuće isprave. Moja isprava bila
je na poljskom jeziku. Trebala je biti na njemačkome. Tako sam otišla do ureda
za zapošljavanje u gradskoj vijećnici. Moja poljska isprava ne vrijedi, rekao mi je
sitni Nijemac iza radnoga stola, gurajući prstom naočale sa žičanim okvirom, jer
nikada nisam bila nabavila dokaz o svojem rođenju. Mogla sam biti Romkinja.
Mogla sam biti čak i Židovka. Da dobijem ispravu, rekao je, trebam fotografiju
koju nisam mogla priskrbiti i krsni list koji nije postojao. Ne?
Onda možda postoji netko tko me poznaje od rođenja. Netko tko bi se mogao
potpisati na izjavu pod prisegom da mu je poznato moje ime, narodnost i vjera.
Ne? Onda auf Wiedersehen.
Vratila sam se u stan. Nisam znala što bih drugo učinila. Zaključala sam
ulazna vrata najtiše što sam mogla, bojeći se da ću čuti prazninu jeke. Ali tada
sam začula kako su se zalupila neka vrata. Odnekud odozdo. Slušala sam kako mi
srce udara, sve brže i brže, dok su se nečiji koraci uspinjali po stepenicama. Netko
je pokucao na vrata, ali to je bilo na drugoj strani hodnika. Zatim su se opet čuli
koraci, i kucanje se ponovilo na mojim vratima.

32
 Knjige.Club Books

»Halo?« rekao je glas izvana. Mlad. Ženski. Malo sam odškrinuta vrata i
vidjela osmijeh. Otvorila sam ih širom i vidjela ženu u haljini s plavim šarama
kako se njiše naprijed-natrag na potpeticama.
»Ja sam Emilika«, rekla je. »Imam sobu na prvom katu, a ovdje je sablasno,
zar ne? Svi ovi prazni stanovi i zatvorena vrata. Tiho je, previše tiho, i htjela sam
da znaš da imam šećera. Nemam ga mnogo, ali dovoljno, pa sam pomislila da
možda želiš čaj. Ili, hoću reći, da bi mogla pomisliti kako je ova zgrada prevelika,
pa bi također htjela sa mnom piti čaj. Prije nego što nestane šećera...«
»Da!« rekla sam prije nego što je mogla nastaviti. Ona se šire osmjehnula.
»Donijet ću ga.« I iščeznula je niza stubište.
Žurno sam pošta u svoju sobu i gurnuta kutije ispod kreveta, zatim sam raširila
deku preko zgužvanih plahta i spavaćice, te uspravila Isusa i Mariju na prozorskoj
dasci. Zatim sam upalila mali štednjak.
Emilika je dotrčala noseći lonac za čaj, dvije šalice, čaj i vrećice šećera. I bilo
je čudno kako je taj put, kad je zašlo sunce, moja soba izgledala udobno umjesto
nalik na nešto iz mojih noćnih mora. Emilika je imala dvadeset tri godine, bila je
katolkinja kao i ja, imala je smeđu kosu i pjegav nos, i radila je u fotografskoj
radnji. Mislila je da je užasno ono što su Nijemci učinili Przemyślu. Kada vlakovi
budu redovno vozili i ona uštedi dovoljno novca, vratit će se svojoj obitelji u
Kraków. Ili će se možda Rusi vratiti. Ili će možda rat uskoro završiti i sve će se
vratiti u nekadašnju kolotečinu. Ali u međuvremenu mi smo kućevlasnici, zar ne?
Kraljice kraljevstva stanova. Mogle bismo sve to imati na svoj način, zar ne?
Donijeta je gore madrac i te noći spavala je u mojoj sobi, i nijedna od nas nije
se zabrinjavala zbog tišine, jer nje i nije bilo tako mnogo. Pitala me je o dečkima.
Rekla sam joj da imam jednoga. Ali nisam joj rekla da je Židov. Ona je rekla da
ih ima nekoliko. Spavala je u mojemu stanu svake noći.
A poslije deset dana, ujutro, probudila me je buka. Zvuk nogu na kamenom
kolniku, svi su se kretali u isto vrijeme. Gurnula sam zastor na jednu stranu. Ulica
je dolje bila puna muškaraca, židovskih muškaraca; hodali su u redovima,
jedan iza drugoga, a njemački stražari s puškama stupali su s njima s obiju strana.
Ljudima su bile oborene glave, s očima na tlu, ali bio je među njima jedan koji je
gledao gore. Zurio je ravno u moj prozor.
Svukla sam spavaćicu, nabacila haljinu i sletjela niza stepenice bez cipela.
Kroz ulazna vrata stambene zgrade, kroz prolaz u Mickiewiczevoj 7, iza ugla,
zatim iza našega bloka zgrada. Vlak je dolazio u postaju, i progurala sam se kroz
gomilu nastojeći doći do njega; svima su nam smetali ljudi koji su stajali na
pločnicima promatrajući kako prolaze Židovi.
Prokrčila sam put duž kolone ljudi u maršu, izabrala trenutak kada stražar nije
gledao, i stupila u red pokraj Maksa.
»Zdravo«, rekao je.
»Što se događa? Kamo idete?«

33
 Knjige.Club Books

»Na rad, ili tako oni kažu. Od svih nas očekuje se da radimo.«
Imala sam osjećaj da s tim radom ne dolazi plaća. »Jesi li dobro? Kako su svi?
Tvoja majka? I Izio?«
Slegnuo je ramenima. Izgledao je kao Maks, ali s izrazom na koji nisam bila
naviknuta. Bio je napet. Ukočen.
»Mame želi da prodaš neke stvari i doneseš nam hrane. Ne može se kupiti u
getu, a u našem stanu ima osam drugih obitelji. Već smo potrošili sve što smo
donijeli.«
»Kako vam to mogu donijeti? Pokušala sam doći, ali bile su ograde...«
»Ovim putom prolazimo svakoga jutra. Dočekaj me ovdje. Ja ću nekako
unijeti...«
»Halt!«
Skočila sam na grub uzvik. Njemački me je stražar opazio. I sada je njegova
puška bila uperena u moju glavu.
»Samo sam trebala nešto reći svojem prijatelju«, rekla sam uzmičući iz reda
ljudi u hodu. »Sada sam završila...«
Okrenula sam se i pobjegla, ne znajući hoće li me taj čovjek ustrijeliti. Nije
pucao. Popela sam se uza stube, vidjela sam da je Emilika otišla, i prala sam noge
dok sam razmišljala.
Osam obitelji u jednom stanu. Kako to može biti? To bi moralo značiti
dvadeset, trideset osoba. Najmanje. I već su ostali bez hrane, bez ikakva načina
da je kupe. Tako su sada gladni i ostat će u tom stanju dok Maks ne donese hranu
sutra poslije posla. Samo, kako bi Maks mogao donijeti dovoljno za sve njih? I
čak ako bi mogao, bi li mu bilo dopušteno? Ili bi Nijemci to oduzeli?
Provukla sam četku kroz svoje zamršene kovrčice. Kako se smatra da itko u
getu može živjeti? Jesu li nacisti planirali izgladniti svakoga Židova u Przemyślu?
Navukla sam neke čarape na čiste noge i svezala cipele.
Možda su planirali. Ali neće izgladniti moje. Pretraživala sam kutiju sa
stvarima za prodaju, zaustavivši se na svilenoj bluzi koja je odavno bila premalena
za gospođu Diamant i na srebrenim svijećnjacima koje esesovci nisu našli jer su
bili tako pocrnjeli na dnu nekog ormarića. Provela sam pola jutra hrvajući se na
tržnici i u dućanu polovne robe, dok sam pribavljala jednu kokoš, vreću gruba
brašna, pola kilograma maslaca, tri tuceta jaja i nešto sitniša da začepim cijev od
štednjaka.
Uzela sam svoju torbicu i napunila je jajima koliko ih je moglo stati, paketić
maslaca stavila sam na vrh, nadajući se da se neće rastopiti, zatim zamotala kokoš
u pakpapir i svezala je dugačkom špagom, dok sam drugi kraj špage svezala za
svoje zapešće. Učinila sam isto s vrećom brašna i pažljivo gurnula ruke sa
špagama u golemi stari kaput gospođe Diamant. Sada sam imala kokoš i vreću
brašna obješene o ruke i skrivene pod kaputom. Napunila sam džepove preostalim

34
 Knjige.Club Books

jajima, zgrabila rubac i podignula torbu. Nijemci su bili odnijeli zrcalo, ali nije mi
ni trebalo da bih doznala kako glupo izgledam.
Gmizala sam niza stube, izbjegavajući škripanje, ako se slučajno Emilika
vratila s posla, zatim vani po praznoj travi dvorišta, kroz prolaz, iza ugla, pa
mostom preko kojega je išla željeznička pruga. I ondje je bio geto s čuvanom
kapijom, ali to sam izbjegla ovaj put, kliznula duž ograde do uske uličice
između dviju zgrada gdje je bio samo malen dio ograde. Pogledala sam preko
ramena. Nije bilo nikoga u blizini. Tako sam se približila.
Dva drvena stupa bila su zabijena u zemlju na uglovima zgrada, između njih
je bila gusto razapeta žica. Ali stupovi nisu bili čvrsto zabijeni. Zapravo, samo ih
je trebalo zaklimati i povući...
Stup se oslobodio. Povukla sam cijelu ogradu kao vrata, stupila unutra i vratila
stup na mjesto, poravnavši cipelom svježu zemlju. Bila sam u getu.
Izvukla sam maramu iz džepa i pokušala sam je svezati oko gornjeg dijela
desne ruke. Bilo je to teže nego što sam mislila, i na kraju sam se poslužila
zubima. Zatim sam se okrenula i izašla između zgrada, dok mi je srce lupalo u
prsima.
A tri starca u crnim kaputima, s bijelim trakama oko ruke i dugim zaliscima,
sjedila su na stubama nasuprotne zgrade i ravnodušno zurila u me preko ulice.
Zatim su pogledali dolje, mrmljajući između sebe. Čula sam lupkanje čizama.
Dolazio je policajac. Prešla sam ulicu pognutih ramena i spuštene glave. Kao što
se činilo da svi drugi čine. Policajac je prebacio pušku iz jedne ruke u drugu i
prošao pokraj mene. Podignula sam glavu, pogledala ga kako odlazi i nasmiješila
se.
Više se nisam bojala.
To samo pokazuje koliko sam bila luckasta.
»Obitelj Diamant?« prošaptala sam starcima. »Izaak Diamant i Lea, njegova
žena? I četiri sina...«
»Gey avek«, rekao je jedan.
Bilo mi je rečeno da odlazim.
»Vrati se tamo odakle si došla, djevojko, prije nego što te ubiju!« šapnuo je
drugi, ovaj put poljski. Okrenuli su mi leđa, i ja sam pošla niz ulicu.
Ljudi su stajali u skupinama pokraj ulaznih vrata, djeca su se igrala na
pločnicima i u jarcima. Izgledalo je kao susjedstvo za vrijeme blagdana, kad su
tvornice bile zatvorene, ali bez zabavnog okupljanja. A kada je kraj njih prolazio
policajac, ljudi su nestajali iza uglova kao sjene na suncu. Ja sam činila isto.
Moja tobožnja traka prolazila je uz površan pogled, a da i ne spominjem svoj
čudno nabubreni izgled ispod kaputa. Upitala sam više puta za Diamantove, dok
mi napokon jedna žena nije šapnula: »Reymontova 2.« Našla sam ulicu, i zgrada
je bila kao druge u Przemyślu, iako malena, samo jednokatnica. Otvorila sam
vrata.
35
 Knjige.Club Books

I hodnik je bio pun ljudskih tijela. U kutovima, na stepenicama, sklonjeni

ispod rublja što je visjelo na konopcima od vrata do vrata. Bilo je sitne djece koja
su kričala, derala se i vrpoljila, i vonjalo je kao poplavljen zahod. Prošla sam kraj
djevojčice koja je cmakala dijete manje nego što je bila sama, govoreći mu
da prestane plakati. Zbog toga je djetešce još više plakalo, naravno. Zastala sam,
spremna ga uzeti i naći njegovu majku, ali djevojčica se otvoreno susrela s mojim
pogledom, spremna da se potuče, stežući uplakano djetešce oko struka. I tada sam
razumjela. Dijete je plakalo jer je bilo gladno. Ta djevojčica je bila gladna, možda
je gladovala i prije geta. Sva ta djeca bila su gladna, a ja sam imala pun kaput
hrane.
Osjećaj krivice pojavio mi se u trbuhu. Trebala sam ih nahraniti. Ali kako sam
to mogla? Otišla sam od djece, korak po korak uza stubište, pokušavajući se
usredotočiti samo na vrata Diamantovih. Našla sam ih, pokucala i odgovorio mi
je stranac. Čovjek s gustom bradom i grubim glasom.
»Što hoćeš?«
»Tražim...«
»Fusia?«
I pojavila se moja babcia., žurno dolazeći niz hodnik, dok su joj čuperci sijede
kose lepršali oko obraza. Privukla me je na mekane grudi. Uzdahnula sam,
smjesta smirena. I zatim me je opet odgurnula.
»Što radiš ovdje?«
Trepnula sam.
»Zašto si došla ovamo?«
»Ali rekli ste da trebam...«
»Ne ovako! Zar ti nije nimalo stalo do života? Ti si...« I tada sam raširila
kaput, samo malo, i ona je opazila kokoš.
Gospođa Diamant uvukla me je unutra i zatvorila vrata, hitajući sa mnom niz
hodnik do sobe koja je nekada vjerojatno bila blagovaonica, a sada sve što je
Diamantovima bilo potrebno da postoje. Gospodin Diamant bio je na podu, pod
leđima mu je bila smotana deka. Pružio je obje ruke, uhvatio moje i poljubio ih, a
zatim ih je gospođa Diamant istrgnula jer je s mene svlačila kaput.
»Pazite na jaja...« šapnula sam, a zatim sam zatvorila usta. Ona je ljutito
gunđala na poljskom i jidišu, odvezujući špagu s mojih zapešća, dok su joj oči
strijeljale prema hodniku. Kao da se plašila da bi netko mogao doći i oteti joj
hranu iz ruku.
Možda bi to i učinili.
»Luckasta djevojko«, ponavljala je bez prestanka ispod glasa. »Glupa,
luckasta djevojko...«
»Ali rekli ste da trebam doći k vama!«

36
 Knjige.Club Books

»Rekla sam da te stvari daš Maksu, a ne da se pretvoriš u metu.« Okrenula se

s vrećom brašna, pokazavši to napokon iza leđa gospodina Diamanta. »Želiš li
umrijeti? Što bih ja učinila da su te ustrijelili na ulici?«
Osjećala sam se postiđeno. Možda sam bila bezobzirna. Da su me ubili,
možda bi oni skapali od gladi. Otvorila sam torbu, ponizno, i gospođa Diamant
zurila je dolje, u zgnječeni maslac i jaja. Zatim joj se nabralo lice, pa me je rukama
uhvatila za obraze i izljubila ih.
»Dobra si ti djevojka, ketzele«, prošaptala je. »Ali ne razumiješ. Kako bi
mogla, kad ni ja nisam razumjela? Ali slušaj me sada.« Držala me je za lice i
gledala me u oči. »Oni će te ubiti. I bit će im drago da te ubiju. Ne daj im prigodu.«
»Fusia!« Pogledala sam preko njezina ramena i vidjela kako Henek ulazi u
sobu, i neka djevojka tik iza njega, a on se smiješio. Nisam znala je li me više
iznenadio smiješeći se u getu ili smiješeći se meni.
»Ljudi govore da se netko o nama raspitivao na ulici. Jesi li to bila ti? Trebala
bi biti oprezna. Jesi li donijela kakvu...«
»Pssst, Henek!« rekla je gospođa Diamant. Potapšala me je po kosi i
odmaknula se. »Fusia sada odlazi.«
Djevojka s Henekom virila je iza njegova ramena. Imala je crne kovrče oko
blijeda lica, iako nisam bila sigurna je li to bila njezina obična boja ili boja geta.
»Čula sam sve o tebi«, rekla je tihim glasom. »Ti si krivovjerka u obitelji, je li
tako?«
Moje obrve malko su se podignule. »Ovo je Henekova djevojka, Danuta«,
brzo je rekla gospođa Diamant. Djevojka je ispružila ruku, i ja sam je prihvatila.
Otkad Henek ima djevojku? Gospođa Diamant počela me je omatati kaputom.
»Gdje je Izio?« upitala sam.
»Radi«, rekla je. »Barem će dobiti juhu.«
»Mogu li pričekati? Ja...«
»Zar nisi slušala? Ne!« Metnula mi je ruku na leđa, i ja sam odmahnula na
pozdrav dok me je gurala niz hodnik. Zaustavile smo se pred vratima.
»Što još trebate?« upitala sam.
Brzo je razmislila. »Sapun. I malo hrane svaki dan. Daj Maksu samo ono što
može ponijeti, može?«
Kimnula sam.
»I nikada više nećeš doći ovamo. Razumiješ li?«
Kimnula sam. Namjestila je tobožnju traku na mojem rukavu i poljubila me u
čelo. Kao što je to činila moja majka kad su mi bile dvije godine.
»Sholem aleikhem«, rekla je. Pomislila sam da će možda zaplakati. »Idi brzo
sada. Budi pametna, i budi pažljiva, i čini sve što možeš da sačuvaš život.
Obećavaš li mi to?«

37
 Knjige.Club Books

Obećala sam, okrenula se i obišla uplakanu djecu. Svaki korak dolje osjećala
sam se sve teže i teže, kao da sam bila narasla ih otežala. Ali ta je težina bila od
straha. Jer sam se bojala.
Bojala sam se da ih nikada više neću vidjeti.

38
 Knjige.Club Books

6.

LIPANJ 1942.

a putu iz geta vidjela sam djevojku koja je bila nasmrt pretučena kundakom
N puške. Nisam mogla reći koliko je godina imala, ni što je učinila, ni je li
uopće išta učinila. Ali esesovac se smiješio dok ju je udarao, zatim je ostavio
njezino tijelo i njezinu krv na ulici. Sve što sam mogla učiniti da izađem iz
zaklona, prisiljavajući noge da koračaju pločnikom, bilo je da čekam pravi
trenutak i podignem ogradni stup iz rupe. Trčala sam kući i tresla se.
I te noći, prvi put, razumjela sam s čime sam se suočavala. Prije je lako bilo
zamisliti da su sve te užasne stvari bile neka vrsta pogreške. Zlonamjerne ideje
zlonamjernog vođe koji zlonamjerno vodi svoju vojsku i svoj narod. Zar oduvijek
nije bilo siromašnih i gladnih ljudi? Ljudi koje su drugi mrzili i prezirali? Zar
oduvijek nije bilo ratova gdje su se mladići borili i nevini ljudi umirali? Bilo je to
užasno, i to je bio svijet. Ali to nije bilo ono što sam vidjela na licu toga
redarstvenika. Vidjela sam radost mržnje. Sreću zbog nanošenja patnje i smrti
druge osobe.
Ono što sam vidjela bilo je zlo.
I svaki djelić mene protivio se tomu.
Započeo je treći dio moga školovanja u Przemyślu.
Otkrili smo da su radnike pretresali na povratku u geto, i da su im oduzimali
socijalne kartice. Tako sam se svakog jutra susretala s Maksom dok je išao kopati
ugljen, ne zato da mu dadem kartice nego da se dogovorimo o znaku. Činila sam
to tako često da se stražar naviknuo na mene, i samo bi potresao glavom i držao
me na oku dok opet ne bih otišla. Otpuhnula bih mu poljubac. Uvečer bi zatim
Maks zazviždao ili zakašljao, kihnuo ili zapjevao, dajući mi na znanje da nema
policije, i ja bih mu dodala hranu kroz šupljinu u ogradi. To je bilo opasno. Ali ne
tako kao ulazak nežidova u geto, i nisam kršila svoje obećanje gospođi Diamant.
Ili ga nisam previše kršila.
Nije bilo dovoljno ono što sam donosila. Mogla sam to vidjeti na Maksovu
sve tanjem tijelu. Ali bilo je bolje nego ništa.
Emilika je i dalje spavala u mojoj sobi, premda je tijekom tjedna često ostajala
dokasna u fotografskoj radnji, razvijajući filmove, ponekad dojurivši U zadnji čas
prije policijskoga sata. Iznenadila sam se kad sam je čula kako kuca prije sunčeva
zalaska. Ali kad sam došla do vrata, to nije bila Emilika.
Bio je to Izio.

39
 Knjige.Club Books

Nisam znala kako je stigao. Nisam ni pitala. Ni on ništa nije rekao, čak ni
zdravo. Samo me je obgrlio rukama. Bio je poput stupa u ogradi oko geta, tanak i
tvrd, i tako sam ga lako povukla prema sebi. Zaključala sam vrata iza njega.
Sunce je potonulo i spustila se večer, ali prošlo je dosta vremena prije nego
što sam upalila svijeću. Petrolej je bio jeftiniji nego žarulje, i zbog treperenja
plamena mrak je plesao. I bila sam sretna. Tako sretna. Izio mi je odmaknuo kosu
s lica i ljubio me u čelo i obraze.
»Ti znaš da te volim?« rekao je.
Kimnula sam. Znala sam.
Okrenuo se na bok, podupro glavu rukom, dok me je druga ruka i dalje čvrsto
držala. »Došao sam ti reći da Nijemci odvoze tisuću nas. Mlađih ljudi. Da radimo
u radnom logoru.«
»Gdje?«
»U Lwówu, mislim. Ne znam kako biraju, ali Maksovo je ime na popisu.«
Osjetila sam kako mi se srce steže. Ljudi su u Lwówu nestajali. Kao njihova
sestra.
»Ugljenokop je bio težak. Ljudi padaju s lopatom u ruci, a Maks ne jede
dovoljno da bi mogao raditi. Mislim da će logor biti još gori.« Prepleo je prste s
mojima, čelo mu se namrgodilo. Sklopio je oči. »Nećemo svi preživjeti ovo,
Fusia.«
Namrštila sam se. »Hoćemo, naravno. Nešto će se dogoditi...«
»Misliš da će doći Rusi? Nisu nam baš pomogli zadnji put, je li tako? Na
koncu konca. Nama Židovima.«
Željela sam reći da će Njemačka doživjeti poraz, da će rat završiti i da će se
sve vratiti u nekadašnju kolotečinu. Ali nisam bila sigurna da je to istina.
Znala sam da nije. Već tada. Nikada ništa neće biti isto.
»Želim da znaš«, rekao je Izio, »da želim biti među preživjelima. I ti. Ne
zaboravi da to želim. Više nego išta drugo.«
Nisam znala zašto je to rekao. Nisam o tome ni razmišljala. Bila sam previše
slijepa od ljubavi. Sve dok sljedeći put nisam vidjela Maksa kako ide u ugljenokop
s drugim ljudima. Otpuhnula sam poljubac stražaru koji je pogledao u stranu,
i stupila sam u red usklađujući korak s maršem. Maks je užasno izgledao, s
dubokim ljubičastim podočnjacima. Ionako odlazi u radni logor u Lwówu, rekao
je.
Ali njegovo mjesto zauzeo je Izio.

Sljedećega jutra otišla sam posjetiti Nijemca sa žičanim naočalama u gradskoj

vijećnici. Pokazalo se da sam našla drugog čovjeka, iako su naočale bile iste.
Samo što je ovaj izgledao kao lasica koja je nekada krala naše kokoši.

40
 Knjige.Club Books

Namrštio se na pitanje kako se može saznati tko je u kojem radnom logoru.

Poljaci iz Przemyśla išli su u Njemačku i u bivšu Čehoslovačku, bučno služeći za
slavu Domovine, dok su prljavi Židovi iz našega grada zarađivali kruh u Bełżecu
i u radnom logoru Janowska u Lwówu, rekao je.
Zahvalila sam mu umjesto da ga pljunem, i kada sam se vratila u stan, na
ulazu u Mickiewiczevu 7 bio je zalijepljen plakat.

SMRTNA KAZNA SVIMA KOJI POMOGNU ŽIDOVU.

SMRT SVIMA KOJI SAKRIJU ŽIDOVA.
SMRT SVIMA KOJI NAHRANE ŽIDOVA.
SMRT SVIMA KOJI PRUŽE PRIJEVOZ ŽIDOVU.
SMRT SVIMA KOJI PRIME OD ŽIDOVA
NOVAC, USLUGE ILI DRAGOCJENOSTI.

Triput sam pročitala plakat. Činila sam većinu tih stvari.

Neke od njih toga dana. I sada mi je bio potreban novac za voznu kartu, a to
je bilo više nego što sam imala.
Jela sam samo kruh tjedan dana da bih uštedjela dio novca, i u očaju sam
prodala jednu suknju iz kutije gospođe Diamant. Sada gotovo ništa nije ostalo
ondje, ali morala sam znati je li Izio dobro. Je li dovoljno snažan. Je li živ. I svi
ostali željeli bi to znati.
Bilo je rano jutro, sunce još nije bilo dovoljno poskočilo da bi već prodrlo
kroz prozore. Kad sam na brzinu izgrizla četiri nokta umjesto da pijem čaj,
Emilika je postala nestrpljiva.
»Zašto si nervozna? Jesi li se posvadila s dečkom?«
»Nisam se posvadila«, odgovorila sam. Čovjek s naočalama bio mi je rekao
da je Janowska također za političke zatvorenike kao što su Poljaci, Romi i čak
neki Ukrajinci. Za ljude sa svih strana. Emilika nije smjela znati da je Izio Židov.
»On je poslan u radni logor u Lwówu. Želim poći i vidjeti ga, ali vozna karta je
skupa, i čak da sam dovoljno uštedjela, oni mi je ne bi dali. Potrebne su mi
njemačke isprave.«
»Pa, zamijeni ih za svoje poljske isprave.«
»Pokušala sam, ali nikada nisam pokazala potvrdu o rođenju, i treba mi nova
fotografija.«
»I?« ustrajala je Emilika.
»Nemam krsni list i ne mogu pribaviti fotografiju. Zasada ne mogu. Trebala
su mi dva tjedna da uštedim za vlak...«
»Zbog toga nisi jela? Oh, za ime Božje, Fusia.«

41
 Knjige.Club Books

Trznula sam se zbog Boga i zbog sebe. Nisam joj bila rekla da me može zvati
Fusia. Ali Emilika je bila energična djevojka i nije ništa primijetila.
»Prestani se mrštiti i odjeni se«, rekla je. »Imamo posla.«
Mislila sam da misli na rublje, sve dok nije svezala maramu oko kose. Čim
sam se pristojno obukla, povela me je kraj prljava rublja i izvela na vrelo sunce.
Morala sam kaskati da bih je sustigla. Emilika je prijateljski kimnula dvojici
njemačkih vojnika koji su pušili cigarete pokraj hrpe srušenih cigala, i držala je
oštar korak, kao da smo imale posla koji njihova vojska ne bi dopustila da se
odgađa. Nisu nas ispitivali. Prošle smo pokraj žute zvijezde na razbijenom
prozoru dućana koji je pripadao Diamantovima, a zatim sam se trgnula zbog
zaglušna zveketa. Zvona na katedrali. Bila je nedjelja.
Emilika se zaustavila ispred fotografske radnje, kriomice pogledala naokolo,
izvadila kolut ključeva iz džepa i uvela nas unutra, zatvorivši i opet zaključavši
vrata, prije nego što sam bila svjesna što se dogodilo. Radnja je bila mračna zbog
spuštenih roleta, ali mogla sam vidjeti uokvirene portrete, kutije filma i dijelove
kamere na policama. Emilika je podignula zastor koji je dijelio prednju prostoriju
od stražnje.
»Požuri se«, rekla je idući prema fotoaparatu koji je spreman stajao na
tronošcu.
»Sjedni ondje.« Stolac je stajao ispred zavjese obojene nijansama uskovitlana
sivila.
»Ali...«
»Sjedni!« naredila je. »Tako da mogu vidjeti kamo trebam usmjeriti svjetla.«
Okrenula je prekidač i zaslijepila me zrakama. »Sjedni!« rekla je ponovno.
»Ali ne mogu ti platiti!«
Emilika je podignula glavu iza fotoaparata. »Razumije se da ne možeš,
glupačo. Zbog toga smo ovdje u nedjelju! Onda, želiš li vidjeti svoga dečka ili ne
želiš? Sjedni!«
Sjela sam. Emilika je namjestila fotoaparat, namjestila mene, škljocnula
dvaput i ugasila svjetla. »To će biti u redu«, rekla je gurajući me prema vratima.
»Gospodin Markowski nikada neće primijetiti dva dodatna okvira, a ja ću spremiti
slike u torbicu čim budu gotove.«
Zaključala je radnju, ubacila ključeve u džep na pregači i nasmiješila se.
»Hvala ti«, rekla sam.
Uhvatila me je ispod ruke dok smo hodale pločnikom.
Tri sam stvari toga dana naučila od Emilike. Prvo, hodati kao da imaš neki
važan posao i većina će ljudi povjerovati u to. Drugo, uvijek imati nakovrčanu
kosu. I treće, pomoć može doći kad se najmanje očekuje, i to je dobro upamtiti,
jer znači da nikada uistinu nisi sam.
Čak i kada osjećaš da je tako.
42
 Knjige.Club Books

U utorak sam opet sjela ispred sitnoga čovjeka i njegovih žičanih naočala.
Danas nije imao kapu na glavi, vidjela mu se ćelava koža na tjemenu.
»Kad vam je rođendan, Fräulein?«
Rekla sam datum koji sam izmislila, tako da sam imala šesnaest godina. Bila
sam prilično sigurna da je taj dio u redu. Čovjek se zagledao u mene.
»Krsni list?«
»Izjava«, odgovorila sam. Pružila sam mu papir na kojem je pisalo da je
Emilika moja rođakinja s najvećim hinjenim povjerenjem na svijetu.
On je nastavio zuriti u mene, u papir, u moju fotografiju, a zatim u Emiliku
koja je stajala pokraj moje stolice. »I ovo je vaš potpis, Fräulein?« upitao je.
»Naravno.« Ona se lijeno nasmiješila.
Dva sata poslije toga bila sam u vlaku za Lwów.

Trebala su mi još četiri sata da stignem onamo, a kada sam našla logor, na kraju
pokrajnje ulice u samom središtu grada, bilo je prošlo sedam sati. Tvornica je bila
na brijegu s jedne strane, polje ispod nje ispunjeno derutnim kućama koje su
tvorile trg, dok je oštra bodljikava žica bila napeta po obodnici. Nisam
mogla vidjeti preko nje.
Pošla sam do jedine zgrade s vratima i ušla unutra.
Ljudi su čekali u redu. Nisam mogla reći jesu li pokušavali naći prijatelje i
članove obitelji, kao ja, ili su poslovali s Nijemcima. Nisam ni željela znati. Žena
ispred mene vodila je dugačak, tih razgovor s nekim tko je sjedio iza pulta.
Okrenula se naglo i otišla, omogućivši mi da nakratko vidim njezino lice. Koga
god je tražila - prijatelja, brata, sestru, rođaka ili dijete - taj nije bio ovdje.
Ili oni jednostavno nisu više bili živi.
I odjednom sam se užasnula. Dovukla sam se do pulta s betonskim nogama,
do još jednoga para žičanih naočala. Zar nisu prodavali nijednu drugu vrstu u
Njemačkoj?
»Nein«, rekao je čovjek.
Nisam mu bila ni postavila pitanje.
»Nein, nein, nein!« Vikao je na cijelu prostoriju lošom mješavinom
njemačkoga i poljskoga. »Nema posjeta. Ne možete donositi hranu i neću vam
kazati imena zatvorenika u ovom logoru!« Njegova je stolica zaškripila stražnjim
nogama kad je ustao gurajući svežanj papira u fascikl. »Heil Hitler!« rekao je i
otišao.
Svi smo se međusobno pogledali, zatim uredno izašli van. Imala sam dva sata
prije sljedećega vlaka, a njemački su se vlakovi, primijetila sam, uvijek držali
rasporeda. Mogla sam čuti radnike unutar onih zgrada na trgu. Povici, gunđanja i
zvukovi strojeva te začudo - negdje unutra svirao je orkestar. Ljetno sunce još je
bilo vruće i većina ljudskoga stada otišla je stajati u hladu zgrada. I tada se više
43
 Knjige.Club Books

nisam bojala. Bila sam ljuta. Nisam ni za što lagala nacistima. I vozna je karta bez
ikakva razloga bila hrana točno iz usta Diamantovih.
Jedan stražar pojavio se i zauzeo mjesto pred vratima malena ureda.
Promatrala sam njegovu uniformu. Nije bio esesovac. Taj je čovjek bio sav
prašan, u donekle zgužvanoj odjeći i mlitavo je držao strojnicu. Izgledao je gotovo
potišteno kao svi mi.
Strah me nikamo nije vodio. To sam znala. Ne bi me odvela ni ljutnja.
Izbrisala sam ih s lica i postrance pošla prema stražaru. Njegove su oči strijeljale
lijevo-desno prije nego što su se zaustavile na meni.
»Dali su vam da čuvate vrata«, rekla sam. »To je loša sreća.«
»Postoji i gora«, odgovorio je.
Drago mi je bilo čuti čisti poljski, iako je bio s njemačkim naglaskom.
Nasmiješila sam se. »Koji je najbolji put da se uđe u logor?«
»Nema dobra puta u logor«, rekao je. »Vi ne želite ući u logor. Ja ne bih svoju
djevojku pustio unutar deset kilometara od ovoga logora.«
»Ali... unutra je netko, jedan prijatelj...«
Vidjela sam da njegova brada postaje tvrdoglava. Spustila sam pogled.
»I njegova žena, moja sestra, dobila je dijete. Malenoga dječaka...«
Laži su se kotrljale preko mojih usana kao ribizovo vino.
»... i samo mu želim kazati da je postao otac. Da su njegova žena i sin dobro.
Sigurno to nije tako teško? I zar ne mislite«, nastavila sam, »da će čovjek koji zna
da je otac raditi mnogo upornije, da će pažljivo poštovati svako pravilo, kako bi
jednoga dana mogao vidjeti ženu i sina? Zar to nije dobar... poticaj? I gledajte«,
izvukla sam paketić iz torbice, kruh i sir koji sam spremila za putovanje. Masne
mrlje počele su se cijediti kroz omot. »Tu je čak i večera za vas.«
Stražarove su se usne trznule. Nasmiješila sam se još jače. Učinilo mi se da je
on porumenio.
»Kako se zove vaš zet?« upitao je tihim glasom.
»Izydor Diamant.«
»Dovest ću ga. Ali morate mi nešto dati zauzvrat. Nešto što nije vaša hrana.«
Meni se zgrčio želudac.
»Jedan poljubac«, rekao je. »U obraz.«
Mogla sam osjetiti zurenje ljudi u hladu, poglede koji su bušili rupe na mojim
leđima kao metci. Zadržala sam smiješak, propela se na nožne prste i poljubila
nacističko lice.
Nasmiješio se. »Pođite sa mnom.«
Stražar me je poveo natrag kroz vrata sada praznog ureda i kroz druga vrata
iza pulta. Iza njega je bila prava soba, sa stolom i jednom stolicom, i s drugim

44
 Knjige.Club Books

vratima na suprotnom zidu. Mirisala je na cigarete i znoj. »Pričekajte ovdje«,

rekao je.
I zaključao je vrata za sobom.
Stajala sam sama u toj sobi i na licu mjesta zaključila sam da sam luckasta,
upravo kako je gospođa Diamant rekla. I veoma, veoma naivna. Ti ljudi nisu
nimalo marili za pravo ili krivo. Bili su grabežljivci, a ja sam upravo sama od sebe
postala plijenom. Mama bi me pljusnula što nisam imala nimalo pameti, a
mislim da bi tako učinila i gospođa Diamant. Druga su vrata bila zaključana kad
sam ih pokušala otvoriti, i nije bilo prozora. Ali jedna daska u podu bila je
rasklimana, čavli su bili promašili podlogu ispod nje. Rupa u podu bila je nešto. I
daska s čavlima mogla je biti nešto drugo. Pokušavala sam zavući prste ispod
daske kad je škljocnuo ključ u vratima, u onima kroz koja nisam bila
prošla. Otvorila su se širom, i neki stranac u širokoj sivoj odjeći dovukao se
unutra.
»Deset minuta«, rekao je stražar, provirivši glavom iza dovratka prije nego
što će zalupiti i zaključati vrata. Stranac se pokušao pomaknuti prema meni, ali
bio je spor. Na gležnjevima je imao lance.
»Fusia«, rekao je, i zatim više nije bio stranac. Bio je Izio. Potrčala sam preko
sobe i rukama ga zagrlila oko vrata.
Glava mu je bila obrijana, bio je pokriven prašinom i ispod nje prljavštinom.
Mogla sam osjetiti svaku kost u njegovim leđima. Za mjesec dana navršavao je
trideset godina, a nikada nisam znala da bi ljudsko biće moglo tako ružno vonjati.
Ali to je i dalje bio Izio.
»Fusia«, rekao je opet, zatim se odmaknuo da me pogleda. »Čovjek je rekao
da sam... otac.«
Vidjela sam zbog čega je bio zbunjen, razmišljajući o pravilima biologije.
Odbacila sam svoje laži i umjesto njih dala mu svoju hranu. Sjedili smo na stolici
za dvoje i gledala sam ga kako proždire sendvič ne zaustavljajući se da predahne.
Bio je napet. Nestrpljiv. Ruke su mu se pomalo tresle.
»Imaš li vode?« upitao je. Nisam imala. I tada je prošaptao: »Moraš me
izvući.«
Otvorila sam usta i zatvorila ih. Uhvatio me je za ruke.
»Moraš me izvući odavde! Ne mogu ostati... Oni će me ubiti. Ubit će nas. Sve
po redu. Razumiješ li?«
Nisam razumjela. Zaklopila sam mu oči. Koža se napela preko njegove
lubanje.
»Izvuci me, Fusia. Molim te. Molim te.«
Nešto se slomilo u meni. Mislim da je to bilo srce. Ali slomljena srca ne bi
nam pomogla preživjeti nimalo više nego moj gnjev. Rekla sam: »Reci mi što da
učinim.«

45
 Knjige.Club Books

***
Vožnja vlakom natrag u Przemyśl bila je mnogo kraća od one koja me je dovezla.
Barem u mojem umu. Nisam mogla zaustaviti misli.
»Oni će ubiti svakog Židova«, rekao je Izio. »Svakog komunista. Rome. Ali
posebno Židove...«
Ubit će nas, ubit će nas, ubit će nas, soptala je lokomotiva. Sklopila sam oči,
pokušavajući da to ne čujem.
»Znaju da ćeš umrijeti, pa se igraju s tobom. Kao s igračkom. Pa te tuku i
izgladnjuju. Ponižavaju. Muče. Strijeljaju ljude u šumi, zatim im lome kosti da se
ne mogu naći. Imaju orkestar, svi su zatvorenici, i pišu posebno pjesme za svako
smaknuće, za svako šibanje...«
Ubit će nas, govorili su kotači vlaka.
»To nije slučajno. To je plan. To je ono što žele...«
Kao onaj esesovac s kundakom u getu.
Izio je rekao da su stražari često nemarni. Da su zatvorenici po noći bez
lanaca. Da on, ako bi otišao poslije večernjega rada, nikomu ne bi nedostajao do
noćnoga obroka. Trebala mu je ulična odjeća, sapun, cipele, kapa i naočale. Vozna
karta. Mogla bih doći k njemu kao što sam danas došla. Sakriti odjeću u grmlje
blizu stražarskoga zahoda, otići s njim iz logora kad se preobuče, zatim s njim
čekati na peronu dok ne dođe vlak. Nitko ne bi primijetio, čim ne bi bio u
zatvorskoj odjeći, čim bi bio sa mnom. Mogli bismo se pojaviti u Przemyślu,
možda čak u Rusiji poslije toga.
»Pomozi mi, Fusia«, rekao je. Suze su mu tekle niz lice.
Sve sam prodala. Što sam drugo mogla učiniti? Kupovala sam u dućanima
rabljene robe da zaradim još koju kovanicu. Štedjela sam novac, još više sam ga
štedjela. Moje dvije posljednje haljine visjele su mi široko oko struka. Susretala
sam Maksa kod ograde i hranila Diamantove. Možda ne tako dobro kao prije, ali
hranila sam ih.
Rekla sam Maksu da sam vidjela Izija. Da je živ i da radi. Nisam mu rekla u
kakvu je stanju.
I Maksu ništa nisam rekla o planu.
Na dan koji sam ugovorila s Iziom kupila sam voznu kartu, po jednu mušku
cipelu sakrila ispod svakog pazuha u kaputu koji je bio previše topao za srpanj;
sve drugo - kapu, hlače i par lagano savijenih naočala koje sam našla na ulici -
smotala sam u malen zavežljaj što je moglo izgledati kao moj ručak.
Sjedila sam znojeći se u vlaku koji se ljuljao i trzao, zatim otišla do rupe koja
je bila umjesto zahoda i povratila čaj koji sam imala za doručak. Zbog toga sam
se osjećala bolje, pa sam se vratila na sjedalo i spustila prozor, usredotočujući se
na zrak na licu i na ono što će se dogoditi kada sve to prođe. Ratu će doći kraj.
Izio će završiti medicinu i dobiti posao u bolnici. Imat ćemo nov stan sa

46
 Knjige.Club Books

svijetlosmeđim tepisima koji se nikada ne uprljaju i modeme zidne tapete bez

cvijeća. Dvoje djece, s jaknama, vrpcama i rođendanskim natpisima.
Moji su živci tutnjali u meni kao kotači vlaka.
I tada se usporio vjetar na mojem licu. Zaljuljano sjedalo se usporilo, prestao
je šum kotača vlaka. Gurnula sam vrat kroz prozor. Daleko ispred nas tenkovi su
prelazili preko željezničke pruge, topovi su virili iz njihovih kupola, džipovi sa
svastikama vozili su se pokraj njih. I zatim su došli ljudi, red za redom.
Nitko nije govorio u vlaku. Nije imalo nikakva smisla. Samo smo sjedili,
čekajući da njemačka vojska prođe.
Čekali smo pet sati.
Vlak se trznuo naprijed. Putnici su uzdahnuli s olakšanjem. Vozili smo se
možda dvadeset minuta i opet se zaustavili.
Na tri i pol sata. I kad smo napokon stigli u Lwów, mjesec je bio visoko, a
logor je bio zatvoren.
Nedostajao mi je Izio.

47
 Knjige.Club Books

7.

SRPANJ 1942.

ašla sam ženu koja će mi dati sobu da prenoćim, premda je to značilo da neću
N imati novca za hranu idućega dana.
Nadala sam se da me on nije čekao. Kad me nije vidio pokraj zahoda, sigurno
nije došao. Sigurno nije učinio ono što smo planirali.
Žena će me pustiti da ostanem u sobi do ručka, a kako ondje nije bilo ručka,
obukla sam topli kaput i lutala po Lwówu dok nije pala večer i došlo vrijeme za
zatvorene radnike da se dovuku natrag u Janowsku. Ušli su u logor u pogurenim
redovima, a ja sam zauzela mjesto kraj zahoda, svezavši svijetlocrveni šal
oko kose. Čekala sam. Nisam vidjela Izija, ali teško ga je bilo zapaziti u gomili
ljudi obrijanih glava, u sivoj odjeći. S druge strane, mene je bilo lako primijetiti.
Bila sam upadljiva u sumraku.
Čekala sam.
I čekala.
Ljetni mrak pao je kasno i preko volje. Ako se Izio uskoro ne pojavi, propustit
ćemo posljednji vlak. Ako uopće ne dođe, spavat ću negdje u polju i sutra sve to
ponoviti. Bila je smjena stražara ispred uredskih vrata. I onda sam čula pssst.
Pogledala sam oko sebe. Novi stražar mi je kimnuo. Došla sam polagano dok
je zurio u mene kroz sumaglicu. Bio je to njemački vojnik kojega sam poljubila u
obraz. Kimnuo je.
»To ste vi«, rekao je. I nije zbog toga zazvučao sretno. »Mislio sam da ste to
vi. Tražite svoga zeta?«
Nisam odgovorila. Bilo je nešto grozno u načinu kako je govorio. Nejasno je
spajao riječi kao da je pijan, ali nisam bila sigurna da je pijan. Na njegovu licu bio
je izraz koji nisam razumjela.
»Znao sam da vas nisam smio pustiti unutra. Uopće nisam smio...« Izgovorio
je riječi na njemačkome koje su bile strane ali ružne, i pljunuo je na zemlju kraj
mojih nogu.
Podignula sam pogled. »Zašto se ljutite na mene?«
»Zato što su ga zbog vas ubili, zar ne, Liebchen? Zato što je žena nekog
vojnika došla da se posluži zahodom, a on je pomislio da ste to vi. Samo što to
niste bili vi. Imao je neki plan s vama, a vi niste došli. Tako je to bilo, zar ne?«

48
 Knjige.Club Books

U mojoj glavi je šumjelo. Bila je to blaga, neprekidna grmljavina. Teško sam

se mogla usredotočiti. Teško sam mogla čuti.
»Tako nam je rekao, na kraju. Ali na kraju bi rekao bilo što, zar ne? Uopće
nisam smio...« Čovjeku se zgrčilo lice, opet je pljunuo i promrmljao: »Prokleti
orkestar.«
»Vi mi lažete.«
Čovjek se nasmijao. »Vi ste Poljakinja i kažete mi da lažem? Ja sam odrastao
u Poljskoj i kažem da su svi Poljaci lažljivci.« Naglo je zakoračio naprijed,
uhvatio me za kosu i privukao moje lice. I šaptao mi je na uho sve što su činili
Iziju. Odmahivala sam glavom, kričala glasno da to nije istina, ali on nije
prestajao. I zatim me je tako žestoko gurnuo da sam zateturala natrag.
»Odlazi«, rekao je. »Prije nego što zovnem zapovjednika.«
Stajala sam ondje, sopćući. Smrznuta.
Mrtav. Mrtav. Izio je bio mrtav.
»Izlazi!« viknuo je čovjek.
Odstupila sam korak natrag, pa još jedan, i zatim otrčala, ravno u polje blizu
logora. Buka u mojoj glavi bila je zvuk nisko letećega zrakoplova. Okruživala me
je. Nisam mogla čuti. Nisam mogla misliti. Jedva sam mogla vidjeti. Teturala sam
i posrtala na putu preko neravna tla, izvadila Iziove cipele ispod kaputa i bacila ih
na dvije strane. Zatim sam bacila zavežljaj s kapom i naočalama najdalje što sam
mogla, vrišteći dok je nestajao u noći. Gotovo sam pala preko hrpe kamenja,
ozlijedila goljenicu i sjela na hrpu.
I tada sam zaplakala. Moji glasni, razdirući uzdasi morali su se čuti na ulicama
i možda čak u polju.
On je želio živjeti. Pokušavao je živjeti, a oni mu nisu dopustili. Nacisti su ga
ubili. Strašno su ga mučili.
Nešto se grčilo u meni. Upaljeno. Bolesno.
Osjetila sam potezanje za rukav, i shvatila da preda mnom u mraku stoji neka
žena, i četvero-petero ljudskih figura iza nje. Jedan je od njih podignuo bateriju.
Vidjela sam svoje prljave cipele i zgužvanu haljinu, moj mokar kaput ležao je na
rosnoj travi.
»Jesi li bolesna, dijete?« rekla je žena.
Ispružila sam ruku, smještajući se na hladnom kamenu gdje sam sjedila.
Stijena je bila glatka, ravna, i kad se pojavilo svjetlo, mogla sam vidjeti uklesan
natpis. To nije bila stijena. Sjedila sam na hrpi odbačenih nadgrobnih kamenova.
Pogledala sam iza sebe meko grumenje tla. To je bilo groblje.
Možda je Izio bio tu.
»Jesi li jela?«
Shvatila sam, drugi put, da kraj mene stoji neka žena, i sada je držala u ruci
kreker. Uzela sam ga i pojela, očito je mislila sam dijete.
49
 Knjige.Club Books

»Nekoga si izgubila?« upitao je drugi glas.

Kimnula sam.
»Jadna curica.«
»Možemo li te odvesti kući?«
Njihova ljubaznost ranila me je gotovo kao okrutnost, jer nije bilo nikakve
milosti za Izija.
»Željeznički kolodvor«, prošaptala sam.
Omotali su me i kolima odvezli na kolodvor, pobrinuvši se da imam voznu
kartu i čitav paket slanih krekera u rukama prije nego što su otišli. Ne znam koliko
ih je bilo. Ne sjećam se ni kako su izgledali.
Stigla sam u Przemyśl poslije policijskoga sata, ali svejedno sam pošla kući.
U svoj prazan grob u stambenoj zgradi. I nisam vidjela nijednog policajca ni
Nijemca na putu. Emilika mi je bila ostavila poruku.
Otišla je posjetiti majku u Krakówu. Popila sam malo vode i legla na krevet.
Je li uistinu bilo tako davno da je on bio ovdje? Bilo je. Jer to je bio drugi svijet.
Ustala sam sa suncem, našla papir i pero, i napisala pismo Diamantovima.
Rekla sam im da je Izydor umro u logoru. Da je bio strijeljan, brzo. Da je pokopan
u Krakówu i da bi oni možda poslije rata mogli posjetiti grob.
Laži.
Sve osim toga da je umro.
Dala sam pismo našem poštaru, gospodinu Dorlichu. On je prstom dodirnuo
kapu.
Bio je Židov, ali još mu je bilo dopušteno da drži poštu, sve dok se poslije nije
našao u getu. Esesovci su ga dočekali na kapiji. Gledala sam kako tjera konja i
kola i moje pismo niz popločani kolnik, zatim sam nabacila spremnu naprtnjaču
na leđa.
Željela sam majku.
Željela sam sestre.
Željela sam poći kući.
Nisam imala novca.
Tako sam počela pješačiti.
Hodala sam kao stroj. Zvonka ljuštura načinjena od kovine i mehaničkih
dijelova. Nakon dvadeset pet kilometara i kratke vožnje natkrivenim kolima,
poslije, hodala sam niz puteljak prema našem imanju.
Sunce je bilo nisko, slalo je narančaste zrake preko brežuljaka i vijugavih
polja. Ali nikoga nije bilo na njima. Zob se sama bibala na vjetru, grane su mahale
s ruba šume, i kada sam došla blizu kuće, znala sam da je nešto pošlo po zlu. Nisu
se čule kokoši. Uopće nije bilo kokošiju, ni krava također. Nije se čulo muvanje
ni njištanje konja. Štagalj je bio prazan. I stražnja kućna vrata stajala su otvorena.

50
 Knjige.Club Books

Stupila sam unutra, polako i zabrinuto.

Kuhinja se suzila od prošloga puta kad sam bila u njoj. Stol je bio niži, ognjište
manje, i sve je bilo neuredno. Stolice prevrnute, vrata na ormariću visjela su o
šarkama, police u njemu pune prašine i gole. Zrak je bio ustajao. Bez života. Bez
ljubavi.
»Mama?« prošaptala sam. »Stasiu? Ima li koga ovdje?«
Pošla sam od sobe do sobe, postavljala ista pitanja, ali kuća nije imala
odgovora. Nestalo je sve vrijedno što se moglo odnijeti, sve do jastuka s kreveta.
Neka mamina najstarija odjeća još je bila u ormaru, i jedna do dvije tatine jakne,
ali nedostajao je njezin nakit, skupa s bakinim pozlaćenim jajetom koje se
otvaralo kao kutija.
I onda sam ušla u sobu koja je bila moja. Sarke su zaškripile kad sam gurnula
vrata. Bila je različita boja na zidovima, dva izblijedjela zastora od žutoga
glazirana platna lepršala su kraj otvorena prozora. A nasred poda, na golom
madracu gdje sam nekada spavala, bila je smeđokosa djevojčica smotana u kuglu.
»Helena!« rekla sam. Ona je počela plakati.

»Gdje je mama?« upitala sam je deset puta, ali ona je samo plakala, dopustivši mi
da je snesem dolje kao tek rođeno tele. Podignula sam stolicu na noge i posjela
Helenu na nju, tražeći nešto, bilo što, da prokuham vodu. Sve što sam mogla naći
bila je starinska noćna posuda iz koje je mačka pila vodu. Nije bilo struje. Nikada
nije bilo struje, ali našla sam šibice iznad ognjišta koje nitko nije htio uzeti, i bilo
je još drva na hrpi. Zahvatila sam vode iz bunara, prokuhala je, prolila kroz
stražnja vrata, i opet počela s čistom noćnom posudom. Cijelo to vrijeme Helena
je sjedila prekriženih ruku i gledala me. Njezina kratka smeđa kosa bila je
zamršena, a haljina toliko poderana da je jedva bila pristojna. Kroz poderotine
vidjela sam modrice na njezinim rukama i nogama sa stražnje strane. Izvadila sam
jedinu šalicu koju sam imala u naprtnjači, nalila u nju vrelu vodu i dodala žlicu
šećera iz svojih zaliha te grančicu mirte iz mamine kutije na prozoru.
Rekla sam Heleni da puše prije nego što će piti. Puhala je i zatim sve popila
naiskap. Napravila sam joj još jednu šalicu. Oči su joj se jako raširile. Je li Helena
sada imala šest ili sedam godina? Zaključila sam da ima šest.
»Odveli su ih«, prošaptala je. »Ljudi sa slomljenim križem.«
Shvatila sam da je mislila na svastiku. Sjela sam na stolicu. »Koga su odveli?«
»Mamu i Stasiu.«
Ali mi smo katolici, pomislila sam. »Je li bio još netko?« upitala sam. »Jesu
li odveli još koga? Je li Marysia bila ovdje?«
»Ne. Ne znam.«
»Kad si zadnji put jela, Hela?«
»Jutros. Našla sam maline u šumi.«

51
 Knjige.Club Books

Morale su biti prezrele. »Koliko si malina našla?«

»Četiri.«
»I kad si zadnji put jela prije toga?«
»Jučer ujutro. Našla sam maline.«
»I gdje si spavala prije toga?«
»Kod gospođe Zielinske. Mama me je ostavila ondje.«
Ah. Sada smo nekamo stizale. »I ovdje si sama od jučer?«
Kimnula je, dok su joj se suze kotrljale niz obraze. »Zašto me je ostavila
ondje, Stefi?«
Nisam znala. Jer nije znala što bi drugo učinila? Došlo mi je da i ja zaplačem.
Zbog svega. Samo nisam mogla. Smiješila sam se radi Helene. »Idemo nešto
pojesti.«
»Moram li se vratiti kod Zielinskih?«
Uočila sam njezine modrice. Gospođa Zielinska bila je velika prijateljica
moje majke. Ljuljala je malu Helenu na koljenima. Ali otkada je došla njemačka
vojska, činilo mi se da nitko nije bio sposoban ni za što.
Nijemci. Oduzeli su mi obje obitelji. Moja se utroba žestoko zgrčila.
Helena je čekala moj odgovor. Nisam znala što bih s njom učinila, baš kao i
mama, pa sam samo rekla: »Ostanimo ovdje noćas.«
Dala sam joj da pojede ostatak krekera koje su mi dali ljudi na groblju dok
sam rezala zelenu granu s glogova grma ispred kućnih vrata i uspjela popržiti kruh
i sir s hranom koju sam bila spakirala. Jela je polako, uživajući u svakom zalogaju.
Ja sam se zadovoljila jabukom.
Zatim sam ogradila vatru, pozaključavala vrata i povela je gore s noćnom
posudom tople vode i fenjerom koji sam našla u štaglju. Oprala sam je najbolje
što sam mogla, dodirujući nježno mjesta koja su je boljela, počešljala je i dala joj
da obuče jednu preostalu maminu bluzu. Nije bilo plahta. Legla sam pokraj nje na
gol madrac, i ona je zaspala za nekoliko sekunda.
Bolio me je svaki dio. Jedva sam išta bila pojela, nisam spavala više od
nekoliko minuta od Lwówa i prešla sam gotovo trideset kilometara u jednom
danu. Izgubila sam Izija, i majku, i Stasiu. Možda drugi nisu to ni znali. Noge su
me boljele. Glava me je boljela. I grudi su mi bile kao bunar žalosti koji sam
osjećala gore nego bolest.
Promatrala sam Helenu kako spava pri svjetlu fenjera. Bila je mršava, ali lice
joj je još bilo meko, djetinje okruglo. I mogla sam samo misliti da mi je sestra.
Moja obitelj. I bila je tu. Upravo sada. Bila sam joj potrebna. Nikomu drugom
nisam mogla pomoći.
Gurnula sam Izija u neko duboko, duboko mjesto u sebi i podignula sam branu
prema svojoj tuzi. Time ću se poslije baviti, kada budem znala kako. Zagrlila sam
Helenu i zaspala.
52
 Knjige.Club Books

Ujutro sam krenula puteljcima po poljima. Smiješno je, sve što nije
zaboravljeno. Znala sam njihova skretanja i okuke, kao ulice u Przemyślu. Nakon
pola kilometra Helena mi je skliznula iz gotovo obamrla naručaja na zemlju ispred
kapije Zielinskih. Helenino lice bilo je svečano iznad nepristojne haljine, tako
mi je stisnula ruku da me je zaboljelo. Pokucala sam i jedan stariji čovjek, stranac
s nekoliko čuperaka sijede i zamršene kose, zurio je zamagljeno u sunce.
»Mogu li vidjeti gospođu Zielinsku, molim vas?«
»Ne«, odgovorio je čovjek. Osjetila sam da mi se skupljaju obrve.
»Zašto ne?«
»Zato što je umrla. Zovnut ću zeta.«
Opet su se zatvorila vrata. Dakle, to je bio otac gospođe Zielinske. Nikada
prije nije živio tu. Pogledala sam Helenu. »Nisi mi rekla da je gospođa Zielinska
umrla.«
»Nisi me pitala«, odgovorila je Helena. Opet je bila na rubu suza, ruka joj je
drhtala u mojoj. Čvrsto sam je držala. Vrata su se opet otvorila i pred nama je bio
gospodin Zielinski. Helena je ustuknula natrag.
»Oho. Još jedna Podgórska. Što želiš?«
Čovjek je bio pijan. Prije osam sati ujutro. I ne bih rekla da je uopće primijetio
Helenu. Sjetila sam se zašto mi se nikada nije sviđao gospodin Zielinski. »Želim
znati što se dogodilo mojoj majci i bratu.«
Slegnuo je ramenima. »Došli su vojnici. Odvukli su ih. U Njemačku, u radni
logor. Sada rade za Hitlera, a imanje ide dovraga.« U Njemačkoj su. U radnom
logoru. Kao Izio. Planula je slabost u mojoj nutrini.
»Kad je to bilo?«
Slegnuo je ramenima. »Prije šest, sedam tjedana.«
Dok sam se ja brinula o Diamantovima. Da sam bila ovdje, možda sam ih
mogla upozoriti. Reći im kakvi su Nijemci. Sakriti ih. Reći im da pobjegnu.
Gurnula sam tu krivicu iza brane u sebi. Da se zbog nje kaznim poslije.
»Vi ste se brinuli za moju sestricu«, rekla sam.
»Za koga?«
»Za moju sestru, Helenu.«
Nagnuo se na dovratak. To mu je pomoglo da stoji uspravno. »To je bila briga
moje Ele. Ali nje više nema.«
Nisam znala misli li na Helenu ili na svoju ženu.
»Tako mislite da je vaša briga tući nevinu djecu i tjerati ih da skapavaju u
šumi, gospodine Zielinski?«
Podignuo je uperen prst. »Tvoja je majka rekla da će platiti, a nije poslala
nijedan zlot. Nema novca, nema hrane. A ako mala ne želi čistiti, dobit će
nadlanicu moje ruke.«

53
 Knjige.Club Books

Zurila sam u prljavštinu njegovih zalizaka, u podočnjake i salo koje mu se

skupilo ispod pazuha. Vonjao je. I kad nije morao. Držala sam Helenu iza sebe i
zakoračila naprijed.
»Bog će vam za to platiti«, rekla sam.
Izgledao je pomalo iznenađeno.
»Za svaki put kad ste je udarili, molit ću se da dođe njemački vojnik i deset
puta udari vas palicom. I za svaki dan što ste je tjerali da ode gladna, molit ću se
da deset dana budete bez imalo hrane, osobito bez imalo pića. Molit ću se da vam
izbiju čirevi. Da vas ugrize bijesan pas. Da vam pocrne zubi... da vam se raspadnu
udovi...«
Pogledala sam dolje, on isto tako. »I da vam prokleta votka koju kuhate u tom
svome trulom štaglju polagano sagnjije iznutra i izađe van!«
Gospodin Zielinski otvorio je usta i opet ih zatvorio.
»A između nas dvoje, gospodine Zielinski, mislim da znate čije će molitve
Bog uslišati, bijedni schmuck.«
Podignula sam Helenu, okrenula se i otišla od te kuće, bučno gurnuvši nogom
vanjsku kapiju iza sebe. Zalupila su se vrata na kući, i s proplamsajem
zadovoljstva čula sam udarac spuštena zasuna. Helenine ruke čvrsto su se stisnule
oko moga vrata.
»Imaš li kakve cipele ili odjeću u toj kući?« šapnula sam.
»Ne. Prodali su ih.«
»Dobro.« Gorjela sam od gnjeva.
»Ne moram poći natrag?« upitala je Helena.
»Ne.«
»Nikada?«
»Nikada.«
Položila je glavu na moje rame, a noge su joj se ljuljale oko mojih koljena. I
tada se nasmiješila.
Što smo dalje odlazili od Zielinskih, to me je manje Helena stezala. Nakon
nekog vremena hodala je pokraj mene. Malo dalje, i ona je skakutala. Poslije tri
kilometra počela sam razmišljati o onome što sam radila. Kako ću prehraniti
djevojčicu? Kako ću je obući? Treba li ona biti u školi? Nisam imala pojma kako
bih se brinula o djetetu.
Ali samo sam ja mogla to učiniti. I tako sam učinila.
Ako ima u Boga imalo pravde, mislila sam klipšući uzbrdo i nizbrdo
brežuljkastim putom, on će uslišati moje molitve za gospodina Zielinskoga. Zatim
sam se tisuću puta više molila za samrtni hropac Nijemaca. Zbog geta. Zbog
odvođenja moje majke i brata. Zbog zaustavljanja vlakova. I zbog onoga što su
učinili Iziju.

54
 Knjige.Club Books

Helena je sada trebala počinuti nakon gotovo svakog kilometra. Govorila je

da je boli glava, i da je bole noge, i zatim da se treba odmoriti. Nosila sam je na
leđima, i zatim sam morala počinuti. Podijelila sam posljednji komad kruha s
njom, napila se iz potoka, i nastavile smo hodati. Čitav dan nismo vidjele ni
automobil ni kola, i sa svim zaustavljanjima trebalo mi je dvostruko više vremena
da se vratim po svojim stopama, da se spustim kroz brežuljke i ugledam svjetla
Przemyśla koji se rasprostirao s druge strane rijeke.
Samo je bilo malo svjetala. Grad je bio nejasan, prozori mračni, tek tu i tamo
ulična svjetiljka, napola skrivena iza zgrada. Nisam imala sat, ali moralo je biti
kasno iza ponoći. Držala sam Helenu za ruku, grizući se za usnu. Razmišljajući. I
prije sam se vraćala u grad nakon policijskoga sata, jedanput ili dvaput, kad je za
gospođu Diamant bila jeftinija roba u selima nego u gradskim dućanima. Spavala
sam u poljima tih noći, čekajući sunce i pravo da budem na ulicama.
Ali još je bilo daleko do zore, a meni se nije sviđalo kako moja sestra izgleda.
Bila je tiha i zurila je, ljuljajući se na nogama, i naš se znoj pretvorio u hladnoću.
Ona je drhtala, a ja sam donijela odluku. Nije bilo nijedne njemačke ophodnje kad
sam zadnji put došla kući nakon policijskoga sata. Mogle smo se držati stražnjih
uličica.
»Idemo, Hela. Nije više daleko. Pit ćemo čaj i okupati se u toploj vodi, i možeš
cijelu noć spavati u krevetu...«
Kimnula je kao da sanja, polugola u potrganoj haljinici. Opet sam se ugrizla
za usnu. Nije mogla takva ići među ljude, iako su svi već bili u krevetu. Skrenula
sam s njom iza nekog drveta, svukla vlastitu haljinu preko glave i bacila je preko
njezine odjeće. Kratko se probudila, pružajući ruke u golemim rukavima dok sam
joj čvrsto vezala pojas. Višak tkanine visio je preko zategnuta pojasa, ali barem
neće posrtati. Izvadila sam kaput iz naprtnjače i obukla ga preko gaćica.
»Vidiš«, rekla sam joj, »nitko neće znati. Ali moraš biti vrlo tiha, brzo hodati
i raditi sve što ti kažem, može? To je kao igra. Idemo vidjeti možemo li stići do
vrata moje kuće a da nas nitko ne opazi...«
Počela sam kaskati, Helena je kraj mene posrtala, i kliznule smo u Przemyśl.
Zaklanjale smo se iza prvih zgrada, stojeći izvan svjetla, zastajući iza svakog ugla
da osluhnemo i pogledamo.
Grad je bio tiši nego što sam ga ikada čula, samo je iz daljine dopirala
grmljavina vlaka. Zatim smo došle do Mickiewiczeve ulice. To je bio glavni put,
i bilo je malo zaklona.
»Požuri se, Hela!« prošaptala sam, vukući je za ruku. Izbjegavale smo žute
krugove na tlu oko uličnih svjetiljaka, trčale mimo stuba na dućanima i stambenim
zgradama.
»Stefi...« soptala je Helena. »Ne mogu...«
»Idemo!« šaptala sam.

55
 Knjige.Club Books

»Ne mogu... disati...« Helena je ispustila prigušen zvuk koji je bio preglasan
u tišini. I tada je njezina ruka postala mlohava, i pala je licem na pločnik.
Nije ustala. Nije se pomaknula.
Spustila sam se na koljena i okrenula je. Ogrebala je čelo, i krv je izgledala
svijetlo na njezinu vrlo blijedom licu. Obrazi su joj bili hladni. Ruke su joj bile
hladne. Nisam mogla vidjeti dižu li joj se prsi. Nisam joj mogla naći puls.
I odjednom je u meni pukla brana, i žalost je provalila kao bujica. Činilo mi
se da ću ih sve izgubiti. Svaku osobu koju sam voljela. I uvijek sam ja bila kriva.
Kriva sam. Kriva sam. Kriva sam...
Pogledala sam dolje u Helenino nepomično lice i vrisnula.

56
 Knjige.Club Books

8.

SRPANJ 1942.

O pet sam vrisnula. Vrisnula sam njezino ime, ali Helena je i dalje bila
nepomična. Čak i kad sam je prodrmala.
A onda je otvorila usta i uzdahnula.
Zasoptala sam, s rukom na prsima, a neki je glas iz tame rekao: »Halt! Wer
ist da?«
Svjetlosne zrake zaigrale su mi na licu, zasljepljujući me. Pištolj se napeo.
Helena nije bila mrtva. Ali ja sam nas upravo ubila. Polagano sam dignula
ruke.
»Molim vas«, rekla sam, žmireći. »Moja sestra, bolesna je. Trebam
liječnika...«
Mogla sam vidjeti kako čizme i malena cijev pištolja dolaze pločnikom. Pas
je zalajao.
»Liječnika!« rekla sam. »Molim vas!«
Čizme su se zaustavile, njemački nožni palac podbo je Helenin bok. Ona je
zakašljala, i čizme su odskočile. Čulo se mrmljanje iza svjetla. Zatim je glas koji
je prije progovorio užasnim poljskim opet zapovjedio nešto što je moglo značiti
»podigni je« ili »pođi s nama«.
Podignula sam Helenu u naručaj i teturajući ustala. Bila je teža u nesvijesti, a
ja sam se tresla, ali uspjela sam. Njemački policajac hodao je iza mene, s pištoljem
uprtim u moja leđa dok sam slijedila ostatak ophodnje niz pločnik kao u sporoj
paradi.
Uhićene smo, i znala sam što će se dogoditi. Oni će me tući, mučiti. Otkrit će
da sam hranila Židove. Pokušala pomoći jednom Židovu da pobjegne. Da u
ispravama imam lažnu izjavu.
Od samog pogleda na njih bilo mi je slabo u želudcu i krv mi je žestoko kolala
i svaka mi je kost u tijelu gorjela.
Mogla bih se zapravo dobro osjećati ako im kažem taj dio. Ali samo, slutila
sam, jednu minutu ih dvije.
Došli smo u policijsku postaju, ali poslužili smo se stražnjim ulazom umjesto
prednjim. Polegla sam Helenu na klupu u jednostavnom hodniku s električnim
osvjetljenjem, a dva su policajca pretražila moju naprtnjaču. Vidjela sam da

57
 Knjige.Club Books

izvlače šalicu i šibice i pola komada kruha. Pola komada kruha. To je bio Helenin
dio. Još od potoka. Pogledala sam sestrino mirno lice. Zašto nije pojela kruh?
Jedan je policajac prišao i pretražio mi džepove, zatim mi je pokušao svući
kaput. Pljesnula sam ga po rukama. Imala sam na sebi samo gaćice, i sav novac
na ovom svijetu ugurala sam u grudnjak. I nisam imala pojma što bi oni mogli
pritom učiniti. Opet sam pljesnula onoga čovjeka po rukama, a drugi su
se policajci nasmijali. Nešto su govorili, vjerojatno o meni, i otišli su kad smo mi
ušli. Nijemac s pištoljem ostao je sa mnom. Nije govorio. Nije me ni pogledao.
Vjerojatno je znao što dolazi. Manje sam bila uplašena nego što sam mislila da ću
biti.
Vjerojatno mnogo manje uplašena nego što sam morala biti.
Sjela sam kraj Helene. Ona je disala, ali nije otvarala oči. Pomilovala sam je
po kosi, pitajući se što će biti s njom.
Otvorila su se neka vrata na dnu hodnika, čovjek je iz njih promolio glavu.
Pogledao nas je obje, zatim kimnuo meni da dođem. Pogledala sam stražara, ali
on mi nije dao nikakav znak. Tada je kucnuo čas. Sagnula sam se da pridignem
Helenu.
»Nein, ne. Pustite mene«, rekao je onaj čovjek. Došao je niz hodnik i sam ju
je uzeo. Nosio je uniformu njemačkoga časnika, ali njegov poljski bio je vrlo
dobar, s malim tragom akcenta. Slijedila sam ga u sobu iza vrata, koja nije bila
puna policajaca, ni esesovaca, ni pušaka, ni palica. Umjesto toga u njoj je bio
radni stol, neke police i stol za pregled, na koji je položio Helenu.
»Ja sam dr. Becker«, rekao je, vadeći stetoskop iz džepa. »Ona je vaša
sestra?«
Kimnula sam, zanijemjevši od iznenađenja.
»Recite mi što joj se dogodilo.«
Rekla sam mu dok je skidao Heleninu smiješno široku haljinu i promatrao
djevojčicu. Bojala sam se da će je dirati, ali također sam se bojala da joj neće
pomoći. Postavljao je pitanja o tome što je jela i kada, i kako se ponašala prije
nego što se onesvijestila. Istraživao je njezine modrice. Helena se pomalo
počela micati i otvarati oči.
»Lezi mimo«, rekao joj je dr. Becker. Zatim meni: »Molim vas. Sjednite.
Biste li htjeli objesiti kaput?«
Sjela sam i odmahnula glavom, zadržavši zakopčan kaput.
»Pričekajte ovdje, molim«, rekao je i napustio sobu.
I ovo je čas kada dolazi policija, pomislila sam. Odvest će me, i nikada više
neću vidjeti Helenu. Preznojila sam se.
Vrata su se opet otvorila i liječnik se vratio. S dvije šalice čaja. Pružio mi je
jednu, a drugu je prinio k Heleni, posjednuo ju je i držao šalicu tako da može
srkati.

58
 Knjige.Club Books

»Vaša sestra je pothranjena i iscrpljena«, rekao je liječnik. »Uglavnom treba

odmor i dobru hranu.« Izvadio je paket dvopeka iz džepa, pomogao Heleni da
ustane i dao joj jedan komad.
»Popijte«, rekao je meni. »Ima puno šećera i malo mlijeka. Izgledate kao da
vam je to potrebno.«
Učinila sam što je rekao, gledajući ga pozorno preko šalice. Čekajući
prijevaru.
»Ona ima laganu groznicu, čujem nešto u njezinim plućima«, rekao je. »Zato
ću vam dati antibiotik i malo aspirina. Dat ćete ih njoj? Nećete ih prodati?«
Pogledala sam Helenu koja je jela dvopek mnogo brže nego što je pristojno, i
odmahnula sam glavom. »Dat ću ih njoj.«
»Dobro. Sutra ću vas posjetiti, da provjerim je li sve u redu. Koja je vaša
adresa?«
Bila sam toliko zapanjena da sam mu je dala. Zatim je zovnuo dva policajca
koja su nas otpratila kući tako da nam ne bi smetala ophodnja. Zaključala sam
vrata i Heleni oprala lice i ruke, dala joj antibiotik i aspirin i zašuškala je u krevet.
Emilika nije bila ondje. Nadala sam se da je njezin posjet majci bio različit od
mojega.
Zaspala sam na stolici, očekujući da će mi Gestapo zalupati na vrata.
Kad je sljedećega jutra netko pokucao, bio je to dr. Becker. Točno kako je
rekao. Helena je sjedila u krevetu, počešljane kose i u mojoj čistoj spavaćici, a on
joj je podignuo bradu i slušao pluća, i rekao joj da je miš i mala vila. Zatim je
meni kazao da se dobro o njoj brinem, bez dugih putovanja, i ostavio vrećicu
s obrokom i bočicom vitamina.
Nikada ga više nisam vidjela.

Toga je dana započeo moj četvrti dio školovanja u Przemyślu. Bilo je pogrešno
sve ljude obojiti istom bojom. Bili oni Židovi ili Poljaci.
Ili čak Nijemci.
Stajala sam uz Helenu sljedeći dan, držeći je u krevetu i trošeći posljednje
zalihe hrane. Ujutro poslije toga stražarila sam pokraj prozora, gledajući pljusak
kiše na staklu, i kad sam vidjela ljude i stražare kako dolaze ulicom, istrčala sam
da se susretnem s Maksom. Počela sam ulaziti u red kraj njega, dok mi je voda
kapala iz kose, ali on je odmahnuo glavom i pogledao preko ramena. Nije bio onaj
obični stražar. Ovaj je bio SS-ov oficir. Odmaknula sam se, a Maks je podignuo
sedam prstiju. Sastat će se sa mnom u sedam sati uvečer kraj ograde. Zatim je
spustio glavu i gledao naprijed da ne bi privlačio pozornost. Gledala sam ga kako
odlazi, dok mu je kiša curila iz crne kose kakva je bila i Iziova. Imao je najtužnije
oči koje sam ih ikada vidjela.
Pomislila sam da je morao dobiti moje pismo.

59
 Knjige.Club Books

Hodala sam niz ulicu, razmišljajući, zatim sam zastala na uglu ulice, okrenula
leđa cesti i kriomice posegnula za novcem u grudnjaku. Imala sam još zlote od
Iziove vozne karte. Budem li pažljiva, imat ću dovoljno da hranim Helenu i
Diamantove još tjedan dana. Najviše toliko. I Helena je trebala haljinu, cipele,
rublje, spavaćicu i vjerojatno druge stvari na koje još nisam mislila.
Uspravila sam se u staklu izloga i pošla do krojača, gdje sam se prije
raspitivala ima li posla, ali to je mjesto odavno bilo popunjeno. Zatim sam se
zaustavljala u svakom dućanu između Mickiewiczeve ulice i tržnice. Ili nije bilo
posla, ili nisam bila sposobna za posao, ili jednostavno uopće nije bilo dućana, jer
ga je posjedovao neki Židov. Odustala sam, otišla na tržnicu, postigla dobru
cijenu, jer nije bilo mnogo ljudi na kiši, i čak dobila suknju za Helenu koja joj je
mogla biti malo preširoka. Nađem li konca, možda bih je mogla suziti u struku, a
razderanu haljinu pretvoriti u bluzu.
Kad sam se vratila pločnikom, nebo se raščistilo, a dva kamiona blokirala su
put ispred moje zgrade, dok se iza njih gomilalo pokućstvo kao da se kuća
okrenula naglavce. Dobivali smo susjede. Popela sam se stubištem, zaobilazeći
ljude i sanduke, i kad sam se našla u svojoj sobi, zatekla sam susjeda koji je već
bio ondje. Emilika je držala Helenu na krilu, češljajući joj kosu, a Helena nije
izgledala zadovoljno.
»Upoznala sam tvoju sestru«, rekla je Emilika, vukući Heleninu kosu natrag
s lica. »Ispričala mi je sve o vašem izletu kući, zar ne?« Ovo posljednje bilo je
upućeno Heleni, i činilo se da Emilika nije primijetila kad joj moja sestra nije
odgovorila. Odložila sam pakete, spuštajući kaput na vrh. Ako Emilika
vidi koliko sam hrane kupila, mogla bi postavljati pitanja. Govorila je bez
prestanka. O svojoj majci, iako ja nisam imala svoju. O dečku kojega je srela, iako
ja nisam imala svoga.
To nije bilo pošteno. Ona nije to znala. Ali poželjela sam je izbaciti kroz
prozor.
»Tako, Fusia, jela si kisele krastavce?« upitala je Emilika šaljivo. Mislim da
je htjela reći kako mi je lice izgledalo kiselo. Tako sam joj ispričala o svojoj
potrazi za poslom.
»Oh, ali ima mnogo tvorničkih poslova«, rekla je, »ako želiš raditi za
Nijemce. Jučer je bio dugačak red ispred ureda za zapošljavanje, samo su se
predavale prijave. Sasvim na kraju ulice.« Što je značilo da je prekasno. Protrljala
sam sljepoočnicu.
»Eto, vidiš, Fusia, uvijek ima načina«, rekla je Emilika. Svezala je otraga
Heleninu kosu uzicom. Bila je previše zategnuta. »Malen dar može pomoći. Nešto
da Nijemci stave tvoje ime na vrh popisa.«
»Što misliš? Kakva vrsta dara?«
»Oko tristo pedeset zlota. Tako sam čula.«

60
 Knjige.Club Books

Tri stotine i pedeset. Kako bih uopće mogla skupiti toliki novac? Ništa mi nije
bilo preostalo čime bih mogla trgovati.
Nijedna od tih misli nije mi popravila raspoloženje, a ni Heleni nije bilo
nimalo bolje. Čim nas je Emilika ostavila, sjela sam na krevet prekriženih ruku,
nisam htjela pristupiti k stolu gdje sam bila stavila maslac i natezala kruha. Rekla
sam joj da mora jesti. Ona je rekla da ne mora. Rekla sam joj da je tako rekao dr.
Becker. Ona je rekla ne, da nije rekao. Naredila sam joj da jede. Ona je rekla da
ne prima naredbe.
Bila mi je sestra, ali bila je također dijete, i nisam znala što bih s njom učinila.
Rekla sam joj da moram ići u kupovinu. Zapravo, samo sam trebala hodati.
Razmisliti.
»Želim poći s tobom«, rekla je Helena.
Vjerojatno sam već imala riječ »ne« na licu, jer je ona zgrčila svoje i stegnula
ruke preko prsiju.
»Želim poći.«
»Ne!«
»Onda me odvedi kući.«
Nisam znala kako postupiti. Nisam bila njezina majka. Nisam bila ničija
majka. »Ne vraćam te na imanje, Hela.«
»Ti me ne želiš ovdje!«
»To nije istina!«
Ali neka krivica uzvrpoljila se u meni kad je to rekla. Nešto se brzo smekšalo
od olakšanja što je moja sestra živa. Sjela sam kraj nje na krevet.
Obrisala je oči i rekla: »Čula sam te prošle noći.«
»Što si me čula?«
»Plakala si. Željela si da ne budem ovdje.«
Dugo sam uzdahnula. I tada sam pomislila na Helenu koja je bila sama u
seoskoj kući, prije toga sama s čovjekom koji ju je tukao i zapuštao. Na Helenu
bolesnu u čudnoj sobi u nepoznatom gradu. Na to kako joj je moralo biti kad se
jutros probudila i vidjela da sam otišla, samo da bi k njoj doplesala strankinja i
upropastila joj kosu. Pomislila sam na onaj ostavljeni komad kruha.
Nisam željela da moja sestra misli kako mora gladovati da bi ostala sa mnom.
Odriješila sam uzicu da joj oslobodim čuperke. »Ja nisam mama«, rekla sam.
»Ne želim pokušavati da to budem. Ali sam tvoja sestra. Ako ne možemo svi biti
kod kuće, radije bih bila s tobom nego igdje drugdje na svijetu. Tako smo sada
par. Trebat ćeš mi da radiš ono što ti kažem, čak ako ponekad ne razumiješ, a ja
ti zauzvrat obećavam da ću ti uvijek kazati istinu. Uvijek. Čak i ako bude loše.«
Namrštila se na krevetu.

61
 Knjige.Club Books

»I odmah sad ću početi«, nastavila sam. »Prošle sam noći plakala jer je umro
netko komu bih željela na nije. U redu? Ništa nije bilo o tebi.«
»Je li to bio netko koga znam?«
Odmahnula sam glavom. Njezine bose noge udarile su podnožje kreveta. »Ja
nisam dijete«, rekla je. »Mogu ostati sama. Išla sam sama po imanju svaki dan.
Samo... nitko se nikada nije vratio.«
»Pa, ja ću se svaki put vratiti. To je još jedno obećanje.« Nadala sam se da ne
lažem. »Vratit ću se, Helena.«
Nije izgledala kao da sam je uvjerila.
»Evo. Dođi sa mnom.«
Odvela sam je do vrata i pokazala joj kako radi brava, zatim sam joj pokazala
kako ispod kvake treba podmetnuti stolicu da se ne može otvoriti. Dogovorile smo
se o posebnom načinu kucanja pa će znati da sam to ja. Zatim smo pregledale
sve prazne prostorije stana, zaključale vrata spavaće sobe i također stavile stolicu
ispod kvake. Helena se smiješila, zatim se nasmijala kad sam joj dala suknju. Sjela
je na jednu od dvije naše preostale stolice i žvakala kruh.
»Ona te je zvala Fusia«, rekla je Helena s punim ustima. »I Michal je tako
radio.« Govorila je o našem starijem bratu. »Ne mogu se sjetiti kako te ja zovom.
Za šalu.«
Pretpostavila sam da to nije mogla. Bila je maleno dijete kad sam napustila
dom.
»Mogu li te zvati Fusia?« upitala je.
I drugi su me tako zvali. Ali samo sam rekla: »Zovi me kako god želiš.«
Helena se duboko zamislila, zatim je slegnula ramenima. »Zvat ću te Stefi.«
Kasnije te večeri, kad sam zatvorila vrata, s paketima hrane ispod kaputa, za
Diamantove, slušala sam kako iza mene zasun pada na mjesto i čula kako škripi
stolica s druge strane.
Dio mene poželio je zaključati moju sestru u stanu dok ne završi rat.
Dio mene želio je zaključati mene s njom.
Stigla sam do ograde malo prije sedam. Sunce je bilo nisko iza zgrada, ali još
je bilo toplo, pa je moj teški kaput bio čudan izbor. Čekala sam iza ugla, cupkajući
nervozno, a iznad glave mi je bio nov plakat: Smrt onima koji pomažu Židovima.
Zatim sam čula kako netko zviždi tango iz uličice. S druge strane ograde.
Provukla sam se iza ugla u uzak prolaz sa stupom ograde. Maks je čekao, ali
umjesto da uzme pakete, podignuo je stup iz rupe i uvukao me unutra.
»Pssst«, rekao je kad sam prosvjedovala. »Imaš li rubac?«
Našao ga je u mojem džepu ne čekajući odgovora i svezao mi ga oko desne
ruke. Zatim me je odveo do nekih vrata i otvorio ih. Bila je to unutrašnjost
napuštena skladišta, mračna, vlažna mjesta gdje su jurcali štakori. Nagnuo se
blizu mojeg uha.
62
 Knjige.Club Books

»Bit će akcija, u getu.«

»Što znači...«
»Svatko bez radne iskaznice bit će odveden u radni logor.« Nisam povjerovala
u riječi »radni logor«. »Zašto šapćeš?«
»Zato što će svatko svakoga prijaviti Nijemcima. Čak i Židovi, ako pomisle
da će si tako spasiti život.«
»Imaš li ti radnu iskaznicu?«
Osjetila sam njegovo kimanje u mraku. »I Haim, i Henek, i njegova djevojka.
Naši roditelji nemaju.«
»Oni odlaze?«
»Za nekoliko dana. Tako da ovo dajemo njima...« Podignuo je pakete hrane.
»Ili onoliko koliko mogu ponijeti.«
Sve to događalo se tako brzo da sam jedva mogla nadzirati osjećaje. Njima ću
se poslije baviti.
»Možeš li još donijeti?« rekao je. »Za poslije?«
»Imaš li išta prodati?« I tada sam mu brzo ispričala o Heleni, o nestašici posla,
osim njemačkih poslova za koje se zahtijeva novac.
»U redu. Pitat ću. I, Fusia...« Mislim da se počešao po glavi. »Htio sam
znati...«
Oboje smo zastali i slušali. Čizme su oštrim batom dolazile niz uličicu. Prošle
su naša vrata, bodljikava žica je zazvečala, i zatim su opet prošle, izvan dosega
sluha.
»Mislim da znaju za ogradu«, prošaptala sam.
»Mislim da imaš pravo. Sastani se sa mnom sutra ovdje, unutra, i poslije toga
ćemo naći drugo mjesto.« Opet se počešao po glavi. »Moram te nešto pitati. O
tvojem pismu.«
Nešto mi se stegnulo u utrobi. Maksove riječi jedva su se mogle čuti.
»To je bila laž, zar ne? O onome što je bilo... brzo?«
Osjetila sam da mi je nemoguće govoriti. Da sam onamo stigla na vrijeme,
možda se ništa od onoga ne bi dogodilo. Možda bi Izio sada bio s nama. Ali ako
je itko razumio tu patnju, to je bio Maks. Izio je bio zauzeo njegovo mjesto.
Škripnula sam zubima, i kimnula sam.
»U redu«, rekao je Maks. »U redu.« Ostali smo još nekoliko minuta u sve
gušćem mraku, osluškivali smo na vratima.
»Mislim da je uličica prazna. Budi oprezna, i...« Posegnuo je i poljubio me u
ruku.
»Hvala ti što si lagala mojoj mami.«
Kliznula sam kroz ogradu najbrže što sam mogla, i kada sam obišla ugao s
plakatom, ondje nikoga nije bilo. Nikoga nije bilo ni sljedeće noći, kad mi je Maks

63
 Knjige.Club Books

pružio dvije košulje, sat i broš koji su bili sklonjeni na sigurno u pojasu gospođe
Diamant.
»Upotrijebi to da dobiješ posao«, rekao je Maks. »Mi ćemo sada gladovati,
ali jest ćemo dulje ako budeš imala redovitu plaću.«
Metnula sam blago pod kaput, ali ovaj put, dok sam vraćala stup u rupu, čula
sam oštru njemačku zapovijed ispred prazna skladišta. I tada se začuo Maks,
govoreći im da ništa nije radio, samo da je tražio strica koji...
Pošla sam iza ugla i stala ispod plakata, dišući teško, zatvarajući oči na zvuk
šaka koje su udarale u meso.
Molim te, Bože, ne daj im da ubiju Maksa.
Nisam mogla zaspati te noći.
Ali ujutro, točno na vrijeme, ondje je bio Maks, gledajući gore u moje prozore
dok je stupao u ugljenokop. Imao je modrice po licu i natečenu usnu, ali bio je
čitav. Provela sam dan u cjenkanju, i sljedećeg sam dana imala 340 zlota.
Morala sam se nadati da je to bilo dovoljno.
Bila sam rano u redu ispred ureda za zapošljavanje.
Chutzpah4. Gospođa Diamant uvijek je govorila da ga imam. I danas mi je to
trebalo.
Premještala sam se s noge na nogu u redu, s rukama na grgoljavoj utrobi,
urednom kosom i usnama koje sam namazala najtanjim slojem crvenila. Sredinom
jutra ušla sam u zgradu.
Sredinom poslijepodneva došla sam na red. Uspravila sam leđa i hitro
pristupila radnom stolu, smiješeći se kao da je Nijemac koji je sjedio iza njega bio
jedina osoba na svijetu kojoj bih ikada željela nešto prodati.
Taj čovjek nije imao naočale sa žičanim okvirom. Imao je madež na bradi.
»Zdravo«, rekla sam. »Nadam se da ste danas dobro.«
Čovjek je odvratio pogled s moga presvijetlog lica na red iza mene. Gotovo
je klonuo. »Isprave«, rekao je umorno. Sjela sam na stolicu.
»Nadala sam se da ću dobiti posao«, rekla sam. »I nadala sam se da ću ga brzo
dobiti. Vidite...« Nagnula sam se naprijed. »Imam malenu sestru. Ima šest godina,
i nema majke. Naša majka i brat trenutačno su daleko, rade za Domovinu, kao
vi...«
Čovjek je uzdahnuo i obrisao nos rukavom uniforme.
»Isprave«, rekao je ponovno, pružajući ruku.
»Tako sam se nadala«, nastavila sam, »da ćete razumjeti i staviti moje ime na
vrh svoga popisa.« Pružila sam mu isprave, promatrajući njegovo lice dok ih je

4
Bezobrazluk, u prijevodu s hebrejskoga. (nap. ur.)

64
 Knjige.Club Books

razmotavao. Pokušavala sam pročitati njegov izraz lica kad je ugledao novac
zadjenut između listova. Nastala je kratka tišina.
»Ja sam vrlo dobra radnica«, rekla sam brzo. »Radim od svoje dvanaeste
godine. Uvijek sam bila točna.«
Čovjek je otvorio ladicu u stolu, podignuo moje isprave i pustio da u nju
uredno padnu zloti prije nego što ju je opet bučno zatvorio. Vratio mi je isprave,
i zatim pružio obrazac i pero preko stola. »Ispunite ovo, Fräulein.«
Ispunjavala sam dok mi se želudac grčio. Novac je otišao. Ali sam se opet
nasmiješila čovjeku kad sam završila obrazac.
»A posao?«
»Dobit ćete pismo.«
»Ali...«
»Bit ćete obaviješteni, Fräulein.«
»Ali...«
»Sljedeći!«
Stisnula sam isprave i otišla od stola. Sat. Broš. To su bile žrtve, a ja sam ih
prokockala s jednim nacistom. Ni za što.
Bilo mi je zlo dok sam razmišljala o tome.
Probudila sam se noću. Bila sam zabrinuta zbog Maksa i svoga propalog
chutzpaha. A onda sam shvatila što me je probudilo. Vrisak. Vrisak neke žene u
daljini.
Prepoznala sam taj vrisak.
Madrac je zacvilio i podignuo se kad sam odgrnula pokrivače, ostavila usnulu
Helenu i istrčala iz spavaće sobe, pa kroz prazan stan do stare sobe gospodina i
gospođe Diamant. Podignula sam pomični okvir i nagnula se u hladnu noć koliko
sam se usudila.
I vidjela sam svjetla u getu, blještave reflektore iza kojih su druga mjesta
ostajala poput crnila u mraku. Vagoni su bili poredani, bila je tolika vreva ljudi
da je bilo nemoguće razaznati pojedina tijela. Ali mogla sam ih čuti. Oštri povici,
uplakana djeca. Psi su lajali. Pucale su puške, ponekad pištolji, ponekad rafal iz
strojnice, i zatim, na kraju povorke, vidjela sam ljude koje su gurali u vlak.
Jednoga po jednoga u vagone koji su bili previsoko da bi se u njih moglo ukoračiti.
Išli su na trbuhu, na leđima. Ponekad su padali. Ponekad su ih psi potezali dolje.
Od buke sam željela začepiti uši. Željela sam pokriti oči.
Ali povrh svega, opet sam čula onaj glas. Ženski krik.
Bila je to moja babcia. Znala sam to. Gospođu Diamant ugurali su u jedan od
onih vagona.
Stajala sam na prozoru dok većina gomile nije ušla, i vlak se počeo gibati, a
para sukljati iz dimnjaka na lokomotivi.

65
 Knjige.Club Books

I čekala sam Maksa, jedva sposobna stajati na pločniku, da promaršira na rad

sljedećeg jutra. Uobičajeni stražar zurio je u me, ali kad njegovo zurenje nije
uspjelo, odustao je. Stupila sam u red kraj Maksa. Ali nisam govorila. Maks je bio
blijed. Koračao je u ritmu, korak po korak, izgledao je kao da je spreman boriti se.
Eksplodirati. I onda je počeo govoriti, polagano. Odmjereno.
Henek i njegova djevojka, Danuta, bili su otišli. Ali samo na neko imanje do
žetve. Ali njegovi roditelji. Molio ih je da se sakriju. Preklinjao. Rekli su da je to
samo radni logor. Radni logor mogao je biti u redu. Ako se sakriju, pa ih nađu, to
je značilo smrt. Ali onda su došli vlakovi, i esesovac se nasmijao kad je Maks
pokušao donijeti roditeljima čaj. Njegovim roditeljima ne treba čaj, rekao je
čovjek. Više nikada njegovim roditeljima neće trebati čaj. Jer vlakovi su odlazili
u mjesto zvano Bełżec, a Bełżec nije radni logor, glupi Židove.
Bełżec je veliki stroj za ubijanje.
Maks je prestao govoriti, zurio je ravno naprijed, a ja sam izašla iz reda i
stajala usred prometa na pločniku. Bih smo blizu ugljenokopa.
Gospodin i gospođa Diamant. Bili su mrtvi. Svi oni muškarci, žene i djeca
koje sam vidjela kako ih ukrcavaju na vlak. Bili su mrtvi.
Mi smo još bili živi. Ali morali smo živjeti u paklu.

66
 Knjige.Club Books

9.

KOLOVOZ 1942.

manjili su geto poslije prve akcije, uvukavši ograde kao omču. Moj labavi
S stup više nije bio ni blizu granice. Dogovorila sam novo sastajalište s
Maksom; i ako je pravi policajac bio na dužnosti, mogli smo se samo sastati na
kapiji i razmijeniti stvari kroz ogradu. Kao što su radili svi drugi. Židovi
iznutra prodavali su sve i svašta za hranu, a mi smo izvana morali trgovati, bez
obzira na njemačke zakone. Ponekad sam morala tražiti Maksa u gomili. Drugi
put na dužnosti su bili esesovci i jedina buka na kapiji geta bilo je šuštanje novina
što ih je nosio vjetar niz ulicu da bi ih zalijepio za bodljikavu žicu.
Maks i Haim morali su priječi u drugi stan u malom getu, u prijašnju kuhinju
koju su s njima dijelili dr. Schillinger, zubar kojemu je Maks bio asistent u
Nizankowicama; njegova mlada kći, Dziusia; još jedan stariji muškarac, dr.
Hirsch, i njegov odrastao sin, Siunek. Oni su počeli skupljati sredstva, i Maks mi
je donio četiri zlatna dugmeta, neke naušnice i dva kaputa da ih prodam.
Nisam mislila da bi mi trebao povjeravati takve stvari. Izgubila sam ono što
mi je donio prošli put. I jednoga od njegove braće. Ali ta vrsta krivice nije bila
nova Maksu. Vidjela sam to u njegovim očima svaki put kad smo govorili o
njegovim roditeljima koji su bili mrtvi, a on nije. I Izio, mrtav umjesto
njega. Razumjeli smo se međusobno, Maks i ja. Optuživanje ih ne bi vratilo. Niti
bi gladovali. I tako sam radila ono što je Maks radio, stavljala krivicu i tugu na
jednu stranu. Postala sam izvrsna u trgovanju i preprodaji u dućanima rabljene
robe. Jednu stvar za drugu, drugu za treću. Prodajući, i prodajući, i prodajući,
nekako sam nas prehranjivala.
Bilo je to kao nekakva igra. Preživjeti. U inat nacistima.
Također sam uspjela naći cipele i kaput za Helenu, i tepih. Helena se igrala
na stepenicama i na ulici s djecom koja su se doselila u našu zgradu, Emiliku smo
viđale preko dana, iako je prestala spavati u mojoj sobi. Nije se više činilo da je
zgrada puna duhova kao prije.
Osim u stanu Diamantovih. One sobe i dalje su bile prazne, i ponekad, ako
sam slušala izbliza, pomislila bih da mogu čuti jidiš u hodniku. Miris blintzesa i
ustajale cigarete. Te ako sam mirno sjedila na prozorskoj dasci, mogla sam gotovo
vidjeti Iziovu sjenu kako leži na podu, s rukama na zatiljku, s nogama podignutim
na sofu.
Samo što ništa od toga nije bilo stvarno.

67
 Knjige.Club Books

Bila sam kao tikva. Prazna i šuškava iznutra.

Vratila sam se u stan nakon što sam čitav dan trčala amo-tamo po tržnici, a
najbolje što sam mogla dobiti za naš novac bila je ječmena kaša. Vreća nje od pet
kilograma. Prevelika da bi se nosila sakrivena ispod kaputa. Pa sam čvrsto
svezala špagu oko zapešća na haljini, još jednu oko struka, i zatim je Helena,
smijući se toj gluposti, stala na stolicu i pažljivo ispraznila vreću ječmene kaše u
moje rukave i gornji dio haljine. Vrpoljila sam se. Osjećala sam se užasno, malena
zrnca su me škakljala, i bila sam nabrekla na čudnim mjesta, iako to nije bilo tako
loše pod mojim velikim kaputom. Ali također je značilo da se ne mogu sastati s
Maksom kraj ograde. Morat ću ući u geto.
Helena je zaključala vrata iza mene i ugurala stolicu na mjesto. Znala je da
sam drugim ljudima nosila hranu, ali nikada nije pitala komu ili zašto. Bilo je to
tek nešto što sam radila. Vjerovala mi je kad sam rekla da ću se vratiti.
Tako sam i ja vjerovala. Neće biti teško ući i izaći. Pravila su bila popustila
kad je manje geta trebalo kontrolirati. Prošlih nekoliko dana geto je bio prepušten
redarima, židovskoj policiji koju je uspostavio judenrat, Židovima koji su bili
određeni da upravljaju drugim Židovima u korist Hitlera. Ali ako bi Židov
u ophodnji bio Poljak, mogao je samo pogledati na drugu stranu.
Stupila sam na pločnik. Sunce je bilo zašlo i puhao je hladan vjetar, donoseći
prvi dašak mirisa jeseni. Ali osjećala se napetost u zraku. Glave su bile spuštene,
ovratnici podignuti, svi su se žurili iako je tek bilo šest sati. I nitko nije
govorio. Nitko nikoga nije gledao. Zbog toga sam bila oprezna. Rekla sam dobra,
večer gospodinu Szymczaku, našem novom susjedu iz prizemlja, koji je na uglu
kupovao njemačke novine, a on je samo zavrtio glavom.
»Nešto nije u redu, gospodine Szymczak?«
Bacio je brz pogled po ulici. »Gestapo«, prošaptao je. »Zar niste čuli?
Pretražili su svaki stan i dućan na trgu Na Bramie.«
To nisam bila čula. Trg Na Bramie bio je samo koji blok dalje od moje sobice,
ali moji prozori gledali su na drugu stranu. »Što su tražili?«
»Židove, naravno. Skrivene od... znate već.«
Mislio je na akciju.
»I što su našli?« upitala sam, kao da me to nije brinulo.
Ali gospodin Szymczak nije imao drugih novosti. Otišla sam polagano do geta
i stajala u sjeni ulaza u neku zgradu, dugo promatrajući naš pusti dio ograde prije
nego što ću joj se primaknuti. Nikoga nije bilo ondje. Ali bodljikava žica bila je
labava - jer ju je Maks olabavio - ostavljajući upravo dovoljno prostora da se
ispod nje moglo puzati. Bilo je opasno kliziti ispod nje s punom haljinom ječmene
kaše, ali uspjela sam, i kad sam to učinila, ništa se nije dogodilo. Nije bilo povika
ni letećih metaka. S olakšanjem sam stala na noge. Navukla sam preko nabubrena
lakta lažnu traku - sada je na njoj crnilom bila uredno nacrtana židovska zvijezda
- i prhnula u geto kao ptica.

68
 Knjige.Club Books

Lako sam našla stan, na glavnom putu nedaleko od kapije. Iznenadili su se

kad su me vidjeli. Još više su se iznenadili kad sam skinula kaput, stala na
pokrivač, odriješila uzice na struku i rukavima i pustila ječmenu kašu da se izaspe.
Siunek Hirsch smijao se jače nego Helena, a malena Dziusia, s dugačkim crnim
kovrčicama niz leđa, dobila je dužnost pokupiti svako zrno koje sam rasula. Zbog
toga sam požalila što to nisam pažljivije učinila.
»Dobili smo pismo«, rekao je Haim dok sam istresala rukave. Haim je bio
svoja sjena, pokušavao je liječiti izgladnjele ljude u bolnici u getu, bez hrane i
lijekova. Maks je rekao da im je uglavnom pomagao umrijeti. »Henek kaže da ne
zna koliko će dugo oni ostati na imanju.«
»Neka mladić ostane!« rekao je gospodin Hirsch iz svoga kuta na podu.
»Bolje i to nego sjediti ovdje i čekati smrt.«
Razmijenila sam pogled s Maksom. Već smo bili raspravljali o tome što bi se
moglo dogoditi kada završi žetva. Kada Henek i Danuta ne budu više potrebni.
»Također kaže da je upitao Danutu da se za njega uda«, rekao je Haim, mršteći
se. »Čudno je to. Sada. Čudnije nego ikada.«
»Nije čudno«, odbrusila sam. »Henek bi trebao biti sretan na sve moguće
načine. Tako dugo dok to može.« Zabila sam ruku u kaput, pipajući oko sebe
drugom rukom, ali nisam mogla naći rukav.
Stari Hirsch odmahnuo je rukom. »Neka se mladić oženi! Zašto bi čekao smrt
ako se želi oženiti?«
Dr. Schillinger je prišao kako bi zabavio gospodina Hirscha dok je Haim tako
zaklimao glavom da sam pomislila kako bi se mogao prevrnuti. Maks je prišao i
pridržao mi kaput da ga obučem. Točno je znao zašto su me Haimove riječi
razbjesnile.
»Čuju se glasine«, rekao je Maks tiho, »o još jednoj akciji u getu.«
Okrenula sam se. »To ne može biti istina.«
Ali bolje sam ga pogledala i pomislila da može biti.
»Postoji li popis?«
»Možda.« Slegnuo je ramenima. »Ili se samo tako govori. Nitko ne zna. Nije
službeno.«
»Što ćeš ti učiniti?«
»Neću sjediti i čekati, tebi to mogu reći.«
Maks je imao krupne smeđe oči. Podsjetile su me na oči njegova brata. Ali u
njima je bilo nešto drukčije. Pogled koji je značio da to nije besmislica, koji
nikada nisam vidjela u Iziovim očima.
Možda nikada nisam ni imala prigodu da ga vidim.
Maks je poravnao suvratak na starom kaputu svoje majke. »Neće to biti kao
prošli put. Sada znamo. Možemo se pripremiti. Nemoj se zabrinjavati...«

69
 Knjige.Club Books

Ali zabrinula sam se. Zabrinulo su me upravo njegove riječi, dok sam lutala
getom po mjesečini umjesto pod uličnom rasvjetom, jer nije bilo struje. Vraćala
sam se prema ogradi, na olabavljeno mjesto u bodljikavoj žici.
Samo što sam se zabrinjavala zbog pogrešnih stvari. Upravo sam bila
podignula žicu, spremna provući se na drugu stranu, kad sam osjetila hladan metal
na vratu. Trznula sam se i pokušala okrenuti glavu, ali već sam bila opazila neki
sjaj krajičkom oka. Dugu, blistavu puščanu cijev.
Smrznula sam se i polako dignuta ruke u zrak. Škljocnula je baterija, i žuti
krug sa sjenom moga tijela u sredini pojavio se na drugoj strani ograde. Koraci su
zaškripili na komadićima šljunka i stakla, i druga cijev dotaknula mi je zatiljak.
Pištolj, pomislila sam, jer to je tijelo bilo blizu, dovoljno blizu da stigne rubac sa
zvijezdom s moje ruke. Traka je labavo visjela na mojem ispražnjenom rukavu.
Počeo je tih razgovor na njemačkome. Ostala sam na koljenima, s rukama u
zraku, uvjerena da umirem. Biti ustrijeljena možda i nije tako loše. Nikada ne bih
saznala je li se to dogodilo. Ali što je s Maksom? S Haimom, s ostalima? I s
Helenom.
Trebala sam osluškivati. Obraćati pozornost. Učiniti bilo što samo ne to što
sam učinila.
Koljena su me boljela, srce me je boljelo, i ruke su me boljele. Molila sam
Boga, Krista i Djevicu Mariju. Njemački se razgovor zaustavio. Sklopila sam oči.
Pokušala sam biti mirna. I čekati tijekom najduže minute što je ikada protekla u
povijesti Przemyśla.
I tada sam shvatila da nema oružja kraj moje glave. Krug svjetla s mojom
sjenom mijenjao je oblik, produžujući se dok su se koraci udaljavali niz pločnik.
Nisam se okrenula. Nisam se pomaknula. Nisam disala.
Svjetlo se ugasilo. I nestalo je.
Čekala sam na koljenima u uličici. I čekala. I kad sam napokon pogledala
preko ramena, ulica je bila pusta. Kliznula sam ispod bodljikave žice i potrčala.
Trčala sam i trčala, pokraj željezničkoga kolodvora, preko mosta, kroz malen trg
i uzbrdo po grubo popločenu putu, dok nisam našla uličicu iza stambene zgrade i
naslonila se na zid, sopćući pokraj hrpe smeća. Znojna. Uzdrhtala. Jedno mi je
koljeno krvarilo.
Nisam mogla misliti da sam živa.
Polagano sam hramala prema stanu, snažno stežući kaput oko vrata,
pokušavajući izbrisati strah s lica prije nego što ga ugleda Helena. Novi su plakati
bili nalijepljeni do već poznata upozorenja Smrt onima koji pomažu Židovima.
Neki su bili zalijepljeni oko stupova uličnih svjetiljaka. Nacrt je bio jednostavan:
riječ Židov na vrhu i Gamad na dnu, i detaljan crtež nečega što je morala biti muha
u sredini. Skrenula sam iza ugla, i trebalo mi je dulje nego inače da shvatim kako
na ulici vlada metež.

70
 Knjige.Club Books

Malena se gomila upravo okupila nekoliko vrata dalje od prolaza u

Mickiewiczevoj 7. Čula sam zvuk udaraca, viku, neko dijete je plakalo. I vidjela
sam sitnu djevojčicu koja je trčala najbrže što je mogla niz pločnik, ravno prema
meni. Bila je to Helena.
»Što radiš izvan...«
Bacila mi je ruke oko struka, a nagomilani ljudi na ulici uzmaknuli su
dovoljno da mi pokažu što se događa. Dva esesovca tukla su palicama djevojčicu
manju od Helene. Zatim je stariji bradati čovjek zateturao preko praga skladišta
kao da je izbačen. Mislim da je bio izbačen. Za njim je slijedila starija žena i
mlada djevojka mojih godina, samo manja. Imala je lijepe plave oči. Pogledala
sam ponovno bradata čovjeka. Gospodin Schwarzer. Bio je prijatelj Diamantovih.
Pogledala sam njih troje.
Bili su Židovi.
I nisu bili u getu.
A zatim je iz skladišta izašla poljska obitelj. Muškarac, žena i još dvoje djece
te druga dva esesovca iza njih. Žena je pokušala odgurnuti ljude s palicama od
svoje djevojčice koja se više nije micala, pa su nju udarali umjesto malene. Jedan
je esesovac istupio, a žamor ljudi koji su to promatrali stišao se.
»Smrt Židovima i svima koji im pomažu!« rekao je.
Potegnuo je pištolj.
Odlijepila sam Helenu od sebe, uzela je za ruku, pa naglo potrčala s njom niz
ulicu u suprotnom smjeru.
»Smrt Židovima!« viknuo je. Zazvučao je kao da je pomahnitao. Opsjednut.
I zatim je počela pucnjava.
Jedan. Dva.
Ljudi su vrištali. Razbježali se. Trčali su oko nas, neki prema zvuku pucnjave,
drugi što dalje od nje.
Tri. Trznula sam se. Četiri.
»Što se događa?« upitala je Helena, vukući me za ruku.
Naš susjed skrivao je gospodina Schwarzera.
Pet. Trzaj.
»Stefi, što se događa?«
Pomagali su troje Židova. I sada su gestapovci strijeljali njihovu djecu.
Šest. Trzaj. Sedam. Trzaj.
Bila sam obećala reći istinu Heleni, čak i kada bude ružna. Ali ovo joj nisam
mogla reći.
Osam.

71
 Knjige.Club Books

Skrenule smo iza ugla, otrčale pola bloka dalje, i opet sam skrenula bez
razmišljanja. Helena je kaskala kraj mene. Sišla sam niz nekoliko kamenih stuba
u mirno utonulo dvorište i otvorila izrezbarena hrastova vrata.
Bila je to prazna unutrašnjost katedrale. Tiha. Tu smo bile napola niže od
ulične razine, a vitraj je bio mutna mješavina boja. Svijeće su gorjele iznad oltara,
križ s likom umirućega Krista bio je iznad toga. Zamočile smo prste u svetu vodu,
kleknule, prekrižile se kao što smo činile tisuću puta. I odvela sam Helenu do
klupe koja je zaškripila u tišini.
Sjele smo, mirišući tamjan. Poželjela sam svoju krunicu. Poželjela sam
različite riječi da mi marširaju kroz glavu kao vojska.
Strijeljali su djecu. Strijeljali su djecu. Strijeljali su djecu...
»Oni su ljudi pokucali na naša vrata«, rekla je Helena. »Ali to nije bilo pravo
kucanje, pa ih nisam pustila u...«
Strah me je prostrijelio kao metak.
»Zatim su razbili vrata i svejedno ušli«, nastavila je Helena. »Ali nismo imale
ono što su tražili.«
Udisala sam i izdisala. Helena me je čvrsto stiskala za ruku.
»Stefi, što je Židov?«
Podignula sam pogled na Kristov lik i pitala se što da joj kažem. I zatim sam
se sjetila čovjeka na tržnici. Kad sam prvi put došla u Przemyśl. Kad sam i sama
bila djevojčica, puna nade. Ispružila sam naše stisnute ruke, ispravljajući ih.
»Pogledaj našu kožu, Hela«, prošaptala sam. »Tvoja je malo tamnija od moje,
ali i dalje je koža, zar ne? To je koža iznad krvi i kostiju, kao u svake osobe. Židov
je osoba koja ima i krv i kožu i obitelj, neki su od njih dobri, neki loši, kao i
svi drugi. Samo što oni biraju Mojsija kao svoga vođu umjesto Isusa. Ali zapamti,
Isus je također bio Židov. Jedan Bog za obojicu, Hela. Tako je kazala naša
mama.«
Nisam bila sigurna da je naša mama mislila kao ja. Ona bi zvučala zbunjeno
i možda razočarano. Ali Helena nije trebala to znati. Gledala sam kako moja sestra
razmišlja.
»Je li pogrešno pomoći Židovu?« upitala je.
»Nije«, rekla sam. »Ne, nije pogrešno.«
Nisam znala kako bi ona mogla razumjeti. Ja nisam ništa razumjela. Ali ona
je kimnula i čekale smo da odemo kući dok se nije skoro približio policijski sat,
iako sam je uvela u maleno skriveno dvorište naše zgrade kroz najdalji ulaz,
daleko od nasilja koje je bilo na ulici.
Vrata stana visjela su otvorena, kao i vrata naše spavaće sobe, a obje brave
bile su iščupane iz drva. Stolica je bila prevrnuta, posteljina razbacana, ali drukčije
od straha koji su zadale mojoj sestri. Činilo se da je sve u redu. Imale smo sreću
što nas nisu opljačkali.

72
 Knjige.Club Books

Upitala sam gospodina Szymczaka bi li mi pomogao složiti brave, i pomogao

mi je, dok sam Heleni spremala kasnu večeru od našega dijela ječmene kaše.
Pjevala je i razgovarala sama sa sobom, igrajući se i glumeći dok je jela, a ja nisam
znala koliko je razumjela od onoga što se upravo dogodilo. Gospodin Szymczak
ostavio mi je svoj čekić i šaku čavala. Rekao je da će mi sigurno trebati.
Mislim da nas je sažalijevao.
Kad je Helena zaspala, lutala sam po praznoj dnevnoj sobi i palila svjetla. Bila
je prljava i gola i strana, iako su ogrebotine na okviru iznad kamina bile poznate
- gdje je ura grebala njišući se naprijed-natrag kad se navijala - i tako je isto bila
poderana zidna tapeta koju je gospođa Diamant vazda lijepila natrag na mjesto.
Palo mi je na pamet da ona nikada više neće upravo ondje Zielin lijepiti taj papir.
Zato što je bila mrtva. Zato što je bila Židovka.
Zašto se išta od toga moralo dogoditi?
Sjela sam na prozorsku dasku, brišući oči, upirući golim nogama u prozorski
okvir. Bilo je kasno, na ulicama nije bilo nikoga osim njemačke ophodnje. Dolje
nije bilo mrtvih tijela. Ali ja sam umjesto toga gledala u mjesec. Za svaki slučaj.
Jer je barem mjesec još bio lijep.
Čula sam pucanj i zveket stakla. I točno iznad glave otkrila sam rupu koja se
pojavila na oknu, sitne pukotine širile su se iz nje kao paukova mreža. Rupa je
bila malena. Sigurno okrugla.
Rupa od metka.
Spuznula sam s prozorske daske kao da me je nešto pomelo, puzala preko
daščanog poda i ugasila glavno svjetlo.
Smijeh se razlijegao iz ulice, njemački su se glasovi uzajamno šalili dok je
ophodnja odlazila nekamo dalje. Čula sam još jedan pucanj, još jedno pucanje
stakla.
Vratila sam se u mračnu spavaću sobu, zaključala vrata, privukla stolicu k
jednom od dvaju prozora i s nje prikucala naš tepih preko njega. Sljedećeg dana
kupila sam još jedan tepih, vrlo ružan, gotovo ni za što, pa ga prikovala preko
drugog prozora.
Oni neće odnijeti pobjedu, pomislila sam. Neću im dopustiti. Nipošto protiv
mene.
Ali nije bilo potrebe da se to razglasi.
Jedan po jedan, ulični prozori preko puta postajali su mračni, isto tako prozori
gospodina Szymczaka. Pitala sam se je li mi zbog toga ostavio svoje čavle. Ništa
od toga nisam kazala Maksu. Ni on meni nije kazao što kani učiniti protiv akcije.
Nije bilo vremena. Židovski redari nisu bili puni razumijevanja kao što biste
pomislili jer su bili pod čizmom Gestapa, a čak je i poljska policija strogo
stražarila. Brzo sam mu predala kruh i jaja kroz ogradu.
Nešto je dolazilo.

73
 Knjige.Club Books

I došlo je sa zimskom hladnoćom u studenome, ispod nebnice oblaka teških

od budućega snijega. Vika u getu. Poznata vika. Ovaj sam put pošla do
željezničkog mosta, i vidjela sam stočne vagone, gomile ljudi, pse. I mogla sam
čuti pucnjavu. Jeku plotuna. Streljačke odrede. Panika se kovitlala oko mene kao
magla.
Zlo, pomislila sam. Tako izgleda zlo.
Morala sam se okrenuti.
Ustani, Maks, pomislila sam. Neka ustane Haim. Dr. Schillinger i Dziusia.
Stari Hirsch i mladi. Ili se sakrijte. Učinite ono što morate. Samo nemojte
dopustiti da vas zgaze.
Slušala sam prodorne zvižduke vlakova dok su odlazili iz Przemyśla, i
ponovno sam Heleni prekršila obećanje.
Jer kako sam joj mogla reći da je to bio njezin svijet?
Nisam znala koliko kupiti hrane toga dana. Ili sljedećega. Ili sljedećega. Geto
je bio pod stražom i tih. Vanjske ograde su srušene. Pomaknute unutra. Opasujući
preostale Židove kao životinje u stupici. Hodala sam duž nove ograđene crte.
Nije bilo ni glasa od Maksa. Znala sam da je mrtav. Ali nisam mogla to prihvatiti.
Možda samo nisam željela biti poražena.
Oprala sam našu odjeću. Pokazala Heleni kako treba pjevati dok oko prstiju
ornata špagu, praveći likove koji se slažu s pjesmom. Počastile smo se vrelim
čajem i šećerom i pošle u krevet.
Slušala sam mrak.
Kako je Gestapo znao da se gospodin Schwarzer skriva u onom skladištu?
Jesu li ga vidjeli? Prepoznali? Ili su esesovci samo posvuda tražili, provaljujući
vrata dok ne nađu nešto krivo?
Ili je netko od nas, netko od njegovih susjeda, otišao do Gestapa i prodao osam
života.
Ako su to učinili, nisam mogla zamisliti ni jedan razlog zašto to ne bi učinili
meni.
Pokušavala sam se sjetiti jesam li ikada bila nemarna. Jesam li spomenula
koliko hrane kupujem. Je li ikada itko komentirao moje dolaske i odlaske. Je li
Helena nešto rekla nekom prijatelju na stepenicama?
Što ako ona dva Nijemca koja su mi stavila puške na glavu znaju tko sam?
Što ako su me pratila do kuće, nadajući se da će me uhvatiti u nečem gorem od
hranjenja Židova? Što ako su me pustili da odem jer su željeli i moju sestricu?
Strah dolazi s mrakom kad mirno ležiš, čekajući kucanje na vratima. I strah
nije uvijek razuman.
Sjela sam uspravno u tami.
Przemyśl mi je pružao školovanje od one vožnje kolima kad mi je bilo
dvanaest godina. Naučila sam da se ljudi vole međusobno dijeliti po imenima.
74
 Knjige.Club Books

Židov. Katolik. Nijemac. Poljak. Ali to su bila pogrešna imena. Imala su pogrešne
crte dijeljenja. Ljubaznost. Okrutnost. Ljubav i mržnja. To su bile važne granice.
Przemyśl mi je pokazao moje mjesto na zemljovidu.
A ispred mene put je tekao ravan i taman.
Položila sam glavu na jastuk, do Helenina daha koji je uzdisao. Slušajući.
Razmišljajući. Pokušavajući zaspati.
Tada sam otvorila oči zbog neke jeke u mraku.
Zbog kucanja na vratima.
Pa sam istrčala u hodnik gdje nisam našla gestapovce. Nisam našla Izija.
Te sam noći našla Maksa Diamanta kako stoji pred mojim vratima.

75
 Knjige.Club Books

10.

STUDENI 1942.

M aks!«
On stoji trepćući prema meni, iznad njega žmirka žarulja kao da će se
ugasiti. Oba njegova oka pocrnjela su, kože nedostaje sa strane njegova lica.
Košulja mu visi poderana, isprugana mu je krvlju što postaje smeđa. Jedna mu je
ruka preko struka. Drugom se drži uspravno uz dovratak.
»Fusia?« prošapće.
Uvlačim ga u stan, i on gotovo padne, posrćući dok ja iza njega zatvaram i
zaključavam vrata. On niza zid klizi na pod.
»Trebam... jednu noć. Samo jednu noć...«
Kleknem kraj njega. On se trese od hladnoće.
»Hela«, kažem. Moja sestra raširi oči. »Pođi vidjeti ima li tople vode u loncu
na štednjaku. Ako nema, nadolij. Ali nemoj paliti svjetlo. Ja ću zapaliti petrolejku.
Ne želimo nikoga probuditi. Možeš li to učiniti?«
Ona kimne, još jednu sekundu zuri u Maksa, pa pojuri u spavaćici. Dodirnem
Maksovo lice puno krasti. Krv mu se uglavnom posušila. Njegove su oči
sklopljene.
»Je li te itko vidio kako se penješ ovamo?« šapćem. Njegova se glava naslanja
na goli zid. »Maks, odgovori mi! Jesi li ikoga vidio?«
On potresa glavom, trepćući.
»Jesi li sam?«
Lice mu se grči. I tada kaže: »Iskočio sam.«
»Iskočio si?«
»Iz vlaka.«
»Iskočio si iz vlaka u vožnji?«
Oči mu se polako otvaraju. Duboke, tamnosmeđe. Teških vjeđa. »Trebam...
jednu noć. Molim te, Fusia.«
U redu, mislim. U redu. Što ćeš učiniti, Stefania Stefi Stefusia Podgórska? Što
ćeš učiniti?«
Utopli ga. Operi ga. Nahrani ga.
»Dođi sa mnom«, kažem. On ne odgovara. »Ustani«, kažem mu. »Samo malo
dalje...«

76
 Knjige.Club Books

On stenje dok mu pomažem da se digne na noge, pa skupa oteturamo u

spavaću sobu. Helena ulazi držeći naš lonac od juhe kao da je pun svete vode.
Stavlja ga pomno na radijator dok ja grabim ručnik koji upotrebljavamo za
kupanje i prostirem ga na krevet. Maks je prljav. Palim petrolejku i počinjem mu
odvezivati cipele.
»Bilo je ostalo malo vruće vode«, kaže Helena, pa sam je izlila u šalicu.«
»Znaš li kako se pravi čaj?«
»Znam.« Njezine su oči na Maksu.
»Onda ga napravi. Molim te. I stavi dvije žlice šećera. I možeš ubaciti komad
ugljena u vatru.«
Sada zuri u me. To su lakrdije. Ali ništa ne kaže. Samo stavlja ugljen u
štednjak i pravi čaj.
Maks ili spava sjedeći uspravno ili je gotovo u nesvijesti. Otkopčavam mu
košulju i vidim da je poderana tkanina kruta od krvi i da se lijepi. Dok je gulim s
njega on se malo razbudi i pišti od bola. Nedostaje mu dobar dio kože s jedne
strane, nije duboko, ali na velikoj je površini. A na sredini njegovih prsiju najteža
je rana što sam je ikada vidjela. Crven, zelen i ljubičast cvijet cvate od ruke do
ruke i dolje sve do trbuha. Okladila bih se u tjedan kruha da mu je neko rebro
slomljeno.
Samo mi je drago što nije strijeljan.
Voda na štednjaku nije topla, ali nije više ni hladna, pa nastojim spužvom
obrisati osušenu krv i prljavštinu s Maksova boka i lica. Tu i tamo on počinje opet
krvariti. Helena i dalje stoji iza mene, i kada šalica zazveči, vidim da ima čaj, ali
se boji prići bliže. Umjesto toga daje mi šalicu.
»Evo«, kažem mu. »Popij.«
On pokušava, ali ruke su mu ukočene s krastavom kožom, i još drhće.
Pomažem mu da je drži i on iskapi šalicu. Stavljam je u stranu i nastavljam ga
brisati spužvom, nastojeći da ga ne pozljeđujem. I tada vidim da Maks plače. Suze
mu teku ispod sklopljenih očiju, niz neobrijano lice.
Oh, Maks.
Želim doznati što mu se dogodilo. Želim znati gdje su svi drugi.
Ali ne pred svojom sestrom.
Kad sam ga oprala koliko se moglo, zgrabila sam svoju haljinu iz kuta i
prebacila je preko glave, izvukla jednu ruku iz spavaćice, zatim drugu, i zavukla
ih u haljinu, puštajući spavaćicu da padne na pod dok sam niza se spuštala haljinu.
Zatim sam spavaćicu navukla Maksu preko glave, pomažući mu da ozlijeđene
ruke provuče kroz rukave. Bolje da krvava bude spavaćica nego plahte. Nije to
neka divna spavaćica.
»Svući hlače«, kažem mu, »pa ćemo te poleći.«

77
 Knjige.Club Books

On ih svlači, polažući oprezno glavu na jastuk - znala sam da ga bok i prsa

moraju boljeti - polako uvlačeći noge ispod deke. Pokrivam ga do vrata. On drhće
minutu-dvije, a zatim zaspi.
Helena je sjedila na podu kraj štednjaka, prekrižena stopala zavukla je ispod
koljena. Promatra. »Stefi«, kaže. »Tko je on?«
»Zove se Maks. Nekada je živio ovdje.« Čini se da je to bilo prije mnogo
vremena.
»Je li on tvoj prijatelj? Zvao te je Fusia.«
Promatram Maksa kako drhturi dok duboko diše. »Da, on je moj prijatelj.
Njegova obitelj... tako su me ovdje zvali.« -
»Je li on Židov?«
Okrećem se da je pogledam. »Zašto to pitaš?«
»Zato što je ozlijeđen.«
Zato što u ovome mjestu gdje živi moja sestra ozljeđuju Židove. Ona ne može
upamtiti na drukčiji način. Prilazim joj i kleknem preda nju pri svjetlu petrolejke
da me može pogledati u oči.
»Maks je tajna«, kažem. »Velika tajna. Tajna koju ne možemo nikomu
drugom kazati. Ni Emiliki, ni ikojemu od tvojih prijatelja na stepenicama. Ako to
učinimo, Maksa će ozlijediti. Još više ozlijediti«, ispravljam se. »Razumiješ li?«
Ona kima, vrlo ozbiljno, i pomišljam da razumije dok ne kaže: »Dobiva li on
krevet?«
»Da. On dobiva krevet.«
Ona uzdahne, pomirena sa sudbinom. Njezine su vjeđe otežale.
Pravim Heleni gnijezdo od mojega kaputa i njezine suknje da joj bude jastuk
na podu pokraj štednjaka i podmećem stolicu ispod kvake na vratima stana. Ona
već spava kad se vratim, i ulica ispod nas je utihnula. Prazna. Također podmećem
stolicu ispod kvake na vratima spavaće sobe, gasim petrolejku, donosim drugu do
kreveta da sjednem pokraj Maksa.
Gledam njegove ozljede, ogrebeno lice. Živ je. Diše. Krvari. Živ. I tada
pomislim da možda ne želim znati što se dogodilo jer će ta spoznaja, bojim se,
boljeti.
I odjednom, budim se. Kad nisam znala da sam zaspala. Podižem leđa
uspravno na stolici, trljajući oči. Helena je mirna, spokojna, smotana u kaputu.
Ali Maks sanja.
Ne. Ima noćnu moru.
Glava mu udara po jastuku s jedne na drugu stranu, jedna o ozlijeđenih ruku
dolazi zaštititi sklopljene oči. »Mame«, mrmlja.
»Pssst«, kažem, s rukom na njegovim prsima. On opet mrmlja, pa se nagnem
bliže da čujem, ali ne mogu razumjeti što govori. Moglo bi biti »Ernestyna«, ili
nešto drugo. Dok ne kaže: »Skoči.«
78
 Knjige.Club Books

»Skoči!« Maks viče. Oči mu se širom otvaraju. Stavljam mu ruku na usta i u

jednom trenutku pomišljam da će se sa mnom boriti. Zatim mu se oči usredotoče
i on se smiri. Dižem ruku s njegovih usta i odmahnem glavom.
On kimne, i dalje teško dišući.
Čekam još jednu minutu, puštam ga da se umiri. »Možeš li jesti?«
On opet kimne. Dajem mu krišku kruha, ostatak maslaca i čašu vode. On sjeda
dovoljno da sve to proguta, i ja napola sjedim na rubu kreveta kraj njega, nastojeći
da ne pomičem ono što bi moglo boljeti. I tada ne mogu više to podnijeti.
Moram doznati.
»Maks.«
On se umiri.
»Gdje je Haim?«
On me ne gleda, bježe natrag, trepće, zuri u najtamniji kut sobe. »Je li to tvoja
sestra?« pita me.
»Da.«
Čekam još jednu minutu.
»Maks, gdje je Haim?«
»Otišao je«, šapće on. »Nije skočio. Rekao mi je da će skočiti, a onda nije
skočio.«
»Što se dogodilo?
On opet trepće, gleda u prazno, i mislim da neće odgovoriti, ali onda kaže:
»Sagradili smo bunker. Skrovište u podrumu. Bila su vrata na podrumu, a mi smo
preko njih izgradili zid tako da se nije moglo vidjeti, i stavili smo vreće pijeska i
slame u podrumske prozore. I kad je počela akcija, bilo nas je ondje pedeset,
možda šezdeset, čekajući u mraku...«
Pamtim kako se to osjećalo, nakon bombardiranja. »A što je s Hirschovima?
I Schillingerovima?«
On trese glavom. »Oni nisu bili na popisu. Gestapovci su išli od stana do
stana, pa ako si bio na popisu, a nisi došao na okupljalište, oni te ustrijele na licu
mjesta. Mogli smo čuti. Hitac za hitcem. Neprekidno. Možda bi tako bilo bolje,
možda...«
»Jesi li ti bio na popisu?«
»Da. I Haim. Pa smo se sakrili. Čitav dan gledao sam kroz rupu između vreća
s pijeskom, kroz sitnu rupicu, ali mogao sam vidjeti...« Oči su mu se stisnule.
»Mogao sam vidjeti što su činili... Mogao sam vidjeti... djecu. Zašto, Fusia?
Zašto?«
Ne znam. Dajem mu ruku, on je čvrsto stišće.
»Bili smo tihi čitav dan, čak i djeca, i akcija je gotovo završavala, i tada je
neka puška provirila kroz slamu i vreće s pijeskom i pustila unutra malo svjetla.

79
 Knjige.Club Books

Bio je to neki redar i rekao je da izađe ako je tko unutra, ili će ubaciti granatu. A
ja sam mahnuo rukom, govoreći im tako da budu mirni. On nije znao da smo
unutra. Spremao se otići. Ne bi nas našli. Ali blizu prozora bila je jedna majka,
izgubila je glavu, i srušila vreće s pijeskom prije nego što sam je mogao spriječiti,
gurnula je svoju djevojčicu kroz prozor, rekla joj da bježi, da spasi život, a redar,
glupi redar, odveo je djevojčicu u Gestapo, i oni su je tukli dok im nije pokazala
put do...«
Stavljam ruku preko njegove. On govori sve brže i brže.
»I Gestapo je došao, pa su nas izvukli iz podruma, i udarali su nas puškama,
ako je tko pao, ustrijelili su ga. A nas ostale, poredali su nas, i Haim mi je rekao...
rekao mi je da se okrenem i usmjerim prema puškama, jer neće nas dvaput
strijeljati. Ali jedan SS-ov oficir došao je i rekao da ima mjesta u vlaku, da su
im potrebni debeli Židovi... za sapun. Nisam želio biti sapun, Fusia.«
Potresla sam glavom.
»Bilo je toliko ljudi u vlaku, nisam mogao pomaknuti ruke. Nisam mogao
disati, i jedan čovjek, objesio se vlastitim remenom, a ja sam pomislio...« Suze su
mu se opet kotrljale niz lice. »Pomislio sam da bi bilo bolje umrijeti prije nego što
me ubiju. I još sam imao zubarska kliješta skrivena u džepu, i presjekao sam žice
na prozoru, i Haim je obećao... obećao je da će iskočiti odmah iza mene, tako
bismo obojica umrla... i ljudi su me podignuli, i gurali su me kroz prozor. Ali to
je bilo naglavce, i to je bilo tako glupo, ali nisam mogao ići naglavce jer bi me
zgazio vlak. Premda sam želio umrijeti. Pa sam ih naveo da me opet uvuku i s
nogama naprijed gurnu kroz prozor. Vlak je prolazio okukom, a ja sam ondje
visio, o jednoj ruci, i onda sam pao niz nasip i udario u stup ograde, i kad sam se
probudio, vlak je gotovo zamicao, i nisam bio mrtav. Gledao sam, ali nisam
mogao naći brata, i rekao sam Bogu: Zašto se ovo događa?«
Zato što se od tebe očekuje da budeš živ, Maks, razmišljam, držeći ga za ruku.
Upravo sad od tebe se očekuje da budeš živ. Ali to ne mogu reći. Nije nikakva
utjeha biti živ kad ti je cijela obitelj mrtva.
»Našao sam drugu dvojicu koja su iskočila poslije mene. Slomljena ruka,
slomljena ključna kost, a jedan od njih rekao je da Haim nije iskočio... jer je vidio
da se ja ne mičem i pomislio da sam već mrtav i da mi više ne može pomoći...
Htio je da njegova krv padne na njemačke ruke, umjesto na ruke njegova vlastitog
brata...«
Zastane jer mora plakati. Ja plačem s njim. Haim, koji je uvijek želio samo
liječiti.
»I tako smo našli skrovište kod moga prijatelja, koji drži kavanu, gdje smo se
znali skijati...«
Sjećam se kako mi je Izio pričao o tome čovjeku i kavani.

80
 Knjige.Club Books

»... i dao mi je mjesto da spavam, ali nisam mogao ostati jer se njegova žena
bojala, i tako me je prokrijumčario u grad na kolima, ispod pokrivača, pod svojim
nogama, i nisam znao kamo da odem. Nisam znao kamo da odem...«
Nije znao kamo da ode i tako je došao kući. U svoj stari stan. Maks se sada
trese kao da je uronjen u hladnu kupelj. Osim što se također znojio. Polažem ruku
na njegovo vlažno čelo, gdje je koža čitava. Previše je vruć.
»Pssst«, kažem mu. »Ne govori više. Moraš spavati...«
Njemu je potreban liječnik. Lijekovi. Više hrane nego što je ima i sigurno
mjesto da se skriva. Dobit će dva aspirina koja sam sačuvala od dr. Beckera,
ostatak ječmene kaše, i mene.
Dajem mu vodu i aspirin, i kada se napokon dovoljno umiri da zaspi, sjednem
na stolicu pokraj kreveta. I plačem za svima njima. Za Iziom. Za gospodinom
Diamantom i mojom voljenom babajom. Za Haimom. I posebno za Maksom koji
sada mora živjeti bez njih. Ako može živjeti.
Mora živjeti.
Sunce osvjetljava svijet iza tepiha na prozoru. Gasim petrolejku. Helena se
miče, uzdišući u snu.
Moram donijeti neke odluke.
Najprije počinjem promatrati ulicu. Nema iznimnih ophodnja, nema pognutih
glava kao one noći kad je ubijen gospodin Schwarzer. Zatim se penjem u
potkrovlje i režem jedan od konopaca za sušenje rublja, donosim ga u stan i vežem
za radijator u praznoj sobi gospodina i gospođe Diamant. Ima dovoljno konopca,
gotovo do zemlje. Ako gestapovci opet dođu, Helena se može spustiti niz
konopac, bude li dovoljno hrabra. Mislim da bi bila dovoljno hrabra.
Kad se vratim u našu spavaću sobu, nalazim Helenu budnu, na mojem je
mjestu na stolici, promatra kako Maks spava. Ona se okreće da me pogleda, oči
su joj krupne, ruka preko usta. Tada shvaćam da se smijucka.
»On nosi spavaćicu!« kaže kroz prste.
»Možda si pomislila da sam ja tvoja sestra«, mrmlja Maks iz kreveta, jedva
otvarajući natečene oči. »Ja sam iznenađenje.«
Helena se smije, i u svijetu gdje je smrt sjena na svakom rubu svjetla,
otkrivam da se moram nasmiješiti.

81
 Knjige.Club Books

11.

STUDENI 1942.

okucam na poseban način vrativši se s tržnice, i kad se stolica izvuče i Helena

P otvori vrata, ona poskakuje na prstima. Zatvaram vrata prije nego što joj
dopustim da govori, i zatim iz nje provale riječi.
»Je li te vidjela Emilika kako ideš uza stepenice?«
»Ne bih rekla. Što se dogodilo?« Želudac mi se veže u čvor. »Je li dolazila
gore?«
»Pokucala je na vrata, a ja sam rekla da ne možeš doći, i ona je pitala zašto, u
slučaju da ti treba pomoć, a ja sam rekla da ne može pomoći, jer da si rekla kako
su tvoje klice vrlo zarazne.«
Helena to izgovori u jednom dugom dahu. Voljela bih da joj je samo rekla da
sam izašla, i da se vrati poslije, ali Emilika bi svejedno pokušala ući. Emilika će
biti problem, sve dok ne budemo mogli...
Učiniti što god bude trebalo učiniti.
Pogledam Helenu koja čeka moj pravorijek, i poljubim je u glavu. »Pravit ću
se sigurno da sam bolesna.«
Ona je uistinu pametna djevojčica.
Maks sjedi na krevetu dok ulazim, a po praznoj šalici vidim da mu je Helena
napravila čaj. On užasno izgleda, ali barem se čini da ima slabiju groznicu.
»Fusia«, kaže, gledajući u krevet. »Moram te zamoliti za uslugu.«
Stavljam pakete na stol. Budemo li pažljivi i jedemo samo dva obroka na dan,
ima dovoljno hrane za tri dana. Poslije toga ne znam što ćemo činiti. Ako nas prije
toga ne strijeljaju. Pitam se što bi još uopće mogao Maks zatražiti od mene.
»Moj brat«, kaže. »Henek. On ne zna...«
Njegov posljednji brat. I Henek ne zna tko je živ i tko nije.
»Ne znam što on može učiniti«, kaže Maks, »ali ne bi se smio vratiti u geto.
Trebao bi pobjeći, ako mu se pruži prigoda. On ne zna... kako je bilo. Nije vidio
kako su naši roditelji otišli. I što bih mu mogao napisati?«
Ne bi mogao. Nijemci bi pročitali pismo, i Henek bi nastradao. Uzdahnem.
»Danas ću otići«, kažem mu. »Ionako trebam biti bolesna.«
Imanje na kojem su radili Židovi iz geta u Przemyślu pripadalo je nekada
nekom Židovu. Sada pripada Nijemcima, oduzeto je za njihovu Domovinu. To je
jedanaest kilometara hoda od grada. Krećem putom pokraj dvorca, vilinskoga
82
 Knjige.Club Books

mjesta s tornjićima od klesana kamena, gdje su moje sestre znale ići na izlet, ali te
su uspomene kao stare fotografije izblijedjele na suncu. Zrak je danas siv, vjetar
donosi led, i teško je sjetiti se vremena kad se nisam nasmrt bojala.
Ostaviti Helenu samu da skriva Židova u našem stanu bila je vjerojatno
najgora stvar što sam je ikada učinila.
Brzo hodam. Zemlja je ovdje ravna i otvorena, nema ni brežuljka da se iza
njega skrijem, i kada ugledam krovove štaglja što se uzdižu iz golih polja u daljini,
oni su dalje nego što mislim. Kaskam, ostajem bez daha kada stignem do stražara.
Čovjek je Poljak, puši cigarete, nos mu je crven i ovratnik podignut do ušiju,
puška mu je naslonjena na kapiju imanja. Da sam bolje pogledala, vjerojatno bih
našla bocu votke u blizini. Pitam za Heneka, ali stražar ne mari previše hoću li
razgovarati sa zatvorenicima ili ne. Nije baš spreman ni čuvati ih. Oni nemaju
kamo otići.
Nalazim Heneka i Danutu u dijelu štaglja gdje su se nalazili drveni kreveti
naslagani jedan iznad drugoga, s ljestvama sa strana. Neki su zauzeti, dok se drugi
zatvorenici okupljaju oko vatre što pruža više dima nego topline. Mogu osjetiti
miris krava. Henek skače na noge i ljubi me u oba obraza, što je iznenađenje.
Danuta se sa mnom rukuje. Hladno je i prljavo u štaglju, a njih oboje izgledaju
mršavo, ali nisu mršavi kao u getu. I ne izgledaju jednako kao ljudi u getu. Nešto
nedostaje u njihovim izrazima lica.
Oni se ne boje.
Henek me odvede da sjednem na balvan blizu vrata, pa mu priopćujem ono
što sam mu došla kazati. Da je Haim otišao i da je Maks ranjen ali živ i sakriven
kod mene. On se mršti i češe se rukom po glavi. Upravo onako kako to Maks čini.
Nikada prije nisam to primijetila.
»Ali mi ne znamo je li Haim mrtav, zar ne?« kaže Henek. »Maks nije vidio...«
»On nije iskočio, Henek. Ostao je u vlaku.«
»To hoću reći«, kaže on. »Kao mama i tata.«
»Što će onda Maks učiniti?« pita Danuta, upadajući u razgovor.
»Ne znamo, ali...« Naginjem se blizu. Nema nikakvih stražara, ali vidim da
drugi zatvorenici nastoje čuti, i tko zna koji od njih može zaključiti da za socijalne
bonove ili povlastice vrijedi sve to izdati Nijemcima. »On kaže da ne idete natrag
u geto. Ako ikako možete to izbjeći. I«, osvrnem se naokolo, »odavde biste mogli
lako otići. Mislim da biste mogli...«
»Otići odavde?« kaže Henek. »Ne može biti tako loše. Maks pretjeruje.
Najgore je vjerojatno prošlo.«
Osjećam da mi se šire oči. »Henek, oni će vas ubiti u getu. Maks kaže da oni
žele da umre svaki Židov...«

83
 Knjige.Club Books

»I što želi da učinimo? Da živimo u šumi i skapamo od gladi? Ovdje imamo

hranu i krov nad glavom, a geto sada mora biti gotovo prazan. Vjerojatno bismo
imali stan za se.«
Sjedim na balvanu, previše zapanjena da bih mogla govoriti. Kako je Henek
mogao tako govoriti nakon svega što sam mu upravo rekla? Nakon svojih
roditelja, svoje dvojice braće i vjerojatno nakon svoje sestre?
Danuta me hvata za ruku. »Drago mi je što si došla, Fusia. Otpratit ću te sve
do stražarske kućice.«
Čim smo izašle iz štaglja i udaljile se od vrata, ona se okrene prema meni.
»Ne budi luda. On glumi. To je jedini način kako možemo...« Ugrize se za usnu.
»Nije vidio kako mu odlaze majka i otac, a ono što je vidio, pravi se da nije. Tako
mu je lakše.«
Ne razumijem. Ali kimnem kao da razumijem.
»Reci Maksu da ću razgovarati s Henekom. Trebali bi nas vratiti za tri dana,
ali možda nađemo načina da radimo ovdje. Nešto što je potrebno obavljati...«
»Danuta!« zove Henek iz štaglja.
Danuta skoči. »Moram ići«, kaže. »Koja je tvoja adresa, da ti mogu pisati i
kazati gdje smo?«
Dajem joj adresu i mahnem dok prolazim pokraj stražara i natrag kroz kapiju.
Danuta ima lijep osmijeh, prćast nos i kovrčice koje bi mogle poslužiti kao četka.
Ne izgleda kao glupa djevojka. Pitam se što radi s Dummkopfom kao što je Henek.
Čovjek s magarcem i kolima nudi mi vožnju na povratku u grad, ali presporo
ide. Kao film koji nikada ne bih željela gledati, u glavi mi se vrte svi nevjerojatni
načini kako bi Gestapo mogao naći Maksa i Helenu u stanu. Prelazim jedanaest
kilometara natrag do kuće kao da moram uhvatiti vlak, i kada okrenem kvaku na
ulaznim vratima, stan je tih. Tako je tih da mi srce skače u prsima, zatim padne
ravno u želudac.
Nikoga nema ovdje.
Odveli su ih.
Otišli su.
Potrčim u spavaću sobu.
I ondje su Helena i Maks, jedno kraj drugoga, spokojni, Helena s rukama oko
njegova ozlijeđena vrata. Spavaju.
Da Gestapo u ovaj čas pokuca na vratima, noktima i zubima borila bih se s
nacistima, samo da njih dvoje ostane u tom položaju.
Ali poslije tri dana nije pokucao Gestapo. Bila je to Danuta.
»Pobjegla sam«, kaže. »Od Heneka!«
Izgleda kao da je zbog toga iznenađena kao ja.

84
 Knjige.Club Books

»Mislim da Maks ima pravo«, kaže. »Geto je mjesto gdje te samo mogu ubiti.
I...« drhtavo uzdahne, »i moji roditelji su umrli, znaš.«
Otvaram vrata malo više i puštam je da prođe.
Ne znam što bih trebala s njom učiniti.

Jedna spavaća soba maleno je mjesto za četiri osobe, i potrebna su točno tri dana
da netko izgubi strpljenje. Helena udara u nogu stola kad joj kažem da se ne može
otići igrati s djecom na ulicu, jer kako joj možemo vjerovati da možda neće nešto
reći? I za odmazdu ona pojede sav maslac. Žlicom. Sama od sebe. I tada izgubim
živce. Maks sjedi ukočen na krevetu, bez košulje dok mu ne nabavimo drugu. Crn
je i modar s upaljenim crvenim krastama koje prijete da će se otvoriti i početi
krvariti. Ali nema groznice.
»Dođi sjesti kraj mene, Hela«, kaže on. »Ispričat ću ti priču...«
»Umorna sam od priča!« viče ona.
Maks joj je ispričao svaku poznatu priču u Poljskoj, barem dvaput. Već dan-
dva on ih samo izmišlja. Manje-više uspješno.
»Znate li što ja mislim?« pita Danuta. Kako nitko nikada ne zna što Danuta
misli, to je zanimljivo. »Ja mislim da Hela zna čuvati tajnu. Je li tako, Hela?«
Ja odmahujem glavom.
Ova je tajna previše da se zahtijeva od šestogodišnjakinje. Naši životi su na
kocki. Ali Helenino je lice zasjalo. Danuta pruža ruke prema njoj i Helena joj se
penje u krilo.
»Sada, što bi ti rekla ako te netko upita tko živi u tvojem stanu?« pita Danuta.
»Rekla bih moja sestra«, odgovori Helena.
»Netko drugi?«
Ona odmahne glavom.
»A što ako netko kaže: ‘Ali čuo sam glasove u vašem stanu, mala Fräulein...ʼ«
Danutin glas poprimio je smiješan njemački naglasak, pun optužbe, što Helenu
tjera da se smijulji. Ja podižem obrvu. »‘Tvoja sestra, mala Fräulein, ima li nekog
muškarca gore?’ Što bi na to rekla?«
»Rekla bih da moja sestra priča dobre priče, i da katkada glumi muški glas, i
to je smiješno.«
Ulovim Maksovo oko, a on sliježe ramenima. Danuta se smiješi.
»A što ako netko pita da ode gore u tvoj stan, samo da vidi? Što bi im tada
rekla, Hela?«
»Rekla bih da je moja sestra kliconoša, da je zarazna. I tada bih im rekla da i
ja imam klice, i pokušala bih ih zagrliti.«
Danuta se smije, a Helena mi se ceri likujući.

85
 Knjige.Club Books

»Oh, idi onda i igraj se.« Uzdahnem. »Pokušat ćemo jedan sat, pa ako sve
bude u redu, sutra ćemo opet pokušati. Slažeš li se?«
Ali Helena već trči niz hodnik i otvara vrata stana. Smirujem dah. Strah se
uvukao, kao što sam znala da hoće. Posuđe od doručka lupka dok ga slažem.
Mrsko mi je kad se bojim.
»Stefi?«
Ukočimo se, Danuta upravo u trenutku kada trese Maksov pokrivač. Onaj glas
dopire s ulaznih vrata. Nitko ih nije zaključao kad je Helena izašla.
»Fusia!« ponovno zove glas. Čuju se koraci koji dolaze hodnikom.
Maks roni na pod, kotrlja se ispod kreveta, a vrata spavaće sobe se otvore.
»Zdravo!« kaže Emilika. »Vidjela sam Helu kako silazi stubištem, pa sam
pomislila da ti mora biti dobro. Napokon.«
Zatvaram usta. Danuta i dalje drži pokrivač u zraku. Emilika gleda naprijed-
natrag između nas dviju. »Tko je ovo?« pita.
Danuta se opusti i raširi pokrivač preko kreveta, ostavljajući ga duže s prednje
strane da pokrije Maksa. Emilika me čeka iščekujući.
»Ovo je moja rođakinja«, kažem brzo. »Danuta.«
»Oh«, kaže Emilika, »tvoja prava rođakinja.« Namigne. »Postoji li neki
razlog zašto se vas dvije skrivate ovdje gore? Jer se ne bi reklo da ste jako
bolesne.«
Emilika gleda u me, ali preko njezina ramena mogu vidjeti Danutu, a ona
doista izgleda bolesno. Nasmiješim se, složim posuđe i zatvorim vrata iza
Emilike.
»Morala bih znati da pred tobom ništa ne mogu zatajiti«, kažem uzdišući.
»Da, postoji razlog zašto se skrivamo. Ali nikomu ne smiješ reći, Emilika. Molim
te.«
Emilika odmahne glavom. Oči su joj iskrene. Mislim da bi Danuta mogla
uistinu povratiti na pod.
»Danuta se skriva zbog toga što je...«
Gledam kako Danuta duboko udiše.
»Zbog toga što je trudna, a ne smije dopustiti da joj roditelji doznaju.«
Danuta teško sjedne na stolicu kraj kreveta.
Brzo laganje nikada ne dolazi samo.
»Oh«, kaže Emilika, okrećući se prema Danuti. »Oh! Tužni mišiću! Doista
izgledaš bolesno...«
Emilika prilazi i sjeda na krevet, tapšući Danutinu ruku. »Trebaš li...«
Ponovno gleda mene, zatim Danutu. »Treba li vam neki... savjet?«
Pogledam Danutu. Ona pogleda mene. Svi se međusobno pogledamo.
»Jer ako trebate savjet«, kaže Emilika, »mogu vam točno reći što da radite.«

86
 Knjige.Club Books

»Mislim da bi bismo voljeli čuti tvoj savjet«, kažem, i čim se Emilikine oči
maknu s mene, rukom dam Danuti znak da sudjeluje. Danuta kimne Emiliki i
slabašno se nasmiješi.
»Treba ti lonac«, kaže Emilika. »Visok lonac, pa ćemo u nj naliti najvruću
vodu što je možeš podnijeti, u redu? Pa ćeš u tome sjediti trideset minuta...«
Oh, jadni Maks, pomislim.
»... i poslije trideset minuta trčat ćeš gore-dolje po stepenicama najbrže što
možeš. Sva tri niza, dok se zbilja ne oznojiš, i tada ćemo te opet posjesti u lonac...«
Danuta kima potvrdno.
»Trebamo ovog časa početi. Imam lonac dolje«, kaže Emilika. »Fusia nema
ništa ni približno dovoljno veliko.« Tapše Danutu po koljenu. »Vratit ću se!«
I jurne kroz vrata.
Danuta skoči na noge i obrati se meni. »Što misliš da...«
»Ona ti spašava život«, kaže Maks, izvlačeći glavu ispod kreveta.
»Ti«, šapnem, »okreni se k zidu i sklopi oči. I nemoj kihati. Ni protezati se,
ni gurati stopala van. Nemoj čak ni disati. I nemoj slušati!«
Maks nestane ispod kreveta.
»Moga bih te ubiti«, šapne Danuta dok čuje brze korake uza stepenice.
»Ili će možda tebe nasmrt isprebijati Gestapo«, odgovorim.
Ona zatvori usta.
Nakon što je Danuta dvaput prokuhala intimne dijelove u loncu i jedanput
žestoko jurila gore-dolje po stepenicama, upitam Emiliku u koje vrijeme treba biti
u fotografskoj radnji. Emilika izgovori: »Oh!« pa nas poljubi u obraz, kaže da
nastavimo i odjuri van. Danuta jedva ustane, ja joj pružim ručnik. Obriše se,
ružičasta od vrućine, vježbe i neugodnosti.
»Misliš li da bi ovo stvarno pomoglo?« upita ona namještajući haljinu.
Slegnem ramenima. Moja je majka bila primalja, i mislim da bi se ona
nasmijala. Umjesto odgovora, podignem obrve.
»Molim vas!« kaže prigušeni Maksov glas ispod kreveta.
Danuta me jedanput lupne po laktu i osmjehne se.
Zatim Helena dođe poskakujući uza stepenice, njoj su rumeni obrazi, jer zrak
je oštar. Bez daha je i sretna.
»Ništa nisam rekla«, kaže ona dok zatvaram vrata iza nje. »Rekla sam vam da
neću. Gdje je Maks?«
Podigne pokrivač i otpuže ispod kreveta.
Emilika kuca na vrata još triput tijekom sljedeća dva dana., pitajući je li njezin
savjet riješio Danutin problem. Kažemo joj da je riješio. I to je pomalo istina.
Zahvaljujući Emiliki, svi u zgradi sada misle da je Danuta moja pokvarena
rođakinja iz Bircze. I dok je ne mogu slati u dućane, ona barem može vješati

87
 Knjige.Club Books

oprano rublje u potkrovlju i ne mora se zavlačiti ispod kreveta svaki put kad neka
susjeda pokuca pitajući ključ sušionice.
Tako Danuta stane u hodniku tik iza mene kada sljedeći put odgovorim na
kucanje na vratima. Samo to nije jedna od naših susjeda. Nije čak ni Emilika. To
je neki muškarac. Neznanac u derutnom kaputu, i ne kaže zdravo niti postavlja
pitanja. Jedino pokazuje preko mojeg ramena i kaže: »To je ta Židovka koju
tražim.«

Naslonim se na vrata, motreći neznanca kao da je vrag s kojim sam se upravo

spetljala. Čovjek se vrpolji, vrteći šešir u rukama dok Danuta sjeda za stol da
pročita pismo koje je on donio. Ne izgleda kao tajna policija. Ali to bi mogao biti
trik, zar ne? Zaustavim se na Emilikinu loncu za rublje kao najboljem oružju
u sobi. Zatim Danuta šmrkne i odloži pismo.
»Henek«, kaže ona. »Vratio se u geto, i želi da budem s njim. Susreo je ovoga
čovjeka kraj ograde i rekao da će mu platiti ako me vrati. On tu sada čeka. Oh,
Henek me doista voli. Što da radim?«
Evo što možeš uraditi, pomislim. Otići do Heneka i raspaliti ga iz sve snage.
Što je mislio, dajući strancu kraj ograde moju adresu i govoreći mu da u mojem
stanu ima Židova? I zatim sve to napiše u pismu da ga taj čovjek nosi po ulicama.
On će nas ubiti.
Ili ću prije ja njega ubiti.
»Ako se sada ne želim vratiti«, kaže Danuta, »želi da se potpišem, da pokažem
kako sam pročitala njegovo pismo. Trebam li se sada vratiti, Fusia? Što trebam...«
»Ne možeš sada poći u geto«, odbrusim. »Morali bismo planirati, provjeriti
ima li siguran način da se uđe...«
»Ali ovaj čovjek neće otići bez mene ili potpisa.«
Stranac pročisti grlo. »Židovski mladić rekao je da će mi više platiti ako ga
donesem natrag s potpisom, i to ću učiniti.«
Ne znam što bi drugo tomu čovjeku moglo trebati za Gestapo.
»Ja nisam ubojica«, kaže on. »Samo želim svoj novac.«
Dajem Danuti svoje jedino pero tako ljutito da ono lupne po njezinu dlanu.
Čovjek zgrabi pismo čim se ona na njemu potpisala.
»Ja nisam ubojica«, kaže ponovno, okreće kvaku i jurne kroz vrata.
Maksova glava proviri ispod kreveta. »Možda Henek ima pravo, i čovjek
samo želi da mu se plati.«
A mi, pomislim, nemamo načina da to doznamo.
»Kakav yutz«, kaže Maks s poda. Misli na brata.
Ne bih se mogla bolje s tim složiti.

88
 Knjige.Club Books

Maks i Danuta vode dug razgovor u praznoj dnevnoj sobi stana Diamantovih,
i kada se vrate, Maks kaže da je od mene zatražio jednu noć. Dala sam mu dva
tjedna. A oni zauzvrat ugrožavaju moj i sestrin život. Dovoljno sam učinila.
Oni će se vratiti u geto.
Ja ne želim da se Maks vrati. Njega gotovo svake noći muče more. I tako se
plašim da se nijedno od njih neće vratiti da mi je od toga slabo. I osjećam da je
još jedan malen dio mene izgubljen. Da sam prazna. Šuškava tikva.
Oni su spremni čim sunce zađe, Helena plače što Maks odlazi. Maks joj ljubi
glavu i kaže da će je po završetku rata odvesti na plažu gdje može osjetiti pijesak
i igrati se u širokom i slanom moru. Morala je nekada postojati priča koja je
govorila o plaži, dok sam bila vani ili na tržnici, jer Helenino lice zasvijetli kao
svijeća.
»Obećavaš, Maks?«
On se smiješi. »Obećavam.«
Željela bih da Maks ne daje obećanja. Osobito kad je njegovo lice jedva
zacijeljelo.
Zaključavamo Helenu unutra, i ja napola siđem niza stubište, provjeravajući
da nijedan susjed ne vidi kako neki muškarac izlazi iz mojega stana. Što dulje
razmišljam o toj odluci, to mi lošije izgleda. Maks neće imati obrok u getu jer
Nijemci misle da je mrtav. I što će se s njim dogoditi ako otkriju da nije?
Danuta me pokušava uvjeriti da će se on sklanjati pred nacistima. I redarima. I
Poljacima. Da ona ima nešto novca.
Ali to užasno zvuči. Kao posljednji put kad sam vidjela svoju babciju. Kao
kad sam vidjela izraz na licu njemačkog vojnika dok sam išla prema radnom
logoru u Janowskoj.
Zbog toga u sve sumnjam.
Taj strah, pomislim, najbolje je Hitlerovo oružje.
Svaka od nas uzme Maksa podruku i polazimo niz ulicu.

89
 Knjige.Club Books

12.

PROSINAC 1942.

rbljamo u hodu, Maks kima i smiješi se, nosi šešir i kaput koje sam našla na
B hrpi smeća i oprala ih četiri puta. To dobro prolazi u mraku, a on stalno drži
spuštenu glavu, no prvom prigodom skrenemo u pokrajnje ulice, preko pruge,
izbjegavajući svjetla dok ne dođemo do onoga dijela gdje je Maks olabavio
bodljikavu žicu prije nekoliko tjedana. Gdje su Nijemci odlučili da me ne
ustrijele.
Henek čeka ondje, smiješi se kad nas ugleda da dolazimo iza ugla s Danutom.
Nigdje se ne vidi puška ni uniforma. Ali ja se sjećam metala na vratu, sigurnosti
da će me ustrijeliti. Znoj mi izbija na čelu.
Vidim da me Maks gleda.
Danuta se provlači ispod žice, ustane i udari Heneka u trbuh najjače što je
mogla.
Stvarno nisam mislila da Danuta to nosi u sebi.
»Kukavice!« šapće ona. »Dao si Fusijinu adresu strancu!
Mogao si sam doći da si se imalo usudio...«
Henek drži ruku oko njezina struka. »Ali rekli su... Rekli su mi da se na njega
mogu osloniti! On posluje na žici!«
»A kako znaš da ne posluje s Gestapom?«
Maks se okrene prema meni. »Ovo bi trebalo biti zabavno.« Pokušava se
nasmiješiti, ali ne uspijeva. »Hvala ti, Fusia.« Ljubi me u obraz, zadržavajući
ondje svoj obraz na trenutak, i zatim klizne ispod žice, odmahujući rukom.
Govoreći mi da bježim.
I kad je stavio svoj obraz uz moj shvatila sam da nisam jedina uplašena za
njega što se vraća u geto. I on je uplašen. Naravno. Nakon svega što se ondje
dogodilo.
Ne želim da ode. Ali sada će barem Helena biti sigurna.
I polica u ormaru za hranu gotovo je prazna.
Možda sam učinila sve što jedna osoba može učiniti.
Više nemam ideja.
Sljedećega jutra povedem Helenu sa sobom i pođem u potragu za poslom.
Ništa ne nađem, osim nekoliko djevojaka poput mene, ili žena, ili muškaraca, koji
traže istu stvar. Čak prelazim prugu, u četvrti koje su nekad bile unutar geta, gdje

90
 Knjige.Club Books

se useljavaju novi ljudi, gdje bi moglo biti novih dućana koji traže pomoćnike.
Ali ništa ne nalazim.
Poželim natrag svojih 340 zlota.
»Je li tu živi Maks?« pita Helena, pokazujući prstom kad skrenemo iza ugla.
Kapija na getu ravno je niz ulicu, jedan njemački policajac hoda naprijed-natrag
ispred nje. Mala je gužva s druge strane, ljudi čekaju, ali danas neće biti ni kupnje
ni prodaje. Mislim da nitko od njih nije Maks. I tada začujem pucanj.
Neki dječak, ili mladić, ne mogu reći iz daljine, pao je na koljena unutar
ograde, a policajac podiže kundak puške. Počinjem okretati Helenu na drugu
stranu. I zatim prestanem. Puštam je da vidi. Kada kundak udari dječaka, on padne
bez zvuka. S druge strane nitko se ne pomakne niti podiže ruku. Stražar čak i ne
prestane koračati.
»Stefi?« upita Helena, premda ne mislim da ona doista zna stvarno pitanje.
»Da«, kažem mirno, »Maks živi tu, i zbog toga smo mu pomogle. I zbog toga
će on - i Danuta - uvijek biti naša tajna.« Helena me pogleda. »Najveća i najdublja
tajna koju ikada možemo imati, čak i sada kada je otišao. Bilo bi opasno za nas
ako bi itko doznao. Kao što je bilo za onoga dječaka.«
Ona kimne i vrati pogled na kapiju. »Znači li to da ne možemo više pomoći
Maksu?«
Ne želim joj kazati da je odgovor potvrdan. Ne želim da to bude odgovor.
Helena me hvata za ruku, odlazimo dalje.
Kupujem u pekari dvije žemičke za večeru, po sniženoj cijeni na kraju dana,
a dva tjedna poslije toga moram se odlučiti između kruha za naše želudce i ugljena
za naš štednjak. Izabrala sam kruh, i kao na znak, temperatura padne, zrak postane
oštar, a vjetar šiba s ledom s brežuljaka.
Nosimo kapute u krevetu, stišćemo se skupa ispod pokrivača dok vjetar jauče,
pijući toplu vodu za doručak jer nema čaja. Ništa nemam prodati, nimalo novca
da kupim nešto za preprodaju, i ne možemo poći čak ni do Emilike, jer je ona
s majkom u Krakówu. I Helena opet gubi na težini. Suknja koju sam smanjila za
nju visi joj oko struka, a dok spava, iz prsiju joj se čuje hripanje.
Treće takve noći posuđujem od gospodina Szymczaka pilu i odrežem
polovinu stola. Od toga me boli ruka i stvara se nered na podu, ali stol se i dalje
može upotrebljavati ako se točno nasloni na zid, a sada ima drva u štednjaku.
Štedljivo se njime služimo, a Helena mete piljevinu da je spali.
Liježemo u krevet, i ja grijem Helenu dok ne zaspi. Zatim razmatram naše
mogućnosti. Ako jedva išta jedemo, imamo hrane za još dva dana - u najboljem
slučaju - nimalo novca i polovinu stola. Nisam vidjela Maksa ni Danutu otkad su
se vratili u geto, njima je sigurno gore nego nama. Sutra mogu ponovno izaći i
tražiti posao. Ili bi mi tko u zgradi platio da mu operem rublje? Ako bi tako i bilo,
nemam sapuna. Mogle bismo se vratiti na imanje, ali ne bismo mogle zagrijati
onu veliku kuću, i ne znam kako bismo jele. Kad je zima. Kad je sve oduzeto.

91
 Knjige.Club Books

Stavljam ruku na Heleninu kosu i razmišljam o majčinim prijateljima u Birczi,

o bilo komu tko bi mogao primiti Helenu.
Kad je mama mogla birati, ostavila ju je sa Zielinskima, ali izdaja je čak i
pomisao da bih je mogla vratiti onamo. Ali ne mogu dopustiti ni da mi sestra umre
od gladi. Spuštam glavu kraj njezine na jastuk.
Ako sutra ne nađem posao, onda se nešto mora učiniti. Ne nalazim posao o
izlasku sunca. Ne nalazim ga kada sunce zađe. Ni dalje ne znam što bi trebalo biti
ono »nešto se mora učiniti«. Znam samo da sam iznevjerila svoju sestru. Na svaki
način. Ostavljam svoj dio hrane za sutra.
I tada se sjetim da je Badnja večer, i dajem hranu Heleni, i nadam se da se ne
sjeća koji je dan. Temperatura nije niska kao prethodne noći, pa odlučimo da
nećemo spaliti ostatak stola. Samo drhtimo, želudac mi krulji, i čim Helena zaspi,
počnem plakati. Bolno. Za svima koji su otišli. Za dječakom koji je udaren
kundakom puške, za plavookom djevojčicom koja je ustrijeljena na ulici i za
Ernestynom koju nikada nisam upoznala. Plačem za Maksom i Danutom, i za
Henekom, jer tuga dobiva sve oblike. Ali istina je da najviše plačem nad sobom.
Jer sam tužna, nemoćna, gladna i poražena. Jer je neuspjeh nešto s čim se ne znam
nositi.
I usred mojih suza počinje me obuzimati mir. Neka toplina u hladnoći. Kao
ruka koja me obuhvaća oko struka. Obraz koji pritišće moj obraz. Podsjeća me na
Izija i na noć kad mi je rekao da želi živjeti. Mislim na grubi tango i kako me je
znao pratiti do Marysijina stana po snijegu. Kako smo se smijali pokušavajući
izaći na vanjska vrata a da to Regina i Rosa ne vide, puzeći uza stube u potkrovlje
da nas gospođa Pohler ne čuje, s naručjima punim...
Otvaram oči. Sjedim uspravno na krevetu. Morala sam spavati. Sanjati. Ali
sanjala sam o stvarnosti. Opruge u madracu prosvjeduju dok se izvlačim iz
kreveta, ali Helena se ne miče. Čvrsto je zašuškam pokrivačem, gurnem stopala u
ledene cipele - već imam kaput na sebi - i posežem do visoke police iznad kamina
da nađem ključ od sušionice. Prazan stan tih je dok na prstima izlazim iz spavaće
sobe i zatvaram vrata iza sebe.
I dalje ne želim da me čuju susjedi.
Na stubama u potkrovlje mračno je kao u rogu, ali znam točno kako ću izbjeći
škripanje. Otključavam vrata potkrovlja. Mjesec je izašao, sja kroz prozor na
jednom kraju, posrebruje konopce za rublje, stvara sablasne sive sjene na prašnom
podu. Krov se spušta na jednoj strani do dimnjaka od cigle, i tu kleknem, kraj
strehe, gdje se zabatne grede spajaju s podom.
Sjećam se klečanja s Iziom na tome mjestu, prije toliko mjeseci. Predugo smo
se zadržavali jer smo se ljubili umjesto da obavimo zadaću, a gospođa Diamant
vrpoljila se kada smo se vraćali. Mislim da je znala. Ali obavljali smo ono što je
od nas tražila. »Nikomu ne bi palo na pamet da ovamo pogleda«, rekao je Izio
onoga dana, dišući mi u uho. »Čak ni tebi...«

92
 Knjige.Club Books

Jer ne izgleda kao da je tu rupa. Ali sjene su varljive. Strehe se daleko pružaju,
pa ako legneš na trbuh i stigneš cijelim putom do kraja...
Škripim zubima i guram ruku u rupu, sada mi čelo oblijeva hladan znoj.
Diamantovi dečki znali su mi pripovijedati priče o potkrovlju, kad su me
zadirkivali dok sam bila mlada, spominjući mrtva tijela koja je prijašnji vlasnik
skrivao ispod strehe.
Ne mislim zapravo da ću dotaknuti mrtvo tijelo. Mislim da ću dotaknuti miša.
Ili štakora. Ili osjetiti ugriz. Ili čuti neko bježanje. Ali kada dotaknem krzno, ono
je hladno, i ne miče se. Izvlačim ga iz rupe.
Šešir gospodina Diamanta od lisičjega krzna. I krzneni ovratnik gospođe
Diamant, i muf. Ima toga još u nastavku strehe. Podstava jakne. Neka stola nakon
toga. Naručaj krzna koja sam zaboravila da postoje. Dok nisam opet sanjala o
njima.
Ili dok se nije vratio Izio i podsjetio me na to kako želi da budem živa.
Helena se smije nakon buđenja jer joj je topio i ugodno pod krznima. Dugo
ostaje u krevetu, slušajući dok joj objašnjavam što sljedeće moram učiniti.
Imam rođaka, pravoga. U Leżajsku. Ne poznajem ga dobro, ali možda
dovoljno dobro da dobijem krevet za jednu noć i obavim neki posao. A on živi
pedesetak kilometara dalje, dovoljno daleko od grada u kojem bi trgovina krznom
mogla biti teška. Luksuz. I trebam dobiti najviše što je moguće za našu
robu. Helena se dublje gnijezdi, stolu je omotala oko vrata.
»Jesi li sigurna da ih moraš prodati, Stefi?«
Smiješim se. »Pomozi mi da se odlučim. Voliš li više krzna ili pun želudac?«
Ona bira svoj želudac. Jer je doista pametna djevojčica. Potrebna mi je tako
pametna. Emilika je još odsutna, pa će Helena ostati sama, hranit će se sama,
držati zatvorena vrata i biti u toplome a da ne zapali stambenu zgradu.
»Znači, nećeš izlaziti, čak ni na igru, dok se ja ne vratim? Ti razumiješ koliko
je to važno?«
Ona kimne.
»I bude li nešto hitno, otići ćeš dolje do gospodina Szymczaka, može?«
»Nemoj se brinuti, Stefi. Znam paziti na sebe.«
I smiješno je to što joj vjerujem. Ostavljam joj hrane za dva dana, malo drveta
od stola koje nam je ostalo i stare časopise koje sam našla na hrpi smeća da ih
može izrezivati i praviti kolaže. Ona obećava da će biti lijepo kad se vratim, a
kada zimsko sunce izađe, ja sam već pet kilometara na putu iz Przemyśla.
Imam sreće i povezem se na seljačkim kolima više od dvadeset kilometara.
Napola sam smrznuta kad siđem s njih, ali šume su lijepe, iskre se kao prašina od
dijamanata, dok se magla diže s polja i brežuljaka. Zagrijava me hodanje ostatkom
puta.

93
 Knjige.Club Books

Žena moga rođaka otvara vrata u Leżajsku, iznenađena i pomalo sumnjičava,

ali nakon trideset minuta dobila sam dvostruko od onoga što sam mogla dobiti u
dućanima rabljene robe u Przemyślu. I trampila sam za više hrane nego što mogu
nositi. Rođakova žena pita što ću učiniti s toliko hrane, a kad joj kažem da ću je
preprodati, ona se smije i obećava da će ostatak donijeti vlakom sljedećega tjedna,
jer ionako putuje posjetiti sestru pa se može zaustaviti putem.
Te noći spavam na njihovoj sofi, a do sljedeće se noći vraćam u stan, grijući
prste i namačući hladna, utrnula stopala. Helena ciči od uzbuđenja videći obilje u
mojoj naprtnjači. Imamo jaja, prepečenac s maslacem i po čašu mlijeka za večeru;
u kutu je malena vreća ugljena, a izresci iz časopisa pribodeni su posvuda na
zidovima. Nemam pojma gdje je dobila pribadače, ali to nije važno. Budemo li
pažljive, možemo jesti četiri, možda pet tjedana, i hraniti Maksa, Heneka i
Danutu.
Ne znam što ćemo poslije činiti. Ali zasada, osjećam se kao prve noći kad je
stigla Emilika. Kao da sam kraljica vlastita malenoga kraljevstva.
Kada pođem spavati, sanjam o Iziju. Ali on je daleko, tako daleko od mene.

Rođakinja nas posjeti nakon tjedan dana s dva sanduka krumpira, više maslaca i
jaja, repe, sušenih jabuka, rotkve i tri vijenca luka, a četiri tjedna poslije toga,
špagom vežem rukave na kaputu i punim torbu i džepove zadnjim namirnicama
za geto. To je više nego što mogu gurnuti Maksu kroz ogradu, jer treba
im potrajati. Trgovala sam, skupljajući stvari za prodaju u dućanima rabljene
robe, ponekad iz kanta za smeće ispred otmjenijih kuća, perući, šijući i krpajući
ono što nađem. Sada kad ponestaje hrane, morat ću opet hodati, da postignem
najbolju cijenu. Dva, možda čak četiri dana.
I ne mogu ih ostaviti da u međuvremenu gladuju.
Vadim bijelu traku iz malog proreza u madracu gdje sam je sakrila i kažem
Heleni da se može igrati na igralištu na dnu ulice dok joj ne bude prehladno ili
dok se ja ne vratim.
Sunce je toplo za posljednji dan veljače, kao da se svijet sjeća proljeća, a kada
stignem do kapije geta, u ophodnji je Poljak, a ne njemački policajac. Neki ljudi
iskušavaju sreću prodajući hranu kraj ograde, ali ja idem stražnjim uličicama do
našega mjesta, gdje će me olabavljena bodljikava žica pustiti u geto.
I kao iz vedra neba, moje lagodno raspoloženje se ispari. Srce mi lupa o prsni
koš. Čujem njemačke glasove i mogu osjetiti kraj puščane cijevi kako mi pritišće
vrat. Teško je disati. Teško je razmišljati. Stavljam ruku na vrat da odmaknem
hladni metal.
Znam da puška nije ondje.
Ali ne mogu otvoriti oči. Strah me je pogledati u ogradu. Bojim se onoga što
bi moglo stajati s druge strane.

94
 Knjige.Club Books

I tada se pitam hoću li zapravo ostaviti Maksa, Danutu i Heneka da budu

gladni zbog toga što se bojim ograde.
Otvorim oči. I vidim samo bodljikavu žicu i staru limenku rajčica koju kotrlja
vjetar. Zgurim se ispod bodljika, ustanem, otresem prašinu i navučem traku preko
desnog rukava. I počnem hodati.
U getu ima očiju koje me prate. Pogleda koji se odvraćaju radije nego da se
sretnu s mojim. Drukčije je nego prošli put. Nisam sigurna gdje sada živi Maks,
je li na istom ili drugome mjestu, i je li sigurno izgovoriti njegovo ime. Također
se bojim pokucati na pogrešna vrata. Umjesto toga pitam za Heneka, a žena koja
mi daje upute ima oštru čeljust i ključne kosti koje strše sa svake strane njezina
vrata. Tako je tiho kada se ona povuče, mogu čuti njezine korake, blago grebanje
po pločniku. Dopire kašljanje iz jednog ulaza. Nitko ne govori, čak ni međusobno.
Ne vidim nikakvu djecu.
Adresa je ista kao prije, Kopernikova u središtu geta, i Danuta odgovori na
moje kucanje. Ljubi me u obraze i kori što toliko riskiram, vodeći me u staru
kuhinju gdje žive. Ne kori me više kad ugleda hranu. Dr. Schillinger, ozbiljan
čovjek, ljubi mi ruku, a Dziusia maše iz kreveta, gdje upotrebljava staru
očevu košulju umjesto pokrivača. Drago mi je što ih vidim. Nisam bila sigurna da
su živi.
Žao mi je što nisam donijela malo više hrane.
»Gdje je Maks?« pitam.
»Vani sa Siunekom. Ne može izdržati unutra.« Danutine se obrve spuste.
Razumijem. Jako dobro. »A gospodin Hirsch?«
»Živ je.«
I mrzovoljan zbog toga, sudeći po Danutinu nabranom nosu.
»A Henek?« pitam.
»On je dobro.« I tada Danuta toliko pocrveni da znam da mu je oprostila.
Vjerojatno potpuno. Pitam se koliko često mora opraštati Heneku. Zatim
pogledam u njezino ružičasto lice i malen nos, i nadam se da će morati oprostiti
Heneku mnogo, mnogo puta u budućnosti.
Danuta me požuruje da idem čim je sakrila hranu, dajući mi svu silu savjeta
kako moram držati pognutu glavu i ne započinjati razgovore. O tome da nikada
ne privlačim pozornost policije. Smiješi se dok me grli, ali oči su joj zasjenjene.
Tjeskobna je.
Brzo silazim niza stepenice, štakor mi šmugne s puta, pomišljam kako bih se
dobro osjećala da se kroz ogradu geta vozim na tenku.
Na ulici ponovno osjećam oči. Iako sam mršava, mislim da sam previše
zdrava. Još imam kaput i torbu. Kosa mi je čista. Leđa se samo malo okreću dok
prolazim, i shvaćam da bih isto tako mogla hodati ulicom geta s blistavom
zlatnom krunom na glavi. Čujem uzvik.

95
 Knjige.Club Books

»Vi. Vi tamo!«
To je poljski. Pravi poljski. Nastavljam hodati.
»Stanite!«
Ne stanem sve dok me neka ruka ne povuče natrag, i podignem pogled u lice
policajca. Lijep policajac s istaknutom čeljusti i plavim očima. Da to nisam čula
iz njegova glasa, po njegovoj uniformi vidjela bih da nije Nijemac, i zbog toga se
naljutim. Ili su me možda naljutile Danutine zabrinute oči, ih Maksov strah, ih
čovjek koji leži u jarku iza policajčevih nogu, čovjek koji može i ne mora biti
mrtav.
»Što želite?«
Policajac izgleda iznenađeno. To nije iznenađenje.
»Želim znati što radite.« Gleda u moju traku na ruci i mršti se. »Vi ne
pripadate ovamo, zar ne?«
Ne odgovorim.
»Gdje su vam isprave?«
Ne mičem se.
»Dajte mi isprave.«
Pružam mu ih. Preko volje. I gledam ga kako čita. Na mojim ispravama nema
riječi Jude na vrhu.
»Trebali biste se sramiti«, kaže on, pružajući mi ih natrag. »Lijepa djevojka
kao vi, luta getom.«
On bi se trebao sramiti, i to mora vidjeti na mojem licu, jer mu se guste svijetle
obrve ispod kape spuštaju mrgodeći se.
»Recite mi što radite ili ću vas uhititi.«
»Prodajem malo hrane. Pa što onda?«
»Pomaganje Židovima je protuzakonito.«
»Ja ne pomažem Židovima. Židovi pomažu meni. Oni trebaju hranu. Ja
trebam novac. Kako onda može biti zakon protiv toga?«
Jednu sekundu mislim da će moja drskost navesti toga policajca da se
nasmiješi. Ali griješim.
»Od mene se očekuje da vas uhitim«, kaže on. »Znate li to? Svaki bi vas
policajac trebao uhititi i odvesti vas u Gestapo. Ovo je opasno mjesto.«
To mi ne mora reći.
»I Gestapo neće biti ljubazan s vama zato što ste lijepa djevojka. Zapravo, ne
mislim da bi djevojka kao vi uopće napustila njihov ured.«
Pokušava me uplašiti, ali ne uspijeva. Ne zbog toga što sam hrabra ili što mu
ne vjerujem. Samo sam ustrašena koliko to osoba može biti.
I još sam ljuta.
Dugo ga promatram. Usne mu zadrhte.
96
 Knjige.Club Books

»U redu«, kaže on. »Neka bude kako hoćete. Uhićujem vas. Pođite sa mnom.«
I policajac kreće brzim korakom niz pločnik. Ja kaskam za njim. Ni sama ne znam
zašto. Nije izvadio pištolj. Nije me dotaknuo. Osvrće se, gleda me plavim očima
i ubrzava korak. Ja usporavam, a on još više ubrzava.
To je vrlo čudno uhićenje.
Stižem do ugla i zastanem. Policajac ne usporava. Pola je bloka ispred mene.
Čekam, zatim napravim divovski korak u stranu. Sada sam u drugoj ulici, izvan
pogleda. Ne čujem uzvik. Čak ni zvižduk. I tako potrčim. Jurim najbrže što mogu
niz pločnik i skrenem iza sljedećeg ugla, pripijajući se tijesno uza zgradu. I kada
jednim okom pogledam duž cigla da vidim ide li tko za mnom, ulovim bljesak
policajčeve tamnomodre kape sa zlatnim obrubom koja je provirivala iza
suprotnoga ugla.
Toliko dugo mi je trebalo da shvatim kako me je pokušavao pustiti da odem.
Krećem zaobilaznim putom kroz geto, i kada više ne vidim ni Židova ni
Nijemca ni Poljaka, kliznem ispod bodljikave žice, skinem traku s rukava,
pretrčim preko mosta i izađem na Mickiewiczevu ulicu. A tri bloka iza mene,
poskakujući kroz narod na pločniku, vidi se policijski kapa.
On me ne pušta da odem. On me prati.
Hodam brzo, kroz najveće gužve koje mogu naći. Kroz tržnicu. Čak ni ona
nije puna ljudi kao obično. Pokušavam se izmiješati s tijelima i dimom, sa ženama
koje izvikuju cijene iznad žamora, i tada se sklonim iza jedne kućice, obilazeći
oko smeća koje onečišćuje pozadinu štandova na tržnici. Dugo čekam iza hrpe
krša što je ostala iza njemačke bombe, ali ne vidim policajca. Požurim se odatle,
opet natrag istim putom, kliznem kroz prolaz u Mickiewiczevoj 7, zaobiđem
zapušteno dvorište i prođem kroz ulična vrata svoje stambene zgrade.
Helena je kod kuće, lice joj je rumeno od studeni i igre. Želi znati što me je
zadržalo toliko dugo. Podižem prstom kraj tepiha na prozoru i uvlačim dah. Ondje
je moj policajac. U dvorištu, razgovara s gospođom Wojcik i njezinim psićem.
Uspio me je na kraju pratiti. I tada sam se sjetila da sam idiot.
Na mojoj je ispravi moja adresa.
»Tko je taj čovjek?« pita Helena, gledajući ispod moga lakta. »Nitko.«
Policajac i gospođa Wojcik okreću glavu prema mojem prozoru, i ja spustim
prst da bi tepih pao na svoje mjesto.
»Gladna sam«, kaže Helena. »Stefi? Zar ti nisi gladna?«
»Odmah ću se vratiti, Hela.«
Čujem njezin uzdah nezadovoljstva dok trčim kroz vrata i niza stepenice,
očekujući da vidim kako policajac odlazi. On se smiješi. Ima jamice na obrazima.
Kad je otišao, jurnem kroz vrata do gospođe Wójcik. Ona pušta psa da se bavi
svojim poslom u korovu. Prekrižim ruke da mi ne bude hladno. Zaboravila sam
kaput.

97
 Knjige.Club Books

»To ste dakle vi, gospođice Podgórska«, kaže ona. »Što ste učinili policiji?«
»Ništa«, kažem, provjeravajući je li se čovjek opet pojavio. »Što ste mu
kazali?«
»Da živite gore sa svojom sestrom. Nikakvi roditelji ne dolaze da vas vide,
samo vaša rođakinja. Da ulazite i izlazite, nemate posla, i da najviše vremena
trošite prodajući na tržnici i po dućanima.«
Nemam pojma da me je gospođa Wójcik tako pomno promatrala. Stišćem
ruke i drhćem.
»Nemojte sada tako gledati«, kaže ona. »Poznajem čovjeka. I tomu čovjeku
policijski posao zadnja je stvar na pameti.«
»Ne mislite da sam u nevolji?«
»On nije papa, djevojko. Vratit će se. I ako ga pustite kroz vrata, jedina vaša
nevolja doći će za devet mjeseci.«
Glasno se cereka, i ja upravo otkrivam koliko mi se ne sviđa gospođa Wójcik.
Prepuštam je njezinu psu i njegovu poslu i pohitam natrag u zgradu. I sada imam
nervozno grčenje u želudcu koje ne prolazi.
Kad me Helena pusti u stan, pravim se da sam vesela. »Idemo očistiti sobu«,
kažem. »Sve ćemo maknuti.«
»Ali ja sam gladna.«
»Neće to dugo potrajati.«
Helena gunđa, hvata metlu dok ja stavljam višak hrane u ormariće, izvan
pogleda, i stavljam traku u prorez madraca, tražeći bilo što drugo što policajac ne
bi trebao vidjeti.
Skupljajući izreske iz časopisa nalazim dvije omotnice ispod komada papira.
»Što je ovo?« upitam.
»Oh! To je pošta koju je gospodin Dorlich donio kad te nije bilo. Zaboravila
sam...«
Grabim jednu omotnicu i otvorim je. Dolazi iz Salzburga u Njemačkoj5.
Od naše majke. Ne kaže mnogo, osim da radi u nekoj tvornici, da su ona i brat
mi Stasiu zajedno, zatim me moli da odem posjetiti Helenu i provjeriti je li dobro
i da joj kažem kako je njezina majka voli i da joj nedostaje. Helena i ja zajedno
čitamo taj dio još tri puta. Zatim otvorim drugu omotnicu, pročitam pismo i
položim ga na stol.
Ono je iz odjela za zapošljavanje. Imam posao. Dobar posao. Počinjem
preksutra.
Moje teško stečeno mito napokon je obavilo svoj posao.

5
Salzburg je, kao i cijela Austrija, tijekom nacističke okupacije bio pripojen Trećem Reichu
(1938. - 1945.). (nap. ur.)

98
 Knjige.Club Books

Proslavimo to uz limenku šunke i prepečenac, i Helena rano pođe na spavanje.

Ja sjedim kraj štednjaka pijući čaj, razmišljajući o novom poslu, o Iziju i Maksu,
te tu i tamo o vrlo lijepom policajcu. I upravo kad sam iskapila hladan čaj i
izvadila spavaćicu, začuje se kucanje na vratima.
Odavno je već policijski sat. Mislim da je prošla ponoć. Ali možda se
policajac ne mora brinuti o policijskome satu. Vraća mi se grč u želudac. Nehotice
popravljam kosu, i dok otvaram vrata, čvrsto, najčvršće odlučujem da bi pogrešno
bilo pustiti ga unutra.
Samo što to nije on.
»Fusia«, kaže Maks, teško dišući. »Upravo sam pokušao ubiti nekog
policajca.«

99
 Knjige.Club Books

13.

OŽUJAK 1943.

ko te je vidio da se penješ gore?« šapćem, zatvarajući vrata i zaključavajući

T bravu.
»Nitko, kunem se. Bio je policijski sat. Čekao sam u podrumu...«
»Maks!« kaže Helena šireći ruke. Probudila se. Raščupana je, u spavaćici. On
je podiže, pušta je da ga zagrli, ali gleda mene. Pitajući može li ostati.
Dajem mu kruha i čaja, a on Heleni priča priče dok ona opet ne zaspi. Sjedimo
ispred štednjaka, i ja čekam. Njemu treba mnogo vremena da progovori.
Napokon, Maks mi kaže da je napustio geto. Bez ikakva razloga. Da se zbog
pogleda ljudi unutar ograde osjećao kao životinja u kavezu. Kao primjerak vrste
u zoološkom vrtu.
Radije bi da ga ubiju.
Mijenjam položaj na hladnome podu, grijem ruke iznad vrele vode koju sam
dolila na talog svoga čaja, razmišljajući o tome kako je Maks bio blizu smrti na
vlaku. Ali noćas je, kaže on, izgubio pojam o vremenu. Mislio je da je nekoliko
minuta poslije devet. I policajac ga je zaustavio na povratku do ograde.
»Rekao sam mu da radim u tvornici gdje se popravljaju stvari spašene iz
ruševina«, kaže Maks. »Da je moja smjena radila dokasna, da je to sve. Rekao
sam mu da bi se on mogao sa mnom vratiti, i da bi ondje svatko za mene jamčio,
ali on je znao da lažem. Nisam izgledao kao da dolazim iz tvornice. Izgledao sam
kao prljav, izgladnio Židov iz geta.«
Oštro sam ga pogledala.
»I tako je zatražio je moje isprave.«
Na Maksovima je ispravama velikim crnim slovima pisalo Jude, točno iznad
njegove slike.
»Rekao sam da sam je zaboravio, a on mi je rekao da sam špijun.«
»Špijun?« upitala sam. »Za koga?«
»Ne znam. Ali izvukao je pištolj, uhitio me i rekao da me vodi u Gestapo.«
Odložila sam čaj.
»Nisam pomislio da će me doista odvesti tamo. Rekao sam sebi da me nastoji
uplašiti, da će mi samo održati lekciju i pustiti me da odem. Dok nisam ugledao
svjetla u prozorima policijske postaje. I onda sam ga upitao zašto bi to učinio. On
je Poljak, ja sam Poljak. Ali on nije htio odgovoriti. I bio sam srdit i ustrašen, i
100
 Knjige.Club Books

nikoga nije bilo na ulici, i tako sam ga udario u lice najjače što sam mogao. Čovjek
je pao prije nego što je mogao i pomisliti na pucanje...«
Promatram Maksovo lice.
»I kad je bio na zemlji, opet sam ga udario. I opet. Mogao sam pobjeći, ali
upravo... Uhvatio sam ga rukama oko vrata... A on me molio, molio me je da ga
ne ubijem.«
Maks zuri u svoje ruke kao da ne pripadaju njemu. Članci su mu ogrebeni.
»I što se zatim dogodilo?« prošapćem.
On slegne ramenima. »Ništa. Pobjegao sam. Ostavio sam ga u jarku, i
pobjegao.«
K meni.
On se ispruži na podu ispred štednjaka, s rukama iza glave. »Trebala bi me
izbaciti van, Fusia«, kaže on dok sklapa oči. »Ne bi me smjela pustiti da ostanem
ovdje...«
Pomišljam da će reći kako je to zato što je Židov. Jer me dovodi u opasnost.
Ali on samo kaže: »Jer ja nisam nimalo bolji od njih.«
Tako je umoran da jedva primjećujem kada zapada u san. Maksu je potrebno
brijanje, kupanje i mjesec dana jela, ali meni on ne izgleda kao Židov koji skapava
od gladi.
Izgleda kao onaj tko je preživio.
Stavljam šalice na stol, polažem stari kaput gospođe Diamant preko Maksa i
uvlačim se u krevet pokraj Helene. Ali ne mogu zaspati. Ne mogu prestati
razmišljati o onome što je Maks rekao. Jer je nepravedno ono što je rekao.
Tako nepravedno.
Izabrao je život.
I zbog toga uopće nije kao oni.
Helena rano budi Maksa, želeći mu pokazati igru s prstima koju sam je
naučila, prije nego što se on vrati u geto. Uči Maksa kako se pjeva pjesma dok ja
režem kruh i kuham jaja. I tada netko zakuca na ulazna vrata moga stana.
Maksova i Helenina pjesma prestaje kao da je ugašen radio, i kad se okrenem,
nema Maksa, samo Helena s rukom na ustima, pokazujući mračan prostor ispod
kreveta. Dajem joj znak da niže spusti pokrivač, a ona prije toga gurne vreću
krumpira ispred Maksa. Prilično duboko. Stavljam prst na usta, ona kimne, i
potrčim na prstima niz hodnik.
Opet se čuje kucanje. Nije to gruba buka Gestapa, a nije ni Emilika. To je
oštro. Službeno. Oklijevam pred vratima i naposljetku se javim: »Da?«
»Gospođice Podgórska?«
I znam točno tko je s druge strane vrata.
»Gospođice Podgórska, mogu li razgovarati s vama, molim?«

101
 Knjige.Club Books

Otključavam vrata i odškrinem ih. To je plavokosi policajac. Stavlja kapu

ispod pazuha i smiješi se.
»Zdravo, ponovno«, kaže.
Ovaj put moja nervoza nema nikakve veze s plavim očima i jamicom na
obrazu.
»Mogu li ući?«
Stežem kvaku. »Ne bih rekla da bi to bila dobra ideja.«
»Imate pravo, naravno. Zbog toga sam doveo prijatelja sa sobom.«
Drugi policajac, također Poljak i također nasmiješen, primakne se da ga
vidim. Srce mi siđe u pete.
»Smijem li?«
Plavokosi policajac zakorači naprijed, stavi dlan na vrata, ostavljajući mi
izbor da ga pustim unutra ili da ga udarim po ruci. Puštam ga unutra, prijatelj ga
slijedi, i svi nespretno stojimo u hodniku. Nijedan od njih nema masnicu na
obrazu ni crno oko, pa ih valjda nije napao Maks. Gospodin Plavokosi
Policajac upitno gleda u otvorena vrata moje sobe.
»Ovdje stanujete?« pita on. I zatim: »A tko je ovo?«
Požurim se iza njega, ali to je samo Helena koja je razrogačila oči i gleda nas
kroz vrata. Ona ne vjeruje policajcima. Nisu joj dragi. On uđe u sobu, ona
uzmakne, stišće usne i bučno sjedne na krevet. Izazovno. Kao da će taj krevet
braniti do smrti.
»Ovo je moja sestra, Helena«, kažem brzo. »Hela, ovo je... čovjek kojega sam
jučer srela.«
»Što želite od moje sestre?« kaže Helena. Drugi čovjek se smijucka, idući za
mnom kroz vrata, dok gospodin Plavokosi Policajac prilazi Heleni i čučne ispred
nje. Njegove su noge vrlo blizu Maksova lica.
»Ja samo želim razgovarati s tvojom sestrom«, kaže on. »Reći joj neke stvari.
Ne želimo da joj se dogodi nikakvo zlo...«
Na nesreću, meni padnu na pamet riječi gospođe Wojcik.
»Neće ti smetati ako pokušam pomoći tvojoj sestri, zar ne?«
Helena se ugrize za usnu, zgrči lice i nemam pojma što će izaći iz njezinih
usta.
Učini nešto, Fusia. Smjesta učini nešto.
»Zašto ne sjednete«, kažem, smiješeći se i dovlačeći stolicu.
Gospodin Plavokosi Policajac sjedne i čini se da mu je to drago. Meni je drago
što više nije dovoljno blizu da čuje kako Maks diše. »Mogu li vam skuhati malo
čaja?«
»Ne, hvala vam«, kaže on, a ja vidim samo zube i jamicu na obrazu čovjeka
koji kimne prema krevetu. »Gdje su vam roditelji?«

102
 Knjige.Club Books

»Otac mi je umro, a majka je u radnom logoru u Salzburgu.« Bacim pogled

na njezino pismo koje još leži na stolu u mrvicama kruha, a on ga podigne.
Strpljivo čekam, ozbiljna sam, gledam njegove oči koje lete preko sadržaja pisma.
Ali sve kuha u meni. Što misli tko je on da dolazi u moju kuću i govori mi što
smijem i što ne smijem činiti? Vidim da se ni Helena ne osjeća mnogo bolje. I
zatim se nadam da je pomela ispod kreveta kako je trebala, i da Maks neće kihnuti.
Gospodin Plavokosi Policajac ispušta pismo.
»Gospođice Podgórska... ili vas mogu zvati Stefania?«
Ako to učiniš, pomislim, bit ćeš jedini.
Nasmiješim mu se. »Zar ne mislite da bi to bilo nepošteno?«
»Nepošteno?«
»Jer znate dva moja imena, a ja ne znam nijedno vaše.«
To mu se još više svidi. Mislim da on zna da je ona jamica lijepa.
»Ispričavam se. Ja sam redarstvenik Berdecki. Ali vi biste me trebali zvati po
imenu, Markus.« Lupka prstima po stolu dok drugi policajac pregledava Helenine
izreske iz časopisa na zidu pokraj kreveta. »Jučer ste pobjegli od mene, Stefania.«
»Ja sam mislila da ste vi pobjegli od mene.«
»Onda ćemo reći da smo se rastali.« Osvrće se po sobi. »Mora biti teško
pribavljati novac u vašim okolnostima. Mogu razumjeti zašto trebate biti...
snalažljivi i zarađivati novac kako možete. Zašto biste riskirali, možda, radeći
nešto što nije ispravno.«
Iznenada se upitam misli li taj čovjek da sam prostitutka.
»Ali došao sam vam reći ozbiljno da se ne vraćate u geto. I budući da vaši
roditelji nisu ovdje, osjećam dužnost da vam kažem da bi vam se svašta moglo
dogoditi ondje. To nije mjesto za mlade djevojke.«
»Geto nije mjesto ni za koga«, kažem blago. »Čak ni za vas.«
Markus razmijeni zanimljiv pogled s kolegom policajcem.
»Je li vam potrebna pomoć? U novcu? Trebate li naći posao? Mogu vam naći
posao koji se plaća, tako da ne biste više trebali ići u geto.«
»Imam posao.«
Njegove se obrve podignu iznad plavih očiju.
»U tvornici Minerwa. Sutra počinjem.«
»To je za mene olakšanje.«
Iako nisam sigurna koliko je njemu odlaknulo.
»Možda vam ne bi smetalo da dođem koji drugi dan i vidim je li vam dobro
na poslu?« Javlja se jamica.
»Ne mislim da bi to bila dobra ideja«, kažem, smiješeći mu se izravno. »Moji
susjedi sve vide, a kad muškarci dolaze i odlaze iz moga stana... No, možete
misliti kako bi to izgledalo.«

103
 Knjige.Club Books

»Onda biste se možda mogli ponekad sastati sa mnom, poslije posla. U nekoj
kavani.«
»Možda bi vam bilo drago da sa sobom povedem svoju sestricu. Ona voli
kavane.«
Ustanem, očekujući da on učini to isto. Njemu treba nekoliko sekunda da
shvati moj potez. Drugi policajac je crven u licu, i ne znam je li mu neugodno
zbog prijatelja ili suspreže smijeh.
»Onda ćemo se uskoro vidjeti. Sretno vam bilo na poslu, Stefania.«
»Zbogom, redarstvenice Berdecki.«
Otpratim ih obojicu do vrata, i kad se vratim u sobu, Helena je smotana na
krevetu, koljena su joj na prsima. Sva drhće.
»Sve je u redu sada«, kažem joj. Sjedam pokraj nje i privlačim je na prsi.
»Stvarno, u redu je...« Maks proviri ispod kreveta. Paučina mu se zaplela u crnu
kosu.
»Imaš li uvijek policajce koji od ranog jutra dolaze da ti se udvaraju?«
»Zašto se ne vratiš pod krevet«, kažem mu.
Zbog olakšanja postajem otresita.
Maks ostaje dulje nego što je namjeravao, u slučaju da redarstvenik Berdecki
ili njegov prijatelj promatraju kuću. Šaljem Helenu u dvorište da se igra, nadajući
se da će s prijateljima zaboraviti strah, i prošećem se oko bloka. Ne vidim
ništa. Nema policajaca, nitko mi se ne približava, pa kažem Maksu da je vrijeme.
On kaže: »Nisi mi rekla o svojem poslu, Fusia.«
Nisam imala prilike.
»Razmišljao sam, pod krevetom. Razmišljao sam neko vrijeme. Sada ćeš
imati primanja. Mogla bi zatražiti više soba.«
»Hoćeš reći, ostatak vašega stana.« Ovo će mjesto uvijek pripadati Maksu u
mojim mislima.
»Ne. Ti ne razumiješ...«
Gledam ga kako se bori. S uspomenama, ili s neodlučnošću, ili s nečim u sebi,
ne znam. Ali ne volim kad tako izgleda. Sjedam na pod pokraj njega. On provlači
ruku kroz kosu.
»Ne znam kako će to završiti. Gestapo. Tifus. Psi ili gladovanje ili vlakovi,
ne znam. Ali oni neće prestati sve dok ne bude nijednoga Židova. Henek u to ne
vjeruje. Ali ja sam ih čuo. Vidio sam što rade. Upotrijebit će nas za gulaš.
Upotrijebit će nas za sapun. Upotrijebit će nas za kožu u tvornicama cipela...«
Ne želim to čuti.
»I samo sjedimo i sjedimo u kavezu, i čekamo da se to dogodi. A ja ne mogu
više sjediti. Tako sam dugo vremena razmišljao: koga bih mogao pitati. Tko bi mi
pomogao, sada kad sam ništica...«

104
 Knjige.Club Books

»Ti nisi ništica!«

Maks potresa glavom. »Kad promatraš kako ubijaju malu djecu, dok se
skrivaš u rupi u zemlji, previše ustrašen da bi izašao, onda znaš da si ništica. Kada
čitave zemlje žele da si mrtav, kada tisuće kliču govorima o našem uništenju, kada
se s čuvarskim psima bolje postupa nego s nama, onda to nije pitanje,
Stefania. Znaš da si ništica.«
Oči mi polete prema vratima jer se njegov glas prejako čuje. On grči lice.
»Oprosti, Fusia. Ali ja gledam smrti u lice i ne sviđa mi se ono što vidim.«
Želim mu reći da prestane. Da to nije istina. Da ne govori na taj način. Da će
rat završiti. Nešto će se promijeniti. I tada se sjetim kako nakon prvog
bombardiranja nisam vjerovala u priče o strijeljanim Židovima na groblju. Nisam
u to vjerovala jer nisam željela. Možda uopće nisam toliko različita od Heneka.
Maks kaže: »Tako sam razmišljao komu bih mogao otići. K mojem starom
gazdi, možda. Dječaku kojega sam nekada poznavao u školi. Razmišljao sam o
Elzbeti, ili njezinoj majci.«
»Tko je Elzbeta?«
On podiže pogled. »Elzbeta. Moja djevojka u Nizankowicama.«
»Tvoja djevojka? Nikada ništa nisi kazao.«
On slegne ramenima.
»Je li Židovka?«
»Nije.«
Pitala sam se što bi moja babcia, mislila o tome. I Maks i Izio s
krivovjerkama. Pitala sam se što ja mislim o tome. I zatim proučavam Maksa.
Njemu sada moraju biti dvadeset tri, dvadeset četiri godine? Otprilike iste je dobi
kao redarstvenik Berdecki. Smiješno je što zapravo ne znam. Lako je zaboraviti
da je bio odrastao još prije rata, da je imao još jedan život, izvan Przemyśla. Zatim
opet pomislim kako sam prošle godine navršila sedamnaest godina da to nisam ni
primijetila?
»Razmišljao sam o njoj«, nastavlja Maks, »ali nisam ništa čuo o njoj otkad
sam u getu. I ne mislim da ću čuti. Ona nikada ne bi to riskirala, nipošto...«
Njegova ruka opet se provlači kroz kosu. »Nemam prava pitati. Ali pitam. Ne za
jednu noć. Pitam te da me sakriješ, mene i brata, i Danutu, i Hirschove,
i Schillingerove. Sedmero nas, dok ne umremo ili ne završi rat.«
Uzima me za ruku.
»Znam što pitam. To nije pošteno, imaš Helu na koju trebaš misliti. Razumjet
ću ako kažeš ne.«
Ne znam kako bih mu odgovorila. Pitanje je preveliko.
»To bi značilo potražiti stan u kojem bismo napravili skrovište. Stari Hirsch
još ima novca. Spreman je financirati. Zbog toga je u tome, ali čak i tada bit će

105
 Knjige.Club Books

teško hraniti devetero s onim što on ima i s tvojom plaćom. Bilo bi lakše za dvoje,
možda. Kada bi bilo dvoje, s poslom. Kupovati hranu.«
Podignem pogled.
»Mislio sam možda tvoja prijateljica. Emilika.«
»Emilika? Ne znam...«
»Misliš li da je znala da je Danuta Židovka? Jer ja mislim da je možda znala.
Da je raširila one glasine kako bi je zaštitila. I ona ima dobro plaćen posao.«
Nisam u to sigurna.
»Misliš li da bi bilo dobro upitati je? Vidjeti što ona kaže?«
Ne znam. Ne znam ništa od svega toga. On steže moju ruku.
»Želiš li da se vratim pod krevet?«
Odmahujem glavom.
»Mogao bih tu provesti rat.«
Grizem se za usnu.
»Možda ti je potrebno sedam kreveta.«
I taj mu odgovor pruža ono što želi. Smiješim se. Maks ima jednu obrvu koja
je malo duža od druge. Taj vršak mi kaže kada se šali. Salio se upravo tada. Ali
samo malo.
»Treba mi vremena da razmislim«, kažem.
»Znam.«
Odlazimo do geta rukom pod ruku, brbljajući kao da ne postoje nikakve brige
u mračnom, mračnom svijetu. Maks pazi na policajce, jer postoji jedan koji neće
zaboraviti njegovo lice. Ja pazim na policajce zbog redarstvenika Berdeckoga.
Kružimo oko geta na nekom novom mjestu, blizu prozorčića na podrumu. Kad
nema nikoga u blizini, Maks me poljubi u obraz, zatim otpuže ispod bodljikave
žice i ravno kroz nezaključani prozor.
Moram razmisliti.
Te noći u snu gledam Helenu, ali vidim pištolj pomahnitalog esesovca koji
cilja u gospodina Schwarzera. Cilja u plavooku djevojku koja se ne razlikuje
mnogo od mene. Cilja u djecu. Vidim bljesak vatre koja izlazi iz cijevi.
I ne znam što učiniti. Ne znam kako uravnotežiti Maksov život - i šestero
drugih - sa životom moje sestre.
Pitam Boga.
Ali nebo je iznad mene nijemo.

106
 Knjige.Club Books

14.

OŽUJAK 1943.

pet i trideset sljedećeg jutra odlazim na novi posao po dubokom, sjajno

U modrom mraku kasne zime. Svijet je zaboravio na proljeće. Ali jedva
primjećujem snijeg, ulice ili prazne izloge gdje su bili židovski dućani. Brinem se
zbog Helene, pitam se kako će ona proživjeti čitav dan. Brinem se zbog posla u
tvornici, o njemu ništa ne znam. I brinem se zbog Maksa.
Ne znam kako učiniti ono što od mene traži.
Ne znam ni kako to ne učiniti.
Vidim omaglicu prije nego što ugledam zgradu. Dimnjaci rigaju maglu i dim,
mogu ih osjetiti na jeziku. Prelazim preko željeznoga mosta iznad ponora
željezničkih tračnica, nalazim zidove od cigle koji se uzdižu nekoliko katova
iznad mene, prolazim kroz niz dvostrukih vrata, i zatim sam usred tvornice.
Kad sam prvi put došla u Przemyśl, tu su se izrađivale mehaničke igračke.
Automobili na navijanje, klaunovi i psići. Uvijek sam s veseljem na to mislila.
Sada je malena prostorija u kojoj stojim prljava i miriše na vruć metal. Sa mnom
je petnaest ili šesnaest drugih, muškaraca i žena koji izgledaju izgubljeno poput
mene, okupljenih oko radnoga stola s neizbježnim Nijemcem i neizbježnom
hrpom fascikla i formulara. Odmotavam vuneni šal s glave, savijam ga da
sakrijem njegove potrgane krajeve i pružam Nijemcu svoje isprave. On me
provjerava na popisu. I počinjem svoj život kao tvornička radnica.
Tvornica Minerwa, kaže Herr Braun, naš direktor, znojeći se u odijelu dok
stoji na sanduku, jest sustav pravila i odredaba, gdje ćemo mi, radnici, biti
ocjenjivani. Sve dok se ne budemo miješali u sustav ili neko pravilo ili odredbu.
Sretni smo što smo dobili taj posao. Sretni smo što će nas taj posao čuvati od
gladovanja. Nas je lako zamijeniti, a oni koji kasne, koji su neučinkoviti, umorni
ili glupi, bit će zamijenjeni. Istoga časa.
Jasno i izravno.
Moj posao znači upravljati sa šest strojeva za proizvodnju vijaka. Mehaničar
mi pokazuje kako da to radim, jer premda je posao veoma lagan, strojevi su
osjetljivi i lako se pokvare, a on ne može dolaziti svakih nekoliko minuta da mi
pomogne. Tako mi kaže. Moja je kvota tisuću vijaka u svakoj smjeni, a razlika
će mi se oduzimati od plaće.
Prostorija je glasna. Nevjerojatno glasna, sa strojevima i koloturnicima što
jure uvis i duž stropova. Moji strojevi su vrući, brzi i opasni ako na vrijeme ne

107
 Knjige.Club Books

sklonim prste s puta. Hranim ih komadima metala, jurim naprijed-natrag, i do

polovine dana naučila sam kako se popravlja sisaljka.
Za vrijeme stanke smiješi mi se neki mladić iza cigarete. Ima žutu kosu i plave
oči, iako nimalo nalik na policajca Berdeckoga. Još je dječak. Ne obraćam na
njega pozornost. Dosta mi je bilo osmijeha. Djevojka po imenu Januka daje mi
zalogaj svoga sendviča.
Dok hodam kući, bole me noge i ramena, uši mi zvone od buke, sunce je već
došlo i otišlo. Sada se tamnomodra studen osjeća krhko i čisto, blaga je poslije
dima. Kada stupim u stambenu zgradu, Emilika izviri iz svojih vrata.
»Došla si! Upravo je bila Helena ovdje. Dala sam joj malo čaja. Izgledaš kao
da bi i tebi dobro došao čaj.«
Otvaram usta da kažem ne, preumorna sam, ali Emilika podiže zdjelu šećera.
»Imaš li šećera?«
Odmahnem glavom.
»Onda ti je bolje da uđeš.«
Emilika nalijeva u čajnik vodu koja je već vruća i posjeda me za kuhinjski
stol, govoreći neprestano o svojemu momku - ne o starom, nego o novom,
ljepšem! I o njemačkim esesovcima koji dolazi u fotografsku radnju napraviti
slike. Kako razmetljivo!
Gledam oko sebe. Ona je sama djevojka, ali ima čitav stan, sa sofom i
lampom, ima zasebnu sobu i sukladno posuđe. Teški zastori vise preko njezinih
prozora umjesto tepiha, zaustavljajući opasno svjetlo.
»I dolazi jedan po svoje portrete«, govori Emilika, »i slike su dobre, ali on ne
želi platiti jer kaže da mu je nos preširok. Ne cijelo lice. Samo nos. Reci mi, Fusia,
kako kamera može oblikovati čovjekov nos? I sada me gospodin Markowski
okrivljuje što daruj em portrete, samo što ni gospodin Markowski ne bi rekao ne
oficiru SS-a, zar ne? Ako želi da se borim s Gestapom, trebao bi nabaviti streljivo,
to je ono što kažem.«
Odloži šalicu i uzdahne. »Znaš li što mi nedostaje? Glazba. Sjećaš li se kako
je onaj mali sastav u restoranu preko puta znao ljeti svirati vani? I kad su bila
vjenčanja u klubu? Znale smo plesati čitavu noć...«
Na trenutak sam gore, plešem s Iziom pokraj otvorena prozora u mračnom
stanu dok orkestar svira. Zatim znatiželjno pogledam Emiliku. »Jesi li ovdje
živjela prije? Ne sjećam se da sam te viđala.«
»Oh, ne. Živjela sam u Krakówu. Ali dolazila sam ljeti, sa sestrom moje bake.
Živjela je u ovom stanu. Ali sada je otišla. U neki logor nekamo. Bila je udana za
Židova.«
Koliko god je govorila, nikada mi nije to spomenula. Pitala sam se razumije
li da »neki logor« vjerojatno znači da je sestra njezine bake mrtva.
»To je strašno«, kažem oprezno, »što ovi nacisti rade.«

108
 Knjige.Club Books

»Znam. Rekla bih da Przemyśl nikad više neće biti isti. Oni mi se gade,
nacisti.«
Nagnem se naprijed. »Jesi li ikada razmišljala da dobiješ novi stan, Emilika?«
»Novi stan? Zašto?«
»Veći stan. Možda da ga dijeliš s nekim... s drugima.«
Emilika naginje glavu prema meni. »Kakav to plan imaš u glavi, Fusia?«
Grizem se za usnu, pokušavam odlučiti kako joj kazati ono što želim. Utjecati
na djevojku kakva je Emilika. »Sjećaš li se momka kojega sam htjela vidjeti?
Kada si me slikala?«
Ona kimne potvrdno.
»Pitao me je da se za nj udam. A oni su ga ubili. U radnom logoru u Lwówu.
Bio je Židov.«
Emilikine obrve se dižu i spuštaju. Zatim posegne preko stola i potapša me po
ruci. »Mislila sam da je moralo biti nešto slično. Oh, žao mi je, stvarno.«
»I sada, njegova braća...« Riječi izlaze sporo i teško, kao da tajna želi ostati u
mojim ustima. »Sada su njegova braća u istoj opasnosti. U getu. I ja bih...
razmišljam da nešto učinim u tom smislu.«
»Da nešto učiniš? Što da učiniš?«
»Želim dobiti veći stan s nekim... nekim kao što si ti, možda, i... želim ih
sakriti.«
Duboko udahnem. Eto. Rekla sam.
Emilika se nasloni na stolici, otvorene su joj crve usne. Zuri u mene dugu,
dugu minutu.
»O čemu govoriš«, kaže polako, »ti glupa, glupa djevojčice? Želiš li umrijeti?
Misliš li da si dosta živjela? Pa, ja nisam. Planiram živjeti još godinama i neću
odbaciti svoj život zbog nekoga Židova za kojega nikada nisam čula! Mogla bi
jednako od mene zatražiti da skočim kroz prozor. I ti možeš kroza nj skočiti.
Moglo bi biti brže nego strijeljanje.«
Čuje se ura negdje iz Emilikine lijepe kuhinje. Tik, tik, tik. Moje ruke drhću.
Vjerovala sam joj. Upravo sam stavila život u njezine ruke.
Možda sam nas upravo ubila.
Odgurnem natrag stolicu, a Emilika kaže: »Čekaj, Fusia, čekaj.«
Ona odahne i spusti glas.
»Tajna policija je posvuda. To znaš, zar ne? Prave se da su prosjaci, trgovci,
radnici, bilo tko. Nude pomoć Židovima, ili pomažu nekom drugom da pomogne
Židovima, a kad ta osoba kaže da, uhite i nju i Židove kojima je nastojala pomoći.
Nikomu ne možeš vjerovati...«
»Zar misliš da špijuniram za Nijemce?«

109
 Knjige.Club Books

Emilika se smiješi. Gotovo se smije. »Ne, Stefania Podgórska, ne mislim da

špijuniraš za Nijemce. Ali kako znaš da ja to ne radim?«
Pretpostavljam da ne znam. »Špijuniraš li?«
»Ne. Što znači da imaš sreće.« Nagne se naprijed. »To što predlažeš ima
izglede jedan naprama milijun, a to znači da postoji devetsto devedeset devet
tisuća drugih prilika da se umre.«
»Ali to nije nula«, kažem.
»Što?«
»Nije nula od milijun mogućnosti. Moglo bi uspjeti.«
»To je samoubojstvo. A što je s Helom?«
Na to nemam odgovora.
»Ti ljudi, Fusia. To je grozno. To je tužno. Ali nisi ti prouzročila što se te
stvari događaju, i to nije nešto što možeš popraviti. Nisi ti za njih odgovorna. Ti
si odgovorna za Helu. Ako nećeš misliti na sebe, misli na nju.«
Ovaj put dopušta mi da pobjegnem sa stolice. Ostavljam napola punu šalicu
na stolu. »Žao mi je. Bila je to glupa ideja.«
Ona mahne rukom i nasmiješi se. »Ti si tužna zbog svoga dečka, to je sve.
Razumijem.«
»Nadam se da nećeš... nikome spomenuti naš razgovor.«
»Što? Kakav razgovor? Ne znam čak ni o čemu govoriš. Mora da bolujem od
amnezije...«
Klipšem polako uza stepenice dok se Emilikina vrata zatvaraju iza mene uz
škljocaj. Osjećam ranu u sebi. A ranjavost je razočaranje, jasno mi je.
Nije njezina odgovornost, nije ni moja. Čija je to onda odgovornost, Emilika?
Helena me grli i grli, i donosi mi preprženi kruh s maslacem. Padam u krevet
dok još žvačem posljednji zalogaj, a ona mi skida cipele i uvlači se pokraj mene.
I usnem prije nego što to znam, i sanjam.
O mračnoj šumi, gdje su stabla visoka kao građevine. Mahovina i lišće tvrdi
su kao cement pod mojim nogama, mjesec visi velik i nizak, zrake struje dolje kao
reflektorska svjetla. Krčim put kroz granje koje mi grebe lice kao razbijeno staklo,
sve brže i brže, jer mogu čuti vrištanje. Neki muškarac, neka baka, neko djetešce,
tako mnogo ljudi, stotine njih, različite nerazumljive riječi koje su sve jednake jer
sve znače istu stvar. Milost. Milost.
I tada počne pucnjava. Ja trčim, i trčim, puštam da mi granje reže lice jer
moram zaustaviti pucnjavu. Ali što brže jurim, to je slabija buka, sporiji su
pucnjevi, dok na kraju nema zvuka, i nema više ljudi, i nema više drveća, i ja trčim
u mračnost, u prazninu koja se osjeća kao smrt...
Otvaram oči, sopćući, udišući zrak kao da sam uistinu trčala. Ali ja sam samo
s Helenom u krevetu, još u odjeći, štednjak se polako čuje kako se hladi. Kao
Emilikina ura. Helena me tapše po ruci.
110
 Knjige.Club Books

»Netko je pucao na ulici«, šapće ona sanjivo. »Ali sada su prestali...«

Zatvaram oči, i Maks je sa mnom u šumi.
»Idite«, kaže on. »Bježite!« Ali ne govori meni, govori Heneku i Danuti.
Uzima ih oboje za ruke, prisiljavajući ih da pođu kad oni to ne žele, vukući ih po
cik-cak stazi kroz drveće koje je sada načinjeno od cigle i kamena. Zrakoplovi
poput ptica kruže iznad naših glava. Jurim za njima, osjećam oštar bol u boku, i
drugi su ljudi s nama, male sjene prolijeći mi zdesna, i slijeva, i iznad glave. Oni
posrću i padaju, i ne ustaju, a kad pogledam dolje, bol u mojem boku nije od
bježanja. Krv mi curi kroz prste.
»Pogođena sam«, kažem. Maks uspori i okrene se. Danutine oči se rašire.
Sjene prelijeću kraj nas, ostavljaju nas iza sebe. »Požurite se!« vičem. »Spasite
se!«
Samo to je Iziov glas što izlazi iz mojih usta. Nije moj. Maks počinje koračati,
ali u krivom smjeru. Ostavio je Heneka i Danutu. Korača prema meni.
I tada me Helena prodrma, kaže mi da su zvonila zvona na katedrali. Prošlo
je pet sati.
Na putu prema tvornici vidim dva ukočena i smrznuta tijela što vise na ogradi
geta. Idem na posao i napravim 28.208 vijaka. Nadglednik, koji je Poljak, zapisuje
30.208. Odlazim na tržnicu na putu kući, kupujem što je preostalo, i spavam. I
imam noćne more. Imam noćne more svake noći toga tjedna.
»Maks je danas došao«, kaže Helena u petak uvečer. »Kucao je na poseban
način, pa sam ga pustila unutra. Želio je znati imam li mu što reći, ali ništa nisam
znala. Dala sam mu ostatak kruha. Zatim je došao onaj policajac, ali nisam ga
pustila unutra. Rekla sam mu da ode...«
»Onaj koji je prije dolazio?«
Helena kimne.
»Je li došao kad je Maks bio ovdje?«
Ona odmahne glavom.
Ali što bi bilo da je tada došao? Zamišljam Maksa i redarstvenika Berdeckoga,
obojica stoje na mojim vratima, i u želucu osjećam mučninu. Maks ne bi smio biti
izvan geta. Mora prestati s izvrgavanjem riziku. Mogao bi ga zateći drugi
policajac, onaj kojega je gušio. Ili netko od susjeda. Ili Emilika.
Ili se možda Maks nikada nije vratio u geto. Možda je Maks već mrtav.
Možda uopće ne trebam donijeti nikakvu odluku.
»Fusia, što ti je?« pita Helena, povlačeći me za suknju.
Pokušavam joj se nasmiješiti, ali sva sam znojna. I tada kažem: »Zovnula si
me Fusia?«
»Znam«, kaže Helena. »Predala sam se.«
U subotu ujutro moje su oči zakrvavljene, i tako sam glupa od pomanjkanja
sna, zaboravljam ne obraćati pozornost na dječaka koji sa mnom radi. Nasmiješim
111
 Knjige.Club Books

se odsutna duha kad mi kaže zdravo, i posrćem kroz smjenu, jedva pazeći što
radim, a to je dobar način da izgubim ruku.
»Stefania! Stefi!«
Dižem pogled, začuđena što čujem svoje ime u buci. To je mehaničar, a dim
se diže iz noževa na mojemu stroju. Sisaljka za vodu prestala je raditi.
»Što je s tobom?!« viče mehaničar. Isključuje stroj. »Danas ti je glava u
oblacima! Jesi li bolesna ili zaljubljena?«
Kad bi taj čovjek znao za moje ljubavi, pobjegao bi glavom bez obzira u
drugom smjeru.
»Ne znam što treba učiniti«, kažem, i tada se sjetim s kim govorim. »Hoću
reći... ne osjećam se dobro. Vrti mi se...«
»Zašto nisi tako rekla?« kaže čovjek. Gleda me od glave do pete. »U redu,
pođi sa mnom.«
Vodi me u odjel za popravke, gdje je veliki stol s alatom i dijelovima i
komadićima metala i mrljama od ulja. Pokazuje ispod stola, i kada se prignem da
pogledam, stol ima policu, mogla bi na nju stati osoba, nekoliko centimetara iznad
poda. Netko je na njoj ostavio jastuk.
»Uvuci se tu i odrijemaj«, kaže on. »Popravit ću tvoj stroj i probudit ću te za
pola sata.«
Mislim da sam zahvalila čovjeku, ali tako sam umorna da nisam sigurna jesam
li zapravo išta rekla. Dopužem na policu i smjestim glavu na jastuk.
I u tvorničkoj buci sanjam.
Opet smo u šumi, samo sada su stabla četvrtasta, grane rastu između prozora
na deblima. Maks juri vukući za ruke Heneka i Danutu, a ja imam Helenu s jedne
strane i Dziusiju Schillinger s druge. Lišće koje razmičemo zvoni kao limenke.
I znam da je nešto iza nas. Sve bliže i bliže. Čujem da gmiže kao tigar kojega
sam vidjela u jednoj tatinoj knjizi kad sam bila mala.
»Samo što nismo stigli«, kaže Maks. I sada vidim kamo bježimo. Rupa u
zemlji. Podzemni bunker. Sklonište od nacista.
Ovdje nas neće naći.
»Idi, Dziusia«, šapćem, ispuštajući njezinu ruku, gurajući je prema rupi. Ona
klizi unutra za Maksom, Henekom i Danutom, zatim me Helena potegne za ruku.
Okrenem se i dva vojnika su iza nas, na njihovim kapama cere se lubanje. Lubanje
imaju tanke brčiće, ti ljudi isto tako.
»Vu zenen zey gegangen?« kaže jedna lubanja, a ja pomislim kako je čudno
što jedna SS-ova kapa govori jidiš. Zatim on kaže: »Kamo su otišli?« na poljskom.
Ah, pomislim. To je već bolje.
»Kamo su otišli?« pita lubanja. »Gdje su Židovi?« Sada me je strah. Helena
diže ruku i pokazuje. U suprotnom smjeru.

112
 Knjige.Club Books

»Oni su tamo«, kaže ona.

»Da«, kažem ja, »samo što je to onamo.« Pokazujem na drugu stranu, malo
lijevo od njezina smjera, daleko od podzemnog skloništa. Lubanje izgledaju
zbunjeno, ne znam kako. Ali ljudi ispod njih ne izgledaju zbunjeno. Vidim da se
miču jedni brčići. Znaju da lažem. Znaju da lažem, znaju da lažem, znaju da
lažem... Onaj bliže meni diže ruku. Njegova je ruka puška. Cilja u mene i zatim
je spušta dolje, dolje. Pucat će u rupu. Ustrijelit će Maksa.
Pa vrisnem.
I tada se probudim u tvornici alata, i znam da sam upravo vrisnula, ali nitko
me nije čuo u buci. Smotana ostajem ispod stola dok se ne vrati mehaničar i
ljubazno mi kaže da sam beskorisna, ali on to neće reći, i da trebam poći kući.
Ne idem ravno kući. Lutam Przemyślom dok me noge ne odvedu do katedrale.
Otvaram teška vrata, prekrižim se, zapalim svijeću i sjednem u klupu, umirući
Krist diže se visoko iznad moje glave.
Smrt stvarno nije tako teška, pomislim. To je gubljenje mogućnosti da
proživljavaš ono što je tužno. Kao što sam ja proživjela s Iziom. Izio je umro zbog
toga što nisam bila došla na vrijeme da ga spasim. Ali što bi bilo da nikada nisam
pokušala doći.
Ako preživim ovaj rat, mogu li živjeti s tim da ništa nisam učinila, i hoće li
moj život biti zatrovan žaljenjem.
Kako ću reći Heleni kad saznamo da je Maks mrtav?
Kako ću reći svojoj majci da je moj izbor ubio Helenu? Nikada nisam mogla
birati. Jer bih i sama bila mrtva.
Ali tko ih drugi može spasiti osim mene?
Oh, veliki Bože. Gospo Marijo. Dajte mi odgovor.
Zrak je nijem iznad mene.
Izlazim zaobilazno iz katedrale, i sada me noge nose tamo gdje je nekada bila
Židovska ulica, nedaleko od nas. Zgrade stoje prazne, nižu se redom, razbijeni
prozori, nestala vrata - vjerojatno spaljena za ogrjev - i kada zavirim unutra, čak
su i podovi istrgnuti i spašeni. Stanovi bi bili veoma slični mojem stanu. Tipično.
Svima je poznat njihov raspored. Svi znaju koliko soba ima u njima, i koje su
veličine. Nikada nećete naći sklonište za Židove u takvu stanu. Kao što je moj.
Razlika bi se odmah primijetila.
Moram staviti sedmero ljudi ispod kreveta.
Sunce je gotovo zašlo, nebo je narančasto i vatreno na jednoj strani, svijetlo i
plavo na drugoj. Moje cipele tapkaju po kamenitu pločniku, vjetar stenje kroz
prozore kojih nema. Praznina uznemiruje. Sablasno je. Stežem kaput oko sebe
zbog studeni i mislim da će slično zvučati geto jednoga dana. Jeka i vjetar.
Zaustavljam se u hodu i samo stojim. Zatvaram oči.

113
 Knjige.Club Books

I vlada tišina. Kao da sam jedina osoba u Przemyślu. Samo što tišina nije
prazna.
Osjetim kao da me nešto lagano gura s leđa.
Otvorim oči i posrnem, gotovo gubeći ravnotežu. Dvije žene su došle iza ugla,
s metlama u rukama. Ciste napušteni nogostup.
Možda one znaju za neki napušten stan. Treba ih upitati.
Drugi dio mojeg uma kaže da bi to bilo smiješno. Zašto bi one znale za neki
napušten stan?
Ne boli pitati.
Trebala bih poći u stambeni odjel.
Pitati njih!
Noge mi se pomaknu i žene dignu pogled s hrpe otpadaka koje su skupljale.
Gledaju me kako im se približavam.
»Oprostite«, kažem, »zna li koja od vas išta o praznim stanovima?«
»Ha?« kaže jedna od njih, škiljeći u me.
»Zna li koja od vas za prazne stanove??«
Premjestim težinu na drugu nogu. Osjećam se blesavo.
»Ja znam za jedan«, kaže druga žena, oslanjajući se na metlu.
Ona je vremešna i popunjena, nos joj je crven od studeni, ili od votke, siva
kosa kovrčasta ispod šala. »Ima jedan prazan stan u Tatarskoj 3. Ali nije stan. To
je kuća, gotovo...«
»Koliba«, kaže druga.
Promatram njihova prljava, naborana lica i upitam: »Gdje je Tatarska ulica?«

114
 Knjige.Club Books

15.

OŽUJAK 1943.

bilazim vanjsku stranu stana u Tatarskoj 3. Žene su imale pravo. Više su kao
O kolibe sa zajedničkim zidovima nego stanovi, prizemnice sa strmim
krovovima od lima. I to je kratka ulica, na uzbrdici, s vrlo malo kuća. Prazna
fakultetska zgrada stoji točno preko puta, na vrhu brežuljka je samostan s
kapijom, i mogu vidjeti vrške dvaju zvonika katedrale i druga svjetla što se
spuštaju prema trgu s tržnicom. Građevina ima oblik slova L, a prazni dio je
mračan iza ugla, na komadu smrznuta blata. S jedne je strane bunar, a s druge
dugačka smrdljiva daščara gdje može biti samo zahod.
Nisam vidjela ljude, ali mogu ih namirisati.
Gotovo me hvata mučnina zbog našeg imanja.
Idem naprijed i pokucam na vrata koja je opisala ulična čistačica. Smjesta se
škripeći otvore. Netko me je promatrao iza zastora.
»Da«, kaže neka žena, žmireći u mraku.
»Jeste li vi pazikuća za Tatarsku 3? Je li još prazno?« Žena kimne za jedno i
drugo.
»Mogu li vidjeti? Sada bi bilo u redu?«
Ona zamumlja i kimne, nestane unutra na trenutak, i dolazi natrag sa svežnjem
ključeva i upaljenim fenjerom.
»Nije nimalo raskošno«, kaže ona. Niska je, zdepasta žena s urednom kosom
i pregačom koja izgleda kao da ima mrlje od cikle. Vodi me do drvenih vrata
nedaleko od zahoda i stavlja ključ u ključanicu. Tu ima malo posla, ali otvaraju
se, i ona prva uđe s fenjerom.
Nalazimo se u maloj kombinaciji kuhinje i dnevne sobe, što je kasniji dodatak
kolibi, s drvenim zidovima i grubim podnim daskama; tu je štednjak, sudoper s
odvodom ali bez slavina, i bunarsko vjedro koje visi o čavlu. Nema elektrike. Tu
su još dvoja vrata. Prva se otvaraju u spavaću sobu, s još jednom sobo ravno iza
nje. Druga vrata, sučelice štednjaku i sudoperu, vode u malen hodnik prljava poda
gdje se vide ljestve.
»Što je gore?« upitam.
»Potkrovlje«, kaže žena.
Vraćam se i stojim u kuhinji, okrećući se u velikom krugu dok me ona žena
gleda.

115
 Knjige.Club Books

»Nije nimalo raskošno«, kaže opet. Kao da sam je zbog nečega optužila. Ali
ja se mogu samo nasmiješiti. Smiješim se kako se tjednima nisam smiješila.
»Nije raskošno«, odgovorim. »Savršeno je.«
Pazikuća se zove gospođa Krajewska, i zagrijala se za me čim je razumjela
da nisam odustala zbog vjedra za vodu i vanjskoga zahoda. Kaže mi da odem u
stambeni odjel i ispunim molbu, dodajući kako bi voljela imati mladu djevojku za
susjedu. Kako bi bilo lijepo njezinim dvama dječacima da imaju sestru s kojom će
se igrati. Trčim natrag u stan kao da se skližem po ledu, kao da sam dobila krila
borbenog zrakoplova, provalivši kroz vrata tako brzo da je Helena malko
kriknula. Maks je tu. On ustaje. »Što se dogodilo?«
»Mislim da sam našla stan.«
»Našla si mjesto gdje ćeš sakriti Maksa?« pita Helena. »Znala sam da hoćeš.«
Znala je da hoću. Ja to nisam znala. I nisam ništa spomenula Heleni o
skrivanju Maksa. »Kako si znala?« pitam.
»Jer sam pitala Boga. Mama je uvijek govorila da to radiš kada želiš nešto
učiniti. Tako sam ja pitala.«
Da, mama je tako govorila. »Ali kako si znala da želim sakriti Maksa?«
»Jer uvijek sakrivaš Maksa.«
Ona je djelomice u pravu. »I to je ono što želiš? To si zatražila od Boga?«
Ona naginje glavu i smiješno gleda u mene. »Naravno! Zar nisi i ti?«
Maks samo stoji ondje, slušajući nas kako razgovaramo. Dižem oči da se
susretnem s njegovim zurenjem. Već znam da gleda u mene.
»Da«, kažem.
On trepće.
»Da, Hela. To sam zatražila.« Ali i dalje promatram Maksa. On ne govori.
Samo se gledamo još jednu dugačku minutu, i tada Maks kimne. To je kao da smo
potpisali ugovor.
»Koliko je sati?« prošapće on.
»Ne znam...« Gledam naokolo kao da će u mojoj sobi niknuti ura. »Nema još
sedam«, kažem.
»Onda idemo to vidjeti.«
»Odmah?«
On se smiješi. »Da. Odmah.«

Hodamo rukom pod ruku niz ulicu, kao par koji je izašao u šetnju. Maks ima moj
stari šal preko lica kao da mu je hladno. Helena je bila razočarana što je ostala
sama. Rekla sam joj da još ne znam hoćemo li dobiti taj stan. Pomislila sam da će
zatoptati nogom. I dodala sam da ne želimo skretati dodatnu pozornost na Maksa.
Ona je popustila.

116
 Knjige.Club Books

Ovoga časa čak se ne bojim.

»Gdje je Tatarska?« šapće Maks kroz šal. »Ne poznajem tu ulicu.«
»Preko puta fakulteta, onoga koji su zatvorili. Nema nikakva drugog razloga
da je poznaješ. Nema ondje gotovo ničega.«
»To je dobro. To je jako dobro.«
»Uličica«, kažem, okrećući naglo Maksa ulijevo. Njemački policajac skrenuo
je na ulicu, u ophodnji, idući ravno prema nama. Brzo se sjurimo niz malen prolaz
između zgrada prije nego što će on proći, sklonimo se otraga, čekamo, pa se
vratimo na ulicu, Nijemcu iza leđa, kao da uopće nismo prestali hodati. Maks se
ceri i stavlja ruku preko mojeg ramena.
Kad smo došli do Tatarske, Maks pomno gleda desno, lijevo i preko puta,
istežući vrat prema krovu dok hodamo oko dvorišta.
»Stoj ovdje«, kažem, ostavljajući ga kod broja 3.
Kucam opet na vrata gospođe Krajewske.
»Oh«, kaže ona, otvarajući širom vrata. »Vratili ste se?«
»Gospođo Krajewska, oprostite što vam smetamo, ali bili ste ljubazni prije, a
moj stariji brat je ovdje. On želi vidjeti kuću prije nego što predam molbu. Neće
vam smetati da je otvorite još jedanput, zar ne?«
Ona uzdahne. »Uzet ću fenjer.«
Kad smo se vratile Maksu, koji je još stajao kod vrata, ona podigne fenjer i
promotri ga tako da bi to ulijevalo strah da nije isto učinila sa mnom prije sat
vremena.
»Zdravo«, kaže Maks. Ruke je zabio u džepove, i odjednom se pitam ima li u
njima oružje.
Gospođa Krajewska mrmlja i otključava vrata.
»Nije raskošno«, kaže dok ulazimo. Puštam Maksa da istražuje. On uzima
fenjer i ide u spavaće sobe, penje se po ljestvama u potkrovlje, i čak izlazi van da
provjeri zahod.
»Spomenuli ste sestru«, kaže gospođa Krajewska. »Hoće li i vaš brat stanovati
s vama?«
»Oh, ne, on živi u Krakówu«, lažem. »Samo je zabrinut za me, možda malko
i previše. Ali dobar je brat...«
Maks se vraća unutra i zavlači glavu u štednjak, pokušavajući gledati uvis.
Lice gospođe Krajewske smekšava se kao rastopljena čokolada.
»No, zar to nije krasno?« kaže ona. »Zašto vam ne bih ostavila svjetlo i pustila
vas dvoje da razgovarate o tome, a vi mi ga samo donesete natrag kad završite,
može?«
»Hvala vam, gospođo Krajewska.«

117
 Knjige.Club Books

Kad ona zatvori vrata, Maks pristupi k meni. Šapće, u slučaju da gospođa
Krajewska prisluškuje.
»Zabrinut sam zbog susjeda«, kaže Maks. »Zidovi spavaćih soba nisu jako
debeli, a ima još jedna koliba na drugoj strani. I svi će morati prolaziti točno kraj
stražnjeg prozora i vrata da dođu do zahoda. Teško će se održavati tišina...«
»Možda misliš da bih mogla naći stan u pustinji? Ili na Himalaji?«
»Nemoj pametovati, Fusia.« Ali ceri mi se. »Mjesto kao da je stvoreno za nas.
Zemlja je samo nekoliko centimetara ispod poda. Možemo iskopati bunker,
možda, ispod dasaka, za slučaj da netko dođe na vrata.«
Osvrćemo se opet po sobi, i odjednom vidim čišćenje koje treba obaviti. Vodu
koju treba nositi. Hranu koju treba kupovati i vući je uz brijeg. Dvostruko hodati
do posla. Devetero ljudi u tri prostorije i pomanjkanje privatnosti.
Maks kaže: »Jesi li sigurna?«
Kimnem. »Da. Sigurna sam.«
Vraćamo se prema Heleni ruku pod ruku, držeći se kao par. Dugo je vremena
prošlo otkada nisam vidjela da Maks izgleda tako živahno.

Maks ostane u stanu jer je preblizu policijski sat da bi sa sigurnošću stigao do

ograde. A ni ograda nije sigurna. Još dva čovjeka vise o njoj, ubijena zbog
napuštanja geta da bi kupovali izvan njega.
Smeta mi što Maks to zna, a svejedno je došao.
Sljedećega jutra on obuva cipele kad se začuje kucanje na vratima. Oštro.
Službeno.
Sledimo se. Maks padne na pod i zavuče se ispod kreveta, uzimajući cipele sa
sobom. Helena polazi odmaknuti njegovu čajnu šalicu, ali ja potresem glavom i
stavim prst na usne. Idem na prstima u hodnik i čekam. Kucanje se ponovi još tri
puta, i znojim se prije nego što čujem škripanje daske što znači da je netko upravo
stavio nogu na sljedeću stepenicu. Silazi niza stubište. Odvučem se natrag u sobu,
opet držim prst na usnama, i provirim iza ruba tepiha na prozoru, pazeći da ga ne
pomaknem. I dolje vidim redarstvenika Berdeckoga koji gleda gore u moj prozor
prije nego što će otići niz ulicu.
»Možeš izaći«, kažem, ali Maks se već izvlači ispod kreveta.
»Je li to onaj policajac?« pita.
»Što te navodi da to pomisliš?«
»Što? Imaš li neke druge momke koji ti kucaju na vrata u šest i trideset
ujutro?«
»Nemam«, odgovorim blago. »Uglavnom im jednostavno dopustim da
prespavaju.« Vidim da mu se podiže obrva, smješka se. Ne smeta mu što ga
peckam, jer je sretan. Sretan je zbog toga što smo naši Tatarsku ulicu.

118
 Knjige.Club Books

»Ali, Fusia, nitko ne ostaje ovdje osim Maksa!« kaže Helena. »I zar ne kasniš
na posao?«
»Moram poći u stambeni odjel«, kažem. »Platila sam sinu Szymczakovih da
odnese poruku u Minerwu.« Što se njima neće svidjeti. Ali radno vrijeme
stambenog odjela i moje smjene padaju gotovo u isto vrijeme.
»I ja moram poći«, kaže Maks, a njegova veselost je iščeznula. »Vojnici
dolaze onamo prije svanuća. Dok su noćni još umorni.«
»Maks«, kažem, a sada sam i ja ozbiljna. »Ne bi se smio više vraćati ovamo.
Trebaš ostati u getu sve dok...«
Dok ne bude vrijeme da se usudi napustiti ga zauvijek.
»Morat ću znati jesi li dobila Tatarsku«, kaže on. »Ne želim reći Heneku ili
Danuti ili bilo komu dok ne budem znao kako stvari stoje. I trebat će nam vremena
da se pripremimo.«
»Čitaju li još poštu?«
»Što se toga tiče, da.«
Razmišljamo o tome jednu minutu. Zatim Helena kaže: »Ja ti mogu donijeti
pismo, Maks.«
Oboje se okrenemo prema stolu, gdje Helena slaže tanjure za pranje. To je
sada njezin posao dok ja radim.
»Mogu donijeti pismo do ograde«, kaže ona.
Oblačim kaput. »Ne, Hela.«
»Ali ja to mogu učiniti! Ondje sam se i prije igrala, i stražari više ne obraćaju
pozornost na djecu. Ni kada dođemo točno do ograde.«
»Kad si bila kraj ograde?«
»Prošli tjedan. Dok sam tražila Maksa.«
»Ima pravo«, kaže Maks. »Njima ne smetaju djeca.«
»Smislit ćemo nešto drugo«, kažem. »Hela, operi suđe, i budi pažljiva. Isto
vrijedi za tebe«, kažem Maksu. »Osim suđa.«
»Idemo«, čujem Maksa kako kaže dok hitam niz hodnik. »Pomoći ću ti brisati
prije nego što odem...«

Nema naočala sa žičanim okvirom u stambenom uredu. Umjesto toga ondje je

ljubazna poljska tajnica koja mi donosi prave formulare da ih ispunim za Tatarsku
3. Njezine se obrve podignu kada ne odlazim, gledajući kako se povlačim u kut
da ih ispunim, grickajući vršak pera. Vraćam ih njoj.
»Koliko dugo?« pitam.
»Dva dana«, kaže ona.
»I sigurni ste da je stan još prazan? Da ga nitko drugi nije zatražio?«
Žena se smiješi. »Ne bih rekla, leptiriću. Dobit ćeš pismo.«
119
 Knjige.Club Books

Istrčim iz ureda, zatim trčim cijelim putom kroz Przemyśl do tvornice, i kada
se požurim do svoga mjesta, Herr Braun čeka. Zaustavlja strojeve i dere se na
mene na njemačkome i poljskome. Poruke su nedovoljne, isto tako isprike. Ja sam
glupa, lijena djevojka kojoj nikada više neće pasti na pamet da opet zakasni na
posao. Dolazit ću pet minuta ranije. Premašivat ću norme. Ako ih ne budem
premašivala, bit ću zahvalna i sretna da nastavim raditi dok to ne ispunim.
Ponekad je najbolje jednostavno kimnuti.
Radim za vrijeme stanke, i kada dignem pogled, plavi dječak stoji s druge
strane mojih strojeva. Lubek mu je ime, ili tako kaže Januka, djevojka koja
povremeno sa mnom podijeli sendvič.
»Reci mi ako ti je potrebna pomoć«, kaže on i odlazi skokom.
Sljedećega dana potrebna mi je pomoć, i Lubek mi donosi više metalne robe
za opsluživanje strojeva, pa tako ne gubim vrijeme da odlazim po nju.
Premašujem normu. Točno. I čim je premašim idućega dana, žurno napuštam
radno mjesto, guram ruke u rukave kaputa i trčim preko željezničkog mosta, sa
šalom u ruci umjesto na glavi, jer ne želim čekati pismo. Imam dvadeset tri minute
do zatvaranja stambenog odjela.
Nahrupim kroz vrata. Mala čekaonica puna je ljudi, prostorija je zagušljiva,
vruća i znojna nakon moga trčanja kroz čistu studen. Tajnica me pogleda iza stola.
Obrve joj se podignu. Zatim uzima snop papira i mahne njime prema meni.
»Dobila sam ga?« pitam preko gomile.
Ona kimne.
Guram se kroz gužvu, uhvatim tajnicu za lice i utisnem joj glasan poljubac u
obraz.
»Dosta toga«, kaže ona, smijući se, i pruža mi papire. I svežanj ključeva.
»Ako vas ja poljubim, hoću li također dobiti stan?« vikne jedan muškarac.
»Poljubi mene!« kaže drugi. Sada se cijela prostorija smije.
Hitam natrag u stan pod nebom punim zvijezda, i kada Heleni kažem novost,
ona počne skakati. Idem spavati te noći razmišljajući kako preseliti krevet.
I uopće ništa ne sanjam.

Sljedećega jutra izlazim rano i šetam se pokraj ograde, tek u slučaju da vidim
Maksa. Ne želim ga zapravo vidjeti, od straha zbog onoga što bi se moglo dogoditi
ako on privuče pozornost Nijemaca. Ili poljske policije. Ali trebam vidjeti Maksa,
da mu kažem o Tatarskoj. Područje iza ograde obično je puno očajnih ljudi, ali
sada je prazno. Čuje se samo tap, tap, tap čizama esesovca u ophodnji. Zaokružim
do mjesta gdje je bodljikava žica labava, samo što ona nije više labava. Drvene su
daske prikucane preko otvora, a kada odem do podrumskoga prozora kamo je
Maks šmugnuo posljednji put, ondje nema nikoga. Sada moram trčati na posao.

120
 Knjige.Club Books

Samo da bih otkrila kako sam sada u noćnoj smjeni, zahvaljujući Herr Braunu.
Ne moram na posao još dvanaest sati.
Na povratku u stan, preplašim Helenu gotovo do suza, jer ona pomisli da sam
izgubila posao. U kuhinji je pokraj sudopera, ima pregaču oko pasa, pere posuđe
u vodi koju je zagrijala na štednjaku. Poljubim je i pomognem joj završiti.
»Vidi što sam našla«, kaže ona. Izvlači stari drveni sanduk koji mi je nekada
dala gospođa Diamant iz kuta iza kreveta. Ondje Helena sada stavlja svoje stvari,
časopise za izrezivanje, vrpce, špekule, dugmad i sve drugo što nađe na ulici. Sada
izvadi ispuhanu loptu.
»Jučer mi je gospodin Szymczak rekao da ima pumpu za gume i da mi loptu
može napuniti zrakom«, kaže ona.
»Zar ne misliš da ona vjerojatno ima negdje rupu i da ponajprije zbog toga
nema zraka u sebi?«
»To je u redu. Ne mora dugo biti puna zraka. Samo dovoljno dugo da je
šutnem u ogradu geta.«
Sjednem na pete. »Što hoćeš reći?«
»Hoću reći, odem blizu ograde i igram se s loptom, i vičem nešto kao: ‘Maksi!
Maksi! Fusijino pismo!’ I stražar neće znati što to znači, ali Maks hoće, i on će
izaći, a ja ću šutnuti loptu ispod ograde kada stražar ne gleda, i Maks će mi je
vratiti, i kada to učini, dat ću mu pismo. Igrala sam se tako dvaput sa stražarima
da vidim hoće li to ići, i ide, tako je lako.«
Gledam svoju sestricu. Koja se lopta s esesovcima.
»Mogu to učiniti«, kaže ona.
Sklapamo sporazum. Može pokušati, ali ja ću poći s njom i gledati iza ugla.
Ako Maks ne dođe za pet minuta, ona će prestati. Ako bude ikakva znaka da je
loše krenulo, ja ću to prekinuti.
Zauzimam mjesto iza malene kućice blizu pruge, gdje su običavali prodavati
sladoled, dok Helena počinje bacati uvis loptu koju je gospodin Szymczak
napunio zrakom. Ona ima komadić papira u džepu kaputa na kojem piše: »Imamo
ga. Prozor. Dva dana.« To znači da imamo Tatarsku, i Maks se mora sa
mnom sastati kraj podrumskoga prozora - koji je naizgled najsigurnije mjesto - za
dva dana.
U prsima mi lupa tako snažno da pomislim kako sam se možda razboljela.
Jer sam gora sestra nego što je ikada ijedna bila.
Helena udara nogom loptu u zid neke zgrade i hvata je kad odskoči. »Maksi!
Fusijino pismo!« zove. Udara ponovno i zove. Kao da je to igra. Vidim da je
esesovac pogleda na trenutak dok se šeta duž ograde. Zatim se ona okrene i udara
loptu prema njemu. On se sagne, uhvati loptu i baci je prema njoj. Ona se smije i
udara je natrag.
Oh, Heleni to dobro ide.

121
 Knjige.Club Books

Esesovac se smiješi, ponovno joj baca loptu i pokazuje cigleni zid zgrade.
Helena zove, udara loptu u zid i hvata je. Zove, udara, hvata.
I eno Maksa, pojavljuje se kao sjena na vratima zgrade unutar ograde.
Ne mislim da ga Helena vidi. Ona udari loptu dok se Maks šulja bliže, i kada
joj zatim esesovac okrene leđa, nekoliko stopa prije dalekog okretišta, Helena
snažno udari loptu u ogradu. Lopta se otkotrlja unutra. Maks lovi loptu, a Helena
čeka dok joj nos viri kroz ogradu, i kada se lopta dokotrlja natrag, vidim kako
zgužvan papir prelazi iz njezine ruke u njegovu. Istodobno komadić papira prelazi
od njegove ruke u njezinu.
To nisam očekivala.
Sve je gotovo za nekoliko sekunda. Maks nestane, a Helena opet baca loptu
prema zidu i hvata je. Stražar se okreće i počinje svoju šetnju duž ograde. Ona se
igra još minutu-dvije, zatim otrči iza ugla. Cereći se.
»Evo«, kaže ona, dajući mi papirić. Hvatam je za ruku i brzo koračamo, dok
se ne udaljimo dvije ulice i stanemo u red koji se počinje stvarati ispred pekarnice.
»Hoćemo li dobiti žemičke?« pita Helena.
»Možeš imati kolač«, kažem ja. »Jer ti si najpametnija djevojčica koju
poznajem.«
Pomislim da će joj se lice raspuknuti od smiješka. I tada otvorim Maksov
papirić.

Tifus. Hrana i lijekovi.

I pitam se tko umire.

Tko god da jest, morat će pričekati dok sutra ne dobijem prvu plaću.
Potom odvedem Helenu u Tatarska ulicu, jedna od nas nosi metlu, druga četku
i stari ručnik za pranje suđa. Helena trči od sobe do sobe, zalupljuje vratima, penje
se uz ljestve, ispruženim rukama pravi krugove.
»Tako je veliko!« kliče ona.
To mora osjećati da je zauvijek, poslije kuće na imanju.
Palim vatru u štednjaku s malo drva koja nalazimo iza ljestava u malenom
hodniku. I počinjemo raditi, brišući zidove i ribajući pod, uznemirujući više
miševa nego što ih želim vidjeti. Helena uči kako radi pumpa i grabi vodu iz
bunara, puneći vjedro za vjedrom, tjerajući u isto vrijeme dvojicu sinova
gospođe Krajewske, i na kraju, prljavije smo nego Tatarska 3.
Zurim se kući kroz dugački sumrak, operem se i odjurim na posao, stižući
prije svoga vremena. Nemam nikoga ondje poznata, i nitko mi ne pomaže da
ispunim normu. Manje sam napravila, ali nadzornik gleda moje umorno lice i
smiluje se. I kada odlazim, Nijemac za radnim stolom daje mi omotnicu s mojim
imenom. Moja plaća. Okrenem se i zadjenem je u grudnjak.
122
 Knjige.Club Books

I trčim do dućana u svitanje, ulazim kod ljekarnika iste sekunde kad on otvori
vrata. Aspirini koštaju pola moje plaće, što je užasno. Tješim se mišlju na nove
plaće koje će stizati i odlazim na tržnicu. Seljakinja kod koje obično kupujem
upravo slaže svoj štand i tuži se što sam odlazila drugamo. Kažem joj da nije tako,
samo sada sam se zaposlila i moram biti rano na poslu. Kupujem jaja, sir, maslac
i pola kokoši. U bolesti su potrebne bjelančevine. Ili je tako uvijek govorila mama
za rodilje, pa mislim da bi to moralo biti gotovo ista stvar.
Posrćem dok ulazim u stan, kažem Heleni da može uzeti krišku kruha i jaje,
spavam tri sata, a zatim pakiram hranu za Maksa. Nisu prošla dva dana, ali tada
nisam znala za tifus. Nadam se da će to naslutiti. Pravim smotak od pakpapira i
moje pregače, zatim idem otraga oko ograde geta, do podrumskoga prozora,
izbjegavši kapiju sa stražom.
Uska uličica pusta je, osim nekoliko hrpa otpadaka i ledenih mrlja nečijih
prljavih spirina. Prozori iznad mene nalikuju mi na oči. Stojim otraga, naslanjajući
se na zgradu, čvrsto držim smotak u rukama. Hladno je. Veoma hladno. Da sam
Gestapo, pomislim, imala bih čovjeka u jednom od ovih stanova, koji bi
promatrao ogradu, nevidljiv odozgo. Od te pomisli zadrhtim. Kad se ništa ne
dogodi dugo vremena, bacim kamenčić u podrumski prozor.
I promašim. Bacim drugi i izazovem malen šum. Još nekoliko sekunda, i
prozor se otvara, a Maksova glava izviri.
I onda čujem korake, glasne, dolaze duž ograde. Maks nestane, prozor se
zatvori bez zvuka, a ja se povučem u dubok ulaz nekog napuštenog dućana.
Gledam otvor u ogradi kroz izlog, i prolazi policajac, Poljak, s duboko nabijenom
kapom.
Voljela bih znati koliko često prolazi ophodnja.
Pužem natrag prema ogradi, i Maksova glava opet izviri, daje mi znak.
Poletim naprijed, kleknem i gurnem smotak kroz bodljikavu žicu. On je uvlači u
prozor.
»Tko je bolestan?« šapnem.
»Henek i dr. Schillinger.«
Molim te, Bože, ne dopusti da Maks izgubi još jednoga brata. »Evo aspirina«,
kažem.
»Rekao sam im o kući«, kaže Maks. »Imam plan o...«
Koraci se vraćaju. Maks iščezne, prozor se zatvori, a ja se uspravim. Čizme
mrve šljunak između popločenja, prelaze u kaskanje. Kliznem preko uličice, ali
nemam vremena da nestanem u ulazu. Naslanjam se uza zid, kao da mi je dosadno.
Bljesak modre boje, i poljski policajac protrči pokraj ograde. A zatim stane,
okrene se i zuri u uličicu.
To je redarstvenik Berdecki.
Njegove plave oči trepću, i mi se gledamo. Njegovi su obrazi rumeni.

123
 Knjige.Club Books

Stvarno je lijep. Kao netko u časopisu.

Izgledam kao da se skitam naokolo, čekajući nekoga da se pojavi na ogradi
geta.
Trebao bi me uhititi.
Ali on odlazi. Odmahujući glavom.
Pitam se što sam to učinila kad se toliko sviđam tomu čovjeku da me pušta da
odem. Ponovno.
Ili, kako ću zbog toga poslije platiti. On zna gdje živim.
Trčim kući, nahrupim u stan i kažem: »Hela, selimo se. Danas.«

Trebaju nam tri sata da spakiramo sve što posjedujemo, i to je samo zbog toga što
sam potrošila čitav sat tražeći nekoga tko će mi iznajmiti kolica. Dvije kutije
nosimo same do Tatarske, pa ostavljam Helenu s njima dok se vraćam po posuđe,
krevetne okvire i madrac. Želim u tome biti brza da mogu otići prije nego što
redarstvenik Berdecki završi smjenu i prije nego što se Emilika vrati kući. Bojim
se da će znati što radim, ako me pogleda u oči. Bolje je pustiti je da se čudi.
Nespretno skližem madrac niza stubište, uravnotežim ga navrh natovarenih
kolica, platim Szymczakovu sinu da mi na njih pazi, zatim trčim gore da
provjerim jesam li što ostavila iza sebe.
Gledam praznu sobu, prljavu i prašnu, mogla sam se prije zakleti da nema ni
mrlje na golom podu, zatim prelazim svaki centimetar stana koji odzvanja.
Sjećanje na ono što je bio i izgled onoga što je sada sudaraju se u mojem umu kao
dva tanga u različitu ključu. Trebala bih pomesti, pomislim. Gospođa Diamant to
bi željela. Uvijek je držala čisto svoje podove, posebice u dućanu.
I onda ne mislim tako. Moja babcia željela bi da spasim njezine sinove.
Ostavljam ključ na okviru kamina, zatvaram vrata i guram nesigurna kolica
preko Przemyśla do Tatarske 3.

124
 Knjige.Club Books

16.

OŽUJAK 1943.

oliko sam umorna te noći na poslu da sam sretna što sam dočekala ponoć sa
T svim prstima. Noćni mehaničar dolazi i tapše me po ramenu, trzajući glavom
prema stolu za popravke. Spavam jedan sat, zatim opet radim.
Kada dođem kući u Tatarsku ulicu, Helena je na podu na golu madracu,
drhteći u snu jer je vrijeme još oštro i jer zna da ne smije upaliti vatru. Ali objesila
je našu odjeću na kuke u spavaćoj sobi, metnula na pod ružne tepihe što su bili na
našim prozorima i složila posuđe na policu pokraj sudopera. Prostrem svoj kaput
preko nje, upalim vatru i složim krevet. Dva jaja i pola šalice mlijeka ostali su
nam za doručak. Moram otići na tržnicu. I moram Maksu poslati poruku. Ako nas
pođe potražiti u stanu, ondje neće biti nikoga da ga sakrije.
Pišem tri riječi na komadić smeđega mesarskog papira.
Preselili. Bolesni? Kada? Čim je Helena otvorila oči, kažem: »Jesi li spakirala
loptu?«
Za sat vremena Helena stoji pokraj kapije geta, igra se s loptom, poruka joj je
u džepu, a ja sam na svojem mjestu pokraj stare daščare sa sladoledom. Samo što
ovaj put mora više čekati i igrati se nakon što Maksu preda poruku, da vidi može
li dobiti odgovor. Nadam se da će mi reći tko je živ, tko je još bolestan i kada
mogu doći u Tatarsku. Helena udara loptu, ona se odbija od bijeloga ciglenoga
zida stambene zgrade.
»Maksi! Maksi! Fusijino pismo!« zove ona.
Danas ima i druge djece koja se smucaju oko ograde. Neki se pokušavaju
igrati s Helenom, ali ona se na njih ne osvrće. Kraj fontane bez vode na
zapuštenom trgu, četvorica dječaka, s paperjem iznad usana, stoje u stiješnjenom
krugu, šaljući ukrug cigaretu. Helena baca loptu prema stražaru - esesovcu, ali
nije onaj isti - i on zareži na nju, vičući nešto neprijazno, iako se teško čuje zbog
toga što trubi automobil. Ona nastavlja svoju igru i zove, ali drži se dalje od
stražara.
Dobra je cura, Hela.
I tada ugledam Maksa kako korača s druge strane ograde, prilično daleko od
žice. Stražar je okrenut leđima. Maks zaustavi loptu i brzo potrči da joj je dade.
Ali ne mogu vidjeti je li mu Helena dala poruku.
»Stefania Podgórska, što radite stojeći na ulici?«

125
 Knjige.Club Books

Skočim kao da me je nešto ubolo. Gospođa Wójcik stoji kraj mene, držeći
psića. Pokušavam pokazati smiješak na licu.
»Samo nekoga čekam.«
»Koga?« pita ona.
Stvarno mi se ne sviđa ta žena. I što ona zapravo radi s ove strane željezničke
pruge? Pogledam Helenu. Ona se igra vrlo blizu ograde. Ne mogu vidjeti Maksa.
»Je li to vaš policajac?« pita gospođa Wójcik. »On je, je li tako? Već je
dodijavao, zar ne? Ne možete me zavarati. Bila sam u braku trideset dvije godine,
podignula sam dva sina i očekujem da ću uskoro opet imati muža.« Tu zastane,
očevidno nadajući se da ću je pitati. »Tako, ne možete sa mnom raspravljati. Jer
ja poznajem muškarce.«
Preumorna sam za to. »Gospođo Wójcik, mogu samo jedno kazati na sve to.«
Ona se nagne prema meni, iščekujući. »A ono što imam reći glasi: geyn in drerd!«
Sigurna sam da gospođa Wójcik nema pojma da sam joj upravo rekla da ide
dovraga na jidišu, ali po izrazu njezina lica mislim da je moj osjećaj jasan.
Pas zalaje dok se gospođa Wojcik mrgodi i odlazi od mene. Kada se okrenem,
djeca se igraju i stražar stoji ispred kapije, govoreći s jednim mladićem koji puši.
Helenina lopta još se kotrlja duž ograde.
Ali Helena nije ondje.
Zakoračim iza daščare.
»Hela?« zovnem. »Helena?«
Izlazim na prazan prostor pločnika. »Helena!« vičem, vrteći se u krugu. I tada
ugledam Maksa iza ograde, pokazuje mi brzim pokretima na desnu stranu. Stražar
prekida razgovor da bi me pogledao. Pokazujem rukom i ustima oblikujem riječi:
»Ovuda?«
Stražar podiže pušku, ali na Maksov mig trčim u smjeru koji mi je pokazao
prije nego što stražar može zagrmjeti.
»Helena!«
Ljudi se okreću i zure u mene dok trčim do sljedećeg ugla, klizeći zaustavljam
se da bih pogledala na obje strane. Ne mogu je vidjeti. Željeznička pruga znači da
mogu skrenuti samo na jednu stranu. Ali koji blok?
»Jeste li vidjeli da je protrčala neka djevojčica?« pitam čovjeka koji se
naslanja na stup ulične svjetiljke. On mrmlja i pokazuje lijevo. Trčim u tom
smjeru, duž ograde geta, u blizini stanova. Ondje neke djevojčice crtaju kvadrate
školice na nogostupu.
»Jeste li vidjele neku djevojčicu da trči na ovu stranu?« pitam ih, hvatajući
dah. Jedna s konjskim repom žmirka prema meni i odmahne glavom. »Ali
protrčali su neki dečki«, kaže ona. »I jedan vojnik.«
Mislim na mladiće koji su dijelili cigaretu. Na onoga koji je razgovarao sa
stražarom. Oh, ne.
126
 Knjige.Club Books

Ne, ne, ne.

Što joj je dao Maks?
»U kojem su smjeru otišli?« pitam. Glas mi se povisio do panike. »U kojem
smjeru? Koja vrsta vojnika?«
Ali djevojčica ne zna.
Gledam niz nogostup. Mogu vidjeti barem četiri poprečne ulice gdje je Helena
mogla skrenuti. Ali ako biste željeli doći do pješačkog mosta preko pruge, ako
biste željeli umaknuti čoporu dječaka i gestapovcu i vratiti se u Tatarsku, onda ne
bi bilo loše skrenuti kroz ovaj prilaz, gdje ima mnogo uličica.
Trčim duž prilaza, cijelo vrijeme razmišljam da je tuda mogla poći Helena,
ali ne vidim ništa, nikoga. Skrenem prema kući, jureći preko mosta, preko tržnice,
i gore uzbrdo sve dok mi noge ne stignu na smrznutu zemlju u dvorištu Tatarske
3. Otključavam vrata. Možda je ušla kroz prozor.
»Hela?« kriknem. Čak se penjem uz ljestve do potkrovlja. Ali mogu osjetiti
da ondje nema nikoga. Jurim ravno natrag u dvorište. »Helena!«
Gospođa Krajewska proviri iza svojih vrata. »Što se dogodilo?«
»Jeste li vidjeli moju sestru?«
»Zar nije odmah iza vas?«
Okrenem se na peti i ugledam Helenu, dolazi preko brežuljka iz stražnjih
dvorišta umjesto iz ulice. Usna joj krvari, suze joj teku niz lice.
»Oprostite što sam vam smetala!« kažem preko ramena gospođi Krajewskoj
i uvodim Helenu unutra. Čim su se zatvorila vrata, padnem na koljena i čvrsto je
zagrlim. Njezina se leđa dižu, da bi se spuštala u oštrim jecajima.
»Dečki...« kaže ona. »Oni su gledali. Bili su... pokušavali su loviti ljude koji
pomažu Židovima, i vidjeli su... jedan od njih je vidio... kad mi je Maks davao
poruku.«
Pogledala sam Helenu u oči, brišući rukavom krv s njezine usne, pokušavajući
ne pokazati koliko sam uplašena. Jer sam već opipala njezine džepove na kaputu.
Oni su prazni, a ne mogu vidjeti ni poruku u njezinoj ruci.
Možda bismo trebale pobjeći. Sada.
»Onaj veliki...« jeca Helena, »rekao je da će mu dati ono što je Židov dao
meni, i kad sam pobjegla, viknuo je vojnik s crnom kapom, pa su me počeli goniti.
Dugo vremena... i jedva sam trčala... i tada su me uhvatili...«
Pogledala sam kroz prozor, ali ulica je još bila prazna. »Hela, što je pisalo u
poruci?«
»Ne znam! Nisam pogledala. Ne znam sve riječi...«
Ako je Maks napisao naše ime, ili našu adresu, nešto što bi nas odalo, onda
više nema sigurna mjesta za njih. Ili za nas. »Što su učinili dečki kad su je uzeli?«
Helena nabora lice prema meni.

127
 Knjige.Club Books

»Tko je uzeo poruku, dečki ili vojnik? Što su rekli? Jesu li je pročitali?«
»Nisu«, kaže Helena, brišući suze. »Nisu mogli.«
»Zašto?«
»Jer sam je pojela.«
Sjela sam na pete. »Pojela si Maksovu poruku?«
»Žao mi je, Stefi! Ali bojala sam se da je nešto važno, pa sam je iskidala i...
metnula sam je u usta, samo što sam trčala, pa je teško bilo progutati... gušila sam
se, i oni su me uhvatili, onaj dečko me je udario, to je... to je prošlo dolje!«
Gledala sam je još jednu sekundu prije nego što sam je opet zagrlila. Čvršće.
»I onda je došao vojnik s crnom kapom...«
Nagnula sam se da je opet pogledam.
»I htio me je odvesti odatle, i... i...«
Držim njezino lice u rukama.
»I tako sam ga udarila nogom, i on me je svalio na zemlju, i onda sam ga
ugrizla!«
»Ugrizla si ga?«
»Za nogu! Ljutiš li se?« upita ona, i zatim opet upita: »Ljutiš li se?« Samo
ovaj je put njezin glas prigušen mojom kosom. Odmahujem glavom.
»Ali moglo je pisati nešto važno...«
»Točno zbog toga si je pojela, moja pametna, pametna djevojčice. I hrabrija
si nego cijela poljska vojska jer se kladim da nitko nikada nije ugrizao nacista za
nogu. Ni jedanput.«
»Stvarno?«
»Stvarno.«
Ljubim je u čelo i oba obraza, a zatim ponovno u čelo, i prije nego što sam
završila, Helenine suze suše se i smiješak se počinje prikradati oko njezinih
rastavljenih usana. Ja se toliko ponosim njome da bih mogla puknuti.
I također odlučujem da ona nikada više neće morati biti tako hrabra.
To znači da ću se sutra ja uvući u geto.

Odlučujem poći rano ujutro, poslije posla. To je Maksu uvijek najdraže vrijeme
jer kaže da stražari spavaju na nogama. Najlakši način, zaključujem, mogao bi biti
kroz podrumski prozor. Ako je otključan. I ako ne bude poljskog policajca koji
motri svaki moj pokret.
Nisam sigurna što ću učiniti ako se to dogodi.
Vraćam se duž ograde, kružeći po cik-cak stazi kroz uličice iza zgrada, dok
ne stignem do uvučena ulaza u napušteni dućan.

128
 Knjige.Club Books

Tu promatram, kao prethodni put, gledajući kroz prazne staklene izloge.

Ondje stojim dugo vremena. Nikakva ophodnja ne prolazi, što znači da je nema
ili da će naići svake sekunde. Čekam još, zatim pođem do ruba uličice i prignem
se kao da vežem cipelu. Gledam gore-dolje duž ograde. Nikoga ondje nema.
Kliznem naprijed i gmižem ispod bodljikave žice. Prozor je tako blizu da ga
mogu otvoriti dok sam još na pola puta ispod ograde. I prozor se otvori, i ja se
provlačim, okrećući se nespretno da mi noge budu sprijeda, i skliznem u podrum
udarivši tako snažno u pod da su me zaboljeli tabani. Nisam znala da je toliko
duboko do poda. Prozor se zatvori jače nego što je trebalo, i sada je napuklo staklo
koje je tako prljavo da gotovo ne propušta nikakvo svjetlo.
U mraku sam.
I tada se nešto pomakne. Sjena koja je veća od štakora, odjednom se uspravi.
Svim silama prigušim krik, dok ne čujem: »Fusia?«
»Maks!« prošapćem. »Jesi li to ti?«
»Tu sam. Otvaram malo prozor...«
Ima nekakav štap kojim drži odškrinut prozor i dok se njime služi, mogu
vidjeti gdje bi trebale biti njegove oči, i njegov obris u polumraku, ali ništa više.
»Što radiš ovdje?« pitam.
»Čekam da vidim jesi li došla do ograde da bih ti mogao kazati da to ne činiš.
Mislio sam da ćeš baciti kamenčić. Što se dogodilo s porukom?«
»Hela ju je pojela dok je trčala, ali nije znala što je u njoj pisalo. Kako je
Henek? I dr. Schillinger?«
»Preživjet će. Ima mnogo tifusa. Moraš biti oprezna kada dolaziš ovamo.
Schillinger je bio tako slab da ga je Gestapo zamalo strijeljao.«
»Što hoćeš reći - da su ga zamalo strijeljali?«
»Strijeljali su svakoga tko je bio preslab da ustane iz kreveta. Heneka smo
stavili u bunker u podrumu, ali Schillingera sam morao otkotrljati ispod kreveta.
Dziusia je sjedila gore, dok su joj noge visjele...«
Znam gdje mu je to palo na pamet. I tada se sjetim kako ležerno govorimo o
hladnokrvnom ubojstvu bolesnika.
»Doista nisi trebala doći«, kaže on. »Geto je upravo sada opasan. Dok se ulazi
i izlazi.«
Premda primjećujem da je on znao da ću doći.
»Imam plan kako ćemo izaći, ali trebat će nekoliko dana da nabavimo pravu
odjeću i potrebne stvari. Siunek Hirsch i ja bit ćemo prvi. Za tjedan dana. Dočekaj
nas na postaji, na peronu, pa ako zakasniš, možemo se praviti da čekamo vlak.
Zatim ćeš ti ići prva, a mi ćemo te pratiti, pa ako bude policije, ti ćeš
privući njihovu pozornost, a ja ću odvesti Siuneka u Tatarsku.«
»U koje vrijeme?«
»U šest ujutro, na kraju noćne smjene.«
129
 Knjige.Club Books

»Ako sam u noćnoj smjeni, ne mogu tamo doći prije šest i trideset. Budem li
u dnevnoj smjeni, morat ću se s vama sastati u pet.«
»Prošetaj se ispred kapije dan prije toga, podigni šest ili pet prstiju, tako da
znam.«
»To ću učiniti.«
I tada se Maksove ruke nađu oko mene i on me privuče u zagrljaj. On je topao
i pun pijeska s poda u podrumu. I vrlo mršav. »Hvala ti, Fusia«, kaže.
I pušta me da odem.
»Moraš se požuriti«, govori. »Sve promatraju. I podrumski prozor. Pitam se
kako te nisu ulovili...«
Ja se pitam nije li to zbog toga što prozor promatra moj poljski redarstvenik.
»Izađi na stari način. Naići ćeš na blok kuća ako kreneš lijevo od vrata i
presiječeš ravno kroz sljedeću uličicu. Opet sam olabavio žice, ali ne bih rekao da
oni to znaju. I evo. Uzmi ovo.«
Maks se okrene i pipa po mraku oko nogu, zatim mi gurne smotak u ruke.
»Volio bih da mogu poći s tobom, ali nas dvoje zajedno... Ako vidiš smjenu
straže, sakrij se. Ili sjedni na zemlju. Kao da si umorna. A čuješ li da viču
‘Schwammberger!’ samo bježi. Najbrže što možeš. Obećaj mi.”
»Tko je Schwammberger?”
»Oficir zadužen za geto. Voli strijeljati ljude dok se šeta. Čuješ li njegovo
ime, bježi. Obećaj mi.«
»Obećavam.«
»Za pet dana, šetaj se kraj ograde. Šestoga dana, bit ću na željezničkom
kolodvoru.«
I zatim će biti u Tatarskoj. U dobru. Ili u zlu.
Maks me upućuje do stepenica koje vode iz podruma, do nagnutih vrata koje
vode ravno na ulicu. Guram ih da se otvore kada on tiho zovne: »Fusia!«
Okrenem se.
»Kupi mi lopatu!«
Ispužem na ulice geta kao da će uskoro padati bombe.
Toliko je mnogo gore nego prošli put. Ljudi se stišću u malenim skupinama,
ili sami za sebe, sjedeći na hladnoći. I tada primjećujem da su mnogi od njih mrtvi,
ili tako blizu smrti da je to ista stvar. Tifus. I glad. I tko zna što još povrh toga.
Presiječem uličicu kako je Maks rekao, stežući njegov smotak na prsima,
pokušavajući da ne gledam.
I tada začujem lavež zapovijedi.
»Stoj!«
Glas je iza mene. Pogledam preko ramena.
»Vi tamo. Stoj!«
130
 Knjige.Club Books

Čovjek brzo dolazi niz uličicu, na njemu je prljav kombinezon kao da je

radnik, na glavi ima nabijenu kapu. Čizme su mu glasne na pločniku.
»Što radite ovdje?« pita. »Što imate?«
Previše je čist da bi bio radnik. Upravo kao sam i ja previše čista za geto.
Nešto se u meni usporava, a mozak mi se ubrzava. Pogledam dolje i otkrijem
da držim smotak u kojem su dvije košulje i nešto poput zavjesa. »Kupujem
zavjese«, kažem. »To je sve.«
»Vi znate da ne smijete kupovati ovdje. Ni prodavati.«
Pokušavam se nasmiješiti. »Ali imam sestru koju hranim, i potrebno mi je...«
»Pođite sa mnom«, kaže on, hvatajući me za lakat. »Smjesta!« dodaje kad se
oduprem. »Ili da pozovem esesovce?«
Vodi me niz uličicu i dolje ulicom, pokraj živih i mrtvih, do zgrade u kojoj su
po izgledu uredi, iako i tu spavaju ljudi. Poljski kreveti su poredani duž jednoga
zida.
»Tko ste vi?«
»Judenrat«, kaže čovjek.
»Židovska policija? Gdje vam je uniforma?«
On ne odgovori, samo me odvede u sobu s radnim stolom i posjedne me.
Ulaze druga dva čovjeka, redarstvenici, u uniformama ovaj put, i nastane dug
razgovor šaptom koji ne mogu čuti. Zatim uzimaju moj smotak i pretražuju ga,
istresajući dvije košulje i dva para zavjesa. Ne znam gdje je Maks dobio te
zavjese, ali materijal je taman i debeo, s otisnutim bijelim ljiljanima, i odmah
znam čemu služe. Zaklanjat će skrivene Židove koji bi mogli viriti kroz prozore
u Tatarskoj 3.
Ostavljaju robu u hrpi na stolu. Odlazi čovjek koji me je uhitio, umjesto njega
dolazi drugi, također u uniformi. Ovaj sjeda iza stola, druga dvojica redarstvenika
stoje iza njega u stavu mirno. Čovjek izgleda dobro, uhranjeno, ali umorno. I
odlučno.
»Isprave, molim«, kaže on.
Pružam mu isprave i odlučujem ne spomenuti da je adresa pogrešna.
»Podgórska«, kaže on, prelijećući očima preko slike. Podiže pogled. »Znamo
tko ste vi.«
»Moje ime je na ispravama.«
On se smiješi. »Možda sam trebao reći da znamo što ste vi. I da znamo što
radite.«
»Vi znate da kupujem zavjese u getu?«
On se smiješi, oholo. »Mi znamo, gospođice Podgórska, da želite sakriti
Židove.«

131
 Knjige.Club Books

Da sam podigla pogled i zatekla Hitlera kako sjedi za stolom, ne bih se mogla
više iznenaditi. Kako su me mogli uloviti? Sada? Kad to još nisam učinila?
Naslonim se na stolici.
»Ja ne skrivam Židove. Samo sam jeftino kupila zavjese od ljudi kojima one
više ne trebaju.«
Čovjek polaže na stol moje isprave i otvara žuti fascikl. »Primijećeni ste,
gospođice Podgórska, kako ulazite i izlazite iz geta. Vidjeli smo vas kako dodajete
stvari kroz ogradu. Vidjeli smo vašu sestru kraj ograde...«
Od toga me prostrijeli munja. On prevrće papire u fasciklu, čita ih.
»... i znamo vaš plan da sakrijete... Dr. Schillingera i njegovu kćer. Siuneka
Hirscha i njegova oca, dr. Leona Hirscha. Heneka Diamanta i Danutu Karfiol.«
Zaboravili ste Maksa, pomislim.
»Vidite, gospođice Podgórska, ne možete lagati. Mi znamo.«
Nemam ništa reći o tome što taj čovjek zna. Želim samo znati kako on to može
znati. I mogu li se ikako izvući iz toga. Malko mu se nasmiješim.
»Postoji problem u vašim informacijama. Pogrešne su.«
»Vi skrivate Židove, gospođice Podgórska. Ili ćete ih uskoro skrivati.«
Jedan od redarstvenika se ceri, samozadovoljno. Izgledaju kao da misle kako
je njihov posao završen i uredno spakiran kao paket iz dućana. Čovjek uredno
uspravlja papire u fasciklu i stavlja ih na stol.
»Kao što nalaže zakon, vas će odvesti u ured Gestapa, gdje se možete pravdati
i odgovarati zbog svoje djelatnosti. Ovaj moj redarstvenik će...«
»Čiji zakon?« upitam.
On podigne pogled, iznenađen. »Njemački zakon, naravno.«
»Vi ste Židovi«, kažem, »i mene ćete predati Nijemcima... zato što spašavam
Židove.«
Grč se pojavi na čovjekovu licu. »I mi pokušavamo spasiti Židove, gospođice
Podgórska. Morate razumjeti. Ako svi poštuju pravila, neće biti nikakve odmazde.
Ali ako samo jedan Židov bude ulovljen u zločinu, esesovci su obećali da će
stotine biti kažnjene. Vi ste omogućili da sedmero Židova čini zlodjela, gospođice
Podgórska. To bi moglo stajati tisuću života. Ako želimo da itko preživi, moramo
se pridržavati reda. Moramo zaštititi nevine...«
»Ali nacisti ubijaju nevine! Vaše vlastite ljude! A vi u međuvremenu
održavate ‘red’ tako što ona čudovišta mogu imati čitav geto žrtava koje je lako
ubijati!«
Čovjek zatrepće prema meni.
»Vi znate da govorim istinu.« Zurim u drugu dvojicu u prostoriji. Oni se sada
ne smiješe. »Zar ne znate? Zar ne znate? Ili se nikada nitko nije usudio da vam to
kaže u lice?«

132
 Knjige.Club Books

»Mi ćemo ih spasiti koliko budemo mogli«, kaže čovjek za stolom.

»Sjedeći mirno dok njih ubijaju i izgladnjuju? Dok ih tovare u vlakove da
budu...« Gledam te ljude kako bulje u mene kao da sam izgubila pamet. »Nadam
se da ćete me doista predati Gestapu«, kažem. »Tada ću im moći kazati ono što
ću reći vama. Vi ste kukavice. Idioti. Naravno, ja želim sakriti Židove. Priznajem.
To je istina. Želim ih skrivati i spasiti sve dok netko ne kaže da je ovaj rat završen.
A dok se to ne dogodi, borit ću se za sve koje mogu, premda vi to nećete, niti ćete
se zbog toga ispričati.«
Ustanem. Kao da sam spremna poći.
Noge su mi dva komada mekane, kolebljive gume.
»Pa, predajte me Gestapu. Samo naprijed. Kada me oni ubiju, i sve one koje
bih mogla spasiti, nadam se da će vam Bog oprostiti. Iako stvarno ne znam kao
On to može.«
»Napustite nas«, kaže čovjek za stolom. Ali on govori redarstvenicima. Oni
polako izađu i vrata se uz škljocaj zatvore.
»Sjednite.«
Ja nastavim stajati.
»Rekao sam da sjednete.«
Sjednem.
»Zar mislite da ja volim svoj položaj, gospođice Podgórska? Pitam se što
mislite, kakvu vrstu izbora ja imam. Možda mislite kako sam izabrao da budem
ovdje? Da esesovci ne mogu doći u moju kuću i postrijeljati moju obitelj kad god
im se svidi?«
Otvara ladicu i počinje pisati na komadiću papira koji je istrgnuo iz bloka.
»Mi ih doista pokušavamo spasiti«, kaže on. »Dajući im pogrešne popise,
odgađajući deportacije. Ograničavajući odmazde koje uzrokuju ljudi kao što ste
vi, tako da bi se netko, negdje, mogao spasiti. Ako imate drugih savjeta što mogu
učiniti da zaštitim svoj narod, molim, iznesite ih.« Odlaže pero, čekajući moj
odgovor. »Ne? Onda pokupite svoje stvari i pođite sa mnom.«
Učinim što mi je rečeno i smotam zavjese i košulje, dok moja hrabrost curi
kao voda kroz sito. Kad me ubiju, što će biti s Maksom? Sa svima njima?
Što će se dogoditi s Helenom?
Morala sam učiniti nešto više za Helenu.
Uzimam svoje isprave, pritišćem presavijene platnene korice na grudi, a taj
čovjek otvara vrata. Slijedim ga kroz dug, mračan hodnik, sve dalje od pročelja
kuda sam ušla, prolazeći pokraj još više poljskih ležajeva na kojima ponegdje
spavaju ljudi.
Razmišljam što učiniti.
Boriti se? Nemam ništa čime bih se mogla boriti osim zavjesa i noktiju.

133
 Knjige.Club Books

Plakati? Mogla bih to ipak učiniti.

Gurnuti toga čovjeka, izudarati ga nogama najjače što mogu i pobjeći
spašavajući život.
Ne bih izašla iz geta.
Dolazimo do malene sobe na kraju hodnika, priručne kuhinje koja je puna
pare od kupusa. Čovjek otvara stražnja vrata.
»Uzmite ovo«, kaže, pružajući mi papir koji je istrgnuo iz bloka.
»Pođite do ulazne kapije i dajte to stražaru.«
Podignem pogled s papira. »I što onda?«
»Idite kući, gospođice Podgórska.«
Opet pogledam papir. Ne razumijem.
»Idite kući«, kaže on, »i ne dolazite više ovamo. Pa...« Moram se napregnuti
da čujem njegove sljedeće riječi. »Pa ako nešto treba učiniti, bolje bi bilo da to
bude uskoro. Razumijete li me?«
Kimnem, pa kimnem ponovno i brzo zakoračim kroz vrata. »Čekajte«, kažem,
okrećući se. »Kako ste znali?«
»Govori se«, odgovori on.
»Tko govori?«
»Ljudi vole govoriti.«
»A tko drugi voli slušati?«
On sliježe ramenima i podiže obrve. »Ne znam odgovor na to. Budite oprezni,
gospođice Podgórska. I neka nam Bog svima oprosti.«
On zakorači natrag i zatvori vrata, a ja stojim ondje, zureći, previše
zaprepaštena da bih osjetila vlastito olakšanje, osluškujući bijedu geta.
Razmišljam o onome što je rekao o svojoj obitelji. O Iziju, koji je umro u
logoru zato što je Judenrat napravio popis. O redaru koji je zaprijetio da će baciti
granatu u Maksovo skrovište i odati ih.
Trebali su organizirati vojsku, ne nacističke vlakove smrti. Trebali su se
boriti.
Borili bi se ljudi poput Maksa.
To sam im trebala kazati. Tako bi on štitio svoj narod.
Ili možda, kao svi mi ostali, on nije znao što dolazi. Možda nisu znali što
dolazi dok nije bilo prekasno.
Nije mi rekao ni svoje ime.
Žurim se do kapije, pokazujem bilješku stražaru, i on me, na moje
iznenađenje, pušta da izađem. I kad su moja vrata u Tatarskoj ulici zatvorena i
zaključana, a svijeća upaljena i Helena mi kuha čaj, razmišljam jedino o onome
što se govori i koliko će još vremena proći dok Gestapo to ne čuje.

134
 Knjige.Club Books

17.

TRAVANJ 1943.

ljedeće dane provodim znojeći se u tvornici i znojeći se u Tatarskoj 3. Netko

S je govorio, a ne znam tko, ni zašto, ni kom je govorio. Možda smo već bili
prijavljeni. Možda će Gestapo doći usred noći i odvesti me od mojih strojeva.
Možda će doći usred dana i razvaliti moja vrata. Ili možda čekaju.
Čekaju da dođu Maks i Siunek.
A ja nemam načina da ih upozorim.
Ne mogu spavati. Jedva mogu jesti. Govorim samoj sebi, ako gestapovci
znaju, onda su im već poznata i imena Židova. Pokupili bi ih u getu, a ne bi ih
tražili među ljudima na ulici. SS se nikada nije zamarao sitnicama kao što su
dokazi, pa zašto bi onda sad čekali da ih dobiju?
Da su znali, kažem sebi, već bi bili ovdje.
Lakše je reći sebi takve stvari nego u njih povjerovati.
Ne mogu svaki put očekivati da ću biti uhićena i puštena.
Nakon pet dana hodam pokraj ograde na putu kući s posla. Vidim Maksa
ondje, sjedi na trijemu iza stražara u ophodnji. Nasmiješim se od olakšanja videći
da nije uhićen. Kao da je Uskrs i moj rođendan.
On mi uzvrati smiješak.
Podignem šest prstiju dok hodam.
On kimne.
Idem kući i vješam zavjese.
U šest i dvadeset ujutro prolazim pokraj željezničkoga kolodvora na putu kući
s posla. Dva čovjeka sjede na klupi na peronu. Imaju duboko nabijene kape, mast
na licu, na leđima velike torbe koje bi mogle biti pune alata, a jedan drži termosicu
s ručkom. Taj jedan s termosicom je Maks, a drugi mora biti Siunek, i nisam
sigurna koja bi vrsta radnika trebali biti. Ali što god da jesu, oni ustaju s klupe i
kreću u mojem smjeru.
Čvrsto stišćem kaput da mi ne bi drhtale ruke, iako nije tako hladno, i laganim
korakom idem prema Tatarskoj 3. A zatim ubrzam. Neki policajac dolazi iz
pokrajnje ulice, skrećući mi na put iza ugla.
Ne usuđujem se pogledati iza sebe. Od mene se očekuje da zbunim policajca.
Zbog toga sam tu. Da skrenem njegovu pozornost na sebe, a ne na radnike koji
nisu radnici i hodaju tek nekoliko koraka iza mene.

135
 Knjige.Club Books

Ali moj mozak ne smišlja prvi način na koji da to učinim.

I tada čujem glas koji kaže: »Stefania?«
Zaustavim se na mjestu. To je on. Redarstvenik Berdecki. Redarstvenik
Markus Berdecki iz poljske policije, s plavim očima, jamicom i četvrtastom
bradom. Čovjek koji je uvijek tamo gdje ne želim da bude.
Odvlačenje pozornosti je uspjelo.
On skida kapu.
»Tražio sam vas, Stefania. Dolazite li s posla?«
»Da«, kažem, govoreći svojim nogama da se nastave kretati. »I moram se
požuriti kući. Moja je sestra sama, i...«
Redarstvenik korača usporedo sa mnom. »To bi onda bio vaš novi dom?«
Pogledam njegovu jamicu. Dva radnika zamašćena lica prolaze kraj nas,
hodajući uzbrdo ulicom.
»Vidite, ja sam vas pratio«, kaže on. »Znao sam da ste se preselili, ali kao da
nitko od vaših susjeda nije znao kamo. Gdje je vaš novi stan? Mogu li vas sada
otpratiti do kuće?«
»Ne, hvala vam«, kažem.
»Stefania«, kaže on, potežući me da stanem. Glas mu je izgubio umiljat
prizvuk. »Zašto sa mnom postupate tako ružno kad sam oduvijek samo htio biti
vaš prijatelj?«
Otvorim usta i ne mogu smisliti što bih rekla. Što mi je taj čovjek zapravo
učinio? Pustio me je da odem umjesto da me uhiti, pozvao me u kavanu i bio
malko previše svjestan da je lijep.
Nije on kriv što sam uvijek imala Židove ispod kreveta ili iza sebe na ulici, ili
što sam uvijek bila uplašena i prepuna briga da bih uživala jednu sekundu svoga
života. I nije spomenuo da me je zatekao kraj ograde geta. Ponovno.
»Žao mi je«, kažem. On izgleda iznenađeno. »Stvarno. Samo sam zabrinuta
za sestru.«
»Helenu?«
Sjeća se njezina imena.
»Onda mi dopustite da zovnem kola i brzo vas odvezem kući...«
»Ne!« On opet izgleda iznenađeno. Pogledam gore uz put, a Maks i Siunek
su jedva vidljiva sjena. »Hoću reći, hvala vam. To bi samo pogoršalo stvar. Vidite,
moja sestra, ona se boji ljudi u uniformi. Jako se boji. Bila je tako uznemirena kad
ste otišli posljednji put, dugo mi je trebalo da je umirim. Sigurna sam da će to
prerasti, ali...«
»Drago mi je što ste mi to kazali. Onda neću ići cijelim putom s vama, a vi
mi možete kazati kada trebam stati, može?«
Ne mogu smisliti zašto me ne bi trebao pratiti. Tako hodamo dalje.

136
 Knjige.Club Books

»Ima jedan razlog, znate, Stefania, zašto sam vas tražio u vašem starom
stanu.«
»Stvarno?«
»Da.«
Sada uopće ne mogu vidjeti Maksa i Siuneka. Prepušteni su sami sebi. Meni
se grči želudac. Prešli smo preko tržnice i počeli se penjati uzbrdo. Ali ne idemo
uzbrdicom koja vodi u Tatarsku.
»Ima nešto vrlo ozbiljno o čemu želim govoriti s vama. Iako to nije nešto o
čemu želim raspravljati na ulici...«
Nadam se da je Maks zapamtio put. Da se Helena sjetila otključati vrata.
Što ako se Helena nije sjetila otključati vrata?
Što ako gospođa Krajewska gleda kroz prozor, kao što uvijek čini, pa vidi
kako se čovjek koji bi trebao biti moj brat uvlači u moju kuću poput lopova?
Mogla bi javiti policiji. Mogla bi javiti Gestapu.
»Vidite, ja znam tajnu o vama, Stefania Podgórska.«
Sada usporim dugački korak i pogledam gore u njegove plave, plave oči. On
se zaustavi kraj mene. »Ja nemam nikakvih tajna«, prošapćem.
On se nasmiješi. »Vi znate da to nije istina. Imate jednu veoma posebnu tajnu,
zar ne, Stefania?«
Zurim u redarstvenika Berdeckoga. On zna.
On zna. On zna. On zna.
»Ali, kao što sam rekao«, šapće on, osvrćući se po pustoj ulici, »ovo nije
mjesto za razgovor o ozbiljnim stvarima. Dođite u moju kuću u nedjelju, kad ne
radite. Ondje možemo razgovarati. Evo moje adrese...«
Vadi papir i olovku iz džepa, služeći se niskim kamenim zidom pravoslavne
crkve dok piše.
Gledam natrag preko brežuljaka prema Tatarskoj. Da je bilo pucnjave, bih li
je čula odavde? Ih će me umjesto toga uhititi u nedjelju? Osjećam mučninu.
»U četiri sata?« pita on.
Uzimam komadić papira s adresom i kimnem.
»Sjećate li se da sam rekao kako vam želim pomoći? Na sve moguće načine?«
Ponovno kimnem.
»To je ono što sada planiram učiniti. Vjerujete li mi?«
Kimnem treći put. On je kao filmski glumac. Savršenstvo koje nijedno
ljudsko biće ne bi trebalo dosegnuti.
»Vi ste tako ozbiljna djevojka, Stefania.« On ispruži ruku i popravi rever na
mojem kaputu. »Više ćemo govoriti u nedjelju. U četiri.«

137
 Knjige.Club Books

On se okrene niz ulicu, jamice mu se pojave na oba obraza, pa dodirne rub

kape. Treba mu dugo vremena da se spusti niz brežuljak. Stalno se okreće i maše.
Ja podignem ruku. I napokon skrene iza ugla prema tržnici.
Možda me neće predati, pomislim. Možda će me najprije ucjenjivati. Uzeti
sve što imam, a zatim mene i Helenu, Maksa i Siuneka izručiti esesovcima.
Osim ako Maks i Siunek nikada nisu stigli onamo.
Osim ako Gestapo već nije ondje, čekajući njih.
Okrenem se i pogledam preko zvonika katedrale, zatim uz strmu stazu prema
Tatarskoj. I zatim potrčim.
I u trenutku kada zaokrećem iza okuke i ugledam kuću, koja sama leži blizu
vrha brežuljka, sunce je potpuno ogranulo. I gospođa Krajewska bit će budna i
kuhat će kavu. Vireći kroz prozore.
Što je dosada vidjela?
Barem Gestapo nije tu.
Osim ako nisu već otišli. I odveli Maksa i Siuneka. I Helenu.
Ne mogu udahnuti dovoljno zraka. Noge i ruke mi trnu, osjećam oštar bol iza
lijevog oka, prsi kao da će mi eksplodirati. Želim vrištati. Ali usporavam hod,
prisiljavam se da sporo prođem pokraj bunara i uđem u dvorište, pogrbljenih leđa,
kao da sam čitavu noć radila. Zaobiđem polako stražnji dio i čim izađem iz
vidnoga polja gospođe Krajewske i njezina prozora, pojurim do vrata i tresnem
šakom po njima.
Brava škljocne i vrata se tako brzo otvore da kroz njih zamalo ne upadnem,
posrnuvši u kuhinju. Uspravim se, sopćući.
Zdepast mladić s teškim crnim obrvama i zamašćena lica nosi moju pregaču
i reže kruh na stolu, dok Helena lupka nogama na stolici s čašom mlijeka. Ima
loptu u krilu. Onu koju smo ostavili da se kotrlja duž ograde. Ne znam kako se
Maks domogao te lopte. Ne mogu vjerovati da ju je nosio preko cijeloga
Przemyśla. Njih troje gleda me iznenađeno, i zatim se zalupe vrata iza mene.
»Ima li problema?« kaže Maks okrećući ključ. »Fusia?«
Ja briznem u plač.
On me zagrli i pušta da plačem na njegovu vratu. »Kakvo je zlo? Je li ti se
nešto dogodilo s onim policajcem?«
Policajac. Redarstvenik Berdecki s ljupkim jamicama. Kojemu je poznata
naša tajna.
Jer je netko pričao.
Ako se ne saberem, sve će nas ubiti. »Maks.« Uzmaknem jedan korak, brišući
suze s lica. »Mogu li s tobom razgovarati?«
On kimne. »Siunek, bi li gledao kroz prozor?«

138
 Knjige.Club Books

Mladić briše ruke mojom pregačom i odlazi do zastrta prozora moje spavaće
sobe, odakle se vidi cijela ulica i svatko tko bi se mogao približiti dvorištu. Maks
privlači stolicu za me, kao da smo u nekom restoranu ili klubu.
»Hela«, kaže on. »Bi li donijela malo vode? Mislim da bi tvoja sestra mogla
poželjeti čaja.« Gleda u me. »Imaš li čaja?«
Kimnem, brišući i dalje lice, a Helena uzima vjedro i izlazi bez pogovora i
potpuno tiho. Sretna je, pomislim, što je tu Maks.
I zatim sve ispričam Maksu. Što se dogodilo s Judenratom, i što su rekli, i
kako su me pustili da odem. O redarstveniku Berdeckom. Kad sam završila,
mirnija sam, ali Maks se tako žestoko češe po glavi da se bojim da će ostati bez
kose.
»Ne mogu vjerovati«, kaže on. »Ne vjerujem. Držali smo se zajedno,
Schillinger, Hirschovi, Henek i Danuta, i zakleli smo se pred Bogom da o tome
nećemo govoriti ni s kim tko nije bio u toj sobi. Znali su što je to značilo,
govoriti...«
»A što je s Dziusiom?«
Maks odmahne glavom. »Nije bila ondje.«
»A gdje je bila?« pitam. »Gdje ste se imali sastanak?«
»U bunkeru. U onom otprije. Nikoga nije bilo... nikoga tko je poznavao to
mjesto... Svi su sada otišli. I to je ispod zemlje.«
Ja spuštam glas. »Jesi li siguran u Siuneka?«
»Založio bih na to svoj život.«
Već je to učinio.
»Ali što je s tobom i sa mnom?« kaže on. »U podrumu? Je li tko drugi mogao
biti dolje?«
Odmahnem glavom. To ne bi objasnilo kako su znali imena. Imena su već
bila zapisana u fasciklu.
Helena polagano ulazi s teškim vjedrom vode i zaključava vrata iako se to ne
traži od nje.
»Evo što mislim«, kaže Maks. »Judenrat ima ljude po cijelom getu, kao što
je onaj koji te je uhitio. Možda su neki od naših ljudi govorili, ali samo između
sebe, i netko ih je čuo. Ali da je Gestapo znao, ne bih rekao da bi pustili da to ode
ovako daleko...«
I ja sam to isto pomislila.
»Oni bi nas zaustavili. Strijeljali bi nas u krevetima. I ti bi već bila uhićena.
Nismo vidjeli ništa iznimno na putu ovamo, osim tvoga policajca. Nitko nas nije
dvaput pogledao. I došli smo sa stražnje strane, preko zida, tako da nismo prošli
ispred nijednoga prozora...«
To je olakšanje.

139
 Knjige.Club Books

»A što je s policajcem?« pitam. »On nešto zna.«

Maks potrese glavom. »Fusia. Ništa on ne zna. Zar ne znaš kada ti se netko
udvara?«
To me vrijeđa kada dolazi od njega. Kao da sam mala djevojčica. »Nisi ga
čuo kako govori...«
»Čuo sam ga kako govori prošli put, i to je bilo dovoljno. Neće od tebe
zatražiti novac. On zna da ga nemaš. Pa ako neće nešto tražiti od tebe, zašto bi
uopće s tobom razgovarao? Već bismo svi bili strijeljani, ili u Gestapu. Oni
kažnjavaju prilično brzo, čujem, i jedna riječ tvoga policajca bila bi sve što bi im
bilo potrebno.«
Primijetila sam naglasak na riječi »tvoga«. »Zar onda ne misliš da je to razlog
više da odem i doznam što on zna?«
Maksove krupne oči malo se stisnu. »Želiš li poći tamo i doznati što on zna?«
»Ne.« I premda se djelić mene ne slaže se s tim, to ne kažem Maksu. »Ako ne
odem, prepuštamo mnogo toga sreći. To je pitanje života i...«
Helena stavlja šalicu čaja ispred mene.
»To je život ili... ne.« Ne želim tako govoriti pred njom.
»Dziusia treba doći za dva dana«, kaže Maks.
To nisam znala.
»A Schillinger i Stari Hirsch nekoliko dana poslije toga. Ne mogu ih sada
zaustaviti. Ne mogu ako jedno od nas ne ode u geto, a ne želim da to budeš ti.«
Opasno je za nas oboje. Pijuckam čaj, savršen je.
»Fusia, trebaš sada reći. Želiš li da se vratimo? Možeš to završiti, ako hoćeš.«
Razmišljam o životu bez straha koji sam upravo iskusila, i tijekom jedne
grozne sekunde bila sam u iskušenju.
»Ne, Maks!« kaže Helena. Oboje smo bili zaboravili da je ona tu.
I tada pogledam Maksa i sjetim se koje su druge mogućnosti. »Ne, Maks«,
kažem, kao što je rekla Helena.
On se nasmiješi, ali tužno. I zatim kaže: »Zna li taj policajac gdje sada živiš?«
Odmahnem glavom.
»Dobro. Jer ako dođe ovamo, mogao bih ga ubiti.« Njegova šiljasta obrva
zatreperi, kao da se šali.
Možda njegova obrva laže.
Ne bih rekla da je Maksu Diamantu potpuno jasno što zabrinjava
redarstvenika Berdeckoga.
Posljednja stvar na svijetu koju želim razgovor je s Maksom o redarstveniku
Berdeckome.
»Umorna sam«, promrmljam. I to je istina. Oči mi se same sklapaju.
»Idi u krevet«, kaže Maks.
140
 Knjige.Club Books

»Popij moj čaj«, kažem mu ja.

»Probudit ću te prije posla.«
S mukom se uspravim, prijeđem u drugu sobu i doslovno padnem na krevet u
odjeći.
Zaboravila sam da ondje sjedi čovjek kraj prozora, promatrajući ulicu i
dvorište kroz rascjep na zavjesama.
»Ja sam Siunek«, kaže on. Još nosi moju pregaču.
»Stefania«, promrmljam. »Ali možeš me zvati Fusia.«
»Već to činim. Je li tvoja sestra stvarno ugrizla esesovca za nogu?«
Spavam prije nego što mogu odgovoriti.
I zatim me prodrma Maks. Sunce je nestalo kao da je netko utrnuo voštanicu.
»Fusia«, šapće Maks. »Fusia!«
Trljam otvorene oči.
»Jesi li kupila onu lopatu?«
Dajem mu lopatu prije odlaska na posao, i svaki put kada oštrice mojega stroja
urezuju vijak, pitam se što radi Maks. I što radi Helena. I Siunek. Jesu li sigurni.
Ili su uhvaćeni, a ja ću doći kući da ih nađem mrtve. Ispunim normu, i do časa
kada guram ključ u bravu na kući u Tatarskoj 3, moj se želudac grči od straha.
Nema nikoga u kuhinji.
»Halo?« viknem.
Nema odgovora.
Nahrupim na vrata spavaće sobe, a Siunek je opet na prozoru, s prstom na
usnama, dok je Maks na koljenima u rupi gdje je prije bio moj krevet, bez košulje
i znojan, pokriven zemljom. Podne daske uredno su složene uza zid. Maks zabije
lopatu u zemlju i iskoči iz rupe lagano kao mačka.
»Što to radiš?« pitam. »Gdje je Helena?« Gledam na druga vrata, ona koja
vode u praznu drugu spavaću sobu.
»Ja ne bih išao tamo«, kaže Maks, gledajući u vrata. »Upotrebljavali smo je
kao zahod. Tamo je kabao!« kaže on, odgovarajući na ono što je moralo biti
gađenje na mojem licu. »I nije kabao za vodu. Što misliš da sam ja?«
»Pssst!« upozorava Siunek. Maks me vodi natrag u kuhinju. »Shvatili smo da
možemo čuti tvoju susjedu odande«, kaže Maks, a glas mu je i dalje nizak. »Onu
s kojom smo upoznali noću kad smo razgledavali stan. Njezin je kat točno iznad
nas, a to znači da i ona može čuti nas. Mislio sam da bi bolje bilo da ona ne čuje
muškarce u tvojem stanu po čitav dan.« Počinje brisati znoj i prljavštinu s prsiju
ručnikom za kupanje, promatrajući me kako razmišljam o svemu tome.
Promatrajući me dok provjeravam je li vjedro za vodu na svojemu mjestu. »No,
što si mislila da ćemo raditi, Fusia? Zadržavati probavu dok ne završi rat? Ne
možemo istrčavati na zahod.«

141
 Knjige.Club Books

Nisam sigurna zbog čega mi to nikada nije palo na pamet, ali nije.
»Gdje je Hela?« pitam ponovno.
»Rekao sam joj da može poći na igranje. To je u redu, zar ne?«
»A što ti radiš?«
»Pravim bunker. Da se možemo sakriti kad netko dođe na tvoja vrata. Sada
imamo samo potkrovlje, pa ako se netko popne, ulovljeni smo.«
Ni na to nisam još pomislila.
»Tebi se spava, Fusia«, dodaje on.
Spava mi se. Neopisivo. A on je pun energije, kao ptica koja gradi gnijezdo.
»Ali... što radiš sa svom tom zemljom?«
Maks se naceri. »Dođi i vidi.«
Otvara vrata malenog hodnika, gdje se ljestve dižu do potkrovlja. Ta
prostorija nikada nije imala drveni pod, tek tvrdu i glatku zemlju. Samo što je sada
tlo nekoliko centimetara više, ukoso raste iza ljestava.
A tko mu je rekao, pitam se, da može to raditi? Ako gospođa Krajewska vidi
taj pod, znat će da nešto nije u redu. Mogla bi se požaliti. Da me izbace iz moga
stana.
»Hela je cijeli dan toptala po tome da se učvrsti«, kaže Maks, gledajući me i
dalje pozorno. »I pomislio sam da bi ti možda mogla nabaviti neko smeće ili
starudiju da se to pokrije, tako se ne vidi...«
Tako me sada, pomislim, oni trebaju da trčim naokolo i skupljam smeće. Ili
starudiju. I dok to radim, mogu poći na tržnicu i potrošiti pola plaće te ostatak
dana vući hranu uz brežuljak. Zatim mogu oribati pod, obrisati sa štednjaka sloj
prašine od Maksova kopanja, skuhati večeru, pa sve to opet oprati, zatim uhvatiti
nekoliko sati sna, što je manje nego što mi je potrebno u kući koja vonja na znojne
muškarce i otvoren grob - kući gdje je previše opasno otvoriti prozor - prije nego
što ustanem da sve to ponovno učinim i provedem drugih dvanaest sati praveći
vijke.
I kablu u drugoj spavaćoj sobi vjerojatno je također potrebno pražnjenje.
»Ti si luda«, kaže Maks spuštajući obrve.
»Nisam luda«, lažem.
Uplašena sam.
Učinim većinu stvari sa svojeg popisa. Samo kad sam se vratila s tržnice, bez
daha zbog teških torba, pod je već bio pometen, štednjak čist i obrisan, a Siunek
preuzima torbe i kaže da će napraviti nešto za večeru.
Ja još moram isprazniti kabao.
Kada legnem, tako sam umorna da me sve boli. Spavam u krevetu na krivoj
strani sobe, premda su stalno na prozoru Maks ili Siunek, a kada sanjam, javlja
mi se Izio i sve što mi je stražar rekao da su mu učinili. Kad otvorim oči, mučno

142
 Knjige.Club Books

mi je u želudcu i znojna sam, dok poslijepodnevno sunce struji oko rubova zavjesa
i Siunekova zdepastog obrisa.
I prva mi je misao u glavi da ne znam gdje je Helena, pa ako ne znam gdje je,
onda bi mogla biti mrtva.
Smrt Židovima. Čujem muški glas u glavi. Brojim pucnjeve. Jedan, dva, tri...
Prestani, Fusia.
Samo prestani.
Sjedam u krevetu, i Siunek maše kao da smo upravo naletjeli jedno na drugo
u parku.
Onda se sjetim da je nedjelja. Spustim noge na pod.
Maks je u krivu kad je riječ o redarstveniku Berdeckom. Čak i da ima pravo,
u krivu je zbog toga što ne može živjeti u neizvjesnosti.
Izlazim iz kreveta, kažem Siuneku da me ostavi nasamo nekoliko minuta, i
zatvaram vrata iza njega. Svlačim zgužvanu odjeću, umačem krpu u otkrhnutu
zdjelu s vodom koju upotrebljavamo za pranje i trljam sve što mogu dosegnuti,
dok me ne počne žariti. Zatim četkam kosu i splećem je - nema vremena za kovrče
- zaglađujući je s lica, kako mi pristaje, a kada završim, prstima prilazim krevetu,
uvlačim ruku ispod pokrivača i izvlačim pažljivo složenu bluzu. Mekana je,
blijedoplava, s izlizanim donjim rubom koji se nikada ne pokazuje, kupljena jučer
na tržnici novcem sa strane.
Mogu je poslije uvijek prodati.
Zadijevam bluzu u jedinu drugu pristojnu stvar koju imam, u svoju smeđu
vunenu suknju, i s dna svoje torbice vadim malenu pudrijeru s ružem za usne koja
je nekada pripadala Marysiji. Ostalo je samo malo ruža po rubovima, pa
oklijevam, pitajući se trebam li ga upotrijebiti. Ali kada izađem iz spavaće sobe,
moje su usne rumeno crvene.
Siunek je za stolom, gleda dvorište kroz prozor najbolje što može, dok Maks
drži Helenu na krilu. Kazuje joj priču koja je vjerojatno o oceanu, jer ga čujem
kako kaže »morski pas«. On podigne pogled. I zabulji se.
»Fusia! Krasno izgledaš!« kaže Helena. »Dobila si novu košulju.«
»Ne, nisam«, kažem. »Ovo mi je stara bluza. Ona koju nikada ne nosim.«
Moja je sestra dovoljno pametna da ništa drugo ne kaže.
»Kamo ideš?« pita Maks. Glas mu je smiren.
»Neke djevojke s posla priređuju zabavu.«
Zvuči smiješno dok to izgovaran. Opasno i neodgovorno. Osobito zbog toga
što je laž.
»Dobro se zabavi«, kaže on. Ali njegove se oči ne odvajaju od mojih.
Helena mu vješa ruke oko vrata.
I tada izađem kroz vanjska vrata i čujem škljocaj brave iza sebe.

143
 Knjige.Club Books

Kriva sam. Osjećam da sam jako kriva. Ali moram doznati što policajac zna.
Spuštam se niz prilaz i skrećem iza ugla Tatarske ulice.

144
 Knjige.Club Books

18.

TRAVANJ 1943.

uća redarstvenika Berdeckoga nalazi se na drugoj strani rijeke San, gdje je

K Przemyśl bio u njemačkom dijelu dok smo mi još bili u ruskome. Ne moram
zapravo tražiti adresu jer on je ondje, čeka me kraj mosta. U slučaju da se izgubim,
možda, ili promijenim mišljenje.
»Stefania«, kaže on, prilazeći brzo da mi poljubi ruku. »Vi ste vrlo lijepi.«
On je također lijep. Nikada ga nisam vidjela bez uniforme. Izgleda snažno i
zdravo, svježe je obrijan. Postajem svjesna da zurim u njega.
»Dođite«, kaže on, »pa ćemo razgovarati.« Hvata me za ruku i vodi niz ulicu,
zatim iza ugla do niza kamenih kuća koje više nalikuju na kolibe, kao u Tatarskoj
ulici, ali s novim krovovima, novom bojom i novim prozorima. On me promatra
dok ih pomno gledam. »Ovo je mjesto gađalo rusko topništvo kad je počeo rat«,
kaže on. »Ali kuće su sada dobre kao da su nove. Mnogi poljski policajci žive
ovdje.«
Smiješi se, otključava vrata, a ja se pitam je li me prevario kako bi me
naposljetku uhitio, ali unutra nema drugih policajca. Kuća je skromna. Udobna.
Fino miriše. I vrlo je tiha.
»Živite li ovdje sami?« pitam, iznenađena.
»Naravno.«
Ne znam zašto sam ga zamišljala s majkom i sestrom, s četvero ili petero
braće. Što bi netko sam radio u cijeloj kući?
Možda je osamljen.
»Dopustite da uzmem vaš kaput«, kaže on. »Nadam se da nećete zamjeriti, ali
ja sam pripremio ručak. Ovo je moje uobičajeno vrijeme kada jedem, tako...«
»Redarstvenice Berdecki...«
»Molim vas. Zovem se Markus.«
»Jučer ste rekli da nešto znate o meni.«
»Da«, kaže on. I sada je njegovo lijepo lice ozbiljno. »Moramo razgovarati.
Molim vas, sjednite.«
Stojim pokraj stola sa stolnjakom na kojem su postavljene staklene čaše i
prikladni porculanski tanjuri. Redarstvenik Berdecki pridržava mi stolicu.
Osjećam da će biti nepristojno ako to odbijem.

145
 Knjige.Club Books

»Imate pravo da smjesta prijeđete na naš posao«, kaže on. Kresne šibicom i
zapali voštanicu, iako je sunce još visoko. »Ali kao što rekoh, ovo je moje
uobičajeno vrijeme kad jedem, i hrana je topla. Dopuštate?«
»Ali rekli ste da znate...«
»Najprije objed.« Pojavljuje se njegova jamica, kosa mu blista na svjetlu
svijeća.
Prekrižim ruke na krilu, osjećajući da sam na krivome mjestu i da mi je pet
godina. On donosi dva pladnja s kriškama zašećerene šunke - to su stvarne kriške,
sa sela - s pečenim krumpirima na ulju i soli te sirom i malenim krekerima; tu je
zatim salata od ukiseljene mrkve i na kraju, kruške iz limenke. Gdje je našao
kruške iz limenke? Nalijeva iskričavo vino u moju čašu, i ono je slatko i izvrsno.
To ne može biti njegov uobičajen ručak. Morao je sve to pripremiti za mene. Kao
da je Božić. Prije rata.
Markus govori o beznačajnim sitnicama i zbija šale koje uopće nisu smiješne,
ali ja se svejedno smijem. Smijem se i zatim se čudim zbog čega. Obrazi su mi
rumeni.
Nalijeva mi još vina. Pojedem svu šunku. Pojedem sve, a kada vidi koliko mi
se sviđa jelo, daje mi svoje kruške. Uistinu je vrlo drag.
Markus ne skida oči s mene. Daje mi komplimente. I ne pita me ništa teško,
ili opasno, ili neugodno. Osjećam se toplo, sretno. Posebno. I pomalo mi se vrti u
glavi. Sjetim se da ima nešto što želim od njega doznati.
»Ručali smo«, kažem. Pomalo teško izlaze riječi iz mene. »I rekli ste... rekli
ste da znate neku tajnu... o meni...«
Negdje u nekom kutku svojega uma znam da je to važno.
On se smiješi. »Doista znam nešto o vama. Još vina?«
Odmahnem glavom. On mi svejedno malo nalije, uspravljajući bocu.
Da, to je točno. Čuvala sam tajnu.
»Dođite sjesti na sofu«, kaže on.
Zna li Markus moju tajnu? To bih trebala doznati.
»Dođite sjesti sa mnom«, kaže opet Markus, »pa možemo razgovarati o
onome što znam.« Hvata me jednom rukom, dok drugom uzima moju čašu.
Sunce je zašlo i soba je polumračna pri svijećama sa stola. Sofa je mekana.
Udobna. Naslanjam natrag glavu. »Recite mi što znate.«
Mislim da bih se trebala bojati, ali kao da ne mogu osjetiti strah.
»Jedan poljubac«, šapće Markus, »pa ću vam reći.«
On me poljubi, i čim je to učinio, pomislim da bi to mogao ponovno učiniti.
Osjećam se lijepo. On je lijep. Njegova težina pritisne me na sofu, ali ne želim se
pomaknuti. Pletenice mi se spuštaju s glave. I onaj maleni kutak mojeg uma još
je svjestan.

146
 Knjige.Club Books

»A što je... s našim poslom«, uspijem reći dok su mi njegove usne na vratu.
»Koju tajnu... znate?«
»Tajnu?« promrmlja on. Lice mu lebdi nad mojim. »Vaša je tajna, moja
Stefania, da vas treba poljubiti.«
Ponovno me ljubi. A ja razmišljam, razmišljam, sjećam se kroz purpurnu
omaglicu vina. On misli da mene treba ljubiti. To je moja tajna.
On ništa ne zna o Maksu. Ni o drugima. Nikada uopće nije znao za njih.
Naveo me je da mislim kako nešto zna. Želio je da se plašim.
Samo me je želio na toj sofi.
Odjednom podignem nogu i odgurnem ga na jednu stranu najjače što mogu.
Redarstvenik Berdecki svali se sa sofe i muklo padne na pod.
»Hej. Hej!” Nekako ustane, ja isto tako. »Zbog čega je to bilo?«
»Pitate me zbog čega je to bilo? Usuđujete se to upitati? Trebala bih vas
sasjeći na tisuću komada, zmijo jedna. Jedan... prostače!« Zadijevam bluzu u
suknju, mahnito tražim cipele. »Prostače!« kažem opet.
»Što je s vama? Jeste li poludjeli?« Te su riječi grube, još grublje zbog
činjenice da je nestao njegov mekani, laskavi glas. »Prestanite se ponašati kao
djevojčica, Stefania. Vi ste odrasliji od toga.«
Jesam li?
»Vi i vaša rođakinja...«
Moja rođakinja? Misli na Danutu. Moju pokvarenu rođakinju iz Bircze. Što li
mu je rekla gospođa Wojcik?
»Nemojte glumiti nevinašce. Znali ste zašto ste ovdje!«
Samo što nisam znala. Vjerojatno sam trebala znati. Maks mi je čak rekao.
Zamalo. Ja sam najgluplja djevojka u Przemyślu, ali to nisam znala.
»Došla sam zbog toga što ste rekli da znate nešto o meni. Ali vi ste lagali!«
»To je bila igra!«
»Meni nije bila.«
Zgrabim praznu vinsku bocu i bacim je, ali ona za dlaku promaši njegovu
glavu. Boca se razmrska u zelene komadiće, ostavivši crvenkastu mrlju na zidu.
»Poludjeli ste«, kaže on, i čak više nije lijep. Kosa mu je zamršena, odjeća
zgužvana i na njegovu licu trag je ruža za usne. Ali nije zbog toga ružan. Ružnoća
je u hladnoći njegovih plavih očiju. »Mogao bih vam zagorčati život. Vama i
vašoj maloj sestri. Mogao bih vas uhititi. Želite li to?«
Gledamo se međusobno. On se smiješi. To nije ugodno.
»Nisam tako mislio«, kaže on. »Dođite sada ovamo, vi i vaša sestra možete
sigurno spavati u svom krevetu.« Njegove se jamice produbljuju. »Nije da nećete
uživati u životu.«
Tako sam srdita da se soba vrti kao moja glava.

147
 Knjige.Club Books

Napravim dva koraka naprijed i uzimam kaput sa stolice. »Mislim da bi bilo

bolje da me uhitite, redarstvenice. Učinite to, a kada budem uhićena, reći ću
vašem zapovjedniku da volite puštati zločince kad mislite da postoji mogućnost
da ih pozovete u svoju kuću... na ručak.«
Ta prijetnja pogađa cilj.
»Nemojte mi nikada više pristupiti«, kažem. I taj put ne vičem. Glas mi je tih
i smiren. »Ne obraćajte mi se. Ako me vidite na ulici, okrenut ćete se i poći na
drugu stranu. Nestati. Ili ću otići k vašem zapovjedniku. Možda ću to učiniti u
svakom slučaju.«
Prelazim preko sobe dok on stoji i otvara vrata. »I ako samo pogledate moju
sestru, sasjeći ću vas na deset tisuća komada, lažljiva, smrdljiva, prljava svinjo.«
I zalupim njegovim vratima.
Koračam najbrže što mogu niz ulicu. Zrak je leden, ali ne zaustavljam se da
obučem kaput. Stanem da zavežem cipele i zateturam dok to činim jer mi se vrti
u glavi. Žena u prolazu s kupljenim stvarima na ruci dugo gleda u mene i u moju
napola raspletenu kosu. Pitam se ima li na mojem licu ruža za usne, kao na
njegovu.
Nema. Samo mi suze teku niz obraze.
Zašto sam išla onamo? Je li to bilo zbilja zbog toga što sam se bojala? Bilo je.
Uglavnom.
Ali bilo je također lijepo, zar ne? Zamišljati da me zgodan policajac želi
izvesti van. Zamišljati takve mogućnosti poslije Izija i rata, čak ako te mogućnosti
ne bi bile ono što želim. Bilo je... ljubazno.
Mrzim kako se zbog toga osjećam glupo.
Zastanem prije Tatarske ulice i pravim si pletenicu u mraku, ogledajući se u
izlogu nekog dućana, ispod ulične svjetiljke. Ne mogu vidjeti nikakav ruž za usne.
Provjeravam jesam li uredna i zakopčana prije nego što krenem uzbrdo. Jedan od
njih dvojice, to znam, gledat će me kako dolazim.
I tada osjetim poznati nemir od straha da ondje nije nitko ostao tko bi gledao
kako dolazim, i bojim se da će ispariti sve ono vino koje sam upravo popila.
Nije isparilo. Ulazim u dvorište.
Skrivat ću ih, pomislim. Koliko god dugo budem mogla.
Dok otvaram vrata prema Tatarskoj ulici, mogu čuti škripanje lopate iz
spavaće sobe. Netko snažno kopa. U kuhinji je zapaljena svijeća. Ne vidim često
kuhinju pri svjetlu svijeće, i izgleda mekše, ljepša je nego po danu. Morala bih
kupiti neko pokućstvo, pomislim. Nešto jeftino što se može obojiti ili popraviti.
Možda policu za hranu i posuđe, ormar za spavaću sobu. Cijeli stol i sofu.
Možda ne sofu. Nabavit ću mekan naslonjač.
Ili klupu.

148
 Knjige.Club Books

Zvuk lopate prestaje i Maks dolazi iz spavaće sobe. Opet je bez košulje, s
prugama znoja i crne zemlje, noseći dva vjedra iskopana tla.
»Vratila si se«, kaže. »Kako je prošla tvoja zabava?«
Prilično sam sigurna da Maks zna da nisam bila na zabavi. »Fino«,
odgovorim.
»Nisi dugo ostala.«
»Nije mi bilo tako dobro na zabavi.«
»Oh.« Vidim da mu nešto preleti preko lica, ali ne znam što je to.
»Spava li Hela?«
»Da.«
»I vi ste svi jeli?«
»Siunek je skuhao.«
»A kako ide bunker?«
»Gotov je. Osim podnih dasaka.«
Sigurno je neprekidno kopao otkad sam otišla. Otvaram vrata prema
potkrovlju, a pod na kraju maloga hodnika barem je pola metra viši nego što bi
trebao biti. Stvarno moram naći načina da to sakrijem.
»Hela je iznijela posljednjih nekoliko vjedara zemlje i iskrenula ih iza
zahoda«, kaže Maks. »Bio je mrak. Nitko je nije vidio.«
Bio je pažljiv zbog mene. Ne mogu ga zbog toga ukoriti.
»Pođi se oprati i daj mi odjeću«, kažem mu. »Oprat ću je.«
»Ne moraš to učiniti.«
»Ne smeta mi. Ne mogu spavati. U pogrešnoj sam smjeni.«
Stavljam najveći lonac na štednjak i počinjem nalijevati vodu iz vjedra.
»Stvarno, ne moraš to«, kaže on.
»Odjeća ti je prljava.«
»Fusia, nemam ništa drugo da obučem.«
Još stoji na vratima spavaće sobe pokraj svojih vjedara, prljav, neobrijan,
neuredne kose.
»Unutra ima pokrivača. Ili se bojiš da bih mogla vidjeti tvoju kožu?«
Pomislim da bi se mogao nasmijati, jer ionako nema košulje na sebi. Budući
da smo živjeli u istoj kući, nijedan od Diamantovih momaka nije bio previše
stidljiv. Uvijek sam bila njihova sestrica. Osim od Izija. Ali Maks se ne smije.
»Sviđa mi se tvoja košulja«, kaže on.
»Prodat ću je.«
»Ne bi je trebala prodati. Lijepo ti stoji.«
Nisam sigurna zbog čega me to tjera na plač.

149
 Knjige.Club Books

Bacam komad ugljena na vatru, dajem Maksu malo tople vode da se opere,
zagrijem je još više i perem njegovu odjeću. On zaspi na podu, omotan
pokrivačem, dok vješam odjeću da se suši i počinjem prati Siunekovu. Jedva
čekam da potražim i kupim mušku odjeću, pomislim, tako da ne moram imati
drhtave dečke po cijeloj kući svaki put dok perem. I treba nam također još jedan
krevet. I više sapuna. I mislim da je Helena možda pojela maslac.
Možda mi neće smetati. Što nemamo svoj život.
Ostajem budna dok je kuća tiha, sušeći odjeću pokraj vatre i šijući poderanu
Heleninu suknju ondje gdje je prošli put nisam bila dobro sašila. Siunek je na
prozoru, ali izgubljen je u mislima. Kao i ja.
Pitam se što je on izgubio zbog ovoga rata.
Vjerojatno više nego ja.
Probudim Maksa prije nego što odem na posao da bi stražario na prozoru i
pustio Siuneka da malo odspava. Spavao je gotovo čitav dan. On trlja oči i sjeda
u pokrivaču, zatim trlja ruke do ramena. Znam da ga moraju boljeti od skidanja
poda i kopanja.
»Nemoj zaboraviti«, kaže on. »Sutra dolazi Dziusia.«
Nisam zaboravila. »Kako će je izvesti?«
»Progurat će ju kroz rupu koju je Schillinger napravio u ciglama, na stražnjoj
strani geta gdje nema ograde, gdje su samo zgrade sa zazidanim prozorima. Učinit
će to u pet sati, a ti bi je trebala dočekati na mostu iznad pruge prije nego što ideš
na posao. Kada bude na sigurnome, prošeci se duž ograde na getu sve dok ne vidiš
dr. Schillingera, pa kihni. To će značiti da je imamo.«
Malu Dziusiju, s hrpom kovrčaste kose.
Ne vjerujem da će je poslati samu.
»Nitko neće obratiti pozornost na dijete«, kaže Maks, kao da sam to glasno
rekla.
Tako smo mislili o Heleni.
Mogu osjetiti Maksove oči na sebi cijelim putom do dna Tatarske ulice.
Radim punu smjenu i upravo ispunim normu, i osjećam se pospano jer cijeli
dan nisam sklopila oči. U petnaest do šest ujutro, kad me bole noge i leđa su mi
ukočena od pranja i vijaka, Herr Braun dolazi u tvornicu i obavještava me da sam
prebačena u dnevnu smjenu.
Točno sada.
Mogu raditi. Ili izgubiti posao.
Tomu se čovjeku stvarno ne sviđam.
Vraćam se za strojeve i jurim kako bih im pripremila metal. Kako bi radile
pumpe za vodu. Za dva sata, mrtva sam umorna, na nogama i ponovno u opasnosti
da izgubim ruku. Oštrice cvile, a strojevi ritmički štekću.

150
 Knjige.Club Books

Dziusia. Dziusia. Dziusia.

Nju guraju kroza zid u pet. Ne mogu napustiti posao do šest. Herr Brown
korača naokolo, promatrajući me kako radim. Možda bih doista trebala izgubiti
posao.
Možda ćemo skapati od gladi.
Herr Braun bdije nada mnom čitav dan. Za vrijeme stanke izlazim van, na
željezni most, pljuskajući se po licu da ne zaspim. Osjećam mučninu od
zabrinutosti, tako sam umorna da ne mogu razmišljati, i nitko u Tatarskoj ulici ne
zna gdje sam. Januka mi donosi čašu jake kave.
»Od mehaničara«, kaže ona i pruža mi zalogaj svoga sendviča. Plavokosi
mladić nam se pridružuje, pali cigaretu. Osim cigarete, zrak ovdje vani miriše na
nov način. Kao proljeće.
»Ne sviđaš se Braunu«, primjećuje plavokosi mladić.
»Kako si stekao takav dojam?« smije se Januka.
Ja trljam oči. »U koje vrijeme sada odlazi? Herr Braun?«
»U pet sati. Obično«, kaže Januka.
U pet. Moglo bi biti upravo dovoljno.
»Treba mi usluga. Mislite li da biste vas dvoje mogli završiti moju smjenu?«
Januka nabire čelo.
»Imam sastanak«, kažem.
Januka kaže: »Zar ga ne možeš propustiti i otići drugi dan?«
Plavokosi mladić otpuhuje oblak dima. »Što je toliko važno?«
»To je...« Moj lijeni mozak povećava brzinu. »To je s policijom. S
Nijemcima. Trebala bih biti ondje, i... znate da njih nije nimalo briga za moj
posao.«
»Jesi li u nevolji?« pita Januka. Izgleda zabrinuto.
»Imam problem s iskaznicom. Mogu je srediti. Ali ne smijem propustiti
sastanak.«
»Nisam sigurna...«
»Možemo to učiniti«, kaže plavokosi mladić. »Čim Herr Braun ode.
Nadzornika neće biti briga. On zna da si radila dvije smjene.«
»Stvarno?« pitam. »Tako misliš?«
On slegne ramenima, a meni malko popusti grč u želudcu. Iskapim kavu.
»Hvala ti. Vratit ću ti uslugu, kada budem mogla.«
»Riječ je o Lubeku, usput rečeno«, kaže plavokosi mladić. »To je ime, ako si
se pitala.«
»Znam!« kažem. Premda sam bila zaboravila.

151
 Knjige.Club Books

Januka se opet smije. Ona se uvijek smije. I zatim poljubi Lubeka u usta i
vrati se k svojem rezaču vijaka.
Nisam znala da je Lubek njezin dečko.
Lubek baca opušak cigarete preko mosta i pruža ruku, pozivajući me da
prođem kroz vrata prije njega. Njegova kosa nije sjajna kao u Berdeckoga, više je
suho žito nego zlato. I njegov osmijeh previše je prijateljski nego što želim da
bude.
Osjećam oprez prema osmijesima.
Vraćam se zujanju svojih strojeva. Ako odem u pet te ako trčim, možda ću
stići na pješački most prije nego Dziusia.
Ali ne mogu krenuti u pet. Jer se Herr Braun još seta po hali. I petnaest minuta
poslije pet još je tu.
Mislim da ga mrzim.
On odlazi nakon još pet minuta. Lubek preuzima moje strojeve, a ja trčim kao
da mi njemački psi škljocaju za petama.
Dolazim na most u pet i trideset, i ondje jesu njemački psi. S esesovcima, na
oba kraja mosta. Sada je most pod stražom. Ne dopuštaju nikomu da prijeđe u
geto ili da iz njega izađe. Oh, ne.
Ne. Ne. Ne.
Naslonim se na stup ulične svjetiljke, kao da čekam autobus, i promatram
most. Deset minuta poslije, dolazi Dziusia Schillinger. Mogu vidjeti njezinu kosu.
Odjenuli su je kao Ukrajinku, i ona šutira limenku niz ulicu.
Zaustavi se ugledavši stražare, uzima limenku i odlazi na drugu stranu.
Čekam, grudi mi istišću zrak iz pluća.
Ona se vraća.
I opet odlazi.
Vraća se. I ovaj put, polagano, preko volje, penje se uza stepenice na most.
I nema ničega čime bih joj mogla pomoći.
Udara limenku pokraj prvoga stražara. Mislim da pas okreće glavu. Ali stražar
ne okreće. Ona udara limenku sve do drugoga stražara, i vlak prolazi ispod nje u
oblacima pare. Kad je ponovno ugledam, ona je ostavila limenku i silazi niza
stepenice, gledajući na sve strane u zaglušnoj buci vlaka. Ja zakoračim prema
mostu i prođem pokraj njega, nadajući se da će me slijediti.
Ona me ne prepoznaje.
Luta prema malenoj tržnici blizu pruge, na Ribljem trgu, i ja je pokušavam
slijediti tako da ne izgleda da je slijedim.
Praveći se da kupujem dok je držim na oku. Ali stalno su ljudi oko nje. Tu je
gospođa od koje sam kupovala odjeću. I prolazi jedna seljanka, ona koja mi daje
mlijeko po dobroj cijeni. Vidim da Dziusia poteže za rukav nekoga stranca i nešto

152
 Knjige.Club Books

ga pita. Ne obraćaju na nju pozornost. Ona izgleda kao da će zaplakati. Ali ne

mogu je pogledati u oči. Ne mogu privući njezinu Dziusiju.
Oprezno, Dziusia. Oprezno.
Sada je ispred katedrale, gdje se obično molim, blizu trga Na Bramie. Ondje
dvije žene sa svezanim maramama oko glave uzlaze stubištem iz utonulih kuća.
Ona potrči prema njima.
Da, Dziusia. To je bolji izbor.
Gledam kako ih zaustavlja, i gotovo mogu vidjeti na njezinim usnama riječ
»Tatarska«. Jedna se žena prigne. Pokazuje pravi smjer, pa slijedim Dziusiju
između kućica i štandova na velikoj tržnici. Uzbrdo. Što više idemo, to manje
ljudi ima, i kada ulica potpuno opusti, požurim se i prestignem je.
»Dziusia«, šapnem. »Idi za mnom.«
Čujem je kako je malo zajecala.
Sunce se spušta, ali nije toliko nisko da gospođa Krajewska neće gledati kroz
prozor. Nadam se da će pomisliti da je to Helenina prijateljica koja dolazi na
igranje. Kada stignemo u dvorište i prođemo sa stražnje strane, vrata se širom
otvore. Gurnem Dziusiju unutra, a Maks zaključa iza nas.
»Što se dogodilo?« pita Maks. »Mislili smo da ste strijeljane.«
»Natjerali su me da radim dvostruku smjenu.«
»Dvadeset četiri sata?«
Dziusia je pritrčala Siuneku i zagrlila ga oko pasa. Njezine oči su suhe. Ali
dah joj dolazi u soptanju kao da plače. Siunek je miluje po kosi.
»Mokra je«, šapne on, pokazujući. Pogledam dolje, istina je. Dziusijine cipele
i suknja namočene su.
»Bili su psi«, šapne ona.
»Most sada čuvaju«, kažem. »Esesovci sa psima. Na oba kraja.« Zatim vidim
Helenu, promatra iz ćoška. »Hela, ovo je Dziusia.«
Je li itko rekao Heleni da dolazi još jedno dijete? Nadam se da je Maks to
učinio.
»Bi li joj mogla pokazati gdje je voda za pranje i posuditi joj svoju drugu
haljinu dok ja ne operem njezinu odjeću?«
Helena kimne, nesigurno. Dziusia je dvije, možda tri godine starija od nje. Ali
Helena je uzima za ruku i povede je u spavaću sobu.
»Ja ću donijeti vodu za pranje«, počinjem govoriti, ali Maks odmahne
glavom.
»Ja ću je oprati. Ti moraš natrag do geta. Molim te. Njezin otac će čekati.«
Pogledam u njegove velike, crne oči. Njegovo blijedo lice. Zatim navučem
kaput i odmah ponovno izađem van.
Bio je tako zabrinut.

153
 Knjige.Club Books

A ja sam tako umorna.

Nema dobra puta preko pruge nego da esesovcima izađem iz vidnoga polja i
dobro izaberem trenutak. Činim tako, zatim zaobiđem cijeli geto, koračajući
prema kapiji kao da dolazim iz drugoga smjera, iz zgrade tvornice Minerwa. S
druge strane ograde, na uglu stambenoga bloka, čovjek stoji u sjeni. Gdje
ga stražar ne može vidjeti. Ukočen je. Uspravan.
Mislim da je to dr. Schillinger. Ako jest, mnogo je mršaviji. Vjerojatno zbog
tifusa. Ili zbog toga što nisam nosila hranu otkad su Maks i Siunek došli.
Dođem malo bliže do ograde i naglo dignem pogled, kao da sam zalutala.
Stražar se iskosa zagleda u mene. Okrenem se da odem, natrag prema dr.
Schillingeru, a tri metra dalje od mene, stojeći ukočen i miran kao egipatska
mumija, nalazi se redarstvenik Berdecki.
Zurimo jedno u drugo. Ja sam iznemogla. Iscrpljena. Nisam spavala otkad
sam ga vidjela. Također sam ribala pod i prala odjeću, bila na tržnici, radila dvije
smjene i pomogla izvući djevojčicu iz geta. Pa ako mi se smjesta ne skloni s puta,
doći ću do njega i udariti ga.
Čini se da on to zna. Okrene se i učini točno ono što sam rekla u njegovoj
dnevnoj sobi. On nestane. Dajem sebi točno dvije sekunde da se osjetim
zadovoljno. Zatim se prignem i kihnem. Glasno.
A sjena od čovjeka iza ograde geta sjedne na kućnom ulazu i zaplače.

154
 Knjige.Club Books

19.

SVIBANJ 1943.

reba mi cijeli tjedan da se naviknem zaspati i probuditi se točno kako se ne

T bih morala mučiti tijekom dnevne smjene. I kada dođem kući u subotu
uvečer, veseleći se danu bez posla, otkrivam da je kuća puna kokošiju.
Na Maksu se vidi da je kriv.
Napadnem ga, a on objašnjava da je gospođa Krajewska pitala Helenu imamo
li mačku, jer je mogla čuti buku u stanu dok je Helena bila vani. Helena joj je
rekla da nemamo mačke, sve sa smiješkom, ali Maks je zaključio da je nemoguće
biti dovoljno tiho. Da su zidovi jednostavno pretanki. Zatim je u prikladnom
trenutku Helena spomenula neku seljanku koja je prodavala cijela jata kokošiju
na tržnici, a Siunek je imao još nešto novca, i tako, slijedeći prirodan tijek stvari,
sada živim s kokošima.
Ponovno.
Idem spavati uza zvuk kvocanja. Kad se probudim, kokoši i dalje kvocaju. To
je dosadno i ide mi na živce. Barem je Helena bila dovoljno razborita da ne kupi
nijednoga pijetla. Kokoši mi odvlače misli od činjenice da bismo danas svi
mogli umrijeti. Opet je nedjelja, i očekujemo da dođu Stari Hirsch i dr.
Schillinger.
Kupila sam na koncu sofu. I ormar. Zamijenila sam to za plavu svilenu bluzu,
ranije u tjednu. Sofa je užasna. Bojim se svega što je na njoj, čak više nego noći s
kokošima. Ormar izgleda kao da je kroza nj prošla čahura od metka. Ali Maks
učvršćuje bravice, a probijena rupa je otraga, prema zidu, gdje se ne vidi kad su
vrata na ormaru zatvorena. Moramo držati zatvorena vrata da kokoši ne bi u njemu
spavale.
Dajem Heleni i Dziusiji posla, dok razastiremo sijeno i pravimo mjesta za
gnijezda u malom hodniku s ljestvama, što će također prikriti visinu poda. Maks
i ja pomičemo sofu u stranu, skidamo s nje tamnomodru tkaninu i triput je peremo
toplom vodom i sapunom. Pojavljuje se umjetna limunova boja. Tkanina se
također skupila, pa se smijemo dok Maks i ja držimo jedan kraj, a Dziusia i Helena
potežu drugi najviše što mogu, i svi posrćemo dok je pokušavamo opet rastegnuti.
Maks čak stoji na stolici i vješa Helenu preko jednoga kraja dok ona vrišti, i ta je
tehnika uspješnija nego što bih pomislila.
To me također navodi da ne razmišljam o tome kako bismo danas svi mogli
umrijeti.

155
 Knjige.Club Books

Nismo rekli Dziusiji da dolazi njezin otac. U slučaju da ne dođe. A ja nisam

ni Heleni rekla, da slučajno ne bi kazala Dziusiji. Ali Siunek je izvan sebe i ne
želi se odvojiti od prozora, grizući nokte dok mu ne prokrvare. Plan prije
Maksova odlaska napravio je dr. Schillinger i trebalo je potplatiti poštara, čovjeka
kojega je dr. Schillinger poznavao prije rata. Stari Hirsch obrijat će bradu, i
obojica će se obući kao radnici, kao što je Maks učinio. Zatim će se izvesti iz geta
s poštanskim vrećama i sići s kola na putu, negdje blizu tržnice, te odatle krenuti
prema Tatarskoj ulici.
Maks me uvjerava da poštar ne zna moje ime ni moju adresu. Da mu je samo
plaćeno da dopusti dvojici Židova da izađu iz geta na njegovim kolima. Kažem
Maksu da pošta ne radi nedjeljom. On kaže da radi u getu, kada pošiljke odlaze
nacistima radi pregleda. Kažem mu da tvornice nisu otvorene nedjeljom,
pa radnička odjeća nema smisla. On kaže da ljudi koji rade u njemačkim
kavanama, hotelima i pansionima rade svaki dan te da će Hirsch i Schillinger tako
izgledati.
Meni se ne sviđa plan. Previše se o njemu govorilo.
Ništa ne mogu korisno učiniti.
Trebali bi biti ovdje poslije tri sata. U dva i dvadeset Siunek dotrči u kuhinju.
»Policija!« šapće on. Mi zurimo u njega. »Policija je ovdje!«
Maks ispušta čekić i čavle. Ja i dalje držim tapetariju koju je prikivao. »Idemo
u bunker«, govori on. »Brzo!«
Ubrzavamo se, ali to radimo u tišini. Maks pomiče podne daske na jednu
stranu, klizi na trbuhu ispod kreveta i spušta se u rupu, Siunek ide za njim, iako
njemu treba više vremena. Ja mu dodajem Dziusiju, koju odvlačim iz igre školice
koju su ona i Helena kredom nacrtale na drugoj dasci poda u spavaćoj
sobi. Dodajem Maksu podne daske da ih stavi na mjesto, i pogledam naokolo. Na
prozorskoj dasci brijaća su četka i britva. Gurnem ih ispod svoga jastuka. Helena
mi bez riječi pruža Siunekove cipele, a ja ih stavljam u ormar i zatvaram vrata.
»Peri suđe«, šapćem joj. Ona kimne. Previše šalica leži naokolo. Zatim
prilazim prozoru i virim iza ruba zavjese.
Srce mi klizi ravno u pete. Dva policajca stoje ispred kuće u Tatarskoj 3, s
palicom u ruci, gledajući na oba kraja ulice, dok se njišu na petama. Zašto dolaze
ovamo? Sada? Upravo danas?
Zato što znaju.
Zato što je netko govorio. Netko je govorio o ovome cijelo vrijeme.
I svakoga časa Schillinger i Hirsch doći će koračajući uzbrdo.
Uistinu ćemo danas umrijeti.
I upravo sam se sjetila koliko ne želim da to bude istina. Toliko želim da to
ne bude istina da me izluđuje.
Netko treba doznati što ti policajci žele.

156
 Knjige.Club Books

Sjednem na krevet i vežem cipele.

»Što se događa?« šapće Maks odozdo.
»Trenutačno ništa.«
On vjerojatno vidi moje cipele. »Ostani unutra, Fusia.«
»Ne«, odgovorim. I zatim doviknem: »Odmah se vraćam, Hela!« i uzimam
vjedro za vodu i izlazim u dvorište.
U redu, Bože, razmišljam. Po ovome znam jesi li na mojoj strani ili nisi.
Možda sam trebala uzeti krunicu.
Možda bih trebala prestati prkositi Bogu.
Zaustavim se kraj bunara.
»Halo!« doviknem. Policajci se okrenu. »Neće nas baš sada oteti Rusi, zar
ne?«
Obojica se smiju, a moj je osmijeh blistav i lažan.
»Onda Amerikanci?«
»Mi se možemo za njih pobrinuti«, kaže jedan.
»U redu, koga su onda opljačkali? Ubili?« Prilazim bliže s vjedrom. »Dajte,
izgaram od znatiželje. Što radite ovdje?« Oni se pogledaju. Obojica su mladi, ali
ne toliko mladi. Poljaci.
Barem ni jedan od njih nije redarstvenik Berdecki.
»Živite li ovdje, gospođice?« pita jedan.
»Da. Iza ugla. Zašto?«
»Zato što imamo informaciju da ovdje netko skriva Židove.«
Otvoreno pokazujem znatiželju na licu. U sebi se srdim na Boga.
»Židove? Gdje?«.
»Tatarska ulica, negdje između 1 i 5.«
I tako stoje ispred broja 3. Na pravome mjestu.
»Dva bogata Židova trebala bi doći ovamo danas poslijepodne, ali možda naša
informacija nije točna. Možda su to samo glasine.«
»I ja bih tako rekla«, kažem brzo. »Živim ovdje već neko vrijeme i nikada
nisam vidjela nijednog Židova. Zalazim u sve susjedne kuće. Gdje bi ih
smjestili?«
Nikada nisam bila ni u jednoj od susjednih kuća, ali svoj osmijeh zaodijevam
veselom nevinošću i policajac mi uzvrati smiješkom.
»Nemojte se brinuti«, kaže on. »Ako ih nađemo, to je dobro za nas i s vama
nema nikakve veze.«
Ili bi, pomislim, moglo imati puno veze sa mnom. Jer eno dr. Schillingera,
korača putom uzbrdo.
I tada gospođa Krajewska izlazi na vrata. »Što se događa?«

157
 Knjige.Club Books

»Došla je policija«, kažem. »Traže Židove!«

»Židove?« kaže gospođa Krajewska.
»Hej!« kaže glas iza mene. »Vi! Gospođice Podgórska?«
Okrenem se polako na peti. To je dr. Schillinger, i dalje korača uzbrdo.
Mislim da mi je srce stalo.
»Zašto jučer niste bili na poslu?«
Usta su mi otvorena.
»Rekoh, zašto niste bili na poslu? Morali smo raditi umjesto vas!«
»Trebala je doći na posao«, mrmlja jedan od policajaca. Oni se smiju.
»No, prestanite s tim!« kaže gospođa Krajewska, izlazeći na ulicu da objasni
dr. Schillingeru. »Gospođica Podgórska dobra je djevojka!«
»Ako je tako dobra djevojka, trebala je doći na posao!« kaže dr. Schillinger.
Hoda brzo, crven je u licu, maše rukama. Stvarno izgleda kao da je došao iz
Minerwine zgrade. Ja se priberem.
»Žao mi je. Sestra mi je bila bolesna.«
»Vidite! Rekla je da joj je sestra bila bolesna!« gospođa Krajewska priprijeti
prstom. »Ne može otići kad joj je sestra bolesna!«
»Onda je trebala poslati poruku!« viče dr. Schillinger.
»No, budite pristojni...« počinje gospođa Krajewska.
Drugi policajac promrmlja: »Prošećimo ulicom.«
»Ali ja sam poslala poruku!« požalim se. »Platila sam jednom dječaku na
tržnici. Zar je niste primili?«
Gospođa Krajewska hvata dah da me brani.
»Dođite unutra na čaj«, kažem brzo. »I dopustite da objasnim...«
Dr. Schillinger zaustavi se pred nama dok policajci oštro gaze uzbrdo. Nema
ni traga Starom Hirschu. »Želim čuti što imate kazati, naravno«, kaže Schillinger.
»Želim biti nepristran. Ali prouzročili ste problem...«
Hvatam ga ispod ruke i vodim prema vratima, a kad se okrenem i zaustim
zahvaliti gospođi Krajewskoj, ona mi otpuhne poljubac. Skrećemo iza ugla, dr.
Schillinger me još grdi, i zatim prođemo kroz vrata Tatarske 3.
Okrenem ključ, a Maks je već bio izvan bunkera i sigurno je gledao kroz
prozor, jer smjesta izlazi i ljubi me u obraz. Zatim se srdačno rukuje s dr.
Schillingerom. I treba. Dr. Schillinger nas je upravo spasio. Spustim se niza zid i
sjednem na pod, a jedna kokoš mi priđe i popne mi se u krilo. I tada Dziusia zacvili
u očevu zagrljaju dok je svi nastoje ušutkati.
Mislila sam da ću umrijeti. Stvarno, stvarno sam mislila da ću umrijeti.
»Budi mirna, Dziusia«, kaže dr. Schillinger i posjedne je pokraj sebe na
ogoljenu sofu. Ona izgleda razočarano. On izgleda kao da mora zaboraviti svoju
uplašenost.
158
 Knjige.Club Books

I tada Siunek kaže: »Gdje je moj otac?«

Dr. Schillinger skine kapu i pogleda je, zatim potrese glavom.
»Riječ je o poštaru«, kaže on. »Pretražili su mu kola i rekao je da mu
pomažemo, da imamo dozvolu, a neki redarstvenik, koji je sigurno bio potplaćen,
došao je i rekao Gestapu da je to istina, i tako su nas pustili da odemo. Samo
poslije toga poštar je izgubio glavu. Tjerao je konja i vozio nas po cijelome
gradu, kao da ga progone, a zatim nas je ostavio na krivome mjestu. Nismo znali
gdje smo, naročito Hirsch...«
Hirsch nije iz Przemyśla, sjetim se. On je iz Dobromila.
»Trebao je ići nekoliko koraka iza mene pa ne bi izgledalo da smo zajedno«,
kaže Schillinger i prekriži noge, što izgleda neobično u kombinezonu. Dziusia ga
drži za ruku. »Ali kad sam se osvrnuo, njega nije bilo.« On pogleda Siuneka. »Bi
li se vratio u geto?«
Siunek odmahne glavom.
»Zna li ovu adresu?« pita Maks.
Schillinger kimne. I Maks pogleda mene. Gledamo se uzajamno. To bi moglo
biti dobro jer nas sigurno može naći ovdje. No moglo bi biti loše jer bi nas mogao
odati. Vidim pitanje na Maksovu licu.
- »Policija zna da netko skriva Židove u Tatarskoj ulici«, kažem mu. »Negdje
između brojeva 1 i 5. Guli su ‘glasine’, ali nisu sigurni je li to istina.«
Maks kimne. Ljut je. Gleda Siuneka i Schillingera, i znam da će ih pitati jesu
li oni rekli. I tada Helena utrči u sobu.
»Jedan starac dolazi u dvorište!«
Helena je očito bila jedina koja se sjetila stražariti na prozoru.
Nastaje nova pometnja. Schillinger čak i ne zna gdje je bunker. Ali nema
vremena da se skriju. Još nisam ni ustala, a Siunek pogleda kroz prozor i vikne:
»Moj otac! Moj otac!«
Otvara širom vrata, a ja mogu samo pomisliti kako je dobro da nitko ne ide u
zahod jer bi se mogao okrenuti i vidjeti gomilu Židova u mojoj kući.
Stari Hirsch posrče unutra, bezbrad, a Siunek ga pokušava zagrliti.
»Ubit će nas! Ubit će nas«, mrmlja Stari Hirsch. »Sve će nas ubiti!«
Zatvorim vrata i zaključam ih, a Hirsch trči s jednoga kraja sobe na drugi.
»Otkrili su nas! Oni dolaze! Ubit će nas! Sve će nas ubiti!«
I zatim povrati na pod.

Prošlo je dosta vremena prije nego što smo uspjeli dovoljno umiriti Staroga
Hirscha da bi mogao govoriti i da bi soba bila dovoljno tiha zbog sigurnosti.
Moram poslati Helenu po dva vjedra vode da očistim pod, i mogu se samo nadati
da gospođa Krajewska misli da moj nadzornik i ja ispijamo jednu šalicu čaja za

159
 Knjige.Club Books

drugom. Kad sam očistila pod, dopuštam Heleni i Dziusiji da uzmu svaka po
jednu kokoš i odu se igrati svoje nove najdraže igre u stražnjoj spavaćoj sobi. Tihe
kokoši skakuću po školici.
Ili u najmanju ruku, to je njihova najdraža igra sve dok netko ne bude trebao
poći do kabla radi nužde.
Perem ruke i smještam ostale kokoši u mali hodnik dok se muškarci okupljaju
oko Hirscha. On se nije izgubio. On se nije odijelio od Schillingera. Bio je
opljačkan.
»Razbojnik me odvuče u uličicu i kaže: ‘Ha! Ja znam da ste vi bogati Židov
iz geta, i sada ćete mi dati novac.’ A ja kažem: ‘Kakav novac?’ A on me uhvati
za vrat i pipa mi po džepovima dok ne nađe deset tisuća zlota.«
»Deset tisuća?« kaže Siunek. »Zašto bi nosio toliko mnogo?«
»Zato što je deset tisuća bila svota na koju sam bio spreman.«
Siunek se mršti. »Spreman na što?«
»Da budem opljačkan.«
»Vi ste znali da ćete biti opljačkani?« pita Maks.
»Nisam znao. Bio sam spreman! Jer... takav je svijet.«
Ja odmahnem glavom dok brišem ruke. Da upravo nije povratio od straha,
pomislila bih da Stari Hirsch zbija šale. I zar ne bi svaki lopov bio sretan čak i s
tisuću zlota? Razmišljam koliko bi se kruha moglo kupiti za dodatnih devet tisuća
zlota.
»Tako on nađe novac koji sam bio spreman dati, ali ne nađe ono što nisam
bio spreman dati. I tada pomislim da sam mrtav, jer zašto sada on ne bi pokupio i
ono što će mu dati Gestapo? Ali kaže: ‘Ja sam lopov, gospodine Židove, ali
častan lopov. Nisam ubojica. Dođite sada sa mnom, a ja ću paziti i kazat ću vam
kada policija bude otišla’.«
»Tako je lopov znao kamo ste pošli?« pita Maks.
»Da! Zbog toga sam rekao da će nas sve ubiti!«
Maks kima glavom, vratila mu se ljutnja. Netko bi mogao jednako tako
otisnuti plakat i izvjesiti ga javno u getu. Soba za Židove u Tatarskoj ulici.
»Kad sam se sa svima vama sastao u bunkeru u Kopernikovoj ulici«, kaže
Maks mirno, »sklopili smo sporazum i zakleli se pred Bogom. Da nitko neće
spomenuti Stefanijino ime, ni njezinu adresu, ni da se skrivamo. To je bila
najdublja tajna koju smo ikada mogli imati. Najsvečanije obećanje koje sam
mogao zatražiti jer je obećanje značilo naše živote. Naše, i njezin, i njezine sestre.
Ako je itko ovdje prekršio tu prisegu, zahtijevam da kažete. Bilo to slučajno ili
namjerno. Tako možemo znati što nam je činiti da se spasimo ako možemo. Ako
ne možemo, onda moramo Stefaniji i njezinoj sestri pružiti priliku da
pobjegnu. Ovoga časa.«

160
 Knjige.Club Books

Maks me gleda. Gledaju me i druga tri muškarca. Zatim se svi gledaju između
sebe. Tišina zavlada u kuhinji u Tatarskoj 3. A zatim se začuje kucanje na vratima
od kojega se gotovo onesvijestim.
Zašto zaboravljamo stražariti na prozoru?
Stari Hirsch digne ruke, spreman vikati, a Siunek mu pokrije usta. Maks
polako ustane, bez buke, i daje znak ostalima da ga slijede u spavaću sobu. Kada
oni na prstima izađu i zatvore vrata, kucanje se ponovi, i ja pogledam kroz manji
prozor pokraj vrata.
To nije policija ni Gestapo. To su dva dječaka.
Odškrinem vrata.
»Da?«
»Jedna gospođa dala mi je poruku za vas«, kaže dječak. Ne može imati više
od deset godina.
»Koja gospođa?«
»Neka gospođa«, kaže manji dječak. »Rekla je da se moramo vrati po odgovor
za sat vremena.«
»Doviđenja«, kaže stariji, i oni nestanu.
Zatvorim i zaključam vrata, zatim otvorim spavaću sobu. »Možete izaći«,
šapnem. Muškarci ulaze u dnevnu sobu, nisu stigli ni skinuti podne daske s
bunkera. Mislim da se Dziusia i Helena još igraju školice. Otvorim poruku i čitam
je. Čitam je ponovno. Čitam je još jedanput.
»Što je to?« pita Maks.
»Ucijenjeni smo. To je sve.« Sjednem na stolicu.
»Ucijenjeni?«
»Ova žena kaže, ako ne sakrijem nju i njezino dvoje djece, da će nas za tri
dana prijaviti nacistima.«
»Što?« Maks uzme poruku. »Tko je gospođa Bessermann?«
»Ne znam! Nikada nisam čula...«
»Bessermann?« kaže Siunek. »Malwina Bessermann?« Obilazi sa svojim
krupnim tijelom malenu sobu, zatim uhvati pogled Staroga Hirscha, sjedajući na
polusklopljenu sofu. Izgleda preneraženo. »Oče, zar to nije tvoja djevojka?«
»Vaša djevojka?« kaže Maks.
Dr. Schillinger odmahne glavom.
Stari Hirsch izgleda da je u klopci.
Vaša djevojka.
Mnogo, mnogo stvari, pomislim, upravo je objašnjeno.
»Pošaljite me odavde«, kaže Stari Hirsch. »Žao mi je. Bila je to ludost jednoga
starca!«

161
 Knjige.Club Books

Ali meni ne izgleda da mu je žao, sada kad se smirio. On sjeda na sofu i pali
cigaretu. Ne bih rekla da misli da ćemo ga uistinu poslati.
Stari Hirsch, počinjem učiti, obično ima adut u rukavu.
Pokazuje u mene cigaretom. »Ako se muškarci spremaju govoriti, onda
djevojka mora otići.«
Oh, lijepo. Baš lijepo.
»Sjedite u njezinoj kući«, kaže Maks. Izgleda kao da će udariti Staroga
Hirscha. Ali vidim da Stari Hirsch pokušava promijeniti temu.
Da bi skrenuo razgovor sa stvarnoga problema.
»Oče«, kaže Siunek, »shvaćaš li da će zbog tebe uhititi ovu djevojku?«
»Ne čini se da je uhićena.«
»Morao si reći!«
»Što sam morao reći?«
»Da si prekršio prisegu i kazao Malwini Bessermann kamo se ideš sakriti!«
»I komu sam trebao to reći?«
»Svojemu sinu!« vikne Siunek.
»Hirsch«, kaže dr. Schillinger. Njegov glas ima više autoriteta nego Siunckov.
»Prestanite se igrati s nama. Sedam je života na kocki. Komu ste još rekli?«
Stari Hirsch uzdahne i otpuhne dim. Izgleda stariji, nekako, bez brade. »Sada
vam se kunem da nikomu drugom nisam rekao. Samo Malwini, zbog njezine
djece. Ali ne bih znao kazati komu je ona rekla.«
Svatko bi sada mogao znati što radim u ovoj kući. Apsolutno svatko.
Čitam opet poruku Malwine Bessermann, otvorenu poruku koju je poslala po
strancima kroz ulice. Od mene se očekuje da pošaljem odgovor pokazujući da je
poruka primljena, i zatim imam dva dana da se odlučim. Ako ne dobije od mene
potvrdu za tri dana, Gestapo će znati sve o nama. Poimenično.
Strašno je zahtijevati od nekoga da zbog tebe riskira svoj život. Podlo.
Sebično. Gadljivo. Zbog cijele situacije ja sam srdita. I sigurna. Nećemo to
preživjeti. Nipošto svi mi. Sjećam se kad mi je Izio to rekao, posljednje noći prije
odlaska u logor.
Ipak, da sam ja bila majka u getu, da sam u vlakovima izgubila muža,
roditelje, braću i sestre - a to se prema Siunekovim riječima dogodilo gospođi
Bessermann - što bih učinila da izvučem svoju djecu? Da ih spasim od iste
sudbine? Što bih učinila za Helenu?
Bilo što. To bih učinila.
Varala bih, i lagala, i bila jednako podla i sebična ako bih morala. Otrgnem
komadić mesarskoga papira, uzimam pero, i kada završim pisanje, smotam papir
dvaput i izađem van. Kao da ću poći u zahod. Zapravo čekam u dvorištu, tražeći

162
 Knjige.Club Books

one dječake. Kada dođu, pružim im svoju poruku i vratim se unutra, gdje
se muškarci još prepiru.
Poslije, kada djevojčice zaspu u mojemu krevetu, i Stari Hirsch okajava
pokoru držeći prvu stražu kraj prozora, odlazim u kuhinju po vodu, pokraj figura
koje su omotane pokrivačima i lagano dišu na podu, do kaputa Staroga Hirscha
koji visi uz prozor. Premećem džepove dok ne nađem njegovu traku s
rukava. Doista sam mislila da se više neću provlačiti u geto.
I zatim se trgnem kada Maks prošapće iza mene: »Fusia, što to radiš?«

163
 Knjige.Club Books

20.

SVIBANJ 1943.

ravila u getu kao da se stalno mijenjaju. Više. Manje. Nema trgovanja pokraj
P ograde. Ovaj je odjel za radnike. Ovaj odjel za neradnike. Idite kamo god
hoćete. Idite krivim putom i mi ćemo vas ubiti. A danas, gledat ćemo na drugu
stranu dok trgujete pokraj ograde. Moglo bi biti teško doznati gdje ste.
Upravo sada čini se da je jaka straža na kapiji, nema više prelaženja preko mosta.
Ali kad se nađete unutra, nećemo na vas obraćati mnogo pozornosti.
Svejedno sam oprezna. Raskuštrala sam kosu, zaprljala lice, sakrila torbicu i
imam pravu traku na kaputu umjesto one koja bi podnijela samo površan pogled.
Sinoć me je Maks molio da ne idem, i razumijem zašto. Ako mi se što dogodi, svi
oni su mrtvi. Ali mislim da moram potražiti gospođu Bessermann.
Mogla bi to biti zamka. Ali ne znam zašto bi bila.
Idem na naše mjesto, ono kamo smo uvijek išli, gdje je Maks održavao
olabavljenu bodljikavu žicu. Uvučem se u kuću broj 5 ne privlačeći pozornost,
zatim pođem na dno hodnika, gdje je cigleni dimnjak što ide iz podruma grijući
razne sobe, i pokraj toga su vrata spremnice ispod stubišta. Samo što to zapravo
nije spremnica. Tu je lažni zid. I kada pomaknete dasku i stupite unutra, tu su
vrata za podrum.
Maks je bio pametan dok je to pravio. On je uvijek pametan.
Silazim niza stubište i ondje je već upaljen fenjer. Henek i neka žena glatke,
crne kose sjede na sanducima sa svake strane stubišta. Točno onako kako je moja
poruka od njih tražila.
Nisam bila svjesna koliko će mi biti mrsko to mjesto. Ono je mračno i vlažno,
i ne volim kako vonja.
Ili je to možda samo zbog toga što se sjećam Maksa i suza koje su tekle niz
pristavu kožu na njegovu licu dok mi je pripovijedao što se tu dogodilo.
Henek ustane i poljubi me u obraz, ali ne smiješi se. Sjednem, sjedne i on, i
suočavamo se s gospođom Bessermann.
Ona je ljupka žena, u kasnim tridesetima, možda ranim četrdesetim godinama.
Previše mlada za Staroga Hirscha. Pitam se što joj je Stari Hirsch obećao.
Pitam se što je ona obećala njemu. Ona sjedi sabrano. Savršeno uspravno.
»Zašto ste, gospođo Bessermann, umjesto da me zamolite da vam pomognem,
odlučili zaprijetiti mojemu životu, životima petero drugih ljudi i mojoj
sedmogodišnjoj sestri?«
164
 Knjige.Club Books

»I kad bi vas stranac pristojno pitao, gospođice Podgórska, vi biste mu

pomogli, naravno«, odbrusi gospođa Bessermann sarkastično.
»To su drugi učinili, gospođo Bessermann.«
Njezine se usne stisnu. Ja čekam. Ona prekriži i raširi ruke. Voda kaplje.
Zatim sjeda još uspravnije, elegantno na sanduku u prljavom podrumu gdje su
ljudi gubili živote. »Onda vas pitam, gospođice Podgórska. Molim vašu pomoć.
Za sebe i za svoje dvoje djece.«
Henekeove se obrve podignu. Ja gledam u svoje ruke.
»Imam već sedmero ljudi koje moram hraniti, u vrlo malom prostoru.
Devetero kada dođu Henek i Danuta.« Mogu čuti njezin dah u mraku. »Tako da,
u ovom trenutku, još troje ne bi značilo veliku razliku.«
Ona sjedi mirno, prihvaća moje riječi. Zatim se njezino glatko lice zgrči, i
počinje plakati.
Sjedimo tiho, slušajući njezine jecaje.
Tko drugi postoji, pomislim, osim mene?
Henek me povlači u stranu prije nego što napustim podrum, bacajući pogled
natrag na gospođu Bessermann. »Jesi li sigurna, Fusia?«
»Tuga može postati okrutnost«, šapnem, misleći na svoju babaju.
Henek odmahne glavom.
»To je pogreška«, kaže on.
»Ja ne mislim da je pogreška.«
»Ali, jesi li sigurna? Jer će pogreška ubiti tebe. I moga brata.«
Pogledam izbliza Heneka. To je prvi put da ga čujem kako priznaje da je u
opasnosti. Mršav je, naravno, kao svi drugi. Ali izgleda da je dovoljno jak, čak i
poslije tifusa. Uredio je brkove.
»Kada dolazite ti i Danuta?«
»Još nismo spremni. Oboje radimo. Mi smo u redu.«
To je Henek kojega poznajem.
»Trebate uskoro doći. U Judenratu su mi rekli da to treba biti uskoro.« Vidim
njegovu zbunjenost, ali nema vremena za priče, i on to zna.
»Imamo dovoljno vremena sjediti u tvojem bunkeru, Fusia. Ako prijeti
opasnost, ljudi u getu prvi će to saznati.«
»Ali uskoro ćete doći?« pitam ponovno.
»Uskoro«, odgovara on.

»To je pogreška«, šapne Maks kad mu kažem. »Ne bih rekao da bi joj trebalo
vjerovati.«
»Ona kaže da je sama pogriješila. Nije znala što bi drugo učinila. Mislim da
je očajna. Ima dvoje djece.«
165
 Knjige.Club Books

»Oh, Fusia.« On uzdahne.

Pružam mu komad kruha, a kada pomisli da ne gledam, on odlomi kraj i smrvi
ga na pod, kokošima. Lupim ga po ruci, a Stari Hirsch sjeda natrag na sofu,
promatrajući dok puši.
Sljedećega dana poslije posla odlazim na malu tržnicu nedaleko od pruge, na
Riblji trg, gdje Cesia Bessermann, petnaestogodišnjakinja, i njezin brat Janek,
kojemu je deset godina, čekaju mladu gospođu sa svijetloplavim šalom koja
kupuje krumpire. Oni me slijede do Tatarske 3.
I sigurna sam da to nije pogreška.
Dva dana poslije toga, Maks me zove do zavjese na prozoru, i ja pokrivam
usta da zaustavim teško disanje zbog užasa. Gospođa Bessermann je u dvorištu,
lijepo odjevena, s torbicom preko ramena, u prijateljskom razgovoru s gospođom
Krajewskom.
»Nije trebala doći do kraja tjedna!« šapnem.
Maks odmahne glavom dok gospođa Krajewska maše zbogom, a gospođa
Bessermann veselo zakorači kroz blato prema mojim vratima.
Ne mora to reći, mislim da je ovo bila pogreška.
Dva tjedna poslije toga nalijem vodu iz vjedra u lonac, grijući je da operem
posuđe, kada dođe dr. Schillinger sa straže pokraj prozora i šapne: »Ljudi u
dvorištu.«
Nitko ne govori. Odlaze prema bunkeru u savršenoj tišini jer nikomu nije
dopušteno nositi cipele i jer ih je Maks stotinu puta natjerao da vježbaju. Svatko
je odgovoran za svoje stvari. Ne smiju ostati nikakvi opušci, ni jakne, ni češljevi,
naročito muški. Ako jedete, ponesite hranu sa sobom. Maks uklanja daske, a djeca
- Cesia, Janek i Dziusia - skupa s dr. Schillingerom, Starim Hirschom i Maksom,
prema današnjem redu, ulaze u bunker.
Kada se daske vrate na mjesto, gospođa Bessermann zavuče se ispod toga
kreveta, dok Siunek puže ispod novoga koji sam kupila na kolima s otpadom prije
pet dana. Napet je trenutak. Provjeravam je li uklonjena hrana, Helena pregledava
kuću tražeći pogreške, a moji su ljudi nestali za manje od jedne minute.
Nisam ni vidjela tko dolazi na vrata. Čuje se kucanje i dubok glas s druge
strane.
»Gospođice Podgórska!«
To je lažan duboki glas.
Odškrinem vrata.
»Iznenađenje!« kaže Januka. »Našli smo te! I danas je tvoj neradni dan!«
Drži bocu votke i kutiju cigareta. Socijalne kartice koje dobijemo zato što
radimo u tvornici.
»Stefi! Zar nas nećeš pustiti unutra?« kaže ona.

166
 Knjige.Club Books

Otvorim vrata i tu su Lubek, tri djevojke koje poznajem iz tvorničke hale i još
dva para koja vidim prvi put u životu. Ulaze u moju malenu dnevnu sobu i
kuhinju.
»Što... što radite ovdje?« pitam.
»Uvijek se sastajemo nedjeljom poslije dodatka na plaću, to znaš!«
Netko vrti ručicu gramofona na polovici kuhinjskoga stola, pokraj tanjura s
kolačićima.
»Ali kako ste...«
»Išli smo kod Anne...« kaže Lubek.
Ne znam koja je od njih Anna.
»... i Januka te je opazila na bunaru.«
»Zar ovo nije krasno?« kaže Januka, provirujući u spavaću sobu. »Tako lijepe
zavjese!«
Znam da su moji ljudi skriveni, ali svejedno želim potrčati i zalupiti vrata.
Januka je veselo raspoložena. Pomalo rumena. Mislim da je votka vjerojatno
otvorena.
»Ahhh!« ona zakriješti. »Pogledajte, svi! Kokoši!«
Mnogo se govori o mojem malom hodniku punom kokošiju. Kao da volim
držati kokoši kao kućne ljubimce. Helena misli da je tako. Pogledam naokolo i
nađem je u kutu, razrogačila je oči i drhće.
»Je li ovo tvoja sestra?« pita jedna strankinja. Njezine su usne tamnocrvene.
»Hela«, kažem i pružim ruku. Ona dođe k meni, i ja se prignem da joj šapnem.
Tada ploča počne svirati i moram govoriti glasnije.
»Zašto se ne bi izašla igrati? Ne moraš biti blizu...« U slučaju da nešto krene
po zlu. »Samo da ih se oslobodim.«
»Hoćeš li ih otjerati?« šapuće ona, gledajući na spavaću sobu.
»Da. Ali to bi moglo potrajati nekoliko minuta. U redu?«
Ona kimne dok se uspravljam, potrči prema vratima kao da je skočila s
opruge.
»Stidljiva je?«
Podignem pogled, vidim Lubeka s cigaretom.
»Jako«, kažem, i ostanem na tome. Ali ne sviđa mi se način na koji nas je
promatrao.
Parovi promijene ploču i počnu plesati ispred sofe. Januka mi pruži jednu od
mojih čaša, puna je votke do vrha.
»Zar ovo nije divno iznenađenje?« kaže ona. »Vjerojatno je jako lijepo živjeti
samostalno. Nema roditelja!«
Veoma lijepo, pomislim. Imati svu silu odgovornosti na plećima.

167
 Knjige.Club Books

Ona nema pojma.

Ali da sam ja Januka, s poslom i nešto novca, bez sestre, u vlastitu stanu,
mogla bih pomisliti da je to divno iznenađenje. Pijuckala bih votku i pekla
kolačiće, dijelila cigarete i plesala ako bi me koji momak pozvao.
Ja nisam Januka.
Moram smisliti kako da sve njih otjeram odavde.
Nalazim bocu votke, odlazim do sudopera i ulijevam natrag sadržaj svoje
čaše. Ne volim trošiti ničiji dodatak na plaću. Svoj uvijek prodam.
»Zar ne piješ ni votku?« pita Lubek.
Radije ti potraži Januku, pomislim. Počnem prati praznu čašu.
»Otkada živiš ovdje?« pita on.
»Nekoliko tjedana.«
»Dobro je mjesto. Ali mogla bi imati bolje susjede.« Pogledam ga. Lubek je
vrlo visok. »Što hoćeš reći?«
»Vidio sam esesovca koji je išao ispred nas. Ne bih ga želio imati za susjeda.«
Esesovac. U kući gospođe Krajewske. Što on ondje radi?
»Je li ondje upravo sada?«
»Da.«
Osjetim tako oštar bol iza lijevog oka da se trgnem.
»Bio sam u getu«, kaže Lubek. »Sa svojim stricem. Želio se oženiti, a ondje
je bio zlatar kojega je poznavao. Mislio je da bi mu još mogao napraviti prsten.
Ne bi povjerovala što esesovci ondje čine.«
Povjerovala bih.
Jedan je esesovac u susjednoj kući. Esesovac u susjednoj kući...
»Čuo sam da će zatvoriti geto.«
»Gdje si to čuo?«
»Policija je tako govorila. Kraj ograde.«
»Potpuno zatvoriti?«
»Nitko neće ostati Judenfrei. Kažu da nekamo preseljavaju Židove, ali ne
mislim da je to istina.«
»Što misliš da će učiniti?«
»Zaključati kapiju i spaliti ga. Jer su takva vrsta kopiladi.«
Odmahnem glavom. »Ne. Neće se poslužiti vatrom. Sve će ih strijeljati. Sve
do posljednjega.«
Ondje je Henek. Danuta. Oni moraju izaći.
»Sve Će ih pobiti, ovako ili onako«, slaže se Lubek. »I onda će krenuti na
nas.« Obrve su mu stisnute. Zamišljen je. A zatim kaže: »Mislim da je ta čaša
čista.«

168
 Knjige.Club Books

Pogledam dolje. I dalje perem čašu.

»Zašto mi ne pokažeš ostatak kuće?« kaže on.
»Nema se ništa drugo vidjeti. Samo spavaće sobe.«
»Onda bi mi nju mogla pokazati.«
Gotovo se nasmiješim. Ne, Lubek, ti ne smiješ vidjeti moju spavaću sobu i
što je ondje skriveno. A druga služi kao zahod.
Sramota je što ne mogu reći ništa od onoga što mislim.
Odlučim se za: »Ne pokazujem momcima svoju spavaću sobu.«
»Stvarno?« Sada se smiješi. »Što je s njima?«
Okrenem se, i jedan par odlazi plešući prema susjednoj sobi, noseći gramofon
sa sobom.
»Čekajte«, kažem. »Čekajte. Morate ostati izvan...«
Potrčim u spavaću sobu. Ploča je tako glasna da me bole uši. Jedan par pleše
preko poda, drugi sjedi na krevetu iznad bunkera, ljubeći se. I dolazi šum ispod
kreveta, kao da netko pljuje, prigušeno, i zatim mukao udarac. Zvuk drva koje
padne.
Što bi se dolje moglo događati.
Moje se grudi stežu u sitnu loptu koja pulsira.
»Stefi!« kaže djevojka koja se ljubi, odvajajući se od momka. Nemam pojma
tko je ona. Zvuk drva koje padne ponovno se javlja. »Što je to? Imaš li mačku
ispod kreveta. Ja volim mačke.«
Izvuče se iz momkovih ruku i spusti se na koljena.
»Dođi, maco...«
»Stani!« viknem. »Nemoj tamo dolje gledati!«
Par u plesu zastane, djevojka na podu i njezin momak zure. Ne znam gdje je
Januka, ali mogu osjetiti Lubekovu nazočnost negdje iza mene. Spustim se na
koljena pokraj djevojke koja kleči tako da je mogu zgrabiti ako budem morala.
Mogu osjetiti iščekivanje u sobi.
»To je opaka mačka«, kažem. »Izgrepst će ti lice.«
»Oh!« Djevojka podigne ruku na obraz.
»Pusti mene da pogledam...«
Virim ispod kreveta i nazrem raščupanu kosu i uplašene oči gospođe
Bessermann. I mislim da netko kašlje ispod dasaka.
»Da, to je samo mačka. Ali pišti. Bolje je da je pustimo na miru...«
»Gospođice Podgórska! Što se ovdje događa?«
Uspravljam se, sada je gospođa Krajewska u spavaćoj sobi. Januka točno iza
nje, dajući usnama znak da joj je žao. Ona ju je vjerojatno pustila unutra. Zašto su
svi koje poznajem u ovoj sobi?

169
 Knjige.Club Books

»Znate li koliko je glasno ovdje?« gospođa Krajewska pokušava nadjačati

glazbu. »A nedjelja je poslijepodne!« Drži krunicu koja joj visi iz stisnute šake
preko jednoga boka njezine šarene haljine i čini se da to ostavlja određen dojam
kod mojih sudionika zabave. Igla je podignuta s ploče koja se i dalje vrti, a ja
poželim da se to nije dogodilo. Pada tišina i netko kašljuca ispod poda.
»Žao mi je, gospođo Krajewska«, kažem glasno, pomažući djevojci pokraj
mene da ustane. »Neću dopustiti da se to ponovi. Vrijeme je odlaska, za sve!«
»Ali, ja...«
Mislim da je gospođa Krajewska samo namjeravala zatražiti od mojih
prijatelja da budu tiši, ali ne i da odu. No, ne mogu joj dopustiti da se samo tako
izvuče.
»Ne, stvarno, gospođo Krajewska. Znam da je to bilo protiv pravila.
Oprostite.«
Gospođa Krajewska izgleda zadovoljno i pomalo zbunjeno, osjećajući
olakšanje što ljudi skupljaju svoja pića i glazbu. Pratim ih van i zatvaram vrata
spavaće sobe, i za nekoliko minuta tanjuri, boce i torbice pokupljeni su, a skupina
izlazi kroz vrata, jedno po jedno.
»Doviđenja, Stefi!« kaže Januka tužno i lagano mi mahne. Lubek mi se
jedanput naceri i zalupi vrata za sobom. Gospođa Krajewska osvrće se oko sebe.
»Vrlo lijepo ste uredili ovo mjesto, gospođice Podgórska. Pa znate da nema
nikakvih pravila da vam dolaze gosti, ali...«
»Sami su se pozvali ovaj put. I bila sam više nego spremna da odu.«
Gospođa Krajewska se smiješi. »Vi ste tako razborita djevojka. Imate li malo
čaja?«
I zatim gospođa Krajewska izvuče stolicu ispod mojega polustola i sjedne.
Stavljam lonac mlake vode natrag na vatru i nalazim dvije čiste šalice. Bol opet
pulsira iza mojeg oka.
»Znate da sam se brinula zbog vas«, kaže gospođa Krajewska. »Mlada
djevojka sa sestrom. Sama za sebe. I nije otišla na posao onoga dana...«
»Samo su nam pomiješali smjene«, kažem. »Sada je sve u najboljem redu.«
»Mislim da je vaš nadzornik bio jako grub. Kako se zove?«
»Nije više na tom položaju«, uzvratim umjesto da odgovorim. »Hirovitost.«
Gospođa Krajewska kimne. »Nisam iznenađena, kad onako dolazi vašoj kući.
Kako vam je majka?«
»Što?« pitam.
»Pismo od vaše majke. Kako je ona?«
Gospođa Bessermann rekla je gospođi Krajewskoj da je prijateljica moje
majke, kad je isporučila njezino pismo jer majka nije znala moju novu adresu.

170
 Knjige.Club Books

»Kaže da je dobro. Još je u Salzburgu, ali vidjela je ondje jednu od mojih

sestara.«
Laganje mi sve bolje ide.
Ali opet, možda mi je oduvijek dobro išlo.
Nalijevam kipuću vodu u čajnik. Čuje se glasan zvuk udarca iz spavaće sobe,
kao da je jedna daska pala, ili se spustila na mjesto, a oči gospođe Krajewske
prostrijele vrata.
»Mačka je unutra«, kažem.
Ona obrati pozornost na čaj, podiže poklopac čajnika da provjeri boju. Mene
jako boli oko, moram ga protrljati. I tada kažem: »Imate li trenutačno gosta,
gospođo Krajewska?«
»Da, zaboravila sam vam reći! Moj je nećak ovdje, najstariji sin sestrina
muža. Vojnik je, sigurna sam da ste vidjeli.«
»Njemački vojnik.«
»Da, ali on je dobar dečko!« kaže gospođa Krajewska, istim tonom kojim se
poslužila da me brani od dr. Schillingera. »Nije kao oni drugi esesovci, sigurna
sam.«
»Nije, naravno«, kažem. Nalijevam joj čaj.
Imamo esesovca koji živi u susjednoj kući. Imamo esesovca koji živi u
susjednoj kući...
»Koliko će dugo ostati kod vas?«
»Nije rekao.« Ona zastane. »Vrlo je zgodan.«
»Sigurna sam da jest.«
»Zapravo, ako biste voljeli da ugovorim malo upoznavanje, mogla bih to
učiniti. Muž bi vam bio od velike pomoći.«
»Hvala vam. Ali mislim da je ratno vrijeme pomalo nesigurno za muževe. Ili
momke. Čekat ću dok se sve ne smiri.«
»Veoma razborito. Ali nemojte predugo čekati! Ne želite biti prestari i
propustiti sve svoje prilike.«
Imat ću to na umu, gospođo Krajewska. Ne morate izmoliti svoju krunicu.
Moram se ugristi za jezik da bih spriječila da mi te riječi izađu iz usta.
Ona pijucka čaj. Ja gutam svoj. Mislim da mogu čuti kašljanje ispod poda, ali
gospođa Krajewska previše je zauzeta brbljanjem.
»Ima ipak nešto, gospođice Podgórska, o čemu bih htjela razgovarati s vama.
Nešto što sam primijetila kod vas. Nešto što me muči već neko vrijeme.«
Bol iza lijevoga oka širi mi se preko čela. Možda je naposljetku danas taj dan.
Ako ne zbog Januke, ili esesovca, ili gospođe Krajewske, bit će to zato što će moj
mozak eksplodirati.

171
 Knjige.Club Books

»Jako sam se zabrinula zbog onoga što sam vidjela jer to znači da vi niste išli
na misu.«
Dovršavam čaj. Gospođa Krajewska pije polako, slušajući dok objašnjavam
da odlazim u katedralu na trgu Na Bramie, dvaput tjedno, pomoliti se. Kad bi
točno znala kako sam se često molila - kako sam se često molila posljednjih pet
minuta - iznenadila bi se.
Zatim kaže kako se brine zbog moje mačke, zbog kokošiju i zbog Helene, jer
ona provodi mnogo vremena sama i kao da se ne želi igrati s njezinim dječacima.
Tko bi mogao grditi Helenu zbog toga, kad su dječaci gospođe Krajewske dva
užasa od pet i sedam godina, a Helena nije ni blizu sama koliko gospođa
Krajewska misli. Drugu polovinu čaja potrošila je govoreći mi što bih trebala i što
ne bih trebala učiniti sa svojom kućom, novcem, vjerom, budućim mužem te
druge stvari koje sam naposljetku prestala slušati.
Dok ona govori, uopće ne mogu čuti zvukove ispod poda, pa je pustim da
priča.
Gospođi Krajewskoj na kraju ponestane savjeta i ona ode. Zaključam za njom
vrata i pohitam na prozor da provjerim je li sigurno stigla kući prije nego što ću
prošaptati: »Otišla je.«
Siunek i gospođa Bessermann izvuku se ispod kreveta.
Gospođa Bessermann je uznemirena. Onda odbacuje daske dok ih Maks gura
odozdo.
»Cesia! Janek!«
Ali Stari Hirsch prvi izlazi iz rupe. Prljav je i potpuno mokar - namočen kao
da je upao u jezero - i lice mu je pepeljasto. Ispljune rubac na pod - pretpostavljam
da su mu ga ugurali u usta da umukne - i tada počne kašljati i kašljati, kao da
nikada više neće moći disati. Donosim mu vode, a Maks sada stavlja natrag daske,
dok gospođa Bessermann iščešljava grumenčiće zemlje iz Cesijine kose. Dziusia
i Janek samo što se ne potuku, dok su dr. Schillinger i Siunek na koljenima i
pokušavaju pomoći Hirschu.
»Prenesite ga u drugu sobu«, šapnem. »Brzo!« Gospođa Krajewska i njezin
nećak esesovac neće misliti da je taj kašalj moj. »I tko stražari na prozoru?«
Počinju se kretati, ali sporo. Treba mi Maks. Ali on nije tu. »Poslušajte me!«
pokazujem i jedva izgovaram riječi. »Jedan esesovac je s druge strane toga zida!«
To privuče njihovu pozornost. Staroga Hirscha smjesta odvuku u drugu sobu.
Cesia odlazi na prozor. Gospođa Bessermann prekida svađu između Janeka i
Dziusije. Kada uđem u kuhinju, ondje su posvuda kokoši. Netko je otvorio
vrata hodnika, i kako je hodnik prazan, morale su također otići uz ljestve.
Penjem se, a Maks stoji na prašnom svjetlu koje dolazi s prozora i prekriženih
ruku zuri u potkrovlje. Tu gore moramo biti veoma tihi. Gospođa Krajewska ima
sobe na katu, a zidovi su tanji nego u prizemlju. Stanem pokraj njega.
»Ovo nije kako treba«, šapne on.
172
 Knjige.Club Books

Znam.
»Već nas ima previše za bunker, a mislim da ga ne mogu povećati, ako ne
želim potkopati kuću, ili da propadnemo u podrum.«
Koji pripada gospođi Krajewskoj.
»I što ćemo učiniti kada dođu Henek i Danuta?«
»Više kreveta?« predložim.
On se nasmiješi. Zatim mu zatreperi obrva i kaže: »Oh, Fusia. Mačka.«
»Izgrepst će ti lice.«
Sada se oboje smijemo, najtiše što možemo. Iako zapravo to nije smiješno.
Mislim da nam je samo laknulo što smo živi.
Bili smo tako blizu da ne budemo živi.
»Čuo za esesovca?« pitam.
»Uglavnom. Usred kašljanja. Želiš li s njim također izaći na sastanak?«
Odmahnem glavom. Po njegovoj obrvi rekla bih da me zadirkuje.
Ali ne sviđa mi se kako je upotrijebio riječ »također«. Mislim da je još
uznemiren zbog redarstvenika Berdeckoga.
»Moraš biti oprezna. S Lubekom.«
»Kako znaš njegovo ime?«
»Zapanjila bi se kad bi čula što sve mogu razabrati ispod poda. Postavio ti je
mnogo pitanja.«
Ali ne mogu reći misli li Maks da se Lubek zanima za mene ili za moju
ilegalnu aktivnost. On sada hoda po potkrovlju. U čarapama. Zatim se vraća bliže.
Tako možemo razgovarati.
»Razmišljao sam o zidu. Točno ovdje.« Krene naprijed nekoliko koraka,
mašući rukama, pokazujući mi crtu koja bi presjekla usko potkrovlje po dužini.
»Kad bismo mogli nabaviti drvo«, šapne Maks. »Staro drvo, nimalo novo,
podignuo bih lažni zid i iza njega napravio prostor za nas. Bilo bi tijesno, osobito
s još dvoje, ali bolje i to nego naguravanje pod zemljom. Ne možeš zamisliti kako
je bolno stajati u uspravnom položaju, kako je hladno. Djeca se plaše, Starom
Hirschu teško je, čak se ni dr. Schillinger ne može brzo zavući pod krevet. Svi bi
to mogli bolje raditi s ljestvama.«
Nakrivim glavu, pokušavajući zamisliti što mi pokazuje. »Ti to možeš
napraviti«, kažem.
On okrene glavu. »Misliš?«
»Ono što si napravio u Kopernikovoj bilo je stvarno dobro.«
Sada se mršti. »Što si radila dolje?«
»Ondje sam se sastala s Henekom i gospođom Bessermann.«
»Volio bih da nisi onamo ulazila«, kaže on.

173
 Knjige.Club Books

»Znam. Žao mi je.«

Oboje gledamo u zid. Ili u zid koji Maks želi podignuti.
»To se neće dogoditi ovdje«, kažem mu. On zna da govorim o podrumu u
Kopernikovoj. »Nećemo dopustiti da se dogodi.«
On kimne. »Naći ću načina da obavim taj posao.«
Stresem malo prljavštine iz njegove čupave kose.
Mislim da hoće.

174
 Knjige.Club Books

21.

SRPANJ 1943.

ražim po tržnicama već više od tri tjedna, ali ne vidim nikakvu vrstu drva koje
T izgleda kao da bi moglo pripadati u naše potkrovlje. A onda, pri svjetlu
ranoga sunca, na putu prema poslu, ugledam čovjeka koji gura kolica prema
tržnici, natovarena starim daskama naslaganima visoko do njegove brade. Srušio
je kuću, kaže, oštećenu kad su se Rusi borili protiv Nijemaca, ali to drvo još je
dobro, a što bi on ionako s mnogo starog drva? Za ogrjev, lažem ja, i otrčim natrag
u Tatarsku po novac, i da usput upozorim svakoga u kući da će neki
čovjek isporučiti drva iza kuće.
Zadužujem Helenu za to, objasnim gospođi Krajewskoj da mi je netko dao
hrpu starih drva za vatru, da ne bi pomislila da sam ih kupila, i zatim letim dolje
niz brežuljak i preko željeznoga mosta do Minerwe, i kasnim. Ali Herr Braun još
nije to primijetio, jer je Lubek pokrenuo moje strojeve.
Januka, Lubek i ja gotovo sve naše odmore sada provodimo zajedno, i ne
mogu točno reći koji je dogovor između njih dvoje. Ali nije bilo više zabava. Čini
se da su razumjeli kako ja ne cijenim nezvane goste, a to nije cijenila ni moja
pazikuća.
Nećak gospođe Krajewske zove se Ernst. On je esesovac, na nekoj vrsti
dopusta sa svoga mjesta, i mislim da je pokvaren. Uglavnom se zadržava u kući,
pijući, pretpostavljam, jer kada ga vidim, on je pijan. A zbog njega mojih osmero
Židova mora šaptati i hodati na prstima, čak i pokraj kokošiju, i zbog toga su
mrzovoljni. Osobito djeca. Helena umakne kada god može.
Čak i ne znam kamo ide. I straža na prozoru mijenja se svaka tri sata. Noću i
danju.
Kada se vratim kući te noći, Maks ima nekoliko dasaka u dnevnoj sobi, jer je
nagovorio Helenu da mu ih dovuče kroz vrata. Izvlačio je hrđave čavle da ih
ponovno uporabi, uzimajući daske i slažući ih kao da su od stakla, mimo
planirajući svoj zid. Smiješi se kada ja uđem, povlačeći ruku preko gruba, trošna
drva.
»Ovo je prava stvar«, šapne on. »Točno ono što nam treba.«
I zbog toga što ne može mnogo više reći, hvata me za lice i poljubi me u oba
obraza. Kao što bi njegov otac učinio. Ili možda ne bi.
Gospođa Bessermann otpuhne, ali Maks to ne primijeti. On je samo sretan.

175
 Knjige.Club Books

Tri dana poslije toga, kad imam slobodan dan, odem do gospođe Krajewske i
upitam je ima li čekić. Kažem joj da perem pokrivače i posteljinu, pa želim zabiti
čavle za konop u potkrovlju da se roba ne bi ponovno uprljala ili pokisnula. Ne
samo što mi daje čekić i čavle, nego iznosi i malo konopca, u slučaju da ga nemam
dovoljno. Zatim moram donositi vodu i doista oprati svu posteljinu. Helena izvodi
kokoši u dvorište, jedan od sinova Krajewskih dolazi i naganja ih, a Maks stvara
ljudski lanac da prenese drvo uz ljestve.
Oprezan je, udara čekićem što je manje moguće, i kada završi, ne mogu reći
da njegov zid nije zid našega potkrovlja. Sve dok ne odmakne dvije uspravne
daske, pokazujući mi prostor iza njih. Čak je objesio i konopac za sušenje rublja.
»Premjestit ću neke stvari iz druge spavaće sobe«, kažem mu. »Da ovo
izgleda više kao odlagalište.«
»Trebat će nam kabao«, kaže on, »u slučaju, znaš...«
Gledam prostor iza zida. Krov se spušta do dvaju prozora na jednoj strani,
puštajući malo svjetla. Većina njih neće moći stajati, neće biti privatnosti, i pod
ljetnim suncem i tankim limenim krovom tu je vruće kao u vražjoj pećnici. Ali
zar je to važno kad vam je život na kocki?
»Također nam je potrebno nešto preko prozora«, kaže Maks. »Jesi li znala da
se sinovi Krajewskih penju na krov?«
Ne. Ali kladim se da je Helena znala. »Jesu li te vidjeli?«
»Zamalo.«
»Nabavit ću zastore.« Ali ne znam s čim. Moram ponovno prekopavati hrpe
smeća. Hranimo desetero čeljadi s dvije socijalne kartice, mojim dohotkom i
Hirschovim prilozima, a to nije sasvim dovoljno. Gospođa Bessermann ne
razumije zašto ne kupujem bolji kruh. Stari Hirsch želi znati gdje su njegove
cigarete. Ne usuđujem se kazati da prodajem svoje kartice za cigarete.
»Jesi li čula što o Heneku ili Danuti?« pita Maks.
Odmahnem glavom. Od njih se očekuje da ostave komadić čista papira ispod
kamena izvan našega propusnog mjesta u ogradi, što će značiti da su spremni doći.
Ja bih trebala ostaviti ukosnicu ispod kamena da pokažem kako sam dobila papir
i spremna sam ih primiti.
»On će predugo čekati«, kaže Maks. »On mi je jedini preostali brat. I predugo
će čekati.«
Provjeravam ono mjesto kraj ograde svaki dan u kolovozu. A otkad je
nastupio kolovoz, Lubek navraća k meni. Često. -
»Fusijin ljubavnik!« šapće svatko tko je na dužnosti kraj prozora, i to mi nije
drago. Tada osmero ljudi treba nestati u dobro zastrtom potkrovlju i ležati na podu
ne mičući se, u potpunoj tišini, u bijedi i znoju, dok Lubek brblja i puši cigarete
za mojim kuhinjskim polustolom.
To ne donosi sklad u moju kuću.

176
 Knjige.Club Books

Ali Lubek je zanimljiv. Njegov rođak isporučuje ribu zamotanu u inozemne

novine, i on čuje da Nijemci ne prolaze dobro u ratu protiv Rusije. Da se Britanci
upuštaju u borbu uz pomoć Amerikanaca, premda se Amerikanci bore protiv
Japana. Njemačka ima dvije široke fronte.
Mogli bi izgubiti, kaže Lubek. Možda će izgubiti prije nego što uspiju sve
poubijati, a Przemyśl će opet biti u Poljskoj.
Lubek je zamišljen. Lijepo izgleda. Manje je dječak nego što sam mislila.
Nikada ga nisam vidjela da gubi živce. Nikada nije bio neljubazan. Osim možda
prema Januki jer ne bih rekla da ona zna za njegove dolaske ovamo.
Lubek izluđuje Maksa, što je zabavno gospođi Bessermann. Predlažem da se
s Lubekom sastajem drugdje, tako da ne moraju svi sjediti u potkrovlju. Ali
Maksu se ne sviđa ta ideja. Što također zabavlja gospođu Bessermann.
Gospođu Bessermann ljuti to što Siunek posvećuje previše pozornosti Cesiji.
Cesia ima petnaest godina, ali ne izgleda tako, a mi smo u malenom prostoru.
Dziusia se redovito tuče s Janekom jer je on gnjavi, dr. Schillinger zuri u prazno
umjesto da brani kćer i to moramo raditi Maks ili ja. Stari Hirsch sjedi i jednako
je odsutan, mirišući ostatke dima od Lubekovih cigareta.
Ne grdim Helenu što nestaje svaki dan. Moglo bi biti sigurnije za nju. Moglo
bi biti zdravije za nju.
Ali zbog toga se zabrinjavam.
Nakon dana kad je Dziusia trebala poći do kabla u potkrovlju pa se borila s
Janekom jer je rekao da će gledati, a ja sam zbog toga morala objašnjavati Lubeku
da gore mačka lovi štakore, uvlačim se u krevet pokraj Helene. Mjesec je sjajan,
srebrnasto svijetli oko procjepa na zastorima s ljiljanima. Navlačim pokrivače
preko naših glava, a Helena spušta glavu na moje grudi. Ona miriše kao djevojčica
i ulica. Ja šapnem: »Hela, što radiš kad sam ja na poslu?«
»Hranim kokoši, donosim vodu i iznosim prljavu kantu. To znaš.«
»Da. Ali što još drugo?«
Ona razmisli. »Borim se s dečkima Krajewski. Kad mi ne žele dati vodu.«
Sada bih voljela da je mogu vidjeti. »Sto hoćeš reći?«
»Oni uvijek kažu da bunar pripada njihovoj mami. Ali ako ne grabim vodu,
naši će ljudi biti žedni, jer oni ne smiju izlaziti. I onda ih moram udariti. Dječake.
I katkada oni pokušavaju ući k nama, i onda ih opet moram tući.«
»Vidim.« O tome ću razgovarati s gospođom Krajewskom. »I kada sve to
zgotoviš, kamo odlaziš?«
»Na razna mjesta.«
»Gdje primjerice?«
Ona se opet zamisli. »Ima na brežuljku jedna srušena kuća od kamena. Kao
dvorac. Katkada se ondje igram. Kao da je prava kuća. I odlazim u samostan, jer
časne sestre ponekad imaju kolačića, i odlazim do katedrale...«

177
 Knjige.Club Books

»Zbilja odlaziš?«
Ona kimne. »U njoj lijepo miriše.«
»Igraš li se ikada s nekim drugim? S dječacima ili djevojčicama?«
»Ne igram, naravno.«
Teško bi bilo imati tajne kao ona i biti među djecom. To nije više tajna za
samo noć-dvije. Kao u Mickiewiczevoj 7.
»Ponekad«, kaže Helena, »igram se u glavi kao da dolazi mama i šije mi
haljinu, a seljak iz polja donosi mnogo hrane u kuću...«
Iznenađena sam što Helena pamti ljude koji su obrađivali naše njive.
»... i kao da po danu, kad mama radi, odlazim u školu tako da mogu znati
pročitati sve riječi na natpisima dućana. Mnoge znam, ali ne sve.«
»Ja te mogu naučiti čitati, Hela.«
Samo to je glas izvan pokrivača. Spustim deku, razmrsujući naše kose. Maks
je na dužnosti kraj prozora, stolica mu se naginje natrag na dvije noge.
»Bi li voljela da to učinim?« pita.
Helena se smiješi, zatim se još više smiješi, i kada se ja sljedeće noći vratim
s posla, njezina je smeđa glava kraj Maksove crne, zadubljena u zubarski
udžbenik. Helenu ne zanima tema. Samo je željna riječi.
Nisam primjećivala da je bila toliko osamljena.
I tada Cesia dotrči i kaže: »Fusijin ljubavnik!«
Oni se točno i tiho miču, hvatajući svatko svoje stvari, i nestaju uz ljestve ne
uznemirujući kokoši. Ja provjeravam posuđe, a Helena uzdahne kada Maks
odnese udžbenik. Ali vidim da Maks oklijeva. I u posljednji trenutak, umjesto da
ode gore, on šmugne u spavaću sobu.
U drugi bunker. Gdje me može čuti kako razgovaram s Lubekom.
Meni to smeta.
Lubek kuca i pokušava smjesta ući, ali ne može jer je brava zaključana.
Uistinu nije dobro što se on ovdje osjeća tako udobno.
Otvorim vrata, a Lubek se ceri, gura kokoši što kljucaju oko njegovih nogu, i
odlazi ravno do lonca da si skuha čaj.
Govori o požaru koji smo imali u tvornici, mali požar koji je svima isključio
strojeve, ali ne zadugo, i kako je dim bio zagušljiv. Ja mu kažem da je to smiješno,
s obzirom na to koliko dima on udiše cijelo vrijeme. On kaže da to nije isto.
Gotovo mogu osjetiti kako se Maksove uši istežu u našem smjeru.
Zato kažem jasnim glasom: »A što misliš o prisluškivanju?«
Njemu se podižu obrve. »Isto što i svi ostali, rekao bih. Nitko ne želi misliti
da se nečiji privatni razgovori prisluškuju. Tko je bio... Čekaj. Gdje ti je šećer?«
»Što? Oh, oprosti. Potrošila sam ga.«

178
 Knjige.Club Books

»Ali nisi ga bila potrošila prekjučer. Imala si vrećicu od pola kile.«

A gospođa Bessermann i Cesia su pekle, zbog čega se Maks razljutio, jer što
bismo trebali kazati gospođi Krajewskoj, ili pokvarenom esesovcu, Ernstu, kad bi
vidjeli da se diže dim iz dimnjaka? Kad bi osjetili miris? Da je Helena ispekla
golemu babku?
»Ne, ne mislim tako«, kažem.
»Da«, on je uporan. »Imala si.«
»Ja sam ga pojela«, govori Helena sa sofe. Okrenem se da je pogledam. Bila
sam zaboravila da je ondje.
»Pojela si pola kilograma šećera?« pita Lubek. »Znaš li koliko to košta?«
Moja sestra izgleda tvrdoglavo dok odmahuje glavom poput zlatnoga žita. »Morat
ćeš je kazniti, Stefi.«
Nemoj mi govoriti kako da postupam sa svojom sestrom, pomislim. Osobito
zbog toga što je divna.
»Zašto ne izvedeš kokoši van?« kažem strogo Heleni. »I poslije ćemo o
ovome raspraviti.«
Dok ona izvodi kokoši, okrenem leđa Lubeku i otpuhnem joj poljubac. Ona
se smješka i jednako mi uzvraća, što vjerojatno izgleda nepristojno s Lubekova
gledišta, i otrči kroz vrata.
»Ne bih želio odgajati mlađu sestru«, kaže on. »Što drugo ona jede po tvome
mišljenju?«
Osim povremenog zalogaja maslaca? Zapravo ne znam što me pita.
»Imaš mnogo hrane. Vidim vreću ječmene kaše koja je sve praznija svaki put
kada dođem ovamo. Vas dvije ne možete toliko pojesti. Što radiš sa svime tim?«
Lubek previše opaža.
»Prodajem«, kažem. »Preprodajem uz zaradu. Šaljem novac majci.«
On kimne i zapali cigaretu. »To i nalikuje na tebe.« Nekoliko minuta ne
govori više ništa, i nadam se da Maks osjeća grčeve u nogama.
»Pitam se što misliš«, kaže Lubek iznenada. »O tome što bi mogla raditi
poslije rata. Imaš li kakve ideje?«
Pronaći svoju obitelj. Ali nešto osim toga, doista ne znam. Slegnem
ramenima.
»Želim da o tome razmisliš«, kaže on.
»Zašto?«
»Zato što želim da to činiš sa mnom. Želim praviti planove. Neodređene. Ali
želim ih praviti. S tobom.«
I to je sve što ima kazati o tome. Ispije do kraja čaj, kaže mi da budem stroga
s Helenom i prepušta me mojim mislima.
Stvarno, stvarno želim da Maks nije to čuo.

179
 Knjige.Club Books

Mislim da se Maks slaže s tim. Kad izađe s grumenčićima zemlje u kosi, ne

gleda me u oči. Samo kaže: »Ako nastavi dolaziti ovamo, otkrit će nas.«
To znam. Ali te noći, dok sam priljubljena uz Helenu, pitam se bi li Lubek
čuvao moju tajnu. Možda bi mi čak pomagao. Zatim se sjetim što je Emilika rekla
o njemačkim špijunima. To što Lubek radi bio bi izvrstan način da prokaže
Židove.
Izbjegavam ga nekoliko dana na poslu, razgovarajući s Janukom dok on ne
ode kući. Ona hoda sa mnom preko željeznog mosta, a ja sporo koračam. Ako
Lubek dođe do moje kuće, ja neću biti ondje da mu otvorim.
Znam da ga Helena neće pustiti unutra.
Ništa od toga ne spominjem Januki. Ali kažem joj da se moram zaustaviti kod
trgovca ugljenom i kupiti pet kilograma za štednjak. Ona kaže da je i njihov
sanduk poluprazan. Mogla bi također poći sa mnom. Stovarište ugljena nije toliko
daleko izvan njezina puta.
Kupimo po pet kilograma, u vrećama s uzicom za zavezivanje. I tada Januka
počne očijukati s trgovcem ugljena. Zapravo, ona se igra s trgovcem kao s
jeftinom violinom. To me se doima. I ne osjećam se toliko loše u vezi s Lubekom.
I tada primijetim da trgovac ima sat na ruci.
»Već je osam i dvadeset.«
Januka nagne glavu da pogleda trgovčevo čađavo zapešće i kaže: »Oh!«
Policijski sat počinje tek u devet, ali ja imam gotovo pola sata hoda, a Januka
još više. Moramo se požuriti.
Izjurimo iz stovarišta ugljena gotovo bez riječi i brzo koračamo pločnikom.
Sunce je zapalo iza brda, sumrak se spušta, ulice su prazne. Nestaje osjećaj
sigurnosti u gomili.
Koračamo brže, ugljen postaje sve teži, i zatim stignemo do ugla gdje Januka
treba skrenuti, a ja produžiti ravno u Tatarsku. Zastanemo, kratko se pozdravimo
i tada dva njemačka vojnika prijeđu ulicu, jedan od njih mašući rukom. Prema
nama.
»Halt! Wer ist da?«
Januka i ja se pogledamo. Još nije devet sati. Prvi vojnik je mlad. Možda nije
stariji od mene, sa strojnicom svezanom na leđima i pištoljem na boku. On pruži
ruku i zatraži Janukine isprave. Ona spusti ugljen i počne pretraživati torbicu.
Drugi vojnik pristupi k meni. Kosa mu je tamnosmeđa i ima tanke brčiće. Kao
Hitler. Pružam mu svoje isprave.
Oni površno pogledaju naše isprave, zatim počnu razgovarati između sebe.
Čini se da ne govore poljski. Ne vraćaju nam isprave.
Sat na zapešću prvog vojnika pokazuje osam i četrdeset sedam. Čekam,
lupkam nogom, zureći u rupu gdje je prije bila sinagoga. Vojnici se smiju, ta je
šala samo za njih. Ali ja ulovim jednu riječ koju znam. »Neun.«

180
 Knjige.Club Books

Devet. Oni će nas tu držati do devet. Tako nas mogu uhititi. Pogledam Januku,
i njezine oči skliznu na moje.
U nevolji smo.
Njemački vojnici i dalje razgovaraju, a sada je to očito, o nama. Mlađi prolazi
prstima kroz Janukinu kosu, i kada im kažem da je gotovo devet sati, zbogom, i
pokušam otići bez svojih isprava, onaj s brčićima vikne na mene, povlačeći me za
lakat. Januka je smrznuta, skamenjena. A onda zazvoni zvono s katedrale.
Mladi vojnik se smije, i pružaju nam isprave. Pomislim da će nas pustiti da
odemo. Uzimamo ugljen. Ali tada nas obojica hvataju ispod ruke i vode nas niz
ulicu. Natrag putom kojim smo došle.
U velikoj smo nevolji.
I moja su osjetila oštra poput noževa.
Poznajem ulicu u kojoj smo. Vode nas točno po sredini, jer je nogostup
oštećen od bombardiranja. Ondje je na kraju njemački pansion, gdje stanuju
vojnici, uglavnom oni koji su u policiji. Ali prije pansiona stambene su zgrade. S
desne i lijeve strane ulice.
Moj vojnik više se ne šali. Ne obraća pozornost na mene, usne su mu čvrsto
stisnute, uči usmjerene ravno naprijed. Njegov stisak na mojoj ruci je snažan,
ozljeđuje me. Namjerno. Janukin vojnik opet dodiruje njezinu kosu, gurajući lice
u njezin vrat i mirišući je dok koračaju. Ona se grbi, a moj vojnik zagrmi
nešto oštro što drugomu mora reći da prestane. Ili da pričeka.
»Ne bih rekla da govore poljski«, kažem tiho Januki. Obje gledamo hoće li
biti reakcije, ali oni ništa ne pokažu, samo nas promatraju.
»Smješkaj se«, kažem. I smješkamo se. »Nasmij se«, kažem joj, i smijemo se.
Sigurno ni nacist nije mogao povjerovati da je to stvarno bilo. Ali stisak na
mojoj ruci samo malo popusti.
»Dolaze zgrade«, kažem umilnim tonom. »Stambene, s prednjim i stražnjim
ulazima, dok hodnik prolazi ravno. Razumiješ li? Sada sa nasmij, Januka.«
Ona se nasmije i istodobno to zaniječe tresući glavom.
»Kada nabrojim do tri, raspalit ćemo ih ugljenom po licu. Ja ću pobjeći desno,
ti pobjegni lijevo, na prednja vrata zgrade i van kroz stražnja. Trči kao sam vrag.
Možeš li to učiniti? Sada se nasmij.«
Ona se nasmije. Glasno. I kimne. Ja se smijem s njom. Moj vojnik izgleda
samozadovoljno.
Januka mora udariti iz sve snage, ili to nikad neće uspjeti.
»Najjače što možeš?«
Ona kimne, ali ne nasmije se. Oči su joj krupne i uplašene.
Gledam naprijed prema zgradama, biram. I mislim da vidim dvije koje će biti
dobre. Naše noge stupaju zajedno po pustoj, tihoj ulici. Primiču se zgrade koje
želim.
181
 Knjige.Club Books

»Jedan«, kažem, smiješeći se Januki. Zatim pogledam naprijed. »Dva. I tri...«

Iznenada zgrabim vreću ugljena objema rukama i cijelim tijelom zamahnem
uvis. Vreća tresne moga vojnika ravno u brkove i on padne natraške na kameni
kolnik. Zastanem na tren zapanjena što je doista pao, zatim čujem Januku kako
urla: »Bježi!«
Njezin čovjek bio je na zemlji prije nego moj.
Bježim. Kao zec. Kao vjetar. Kao što nikada prije nisam bježala.
I napeti mozak pokazuje mi kvaku na vratima čas prije nego što je trebam
stisnuti. Zalupim vratima ne prekidajući trk. Niz hodnik i do sljedećeg zasuna.
Vrata se otvore i zatvore, nisam izgubila ni sekundu. Niza stepenište u uličicu.
Skrećem desno, i brzo zatim lijevo. Pucanj iz pištolja. Vika na njemačkom jeziku.
Oh, Januka, pomislim. Molim te, budi dobro.
Ali ne mogu stati. Ostajem u uličicama, vijugajući i okrećući se dok ne
krenem uzbrdo po Tatarskoj. Sada se samo zadržavam u sjenama. Ne znam ima li
koga iza mene. Ne mogu ih čuti.
Ako me tko progoni, pomislim, ustrijelit će me.
Dojurim u dvorište i oko kuće u mraku, pa ako me gospođa Krajewska vidi,
to će vjerojatno biti samo maglovito. Zalupam na vratima, i Maks ih širom otvori,
uvuče me unutra i okrene ključ. Morao je stražariti na prozoru.
»Što je? Što ti se dogodilo?«
Naslanjam se na vrata i sopćem. I sopćem. Nemam daha. Ali imam vreću
ugljena. Spustim je na pod.
»Dolazio je tvoj mladić«, kaže gospođa Bessermann.
»Dajte joj malo vode«, naređuje dr. Schillinger, a Dziusia ide po čašu. Siunek
i Cesia dolaze iz druge sobe, Stari Hirsch gleda iskreno znatiželjan sa sofe. Vidim
Helenu kako sjedi u kutu, stišćući se u skladu s prostorom. Ispružim ruke i ona
dođe k meni, bacajući se oko moga struka. Vjerojatno su se prepali kad nisam
došla prije policijskog sata.
Kada mi se vrati dah, kažem Maksu o vojnicima i Januki, koja je možda
mrtva. Od te se misli stresem. Pomalo u suzama.
Maks škripi zubima dok govorim. Češe se po glavi. Zatim šakom tresne po
vanjskim vratima iza sebe. Helena mi skoči u zagrljaj.
»U redu«, kaže on. »Dosta je toga. Idem te naučiti kako se boksa. Ovoga
časa.«

Zanimljivo mi je kako je Maks postao vođom skrivenih ljudi. Dr. Schillinger je

stariji, i u zubarskoj praksi on je bio Maksov šef. Hirsch je stariji od Schillingera.
Gospođa Bessermann je majka, navikla zapovijedati ljudima oko sebe, a Siunek
je dvostruko veći od Maksa. Ali kada treba donijeti odluku, svi gledaju u
Maksa. Ako Maks kaže da trebam naučiti kako udariti nacista - ili bilo koga
182
 Knjige.Club Books

drugoga tko zaslužuje udarac - onda oni raščiste mjesto i smatraju da se spremam
naučiti kako udariti nacista.
Maks i ja stojimo u krugu revnih ljudi, čak i Helena sjedne da promatra,
zgrbivši leđa u iščekivanju. Osim svakidašnje opasnosti da nas ne otkrije esesovac
Ernst, ovo je vjerojatno najzanimljivija stvar koja se dogodila otkad je neki pas
ganjao dvije kokoši.
Helena se možda nada nekom ptičaru za sinove Krajewskih. Osjećam se
glupo. I umorno. I nervozno zbog adrenalina. To je neugodna kombinacija. Onda
zamišljam što bi se bilo dogodilo da nisam imala vreću ugljena i zaključujem da
to nakon svega ne bi moralo biti gubljenje vremena. Mogla bih se zapravo
osjećati dobro dok u nešto udaram. Podignem šake.
»Prvo treba zapamtiti«, šapće Maks, tako da susjedi ne mogu čuti, »da budeš
u obrani prije nego u napadu.«
»Gdje si naučio boksati?« pitam.
»U sportskoj dvorani«, kaže on. »Možda nisi primijetila sve šljive oko mojih
očiju. Sada budi lagana na nogama, spremna izbjegavati...«
»Ne možeš udariti ako si već udarena, djevojko!« kaže Stari Hirsch. On uživa
u sebi.
»Idemo, Fusia«, kaže Maks. »Poskakuj.«
Poskakujem. Samo malo. Vraća mi se osjećaj da sam glupa.
»Ne, stani na ovaj dio stopala. Ovako. Spremna da se pomakneš.«
Hvatam ravnotežu na ispravnom dijelu, stopala i Maks me uvježbava da
izbjegavam njegove udarce. Prilično sam dobra u tome. Helena plješće. Mislim
da bi Janeku bilo draže da me Maks udari, ali ne mislim da Maks to stvarno
pokušava. Zatim mi pokazuje kako se udara.
»Palac ovamo«, namješta mi šaku, »i da tijelo bude iza njega. Drži zatvorena
usta. Iskoristi svoju težinu...«
Znam što hoće reći. Kao što sam sama znala s vrećom ugljena. Povlačim se
natrag, koristim svoju težinu i snažno raspalim Maksa u nos.
Nisam mislila to učiniti. Mislila sam na vreću ugljena.
Vidim zaprepaštenje na njegovu licu. Osjećam zaprepaštenje na svojem.
Helena ima ruke na ustima. Zatim gospođa Bessermann kaže: »Svaka čast!« Janek
zaplješće, a Stari Hirsch prasne u smijeh ne misleći na buku dok Maks krvari po
cijeloj košulji.

Stojim iza Maksa, jedna mu je ruka na nakrivljenom vratu dok u drugoj drži
vlažnu krpu na nosu. Čekam da prestane krvarenje. I da se Siunek smiluje i
prestane zadirkivati Maksa. Maks to prihvaća dobro raspoložen. Uglavnom. Kad
se Siunek zasitio, završavam čišćenje Maksova lica i sjednem kraj njega za stol.
On veselo pipka nos. Malko je natekao. Obrva mu se miče.

183
 Knjige.Club Books

»Mislim da smo zaključili da tebi ne treba pouka.«

»Žao mi je. Pomutilo mi se u glavi.«
»To mi je kazna zbog prisluškivanja. Prihvaćam je.« Spominjanje Lubeka
prekida razgovor.
»Sviđa li ti se, Fusia?«
»Da.«
Maks se mršti.
»Kao prijatelj«, dodajem.
»Nisi mu to rekla kad te je pitao da se udaš za njega.«
»Ne mislim da je on točno to...«
»Jest, to je bilo ono što je učinio.«
Ne želim to priznati.
»Ako si ozbiljna, morat ćeš donijeti odluku. Ako on nastavi dolaziti, morat
ćeš mu povjeriti našu tajnu. Misliš li da mu možeš vjerovati?«
Ne znam.
»Što želiš, Maks?«
»Oh, Fusia«, kaže on, dodirujući nos. »Nije dobro vrijeme da me pitaš što
želim. Ne mislim da će ti se to svidjeti. Samo... sjeti se što je na kocki.«
Ne treba me Maks podsjećati na to što je na kocki. Ali ležim budna u krevetu
pokraj Helene, svejedno razmišljajući o tome. I još sam budna kada Schillinger
zamjenjuje gospođu Bessermann pokraj prozora.
Sljedećega jutra, na putu prema poslu, vidim obješena čovjeka.
Visi na trgu kod tržnice, pod stražom njemačkih vojnika i esesovaca, i tu je
pola Przemyśla da ga gledaju dok umire.
Objesili su ga zbog toga što je skrivao Židove.
Trčim u tvornicu. Ondje je Januka, dolazi preko željeznog mosta i grli me.
Pucali su za njom i trčala je tako brzo da je udarila u stražnji zid zgrade jer je
promašila vrata. Ali umaknula im je.
Kaže da ne zna što ćemo učiniti ako ikada više vidimo one vojnike.
Ja i dalje vidim noge mrtva čovjeka koje se njišu na povjetarcu.
I znam da nikada ne smijem Lubeku otkriti svoju tajnu.
Jedva se mogu sabrati. Puštam da presahne vodena sisaljka na jednom stroju.
Podbacujem normu gotovo svakoga dana toga tjedna.
Lubek provodi odmor sa mnom na željeznom mostu, kao da se ništa nije
dogodilo. Samo što me još pomnije gleda. U petak, kada Januka ode, on kaže:
»Jesi li razmišljala o tome što želiš raditi poslije rata?«
Ugrizem se za usnu. »Nije dobro vrijeme da pravim planove.«
»Nikada nije loše vrijeme za pravljenje planova. Osim ako ne želiš.«

184
 Knjige.Club Books

»Lubek«, kažem. »Ne želim. Ne ovoga časa. Ne s tobom.«

On kimne i zapali cigaretu. »Uzmi si vremena«, kaže on. »Ja imam mišljenje.
I neću ga promijeniti.«
I tada začujemo salvu iz daljine. Dolazi iz geta. Zurimo u tome smjeru. Čuje
se vrištanje, raste i odjekuje između zgrada, između fućkanja vlakova. I poslije tri
minute druga salva. I zatim još jedna.
»Imala si pravo«, kaže Lubek. Pušta da opušak njegove cigarete gori.
»Strijeljaju ih.«
Slušamo salvu za salvom, svake tri minute.
Oh, Henek, pomislim. Ne smeta mi ako si Dummkopf ili yutz. Ne želim da
budeš mrtav. Danuta, zašto si mu dopustila da čeka tako dugo? Zašto ga nisi
natjerala da dođe? Zašto sama nisi došla?
Pucnjevi se nastavljaju, salva za salvom, dok ne prođe odmor i mi se vratimo
u tvornicu. Buka strojeva potopi umiranje.
I ne dopuštam da Lubek vidi moje suze.

185
 Knjige.Club Books

22.

RUJAN 1943.

ijela dva dana poslije pucnjave dim pocrnjuje nebo. Nijemci spaljuju leševe.
C Gomile njih. Vonj je užasan. I ostavlja sloj masne čađe preko cijelog
željezničkog kolodvora. Ali i dalje je stražar na ulazu u geto, tako da netko mora
biti živ. Provjeravam mjesto na ogradi, za svaki slučaj, ali nema ničega ispod
kamena.
Maks je smrknut. Šutljiv. Oči su mu crvene.
On je jedini preostali Diamant.
Lubek dolazi u kuću dvije noći zaredom. Pokušavam ne pustiti ga unutra.
Pokušavam mu reći da moram poći na tržnicu. Ali on se samo okrene i pođe sa
mnom ukorak, i tada ne mogu kupiti sve što je potrebno jer on primjećuje iznose.
Trećega dana molim nadzornika da dođe najprije na moje mjesto i zapiše
broj vijaka, i onda brzo umaknem kroz vrata, prije nego što završe posao Lubek i
Januka. Svežem šal oko glave protiv ledene kiše i trčim vlažnim ulicama dok ne
ugledam vrata koja želim. Oklijevam, duboko udahnem i uđem u fotografsku
radnju.
Emilika je iza pulta, pomaže čovjeku u mokrom šeširu. Njezine se oči rašire
kad me vidi, ali ona nastavlja posluživati toga čovjeka. Ja čekam. Osjećam se
nervozno. Prljavo i šlampavo među svim nasmijanim licima i kutijama filmova.
Čovjek podigne ovratnik protiv kiše, zatvore se vrata, a Emilika nasloni laktove
ha pult.
»Gle, Stefania Podgórska. A ja mislila da si pobjegla u Rusiju ili takvo što.«
Odmahnem glavom. »Samo novi stan. Bila je to... prilika.«
»Nisi se pozdravila.«
Namjeravala sam navesti izliku, ispričati se da sam radila čitavo poslijepodne
na strojevima, ali umjesto toga kažem joj istinu. »Tako mi je žao. Nisam smjela
to učiniti. To je upravo... Mislila sam da se ljutiš na mene, zbog našega...
razgovora.«
»Kojeg razgovora?« kaže ona olako. »Ne sjećam se.«
Nasmiješim se.
»Kako je Hela?« pita ona. »Kakav ti je novi stan? Gdje je?«
»Hela je dobro.« Izbjegnem pitanje o stanu. »Ali imam mali problem.«
»Da?«

186
 Knjige.Club Books

»Imam momka.«
»Stvarno?« Ona se silno zanima. Znala sam da hoće.
»Imam momka... kojega ne želim. I on je vrlo... ovaj...«
»Uporan?«
»Nepopustljivo.«
»Nagovještaji ne pomažu?«
Odmahnem glavom.
»Jesi li mu rekla da nećeš?«
»Još ne.«
»Kako ti onda mogu pomoći?«
»Pitala sam se bi li mi mogla dati jednu fotografiju viška. Nekog esesovca.«
Vragolija se pojavi na njezinu licu. Usprkos svim njezinim nedostatcima, i
dalje mi je nedostajala Emilika.
»Imam savršenu stvar!« Ode iza zastora koji pokriva pozadinu radnje.
»Upravo sam jutros završila ove«, dovikne. »On je kao iz snova! I tako si sretna
jer gospodin Markowski nije danas ovdje...«
Njezin glas ponovno postaje jači s moje strane zastora.
»I imam primjerak s mrljom. Loš papir. Sada je teško dobiti dobar papir. Svi
misle da su metci potrebniji. Ali ja mislim da bi ovo moglo biti u redu! Što misliš
ti?« Položi fotografiju na pult i okrene je prema meni.
To je lijep muškarac. Sa svijetlom kosom, svijetlim očima i profilom na koji
bi svaki Skandinavac bio ponosan. I zubi su mu savršeni. Nema kapu na glavi, ali
na ovratniku ima dvije munje. Podignem fotografiju.
»Oh, da«, kažem Emiliki. »To će biti dobro.«
Nakrivim glavu iznad slike. Mislim da bi mi bila draža tamna kosa.
A Lubek će me zamrziti. Uistinu.
Još imam sliku u ruci kada se otvore vrata radnje. Ne vidim Emilikin izraz
lica. Dok ne bude prekasno.
»Guten Ahend, Fräulein«, kaže neki glas.
I kada se okrenem, to je lijepi esesovac. Onaj s fotografije.
I on me vidi. Dok držim njegovu fotografiju.
Njegova se usta širom otvore.
Može biti lijep, ali uživo se doima pomalo glupavo.
Još su dva oficira iza njega, guraju se u radnju. Smijulje se i pokazuju kad
vide što držim, gurkajući prijatelja u rebra. On se namršti i obrati Emiliki, kaže
nešto na njemačkome, zatim prijeđe na vrlo loš poljski.
»Vi... prodajući... Fotografieren?«

187
 Knjige.Club Books

»Oh, ne!« kaže Emilika. »Samo gledamo.« Ona mu se vedro nasmiješi.

»Lijepo.« Krišom pruži ruku preko pulta i uštipne me za lakat.
»Lijepo«, kažem ja.
»Gut aussehend«, jedan od ostalih prevede, gurkajući ga ponovno, a oficirovo
lice zasja.
»Vi... voljeti?« pita on.
Kimnem, jer ne znam što bih drugo učinila.
Neke stvari su iste posvuda, pretpostavljam, jer je čak i na njemačkome Iako
vidjeti da lijepog esesovca zadirkuju prijatelji. Oni se smiju i gledaju me,
međusobno se gurkajući. Emilika me ponovno štipa za lakat. Njezine se usne
jedva miču. »Bježi«, miče ustima. »Bježi smjesta!«
Stavljam fotografiju na pult. »Doviđenja«, kažem i krenem, ali esesovac pruži
ruku. »Nein, nein, Fräulein!« Zatim razmišlja o riječi i kaže: »Čekati«, podižući
prst. Njegovi prijatelji mnogo govore. Zatim ga gurnu malo naprijed. On uzme
fotografiju, pruži je prema mojim grudima i ponudi obraz.
Poljubac. Mogu zadržati fotografiju za poljubac.
Poljubim ga u obraz jer mi je potrebna fotografija.
Pitam se je li on strijeljao Heneka. Ili Danutu.
I zatim poljubim drugi obraz koji on primakne jer što bi se dogodilo da to
nisam učinila? I dok to činim, pitam se je li taj čovjek odgovoran za onaj užasni
dim.
Druga dvojica esesovaca kliču i plješću, lupajući prijatelja po plećima.
Emilika se prigne ispod pulta.
»Evo«, kaže, pružajući mi veliku žutu omotnicu. Stavim fotografiju unutra i
ispod kaputa.
»Hvala«, kažem joj tiho.
»Auf Wiedersehen, Fralein!«, vikne ljepotan, mašući.
Zatvorim vrata i stanem između izloga, hvatajući dah prije nego što ću
zakoračiti na kišu. To je drugi put što sam poljubila njemačkog vojnika. Još manje
mi se svidjelo nego prvi put.
I mislim da ništa o tome neću kazati Maksu.
Kada stignem navrh Tatarske ulice po mokrom i gnjecavom mraku, osjetim
poznate žmarce straha. Kao da je neka ptica prhnula u mojim grudima. Naći ću
širom razvaljena vrata. Vidjet ću da su svi pobijeni. I večeras, kad okrenem kvaku,
vrata su otključana.
Pomislim da će me ustrijeliti čim ih otvorim.
Stojim na kiši, fotografija je sigurna ispod kaputa.
Prhnuće prelazi u bolno stiskanje.

188
 Knjige.Club Books

Gurnem vrata, polako, i vidim Helenu gdje sjedi na stolici i maše nogama od
dosade. Oči su joj krupne. A na sofi uspravno sjedi žena s krznenom šubarom i u
tamnosmeđem kaputu. Žena koju nikada nisam vidjela. Tako mi je drago što nije
Gestapo, pa uđem i zatvorim vrata. Tiho je, čuju se samo kapljice s mene.
Svi moraju biti u potkrovlju.
Nadam se da su u potkrovlju.
Žena ustane. »Gospođice Podgórska?«
»Da?«
»Ja sam gospođa Krawiecka.«
Izvadim omotnicu s fotografijom, položim je sigurno na kutiju za šećer i
objesim pokisao kaput pokraj vrata. »Mogu li vam kako pomoći, gospođo
Krawiecka?«
»Da, možete. Želim da skrijete jednog Židova za mene.«
Zurim u tu ženu, šal mi je napola skinut s glave.
»Što ste rekli?«
»Želim da skrijete jednog Židova za mene. Ne mogu biti iskrenija od toga.«
Objesim šal, privučem kuhinjsku stolicu i sjednem. Žena se opet namjesti na
sofi. Helena gleda naprijed-natrag između nas dviju.
»Zašto me pitate nešto slično tomu?« kažem.
»Molim vas. Bila sam poštena s vama. Budite ljubazno pošteni sa mnom.
Imam Židova, zove se Jan Dorlich, koji bi se volio sakriti ovdje.«
»Ne poznajem nikakva Jana Dorlicha.«
»Stvarno? Vi tako dobro glumite naivnu djevojku. Jer on zna vas. Gospodin
Dorlich pobjegao je iz geta prije nego što su jučer stigli vlakovi. Jeste li znali da
su jučer opet došli vlakovi? Ograde su srušene. Geto je prazan.«
Ne, to nisam čula. Grudi mi se opet stežu. Snažno.
»Gospodin Dorlich stigao je samo do moje kuće, ali ne mogu mu dopustiti da
ostane. Nije sigurno. On zna da vi skrivate Židove. Hirschove, Diamantove i
Bessermannove. I doista mislim da bi bilo najbolje za svakoga ako biste uzeli još
jednoga.«
Najbolje. Najbolje za koga? Za sve nas? Ne kaže li tako? I pretpostavljam da
se neće vratiti, tražeći novac. Ta žena ne radi ništa drugo nego ucjenjuje. Ponovno.
Mogla bih ubiti Staroga Hirscha.
»Gospođo Krawiecka, mislim da ste došli u krivu kuću. Ja vas ne poznajem.
Ne poznajem nikakva Jana Dorlicha. I ne skrivam Židove. Ja radim, brinem se o
ovoj kući i hranim svoju sestricu. Kako bih imala vremena brinuti se o svim tim
drugim ljudima? Nikada nisam čula za te ljude.«
»Prestanite se igrati, draga moja djevojko. Vi niste u položaju da me
odbijete.«

189
 Knjige.Club Books

»Ili što? Idete predati mene i moju sestricu Gestapu i dopustiti im da nas muče
dok ne dobiju priznanje. Želite li to?«
Kako sam netom poljubila gestapovca, u meni vrije. Ova ucjenjivačka je
izabrala pogrešan dan.
»Trebate biti sigurni u svoje činjenice prije nego što upadnete u nečiju kuću,
optužujući za nešto poput skrivanja Židova. Zašto bih skrivala Židove? Ja mrzim
Židove!«
Vidim da se Helena trgnula.
»Ali...« Žena prinosi ruku na vrat.
»Možda bih trebala poći u Gestapo i reći im da imate Židova u kući.«
»Ne! Hoću reći, on je bio tako siguran...«
»Vidite li ijednoga Židova u blizini, gospođo Krawiecka? Izvolite, pretražite
kuću. Pogledajte u svaki kutak!«
Ona odluči to učiniti. Hoda duž dnevne sobe i kuhinje. Odlazi u moju spavaću
sobu i zaviruje iza zastora i ispod kreveta. Odlazi u drugu spavaću sobu. I smjesta
dolazi natrag. Vraća se u kuhinju, otvara mala vrata i njuška oko kokošiju na
prečkama. Stavlja nogu na ljestve.
»Da«, kažem glasno. »Pogledajte u potkrovlje. Samo naprijed!«
Penje se dovoljno visoko da provuče glavu kroz pod potkrovlja i vidi starudiju
koju sam ondje odložila. Veselo silazi, gazeći preko kokošiju, odlazi do kutije za
šećer i uzima moju omotnicu.
I nalazi fotografiju oficira SS-a.
Helena pokriva usta. Čini se da misli da je zatečenost gospođe Krawiecke
smiješna. Ili moje raspoloženje.
»Dobro«, kaže žena, bacajući fotografiju na stol. »Dobila sam pogrešnu
informaciju. Znat ću što treba učiniti. Ispričavam se što sam vam oduzela
vrijeme.«
Zaključam vrata iza nje i sjednem za stol. Helena odlazi na prozor i malo
poslije zovne: »Otišla je!« Pružim ruku ne ustajući i otvorim vrata prema
potkrovlju.
Kokoši izađu. I za njima dođu moji Židovi, jedno po jedno niz ljestve. Čuli
su većinu toga. I potreseni su.
»Žao mi je! Žao mi je!« kaže Stari Hirsch. Opet mu je narasla brada. »Tisuću
puta velim da mi je žao!«
Maks se spusti na stolicu pokraj moje, češući se po glavi. »Fusia, ti znaš Jana
Dorlicha.«
Podignem pogled. Lice mi je bilo u rukama. »Što?«
»Bio je naš poštar. U Mickiewiczevoj.«

190
 Knjige.Club Books

Gospodin Dorlich. Zaboravila sam. Ne mogu vjerovati da sam zaboravila,

premda nisam sigurna da sam ikada znala njegovo osobno ime. I nije čudno što
on zna. Vjerojatno je znao drugoga poštara kojemu su Schillinger i Hirsch platili
da ih izvede iz geta. Pogledam Maksa. »Što bismo trebali učiniti?«
»Ne znam. Nadam se da je dobro, to je sve.«
Sada povrh strave osjećam i krivicu.
Zatim Maks uzme fotografiju esesovca. »Oh«, kaže. »Da, mislim da će to
uspjeti. Mislim da će to biti vrlo dobro.«
On zna za što je to. I sretan je zbog toga. Meni to smeta.
»Dolazi Lubek!« vikne Helena.
Osmero ljudi mora se opet pentrati u potkrovlje. Osim Maksa. On gleda u
ljestve, i susretne se s mojim očima. Onda odlazi u spavaću sobu. Da prisluškuje.
Helena ide za njim i zatvara vrata. Ona ima zubarski udžbenik sakriven ispod
našeg jastuka.
Nisam željela ovo učiniti večeras.
Lubek pokušava ući, ali vrata su zaključana.
»Čekaj malo!« Provjeravam stvari po kući, zatvaram vrata potkrovlja i
postavljam fotografiju uspravno pokraj kutije za šećer. I otvorim vrata.
- »Danas si brzo otišla s posla«, kaže Lubek, ulazeći s kiše. Nije ni pozdravio.
»Morala sam negdje biti.«
»Ti kao da uvijek moraš negdje biti.« Otrese kaput s praga, zatim ga objesi i
zatvori vrata pred kišom. »Ne izbjegavaš me, zar ne?«
»Ne.« Odem sjesti za polustol. Uskoro će kuhati svoj čaj i posegnuti za
šećerom.
Znam da je pravedno to što činim. Izabrala sam sedam života iznad glave i
jednu ispod poda. Ali strah me je trenutka kad bude vidio onu fotografiju.
Lubek se ceri. »Mislim da ne želiš govoriti o onome o čemu ja želim
govoriti.«
Jedna mi se stvar sviđa kod Lubeka, a to je da ne okoliša, da kod njega nema
igara. I upravo sada sjedi na mjestu odakle me može gledati ravno u oči. Leđima
je okrenut prema slici. Odlučujem biti izravna.
»Lubek, bio si moj dobar prijatelj. Ali ja nisam djevojka za tebe.«
»Zašto?«
Zato što svima lažem cijelo vrijeme. Čak i tebi. Zato što svakog dana mogu
biti strijeljana. Zato što sam nekada voljela jednoga mladića, a on je ubijen, i strah
me je da će mi se to opet dogoditi.
Nisam još ostvarila to posljednje.
»Zato što si mi drag«, kažem naglas. »Ali ne volim te.«
Eto, Maks. Nadam se da si u tome uživao.

191
 Knjige.Club Books

Lubek se namršti. Iznenađujem se što ne vadi cigaretu.

»To bi se moglo promijeniti.«
Možda bi moglo. Ali ne može.
Odmahnem glavom prema njemu. Lubek odmakne stolicu, ustane i okrene se.
Da skuha čaj.
I ugleda fotografiju.
Umiri se kao da je od kamena.
Prekrižim ruke preko trbuha. Znam što moram učiniti.
»Što je to?« pita on.
»Samo mladić s kojim se viđam.«
»Ti se viđaš... s jednim od njih?«
»On je vrlo ljubazan«, kažem, prisjećajući se kako je glupo izgledao u
fotografskoj radnji. »On je... iz Salzburga.«
Lubek zuri u lijepoga oficira SS-a, paraliziran je. »Tamo si odlazila poslije
posla?«
»Ponekad.«
»I poslije toga sjedila si sa mnom za ovim stolom.«
Pošteno govoreći, nikada nisam pozvala Lubeka da sa mnom pije čaj za tim
stolom. Ali nije mi smetalo.
Lubek me napokon pogleda. I silno je srdit. »Pretpostavljam da ima novca.«
»Nešto ima«, šapnem.
»Nikada ne bih pomislio da si tako jeftina.«
Trepnem, ali ne dopuštam mu da vidi kako se trzam.
»Mislio sam da si nešto više. Da si bolja od Januke i one druge djevojke.
Mislio sam da imaš mozga u glavi. Ali sada vidim da si na prodaju, baš kao sve
ostale.«
Odlazi do vrata i uzima kaput.
»Rekao sam da ne mijenjam mišljenje. Pogriješio sam. Ono se promijenilo.«
Otvori vrata i okrene se. »Gadiš mi se.«
I zalupi vratima tako teško da su se potresli zidovi. Ustanem od stola, odem
do vrata i okrenem ključ.
Zatim se naslonim na njih.
To je zaboljele. Jako.
Bio je užasan dan.
Kad otvorim oči, Maks se vraća u sobu s nezadjenutom košuljom i bos.
Sigurna sam da je čuo kad je Lubek otišao. Još nisam dala znak drugima u
potkrovlju, a ni on ga ne daje. Samo mi prilazi i zagrli me. Plačem na njegovu
ramenu.

192
 Knjige.Club Books

»Žao mi je«, kaže on. »Oprosti.«

»Nazvao me jeftinom«, šapnem.
»Znam.« Miluje mi kosu. »Nisi jeftina. Ti si najbolja osoba koju poznajem.«
Tako je lijep osjećaj kad sam zagrljena. Maks prima rukama moju glavu i ljubi
me u čelo. Kao što je njegov otac običavao činiti.
Samo to nimalo ne nalikuje na njegova oca.
Zastanemo, ruke su mu u mojoj kosi. Pomislim da će me Maks poljubiti.
Stvarno poljubiti.
Ali ne može. Jer sam prešla preko sobe da obrišem lice i uklonim čajnik. On
stoji pokraj vrata gdje sam ga ostavila.
I srce mi udara kao da sam trčala.
»Javit ću im da mogu sići«, kaže Maks.
»Čekaj«, kažem ja.
On stane. Kao zaleđen.
»Imaš malo prljavštine u kosi.«
On prolazi rukom kroz kosu, dok ja nešto petljam oko čajnika. I uskoro stižu
ljudi niz ljestve i soba je puna, i on po milijunti put svakoga podsjeća na to da
budu mirni jer imamo esesovca koji živi u susjednoj kući.
Uzmem fotografiju i gurnem je pod madrac.
Ležeći te noći u krevetu, razmišljam o svakom razgovoru, prisjećam se svake
minute vremena što sam ga provela s Maksom. Je li me doista htio poljubiti ili je
samo bio uznemiren? Možda sam to stvorila u svojoj glavi. Jesam li ga željela
poljubiti? Što bi Izio pomislio da me je Maks poljubio?
Ne želim nikoga voljeti. Ne za vrijeme rata.
Ljubav mi nanosi boli.
Tada me Siunek prodrma iz duboka sna, a nisam ni znala da spavam. Boli me
vrat. Spavala sam na udžbeniku. I probudi se strah, leprša mi u prsima, skače mi
u grlo. Sjednem uspravno u krevetu.
»Što se dogodilo?«
»Dolaze na vrata«, kaže Siunek. »Henek i Danuta!«
»Zovni Maksa«, kažem i zbacim pokrivače s kreveta.

Poljubila sam Heneka u obraz i zagrlila Danutu, i sada su s Maksom, njihove tri
glave su zajedno, tiho razgovaraju. Maks drži brata za obje ruke.
I plače.
Želim izbaciti onu prljavštinu iz njegove kose.
Henek je predugo čekao. Gotovo predugo. Skrivao se dok posljednji vlakovi
nisu otišli. I tada su esesovci počeli čistiti zgrade. Strijeljajući sve koji su možda

193
 Knjige.Club Books

ostali. Ali Danuta je bila spremna. Sačuvala je malo hrane. I odjeću koja je mogla
proći na prometnim ulicama.
Zatim su se odlučili šuljati kroz grad za vrijeme policijskoga sata, nudeći
Nijemcima na pladnju priliku da ih opaze na mjestu gdje ne bi smjeli biti.
Baš mi je drago što su živi. Osobito zbog Maksa.
Ali sada nas ima dvanaestero. A ima ljudi koji znaju da smo ovdje.
Pitam se koliko će dugo to trajati.
Bol iza oka tišti me cijeli dan, a na poslu Lubek postupa sa mnom kao da sam
već mrtva.
Idem ravno na tržnicu poslije posla i kupujem što je preostalo, a to je vreća
od pet kilograma sitnih krumpira, malo mrkve i četiri luka. Vučem to umorno uz
Tatarsku ulicu, osjećajući uobičajeno treperenje straha. Možda je danas dan kad
je gospođa Krawiecka poslala Gestapo. Ili su članovi Judenrata rekli što su
doznali, ako su još živi. Ili je možda esesovac Ernst dovoljno dugo trijezan da bi
mogao zaključiti što je s druge strane njegova zida.
Pitam se je li danas dan kada trebam nešto poduzeti.
Kada zaključam vrata iza sebe, umorna, bolna, zabrinuta i ustrašena, Maks i
Siunek vrzmaju se oko stola. Stavljaju posuđe u sudoper. Gledaju mene. Gledaju
se međusobno. Vuku noge.
Kao da su krivi.
Spuštam vreću krumpira. »U redu. Tko je pojeo maslac? Jer sam okrivila
Helenu.«
Oni ne odgovore.
»Je li to onda bio šećer?« kažem i spustim se na stolicu.
»Bi li željela šalicu čaja?« pita Siunek.
Odlučim prihvatiti. Glava mi puca. On već ima vrelu vodu. »Nešto nije u redu
s Henekom?« upitam. »Ili s Danutom?«
Maks sjedne sučelice meni i potrese glavom.
»Dziusia?«
»Ne, to je...«
»Hela?« gotovo skočim sa stolice.
»Ne, ne.« Maks se češe po glavi. »Moram te nešto pitati.« Želim da me pita.
»Htio bih znati kako bi se osjećala... da sakriješ još jednoga.«
»Još jednoga... koga?«
»Jana Dorlicha.«
Opet sjednem na stolicu. Siunek mi kuha čaj, ali pozorno me gleda. Stisnem
bolnu sljepoočnicu i uzdahnem. »Ako mu je potrebna pomoć... onda mu je
potrebna pomoć. A ne bih rekla da će mu je ona žena pružiti. Nipošto dugo.«
»Dakle...« kaže Siunek. »Uzela bi ga?«
194
 Knjige.Club Books

»Objesit će me jednako lako za jedanaest kao i za deset, pretpostavljam.«

Pogledam Maksa. »Trebam li otići do one žene?«
»Nema potrebe«, kaže on.
»Što hoćeš reći... nema potrebe?«
»Hoću reći«, kaže Maks, »on je u potkrovlju.«
Pogledam Maksa, zatim Siuneka.
»Poštar je u potkrovlju?«
Oni kimnu. Siunek stavlja čaj preda me. Puhnem u šalicu i zahvalno srknem.
»Onda mu recite da ćemo nešto pojesti čim popijem čaj.«
Maks opet sjedne na stolicu. »Imao si pravo«, kaže Siunek, kao da je Maks
dobio okladu.
Maks digne pogled. Susretne se s mojim očima. Smiješi se. Gotovo na stidljiv
način. Zatim odlazi u spavaću sobu sa Siunekom.
Mislim da izbjegava biti sa mnom nasamo.

Sljedećega dana poslije posla odlazim na tržnicu jer smo opet potrošili hranu.
Koristim posljednji Hirschov novac za tjedan i kupujem ono što mogu naći. Bijelu
repu i malo ječmene kaše. Klipšem uzbrdo do Tatarske ulice, pitajući se je li danas
onaj dan. Otvorit ću vrata i kuća će biti grob.
Možda ću staviti repu u juhu. Da bude više juhe.
Kada zaključam vrata iza sebe, i leđa me bole i imam posjekotinu na ruci od
jednoga stroja za vijke, Maks i Siunek stoje u kuhinji. Izgledaju kao sinovi
gospođe Krajewske ulovljeni s paketom cigareta.
Skinem kaput i sjednem za stol. Siunek donosi šalicu čaja. »Tko je u
potkrovlju?« upitam.
»Monek i Sala«, odgovori Maks.
Kao da Židovi padaju iz oblaka s kišom.
»Skrivali su se u podrumu bez hrane otkad je geto zatvoren«, kaže Siunek.
»Nisu imali kamo otići...«
»Ali kako su znali doći ovamo?«
Opet krivica.
»Čekajte. Kako im je prezime?«
Maks oklijeva. »Hirsch.«
»Žao mi je!« vikne Stari Hirsch s ljestava.
Puhnem u čaj i srknem ga.
Trinaestero, pomislim. Trinaestero Židova u potkrovlju.
Vjerojatno me nacisti više ne bi mogli ubiti.

195
 Knjige.Club Books

23.

PROSINAC 1943.

atarska 3 je puna. Moramo već koristiti drugu spavaću sobu, plahtom smo
T stvorili privatan kutak. Ali jedan kabao doista nije dovoljan i Helena ga mora
prazniti nekoliko puta na dan, samo da bi izašla na kraj sa smradom. I otamo dulje
traje odlazak u potkrovlje, i dulje je penjanje uz ljestve. Moram kazati gospođi
Krajewskoj, ili povremeno kojoj djevojci s posla, da pričekaju nakon kucanja jer
se presvlačim, dok trinaestero osoba pokupe svoje stvari, poredaju se i odu jedno
po jedno uz ljestve. A ako je moj posjetitelj netko koga sam već vidjela toga dana,
stvarno se moram presvući, tako nosim nešto različito nego zadnji put kad su me
vidjeli. Mislim da je gospođa Krajewska zaključila da sam ohola. Ali najteže je
održavati tišinu kada se trinaest osoba prepire cijelo vrijeme.
Monek je sinovac Staroga Hirscha, Siunekov bratić, ali to ne znači da se itko
od njih slaže. Nisam sigurna da se oni slažu o ratu. Sala je Monekova žena, pa su
ona i Danuta zajedno protiv gospođe Bessermann, a gospođa Bessermann slaže
se s Janekom protiv Dziusije. Jan Dorlich uvijek se slaže s dr. Schillingerom čiju
je poštu nekada raznosio, a Cesia jednostavno stane uz Siuneka. I Maks brani
Heneka do nebesa, čak i kad je Henek nerazuman. Osim ako se ne svađa žestoko
sa Siunekom, bez obzira na Ernsta, o prikladnom načinu rezanja mrkve za juhu.
Helena pobjegne kada god može.
I tu je zatim pranje rublja. Svačija odjeća i pokrivači moraju se prati jedanput
na tjedan, ili inače imamo više sporenja nego zbog smrada iz kabla. Ali teško je
donijeti dovoljno vode a da se ne uzbuni gospođa Krajewska jer bunar leži točno
pred njezinim prozorom.
Ako se dva pranja obave svakog dana, predložim, uključujući moje i
Helenino, onda će svačije doći na red kroz jedan tjedan, i zatim cijeli krug može
opet početi iznova. Nakon osam dana toga, dođe mi Maks poslije posla.
»Tako je Stari Hirsch pokušao novcem za hranu platiti gospođi Bessermann
da opere njegovo rublje i sada je gospođa Bessermann srdita jer nije isplaćena,
iako je nagnala Cesiju da obavi svoj dio. Ni Cesia ne želi ponovno pristati, a
Siunek kaže da ne bi trebala, pa dolazi red i na Danutu, ali Henek kaže da je ona
previše krhka a sam to ne želi učiniti.«
Spuštam na pod torbe koje sam upravo donijela uz brežuljak. »Maks«, kažem,
»upravo sam napravila trideset jednu tisuću vijaka za dvanaest sati i prešla osam
kilometara da za nas nađem večeru. Ovaj je problem tvoj.«

196
 Knjige.Club Books

A kupovina je moj. Seljakova žena koja mi prodaje mlijeko pita kako je

moguće da dvije djevojke popiju toliko mnogo, a gotovo isto pitanje upućuje mi
piljar koji prodaje jaja. I te su primjedbe samo za polutjedne zalihe, jer drugih
dana kupujem na drugim tržnicama da izbjegnem upravo taj problem.
Gospođa Krajewska spominje da me vidi kako svaki dan dolazim s torbama,
čak je i Lubek primijetio vreću ječmene kaše.
Tako otvaram trgovinu. Lažnu trgovinu. Sada kupujem hranu od seljaka i
šaljem Helenu da je tobože prodaje na tržnici dok sam na poslu. Jer je našoj majci
potreban novac u Njemačkoj. Upravo kako sam rekla Lubeku. Gotovo tako.
To znači da Helena uvečer klipše uzbrdo s dvije teške torbe namirnica s popisa
koji sam joj dala, a svakog jutra odlazi nizbrdo s dvije torbe koje izgledaju kao da
su pune kada to nisu jer ih je Maks spremio na taj način. Namjestio je dva komada
drveta unutra da budu prazne, i dasku preko vrha gdje se može staviti kruh i druge
stvari. Pune torbe. Helena obično hoda pogrbljeno, kao da nosi veliku težinu, pa
ako gospođa Krajewska upita zašto su joj torbe stalno pune, a ona kaže da toga
dana nije mnogo prodala i da će to sutradan vratiti na tržnicu.
Uvečer su torbe stvarno preteške za nju da ih vuče uzbrdo, i vjetar je oštar,
čak i kada nema snijega. Ponestaje nam ugljena. I k tome Stari Hirsch sakriva
novac za hranu jer odbijam kući donijeti cigarete.
Dva dana jedemo kupus i krumpire, na kraju drugoga dana nema mnogo toga.
Kokoši su u opasnosti. I onda, bez obzira na Ernsta, nastane borba. Maks, dr.
Schillinger, Henek i Danuta protiv Staroga Hirscha, Moneka, Sale i gospođe
Besscrmann. Ali Siunek nalazi novac. U malenoj rupi pri vrhu jedne krovne
grede u potkrovlju. Maks preuzima računovodstvo i pravi točan obračun na zidu
gdje ga Stari Hirsch može vidjeti. I kada ja donesem sušenu ribu i sušene jabuke,
a kokoši uštede same za sebe snijevši četiri jaja, naš mali rat završen je.
Potrebno nam je više novca za namirnice.
Tako sljedeći put kada primim plaću, dolazim s tržnice kući i donosim robu.
Četiri stara džempera, ružna i puna rupa, i pet pari igala za pletenje. Djeca pažljivo
raspletu džempere; Danuta sačuva vodu od skuhanih cikli i preboji pređu. I kada
se pređa osuši, svi uče kako se plete. Žene koje znaju nauče muškarce koji ne
znaju, trinaestero mojih je zaposleno, a Siunek je čudesno iznenađenje, sposoban
je isplesti rukav za samo dva sata. Prodam prvi džemper jednoj djevojci na poslu,
a za nekoliko dana dobijem narudžbe za još pet njih.
Čak i Stari Hirsch ne može razmišljati o cigaretama dok broji očice.
Ulažem četvrtinu novca od prodanih džempera u kupnju još više starih
džempera. Sljedeću četvrtinu novca od džempera pretvaram u nešto korisno, kao
što je pile, ili jednoga nezaboravnog dana u pet lonaca ukiseljenih krastavaca. Ali
ostatak novca od džempera štedim. Potajno.
Kako je u subotu Božić, neću biti u tvornici u petak, subotu i nedjelju. I bez
obzira na to što su Židovi, mojih trinaestero zaslužuju promjenu.

197
 Knjige.Club Books

Treba nam proslava.

Ja sam puna tajni.
Prethodne nedjelje rano ustanem. Cesia stražari na prozoru, premda nisam
sigurna da nije spavala, jer se trgnula kad sam spustila noge iz kreveta. Zašuškam
pokrivačima Helenu, navučem cipele i kaput i ponašam se kao da odlazim do
zahoda. Ali tiho zaključam vrata, omotam šalom glavu i silazim Tatarskom
ulicom dok zvone zvona s katedrale. Policijski sat je prošao, a novac od džempera
već je nabijen u podstavu kaputa.
Jedna od starijih gospođa u tvornici govori mi o nekom čovjeku. Osam
kilometara izvan Przemyśla i daleko od puta u nekoj staroj kući u šumi. Čovjek
ima mnogo stvari na prodaju. Svakovrsnih stvari. Stvari koje ne možeš dobiti na
gradskim tržnicama. Stvari za koje je vjerojatno najbolje ne pitati odakle su došle.
Pa ako imaš sreće, on će se s tobom cjenkati.
Idem okušati sreću.
Oštro koračam u polutami, dah mi izlazi u oblačcima, a kada nađem skretanje
s glavnoga puta, sunce tek počinje otapati zrak. Tijelo mi je toplo zbog hodanja.
Čak se znojim. Ali prsti su mi ukočeni, svrbe me nožni prsti i nos.
Kroz drveće se pojavljuje neka kuća. Ne razlikuje se mnogo od brvnare.
Mračna je. Nema svjetla. Ali postoji štagalj s jedne strane i fenjer na prozoru.
Vrata na štaglju zaškripe i otvore se te iz njih proviri glava nekog čovjeka.
»Što želite?«
Stanem na mjestu. »Mogu li... nešto kupiti?« Možda sam došla pred pogrešnu
kuću.
On me pogleda, s crnom pletenom kapom navučenom preko ušiju, i malo šire
otvori vrata.
»Brzo, djevojko«, kaže. »Puštaš toplinu van.«
Šmugnem unutra, i štala je robna kuća. Boce, limenke i kutije naslagane na
policama duž jednoga zida, a konjski pregradci su kao kućice na tržnici pune robe.
Ima i krava u štali, pomažu da bude toplije. Možda su one dio onoga što je za
prodaju. Dugo razgledavam ono što je ponuđeno. Pet tuceta kratkih čarapa,
proizvedenih za vojsku. Sanduk graha u limenkama. Duge čarape. Parfemi. Tuba
ruža za usne. Votka. Aspirini. Toaletni papir, proizveden za vojsku. I hrpa za
hrpom konzerviranih krušaka. Pitam se kupuje li ovdje i oficir Berdecki. Za
petnaest minuta skupila sam sve što želim. Znam koliko mogu platiti. Ne znam
hoće li mi to dati po toj cijeni.
I tada ugledam jednu kutiju u kutu. Svašta je u njoj, iz nečije kuće, možda. A
na jednoj strani je lutka. Nije lutka za male djevojčice. Djevojka, sa svijetlim
pletenicama i plavo obojenim očima i crvenim usnama. Curi joj piljevina iz jedne
noge i ima mrlje na odjeći. Oklijevam, zatim stavljam lutku s drugim stvarima u
sanduk i sve to nosim čovjeku u pletenoj kapi.

198
 Knjige.Club Books

On gleda stvari, nešto računa u glavi, i kaže cijenu. Ja odmahnem glavom i

ponudim mu što imam. I on odmahne glavom.
»Ne dajem te stvari badava, anđele.«
»Da sam nečiji anđeo«, odgovorim, »imala bih više novca nego što ga imam.«
On se naceri i kaže drugu cijenu. I dalje je previsoka. Ponudim da ću
prepoloviti šećer. Ovdje je jeftiniji, ali mogu ga dobiti i u gradu. On slegne
ramenima. Izvadim dvije konzerve krušaka. On opet slegne ramenima. Oklijevam
i izvadim jednu vrećicu od kilograma finoga brašna - od one vrste kakvu nisam
vidjela u pekarnici od 1941. - i bočicu aspirina. Dala sam pola svoje plaće za
aspirine kad je Henek imao tifus. Čovjek gleda kako lutku stavljam sa strane.
»Sveti Nikola došao je i prošao«, kaže on.
»Znam.« Rekla sam Heleni da bi sveti Nikola teško mogao stići u Przemyśl
ove godine. Morao bi proći točno usred rata. Što nije mnogo značilo kad je uspio
pronaći dječake Krajewskih.
»U redu«, kaže čovjek. »Naći ću vam vreću.«
Ne znam zašto sam tako razočarana zbog lutke. Ona nije praktična. I mogla
bi izazvati probleme s Dziusiom i Janekom. To ne znači da bi oni slavili Svetoga
Nikolu. Iako sam sigurna da se sjećaju čašćenja za vrijeme Hanuke.
Platim mu, a on spremi stvari u vreću koja mi se može svezati na leđima.
Teška je. Vrlo teška, i nakon osam kilometara natrag do grada umorna sam i sve
me boli. Ali drago mi je. Mojih trinaestero bit će silno iznenađeni. Odlazim usput
na tržnicu, premda samo u nekoliko kućica prodaju nedjeljom, pa uzimam malo
kupusa i više krumpira da bih opravdala svoju odsutnost. Zatim sve to zajedno
vučem do Tatarske, tako da to ne mora učiniti Helena.
Ne znam tko je sjedio pokraj prozora, očekujući moj dolazak, ali pokušavam
držati sanduk ispred sebe dok se penjem uzbrdo da oni ne mogu vidjeti vreću na
mojim leđima. I tada gospođa Krajewska izađe na vrata da mi mahne.
»Gospođice Podgórska! Tu ste. Vidim da ste danas prodavali umjesto sestre.
Ne biste to smjeli raditi nedjeljom.«
Zaustavim se kraj bunara.
»Ali razumijem da je to zbog vaše majke. Pokucala sam na vaša vrata, ali
nitko se nije javio...«
Bacim pogled na zastrti prozor spavaće sobe, gdje znam da netko promatra.
Helena je vjerojatno vani.
»... i željela sam vam reći da morate biti oprezni s onom mačkom.«
»Što? Oh, mačka. Da. Zašto?«
»Zato što naganja kokoši! Mogla sam čuti mukle udarce dok su one
kriještale...«

199
 Knjige.Club Books

To zvuči kao da je Siunek u čarapama pao s ljestava. Gospođa Krajewska

mogla bi se iznenaditi kad bi znala da je moja mačka visoka sto osamdeset
centimetara, da plete i da se treba obrijati.
»I također sam vam htjela reći da ćemo otputovati za Božić, idemo k mojoj
sestri. Biste li mi onda mogli pripaziti na kuću?«
»A što je s vašim nećakom?«
»Ernst? On ide s nama, zatim se vraća u svoju jedinicu u Berlinu. Šteta što
nikada niste proveli dovoljno vremena zajedno...«
Ona nastavlja još neko vrijeme, a kada joj kažem da me bole ruke, napokon
mi kaže datume i vrijeme. Šuljam se do zahoda, ostavljam vreću s ilegalnom
robom iza kuće, i te noći, kad su svi spavali, donesem je unutra u pokrivaču. Dok
gospođa Bessermann zuri kroz prozor, gurnem je pod krevet na kojem
spava Helena.
»Što radiš?« šapne gospođa Bessermann, okrenuvši se kad je začula šum.
»Mislim da sam čula miša.«
Gurnem vreću dublje pod krevet, ali nešto ispadne.
To je lutka.
Nasmiješim se.

Toga tjedna na poslu poletna sam, pjevam dok radim i svaki dan ispunim normu.
Za vrijeme odmora popravljam lutku. Zašivam rupe, perem njezinu odjeću,
Januka joj spleće pletenice, čak mi donosi neke sićušne vrpce da im svežem
krajeve. Služim se nalivperom da popravim neka mjesta na njezinim obrvama i
trepavicama gdje je otpala boja, i kada završimo, izgleda gotovo kao nova. Ili
dovoljno nova. Lijepa je.
»Tvoja sestra bit će silno uzbuđena!« kaže Januka. »Voljela bih da imam
sestricu.«
Lubek nas u tišini gleda kako radimo, puši i čeka da Januka završi posao. Ovih
dana s njom odlazi iz tvornice. Omotam lutku mesarskim papirom i sakrijem je
na policama u šupi do zahoda. Te noći ne mogu zaspati. Zakašljem ispod
pokrivača. Maks se okrene na stolici kraj prozora.
»Što spremaš?« šapne.
To je prvi put da je započeo razgovor sa mnom otkako me je one noći poljubio
u čelo. Izbjegavao me je, a ja sam se pribojavala što to znači. Ne znam što želim
da to znači. I ne marim, noćas. Hodam na prstima kroz hladnoću u spavaćici i
sjedam na pod.
»Pa, Fusia«, kaže on. »Natrag na prozor.«
Zuri kroz odmaknuti zastor u malenu lokvu svjetla u Tatarskoj ulici,
prekriženih ruku, ljuljajući se na stolici. Pogleda me.
»Hoćeš li mi reći što se događa?«
200
 Knjige.Club Books

Odmahnem glavom. Prikrivajući smiješak. »Nema se što reći.«

»Ti si užasna lažljivica.«
»Zapravo, ja sam vrlo dobra lažljivica. Ali samo pred pravim ljudima.«
»Dakle, ja sam pravi čovjek?«
»Ako želiš da ti se laže, onda nisi.«
Izgleda kao da se na to naljutio, premda ne mogu zamisliti zbog čega.
»Mislio sam da si jako sretna zbog toga što si zaljubljena.«
»U koga?«
»Kako mogu pratiti tvoje ljubavi?«
Ima ljutnje u tim riječima, i to boli. Sigurna sam da sam izmislila onaj osjećaj
s poljupcem u čelo.
Zatim on šapne: »Oprosti.«
Gledam njegovu crnu glavu, crne oči, dok zuri u malo svjetla vani. Znao je
riskirati da bude strijeljan samo da bi napustio geto. Sada ne može napustiti ove
tri sobe i potkrovlje.
Sigurno počinje gubiti razum.
»Razmišljao sam o mami«, kaže on. »I o paljenju svijeća. O kolaču. I o tome
kako je uvijek pekla i slala me u zadnji čas po zaboravljene sitnice. Trčao bih brzo
pločnikom jer mi je govorila da neće biti nikakvih krafni ako ne donesem
marmeladu. Ali zapravo, samo sam volio vjetar u kosi.«
To mogu zamisliti. Malenoga Maksa kako kao strijela juri Mickiewiczevom.
»Kada je Hanuka?« upitam.
»Za dva dana.«
Provela sam samo jednu noć Hanuke s Diamantovima, jer bih se do tada
obično vratila kući na selo za Došašće i Božić. Ali sjećam se krafni. I svijeća.
»Mislila sam na paprenjake«, kažem. »Cijelog ovog tjedna mama bi pekla
paprenjake i sve slastice za Badnjak.«
»Više od jedne slastice?«
»Bilo je dvanaest sljedova, za dvanaest apostola, pa su slastice obično bile
pola njih. Ali ja sam voljela paprenjake. Mama bi uvijek napravila po jedan u
obliku zvijezde za svakoga od nas.«
Maks zuri kroz prozor.
»Nikada nam se neće vratiti«, kaže on. »Čak ako rat i završi. Nisam znao da
sam živio u danima koje nikada ne bih mogao vratiti.«
Voljela bih da mu ih mogu dati. Zamotane u papir i zavezane vrpcom.
»Uvijek živimo dane koje nikada ne možemo vratiti«, kažem. »Tako stvaramo
nove. To je sve.«

201
 Knjige.Club Books

»Zar razgovaramo?« mrmlja Dziusia ispod pokrivača. Pokušavajući je mirno

uspavati, otac joj je rekao da ljudi ne razgovaraju noću. Maks se smješka
Dziusijinoj kovrčavoj figuri r zatim se osmjehne meni.
Ne znam tko je prvi posegnuo. Možda oboje. Ali iznenada, Maks drži moju
ruku među svojima.
»Hoćeš li ostati sa mnom, Fusia? Dok stražarim?«
Hoću. Ostanem s njim sve dok mjesec ne zađe i dok mi se oči ne sklope a dr.
Schillinger ne preuzme prozor.
A ujutro, dok je dr. Schillinger još kraj prozora i svi drugi spavaju, ja nježno
budim Helenu. Treba nekoliko sekunda da joj se oči usredotoče. Zatim joj šapnem
na uho, pokrivajući ga rukama. Ona kimne i ispuže iz kreveta. Pospano. Kao da
ide u zahod. Ali vidim kada dr. Schillinger spazi kako ona trči preko smrznuta
dvorišta. Leđa mu se ukoče.
»Što radi?« promrmlja on. Dođem tiho iza njega i gledam kroz prozor. Mislila
sam da će obući kaput. I obuti cipele. Ona kuca na vrata gospođe Krajewske.
Gleda kroz prozore. Zatim dotrči na našu stranu Tatarske.
»Otišla je!« viče Helena. Iz svega glasa.
Siunek, Janek i Jan Dorlich ustaju s poda u dnevnoj sobi, Stari Hirsch ima
sofu i još se bori da se oslobodi jastuka. Gospođa Bessermann pojavljuje se na
vratima, Cesia i Dziusia su s njom, i čak vidim Moneka i Salu, i Danutino pospano
lice što prati Heneka, dolazeći iz druge spavaće sobe. Maks je bio na nogama
otkad je Helena istrčala iz kuće. Njegove su usne stisnute. On se boji.
»Želiš li im reći?« upitam.
Helena kimne. Poskakuje na prstima. Spremna je prasnuti.
»Gospođa Krajewska otišla je na put!« objavi ona.
Vidim bezizražajna lica svuda oko sebe. Stari Hirsch maše rukom i leži
nauznak na sofi.
»I odvela je sa sobom svoga muža, i svoje sinove, i svoga ružnog esesovca
koji se neće vratiti!«
Stari Hirsch opet sjedne.
»Tako jedan tjedan možemo stvarati buku«, kaže Helena. »Ovako!«
I u tom trenutku mojih trinaestero ne znaju što bi učinili.
Zatim Janek kaže: »Ja želim stvarati buku!« Utrči u sobu, brzo, u slučaju da
bi ga tko pokušao zaustaviti, kličući i skačući s Helenom. Gospođa Bessermann
se smije. Jan Dorlich se smije, glasno, zatim Danuta uzme Dziusiju za ruku i skače
s njom u krugovima, pjevajući stari marš:

Hej! Tko god je Poljak, paši bajunetu!

Na pobjedu ili od naših tjelesa

202
 Knjige.Club Books

Podignimo spremno branu do nebesa

Protiv diva koji nosi lance svijetu!
Hej! Tko god je Poljak, paši bajunetu!

Što je možda donekle agresivno za Božić, ali djeca u tome uživaju. Monek i
Sala, koji su se vjenčali tjedan dana prije nego što su napustili geto, plešu na to
valcer, a Siunek uhvati Cesiju da im se pridruže, hodajući po Heleni i Janeku koji
se sada prevrću po podu. I Maks se smije.
To je nalik na oblačan dan u planinama, kad je kiša ravna kao metal tenka. I
onda izađe sunce i sve se iskri.
Postoji opasnost da polomimo pokućstvo. Provučem se kroz kaos do spavaće
sobe i izvučem vreću ispod kreveta, noseći je u kuhinju dok su svi zauzeti.
Potpirim vatru. Imam spremnu vodu da je zagrijem, a zatim izvadim jednu
limenku iz vreće.
Gospođa Bessermann, koja uvijek sve promatra, dolazi ravno preko sobe. »To
nije...« Uzima limenku od mene. »Kava!«
»Iznenađenje!« kažem.
To dovede Starog Hirscha sa sofe da nadgleda kako se kuha, a miris je takvo
olakšanje, takvo sjećanje na dom da soba potone u sretno brujanje razgovora.
Režem ostatak kruha i mažem ga ostatcima maslaca za djecu i zovem žene u
kuhinju. I Maks dolazi, jer je znatiželjan, a ja iskrenem vreću uz fanfare. Kao
ratnik sa svojim trofejima. Sala pruža ruku i dodiruje brašno kao da ne može
povjerovati da je tu. Maks nabire čelo.
»A sada«, kažem ja, »tko zna kako se pravi challah?6«
Kuhanje i pečenje postaju zajednički trud, dok se Siunek i Maks povremeno
pridruže, pa čak i dr. Schillinger, jer je on uvijek pomagao ženi guliti krumpire.
Gospođa Bessermann neće nikomu dopustiti da joj pomaže oko challaha.
Ostavljam Maksa da reže ciklu i vodim Helenu u šupu, gdje nas nitko ne
može vidjeti dok stražari na prozoru. I odmotam lutku.
»Oh«, kaže Helena. »Oh, oh.«
»Sveti Nikola malo je zakasnio.«
»To je u redu«, šapne ona.
»Mislila sam da bi ti ona mogla praviti društvo dok sam ja na poslu.«
Helena kimne. Dodiruje pletenice, crvene usne, pomiče lutkine ruke. Zatim
gleda gore u mene. Zabrinuta je. »A što je s Dziusiom i Janekom?«
»Oni ne slave Svetog Nikolu na isti način«, kažem, osjećajući krivicu. »Ali
možda bismo je morale skrivati, barem zasada.«

6
Tradicionalni židovski blagdanski kruh s maslacem, (nap. ur.)

203
 Knjige.Club Books

Helena kimne, poljubi lutku, pa je ponovno zamota. Idemo unutra, i dok ja

mijesim tijesto za kolačiće, a Monek Hirsch glasno pripovijeda priču o ribi koju
je jednom ulovio - s napornim ispravcima njegova strica - čujem lupu iz spavaće
sobe. Helena je Janeku i Dziusiji darovala svoju loptu, onu koju je skrpao
gospodin Szymczak, a Maks ju je donio na povratku u Tatarsku kad je pokušavao
izbjeći strijeljanje. Njih troje smišljaju igru koja uključuje udaranje lopte nogom
kroz jedna ili druga vrata, i sretni smo ako ona nikada ne upadne u kabao ili juhu.
Tatarska 3 čitav dan miriše kao na Božić.
O zalasku sunca donosim sve tri naše svijeće na stol za treći dan Hanuke. Stari
Hirsch prska sol po challahu, pa jedemo boršč, latke7i konzervirane kruške te
jednu od kokošiju koja je žrtvovana dok se Helena loptala. Tu su zatim kolačići,
izrezani u prilično nespretne zvijezde jer nemam kalup za rezanje tijesta. I kada
smo se dosita najeli i posuđe je na gomili a djeca pozaspala, sve ih skupim u
dnevnoj sobi i donosim posljednje iznenađenje.
Votka. I puna kutija cigareta. Moje neprodane socijalne kartice. Stari Hirsch
me ljubi u oba obraza, Monek pohita po čaše, i pola sobe već puši.
Igramo se »Pogodi tko sam«. I otkrivamo da je Jan Dorlich neočekivani
pobjednik kao glumac. Ali nakon što se votka ispije, cijela stvar prelazi na Maksa,
koji je na glavu stavio jušni lonac i koji govori kad bi trebao šutjeti, rugajući se
Hitleru nečim za što ja mislim da je trebao biti britanski naglasak, samo što to nije.
Očito je predstavljao Churchilla, ali nitko to neće pogoditi, samo su ga poticali da
nastavi. Smijem se do suza, a onda Henek, koji nema smisla za humor, napokon
vikne: »Churchill, Churchill!« Smijem se još jače, a Siunek upravo završi na
podu.
Maks skine jušni lonac s glave i sjedne pokraj mene na sofu. »Bio sam dobar,
zar ne?« Ceri se i stavlja mi ruku oko ramena.
Osjećam da je sofa topla i udobna, i sve ih volim.
Dugo traje dobro raspoloženje. Dok se djeca loptaju u spavaćoj sobi, i Helena
spava s lutkom, i ja sjedim s Maksom u njegovoj noći kraj prozora. Čak i kada se
gospođa Krajewska vratila, pa moramo ponovno biti tihi. I kada je nestalo
cigareta, i treba plesti džempere, i rublje je prljavo, i ponovno jedemo kupus.
Kada se pogoršalo vrijeme, i ja odlazim na posao po snijegu, i Helena se muči
uzbrdo s vrećama hrane, i jednostavno nema novca da se kupi dovoljno ugljena.
Sve do dana kada Sala Hirsch s prozora dojavi upozorenje i mojih trinaestero
nestanu u potkrovlju. Kada otvorim vrata i nađem Gestapo.
Kada esesovski oficir pogleda na svoj popis i kaže: »Fräulein, oduzimamo
vašu kuću.«

7
Malene hrskave palačinke s naribanim krumpirom, tradicionalno židovsko jelo što se priprema
za posebne prigode, primjerice za Hanuku. (nap. ur.)

204
 Knjige.Club Books

24.

SIJEČANJ 1944.

urim u oficira SS-a. Još su dvojica gestapovaca s njim. Izgledaju ljutito. Kao
Z da im je dosadno.
Mogu samo reći: »Molim?«
Čovjekove obrve spuste se ispod kape. »Oduzimamo vašu kuću«, kaže on na
poljskome, izrazito naglašeno na njemački način. Kao da bih mogla biti glupa. I
zatim ulazi unutra, druga dva oficira za njim.
Prolaze kroz prazne sobe. Zagledaju u sve zakutke, i prvi oficir pravi bilješke
na svojem popisu. A moji živci se napinju, spremni prsnuti kroz kožu.
Oni hoće moju kuću. Nacisti hoće moju kuću.
Molim te, Helena. Nemoj doći kući.
Tada oficir otvori vrata prema ljestvama, uzmakne i gadljivo uzvikne zbog
kokošiju. Pogleda mene. »Kamo idu ove ljestve?«
Moje grlo je suho. Zatvoreno.
»Kamo idu ljestve?« zareži.
»Potkrovlje«, prošapćem. I promatram kako njegove ulaštene čizme koračaju
s prečke na prečku. Zatim nestanu. Druga dva oficira pozorno me gledaju, slika
Marije i Isusa točno je iza njih. Strop iznad moje glave škripi pod čizmama.
Molim te, Bože. Molim te, Bože. Molim te, Bože.
Potkrovlje je tiho. Nebesa su tiha. Čovjek silazi niz ljestve i zapisuje u svoj
blok. On kaže: »Prazna zgrada preko puta bit će sada njemačka bolnica...«
Vidjela sam prošlog tjedna radnike kako idu u staru zgradu fakulteta,
obavljajući popravke. Nisam pogodila što je to značilo.
Dva sata. Nacisti hoće moju kuću za dva sata.
»Ali... ne mogu spakirati...«
Uopće ne mogu odatle otići.
»Otiđite ili će vas strijeljati. Razumijete li, Fräulein?« Razumijem. Predobro.
»Vratit ćemo se za dva sata«, kaže oficir SS-a. Kucne po bloku i pođe prema
izlaznim vratima, a dvojica gestapovaca slijede ga.
Naslonim se na stolicu i uvlačim dugačak, pištav dah. I zatim skočim preko
kokošiju, uzletim uz ljestve i odmaknem labave daske, pužem kroz vratašca.

205
 Knjige.Club Books

Danuta lagano krikne, ali osim toga sve je tiho. Čak se ne čuju ni oni koji
plaču. Ne mogu zamisliti kako su se osjećali kad su doznali da se gestapovac penje
uz ljestve.
Ih možda mogu zamisliti.
Maks je na koljenima, debelu dasku ima u rukama. Pomislila sam da će me
tresnuti po glavi.
»Fusia!« zapišta on. »Kaži nam sljedeći put! Što...«
»Oduzimaju kuću«, kažem. »Nacisti oduzimaju kuću za dva sata. Ostanite
gdje jeste. Naći ću mjesto kamo ćemo poći.«
Ali kamo ću odvesti trinaestero Židova? Istoga časa?
Ne znam.
Maks me uhvati za lakat. »Kada dođu, mi ćemo se boriti. To je već odlučeno.«
»Naći ću nešto.«
»Uzmi Helu«, kaže Maks. »I ne vraćaj se.«
»Ako ona dođe, reci joj da se sakrije u ruševine svoga dvorca...«
»Fusia, uzmi Helenu i ne vraćaj se.«
»Reci joj da ću je ondje naći«, kažem i silazim niz ljestve kao da ništa nije
rekao.
Trčim niz Tatarsku ulicu po oštrom vjetru, i oči mi lutaju, lutaju. Kamo ih
mogu odvesti? U neki podrum. U neku garažu. Kako ću ih dovesti tamo po danu?
Oni su prljavi. Zarasli u kosu. Neobrijani. Blijedi. Izgledaju kao da su sjedili u
nekom potkrovlju.
Kamo možemo poći?
Uletim kroz vrata stambenog odjela, izazivajući negodovanje dok se guram
između muškaraca i žena u redu. Žena koja mi je pomogla da dobijem Tatarsku
sjedi za radnim stolom.
»Treba mi stan«, kažem. »Istoga časa. Nijemci mi oduzimaju kuću, a moja
sestra i ja nemamo kamo poći...«
»Najmanje pet dana treba za stan«, kaže gospođa. Ovaj put ne naziva me
leptirićem ni mišićem ni ičim drugim. Vjerojatno zbog toga što sam bila gruba.
»Vjerojatnije dva tjedna!« vikne čovjek iz pozadine.
»Nemate ništa ovoga časa?« pitam je.
»Nemam, naravno.«
Poslije toga besciljno trčim po ulicama jer ne znam što bih drugo učinila.
Tražim bilo što prazno gdje bih mogla smjestiti trinaest osoba na dan-dva. Ili na
dva tjedna, dok ne dobijem novi stan. No bi li taj stan imao mjesta gdje bih ih
mogla skrivati? Kucam na dvoja vrata gdje su natpisi na prozoru, ali nitko ne
želi da se uselim prije nego što dobijem papire. Utrčim u katedralu, smočim

206
 Knjige.Club Books

hladne prste, kleknem i prekrižim se tako brzo da su se dvije žene prestale moliti
i okrenule glavu.
Pitam. Molim se. Lukovi stropa djeluju prazno iznad mene.
Imam još pola sata.
Moram donijeti odluku.
Istrčim iz katedrale, dopustim da se za mnom zalupe teška hrastova vrata, i
neprekidno jurim, sve dok ne stignem na vrata Tatarske 3.
Helena je ondje. I Maks. A svih mojih trinaestero, samo stoje u dnevnoj sobi.
Maks drži dasku. Gospođa Bessermann ima kuhinjski nož. Siunek steže čekić.
Imamo petnaest minuta.
Vrata nisu ni zaključana.
Maks odloži dasku i pristupi k meni. Uhvati me rukama za lice i gleda me u
oči. »Poslušaj me«, kaže on. »Dovoljno si učinila. Uzmi Helenu i bježi. Razumiješ
li me?«
Njegove oči su crne, i srdite, i očajne.
»Idi, Fusia«, kaže Siunek.
»Idi odmah, djevojko«, kaže Stari Hirsch.
»Bježi«, kaže dr. Schillinger.
Dziusia me zagrli oko struka. A ja gledam u Maksa. I plačem.
Jer ne mogu pobjeći.
»Helena«, šapnem. »Otiđi Emiliki. Dok se mama ne vrati kući.«
Moja sestrica odmahne glavom. Grli me oko struka zajedno s Dziusiom.
Imamo deset minuta.
»Stefania«, kaže Maks. On mi i dalje drži glavu dok plačem. I on plače.
»Uzmi Helu i pođi. Ovoga časa!«
Samo što ne mogu živjeti s tim. Želim živjeti, ali ne mogu živjeti s tim.
Odmahnem glavom.
»Ja ću te natjerati da odeš!« kaže Maks.
»Fusia«, kaže Henek. »Bježi! Odmah.«
Danuta još plače. Stavlja mi ruku na rame.
Ne znam što da učinim. Što možemo učiniti? Helena mora otići. Moje srce
tuče i tuče, snažno u rebra. Ne mogu gledati kako Maks plače. Zatvaram vlažne
oči.
I u tom me trenutku obuzima mir. Topao. Mekan. Kao one noći kad sam našla
krzna. Kao one noći kad sam našla Tatarsku ulicu. I kao one noći, počnem
razgovarati s nekim drugim dijelom sebe.
Pošalji ih u potkrovlje. Otvori prozore. Ponašaj se kao da te nije strah. Očisti
drugu spavaću sobu.

207
 Knjige.Club Books

To je smiješno. Zašto bih to radila kad će me uskoro ubiti?

Zato što te neće strijeljati.
Ali Gestapo je rekao da će me strijeljati. I zatim će naći ostale.
Nikoga neće strijeljati. Oni samo žele jednu sobu. Možeš im dati jednu sobu.
Strijeljat će Helenu.
Ne, oni samo trebaju sobu. Ponašaj se kao da te nije strah. Daj im je.
Ali...
Daj im je. Učini to odmah. Oni dolaze.
Otvorim oči. I Maks me prodrma. Možda me je upravo malo pljusnuo po licu.
Oni će pomisliti da sam luda. Riskiram Helenin život. To možda neće upaliti.
Glava mi govori da to neće upaliti.
Ali duboko u sebi, znam. Ondje je tiho. I nisam sama.
»Idite gore u potkrovlje«, kažem. »Svi vi!«
»Molim te«, šapne mi Maks. »Nemoj.«
»Idite!« I oslobodim se njegovih ruku, svih njihovih ruku, i okrenem ključ u
vratima.
»Idite«, kaže Maks, a glas mu je dubok. »I nemojte stvarati buku.«
I oni odu. Kao duhovi uz ljestve, noseći sa sobom oružje. Oni će se boriti,
kada dođe čas. Samo što taj čas neće doći. Maks uzme svoju dasku, pogleda me
još jedanput i ode uz ljestve. Sada su njegove oči samo tužne. Više nego tužne.
On izgleda izgubljeno.
Misli da me neće više vidjeti.
»Hela«, kažem. »Brzo. Isprazni kabao iz spavaće sobe i ostavi ga vani. Zatim
istjeraj kokoši i ostani s njima. Ja ću zaključati vrata za tobom.«
Ona ne kaže ni riječi. Samo navuče kaput i učini tako dok ja skidam zavjesu
gdje je bio kabao i bacam je ispod kreveta. Raširim zastore na prozoru i podignem
okvir uvis. Udišući čist zrak. Zaboravila sam kako ta soba izgleda kad u nju ušeće
svjetlost. Zatim metem. Pjevajući. Skriveni prostor u potkrovlju točno je iznad
moje glave.
Znam da Maks misli da sam sišla s uma.
Možda i jesam sišla s uma.
Ako jesam, draže mi je.
Sa zvonika zvone zvona. I čuje se šaka na vratima.
Ne žurim se otvoriti vrata. Ne idem ni sporo. Idem noseći metlu. Otvorit ću
vrata kada dođem do njih.
Otkrit ću hoću li preživjeti.
Ili hoću li umrijeti.
Otvorim vrata.

208
 Knjige.Club Books

Tu je esesovac. Neki drugi esesovac. Stroga izgleda. Crven mu je nos od

studeni i ima pištolj. Sam je.
»Gospođica... Podgórska?« kaže on, provjeravajući popis. »Ovdje sam zbog
smještaja?«
Pristojniji poljski. Duboko udahnem.
»Da, rekli su da ćete doći. Upravo sam pomela sobu za vas.«
»Mogu li pogledati, molim vas.«
Nisam znala da Gestapo pita za odobrenje. Otvorim šire vrata i nasmiješim se
Heleni, koja drhće u kaputu, vireći iza jedne strane zahoda. Esesovac misli da se
njemu smiješim.
On hoda kroz stražnju spavaću sobu, nešto bilježi, pa onda prolazi pokraj
moga kreveta, zastane i digne omotnicu. To je pismo moje majke. Helena ga je
ponovno čitala prošle noći. Odjednom je njegovo lice manje strogo.
»Salzburg?« kaže on. »Ja sam iz Salzburga!«
»Moja majka i brat su u radnom logoru ondje. Zbog toga sama odgajam svoju
sestricu.«
»Onu vani? Vrlo je lijepa. Vrlo stidljiva.« On se nasmiješi.
Ne izgleda kao da bi me strijeljao.
Sjedne sa mnom za stol. Kaže da su im ostale samo dvije bolničarke za ovu
kuću i ne vidi zbog čega bi htjele da svaka ima spavaću sobu. Mogu je dijeliti,
dok moja sestra i ja boravimo u svojoj sadašnjoj sobi.
Bi li to bilo prihvatljivo? Tako je dobro što se nismo prebrzo preselile jer nam
odgovara da ostanemo. Vojnici će uskoro doći i isporučiti dva kreveta. I bi li on
mogao ponijeti pismo za moju majku kad se bude vraćao u Salzburg?
Ja mu zahvalim i zatvorim vrata.
Imao je pištolj, ali nije ga uporabio.
Ja sam živa. Helena je živa. Svi smo živi.
Zatim moram ponovno otvoriti vrata jer tu su vojnici, nose obojene željezne
okvire. Stavljaju ih u stražnju spavaću sobu, glasno razgovaraju na njemačkome i
lupaju. Pitam se što bi mojih trinaestero mogli misliti. I usred svega toga stižu
dvije bolničarke. Karin i Ilse. Mlade. Dvadesetak godina, nalakiranih noktiju i
svježe nakovrčane kose. I ne bi se reklo da im se toliko sviđa njihova situacija.
Nisu namjeravale dijeliti sobu. Ne mogu živjeti bez električne struje. Ili
odgovarajuće kuhinje. I gdje je zahod?
Sve to doznajem po reakcijama vojnika koji namještaju njihove krevete jer te
dvije žene uopće ne govore poljski.
Možda toliko žele otići da će naći načina da se to dogodi.
Dok se useljavaju, kažem da ću im skloniti neke stvari s puta i pokazujem na
nekoliko strana, ostavljajući ih zbunjene. Čini se da ih jednako odbijam kao

209
 Knjige.Club Books

njihova nova okolina. Helena sjedi za stolom spremna zazviždati ako bude
nevolje - primjerice, ako bi se bolničarke pokušale penjati uz ljestve ili ako
bi došlo više nacista da žive s nama - dok se ja šuljam u potkrovlje s prljavom
kantom u jednoj ruci i čistim vjedrom vode u drugoj. Ne mislim da će one žene
tako brzo otići.
Maks već otvara lažni zid. Napola je izvan otvora kada dopužem na
koljenima. Uhvati me za čelo i prislanja ga na svoje, i kaže jedva čujnim šaptom:
»Ti si šašava.«
Kimnem, trljajući čelo o njegovo. Znam.
Ostavljam posude i otpužem natrag.
I kasnije toga poslijepodneva, Ilse dolazi k meni i kaže: »Ratten. Ratten!«
Pokazuje gore. Shvaćam da mi govori kako imamo štakore.
Pomislim da mi želi reći da čuje nešto u potkrovlju.
»Oh«, kažem ja, pokazujući joj da je razumijem. »Štakori, da. Žao mi je.«
Slegnem ramenima. Njoj se to očito gadi.
Moram upozoriti Maksa, ali ne mogu.
Bolničarke se služe našim namirnicama. Kao da je moja hrana iz njemačkih
vojnih zaliha. Pojedu sav kruh, i maslac za cijeli tjedan, i polovinu jaja. Ništa nije
ostalo što bih mogla gurnuti u potkrovlje. Nipošto bez kuhanja. Zatim sjede na
sofi neko vrijeme, u razgovoru. Čini se da su bolje raspoložene. Ilse pomaže
kolegici s ružem za usne. Zatim otvori vrata kada netko - pokuca. Kao da ja uopće
nisam tu.
To su dva njemačka vojnika. Jedan je od njih esesovac. Svi se pozdrave i
međusobno izljube.
Zatim svi odu u stražnju spavaću sobu.
Ne bi se reklo da su zabrinuti što je dijete u kući.
Helena i ja spavamo na sofi te noći. Ili barem ona spava. Ja ležim otvorenih
očiju, čekajući najbolji trenutak da odgmižem u potkrovlje. Kada to učinim, Maks
jedva pomakne daske, da ne bi bilo buke. Napravio je malenu rupicu među
daskama da vidi tko dolazi.
»Oni vas mogu čuti«, šapnem.
»Mi možemo čuti njih«, kaže Maks.
Znam. »Moraš paziti da svi budete tihi.«
»Djeca su gladna.«
»Helena će doći čim one odu na posao. Ali svi morate biti potpuno tihi.«
Maks potvrdno kimne, ali ne bih rekla da je uvjeren da će uspjeti održavati
mir.
Nisam ni ja sigurna. Neki od naših trinaestero su problematični. Neki od njih
samo su premladi.

210
 Knjige.Club Books

Kad legnem na sofu pokraj Helene, i kuća se napokon smiri, vraća se stari
strah. Nikada nije ni otišao. Samo se kuhao i ključao, vireći ispod poklopca lažne
sigurnosti kojim sam ga bila pokrila. Ali sada je nestala moja sigurnost. Teško je
disati, teško je misliti, i osjećam takav oštar bol iza očiju da zbog toga vidim
svjetlost. Želim zgrabiti Helenu i pobjeći. Kao što su mi rekli da učinim.
Bila sam tako luda što nisam pobjegla. Samo sam produžila dan. Izvrgnula
sve njih patnji.
I tada se sjetim svojeg uvjerenja.
Mora biti neki razlog.
Mora postojati mogućnost da sve to preživimo. Hvatam se za tu misao kao za
svoju vjeru u Boga.
Četvero nacista spava u sobi.
Trinaestero Židova spava u potkrovlju iznad njihovih glava. Helena i ja
nalazimo se između njih.
Mislim da se spremamo otkriti svoje poimanje pakla.

211
 Knjige.Club Books

25.

VELJAČA 1944.

emoguće ih je prehraniti.
N Odlazim na posao prije bolničarki. Vraćam se kući gotovo u isto vrijeme.
Njihovi prijatelji dolaze nedugo iza toga. Bolnica je ravno preko puta, pa im nije
nikakav problem dotrčati kući i promijeniti cipele. Uzeti zaboravljeni džemper.
Podgrijati grah i ispržiti kobasice za ručak dok moji ljudi leže u potkrovlju i to
mirišu. Njihovi slobodni dani smjenjuju se tijekom tjedna, a kada ne odlaze na
posao, kasno idu na počinak. Ima dana kada uopće ne izlaze iz kuće.
Ležim budna noću. Skačući na svaki šum.
Helena daje sve od sebe. Kriomice snosi prljavi kabao i vjedro za vodu
svakoga jutra, čim Karin i Ilse odu. Zatim ide na tržnicu za sljedeći dan, vukući
lažne torbe tamo-amo, dok se dvoje od mojih trinaestero potajno spušta u
prizemlje da se operu, protegnu noge i pripreme hranu za druge. Kada dođe red
na Danutu da to učini, ona stavi trinaest jaja da se kuhaju, a onda dobije
upozorenje i šmugne uz ljestve s Henekom prije nego što Karin, plešući valcer,
dođe na vrata, po esesovsku kapu svoga momka. Kada se Helena vrati u Tatarsku,
iscrpljena od nošenja torbi s hranom uzbrdo, dobije pljusku po licu od Karin jer
je naložila vatru u štednjaku i ostavila je.
Porječkamo se zbog toga, Karin i ja. Loše izgovorenim riječima na
njemačkome i poljskome. Ali mislim da sam joj jasno dala do znanja što mislim.
Udari još jedanput moju sestru pa ćeš i ti dobiti pljusku, i nije me briga tko je tvoj
momak.
Dođem na posao sljedećeg dana i zamolim Herr Brauna da me prebaci u
noćnu smjenu. Laskam mu. Puzam pred njim. A on kaže da to neće učiniti. I
osjećam mučninu na poslu, bolesna sam od straha što bi se moglo dogoditi kod
kuće. Karin nas obje promatra kao nacistički orao. Osobito dok jedemo.
Stalno moram sakrivati hranu. Ako je vide bolničarke, pojest će je.
Nakon dva tjedna novog života u vođenju nacističkog pansiona, dođem kući
s posla noseći košaru cikli. Ogulim ih, narežem i stavim u lonac za juhu, a Ilse
počinje njušiti zrak, polirajući nokte na mojoj sofi. Ona čeka svoga momka.
Karin joj se pridruži, pa me obje gledaju dok miješam, razgovarajući između sebe.
Ali čujem ih da govore borscht. I kada Karin napokon izgubi strpljenje, priđe
krupnim koracima peći, držeći žlicu, i podigne poklopac s lonca. A onda
uzmakne, ispusti poklopac i glasno se požali Ilsi.

212
 Knjige.Club Books

I nakon što su došli momci i svi zajedno se zaključali u stražnju spavaću sobu,
podignem poklopac i izvadim klupko pređe iz borschta, koji ionako nije toliko
različit od boje za pređu, i zatim kriomice odnesem cijeli lonac uz ljestve. Pređa
je bila čista, i Maks kaže da su preostala vlakna bila zasitnija.
Da sam stvarno mislila da bi mogli jesti pređu, mogla sam ih njome hraniti.
Maks je vrlo mršav. A kad je nedjelja, obje bolničarke su na dužnosti, i to je
njegov dan u tjednu kad silazi u prizemlje. I tada otkrijem da ima buhe. Doista
ima štakora, kaže on, zbog hrane u potkrovlju. I štakori su donijeli buhe. Svi su
izgrizeni. Posvuda. Puštam ih da se okupaju u spavaćoj sobi dok je Siunek na
dužnosti pokraj prozora, pa pomislim na naše vrijeme o Božiću, kad me je
Maksova ruka grlila na sofi. I na noć prije toga, kraj prozora, kad sam pomislila
da se on vjerojatno osjeća kao u kavezu.
Sada se njegov kavez još više stisnuo.
Želim da Maks preživi. Mislim da više želim da Maks preživi nego što želim
da ne budem strijeljana.
Žrtvujem još jednu kokoš i uporabim ostatak krumpira da napravim umak koji
oni mogu odnijeti gore, i dok kuham, pokušavam iščešljati buhe iz Maksove kose.
Nisam sigurna da išta korisno činim, ali češljanje ga opušta. Njegova je kosa
dugačka. Brada također. Trebala bih mu ostrići kosu, ali znam da ću je pokvariti.
Poput crnila teče mi kroz prste.
»Mi smo jedan svinjac, zar ne, Fusia?« kaže on zatvorenih očiju.
Mi smo živi, pomislim ja.
Dajem mu sodu bikarbonu dok Siunek uzima juhu. »Pospi malo po podu.
Ostalo po njihovoj koži«, kažem. On kimne. Poželim zaplakati dok se on sporo
penje uz ljestve.
Ali ostavio mi je dar pokraj kutije za šećer, gdje je nekada stajala slika oficira
SS-a. To je komad papira i na njemu jednostavan crtež perom. Moj lik. Piše
»Fusia«, kosa mi pada s obiju strana lica, i Helena je nacrtana, smiješi se kraj
mene. Ali umjesto ruku, Maks je Heleni i meni nacrtao anđeoska krila koja se šire
od jednoga kraja papira do drugoga, a ispod krila trinaest je lica. Maks,
dr. Schillinger, Dziusia. Siunek i Stari Hirsch. Malwina Bessermann s Cesijom i
Janekom. Monek i Sala, Henek i Danuta, i Jan Dorlich.
Dodirujem lice s oznakom Maks, i kada čujem Ilsin glas ispred vrata, požurim
se u svoju sobu i zabijem papir duboko ispod madraca. Sa svim ostalim.
Sljedećega dana za vrijeme odmora Januka kazuje priču o ženi na drugoj
strani Przemyśla, preko Sana, koja je skrivala Židove u potkrovlju. Njezin je muž
spustio dodatnu cijev niz kućni zid, gdje su ljudi u potkrovlju mogli obavljati...
znate, samo što je iz cijevi curilo, pa je gospođa u prizemlju imala užasno prljave
prozore. Tako je muž te gospođe pogledao cijev, shvatio da se nije trebala nalaziti
ondje i bilo mu je jasno što je značila, pa je pozvao Gestapo. I oni su našli četiri
Židova i strijeljali ih, upravo ondje u dvorištu, a zatim su strijeljali i ženu koja ih

213
 Knjige.Club Books

je skrivala, njezina muža i dvoje djece. Čovjek iz prizemlja osjećao se tako loše
da je ušao u kuću i ustrijelio se, i sada je njegova žena poludjela od žalosti zbog
svega toga.
Januka to kazuje kao priču strave i užasa, kakvom plašite prijatelje usred noći.
Ali ona je za mene previše stvarna. Uistinu previše stvarna. Osjećam bol iza
očiju.
Lubek me promatra dok puši.
Žurim se kući u Tatarsku, razmišljajući o onome što je Januka ispričala.
Razmišljajući da bi danas mogao biti dan kad su se bolničarke popele uz ljestve.
Provalile lažni zid, tražeći štakore. A onda me na dnu ulice zaustavi gospođa
Krajewska.
»Kako ste to uspjeli?« kaže ona, držeći torbu za kupovinu o ramenu. »Ja sam
veoma dugo pokušavala, ali one Njemice samo su pucnule prstima i - paf!«
»O čemu govorite, gospođo Krajewska?« Želim doći kući. Želim znati tko je
živ.
»Elektrika!« kaže ona. »Spremali su se provući žice kad sam otišla prije
nekoliko minuta. Pretpostavljam da ćete uživati što imate struju...«
»Provući žice?« kažem. »Gdje će ih provući?«
»Kroz potkrovlje, rekla bih...«
Potrčim. Jurnem. Utrkujem se uz ulicu. Iako stići tamo znači samo biti
strijeljan.
I kada stignem na vrh brijega, tako sam bez daha, ne mogu govoriti i bode me
u slabinama da zbog toga hramljem. Točno kako je gospođa Krajewska rekla. Dva
su radnika na mojemu krovu, točno iznad bunkera u potkrovlju, a mala skupina
susjeda u dvorištu je, promatraju prizor. Zajedno s moje dvije bolničarke,
nasmiješene od zadovoljstva. Uključujući i gospodina Krajewskoga, kojega
nikada nisam vidjela da je izašao iz kuće zbog mnogih stvari. Trčim pokraj njega.
»Što se događa?« protisnem.
»Stavit će stup kroz potkrovlje da spoje žice«, kaže on. »Prosjeći će rupu
točno kroz krov. Probit će zidove, rekao bih. Zidarija je stara...«
»Stavit će stup kroz krov?« upitam.
»Da. U potkrovlje...«
Ne. Ne. Ne. Ne mogu to učiniti.
»... i odande posvuda žice.«
Prosjeći će tu rupu i pogledati dolje, u lica trinaestero Židova.
Čovjek vadi zavojito svrdlo, spreman bušiti.
Ne. Ne može. Ne može...
»Čekajte!« viknem na krov. »Ne biste smjeli to učiniti!«

214
 Knjige.Club Books

Čovjek na krovu zastane. Moja mala skupina bolničarki i susjeda čeka da vidi
što će se dogoditi.
»Trebamo struju samo u jednoj sobi«, viknem. »I hladno je, uskoro će sumrak.
Zar ne bi bilo lakše da idete kroz prozor?«
»Ona ima pravo«, kaže gospodin Krajewski. »Inače ćete probijati zidove.«
Čovjek na krovu razmisli, zatim spusti svrdlo.
»Dolazim dolje«, kaže on.
Osjetim trenutak olakšanja prije nego što pomislim što se moralo događati u
potkrovlju. Morali su čuti sve susjede vani i čovjeka koji se spremao bušiti točno
iznad njihovih glava. Ali morali su biti nečujni.
Pohitam u kuću. Helena je u kutu dnevne sobe, šćućurila se na daljem kraju
sofe.
»Zaustavila sam ih«, kažem joj. »Idi van i dopusti mi da onima u potkrovlju
kažem što se događa.«
Letim uz ljestve - kokoši su vani - jurim kroz odlagalište i kroz skriveni ulaz,
vraćajući daske na mjesto u slučaju da netko dođe gore za mnom. I kada se
osvrnem, mojih trinaestero stisnulo se u kutu, kao Helena dolje. Samo što su oni
polugoli i izbezumljeni, sa sijenom u kosi i sodom bikarbonom na koži, a dr.
Schillinger drži ruku preko Dziusijinih usta, zadržavajući zvukove njezinih jecaja.
Maks se raskoračio ispred njih raširenih ruku, govoreći im da budu tihi.
Poznato mi je kako se osjeća strah. Sada znam i kako on izgleda.
»Ne spuštaju se kroz krov iznad vas«, šapnem. »I ne ulaze u potkrovlje. Ići će
kroz zid u prizemlju, točno ispod vas. Nemojte lupati!«
Provjerim kroz rupicu, i zatim pomaknem lažna vrata, opet namjestim daske,
i žurim se natrag niz ljestve.
I kad otvorim vrata, tu je Ilse, gleda me kako dolazim. Zurimo jedna u drugu
i ja se nasmiješim, iako mi želudac prijeti da će izbaciti na pod moj jedini zalogaj
Janukina sendviča.
»Krov je u redu«, kažem, pokazujući gore. »Nisu ga razbili.«
Ne znam može li ona imalo razumjeti poljski. Ali poslije vidim da otvara vrata
i gleda uz ljestve. Bol iza mojih očiju bljesne s jedne strane na drugu.
A kada dođe Ilsin momak, otkrivam zašto je bila tako važna struja. Oni imaju
radio. Sjednem na krevet i češljam Heleninu kosu, pokušavajući slušati dok oni
traže postaju.
Zar nije smiješno, pomislim, koliko smo se zabrinjavali zbog esesovca Ernsta
s druge strane zida. A sada imamo četvero nacista u susjednoj sobi, a ja češljam
Helenu nadajući se novostima.
Ne mogu ih čuti. Što god oni slušaju, to je statički šum ispod razgovora koje
ne mogu razumjeti. Ali znam da govori Ilse, Karin joj malo pomaže, a povremeno
odgovaraju muškarci. I čujem jednu riječ koju prepoznajem. »Ratten.«
215
 Knjige.Club Books

Ležim s bolom iza očiju. Ne sviđa mi se kako je Ilse gledala ljestve. Ne sviđa
mi se osjećaj koji imam u želudcu.
I sljedećega dana izostanem s posla, jer sam bolesna.
Nisam bolesna.
Mene je strah.
Čim Karin i Ilse odu, Helena ide do bunara. I bori se s malim Krajewskima.
Mislila sam da ću tomu stati na kraj. Njihova je majka trebala to spriječiti. Voljela
bih da je Helena nešto rekla. Ali ona pobijedi. I donosi vodu. I nosi je gore uz
ljestve. I donosi dolje prljavi kabao. S prečke na prečku. Preko kokošiju koje
sjede. Spretno, i sa smradom u nosu od kojega bi se svakomu okrenuo želudac.
Mnogo tražim od Helene. Ostajem u spavaćici, pa ako neka od bolničarki
dođe, mogu glumiti bolest, i počinjem kuhati zobenu kašu. Golemi lonac zobene
kaše. I tada siđe Maks.
»Hela je rekla da si izostala s posla. Jesi li bolesna?«
Ne znam kako da mu objasnim sve sitnice koje me uznemiruju zbog
bolničarki. Uznemiruju me dovoljno da mogu opravdati gubitak jedne dnevne
plaće. »Samo se pravim«, kažem.
»Dobro«, kaže on. »Želim ti nešto reći.«
Zbog toga se nasmiješim. U njemu ima više energije nego prošli put kad sam
ga vidjela. Ugrizi buha zacijeljeli su, lice mu sjaji kao svijećnjaci za Hanuku koje
smo postavili na stol. Helena ulazi i vraća isplahnuti kabao, a Maks se automatski
priginje i dopušta joj da mu mrsi dugačku kosu i da ga zatim češe po cijeloj bradi
dok on ispušta zvukove kao pas kad ga mazite. Helena se smijulji i kaže: »Dobro
jutro.«
»Dobro jutro.«
To mora biti neka vrsta rituala u potkrovlju o kojem ništa nisam znala.
»Zašto si ovdje dolje, Maks?« pita Helena.
»Da budem opak.«
»U redu.« Ona se opet smijulji i istjeruje kokoši.
»Monekova i Salina je smjena, tako da imam samo jednu minutu, ali htio sam
ti pokazati. Pogledaj.« Podigne stetoskop.
»Imao si srčani udar?«
»Ne još. Ali mogu«, zastane radi dramatičnosti, »slušati kroz pod.« Zaljulja
stetoskop.
Slušati kroz pod. Radio. »Što si čuo?«
»Ulomke i komadiće. Povremeno puštaju poljski prijevod. Ali mogu složiti
komadiće. Ne ide im dobro. Nigdje. Rusi opet osvajaju Ukrajinu. Nijemci se
povlače.«
»To je blizu.«

216
 Knjige.Club Books

»Ako pritisnu na zapad...«

»Mogli bi doći ovamo.«
»Pa ako dođu, mi smo slobodni«, kaže Maks.
Lijepo je vidjeti nadu na njegovu licu.
I tada se začuju glasovi izvana. Iz dvorišta.
Nitko nije gledao kroz prozor.
Maks nestaje uz ljestve. Ali vrata malog hodnika još su otvorena kad se Karin
i Ilse ušetaju. I Karinin momak.
Esesovac.
Ruka mi puzi do ovratnika spavaćice i zakopčava ga, pa se malo zgrbim. Zbog
toga, neočekivano, izgledam pomalo bolesno.
Ili je to možda strah.
»Nije vam dobro, Fräulein?« pita esesovac.
Zatresem glavom umjesto odgovora, stišćući spavaćicu, dok držim žlicu iznad
zobene kaše. Karin nešto kaže i upre prstom, govoreći mu da me pita.
On kaže: »Gdje je vaša sestra?«
Moj je strah tako oštar da jedva mogu držati žlicu. Helena se nije vratila otkad
je istjerala kokoši. Vjerojatno je otrčala da se igra.
Bježi, Hela. Bježi.
»Moja je sestra otišla na tržnicu«, kažem. »Zašto?«
»Ove dame kažu da nešto ne valja u vašoj kući.« Pogledam svoje dvije
bolničarke. »Što hoćete reći?«
»One žele da pregledam vaše potkrovlje.«
Čovjek podigne ramena i glavu, stoji uspravan kao svijeća. Bezizražajno. A
ipak izgleda da mu je neugodno. One su ga na to nagovorile.
One me pokušavaju ubiti. I Helenu. Malo dijete.
I možda je to dobro jer tjera moj strah. Daleko, vrlo daleko u neko duboko
mjesto gdje sam stavila Izija i babaju, i sve one ljude koje sam poznavala, lica u
getu koja su se popela u vlak i nikada se nisu vratila. U duboko mjesto gdje ne
moram ovoga časa o tome razmišljati. Gdje se poslije mogu time baviti.
Sada sam upravo luda.
»Fino«, kažem. »Idite pogledati moje potkrovlje.« Okrenem se i promiješam
kašu.
Zobenu kašu koju sam skuhala za petnaestero ljudi.
Ne mogu vidjeti njihove reakcije. Ali mogu čuti njihovo mrmljanje.
Oh, molim te, Maks. Molim te, neka daske budu na mjestu. Molim te, Bože,
pomozi djeci da budu tiha.

217
 Knjige.Club Books

Čujem čizme kako hodaju po kuhinji. I počinju se penjati uz ljestve. Stavljam

poklopac na lonac s kašom i prijeđem da ga vidim kako se penje.
»Pažljivo!« kažem mu. Glasno. Tako da me Maks može čuti. »Mislim da bi
moglo biti štakora.«
On brzo gazi po prečkama kad to kažem. Vjerojatno da mu glava prođe iznad
otvora i razine poda.
Taj se pripadnik Gestapa, vidim, boji štakora.
»Vidite li kojega?« doviknem. »Stavljala sam mišolovke.«
Njegove čizme zastale su na drugoj prečki od vrha. Vidim da se njegovo tijelo
savija da bi razgledao naokolo.
»Ovo je vrlo maleno potkrovlje«, kaže on.
»Ostatak pripada susjednoj kući«, kažem mu.
Karin dozove nešto na njemačkome, i on odgovori, gleda još nekoliko
sekunda i zatim kaže: »Was ist das?«
On postavlja pitanje. Kao da je vidio nešto što nije očekivao. Srce mi tako
žestoko tuče, pomislim da bolničarke moraju to vidjeti kroz moju spavaćicu.
Prekrižim ruke i gledam mimo njih kao da me nije briga. Ali zurim u sliku Isusa
i Marije. Molim te, Bože. Molim.
Tada esesovac siđe niz ljestve, brzo, otresajući uniformu i odmahujući
glavom. »Ratten«, kaže on.
Pomislim da je možda uistinu vidio štakora.
Karin izgleda iznenađeno. Ilse razočarano.
»Vidjeh ste dovoljno?« upitam.
»Ja. Da. Hvala vam, Fräulein.«
»Mogu li vas zamoliti za jednu uslugu, dok ste ovdje? Budući da govorite
poljski?«
Esesovac kimne, i dalje popravljajući uniformu. Izgleda da je malko ljut.
Nije ljut koliko sam ja.
»Biste li im mogli kazati da je moj otac mrtav, da su mi majka i brat u radnom
logoru u Njemačkoj i da je moja dužnost brinuti se o maloj sestri?«
Sluša me, spuštenih obrva.
»I biste li im mogli reći da je moja plaća jedva dovoljna.«
Sluša. I gubi strpljenje.
»I da zbog njih, kad uzimaju moju hranu i jedu bez pitanja, moja mala sestra
ostane gladna.«
On zastane i zatim prevede. Karin hoće nešto kazati, ali ja je presiječem. »I
također im recite da je veoma nepristojno dovoditi goste u kuću bez pitanja. Kroz
moju spavaću sobu. I zadržavati ih ondje dok je moja mala sestra prisutna.«
On ponovno izgleda kao da mu je neugodno, ali prevede im to.
218
 Knjige.Club Books

»I Karin je to možda već razumjela, ali ako ponovno pljusne moju sestru,
osobno ću pozvati Gestapo.«
Sada on to ne prevodi, samo viče na Karin, Karin viče na njega, a to čini i
Ilse. Ja čekam. I napokon, izlaze van iz kuće, svađajući se.
Skinem kašu s vatre. Golemi lonac zobene kaše za petnaestero koji nitko od
njih nije primijetio. I znam da ću poslije zbog toga platiti. Čak i ako se Karin i Ilse
nikada više ne vrate. Jer znam da će se vratiti strah.
Przemyśl me je davno naučio da ne dijelim ljude prema njihovoj zemlji i vjeri,
pa čak ni prema njihovim sklonostima u politici. Grad me je naučio kako smjestiti
ljude na njihova prava mjesta na zemljovidu.
I znam točno kamo treba smjestiti moje bolničarke.

219
 Knjige.Club Books

26.

OŽUJAK 1944.

N etko me prati do posla.

Primjećujem to prvi put ujutro, dok se proljetne magle uspinju uz brežuljke
oko Przemyśla, a sunce se sve ranije i ranije diže na kišnome nebu. Jedan čovjek
gleda u novine blizu štandova na tržnici koji su podignuti na trgu. Ima usko lice i
teške obrve koje su gotovo srasle. I poslije, kada se spremam prijeći željezni most
prema tvornici, jedan čovjek stoji dolje blizu pruge, s novinama ispod ruke. Kada
promijenim smjenu s večernjim radnicima, on je naslonjen na drveni telefonski
stup.
Ne osvrćem se. Ne radim ništa drukčije. Ali lutam po tržnici dok se ona
zatvara. Zastajem, gledam robu, okrećem se da je pogledam prema sve slabijem
svjetlu. I svaki put, negdje u sve rjeđoj gomili, on je ondje.
I sve je isto sljedećeg dana. I sljedećega.
Bojim se napustiti kuću.
Bojim se ne napustiti je.
Čak i kad su bolničarke sada ljubaznije prema meni. Nedugo nakon prijepora
s momkom esesovcem, Ilse me uspije upitati koliko imam godina. Pokažem joj
osamnaest prstiju. Mogla bih imati devetnaest, ali ne mogu se sjetiti. Ona izgleda
iznenađeno, i tada mi padne na pamet da one možda misle da mi Helena
nije sestra. Ili se možda i one same plaše SS-a. Ali zahvale se i više ne jedu našu
hranu. I dalje dovode svoje momke kući, premda je Karinin sada drukčiji. Ali
barem se pristojnije ponašaju.
Ili su možda pristojnije jer i dalje sumnjaju u mene, pa me umjesto toga prate.
Nadajući se da će me čovjek s jednom obrvom zaboraviti, ili izgubiti interes,
izostanem s posla dva dana i pomažem Danuti, Siuneku i Sali plesti džempere da
nadoknadim izgubljeni dio plaće. Zaključamo vrata i puštamo da svi iz potkrovlja
siđu dolje prije nego što polude. Neki od mojih trinaestero ne mogu se prepoznati.
Kuštrava kosa. Bezbojni. Mrgodne crte gdje ne bi trebale biti. Dr. Schillinger je
slab. Jan Dorlich je poput stupa u ogradi. A Dziusia je naučila kako da se skloni
u vlastitu glavu. Ona samo sjedi. I sjedi. Janek ima problema pri hodanju.
Ondje su jedno na drugome. Ne mogu se micati, ili pod počne škripati iznad
bolničarki. Ne mogu razgovarati jer će ih netko čuti. Gladni su i ne mogu stenjati.
Ljuti su i ne mogu reagirati. Ne mogu kašljati. Ne mogu kihati. Ni hrkati. Puštaju
štakore da po njima gmižu.

220
 Knjige.Club Books

Mislim da neki od njih okrivljuju mene.

Mislim da neki od njih okrivljuju Maksa.
Mislim da im je potreban netko da ga okrivljuju.
Čini se da bi to moglo trajati zauvijek.
Izgleda da je samo prijašnji Karinin esesovac želio slušati vijesti, jer sada kroz
stetoskop prolaze samo plesne melodije. Ništa nismo čuli o Rusiji. Ne znamo ništa
o ratu. Gospođa Krajewska opet je odvela sinove u posjet svojoj sestri, i u
jednom trenutku shvatim da se više nije vratila. Ali još možemo čuti gospodina
Krajewskoga. Maks kaže da se njegovi koraci kreću amo-tamo s druge strane
zida. Više ne dolazi mnogo hrane na tržnicu, a ono što dođe skupo je. Nada koju
je tako lijepo bilo vidjeti na Maksovu licu usahnula je i nestala.
Možda su nacisti nakon svega osvojili cijeli svijet.
I kada sljedećeg dana idem na posao, moj prijatelj s jednom obrvom vjerno se
vuče iza mene, a ja otkrijem da sam deportirana.
U Njemačku.
Cijela tvornica Minerwa seli se u Berlin, zajedno s upravom. Odlazimo
krajem travnja.
Idem ravno Herr Braunu koji mi kaže da odem i razgovaram s direktorom, pa
ga ostavljam na miru.
Odlazim direktoru koji sjedi iza radnog stola noseći neizbježne naočale sa
žičanim okvirima. I on mi kaže da je to istina, moje ime je na popisu. Znam da je
moje ime na popisu, kažem, zbog toga sam ovdje. Jer imam mlađu sestru koja ne
može ostati bez potpore. A on kaže da to nije problem jer u Berlinu ima mnogo
finih internata gdje će je rado preporučiti. Ali ja nemam kvalifikacije da idem jer
ne razumijem svoj posao, kažem mu.
On kaže da sam zapravo mehaničar jer popravljam sve vodene sisaljke.
Uzdahnem. Pravi razlog što ne mogu ići leži u tome što sam bolesna.
On gleda moje izostanke s posla, za koje sam pisala ispriku »ženski
problemi«. On sklanja papire. To nije bolest.
Jest, to je bolest.
To nije bolest. Osim ako liječnik ne kaže da jest. Tako odlazim.
Ako odem u Njemačku, mojih trinaestero su mrtvi.
Čovjek s jednom obrvom prati me do liječnika. Nakon duga čekanja, liječnik
me pipa oko želudca, a ja mu govorim sve moguće laži o simptomima bolesti. Ali
ne znam kazati pravu stvar.
»Djevojke vaše dobi često imaju takve male teškoće«, kaže on, zapisujući u
svoj blok. »To je sasvim normalno i sve će doći na mjesto kad budete stariji.«
»Ali mene jako boli«, lažem. »Teško mi je raditi.«

221
 Knjige.Club Books

»Da. Siguran sam da se loše osjećate. Ali morat ćete se naučiti to podnositi,
ako želite biti majka.«
Ja ga želim udariti. Ali umjesto toga se smiješim, kao da bih uistinu željela da
mi kupi čokoladu. Njegovo lice postaje simpatično. I tada izgledam zabrinuto.
»Ja imam još jedan problem. Vidite, na brizi mi je mala sestra. Ima osam
godina, a moja tvornica se premješta u Njemačku. Oni će mi je oduzeti i smjestiti
je u internat, a moj je posao doista naporan, i ne osjećam se dovoljno dobro za
putovanje. Bilo bi mi bolje ako bih mogla dobiti medicinski nalaz da sam previše
bolesna za putovanje, tako da mogu zadržati sestru u Poljskoj i raditi ovdje. Zar
se ne slažete da bi tako bilo bolje?«
Sada se liječnik namršti, pročisti grlo. »Neću potpisati nalaz za nekoga tko
nije bolestan. Takav čin bio bi izdaja protiv Führera. Napustite moju ordinaciju.
I sljedeći put idite nekom drugom liječniku.«
Odlazim, grizući usnu, i dopuštam da me čovjek s jednom obrvom prati do
dna Tatarske ulice. Nikada se ne penje uzbrdo.
Pitam se koliko su špijuna poslali Nijemci u ordinaciju onoga liječnika,
pokušavajući uhvatiti ga u prekršaju.
Pitam se koliko se moram razboljeti.
Kada odem na posao sljedećeg dana, ne moram glumiti da sam umorna i
blijeda, jer ne mogu spavati. Ne moram se pretvarati da imam glavobolju. Moja
haljina visi, široka je. Za vrijeme odmora, svi trče na željezni most jer dolje u
jarku leži mrtva žena. Smrznuta. Strijeljana, kaže nam Herr Braun, zato što
je skrivala Židova. Neke od mojih radnica kažu da je to grozno. Neke kažu da je
to zaslužila. Lubek samo puši.
Ostatak dana tako sam rastresena da ne ispunim normu.
Nadzornik stisne usne u ravnu crtu. I zatim, dok me čovjek s jednom obrvom
prati kući, čujem neko pištanje. I pssst. Pa zatim: »Fräulein. Fräulein!«
Gledam naokolo i vidim oficira SS-a, s nisko spuštenom kapom, koji stoji na
drugoj strani ulice, a ovratnik mu je podignut do ušiju. Maše mi da dođem k
njemu. Osjetim poznat lepet straha, ali na to ne obraćam pozornost. Prijeđem ulicu
i zatim shvatim.
To je on. Esesovac sa slike kraj kutije za šećer.
On gestikulira, maše i razmišlja, a potom uperi prst na sebe i kaže:
»Ljepotan?«
Pita me sjećam li ga se. Kimnem, i na njemu se primjećuje olakšanje.
Još je jednako lijep. Ali njegov poljski nije ni malo bolji.
Pitam se što moja sjenka misli o tome dok razgovaram s oficirom SS-a.
Možda će se udaljiti.
Lijepi esesovac opet razmišlja, pokušavajući smisliti riječi. Trlja ruke jer
vjetar je hladan.

222
 Knjige.Club Books

»Ne...« kaže on, i zatim izgovori riječ hodati.

»Nemojte hodati?«
»Ja«, kaže on. »Nemojte hodati. Ići...« I on me okrene i simbolično me gurne
u drugom smjeru. Obrve su mu spuštene. Čini se da je zabrinut.
Ja sam samo zbunjena.
Onda me primi za lakat, nježno, i povede me niz ulicu. Putom kojim sam prije
prošla. Zaustavimo se na uglu, on zaviruje i pokazuje.
Skupina njemačkih vojnika stoji oko vatre naložene u kanti za smeće.
Promukli su. Glasni. Kao vojnici. Esesovac pokazuje na njih pa na mene.
»Nemojte hodati«, kaže on.
Odmaknem se od ugla. Pokušava li mi on reći da ti vojnici čekaju mene? To
se dogodilo jednoj djevojci u tvornici. Hodala je sama i odvukli su je s ulice.
Nadomještena je. Morali su je nadomjestiti. A ja ovaj put nemam vreću ugljena. I
previše ih ima koje bi trebalo udariti.
Mislila sam da sam prepuna straha. Nisam bila u pravu.
Lijepi esesovac vidi kad sam razumjela. Ide sa mnom niz pločnik dok ne
budem sigurna iza drugog ugla, zatim me opet gurne, samo malo, u drugom
smjeru. Kaže mi da se požurim.
»Hvala vam«, kažem ja. On kimne i mahne rukom, a ja otrčim. Doista
zaslužuje poljubac ovaj put, ali mu ga ne dajem. On je i dalje esesovac.
Zaključam vrata na Tatarskoj 3 i provjerim sve prozore. Drhtim i razmišljam
u krevetu cijelu noć. I kada sunce ograne sljedećeg jutra, ne odem na posao.
Ne odem ni sljedećeg dana. Ni onog dana nakon toga. Platim dječaku na ulici
da odnese poruku u Minerwu da sam bolesna. Vrlo bolesna. Ostajem u krevetu
dok su bolničarke tu. Ilse prilazi, opipa mi čelo i pita što mi je. Ili mislim da me
to pita. Ja se uhvatim za trbuh.
Kad sedam dana nisam bila na poslu, a bolničarke su bile u svojoj smjeni,
iskradem se do trgovine rabljene robe, tražeći džempere koji se mogu preplesti i
odjeću koja se može preprodati, da nadoknadim gubitak na plaći. Vrijeme je
malko toplije i ne vidim čovjeka s jednom obrvom, ali ne idem dalje od
trga. Kažem samoj sebi da je to zato što ne bi bilo pametno, kad se pretpostavlja
da sam bolesna kod kuće. Istina je da se tresem samo zato što sam sama na ulici.
Mrsko mi je što se bojim.
Kada dođem kući, Helena je na sofi i čita zubarski udžbenik, a Januka stoji u
dnevnoj sobi, držeći torbicu i lupkajući nogom.
»Tu si ti!« kaže ona. »Glupačo jedna, Stefi! Ovdje je bila policija.« Pogledam
Helenu. Ona se samo pravi da čita. Usne joj drhte. Ona se silno plaši policije.
»Zašto je ovdje bila policija?«
»Zato što si prestala dolaziti na posao! A to je vladin posao, Stefi!«
»Ali rekla sam im da sam bolesna.«
223
 Knjige.Club Books

»Oni ti ne vjeruju! I tako su poslali nadzornika da provjeri gdje si. Lubek ih

je čuo dok su o tome govorili. Samo što ti nisi bila tu pa su onda poslali policiju,
i opet te nije bilo, i sada će svakog časa doći da te uhite!«
Ona sveže šal i prebaci torbicu preko ramena.
»Moram poći. Ne mogu izgubiti ovaj posao jer moj brat nema što jesti.«
To nisam znala.
»Ti bi mogla nestati noćas, Stefi, i zatim se sutra vratiti i potužiti se Herr
Braunu da si bila bolesna. Znam da te radije ne bi zamijenili jer znaš popraviti one
vodene sisaljke. Tako bi se mogla izvući.«
»Hvala, Januka«, kažem i poljubim je u obraz. Ona izgleda kao da joj je
neugodno i odjuri kroz vrata.
Okrenem ključ. Ne smijem biti uhićena, kao što ne smijem otići ni u
Njemačku. Mojih trinaestero bit će uhićeni. Strijeljani. Ili će umrijeti od gladi.
»Hela, jesi li dobro?«
Ona kimne, pretvarajući se i dalje da čita. Nisam sigurna da je dobro.
»Što si kazala onim ljudima kad su došli?«
»Da si bila bolesna, ali da smo morale kupiti hranu, a ja sam premalena da
nosim novac na tržnicu, pa si zamolila nekog seljaka da te preveze na kolima.«
Oh. Ona je tako dobra.
»To je savršeno. Ako pokucaju na vrata, misliš li da to možeš ponovno reći?«
Ona kimne. Ali nisam sigurna da tako misli.
»Možeš li im reći da me boli trbuh, cijelo vrijeme, i da ležim u krevetu? I da
si ti morala obavljati sav posao?
»Ali moramo jesti, pa si tako otišla na tržnicu«, šapne ona.
»To je točno. Mi...«
Netko lupa na vratima. Snažno.
Ja sam uhićena, oni su mrtvi.
»Možeš li to, Hela?« šapnem.
Ona kimne. Pretvorim se u svoju utvaru i otrčim uz ljestve.
Maks me čeka na vrhu. Čuo je. Oboje pužemo kroz rupu u potkrovlju i on
vrati daske na mjesto.
Tu je ledeno. I smrdi. Henek drži Danutu, koja drhće, a Dziusia i Janek su
okruženi leđima da im bude toplo. Ostali su šćućureni u malim skupinama, ili su
sami. Prljavi su i bolesni, izgledaju izmučeno i gladno, kao da sam zalutala u
jazbinu nekog divljeg i očajnog čopora kojemu je vođa Maks.
Jedina stvar koja ovoga časa stoji između njih i smrti moja je osmogodišnja
sestra.
Maks gleda kroz pukotinu.

224
 Knjige.Club Books

Nisam shvaćala koliko se gore može čuti. Ne riječi, točno. Ne iz dnevne sobe.
Nego mogu čuti šarke na vratima, i mogu čuti Helenin glas, i glas jednog čovjeka
koji postavlja pitanja.
Kratka pitanja, pomislim, kao što je: »Gdje je tvoja sestra?«
Čujem kako Helena daje odgovore. I tada glas onoga čovjeka jasno stigne u
potkrovlje.
»Mala lažljivice!« viče on.
Ja skočim. Njegove sljedeće riječi su nerazumljive, osim »viđena na tržnici«.
Netko me je morao vidjeti na tržnici. Možda onaj dosadni čovjek koji me
prati.
Helena to poriče, ili kaže da sam se vozila na kolima, a zatim stigne jasan
zvuk pljuske. Koža o kožu. Helena jedanput krikne i kaže: »Ne znam!«
On je samo udari. Udari Helenu.
Pomaknem se prema malim vratima, ali Maks pruži ruku i kimne. Pokušavam
ga odgurnuti, a on snažno otrese glavom i stavi ruku preko mojih usta. Smrznem
se. Ako se potučemo, čut će nas.
Čovjek jasno viče: »Gdje ti je sestra?«
»Ne znam!«
Pljus. Pljus. Helena plače.
Nagnem se prema vratima i Maks me uhvati, s rukom preko mojih usta. Diže
se iznad mene i drži me dolje, i trese glavom da to ne činim.
Pljus! Helena vrišti. Pljuska. Komad pokućstva se prevrne.
»Hoćeš li mi reći gdje ti je sestra?« viče policajac.
Mogla bi im kazati gdje sam. Ali ona ne kaže.
Pljus! »Hoćeš li mi reći?«
Sada Helena prejako plače da bi mogla odgovoriti. Muca riječi koje nemaju
smisla. Opet se borim, ali Maks me drži dolje.
Pljus!
Pljus!
Pljus! Moja sestra vrišti na svaki udarac. I ja plačem.
Pljus! Pljus! Maks se grize za usnu tako jako da ona krvari. Naslana lice na
moju kosu.
Pljus!
Taj će je čovjek ubiti.
Opet se borim, snažno, i Maks me pritišće na pod, prigušujući buku svojim
vratom. Gospođa Bessermann leži kraj nas, zureći, promatra nas bez zvuka.
Mislim da ćemo svi poludjeti.
I tada začujem.

225
 Knjige.Club Books

Vrata su zalupljena. Helena plače, ali sve je drugo zamuknulo.

Maks dopušta da ga odgurnem, i ja srušim daske na malim vratima, gotovo
padnem s ljestava silazeći na dno. Preostale kokoši trče po cijeloj kući, a Helena
se skutrila na ružnom tepihu u dnevnoj sobi, jedna od kuhinjskih stolica prevrnuta
je preko nje. Odmaknem stolicu i padnem na koljena, potežući je nježno u svoje
krilo.
Usna joj je rasječena, usta i zubi puni krvi, oko nateklo i ima kvrgu na čelu
koju je morala zadobiti kad je pala na pod.
Trese se kao miš u snježnoj oluji.
Ljuljam je. Kao što sam radila kad je bila djetešce.
I Maks je sada u sobi. On okrene ključ u bravi i kaže hoće li tko, za ljubav
Božju, doći dolje i gledati kroz prozor. I pomoći Hirschu da siđe. Stari Hirsch bio
je liječnik, ne samo zubar.
Maks nalazi krpu, umoči je u vjedro s vodom i počinje čistiti Helenino lice
dok je ja držim. Vrlo nježno. Ona ne prestaje drhtati. Stari Hirsch sklizne niz
ljestve i pregledava je. On izgleda prozirno. Blijeda sjena. Nisam sigurna koliko
dobro može vidjeti. Ali kaže da ništa nije slomljeno. Ništa trajno.
Osim što Helena nije prestala drhtati. A ja ne mogu odlijepiti njezine ruke s
moga vrata.
Poslije prvoga puta više i ne pokušavam. Samo teturavo ustanem dok me ona
steže. Maks nosi dio njezine težine i pomaže mi da je odnesem u spavaću sobu.
Mnogo je veća nego kad sam je tek bila dovela u Przemyśl. Noge joj vise
ispod mojih koljena.
Legnemo na krevet zajedno, njezine ruke još me snažno grle, a Maks preko
nas prebacuje pokrivač. Ona se trese i trese.
Nije rekla ni riječi. Maks sjedne kraj nas, drži ruku na njezinu čelu, i dok
Monek stražari na prozoru njegovi se prsti bez prestanka prepleću. Ostali od mojih
trinaestero koriste priliku da protegnu noge.
Malo-pomalo Helena prestaje drhtati. Zaspala je.
I tada zaplačem. Plačem i plačem, a Maks legne pokraj mene, pokrivajući nas
obje rukom.
Plačem zbog toga što je to tako pogrešno. Sve je tako pogrešno.
Plačem zbog toga što se nikada nisam osjećala tako nemoćno.
I plačem zbog toga što nikada, baš nikada nisam toliko željela odustati.

226
 Knjige.Club Books

27.

TRAVANJ 1944.

K ad se probudim, Ilse me drma. Trgnem se. Udahnem. I sjednem. Ali Maksa

nema. Nikoga nema na prozoru. Morali su otići kad su bolničarke došle kući.
I tada ponovno počinjem jer nema Helene, i k tome, neka strankinja je kraj
kreveta. Žena koju nikada nisam vidjela.
Ilse kaže nešto na njemačkome, a žena kimne i progovori poljski. »Ja sam
Edith«, kaže mi ona. »Medicinska sestra preko puta, a moj poljski je... uglavnom
dobar.« Nasmiješi se. »Vaša sestra je u susjednom krevetu. Karin joj je dala...«
Bori se s jednom riječju. »... nešto... da je uspava.«
Pogledam Helenu, smirena je, i crna, i modra u susjednom krevetu.
Oko joj je zatvoreno od otekline.
Ilse opet govori, Edith prevodi. »One žele znati što se dogodilo vašoj sestri?«
Ne mogu zamisliti zašto bi one htjele znati. »Bila sam previše bolesna za
posao i iz tvornice su poslali policiju, i kad Helena nije znala gdje sam, oni su je
istukli.«
Edith se namršti i kaže to Ilsi, a zatim se Ilse namršti i vrti glavom. Ponaša se
kao da joj je žao, a prije nekoliko tjedana gotovo mi je ubila sestru.
Svi čujemo krik i grebanje po daskama poda iznad naših glava. Edith pogleda
gore, a Ilse kaže: »Ratten.« Kratko razgovaraju, a zatim se Edith obrati meni.
»Ona želi znati jeste li bili kod liječnika?«
Kimnem. »Nije mi vjerovao.«
Drugi, dulji razgovor poteče između Edith i Ilse.
Zatim Edith kaže: »Ilse želi reći da joj je žao zbog onoga što se dogodilo prije.
Karin je... ona je... riječ, riječ...« Razmišlja o drugom načinu da to kaže. »Ona se
brine zbog Židova.«
Jadna Karin, dakle. Živi s trinaestero njih iznad glave. Ja kimnem. Kao da
razumijem.
»Ona kaže da vam je uzrokovala neugodnosti, pa ako biste željeli posjetiti
njemačkog liječnika, jedan je preko puta koji bi vas mogao pregledati ovoga časa,
tako da nećete imati problema s poslom.«
»Bi li mi on mogao napisati medicinski nalaz, da me poštedi rada?«
Edith prevede, a Ilse slegne ramenima i kaže: »Ja.«
»Ali što će biti s...« Pogledam Helenu.
227
 Knjige.Club Books

»Ona će dugo spavati«, kaže Edith. »Karin će ostati s njom. Ona je vrlo dobra
bolničarka.«
Ne znam što da radim. Ne želim ostaviti Helenu. Ne želim dopustiti da Karin
sama upravlja kućom. Ali ako ne dobijem nalaz, idem u Njemačku ili idem u
zatvor, a ako se to dogodi, mojih trinaestero su mrtvi. Možda i ja zajedno s njima.
Helena također.
Pretpostavljam da ne odustajem.
Jer izvlačim noge ispod pokrivača.

Sporo prelazimo ulicu po mraku, i pitam se kad je zašlo sunce. Edith mi pomaže
s jedne strane, Ilse s druge, jer pretpostavljaju da sam bolesna. A zatim se
zaustavimo i uđemo u bolnicu.
Sada sam prešla liniju fronte. Na neprijateljskom sam teritoriju.
Vode me dolje dugačkim hodnikom koji je obojen zasljepljujuće bijelo. I
njime prolaze bolničarke i liječnici u kutama. Sve izgleda vrlo čisto. Sterilizirano.
Precizno. Potpuno drukčije od Tatarske 3 sa štakorima. Zatim skrenemo u
ordinaciju sa stolom i Hitlerovom slikom i čekaonicom sa stolicama, i Edith kaže
auf Wiedersehen, što nije dobro, jer sada ne znam što se oko mene govori. Ilse
sjedne sa mnom, a onda dođe liječnik i odvede me u sobu za preglede.
Liječnik govori malko poljski, pa pomislim da donekle razumije istu hrpu laži
koje sam rekla prvom liječniku. Sluša mi srce. Mjeri mi krvni tlak. Kaže mi da
legnem na leđa i pritišće me na raznim mjestima po trbuhu. Pitam ga može li
potpisati medicinski nalaz koji će me osloboditi posla. On kaže da misli da može,
ali mora biti siguran. Daje mi bolnički ogrtač i kaže mi da odem iza zastora i
svučem se.
Zatim me polegne nauznak na stol, stavi rukavice i pregledava me. Temeljito.
Mnogo temeljitije nego onaj liječnik prije.
I dok on to čini, još četiri liječnika uđu u sobu i počnu razgovarati. Lekcija na
njemačkom jeziku. Mislim da ih on poučava, a ja sam sredstvo za poduku. Oni
pažljivo slušaju, istežu vrat da vide, prave bilješke dok se ja crvenim. I liječnik
nije ljubazan. Pritišće me grubo drugom rukom, gurajući mi prste u trbuh. Grčim
se u licu. Počinjem se znojiti. Zbog njihovih hladnih bolničkih pogleda želim
pobjeći i nikada se ne zaustaviti. On me stvarno ozljeđuje. I našla sam se u zamci.
Primjerak na stolu.
Glavni liječnik i dalje govori drugima nešto o meni.
I jedan od njih kaže primjedbu. Zbog nečega. Ne znam zbog čega. Liječnik se
s njim prepire. Oni se prepiru. Započinju borbu koja zvuči kao da pripada u
tvorničku halu. Zatim liječnik napokon miče ruku, ja odahnem s olakšanjem, i Ilse
je ondje, s pokrivenom kosom i maskom na licu. Drži pladanj sa špricom. Igla je
duga oko tri centimetra. Oni se i dalje prepiru, a moje se čelo ponovno orosi
znojem.
228
 Knjige.Club Books

Što bih učinila za taj medicinski nalaz?

Ako ga dobijem, možda mogu održati Maksa i ostale na životu dok se nešto
ne dogodi. Dok ne završi rat. Dok ne dođu Rusi. Ako ga ne dobijem, oni će biti
prepušteni sami sebi s Ilsom i Karin koja mrzi Židove.
Razmišljam o Iziju. I o gospođi Diamant. Što sam morala učiniti da oni ostanu
na životu?
Što bih učinila za Iziovu braću? Za sinove moje babcije?
Što bih učinila za Maksa?
Samo sam ja između njih i Nijemaca. Baš kao što je Helena stajala između
nas i policije.
Ako Helena može to izdržati, mogu i ja.
Ilse prilazi i drži me za ruke, ili me samo još drži, a liječnik zabada onu iglu
ravno u mene. Duboko. To boli, zatim gori. Užasno. Ja vrisnem, jer ne mogu
izdržati. Zatim to prođe, a druga četiri liječnika dovršavaju bilješke i prepiru se
između sebe dok mene na nesigurnim nogama šalju iza zastora da se odjenem.
Liječnik nije ni rekao što misli da nije u redu kod mene. I što je najgore od
svega, ničega nije ni bilo.
Odlazim mnogo sporije nego što sam došla, jer me sada uistinu boli, i jedva
se vučem preko ulice.
Ali čvrsto stišćem u šaci potvrdu toga liječnika.

Ujutro se Helena i ja zajedno probudimo. Ona je ukočena i ozlijeđena, može

gledati samo na jedno oko, i nije znala da sam odlazila. Ne govori; samo se drži
za mene, kao prethodnoga dana. Želi da je se nosi. A ja to ne mogu. Imam čudno
otečeno mjesto u donjem dijelu trbuha. Kao da sam progutala čitavu naranču. Ne
mogu se uspraviti. Teško mi je hodati. Ne mogu poći u zahod. Tako ostajemo u
krevetu, i puštam je da drži svoju lutku, i milujem je po glavi, ali ona stalno ima
vani jednu ruku, stisnutu. Puna šaka moje kose. Šaka moje spavaćice.
Ilse dolazi u jednom času i provjerava Helenino oko, a zatim otkriva
pokrivače da opipa moj trbuh. Ja vrisnem, a ona kaže ts-ts pa nam objema donosi
aspirine i malo vode.
Dobra je vijest da sam doista bolesna.
Loša je vijest da ne mogu poslati nalaz u odjel za zapošljavanje da im to
kažem.
Druga loša vijest jest da nitko nije odnio hranu ni vodu u potkrovlje, i da
nismo nahranili kokoši.
Ništa nemam što bih dala kokošima.
Nemam mnogo dati svojim ljudima.

229
 Knjige.Club Books

Kad su Ilse i Karin otišle, a Helena zaspala, izvučem se iz kreveta i teškom se

mukom popnem uz ljestve. Maks gleda, kao uvijek, i daska se pomakne, a njegova
čupava glava proviri. »Što se događa?« kaže on. »Kako je Helena?«
»Obje smo bolesne.«
»Što je tebi?«
»Ništa.«
Ne mogu mu reći. Možda mu nikada neću reći.
»Dođi dolje dok možeš i napravi ono što ja trebam napraviti«, kažem.
Nema mnogo posla, jer jedva imamo imalo hrane. Ali uzimaju ono što je tu.
Sljedećeg dana nije nimalo bolje, i pobrinem se da njezina ruka bude na meni
prije nego što se probudi. Još nije progovorila.
Nemam nimalo novca. Ništa nisam prodala. I nema ničega za jelo.
Imam novac Staroga Hirscha.
»Hela«, šapnem. »Moramo nabaviti malo hrane, zar ne?«
Ona kimne, ruka joj je u mojoj kosi.
»Bi li bolje bilo da te ostavim ovdje, zašuškanu u krevetu, da pričekaš dok se
ne vratim, ili bi bolje bilo da pođeš sa mnom?«
Ona slegne ramenima, što nije nikakav odgovor.
»Možeš li mi reći što je bolje?«
Ona niječno potrese glavom. U redu, pitanje mora zahtijevati da ili ne.
»Želiš li ostati ovdje?«
Ona odmahne glavom.
»Želiš li poći sa mnom u odjel za zapošljavanje i na tržnicu?«
Ona odmahne glavom da ne želi. I zatim da želi.
Dobro se umotamo, jer izgleda kao da sniježi iako je travanj, i vjetar je ledeni
nož što reže kroz odjeću. Zamotam Heleninu glavu svojim šalom da joj bude toplo
i da pokrijem neke njezine ozljede, a ona me drži za ruku, i silazim s njom niz
ulicu kao da sam stara sto tri godine.
Hladno mi je. Ne mogu micati tijelo dovoljno brzo da mi se zagrije krv. I kada
napokon stignemo u podnožje brežuljka, vidim čovjeka s jednom obrvom,
sklonjena u natkrivenom ulazu u katedralu. Samo što on danas ima krznenu kapu
na glavi.
Oh, samo me slijedi, ako nemaš ništa pametnije raditi. Bit će smiješno gledati
te kako to izvodiš kad se ovako sporo pomičem.
Vučemo se preko Przemyśla do zgrade odjela za zapošljavanje. Izbjegavajući
vojnike. I esesovce. I policajce. Sve što je u uniformi. I moja sjenka troši mnogo
vremena hodajući u krugovima i zureći u izloge dućana, praveći se da gleda
unutra. Kad se popnemo uza stube i uđemo u dotični ured, moramo čekati.
Naravno. Da dođe Nijemac za stol. S hrpom papira. Ne nosi naočale, ali njih mogu
230
 Knjige.Club Books

vidjeti kako leže sa strane. Spremne. Objašnjavam svoju situaciju. Pružam mu

papir od liječnika.
Čovjek kaže ts-ts. Uzdahne. Stavlja naočale.
I kaže da ne može prihvatiti moju potvrdu.
Jer to je bilješka vojnoga liječnika. Iz vojne bolnice. To neće biti prihvatljivo.
A zašto neće biti prihvatljivo? Zato što potvrda mora doći iz gradske bolnice.
Takva su pravila, i ne, on ne zna zašto su takva pravila, ali njegov je posao da
slijedi pravila, stoga auf Wiedersehen, i uživajte u Njemačkoj.
Napustimo ured, i mene boli tako jako da poželim sjesti na pločnik i zaplakati.
Samo što nemamo vremena za to. Svi moraju jesti.
Zbog toga što izgleda da će padati susnježica ili snijeg, tržnica je smještena
malo dalje, u natkrivenoj zgradi koja nije potpuno zatvorena, ali u njoj je toplije
nego vani. Tražim što će nas nahraniti, dok se čovjek s jednom obrvom smuca po
gomili. Nalazim zobenu i ječmenu kašu za četvrtinu našega novca. Helena nosi
vreću sa zobenom kašom i počinjemo spori uspon natrag do Tatarske 3.
Stojim na dnu posljednjeg brežuljka i podižem pogled. Helena me drži za
ruku, šuteći, čeka da krenem, savijena pod vrećom.
Osjećam se umorno. Hladno. Skršena sam i poražena.
I dok gledam dolje, krvarim po pustoši snijega koji opet pada.
Sada moram oprati rublje.
I tada čujem glas koji kaže: »Mogu li vam pomoći, gospođice?«
Pomislim da je to čovjek s obrvom. Ali nije.
To je policajac koji stoji na uglu ulice. Poljski policajac.
Helena se stisne uz moj bok. Gotovo me sruši. Ali to nije čovjek koji ju je
ozlijedio. Mogu to reći po njegovu glasu. I to je policajac kojega nikada nisam
vidjela u getu.
»Jeste li vi gospođica Podgórska?« pita on.
Nema svrhe da to zaniječem.
»Onda ste vi ona koju tražim. Dopustite mi da vam pomognem ponijeti to.«

Ne znam što misle mojih trinaestero kada policija dođe u Tatarsku 3. Ponovno.
Ali taj se policajac zove Antoni. Redarstvenik Antoni. Unosi naše namirnice i
dopušta mi da zatvorim vrata, presvučeni se i legnem u krevet. Helena ne spušta
ruku s mojeg lakta, čak ni dok svlačim haljinu. Uvlači se u krevet pokraj
mene. Redarstvenik Antoni pokuca, unese stolicu i sjedne pokraj nas.
Došao je zbog toga što je tvornica Minerwa opet stupila u dodir s njihovim
uredom da provjere zbog čega ne dolazim na posao. Objašnjavam da mi je
potreban medicinski nalaz, ali nitko mi ga ne želi izdati. Pita me o mojim
roditeljima. Pita što se dogodilo Heleni, i srdit je zbog toga. Pita da vidi pismo

231
 Knjige.Club Books

iz bolnice. On misli da je sve to smiješno. Liječnik kaže da sam bolesna. Očito je

da sam bolesna. Trebali bi pomoći djevojkama kao što sam ja, a ne slati ih u drugu
zemlju.
Neka dopustim da se on za to pobrine, kaže. On će se vratiti u odjel za
zapošljavanje. Ili njegovi nadređeni.
»I jadno janješce«, kaže on, pokušavajući dodirnuti Helenino koljeno. Ona
mu to ne dopusti. »Nisu svi policajci loši. Zapamti to.«
»Ali kako ću znati jesam li dobila medicinski nalaz?« upitam.
»Dobit ćete pismo.«
Uzdah. Prema mojem iskustvu, takvim pismima treba dugo vremena da dođu.
Tjedan dana poslije, kad je gotovo nestalo hrane, Helena ponovno ide sa
mnom na spori izlet do tržnice. Potrošim četvrtinu onoga što je ostalo od
Hirschova novca.
Jedemo male porcije, i ja ponekad prođem bez njih. Ilse provjerava moj trbuh,
zabrinuta je, i zatvara se u sobu da jede kolač s nacističkim oficirom SS-a,
Rolfom, dok mojih trinaestero gladuju u tišini iznad njezine glave.
Dva tjedna poslije toga, opet odlazimo na izlet i ovaj smo put malo brže.
Nisam dobila pismo. Ali policija nije dolazila, i ne diže se dim iz Minervina
dimnjaka. Moj prijatelj s jednom obrvom pridružuje nam se na tržnici, dok trošim
polovinu onoga što je ostalo od Hirschova novca. Pravim novu rupicu u remenu
svoje haljine.
Sljedećeg tjedna potrošimo sav novac Staroga Hirscha, a tjedan poslije toga
ne možemo uopće poći na tržnicu jer je nestalo novca.
Ali ja sam bolje. Splasnula je oteklina u mojem trbuhu i ponekad mogu čak
nositi Helenu kad ona to poželi. Kad to ne mogu, ona se prilijepi za moje ruke, za
moj struk. Za moju odjeću. Još ne govori, šćućuri se svaki put kad Rolf u
uglancanim čizmama stupa kroz našu kuću. Vrijeme je postalo toplo i blago. Još
se pitam, svaki put kada dođe uniforma, hoće li to biti radi toga da me odvedu u
Njemačku.
Nema ni trenutka predaha. Noću, kad je tiho, spavam na ivici straha.
Tijelo mi je ozdravilo, ali umorna sam.
I tada dođe Maks klizeći niz ljestve.
»Gospođa Bessermann ima tifus.«

232
 Knjige.Club Books

28.

LIPANJ 1944.

eleni i meni zabranjen je pristup u potkrovlje. Jer mi ne možemo biti bolesne.

H Nipošto ne od tifusa, premda se ne mogu otresti misli da mi je tifus možda
priskrbio onaj medicinski nalaz. Maks siđe kada može, iako se drži daleko, i kaže
mi da je slučaj teži nego kod dr. Schillingera i Heneka. Njezina je temperatura
visoka. Vrlo visoka. Puno joj je tijelo mrlja. Možda će umrijeti.
Ako gospođa Bessermann umre, što ćemo učiniti s tijelom? Mislimo da se
nećemo morati zabrinjavati zbog toga. Jer gospođa Bessermann bunca.
Ne može biti mirna.
Ne može biti tiha.
A to znači da ćemo svi umrijeti.
Prve noći temperatura gospođe Bessermann visoko poraste, stavljaju joj
Siuneka na noge da ih pritisne, Heneka na jednu ruku i Jana Dorlicha na drugu,
dok se Maks, dr. Schillinger i Cesia smjenjuju pokrivajući joj usta hladnim
mokrim krpama svaki put kada ispusti zvuk. Pitam se kako je ne uguše. Ili
ne udave.
Drugi put kada začujem šum odozgo, pokucam Karin na vrata i zamolim je
živahnim znakovnim jezikom da prebaci radio na neku glazbu, da pomogne
Heleni zaspati. Karin je neugodno. Rolf je unutra. Ilse također. I neki potpuno
novi esesovac kojega dotad još nisam vidjela. Ona pomisli da želim maskirati
buku. Da, doista želim maskirati buku, ali iznad njezine glave.
Odlazim u krevet uvjerena da je noćas ta noć. Čini mi se kako je to tužan
način da završi naša borba.
Ali nekako sunce izađe, nacisti odu na posao, a mi svi smo živi.
Nisam sigurna kako je to moguće.
Čim su otišli, Maks siđe niz ljestve s komadom papira. Stavi ga na stol i udalji
se od mene. Tako me neće zaraziti. Ili Helenu koja visi o mojoj suknji. Papir je iz
bloka za recepte, i ima lažan potpis. Njemačkoga liječnika koji je potpisao pismo.
»Ti si vrlo talentiran«, kažem.
»Ima li ikakav način da to dobijemo?«
On nije raspoložen za šale. Nije se naspavao. Nema na sebi košulju. Nijedan
od njih ne nosi previše odjeće, jer je sada vruće a ne mogu otvoriti prozor - i što

233
 Knjige.Club Books

to vrijedi kad ionako obavljaju nuždu u istoj kanti? Obliven je znojem. Mogao bi
imati tifus. Na rubu je izgladnjivanja.
Poludjet će zbog toga što je stiješnjen u potkrovlju.
»Prodala sam tri košulje na tržnici«, kažem. »I to ćemo pojesti ovoga tjedna.«
»Ako ne dobijemo nešto što će nju utišati, neće nam trebati jelo«, odbrusi on.
I zatim zatrepće i nasmiješi se Heleni. Kao da je jednostavno pao iz potkrovlja da
brblja. »Jesi li prošle noći sanjala plažu, Hela?«
Ona zaniječe glavom.
»Trebala bi sanjati plažu«, kaže on. »Prije nego što pođeš spavati, zamisli
toplo sunce, i pijesak, i slanu vodu, i morske pse...« Lagano pucne prstima, kao
da škripi zubima. Ona se smije i naslanja se na me, i kada se ja susretnem s
Maksovim očima, on skrene pogled. Neugodno mu je.
A ja mu želim reći da visoko drži glavu. Jednom je rekao da sam najbolja
Osoba koju je ikada upoznao. Ali to nije istina. On je najbolja osoba koju sam ja
ikada upoznala. Ja sam ništa kad se usporedim s njim. A ne obratno. Želim mu
kazati da se ne stidi. Jer on je osoba koja preživi.
Ali ne znam kako bih mu to rekla. I zato gledam u krivotvoreni recept.
Zaključujući da će to biti opasno. Postavljat će se pitanja. A ja nikada nisam ni
rekla Maksu za čovjeka s jednom obrvom. Ponekad tako spremno dočekam ideju
da bili mogla umrijeti te jedva primjećujem taj osjećaj.
»Maks«, počnem. Ali ne mogu kazati ništa što želim.
Oni mi neće dati taj lijek. A ako dadu, nećemo jesti. Živimo u posuđenom
vremenu jer u svakom trenutku jedan od nacista mogao bi nešto čuti. Ili nešto
vidjeti. Gospođa Bessermann će nas odati.
Ali možda Maks zna kako. Samo malo od svih stvari koje ne izgovorim.
»Tako ćemo samo nastaviti borbu, Fusia«, kaže on. »Do kraja.«
Kimnem. Borba do kraja.
Mislim da bi uskoro mogao doći taj kraj. Uzimam krivotvoreni recept,
oblačim kaput, i prvi put Helena odluči ostati kod kuće bez mene. Ide u krevet sa
svojom lutkom i stisne se u kutu. Kažem joj da ću zaključati vrata. Da ne mora
nikome otvarati, čak ni ako dođu Karin ili Ilse. Ostavim joj zubarski udžbenik
i izađem da vidim hoću li preživjeti dan.
Kišilo je, i ulice su u neredu. Poplavljeno je na nekim mjestima. Iako to nije
nimalo ublažilo vrućinu.
Odlučim prijeći preko mosta na drugu stranu grada, otići u ljekarnu gdje sam
nepoznata. Rijeka San brzo protječe ispod nogu, s bijelom pjenom na valovima, i
zrak miriše po ispuhu vrućeg kamiona, i kiša se isparava. I raspoloženje je napeto.
To mogu osjetiti. Nema vojnika na uličnim uglovima, da bi stajali naokolo bez
ikakva posla. Oni koje vidim imaju spuštene glave i brzo koračaju. Odlaze

234
 Knjige.Club Books

nekamo. To me podsjeti na dan kad je plavooka mlada Židovka strijeljana. Dan

kada nitko ne želi pogledati u oči onog drugoga.
Ubrzavam korak. I ondje, odražen u izlogu odavno zatvorene mesnice, stoji
čovjek s jednom obrvom, s rukama u džepovima, praveći se da čita ružan plakat
o Židovima.
Bolesna sam od čovjeka s jednom obrvom.
Još malo ubrzam korak, pustim da progrmi dostavni kamion, i brzo jurnem
prema suprotnom nogostupu, idući natrag putom kojim sam došla. Čovjek mora
zastati na putu, pravi se da ulazi u neki dućan. Pravi se da mijenja mišljenje tako
da se može okrenuti i poći u istom smjeru kao ja. Ja to ponovim. I još jedanput.
I zatim povedem čovjeka s jednom obrvom u suludu šetnju Przemyślom.
Uzbrdo idemo brzo i nizbrdo sporo. Stojim na jednome mjestu u voćarni i
petnaest minuta gledam crvljivi kupus, dok on umuje što bi učinio. Uđem u
katedralu. I opet izađem. Idem u neku drugu katedralu. Pa izađem, upravo kad me
sustigne. Zatim gurnem ruke u džepove i šećem u velikom krugu, vijugajući kroz
promet, mijenjajući nogostupe, sve dok se ne nađemo točno na istome mjestu
odakle smo počeli.
I kada ponovno kaska da me stigne, ja neočekivano jurnem kroz prednja vrata
stambenoga bloka. I ravno iz njega van skrećući ravno u uličicu i koračajući u
sljedeći blok kroz stražnja vrata.
Stojim u hodniku susjedne zgrade, gledajući kroz bočno staklo kako čovjek s
jednom obrvom istrčava iz vrata kroz koja sam jurnula prije te se vraća onim
krugovima na ulici i gleda kamo sam mogla otići.
Cijelo smo to vrijeme u Przemyślu, a on i ne zna da stambene zgrade imaju
prednja i stražnja vrata. Kakav Dummkopf.
On sjedne na klupu kao da čeka autobus, a ja se okrenem da izađem na stražnja
vrata. I zatim se vratim. I umjesto toga izađem na prednja, pa niza stepenice, te
nogostupom prema klupi. Moje pete lupkaju po kamenju. Ne znam tko je taj
čovjek. Je li iz njemačke policije. Tajne policije. Ili neki privatni istražitelj iz
Minerwe. Ne znam je li nacist, ili lovac na Židove, ili možda čovjek koji
jednostavno želi da se upoznamo. Što god jest, prati me već mjesecima, i moram
ga se riješiti.
Idem prema klupi. Čovjek mi je okrenut leđima. Upravo izvlači novine.
»Oprostite«, kažem.
On skoči, okrene se, otvori usta od iznenađenja. I ja ga udarim u nos. Točno
kako me je Maks učio.
Padne njegov šešir, on tupo sjedne na tlo, a ja se okrenem i uđem u najbližu
stambenu zgradu, zatim izađem na stražnja vrata i krenem uličicom. Smijem se
dok idem, otresajući šaku, i žurno odlazim da nađem ljekarnu koja će mi prodati
lijek na krivotvoreni recept.

235
 Knjige.Club Books

Nalazim jednu u dijelu Przemyśla koji jedva poznajem, i kada stupim unutra,
znam da sam pogriješila. Ljekarna je prazna. I ljekarnik nema što raditi pa mi
postavlja pitanja. Koja je bolest? Za koga je lijek? Zašto imam recept za liječenje
tako jakih bolova od njemačkog vojnog liječnika? Pravim se da pregledavam
zavoje i spremam se otići drugamo, a onda cijela skupina vojnika ulazi u ljekarnu,
govoreći glasno njemački. Brzo priđem pultu.
»Mogu li sada ovo podignuti, molim?«
Ljekarnik kratko pogleda recept. Na mene se jedva osvrne. Zabrinjavaju ga
vojnici, jer vojnici katkada zaborave platiti. Uzima bocu iza leđa, broji pilule na
pultu, zapisuje nešto u svoju knjigu, i zatraži od mene zlote, držeći na oku ljude
koji su pregledavali stvari na policama. Nije zatražio dovoljno. Nije to bilo ni
izdaleka dovoljno. Ali ja ću to ispraviti. Dajem mu novac, stavljam bocu u džep
skupa sa sitnišem, i strugnem prije nego što on to može opaziti.
I dobro se osjećam. Bolje nego što sam se tjednima osjećala. Kupim
najjeftiniju vreću zobene kaše koju mogu naći na tržnici, i malo nade bocne moju
dušu kao sunce oblake. Opet počinje kišiti: I kada se vratim u Tatarsku 3, mogu
čuti gospođu Bessermann iz dvorišta. Gotovo s ulice.
Ona zahtijeva sira.
Danas je dan, dakle. Jer gospođa Bessermann hoće sira.
Stavim ključ u vrata i zaključam ih iza sebe.
Danuta zapravo sklizne niz ljestve. »Jesi li ga dobila?«
Dajem joj lijek, i ona odjuri natrag. Hitam kroz spavaću sobu, gdje je Helena
ostala umotana, i zavirim u sobu gdje su bolničarke. Njihovi kreveti nisu
napravljeni, donje rublje je na podu, čiste čarape su rastegnute i vise suhe s
električnih žica ljuljajući se kroz prozor.
Znala sam da ne mogu biti ovdje. Jer nema Gestapa.
To ne znači da Gestapo ne dolazi.
I zatim potpuno uđem u njihovu sobu. Jer zeleni komad papira viri ispod
radija. Pogledam iza sebe jedanput i izvučem ga. Osjećajući krivicu. I tada se ne
osjetim krivom jer na papiru je moje ime.
To je moj medicinski nalaz. Oslobađa me rada. Omotnica je ležala ispod
njega. Poštanski žig udaren je prije više od mjesec dana.
Onaj policajac učinio je ono što je rekao. Nije ni čudo što me nisu odveli u
Njemačku.
Pitam se jesu li bolničarke slučajno uzele moju poštu.
Pitam se jesu li je krile od mene. Ali zašto? Jesu li pomislile da će imati cijelu
kuću za sebe ako mene odvedu u Njemačku?
Tada gospođa Bessermann vrisne da želi kajganu, a ja se pitam sjedi li
gospodin Krajewski s druge strane zida. Skrivam medicinski nalaz duboko ispod

236
 Knjige.Club Books

madraca, s esesovcem i slikom koju mi je nacrtao Maks, a potkrovlje utihne.

Gospođa Bessermann sigurno je dobila lijek.
Cijeli dan čekamo Gestapo.
Maks ne može sići dolje, pa mi Cesia donese punu prljavu kantu, plačući jer
misli da će njezina majka umrijeti. Helena stražari kraj prozora dok ja brišem
Cesijino lice i oči, i pažljivo iščešljavam nametnike iz njezine kose. Toliko o
izbjegavanju mojih trinaestero.
Šaljem gore dva vjedra čiste vode, kuham lonac neukusne zobene kaše koja
će barem održati nekoga na životu, a zatim Helena i ja počnemo čistiti. Ja ribam
dok ona zgrće, s jednoga kraja na drugi, i obavlja dobar posao s metlom. Počinje
padati kiša, i zahvalna sam zbog toga. Jedna će bolničarka vjerojatno uskoro
završiti smjenu, a kiša na limenom krovu je glasna. Sjedim na krevetu s Helenom,
igramo se igre s koncima, iako sam ja jedina koja pjeva. I zatim se začuje gužva
iznad nas. Velika gužva. Kričanje. Mukli udarac. Struganje nogama. Helenine oči
su velike, dok promatra strop. Pomislim da je Maks napokon izgubio kontrolu.
Zatim se čuje kao da netko pada niz ljestve. Ustanem s kreveta. Naše posljednje
dvije kokoši kriče. Vanjska se vrata otvaraju i ja odmaknem zastor na prozoru.
Gospođa Bessermann je vani. U dvorištu. Na kiši.
Vrišti da dođe Gestapo.
Vrijeme se usporava.
Neke stvari su maglovite. Nebo. Supa sa zahodom. Vanjska vrata Krajewskih.
Kapi vode što cure niz staklo. Ali neke su stvari tako jasne, tako oštre, da me on
njih bole oči. Kola što se sporo penju uz Tatarsku ulicu. Električna svjetla u
prozorima bolnice, muškarci i žene što žurno trče kroz vanjska vrata u oba smjera.
Maks u dvorištu ispruženih ruku. Gospođa Bessermann raskuštrane kose i prljava
bježeći s kišom na obrazima, dok joj izblijedjela i prljava bluza visi s jednog
ramena. Ima crvene pjege na licu, vratu, prsima i rukama.
»Želim kruha!« vrišti prema Maksu. »I kruh i kajganu s hrenom. Ne diraj me
rukama!« Posrće u blatu.
»Donesi mi to, ili zovem policiju! Zovem Gestapo!«
»Stefi«, kaže glas iza mene. »Moraš izaći tamo.«
Glas je sitan. Škripav i suh. To je Helenin glas. Još sjedi na krevetu s lutkom.
Gleda me. Ja gledam nju.
I krenem. Poput munje kroz kuću. Ostatak mojih trinaestero zbijen je oko
sofe. Danuta plače. Monek plače. Stari Hirsch krši ruke. »Ubit će nas, ubit će nas,
ubit će nas...«
»Cesia! Janek! Dođite sa mnom!« Uzimam ih za ruku i vučem ih na kišu, u
golemi vanjski prostor gdje ljudi imaju uši i oči i gdje nema mjesta za skrivanje.
Maks i dalje ima ispružene ruke, njegova duga kosa slijepljena je uz glavu.
Pokušava urazumiti gospođu Bessermann.

237
 Knjige.Club Books

»Možemo dobiti te stvari«, kaže on. »Samo ne još, ne...«

»Ja to želim sada! I neću to ni s kim dijeliti! Neću dijeliti!
Niša neću dijeliti s Hirschom!«
»Vi ćete nas sve ubiti!« govori joj Maks. »Želite li to?«
Neki ljudi u bolničkom dvorištu zure kroz kišu preko ulice. »Da!« kaže
gospođa Bessermann. »Gestapo može doći, i s nama može biti svršeno! Policija!«
kriči ona. »Židovi. Ovdje su Židovi! Policija!«
I tada Cesia kaže: »Mama?«
Gospođa Bessermann zastane, savija se kao da otresa vodu, oči joj se
usredotoče na Cesiju.
»Mama, ja nisam spremna umrijeti. Pa ako ne dođeš unutra, sve ćeš nas
ubiti...«
»Ali ti ćeš umrijeti, zlato moje«, kaže ona. »Umrijet ćeš... tako polako...
Gestapo!« zakriči. »Želim svoja jaja, smjesta!«
»Molim te, mama!« vikne Janek. »Nemoj ih zvati, molim te! Nemoj nas
ubiti!« Trči prema majci i baca ruke oko nje. Njegove hlače prekratke su barem
deset centimetara. »Vlakovi nisu došli. Nemoj nas ubiti, mama, molim te!«
»Dođi unutra«, kaže Cesia, hvatajući je za lakat. »Nije kao s njim. Nije kao s
tatom. Vlakovi nisu ovdje. Molim te, mama, dođi unutra i ozdravi.«
Gospođa Bessermann izgleda zbunjeno, ali dopušta da je Cesia povede, dok
Janek plače i visi o njezinu struku.
»Maks, uđi unutra«, kažem i pojurim da budem iza gospođe Bessermann, da
je zaklonim od pogleda. Jer ona izgleda točno onako kakva jest. Bolesna, luda
žena koja je bila zatvorena u potkrovlju. Kad smo se našli unutra, okrenem ključ.
Do sada je netko već pozvao policiju. Samo ne znam koliko će im trebati da
dođu.
Ne mogu povjerovati da je danas taj dan.
»Maks, odvedi ih uz ljestve«, kažem. »Ja ću počistiti blato...«
»Ne moraš učiniti to što ona kaže!« vikne gospođa Bessermann, a njezine
goleme zjenice putuju po sobi dok se ne zaustave na Starom Hirschu. »I ja ne
moram učiniti ono što ovaj kaže! Ne moram se udati za tebe... samo zato što
kažeš... samo zato što sam kazala...«
Starčeve obrve su spuštene, ali na licu mu se ne vidi nikakva promjena. Je li
gospođa Bessermann obećala da će se udati za Staroga Hirscha? Je li to bila
njihova nagodba? Udaja za skrovište?
»I ja ne moram učiniti... ono što sam rekla«, mrmlja gospođa Bessermann. »I
ti...« Okrene glavu prema Maksu. »Ti ne moraš učiniti to što ona kaže... samo zato
što si zaljubljen u nju! Ti... ne moraš...«
»Mama, dođi sa mnom«, kaže Cesia, odmičući pogled s moga zapanjena lica.

238
 Knjige.Club Books

»Ako ih voliš... to ne znači... da moraš!« kriči gospođa Bessermann. »Maks!

Sjeti se da...«
»Pomozi mi, Janek«, kaže Cesia. »Brzo, prije nego što dođe policija...«
»Ne moraš, Maks!« vrišti gospođa Bessermann, a Siunek pomaže da je gurnu
uz ljestve.
Maks se ne susretne s mojim očima. »Tebi sam rekao da bježiš, ali ti to ne
želiš, je li tako?«
Odmahnem glavom.
»U redu. Bit ćemo spremni kada dođu. Pošalji ih gore ako hoćeš.« On se
smiješi iako zna da to nije smiješno, i penje se uz ljestve. I dalje me ne gleda.
Drugi se polako nižu iza njega. Danuta još plače na sofi. Henekova je ruka
preko njezina ramena.
»Gospođa Bessermann uvijek je prigovarala zbog kruha i sira«, kaže on.
»Onoga koji se mogao nabaviti prije rata. Čak i kad navodno nismo smjeli
govoriti, izvrgavajući nas pogibli i neprestano govoreći sluškinji da joj donese
kruh i sir. Ne mogu vjerovati da je od toga poludjela prije nego što sam ja.«
»Ona je samo bolesna«, kažem.
»Možda«, šapne Danuta, brišući lice. »Ali to nije drukčije od onoga što ona
stalno govori. Da se ne želi udati za Hirscha. Da će nas odati tako da svi umremo
i prestanemo pokušavati. Ovaj put doista je pokušala to učiniti.«
»I više je nego pokušala«, kaže Henek. Ustanu zajedno i pođu do ljestava
držeći se za ruke. Izgledaju lomljivo. Krhko. Danuta nakrivi glavu prema otvoru
u stropu i zuri. Ne želi poći gofe.
»Što je to značilo?« pitam je brzo. »Što je gospođa Bessermann rekla o
Maksu?«
»Uvijek je napadala Maksa da radi sve što ti kažeš, kao da je sve to samo zbog
toga, a ne da nas Maks pokušava spasiti. Nije pošteno...«
»Ali što znači samo zbog toga?«
Danuta se okrene, s jednom nogom na ljestvama. »Oh, Fusia. Molim te.«
»Ne budi takva Dummkopf«, kaže Henek, i slijedi Danutu u potkrovlje.
Zar Henek i Danuta, gospođa Bessermann, svi do jednoga u potkrovlju...
misle li svi oni da je Maks zaljubljen u mene?
Kada se osvrnem, Helena stoji na vratima spavaće sobe. »Zar ne misliš da
bismo trebale počistiti blato?« kaže ona.
Poljubim je jer sam tako sretna što čujem da govori. Iako smo na rubu smrti.
Pomaže mi čistiti, i kad je pod uredan, isplahnuta odjeća skinuta, a ja suha od
kiše, legnemo na krevet i čekamo da dođe Gestapo. Gospođa Bessermann je
umuknula. Ne znam jesu li joj dali više pilula, ili nijednu, ali to je djelovalo. I tada
pomislim na Maksa.

239
 Knjige.Club Books

Znam da me Maks voli. I ja volim njega. Bili smo kao brat i sestra. Izgubili
smo iste ljude i zajednički tugovali zbog njih. - Prošli smo skupa najbolja i doista
najgora razdoblja u životu. On je moj najbolji prijatelj. Ali to je drukčije od onoga
što je mislila gospođa Bessermann. Biti zaljubljen u mene drukčije je.
»Svi znaju da te Maks voli, Stefi«, kaže Helena, milujući kosu svoje lutke.
»Ali nitko ne zna voliš li ti njega.«
»Zašto to kažeš?«
»Zato što te on smiješno gleda, kao što je gospodin Szymczak znao gledati
svoju ženu. I zato što sam čula da Henek tako kaže.«
Naslanjam glavu na dlan. »Što je Henek rekao?«
»Da Maks treba to zaboraviti, jer ti nikada nećeš zaboraviti drugoga, Izija, i
da se Maks ne može boriti s duhovima.« Helena digne pogled. »Ne znam što taj
dio znači. O borbi s duhovima. Kako bi se ti borila s duhovima?«
»Ne znam, Hela«, šapnem.
Razmišljam o onom poljupcu u čelo. Koji nije bio očinski. Ni bratski. I nije
me potaknuo da pomislim na Izija.
Rekla sam sebi da nikoga neću voljeti. Nipošto opet. Nipošto za vrijeme rata.
To je preteško.
Ali možda tu nema pomoći.
I tada se začuje kucanje na vratima.

Poljubim Helenu u tjeme, dugački poljubac kaže koliko ću je uvijek voljeti, bez
obzira na sve. Zatim ustanem i pođem do vrata.
Ali to nije policija. Nije ni Gestapo. To su Karin i Ilse. Bijesne su što sam ih
zaključala na kiši.
Odvuku se u svoju sobu, potpuno mokre, i ništa mi ne govore, ne upute mi
čak ni pogled koji bi mogao značiti: »Vidjele smo ludu Židovku koja je urlala u
vašem dvorištu.« I prvi put ni jedan momak nije došao s njima. Upale radio, ali se
ne čuje glazba. To su vijesti. Sve na njemačkome. Mogu čuti riječi »Hitler«. I
»Amerikanci«. I »Berlin«. One slušaju vijesti do ponoći.
Nešto se sigurno događa s ratom.
Prebacim spavaćicu preko glave i pitam se jesu li primijetile da sam našla svoj
medicinski nalaz. Pitam se pokušava li Maks slušati radio uz pomoć stetoskopa. I
zatim se upitam zašto Gestapo nije došao po nas.
Možda imaju posla.
Raširim pokrivač preko Helene i pustim je da se priljubi uza me. Dva su
kreveta, ali sada spavamo u jednom. Radio nisko bruji iz susjedne sobe. Iznad nas
je tiho.

240
 Knjige.Club Books

Ali znam da je ta tišina puna daha i lupanja srca. Puna misli i osjećaja koji se
ne mogu oglasiti. Tišina iznad nas puna je života, čak ako smrt i dođe za nekoliko
sljedećih minuta.
Mir ne znači da je gore praznina. Nipošto.
Nipošto za mene.
A ujutro, kad nema kiše i ljetno sunce sja u toplim žutim trakama kroz
pukotinu na prozorskim zastorima, sveopća tišina i dalje vlada, a ja se pitam zašto
smo još živi.
Ne znam zašto.
Ali živi smo.
I zatim se pitam je li Maks poslušao Henekov savjet i odlučio raskrstiti sa
mnom.

241
 Knjige.Club Books

29.

SRPANJ 1944.

rude se da gospođa Bessermann spava sve dok joj se ne snizi temperatura.

T Budi se slaba, dvostruko manja, ali živa. Kao svi mi. Kao čudo. Jer nitko
drugi nije sišao dolje s tifusom.
I nešto se događa u Przemyślu. Vojnici dolaze i odlaze, naprtnjače su im na
leđima, tenkovi voze kroz grad, a police u dućanima prazne su. Ništa se ne prodaje
na tržnici, samo seljaci imaju ono što je prerano dozrelo, a ni toga nema mnogo. I
prodaje se po visokim cijenama. One su više nego visoke. Užasne su. Pojedemo
preostale kokoši. Pokušavam prodati sofu. Polustol. Razbijeni ormar. Nudim ih u
zamjenu za hranu nekom seljaku, čak mu ponudim i obuću s nogu. Ali nikomu ne
treba moje pohabano pokućstvo ni moje pohabane cipele. Nitko nema novca ni za
što osim za hranu.
Tada napokon dođe onaj dan. Dan koji sam nastojala otkloniti od početka rata.
I to nije dolazak Gestapa.
To je dan kad nemamo ništa za jelo. Baš ništa. Nema ni načina da dobijemo
hranu.
Mislim da smo preživjeli samo kako bismo skapali od gladi. Kada bolničarke
odu u bolnicu, zovnem svojih trinaestero da siđu iz potkrovlja. Maks nas posjedne
ukrug u dnevnoj sobi osim Siuneka koji je na dužnosti kraj prozora - i to me
podsjeti na čopor pasa koji reže.
Trebala sam bolje planirati.
Maks je trebao bolje planirati.
Maks me nikada nije trebao slušati.
Trebala sam ići na tržnicu i gledati što mogu ukrasti.
Trebala sam ući u sobu gdje su bolničarke i vidjeti mogu li naći njihov novac.
Vjerojatno ima hrane preko puta u bolnici, da sam samo bila hrabra ući onamo
i dobiti je.
Nitko se ne osjeća najbolje kada gladuje.
I tada Sala Hirsch kaže: »Morali bismo poći do gospođe Krawiecke.«
Prestanu se prepirati. Maks pita: »Koliko je dobro poznajete?«
»Ja je dobro poznajem«, kaže Jan Dorlich. »Moja sestra radila je kod nje. Bila
je u redu dok nije pomislila da joj lažem...«
Oprosti, Jan.

242
 Knjige.Club Books

»Ona zna i mene«, kaže Sala. »Njezin muž trgovao je s mojim ocem. Poznaje
me otkad sam bila mala djevojčica.«
»Ali mislite li da bi ona otišla u Gestapo?« upita dr. Schillinger. Dziusia leži
sklupčana, šuti kraj njegovih nogu, malko se smiješi. Utonula je u svoje misli.
Sala slegne ramenima. »Nije otišla prije.«
»Ali to je bilo zato što joj je Fusia utjerala strah u kosti«, kaže Maks. Pogleda
u stranu, susretne se s mojim očima prvi put od slučaja gospođe Bessermann, i
obrva mu zatreperi. On se nasmiješi. Ja mu uzvratim osmijeh. Moje gubljenje
živaca s gospođom Krawieckom moralo mu je biti draga uspomena.
Danuta podigne obrve prema meni, kao da kaže: »Vidiš?«
Skrenem pogled od nje. »Nisam sigurna da će otvoriti vrata«, kažem.
»Onda povedi Salu sa sobom«, kaže Maks.
»Ne«, kaže Monek.
»Prestani biti sebičan«, kaže gospođa Bessermann.
Sala položi ruku na Monekov lakat. »Mislim da moram, ako je želimo
nagovoriti da nam pomogne.«
»Ima li još drugih ideja?« pita Maks.
»Osim da jedni druge pojedemo?« kaže stari Hirsch. »Počevši s tobom? Gle,
to je ideja!«-
Lijepo je čuti starca da je opet onaj isti.
Odlučimo poći te večeri, u suton prije mraka, kad se većina - ljudi žuri kući i
bolničarke su već u svojoj sobi. To znači riskirati povratak za vrijeme policijskoga
sata, kad su Ilse i Karin kod kuće. Sala nema pristojne odjeće i mi smo očajne.
Sala silazi niz ljestve dok bolničarke slušaju vijesti na radiju. Imamo sreće,
jer noćas opet nema njihovih momaka. Osim ako nisu pred vratima. Upravo sada.
Čini se da je Sala zamislila istu mogućnost, jer se trese samo zato što je u kuhinji.
»Pssst«, kažem. »Umij lice.«
Operemo je. Počešljamo joj kosu. Tako dugo nije nosila cipele da su joj
neudobne na nogama. Stavljam svoj kaput preko njezine ofucane bluze, premda
je ljetni zrak previše topao, i mahnemo Heleni. Helena mahne nama i bešumno
zaključa vrata iza nas.
Još moramo proći kraj njihova prozora. Iza zastora svijetli električna svjetlost
iz radija. Šmugnemo kraj bolničarki i krenemo niz Tatarsku ulicu.
»Znaš li adresu?« pitam Salu. Ona kimne. »Znaš li put?« upitam. Ona opet
kimne.
»Smiješi se«, kažem. »Zabavno je poći u šetnju, sjećaš li se?«
Pretpostavlja se da smo prijateljice koje su izašle u šetnju. To je bio naš plan.
Ali Sala se stišće, steže me za podlakticu kao škripac. Da sam na njezinu mjestu,
suočila bih se sa svakom opasnošću zbog mogućnosti da koračam ulicom i izađem

243
 Knjige.Club Books

iz potkrovlja. Ali možda ne znam kako se osjeća onaj tko misli da ga svaka osoba
koju sretne želi ubiti. Jedna žena prođe pokraj nas s paketima, i Salin se dah ubrza.
Trgne se na zvižduk vlaka. Trgne se na trubu nekog automobila. Pomislim da će
se onesvijestiti.
»Sala, nema nikakva znaka na tvojim leđima«, šapnem. »Oni ne znaju.«
»Ali osjeća se kao da znaju!«
»U redu. Idemo samo brže koračati.«
Dalek je put do kuće gospođe Krawiecke. Gotovo je na suprotnoj strani
Przemyśla. Jan Dorlich morao je misliti na vožnju u poštanskim kolima kad je
rekao da možemo onamo stići za pola sata. Mislim da ne možemo stići tamo a da
nam ne postavljaju pitanja i da Sala ne okreće lice od svakoga vojnika ili policajca
na ulici. Ali čini se da večeras svatko ide za nekim poslom. Zabrinut. Nema
vremena voditi računa o dvjema mladim djevojkama.
Stignemo na adresu. Napokon. Penjemo se uza stepenice. I vidim da nismo u
stambenoj zgradi. To je kuća.
Nekako me je mimoišla vijest da je gospođa Krawiecka nevjerojatno bogata.
A tko god je ostao nevjerojatno bogat za vrijeme ovoga rata morao je surađivati s
Nijemcima.
Gospođa Krawiecka mogla bi mnogo izgubiti.
Sada se osjećam nervozno kao Sala.
Podignem ruku da zakucam, ali Sala pokaže na dugme. - Električno zvonce.
Gurnem ga, čujem kako zvoni, i kad se vrata otvore, pojavi se djevojka malo
mlađa od nas. Sala se okrene, skrivajući se iza mene.
Ja se nasmiješim. »Mogu li vidjeti gospođu Krawiecku, molim vas?«
»Pričekajte ovdje«, kaže ona i zatvori vrata. »Majko!« čujem je kako zove.
Lupnem nogom. Moramo se skloniti s ulice. Ali što će biti ako su Nijemci u
toj kući? Upravo sada?
Vrata se otvore.
»No«, kaže gospođa Krawiecka. Prodube se crte na njezinu čelu. »To je
gospođica Podgórska, zar ne? I... oh!«
Sala se okrenula.
»Oh! Sala!«

Gospođa Krawiecka žurno nas uvede u sobu na kraju kuće i okrene ključ. »Da nas
sigurno nitko ne uznemiruje!« kaže ona. »Nisu vas ugrabili, gospođice
Podgórska. Znam da već mislite da sam ucjenjivačka.«
»Oprostite, ja sam...«
Ali gospođa Krawiecka zauzeta je, grli Salu. »Mislila sam da si mrtva«, kaže
ona. »A tvoj dragi tata. Je li on?«

244
 Knjige.Club Books

Sala kimne.
»Sjednite ovdje i recite mi što se događa.«
Ona učini isto, dok ja sjednem na tako mekanu sofu da u nju potonem.
Gospođa Krawiecka kaže nešto kao »Veliki Bože« i »Majko Marijo« i pritom
iskazuje poštovanje. A ja se ne trebam ispričavati, ne trebam ni govoriti. Čak ni
zatražiti pomoć.
»Trinaestero gore, nacisti ispod njih, a vi između«, kaže gospođa Krawiecka.
»No, no, gospođice Podgórska. Na koncu konca, vi tako vješto manipulirate
stvarima.«
Mislim da je to kompliment.
Ona pođe za stol, izvadi komad papira i počne pisati. Brzo.
Ponesite ovu bilješku natrag do vrata i ondje je dajte djevojci. Ona će znati
što treba učiniti. Sada se požurite. Predugo sam ostavila poslovnog partnera da
čeka, ali bilo je vrijedno toga; i pobrinut ćemo se da budete na sigurnom mjestu
prije policijskog sata. Ne možemo dopustiti da vas vide, zar ne?«
Poljubi Salu u obraze.
»Dobro je da ste došle. Jedva imate imalo mesa na kostima. Ja ću se o svemu
pobrinuti. Zbogom, gospođice Podgórska. Drago mi je što smo se tako dobro
razumjele.«
I prije nego što smo znale, zapravo smo trčale niz hodnik, i dale bilješku
djevojci u bijeloj kapici koja je ondje čekala. Ona je pročita i otprati nas van kroz
stražnja vrata, sve do stražnjeg automobilskog sjedala. Gotovo se spustio mrak.
»Misliš li da ona posluje s Nijemcima?« upitam Salu.
»Vjerojatno. I smatra ih onakvima kakvi jesu.«
»Misliš li da ona ovoga časa posluje s Nijemcima? Unutra, u kući?«
Sala pogleda kuću, sva četiri kata, i otvori usta. I tada neki čovjek otvori
automobilska vrata, spusti nam teške vreće u krilo, smjesti se na vozačevo sjedalo,
upali motor i mi krenemo u oblaku ispušnih plinova.
Vozila sam se u autobusu nekoliko puta, i u vlaku, naravno. Ali nikada nisam
iskusila glatku brzinu automobila kad trebate nekamo poći.
Poželim imati automobil.
Uspinjemo se uz Tatarsku ulicu kao da to nije ništa, i kažem čovjeku da prođe
kuću i zaustavi se iza ugla, blizu samostana. Ne želim da nas bolničarke vide kako
izlazimo iz automobila. Uzimamo vreće koje nam je dao, skliznemo sa sjedala i
pohitamo natrag niz ulicu dok on odlazi. Ostalo je tek nekoliko minuta do
policijskog sata.
»Misliš li da je unutra hrana?« šapne Sala.
Kimnem.

245
 Knjige.Club Books

»Misliš li da je sada možemo pripremiti?« upita ona. I zatim smo u dvorištu,

prođemo kraj svjetla iz radija na prozoru, i ja otključam vrata na Tatarskoj 3.
Ondje dva njemačka oficira sjede na sofi.
Sala me bubne s leđa.
Ja se nasmiješim. Kao da im želim prodati sve što smo dobile.
Vjerojatno sam spremna.
»Zdravo«, kažem. Jedan od Nijemaca ustane.
»Gospođice Podgórska? Sjećate li se mene?«
Uvučeni Salu za sobom kroz vrata i zaključam ih.
»Ne. Ne sjećam se. Žao mi je...«
»Ja sam jedan od liječnika koje ste vidjeli u bolnici. Pratio sam vaš pregled.«
Jedan dio mojeg uma usmjeri se ravno na onaj trenutak na stolu, i ja
pocrvenim. Drugi dio misli da čovjek dobro govori poljski, a nije mi rekao što se
sa mnom zbiva. Treći dio mojeg uma želi gurnuti Salu ispod sofe.
Moja jedina nada leži u tome da tim njemačkim liječnicima nikada neće pasti
na pamet da sam mogla ući kroz vrata svoje kuće točno prije policijskoga sata,
zajedno sa Židovkom, noseći namirnice.
»Ovo je moja prijateljica Sala«, kažem. Grašci znoja su mi na vratu.
»Evo.« Bacim vreću u njezino naručje. »Hoćeš li mi, molim te, spremiti ove
stvari?«
Ona potvrdi glavom, bez riječi, i odnese vreće do stola.
Molim te, nemoj se raspasti, Sala. Molim te.
Donesem kuhinjsku stolicu blizu sofe i sjednem na nju.
Želim znati gdje mi je sestra.
Njemački liječnik opet sjedne i tada utrči Karin. Njezin pogled preleti na Salu
i ravno na hranu. Zatim se obrati liječnicima na njemačkome.
Liječnik kaže: »Karin vas je dobro njegovala za vrijeme oporavka...«
Pogledam Karin.
»... i mi mislimo da bi vaš slučaj još trebalo proučiti.«
»Mene ne zanima nastavak proučavanja.«
»Ali mi tvrdimo da vam je to potrebno. Za vaše buduće ozdravljenje.«
»Ništa nije izliječila ona injekcija koju ste mi dali. Dugo mi je uzrokovala
bolove.«
»Ah«, kaže on. »Takva reakcija znači da biste trebali biti na promatranju,
gospođice Podgórska.« On nastavlja, kao da je stvar riješena.
»Bolnica se zatvara i seli se natrag u Berlin. Večeras hvatamo posljednji vlak
s kolodvora. Karin će vam pomoći da se spakirate.«
Karin me gleda. Svi me gledaju.

246
 Knjige.Club Books

A kada bacim pogled prema kuhinji, vidim da su vreće raspakirane i da je Sala

iščeznula. Glupa djevojka otišla je uz ljestve.
Opet se usredotočim na liječnike, nasmiješim se i obrišem kap znoja sa
sljepoočnice dok namještam kosu. »Meni je nemoguće otputovati noćas. Žao mi
je.«
»To mora biti noćas«, kaže on. »Veoma je važno za vaše zdravlje.«
Nekako osjećam da je istina suprotna tome.
»Povest ćete svoju sestru, naravno«, dodaje on.
Drugi liječnik nije progovorio cijelo to vrijeme. On zapali cigaretu i promatra,
nakrivljene glave, kao da me to zanima. Ima pištolj na boku.
Moje mogućnosti su ograničene.
I dalje je moje lice prijazno. »Trebat će mi samo nekoliko trenutaka da se
spakiram«, kažem.
Prvi liječnik to čuje s olakšanjem. »Većina vaših potreba riješit će se u
bolnici«, kaže on. »Mi ćemo pričekati i otpratiti vas i vašu sestru do kolodvora.«
Nasmiješim se opet i pođem u spavaću sobu. Karin me slijedi, a liječnik gleda
naokolo.
»Gdje je vaša prijateljica?«
Okrenem se. »Oh, Sala? Otišla je prije nekoliko minuta, zar niste vidjeli?
Počeo je policijski sat. Plašila se da će zapasti u probleme.«
Stupim u spavaću sobu, i Karin, čim je zatvorila vrata, rukama napravi kretnju
da se požurim. Vrata druge sobe otvorena su i ondje je odjeća razbacana posvuda,
dok Ilse nasumce ubacuje cipele u kovčeg.
»U redu, u redu!« kažem Karini, i mahnem joj da se također požuri. Zatvorim
za njom vrata prema drugoj spavaćoj sobi. Kao da se idem presvući. Kao da imam
nešto u što bih se presvukla.
»Hela!« šapnem. Pogledam ispod kreveta. Pogledam ispod drugog kreveta, a
jedna podna daska samo se malo podigne. Ona je u bunkeru.
»Izađi«, kažem, hvatajući dasku. »Brzo! Prije nego što te vide bolničarke.
Moramo se pokupiti.«
»Ali kamo idemo?« šapne ona.
»Nikamo«, kažem.
Uzmem jednu od vreća koje smo upotrijebile kad smo se selile iz
Mickiewiczeve, doista staru vreću za krumpire, i u nju metnem pokrivač, skupa s
četkom za kosu i Heleninom lutkom. Tako izgledamo kao da smo spremne
nekamo poći. Za dvije minute Ilse i Karin izađu sa svojim šeširima i rukavicama,
noseći kovčege u rukama. Čini se da je Karin drago kad vidi Helenu i moju vreću.
Ilse izgleda zabrinuto.

247
 Knjige.Club Books

Uđemo u dnevnu sobu, a liječnik koji puši razgleda hodnik s ljestvama. Ali
okrene se kad vidi da smo spremne. Uzmem Helenu za ruku.
»Dobro«, kaže drugi liječnik. »Čeka nas automobil s druge strane ulice.«
On otvori vrata i pusti Karin i Ilse da prve izađu, zatim se ja pomaknem držeći
Heleninu ruku da bi liječnik koji puši izašao za njima.
»Oh!« kažem ja. »Helena, zaboravila si šešir!«
Helena me pogleda. Kimne i šmugne u sobu da donese svoj šešir.
Helena nema šešir.
Ona se ne vraća.
»Ne može ga naći«, kažem liječniku. »Pomoći ću joj!«
Vraćam se prema spavaćoj sobi, vreća mi je još u ruci, i netko - liječnik koji
puši, mislim - uzvikuje riječi među kojima je schnell. Liječnik ispusti kvaku i
izađe van da mu odgovori, vičući nešto na njemačkome što valjda znači da se
požurimo, ili da djevojčica traži šešir, ili slično tomu. I dok on to radi, pojurim u
tri koraka preko sobe, zgrabim kvaku, zatvorim vrata i okrenem ključ.
Nakon dvije sekunde kvaka počne škljocati. Cijela se vrata potresu. I neka
šaka zalupa. Čuje se vika. Liječnik jače udara.
Što god su mi ti ljudi učinili, neće to više ponoviti. Hodam mirno kroz sobu i
provjeravam brave na prozorima. I tada se Maks brzo spušta niz ljestve s onom
teškom daskom.
»Makni se!« šapne. »On ima pištolj!« Odvuče me od tankih zidova prema
kamenom zidu spavaće sobe, zatvori vrata, dohvati Helenu i obje nas pritisne na
pod pokraj prozora. Gdje nas ne može pogoditi metak.
Liječnik i dalje viče, lupajući šakom po vratima, a čuju se i drugi glasovi iz
dvorišta. I premda ne razumijem riječi, ton je dovoljno razumljiv. Oni su ljutiti.
Ili uplašeni. Moraju otići. Hoće da me liječnik ostavi ovdje. I nakon nekoliko
minuta on me ostavlja, i čujemo kako kočnice cvile na putu niz Tatarsku.
Okrenem se prema Maksu u tišini. Čudesna je to tišina. On je još golih prsiju
i znojan od ljetne vrućine u potkrovlju.
»Kako si znao da je imao pištolj?«
»Sala je rekla da ga jedan od njih ima.«
»I sišao si da me obraniš s letvom.«
»Samo to sam imao.«
»Da je bilo borbe«, kaže Helena, »mislim da bi Maks pobijedio.«
»Moja djevojčica zauvijek«, kaže Maks.
Naslonim glavu na zid i nasmiješim se. I zatim se nasmijem.
Nema više muškaraca. Nema više krađe hrane. Nema više strahovanja od
svakoga šuma sa stropa.

248
 Knjige.Club Books

Bolničarke su otišle. Skočim s poda, popnem se uz ljestve i gurnem glavu

kroz vratašca potkrovlja.
»Siđite!« šapnem. »Bolničarke su otišle!«
Pojavljuju se jedan po jedan, kao duhovi koji oživljuju, a ja se bojim gledati
koliko nevolje imaju Stari Hirsch i dr. Schillinger da se samo spuste niz prečke.
Ali tako je dobro kad u kući nema više ni jednoga nacista.
Pretražujem vreće gospođe Krawiecke. Tu su četiri kilogram graha, četiri
kilograma brašna, ječmena kaša, maslac, sol, vreća krumpira i dvije glavice
kupusa. Obilje. Kuhamo krumpire s korom, da ništa ne otpadne, i jedemo ih s
maslacem i solju.
Gledam kako se Monek isteže do pune visine, dok Cesia korača iz sobe u sobu
ispruženih ruku, kao da opipava prostor. Janek pronalazi kutak i liježe na pod.
Kao da je još u potkrovlju.
Tako je lako povjerovati da bi se bolničarke mogle vratiti.
Maks stražari na prozoru. Za svaki slučaj. Ali to čini stojeći.
Ja idem spavati. Gestapo bi još mogao doći. Mogli bi nas sve pobiti. Ali kad
usporedimo da nemamo više neprijatelja u istoj kući, osjećamo se spokojno.
Liježem u krevet da se odmorim.
I kasno noću, dok rano ljetno sunce tek počinje izlaziti iza brežuljaka, čujem
tutnjavu. Prasak u daljini. Sjednem, osluškujući. Zvižduk i cvilež. Maks se
odmakne od prozora, i prasak mi zagluši uši. Svjetlost mi zaslijepi oči. Tatarska
3 trese se pod nama. Dziusia vrišti, i još jedna žuto-narančasta svjetlost zablista s
druge strane naših zastora.
Znam što to znači. Ako me je Przemyśl ičemu naučio, naučio me je da to
znam.
Bombardiraju nas.
Mogu se samo nadati da nas bombardiraju Rusi.

249
 Knjige.Club Books

30.

SRPANJ 1944.

ećina bombā pada na donji grad i željezničku prugu, ali zbog poneke padne
V prašina s našega stropa. Stišćemo se zajedno uz dalji zid spavaće sobe, i to
me podsjeća na podrum stambene zgrade, kad me je Izio držao za ruku gdje
njegova majka nije mogla vidjeti. Tako da se ne bih plašila.
Sada kraj mene sjedi Maks. On se ne boji bomba. Ne toliko koliko se plaši
onih koji bi mogli pobijediti u toj borbi. Ako Nijemci zadrže Przemyśl, za njega
nema nade. Ni za koga od njih. Promatram našu malu skupinu ljudi. Ostatke koji
su iza njih preostali. Dziusia s dr. Schillingerom, Stari Hirsch sa Siunekom te
Monek i Sala. Gospođa Besserrmann, koja jednom rukom grli Janeka, a drugom
Cesiju. Henek pokraj Maksa, ali drži Danutu. I Jan Dorlich kojemu nitko nije
ostao. Ali preživjeli su. Protiv svih izgleda i zbog razloga koje nimalo ne
razumijem. Sve su preživjeli. A ako dođu Rusi...
Bit će slobodni.
I tako sjedimo. I čekamo. Maks samo razmišlja, lupkajući prstima po dasci.
Tako je mršav i prljav. I hrabar. Odlučan. Ne želim ga voljeti.
Ali mislim da želim.
Mislim da on možda voli mene.
Ali ne znam želi li to.
Bombe prestanu padati. Dim plovi iznad grada. Tiho je. Przemyśl me je
također naučio što to sada znači.
Dolaze vojnici.
Čujemo strojnice na ulicama. Džipove. Duboku tenkovsku paljbu. Zajedno se
pomičemo do sigurnijega zida, ostajući u skupini, izvan dosega metaka koji bi
mogli zalutati kroz prozor.
Čekamo.
Molimo se.
Danima.
Ja se nadam. Nadam se.
Grad se ponovno stišava. Dugo vremena.
Maks pažljivo gleda uz rub zastora. I tada kaže da netko dolazi. Vojnik. Hoda
sredinom Tatarske ulice. Čak nema ni spremnu pušku.
I on je Nijemac.
250
 Knjige.Club Books

Nijemci su pobijedili.
Nitko ne želi nikoga pogledati. Nitko ne govori. Zatvaramo oči. Ili zurimo u
pod. Helena spušta glavu u moje krilo.
Pomislila sam, na trenutak, kada su pale bombe, da bismo možda mogli izaći
na krov. Da je ta noćna mora od života i straha što smo je proživljavali možda
završila. Da bih mogla pobijediti u toj igri koju sam igrala protiv mržnje. I sada,
obitelj po obitelj, gledam svojih trinaestero kako odlučuju vratiti se u potkrovlje.
Držim Heleninu ruku dok se oni penju, sporo, prečku po prečku, uz ljestve.
Osim Maksa. On stoji sa mnom i kaže: »Ja se neću vratiti.«
Kimnem. Ne mogu se nagnati da govorim. Ali razumijem.
»Pitao sam te tako mnogo stvari, Fusia. I pitat ću te još jedanput. Uzmi Helenu
i vrati se na svoje imanje. Nađi majku, braću i sestre. Hoćeš li mi to dati?«
Ja ga ne želim napustiti.
»Molim te, daj mi to...«
Mislim da nije naučio da ga ne mogu napustiti.
Neki čovjek viče u dvorištu. Točno pod prozorom.
Maks stisne svoju dasku, krene prema prozoru, a ja okrenem Helenu, spremna
pobjeći u spavaću sobu, kada se vrata otvore nogom, a iverje oko brave poleti kao
mala eksplozija. Ja vrisnem, Helena vrisne, i soba je odjednom puna ljudi i
strojnica.
A ja zurim u njih.
To nisu njemačke strojnice.
»Rusi«, kaže Maks. »Vi ste Rusi!«
»Spusti... oružje!« kaže vođa. Na njegovu je licu čađa i znoj, a njegov poljski
je užasan. Ja zakoračim da zaklonim Helenu iza sebe, a dvije strojnice okrenu se
u mojem smjeru.
Maks spusti svoju letvu. »Gdje su Nijemci?«
»Tko drži grad?« pitam ja. »Drži li Rusija grad?«
»Przemyśl pripada Rusiji«, kaže čovjek, uspravljajući se malko iznad
strojnice. »Mi... tražimo Nijemce...«
Okrenem se prema Maksu. »Rusi su pobijedili. Rusi su pobijedili!«
»Gdje su Nijemci?« nastavlja Maks. »Hoće li se vratiti?«
Ruski oficir odmahne glavom. »Njemačka je...« Traži riječ i doda: »... završila
u Poljskoj.«
Maks me pogleda. »Gotovo je«, kaže on.
»Gotovo je«, kažem ja njemu. I on jurne preko sobe, zgrabi me oko struka i
podigne me. »Rusija je pobijedila!«
»Rusija je pobijedila!« viče Helena.

251
 Knjige.Club Books

Oficir se smiješi, daje znak svojim ljudima da odstupe, ali tada se strojnice
opet podignu zbog ljudi koji naviru niz ljestve iz potkrovlja.
»Stoj! Tko je...«
»Oni su Židovi!« vičem na sav glas. Maks me vrti u krugovima.
Ruski vojnik opet spusti strojnicu. »Židovi? Ja sam Židov.« On gleda naokolo
kako Stari Hirsch plješće, Henek pleše s Danutom, a Janek i Dziusia skaču, i
skaču, i skaču gore-dolje. »Vi ste se skrivali?« Pogleda mene. »Ti si... skrivala
Židove?«
I sada me ruski vojnik uzima od Maksa, hvata me oko struka i poskakuje sa
mnom. »Junakinja!« viče on.
»Junakinja, junakinja!« viču njegovi ljudi s njim.
Maks se smije, smije se i Jan Dorlich, i ja se smijem, i kad me vojnik opet
spusti, zabacujem ruke oko Maksa.
Gotovo je.
I tada izjurimo van. Svi mi, na sunce. I ne smeta nam što je zrak maglovit od
dima, i što vonja na paljevinu i rat. I nije nas briga što Rusi pretražuju njemačkog
vojnika koji je išao niz ulicu s rukama na glavi. Vičemo jer je zabavno vikati,
trčimo jer je zabavno trčati. Stari Hirsch leži na zemlji, zureći u sunce, Sala pjeva,
a Maks grli i grli brata. I tada Siunek nađe puno vjedro i baca vodu uvis, stvarajući
pljusak i kišu, i svi su mokri, i svi podvikuju i vrište. On zamahuje na Cesiju.
Zamahuje vjedrom na mene, i s nas se cijedi voda, i vičemo, dok Helena pleše jer
je završio rat.
Nebo je tako puno i sjajno iznad nas, svijetli u svim skrivenim mjestima.
Jer nekako smo, na neki način, živi.

Te noći gostimo se ostatcima obilja gospođe Krawiecke i smijemo se kad Dziusia

vikne: »Maks! Stavi lonac na glavu!« Slušamo radio koji su ostavile Karin i Ilse,
ulovimo poljske vijesti o ratu, koji se i dalje vodi na drugim mjestima, ali ne kod
nas.
Sljedećega dana dolazi u kuću jedan muškarac, isporučuje više vreća hrane,
uz blagoslov gospođe Krawiecke. Sala i Danuta peku kruh, vade ga topla iz
pećnice, a Maks i Siunek nalaze nerazbijenu kadu u nekoj bombardiranoj kući i
vuku je uz Tatarsku ulicu, i svakih nekoliko metara zaustavljaju se kako bi se
odmorili. Zatim se svi po redu kupamo. U pravoj kupelji, toploj i raskošnoj. I
polako, kako Rusi počinju uspostavljati red u Przemyślu, navikavamo se ponovno
živjeti, razgovor se okreće prema onomu što bi se sljedeće moglo dogoditi. I jedna
je stvar sigurna.
Komadi tolikih smrskanih života neće se ponovno složiti. Nipošto svi komadi.
Gospođa Bessermann odlazi prva s Janekom, rano izjutra, ne oprostivši se,
Jan Dorlich isto tako. Brišući suze, Cesia nam kaže da su otišli. Ona će ostati sa

252
 Knjige.Club Books

Siunekom i njegovim ocem. Boli to što su nam na taj način okrenuli leđa, nakon
svega što smo zajedno prošli. Ali zaključujem da nisu meni okrenuli leđa. Samo
najgorim trenutcima svojih života.
Nitko se ne želi sjećati potkrovlja.
Zatim dr. Schillinger uzme Dziusiju, nadajući se da će nastaviti zubarsku
praksu. Dziusia me steže oko vrata i poljubi me na rastanku.
Brinem se što će joj se događati u mraku. Kad se vrati strah.
Ponekad sanjam da su bolničarke sa mnom u sobi, pužu uvis, uza zidove, da
slušaju što je iznad stropa.
Sanjam svoju babciju, vičem dok je odvode iz geta.
Sanjam o Iziju kako visi naglavce.
Sanjam kako pokušavam uhvatiti Maksa dok ispada kroz prozor jurećega
vlaka.
Ali kad se probudim, Helena je tu, spava pokraj mene, i sjetim se života koji
je iznova počeo.
Maksu nisam više potrebna da ga spašavam.
Odlutam u kuhinju u spavaćici, želeći da ima čaja, i nađem Moneka i Salu
kako priređuju doručak. Henek i Danuta još nisu budni, a Stari Hirsch hrče na
sofi. Ali Maksov pokrivač je prazan, ostavljen na njegovu mjestu na podu.
»Gdje je Maks?« upitam, prigušujući zijevanje.
»Otišao je«, kaže Sala. »Jutros rano.«
Zagrcnem se. »Što hoćeš reći?«
»Ona hoće reći da je izašao kroz vrata«, kaže Monek.
»Kada se vraća?«
»Ne znam«, uzvrati Sala.
Maks je otišao.
Nešto mi se stegne u prsima.
Otišao je. Otišao je. Otišao je.
Okrenem se na peti da odem u spavaću sobu, da navučem odjeću, da radim
ne znam što, a Monek se smijucka.
»Maksu više nije potrebna njegova mala goyka.«
Stanem na mjestu. Goyka. Nežidovka. Ja. Ali bio je ružan način kako je to
rekao. Ponižavajući. Kao da sam komad žvakaće gume koji se ispljune kad
nestane okusa. Uletim u sobu, zakopčam haljinu i jedva svežem cipele prije nego
što opet izjurim kroz vrata.

»Fusia!« zove Sala, ali ja je ne slušam.

Maks je otišao. Ne može to učiniti. Ne bi to smio učiniti.

253
 Knjige.Club Books

Mislim da me je ostavio.
»Fusia, čekaj!«
Zalupim vanjskim vratima, skrenem iza ugla u dvorište, a gospodin Krajewski
je na bunaru.
»Vi«, kaže on. »Morao sam znati da je nešto čudno s vama. Moja je žena
uvijek mislila da je nešto čudno...«
Produžim, spremna da na nj ne obratim pozornost. Možda je pripit.
»Jutros su ubili jednoga Židova. Dolje na tržnici.«
Ukočim se. I strah se uzvine u meni kao ptica. Mašući krilima. Lepršajući.
Pogledam gospodina Krajewskoga. »Koga su ubili?«
»Nekoga dječaka. Skrivao se cijelog rata.«
Maks.
»I sada je netko odlučio da ga treba kazniti što nije bio ubijen na početku...«
On je otišao jutros. Maks je izašao na vrata.
»... netko misli da treba učiniti ono što su Nijemci ostavili nedovršeno...«
Ne. Ne. Ne.
»A vi, znao sam da je tu nešto bilo. Viđao sam one ljude koji su izlazili iz
vašega stana. Vi niste s njima čitali romane, zar ne? Ne bih pretpostavio da
biste...«
Cijelo to vrijeme gospodin Krajewski ne shvaća da sam skrivala Židove. On
misli da sam prostitutka. Prestanem slušati.

Nije me čak ni briga. Ostavljam ga dok govori i letim niz Tatarsku ulicu.
Moja stopala tako snažno udaraju o pločnik da me bole tabani.
Nisam ga htjela zavoljeti. Ljubav vodi u smrt.
Ali volim ga. I ostati bez njega boljet će mnogo više.
Zašto si otišao, Maks?
Zašto, zašto, zašto?
Neki čovjek dolazi uzbrdo suprotnim pločnikom s paketom u ruci. Zaustavlja
se i zuri u mene.
»Fusia?«
I kad ga pogledam, vidim njegove krupne crne oči, treperavu obrvu. Vidim
mladića koji me je nasmijavao na prozorskoj dasci. Čovjeka koji može bilo što
preživjeti.
Potrčim preko Tatarske i bacim se na njega, a njegov paket se otkotrlja niz
kameni pločnik.
»Što ti je?« kaže Maks.

254
 Knjige.Club Books

Udarim ga u prsa. »Ti si otišao!« Udarim ga ponovno. »Ti si otišao! Ti si

otišao!«
»Otišao sam se podšišati!«
Nije ni čudo što ga nisam prepoznala.
»I kupio sam malo maslaca, i zbog tebe sam ga ispustio.«
I sada počnem plakati. Ne zbog toga što je otišao, nego zbog toga što nije
otišao. Takva sam Dummkopf. On me privuče u zagrljaj.
»Ti trebaš biti sa mnom«, kažem mu. »Ti pripadaš meni.«
»Znam«, kaže on. »I ti pripadaš meni.«
»Znam.«
»Doista?«
Kimnem.
On rukama obujmi moje lice.
»Ti si mi dala život«, kaže on. »Sada mi dopusti da ti ga vratim.«
Ponovno kimnem. Pustim ga da ljubi moje usne i moje suze.
Mi pripadamo jedno drugome.
I sve ćemo preživjeti.

255
 Knjige.Club Books

Stefania i Helena Podgórska za vrijeme rata

256
 Knjige.Club Books

Autoričina bilješka

»DOŠAO JE NA JEDNU NOĆ

I OSTAO PEDESET GODINA.«

Stefania Podgórska udala se za Maksa

Diamanta 23. studenoga 1944. Svi
članovi obitelji Podgórski preživjeli su rat,
uključujući Stefanijinu majku i brata u
radnom logoru u Salzburgu. Međutim, oni
nisu odobrili Stefanijinu udaju i odrekli su se
obiju sestara zbog toga što su spašavale
Židove za vrijeme okupacije Przemyśla. Tada
je antisemitizam bio raširen u Poljskoj, s
aktivnim skupinama koje su nastojale dovršiti
ono što su nacisti započeli. Kako bi spasio
svoju novu obitelj, Maks je promijenio ime i
postao Josef Joe Burzminski. Joe i Stefania
odgojili su Helenu do studentske dobi, kad se Maks i Stefania 1944. godine
upisala na medicinski fakultet. možda na dan vjenčanja
Henek Diamant oženio se Danutom, postao stomatolog i preselio se u Belgiju
sedamdesetih godina. Umro je 2004. godine. Danuta je preminula 2011. Henek i
Danuta imali su kćer i sedmero unučadi. Nakon rata dr. Wilhelm Schillinger
oženio se drugi put i preselio u Wroclaw da bi postao oralni kirurg. Njegova kći
Dziusia ostala je povezana s Burzminskima, čak je s njima živjela neko vrijeme,
i uvijek je smatrala Stefaniju svojom drugom majkom. Udala se i preselila u
Belgiju pedesetih godina, gdje sada ima sina i kćer te četvero unučadi.
Malwina se nikada nije udala za dr. Hirscha. Ona i Janek emigrirali su u
Sjedinjene Američke Države (1949.), gdje je Janek naposljetku postao
elektroinženjer i radio u IBM-u. On ima dva sina i jedno unuče.
Nakon kratka vremena s Hirschovima, Cesia se pridružila majci i bratu te
također emigrirala u Ameriku. Putovala je u Argentinu kako bi svjedočila
protiv Josefa Schwammbergera, oficira odgovorna za mnoga zvjerstva u getu
Przemyśla. Ona ima sina i kćer te četvero unučadi.

257
 Knjige.Club Books

Osobna iskaznica Maksa Diamanta, na kojoj je otisnuto »Jude«,

da ga se označi kao Židova.

Nakon što su napustili Tatarsku ulicu, dr. Leon Hirsch i Siunek zatekli su se
u Rusiji poslije promjene ukrajinske granice. Siunek Hirsch umro je od raka 1947.
godine. Monek i Sala Hirsch promijenili su prezime u Jalenski te s Janom
Dorlichom emigrirali u Izrael. Monek se naposljetku ispričao Stefaniji što ju je
nazvao goykom.
Josef i Stefania Burzminski preselili su se 1958. godine u Izrael. Joe je ondje
vodio zubarsku praksu, uz pomoć Stefanije (ili Stefi, kako je postala poznata), i
svjedočio na suđenju nacističkom zločincu Adolfu Eichmannu.
Zbog medicinskog zahvata - ili eksperimenta - kojemu je Stefania bila
podvrgnuta u njemačkoj bolnici, rečeno joj je da nikada neće imati djece.
Ali naposljetku, nakon više od desetljeća braka, Stefi i Joe dobili su kćer i sina.
Godine 1961. emigrirali su u Sjedinjene Američke Države gdje je Joe, dok je još
učio engleski, otkrio da njegova poljska diploma neće biti priznata. Tako se on,
usprkos gotovo dvadesetogodišnjoj praksi kao stomatolog i oralni kirurg, upisao
na bostonsko Sveučilište Tufts. Stekao je drugu diplomu iz stomatologije 1966.
godine. Helena je ostala u Poljskoj, gdje je doktorirala radiologiju. Živi u
Wroclavu sa svojom kćeri.

258
 Knjige.Club Books

Stefania Podgórska i Maks Diamant pedesetih godina.

Maks je promijenio ime u Josef Burzminski 1944. godine.

Godine 1979. Stefania i Helena Podgórska proglašene su Pravednicama među

narodima u Yad Vashemu, Svjetskom centru očuvanja sjećanja na žrtve
holokausta, koji je vodeća ustanova za edukaciju, dokumentaciju i istraživanje
holokausta. Stefanija i Helena za svoje su junaštvo za vrijeme holokausta dobile i
brojna druga priznanja i nagrade, a o njima je objavljeno mnoštvo članaka,
snimljeni su dokumentarni filmovi i televizijski intervjui te televizijski film
Skriveni u tišini (Hidden in Silence, 1996.).
Godine 1993. Stefania je održala govor na otvorenju Memorijalnog muzeja
holokausta u Washingtonu, gdje su s njom dijelili pozornicu izraelski predsjednik
Haim Herzog, tadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Bill Clinton i
prva dama Hillary Clinton, a potpredsjednik Al Gore ogrnuo ju je (bilo je hladno).
Stefania i Joe gostovali su u Oprah Winfrey Showu (1994.), kad je Stefi
pokazala prstom i odlučno rekla Oprah: »Čekajte malo.«
259
 Knjige.Club Books

Ja sam postala svjesna Stefanije Podgórske ranih 1990-ih, mnogo prije nego
što sam mislila da ću postati spisateljica. Nije to bilo zbog nekoga članka, filma
ili emisije, nego kad je dio intervjua iz njezine usmene povijesti emitirala moja
lokalna televizijska postaja PBS. Ostavila sam sve da bih gledala i nikada nisam
zaboravila njezinu priču. Bilo je to prije više od dvadeset pet godina.
Njezin puni intervju otkrila sam na mrežnom mjestu Memorijalnog muzeja
holokausta u Sjedinjenim Američkim Državama (2017.). Gledala sam ga tri puta
i poslije toga znala sam tri stvari. Bila je to priča koja se morala ispričati. Bila je
to priča koja je morala biti roman. I ja sam morala napisati tu priču, u dobru i u
zlu.
Nakon malo besramna vrebanja na internetu, stupila sam u vezu sa sinom Joea
i Stefanije, Edom Burzminskim, i on je sa mnom podijelio spisateljsku škrinju
zlata: Stefanijina neobjavljena sjećanja. To je postalo okosnica romana Svjetlo u
skrovištima, dopunjena satima filmskih intervjua sa Stefi i Joeom, usmenim
ispovijestima Cesije i Janeka, drugim sjećanjima te znanstvenim radovima koji
obrađuju grad Przemyśl prije i poslije Drugoga svjetskog rata.

Stefania, Maks i Helena na plaži poslije rata (slijeva nadesno)

Prizor koji je Stefania vidjela kad su esesovci smaknuli jednu obitelj temelji
se na ubojstvu Rernije Spiegel, poljske Anne Frank, mlade Židovke iz Przemyśla,
čiji je dnevnik tek nedavno izašao u javnost. Mislim da je to bilo i s ubojstvom
skrivenih Židova koji se spominju u Stefanijim sjećanjima. Obješeni čovjek na

260
 Knjige.Club Books

trgu pokraj tržnice, dok je Stefania bila na putu prema poslu, bio je Michal
Kruk, smaknut zbog toga što je skrivao Židove.
Godine 2018. Ed i ja otišli smo skupa u Belgiju, gdje smo intervjuirali
Dziusiju Schillinger, jednu od najljupkijih dama koje sam ikada upoznala, a zatim
u Poljsku gdje smo intervjuirali Helenu, krasnu dušu koja pravi moćno domaće
vino. Obje dame postupale su sa mnom s toliko velikodušnosti i ljubaznosti, dok
sam bila ondje i prekopavala po strašnim sjećanjima.

Stefania, Maks, Helena, Henek i Danuta poslije rata (slijeva nadesno)

Zatim smo Ed i ja hodali ulicama Przemyśla, pronašli stan gdje je njegova

majka skrivala njegova oca, potom mjesto tvornice Minerwa, podrumski prozor
Maksova tajnog bunkera u getu. I da, koliko smo samo tražili mjesto gdje je bio
dućan Diamantovih!
Stajali smo u potkrovlju Tatarske 3 i promatrali oronulu zgradu koja je nekada
bila njemačka bolnica.
Odvezli smo se u selo Lipu i sjedili u kuhinji postarije žene koja je mogla
imenovati svih devetero braće i sestara Podgórski. Otišli smo u Bełżec, gdje su
ubijeni Edovi djed, baka i stric te brojni drugi. Popeli smo se na nasip i stajali na
zavojitom dijelu pruge, tamo gdje je mladi Maks Diamant iskočio iz jurećega
vlaka.
Vratila sam se kući i neprekidno pisala.

261
 Knjige.Club Books

Razlika između ovoga romana i Stefanijinih sjećanja u tome je što ja nisam

mogla sve ispripovijedati. Morala bih napisati knjigu od tisuću stranica. I budući
da stvarni život nije roman, vrijeme i slijed događaja katkada su prilagođeni
pripovjednoj strukturi.

Ed, Joe i Stefania Burzminski

Periferni likovi ponekad su spojeni. Praznine su ispunjene, osobito kad se tiču

Stefinih emocija. Ali s iznimkom Stefanijina vađenja iskaznice (znamo da je ona
izmislila istinu), dobivanja posla (znamo da je nekoga podmitila) i udaranja u nos
čovjeka s jednom obrvom (što sam uvjerena da bi učinila da joj se pružila
prigoda), svaki događaj u ovom romanu onakav je kako su ga Stefania i
Joe opisali. To je ponovno zamišljanje onoga što je bilo.
Susrela sam Stefaniju Podgorsku samo jedanput, 2017. godine, iako ona nije
znala da se sa mnom susrela. Bolovala je od demencije, a poslije našega posjeta
otišla sam s Edom da joj izaberemo nove pidžame.
I Stefania i Helena imale su psiholoških problema poslije rata. Dziusia mi je
rekla da u jednom dijelu svoga uma Stefania nikada nije napustila Tatarsku ulicu.
Danas mi to nazivamo PTSP. Ali, ironično, demencija je oslobodila Stefaniju
svega toga. Pjevala je, plesala i preobražavala se u sretnu djevojčicu kakva je bila
prije rata. Joe je rekao jednom novinaru u Bostonu da mu je žao što u Tatarskoj
ulici nisu mogli znati da će jednoga dana boraviti u Sjedinjenim Američkim
Državama i slaviti pedesetu obljetnicu braka sa svojom djecom. »To je bio san«,
rekao je. »Ali obistinio se.«

262
 Knjige.Club Books

Josef Burzminski preminuo je 17. srpnja 2003. u Los Angelesu, kamo su se

on i Stefania preselili da budu bliže svojoj djeci. Bili su u braku pedeset osam
godina. Njihovo prvo unuče rodilo se kad je Joe već bio preminuo.
Stefania Podgórska Burzminski umrla je 29. rujna 2018. za vrijeme pisanja
ove knjige. Pomogla sam urediti njezinu osmrtnicu, što mi je bila čast. Koliko je
mnogo ljudi imalo povlasticu sažeti život osobe kojoj su se toliko divili? I koliko
je veća povlastica napisati cijelu knjigu o toj osobi? U jednom intervjuu iz
1988. godine Stefaniju su upitali je li osjećala da je njezin život imao posebnu
važnost zbog onoga što je učinila tijekom ratnih godina. »Oh, ne znam«,
odgovorila je, odmahujući rukom. Zatim je pokazala prstom. »Ali znam da će se
moja priča objaviti.«
Imala je pravo, zar ne?
Nasljeđe Drugoga svjetskog rata ima ticala koja se stalno pružaju naprijed,
duboko u današnje dane. Za mnoge s kojima sam razgovarala to je nastavak rata.
Ožiljci nisu zarasli i sve se još ponavlja u valovima. Gubitak obitelji. Gubitak
prijatelja. Gubitak tolikih povijesti i budućnosti.
Strah koji se ne može zaboraviti. Ali unatoč svemu što je propatila, ni u jednoj
napisanoj riječi, ni u jednom intervjuu, Stefania nikada nije požalila što je to
napravila. Samo je govorila da bi to ponovno učinila. »Jedna smrt ili trinaestero
Židova«, rekla je. »To je bila dobra trgovina.« Iako je spomenuta smrt bila
njezina.
To je moja definicija junakinje.

Stefania i Helena pokraj četrdesetih.

263
 Knjige.Club Books

Zahvale

Uvijek sam smatrala da su zahvale nemoguća zadaća. Nema načina da čovjek u

samo nekoliko kratkih rečenica zahvali bezbrojnim divnim ljudima koji udahnjuju
život knjizi. Za Svjetlo u skrovištima to je dvostruko istinito, jer ova priča nije bila
moja. Ja sam samo bila njezina privremena čuvarica. Ova je priča postala
izvanredna zbog ljudi koji su je proživjeli. Riječi su nastale zbog nekih
izvanrednih ljudi koji su mi pomogli. I učinit ću sve što mogu da im zahvalim.
Ed Burzminski. Hvala vam milijun puta za nevjerojatno vrijeme i brigu koje
ste posvetili meni i ovom projektu, što ste udovoljili svemu što sam od vas tražila,
želeći doznati više o vama i vašim iznimnim roditeljima. Zbog vas će ova priča i
dalje živjeti. Lori i Mia, hvala vam što ste ga sa mnom dijelile dok smo obilazili
Europu!
Helena Podgórska-Rudziak i njezina lijepa kći Małgorzata Rudziak. Mogu
iskreno reći da vašu ljubaznost i velikodušnost nikada neću zaboraviti. I, Helena,
hvala vam što ste mi dali ono što je bilo najteže dati: svoja sjećanja.
Krystyna Nawara (prije Dziusia Schillinger) i njezina obitelj. Kako ste svi vi
divna radost. Hvala vam na takvoj dobrodošlici kad sam došla u Belgiju i vaš
dom.
Maciej Piorkowski te Bożena i Wiesiek Skibiński. Hvala vam za nevjerojatni
obilazak Tatarske 3. I za katedralu, i kripte, i što ste mi dopustili da rukama
dodirujem djelo u kamenu iz jedanaestoga stoljeća, i za groblja s upaljenim
voštanicama, i posebno što ste mi dali da otvorim onu škrinju! Najbolja
Noć vještica svih vremena.
Monika Lach. Hvala vam što ste djecu Przemyśla upoznali sa Stefanijinom
pričom i pomogli mi da razumijem Przemyśl kakav je bio.
Piotr Michalski. Hvala vam što ste sa mnom podijelili svoje široko znanje i
za sve kalorije koje sam potrošila pokušavajući ići s vama ukorak ulicama
Przemyśla.
Ewa Koper iz Memorijalnog koncentracijskog logora i Muzeja u Bełżecu.
Hvala vam stotinu puta za ljubazan i plemenit način kako ste mi tumačili užasna
iskustva iz logora u Bełżecu i za vaš projekt da se imenuje svaka žrtva. Znam tko
su moje osobe kad se s njima sretnem, a vi ste jedna od njih.
Memorijalni muzej holokausta u Sjedinjenim Američkim Državama. Ne
mogu vam dovoljno zahvaliti što ste mi tako stavili na raspolaganje osobne

264
 Knjige.Club Books

povijesti onih koji su doživjeli holokaust da sam ih mogla dodirnuti prstima. To

je povijest koja se nikada ne bi smjela izgubiti.
Veliku zahvalnost zaslužile su Agi Legutko, lektorica jidiša i direktorica
programa jezika jidiš na Odsjeku za germanske jezike Sveučilišta Columbia u
New Yorku, koja je pregledala navode na jidišu i ponudila mnoge mudre ispravke;
i Tami Rich, povjesničarka i savjetnica za kulturno nasljeđe, za pažljiv i pronicav
pregled teksta. Sve preostale pogreške moje su.
Kelly Sonnack, moja agentica. Čuvaš mi leđa. Uvijek. Velika je povlastica
nazivati te svojom agenticom i prijateljicom.
Lisa Sandell, moja urednica. Mi zajedno pravimo dobre knjige, zar ne? Velika
je povlastica nazivati te urednicom i prijateljicom.
Doista, ne znam čime sam zaslužila vas dvije! Ali znam kad sam
blagoslovljena. Volim vas obje.
Scholastic Press. David Levithan, Olivia Valcarce, Josh Berlowitz, Ellie
Berger, Rachel Feld, Shannon Pender, Erin Berger, Lauren Donovan, Amy
Goppert, Lizette Serrano, Emily Heddleson, Jasmine Miranda, Danielle Yadao,
Matt Poulter, Lori Benton, John Pels, tim za prodaju i svi na sajmovima i u
klubovima knjiga. Sada, nakon šest knjiga, osjećam vas kao svoj tim i
svoju obitelj.
Moja skupina kritičara tijekom više od dvanaest godina. Ruta Sepetys,
Howard Shirley, Amy Eytchison i Angelika Stegmann. Nitko nije kao vi. Kako
ste mi svi vi dragi!
I posljednji, ali ne i najmanje bitni, članovi moje obitelji. Philip, Chris i
Siobhan, Stephen i Elizabeth. Volim vas više nego što se može reći na kraju
knjige. Philipe, ponovno si osvojio nagradu za najboljeg muža. Ti si ljubav moga
života i moj si najbolji prijatelj. Hvala ti za sve.

265
 Knjige.Club Books

O autorici

Sharon Cameron (1970.) američka je spisateljica za djecu i mlade, autorica

bestselera New York Timesa. Njezin prvijenac, The Dark Unwinding (2012.),
osvojio je i čitatelje i kritiku, ali i nekoliko uglednih literarnih nagrada. Slijede
uspješnice A Spark Unseen (2013.), Rook (2016.), The Torgetting (2016.), The
Knowing (2017.) i Bluebird (2021.).
Priča o hrabroj Poljakinji Stefaniji Podgórskoj i njezinoj šestogodišnjoj sestri
Heleni toliko se dojmila Cameron da ju je odlučila ispričati u romanu Svjetlo u
skrovištima (2020.), koji je postigao svjetski uspjeh i dosad je preveden na 20
jezika.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

266