Karen Dionne

KĆI KRALJA MOČVARE

S engleskoga prevela
Nevena Erak Camaj

Zagreb, 2021.
 Naslov izvornika
Karen Dionne
THE MARSH KING’S DAUGHTER

Copyright ©2017 by Karen Dionne Enterprises LLC

Objavljeno prema dogovoru s Folio Literary Management, LLC.
Copyright ©Za hrvatski prijevod Nevena Erak Camaj i Sonatina
j.d.o.o. 2020.
Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u
bilo
kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.
Za Roogera, za sve
Plodnost uzrokuje propast; na uzletu nove generacije
prethodna premašuje svoj vrhunac. Naši potomci postaju
naši najljući neprijatelji, za koje nismo spremni. Oni će
preživjeti i uzeti moć iz naših oslabjelih ruku.
Carl Gustav Jung
 Iz svojega gnijezda visoko na krovu Vikingova dvorca, rodi se pogled
prostirao na jezerce, a kraj šaša i močvare stajao je jasenov panj. Na nj su
sjela tri labuda, udarala krilima i razgledala se unaokolo.
Jedan od njih zbacio je svoje labuđe odijelo i roda je u njemu
prepoznala kraljevnu Egipta. Sjedila je tako ondje i nije je pokrivalo ništa
drugo do njezine dugačke crne kose. Roda je čula kako je zamolila dva
druga labuda da pripaze na njezino perje, kad ona zaroni pod vodu da
ubere cvijet koji joj se činilo da vidi.
Oni pristanu, dignu se uvis i uzdignu prazno pernato odijelo.
“Zaroni”, kliknu oni, “nikad više nećeš letjeti u labuđem perju, nikad više
nećeš ugledati Egipat, ostani ovdje u divljoj močvari!”
Na to razderu njezino pernato odijelo u tisuću komadića. Perje je
letjelo unaokolo poput snježnih pahuljica, a obje su zle kraljevne odletjele.
Kraljevna je jaukala i plakala. Njezine suze padale su na jasenov panj
i on se najedanput počne micati. Bijaše to naime sam kralj močvare, on što
stanuje u bari. Panj se okrenuo i najednom više nije bilo panja, a duge
muljem prevučene grane pružale su se uvis kao ruke.
Nato se jadna djevojka prestraši i skoči na nestalno močvarno tlo. No
ono ne može držati ni rodu pa stane tonuti, a i panj nestajati s njome. Veliki
crni mjehuri pokažu se na površini, a onda se kraljevni više nije vidjelo ni
traga.
- Hans Christian Andersen, Kći kralja močvare 1
 HELENA

K ad bih vam rekla ime svoje majke, odmah biste ga prepoznali. Moja
majka bila je slavna
iako to nikad nije htjela biti. Takvu slavu nitko ne bi poželio. Jaycee
Dugard, Amanda Berry, Elizabeth Smart - na tom tragu, iako moja majka
nije bila ni jedna od njih.
Majčino biste ime prepoznali kad bih vam ga spomenula, a onda biste
se zapitali - samo nakratko jer davno su prošla vremena kad su ljudi marili
za moju majku, a ni nje već odavno nema - gdje je sada? Zar nije tijekom
nestanka rodila kćer? Što se dogodilo s djevojčicom?
Mogla bih vam reći da je meni bilo dvanaest godina, a mojoj majci
dvadeset osam kad su nas izbavili od njezina otmičara, da sam, prema
opisima iz novina, sve te godine proživjela u derutnoj seoskoj kolibi
okruženoj močvarom usred michiganskoga Gornjeg poluotoka2. Da sam
naučila čitati zahvaljujući hrpi National Geographica iz pedesetih i
požutjeloj zbirci pjesama Roberta Frosta, ali da nisam išla u školu, nisam
naučila voziti bicikl, da nisam znala što su struja i tekuća voda. Da su majka
i otac bili jedini ljudi s kojima sam u tih dvanaest godina razgovarala. Da
nisam znala da smo lišene slobode sve dok nas nisu oslobodili.
Mogla bih vam reći da je moja majka preminula prije dvije godine, a
iako su mediji popratili njezinu smrt, ta vam je vijest vjerojatno promaknula
zato što je umrla u sjeni mnogo važnijih priča. Mogu vam reći ono što
novine nisu: nikad se nije oporavila od godina provedenih u zatočeništvu.
Nije bila ljepuškasta i elokventna pobornica pravde. Mojoj plahoj,
samozatajnoj majci nisu nudili ugovore za objavljivanje autobiografije, nije
se našla na naslovnici časopisa Time. Moja bi majka ustuknula pred
pozornošću kao što listovi marante venu pod udarom mraza.
 No neću vam reći majčino ime. Zato što ovo nije njezina priča. Ovo je
moja priča.
 1.

T u čekaj, kažem svojoj trogodišnjakinji. Uvukla sam ruku kroz otvoreni

prozor kamioneta da između njezine sjedalice i otvorenih suvozačkih
vrata izvučem plastičnu bočicu mlakoga narančinog soka koju je bacila u
napadu frustriranosti. “Mama se odmah vraća.”
Mari je posegnula za bocom poput Pavlovljeva psića. Donja je usnica
iskočila, a suze su se počele prelijevati. Sve mi je jasno. Umorna je. I ja
sam.
“A-a-a”, zagunđala je Mari kad sam se počela udaljavati. Izvijala se i
opirala sigurnosnom pojasu kao da je steže luđačka košulja.
“Tu budi, odmah se vraćam.” Stisnula sam obrve i zamahnuta prstom
da zna da sam ozbiljna pa sam krenula prema prtljažniku. Mahnula sam
dečku koji staže kutije na rampi za utovar kraj ulaza u skladište
Markham’sa - mislim da se zove Jason - a potom spustila stražnja vrata da
sama podignem prve dvije kutije.
“Zdravo, gospođo Pelletier!” Na moje mahanje Jason je uzvratio
dvostrukim entuzijazmom. Ponovno sam podignula ruku da poravnamo
račun. Više se i ne trudim uvjeravati ga da me zove Helena.
Bum-bum-bum, čulo se iz kamioneta. Mari mlati bocom po donjem
rubu prozora. Praznom bocom, pretpostavljam. Odgovorila sam lupanjem
dlanom po prtljažniku - bum- bum-bum - Mari se prepala i uzvrpoljila, a
nježna joj se košica prosula po licu poput kukuruzne svile. Namrštila sam se
što sam najbolje mogla želeći joj dati do znanja “prestani ako boga znaš”, a
zatim sam kartonske kutije podignula na rame. Stephen i ja smeđokosi smo
i smeđooki kao i naša petogodišnjakinja Iris pa se ovome rijetkome zlatnom
djetetu koje smo stvorili divio dok mu nisam rekla da mi je majka bila
plavokosa. I to je sve što zna.
 Markham’s je predzadnja dostava od ukupno četiri i glavno prodajno
mjesto za moje džemove i marmelade, uz narudžbe koje primam putem
interneta. Turistima koji kupuju u trgovini Markham’s sviđa se što je riječ o
domaćim proizvodima iz ovoga kraja. Koliko čujem, mnogi kupuju po
nekoliko teglica kao poklone i suvenire. Poklopce pokrivam kariranom
tkaninom koju vežem kuhinjskom špagom, a boju usklađujem sa sadržajem:
crvena za džem od maline, ljubičasta za aroniju, plava za borovnicu, zelena
za marmeladu od rogoza i borovnice, žuta za maslačak, ružičasta za divlju
jabuku i virdžinijsku borovnicu - shvatili ste. Meni su te pokrivke smiješne,
ali ljudima se očito sviđaju. Ako se mislim snaći u kraju koji je toliko
zahvaćen gospodarskom krizom kao što je Gornji poluotok, moram ljudima
ponuditi ono što žele. Nije to neka znanost.
Ovdje ima obilje samoniklog bilja i mnogo je načina za pripremu, no
zasad se držim džema i marmelade. U poslu je važno usredotočiti se na
nešto. Moj je zaštitni znak crtež s obrisom rogoza na svakoj etiketi. Sigurno
sam jedina koja spravlja džem miješajući korijen rogoza s borovnicom. Ne
stavljam ga puno, tek toliko da mogu opravdati rogoz u nazivu. Kad sam
bila mala, mladi klipovi rogoza bili su mi omiljeno povrće. I sad je tako.
Svakog proljeća strpam ribičke čizme i košaru od pruća u prtljažnik
kamioneta i uputim se prema močvari južno od naše kuće. Stephen i cure ne
žele ih ni taknuti, ali Stephenu je svejedno dokle god ih spravljam samo za
sebe. Za samo nekoliko minuta kuhanja u slanoj kipućoj vodi dobiješ
najukusnije povrće. Doduše, pomalo suhe i brašnaste teksture pa ih danas
jedem s maslacem, no u djetinjstvu, naravno, nisam ni znala da postoji
maslac.
Borovnice berem na iskrčenim terenima južno od našega mjesta.
Nekih je godina urod bolji. Borovnice vole mnogo sunca. Indijanci su
nekoć palili šikaru kako bi povećali urod. Priznajem, bila sam u iskušenju.
Nisam ja jedina koja obilazi ravnice tijekom sezone borovnica pa se tereni
blizu starih cesta za prijevoz stabala brzo oberu. No ne smeta mi maknuti se
od utabanih staza, a i nikad se ne izgubim. Jednom sam toliko odmaknula u
nepoznato da me opazio helikopter Uprave za prirodne resurse i dozvao me.
Nakon što sam policajce uvjerila da znam gdje se nalazim i da znam što
radim, ostavili su me na miru.
 “Ugrijalo, jelda?” upitao me Jason kad se sagnuo preuzeti prvu kutiju s
mojeg ramena.
Samo sam otpuhnula. Nekoć nisam znala kako odgovoriti na takvo
pitanje. Neće se vrijeme promijeniti zbog mojeg mišljenja pa zašto bi
nekoga zanimalo što ja mislim?
Danas znam da ne moram, da je ovo, kao što bi Stephen rekao, primjer
“čavrljanja”, da je to razgovor razgovora radi, mehanizam popunjavanja
praznog hoda u kojemu se ne komunicira ni o čemu važnom ili vrijednom. I
tako razgovaraju ljudi koji se ne poznaju dobro. Ni dan-danas nije mi jasno
zašto je to bolje od šutnje.
Jason se nasmijao kao da sam ispalila najbolju foru koju je tog dana
čuo, a Stephen tvrdi da je to prikladan odgovor, bez obzira na to što nisam
rekla ništa duhovito. Kad sam otišla iz močvare, stvarno sam se mučila s
društvenim pravilima. Rukuj se kad nekoga upoznaješ. Ne kopaj nos. Stani
na kraj reda. Čekaj svoj red. Digni ruku ako imaš pitanje na satu, a onda
čekaj da te učiteljica prozove prije nego što ga postaviš. Ne podriguj i ne
prdi pred drugima. Kad dođeš u nečiji dom kao gost, pitaj smiješ li otići na
zahod. Sjeti se oprati ruke i pustiti vodu. Ne mogu vam reći koliko sam se
često osjećala da svi osim mene znaju kako se nešto ispravno radi. Tko
uopće smišlja ta pravila? I zašto ih moram slijediti? I koje su posljedice ako
ih ne budem slijedila?
Drugu kutiju ostavila sam na rampi i krenula do kamioneta po treću.
Tri kutije, u svakoj dvadeset četiri teglice, ukupno sedamdeset dvije, koje
dostavljam svaka dva tjedna tijekom lipnja, srpnja i kolovoza. Na svakoj
kutiji zaradim 59,88 dolara, što znači da tijekom ljeta samo od Markham’sa
zaradim više od tisuću dolara. Uopće nije loše.
A da ljudi znaju da Mari tijekom dostava ostavljam samu u kamionetu,
znam što bi rekli. Osobito što je ostavljam samu uz spuštene prozore. No ne
mislim ih zatvarati. Parkiram ispod bora, i iz zaljeva dopire povjetarac, no
temperatura cijeli dan prelazi trideset stupnjeva i znam koliko se brzo
zatvoren automobil može pretvoriti u pećnicu.
Jasno mi je i da bi netko vrlo lako mogao posegnuti kroz otvoren
prozor i zgrabiti Mari. No, davno sam odlučila da svoje kćeri neću odgajati
u strahu da će se ono što se dogodilo mojoj majci dogoditi i njima.
O toj temi reći ću još samo ovo i ništa više. Budite sigurni da oni koji
bi se pobunili protiv mojeg pristupa odgoju svakako nikad nisu živjeli na
michiganskom Gornjem poluotoku. I to je sve.

KAD SAM SE VRATILA DO KAMIONETA, majstorici bježanja

Mari nije bilo ni traga. Prišla sam suvozačkome prozoru i zavirila unutra.
Mari je sjedila na podu i žvakala celofan od bombona koji je pronašla ispod
sjedala kao da je žvakaća. Otvorila sam vrata, izvukla joj celofan iz usta i
gurnula ga u džep, a potom obrisala prste o traperice i smjestila je u
sjedalicu. Kroz prozor je doletio leptir i sletio na nešto ljepljivo na
upravljačkoj ploči. Mari je zapljeskala i nasmijala se. Meni se izmamio
osmijeh. Kako i ne bi. Marin je smijeh prekrasan, grlen, nesputan grohot
koji mi nikad neće dosaditi. Poput onih videa s YouTubea u kojima se bebe
nekontrolirano smiju zbog nevažnih stvari, kao što su pseći skok ili kidanje
papira - e tako se Mari smije. Mari je prštavi mjehurić, zlatno sunce,
kvakanje karolinki na nebu.
Otjerala sam leptira i upalila kamionet. Autobus će Iris ostaviti pred
našom kućom u 16,45. Stephen obično čuva cure dok ja obavljam dostavu,
ali večeras se kasno vraća kući zato što pokazuje nove reprodukcije
svjetionika vlasniku galerije koji prodaje njegove fotografije u Soou. Sault
Ste.
Marie, što se izgovara Soo3 , a ne Salt4, kao što neupućeni obično
kažu, drugi je po veličini grad na Gornjem poluotoku. No to i nije neka
informacija. Sestrinski grad s kanadske strane mnogo je veći. Lokalci s
obiju obala rijeke St. Mary svoj grad zovu Soo. Posjetitelji iz svih krajeva
svijeta dolaze na rijeku, na kanal Soo Locks promatrati prolazak golemih
nosača željezne rude. Pravi su magnet za turiste.
Posljednju kutiju s različitim džemovima dostavila sam u Muzej ahata
i povijesti jezera Superior, a potom sam nas odvezla do jezera i parka. Čim
je ugledala vodu, Mari je počela mahati ručicama. “Vo-va, vo-va.” Znam da
bi u svojoj dobi već trebala izgovarati cjelovite rečenice. Cijelu smo je
prošlu godinu jedanput mjesečno vodili logopedu u Marquette, no bolje od
ovoga zasad ne može.
Sljedeći smo sat provele na plaži. Mari je sjedila pokraj mene na
toplom šljunku, pokušavajući ublažiti nelagodu izbijanja kutnjaka žvačući
komadić drveta koji sam joj isprala u vodi. Zrak je bio vreo i bez daška
vjetra, jezero mirno, a valovi su se nježno ljuljuškali kao u kadi. Nakon
nekog vremena izule smo sandale, zagazile u vodu i poprskale jedna drugu
da se ohladimo. Jezero Superior najveće je i najdublje od Velikih jezera pa
se voda nikad i ne zagrije. No, kad su dani ovakvi, tko bi to i htio?
Naslonila sam se na laktove. Kamenje je bilo toplo. Koliko god danas
bilo vruće, teško mi je vjerovati da su nam, kad smo prije nekoliko tjedana
Stephen i ja doveli Iris i Mari na isto mjesto promatrati Suze svetog Lovre,
trebale jakne i vreće za spavanje. Stephen je mislio da pretjerujem kad sam
ih spakirala u prtljažnik Cherokeeja, no naravno da nije imao pojma koliko
na plaži može zahladiti kad zađe sunce. Nas četvoro stisnulo se u dvostruku
vreću za spavanje i ispružilo na pijesku gledajući u nebo. Iris je izbrojila
dvadeset tri zvijezde padalice i uz svaku poželjela želju, a Mari je većinu
prespavala. Planiramo se vratiti za koji tjedan vidjeti polarnu svjetlost.
Sjela sam i pogledala na sat. Još uvijek mi je teško stići negdje u
određeno vrijeme. Kad odrasteš uz zemlju, kao što sam ja odrasla, zemlja
određuje što se i kada radi. Nismo imali sat. Nije nam trebao. Osluškivali
smo okoliš, baš kao i ptice, kukce i životinje, slijedeći isti cirkadijani ritam.
Sjećanja vežem uz godišnja doba. Ne pamtim uvijek koliko mi je bilo
godina kad se nešto dogodilo, no znam koje je tada bilo doba godine.
Znam da većini ljudi kalendarska godina počinje 1. siječnja. No u
močvari se siječanj ni po čemu ne razlikuje od prosinca, veljače ili ožujka.
Godina bi nam započela u proljeće, prvoga dana cvatnje kaljužnica.
Kaljužnice ili močvarni neveni krupne su grmolike biljke promjera šezdeset
centimetara i više, a prekrivene su stotinama jarko žutih cvjetova promjera
do tri centimetra. U proljeće cvatu i druge vrste cvijeća, kao što su
močvarni irisi i livadno cvijeće, no kaljužnice su toliko plodne da se s tim
zadivljujućim žutim sagom ništa ne može mjeriti. Svake bi godine otac
navukao ribičke čizme, otputio se u močvaru i iskopao jednu kaljužnicu.
Stavio bi je u staru galvaniziranu kantu do pola napunjenu vodom i smjestio
je na stražnji trijem, gdje bi svijetlila kao da nam je donio sunce.
Nekoć sam se htjela zvati Marigold, po nevenu. No zaglavila sam s
imenom Helena i često ljudima moram objašnjavati kako se izgovara. To je,
kao i štošta drugo, bila očeva odluka.

NEBO JE POPRIMILO kasnoposlijepodnevne tonove koji opominju

da je vrijeme za polazak. Pogledala sam na sat i zgrozila se shvativši da moj
unutarnji sat nije držao ritam s onim na ruci. Podignula sam Mari u naručje,
zgrabila sandale i potrčala prema kamionetu. Mari je urlala dok sam je
vezala u sjedalicu. Nije da ne suosjećam. I ja bih rado još ostala. Pojurila
sam prema vozačkome sjedalu i okrenula ključ. Na upravljačkoj ploči piše
16,37. Možda i stignem. Jedva.
Odjurila sam s parkirališta i krenula prema jugu cestom M-77 najbrže
što sam se usudila voziti. U ovom kraju nema mnogo policijskih vozila, ali
cestovne patrole i nemaju što raditi osim pisati kazne za prebrzu vožnju.
Jasna mi je ironičnost ove situacije. Jurim zato što kasnim. Ako me
zaustave zbog prebrze vožnje, kasnit ću još više.
Mari je tijekom vožnje divljala, do pravog izljeva bijesa. Nabija
nogama, pijesak pršti po cijelom kamionetu, boca leti po vjetrobranu,
šmrklje cure iz nosa. Gospođica Marigold Pelletier nije zadovoljna. A u tom
trenu nisam ni ja.
Upalila sam radio i okrenula na javnu radiopostaju Sveučilišta
Sjevernog Michigana u Marquetteu nadajući se da će joj glazba privući
pažnju - ili je nadglasati. Nisam ljubiteljica klasične glazbe, ali ovo je
jedina postaja koja se jasno čuje.
Umjesto glazbe naišla sam na vijesti: “ - zatvorenik u bijegu... otmičar
djeteta... Marquette...”
“Tiho”, dreknula sam i pojačala.
“Nacionalni rezervat Seney... naoružan i opasan... ne prilazite.” U
prvi mah jedino sam to uspjela uloviti.
 Moram ovo čuti. Rezervat je udaljen samo pedesetak kilometara od
naše kuće. “Mari, dosta!”
Mari je zatreptala u tišini. Vijesti su krenule ispočetka:
“Da ponovimo, savezna policija javlja da je zatvorenik, koji je zbog
otmice djeteta, silovanja i ubojstva osuđen na doživotnu kaznu bez
mogućnosti pomilovanja, pobjegao iz strogo čuvanog zatvora u Marquetteu
u Michiganu. Smatra se da je zatvorenik ubio dvojicu čuvara tijekom
premještaja te potom pobjegao na područje Nacionalnog rezervata Seney
južno od ceste M-28. Zatvorenika treba smatrati naoružanim i opasnim.
NEMOJTE, ponavljamo, NEMOJTE mu se približavati. Ako uočite ista
sumnjivo, smjesta zovite policiju. Zatvorenik Jacob Holbrook bio je osuđen
zbog otmice djevojke koju je četrnaest godina držao u zatočeništvu, a taj je
slučaj privukao pozornost cijele države...”
Srce mi je stalo. Ne vidim. Ne mogu disati. Ne čujem ništa od krvi
koja mi bubri u ušima. Usporila sam i zaustavila kamionet na ugibalištu.
Ruka mi se trese dok pokušavam ugasiti radio.
Jason Holbrook pobjegao je iz zatvora. Kralj močvare. Moj otac.
A ja sam ta koja ga je bila strpala u zatvor.
 2.

P onovno sam skrenula na kolnik, a šljunak je zaprštao pod gumama.

Sumnjam da itko patrolira ovim dijelom autoceste s obzirom na sve što
se događa pedesetak kilometara južnije, a ako ikoga i ima, zaustavljanje
zbog prebrze vožnje sad mi je najmanja briga. Moram stići kući, moram
obje kćeri imati na oku, znati da su uz mene i da su na sigurnom. Sudeći
prema vijestima, moj se otac udaljava od moje kuće i kreće se prema
rezervatu. No znam da nije tako. Jacob Holbrook kojeg ja poznajem nikad
ne bi učinio nešto tako očito. Kladim se u bilo kakav novac da će tragači
nakon nekoliko kilometara izgubiti trag, ako već nisu. Moj otac može proći
močvaru poput duha. Tragačima ne bi ostavio trag, osim ako ne želi da ga
slijede. Ako moj otac želi da oni koji ga traže pomisle da se sklonio u
rezervat, u močvari ga neće naći.
Čvrsto sam stisnula volan. Zamišljam oca kako vreba iza drveća dok
se Iris iskrcava iz autobusa i hoda prema našem prilazu, i stišćem papučicu
gasa. Vidim ga kako iskače i grabi je čim vozač krene dalje, kao što je znao
iskočiti iz grmlja kad bih izašla iz poljskog zahoda da me prestraši.
Moja strepnja za Irisinu sigurnost nije logična. Na vijestima su rekli da
je otac pobjegao između 16 i 16 i 15, a sad je 16 i 45; nikako nije mogao
pješice prijeći pedeset kilometara u pola sata. No to nije ublažilo moj strah.
Otac i ja nismo razgovarali petnaest godina. Moguće je da ne zna da
sam s osamnaest promijenila prezime jer mi je dozlogrdilo što me znaju
samo po okolnostima u kojima sam odrasla. Ili da su mi njegovi roditelji
nakon smrti oporučno ostavili svoje imanje prije osam godina. Ili da sam
većinu nasljedstva iskoristila da rastavim kuću u kojoj je odrastao i umjesto
nje dopremila mobilnu kuću. Ili da sad ovdje živim sa suprugom i dvije
malene kćeri. S unukama svojeg oca.
Ali možda i zna. Nakon današnjeg dana sve mi se čini moguće. Zato
što je danas moj otac pobjegao iz zatvora.
 KASNIM MINUTU. Sigurno ne više od dvije. Zapela sam iza Irisina
školskog autobusa s Mari koja i dalje vrišti. Mari je sad već u takvom stanju
da sumnjam da uopće više zna što joj je bio okidač. Ne mogu zaobići
autobus i skrenuti na naš prilaz zato što je na autobusu izdignut znak stop i
trepere crvena svjetla. Nema veze što je moj kamionet jedino drugo vozilo
na cesti, ni što vozač ostavlja moju kćer. Kao da bih mogla slučajno
pregaziti svoje dijete.
Iris izlazi iz autobusa. Po snuždenom hodu praznim prilazom vidim
kako misli da sam opet zaboravila na vrijeme doći kući da je dočekam.
“Vidi, Mari”, pokazala sam joj prstom. “Evo naše kuće. Evo Sisi. Šššš. Još
malo pa smo stigle.”
Mari je slijedila moj prst. Kad je ugledala sestru, zašutjela je u trenu.
Zaštucala je. Nasmiješila se. “Iris!” Ne “I-I”, “I-sis” ili “Sisi”, čak ni “I-
vis”, nego “I-ris”, jasno i glasno. Zamisli.
Vozač je napokon odlučio da je Iris dovoljno odmaknula od ceste da
može ugasiti svjetla upozorenja, i vrata su se zatvorila uz šum. Čim je
autobus krenuo, skrenula sam i dovezla se na naš prilaz. Iris se uspravila.
Maše, ozareno se smiješi. Mama je kod kuće i njezin se svijet vratio na svoj
kolosijek. Kad bih barem ja to mogla reći za svoj.
Ugasila sam motor i prišla suvozačkoj strani da Mari zakopčam
sandale. Čim su joj stopala dotaknula tlo, pojurila je preko dvorišta.
“Mama!” Iris je dotrčala do mene i obgrlila mi noge.
“Mislila sam da te nema.” Nije to izrekla kao optužbu nego kao
činjenicu. Nije ovo prvi put da sam iznevjerila kćer. Da joj barem mogu
obećati da je i posljednji.
“Sve je u redu.” Stisnula sam joj ramena i potapšala je po glavici.
Stephen mi uvijek govori da bih trebala više grliti naše kćeri, no tjelesni
kontakt teško mi pada. Psihijatrica koju mi je sud dodijelio nakon što su
spasili majku i mene rekla mi je da imam problema s povjerenjem i tjerala
me da se upuštam u vježbe povjerenja, primjerice da zažmirim i prekrižim
ruke na prsima pa se pustim da padnem na leđa oslanjajući se samo na
njezino obećanje. Kad sam se usprotivila, rekla mi je da sam ratoborna. No
nisam imala problema s povjerenjem. Samo sam mislila da su njezine
vježbe glupe.
Irisin stisak je popustio i potrčala je za sestrom u kuću. Kuća nije
zaključana. Nikad je ne zaključavamo. Južnjaci, koji imaju velike
ljetnikovce na litici s pogledom na zaljev, obvezno zaključavaju i zatvaraju
sve prozore, no mi se ostali ne opterećujemo. Kad bi lopov mogao birati
između prazne vile na osami prepune skupe elektroničke opreme i mobilne
kuće s pogledom na autocestu, svi znamo što bi odabrao.
No sad sam zaključala ulazna vrata i požurila se do bočnoga dvorišta
da provjerim ima li Rambo hrane i vode. Rambo se ustrčao niz lanac koji
smo mu učvrstili između dva bora i zamahnuo repom čim me je ugledao.
Ne laje jer sam ga tako naučila. Rambo je Plottov gonič, ima smeđe-crne
prugice, uši koje vise i rep poput biča. Ramba sam nekoć svake jeseni
vodila sa sobom u lov na medvjede zajedno s drugim lovcima i njihovim
psima, no prije dvije godine morala sam ga umiroviti nakon što je te zime
medvjed ušetao u naše dvorište, a Rambo odlučio sam se obračunati s njim.
Pas od dvadeset pet kilograma i crni medvjed od dvjesto pedeset nisu
ravnopravni, što god pas mislio. Većina ljudi isprva i ne primijeti da Rambo
ima samo tri noge, no s obzirom na 25-postotnu invalidnost, ne mislim ga
vraćati na teren. Nakon što je prošle zime iz dosade počeo goniti jelene,
morali smo ga vezati. U ovim krajevima smjesta se puca u pse koji
maltretiraju jelene.
“Imamo li keksića?” doviknula je Iris iz kuhinje. Strpljivo je, uspravno
sjela za stol i čekala prekriženih ruku dok je njezina sestra tragala za
mrvicama na podu. Iris njezina učiteljica obožava, ali čekajte da upozna
Mari. Nisam se jednom zapitala kako od istih roditelja mogu nastati dvije
tako različite osobe. Ako je Mari vatra, Iris je voda. Sljedbenica, ne vođa;
tiho, preosjetljivo dijete koje više voli čitati nego trčati, koje svoje
izmišljene prijatelje voli kao ja nekoć svoje i koje i najblažu primjedbu
previše prima srcu. Grozno mi je što sam joj priuštila onaj trenutak panike.
Iris Velikog Srca već je oprostila i zaboravila, no ja nisam. Ja nikad ne
zaboravljam.
 Ušla sam u smočnicu i s gornje police uzela vrećicu keksa. Ne
sumnjam da će se jednoga dana moj mali vikinški razbojnik odvažiti i
popeti, no Poslušnoj Iris to nikad ne bi palo na pamet. Na tanjur sam stavila
četiri keksa, ulila mlijeka u dvije čaše i krenula prema kupaonici. Pustila
sam vodu i umila se. Ugledavši svoj odraz u zrcalu, shvatila sam da se
moram pribrati. Čim Stephen dođe kući, sve ću mu priznati. U
međuvremenu ne smijem dopustiti da cure vide kako nešto nije u redu.
Nakon što su smazale mlijeko i kekse, poslala sam ih u sobu kako bih
mogla pratiti vijesti bez njihova prisluškivanja. Mari je premalena da shvati
težinu riječi kao što su “bijeg iz zatvora”, “potraga” ili “naoružan i opasan”,
ali Iris bi mogla.
CNN prikazuje dug kadar helikoptera koji pregledava krošnje. Toliko
smo blizu području potrage da bih mogla izaći na trijem ispred kuće i
vidjeti taj helikopter. Na donjoj traci na vijestima klizi upozorenje policije
koja građane moli da ostanu u kućama. Fotografije ubijenih stražara,
fotografije praznoga policijskog kombija, intervjui s ožalošćenim
obiteljima. Novija fotografija mojeg oca. Život u zatvoru nije ga mazio.
Fotografije moje majke kao djevojčice, a zatim i žene upalih obraza.
Fotografije naše kolibe. Fotografije mene kad mi je bilo dvanaest. Helenu
Pelletier ne spominju, ali još je rano.
Iris i Mari dotapkale su niz hodnik. Utišala sam zvuk.
“Želimo se igrati vani”, rekla je Iris.
“Van”, ponovila je Mari.
Zastala sam da razmislim. Ne postoji logičan razlog da cure primoram
da ostanu u kući. Njihovo je igralište okruženo žičanom ogradom visokom
dva metra, a cijeloga ga mogu držati na oku s kuhinjskog prozora. Stephen
je dao postaviti ogradu nakon nezgode s medvjedom. “Cure unutra,
medvjedi van”, rekao je sa zadovoljstvom kad su radnici završili, otresajući
dlanove o hlače kao da je sam postavio stupove. Kao da je tako jednostavno
djecu držati na sigurnome.
“Dobro”, rekla sam. “Ali samo kratko.”
 Otvorila sam stražnja vrata i pustila ih na slobodu, a zatim izvadila
kutiju makarona sa sirom iz ormarića te glavicu salate i krastavac iz
hladnjaka. Stephen je prije sat vremena poslao poruku da kasni i da će nešto
pojesti na putu pa će makaroni sa sirom iz kutije biti za cure, a salata za
mene. Stvarno ne volim kuhati. Možda se to nekome čini čudno s obzirom
na to čime se bavim, no radiš s onime što poznaješ. Borovnice i jagode rasle
su na našem grebenu. Naučila sam praviti džem i marmeladu. Kraj priče.
Nema mnogo radnih mjesta za koje se traži poznavanje ribolova na ledu i
deranja dabrova. Rekla bih čak da mrzim kuhati, ali još mi u mislima
odzvanja očev blagi prijekor: “Mržnja je prejaka riječ, Helena.”
Istresla sam tjesteninu u lonac slane vode koja je ključala na štednjaku
i prišla prozoru provjeriti cure. Zlo mi je od tolike količine konjića, barbika
i Disneyjevih princeza razbacanih po dvorištu. Kako će Iris i Mari razviti
strpljivost i samokontrolu ako im Stephen daje što god požele? Kad sam ja
bila dijete, nisam imala ni loptu. Sama sam izrađivala igračke. Razdvajanje
pa nanovo spajanje iglica preslice bilo je jednako poučno kao igračke
kojima bebe uče spajati oblike s odgovarajućim otvorima. Nakon što bismo
se najeli mladih klipova rogoza, ostaci na tanjuru majku su podsjećali na
plastične pletaće igle, ali meni su nalikovali na mačeve. Zabila bih ih u
pijesak ispred stražnjih vrata poput palisada oko zamka, gdje su moji ratnici
od češera vodili brojne sjajne bitke.
Prije nego što sam nestala s naslovnica žutog tiska, ljudi su me znali
pitati što je najnevjerojatnije/najdivnije/najneočekivanije što sam otkrila
nakon dolaska u civilizaciju. Kao da je njihov svijet bio toliko bolji od
mojega. Ili da je uistinu civiliziran. Mogla bih lako iznijeti argumente protiv
opravdane upotrebe te riječi opisujući svijet koji sam zatekla u dobi od
dvanaest godina: rat, onečišćenje, pohlepa, kriminal, djeca koja gladuju,
rasna netrpeljivost, etničko nasilje - a to je tek početak. Je li to bio internet?
(Neshvatljivo.) Brza hrana? (Okus na koji se lako naviknuti.) Zrakoplovi?
(Molim vas - stekla sam dobro znanje o tehnologiji do kraja pedesetih, ali
zar ljudi misle da zrakoplovi nikad nisu letjeli iznad naše kolibe? Ili da smo
mislili da su to goleme srebrne ptice?) Put u svemir? (To me, priznajem, još
uvijek muči. Nezamislivo mi je da su dosad već dvanaestorica hodala po
Mjesecu iako sam vidjela snimke.)
 Uvijek sam htjela ja njima postavljati pitanja. Znate li razliku između
trave, trske i šaša? Znate li koje je samoniklo bilje jestivo i kako ga
pripremiti? Znate li pogoditi jelena u onaj dio kože nisko ispod lopatice
tako da se sruši na mjestu i da ne moraš cijeli dan potrošiti prateći ga u
stopu? Znate li postaviti zamku za zečeve? Znate li oderati i očistiti zeca
nakon što ga uhvatite? Znate li ga ispeći na otvorenoj vatri tako da meso u
sredini bude pečeno, a izvana prekrasno tamno i hrskavo? I kad smo kod
toga, znate li zapaliti vatru bez šibica?
Ali brzo učim. Nije mi trebalo dugo da shvatim kako većina ljudi
ozbiljno podcjenjuje moje vještine. A i da budem iskrena, njihov je svijet
nudio kojekakva tehnološka čuda. Vodovod je pri vrhu popisa. Čak i sad,
dok perem posuđe ili curama punim kadu za kupanje, volim držati dlanove
pod mlazom, doduše pazim da Stephen tada nije u blizini. Nema mnogo
muškaraca koji bi trpjeli to što sama odlazim prenoćiti u divljinu u potrazi
za samoniklim biljem, lovim medvjede i jedem rogoze. Ne želim
pretjerivati.
A evo i iskrenog odgovora: nakon što su spasili majku i mene,
najdivnije otkriće bila mi je struja. Teško je sad shvatiti kako smo sve te
godine mogli bez nje. Gledam ljude kako bezbrižno pune tablete i mobitele,
griju kruh u tosteru, peku kokice u mikrovalnoj pećnici, gledaju TV i
dokasna čitaju e-knjige, a dio mene još se tome divi. Ako ste odrasli uz
struju, i ne pomišljate kako biste živjeli bez nje, osim u rijetkim prilikama
kada oluja prekine dovod električne energije pa užurbano tragate za
baterijskim svjetiljkama i svijećama.
Zamislite da nikad nemate struje. Kućanskih aparata. Hladnjaka.
Perilice ili sušilice. Električnog alata. Ustajali bismo zorom i lijegali kad bi
sunce zašlo. Šesnaest sati danjeg svjetla ljeti, osam sati zimi. Da smo imali
struje, mogli smo slušati glazbu, hladiti se ventilatorima, grijati najhladnije
kutke sobe. Pumpati vodu iz močvare. Lako bih mogla živjeti bez televizora
i računala. Odrekla bih se čak i mobitela. No ako bih bez ičega sada morala
živjeti, nedostajala bi mi jedino struja, bez ikakve sumnje.
S dvorišta se začuo krik. Istegnula sam vrat. Iz krikova svojih kćeri ne
mogu uvijek razaznati je li njihova kriza nebitna ili stvarna. Stvarna kriza
podrazumijeva liptanje krvi jedne ili obiju, ili crnog medvjeda koji njuška
oko ograde. Nebitna bi bila da Iris mlati rukama i vrišti kao da je pojela
otrov za štakore dok Mari plješće i smije se. “Osa! Osa!” Još jedna riječ
koju bez problema izgovara.
Znam. Teško je vjerovati da je žena koja je odrastala preživljavajući u
potpunoj divljini rodila kćer koja se boji kukaca, ali tako je. Iris više ne
vodim sa sobom na teren, odustala sam. Samo se žali na blato i mirise. S
Mari mi zasad bolje ide. Roditelju jedno dijete ne bi smjelo biti draže od
drugoga, ali katkad je to teško izbjeći.
Stojim na prozoru dok se osa mudro ne povuče u mirniji zračni
prostor, a cure se primire. Zamišljam kako ih djed promatra iza drvoreda s
druge strane dvorišta. Jedna svjetlokosa, druga tamnokosa. Znam koju bi on
odabrao.
Otvaram prozor i zovem ih da uđu.
 3.

O kupala sam Mari i Iris čim sam raščistila posuđe i spremila ih za

krevet unatoč njihovu negodovanju. Svima nam je jasno da je prerano.
Ne sumnjam da će se još satima smijuljiti i razgovarati prije nego što zaspu,
no dokle god su u krevetu i što dalje od dnevne sobe, ne zanima me.
Vratila sam se u dnevnu sobu na vrijeme da čujem vijesti u šest. Prošla
su dva sata otkako je otac pobjegao i zasad nema vijesti da ga je itko uočio,
što me zapravo ne iznenađuje. I dalje mislim da nije ni blizu rezervata. Na
terenu koji je teško pretraživati teško je i bježati. E sad, moj otac ništa ne
čini bez razloga. Postoji razlog zašto je pobjegao onamo gdje jest. Samo
moram dokučiti o čemu je riječ.
Prije nego što sam dala rastaviti bakinu i djedovu kuću, lutala sam
prostorijama tragajući za spoznajama o ocu. Željela sam doznati kako se
dijete pretvori u zlostavljača djece. Sudski spisi otkrili su neke detalje: djed
Holbrook bio je punokrvni pripadnik plemena Ojibwa5, a nedomorodačko
ime nadjenuli su mu kad je kao dijete otišao u indijanski internat. Bakini su
bili Finci koji su živjeli na sjeverozapadu Gornjeg poluotoka i radili u
rudnicima bakra. Djed i baka upoznali su se i vjenčali kad su bili u kasnim
tridesetima, a otac se rodio pet godina kasnije. Očevi branitelji opisali su
očeve roditelje kao perfekcioniste koji su bili prestari i prestrogi da se
prilagode potrebama živahnoga dječačića i kažnjavali su ga i za najmanji
prijestup. U šupi sam pronašla šibu od cedrovine kojoj je drška bila sasvim
glatka od dotrajalosti, tako da znam da je taj dio istinit. U rupi ispod
rasklimane daske u njegovu ormaru pronašla sam kutiju za cipele, u kojoj
su se nalazile lisice, gnijezdo plavih vlasi, pretpostavljam iz majčine četke,
na kojemu su poput ptičjih jaja počivali ruž za usne i bijele pamučne gaćice,
pretpostavljam također majčine. Mogu zamisliti što bi tužilaštvo učinilo da
se dokopalo toga.
 Iz ostatka spisa nisam doznala mnogo. Oca su roditelji izbacili iz kuće
nakon što se u drugom razredu ispisao iz srednje škole. Neko se vrijeme
bavio sječom celuloznog drva, a zatim se prijavio u vojsku, odakle su ga
nečasno otpustili nakon nešto više od godine jer s drugim vojnicima nije
uspio naći zajednički jezik i nije htio slušati nadređene. Obrana je tvrdila da
otac ni za što nije kriv. On je bio bistar mladić, buntovan zato što je tragao
za ljubavlju i prihvaćanjem koje mu roditelji nisu pružili. Otac se vješto
hvatao ukoštac s divljinom, ali iskreno, ne sjećam se da je ijednom sjeo i
pročitao neki National Geographic. Katkad sam se pitala zna li uopće čitati.
Nije mu se čak dalo gledati fotografije.
Ništa nije upućivalo na oca kojega sam ja poznavala dok nisam
pronašla njegovu opremu za lov na pastrve u jutenoj vreći koja je visjela na
gredama u podrumu. Otac mi je znao prepričavati kako je kao dječak lovio
u rijeci Fox. Poznavao je sva najbolja mjesta za ribolov. Jednom je čak bio
vodič ekipi televizijske emisije Michigan na otvorenome. Otkako sam
pronašla njegovu opremu, mnogo sam puta pecala u istočnoj pritoci i
glavnom toku rijeke Fox. Očev štap je dobar, krut. Kad lovim na četvorku,
peticu, katkad i šesticu za varaličarenje i mušičarenje, kući se obično vratim
s punom kantom. Ne znam jesam li dobra u lovu na pastrve kao otac, ali
rado tako mislim.
Razmišljam o očevim ribičkim pričama dok se u pozadini vrte vijesti.
Da sam ubila dvojicu bježeći iz zatvora i znajući da će moj bijeg izazvati
jednu od najvećih potjera u povijesti Michigana, ne bih slijepo tumarala
močvarom. Otišla bih na jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje sam bila
sretna.

ČETVRT JE DO DEVET. Sjedim na trijemu ispred kuće dok čekam

Stephena i mlatim komarce. Nemam pojma kako će reagirati na vijest da je
odbjegli zatvorenik moj otac, ali znam da neće biti ugodno. Moj dobroćudni
suprug, fotograf, rijetko kad izgubi živce, što je jedna od stvari koje su me
njemu i privukle, ali svatko ima svoje granice.
Rambo se ispružio na trijemu pokraj mene. Prije osam godina odvezla
sam se do uzgajivačnice Plottovih goniča u Sjevernoj Karolini i uzela ga
dok je još bio štene. To je bilo davno prije Stephena i cura. Rambo je bez
sumnje pas za jednog čovjeka. Ne kažem da u danom trenutku ne bi zaštitio
Stephena i cure. Plottovi goniči krajnje su neustrašivi, do te mjere da ih
ljubitelji nazivaju nindžama psećeg svijeta, najžilavijom pasminom na
svijetu. No kad bi zagustilo i kad bi se cijela moja obitelj našla u opasnosti,
Rambo bi se najprije pobrinuo za mene. Ljudi koji vole idealizirati životinje
rekli bi da je to ljubav, odanost, privrženost, ali to je u njegovoj prirodi.
Plottovi goniči uzgajani su da danima mogu pratiti divljač, žrtvovati se prije
nego što bi uzmaknuli iz borbe. On si jednostavno ne može pomoći.
Rambo je zalajao i podignuo uši. Naherila sam glavu. Uspijevam
razaznati zrikavce, cvrčke, šum vjetra kroz borove, šuštanje iglica na tlu,
vjerojatno miša ili rovke, prepoznatljivi “hu-hu-hu-hu” prugaste sove koja
se javlja sa suprotne strane livade između naše i susjedove kuće, gakanje i
kreštanje noćnih čaplji koje se gnijezde u močvari iza naše kuće i fijuk
automobila koji prolazi autocestom pokraj naše kuće, no za Rambova pseća
superosjetila noć je prebogata zvukovima i mirisima. Zacvilio je ispod daha
i prednje su mu se šape trznule, no dalje se ne miče. I neće ako mu ne
kažem. Obučila sam ga da reagira na glasovne naredbe i signale rukom.
Stavila sam mu dlan na glavu, a on ju je ponovno naslonio na moje koljeno.
Ne treba tragati i juriti za svime što okolo luta po mraku.
Naravno da govorim o svojem ocu. Znam da je to što je učinio mojoj
majci pogrešno. A ubojstvo dvojice stražara radi bijega neoprostivo je. No
jedan dio mene - dio koji nije veći od jednog jedinog zrnca peludi na
jednom jedinom cvijetu jedne jedine biljke, dio mene koji će zauvijek biti
djevojčica s pletenicama koja idealizira oca - sretan je što je otac slobodan.
Trinaest je godina proveo u zatvoru. Bilo mu je trideset pet kad je odveo
moju majku, pedeset kad je otišao iz močvare, pedeset dvije kad su ga
ulovili i osudili. U studenome ove godine navršit će šezdeset šest. U državi
Michigan nema smrtne kazne, no kad pomislim da bi otac u zatvoru mogao
proživjeti sljedećih deset, dvadeset, a možda i trideset godina, ako doživi
starost svojeg oca, mislim da bi je trebalo biti.
Nakon što smo napustili močvaru, svi su očekivali da ću mrziti oca
zbog onoga što je učinio majci, i jesam. Još uvijek ga mrzim. Ali bilo mi ga
je i žao. On je želio suprugu. Nijedna žena pri zdravoj pameti ne bi mu se
svojevoljno pridružila na tom grebenu. Kad situaciju sagledate iz njegove
perspektive, što je drugo mogao? Bio je duševno bolestan, krajnje oštećen,
toliko uživljen u ličnost Indijanca iz divljine da se ne bi mogao othrvati
tome da ne otme moju majku čak i da je htio. Psihijatri obrane i tužilaštva
čak su se usuglasili oko dijagnoze, antisocijalni poremećaj ličnosti, iako je
obrana navodila olakotne okolnosti, poput traumatske ozljede mozga koju
je pretrpio jer su ga kao dječaka stalno udarali po glavi.
No, ja sam bila dijete. Voljela sam oca. Jacob Holbrook kojega sam ja
poznavala bio je pametan, duhovit, strpljiv i dobar. Brinuo se o meni, hranio
me i odijevao, naučio me svemu što mi je bilo potrebno ne samo da
preživim u močvari nego i da je pokorim. Uostalom, govorimo o
događajima koji su doveli do mojeg rođenja pa i ne mogu baš reći da mi je
žao, zar ne?
Kad sam posljednji put vidjela oca, vukao se okovanih ruku i nogu iz
sudnice okruga Marquette prema mjestu gdje će biti. zatočen zajedno s
tisuću drugih muškaraca. Nisam prisustvovala suđenju - moj se iskaz
smatrao nepouzdanim zbog dobi i odgoja, a i nepotrebnim jer je majka
tužilaštvu omogućila i više nego dovoljno dokaza da oca zatvore na
nekoliko života - ali majčini su me roditelji doveli iz Newberryja na dan
izricanja kazne. Mislim da su se nadali da ću ga, ako vidim kako dobiva to
što je zaslužio zbog onoga što je učinio njihovoj kćeri, i ja zamrziti koliko i
oni. Tog sam dana ujedno upoznala baku i djeda s očeve strane. Zamislite to
iznenađenje kad sam shvatila da je majka čovjeka kojega sam smatrala
pripadnikom plemena Ojibwa plavokosa bjelkinja.
Od toga dana najmanje stotinu puta provezla sam se pokraj kaznionice
u Marquetteu; svaki put kad Mari vodimo logopedu, kad cure vodimo u
kupnju ili kad idemo u Marquette u kino. Kaznionica se ne vidi s autoceste.
Prolaznici vide tek zavojiti put između dva stara kamena zida; prizor
nalikuje na ulaz u gospodsko imanje koji vodi kroz šumarak do kamene
strmine s pogledom na zaljev. Upravne zgrade sagrađene od pješčenjaka
uvrštene su u državni povijesni registar, gdje piše da je kaznionica otvorena
1889. godine. Strogo čuvani dio u kojemu je boravio moj otac sastoji se od
šest samostalnih jedinica visoke sigurnosti okruženih kamenim zidom
debelim šest metara, povrh kojega se prostire žičana ograda visoka dva
metra. Okružje zatvora nadzire osam stražarskih tornjeva, a pet je
opremljeno kamerama radi praćenja aktivnosti unutar ćelija. Tako barem
kaže Wikipedija. Nikad nisam bila unutra. Jednom sam pratila kaznionicu
preko satelitskih snimki na Google Earthu. Na dvorištu tada nije bilo
zatvorenika.
I sad se broj zatvorenika smanjio za jednoga. Što znači da ću za
nekoliko kratkih minuta suprugu morati reći istinu, cijelu istinu i samo
istinu o tome tko sam i u kojim sam se okolnostima rodila, tako mi Bog
pomogao.
Kao da je znao da je njegov red, Rambo je zalajao u znak upozorenja.
Nekoliko sekundi kasnije svjetla su obasjala dvorište. Dvorišna se svjetiljka
upalila kad je terenac ušao na prilaz. Ovo nije Stephenov Cherokee; ovo
vozilo ima svjetlo na krovu i grb policije na vratima. Na djelić sekunde
uvjerila sam samu sebe da ću uspjeti odgovoriti na pitanja policajaca i
riješiti ih se prije nego što se Stephen vrati kući. I tada je Cherokee skrenuo
odmah za njima. Unutarnja su se svjetla obaju vozila upalila u isto vrijeme.
Pogledom sam pratila kako se Stephenovo čuđenje pretvara u paniku kad je
ugledao policijske uniforme. Dotrčao je k meni preko dvorišta.
“Helena! Jesi li dobro? A cure? Što je bilo? Jesi li O. K.?”
“Dobro smo.” Rambu sam rukom dala znak da se ne miče i krenula niz
stepenice Stephenu u susret dok su policajci hodali prema kući.
“Helena Pelletier?” upitao je glavni policajac. Mlad je, otprilike moje
dobi. Njegov partner djeluje još mlađe. Pitam se koliko su ljudi već ispitali.
Koliko su života njihova pitanja uništila. Kimnula sam i uhvatila
Stephenovu ruku. “Htjeli bismo vam postaviti nekoliko pitanja u vezi s
vašim ocem, Jacobom Holbrookom.”
Stephenova se glava naglo okrenula. “Tvoj otac... Helena, što se
događa? Ne razumijem. Odbjegli robijaš je tvoj otac?”
Ponovno sam kimnula, nadajući se da će Stephen to shvatiti kao
ispriku i priznanje. Da, Jacob Holbrook je moj otac. Da, lažem ti otkako
smo se upoznali. Da, krv tog zlikovca teče mojim venama i venama tvojih
kćeri. Žao mi je. Žao mi je što si to morao saznati na ovaj način. Žao mi je
što ti nisam ranije rekla. Oprosti. Oprosti. Oprosti.
 Mrak je. Stephenovo je lice u sjeni. Ne znam o čemu razmišlja dok
polako naizmjence pogledava policajce, mene, a zatim ponovno njih.
“Idemo unutra”, rekao je napokon. Ne meni nego njima. Pustio je
moju ruku i poveo policajce preko trijema u kuću. I tako su se u tren oka
urušile zidine mojeg pomno sazidanoga drugog života.
 4.

S lužbenici michiganske policije sjedili su na našem kauču u dnevnoj

sobi, svaki na jednome kraju poput plavih korica knjige: jednakih
uniformi, jednake visine, jednake kose, kapa iz poštovanja spuštenih na
jastuk u sredini, koljena raširenih jer Stephen nije visok pa je naš kauč
nizak. Djeluju mi krupniji nego u dvorištu, više zastrašujući, kao da su zbog
autoriteta uniforme na neki način i golemiji. A možda se samo soba čini
manja jer su oni ovdje, a nama rijetko tko dolazi. Stephen se ponudio da će
skuhati kavu kad ih je pozvao da uđu. Policajci su odbili, što mi je drago.
Uopće ne želim da se zadržavaju.
Stephen se smjestio u fotelju pokraj kauča, poput ptice pjevice
spremne za bijeg. Desna mu se noga trese, a po izrazu lica jasno se vidi da
bi radije bio bilo gdje drugdje. Sjela sam na jedini preostali stolac na
drugom kraju sobe. Ne mogu ne primijetiti da je fizička udaljenost između
mene i mojeg supruga maksimalna, koliko to veličina sobe dopušta. A i da
se, otkako je pozvao policajce u naš dom, Stephen očito i uporno trudi
gledati bilo gdje osim u mene.
“Kad ste posljednji put vidjeli oca?” upitao je glavni policajac čim smo
se smjestili.
“Nisam razgovarala s ocem otkako sam otišla iz močvare.
Policajac je podignuo obrvu. Mogu pretpostaviti što misli. Živim
osamdeset kilometara od kaznionice u kojoj je moj otac bio zatvoren
trinaest godina, a nijednom ga nisam posjetila?
“Znači, trinaest godina.” Iz džepa košulje izvadio je olovku i blok i
namjestio ruku kao da će zapisati taj broj.
“Petnaest”, ispravila sam ga. Nakon što smo majka i ja napustile
močvaru, otac je dvije godine lutao Gornjim poluotokom prije nego što su
ga uhvatili. Policajci to znaju kao i ja. Utvrđuje polaznu točku postavljajući
pitanja kojima već zna odgovor kako bi dalje mogao prepoznati kad
govorim istinu, a kad lažem. Nemam razloga lagati, ali on to još ne zna.
Jasno mi je da me mora smatrati sumnjivom dok se ne dokaže suprotno.
Zatvorenici obično ne uspiju pobjeći iz strogo čuvanog zatvora ako nemaju
pomagača, bilo iznutra ili izvana. Poput mene.
“Dobro. Znači, s ocem niste razgovarali petnaest godina.”
“Provjerite u knjizi posjetitelja ako mi ne vjerujete”, uzvratila sam iako
ne sumnjam da su to već učinili. “Telefonske zapise. Što god. Govorim vam
istinu.”
To ne znači da nisam mnogo puta pomišljala na to da posjetim oca.
Kad ga je policija prvi put uhvatila, očajnički sam ga željela vidjeti.
Newberry je malen grad, a istražni pritvor u kojemu je boravio do čitanja
optužnice nekoliko je ulica udaljen od moje škole; mogla sam onamo
došetati nakon nastave ili se dovesti biciklom kad god sam htjela. Nitko mi
ne bi uskratio nekoliko minuta s ocem. No, plašila sam se. Bilo mi je
četrnaest godina. Već su bile prošle dvije godine. Ja sam se bila promijenila,
a možda i on. Strahovala sam da me otac neće htjeti vidjeti. Da će se ljutiti
na mene zato što su ga mojom krivnjom uhvatili.
Nakon što je osuđen, nikome ne bi palo na pamet voziti me sto
šezdeset kilometara od Newberryja do Marquettea pa onda sto šezdeset
kilometara natrag kako bih posjetila oca, čak i da sam uspjela skupiti
hrabrosti to zatražiti. Ni kasnije ga, nakon što sam promijenila prezime i
kupila automobil, nisam mogla posjećivati jer bih morala pokazati osobnu
iskaznicu i upisati se u registar posjetitelja, a nisam mogla dopustiti da mi
se stari život umiješa u novi. U svakom slučaju, nisam osjećala stalnu
čežnju da ga vidim. Tek bi mi se povremeno javila zamisao da ga posjetim,
obično kad bi se Stephen igrao s curama, a nešto bi me u njihovu odnosu
podsjetilo na one davne dane kada smo bili zajedno.
Posljednji sam put o tome ozbiljno razmišljala prije dvije godine,
nakon što mi je umrla majka. Bilo je to teško razdoblje. Nisam mogla
objelodaniti majčinu smrt i riskirati da netko pohvata konce i shvati tko
sam. Bila sam u programu zaštite svjedoka koji sam sama stvorila; da bi
moj novi život uspio, morala sam prekinuti sve veze sa starim. Ipak, majci
sam bila jedino dijete, i osjećala sam se kao da sam je izdala kad joj nisam
došla na sprovod. Zaboljela me je i pomisao da je više nikad neću vidjeti ni
razgovarati s njom. Nisam htjela da se to dogodi i s ocem. Možda sam se
mogla predstaviti kao hibristofil ili novinarka, ako bi se itko zapitao zašto
sam mu banula u posjet. No da bi moj plan uspio, otac je morao u tome
sudjelovati, a nije bilo načina da unaprijed saznam bi li na to pristao ili bi
odbio.
“Imate li ikakvu ideju kamo je krenuo?” upita policajac. “Što planira?”
“Nemam.” Osim očite namjere da se što više udalji od ljudi koji ga
traže, već mi je bilo navrh jezika, ali znam da ne treba izazivati muškarce s
oružjem. Na trenutak mi je palo na pamet da upitam kako napreduje
potraga, ali činjenica da od mene traže pomoć dovoljno mi govori.
“Mislite li da će pokušati stupiti u kontakt s Helenom?” upita Stephen.
“Je li moja obitelj u opasnosti?”
“Ako se imate gdje skloniti na nekoliko dana, to bi vjerojatno bilo
pametno.”
Stephen je problijedio.
“Mislim da neće doći ovamo”, uzvratim brzo. “Moj je otac mrzio svoje
roditelje. Nema razloga vratiti se onamo gdje je odrastao. Samo želi
pobjeći.”
“Čekaj. Želiš reći da je tvoj otac živio ovdje? U našoj kući?”
“Ne, ne. Ne u ovoj kući. Ovo je bilo imanje njegovih roditelja, ali
nakon što sam ga naslijedila, dala sam srušiti izvornu kuću.”
“Imanje njegovih roditelja...” Stephen je zatresao glavom. Policajci su
ga promatrali sa sažaljenjem, kao da ovakve stvari vide svaki dan. Žene,
pisalo im je na licima. Nije im za vjerovati. I meni je bilo žao Stephena.
Nije ovo lako probaviti. Da sam mu barem mogla priznati nasamo, kad sam
ja htjela, na način koji meni odgovara, a ne da sam prisiljena ponižavati ga
zbog neznanja i zbunjenosti.
Stephen me je netremice promatrao kako su se pitanja nizala, kao da je
iščekivao novo razočarenje: Gdje sam bila kad je otac nestao? Je li itko bio
sa mnom? Jesam li ocu ikad slala pakete dok je bio u zatvoru? Barem
teglicu džema ili rođendansku čestitku?
Kako se ispitivanje nastavljalo, Stephenove su oči sve više probijale
moje. Optuživale su me. Osuđivale. Dlanovi su mi se znojili. Iz mojih usta
izlazili su prikladni odgovori na pitanja policajaca, ali jedino o čemu sam
razmišljala bilo je kako je to pogodilo Stephena, kako je moja šutnja
ugrozila njega i moje kćeri. Kako sve žrtve koje sam podnijela da bih
sačuvala svoju tajnu više ništa ne vrijede sad kad je moja tajna izašla na
vidjelo.
Iz hodnika su se začuli koraci. Irisina glavica provirila je iza ugla. Oči
su joj se raširile kad je u dnevnoj sobi ugledala policajce. “Tata?” upitala je
nesigurno. “Hoćeš li mi doći dati pusu prije spavanja?”
“Naravno, ljubičice”, rekao je Stephen bez trunke napetosti koju smo
oboje osjećali. “Vrati se u krevet. Odmah dolazim.” Okrenuo se
policajcima. “Jesmo li gotovi?”
“Za sad.” Glavni policajac pogledao me je kao da misli kako znam
više nego što sam priznala, a onda mi vrlo upadljivo pružio posjetnicu.
“Ako se sjetite nečega što bi nam moglo pomoći da pronađemo vašeg oca,
bilo čega, nazovite me.”

“HTJELA SAM TI REĆI”, rekla sam čim su se za njima zatvorila

vrata. Stephen me dugo promatrao, a zatim pretresao glavom. “Zašto onda
nisi?”
Pošteno pitanje, da poštenije ne može. Da barem znam odgovoriti.
Svakako nisam krenula s namjerom da mu lažem. Kad smo se prije sedam
godina upoznali na sajmu borovnica u Paradiseu i kad me je Stephen
pozvao na hamburger nakon što je od mene kupio svu preostalu robu, nisam
mu baš mogla reći: “Rado ću izaći s tobom. Ja sam Helena Eriksson, i samo
da ti kažem, sjećaš li se onog tipa koji je oteo djevojku iz Newberryja
krajem osamdesetih i onda je dvanaest godina držao zatočenu u močvari?
Onog kojeg zovu kralj močvare? E, to je moj tata.” Imala sam dvadeset
jednu godinu. Dotad sam već tri godine uživala u anonimnosti. Nitko mi se
nije došaptavao iza leđa, nije bilo govorkanja i upiranja prstom, bili smo
samo ja i moj pas, gledali smo svoja posla, lovili, pecali, tragali za
samoniklim biljem. Nisam namjeravala prekinuti šutnju zbog tamnokosog,
tamnookog neznanca sa sumnjivom sklonošću marmeladi od rogoza i
borovnice.
No bilo je i drugih trenutaka kad sam to mogla spomenuti. Možda ne
na prvom spoju, drugom, trećem, ali u nekom trenutku nakon što se
dinamika zbližavanja već zahuktala, a prije nego što smo stali uz ogradu
izletničkog broda u parku Pictured Rocks, kad smo oboje znali da smo već
par a da to nismo ni trebali izgovoriti. Svakako prije nego što je Stephen
kleknuo na jednoj kamenoj plaži jezera Superior. Ali tad sam već toliko
toga mogla izgubiti, a više nisam znala što bih time dobila.
Stephen je ponovno zatresao glavom. “Dajem ti prostora koliko ti srce
poželi, a ti ovako... Jesam li ikad išta rekao kad bi išla u lov na medvjede?
Kad sama noći provodiš u šumi? Kad si nestala na dva tjedna kad je Mari
bila beba jer ti je trebalo vremena za sebe? Mislim, čija žena lovi medvjede?
Ja bih s tobom bio radio na ovome, Helena. Zašto mi nisi mogla vjerovati?”
Trebalo bi mi tisuću riječi da mu dam cjelovit odgovor, no izgovorila
sam samo tri. “Žao mi je.” Čak su i mojim ušima zvučale jadno. Ali iskrene
su. Meni je stvarno žao. Ispričavala bih se svakog dana do kraja života kad
bi to pomoglo.
“Lagala si mi. I sad si ugrozila našu obitelj.” Očešao se o mene u
prolazu i krenuo prema kuhinji. Začulo se lupanje bočnih vrata. Čula sam
kako premješta stvari po garaži. Vratio se s dva kovčega.
“Spakiraj sve što ti treba za sebe i cure. Idemo mojim roditeljima.”
“Sad?”
Stephenovi roditelji žive u Green Bayu. Vožnja do tamo traje četiri
sata, ne računajući brojna stajanja na zahod kad putuješ s dvoje male djece.
Kad bismo krenuli odmah, ne bismo stigli njegovima do tri ujutro.
“A što drugo? Ovdje ne možemo ostati jer je psihopat ubojica na
slobodi.” Nije rekao psihopat ubojica koji je slučajno i tvoj otac, ali kao da
jest.
 “Neće doći ovamo”, ponovila sam - ne zato što u to vjerujem, nego
zato što Stephen u to mora povjerovati. Ne mogu podnijeti da misli kako
bih namjerno i svjesno ugrozila svoju obitelj.
“Jesi li sigurna? Možeš li obećati da tvoj otac neće doći po tebe ili po
cure?”
Zaustila sam pa se zaustavila. Naravno da to ne mogu obećati. Koliko
god mislila da znam što moj otac bi ili ne bi učinio, istina je da ne znam.
Ubio je dvojicu bježeći iz zatvora, a to ni u snu nisam mogla predvidjeti.
Stephenovi su se prsti stegnuli u šake. Spremna sam. Stephen me nikad
nije udario, ali za sve postoji prvi put. Moj je otac majku udarao za mnogo
manje stvari. Stephenova su se prsa nadimala. Duboko je udahnuo.
Izdahnuo. Pa opet udahnuo, izdahnuo. Podignuo je ružičasti dječji kovčeg s
princezama, okrenuo se na peti i odjurio niz hodnik. Začulo se glasno
otvaranje i zatvaranje ladica. “Tata?” rekla je Iris tugaljivo. “Ljutiš se na
mamu?”
Zgrabila sam drugi kovčeg i krenula prema spavaćoj sobi. Spakirala
sam sve što će Stephenu biti potrebno da kod roditelja ostane koliko god
treba, odnijela ga u dnevnu sobu i stavila pokraj ulaznih vrata. Željela sam
mu reći da razumijem kako se osjeća. Da bih željela da je bilo drukčije. Da
mi se srce slama što se udaljava od mene. No kad se vratio s dječjim
kovčegom da oba odnese u automobil i prošao pokraj mene kao da smo
stranci, nisam mu ništa rekla.
Obukli smo curama veste preko pidžama ne izmijenivši ni riječ.
Stephen je prebacio Mari preko ramena i odnio je u automobil. Ja sam
krenula za njim, vodeći Iris za ruku. “Budi dobra”, rekla sam joj dok sam je
podizala u sjedalicu i vezala je sigurnosnim pojasom. “Slušaj tatu. Radi što
ti on kaže.” Iris je trepnula i protrljala oči kao da suspreže suze. Pomilovala
sam je po glavi i kraj nje ušuškala omiljenu plišanu životinju koju zove
ljubičasti medo, a zatim sam prišla vozačkim vratima.
Stephenove su obrve poskočile kad me je ugledao. Spustio je prozor.
“Zar nećeš povesti Ramba?” upitao je.
“Ja ne idem”, odgovorila sam.
 “Helena. Nemoj.”
Znam što misli. Nije tajna da se grozim odlaska njegovim roditeljima i
u najboljim okolnostima - što bi tek bilo da s curama banem usred noći jer
mi je otac odbjegli zatvorenik. Ne samo zato što se moram praviti kako se
zanimam za ono što njih zanima iako nemamo baš ništa zajedničko; to su
finese pravila i ponašanja s kojima se moram nositi. Daleko sam odmaknula
od nekoć društveno nesnalažljive dvanaestogodišnjakinje, no kad god sam u
njihovoj blizini, zbog Stephenovih se roditelja osjećam kao da nisam.
“Nije to. Moram ostati ovdje. Policija treba moju pomoć.”
To je samo djelomično bilo točno. Stephen nikako ne bi prihvatio
stvarni razlog mojeg ostanka. Istina je ta da sam, negdje između policajčeva
prvog pitanja i njihova odlaska, shvatila da oca mogu uhvatiti i vratiti u
zatvor jedino ja. Mojem ocu nitko nije ravan u snalaženju u divljini, ali ja
sam mu blizu. Živjela sam s njim dvanaest godina. On me obučio, naučio
me svemu što znam. Znam kako razmišlja. Što će učiniti. Kamo će otići.
Da Stephen zna što planiram, podsjetio bi me da mi je otac naoružan i
opasan. Moj je otac ubio dvojicu čuvara, a policija je uvjerena da je
spreman ponovno ubiti. No ako postoji osoba za koju moj otac nije
opasnost, to sam ja.
Stephenove su se oči suzile, ne znam je li shvatio da nisam posve
iskrena. Ne znam bi li se išta promijenilo da jest.
Napokon je slegnuo ramenima. “Javi se”, rekao je umorno. Prozor se
zatvorio.
Svjetlo u dvorištu upalilo se kad je Stephen krenuo unatrag okrenuti se
i uputiti niz prilaz. Iris je okrenula glavu i gledala kroz stražnji prozor.
Podignula sam ruku. Iris mi je uzvratila mahanjem. Stephen nije.
Stajala sam na dvorištu dok se stražnja svjetla Cherokeeja nisu
izgubila u daljini, a potom sam se vratila do kuće i sjela na stube trijema.
Noć je prazna, hladna, i odjednom sam shvatila da u šest godina otkako sam
se udala nijednu noć u kući nisam provela sama. Osjetila sam kako mi raste
knedla u grlu. Progutala sam je. Nemam se pravo sažalijevati. Sama sam si
ovo napravila. Upravo sam izgubila obitelj, i to svojom krivnjom.
 Znam kako to ide. Već sam to doživjela nakon što je moja majka
potonula u toliko duboku depresiju da danima, a katkad i tjednima nije
izlazila iz sobe, a moji djed i baka tužili su je radi skrbništva nada mnom.
Ako se Stephen ne vrati, ako odluči da je moj grijeh prešućivanja prevelik
da mi oprosti i poželi se razvesti, nikad više neću vidjeti svoje cure. Da se ja
i moje disfunkcionalno djetinjstvo, mušice i ćudljivost usporedimo sa
Stephenovim stopostotno normalnim građanskim odgojem i
konvencionalnim obiteljskim vrijednostima, nema šanse da bih se s tim
mogla mjeriti. Imam premalo aduta pa ne bi ni imalo smisla iskušavati
sreću. Nijedan sudac na ovom svijetu ne bi odlučio u moju korist. Ni sama
sebi ne bih dala skrbništvo.
Rambo se sručio pokraj mene i stavio mi glavu u krilo. Obgrlila sam
ga i uronila lice u njegovu dlaku. Razmišljam o svim tim godinama i svim
prilikama kad sam mogla priznati tko sam. Kad gledam unatrag, mislim da
sam se uvjerila da ću se, ako ne izgovorim očevo ime, moći pretvarati kao
da ne postoji. Ali postoji. I sada u srcu znam da sam oduvijek bila svjesna
toga da ću jednoga dana morati položiti račune.
Rambo je zacvilio i odmaknuo se. Pustila sam ga da odjuri u noć,
ustala i ušla u kuću spremiti se. Samo je jedan način da se ovo popravi.
Postoji samo jedan način da vratim svoju obitelj. Moram uhvatiti oca.
Jedino ću tako dokazati Stephenu da mi nitko i ništa nije važnije od obitelji.
 5.

KOLIBA

Puno vremena prođe otkako je kralj močvare ustrašenu princezu

povukao za sobom. Uto jednoga dana roda ugleda zelenu peteljku koja je
niknula iz duboke močvare. Kad je doprla do površine vode, porastao je iz
nje list, koji postajaše sve širi i širi. Tik uza nj poraste pupoljak.
Kad je roda jednoga jutra letjela preko njeg, rasklopi se od topline
sunčanih zraka cvjetni pupoljak, a u njegovoj sredini ležalo je dražesno
dijete - malena djevojčica, takova kao da je upravo izašla iz kupke.
“Vikingova žena nema djece, a već je često poželjela nešto maleno”,
pomisli roda. “O meni se ionako govori da donosim malu djecu pa ću sad
jedanput to uistinu dokazati.”
I roda uzme malu djevojčicu, odleti do dvorca, izbode kljunom rupu u
okno prevučeno kožom i položi prelijepo dijete na grudi Vikingove žene.
- Hans Christian Andersen, Kći kralja močvare

D ok sam odrastala, nisam imala pojma da nešto nije u redu s mojom

obitelji. Djeca obično nemaju pojma. Kakve god okolnosti bile, njima
su normalne. Kćeri zlostavljača u odrasloj se dobi zaljubljuju u zlostavljače
jer su na to naviknule. To im je poznato. Prirodno. Čak i ako im se ne
sviđaju prilike u kojima su odrasle.
No ja sam svoj život u močvari voljela i bila sam očajna kad se sve
raspalo. Ja sam, naravno, bila razlog zašto se sve raspalo, no svoju ulogu u
tome nisam u cijelosti razumjela dugo nakon što je sve završilo. Da sam
tada znala ono što sada znam, stvari bi bile bitno drukčije. Imala bih puno
više razumijevanja za majku. Doduše, mislim da bih svejedno voljela lov i
ribolov.
Mediji su mojeg oca prozvali kraljem močvare po čudovištu iz bajke.
Jasno mi je zašto su mu nadjenuli to ime, kao što će biti jasno svakome tko
zna tu bajku. No moj otac nije bio čudovište. Želim da to bude posve jasno.
Shvaćam da je većina onoga što je rekao i učinio bilo pogrešno. No, na
kraju krajeva, radio je najbolje što je znao s onime što je imao, kao i svaki
drugi roditelj. I nikad me nije zlostavljao, barem ne seksualno, što mnogi
pretpostavljaju.
Jasno mi je i zašto su mediji naš dom prozvali gospodarstvom. Na
slikama kuća uistinu izgleda kao seoska: dva kata, dotrajala drvena fasada,
dvostruki prozori s rešetkama na kojima se prljavština do te mjere zapekla
da se nije moglo gledati ni van ni unutra, krov od drvene šindre. Objekti
oko kuće pridonijeli su toj iluziji - drvena otvorena alatnica, šupa, poljski
zahod.
Svoj smo dom zvali kolibom. Ne znam tko je našu kolibu izgradio,
kada i zašto, no mogu sa sigurnošću reći da to nisu bili poljoprivrednici.
Koliba se smjestila na uskom grebenu, gusto pošumljenom javorom,
bukvom i johom, koji strši izvan močvare poput pretile žene koja leži na
boku: manja grba nalikuje na njezinu glavu, nešto veća na ramena, a treća
na goleme bokove i bedra. Naš greben dio je porječja Tahquamenona, a
prostire se na 335 četvornih kilometara močvare koja otječe u rijeku
Tahquamenon, no to sam tek kasnije saznala. Ojibwe rijeku nazivaju
Adikamegongziibi, “rijeka kojom pliva bijela riba”, no mi smo lovili samo
maskije, smuđeve, grgeče i štuke.
Naš je greben dovoljno udaljen od glavnoga toka rijeke Tahquamenon
da bude daleko od pogleda ribara i kanuista. Koliba je zbog crvenih javora
koji su rasli uokolo bila gotovo nevidljiva i iz zraka. Možda biste pomislili
da bi dim iz peći odao našu lokaciju, no to se nikad nije dogodilo. Ako ga je
itko i primijetio tijekom naših godina života ondje, zasigurno je
pretpostavio da dim potječe od večere nekog ribara ili iz lovačke kolibe.
Ako ništa drugo, moj je otac oprezan. Sigurna sam da je mjesecima nakon
što je oteo majku čekao da zapali vatru.
 Majka mi je rekla da ju je tijekom prvih četrnaest mjeseci zatočeništva
otac vezao za teški željezni obruč ugrađen u kutnu gredu šupe. Nisam
sigurna vjerujem li joj. Vidjela sam lisice, naravno, i sama sam ih koristila
kad bi zatrebalo. No zašto bi je otac vezao lancem u šupi kad nije imala
kamo? Gdje god ti oko seže, ne vidi se ništa osim raslinja, uz poneku
jazbinu dabrova i bizamskih štakora ili osamljeni greben. Pregust teren da
bi se kroz njega probio kanuom, previše rastresit da bi se po njemu hodalo.
Močvara nas je štitila u proljeće, ljeto i jesen. Zimi bi preko leda
prelazili medvjedi, vukovi i kojoti. Jedne sam zime, dok sam navlačila
bakandže da odem do poljskog zahoda prije spavanja - a vjerujte mi, ne
želite zimi usred noći izlaziti iz kreveta do poljskog zahoda - čula neku
buku na trijemu. Pretpostavila sam da je rakun. Ta je noć bila neobično
topla, temperatura gotovo iznad ništice, jedna od onih vedrih noći punog
mjeseca usred zime koja rasteže sjene, a one koji spavaju zimski san prevari
da stiže proljeće. Izašla sam na trijem i ugledala taman obris gotovo moje
visine. I dalje sam mislila da je rakun pa sam viknula i udarila ga po leđima.
Rakuni znaju napraviti pravi nered ako im se dopusti, a pogodite tko bi bio
zadužen to počistiti.
Ali to nije bio rakun. Bio je to crni medvjed, i to ne mlad. Medvjed se
okrenuo, pogledao me i otpuhnuo. Kad zažmirim, još uvijek mogu
namirisati njegov topli zadah po ribi, osjetiti kako su mi se šiške zanjihale
kad mi je lice zapahnuo njegov dah. “Jacobe!” viknula sam. Medvjed je
zurio u mene, a ja sam zurila u njega dok otac nije izašao iz kolibe s
puškom i upucao ga.
Medvjedinu smo jeli do kraja zime. Lešina je visjela u alatnici, a bez
kože je nalikovala na čovjeka. Majka se žalila da je meso masno i da ima
okus po ribi, no što biste očekivali? “Ono si što jedeš”, kao što bi rekao moj
otac. Kožu smo prostrli ispred kamina u dnevnoj sobi i pričvrstili je čavlima
da ostane ravna. Soba je zaudarala po pokvarenome mesu dok se koža nije
osušila, ali ja sam voljela sjediti na svojem medvjeđem sagu i ispružiti noge
prema vatri sa zdjelom medvjeđega gulaša u krilu.
Moj otac ima bolju priču. Prije mnogo godina, davno prije majke i
mene, dok je još bio tinejdžer, pješačio je po šumama sjeverno od
roditeljske kuće na jezeru Nawakwa, u blizini Grand Maraisa, da provjeri
zamke. Snijeg je te godine bio iznimno dubok, a preko noći je napadalo još
petnaestak centimetara i zatrpalo stazu i oznake koje je bio postavio.
Odlutao je sa staze ne primijetivši, a odjednom mu je stopalo propalo kroz
snijeg i upao je u golemu rupu. S njim se sručio i snijeg, granje i lišće, ali
nije se ozlijedio jer je sletio na nešto toplo i meko. Čim je shvatio gdje se
nalazi i što se dogodilo, skočio je i izvukao se van, no uspio je prije toga
vidjeti da stoji na sićušnome mladunčetu, nimalo većem od njegova dlana.
Medvjedićev je vrat bio slomljen.
Svaki put kad bi otac prepričavao tu priču, poželjela bih da je moja.

RODILA SAM SE dvije i pol godine nakon majčine otmice. Njoj je

tada bilo tri tjedna manje od sedamnaest godina. Ona i ja nismo nimalo bile
slične, ni po izgledu ni po naravi, no mogu zamisliti kako joj je bilo nositi
me.
Dobit ćeš bebu, najavio bi moj otac jednoga kasnog jesenskog
popodneva dok je otresao blato s čizama na stražnjem trijemu naše kuće i
ulazio u pregrijanu kuhinju. Morao je reći majci što se događa jer je bila
premlada i previše naivna da shvati što znače promjene na njezinu tijelu. A
možda je i znala, ali ih je poricala. Dosta ovisi o tome koliko je zdravstveni
odgoj u srednjoj školi u Newberryju bio dobar i koliko je pazila na satu.
Majka bi se okrenula od štednjaka i pogledala ga. Stalno je kuhala,
podgrijavala vodu za kuhanje i pranje ili ju je teglila da je ugrije za kuhanje
i pranje.
U prvoj verziji iz moje mašte na njezinu se licu ocrta nevjerica, a dlan
joj poleti prema trbuhu. Bebu? šapne. Ne nasmiješi se. Prema mojem
iskustvu rijetko se smiješila.
U drugoj verziji prkosno digne glavu i ispali: Znam.
Koliko mi je god druga verzija draža, odabrat ću prvu. Tijekom svih
tih godina našeg obiteljskog života majka nikad nije odgovorila ocu. Katkad
sam htjela da ipak jest. Razmislite o tome kako je bilo meni. Ja sam bila
dojenče, malo dijete, djevojčica koja raste, a primjer majčinstva mi je, osim
prpošnih kućanica s pregačama iz oglasa u National Geographicu, bila
potištena mlada žena koja je pognute glave i očiju crvenih od prešućenog
jada obavljala svoje poslove. Moja se majka nikad nije smijala, gotovo
nikad nije govorila i rijetko me je grlila i ljubila.
Sigurna sam da ju je pomisao o rađanju djeteta u toj kolibi prestravila.
Mene bi prestravila. Možda se nadala da će otac shvatiti da koliba u
močvari nije mjesto za porod, da će je dovesti u grad i ostaviti je na stubištu
bolnice poput nahočeta.
Ali nije. Traperice i majica s Hello Kitty, koje je majka nosila kad ju je
oteo, postali su problem. S vremenom je otac zasigurno primijetio da joj
majica više ne prekriva trbuh i da ne može zakopčati traperice pa joj je
dopustio da posudi njegovu košulju od flanela i naramenice.
Zamišljam da je majka bila sve mršavija kako joj je trbuh bujao. U
prvim godinama u kolibi jako je omršavjela. Kad sam prvi put vidjela
njezinu fotografiju u novinama, šokirala sam se koliko je nekoć bila debela.
A onda se, kad je majka bila u petom mjesecu trudnoće i kad joj se
trbuščić već ozbiljno zaoblio, dogodilo nešto neobično. Otac ju je poveo u
kupnju. Čini se da je u silnim pripremama za otmicu i njihov zajednički
život u kolibi otac zaboravio kupiti odjeću za buduće dijete, mene.
Škripac u kojem se našao još mi uvijek zna izmamiti osmijeh.
Zamislite, taj snalažljivi čovjek iz divljine koji je oteo mladu djevojku i
uspio je skrivati više od četrnaest godina previdio je neizbježnu posljedicu
svoje veze. Zamišljam oca kako razmatra mogućnosti dok naginje glavu u
stranu i gladi bradu na sebi svojstven, promišljen način, no na kraju ih nije
bilo mnogo. I tako je, vjeran svojoj naravi, odabrao najpraktičnije rješenje i
započeo s pripremama za izlet u Soo, jedini grad u radijusu od dvjesto
kilometara od naše kolibe, u kojemu se nalazi trgovina Kmart.
Nije bilo toliko opasno majku odvesti u kupovinu kao što zvuči. To su
činili i drugi otmičari. Ljudi prestanu tražiti. Sjećanja blijede. Ako žrtva ne
uspostavi kontakt očima ili ne otkrije svoj identitet, rizik je malen.
Otac je majku ošišao nakratko, kao dječaka, i obojio joj kosu u crno.
Činjenica da je u kolibi imao crnu boju za kosu bila je presudna da
tužiteljstvo kasnije dokaže da je otac djelovao ciljano i s predumišljajem.
Kako je znao da će mu trebati boja za kosu? Ili da će majka biti plavokosa?
U svakom slučaju, tko god da ih je opazio, vidio bi oca koji kupuje u
društvu kćeri. A i da su primijetili da je majka trudna, pa što? Običan
čovjek svakako ne bi pretpostavio da muškarac koji djevojku čvrsto drži za
lakat nije njezin otac nego otac njezina djeteta. Kasnije sam majku pitala
zašto nikome nije rekla tko je ili zatražila pomoć, a ona je odgovorila da se
osjećala kao da je nevidljiva. Razmislite: bilo joj je samo šesnaest godina, a
do tog trenutka otac ju je više od godinu dana uvjeravao da je nitko ne traži.
Da nikome nije stalo. A kako su šetali redovima dječje opreme, punili
košaricu i nitko nije obraćao pozornost, njoj se zasigurno učinilo da je to
istina.
Otac je kupio po dva komada svakog odjevnog predmeta koji će mi
trebati u svim veličinama do odrasle dobi. Jedan da se nosi dok se drugi
pere, kako mi je majka kasnije rekla. Odjeća za dječaka jer će biti dobra bez
obzira na to što se na kraju rodi, a i što će mi haljina u kolibi? Mnogo
kasnije, nakon što je policija raščistila mjesto zločina, a novinari zaposjeli
naš greben, netko je fotografirao niz cipela poredanih po veličini uza zid
moje spavaće sobe. Rekli su mi da je fotografija bila jako popularna na
Twitteru i Facebooku. Ljudi su smatrali da je ta fotografija objašnjenje
očeve izopačene prirode, slikovni dokaz da je mene i majku namjeravao
držati zatočene do kraja života. Za mene su te cipele bile oznaka rasta, baš
kao što drugi ljudi na dovratku označavaju djetetovu visinu.
Osim toga, otac je majci kupio dvije majice dugih rukava, dvije majice
kratkih rukava, dva para kratkih hlača, dva para traperica, šest pari gaćica i
veći grudnjak, flanelsku spavaćicu, kapu, šal, rukavice, čizme i zimsku
jaknu. Otac je majku oteo 10. kolovoza; jedini kaput koji je prethodne zime
nosila bio je njegov. Majka mi je rekla da je nije pitao koje boje voli, želi li
jednobojni ili prugasti šal; jednostavno je sve odabrao za nju. U to vjerujem
jer je otac volio sve imati pod kontrolom.
Čak i uz Kmartove cijene, taj je izlet zasigurno stajao pravo bogatstvo.
Nemam pojma kako je došao do novca. Možda je prodao koju dabrovu
kožu. Možda je ubio vuka. Lov na vukove na Gornjem je poluotoku bio
nezakonit kad sam bila mala, no tržište vučje kože oduvijek je cvjetalo,
osobito među Indijancima. Novac je možda i ukrao, a možda je koristio
kreditnu karticu. Štošta o ocu nisam znala.
 MNOGO SAM RAZMIŠLJALA O danu kad sam se rodila. Čitala sam
priče djevojaka koje su bile otete i u zatočeništvu, i pomogle su mi da
shvatim djelić onoga što je majka proživjela.
Trebala je ići u školu, zaljubiti se, družiti s prijateljicama. Pohađati
glazbenu školu, ići na utakmice, ili što su već djeca njezine dobi radila. A
ona se pripremala za porod i nitko joj nije mogao pomoći osim čovjeka koji
ju je odveo od obitelji i silovao je više puta nego što je znala izbrojiti.
Majka je trudove dočekivala na starome krevetu s drvenim vretenastim
uzglavljem u roditeljskoj sobi. Krevet je bio prekriven najtanjim plahtama
koje je otac uspio naći; znao je da će, kad za to dođe čas, sve morati baciti.
Otac je u majčinu najtežem trenutku bio brižan koliko je mogao biti, što
znači da joj je tu i tamo ponudio da nešto pojede ili joj donio čašu vode.
Osim toga, majka je bila prepuštena sama sebi. Nije to bila očeva okrutnost
iako je znao biti okrutan. Dok nije došao trenutak porođaja, i nije mogao
mnogo učiniti.
Napokon se pojavila moja glavica. Bila sam krupna beba. Majka je
popucala dovoljno da me pusti van i sve je bilo gotovo. Osim što nije.
Prošla je minuta. Pet. Deset. Otac je shvatio da imaju problem. Posteljica se
nije odvojila. Ne znam kako je to znao, ali jest. Rekao joj je da se primi za
vretenaste drvene šipke uzglavlja i da se pripremi jer će boljeti. Majka mi je
rekla da nije mogla zamisliti da nešto boli više od onoga što je proživjela,
no otac je bio u pravu. Majka se onesvijestila.
Rekla je i kako ju je otac osakatio kad je gurnuo ruku unutra da
oslobodi posteljicu i da zato više nije imala djece. Ne znam. Nemam braće i
sestara pa bi to mogla biti istina. Znam da treba brzo djelovati ako se
posteljica ne odvaja kako bi se majka spasila i da nema mnogo mogućnosti.
A pogotovo kad liječnici i bolnice ne dolaze u obzir.
U danima koji su uslijedili majka je bila izvan sebe od vrućice nakon
što se neizbježno razvila infekcija. Između polaganja na majčina prsa otac
me je ušutkavao krpom namočenom u zašećerenu vodu. Majka je tu i tamo
bila pri svijesti. Najčešće nije. Kad god bi se razbudila, otac ju je tjerao da
pije čaj od vrbine kore i to joj je ublažavalo vrućicu.
 Sad shvaćam da je majka prema meni bila ravnodušna zato što se
nikad nije zbližila sa mnom. U danima nakon poroda bila je premlada i
previše bolesna, previše ustrašena, usamljena i klonula od vlastite boli i jada
da bi me doživjela. Kad se dijete rodi u sličnim okolnostima, katkad majci
da razloga nastaviti dalje. Za mene to nije vrijedilo. Hvala Bogu da sam
imala oca.
 6.

U zela sam ruksak iz ormara u hodniku i u njega spremila dodatno

streljivo, nekoliko energetskih pločica i boca vode, a potom očevu
ribolovnu opremu ubacila u prtljažnik zajedno sa šatorom i vrećom za
spavanje. Oprema za kampiranje i ribolov bit će dobro pokriće ako se itko
zapita kamo idem i što radim. Neću prilaziti području potrage, ali nikad se
ne zna. Mnogi tragaju za mojim ocem.
Napunila sam pušku i objesila je iznad rešetke na stražnjem prozoru.
Ne bih smjela voziti s napunjenim oružjem, ali svi to rade. Kako god bilo,
ne mislim se priključiti potjeri za ocem bez oružja. Ovih dana moj je glavni
izbor Ruger American. Proteklih sam godina pucala iz barem šest Rugera;
suludo su precizni, a znatno jeftiniji od konkurencije. Za medvjede nosim i
Magnum kalibra 44. Odrasli crni medvjed opaka je životinja krupnih mišića
i kostiju, i nema mnogo lovaca koji ga mogu srušiti jednim hicem. Ranjeni
medvjed ne iskrvari poput jelena. Medvjed krvari između sloja sala i krzna,
a ako je kalibar premalen, medvjedovo salo može začepiti rupu, a krzno
upiti krv poput spužve pa medvjed neće čak ni ostaviti trag krvi. Ozlijeđeni
medvjed trčat će dok ne izgubi snagu da nastavi dalje, a to može biti i
dvadeset ili trideset kilometara. To je još jedan razlog zašto u lov na
medvjede idem isključivo sa psima.
Napunila sam Magnum i stavila ga u prednji pretinac. Srce mi
divljački udara, dlanovi su mi vlažni. Uhvati me nervoza prije svakog lova,
ali sad govorimo o mojem ocu. Čovjeku kojega sam voljela kad sam bila
mala. Koji se dvanaest godina brinuo o meni najbolje što je znao. Ocu s
kojim nisam razgovarala petnaest godina. Čovjeku od kojega sam davno
pobjegla, no čiji je bijeg upravo uništio moju obitelj.
Bila sam previše napeta da bih spavala pa sam si natočila čašu vina i
donijela je u dnevnu sobu. Spustila sam je na stolić bez obveznog podloška,
uvalila se u kut kauča i podignula noge na stol. Stephen dobije slom živaca
kad cure stavljaju noge na namještaj. Moj se otac, s druge strane, ne bi
zamarao nečim tako nevažnim kao što su ogrebotine na stolu. Čula sam da
žene za muža biraju muškarca sličnoga svome ocu - ali ako je to pravilo, ja
sam iznimka. Stephen nije s Gornjeg poluotoka. Ne ide u lov i ribolov. Ne
bi znao pobjeći iz zatvora kao što ne bi znao ni voziti trkaći automobil ili
operirati mozak. Kad sam se udala za njega, mislila sam da sam mudro
odabrala. Uglavnom to i dalje mislim.
Čašu sam iskapila u jednom dugom gutljaju. Posljednji sam put ovako
uprskala kad sam otišla iz močvare. Dva tjedna nakon što smo majka i ja
spašene znala sam da se novi život koji sam za sebe zamišljala neće odvijati
kao što sam se nadala. Za to krivim medije. Mislim da nitko ne može
pojmiti tu medijsku ludnicu koja me proždirala sve dok me nije pokorila.
Svijet je bio prikovan uz to što se dogodilo mojoj majci, ali mene se pak
nikako nije mogao zasititi. Divljakuše koja je odrasla u primitivnoj izolaciji.
Ploda nevine djevojke i njezina otmičara. Kćeri kralja močvare. Ljudi koje
nisam poznavala slali su mi stvari koje nisam htjela: bicikle, plišane
igračke, MP3 playere, prijenosna računala. Jedan anonimni darivatelj
ponudio se platiti mi fakultet.
Mojoj baki i djedu nije trebalo dugo da shvate da se obiteljska
tragedija pretvorila u rudnik zlata, a oni su bili itekako spremni unovčiti je.
“Ne razgovarajte s medijima”, prekorili su majku i mene, a to je dovelo do
horde izvjestitelja koji su ostavljali poruke na njihovoj telefonskoj
sekretarici i utaborili se u kombijima prekoputa kuće. Ako budemo šutjele,
pretpostavila sam, jednog bismo dana svoju priču mogle prodati za veliku
svotu. Nisam bila sigurna koliko smo dugo trebale šutjeti ni za koliko se
priče prodaju i kupuju, a ni zašto bismo uopće željele mnogo novca. Ali ako
su to moji baka i djed htjeli, ja sam bila spremna učiniti što žele. Tada sam
još jako htjela svima udovoljiti.
Časopis People na kraju je ponudio najviše. Ni dan-danas ne znam
koliko su platili. U svakom slučaju, majka i ja nismo vidjele ni novčića.
Znam samo da su nas, netom prije nego što smo trebale krenuti na veliku
zabavu dobrodošlice, djed i baka posjeli i rekli nam da će nas na zabavi
intervjuirati novinarka časopisa People, da će nas fotografirati i da
novinarki kažemo sve što je bude zanimalo.
 Zabava se održala u svečanoj dvorani poglavarstva Pentlanda. Sudeći
prema nazivu, očekivala sam nešto nalik na vikinšku tvrđavu: visoke
svodove, debele kamene zidove, prozore sa šiljastim vrhom, podove
prekrivene slamom. Zamišljala sam kokoši, pse i koze kako tumaraju
uokolo, kravu muzaru zavezanu za željezni obruč u kutu, drveni stol koji se
proteže cijelom duljinom prostorije za seljake, a privatne odaje na katu za
gospodu i dame. No ispostavilo se da je ova svečana dvorana zapravo
velika, bijela drvena građevina, a na znaku ispred pisalo je ime kako nitko
ne bi zalutao. U prizemlju se nalazio plesni podij s malenom pozornicom, a
u podrumu blagovaonica i kuhinja. Nije bilo impozantno kao što sam se
nadala, no zasigurno je bila najveća zgrada koju sam ikad vidjela.
Stigle smo posljednje. Bila je sredina travnja pa sam ispod pernate
jakne koju mi je netko poslao odjenula crveni džemper obrubljen nečim što
je nalikovalo na bijelo krzno ali nije bilo bijelo krzno, plave traperice i
bakandže s čeličnom kapicom koje sam imala na sebi kad smo odlazile iz
močvare. Baka i djed htjeli su da odjenem žutu kariranu haljinu koja je
pripadala mojoj majci i najlonke da prikrijem tetovaže na nogama. Cik-cak
trake oko gležnjeva bile su prve tetovaže koje mi je otac napravio. Osim
njih i dvostrukog reda točkica na obrazima, otac mi je na desnom bicepsu
nacrtao malog jelena, sličnoga onima kakvi se viđaju na špiljskim crtežima,
da obilježimo moj prvi veći ulov, a između lopatica medvjeda, kako bi
ovjekovječio onoga s kojim sam se suočila na trijemu kad sam bila mala.
Moja duhovna životinja je mukwa, medvjed. Kad smo se Stephen i ja
zbližili, pitao me je za tetovaže. Rekla sam mu da sam ih dobila u sklopu
plemenskog obreda inicijacije kad sam odrastala, kao kći baptističkih
misionara na udaljenom otoku u južnome Pacifiku. Primijetila sam da su
ljudi skloniji povjerovati u priču što je ona nevjerojatnija. Rekla sam mu i
da su mi roditelji tragično stradali na tom otoku dok su pokušavali izgladiti
sukob između zaraćenih domorodačkih plemena, ako bi mu ikad pala na um
ideja da bi ih jednog dana htio upoznati. Sad kad je doznao moju tajnu,
pretpostavljam da bih mu mogla reći istinu o tetovažama, no iskreno,
naviknula sam se na priče.
Haljina, koju su baka i djed htjeli da odjenem na zabavu, podsjećala
me je na kuhinjske zastore u našoj kolibi, samo jarkije boje i bez poderotina
i rupa. Svidjelo mi se što je tkanina lagana i podatna; osjećala sam se kao da
ništa nemam na sebi. No iako sam pred visokim zrcalom u bakinoj sobi
izgledala poput djevojčice, i dalje sam sjedila raširenih nogu poput dječaka
pa je baka odlučila da je bolje da se držim traperica. Majka je odjenula
plavu haljinu i traku za kosu iste boje kakvu je imala na plakatima kojima
su je tražili, iako je baka gunđala jer je haljina bila preuska i prekratka. Kad
sad razmišljam, ne znam što je bilo gore: to što su baka i djed očekivali da
će moja dvadesetosmogodišnja majka glumiti njihovu četrnaestogodišnju
kćer koju su izgubili ili što je majka na to pristala.
Dok smo hodale drvenom rampom koja je nalikovala na pokretni most
zamka, mišići su mi se toliko napeli od iščekivanja da su gotovo zujali.
Osjećala sam se kao da se spremam skočiti na divljeg purana koji čisti perje
i širi rep pred ženkom, a da se samo malčice pomaknem, ustrašila bih ga i
otjerala. Već sam upoznala više ljudi nego što sam mogla zamisliti, ali ovo
mi je bila obitelj.
“Evo ih!” viknuo je netko kad su nas ugledali. Glazba je stala.
Nastupio je trenutak tišine, a onda je prostorija eksplodirala od stotina
zvižduka, povika i pljeskanja. Majku je povukla bujica plavokosih ujni,
ujaka i rođaka. Rodbina me je preplavila poput mrava. Muškarci su se
rukovali sa mnom. Žene su me privijale uz prsa, a onda me odmicale pa me
štipale, kao da ne vjeruju da sam stvarno ondje. Dječaci i djevojčice
izvirivali su iza njihovih leđa oprezno poput lisica. Proučavala sam
fotografije ulica u National Geographicu i pokušavala zamisliti kako bi bilo
biti okružen ljudima. I sad sam znala. Bučno je. Gužva, vruće, smrdljivo.
Uživala sam u svakom trenu.
Novinarka časopisa People prokrčila nam je put kroz gužvu do
podruma. Mislim da je vjerovala kako me sav taj metež i buka plaše. Nije
još znala da sam upravo ovdje željela biti. Da sam svojom voljom napustila
močvaru.
“Jesi li gladna?” upitala je novinarka.
Bila sam gladna. Baka mi nije dopustila da jedem prije dolaska jer mi
je rekla da će kasnije na zabavi biti obilje hrane, i bila je u pravu. Novinarka
me povela do dugačkog stola pokraj kuhinje, a na njemu je bilo postavljeno
više hrane nego što sam u životu vidjela. Više nego što bismo otac, majka i
ja pojeli za godinu, možda i dvije.
Pružila mi je tanjur koji je bio tanak poput papira. “Samo trpaj.”
Nisam vidjela lopatu. Štoviše, nisam vidjela što to treba trpati. No
otkako sam otišla iz močvare, naučila sam da je, kad god nisam znala što
učiniti, najbolje oponašati druge. Pa kad je novinarka krenula od suprotnog
kraja stola i počela stavljati hranu na tanjur, i ja sam tako. Neka su jela bila
označena. Pročitala sam nazive - lazanje bez mesa, makaroni sa sirom,
zapečeni krumpir sa sirom, salata Ambrosia, složenac od mahuna - no
nisam imala pojma što to znači i hoće li mi se svidjeti okus. Svejedno sam
po žlicu svega stavila na tanjur. Baka mi je rekla da pojedem nekoliko
zalogaja svakog jela jer bi se inače žene koje su donijele hranu mogle
uvrijediti.
Nije mi bilo jasno kako će sve stati na jedan tanjur. Upitala sam se
smijem li uzeti dva. A onda sam opazila ženu koja je tanjur i hranu ubacila
u veliku metalnu kantu i otišla pa sam pomislila da ću i ja tako kad mi se
tanjur napuni. To mi je bilo čudno. U močvari nikad nismo bacali hranu.
Kad smo došle do kraja dugačkog stola, spazila sam još jedan stol sa
strane, prepun pita, kolača i keksa. Ondje je stajala torta s debelom smeđom
glazurom i šarenim mrvicama, i to s mnogo mrvica. Dvanaest svjećica koje
su okružile natpis Dobrodošla kući, Helena ispisan žutom glazurom,
značilo je da je ta torta za mene. Bacila sam tanjur s makaronima,
krumpirom, Ambrosijom i složencem u metalnu kantu, uzela čisti i cijelu
tortu stavila na njega. Novinarka se smiješila dok je fotograf snimao pa sam
znala da sam dobro postupila. Otkako sam otišla iz močvare, u svačemu
sam griješila. Još uvijek osjetim onaj prvi zalogaj: tako lagan, pahuljast, kao
da sam zagrizla u čokoladni oblak.
Dok sam jela, novinarka je postavljala pitanja. Kako sam naučila
čitati? Što mi se najviše svidjelo dok sam živjela u močvari? Je li me
tetoviranje boljelo? Je li me otac dodirivao na način koji mi se nije sviđao?
Znam da je to posljednje pitanje značilo je li me otac dodirivao na
seksualan način, što nikako nije. Odgovorila sam da samo zato što me otac
znao udariti po glavi ili leđima kad me je trebalo kazniti, baš kao i majku, i
naravno da mi se to nije sviđalo.
Nakon što sam pojela, otišla sam s novinarkom i fotografom gore do
kupaonice sprati šminku koju su mi baka i djed nanijeli na lice da prikriju
tetovaže. (Zašto se to zove kupaonica, sjećam se da sam tada pomislila, kad
se nemaš gdje kupati? I zašto na vratima piše MUŠKARCI i ŽENE, a nema
vrata za djecu? I zašto muškarcima i ženama uopće trebaju zasebne
kupaonice?) Novinarka je rekla da bi ljudi rado vidjeli moje tetovaže, a ja
sam se složila.
Kad smo završili, kroz otvorena vrata na parkiralištu ugledala sam
skupinu dječaka koji su se igrali loptom. Znala sam da se to tako zove jer
mi je majka objasnila na slikama iz National Geographica. Ali u stvarnom
životu još nisam bila vidjela loptu. Bila sam posebno ushićena kad je lopta
ponovno doskočila u dječakove ruke nakon što ju je nabio u pločnik, kao da
je živa, kao da ju je zaposjeo duh.
“Hoćeš se igrati?” upitao je jedan dječak.
Htjela sam. I sigurna sam, ulovila bih loptu da sam znala da će je baciti
prema meni. Ali nisam, i lopta me je opalila u trbuh dovoljno snažno da
ispuhnem uf - iako me nije stvarno zaboljelo - a onda se otkotrljala. Dječaci
su se smijali, i to ne lijepo.
Sljedeći niz događaja potpuno je preuveličan. Džemper sam skinula
samo zato što su me djed i baka upozorili da se mora “kemijski očistiti”, a
to je skupo, pa ga nisam smjela zaprljati. A nož sam izvukla samo zato što
sam ga htjela iza leđa zafitiljiti u drveni stup koji je držao koš kako bih
dečkima pokazala da sam ja vješta s nožem kao oni s loptom. Nisam ja
kriva što mi je jedan dječak pokušao iščupati nož iz ruke pa si je razrezao
dlan. Koliko uopće moraš biti glup da nož hvataš za oštricu?
Ostatak “incidenta”, kako su ga baka i djed kasnije spominjali, prošao
mi je u magli, uz vrištanje dječaka, viku odraslih i baku koja plače dok sam
sjedila na stražnjem sjedalu policijskog automobila u lisicama ne znajući
što je i kako pošlo po zlu. Kasnije sam doznala da su dječaci mislili da sam
im htjela nauditi, što je suludo kao što i zvuči. Da sam nekoga htjela
preklati, učinila bih to.
 Naravno, časopis People objavio je najsenzacionalnije fotografije. Na
naslovnici se našla fotografija mene golih prsa i tetoviranog lica poput
ratnice plemena Yanomami, uz sunčevu svjetlost koja se presijavala na
oštrici noža. Rekli su mi da je “moj” broj bio jedan od najprodavanijih
(treći, nakon izdanja posvećenog Svjetskom trgovinskom centru i sjećanja
na princezu Dianu) pa su valjda dobili to što su platili.
Gledajući unatrag, uviđam da smo svi bili dosta naivni. Djed i baka
zato što su mislili da će moći bez posljedica unovčiti ono što se dogodilo
njihovoj kćeri; majka zato što je vjerovala da se može vratiti u stari život
kao da nikad nije otišla; ja zato što sam bila uvjerena da se mogu uklopiti.
Nakon tog događaja, djeca iz škole podijelila su se u dva tabora: one koji su
me se bojali i one koji su me se bojali i divili mi se.
Ustala sam protegnuti se. Čašu sam ponijela do kuhinje i isprala je u
sudoperu, a onda ušla u spavaću sobu, navila sat i legla potpuno odjevena
preko pokrivača da mogu krenuti čim zazori.
Nije ovo prvi put da krećem u potragu za ocem, ali dat ću sve od sebe i
pobrinuti se da bude posljednji.
 7.

B udilica se oglasila u pet. Okrenula sam se, zgrabila telefon s noćnog

ormarića i provjerila poruke. Ništa od Stephena.
Spremila sam nož za remen i krenula u kuhinju pristaviti kavu. Dok
sam odrastala, jedini topli napitak osim očevih odurnih ljekovitih čajeva
bila je cikorija. S iskapanjem glavica, a onda pranjem, sušenjem i
mljevenjem bilo je mnogo posla za nešto što je zapravo drugorazredna
zamjena za kavu. Primijetila sam da se mljevena cikorija može kupiti u
trgovinama. Ne znam zašto bi to ikome palo na pamet.
Vani je tek svitalo. Napunila sam termosicu i zgrabila ključeve
kamioneta s kukice pokraj vrata. Kolebam se da Stephenu ostavim poruku.
Inače bih. Stephen voli znati gdje sam i koliko me dugo neće biti, a meni je
to u redu dokle god razumije da se moji planovi mogu promijeniti i da mu
možda neću moći javiti kad se to dogodi jer je mobilni signal u najvećem
dijelu Gornjeg poluotoka slab ili ga uopće nema. Uvijek mi se činilo
ironično da mobitel često ne možeš koristiti na području gdje je vrlo
moguće da ti zatreba. Odlučila sam da neću ostaviti poruku. Vratit ću se
kući puno prije Stephena. Ako se vrati.
Rambo njuška kroz prozor dok izlazim s prilaza. Pet i dvadeset tri je.
Šest stupnjeva, a još će i zahladnjeti, što nakon babljeg ljeta od jučer
dokazuje ono što svi govore: ako ti se ne sviđa vrijeme u Michiganu, samo
se strpi nekoliko minuta. Puše stalan jugozapadnjak brzinom od dvadeset
pet kilometara na sat. Trideset je posto šanse za kišu prijepodne, a popodne
će se povećati na pedeset posto i taj me dio prognoze zabrinjava. Čak ni
najbolji tragač ne zna slijediti znakove ako ih ispere kiša.
Uključila sam radio tek toliko da potvrdim da je potraga za ocem još u
punom jeku, a onda ga ugasila. Javori uz autocestu već su napola požutjeli.
Tu i tamo pokoji zaplamsa krvavo crvenom bojom. Oblaci nada mnom
tamni su poput modrica. Gužve na cesti nema jer je utorak. A i zato što su
radovi na cesti M-77 kod Seneyja usporili promet sa sjevera pa vozila iz
Grand Maraisa pomalo kapaju.
Pretpostavljam da je, nakon što je jučer postavio lažni trag, otac
napravio veliki krug i vratio se do rijeke, a onda noću pješačio dalje kako bi
se što više udaljio od rezervata. Slijedio je rijeku Driggs prema sjeveru zato
što je tako lakše nego krenuti poprijeko, a kad bi krenuo na jug, odmaknuo
bi dublje u rezervat. Usto, kad bi prešao riječni kanal ispod M-28, lako bi
prešao autocestu da ga nitko ne opazi. Zamišljam ga kako se oprezno kreće
kroz mrak, vijugajući između stabala i gazeći preko potoka jer izbjegava
stare ceste za prijevoz drva kojima bi lakše putovao, ali bi ga potražni
helikopteri lakše uočili.
Čim je počelo svanjivati, sklonio se do kraja dana u nečiju praznu
kolibu. I sama sam više puta provaljivala u kolibe kad bih se zatekla vani
dok se mijenja vrijeme. Ako ostaviš poruku u kojoj objasniš zašto si
provalio i koji dolar za hranu koju si pojeo ili štetu koju si izazvao, nitko za
to ne mari. Moj je izazov sada pronaći tu kolibu. Čak i ako ne bude kiše,
otac će krenuti dalje čim padne mrak. Ne mogu slijediti njegov trag ako ga
ne budem mogla vidjeti, pa ako ga ne nađem do večeri, do jutra će već imati
toliku prednost da ga nikad više neću pronaći.
Mislim da je ocu krajnji cilj otići u Kanadu. U teoriji, mogao bi do
kraja života lutati divljinama Gornjeg poluotoka, stalno se kretati, nikad ne
paliti vatru, nikad ne trošiti novac ni koristiti se telefonom, loviti, pecati,
jesti i piti što god nađe u kolibama u koje provali kao što je Pustinjak iz
North Ponda u Maineu činio gotovo trideset godina. No bit će mu znatno
lakše ako napusti zemlju. Očito ne može prijeći granicu na obilježenom
prijelazu, no između Kanade i sjeverne Minnesote proteže se duga, slabo
kontrolirana granica. Većina cesta i pružnih prijelaza ima skrivene senzore
koji policiji dojavljuju kad se netko pokuša prošuljati, no ocu bi bilo
dovoljno odabrati izolirani, gusto pošumljeni dio i samo prijeći. Nakon toga
može se nastaviti kretati prema sjeveru koliko god želi, možda se smjestiti u
blizini izolirane domorodačke zajednice, naći si novu ženu ako želi i
dočekati kraj u miru i neprimjetnosti. Kad želi, otac može proći kao
Indijanac.
 Osam kilometara južno od našeg doma skrenula sam na zapad, na
neasfaltiranu cestu koja završava kod kampa na rijeci Fox. Cijeli je
poluotok ispresijecan starini stazama za prijevoz trupaca kao što je ova.
Neke su široke poput autocesta s dvije trake. Većinom su uske i zarasle. Tko
god je vješt u snalaženju sporednim cestama poput mene, može se odvesti s
jednog kraja poluotoka na drugi a da nijednom ne dotakne kolnik. Ako je
otac, kao što pretpostavljam, krenuo prema rijeci Fox, morat će prijeći tri
ceste. Kad uzmem u obzir koliko je vremena prošlo od bijega i koliko je
daleko mogao odmaknuti prije nego što se morao pritajiti, najviše nade
polažem u ovu središnju cestu. Niz nju se nalazi nekoliko koliba koje želim
provjeriti. Policija bi ih zasigurno također pretražila da ih otac nije naveo da
krenu putem rezervata. Pretpostavljam da će s vremenom naići i ovamo.
Možda i neće. Moju majku gotovo petnaest godina nitko nije uspio pronaći.
Ironično je to što je majka oteta u gradu u kojem se otmice nikad ne
događaju. Gradovi u središnjem dijelu michiganskog Gornjeg poluotoka
jedva se mogu tako nazvati. Seney, McMillan, Shingleton i Dollarville nisu
gotovo ništa više nego petlje autoceste označene znakom dobrodošlice, s
crkvom, benzinskom crpkom i ponekim kafićem. Seney ima i restoran s
motelom i praonicom rublja. Nalazi se na početku takozvanog Seneyjskog
poteza ako putujete na zapad cestom M-28 ili na njegovu kraju putujete li
na istok. Četrdeset kilometara pravocrtne, ravne kao ploča, nevjerojatno
zatupljujuće autoceste između Seneyja i Shingletona koja prelazi preko
nekadašnje velike močvare Manistique. Putnici zastanu u gradovima na
početku ili kraju kako bi natočili gorivo, kupili čips i kolu i odmorili od
puta, ili stali još jednom na zahod prije nego što krenu dalje jer je to sve od
civilizacije što će vidjeti sljedećih pola sata. Neki kažu da je Seneyjski
potez zapravo dugačak 80 kilometara, no tako se samo čini.
Do otmice moje majke djecu okruga Luce nitko nije držao pod
ključem. Možda nisu ni kasnije jer se stare navike teško mijenjaju i zato što
nitko ne misli da se njemu može dogoditi nešto ružno. Posebno nakon što se
to već dogodilo nekome drugom. Newberry News, gradski vjesnik, pisao je
o svakom nedjelu koliko god nebitno bilo. A sva su bila nebitna: futrola za
CD-e ukradena s prednjeg sjedala nezaključanog automobila, uništeni
poštanski sandučić, ukradeni bicikl. Otmicu djeteta nitko nije mogao ni
zamisliti.
 Ironično je i to što se, tijekom svih tih godina dok su baka i djed
očajnički pokušavali doznati što se dogodilo njihovoj kćeri, majka nalazila
tek osamdesetak kilometara dalje. Gornji poluotok je golem. Obuhvaća
dvadeset devet posto kopnenog područja savezne države Michigan, tri posto
stanovništva. Trećinu državnih šuma.
Arhivi mikrofiševa lokalnih novina pokazuju kako je napredovala
potraga.
Prvi dan: Nestala. Pretpostavlja se da je odlutala i očekuje se da će
brzo biti pronađena.
Drugi dan: I dalje je nema. Pozvana je policija, dovedeni su potražni
psi.
Treći dan: Proširuje se potraga, uključujući i helikopter obalne straže
iz St. Ignacea uz pomoć službenika Uprave za prirodne resurse na terenu i
različitih manjih letjelica.
I tako dalje.
Prošlo je punih tjedan dana od nestanka kad je majčina najbolja
prijateljica priznala da su se igrale u napuštenoj zgradi pokraj pruge kad im
je prišao muškarac i rekao da traži svojeg psa. Tad je ujedno i prvi put
spomenuta riječ oteta. No tada je, dakako, već bilo prekasno.
Iz majčine fotografije u novinama mogu prepoznati što je oca
privuklo: plavokosa, bucmasta, s pletenicama. Doduše, sigurno je bilo i
drugih bucmastih plavokosih četrnaestogodišnjakinja koje je otac mogao
oteti. Često sam se pitala zašto je odabrao nju. Je li bio potajno zaljubljen u
nju? Ili je majčina otmica bila nesretan spoj mjesta i vremena? Vjerujem da
je ipak ovo drugo. Svakako se ne sjećam da sam u majčinu i očevu odnosu
ikad uočila nešto što bi uopće podsjećalo na privrženost. Je li činjenica da
nas je opskrbljivao hranom i odjećom dokaz očeve ljubavi prema nama? U
trenucima krize često tako pomislim.
Prije nego što su nas pronašli, nitko nije znao je li majka živa. Priča
koju je Newberry News objavljivao o svakoj obljetnici njezine otmice s
vremenom je postajala sve kraća. Posljednje četiri godine naslov i jedan
popratni odlomak teksta bili su potpuno jednaki: “Djevojčica iz grada i
dalje se smatra nestalom.” O ocu se znalo onoliko koliko je majčina
prijateljica opisala: sitan, vitak muškarac “tamnije” kože i duge crne kose,
nosi bakandže, traperice i crvenu kariranu košulju. S obzirom na to da su u
etničkoj slici toga kraja tada bili podjednako zastupljeni Indijanci, Finci i
Šveđani te da je svaki drugi muškarac stariji od šesnaest hodao okolo u
bakandžama i flanelu, njezin je opis bio gotovo beskoristan. Uz iznimku tih
pet novinskih redaka jedanput godišnje i dva prazna srca, djedova i bakina,
majka je pala u zaborav.
A onda se jednoga dana, četrnaest godina, sedam mjeseci i dvadeset
dva dana nakon što ju je otac oteo, majka vratila, što je pokrenulo najveću
potjeru koju su stanovnici Gornjeg poluotoka doživjeli - sve do danas.

VOZIM otprilike brzinom ljudskog hoda. Ne samo zato što je cesta

takva da mi, ako vozim preblizu rubu i ne pazim, duboki pijesak može
povući kamionet do osovina a onda nema šanse da se izvučem bez vučne
službe, nego i zbog toga što tragam za otiscima stopala. Ne mogu, naravno,
slijediti nečiji trag iz vozila, a šanse da je otac ostavio vidljiv trag dok je
njome prolazio - ako je njome prolazio - iznimno su male, ali svejedno. Kad
je moj otac u pitanju, opreza nikad dovoljno.
Ovom sam cestom vozila mnogo puta. Otprilike pola kilometra niže
cesta skreće i proširenje je dovoljno da se stane i parkira. Ako od tog mjesta
krenem pješice još pola kilometra u smjeru sjeverozapada, a zatim se
spustim niz strmu padinu, doći ću do najvećeg polja borovnica koje sam
ikad vidjela. Borovnice vole mnogo vode, a niz jarak teče potok pa su
plodovi posebno krupni. Kad mi se posreći, mogu u jednoj berbi prikupiti
dovoljno da pripremim džema za cijelu godinu.
Jagode su druga priča. Ljudi moraju shvatiti da šumske jagode nisu
nimalo slične kalifornijskim gigantima koje kupuju u trgovini. Gotovo da
nisu veće od jagodice prsta odrasle osobe, no okusom nadoknađuju sitan
rast. Povremeno naiđem na jagodu veličine vrha palca (a kad je nađem, ta
ide ravno u moja usta, a ne u košaru), no to je najviše što šumske jagode
mogu narasti. Naravno, potrebno je jako puno šumskih jagoda da se spravi
pristojna količina džema, i zato ja svoj naplaćujem kao suho zlato.
 Kako god bilo, danas ne tražim šumsko voće.
Telefon mi je zavibrirao u džepu. Izvadila sam ga. Poruka od
Stephena:
Doma sam za pola sata. Cure su kod mojih. Ne brini se.
Sve ćemo prebroditi. Volim te, S.
Zastala sam nasred ceste i zagledala se u zaslon. Stephenov povratak
kući zadnje je što sam očekivala. Očito se okrenuo na mjestu i krenuo kući
čim je ostavio cure. Moj brak nije gotov. Stephen mi daje još jednu priliku.
Vraća se kući.
Implikacije ovoga su goleme. Stephen nije dignuo ruke od mene. Zna
tko sam i nije mu važno. Sve ćemo prebroditi. Volim te, S. Razmišljam o
svim situacijama u kojima sam rekla ili učinila nešto krivo i pokušala
neznanje zakamuflirati u šalu. Sad shvaćam da se nisam morala pretvarati.
Sama sam se gurnula u te okvire. Stephen me voli takvu kakva jesam.
Doma sam za pola sata. Naravno da neću biti ondje kad se vrati, no
vjerojatno je tako i bolje. Sad mi je drago što mu nisam ostavila poruku. Da
uopće nasluti gdje sam i što radim, poludio bi. Neka misli da sam otišla na
doručak ili u nabavku, ili da sam otišla do policijske postaje pomoći im da
istraže neki trag, i da se odmah vraćam. A ako sve bude išlo po planu, tako
će i biti.
Još sam jedanput pročitala poruku i spremila telefon u džep. Poznato je
koliko mobilni signal na Gornjem poluotoku može biti slab.
 8.

KOLIBA

Kako se obradovala Vikingova žena kad je ujutro kad se probudila

našla na svojim grudima lijepo maleno dijete. Ona ga je ljubila i mazila, ali
dijete je grozno vikalo i lupalo rukama i nogama. Činilo se da nije najbolje
volje. I to dijete napokon od plača zaspi i dok je tako ležalo, bilo je
dražesno.
Kad se Vikingova žena pred jutro probudila, veoma se prestraši jer je
dijete netragom nestalo. Ona skoči, zapali luč, ogleda se unaokolo i gle
čuda: na donjem kraju kreveta nije ležalo malo dijete nego gadna, velika
žaba.
U taj je čas upravo izlazilo sunce i bacilo svoje zrake baš na veliku
žabu na krevetu. U tom se času pričini kao da se velika usta te nemani stežu
i postaju malena i crvena. Njezini su udovi postali nježni i za čas ležalo tu
je opet njezino malo lijepo dijete, a ne gadna žaba.
“Ta što je to?” reče ona. “Jesam li sanjala ružan san? Ta to je moje
lijepo dijete što sada preda mnom leži.” I ona ga poljubi, privije na srce, ali
je ono greblo i grizlo kao divlja mačka.
- Hans Christian Andersen, Kći kralja močvare

M oj je otac rado prepričavao kako je pronašao našu kolibu. Lovio je

lukom sjeverno od Newberryja kad je jelen kojega je gađao u
posljednji tren skočio i samo ga je ozlijedio. Pratio ga je do kraja močvare,
a potom promatrao kako ustrašeni jelen pliva u dubinu i utapa se. Kad se
okrenuo da ode, sunce se odbilo o metalni rub krova naše kolibe. Otac je
znao reći kako je, da je bilo drugo doba, drugo doba dana ili da su toga dana
oblaci bili drukčiji, nikad ne bi otkrio, a sigurna sam da je to istina.
Označio je lokaciju i kasnije se vratio kanuom. Čim je ugledao kolibu,
znao je da ga je Veliki Duh onamo doveo da na tome mjestu stvori obitelj.
Sad mi je jasno da smo bili skvoteri. U ono vrijeme to nije bilo važno. U
svakom slučaju, nikome nije bilo važno tih godina dok smo živjeli ondje.
Ima mnogo takvih napuštenih građevina na cijelom Gornjem poluotoku.
Ljudima sine da bi htjeli imati kućicu u koju će pobjeći od svega pa kupe
zemljište uz neku zabačenu cestu okruženo državnom zemljom i izgrade
kolibu. To čak neko vrijeme i funkcionira, sviđa im se što se imaju kamo
maknuti kad se zažele divljine, dok im život ne pomrsi račune: djeca, posao,
stari roditelji. Prođe i godina dana da ne odu do kolibe pa još jedna, i
odjednom im se više ne sviđa plaćati porez za nekretninu koju ne koriste.
Nitko neće kupiti šesnaest hektara močvare i rustičnu kolibu osim neke
druge sirote budale koja se želi maknuti od svega pa u većini slučajeva
vlasnici nekretninu prepuste državi da namire porezni dug.
Nakon što je policija raščistila mjesto zločina, a medijska pozornost
jenjala, država je našu kolibu potiho maknula iz poreznog registra. Neki su
smatrali da bi je trebalo sravniti sa zemljom zbog onoga što se ondje
događalo, no na kraju nitko nije htio preuzeti taj trošak.
Kolibu možete posjetiti ako želite iako ćete pritoku koja vodi do
našega grebena vjerojatno naći tek nakon nekoliko pokušaja. Lovci na
suvenire odavno su je opustošili.
I dan-danas na eBayu možete kupiti stvari koje su tobože pripadale
meni iako vam mogu sa stopostotnom sigurnošću reći da većina stvari koja
se prodaje nije moja. No izuzevši rupu u kuhinjskome zidu koju je
progrizao dikobraz, koliba, alatnica, šupa, obredni šator i poljski zahod
točno su onakvi kakve pamtim.
Zadnji put bila sam ondje prije dvije godine, nakon majčine smrti.
Otkako sam i sama postala majka, razmišljala sam o tome kakvo je bilo
moje odrastanje i htjela sam vidjeti podudara li se stvarnost s mojim
sjećanjima. Trijem je bio prekriven sagom od lišća i borovih iglica pa sam
prelomila jednu borovu granu da ga pometem. Šator sam podignula ispod
stabala jabuka, nekoliko staklenih boca napunila sam vodom iz močvare, a
onda sam sjela na panj, grickala energetsku pločicu i osluškivala cvrkut
sjenica. Močvara se netom prije sutona umiri, čim umuknu dnevni kukci i
životinje, a noćna bića još ne izađu. Nekoć bih gotovo svake noći nakon
večere sjela na stube trijema i listala National Geographic ili uvježbavala
kvadratne čvorove i polučvorove kojima me je otac poučio dok sam čekala
da se pojave zvijezde: Ningaabi-Anang, Waaban-anang i Odjiig-anang,
zvijezda Večernica, zvijezda Danica i Veliki medvjed, tri glavne zvijezde
plemena Ojibwa. Kad bi vjetar zamro, a voda se umirila, zvijezde su se
savršeno odražavale na njezinoj površini. Nakon što sam napustila
močvaru, mnogo vremena provodila sam na bakinu i djedovu trijemu
gledajući u nebo.
U kolibi sam ostala dva tjedna. Pecala sam, lovila, postavljala zamke.
Kuhala sam na vatri u dvorištu jer nam je netko odnio peć na drva.
Trinaestoga dana, kad sam opazila blatnu lokvu prepunu punoglavaca i
pomislila kako bih ih rado pokazala Mari i Iris, znala sam da je došlo
vrijeme za povratak kući. Natrpala sam stvari u kanu i odveslala do
kamioneta, putem promatrajući pažljivo i dugo svaki pedalj jer sam znala
da će to biti moj posljednji odlazak onamo.
Shvatila sam da se dva tjedna vjerojatno čine kao mnogo vremena da
se mlada majka odvoji od obitelji. U tom trenutku teško bi od mene bilo
dobiti objašnjenje zašto sam se morala maknuti. Stvorila sam novi život.
Voljela sam svoju obitelj. Nisam bila nesretna. Mislim da je u pitanju
jednostavno bilo to da sam toliko dugo skrivala tko sam i toliko se trudila
uklopiti da sam se morala ponovno povezati s osobom kakva sam nekoć
bila bio je to dobar život, a onda je iznenada to prestao biti.

MAJKA NIKAD NIJE GOVORILA o godinama koje su prethodile

mojim, sjećanjima. Zamišljam pranje i dojenje unedogled. “Jedan se nosi
dok se drugi pere” zvuči dobro u teoriji, ali znam po svojim curama da se
djeca katkad presvlače tri-četiri puta dnevno. Pelene da ne spominjem.
Jednom sam čula majku dok je baki prepričavala kako se mučila s
pelenskim osipom. Ne sjećam se da sam kao dijete osjećala osobitu
nelagodu, no ako je majka rekla da mi je cijela guza bila prekrivena
groznim, crvenim, vlažnim, krvavim ojedinama, moram joj vjerovati.
Sigurno joj nije bilo lako. Struganje tvrdih dijelova s pelene u poljskom
zahodu, a onda ručno ispiranje pelena u koritu. Grijanje vode da se
prokuhaju na peći. Razvlačenje konopa po kuhinji da se suše kad je kišilo,
vješanje pelena na dvorištu kad nije. Indijanci djeci nikad nisu stavljali
pelene, a da je majka bila pametna, i ona bi mene pustila da gologuza trčim
uokolo čim bi zatoplilo.
Na našem grebenu nije bilo pitke vode. Ljudi koji su izgradili našu
kolibu očito su pokušali iskopati bunar jer se u dvorištu nalazila duboka
rupa koju je otac pokrio teškim drvenim poklopcem i povremeno bi me
onamo zatvarao za kaznu, no na kraju se pokazalo da vode dolje nema.
Možda su zato i napustili kolibu. Vodu smo dobivali iz močvare, sa
stjenovitog područja u obliku polumjeseca koje smo čistili od raslinja.
Bazen koji se stvorio bio je dovoljno dubok da se uroni kanta, a da se ne
uzdigne talog s dna. Otac se znao šaliti da bi mu se ruke produljile za
petnaest centimetara dok kante ne bi donio na vrh brda.
Sječa, prijevoz i cijepanje drva za ogrjev koja su majci bila potrebna
da me pere i drži na suhom bio je očev posao. Rado sam ga gledala dok bi
cijepao drva. Dugu kosu vezao bi u pletenicu da mu ne smeta, skinuo bi
košulju, čak i kad je bilo hladno, a mišići koji bi se nadimali ispod kože
podsjećali su na ljetni vjetar koji drhturi kroz indijansku travu. Moj posao
bio je uspraviti cjepanice kako bi otac mogao raditi bez zaustavljanja: sjec,
sjec, sjec, sjec, sjec, sjec. Samo jedan udar po cjepanici, a svaka je bila
oštro rasječena na dva dijela jer bi okretom glave sjekire u posljednjoj
sekundi polovice jednostavno poletjele. Ljudi koji ne znaju cijepati drva
najčešće zasjeku glavom ravno dolje kao da će težina i zamah sami odraditi
posao. No time se glava sjekire samo zarije u gusto zeleno drvo poput
dlijeta, a onda neka im je sa srećom kad sjekiru pokušaju izvući. Jedne su
godine organizatori festivala borovnica u Paradiseu u Michiganu, gdje sam
prodavala džemove i marmelade, doveli lunapark. Znate onu igru kada
zamahnete maljem na platformu koja uteg podiže uza stup, a ako se začuje
zvono na vrhu, dobijete nagradu? Opelješila sam ih bez muke.
Naša se šarža drva nalazila u nizini našega grebena. Nakon što bi otac
posjekao stabla i očistio debla od grana, a potom ih nacijepao na širinu peći,
drva bismo nosili do kolibe. Otac je najviše volio stabla promjera između
dvadeset i dvadeset pet centimetara - nisu bila prevelika za obradu, a ipak
su bila dovoljno krupna da komadi koje nije nacijepao drže vatru cijelu noć.
Javore kraj kolibe pustio je da izrastu radi sirupa. Prosječni javor ili breza te
veličine dali bi otprilike tri i pol kubika ogrjevnog drva, a nama je svake
godine trebalo otprilike šezdeset do devedeset kubika, ovisno o oštrini
pojedinih zima, pa su sječa i prikupljanje drva za ogrjev bili cjelogodišnji
posao. Puna drvarnica bila je poput novca na bankovnom računu, znao bi
reći otac, iako naša šupa nije bila uvijek puna. Zimi bi rušio stabla na
obližnjem grebenu kako bi naša zaliha potrajala. Debla bi vukao preko leda
kukom ili bi uzeo klinove i konop koji bi zavezao oko ramena. Velike tvrtke
koje proizvode papir i sijeku celulozno drvo na Gornjem poluotoku često
govore da je drveće obnovljiv izvor, ali kad smo mi napuštali kolibu,
stabala na donjem kraju našega grebena gotovo više i nije bilo.
S obzirom na sav trud koji smo ulagali u prikupljanje drva za ogrjev,
dalo bi se pomisliti da je život u kolibi zimi bio ugodan. Nije bio. Okruženi
ledom i snijegom dubokim najmanje dva i pol metra, kao da smo živjeli u
hladnjači. Od studenoga do travnja u našoj kolibi nikad nije bilo uistinu
toplo. Katkad se tijekom dana vanjska temperatura ne bi popela iznad
minus osamnaest stupnjeva. Preko noći često se spuštala na minus trideset
ili četrdeset. Pri takvim temperaturama ne dišeš nego dašćeš jer se kapilare
stegnu kad hladni zrak dopre do pluća, a dlačice u nosu stisnu se kad se
zaledi vlaga koja ti prodre kroz nosnu šupljinu. Ako 'nikad niste živjeli na
krajnjem sjeveru, budite sigurni da nemate pojma koliko je nevjerojatno
teško boriti se protiv tako duboke i sveprisutne hladnoće.
Zamislite hladnoću kao zloćudnu maglu koja vas obavija i pritišće sa
svih strana, uzdiže se sa zaleđenog tla, prodire i u najmanji procjep i
pukotinu u podu i zidovima kolibe; Kabibona’kan, Stvaratelj Zime, dolazi
te proždrijeti, otimati toplinu iz tvojih kostiju dok ti se krv ne pretvori u led,
a srce ne zaledi, i ti se nemaš čime drugim boriti nego vatrom iz peći.
Često bih se nakon oluje znala probuditi i vidjeti da su mi deke
prekrivene snijegom koji je dopuhao kroz pukotine oko prozora na
mjestima gdje su se prozorske daske stisnule. Otresla bih snijeg, omotala se
dekama i požurila niz stepenice kako bih sjela pokraj peći i grijala dlanove
na šalici vruće cikorije dok ne budem spremna suočiti se s hladnoćom.
Tijekom zime nismo se kupali - jednostavno nismo mogli - a to je jedan od
razloga zašto je otac kasnije izgradio saunu. Znam da to većini ljudi
vjerojatno zvuči grozno, no nije baš imalo smisla prati sebe kad nismo
mogli prati odjeću. Kako god, bilo nas je samo troje pa ako smo i zaudarali,
nismo to primjećivali jer smo svi vonjali jednako.

NEMAM PUNO USPOMENA iz najranijeg djetinjstva. Dojmovi.

Zvukovi. Mirisi. Prije iluzije nego stvarne uspomene. Naravno da nema
fotografija kad sam bila beba. No život u močvari odvijao se prema
pravilnom obrascu pa nije teško popuniti praznine. Od prosinca do ožujka
led, snijeg i hladnoća. U travnju se vraćaju vrane, mrijeste se zelene žabe.
Do svibnja je močvara prekrivena zelenim travkama i cvjetovima iako se
još uvijek može uočiti pokoja hrpica snijega u sjenama stijena ili na
sjevernoj strani trupaca. Lipanj je mjesec kukaca. Komaraca, crnih mušica,
konjskih muha, obada, nevida - ako postoji kukac koji leti i grize, taj je kod
nas. Srpanj i kolovoz predstavljaju sve što ljudi s južnijih geografskih širina
povezuju s ljetom, uz dodatnu prednost: toliko smo daleko na sjeveru da
danjeg svjetla ima i poslije deset sati navečer. Rujan nosi prvi mraz, a često
vidimo i rujanski snijeg - tek sitnu snježnu prašinu jer lišće još uvijek nije
promijenilo boju, ali predznak onoga što slijedi. To je i mjesec kada vrane
odlaze, a kanadske guske skupljaju se u jata. U listopadu i studenome
močvara se gasi, a do sredine prosinca ponovno smo okovani dubokim
ledom.
I sad zamislite malo dijete kako trčkara kroz sve to: kotrlja se i sanjka
na snijegu, brčka se u vodi, skače po dvorištu pretvarajući se da je zeko ili
mlati rukama kao da je patka ili guska, a oči, uši, vrat i dlanovi bubre od
ugriza kukaca unatoč repelentu kućne izrade prema očevu receptu kojim ga
majka temeljito maže (korijen žutike pomiješan s medvjeđom masti). I to je
otprilike sadržaj mojih prvih godina života.
Moje prvo pravo sjećanje vezano je uz moj peti rođendan. Kad mi je
bilo pet godina, bila sam bucmasta, umanjena verzija svoje majke, visoka
metar i dvadeset, ali očeve puti. Otac je volio dugu kosu pa se moja nikad
nije šišala. Dosezala mi je gotovo do struka. Uglavnom sam kosu vezala u
repice ili pletenicu poput oca. Najdraže mi se bilo odjenuti u kombinezon i
crvenu kariranu košulju, gotovo jednaku jednoj njegovoj. Druga mi je
košulja te godine bila zelena. Bež bakandže bile su jednake očevima, samo
što su bile manje i nisu imale čeličnu kapicu. Kad bih se tako odjenula,
osjećala sam se kao da ću jednoga dana postati točno onakav muškarac
kakav je bio moj otac. Oponašala sam njegove pokrete, govor, hod. Nije to
bilo obožavanje, ali bilo je blizu. Bila sam besramno, potpuno i krajnje
zaljubljena u svoga oca.
Znala sam da toga dana slavim peti rođendan, no nisam očekivala ništa
posebno. Majka me je, međutim, iznenadila ispekavši kolač. Negdje među
zalihama konzervi, vreća riže i brašna u smočnici majka je pronašla
mješavinu za biskvit. I to čokoladni sa šarenim mrvicama, kao da je otac
znao da će jednog dana imati dijete. Nisam voljela u kuhinji raditi ništa što
nisam morala, no slika na kutiji izgledala mi je primamljivo. Nisam mogla
zamisliti kako će se ta vrećica smeđeg praha pretvoriti u kolač s malenim,
šarenim svjećicama i smeđom vijugavom glazurom, no majka je tako
obećala.
“Što znači ‘Zagrijte pećnicu na 170 stupnjeva’?” upitala sam čitajući
upute s poleđine kutije. Naučila sam čitati s tri godine. “I odakle nam
pećnica?” Vidjela sam fotografije u oglasima za kuhinjske aparate u
National Geographien i znala sam da nemamo pećnicu.
“Ne treba nam pećnica”, odgovorila je majka. “Ispeći ćemo ga kao kad
pečemo kekse.”
To me je zabrinulo. Prhki keksi, koje je majka pripremala u tavi od
lijevanog željeza na našoj peći, katkad bi zagorjeli i uvijek su bili tvrdi.
Jednom mi je puknuo mliječni zub kad sam zagrizla u taj keks. Ocu je išlo
na živce što je bila nevješta u kuhanju, no meni to nije smetalo. Ne može ti
nedostajati ono što nikad nisi iskusio. Kad sad razmišljam, jasno je da je
problem mogao spriječiti tako što bi oteo nekoga malo starijeg, no tko sam
ja da njegove odluke dovodim u pitanje? Sam je tako prostro, kao što izreka
kaže.
Majka je umočila krpicu u kantu medvjeđe masti koju smo držali u
ormariću zaštićenom od miševa i njome premazala unutrašnju stranu tave, a
zatim ju je stavila na vatru.
“‘Pomiješajte dva jaja ijedan kroz četiri šalice jestivog ulja’”, nastavila
sam. “Jestivo ulje?”
“Medvjeđa mast”, rekla je majka. “A jedan kroz četiri znači četvrtinu.
Imamo li jaja?”
“Jedno.” Divlje patke gnijezde se u proljeće. Srećom, rođena sam
krajem ožujka.
Majka je umiješala jaje u prah, dodala mast koju je u džezvi otopila s
jednakom količinom vode i napravila smjesu. “ ‘Tri minute električnim
mikserom na najvećoj brzini ili tristo zamaha rukom.’” Kad joj se ruka
umorila, ja sam preuzela. Dopustila mi je da dodam mrvice iako sam već
pojela pola kad je tijesto bilo spremno. Bile su slatke, što je uvijek dobro,
no dok sam ih po ustima gurkala jezikom, njihova me tekstura podsjećala
na mišja govanca. Majka je dodala još masti u tavu da se smjesa ne zalijepi,
ulila tijesto i pokrila tavu poklopcem od lijevanog željeza.
Deset minuta kasnije, nakon što me je dvaput prekorila da ne
zavirujem u peć jer se kolač neće ispeći, a zatim je i sama podignula
poklopac da vidi kako napreduje, opazila je da su rubovi kolača pocrnjeli,
no sredina je i dalje bila gnjecava. Otvorila je vratašca za loženje,
promiješala žeravicu da se toplina ravnomjernije rasporedi, dodala još jednu
cjepanicu i to je upalilo. Konačni proizvod nije bio nimalo nalik na onaj sa
slike, ali mi smo svejedno oblizali tavu.
Vama možda kolač s pačjim jajima i medvjeđom masti ne zvuči
primamljivo, ali ja sam tada prvi put okusila čokoladu i za mene je to bio
raj.

SAM KOLAČ već bi bio i više nego dovoljan. No moj dan još nije bio
završio. U rijetkom izljevu onoga što bih tek s odmakom nazvala
majčinskom ljubavlju, majka mi je napravila lutku. Jednu moju staru
pidžamicu napunila je sasušenom rogozovom trskom, u svaki rukav zabola
pet grančica kao prste i povezala ih užetom, a glavu napravila nacrtavši
komadićem ugljena ukošeni osmijeh na očevoj staroj čarapi. I da, lutka je
bila ružna kao što zvuči.
“Što je to?” upitala sam kad ju je stavila na stol preda me dok sam s
tanjura lizala posljednje mrvice kolača.
“To je lutka”, rekla je sramežljivo. “Ja sam je napravila. Za tebe.”
“Lutka.” Bila sam prilično sigurna da sam tad prvi put čula tu riječ.
“Čemu služi?”
“Pa... da se igraš. Možeš joj dati ime. Praviš se da je to tvoja beba, a ti
si joj mama.”
Nisam znala što bih rekla na to. Pretvaranje mi je sjajno išlo, ali nikako
nisam mogla zamisliti sebe kao majku te beživotne grude. Srećom, i ocu je
ta ideja bila podjednako smiješna. Prasnuo je u smijeh, i odmah mi je bilo
lakše.
“Dođi, Helena.” Odmaknuo se od stola i pružio mi je ruku. “Imam i ja
poklon za tebe.”
Otac me je poveo u njihovu spavaću sobu. Podignuo me je na njihov
visoki krevet. Noge su mi visjele s ruba. Obično nisam smjela ulaziti u
njihovu sobu pa sam radosno u iščekivanju mahala stopalima promatrajući
oca kako se spušta na sve četiri. Posegnuo je rukom pod krevet i izvukao
smeđi kožni kovčežić sa smeđom ručkom i sjajnim zlatnim obrubom.
Primijetila sam da je kovčeg težak jer je zastenjao dok ga je podizao, a kad
ga je spustio na krevet pokraj mene, madrac je poskočio i zatresao se kao
kad bih ja skakala po njemu iako nisam smjela. Otac je sa svojeg svežnja
odabrao najmanji ključ i stavio ga u ključanicu. Mehanizam se otvorio -
klik. Podignuo je poklopac da pogledam unutra.
Glasno sam uzdahnula.
Kovčežić je bio pun noževa. Dugih. Kratkih. Tankih. Debelih. Noževa
s drvenom drškom. Noževa s drškom od izrezbarene kosti. Noževa na
sklapanje. Zakrivljenih noževa koji su izgledali kao mačevi. Otac me je
kasnije naučio kako se koji zove, po čemu se razlikuju i kako da ih koristim
za lov i samoobranu, no u tom trenutku samo sam ih htjela dodirnuti.
Željela sam prstima prijeći preko svakoga. Osjetiti hladnoću metala,
glatkoću drva, brid svake oštrice.
“Hajde”, rekao je. “Odaberi neki. Sad si velika djevojčica. Dovoljno
odrasla da imaš svoj nož.”
Utroba mi se u trenutku zažarila poput plamena u našoj peći. Željela
sam nož otkako znam za sebe. Nisam imala pojma da takvo blago leži pod
krevetom mojih roditelja. Ili da će otac jednog dana podijeliti dio svojeg
blaga sa mnom. Krajičkom oka pogledala sam prema vratima. Majka je
prekrižila ruke preko prsa i namrštila se pa mi je bilo jasno da joj se ova
zamisao ne sviđa. Kad god bih joj pomagala u kuhinji, nisam smjela dirati
ništa oštro. Ponovno sam pogledala oca i najedanput, u naletu
prosvjetljenja, shvatila sam da ne moram slušati majku. Više ne. Ne kad mi
otac kaže da sam dovoljno odrasla da imam svoj nož.
Opet sam se okrenula prema kovčegu. Svaki nož pažljivo sam
pregledala dvaput. “Ovaj.” Pokazala sam prstom na nož sa zlatnom petom i
sjajnom drškom od tamnog drveta. Posebno mi se svidio ispupčeni uzorak
lista na kožnim koricama noža. Nož nije bio malen; iako je otac rekao da
sam velika djevojčica, znala sam da ću biti još veća i htjela sam nož do
kojeg ću narasti, a ne neki koji ću prerasti kao hrpu odbačenih košulja i
kombinezona u kutu sobe.
“Sjajan odabir.” Poput kralja koji vitezu predaje mač, otac mi je pružio
nož, za koji danas znam da je lovački Bowie s dvostrukom oštricom od
dvadeset centimetara. Posegnula sam za njim, a onda se zaustavila. Otac se
volio igrati tako da mi tobože nešto daje, a kad bih to pokušala uzeti, on bi
mi to oteo. Mislim da ne bih bila podnijela da se u tom trenutku poigrao sa
mnom. Nasmiješio se i ohrabrio me kimanjem kad je vidio da oklijevam. I
to je katkad bio dio igre.
Ali htjela sam taj nož. Trebao mi je taj nož. Brzo sam ga zgrabila prije
nego što je stigao reagirati. Čvrsto sam ga stisnula u šaku i sakrila ga iza
leđa. Bila sam se spremna boriti s ocem za njega da je trebalo.
Otac se nasmijao. “U redu je, Helena. Stvarno. Nož je tvoj.”
Polako sam nož izvukla iza leđa, a kad se njegov osmijeh raširio, a
ruke se nisu pomicale, znala sam da je taj predivni nož stvarno moj. Izvukla
sam ga iz korica, okretala ga na dlanovima, podizala prema svjetlu, položila
na koljena. Po težini noža, veličini, obliku i osjećaju shvatila sam da sam
dobro odabrala. Palcem sam prešla preko jednog ruba oštrice da provjerim
oštrinu kao što sam vidjela da otac radi. Potekla je krv. Nije me boljelo.
Palac sam stavila u usta i ponovno pogledala prema vratima. Majke više
nije bilo.
Otac je zaključao kovčežić i vratio ga pod krevet. “Uzmi jaknu. Idemo
provjeriti zamke.”
Kako sam ga samo voljela - a zbog ovog poziva zavoljela sam ga još
više. Otac je svakog jutra provjeravao zamke. Sad je bilo kasno popodne.
Zbog činjenice da će drugi put izaći na teren samo da ja isprobam svoj novi
nož srce mi je umalo eksplodiralo. Ubila bih za tog čovjeka. Umrla bih za
njega. I znala sam da bi on to učinio za mene.
Brzo sam navukla zimsku opremu dok se ne predomisli, a onda sam
nož spremila u džep jakne. Nož mi se odbijao o nogu dok sam hodala. Naše
su zamke bile postavljene cijelom duljinom grebena. Snijeg uz stazu bio je
gotovo moje visine pa sam u stopu pratila oca. Nismo išli daleko. Nebo,
drveće i snijeg već su poprimali plavu večernju nijansu. Ningaabi-Anang
svijetlio je nisko na zapadu. Pomolila sam se Velikom Duhu - molim te,
molim te, molim te - da mi pošalje zeca prije nego što se budemo morali
vratiti.
No Gitche Manitou testirao je moje strpljenje kao što to bogovi katkad
rade. Prve dvije zamke na koje smo naišli bile su prazne. U trećoj je zec već
bio uginuo. Otac je skinuo omču s njegova vrata, ponovno postavio zamku i
ukočenog zeca ubacio u vreću. Pokazao je rukom na zatamnjeno nebo. “Što
misliš, Helena? Hoćemo li nastaviti ili se vraćamo?”
Dotad su se Večernici već pridružili mnogi drugi. Bilo je hladno i
postajalo je sve hladnije, a vjetar je puhao kao da će zasniježiti. Obrazi su
me boljeli, zubi cvokotali, oči suzile, a nos više nisam osjećala.
“Nastavljamo.”
Otac se bez riječi okrenuo i nastavio stazom dalje. Ja sam posrtala za
njim. Kombinezon mi se smočio i stvrdnuo, nisam osjećala stopala. No kad
smo došli do sljedeće zamke, zaboravila sam na smrznute prste. Ovaj zec
bio je živ.
“Brzo.” Otac je skinuo rukavice i puhao u dlanove da ih ugrije.
Katkad bi se zec uhvatio u zamku stražnjom nogom poput ovoga pa bi
ga otac podignuo i udario mu glavo o drvo. Katkad bi ga i preklao.
Kleknula sam u snijeg. Zec je bio slabašan od straha i hladnoće, no sigurno
je disao. Izvadila sam nož iz korica. “Hvala ti”, šapnula sam nebesima i
zvijezdama pa oštricu brzo potegnula preko zečeva vrata.
Iz rane je prsnula krv i zašpricala mi usta, lice, dlanove i jaknu.
Zacviljela sam i skočila na noge. Odmah sam znala da sam pogriješila. U
želji da prvi put ubijem zaboravila sam stati u stranu. Uzela sam šaku
snijega, trljala je po prednjoj strani jakne i smijala se.
Otac se smijao sa mnom. “Pusti. To će majka riješiti kad se vratimo.”
Kleknuo je kraj zeca i umočio dva prsta u njegovu krv. Nježno me
privukao k sebi. “Manajiwin”, rekao je. “Poštovanje.” Podignuo mi je
bradu i prstima prešao po obrazima.
Krenuo je stazom natrag. Podignula sam zeca, prebacila ga preko
ramena i pošla za ocem prema kolibi. Koža mi se mreškala dok mi je vjetar
sušio pruge od krvi. Nasmiješila sam se. Postala sam lovac. Ratnica. Osoba
vrijedna poštovanja i časti. Čovjek iz divljine, poput moga oca.
Majka me je htjela umiti čim me ugledala, ali otac joj nije dopustio.
Nakon što mi je očistila krv s jakne, ispekla je mojeg zeca i poslužila ga s
prilogom od kuhanih gomolja marante i salatom od listova maslačaka koje
smo uzgajali u drvenim kutijama u podrumu. Bio mi je to najbolji obrok u
životu.
Mnogo godina kasnije prodala sam očevu bogatu zbirku noževa da
platim dio njegovih sudskih troškova. No svoj nož i dalje čuvam.
 9.

N ož koji mi je otac poklonio za peti rođendan lovački je Natchez Bowie

koji se sada prodaje za gotovo sedamsto dolara. Savršen je za borbu,
besprijekorno uravnotežen i savršeno oblikovan za jačinu, domet i hvat, s
oštricom poput britve koja siječe kao mačeta i probada kao bodež.
Nož s pomoću kojeg je pobjegao iz zatvora napravljen je od toaletnog
papira. Iznenadila sam se kad sam to čula. S obzirom na njegove sklonosti i
stručnost, pomislila bih da je odabrao metalnu oštricu. Svakako je imao
vremena napraviti je. Rekla bih da se za toaletni papir odlučio zato što mu
se svidjela ironija izrade ubojitog oružja od nevinih materijala. Zatvorenici
znaju biti iznimno kreativni kada je riječ o izradi oštrica - plastične žlice i
potrgane četkice za zube oštre o cementni zid ili pod ćelije pa u njih
zabijaju jednokratne žilete, mjesecima otpiljuju metalne oštrice s čeličnih
okvira kreveta koncem za zube... Ali nisam imala pojma da čovjeka možeš
ubiti toaletnim papirom.
Postoji video na YouTubeu u kojem se objašnjava kako se to radi.
Papir se najprije čvrsto smota u stožac, s pastom za zube kao vezivom,
slično kao što se ljepilo koristi za kasiranje papira. Zatim se oštrica formira
do željenog oblika tako što se slojevi toaletnog papira slažu na jedan kraj i
stišću da nastane drška. Kad ste zadovoljni rezultatom, oštricu ostavite da se
suši i stvrdne, naoštrite je na uobičajeni način i dobijete smrtonosno oružje.
Osim toga, biorazgradiv je. Baciš ga u zahod kad si gotov, a kad omekša,
samo pustiš vodu.
Otac je svoj nož ostavio na mjestu zločina. Nož je poslužio svrsi, a nije
ni htio stvoriti okolnosti za vjerodostojno poricanje. Sudeći prema
vijestima, očev nož ima dvostruku oštricu od dvadeset centimetara s drškom
smeđe boje, a ne želim ni pomisliti čime je obojio dršku. To me ne
iznenađuje. Bowieji su mu oduvijek bili među omiljenima.
 Osim pojedinosti koje je policija jučer objavila o nožu, zasigurno se
zna samo da su dva čuvara poginula, jedan od uboda nožem, a drugi od
metka, te da su otac i oružje obojice čuvara nestali. Nije bilo svjedoka. Ili
nitko nije vidio kako se zatvorski kombi zabio u jarak nasred Seneyjskog
poteza ili nitko ne želi priznati da je išta vidio dokle god je moj otac na
slobodi.
S obzirom na to koliko poznajem oca, mogu popuniti praznine. Bijeg
je zasigurno dugo planirao. Možda čak godinama, kao i majčinu otmicu.
Najprije se trudio pokazati kao uzoran zatvorenik kako bi se zbližio s
čuvarima koji su ga vozili od kaznionice do suda. Za većinu slučajeva
bijega iz zatvora barem je djelomično zaslužna ljudska pogreška - čuvarima
se ne da dvostruko zaključavati zatvorenikove lisice jer ga ne smatraju
prijetnjom ili se iz istog razloga tijekom pretresa ne pronađe ključ koji
zatvorenik krije na tijelu ili u odjeći. Ako je zatvorenik na glasu kao
problematičan, potrebne su dodatne sigurnosne mjere pa se otac pobrinuo
da ne bude jedan od njih.
Čitanje očeve optužnice bilo je zakazano u sudnici okruga Luce, sto
šezdeset kilometara od kaznionice u Marquetteu, pa je vožnja podugo
trajala. Psihopati poput mojeg oca znaju biti jako karizmatični. Zamišljam
ga kako čavrlja s čuvarima, doznaje što ih zanima, uvlači ih pomalo u priču.
Kao što je obmanuo majku da mu povjeruje rekavši da traži psa. Kao što je
iskorištavao moje interese kad sam bila mala i tako me perfidno i temeljito
okrenuo protiv majke da su mi trebale godine psihoterapije kako bih
prihvatila činjenicu da joj je do mene bilo stalo.
Ne znam kako je nož proturio iz ćelije u zatvorski kombi. Možda ga je
skrio u šav kombinezona na međunožju jer su bile male šanse da će
policajci ondje provjeravati tijekom pretresa. Možda ga je sakrio u hrbat
knjige. Manji bi nož u tom slučaju bio znatno praktičniji. No morate shvatiti
da moj otac ništa ne radi napola. I da je strpljiv. Sigurna sam da je propustio
brojne prilike za bijeg dok uvjeti nisu bili savršeni. Možda je jednom
vrijeme bilo nepovoljno, možda su čuvari bili neobično mrzovoljni ili
neobično temeljiti, možda nož još nije bio usavršio do zadovoljavajućeg
oblika. A nije da mu se žurilo.
 Jučer su se poklopile zvijezde. Otac je uspješno prokrijumčario nož iz
ćelije i sakrio ga u prorez stražnjeg sjedala zatvorskoga kombija. Za svoj
potez čekao je povratak jer je znao da će čuvari biti umorni nakon cijelog
dana na putu i da će tragačima biti teže slijediti ga ako pobjegne netom prije
sutona. A i zato što će na povratku putovati prema zapadu, a svi znaju kako
vožnja u zalazak sunca može omesti pozornost. Otac se izvalio na stražnjem
sjedalu praveći se da drijema. Put je poznavao dovoljno dobro da ga prati
zatvorenih očiju, no on ništa nije prepuštao slučaju pa bi svakih nekoliko
minuta provirio kako bi provjerio gdje se kreću. Prošli su skretanje za
Engadine, provezli se kraj parka Four Corners pa uzbrdo pokraj gradića
Mc-Millana, nekolicine kuća i stare McGinnisove farme, a onda nizbrdo do
King’s Creeka. Zatim ponovno uzbrdo pa kraj napuštenog studija za
lončarstvo i kolibe koju je sedamdesetih godina sagradio jedan hipijevski
par, dalje cestom Danaher, niz jedno brdašce, potom opet uzbrdo i napokon
do močvarnog područja zapadno od mosta preko rijeke Fox. Kad je ugledao
močvaru, puls mu je ubrzao, ali pažljivo je to prikrio.
Kroz Seney su vozili bez zaustavljanja. Možda je vozač drugoga
čuvara upitao mora li na zahod; možda je nastavio pretpostavljajući da će
partner sam reći ako mora stati. Moj otac nije imao taj luksuz. Ovaj put nije
mu bilo ni stalo. Premještao se na stražnjem sjedalu, neprimjetno se
pomicao naprijed, pretvarao se da hrče kako bi prikrio svoje kretanje.
Posegnuo je rukom u prorez u sjedalu i izvukao nož iz skrovišta. Stisnuo ga
je među dlanove okovane lisicama okrenuvši oštricu prema sebi kako bi
mogao napasti iz visine i primaknuo se još bliže.
Šesnaest kilometara zapadno od Seneyja, čim su prošli cestu koja vodi
uz rijeku Driggs prema središtu rezervata, otac je nasrnuo. Možda je
zarežao poput vojnika u proboju, možda je šutio poput plaćenika. Kako god
bilo, nož je zabio u prsa čuvara na suvozačkom sjedalu, zarivši oštricu
duboko i probivši mu desnu klijetku i srčanu pregradu pa čuvar nije umro
od iskrvarenja nego od nakupljanja krvi oko srca, zbog čega se srce stisnulo
i stalo.
Čuvar je bio previše zatečen da pusti glas, i dok je on shvatio da umire,
otac je već bio zgrabio njegov pištolj i upucao vozača. Kombi je skrenuo u
jarak i to je bilo to. Otac se uvjerio da su oba čuvara mrtva, pretražio ih je i
pronašao ključ od lisica, zakoračio na prednje sjedalo i iskoprcao se van.
Pogledao je niz cestu u oba smjera kako bi se uvjerio da nema svjedoka
prije nego što se odmaknuo od kombija pa krenuo ravno na jug, grabeći
preko livade između ceste i šume da tragači znaju kamo je krenuo.
Nakon dva-tri kilometra, skočio je u rijeku Driggs. Kratko je hodao niz
rijeku i ponovno izašao na istu stranu jer je rijeka bila preduboka da je
prijeđe bez plivanja, a i zato što nije htio da tragačima bude preteško
slijediti ga dok ih ne uvjeri da mu je rezervat krajnje odredište. Tu je
ostavio povijenu paprat, tamo slomljenu granu, djelomičan otisak stopala,
postavivši tragove puta koji je bio dovoljno izazovan da tragači pomisle da
su pametniji od njega i da će ga do noći sustići. A onda je, u pažljivo
odabranom trenutku, ispario u močvaru poput jutarnje izmaglice i nestao.
Pretpostavljam da je tako postupio. Tako bih ja barem postupila.

NALAZIMO SE KILOMETAR I POL od prve kolibe koju želim

provjeriti, a Rambo odjednom zacvili kao što obično radi kad mi želi reći da
ga moram pustiti van. Ne želim se zaustavljati, ali on počinje grebati po
naslonu za ruke i vrtjeti se po sjedalu pa moram stati. U posljednje vrijeme
primijetila sam da kad mu dođe sila, baš mu dođe sila. Ne znam je li
problem u dobi ili u tome što se ne kreće dovoljno. Plottovi goniči žive od
dvanaest do šesnaest godina, a sad mu je osam, skuplja ih pomalo.
Otvorila sam pretinac i spremila Magnum u prednji džep traperica.
Čim sam otvorila suvozačka vrata, Rambo je izletio kao metak. Polako
hodam rubom ceste, tražim tragove prolaska. Nema očitih znakova poput
komadića narančaste tkanine koji je zapeo za granu. Ima obrisa đona
tenisice bez vezica. Otac je majci znao reći da, u slučaju da se itko ikad
neočekivano pojavi na našem grebenu, odemo do močvare, provaljamo se u
mulju i pritajimo dok nam ne kaže da je sigurno vratiti se. Sigurna sam da
je otac svoj zatvorski kombinezon već slično zakamuflirao.
Sudeći po tome što nema stabala i stoje gustiš uz cestu neprohodan,
rekla bih da ovo područje već deset godina nitko nije krčio. Ovdje sada
rastu samo borovnice i johe. Zbog hrpa granja koje su šumari ostavili i
dostupne hrane ovo je područje kao stvoreno za medvjede. Rambo
nesumnjivo misli da smo zbog toga došli ovamo.
Prešla sam cestu i krenula natrag s druge strane. Otac me naučio pratiti
tragove kad sam bila mala. Postavio bi mi stazu dok bih se igrala ili
istraživala, a onda bih je morala pronaći i slijediti je, a on bi hodao pokraj
mene i pokazivao mi sve znakove koji su mi promaknuli. Drugom zgodom
hodali bismo kamo god bi nas noge nosile i on bi mi usput pokazivao
zanimljivosti. Hrpice izmeta. Prepoznatljive otiske crvene vjeverice. Ulaz u
sklonište šumskog štakora prekriven perjem i sovinim gvalicama. Otac bi
mi pokazao, na hrpicu izmeta i upitao: “Oposum ili dikobraz?” Nije ih lako
razlikovati.
S vremenom sam shvatila da je traganje poput čitanja. Znakovi su
riječi. Kad ih povežeš u rečenice, ispričat će ti priču o događaju u životu
zvijeri koja je onuda prošla.
Primjerice, možda naiđem na udubljenje na mjestu gdje je noćio jelen.
Možda ga pronađem na otočiću koji strši iz močvare ili na sličnom
povišenom tlu da jelen lakše promatra okolinu. Najprije ću pregledati
koliko je tlo na tome mjestu užlijebljeno jer ću tako znati koliko se to
udubljenje koristi. Ako je ulegnuto do zemlje, riječ je o primarnom zaklonu,
što znači da će se jelen vjerojatno vratiti. Zatim gledam u kojem je smjeru
zaklon okrenut. Jelen će uglavnom noćiti okrećući leđa vjetru. Ako znam
koji će zaklon jelen odabrati pri određenom vjetru, mogu odabrati dan kada
taj vjetar puše da se vratim i ubijem ga. Takve priče.
Katkad bi se otac pretvarao da je plijen. Išuljao bi se iz kolibe dok sam
ja u kuhinji čekala s povezom preko očiju sjedeći na stolici okrenuta od
prozora da ne dođem u napast i provirim. Nakon što bih izbrojala do tisuću,
majka bi mi skinula povez i ja bih krenula u potjeru. Uz silne otiske koji su
presijecali pijesak iza kuće nije bilo lako odgonetnuti koji su njegovi.
Čučnula bih na donju stubu i pažljivo proučavala sve otiske dok nisam bila
sigurna koji su najsvježiji jer ako bih krenula krivim putem, ne bih mu
nikako ušla u trag, a ovisno o tome koliko bi odmaknuo i koliko se dugo
morao skrivati i kako je tog dana bio raspoložen, to bi mi znalo priskrbiti
više vremena za razmišljanje u bunaru nego što sam bila spremna podnijeti.
 Otac bi tu i tamo s trijema skočio u hrpu lišća ili na kamen da igra
bude izazovnija. Katkad bi izuo cipele i hodao na prstima u čarapama ili
bos. Jednom me je prevario obuvši majčine cipele. To nas je oboje jako
nasmijalo. Otkako sam otišla iz močvare, primijetila sam da mnogi roditelji
dopuštaju djeci da ih pobijede u igri kako bi im osnažili samopouzdanje.
Meni otac nikad nije olakšavao praćenje, a ja to ne bih ni htjela. Kako bih
inače naučila? A kad je riječ o mojem samopouzdanju, kad god bih uspjela
pronaći oca i ubiti ga, danima mi osmijeh ne bi silazio s lica. Naravno, ne
bih ga uistinu ubila, no ovisno o tome gdje bi se skrio, igra bi uvijek
završila ispaljivanjem metka u tlo pokraj njegovih nogu, ili u deblo, ili
granu pokraj njegove glave. Nakon što sam pobijedila triput zaredom, otac
se prestao igrati. Mnogo kasnije profesorica nam je na nastavi čitala kratku
priču “Najopasnija igra”, a učinila mi se prilično sličnom onoj koju smo
otac i ja nekoć igrali. I pitala sam se odakle mu ta zamisao. Htjela sam
razredu reći kako je biti lovac i lovina, no dotad sam već bila naučila da je
bolje da što manje govorim o svojem životu u močvari.

POKRAJ CESTE parkiranje policijski automobil. Točnije, automobil

šerifa okruga Alger, jedan od onih novih koji su nedavno bili na vijestima:
bijeli s crnim prugama i crno-narančastim logotipom sa strane, rešetkom
naprijed, svjetlom na krovu. Automobil je toliko besprijekorno čist i
uglancan da izgleda kao da mu je ovo prvi put na otvorenome.
Usporila sam. Ovo mogu odigrati na dva načina. Mogu samo proći kao
da nemam pojma zašto se policijski automobil našao parkiran uz cestu
usred ničega. Neka me policajac zaustavi pa neka ribolovna oprema u
prtljažniku kaže sve. Možda će mi policajac prepoznati ime i povezati ga s
ocem kad mi bude provjeravao tablice i osobnu. Možda i neće. Kako god
bilo, najgore što se može dogoditi jest da me policajac otjera i upozori me
da se zatvorim u kuću na sigurno.
Ili mogu reći policajcu da sam odlučila skratiti ribički izlet i da se
upravo vraćam kući jer sam u vijestima čula o odbjeglom zatvoreniku.
Druga mogućnost otvara mi vrata da upitam kako napreduje potraga, što bi
moglo biti korisno. A možda se uspijem dovoljno dugo zapričati s
policajcem da mogu prisluškivati radio dojave iz automobila.
 A onda sam shvatila da su obje mogućnosti nepotrebne. Automobil je
bio prazan.
Zaustavila sam se uz cestu i ugasila motor. Izuzevši povremeni proboj
statičkog šuma iz radija automobila, šumom je vladao muk. S rešetke sam
skinula Ruger, a iz prednjeg pretinca izvukla sam Magnum. Provjerila sam
kreće li se tko, a onda sam čučnula kako bih proučila otiske obuće na cesti.
Jedan par. Sudeći po veličini, muški. Devedeset do sto kila, koliko vidim po
dubini. Prema razmacima rekla bih da se kretao s krajnjim oprezom.
Slijedila sam otiske dok nisu nestali u raslinju uz cestu. Polomljena
paprat i ugažene travke govore mi da je policajac trčao. Dugo sam pratila
njegove tragove i shvatila da je trčao prema nečemu što je smatrao da mora
istražiti, a ne od nečega.
Ruger sam prebacila preko ramena, a Magnum držala objema rukama
ispred sebe. Koraci su mi bili gotovo nečujni zahvaljujući mokasinama koje
nosim kada idem u divljinu. Zahvaljujući očevoj obuci.
Trag me je vodio kroz šumarak breza i joha do vrha strmog klanca.
Stala sam na rub i pogledala dolje. Na dnu klanca ležalo je tijelo.
 10.

KOLIBA

Za nekoliko dana i noći postade ženi jasno što se to zbiva s njezinim

malim djetetom. Na njemu je podvala grozna čarolija. Po danu bijaše lijepo
kao vila, ali je bilo zle i divlje ćudi.
Noću bijaše to gadna žaba, tiha i sjetna sa žalosnim očima.
U njemu bijahu dvije sasvim protivne ćudi što su se izmjenjivale jedna
s drugom izvana i iznutra. To je potjecalo od toga što je malena djevojčica,
koju je donijela roda, danju imala lik svoje majke a ćud svoga oca, dok je
noću pokazivala srodstvo s njime likom svoga tijela, ali se iz njega izvijao
duh i srce majke.
- Hans Christian Andersen, Kći kralja močvare

I zdanja National Geographica bila su istodobno moje slikovnice, moje

početnice, moji udžbenici povijesti, prirode i opće kulture. Čak i kad sam
naučila čitati, znala sam ih satima listati i gledati fotografije. Najdraža mi je
bila slika gole aboridžinske bebe negdje u australskom zaleđu. Imala je
tanku, crvenkasto-smeđu kosu, sjedila je na zemlji koja je bila gotovo
jednake boje kao i ona, žvakala komadić kore drveta i smiješila se poput
maloga Bude. Izgledala je tako debelo i sretno, svakome je bilo jasno da je
u tom trenutku i na tome mjestu imala sve što bi ikad mogla poželjeti. Kad
sam gledala njezinu fotografiju, zamišljala sam da sam ta beba ja.
Osim aboridžinske bebe sviđale su mi se fotografije plemena
Yanomami iz brazilske prašume. Majke ravno odrezanih šišaka i tetoviranih
lica, gole od pasa nagore, s bebama koje šišaju ili malom djecom u naručju,
obraza i nosova probijenih štapićima koji su bili ukrašeni pramenovima
žutoga perja. Dječaci koji nose nakurnjake koji im ne pokrivaju spolovila, i
koji preko ramena nose uginule majmune i ptice žarkih boja koje su sami
ubili lukom i strijelom. Dječaci i djevojčice koji se njišu na lijanama
debelima kao njihove ruke i skaču u rijeku u kojoj, kako kaže članak, žive
crni kajmani, zelene anakonde i crvene pirane. Voljela sam se pretvarati da
su mi ti divlji, hrabri dječaci i djevojčice braća i sestre. Za vrelih dana
skinula bih se gola, namazala se močvarnim glibom i jurila grebenom
omotavši komad tkanine oko pasa, mašući lukom i strijelom od mladica
vrbe koji ne bi ugrozili ni zeca, ali za igru su bili dovoljno dobri. U šupi bih
za lisice objesila lutku koju mi je majka napravila i na njoj vježbala
gađanje. Strijele bi se uglavnom odbijale, no tu i tamo koja bi se zabila.
Majci se nije sviđalo što hodam okolo gola, no ocu nije smetalo.
Istrgnula sam fotografije iz časopisa i sakrila ih između madraca i
opruga. Majka je rijetko ulazila u moju sobu, a otac nikad, no nisam htjela
riskirati. Pod krevetom sam čuvala i broj u kojem je bio članak o prvim
vikinškim naseljima. Obožavala sam sve što je imalo veze s Vikinzima.
Umjetničke interpretacije njihova života u naseljima jako su nalikovale na
moj život, samo što nije bilo zemljanih kuća i toliko ljudi. Kad bi otac noću
zapalio vatru, sjela bih kraj kamina najbliže što sam mogla podnijeti i
proučavala fotografije artefakata koje su otkrili, uključujući ljudske kosti,
sve dok otac ne bi odlučio da je vrijeme da nas troje pođemo na spavanje.
Jako sam voljela čitati, no samo kad bi padala kiša ili noću uz vatru.
Posebno sam voljela svoju zbirku pjesama. Opisi jutarnje izmaglice, žutog
lišća i zaleđenih močvara kao da su bili napisani za mene. Čak je i
pjesnikovo prezime bilo prikladno: Frost, kao mraz. Često sam se pitala je li
ga izmislio, kao što sam ja sebe voljela zvati Neustrašiva Helga kad bih se
igrala Vikinga. Bilo mi je iskreno žao kad je otac otrgnuo korice i listove
odnio u poljski zahod. Majka je rekla da smo nekoć imali pravog toaletnog
papira, no ako je to i bila istina, davno ga je ponestalo jer ja nisam ni znala
da postoji. National Geographic bio je previše krut i sjajan, no poslužio bi.
Da sam ranije shvatila da zbirka pjesama neće uvijek biti pri ruci,
potrudila bih se zapamtiti što više. Danas se sjećam samo djelića: Šuma je
krasna, mračna bez dna, al’ čovjek svoja obećanja zna... Na ponoćnome
nebu zalaska sjaj... Izmeđ’ dva puta birao sam rađe onaj kojim se ide rjeđe.
Ide ili hoda?
Iris je naučila čitati prije nego što je krenula u školu. Mislim da je u
tome na mene.

JASNO MI JE da način na koji sam odrasla kod nekih ljudi izaziva

gađenje. Primjerice, ljudi koji se ne bave lovom uznemire se kad saznaju da
me je otac naučio pucati kad mi je bilo šest godina. S druge strane, moja se
majka tome nije protivila. Na Gornjem poluotoku lov je gotovo religija.
Škole se zatvaraju prvoga dana sezone lova kako bi i nastavnici i učenici
imali priliku uloviti jelena, a ono malo trgovina i tvrtki koje nastave raditi,
čine to s minimalno radnika. Svatko tko je dovoljno star da pušku drži u
rukama, odlazi u lovački kamp loviti, piti i kartati u dvotjednom slavlju i
iščekivanju tko će uloviti najvećeg jelena. Radnici naplatnih kućica na
mostu Mackinac vode evidenciju o broju jelena koji na krovovima
automobila ili u prtljažnicima kamioneta otputuju s Gornjega na Donji
poluotok. Većina se ulovi na mamac, na mrkve i jabuke koje se lovcima
prodaju na benzinskim crpkama i u trgovinama u vrećama po 30 kilograma.
Možete pretpostaviti što ja mislim o tome. Svake godine tijekom ta dva
burna tjedna slušali smo dan za danom pucnje od zore do sumraka, kao što
bismo povremeno čuli i cvilež motorne pile koja nije bila očeva. Otac mi je
objasnio da je u to doba “sezona lova” bijelaca te da bijelci smiju loviti
jelene samo tijekom ta dva tjedna. Bilo mi je žao bijelaca. Pitala sam se tko
bi izmislio takvo pravilo i bi li oni koji su ga izmislili kaznili one koji ga
prekrše zatvaranjem u bunar, kao što bi otac mene kad bih bila neposlušna.
Zabrinula sam se zbog toga što bi se nama dogodilo kad bi bijelci doznali
da u lov na jelene idemo kad god želimo. Otac je rekao da bijelčeva lovačka
pravila za njega ne vrijede zato što je Indijanac, i odmah mi je bilo lakše.
Otac bi svake zime ubio dva jelena, jednoga sredinom prosinca nakon
što bi se smirio sav metež, a drugoga u rano proljeće. Savršeno dobro živjeli
bismo na ribi i povrću, no otac je smatrao da treba jesti raznovrsno. Osim
crnoga medvjeda koji je došao u posjet i na kraju završio kao sag u našoj
dnevnoj sobi, jedina divljač koju smo lovili bili su jeleni. Imali smo jednu
pušku i morali smo štedjeti streljivo. Zečeve smo lovili na zamke. Jeli smo i
zadnje četvrti i leđa bizamskih štakora i dabrova koje bi otac ulovio u
zamci. Vjeverice sam ubijala bacajući nož. Kad sam prvi put probola
vjevericu, ispekla sam je na vatri u dvorištu i pojela jer kod Indijanaca
nema rasipništva. No na tim sićušnim kostima bilo je toliko malo mesa da
se nakon toga nisam više trudila.
Otac mi je obećao da će me voditi u lov na jelene čim skinem deset
konzervi koje bi poredao na našoj drvenoj ogradi a da ni jednu ne
promašim. Činjenica da je otac žrtvovao dragocjeno streljivo da me nauči
pucati dala mi je do znanja koliko je to važno. Mislim da se iznenadio
kojom sam brzinom to usvojila, no ja nisam bila iznenađena. Kad sam prvi
put očevu pušku primila u ruke, to mi je bilo prirodno, kao produžetak oka i
ruke. Remington 770, teška četiri kilograma, bila je poteška za
šestogodišnjakinju, noja sam za svoju dob bila krupna, a zahvaljujući
nošenju kanta s vodom, i vrlo snažna.
Prolazili su tjedni otkako sam zadovoljila očev uvjet, a ništa se nije
dogodilo. Pecali smo, postavljali zamke, a očeva remingtonka počivala je
na sigurnome u spremištu. Otac je nosio ključ na lancu koji mu je stalno
zveckao o pojasu. Ne znam čemu su služili ostali ključevi. Kolibu nikad
nismo zaključavali. Mislim da mu se samo sviđao taj zvuk, njihova težina i
osjećaj. Kao da nošenje snopa ključeva znači da si važan.
Kad sam prvi put vidjela spremište, mislila sam da imamo dovoljno
hrane da nahranimo vojsku. No otac mi je objasnio da svaku konzervu koju
potrošimo više ne možemo zamijeniti i da se moramo pobrinuti da nam
zalihe potraju. Majka je smjela otvoriti jednu konzervu na dan. Katkad bi
meni dopustila da odaberem. Jedan dan kukuruzna kaša, drugi dan mahune,
sljedeći Campbellova krem juha od rajčice, iako sam tek kasnije naučila da
“krem” znači da se za razrjeđivanje juhe koristi mlijeko, a ne voda. Katkad
bih, kad bi mi bilo dosadno, prebrojavala koliko nam je konzervi ostalo.
Neko vrijeme mislila sam da ćemo odande otići kad potrošimo sve
konzerve.
 Svaki put kad bih oca upitala kad ćemo u lov na jelene, odgovorio bi
mi da dobar lovac mora biti strpljiv. Rekao je i da će za svaki put kad ga
budem pitala, odlazak u lov pomaknuti za jedan tjedan. Bilo mi je samo šest
godina pa mi je trebalo neko vrijeme da to shvatim. Kad sam shvatila, više
nisam pitala.
Znala sam da je napokon došao taj dan kad je jednog ranog jutra
sljedećeg proljeća otac otključao spremište i izašao van s puškom preko
ramena, džepova punih streljiva. Navukla sam zimsku opremu bez ičije
upute i krenula za njim van: Dah mi je oblikovao bijele oblačiće dok smo
pješačili preko zaleđene močvare. Majka nije podnosila izlazak iz kuće u
hladnoću, ali ja sam obožavala zimi istraživati močvaru. Kao da se zemlja
nekim čudom proširila pa sam mogla hodati kamo god sam htjela. Tu i tamo
zaleđeni izdanci rogoza izvirili bi iz snijega kako bi me podsjetili da hodam
po vodi. Razmišljala sam o žabama i ribama koje spavaju ispod mojih nogu.
Zatvorila sam usta i na nos ispuhnula dva mlaza pare poput španjolskog
bika. Kad mi je nos počeo curiti, sagnula sam se i ispuhala šmrklje u snijeg.
Dok smo hodali, snijeg je škripao. Na različitim temperaturama snijeg
proizvodi različite zvukove, a škripanje pod našim nogama značilo je da je
vrlo hladno. Dobar dan za lov zato što će se jeleni zbiti jedni uz druge radi
topline i neće se kretati u potrazi za hranom. Loš dan zato što ćemo se zbog
glasnog koračanja teže moći približiti.
Zagraktala je vrana. Otac je rekao aandeg, kako se na jeziku
Indijanaca kaže vrana, i pokazao prstom prema stablu u daljini. Vid mi je
bio oštar, no crno tijelo vrane tako se mudro uklopilo među grane da
aanđeg ne bih ni ugledala da se nije odala graktanjem. Otac je znao sve o
Anishinaabeu, prvom narodu, i o močvari: kako pronaći najbolja mjesta za
izbijanje rupe u ledu za pecanje, u koje će doba dana riba gristi, kako
ispitati debljinu leda da ne propadnemo. Mogao je biti vrač ili šaman.
Kad smo došli do humka prekrivenog snijegom, prepoznala sam
dabrovu jazbinu kraj koje je otac bio postavio zamke. Čučnuo je iza nje da
mu se glas ne bi čuo. “Pucat ćemo odavde”, rekao je tiho. “Jazbina će nam
biti zaklon.”
 Polako sam podignula glavu. Ugledala sam stabla cedra koja su se
prostirala uz greben, no ispod njih nije bilo jelena. Oči su me zapekle od
razočarenja. Htjela sam ustati, ali otac me je povukao natrag. Dao mi je
znak da šutim i pokazao prstom. Zaškiljila sam i pogledala pažljivije.
Napokon sam ugledala jedva primjetnu bijelu izmaglicu jelenova daha. Nije
bilo lako uočiti jelene prekrivene snijegom, kako leže na snježnu tlu pod
cedrovini granama pokrivenima snijegom, no pronašla sam ih. Otac mi je
pružio svoju pušku, a kad sam pogledala kroz nišan, jasno sam vidjela
jelene. Promotrila sam krdo. Jedna životinja, koja je ležala odvojeno, bila je
krupnija od ostalih. Mužjak.
Skinula sam rukavice i spustila ih na snijeg, a zatim pritisnula osigurač
i uvukla prst u okidač. Osjetila sam kako me otac promatra. U sebi sam čula
njegove upute: Laktove dolje. Ruka kojom držiš niže na rukohvat; tako ćeš
bolje kontrolirati. Pažljivo gledaj. Uvijek prati svakog jelena u kojeg pucaš.
Nikad nemoj pretpostaviti da si skroz promašila. Zadržala sam dah i
pritisnula. Puška me je opalila o rame. Boljelo me je, ali ne više nego kad bi
me udario otac. Pratila sam mužjaka pogledom kad se krdo razbježalo. Od
pogotka u srce ili pluća jelen će poskočiti i odjuriti svom brzinom. Jelen
kojeg pogode u utrobu povije rep i pogrbi se dok bježi. Moj se jelen nije ni
pomaknuo. Pogodak je bio čist.
“Dođi.” Otac je ustao i zakoračio u stranu pa sam znala da mogu
povesti. Probijala sam stazu kroz snijeg koji mi je bio viši od koljena dok
nismo došli do lešine. Mužjakove oči bile su otvorene. Krv mu je curila niz
vrat. Jezik mu je visio s jedne strane usta. Moj mužjak nije imao rogove, no
u ovo doba godine nisam to ni očekivala. Utroba mu je bila golema i samo
je to bilo važno.
A onda mu se trbuh pomaknuo. Ne mnogo. Samo trzaj ili drhtaj, kao
kad bi se majka i otac valjali ispod pokrivača. Isprva sam pomislila da nije
mrtav. A onda sam se sjetila da anakonda proguta cijeli plijen dok je još živ
pa se katkad može vidjeti kako se giba u utrobi. No jelen ne jede meso.
Začudila sam se.
“Drži noge.” Otac je mužjaka okrenuo na leđa. Pomaknula sam se
unatrag i primila mu noge da ga primirim. Otac je nožem oprezno razrezao
bijelo krzno na trbuhu i rasporio utrobu. Kad se procjep raširio, izvirilo je
sićušno kopito, zatim i drugo, i tada sam shvatila da jelen kojega sam ubila
uopće nije mužjak. Otac je izvukao lane iz košutine utrobe i položio ga na
snijeg. Lane bi se ubrzo bilo rodilo jer je, kad je otac razrezao posteljicu,
mlatilo kopitima kao da želi ustati.
Otac je pritisnuo lane u snijeg i ogolio mu vrat. Izvukla sam nož,
sjetivši se da moram stati u stranu da me krv ne poprska. Dok je otac srni
vadio organe, ja sam slijedila njegove upute o lanetu: “Nađi prsnu kost.
Opipaj gdje završava kost i počinje trbuh. Dobro, sad razreži trbuh od prsne
kosti do prepona. Reži polako. Nožem moraš probiti kožu i stijenku ispod
nje, ali ne smiješ probušiti iznutrice. Dobro. Sad izvuci crijeva, ovako,
počni od prepona prema gore i polako presijecaj opne koje povezuju
iznutrice s kralježnicom. Sad obreži kožu oko čmara i izvuci crijeva iz
utrobe. Dobro. O. K. To je to, gotova si.”
Očistili smo ruke i noževe u snijegu. Ruke sam osušila o jaknu,
navukla rukavice i ponosno se zagledala u rasporeno lane. Bilo je
premaleno, tek za obrok ili dva, no koža je bila dovoljno velika da mi majka
sašije točkaste rukavice.
Otac je iznutrice iz kojih se pušilo bacio na hrpu, a aandeg i njezine
prijateljice glasno su čekale na stablima da odemo. Moju je košutu lako
prebacio preko ramena. Ja sam ponijela svoje lane. Bilo je tako lagano i
maleno da ga gotovo nisam ni osjetila dok sam oca slijedila nazad do
kolibe.

SLJEDEĆIH NEKOLIKO TJEDANA majka se bavila mojim

rukavicama. Trebalo je mnogo istezati, trljati i vući. Indijanke su nekoć
žvakale kožu da omekša, no majčini zubi nisu bili toliko jaki. Majka je
trljala kožu preko ruba drvene kuhinjske stolice, vukući je amo-tamo, djelić
po djelić, sve dok svaki nije omekšao.
Otac je štavio kožu s dlakama jer se točke na lanetovoj koži ne
spuštaju do kraja. Za štavljenje je upotrebljavao mozak laneta. Mogli smo
kože štaviti na indijanski način, pritisnuti ih kamenjem na dno hladnog
potoka i pustiti silini vode i vremenu da omekšaju dlaku. No mozak ionako
nismo namjeravali pojesti, a ovako ga nismo samo bacili. Mozak svake
životinje prave je veličine za štavljenje upravo te kože, govorio bi moj otac,
a ja sam po tome znala da Veliki Duh zna što radi. Nakon što se s kože
ukloni i najmanji trag mesa, jelenji mozak skuha se s jednakom količinom
vode i gnječi dok se ne dobije masna tekućina. Koža se potom ispruži na tlu
ili podu s dlakom prema gore, a na nju se tada nanese pola moždane
mješavine. Tajna je u tome da koža bude odgovarajuće vlažnosti nakon
namakanja. Ako je koža previše suha, mozak u nju neće prodrijeti. Ako je
previše vlažna, moždana otopina nema se u što upiti. Kad je gotovo, koža se
namota i preko noći ostavi na mjestu gdje životinje ne mogu doprijeti do
nje, a sljedeći dan se odmota i postupak se ponovi. Nakon što mozak odradi
svoje, dlaka se oguli, a koža opere. Sljedeći korak je omekšati kožu i tu bi
nastupila majka.
Shvaćam da dosad nisam mnogo rekla o majci. Teško je znati što bih
trebala reći. Osim što sam se pitala što će skuhati za večeru kad gladna
dođem kući iz skitnje, dok sam odrastala, iskreno rečeno, nisam previše
razmišljala o njoj. Ona je jednostavno bila prisutna, držala se u pozadini i
obavljala je posao koji joj je priroda dodijelila prokreacijom tako što me je
hranila i odijevala. Znam da nije živjela onako kako je zaslužila ili željela,
no mislim da život u močvari nije bio onako loš kao što je tvrdila. Sigurno
je bilo dana kad je bila sretna. Ne govorim o slučajnim, prolaznim
trenucima, kao što bi joj svake večeri u proljeće prelazak obitelji malih
tvorova preko našeg dvorišta izmamio osmijeh. Govorim o danima kad se
osjećala dobro i bila istinski sretna. Kad se mogla odmaknuti od sebe i
sagledati se objektivno te pomisliti: Da, ovo mi se sviđa. Ovdje, sada. Ovo
je dobro.
Vjerujem da se tako osjećala dok bi radila u vrtu. Čak i kad sam bila
mala, primijetila bih da je bila manje pogrbljena kad bi plijevila, okopavala
i brala. Katkad bih je čula kako pjeva: Uvijek ću te voljeti... Molim te, ne
odlazi. Mislila sam da pjeva o meni. Nakon što smo otišle iz močvare i kad
sam vidjela postere četvorice tamnokosih mladića u bijelim majicama i
poderanim trapericama na zidovima njezine sobe koja je stala u vremenu,
doznala sam da tu pjesmu izvodi takozvani dječački bend koji sebe naziva
“nova djeca u kvartu6“, iako tad više nijedan nije bio ni dijete ni nov. No
više od porijekla pjesme za koju sam uvijek mislila da je moja, iznenadilo
me je da je majka nekoć omiljene slike vješala po zidovima.
Majčina opsjednutost povrćem graničila je s ludilom. Nikako nisam
mogla shvatiti odakle ta strast prema grašku i krumpiru. Svakog proljeća,
čim bi se tlo krenulo odleđivati i daleko prije nego što bi snijeg okopnio do
kraja, zabundala bi se u kapu, šal i rukavice te pošla van s lopatom u ruci
preoravati zemlju. Kao da će izlaganje zaleđenog dubljeg sloja blagom
suncu mukotrpnim lopatanjem ubrzati taj proces.
Majčin je vrt bio malen, najviše pet metara širok i dug, i okružen
žičanom ogradom za perad visokom dva metra, no urod je bio obilan
zahvaljujući povrtnim otpacima koje smo tijekom godine bacali u njezinu
kompostnu hrpu. Ne znam kako je majka znala da će kompostiranje povrća
s vremenom pjeskovito tlo grebena pretvoriti u nešto nalik na ilovaču, kao
što nisam sigurna ni kako je znala da neke plodove treba pustiti da prezriju
kako bi skupila sjemenke i ponovno ih zasadila sljedećeg proljeća - ili, kad
smo kod toga, kako je znala da neke mrkve zimi treba ostaviti u zemlji kako
bi ponovno rodile sljedeće godine jer mrkvi trebaju dvije godine da dozrije.
Mislim da je nije otac tome naučio; on je više bio lovac nego skupljač.
Mislim da to nije naučila ni od roditelja. Dok sam nekoliko godina živjela s
bakom i djedom, oni nisu pokazali nikakav interes za vrtlarenje, a zašto i
bi? Trebali su se samo odvesti do Supervalua ili IGA-e i kupiti puna kolica
povrća ako žele. Možda jeo tome čitala u National Geographicu.
Majka je uzgajala zelenu salatu, mrkvu, grašak, tikvu, kukuruz, kupus i
rajčicu. Ne znam zašto se gnjavila s rajčicama. Sezona uzgoja bila je tako
kratka da bismo s prvim crvenim rajčicama morali obrati sve, koliko god
malene i zelene bile, da ne istrunu s prvim mrazom. Majka bi svaku rajčicu
omotala papirom pa bi ih raširila po podu podruma da dozriju, a devet od
deset odmah bi počelo trunuti. I kukuruz je bio izgubljen slučaj. Rakuni
imaju gotovo nepogrešivu sposobnost da svoje noćne pohode tempiraju kad
su klipovi na dan ili dva do potpunog dozrijevanja, a nema te ograde koja
njih može spriječiti.
Jednog ljeta krtica je izrovala zemlju ispod žičane ograde i potamanila
cijeli urod majčine mrkve. Kako se ona nakon toga držala, čovjek bi
pomislio da je netko umro. Znam da je to značilo da više nikad nećemo
uživati u mrkvi, ali bilo je drugog korjenastog povrća koje smo mogli jesti.
Primjerice, gomolje marante. Indijanci marantu zovu wapatoo. Otac mi je
rekao da Indijanci wapatoo beru tako da bosi ugaze u mulj pa nožnim
prstima čupaju gomolje od korijena. Nisam uvijek uspijevala razaznati kad
se otac šali, a kad je ozbiljan pa to nisam isprobala. Mi smo koristili vile za
sijeno. Otac bi navukao ribičke čizme i zagazio u duboki mulj blizu obale te
povlačio vile naprijed natrag. Moj je zadatak bio pokupiti gomolje koji bi
izronili na površinu. Voda je bila gotovo nepodnošljivo hladna, no što te ne
ubije, to te ojača, kao što bi otac znao reći. Otac me je naučio plivati kad
sam bila djetešce tako što bi mi oko struka zavezao konop i bacio me u
vodu.
Nakon što sam doznala istinu o ocu i majci, često sam se pitala zašto
majka nije pobjegla. Ako je život u močvari mrzila kao što je kasnije
tvrdila, zašto nije otišla? Mogla je prijeći preko zaleđene močvare dok smo
ja i otac obilazili zamke. Navući očeve ribičke čizme i probiti se van dok
smo nas dvoje pecali u njegovu kanuu. Ukrasti mu kanu i odveslati dok smo
bili u lovu. Jasno mi je da je bila dijete kad ju je otac doveo u kolibu pa joj
neke mogućnosti možda nisu bile odmah očite. No imala je četrnaest godina
da nešto smisli.
Nakon što sam pročitala ispovijesti djevojčica koje su bile otete i
zatočene, razumijem psihološke faktore koji su na nju djelovali. Nešto se
prelomi u umu i volji osobe kojoj je oduzeta samosvojnost. Koliko god
mislili da bismo se u sličnoj situaciji borili poput risa, vjerojatno bismo se
predah. I to prije nego kasnije. Kad se osoba nađe u položaju da je gore
kažnjavaju što se više opire, ne treba joj mnogo da shvati kako treba učiniti
točno ono što otmičar želi. Nije riječ o stokholmskom sindromu; to je nešto
što psiholozi nazivaju naučena bespomoćnost. Ako oteta osoba vjeruje da
će joj otmičar uskratiti kaznu ili je čak nagraditi dekom ili mrvicom hrane
ako učini što on želi, ona će to učiniti koliko god odvratno ili ponižavajuće
bilo. Ako je otmičar spreman nanijeti bol, sve se to odvija mnogo brže.
Nakon nekog vremena, koliko god to htjela, oteta osoba neće ni pokušati
pobjeći.
Kao kad uhvatiš rovku, ili miša, i staviš je u metalno korito za rublje
da vidiš što će učiniti. Isprva se hvata za rubove korita i trči ukrug tražeći
izlaz. Nakon nekoliko dana navikne se na boravak u koritu pa čak dođe do
sredine po hranu i vodu iako se to protivi njegovu urođenom nagonu.
Nakon što prođe još nekoliko dana možeš mu napraviti izlaz vežući komad
tkanine ili špage na ručku i puštajući krajeve s obje strane korita, no miš će
samo nastaviti trčati ukrug jer samo to zna. Na kraju ugine. Neka bića ne
podnose zatočeništvo dobro. Da nije bilo mene, majka i ja još uvijek bismo
živjele na onom grebenu.
Još nešto isticalo se u vezi s mojom majkom: dok bi radila u vrtu,
uvijek je nosila duge hlače i majice dugih rukava. Nikad kratke hlače i
majice kratkih rukava koje joj je otac kupio. Čak ni za prevrućih dana.
Potpuno drukčije od majki iz plemena Yanomami.
 11.

S tala sam na vrh klanca i zagledala se dolje. Stijene su strme, raslinje

rijetko. Jasno vidim tijelo na dnu. Mrtvi policajac - kratke smeđe kose,
rumenih obraza, vrata crvenog od sunca - u ranim je četrdesetima. U
prilično dobroj formi, otprilike devedeset pet kila - točno u sredini raspona
težine koji sam predvidjela na temelju njegovih otisaka cipela. Glava mu je
okrenuta prema meni, oči raširene od iznenađenosti, kao da ne može sasvim
shvatiti strahotu rupe od metka u leđima.
Razmišljam o ubijenim zatvorskim čuvarima, o njihovim obiteljima. O
tuzi s kojom će se nositi dugo nakon što se otac opet nađe iza rešetaka.
Razmišljam o obitelji ovog čovjeka. Kako provode dan kao da je sve u
redu. Kako nemaju pojma da njihova supruga, oca i brata više nema.
Razmišljam o tome kako bih se osjećala da se nešto dogodi Stephenu.
Pretražujem područje pomičući samo oči, tragajući za kretanjem u
svom vidokrugu koje bi mi reklo da je otac u blizini. No kad se začuo krik
šojke s druge strane klanca, a djetlić počeo kuckati, znala sam da oca više
nema.
Krenula sam nizbrdo. Nema sumnje da je policajac poginuo, no ipak
sam ga okrenula, namjeravajući s dva prsta na vratu to i potvrditi. Kad se
prevalio na leđa, trznula sam ruku unatrag kao ofurena. Košulja mu je bila
rasporena. Na njegovim razorenim prsima krvlju je bilo napisano: Za H.
Stresla sam se, silom nastojeći umiriti disanje. U trenutku sam se
vratila na zadnji put, kad je otac ostavio sličnu poruku. Ahat s jezera
Superior koji sam pronašla na prozorskoj dasci u svojoj sobi dvije godine
nakon što sam otišla iz močvare bio je velik, otprilike kao bebina šaka:
duboka, bogata crvena okružena narančastim i bijelim koncentričnim
krugovima s grozdom kristala kvarca u sredini. One vrste koja bi vrijedila
mnogo kad bi se izbrusila i ispolirala. Kad sam ga okrenula, na dnu sam
vidjela tri slova ispisana crnim markerom: Za H.
 Isprva sam pretpostavila da je ahat šala. Dotad sam već bila premlatila
sve dečke u školi koji su smatrali da me moraju izazvati nakon nezgode s
nožem na mojoj zabavi dobrodošlice, no bila je još šačica onih koji se nisu
dali, koji su se bavili glupostima pa mi stavljali crknute životinje u školski
ormarić, a neki pametnjaković napisao je crvenim sprejem na prednji dio
bakine i djedove kuće: Kći kralja močvare.
Ahat sam spremila u kutiju za cipele, a kutiju gurnula pod krevet.
Majci, baki i djedu nisam rekla ni riječ jer nisam znala što bih mislila.
Nadala sam se da mi je otac ostavio ahat, a opet i nisam. Oca sam voljela, a
istodobno sam ga i okrivljavala za istinsku nesreću i nemogućnost da se
uklopim. Trebao me je naučiti toliko toga o vanjskom svijetu što nisam
znala. Što mi je značilo što znam loviti i pecati ribu bolje od većine
muškaraca? Kolege iz razreda mislili su da sam čudakinja - neznalica koja
misli da je televizor u boji novi izum, koja nikad nije vidjela računalo ili
mobitel, koja nije imala pojma da su Aljaska i Havaji sad savezne države.
Mislim da bi bilo drukčije da sam bila plavokosa. Da sam nalikovala na
majku, možda bi me baka i djed voljeli. No ja sam bila očeva preslika,
svakodnevni podsjetnik na ono što je učinio njihovoj kćeri. Kad sam otišla
iz močvare, mislila sam da će majčini roditelji biti oduševljeni što im se
davno izgubljena kći vratila s dodatkom. No ja sam bila njegova.
Kad se sljedeći ahat, umotan u košaricu od mirisavke, pojavio na
prozorskoj dasci, znala sam da mi te darove ostavlja otac. Znao je od
prirodnih materijala napraviti sve: pletene košare, kutije od brezove kore
ukrašene dikobrazovim bodljama, minijaturne krplje načinjene od grančica
vrbe i sirove kože, sićušne kanue od brezove kore s izrezbarenim drvenim
sjedalima i veslima. Polica iznad kamina u kolibi bila je ispunjena njegovim
djelima. Nekoć sam hodala uz kamin i divila se stvarima koje je napravio,
ruku preklopljenih iza leđa jer sam ih smjela samo gledati, ali ne i dirati.
Otac je rukotvorine uglavnom izrađivao zimi jer je trebalo prikratiti
vrijeme. Više puta pokušao me je naučiti, no iz nekog razloga za izradu
umjetničkih djela imam dvije lijeve. Ne možeš biti dobar u svemu, rekao je
otac nakon što sam unakazila još jedan uradak s dikobrazovim bodljama -
no koliko se meni činilo, to za njega nije vrijedilo.
 Znala sam da mi otac ostavlja darove. Na taj način htio mi je dati do
znanja da je blizu. Da me čuva, da me nikad ne bi ostavio iako sam ja
ostavila njega. Znala sam da ih nisam smjela zadržati. Pogledala sam
dovoljno policijskih serija da znam kako sam zbog prikrivanja dokaza
suučesnica u očevim zločinima. No sviđalo mi se što imamo svoju tajnu.
Otac je imao povjerenja u mene da ću šutjeti. U šutnji sam bila dobra.
Darovi su i dalje stizali. Ne svaki dan. Čak ne i svaki tjedan. Kad bi
prošlo mnogo vremena između darova, bila sam sigurna da je otac krenuo
dalje i zaboravio na mene. I onda bih ga opet pronašla. Sve sam spremala u
kutiju ispod kreveta. Kad god bih bila usamljena, izvadila bih kutiju, prstom
prešla preko svakog dara i razmišljala o ocu.
A onda sam jednog jutra pronašla nož. Zgrabila sam ga s prozorske
daske dok je majka još spavala i sakrila ga u kutiju za cipele. Nisam mogla
vjerovati da bi mi otac darovao taj nož. Otac i ja sjedili bismo na krevetu
mojih roditelja u kolibi, kovčežić s noževima stajao bi otvoren između nas,
a on bi pričao priču o svakom nožu. Maleni srebrni nož oblikovan kao
bodež s inicijalima G.L.M., ugraviranima na dnu oštrice, bio mi je drugi
najdraži, nakon noža koji sam odabrala za svoj peti rođendan. Kad god bih
oca upitala tko je G.L.M., rekao bi samo da je to tajna. Ja sam izmišljala
svoje priče. Nož je pripadao čovjeku kojeg je otac ubio. Osvojio ga je u
tučnjavi u krčmi ili na natjecanju u bacanju noževa. Ukrao ga je dok je
džepario. Nisam znala je li džeparenje jedna od očevih brojnih vještina, no
poslužilo je za priču.
Kasnije, nakon što je baka odvezla majku na psihoterapiju, a djed se
nakon ručka vratio u trgovinu, izvadila sam kutiju i svoje blago rasprostrla
po krevetu. Kad bih se igrala sa svojom zbirkom, katkad bih predmete
posložila u hrpice po vrsti. Drugi put složila bih ih redoslijedom kojim sam
ih dobivala, ili od najdražeg do najmanje dragog iako sam ih, naravno, sve
obožavala. Majčina terapija obično bi trajala sat ili više pa sam računala da
imam četrdeset pet minuta prije nego što ih budem morala spremiti. I dalje
sam se opirala ideji da dan moram dijeliti na sate i minute, ali uvidjela sam
da je korisno znati koliko dugo nekoga neće biti i kad će se vratiti.
Sjedila sam na svom krevetu, pretvarajući se da otac napokon sjedi
pokraj mene i prepričava mi pravu priču o ovom nožu, kad su u moju sobu
ušle majka i baka. Nisu mi se smjele prišuljati. Pada mi na pamet jedino da
sam se toliko uživjela u očevu priču da nisam čula kad je automobil stao
ispred kuće. Kasnije sam doznala da majčina terapija nije dobro prošla i da
su zato uranile. To me nije iznenadilo. I ja sam trebala ići istom
psihoterapeutu, ali prestala sam ići na terapije prije šest mjeseci jer me je
tjerao da završim školu bez obzira na to koliko sam se jadno osjećala, a sve
s ciljem da se upišem na Sveučilište u Sjevernom Michiganu, diplomiram
biologiju ili botaniku i zaposlim se jednog dana negdje gdje ću se baviti
terenskim istraživanjem. Nije mi bilo jasno kako ću sjedenjem u učionici
naučiti o močvari više nego što sam već znala. Nije mi trebala knjiga da
naučim razliku između močvare, baruštine, kaljuže i tresetišta.
Čim je ušla u sobu, baka je odmah uočila nož. Prišla je krevetu,
prostrijelila me pogledom i ispružila ruku.
“Što radiš s tim? Daj mi to.”
“To je moje.” Bacila sam nož u kutiju s ostatkom stvari i gurnula kutiju
pod krevet.
“Jesi li ga ukrala?”
Objema je bilo jasno da nož nisam mogla sama kupiti. Djed i baka
nikad mi nisu davali novac, čak ni onaj koji su ljudi slali nakon što sam
otišla iz močvare i koji je bio namijenjen meni. Rekli su da su novac
pohranili u “zakladu” i da to znači da ga ne smiju dirati. Kad sam navršila
osamnaestu, odvjetnik kojeg sam unajmila rekao mi je da nema zaklade i da
je nikad nije ni bilo, što je uvelike objasnilo Ford F-350 koji su baka i djed
vozili, kao i luksuznu Lincolnovu limuzinu. Ne mogu se oteti dojmu da bi
majka poslije znatno bolje prošla da su baka i djed manje razmišljali kako
će zaraditi na onome što joj se dogodilo, a više o tome kako joj pomoći da
se od toga oporavi.
Baka se spustila na sve četiri i izvukla kutiju, što joj nije bilo lako jer
je bila krupna, a koljena je nisu služila. Istresla je sadržaj kutije na krevet,
zgrabila nož i počela mahati njime i urlati kao da nisam sjedila pola metra
dalje i kao da je ne bih sasvim dobro čula i da je šaptala. I dalje mrzim kad
ljudi viču. Recite što hoćete o mojem ocu; nikad nije dignuo glas.
 Nož je bio toliko osobit i čim ga je ugledala, majka je znala da je
nekoć pripadao ocu. Usta je prekrila rukom i krenula unatraške iz sobe, kao
da je nož kobra koja će je napasti. Barem nije vrištala. Majka se tu i tamo
znala izbezumiti kad god bi je nešto podsjetilo na moga oca ili kad bi ga
netko spomenuo, ali u tom trenutku već su bile prošle dvije godine. Možda
joj je terapija uistinu pomagala.
Baka je kutiju za cipele odnijela na policiju. Policija je na nožu
pronašla moje otiske te još jedne koji su odgovarali onima pronađenima u
kolibi. Još uvijek nisu znali očevo ime, no otisci su bili dokaz da se nalazi u
blizini. Detektiv je baki i djedu obećao da je samo pitanje vremena kad će
ga uhvatiti, i bio je u pravu. Raspitujući se o Indijancu s velikom
kolekcijom noževa došli su do zabačenog šumarskog naselja sjeverno od
slapova Tahquamenon, gdje je otac živio s nekolicinom pripadnika prvog
naroda. Tada nije bilo neuobičajeno da veletrgovci zapošljavaju Indijance iz
Kanade na sječi otpadnog drva koje nitko neće. Smjestili bi ih na radilištu u
prikolici ili kamperu, donijeli im gorivo za generator i namirnice jedanput
tjedno te im plaćali na crno.
Mnogo puta sam na YouTubeu pogledala snimku FBI-jeve racije.
Poput epizode Policajaca ili Zakona i reda s vašim ocem u glavnoj ulozi,
iako je nemontirana verzija prilično duga. Dosta se šapće, kamera snima
pod čudnim kutom dok se tim kreće od hrpe trupaca, iza traktora i alatnice,
čak i unutar poljskog zahoda jer ništa ne žele prepustiti slučaju. Nakon toga
slijedi dugi muk dok čekaju da se moj otac i muškarci s kojima je živio
vrate iz sječe. Pogled na očevu licu kad ih je naoružani tim opkolio i kad su
mu viknuli: “Dolje! Dolje!” još uvijek mi izaziva smijeh. Ali prođe jako
brzo pa trebate biti spremni pritisnuti pauzu da ga ne propustite. Sigurna
sam da je poslodavac bio nemalo iznenađen kad je otkrio da skriva glavnog
zločinca s FBI-jeva popisa najtraženijih bjegunaca.
Teoretski, otac je trebao biti zauvijek slobodan kad se prvi put dao u
bijeg jer tada nitko nije znao tko je. Majka i ja pretpostavljale smo da mu je
Jacob pravo ime jer zašto ne bismo tako mislile? No to je bilo sve što smo
znale. Uvijek mi se činilo da je policijski crtač dobro uhvatio očeve crte
lica, no otac očito ima jedno od onih lica koja jako nalikuju na druge jer
iako nisi mogao upaliti TV, uzeti novine u ruke ili se voziti autocestom a da
ne vidiš njegovo lice, na kraju od toga nije bilo ništa. Možda biste pomislili
da će oca prepoznati njegovi roditelji i javiti se da ga identificiraju, no
njima je očito bilo teško priznati da je njihovo dijete otmičar i ubojica.
Govorilo se da se otac umorio od bježanja i da mi se zato javio. Ja
mislim da je postao usamljen. Nedostajao mu je naš život u močvari. Ja sam
mu nedostajala. Tako barem mislim.
Dugo sam sebe okrivljavala jer su ulovili oca. Otac mi je vjerovao, a ja
sam ga iznevjerila. Trebala sam biti opreznija, sakriti njegove darove na
sigurnije mjesto, žešće se boriti da moja zbirka ne padne u ruke onih koji su
je htjeli iskoristiti da mu naude.
Kasnije, nakon što sam shvatila razmjere očevih zločina i njihov
utjecaj na majku, više me nije toliko mučilo što će ostatak života provesti u
zatvoru iako sam ga ja onamo strpala. Bilo mi je iskreno žao što više neće
moći lutati močvarom, loviti ili pecati. Ali imao je priliku pobjeći. Mogao
je otići na zapad u Montanu ili na sjever u Kanadu i nikome ne bi polagao
račune. Ostavljanje darova koji su doveli do njegova uhićenja bila je
njegova greška, a ne moja.

IZVUKLA SAM rub košulje iz policajčevih hlača i obrisala riječi koje

je otac napisao na njegovim prsima, a zatim sam ga ponovno okrenula na
trbuh kako sam ga i našla. Jasno mi je da narušavam mjesto zločina, no ne
mislim ostaviti poruku koju mi je otac napisao na prsima mrtvog policajca s
obzirom na to da me policija već smatra mogućom suučesnicom. Kad sam
se počela penjati uzbrdo, osjećala sam se kao da ću se ispovraćati. Otac je
ovog čovjeka ubio zbog mene. Ostavio mi je tijelo da ga nađem kao što
mačka svojem vlasniku ostavlja mrtvog miša ispred vrata.
Za H. Tih riječi više nema, no poruka mi se urezala u um. Očeva
sposobnost da manipulira bilo kojom situacijom u svoju korist gotovo je
neshvatljiva. Ne samo što je predvidio da ću tragati za njim ovom cestom,
nego je ugledavši policijski automobil ispravno zaključio da je vozač sam u
potrazi i da ima prave instinkte u pogrešnom trenutku pa ga je izvukao i
navukao do klanca samo da bi za mene postavio ovaj prizor. Zamišljam ga
kako juri preko ceste ispred patrolnog automobila da bi policajac ugledao
muškarca kojeg svi traže te se zaustavio i parkirao. Možda je posrtao kako
bi policajac pomislio da je ozlijeđen, a time i da nije prijetnja, a zatim
teturao kao da je na izmaku snaga dok je vodio policajca kroz šikaru,
dopustivši mu da snatri o slavi koju bi doživio da sam ulovi bjegunca, da bi
potom okružio oko njega pa ga na koncu upucao s leđa.
Pitam se što mi još otac sprema.
Vratila sam se do ceste i uputila ravno do kamioneta. Otvorila sam
suvozačka vrata, gurnula ruku unutra i vezala ogrlicu oko Rambova vrata.
Zacvilio je i počeo me vući. Namirisao je krv u zraku, osjetio moju
napetost. Pustila sam ga da me odvede do dna klanca i osjeti očev miris pa
me povede natrag. Trebala bih prijaviti ubojstvo. Prepustiti vlastima da
preuzmu potragu za ocem i vratiti se kući suprugu. No poruka koju je otac
ostavio na čovjeku kojega je ubio bila je namijenjena meni.
Razmišljam o majci, koje više nema i koje se većina ljudi više i ne
sjeća. Razmišljam o svojim kćerima. Razmišljam o svojem suprugu, koji je
sam i čeka me. Ubijanje mora prestati. Naći ću oca. Uhvatit ću ga. Vratit ću
ga u zatvor i natjerati ga da plati za sve što je učinio.
 12.

KOLIBA

Bila je djevojčica uistinu divlja i neobuzdana čak i za ta gruba, sirova

vremena. Prozvali su je Helga, ali takvo ime bijaše za ćud kakvu je imalo to
lijepo dijete svakako preblago.
Za nju bijaše veliko veselje da uranja svoje bijele ruke u toplu krv
zaklanoga žrtvenog konja; u svome bi divljaštvu pregrizala vrat crnoga
pijetla kojega je vrač imao zaklati.
Svome poočimu govorila bi sasvim ozbiljno: “Da dođe tvoj neprijatelj
i da prebaci uže preko greda našega krova te da ga digne sve do sobe u
kojoj bi ti spavao, ja te ne bih probudila kad bih i mogla. Ja to ne bih ni
čula jer mi još uvijek šumi krv u uhu na koje si mi pred mnogo godina
zalijepio zaušnicu. Oh, moja je pamet vrlo dobra.”
No Viking nije vjerovao njezinim riječima; njega je kao i sve druge
zatravila njezina ljepota, a nije ni znao da se malena Helga svakoga dana
mijenja izvana i iznutra.
- Hans Christian Andersen, Kći kralja močvare

B ilo mi je osam godina kad sam prvi put primijetila očevu sadističku
stranu. U to doba nisam shvaćala da je to što mi čini pogrešno ili da se
normalni očevi prema svojim potomcima ne ponašaju onako kako se on
katkad ponašao prema meni. Ne želim oca prikazati gorim nego što ljudi
već misle. No nastojim iskreno reći kako mi je bilo dok sam odrastala, a to
mora obuhvatiti i dobro i loše.
 Otac je tvrdio da je odlučio živjeti u močvari jer je ubio čovjeka.
Nikad ga nisu optužili, a njegova upletenost u smrt čovjeka s mentalnim
poteškoćama, čije je potpuno raspadnuto tijelo pronađeno u praznoj kolibi
sjeverno od Hulberta u Michiganu, nikad nije dokazana. Kad bi prepričavao
tu priču, katkad bi rekao da je muškarca nasmrt pretukao. Drugi put bi
rekao da ga je preklao jer mu se nije sviđalo kako slini i muca. U većini
verzija za vrijeme ubojstva bio je sam, no u jednoj mu je mlađi brat
pomogao da se riješi tijela - iako sam kasnije doznala da je otac jedinac.
Teško je znati je li išta od onoga što je otac o ubojstvu govorio istina ili je tu
priču izmislio da skrati duge zimske večeri. Otac je često pričao priče.
Najbolje priče čuvao je za naš madoodiswan, obredni šator. Majka ga
je zvala saunom. Kad mi je bilo osam godina, otac je rastavio prednji trijem
kako bi sagradio šator. Nisu nam trebali prednji i stražnji trijem, rekao je, a
iako je koliba čudno izgledala bez njega, morala sam se složiti.
Otac je obredni šator izgradio jer mu je dojadilo kupati se stojeći. A
iako sam još uvijek mogla sjesti u plavu emajliranu kadicu koju sam
koristila od rođenja, uskoro bih i ja morala stajati. Majka se nikad nije
kupala pa njezine potrebe nisu bile važne. (Nije se nikad ni razodjenula
pred nama i samo bi se brisala vlažnom krpom kad se trebala oprati, iako
sam je vidjela kako u rublju pliva u močvari kad je mislila da nikoga nema
u blizini.)
To je bilo krajem kolovoza ili početkom rujna. Ne znam reći preciznije
jer nisam uvijek vodila računa o tome. Kasno ljeto je dobro vrijeme za
gradnju na otvorenome jer je još uvijek toplo, a kukaca uglavnom više
nema. Na majku su se kukci baš lijepili. Često bi bila toliko prekrivena
ugrizima da bi se rasplakala od jada. Čitala sam da su pioniri u Sibiru i na
Aljasci poludjeli od komaraca, no meni komarči uglavnom ne smetaju.
Crne mušice su mnogo gore. Vole napadati stražnji dio vrata ili iza ušiju, a
njihovi ugrizi tjednima svrbe i bole. Jedan ugriz u kutu oka i može vam
oteći cijeli kapak i zatvoriti se oko. Zamislite tek da vam tako bude na oba
oka. Kad bismo u lipnju sjekli drva, oblak mušica bio bi toliko gust da
nismo mogli disati a da koju ne progutamo. Otac bi se šalio da su to samo
dodatne bjelančevine, no meni se to nije sviđalo, čak i ako je bila jedna
manje da leti okolo i grize me. Kišni obadi odgrizu komadić kože. Konjski
obadi ujest će vas ako im dopustite, no toliko su predvidivi dok zuje oko
glave da možete točno tempirati i pljesnuti dlanovima dok vam prolaze
ispred lica, i to je to. Nevidi su sitni poput točke na kraju rečenice, no ugriz
im je nemjerljivo veći. Ako spavate u šatoru i nešto vas stalno grize poput
komarca, ali ništa ne vidite, to su nevidi. Tu nema druge nego ukopati se u
vreću za spavanje, navući pokrivače preko glave i ostati tako do jutra. Ljudi
su zabrinuti zbog toga što kemikalije u sredstvima protiv kukaca uzrokuju
rak, no da smo imali sprej za kukce dok smo živjeli u močvari, mi bismo ga
bili koristili.
Obredni šator bio je obiteljski projekt. Zamislite vrući dan, svi smo
zasukali rukave i dajemo sve od sebe. Dok smo radili, znoj se slijevao niz
očeva leđa, a meni je curio s vrha nosa. Posudila sam ocu rupčić koji sam
držala u stražnjem džepu kako bi obrisao lice i vrat, a on se našalio da je
obredni šator toliko dobar da se već znojimo. Majka je razvrstavala i slagala
drva: podne daske na jednu hrpu, spojne grede na drugu, a potporne na
treću. Spojne i potporne grede na kraju su postale kutni stupovi i potpornji
našeg obrednog šatora ispod dijelova koji su služili da ga zaštite od
nepogoda. Naš je madoodiswan uz stražnji zid trebao imati klupu na koju se
može sjesti i krug od kamenja iz temelja trijema gdje je otac trebao paliti
vatru. U kuhinjskoj peći ložili smo javor i brezu, no za obredni šator
namijenili smo cedrovinu i bor jer nam je trebala vrela i brza vatra. Teško
mi je bilo shvatiti kako ćemo se očistiti sjedeći u skučenom užarenom
sobičku, no otac je rekao da obredni šatori tako funkcioniraju i ja sam mu
vjerovala.
Moj posao bio je izravnati čavle koje bi otac izvukao. Sviđalo mi se
kako čavli škripe prije nego što popuste, poput životinje zarobljene u zamci.
Naslonila bih čavle na ravan kamen s izvijenom stranom okrenutom prema
gore, kako mije otac pokazao, i tup-tup-tup, udarala sam čekićem dok ih
nisam izravnala najbolje što sam mogla. Posebno sam voljela čavle
četvrtastih stranica. Otac je rekao da su izrađeni ručno, što znači da je naša
koliba bila vrlo stara. Pitala sam se kako se izrađuju drugi čavli.
Razmišljala sam o ljudima koji su izgradili našu kolibu. Što bi
pomislili kad bi vidjeli da smo dio nje razrušili? Zašto su podignuli kolibu
na ovom grebenu umjesto na onome gdje se vole skupljati jeleni? Zašto
koliba ima dva trijema umjesto jednog? Činilo mi se da na neka pitanja
znam sama odgovoriti. Mislila sam da su dva trijema sagradili kako bi
mogli sjediti na onom prednjemu i gledati kako Sunce izlazi, a onda na
stražnjem promatrati njegov zalazak. A činilo mi se da su kolibu sagradili
ovdje umjesto na grebenu s jelenima kako bi se jeleni osjećali sigurno sve
dok ljudi iz naše kolibe ne budu spremni pješačiti do onamo i ubiti ih.
U zadnje vrijeme vrzmala su mi se po glavi razna pitanja. Odakle ocu
plava željezna poluga kojom je izvlačio čavle? Je li je donio ili je već bila u
kolibi? Zašto nemam brata ili sestru? Kako ćemo ispiliti drva kad ocu
ponestane goriva za motornu pilu? Zašto naša koliba nema štednjak kao na
slikama u National Geographicu? Majka je rekla da je njezina obitelj, kad
je ona bila mala, imala veliki bijeli štednjak s četiri kola i pećnicom pa
zašto i mi nemamo? Svoja sam promišljanja uglavnom držala za sebe jer se
ocu nije sviđalo kad bih postavljala previše pitanja.
Otac mi je rekao da ne lupkam nego da jače udarim čekićem po
čavlima kako bih bila brža. Nije nam se žurilo, no htio je madoodiswan
koristiti te zime, a ne čekati sljedeću. Nasmiješio se kad je to rekao pa sam
znala da se šali. Znala sam i da stvarno želi da budem brža pa sam
upregnula čekić. Zanimalo me je mogu li čavao izravnati jednim udarcem.
Na hrpi sam tragala za čavlom koji je bio samo malo savijen.
Kasnije sam se pitala kako sam baš tako jako promašila čavao. Možda
sam skrenula pogled kad je vjeverica srušila češer. Ili me je omeo pjev
crvenokrilog kosa. Možda sam trepnula kad mi je vjetar nanio komadić
piljevine u oko. Koji god razlog bio, kad mi je čekić smrskao palac,
zacviljela sam tako glasno da su i majka i otac dotrčali. Palac mi je u
sekundi nabubrio i poplavio. Otac ga je opipao, okretao amo-tamo i rekao
da nije slomljen. Majka je otišla u kolibu i vratila se s komadićem tkanine
koji mi je svezala oko palca. Nisam bila sigurna čemu to služi.
Ostatak popodneva provela sam na stijeni u stražnjem dvorištu listajući
jednom rukom National Geographic. Kad je Sunce zasjelo navrh močvarne
trave poput narančaste lopte, majka je ušla u kolibu poslužiti gulaš od zeca
koji mi je satima mirisao. Doviknula je da je večera gotova, otac je spustio
alat, a smiraj je ponovno zavladao močvarom.
 Za kuhinjskim stolom bile su tri stolice. Pitala sam se je li kolibu
sagradila također tročlana obitelj. Nitko nije rekao ni riječi dok smo jeli jer
otac nije volio kad govorimo punih usta.
Kad je otac završio s jelom, odmaknuo je stolac, došao do druge strane
stola i stao pokraj mene. “Da ti vidim palac.”
Stavila sam dlan na stol raširivši prste.
Odmotao je tkaninu. “Boli?”
Kimnula sam. Zapravo, prst me više nije bolio osim na dodir, no
sviđala mi se očeva pažnja.
“Nije slomljen, ali mogao se slomiti. To ti je jasno, Helena, zar ne?”
Ponovno sam kimnula.
“Moraš biti opreznija. Znaš da u močvari nema mjesta za pogreške.”
Treći put sam kimnula i nastojala ostati ozbiljna poput njega. Otac me
je mnogo puta upozorio da budem oprezna. Da sam se ozlijedila, morala bih
se nositi s posljedicama jer iz močvare ne bismo otišli bez obzira na sve.
“Žao mi je”, rekla sam snuždenim glasićem jer sam sad stvarno bila
snuždena. Grozno sam se osjećala kad bi otac bio nezadovoljan mnome.
“Nije dovoljno reći da ti je žao. Nezgode uvijek nose posljedice.
Nisam siguran kako da te naučim da to upamtiš.”
Želudac mi se zgrčio kad je to rekao, kao da sam progutala kamen.
Nadala sam se da neću morati još jednu noć provesti u bunaru. Prije nego
što sam ocu uspjela reći da mi je jako, jako žao, da ću stvarno zapamtiti da
moram biti opreznija i da nikad, nikad više neću čekićem udariti po palcu,
on je svoj dlan stisnuo u šaku i zdrobio mi palac. Zvijezde su eksplodirale
po prostoriji. Užarena bol pojurila mi je uz ruku.
Osvijestila sam se na podu. Otac je klečao pokraj mene. Podignuo me
je, posjeo na stolac i pružio mi žlicu. Ruka mi se tresla kad sam je primila.
Palac me je bolio više nego kad sam ga udarila čekićem. Treptala sam da
otjeram suze. Otac nije volio kad bih plakala.
“Jedi.”
 Osjećala sam se kao da ću povratiti. Uronila sam žlicu u zdjelu i
progutala zalogaj. Gulaš se nije vratio. Otac me je potapšao po glavi. “Još.”
Pojela sam još jedan zalogaj pa još jedan. Otac je stajao pokraj mene dok
nisam dovršila gulaš.
Sad shvaćam da je to što je otac učinio loše. Ali ipak mislim da me
nije htio povrijediti. Samo je postupio onako kako je mislio da mora kako bi
me naučio lekciju koju sam trebala usvojiti.
Tek sam mnogo kasnije shvatila da je majka cijelu tu epizodu
promatrala s druge strane stola, tako sitna i beskorisna poput zeca kojeg je
poslužila za večeru, ne pomaknuvši ni prst da mi pomogne. Mnogo
vremena moralo je proći da joj to oprostim.

TE ZIME u našem novom obrednom šatoru otac je ispričao priču.

Sjedila sam između njega i majke na uskoj klupici. Majka je nosila majicu
kratkih rukava i gaćice s uzorkom Hello Kitty. Osim izbrušenog ahata iz
jezera Superior, koji je otac stalno nosio na kožnoj uzici oko vrata, otac i ja
bili smo potpuno goli. Sviđalo mi se kad bi se razodjenuo jer sam tada
mogla vidjeti sve njegove tetovaže. Otac se tetovirao na indijanski način,
koristeći se ribljim kostima i čađom. Obećao mi je da će me početi
tetovirati kad navršim devet godina.
“Jedne zime mladi bračni par preselio se s cijelim selom u novo
lovište”, započela je očeva priča. Privila sam mu se bliže. Znala sam da će
priča biti strašna. Otac je pričao samo strašne priče. “Ondje im se rodilo
dijete. Dok su jednoga dana promatrali sinčića u nosiljci, djetešce je
progovorilo. ‘Gdje je taj Mani tu?’ upitalo je.”
Otac je zastao s pričom i pogledao me.
”Manitu je Veliki Duh”, odgovorila sam.
“Jako dobro”, rekao je i nastavio. ‘“Kažu da je vrlo moćan’, reklo je
djetešce. ‘Jednog ću ga dana posjetiti.’ ‘Tiho’, rekla je majka. ‘Ne smiješ to
govoriti.’ Nakon toga majka i otac zaspali su s djetešcem u nosiljci između
njih. Usred noći majka je shvatila da joj djeteta nema. Probudila je supruga.
Suprug je upalio vatru i pretražili su cijeli vigvam, ali dijete nisu pronašli.
Pretražili su i susjedni vigvam, a zatim upalili baklje od brezove kore i
krenuli tražiti tragove u snijegu. Napokon su otkrili trag malih nožica koji je
vodio do jezera. Slijedili su tragove dok nisu pronašli nosiljku. Trag koji je
od nosiljke vodio do jezera bio je znatno veći od ljudskih stopala. Užasnuti
roditelji shvatili su da im se dijete pretvorilo u wendiga, grozomorno ledeno
čudovište koje jede ljude.”
Otac je uronio šalicu u kantu s vodom i polako polijevao metalni tanjur
koji je bio postavljen iznad vatre. Kapljice su prštale i plesale. Para je
ispunila šator. Voda mi se slijevala niz lice i kapala s brade.
“Nakon nekog vremena wendigo je napao selo”, otac je nastavio priču.
“Wendigo je bio vrlo tanak i strašan. Zaudarao je na smrt i trulež. Kosti su
mu napinjale kožu, a koža mu je bila siva poput smrti. Usne su mu bile
razderane i krvave, a oči upale u duplje. Ovaj wendigo bio je golem.
Wendigo nikad nije zadovoljan nakon što zakolje i proždre. Stalno traži
nove žrtve. Kad god pojede neku osobu, još naraste pa nikad uistinu nije
sit.”
Izvana se začuo zvuk. Greb-greb, greb-greb. Zvučalo je kao da grana
struže o vanjski dio šatora, ali naš se madoodisivan nalazio usred čistine i u
blizini nije bilo grana koje bi ga dodirivale. Otac je naherio glavu. Čekali
smo. Zvuk se više nije čuo.
Nagnuo se naprijed. Od sjaja vatre gornji dio glave pao mu je u sjenu,
a brada mu se osvijetlila odozdo.
“Kad se Wendigo približio selu, mali ljudi koji su štitili manitua
pojurili su mu u susret. Jedan je na wendiga bacio kamen. Kamen se
pretvorio u munju koja je wendiga pogodila u čelo. Wendigo je pao mrtav
uz zvuk kao kad se ruši veliko drvo. Dok je wendigo ležao u snijegu,
izgledao je kao krupni Indijanac. No kad su ga ljudi počeli sjeći, shvatili su
da je on zapravo golemi komad leda. Otopili su dijelove i u sredini pronašli
djetešce s rupom u glavi gdje ga je pogodio kamen. To je bila beba koja se
pretvorila u wendiga. Da ga manidog nije ubio, wendigo bi bio proždro
cijelo selo.”
Zadrhtala sam. U treperenju plamena vidjela sam dijete s rupom u čelu
i roditelje koji plaču nad strašnom sudbinom koja je zadesila njihovo
preznatiželjno dijete. Voda je curila kroz procjepe na krovu i klizila mi niz
vrat u ledenom slapu.
Izvana se ponovno začuo zvuk. Greb greb greb. Čula sam disanje - ah,
ah, ah - kao da je to nešto vani došlo na naš greben nakon duge trke. Otac je
ustao. Glava mu je gotovo dodirivala strop. Njegova vatrena sjena se
izdužila. Moj otac šaman sigurno će biti ravan bilo kome tko stoji vani.
Prošao je pokraj ognjišta i otvorio vrata. Ja sam zažmirila i stisnula se uz
majku kad je unutra nahrupila hladnoća.
“Otvori oči, Helena”, zapovjedio je otac stravičnim glasom. “Pogledaj!
Ovdje je tvoj wendigo!”
Oči sam stisnula još jače i podignula stopala na klupu. Wendigo je bio
u šatoru - osjećala sam to. Čula sam wendiga kako dašće. Namirisala
njegov strašni, odvratni vonj. Nešto hladno i mokro dodirnulo mi je stopalo.
Vrisnula sam.
Otac se nasmijao. Sjeo je pokraj mene i posjeo me u krilo. “Otvori oči,
Bangii-Agawaateyaa”, rekao je oslovivši me nadimkom koji mi je sam dao,
a značio je Mala Sjena.
I ja sam ga poslušala.
Gle čuda, nije to wendigo našao put do našeg obrednog šatora. Bio je
to pas. Znala sam da je to pas zato što sam vidjela slike pasa u National
Geographicu. A i zato što mu je krzno bilo kratko, prošarano i nimalo nalik
na krzno kojota ili vuka. Uši su mu visjele, a rep mahao amo-tamo dok mi
je njuškom gurkao nožne prste.
“Sjedni”, otac je zapovjedio. Nisam bila sigurna zašto jer sam već
sjedila. A onda sam shvatila da otac razgovara sa psom. Ne samo to, pas je
razumio što mu je otac govorio i poslušao ga je. Sjeo je na stražnje noge i
pogledao oca naherivši glavu kao da želi reći: Dobro, učinio sam sto si mi
rekao. Što sad?
Majka je ispružila ruku i počešala psa iza ušiju. To je bio najveći čin
hrabrosti koji sam od nje doživjela. Pas je zacvilio i približio joj se. Ustala
je i omotala se ručnikom oko ramena. “Dođi”, rekla je psu. Pas se klatio za
njom. Nikad takvo što nisam doživjela. Razmišljala sam samo o tome kako
je majka nekako ukrala djelić očeve šamanske čarolije.
Majka je htjela da pas prenoći s nama u kolibi. Otac se nasmijao i
rekao da je životinjama mjesto vani. Psu je svezao konop oko vrata i poveo
ga do šupe.
Dugo nakon što su opruge u majčinu i očevu krevetu prestale škripati,
stala sam pokraj prozora i zagledala se u dvorište. Odbljesak mjeseca na
snijegu osvijetlio je noć kao da je bio dan. Kroz procjepe u šupi opazila sam
psa kako se kreće. Kucnula sam prstom o prozor. Pas je zastao i pogledao
me.
Omotala sam se dekom i na prstima počela silaziti niz stepenice. Noć
je bila hladna i mirna. Sjela sam na stepenicu i navukla bakandže, a zatim
prešla dvorište do šupe. Pas je bio svezan za željezni obruč u stražnjem
dijelu šupe. Stala sam na vrata i šapnula indijansko ime koje mu je otac
nadjenuo. Pas je repom lupnuo po podu. Sjetila sam se očeve priče o tome
kako je Pas došao narodu Ojibwa. Kako se div koji štiti lovce izgubio u
šumi pa im dao svojeg ljubimca Psa da ih na povratku štiti od wendiga.
Kako je Pas ljudima dopustio da ga podragaju, uzeo hranu iz njihovih ruku i
igrao se s njihovom djecom.
Ušla sam unutra i sjela na sasušenu trstiku koju je majka razastrla da
pas na njoj može prespavati. Šapnula sam indijansko ime koje mu je otac
dao: “Rambo.” Rep je ponovno poskočio. Približila sam se i ispružila ruku.
Pas se također protegnuo naprijed i omirisao mi prste. Prišla sam mu još
bliže i položila dlan na njegovu glavu. Ako je majka bila dovoljno hrabra da
dodirne psa, i ja sam. Pas mi je izmigoljio ispod ruke. Nisam dlan stigla ni
povući, a on mi je već lizao prste. Jezik mu je bio hrapav i mekan. Primila
sam ga za glavu, a on me polizao po licu.
Kad sam se probudila, svjetlost dana probijala se kroz procjepe u šupi.
Bilo je toliko hladno da sam vidjela svoj dah. Rambo se ušuškao uz mene.
Povukla sam kut deke i pokrila uspavanog psa. Rambo je uzdahnuo.

OSJETIM TJELESNI BOL kad se sjetim koliko sam voljela tog psa.
Do kraja jeseni te godine i sve dok zima nije postala prehladna, spavala sam
uz Ramba u šupi. Zidovi šupe bili su od dasaka i osjetljivi na vremenske
uvjete pa sam napravila sklonište od drva za potpalu i rastegnula deke sa
svih strana i po vrhu, slično tvrđavama koje Stephen i cure grade od jastuka
i jastučića s kauča u dnevnoj sobi.
Rambo je bio naučen slušati osnovne naredbe, poput “dođi”, “sjedni” i
“miran”, ali ja to nisam znala. I dok sam postupno učila Rambov jezik,
mislila sam da on uči moj. Kad god bi stao usred praćenja zečjih tragova,
glodanja jelenova roga ili uzrujavanja vjeverice i došao ili sjeo na moju
zapovijed, osjećala sam se moćno poput šamana.
Otac je mrzio moga psa. U to vrijeme nisam shvaćala zašto. Indijanci i
psi navodno su bili prijatelji. No kad god bi Rambo krenuo za ocem, otac bi
ga udarao, urlao na njega ili ga gađao štapom. Kad ga nije tukao, samo bi se
žalio kako uz psa mora hraniti još jedna usta. Nije mi bilo jasno zašto je to
problem. Otac je rekao da je Rambo gonič medvjeda koji se izgubio tijekom
lova. Sezona lova na medvjede počinje u kolovozu. Sad je bila sredila
studenoga, što je značilo da se Rambo mjesecima sasvim dobro hranio i
sam. Ja sam mu davala ostatke hrane koje mi nismo htjeli. Što se oca tiče
ako Rambo jede kosti i iznutrice koje smo ionako kanili baciti?
Danas znam da je otac mrzio moga psa zato što je narcisoidan.
Narcisoidne osobe sretne su samo ako se svijet okreće onako kako oni žele.
Očev plan za naš život u močvari nije uključivao psa pa ga je samo mogao
smatrati problemom.
Mislim da mu je Rambo bio i prijetnja. Isprva mi je dopustio da ga
zadržim kako bi mi pokazao svoju velikodušnost, no s obzirom na to da
sam s vremenom psa zavoljela jednako svesrdno kao i oca, bio je
ljubomoran jer je smatrao da su se moji osjećaji podijelili. No moji se
osjećaji nisu podijelili; umnožili su se. Moja ljubav prema psu nije umanjila
ljubav prema ocu. Moguće je voljeti više od jedne osobe. Rambo me je
tome naučio.
Mislim da je zbog Ramba u proljeće sljedeće godine otac nestao.
Jednoga dana bio je s nama u kolibi, a onda ga više nije bilo. Majka i ja
nismo imale pojma gdje je otac otišao i zašto, no nismo imale razloga
misliti da je taj njegov odlazak bio imalo drukčiji od drugih prilika kad bi
znao nestati na nekoliko sati, ili čak cijeli dan, a katkad i cijelu noć pa smo
se držale uobičajene rutine koliko smo god mogle. Majka je vukla vodu i
održavala vatru dok sam ja cijepala drva i provjeravala zamke, koje su
uglavnom bile prazne. Zečevi se u proljeće pare pa većinu vremena provode
u jazbinama i teže ih je uloviti. Bila bih pokušala ubiti jelena, ali otac je
uzeo pušku. Uglavnom smo jele povrće iz podruma. Mnogo puta palo mi je
na pamet uzeti očevu sjekiru i razvaliti vrata spremišta da možemo doći do
namirnica. No tada bih se sjetila što bi mi napravio kad se vrati i vidi što
sam učinila pa nisam. Kad je Rambo iskopao zečje gnijezdo kako bi došao
do mladunčadi, pojeli smo i njih.
A onda se dva tjedna kasnije, iznenada kao što je i nestao, otac vratio,
zviždeći i veselo koračajući uz greben, s puškom preko ramena, dok mu je
kaljužnica virila iz jutene vreće kao da nije ni otišao. Donio je vreću soli za
majku i ahat s jezera Superior koji je bio gotovo jednak onome koji je on
nosio: dar za mene. Nikad nam nije rekao gdje je bio i što je radio, a mi
nismo pitale. Bilo nam je samo drago što se vratio.
Sljedećih tjedana obavljali smo poslove kao da se ništa nije
promijenilo. Ali jest. Jer tada sam prvi put u životu mogla zamisliti svijet
bez oca.
 13.

V ozim se cestom, okrećem glavu poput kukuvije dok tražim očeve

znakove. Ne znam što tražim. Sigurno ne očekujem da ću proći iza
zavoja i ugledati oca kako stoji nasred ceste i maše mi da stanem.
Pretpostavljam da ću znati kad vidim.
Rambova uzica svezana je za ručku iznad suvozačkih vrata. Obično ga
ne vežem kad se sa mnom vozi u kamionetu, no Rambo je napet kao i ja,
njuška mu se trza, mišići trepere. Svako malo podigne glavu i zacvili kao da
je nanjušio oca. Svaki put kad to napravi, šake mi se stisnu, a želudac zgrči.
Dok se vozim, mnogo razmišljam o Stephenu. O našoj sinoćnjoj svađi.
O tome kako se jutros vratio. Kako me želi podržati unatoč svemu što sam
mu učinila. Razmišljam o našim ulogama u vezi, o sebi kao zaštitnici i
Stephenu kao skrbniku, i kako sam nekoć smatrala da je to problem.
Naravno, razmišljam i o onom danu kad smo se upoznali na festivalu
borovnica, o danu u kojem su bogovi zasigurno imali svoje prste. Nakon što
sam posložila teglice i objesila ploču ispred stola, promatrala sam Stephena
kako postavlja svoj šator točno prekoputa mojega. Da budem iskrena, više
me se dojmila njegova prezentacija nego njegove fotografije. Jasno mi je da
su fotografije svjetionika popularne među turistima jer zahvaljujući obali
dugoj gotovo pet tisuća kilometara Michigan ima više svjetionika nego
ijedna druga američka država, no ipak mi je teško shvatiti zašto bi ih itko
objesio na zid.
Ne bih bila ušla u njegov šator, ali kad sam prolazila onuda na putu do
kemijskog zahoda, pogledala sam unutra i ugledala fotografyu medvjeda.
Nagledala sam se slika i razglednica s medvjedima kad bih dostavljala u
suvenirnice, no ovaj mi je medvjed nečim privukao pozornost.
Osvjetljenjem fotografije, kutom koji je odabrao, teško je reći. Znam samo
da su mi sjaj u medvjedovu oku i njegova čvrsta čeljust zapeli za oko.
 Zastala sam. Stephen se nasmiješio i ja sam ušla. Suprotno od žicanog
okvira na kojemu su visjele fotografije svjetionika izložio je slike koje su
me osvojile: čaplje i bukači, orlovi i kune, vidre, dabrovi i lastavice. Sve
životinje mojeg djetinjstva, i sve fotografirane tako da se pokažu njihove
jedinstvene osobine i osobnosti, kao da Stephen ima uvid u njihovu dušu.
Kupila sam fotografiju medvjeda, Stephen je kupio moje preostale džemove
i marmelade, a ostalo je, kako kažu, povijest.
Znam što sam vidjela u Stephenu. Još uvijek nisam sigurna što je on
vidio u meni, no nastojim ne razmišljati previše o tome. Stephen je jedina
osoba na svijetu koja je odabrala mene. Koja me voli ne zato što mora nego
zato što to želi. Moj dar od svemira za preživljavanje prošlosti.
Razmišljam opet o svim godinama i svim prilikama kad sam mogla
priznati tko sam, ali nisam. O žrtvama koje sam podnijela kako bih sačuvala
tajnu. Izbjegavanju oca. Želji da svoje novorođenče, Iris, upoznam s
majkom, a nisam mogla. O svakom trenutku kad bih rekla ili učinila nešto
neuobičajeno i Stephen me pogledao kao da sam sišla s uma, a ja mu to
nisam mogla objasniti. Sve bi bilo mnogo jednostavnije da sam rekla istinu.

DESET MINUTA KASNIJE zaustavila sam se i parkirala. Rambo je

naslonio šape na rub prozora i zalijepio njušku o staklo misleći da ću ga
pustiti van, no ovaj put meni je sila. Prešla sam nekoliko koraka do grmlja i
otkopčala traperice. Na cesti gotovo i nema prometa, ali nikad se ne zna.
Otac i ja nismo se zamarali privatnošću kad je trebalo odgovoriti na zov
prirode tijekom lova ili pecanja, ali ljudi su ovdje mnogo osjetljiviji.
Već sam gotovo završila kad se začuo Rambov oštri staccato kao
upozorenje da je nešto uočio. Skopčala sam hlače, zgrabila Magnum,
spustila se na trbuh držeći pištolj objema rukama ispred sebe i provirila
kroz grmlje.
Ništa. Otpuzala sam potrbuške pod krinkom hujanja vjetra do mjesta
na kojem se kamionet vidi iz drugog ugla, očekujući da ću ondje ugledati
par nogu kako čuči s druge strane, no sve je tiho. Polako sam brojala do
dvadeset, a kad se ništa nije promijenilo, ustala sam. Rambo me je opazio i
počeo lajati i grepsti po vratima da izađe. Prišla sam kamionetu i odškrinula
suvozačka vrata tek toliko da mi dlan može proći, a onda ga zgrabila za
ogrlicu i oslobodila povodac s ručke. Ako Ramba pustim s lanca u ovakvom
stanju, danima ga neću vidjeti. A možda i nikad više. Prvi Rambo s
razlogom se pojavio na našem grebenu.
Čim je dotaknuo tlo, Rambo me je odvukao do panja ni sedam metara
udaljenog od mjesta s kojega sam vrebala, lajući i jureći oko njega kao da je
u kut stjerao vjevericu ili rakuna. Samo što ondje nije bilo vjeverice. Posred
panja stajao je ahat s jezera Superior.
 14.

KOLIBA

Ženu je to uznemirivalo i žalostilo, a ipak je njezino srce prionulo uz to

jadno stvorenje. Ona je znala da ne smije svome mužu, kad se on vrati,
ništa o tome pripovijedati jer bi on tada sigurno, kako je to bio običaj,
jadno dijete izložio na cestu da ga uzme onaj tko hoće.
To dobra žena nije mogla podnijeti pa je odlučila da će dijete pokazati
njemu samo za jasnog i svijetlog dana. Nakon nekog vremena, bilo je jasno
da je pomajka doskora gotovo više voljela siromašnu žabu s tužnim očima i
teškim uzdisajima nego ljepotu koja je grebla i grizla.
- Hans Christian Andersen, Kći kralja močvare

M oje djetinjstvo okončalo se onoga dana kad je otac pokušao utopiti

majku. Ja sam bila kriva. Nesreća je počela posve nevino, a iako
ishod nisam mogla naslutiti ni u snu, činjenice ne mogu promijeniti. Od
takvih stvari ne možeš se brzo oporaviti. I dan-danas, kad na radiju čujem
onu pjesmu o nesreći broda Edmund Fitzgerald, vijest o prevrtanju trajekta
ili nesreći putničkog broda, ili o majci koja se s automobilom punim djece
sjurila u jezero, bude mi zlo.
“Vidjela sam polje jagoda na susjednom grebenu”, rekla sam majci
jednoga kasnog lipanjskog jutra. Tog ljeta bilo mi je jedanaest godina, a ona
se netom bila požalila da joj šumsko voće koje sam joj ubrala na našem
grebenu neće biti ni izbliza dovoljno da skuha džema koliko je željela.
Kako biste razumjeli što se dalje događalo, morate znati da je majka
točno znala na koji greben mislim kad sam spomenula “susjedni greben”.
Bijelci vole davati imena geografskim obilježjima zbog sebe ili drugih
važnih ljudi, no mi smo slijedili indijansku tradiciju i okolinu opisivali
onako kako smo je doživljavali ili prema njezinoj udaljenosti. Susjedni
greben. Cedrovi pod kojima se skupljaju jeleni. Bara u kojoj raste maranta.
Ono mjesto gdje je Jacob ubio orla. Stijena na kojoj je Helena razbila glavu.
Poput naziva plemena Ojibwa za rijeku Tahquamenon, Adikamegongzibi,
“rijeka kojom pliva bijela riba”. Još uvijek mislim da indijanski način ima
više smisla.
“Hoćeš li mi ti otići nabrati?” upitala me je majka. “Ako sad prestanem
miješati, ova se runda neće zgusnuti.”
I evo zašto sam ja kriva za to što se majka zamalo utopila: htjela sam
pristati. Ništa mi nije bilo draže nego uzeti očev kanu, možda jedino loviti
jelene ili postavljati zamke za dabrove. Obično bih jedva dočekala takvu
priliku. Kad sad razmišljam, da barem jesam. No bilo mi je jedanaest
godina i tek sam ulazila u dob kad me većinu vremena motivirala potreba
da se dokažem. Pa sam odmahnula glavom. “Idem pecati.”
Majka me je dugo promatrala, kao da je htjela reći još nešto, ali nije
mogla. Na kraju je uzdahnula i gurnula lonac na drugi kraj peći. Uzela je
košaru od vrbinih grana koju je otac prethodne zime ispleo i izašla.
Čim su se vrata s mrežom za komarce zalupila za njom, tanjur keksa
od jučer zalila sam vrelim sirupom od jagoda, ulila si šalicu cikorije i
odnijela doručak na stražnji trijem. Dan je već bio topao. Zima na Gornjem
poluotoku traje vječno, a proljeće se polako vucara sve dok se iznenada ne
probudiš usred lipnja - i u tren oka došlo je ljeto. Otkopčala sam
naramenice kombinezona, skinula majicu i podvila nogavice koliko god
sam mogla. Ozbiljno sam razmišljala o tome da uzmem nož i odrežem
nogavice pa da od kombinezona napravim kratke hlače, no ovo je bio
najveći kombinezon koji sam imala i znala sam da će mi te nogavice trebati
sljedeće zime.
Već sam bila pri kraju s jelom i spremala se vratiti u kuhinju da krišom
uzmem još kad se otac spustio s brežuljka noseći u svakoj ruci po kantu
vode. Spustio je kante na trijem i sjeo pokraj mene. Dala sam mu posljednji
keks, izlila ostatak cikorije na zemlju i zagrabila šalicom u kantu. Voda je
bila hladna i bistra. Koji put bih s vodom zagrabila i ličinke komaraca.
Zatekli bismo ih kako plivaju u našim kantama, vrpolje se i previjaju poput
riba na suhom. Kad bi se to dogodilo, grabili bismo šalicama oko njih ili ih
vadili prstom. Vjerojatno smo trebali prokuhati vodu prije pića, ali probajte
vi propustiti hladan gutljaj močvarne vode za vrućeg ljetnog dana. Kako
god bilo, nikad nismo bili bolesni. Nakon što smo otišle iz močvare, majka i
ja smo sljedeće dvije godine kašljale i kihale. O toj prednosti naše izolacije
nitko nikad ne razmišlja: nema klica. Uvijek mi je smiješno kad ljudi kažu
da su se prehladili zašto što su izašli bez kape ili jakne. Po toj logici, ljeti bi
dobio vrućicu kad bi ti postalo previše vruće.
“Kamo je majka krenula?” Dok je žvakao, očev glas bio je nejasan od
keksa i sirupa. Htjela sam upitati zašto on smije govoriti punih usta, a majka
i ja ne smijemo, ali nisam htjela pokvariti raspoloženje. U mojoj obitelji
nije baš bilo tjelesnog kontakta i svidjelo mi se što sjedim pokraj oca na
gornjoj stepenici stisnuvši se bedrom i koljenom uz njega kao da smo
sijamski blizanci.
“Brati jagode”, odgovorila sam mu ponosno, zadovoljna što ćemo
zahvaljujući meni ove godine imati džema od jagoda u izobilju. “Našla sam
jedno polje na susjednom grebenu.”
U tom trenutku majka je već došla do šumarka u kojem smo sjekli
drva. Na dnu šumarka nalazila se udolina u obliku slova V u kojoj je otac
držao kanu.
Očeve oči su se suzile. Skočio je s trijema i pojurio niz brežuljak.
Nikad nisam vidjela da tako brzo trči. I dalje nisam znala što će se dogoditi,
zašto bi majčin odlazak do kanua ikako mogao biti problem. Iskreno sam
mislila da joj otac samo želi pomoći iako je uvijek govorio da je branje
šumskog voća posao za žene i djecu.
Sustignuo ju je kad se odgurnula i pljusnula u vodu. No umjesto da se
popne u kanu kao što sam očekivala, zgrabio ju je za kosu, izvukao iz kanua
i uz vriske je vukao cijelim putem uzbrdo do stražnjeg trijema, gdje joj je
glavu zabio u kantu s vodom i držao je tako dok je ona mlatila rukama i
pokušavala se izbaviti. Ruke su joj popustile i pomislila sam da je mrtva.
Izraz njezina lica kad joj je glavu izvukao van - voda je curila s kose,
pogled joj je bio izbezumljen dok se gušila i iskašljavala - govorio je da je i
ona to pomislila.
Otac ju je odgurnuo u stranu i otišao. Nakon nekog vremena majka se
pridignula na koljena i otpuzala preko trijema u kolibu. Sjedila sam na
stijeni u dvorištu i netremice promatrala trag vode koji je za sobom ostavila
dok se nije osušio. Oduvijek sam se bojala oca, no do tog trenutka osjećala
sam to kao strahopoštovanje. Bojazan da mu neću udovoljiti, ne zato što
sam se bojala kazne nego zato što ga nisam htjela razočarati. No prestravila
sam se promatrajući ga kako je zamalo utopio majku - naročito zato što
nisam razumjela zašto je želi ubiti i u čemu je pogriješila. Tada nisam znala
da je majka njegova zatočenica i da je možda uistinu htjela pokušati
pobjeći. Na njezinu mjestu, utapanje koje sam izbjegla za dlaku dalo bi mi
snage više nego išta drugo da pokušam pobjeći od svojeg otmičara. No
otkako sam otišla iz močvare, naučila sam da smo svi različiti. Ono što
netko mora, drugi ne može.
Kako god, to je razlog zašto sam posebno osjetljiva na utapanje.

PRIJE NEGO ŠTO JE OTAC POKUŠAO utopiti majku, uživala sam u

postavljanju zamki za dabrove. Otprilike kilometar od naše kolibe uz rijeku
Tahquamenon nalazilo se jezero koje je vrvjelo dabrovima. Otac bi dabrove
lovio u prosincu i siječnju kad im je krzno najbolje. Hodao bi uz rub jezera i
tražio mjesta gdje dabrovi izlaze radi svježeg zraka i sunca, a onda postavio
hvataljke i zamke. Pretpostavljam da je jezero još uvijek ondje, ali tko zna?
Uprava za prirodne resurse katkad raznese dabrove brane ako smatra da
ometaju tok rijeke ili ako brana ljudima stvara probleme. Dabrovi svake
godine prouzroče milijunske materijalne štete, a uprava svoju odgovornost
shvaća ozbiljno. Nestajanje šuma, propast usjeva, oštećenje cesta i
kanalizacijskih sustava zbog poplava, čak i uništenje ukrasnog raslinja u
prigradskim vrtovima, sve su to opravdani razlozi da se ukloni dabrova
brana. Koga briga za potrebe dabrova.
Naše je jezero nastalo kad su dabrovi napravili branu na jednome od
manjih, neimenovanih pritoka Tahquamenona. Najveća službena dabrova
brana duga je gotovo kilometar. To je dvostruko duže od Hooverove brane,
ako ste je slučajno pokušali zamisliti, i prilično zadivljujuće ako uzmete u
obzir da je odrasli dabar težinom i visinom sličan dvogodišnjem djetetu.
Naša brana nije bila ni izbliza toliko duga. Znala sam hodati povrh brane,
bacati kamenčiće i grančice u jezero, pecati velikouste grgeče ili sjediti
mašući nogama s kopnene strane i grickati jabuku. Svidjelo mi se to što su
stanište koje sam istraživala stvorile životinje koje ondje žive. Katkad bih
razrušila dio brane kako bih vidjela koliko će dabrovima trebati da je
poprave.
Osim dabrova, u našem jezeru dom su pronašle mnoge vrste riba,
vodenih kukaca i ptica, uključujući patke, plave čaplje, vodomare, ronce i
bjeloglave orlove. Ako nikad niste vidjeli bjeloglavog orla kako poput
kamena padne u mirnu jezersku vodu i odleti sa štukom ili smuđem, ne
znate što ste propustili.
Nakon što je otac pokušao utopiti majku, morala sam prestati s lovom
na dabrove. Nisam imala problema s ubijanjem životinja dokle god je to
bilo iz potrebe i s poštovanjem, no hvataljke za noge ubijaju tako što dabra
povuku pod vodu i ne daju mu van, a od pomisli na smrt utapanjem stezalo
me je u želucu.
Više od utapanja dabrova mučilo me to što nisam shvaćala zašto ih
otac uopće više lovi. Naša alatnica bila je do vrha puna krzna. Nerc, dabar,
vidra, lisica, kojot, vuk, bizamski štakor, hermelin. Otac me je uvijek učio
da je važno pokazati poštovanje prema životinjama koje ubiješ. Da trebamo
razmisliti prije nego što potegnemo okidač i da ne smijemo biti razmetljivi.
Da ne smijemo ubiti prvu životinju koju ugledamo jer će to možda biti
jedini primjerak te vrste koji ćemo tog dana vidjeti, što znači da im je
populacija mala i da ih treba neko vrijeme pustiti na miru. No svake godine
dodavao bi sve više krzna na hrpu. Kad sam bila jako mala, mislila sam da
će jednoga dana ukrcati krzna u kanu, odveslati uz rijeku i trgovati njima
kao što su to nekoć činili Francuzi i Indijanci. Prije sam se nadala da će i
mene povesti sa sobom. No nakon što je pokušao utopiti majku, u sve sam
počela sumnjati. Znala sam da ono što je učinio majci nije u redu. Možda ni
taj pretjerani lov na zamke nije bio u redu. Ako je krajnji cilj bio naslagati
krzna na hrpu višu od mene, čemu sve to?
Razmišljala sam o takvim stvarima sjedeći na stražnjem trijemu nakon
večere. Ljeto se preobražavalo u jesen, a ja sam listala National Geographic
dok ne bi postalo previše mračno, nadajući se da ću naići na članak koji
nisam pročitala. Nekoć sam voljela promatrati kako večernji vjetar miluje
travu dok su se sjene širile močvarom, a zvijezde se pomalo pomaljale, no u
posljednje vrijeme kretanje me je samo uznemiravalo. Rambo bi
povremeno podignuo glavu, onjušio zrak i zacvilio dok bi ležao na trijemu
pokraj mene, kao da je i on to osjećao. Osjećaj da nešto želiš a nemaš;
slutnja da postoji nešto izvan granica močvare, nešto veće, bolje, više.
Zagledala bih se u mračni pojas stabala uz obzor i pokušavala zamisliti što
se nalazi onkraj. Kad bi zrakoplovi letjeli iznad naše kolibe, zaštitila bih oči
dlanom i nastavila gledati u nebo dugo nakon što bi odmaknuli. Razmišljala
sam o ljudima gore. Jesu li oni jednako žarko željeli biti sa mnom dolje u
močvari kao što sam ja željela biti s njima gore u zraku?
Otac je bio zabrinut za mene, osjetila sam to. Nije shvaćao promjene
koje su me preplavile kao ni ja. Katkad bih ga uhvatila kako me promatra i
gladi svoju rijetku bradicu, a to bi uvijek značilo da dugo i pomno
razmišlja. Obično je to bio uvod u priču. Indijansku legendu, priču o
pecanju ili lovu, ili priču o nečemu neobičnom, smiješnom, dramatičnom,
strašnom ili divnom što mu se dogodilo. Sjela bih prekriženih nogu, ruke s
poštovanjem preklopila u krilu kao što me učio i pretvarala se da slušam
dok su mi misli lutale. Nije da me očeve priče više nisu zanimale. Moj otac
jedan je od najboljih pripovjedača koje poznajem. No sad sam htjela stvoriti
svoje priče.

JEDNOG TUROBNOG kišnog jutra te jeseni, otac je odlučio da je

vrijeme da naučim spravljati marmeladu. Nije mi bilo jasno zašto to moram
znati. Htjela sam uzeti očev kanu i provjeriti zamke koje sam bila postavila.
Na drugoj strani grebena, gdje su se obično skupljali jeleni, živjela je obitelj
crvenih lisica, a nadala sam se da ću jednu uloviti da mi majka napravi kapu
s lisičjim repom i pokrivalima za uši kakvu je nosio otac. Nije mi smetalo
što kiši. Neću se otopiti, a ako se nešto i smoči, osušit će se kad-tad. Kad je
majka za doručkom najavila da pada kiša pa će zato kuhati marmeladu i
kako želi da joj pomognem, svejedno sam obukla jaknu jer mi ona nije
mogla govoriti što da radim. Ali otac je mogao. Pa kad je presudio da je to
dan kad ću naučiti pripremati marmeladu, nije mi bilo druge.
 Radije bih bila pomogla ocu. Sjedio je za kuhinjskim stolom i brusom i
krpicom oštrio i laštio svoju zbirku noževa iako su već bili oštri i ulašteni.
Naša uljna svjetiljka stajala je posred stola. Svjetiljku obično nismo palili
po danu jer nam je ponestajalo medvjeđe masti, no tog jutra u kolibi je bilo
iznimno mračno zbog kiše.
Majka je na radnoj plohi drvenom žlicom miješala vrući pire od jabuka
da se ohladi dok je u drugom loncu na peći kipjelo i pjenilo se. Prazne
teglice koje je oprala i osušila čekale su na presavijenim kuhinjskim krpama
na stolu. Na stražnjem dijelu peći stajala je konzerva otopljenog parafina.
Nakon što bi se marmelada zgusnula, majka bi izlila sloj vrelog parafina
preko nje kako bi se poklopci čvrsto zatvorili, da se marmelada ne
upljesnivi, iako bi se plijesan ionako pojavila. Govorila je da nam od
plijesni neće biti ništa, no primijetila sam da bi je sastrugala i bacila prije
nego što bi počela jesti marmeladu. Korito na podu bilo je krcato kora od
jabuke. Čim bi kiša stala, majka bi korito iznijela van i bacila kore na svoju
hrpu komposta.
Dlanovi su mi pocrvenjeli od cijeđenja vrelog jabučnog pirea kroz
komad presavijene gaze kako bi se sok odvojio od kaše. U kuhinji je bilo
zagušljivo i vruće. Osjećala sam se kao rudar koji otkida sloj po sloj ugljena
duboko ispod površine zemlje. Svukla sam majicu i obrisala njome lice.
“Obuci majicu”, rekla je majka.
“Ne želim. Prevruće je.”
Majka je oca ošinula pogledom. Otac je slegnuo ramenima. Zgužvala
sam majicu, bacila je u kut, odmarširala uza stepenice do sobe, bacila se na
krevet prekriživši ruke iza glave, zagledala se u strop i mislila ružne misli o
ocu i majci.
“Helena! Silazi!” doviknula je majka sa stubišta.
Nisam se ni pomaknula. Čula sam roditelje kako se svađaju.
“Jacobe, učini nešto.”
“A što da učinim?”
“Natjeraj je da dođe. Natjeraj je da mi pomogne. Ne mogu sve sama.”
 Otkotrljala sam se s kreveta, prekopala hrpu odjeće na podu tražeći
suhu majicu kratkih rukava, zakopčala košulju od flanela preko nje i
dotutnjala niz stepenice.
“Ne ideš van”, rekla je majka kad sam prošla kroz kuhinju i skinula
jaknu s kukice. “Nismo završile.”
“Ti nisi završila. Ja sam gotova.”
“Jacobe.”
“Poslušaj majku, Helena”, rekao je otac ne podigavši pogled s noža
koji je oštrio. Vidjela sam mu odraz lica u oštrici. Smiješio se.
Bacila sam jaknu na pod, otrčala u dnevnu sobu, bacila se na svoj
medvjeđi sag i zabila glavu u njegovo krzno. Nisam htjela naučiti kako se
pravi marmelada. Nisam shvaćala zašto se otac ne bi usprotivio majci i stao
na moju stranu, što se događa sa mnom i s mojom obitelji. Zašto mi se
plakalo, a nisam to željela. Sjela sam, obgrlila koljena i zabijala zube u ruku
sve dok nisam osjetila krv. Ako se nisam mogla suzdržati od suza, dat ću si
razlog za plakanje.
Otac je došao u dnevnu sobu i stao iznad mene prekriženih ruku. U
ruci je držao nož koji je oštrio.
“Ustani.”
Ustala sam. Pokušavala sam ne gledati u nož dok sam stajala uspravno
i uzdignute glave koliko sam mogla. Prekrižila sam ruke na prsima, isturila
bradu i uzvratila mu pogled. Nisam ga izazivala. Ne još. Samo sam mu dala
do znanja da će bilo kakva kazna za neposluh imati cijenu. Da se mogu
vratiti kroz vrijeme i pitati jedanaestogodišnju sebe kakvu sam odmazdu
planirala priuštiti ocu, ne bih znala reći. Znala sam samo da ne postoji ništa
što bi otac mogao reći ili učiniti da pristanem majci pomoći praviti
marmeladu.
Očev pogled nije uzmicao. Premještao je nož po dlanu i smiješio se.
Prepredenim, iskrivljenim osmijehom koji je govorio da bi mi bilo mnogo
pametnije da sam ga poslušala jer će se sad malo zabaviti. Primio me je za
zglob i čvrsto ga stisnuo da se ne mogu istrgnuti. Promotrio je otiske ugriza
na podlaktici, a onda mi vršak noža pritisnuo uz kožu. Trznula sam se.
Nisam htjela. Znala sam da će to što otac planira učiniti biti gore ako shvati
da se bojim. A zapravo, nisam se bojala, bola ni u kom slučaju. Iskusila sam
mnogo bola zbog tetovaža. Kad sad razmišljam, mislim da sam se trznula
jer nisam znala što će učiniti. Postoji psihološki faktor u upravljanju
osobom koji može biti jednako snažan kao i tjelesni bol koji joj nanosiš, a
mislim da je ovaj događaj dobar primjer.
Otac je vukao nož niz moju podlakticu. Posjekotine nisu bile duboke.
Tek tolike da poteče krv. Polako je spojio tragove zuba dok nije oblikovao
nepravilno slovo A.
Zastao je, promotrio svoje djelo, a zatim povukao vijugavu liniju s
jedne strane slova A te jednu ravnu i jednu polukružnu s desne.
Kad je završio, podignuo mi je ruku da pogledam. Krv mi se slijevala
u pregib ruke i curila niz lakat.
“Idi pomoći majci.” Kucnuo je vrškom noža o riječ koju mi je urezao u
ruku i ponovno se nasmiješio, kao da bi mu bilo drago nastaviti ovako
koliko god treba dok ga ne poslušam, a onda sam tako i učinila.
Ožiljci su s vremenom izblijedjeli, no ako znate gdje treba gledati, s
unutarnje strane moje desne podlaktice još uvijek možete pročitati riječ
SAD.
Ožiljci koje je otac nanio majci ipak su bili mnogo dublji.
 15.

Z urim u ahat koji mi je otac ostavio na panju. Ne želim ga dodirnuti.

Upravo je za ovakvim trikovima posezao kad me je učio slijediti
tragove. Baš kad bih pomislila da sam u vrhunskoj formi i radosno
iščekivala trenutak kad ću mu sprašiti metak među stopala, on bi me nekako
uspio zavarati: obrisao bi tragove lisnatom granom, dugim štapom povio bi
travu na mjestu gdje me je htio navesti da zaključim kako je onuda prošao,
hodao bi unatrag ili na bridovima stopala da ne ostavi tragove peta i prstiju.
Kad god bih pomislila da sam svladala sve što se može o praćenju osobe
kroz divljinu, otac bi izmislio nešto novo.
A sad je tu ahat. Činjenica da me je otac promatrao bogzna koliko
dugo, da mi se prišuljao dok sam bila obuzeta nečim drugim i ostavio mi
ahat da ga pronađem dokazuje i kako se nakon trinaest godina u ćeliji od
šest kvadrata bolje snalazi u divljini nego što ću ja ikad. Ne samo da je
uspio pobjeći iz najstrože čuvanog zatvora, nego je bio kadar natjerati
tragače da pomisle kako je na mjestu gdje nije, a onda namamiti mene
ovamo znajući da će me naša zajednička povijest dovesti do ovoga mjesta.
Kad sam jutros pošla tražiti oca, znala sam da ću ga naći.
Nisam očekivala da će on prije pronaći mene.
Rambo laje kao da misli da će kamenu izrasti noge i pobjeći. Dat ću
mu da ga onjuši, ali najprije želim doznati kako je otac znao da sam ja
osoba koja je ušla u grmlje olakšati se. Uopće ne izgledam kao što sam prije
izgledala. Crna kosa koju sam nekoć vezala u pletenice ili repice danas je
ošišana do ramena, a prošarana je s toliko pramenova da je gotovo plava.
Nakon dvoje djece linija mi se popunila i zaoblila. Nikad neću biti debela
jer nisam tako građena, a nemam ni takav metabolizam, no nisam mršava
kao što sam bila kad me je posljednji put vidio. I narasla sam koji
centimetar. Možda me je odao Rambo jer je iste pasmine kao onaj koji se
bio pojavio na našem grebenu, no šareni tragač koji juri šumama Gornjeg
poluotoka tijekom sezone lova na medvjede nije baš rijetkost. Ako ga nisam
dozvala naglas, ne znam kako bi to otac povezao. A gdje je i kako nabavio
ahat? Sve mi to smrdi više nego otpaci mesa koje smo nekoć bacali u jamu.
Ako misli da će me uvući u odraslu verziju naše stare igre traganja, trebao
bi se sjetiti da sam posljednja tri puta pobjednica bila ja.
Samo što možda nije stavio ahat na panj kako bi likovao jer je bolji od
mene u lovu i traganju. Možda ovo nije zadirkivanje. Možda je poziv.
Nisam te zaboravio. Stalo mi je do tebe. Samo te želim još jednom vidjeti
prije nego što nestanem.
Izvadila sam rub košulje iz hlača kako bih njime podigla ahat i dala ga
Rambu da ga onjuši. Rambo je namirisao trag preko granja i grmlja do
mjesta na cesti koje je bilo sedam metara udaljeno od prednjeg dijela
kamioneta. Dva ugažena otiska stopala okrenuta su prema zapadu. Ovakve
otiske mogle su ostaviti cipele ubijenog zatvorskog čuvara. Vratila sam se
do kamioneta pomalo očekujući da će otac iskočiti iz grmlja i zgrabiti me
kao što je nekoć znao raditi kad bih se vraćala u kolibu nakon jedne od
njegovih strašnih šatorskih priča.
Bacila sam kamen na prednje sjedalo, svezala Ramba na stražnje i dala
mu znak da legne i umiri se. Nisam zaboravila što moj otac misli o psima.
Skinula sam ključ od automobila s privjeska i spremila ga u džep, provjerila
je li mi zvuk na mobitelu utišan pa ga gurnula u drugi džep. Ključeve bih
obično ostavila u kamionetu kad idem u lov - Gornji poluotok ne vrvi
lopovima, a i nećeš da ti ključevi zveckaju u džepu - no ne želim slijediti
trag koji mi je otac postavio pa se na kraju vratiti i shvatiti da mi je ukrao
kamionet. Za svaki slučaj, zaključala sam kabinu i provjerila nož i pištolj.
Policija tvrdi da je otac naoružan i opasan. I ja sam.
Četiristotinjak metara uz cestu otisci skreću na prilaz jedne od koliba
koje sam htjela provjeriti. Zaobišla sam prilaz i u širokom luku krenula
prema stražnjoj strani kako bih joj mogla pristupiti pod kutom. Nema
dovoljno zaklona. Ovdje su uglavnom šume ariša i Banksova bora, tankih,
čupavih i suhih poput kresiva, i nemoguće se kroz njih kretati bez buke. S
druge strane, ako me otac čeka u kolibi, već zna da sam ovdje.
 Koliba je stara i malena i toliko stisnuta uz rub čistine da se gotovo
utopila u šumu. Krov je prekriven mahovinom i borovim iglicama. Visoko
žuto cvijeće i tanke povijuše prekrivaju vanjske zidove. Izgleda poput
koliba iz slikovnica mojih kćeri. Ne poput kolibe koja pripada nevinom
paru bez djece ili siromašnom šumaru, više kao koliba kojoj je cilj unutra
namamiti neopreznu djecu. Pogledom posebno pratim alatnicu na kraju
prilaza, gdje je parkiran stari kamionet. Provjerila sam krov i podvozje
kamioneta. Alatnica je prazna.
Prošla sam uz rub čistine i prišla stražnjem dijelu kolibe. Jedini prozor
s ove strane gleda u spavaću sobu tek nešto veću od kreveta, komode i
stolca koje je netko unutra uspio nagurati. Niski krevet smješten je u
sredini, a ne djeluje da je itko u njemu spavao.
Skrenula sam iza ugla provjeriti sljedeći prozor. Kupaonske instalacije
prekrivene su hrđom, ručnici su stari. U čaši pričvršćenoj na zid iznad
umivaonika stoji tek jedna četkica za zube. Voda u zahodskoj školjci je
smeđa. Tamni krug iznad razine vode pokazuje da nitko dugo nije puštao
vodu.
Sljedeći prozor gleda u dnevnu sobu koja djeluje kao preslika bakine i
djedove: izblijedjeli kauč i naslonjači cvjetnog uzorka, drveni stolić sa
zdjelom punom češera, naplavina i ahata u sredini, u kutu vitrina prepuna
drangulija, posudica za začine, staklarije iz doba Velike depresije. Žuti
tabletići na naslonima i uzglavljima naslonjača. Stara fotelja koju hitno
treba nanovo tapecirati. Šalica za kavu i presavijene novine na stoliću
pokraj nje. Prostorija izgleda netaknuto. Ako otac čeka u kolibi, ovdje nije.
Prišla sam prednjoj strani i potiho se popela na trijem. Umirila sam se,
osluškujem, njušim zrak. Kada loviš ljude, važno je ići polako.
Nakon dugih minuta bez promjene, primila sam se za kvaku. Vrata su
se otvorila i ušla sam.

BILO MI JE PETNAEST GODINA kad sam prvi put provalila u

kolibu. Do tad sam se već ispisala iz škole, a privatni nastavnici koje mi je
država poslala nisu znali što bi sa mnom, kao ni baka i djed pa sam imala
mnogo slobodnog vremena.
 Da barem mogu reći da sam u kolibu provalila iz nužde - zato što me
je uhvatio pljusak ili snježna oluja, bilo što no bio je to samo hir, zamisao
koja mi je pala na pamet jednog dana kad mi je bilo dosadno. Vlasnici
kolibe bili su roditelji jednog dečka koji je sa mnom išao u školu, a volio
mije stvarati probleme pa sam pomislila kako bi bilo zabavno malo
zamijeniti uloge pa da ja njemu napakostim. Nisam planirala napraviti
nikakvu štetu; htjela sam samo ostaviti dovoljno dokaza da sam baš ja
provalila kako bi on znao da ja to mogu. Na vratima kolibe nalazila se jedna
od onih naljepnica “Pod video nadzorom ”, no i kuća bake i djeda imala je
istu naljepnicu pa sam znala da upozorenje nije stvarno. Djed je rekao da
lažne naljepnice djeluju kao prave, a mnogo su jeftinije od ugradnje
nadzornog sustava.
Plan mi je bio jednostavan:
1. Navući žute gumene rukavice koje sam uzela ispod bakinog
sudopera.
2. Uzeti nož da odvojim šarke s ulaznih vrata.
3. Otvoriti neku konzervu iz kuhinje i zapaliti vatru u kaminu kako bih
to ugrijala jer mi je topla konzervirana hrana draža od hladne.
4. Ostaviti konzervu nasred dnevne sobe i unutra staviti crknutog miša
kojeg sam donijela iz djedove drvarnice.
5. Staviti ponovno vrata u šarke i otići.
Miš je bio svjež pa sam računala na to da će zasmrdjeti kuću dovoljno
da smrad odmah zapahne onoga tko sljedeći put uđe. Pronaći će konzervu s
crknutim mišem i znati da je netko provalio, ali neće znati tko je to bio zbog
gumenih rukavica. Nakon što sam smislila psinu s mišem u konzervi, palo
mi je na pamet da provalim u obiteljske kolibe sve djece koja su me
zadirkivala i da to bude moj potpis. Policija bi mislila da su provale
nasumične, no moji mučitelji s vremenom bi primijetili povezanost i
shvatili da sam to ja. Ne bi, međutim, ništa mogli reći a da ne upru prstom u
sebe, što sam smatrala najboljim dijelom svojeg plana.
No pokazalo se da nisu svi škrti kao moj djed: naljepnice upozorenja
bile su prave. Sjedila sam u naslonjaču pokraj kamina, prelistavala hrpu
National Geographica da vidim imaju li onaj broj s člankom o Vikinzima i
čekala da mi grah proključa kad se pred kolibom zaustavio policijski
automobil s upaljenim rotirkama. Mogla sam se izvući straga - nema tog
policajca koji bi me uhvatio nakon što se izgubim u šumi ako ne bih htjela
da me uhvati - no iz automobila je izašao zamjenik šerifa koji me je vratio
kući kad sam zadnja dva puta pobjegla i sad smo već razvili odnos.
“Ne pucaj!” viknula sam kad sam izašla kroz ulazna vrata podignutih
ruku i oboje smo se nasmijali. Zamjenik me je natjerao da sve vratim onako
kako sam našla pa mi je otvorio vrata automobila kao da sam filmska
zvijezda, a on moj vozač. Na putu do kuće razmjenjivali smo lovačke i
ribičke priče i bilo je baš zabavno. Prepričala sam mu očevu priču o
upadanju u medvjeđi brlog kao da se dogodila meni, bio je zadivljen. Kad
sam ga upitala hoće li biti moj dečko jer mi se čini da se jako dobro
slažemo, rekao mi je da je oženjen i da ima dvoje djece. Nisam baš shvaćala
zašto je to bitno, ali on me je uvjerio da jest.
Zamjenik me je odveo u policijsku postaju. Provala je, čini se, bila
ozbiljniji prekršaj od bježanja. Nadala sam se da će me strpati u zatvorsku
ćeliju u kojoj je boravio moj otac da vidim kako mu je bilo, no posjeo me je
na drvenu klupu u hodniku i nazvao baku i djeda. Kad su baka i djed stigli,
zamjenik se dao u dugu prodiku o tome kako imam sreće što me vlasnici
kolibe neće tužiti a mogli bi, a onda bih se tek našla u ozbiljnoj gabuli, i
kako trebam poštovati zakon i tuđu imovinu da se ovakvo što nikad ne
ponovi. Nije mi to smetalo. Samo je radio svoj posao. Ali kad je razvezao o
tome da bih trebala razmisliti što će se dogoditi ako se ne prestanem
ponašati tako bezobzirno i upitao me želim li završiti u zatvoru poput
svojeg oca, bilo mi je drago što mi nije dečko. Odlučila sam da ću prvom
prilikom provaliti u drugu kolibu samo da mu napakostim. Možda čak u
njegovu.
Nakon toga, djed me je natjerao da puno radno vrijeme radim u
njegovoj trgovini. Dotad sam radila samo tri dana u tjednu. Djed i baka
vodili su ribičko-biciklističku trgovinu u staroj drvenoj zgradi na glavnoj
ulici, stisnutoj između agencije za nekretnine i ljekarne. Bicikli su bili
poredani ispred trgovine da se lako mogu vidjeti kad prolaziš, a spremišta
za mamce i hladnjaci puni crva i glista u stražnjem dijelu trgovine. Nekoć
sam mislila da djed prodaje gliste i gume zato što počinju slovom G. Znam
da mnoge tvrtke na Gornjem poluotoku prodaju sve i svašta, u
kombinacijama koje vam inače ne bi pale na pamet jer je teško živjeti od
prodaje samo jedne stvari. Meni dobro ide s džemovima i marmeladama, ali
samo zato što dobar dio prodam preko interneta.
Djed je rekao da ću morati plaćati stan i hranu jer radim puno radno
vrijeme. Ako budem htjela, mogla bih štedjeti ono što mi ostane i od njega
kupiti bicikl po nabavnoj cijeni. Djed je bio već odavno prodao sve bicikle i
druge stvari koje su mi ljudi bili slali pa mi je bilo drago što ću imati priliku
nabaviti si bicikl. Na komadu papira nacrtao je tri stupca, označio ih s
Veleprodaja, Maloprodaja i Neto dobit i popunio ih brojkama za primjer
kako funkcionira trgovina na malo, što mi je dobro poslužilo kad sam
kasnije i sama pokretala posao.
Bicikl koji sam odabrala bio je metalik plavi brdski Schwinn Frontier.
Svidjelo mi se to što ga mogu voziti po cesti i izvan nje. Sad znam da je
djed mogao prodavati i bolje i skuplje bicikle, no nitko na Gornjem
poluotoku ne bi mogao živjeti od prodaje vrhunskih bicikala pa makar uz
njih prodavao i mamce.
Kad god bi u trgovinu došao kupac koji traži bicikl, usmjeravala bih ga
podalje od svojega. Nisam znala može li djed naručiti još jedan ako se taj
proda. Većina ljudi pomislila bi da sam nakon tri godine trebala više znati o
tome kako funkcionira trgovina, no rado bih vidjela kako bi se oni snašli da
kreću od nule. Čak i sad znam naići na stvari koje ne znam. Kad je jedan od
dječaka iz škole kupio bicikl za koji sam štedjela, mislila sam da je gotovo.
Odgurala sam bicikl do kamioneta njegovih roditelja, spustila ga na pločnik
i nisam im pomogla da ga ukrcaju, a trebala sam, i samo sam nastavila
hodati. Nisam imala neko posebno odredište na umu; znala sam samo da me
je djed izigrao za bicikl za koji sam štedjela i nisam se namjeravala vratiti.
Djed me je sustignuo nakon nekoliko sati. Tad je već bio debeli mrak.
Da baka nije bila na suvozačkom sjedalu, vjerojatno ne bih bila ušla.
Naravno, osjećala sam se prilično glupo kad smo sve raščistili i nakon što
mi je djed obećao da će naručiti jednak bicikl. U to sam se vrijeme često
osjećala glupo.
 Ne pripovijedam ove priče kako bi me drugi sažalijevali. Bog zna da
mi je toga preko glave. Samo želim da shvate zašto sam nakon nekoliko
godina osjećala da moram krenuti ispočetka. Katkad misliš da nešto želiš, a
kad to dobiješ, shvatiš da to uopće nisi želio. Meni se to dogodilo nakon što
sam otišla iz močvare. Mislila sam da za sebe mogu stvoriti novi život, biti
sretna. Bila sam pametna, mlada, spremna prigrliti vanjski svijet, željna
učenja. Problem je bio u tome što ljudi nisu bili toliko spremni prigrliti
mene. Teško se odmaknuti od stigme potomka otmičara, silovatelja i
ubojice. Ako mislite da pretjerujem, razmislite biste li me ugostili u svojem
domu da znate tko mi je otac i što je učinio mojoj majci. Biste li mi
dopustili da se družim s vašim kćerima i sinovima? Povjerili mi svoje dijete
na čuvanje? Čak i ako biste pristali na išta od ovoga, kladim se da biste se
najprije dobro zamislili.
Na moju sreću, očevi roditelji umrli su u razmaku od nekoliko mjeseci
nedugo nakon mog osamnaestog rođendana i ostavili su mi kuću u kojoj je
otac odrastao. Kako sam bila punoljetna, njihov odvjetnik pristao je
prepisati mi vlasništvo a da to ne kaže mojoj majci, baki i djedu. Čim su
dokumenti bila spremni, spakirala sam kovčeg, rekla da se selim, ali ne i
kamo, promijenila prezime u Eriksson jer sam oduvijek voljela Vikinge pa
mi je palo na pamet da je ovo prilika da i ja budem jedna od njih, skratila
kosu i obojila je u plavo. I tako je u nekoliko poteza nestala kći kralja
močvare.

VRATA KOLIBE otvorila su se ravno u dnevnu sobu. Prostorija je

malena, možda desetak kvadrata, a strop toliko nizak da bih ga mogla
dotaknuti kad bih stala na prste. Ostavila sam otvorena vrata. Imam
problema sa skučenim prostorima koji smrde po vlazi i plijesni.
Televizor je uključen, ali zvuka nema. Voditelju na ekranu usta se
pomiču dok prenosi posljednje vijesti o potrazi za mojim ocem. U okviru
iznad njegova lijevog ramena vrti se snimka: helikopter leti iznad jezerca
kojemu se namreškala površina, a dolje kruži obalna straža. U traci, na dnu
ekrana, piše: Potraga se nastavlja, FBI pojačava snage i Pronađeno
zatvorenikovo tijelo?
 Stala sam što sam mirnije mogla, pokušavajući razaznati njihanje
zavjesa, kratki udah, premještanje molekula koje bi mi dalo do znanja da
nisam sama. Ispod sloja plijesni i vlage ćutim miris slanine, jaja, kave,
dimni trag nedavnog pucanja iz pištolja te oštar, metalni vonj svježe krvi.
Čekam. Ni zvuka. Ni pokreta. Što god se dogodilo, odvilo se davno
prije mojeg dolaska. Čekala sam još trenutak, a onda prešla dnevnu sobu i
stala na vratima kuhinje.
Između stola i štednjaka na boku leži gol muškarac. Mozak i krv razlili
su se po podu.
Stephen.
 16.

KOLIBA

Bard je pripovijedao o zlatnome blagu što ga je Vikingova žena

donijela svome mužu i o svojoj razdraganosti lijepim djetetom, što ga je
vidio tek po danu u svoj njegovoj ljepoti. Divlja ćud što se pokazivala kod
djeteta samo mu se sviđala. Ta mala mogla bi jednom, kako je on mislio,
postati odlična amazonka koja se ne bi trebala uklanjati s puta nijednom
vitezu. Ona ne bi ni okom trepnula kad bi joj koja izvježbana ruka u šali
oštrim mačem odsjekla obrve.
Bijaše iz malog djeteta postala velika djevojčica i prije nego što se
uopće moglo misliti, razvila se do divne djevojke od šesnaest godina. Ali u
toj lijepoj ljusci nalazila se tvrda i gorka jezgra.
- Hans Christian Andersen, Kći kralja močvare

U zmi jaknu, rekao mi je otac jednoga ranog zimskog jutra kad mi je

bilo jedanaest godina. Bila je to moja posljednja zima u močvari, iako
to tada još nisam znala. “Želim ti nešto pokazati.”
Majka je podignula pogled s kože koju je obrađivala. Čim je shvatila
da se otac nije obratio njoj, brzo je spustila glavu. Napetost između mojih
roditelja zagustila se poput magle otkako ju je otac pokušao utopiti. “Ubit
će me”, šapnula mi je majka nedugo nakon toga, kad je bila sigurna da oca
nema u blizini. Pomislila sam da je možda u pravu. Majka od mene nije
tražila pomoć ili očekivala da ću stati na njezinu stranu i usprotiviti se ocu,
a ja sam to cijenila. Ako ju je otac uistinu htio ubiti, ja nisam mogla ništa
učiniti.
 Majka je obrađivala jelenju kožu koju je otac ranije štavio. Osim
kuhanja i čišćenja, to joj je bio glavni posao zimi. Prošle zime za oca je
sašila prekrasnu kožnu jaknu s resicama. Ove zime obećala je meni sašiti
takvu čim skupi dovoljno kože. Otac mi je obećao ukrasiti jaknu
dikobrazovim bodljama prema nacrtu koji sam napravila ugljenom na
komadu brezine kore jer nam je ponestalo olovaka i papira. Otac je bio
nadaren umjetnik. Znala sam da će jakna izgledati mnogo bolje nego na
mojem crtežu.
Navukla sam zimsku opremu i krenula za ocem van. Rukavice od
pjegave kože laneta sad su mi već bile premalene, no nastojala sam ih što
više iznositi prije nego što dođe vrijeme da ih bacim na hrpu za otpad.
Žalila sam što majka nije napravila veće, no rekla je da je lane bilo toliko
sitno da bolje nije mogla. Kad je otac toga proljeća ubio jelena, nadala sam
se da je to ipak košuta koja nosi blizance.
Dan je bio sunčan i hladan. Sunce je toliko blještalo na snijegu da sam
morala škiljiti. Otac je takvo vrijeme nazivao siječanjskim topljenjem, no
tog se dana ništa nije topilo. Sjeli smo na rub trijema i navukli krplje. Te
zime bilo je mnogo snijega i bez krpalja se nije moglo nikamo.
Otac ih je izradio od grana johe i neštavljene kože kad mi je bilo devet
godina. On je koristio iversonice koje su nekoć pripadale njegovu ocu.
Obećao mi je da će ih dati meni kad jednog dana bude prestar za probijanje
kroz snijeg.
Krenuli smo žustro. Bila sam već gotovo očeve visine i nije mi ga bilo
teško pratiti. Nisam pitala kamo idemo. Otac bi me znao iznenaditi ovakvim
tajanstvenim izletima koji su uglavnom služili tome da me pouči slijediti
tragove, no nije ih već dugo bilo. Dok sam hodala za njim prema krajnjem
rubu našega grebena, pokušavala sam pogoditi koje nam je odredište. Nije
bilo teško. Otac je u ruksaku nosio džezvicu s poklopcem u kojoj se otapao
snijeg za čaj, šest keksa tvrdih poput kamena koji bi omekšali kad bismo ih
namočili, četiri komada mješavine borovnica i sušene srnetine koju je otac
zvao pemmican i teglicu džema od borovnice pa sam znala da se nećemo
vratiti do ručka. Očeva puška bila je zaključana u spremištu, a Rambo je bio
vezan u šupi tako da mi je bilo jasno da ne idemo u lov. Uzeli smo i štapove
za hodanje po snijegu, a to je značilo da nam predstoji velik put. Između
našega grebena i rijeke bio je tek pokoji manji greben koji sam već bila
istražila, a kako ondje ionako nije bilo ničega vrijednog pješačenja, tamo
sigurno nismo krenuli. Kad sam sve razmotrila, bilo mi je jasno da hodamo
prema rijeci. I dalje mi nije bilo jasno zašto. Rijeku sam vidjela mnogo puta
i u svako doba godine. Palo mi je na pamet jedino da je otac pronašao neke
zanimljive oblike leda koje mi je htio pokazati. Ako je to bilo točno, nije mi
se činilo vrijedno ovog truda.
Kad smo napokon došli do rijeke, očekivala sam da će otac skrenuti
uzvodno ili nizvodno ili da ćemo hodati uz rijeku dok ne dođemo do toga
što sam trebala vidjeti.
Umjesto toga, zakoračio je ravno na led a da nije ni zastao. To svakako
jesi bilo iznenađenje. Rijeka Tahquamenon bila je brza i široka najmanje
trideset metara, a iako je većim dijelom bila zaleđena, bilo je širokih
predjela gdje leda nije bilo. No otac je toliko odlučno koračao prema drugoj
strani a da nije ni okrenuo glavu, kao da hoda po čvrstom tlu. Ja sam se
samo ukopala na obali i promatrala ga. Obično bih ga slijedila kamo god bi
me poveo, no odakle mu uopće ideja da je rijeku sigurno prijeći? Otkako
sam narasla dovoljno da sama lutam močvarom, stalno me je upozoravao da
zimi nikad ne smijem na rijeku, koliko god mi led djelovao čvrsto. Riječni
led nije poput jezerskoga zbog struja. Ponegdje zna biti debeo, a na drugim
mjestima tanak - ako sa sobom nemaš šilo za provjeriti debljinu leda, a moj
ga otac nije imao, ne možeš znati koliko je debeo. Da propadnem kroz led u
jezero, promrzla bih i smočila se, ali ne bih bila ozbiljno ugrožena jer su
močvarna jezera uglavnom plitka. Uspjela bih čak i doplivati do dijela gdje
je led dovoljno čvrst da na njega stanem. No da padnem u rijeku, struja bi
me uvukla ispod leda prije nego što bih uspjela uhvatiti zraka da zazovem
upomoć i nitko me više nikad ne bi vidio ni čuo.
Tako me je učio otac. A sad je radio nešto sasvim suprotno. Uvijek
sam ga smatrala toliko moćnim da je gotovo neuništiv. Kao da je božanstvo.
Znala sam da je čovjek, da je smrtan, no ako je barem polovica priča koje
mi je ispričao bila istinita, uvalio se i izvukao iz bezbroj opasnih situacija.
No čak ni moj otac ne bi preživio pad u rijeku. A ja se ne želim utopiti.
Samo što je možda... možda je to bio cilj. Moj otac ništa ne čini bez
svrhe. Možda me zato doveo do rijeke da to vidim. Znao je da se bojim
utapanja. Znao je i da očajnički želim istražiti drugu obalu rijeke; mnogo
puta molila sam ga da me kanuom preveze preko. Nisam ni shvatila koliko
me je močvara počela gušiti, koliko sam čeznula za tim da vidim ili iskusim
nešto novo, no on je možda shvatio. Kako god bilo, spojio je to dvoje, ono
što sam najviše željela i ono čega sam se najviše bojala, i doveo me je do
rijeke kako bih se suočila sa strahom umjesto da ga držim u sebi i puštam
mu da me truje.
Brzo sam prekoračila gromade leda uz obalu i zakoračila na rijeku
prije nego što se predomislim. Srce mije divljački udaralo. Dlanovi su mi u
rukavicama bili mokri od znoja. Polako sam spuštala stopala, nastojeći se
prisjetiti kojim je putem otac prošao da točno slijedim njegove korake. Led
se pomicao gore-dolje dok sam hodala, kao da rijeka diše, kao da je živo
biće i kao da je vrijeđa ova nabusita ljudska ženka koja se drznula hodati
njezinom zaleđenom površinom. Zamišljala sam kako Riječni Duh pruža
ledenu ruku iz jednoga od brojnih procjepa u ledu, grabi me za gležanj i
uvlači unutra. Vidjela sam sebe kako gledam ispod leda, kako mi kosa
leluja a pluća se napinju dok me Riječni Duh vuče sve dublje i dublje, a oči
su mi raširene i prestravljene poput majčinih.
Nastavila sam hodati. Od smeđe vode koja je jurila ispod otvorenih
dijelova vrtjelo mi se u glavi. U ustima sam osjetila gorčinu od straha.
Okrenula sam glavu kako bih provjerila koliko sam odmaknula, a onda sam
pogledala oca da vidim koliko još moram prijeći te shvatila da mi je
jednako daleko da otrčim na sigurno u oba smjera. Htjela sam zastati,
radosno mahnuti ocu da mu pokažem kako sam hrabra i neustrašiva, no
samo sam potrčala, leteći preko leda najbrže što netko tko nosi krplje kućne
izrade može. Otac je pružio ruke i pomogao mi da se popnem na obalu i
dođem do šumarka. Pognula sam se primivši se za koljena dok mi se
disanje nije usporilo. Važnost ovoga što sam ostvarila bila je gotovo
nepodnošljiva. Osjećala sam strah, ali strah me nije spriječio da učinim ono
što želim. Ovo je bila pouka koju je otac htio da usvojim. Ta spoznaja
ispunila me je snagom. Raširila sam ruke, pogledala u nebo i zahvalila
Velikom Duhu na mudrosti koju je podario ocu.
Krenuli smo na istok i hodali nizvodno. Ja sam bila Erik Crveni ili
njegov sin Leif Eriksson, koračajući prvi put obalama Grenlanda ili
Sjeverne Amerike. Svako stablo, svaki grm, svaki kamen bio je kamen, grm
ili stablo koje nikad prije nisam vidjela. Čak je i zrak bio drukčiji. S naše
strane rijeke močvarno tlo sastojalo se uglavnom od ravnih travnjaka i
stajaćica s ponekim grebenom. S ove strane tlo je bilo čvrsto, a impozantni
bijeli borovi toliko krupni da ih dvoje ljudi ne bi uspjelo obgrliti. U ovoj
šumi bilo je dovoljno drveća da se sagradi tisuću koliba poput naše,
dovoljno ogrjevnog drva da se obitelji u tim kolibama griju desetljećima.
Pitala sam se zašto su našu kolibu izgradili upravo ondje.
Dok sam koračala kroz snijeg za ocem, osjećala sam se kao da bih
mogla hodati još kilometrima. A onda sam shvatila da mogu. Ništa me više
ne bi moglo zaustaviti da hodam kamo god želim jer me više nije
ograničavala voda. Nije ni čudo što sam se u močvari osjećala skučeno.
Naravno, shvatila sam i da ćemo se, koliko god daleko hodali, u
jednom trenutku morati okrenuti i hodati nazad cijelim tim putem. Morat
ćemo i ponovno prijeći rijeku, a ako ne budemo dobro tempirali povratak,
možda se već smrači kad dođemo do nje. Nisam imala pojma što ćemo ako
se to dogodi, no sada o tome nisam htjela razmišljati. Otac me je već
jednom preveo preko rijeke; moći će opet. Važno je bilo samo to da sam
napokon - napokon - vidjela i doživjela nešto posve novo.
Rijeka se proširila. Iz daljine se čuo potihi žubor. Zvuk je isprva bio
toliko neprimjetan da nisam bila sigurna da je stvaran, no polako je postajao
sve glasniji. Zvučalo je kao kad se led lomi u proljeće, samo što nije bilo
proljeće, a rijeka je bila prekrivena čvrstim ledom. Htjela sam upitati odakle
se čuje to tutnjanje, zašto je sve glasnije, no otac je toliko brzo hodao da
sam jedva držala korak s njim.
Došli smo do mjesta gdje je preko rijeke bila razapeta sajla od
prepletenih žica. S naše strane bila je omotana oko stabla. Preko nje razrasla
se kora pa sam znala da sajla ondje već dugo stoji. Zamišljala sam da je na
jednak način pričvršćena i s druge strane. Sa sajle je posred rijeke visio
znak. Osim riječi OPREZ, koja je na vrhu bila ispisana velikim crvenim
slovima, ostatak natpisa bio je presitan da bi se mogao pročitati. Nije mi
bilo jasno zašto bi se netko pomučio s vješanjem znaka na mjestu gdje ga
može pročitati samo netko tko je u čamcu. I zašto bi to bilo opasno?
 Nastavili smo hodati. Snijeg je postao sklizak i mokar. Činilo mi se da
su stabla prekrivena mrazom, no kad sam povukla jednu granu, taj sloj nije
se otresao kao mraz.
A onda je rijeka nestala. Ne znam kako bih to drukčije opisala. Rijeka
je pokraj nas tekla brza i široka. Stotinjak metara ispred nas vidjelo se samo
nebo. Rijeka je jednostavno stala, kao da ju je netko odrezao nožem. Rijeka
koja nestaje, mraz koji nije mraz, hukanje koje zvuči kao grmljavina ali ne
prestaje - osjećala sam se kao da sam iskoračila iz stvarnog svijeta i ušla u
jednu od očevih priča.
Otac me je poveo kroz usku čistinu do ruba zaleđene litice. Na jedan
zastrašujući trenutak pomislila sam da očekuje da se primimo za ruke i
skočimo u bezdan kao u legendama o indijanskim ratnicima i djevama
kojima je brak bio zabranjen. No primio me je za ramena i polako okrenuo
na drugu stranu.
Glasno sam uzdahnula. Ni petnaest metara od mjesta gdje smo stajali
rijeka je eksplodirala u golemoj smeđoj i zlatnoj vodenoj zavjesi, udarajući
nemilice o stijene na dnu. Gromade leda velike poput naše kolibe zakrčile
su rijeku na dnu. Debeli led okovao je stabla i stijene. Obje strane vodopada
zaledile su se u nepregledne ledene potpornje poput stupova
srednjovjekovne katedrale. Točno nasuprot nas, povrh vodopada prostirala
se drvena platforma. Od platforme su uz strmi brežuljak u šumu vodile
stube. Vidjela sam fotografije slapova Niagare u National Geographicu, no
ovo nisam mogla zamisliti ni u najluđem snu. Nisam imala pojma da takvo
što postoji u našoj močvari - nema veze što su naši slapovi bili udaljeni
manje od dana hoda.
Dugo smo stajali i promatrali. Izmaglica mi je orosila kosu, lice,
trepavice. Na kraju sam osjetila očevo tapkanje po ruci. Nisam htjela otići,
no pošla sam za njim u šumarak i sjela kraj njega na oboreno deblo. Kao i
sve drugo u ovoj čarobnoj šumi, deblo je bilo golemo - barem triput veće od
najvećeg oborenog stabla koje sam ikad vidjela.
Otac se nasmiješio i mahnuo rukom uokolo. “Što misliš?”
“Predivno je”, samo sam to uspjela izgovoriti. Nadala sam se da je
dovoljno. Žamor, prštanje, neprekidno razbijanje vode - nije bilo riječi
kojima bih opisala veličinu onoga što sam osjećala i mislila.
“Ovo je naše, Bangii-Agawaateyaa. Rijeka, zemlja, ovaj vodopad, sve
to pripada nama. Davno prije nego što je došao bijeli čovjek, naš narod je
uzimao ribu iz ovih voda i lovio na ovim obalama.”
“A drvena platforma? Jesmo li i to izgradili?”
Očevo lice se smračilo. Istog trena požalila sam što sam to izgovorila,
no bilo je prekasno da povučem pitanje.
“S druge strane vodopada nalazi se mjesto koje bijeli ljudi zovu park.
Oni su izgradili stube i platformu kako bi im ljudi davali novac da gledaju
naš vodopad.”
“Mislila sam da je platforma možda za pecanje.”
Otac je pljesnuo rukama i smijao se dugo i glasno. Obično bi me
razveselila ovakva reakcija, no nisam pokušavala biti duhovita. Čim sam
izgovorila te riječi, shvatila sam da u ovim vodama nema ribe. Otac mi je
bio rekao da se naša rijeka ulijeva u veliko jezero zvano Gitche Gumee u
mjestu koje Ojibwe nazivaju Ne-adikamegwaning, a bijelci Whitefish Bay.
Iz National Geographica naučila sam da lososi plivaju uzvodno kroz brzace
kako bi se mrijestili u rijekama Pacifičkog sjeverozapada, no kroz ovo se
nijedna riba ne bi probila.
Očev grohot odzvanjao je s druge strane, piskutav poput ženskoga ili
dječjega. Onda je utihnuo, no njegov je smijeh i dalje odjekivao. Srce mi je
lupalo. Nanabozho, prevarant, sigurno se to on skrivao s druge strane rijeke,
preuveličavajući očevo smijanje mojoj nepromišljenosti i bacajući ga preko
rijeke da mi se ruga. Skočila sam na noge. Htjela sam vidjeti u kakvo se
ruho stari mjenjolik danas zaodjenuo. Otac me je zgrabio za ruku i povukao
dolje. Svejedno sam podignula glavu. Ako je Nanabozho posjetio ovu
šumu, morala sam to vidjeti.
Začuo se novi zvuk poput zveckanja metala, a dvoje ljudi pojurilo je
niz stube. To nisam očekivala. Nanabozho se obično prikazivao kao zec ili
lisica. No Nanabozho je bio sin oca duha i ljudske majke pa sam
pretpostavila da je moguće da se pojavi i u ljudskom obliku. Međutim, ljudi
na platformi bili su stvarni, osim ako se mjenjolik nije mogao podijeliti u
dva lika.
Ljudi. Prvi ljudi koje sam vidjela, osim oca i majke. Nosili su kape,
šalove i jakne pa nisam bila sigurna, no da sam morala pogađati, rekla bih
da gledam dječaka i djevojčicu.
Dječak i djevojčica.
Djeca.
Novi glasovi, dublji, i dvoje ljudi spustilo se niza stepenice. Odrasli.
Muškarac i žena. Majka i otac djece.
Obitelj.
Zadržala sam dah. Bojala sam se da će se, ako ga pustim, zvuk
prenijeti preko vode i otjerati ih. Otac mi je stisnuo ruku, upozoravajući me
da budem tiha, no nije morao. Nisam im htjela privući pozornost. Samo sam
htjela gledati. Požalila sam što nismo ponijeli pušku da ih promotrim kroz
nišan.
Obitelj je razgovarala, smijala se, igrala. Nisam uspjela razaznati što
govore, no vidjela sam da se zabavljaju. Kad je otac napokon podignuo
manje dijete, posjeo ga na ramena i ponio ga uz stepenice, osjetila sam kako
su mi noge utrnule od hladnoće, a želudac mi je krulio. Majka je krenula za
njima sporije, prateći drugo dijete. Čula sam ih kako se smiju još dugo
nakon što su nestali s vidika.
Otac i ja dugo smo čučali iza debla. Onda je on napokon ustao,
rastegnuo se, otvorio ruksak i poslužio nam ručak na deblu. Otac bi obično
zapalio vatru da skuhamo čaj, no ovaj put nije pa sam jela snijeg da
potjeram majčine kekse.
Nakon što smo pojeli, otac je sve vratio u ruksak, okrenuo se i pošao
bez riječi. Dok smo pješačili natrag do kolibe, razmišljala sam samo o toj
obitelji. Bili smo toliko blizu, činilo mi se da sam mogla baciti kamen i
pogoditi ih. Svakako bih im privukla pozornost da sam im sprašila metak u
drveće iznad glava. Pitala sam se što bi se u tom slučaju dogodilo.
 OTAD SAM NA SLAPOVIMA TAHQUAMENONA bila mnogo
puta. Slapovi su uvijek zadivljujući: šezdeset metara širine i okomiti pad od
petnaestak metara. Gotovo dvjesto tisuća litara vode svake sekunde se
prelije preko ruba kad se u proljeće počne otapati snijeg, što rijeku
Tahquamenon čini trećom po volumenu protoka istočno od Mississippija.
Svake godine slapove posjeti više od petsto tisuća ljudi iz cijeloga svijeta.
Iz nekog razloga, slapovi su posebno popularni među turistima iz Japana.
Park ima centar za posjetitelje, restoran/mikropivovaru, javne zahode s
kanalizacijom i suvenirnicu u kojoj prodajem svoje džemove i marmelade.
Put do vodopada popločan je radi lakšeg hodanja, a služba za održavanje
parka zasadila je ograde od cedrovine uz rub litice da ljudi ne padnu u
provaliju. Bilo je slučajeva da su ljudi poginuli na slapovima, poput
muškarca koji je skočio u vrtlog na dnu za tenisicom svoje djevojke, ali za
to nije služba kriva.
Stephen i ja doveli smo ovamo cure prošloga ožujka. To mi je bio prvi
put da se onamo vraćam zimi. Kad sad razmišljam, trebala sam predvidjeti
što će se dogoditi. Međutim, u tom trenutku razmišljala sam samo o tome
koliko će se curama svidjeti kad prvi put ugledaju slapove. Stephen me je
već neko vrijeme nagovarao na taj izlet, no htjela sam da Mari dovoljno
poraste da može razumjeti to što vidi. Osim toga, do promatračnice treba
prijeći devedeset četiri stepenice, a onda još devedeset četiri natrag gore pa
ne želiš sa sobom voditi dijete koje moraš nositi.
Stajala sam pokraj ograde na platformi, promatrala Stephena i cure
kako se smiju, grudaju i jednostavno uživaju u danu, kad sam se okrenula i
pogledala preko, prema mjestu gdje smo otac i ja stajali prije mnogo
godina. U istom trenutku ponovno mi je bilo jedanaest, čučala sam uz oca
iza debla, pogledavala prema promatračnici gdje sam sada stajala sa
Stephenom i svojim curama. I tada sam shvatila.
Mi smo bili ta obitelj.
Shrvala me je tuga zbog jedanaestogodišnje sebe. Kad razmišljam o
tome kako sam odrastala, stvari uglavnom mogu promatrati prilično
objektivno. Da, kći sam otete djevojke i njezina otmičara. Dvanaest godina
nisam vidjela nijedno ljudsko biće niti progovorila s njim, osim s
roditeljima. Kad to tako sročiš, zvuči zaista grozno. No tako mi je pao grah,
i morala sam se pomiriti s tim kako bih mogla krenuti dalje, kao što bi mi
znao reći psihoterapeut kojega mi je dodijelio sud. Kao da bi te fraze išta
značile dvanaestogodišnjakinji koja je odrasla u šumi.
No dok sam stajala uz ogradu i zagledavala se u duhove svoje prošlosti
na suprotnoj strani, srce mi se slamalo zbog jadnog, podivljalog djeteta koje
sam nekoć bila. Toliko neukog kad je u pitanju vanjski svijet, unatoč
dragocjenom National Geographicu. Djeteta koje nije znalo da lopta
odskače ili da ljudi jedni drugima pružaju ruku kad se pozdravljaju i da se
to zove rukovanje. Djevojčice koja nije imala pojma da ljudski glasovi
različito zvuče jer je u životu čula samo majku i oca kako govore. Koja nije
ništa znala o suvremenoj kulturi, popularnoj glazbi i tehnologiji. Koja se
sakrila pred prvom prilikom za kontakt s vanjskim svijetom jer joj je otac
tako rekao.
Bilo mi je žao i oca. Znao je da sam nemirna. Sigurna sam da se nadao
kako će me moći uvjeriti da ostanem ako mi pokaže ono što je smatrao
najvećim blagom močvare. Ali nakon što sam ugledala onu obitelj, jedino
što mi je bilo na pameti bio je odlazak.
Okrenula sam se od ograde, ne objašnjavajući otkud suze, jedino sam
rekla da se ne osjećam dobro i da odmah moramo krenuti kući. Cure su,
dakako, bile razočarane. Stephen je podignuo Mari na ramena i bez pitanja
pošao uz stepenice. No kako sam ja nešto sporije krenula za njima prateći
Iris, osjetila sam da mi ona ne vjeruje.
 17.

G oli mrtvi muškarac koji leži na kuhinjskom podu u kolibi nije moj
suprug. Pomisao da je riječ o Stephenu obuzela me je samo na
trenutak, jedna od onih nelogičnih emocionalnih reakcija koje ti opsjednu
misli prvih nekoliko sekundi nakon što doživiš iznenađenje ili šok, a onda
ih jednako lako odbaciš.
Uznemirujuće je što je muškarac nag. Lako je pretpostaviti da nije
pripremao doručak bez odjeće kad je otac ovamo banuo. Kao što je lako i
zaključiti da ne nosi odjeću jer ga je otac natjerao da se razodjene prije nego
što ga je ubio. Drugim riječima, ne samo da je čovjek znao da će umrijeti
nego ga je otac još i ponizio u posljednjim trenucima. Ali, naravno, otac je
oduvijek imao sadističku stranu. Sumnjam da je trinaest godina u strogo
čuvanom zatvoru promijenilo njegove sklonosti.
Više od načina na koji ga je ubio muči me to što ga otac uopće nije
morao ubiti. Mogao ga je zavezati za stolac, staviti mu povez oko usta ako
nije htio slušati njegove upadice, pripremiti si nešto za jelo, presvući se,
odspavati, kartati, slušati glazbu ili jednostavno boraviti u kolibi dok
policija prevrće svaku granu tražeći ga u močvari, a onda nastaviti svojim
putem nakon što se smrači. Netko bi čovjeka kad-tad pronašao,
najvjerojatnije u sljedećih nekoliko dana, nakon što bi tragači shvatili da su
nasamareni i krenuli tražiti prema sjeveru. Da je čovjek bio imalo snalažljiv,
mogao se sam osloboditi na niz načina. Ali otac ga je prisilio da se skine,
klekne i moli za spas, a onda ga upucao u potiljak.
Izvukla sam mobitel iz džepa. Nema signala. Svejedno pokušavam
nazvati 112. Zna se dogoditi da prođe koji poziv ili poruka. Ali ovaj put ne.
No na zaslonu se pojavila obavijest. Četiri poruke od Stephena:
Gdje si?
Jesi dobro?
 Nazovi me.
Dođi kući. Molim te. Moramo razgovarati.
Ponovno sam pročitala prvu poruku, a onda se zagledala u muškarčev
leš. Gdje sam? Stephen to nikako ne bi želio znati.
Došla sam do suprotnog kraja kuhinje provjeriti fiksni telefon. Ništa se
ne čuje. Nije važno je li čovjek zaboravio platiti račun ili je otac presjekao
žicu. Izašla sam i hodala niz prilaz pokušavajući mobitelom uloviti signal.
Ne zanimaju me otisci stopala i drugi znakovi da je otac bio ovdje. Kakvu
god igru igrao, za mene je kraj. Vozit ću dok ne dobijem signal - odvest ću
se do glavne policijske postaje i osobno prijaviti ubojstvo ako moram - a
onda otići ravno kući svojem suprugu. Policiji neće biti drago što sam
tražila oca, neće ni Stephenu, no to mi je sad najmanji problem. Stephen
možda pomisli da će obostrano “oprosti, volim te”biti dovoljno da krenemo
dalje, ali ja znam da nije tako. U primisli će mu uvijek biti spoznaja da je
otac njegove supruge stravičan čovjek. Stephen se može pretvarati kao da
se ništa nije promijenilo. Možda se čak i zavara da je to istina. No zapravo
nikad neće moći zaboraviti da sam pola svojih gena dobila od oca.
Vjerojatno je i sad za računalom i čita sve što može naći o kralju močvare i
njegovoj kćeri.
Kad me ovaj put medijski strvinari razapnu, bit će gore zbog cura.
Stephen i ja možemo ih pokušati zaštititi od očiju javnosti, kao što možemo
pokušati zaustaviti vodopad. Mari će se vjerojatno znati nositi s
ozloglašenošću. Iris neće. Kako god bilo, jednoga dana Iris i Mari znat će
sve o meni, djedu i baki i o strašnim stvarima koje je djed učinio baki. Sve
je na internetu pa i članak iz časopisa People s onom suludom naslovnicom.
Bit će im dovoljno samo guglati.
Nadam se da će, kad za to dođe vrijeme, moje cure shvatiti da sam
nastojala biti bolja majka nego što je moja bila meni. Shvaćam da joj je bilo
teško nakon što smo otišle iz močvare. Da se vratila u svijet koji je nastavio
dalje bez nje. Djeca s kojom je išla u školu odrasla su, oženila se, dobila
svoju djecu, odselila se. Da nije bilo zloglasnosti koja ju je pratila zbog
otmice, teško je reći kako bi se majčin život bio razvijao. Zamišljam kako
bi se udala odmah nakon mature, kako bi na brzinu rodila nekoliko djece,
živjela u prikolici u dvorištu svojih roditelja ili u nečijoj praznoj kolibi,
prala posuđe i rublje, čistila i kuhala večere dok bi njezin suprug dostavljao
pizze ili sjekao drva. Mislim da to ne bi bilo mnogo drukčije od života u
močvari. Ako to zvuči okrutno, sjetite se da je majci bilo tek dvadeset osam
godina kad je otišla iz močvare. Mogla se obrazovati, postići nešto u životu.
Znam da ju je otac oteo kad je bila u osjetljivoj dobi; znam da odrastanje u
zatočeništvu ostavlja strašne posljedice. Zatočeništvo ih marginalizira u
trenutku kad trebaju emocionalno i intelektualno sazreti. Često sam se pitala
je li lutka koju mi je majka napravila za peti rođendan zapravo bila
namijenjena njoj samoj.
No i menije bilo teško. Nisam imala prijatelja. Napustila sam školu.
Djed i baka su me mrzili, barem su se tako ponašali, a ja sam svakako
mrzila njih zbog toga kako su se odnosili prema meni. Mrzila sam majku jer
je cijele dane provodila u sobi, mrzila sam oca zato što se majka bojala izaći
zbog onoga što joj je on učinio. Razmišljala sam o ocu svaki dan.
Nedostajao mi je. Voljela sam ga. Više od ičega željela sam da sve opet
bude onako kako je bilo prije nego što smo otišli iz močvare. Ne onih
kaotičnih dana neposredno prije našeg bijega, nego kad sam bila mala, u
jedino doba kad sam istinski bila sretna.
Shvatila sam da moja majka neće biti majka za kakvom sam očajnički
čeznula onoga dana kad sam u njezinu krevetu zatekla muškarca. Ne znam
koliko se dugo s njim viđala. To joj je možda bila prva noć s njim, a možda
i stota. Možda ju je volio. Možda je i ona voljela njega. Ako je bilo tako,
tome sam, čini se, stala na kraj.
Odjenula sam se i krenula na kat u kupaonicu. U majčinoj sobi bila su
dva kreveta, no nakon što sam tjednima s njom dijelila njezinu djevojačku
sobu, dozlogrdilo mi je zajedništvo i preselila sam se na kauč u podrumu.
Vrata kupaonice bila su zatvorena. Pretpostavila sam da je majka
unutra pa sam otišla u njezinu sobu uzeti nešto za čitanje dok čekam da
izađe. Dok sam odrastala, majka je mnogo vremena provodila u poljskom
zahodu pa sam očekivala da će potrajati. Nekoć sam mislila da joj je često
mučno, no sad mislim da je poljski zahod bio jedino mjesto na grebenu gdje
je mogla uživati u samoći.
 Zastala sam na vratima kad sam u majčinu krevetu ugledala muškarca
kako leži na boku. Pokrivač je bio zabacio iza sebe kako bi otkrio svoju
nagost, a glavu je podbočio laktom. Znala sam što su radili. Znala bi većina
četrnaestogodišnjakinja. Kad živiš s majkom i ocem u kolibici, družiš se
redovito s njima bez odjeće u obrednom šatoru i listaš hrpu fotografija
nagih domorodaca u National Geographien, moraš biti prilično glup da s
vremenom ne shvatiš što znači Škripanje opruga madraca.
Muškarcu se osmijeh izbrisao s lica kad je vidio da sam to ja, a ne
majka. Brzo je sjeo i povukao pokrivač preko krila. Stavila sam prst na
usne, izvukla nož i sjela na krevet nasuprot njemu uperivši mu nož u
genitalije. Toliko je brzo skočio i podignuo ruke iznad glave da sam zamalo
prasnula u smijeh. Mahnula sam nožem prema hrpi odjeće na podu.
Prekopao je po njoj, navukao majicu, gaće, čarape i hlače, uzeo čizme i na
prstima se išuljao iz sobe a da nismo razmijenili ni riječ. Sve to trajalo je
manje od minute. Majka je zaplakala kad je vidjela da je otišao. Koliko
znam, nikad se nije vratio.
Nakon toga počela sam kovati planove za bijeg. Otkako sam otišla iz
močvare, znala sam prenoćiti u šumi kad god bi mi se prohtjelo, no ovaj put
bilo je drukčije. Promišljenije. Trajno. Napunila sam jutenu vreću svime što
će mi trebati da u kolibi provedem ljeto, a možda ostanem i dulje, krišom se
došuljala do Tahquamenona i ukrala kanu. Mislila sam da ću malo pecati i
loviti, možda potražiti oca i za promjenu uživati u samoći. Šerifov zamjenik
sustigao me je sljedeći dan patrolnim brodom. Trebala sam znati da će
prijava nestanka kanua i djevojke iz divljine voditi ravno do naše kolibe.
To je bio prvi od mojih brojnih bjegova. Na neki način može se reći da
nikad nisam ni prestala bježati.

BLJESAK MUNJE, prasak gromova i kišica se pretvorila u kišu.

Gurnula sam mobitel u džep i potrčala niz prilaz do kamioneta. Rambo je
bio neuobičajeno tih. Obično bi lajao kako bi mi dao do znanja da želi na
sjedalo - nema veze što sam mu rekla da legne straga i bude tih. Rambo je
dobro izdresiran, koliko je to moguće za Plottova goniča, no svaka pasmina
ima svoja ograničenja.
 Odmaknula sam se od prilaza i sklonila iza najvećeg bora koji sam
mogla pronaći, a to i nije bilo mnogo. Stablo je bilo široko jedva dvadeset
pet centimetara, ni toliko. Potpuno sam se umirila. Lovac u maskirnoj
odjeći, leđima oslonjen o stablo da se stopi s okolinom gotovo je nevidljiv
dokle god je tih. Ne nosim maskirnu odjeću, no kad je riječ o stapanju sa
šumom, iskusnija sam od većine. Imam i izvrstan sluh - znatno bolji od svih
s kojima sam odlazila u lov, osim možda od oca - što me prije znalo
iznenaditi dok nisam shvatila da je i to posljedica mojeg odrastanja.
Neometana radijem, televizijom, prometom i tisućama drugih zvukova
kojima su ljudi svakodnevno izloženi, naučila sam razlikovati i najmanji
zvuk. Miša koji traži hranu među borovim iglicama. Jedan jedini list koji
pada u šumi. Gotovo nečujan lepet krila snježne sove.
Čekam. Iz prtljažnika nije dopirao cvilež, nije se čulo grebanje šapa o
metal. Zazviždala sam dugi ton i nakon njega tri kratka. Prvi dubok, ostala
tri nešto viša. Zvižduk kojim sam dresirala psa ne bi prevario sjenicu, no
ako je otac negdje u blizini, činjenica da je prošlo trinaest godina otkako je
čuo zvižduk sjenice trebala bi mi ići u prilog.
Još uvijek ništa. Izvadila sam Magnum iz stražnjeg džepa i otpuzala
kroz grmlje. Učinilo mi se da je kamionet dosta nisko. Prišla sam bliže.
Obje gume s vozačke strane bile su razrezane.
Ustala sam i psihički se pripremila približiti se i pogledati straga.
Prtljažnik je prazan. Ramba nema.
Ispustila sam dah. Rambova je uzica prerezana - rekla bih nesumnjivo
istim nožem koji je otac uzeo u kolibi da mi razreže gume. Proklinjem se
zbog ovakvog previda. Trebala sam znati da me neće dovesti do ove kolibe
samo zato što me želi vidjeti. Ovo je test. Želi posljednji put zaigrati našu
staru igru traganja da mi jednom za sva vremena dokaže da je u lovu i
praćenju tragova bolji od mene. Poučio sam te svemu što znaš. Da vidimo
koliko si usvojila.
Odveo je Ramba tako da nemam izbora nego slijediti ga. I to je već
jednom napravio. Kad sam postala vrlo dobra u traganju, negdje u dobi od
devet ili deset godina, otac je povisio uloge da igra postane izazovnija. Ako
bih ga pronašla prije isteka zadanog vremena, a to je obično, ali ne i uvijek
bilo do sumraka, mogla sam ga upucati. Ako ga ne bih pronašla, oduzeo bi
mi nešto što mi je bilo važno: zbirku rogozovih bodlji, rezervnu košulju,
treći komplet luka i strijela koje sam napokon uspješno napravila od
mladica vrbe. Kad smo posljednja tri puta igrali - a nije slučajno i da sam ga
ta tri puta pobijedila - ulog su bile moje rukavice od lanetove kože, moj nož
i moj pas.
Prošla sam okolo provjeriti drugu stranu kamioneta.
Prazne su i obje gume na suvozačkoj strani. Dva para otisaka, čovjeka
i psa, kreću se od kamioneta preko ceste među stabla. Tragovi su toliko
uočljivi da ih je slobodno mogao obojati kričavim bojama i iscrtati
strelicama. Pogleda li se odozgo i povuče linija kroz otiske od mjesta na
kojem stojim kako bi se procijenilo kamo se čovjek i pas kreću, linija bi
završila ispred moje kuće.
Što znači da ulog nije moj pas. Ulog je moja obitelj.
 18.

KOLIBA

Kad je majka stajala na tavanu ili izlazila u dvorište, Helgu bi vrlo

često spopadala zla napast da sjedne na rub bunara i da rukama i nogama
udara oko sebe pa da se onda baci u uski i duboki bunar.
Tu bi po svojoj žabljoj čudi zaronila, opet bi se uspela uvis, popela se
kao mačka gore i došla bi puna vode u dvoranu, gdje bi voda što je s nje
kapala razasula sve zeleno lišće kojim je bio pokriven pod.
- Hans Christian Andersen, Kći kralja močvare

T jednima nakon što me je otac odveo da vidim slapove nisam mogla

prestati razmišljati o onoj obitelji. O djeci koja trče gore-dolje po
stepenicama. O roditeljima koji se grle i smiješe dok se dječak i djevojčica
grudaju, hrvaju i smiju. Nisam bila sigurna da je riječ o dječaku i djevojčici
jer su nosili šalove, kape i jakne pa sam u svojim mislima tako odredila.
Dječaku sam dala ime Cousteau jer je nosio crvenu kapu poput Jacques-
Yvesa Cousteaua na fotografijama u National Geographicu, a njegovoj
sestri Calypso, po Cousteauovu brodu. Prije nego što sam otkrila članak o
Cousteauu, najdraži istraživači bili su mi Erik Crveni i njegov sin Leif
Eriksson. No oni su plovili samo površinom mora, a Cousteau je istraživao
što se krije ispod nje. Kad god sam pokušala ocu ispričati o Cousteauovim
otkrićima, otac bi rekao da će bogovi jednoga dana kazniti Cousteaua zato
što se drznuo zadrijeti u dio Zemlje u koji čovjek nije smio kročiti. Nije mi
bilo jasno zašto bi bogovi marili za to. Ja bih rado bila otkrila što se nalazi
na dnu naše močvare.
 Cousteau, Calypso i ja sve smo radili zajedno. Dala sam im više
godina nego što su imali u stvarnosti kako bi mi bili bolje društvo i pomogli
mi s obavljanjem zadataka. Katkad bih izmislila priče: “Cousteau, Calypso i
Helena plivaju u dabrovu jezeru”, “Cousteau i Calypso idu u ribolov na
ledu s Helenom”, “Cousteau i Calypso pomažu Heleni uloviti riječnu
kornjaču”. Priče nisam mogla zapisati jer nismo imali papira i olovaka pa
sam najbolje stalno ponavljala u glavi da ih ne zaboravim. Znala sam da
pravi Cousteau i Calypso žive sa svojim roditeljima, u kući s kuhinjom
poput onih iz National Geographica. Mogla sam osmisliti priče koje se
odvijaju ondje: “Cousteau, Calypso i Helena jedu kokice iz mikrovalne dok
gledaju film na novom televizoru u boji”, no bilo mi ih je lakše uvesti u moj
svijet nego sebe zamišljati u njihovu.
Cousteaua i Calypso majka je zvala mojim izmišljenim prijateljima.
Zanimalo ju je zašto se ne igram s lutkom koju mi je napravila onako kako
se igram s njima. No za to je bilo prekasno čak i da sam htjela, a nisam.
Lutka je i dalje visjela na lisicama u šupi, no nije mnogo ostalo od nje.
Miševi su odnijeli dobar dio punjenja, a pidžamica je bila prepuna rupa od
strijela.
Otac nije ni riječi rekao o toj obitelji - ni na putu kući, a ni sljedećih
tjedana. Isprva me je njegova šutnja mučila. Imala sam mnogo pitanja.
Odakle je ta obitelj? Kako su došli do slapova? Voze li automobil ili su
stigli pješice? Ako su hodali onamo, sigurno žive negdje blizu jer su djeca
premalena da daleko pješače, a i nisu nosili krplje. Kako se djeća zovu - ne
mislim na imena koja sam im ja dala nego na njihova prava imena? Koliko
imaju godina? Što vole jesti? Idu li u školu? Imaju li televizor? Jesu li
primijetili kako ih otac i ja promatramo s druge strane vodopada? Pitaju li
se oni tako sad o meni?
Rado bih bila doznala barem neke odgovore. Razmišljala sam o tome
da spakiram ruksak s dovoljno namirnica za dva-tri dana i, dok je močvara
još uvijek zaleđena, uputim se do šumarka vidjeti mogu li pronaći njihovu
kuću. A ako ne uspijem naći tu obitelj, možda nađem neku drugu koja će
biti jednako zanimljiva. Oduvijek sam znala da je svijet pun ljudi. A sad
sam znala da neki nisu toliko daleko.
 Jedno je bilo sigurno: nisam mogla zauvijek ostati u močvari. Ne samo
zato što nam je ponestajalo stvari. Otac je bio mnogo stariji od majke.
Jednog dana će umrijeti. Majka i ja mogle bismo se snaći dokle god imamo
metaka za pušku, ali jednoga dana umrijet će i majka, a što ću onda? Nisam
željela živjeti sama u močvari. Htjela sam svoga mužjaka. U članku o
plemenu Yanomami bio je jedan dečko koji mi se sviđao. Na ramenima je,
poput plašta, nosio mrtvog majmuna i ništa drugo. Znala sam da živim na
drugom kraju svijeta i da se vjerojatno nikad nećemo sresti. No sigurno ima
drugih poput njega koji žive bliže i s kojima bih se mogla spojiti. Kad bih
takvog jednog mogla naći, pomislila sam, mogla bih ga dovesti u močvaru i
stvoriti svoju obitelj. Bilo bi lijepo imati djevojčicu i dječaka.
Dok nisam vidjela onu obitelj, nisam bila sigurna kako bi se to moglo
ostvariti. No sad sam imala neke zamisli.

TIH TJEDANA otac je triput odlazio u lov na proljetnog jelena i svaki

put vratio bi se praznih ruku. Rekao je da nije uspio ubiti jelena zato što je
tlo prokleto. Bogovi nas kažnjavaju, i to je rekao. Nije rekao zašto.
Četvrti put poveo me je sa sobom. Mislio je da će kletva nestati ako ja
budem pucala. Nisam znala je li to istina, no ako je to značilo da ću
napokon opet moći pucati u jelena, spremno sam pristala. Kad god sam ga,
nakon što sam ubila prvog jelena, pitala mogu li opet ići u lov na jelene,
otac bi svake godine rekao ne. Nije mi bilo jasno zašto se toliko potrudio
naučiti me pucati ako mi nije mislio dopustiti da sudjelujem u donošenju
divljači na stol.
Cousteau i Calypso ostali su kod kuće. Otac nije volio kad bih
izgovarala njihova imena ili se igrala s njima. Nekad bih to radila namjerno,
da mu idem na živce, ali danas nisam. Stalno je bio toliko gnjevan zbog
kletve da sam razmišljala o tome da ih pošaljem nekamo. (“Cousteau i
Calypso posjećuju pleme Yanomami u prašumi bez Helene.”) Rambo je bio
svezan u šupi. On bi, govorio je otac, poslužio za mamljenje medvjeda iz
brloga ili tjeranje rakuna uz stabla, ali ne i za lov na jelene jer jeleni su
previše plahi. Nije mi bilo jasno zašto je to problem. Čak i da Rambo
preplaši jelene, lako bi im ušao u trag jer može trčati po pokorici snijega, a
tanke jelenove noge bi je probile. Preostalo bi nam samo prići mu i pucati.
Katkad sam se pitala je li otac izmislio tolika pravila i ograničenja samo
zato što je to mogao.
Ja sam hodala prva jer sam nosila pušku. Svidjelo mi se što to znači da
me otac mora slijediti kamo god želim. Razmišljala sam o nadimku koji
mije dao, Bangii-Agawa-ateyaa, i nasmiješila se. Nisam više bila njegova
Mala Sjena.
Krenula sam prema grebenu gdje sam ubila prvog jelena jer mije taj
greben donio sreću. A i još uvijek sam se nadala da ću upucati košutu koja
nosi blizance.
Kad smo došli do napuštene dabrove jazbine gdje je otac postavljao
zamke, dala sam mu znak da čučne, skinula rukavice i spustila se kraj
njega. Ovlažila sam prst kako bih provjerila vjetar i brojala do sto da
jelenima koji su nas možda čuli pružim priliku da se umire. Polako sam
podignula glavu.
S druge strane dabrove jazbine, na pola puta između nas i cedrova rita
gdje su trebali biti jeleni, na otvorenome je odvažno i krajnje neustrašivo
stajao vuk. Mužjak, dvostruko veći od kojota i triput veći od mojeg psa, s
golemom glavom, širokim čelom, silnim prsima i gustim tamnim krznom.
Nisam nikad vidjela vuka, osim onih koža u našoj alatnici, no nije bilo
sumnje u što gledam. Sad sam shvatila zašto otac nije uspio ubiti jelena. Tlo
nije bilo prokleto - ovamo se samo naselio novi lovac.
Otac me je povukao za rukav i prstom upro u pušku. Pucaj, izgovorio
je nečujno. Na svojim prsima pokazao je prstom na mjesto gdje trebam
pucati da ne uništim kožu. Podignula sam pušku najopreznije što sam znala
i pogledala kroz nišan. Vuk mije uzvratio pogled mirno, inteligentno, kao
da zna da smo ondje, ali ne mari. Gurnula sam prst na okidač. Vuk se nije ni
pomaknuo. Sjetila sam se očevih priča. Kako je Gitche Manitou poslao
vuka da Prvom Čovjeku pravi društvo dok korača Zemljom i da je imena
biljkama i životinjama. Kad su završili, Gitche Manitou odlučio je da će
Mai’iigan i Čovjek krenuti odvojenim putovima, no dotad su već toliko
vremena proveli skupa da su se zbližili poput braće. Kako je pripadnicima
naroda Anishinaabe ubojstvo vuka jednako ubojstvu čovjeka.
 Otac mi je stisnuo ruku. Osjetila sam njegovo uzbuđenje, njegov gnjev,
njegovu nestrpljivost. Pucaj, prosiktao bi da je mogao. Želudac mi se
zgrčio. Razmišljala sam o hrpama krzna u alatnici. O tome kako zbog očeva
lova na zamke dabrova, koji su živjeli u jazbini uz koju smo se sklonili, više
nema. Kako nam je vuk pokazao povjerenje, i kad bih ubila Mai’iigana, to
bi bilo kao da sam ubila svoga psa.
Spustila sam pušku. Ustala sam, zapljeskala i zavikala. Vuk se osvrnuo
i na trenutak me pogledao. A onda je u dva velika, prekrasna skoka
pobjegao.

KAD SAM ODLUČILA da neću ubiti vuka, znala sam da ću završiti u

bunaru. Nisam znala da će mi otac zgrabiti pušku iz ruke i kundakom me
tako jako opaliti po licu da ću sletjeti na leđa u snijeg. Nisam očekivala ni
da će me tjerati da hodam natrag do kolibe s puškom uperenom u leđa, kao
da sam njegova zatvorenica. Da barem mogu reći da me nije bilo briga. No
i dalje ne znam u kojem sam trenutku mogla drukčije postupiti. Nije mi bilo
drago usprotiviti se ocu. Znam koliko je želio tu vučju kožu. Ali želio ju je i
vuk.
O tome sam razmišljala dok sam klečala na petama u mraku. Nisam
mogla sjesti jer je otac napunio dno bunara jelenjim rogovima, rebrima,
slomljenim staklom i razbijenim posuđem - svačim što bi me ozlijedilo ili
sasjeklo kad bih pokušala sjesti. Kad sam bila mala, mogla sam se sklupčati
na boku i leći na otpalo lišće na dnu. Katkad bih i zaspala. Mislim da je zato
otac počeo utrpavati krhotine. Vrijeme za promišljanje ne smije biti ugodno.
Jama je bila duboka i uska. Ruke sam mogla do kraja ispružiti samo
iznad glave. Istezala bih se kad god bih osjetila trnce u šakama. Da
dosegnem poklopac, morala bih porasti još dva metra.
Nisam znala koje je doba dana i koliko sam vremena provela unutra jer
poklopac nije propuštao svjetlost. Otac je rekao da su ljudi koji su sagradili
kolibu napravili taj poklopac da djeca ne bi upala u bunar. Znam samo da
me je otac u bunaru držao koliko god je htio i da me ne bi pustio van dok
nije bio spreman. Znala sam razmišljati što bi se dogodilo da me ne pusti.
Da Sovjetski Savez baci bombu na SAD, a National Geographic kaže da
Nikita Hruščov upravo to želi, i da bomba ubije oca i majku, što bi se
dogodilo sa mnom? O takvim stvarima nastojala sam ne razmišljati previše.
Kad god bi mi to palo na pamet, odjednom bi mi bilo teško disati.
Bila sam preumorna. Obamrli su mi stopala i dlanovi, zubi su mi
cvokotali, ali prestala sam drhtati, barem nešto. Otac mi je ovaj put dopustio
da ostanem odjevena i to je olakšalo stvar. Prednji zubi su mi se klimali,
boljeli su me obrazi, no najviše od svega zabrinjavala me je noga. Porezala
sam se na nešto oštro kad me je otac bacio unutra. Krv sam obrisala rubom
košulje i podvezala bedro šalom, ali nisam bila sigurna je li pomoglo.
Pokušavala sam ne razmišljati o tome da sam jednom prilikom bunar
dijelila sa štakorom.
“Jesi li dobro?”
Otvorila sam oči. Calypso je sjedila na pramcu očeva kanua. Kanu se
nježno ljuljuškao. Dan je bio sunčan i topao. Klipovi rogoza povijali su se i
klimali na povjetarcu. Iznad njih orao se survao prema vodi i zagnjurio. Iz
daljine je dopirao pjev crvenokrilog kosa. Kanu je zastao u šašu. Cousteau
je sjedio pozadi.
“Dođi s nama”, rekla je Calypso. “Idemo u istraživanje.” Nasmiješila
se i pružila mi ruku.
Kad sam ustala, noge su mi se tresle kao da me neće izdržati. Primila
sam je za ruku i oprezno zakoračila u kanu. Očev kanu bio je dvosjed pa
sam sjela između njih, u sredinu na dno. Kanu je bio metalni. Dno je bilo
hladno.
Cousteau nas je odgurnuo veslom o obalu. Struja je bila vrlo jaka.
Cousteau i Calypso trebali su samo upravljati. Dok smo plovili nizvodno,
razmišljala sam o danu kad smo se upoznali. Bilo mi je drago što smo
Cousteau, Calypso i ja bili prijatelji.
“Imate li kakve hrane?” Bila sam jako gladna.
“Naravno.” Calypso se okrenula i nasmiješila. Zubi su joj bili bijeli i
ravni. Oči plave poput očiju moje majke. Kosa joj je bila gusta, tamna i
svezana u pletenicu poput moje. Posegnula je u ruksak između svojih
stopala i pružila mi jabuku. Bila je velika poput obje moje šake - vučja
rijeka, kako je moj otac nazivao tu sortu, jedna od tri vrste jabuka koje su
rasle u blizini naše kolibe. Zagrizla sam, a sok mi je iscurio niz bradu.
Pojela sam cijelu jabuku, čak i sjemenke. Calypso se nasmiješila i
pružila mi drugu. Tu sam pojela do ogriska. Bacila sam ga u rijeku ribama i
provukla prste kroz vodu da ih sperem od ljepljivosti. Voda je bila vrlo
hladna, kao i kapljice koje su mi padale na glavu kad bi Cousteau
prebacivao veslo. Prošli smo pokraj močvarnih nevena, plavih i žutih irisa,
indijanskih pera, gospine trave, mrijesnjaka i prskavaca. Nikad nisam
vidjela toliko boja. Raslinje koje nikad nije cvjetalo zajedno sad je cvjetalo
u isto vrijeme, kao da mi je močvara pripremila predstavu.
Struja je bila sve jača. Kad smo došli do drvenog znaka koji je visio sa
sajle razapete preko cijele širine rijeke, uspjela sam pročitati sve: OPREZ,
BRZACI ISPRED, ČAMCIMA NA VESLA ZABRANJEN PROLAZ.
Spustila sam glavu kad smo prolazili ispod sajle.
Huka je bila sve glasnija. Znala sam da ćemo pasti u provaliju. Vidjela
sam kako se kanu naginje naprijed kad smo došli do ruba, kako ponire kroz
pjenu i izmaglicu i nestaje u vrtlogu na dnu. Znala sam da ću se utopiti. Nije
me bilo strah.
“Otac te ne voli”, Cousteau je najedanput progovorio iza mojih leđa.
Jasno sam ga čula iako smo se otac i ja morali derati kad smo prošli put bili
ovako blizu slapova. “Voli samo sebe.”
“Istina je”, rekla je Calypso. “Nas naš otac voli. Ne bi nas nikad bacio
u bunar.”
Razmišljala sam o danu kad smo se upoznali. Kako se njihov otac s
njima igrao. Kako se smiješio kad je malenu Calypso primio u naručje i
nosio je na ramenima, smijući se dok se uspinjao uza stepenice. Znala sam
da govori istinu.
Obrisala sam oči rukavom jakne. Nisam znala zašto su mi vlažne.
Nikad nisam plakala.
“U redu je”, Calypso se nagnula naprijed i primila me za ruke. “Ne boj
se. Mi te volimo.”
“Tako sam umorna.”
 “Znamo”, rekao je Cousteau. “Sve je u redu. Lezi. Zažmiri. Mi ćemo
se brinuti za tebe.”
Znala sam i da je to istina. I zato sam ga poslušala.

MAJKA MI JE REKLA da sam u bunaru provela tri dana. Nisam

znala da čovjek toliko dugo može izdržati bez hrane i vode, ali čini se da
može. Prema njezinim riječima, kad je otac napokon maknuo poklopac i
spustio ljestve, bila sam toliko slaba da se nisam mogla popeti pa me je
morao prebaciti preko ramena poput lešine jelena i iznijeti van. Rekla je da
je mnogo puta htjela otvoriti poklopac i spustiti mi hranu i vodu, ali otac ju
je prisilio da sjedi na stolcu u kuhinji i cijelo to vrijeme držao je pušku
uperenu u nju pa nije mogla.
Kad me je otac unio u kolibu, rekla je, svalio me je na pod pokraj peći
kao da sam vreća brašna pa izašao. Mislila je da sam mrtva. Dovukla je
madrac s njihova kreveta u kuhinju pa me je otkotrljala na njega i pokrila
dekama, a potom se skinula do gola, uvukla pod pokrivače i grlila me dok
se nisam ponovno ugrijala. Ako je to učinila, ja se ne sjećam. Sjećam se
samo da sam se probudila drhteći na madracu iako su mi lice, šake i stopala
gorjeli. Otkotrljala sam se s madraca, odjenula i oteturala do poljskog
zahoda. Kad sam pokušala piškiti, gotovo ništa nije iscurilo.
Sljedećeg dana otac me je upitao jesam li naučila lekciju. Rekla sam
mu da jesam. Mislim da to nije bila lekcija kojoj me htio poučiti.
 19.

O tisci na cesti ispisali su nedvojbenu poruku: Krenuo sam u tvoju kuću.

Uhvati me, zaustavi me, spasi ih - ako možeš.
Otključala sam kamionet. Džepove sam do vrha napunila mecima i
skinula Ruger s rešetke iznad prozora. Provjerila sam Magnum, namjestila
nož na pojasu. Otac ima dva pištolja i nož koje je uzeo iz starčeve kolibe. Ja
nosim pištolj, pušku i lovački Bowie koji imam od djetinjstva. Rekla bih da
smo izjednačeni.
Nisam sigurna zna li otac da imam obitelj, kao što ne mogu dokazati
da zna da živim na imanju na kojem je odrastao. Pada mi na pamet nekoliko
načina kako je to mogao doznati. Zatvorenici ne mogu na internet, no otac
ima odvjetnika, a odvjetnici imaju pristup poreznim prijavama, zemljišnim
knjigama, evidencijama vjenčanih, rođenih i umrlih. Otac je mogao obraditi
odvjetnika da mu da informacije o ljudima koji žive na imanju njegovih
roditelja, a da odvjetnik uopće ne shvati da otac manipulira njime. Možda je
odvjetnik na očev zahtjev nadzirao moju kuću pod nekom bezazlenom
izlikom. Ako me je odvjetnik vidio i slučajno ocu spomenuo moje tetovaže,
otac bi odmah znao da sam to ja. Pitam se - i to ne prvi put - jesam li možda
trebala ukloniti sve tetovaže, koliko god taj postupak bio dug i skup. Sad
vidim da sam također trebala promijeniti i ime. No kako sam mogla znati da
će mi devet godina kasnije takve stvari ugroziti obitelj? Nisam bježala od
zakona ni od organiziranog kriminala, nisam se skrivala kao da sam u
programu zaštite svjedoka. Bila sam samo osamnaestogodišnja djevojka
koja je pokušala krenuti ispočetka.
Postoji još jedna mogućnost kako je otac doznao gdje živim, mnogo
zlokobnija i podmuklija od prve. Moguće je da živim na imanju njegovih
roditelja jer me je on onamo smjestio. Možda su njegovi roditelji isprva
njega oporučno naveli kao nasljednika, ali on je nasljedstvo prepustio meni
kako bi me mogao pratiti. Pretpostavljam da je moguće da oca
precjenjujem. No ako je isplanirao bijeg tako da ga budem primorana tražiti
pod njegovim uvjetima, spremna sam priznati da sam ga podcijenila. Više
neću.
Provjeravam telefon. I dalje nema signala. Pišem Stephenu da ga
upozorim da bježi u nadi da će poruka uspjeti proći i idem prema zapadu.
Krećem suprotno od puta koji bi otac želio da slijedim. Kad se krećeš kroz
šumu, uvijek za sobom ostavljaš dokaze, koliko god vješto prikrio trag.
Grančice se slome. Blato se pomakne. Trava se ulegne na mjestu gdje se
gazi. Mahovina se gnječi. Šljunak upada u tlo. Na obuću se lijepe tragovi sa
zemlje koji se onda šire na druge površine: zrnca pijeska na oboreno stablo,
mrvice mahovine na inače goli kamen. Osim toga, otac putuje s mojim
psom. Ako Ramba ne nosi u naručju ili na ramenima, moj tronogi pas
ostavit će trag koji je nemoguće ne primijetiti.
No čak i da kiša ne ispire sve očeve tragove brzinom munje, ne bih ga
pratila. Ako ga samo slijedim, već sam izgubila. Moram ga preduhitriti.
Otac ne zna da moje cure nisu kod kuće, ali ja znam da moj suprug jest.
Udaljeni smo od moje kuće manje od osam kilometara. Mnogo puta sam
lovila na ovom području i dobro ga poznajem. Između ove ceste i moje
kuće protežu se dva manja potoka, jezero s dabrovima i strmi klanac s
rječicom na dnu koju će otac morati prijeći. Na višem terenu nalazi se
pomlađena šuma jasike i rijetka borovina, što znači da će se morati držati
nizine što je više moguće. Ako kiša nastavi padati ovom jačinom, potoci će
se u tren oka pretvoriti u brzace. Ako misli prijeći rječicu na dnu klanca
prije nego što se pretvori u podivljalu rijeku, mora biti brz.
Ocu je sve to dobro poznato kao i meni jer je kao dječak lutao ovim
šumama. No ne zna - a i ne može nikako znati, osim ako je vidio nedavnu
satelitsku snimku ovoga kraja, u što sumnjam - da odavde do moje kuće
postoji dio šume koji je potpuno iskrčen prije tri ili četiri godine. Ne zna ni
za neasfaltiranu cestu koju su šumari ostavili, a vodi gotovo cijelim putem
do močvare iza moje kuće.
To mu je prva pogreška.
Lagano sam potrčala. Otac ima gotovo petnaest minuta prednosti. Ako
se budem kretala u prosjeku osam kilometara na sat u odnosu na njegovih
pet, prestići ću ga i prepriječiti mu put. Zamišljam ga kako se provlači kroz
šikaru, uspinje i spušta niz brežuljke i probija kroz potoke, a ja se nisam ni
oznojila. Kako se toliko trudi prikriti trag kretanja, a ja ga uopće ne
slijedim. Nema pojma da ću ga ponovno nadmudriti. Ne može zamisliti
nijedan drugi ishod osim onoga koji je isplanirao jer u njegovu svemiru, u
kojem je on Sunce a svi ostali kruže oko njega, stvari se događaju samo
onako kako on odredi.
Noja više nisam zaljubljeno dijete kojim je manipulirao i koje je
kontrolirao. Druga mu je pogreška što to i dalje misli.
Pronaći ću ga i zaustaviti. Jednom sam ga već strpala u zatvor - i opet
ću.

IZVADILA SAM MOBITEL iz džepa ne zaustavljajući se i provjerila

vrijeme. Pola sata. Čini mi se mnogo dulje. Rekla bih da sam na pola puta
do kuće. Možda i više, ali moguće i manje. Teško mi je znati gdje sam
točno zato što stabala s pomoću kojih se obično orijentiram više nema.
Borovi na grebenu s desne strane ni po čemu nisu prepoznatljivi, svakako
ne dovoljno da procijenim kako napredujem, tek šikara koja se drvosječama
nije dala sjeći.
S moje lijeve strane zemlja je toliko jalova da mi u usporedbi s tim
stabla zdesna djeluju bujno. Nema ništa ružnije od iskrčene šume. Hektri i
hektri razasutoga grmlja, duboke brazde skidera i panjevi. Turisti zamišljaju
da je cijeli Gornji poluotok prelijep i pun netaknute divljine, no ne znaju da
su tek stotinjak metara od autoceste velike šumske površine svedene na
drvenjaču.
Do kraja devetnaestog stoljeća cijela savezna država bila je prekrivena
stamenim crvenim i bijelim borovima, sve dok kraljevi drvne industrije nisu
prisvojili šume na vegetacijskom vrhuncu te preko jezera Michigan počeli
prevoziti trupce za izgradnju Chicaga. Stabla koja se danas sijeku su iz
pomlađenih šuma: breza, jasika, hrast, Banksov bor. Kad njih nestane,
zemlja je već toliko erodirana da ondje mogu rasti tek mahovina i
borovnice.
 Kad smo otac i ja sjekli stabla za ogrjev, rušili smo samo najveća
stabla i to samo koliko nam je bilo potrebno. To bi šumi čak pomoglo jer bi
manja stabla dobila prostora za rast. “Tek kad posiječete posljednje drvo,
tek kad zatrujete posljednju rijeku, tek kad upecate posljednju ribu, tek tada
ćete saznati da se novac ne može jesti”, bila je jedna od očevih omiljenih
izreka. “Zemlju nismo naslijedili od svojih predaka već smo je posudili od
svojih potomaka”, bila je također jedna od čestih. Nekoć sam mislila da ih
je sam smislio. Danas znam da je riječ o poznatim indijanskim
poslovicama. Kako god bilo, Indijanci su shvaćali što je održivo šumarstvo
davno prije nego što je za to postojao pojam.
Nastavila sam trčati. Nikako ne mogu znati hoću li duljim ali
potencijalno bržim putem stići prije oca. Znam, doduše, da će biti za dlaku.
Trčanje mi ne ide lako kao što sam se nadala. Šumarska cesta samo je
nazivom cesta: neasfaltirana, neravna, a mjestimice toliko nakošena da mi
se čini kao da trčim uz liticu. Dubok pijesak, kamenje i korijenje stabala
koje izviruje, jame poput manjih ribnjaka. Hropcem, a pluća me peku. Kiša
mi se slijeva niz kosu i jaknu, a bakandže i nogavice mokre su do koljena
od skakanja kroz lokve. Puška koja mi visi s ramena svakim korakom zabija
mi se u leđa. Mišići listova vrište mi da stanem. Očajnički moram doći do
zraka, stati, pomokriti se. Naprijed me tjera samo pomisao što će se
dogoditi Stephenu ako ne uspijem.
I upravo tada s desne strane začuje se pseći lavež. Oštar, prepoznatljiv
cvilež koji će smjesta prepoznati svaki vlasnik Plottova goniča. Pognula
sam se s rukama na koljenima da dođem do daha. Na licu mi se pojavio
osmijeh.
 20.

KOLIBA

Vikingova žena gledala je ražalošćeno tu divlju, zlobnu djevojku, a kad

se spustila noć i na njoj nastala promjena duše i tijela, izrekla joj je toplim
riječima svoj jad i žalost. Gadna žaba sa začaranim tijelom stajala je pred
njom i gledala je svojim žalosnim smeđim očima, slušala je i činilo se da s
ljudskim razumom shvaća njezine riječi.
“Jednom će doći i tebi vrijeme kušnje”, govorila je Vikingova žena, “i
ono će biti strašno i za me. Bilo bi bolje da si kao maleno dijete bila
izložena na cesti, da te noćna studen uljuljala u smrt.” I Vikingova žena
ronila je gorke suze te pođe ljutita i žalosna.
- Hans Christian Andersen, Kći kralja močvare

D ani i noći koje sam provela u bunaru naučili su me trima stvarima:

otac me nije volio. Otac će učiniti što god želi, bez obzira na moju
sigurnost ili osjećaje. Majka nije bila toliko ravnodušna prema meni kao što
sam mislila.
Za mene su to bile velike spoznaje. Dovoljno velike da je svaka od
njih zahtijevala duboko promišljanje. Nakon tri dana Cousteau, Calypso i ja
još uvijek smo nastojali posložiti stvari.
U međuvremenu, naučila sam ono najvažnije o susretu sa smrću od
pothlađenosti ili hipotermije, kako je pisalo u članku u National
Geographicu o neuspjeloj Scottovoj ekspediciji na Južni pol 1912. godine,
a to je sljedeće: dokle god ne izgubiš prste od ozeblina i dokle god se
ponovno uspiješ zgrijati, bit ćeš dobro. Taj dio s grijanjem nije baš zabavan
- mnogo je bolniji od udaranja palca čekićem, trzaja kundaka ili iscrtavanja
velike tetovaže - i iskreno sam se nadala da nikad više takvo što neću
proživjeti. S druge strane, shvatila sam da sam mnogo izdržljivija nego što
sam mislila, a to je sigurno nešto značilo.
Nisam znala je li me otac izvukao iz bunara zato što je znao da sam
došla do granice izdržljivosti ili me je htio ubiti, ali se spustio u pogrešnom
trenutku. Tako su barem rekli Cousteau i Calypso. Možda su bili u pravu.
Znam samo da su od trenutka kad sam otvorila oči svi bili gnjevni.
Cousteau i Calypso bili su gnjevni na oca zbog toga što mije učinio. Majka
je na njega bila gnjevna iz istog razloga. Bila je gnjevna i na mene jer sam
toliko razgnjevila oca da me je htio ubiti. Otac je pak bio gnjevan na mene
jer sam odbila pucati na vuka, a na majku je bio gnjevan jer mije pomogla
nakon što me je izvukao iz bunara. Nisam se sjećala toga da se majka
uvukla pod pokrivače da me ugrije, no svježa modrica na njezinu oku
dokazivala je da jest. I tako se vrtjelo u krug. Kolibu je ispunilo toliko
gnjeva da se činilo kao da više nema zraka. Otac je većinu vremena
provodio sam u močvari i to je bilo dobro. Nisam imala pojma pokušava li
još uvijek ubiti našeg proljetnog jelena ili lovi vuka. A baš me i nije bilo
briga. Znala sam samo da bi se svaku večer vratio gnjevniji nego što je
otišao. Govorio bi da mu se smuči već od samog pogleda na mene i majku i
da ga zato nema. Nisam mu rekla da Cousteau i Calypso jednako misle o
njemu.
A i ponestalo nam je bilo soli. Kad je majka shvatila da soli više uopće
nema, bacila je praznu soljenku u zid i urlala da je to kap koja je prelila
čašu, i zašto otac već nešto nije učinio, i kako da ona sad kuha bez soli?
Očekivala sam da će je otac ošamariti zato što je vikala na njega i
odgovarala mu, ali on joj je samo odgovorio da Ojibwe uopće nisu imali sol
dok bijelci nisu došli i da će se morati naviknuti bez nje. Znala sam da će
meni nedostajati. Nije sve samoniklo bilje i divljač bilo dobrog okusa, čak
ni nakon nekoliko prokuhavanja. Na korijen čička svakako se trebalo
naviknuti. A smeđu gorušicu nikad nisam voljela. Sol bi u tome pomagala.
Međutim, sljedećeg jutra sve je utihnulo. Majka je pripremala zobenu
kašu za doručak i ne zucnuvši o soli. Okus mi se nije posebno svidio, a
prema tome kako je gurkao žlicu i ostavio pola kaše u zdjelici, rekla bih da
se nije svidio ni ocu. Majka je svoju kašu jela kao da je sve u redu.
Pretpostavila sam da ima tajne zalihe soli koje je negdje sakrila samo za
sebe. Nakon što je otac navukao krplje, prebacio pušku preko ramena i
uputio se u močvaru do kraja dana, ja sam se ostatak jutra posvetila tome da
je nađem. Pretražila sam smočnicu, dnevnu sobu i kuhinju. Mislila sam da
majka ne bi sakrila sol u spavaćoj sobi koju je dijelila s ocem, a znala sam
da je ne bi skrila ni u mojoj.
Bio bi to, doduše, dobar trik, a da smo zamijenile uloge, tako bih i ja
postupila - majka nije bila toliko pametna.
Jedino mjesto koje još nisam pretražila bio je ormar ispod stepenica.
Da sam barem ušla unutra prije nego što je počelo sniježiti, a koliba se
smračila. Kad sam bila mala, zatvarala bih se u ormar i pretvarala se da je
podmornica, medvjeđi brlog ili vikinška grobnica, no sad mi se više nisu
sviđala skučena, mračna mjesta.
No ipak sam htjela sol. I kad je majka sljedeći put izašla u poljski
zahod, razgrnula sam kuhinjske zastore do kraja i naslonila stolac na vrata
ormara da se ne zatvore. Rado bih bila upalila uljnu svjetiljku da pretražim
ormar, no nismo je smjele koristiti kad otac nije bio kod kuće.
Ormar je bio vrlo malen. Ne znam što su ondje držali ljudi koji su
sagradili kolibu, no otkako znam za sebe, bio je prazan. Kad sam bila mala,
mogla sam stati unutra da još ostane mjesta, no sad sam već toliko narasla
da sam morala sjesti leđima uza zid i stisnuti koljena uz bradu. Zažmirila
sam da mi tama bude prirodnija i brzo prepipala zidove i stražnji dio
stepenica. Paučina mi je zapinjala za prste. Od prašine mi se kihalo. Tražila
sam olabavljenu dasku, rupu u drvu ili čavao koji viri a može se iskoristiti
kao kukica - bilo kakvo mjesto ili kutiju gdje bi se mogla sakriti vrećica
soli.
U prostoru između čeone plohe stepenice i vanjskog zida prsti su naišli
na papir. Ljudi koji su sagradili kolibu čavlima su pričvrstili novinski papir
za vanjske zidove kao izolaciju od hladnoće, no ovo mi se nije činilo kao
novinski papir, a i sav smo već odavno iskoristili za potpalu. Iščupala sam
ga i odnijela do stola pa sjela pokraj prozora. Papir je bio smotan u tuljac i
čvrsto svezan uzicom. Otpetljala sam čvor, a papir se odmotao preda mnom.
 Bio je to časopis. Ne National Geographic. Naslovnica nije bila žuta, a
papir je bio pretanak. Bilo je previše mračno da razaznam detalje pa sam
otvorila vratašca peći i gurnula komadić cedrovine među ugljen dok se nije
zapalio pa upalila svjetiljku, a zatim ugasila papir i bacila ga u sudoper da
ne bih slučajno zapalila kolibu. Približila sam uljnu svjetiljku.
Velikim žutim slovima na ružičastoj podlozi na vrhu stranice pisalo je
‘teen. Pretpostavila sam da se časopis tako zove. Na naslovnici je bila jedna
djevojčica. Činilo mi se da smo slične dobi. Imala je dugu plavu kosu, ali
njezina je bila raspuštena i kovrčava, a ne ravna i svezana u pletenice kao
moja. Nosila je džemper narančaste, ljubičaste, plave i žute boje s cik-cak
uzorkom poput tetovaža na mojoj nozi. Na jednoj strani fotografije pisalo
je: 5+ KOMBINACIJE ZA STILSKE ODLIKAŠICE, a ČAROBNE
PREOBRAZBE:

DO PRIVLAČNOSTI U NEKOLIKO KORAKA stajalo je s druge

strane. Unutra je bilo više fotografija iste djevojke. Ispod jedne od njezinih
fotografija pisalo je da se zove Shannen Doherty i da je zvijezda
televizijske serije Beverly Hills, 90210.
Okrenula sam stranicu sa sadržajem. SOS za Zemlju - Kako možete
pomoći; Pomodne dijete: pametne ili opasne?; Rokovnik na kopčanje:
Poklon modni planer; Najseksi novi TV frajeri; Gospodin Pravi: Je li
možda pogrešan za tebe?; Tinejdžeri s AIDS-om: Bolne priče. Nisam imala
blage veze što ti naslovi znače i o čemu se piše u člancima. Prelistala sam
stranice. Seksi odjevne kombinacije za školu pisalo je ispod fotografije na
kojoj je skupina djece stajala kraj žutog autobusa. Djeca su izgledala sretno.
Koliko sam vidjela, nije bilo oglasa za kućanske aparate, ali bilo je reklama
za nešto što se zove “ruž”, “tuš” i “rumenilo”, a time su, koliko sam uspjela
shvatiti, djevojčice bojile usne u crveno, obraze u ružičasto, a kapke u
plavo. Nisam bila sigurna zašto bi to htjele.
Zavalila sam se u stolac, tapkala prstima po stolu, grizla zglob na palcu
i pokušavala srediti misli. Nisam imala pojma odakle je ovaj časopis, kako
je dospio ovamo, koliko dugo se skrivao u ormaru. Zašto bi itko napravio
časopis samo o dečkima i curama.
 Privukla sam svjetiljku i još jednom ga prelistala. Sve se opisivalo kao
“seksi”, “moderno”, “otkačeno”. Djeca su plesala, slušala glazbu, imala
tulume. Fotografije su bile jarkih, šarenih boja. Automobili nisu bili poput
onih u National Geographicu. Bili su izduženi i niski poput lasica, a ne
krupni, okrugli i debeli poput dabrova. Imali su i imena. Žuti automobil,
koji su u časopisu nazvali Mustang, posebno mi se svidio jer je imao isto
ime kao konj. Pretpostavljam zato što je bio jako brz.
Vani na trijemu majka je otresala snijeg s čizama. Pošla sam maknuti
časopis sa stola, a onda sam zastala. Nije bilo važno hoće li me majka
vidjeti. Nisam učinila ništa loše.
“Što to radiš?” vrisnula je dok je za sobom zatvarala vrata i tresla
snijeg iz kose. “Znaš da ne smiješ paliti svjetiljku prije nego što Jacob dođe
kući.” Objesila je jaknu o kukicu pokraj vrata i požurila do mene ugasiti
svjetlo, a onda je stala kad je ugledala časopis. “Odakle ti to? Što radiš s
tim? To je moje. Daj mi to.”
Posegnula je za časopisom. Pljesnula sam je po dlanu, skočila na noge
i primila se za nož. Smiješno je i pomisliti da bi časopis mogao biti majčin.
Majka ništa nije imala.
Koraknula je unatrag i podignula ruke. “Helena, molim te. Daj mi ga.
Ako mi ga daš, dopustit ću ti da ga čitaš kad god poželiš.”
Kao da bi me ona mogla zaustaviti. Mahnula sam nožem prema
njezinom stolcu. “Sjedni.”
Majka je sjela. Sjela sam i ja nasuprot njoj. Spustila sam nož na stol i
stavila časopis između nas. “Što je ovo? Odakle ti?”
“Mogu li ga uzeti?”
Kimnula sam. Privukla je časopis sebi i polako okretala stranice.
Zastala je na fotografiji tamnokosog, tamnookog dječaka. “Neil Patrick
Harris.” Uzdahnula je. “Kako sam samo bila zatreskana u njega u tvojoj
dobi. Nemaš pojma. Još uvijek mi je zgodan. Doogie Howser mi je bila
omiljena TV serija. Voljela sam i Punu kuću i Školsko zvono.”
Nije mi se svidjelo što majka zna stvari koje ja ne znam. Nisam imala
pojma o čemu govori, tko su ti ljudi, zašto se majka ponaša kao da ih
poznaje. Zašto joj je do dječaka i djevojčica u tom časopisu stalo koliko i
meni do Cousteaua i Calypso.
“Molim te, nemoj reći Jacobu”, rekla je. “Znaš što će učiniti ako ga
nađe.”
Znala sam točno što bi otac učinio s ovim časopisom da dozna za njega
- posebno ako bi mislio da je njoj važan. S razlogom sam svoje omiljene
National Geographice držala pod krevetom. Obećala sam da neću - ne zato
što sam je htjela zaštititi od oca, već zato Što nisam još završila s tim
časopisom.
Majka je ponovno počela listati, a onda je okrenula časopis i gurnula
ga prema meni. “Gle. Vidiš ovaj ružičasti džemper? Imala sam isti takav.
Toliko sam ga iznosila da mi je mama znala reći da bih i spavala u njemu da
sam smjela. I ovaj.” Vratila se na naslovnicu. “Mama mi je htjela kupiti
ovakav džemper za školu.”
Bilo mi je teško zamisliti majku kao djevojčicu poput ovih iz časopisa,
kako nosi ovakvu odjeću, ide u trgovine, u školu. “Odakle ti?” upitala sam
ponovno jer mi majka još uvijek nije odgovorila na pitanje.
“To je... duga priča.” Stisnula je usne kao kad bi je otac upitao nešto na
što nije htjela odgovoriti, primjerice zašto je pustila da se vatra ugasi, zašto
mu je omiljena košulja još uvijek prljava, a tvrdila je da ju je oprala, zašto
mu nije zakrpala rupe na čarapama, ili donijela još vode ili drva, i kad će
naučiti ispeći poštene kekse.
“A onda je najbolje da odmah počneš.” Zagledala sam se u nju poput
oca, neka zna da šutnju neću prihvatiti kao odgovor. Ovo će biti zanimljivo.
Majka nikad nije pričala priče.
Okrenula je glavu i ugrizla se za usnu. Na kraju je uzdahnula. “Imala
sam šesnaest godina kad mi je tvoj otac rekao da ću roditi bebu”, započela
je. “Otac je htio da pelene i dječju odjeću napravim od zaistora i prekrivača
koje smo imali u kolibi. Ali ja nisam znala šivati.” Nasmiješila se sama sebi
kao da je to što ne zna šivati smiješno. Ili kao da tu priču izmišlja.
“Uspjela sam izrezati pelene od prekrivača jednim njegovim nožem,
ali nikako nisam mogla sašiti odjeću za tebe bez škara, igala ili konca. A
sigurnice su nam trebale da pričvrstimo pelene. Otac je odjurio van kad sam
mu to rekla - znaš kakav je. Dugo ga nije bilo. Kad se vratio, rekao je da
idemo u kupnju. To je bilo prvi put da sam otišla iz močvare otkako...
otkako me doveo ovamo i bila sam jako uzbuđena. Išli smo u veliku
trgovinu koja se zove Kmart i nabavili sve što treba za tebe. Dok smo čekali
u redu za blagajnu, vidjela sam ovaj časopis. Znala sam da mi otac to nikad
ne bi dopustio pa sam ga smotala i stavila ispod košulje dok nije gledao.
Kad smo se vratili u kolibu, sakrila sam ga u ormar dok je on iskrcavao
stvari koje smo kupili. I otad je ondje.”
Majka je zatresla glavom kao da ne može vjerovati da je ikad bila tako
hrabra. Da časopis nije stajao na stolu između nas, ne bih ni ja vjerovala.
Zamišljala sam je kako odlazi do ormara kad god bismo otac i ja izašli, vadi
časopis iz skrovišta, nosi ga do kuhinjskog stola ili van na stražnji trijem za
sunčanih dana, čita priče i gleda slike umjesto da kuha i čisti. Teško mije
bilo povjerovati da je to radila još prije nego što sam se rodila, a otac je
nikad nije uhvatio.
I da je taj časopis star kao ja.
Počela mi se rađati jedna spoznaja. Pogledala sam datum na naslovnici
časopisa. Ako ga je majka uzela kad je bila trudna sa mnom, a menije bilo
gotovo dvanaest, znači da je i taj časopis star dvanaest godina. To je značilo
da djevojka na naslovnici uopće više nije djevojka - odrasla je žena, kao i
moja majka. Kao i ostala djeca.
Bila sam razočarana, priznajem. Više mi se sviđalo kad su ti dječaci i
djevojčice bili poput mene. Shvaćala sam, naravno, što znače datumi i
godine, i da se uz važne događaje veže brojka godine kako bi ljudi znali što
je bilo prije, a što kasnije. No nisam nikad razmišljala o brojci koja je
označavala godinu kad sam se rodila ili o tome koja je sad godina. Majka je
pratila tjedne i mjesece na kalendaru koji je ugljenom iscrtala na
kuhinjskom zidu, ali mene je uvijek više zanimalo kakvo će vrijeme biti
određenog dana i koje je godišnje doba.
Sad sam shvatila da je važan i broj mojih godina. Oduzela sam datume
na National Geographicima od datuma trenutačne godine i osjećala se kao
da me je otac nabio šakom u trbuh. National Geographie bio je star pedeset
godina. Mnogo stariji od časopisa ‘Teen. Stariji od moje majke. Stariji čak i
od oca. Moja braća i sestre iz plemena Yanomami nisu više bili djeca; bili
su starci i starice. Dječak s dvostrukim redom tetoviranih točkica na
obrazima čiju sam sliku pokazala ocu da i meni napravi takve uopće nije
bio dječak; bio je stariji čovjek poput mojeg oca. Cousteau - pravi Jacques-
Yves Cousteau - na slikama je bio odrastao muškarac, što znači da je sad
vrlo star. Možda je čak i umro.
Pogledala sam majku, koja je sjedila s druge strane stola i smiješila se
kao da je sretna što sam pronašla njezin časopis jer ćemo sad moći zajedno
čitati, a meni se u mislima samo vrtjelo jedno: Lažljivice. Vjerovala sam
National Geographicu. Vjerovala sam majci. Znala je da su izdanja
National Geographica stara pedeset godina i pustila me je da povjerujem
kako je sve što su rekli da se trenutačno događa točno i istinito. Televizori u
boji, čičak i cjepivo protiv dječje paralize nisu novi izumi. Rusi nisu upravo
poslali psa Lajku u orbitu u Sputniku 2 kao prvo živo biće koje leti oko
Zemlje. Cousteauova fantastična otkrića dogodila su se prije pedeset
godina. Zašto mi je to učinila? Zašto mi je lagala? Što mi je još prešutjela?
Zgrabila sam časopis sa stola, smotala ga i gurnula u stražnji džep.
Nakon ovoga, neće ga više vidjeti.
Vani se čula buka. Zvučalo je kao očeva motorna pila, ali skoro je pao
mrak i otac noću ne bi pilio drva. Potrčala sam do prozora. Sitno žuto
svjetlo približavalo nam se iz šumarka. Izgledalo je poput žute zvijezde, ali
kretalo se blizu tla.
Majka je prišla prozoru i stala kraj mene. Buka je bila sve glasnija.
Zakrilila je oči dlanovima i naslonila ih na staklo da vidi.
“Motorne saonice”, rekla je začuđenim glasom kad se napokon
odmaknula. “Netko dolazi.”
 21.

R ambo više ne laje, ali jedanput je bilo dovoljno. Rizik mi se isplatio.

Ne samo da sam sustigla oca nego mije Rambo još potvrdio da nije
daleko. Zamislite tih četiristo metara ceste između kolibe gdje započinju
očevi tragovi i šumarske ceste kojom trčim kao osnovicu jednakokračnog
trokuta. Moja kuća je vrh, a putovi kojim se otac i ja krećemo su stranice.
Što smo bliže mojoj kući, naši putovi brže se približavaju.
Mogla bih preciznije odrediti njegovu lokaciju kad bi Rambo još
jednom zalajao, ali iskreno, iznenađena sam što je uopće uspio zalajati. Čini
se da hlače koje je otac ukrao od čovjeka kojega je ubio nisu imale pojas.
Otac bi u kolibi svojim pojasom zavezao njušku moga psa kao brnjicu kad
bismo išli u lov, a on ne bi htio da pas laje, ili kad bi Rambo bio vezan u
šupi, a ocu bi dozlogrdilo slušati ga kako cvili da ga pusti van. Katkad bi
Rambu svezao brnjicu bez ikakvog vidljivog razloga i ostavio je znatno
dulje nego što sam mislila da treba. Čitala sam da je jedan od znakova koji
u odrasloj dobi mogu odati terorista ili serijskog ubojicu činjenica da su u
djetinjstvu bili okrutni prema životinjama. Nisam sigurna što znači kad su u
odrasloj dobi još uvijek okrutni.
Zaštitila sam oči od kiše i pažljivo promatram vrh grebena, a djelić
mene očekuje da će svaki tren očeva glava izviriti preko ruba. Sklonila sam
se s ceste među stabla. Mokre borove iglice ublažavaju moje korake.
Otresla sam kosu od kiše i skinula Ruger s ramena, držeći pušku s cijevi
uperenom u tlo da je mogu podići na prvi znak nevolje. Greben je strm.
Uspinjem se najbrže i najtiše što mogu. Obično bih se primila za granje, ali
borovi su suhi i ne smijem riskirati da se čuje pucanje grana.
Približavam se vrhu, spuštam se na trbuh i pužem ostatak puta na
laktovima i koljenima, onako kako me je otac naučio. Razvlačim Rugerov
dvonožac i gledam kroz nišan.
Ništa.
 Polako prelazim pogledom od sjevera prema jugu, a zatim na trenutak
bacim pogled na suprotni kraj klanca. Osobu odaje kretanje. Ako bježiš od
nekog kroz šumu, najbolje se što prije spustiti na tlo i ne pomaknuti se ni
milimetra. Pregledala sam svako moguće skrovište još jedanput u slučaju da
je otac namjerno natjerao Ramba da zalaje kako bi me izvukao van, a zatim
sam spremila pušku, spustila se niz greben i počela penjati uz sljedeći.
Dvaput sam sve ponovila dok se nisam popela na vrh četvrtoga
grebena, a onda sam poželjela slaviti. Na dnu padine, tek petnaestak metara
ispod mene i pedesetak metara prema jugu, krećući se namjerno posred
potoka koji bi mu inače dosezao do gležnjeva, no sad mu se uzdignuo do
koljena, hodao je moj otac.
Moj otac.
Pronašla sam ga. Prestigla. Nadmudrila u svakom pogledu.
Namjestila sam Ruger posljednji put i promatrala oca kroz nišan.
Naravno da izgleda starije nego što se sjećam. Djeluje mi mršavije.
Mrtvačeva odjeća na njemu visi. Kosa i brada su mu sijede, koža naborana i
požutjela. Na fotografiji koju je policija proširila otac izgleda raščupano i
podivljalo poput Charlesa Mansona. Pretpostavljam da su odabrali
najstrašniju fotografiju koju su mogli naći da ne bude sumnje da je otac
opasan. Uživo izgleda još gore: obrazi upali kao na lešu, oči tako duboko
potonule u duplje da sad izgleda kao wendigo iz svojih starih šatorskih
priča. Sad kad ga prvi put vidim u odrasloj dobi, shvaćam koliko
poremećeno izgleda. Pretpostavljam da je majci uvijek tako izgledao.
Otac je moga psa stegnuo oko vrata, omotavši uzicu oko lijeve šake
nekoliko puta. U desnoj ruci nosi Glock. Pretpostavljam da je oružje drugog
čuvara spremio u stražnji džep traperica ispod jakne. Rambo nesmetano
korača nasipom kraj njega. Nije ovo prvi put da se divim kako se lako moj
pas kreće na samo tri noge. Veterinarka koja ga je skrpala nakon nezgode s
medvjedom rekla mije da bi mnogi lovci tako teško ozlijeđenog psa dali
uspavati. Njezine riječi shvatila sam tako da bi razumjela kad si ne bih
mogla priuštiti Rambovu operaciju. Većina ljudi koja živi na Gornjem
poluotoku jedva spaja kraj s krajem da prehrani obitelj, a kamoli da može
platiti skupu operaciju za životinju, ma koliko to željeli. Vidjela sam da joj
je drago kad sam rekla da bih se radije odrekla lova na medvjede nego psa.
Kroz nišan pratim oca koji i ne sluti da hoda prema meni. Kad sam bila
mala, maštala sam o tome kako ću ga ubiti - ne zato što sam htjela, već zato
što mi je on usadio tu zamisao kad je promijenio pravila naše igre traganja.
Promatrala bih ga dugo nakon što bih ga pronašla, razmišljajući o tome
kako bi bilo da pucam u njega umjesto u drvo. Kako bih se osjećala da
ubijem oca. Što bi majka rekla kad bi doznala da sam ja sad glava naše
obitelji.
Dok ga promatram kako mi se sve više primiče, ponovno razmišljam o
tome ga da ubijem - ovaj put ozbiljno. S ove udaljenosti i iz ovog kuta lako
bih ga mogla srediti. Sprašiti mu metak u srce ili glavu i igra bi završila
prije nego što bi shvatio da sam pobijedila. Mogla bih ga upucati u utrobu.
Da iskrvari sporo i bolno u znak odmazde za ono što je učinio majci. Mogla
bih mu gađati rame ili koljeno. Ozlijediti ga dovoljno da dalje može samo
na nosilima. Otići kući, nazvati policiju čim dođem do signala i reći im gdje
da ga pokupe.
Koliko mogućnosti.
Dok smo živjeli u kolibi, otac i ja igrali smo igru pogađanja u kojoj bi
on u šaku skrio neku sitnicu za koju je znao da će mi se svidjeti - komadić
glatkog bijelog kvarca ili cijelo jaje crvendaća - a ja sam morala pogoditi u
kojoj se šaci krije blago. Kad bih pogodila, mogla sam ga zadržati. A kad ne
bih, otac bi blago bacio u jamu za otpad. Sjećam se koliko sam se trudila
logički to dokučiti. Ako je otac prošli put kad smo igrali blago držao u
desnoj šaci, znači li to da će ovaj put biti u lijevoj? Ili će ga ponovno staviti
u desnu kako bi me prevario? Možda čak i nekoliko puta? Tada nisam
shvatila da razum i logika nemaju nikakve veze s ishodom. Koju god šaku
odabrala, šanse da pogodim bile su jednake. Sad je drukčije. Ovaj put nema
pogrešnog odabira. Pomičem osigurač. Stavljam prst na okidač, zadržavam
dah i brojim do deset.
I pucam.
 BILA SAM PRESTRAVLJENA kad sam prvi put pucala u oca.
Zaprepastilo me je što mi je to uopće dopustio. Pokušavala sam zamisliti
kako Iris dajem pištolj i govorim joj da ga uperi u mene i pritisne okidač - e
da, i svakako moraš promašiti - i jednostavno to nisam mogla zamisliti.
Sumnjam da bi mi ikad palo na pamet takvo što napraviti i s Mari, koliko
god dobar strijelac jednom bila. To je nerazborito do granice samoubilačkog
ponašanja. A upravo je tako otac postupio.
Dogodilo se to onog ljeta kad mi je bilo deset godina. Te zime nismo
igrali igru traganja jer bi bilo prejednostavno slijediti očev trag nakon što je
pao snijeg, a iz istog razloga nismo igrali ni u kasnu jesen ili rano proljeće
nakon što opadne lišće, a prije nego što propupa novo. Tek kad bi raslinje
postalo bujno i gusto, rekao bi otac, traganje u šumi bilo bi istinski izazov.
To je ujedno i doba godine kad su kukci najgori. Treba se diviti
samokontroli koja mu je bila potrebna da satima sjedi u močvari i čeka da
ga pronađem dok se kukci roje i grizu ga, a on se opire nagonu da zamahne
rukom, čak i da se trzne.
Otac mi je za doručkom objasnio nova pravila igre. Nakon što ga
pronađem, imam dvije mogućnosti. Mogu pucati u stablo iza kojega će se
skrivati, pokraj njega ili iznad glave, ili pucati u zemlju pokraj njegovih
stopala.
Ako ga ne pronađem - ili još gore, ako me bude previše strah da pucam
kad ga nađem - morat ću se odreći nečega što mi je važno'. Počeli bismo s
National Geographicom s fotografijama Vikinga koji sam sakrila ispod
kreveta. Ne znam kako je uopće znao da se ondje nalazi.
Otac me kanuom poveo do grebena na kojem nikad nisam bila. Nosila
sam povez preko očiju da mi bude teže procijeniti koliko smo odmaknuli i
koliko je vremena prošlo, a i da ne vidim u kojem će smjeru krenuti kad
onamo stignemo. Bila sam jako nervozna. Nisam htjela pucati u oca. Htjela
sam zadržati svoj National Geographic. Razmišljala sam dugo o te dvije
mogućnosti. Bilo bi lakše i sigurnije pucati u tlo nego u stablo jer bi se
metak zabio u pijesak i vjerojatno se ne bi odbio i ozlijedio oca ili mene.
Osim toga, ako promašim zemlju i slučajno upucam oca, pogodak u nogu ili
stopalo bio bi manje traumatičan od pucnja u prsa ili glavu.
 No pucanj u tlo bio je kukavički, a ja nisam kukavica.
“Ostani ovdje”, rekao mije otac kad je kanu dodirnuo obalu. “Broji do
tisuću pa skini povez.” .
Kanu se zaljuljao dok je izlazio. Začula sam pljuskanje dok se penjao
na obalu, šuštanje dok se probijao kroz raslinje - najvjerojatnije marantu i
rogoz - a potom muk. Čula sam tek vjetar kako šušti kroz borove, a nos
mije već dao naslutiti da ovdje rastu, te papirnati šumor lišća jasike kako se
sudara na povjetarcu. Voda je bila tiha, sunce mi je užarilo glavu. Svjetlost
me je više grijala s desne strane nego s lijeve, što znači da je kanu bio
okrenut prema sjeveru. Nisam bila sigurna kako će mi to pomoći, ali bilo je
lijepo znati. Osjećala sam težinu remingtonke na koljenima. Počela sam se
znojiti ispod poveza.
Najedanput sam shvatila da me je toliko obuzelo prepoznavanje
tragova o okruženju u kojem sam se nalazila da sam zaboravila brojiti.
Odlučila sam krenuti od petsto kako bih nadoknadila izgubljeno vrijeme.
Zapitala sam se je li otac očekivao da ću brojiti do cijele tisuće, kao što mi
je rekao, ili je očekivao da ću skinuti povez prije nego što izbrojim do kraja
i početi ga tražiti ranije? Teško je bilo znati. Uglavnom sam činila ono što
bi mi rekao jer bi me u protivnom uvijek snašla nekakva kazna. No ovaj put
bilo je drukčije. Prava poanta traganja za ocem bila je nadmudriti ga.
Podmuklost i varanje bili su dio igre.
Skinula sam povez i svezala ga preko čela da mi znoj ne ulazi u oči pa
izašla iz kanua. Bilo je lako slijediti očev trag. Jasno sam vidjela kojim je
putem prošao kroz šaš - ipak nije bila maranta ni rogoz kao što sam
očekivala - i popeo se na obalu.
Raštrkane borove iglice na čistini kojom je prošao prije nego što je
nestao u orlovskoj bujadi s druge strane također su bile jasno vidljive.
Pretpostavila sam da sam očev trag tako lako mogla slijediti zato što sam
postala jako dobra u traganju. Kad sad razmišljam, sigurna sam da mi je
toga dana ostavio jednostavnu putanju jer je htio da igra dođe do kraja, a za
to se morao pobrinuti da ga pronađem.
Zamalo sam izgubila trag na vrhu grebena kad su otisci stopala stali na
glatkoj, goloj stijeni. A onda sam opazila hrpicu pijeska na mjestu gdje nije
trebala biti. Slijedila sam trag do druge strane, sve do ruba manje litice.
Povijena orlovska bujad i razasuto kamenje pokazali su mi gdje se otac
spustio. Slijedila sam trag kroz nišan remingtonke i pronašla ga kako na
petama čuči iza breze, stotinjak metara dalje. Stablo je bilo široko, ali ne
dovoljno; virila su mu oba ramena.
Široko sam se osmjehnula. Bogovi su mi toga dana uistinu bili
naklonjeni. Ne samo da sam pronašla oca nego su i uvjeti za gađanje bili
savršeni. Bila sam na višem položaju. Nije bilo vjetra. Sunce mi je bilo iza
leđa, što je značilo da otac neće moći opaziti moju siluetu na suncu ako
izađe iza stabla, okrene se i podigne pogled, ali i da ću ga jasno vidjeti kad
budem pucala i da su manje šanse da promašim.
Našla sam zaklon iza velikog crvenog bora i držala remingtonku
nadohvat ruke dok sam razmišljala o sljedećem potezu. Remingtonka je bila
gotovo moje visine. Spustila sam se na trbuh i gurala je ispred sebe dok
nisam došla do boljeg položaja za gađanje ispod grma. Naslonila sam pušku
na rame i pogledala kroz nišan. Otac se nije pomaknuo.
Stavila sam prst na okidač. Stegnulo me je u želucu. Zamišljala sam
trzaj puške, očevu glavu kako se trgne od iznenađenosti. Vidjela sam ga
kako izlazi iz zaklona i hoda uzbrdo da me potapša po glavi i čestita mi na
pogotku. Ili bi možda spustio glavu, užasnut, kad bi mu rame pocrvenjelo i
pojurio uzbrdo poput ranjenog nosoroga. Ruke su mi se tresle. Nije mi bilo
jasno zašto moram pucati u njega. Zašto je otac promijenio pravila naše
igre. Zašto je nešto zabavno pretvorio u nešto opasno i strašno. Htjela sam
da se nikad ništa ne promijeni.
I s tom mišlju sam shvatila. Moralo se mijenjati jer sam se ja
mijenjala. Odrastala sam. Ovo je bila moja inicijacija, moja prilika da
dokažem da ću biti vrijedan član našeg plemena. Pripadniku plemena
Yanomami ništa nije bilo vrjednije od hrabrosti. Zato su se uvijek borili s
drugim plemenima, otimali jedni drugima žene i zato su bili spremni radije
se boriti do smrti iako su bili probodeni strijelama nego odustati pa da ih
proglase kukavicama. Prema onome što piše u National Geographien
gotovo polovica muškaraca iz plemena Yanomami nekoga je ubila.
 Stisnula sam remingtonku uz rame. Ruke mi se više nisu tresle.
Nemoguće je opisati taj spoj užasa i uzbuđenja koji sam osjetila kad sam
povukla okidač. Pretpostavljam da je nalik na ono što čovjek osjeti kad
skoči iz aviona ili s litice, ili na ono što kardiokirurginja osjeti kad povuče
prvi rez. Više nisam bila djevojčica koja je obožavala oca, divila mu se i
nadala se da će jednog dana biti poput njega. Bila sam mu ravna.
Nakon toga nisam mogla dočekati sljedeću priliku da ponovno pucam
u njega.

PRASAK PUŠKE i pucketanje grane iznad očeve glave začuli su se

gotovo istodobno. Grana je pala u potok ravno ispred njega. Točno ondje
gdje sam i htjela. Isti potez okončao je našu posljednju igru lova i traganja.
Otac se ukipio. Podignuo je pogled prema mjestu odakle je došao
pucanj, širom otvorenih usta, kao da ne vjeruje da sam ga ponovno
pobijedila, a kamoli opet na isti način. Zatresao je glavom i podignuo ruke u
znak predaje. Rambov povodac bio je omotan oko njegove lijeve ruke.
Glock mu je visio na desnoj.
I dalje držim prst na okidaču. Ako čovjek izgleda poraženo, ne znači
da je spreman predati se. Posebno kad je čovjek izopačeni manipulator
poput mojeg oca.
“Jacobe.” To ime zvuči strano.
“Bangii-Agawaateyaa.”
Zadrhtala sam, i to ne zbog kiše. Bangii-Agawaateyaa. Mala Sjena.
Ime koje mi je dao kad sam bila dijete. Ime koje odonda nitko nije
izgovorio. Ne mogu uopće sročiti kako se osjećam kad čujem te riječi iz
očevih usta nakon svih tih godina. Sav taj gnjev, mržnja i gorčina koje sam
u sebi držala više od deset godina samo su nestali poput leda na peći.
Osjećam da je dio mene za koji uopće nisam bila svjesna da je slomljen
sada zacijelio. Preplavljuju me uspomene: oca kako me uči tragati, loviti,
hodati u krpljama, plivati. Oštriti nož, oderati zeca, zakopčati košulju,
zavezati cipele. Prepoznavati ptice, kukce, biljke, životinje. Oca kako sa
mnom dijeli beskrajne tajne močvare: nakupinu žabljih jajašaca kako pluta
mirnom jezerskom vodom ispod grane koja visi, lisičju jazbinu skrivenu
duboko u pijesku na obronku brežuljka.
Sve što znam o močvari, a vrijedi znati, naučio me je ovaj čovjek.
Čvršće sam stisnula Ruger. “Baci oružje.”
Otac se okrenuo i dugo gledao prije nego što je Glock odbacio u
grmlje. Iz desne bakandže izvukao je nož i bacio ga za pištoljem.
“Polako”, rekla sam kad je posegnuo iza leđa po drugi pištolj. Da sam
ja na njegovu mjestu, a on na mome, ovo bi bio trenutak kad bih se odlučila
na potez. Izvukla bih oružje, uperila ga u Rambovu glavu i iskoristila
slabost protivnice prema njezinu psu da je razoružam.
Otac je izvukao drugi Glock iza leđa polako kao što sam mu i rekla.
Rukom je zamahnuo kao da će ga baciti, no umjesto da ga ispusti kad mu je
ruka došla do najviše točke, kleknuo je na jednu nogu i zapucao.
Ne u Ramba.
U mene.
Metak mi se zabio u rame. Na jednu milisekundu osjetila sam samo
šok. Upucao me je. Namjerno i ne razmišljajući o posljedicama, osim da me
smakne.
Nisam ga nadmudrila. Nisam spasila obitelj. Nisam pobijedila jer je
otac ponovno promijenio pravila igre.
A onda mi je rame eksplodiralo. Netko mi je ugurao štap dinamita i
zapalio ga. Pogodila me je bejzbolska palica, probo me usijani žarač.
Primila sam se za ranu; pala na tlo i previjala se dok me je bol
preplavljivala u valovima. Krv mije šikljala kroz prste. Zgrabi Ruger, rekao
je mozak mojoj ruci. Pucaj u njega kao što je on u tebe. Ruka nije reagirala.
Otac se uspeo uz greben, stao pokraj mene i zagledao se dolje. Glock
mi je bio uperen u prsa.
Kako sam bila nevjerojatno glupa. Mislila sam da je pucanj u granu
umjesto u njega strateški potez. Kako će se tragično rasplesti posljedice
moje odluke. Istina je da nisam htjela ubiti oca. Volim ga, iako on mene ne
voli. Moju ljubav iskoristio je protiv mene.
 Zadržala sam dah i čekala da me dokrajči. Dugo je gledao dolje, a
onda vratio Glock u stražnji džep traperica i šutnuo Ruger preko ruba
grebena. Okrenuo me na leđa i iz mojeg džepa izvukao Magnum. Ne znam
kako je znao da sam naoružana, ali znao je. Iz stražnjeg džepa izvukao je
lisice - zasigurno one iste koje je nosio kad je pobjegao iz zatvora -
povukao mi ruke ispred, bez obzira na ozlijeđeno rame, i okovao mi
zapešća. Cijelo mi se tijelo treslo dok sam se trudila da ne vrištim.
Zapuhano je koraknuo unatrag.
“E tako se pobjeđuje u lovu i traganju”, rekao je gledajući s visoka i
pobjedonosno se smješkajući.
 22.

KOLIBA

Već rano u doba žetve došao je ovaj put Viking kući sa svojim plijenom
i zarobljenicima. Među njima nalazio se jedan mladi kršćanski svećenik,
jedan od onih ljudi što izgone stare bogove nordijskih zemalja. Mladoga su
kršćanskog svećenika otpremili u duboki kameni podrum dvorca, a uzetima
su mu svezali ruke i noge.
Bijaše lijep kao Baldur. Tako je govorila Vikingova žena i nju je dirala
njegova nevolja, dok je mlada Helga tražila da mu kroz koljena provuku uže
i da ga privežu za repove divljih volova.
“Pustila bih na njega pse”, rekla je, ’’naprijed preko bara i močvara
sve do ledine. To bi bilo veselo gledati, još veselije nego pratiti ga na
njegovu putu.”
No Viking nije htio da on podnese ovakvu smrt nego je trebao
sljedećeg dana kao himbeni progonitelj visokih bogova biti žrtvovan u lugu
na krvavom kamenu. Bijaše to prvi put da se ovdje žrtvuje čovjek.
Mlada Helga molila je za dopuštenje da slike bogova i narod poškropi
njegovom krvlju. Naoštrila je svoj sjajni nož, a kad je jedan od velikih
bijesnih pasa, kojih je u dvorištu bilo mnogo, protrčao kraj njezinih nogu,
zarila mu je nož u bok.
“Zato da ga iskušam”, rekla je.
- Hans Christian Andersen, Kći kralja močvare

N etko dolazi, ponovila je majka dok smo stajale za jedno kraj

kuhinjskog prozora, kao da nije vjerovala vlastitim riječima dok ih
nije ponovila.
I ja sam bila iznenađena. Otac je uvijek jako pazio da ne privuče
pozornost na našu kolibu: drva je pilio u nizini našega grebena kako se zvuk
motorne pile ne bi širio; iz puške bi pucao samo kad je bilo nužno doći do
divljači; nikad nije napuštao močvaru kako bi išao u nabavku novih zaliha,
iako su nam ponestajale namirnice koje bi bilo lijepo imati; skrivao se od
one obitelji da ih ne bismo slučajno doveli do kolibe; provodio je pripremne
vježbe kako bismo majka i ja znale što treba učiniti u slučaju da se netko
pojavi na našem grebenu. Bilo mi je teško vjerovati da je unatoč svemu
netko ipak došao.
Naslonila sam nos na staklo i pratila kako prednje svjetlo motornih
saonica poskakuje i krivuda prema nama. Bilo je previše mračno da bih
razaznala detalje, ali znala sam kako izgledaju motorne saonice. To jest,
znala sam kako su motorne saonice izgledale prije pedeset godina. Još
uvijek nisam mogla pojmiti koliko je majčina obmana bila pokvarena.
Majka je polako zatresla glavom, kao da se budi iz dugog sna. Navukla
je zastore i zgrabila me za ruku. “Brzo. Moramo se sakriti.”
Gdje da se sakrijemo? htjela sam upitati. Znala sam da otac to očekuje.
Znala sam i što će nam učiniti ako ne poslušamo njegove upute. No bilo je
prekasno da otrčimo u močvaru, uvaljamo se u blato i tako zakamufliramo,
čak i da močvara nije bila zaleđena. Tko god je vozio motorne saonice, već
je uočio našu kolibu. I vozio je ravno prema nama. U peći je gorjela vatra,
iz dimnjaka je sukljao dim, šupa je bila puna drva za ogrjev, a snijeg pun
otisaka stopala. Jakne su nam visjele kraj vrata, stol je bio postavljen, gulaš
od zečetine krčkao se na peći. A što je s Rambom?
Rambo.
Zgrabila sam jaknu i otrčala u šupu. Rambo je toliko cvilio i navlačio
lanac da sam se uplašila da će se ugušiti. Otkopčala sam mu ogrlicu i
oslobodila ga, a onda čučnula između reda drva i zida šupe da mogu gledati
kroz procjepe. Zvuk motora promijenio se kad su se motorne saonice počele
uspinjati uz naš greben. Nekoliko trenutaka kasnije zaklonile su mi vidik u
oblaku snijega i ispušnih plinova. Otrčala sam do druge strane šupe, popela
se na hrpu drva i čučnula pripremivši nož kako me otac učio. Motorne
saonice stale su točno ispod mene. Buka je bila toliko glasna da mi je u
ušima zvonilo dugo nakon što je vozač ugasio motor.
“Hej, mali.” Vozač je zviždao i tapšao se po nozi dok je Rambo lajao i
kružio oko njega. Nisam mu uspjela vidjeti lice jer je nosio kacigu kakvu
nose ronioci na velikim dubinama - to jest, kakve su nekoć nosili ronioci na
velikim dubinama - no po glasu sam znala da je muškarac. “Dođi, mali.
Dođi. Sve je u redu. Neću ti ništa.”
Rambo je prestao lajati i potrčao mu u susret mašući repom pa
naslonio njušku na muškarčevo koljeno. Muškarac je skinuo rukavicu i
počešao Ramba iza uha. Pitala sam se kako zna gdje se moj pas voli češkati.
“Dobar dečko. Baš si dobar. Jesi. Jesi, dobar si.” Nikad nisam čula da
netko tako puno priča sa psom.
Muškarac je polako odgurnuo Ramba u stranu i sišao s motornih
saonica. Nosio je debele crne hlače i crnu jaknu s prugom uzduž rukava u
nijansi zelene koju nikad prije nisam vidjela. Pruga na motornim saonicama
bila je iste boje, a bijelim slovima pisalo je ARTIC CAT. Skinuo je kacigu i
ostavio je na sjedalu. Muškarac je imao žutu kosu poput moje majke i dugu
čupavu bradu poput Vikinga. Bio je viši od oca, a i mlađi. Odjeća mu je u
hodu šuštala poput suhog lišća. Teško mi je bilo zamisliti da bi poslužila za
lov, ali izgledala je toplo.
Muškarac se popeo na naš trijem i lupnuo člancima prstiju o vrata.
“Večer! Ima li koga?” Pričekao je, a zatim ponovno udario po vratima.
Nisam bila sigurna što čeka. “Halo!”
Vrata kolibe su se otvorila i izašla je majka. Nisam joj mogla vidjeti
lice jer joj je svjetlo bilo iza leđa. Vidjela sam da joj se ruke tresu.
“Oprostite što vam smetam”, rekao je muškarac, “mogu li se poslužiti
vašim telefonom? Odvojio sam se od svoje grupe i izgubio.”
“Našim telefonom”, rekla je majka blago.
“Ako nemate ništa protiv. Krepala mi je baterija na mobitelu.”
“Imate mobitel.” Majka se počela hihotati. Nisam imala pojma zašto.
 “Pa, da. Dobro. Ako se mogu samo javiti frendovima s vašeg telefona
da znaju da sam dobro, to bi bilo super. Inače, ja sam John. John
Laukkanen.” Muškarac se nasmiješio i ispružio ruku.
Majka je zazvučala kao da se guši, a onda mu je zgrabila dlan poput
utopljenika koji se hvata za spas. Držala mu je ruku još dugo nakon što su
im se šake prestale njihati gore dolje.
“Znam tko ste.” Ogledala se po dvorištu, a onda je muškarca brzo
uvukla unutra.

NETREMICE SAM PROMATRALA kolibu još dugo nakon što su se

vrata zatvorila. Još laži. Još prevara. Još obmana. Majka je poznavala ovog
čovjeka. Došao ju je vidjeti dok oca nema. Nisam znala što taj muškarac i
majka rade u kolibi, ali znala sam da nije u redu. Uvukla sam nož u korice i
spustila se s hrpe drva. Motorne saonice ispružile su se po našem dvorištu
poput velikog crnog medvjeda. Htjela sam ih opaliti po stražnjem dijelu i
potjerati ih nizbrdo. Pozvati oca da dođe s puškom i upuca ih. Na prstima
sam prošla stražnjim trijemom i provirila kroz zastore. Majka i muškarac
stajali su nasred kuhinje. Majka je govorila i mahala rukama. Nisam čula
što govori. Izgledala je uplašeno i uzbuđeno. Stalno je pogledavala prema
vratima kao da se boji da će otac svaki čas banuti. Da barem jest.
Muškarac je samo izgledao ustrašeno. Majka je govorila i mahala
rukama sve dok napokon nije kimnuo. Polako, kao da nije htio učiniti ono
što je majka tražila, a morao je, kao kad sam ja poslušala oca kad mi je
rekao da majci moram pomoći praviti marmeladu. Majka se nasmijala,
propela na prste, bacila ruke oko muškarčeva vrata i poljubila ga u obraz.
Obrazi su mu se zacrvenjeli. Majka je spustila glavu na njegovo rame.
Ramena su joj drhtala. Nisam znala plače li ili se smije. Nekoliko trenutaka
kasnije muškarac ju je obgrlio, potapšao po leđima i privio je uza se.
Utonula sam petama u snijeg. I moji obrazi su gorjeli. Znala sam što
poljubac znači. Poljubac znači da voliš osobu koju ljubiš. Zato majka nikad
nije ljubila oca. Nisam mogla vjerovati da je majka poljubila ovog čovjeka,
ovog neznanca, nakon što ga je dovela u našu kolibu dok otac nije kod
kuće. No znala sam što bi im otac učinio da je ovdje. Izvadila sam nož.
Potiho sam se došuljala preko trijema i naglo otvorila vrata.
“Helena!” majka je viknula. Muškarac i majka razdvojili su se, a
hladni zrak dohujao je u kolibu. Lice joj se zacrvenjelo. “Mislila sam da si...
Nema veze. Brzo. Zatvori vrata.”
Vrata sam ostavila otvorena. “Makni se odavde”, rekla sam muškarcu
najoštrije što sam mogla. “Odmah.” Zamahnula sam nožem da zna kako
mislim ozbiljno. Bila bih ga upotrijebila da sam morala.
Muškarac je počeo uzmicati, uzdignutih ruku. “Hej. Polako. Spusti
nož. Sve je u redu. Neću ti nauditi.” Obraćao mi se kao mome psu.
Namrgodila sam se poput oca i koraknula prema njemu. “Odlazi.
Odmah. Prije nego što se moj otac vrati.”
Majčino lice je problijedjelo kad sam spomenula oca, i neka je. Nisam
znala što joj je došlo u glavu da ovog čovjeka dovede u našu kolibu, kakav
je ishod očekivala.
Sručila se na stolac. “Helena, molim te. Ne razumiješ. Ovaj čovjek je
naš prijatelj.”
“Naš prijatelj? Naš prijatelj? Vidjela sam te kako ga ljubiš. Vidjela sam
te.”
“Vidjela si... Ajme, Helena. Ne, ne - samo sam zahvalila Johnu što će
nas odvesti odavde. Spusti nož. Moramo se požuriti.”
Pogledala sam majku - uzbuđenu, optimističnu, sretnu, kao da joj je
svanuo najbolji dan u životu zato što se ovaj muškarac pojavio na našem
grebenu. Nisam se mogla oteti dojmu da je sišla s uma. Znala sam da život
u močvari nije voljela, no zar je uistinu mislila da može otići sada, po
hladnoći i mraku? Sjesti na motorne saonice s ovim neznancem i dopustiti
mu da je odvede bez očeva dopuštenja? Nisam mogla zamisliti zašto bi i na
trenutak pomislila da ću pristati na taj plan.
“Molim te, Helena. Znam da te je strah...”
Nije me nimalo bilo strah.
“... i da te je sve ovo jako zbunilo.”
 Nije me uopće zbunilo.
“Ali moraš mi vjerovati.”
Da joj vjerujem? Časopis u stražnjem džepu gorio je poput žeravice.
Nakon ovoga majci više nikad neću vjerovati.
“Helena, molim te. Sve ću ti objasniti, obećavam ti. Ali moramo
požu...”
Zanijemjela je kad su se začuli očevi koraci na trijemu.
“Što se događa?” zarežao je kad je banuo li sobu. U trenutku je
odmjerio situaciju te zamahnuo puškom između majke i muškarca, kao da
se ne može odlučiti koga će prvog ubiti.
Muškarac je podignuo ruke. “Molim vas. Ne želim probleme...”
“Umukni! Sjedni.”
Muškarac je pao na kuhinjski stolac kao da ga je netko gurnuo.
“Gledajte. Nema potrebe za oružjem. Samo sam htio nazvati s vašeg
telefona. Izgubio sam se. Vaša me je... ovaj, supruga, pustila unutra i...”
“Rekao sam ti da umukneš.” Otac se okrenuo na peti i kundakom
udario muškarca u utrobu. Muškarac se počeo gušiti, strovalio se sa stolca i
otkotrljao na pod, stenjući i hvatajući se za trbuh.
“Ne!” vrisnula je majka i pokrila lice.
Otac mi je pružio pušku. “Ako se pomakne, pucaj.” Nadvio se nad
majku i povukao šaku unatrag. Muškarac se s mukom uzdignuo na koljena,
dopuzao do oca i zgrabio ga za gležanj. Znala sam da bih trebala pucati.
Nisam htjela povući okidač.
“Pusti je na miru!” vrisnuo je muškarac. “Znam tko si. Znam što si
učinio.”
Otac se ukopao, okrenuo se na mjestu. U jednom broju National
Geographica bio je članak u kojem se lice osobe opisalo kao “pocrnjelo od
gnjeva”. Sad je tako izgledalo očevo. Bio je dovoljno gnjevan da nas sve
pobije.
 Zarikao je poput ranjenog crnog medvjeda, obrušio se na muškarca,
udario ga u bubreg. Muškarac je jauknuo i srušio se na pod licem prema
dolje. Otac ga je zgrabio za lijevi zglob, pričepio mu lakat stopalom, a onda
mu je počeo okretati ruku sve više i više iza leđa dok kost nije pukla.
Muškarčev urlik rasprsnuo se kolibom, pomiješan s majčinim, s mojim.
Otac ga je zgrabio za slomljenu ruku i povukao ga da ustane.
Muškarac je ponovno zavrištao. “Molim vas! Ne!
Bože... ne! Prestanite! Molim vas!” urlao je dok ga je otac vukao po
dvorištu do šupe. Majka je ridala. Ruke su mi se tresle. Spustila sam pogled
i shvatila da još uvijek držim pušku. Puška je bila uperena u majku. Majka
me je gledala kao da je pomislila da ću je upucati. Nisam joj rekla da je
osigurač na mjestu.
Otac se vratio u kolibu. Jakna mu je bila krvava, šake crvene. Uzeo je
pušku iz mojih uzdrhtalih ruku i zaključao je u spremište. Čekala sam u
kuhinji s majkom. Nisam bila sigurna što želi od mene.
Kad se vratio, lice mu je bilo mirno, kao da se ništa nije dogodilo, kao
da je sasvim običan dan, a on nije slomio ruku prvoj osobi koja se pojavila
na našem grebenu. Postojale su samo dvije mogućnosti: gnjev mu se
ispuhao ili se tek zahuktavao.
“Idi u sobu, Helena.”
Potrčala sam uz stepenice. Iza leđa čula sam zvuk šake koja udara u
meso. Majka je vrisnula. Zatvorila sam vrata.

DUGO NAKON što je koliba utihnula ležala sam u krevetu prekriživši

ruke iza glave i zurila u strop. Sjećanja su mi potisnula san.
Otac i ja plivali smo u jezeru punom dabrova. Učio me je plutati na
leđima. Sunce je bilo toplo, a voda hladna. Ležala sam na leđima ispruženih
ruku na površini vode. Otac je stajao kraj mene. Voda mu je bila do struka.
Njegove ruke bile su ispod mojih leđa i pridržavale su me iako ih gotovo
nisam ni osjetila. “Noge gore”, rekao je kad su mi stopala počela tonuti.
“Trbuh van. Izvij leđa.” Izbacila sam trbuh i izvinula ramena koliko god je
išlo. Lice mi je uronilo u vodu. Voda mi je ušla u usta i počela sam tonuti.
Otac me je uhvatio, podignuo. Pokušala sam ponovno. Kad sam kasnije
naučila plutati, to je bilo toliko lako da mi se bilo teško prisjetiti vremena
kad to nisam znala.
Otac mi je pomagao da stavim mamac na udicu. Udica je bila vrlo
oštra. Kad sam prvi put vadila udicu iz očeva ribičkog pribora, zabila mi se
u palac. Boljelo me je, ali mnogo manje nego kad ju je otac vadio. Nakon
toga nastojala sam je primiti za ušicu na vrhu. Naša kutija za mamce bila je
puna crva. Crve smo vadili iz vlažne zemlje na donjoj strani grebena.
Prstima sam prekopala zemlju u kutiji i izvadila crva. Bio je sklizak i
mokar. Otac mi je pokazao kako trebam provući udicu kroz sredinu crva,
omotati ga oko udice i ponovno mu probosti glavu i rep. “Ne boli ga”,
odgovorio je kad sam ga pitala kako se crv osjeća. “Crvi ništa ne osjećaju.”
Ako je to istina, upitala sam, zašto se onda migolje i izvijaju? Otac se
nasmiješio. Rekao je da je dobro da učim razmišljati svojom glavom i
potapšao me po kosi.
Otac i ja sjedili smo u obrednom šatoru. Ponovno mi je pričao priču o
propadanju u medvjeđi brlog. Primijetila sam da svaki put kad mi priča tu
priču, mijenja pojedinosti kako bi priča bila zanimljivija. Rupa je bila
dublja, otac je pao dalje, bilo mu je teže izaći, medvjed se počeo buditi kad
mu je otac sletio na leđa, mladunčetu se slomio vrat. Iako sam znala da je
uvijek važno govoriti istinu, shvatila sam da se u pripovijedanju mogu
izmijeniti činjenice da bi priča bila zanimljivija. Nadala sam se da ću, kad
odrastem, biti dobra pripovjedačica poput oca.
Ustala sam, prišla prozoru i zagledala se u dvorište osvijetljeno
mjesečinom. Rambo je hodao po alatnici. Motorne saonice stajale su ispod
mene. Muškarac u šupi bio je tih.
Voljela sam oca kad sam bila mala. I sad sam ga voljela. Cousteau i
Calypso rekli su da je moj otac loš čovjek. Znala sam da im je stalo do
mene, no u ovo nisam mogla povjerovati.

SLJEDEĆEG JUTRA otac je pripremao doručak, a majka je ostala u

krevetu. Zobena kaša koju je skuhao bila je bljutava i bez okusa. Teško mi
je bilo povjerovati da me je jučer najviše zabrinjavalo što nemam soli. A
sad mi iz glave nije izlazila majčina izdaja. Ne samo laž o National
Geographicu nego i način na koji je izdala oca. Znam da ju je istukao zašto
što je dovela onog muškarca u našu kolibu i da je zato još uvijek u krevetu.
Nije mi se sviđalo kad bi otac tukao majku, no bilo je situacija, poput ove,
kad bi zaslužila batine. Otac je rekao da je majka bila sama u kolibi s
drugim muškarcem i da to znači da je počinila nešto što se zove preljub, a
kad žena iz naroda Ojibwa počini preljub, njezin muž ima pravo osakatiti
je, ili čak ubiti, kako god odluči. Majka nije bila Indijanka, no bila je očeva
žena pa je morala živjeti prema njegovim pravilima. Znala sam da je
zaslužila kaznu, no ipak mi je bilo drago što ocu nisam rekla da sam je
vidjela kako ljubi onog muškarca.
Izribala sam naše zdjelice i lonac u hladnoj vodi s pijeskom, a onda
sam, prema očevoj uputi, odnijela šalicu vruće cikorije muškarcu u šupi.
Motorne saonice po danu su izgledale veće, sjajne, crne i svjetlucave poput
novog snijega, vjetrobransko staklo bilo je boje zapaljenog drva, a imale su
i onu izvanrednu zelenu prugu. Nisu bile nimalo nalik na one iz National
Geographica. Spustila sam šalicu na stepenicu na trijemu i podignula
kacigu. Bila je teža nego što sam očekivala, a sprijeda je imala tamno
zakrivljeno staklo poput oklopa. Podstava je bila debela i meka. Stavila sam
kacigu na glavu, sjela na saonice spustivši noge sa svake strane kao onaj
muškarac i pretvarala se da vozim. Nekoć sam žarko željela motorne
saonice. Da smo imali motorne saonice, mogli smo provjeriti ribolovne
špage u ledu za upola manje vremena nego što nam je trebalo da na
krpljama obiđemo sve rupe. Jednom sam oca upitala bismo li mogli prodati
neko njegovo krzno da ih kupimo. To me dovelo do duge prodike o tome
kako je indijanski način bolji od bjelačkih izuma i da brže ne znači uvijek i
bolje. No da su naši ljudi nekoć imali motorne saonice, mislim da bi ih
koristili.
Sišla sam sa saonica, uzela šalicu i prošla dvorištem do šupe. Cikorija
više nije bila kipuća. Muškarac je bio vezan lisicama za stup u kutu. Kosa
mu je bila krvava, lice natečeno. Jakne i hlača više nije bilo. Imao je na sebi
bijelo termo donje rublje kakvo smo otac i ja nosili zimi i ništa drugo.
Stopala je gurnuo u sječku i piljevinu da ih zgrije, iako sam vidjela da mu
viri palac. Ruke su mu bile svezane lisicama iznad glave. Žmirio je, a brada
mu je počivala na prsima. Više nije izgledao kao Viking.
 Zastala sam na vratima. Ne znam zašto. Ovo je bila moja šupa, moja
koliba, moj greben. Imala sam puno pravo biti ovdje. Ovaj muškarac nije
pripadao ovamo. Mislim da sam se bojala ući jer nisam htjela ostati nasamo
s tim čovjekom i možda počiniti preljub. Otac mi je rekao da čovjeku
odnesem šalicu cikorije, no preljub mi je bio novost. Nisam znala kako to
funkcionira.
“Jesi li žedan?” Očito pitanje, ali nisam znala što bih drugo rekla.
Muškarac je odškrinuo jedno oko. Drugo se zatvorilo od natečenosti.
Otac mi je često znao reći, ako se ikad nađem u situaciji da nekoga
zarobim, ma koliko ga jako morala premlatiti, da se uvijek trebam pobrinuti
da vidi barem na jedno oko kako bi me vidio kad dolazim i razmišljao što
bih mogla učiniti tako da ne izgubim psihološku prednost. Kad me je čovjek
ugledao kako stojim na vratima, otimao se koliko god su mu lisice
dopuštale, tako da sam mogla vidjeti da je otac bio u pravu.
“Donijela sam ti da nešto popiješ.” Kleknula sam u piljevinu, približila
mu šalicu usnama, a onda izvadila keks koji sam sakrila u džep jakne,
prelomila ga i dala mu ga da pojede. Zadrhtala sam od golicanja njegovih
brkova o moje prste i njegova daha koji sam osjetila na koži. Nikad nisam
bila ovako blizu muškarcu koji mi nije bio otac. Opet sam se sjetila preljuba
i rukom pomela mrvice koje su mu pale na prsa.
Nakon što je završio, muškarac je izgledao bolje, iako ne puno.
Krvario je iz posjekotine iznad oka, a lijeva strana lica otekla mu je i
pocrnjela od očevih udaraca. Slomljena ruka ispružena iznad glave bit će
pravi problem. Vidjela sam životinje kako umiru i od manjih ozljeda.
“Je li ti majka dobro?” upitao je.
“Dobro je.” Nisam mu rekla da je majčina lijeva ruka doživjela sličnu
sudbinu. “Pravi par”, rekao je otac toga jutra kad mi je ispričao kako je noć
prije majčinu ruku izvrnuo iza leđa kao što je i muškarčevu.
“Tvoj otac je lud.” Muškarac je isturio bradu da pokaže na šupu, lisice,
i manjak odjeće.
Nije mi se svidjelo kad je to rekao. Taj čovjek nije poznavao oca. Nije
imao pravo govoriti ružno o njemu.
 “Nisi smio doći”, rekla sam hladno. “Trebao si nas ostaviti na miru.”
Najedanput sam morala znati. “Kako si nas pronašao?” Pitanje nije zvučalo
onako kako sam htjela. Zvučalo je kao da mislim da smo izgubljeni.
“Vozikao sam se s prijateljima i pogrešno skrenuo. Pili smo”, rekao je
kao da je to nekakvo objašnjenje. “Viski. Pivo. Nije bitno. Dugo sam se
vozio i tražio oznaku staze. I onda sam vidio dim iz vaše kolibe. Nisam
znao da je ova koliba... da je tvoja majka...”
“Sto s mojom majkom?” Nije me bilo briga koliko ga boli. Ako kaže
da je ovamo došao zato što je zaljubljen u majku, udarit ću ga u slomljenu
ruku.
“Nisam znao da je tvoja majka cijelo vrijeme ovdje. Da ju je nakon
svih tih godina netko napokon našao i da je tvoj otac...” Zastao je i čudno
me pogledao. “O, Bože. Pa ti ne znaš.
“Što ne znam?”
“Da je tvoju majku... tvoj otac...”
“Što sam ja?” dreknuo je otac.
Muškarac se šćućurio kad je očeva sjena zamračila vrata. Sklopio je
zdravo oko i zajecao.
“Idi unutra, Helena”, rekao je otac. “Majka te treba.”
Zgrabila sam praznu šalicu, skočila i projurila pokraj oca trčeći u
kolibu. Isprala sam šalicu i stavila je da se suši, a zatim dugo stajala kraj
kuhinjskog prozora prateći kroz procjepe u šupi kako otac šakama i nogama
udara muškarca dok on vrišti i viče. Pitala sam se što mi je htio reći.
 23.

R ame mi pulsira. Uopće ne znam koliko sam teško ranjena. Moguće je

da me je metak samo okrznuo i da će me nekoliko šavova vratiti u
pogon. Moguće je i da je rana mnogo ozbiljnija. Ako je metak pogodio
arteriju, iskrvarit ću. Ako je pogodio neki od glavnih živaca, mogu izgubiti
funkciju ruke. Zasad samo znam da boli. Jako.
Da je ovo bila slučajna nesreća, sad bih se kolima hitne pomoći vozila
prema bolnici dok bi me tehničari pokušavali stabilizirati, a ne bih sjedila
na tlu naslonjena na stablo. Vrata bi se širom otvorila čim bismo stigli,
bolničari bi mi pojurili u susret i na kolicima me vozili unutra. Liječnici bi
se pobrinuli za ranu, dali mi nešto da ublaže bol.
Ali ovaj pucanj nije bio slučajan.
Nakon što me je otac upucao i vezao lisicama, odvukao me je za
ramena do velikog crvenog bora, uspravio i naslonio me na nj. Ne želim ni
pokušati opisati kako sam se osjećala.
Ramba nema. Mislim da sam viknula “Kući!” kad je otac pojurio
uzbrdo razoružati me, no teško mi je reći jesam li to izrekla ili sam samo
pomislila. Te prve sekunde nakon očeva pogotka još uvijek su mi u magli.
Trepćem. Tjeram misli od bola. Pokušavam ostati fokusirana. Kako li
sam naivno pomislila da će se otac predati. Trebala sam ga ubiti kad sam
imala priliku. Sljedeći put hoću.
Otac sjedi na tlu naslonjen leđima na stablo. U ruci drži moj Magnum.
Moj nož visi s moga remena koji si je otac opasao oko struka. Mobitel mi je
umro, ali ne mislim na bateriju. Nakon što je pronašao iPhone koji mije
Stephen poklonio za prošlu godišnjicu braka, otac ga je bacio u zrak i
upucao.
 Otac je opušten, posve smiren - a zašto ne bi bio? On ima svu
prednost, a ja nikakvu.
“Nisam te htio ozlijediti”, rekao je. “Ti si me na to natjerala.”
Tipičan narcis. Što god se dogodilo, uvijek je netko drugi kriv.
“Nisi trebala otići”, nastavio je kad nisam odgovorila. “Sve si uništila.”
Samo bih htjela istaknuti da nisam ja kriva zbog načina na koji se naš
život raspao. Da je otac imalo racionalan, objasnila bih mu da je život
kakav je zamišljao oduvijek bio neodrživ, da je njegova iluzija da će moći
stvoriti život u močvari u skladu sa svojim željama i prioritetima završila
onog trena kad sam začeta. Ja sam mu bila slaba točka, njegova ahilova
peta. Otac me je odgojio i oblikovao u verziju sebe, no time je ujedno
zasadio sjeme vlastite propasti. Mogao je upravljati majkom. No sa mnom
to nije mogao nikad.
“Mrtva je”, rekla sam. “Majka.”
Ne znam zašto mu to govorim. Ne znam točno ni kako je majka umrla.
Znam samo ono što sam pročitala u novinama: da je iznenada umrla u
svojem domu. Činilo mi se to kao prikladno mjesto za njezinu smrt. Kad
sam živjela kod bake i djeda, ta četiri ružičasta zida spavaće sobe
oblijepljena leptirima, dugama i jednorozima gotovo su me ugušila. Kad
god bi mi buka i nemir života izvan močvare postali previše, morala sam
izaći. Dokle god sam mogla podignuti glavu i gledati kako se stabla njišu,
bila sam dobro. Majka je bila sasvim drukčija. Gledajući unatrag, mislim da
je nakon odlaska iz močvare mnogo vremena provodila u sobi jer se ondje
posljednji put osjećala sigurno.
Otac je frknuo nosom. “Tvoja majka bila je razočaranje. Često sam
žalio što nisam odveo onu drugu.”
“Onu drugu?” Drugu djevojčicu s kojom se tog dana igrala? Srce mi se
stisnulo što tako hladno govori o majčinoj otmici. Razmišljam o danu kad
ju je oteo, kako je nasjela na njegovu priču o psu, koliko je negdje bila
užasnuta kad je shvatila da joj otac želi nauditi. Dok mu je pomagala tražiti
nepostojećeg psa, sigurno je došlo do trenutka kad je shvatila da ne govori
istinu. Moram se vratiti kući, vjerojatno je rekla. Možda i više puta.
Roditelji me traže. Nesigurno, kao da traži dopuštenje jer djevojčice tada
nisu učili da se zauzmu za sebe kao danas. Možda joj je otac obećao da će
joj kupiti sladoled ako mu pomogne još malo potražiti. Možda ju je
namamio vožnjom u kanuu. Otac zna biti jako uvjerljiv kad to želi.
Što god je majka mislila ili osjećala, onog trenutka kad je ušla u
njegov kanu, nije joj više bilo spasa. Prvih nekoliko kilometara istočno od
Newberryja rijeka Tahquamenon prolazi kroz listopadne šume i razmjerno
je uska. Možda je majka pomislila, kad je shvatila da je u nevolji, da bi
mogla iskočiti i otplivati do obale. Možda se ponadala svaki put kad bi
prošli zavoj, misleći da će proći pokraj ribara ili neke obitelji pa da će moći
zazvati pomoć. No čim se rijeka otvorila u močvaru, zasigurno je znala da
je gotovo. Ja mislim da je močvara prelijepa, no majci se beskrajna lelujava
trava zasigurno učinila pustom, poput Mjeseca. Je li tada shvatila da nema
psa? Da ju je otac obmanuo? Da više nikad neće vidjeti prijateljicu, svoj
dom, svoju sobu, odjeću, igračke, knjige, filmove, roditelje? Je li plakala?
Vrištala? Opirala se? Ili je zapala u stanje disocijativne fuge koja joj je bila
utočište sljedećih četrnaest godina? Majka mi nikad nije govorila o tom
danu pa mogu samo nagađati.
“Ovo si od početka planirao”, rekla sam kad mi je sinulo. “Napao si
čuvare na Seneyjskom potezu jer si znao da ću te potražiti ako pobjegneš
blizu moje kuće. Uzeo si me za taoca jer želiš da te odvezem u Kanadu i
ostavim ondje.” Naravno, moj kamionet sad ima četiri probušene gume, ali
sigurna sam da je otac i tome doskočio.
Nasmiješio se. Isto onako kako bi se smiješio kad bi me učio slijediti
tragove. Ali ne kad bih pogodila. Nego kad bih pogriješila.
“Blizu. Nećeš me ostaviti na granici, Bangii-Agawaateyaa. Ideš sa
mnom. Bit ćemo obitelj. Ti. Ja. Tvoje djevojčice.
Vrijeme se usporilo i gotovo stalo dok sam pokušavala pojmiti što je
rekao. Otac sigurno zna da nikad ne bih svojevoljno otišla po cure i pošla s
njim, čak i da sam sposobna oblikovati riječi i rečenice da mu to kažem.
Prije bih umrla, i to rado. Ne mogu vjerovati da sam ga htjela ponovno
vidjeti. Da sam ovog čovjeka ikad voljela. Čovjeka koji ubija s jednakom
lakoćom kao što diše. Koji misli da na nešto ima pravo zato što to želi.
Moju majku. Našu kolibu. Moje cure.
“Da, tvoje djevojčice”, rekao je kao da mi čita misli. “Nisi valjda
mislila da bismo otišli bez njih?”
Mi? Ne postojimo mi. Samo je on važan. Tako je oduvijek bilo.
Razmišljam o tome kako smo majka i ja u svemu postupale kako on želi, a
toga nismo bile ni svjesne - jele smo kad i što bi on rekao da smijemo,
odijevale ono što bi nam on odredio, ustajale i odlazile na spavanje u
vrijeme koje bi on zadao. Mari i Iris nikad neću podvrgnuti takvoj kontroli.
A što je sa Stephenom? Što moj otac misli, koju ulogu moj suprug ima u
svemu ovome? Stephen bi otišao na kraj svijeta da pronađe kćeri. Svaki
normalan roditelj tako bi postupio. Ovo može samo loše završiti.
A tu je i činjenica da otac zna da imam dvije kćeri. U zatvoru je
proveo trinaest godina, a za to vrijeme, nismo bili u kontaktu. Nisam tip
roditelja koji život svoje djece bilježi na internetu, a čak i da jesam,
zatvorenici nemaju pristup internetu. Živim ispod radara, ne radim ništa što
bi me izložilo pozornosti javnosti iz razloga koji su jasni svakome tko zna
moju povijest. Zaboga, živim od prodaje domaćeg džema i marmelade. A
otac ipak nekako zna za moju obitelj.
Zna li zapravo?
“Zašto misliš da imam djecu?”
Otac je posegnuo u džep mrtvačeve jakne i izvukao otrcani primjerak
časopisa Traverse. Prepoznala sam naslovnicu. Stisnulo me je u srcu. Bacio
mi je časopis pod noge. Časopis se otvorio na fotografiji mene, Stephena i
djevojčica kako stojimo ispred starog javora koji je oštetio grom kraj našeg
prilaza. Stablo je prepoznatljivo - naročito kada se nalazi pored prilaza
imanju na kojem si odrastao. U članku se ne spominju imena mojih cura, a i
nema potrebe. Fotografija je ocu rekla sve što treba znati.
Stephen je bio silno ponosan kad je članak objavljen. Intervju je
dogovorio prije nekoliko godina nakon što je gospodarstvo zapalo u krizu,
cijene nafte porasle, turizam oslabio, a prodaja džemova opala. Nikako
nisam htjela vidjeti svoje ime i fotografiju u časopisu, ali nisam smislila
koji bih razlog rekla Stephenu a da mu ne kažem istinu. Rekao je da će mi
publicitet povećati internetsku prodaju i bio je u pravu - nakon objave
članka, počele su pristizati narudžbe raseljenih stanovnika Michigana čak iz
Floride i Kalifornije.
Iskreno sam mislila da sam dovoljno dobro prikrila tragove i da taj
članak neće biti problem. Možda zvuči naivno, ali na Gornjem poluotoku
lakše je izmisliti novi identitet nego što misliš. Gradovi su udaljeni tek
pedesetak do osamdesetak kilometara, no svaki je svijet za sebe. Ljudi žive
povučeno - ne samo zato što su stanovnici Gornjeg poluotoka prirodno
neovisni i samodostatni nego i zato što nemaju izbora. Kada moraš voziti
osamdeset kilometara do Kmarta ili kina, naučiš se zadovoljiti onime što te
okružuje.
Svi su znali sve o kralju močvare i njegovoj kćeri. No kad sam se iz
Newberryja preselila u Grand Marais, nisam nimalo nalikovala na
dvanaestogodišnju divljakinju s novinskih fotografija. Odrasla sam, ošišala
se, obojila kosu u plavo, promijenila prezime. Čak sam se i šminkala kad
bih izlazila u javnost kako bih sakrila tetovaže. Za druge, bila sam tek žena
koja je kupila staro Holbrookovo imanje, i ja nisam imala ništa protiv da
tako misle.
Da sam znala da će se primjerak ovog časopisa jednog dana naći u
zatvorskoj knjižnici i u očevoj ćeliji, nikad ne bih pristala na članak. Lica
mojih cura na fotografiji su zamagljena. Koliko je puta otac prstima prešao
preko njihovih lica dok je kovao planove i snivao? Pomisao da bi se prema
mojim kćerima ponašao kao nježni djed... igrao se s njima, škakljao ih,
pričao im priče... to jednostavno ne mogu pojmiti.
“Reci mi, pomažu li ti kćeri u pripremi džema i marmelade?” Nagnuo
se i pritisnuo Magnum o moja prsa. U njegovu dahu njušim slaninu koju je
starac iz kolibe sebi bio ispekao za doručak. “Mislila si da mi se možeš
sakriti? Promijeniti prezime? Zatajiti da sam ti otac? Živiš na mojoj zemlji,
Helena. Zar si stvarno mislila da te neću pronaći?”
“Nemoj im nauditi. Učinit ću što god želiš, samo nemoj dirati moju
obitelj.”
“Nisi u položaju izvolijevati, Mala Sjeno.”
 Nema topline dok izgovara moj nadimak, nema sjaja u oku. Možda se
šarm koji pamtim iz djetinjstva ugasio s godinama provedenima u zatvoru.
A možda ga nikad nije ni bilo. Sjećanja su varljiva, posebno ona iz
djetinjstva. Iris će potpuno uvjerena ispripovijedati priču o nečemu što misli
da se dogodilo, iako znam da to nije točno. Možda muškarac kojeg se
sjećam nikad nije postojao. Možda se stvari koje pamtim nisu dogodile.
“Nećeš se tako lako izvući iz ovoga”, prasnulo je iz mojih usta.
Nasmijao se. Taj mi zvuk nije bio ugodan. “Možeš se izvući iz bilo
čega. Barem bi ti to trebala znati.”
U mislima se istog trenutka vraćam u svoj posljednji dan u močvari.
Bojim se da je to što kaže istina.
Zamahnuo je Magnumom prema mojoj kući i ustao. “Vrijeme je da
krenemo.”
Uspravila sam se oslanjajući se o stablo. Počela sam hodati. Otac i kći,
ponovno zajedno.
 24.

KOLIBA

Ali postojala je jedna veza koja je uzdržavala Helgu. Bio je to sumrak.

Kad bi se mrak spustio, postajala bi tiha i zamišljena i dala bi si
zapovijedati i voditi se. Onda bi je neki unutarnji osjećaj vukao prema
majci.
Onda bi je žena mogla da uzme u krilo, zaboravljala bi na njezin
gadan lik, vidjela bi tek njene žalosne oči i koji put bi rekla: “Gotovo bih
mogla poželjeti da ostaneš uvijek moja nijema žaba. Strašnije te je
pogledati kad se tvoja ljepota odrazuje u vanjskom liku.”
Na te riječi prođe neki neobičan drhtaj kroz to gadno stvorenje i činilo
se kao da riječi diraju neku nevidljivu vezu između tijela i duše.
- Hans Christian Andersen, Kći kralja močvare

D o kraja toga dana nisam prestala razmišljati o muškarcu u šupi.

Zanimalo me je što to ne znam o ocu i majci, a on mi je namjeravao
reći. Očito je bilo važno jer ga je otac pretukao zbog toga što mi je zamalo
ispričao. Mnogo puta htjela sam se iskrasti do šupe i pitati ga, no otac se
stalno vrzmao oko kolibe, dovlačio vodu, sjekao drva i oštrio lanac motorne
pile pa nisam mogla.
Cijeli dan provela sam u kolibi. To je bez sumnje bio najdulji,
najdosadniji i najmonotoniji dan u mome životu. Gori od onog dana kad me
je otac natjerao da majci pomognem kuhati marmeladu. Nisam se htjela
brinuti o majci, iako mi je bilo žao zbog njezine slomljene ruke. Željela sam
provjeravati zamke, mamce za ribolov u ledu, pratiti oca u lovu na
proljetnog jelena, iako sam bila ljuta na njega što je majci slomio ruku - bilo
što samo da ne budem u kući. Osjećala sam se kao da me kažnjava, a ništa
loše nisam učinila.
Pa ipak, učinila sam sve što su mi majka i otac rekli, i to radosno i bez
pritužbi u nadi da će svi opet biti sretni i da će se stvari vratiti na staro.
Oprala sam posuđe, pomela podove, sjekiricom isjekla zamrznutu divljač na
komadiće i stavila je da se kuha na peći kako mi je majka objasnila.
Donijela sam joj šalicu čaja od stolisnika svaki put kad bi me zamolila, a za
ručak zdjelicu ostataka juhe od zečetine. Pomogla sam joj da sjedne dok
jede i pije i donijela joj lonac iz kuhinje da se pomokri pa ga kasnije
ispraznila u poljskom zahodu. Otac je rekao da će stolisnik zaustaviti
krvarenje, no nije mi se činilo da djeluje. Zavoj za slomljenu ruku koji joj je
napravio od kuhinjske krpe bio je pun skorenih mrlja. Takve su bile i plahte.
Oprala bih ih da sam mogla.
Iskreno rečeno, nisam znala koliko ona radi dok sve to nisam morala
odraditi sama. Stajala sam na klupici naginjući se iznad peći, pokušavajući
procijeniti je li divljač koju sam kuhala za večeru spremna za jelo (“Zabij
vilicu u meso izamisli da ga isprobavaš pod zubima”, rekla mi je majka kad
sam je pitala kako ću znati kad je jelo gotovo), kad je otac otvorio stražnja
vrata i gurnuo glavu unutra.
“Dođi”, rekao je.
Gurnula sam lonac na drugi kraj peći i objeručke prihvatila priliku da
navučem zimsku opremu. Gotovo je pao mrak. Dan je bio sunčan i vedar,
no oblaci su se počeli gomilati, temperatura je padala, a vjetar je postao
jači, kao da će snijeg. Duboko sam disala na ledenom zraku. Osjećala sam
se poput zatvorenika kojeg su oslobodili ili životinje koju su nakon
cjeloživotnog zatočeništva u zoološkom vrtu pustili u divljinu. Dok sam
slijedila oca kroz dvorište, jedva sam se suzdržala od skakanja.
Otac je u ruci nosio omiljeni nož, KA-BAR dug osamnaest centimetara
s oštricom od ugljičnog čelika i kožnom drškom, sličan onima koje su
marinci koristili tijekom Drugog svjetskog rata, iako je on svoj dobio u
kopnenim snagama. KA-BAR je izvrstan nož za borbu, koristan za
otvaranje konzervi, kopanje rovova, rezanje drva, žica ili kablova i za borbu
prsa o prsa, iako je meni moj Bowie bio draži.
 A onda sam vidjela da hodamo prema šupi. Osjetila sam trnce u
ožiljcima na podlaktici. Nisam znala što otac planira učiniti tom muškarcu,
no mogla sam naslutiti.
Čim smo ušli, čovjek je počeo uzmicati koliko god su mu lisice
dopuštale. Otac je čučnuo na pete ispred njega i prebacivao nož iz ruke u
ruku, puštajući ga da se dobro nagleda dok se on smješkao kao da zna što će
učiniti, ali se ne može odlučiti odakle bi počeo. Dugo je zurio u muškarčevo
lice, a onda pogled polako spustio niz njegova prsa sve do prepona.
Muškarac je izgledao kao da će povratiti. Čak je i meni bilo mučno.
Najedanput je otac zgrabio muškarčevu majicu i nožem probio
tkaninu. Rasporio ju je od vrata do struka, a zatim vrh noža naslonio
muškarcu na prsa. Čovjek je cvilio od straha. Otac je pritisnuo jače. Nož je
probo kožu. Muškarac je jauknuo. Kad je otac počeo zarezivati slova u
njegova prsa, muškarac je vrištao.
Otac je dugo radio na muškarčevim tetovažama. Tako ih je nazvao
iako mi riječi koje je urezao u njegova prsa nisu izgledale kao tetovaže.
Otac se zaustavio kad se čovjek onesvijestio. Ustao je, izašao i očistio
ruke i nož u snijegu. Dok smo hodali natrag do kolibe, u glavi mi se vrtjelo,
a koljena su mi klecala.
Kad sam ispričala majci o muškarčevim tetovažama, podignula je
košulju i pokazala mi riječi koje je otac ispisao na njoj: Drolja. Kurva.
Nisam znala što te riječi znače, ali rekla mi je da su ružne.

SLJEDEĆEG JUTRA otac je otišao u močvaru loviti proljetnog jelena

a da prije toga nije mučio muškarca u šupi. Rekao je da nam meso treba
više nego ikad sad kad hranimo još jedna usta. No otac mu ništa nije davao
jesti. Osim toga, u podrumu je bilo dovoljno povrća da nam potraje dok se
patke i guske ne vrate, a u smočnici smo imali i konzerve i druge zalihe
hrane.
Pomislila sam da se otac samo pretvara da ide u lov, da se zapravo
krije negdje blizu kako bi me držao na oku i vidio hoću li se ponašati kako
mi je rekao dok ga nema.
 Bila sam zadužena za muškarca dok otac nije tu. Trebala sam mu dati
šalicu vruće cikorije ujutro i još jednu navečer, i ništa drugo. Nije mi bilo
jasno kako će preživjeti samo od cikorije. Otac je rekao da je upravo u tome
stvar.
Otac je muškarca nazvao Lovac, iako sam znala da mu je ime John.
Majka mije rekla da se Lovčevo prezime piše kao što se izgovara, Lauk-ka-
nen, i da se svi slogovi jednako naglašavaju. Morala sam ga dvaput
izgovoriti dok nisam pogodila. Rekla je da finska prezimena izgledaju kao
da se teško izgovaraju zbog dvostrukih suglasnika i samoglasnika, ali
stvarno nije tako. Za razliku od engleskoga, u kojem se neka slova ne
izgovaraju, finski se piše gotovo jednako kao što se čita.
Majka je rekla da su Lovac i ona odrasli u istom gradu, u mjestu koje
se zove Newberry, i da je išla u školu s njegovim najmlađim bratom prije
nego što ju je otac doveo u močvaru. Nekoć je bila zatreskana u Lovčeva
najmlađeg brata, ali to mu nikad nije rekla. Sjetila sam se dječaka s tri
imena iz časopisa ‘Teen, Neila Patricka Harrisa, kojeg je majka također
htjela treskati. Bilo mi je neobično da bi to nekome htjela učiniti.
Majka mi je rekla da je njezino prezime Harju, također finsko, što
nisam znala. Ispričala mi je da su njezini baka i djed doselili iz Finske u
Michigan nedugo nakon što su se vjenčali kako bi radili u rudnicima bakra.
Znala sam iz geografskih karata u National Geographicu da se Finska
katkad ubrajala u Skandinaviju zajedno s Danskom, Švedskom i
Norveškom te da su Skandinavci potekli od Vikinga. To je značilo da je
majka iz loze Vikinga, a time i ja, što me je jako razveselilo.
Nisam se mogla sjetiti kad je majka posljednji put ovoliko pričala. Sad
sam znala kako se ona preziva, ali odjednom sam shvatila da ne znam kako
se ja prezivam. Možda nisam imala prezime, a u tom slučaju odlučila sam
da želim da me zovu Helena Hrabra. Znala sam ime grada u kojem je majka
odrasla. Znala sam da mi je majka potomak Vikinga, kao i ja. Rado bih bila
doznala više, ali majka je rekla da se umorila od pričanja i sklopila oči.
Obukla sam jaknu i izašla u šupu.. Nadala sam se da će mi Lovac
ispričati više o gradu u kojem su odrasli on i majka. Pitala sam se žive li
ondje i drugi Vikinzi. Pitala sam se i što to nisam znala o majci i ocu.
 Šupa je zaudarala. Posjekotine na Lovčevim prsima bile su otečene i
crvene. Prsa su mu bila premazana nečim smeđim, kao da je otac Lovčeve
tetovaže ispunio izmetom, a ne čađom.
“Pomozi mi”, šapnuo je Lovac. Isprva sam pomislila da šapće jer se
bojao da će ga otac čuti. A onda sam ugledala tamnu masnicu na njegovu
vratu. Sad sam shvatila zašto je sinoć Lovac najedanput prestao vrištati.
“Molim te. Moram se maknuti odavde. Nađi ključ za lisice. Pomozi mi.”
Odmahnula sam glavom. Nije mi se svidjelo kako je otac postupao
prema Lovcu, ali znala sam što bi meni učinio kad bih Lovcu pomogla da
pobjegne. “Ne mogu. Otac ima ključ. Nosi ga stalno na privjesku.”
“Onda presijeci obruč. Prepili gredu očevom motorkom. Sigurno nešto
možeš učiniti. Molim te. Moraš mi pomoći. Imam obitelj.”
Ponovno sam odmahnula glavom. Lovac nije imao pojma što traži od
mene. Nisam mogla presjeći obruč čak i da sam htjela. Željezni obruč i stup
za koji je bio pričvršćen bili su vrlo čvrsti. Otac je rekao da su ljudi koji su
izgradili kolibu ojačali obruč i stup kako bi u šupi mogli vezati bika te da je
u to doba šupa bila puna slame, a ne drva. Kad sam ga upitala znači li to da
je naša šupa za drva bila šupa za bikove ili šupa za slamu, nasmijao se. A
iako sam oca mnogo puta promatrala dok je koristio motornu pilu, nikad je
sama nisam upotrijebila.
“Helena, tvoj otac je zao. Trebalo bi ga strpati u zatvor zbog onoga što
je učinio.”
“Što je učinio?”
Lovac je pogledao prema vratima i zadrhtao kao da se boji da će ga
otac čuti, što je bilo smiješno jer su procjepi između dasaka bili poveliki, i
da se otac skrivao izvana i prisluškivao, vidjeli bismo ga. Dugo me je
gledao.
“Kad je tvoja majka bila djevojčica”, napokon je započeo, “otprilike
iste dobi kao ti sada, tvoj otac ju je odveo. Uzeo ju je od njezine obitelji i
doveo je ovamo, iako nije htjela doći. Oteo ju je. Znaš li što znači otmica?”
Kimnula sam. Yanomami su često uzimali djevojčice i žene iz drugih
plemena da im budu supruge.
 “Ljudi su je svuda tražili. Još uvijek je traže. Tvoja majka želi se vratiti
svojoj obitelji. A tvoj otac treba završiti u zatvoru zbog svojih djela. Molim
te. Moraš mi pomoći da odem. Ako mi pomogneš, obećavam ti, povest ću
tebe i majku na saonicama.”
Nisam znala što bih rekla. Nije mi se svidjelo što je Lovac rekao da
oca treba strpati u zatvor, primjerice Alcatraz, Bastilju, Vražji otok ili
londonski Tower. Usto, nije mi bilo jasno zašto misli da je otmica loša.
Kako da muškarac inače nađe ženu?
“Pitaj majku ako mi ne vjeruješ”, viknuo je kad sam ustala i krenula
natrag u kolibu. “Reći će ti da govorim istinu.”

PRIPREMILA SAM MAJCI šalicu čaja od stolisnika i odnijela joj je u

sobu. Dok je pila, od riječi do riječi ispričala sam joj što mi je Lovac rekao.
Kad sam završila, toliko je dugo šutjela da sam pomislila da je zaspala.
Napokon je kimnula.
“Istina je. Tvoj otac oteo me je kad sam bila djevojčica. Igrala sam se s
prijateljicom u napuštenoj kući pokraj pruge kad nas je tvoj otac našao.
Rekao je da je izgubio psa i pitao jesmo li vidjele malog smeđeg cockapooa
kako trči okolo. Kad smo mu rekle da nismo, pitao je želimo li mu pomoći
da ga pronađe. Samo što je to bila varka. Tvoj otac odveo me je do rijeke.
Posjeo me je u svoj kanu, doveo do kolibe i lancima svezao u šupi. Kad sam
plakala, tukao me je. Kad sam ga molila da me pusti, prestao mije davati
hranu. Što sam se više borila, bilo je gore pa sam nakon nekog vremena
počela slušati što god mi je rekao. Nisam znala što bih drugo.”
Povukla je kut deke i obrisala oči. “Tvoj otac je loš čovjek, Helena.
Pokušao me je utopiti. Tebe je strpao u bunar. Slomio je ruke Johnu i meni.
Oteo me je.”
“Ali Yanomami uzimaju žene iz drugih plemena da im budu supruge.
Ne razumijem zašto nije u redu otimati.”
“Kako bi tebi bilo da netko dođe u našu kolibu i odvede te a da te ne
pita želiš li ići s njim? I da to znači da više nikad ne bi mogla ići u lov,
ribolov ili lutati močvarom? Kad bi netko tebi to učinio, što bi ti
napravila?”
“Ubila bih ga”, odgovorila sam bez oklijevanja. I tada sam shvatila.

KAD SE OTAC TOG POPODNEVA vratio iz močvare, pobrinula sam

se da si nađem posla u kuhinji da ne bih morala gledati kako Lovca tuče i
muči. No svejedno sam čula njegovu vrisku i urlanje.
“Ubit će me”, rekao je Lovac kasnije kad sam mu donijela večernju
cikoriju. Lice mu je bilo toliko natečeno i prepuno modrica da je jedva
govorio. “Uzmi saonice. Sutra, čim ti otac ode. Povedi majku. Pošalji
nekoga po mene.”
“Ne mogu. Otac je uzeo ključ saonica.”
“U stražnjem pretincu je rezervni ključ. U metalnoj kutiji na vrhu. Nije
teško voziti saonice. Objasnit ću ti.. Molim te. Idi po pomoć. Prije nego što
bude prekasno.”
“Dobro”, rekla sam, ne zato što je to tražio Lovac, ili zbog toga što
sam mislila da je otac zlikovac koji treba završiti iza rešetaka kao što su
rekli Lovac i majka, nego zato što će Lovac umrijeti ako to ne učinim.
Sjedila sam prekriženih nogu u piljevini dok mije govorio sve što
trebam znati. Dugo je trajalo. Lovca je jako boljelo. Mislim da mu je otac
slomio čeljust.

SLJEDEĆA DVA DANA odvijala su se prema istom obrascu. Kuhala

sam doručak sebi i ocu. Ostatak dana dovlačila sam vodu, održavala vatru,
kuhala i čistila dok je otac odlazio u močvaru. Pretvarala sam se kao da je
sve onako kako treba biti. Da majka i Lovac ne umiru, da otac nije zao.
Pokušavala sam se usmjeriti na dobre stvari kojih sam se sjećala iz
djetinjstva, kao kad mije otac dao daske i čavle koji su mi trebali za kućicu
za patke, iako je zasigurno znao da se divlje patke ne smiju držati zatvorene
kao kokoši; kako me je zvao Neustrašiva Helga kad sam ga to zamolila
nakon što sam pročitala članak o Vikinzima; kako me je, kad sam bila mala,
nosio na ramenima dok smo lutali močvarom.
 Trećeg jutra Cousteau i Calypso sazvali su sastanak. Majka je bila u
svojoj sobi. Lovac u šupi. Rambo u alatnici. Otac je otišao u močvaru. Nas
troje sjeli smo poput Indijanaca na moj medvjeđi sag u dnevnoj sobi.
“Moraš otići”, rekao je Cousteau.
“Odmah”, dodala je Calypso. “Prije nego što se tvoj otac vrati.”
Nisam baš bila sigurna. Da odem bez očeva dopuštenja, nikad se ne
bih mogla vratiti.
“A što s majkom?” Razmišljala sam o njezinoj slomljenoj ruci, kako
sam joj morala pomagati da sjedne, jede i pije. “Ne može se voziti na
saonicama. Ne bi se mogla držati.”
“Majka može sjesti ispred tebe”, rekla je Calypso. “Primi je rukom i
drži je dok upravljaš.”
“A Lovac?”
Cousteau i Calypso odmahnuli su glavama.
“On je preslab da sjedne iza tebe”, rekao je Cousteau.
“Ruka mu je slomljena”, nastavila je Calypso.
“Ne želim ga ostaviti. Znate što će otac učiniti ako se vrati i Lovac
bude ovdje, a majke i mene ne bude.”
“Lovac želi da odeš”, rekla je Calypso. “Sam je to rekao. Da nije htio
da odeš, ne bi ti objasnio kako se voze saonice.”
“A Rambo?”
“Rambo može trčati iza tebe. Ali moraš krenuti. Sad. Danas. Prije nego
što se otac vrati.”
Ugrizla sam se za usnu. Nije mi bilo jasno zašto mi se tako teško
odlučiti. Znala sam da majka i Lovac neće još dugo. Dovoljno sam puta
vidjela životinje kako umiru i znala sam prepoznati znakove. Ako majka i ja
danas ne odemo iz močvare, ona vjerojatno nikad neće.
Cousteau i Calypso kazali su da znaju priču koja će mi pomoći da
odlučim. Rekli su mi da mi je majka pričala tu priču kad sam bila jako
mala. Priča se zvala bajka. To je značilo da priča nije stvarna, ali da ipak
ima pouku, kao i očeve indijanske legende. Rekli su mi da je majka voljela
bajke kad je bila djevojčica. Imala je knjigu priča koje je napisao neki Hans
Christian Andersen i još jednu koju su napisala dvojica pod imenom braća
Grimm. Rekli su mi da mije majka te priče pričala kad sam bila beba.
Najdraža joj je bila Kći kralja močvare jer u njoj je prepoznala sebe.
Priča je bila o prelijepoj egipatskoj princezi i strašnom ljudožderu,
kojega su zvali kralj močvare, i njihovoj kćeri Helgi, a to sam bila ja. Kad
je Helga bila beba, roda ju je pronašla kako spava na lopočevu listu i
odnijela je u Vikingov dvorac jer Vikingova žena nije imala djece, a
oduvijek je željela djetešce. Vikingova žena voljela je malenu Helgu, iako
je tijekom dana Helga bila divlje i zahtjevno dijete. Helga je voljela svojeg
poočima i voljela je vikinški način života. Naučila je gađati strijelom,
jahati, a s nožem je bila vješta poput bilo kojeg muškarca.
“Poput mene.”
“Poput tebe.”
Tijekom dana Helga je bila prekrasna poput majke, ali opake, divlje
naravi poput svoga pravog oca. No, noću bi bila ljupka i nježna poput
majke, iako bi joj se tijelo pretvorilo u gnjusnu žabu.
“Ne mislim da su žabe gnjusne”, rekla sam.
“Nije to važno”, rekao je Cousteau. “Samo slušaj.”
Ispričali su mi kako se kći kralja močvare borila s podvojenošću:
katkad je željela postupiti ispravno, katkad nije.
“Ali kako zna koja je prava ona?” upitala sam. “Kako zna je li dobrog
ili zlog srca?”
“Dobra je srca”, rekla je Calypso odlučno. “To je dokazala kad je
spasila svećenika kojeg je zarobio njezin otac.”
“Kako je to uspjela?”
“Samo slušaj.” Calypso je zažmirila.
To je značilo da slijedi duga priča. To je i otac radio. Rekao je da mu
žmirenje pomaže da se prisjeti riječi jer bi tada u glavi mogao vidjeti priču.
 “Jednoga dana Viking je stigao kući s dugoga puta i doveo
zatvorenika, kršćanskog svećenika”, započela je Calypso. “Svećenika je
strpao u tamnicu kako bi ga sljedećega dana u šumi žrtvovali vikinškim
bogovima. Te noći smežurana žaba sjedila je u kutu sama. Posvuda je
vladala duboka tišina. Gdjekad bi se začuo poluprigušeni uzdah iz najdublje
dubine duše: Helgine duše. Uzdah bi zazvučao kao da ju je snašla bol, kao
da joj se u srcu pomalja novi život.
Koraknula je naprijed pa stala osluškivati, a na to se iznova
primaknula i nespretnim rukama zgrabila teški zasun koji je bio položen
preko vrata. Nježno i s mnogo muke pomaknula je željezni zasun sa
zatvorenih vrata ćelije i krišom se uvukla unutra zatvoreniku. On je snivao.
Dotaknula ga je hladnom, vlažnom rukom, a kad se razdrijemao i opazio tu
nakaznu siluetu, zadrhtao je kao da vidi zlokobnu utvaru. Izvukla je nož,
razrezala spone koje su mu okovale ruke i noge i pokazala mu da pođe za
njom.”
Ta mi je priča zvučala poznato. Rekli su mi da sam je nekoć znala.
Ako i jesam, zaboravila sam je.
“Stvarno se ne sjećaš?” upitala je Calypso.
Odmahnula sam glavom. Nije mi bilo jasno kako se oni sjećaju
majčine priče, a ja ne.
“Smežurana žaba povela ga je iza zastora kroz pust hodnik do staje i
pokazala mu na konja. On se uzvinuo na nj, a ona sjedne ispred njega i
čvrsto zgrabi grivu. Jahali su daleko od guste šume, projurili preko vrištine
te ponovno ušli u neutrt šumarak. Zatvorenik je zaboravio njezin nakazan
oblik znajući da milost Božja djeluje kroz duhove tame. Sa svakom
molitvom koju bi izrekao i svetom pjesmom koju bi ispjevao, kroz nju bi
prošao drhtaj. Ona se visoko uzdigne i htjede skočiti s konja, no kršćanski
svećenik pridržao ju je svom snagom uza se i zapjevao, kao da bi time
mogao odagnati čari koje su je pretvorile u žabu.”
Calypso je imala pravo. Stvarno jesam prije čula ovu priču. Sjećanja za
koja nisam znala uskovitlala su se na granicama moje svijesti i poput valova
doprla do njezina središta. Majka mi je pjevušila kad sam bila beba,
šaputala mi, ljuljuškala me u naručju. Ljubila me. Grlila. Pričala mi priče.
 “Daj da ja ispričam dalje”, rekao je Cousteau. “Dio koji slijedi mi je
najdraži.”
Calypso je kimnula.
Svidjelo mi se kako se Cousteau i Calypso nikad ne svađaju.
“Konj se dao u bijesan kas”, započeo je Cousteau mašući rukama s
priličnim entuzijazmom da bi pokazao kako je konj trčao. Oči su mu sjale i
treperile. Njegove su oči bile smeđe poput mojih, a kosa žuta poput majčine
dok je Calypso imala smeđu kosu i plave oči.
“Nebo se zarumenilo, prva sunčeva zraka probila se kroz oblake, a čim
je sunčeva svjetlost jasno obasjala sve, žaba se počne mijenjati. Opet
postane Helga, mlada i prelijepa, no s groznom demonskom ćudi. Svećenik
je u naručju sada držao prelijepu djevojku, užasnut onim što vidi.
Zaustavio je konja i skočio s njega. Pomislio je da je na djelu kakva
nova vradžbina. No i Helga je skočila s konja jednim skokom. Kratka dječja
suknjica dosezala joj je tek do koljena. Iz pojasa izvuče oštar nož i poput
munje navali na zapanjenoga svećenika.
‘U juriš na te!’ zaurlala je. ‘U juriš na te, da te oštricom probodem.
Blijed si poput krpe, golobradi robe.’ Oborila se na nj. Sukobili su se u
ljutoj borbi, no izgleda da je kršćanin u okršaju dobio nevidljivu snagu.
Držao ju je čvrsto, a kao da mu je pomogao i stari hrast pod kojim su
stajali jer se labavo korijenje na tlu ovilo oko njezinih stopala i čvrsto ih
stegnulo. Blago joj je govorio o djelu ljubavi koje mu je iskazala te noći,
kad je u ružnom žabljem liku došla k njemu da mu razriješi spone i povela
ga natrag prema životu i svjetlu; rekao joj je da su nju sputali čvršći okovi
nego njega i da će njegovom rukom i ona doći do svjetlosti i života.
Spustila je ruke i promatrala ga problijedjela lica i zapanjena pogleda.”
I ja sam bila zapanjena. Ova priča nije bila nimalo nalik na one kakve
mi je pričao otac.
“Helga i svećenik odjahali su daleko od guste šume, projurili preko
vrištine te ponovno ušli u neutrt šumarak”, nastavio je Cousteau. “Ondje su
se u sumrak našli na putu razbojnicima. ‘Odakle si odveo ovu prelijepu
djevu?’ uskliknuli su razbojnici, zgrabivši konja za uzde i povukavši oba
jahača dolje. Svećenik se mogao braniti tek nožem koji je uzeo Helgi i
njime je hrabro mahao na sve strane. Jedan razbojnik zamahnuo je sjekirom
na njega, no mladi svećenik poskočio je u stranu i izbjegao udarac, koji je
tolikom silinom rasjekao vrat konja da je krv šiknula, a životinja klonula na
tlo.
Helga se najedanput razbudila iz dugoga, dubokog sna; u tren oka
bacila se na životinju koja je stenjala. Svećenik se ispriječio pred nju da je
zaštiti i obrani, no jedan razbojnik zamahne željeznim topuzom prema
kršćaninovu čelu takvom silinom da mu se glava smrskala na komadiće.
Krv i mozgovina razliju se unaokolo, a svećenik padne mrtav.
Razbojnici zgrabe prelijepu Helgu za njezine bijele ruke i vitak struk,
no u tom trenu zapadne sunce, a kad je nestala i posljednja zraka, Helga se
pretvori u žabu. Blijedozelena usta rašire se preko cijelog lica, ruke postanu
tanke i sluzave, a široki dlan s plivaćim opnama raširi se u obliku lepeze.
Zgroženi razbojnici je puste, a ona stade među njima kao grozomorna
neman.”
“Žabe nisu...”
Calypso je prislonila prst na usne.
“Puni Mjesec već se pomolio”, nastavio je Cousteau, “i blistao u
punom sjaju iznad Zemlje kad se iz gustiša u obliku žabe išuljala jadna
Helga. Stajala je mirno pokraj trupla kršćanskog svećenika i lešine mrtvoga
konja. Kad ih je pogledala, činilo se kao da joj iz oka teku suze, a žablja
usta odavala su nekakve neobične glasove, kao kad dijete brizne u plač.”
“Kao što vidiš, njezina je zla narav jaka”, rekla je Calypso, “no dobra
joj je narav jača. To je pouka priče. Hoćeš li dopustiti da tvoja dobra narav
prevlada? Hoćeš li odvesti majku odavde?”
Kimnula sam. Noge su mi se ukočile od sjedenja. Ustali smo,
protegnuli se i ušli u kuhinju skinuti majčinu jaknu s kukice i uzeti njezine
čizme, kapu i rukavice.
“Odlazimo?” upitala je majka kad smo njezinu zimsku opremu raširili
na krevetu.
 “Odlazimo”, rekla sam joj. Calypso je uvukla ruku iza majčinih
ramena i pomogla joj da ustane. Cousteau joj je spustio noge s ruba kreveta.
Kleknula sam na pod i navukla joj čizme na noge, a zatim joj zdravu ruku
uvukla u rukav i zakopčala jaknu preko poveza.
“Možeš li ustati?”
“Pokušat ću.” Desnom rukom oslonila se o krevet i pokušala
odgurnuti. Nije se ni pomaknula. Prebacila sam joj ruku iza svoga vrata,
primila je drugom rukom za struk i podignula je na noge. Noge su joj
zaklecale, ali ostala je stajati.
“Moramo se požuriti”, rekla sam.
Otac se neće vratiti još nekoliko sati ako danas nije ubio jelena. Ako
jest, vratit će se mnogo prije.
Pomogla sam majci da dođe do kuhinje. Bila je toliko slaba da nisam
znala kako ćemo je posjesti na saonice, ali nisam joj to rekla.
“Žao mi je, Helena”, izgovorila je između uzdaha. Lice joj je bilo
bijelo. “Moram sjesti. Samo na minutu.”
Htjela sam joj reći da se može odmoriti nakon sto sjedne na saonice,
da je otac možda već na putu kući, da svaka minuta odgađanja može sve
promijeniti, ali nisam je htjela uplašiti. “Ostani ovdje, odmah se vraćam.”
Kao da bi ona ikamo otišla bez nas.
Cousteau, Calypso i ja stajali smo na trijemu i promatrali što se zbiva
iza dvorišta. Ocu još nije bilo ni traga.
“Je li ti jasno?” upitao je Cousteau dok smo se spuštali stepenicama s
trijema i hodali preko dvorišta do šupe. “Znaš li što trebaš učiniti? Svećenik
se žrtvovao kako bi se Helga mogla spasiti.”
“Moraš spasiti sebe i majku”, rekla je Calypso. “To bi ti i Lovac rekao
da može.”
Zastali smo na vratima. Šupa je zaudarala poput wendigova daha. Urin
i izmet, smrt i gnjilež. Lovčeva slomljena ruka natekla je i pocrnjela. Majica
mu je bila razderana, a na prsima je bilo toliko skorene krvi i gnoja da više
nisam mogla pročitati riječi koje je otac urezao. Glava mu je visjela u
stranu. Oči su mu bile sklopljene, a disanje plitko i isprekidano.
Ušla sam unutra. Htjela sam zahvaliti Lovcu na svemu što je učinio za
majku i mene. Što nam je dovezao motorne saonice da možemo otići iz
močvare, što mi je dao priliku da majku vratim njezinim roditeljima, što mi
je rekao istinu o majci i ocu.
Izgovorila sam mu ime. Ne ime koje mu je otac dao, nego pravo ime.
Nije odgovorio.
Pogledala sam prema vratima. Cousteau i Calypso su kimnuli. Calypso
je plakala.
Ponovno sam se sjetila svega sto bi otac učinio Lovcu kad se vrati i
otkrije da majke i mene nema. Izvukla sam nož iz korica.
Sjetila sam se stati u stranu.
 25.

K iša je stala. Pokušavam odgonetnuti mogu li to iskoristiti kao

prednost. Shvaćam da zvučim očajno. Zato što jesam. Moj otac ubio
je četvoricu u posljednja dvadeset četiri sata. Ako ne smislim kako ću ga
zaustaviti, moj suprug bit će peta žrtva.
Udaljeni smo sedamstotinjak metara od moje kuće. Točno ispred nas
nalazi se jezero s dabrovima. Iza njega slijede močvara, travnata livada koja
graniči s našim imanjem, a za njom i žičana ograda oko našeg dvorišta, koja
je trebala štititi moju obitelj i spriječiti prilaz grabežljivcima.
Hodam prva. Otac me pokriva s leđa mojim Magnumom. Pištolje koje
je uzeo od ubijenih čuvara drži za pojasom traperica. Hodam najsporije što
mogu. Ni izbliza dovoljno sporo. Sve sam mogućnosti u mislima prošla već
stotinu puta, a to nije dugo trajalo jer ih baš i nema mnogo. Ne mogu oca
povesti u drugom smjeru jer točno zna kamo treba ići. Ne mogu ga svladati
i zgrabiti jedan od tri komada oružja jer sam ozlijeđena i ruke su mi svezane
lisicama.
Postoji samo jedna mogućnost koja bi možda upalila.
Jelenja staza koju slijedimo prolazi uz rub visoke litice. Na dnu litice
je potok koji se ulijeva u jezero. Čim dođemo do mjesta s prorijeđenim
raslinjem, bacit ću se s litice. To mora biti mjesto s kojeg se spušta strma
padina kojom ću se otkotrljati sve do dna pa kad me otac vidi kako
nepomično ležim dolje u potoku, zaključit će da sam teško ozlijeđena ili
mrtva i da treba nastaviti bez mene.
Bacanje s litice na glavu i kotrljanje niz padinu s ozlijeđenim ramenom
boljet će. Jako. No ako mislim zavarati oca, pad mora izgledati stvarno.
Opako i dramatično. Podrazumijevati stvarni rizik. Rizik koji bi me uistinu
mogao ubiti. Otac nikad neće posumnjati da je varka jer ne može zamisliti
da bi se itko tako žrtvovao za svoju obitelj.
 Ideja da otac nastavi sam prema mojoj kući dok se ja pravim mrtva na
dnu litice možda zvuči nelogično, no ne postoji drugi način da se odvojim
od njega. Jelenja staza kojom hodamo ide duljim putem oko močvare iza
moje kuće. Čim mi otac odmakne iz vidokruga, prijeći ću rječicu i uspeti se
uzbrdo sa suprotne strane, presjeći močvarom do jezera, dočepati se dijela
staze ispred oca, postaviti zasjedu i učiniti što moram. Ne želim nauditi ocu,
ali sam je za ovo kriv. Promijenio je pravila naše igre kad me je upucao.
Sad više nema pravila.
Ako otac ne nastavi dalje do moje kuće i odluči poći za mnom dolje da
me izvuče iz rječice, odvuče me uzbrdo i prisili da i dalje nastavim kao
njegova zatočenica, bit ću spremna. Obujmit ću ga oko vrata i daviti ga
lisicama; povući ću ga sa sobom u vodu i utopiti se zajedno s njim ako to
bude jedini način da ga zaustavim.
No kladim se da neće doći do toga. Znam kako otac razmišlja.
Njegova narcisoidnost ići će meni u korist. Narcis može mijenjati planove
kako bi se prilagodio promijenjenim okolnostima, no ne može promijeniti
krajnji cilj. Moj otac želi posjedovati moje kćeri još više nego mene. Kad
sam otišla iz močvare, odabrala sam majku umjesto njega. Odabravši nju,
razočarala sam ga. Kad bi oteo moje kćeri, dobio bi drugu priliku. Mogao bi
ih ukalupljivati i silom oblikovati u nove, poboljšane verzije kćeri koja ga je
izdala. A to znači da će otac krenuti po moje kćeri sa mnom ili bez mene.
Nadam se.
Posrnula sam, pripremam teren. Pala sam na koljena i ispružila ruke da
se dočekam iako sam vezana lisicama jer tako bi postupila osoba koja ne
razmišlja razumno. Od bola koji mi je sijevnuo u ramenu kad su mi dlanovi
dotaknuli tlo glasno sam uzdahnula. Vrisnula sam, sklupčala se na tlu i
umirila. Mogla sam prigušiti vrisak da sam morala - otac me je dobro
obučio podnositi bol - ali htjela sam da pomisli kako sam došla do granice i
kako mi malo treba da se slomim.
Sutnuo me je u rebra pa me okrenuo na leđa. “Diži se.”
Nisam se ni pomaknula.
“Diži se.” Zgrabio me je za lisice i podignuo na noge. Ponovno sam
vrisnula od bola, ali ovaj put iskreno. Prisjećam se svih njegovih okrutnosti:
kako mi je smrskao palac da me nauči da budem, opreznija, kako je mučio
Lovca bez ikakva razloga, samo zato što je mogao, kako me je, kad sam
bila malo dijete, vezao lisicama u šupi kad bi mu dojadilo što hodam za
njim i postavljam mu pitanja. Nema nikakve šanse da ovog čovjeka pustim
blizu svoga muža i kćeri.
“Hodaj.”
Hodam i na stazi ispred sebe pogledom tražim najbolje mjesto da
odigram svoj potez. Svako stablo i svaki kamen bude mi sjećanja. Dio
močvare gdje je Iris nabrala proljetni buket šumskih ljiljana i cvjetova
gloga. Mjesto na kojem je Mari podignula kamen i pronašla crvenog
daždevnjaka. Kameni humak na kojem smo Stephen i ja podijelili bocu vina
na našu prvu godišnjicu i promatrali kako Sunce zalazi za jezero.
Posrnula sam preko korijena stabla. Dvaput je dovoljno da se uspostavi
uzorak. Da je više od toga, otac bi postao sumnjičav.
Čistina ispred nas izgleda obećavajuće. Padina je strmija nego što bih
htjela, šezdesetak stupnjeva i stotinjak metara do dna, no prekrivena je
orlovskom bujadi, a ne makijom. Sumnjam da ću išta bolje naći.
Zapela sam nogom ni za što, a zatim posrnula prema rubu kao da se
pokušavam zaustaviti da se strovalim preko. I to glavom prema naprijed jer
tko bi pri zdravoj pameti učinio takvo što?
Ozlijeđeno rame udarilo je o tlo. Ugrizla sam se za usnu. Ruke i noge
pokušavam ne grčiti dok se kotrljam sve niže i niže.
Do dna mi treba više nego što sam očekivala. Napokon su me
zaustavile grane koje je struja zbila na hrpu, lice mi je tek nekoliko
centimetara udaljeno od vode, mirujem. Pokušavam ne razmišljati o tome
koliko me boli dok osluškujem dolazi li otac. Podsjećam se da ovo činim
zbog svoje obitelji.
Sve je tiho. Kad sam procijenila da sam dovoljno čekala, podignula
sam glavu tek toliko da promotrim vrh litice.
Plan mi je upalio. Oca nema.
 SJELA SAM. Od bola koji mi probija kroz rame gubim dah. Svalila
sam se na leđa, zažmirila, smirila disanje i pokušala ponovno sporije ustati.
Otkopčala sam jaknu i svukla je s ranjenog ramena. Dobra vijest je ta što se
čini da me je očev metak samo okrznuo, a loša da sam izgubila dosta krvi.
“Jesi li dobro?”
Calypso sjedi na obali rječice pokraj brata. Izgledaju točno onako kako
ih pamtim. Cousteau i dalje nosi svoju crvenu kapu. Calypsine oči plave su
poput ljetnog dana. Nose bakandže, kombinezone i flanelske košulje jer
sam, sad to shvaćam, u vrijeme kad sam ih stvorila znala jedino za takvu
vrstu odjeće. Prisjećam se kako sam izmišljala priče o našim
pustolovinama.
Cousteau je ustao i ispružio ruku. “Dođi. Moraš se požuriti. Otac je
već odmaknuo.”
“Možeš ti to”, rekla je Calypso. “Pomoći ćemo ti.”
Ustala sam odgurnuvši se i pokušala procijeniti gdje se nalazim.
Rječica nije široka, kojih šest metara, no sudeći po nagibu padina s obje
strane, sredina je duboka, možda čak i viša od mene. Da nemam lisice, lako
bih preplivala preko, no kako stvari stoje, ne mogu čak ni ispružiti ruke da
održim ravnotežu. “Helena se utopila jer nije mogla plivati s lisicama na
rukama” nije priča koju bih htjela ispričati.
“Ovuda.” Cousteau me vodi niz rječicu do izvaljenog cedra koji se
protezao do suprotne obale. Dobra ideja. Zakoračila sam u rijeku s uzvodne
strane debla, oslanjajući se o njega da me voda ne povuče. Dno je prepuno
slomljenih grana i opala lišća. Grane su skliske. Ne žurim se; polako
koračam. Deblo se pomiče pod mojom težinom. Pokušavam ne razmišljati o
tome što će se dogoditi ako se otkliže.
Najedanput me preplavi sjećanje: otac i ja bili smo u njegovu kanuu.
Bila sam jako mala, bile su mi možda dvije ili tri godine. Kad smo zašli za
zavoj, nagnula sam se u stranu da dosegnem list, granu ili što mije već
zaokupilo pažnju, i upala sam u rijeku. Zinula sam da viknem, a u usta mi je
ušla samo voda. Sjećam se kako sam podignula pogled i vidjela kako se
sunčeva svjetlost lomi na površini iznad moje glave. Nagonski sam počela
mlatiti nogama i zatvorila usta, iako mi se već za trenutak činilo da će mi
pluća prsnuti.
A onda me je otac zgrabio za jaknu. Podignuo me je i uvukao u kanu, a
zatim brzo veslao do pješčanog spruda. Zaustavio je kanu, iskočio, izvukao
ga na obalu, a onda me je razodjenuo, svukao svoju košulju i trljao mi cijelo
tijelo da me ugrije. Kad su mi zubi prestali cvokotati, iscijedio je vodu iz
moje odjeće, raširio je na pijesku, posjeo me u krilo i pričao mi priče dok
mi se odjeća nije osušila.
Ovaj put prepuštena sam sama sebi.
Nastavila sam, oprezno nogu pred nogu, sve dok napokon nisam došla
do suprotne strane. Kad sam se uspela na obalu i podignula pogled, strmina
koja mi se nadvila nad glavom izgledala mi je zastrašujuće poput Everesta.
Počela sam se penjati, bočno prema gore, tražeći rupe u vapnencu, vješajući
se lisicama o korijen ili granu kad bih se trebala odmoriti, probijajući
granice iscrpljenosti i bola, tjerajući tijelo da radi neovisno o mozgu,
nastojeći se dovesti u ono stanje transa u kakvo dugoprugaši zapadnu da bi
mogli nastaviti još dugo nakon što im tijelo zaprijeti da stanu.
Cijelo vrijeme Cousteau i Calypso jurili su ispred mene poput
majmuna. “Možeš ti to”, bodrili bi me kad god bih pomislila da ne mogu.
Napokon sam dospjela do vrha. Prebacila sam nogu preko i stenjući se
prebacila na leđa. Došla sam do daha i ustala. Osvrnula sam se očekujući da
će mi Cousteau i Calypso čestitati na herkulskom trudu, ali shvatila sam da
sam sama.
 26.

KOLIBA

Helga klekne kraj tijela kršćanskoga svećenika i lešine konja. Sjeti se

Vikingove žene u divljoj močvari, nježnih očiju njezine pomajke i suza koje
je lila zbog sirote žabe-djeteta.
Kišna kaplja dube, kao što se kaže, kamen; valovi morski izglade u
toku vremena istrošenu klisuru, a rosa milosti što je sada prvi put padala na
Helgu izdubila je ono tvrdo u njoj i istesala oštro.
Ispočetka se to do duše nije moglo raspoznati, a ni ona sama nije toga
bila svjesna. Pa kako bi sjeme u zemlji znalo kraj svježe vlage i toplih
sunčanih zraka da u sebi sakriva biljku i cvijet.
- Hans Christian Andersen, Kći kralja močvare

I zašla sam iz šupe i zaputila se prema kolibi. Ruke su mi se tresle. Nisam

htjela ostaviti Lovca da visi s lisica. Truplo treba oprati, urediti, odjenuti
u svečano ruho i omotati u brezinu koru prije nego što se zakopa u plitki
grob u šumi. Vrač ili šaman trebaju razgovarati s umrlim da mu pomognu
da lakše napusti ovaj svijet i ode u sljedeći, a duhovima treba ponuditi
duhan. Nadala sam se da će se otac pobrinuti za Lovca prema indijanskoj
tradiciji, da mu neće tijelo baciti u jamu za otpad.
“Gorivo”, rekao je Cousteau. “Napuni saonice gorivom da ti ne
ponestane putem.”
“U pravu je”, rekla je Calypso. “Ne znaš koliko je dugo Lovac vozio
prije nego što je došao ovamo. Spremnik je možda prazan.”
 Činilo mi se da sam se toga sama trebala sjetiti, no sve se tako brzo
odvijalo da mi je bilo teško znati što da učinim. Bilo mi je drago što su
Cousteau i Calypso uz mene da mi pomognu. Odgurala sam saonice do
našeg gravitacijskog spremnika za gorivo. Otac je provjeravao koliko
goriva imamo tako što bi gurnuo dugački štap kroz rupu na vrhu spremnika
te bi potom izvana povukao crtu da se vidi koliko nam je goriva ostalo.
Neće biti sretan što sam uzela gorivo bez pitanja.
“Mislite li da će ovo gorivo odgovarati?” Da sam barem pitala Lovca
kad sam imala priliku.
“Motorne saonice zvuče kao motorna pila”, rekao je Cousteau. “Uzmi
mješavinu za motornu pilu.”
Otac bi na svakih osam litara goriva za motornu pilu dodao pola litre
ulja pa sam ulila ulje u naš veliki crveni metalni kanistar i ispustila gorivo
na to pa u spremnik motornih saonica ulila mješavinu do kraja.
“Napuni kanistar još jednom”, rekla je Calypso. “Zaveži ga pozadi za
svaki slučaj. Nikad se ne zna.”
Otrčala sam do alatnice po komad užeta, trčeći se vratila natrag,
svezala kanistar i dogurala saonice što sam bliže mogla do stražnjih
stepenica. Cousteau i Calypso čekali su na trijemu, a ja sam ušla u kolibu.
Majka je još uvijek sjedila za stolom. Glava joj je počivala na ruci, oči su
joj bile sklopljene, a kosa zapetljana i mokra. Čelo joj se nabralo od bolova,
lice joj je bilo blijedo. Pokušala je ustati, zateturala pa ponovno sjela. Bit će
je teže dovesti do saonica nego što sam mislila.
Zdravu ruku prebacila sam joj preko svoga ramena i primila se za
njezin zglob, a potom je lijevom rukom primila oko struka i povukla da
ustane. Sudeći po kutu sunčeve svjetlosti, bilo je gotovo podne. U ovo doba
godine potpuno se smrači do kraja naše večere. Nadala sam se da će šest
sati biti dovoljno.
Posljednji put pogledala sam našu kuhinju: naš stol, peć, očevo donje
rublje kako se suši na žici iznad peći, kredenc u kojem smo držali posuđe,
police na kojima su se poredali džemovi i marmelade. Pomislila sam da bih
mogla spakirati ruksak s hranom za put, no Cousteau i Calypso odmahnuli
su glavom.
 Krenule smo niza stepenice. Bojala sam se da će majka pasti i da je
više nikad neću moći uspraviti na noge pa su Cousteau i Calypso stali sa
svake strane da je uhvate ako počne padati. Dugo joj je trebalo da dođe do
saonica. Čim je uspjela sjesti, požurila sam se s druge strane da joj
prebacim nogu.
“Mislite li da bih je trebala svezati?” Majka je bila toliko nestabilna da
je jedva sjedila.
“Ne može odmoći”, rekla je Calypso.
“Samo se požuri”, rekao je Cousteau.
Kao da već nisam radila najbrže što sam mogla.
Otrčala sam u alatnicu po još jedan komad užeta, dotrčala natrag,
opasala ga oko majčina struka i svezala krajeve za ručke. Na glavu sam
stavila Lovčevu kacigu. Bila je vrlo teška. Staklo je bilo toliko tamno da se
kroza nj gotovo nije vidjelo. Skinula sam je i stavila je majci, a zatim obišla
do stražnje strane saonica, otvorila pretinac i pronašla rezervni ključ. Lovac
je rekao da saonice imaju nešto što se zove električni start i da samo trebam
okrenuti ključ. Rekao je da motor možda neće odmah upaliti jer se nisu
vozile nekoliko dana, a dani i noći bili su vrlo hladni, i da u tom slučaju
brzo pustim ključ da ne pregori pokretač motora i ponavljam tako dok se
motor ne upali. Nadala sam se da neće biti komplicirano kao što zvuči.
Uvukla sam se između majke i kanistra s gorivom i obgrlila je rukama
da dosegnem ručke. Nakon dva pokušaja motor je napokon zarežao.
Nagnula sam se u stranu da mogu vidjeti preko majčina ramena, otpustila
kočnicu i stisnula gas. Saonice su poskočile. Smanjila sam gas, a vozilo se
usporilo, baš kao što je Lovac i rekao. Ponovno sam stisnula gas i saonice
su još jednom odskočile. Polako sam napravila krug po dvorištu da steknem
osjećaj za vožnju, a onda smanjila gas i krenula tragom koji je Lovac
ostavio uz rub našega grebena.
“Jesi li dobro?” viknula sam kad smo ušle u močvaru. Majka nije
odgovorila. Nisam znala ne čuje li me zbog kacige ili zato što je motor bio
toliko glasan. Postojao je još jedan mogući razlog zašto mi nije odgovorila,
no o tome nisam htjela razmišljati.
 Pustila sam gas do kraja. Vjetar mi je šibao obraze, mrsio mi kosu. Od
te izvanredne brzine došlo mi je da vrištim. Pogledala sam preko ramena.
Rambo je s lakoćom trčao za nama. Kazaljka koja mi, prema Lovčevim
riječima, pokazuje kojom se brzinom krećem pokazivala je na brojku
dvanaest. Nisam imala pojma da Rambo može trčati tako brzo.
Dok sam se vozila, razmišljala sam o baki i djedu. Pitala sam se kakvi
su. Lovac mi je rekao da nikad nisu prestali tražiti moju majku i da će biti
jako uzbuđeni kad je ponovno vide. Pitala sam se hoće li mi se svidjeti. Što
će misliti o meni. Ako imaju automobil, kako bi bilo otići u vožnju. Hoću li
jednog dana s njima putovati vlakom, autobusom ili avionom. Oduvijek
sam željela posjetiti pleme Yanomami u Brazilu.
A onda mi je nešto projurilo pokraj glave. Istodobno je močvarom
odjeknulo glasno pucketanje.
“Helena!” otac je viknuo. Glas mu je bio toliko gnjevan i oštar da sam
ga uspjela čuti povrh buke motora. “Vraćaj se odmah ovamo!”
Usporila sam. Kad sad razmišljam, trebala sam stisnuti gas i ne osvrtati
se, no nisam naviknula biti neposlušna prema ocu.
“Vozi dalje”, rekla je majka, koja se odjedanput razbudila. “Požuri se!
Nemoj stati!”
Stala sam, pogledala iza ramena. Očeva silueta stajala je na vrhu
našega grebena, nogu raširenih poput kolosa: oružje je bilo spremno, duga
crna kosa vijorila mu je oko glave poput Meduzinih zmija. Puška je bila
uperena u mene.
Zapucao je opet. Još jedan pucanj upozorenja - da me je otac htio
upucati, to bi i učinio. Tada sam shvatila da sam pogriješila što sam se
zaustavila. Ali nisam mogla natrag. Da se vratim, otac bi sigurno ubio
majku, a možda i mene. No da se usprotivim ocu i krenem dalje, metak kroz
moja leđa ubio bi obje.
Otac je zapucao i treći put. Rambo je zacvilio. Skočila sam sa saonica i
dotrčala do mjesta gdje se pas srušio i zavijao. Prošla sam mu dlanovima
preko glave, trbuha, leđa. Vidjela sam da je moga predivnog psa otac
upucao u šapu.
 Odjeknuo je još jedan pucanj. Majka je vrisnula i pala preko ručki s
metkom u ramenu.
Remingtonka ima četiri patrone i jednu u komori. Ocu je preostao još
jedan metak prije novog punjenja.
Ustala sam. Suze su mi klizile niz lice. Otac nije podnosio da plačem,
ali nije me bilo briga.
Umjesto ismijavanja mojih suza kao što sam očekivala, otac se
nasmiješio. I dan-danas vidim taj izraz lica. Samodopadan. Hladan.
Bezosjećajan. Tako siguran da je pobijedio. Uperio je pušku u mene pa u
Ramba, zatim opet u mene pa opet u Ramba, poigravajući se mnome kao
što se poigravao majkom i Lovcem, i u tom trenutku shvatila sam da nije
važno u koga će najprije pucati. Kako bilo, otac bi nas sve pobio.
Kleknula sam. Podignula sam Ramba u naručje, uronila lice u njegovu
dlaku i čekala metak koji će me dokrajčiti.
Rambo je drhtao, cvilio, otimao se. S mukom se uspravio na tri zdrave
noge i hramajući pošao prema ocu. Zazviždala sam da ga dozovem natrag.
Rambo je nastavio. Otac se smijao.
Skočila sam na noge i raširila ruke. “Gade!” viknula sam. Nisam znala
što ta riječ znači, no otac ju je urezao u Lovčeva prsa pa sam znala da je
ružna. “Šupčino! Kurvin sine!” Bljuvala sam sve riječi kojih sam se mogla
sjetiti. “Što čekaš? Upucaj me!”
Otac se ponovno nasmijao. Remingtonku je uperio u izmučenog psa
koji je šepesao prema njemu. Rambo je iskesio zube i zarežao. Šepao je sve
brže prema ocu sve dok nije gotovo potrčao, lajući kao da se sprema
okomiti se na vuka ili medvjeda.
Shvatila sam. Rambo je ometao oca da bih ja mogla uteći. Htio me je
zaštititi ili dati život nastojeći me zaštititi.
Pojurila sam prema saonicama, skočila na sjedalo, obujmila majku i
stisnula gas do kraja. Nisam znala je li majka živa, hoćemo li uspjeti
pobjeći ni hoće li otac upucati i mene i nju. No, baš kao Rambo, morala
sam pokušati.
 Dok smo jurile preko zaleđene močvare, vjetar mi je sušio suze. Iza
mene začuo se još jedan pucanj.
Čuo se Rambov krik i ništa više.

TAJ PUCANJ ODJEKIVAO MI JE u glavi dugo nakon što je stvarna

jeka nestala. Vozila sam najbrže Što sam se usudila, oslijepljela od suza,
toliko stegnutoga grla da sam jedva mogla disati. Vidjela sam samo svoga
psa kako leži pod očevim nogama u snijegu. Cousteau, Calypso, majka i
Lovac bili su u pravu. Otac je zao. Nije bilo nikakvog razloga da ubije
moga psa. Da je barem ubio mene. Da sam barem još pričekala nakon što je
otišao u močvaru prije nego što sam upalila saonice, da sam barem vozila
brže i nisam se zaustavila kad mi je rekao. Da sam išta od toga učinila, moj
pas bio bi živ, a otac ne bi upucao majku.
Majka se nije pomaknula ni progovorila otkako je otac pucao u nju.
Znala sam da je živa jer sam je obujmila rukama i tijelo joj je bilo toplo, ali
nisam znala koliko će još izdržati. Mogla sam samo voziti - što dalje od
močvare, što dalje od oca.
A prema čemu - to nisam znala.
Pratila sam tragove koje je Lovac ostavio jer mije tako on rekao. Ono
što sam istinski željela bilo je pronaći Cousteaua i Calypso. Prave
Cousteaua i Calypso, a ne one koje sam izmislila nakon što sam ugledala
onu obitelj. Znala sam da žive negdje blizu. Bila sam sigurna da će nam
njihovi roditelji pomoći.
Odavno sam ostavila močvaru iza sebe i vozila sam kroz šumu istih
onih stabala koje sam htjela istražiti kad sam ih s čežnjom promatrala na
obzoru. Bilo je vrlo mračno. Da mi je barem Lovac rekao kako se pali
prednje svjetlo na saonicama. Mnogo toga trebalo je zapamtiti: Drži gas
visoko kad ideš kroz dubok snijeg. Ako saonice vuku udesno, prebaci težinu
ulijevo. Kad vuku ulijevo, prebaci težinu udesno. Kad voziš uzbrdo, nagni se
naprijed i prebaci težinu na stražnji dio sjedala da se saonice ne prevrnu. A
možeš i voziti s jednim koljenom na sjedalu, a drugo stopalo staviti na
bočnu podnicu. Nagni se kad ideš nizbrdo. Prebacuj težinu i naginji se u
zavoje. I stalno tako.
 Saonice su bile vrlo teške. Vožnja je bila teža nego što se po Lovčevim
riječima dalo naslutiti. Lovac je rekao da u njegovu kraju čak i djeca voze
motorne saonice, ali ako je to istina, onda su finska djeca vrlo snažna. U
jednom trenutku skrenula sam sa staze i zapela. Dvaput smo se zamalo
prevrnule.
Bilo me je jako strah. Ne šume ili mraka. Na to sam bila naviknula.
Bojala sam se nepoznatoga, svih ružnih stvari koje se mogu dogoditi.
Bojala sam se da će saonicama nestati goriva i da ćemo majka i ja morati
prenoćiti u šumi bez hrane i zaklona. Bojala sam se da ćemo se zabiti u
stablo i uništiti motor. Bojala sam se da ćemo na kraju biti izgubljene i
očajne poput Lovca.
Bojala sam se da će majka umrijeti.
Vozila sam jako dugo. Staza je napokon došla do kraja. Probila sam se
niz strmo brdašce nasred duge, uske čistine i zaustavila se. Pogledala sam
lijevo i desno. Nije bilo ničega. Ni ljudi, ni grada koji se zove Newberry, ni
bake i djeda koji traže moju majku kako mi je Lovac obećao.
Četiri staze presijecale su čistinu, dvije s jedne strane i dvije s druge.
Nisam uspjela razaznati koji je trag Lovčev. Zabrinulo me je što bi se
moglo dogoditi ako krenem pogrešnim putem. Sjetila sam se igre pogađanja
s dva moguća odabira koju smo otac i ja igrali. Možda nije bilo ni važno
kojim ću putem krenuti. Možda i jest.
Pogledala sam u nebo. Molim te. Pomozi mi. Izgubljena sam. Ne znam
što da učinim.
Sklopila sam oči i molila se kao što nikad nisam. Kad sam otvorila oči,
u daljini se pojavilo sitno žuto svjetlo. Bilo je nisko i jarko. Motorne
saonice.
“Hvala ti”, šapnula sam. Katkad bih se zapitala postoje li bogovi,
primjerice kad bi me otac strpao u bunar a oni su šutjeli, ili kad je tukao
majku i Lovca a oni se nisu umiješali, no sad sam znala istinu. Obećala sam
da više nikad neću posumnjati.
Kad su se saonice približile, svjetlo se pretvorilo u dva svjetla.
Najedanput se čulo stravično trubljenje, poput guske, samo glasnije - poput
cijelog jata gnjevnih gusaka.
Zažmirila sam i pokrila se po ušima dok trubljenje na kraju nije
prestalo. Čulo se lupanje kao da se vrata otvaraju i zatvaraju, a zatim
glasovi.
“Nisam ih vidio!” povikao je muškarac. “Kunem se! Stajale su nasred
ceste bez svjetala!”
“Mogao si ih ubiti!” zaderala se žena.
“Kažem ti da ih nisam vidio! Što radiš ti?” viknuo je na mene. “Zašto
si stala?”
Otvorila sam oči i nasmiješila se. Muškarac i žena. Otac i majka
Cousteaua i Calypso. Pronašla sam ih.

KAD JE POLICIJA KRENULA ZA TRAGOM koji sam ostavila kako

bi spasili Lovca, oca više nije bilo. Lovac je i dalje visio s lisica u šupi. Svi
su pretpostavili da ga je otac ubio, a zašto i ne bi? Nitko ni na sekundu ne bi
pomislio da bi dvanaestogodišnja djevojčica mogla učiniti takvo što.
Svakako ne kad to mogu prišiti otmičaru i silovatelju.
Kad je jednom zaživjela ideja da je otac ubio Lovca, dopustila sam da
tako i ostane. Možda se nisam znala snaći u vanjskom svijetu, no shvaćala
sam dovoljno da znam kako se priznanjem da sam ubila Lovca ništa ne bi
promijenilo, osim što bi moj život bio uništen. Moj otac bio je loš čovjek.
Čekale su ga duge godine zatvora. Svi su tako rekli. Preda mnom je bio
cijeli život. Moj otac svoj je izgubio.
No, vjerujte mi, ja sam za svoj zločin platila. Kad ubiješ čovjeka, to te
promijeni. Nema veze koliko si životinja upucao, ulovio na zamku, oderao,
lišio iznutrica, pojeo. Ubiti čovjeka je nešto drugo. Kad jednom uzmeš život
ljudskom biću, više nikad nisi isti. Lovac je bio živ pa onda više nije, a to su
skrivile moje ruke. Razmišljam o tome svaki put kad češljam Iris, vežem
Mari u sjedalicu, miješam lonac marmelade na štednjaku ili prstima
prelazim preko suprugovih prsa; promatram svoje ruke kako obavljaju te
normalne, svakodnevne stvari i pomislim: To su skrivile ove ruke. Ove ruke
nekome su oduzele život. Prezirem oca zato što me je doveo u situaciju da
moram donijeti takvu odluku. I dalje ne razumijem kako je otac mogao tako
lako ubiti, bez grizodušja. Razmišljam o Lovcu svakoga dana. Imao je
suprugu i troje djece. Kad god pogledam svoje kćeri, razmišljam kako bi
njima bilo da moraju odrastati bez oca. Nakon odlaska iz močvare, htjela
sam Lovčevoj udovici reći da mi je žao zbog onoga što se dogodilo njezinu
suprugu. Da cijenim što se žrtvovao za majku i mene. Mislila sam da ću joj
to moći reći kad je vidim u sudnici na dan izricanja očeve presude. No ona
je dotad već bila pokrenula tužbu protiv djeda i bake kako bi dobila svoj dio
novca koji su djed i baka priskrbili prodajom naše priče žutom tisku pa mi
nisu dopustili. Na kraju je dobila dobru odštetu, i to mi je pomoglo da se
osjećam bolje. Doduše, kako je djed znao gunđati, nema tog novca na
svijetu koji bi joj vratio supruga.
Ili moga psa. Katkad briznem u plač - a kako sad već vjerojatno znate,
to je rijetko - i to kad se sjetim Ramba. Nikad neću oprostiti ocu što ga je
ubio. Događaje koji su doveli do toga u glavi sam ponovila nebrojeno puta,
pokušavajući prepoznati trenutke kad sam mogla drukčije postupiti da sam
znala kako će se stvari odvijati. Najočitiji je bio trenutak kad je Lovac
tražio pomoć onog jutra nakon što ga je otac lisicama vezao u šupi. Da sam
postupila kako je htio prije nego što ga je otac počeo tući i mučiti dok nije
postao preslab da ode, danas bi vjerojatno bio živ.
No za Lovčevu smrt nisam ja kriva. Našao se na pogrešnome mjestu u
pogrešno vrijeme, kao i svatko tko strada u prometnoj nesreći, masovnoj
pucnjavi ili samoubilačkom napadu. Lovac je odlučio voziti se motornim
saonicama u pijanom stanju, nisam mu ja to naredila. Izgubio se i donio je
niz odluka koje su ga u konačnici dovele do našega grebena: skrenuo je
lijevo umjesto desno, obišao ovaj šumarak a ne onaj, dovezao se do našeg
dvorišta tražiti pomoć nakon što je vidio dim iz naše kolibe. Kad je odlučio
sjesti na saonice nakon što je pio s prijateljima, zasigurno nije ni slutio da
će tu odluku platiti glavom. No, to je ipak bila njegova odluka.
Kao i kad su majka i njezina prijateljica odlučile istraživati napuštenu
kuću pokraj pruge. Dok su trčkarale praznim prostorijama, sigurna sam da
majka nije imala pojma da će od toga dana proći četrnaest godina da
ponovno vidi svoju obitelj. Naravno, da su znale, igrale bi se negdje
drugdje. Ali nisu.
 Isto tako, kad me je otac odveo da vidim slapove Tahquamenona,
sumnjam da je znao da će pokrenuti lavinu zbog koje će na kraju izgubiti
obitelj. Kad sam odlučila da ćemo napustiti močvaru, nisam znala da će se
za majku i mene stvari odvijati loše. Iskreno sam mislila da ćemo se moći
samo odvesti odande. Nisam predvidjela da će otac upucati majku i Ramba.
Da će mi posljednji prizor prije odlaska u neizvjesnu budućnost biti Rambo
koji nepomično leži u snijegu pred ocem.
Da sam znala sve to prije nego što se dogodilo, bih li drukčije
postupila? Naravno da bih. Ali moraš prihvatiti odgovornost za svoje
odluke čak i kad stvari ne ispadnu onako kako si htio.
Ružne stvari se događaju. Avioni se ruše, vlakovi izlijeću iz tračnica,
ljudi pogibaju u poplavama, potresima i tornadima. Vozači motornih
saonica se izgube. Psi dobiju metak. A djevojčice nestanu.
 27.

P očela sam trčati. Tvrdo tlo pretvorilo se u vlažno. Vlažno je preraslo u

močvarno. Zaštitila sam oči od kiše i pogledom pratila suprotnu stranu
jezera. Ocu nema ni traga. Nikako ne mogu znati jesam li ga uspjela
preduhitriti ili je već stigao do moje kuće.
Skrenula sam na zapad u močvaru prema gustišu joha blizu završetka
staze gdje se jeleni često okupljaju. Krećem se brzo, skačući od jednog
travnatog humka do drugog, držeći se područja suhog treseta koja su
dovoljno čvrsta da izdrže moju težinu. Netko tko ne poznaje močvaru tako
dobro kao ja ne bi znao uočiti opasnosti koje su meni očite poput prometnih
znakova: slojevi tankog mulja koji izgledaju dovoljno čvrsto da bi se po
njima moglo hodati, no ponašaju se poput živog blata; duboke lokve vode
koje čovjeka mogu progutati u trenu. Veliki crni mjehuri pokažu se na
površini, prisjećam se majčine priče, a onda se princezi više ni traga nije
vidjelo.
Kad sam stigla do johina gustiša, spustila sam se na trbuh i puzala do
kraja staze na koljenima i jednom laktu.
Tlo je blatno, a blato ispresijecano tragovima. Nijedan nije nov.
Nijedan nije ljudski. Moguće je da je otac skrenuo sa staze kad je zaglibilo i
prošao poprijeko. Moguće je da je već stigao do moje kuće, krišom ušao
kroz stražnja vrata jer kuću nikad ne zaključavamo, došuljao se hodnikom,
prisilio Stephena da mu preda ključeve Cherokeeja da može krenuti po naše
kćeri i upucao moga supruga kad mu je odbio reći gdje su.
Zadrhtala sam. Otjerala sam te slike iz glave i legla u najveće blato
koje sam mogla pronaći. Provaljala sam se u njemu dok nisam pokrila svaki
centimetar svojeg tijela, a zatim sam se počela probijati kroz vodu do
koljena uz stazu kako ne bih ostavila stope u potrazi za najboljim mjestom
za postaviti zasjedu.
 Deblo prekriveno mahovinom koje presijeca stazu izgleda dovoljno
veliko da se iza njega sakrijem. Blago je ulegnuto u sredini, što mi govori
da je većinom istrunulo. Otac zna da ne smije na njega stati. Morat će ga
prekoračiti. Kad ga prekorači, bit ću spremna.
Odlomila sam oštru granu bora i ispružila se uz suprotnu stranu debla
naslonivši uho na tlo i držeći improvizirano koplje uza se. Osjetila sam
očeve korake prije nego što sam ih čula: jedva primjetne vibracije u
natopljenoj zemlji ispod staze. Podrhtavanje je toliko slabo da bi netko
drugi pomislio da čuje otkucaje vlastitog srca, ako bi ga uopće i osjetio.
Primila sam se čvršće za deblo.
Koraci su se zaustavili. Čekam. Ako otac posumnja da ulazi u zamku,
okrenut će se i ostaviti me da ležim u blatu ili će se nagnuti iznad debla i
upucati me. Držala sam dah dok ponovno nisam čula korake. Ne znam
kreću li se prema meni ili od mene.
A onda mi je bakandža prignječila rame. Izvukla sam se ispod nje i u
skoku se uspravila. Pojurila sam naprijed i svom snagom zabila koplje u
očevu utrobu.
Koplje je puklo.
Otac mi je iščupao ostatak beskorisnog oružja iz ruku i bacio ga u
stranu. Podignuo je ruku i uperio u mene Magnum. Bacila sam mu se na
noge. Zateturao je i ispružio ruke da održi ravnotežu. Magnum je pao.
Posegnula sam za pištoljem. Otac ga je šutnuo u baru pokraj puta i
bandžom mi pričepio ruke okovane lisicama. Bez oklijevanja sam zgrabila
bakandžu i podignula mu stopalo od tla. Otac se srušio pokraj mene.
Kotrljali smo se, borili se. Prebacila sam mu ruke preko glave. Lanac lisica
stisnuo mu je vrat. Vukla sam najjače što sam mogla. Borio se za dah,
izvukao je moj nož iz korica i počeo ubadati i rezati sve što je mogao
dohvatiti - moje ruke, noge, bubrege, lice.
Privukla sam lanac još jače. Pištolji u stražnjim džepovima očevih
traperica pritiskali su mi trbuh. Kad bih barem jednog mogla dohvatiti,
okončala bih ovo u trenu, no ruke su mi okovane lisicama oko njegova
vrata i ne mogu. Istodobno sam i ja oca čvrsto stisnula s leđa i gušila
lisicama pa se ni on nije mogao dokopati Glocka i dokrajčiti mene. Zapeli
smo kao dva mužjaka losa koja su ukrstila rogove. Zamišljala sam svoju
obitelj kako danima ili tjednima kasnije šeta ovom stazom i pronalazi naša
raspadnuta tijela okamenjena u posljednjem zagrljaju. Stisnula sam još jače.
A onda se začuo lavež. Rambo je trčao stazom iz smjera moje kuće,
noge su mu vitlale, uši lepetale.
“Napad!” viknula sam.
Pas je dotrčao, zagrizao očevu nogu, povlačio i režao. Otac je zarežao i
probo Ramba nožem.
Rambo je zagrizao još jače. Vukao je, trgao, drobio. Otac je vrištao i
previjao se. Ja sam se previjala s njim. U trenutku kad se otac našao na
trbuhu, naglo sam povukla ruke preko njegove glave, zgrabila jedan Glock i
uperila mu ga u leđa.
“Stani!” naredila sam Rambu.
Rambo se ukipio. I dalje je grizao očevu nogu, no ponašanje mu se
promijenilo. Više nije životinja koja razdire svoj plijen; sad je sluga koji
sluša gospodara. Samo će se posebna pasmina, i to uz mnogo obuke, ovako
zaustaviti u žaru borbe. Vidjela sam neuravnoteženije pse koje toliko
obuzme krvožednost dok napadaju losa ili medvjeda da im potpuno unište
kožu.
Otac se nije ni pomaknuo kad sam kleknula na njega. Znao je da je
bolje da se ne tržne.
“Nož”, rekla sam.
Bacio je moj nož u baru kraj staze.
Uspravila sam se. “Diži se”, naredila sam.
Otac je ustao, stavio ruke iza glave i okrenuo se prema meni.
“Sjedni.” Mahnula sam mu u smjeru psa.
Otac je učinio kako sam rekla. Njegov poraženi izraz lica gotovo je
vrijedan svega što sam proživjela. Nisam skrivala gađenje.
“Zar si stvarno mislio da ću otići s tobom? Da ću dopustiti da se uopće
približiš mojim kćerima?”
 Otac je šutio.
“Ključ za lisice. Baci ga ovamo.”
Posegnuo je u unutarnji džep jakne i bacio je i ključ u baru. Besmisleni
čin otpora. Imala ja lisice ili ne, još uvijek mogu pucati.
“Dobro smo živjeli, Bangii-Agawaateyaa”, rekao je. “Onaj dan kad
smo išli vidjeti slapove. Ona noć kad smo vidjeli gorsku kunu. Sjeti se toga,
Bangii-Agawaateyaa.”
Želim da prestane izgovarati moje ime. Kao i obično, to radi samo
kako bi preuzeo kontrolu nad situacijom, čak i sad, kad mu je sigurno jasno
da je izgubio. Samo... sad kad mi je prizvao tu uspomenu, ne mogu si
pomoći da je ne vidim. Bilo je to ubrzo nakon što sam ubila prvog jelena,
prije nego što je Rambo došao na naš greben, što znači da mi je bilo šest ili
sedam godina. Probudila sam se iz dubokog sna i srce mi je divljački
lupalo. Vani sam čula zvuk. Kao da dijete plače - kao što sam zamišljala da
dijete plače - samo glasnije. Sličnije vrisku. Nikad takvo što prije nisam
čula. Nisam imala pojma što je to. Životinje znaju proizvoditi stravične
zvukove, naročito kad se pare, no ako je ovo bila životinja, nisam znala reći
koja je.
A onda se otac pojavio na vratima. Prišao je mome krevetu, omotao mi
deku oko ramena i poveo me do prozora. U dvorištu sam vidjela sjenu,
jednu siluetu osvijetljenu mjesečinom.
“Što je to?” šapnula sam.
“Gwiingwa ’aage.”
Gorska kuna.
Stisnula sam deku uza se. Gorske kune vrlo su okrutne, kako je otac
često govorio, i pojele bi bilo što: vjeverice, dabrove, dikobraze - bolesne ili
ozlijeđene jelene i losove. Možda čak i djevojčice.
Guwiinguwa’aage nam se ušuljala u dvorište. Dlaka joj je bila duga,
čupava i crna. Koraknula sam unatrag. Gwiingwa’aage je podignula glavu,
pogledala prema mojem prozoru i vrisnuh.
 Ciknula sam od straha i pojurila prema krevetu. Otac je podignuo
deku, pokrio me njome, a zatim se ispružio pokraj mene na pokrivačima,
zagrlio me i pričao mi smiješnu priču o gorskoj kuni i njezinom bratu medi.
Nakon te priče kunini vriskovi vise mi nisu bili strašni.
Danas znam da je u Michiganu iznimno rijetko opaziti gorsku kunu.
Neki tvrde da je u našoj saveznoj državi uopće nije ni bilo, ali čini se da
zaboravljaju da Michigan nazivaju državom gorske kune. No sjećanja nisu
uvijek Činjenična. Katkad su vezana uz osjećaje. Otac je mojem strahu
nadjenuo ime i više nisam osjećala strah.
Spustila sam pogled na oca. Jasno mi je da je počinio strahote. Da
stotine doživotnih kazni provede u zatvoru, vaga pravde nikad se ne bi
izjednačila. No, te noći on je bio samo tata i bio je moj.
“Dobro”, rekao je. “Pobijedila si. Gotovo je. Otići ću. Obećavam da se
neću približavati tebi i tvojoj obitelji.”
Ispružio je ruke dlanovima prema gore i ustao. Glock sam mu uperila u
prsa. Mogla sam ga pustiti da ode. Bog zna da mu ne želim nauditi. Volim
ga unatoč svemu što je učinio. Kad sam ga jutros počela tražiti, mislila sam
da ga želim vratiti u zatvor, i želim. No sad shvaćam i da je moja
povezanost s njim dublja nego što sam ikad mogla zamisliti. Možda je
stvarni razlog moje potrage bila želja da ga još jednom vidim prije nego što
nestane. Sad kad sam ga vidjela, možda je to dovoljno. Obećao je da će
otići. Kaže da je gotovo. Možda i jest.
Samo što njegova obećanja ništa ne znače. Razmišljam o tome kako
wendigo nikad nije zadovoljan nakon što nekoga proždre i stalno traži nove
žrtve. Kako raste svaki put kad jede pa nikad nije sit. Kako bi selo bilo
uništeno da ga ljudi nisu ubili.
Maknula sam prst s okidača.
Otac se nasmijao. “Nećeš me ubiti, Bangii-Agawa-ateyaa.” Nasmiješio
se, koraknuo prema meni.
Bangii-Agawaateyaa. Mala Sjena. Podsjeća me na to kako sam ga
slijedila u stopu kamo god bi pošao. I da kao njegova sjena pripadam
njemu. Kako bez njega ne postojim.
 Okrenuo se i počeo udaljavati. Posegnuo je rukom iza leđa, izvukao
drugi Glock iz pojasa i gurnuo ga sprijeda. Hoda kao da se šepiri. Kao da
stvarno vjeruje da ću ga pustiti.
Zazviždala sam dvaput dubokim tonom. Rambo je podignuo glavu,
napeo se. Spreman učiniti što god mu naredim.
Mahnula sam prstom.
Rambo se lajući zaletio za ocem. Otac se u mjestu okrenuo, zgrabio
Glock, zapucao. Pucanj je otišao u prazno. Rambo je skočio i oca zubima
zgrabio za zglob. Glock je pao.
Otac je šakom udario Ramba u trbuh. Rambov ugriz je popustio. Otac
ga je ponovno udario i zatrčao se prema meni. Stajala sam nepokolebljivo.
U posljednjoj sekundi podignula sam ruke iznad glave kad se zabio u mene.
Prebacila sam mu lisice preko glave, sve do struka, i stisnula mu ruke uz
bokove dok smo padali na tlo. Okrenula sam pištolj, uperila ga u njegova
leđa prema sebi, nastojeći pogoditi kut u kojem će metak koji ispalim ubiti
njega, a ne mene.
Tijelo mu se iznenada opustilo, kao da je znao da je gotovo i da se ovo
može okončati samo na jedan način.
“Manajiwin”, šapnuo mi je u uho.
Poštovanje. To mi je rekao drugi put u životu. Preplavio me je osjećaj
mira. Više nisam u očevoj sjeni. Sad smo jednaki. Slobodna sam.
“Moraš to učiniti”, rekao je Cousteau.
“U redu je”, rekla je Calypso. “Razumijemo.”
Kimnula sam. Ako ubijem oca, učinit ću pravu stvar. Jedino što i mogu
učiniti. Moram ga ubiti zbog svoje obitelji, svoje majke. Jer ja sam kći
kralja močvare.
“Volim i ja tebe”, šapnula sam i potegnula okidač.
 28.

M etak koji je ubio moga oca prošao je kroz isto rame u koje me je otac
ranije upucao - što je, kad razmislim o drugim mogućnostima, dobro.
Proteklih nekoliko mjeseci bilo bi mi mnogo gore da su mi obje ruke
stradale. No oporavak nije bilo jednostavan. Operacija, terapija, još
operacija, još terapija. Prilično je problematično, čini se, kad dobiješ metak
u rame. Liječnici kažu da nema razloga da mi se s vremenom funkcija lijeve
ruke u cijelosti ne vrati. U međuvremenu su se Stephen i cure naviknuli na
jednoruke zagrljaje.
Sjedimo zajedno u krugu na majčinu grobu. Lijep je proljetni dan.
Sunčano je, oblaci plove, ptičice pjevaju. Tegla s močvarnim nevenima i
plavim irisima stoji na prednjem dijelu skromne nadgrobne ploče. Unuke
koje sam nazvala po njezina dva omiljena cvijeta sjede iza.
Ja sam se sjetila cvijeća. Stephen se sjetio da dođemo ovamo. Rekao je
da je vrijeme da cure doznaju više o baki i da će ih se više dojmiti ako budu
sjedile kraj njezina groba dok im budem pričala priče o svojoj majci. Nisam
baš sigurna. No bračni savjetnik kojemu odlazimo kažu da obje strane
moraju biti spremne na kompromis kako bi se brak održao. I eto nas.
Stephen je ispružio ruku preko majčina groba i stisnuo moju.
“Spremna?”
Kimnula sam. Teško je znati odakle početi. Razmišljam o tome kako
se majka osjećala dok sam odrastala. O svemu što je za mene učinila, a to
tada nisam cijenila. Kako se trudila da mi peti rođendan bude poseban.
Kako me je grijala nakon što me je otac izvukao iz bunara. Koliko joj je
bilo teško odgajati dijete koje je bilo preslika čovjeka koji ju je oteo. Dijete
kojega se iskreno i iskonski bojala.
Mogla bih kćerima ispričati o onom danu kad sam ubila prvog jelena,
ili danu kad me je otac vodio da vidim slapove, ili o tome kako sam vidjela
vuka, no te su priče više vezane uz oca nego uz majku. Dok promatram
nevina, ozarena lica svojih kćeri, shvaćam da svaka priča iz mojeg
djetinjstva ima i mračnu stranu.
Stephen je kimnuo da me ohrabri.
“Kad sam imala pet godina”, započela sam, “majka mi je napravila
tortu. Negdje među zalihama konzervi i vreća riže i brašna pronašla je
mješavinu za kolač. Čokoladni sa šarenim mrvicama.”
“Taj najviše volim!” ciknula je Iris.
”Na-više”, ponovila je Mari.
Ispričala sam im o pačjem jajetu, medvjeđoj masti i lutki koju mi je
majka napravila za dar i time sam završila priču. Nisam im rekla što sam
učinila s lutkom. Ni kako je moja bešćutna reakcija na njezin poseban dar
majci zasigurno slomila srce.
“Ispričaj im ostatak priče”, rekao je Cousteau. “O nožu i zecu.”
Cousteau i njegova sestra sjedili su u tišini iza mojih kćeri. Otkako je otac
umro, sve se češće pojavljuju.
Zatresla sam glavom i nasmiješila se kad sam se sjetila kako je prošao
ostatak toga dana te kako mi je na koncu otac prvi put izrekao manajiivin.
Poštovanje.
Iris mi je uzvratila osmijeh. Mislila je da se smiješim njoj.
“Još!” viknule su ona i Mari.
Odmahnula sam glavom i ustala. Jednog dana kćerima ću ispričati sve
o svojem djetinjstvu, ali ne danas.
Spremili smo deke i krenuli prema automobilu. Mari i Iris pojurile su
prije nas. Stephen je potrčao za njima. Otkako je otac pobjegao, cure rijetko
ispušta iz vida.
Ja sam ostala iza. Cousteau i Calypso hodaju uz mene. Calypso me je
primila za ruku.
“Helga je sad sve shvatila”, šapnula je, a njezin dah nježno me je
milovao po uhu poput dlačica rogoza. “Podignula se iznad zemlje u moru
zvukova i misli, a oplahnule su je takva svjetlost i pjesma kakve se ne mogu
opisati riječima. Sunce je zabliještilo u punom sjaju, a kao u stara vremena,
lik žabe nestao je u sunčevim zrakama i najedanput se u svoj svojoj
ljupkosti pojavila prelijepa djeva. Žablje tijelo osulo se u prah, a na mjestu
na kojem je stajala Helga ležao je uvenuli cvijet lopoča.”
Posljednje riječi majčine bajke. Razmišljam o tome kako mi je ta priča
rekla što moram učiniti. Kako je majčina priča u konačnici spasila obje.
Kako sam na svijet došla zbog oca, ali živa sam zahvaljujući majci.
Razmišljam o ocu. Kad je patolog pitao što želim učiniti s očevim
tijelom, najprije sam se zapitala što bi on želio. A onda sam pomislila da se
cijeli njegov život sveo na ispunjavanje njegovih želja i poriva pa bih
možda trebala učiniti suprotno. Na kraju sam odabrala najpraktičnije i
najjeftinije rješenje. Više od toga neću reći. Postoji internetska stranica
obožavatelja očevih pothvata koja se pojavila nedugo nakon njegove smrti.
Ne mogu zamisliti što bi “močvarci” učinili da otkriju gdje je otac pokopan.
Već sam nekoliko puta pokušala ugasiti tu stranicu, no kako kaže FBI,
dokle god očevi obožavatelji ne krše zakon, ne mogu im ništa.
Stephen je sustigao cure pa su pričekali i mene.
“Hvala ti na ovome”, rekao je i primio me za ruku. “Znam da ti je
teško.”
“Dobro sam”, slagala sam.
Bračni savjetnik kaže da se dobar brak mora temeljiti na iskrenosti i
povjerenju. Radim na tome.
Došli smo do vrha brežuljka. Ispred našeg Cherookeeja u podnožju
parkiranje automobil. Novinarski kombi stao je tik iza nas, a kraj njega
čekaju izvjestiteljica i kamerman.
Stephen me je pogledao i uzdahnuo. Slegnula sam ramenima. Otkako
se pročulo da je kći kralja močvare ubila oca, novinari nas neumorno
proganjaju. Nismo dali nijedan intervju, a curama smo rekli da ne smiju reći
ni riječi ikome tko nosi blok ili mikrofon, no to ih ne sprečava da nas
fotografiraju.
 Odmahnula sam glavom kad smo se počeli spuštati niz brežuljak, a
izvjestiteljica izvukla olovku iz džepa i krenula prema meni. Ona to ne zna,
ali sve čega se sjećam iz djetinjstva zapisala sam u dnevnik koji skrivam
ispod bračnog kreveta. Svoju priču nazvala sam “Koliba”, a na prvoj
stranici dnevnika posveta je mojim kćerima, kao u pravim knjigama.
Jednog dana dopustit ću im da ga pročitaju. Moraju znati svoju povijest.
Odakle dolaze. Tko su. Jednog dana dat ću ga i Stephenu da ga pročita.
Mogla bih dnevnik prodati za veliku svotu. People, National Enquirer
i New York Times ponudili su mnogo puta da će otkupiti moju priču. S
obzirom na to da su mi roditelji umrli i da jedino ja znam što se dogodilo,
svi mi govore da dugujem majci i ocu ispričati njihovu priču.
No nikad je neću prodati. Jer ovo nije njihova priča. Ovo je naša priča.
 ZAHVALE

Romanopisac dobije ideju. Ideja preraste u priču, a priča s vremenom

postane knjiga - zahvaljujući pomoći ovih kreativnih, talentiranih, iznimno
pronicljivih i vrlo vrijednih ljudi:
Ivan Held i Sally Kim, moj nakladnik i moja direktorica redakcije u
Putnamu. Vi ste za ovo zaslužni. Hvala vam. Iskreno i duboko.
Mark Tavani, moj urednik. Obožavala sam raditi s tobom, a tvoje oštro
oko i apsolutna pronicljivost nadmašili su moja očekivanja.
Ekipa iz Putnama: Alexis Welby, Ashley McKay, Helen Richard,
djelatnici produkcije, umjetničkog odjela, svi iz prodaje i marketinga. Hvala
vam što ste stvorili tako prekrasnu knjigu!
Jeff Kleinman, moj sjajni agent. Ne mogu ti ni reći što je proteklih
sedamnaest godina značilo za mene i moju karijeru. Stvorio si od mene
spisateljicu kakva sam danas.
Molly Jaffa, moja talentirana i neumorna agentica za inozemna prava.
Kelly Mustian, Sandra Kring i Todd Allen, moji prvi čitatelji. Pljeskali
ste kad sam pisala dobro, odmahivali glavama kad nisam. Bez vas ne bih
uspjela.
David Morell. Tvoje oštro oko i velikodušno srce dali su osjetne
pomake.
Christopher i Shar Graham, Katie i John Masters, Lynette Ecklund,
Steve Lehto, Kelly i Robert Meister, Linda i Gary Ciochetto, Kathleen
Bostick i Leith Gallaher (koji više nije s nama, ali nikad ga nećemo
zaboraviti), Dan Johnson, Rebecca Cantrell, Elizabeth Letts, Jon Clinch,
Sachin Waikar, Tina Wald, Tim i Adele Woskobojnik i Christy, Darcy Chan,
Keith Cronin, Jessica Keener, Renee Rosen, Julie Kramer, Carla Buckley,
Mark Bastable, Tasha Alexander, Lauren Baratz-Logsted, Rachel Elizabeth
Cole, Lynn Sinclair, Danielle Younge-Ullman, Dorothy McIntosh, Helen
Dowdell, Melnie Benjamin, Sara Gruen, Harry Hunsicker, J. H. Bográn,
Maggie Dana, Rebecca Drake, Mary Kennedy, Bryan Smith, Joe Moore,
Susan Henderson i još mnogo divnih prijatelja koji me podržavaju i bodre.
Čast mi je poznavati vas.
Moja obitelj, kojoj zahvaljujem na ljubavi i podršci, a posebno,
golemo hvala od srca mojem suprugu Rogeru. Tvoja nepokolebljiva vjera u
moju sposobnost da napišem ovu knjigu znači mi više nego što mogu izreći
riječima.

Sken i obrada:
Knjige.Club Books
 Notes

[←1] Prilagođeno iz: Labuđe gnijezdo, Sabrane priče i pripovijetke;

prijevod: Branka Horvat, 1928.
[←2] Izv.Upper Peninsula (nap.ur)
[←3] Su (nap. ur)
[←4] Salt (nap. ur)
[←5] Ojibwa ili Cippewa – jedno od sjevernoameričkih indijanskih
plemena koja govore ili su govorila algonkinskim jezicima (nap.ur)
[←6] New Kids on the Block, američka glazbena skupina (nap. ur.)