MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga dvjestočetrdesetpeta
Naslov izvornika
The Girl In The Red Coat

Copyright © Kate Hamer, 2015

Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2017.

Urednik
Zoran Maljković

Nakladnik
Mozaik knjiga

Za nakladnika
Bojan Vidmar

Glavni urednik
Zoran Maljković

Grafički urednik
Marko Katičić

Ilustracija na naslovnici
© Karina Simonsen / Arcangel Images

Oblikovanje naslovnice
Ivica Jandrijević

Tisak
Denona, Zagreb, ožujak 2017.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni
djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom
obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova
prethodnog dopuštenja.
 Kate Hamer

Djevojčica u
crvenom kaputu
S engleskoga preveo
OZREN DOLEŽAL

(R) Mozaik knjiga

Za Marka
 1

Č
esto sanjam o Carmel. U mojim snovima, uvijek hoda natraške.
Na dan njezina rođenja tlo je bilo prekriveno snijegom. Srebrnkasta se
svjetlost u luku probijala kroz prozor dok sam je držala u naručju.
Kako je odrastala, nadjenula sam joj nadimak „mala moja curica iz
grmlja“. Nisam je mogla zamisliti da živi igdje drugdje doli na selu. Gusta joj je,
kovrčava kosa stršala poput eksplozije razbijenog stakla ili glavice maslačka.
– Izgledaš kao da te netko naglavačke vukao kroz grmlje – govorila bih joj.
A ona bi se nasmiješila. Oči bi joj se zatvorile, trepavice zatreperile. Blijedi kapci
prošarani ljubičastim žilicama poput leptira koji su joj zapečatili oba oka.
– To si lako mogu predočiti – rekla je naposljetku, obliznuvši usne.
Gledam kroz prozor i gotovo je vidim – u onim tajicama koje joj noge pretvore
u šećerne štapiće od višnje – kako pločnikom odlazi u školu. Njezina me odsutnost
guši kao da mi je amputirano grlo.
Noćas ću je ponovno sanjati, osjećam to. Osjećam je u sutonu, kako sjedi visoko
u kopljastim granama bukove krošnje i doziva me. No noćas će, u mom snu, natraške
koračati prema kući – ili se možda udaljavati? – tako da se nikada ne primakne.
Odjeća joj je često bila urnebesno neuredna. Međunožje zimskih tajica objesilo
bi joj se do koljena tako da se gegala kao pingvin. Ovratnik školskog sakoa sjedne bi
joj strane stršio uvis, dok bi se s druge zavukao pod vestu. No njezin je um bio posve
druga priča – znala je što ljudi osjećaju. Kad je Sally napustio suprug, Sally je sjedila
u mojoj kuhinji pijući tekilu dok sam je pokušavala utješiti. Sol, limeta i žestica za
supruga. Carmel je prišla i ukočila prste kao štapiće koje je zabila u Sallynu gustu,
smeđu kosu i počela joj masirati skalp. Sally je zastenjala i zabacila glavu.
– O, Bože moj, Carmel, gdje si naučila ovako masirati?
– Tiho budi. Nigdje – šapnula je, nastavivši trljati.
Bilo je to prije negoli je, nedugo zatim, iščezla u magli.

Božić 1999. Dječji obrazi rumenjeli su se od studeni i uzbuđenja dok su žurili izići
kroz školska vrata. Meni su svi, u usporedbi s Carmel, izgledali poput malenih
trolova. Zapitala sam se misli li svaki roditelj isto. Morale smo se vraćati seoskim
puteljcima, a već se mračilo.
Bilo je hladno kad smo krenule na put i snijeg je obrubio cestu. Svjetlucao je u
sutonu i označavao nam put. Uhvatila sam se kako u džepovima stežem šake,
zabrinuta zbog Božića i nedostatka novca. Kad sam izvukla ruke na leden zrak i
ispružila prste, Carmel je zaostala za mnom i za leđima sam začula njezino gunđanje.
– Daj, požuri malo – rekla sam, nestrpljiva da stignemo kući i sklonimo se od
studene noći.
– Jasno ti je, mama, da neću uvijek biti s tobom – rekla je, a glas joj je bio
slabašan i zadihan u blijedome polumraku.
Možda mi se u tom trenu duša trebala smrznuti. Možda sam se trebala okrenuti
i podići je, odnijeti je kući. Držati je zatvorenu u utvrdi ili tornju. Zaključanu zlatnim
ključem koji bih progutala, tako da bi mi morali rasporiti utrobu prije negoli je
pronađu. No mislila sam, dakako, da to ništa ne znači, ama baš ništa.
– E, pa vidiš, za sada si sa mnom.
Osvrnula sam se. Činilo se da je daleko iza mene. Oblik njezine glave stopio se
s čupavim vrhovima živice koja je obrubila obje strane ulice.
– Carmel?
Dug oblak nježnog ledenog daha očešao mi je rukav kaputa.
– Tu sam.

Ponekad se pitam hoće li mi i u smrti biti suđeno da je još tražim. Hoću li se pretvoriti
u sovu i noćima nadlijetati polja, obrušavati se nad pogrbljenim živicama i mračnim
putovima? Stupovi dima iz dimnjaka razletjet će se i zalelujati od zamaha mojih krila
dok prolazim. Ili ću sjediti s njom, visoko u bukovoj krošnji, igrajući igre? Uhoditi
ljude koji žive u našoj kući, pratiti im dolaske i odlaske. Možda ćemo ih zazvati po
imenu, tako da poskoče od straha.
Bile smo samohrane majke – i sve smo se muški s time nosile, kako se jedna iz
grupe znala našaliti. Okupile smo se iz solidarnosti. Sada mislim da za Carmel i nije
bilo najbolje naći se u blizini te bande žena, kojima je gorka vatra iskrila u očima i s
prstenja. Mnoge smo večeri provele oko kuhinjskoga stola, govoreći samo: onda je
on, onda je on, onda je on. Sve smo na neki način bile povrijeđene, iznutra pune
modrica. Osim Alice, koja je imala prave modrice. Nakon što je Carmel nestala – o,
prije kojih mjesec, dva – Alice se pojavila na vratima.
– Htjela bih razgovarati s tobom – rekla je. – Moram ti nešto reći.
Još sam zamišljala da bilo što može biti ključ zagonetke.
– Što je? Reci, što je? – upitala sam, mahnito gužvajući ovratnik kućnog ogrtača.
Ono što mi je rekla toliko me razočaralo da sam okrenula lice i zagledala se u praznu
ljusku jajeta koje sam pojela jučer, ostavljenu na sušilu pokraj sudopera. No kad mi je
počela govoriti o tome da je moja kći imala komunikacijski kanal do Boga i kako bi
mu sada mogla sjediti zdesna – kako li sam je samo u tom trenutku zamrzila. Njezina
lažna nada i njezino pronalaženje Isusa, ta zapešća s identičnim pletenim
narukvicama koje se okreću dok govori. Više nisam mogla držati jezik za zubima.
– Prestani! – dreknula sam. – Gubi se odavde. Mislila sam da mi stvarno imaš
nešto reći. Van iz ove kuće i ostavi me na miru, kravo glupa. Glupa luđakinjo. Nosi
tog svog Boga odavde i da te više nikada nisam vidjela.

Ponekad, netom prije negoli zaspem, zamišljam kako se uvlačim u ljušturu Carmeline
lubanje i ondje pronalazim njezine uspomene. Virim joj kroz očne duplje i gledam
film njezina života koji se prikazuje kroz njezine oči. Vidi, vidi: evo mene i njezina
oca, dok smo bili zajedno. Carmel je još mala, stoga joj izgledamo poput divova,
stršimo u nebo. Sagnem se da je podignem i ispunim joj uši uspavankom.
A zatim slijedi dan u cirkusu.
Prije predstave imamo piknik pokraj velikog šatora. Rasprostirem deku pa ne
primjećujem kako je Carmel okrenula glavu i opazila klauna kako viri kroz procjep
između dvije polovice šatorskog krila. Lice mu je kruto od debele, bijele boje, s
divovskim, nacrtanim, crvenim ustima. Nije joj jasno zašto mu je glava tako visoko
jer su mu štule skrivene šatorskim krilom. On na brzinu pogleda nebo da provjeri
kakvo će biti vrijeme, a zatim mu crveno-bijelo lice nestane u šatoru.
Što još? Početak škole, prekid s Paulom i bacanje njegove odjeće kroz prozor
spavaće sobe. Mora da je sve vidjela iz kuhinje – njegove košulje i hlače koje jedre
prema tlu. I druge stvari... koliko li je samo uspomena u tako kratkom životu: prvi
pogled na more, veslanje rijekom, Božić, pun mjesec, snijeg.
Svaki se put zaustavim na njezinom osmom rođendanu i ne mogu dalje. Njezin
osmi rođendan, kad smo zašle u labirint.
 2

Z a svoj osmi rođendan želim vidjeti i obići labirint.

– Carmel. Što znaš o labirintima? – upita mama.
Ako se duboko zamislim, u glavi mi se ukaže prizor složene, zamršene
slagalice koja izgleda poput mozga.
– Čula sam za njih – odvratim. A mama se nasmije i kaže: – U redu.
Nemamo auto pa se ukrcamo na autobus, samo nas dvije. Prozori su zamagljeni
pa ne vidim kamo idemo. Mama je stavila najdraže naušnice koje su kao dvije
staklene krhotine, samo što svjetlucaju u svim bojama kad pomakne glavu.
Razmišljam o rođendanu, koji je bio prošlog četvrtka, a sada je subota.
Razmišljam o tome kako moja prijateljica od bake dobiva čestitke i darove, ali mama
ne razgovara sa svojom mamom i tatom premda su još živi. Nije mi stalo do čestitki i
darova, ali voljela bih znati kako izgledaju.
– Mama, imaš li fotografiju svoje mame i tate?
Žustro okrene glavu tako da joj naušnice bijesnu ružičastim i žutim sjajem. –
Nisam sigurna. Možda. Zašto pitaš?
– Ponekad se pitam kako izgledaju i jesam li im slična. – Zapravo, više nego
ponekad.
– Najviše sličiš svom tati, draga.
– Ipak, voljela bih znati.
Nasmiješi se. – Vidjet ću što se može učiniti.
Kad siđemo s autobusa, nebo je bijelo i toliko sam uzbuđena što ću vidjeti pravi
labirint da potrčim naprijed. U velikom smo parku, a magla se oko nas valja u
sablasnim oblicima. Pred nama je golema, siva kuća sa stotinama prozora koji nas
netremice gledaju. Vidim da se mama uplašila kuće pa zarežim na nju. Mama se
ponekad svega plaši – rijeke, ceste, automobila, aviona, onoga što će se dogoditi i što
se neće dogoditi.
No zatim se nasmije i kaže: – Baš sam blesava.
Sad smo navrh brijega i pod nama ugledam labirint. Doista izgleda kao mozak.
Pomislim kako je uistinu smiješno što sam u svom mozgu pomislila na mozak i
pokušam joj to objasniti, ali to mi ne pođe za rukom pa ne vjerujem da je mama išta
shvatila. No ipak kima glavom i sluša me, mirno stojeći u dugom, plavom kaputu čiji
je rub mokar od visoke trave.
 – To je jako zanimljivo, Carmel – kaže. Nisam sigurna je li išta razumjela, ali
mama se uvijek trudi. Nikada me ne ignorira kao da sam samo miš ili šišmiš.
Uđemo.
Odjednom mi postane posve jasno da je ovo mjesto koje volim više od ijednog
mjesta na kojem sam bila. Zeleni su zidovi toliko visoki da nad sobom vidim samo
krišku neba, kao da sam u slagalici, ali istodobno i u šumi. Mama kaže da se stabla
zovu tise, a zatim mora polako ponoviti, jer prasnem u smijeh i upitam: – Što ti se?
Potrčim naprijed središnjim prolazom gdje je trava zgnječena u smeđu prugu,
ostavivši mamu daleko za sobom. No to i nije važno zato što znam kako labirinti
funkcioniraju i da ću je, čak i ako je izgubim, prije ili poslije opet pronaći.
Nastavim skretati ugao po ugao, a svako je mjesto isto kao i prethodno. Iz
zelenih zidova iskaču crvene bobice, nad glavom mi lete ptice. Samo što ne vidim
kako prelijeću s jedne strane neba na drugu – nalaze se iznad zelenih zidova tako da
ih ugledam samo na tren prije negoli nestanu.
Čujem nekog s druge strane zida.
– Carmel, jesi li to ti?
Odvratim da nisam, premda znam da je to moja mama – ali ne zvuči mi kao ona.
– O da, jesi – odvrati – znam da jesi jer kroz granje vidim tvoje crvene tajice.
No ne želim još ići pa se tiho iskradem. Polako pada noć, ali ovdje se još osjećam
kao kod kuće. Sad je već više nalik na šumu nego na labirint. Krošnje stabala protežu
se visoko, visoko, sve do neba, sve više i više, kao da ih tama tjera na rast. Svjetluca
neko bijelo cvijeće, a jednom ugledam i komad užeta kako visi s grane pa pomislim
da je neko dijete poput mene ovdje objesilo ljuljačku. Ljulja se posred staze pa mu
priđem tako blizu da nosom zamalo dodirnem iskrzane konce na kraju užeta koji se
okreću i uvijaju poput crvića. Posvuda vladaju tamnozeleni mirisi i ptice pjevaju
posred zidova.
Odlučim leći pod stablo da se odmorim na mekom, smeđem tlu jer već sam
umorna i snena. Miris zemlje podigne se s mjesta koje gnječim. Slatkasto i mračno
miriše. Nešto mi očeše lice. Mislim da je stari list jer na dodir je hrapavo i mrtvo.
Ptice više ne zvuče kao da pjevaju, više kao da ćaskaju, a lišće šušti pod
povjetarcem. Čujem mamu kako me doziva, no zvuči poput šuma lišća i ptica i znam
da bih joj se trebala javiti, ali ne javim se.
 3

T rčala sam hodnicima od tise. Svaki je izgledao isto i na kraju bih, svaki put,
skrenula za ugao i pred sobom ugledala samo još jedan beskrajni, zeleni
hodnik. Dok sam trčala, vikala sam: – Carmel, Carmel! Gdje si?
Naposljetku, kad jedva da je ostalo dovoljno svjetla da bih išta vidjela, nabasala
sam na ulaz. Kroz procjep sam ugledala golemu, sivu kuću s vratima nalik na usta
koja mi se posprdno smiju.
S druge strane travnjaka nalazio se muškarac kojemu smo platile ulaz. Bio je na
odlasku. Koračao je prema vrhu brijega, već daleko od kuće.
– Molim vas, vratite se. – Taj promukli krik kao da nije izišao iz mojih usta.
Nije me čuo. Glas je, odnesen vjetrom, otpuhan u drugom smjeru. Samo su mi
vrane odvratile kriještanjem.
Počela sam trčati prema njemu, vičući. Činilo se da hoda velikom brzinom i
silueta mu se već gubila u posljednjim tracima svjetla.
Čini se da je na kraju ipak čuo moje krike jer sam ga vidjela kako zastaje i okreće
glavu. Mahala sam rukama, a čak sam i iz te udaljenosti opazila kako mu se tijelo
ukočilo, sluteći opasnost. Mora da sam izgledala kao luđakinja, premda tada o tome
nisam razmišljala. Kad sam ga dostigla, pričekao je da dođem do daha, koji sam
hvatala oslonivši dlanove o koljena. Njegovo je lice pod staromodnom platnenom
kapom bilo oprezno.
– Moja djevojčica. Ne mogu je naći – uspjela sam izgovoriti nakon nekog
vremena.
Skinuo je kapu i prošao si prstima kroz kosu. – Onu s crvenim nogama?
– Da, da... djevojčica u crvenim tajicama.
Zaputili smo se natrag prema labirintu. Upalio je svjetiljku da nam pokaže put.
– Ne događa se da ljudi uđu u labirinte pa nikada iz njih ne iziđu –
zdravorazumski je rekao.
– Je li danas bilo još posjetitelja? – upitala sam. Grlo mi se stegnulo dok sam
čekala njegov odgovor.
– Nije. Samo je jedan par jutros bio ovdje. No oni su otišli davno prije negoli ste
došli.
– Jeste li sigurni? Sigurni ste?
 Zastao je i osvrnuo se. – Siguran sam. Ne brinite, pronaći ćemo je. Poznajem
ovaj labirint kao vlastiti džep. – U tom sam se trenutku osjetila najzahvalnijom na
svijetu što uza se imam čovjeka koji u glavi nosi tlocrt zagonetke.
Dok smo prilazili labirintu, ugasio je svjetiljku. Više je nismo trebali. Podigao
se golem mjesec, osvijetlivši tlo poput reflektora na nogometnom terenu. Ušli smo
prošavši ispod nadsvođenog ulaza izrezanog iz isprepletenog drveća. Pod mjesečinom
su iglice i crvene bobice postale crne.
– Kako se ono djevojčica zvala? Karen?
– Ne, ne. Carmel.
– Carmel. – Gromko je zatutnjao.
Brzo smo koračali, sve vrijeme dozivajući. Ponovno je upalio svjetiljku i uperio
je pod grmlje. Sve je oko nas neprestano šuškalo i jednom je snop svjetlosti uperio
ravno u oči zeca koji se na trenutak skamenio, a zatim jurnuo preko puteljka. Bilo mi
je jasno da planski pretražuje labirint prema tlocrtu u glavi.
– Mislim da bismo trebali pozvati policiju – rekla sam nakon dvadesetak minuta.
Ponovno me počela hvatati panika.
– Možda. No sada smo već blizu središta.
Skrenuli smo za još jedan ugao i ugledah je u udubljenju unutar živice. Snop
svjetlosti prošao je preko njezinih crvenih nogu koje su virile ispod crnog zida.
Gurnula sam obje ruke u procjep i izvukla je. Tijelo joj je bilo mlitavo i toplo pa sam
smjesta shvatila da spava. Podigla sam je u krilo i zibala je, ponavljajući čovjeku koji
nam se smiješio:
– Hvala vam. Hvala vam. Hvala vam. Hvala vam. – Uzvratila sam mu osmijeh i
privila njezinu divnu, čvrstu toplinu uza se.
Koliko sam se samo puta vraćala u tu noć, na to mjesto. Čak i kad smo stigle
kući, na sigurno, i ušuškale se u krevet, neprestano sam sanjala da sam opet tamo. Da
hodam okolo i naokolo, vrtim se ukrug tražeći je. Ponekad bi zec jurnuo iz živice –
no s vremena na vrijeme zaustavio bi se nasred staze i zurio u mene, trzajući nosićem.
 4

V olim se sama igrati u vrtu, kuhati ručak. U dnu dvorišta ima jedno stablo s
granama koje, kad im oguliš koru, izgledaju baš kao piletina, bijela i
vlaknasta. Stoga s pomoću noževa i vilica od grančica mogu poslužiti
ručak. Ima, međutim, mnogo starog lišća – crnog i sluzavog, koje je napadalo prije
tko zna koliko godina – stoga ga šutnem nogom da napravim čistinu.
Ovdje sam super-sigurna. Dvorište je ograđeno kamenim zidom, toliko visokim
da jedva vidim prijeko. S druge strane su polja i jedva poneka kuća. No vidim oblake
dima iz dimnjaka koji se puše u daljini. Daleko se vidi jer mama kaže da je Norfolk
ravan poput palačinke.
Igrajući se, opazim dvije velike, bijele ptice kako lete jedna pokraj druge. Jedna
je mrvicu ispred druge, kao da je vođa. Istegnutih vratova, lete jako nisko, lepećući
krilima kao da se s naporom održavaju u zraku. Popnem se na donji kamen zida da
ih bolje vidim i... pogodite što? Prelete mi preko glave tako da prasnem u smijeh
vidjevši im velike trbuhe kako se tresu u zraku i narančaste noge koje im se mlohavo,
beskorisno klate.
No uto se osvrnem i ugledam mamino lice na prozoru. O, pokušala se povući,
ali prekasno. Uhvatila sam je kako provjerava jesam li još tu, što neprestano čini još
od labirinta. Potom iziđe kroz stražnja vrata ogrnuta kaputom, kao da se ništa nije
dogodilo i kao da je nisam uhvatila na djelu. Osmjehne se onako kako se ljudi smiješe
kad žele da se prestaneš duriti.
– Čemu si se smijala, Carmel?
– Čemu si se smijala, čemu si se smijala, Carmel? – promrmljam sebi u bradu,
ali tako da me čuje. No zapeče me savjest jer joj osmijeh zamre na usnama. Ionako
sam joj željela reći za ptice.
– Guske – kaže mi.
– Divlje guske ili ona guska koju je Alison ispekla za božićni ručak?
– I jedne i druge. Žive u paru do kraja života. Sigurno si vidjela mužjaka i ženku.
Nisam sigurna što želi reći, stoga moram pitati: – Žive u paru...?
– Da, zauvijek ostaju skupa, kao da su muž i žena.
Dakle, ne kao ti i tata. Ne kažem to, dakako, naglas, premda mi opet ide na živce
jer je čučnula i glumi da se igra s mojim tanjurima od lišća, samo zato što se ne želi
vratiti u kuću i ostaviti me samu. Petlja po grančicama koje sam posložila kao noževe
i vilice, pravi nered. Jednom od svojih smeđih čizama nagazi na tanjur i zdrobi ga,
premda vjerojatno toga nije svjesna i misli da je to samo list.
 Uzdahnem i kleknem da sve ponovno posložim, najbolje što mogu. No tada mi
kaže:
– Carmel, smočit ćeš hlače.
Počne mi gladiti kosu i ruka joj je jako teška na mojoj glavi pa bih najradije da
prestane, premda joj to ne kažem. Jednostavno nastavim stavljati komade piletine na
tanjure i čekam da ode.
Naposljetku ode, ali sada me peče savjest jer je vjerojatno mislila da mi je drago
što se igra sa mnom. Osjećaj krivnje odlazi mi ravno u trbuh, izaziva mučninu i
pritisak, kao da sam progutala kamen. Nakon labirinta često me peče savjest. Prošlog
smo tjedna bile u McDonald’su. Bila sam jako uzbuđena jer smo vodile i Saru. Sarina
mama lijepo miriše, kuća također, a njezina mama nosi prekrasne cipele sa zlatnim
ukrasima. U McDonald’su smo se Sara i ja zajedno hihotale dijeleći neku blesavu
tajnu, ali bila je tu i mama koja je motrila i slušala. O, pravila se da ne sluša, ali stalno
me pogledavala ne okrećući glavu, krajičkom oka, poput špijunke. A zatim sam
pomislila nešto tako zločesto da mi je sladoled McFlurry koji sam upravo pojela teško
pao na želudac. Pomislila sam: „Voljela bih da je Sarina mama i moja mama i da sam
Sarina sestra pa da svi živimo u njihovoj toploj kućici u gradu, jer onda bih napokon
imala malo mira.“
Nakon što smo Saru odvezle doma, vraćale smo se autobusom prema našoj kući,
a ja sam se još osjećala grozno. Pomislila sam da me možda uopće nije špijunirala, da
sam si to umislila jer sam željela biti nasamo sa Sarom – kao da smo odrasle. Stoga
sam joj rekla:
– Voljela bih da ti mogu kupiti zlatne cipele.
Mama se osvrnula i dražesno se nasmiješila.
– Baš lijepo od tebe, Carmel, ali kamo bi ih nosila? U Tesco? – Nasmijala se. –
Znaš što, trebale bismo si obje kupiti zlatne cipele i obuvati ih samo za kupovinu u
supermarketu.
I ja sam se počela smijati na pomisao kako pokušavamo hodati Tescom u zlatnim
potpeticama, teturajući za kolicima. Zatim sam spustila pogled prema njezinim
stopalima na podu autobusa. Nosila je glomazne, smeđe čizme koje ima toliko dugo
da se koža oblikovala prema njezinim nožnim prstima. Sjetila sam se da ima
poprilično golema stopala s debelim nožnim prstima pa je zamislim kako sjedi ovdje,
u autobusu, stopala stiješnjenih u sićušne, zlatne cipelice kakve nosi Sarina mama.
Ta me pomisao pomalo rastužila. Zagledala sam se kroz prozor da mi ne vidi lice.
 5

L abirint je blijedio, pretvarajući se u daleku uspomenu.

Bila je subota i bile smo u kupovini. Pješačile smo pločnikom s našim
vrećicama iz Tescoa kad smo pred vratima opazile parkiran Paulov crveni
Peugeot. Kad nas je ugledao, izišao je iz automobila i stao prekriženih ruku, smiješeći
se Carmel. Zatim je raširio ruke, a ona je jurnula prema njemu i bacila mu se u
zagrljaj. – Tatice! – vrisnula je.
– Curice moja – gotovo je viknuo. – Lijepa moja curice.
Mene cijelo to vrijeme nije niti pogledao, no možda mi je ipak, na kraju, zbog
toga bilo drago. Otkako je otišao, pokušavala sam ostati koliko-toliko sređena, zbog
Carmel i zbog same sebe – cvjetne bluzice, duboke, pastelne boje ili ljetne, žute. Malo
ruža, jeftinog i veselog. Isto i s kućom – na prozore sam postavila svijetle, narančaste
zavjese, na zidove objesila uokvirene mudre izreke, pokušavši ispuniti prazninu koju
je za sobom ostavio. No Paul me, kao i obično, uhvatio na dan kada smo izjurile iz
kuće da ulovimo autobus, dok sam još pokušavala vezati kosu u naslijepo složeni
konjski rep. A Carmel je bila izvan sebe od sreće što ga vidi pa joj to nisam željela
pokvariti, stoga sam otključala vrata, uvela nas unutra i pričekala da Carmel ode
objesiti kaput.
– Što se događa?
Sjeo je za kuhinjski stol, izgledajući krupnije negoli ga pamtim. Visok i naočit,
ispružio je pred sebe noge kao da su naše male kuhinjske stolice stigle ravno iz
školskih klupa. Mirisao je, međutim, nekako čudno. Oko njega se širio kemijski miris
omekšivača.
– Došao sam posjetiti kćer. To je, valjda, u redu, ne?
Uto sam je začula kako dolazi hodnikom pa nisam spomenula sporazum o
viđanju djeteta ni da mu je dužnost viđati se s njom svakog vikenda, a gotovo mu pet
mjeseci nije bilo ni traga. Samo sam bila sretna zbog nje, zato što je napokon došao.
Carmel je donosila naramke i naramke stvari koje mu želi pokazati – jastuk koji je
načinila u školi i na njega napisala svoje ime; zadnju svjedodžbu s ocjenama, novi
kišobran iz kojeg vire mačje uši kad ga otvoriš.
– Ma, pusti sad to. – Paul ustane, izgledajući toliko snažno i naočito da me srce
zaboljelo. – Idemo ja i ti u grad pogledati neki film u kinu, a poslije možeš birati gdje
ćemo večerati.
 Sagnuo se i odlijepio joj uvojak koji joj je zapeo za obraz, zatim joj ga zataknuo
za uho. Kako nježna gesta. Zapitala sam se kako je izdržao da je toliko dugo ne vidi.
A zatim, kao da mi je pročitao misli:
– Koliko si mi samo nedostajala, Carmel. Morao sam pričekati dok sve ne bude
spremno... – Postalo mi je jasno da misli dok on ne bude spreman. – A sada ćemo se
lijepo provesti. Pojest ćemo brdo kokica.
– A mama? – Carmel me gledala krajičkom oka. Bože, kako li su samo slični:
jasne oči boje lješnjaka, kovrčava kosa, snažne kosti.
– Ma ne, pustimo mamu da se napokon malo odmori. Idemo samo ti i ja.
– Da, idite vas dvoje. Lijepo se zabavite. Ja ionako imam posla – složim se, s
osmijehom blistavim poput lima.
Carmel se sumnjičavo zagledala u moj limeni osmijeh pa sam smekšala lice i
rekla:
– Imam što raditi kod kuće, Carmel. Moći ću čitati pred vatricom s ugašenim
televizorom.
Polako je spustila stvari koje je donijela i krenula po kaput.
– Mogla bi s nama, ali ovako je vjerojatno najbolje, zar ne? Samo bi joj pokvarili
veselje, zar ne? Hoću reći, ako se ti i ja ponovno porječkamo.
– Da, Paule – rekla sam i okrenula mu leđa, svjesna da mi je kosa vezana u
ofucani rep s bijednim, tankim uvojcima koji mi padaju na lice. U tom sam trenu
mrzila samu sebe jer marim za to. – Idite sami – rekla sam, snagom se volje othrvavši
da ga pitam za Lucy i žive li još zajedno, no zapravo nisam morala ni pitati. Nije samo
miris omekšivača za rublje bio nov, nego bi svima smjesta bilo jasno da ga je odjenula
žena. Ružičasto-zelena polo majica, boje kakve cura bira dečku. Glomazni ručni sat
marke Patek Philippe svjetlucao mu je na zapešću.
– Nego, morala bih razgovarati s tobom, Paule.
– Dobro. – Zauzeo je gard.
– O Carmel.
– A, to. – Odahnuo je.
– Imali smo roditeljski sastanak. U školi drže, čuj, misle da je posebna djevojčica.
Potištio se i namrštio, usmjerivši pogled prema mjestu na kojem je sjedila. –
Misliš, kao dijete s posebnim potrebama?
Polako sam otpuhnula dah, brojeći u sebi do tri.
 – Ne – odvratila sam. – Ne, upravo suprotno. Posebno pametna, znaš. Bistra...
ali...
– Što?
– Sanjari. Prečesto joj je glava u oblacima. Nisi primijetio?
Zar sam jedina koja je primijetila koliko je odsutna duhom?
Kad stoji ukopana na mjestu, a oči joj postanu čudne i skamenjene – a prođe
iznenada kako je i došlo. Te „fuge“ kako sam ih počela nazivati. Željela sam se s nekim
posavjetovati o tome. Možda je Paul sa svojom definicijom „posebnosti“ bio bliže
istini negoli je slutio. No, na kraju, nisam mogla biti sigurna – kako da čovjek bude
siguran kad ima samo jedno dijete i nema ništa s čim bi takvo što usporedio?
Jasno se vidjelo da Paul nije imao volje o tome razgovarati. Prisjetila sam se da
je oduvijek prihvaćao ljude kakvi jesu.
– Možda. No...
– Što?
– Oduvijek sam mislio da je to zato što je „stara duša“. Tako vele Kinezi, ne? Ili
hinduisti?
– O, Paule, tako je sretna što te vidi – izleti mi.
Nelagodno se promeškoljio. – Žao mi je što sam osjetio potrebu pričekati dok...
znaš.
Znala sam. Razvod nikad nije ugodan. Naš pogotovo.
– No sada je sve sređeno. – Vjerujem da za njega doista jest. – Sada kada se sve
smirilo, možemo češće ovako. Svaki put.
– Slušaj, Paule. Moram ti ispričati što sam čula na tom roditeljskom sastanku.
Ima još.
Uto smo začuli Carmel koja se spuštala stubama pa je razgovoru došao kraj.
– Dođi, kovrčava ovčice – rekao je. – Idemo u provod.
Ispratila sam njihova stražnja svjetla pogledom dok nisu nestala u sumračnoj
ulici. Kad je i posljednji tračak crvenila iščeznuo s vidika, uzela sam nešto duhana
skrivenog u ladici komode. Duhan je bio star, stvrdnuo se u plastičnoj vrećici pa je
izgledao poput šećernih niti s okusom čokolade. Kad sam smotala cigaretu morala
sam zamotati oba kraja kako se duhan ne bi prosuo. Zapalila sam i sjela uz prozor,
pušeći i gledajući ulicu.
S Paulom nisam bila samo u braku – zajedno smo vodili i posao, preprodavali
ginseng i ljekovite čajeve. Kad me napustio, bila sam ponosita i bijesna pa sam mu
rekla da ću živjeti od posla recepcionarke koji sam pronašla – premda ne na puno
radno vrijeme. Dogovorili smo se da njemu ostane posao, a meni kuća. Kako se kanio
useliti k Lucy, kuća mu ionako nije trebala, a za Carmel je bilo bolje da ostane tamo
gdje je oduvijek stanovala. Lucy je imala malu, novoizgrađenu kuću u predgrađu.
Znam, zato što sam je jedne noći pronašla, luda od ljubomore. Pozvala me da uđem,
na čemu joj skidam kapu. Toliko je bila mlađa od mene, da sam planula zbog tog
klišeja. Dok sam je slijedila, promatrala sam joj stražnjicu, sićušnu u uskim, bijelim
trapericama. Pogledom sam slijedila konture njezinih guzova sve do procjepa među
butinama i pomislila: „Paul je ondje gurnuo pimpek.“ Zbog te sam se pomisli osjećala
ružno i znojno.
Noge su joj bile bose, s ružičasto obojenim noktima u obliku školjkica pa sam
shvatila – sjetivši se ormarića za cipele pokraj ulaznih vrata – da je ovo kuća u kojoj
se, pod normalnim okolnostima, izuvaju cipele. Zar bi Paul doista na to pristao?
Spustila sam pogled na vlastita stopala i zapitala se hoće li se, kad odem, vratiti s
metlicom i lopaticom te istrljati bež tepih nekom tekućinom za čišćenje tepiha putem
kojim su prošle moje čizme.
Rekla mi je da su zaljubljeni i da joj je žao – željela sam da bude bešćutna i
hladna, ali ništa od toga nije bila. No, na odlasku si nisam mogla pomoći pa sam joj
prkosno rekla: „On je nepouzdan i neiskren. I ti ćeš završiti kao ja.“
Pokušala je zadržati smireno lice, no načas sam opazila titraj duboko u njezinim
očima, spoznaju da je to što sam rekla najvjerojatnije istina. Uživala sam u tom titraju
– ponijela sam ga sa sobom kući i poslije ga poput Golluma premetala, kao da je to
nešto neprocjenjivo. Sada me zbog toga stid.
Nakon Paulova odlaska, kuća se polako očistila njegove prisutnosti. Svaki puta
kad bi se vrata otvorila, nastao bi propuh i odnio još dio njega. Miris čaja je izblijedio.
Kuhinjski ormarić bio je prepun zaliha i ispuštao gust miris lapsanga te dubokog,
otmjenog tanina s cvjetnom notom jasmina koja je nad njim lepršala.
Miris čaja još me podsjeća na Paula. Čak i prolazak pokraj polica s čajem u
supermarketu ili dizanje poklopca čajnika u kafiću da vidim što je u njemu, vraća me
u vrijeme kad smo bili skupa i uspomene na njegovu blizinu. Kada je ormarić
ispražnjen, miris čaja je ispario dok, začudo, nije ostao samo miris jasmina. Osjetila
bih njegov oštar, delikatan miris u neobičnim zakutcima kuhinje. S vremena na
vrijeme u nekoj bih ladici pronašla komadić ginsenga, nepristojan korjenčić kao
podsjetnik na nešto temeljno i prvotno. Jednom sam naletjela na kuglicu japanskog
čaja koja se otkotrljala iza košare za ogrjev. Čvrsto sabijena loptica također je
izgledala kao neki korijen, ali otkrila bi se samo nakon polijevanja vrelom vodom,
kad bi u šalici narasla i poprimila oblik krizanteme.
 Kuća je postala jako tiha. Buka koju bih proizvela otpuhujući dim zvučala mi je
poput hujanja olujnog vjetra u ušima. Ponekad bi podnice na katu zaškripale ili bi
stare cijevi centralnog grijanja na nekoliko sekundi neumorno zveketale. Ostala sam
na prozoru dok nisam vidjela kako se vraćaju svjetla Paulovog automobila. Moram je
češće izvoditi, pomislila sam.
 6

K ad se ujutro probudim, sve je predivno. Isprva ne razumijem zašto. Uto se

prisjetim: mama je rekla da danas, bude li lijepo vrijeme, možemo na festival
priča, koji počinje danas.
Krevet mi je pod prozorom. Kroz staklo, u obliku dijamanata, zagledam se u
nebo.
Plavo je, plavo, plavo.
Ležim na toplom, pod pokrivačem. Čujem mamu u prizemlju – veliki, stari
čajnik zazveči udarivši o štednjak, potom vuuuš paljenja plina. Dok je tata još bio kod
kuće, čula bih mu glas kako tutnji kroz podnice. Ili bih ga ponekad mogla čuti kako
se svađa s mamom. Tada bi zvučali poput dva medvjeda koji reže. Kad bih se spustila
u prizemlje, prestali bi i osmjehnuli mi se, ali jasno se vidjelo da prisiljavaju lica na
smiješak. Kad si dijete, ljudi misle da si samo miš na podu, minijaturnog mozga.
Tako misli i moj ravnatelj – da djeca ništa ne razumiju. Mama je malo zakasnila
na roditeljski sastanak. Moja učiteljica – profesorica Buckfast – rekla mi je da mogu
pričekati pred učionicom dok mama ne dođe. Dok sam čekala u hodniku, čula sam
ravnatelja Fellowsa kako u razredu govori profesorici Buckfast da je moja mama
„samo još jedna samohrana majka“. Na te mi se riječi lice zacrvenjelo od bijesa jer
mislim da ga se to ni najmanje ne tiče. Kad je mama stigla, bila je sva zadihana i
ponavljala: „Oprosti, oprosti, oprosti. Nisam se mogla izvući s posla.“ No nisam joj
zamjerila, jer znam da je kasnila samo zato što mora pješačiti, dok svi ostali imaju
auto. Stoga sam je uhvatila za ruku i rekla: „Nema veze. Bilo je samo desetak minuta.“
A zapravo je bilo petnaestak.
Kad smo zajedno ušle u učionicu, profesorica Buckfast je rekla da sam „iznimno
inteligentna, ali da ponekad kao da sam na Marsu“.
Ravnatelj Fellows neprestano je zurio u mamu, a znam i zašto. Mnogo je ljepša
od drugih mama. Ima gustu, smeđu kosu i plave oči, blago prćasti nos i jako lijepe,
velike usne koje super izgledaju kad stavi ruž.
Ravnatelj je preuzeo riječ:
– Carmelin je rječnik nevjerojatno napredan. Njezina je maštovitost
zadivljujuća, mislim da svijet gleda drukčijim očima nego mi ostali. – Zatim me
pogledao i rekao: – No, i glavu bi zaboravila da ti nije prišarafljena za tijelo. – Što
mislim da je bilo bezobrazno. Pogotovo nakon onog što sam čula da kaže o mojoj
mami. Kad je vidio da mu ne kanim odgovoriti, nastavio je: – Kao prošloga tjedna, na
školskom izletu, kad te nismo mogli pronaći, da bismo te na kraju zatekli kako sama
sjediš na klupi i izgledaš kao da si stotinama kilometra daleko. Jako smo se zabrinuli,
Carmel.
A mama je upitala: – Što je to bilo?
Uzdahnula sam i više mi se ni najmanje nije sviđalo što razgovaraju o meni.
Uzrujala sam se i bilo mi je doista drago kad se profesorica Buckfast nasmiješila i rekla
da je sigurna kako će to brzo proći kad malo narastem, pa zapravo i nije toliko važno.
A i mama mi je rekla da se previše ne brinem i poslije me odvela na pizzu u grad –
posve neplanirano – pa smo se dobro provele. Pričala mi je viceve dok mi Coca-Cola
od smijeha nije potekla na nos.
U zadnje mi vrijeme ne nedostaje tatino izderavanje, ali nedostaje mi njegov
duboki glas. No mama kaže da smo od sada samo nas dvije pa možemo raditi što
želimo. Kaže: „Možemo se ponašati kao dvije šašavice.“ Ponekad plešemo u kuhinji
oko starog, drvenog stola. Navijemo radio na najjače i glumimo da nam je žlica
mikrofon.
Sada, međutim, ne pokušavam prestati slušati, kao kad su se mama i tata svađali.
Sva sam se pretvorila u uho, istežem sluh prema svakom, najsitnijem zvuku.
Pomislim na mamu koja mi je točno pod krevetom, u kuhinji, sjedi za stolom i pije
jutarnji čaj. Nasmijem se jer u glavi jasno vidim što radi i ležim točno iznad nje, a ona
o tome nema pojma. Zatim začujem čudan zvuk, kao da mi netko mumlja u sobi.
Podignem pogled i ugledam pčelu navrh prozora. Zvuk je bliži zujanju nego
mumljanju pa se podignem na koljena. To je najveća pčela koju sam ikada vidjela, a
krzno joj je ponegdje bijelo, kao da je starica – ili, kako bi rekla mama, „žena u jeseni
života“. Svaki puta kad udari o prozor, glasno zazuji kao da se ljuti. Ništa ne zna o
staklu koje joj stoji na putu – ne može razumjeti što joj priječi da jednostavno odleti
u vrt, na slobodu. Stoga otvorim prozor, ali jako oprezno jer znam da pčele imaju
žalac poput otrovne strelice. Ona se zaleti u staklo još jednom, zatim izleti van. Isprva
pomislim da će pasti i tresnuti o zemlju, ali podigne se u zrak i odleti daleko u
dvorište, vinuvši se preko krošnje stabla jabuke.
Obučem tajice i omiljenu majicu s ljubičastim i crvenim prugama koja je tako
meka i ugodna na mojoj koži, a ima i duge rukave. Osjećam kako se preda mnom
proteže dan. Prije negoli se spustim u prizemlje odlučim nacrtati sliku Festivala bajki.
Pronašla sam list papira pa debelom olovkom nacrtam čovjeka koji sjedi. Nosi
naočale. Zamislim priču koju pripovijeda pa načrčkam riječi kako mu izlaze iz usta.
Zatim mu uz noge nacrtam zeca koji toliko pažljivo sluša da je otvorio usta.
U prizemlju, kuhinja je ispunjena mirisom prepečenca, a mama nosi traperice i
cvjetnu bluzu – rekla mi je da su cvjetne bluze haute couture pa sam je natjerala da
mi taj izraz napiše na papir kako bih ga pridodala svojoj zbirci riječi – pa je pitam: –
Idemo li doista? – Jer s njom nikada ne možeš biti siguran.
Ona se osvrne i kaže mi:
– Da, Carmel. Idemo.
 7

DAN 1.

T oga smo dana sjele na vlak. Željela sam da taj dan bude poseban pa je
putovanje vlakom umjesto autobusom kao obično, bilo doživljaj za
pamćenje.
Tada je imala lude opsesije, kao i svaka klinka. Strasti koje bi buknule, potom
jenjale i ugasile se jednako brzo kao što su došle, ali njezina je ljubav prema crvenoj
boji, čini se, bila tvrdokorna. Kupila sam joj crveni kaputić s kapuljačom koji je
neprestano nosila. Pitala me smije li, kad idući put budemo kupovale cipele, dobiti
crvene, koje smo vidjele u izlogu Clarksa. Svaki put kad bismo otišle u grad, provjerile
bismo jesu li još tamo. Moja plaća nije velika, no zaključila sam da ću ih možda moći
kupiti prije negoli se vrati u školu nakon Uskrsa i molila se da ih ne rasprodaju. Do
sada su, za divno čudo, bile na mjestu, kad god bismo otišle u grad. Stajale su na
malenom, zelenom, baršunastom stalku, poput dvije goleme, debele bubamare koje
čekaju na travi – premda su cipele oko njih svaki put bile drukčije. Kad je tog jutra
navukla kaput, donijela sam odluku.
– Sutra ćemo otići u grad i ako su one cipele još tamo, kupujemo ih.
– Stvarno?
– Da, stvarno.
Ma neka sve ide dovraga, kupit ću ih na rate i brinuti poslije. Tog jutra, dok je
proljetni vjetar puhao kroz stražnji ulaz, sve se činilo moguće. Možda bih čak mogla
zamoliti Paula da ih plati, sada kad se napokon pojavio. Slutila sam da želi obnoviti
odnos s kćeri, usprkos tome što sa mnom više ne želi imati posla. Možda je vrijeme
da prihvatim alimentaciju koju je ponudio, a ja je tako nepromišljeno odbila, ustrajno
tvrdeći da ćemo se snaći i bez njega.
Tog dana u vlaku, prošlost je, barem nakratko, bila izbrisana proljećem, vrelim
vihorom vlakova koji su jurili kolodvorom i uzbuđenjem zbog dana koji je pred
nama, samo za nas dvije. U kakvom li sam samo stanju bila, pomislila sam. U kakvom
groznom, glupom, anksioznom stanju punih godinu dana otkako me Paul napustio.
Sad je vrijeme da to prestane. Vrijeme za novi početak.
Carmel je sjedila preko puta mene, umotana u crveni kaput. Vlak je bio
pretrpan. Ušao je visoki mladić u prljavoj traper-jakni, s tetovažom paukove mreže
koja mu gmiže uz vrat iz razdrljene košulje, i sjeo pokraj Carmel. Neko je vrijeme
petljao po mobitelu, zatim nam je kondukter pregledao karte. Od samog mi je
početka bilo jasno da mladić u traper-jakni očajnički želi zapodjenuti razgovor. U
ustima su mu se stvarale rečenice koje bi u zadnjem trenutku progutao, ali nakon
pregleda karata više se nije mogao suzdržati.
– Baš je dobra ta vaša djevojčica – obratio mi se.
– Da. Hvala vam. – Nasmiješila sam mu se. Bilo je spokojno i ugodno ljuljuškati
se u vlaku nasuprot Carmel.
– Idete na izlet, samo vas dvije?
Kimnula sam. Je li to samo moja mašta ili je doista krajičkom oka oštro pogledao
moj prstenjak? Premda je glupo pretpostaviti da itko u današnje doba primjećuje
takve stvari – posebice u njegovim godinama.
– Starog ste ostavile kod kuće?
– Tako je.
Možda sam samo ja svjesna tog svog prsta, golog poput grane, gdje je još prije
manje od godinu dana svjetlucao debeo, zlatan prsten s vjenčićem srebrnih cvjetova.
Kako bilo, laknulo mi je kad je izišao.
– Drago mi je što je otišao – rekla sam.
– Tko? – upitala je Carmel, bjelodano razmišljajući o nečemu posve drugom.
– Onaj Čovjek-Pauk, naravno.
Nije se nasmijala na taj blesavi nadimak, samo me potapšala po ruci – jednom,
lagano.
– Baš si šašava – sanjivo se osmjehnula.
Zatim smo opet ostale same, jedna nasuprot drugoj. Vlak je prolazio kroz
drvored. Carmelina se kosa nakostriješila od statičkog elektriciteta i zalijepila za
plastični naslon dok je gledala kroz prozor. Dok smo prolazile ispod stabala, sjene su
joj šarale lice tako da je jedan trenutak bila obasjana jarkom svjetlošću, a već drugi
uronila u tamu. Taj mi se prizor najdublje urezao u sjećanje. Carmelino lice išarano
svjetlošću i tamom, paleći se i gaseći, poput filma pri kraju role.
 8

N a Festivalu niz golemih zastava vijori se pred plavim nebom.

Dok čekamo u redu, žena odjevena u kostim zmaja hoda pokraj nas
na štulama.
– Kako hodaju na tome? – upitam mamu. – Mogu li i ja dobiti štule?
Zamišljam se kako na štulama hodam vrtom i gledam preko zida. Taj dio
prešutim mami.
– Pričvrste ih za noge i jako puno vježbaju – odvrati mama. Zmaj ponovno
prođe pokraj mene. Pogleda me svisoka, a zlatno mu lice pred suncem postane crno.
Prekrije me čipkastim zmajevim krilima, a ja zabacim glavu da mi padnu preko lica
i tijela pa se sve pretvori u zlatno i zeleno, zatim crno. Udalji se i vidim kako joj se
guza migolji pod uskim, zelenim tajicama. Kad nam priđe čovjek u kostimu muhe
zamijenim mjesto s mamom, u strahu da i on ne učini isto, jer doista ne volim muhe.
Nakon što kupimo karte, uđemo i mama me pita:
– Što kažeš?
– A ja samo kimam i kimam jer ne znam što bih rekla, osim da mi se sviđa. Sviđa
mi se kako se sve čini čudno, previsoko ili preokrenuto. Sviđa mi se što ovdje ima
ljudi sa šljokicama na trepavicama, ili obučenih u medvjeda, a tu je i divovska knjiga,
otvorena na stranici zavijenih rubova – no kad je dodirnem prstom, vidim da nije od
papira nego od tvrde plastike. Ovo je kao ono mjesto u Alici s one strane ogledala
gdje bih mogla narasti visoka poput jednog od šatora ili razgovarati s mačkom. Mama
mi objašnjava kako se u svakom od šatora čitaju priče i bajke, a kad to izgovori,
osjetim riječi kako šikljaju kroz vrata šatora pa poželim samo stajati pred otvorom i
pustiti ih da mi se zalijeću u mozak.
Mama čita knjižicu koja ti kaže što će se i kada će se sve dogoditi. Kaže da se to
zove program, premda sam mislila da to ima veze s telkom.
– Kakvu bi priču voljela čuti?
Kažem „o vilama“ jer ono što mi je u glavi ne znam pretočiti u riječi: mačevi
koji svjetlucaju u mraku; gusari okrutnih, žutih očiju; događaji u morskim dubinama;
bića krznenih usana koja šapuću tajne.
Pronađemo šator koji se zove „Nekoć davno“. Unutra je lijepa žena sa šljokicama
na licu i malenim, ružičastim krilima koja joj mlitavo vise na leđima. Šator je
osvijetljen šarenim lampicama koje se pale i gase. Nakon što svi posjedamo
prekriženih nogu, pročita nam priču o vili koja mora zaslužiti krila radeći dobra djela.
No dok naglas čita, čini se da se suviše trudi pa je zabrinuta, jer je toga itekako svjesna.
Svako malo nabora čelo, a kad progovori vilinskim glasom, zvuči krještavo i
piskutavo, a krila joj djeluju sve potištenije i potištenije. A i vila joj je predobra da bi
bila stvarna osoba, pogotovo nakon što se zakune da više nikada neće dopustiti
tjednoj lošoj misli da joj padne napamet. Loše se misli svima katkad roje po glavi –
meni sigurno. Stoga, kad priča završi, povučem mamu za rukav zelene jakne.
– Svidjelo ti se? – upita.
– Da, bilo je super. – Ne želim s njom razgovarati o žalosnim krilima ni
predobroj vili. – Možemo li sada drugamo?
Pronađemo drugi šator u kojem priča počinje za pola sata.
– Rezervirajmo si mjesto – reče mama, a kako u šatoru nema gotovo nikoga,
možemo sjesti u prvi red. Sjednem na prostirku ispred drvene pozornice i prazne
stolice koja čeka pripovjedača.
Mama se ponovno zadubi u program.
– Svidjet će ti se ovo, Carmel. Pripovjedačica je prava spisateljica i pročitat će
priču koju je sama napisala.
Šator se ubrzo napuni do posljednjeg mjesta, ljudi čak i stoje uza zidove.
Osvrnem se preko ramena i uto ugledam jednog muškarca.
Stoji naslonjen na zid – ako se to uopće može nazvati zidom, s obzirom na to da
smo u šatoru – ima sijedu kosu i naočale, izgleda baš isto kao i pripovjedač kojega
sam ja nacrtala. Nasmiješim mu se zato što tako izgleda, a on mi uzvrati osmijeh.
Gleda me ravno u oči.
Spisateljica uđe kroz otvor u šatorskom krilu iza pozornice. Stara je, ima kratku,
oštru, sijedu kosu i nosi nekakvu dugačku, svjetlucavu, ružičastu suknju pod kojom
proviruju plave čizmice, a s ušiju joj se klate naušnice u obliku upitnika. Nosi i
košaricu. Dugo joj treba da se smjesti u stolicu. Iz usta izvadi golemu, ružičastu
žvakaću gumu i zalijepi je na listić papira koji nosi u košari. U košari ima knjiga, a na
vrhu se vidi i pribor za pletenje, dvije pletaće igle zabodene u crveno klupko vune.
Imam dojam da je plela sve dok nije došlo vrijeme za priču, te da će se poslije smjesta
vratiti pletenju.
Prve riječi priče glasile su: „Tog dana kad je tata otišao, Cassandra je bila toliko
uznemirena da je izišla u dvorište i zakopala svoju najdražu lutku...“
Slušam i slušam jer mi se čini da je djevojčica iz priče baš poput mene. Osjećam
kako me mama svako malo pogledava, no ne dopuštam joj da mi pokvari slušanje.
Pripovijest završi, a spisateljica nam uputi pogled iznad crvenih naočala i upita:
– Imate li kakvih pitanja?
 Na trenutak zavlada tajac, a zatim neka žena iz pozadine podigne ruku i upita:
– Odakle crpite ideje za priče?
Jasno mi je da to pitanje postavila samo zato što je tišina neugodna pa ju je
odlučila nečim ispuniti kako se spisateljica ne bi loše osjećala. No spisateljica ipak
odgovori. Njezine ideje, kaže, jednostavno dolutaju do nje i ne zna odakle dolaze.
Doplove do nje, kao iz magle. Nije neko objašnjenje, ali vidim da pokušava izreći
istinu najbolje što može.
Sad i druga djeca počnu postavljati pitanja.
– Zašto ste djevojčicu nazvali baš Cassandra?
– Što je bilo sa psom koji se pojavio na početku priče, ali ne i na kraju?
Na to se pitanje spisateljica nasmije i odvrati da je pas ondje tijekom cijele priče,
ali spomenula ga je samo na početku, što je možda bila pogreška. To mi je silno
zanimljivo, jer mi nikada nije palo na pamet da se i u pripovijedanju može pogriješiti.
Zatim počne pričati o tome kome se možemo obratiti ako smo uznemireni poput
Cassandre – nastavnicima, prijateljima, a djedovi i bake također su uvijek tu za nas.
Uto i ja podignem ruku.
Smjesta upre u mene prstom – kao što sam i znala da će učiniti, jer sam od
početka slutila da sam joj zanimljiva. Dok je čitala, neprestano je pogledavala u mene,
a sada, napokon, mislim da joj mogu reći nešto interesantno i neobično.
– Ja uopće ne poznajem svoje bake i djedove.
Ona se nasmiješi i nagne se prema meni. Doista je zanimam.
– Kako to, mila?
– Zato što su tatini roditelji mrtvi, a moja mama sa svojima ne razgovara još
otkako sam bila beba.
Mama se čvršće ogrne zelenom jaknom i rukama obgrli koljena.
No spisateljica razumije, još se više nagne prema meni i kaže:
– Kako čudesno! Odmah sam znala da ćeš sa mnom podijeliti nešto
nesvakidašnje.
Moje je pitanje, čini se, označilo kraj svega pa su svi počeli odlaziti.
– Onda, svidjelo ti se? – upita mama. No ja samo kimnem jer ništa ne mogu
prevaliti preko usana nakon što sam pred svima onako govorila.
– Hajdemo nešto prigristi. Mora da si gladna. Ja jesam.
Zahvalna sam joj jer znam da me vjerojatno želi upitati jesam li se i ja osjećala
poput djevojčice u priči kad je tata otišao. Jesam, ali ne želim pričati o tome.
 Kupimo dva hotdoga i pojedemo ih sjedeći u travi navrh maloga brda tako da
sve vidimo pod sobom: šatore, veliku knjigu, gužvu posjetitelja među kojima hodaju
ljudi na štulama, nadvisujući sve ostale. Neko vrijeme u tišini žvačemo, zatim
ponovno pogledam dolje.
– Što je ono – upitam. Na tlu se kovitla dim, a ljudi izviruju iz njega, nevidljivih
nogu.
– Čini se da dolazi magla s mora.
– O, pomislila sam da je požar.
– Ne, to je samo gusta magla. Vidi, nije još stigla do nas. – Nasmije se, a plave
joj se oči veselo ozare.
Ubacim zadnji zalogaj kobasice u usta i zgnječim je zubima. Zaključim da volim
maglu. U njoj je sve čudnije nego inače, a to mi se jako sviđa.
– Lijepo mi je ovdje – kažem, zato što je to istina i taj mi je osjećaj odjednom
prožeo dušu.
– Drago mi je, ljubavi. – Mama je dovršila hotdog i sjedi licem okrenuta suncu.
– I meni.
Izgleda sretnije i ljepše nego u zadnje vrijeme.
No uto se ponovno pretvori u špijunku.
 9

DAN PRVI

K oliko li sam se puta vraćala onome što se tada dogodilo? Koliko ću se još puta
vraćati? Sudbina me proklela da to vrtim i vrtim po glavi, poput kazete koja
se, čim stigne do kraja, prevrti na početak.
Nakon ručka gužva se povećala – glas o dječjem festivalu priča i bajki bio je
pravi magnet za roditelje djece koja se dosađuju na praznicima. Lijepo vrijeme koje
je ujutro privuklo toliko ljudi na izlet, sada se počelo mijenjati. Sunce se i dalje
pokušavalo probiti, no hladna nas je magla stegnula u šake tako da smo ostale u
kaputima. Osjetila sam prvo štrecanje paničnog napadaja – premda sam povjerovala
da sam se toga odavna riješila – no Carmel je još bila uzbuđena, sva zanesena novim,
nepoznatim mjestom i drevnom čarolijom bajke. Šetale smo među majkama koje
guraju kolica, obiteljima koje proučavaju program i kostimiranim ljudima koji dijele
letke i besplatne boce vode. Isprva sam samo ovlaš spuštala pogled kako bih
krajičkom oka provjerila je li crveni odsjaj još pokraj mene.
Postalo je bučnije. Bilo je tu prasaka i dima zapaljenih petardi, a dim se miješao
s gustom maglom. Klicanje mnoštvu žutih balona puštenih u nebo, koji su glavinjali
svodom poput ludih, zabludjelih dvojnika sunca, otrgnutih iz sidrišta. Dim
prepečenih pljeskavica mesnim je mirisom prodirao u gomilu. Počele su mi se vraćati
misli o školskom izletu na kojem su je nastavnici izgubili. O labirintu u kojem je
nestala.
Stoga sam je držala za ruku, no bila je nekako klizava, neprestano na rubu
odvajanja, tako da mi je ponekad preostao samo prstić ili dva. Ne paničari, rekla sam
sama sebi, samo pazi da je stalno pokraj tebe. Sada samo želi biti velika i odrasla. No
kad sam pogledom potražila crveni odsjaj, nije ga bilo. Zamijenila ga je debela žena
kojoj, čini se, hladnoća nije smetala. Želatinasto salo njezinih ruku visjelo je iz
kratkih rukava ružičaste majice, na kojoj srebrne zvijezde samo što se nisu rasprsnule,
rastegnute na grudima. Sagnula se i tutnula sjajni, plavi balon na štapu u unutrašnjost
kolica. – Evo – rekla je, iskrivivši lice. – A sad začepi.
Potom se crvenilo Carmelina kaputa ponovno pojavilo, a ja sam prodisala.
Posegnula sam za njezinom rukom, no uhvatila sam samo zrak, jer se ovoga puta
među nama ispriječio muškarac u vesti Fair Isle, koji je na ramenima nosio djevojčicu
u ružičastim čizmicama.
– Vidiš medu? – povikao je uvis. – Vidiš li medu?
 Zatim mi je netko u ruke tutnuo letak i Carmel se opet pojavila. Bacila sam letak
na izgaženu zemlju, pronašla joj ruku i čvrsto je stegnula da je više ne izgubim. Zrak
je postajao sve zasićeniji maglom.
– Ne puštaj mi ruku – viknula sam joj.
Ona moja odlučnost u vlaku, kako li se samo brzo istopila. I sve bi, znam, bilo
zaboravljeno da mi taj dan nije zauvijek urezan u pamćenje, a moja panika postala
opeka u zgradi koju su, iz sata u sat, zidali događaji – da stoji za vijeke vjekova,
umjesto da se razmrvi u uspomene. Premda nisam to željela, možda sam zvučala
bijesno – mislim da jesam. Ponekad se upravo najgora pomisao prometne u vlak bez
kočnica.
Pomisao: Jesam li ja kriva? Jesam li ja kriva? Jesam li ja kriva? Jesam li ja kriva?
Jesam li ja kriva? Jesam li ja kriva? Jesam li ja kriva? Jesam li ja kriva?
 1O

M
amin glas postane oštar i hladan poput magle. Prijeđemo livadu do
najvećeg šatora gdje se prodaju knjige. S nama u šator uđe i magla, kao da
je doista dim. Rominja i lagana kišica, ona od koje si ubrzo mokar do kože,
stoga svi ulaze pod krov. Unutra je bolje čujem, čujem svaku riječ koju izgovara:
– Carmel, ne miči se. Ostani tu gdje te mogu vidjeti. Maloprije sam te posve
izgubila s vidika.
A ja sam samo malko zastala da pogledam knjige.
Posvuda su stolovi s hrpama knjiga, a mama mi ih nekoliko kupi. Dok plaća,
okrenem se i nađem se licem pred trbuhom nekog muškarca. Podignem pogled
prema njegovoj glavi i vidim da je to onaj muškarac iz šatora i s mojeg crteža. Visok
je i staromodan na način koji ne znam objasniti. Nema cilindar na glavi niti dugu
kosu, ništa slično, ali nekako se razlikuje od ostalih ljudi oko njega, kao da je
doputovao iz drugog vremena. Nosi uredno izglačanu, bijelu košulju bez ovratnika i
grubo, crno odijelo. Ponovno mu se nasmiješim, ali već je nestao.
Okrenem se natrag prema mami koja uzima vrećicu punu knjiga od gospođe za
blagajnom.
No čak i dok smo unutra, želi me čvrsto držati za ruku, čvrsto i svake sekunde.
To mi isprva ne smeta, ali želim li zastati i pogledati koju knjigu, zbilja mi ide na
živce.
– Vidi – pokažem joj. – Vidi ono. – Marionete vitezova i konja vise klateći se
same od sebe. Želim im prići da vidim kako rade.
Ona me uopće ne čuje, a ruka joj je znojna i skliska pa svoju ukočim poput
kandže da joj bude teško držati je.
– Ne budeš li mi se držala za ruku, smjesta idemo kući. – Zvuči bijesno i umorno,
a ja postanem doista ljuta na nju zato što mi kvari lijepi dan. Pokušam progutati bijes
i objasniti joj.
– Samo želim pogledati knjige, a ne mogu zato što mi ne puštaš ruku.
– Dobro, možemo se prestati držati za ruke kad stignemo pred tezgu, može? –
Uputi mi ukočen osmijeh za koji znam da nije iskren.
– U redu – odvratim. Još sam ljuta jer mi više nije zabavno, sada kad znam da
ne uživa.
Stignemo do tezge pretrpane knjigama.
 – Pogledajmo što tu ima. – To kažem samo zato što se želim malo odmoriti od
nje.
Razgledam knjige. Sve su za male bebe – Gdje je nestao Žućo i slično. Ne želim
da me opet vuče za ruku pa sve polako i pažljivo proučavam. Žućo i njegova kost,
Žućo na izletu. Sve te knjige za bebe u meni bude bijes, no ipak ih nastavim
razgledati, uzimajući jednu po jednu u ruke.
– Zašto te upravo ove zanimaju, Carmel? To su slikovnice za malu djecu.
– Htjela bih pogledati one bajke o vilama. – Zaputim se prema susjednom stolu.
Prelistavam stranice bajki. Crteži baš i nisu najbolji, ali svejedno svaki proučim:
kraljevnu pokraj zrna graška, Pepeljugu u prnjama, vuka koji izgleda blesavo u
crvenoj pelerini. Krenem u potragu za nečim drugim. Ljudi se guraju oko mene, a
nečija me torbica mlati u potisak.
Sad sam doista strašno loše volje. Nije čest slučaj da se ovako osjećam. Ne sviđa
mi se to. Kao da ništa nije kako treba – pogotovo ja. Sada samo želim biti sama. Vratiti
se u današnje jutro, u svoju sobu kad je nebo bilo plavo, a sve je bilo divno. Pričanju
priča došao je kraj zbog stanke za ručak pa nikome ne preostaje ništa drugo doli
nahrupiti u ovaj šator da nešto kupi i skloni se od kiše. Toliko me pritišću da se bojim
kako će me rub stola prerezati napola.
Uto mi na um padne ideja – da čučnem do poda i hodam onako kako sam
jednom vidjela žabu da hoda, sve dok ne završim ispod stola. To i učinim – stolnjak
završava tek na pola puta do poda, ali pod stolom se sve čini skrovito, spokojno i
sigurno. Odlučim izići čim pronađem mamine čizme u koje je ugurala nogavice
traperica.
Tu je kutija s knjigama. Zavirim u nju. Unutra je hrpa slikovnica o kosturu, koje
sam voljela čitati kad sam bila mala. Izvadim jednu, no ne osjećam se kao onda kad
sam u rukama držala slikovnicu o psu Žući. Ne osjećam se kao mala beba. Kao da sam
se vratila u djetinjstvo, ali ovoga mi puta taj osjećaj godi. Stoga ostanem čitati
Kosturka i gledati ilustracije. Ponekad ih i dodirnem, premda ne znam zašto.
Kad stignem do kraja, postane mi jasno da je možda prošla cijela vječnost otkako
sam tu. No nisam sigurna. Ponekad se sve tako odigra da imam osjećaj kako uopće
nisam tamo gdje jesam. Kao onaj put koji je spominjao ravnatelj – kad sam sjedila na
klupi i gledala kako se stablo ziba na vjetru. Mozak kao da mi je iskliznuo i na svijetu
nije postojalo ništa osim mene i tog stabla. Zatim je iskliznuo još dalje i našla sam se
u jezovitom, mračnom tunelu gdje sam bila i prije, ali toga sam dana u njemu boravila
duže nego ikada prije. Usprkos tome, nisam im to željela priznati.
 A sada se isto ponovilo i s Kosturkom. Na svijetu smo ostali samo slikovnica i
ja, ali nisam otišla toliko duboko da bih završila u tunelu. Tijekom cijelog tog
vremena vratila sam se u doba kad mi je bilo pet godina i sjajno sam se osjećala.
Sada je oko mene manje nogu pa ispužem van. Brinem se da me možda dugo
nije bilo, ali nisam sigurna. Ogledam se, ali mami ni traga.
Nastavim razgledavati knjige. Ne znam što bih drugo. Odlučim da bih je ipak
trebala potražiti. Možda je zateknem kako me čeka na drugom kraju stola, ali kad
stignem do kraja vidim da je nema. Neko je vrijeme pričekam na tom mjestu. Zatim
pomislim kako su je ljudi zasigurno odgurnuli i udaljili je od stola pa je potražim, no
ne nalazim izlaz iz gužve. Ljudi kao da se stapaju s drugima i sad se osjećam suprotno
nego prije, čeznem da je vidim. Dah mi se ubrza kao lud, toliko je želim vidjeti. Neko
vrijeme obilazim šator. Vratim se do stola gdje sam je izgubila – dvaput, triput – no
nje još nema, stoga iziđem iz šatora i zaputim se preko polja.
Vani se vrhovi šatora i zastave više gotovo ne vide – samo ljudi koji izlaze iz
magle. I to samo kad su već sasvim blizu. Svi su zvukovi postali prigušeni i tihi, kao
kad se kod kuće pokrijem poplunom preko glave. Gurnem ruke duboko u džepove,
pokušam se ne brinuti i pomislim – našem je lijepom danu došao kraj i sad možemo
kući, natrag na vlak. Zastanem, pitajući se što da radim, a ljude koje ne vidim, čujem.
Čujem kako mumljaju oko mene. Zatim ravno pred mene iz magle iskorači onaj
čovjek s okruglim naočalama. Zbog magle se čini kao da se stvorio ni iz čega, poput
duha iz boce.
– Ajme meni. – Djeluje mi uznemireno, čelo mu se mršti.
– Što se dogodilo? – upitam ga. U grlu me steže grozan osjećaj. Mučnina i
pritisak.
– Ajme meni. Ajme meni... – ponavlja. – Nešto se strašno dogodilo.
Mumljanje ljudskih glasova iz magle sliči zujanju one pčele od jutros. Stegnem
šake i zarijem nokte u kožu dlanova jer mi se čini da bih mogla ostati bez svijesti.
– Gdje je moja mama? – gotovo vrisnem, ali grlo mi se toliko stegnulo da mi je
glas slabašan.
Lice mu pomalo izgubi onaj zabrinut izraz, čelo mu se izgladi. – Moram
provjeriti, kako se točno zoveš?
– Carmel Summer Wakeford – odvratim, susprežući suze. No sve što se događa
toliko je loše da osjećam kako mi golemi jecaj zakrčuje grkljan, a nos mi počinje
curiti.
On kimne, kao da se uvjerio da razgovara s pravom osobom, a zatim polako
kaže:
 – Carmel, riječ je o tvojoj mami. Dogodila joj se strašna nesreća. Zazuji mi u
ušima. Magla nas posve okruži tako da ostanemo sami.
– Tko si ti? – upitam.
A on mi odvrati:
– Ja sam tvoj djed.
 11

DAN PRVI

G ovorila sam sebi da će biti isto kao i onoga dana u labirintu.

Trčat ću poljem tražeći je kao luda, nasmrt preplašena, no naposljetku
ćemo se pronaći.
Magla je postala hladna i gusta, spoticala sam se o prazne plastične boce i grbavo
tlo.
– Carmel! – vikala sam iz sveg glasa. – Gdje si?
Uporno sam vikala u maglu no nije mi odgovorila. Samo je usisala moj glas u
bljedilo. Željela sam više od ičeg na svijetu krajičkom oka zapaziti onaj odbljesak
crvenila, poput maka izniklog usred kukuruzišta. No vidjela sam samo zbrku boja
koje su postale mliječne, kao da ih gledam kroz vjenčani veo. Zaključila sam da treba
otići do ulaza i zamoliti pomoć, potražiti je preko razglasa. Ili do bolnice St. John,
ako je kojim slučajem pala i sada joj ondje stavljaju gips na nogu dok joj netko u odori
govori: „Evo, čas posla. A sada, pronađimo tvoju mamu.“
Ljudima je već pomalo dosadilo i željeli su kući. Polje se praznilo i svi su krenuli
prema izlazu – privremeno podignutom luku od iverice s izrezanim oblicima koji bi
trebali predstavljati obrambene kule dvorca – stoga se moram probijati kroz gužvu.
Bezobzirno odgurujem ljude, a prema onima koji negoduju osvrnem se i, mumljajući
ispod glasa, objasnim: „Izgubila sam svoju curicu“. Nekolicina me upitala je li sve u
redu, ali nisam mogla zastati i odgovoriti im, jer sam bila suviše napeta.
– Carmel, gdje si, gdje si?
Ured za prodaju karata pokraj ulaza bio je prazan. Organizatori su vjerojatno
pretpostavili da nitko neće doći ovako kasno, stoga sam morala pronaći put natrag,
sve vrijeme vičući, dok nisam posve promukla: – Carmel, Carmel.
Probila sam se natrag do šatora gdje sam je posljednji puta vidjela. Prerano je,
govorila sam samoj sebi, prerano je za paniku. Prestani. Smjesta prestani.
Stol na nogarima pred kojim je stajala napola je bio ispražnjen – mnogo se knjiga
prodalo. Plan mi je bio upitati čovjeka za blagajnom je li je vidio, no ondje više nikoga
nije bilo. Glavom mi je prošla misao kako bi ostavljene knjige netko lako mogao
ukrasti.
– Carmel – viknula sam. – Gdje si?
 Netko mi je položio dlan na ruku. – Što nije u redu, gospođo?
– Moja djevojčica. Ne mogu je pronaći. – Shvatila sam da su mi oči vlažne pa
sam ovoga puta na trenutak zastala.
– Ajme meni. Ajme meni. Morate do glavnog šatora. Oni će vam pomoći.
Vjerojatno vas ondje i čeka.
– Da, hvala vam. Hvala vam. Gdje je glavni šator?
– Upitajte bilo koga od osoblja, oni će vas uputiti.
Protrljala sam oči.
– Ništa ne brinite – rekao je. – Pronaći ćete je. Moja su se djeca neprestano
gubila dok su bila mala.
Prihvatila sam njegov savjet i izišla potražiti nekog od osoblja. U pravu je,
pomislila sam. Mora postojati organizatorski šator ili neka služba za izgubljenu djecu.
No zrakom je lebdjela gusta magla pa je šatore bilo teško i vidjeti. Panika mi je
ponovno stegnula utrobu. Čak i među tolikim ljudima, počela sam se osjećati
osamljeno u toj nekoj novonastaloj, užasnoj stvarnosti.
Što ako je, što ako je... nikada više ne vidim? Ne. Ne, samo to ne. Posrnem, zatim
se uspravim. Moram prestati tako razmišljati.
Pokušala sam ponovno viknuti, no glas mi je nestao i pretvorio se u cvilež.
Zapljusnula me iznenadna plima užasa. Pružila sam ruku i bez riječi zgrabila neku
ženu za žarkocrveni rukav.
– Hej, miči se – rekla je. – Skidaj ruke s mene.
Otresla me, zatim ju je progutala magla. Uto je pokraj mene prošao jedan od
hodača na štulama, toliko blizu da sam mu mogla dotaći štule. Osjetila sam kako mi
glas ponovno prikuplja snagu za povik. – Molim vas, pomognite mi. Upomoć! – Više
nisam marila zvučim li poludjelo i histerično.
Štule su zastale, no zatim krenule dalje pa sam ponovno viknula za njima tako
da su se ovoga puta zaustavile, a u idućem je trenutku s njih skočio mladić čija je
glava bila prekrivena afričkim pletenicama i stao pokraj mene.
– Trebate pomoć? – Odjeća mu je bila izrađena od raznih komadića tkanine, a
ramena su mu pod šarenim sakoom bila snažna, kao da je po cijele dane aktivan.
Podsjetio me na onog muškarca s platnenom kapom koji je radio u labirintu pa sam
odahnula. Ovaj mladić na štulama zasigurno je službena osoba, jedan od
organizatora. On će znati kamo moram ići.
– Izgubila sam svoju djevojčicu – rekla sam.
– Gdje ste je zadnji puta vidjeli?
 – U šatoru gdje se prodaju knjige.
– Kladio bih se da su se danas mnogi izgubili. Prava je nesreća što se magla baš
danas spustila, a ovo smo događanje toliko dugo planirali. Nema gore magle od ove s
mora. Pretpostavljam da se spustila zbog toga što je jutros bilo onako vruće.
Malko me utješio rekavši da su se zasigurno mnogi pogubili i razdvojili, kao da
je ovo samo nezgoda koja će se brzo riješiti.
– Odvest ću vas do organizatorskog šatora pa će je pozvati putem razglasa. Kad
je pronađete, sretno ćete kući. – Potom me poveo preko polja, ponijevši štule pod
pazuhom.
U šator se također uvukla magla i slegla se nisko nad zemljom, pa smo je svakim
korakom u oblačićima odizali s tla. Unutra je bila žena s kosom obojenom u žarko
crvenu boju – crvenu koja niti ne pokušava oponašati prirodnu riđu – ushodala se
prostorijom razgovarajući s nekim putem voki-tokija, a primijetila sam da joj se za
petu čizme prilijepio listić smeđeg papira. Na izgaženoj travi poda, ljudi su pakirali
stvari u kutije.
Mladić u šarenoj odjeći uputio me na crvenokosu ženu s voki-tokijem.
– Ova je gospođa izgubila kćer – rekao je. Udaljio se i vratio se noseći sklopivu
stolicu koju mi je ponudio. No nisam željela sjesti.
Podigla je glavu i pogledala me oštrim, plavim očima, pa nevoljko spremila
voki-toki u kožnatu futrolu za pojasom, koja je izgledala kao da je namijenjena
nošenju pištolja.
– Pretpostavljam da se samo izgubila u gužvi. Koliko je vremena prošlo otkako
ste je zadnji puta vidjeli? – Na jeziku joj je bljesnuo srebrni odsjaj piercinga. Zvučala
je kao da je gubitak kćeri sitna nezgoda koja se može riješiti prije negoli pucneš
prstima – i vratiti se važnijem poslu.
Pogledala sam na sat i s užarenom knedlom istinske mučnine u grlu uvidjela da
je prošlo već više od sata.
– Davno, prije sat i pol. Najmanje. – Osjetivši da me ne shvaća dovoljno ozbiljno
i da nema kćer pa misli da klinci neprestano bježe, željela sam sve malo preuveličati.
Pomaknula je nogu pa je odjednom postala svjesna papirića koji joj se zalijepio
za petu. Baletno je podigla nogu iza leđa i pridržala je jednom rukom da drugom
odlijepi papirić.
Kad je završila, rekla je:
– Mogli bismo dati obavijest na razglas.
– Molim vas. Možete li? Zove se Carmel i nosi crveni kaputić s kapuljačom.
 – Koliko joj je godina?
– Osam. Ima osam godina.
Prišla je mikrofonu postavljenom na stol s nogarima, a mladić u šarenoj odjeći
pogledao me krupnim, blagim očima i rekao:
– Nemojte se suviše brinuti. Zavladao je kaos zbog magle.
Nijemo sam mu kimnula.
Kad je uključila razglas, začuo se električni uzdah, a zatim je izvana dopro
gromoglasni, ženski glas.
– Javno priopćenje. Izgubilo se dijete. Izgubila se djevojčica. Zove se Carmel.
Crveni kaput. Stara osam godina. Pronađete li izgubljenu djevojčicu, molim, dovedite
je u veliki šator na rubu polja. Izgubljena djevojčica...
Istrčala sam i pokušala motriti polje, premda je bilo teško išta vidjeti. Vratila
sam se unutra, a žena je već bila zauzeta nošenjem kutija i slaganjem nepodijeljenih
programskih knjižica.
– Ponovite obavijest – viknula sam.
– Ne morate vikati... – Toliko se namrštila da joj se čelo zgužvalo u šiljak među
očima. Mladić u šarenom odijelu zaključio je da bi moglo doći do svađe pa se uključio
u razgovor.
– Ti ponavljaj obavijest na razglasu. Mi ćemo izići i pretražiti polje – rekao joj
je. Potom se obratio meni: – Ja sam Dave. – Rukovao se sa mnom, a smeđi su mu prsti
na dodir bili grubi i snažni. – A vi?
– Beth – promrmljala sam.
Vani se zemlja umijesila u blato – gustu, tjestastu mješavinu štapića lizalica,
letaka i zgnječenih plastičnih šalica. Dizao se miris blata, mračan, slatkast i hladan, s
primjesama nečeg neotkopanog, što je najbolje ostaviti na miru. Pred šatorom sam
začula ponovljenu obavijest, ali nitko se na nju nije posebno obazirao. Dave mi je,
držeći me za ruku, pomogao da ponovno obiđem sva mjesta na kojima smo bile. Kad
smo se vratili u šator gdje su se prodavale knjige, zazvao je Carmelino ime dubokim,
gromkim glasom i zagledao se pod stolove, a ja sam učinila isto.
– Dobro – rekao je. – Sad ćemo pažljivo obići cijelo polje.
Nakon svakog obilaska šatora vratili bismo se do žene s voki-tokijem da
provjerimo je li Carmel s njom. Svaki sam puta zamišljala kako vidim jarku točkicu
crvenila kako me čeka pokraj kutija ili zabrinuto viri kroz otvor između dva šatorska
krila na ulazu, da bi me zatim obuzela mučna panika jer bih vidjela da je nema.
Panika se postupno pojačavala, kao da netko pjeva istu notu, samo sve glasnije i
glasnije.
Pomutio mi se osjećaj za vrijeme pa više nisam znala koliko je vremena prošlo,
malo ili mnogo. Dok smo brzali poljem, pokušala sam pogledati na sat, no koračala
sam prebrzo, zapravo sam trčala, a mozak mi je bio u takvom stanju šoka da nisam
uspijevala razabrati što mi zlatne kazaljke govore.
Ponovno smo se vratili. Ništa. Novinski naslovi... nije se to ovdje dogodilo... Ne,
ne, ne. Da, dogodilo se u blizini, prije otprilike pet godina. Ne sjećam se jesu lije
pronašli. Mislim da jesu. Baš je strašno što se ne sjećam. Paul, moram nazvati Paula.
Reći mu, moliti ga za pomoć. Kako li će samo biti zabrinut, kako li će samo biti ljut
što sam je izgubila. Kako bilo, ne mogu sada na to misliti, samo želim da mi se...
– Vrati. – Nisam toga bila svjesna, ali riječ mi se otela s usana kao vapaj.
– Molim? – zbunjeno je upitala žena s voki-tokijem.
– Imate li telefon? – Tada još nisu svi imali mobitele, a ja sam se suzdržavala od
kupnje zbog visokih troškova.
– Imamo.
– Zovite policiju, predugo je nema – rekla sam osvrnuvši se preko ramena,
spremajući se da je još jednom potražim. Zatim sam se ponovno vratila i doznala da
nije zvala policiju – zbog problema sa signalom. Nazvala je to rupom u pokrivenosti
– premda sam bila sigurna da sam negdje pročitala kako se hitni pozivi mogu uputiti
i bez signala. Pretpostavljam da joj se nije dalo potruditi, jer me smatrala histeričnom
gospođom. No uto je shvatila da joj je samo nestalo baterije pa ih je nazvala s mobitela
jednog od radnika koji su pakirali kutije.
Polje se već gotovo posve ispraznilo pa sam pogledala na sat i sabrala se. Vrijeme
se kristaliziralo, jasno i oštro: prošla su gotovo dva sata. Prava dva sata, ne izmišljeno
vrijeme koje sam joj prije rekla.
– Recite im da je prošlo gotovo dva sata, recite im – požurivala sam je.
– Da, majka je tu, pokraj mene – rekla je u slušalicu. – Da, tako je...
Otmem joj mobitel iz ruke. – Molim vas, molim vas, dođite što prije. Dugo je
nema. Dugo. Inače nije takva, doista nije – kažem im, ne odveć iskreno. Sve bih, baš
sve bih rekla kako bih ih natjerala da me shvate ozbiljno. Glas mi je postajao sve viši
i viši, dok se nije prometnuo u bolno piskutanje, stoga je žena ponovno preuzela
mobitel pa objasnila gdje se festival održava i kako da nas pronađu kad stignu.
Ozračje se u šatoru promijenilo. Nekolicina ljudi nastavila je pakirati stvari oko
mene, ali tiho, oborena pogleda, kao da se dogodila nesreća na koju pokušavaju ne
obraćati pozornost. Osjetila sam kako koljena poda mnom klecaju pa sam se srušila
na stolicu koju mi je prinio Dave. Žena je čučnula pokraj mene. Više se nije doimala
mrzovoljno.
– Već su krenuli – rekla je.

Do večeri se polje ispraznilo, no toga sam bila svjesna samo po tišini koja je zavladala.
Magla je sve okovala: njezin su bijeli šum presijecale snažne policijske svjetiljke.
Činilo se da nema dovoljno policijskih automobila. Željela sam cijelu flotu, vojsku.
Automobili bi s vremena na vrijeme upalili rotacijska svjetla koja bi također
proparala maglu i osvijetlila zrak plavim munjama. Bjelilo je pretvorilo krajobraz u
zemlju snova, izazivajući čudan osjećaj da se krećeš pod vodom ili kroz gusto ljepilo.
Osjećaj da će se, jednom kad se magla raziđe, usred polja ukazati Carmel, skamenjena
od straha, kaputa prekrivena kapima vlage. Osjećaj da je sve ovo kazališna drama u
kojoj smo samo likovi, a odvija se na platnu načinjenom od magle i zraka usred
mračnog polja – crvenilo Carmelina kaputa treperi na filmskom platnu.
– Morala bih poći kući.
Oko mene utješni glasovi. Tri ili četiri glasa, spremni umiriti moju strašnu
zabrinutost. Usmjeriti operaciju u željenom pravcu.
Bilo mi je teško stajati na mjestu pa sam skakutala na jednoj nozi. – Morala bih
kući, za slučaj da je tamo. Nema ključ. Neće moći u kuću.
Preostao je samo jedan tješitelj. Neki visoki, koščati muškarac riđe kose koji je
stigao prije pola sata i, čini se, preuzeo vodstvo. Kako li se zove? Mozak mi je stao.
Neki detektiv... Andy.
– Reći ću vam što ćemo, Beth. Evo što ćemo. Poslat ćemo nekoga onamo. Dajte
nam ključeve i poslat ćemo nekog vašoj kući, a ako nam još kažete gdje bismo mogli
pronaći neku Carmelinu fotografiju, to bolje. U redu? – Ohrabrujuće mi se
nasmiješio, kao da mu je sinula sjajna zamisao i želi da sudjelujem u njezinu
ostvarenju. Lice mu je pod prigušenim svjetlom izgledalo voštano. Možda će se
istopiti, a ja ću se prenuti iz sna, nakon čega će me preplaviti olakšanje. Umjesto toga,
zapljusnula me strašna bujica zabrinutosti.
– Jao, molim vas. Pronađite je, molim vas. – Čula sam se kako blebećem.
Pogledala sam na sat – prošla su četiri sata i trideset minuta. No on je nastavio pričati
o fotografijama.
– Trebamo neku nedavno snimljenu. Što noviju. Odvest ćemo vas kući, ali
moramo prvo stati u postaju da nam date službenu izjavu.
– O ne, ne. – Sada me obuzela panika pri pomisli na odlazak odavde. Bilo bi to
svojevrsno priznanje: došla u paru, otišla sama.
 – Beth, želim da upamtite. – Njegove svjetlosmeđe oči pod mekim, rijetkim
trepavicama zagledale su se ravno u moje. – Morate znati da niste sami. Sve je ovo tu
za vas. – Pokazao je sebi iza leđa, prema baterijskim svjetiljkama, prigušenim
glasovima kroz maglu, plavim policijskim svjetlima koja pročešljavaju nebo. – Na
vašoj smo strani.
Predala sam ključeve i pustila da me odvedu do policijskog automobila. Andy
me držao pod pazuh i svjetiljkom nam osvjetljavao put. Svjetlost je otkrivala samo
djeliće prizora – izgaženo blato prljavo od otpadaka, prazne šatore čija vrata vijore
na vjetru. Na mjestu festivala nastala je pustara, kao nakon bitke na Sommi. Ekipa je
morala odgoditi spuštanje šatora, a kada sam se približila, vidjela sam obrise njihovih
tijela. Pušili su i skakutali s noge na nogu oko ulaza. Kroz maglu sam nazrela
narančaste točke svjetlosti žara njihovih cigareta i začula smijeh, a zatim:
– Psst, psst. Eno je, dolazi. To je majka.
U stvarnom životu, loše stvari mogu biti fascinantne ili neizdržive. Neki su
oborili pogled, a drugi zurili u mene dok prolazim. Jedan je od njih, u šeširu i s
poljskim naglaskom, viknuo za mnom:
– Bog te blagoslovio, majko. Blagoslovio tebe i tvoju djevojčicu. Molit ću se
Bogorodici...
Ubrzo sam se našla u policijskom autu. Andy je sjeo pokraj mene, a rotirajuća
su mu svjetla išarala lice crvenim i plavim.
– Pokušajte ne paničariti – rekao je tiho i mirno. – Djeca ponekad odlutaju.
– Ona to ne bi učinila. Ne bi me ostavila. Sigurno ne na toliko dugo.
On se osvrnuo i nasmiješio, ukočenih uglova usana. – To, dakle, znači da će sve
biti u redu, ne?

No ništa nije bilo u redu. U policijskoj je postaji postalo jasno da ništa nije u redu.
Andyjeve floskule bile su samo varka kojom je obuzdavao moju histeriju. Već mi je
tada postalo jasno da se neki plan počeo provoditi u djelo. Znali su... dobro su znali
da pametna djevojčica od osam godina ne odluta od majke a da se brzo ne vrati. Nisu
znali da se to i ranije događalo. No ja im to nisam kanila reći. A u postaji sam naišla
na još očiju koje su iza kapaka skrivale poglede pune straha, sažaljenja ili prijekora.
Žena na recepciji, muškarac koji je otključao sobu za obavijesne razgovore, žena koja
je pokraj mene prošla hodnikom osvijetljenim fluorescentnim cijevima nakon što je
na kraju radnog vremena pažljivo nanijela maškaru pred zrcalom u svlačionici. Dva
brza, tirkizna bljeska prije negoli je spustila kapke i usmjerila pogled u pod.
– Moramo uzeti službenu izjavu – rekao je Andy. Za stolom u sobi za razgovor
već je sjedila neka žena. Bila je lijepa, s ovalnim licem.
 – Ovo je Sophie, ona je, kako mi to kažemo, policijska službenica za odnose s
građanima. Ovdje je samo za vas, Beth. Na raspolaganju vam je za sve što trebate...
Pogledala me. Taj je pogled, premda je potrajao samo trenutak, bio dubok,
dubok. Bilo mi je jasno da me proučava i donosi neku vrstu prosudbe. Trenutak je
minuo i ona se nasmiješila.
– Beth, imate li pitanja, slobodno pitajte. Trebate li što, recite mi.
Trebam samo svoju djevojčicu. – Drago mi je, Sophie – rekla sam. – Hvala vam.
Sjedila sam sučelice njima za izgrebenim, drvenim stolom dok su me ispitivali i
zapisivali moje odgovore u bilježnicu, sve snimajući diktafonom. Pokušavala sam
odgovarati najbolje što mogu, pokušavala se usredotočiti na to, no mozak mi je
neprestano klizio strmim tangentama nadiruće panike, stoga sam se često morala
sabrati i zamoliti ih da ponove pitanje.
– Pričajte nam o Carmelinu ocu, morat ćemo ubrzo stupiti s njim u kontakt.
Nazvali smo broj koji ste nam dali, ali nitko se nije javio, a maloprije smo prošli pokraj
njegove kuće, no nije ga bilo.
Osjetila sam duboko sažaljenje za Paula i Lucy. Ružičasto blistavilo njihove
požude pretvorit će se u nešto grubo i oštro – u neki od onih užasnih vijenaca od
keramičkih ruža na groblju, u prljavu raku.
– O, Bože... Da ga ja nazovem? – Počela sam prekapati torbu u potrazi za
planerom, gdje sam na prvoj stranici nažvrljala njegov broj mobitela. Shvatila sam da
jedino taj i imam – nije mi javio fiksni broj – pa mi je postalo jasno koliko je zapravo
tanka nit koja nas povezuje. Sophie mi je nježno položila dlan na ruku.
– Mi ćemo se za to pobrinuti. Kažete da ste razvedeni. Ima li kakvih problema
u tom pogledu?
– Ne, zapravo nema. Hoću reći, dugo se nije javljao. Trebao ju je viđati svaki
vikend, ali mjesecima ga nismo vidjeli, a zatim se nenadano pojavio i odveo je u
izlazak.
– Znači, bilo je nesuglasica oko prava na viđanje?
– Moglo bi se reći. Ali ne, zapravo i nije, nema to veze... samo ima novu djevojku
pa je zauzet time. Tek smo počeli ponovno komunicirati kako treba. Za nama je teško
razdoblje.
Njih su se dvoje pogledali.
– Postoji li, po vašem mišljenju, ikakva mogućnost da ju je oteo? – upitao je
Andy. – Znam da je to teško zamisliti, ali očevi se znaju neobično ponašati nakon
razvoda. Iznenada uzmu djecu k sebi, a nikome ne kažu ni riječ.
 – Nema šanse da bi to bio Paul. On je suviše... suviše flegmatičan da bi išta takvo
poduzeo. Usto, mislim da nije ni znao da smo tu. Ne, ne, ne, kucate na posve pogrešna
vrata. Nije on. Mora postojati drugo objašnjenje. – Istodobno sam uvidjela kako
postoji mogućnost da sam mu možda i rekla gdje ćemo biti, a njemu je palo na pamet
da mi je uzme i odvede k sebi.
Zagledala sam se kroz prozor u mrak. – Sada je vjerojatno kod kuće. Ne vjerujem
da navečer često izlaze.
Sophie je načas izašla iz sobe, pretpostavljam da je otišla nekome naložiti da
pronađe Paula. Ubrzo će im se pred vratima zaustaviti policijski auto. Plava svjetla
obasjat će im prozore, klizeći zidovima dnevnog boravka.
Moj sat: prošlo je već osam sati. Teško mi je mirno sjediti. Nemoguće. Svako
malo osjetila bih se kao spojena na strujnu mrežu, električni bi me naboj natjerao da
se trznem i propnem, čak i da ustanem, tako da sam ih promatrala odozgo. Nadiruću
sam paniku snagom volje usmjerila u tijelo kako bi mi mozak i dalje funkcionirao
dok im ne pruži sve odgovore koji im trebaju. Imali su razumijevanja pa ništa nisu
komentirali. Dopustili su mi da šećem sobom, udaram dlanom o glavu ili se skljokam
na stolicu puštajući ruke da mi mlitavo klonu uz tijelo, sve dok nastavljam govoriti,
nastavljam pričati. Tko; kada; škola; prijatelji; tate; moji bivši momci; oči: plave ili
smeđe; kosa: koje boje, gusta, rijetka, kovrčava, ravna, duga, kratka?
Kad su stigli fotoalbumi, bilo ih je neobično vidjeti tu, strgnute s polica u kući i
ostavljene pokraj diktafona na kojem treperi crveno svjetlo.
Stigli su baš dok sam opisivala boju njezine kose, mršteći se u pokušaju da
budem što točnija. Nije bila smeđa, ali ni plava. Bila je, naposljetku sam odlučila,
„boje žutosmeđe poštanske omotnice“.
 12

B rzo, brzo.
Trčimo prema parkiralištu, a on me neprestano požuruje. Visok je i ima
duge noge pa trči puno bolje od mene. Svako se malo osvrne preko ramena i
govori uspaničenim glasom:
– Nemamo vremena. Trči najbrže što možeš.
Doista trčim najbrže što mogu no nisam kriva što se često spotičem. Teško mi
je trčati dok plačem i curi mi nos, a nemam vremena pronaći rupčić za koji znam da
mi je u džepu. Potom stignemo do automobila, posve bijelog. Nisam ga niti primijetila
prije negoli mi se našao pred nosom, jer je iste boje kao magla.
– Idemo ravno u bolnicu – kaže. Potom otključa vrata. Spustim se na suvozačko
sjedalo pokraj njega. Automobil je jako čist, a sjedala također bijela i ulaštena. Motor
se upali, a ja protrljam lice dlanovima, pokušavajući se riješiti suza i šmrklji. No samo
ih uspijem izmiješati pa mi se stvrdnu na obrazima, kao da nosim masku.
Vozimo polako jer su pred nama drugi automobili koji pokušavaju otići.
– Što se do-do-dogodilo? – upitam. Osjećam kako se cijeli svijet oko mene ruši
i mislim da još nikad u životu nisam bila ovako uplašena. Kao da živim u nekoj
televizijskoj emisiji ili u drugoj državi gdje imaju bombe i erupcije vulkana.
Ne vidim mu oči od bijele magle koja mu se zrcali u naočalama. – Draga moja –
glas mu postane tih i blag – tražila te na parkiralištu kad ju je udario kamion.
– Jao, ne, ne, ne. – Ruke mi se same od sebe podignu iznad glave kao da se bojim
da će se nešto sručiti na mene. – Je li... je li živa?
Usta mu se stisnu u tanku, ravnu crtu. – Živa jest. No jako je teško ozlijeđena,
Carmel. Vjerojatno je pomislila da si pobjegla.
– Nisam – viknem i okrenem se na sjedalu tako da vičem ravno na njega. –
Nisam pobjegla. Samo smo se razdvojile.
Potom se sklupčam jer me obuzme mučan osjećaj krivnje. Samo što mi sad u
želucu više nije maleni kamičak, nego golemi, divovski kamen koji zauzima jako
mnogo mjesta i gura se gore, prema grlu. Obuzima me užasan dojam da sam svemu
ja kriva, zato što nisam željela biti dobra i držati je za ruku. A ako ćemo iskreno, i
nisam bila dobra. Zamišljam kamion ispod kojeg vire njezine smeđe čizme, kao kad
je u Čarobnjaku iz Oza kuća pala na vješticu. Samo što ovo, naravno, nije ni slično
tome jer je stvarno i strašno, a moja mama nije vještica, divna je, premda smo se malo
porječkale, što uopće nije važno.
 Dugo, dugo plačem, a djed samo šuti. Suze mi otope većinu skorenih šmrklji na
obrazima, teku dok mi se ne učini da su mi oči postale prevelike za glavu. Potražim
rupčić u džepu i ispušem nos, no prepun je pa mi se sve razlije po prstima.
– Evo, uzmi još jedan. – Djed posegne na stražnje sjedalo i pruži mi paketić
papirnatih rupčića. Uto shvatim što mi je toliko neobično u njegovu glasu. Zvuči
nekako irski, a nisam znala da je mamin tata Irac.
Izašli smo na otvorenu cestu pa na trenutak prestanem plakati i po prvi ga puta
dobro pogledam. Najviše mi u oči upadne njegova glava, koja je posve blijeda. Ima
uredno podšišanu, sijedu kosu, a u naočalama mu se zrcali magla, tako da mu lice
izgleda poput bijelog lista papira s kojeg svjetlucaju samo tanki, srebrni okviri
naočala.
Odjednom mi se učini da izgleda kao duh pa upitam: – Zašto nas nisi pozdravio
kad smo te vidjele u šatoru?
– O, Carmel. Znaš da smo tvoja mama i ja posvađani. – Zatim se okrene i pogleda
me, usprkos tome što vozi. – Roditelju je najteže podnijeti nezahvalnost vlastita
djeteta.
Premda nisam dokraja razumjela, ne sviđa mi se što zvuči kao da govori ružno
o mami, a ne priliči govoriti ružno o nekome koga je upravo pregazio kamion.
– Kako si uopće znao da smo tamo? – upitam. O tome nisam prije razmišljala.
Sada, kada sam prestala plakati, mozak mi pokušava shvatiti današnji dan koji se
pretvorio u užasnu, rasutu, nepotpunu slagalicu s oštrim bridovima.
– Nisam znao. Samo sam te ugledao i pomislio: „Evo moje male Carmel.“
– Ali... kako si znao da sam to ja?
Mama nikad ne priča mnogo o svojim roditeljima, samo kaže: „Ne slažemo se.
Baš šteta.“ Žao mi je što nemam baku i djeda, pogotovo kad mi prijateljice pričaju što
sve rade sa svojima. Idu na izlete, peku kolače i slično.
– Tvoja mama mi svake godine pošalje fotografiju. Za Božić.
– Stvarno?
– Da, a ponekad i razgovaramo telefonom. Volim čuti novosti, premda se ne
viđamo.
Mora da se čuju nakon što odem na spavanje jer je nikad nisam čula da
telefonira.
Osvrne se i uputi mi mali osmijeh, a tada mu ugledam i oči. Svjetloplave su,
pomalo maglovite, ali u plavim krugovima ima dobrote, a glas mu zvuči kao da mu
je stalo do tih telefonskih razgovora.
 – Znam da imaš milijun pitanja. No sad za njih nema vremena. Prava je sreća
što sam se slučajno ondje zatekao. Jako mi je drago što je tako ispalo.
Samo šutim jer mi ništa što se danas dogodilo ne sliči na sreću. Nije bilo nikakve
sreće sve otkako su mi ona zmajeva krila prešla preko lica i sve zavila u mrak.
Automobil se trucka kroz maglu pa ne vidim kamo se vozimo. Obuzima me
neki čudan osjećaj da smo nas dvoje jedini ljudi na svijetu i da se ne vozimo cestom,
nego kroz oblake. Čini mi se da je danas sve moguće, mama i ja čak smo vidjele kako
ptice nestaju u čarobnjakovu šeširu. Pod prstima osjetim neke čvoriće pa pogledam
dolje i primijetim da su bijela sjedala prošivena crnim šavovima. Neprestano ih
prelazim prstima. Dišem polako i duboko, onako kako mi je pokazala mama kad sam,
kao mala, pala i udarila se pa je posvuda bilo krvi.
– Hoćemo li ubrzo stići do bolnice?
– Da, tek što nismo.
No vozimo se još cijelu vječnost pa me ponovno obuzme panika. – Reci koliko
nam još minuta treba do tamo – kažem mu.
On se tiho nasmije, kao da škripi iz dubine grla.
– Evo što ćemo, mila. Da nazovem bolnicu i provjerim kako je? Dobra zamisao,
zar ne? – Okrene glavu i osmjehne se.
– Da, molim. – Glas mi u autu zvuči nekako slabašno.
Siđe s ceste i zaustavi se na travi. Iz džepa izvadi telefon i otvori vrata.
– Vani je bolji signal – kaže. Učini kao da će izići, zatim zastane. – Imaš li
mobitel, mila?
– Nemam.
Kimne i iziđe iz auta.
Vidim ga kroz prozor – samo donju polovicu s telefonom u ruci, dok drugom
pritišće brojeve – a zatim ga proguta magla. To sam željela za rođendan, ali mama i
tata su rekli NE, i da ću smjeti nositi mobitel tek kad budem starija jer zračenje
djetetu može spržiti mozak. To sam rekla Sari, koja je za idući rođendan trebala dobiti
mobitel, a ona se uhvatila za glavu i oponašala cvrčanje prženja slanine.
Parkirao nas je nekoliko centimetara od kamenog zida pa se kroz prozor nema
bogzna što vidjeti, osim kržljave puzavice koja po njemu raste i smrvljene komadiće
žbuke među kamenjem. Padne mi na pamet da iziđem iz auta, ali blizina zida znači
da neću moći otvoriti vrata na svojoj strani. A ne želim zaprljati sjedala pentrajući se
preko njih da iziđem na druga. Sada kada je djed izišao i više nije pokraj mene, sledila
sam se kao kip i strah me, jer ga ne poznajem. Pitam se što bi mama rekla kad bi znala
da sam s njim, a od same pomisli da ne zna gdje sam zadrhtim kao šiba na vodi. Uto
se otvore vrata, a ja poskočim od straha pa djed primijeti da sam uplašena. Vidi to po
izrazu mojega lica i po načinu na koji stežem ruke, jednu u drugoj.
– Smiri se, Carmel, ne želim da se brineš. – Spusti se pokraj mene i položi mi
ruku na rame. Glas mu je dobrohotan i blag.
Kimnem. Osjećam se malo bolje, sada kad se vratio i zna što treba učiniti, kamo
ići i slično.
– Ne želim da se brineš, no moram ti reći... Bojim se kako ti moram reći da ne
možemo sada u bolnicu.
Od tih riječi skočim kao opečena i ispravim leđa. – O, zašto? Zašto?
Vrata s njegove strane uz škljocaj se zatvore.
– Mamu su ti odveli u dvoranu. Ne možemo je sada vidjeti.
To je još jedna golema rupa u slagalici. – Dvoranu? Zašto bi išla u dvoranu za
tjelesni?
On se obješenjački nasmiješi, jednim kutom usana više negoli drugim.
– Ne, draga. Nije to gimnastička dvorana, nego operacijska dvorana. Tako se
zove mjesto gdje liječnici operiraju pacijente. Pokušat će je izliječiti. Nije li to sjajna
vijest?
Naslonim se, iscrpljena. – O.
Ne drži da sam dovoljno sretna. – To je jako dobra vijest, Carmel.
– Valjda – promrmljam. No ne sviđa mi se zamišljati mamu koju operiraju pod
velikim svjetlom koje je obasjava dok spava.
– Sada nema svrhe da idemo tamo. Rekli su da sutra nazovemo. Jesi li žedna,
mila?
Kimnem. Grlo kao da mi je izgrebeno. Otvori pretinac za rukavice i izvadi bocu
vode. Napola je prazna, kao da je netko drugi iz nje pio, a ta mi se pomisao ne sviđa,
stoga pokušam piti a da mi usne pritom ne dodiruju grlić.
– Za sada je najbolje da odemo do mene. Samo dok ne čujemo kako je prošlo.
Napravit ću ti nešto za jelo.
– U redu – odvratim, premda to što je upravo rekao zapravo i nije bilo pitanje.
Ponovno upali auto, koji je toliko velik da se samo nekako prevali natrag na
cestu.
Nečega se sjetim. – A moj tata?
 – Upravo sam i s njim razgovarao. Na putuje prema bolnici i jako je sretan što
je u blizini netko tko se može pobrinuti za tebe. Kaže da trenutačno baš i nije pri
sebi.
– Aha. – Tipično za tatu. Naslonim se. Pospana sam, ali pokušam se othrvati
snu. Mislim samo na to kako želim biti kod kuće s mamom i da sve bude kao prije.
Kako ovo nije bilo vrijedno glupe priče o vili koja mora zaslužiti krila. Nije bilo
vrijedno čak ni upoznavanja prave spisateljice. Gdje su vile i pisci sada, kad ih trebaš?
Da sam s mamom i da je sve u redu, više se nikada ne bih željela maknuti od nje.
Stalno bih bila uz nju. Ne bih pokušavala čak niti viriti preko dvorišnoga zida.
Nikada.
 13

D ugo se vozimo. Zatim padne noć i automobil okruži tama. Postanem toliko
umorna da zaspem.
Kad se probudim, ugledam vjetrobransko staklo i na trenutak
pomislim kako zurim u golemi, razbijeni televizor, a da je vrtlog s druge strane stakla
slika koja se pokušava probiti.
– Spavala si, mala.
Okrenem glavu da pogledam djeda i vidim da rukama još čvrsto steže volan kao
da se cijelo vrijeme dok sam spavala nije niti pomaknuo. Ne čudi me što je tu jer
nisam zaboravila na njega ni dok sam spavala, ako je takvo što moguće. No nešto me
ipak uznemirilo. Mislim da je u pitanju način na koji je izgovorio ono „mala“.
– Dobro je da spavaš, mila. Pomoći će ti da se oporaviš od šoka koji si doživjela.
– Glas mu ponovno postane blag pa zaključim da je vjerojatno osoba koja nije
naviknuta na razgovor sa curicama – kao, na primjer, tatina nova cura – pa sve što
prevale preko usana zvuči usiljeno i krivo.
On, čini se, uopće nije umoran. Kao da odašilje neku iskričavu energiju. Mama
mi je jednom rekla da se to zna dogoditi kad se dovoljno ne naspavaš. Prestaneš se
osjećati umorno i postaneš... „nabrijan“.
Pridignem se s klizava sjedala na kojem već toliko dugo sjedim da se dobrano
ugrijalo.
– Tu je jako mračno. – Pokušavam vidjeti gdje smo.
– Sišli smo s autoputa. Seoske su ceste uvijek zabavnije – kaže.
Nemam pojma što je na njima tako zabavno kad su toliko mračne da se ne vidi
ništa osim visoke trave osvijetljene farovima, koja pruža svoje vlati i šiba automobil
s obje strane. Zatim djed zapjeva:
– Ti pođi seoskim putem, a ja ću dolinom. – Nasmije se svojoj pjesmi kao da je
učinio nešto jako pametno.
– Hajde, zapjevaj i ti, Carmel. Naučit ću te riječi. Ti pođi seoskim putem, a ja ću
dolinom...
– Ne bih, hvala.
Stegne šake na volanu i opet se nasmije. – Bit će zabavno. Pjesma uvijek prikrati
put.
– Ne bih, hvala. – Pokušavam biti najpristojnija na svijetu, ali doista ne želim
pjevati njegovu pjesmu. Jednostavno mi nije do pjevanja.
 Uporno me pokušava nagovoriti da pjevam s njim. No na kraju odustane i kaže:
– Tek što nismo stigli.
Zagledam se u tamu, oponašajući mačku, i počnem primjećivati neka crna brda.
Izgleda kao seoski kraj bez ijedne kuće. – Mislila sam da živite u Londonu – kažem.
– Slušaj... Carmel. Zapravo, zapravo... Živjeli smo. No kad ti je baka preminula,
nisam se mogao pomiriti s tim. Tada sam upoznao Dorothy, pravu dušu od žene, tako
da trenutačno... znaš, boravimo u Walesu. Čekamo da vidimo kamo će nas voda
odnijeti.
– Baka mi je umrla? – uspravim se. – Kad je umrla?
– Prošlo je već nekoliko godina. Zar ti mama nije rekla, mila? – Zatim cokne
jezikom kao da je to jako tužno, a najtužnija od svega je činjenica da mi je mama to
prešutjela.
– Ne, barem mislim da mi nikada nije rekla. – Pokušavam obraniti mamu,
izmislivši da se točno ne sjećam je li mi rekla ili nije.
– Pretpostavljam da bi se toga sjećala, Carmel.
Ima pravo.
Zaključim da doista ne mogu žaliti za osobom koju ne poznajem, bila to moja
baka ili ne. No čudno je što mi mama to nije rekla. Žarko ga želim upitati oko čega
su se posvađali, no to mi se čini suviše nepristojno. Zatim mi sine da se mama ni sa
kim ne bi posvađala bez dobrog razloga pa ga odlučim držati na oku i sama doznati
razlog.
Toliko sam iscrpljena da me oči peku, no to ne umanjuje moju zabrinutost za
mamu.
– Možemo li opet nazvati bolnicu i vidjeti što je s mamom? – upitam.
– Sad je već prekasno. Osoblje je već u krevetu, zato što je pola noći.
– Stvarno?
– Aha. Nazvat ćemo ujutro i, ako Bog da, čuti dobre vijesti. Usto, tek što nismo
stigli.
Zatim se nastavimo voziti uzbrdo, okolo-naokolo zavojitom cestom. Čujem
kako naleti vjetra zanose automobil.
– Napokon smo stigli – kaže, a pred svjetlima se ukazu dva krila najviših
željeznih dvorišnih vrata koja sam ikada vidjela.
– Ovdje živiš? – Mjesto je jezovito, ali ne želim mu priznati.
 – Da, za sada. Izgleda jako veliko, Carmel, no uzeli smo u najam samo jedan
mali dio. Ostatak soba je prazan.
– Dobro. – Progutam knedlu.
On protrlja ruke kao što ljudi čine kad razmišljaju što iduće treba učiniti. Iziđe
iz auta i otključa veliki lokot koji visi s vrata. Dok ga automobilska svjetla obasjavaju,
čini se kao da mu sijeda kosa sjaji oko glave. Otvori vrata i vrati se u auto.
Uvezemo se u nekakvo dvorište i farovi obasjaju divovsku, kamenu zgradurinu
koja izgleda poput dvorca. Zaustavi se odmah iza vrata i zaključa ih lokotom.
Kad se vrati u auto, upitam:
– Zar je ovo dvorac?
On samo, smješkajući se, ugasi motor, a s motorom se ugase i svjetla, tako da sve
utone u crnilo. Sad sjedi pokraj mene u potpunom mraku pa ne znam smiješi li se još
ili ne. Ne znam kakav mu je izraz lica.
Glas mu dopre iz crnine. – Ne, mila, nije to dvorac. Nekoć je to bio dom za rad,
u stara vremena nazivao se ubožnicom. Restauratori su je počeli obnavljati, no ubrzo
im je ponestalo novca, pa su završili samo dio. Onaj u kojem sada stanujemo. – Glas
mu je zvučao kao da se još smiješi.
Čula sam za ubožnice. U školi smo učili o njima na satu povijesti. Bili su to
domovi za ljude koji su... koji su „spali na prosjački štap“. No ne želim ga ništa o tome
pitati.
– Vrijeme je da iziđemo iz auta, mila.
Poslušam ga, ali toliko sam umorna i tako je mračno da se neprestano spotičem.
U lice mi puše svježi vjetar koji miriše na travu i cvijeće.
– Dođi, daj da ti pomognem. Mislio sam da u autu imam bateriju, ali negdje sam
je zametnuo. – Nasmije se. – Bedasti deda.
Osjetim ruku oko ramena. Nekamo me vodi, no svako malo spotaknem se i
zamalo završim na podu jer ne vidim vlastita stopala ni po čemu gaze. No nekako,
usprkos tome što na nebu nema nijedne, čak ni najsitnije zvjezdice da nam pokaže
put, znam da se približavamo zgradi jer osjećam svojevrstan pritisak goleme mase
pred sobom, kao šišmiš.
Uto se otvore vrata i svjetlost se prospe preko niza golemih, kamenih stuba koje
vode do ulaza, obasjavši starinsko kamenje kojim je popločeno dvorište. Svjetlost koja
dopire iz te jedne točke toliko je sjajna da žena koja stoji pred njim izgleda poput
jedne od onih papirnatih marioneta kojima su vidljive samo crne siluete.
– A, eno Dorothy. Čeka nas.
 Nosi suknju koja joj seže do gležnjeva, a duga joj kosa divlje vijori na vjetru.
Toliko sliči marioneti crne vještice koja stoji na vratima svog dvorca da ispod glasa
promrmljam ono što mi je mama rekla da ponovim svaki puta kada me nečega bude
strah.
Budi hrabra, Carmel. Budi hrabra.
To svaki put upali, gotovo svaki. Kad uđemo i napokon je pogledam pod
svjetlom gole žarulje koja visi u hodniku, Dorothy se više ne doima toliko strašnom.
Ima svjetlosmeđu put i pospane, ali pametne oči. Sagne se prema meni i kaže:
– To je, dakle, mala Carmel.
Kimnem. Premda je ne poznajem, lijepo je opet biti u ženskom društvu. Miriše
na kuhinju i začine. U dugoj, crnoj suknji i crvenoj bluzi izgleda kao da je i sama
došla iz davnine.
Uzme me za ruku. – Dođi, dijete, mora da si gladna kao vuk. – Primijetim da
govori nekim stranim naglaskom.
Krenemo hodnikom, ona otvori vrata iza kojih je spremište za čizme i kapute,
zatim otvori još jedna vrata koja vode u kuhinju s dugačkim, drvenim stolom koji se
proteže posred prostorije. Mnogo je, mnogo modernija od predvorja. Ima nove,
sjajne, bijele kuhinjske ormariće.
– Ovo je naš dio kuće, Carmel. Lijepo, zar ne?
Kimnem, premda mi u ovom trenutku ništa nije posebno lijepo.
– Ostatak nije dovršen, stoga smo najam dobili jako jeftino, uistinu su nam izišli
u susret. – Čini se da je jako zadovoljna tom činjenicom. – Nego, trebaš li možda na
zahod?
Kimnem, a ona me provede kroz veliki dnevni boravak i uza stube koje zavojito
vode uvis, do kupaonice. Prostorija pokraj nje je spavaća soba. Vrata su otvorena pa
vidim da su na podu pokraj kreveta naslagani koferi. Pričeka me pred zahodom,
zatim se spustimo natrag u kuhinju.
– Sjedi, dijete. – Dorothy mi privuče stolac s kraja stola. – Što ti se jede? Hoćeš
li kekse s mlijekom?
– Da, molim. – Dorothy pred mene stavi čašu mlijeka i tri keksa s komadićima
čokolade. Postanem svjesna koliko sam gladna pa ih brzo smažem. Tek dok vrškom
prsta skupljam mrvice po tanjuru, shvatim da sam sama u sobi. Jako se čudno osjećam,
sjedeći za ovim velikim, otmjenim stolom u ovako velikoj, otmjenoj kući, kao da sam
princeza iz neke od bajki braće Grimm, čiju knjigu imam kod kuće. Od nelagode i
osamljenosti briznem u plač. Krupne mi se suze pomiješaju s mrvicama na tanjuru.
 Dorothy se vratila. Oči su mi pune vode pa se crvenilo njezine bluze rastegne u
stranu i prema dolje. Trepnem pa slika opet postane normalna.
– Ne budi tužna, dijete. Što je bilo?
– Nisam znala gdje ste.
Ona podigne ruke u zrak. – Gospode. Kakva curica. Samo sam ti spremala
krevet. Nema potrebe za plakanjem, znaš? Na kraju će sve dobro završiti.
– Hoće li?
Dorothy kimne. – Pa naravno da hoće. Dođi, idemo na spavanje. Ujutro ćeš se
već bolje osjećati. Svi se ujutro bolje osjećaju. Slušaj – podboči se šakama o bokove –
u ovom je stanu samo jedna spavaća soba, a u njoj spavamo tvoj djed i ja. Stoga sam
ti pronašla krevet u drugom dijelu kuće. Nije lijepo uređen ni nov kao ovaj naš stan,
ali za sada će morati poslužiti svrsi. Hvala nebesima što su nam dali ključeve kako
bismo pripazili i na ostatak kuće. – Namigne mi.
Vratimo se u hodnik s golom žaruljom. Slijedim je golemim, drvenim stubištem
po kojem nam potplati klepeću, a jeka se uzdiže do stropa. Navrh stubišta otključa
vrata dugačkog hodnika s mnogim vratima. Upalila je svijeću, što je jako dobro jer
što više odmičemo hodnikom, postaje sve mračnije. Prvo mi pokaže zahod s drvenom
daskom i staromodnim lancem. Zatim otvori susjedna vrata.
– Ovo je tvoja soba. – Unutrašnjost je gotovo prazna – samo krevet s plahtama i
dekom te stari naslonjač pokraj prozora.
– U ovom dijelu kuće nema struje – kaže. – Evo, pronašla sam jednu svoju
pothaljinu koja ti može poslužiti kao spavaćica.
Zagledam se u krevet. – Dorothy, smijem li uopće biti ovdje?
– Izgleda da u ovoj sobi nitko nije spavao najmanje stotinu godina. A kako je
sve zaključano, imam dojam da ovdje nije dopušteno boraviti.
– Nećemo nikome reći, može? – Ponovno mi namigne.
Ne želim se presvući dok stoji tu i gleda me. Stoga sjednem na krevet s
pothaljinom u ruci. Potom iza leđa začujem kako izlazi i zatvara za sobom vrata –
dum. Stoga se brže-bolje presvučem u pothaljinu, bijelu s čipkastim rubom. Vrata se
ponovno otvore.
– Jesi li se presvukla, Carmel?
– Jesam.
Pothaljina je toliko dugačka da zamalo padnem noseći odjeću prema naslonjaču
da je odložim. No Dorothy se samo nasmije.
 – Evo, daj ti je malo popravim. – Zaveže bretele na ramenima u mašnu, tako da
mi rub dosegne samo do gležnjeva pa se više o njega ne spotičem. Ušuška me u krevet,
no prije negoli sam je uspjela zamoliti da ostane sa mnom, čujem kako za sobom
zatvara vrata. Toliko je mračno da ne vidim ni prst pred nosom.
– Laku noć, mamice. Žao mi je zbog svega – kažem, premda je više nikada ne
zovem „mamica“. Čujem bat Dorothynih koraka kako se sve više udaljuju, stoga brzo
viknem, uspaničenim glasom.
– Dorothy, ne idi! Vrati se, molim te!
Vrata se otvore, a svjetlost prodre kroz pukotinu.
– Što je, dijete? Strah te?
– Da. – Drago mi je što je to spomenula pa ne moram ništa objašnjavati.
– Hoćeš da malo sjedim pokraj tebe na krevetu?
– O, da. Da, molim.
Krevet je klimav i star, tako da zaškripi kad sjedne na njega. Odloži svijeću,
uhvati me za ruku i pomiluje je palcem.
– Kad sam bila mala, često sam se plašila.
Zvuči kao da će mi ispričati priču za laku noć. Nadam se da hoće, to bi mi
pomoglo da na sve zaboravim. Kad vidim da ne kani nastaviti, upitam: – Čega?
Neko vrijeme šuti. – Svega što se prebrzo miče. Mama mi je rekla da imam slabe
živce.
– O.
– Stoga znam kako je kad si u strahu. Moraš biti hrabra, Carmel.
Te njezine riječi, koje zvuče poput maminih, mrvicu su me umirile pa više ne
mogu izdržati i osjećam da tonem u san.
Kad se usred noći probudim, vidim da je nema. Debele deke kojima sam
pokrivena nisu lagane i meke kao poplun koji imam kod kuće, jako su teške i pritišću
mi noge uz krevet. Hladno je. No ne i u krevetu – ondje je toplo i vlažno, kao da se
plahte nisu dokraja osušile prije negoli ih je Dorothy stavila na krevet.
Jako sam umorna i cijelo me tijelo boli – čak i mozak. Iza prozora se pomalja
jutro pa se okrenem na stranu i gledam kako sviće. To mi pomaže. Pokušam shvatiti
sve što se dogodilo. No ubrzo odustanem. Ponekad je lakše razmišljati u pričama –
zamišljati da to nije stvarnost. To sam i prije činila – kad je tata otišao, a i jednom kad
su mi dvojica huligana u školi dobacivala ružne riječi – poput „luđakinjo“ i „glupačo“,
koje su im izlijetale iz usta poput prljavih hračaka. Te sam događaje pretvorila u priče
kako bih mogla odlebdjeti od njih i promatrati ih izdaleka, kao da se događaju unutar
staklene kugle.
Kako bilo, ne mogu zaustaviti slike koje mi se nižu pred očima. Najživlji prizor
je djedovo lice dok otključava željezna vrata i osvrće se kao da provjerava jesam li još
tu. Sjećam se da izgleda točno poput starca s mog crteža, bijele kose koja svijetli pod
automobilskim farovima i blijedih, sovljih očiju iza malih naočala. Kao da sam to
nacrtala prije milijun godina – premda znam da je bilo jučer. Razmišljam o zecu na
crtežu, koji sluša sjedeći pred njegovim nogama, i pitam se tko je taj zec i zašto je
ondje. A zatim, prije negoli opet utonem u san, spopadne me jako neobična misao.
Znam tko je zec, jer taj zec sam ja.
 14

DAN DRUGI

Z aspem na otprilike sat vremena, sjedeći na kauču, glave postrance naslonjene

na jastuk. Bog zna kako mi je to uspjelo, premda se to i ne bi moglo nazvati
pravim snom. San bi donio zaborav, a ja ni na što nisam zaboravila. Ni dok
sam spavala, ni kad sam se probudila. Drago mi je što sam, ako ništa drugo, bila
pošteđena boli ponovnog prisjećanja.
Kad otvorim oči, vidim da policajka koju su mi dodijelili, Sophie, sjedi na istom
mjestu kao i prije, u naslonjaču nasuprot meni, čitajući poruke na mobitelu. Izgledala
je uredno i sređeno, usprkos činjenici da je probdjela noć. Plava joj se punđa nije
opustila, čak ni malo.
– Dobro jutro – rekla je.
Zbacila sam deku i spustila noge na pod. – Ima li... ima li kakvih vijesti? – upitala
sam, brzo i plitko dišući.
– Još ne. – Sagnula se, dodirnula mi ruku pa otišla napuniti čajnik.
Preplavila me bol kakvu još nikad nisam osjetila. Prostrujala je cijelim tijelom,
kao da sam načinjena od optičkih kablova, ispunila mi ruke, grlo, sve. Nekoliko sam
trenutaka nepomično sjedila, pitajući se kako je moguće funkcionirati s toliko bola i
straha. Ustani, zapovjedila sam sebi, a tijelo me, začudo, poslušalo.
Za leđima sam čula kako Sophie puni čajnik, nalijeva mlijeko. Izišla sam na
stražnja vrata da udahnem svježeg zraka. Jučerašnja se magla posve razišla. Bilo je
rano, ali jutro je već bilo veličanstveno sunčano i vedro. Stabla su svjetlucala posuta
kapima rose, a mirisna se izmaglica dizala s trave koju je sušilo sunce. Činilo mi se
nevjerojatnim da se svijet još jednom okrenuo oko svoje osi i nastavio kao da se ništa
nije dogodilo. Sunce je izišlo, ptice pjevaju, pčele i kukci zuje za svojim poslom među
travom i drvećem.
Na užetu za sušenje rublja visi odjeća koju sam objesila prošlog jutra, trenutak
prije negoli smo požurile uhvatiti vlak. Carmelina prugasta pidžama, njezine majice
i niz gaćica – ružičaste, bijele i žute – poigravale su na povjetarcu. Glava me zaboljela,
sunčeva svjetlost urezala je jarke, zakrivljene zrake u mojim očima, a odjeća kao da
je podrugljivo zaplesala na vjetru. Gdje ti je Carmel? rugala mi se. Izgubila si je?
Nestala ti je? Izgubila si je? Iha-ha!
 Zapljusnuo me val mučnine pa sam pala i zgrčila se na podu pokraj vrata. Začuo
se zabrinuti vrisak i tresak čajnika o stol, a zatim se pokraj mene našla Sophie,
zagrlivši me jednom rukom oko struka, dok mi je drugom privila glavu, nježno mi
pomažući da ustanem.
Zagledala se u dvorište. – Da vam unesem rublje? – upitala je.
Kimnula sam. – Da. Da, molim. Pomoći ću vam.
 15

K ad se drugi put probudim, već se posve razdanilo, ali teško mi je sjetiti

se gdje sam. Namjerno počnem brzo treptati, što je trik kojim se služim kad
se želim posve razbuditi.
Soba je golema, s visokim stropom i golim, drvenim podnicama, kao da bolesna
ležim u nekoj starinskoj bolnici, samo što nema drugih kreveta osim mojeg. Nema
zavjesa pa sunce sija ravno na mene i grije mi lice. Na prozorskoj dasci ima jako puno
prašine i crnih komadića, pomiješanih sa žbukom koja je pala sa stropa.
Događaji jučerašnjeg dana polako mi se počnu vraćati, u bljeskovima. No sve mi
se pomiješalo: crno-zeleno, sjajno lice koje me gleda svisoka; muškarac s očima sove
koji iskače iz ništavila; dugo, mračno vrijeme u automobilu; divovska knjiga; mama
u vlaku koja mi ponavlja da tek što nismo stigli; zalogaj hotdoga kojim sam otkinula
glavu dugačkoj, crvenoj zmiji od kečapa.
Mamine smeđe čizme koje vire ispod kamiona.
Kad se toga sjetim, ne moram više treptati. Sjednem u postelji, a iz mene iziđe
vrisak koji nisam osjetila da se sprema. Jednostavno izleti iz mene poput kihanja.
Vrisak glasi: „O, ne, ne, ne.“ Zvuk ispuni zrak i odbije se od stropa. Počnem se
bacakati i nogama zbacim odvratne, debele deke na pod, istodobno iskačući iz
kreveta. U hodniku se začuje bat koraka i u sobu bane Dorothy. Danju joj put izgleda
još tamnija, kao da je Indijka. Odjevena je kao jučer, u istu, prašnjavu, crnu suknju
koja joj seže do gležanja. Danas ima plavu bluzu koju je ugurala u suknju, a oko pojasa
je stegnula široki, kožnati remen.
Vezala je kosu u ravan rep koji joj pada niz cijela leđa pa me podsjeća na ženu
koju sam jednom vidjela u nekom vesternu.
– Smiri se. Nema potrebe za tolikom bukom – kaže. Prestala sam vrištati čim je
ušla i drago mi je što je vidim.
Skupi deke s poda i uredno ih složi. Jako je vješta i brza u slaganju. Uto začujem
još nečije korake, koji zvuče nekako čudno. Koraci su teški, a kod svakog drugog
udarca začuje se neko struganje.
– Hvala Bogu, evo Dennisa – reče Dorothy, a moj se djed pojavi na vratima.
Rukavi su mu zasukani, a lice mokro od znoja, kao da je radio u vrtu.
– Hoću razgovarati s mamicom – kažem. Nesvjesno stegnem šake.
Djed mi priđe i sada vidim odakle ono neobično struganje. Nešto nije u redu s
jednom njegovom nogom i ne može je odići od poda, tako da u hodu struže po
drvenom podu vukući je za sobom. Jučer nije tako hodao, pogotovo dok smo trčali
prema automobilu ili dok je otključavao dvorišna vrata. Znam da mu je ona iskričava
energija nekim čudom ublažila šepavost. Ne znam zašto sam sigurna u to, ali
jednostavno jesam.
Odmjeri me krupnim, blijedim očima, a mene obuzme neka vrućina i nelagoda
što stojim pred njim u Dorothynoj prozirnoj pothaljini.
– Želim razgovarati s mamom – kažem tišim glasom, koji je nekako drhtav, kao
da imam leptiriće u ustima.
Čučne pred mene. Vidim da mu je to jako teško zbog bolne noge. Lice mu je
točno pred mojim očima.
– Naravno da želiš, Carmel, ali moraš upamtiti kako je jako važno da ostanemo
smireni. Moramo biti jako mirni i ponašati se odraslo, za tvoju mamu.
Malo razmislim o tim njegovim riječima i zaključim da ima pravo. Osjetim se
malo bolje.
– Ti se odjeni, a ja ću nazvati bolnicu da čujem vijesti – kaže. Ustane, ponovno
se lecnuvši od bola.
On i Dorothy stoje oko mene, motreći me kao da ću se svakog časa dati u bijeg,
čekajući da vide što ću reći.
– U redu – kažem.
Stanem pokraj svoje odjeće složene na naslonjaču i pričekam da odu kako bih
se mogla odjenuti. Gledam kroz prozor u stabla i ubrzo začujem kako su mi se za
leđima zatvorila vrata.
Sada vidim da su crni komadići na prozorskoj dasci zapravo lomljiva tijela
mrtvih osa. Posve su sasušene, a tanke su im, paučje nožice zgrčene i podignute
prema stropu. Kad su bile žive, mora da su bile teže: poput pčele koja je pobjegla kroz
prozor moje sobe i obrušila se toliko nisko da sam pomislila kako će se razbiti o tlo.
Sada, kad su ose mrtve, sva je masa iz njih nestala pa pomislim kako je neobično što
te život, izgleda, čini težim.
Odjeća od jučer u mojim se rukama doima skoreno i prljavo. Svejedno je
odjenem, čak i gaćice. Premda mama kaže da se svaki dan mora započeti u čistim
gaćicama. Uvidim da nemam četkicu kojom bih oprala zube pa odlučim upitati
Dorothy da mi posudi neku svoju, rezervnu. Nadam se da mi neće predložiti da se
poslužim njezinom jer je pranje zuba tuđom četkicom odvratno.
Pred mojom je sobom dugačak hodnik dopola obojen u zeleno, a gornja mu je
polovica prljavo bijela. Slijedim put u smjeru u kojem sam čula da odlaze glasovi i
ponovno se nađem na vrhu drvenih stuba. Vrata u podnožju širom su otvorena, a
vani se nazire pruga plavoga neba iznad željeznih vrata. Nebo izgleda kao uvijek –
kao da je posve normalan dan – što mi je velika utjeha.
Glasovi djeda i Dorothy dopiru iz njihova stana u prizemlju. Zvuče poput
kukaca koji zuje i čavrljaju – visoko, nisko, visoko, nisko. Dorothy je mali skakavac
– rrrupp, rrrupp, rrrupp. Djed je krupniji i ima dublji glas. Prvo pomislim na žohara,
ali mislim da nije lijepo ikoga uspoređivati s tim kukcem. Stoga promijenim to u
jednog od onih velikih, crnih jelenaka s kliještama. Ponovno oslušnem da vidim
jesam li pogodila: biiiiip, biiiiip, biiiiip. Čujem jedno od njih kako prilazi vratima, a
kako ne želim da me uhvate u prisluškivanju, počnem se spuštati stubama. Djed se
pojavi u podnožju.
– A, evo nam i male Carmel. Razgovarao sam s bolnicom. Dođi i doručkuj s
nama, da ti pružimo pravu dobrodošlicu u naš skroman dom.
„Skroman“ se rimuje s „ogroman“ i mislim da to znači „malen“, no ne vidim što
bi oko ove kućerine bilo maleno.
Požurim prijeći preostale stube jer želim čim prije doznati što je s mamom.
Dorothy stoji za štednjakom.
– Dođi, sjedi. – Djed priđe stolu, čudno šepajući, a Dorothy preda me spusti
palačinku i pospe je šećerom.
– Borovnica – kaže i namigne, a kapak joj tako sporo klizne preko jabučice da
me iz nekog razloga podsjeti na životinju. Sjedne pokraj mene i sklopi ruke u krilu
iznad crne suknje.
Borovnice pucaju dok ih žvačem, no obuzme me mučnina kad pomislim da se
prejedam slasnim palačinkama dok je mama u bolnici, stoga odložim vilicu. Djed
sjedne na rub stola.
– Carmel, bojim se da ima dobrih, ali i loših vijesti. Koje bi prve željela čuti,
mila?
Oboje su posve nepomični i pažljivo me promatraju.
– Loše. Ne, dobre. – Toliko snažno se uhvatim za rukonaslone da me šake
zabole.
– Znaš, mama ti je imala jako dugu operaciju. Potrajala je cijelu noć jer je bila
strašno teško ozlijeđena. Ajme meni, jadna moja kćer.
Iz džepa izvadi bijeli rupčić i obriše lice, a ja dobijem čudan dojam da pokušava
sakriti oči i zapitam se plače li iza te maramice.
Plačem i ja, osjećam da mi se oči ponovno pune suzama usprkos tome što sam
jučer toliko plakala da sam bila uvjerena kako u mojoj glavi više nema ni kapi vode.
 Nakon nekog vremena, spremi rupčić u džep.
– A koja je dobra vijest? – upitam. Glas mi je sićušan. I ja sam se pretvorila u
kukca – ali tihog, malenog, koji je još beba i odgmizao je pod tanjur da se sakrije.
– Dobra je vijest da je napokon gotovo. Kirurzi su je svojim nevjerojatnim
vještinama ponovno sastavili najbolje što su mogli.
Sastavili najbolje što su mogli. Ne sviđa mi se kako to zvuči. Podsjeća me na
lutku ili marionetu koju je netko rastavio na komadiće, zatim je sastavio na posve
pogrešan način, tako da joj noge izlaze iz glave, a oko viri iz guzice. No kažem sebi
da je to smiješno i da nije na to mislio. Kažem si da se moram pribrati.
– Kad je mogu vidjeti? – upitam, još uvijek glasom male bebe-bube. – Možemo
li sada do nje?
Djed izgleda zabrinuto i podigne ruke sa stola, ispruživši ih prema meni tako da
mu vidim dlanove.
– O ne, ne, Carmel. Jako je bolesna, jako...
– Neću joj smetati. Pustit ću je da spava... – sad već više zvučim kao ja, više kao
Carmel.
– Ne, ne. To jednostavno nije moguće, sada je to posve nemoguće. – Vidim da
se iživcirao i uzvrpoljio.
No i ja sam se. – Zašto? Zašto je nemoguće? – Ustanem stegnutih šaka kao da ću
nešto udariti.
– Slušaj, smjestili su je na odjel koji se zove „intenzivna njega“. To je jako tiha
soba za ljude koji su teško bolesni. Tamo mora vladati mir da bi se oporavili.
– Ali neću biti glasna. Neću. Neću.
– Možda i nećeš, Carmel. No vidiš, liječnici kažu da posjeti nisu dopušteni,
posebno djeci.
– Samo ću se prišuljati i proviriti s vrata – viknem na njega. – Ili, ako vrata imaju
prozor, samo ću virnuti kroz njega. A ako je prozor previsoko, ti me načas podigni
da vidim...
– Ne, Carmel – drekne tako glasno i zastrašujuće da suze koje su mi se zadržale
u očima iskoče. Rukama pokrijem lice. Spustim se natrag na stolicu, a Dorothy ispruži
ruke i privuče me k sebi. Miriše na palačinke, a odjeća joj je meka kao da je
neprestano pere. Zagnjurim u nju lice i zaplačem.
Glas joj postane strog. – Dennise, sad bi bilo dosta. Ostavi nas nasamo i sve će
biti u redu.
 Nakon nekog vremena, čujem djeda kako napušta sobu, a vrata se za njim
zatvaraju. Ne želim se udaljiti iz Dorothyna krila, stoga je obujmim rukama i uhvatim
se za nju poput majmunčića. Počne me gladiti po kosi.
– Ne brini, Carmel. Sve će biti u redu. Sve je u redu. Imaš nas da se brinemo o
tebi. Čim se tvoja mama malo počne oporavljati, otići ćemo joj u posjet.
Dok mi to Dorothy objašnjava, sve mi djeluje nekako normalnije i smislenije.
Počnem se osjećati bolje, čak odvojim ruke od nje kako bih mogla ispuhati nos u
ružičasti rupčić koji mi je pružila, izvadivši ga iz džepa na suknji.
Nasmiješi mi se. Kad je pogledam u oči, na pamet mi padne riječ, jantar“.
Njihova me boja podsjeća na ogrlicu koju je nosila mama, s golemim,
žutonarančastim perlama. Kad sam bila mala, jednu bih veliku perlu strpala u usta
pazeći da me nitko ne vidi, jer su izgledale poput bombona. Nijedna nije bila slatka
pod jezikom, ali sviđalo mi ih se držati u ustima. Dorothyne oči izgledaju baš kao i te
perle – čak imaju i onakve smeđe pjege.
Ispeče mi još jednu palačinku. Kaže mi da iziđem i udahnem svježeg zraka dok
ne opere posuđe, pruživši mi kaput koji je sinoć objesila pokraj svog.
Načas zastanem na vrhu velikih, kamenih stuba i onjušim zrak poput lisice.
Htjela bih vidjeti gdje smo, ali dvorišna su vrata još zaključana lancem i sjajnim
lokotom. Provirim kroz procjep, lice mi ohladi dodir metala, no vidim samo mutno
zelenilo. Kuća je opasana visokim zidom od kamenja krupnijeg od moje glave, a na
jednom mjestu iz njega izrasta stablo, čije je korijenje poput kandži zariveno u
kamen. Sjednem pod stablo, dok mi sjene kimaju po kaputu.
Počinjem se osjećati kao da sam u slici ili na filmu, plosnata i načinjena od istog
materijala kao ljudi na TV-u. Dlanovi su mi nekako ljepljivi pa ih otvorim i zagledam
se u njih. U crte se zavukla prljavština pa ih ponjušim. Mirišu nekako slankasto i
slatkasto poput kore kikirikija, no to je samo znoj i prljavština.
Nastavim hodati. Mislim da prije Dorothy i djeda ovdje dugo nitko nije
stanovao. Iza kuće ima zdrobljenih pločica i otpada koji mi krčka pod nogama. Ima
čak i zahrđalih poljoprivrednih strojeva.
Opet se ne osjećam stvarno. Ovdje mi ništa nije poznato osim odjeće u kojoj
stojim. Ovoga se puta osjećam kao da ću se isključiti – kao da sam doista lik s
televizije. Osjećaj je toliko snažan da zateturam i zamalo se vratim u kuću, samo da
jenja.
Nakon nekog vremena, odlučim da je najbolje staviti mozak u pogon i pokušati
upoznati djeda i Dorothy prije negoli ih opet vidim, kako bi mi postali bliskiji.
Prošavši pokraj dvorišnih vrata, primijetila sam da je djedova energija još ondje.
Zadržala se na tlu poput sinoćnje magle. Dorothyna je drukčija. Leži uredno i čvrsto
složena u njoj. Pomislim na djedovo šepanje i kako je bilo nestalo, a sada se vratilo.
Od te me pomisli zaboli vlastita noga pa zamalo padnem. Stoga prestanem misliti na
to. Ne mislim ni na mamu u bolnici. Sve držim u staklenoj kugli.

I drugu noć prespavam u istom krevetu. Sad već doista želim kući. Kad im to kažem,
odgovore da još ne mogu.
Ne volim noć, no dani su u kući ipak bolji. Stan u kojem žive djed i Dorothy
lijep je i nov, a spavaća je soba na katu, gdje sam prve noći otišla na zahod. Dnevni
boravak smješten je pokraj kuhinje i ima golemi, kožnati kauč, miriše po novom
tepihu, a tu je i golemi prozor koji gleda na prednje dvorište. Toliko je velik da se na
njemu može sjediti, što rado činim. No soba u kojoj spavam nije obnovljena jer su
ljudi koje djed naziva investitorima ostali bez novca. Srećom, zato su stan dobili
jeftinije – Dorothy mi je to već dvaput ponovila. Jutros sam ih čula kako razgovaraju
o tome da bi voljeli imati cijelu kuću, a ne samo unajmljen dio. Pretvorili bi je u
mnogo stanova i zaradili brdo novaca. Bili bi kao investitori. No po načinu govora
moglo se zaključiti da samo maštaju, da se ta zamisao ne može ostvariti.
U kući nema televizora. Upitam Dorothy zašto, ali ona se samo nasmije i kaže
da njezina obitelj nije imala televizor dok je bila mala, a kad su ga nabavili, neki ju je
čovjek iz televizora jako uplašio. To me podsjetilo na osjećaj koji me maloprije
obuzeo.
Ponovno se raspitam kako je mama. Kažu da ću je ubrzo smjeti posjetiti.
Zamolim ih da mi daju da popričam s tatom, ali odgovore mi kako su ga pokušali
nazvati, no telefon mu je isključen zato što je u bolnici. Ostavili su mu poruku, tako
da će se sigurno javiti čim uzmogne. No na neki sam čudan način uzbuđena što je
pokraj mame, jer to znači da mu je stalo do nje. Ako je s njom, možda će ponovno
biti zajedno. Nikad se ne zna. Ne znam što će biti s Lucy ako se to dogodi. O tome
sada ne mogu brinuti.
Odjeća mi je nekako prljava na dodir jer je predugo nosim. Sjednem na goleme
stube pred vratima i zaplačem, pokrivši oči dlanovima. Neko vrijeme jecam, ali zatim
kažem sama sebi da se ne smijem pretvoriti u plačljivicu, poput one curice iz škole
po imenu Tara nad kojom sam se sažalila zato što je dijete s posebnim potrebama, a
suze joj neprestano kaplju na klupu, tako da je na kraju nastave već posve natopljena.
Stoga se umirim i slušam ptičji pjev. A zatim – premda znam da je to nemoguće, posve
nemoguće – čujem u zraku neki glas, a to je glas moje mame. Znam da je to samo u
mojoj glavi no čujem ga kako mrmori u krošnjama stabala. Isprva ne razabirem što
mi glas u krošnji govori, ali zatim uzdahne i čujem ga jasno poput zvona: „Budi
hrabra, Carmel. Budi hrabra.“
 To me umiri i odjednom znam da, što god se dogodilo, moram u sebi imati čvrste
grude hrabrosti da mi pomognu. Nastavim li plakati svakih pet minuta, postajat ću
sve slabija i slabija, dok se ne pretvorim u grudu razmočenih rupčića, zgužvanih sa
šmrkljima i suzama.
Donesem odluku. Znam da ubožnice nisu mjesta na koje bi itko želio ići, stoga
ću je od sada zvati dvorcem.
Upitam ih kad ćemo u posjet mami, a oni mi odgovore: – Uskoro.
 16

DAN TREĆI

T ako mi je žao, imam nekih problema s čuvanjem djeteta – rekla je policajka,

a ja sam primijetila da se zbog toga smjesta pokajala. Sjekutići su joj se žarili
u njezinu punu, donju usnu, ostavivši za sobom tamnoružičast trag. Dvije
policajke – službenice za odnose s obiteljima – u smjenama su pazile na mene. Bilo
mi je ugodnije sa Sophie – bila je oštroumna i lijepog lica. Pokraj nje se nikada nisam
osjećala kao pod istragom.
– Oprostite. Nisam to, dakako, smjela spomenuti. – Sophie se ponovno ugrizla
za lijepu usnu. – Zvala me dadilja. Muž joj je završio u bolnici. Ne znam što da radim...
Zadobila je onaj napet, uznemiren izraz lica roditelja koji bi morao biti negdje
drugdje.
– Sve je u redu. Molim vas, nemojte brinuti. Slobodno razgovarajte o svojoj
obitelji, tako mi je odmah nekako normalnije, bolje. Idite, samo idite. Ništa mi neće
biti ako pet minuta ostanem sama.
Bila sam tiha i iscrpljena. Iduća je smjena lagano kasnila – dok smo razgovarale,
policijski se auto već probijao seoskim cestama, dok mu je pelud biljaka koje rastu u
živici polako posipao krov. Tog je dana bilo zakazano emitiranje televizijske
obavijesti. Bolje se osjećam kad mogu razmišljati o praktičnim stvarima.
Zatim sam ostala sama. Sjela sam za kuhinjski stol sa šalicom kave. Kuća je
postala jako mirna i meka, učinilo mi se kao da zadržava dah, gleda me, čeka da vidi
što će dalje biti. Pokušala sam popiti kavu. „Morate piti“, rekla mi je Sophie jučer.
„Morate jesti. Morate se prisiliti da ostanete na životu.“
Dok sam pila, u glavi sam kovala pomamne planove o tome što ću učiniti kad
mi se vrati. Začepit ću svaku pukotinu u kući. Dovest ću radnike da podignu vrata
koja ću zaključati zlatnim lancem debljim od zapešća. Zamiješat ću beton u kanti,
dovući kamenje s polja i zidati dok dvorišni zid ne postane viši od krova. Nikada više,
odlučila sam te noći, nikada više neću dopustiti da se takvo što dogodi.
Tragala sam za onim crvenim odsjajem njezina kaputa još od dana kad je nestala,
stoga kad mi je bljesnuo iza dvorišne ograde, na rubu vidnog polja i probio se kroz
luda maštanja, zubi su mi počeli cvokotati po šalici.
Kad sam poletjela prema prozoru, prolila sam kavu po stolu tako da se prolila
po Carmelinu crno-bijelom licu u novinama.
 No kad sam pogledala van, bio je to samo Paul koji je dolazio stazom. Kroz
prednju drvenu ogradu vidjela sam njegov auto parkiran nešto niže u ulici – to je bio
onaj bljesak crvenila koji sam vidjela dok je vozio pokraj kuće. Nismo razgovarali još
od Carmelina nestanka. Nekoć bi mi od samog pogleda na njega srce poskočilo, čak i
nakon što me ostavio. Sada je bolno lupalo, puno adrenalina i razočaranja. Korak mu
je bio istodobno nesiguran i odlučan. Sve je na njemu bilo drukčije. Mislim da ga iz
daljine ne bih niti prepoznala. Udario je šakom po vratima. Otvorila sam. Stajao je
preda mnom, pustivši ruke da mu vise niz tijelo. Progurao se pokraj mene pa smo
nekoliko trenutaka nepomično stajali, nijemo se gledajući.
Otišao je i sjeo na kauč. – Ispričaj mi što se dogodilo – rekao je, ne gledajući me.
– Moram znati sve. Od početka do kraja. Točno. Sve. Što. Se. Dogodilo.
Ispričala sam mu, najbolje što sam mogla.
– Izgubila si je.
– Da, Paule, jesam. Bilo je maglovito i... Da, Paule, jesam, izgubila sam je. A
sada, sada ne znam gdje je.
Ponovno, kao i onog dana kad se to dogodilo, obuzeo me osjećaj da se zemlja
otvara i oslobađa nešto što je moralo ostati zakopano: miris blata, smrtonosan bojni
otrov koji prodire u sobu. Naša je bol imala boju i miris, svjetlucala je oko naših nogu,
tamnožuta poput iperita pod jutarnjim svjetlom.
– Ispitivali su me. Sumnjali su na mene. – Sad je već bio bijesan, što je svojstveno
muškarcima kad se ništa konkretno ne može učiniti.
– Paul, morali su. Takav je postupak, ništa više. Moraš shvatiti. I mene su
ispitali. O, Bože, kako mi je drago što te vidim.
Presjekao me. – Ti si je izgubila. – A zatim: – Ti si kriva. Za sve si ti kriva. –
Ponovno mi je uputio onaj ledeni, smeten pogled.
– Paule, kako to možeš reći? Kako možeš biti tako okrutan? A ti se čitavu
vječnost nisi pojavio.
Ustao je. – Kako bih mogao dolaziti? To ne bi za nju bilo dobro. – Sad je već
vikao. – Ne dok si takva, dok me gledaš stisnutih usta, očiju punih mržnje. Djeca to
osjete, znaš? Osjetila je to. Kad god bih došao, imala je crne kolobare oko očiju. To
joj je bilo od stresa. Ma, ovo nema smisla! – Krenuo je prema vratima.
– Zar već odlaziš? Paule, molim te, ne idi – gotovo sam preklinjala. – Ne ostavljaj
me samu s tim. Ona je i tvoja kćer.
– Moram. – Povukao je dlan preko očiju kao da sve pokušava izbrisati. –
Jednostavno... jednostavno ne mogu to podnijeti. Ne shvaćaš.
– Ali, Paule, moramo se držati skupa.
 – Ne, ne shvaćaš.
– Zaboravi što je bilo prije, sve zaboravi. Ništa od toga nije važno. Usredotočimo
se na to da je pronađemo, Paule.
– Ne! – viknuo je. – Jednostavno ne mogu. Ne mogu. Ne mogu. Ne mogu. –
Ponovno je naglašavao svaku riječ. – Ne. Mogu. To. Podnijeti.
Potom me, bez upozorenja, pritisnuo uza zid. Pritisnuo me tolikom silinom da
sam ostala prikliještena, nogu odignutih od poda. Pogledala sam preko njegovog
ramena i vidjela da je policijski auto stigao. Nisu još izišli – možda su razgovarali na
mobitel ili vidjeli Paulov auto pa nam odlučili dati malo privatnosti.
– Paule, što to radiš? – Bilo mi je teško disati, tolikom me silinom njegovo tijelo
pritisnulo o zid.
Nije odgovorio. Zatvorila sam oči i visjela. Neobično, ali zapravo sam poželjela
zauvijek tako ostati – vječno u zraku, stopala usmjerenih u ništavilo. Okrenuo je
glavu i na trenutak sam pomislila da će me poljubiti, ali još me snažnije pritisnuo,
tako da su mu bokovi zgnječili moje, a ramenom mi se zabio u ključnu kost. Dah mu
je bio vruć na mom vratu i čula sam ga kako stenje i ispušta neobične, prigušene
zvukove.
Kad me pustio, srušila sam se na pod i pala na koljena. Ne osvrćući se, odlučnim
je korakom prešao sobu i u trenutku nestao, a vrata su se za njim zalupila od vjetra.
Ostala sam sama, na sve četiri, dok je tresak vrata odjekivao prostorijom. Čula
sam kako Paul pokreće auto i udaljava se uz riku motora. Shvatila sam što čini. Silom
je ugurao najveću moguću količinu svoje patnje u mene, kako bi se pokušao bez nje
odvesti kući – osjetila sam je kako mi pušta korijenje u duši, praveći sebi dom.
Ipak, prema njemu sam mogla osjetiti isključivo žaljenje. Znala sam da će ga
loviti, juriti za njim dok ga ne dostigne, uletjeti kroz prozor i okružiti ga, poput roja
pčela. Ovako, s koljena, za njim pošaljem i vlastitu krilatu molbu: „Ne krivi me,
Paule. Ako ništa drugo, molim te, ne krivi me.“
 17

DAN 3

S
Maria.
jedim zgurena pred televizorom i gledam kako Paul i ja upućujemo molbu
javnosti na večernjim vijestima, dok nam jarko svjetlo obasjava lice.
– Oboje ste to dobro odradili – rekla mi je druga policijska službenica,

– Stvarno? – Meni smo izgledali poput dvije ptice slomljenih krila, zgrčeni,
slabašnih i tihih glasova. Prije početka, Paul mi je ispod glasa rekao:
– Oprosti za ono jutros.
– Ne brini – odgovorila sam mu šapatom. – Jako mi je drago što ovo radimo
zajedno.
Sada, kada je i to obavljeno, postala sam nemirna, očajna. Maria se doimala
tvrđom, nepristupačnijom od Sophie. Njezina je nazočnost bila nametljiva i
pronicljiva, imala sam dojam da me proučava tražeći tragove. Premda je nosila
civilnu odjeću, njezine su uredna crna suknja i bijela bluza odavale dojam odore. Tiho
je čitala bilješke. Kosa, poslovno ošišanih šiški, padala je u dva zakrivljena uvojka
preko lica, čiji su šiljasti vrhovi završavali uz kutove usana.
Zapravo nisam bila poštena, jer ništa loše nije učinila, ali te je večeri postala
metom mog straha i divljačkog bijesa, vjerojatno zbog svog profesionalnog držanja,
kao da je sve ovo za nju samo posao. Zamišljala sam je kako se sigurnim koracima
penje hijerarhijskom ljestvicom. Rad na ovakvom slučaju zasigurno će biti sjajno pero
koje će moći zataknuti u šešir svoga rezimea.
Ugasila sam televizor, ushodala se sobom, zatim se spustila na kuhinjski stolac,
koji se počeo tresti, jer obuzeo me još jedan napadaj drhtavice koju nisam bila u stanju
spriječiti.
– Ne mogu samo sjediti – naposljetku joj kažem. – Mogle bismo sjesti u policijski
auto i nastaviti potragu.
Uredno je odložila bilješke u krilo. – Vjerujte mi, Beth, svi rade punom parom.
Nama preostaje samo čekati.
– Što uopće čekamo? – Ponovno sam počela koračati kuhinjom.
 – U ovom se trenutku održava važan sastanak. Budite sigurni, Beth, radimo sve
što je u našoj moći. Bolje vam je da se okupate ili nešto pojedete. Jeste li danas uopće
nešto pojeli?
Njezin bijeg u floskule učinio mi se kao naučen postupak pa sam se oglušila na
njezino pitanje. – Kakav sastanak?
– Strateški dogovor. Da isplaniramo daljnje korake. – Bilo mi je jasno da pažljivo
bira riječi.
– Zašto onda i ja nisam na tom jebenom sastanku? – viknula sam, a riječi kao da
su mi eksplodirale iz tijela.
Primila je završetke pramenova prstima i zataknula ih za uši.
– Ne bi to bilo dobro, Beth, vjerujte mi. Kad se uključi obitelj, sve postane
daleko kompliciranije. Sve postane... teže. Morate mi vjerovati, Beth. – Instinktivno
sam znala da je na nekom tečaju naučila kako pravilno intonirati moje ime.
– Ja sam joj majka. Znate li što to znači? Zar to ne znači ništa? – vikala sam,
rigajući riječi poput vatre. Majka zmaj.
No ona je samo uzdahnula, a moj je bijes ugasnuo, tako da sam otišla do ulaznih
vrata i razdraženo ih otvorila. Iz džepa veste izvadila sam duhan koji mi je, na moju
zamolbu, donijela Sophie, te stala motati cigaretu. Pod oko ulaznih vrata bio je posut
zgnječenim čikovima cigareta koje sam popušila i ugasila petom.
Vratila sam se duhanu jednim brzim, lakim potezom, a on mi je svojim dimnim
usnama zaželio dobrodošlicu: Gdje si bila tako dugo? Nedostajala si mi.
Zar mi se tog tjedna i vrijeme rugalo? Željela sam tuču koja sažiže zemlju, oluju
koja čupa stabla, munje koje paraju nebo. Nečiji znak da je učinjeno nešto
protuprirodno. Umjesto toga, večer je bila savršena. Polja su se protezala preda
mnom, svjetlucajući na suncu. Zrak je bio boje zlaćanih bresaka. Na bukovom je
stablu lišće otvorilo svoje sitne dlanove. Sunce na zalasku probijalo se kroz krošnje,
a činilo se da novi život leži tik pod kožom svijeta, nestrpljiv i nemiran.
Iza sebe začujem tihe korake i Marijin dah.
– Žao mi je – tiho je rekla. – Nemam djece. Prije nekoliko godina morali su mi
sve odstraniti. Stoga znate, ne mogu niti zamisliti koliko mora da vam je teško. Ne
želim se pretvarati da razumijem. – Učinilo mi se da krši pravila govoreći mi tako
intimne stvari i da se vjerojatno ne smije upuštati u prisne odnose.
– Ne, meni je žao... neizmjerno mi je žao – rekla sam. – Oprostite što sam
opsovala. Znam kako ste ovdje da mi pomognete, a ja vas psujem. To je nedopustivo.
– Ma, jebeš to – rekla je. A ja sam se nasmijala.
 Sve je bio tiho i nepomično. Dim moje cigarete vijugao je uvis i prosijavao kroz
grane krošanja, podižući se i plešući zrakom. Zamišljala sam kako lebdi nad poljima
poput duha. Nosi stanice mojih pluća: sitne, zgrčene, kodirane poruke s ciljem da
utjeraju strah u kosti onome tko ju je oteo – rat. Započeo si rat.
Osjećam Maryin dah na ramenu. – Samo da znate, kad vas obuzmu određene
misli, misli koje vam se zasigurno javljaju... – zastala je usred rečenice.
Nisam se osvrnula. Sunce se spustilo za još jednu stubu, a ja sam ostala
nepomična.
– Misli koje ne možete podnijeti – nastavila je. – Reći ću vam što da u tom
trenutku učinite. – Glas joj je bio mek i prigušen iza mojih leđa. – Ovo je važno.
Morate u svom umu zamisliti mjesto na koje ne možete ući. Put kojim se ne može
popeti, vrata koja se ne mogu otvoriti. Slušate li me, Beth? Čujete li me?
Kimnula sam ne okrećući glavu i njezin je tihi glas nastavio, ovaj put praćen
nekom hitnjom. – Morate ga vidjeti u umu s golemim znakom „ULAZ ZABRANJEN“.
Ili s golemim vratima preko kojih se ne možete popeti. Morate zamisliti svaku
pojedinost.
Zamislila sam. Vidjela sam šljunčani prilaz okružen korovom. Lagano je skretao.
Na kraju puteljka nalazila se kućica kojoj je bršljan prekrio prozore. Vrata su bila
zaključana i grubo pribijena daskama. Na pola puta do nje ležala je zmija, tijelom mi
priječeći put poput užeta. Stvorenje je drijemalo, no jedno mu je drevno oko pod
poluzatvorenim kapkom bilo prikovano za mene, kao da je spremno skočiti napravim
li još jedan korak.
– Vidite li sada, Beth? Vidite to mjesto u svojoj glavi i morate se zakleti da ondje
nikada, nikada nećete ići. To nije mjesto za vas, nije mjesto na koje vam je dopušteno
zalutati. Imate li ga pred očima?
– Da. Da, vidim ga – odvratila sam.
Dugo sam tako ostala, pušeći cigaretu za cigaretom. Čula sam Mariju iza svojih
leđa kako preklapa novine na stolu, raščišćava prostor. Potom tiho postavlja tanjure
i jedaći pribor.
Okrenula sam se i usredotočila na to da stavljam nogu ispred noge. Od sada ću
isto morati i sa životom, pomislila sam. Odlučiti o sljedećem potezu koji moram
učiniti i povući ga. Korak, korak, korak do kuhinjskog sudopera. Sagni se, otvori vrata
ormarića, uzmi metlu i lopaticu. Natrag do ulaznih vrata. Sagni se. Meti, meti, meti.
Prva stuba, pazi da ne zaboraviš prostor između kamenja. Meti, meti, meti dok ne
bude čisto.
 18

Z vuk pokraj vrata natjera me da se ukopam na mjestu i kosa mi se počne čudno

ponašati, odnosno odigne se od glave i počne stršati uvis.
Cin, cin, cin.
Što je to? Djed i Dorothy ne, jer njihova automobila nema. Satima sam ih tražila
i, sa sve većom zebnjom, razmišljala o tome što bi bilo da se razbiju na cesti kao
mama. Zamišljala kako ću morati jesti travu dok ne umrem. Da ću se pretvoriti u
duba i zauvijek ostati zarobljena ovdje.
Strašno je biti sam, pogotovo kad se nešto čuje, a ne znaš što – premda je možda
samo neka ptica ili životinja. Najtiše na svijetu, odšuljam se iza kuće odakle dopire
zvuk, zavučem se za grmlje u kutu i provirim kroz zelene stabljike.
Zatim mi se kosa lagano spusti na uobičajeno mjesto jer to je samo djed. Visoko
je zasukao rukave košulje i pribija metalnu ključanicu na vrata, proizvodeći onaj
zvuk. Dok radi, stenje – kako stariji ljudi obično stenju – i nešto si mumlja u bradu.
Toliko sam sretna što ga vidim da zamalo iskočim i pozdravim ga, kako bih ga
iznenadila. No uto se sjetim što sam odlučila – ako ga želim držati na oku, najbolje
ga je promatrati dok ne zna da ga gledam, jer tada se ne može pretvarati.
Čučnem, uhodeći ga, dok mi noge ne utrnu, kao da me bode tisuću iglica. Drago
mi je što sam tako postupila, jer zapjeva jako neobičnu pjesmicu koja mi mnogo toga
o njemu otkriva. Zvuči ovako:

Jeste li krvlju okupani,

Pročišćeni krvlju jaganjčevom?
Jesu li vam halje neokaljane? Bijele kao snijeg?
Jeste li krvlju jaganjca okupani?

Cin, cin, zveči čekić dok pjeva. Ima lijep glas, doista lijep, no riječi mi donose slike
ljudi koji se kupaju u janjećoj krvi. Krv ulazi u oči i nosove, smrdljiva i ljepljiva.
Mora da sam se pomaknula jer djed prestane raditi, a ruka mu – ona s čekićem
– zastane u zraku iznad glave.
– Carmel? – Okrene glavu i zagleda se kroz okrugle naočale ravno u grmlje. –
Jesi li to ti? – Ruka mu je još podignuta.
Ne mičem se.
 – Carmel, znam da si ti. Vidim crveni odsjaj tvog kaputa.
Uto se prisjetim što sam prvo poželjela učiniti pa iskočim i ispružim ruke. – To
sam ja! Iznenađenje! – kažem, kako bi pomislio da se samo igram.
Namršti se. – Dijete, jako je zločesto uhoditi ljude. To je znak velike
podmuklosti.
Osjećam se krivom zato što znam da je u pravu – usto, ne sviđa mi se biti
proglašena „podmuklom“. Stoga mu priđem, sjednem na stubu i kažem:
– Žao mi je. Stvarno. – Potom ga, da promijenim temu, upitam što radi.
Zagleda se u čekić kao da je zaboravio na njega.
– Ojačavam vrata. Svijet je prepun lopova i provalnika, mala, i ne smijemo im
dopustiti da uđu.
Nastavi čekićati, strogog izraza lica i pognute glave. Mislim da mi želi pokazati
da je još ljut.
– Mislila sam da ste otišli i ostavili me samu. – Izgovorivši te riječi, dođe mi da
zaplačem.
– Nipošto. Ne bismo to nikada učinili. – Posljednji puta tresne čekićem. – Jutros
sam ponovno nazvao bolnicu.
Na te riječi poskočim i ciknem jer nisam znala da kani nazvati. Sad mi je žao što
ga smjesta nisam upitala za mamu.
– Bila si suviše zaokupljena špijuniranjem da je se sjetiš, je li? – To je jako ružno
reći, ali svejedno me još jače zapeče savjest. Također mi postane jasno da je djeda
moje uhođenje razbjesnilo više negoli želi pokazati.
– Što su rekli? – Disanje mi se ubrza.
– Sjećaš li se onog mjesta o kojem sam ti pričao? Mjesta koje se zove odjel za
intenzivnu njegu?
Obraća mi se kao da sam mala beba, ali samo kimnem.
– Mama ti je još tamo, tako da je nažalost još ne smijemo posjetiti. No mnogo
joj je bolje. Zapravo, liječnici su rekli da joj je stanje stabilno.
– Stabilno. – Sviđa mi se ta riječ.
Odloži čekić i sjedne pokraj mene. – Da. Ubrzo ćemo je moći vidjeti. Jako brzo.
Od tih mi se riječi cijelo tijelo opusti. U tom mi času postane lijepo sjediti s njim
na stubama, usprkos tome što smo se malo posvađali zbog uhođenja. Pomislim kako
mi je nedostajalo što nisam imala baku i dedu, premda mi Dorothy nije prava baka.
Primijetim da su mu plave oči gotovo iste nijanse kao mamine.
 – Odakle ste? Jeste li Irci? – upitam, želeći nastaviti razgovor.
– Ja i Dorothy? Živjeli smo u Americi, draga, možda ti se zato čini da čudno
govorim. Nisam, zapravo, niotkuda posebno. Mislila si da smo Irci? Baš smiješno. –
Nasmije se. Smijeh je to kao iz stripa, kad se u oblačiću iznad usta napiše „o-ho, ho,
ho“. – No moj je djed, kao dječak, završio u ovoj ubožnici i često nam je o njoj pričao.
Stoga sam je, stigavši u ovaj kraj, potražio. Zamisli samo kako sam bio sretan doznavši
da se jedan dio iznajmljuje.
Savršeno, pomislio sam. To je baš savršeno. – Zatim se ponovno nasmije.
Meni se ništa od toga ne čini smiješno, a i on se nakon nekog vremena prestane
smijati.
Skupim snage da ga napokon upitam ono što ga već dugo želim upitati:
– Gdje je Dorothy, djede? – Kada izgovorim tu riječ pomalo me obuzme stid, no
njemu se, izgleda, sviđa. Možda je pomislio kako je lijepo imati unuku, jer me
pogledao i nasmiješio se od uha do uha.
– Dorothy je otišla u grad kupiti neko iznenađenje za tebe.
– Oh. Kakvo iznenađenje?
– Ne smijem ti reći. Da ti otkrijem, to ne bi bilo iznenađenje, zar ne?
Neko vrijeme samo sjedimo na suncu.
– Carmel, bit će doista divno ponovno te upoznati. Prava je šteta što se tvoja
mama posvađala s nama – reče, onako iz vedra neba.
Pomislim kako nisam sigurna što bi na to rekla moja mama, ali to, dakako, ne
izgovorim kako ga ne bih uzrujala. Odjednom me obuzme umor od svih tih svađa i
razilaženja, vike i bacanja odjeće kroz prozor, svega toga što roditelji čine djeci preko
glave, kao da su djeca samo miševi na podu koji ništa ne razumiju. „Mama i ja samo
smo se malčice porječkali“, kažu, premda im glasovi ne zvuče kao da su se malo
porječkali, nego kao da su se spremali jedno drugo zaklati nožem. Ili „nemaš se zašto
brinuti“, ili „sve je u redu“. Čak i kad ništa nije u redu, daleko od toga. Stoga duboko
uzdahnem, a djed se ponovno nasmiješi.
– Dođi. Idemo vidjeti ima li još koji keks u kutiji za kekse. Prihvatim njegovu
krupnu ruku pa se zajedno vratimo u kuću.
Zvižduće i drugom rukom, kojom ne drži moju, maše čekićem. Na putu natrag,
primijetim nešto što prije nisam vidjela.
– Vidi, djede. – U zid dvorca uzidan je niz sitnih kuća, dovoljno malenih da
unutra žive patuljci ili hobiti. Na svakim je vratima izrezan okrugli prozorčić. On
samo nešto promrmlja, kao da su mu misli daleko. Ja bih se rado zaustavila i
razgledala ih, ali drži me za ruku pa moram za njim.
Djed me ostavi u kuhinji i iznese mi bojice kako bi mogao nastaviti s poslom, a
samoća mi u misli ponovno prizove mamu. Vidim je kako leži u bolničkoj postelji
poput zgnječenog pauka. Vidim kako su je kirurzi toliko isjekli da izgleda kao slanina.
Plašim se početi crtati da ne narišem nju s metalnim stalcima i cjevčicama koje joj
izlaze iz tijela.
Zagledam se prema visokom stropu i padne mi na pamet kako bih mogla
odlebdjeti poput balona. Djed bi pružio ruke pokušavajući me uhvatiti za uzicu, ali
bila bih suviše visoko, previsoko. Spustila bih se tek kad mi kažu da je mami bolje i
da mogu kući. Ponovno zaplačem, naslonivši glavu na bojice. Staklena kugla ne
funkcionira. Pušta na sve strane.

Shvatim da se Dorothy vratila tek nakon što je čujem kako me doziva.

– Carmel, Carmel! Gdje li je?
– Evo me, ovdje sam.
Uđe u stan s gomilom plastičnih vrećica. Nosi crveni ruž i žutu bluzu s jarko
ružičastim ružama. – Namirnice – kaže. Stol se ubrzo napuni limenkama, limunima
i kutijama žitnih pahuljica.
– Noćas nas čeka prava gozba. – Nasmije se i zabaci kosu, kao konj kad protresa
grivu. Oči su joj sjajne i uzbuđene, kao da ju je izlazak razigrao i razbudio.
– Dorothy – oprezno upitam, jer nikad se ne zna što će odrasle natjerati da se
čudno ponašaju ili da kažu „ne, ni u ludilu“. – Kad idući puta iziđeš, mogu li i ja s
tobom?
Ona se nasmije i kaže: – Možda.
Dohvatim limenku graha i, premda znam da zvuči šašavo, sva uzdrhtim i malo
zasuzim od olakšanja što vidim nešto toliko poznato: ista, plava boja i natpis 57
različitih okusa.
– Vidi, Carmel, donijela sam nešto samo za tebe. – Podigne vrećicu na kojoj
crvenim slovima piše Britanska dobrotvorna organizacija „Srce“ i izvadi hrpu
čipkastih haljinica – šest komada, kakve nose lutke ili djeveruše. Načine čipkastu
planinu usred živežnih namirnica, u svim bojama sladoleda: žutoj, boji breskve,
ružičastoj i bijeloj. Od najlona su, što mama nikada ne bi kupila. Zatim mi pokaže
drugu vrećicu, u kojoj su nove tajice, gaćice, spavaćica i lakirane cipelice.
– Oh – kažem. – Ovaj... hvala, Dorothy.
 – Što je, Carmel, zar ti se ne sviđaju? – Lice joj djeluje razočarano. – U mjestu iz
kojeg dolazim, djevojčice se ovako odijevaju. Kad nedjeljom ujutro idu u crkvu,
izgledaju kao buketi malih ruža koje plešu ulicom.
– Obično nosim traperice i majice s natpisima. I tenisice – odvratim.
– Oh. No ta odjeća koju imaš na sebi strašno je prljava.
Pogledam se. Istina je. Tajice su mi se objesile na koljenima i nogavice su
skorene od blata. Čak su me i čarape počele svrbjeti.
– Možda samo privremeno – kaže mi.
– U redu – odvratim, pokušavajući ostati uljudna, premda odjeća izgleda kao
ona u kojoj je Alica bila odjevena na čajanki ludog šeširdžije. – Nosit ću ih dok ne
odem kući.
Uđe i djed, trljajući ruke.
– Vratila se – kaže i ovije ruke oko Dorothyna struka, a zatim šašavo zaplešu
vrteći se ukrug, što je posebno smiješno zbog djedova šepanja. Ponovno sjedne na
najveću stolicu za čelom stola, široko se osmjehujući, poput kralja koji očekuje
darove. – A što ima za mene?
– Izvoli. Ono što najviše voliš.
On otvori vrećicu i izvadi kikiriki u ljusci.
– Mi time ponekad hranimo ptice – kažem.
Namršti se, kao da sam mu pokvarila slastan zalogaj. – To je žalosno traćenje
odlične hrane. – Napravi zvuk sličan krckanju kostiju, rascijepivši kikiriki između
palca i kažiprsta.
– Dođi, dijete – reče Dorothy. Vrijeme je da se istuširaš i spereš sa sebe to blato
i prljavštinu.
Odvede me uza stube do njihove kupaonice, a za sobom čujem krckanje,
krckanje, krckanje ljusaka kikirikija koje otvara djed.

Kad se vratim, djed preklopi novine koje je čitao i zatakne ih pod stražnjicu kao
jastuk.
– Evo je – kaže. – Lijepa kao slika. Slatka kao zečić.
U naručju nosim zgužvanu loptu svoje stare, prljave odjeće, s tenisicama na
vrhu. Dorothy ih baci u sobičak s perilicom rublja. Štrecne me kad zalupi za njima
vrata.
 – Odabrala si žutu – Dorothy pljesne rukama. – Savršeno.
Haljine joj se sviđaju više nego meni. Da je koja od njih prave veličine,
vjerojatno bi je i sama odjenula. Da me mama vidi ovakvu, pukla bi od smijeha i rekla
da izgledam kao luđakinja. No kad sam odjenula haljinu, čvrsto sam odlučila da ću,
što god da se dogodi, iznutra ostati Carmel, imena uklesana u stijenu. Taj sam izraz
čula od mame.
Dorothyna je gozba u zdjelama koje se puše na stolu. Kad sjednem, potekne mi
voda na usta. Ima i piva za djeda.
– A sada, prije objeda, vrijeme je da se pomolimo – reče djed. Oponašam što
čine pa pognem glavu i sklopim dlanove.
– Bože, hvala ti na ovoj predivnoj trpezi... – a zatim nastavi beskrajnu litaniju o
tome kako smo sretni što jedemo „plodove zemlje“ i „meso koje nam je dano“.
Provirim kroz poluzatvoreni kapak. Djed se mršti, čvrsto žmireći, pa mi po
ovim molitvama i pjesmi koju je jutros pjevao postane jasno da je zasigurno jedan od
onih „bogomoljaca“, najopasnije sorte ljudi, kako ih naziva tata. Doduše, djed mi ne
djeluje opasno, samo je znojav i loše volje. A na kraju se pomoli i za mamu.
– I na našoj kćeri, Beth. Molimo se da nastavi kročiti putem oporavka kako
bismo se svi u sretnoj budućnosti opet s ljubavlju okupili.
Napokon je završio.
– Oprezno – reče Dorothy, namignuvši mi. – Mi u Meksiku volimo kad nam je
hrana vatrena.
Pomogne mi izvaditi hranu na tanjur, a ja joj kažem: – Mislila sam da si iz Indije.
– Ne. Dolazim iz Meksika, Carmel, gdje je predivna zemlja crvena, a cvjetovi
pod sunčevim sjajem izgledaju kao da u sebi nose božićne lampice... – Malo se strese.
– No, srela sam tvog djeda, stoga je sve ispalo kako mora biti. Trebala sam snažnog
muškarca, vrijednog radnika, zaštitnika. Vidjela sam tvog djeda kako propovijeda u
Americi i odmah mi se svidio. Nikada se nisam vratila u Meksiko, no još mogu jesti
hranu ispunjenu vatrom.
Vrškom jezika oprezno dotaknem pileći gulaš. Učini mi se da je buknuo u
plamen, stoga ga isplazim da se ohladi. Oboje prasnu u smijeh.
– Vidiš? Upozorila sam te – kaže Dorothy, zaprijetivši mi prstom sa širokim
osmijehom od crvena ruža.
Ne smeta mi što mi se smiju. Kao da smo nas troje obitelj, a ja sam balon
privezan za stolac, što je, pretpostavljam, bolje nego slobodno letjeti i izgubiti se.
Toliko sam gladna da pojedem tri komada kukuruza, pustivši da mi se maslac slijeva
niz bradu.
 No kako večer odmiče, nešto me počne brinuti. Svi razgovaramo i smijemo se
pa smognem hrabrosti i kažem što me muči.
– Dorothy, moram li noćas spavati u onoj sobi? Hoću reći, ima li neki mali
krevet koji bi možda stao u podnožje vašeg kreveta?
Ne pamtim koliko sam noći provela u toj sobi. No ne mogu podnijeti pomisao
da bih ondje morala provesti još jednu, jer oko kreveta čujem zvukove. Danju
uglavnom zaboravim na to, ali sada, kad je vrijeme za spavanje, od te mi se pomisli
diže kosa na glavi.
Dorothy izbriše osmijeh s lica papirnatim ručnikom koji joj služi umjesto
salvete, pa se osmijeh razmaže po bijelom papiru, pretvorivši se u crvenu mrlju.
– Ne, dijete. Jednostavno nema mjesta.
– Ne bi li mogla dobiti neku noćnu lampu? Možda malu svijeću? Bilo bi to
svjetlo u njezinoj tami – reče djed.
– Bi li to pomoglo? Misliš li da bi ti to pomoglo, dijete? – upita Dorothy.
Odgovorim da vjerojatno bi, premda uopće ne vjerujem da će mi to išta pomoći.
Pogotovo ne s treptavim sjenama koje poskakuju pri svjetlosti svijeće. Čak mislim da
bi moglo pogoršati stvar. No Dorothy je već ustala i pretražuje kuhinjske ladice.
– Evo, znala sam da je imamo. – Podigne svijeću u maloj, limenoj posudici. Ista
je poput onih kojima mama i ja osvijetlimo stazicu u dvorištu pred kućom kad nam
dolaze gosti. Sve ih zapalimo kako bi gosti vidjeli put do našeg doma. No za to nam
treba stotinu njih, a Dorothy drži samo jednu.
– Savršeno – reče djed. – Točno ono što treba. – Zatim si natoči još piva.
– Vrijeme je za laku noć, Carmel. – Dorothy žurno izgovori te riječi. Možda
sluti da ću je ponovno gnjaviti da spavam negdje drugdje. Uzdahnem i pokušam
samoj sebi lagati kako će mala svijeća napraviti ogromnu razliku i kako će u toj pustoj
sobetini najednom postati ugodno.
Upali lučicu i stavi je u porculansku zdjelicu. – Dođi, dijete. Spremit ću te u
krevet i zaželjeti ti laku noć, pobrinuti se da ti bude udobno kao bubregu u loju. Reci
djedu laku noć.
Zaželim mu laku noć, a on okrene obraz. – A poljubac?
Nisam sigurna želim li ga poljubiti za laku noć. No svejedno ga poslušam.
Usnama mu ovlaš dodirnem obraz. Jako je grub i tvrd, podsjeti me na kožu svinja
koje – mrtve i ukočene – vise u mesnici.
– Lijepo spavaj, mila – kaže, zatim tiho podrigne.
 Krenem za Dorothy uza stube. Vučem noge u novim cipelama, želeći što više
odgoditi odlazak u krevet. Dok prolazimo hodnikom, plamen u Dorothynoj ruci
prosijava joj kroz kožu i krv, tako da zrakom lebdi golema, crvena ruka. Po zidu je
prati sjena u dugoj suknji. Osvrnem se i za petama vidim vlastitu sjenu u zvonastoj
haljini. Obje izgledamo poput papirnatih marioneta pa se pitam se koju bismo
predstavu odigrale da smo doista u kazalištu sjena.
Presvučem se u novu spavaćicu čučeći s druge strane kreveta, a zatim je
Dorothy pokrije i odloži svijeću na stolić pokraj mene.
– Eto, drago moje dijete. Sada je mnogo bolje, zar ne?
Zamalo joj kažem da nije, ali shvatim da time ništa ne bih postigla. – Da,
Dorothy – odvratim, a ona mi pogladi kosu na jastuku i ode.
Kad joj više ne čujem korake, počne. Sjene koje baca svijeća plešu po sobi i
mračna mjesta izgledaju poput crnih bezdana koji prijete da me progutaju. Čim u njoj
provedem pet minuta, soba kao da oživi. Probudi se jer sam u njoj, a večeras je gore
nego ikada. Posvuda neko šuškanje i škripanje. Zatim začujem topot brzih koraka po
podu i više ne mogu izdržati. Toliko sam uplašena da mi se čini kako mi se utroba
sledila. Stoga jednom rukom podignem svijeću, drugom zgrabim deku za kutove i
potrčim hodnikom vukući je za sobom dok ne stignem do hodnika u kojem svijetli
žarulja. Ostavim deku, podignem svijeću i brzo se vratim u sobu po jastuk. Potom
pažljivo odložim lučicu na stup ograde s ravnim vrbom. Namjestim jastuk i deke
napravivši si ležaj navrh stubišta. Uvučem se u krevet koji sam načinila, tako da je
nešto deka poda mnom, a nešto iznad mene. Tu mi je mnogo bolje, premda je tvrdo.
Imaj hrabrosti, Carmel. Imaj hrabrosti.
Okrenem svojoj sobi leđa. Sve to mumljanje i šuškanje može i bez mene, ja s
tim više ne kanim imati posla. Okrenem lice tako da ga obasjava svjetlost.
Iz prizemlja čujem glasove djeda i Dorothy kako se podižu i spuštaju, podižu i
spuštaju. Samo što se nakon nekog vremena čuje samo djedov glas, dok je Dorothy
posve utihnula. Kad nešto kaže, glas joj je prigušen i tih. Zatvorim oči i razmišljam o
kući, kako bih se bolje osjećala. Nižem slike pred očima: šalice koje vise s kukica
iznad sudopera; čaša s naše dvije četkice za zube u kupaonici; pun mjesec iznad krova;
crvena kanta pokraj stražnjih vrata; pucketanje cjepanice koja zimi gori u kaminu.
Mama u jednoj od svojih cvjetnih bluza. Ivančice. Postavlja drvenu ploču s
natpisom koju smo upravo kupile. Piše: „KOD KUĆE JE NAJLJEPŠE“. Kad je završila,
otresla je prašinu s ruku i upitala: „Što kažeš, Carmel?“ Oči su joj lijepo blistale
unutarnjim, svjetloplavim sjajem. Nasmijala se kad sam počela skakati od sreće,
vičući: „Kod kuće je najljepše! Kod kuće je najljepše!“.
 Toliko sam se udubila u misli da isprva nisam niti primijetila kako djedov glas
postaje sve glasniji. Kad mi to dođe do mozga, širom otvorim oči i zadržim dah,
slušajući naćuljenih ušiju. Djed zvuči čudno, kao da ga nešto boli, ili je bijesan i
uzrujan. Toliko je glasan da ne mogu prečuti što govori, premda ne razumijem što to
viče.
– Morao sam, Dorothy. Morao sam. Osjetio sam poriv, kako da ti to objasnim?
Ona je ta. Odabrana. Odabrana. Smjesta me prestani gnjaviti s tim. Prestani s
bojaznima. Slušaj što ti govorim. Nisam imao izbora. Da ti i sto godina objašnjavam,
ne bi shvatila.
Potom sve utihne.
 19

DAN SEDMI

E vo ih. – Maria je gledala kroz prozor. – Beth, evo vaših roditelja, stigli su.
Zagledala sam se kroz prozor i vidjela tatu kako pokušava otvoriti vrata
biserno sivog Jaguara. Dva ili tri novinara još su se nasumično motala oko
kuće i sad ga je fotograf snimao bljeskalicom kroz prozor automobila.
– Upamtite – rekla je Maria. – Kažemo li im da je viđena, ni u kom slučaju ne
smiju to prenijeti novinarima. Samo bi nam još trebalo da nam neki novinarčić baca
klipove pod kotače. Podatak ionako nije provjeren.
Neka se žena javila u policijsku postaju, negdje u Midlandsu. Šetala je psa i
vidjela djevojčicu u crvenom kako gleda kroz prozor. Nije zapamtila o kojoj je ulici
riječ. Pokušat će slijediti rutu kojom je tog dana prošla.
Bila je to jedna dojava od mnogih. Svaki su mi puta napomenuli da se previše
ne ponadam. Mislim da mi za mnoge nisu niti rekli. Za mene su tragovi bili srebrne
žice koje mogu doprijeti do nje. Zamišljala sam kako obje povlačimo, svaka za svoj
kraj, kako bismo odaslale jedna drugoj vibracije. Ja sam slala grčeve brige i uzbuđenja.
I sada sam se tako osjetila – bila sam u visokom stanju pripravnosti.
– Reći ću im. Znam da će to zadržati za sebe. Nisu tipovi koji bi razgovarali s
novinarima.
Maria odahne. – Dobro.
Ponovno sam pogledala kroz prozor i na prilazu kući ugledala vitku ženu
odjevenu u bež, s uredno nakovrčanom kosom. Godinama je nisam vidjela. Ostarjela
je.
Pritrčim vratima, širom ih otvorim i začujem glas kako iz mene govori:
– Mama, mama, mama. – Taj zvuk započinje stiskom usana i obiđe usnu šupljinu
u jednom grčevitom napadaju. Osjećala sam se kao da drevni akordi sami od sebe
oblikuju moje usne.
I otac mi se napokon probio do dvorišnih vrata. Izbacio je svoju malu, šiljastu
bradu, iživciran i ljut.
– Ne – čujem kako govori, gromkim, strogim i odrješitim glasom. – Ne. Mičite
se od mene.
 Majčin nelagodan zagrljaj miriše po poznatom, metalastom parfemu. Preko
njezina ramena zagledala sam se u očevo lice, mrko i zatvoreno.
Uvela sam ih u kuću i pokušala u glavi prizvati mantru da se smirim – otvori
kuhinjski ormarić, izvadi čajnik, podigni čajnik, ubaci vrećice čaja u čajnik... Iza
mojih leđa, Maria im se predstavila tihim glasom.
Zbog čega smo se posvađali? Nasuprot ovome što se dogodilo, ovom smaku
svijeta, to sada izgleda toliko smiješno, toliko nebitno. Nisu prihvatili Paula, otvoreno
ga nazvali beskorisnom ništarijom. Napustila sam studij da bih bila s njim, započela
obrt, započela vlastiti život. Bila sam kći jedinica pa je možda i to odigralo važnu
ulogu. Bili su i više nego razočarani, bili su izvan sebe od bijesa, ponašali se kao da je
Paul moćan čarobnjak koji me hipnotizirao. Pozvala sam ih na vjenčanje. Majka me
nazvala i upitala zašto se ne udajem u crkvi. No i da jesam, ionako se ne bi pojavili.
Nisu željeli gledati kako se udajem za njega. Na kraju, poslije Carmelina rođenja, čak
su nam se i telefonski razgovori prorijedili i zamrli, tako da su je posljednji puta
vidjeli još kao bebu. Poslije sam uvidjela da je i Paul tome ponešto pridonio. Mora da
mu je rušenje mostova došlo kao pravo olakšanje. Prema njemu su se grozno ponašali,
spuštali slušalicu ako bi se slučajno javio. Tko bi mu zamjerio? Poslije sam se pitala je
li to pripomoglo raspadu našeg braka. Možda rascjep nije nestao, nego se širio kroz
naš život, duboko ispod površine, crn. Nekoliko dana prije negoli je otišao, Paul mi
je rekao koliko mu je blaženstvo i olakšanje biti s Lucy, gdje ga nitko ne omalovažava
niti išta od njega očekuje.
Skuhala sam čaj, a Maria nas je ostavila nasamo da sjedimo za stolom poput troje
stranaca, što smo i bili. Morali su se vratiti s puta u Španjolsku i lica su im bila
skamenjena od šoka ispod veselog, preplanulog tena.
– Strašno je to što se dogodilo. Strašno. – Otac se namrštio. – Što se može učiniti?
Što? – Nitko nije odgovorio pa je zašutio.
Mama je ispružila ruku i položila je na moju. Primijetila sam joj staračke pjege
na koži. – Vidjela sam njezinu sliku u novinama. Imam fotografiju svoje mame kad
je bila djevojčica. Sva u kovrčama i krupnih očiju. Nisam mogla vjerovati kad sam
vidjela koliko su slične. Prelijepa je, Beth. Tako ljupka i nevina. Tko bi takvo što
mogao učiniti?
– Ne znam – tiho sam rekla. – Ne znam.
Moj je otac još bio bijesan. – A što je sada s tim tvojim mužem?
– Kako to misliš?
– Što radi? Gdje je?
– Tata, Paul me napustio, još prije godinu dana. Ostavio me zbog druge. – Pustila
sam da im se to slegne. Zar mi se samo učinilo ili sam na očevu licu doista vidjela
pobjedonosan osmijeh, kao da pokretom svoje sijede bradice želi naglasiti da je bio u
pravu.
– O, Beth. – Mamina hladna ruka ponovno posegne za mojom.
– Sad mi je već posve svejedno. Doista jest. Stalo mi je samo da se Carmel vrati.
Sve je drugo... glupost. To što me Paul ostavio ništa mi ne znači, apsolutno ništa. –
Zašutjela sam.
– Kako bilo, možda je ovako najbolje...? – promrmljala je moja majka.
Skočila sam na noge, zapanjena što se još uvijek bave prošlošću, čak i u ovakvom
trenutku.
– Izgubila sam kćer – zagrmjela sam na njih preko pribora za čaj na stolu. – Zar
vam to ništa ne znači?
Moj je otac sakrio lice u dlanove i počeo jecati.
– Žao mi je, mama, tata, ali ne dopuštam da odgurujete Paula. Možda mi više
nije muž, ali još je Carmelin tata, a trebaju joj oba roditelja. – Prišla sam ocu, koji je
još ridao, i položila mu ruku na rame. – U redu je, tata. Slušaj, svi su u pokretu, svi je
traže. Ne smiješ nikome reći, ali imamo dojavu. Neka je žena vidjela djevojčicu u
crvenom kako gleda kroz prozor. Rekla je da izgleda kao Carmel i djeluje izgubljeno.
U ovom je času, dok razgovaramo, policija s njom traži gdje ju je mogla vidjeti.
U meni je nabujalo uzbuđenje. Znala sam da je nategnuto, ali nekako mi se
činilo da bi to moglo biti to. Mogla sam je zamisliti, sanjivu i izgubljenu, kako zuri
kroz prozor. Sjene koje joj zakrivaju lice.
Maria se pojavi iza nas. Postalo mi je jasno da je cijelo vrijeme slušala naš
razgovor. – To bi moglo potrajati, Beth. Taje gospođa u poodmaklim godinama.
Boležljiva je i... što reći, bojim se da je malo senilna. Žao mi je, ali morat će pričekati
šest sati kad će joj se moći pridružiti i kćer. Morat će proći cijelim putem njezine
šetnje i pokucati na svaka vrata.

Nešto poslije, više nisam mogla izdržati. Nisu željeli da pođem s njima, ali rekla sam
im da moram izići na zrak i da me nazovu čim nešto doznaju.
Samo što sam znala da mi ne treba svjež zrak, nego sam željela poći u potragu.
Tražiti je i tražiti. Pod kamenjem, u bačvama za kišnicu, u šupama i ostavama, ispod
trgovačkih pultova. Iskrala sam se kroz sporedna vrata gonjena željom da je potražim.
U bunilu sam zamišljala da se možda smanjila na veličinu sitnog, crvenog privjeska,
dovoljno sitnog da se objesi o božićnu jelku ili narukvicu. Zato je nisam mogla
pronaći. Ispala mi je, a da to nisam primijetila i sad moram pretraživati duplje u
deblima i pukotine u zemlji. Morala sam prisloniti uho uz zemlju i osluškivati da joj
čujem krike, ne glasnije od mišjeg cijukanja.
Izašavši u selo, preskočila sam nizak kameni zid kukuruzišta i pješačila, a zeleni
su mi vršci listova grebli prste dok sam ih razmicala proučavajući zemlju pod nogama,
poput lovačkog psa, okrećući glavu ovamo i onamo, tražeći: trag potplata, zalutali
uvojak kose, crveni odsjaj. U tom se trenutku nisam osjećala beskorisno, osjećala sam
se kao na zadatku, kao da potraga ima jasan cilj. No kad sam stigla na rub polja,
uspentrala se i stala na vrh zida, pojmila sam veličinu svog zadatka. Preda mnom se
nizalo polje za poljem, sva ista kao ovo, protežući se sve do obzorja, dokle pogled
seže.
Pogledala sam telefon. Ništa. Kao da je isparila.
– Gdje si? – vrisnula sam preko prazna polja. – Gdje si?

Do tridesetog dana ponovno smo postali obitelj – ja, mama, tata. Ostali su sa mnom,
donosili vrećice hrane iz dućana. Tata je oličio prednju ogradu. Rekla sam mu da to
ne čini, ali odvratio je da se osjeća bolje kad ima što raditi. Kako li nam se sada ona
obiteljska svađa samo činila smiješnom.
– Prestani je tražiti – rekli su mi dok sam u kaputu izlazila iz kuće.
– Ne mogu – odvratila sam.
Djevojčica na prozoru nije bila Carmel. Pronašli su je, no to je bila unuka ljudi
koji su ondje stanovali. Nosila je crveni kućni ogrtač, a ne kaput.
Tog sam dana pretraživala šumu. Sada sam već bila iscrpljena poput one
princeze koju su cipelice primorale da pleše preko brda i dolina. Cipelice koje nije
mogla izuti. Već se spuštao mrak kad sam legla uz potok, pritisnula lice o tlo, ne
ustajući čak ni da ispljunem blatnjave komadiće iz usta.
Dugo sam ondje ležala. Toliko dugo, čini se, da su se oblici iz mraka pretvorili
u svjetlost. Polako su se spuštale zrake i meko je, srebrnkasto svjetlo prosijavalo kroz
krošnje. Srebrnkasta me svjetlost na nešto podsjetila i dok mi je um pokušavao
dohvatiti tu uspomenu, pozornost mi je odvratilo nekakvo pjevušenje. Podigla sam
glavu. S druge strane potoka nalazilo se dijete. Djevojčica je sjedila, bacajući
kamenčiće u vodu – svaki bi u padu zablistao – pa sam se zapitala što li radi na ovako
osamljenu mjestu, zašto je roditelji puštaju da posve sama odluta ovako daleko. Dok
sam je promatrala, polako mi je svitalo. Ta djevojčica mi nije bila nepoznata.
Poznavala sam je. To je Carmel. Moja kći.
Sjela sam.
 – Oh, to si ti. – Šmrcnula je i bacila još jedan kamen.
U tom bih se trenutku najradije nasmijala toj njezinoj nadurenosti, jer olakšanje
mi je nadrlo u kosti poput najljekovitijeg balzama, eliksira života.
– Carmel, gdje si bila tako dugo, ljubavi?
Ustala je. Nije nosila svoj kaputić, nego kratku, crvenu jaknu preko bijele
haljine, a na jaknu su bili prišiveni diskovi koji su pod srebrnim svjetlom sjajili
rubinskim odsjajem.
– Ne bih znala reći. Izgubila si me – rekla je, bacivši u vodu još jedan oblutak. –
Izgubila si me kao da sam obična perlica. Ili kovanica od deset penija. Neprestano si
me vodila na mjesta gdje bi me to moglo zadesiti. Namjerno si to činila. – Još je
kamenja pljusnulo u vodu.
– Ne! To nije istina. Sama si željela na ta mjesta. Tvoja je zamisao bila da
posjetimo labirint. Sjećaš se?
Namrštila se, izgledajući kao da je nešto muči. – Možda. Znači, nismo obje
željele izgubiti jedna drugu?
– Dakako da nismo. Ne govori to, u protivnom nećemo moći ostati zajedno. A
sad dođi k meni i idemo kući.
Odmahnula je glavom. – Neću moći preko ove vode, pogotovo ne u novim
cipelama.
Zatim se okrenula i počela se udaljavati prema drveću. Gledala sam kako joj
vjetar mrsi kosu i podiže uvojke oko glave.
– Carmel, Carmel... – vikala sam za njom dok je nestajala. Zatim sam se,
naravno, probudila, s vriskom punim blata u grlu. Ustala sam i zagledala se prema
susjednoj obali, koja još kao da je iskrila njezinom prisutnošću.
– Opet ću vidjeti pravu tebe – prisegla sam preko vode, kao da je još ondje. – U
ovom životu, ili u idućem, opet ću te vidjeti.
Bio je to zadnji san u kojem nije hodala natraške.
 2O

S ada znam da sam umrla na noć gozbe. Ta mi je spoznaja došla iznenada, kao
kad upališ svjetlo. Posrnula sam u kuhinji, skljokala se na stolicu i tresnula
dlanovima o stol.
– Ne, ne, ne. Ne želim biti duh. Spasi me. Spasi me.
Dorothy stane pred mene i uhvati se objema rukama za obraze. – Pobogu, što ti
je, dijete?
– Čekaj malo, hoćeš reći da me vidiš? – zavapim. – Nisam mrtva?
– Dakako da nisi. O, dobri Isuse, a još mi ni Dennisa nema. Što je bilo? – Sjedne
pokraj mene i čvrsto me zagrli.
Još dugo plačem, zatim prestanem i ispravim leđa. – Pronašla sam stare
fotografije djece i shvatila kako mora da su sada već svi mrtvi pa sam počela
razmišljati o smrti. – Sada, kada o tome govorim, zvuči blesavo.
Dorothy uzdahne. – Suviše vremena provodiš sama, u tome je problem.
– Dorothy, koliko još moram ostati tu? Vjerojatno bih se već morala vratiti u
školu. – Dani se nižu poput perlica i već sam izgubila računicu koliko ih je, no mislim
da ih se nakupilo za ogrlice i ogrlice. Mnogo je i noći, a svake se odšuljam do stubišta.
Od mojeg se pitanja lecne pa pomislim kako se mami možda dogodilo nešto
strašno, što mi još nisu rekli.
– Zašto? Zar nas ne voliš, dijete? – Pogleda me krajičkom oka. – Možda bismo
trebali smisliti što bismo lijepoga mogli raditi. Da te malo zabavimo.
– Želim razgovarati s tatom. Djed ima broj. – Toliko ga dugo nisam vidjela da
nisam sigurna pamtim li ga još.
– Hmm. Valjda ima.
– Zašto ne mogu? – Najradije bih ponovno tresnula dlanovima o stol.
– Stani malo, naljutit ćeš djeda – promrmlja. Gleda me kao da se plaši što bih
mogla učiniti.
– Želim. Pričati. S tatom. – Od plača štucam dok govorim. Uštipne korijen nosa
palcem i kažiprstom. – Ah, sad se sjećam.
Imam i ja broj... za hitne slučajeve.
– Imaš? Možeš li, molim te, nazvati? Nazovi ga odmah. Izvadi mobitel iz torbe,
pritisne brojke na tipkama i pruži mi telefon. Zadrhtim od pomisli na razgovor s
tatom. Dorothy nastavi spremati lonce no ipak me drži na oku. Telefon zazvoni
barem dvjesto puta.
– Carmel. Zoveš već dvadeset minuta. Ovo se stalno događa. Nismo ti željeli
reći, no već se danima ne javlja. – Zamahnem rukom da bacim mobitel, no u
posljednjem trenutku se suzdržim, praveći se da ga normalno spuštam. Zavrti se na
stolu i prestane zvoniti.
– Carmel, ne budi zločesta – kaže Dorothy. No ja sam se zgrčila na stolici i
zagnjurila lice u dlanove jer se tata ponaša kao da nisam živa i tjera me da se ponovno
osjećam kao duh.
– Što kažeš da malo iziđemo? – užurbano će Dorothy. Podignem glavu. – Izvan
zida?

Kad dođemo pred dvorišna vrata, Dorothy zavuče ruku u ovratnik bluze i opipa.
Zatim izvuče dugačku, plavu uzicu na čijem je kraju srebrni ključ. Ovdje ga, dakle,
čuvaju. Da im bude što bliže.
– Nemoj reći djedu za ovu malu pustolovinu. Neka to bude naša tajna. On se
suviše brine, misli da ovdje nije dovoljno sigurno. Znaš kako je kad ljudi previše
brinu?
Kimnem. Ova me tajnovitost ponovno podsjeti na ono što sam već prije
naslutila – da se Dorothy pomalo plaši djeda, kako se čini da radi sve što joj kaže, no
misli si svoje. Ponekad joj vidim misli u jantarnim očima, kad zalepršaju na sićušnim,
smeđim leptirima. Tada brzo spusti kapke i trepne da ih odagna.
Prstima odgurne metalna vrata koja kliznu prema naprijed.
– O – uzdahnem. – Zatim uzdahnem ponovno jer sam u nekakvom smiješnom
šoku što vidim vanjski svijet i hvata me vrtoglavica kao da bih mogla poletjeti u
visine. No najčudnije od svega je to što, na tren, žarko poželim uvući se natrag u
dvorište i pustiti da se vrata za nama zatvore i zaključaju.
Dorothy je već odlučno krenula, noseći narančastu vrećicu iz Sainsburyja sa
stvarima za piknik.
Osvrne se. – Što te muči, Carmel?
– Sve izgleda tako veliko. – Nije ravno poput palačinke, kao tamo gdje stanujem,
nego izgleda kao da su se valovi valjali pod zemljom i podizali je, ostavljajući za
sobom brda dokle seže pogled.
– Hoćeš da se vratimo?
– Ne – žurno odvratim i zakoračim kroz vrata na travu.
 – Šetat ćemo oko zida – reče Dorothy. Crna joj se suknja podiže u zrak dok
hoda. Slijedimo puteljak. Ubrzo smo tako visoko u šumi da srebrna rijeka pod nama
izgleda malena kao maketa. Oslonim se rukom o zid kako bih zadržala ravnotežu.
Kamen je vruć od sunca, vjetar mi šiba lice i najradije bih klicala: „Živa sam, živa
sam, živa sam“.

Kad se djed vrati kući, pitam se sluti li da smo bile vani. Je li nas nešto odalo – možda
svjež zrak na našoj odjeći ili izraz u očima. Još je ozbiljniji nego inače. Još šepa, ali
sada mu to predstavlja samo gnjavažu – nešto što mora vući sa sobom poput bicikla
ili teškog kofera. I njegove su misli kabaste i teške, to se jasno vidi. Čelo mu je napeto
poput glavice češnjaka s nabubrenom, plavom venom.
Naloži Dorothy da „bude spremna“. Želim upitati „na što?“ No ovih dana u
djedovu držanju ima nečega što me priječi da ga išta upitam. Način na koji me njegove
sovlje oči gledaju, kao da sam mu nešto skrivila. Kao da sam učinila nešto loše,
ponovno gurala nos gdje mu nije mjesto i uhodila ga. Bila podmukla.
Dorothy i ja pospremamo kuhinju, a on neprestano nekoga naziva mobitelom,
svaki put odlazeći u drugu sobu ili van iz stana. Dorothy je tiha i osvrće se preko
ramena motreći vrata. S vremena na vrijeme pruži mi papirnati ručnik i kaže:
– Ostani tu i nastavi raditi.
Kad oboje odu, poslužim se svojim trikom i napnem uši. Ovoga mi puta ne upali
pa čujem samo prigušeni žamor riječi koje zvuče kao kad se okreće perilica.
Počnem polako brisati posuđe, najtiše što mogu, kako zvuci koje proizvodim ne
bi zaglušili njihov razgovor. No još ništa ne čujem. Sva sam na iglama, bockaju me
čak i između nožnih prstiju, u guzi također. Mislim da se sada i ja plašim djeda,
njegovih blijedih očiju, glave nalik na glavicu češnjaka i načina na koji me gleda. Jako
lako plane, a kad se to dogodi, učinila bih sve što mogu da popravim stvar i ponovno
ga smirim, samo da tiho i pristojno sjedi za stolom i krčka svoje omiljene kikirikije.
No odjednom mi postane jasno da prisluškivanjem to neću postići, jer sam opet
podmukla.
Začuju se stope na vratima. Oboje zastanu i pogledaju me.
– Carmel, dijete. Pusti sad posuđe i dođi, sjedni – Dorothy će blagim glasom, no
u mene se iz nekog razloga trnci pojačaju, poput rijeke mi se slijevaju niz leđa.
Učinim što mi je rečeno, a Dorothy skloni bojice koje su mi dali, složivši ih na
hrpu. Djed sjedne na čelo stola u jednom od svojih crnih odijela. Dorothy je u mekoj,
crvenoj bluzi, onoj koju je nosila i u noći mog dolaska. Oboma su kutovi usana
obješeni nadolje. Djed se vrpolji na tvrdoj, drvenoj stolici. Vidim da mu se iskričava
energija vratila i leti prostorijom, čineći ga ovako nemirnim.
– Carmel. Draga, draga Carmel. – Djed rupčićem obriše čelo, a mene obuzima
sve veći i veći strah.
– Što? Što se dogodilo? – Glas izleti iz mene poput lakog vjetra.
– Bojim se da danas za tebe imam samo loše vijesti, Carmel – reče djed, a grlo
mi se stegne kao da me stegnuo šakama i polako me davi do smrti.
– Mama? – šapnem.
Djed kimne. Pogledam Dorothy, ali ona okrene glavu.
– Bojim se da jest, Carmel. Nažalost, javili su mi... a nema načina da se ta vijest
ublaži... javili su mi da ti je mama tijekom noći preminula.
Premda sam znala da će to reći, skočim i vrisnem:
– Ne!
– Carmel, draga. Moraš biti mirna. Slušaj...
Ne želim slušati. Ruke mi same od sebe odgurnu stol, pojma nemam kako –
ogroman je i težak – ali noge mu zaškripe po podu i zaleti se ravno u Dorothyna
rebra.
– Ne, ne, ne.
Što da učinim? Ne znam što ću sa sobom. Istrčim iz njihova stana. Djed viče za
mnom da stanem i poslušam ga, ali ne mogu se zaustaviti. Trčim gore-dolje po
stubama. Namjerno se zaliječeni u zidove. Udaram se šakama po glavi.
– To nije istina. Ne može biti istina – vičem niza goleme stube. – Želim je vidjeti,
smjesta!
Dorothyno lice lebdi poput balona poda mnom. – Molim te, dijete. Strašan je
križ koji moraš ponijeti, ali moraš se suočiti s tim. Svi se moramo suočiti s tim,
zajedno. – Počne se uspinjati stubama ispruživši jednu ruku pred sebe, kao da sam
vjeverica koju želi nahraniti.
Kad Dorothy to izgovori, sve odjednom postane istina. Kod djeda se nikad ne
zna što će mu iduće izići iz usta – jaganjčeva krv, seoski put i slično – no Dorothy
čvrsto stoji na zemlji, poput majke ili nastavnice. Kad ona to kaže, onda je to tako.
Projurim, proguravši se pokraj nje, a ona se prilijepi uza zid. Oči i usta su joj širom
otvoreni, kao tri velika, okrugla slova O. Za leđima čujem viku i djeda kako govori:
– Za njom, Dorothy. Za njom!
 Uslijedi djedov klizeći korak, struganje bolesne noge pa topot zdrave. Dorothy
je brža. Čujem njezino tapkanje i zamišljam kako je zadigla suknju zgrabivši je
rukama kako bi brže potrčala.
No, nisu mi dorasli. Moja grozna, bolna patnja bila je poput benzina pa sam se
pretvorila u gorući automobil koji divlje juri zgradom, neprestano zavijajući poput
sirene. Vrativši se uza stube proletim pokraj svoje sobe, pokraj niza prozora i jednog
razbijenog, kroz koji ptice brzo ulijeću i izlijeću iz kuće, sve do dijela u kojem još
nisam bila, stubišta s izrezbarenim rukohvatom. Na vrhu su golema, smeđa vrata koja
se s hučanjem otvore, kao kad povučeš vrata hladnjaka.
Upadnem u sobu za koju jednostavno znam da u nju ljudsko biće nije kročilo
najmanje stotinu godina. U njoj su baršunasti naslonjači nagurani uz kamin. Kad
vrišteći banem unutra, osjećam kao da su se okrenuli prema meni, kao što bi to učinili
ljudi koji na njima sjede kad bi u sobu uletjela djevojčica koja vrišti iz sveg glasa.
Debeo, crveni tepih proguta topot mojih koraka.
Ovo je soba boli, pomislim. Ovo je soba smrti. Zidovi su prekriveni crnim
tapetama u kojima nazirem zle pupoljke ružičastog cvijeća u šari koja se ponavlja i
ponavlja, poput tisuća mesnatih očiju koje zure u mene.
– Majka mi je mrtva – stenjući progovorim sobi.
Isprva se sledi i ne zna što bi mi odgovorila.
– Mrtva je, mrtva je.
Trčim ukrug, odgurujući drvene stolove s teglama cvijeća koje je odavna umrlo
tako da se razbijaju o pod i prosipaju prah i pepeo po tepihu. A nakon što nije znala
što bi rekla, soba se s urlikom prene iz svog leda i mrtvila. Krene za mnom, loveći me
dok prevrćem stolce i zubima param stare, prljave, baršunaste jastuke. Grebem tapete
noktima, no toliko su debele i čvrsto prilijepljene da mi prsti klize po njima.
– Vi ste samo pokućstvo! – vičem i ponovno počnem kidati i šutirati jer sve
želim pretvoriti u krš. Bacam se na teške komade i ridam za mamom:
– Mama, mama, mama, ne ostavljaj me ovdje, ne ostavljaj me ovdje.
Soba je napola uništena kad začujem djedove i Dorothyne uzvike. Rasturila sam
je za samo pet minuta, nakon što je stotinama godina ostala ista – poput oka ili repa
u staklenci formalina – no još mi nije bilo dovoljno. Željela sam iskopati svako oko
iz zida. Nad kaminom je zrcalo u kojem krajičkom oka primijetim svoj odraz.
Zadihano stenjem sva zapljuvana, a toliko sam čudna i blijeda, svjetlucavih očiju, da
se jedva prepoznajem.
Izletim kroz vrata i ugledam Dorothy kako je zadigla suknju i jednom nogom,
u toj svojoj staromodnoj, crnoj cipeli s vezicama, zakoračila na prvu stubu. Stuštim
se mimo nje, pokuša me dohvatiti, ali promaši me. Podigne pogled, zinuvši u čudu,
kao da sam samo munjevita lopta od kose, zuba i haljine koja je vrišteći protutnjala i
nestala.
Već sam prešla pola dvorišta kadli elektricitet koji me tjerao u trk iznenada
napusti moje tijelo. Padnem, uspuhana i iscrpljena. Ležim dok ne uzmognem podići
glavu i vidim da sam pred hobitskim kućicama. Padne velika kap kiše – toliko sam
joj blizu, da izgleda golema – pa promatram kako se, sjajna i drhtava, zadrži na listu,
a potom sklizne. Puzeći se dovučem do hobitske kućice na kraju. Uza zid je
postavljena klupa, ali sklupčam se na grbavom, kamenom podu i nogom gurnem
vrata da se zatvore. Do mene dogmiže pauk, na trenutak zastane, potom otpleše
ravno u moju kosu. Ne istresem ga.
Polako, svjetlost postane siva. Izvana dopire bubnjanje kiše, a kroz rupe prodiru
zapuši svježeg zraka koji miriše na korov. – Mama – protisnem, zvučeći kao riba.
Prožima me osjećaj, pomisao koja nikako ne prolazi: da nisam pronašla onu sobu
pupoljaka smrti, ništa se od ovoga ne bi dogodilo. To nema smisla jer su mi rekli za
mamu prije negoli sam uopće kročila nogom u nju, no ozračje tog mjesta ovija me
poput plina koji se uvukao u pore na mojoj koži. Zadrhtim i zaplačem za svojim
starim životom: šetnjama, Božićem, vrtom, ludovanjem, maminim prijateljicama
koje piju vino za stolom u kuhinji, zviždanjem čajnika ujutro i profesoricom Buckfast
koja predaje razredu. Najviše od svega, međutim, nedostaje mi blaga, plava svjetlost
u maminim očima.
Začujem korake ijedno se pravo, jantarno oko pojavi i zadrži pred vratima,
gledajući kroz prozorčić poput mjeseca.
– Gdje si bila, dijete drago? Kako li smo se samo zabrinuli. Što radiš tu, ovako
prekrivena prljavštinom? Toliko te dugo nije bilo, mislili smo da te zemlja progutala.
Zagledam se u oko koje govori, ali ostanem kao smrznuta hrpa na podu.
– Ajme meni, ajme meni. – Čujem Dorothy kako se mota pred vratima, stenje
pokušavajući ih gurnuti da se otvore, ali ja ležim iza njih pa se ne mogu pomaknuti.
Oko se ponovno pojavi. – Morat ćeš se pomaknuti, dijete. Ne mogu otvoriti
vrata. Bože moj, loše je to, jako loše.
Začuje se još stenjanja dok gura vrata tolikom silinom da me odguruje poput
one plišane zmije koje ljudi stavljaju pod stražnja vrata da spriječe propuh. Iza vrata
se pojave ruke i šaka me zgrabi za rame, a zatim me silom izvuče iz skrovišta.
– Mir, mir. – Iznenadan let u svjetlost i podignuta sam u Dorothyno naručje –
glava mi se zabaci unatrag, a noge poskakuju gore-dolje dok me nosi.
– Mir, mir, dijete. O, kakva dobra to može donijeti? Doista, doista. Budala –
mumlja Dorothy podignuvši me još više i mučeći se zadržati ravnotežu na tankim
nogama.
 Te me noći umota u deku i spremi u krevet. Ovoga puta na pomoćni ležaj u
podnožju njezina. Tako da me mogu držati na oku.

Potom se nađem na njihovu krevetu, ovog puta umotana u plahtu. Jutro je. Kroz
prozor dopire jarka svjetlost dana i obasjava kofere s mnogo šarenih naljepnica,
privezanih ručki. Pomaknem glavu i zaboli me. Trepnem i zaboli me. Stisnem usne,
i one me zabole.
Ne čujem ih kad uđu.
Djed mi se nasmiješi. – Kako smo danas? Malo bolje?
Odmahnem glavom. – Tata – promrmljam.
Djed sjedne na krevet pokraj mene. S lica mu čitam brigu i sažaljenje.
– Bili smo u kontaktu s tvojim tatom. Strašno mu je žao zbog svega što se
dogodilo, Carmel. No, znaš, znaš kako si nam rekla da sad živi s nekom drugom
ženom? Ženom koja nije tvoja mama? Znaš kako si nam rekla da se dugo niste
vidjeli...
Odjeća, leti kroz prozor, bez ikoga u njoj. Slijeće na tlo, gdje je više ne vidim.
Tatino režanje: „Misliš da si od mene toliko bolja? E, zabij si to u dupe, ako te volja.
Jebote, pa to se i rimuje.“ Zatim njegov smijeh. Kao da nije njegov, nego smijeh
nekoga koga ne poznajem – demona.
– Uglavnom, on misli da je najbolje... misli da bismo trebali, žao mi je...
No ja već unaprijed znam. Uzbuđenje što je tata otišao u bolnicu bilo je
djetinjasto – smiješno i strašno zato što je još zaljubljen u Lucy. Mama me pokušala
utješiti tako što ga tjednima i tjednima nismo vidjele, ali ja sam sve vrijeme znala,
znala sam što se događa. Ne leti odjeća kroz prozor bez razloga.
Dorothy nosi žutu bluzu s ružičastim cvjetićima, za očima joj lepeću uplašene
misli. Kakva dobra to može donijeti? Djed ne zna za te njezine misli.
– Dorothy? – upitam. – Dorothy, smijem li živjeti s tobom?
Začuje se odbjegli uzdah. Zvuk oduševljenja? Je li to Dorothy?
Ne, to je djed.
– O da, draga moja, da... O, jako, jako rado... – Odgovori on.
No pitanje sam postavila Dorothy. Ona se nagne i privije me u zagrljaj, stisnuvši
me uz koščata prsa. Čvrsto se uhvatim za nju i prekriju me jarki, ružičasti cvjetovi.
Poslije, u kuhinji, odjevena sam, a Dorothy me pokušava nagovoriti da nešto
pojedem. Okrenem glavu od jajeta – „na oko“ – osjećajući mučninu. Ona slegne
ramenima i ostavi me na miru. Želim da se ne okrene i da me ponovno zagrli, ali ima
posla. Vadi stvari iz kuhinjskog ormarića i ubacuje ih u crnu vreću za smeće. Naziva
je „kantom za otpatke“.
To je prije tableta. Prije: „Ovo će ti pomoći da se opustiš, Carmel. Samo lijepo
progutaj, mila. Popij ih s malo vode...“ Prije svega toga. Prije teškog pada u zemlju
snova. Na dno oceana gdje se gotovo ništa ne miče.
Nekamo je otišla, ostavivši me da sjedim za stolom, pred tanjurom s ljepljivim,
odvratnim jajetom koje se hladi. Na sivim pločicama poda primijetim nešto sjajno.
Ljubičasta pruga pokraj crvene. Ustanem i pobliže je pogledam. Izbliza, vidim da je
to moja majica. Bila je mokra i sada se osušila u tvrdu, prljavu lopticu. Dorothy je
njome prala pod. Izgleda kao predmet iz drevnog doba. Nešto što se vidi u muzeju,
iza stakla vitrine s natpisom: „Ovako se Carmel nekoć odijevala.“
Jednom, u blizini mjesta po imenu Stonehenge, otišle smo u šetnju. U blizini je
bilo brdo koje je mama zvala „pogrebni humak“. U podnožju brda stajalo je stablo, a
na granama tog stabla vijorile su stotine privezanih traka od tkanine, vrpci i ispisanih
listića papira, od kojih su neki bili u plastičnim vrećicama da ih zaštite od kiše.
Pokušala sam pročitati neke od njih, no kiša je svejedno prodrla u njih i razmazala
tintu po stranici. „Želje“, rekla je mama. „Želje koje su ljudi ovdje ostavili, čak i ove
koje su samo komadići vrpce. Svaka od njih predstavlja jednu želju.“
Izvadim škare iz ladice i cvik, cvik, imam vrpcu ljubičastih i crvenih pruga.
Požurim, prije negoli me itko uspije zaustaviti, do stabla koje raste iz zida i
popnem se među granje. Visoko u krošnji privežem vrpcu, dvaput je prvo omotavši,
zatim i treći put, samo da budem sigurna. Na kraju zavežem dvostruki čvor. Potom
zaželim želju, premda znam da se ne može ispuniti – nemoguće je da išta od ovog ne
bude stvarno i da mama oživi. Svejedno to zaželim jer čak me ni djed ne može u tome
spriječiti. Na trenutak se mlitavo objesi, ali zatim je lagani povjetarac podigne i
uspravi poput prgave zastave.
Spustim se sa stabla. Pokraj vrata u zemlju je zaboden pijuk. S njega visi djedov
crni kaput. Po težini naslućujem da je nešto u džepu. Znam da sam podmukla, ali
zavučem ruku i napipam mobitel. Tata, pomislim. Možda se predomislio. Možda će,
popričam li s njim, doći i odvesti me u svom crvenom autu. Podignem telefon i
zagledam se u brojeve. Kao da mi je netko izvadio mozak iz glave i zamijenio ga
nečim sporim i glupim. Zurim u telefon, pokušavajući se usredotočiti. Nekoć sam,
prije sto godina, znala njegov broj. Jesam. Jesam. Sjeti se, kažem samoj sebi, sjeti se.
Zatim – 0 7 8 1. Namrštim se. Što li dolazi poslije 1? Zavijeno je. 6.
Podignem pogled. Na vratima stoji djed prekriženih ruku. Cijela protrnem jer
znam da radim nešto što ne smijem. Prsti mi se ukoče oko telefona pa pritisnem tipke
bez razmišljanja, tako da se iz njega začuje neko pištanje.
 On se ne naljuti kako sam očekivala. Spusti se na zemlju, kleknuvši na jedno
koljeno. Boli ga.
– Carmel. Mila. Drago dijete. Što radiš – Glas mu je mek i blag.
Čvrsto stegnem telefon.
– Carmel?
– Tata... – Uspijem protisnuti samo nekakav cvilež.
– Jako mi je žao. Jako mi je žao zbog tvog tate, mila. Možda će se jednoga dana
predomisliti, ali rekao je... znam koliko ti je to teško čuti... ali rekao je da mora
započeti nov život. A moramo i mi.
Zatim me uhvati za ruku, odlijepi mi prste i uzme telefon.
 21

DAN PEDESET PRVI

N eki su dani gori od ostalih. Pedeset prvog dana nisam smogla snage da se
odjenem pa me Alice, kad je došla, zatekla u kućnom ogrtaču.
– Beth, već ti toliko dugo želim u posjet.
Stajala je na pragu, oklijevajući, s darovima u rukama – domaći džem od crnog
ribizla i buket mirisnih zumbula krutih ljubičastih latica, nakostriješenih poput četke
za kosu. Iza nje se danje svjetlo promijenilo i povjetarac joj podigao fine,
crvenosmeđe uvojke kao da joj neko nevidljivo dijete lebdi nad glavom i vuče za
kosu. Pletene narukvice koje je uvijek nosila provirile su joj iz manžeta ružičaste
jakne dok mi je predavala darove.
– Kako divno. Jako lijepo od tebe – rekla sam, žonglirajući cvijećem i džemom.
Pozvala sam je da uđe i ponudila joj čaj premda sam se tog dana osjećala toliko loše
da je to zamalo prešlo granicu podnošljivosti.
– Žao mi je što nisam prije došla – rekla je.
Zagledala sam se u nju. Što traži ovdje? Alice je bila, više-manje, usputna pojava
u mojem životu, nisam je čak niti ubrajala u prijateljice. Sažalijevala sam je,
pretpostavljam, zbog njezine grozne sudbine – time sam opravdavala činjenicu da je
pomalo čudna i pokušala je uključiti u društvo kad god je bilo moguće. Premda se
vidjelo da joj se Paul pomalo sviđa, nisam to ozbiljno shvaćala. Naposljetku, Paul je
bio zgodan – mnogim se curama sviđao, što je spoznaja koju sam skupo platila.
Pretpostavljam da sam je pokušavala nagovoriti da poduzme nešto oko obiteljskog
nasilja kojem je povremeno bila izložena. No ona bi se svaki put nasmiješila, kliznula
poput ribe u vodi, promijenila temu ili tvrdila da je dobro.
No, ovo je dobro djelo, prekorila sam se. Učinila je dobro djelo došavši mi danas
u posjet, stoga sam se odlučila potruditi.
Ogledala se po kuhinji, dovoljno čistoj za prolaznu ocjenu, ne računajući praznu
ljusku jajeta na rubu sudopera.
– Drago mi je vidjeti da brineš o sebi – rekla je, a ja sam prešutjela da je jaje od
jučer ujutro i da od tada ništa nisam pojela. – Žao mi je što ti ovako iznenada upadam
– nastavila je, smjestivši se za kuhinjski stol. Djelovala je jako uznemireno, premda
tome nisam pridavala važnosti. A možda sam to pripisala stresu što vidi nekoga kome
je nestala kćer.
 – Ne, sve je u redu, ne smeta mi, ne brini. – Iz čajnika su se podigli opojni mirisi
kad sam podigla poklopac i promiješala čaj. – Znam da je to ljudima teško. Često ne
znaju što bi mi rekli. – No ovoga sam se puta ja morala siliti da govorim.
Pila je u malim, drhtavim gutljajima.
A zatim, kao grom iz vedra neba: – Beth, godinama sam skupljala hrabrost da ti
ovo kažem. Moram s tobom razgovarati. Moram ti nešto reći.
– O Carmel?
– Da.
– Što je? Što je? – Šakom sam zgrabila ovratnik svog kućnog ogrtača, odjednom
uzbuđena i razbuđena, zamišljajući kako bi ovo mogao biti trag prema rješenju
zagonetke – onaj koji sam čekala, onaj koji mi je promaknuo.
– Tvoja djevojčica... Carmel. – Počela je zamuckivati pa je krenula iznova. –
Ovako. Bila sam pretučena, znaš, prekrivena modricama. Dva dana prije, posve je
izgubio razum, znaš kakav je.
– Da, da, sjećam se.
– A one večeri kad smo bile kod tebe, vidjela me. Sve su ostale cure bile suviše
zaokupljene brbljanjem da bi primijetile, ali ona je položila ruke na mene i sutradan...
Kunem ti se, Beth, ne izmišljam. Idućeg su dana sve modrice nestale. Nije im bilo ni
traga, a do jučer sam bila sva plava i zelena. Sjećaš se, sigurno se sjećaš. Molim te,
nemoj biti ljuta, ali mislim da je u dodiru s Bogom.
Zastala je i duboko udahnula.
– U dodiru s Bogom? – Nije čula oštro razočarenje u mojem glasu, koje mi je
palilo usnu šupljinu.
– Da. Događa se to, znaš, da mu dijete bude toliko blizu. Samo sam željela reći...
utješiti te... da je sada zasigurno s Njim, hoću reći...
– Što?
– Da je anđeo. Jedan od anđela, Beth. – Suze su joj se caklile u očima. – Zar ne
shvaćaš? Mislim da...
Bijes mi se pretvorio u bijelo usijanje pred očima. – Hoćeš reći da mi je kći
mrtva? – Javila mi se užasna misao: i sama bih je najradije premlatila.
– Molim te, nemoj tako. Samo sam... ako jest, onda... mislila sam kako bi te
utješilo da znaš...
– Prestani. – Ustala sam i dlanovima prekrila uši. Ono što sam mislila da će biti
važan trag pretvorilo se u trabunjanje poludjele poznanice. – Prestani, molim te.
 – Moraš mi vjerovati, Beth. Moraš. – Dok je govorila, pred sobom je vrtjela one
svoje narukvice na zapešćima, a u meni se podigao bijes, stegnuo mi grlo.
– Ne. Gubi se odavde. Mislila sam da mi doista imaš nešto važno reći. Izlazi iz
ove kuće i ostavi me na miru, kravetino glupa. Glupa, luda kravetino. Nosi svog Boga
sa sobom i ne vraćaj se.

Eh, ti tragovi, srebrni i svjetlucavi. Kako li sam mogla znati da upravo Alice, od svih
ljudi na svijetu, drži jedan u rukama, da joj se blistav prosipa kroz prste. I da je, dok
smo razgovarale, postajao sve tanji, sve vodenastiji, a srebren mu se sjaj trusio u tamu.
 22

K ad sam se probudila, pomislila sam kako mora da sam opet umrla. Oči su mi
čvrsto skorene, a usne prilijepljene jedna za drugu. Ležim, ali i mičem se –
prema naprijed, u istom smjeru u kojem mi je okrenuto lice. U utrobi imam
golem kamen koji me pritišće uz tlo.
Sigurno sam u onom tunelu koji vodi prema zlatnim vratima raja, pomislila sam.
Čula sam da ljudi govore da tako izgleda kad umreš. Nađeš se u dugačkom, crnom
tunelu, zatim vidiš jarku svjetlost na kraju, a tamo te čeka obitelj i prijatelji, svi koji
su umrli prije tebe. A tu su negdje i vrata, ali nisam sigurna gdje.
Ubrzo pred nosom doista ugledam vrata, ali nisu zlatna. Od sivog su metala,
zrače hladnoćom. Negdje sam ih već vidjela. Potom iščeznu, a iz crnila iza mojih
očiju procvatu crveni cvjetovi. Vratim se u san, kao da sam s visine pala na hrpu
jastuka.
Kad se probudim, sjetim se da se zovem Carmel.
Sada me tresu. Možda sam u nekakvoj tvornici, kotrljam se na traci poput dijela
motora ili čokolada prema mjestu gdje će me metalne hvataljke zapakirati u kutiju.
Jednom pomislim da ću skliznuti s pokretne trake no ne znam kamo ću pasti – imam
osjećaj da bih samo nastavila padati. Sve dublje i dublje, zauvijek. Uslijedi još jedan
dug san, zatim buđenje.
Pokušam shvatiti što vidim pred sobom. Nakon mnogo vremena, zaključim da
je to strop, ali strop na kojem se izmjenjuju svjetlo i sjena. Odlučim odmoriti oči.
Mrtva sam umorna. No ne želim ponovno zaspati pa se okrenem u stranu.
Ondje su sjene u kojima počinjem primjećivati četiri oka, jantarne boje, kako
me postrance gledaju. Nisu jedno pored drugoga, kao da su u glavi, nego jedno navrh
drugoga. Čak niti ne znam jesam li uplašena ili ne. Promatram četiri oka poredana u
stupac. Gledaju i ona mene, povremeno trepćući.
Zatim glas: – Dugo smo čekali da se probudiš, znaš? Sto godina.
Jedan par očiju pomakne se uvis i okrene se, tako da se nađu vodoravno, kako
trebaju biti. No ipak, samo lebde u zraku. Drugi, niži par ostane kao i prije, trepćući
i gledajući me.
– Pojma nisam imala da itko može tako duboko spavati. Kao da si bila mrtva, ili
što ja znam. – Glas je piskutav kao s televizije, kao iz američkog crtića.
Nešto promrmljam. Nisu to prave riječi, samo smiješno, promuklo kriještanje.
Oba se para očiju glasno nasmiju.
 – Baš šašavo zvučiš. – Čini se da samo gornji par očiju govori. Par ispod njih
samo gleda.
Tek tada pošteno dođem k sebi. U krevetu na kat leže dvije djevojčice. Izgledaju
posve jednako. Mogle bi biti dva tijela iste osobe. Ona na donjem krevetu leži s
glavom na jastuku, ali ona na gornjem je sjela i nagnula se da me vidi. Ljulja noge
koje vise preko ruba kreveta. Nosi crne, lakirane cipelice i haljinu s čipkastim
volanima koji se nadimaju oko nje kao da se upravo spustila padobranom.
Po prvi puta progovori i djevojčica ispod nje.
– Silver, ne bi smjela nositi cipele kad si u krevetu. Opet ćeš upasti u nevolje.
– Joj, koga briga za to. Ionako neće doznati.
Djevojčica na gornjem krevetu ustane. Mora se prignuti da ne udari glavom o
strop, a toliko se vrpolji da izgleda kao da će svaki čas pasti. – Baš me briga. Plesat ću
na krevetu, kao Michael Jackson. – Počne podizati i spuštati koljena, udarati nogama
po šarenom pokrivaču. To mi ni najmanje ne sliči plesu Michaela Jacksona. – Hej, ti,
curice, vidi kako plešem u cipelama, vidi me. – Nastavi plesati, tako da se uplašim
kako bi mogla odskočiti s kreveta i sletjeti ravno na mene.
Ona ispod prasne u smijeh i počne dlanom udarati ritam po rubu kreveta.
– Pleši, Silver, pleši. Digni noge visoko, da ti vidim gaće.
Plesačica počne podizati koljena sve više i više. Čipkasta joj haljina poskakuje,
a duga, crna kosa leti oko glave. Iznenada se zaustavi i skljoka se na krevet.
Željela bih razgovarati s njima, ali riječi mi nemaju nikakvog smisla.
– Kako, molim? – upita djevojčica s gornjeg kreveta. – Što je rekla?
Ogledam se oko sebe. Moj je krevet postavljen nasuprot krevetima na kat,
nanizanim uza zid. Iza nas je obješena zavjesa. Ima crveni, ružičasti i zeleni uzorak
pa mi se u glavi niotkuda pojavi riječ „perzijski“. Tu je i prozor, jako visoko na zidu.
Odatle dopire svjetlost, razlijeva se po stropu.
– Ja sam Carmel – uspijem izgovoriti. No zapravo se ne obraćam njima.
Podsjećam sebe na nešto što sam umalo zaboravila.
Cura s donjeg ležaja kaže:
– Ja sam Melody.
No ona s gornjeg kaže:
– Znamo kako se zoveš. Naravno da znamo. Carmel... Baš smiješno ime.
 Najradije bih joj odbrusila da nije smiješno kao njihova konjska imena i
piskutavi glasovi. Ali prostorija u kojoj se nalazimo snažno se trzne, dovoljno da nas
sve tri zamalo izbaci iz kreveta. Polako se, uz škripu, zaustavi.
 23

DAN DEVEDESETI

P o prvi sam puta ostala sama. Mama i tata napokon su odlučili da im je vrijeme
za povratak u London, a ja sam ih u tome svesrdno podržala. Uspostavljanje
ponovnog kontakta s Paulom bilo je daleko teže dok su oni tu – a morala sam
ga uvjeriti da nisam više osvetoljubiva supruga i morala sam na neki način osigurati
njegovu potporu.
Ostat ću u vrtu, pomislila sam, što duže mogu. Nekako sam se bolje osjećala bez
stropova, bez slika i pokućstva, bez poznatih uzoraka na šalicama, prekrivačima i
jastucima.
Nasuprot tome, vrt se doimao posve nov. Nezamijećen, prometnuo se u ljeto.
Cvijeće je bez ičije pomoći procvalo, pa se crvenilo i žutilo razbio duž zida. Pčele su
skakale od tučka do latice, nestajući u unutrašnjosti kao progutane. Radila sam,
pomičući se duž duge gredice, dok nisam podigla pogled i primijetila dio zida koji se
urušio, ostavivši grumenje kamena poput neeksplodiranih eksplozivnih naprava
napola zakopanih u tlu. Zastala sam da obrišem znoj s lica, zatim podigla najmanji
kamen i odvagnula ga u ruci, tražeći njegovo mjesto u zidu. Našla sam ga – oblik
kamena u mojoj ruci. Uglavila sam ga na mjesto i potražila drugi dio slagalice. Radila
sam metodički, polako, dok razvaljen dio zida nije bio popravljen. Završni je kamen
bio veći, plosnatiji od ostalih, obrađen da sve ostale drži na mjestu. Obrisala sam
prašinu s ruku i odmaknula se da pogledam savršenu slagalicu koju sam sastavila.
Nešto mi u podsvijesti nije dalo mira. Što? Uto mi je sinulo da su me u jednom
trenutku sve misli o Carmel napustile. Neko sam vrijeme bila toliko zaokupljena
poslom da je ispunio cijeli moj svijet. Postojali smo samo ja i kamenje, s donje strane
hladno i vlažno od zemlje, s gornje strane ugrijano od sunca. Koliko li je to potrajalo?
Dvije minute, pet, deset? Zbog tog me zaborava zapljusne val grižnje savjesti pa
kleknem na travu i oslonim se na pete. Činilo se nemoguće, no ipak nekako moguće,
da preda mnom postoji doba kad ću moći popiti kavu, zadubiti se u knjigu, nasmijati
s prijateljicom, oduševiti se parom cipela, birati novu boju, pogladiti baršunastu
zavjesu rukom i uživati u dodiru.
No sada je sunce kliznulo prema dolje i sumrak je zamutio nebo pa mi nije
preostalo ništa doli suočiti se s mračnom kućom.
Unutra se sve činilo nevjerojatno tiho i nepomično, kao da je netko zaustavio
vrijeme, zamrznuo kazaljke sata. Sada, ostavši sama, osjećala sam se kao da plutam
vremenom poput napuštenog, napola potopljenog broda prepunog odbačenih
predmeta.
Odvukla sam se na kat i sjela na njezin krevet. Pokraj njega nalazili su se njezini
najdraži predmeti – porculanska noćna lampica u obliku točkaste gljive muhare, na
čijoj je prednjoj strani udubina u kojoj je prikazana obitelj porculanskih jazavaca u
udobnoj kuhinjici. Pronašle smo je u trgovini predmetima doniranih u dobrotvorne
svrhe i ponijele je kući, a zatim joj je pametna mama, kako sam u to doba mislila,
pametna, neovisna, snalažljiva mama kojoj ne treba suprug, sama promijenila
prekidač.
Sada sam ga pritisnula. Bio je tu tata Jazavac, u kariranim papučama, koji čita
novine za kuhinjskim stolom, gdje ga čeka pola štruce kruha i žuti trokutić sira.
Mama, u lepršavoj, plavoj pregači, drži pitu tek izvađenu iz pećnice. Beba, također
za stolom, sa žlicom u ustima. Savršena slika obitelji. Nije čudo što ju je toliko voljela.
Palila sam i gasila svjetlo, svaki puta napola očekujući da će im se pridružiti još
jedna porculanska figurica – Carmel, sitna i nepomična, koja stoji pokraj štednjaka
na minijaturnom, prugastom tepihu. Sve je u redu, gospodo policajci, otišla je živjeti
s jazavcima. Pije iz majušnih šalica i grije se uz jezičke obojene vatre. Bez brige. Ako
ništa drugo, možemo je držati na oku. Vratit će se ona, ne može se vječno živjeti od
smeđeg, porculanskog kruha.
Ispod lampe nalazio se list papira – jedan od Carmelinih crteža. Izvukla sam ga
i pogledala ga: muškarac koji sjedi, a iz usta mu izlazi niz olovkom ispisanih riječi,
dok mu je pod nogama životinjica s dugim ušima. Podigla sam svjetiljku da zataknem
papir natrag na mjesto, a žarulja je zveknula o stijenku, prijeteći da će se razbiti.
Napustila sam njezinu sobu, svaki dah koji je ovdje ispustila, njezine misli koje
su se još vrzmale po stropu. Kao da je plesala oko mene. Na trenutak sam se upitala
je li ikada bila stvarna? Jesam li cijeli njezin život samo sanjala? Otišla sam u
kupaonicu i povukla uzicu, a grube su me žarulje iznad zrcala razotkrile u jarkom
svjetlu. Povukla sam majicu. Evo je, ovdje se nalazila, u strijama na mom trbuhu,
tragovima koje kao da su ostavile male, kosturske ruke – tananim i srebrnkastim.
U kući se osjetilo neko zujanje, miris, mučnina. Uspomena? Carmel povraća
pokraj stola nakon izleta. Nema veze, nema veze, počistit ću. Pokvarena igračka –
patka koja nikako da prestane kimati i glasati se mehaničkim gakanjem. Paul ju je
pokušao popraviti, zatim odustao i izvadio baterije, ušutkavši je zauvijek. Iz tame su
nicale uspomene. Njihove su mi brzorastuće mreže presijecale put tako da sam se
nesvjesno u njih zalijetala i osjećala im niti na licu. Carmel koja me gleda i pita:
„Svejedno idemo?“ Iščekivanje u zraku. „Da, idemo. Moramo uloviti vlak.“
Vratim se u njezinu sobu, shvativši da sam sva zadihana, i širom otvorim prozor
da udahnem svjež zrak. Nadre mjesečina. Odozgo me pogledalo nabubreno
mjesečevo lice, od nečega natečeno – od vode, krvi – usta su mu pukotina na površini
koja bi se svakog trena mogla otvoriti i ispustiti prodoran krik. Grčevito sam se
uhvatila za prozorski okvir kako bih zadržala ravnotežu. Priberi se, pomislim.
U dnu njezina ormara pronašla sam pribor za crtanje, plastičnu kutiju punu
flomastera, kistova. – Treba mi karta – obratila sam se sobi. – Nacrtat ću grafikon
svih koje poznajemo i onih koji poznaju njih. Negdje mora postojati skriveni trag.
Razmotala sam rolu papira i velike listove zalijepila na zid pokraj njezina
kreveta. Crvenim sam flomasterom u središte bijele praznine napisala: „Carmel“.
Ljubičaste crte za moje prijatelje. Sve veće i veće, rastuće klupko ljudi i veza:
Paul, njegova braća Sean i Darren. Lucy. Moje prijateljice: Belinda, Nessa, Julie i
ostale u ptičjem gnijezdu ispod njezina imena, sve nas vežu potočići od flomastera.
Alice. Čovjek u labirintu. Zatim njezini prijatelji – pokušavala sam se prisjetiti što
više imena iz njezina razreda i poslagala ih u školske klupe pokraj nje.
– Gdje si? – upitala sam kartu. – Je li ovo crta koja će me dovesti do tebe? –
Prstom sam slijedila trag. – Ova? Možda ova? Mora nečeg biti. – Cijelo sam to vrijeme
potiskivala činjenicu da sva ta imena možda uopće nisu važna. Da je to bio
nasumičan, izdvojen događaj bez ijednog traga. Na kraju sam se naslonila na njezin
noćni ormarić posve iscrpljena, ali sa spoznajom da me i taj zadatak ponovno usisao
u zonu zaborava, makar samo na tren.
Te svoje prve noći u samoći, spavala sam duboko, bez ijednog sna koji bi
rastrgao mračnu noć. Ujutro sam sa šalicom čaja odlutala u njezinu sobu i stala pred
zamršen grafikon na zidu. Karta moje kćeri, pomislila sam. Izgledala je poput velikog,
zapetljanog pauka, spremnog ispružiti svoje brojne noge i omotati ih oko svijeta,
opipati ga perolakim prstima u potrazi za Carmel.
Dok sam proučavala šarene crte, spojnice od čovjeka do čovjeka, vidjela sam da
je to također karta mene, svih koje sam poznavala i koji su poznavali mene. Kad sam
se na to podsjetila, obuzeo me blagi šok. Bila sam komadić nečega, otkrhnut od
cjeline. Morat ću pronaći način da preživim sama – u protivnom ću se sasušiti i
umrijeti.
 24

Z ačujem glasove. Vrata se širom otvore i nahrupi svjetlost. Dvoje ljudi koji
pred njima stoje crni su nasuprot narančasta neba. Postane mi jasno da sam
cijelo vrijeme bila u kamionu.
Jedno se od njih nagne i glava mu zasja rasutom svjetlošću pa prepoznam djeda.
Pogled mi se izoštri. Oboje su ovdje. Dorothy i djed.
O, toliko sam sretna i osjećam toliko olakšanje što ih vidim da zamalo vrisnem.
Vrate mi se sve uspomene na njih, ali ne mogu reći ni riječ. Mirno ležim i gledam
kako djed rasklapa metalne stube s podnožja kombija. Dorothy stoji daleko iza njega.
Djed raširi ruke da nam zaželi dobrodošlicu. Djeluje krupnije i snažnije negoli
pamtim. Visoko je uzdignuo glavu, koja mu je prije bila pognuta, a oči bi mu uvijek
gledale odozdo, iz kuta. Sada je zadovoljan sobom. Sretan i jak. Nebo ga obasjava
ružičastim odsjajem, sijeda kosa mu je duža i vijori na povjetarcu, a blijede su mu oči
pune svjetlosti. Ruke su mu krupne poput lopata i djeluje uzbuđen što je živ.
Pogledam Dorothy.
Baš neobično. Kad bi me itko pitao koga od njih više volim, koga smatram većim
prijateljem, rekla bih da je to Dorothy, jer ona je ta koja me grlila i odvela na tajni
piknik. No i ona se promijenila. Ne znam kako se to na prvi pogled može zaključiti,
ali tako je. Smjesta mi je upalo u oči. Vidim je kako stoji licem okrenuta od sunca, a
oči su joj poput crnih rupa u glavi. U tom mi trenu postane jasno da je osoba koja
samu sebe skriva u sjenama.
Iza njihovih leđa, sunce je nisko i osvjetljava krajolik u kojem nema čak ni polja
– samo divljina s golemim stijenama koje strše iz zemlje. Umom posegnem duboko u
sebe i ondje pronađem golemo, kameno jaje. Znam da se zove „mama mi je mrtva i
nikada više ništa neće biti isto“.
Ta spoznaja svane mi u svega nekoliko sekundi.
Blizanke se stušte metalnim stubama u nekoliko velikih skokova. Trče oko
Dorothy i govore joj nešto jezikom koji ne razumijem.
Uvidim da me nije strah. Čak mi se i ne plače. Kukac sam kojeg su stavili u
staklenku i toliko ga tresli da sada leži na dnu, suviše izudaran da bi poletio. Polako
se izvučem iz kreveta i spustim stubama – ne poput blizanki, plešući i skačući, nego
kao krhka starica, polako, polako kao da će joj noge popustiti.
Djed me obujmi oko pojasa i pomogne mi da siđem. – Carmel, baš mi je drago
vidjeti da si opet ona stara i da si tako živahna na nogama – kaže.
 Rado bih mu rekla da se ne osjećam kao ona stara, a da se ovo gmizanje teško
može nazvati živahnošću.
– Dobro nam došla. Dobro došla u našu malu obitelj. Vidim da si već upoznala
Dorothyne kćeri. Njezine divne blizanke, zjenice njezina oka.
Kimnem. Zašto mi Dorothy nije rekla da ima blizanke? Zašto mi nije rekla:
„Imam dvije djevojčice istih godina kao i ti“? Zašto nije rekla: „Znam drugi jezik“?
Dorothy se prignula nad hrpom nekih stvari na tlu, dok blizanke trče oko nje poput
pasa koji su pušteni na slobodu nakon što su dugo bili zatvoreni.
Nešto mi probode srce i kameno jaje postane teže. Čeznem za tim da mi Dorothy
priđe i kaže da će sve biti dobro, da sve opet bude kao prije. No ona otvara kutije,
vadi lonce i limenke, svjetlost joj sjaji na smeđoj koži i čini se kao da namjerno okreće
glavu od mene.
Spustim se s posljednje stube i pridržim za djedov rukav. Odjenuo je uobičajenu
bijelu košulju, ali preko nje je navukao kratak kaput. Onakav kakav tata naziva
„lovačkim sakoom“. Debeo je i vunast pod prstima.
U njemu djed djeluje snažno i stameno.
– Zdravo, draga – reče mi tihim glasom.
– Zdravo – uzvratim mu pozdrav. Čini mi se da je to pozdravljanje posve naše,
privatno, odvojeno od Dorothy i glasnih blizanki.
– Kako ste? – Lice mu je ozbiljno i gleda me kao da sam najvažnija osoba na
svijetu. Njegov me izraz lica tjera u suze jer toliko dugo ništa slično nisam vidjela.
Gleda me kao mama. No neću si dopustiti da briznem u plač. Razmišljam o tome da
moram slomiti tvrdo, kameno jaje u sebi na sitne komadiće – imaj hrabrosti, Carmel,
imaj hrabrosti – jer toliko je teško da ne vjerujem kako ću imati snage još dugo nositi
taj teret.
Široko mi prostranstvo izaziva vrtoglavicu. – Djede – upitam – zar stanujete u
ovom kombiju?
On se nasmiješi i vjetar mu nanese kosu u oči, potom je otpuhne.
– Samo privremeno, samo privremeno. Dobili smo ga i u njemu sagradili dom.
No puno je bolji od kuće, zato što može putovati.
Nešto me dolje probode. – Ima li... ima li unutra zahod? – upitam, smjesta
požalivši jer mu s lica čitam da je odgovor niječan, ali ne želi da pomislim kako kombi
ništa ne valja.
– Nije to luksuzan kamper, bojim se. Nije potpuno opremljen dom na kotačima.
To nam niti ne treba. Moramo li na zahod, olakšamo se u prirodi.
 Osvrnem se. Mislim kako mi želi reći da piškim u travi, no na vidiku nema kuće,
čak ni živice za kojom bih se sakrila. Siđem, a kad mi noga dodirne travu, djed mi
kaže:
– Dobro došla u Ameriku.
Zaprepašteno ga pogledam. Posve zaboravim da mi se piški.
– U Americi smo? Zar je to stvarno istina?
On se sanjivo nasmiješi. – Da, doista je istina. Bila si bolesna, Carmel. Dugo si
bila bolesna, ali sada je jasno da ćeš se posve oporaviti. Molitve su nam napokon
uslišane i Carmel se vratila u svijet živih.
Na te njegove riječi sva protrnem, jer ako postoji svijet živih, onda mora da
postoji i svijet mrtvih – a taj mi se svijet smjesta pojavi pred očima. Tisuće i tisuće
očiju zgnječenih zajedno u ružičastu, mesnatu grudu, a svako oko zasebno trepće.
Djed ne primjećuje moju drhtavicu.
– Idi iza kampera, draga, a zatim nam se pridruži. Večeras ćemo zapaliti vatru i
večerati vani, pod velikom, Božjom kapom nebeskom. – Nasmiješi mi se odozgo. –
Idi, draga, kreni.
Odem na drugi kraj kombija, tamo gdje je vozačka kabina. Noge me bole,
nekako su čudne i slabašne. Čučnem nad kamenim tlom, zadignem spavaćicu i
popiškim se. Spavaćicu prvi put vidim. Bijela je, s ružičastim cvjetićima i dugačka je
sve do poda. Mora da me netko drugi odjenuo, pomislim. Mokraća poteče dalje od
mene, pušeći se i putem skupljajući komadiće prašine. Nelagodno mi je ovako, gole
stražnjice u ogromnom prostranstvu, kao da sam mali, goli zeko na tlu, kojeg samo
što netko nije zaskočio.
Potom se vratim do Dorothy i ostalih. Dorothy plamenom šibice dotiče hrpu
treščica. Zadržim se iza kombija, načas virim iz prikrajka, zbog stida koji me
odjednom obuzeo. Vidim da se Dorothy vratila na stolac i izvadila karton soka iz
vrećice na podu. Natoči ga u četiri plastične čaše i podijeli ih okupljenima. Zrak
postaje crnoplav, a plameni jezici koji iskaču iz vatre obasjavaju im lica. Hladno mi
je bosonogoj na kamenu i bockavoj travi pa se stresem u spavaćici. Djed se osvrne.
– Čije je to lice, koje proviruje poput mladog mjeseca? Dođi i pridruži nam se,
draga. – Lice mu je jako zadovoljno, a naslućujem i njegove osjećaje, spokojne i guste
poput melase, kako se valjaju oko vatre. Djed rasklopi još jedan stolac za kampiranje
i ponudi mi da sjednem. Zatim ode po jednu pletenu deku s kreveta i umota me u
nju.
Dorothy zahode trozubu vilicu u prenosivi hladnjak pokraj sebe. Podigne je, a
s nje visi zmijurina, probodena vilicom kroz vrat.
Vrisnem i skočim sa stolca. – Što je to? – Drhtim kao šiba na vodi.
 Svi prasnu u smijeh.
– To je kobasica, draga. Tko je još vidio da se netko boji kobasice? – Mahne
zmijurinom i ova se pretvori u kobasicu. Veliku, dugačku kobasicu. – Što si mislila?
– Zmija. – Svi se ponovno nasmiju. Sjednem natrag na stolac.
– Ne brini, mila. – Djed ustane i ponovno me omota dekom. – Ni zbog čega se
ne moraš brinuti. Hoćeš li malo soka? – Njegove me ruke tapšaju, popravljaju deku.
Toliko sam mu zahvalna da me stegne u grlu.
– Da, molim.
– A sad, ispecimo tu zmiju – reče Dorothy.
Stavi kobasicu na tavu iznad vatre i stane je okretati i okretati dok se ne savije
u krug. Smjesta počne cvrčati i prskati mast, a iznad nje se podigne oblak mesnate
pare. Nasmiješi mi se, ali nešto u tom osmijehu ne valja.
Kad je kobasica kuhana, nareže je i ugura komade u mekana, dugačka peciva.
Pretrese bočicu umaka i štrcne po jednu tanku, crvenu crtu. Gladna sam. No kad mi
u krilo spusti tu golemu, mesnatu hrpu hrane na plastičnom tanjuru, izgubim tek.
Gricnem malo sa strane, no nešto mi projuri ustima, neki zmaj, stoga bacim kobasicu
natrag na tanjur.
– Carmel, mi volimo hranu u kojoj ima vatre. Ne sjećaš se? – Dorothyno lice
leluja kroz vrelinu vatre.
– Sjećam se. – Da, ali prije je to bilo zabavno. Jezikom sam dotakla hranu i svi
smo se smijali izrazu lica koji sam napravila. Sada je začin poput uroka kojim je
Dorothy proklela hranu. Pogledam Dorothy i pomislim: „Molim te. Zar mi nećeš
ponuditi malo pirea ili nešto iz konzerve 57 okusa? Juhu od rajčice s krekerima?
Dorothy, zar me više ne voliš? Može samo banana zgnječena u čašici.“ Sjetim se
sladoleda od vanilije i zapeče me u grlu.
No čak i kroz vatru vidim joj misli u očima. Misli koje govore – donosiš
probleme. Za mene, Silver i Melody predstavljaš problem tiskan velikim slovima. No
o kakvom je problemu riječ, nemam pojma.
Ostali pojedu svoje kobasice. Potom djed izvadi vrećicu kikirikija i počne ih
krčkati, tako da mu se pod nogama ubrzo stvori hrpa praznih ljusaka, grbavi završetci
u obliku ženskih bradavica. Blizanke jedu i pričaju toliko otvorenih usta da im u
njima vidim prožvakanu hranu. Njihove krupne oči, iste boje kao i Dorothyne,
polako postaju pospane. Obje se naslone na Dorothy, svaka sa svoje strane. I ja sam
umorna. Iscrpljena sam i slaba, sićušna u ovom golemom prostranstvu.
Pada mrak i zvijezde planu na nebu, velike, tvrde i svjetlucave. Teško mi je
povjerovati da su to one iste zvijezde koje su sjale nada mnom kod kuće. Tako trepere
da se čini kako se cijelo nebo pomiče i okreće nada mnom. Na svijetu postojimo samo
mi, koji sjedimo oko ove vatrice.

Primijetila sam razlike među blizankama. To je nešto čega ni same nisu svjesne. No,
ne želim im to otkriti.
Prije negoli smo jutros ustale iz kreveta, zadirkivale su me da pogodim koja je
koja. Neprestano su zamjenjivale imena. Stoga je pronalaženje te razlike bilo uistinu
korisno. Tajni se trag nalazi u kutu Melodynih usana. Kada se smiješi ili govori,
ponekad čak i kad ne radi ništa, kut njezine gornje usne bljesne uvis, trzne se i
podigne, tako da joj ogoli zub. Zatim joj usnica zapne za taj zub dok zatvara usta. Sve
završi u sekundi i vjerojatno zato nitko drugi za to ne zna. Odjevene su, ali ja sam još
u ružičasto-bijeloj spavaćici.
Melody ne skida pogleda s mene. – Mame tako dugo, dugo nije bilo. Bila je s
tobom?
– Da. – Čini se kao da je ljuti što sam joj preotela Dorothy.
– Morale smo sto godina provesti s pastorom Raymondom.
– Tko je taj? – upitam.
– On nas je krstio. Ima zlatni mobitel i veliki auto.
Silver kaže da ni za što od toga ne mari i da je kombi najbolja stvar na četiri
kotača te joj je drago što je opet u njemu. Odvede me u obilazak. – Ovo je moj krevet,
a ovdje spava Melody.
Silver se ustoboči na pruzi crvenog saga među ležajevima i ispruži prst. – A ono
je tvoj.
– Znam to. Pa jučer sam se u njemu probudila. I sinod otišla na spavanje.
Melody tržne usnicom, sjedeći na donjem ležaju.
– Poslije zmije? – upita Silver.
– Zabunila sam se. – Ne znam što bih drugo rekla.
Ona pokaže prstom uvis. – Ono je prozor.
Uzdahnem, a Silver se namršti jer joj kvarim obilazak. Govori mi sve što već
znam jer se nema što drugo pokazati.
– Dobro, gospodična. Mlada gospođice. Za ovo zasigurno ne znaš.
Naglo povuče zavjesu s perzijskim uzorkom. Iza nje je drveni krevet s
pokrivačem od zakrpa. Nad krevetom polica s knjigama pokraj kojih kuca zlatan sat.
Na podu je lijep tepih, ovalnog oblika, s plavim resicama oko ruba i buketom crvenih
ruža u sredini. Na dobrom je mjestu, tako da ujutro po izlasku iz kreveta odmah
staneš na toplo.
Silver stane pokraj kreveta i okrenuvši mi leđa, podigne ruku do police i
dotakne zelenu knjigu kožnatih korica.
– Tatina bilježnica. – Blizanke djeda zovu tatom. Premda im nije pravi tata,
rekle su.
– Čemu služi?
– Ponekad satima i satima piše u nju – reče Melody.
Silver brzo spusti ruke i sakrije ih iza leđa. – Zabranjeno ju je dirati.
Dopala mi se soba. – Izgleda poput bakine sobice u Crvenkapici – kažem.
Silver podigne nos i prezirno raširi nosnice. – Čula sam za to. Bajke za malu
djecu... – reče. Kao da je prestara za to.
– Silver, nemoj biti zločesta – reče Melody. Silver i ja u isti se čas okrenemo, a
njena usnica brzo tržne.
– Bajke su za bebe – reče Silver – i za bezbožnike.
Počnem se hihotati, jer ne mogu zamisliti Boga, ako uopće postoji, kako se
živcira oko Sedam kozlića ili medvjedića koji jedu kašu. No blizankama to nije ni
najmanje smiješno. Blenu u mene tupih lica, okrenuvši vrške ulaštenih cipelica
prema meni.
Nešto mi padne na pamet. – Što to razgovarate s Dorothy?
– Kako to misliš? – upita Silver.
– Čula sam kako govorite drukčijim jezikom.
– To je španjolski. Što bi bilo?
Osvrnem se. Stražnja su vrata kampera otvorena. Vidi se golemo nebesko
prostranstvo i Dorothy koja puše u pepeo sinoćnje vatre.
Zadrhtim i podignem ruke do vrata, gdje napipam golu kožu.
– Moja kosa! – jauknem. – Kratka je. – Ne mogu vjerovati da to jučer nisam
primijetila.
– Dobro ti stoji – reče Melody, sjedeći na ležaju. S ljubavlju se poigrava vlastitom
kosom, koja seže sve do struka.
Opipam si glavu. Kosa mi se sva nakovrčala uz glavu, toliko je kratka. – Kad se
to dogodilo?
 Silver slegne ramenima, a rub njezine haljine spusti se i podigne.
– Moraš se odjenuti – kaže. – Ovo je tvoj ormar. – Otvori drveni ormarić iznad
mog kreveta, u kojem su one haljine boje sladoleda. Pred očima mi bljesne prizor u
kojem trčim kroz golemu kuću, trčim i vrištim. Boli me misliti o tome pa oborim lice
da blizanke ništa ne primijete.
– Odjeni se – kaže Silver – pa ćemo se igrati.
Odjenem žutu haljinu.
Sjetim se nečeg važnog što bih upitala Melody. – Kako sam došla ovamo?
Igra se lutkom na ležaju, češljajući joj dugu, zlatnu kosu. – Nemam pojma –
nezainteresirano odvrati. – Na isti način, rekla bih, kao i svi ostali. – Ponovno se
posveti češljanju.
Obuzme me strašna žeđ pa zamolim piće. No postoji nešto o čemu sam čula,
nešto što se zove „psihička poremećenost“. Doista mislim da je možda i mene snašla.
Stavljam nogu pred nogu, a dogodi se nešto grozno. Netko pritišće tipku za ubrzanje
i svijet postane poput ubrzanog filma. Noge su mi brze kao da su se pretvorile u
kotače, kao da vozim nevidljivi bicikl. U tren oka stvorim se pokraj Dorothy, pitajući
se kako sam stigla do nje toliko brzo.
– Molim te, mogu li dobiti malo soka? – upitam.
Dorothy natoči sok od naranče u plavu, plastičnu čašu i pruži mi je. Ne
prepoznajem natpis na boci. Nije Tropicana koju pijemo kod kuće. Voljela sam tu
riječ i ponekad sam je znala promatrati i po sat vremena. Sve dok mi mama ne bi
rekla da je moram spremiti natrag u hladnjak, jer će se u protivnom pokvariti.
Ova je boca drukčija. Zove se 365 Everyday Value.
Uzmem čašu. Od razmišljanja o mami grdno me zapeklo grlo.
– Zar je moguće tako sporo piti? – Dorothy me promatra, čekajući da joj vratim
čašu. Mislila sam da pijem normalnom brzinom, ali ona stoji i čeka, lupkajući nogom,
kao da mi treba cijela vječnost.
– Vučeš se kao gladna godina, a treba oprati suđe i obaviti još stotinu poslova.
Ne mogu si priuštiti da sat vremena samo stojim i gledam curicu kako pije.
Vratim joj čašu, još napola punu, ne shvaćajući što to govori. Drhtim, smrzavam
se na hladnoći. – Gdje mi je kaput? – upitam.
– Morali smo ga baciti, dijete. Morat ćeš se snaći sa starom odjećom jedne od
blizanki dok ti nešto ne kupimo.
Grlo kao da će mi se raspuknuti. – Željela sam ga – protisnem, ali već se udaljila
pa me ne čuje.
 Tiho obećam sebi i mami da će novi kaput biti crven. Nekako osjećam da ništa
nije važnije od toga.

Ubrzavanje i usporavanje se nastavilo. U jednom se trenutku nalazim u kombiju, a u

tren oka završim miljama daleko, stojim pokraj stabla bez lišća koje strši iz zemlje,
pocrnjelo od tragova vatre. Njih četvero stoje u daljini, mašu i dozivaju me da se
vratim. Ili sam u krevetu i promatram kap kiše kako klizi niz prozor – no treba joj
cijeli dan. Vani, gljiva mi pred očima iznikne iz tla. Igram se čajanke s blizankama za
stolićem na sklapanje, a glasovi im se ubrzaju i postanu piskutavi, nerazumljivi poput
vjeveričjih. Podižu šalice do usana i pretvaraju se da piju, iznova i iznova, ruke im se
pomiču iznad stola, razmještaju stvari tolikom brzinom da mi se zavrti u glavi. Silver
mi nešto govori, razabirem samo svoje ime na kraju. Zgrabim jastučnicu koja im služi
kao stolnjak i zatvorim oči, a njihovo mi bijesno, vjeveričasto skvičanje odzvanja u
ušima dok se pribor za čaj razbija na podu.
Noćas, u krevetu, još ima svjetla. Promatram blizanku na gornjem ležaju i vidim
kako joj raste kosa. Njezina se dugačka, crna pletenica objesila preko ruba, a raspleten
joj se vrh rasteže prema podu poput crnog ulja koje curi.
Što se to događa, samu sebe pitam. Vidim kako ljudima na glavi raste kosa.
 25

S prijateljila sam se s blizankama. Ponekad se naljute i Silver ne želi sa mnom

razgovarati. No čak i tada u kombi uđe Melody i uhvati me za ruku. Igramo
se s lutkama, kadli u kamper uđe djed i izvede me van.
– Zanima me, draga, o čemu razmišljaš?
Sjedimo na bodljikavoj travi i osjećam oštre vrhove koji mi probijaju haljinu.
Probija mi rupe u tajicama, ali ne marim za to. – Sada, ove sekunde? Zanima te o
čemu sada razmišljam?
– Tako je, draga.
Zagledala sam se u bijelo obojen bok kampera. Kroz boju se naziru crna slova.
Piše: Drakertonova kvalitetna... Ne znam što je kvalitetno jer je na tom mjestu boja
deblja pa se riječi više ne vide. – Pitam se što je to bilo kvalitetno.
– O. – Djed zvuči razočarano, kao da je loše razmišljati o takvim stvarima. No
imam osjećaj da će se sve opet ubrzati ili usporiti, a razgovor bi to možda mogao
spriječiti.
– Što ti misliš, djede? Znam za kekse u kariranoj kutiji na kojima piše da su
kvalitetni, misliš li da...
Prekine me. – Mislim da me više ne bi smjela zvati djedom. Okrenem se prema
njemu. – Zašto ne? Pa ti si moj djed, nisi li? – Jesam, dakako da jesam, draga. Samo
što ovdje ljudi zapravo i ne... Blizanke misle da je to čudno. A i drugi bi ljudi mogli
tako misliti. Nikad se ne zna.
– Kako da te onda zovem? – Na pamet mi padne ime Dennis. Ne sviđa mi se
kako zvuči ta riječ.
– Što kažeš na „tata“? Tako me zovu blizanke. Možeš i ti.
– Tata?
– Hmmm? – Odgovori, kao da sam već pristala. No kad izgovoriš određena
imena, imena poput otac ili tata, te riječi imaju veliku težinu. Mogu promijeniti
odnos ljudi prema tebi. Ili tvoj prema njima. Moj je otac poprilično loš, on je tata
kojemu je draže biti s novom curom nego doći po mene u svom crvenom Peugeotu.
No to ga ne sprečava da bude moj tata.
Namjerno bockam prste na bodljikavu travu. – Ne, mislim da neću moći. Mislim
da se ne mogu na to prisiliti.
– O. – Lice mu se smrkne. – Dobro, što kažeš na to da me zoveš djedica?
To mi grozno zvuči.
 – Hm. To mi zvuči kao...
– Da?
– ...kao stjenica.
Uzdahne, sada već iživciran. – Djeduška?
– Hm, nisam baš sigurna... – Pokušam iščupati vlat trave. No prejaka je i ne želi
se odvojiti od tla.
– A kako bi bilo...? – upitam.
– Da?
– Što kažeš na deda? Mogla bih te zvati deda. Tako Sara zove svog djeda. – Uto
se sjetim Sare. – Smijem li nešto poslati prijateljici? Mogla bih joj napisati pismo i
javiti joj gdje sam. Hoćeš li ga poslati?
On zašuti, polako okrećući glavu sjedne na drugu stranu kao da motri hoće li
što naići iz daljine.
Naposljetku kaže:
– Da, da. No usredotoči se na ovo o čemu razgovaramo. To je mnogo važnije.
– Rekla sam, deda.
– Onda valjda mora biti tako. – Zvuči razočarano.
Nasmiješim mu se kako bih ga utješila. – Sviđa mi se to. Zvuči prijateljski.
– To je, valjda, dobra stvar...
– Moram li i Dorothy drukčije zvati?
– Ne. – Ponovno uzdahne i legne na zemlju. Vidim da ga noga danas jako boli.
– Ne. Dorothy može ostati Dorothy. Već je ionako dovoljno muke što mene moraš
zvati pristojnim imenom.
Nisam ga željela mučiti. No također ga nisam željela zvati tatom.
Uspravi se preda mnom, stavši pred sunce. Postane sav crn, tako da mu ne vidim
usne dok govori.
– Dođi, draga. Mislim da bismo trebali malo prošetati. Samo nas dvoje.
Odmahnem glavom. Ne želim ostati nasamo s njim.
– Zašto, dijete? Zašto nećeš?
Kako mu objasniti da me nekad od njega prolazi jeza? Bilo bi to nepristojno i
ružno. Posebice zato što tako lijepo pazi na mene.
– Želim ostati ovdje i igrati se.
 Sagne se i podigne me s tla, iščupa me kao korov. Uhvati me za ruku. Stisak mu
je snažan.
Krenemo prema golemom, širokom prostranstvu. Na leđima osjetim tri para
očiju koje se pitaju kamo smo se uputili.
Nebo je strašno široko, a divovsko stijenje koje izbija iz zemlje prostire se
unedogled. Kilometrima daleko nalazi se neka plava izmaglica, koja bi mogla
predstavljati planine ili oblake. Ponekad prođemo pokraj stabla koje strši iz zemlje,
no ta stabla svaki put izgledaju kao da doista ne žele biti tu. Neka su sparena, poput
onog pokraj kojeg sam se našla kad se svijet ubrzao. Čak se i djed – deda – doima
sićušno na ovom golemom mjestu, a zbog tla koje je kamenito ili prekriveno grbavim
busenima trave, teško hoda s bolesnom nogom. Znoji se pa svako malo mora brisati
naočale rupčićem. Lice mu se od poskakivanja bolno grči. Osvrnem se. Kamper je
bijela točkica, toliko je daleko da više ne vidim Dorothy i dvije djevojčice.
Zastanemo ispod stabla. To je golo, nazubljeno deblo, crno i spaljeno. Deda se
nasloni na stablo i zatvori oči. Pomislim da se zasigurno odmara pa sjednem na travu
podalje od njega, čupkajući sjemenje sa stabljike. Držim ga, međutim, na oku. Svako
se malo osvrnem.
– Dođi. – Naposljetku začujem glas iza leđa.
Ne mičem se.
– Dođi k meni – ponovi. Ne želim ga razljutiti pa poslušam, no osjećam kako mi
srce tuče kao ludo. Djeca su poput zombija koje sam jednom kod tate vidjela na filmu.
Moramo slušati zapovijedi kao da su nam pojeli mozak.
Nema mjesta da se oboje naslonimo na stablo. Zastanem nekoliko koraka od
njega i zagledam se u prašinu na svojim lakiranim cipelama.
– Priđi, priđi – kaže, prisilivši me da se približim sve dok se ne stisnemo jedno
pokraj drugoga, tako da nam se bokovi dodiruju. Skinuo je naočale. Mora da ih je
spremio u džep, jer nigdje ih ne vidim. Blijede su mu oči sjajne i svjetlucave.
– Moramo popričati o nečem jako posebnom i neuobičajenom, Carmel. Moramo
ozbiljno razgovarati.
– O čemu?
Zagleda mi se ravno u oči. – O bolu.
– Bolu?
– Da, draga. O bolu. Mojem bolu. – Dodirne si kuk. – Vidjela si kako hodam?
Znaš, ponekad je bolno. Jako bolno.
– Kako si ozlijedio nogu, deda? – upitam.
 – Udario me auto.
Moram suzdržati suze zbog prizora smeđih čizama pod kotačima kamiona koji
mi je bljesnuo pred očima.
– Joj, joj – uzdahnem. – Kako se to dogodilo?
– Nije važno. Važan je samo ovaj trenutak u vremenu.
Gleda u mene toliko prodornim pogledom da se bojim kako ću se srušiti. Zatim
uzdahne, no uzdah mu je veseo. Uzbuđen.
– Molim te, djede... Deda. Možemo li natrag?
– Ne. – Glas mu je strog. – Krajnji je čas, znaš?
– Molim te, deda. – Stavim ruke iza leđa i uhvatim se za deblo. – Ne znam... Ne
znam o čemu govoriš. – Riječi ne zvuče onako kako sam željela.
– Ma nemoj? Mislim da znaš.
Ono što mu je u očima podsjeća me na stabla koja se svijaju u olujnoj noći. Mišići
lica toliko su mu stegnuti, da mi se čini kako bi mi ruka odskočila kad bih ga
dodirnula. Cijelo me oštrigano, kovrčavo tjeme svrbi.
Odjednom mi postane jasno da bi me ovdje mogao i ubiti.
Ne znam odakle se ta pomisao stvorila, ali pokrenula mi je mišiće. Dadnem se u
bijeg, ali uhvati me za mišku i povuče k sebi.
Čvrsto mi steže ruku, ali vidim kako razmješta lice, sileći se da izgleda blago.
– Nemoj bježati, Carmel. Zašto bježiš? Obećaj da nećeš više.
Šutim.
– Obećavaš?
Kimnem. Ne smijem mu reći da sam željela pobjeći zato što sam se uplašila da
će me ubiti.
– Ne znam jesi li toga svjesna, no ti si jako rijetka osoba. Moglo bi se reći da si
izuzetna. Ne vide to svi, ali ja vidim. Znam koliko si jedinstvena i posebna. – Pusti
mi ruku.
Ne želim biti jedinstvena. Protrljam ruku ondje gdje boli.
Možda deda zna kako se za mene protok vremena neprestano mijenja, možda o
tome govori. No to mu nisam spomenula, a ne vjerujem da mi čita misli. Upregnem
mozak jer deda zuri u mene kao da čeka odgovor. Jedina druga tajna je to što vidim
energiju u ljudima. Energiju koja raste i pada, pa mogu biti prazni ili puni, poput čaše
mlijeka. Ni o tome mu nisam pričala. Obje su te tajne intimne i ne bih znala kako o
njima govoriti.
 – Ne... ne razumijem, deda.
– Da, da, dobro ti razumiješ. – Kima sam sebi.
Dođe mi da zaplačem. – Ne razumijem, molim te. Molim te, možemo li se vratiti
do Dorothy? Žedna sam.
– Otkako sam te prvi put vidio, znao sam za tvoj rijedak dar i strpljivo sam
čekao. Čekao sam i čekao da o tome porazgovaramo. Bio sam strpljiv poput Joba, što
nije bilo lako. Nije lako čekati kad znaš koliko sve može biti predivno. No ponekad
nema drugog izbora i mora se tako dok ne kucne čas. Jutros, kad sam se probudio, a
dan je bio toliko vedar i svjež, osjetio sam da se svijet ponovno rađa. I pomislio sam:
sad je vrijeme. Danas je taj dan. Daj mi ruku.
Ne želim.
– Carmel, ruku. Daj mi ruku, prestani se izmotavati.
Najradije bih stavila ruku iza leđa, ne dopuštajući mu da je ikada dotakne. Želim
pobjeći k Dorothy, premda znam da me više ne želi, sad kad ponovno ima svoje
blizanke. No pokušam li pobjeći, opet će me zgrabiti. U stupici sam. Rasplačem se,
šmrcajući i tiho jecajući.
On polako čučne. To ga jako boli.
– Carmel, draga moja. Nije ovo vrijeme za tugu. To što imaš je radostan,
radostan dar.
Lice mu je tik do mojeg. – Kakav dar? – zajecam.
Uzdahne. – Smiri se, može? Ne mogu ti reći. Mogu ti samo pokazati.
Ponovno ustane, a lice mu se posve nabora jer ga toliko boli. Uzme me za ruku,
polako i nježno. Prsti su mu na dodir ispucani i grubi, a dlan jako mekan.
– U ovoj ruci... – Zastane, kao da je zaglavio pogleda uprta u nebo.
Mora da sam se počela vrpoljiti jer se nakon nekog vremena prene i prigne nada
mnom.
– Carmel, budi mirna. Skačeš poput skakavca. Kako da se usredotočim?
– Što to radiš, deda?
Zagleda se ravno u mene, a oči mu postanu goleme. Ponovno osjetim bockanje
u glavi. Kosa kao da mi leluja sama od sebe, poput krakova.
– Položi ruke na mene, dijete. O, Gospode, pogledaj ovu djevojčicu, koju si
napunio milošću svojom... – Zastane i počne si nešto mumljati u bradu.
 Ispružim ruku i položim je na njegovu nadlakticu, uplašena da će se sve usporiti
i da ću ostati zauvijek zarobljena u ovom groznom trenutku. Bit će to kao kad tata
pritisne pauzu na videu pa se slika zaledi, no i dalje treperavo poskakuje.
– Ne, ne ovdje. Na nogu, ondje gdje stoluje bol. O, Gospode...
Poslušam ga i učinim što kaže jer znam da ću se tako najbrže smjeti vratiti
Dorothy. Položim ruku, posve blago i meko, na mjesto koje mi je pokazao. Na grub,
crni materijal od kojeg su mu načinjene hlače, pokraj kuka. On utihne i čvrsto stisne
oči.
Potom se dogodi ono čega sam se bojala. Sve se ubrza, na najgori mogući način.
Nad glavom mi jurnu oblaci, a sunce pojuri za njima nebom. Postane vrelo kad sunce
doleti navrh neba, potom opet svježe kad potone. Trava se vijori i ljulja, slijedeći
sunce. Sve raste, čak i stablo pruža grane i proteže se uvis.
Kad se vrijeme vrati u normalu, nebo je narančasto. Blistavo je sunce već napola
prešlo preko ruba svijeta, tako da nas obasjava samo njegova divovska gornja
polovica. Dedino je lice oznojeno. Polako otvori oči.
– Sada možeš skloniti ruku, Carmel.
Ruka mi je ukočena i prikliještena za njegov kuk kao da je satima nisam
pomaknula. Pokušam razgibati prste, ali šaka mi se pretvorila u kandžu. Beskorisno
mlatara zrakom zgrčenih prstiju.
Deda ima drukčije lice – posve je spokojan i nasmiješen. Kao da u cijelom životu
nije osjetio bol.
– A sada ćemo se uvjeriti da sam sve vrijeme bio u pravu. Kako sam se oglušio
na negodovanje svoje supruge zato što sam u srcu znao istinu. Ovo čemu ćemo danas
svjedočiti, svi mi ovdje, zajedno, nadilazi moći smrtnika. To dolazi s neba, dijete.
Dolazi s neba.
Nadam se kako njegove riječi znače da se ovo bliži kraju. Mislim da više neću
moći dugo izdržati sama u njegovoj blizini.
– Nemaš razloga za strah, draga. – Spusti ruku i pomiluje me po obrazu. –
Trebali bismo se radovati. Dogodilo se nešto divno, nešto nježno. Da vidimo.
Glasno zastenje. I on se ukočio, provevši toliko vremena naslonjen na stablo.
– Tako treba. – Uspravi se, ispravivši leđa i ramena. – Da vidimo.
Potapša se po tijelu, potom zagladi kosu objema rukama. Ispruži jednu smeđu
cipelu s vezicama pred drugu, kao da nešto ispituje.
 – S milosti Božjom. – Potom mu glas postane jako dubok i tih, tako da mu ne
razabirem riječi. Počne se udaljavati od stabla, polako i ukočeno. Napravi pet koraka,
zaustavi se kako bi zagladio kosu, zatim ponovno krene putem kojim smo došli.
No šepanje mu se pogoršalo. Tlo je toliko grbavo da mu se cijelo tijelo trza. Sve
je sporiji i sporiji pa pomislim kako bih, da mu se nađem sprijeda, vidjela da mu se
čelo naboralo poput glavice češnjaka.
Zastane i polako se okrene. Pogleda me. – Što si ti, dijete?
Noge mi se toliko počnu tresti da se uplašim kako će popustiti poda mnom.
Šepa prema meni dok mu se noge na sve strane spotiču, a lice mu je nagrđeno
bijesom. Čujem kako bojažljivo cičim, premda nisam svjesna da proizvodim taj zvuk.
Toliko sam se priljubila uz deblo da me bole leđa.
– Jesi li doista dijete? – vikne mi, a glas mu se raspe među stijenjem. – Jesi li
doista?
– Dakako da jesam. Znaš da jesam. Ja sam tvoja unuka.
On se zaleti ravno na mene i uhvati me šakama za ramena, unijevši mi se u lice.
Ne vidim ništa osim njegovih očiju koje su toliko blizu da su se pretopile ujedno
golemo, plavoljubičasto oko. Ne mogu se suzdržati pa vrisnem. Vrisnem mu ravno u
lice.
Na trenutak se uplašim da će me pljusnuti. To se ipak ne dogodi. Uspravi se.
– Otkrit ćeš svoje pravo lice.
– Molim te, deda, zdrobit ćeš mi ramena...
– Reci mi tko si.
– Ja sam Carmel. Znaš tko sam. Deda, idemo natrag...
– Pokazat ćeš mi pravo lice, što ćemo na kraju svi morati učiniti. Nisam se
prevario u tebi, znam da nisam. Kroz što sam sve prošao... To ne smije biti pogrešan
put. Prošao sam pakao. Stavljen na kušnju do krajnjih granica. Zgriješio sam...
Iznenada me pusti, tako da zamalo padnem.
– Kad sam te prvi put ugledao... – Netremice zuri u mene, gore, dolje, lijevo,
desno. Da može, najradije bi me rasporio da pogleda što je unutra. – Što to može
značiti? Što li to sve može značiti?
– Ne znam, deda. Stvarno ne znam.
– Ostani tu i razmisli o tome. Kontempliraj, Carmel, kontempliraj.
– Ne ostavljaj me.
 – Hoću. Moraš dobro razmisliti, kontemplirati i moliti. Drugo se ništa za tebe
ne može učiniti. Kad samo pomislim...
Udalji se šepajući, bijesno šepajući, posrćući preko kamenja, gore nego ikada.
Nešto mi srdito dobacuje, no sada je predaleko da bih čula što. Potom se dogodi nešto
doista strašno: spotakne se i padne, ostavši ležati na tlu poput kukca koji je zaglavio
na leđima.
Tresu mi se ruke i noge. Znam da bih trebala prići i pomoći mu. No bilo bi to
kao da pomažeš škorpionu koji bi te mogao ubosti kad mu se približiš. Valja se
pokušavajući ustati na noge. Pomislim kako zasigurno psuje i proklinje, premda ga
ne čujem. A zatim:
– Carmel! Carmel! Dođi. – Ovo jasno čujem, jer urla.
Ostanem gdje jesam, ne odvajajući se od stabla, gledajući ga kako se valja po
zemlji dok se ne uspije osloniti na ruke i osoviti na noge.
Potom se zagleda u mene, izbacivši dio čela koji podsjeća na glavicu češnjaka,
dok se naposljetku ne okrene i šepajući nastavi dalje, šutajući u brzini kamenje.
Nakon nekog vremena nastane muk. Pretvorio se u daleku točkicu i više mu ne
čujem korake. Čujem samo vjetar. Okrenem se stablu. Ima tri glavne grane, a na
mjestu gdje se u sredini susreću, tvore udubinu, nalik na čašicu.
– Čaša suza – izgovorim naglas. Ponekad se bolje osjećam kad stvarima
nadjenem ime. Nagnem se i pustim da mi suze poteku u nju. Kapnu na vruće, suho
drvo i miris se paljevine pojača. Lokvica koja je tamo nastala ista je kao i Tarina
lokvica na njezinu stolu. Premda ih pokušam zadržati, uspomene na mamu poput
bujice mi preplave um i ne mogu ih zaustaviti. Samo što mi sada ne govori da moram
imati hrabrosti, niti išta slično.
Ništa ne može reći, zato što je mrtva.

Kad vidim da je još samo mala kriška sunca ostala nad obzorom, krenem prema
kamperu. Bijela točkica sve je veća i veća, dok napokon ne stignem. Melody dotrči
do mene, obujmi me rukama i čvrsto stegne u zagrljaj.
– O, Carmel, jako sam se zabrinula za tebe.
Pritisnem glavu duboko u njezin vrat i zagrlim je.
– Sve je u redu – kaže. – Više nije ljut. Vratio se i neko vrijeme nije mogao
govoriti. Ali sada je dobro.
Osvrnem se preko ramena i vidim dedu. Vrpolji se, gledajući u noge.
 – Dođi – reče Melody. – Dođi unutra da se igramo.

Deda je, nakon svega, iznimno dobar prema meni. Kaže da mu je žao što se „zanio“.
No svako me malo ponovno pokuša nagovoriti da mu položim ruke na kuk.
– Ali tako ljudi ne mogu ozdraviti – kažem mu. – Moraju otići liječniku.
– Mogu, Carmel. Mogu. To se može dogoditi kad netko ima dar. Taj se dar ne
smije čuvati za sebe. To bi bilo sebično. Želiš li još jednom pokušati?
– Ne bih, hvala.
Plačem i ponavljam mu da to više ne želim činiti. Sakrijem ruke iza leđa.
Govorim mu:
– Deda, mislim da ti ne mogu pomoći da ozdraviš.
On se samo smiješi i odvraća:
– Ja mislim da možeš.
Možda je u pravu. Počinjem se osjećati krivom jer mu ne mogu pomoći, kao što
tvrdi. Ispružim pred sebe ruke da vidim izgledaju li drukčije od ostalih. Ne izgledaju,
no kad se tako u njih zapiljim, čini se kao da slobodno lebde u zraku i ne pripadaju
mi.
Deda me ponekad optužuje da mu namjerno ne želim pomoći. No brine o meni
– ne znam što bi sa mnom bilo da nije tako. Gdje bih završila? Počinje se ponašati
više kao tata, a manje kao djed pa se pitam bih li ga trebala zvati tatom, kao blizanke.
No tada se ponovno predomislim.
Jednoga se dana probudim, a sve je spakirano i spremno za polazak.
 26

DAN STOTI

U pisala sam taj broj u dnevnik debelim, crvenim flomasterom koji od

početka rabim. Zagledala sam se u broj. Pisanje te dvije nule rukom mi je
odaslalo vibracije koje su poletjele cijelim tijelom, omotavši se oko srca,
pulsirajući mi u mozgu.
Listala sam stranice dnevnika naprijed-natrag, sjedeći na rubu kreveta, a crveni
su se brojevi povećavali i smanjivali, animirani kao u nekoj od onih igara gdje se lik
nacrta na svakoj stranici knjige pa se, kad brzo prebireš listove palcem, čini da trči.
Kad sam se vratila na današnju stranicu, broj 100 ukazao mi se poput dalekozora kroz
koji bih je mogla ugledati. Moram nešto poduzeti. Treba mi Paul.
Javio se na prvo zvono.
– Paul, nemoj odmah izmišljati izgovore da ne razgovaraš sa mnom. – S druge
strane žice vladao je muk, ali znala sam da je još tu. Osjetila sam to po jedva čujnom,
električnom zujanju, kao da pčela diše u slušalicu.
– Žao mi je, Beth – naposljetku je rekao.
– Izbjegavaš me.
– Znam, no... Uopće ne želim o tome razgovarati, suviše je grozno. A kad o tome
razgovaram, postaje stvarnost. – Glas mu je zvučao slabašno, kao da je teško bolestan
ili se oporavlja od automobilske nesreće.
– Zato što i jest stvarnost. – Energiju koja se nekim čudom preko noći upila u
moje tijelo sada vrtoglavo šaljem spiralnom žicom koja spaja slušalicu s telefonom
prema Paulu, kao da i njemu pokušavam napuniti akumulator. – Slušaj, spremam se
nazvati Julie. Zamolit ću je da večeras dovede sve koji mogu doći.
– Sve?
– Da, sve moje prijateljice. Znaš one, od prije. Nessu, Belindu. – Zastanem. –
Samo ne Alice – promrmljam, premda mislim da me nije čuo. – Sve su mi se pokušale
javiti, ali nisam htjela da se vidimo.
Paul otpuhne. – Zašto večeras?
– Stoti je dan, Paule.
– O, žao mi je.
 – Prestani se ispričavati za svaku sitnicu, nema potrebe. Voljela bih da dođete.
I ti i Lucy. Trebaju nam letci, Paule.
– Letci? – Glas mu je postajao čas tiši, čas glasniji. Pretpostavljam da je ležao na
kauču s dlanom preko očiju.
– Da, da ih dijelimo. Stavljamo u poštanske sandučiće. Lijepimo ih na stupove.
Nessa je grafička dizajnerica, sjećaš se? Zamolit ću je da mi pomogne osmisliti letak
na računalu. – Ritmički sam kuckala noktima po stoliću u hodniku. – Kako bilo,
pokušajte doći.

Julie, Kirsten, Rosie, Lynne, Nessa, Belinda. Staro društvo. Većina je njih pokušavala
doći do mene. Ipak, nisu sve. Sally nije. Nekolicina se držala podalje, no Sallyna me
šutnja najviše zaboljela. Možda zbog one uspomene na nju, na Carmeline prste koji
joj mijese glavu, Sallynu glavu koja zabačena pada unazad, ruke opušteno vise – O,
Gospode, Carmel, ovo je nevjerojatno. Nemoj prestati, nikada nemoj prestati.
Nakon što sam spustila slušalicu, ogledala sam se po kući i nešto po prvi puta
primijetila. Privid urednosti postojao je samo zato što se ništa nije diralo niti
pomicalo. Obišla sam sve sobe pritišćući prekidače, dok se cijela kuća nije ispunila
svjetlošću. Sve je bilo obloženo slojem prašine. Oko dovrataka nakupila se paučina.
Zapanjilo me što su ti pauci sve vrijeme neumorno pleli mreže dok sam ja pokraj njih
patila. Punila sam kantu za kantom vruće, pjenušave vode i sve oribala, od podova
do stolova. Kuća je pozornica – pomislila sam – mjesto na kojem će se večeras odigrati
ritual. Sve je moralo biti spremno. Trebalo je složiti scenografiju. Zavirila sam u
ormar ispod stuba no uspjela sam pronaći samo božićne ukrase. Nekoliko sam ih
odabrala i iznad kamina objesila aranžman od lažnih jelinih grana s kojeg zveckaju
stakleni češeri, a oko kukica za šalice omotala raznobojne lampice.
Julie je stigla prva pa sam potrčala puteljkom do dvorišnih vrata i zagrlila
njezinu debeljuškastu pojavu, zavijenu u ružičasto.
– Tako mi je drago što te vidim – rekla je. – Jako si mi mršava... Vidi, donijela
sam klopu.
Došla je s vinom i kolačima. Nessa je donijela domaći kruh. Kozji sir. Debelo,
ljubičasto grožđe. Svaka je nešto donijela, dok se nije skupilo dovoljno hrane da
prekrije stol. Neobična gozba. Podsjetile su me na ptice koje su se skupile oko ranjene
pripadnice jata i podigle je na ramena kako bi je ponijele. Vidjele su ukrase, no nisu
prigovarale – premda mora da su pomislile kako sam poludjela. Prolaznici bi, vidjevši
tolike automobile, pomislili da je u kući zabava. A na neki bi način i bili u pravu.
Nessa je donijela svoj pisač koji može otisnuti tisuće šarenih letaka odjednom.
Svijeće također. Donijele su i svijeće, pune košare i vrećice svijeća.
 – To ćemo nakon večere – rekla je Nessa – ako se slažeš. Nismo znale što bismo
drugo.
– O, o... – Kako li se samo blijedo doimaju ta bdijenja kad ih vidiš na televiziji...
Slabašno pjevanje, prigušeno svjetlo. Sve tako tužno i patetično moglo bi me
dokrajčiti.
– Ne moramo, sve u redu. Ta nam je ideja samo usput pala na pamet. – Njezine
su tamne, gotovo crne oči djelovale zabrinuto.
Nešto se u meni otopilo, ili srušilo. – Može, može – rekla sam, lomeći komade
kruha i trpajući ih u usta jer sam, barem večeras, umirala od gladi. – Da, u redu je.
Sve ćemo ih zapaliti, kao nekad.
Noć je bila svježa i bistra. Moje su se prijateljice bacile na posao i krenule nizati
svijeće uz dvorišnu stazicu, oko ulaznih vrata, kao da u zemlju sade stotine zdepastih
biljnih vrsta ili gljiva. Potom smo uzele upaljače i zapalile ih. Gospode, pomislila sam,
sad će početi pjevati. Molim te, spriječi ih. Neću to izdržati, neću moći zadržati
prisebnost. A one se ne bi mogle nositi s onim što vide.
No samo su stajale iza mojih leđa dok smo promatrale kako tajnoviti plamičci
svijeća gore sve sjajnije, prodiru u sjenovite zakutke prednjih dvorišta. Televizija ne
može prenijeti duh svjetlosti svijeća. To je oruđe za tjeranje zlih duhova, izazov noći.
Rastopljen vosak namirisao je zrak, a svjetlost je buknula, sežući sve dalje, dok nije
obasjala drvenu ogradu i osvijetlila mračnu priliku koja je ondje stajala i promatrala
nas.
– Paule! – Potrčala sam prema njemu krupnim koracima.
Stajao je s druge strane ograde. Svjetlost je ondje bila posve slaba, no ostala sam
šokirana onim što sam vidjela. Ostario je. Pojma nisam imala da je takvo što doista
moguće. Izgledalo je kao da preda mnom stoji Paul iz deset godina daleke budućnosti.
– Stigao si. Tako mi je drago. A Lucy? Je li i ona tu?
– Nije. Željela je doći, ali pokušavam je što je više moguće zaštititi od svega
ovoga. – Tko sam ja da mu kažem kako mu je sav taj trud uzaludan? – Nisam došao
autom, pješačio sam do tebe – dodao je, kao da time nešto objašnjava.
– Šteta. Željela sam se ispričati zbog svog ponašanja. Uđi – rekla sam. – Uđi da
nešto pojedeš.
Odmahnuo je glavom. Vidjela sam kako nagonski želi ostati vani, jer ako uđe u
unutarnji svijet, možda više neće dobiti priliku za bijeg. Stajali smo tako, svatko sa
svoje strane ograde, promatrajući svjetlost i moje prijateljice koje lutaju među
svijećama i ponovno pale one koje je povjetarac uspio utrnuti.
– Čemu ovo, Beth?
 – Bila sam zaleđena u santi leda, Paule. Morala sam napraviti neki... pokret. U
protivnom, nasmrt bih se smrznula. Jednoga bi dana netko naišao i pronašao me u
postelji, mrtvu i ukočenu. Nešto je ipak bolje nego ništa, nije li? Ne misliš li tako?
Nije odgovorio. Pitala sam se kako sve ovo izgleda iz zraka? Taj jarki, blistavi
sjaj. Podigla sam pogled i zamislila kćer kao noćnu leptiriću, nevidljivu naspram
crnog neba. Počela sam se smijati, a Paul je blenuo u mene kao da sam poludjela.
– Upravo sam nešto shvatila.
– Što?
– Što to noćas činimo. Svjetlom je mamimo natrag.
– Svjetlom?
– Da, da. – Pružila sam ruku i zgrabila ga. – Zar ti nije jasno? Pokazujemo joj
put kući.

Dva tjedna poslije, stajala sam s Paulom u njezinoj sobi. Držali smo se za ruke, kao da
smo skamenjeni u seansi kojom prizivamo sliku mjesta na kojem se nalazi naša kći.
Noć svjetlosti vratila mi je Paula umjesto Carmel, no više nismo bili muž i žena, čak
ni bivši supružnici. Bili smo brat i sestra, sjedinjeni tom neobičnom vezom.
Ništa. Samo škripanje otvorenog prozora koji povlači vjetar. Otišla sam ga
zatvoriti.
On se okrenuo, proučio moju kartu na zidu, zatim na nju oslonio čelo.
– Strašno mi je žao što sam te ostavio samu u svemu ovome. Neoprostivo je što
sam ti rekao da si za sve kriva.
– Sve je u redu. – Položila sam mu ruku na leđa. – Samo želim da znaš kako ovo
nema nikakve veze s našim odnosom. Naša veza više ne postoji. Ne želim da brineš
oko toga, no ipak te trebam pokraj sebe, kao njezinog oca.
– Odvest ću te psihoterapeutu – naposljetku reče.
– Hvala, Paule. Jako lijepo od tebe.
Neko smo se vrijeme vozili u tišini. Spustila sam prozor i pustila da nas osvježi
topao, ljetni povjetarac.
– Već tjednima ništa nismo čuli – Paul prekine tišinu. – Nikakvih novih tragova,
ama baš ništa.
– Znam.
 Tragovi – te nevidljive niti koje nas mogu dovesti do nje. Ili trag mrvica, kao u
bajci o Ivici i Marici. Vjetar kao da ih je rasuo, vrijeme pokosilo. Imao je pravo, nismo
doznali ništa.
Seoska je cesta ušla u predgrađe. Ulicu su obrubile kuće iz tridesetih. Paul je
parkirao.
– Je li ovo ta adresa?
Pogledala sam kroz prozor. Broj 222. – Čini se da jest.
– Gdje si ga pronašla?
– U telefonskom imeniku.
– Onaj stari psiholog nije ti više po volji?
Odmahnula sam glavom. – Jest. Nije. Hoću reći, nisam sigurna.
Policija me bila spojila s čovjekom specijaliziranim za slične slučajeve. Donekle
mi je i pomogao. No istodobno sam ga doživljavala kao „dio procesa“.
– Osjećam potrebu da razgovaram s nekim novim. Nekim tko me ne poznaje. I
ti bi trebao s nekim popričati, Paule.
– Možda.
Šljunčanom sam stazom koja mi je pucketala pod nogama prišla vratima i
pozvonila, zatim se zagledala u zvjezdasti uzorak na vitraju. Muškarac koji je otvorio
vrata bio je mlađi negoli sam očekivala. Isprva sam se zapitala je li to on, ili samo
vratar pravog psihoterapeuta.
– Vi ste zasigurno Beth. Uđite. – Bio je odjeven u traperice i majicu kratkih
rukava s natpisom, a na nogama je imao samo čarape, bez cipela. Nelagodno smo se
rukovali u hodniku. – Ja sam Craig. Slijedite me.
Soba je bila posve neutralna – bež zidovi, žućkasti sag. Dva naslonjača okrenuta
jedan nasuprot drugome i stolić između njih. Na njemu, jedini otočić boje: kutija u
obliku ruže iz koje strše papirnati rupčići.
– Recite, Beth. – Zavalio se u naslonjač. – O čemu biste željeli da danas
razgovaramo?
Zagledala sam se kroz ostakljena vrata prema vrtu. Kip Pana lukavim je očicama
provirivao ispod lista. Craig je izgledao kao mladić u dvadesetima. Zar doista mogu s
njime razgovarati? Što on uopće zna o roditeljstvu, ili bilo čemu drugome? Pogledala
sam ga. Tamnosmeđe oči bile su mu blage, strpljive. Zašto mladi ne bi mogli znati
sve što i stariji? Od Carmel sam naučila da je to moguće.
Osjetila sam kako u meni nadire bujica. Morala sam s nekim podijeliti teret.
 – Moja kći...
– Da?
– Nestala je.
Lecnuo se u naslonjaču. – Kako to mislite?
– Iščezla je. Prije četiri mjeseca. Nitko ne zna gdje je.
– O, Gospode... – Rukom je protrljao oči. Odjednom je djelovao još mlađe, s
tamnim očima i obrvama te kosom koja je posvijetlila pod suncem.
– Žao mi je. Trebala sam vas upozoriti. – To mi nije palo na pamet. Balon u
kojem sam živjela bio je toliko potpun, toliko zatvoren da sam zamalo zaboravila
kako bi itko izvan tog balona mogao reagirati. Zaboravila da izvan njega itko uopće
postoji. – Ništa niste pročitali u novinama?
– Zadnjih sam godinu dana proveo u Južnoj Americi. Stvarno mi je žao. –
Drhtavo je uzdahnuo. – Pretpostavljam da ima ljudi koji su specijalisti za takve
slučajeve.
U grudima mi je buknuo plamen srdžbe. – Zar me se pokušavate otarasiti?
– Ne. Samo...
– Žao mi je. Nisam to smjela reći.
– Ne, u redu je. Počnimo iznova. Što se dogodilo?
Ispričala sam mu sve u najkraćim crtama. – S kakvim se problemima inače
susrećete kod drugih svojih pacijenata?
– O, uglavnom s nezadovoljstvom, znate, uobičajenim životnim stanjima.
Ljudima koji moraju nekako promijeniti život.
Svrnula sam pogled i zagledala se u jedinu sliku na zidu iza njegova ramena.
Prije je nisam primijetila. Bila je to slika šume, kroz čije se krošnje probija svjetlost.
– Ljudi nisu svjesni onoga što imaju. No, menije sada to lako reći.
Nekoliko smo trenutaka šutke sjedili.
– Žao mi je – rekao je. – Nisam mislio da ću ostati u šoku. No... šokantno je!
Doista bih vam volio pomoći, budem li mogao.
Ponovno sam mu se zagledala u lice. Doimao se... dobrom osobom.
Kimnula sam. – Da, da. Molim vas.
– Vi recite. Recite mi odakle biste željeli da počnemo – rekao je. Nekoliko sam
trenutaka samo šutjela. – U redu. Želim da mi netko kaže kako sam ja kriva za to.
– To vam ne mogu reći, Beth.
 – Nitko mi to ne želi reći. Moj je suprug to rekao, na početku. Zatim je povukao
riječ. Neprestano o tome razmišljam i želim da to netko napokon izgovori naglas.
– Zašto mislite da ste krivi?
Dugo sam šutjela, zatvorenih očiju. – Od trenutka njezina rođenja, bila sam
sigurna da ću je izgubiti. Zatim sam se rastala od supruga i taj me osjećaj posve
preplavio. Usto, ona bi svako malo odlutala, stoga nije sve to postojalo samo u mojoj
mašti, ne? O, teško je to pojmiti, ali znam da je ta pomisao stalno vrebala iz zakutka
moje svijesti, a zatim se i ostvarila. Sada imam osjećaj da sam sama to prizvala.
Ovo još nikome nisam priznala.
– Razgovarajmo, dakle, o tome.
– Ne. Ne mogu. – Glas mi je postao slabašan posred prostorije.
– Molim vas, možemo li neko vrijeme samo sjediti?
Sjedili smo tako dok nas sat nije izvijestio da je vrijeme gotovo na izmaku. Naglo
sam ustala.
– Hvala – rekla sam.
Ispratio me. – Volio bih vam pomoći, ako mogu. I volio bih da ponovno dođete
– rekao je, stojeći na pragu. – Mogu li vas upitati, postoji li išta što vam pruža
olakšanje, bilo što?
– Postoji. – Uprem prstom u središte zvijezde na vitraju vrata.
– Mislila sam da će to biti potraga za njom, no to se pretvorilo u svojevrsnu
ovisnost. A tu su i praznine. Zovem ih rupama zaborava, no nisam sigurna pomažu
li ili odmažu. No ipak, postoji nešto čemu se neprestano vraćam. Samo jedno – sitna
djela.
 27

N ovo je mjesto šuma. Pomognemo Dorothy raspakirati kamper. Ima

hladnjak koji uključi u rupu ispod volana pa je hrana svježa i hladna. Ima
poseban pretinac iznad Silverinog i Melodynog kreveta na kat gdje hranu
čuva u plastičnim kutijicama s poklopcem na kopču. Tu je i drvena kutija u kojoj
čuva otvarač za konzerve, noževe i žlice, sve uredno poredane. Golemi lonac koji
koristi za grijanje vode u kojoj se svi peremo pun je kuhinjskih krpa i ručnika. Sviđa
mi se kako Dorothy odlaže stvari. Omiljena joj je uzrečica: „Mjesta ima za sve i sve
je na svom mjestu.“
– Djeco, idite u šumu i sakupite triješće za potpalu – kaže nam. Nas tri otrčimo
u šumu s košarom koju nam je dala, načinjenu od ružičaste plastike. U šumi je toliko
stabala da se odjednom sve smrači i utihne.
Deda kaže da će se ovdje odigrati poseban događaj.
– Što misliš, kakav je to „događaj“? – upita Silver. Pronađe grančicu i ubaci je u
košaru.
– Nemam pojma. Možda će biti slatkiša – reče Melody, s nadom u glasu.
– S dedom se nikad ne zna. Možda od toga neće biti ništa – upozorim ih. Kako
bilo, osjećam da će se ipak nešto dogoditi. Osjetila sam to čim smo stigli.
Blizanke kimnu pa nastavimo skupljati triješće.
– Vidi, Carmel, evo jedne velike. – Melody podigne granu dugačku poput
njezine ruke. – Zašto je ti ne bi odnijela? Mama će biti zadovoljna tobom.
– Hvala. – Uzmem granu, misleći kako je Melody dobra. Primijetim joj zub koji
se ljeska u mraku.
– Jako sam sretna što je Carmel sada s nama. A ti, Silver? – Melody neprimjetno
privuče ruku mojoj i uhvati je.
Silver podigne grančicu i uhvati je s dva prsta, pokušavajući ne zaprljati ruke.
– Valjda jesam... – Ubaci grančicu i otrese ruke jednu o drugu kako bi se riješila
prljavštine.
– I ja sam sretna što ste vas dvije tu – šapnem. Osjećam kao da si sve možemo
reći, nas tri same, ispod mračnih stabala. – Drago mi je što sam s drugom djecom.
Silver podboči šake o bokove. – Zašto se uvijek moramo seliti? Nije fer. Hoću
biti s puno djece i imati školske knjige i kutiju za užinu, kao nekada.
– Ne idete u školu? Svi moraju ići u školu.
 – Ne. To nije istina. Mi ne idemo. Kako bilo, još bolje da ne moramo. – No
maloprije nije tako tvrdila.
– A što je s kutijom za užinu i učenjem? Kako išta naučite?
– Mama nas uči. A tata nas poučava Bibliji. Kaže da nam ništa drugo ne treba. –
Glas joj je postao promukao.
– A što vas Dorothy uči?
– Ponekad nas uči matematiku. Moramo zbrajati brojeve dolara koje je
uštedjela. Ili računati koliko milja ima do Meksika.
– Kad bi barem ovdje postojala knjižnica u koju bismo mogli otići. – Uzdahnem.
Kradomice sam virnula u knjige na polici iznad Dorothyna i djedova kreveta, ali čini
se da su sve odreda biblijske.
Silver posprdno otpuhne, kao da su knjige glupe.
– Carmel je sad naša prijateljica, zar ne? Kao da nam je prijateljica iz razreda
došla u goste – stidljivo će Melody.
Na um mi padne ideja.
– Mogle bismo osnovati vlastitu školu – kažem.
Odmah vidim da im se zamisao svidjela. Oboje prestanu s poslom i pogledaju
me.
– Kako to misliš? – upita Silver.
– U kamper... Mogle bismo imati nastavu. Mogle bismo nabaviti knjige i učiti
iz njih. A tijekom velikog odmora mogle bismo jesti sendviče iz kutije za užinu. Pa
onda još i, što ja znam, zbrajati i slično. Imati sate likovnog.
U mojoj smo školi na satovima likovnog odgoja izrađivali dinosaura od
kaširanog papira. Svatko je u razredu izrađivao jedan dio. Ja sam svoj završila prva i
skupljao je prašinu na polici, ali profesorica Buckfast bila je čvrsto odlučila da ga
iduće polugodište objesi sa stropa kabineta. Pretpostavljam da nikada neću vidjeti
kako nam visi nad glavama. Načinila sam ljuske za rep.
– Može, učinimo to – reče Melody. – Što ti kažeš, Silver?
– Tko će biti učiteljica? – upita Silver.
Zamislim se. – Možemo naizmjence. A bude li Dorothy imala vremena, možda
nas može nečemu poučiti. Nečemu što dobro zna.
– Mama ima slike lubanja – reče Melody. – Drži ih dobro skrivene. – Od tih me
riječi prođu srsi.
– Molim? Ljudskih lubanja?
 Melody kimne. Oči su joj razrogačene. – Aha, ovako izgledaju. – Skupi ruke oko
usta s prstima nadolje, tako da podsjećaju na zube.
– Zašto ih ima?
– Ne znam – odvrati kroz prste.
– To nema nikakve veze sa školom – reče Silver.
Nekoliko trenutaka šutimo. – Doista ste za? – upitam.
– Počnimo već sutra – reče Silver. – Idemo, dovoljno smo skupile.
Zajedno dotrčimo do kampera.
– Bravo, djevojke. Bravo, djevojke – reče Dorothy vidjevši punu košaru. Spusti
se na koljena i počne slagati granje na tlo.
Visoka stabla povijaju se i ispravljaju na vjetru, a u blizini je i široka rijeka koja
teče pokraj nas, obrubljena šljunčanim plažama. U svojim se krutim cipelama
otkližem po šljunku i zagledam se preko vode. U sredini su toliki virovi crnila da se
čini kako rijeka nema dno. Ponovno me obuzme osjećaj da će se nešto dogoditi, a
vjetar donese list koji mi sleti na cipelu.
Dorothy je zauzeta rukovođenjem. – Uzmi tavu... ne, ne tu, onu s dugačkom
drškom... Donesi drva za potpalu... Brže malo, cure... Otvori konzervu graha, Silver.
Izlij ih u veliku tavu. Danas imamo kaubojsku večeru. Večeras jedemo hranu bez
vatre, Carmel – dovikuje.
Mislim da joj se opet sviđam. Iskreno mi se nasmiješi pa pokušam zaboraviti
ono što mi je Melody ispričala o lubanjama.
Svi smo dobili zaduženja. Moj je posao izvaditi žlice i noževe koje zatim treba
poslagati po čistoj prostirki na tlu.
Uto se djed pojavi iza kampera i izgovori riječ: „Krštenje“.
Neke riječi imaju boje. „Tropicana“ je, dakako, narančasta.
„Krštenje“ je bijelo, bijelo, bijelo. Osim kad dolazi iz djedovih usta, jer onda je
crno. Crno poput njegove Biblije. Doima se kao da je narastao. Ramena su mu
ogromna, ručetine vise niz tijelo.
Deda izuje cipele i čarape. Noge su mu plave i koščate na oblutcima. Naloži mi
da i ja učinim isto pa me uhvati za ruku. – Duh je u rijeci, Carmel! – zagrmi. Dorothy
i djevojčice priđu, poredaju se uz rijeku, mirno čekajući.
Studen je toliko šokantna da iz mene izbije sve riječi. Posrćem, s dedinom
rukom koja me čvrsto drži oko struka, dok ne uđemo toliko duboko da mi se suknja
podigne. Deda čita iz Biblije koju drži slobodnom rukom, a s nosa mu visi golema
kap vode koja se sa svakom riječju klati i poigrava.
 Na šljunčanoj su plaži Dorothy i blizanke počele pjevati:

Jeste li krvlju okupani?

Jeste li krvlju okupani?
Pročišćeni krvlju,
Pročišćeni krvlju jaganjčevom...

Zvuk se raspe nad vodom i pomiješa s hučanjem rijeke.

Jaganjčeva krv, riječna voda – oboje mogu namirisati. Mogu ih okusiti.
Potom Biblija nestane u djedovu džepu, a ruka mu prijeđe preko mojeg lica. I
na njoj osjećam miris jaganjčeve krvi, dok mi hučanje rijeke puni uši riječima:
– A njezino će staro ime biti odbačeno. Imenovana bit će u Bogu, a ime koje će
nositi neka znači milost, neka glasi Mercy...
Njegov mi dlan prekrije oči. Snažno me gurne, na leđa.
Duh u rijeci mora da je jak. Istrgne me iz njegovih ruku i odnese.
Pojavim se iznad površine, a svi izgledaju kao šarene marionete – deda hoda
prema meni ispruženih ruku, vičući da sam se „udarila u glavu“. Melody na obali
nešto viče probijajući se kroz guste kupine, dok joj trnje grebe kožu i para haljinu.
Zatim ponovno potonem, taman toliko dugo da u vodi ugledam bijelo lice, ruku
u vrtlogu poda mnom. To je moja mama, moja mama, moja mama. Njezino prelijepo
lice, zvuk moga imena koji se probija kroz vodu. „Carmel, Carmel“. Potom ništa.
Sve je crno kao da sam zauvijek zatvorena među stranicama njegove Biblije.

Deda se nadvio nada mnom, pritišće mi prsa tako da mi se oblutci utiskuju u leđa.
– Mama. – Voda mi iziđe na usta.
– Imam te, dijete – govori deda dok pritišće i otpušta. – Spasio sam te. Spasio
sam te.
– Ne. Mama. – Pokušam mu se oteti, tako da me mora uhvatiti za ruke.
Melody ima dugačku ogrebotinu posred lica i jako krvari. Dorothy me unese u
kamper. Mora mi svući mokru odjeću, zatim me umota u deku i položi na krevet.
 – Carmel je zamalo poginula – kroz suze će Melody. Stoji pokraj mene
razderane haljine, krvava od trnja. Ispružim ruku i dodirnem joj nadlakticu, a prst
mi se vrati crven.
Dorothy skine Melodynu haljinu. Cijelo joj je tijelo izgrebeno.
– O, Gospode moj, dijete moje.
Melody još glasnije zaplače. Stoji preda mnom samo u žutim hlačama.
– Mir, mir – reče Dorothy. Priđe vatri i istoči vruću vodu u lavor. Zatim se vrati
i u vodu izlije nešto iz plave bočice, a zatim vatom počne čistiti Melodyne ogrebotine.
– Bit će sve u redu. To su samo površinske rane. – No ipak, voda u lavoru postane
ružičasta, potom crvena.
– A sad budi posve mirna, djevojčice moja. Vidim trn. – Uzme pincetu i namršti
se vadeći ga. – Evo još jednog. I još jednog. Curo moja, pravi si jastučić za igle. – Vadi
ih jednog po jednog. Čvršće se zagrnem dekom da mi bude toplije.
Kad završi, naloži Melody da stoji tako u hlačama, izlažući kožu zraku da joj
krvarenje brže prestane. To se ubrzo i dogodi.
– Doista to rane brzo zacjeljuju, Melody – reče joj Dorothy. – Odjene joj
spavaćicu i pošalje je da sjedne pokraj vatre.
Podigne moju haljinu s poda. – Uništena je – kaže. Podigne je pa vidim
kamenčiće, školjkice i jarko zeleni korov zapleten u čipku.
Dorothyna kosa opušteno joj pada oko lica. Više se ne smiješi kao prije.
Pomislim na majčino lice, puno blage, bijele svjetlosti, i poruke koju mi je uputila
kroz vodu, izgovorivši moje pravo ime. U tom sam trenutku poželjela umrijeti. Želim
se vratiti u rijeku i ostati s njom.
– Da me barem deda nije spasio – progovorim kroz jecaje.
– Ne pričaj gluposti. Tko ne bi želio biti spašen?
– Samo glupi i opaki...
Grubo mi istrlja kosu ručnikom, zarivši mi prste do tjemena kako bi je pošteno
osušila. Ne želim da prestane. Čini mi se kao da me tek sada zapravo spašava,
trljanjem me vraća u život.
Kad prestane, ponovno mi se vrate crne misli. – Želim biti u rijeci, ne želim biti
tu.
Dorothy me pogleda u oči. – Naviknut ćeš se.
Ostanem tiha.
 – Naviknut ćeš se čak i na ime Mercy. I ja sam promijenila ime. Izabrala sam
Dorothy po liku iz filma. Željeli su da uzmem sveto ime, ali odbila sam. Ili Dorothy,
ili ništa.
– A koje ti je bilo pravo ime?
Ne odgovori, samo nastavi po svom: – Svi se mi na sve naviknemo, na imena...
na sve. – Vidim kako su joj se oči izvrnule i gledaju ono što joj je u mozgu. – Ja sam
se naviknula. Kad sam došla iz Meksika, imala sam samo odjeću u kojoj sam se
probudila i... o, kako mi ovdje nedostaju boje.
Prestane mi trljati kosu. Izgleda ojađeno kao i ja.
– Zašto se ne možeš vratiti kući?
– Zato što bježim od jednog ludog čovjeka. I zato što sam došla u potrazi za
boljim životom, boljim poslovnim prilikama.
– Što su to poslovne prilike?
– Čuj, za početak, ti si jedna od njih. Samo moraš biti dobra, poslušna djevojčica
i raditi što ti se kaže pa će sve biti jako unosno i super, imat ćemo lijepu kuću, možda
čak i auto. Mercedes. Nije tako loše nositi ime Mercy kad se voziš na stražnjem
sjedalu Mercedesa, zar ne?
Ne znam o čemu govori.
– Moje ime – polako izgovorim, trudeći se da je ne uzrujam, pogotovo zato što
mi se toliko svidjelo kako mi je istrljala kosu – je Carmel. Mama je rekla da je to ime
mjesta koje navodno sliči na raj i da je katoličko, jer su njezini mama i tata katolici.
Tati se svidjelo jer zvuči kao karamela.
Dorothy me pogleda kao da je moje ime ni njegovo značenje uopće ne zanima,
samo želi da joj zbog toga prestanem praviti probleme. Toliko mi snažno istrlja tijelo
ručnikom da me zaboli, no barem sam suha i toplije mi je. Više mi ne smeta biti gola
pred njom, zagrnuta samo ručnikom.
Zatim me umota u deku i posjedne pred logorsku vatru. Zubi mi cvokoću kao
da sami pokušavaju nešto reći. U ustima i korijenu nosa osjećam okus rijeke. Iz čela
mi raste velika čvoruga. Kad je dotaknem, kao da mi je daleko od glave, prilijepljena
na čelo. Svi žlicom jedu grah iz plastičnih zdjelica. Svi osim Melody, koja kaže da je
previše boli kad se miče. Odjenula sam spavaćicu, onu s ružičastim cvjetovima. I tople
čarape i golemu, debelu vestu jedne od blizanki, a preko svega nabacila Dorothyn
pulover i omotala se dekom. Usprkos svemu tome, još se ne mogu ugrijati. Toplina
ne prodire u mene.
Deda je izgubio iskričavu energiju. Ponovno pogledava krajičkom oka. Dorothy
zagrabi grah iz tave obješene iznad vatre i napuni plastičnu zdjelicu.
 – Izvoli. Pojedi malo graha, Mercy, da ti se vrati snaga.
No mislila sam da sam bila jasna. – Carmel. Ja sam Carmel – kažem joj.
– Mislim da je Mercy prekrasno ime. Što vi kažete, cure? – upita deda.
– Možemo li i mi dobiti nova imena, kao mama i Mercy? – upita Silver.
– Ne! – Dorothy povisi glas. – Vaša se imena neće mijenjati.
– Mercy je posebna djevojčica, Silver. Ne treba svima novo ime.
Silver će me zbog ovoga zamrziti. Kako sam i pretpostavila, bijesno je stisnula
oči gledajući me kroz vatru.
– Znači li to da ćemo ubrzo predati polog za stan? – upita Dorothy. Premda ne
znam njihove planove, po načinu na koji okrene glavu i zagleda se u mene, jasno mi
je da njihovo vlasništvo nad stanom nekako ovisi o meni.
Deda podigne obje ruke u zrak kako bi nas sve utišao. – Prestanite. Nije li
dovoljno to što znamo da nam se Mercy pridružila prošavši kroz vatru, da je postala
dio nas i da slavimo njezino novo ime...?
Dosta mi je. Skočim na noge. – Ja već imam ime i glasi Carmel. Pokušavate me
prisiliti da ga zaboravim, ali neću.
Zadržim za sebe da je mama bila u rijeci da me podsjeti kako se zovem. Kada
bih se odrekla imena, to bi značilo da se pretvaram kako nikada nije postojala. Ionako
mi ne bi povjerovali.
– Mir, draga moja – reče deda. – Nemaš se zašto ljutiti. Dođi, dođi i uzmi malo
graha. Bit će ti bolje kad nešto pojedeš.
– Ne želim grah! – viknem. – Hoću samo svoju mamu. Hoću mamu. A ni
blizankama ne bi trebalo davati graha. Od njega prde cijelu noć.
Na te moje riječi, Melody prekrije usta dlanom i prasne u smijeh.
Pobjeći ću, pomislim. Pobjeći ću i sakriti se. Nikada me neće pronaći. Stoga
zagrlim deku kojom sam se zagrnula i zaputim se prema stablima. Osjećam kako mi
se tabani čarapa natapaju vlagom. Za sobom čujem povike, ali prekasno je. Deka
sklizne s mene, no ostavim je da leži.
Zašavši u šumu, zadihana čučnem iza paprati. Kroz lišće vidim kako svi u
sumraku stoje oko vatre i pokazuju prema stablima. Deda, koji s mjesta na kojem
stojim nije veći od igračke, odlazi po lovačku jaknu iz kamiona.
Čvrsto zatvorim oči, pokušavam biti najtiša što mogu i zarijem prste u meku
zemlju. Zatim začujem bat dedinih koraka. Sve su bliže i bliže. Paprat mi očeše lice
dok deda prolazi pokraj mene.
 Čujem ga kako dugo korača šumom. Kad mi priđe, zvuči kao vuk koji lovi i
njuška. No, nakon nekog vremena, čak i vuk odustane. Vrati se do vatre i vidim ga
kako zuri u plamen. S vremena na vrijeme i Dorothy ustane i zagleda se, podbočivši
ruke o bokove, prema drveću. Duga joj suknja zamalo dotiče tlo.
Potom mrak: ustanem, najtiše što mogu, i okrenem se prema šumi. Crno je kao
u rogu, a iz tame dopiru zvukovi kretanja nekih životinja. Što da radim? Da lutam
šumom dok me doista na proždere pravi vuk? Ili dok se ne izgubim i umrem od gladi?
Šuma je noću stravična. Sigurno je puna duhova koji se spremaju na psine i
nepodopštine. Vući će me za kosu i štipati me kosturskim prstima. Gotovo ih čujem
kako oblizuju ogoljene zube nevidljivim jezikom.
Pogledam natrag prema logoru i četvero ljudi koji sjede oko vatre obasjani
plamenom. Dugo ih gledam dok razgovaraju, zatim pristave čaj, zure prema šumi i
razgrću vatru.
Na kraju se vratim. Ne znam što bih drugo.
Dorothy me otjera u krevet bez večere, a deda kaže da moram razmisliti o
grijehu koji sam svojim bijegom počinila. No ne pada mi na pamet. Tijekom noći,
Melody se uvuče u moj krevet pa se zagrlimo.
– I dalje ćeš me zvati Carmel, zar ne? Ako te strah da ne upadneš u nevolje,
možeš i potajno.
– Zar ti je to toliko važno?
– Jest.
– Onda hoću.
– Hvala što si me pokušala izbaviti – kažem joj.
– Nema na čemu – šapne mi.
 28

DAN STO PEDESETI

M
islila sam da će me Paul na sto i pedeseti dan barem nazvati. No tada sam
se prisjetila da on ne broji dane kao ja, koja svakodnevno u dnevnik
upisujem broj crvenim flomasterom. Kako bilo, na neki mi je način i
laknulo što ne zove. Na Nessinom sam letku izmijenila natpis na vrhu tako da glasi
„Nestala – prije sto i pedeset dana“ i kanim njima oblijepiti trajektnu luku u
Harwichu. Prema jednoj teoriji, onamo je bila odvedena. Paul bi me mogao pokušati
u tome spriječiti. Smatra da mi ta neumorna potraga ne čini dobro. On plaća
privatnog istražitelja, koji se čini dobronamjeran, no nedostaje mu hitnje koju
osjećam da mi kola u žilama.
Sto pedesetog dana promatrala sam dolaske i odlaske golemih, dostojanstvenih
trajekata; ljude u rastezljivoj, putnoj odjeći koji se iskrcavaju sa svojom djecom i
koferima, s bocama u ruci i putnim dokumentima u torbici oko pojasa. Stajala sam
pred mostićem i dijelila letke. Neki su zastali da popričamo. „O, Bože moj, baš mi je
žao. Nisam čula.“ Ili: „Sjećam se tog slučaja, zar još nije pronađena? Zapalit ću svijeću
za vas obje. Kako se malena zove? Molit ću se za nju.“
Potom odu dalje, gledajući u moj letak i vukući za sobom kofer na kotačićima,
odmahujući glavom. Čvršće stegnu djecu za ruku.
No meni najčešće nije do razgovora. Kad uvidim da ne znaju ništa, najradije bih
da se maknu i puste me da pronađem nekog tko zna.
Nakon sat vremena ugledam jednu od zaposlenica, ženu u odori s drečavom
kravatom, kako razgovara sa zaštitarom. Oboje gledaju u mene. Suze mi navru na oči.
Zar se moja potraga u ovo pretvorila? U gnjavažu za ljude, javnu sramotu? No prišli
su mi i pročitali letak, pitali mogu li mi ikako pomoći. Zaštitar mi je kupio šalicu kave
i dopustio mi da se zadržim na mjestu pokraj mostića.
Uto mi je zazvonio mobitel. Bio je to Paul. – Beth. Beth. Gdje si?
– U trajektnoj luci.
– Molim? Zašto? Nema veze. Slušaj, Ralph je nešto pronašao. – Ralph. Tako se
zove privatni istražitelj.
– O, o, što? – Zdrobim praznu plastičnu šalicu u ruci.
– Video koji je netko snimio na odmoru. Gdje si točno? Smjesta dolazim po tebe.
 *

– Ispričajte mi što se točno dogodilo? – upita Craig.

– Ralph je poslao film kurirskom službom. Snimio ga je neki par tijekom
godišnjeg odmora, na kampiranju. Učinilo im se da u pozadini vide Carmel.
– Kada ste shvatih da to nije ona?
– O, istoga časa. Čim sam vidjela.
– To mora da je bilo veliko razočarenje.
Kimnula sam. Bila sam izvan sebe od nade i uzbuđenja. Imali smo poteškoća s
tom snimkom. Bila je u nekom prastarom digitalnom formatu pa smo se morali
odvesti do Ralphova ureda u Ipswichu da je pogledamo. Duga vožnja automobilom
samo je pogoršala već ionako nepodnošljivu napetost. Miris kožnatih sjedala stezao
mi je grlo. Zaustavljanje na benzinskoj crpki koje kao da je potrajalo cijelu vječnost.
Za sve je kriva crvena boja, znate? Ljudi vide djevojčicu u crvenom i svi smjesta skoče
na noge, što je smiješno. Taj se par vratio s godišnjeg odmora i vidio oglas koji su Raul
i Ralph dali u novine. Snimili su svoju djecu kako igraju kriket na travi, a kroz kadar
je prošla neka djevojčica. Bila je odjevena u crveno i činilo se da je sama. No bila je
to crvena parka, a ne kaputić s kapuljačom.
– Niste joj, kažete, vidjeli lice?
– Ne. Okrenula je kameri leđa i gledala u suprotnom smjeru. No nije bilo ni
potrebe da ga vidim. Poznajem oblik Carmelina tijela bolje od vlastita dlana. Znam
joj korak. Odnijeli su snimku policiji. Ljudi toliko žele biti od pomoći da pušu i na
hladno. No znala sam da to nije ona. Poznajem svoju kćer. Paul je, pretpostavljam,
želio biti siguran.
Još jedan trag, sasječen u korijenu.
– Beth, jeste li razmišljah o onome što smo već nekoliko puta spominjali, o
vašem osjećaju krivnje zbog onoga što se dogodilo?
– Jesam. – Već sam od svega bila posve iscrpljena.
– Mislim da bi bilo korisno kad bismo se time pozabavili.
Zagledala sam se kroz ostakljena vrata u kip Pana. List iza njegovih leđa
narastao je otkako sam zadnji puta ondje bila, tako da mu je sada pao preko jednog
oka. Njegovo je vidljivo oko škiljilo u me.
– Pokušala sam se spriječiti da o tome razmišljam, ali uzalud. Ne mogu zato...
zato što sam oduvijek imala osjećaj da ću je izgubiti, što me možda natjeralo da se
prema njoj ponašam suviše zaštitnički.
– Mnogi su roditelji zaštitnički nastrojeni prema svojoj djeci. To je prirodno.
 – Da. Ipak, ne znam što da kažem. – Uto me odjednom obuzme bijes pa
izravnam leđa. – Što ako sam nekako utjecala na to što se dogodilo? Što ako jesam?
Osjećam kao da sam to nekako izazvala, ne znam kako, ali ta me slutnja ne napušta.
Ja sam kriva.
Nitko to ne kaže, ali... – Zašutjela sam usred rečenice i tiho sjela, udubljena u
misli.
Pamtim Carmeline riječi iz sna: Možda smo jedna drugu željele izgubiti. Onoga
dana, kad je nestala, doista sam bila bijesna. Nepobitno. To sam si sada mogla priznati.
Ne, Carmel, ostani blizu mene, drži mi se za ruku, u protivnom smjesta idemo kući,
Carmel. Ljuta, živčana i razdražljiva. Od odgovornosti, od brige. Nitko ti ne kaže
kako je to kad imaš dijete. Nitko ti ne kaže da ćeš se brinuti, brinuti, brinuti, brinuti
i brinuti. Svijet bez kraja. Kako u rukama drže tvoju sudbinu, tvoj opstanak, dok si
prije bila slobodna, samo toga nisi bila svjesna. Kako ćeš, dogodi li im se nešto, i sama
biti uništena. I kako tu spoznaju neprestano nosiš u sebi. – Nitko ti to ne kaže –
ponovim.
– Čujte, to neću vam reći niti ja – odvrati Craig. – Mogli bismo ovdje sjediti
stotinu godina i opet vam to ne bih rekao. Ne tvrdim da o tome ne treba razgovarati,
no u toj vas predodžbi ne kanim podržati.
Neko smo vrijeme sjedili u tišini.
– U redu. – Uzdahnem, jer mi je od razmišljanja o tome gotovo pozlilo. – Da se
vratimo na zamisao o „prvi puta“?
– Mislite li da ste spremni?
Kimnula sam. Razgovarali smo o ideji prvoga puta. Prvi dan povratka na posao.
Prvi odlazak u kupovinu.
– Odlučila sam. Idem prvi put sama u grad – rekla sam. – I to ubrzo. Možda već
idućeg tjedna. – Stegnula sam naslon za ruku. – Ili tjedan poslije.
 29

J utro nakon krštenja, ne ustajem iz kreveta.

Okus rijeke još mi je u ustima. Čvoruga na glavi još se povećala: od nje mi
se oko napola zatvorilo. Ne prestajem čeznuti za onim što sam dolje vidjela.
Nisam čula Melody koja se na prstima prišuljala kamperu. Primijetim je
tek kad do mene doplovi njezin glas.
– Carmel, zar danas ne kaniš ustati?
Otvorim oči. Stoji vani, gleda unutra kršeći ruke. Sada, kada je odjevena, ne
vidim joj ogrebotine po tijelu. Vidim samo jednu, onu koja se proteže od korijena
kose do brade. Izgleda kao da joj je netko preko lica povukao crtu flomasterom.
– Zar me ne moraš zvati Mercy, osim kad smo same?
– Ne moram. Tata je rekao da ćemo to čuvati samo za posebne prigode. Za sada.
Pridignem se u krevetu. – O.
– Boji se da ćeš ponovno pobjeći.
Legnem natrag na jastuk. Imam dojam da sam se sukobila s dedom i vjerojatno
pobijedila, ali nisam sigurna.
Melody počne gužvati suknju šakama, stišćući rub i gurajući prste kroz rupice
čipke.
– Pitale smo se što će biti sa školom?
– Zar i Silver?
– Aha. Silver to jako želi. Čak više od mene. Samo ne želi priznati.
Kapci su mi teški, čini mi se da će mi svakoga časa pasti preko očiju. Nježno
dodirnem čvorugu na čelu. U sredini je krasta. – Mislim da ne bih danas.
– Joj. – Zvuči razočarano. – A sutra?
– Može. Sutra ćemo.
Uto mi se kapci spuste.

No svanulo je sutra i sada se Melody razboljela, samo gore, mnogo gore od mene.
Deda ju položi na moj krevet.
– To je tetanus – zavapi Dorothy. – Mora da joj je ušao u tijelo s trnjem. Mora u
bolnicu, Dennise.
 – Nismo osigurani – odvrati. – Bog će je čuvati. Bog će se za nju pobrinuti. Imaj
vjere.
Dorothy nastavi jaukati, ali on se spusti do rijeke i otvori Bibliju.
– Kad bih barem znala voziti ovu oronulu krntiju – promrmlja i obriše znoj s
Melodyna lica. – Sjednem li za volan, sve ću nas pobiti. – Pogledom oštrim poput
noža probode dedina široka leđa, a zatim pojuri do njega i glasovi im se prospu
površinom vode koja je danas mirna i glatka.
Umotam se u pokrivač od zakrpa – ružičastih, ljubičastih, plavih kvadrata
tkanine – i kleknem uz krevet pokraj Melody. Kad joj kapci zatrepere, pojavi se
svijetao jantar nalik na dvije mokre perlice. Vilica joj se grči, razvlačeći ružan,
ružičast ožiljak koji joj prelazi licem.
U meni puše neki maleni vjetar. Ulazi mi u usta i puše u usnoj šupljini. Dlanovi
me svrbe pa ih počešem, pokušavajući ublažiti svrab.
Nagnem se nad nju i nazovem Melody svim imenima kojima je mene nazivala
mama:
– Medena. Anđele. Najdraža. Ljubavi. Bubice.
Vjetar iz mojih usta puše joj u lice. Dodam još jednu riječ, koja je kod nas uvijek
značila nešto dobro: – Ludice. Volim te, Melody. – Tim joj riječima moj dah okupa
lice.
Kosa joj je u crnim trakama rasuta jastukom, a lice i ruke toliko su ukočeni da
se čini kako se pokušava pretvoriti u lutku. Zavučem se pod pokrivač i legnem pokraj
nje. Vrelo je kao u vatri. Privijem je u naručje, kao da držim lutku. Uskoro mi se
kapci ponovno spuste.
Melody me probudi, čilo sjedeći u krevetu. – Škola, Carmel. Kada ćemo se igrati
škole?
– Uf. – Još napola spavam. Lice joj se više ne pretvara u lutku. Gura pokrivač sa
sebe, a ja pokušavam sjesti, no toliko sam umorna da se moram podbočiti laktom.
Vani je još dan.
Melody me preskoči i sjuri se stubama.
– Dijete, dijete. – Dorothy se nasmije, obriše oči i čvrsto zagrli Melody. –
Pogledaj se samo. Daj da ti natočim nešto za piće.
– Ozdravila si, Melody? – upita je Silver i nasmiješi se.
Primijetim da deda stoji posve tiho, ozbiljna lica. – Znaš što to znači, zar ne,
Dorothy?
– Što, Dennise?
 Pogleda prvo mene, zatim njih. – Prije samo dva sata, Melody je bila jako
bolesna. Štoviše, nije mogla ustati iz bolničke postelje...
– No djeca svako malo iznenada ozdrave, Dennise.
– Eto, znao sam da sumnjaš u istinu. Dobro znam što misliš, ženo.
Dorothy podigne plastičnu čašu i pritisne je uz obraz, lupkajući je noktom.
Razmišlja. Tik, tik, tik, tik. Pitam se zna li deda o čemu sada misli. Misli joj dolaze i
odlaze, dolaze i odlaze.
– Vjerovala sam da ti vjeruješ i to mi je bilo dovoljno. Ti si stručnjak za te stvari.
– Zar se sada nisi i na vlastite oči uvjerila? Melody je bila toliko bolesna da se
nije mogla niti pomaknuti, a vidi je sada. Pogledaj je samo!
Tik, tik, tik, tik. Osmjehne se kao da je pojela slastan, sladak zalogaj. – Da, da.
Moglo bi biti...
On je i dalje ozbiljan. – Carmel je na nju položila ruke i sad joj je dobro.
Krajičkom oka vidim svoje ruke. Ružičaste su i leže na pokrivaču od zakrpa,
mekih dlanova okrenutih prema gore. Prsti drhte kao da kroz njih prolaze strujni
udari. Zar je to moguće? Deda misli da jest, pao je na koljena i počeo se moliti.
Dorothy vrisne i raširi ruke, a sok od naranče izleti iz čaše u obliku zlatnih
lukova McDonaldsa. – O, Dennise. Bilo to istina ili ne, sad mi je jasno. Ti pametni,
pametni čovječe, sad vidim kako ćemo se obogatiti.
No on je ne čuje. Suviše je zaokupljen molitvom.

– Nego, tko će biti učiteljica? – upita Silver, sjedeći na mom krevetu.

– Možemo naizmjence, što kažeš? Možeš ti prva – odvratim.
– Hmm. Mislim da bi prva trebala biti... – Upre prstom ravno u mene. – Ti.
– Uh. Dobro. – Namrštim se. Sad moram smisliti što bih mogla predavati.
Potrudile smo se da unutrašnjost kampera što više sliči školskoj učionici. Ja sam
htjela da oko sebe poslažemo knjige, no jedine koje imamo su dedine Biblije i
molitvenici. Njih nam je zabranjeno dirati, stoga je ta zamisao neostvariva. Umjesto
toga, izvadimo podložak za crtanje i na zid zalijepimo naše crteže. Dobro izgleda.
Dorothy se pješice zaputila do trgovine. Otišla je ne javivši se nikome osim djedu.
Rekao nam je da je do tamo dobrih osam kilometara i da je luda što ide. On bi je
odvezao, no tvrdi da je navikla hodati uzduž i poprijeko Božjom zemljom. Voli
pješačiti.
 Blizanke su uzbuđene, kao da će se nešto važno dogoditi. Nadam se da ih neću
razočarati. Razbijam glavu pokušavajući se domisliti što da im predajem. Sjetim se.
Baš prije... prije... profesorica Buckfast nam je govorila o Tudorima.
– U redu. Imat ćemo sat povijesti. Govorit ćemo o kralju. – Pogledam dedu.
Sjedi daleko od nas na jednoj od stolica na sklapanje.
– Kako se zvao? – upita Silver.
– Henrik. Henrik Osmi.
– Je li bio dobar kralj? – Melody brzo prelazi rukama preko pokrivača od zakrpa.
Crta preko lica sada joj je tanka kao da je povučena ružičastom kemijskom olovkom.
– Ne. Nije. Bio je jako, jako zao kralj.
Obje preneraženo uzdahnu.
– Oooo.
– Imao je riđu bradu. Neprestano je održavao gozbe. Mnogo je jeo i postao jako,
jako debeo.
– Je li zbog toga bio zao? – upita Silver.
– Ne. Ne zbog toga. Nego zbog svojih žena. Imao ih je šest...
– To je nemoguće – uzvikne Silver. – Kako netko može imati šest žena?
– Ne, nije ih imao sve odjednom.
– Svejedno, nije moguće.
– Ma nemoj, a što je s vašim tatom? Mislim na onog, prije dede.
– Dobro, ali njega nema. Nije mrtav. Samo ga nema – reče Silver.
– Vidiš? Tako je i...
– Mama kaže da je bio lijena meksička svinja. Toliko bi se napio da smo ga čule
kako u kuhinji razbija zdjele. Stoga smo usred noći pobjegle s mamom. Rekla je da će
zatražiti razvod. Rekla je da je Amerika zemlja u kojoj teče med i mlijeko, i da tamo,
ako imaš soli u glavi, dolari padaju s neba. A onda je srela dedu.
Zamračim prizor odjeće koja leti zrakom kako o tome ne bih morala razmišljati.
– Da, može se dobiti... ovaj, razvod. No Henrik Osmi nije se svaki put razveo.
– Nije? – Melody sad već prelazi rukom preko pokrivača nevjerojatnom
brzinom.
– Ne. Neke je od njih... neke je od njih ubio.
– Priznaj, jesi li sve to izmislila? – Silver postavi pitanje kao da se nada da ne
izmišljam.
 – Nisam, ne. – Zašutim. Idućeg smo polugodišta trebali s razredom otići na izlet
u jednu od Henrikovih palača, koja se zove Hampton Court. Sara i ja jako smo se
tome radovale jer ondje ima i labirint, a ja sam joj pričala kako je unutra. Vjerojatno
je izlet već prošao. Na trenutak mi se učini kao da sam natrag kod kuće i doista sam
sa Sarom posjetila labirint. Sjećam se kako nam je bilo. Potom trepnem i sve nestane.
Melody i Silver zure u mene, čekajući da nastavim. – Kako bilo, to nam je ispričala
profesorica Buckfast, stoga mora biti istina. Jednoj su sjekirom odsjekli glavu. A
jednoj su glavu odsjekli mačem.
Dorothy proviri glavu kroz vrata. Sve se prenemo i poskočimo od straha. Na
leđima joj je narančasti ruksak.
– Što to radite, malene?
– Imamo školu.
– O. No dobro, glavno da ste tiho.
Priđe djedu.
– Za tvoju informaciju, potrošila sam jedanaest dolara i pedeset jedan cent. –
Čujem kako govori, premda je ništa nije pitao.
Upitamo Dorothy smijemo li užinu dobiti zamotanu, kao što bismo je ponijele
u školu. Pristala je. Uvijek je bolje volje kad nekamo ode. Pomognemo joj napraviti
sendviče od šunke i spakirati ih u papirnate vrećice, zajedno s tri jabuke. Moramo,
međutim, ponijeti čaše u rukama jer ovdje nema malih kartona soka od jabuke sa
slamkom, kakve sam nekoć pila u školi. Stoga smo odlučile užinati na licu mjesta.
Melody zazvoni zvoncem vezanim oko vrata njezina plišanog medvjedića jer sam im
rekla da se prije velikog odmora uvijek oglasi školsko zvono. Poslije užine, vratimo
se na nastavu.
– A sada ćemo imati likovni, vezano uz današnju temu. – To nam je profesorica
Buckfast uvijek govorila, ali vidim da me ne razumiju. Stoga im objasnim. – Nacrtat
ćemo nešto od onoga o čemu smo učili.
– Ti si sjajna učiteljica, Carmel. – Melody se nasmiješi. – Hoćeš li biti učiteljica
kad narasteš?
– Ne znam. Mogla bih. – Mislim da bi mi se to svidjelo. No profesorica Buckfast
je jako uredna i točna, a znam kako meni misli bježe, toliko da ponekad zaboravim
gdje sam. Mislim da zbog toga i ne bih bila dobra učiteljica. Moglo bi mi se to dogoditi
usred predavanja, dok svi učenici zure u mene. Izvadimo podloške za crtanje i tri
lista papira. Nacrtam Henrika kako glođe pileći batak. U bradi mu nacrtam komadiće
hrane. Kad pogledam Melodyn papir, vidim da je nacrtala kraljicu kojoj odrubljuju
glavu. Krv šiklja posvuda.
 *

Jutros se pakiramo i ponovno spremamo na put, stoga gledam rijeku i zazivam

mamino ime. Tiho, da me nitko ne čuje. Jako sam tužna zbog odlaska, kao da je
napuštam i ostavljam u rijeci. – Zbogom – šapnem joj. – Volim te.
Blizanke me dozivaju iz kampera. – Hej, Carmel, dođi da se opet igramo škole.
Unutra, već su posve spremne i čekaju me. Doista vole tu igru.
– Zar ne odlazimo? Gdje su Dorothy i deda?
– Otišli su prošetati šumom – odvrati Silver.
– Da se svađaju – nadoda Melody.
– Aha. Dobro. Tko želi biti učiteljica?
– Opet je na tebi red – reče Silver. To mi ne zvuči kao izmjenjivanje, ali ne
smeta mi. Zapravo mi je drago. Što se drugo ima za raditi?
– Možemo li opet kraljicama sjeći glave? – Melody je ponovno počela povlačiti
ruke gore-dolje po pokrivaču.
– Hmmm. To smo već radile. Možda bismo danas trebale vježbati pisanje. Znate
li vezani rukopis?
– Nisam sigurna... – reče Silver.
Izvadimo papire i preklopimo listove po sredini kako bi bili manji za pisanje.
Svaka od nas ima olovku pa ih našiljimo dok ne postanu oštre kao igle.
– Napišimo svaka svoju priču. Trebat će nam tema – kažem. To baš i nije
pošteno. To je ono što sam ja poželjela raditi, a nisam sigurna da se učiteljice smiju
tako ponašati. No blizankama je, čini se, svejedno. Čekaju me, visoko podignutih
olovaka.
– Što kažete na temu: „Sve o meni“? – Ponovno oponašam profesoricu Buckfast.
Ona nam je dala taj zadatak. – Na vrhu stranice napišite svoje ime i broj razreda.
– Što je to broj razreda? – upita Silver.
– Uh, može biti 5. B.
Bacimo se na pisanje. Povremeno zagrizem vrh olovke da mi pomogne u
razmišljanju. Ubrzo mi, međutim, ruka poleti stranicom.
„Zovem se Carmel. Osam mi je godina. Najviše volim čitati. Pročitala sam Alisu
u zemlji čudesa već pet puta, a jedva čekam da je opet pročitam. Najdraža mi je
životinja Sarin ovčarski pas koji se zove Sheila. Volim i male životinje, kao što su
šišmiši i lisice.“
 Kad vidim da smo sve gotove, kažem:
– Pogledajmo što smo napisale, a zatim ćemo naglas pročitati.
Blizanke polože svoje listove na pod, pokraj mojega. Jedva vjerujem vlastitim
očima. Rukopis im je grozan, kao da pišu djeca od četiri godine, no dobri učitelji
nikoga ne smiju vrijeđati. To čine samo oni najgori.
– Obavile ste jako, jako težak zadatak. – Podignem svoju priču s poda. Neugodno
mi je vidjeti moj vezani rukopis pokraj njihovih dječjih žvrljotina. Uplašim se da ih
ne postidim ili da se ne okrenu protiv mene. Dohvatim Melodyn list da vidim što je
napisala. Potpisala se na vrhu stranice, ali poslije toga je nanizala samo neke čudne
riječi koje zapravo ništa ni ne znače. Mačka. Pas. Mama. Kamper. Samo što je napisala
„kanper“. – Možda bismo češće trebale vježbati pisanje.
Obje djevojčice kimnu, držeći olovke kao da smjesta žele početi.
Zatim Silver iznenada kaže:
– Puno si bolja od one druge Mercy, Carmel.
S njihovih papira otpuhnem mrvice zdrobljenog vrha olovke. Toliko su jako
pritiskale. – Koje druge Mercy?
Silver ode do vrata kampera i pogleda van, provjerivši jesmo li same. Podigne
kažiprst pred usne i popne se na dedin krevet, zatim dohvati nešto s police. To je
tanka, plava bilježnica sa zlatnim slovima na naslovnici.
– Ove.
Otvori bilježnicu, a u njoj su listovi ispisani pisaćim strojem, mala fotografija i
stari isječci iz novina. Ruka mi poleti prema kratkim kovrčama.
– Izgleda poput mene! Kosa joj je ista... a i lice joj je slično. Jako slično.
– I ona je Mercy – reče Melody. – Nismo je voljele, zar ne, Silver?
Silver odmahne glavom.
– Tko je ona? – ponovno me prođu srsi.
– Bila je s tatom, kad je tek upoznao mamu.
Dodirnem malo lice na fotografiji. – Što joj se dogodilo? Gdje je sada?
Obje slegnu ramenima. – Otišla je s tatom. Zatim je nazvao mamu na mobitel i
rekao joj da mora sjesti na avion i doći k njemu. Kad su se vratili, doveli su tebe.
Pitale smo ga gdje je Mercy, a on nam je rekao: „Sada imamo Carmel. Više ne smijemo
spominjati Mercy. Nikada više.“
Silver kima glavom, slažući se.
– Stoga nitko ne smije znati da smo ti rekle.
 – Ali. – Nisam sigurna što dolazi iza „ali“. Samo znam da su mi se žmarci vratili.
– Ne smiješ, Carmel. Časna riječ. Obećavaš? U protivnom, ništa ti više ne
smijemo pokazati – reče Silver.
– Je li ona bila moja sestra? – Ne znam zašto sam postavila to pitanje. Osim zato
što toliko sliči na mene.
Silver slegne ramenima. – Ne znamo.
– Ali, ali... zašto je niste voljele?
– Bila je tako tiha. Neprestano se molila. Stalno je s tatom bila na koljenima.
Bila je dosadna – odvrati Silver.
Silver vrati bilježnicu s Mercynom fotografijom natrag na mjesto na polici.
– Čekaj, još sam malo željela pogledati, pročitati one novinske članke.
– Ne, brzo će se vratiti. Ne smiju nas uhvatiti. Obećaj da im nećeš reći. Inače se
nećemo više igrati s tobom.
– Moram je vidjeti... – Ruka mi poleti za bilježnicom, ali Silver me zgrabi za
ruku.
– Ne. Znala sam da ti nismo smjele reći.
Stanem je gurati prema krevetu, ali Melody stane zavijati:
– Nemoj, nemoj, nemoj!
Toliko me snažno povuče za suknju da odskočim unazad i zamalo sletim na nju.
Objema je lice bijelo poput mlijeka. – Znala sam da ćeš nas uvaliti u nevolje –
reče Silver. – Tata pobjesni ako se makar i samo približimo njegovim stvarima. Nismo
ti to smjele pokazati.
– Zakuni se da nećeš više gledati tu bilježnicu – reče Melody. – Molim te. Mogao
bi te uloviti.
Sve tri teško dišemo. – Dobro, neću – lažem im. – Obećavam.
Spustim se stubama i zagledam se u zapjenjenu rijeku koja me zamalo utopila,
razmišljajući o djevojčici skrivenoj na polici, pitajući se tko je ona. Jako mi je slična,
a sada... sada dijelimo i ime.
Čak i iz ove udaljenosti, kad se osvrnem natrag prema kamperu, čini mi se da
vidim tu bilježnicu kako mi namiguje s police. – Jednog dana – kažem ispod glasa –
pošteno ću te proučiti. Doći će detektivka Wakeford i pronaći te. – Sve moram
pretražiti, pomislim, a utroba mi zatreperi. – Mercy, tko si? – upitam, kao da me
može čuti. – Kad bi barem bila tu, da mi sve ispričaš. Ja sam Carmel.
 Potom se sva nekako stresem iznutra, jer kad sam joj rekla svoje pravo ime, sve
je posve utihnulo. Čulo se samo žuborenje rijeke, jer rijeka ionako ne mari. Zvuk se
rasplinuo u zraku i više uopće nisam sigurna da sam u bitci za ime izvojevala pobjedu.
Izvadim kemijsku olovku iz džepa i izudaram je kamenom dok se ne pretvori u
plastični bodež. Uzmem tri oblutka i stružem, stružem, stružem. Kad završim,
poredam ih jedan pokraj drugoga, ali podsjećaju me na nadgrobne spomenike pa ih
razmjestim jednog iznad drugoga, ovim redoslijedom:
Wakeford
Ljeto
Carmel
 3O

DAN STO ŠEZDESET TREĆI

P rvi puta. Prvi puta sama u gradu.

Šetat ću, pomislila sam, malo protegnuti noge, premda sam dobro
znala da tako mogu istodobno i tragati za njom.
Bilo je čudno naći se sama. Široko nebo, puno razmočenih sivih i
plavih tempera, još se nalazilo nada mnom. Ptičji glasovi odjekivali su oko mene,
nepromijenjeni. Kretala sam se kroz svijet koji nije mario ni za što, osim za mijenu
godišnjih doba. A je li ovo što osjećam u zraku lagani zametak jeseni? Zar je već stiglo
to doba godine?
Bat mojih koraka uhvatio je postojan ritam. Svako bih se malo zaustavila i
podigla nos, okrenula se oko sebe, motreći na sve strane. Pretvorila bih se u par očiju,
namjensko biće stvoreno za traganje: moje noge postale su viličar, samo
promatračnica. Prestani s tim, ukorila sam se. Nije tu.
Nastavila sam poznatom seoskom cestom dok se nisam našla u predgrađu. Kuće,
isprva raštrkane, počele su se grupirati i stvarati ulice. Zastala sam i naćulila uši.
Prigušeni zvuci dječje igre doletjeli su do mene u oblaku žamora. S grčem u želucu
shvatila sam da se nalazim blizu Carmeline škole i da ću, nastavim li, proći pokraj
viktorijanske zgrade od opeke s veselim kolažnim leptirima zalijepljenim na prozore.
– Jao meni, jao meni – promrmljala sam sebi u bradu, promijenivši smjer kako
bih posve izbjegla školsku zgradu.
Našla sam se u ulici okruženoj trgovinama i ljudima koji se guraju, neki
pretovareni vrećicama, drugi puše, ili jedu iz papirnatih vrećica dok im snježne
pahuljice ribanca sipe u krilo, ili razgovaraju mobitelom, ili zure u prazno. Naći se u
masi ljudi jednako je neobično kao i potpuna samoća od prije sat vremena. Toliko
neobično da sam se približila dućanima na rubu pločnika i vukla se ulicom,
pridržavajući se jednom rukom za zidove zgrada da ne izgubim ravnotežu. Nešto
dalje naišla sam na starca u kaputu od tvida koji se služio istom taktikom – vukao se
puževom brzinom – pa smo se na brzinu morali dogovoriti oko toga tko će se od nas
načas odlijepiti od zida.
No znala sam što je preda mnom. Približavalo se, željela sam vidjeti, no
istodobno i nisam. I to samo zbog šašave pomisli koja mi se motala po glavi – ako su
crvene cipelice ondje, zar to ne bi moglo biti znamenje da je još živa? No nije bilo
moguće da su još u izlogu, nakon toliko mjeseci. Stoga sam pristala na kompromis –
zadovoljit ću se vidim li u izlogu bilo kakve crvene cipelice. To će biti znamen koji
tražim.
Sve sam vrijeme uvjeravala samu sebe da ne mogu živjeti od znamenja,
opsjenarskih trikova i znakova s neba jer ću tako zasigurno izgubiti razum. No
svejedno sam morala pogledati. Pred sobom sam nazrela poznato zelenilo Clarksove
nadstrešnice pa se stala vući prema njoj poput bogalja, dok se naposljetku nisam
domogla izloga, stala pred njega i zagledala se u minijaturni krajolik od zelenog filca
te maleno postolje na kojem su tako dugo bile izložene crvene cipelice. No sada ih
nije bilo. Na njihovu je mjestu ležao par smeđih cipela s ukrasnim, bijelim šavom i
debelim, ružičastim cvjetovima prišivenim na mjesto nožnog palca. Bile su
namještene u živahnoj pozi, jedna nasuprot druge, kao da su u niskom startu,
spremne da na najmanji znak istrče kroz izlog na ulicu. Proučila sam izlog. Plave,
smeđe, ružičaste, crne. Niti jedne crvene, ni jedan, jedini par. Oslonila sam se na zidić
jer sam se na trenutak uplašila da ću pasti i glavom proći kroz staklo.
– Oh, oh... – Dah mi je bio plitak i brz. Zgrabila sam mjedenu šipku kvake i
gurnula, uletjevši u hladnu, mračnu trgovinu. Unutra je sve bilo tiho, cipelice boje
bombona izložene na bijelo obojenim stalcima. Šarene, plastične naprave za
određivanje broja noge s velikim mjernim vrpcama i plastični stroj u kutu, gdje se
Carmel nekoć smijala kad ju je uređaj poškakljao obujmivši joj stopalo.
Mlada žena za pultom, proučava si nokte.
– Mogu li vam nekako pomoći? – upita. – Ili ćete samo pogledati?
– Samo pogledati. – Glas mi je promukao.
Obišla sam dućan, povremeno zastajući da nešto podignem, pretvarajući se da
proučavam cipele. Bog zna zašto. Oči su mi bježale prema dječjim cipelicama:
čizmicama s debelim vezicama; kožnatim, lakiranim cipelama oblih prstiju, posutih
izrezanim, lakiranim cvjetićima; meke, plave sandale. Učinilo mi se da u posljednje
vrijeme tražim samo crveno, crvene kapute ili crvene cipele, a ponekad bih
krajičkom oka uhvatila to crvenilo, poput iznenadna bljeska krvi. No sada, u
psihičkom stanju u kojem sam se našla, osjetila sam da to moraju biti cipele, ništa me
drugo nije moglo utješiti. Bacila bih se na bilo što crveno da se uvjerim jesu li to one
iste, svjesna da glupo mučim samu sebe, s obzirom na to koliko je vremena prošlo.
Svaki puta kada bih podigla cipelicu, ne bi to, dakako, bio par koji bih svugdje
prepoznala, s dva ukrasa u obliku dijamanta i izbušenim prstima poput pseće njuške
bez brkova.
Napokon obišavši cijeli dućan, ponovno sam se našla pred djevojkom za pultom.
Ledeno bijelo sjenilo ljeskalo joj se ispod obrva dok me mjerkala. Nasreću, nije me
prepoznala.
 Nakašljala sam se. – U izlogu ste imali par cipela...
– Da?
– Bile su crvene. – Mislim da sam šaptala, jer se nagnula prema meni da čuje što
govorim. – Jako su dugo bile izložene.
– Muške ili ženske?
– Ženske. S ukrasom u obliku dijamanta. I kopčicom. Sandale.
– Sandale? Ah, ne. Sad je sve za školu.
– Sve za školu?
– Da. Nemamo više sandala. Bile su na rasprodaji.
– Mislite li, mislite li kako je moguće da su neke još u skladištu?
Uzdahnula je. – Oh, ne bih znala. Hilary... – viknula je kroz otvorena vrata koja
vode u polumrak. Na njima se pojavila Hilary – postarija žena s naočalama na lančiću
oko vrata – pa sam joj morala ponovno sve objasniti: izlog, dijamantni ukrasi, kopča
i crvena koža.
– Znam, gospođo. Rasprodaja je završila. No... Chloe, možda bi mogla pogledati
jesu li koje ostale? Zaviri ispod izloga. Ja moram završiti s čišćenjem.
Chloe mi je jasno pokazala da joj se doista ne da gnjaviti time. No ipak je počela
podizati poklopce zelenih kutija za cipele naslaganih ispod izloga.
– Ne, ne, ne – rekla bi svaki put kad bi otvorila kutiju. Kao da smo joj zadale
glup zadatak koji je unaprijed osuđen na propast.
– Zar vaša djevojčica ne bi trebala biti s vama, da ih isproba? – upitala je, nakon
što je otvorila i posljednju kutiju, ponovivši svoje „ne“. No starija je žena strogo rekla:
– Chloe, idi potraži u skladištu. Možda su tamo.
Shvatila sam da me Hilary prepoznala, no mudro i diskretno ne upire u to
prstom.
– Pronaći ćemo ih, gospođo. Ako ih imamo.
Grlo mi se stegnulo od dobrote kojom mi se posvetila. Stajala sam čekajući
Chloe da nevoljko završi pregled zaliha na skladištu koji, pretpostavila sam, ionako
odrađuje „s vrha“.
– Idemo joj pomoći, gospođo. – Hilary se pridružila kolegici u mračnim
dubinama skladišta pa sam zamišljala kako Chloe doznaje tko sam, a šokirano joj lice
s bijelim sjenilom iskače iz polumraka poput mjesečine.
 Nakon mnogo šuškanja, vratile su se jedna za drugom, a Hilary je u rukama
nosila zelenu kutiju, dok joj je druga djevojka preko ramena zaprepašteno zurila u
mene.
– Nisam sto posto sigurna. No jesu li to one koje ste tražili? – Podigla je
poklopac, a u kutiji su ležale cipele nalik na dvije debele bubamare, ugnijezdivši se
kao da im je dosadilo biti u izlogu pa su odletjele usnuti zimski san u kutiji među
mekim papirima.
Prekrila sam dlanom usta i drugom rukom ščepala tezgu da se pridržim.
– Da. Da, to su te.
– Prava sreća. Eto, nije li to dokaz da je sve moguće? Sve neprodane ljetne cipele
u skladištu trebalo je poslati natrag.
– Mogu li ih kupiti, molim vas? – Dohvatila sam torbicu s ramena i zavukla u
nju ruku, tražeći novčanik. Hilary ih je odnijela na blagajnu.
– Pa nećeš valjda... – Chloe ju je ukorila šapatom. No starija je gospođa samo
odmahnula rukom.
– To će biti dvanaest i devedeset devet. Gotovina ili kartica?
– Kartica. – Sjetila sam se koji mi je pin, a Hilary je nježno i pažljivo preklopila
papir i prekrila crvenilo, zatim ubacila kutiju u vrećicu.
– Izvolite, gospođo. Na kraju smo ih ipak pronašle, zar ne?
Jesmo. Stegnula sam kutiju u rukama. Je li to bilo moje znamenje? Zamislila sam
da moraju biti u izlogu, one ili neke druge, samo da su crvene. No bile su tu, one
prave, skrivene duboko u tami.
Privila sam kutiju čvršće na grudi, zamalo je zgnječivši. – Hvala vam. Od srca
vam hvala.
Obujmila sam vrećicu objema rukama i grlila ih putem kući. Imam cipelice,
imam cipelice. Od same činjenice da su u mom vlasništvu, hodala sam uspravnije,
odlučnijim korakom. Ovoga sam puta odabrala rutu koja me odvela pokraj školske
zgrade od crvene opeke – prvi puta pokraj njezine škole – stoga sam danas odradila
dva „prva puta“.
Igralište je sada bilo prazno i nad zgradom se nadvila sanjiva tišina. Nepomično
sam stajala i gledala je preko zida. Mogla sam zamisliti djecu u njoj, pospanu od
nastave, spremnu za kraj školskoga dana. Ubrzo će se roditelji početi skupljati na
igralištu da ih odvedu kući, a ta me pomisao trgnula i potjerala dalje.
 – Eto – rekla sam sebi, brzo koračajući i stežući kutiju sa cipelama – nije bilo
strašno, zar ne? Vidiš da se može? – Za to su bile zaslužne cipele i to što sam ih,
usprkos nevjerojatno slabim izgledima, ipak pronašla.
 31

J edva da me ikada ostavljaju samu.

Dok su svi zaokupljeni nekim svojim poslovima, stojim pokraj kampera i
gledam zeleno jezero pokraj kojega smo parkirali, pjevušeći tihu melodiju.
Potražim kameno jaje, no sada na njegovu mjestu osjećam samo bolnu
prazninu. Na trenutak me zapeče savjest, no uto pomislim: to ne znači da sam
zaboravila na mamu, to samo znači da ne moram i sama umrijeti, jer to me kameno
jaje polako ubijalo.
Kad sam nasamo, ponovno pomišljam na podmuklost. Ovaj je kamper prava
kutija tajni koje me dozivaju, želeći mi se povjeriti. Lubanje, Mercy... sve mi se to
pomiješalo pa ponekad zamišljam kako otvaram Mercynu bilježnicu i na mjestu
njezina lica vidim lubanju. Od toga me prolazi jeza.
– Detektivka Wakeford je ponovno s vama – kažem naglas, a od tih se riječi
žmarci povuku i obuzme me drhtavica od uzbuđenja. – Mercy, gdje si? – Tražim je
pogledom, ali njezina je bilježnica toliko tanka da je zasigurno zgnječena među
ostalima. Počnem izvlačiti knjigu po knjigu da vidim je li zaglavljena između njih.
Kukom okrznem kožu djedove bilježnice, koja me također zazove, još glasnije od
ostalih. Usudim li se? Usudim li se? Ne znam koliko vremena imam. Ugrizem se za
usnicu.
Djedov je rukopis krupan, s mnogo vitica. Ispisao je stranice i stranice. No i ja
brzo čitam. Bila sam najbolja u razredu. Čini se da najviše zapisuje molitve. No zatim
krajičkom oka ugledam svoje ime i zastane mi dah. Počnem čitati i ne mogu se
zaustaviti jer sam pronašla mjesto gdje djed piše o meni, a od njegovih me riječi
ponovno prođu trnci.

Bože, Ti si taj koji me poslao da otputujem na taj otok.

Dugo vremena nisam znao zašto. No kad sam prvi puta ugledao
Carmel, sve mi je bilo jasno. O, Gospode, doznao sam. Doznao sam, doznao
sam. Hvala Ti. Morile su me sumnje, bio sam izgubljen. Oprosti mi što sam
sumnjao u Tebe. No mislio sam: moram kročiti božanskom cestom, no kako
da načinim prvi korak, Gospode, ako mi ti ne pokažeš kartu puta? Izgubljen
sam. Bio sam nevjerni Toma. Sada to mogu priznati. No kad sam je ugledao,
znao sam da sam pronašao svoju kartu, svoj kompas, svoj putokaz za
nastavak puta. A možda će, vremenom, i mene osloboditi bola koji nosim?
Jesam li sebičan? Griješim li? Mislim da ne. Ne. Trebalo mi je mnogo vremena.
Trebalo je pomno planirati. Kad sam je ugledao u onom gradiću po imenu
Boston, bio je to znak, siguran sam. Jer nisam ni znao da na tom prokletom
otoku uopće postoji Boston, koji nosi ime moga rodnog grada, neka je Bogu
slava i hvala. No tada je nisam mogao imati, ne u tom trenutku. Nakon tog
prvog susreta, blago, blago sam rekao sebi – možeš pričekati mjesec dana,
godinu. Možeš čekati i cijeli život. Ona je doista moje dijete i meni pripada.
Usredotočio sam se na glupaču s kojom se zatekla, ženu sa zapešćima
prekrivenim narukvicama koje izgledaju poput pletenica, koje bez sumnje
služe za skrivanje nekog bezbožničkog pokušaja oduzimanja vlastita života.
„Paul i Beth“, ponavljala je, „Paul i Beth ne bi to ozbiljno shvatili“. Nakon
nekog vremena, shvatio sam da govori o djevojčičinim roditeljima. Ispričala
mi je sve što sam želio znati, o razorenoj obitelji i njihovim navikama, stoga
mora da je od početka bila Tvoja sluškinja, premda tada toga nije bila
svjesna. Zakrabuljen mračnom maskom, već sam počeo kovati plan, u glavi
mi se rodio naum brže negoli se začne dijete. Glas mi se prigušio da zvuči kao
njezin, dlan prekrio usne dok govorim. Mala Carmel ispred crkve, među
cvijećem, a poslije, kad sam je vidio kako prilazi, jedva da sam mogao disati
i povukao sam se natrag u sjenu, pretvorivši tamu u svoju krinku. Poput
pauka stisnuo sam se u mračan kut, odakle sam mogao motriti njezinu
čudesnost.
Čekanje bijaše prava agonija, dok se naposljetku nisam našao pred
njihovom kućom. Danima mogu ovako, pomislio sam, moje je strpljenje
beskrajno. Gorim. A vidjevši kako napuštaju dom, pohitao sam za njima na
vlak pa s Duhom Svetim sjeo u vagon, ni dva sjedala iza njih. Zatim završih
na onom bezbožnom mjestu – priče! Na svijetu postoji samo jedna priča, a
ta govori o patnji na križu.
Moji letci nikoga nisu zanimali. Letci koji šire Tvoju riječ. Vidjeh ljude
kako ih bacaju u blato i hodaju po njima. Koliki me samo bijes obuzeo kad
sam vidio kako prljave čizme gaze Tvoju riječ u blatu. Kad god bih to
ugledao, Kristove bi mi se rane još šire rastvorile.
Mercy za mene više ne postoji. Nije bila ta koju sam čekao. Bila je
poslana kao... kao prethodnica. I priliči joj da zauvijek bude ostavljena na
tom studenom otoku. Bila je Ivan Krstitelj prije Isusa i bilo joj je
predodređeno da i skonča sudbinom Ivana Krstitelja. Za mene ona više ne
postoji. Ne postoji.
Morao sam se vratiti po auto. Cijelo vrijeme dok sam vozio, prožimao
me užasan strah da sam propustio priliku, da sam zakasnio. Izvršavajući
Božji naum toliko sam plamtio da sam se jedva uspijevao suzdržati – lutao
sam poljem u bunilu bola i straha, strepeći da sam je izgubio. Uto sam
ugledao krvavocrvenu odjeću i više je nisam ispuštao iz vida. Bio je to Tvoj
znak – kako bih je inače tako jasno vidio u gomili? Slava budi Bogu.
Kao da je bila na koncima. Finim, srebrnim nitima koje su izrastale iz
nje i oko nje poput božanskog kaveza. Nije ih mogla vidjeti, kao ni itko drugi.
Samo ja. Ta je djevojčica bila okružena neupućenima, neupućenima u Božji
 naum. Onima koji žele ispuniti glave nevjerom i pustim tlapnjama, a jedina
je priča ona o Tebi, koji patiš na križu – ponavljam to, jer jedino to je istina.
Slijedio sam je, u smrtnome strahu da je ne izgubim u svjetini, u
golemoj, smrdljivoj masi koja zija i ždere i broji svoj prljav novac. No crvenilo
njezina kaputa bijaše mi talisman, pomoć da je ne izgubim iz vida.
Osvrnula se i nasmiješila mi se, a moje srce probode čežnja. Za njezinim
darom, za njezinim Božanskim darom. Oprosti mi, Bože, no tada me obuzela
ljubomora. Poželio sam ga za sebe. Opet pomislih: zar da ga ima obično
dijete? Samo što ja mogu imati nju, pomislio sam. Mogu imati nju. Radit će
kroz mene.
Niti jednom je nisam izgubio iz vida. Čak niti onda kad se sakrila pod
stol. Zamalo sam tada krenuo u akciju, no... „čekaj, čekaj“ rekoh sam sebi.
Toga dana kao da si Ti vodio moje korake. Ne, nisam je izgubio, za razliku od
njezine nesmotrene majke. To je bio moj pravi znak, kao i onaj kad mi se
nasmiješila.
Jer kad mi se nasmiješila, sve su srebrne niti oko nje počele pulsirati,
niknule su i šiknule uvis, sve obasjavši, izvijajući se kroz zrak.
A ono crvenilo, bilo je to Tvoje božansko srce, usred gomile onih
nevjerničkih zvijeri.
Bilo je ondje, samo za mene.
Hvala Ti, Gospodine.

Primičući se kraju stranice, začujem nešto izvana pa gurnem bilježnicu natrag na

policu. Brzo, brzo! Dorothyno lice proviruje iza otvorenih vrata i strogo me gleda.
– Što to radiš, mala?
– Ništa.
Nepomično stoji i zuri u mene, a ja pokušavam zatomiti crvenilo koje mi nadire
u lice. To mi baš i ne polazi za rukom. Uši i obrazi gore mi kao da su u plamenu.
– Otkrijem li da radiš nepodopštine... djecu se u mojoj domovini bičuje.
Dobrano ih se izbičuje dok im noge ne izgore.
Možda misli da sam se naljutila. Možda tako i izgledam, premda sam zapravo
uplašena i uhvaćena na djelu. – Uzmi jabuku – ipak mi kaže, pruživši mi golemu,
žutu jabuku na ispruženom dlanu, kao što se nudi konjima. – Slatke su i sočne...
Odmahnem glavom. Ono što govori zvuči lijepo, no način na koji to govori nije.
Pokušava me zastrašiti. Kod kuće imamo sliku Snjeguljičine zle maćehe koja joj pruža
otrovnu jabuku. Zagrize lije, zaspat će na stotinu godina.
 Dorothy grubo skloni jabuku i udalji se. Gledam kako joj duga pletenica
odskakuje od mršavih leđa. U tom mi trenu postane mrska. Pomislim kako uopće ne
mari za mene i potrčim za njom. Čuje me kako dolazim i naglo se okrene, brzo poput
zmije.
– Znam sve o tebi. Znam da čuvaš slike ljudskih lubanja. – Te mi riječi izlete iz
usta prije negoli sam se stigla predomisliti. Preneraženo uzdahnem i pljesnem se
dlanom po ustima kao da ih mogu ugurati natrag.
Ona se uspravi, prekriži ruke i pogleda me.
– Ono što ti znaš, mala, je ništa. Ništa ti ne znaš, ni o čemu. Vrati se unutra. –
Svjetlost s jezera prijeđe joj licem.
Oči mi se napune suzama. Možda će mi Dorothy sada postati prava
neprijateljica.
– Što hoćeš od mene? – upita, vidjevši da se ne mičem.
Iz mene provali jecaj. – Hoću da me opet voliš. Trebala si biti poput moje mame.
Moja mama nikad ne bi držala slike lubanja.
Šuti. Vidim da razmišlja.
– U redu. – Uhvati me za ruku i odvede u kamper. Zatim zavuče ruku pod
madrac i izvadi listove papira. Neke lubanje izgledaju kao da se smiju, druge vrište.
Odvratne su mi, nikada nisam vidjela ništa gore. Sada će mi zauvijek ostati urezane
u pamćenje.
– Eto, jesi li zadovoljna?
– Ali, Dorothy – rukama se uhvatim za lice – što je, što je to? Zašto ih čuvaš?
– Zbog Dana mrtvih. To su moji preci. – Pogleda ih. – Dođi sa mnom, dijete.
Slijedim je. Iz džepa izvadi plavi, plastični upaljač kojim pali vatru i plamenom
dotakne rub jedne od slika. Neke se ptice na vodi potuku i zalepeću krilima tako da
od straha zamalo iskočim iz kože, misleći da su lubanje oživjele i počele vrištati.
– Eto, vidiš. O čemu si ono govorila?
Razjapljena usta vrište kroz plamene jezike koji im ližu koščata lica, a zatim se
razmrve u spaljene ljuskice na tlu. Dorothy ih zgazi, tako da se pretvore u prašinu
koja se kovitla na vjetru.
– Gotovo je. Iz ničega se ništa ne može načiniti, je li tako, dijete? – To je jednom
već rekla. – A pokušaš li, reći ću mu. Reći ću mu da kradeš iz Biblije. To mu se neće
svidjeti, znaš? – Dok se udaljava, promatram oblak pepela koji se rasipa nad vodom.
Sjednem na stube i dugo ne prestajem drhtati. Kad god je Dorothy užasna prema
meni, osjećam se toliko loše da bih najradije umrla. Suze mi se slijevaju niz obraze.
No tada se počnem osjećati bolje, čak i snažnije. Dorothy je zbog mene bila prisiljena
spaliti svoje užasne lubanje.
Vadim sve redom, jednu po jednu, gledajući ih poput policajke. Čak mi padne
na pamet da ponovno potražim bilježnicu u kojoj piše o Mercy, no zatim se
predomislim. Danas sam već dovoljno upadala u nevolje.
Usto, pročitala sam djedove tajne, premda ih ne razumijem. Piše u tu svoju
bilježnicu kao da mu nisu sve daske na broju. Čak i ako je to samo biblijsko
trabunjanje, sjetim se kako sam rekla sama sebi da ga moram držati na oku. Čim
prestanem drhtati, odem ga potražiti. Cijepa drva sjekirom. Neko ga vrijeme
promatram dok ne zna da sam tu.
Napokon me primijeti. – Carmel, što to radiš? Zašto samo stojiš i gledaš me? –
uspravi se. Pokraj njega je hrpa nacijepanih drva, tekućina još kaplje iz rezova. Oko
glave mu kruži nekoliko lijenih muha.
– Tek onako.
Opazio je promjenu na mom licu. Dobro mu to ide, premda mu to uspijeva na
drugi način nego meni. On to postiže promatranjem i slušanjem.
– Dođi, draga moja. Sve mi ispričaj.
– Deda, zašto ste se ti i mama posvađali? – brzo upitam, prije negoli si pružim
priliku da se predomislim. U svojoj je knjizi mamu nazvao „nesmotrenom“, no ne
smijem mu to spomenuti, jer bi u protivnom doznao da sam čitala. Premda bih mu
trebala dati do znanja da je u krivu.
On potapša cjepanicu, nudeći mi da sjednem. – Slušaj, Carmel, ne moramo se
zamarati davnom prošlošću...
– Zašto mi ne možeš reći? Zar je tajna?
Oči mu postanu posve blijede i obuzme me strah, no zagrli me rukom oko
ramena i blagim, tihim glasom kaže:
– Nisam se slagao s načinom na koji je odlučila živjeti, kao ni s njezinim brakom.
Sada mi je zbog toga, dakako, žao. Duboko se kajem u svojim molitvama...
Ramena mu se počnu tresti, šake podignu pred lice, a iz grla prokulja suhi jecaj.
Energija je u njemu čvrsto sabita i suze mu kaplju kroz prste. Izgleda poput velike
životinje koju je ranio lovac.
– Deda, nemoj plakati – kažem mu.
– Dijete, kakav li samo cirkus radim od sebe. – Protrlja lice podlakticom.
Položim mu dlan na ruku. – Samo ti nedostaje, to je sve. Baš kao i meni. – I
premda je bio uzrujan, drago mi je što je toga svjestan.
 32

DAN STO OSAMDESETI

K
upila sam udžbenike u antikvarijatu.
Udžbenike iz biologije. Obrisala sam prašinu sa zelenih naslovnica i
odnijela ih starcu za drvenim pultom.
– Sve ćete ih uzeti? – upitao je. Bilo ih je samo tri – zaključila sam da
zasigurno nema mnogo kupaca.
– Da, molim.
Otvorila sam naslovnicu na vrhu hrpe. Udžbenik je tiskan 1969.
– Ipak...? – Zatim sam se nasmijala. – Oprostite, pomislila sam da bi podaci mogli
biti zastarjeli. No, dakako, ljudsko tijelo... to nikada ne zastarijeva, zar ne?
Bio je to zadatak koji sam si zacrtala. Ona „sitna djela“ o kojima sam razgovarala
s Craigom sada su se jasnije odredila. Kako sam mu zadnji put rekla, postale su „sitna
djela za druge ljude.“ Sinula mi je zamisao: možda bih jednoga dana mogla u školu za
medicinske sestre. Možda bi pomoć drugima bila ključ. Svi su mi rekli da je još
prerano, što je, dakako, istina, no postigli smo dogovor. Pokušat ću smanjiti odlaske
u potragu i učiti biologiju, uspijem li se usredotočiti. Policijska je istraga u ovoj fazi
utihnula, premda nisam mogla reći je li mi zbog toga teže ili lakše.
Pomagalo mi je, barem donekle, učiti o ljudskom tijelu: leđna moždina sastoji
se od područja bijele i sive materije... stražnji dio oka ispunjen je prozirnom
želatinom... stezanje mišića može biti svojevoljno (kontrolirano voljom) ili refleksno
(nenamjerno, automatski).
Za dobrih dana, osjećala sam se kao da se približavam rješenju neke ljudske
zagonetke: oči, ruke, stopala, maternica, nokti. Kao da Carmel nije oteta, nego se
rasprsnula na dijelove. Eksplozija krhotina, finih poput stakla, a meni se činilo da
mogu naučiti kako je ponovno sastaviti. Kao da sam pod prstima osjećala njezine
teksture. Prijelaz palca preko čistog uvojka. Gruba koža zacijeljene ogrebotine. Kost,
na gležnju, tvrda i čvornata. U međuvremenu, njezina je karta sve više rasla. Kad bih
se sjetila nekog imena koje mi prije nije palo na pamet, čak i nekog jedva znanog
poznanika kojega sam zamalo zaboravila, smjesta bih otišla u njezinu sobu i dodala
ga. Morala sam zalijepiti još dva golema lista papira, jedan pokraj drugoga, da uspijem
proširiti tu rastuću, paukovu mrežu. Nisam od nje dizala ruke, premda mi nije
otkrivala ništa što bi imalo ikakva smisla.
 Dobri dani u sebi su nosili i kratka razdoblja spokoja. No tijekom loših dana
najradije bih sama sebi naudila, istodobno znajući da moram ostati zdrava. Da,
usprkos svemu, moram ostati čitava. Stoga sam dopustila mislima da odlutaju u tom
pravcu. Imala sam vizije kako sama sebi presijecam kralježnicu kliještama za žicu.
Udaram glavom o zid dok mi se potok krvi ne razlije oko nožnih prstiju. Šakom
probijam prozor i grebem ruku povlačeći je naprijed-nazad kroz razbijeno staklo. Te
su mi vizije pružale odušak. No znala sam da se nisam predugo smjela zadržavati
među tim živopisnim prizorima u technicoloru.
Morala sam ostati prisebna.
Sitna djela. U tegle pokraj ulaznih vrata posadila sam lukovice za iduće proljeće.
– Svaka čast – rekla je moja mama kad se pojavila na vratima s vrećicom iz
dućana u svakoj ruci. Roditelji su u posljednje vrijeme često znali prespavati kod
mene. Mama je kuhala, a tata je prčkao po vrtu. Činilo se kao da se vrijeme vratilo i
da smo ponovno živjeli zajedno, samo nas troje. Mama, tata i Beth. Plaćali su i moje
račune, barem za sada, jer se još nisam mogla suočiti s povratkom na posao.
– Dobro je. Spremit ću ti nešto za jelo. Nešto lagano. Moramo te održati na
životu, draga. Moramo te održati na nogama.
I uspjeli su.
Srce je šuplji mišić u obliku izvrnute kruške. Iznutra je podijeljeno u četiri
komore...
Idućeg proljeća, pomislim. Tada će proći već puna godina.
 33

U crkvi od bijela drveta dedina se iskričava energija vrati, samo što ovoga
puta nije razasuta po zraku. Zbijenija je, poput zrake svjetlosti.
– Uđite, ima mjesta za sve. Uđite i udobno se smjestite. – Podsjeća
me na onog čovjeka koji pred cirkuskim šatorom poziva publiku na predstavu.
U školi smo posjetili staru crkvu tijekom svetkovine žetve. Pronašli smo kameni
nadgrobni spomenik s imenom Elsie, koja je umrla sa samo pet i pol godina. No ova
je crkva nedavno obojena jarko bijelom, novom bojom i nalazi se navrh jedinog brda
u blizini, tako da se s njega vidi kilometre i kilometre daleko preko žutih polja,
kojima je okruženo.
Deda nas je sve poredao pokraj vrata.
Žena u tamnoružičastom šeširiću pozdravi djeda i kaže mu:
– Kakav lijep, lijep dan. – Dok govori, cvijeće na njezinu šeširu, pričvršćeno
žicom, podigne se i spusti u djedovu pravcu, kao da i ono želi popričati s njim. –
Kakve li su samo vijesti do nas stigle. Baš smo blagoslovljeni što ste uspjeli zaći tako
daleko na selo. Deda joj stegne ruku i pritisne je sebi na prsa.
Zabrinuo se da nitko neće doći. Stigli smo ranije, a jedan je njegov prijatelj već
bio tu i pušio, otpuhujući oblake dima u zrak. Dugo se ništa nije događalo i deda je
upitao Billa je li doista razdijelio sve letke, na što mu je ovaj odvratio da jest i da nema
potrebe za panikom. A zatim sam, preko polja, počela primjećivati ljude, isprva sitne
u daljini, kako gmižu prema crkvi kao da zvono koje sa zvonika glasno odzvanja don,
don, don oglašava vrijeme ručka za puževe pa ovi polako pužu prema njemu. A kad
su prišli, čula sam pjesmu i vidjela da su neki u kolicima, a neki hodaju oslanjajući se
o štap.
– Moja draga, draga gospođo – reče deda gospođi u šeširu, izgledajući kao da će
zaplakati. Nadam se da neće. Ti se ljudi čudno ponašaju. Prilaze nam u potpunoj
tišini, kao da smo doista posebni. Ne znam što bi učinili da zaplače.
Suprug žene u šeširu iskoči pred nas, a ja moram rukom začepiti usta da ne
vrisnem, jer jedno mu je oko poput golemog jajeta od prozirnog želea koje prijeti da
će mu iscuriti iz duplje.
– Pastore Patron – reče, ne ispuštajući dedinu ruku – jako nam je drago što vas
ovdje vidimo. Jako drago.
Dok govori, vidi se koliko ga boli lice. Oko mu pritišće tu stranu usta pa mu
riječi moraju izići kroz prorez na drugoj strani, pritom zviždeći. Ono što sam osjećala
prema njegovu oku, smatrajući ga odvratnim, uspoređujući ga s domom puža golaća,
ubrzo se istopi i u meni ostane samo sažaljenje. Zatim cvjetovi odlebde nad ženinom
glavom, slijedeći je u mračnu crkvu.
– Deda, što će svi ovi ljudi ovdje?
No on me ne sluša. Suviše se trudi biti usredotočen, saginje se i škaklja lica beba
u kolicima ili tapša tjeme djece u invalidskim kolicima.
Dorothy ne govori mnogo. Nosi skupi, ljubičasti kostim sa suknjom koja joj
dopire samo do koljena, svilene tajice, cipele s visokom potpeticom i biserne
naušnice. I kosa joj je drukčija – vezana u punđu – stoga mi se čini kao da to i nije
Dorothy.
Kad svi ljudi uđu, deda kaže:
– Eto, mislim da je došlo tvoje vrijeme. – Položi ruku svakoj od nas na leđa i
gurne nas unutra. Jasno mi je da želi ući posljednji.
Unutra, pozornica je opremljena mikrofonom i stolicama, i plavim tepihom koji
se s pozornice spušta sve do ulaznih vrata. Tu je i gramofon iz kojeg dopire pucketava
glazba, a sunce bljesne s ploče svaki put kad se okrene.
Ljudi se osvrnu da nas pogledaju. Primijetim čovjeka s okom nalik na jaje i ženu
s cvjetnim šeširom. Osmjehnem im se, oni mi uzvrate osmijeh, a cvijeće na šeširu
kimne mi u znak pozdrava.
Deda se popne na pozornicu, no ne slijedimo ga. Sjednem pokraj Melody, na
kraj jednog od nizova klupa. Želim joj biti što bliže. – Što će sada biti? – upitam je.
– Vidjet ćeš. Pjevat ćemo i moliti se. Tata će održati moćan govor i možda
dozvati Duha Svetoga.
Svi ustanu pa više gotovo ništa ne vidim, samo široka pleća muškarca preda
mnom, kojem znoj probija kroz plavu košulju. Uto začujem dedin glas. Zasigurno
govori na mikrofon jer glas mu grmi, čineći ga nadljudski moćnim.
– Kakvog li dana. Kakvog li dana da se iscjeljujući duh Gospodnji spusti upravo
na ovo mjesto...
– Amen! – glasno dovikne netko iz pozadine, prenuvši me tako da sam zamalo
iskočila iz kože, dok je sve ostale ohrabrilo da i sami počnu vikati.
U crkvi je vruće, počinju me hvatati strah i vrtoglavica. Kradomice potražim
Melodynu ruku i zavučem prste u njezin dlan, a ona ih čvrsto stegne. Potom Bill
promijeni ploču, stavivši neku na kojoj je samo glazba, bez pjevanja. Uključi neki
uređaj koji osvijetli zid iznad djedove glave riječima pjesme pa svi zapjevaju o tome
da su poput pokošenih vlati trave.
 Kad pjesma završi, sve utihne. Provirim iza muškarčevih plećatih leđa i
pogledam prema pozornici, ne ispuštajući Melodynu ruku. Na trenutak mi se učini
da djed plače. Prekrio je lice dlanovima, remena mu se spuštaju i podižu. Svjetina
stenje i vrpolji se na nogama. Čini se da je prošla čitava vječnost prije negoli podigne
glavu i raširi ruke, tako da napokon mogu pustiti dah. Podigne pogled prema stropu.
– Dođite, dođite, neka vas duh obuzme.
Ploča istekne do kraja, ali nastavi se okretati, ispuštajući neko krčanje. Nitko se
ne miče, kao da očekujemo eksploziju bombe.
Kad zaključim da više ne mogu izdržati, neki čovjek skoči sa klupe i pritrči
djedu na pozornici. Mladić je crn, odjeven u sjajno, plavo odijelo, koje na njemu
izgleda nekoliko brojeva premalo.
Bill promijeni ploču i pusti neko duboko, sporo pjevanje.
Djed ispruži mikrofon. – Reci mi, sine, kako se zoveš? – Dok to pita, plavim
očima gleda sve nas u dvorani, kao da svi sudjelujemo u ovome što se događa.
Izgovori ime u mikrofon, no zvuči mi kao „Flim“ pa zaključim da nisam dobro
čula. Široko se osmjehne publici.
– Što s tobom, mladiću, nije u redu? – upita djed. – Što te muči?
Činilo se da je s Flimom zapravo sve u redu, posebice kad je tako živahno skočio
na pozornicu. Ništa ne odgovara, samo se čini da uživa, neprestano maše i smješka
nam se. Mislim da ne shvaća da dedi već ide na živce, jer ga ne poznaje. No ja ga
znam i prepoznajem znakove. Vrat kao da mu je narastao i širi se iz ovratnika, stoji s
rukom preko prsa, drugom pridržavajući lakat.
No djed mu samo naloži da sjedne. Flim sjedne na jedan od drvenih stolaca u
dnu pozornice.
– A sada, sine moj, ispruži noge – reče djed na mikrofon.
Flim učini što mu je djed rekao. Ispruži ruke poput dasaka, tako da svatko može
vidjeti njegove sjajne, žute čarape i smeđe cipele.
Djed pruži mikrofon Billu i uhvati obje Flimove smeđe cipele, odozdo, za petu.
Stane povlačiti i gurati, pritom se jako mršteći. Bill gurne mikrofon između njih,
kako bismo svi čuli što govore.
– Sine moj, jesi li znao da ti je jedna noga kraća od druge?
Flim se na te riječi prestane smiješiti. Sjedne razrogačenih očiju, zureći u stopala
kao da su osmo svjetsko čudo.
Bill približi mikrofon da čujemo odgovor.
– Nisam, gospodine. Pojma nisam imao.
 Djed podigne pogled prema stropu, držeći po jedno Flimovo stopalo u svakoj
ruci. Vidim kako mu se usne pomiču. Naposljetku skoči na noge, pobjedonosno raširi
ruke i dohvati mikrofon koji mu je pružio Bill.
– Ustani, Flime, ustani.
Flim ustane, polako, a na licu mu zaigra širok osmijeh. No kad mu djed pruži
mikrofon, zazvuči kao da plače.
– Hvala vam, hvala Gospodinu – kroz plač će u mikrofon. Potom kao da sve to
za njega postane previše pa sakrije lice u dlanove i odjuri s pozornice.
Zatim se dogodi nešto što me toliko prepadne da mi ruka izleti iz Melodyne.
Muškarac preda mnom, u znojavoj, plavoj košulji, sruši se na tepih središnjeg prolaza.
Obrazi mu drhture, a kad otvori usta, iz njih se začuje:
– Zuulavelaatenčingfankallaššomaa.
Nitko se, osim mene, na njega ne obazire. Nitko ne predloži da se tom jadniku
pozove hitna pomoć. Samo viču i plješću, kao da ne postoji, ustaju iz klupa i prilaze
pozornici, tako da djeda više i ne vidim. Zrak je počeo smrdjeti po znoju.
Uto me Dorothy zgrabi za ruku.
– Pusti me – kažem joj, ne znajući što kani. No ona me samo čvršće stegne i
odvuče prema pozornici.
Kroz svjetinu ugledam djedovo lice. Smiješi se kako ga još nikada nisam vidjela
da se smiješi. Vide mu se svi zubi, lice mu je blijedo i crveno dok pruža ruke i polaže
dlanove nekoj ženi na glavu. Mršava je, nosi dugačku, plavu haljinu. Kosa joj u gomili
sitnih kovrča šiklja iz tjemena, tako da djed mora dobrano pritisnuti dlanove, jer ih
kosa odbacuje nazad. Zaprepašteno zadržim dah jer se čini kao da joj kroz tijelo
prolazi strujni udar koji izvire u djedovim rukama. Nedugo zatim, sruši se na pod.
Ljudi se okupe oko nje, gledajući je. Mumljaju, netko je čak i protrese, ali ne budi se.
Stoga je dvojica muškaraca oznojenih lica podignu i iznesu.
Ne želim prići djedu da i mene ne baci na pod. Srce mi divlje lupa pod haljinom.
Čini se kao da je naraslo dvaput veće no inače i pokušava mi se probiti u grlo. No
Dorothy me čvrsto drži za ruku svojim koščatim prstima. Mnogo je, mnogo jača nego
što izgleda.
Odvede me na mjesto pokraj pozornice, gdje mi vidik posve zakloni golema,
debela žena u haljini na šarene trokutiće, žute, plave i ružičaste. Kad se skloni s puta,
preda mnom se nađe dječarac, sav bijel i blijed, u invalidskim kolicima. Taj je dječak
jako sitan, noge su mu poput dvije grančice. Toliko je mršav da mu smeđe hlače
izgledaju gotovo prazne. Bijele su mu ruke oslonjene na zelenu plastiku rukohvata
invalidskih kolica. Kosa mu je tanka i zlatna kao u novorođenčeta i ne vjerujem da
sam u cijelome životu upoznala ikoga tko djeluje tako krhko i lomljivo. Čak su i
stakleni anđeli na zlaćanim končićima kojima smo mama i ja znale kititi božićnu
jelku izgledali čvršće i jače od njega. Dorothy me gurne ravno pred njega, a on stegne
rukohvate i zagleda se u mene tim svojim dražesnim licem.
Dorothy uhvati obje moje ruke i položi ih djetetu na glavu, gnječeći mi šake
svojima, tako da se ne mogu osloboditi.
Držeći mu lubanju, čini mi se kao da držim jaje. Samo da ga ne razbijem,
pomislim. Samo da mi prsti ne probiju ljusku do ljigavog žumanjka. Dorothyne sise
pritišću mi leđa, kroz tijelo osjećam njezino vrelo disanje. Kosa mu je svilena i meka
pod mojim prstima, ispod nje osjećam ljusku i na trenutak se uplašim da ću izgubiti
svijest.
U trenutku kad pomislim da ću pasti na dječaka i zdrobiti ga kao ptičje jaje,
buka oko mene kao da se priguši. Otvorim oči.
Ostali smo sami, on i ja. Zaboravim čak i na Dorothy, na sve ljude koji plaču i
urlaju, na ploču koja grebe. Usne mu izgledaju kao nacrtane, kao usnice lutke u izlogu
dućana, a lice mu je strpljivo, kao da je navikao na to da mu svašta čine i pritom se
ne buni, samo mirno čeka dok ne bude gotovo. Usne mu se miču pa pomislim da mi
nešto želi reći, stoga se nagnem prema njemu, ali iz njegovih usta u moje uši dopire
samo: „Psst, psst, psst“.
– Što je? – upitam ga. – Reci mi.
– Psst, psst, psst.
Zapravo bih ga najradije odvela odavde, odgurala ga van na sunce da zajedno
sjednemo i gledamo vidik s brda. Mislim da bi mu se to daleko više svidjelo, nego
ostanak ovdje.
Sada se i djed pojavio iza invalidskih kolica.
Dorothy mi grubo odvoji ruke od njegove glave. Ispruži mi ruke, čvrsto mi
prstima stežući zapešća, i posve ih raskrili, kao da me pokazuje na izložbi.
Djed se nagne nad dječaka stojeći mu iza leđa i zagrmi:
– Pogledaj. Vidi što se dogodilo. Ustani, dječače, ustani.
Nekoliko se trenutaka ništa ne dogodi, zatim dječak pokuša pomaknuti noge
nalik na suhe grančice. Zadrhte i zatresu se.
– Ustani, dječače. Ustani – drekne na njega djed.
Dječarac se doista trudi iz petnih žila. Stegne zeleni, plastični rukohvat objema
rukama i problijedi još gore nego prije.
– Da, samo tako. Evo, vidite. Pogledajte, dječak samo što nije ustao.
 Mališan se uspije još mrvicu odignuti iz kolica. Cijelo mu se tijelo trese i kapke
mu zatvara znoj. Svjetina se okupila i gleda ga.
– Prestanite! – vrisnem. – Prestanite ga siliti.
No, ne prestaju. Vjerojatno od silne buke niti ne čuju moj glas. Žele samo da
dječak ustane i prošeta prostorijom kako bi svi ostali zadivljeni tim čudom.
Neprestano mu ponavljaju neka ustane, govore mu da je ozdravio. Na kraju ga više
niti ne gledam. Ne mogu rukama prekriti oči jer ih Dorothy još čvrsto drži, stoga
okrenem glavu. Kad ponovno pogledam, dječaka više nema.
Čim me Dorothy pusti, izmigoljim se prema vratima i duboko udahnem svjež
zrak.
Pred bijelom crkvom još je bučno, kao da unutra bijesni oluja. Prstima začepim
uši.
– Kamo ćeš, dijete? – čujem kako me Dorothy doziva. Osvrnem se. Naslonila se
na dovratak.
– U šetnju.
Preko polja sve je žuto, žuto, žuto, prostire se kilometrima, a nebom prolazi
zrakoplov.
– Nemoj predaleko.
Preko žutila prelijeće sjena krila, sve je veća i veća, dok me ne prekrije, tamna
i ledena.
– Čuješ li me?
Nečeg sam se sjetila.
Maleni prozor i rika motora. Žena, na čijoj se glavi šćućurio majušni šeširić, kao
za lutku. Pitam se kako li joj se drži na glavi, kad je tako malen. Nosi kratki kaputić
sa srebrnom značkom. Na znački piše ime: Shelly. Nagnula se nada mnom, lice joj je
blago i lijepo, ruž sjajan i blijedoružičast. – Hej, je li joj dobro? – upita.
– Dobro je, samo je pomalo izvan sebe – odvrati joj djed koji sjedi pokraj mene
i toplo se osmjehuje od uha do uha.
No gospođa nije baš uvjerena u to pa se nagne bliže meni. – Mogu li te nečim
ponuditi? Malo vode, ili možda Coca-Colu, što kažeš? Hoćeš li malo Coca-Cole,
djevojčice?
A zatim sam, bez ikakvog razloga, nemajući pojma zašto to činim, prasnula u
smijeh. Smijem joj se, a lice joj poprimi šokirani izraz, nakon čega se naglo uspravi,
držeći pladanj na vršcima prstiju i brzo se udalji od nas, mumljajući:
– Dobro, budete li što trebali...
 Sjena zrakoplova odmiče, na bijelom je pročelju otisnut crni oblik krila.
– Jesam li ovamo stigla avionom? – doviknem Dorothy.
Ona slegne ramenima. – Naravno. Kako bi drukčije stigla?
– Ali, ali... Ničega se nisam sjećala, sve do maloprije.
– To ti je od puta, ne brini – reče Dorothy, a kad to izgovori, osjećam se poput
bube koja je zgnječena jer se nalazi usred goleme rupe u slagalici koja je upravo
zatvorena, a nitko tome ne pridaje nikakvu važnost.
Zrakoplov je odmakao. Ostala je samo buka koja sliči zvuku usisavača, a i ona
postaje sve tiša i tiša.
Zbog svega, ponovno pomislim na bijeg. No uto se zagledam preko polja. Sjetim
se mračne šume i osjećaja da nemam kamo, stoga znam da bi sve bilo uzalud. Željela
bih vidjeti tatu, ali on mi se čini milijunima kilometara daleko, beskoristan. Sada su
mi obitelj djed, Dorothy i blizanke. A deda za mene mari više no itko na svijetu.
Pobjegnem li, samo ću opet ostati sama i uplašena.
Hodam oko crkve vukući noge po travi. Dvije mi se bube dođu poigrati pred
očima pa ih otjeram mahnuvši rukom. – Ne danas! – bijesno ih ukorim.
U podnožju brda, dokotrljao se divovski, smeđi orah. Trepnem, a orah se
pretvori u glavu.
Zaboravim na kukce i nagnem se nad nju. – Dobar dan?
Pojavi se i noga. Smeđe se oči podignu prema meni.
– Bok. – Tu je i ruka, čeprka po travi, čupkajući vlati.
Otkližem se padinom u krutim cipelama. To je dječak u crnom odijelu, no čini
se da ne mari hoće li ga zaprljati. Izvalio se na livadu, tako da su mu leđa puna trave.
– Bio si u crkvi?
On samo kimne glavom.
Spustim se na zemlju pokraj njega. Čini se da i on želi biti što dalje od nje. –
Kako se zoveš?
– Nico.
– O. – Ne mogu smisliti što bih mu rekla pa samo škiljim u njega. Sunce se
presijava na njegovoj tamnoj koži i crnoj kosi. Trepavice mu bacaju sjenu preko lica.
Mislim da izgleda... lijepo, što je neobično reći za dječaka. Ponovno oborim pogled,
najbrže što mogu, da me ne uhvati kako ga promatram.
– Postalo mi je vruće – kaže mi.
– I meni. – Od buke mi još zuji u glavi. Ruke mi još drhte.
 Ukopam crnu, lakiranu cipelicu u meku travu. – Zovem se Carmel, osam mi je
godina. – Kad mu to kažem, osjećam se glupo jer me ništa nije pitao.
No on na to samo odvrati:
– Ja sam navršio jedanaest. Prije dva tjedna. – U tom trenutku djeluje mi nekako
tužno i osamljeno, no to ga, nekim čudom, još proljepša.
– Zašto si došao? Jesi su li tvoji mama i tata isto tu?
On trzne glavom. – Unutra su. Moja sestra ima cerebralnu paralizu. Čine sve
kako bi joj bilo bolje. Stvarno joj je teško.
Oborim pogled. Ne znam što je cerebralna paraliza i ne želim niti pitati, ali
primijetila sam njegov naglasak.
– Nisi odavde?
On odmahne glavom. – Iz Rumunjske sam.
– Nisam nikada čula za to mjesto. – On se nasmiješi, a ja osjetim kako mi sunce
grije kožu. – Ja sam iz Norfolka u Engleskoj.
– Ponovno sam napravila istu stvar i rekla mu nešto što me nije pitao. I sama
sam počela čupkati travke.
Čini se da me nije ni čuo. – Neće joj tako pomoći. – Namrštio se. – Kad bi barem
prestali pokušavati.
– Možda i uspiju – odvratim tihim glasom. Želim mu uliti nadu, no uto se sjetim
dječaka u kolicima, s nogama poput grančica.
– Ne pomaže to svakome. No deda kaže da bogalji ponekad ustanu iz kreveta i
prohodaju. Kaže da slijepci progledaju na vlastite oči. Sam je tome svjedočio. Misli
da i ja imam taj dar... – Zastanem i ugrizem se za usnu.
– Imaš li? – Ne zvuči mi baš uvjereno, gleda me kao da pričam djetinjarije.
Slegnem ramenima. – Ne znam. Deda tvrdi da imam.
Čujemo kako ljudi izlaze iz crkve pa se oboje povučemo bliže obali.
– Nadam se da će ozdraviti – šapnem, sva u vatri.
Oboje nas prene glas odozgo. – Što to vas dvoje radite? – upita Dorothy. –
Smjesta da ste se vratili.
Nico ustane. – Dođi – reče, zgrabi me za ruku i počne me vući uzbrdo. Nasmijem
se osjetivši kako me vuče uzbrdo, osjetivši stisak njegove snažne ruke. Pogledom
pratim Dorothyna tanka leđa dok se udaljavaju i želim svim srcem da nas nije
pronašla i da smo duže mogli ostati ovdje, nasamo. No Dorothy zastane i pričeka da
je sustignemo, pa Nico ispusti moju ruku.
 Blizanke potrče prema nama, kose im vijore. – Dođi, Carmel – kaže Melody. –
Mama kaže da si postigla iscjeljenje. Kaže da nas je danas posjetila prava milost Božja.
Pomislim na dječarca u kolicima.
– Zar je doista istina?
– Da, da. Dođi.
Osvrnem se. Nico zabije šake u džepove i okrene se da ode. Najradije bih u tom
trenu poletjela k njemu. Rekla mu da je možda istina. Da njegova sestra doista može
ozdraviti. No majka mu je već prišla i zagrlila ga. Tamna je kao i on, s ušiju joj vise
zlatni prsteni, a ogrnula se crnim rupcem izvezenim jarkim bojama. Nico ne želi
razgovarati s njom. Gleda u zemlju kao u najljućeg neprijatelja.
Dorothy nas ponovno poreda pokraj vrata, dok ljudi izlaze trepćući i posrćući.
Mnogi od njih u ruci drže ispeglane dolare i – nevjerojatno, ali istinito – predaju ih
njoj. Dorothy ubacuje novac u posebnu torbu sa zatvaračem na vrhu. Nije je nosila
kad smo stigle i nemam pojma odakle joj. Usto, još joj i zahvaljuju.
Nakon što je Dorothy izvela ono s dječakom u kolicima, više ne želim biti pokraj
nje. Kad god je pogledam kako trpa dolare u torbu, osjetim kako u meni nadire bijes.
Radije stanem pokraj Silver.
Žena s cvijećem na šeširu iziđe sa svojim jajookim mužem. Cvijeće joj je
zgnječeno. Nasmiješim joj se, a ona mi uzvrati sjetnim osmijehom. Gledam ih kako
odmiču puteljkom. Suprug se naslanja na nju takvom silinom da bi se, kad ne bi bila
toliko krupna, oboje prevalili.
Silver me neprestano gleda. – Što je bilo, Carmel?
– Ima dana kad bih mogla ubiti tvoju mamu – odvratim. A to doista i mislim.
Zaustavim dah. Sada će me vjerojatno otići tužiti. No, umjesto toga, oči joj
zaiskre i zahihoće se.
– Znam. I ja isto.
Melody joj priđe s druge strane. – Što to vas dvije kokodačete?
Čini se da u zadnje vrijeme postanu ljubomorne kad pričam samo s jednom od
njih.
– Ništa – odvrati Silver. – Carmel, možemo li te nešto pitati? Ali moraš nam
iskreno odgovoriti. Reci nam istinu. – Obje se nadviju nad mene. – Jesi li ti anđeo?
Dorothy je odmah iza nas i sve je čula. – Cure, pustite Carmel na miru. Trebat
će joj odmora.
– Reci nam, je li to istina, mama? – Silver doista želi doznati. – Tata kaže da jest.
 Dorothy me pogleda u oči. – Onda, što si, dijete?
Zagledam se u dlanove. Umrljani su prljavo zelenom bojom od čupanja trave. –
Ja sam Carmel – odvratim. – Samo to.
Imam žarku želju još jednom vidjeti Nicu, no već je otišao.
 34

DAN DVJESTO ŠEZDESETI

N a vrhu preko kojeg se stara godina prelama u novu, zakoračila sam u more.
Rano sam jutro provela, dakako, tražeći. A što drugo?
Parkirala sam. Usprkos tome što su to smatrali posve uzaludnim,
roditelji su mi kupili auto, ne bi li mi olakšao potragu. Udžbenici iz biologije pod
krevetom skupljali su prašinu. Nikada se nisam previše udaljavala. Svaki bi me put
ubrzo povukla nezaustavljiva sila – idi kući, vrati se, možda je već tamo i čeka te. Zar
je nakon toliko vremena u ovoj državi postojao ijedan pedalj zemlje koji nisam
pretražila? Bolje rečeno, u ovoj i tri susjedne. Nije važno. To možda nije bio pravi
pedalj. Nije bio taj pedalj.
Plaža u Cromeru: nisko, sivo nebo pritišće sivo more. Ja: zgnječeni ružičasti crv
stiješnjen između njih. Tiskanje letaka, izrada karte; skupljanje sredstava za
objavljivanje oglasa u novinama; sadnja lukovica; beskrajne šalice čaja i telefonski
razgovori toga su se dana doimali poput beskorisnih naplavina koje će samljeti
snažno more okolnosti. Silvestrovo me odvelo natrag prema novim počecima –
gotovo sam osjećala oštar, ugodno kiselkast povjetarac koji je prije godinu dana
zaprijetio donijeti promjene u naše živote. I donio ih je, još kako ih je donio. Pomisao
na novu godinu koja čeka iza ugla činila se nevjerojatnom.
Nisam čak niti kanila počiniti samoubojstvo, ali nikada mi se ništa nije učinilo
privlačnijim od tog ledenog, sivog mora. Svukla sam se i potrčala prema njemu,
rasuvši odjeću po oblutcima. Potom zaranjanje i: „O, o, o, o.“ Bio je to divan osjećaj
– ta bol koja mi je preplavila tijelo, izbivši sve ostalo. Plivala sam sve dalje prema
obzoru, valovi su me udarali dok nisam postala slaba i mlitava. U moj je zaleđen
mozak doplutala misao. Mogla bih od svega dići ruke, ovdje i sada. Ta mi je pomisao
golicala maštu i nije se dala otpraviti. Procvala je poput pupoljka na ubrzanom filmu
dok nije dotakla sve strane moje lubanje, ne ostavivši mjesta ni za što drugo.
Možda iza tog ravnog obzora leži neki drugi svijet u kojem će me čekati. A ne
ispred moje kuće.
Dopustila sam sebi da potonem i usta mi se napune morskom vodom, a njezina
mi gusta slanost oprlji usnu šupljinu i dišne putove. Pokušala sam, dajući sve od sebe,
da se utopim. No svaki put me neki refleksni grč organizma vratio na površinu gdje
bih se, gušeći se i iskašljavajući more, hvatala spasonosni zrak koji nisam željela. Kao
da pokušavam usmrtiti stroj.
 Kada je moru dozlogrdilo bacakati me amo-tamo, ispljunulo me na šljunak. U
daljini sam ugledala Paula kako pogledom pretražuje plažu i obzor. Vidjevši me, dao
se u trk. Nosio je dugačak, crni kaput koji se vijorio za njim dok je trčao, a kada se
približio, čula sam kako govori:
– Beth, za ime Boga, Beth. Bože dragi, samo da je živa.
Prišavši mi bliže, vidio je da još dišem.
Podigao me s iznenađujućom lakoćom i odnio dalje od morskih ralja. Još sam
na sebi imala gaćice, no more mi je progutalo grudnjak. Nisam marila za to. Vikao je
noseći me, ali ne na mene, nego na svijet. – Što još? Što još, za ime Boga?
Bacio me na oblutke, a zatim sam osjetila kako me omata svojim velikim
kaputom, prije negoli je otišao sakupiti moju razbacanu odjeću. Otupjela, gledala sam
ga kako brzo podiže komade odjeće, bijesno ih otresa i vješa preko ruke, kao da
posprema sobu neuredna djeteta.
Zatim se vratio, bacio mi hrpu pred noge i spustio se pokraj mene.
– Uspio sam ti pronaći samo jednu cipelu. – Pogledao me, a oči su mu bile pune
užasa. – Bože, Beth, usne su ti tamnoplave. – Dopustila sam mu da me čvršće umota
u kaput i krupnim rukama istrlja lice i stopala.
– Kako si me uspio pronaći? – naposljetku sam ga upitala. Riječi su mi zvučale
kao da dolaze iz trbuhozborčeve lutke, izrečene kroz stisnute zube i usne ukočene
od studeni.
– Jutros sam ti krenuo u posjet. – Primio mi je ruku i zadržao je u svojoj,
prekrivši je dlanom da otopi led. – Nije te bilo kod kuće pa sam te došao potražiti.
Želio sam se uvjeriti da si dobro. Novogodišnje je doba uvijek čudno. Neko sam se
vrijeme vozio ovuda, zatim sam ugledao tvoj auto, parkiran pokraj plaže. – Trznuo je
glavom i zabacio je unazad. – Isuse, Beth. Što si to kanila učiniti? Zar si mislila da ćeš
tako nekome pomoći? – Gotovo je vikao, još me jednom začudivši kako na događaje
instinktivno reagira bijesom, dok mene prvo salijeće tuga. Gotovo sam mu zavidjela
na tome. Ako ništa drugo, bijes ima plamen.
– Žao mi je, Paule – promrmljala sam, cvokoćući stegnutim zubima. – Ako ćemo
pravo, Čak se i nisam željela ubiti. Željela sam osjetiti... ne znam. Možda prazninu.
Olakšanje.
Na neko smo vrijeme ostali bez riječi. Tišinu je ispunilo hučanje valova. Gledala
sam kako se bijes polako isparava iz njegova tijela, ostavljajući ga umrtvljenog.
– Paule, poželiš li nekad da je nismo niti imali?
Zatečeno me pogledao. To pitanje nije očekivao.
– Ne. Nikada. Ni jedan jedini put.
 – Ja jesam. – Govorila sam istinu. Ponekad me morila misao kako se ništa od
ovoga ne bi dogodilo da je nisam rodila. No sada, sada... bilo mi je suđeno imati
maloga, crvenog duha koji me posvuda slijedi u stopu, neprestano mi je za petama
dok ne umrem, čak i onkraj života... ako ondje nečeg ima. Utjeha? Možda. No
zapravo i ne. Jer čak mi i tamo može izmaći pa bih morala nastaviti tražiti i tražiti, a
tom se traženju nikada ne bi nazreo kraj. – Kajem se što o tome razmišljam. No, istina
je.
– Mislim da se nemaš zašto kajati, Beth. Nisi ti kriva nizašto što osjećamo ili
mislimo. Nitko drugi ne zna kako je to. Nitko. A tvrde li drukčije, lažu.
– Ponekad mislim da sam kriva zato što sam bila zaokupljena drugim stvarima.
– Drugim stvarima?
– Da. Ljubomorom. Tobom. To je moja krivnja. Nisam posvećivala pozornost
onome čemu sam je trebala posvetiti i ovo se ne bi dogodilo da sam bila usredotočena
na prave stvari. A ima toga i još. Osjećaj da ću je izgubiti, sve su to, znaš, bile samo
opeke kojima je taj događaj izgrađen. Opeke, naslagane jedna na drugu. – I samoj mi
je vlastiti glas zvučao histerično i nesuvislo.
– Beth, nisi ti kriva.
– Prije si tvrdio da jesam.
– Rekao sam ti, bio sam pod stresom, nisam bio pri sebi.
Uto me obuzeo iznenadan poriv, poput onoga koji me natjerao da zakoračim u
more. Podigla sam kamen i njime zdrobila srednji prst druge ruke, raširene na
plosnatom kamenu. Paul se nije pomaknuo da me zaustavi. Kad sam osjetila da je
gotovo, i moj se prst pretvorio u zgnječenu šljivu, zamahnula sam i bacila kamen
dalje niz plažu.
– Oh, sranje, Beth, sranje. – Prišao je i zagrlio me. – U redu je. Razumijem te.
Razumijem zašto si to učinila. Boli li? Sigurno boli.
Instinktivno sam podigla ruku pred usne, da se utješim.
– Daj da vidim. – Uzeo mi je ruku i nježno je proučio. – Ništa nije slomljeno.
Sklonila sam šaku pod kaput. Ponovno me zagrlio i oboje smo se zagledali prema
pučini.
– Cijelo vrijeme razmišljam o njoj, cijelo vrijeme. Pokušavam iznaći odgovore.
Znaš... – Zastao je. – Jesi li ikada pomislila, jesi li ikada stekla dojam da je Carmel –
napokon je to izrekao – pomalo ekscentrična?
– Na neki način, da. Jednom sam ti to i rekla. A ti?
 – Iskreno, jesam. To bi me ponekad mučilo. Želio sam da se uklopi. Nekoć sam
mislio da je pomalo nalik onoj djeci s Aspergerovim sindromom. Tako pametna, a u
nekim stvarima posve suprotno.
– Mislim da je bila rubni slučaj nekog sindroma. Ali ne mislim da je bio
Aspergerov.
– Nego što?
– Ne znam.
– Ponekad se pitam.
– Što?
– Je li to možda imalo veze s onim što se dogodilo. No, kako bi to bilo moguće?
Ponovno sam odmahnula glavom. – Nemam pojma, Paule. Ništa više ne znam,
ništa više ne mislim.
– Lucy pokušava pomoći. Pokazala je veliko razumijevanje, ali mislim da postoji
ono što samo nas dvoje možemo razumjeti.
– Mora da joj je teško.
– Jest. Znaš, željela je djecu, ali sada...
– Mora da joj je jako teško – ponovim.
Neko vrijeme sjedimo jedno uz drugo i odjednom shvatim da tijekom cijeloga
braka nismo poveli ovako iskren razgovor. Zatim mi je pomogao da ustanem i odveo
me do svog auta, ubacivši moju odjeću i jednu cipelu u prtljažnik.
– Dođi sa mnom kući. Poslije ćemo se vratiti po tvoj auto.

Lucy nas je dočekala pred vratima dok mi je Paul pomagao da se uspnem stazicom
njihova uredna dvorišta u predgrađu. Ako je i bila užasnuta vidjevši me bosonogu,
pokrivenu Paulovim kaputom, vlažne i zamršene kose, uspjela je zadržati to za sebe.
– Trebat će joj vrela kupka – objasnio je Paul.
– Ne. To je najgore što u ovakvom trenutku možeš učiniti. Napunit ću kadu
mlakom vodom i polako je zagrijavati. Vruća bi voda za nju bila preveliki šok.
– Lucy je patronažna sestra – objasnio je Paul.
– Aha – rekla sam. Nisam to znala. Istini za volju, ništa o njoj nisam znala, osim
da sam je u nekoj maglovitoj prošlosti mrzila, što je sada posve nevažno. Shvatila sam
da stojim na istom dijelu bež tepiha gdje sam prošli put nagazila čizmom. Ovoga su
mi puta noge bile skorene pijeskom i blatom.
 – Oprosti, Lucy – rekla sam. No nije bila tu, a odnekud sam začula curenje vode
iz slavine.
Što je to što se dogodi? Kad nekoga pogodi nesreća i okupe se žene s kolačima i
zavojima, sa šalicama čaja i utješnim dodirima. Takvo zajedništvo javlja se pri porodu,
pri polaganju mrtvih u grob. Podižu krhotine tragedije s poda i pokušavaju je zajedno
isplesti u neki oblik, onako kako sam i sama osjetila da mogu isplesti Carmel natrag
u život. Nije to oblik kakav je bio prije, već nešto grbavo i izobličeno, no ipak čitavo.
Sitna djela koja sam pokušavala pretvoriti u mantru – meti, kupaj se, pokupi s poda,
pij, jedi, izravnaj zgužvanu posteljinu, previj ranu. Lucy je skinula kaput s mojih
ramena i pomogla mi da uđem u kadu. Premda sam znala da je voda mlaka i para se
nije dizala s površine, pekla mi je kožu.
– Oprat ćemo ti kosu – rekla je, uključivši tuš i počela mi vodom ispirati glavu.
Pijesak mi se iz kose ispirao u kadu, a isplivalo je i jedno sitno, pužoliko stvorenje.
Zapjenušala mi je kosu šamponom i spasila pužića iz sapunice, stavivši ga na pločice,
gdje se čvrsto zalijepio poput komadića žvakaće gume.
– Lucy, ovo je tako lijepo od tebe. – Zaplakala sam.
– Mir, mir – utješila me, vadeći vještim prstima sićušni kamičak iz mog vlasišta.
Paul se motao pred vratima, ne gledajući u kupaonicu. – Skuhat ću nam nešto
toplo za piće.
Lucyna odjeća za mene je bila premala pa me odjenula u Paulove hlače i vestu.
Zagnjurila sam lice u meki rukav i ponovno udahnula onaj umjetni miris cvijeća.
Zatim sam se našla na kožnatom kauču, između njih dvoje.
– Paule – morala sam pitati – osjećaš li da je još živa?
– Da. – Njegov me odgovor iznenadio. Bio je toliko žestok da mu se prolio čaj
po nogama.
– Kako?
– Jednostavno osjećam, Beth, duboko u sebi. Ti ne?
Ne, željela sam mu odvratiti. Jedino što osjećam je golema, teška, razjapljena
zagonetka. Divlji kovitlac koji vrije obojenim tragovima: pastele, crvene cipelice,
ljudi u vlaku, svjetlucava suknja pripovjedačice. Kovitlaju se oko mene danju i noću.
Rupa je to na čijem rubu stojim, u neprestanoj opasnosti da ću u nju upasti.
 35

Z ima. Drhturimo pod pletenim pokrivačima dok oluje udaraju o zidove našeg
kampera. Dorothy kaže da smo potrošili gotovo sav novac. Da ništa nije ispalo
onako kako se djed nadao. Više nismo iscjeljivali po crkvama. Bill se razbolio,
a Dorothy kaže da djed nije sposoban dovesti ni leš na bdijenje, a kamoli nekoga u
crkvu. U krovu se, niotkuda, pojavila rupa i kiša kaplje po Dorothynim loncima i
tavama, stvarajući hrđu. Bijesno ih izbaci kroz stražnja vrata. – Jeftino smeće! –
vikne. – Kada li ću napokon imati pošteni komplet? Posuđe od nehrđajućeg čelika?
Djed joj ništa ne odgovori. Sjedi na krevetu, jako loše volje. Toliko loše da istječe
iz njega i zauzima pola kombija. Bojim se da bih se u nju mogla udariti. Pred
otvorenim, stražnjim vratima, kiša lije kao iz kabla.
– Ti i tvoji predosjećaji – drekne Dorothy na djeda, ali ne izazove nikakvu
reakciju. On samo pogne glavu još niže, pritom je čak niti ne pogledavši ispod oka.
Lonci provedu vani cijelu noć pa su ujutro puni kišnice, a nekim su stvorenjima,
tankim poput crta u mojim školskim bilježnicama, poslužili kao bazeni.
Nas smo tri djevojčice porasle. Haljine su nam prekratke i pojasevi nam stežu
struk. I tajice su nam premale, no one spadaju. Gumice nam se urezuju u guzu pa
smiješno izgledamo, kao da nas je klaun načinio od balona. U drugoj polovici zime
bit će mi devet, a kad imaš devet, velika si cura. Stoga nije ni čudo da mi odjeća puca
po šavovima.
– Ovdje je užasno hladno – zakuka Dorothy. Sjedi na njihovom krevetu,
umotana u deke. – Kod kuće nikada nije toliko hladno.
Kad na trenutak prestane kišiti, djed se popne na krov i pronađe mjesto koje
prokišnjava, zatim ga pokrpa kvadratom nekog crnog materijala. Čujemo ga kako
tapka poput medvjeda.
– Propast će kroz krov – reče Silver. No, nije propao. Uspio se spustiti prije
negoli je krov popustio, a kiša je prestala padati unutra.
Blizanke i ja drhtimo u haljinama i kišnim kabanicama. Ja nosim stari, plavi
anorak sa zatvaračem, koji je nekoć pripadao Silver.
– Morat ćemo im nabaviti nove kapute – reče djed.
Dorothy vrisne. – Čime da ih kupimo? Kaputi ne rastu na grani!
Djed uzme Bibliju s police i na trenutak mi se učini kao da kani iz nje pročitati
nešto o tome da kaputi uistinu rastu na grani i kako bismo trebali pustiti Boga da se
za to pobrine. Učini li to, pomislim, Dorothy će ga mlatnuti jednom od onih hrđavih
tava. No kad je otvori, vidim da je izdubljena poput dinje i da u unutrašnjosti ima
papirnatog novca. Sad mi je jasno na što je Dorothy mislila kad me optužila da
kradem iz Biblije.
– Evo, uzmi. Kupi što im treba. Ne mogu si priuštiti da ljudi pomisle kako se ne
brinem za njih.
Gradić u koji smo stigle je malen, jedva da ima jednu ulicu s trgovinama. No
ipak je lijepo biti u gradu. Ljudi prolaze noseći vrećice iz dućana i smiješe se. Dorothy
se to, međutim, ne sviđa. Jedan nas od trgovaca sumnjičavo gleda kroz izlog dok
prolazimo pokraj njegove trgovine.
– Misli da smo čergaši – reče Dorothy. Nitko od nas ne zna što to znači, ali po
načinu na koji je izgovorila tu riječ, jasno je da nije ništa dobro.
U trgovini s odjećom, smjesta ugledam kaput koji želim. Crven je, crven, crven.
Čak i dok ga iz daljine gledam kako visi s vješalice, vidim da je mek i topao. Priđem
mu dok Dorothy i blizanke razgledaju drugi dio trgovine. Ne sliči mojem posljednjem
kaputu koji su bacili. Ovaj je još i bolji, jer ima spužvastu, žutu podstavu.
Odjenem ga i kažem:
– Hoću ovaj.
Brzo zakapčam gumbe, toliko ga žarko želim.
Dorothy gura Silverine ruke u rukave ljubičaste pernate jakne. Čuvši moje
riječi, brzo se okrene. Kad me pogleda, oči joj se smrknu i zacakle, kao da će joj
iscuriti niz lice.
– O, ne. Ne, taj ne možeš dobiti.
– Zašto ne? – Toliko čeznem za njim da postajem bezobrazna, premda znam da
se to Dorothy nimalo neće svidjeti. No sjetim se kako mi je postala neprijateljica pa
mi je svejedno. Čvrsto prekrižim ruke i stegnem ga oko sebe.
– A, ne. Ne. Ne. Nema šanse. – Priđe mi i iz ovratnika izvuče etiketu s cijenom.
– Eto, preskup je.
Žena iza pulta pažljivo nas sluša. Natakne naočale koje nosi na zlatnom lančiću
oko vrata, priđe mi i zagleda se u cijenu.
– Dajte da vidim. Taj je model već jako dugo ovdje. Ne znam zašto, jer kaput je
doista lijep. No, o ukusima se ne raspravlja. Spremna sam vam dati veliki popust.
Možete ga dobiti po istoj cijeni kao i one jakne. – Pokaže na blizanke u pernatim
jaknama.
Nasmiješim joj se, a ona mi uzvrati osmijeh. Stara je, nosi jarki, ljubičasti ruž, a
lice joj je posuto svijetlim madežima. Kosa joj je obojena u ljupku zlatnu boju i sjaji
na suncu koje dopire kroz prozor.
 – Hvala vam – kažem joj. Vidim da smo se svidjele jedna drugoj.
No Dorothy nije sretna što joj se zahvaljujem, kao da je kupovina već
zaključena. – O, ne znam. Ne znam... – ponavlja sebi u bradu. Čak joj i malo crvenila
probija smeđe obraze, što još nikada nisam primijetila.
– Nemojte se ljutiti, ali možete li mi reći u čemu je problem? Doista je prava
prilika – reče gospođa – a trajat će duže nego one dvije jakne. Usto, jako me zanima
– okrene se prema meni – odakle je taj tvoj lijepi naglasak, mila?
– Uzet ćemo ga – nenadano će Dorothy, zapanjivši me.
Požuri i izbroji novac još i prije negoli se gospođa vratila za blagajnu. Nije spora
i oprezna kao inače, kad je riječ o novcu. Kada bih barem zauvijek mogla ostati u tom
dućanu. Mogla bih pomoći ovoj gospođi da složi hlače koje su u kutijama ispod
staklenog pulta. Ili bismo mogle odijevati dječje lutke oslikanih lica u izlozima i
pomicati im ruke i noge.
Prodavačica nas isprati do vrata. Zastane kad iziđemo na ulicu. – Je li sve u redu,
draga? – Gleda u mene.
Dorothy mi položi ruku na rame. – Dobra je. Ona nam je, znate, pokćerka.
Usvojili smo je... – Počne nas gurati niz ulicu. – Hvala vam na kaputima. Sada će im
biti toplo i udobno.
Kad odmaknemo ulicom, osvrnem se prema prodavačici. Zatrese zlaćanom
glavom i iz nekog mi se razloga učini da je gledam kako me istresa iz glave i kako
padam na tlo, daleko od nje. Zalupi vratima, a zvuk zvonca iznad njih kao da već
dopire iz velike daljine.
– Gladna sam – reče Melody.
Dorothy zastane posred ceste. – Ma, k vragu i sve... – kaže, a potom nas odvede
na mjesto sa žutim i plavim plastičnim stolicama pa naruči hamburgere i frape.
– Bolje ti je da ovo iskoristiš najbolje što možeš – kaže mi. Već sam navikla da
ponekad bude dobra, a ponekad zla. Najčešće je zla. Šutke zurim u nju, žvačući
hamburger, zakopčana u novi kaput do grla. Najradije ga nikada ne bih svukla.
Kad pojedemo, Silver počne plakati i govoriti da ona nikada ne dobije ništa
novo. To je zato što je vidjela lijepe stvari u izlogu.
Dorothy bi je najradije mlatnula, to je jasno kao dan, ali ne može jer je oko nas
previše ljudi.
– Ovo je zadnje i točka! – prosikće i svakoj od nas udijeli džeparac od nekoliko
kovanica. Odemo u dućan u kojem se sve prodaje i provedemo čitavu vječnost
birajući. Silver satima okreće vrtuljak s igračkama. Pomislim da će je Dorothy ipak
zveknuti pred svima. Silver na kraju odabere komplet plastičnog pribora za bebe –
bočicu, papirnate pelene i malu tutu – a Melody se povede za njom. Ja odaberem
nekoliko razglednica. Kad iziđemo, gurnem ih u džep novog kaputa.
– Što će ti? – upita Dorothy.
– Poslat ću ih tati i Sari – odvratim.

Djed se pojavi iza prednje strane kampera gdje je popravljao motor. Ruke su mu
zamrljane uljem, krpom briše francuski ključ.
– Draga, Dorothy mi kaže da kući želiš poslati neke razglednice?
Dorothy je prava tužibaba. Bilo bi mi draže da nije, jer djed ne voli kad
spominjem dom. Tada mi govori da moramo razmišljati samo o ovome što imamo. O
našem novom životu.
No ovoga puta kaže:
– To je sjajna zamisao, Carmel. Hoćeš li da ti pomognem s tim?
Polako kimnem.
– Evo kako ćemo. Ti napiši što želiš, a ja ću se pobrinuti da budu poslane.
Rasprostrem razglednice po krevetu. Slike nisu baš najbolje – vjeverice i mačke
u šeširima. Boja je mjestimice razlivena preko crteža, ali dostajat će. Ispišem ih
lijepim i urednim rukopisom, a u onoj za tatu i Lucy napišem: „Molim vas, dođite po
mene, ako ikako možete.“ Zalijepim omotnicu jer ne želim da Dorothy i djed to vide.
Obje ih predam djedu, kadli mi nešto padne na pamet. – Kako će znati gdje sam? Ne
znam koja nam je ovdje adresa.
– Ništa ne brini, mila. Napisat ću je urednim i jasnim slovima na poleđinu.

Čak se niti u novim kaputima ne uspijevamo dovoljno ugrijati. Djed je kupio peć koja
se puni benzinom pa svake večeri jedan sat grije kamper. Dorothy kaže da ćemo svi
zbog toga poginuti, ali on joj odvrati: – A što da drugo učinim?
Blizanke se približe peći i zamole ga: – Nemoj nam je uzeti, tata. Ispruže nad
nju prste ispucale od hladnoće i gledaju ga tužnim, molećivim očima. Dorothy
izgleda kao da diže ruke od svega. Posveti se kuhanju.
– Na jug, ići ćemo na jug – jednoga će dana djed. Cijelo je jutro zurio u kišu.
Dorothy ga zagrli i smjesta se razvedri.
– Da, na jug. – Na rubu je suza. – Čula sam da ondje ima istinske subraće, pravih
vjernika.
 – A moja pisma? – upitam. – Neće znati novu adresu.
– Ništa se ne brini. – Nasmije se kroz suze, kao da je to posljednja stvar na svijetu
o kojoj bi trebalo razmišljati. – Reći ću poštanskoj službenici da ih proslijedi.
Zamolim djeda neka on to učini, jer ne vjerujem da će joj se dati gnjaviti s tim.

Ima u svemu i nešto dobro – u novom se, crvenom kaputu ponovno osjećam kao
Carmel. Ne skidam ga dok ne dođe vrijeme za spavanje. Kad me Dorothy pita ne bih
li ga radije skinula dok ručamo, odmahnem glavom. Želim zauvijek biti ovijena
crvenom bojom – to je Carmelina boja. Ne izgleda kao boja koju bi za sebe odabrala
Mercy.
Istini za volju, ponekad mi se Carmel i Mercy pomiješaju, stoga odlučim ukrasti
Mercynu bilježnicu jer je to jedina stvar iz kutije tajni koju još nisam otvorila. Ovoga
se puta ne zamaram igranjem detektivke Wakeford, niti čekam da se udalje. U blizini
su, ispred kampera kad kleknem na krevet i prstima pročačkam između knjiga.
Ovoga je puta lako pronađem. Trnci mi prolaze glavom dok se šuljam najdalje što
mogu, ne bih li je nasamo proučila. Čučnem iza stijene, zagledam se u njezinu sliku,
dotaknem joj maleno lice i zlatna slova. Zatim uzmem stranicu iz novina, rasklopim
je i iznenađeno dahnem. U sredini je njezina slika. Sjedi, a iza nje je djed. Rukom se
pridržava za naslon njezina stolca. Piše: „Djevojka iz Crkve Istine u iscjeliteljskom
poslanstvu“. Na slici, Mercy izgleda mutno i blijedo. Djed ne. On je jasan i djeluje
snažno. Nastavim čitati.

Doista smo blagoslovljeni! Jedno od naše vlastite djece iz Crkve Istine

uskoro odlazi prema stranim obalama. Pastor Dennis, koji zadnja tri mjeseca
propovijeda u našoj maloj crkvi, stekao je božanski uvid u nevjerojatan
iscjeliteljski dar Mercy Roberts. Pristao je razvijati njezin božanski dar, uzevši
je pod svoje i učeći je sve što zna o moćima duha u iscjeliteljskim crkvama
diljem svijeta. Naša je kongregacija sakupila više od tisuću sedamsto dolara
za taj put. Oboma šaljemo svoj blagoslov i nadamo se da će se Mercy, kad
god je idući puta budemo vidjeli, vratiti kao iskusna iscjeliteljica koja će
pružiti pomoć i ozdravljenje bolesnima i nemoćnima u našoj zajednici. Slava
Bogu!

Cijelu noć ležim budna s bilježnicom u ruci, dok mi srce lupa od straha da će
primijetiti kako je nema prije negoli dobijem priliku vratiti je na mjesto.
 36

DAN TRISTO ŠESTI

D ogodilo se ono što sam donedavno vjerovala da je nemoguće. Ja, Lucy i Paul
postali smo prijatelji. Čak i više od toga. Zbližili smo se. Paul je za mene
prestao postojati kao seksualno biće – na tom je mjestu zjapila praznina
poput one koju je za sobom ostavila Carmel.
– Djeluješ mi mršavo – rekla mi je Lucy jedne večeri kad su nam tjedna druženja
uz hranu postala redovita. Ružičasta latica njezina lica lebdjela je u izmaglici od pare
koja se dizala iz njezina tanjura s rižotom.
– Dobro sam.
Ustala je, obišla stol, ugurala žlicu u tunel moje stisnute šake i potapšala me po
ramenu.
– Evo, jedi – rekla je. Poslušala sam je i jela. Radi nje. Iz tjedna u tjedan, za mene
je to bio blagoslovljeni dodir s civilizacijom. Sve je činila kako i priliči: domaća
kuhinja, srebrni pribor, ubrusi.
– Jako je fino – rekao je Paul, nasmiješivši joj se s druge strane stola.
Oboma nam je postala majkom. Ponekad se pitam odakle joj snaga, zašto je
ostala s njim? Mrzila sam samu sebe prisjećajući se večeri u kojima bih je ogovarala s
prijateljicama oko kuhinjskog stola, ružno iskrivljujući usta dok bih po njoj pljuvala.
Bež tepisi od zida do zida, zlurado sam se cerila. Mali, sportski auto. Svakoga jutra
istezanje kose, kako malograđanski. Secirala bih je, rasprostrta preko stota, a zatim u
taj svinjac zarila prste. Kladim se da će ići na zatezanje lica. Kladim se da između
mjesečnica nosi one male uloške koji te štite od vlastitih gaćica. Kladim se da ideje za
uređenje doma crpi iz časopisa o životu slavnih. Kako bi moj Paul ikada mogao biti
zadovoljan s tim? Moj nestalni, romantični Paul koji voli boraviti u prirodi? Neće to
dugo potrajati.
Sada sam se najiskrenije nadala da hoće. Lucy mi je pomagala da se spasim,
pomagala mi da preživim, a njezina me velikodušnost iz tjedna u tjedan učita
poniznosti.
Idućeg tjedna, u isto vrijeme, također nisam imala teka. Paul je ove večeri
kasnio i nadala sam se da neće nikoga dovesti sa sobom, što je učinio već nekoliko
puta prije. Željela sam Paula i Lucy samo za sebe, svoju mamicu i plišanog medu.
 – Gdje je Paul? – gunđala sam, sjeckajući šparogu na sitne komadiće u nadi da
će joj to olakšati put do mojeg želuca.
– Ponovno se učlanio u kajakaški klub. Mora da se zadržao na piću. Uskoro bi
trebao doći. Podgrijat ću mu večeru.
– Kajakaški klub? Oh, ne, to znači da će opet nekoga dovesti sa sobom. Mrzim
to.
Zveket Lucyne žlice koja je udarila o tanjur toliko me prenuo da sam poskočila.
– Za ime Boga, Beth. Pa vas dvoje kao da ste još u braku.
Oči su joj jasne, iskričave. U njoj sam osjetila borbenost kakvu do sada nisam
primjećivala pa mi je postalo jasno zašto je privukla Paula. Pognuta sam glavu. –
Suviše sam iskorištavala tvoje gostoprimstvo – rekla sam. – Trebala bih prestati
dolaziti.
– Prestani. Ne, dakako da nisi. Nije u tome stvar. Želimo da si s nama, no živjeti
s tim je... On jednostavno mora nešto učiniti sa svojim životom. Znam da zvuči
grubo... – Otrla je suze s lica ubrusom.
– Žao mi je – rekla sam. – Svaki mi se dan čini kao puka borba za opstanak i
svako jutro moram ustati i započeti je iznova. Zbog toga sam postala sebična, zar ne?
Uzdahnula je. – Željela sam djecu. Znala si to?
Naglo sam ispravila leđa. – Ne smiješ dopustiti da te ovo spriječi u tome.
– Kako? Pa činilo bi se da je pokušavam zamijeniti.
Iz hodnika su se začuli razuzdani glasovi pa sam ustala i počela raspremati
tanjure. Obišla sam stol i stavila njezin tanjur na svoj, ponavljajući užurbanim
šapatom:
– Ne smiješ dopustiti da te ovo spriječi.
Uto u besprijekorno uređenu prostoriju zakorači Paul s još trojicom muškarca
u čarapama. Oči su mu blago stisnute od pića i nagonski osjeća napetost u sobi.
Iskravši se u vrt, začujem:
– Samo smetamo. Nećemo se zadržavati. Upali smo vam usred večere.
– Nemojte tako, samo jednu putnu. – Uslijedi Paulovo nagovaranje pa ubrzo
popuste.
Pred kućom, liznula sam rub smotane cigarete, kadli sam čula da mi netko
prilazi s leđa. U djetinjastu bih bijesu najradije šutnula nogu klupe na kojoj sam
sjedila. Ne mogu li biti nasamo s Paulom i Lucy, želim ostati sama.
 Preda mnom se pojavila visoka prilika. Pod narančastim svjetlom gradske
rasvjete prepoznala sam Grahama. Već je nekoliko puta bio ovdje.
– Mogu li ti se pridružiti?
Nije bilo mnogo onih koji su u posljednje vrijeme tražili moje društvo, no
svejedno sam željela da ode.
– Ako baš želiš.
– Zapravo, pokušavam se domoći jedne od tvojih cigareta. – Sjeo je pokraj mene.
Njegova izbačena brada u polumraku je izgledala kao isklesana.
– Potajni pušač? – Pružila sam mu duhan.
– Bojim se da jesam.
Počeo je motati tako nevjesto da sam mu otela duhan i papirić te sama smotala
cigaretu. Kad je zapalio, oboje smo sjeli i pušili. Prisjetila sam se da je, kad smo se
upoznali, ćaskao sa mnom i ispričao mi da radi kao predavač inženjerstva na mjesnom
tehničkom sveučilištu, nikada se nije ženio, ali ima kćer koju viđa svaki drugi vikend.
Ništa mu o sebi nisam rekla, čak ni da sam Paulova bivša žena. Kako bih uopće mogla
pronaći riječi za sve to? No kad smo se idući puta vidjeli, uspio me nasmijati, na što
sam se odjednom uvrijedila. Nisam željela da me muškarci nasmijavaju. Ispričala sam
se i otišla, ali poslije sam uvidjela da me nešto u ljudskosti njegovih smeđih očiju
preplavilo osjećajima. Noćas ih, pod slabim, narančastim svjetlom, nisam dobro
vidjela.
– Ja sam majka nestale djevojčice – izletjelo mi je. To će ga, ponadala sam se,
otjerati.
– Znam.

Kad je nakon dva dana došao do mene, ponovno sam mu ponudila cigaretu.
– Zapravo, mrzim pušenje. Nisam zapalio dvadeset godina. Samo mi je trebao
izgovor da popričam s tobom. Poslije mi je gotovo pozlilo.
Poput mnogih visokih muškaraca, leđa su mu bila blago povijena čak i kad je
sjedio. Njegova je brada pod normalnim svjetlom bila boje tamnog zlata. Otišla sam
skuhati čaj i stala pred kuhinjski prozor, zagledavši se prema dvorišnim vratima, kadli
sam osjetila da mi je prišao.
Drhtaj koji me prožeo bio je iznenadan, gotovo bolan. Okrenula sam se i počela
mu raskapčati košutu. Radila sam to brzo, kako si ne bih pružila priliku da se
predomislim, a pritom mi je cijelo tijelo obuzimala toplina, toliko snažna da sam
gotovo osjećala bol u sleđenim kostima dok ih je rastvarala.
 Poslije sam se pitala je li i to samo pokušaj da spasim vlastitu kožu, je li to samo
još jedan bijeg od stvarnosti? Mozak mi je već brzao u budućnost. Razmišljala sam o
tome kako ću jednom morati upoznati njegovu obitelj, njegovu kćer. Kako će
uslijediti večere kod njega i kod mene, izleti i putovanja. Kako će možda jednoga
dana predložiti da zajedno živimo i kako će se sva mjesta koja je nekoć zauzimala
Carmel zatrpati nečim drugim.
– Oprosti – rekla sam, pridigavši se. – Bojim se da je ovo nešto što se smjelo
dogoditi samo jednom.
– Sve je u redu – odvratio je. – Ne moraš ništa objašnjavati.
Odahnula sam i legla natrag u njegov zagrljaj, mirišući mu kožu, dok oboje
nismo utonuli u divan, dubok san.
 37

D raga kćeri,
Pismo je stiglo jutros. Djed ga je već otvorio. Tata ga je napisao na
računalu.
Nisam u mogućnosti doći po tebe. Lucy i ja planiramo vjenčanje. Jako
sam sretan što su tvoj djed i Dorothy pristali uzeti te pod svoje i brinuti se o
tebi. Ne možeš biti u boljim rukama. Budi im dobra...

Sara mi nije pisala. Pretpostavljam da sada već ima novu najbolju prijateljicu,
najvjerojatnije Scarlet. Zgužvam pismo i udaljim se od logora nikome se pritom ne
javivši. Uspnem se na stablo bez lišća i sjednem u samoći.
Ovo područje koje zovu „Jug“ najčudnije je mjesto koje sam ikada vidjela. Crni
se oblaci u času skupe, premda je nebo vedro i plavo. Sa stabala vise vrpce od lišća
sve do poda. Logor smo podigli na pijesku i prašini. Ne mogu shvatiti kako to da je
ovdje toliko vruće, a prije je vladala takva hladnoća. Da je ondje bila zima, a ovdje je
ljeto. Ništa više ne razumijem. Noću je toliko toplo da spavamo bez pokrivača.
Ponekad nedjeljom obilazimo crkve u kojima ljudi viču i glavinjaju. Djed u kamperu
ima vlastitu crkvu i tjera nas da klečimo dok čita iz Biblije. Mislim da mu je tako ipak
draže.
Djed kaže da je Bog posvuda oko nas. Je li to istina? Jednom sam pomislila da
sam ga krajičkom oka ugledala, ali bila je to samo djedova sjena na tlu. Usmjerim
pogled prema nebu i zaželim, žarko zaželim da gore ima Boga. Znam da bih trebala
vjerovati da je to istina. Jesam li zločesta ako ne vjerujem u to? Podignem ruke kao
da bih mogla prste zariti ravno u raj da provjerim je li ondje.
– Tko si? Tko si? – pitam nebo. – Pokaži mi da si stvaran. Ako se sada nešto
dogodi, povjerovat ću, časna riječ.
Prođe mnogo vremena, ali ništa se ne dogodi. Kukci cvrče, a ja sjedim pod
vrelim, plavim nebom i čekam. U pijesku ispod mene krivudavom je crtom ispisano
Carmel, vijugavom kao da ju je za sobom ostavila zmija.
Djed kaže da sam anđeo. Jesam li? Sjede li anđeli u krošnjama starih, golih
stabala poput ovoga? I mama me zvala tako, no ona je to drukčije mislila. Kada on to
kaže, uplašim se. Ipak nisam. Nisam anđeo. Ja sam ljudsko biće. Zovem se Carmel i
ljudsko sam biće. Ništa drugo nije stvarno. Bog te ne gleda s neba, ne provjerava jesi
li dobro. Kao ni tata.
 Pojavi se Dorothy, tražeći me, pa ugazi ravno u slova C i A te ih zamrlja. Čak
niti ne zna da mi stoji na imenu. Podigne pogled i ugleda me, a ja ispružim svoju
lakiranu cipelicu dok joj ne prekrije lice, pretvarajući se da ga gazim.
– A, tu si – reče. – Zabrinuli smo se. Mislili smo da si nestala.

Djed ide na iscjeljenje. Vodi me sa sobom.

– Zar baš moram? – upitam. Bit će isto kao prije, s onim dječakom u kolicima.
Kladila bih se da taj dečko više nije živ. Bio je tako slab. Osjetila sam to dok su mi
dlanovi bili na njegovoj koščatoj glavi. Život mu je bio poput baterijske svjetiljke
kojoj baterije tek što se nisu istrošile.
No sve je već ugovoreno. Djed je odjenuo svoju najbolju bijelu košulju i crno
odijelo, pod mišku zataknuo Bibliju s najblistavijim zlatnim slovima na koricama.
Zaklanja mi sunce govoreći mi da moram s njim.
Hodamo sami, držeći se za ruke. Nemam izbora. Samo djed i Dorothy imaju
pravo na izbor. Drže me u šaci. Nebo je plavo, plavo, plavo, a potplati mi ostavljaju
malene stope na prašnjavoj cesti, pokraj djedovih velikih. Zbog šepanja mu otisci
cipela djeluju spetljano.
Stignemo do kuće. Izgrađena je od drveta, oko nje rastu stabla i grane su im
obješene preko krova, kao da su previše narasle pa su se umorile i moraju otpočinuti.
Trava s obje strane puteljka toliko je visoka da mi seže preko glave, a kukci cvrče i
zuje tako glasno da mi kosti zuje s njima. Kad bih zakoračila u travu, makar i na sam
rub, naletjela bih na čvrst zid od njihovih tijela. Oglodali bi me cijelu u samo pet
minuta i od mene ne bi ostalo ništa osim hrpice bijelih kostiju. Nad nama stabla huče
povijajući se na vjetru. Negdje je u blizini i potok. Na ovom mjestu vlada nesnosna
buka. Nema automobila, samo jedan plav i pokvaren hrđa pokraj kuće, a ipak je
bučnije nego kad stojiš nasred autoceste.
Djed pokuca na vrata. Od njegova se kucanja s vrata odlijepi golem komad
ružičaste boje i odleluja na tlo. Dugo nam nitko ne otvara. Zatim neka žena u pregači
malčice odškrine vrata i zagleda se jednim okom kroz procjep.
– Što hoćete?
Djed se nakašlje. – Ja sam otac Patron. Imamo zakazano.
Šire otvori vrata i vikne preko ramena:
– Celia, stigao je propovjednik.
Kada je obasja više svjetlosti, primijetim da je crnkinja. Pregača s uzorkom
crvenih i zelenih jabuka vezana joj je oko vrata.
 Iz kuće začujem kašalj. Zatim nas iznutra zapahne golem, gust vjetar bolesti i
proleti kroz vrata iznad nas. Ispuni mi nos, toliko jak da se zamalo srušim. To je miris
janjeće krvi. Deda ništa ne osjeća, samo kima glavom i smiješi se ženi. Bojim se
pogledati u kuću i vidjeti odakle dopire smrad, stoga ostanem pred pragom. No djed
je već prešao pola hodnika.
– Dođi, smjesta uđi – kaže mi.
Osvrnem se prema travi s gladnim kukcima i prisilim se prijeći prag. Hodam za
njima, a tama u hodniku pretvori im glave u crna obličja.
– Ime joj je Mercy. – Čujem djeda kako govori, pognuvši glavu da ga žena u
pregači bolje čuje. Grlo mi se stegne, pa riječ „Carmel“ ondje zapne i ovoga puta ne
iziđe.
Ne popnemo se na kat, no svejedno se nađemo u spavaćoj sobi, u stražnjem
dijelu kuće. Uz udaljeni zid, u krevetu, nalazi se neka kvrga prekrivena ružičastim
dekama. U sobi je još samo komoda i drveni križ obješen o čavao na zidu. Zavjese su
u sobi navučene pa sunce kroz njih prodire u prugama. Jedan je od kukaca uspio ući
i sad sjedi na zavjesi, sunčajući se. Čini se da u ovu sobu gotovo nitko ne zalazi. Kvrga
u krevetu često je prepuštena sama sebi. Mislim da bih mnogo radije bila vani,
usprkos gladnim kukcima, stoga krenem prema vratima. No djed me prestigne.
Zalupi vratima i položi mi ruku na zatiljak, a zatim me gurne natrag u sobu.
– Celie, stigli su – najavi nas žena u pregači s uzorkom jabuka.
Kvrga se pomakne i zastenje.
– Hajde, Celie. Nemam cijeli dan. – Žena u pregači zvuči kao da je od svega već
umorna.
Zatim se pod dekama pojavi golemo, smeđe oko. Potom i ruka. Ruka povuče
pokrivač i iskoče divlje oči.
– O, deda, ne – šapnem.
– Tišina, dijete – odvrati. – Bolesna je.
Djed prijeđe na drugu stranu sobe, crne mu cipele s vezicama lupkaju po
drvenim podnicama. Rukom na mojem potiljku gura me pred sobom. Sjedne na
drvenu stolicu pokraj kreveta, stežući Bibliju.
– Ne danas – promrmlja kvrga.
– Da, draga, danas. Znaš, moraš iskoristiti nazočnost Duha Svetoga. Moraš mu
zaželjeti dobrodošlicu i reći: „Da, danas.“
Spusti Bibliju na krevet i drugom rukom pokuša pomaknuti deke, ali kvrga ih
čvršće privije uza se.
 – Pustim li te, Carmel, obećavaš li da ćeš ostati tu?
– Da – odvratim. – Ne.
– Mala ne želi iscjeljivati? – upita gospođa u pregači.
Deda joj se blistavo osmjehne od uha do uha. – Naravno da želi. Samo ne voli
kad je duh cijelu obuzme.
Odluči kako je dovoljno sigurno da me prestane držati. Ostanem u sobi, no
ustuknem od one kvrge na krevetu.
– Mi, dakako, znamo da je muči bolest duha. No što kaže liječnik? – upita djed
gospođu.
Ona čvrsto stisne usta. – Multipla skleroza.
– Premlada je za to. – Djed je počeo oponašati ženin naglasak.
– Jest, premlada. A sad joj je i u mozak ušlo.
– To samo pokazuje koliko je duboko prodrlo to duhovno otrovanje.
Gospođa odmahne glavom i obriše oči jabukama na pregači. – Jadna Celie.
– Možete li je razmotati iz tih deka?
Osoba u krevetu odmahne glavom. Vidim joj samo vrh tjemena iz kojeg šiklja
crna, gusta kosa. Potom navuče deku preko glave.
– Hajde, curo.
Pitam se je li joj ta gospođa majka. Teško je reći koliko kvrga ima godina.
Ponekad izgleda kao starica, a ponekad se čini da bismo mogle biti vršnjakinje.
Gospođa mršavim rukama obujmi Celie i pokušaje podići da sjedne u postelji.
– Hajde, Celie, pomogni mi malo, hoćeš li?
Osjećam da joj je svega već puna kapa. Puna joj je kapa skrbi za ovu kvrgu u
krevetu i najradije bi da svemu dođe kraj, tako da može izići i piti čaj, zavaljena u
polomljenu ljuljačku na trijemu. Tako da može zapaliti cigaretu i promatrati dim
kako plešući nestaje kroz granje i ne mora više ni o čemu razmišljati, osim o tome
kako se više nema što raditi, nema briga.
Sve to vidim, a ona me oštro pogleda, kao da je vidjela da vidim.
Nekako uspije pridići osobu u krevetu. To je starija djevojčica, a ne starica. Usne
su joj ispucane, a kad skloni deku, vidim da joj je tijelo mršavo i koščato, strši u svim
smjerovima pod neobičnim kutovima, kao da se pokušava sklopiti u slagalicu.
Prisjetim se kako se Melody pretvorila u lutku.
– Evo što joj se događa – reče gospođa u pregači. – Spasticitet. Celieina ruka
ponovno se pojavi i ovoga je puta dobro uspijem vidjeti. Koža joj izgleda toliko
bolesno da isprva pomislim da je navukla naborane, crnoljubičaste rukavice. Sada su
deke posve strgnute. Celie je odjevena u svjetloplavu spavaćicu s brojnim volanima.
Vidim da je tijelo boli. U krupnim joj je, okruglim očima životinjski strah – ništa ne
shvaća. Zapeče me savjest što sam o njoj razmišljala samo kao o kvrgi u krevetu.
Djed otvori Bibliju, no samo položi dlan na stranicu i posluži se vlastitim
riječima:
– Ovo je poziv, poziv upućen Tebi, Bože, da iscijeliš ovu bolnu dušu...
Nastavi tako do unedogled, dok se moje uši za njega ne zatvore i ispune se
zujanjem kukca pred prozorom, glasnijim od djedovih riječi. Toliko je glasan da cijela
soba zuji zajedno s njim, a ubrzo i ja, kao da smo kukac i ja jedno biće. Poželim
protresti krila ili protrljati potiljak nogama.
Djed moli Duha Svetoga da uđe u djevojčicu. Diže pogled prema stropu, gleda
u prašnjavi ventilator koji se okreće i okreće. Na tren mi se to učini smiješnim, jer
izgleda kao da razgovara s ventilatorom i od njega traži pomoć.
Djed mi naloži da sjednem na krevet. Krevet zaškripi, a ja osjetim kako i kroz
njega struji zujanje.
Još je nešto u sobi, s nama. Meko je i želatinasto, nevidljivo, ali kreće se oko nas
ostavljajući za sobom iskre u zraku. Plašim se, jer izgleda kao da su među nama
sablasti. Budem li mirno sjedila, možda odu.
– Naše ruke postat će oruđe... – govori djed tihim glasom.
Položi dlanove na Celieinu glavu, na njezinu gustu, crnu kosu, a mene počnu
svrbjeti dlanovi.
– Dijete, čini što i ja. – Daje mi upute kao da je učitelj. – Oponašaj sve što radim.
Kleknem na krevet, čineći isto što i on, jer joj iskreno želim pomoći. Ovoga se
puta ne osjećam kao zombi. Doista joj želim pomoći. Pokušam biti nježna – izgleda
kao da joj lako mogu povrijediti lice i glavu. Zavučem ruke ispod njegovih, uhvatim
je za uši, osjećam kako mi se uvijaju pod dlanovima. Uto sve počne glasno zujati i
hučati, a kukac maše krilima u ritmu. Ja, krevet, Celie, svjetlost – svi hučimo zajedno
s njim. Kroz mene prolijeću duhovi. Uplašim se da će me odbaciti s kreveta pa se
čvrsto uhvatim za njezine uši i zatvorim oči.
Potom svjetla. Čini se da su joj u tijelu. Duge trake svjetlosti duboko u njoj. Kad
posegnem za njima, poskoče i postanu još sjajnije. Učinim da bijesnu poput
vatrometa. Zujanje se sada smirilo, ne probija mi glavu, nego je postalo otegnuto i
duboko, zalijepivši nas kao dva magneta.
Ne znam koliko smo dugo tako ostale.
 Odjednom se odlijepim od nje. Soba je utihnula. Žena u pregači s jabukama
otvori prozor i izvana se začuje pjev ptica. Moje su ruke na Celieinoj glavi mokre.
Lice i glava obliveni su joj znojem, a natopljena joj je i plava spavaćica.
Po prvi puta pošteno otvorim oči i zagledam se u njezine. Bistre, smeđe pikule.
Nasmiješi mi se. Više je se ne plašim. Cijelo je ovo vrijeme bila samo djevojčica, baš
poput mene. Osjećam se lako i brzo, kao da bih mogla odletjeti do stropa i sa svima
razgovarati s visine.
– Sada skloni ruke, dijete – reče djed. Ukočile su se, no ipak ih uspijem spustiti.
Celie zatrepće. Posegne za čašom vode na stoliću pokraj kreveta i ispije je
naiskap. Svi je gledamo kako to radi. Odgurne deke s donje polovice tijela pa joj
vidimo smeđa stopala koja strše uvis. Stavi obje ruke na glavu i zagladi kosu. Zatim
podigne noge i prebaci ih preko ruba kreveta, dok prstima ne dotakne tepih na podu.
– Oh, Gospode Bože, nikada u životu ništa slično nisam vidjela. Ovo ju je dijete
izliječilo. Celie je izliječena, Bog mi je svjedok – vikne gospođa u pregači. Padne na
pod i ostane klečati nasred sobe, sklopljenih ruku podignutih u zrak. Ljulja se na
koljenima i neprestano ponavlja:
– Slava budi, slava budi, slava budi...

Toliko sam umorna da mi je teško hodati natrag. Djed se zaustavi u trgovini pokraj
ceste i kupi Dorothy vrećicu namirnica i novo kuhalo. Radi na plinsku bocu koju
nosi na ramenu kao da je lakša od pera. Nikad mu još na licu nisam vidjela tako
zadovoljan izraz.
Smiješi se i djeluje super, super snažno. Toliko ne obraća pozornost na šepanje
da gotovo normalno hoda.
Dorothy izvadi namirnice iz vrećice i zastenje od zadovoljstva. Unutra je voće,
nabreklo, zeleno, ljubičasto, žuto. Boca nečeg smeđeg. Bombonijera na dva kata u
ružičastoj kutiji. Dorothyni prsti stežu voće i s ljubavlju dodiruju sjajne, plave
prekidače novog kuhala.
Silver mi pruži kutiju sa slatkišima. Usne su joj već sjajno smeđe od čokolade,
no meni nije do slatkog.
– Jako si blijeda, Carmel – reče mi. – Izgledaš kao da ćeš povraćati. Hoćeš li
povraćati?
Odmahnem glavom, a zatim, premda sjedim na stubama, oči mi se počnu
sklapati i iza njih se pojavi Mercy. Njezino me lice, ne veće od poštanske marke,
netremice gleda. I to dvostruko, jer nalazi se iza oba moja kapka. Njezine mi usne
žele nešto reći, no ne može govoriti.

Sutradan djedu zazvoni telefon. Udalji se od nas da bi u miru razgovarao. Poslije

razgovora, obrati se Dorothy:
– Liječnici su je pregledali i zaprepastili se.
Dorothy sjedne na prugastu sklopivu stolicu. – Što su rekli?
– Rekli su da ne vjeruju vlastitim očima. Ipak, učeni su ljudi većinom nevjernici,
to svatko zna. No kažu da im je dokaz pred nosom.
Dorothy se potapša prstom po nosu. – Dakle, potvrđeno je? Postoji potvrda?
Djed kimne.
– Liječnička potvrda?
– Da, da, rekao sam ti. Kažu da ne vjeruju kako je to Carmelina zasluga, nego da
je neki drugi čimbenik u pitanju. No ne mogu objasniti što bi to bilo. Ne mogu
objasniti, jer su nevjernici.
Tap, tap, tap. – Dobro je to. Dobro je što imamo potvrdu. Oprosti, Dennise, ali
prije nisam bila sigurna. U dubini duše nisam bila istinski sigurna. No sada će sve biti
dobro, sada će biti lakše kad smo se oboje uvjerili u istinitost tih stvari. Carmel... –
dozove me. – Od sada nam moraš biti jako poslušna. Nema više zabušavanja. Misli na
našu kuću, onu koju bismo mogli imati, i tri ponija, po jednog za svaku od vas.
Ne znam na što misli pa samo šutim. Gledam samo u vlastite ruke, zadivljena
onim što sam doznala da mogu. Ponjušim ih da vidim mirišu li drukčije, čak poližem
dlan, ali tu je samo sol. Isto je kao i onoga puta s Melody. Još u njima osjećam struju.
Osjetila sam je i prije, dok sam bila mala, samo što nisam znala što je to.
Samo što to nisam doznala iz onoga što je Dorothy rekla o liječnicima i nije me
tome poučio djed, nego Celie.

Kamper obilaze neki ljudi i gađaju ga kamenjem.

– Misle da smo protuhe, čergaši – reče Dorothy, ponovivši onu riječ od prije. –
Morat ćeš nas odvesti u pravi kamp.
Potom mi djeca ugledamo nekog muškarca kako nas slika. Odlučimo da nikome
nećemo za to reći, nego neka to ostane naša tajna. O njemu izmišljamo kojekakve
priče. Ja tvrdim da je špijun, Melody misli da je đavo, a Silver kaže da izgleda kao
magareća guzica. To nam je toliko urnebesno da se valjamo po podu od smijeha.
Porežemo se nožem koji smo potajice uzele Dorothy, zakunemo se da ćemo
čuvati tajnu i kapnemo krv jedna drugoj na ranu.
– Sada smo sestre – reče Melody.
Na te njezine riječi, obuzme me neka toplina. – Stvarno? Što ti kažeš, Silver?
– Valjda jesmo. – Ne zvuči baš sigurno, ali obriše nož o gaćice, a zatim me uhvati
za ruku. Smijući se otrčimo do kampera i vratimo nož.
No Dorothy nam ionako kaže da zna za čovjeka s fotoaparatom, jer ga je i sama
vidjela. Zatim se ponovno vrate ljudi s kamenjem. Nas djecu toliko je strah da se
skrivamo pod krevetima. Dok ležim tako stiješnjena, sanjarim o tome da me Nico
dolazi izbaviti. Poslije se išunjamo van i vidimo udubine u limu kampera, koje je za
sobom ostavilo kamenje. Ubrzo nas djed odveze u kamp. Kaže da je tako i bolje, jer
je u blizini ostvario neka poznanstva.
 38

JEDNA GODINA I ČETRDESET TRI DANA

A lice je izblijedjela iz mog života. Kada sam je ponovno vidjela, shvatila sam
koliko je vremena prošlo. Prije bismo često znale naletjeti jedna na drugu.
Takav je život u malome gradu. Potom mi je palo na pamet da me možda
izbjegavala, skakala u zaklon kad god bi me opazila.
Gradska tržnica: dvorana rumena od sunca, oštar miris jabučnoga soka u zraku.
I eto nje, brza oko tezgi s košarom preko ruke. Njezina užurbana, sitna pojava u
kratkom, ljubičastom ogrtaču kao da se stvarala, nestajala pa ponovno stvarala u
prostranoj dvorani tržnice. Glupo se odijeva, kao i uvijek, pomislila sam. No nisam
zapravo osjetila isti onaj bijes vidjevši je opet. Bilo je to više nalik električnoj
uspomeni, kiša iskara kad žica pod naponom udari o tlo.
Zatim se pojavila blizu mene, birajući eterična ulja, njuškajući bočice s
uzorcima. Smjesta sam joj prišla.
– Alice.
Kad se osvrnula, zamalo je ispustila plavu bočicu.
– Beth. – Oči su joj sijevale lijevo i desno, tražeći izlaz.
Uto me zapljusnuo val bijesa. Vidjela ga je na mom licu i stisnula usta kao da su
od tijesta. U njima sam vidjela neku tvrdoglavost, uvjerenje da ona zna istinu, premda
se svi na nju uporno oglušuju. – Žao mi je, Beth, što ti se nije svidjelo ono što sam ti
rekla. Samo sam ti pokušavala ispričati što se dogodilo. Nisam samo ja bila u to
uvjerena, nego su se i neki ljudi u crkvi složili sa mnom. Sada moram ići...
– Molim? O čemu to govoriš? Bolje ti je da mi sve ispričaš... I to smjesta.

Sjela je za stol sučelice meni. Bio je to neobična scenografija za ovakav razgovor:

čajana s kariranim stolnjacima, bijelo okrečenim zidovima nakošenim od starosti.
Obzirno, uljudno ćaskanje s okolnih stolova.
– Već sam ti i prije pokušala objasniti, Beth. – Zavrtjela je vrećicu biljnog čaja
po unutrašnjosti šalice i spustila je na tanjurić, ostavivši je da ispušta zelenu tekućinu.
– No nisam znala da si je doista odvela u crkvu. Bože, Alice. – Pazile smo da ne
podignemo glas, ali ljudi su ipak počeli pogledavati.
 – Jesi, znala si. – Otpila je i iskrivila lice u grimasu. – Rekla sam ti.
Imala je pravo. Sjetila sam se. Bilo je to nedugo nakon prekida. Maknula sam se
iz kuće preko vikenda kako bi se Paul mogao vratiti i spakirati ostatak svojih stvari
te provesti neko vrijeme s Carmel bez napetosti. Kad sam se vratila, naljutilo me što
sam doznala da je i Alice došla. Činilo se kao da je dojurila čim je doznala da je Paul
sam u kući. „Kako se držiš?“ upitala je. „Ostavila te, sirotog, posve samog. Pusti me
da malo izvedem Carmel, odmori se.“ Kao da nije sposoban brinuti se za vlastitu kćer.
No ipak je, zauzet i rastresen, pristao. Carmel mi je poslije rekla daju je Alice odvela
u crkvu, što me dodatno razljutilo jer nikoga nije pitala za dopuštenje. No Carmel se
smiješila pričajući o tom izletu pa sam pomislila kako gotovo svako iskustvo ipak
nešto vrijedi, a zatim sam, uslijed svega što se događalo, na to posve zaboravila.
– Dobro, nisam znala da to nije bilo obično bogoslužje. Svakodnevna misa. –
Pokušavala sam govoriti smirenim glasom, da je ne uplašim. Morala sam doznati
svaku pojedinost.
– Da, Beth. Bio je to obred iscjeljenja.
– I, što se tamo dogodilo?
– Ništa, ništa se nije dogodilo, samo sam željela da bude nazočna, da svjedoči
onome što se zbiva. Otišla je sjesti u prvu klupu. Još je vidim ondje, kako pozorno
gleda, dok su joj iza leđa prelijepi ljiljani. Poslije mi je rekla da je u dlanovima osjetila
neko hujanje. To sam ti i prije htjela reći, ali bila si tako bijesna... – Lagano je
zadrhtala.
Kako se usuđuješ, pomislila sam, voditi moju kćer na takva mjesta bez mog
dopuštenja. No ipak sam spustila glas. – Nego, o kome si to maloprije govorila? Rekla
si da i drugi ljudi misle kao ti. Na koga si točno mislila?
– O. – Na licu joj je zaigrao smiješak. – Bio je to divan čovjek. Rekao je da mu
Carmel izgleda kao ispunjena svjetlošću pa smo proćaskali o njoj...
– Proćaskali?
Počela se opuštati, pričati svoju priču. – Da. Bio je i zgodan, za starijeg muškarca.
Znaš već, karizmatičan tip. Imao je nevjerojatno plave oči. Zapravo se i ne sjećam o
čemu smo točno razgovarah, osim o Carmel i o tome da sam odvela mamu u Lourdes.
To ga je jako zanimalo. – Uto mi je postalo jasno da je privlači svaki muškarac koji s
njom iole uljudno popriča.
U glavi mi je nešto zazvonilo na uzbunu. Zidovima je na trenutak potekla
razvodnjena svjetlost. Zatim je sve postalo bistro, jarko kao naslikano. Karirani
stolnjak pretvorio se u bombonijeru nasred stola. – Što si mu još rekla? Što ga je
zanimalo, Alice?
Prenula se, zastala i pogledala me.
 – Doista se ne sjećam, časna riječ. Ništa važno...
Osmijeh joj je ponovno sišao s lica. Podigla je zapešća i obujmila šalicu objema
dlanovima, a meni su u oči upale njezine narukvice. Po prvi sam ih puta dobro
pogledala. Bile su tako neobične: kožnate, zakopčane drukerom i sva sila pletenih od
šarene svile. Identične na svakom zapešću, kao da nešto prekrivaju... Iznenada me
obuzelo suosjećanje. Sažalila sam se nad nama objema. Kako je moguće da to prije
nisam primijetila? Jednostavno su izgledale kao sastavni dio nje: kristali i mreže za
snove, razgovori o duhovnosti, komunikacija sa svemirom, kabala. Religija mojih
roditelja barem je imala neku težinu, nije bila kolebljiva.
Krvi ti Isusove. Zatvorila sam oči i pustila da me proguta crveni val.
– Alice, jesam li ja loša osoba?
– Beth, nemam pojma... ne razumijem što me to pitaš.
– Jesam li ovo zaslužila?
Otvorila sam oči. Bila je blijeda i tiha.
– Nadam se da ti je jasno – rekla sam joj – da s ovim moramo na policiju.

Alice je pozvana na obavijesni razgovor zajedno s odgovornim ljudima iz crkve. Osim

izgleda, Alice o njemu nije znala gotovo ništa. Uglavnom je ona pričala. Maria mi je
rekla da je crkvu vodila uistinu šarolika ekipa, uglavnom starice s dugim, lepršavim
šalovima i bočicama svete vodice u džepu. Tog dana kad je Carmel došla u crkvu,
rekle su, bilo je podosta stranaca. No stranaca je uvijek bilo, jer njihova je crkva bila
jako popularna i poznata u „određenim krugovima“. Sjetile su se opisanog muškarca,
no bile su sigurne da nikome ne bi naudio, posebice ne u njihovoj crkvi. Stigao je
rano, prije početka.
– Mary, nisi li ti razgovarala s njim?
– Da, u pravu si. Mislim da je bio izvana, nisam sigurna odakle. Rekao mi je
kako se zove, ali ni uz najbolju volju, ni uz najbolju volju...
– Doviđenja, draga moja. Pamćenje me ne služi kao prije. No, naposljetku, nitko
nikome nije učinio ništa nažao, ne u našoj crkvi. Nema šanse. Sve je dobro, vidite?
To je ono čime se bavimo, sve samo dobro...

Ležala sam u krevetu mozgajući o svemu, sjećajući se svjetala koja su potekla poput
vode niz zidove dok mi je Alice pripovijedala. To je film njezina života, pomislila
sam, to je razlog zbog kojega me sve toliko smelo – još neviđene snimke. Poput
klaunovog lica kojeg zamišljate da je onoga dana vidjela u cirkusu, kako lebdi visoko
između dva šatorska krila. To je film koji leži smotan u limenoj kutiji, nikad
pogledan.
U tom sam nas trenu vidjela, kao u snoviđenju. Činilo mi se da onoga dana
nismo uspjele pobjeći iz labirinta, nego da smo ondje još zarobljene. Ona i ja,
odvojene zidovima tisovine, a samo se iz visine vidi koliko smo blizu.
– Molit ćemo – rekle su starice Mariji dok je odlazila, smiješeći se neiskrenim
osmjesima i pokazujući umjetne zube, želeći da nestane čim prije kako bi se vratile
svom aranžiranju cvijeća, kružile crkvom na artritičnim nogama i vraćale stolce
natrag u uredne redove. Vratile se svojim vradžbinama. – Molit ćemo se za tu
djevojčicu. Kako se ono zvala?
Carmelina je karta već požutjela na zidu, kutovi su se počeli uvijati. Već dugo
nije bilo novih imena. Pažljivo sam povukla crtu od Alicina imena i napisala Žene iz
crkve, visokim i mršavim slovima, kako sam i njih zamišljala.
A za njom još jednu crtu koja je završila upitnikom.
 39

D jed je uzbuđen. Neki bi me čovjek, za kojeg djed kaže da je jako važan, želio
upoznati.
– S pastorom ćemo se naći u gradu. Lijepo ćemo se dotjerati, a ti moraš
biti uljudnija no ikada prije – upozori me djed.
– Smijemo i mi s vama? – upita Silver.
– Ne, samo ja i Carmel.
– O, tako znači. – Silver me smrknuto pogleda. Prema meni se još ne ponaša
prijateljski kao Melody, premda smo se zaklele da smo sestre.
Nebo je danas bijelo i vrelo. Djed me odvede u ljupki hotel koji izgleda kao da
je iz holivudskih filmova, s bijelim stupovima sa svake strane ulaza i stablima u
teglama. Djed me čvrsto drži za ruku. Osjećam kako njegova drhti. Unutra je svježe,
a tepih kao da je načinjen od crvenog baršuna.
Djed priđe recepciji. – Došli smo vidjeti pastora Munroea.
– Svakako, očekuje vas. – Žena za recepcijom je lijepa, s ušiju joj vise zlatni
listići. – Zdravo, medena. Baš je slatka, kao lutkica.
Nagne se preko pulta i nasmiješi mi se, a mene zapahne dašak njezina predivna
parfema koji miriše na voće i kolače pa pohlepno ispunim njime nos naviše što mogu.
– Da, da. Hvala vam. A sada bismo voljeli vidjeti pastora. Gdje je?
Ona pokaže nalijevo. – Prođite onuda, baš pije kavu. Doviđenja, medena –
dovikne za mnom dok me djed odvodi. Osvrnem se preko ramena i vidim da svakim
mojim korakom postaje sve manja i manja.
– Dennise. – Djed se ukipi. Glas dopire iza neke biljke.
– Munroe? Gdje si?
Nad lončanicom proviri muškarčeva glava. – Dennise. Tu sam. Dođi, sjedni sa
mnom i dovedi dijete.
Priđemo Munroeu i sjednemo. Koža mu je jako čista, čak i ružičasta, mlohava
guša koja mu se proteže od brade do ovratnika. Zubi kao da su mu prekrupni za glavu.
Žena odjevena u crno i bijelo donese nam srebrni čajnik. – Želiš li da i tebi nešto
donesem, dijete? – upita. Ima lijep, spor glas.
– Mlijeko. Ona će čašu mlijeka – odvrati djed.
 Natoče čaj, ali zamislite samo, iz čajnika ne iziđe čaj nego kava – prepoznala
sam je po mirisu. Nikada još nisam vidjela da se kava toči iz čajnika. Munroe me cijelo
vrijeme gleda i smješka se.
– To je, dakle, Mercy.
Spremam se reći da nisam, da se zovem Carmel, no djed me brže-bolje
preduhitri i kaže:
– Da, tako je. Slava Bogu.
Zarijem nokte u dlan dok me ne zaboli i mrko se zagledam u njega, no on me
uopće ne primjećuje.
– Da. Slava budi Bogu – glasno izgovori, zamalo viknuvši, a mene obuzme stid
jer nas ljudi počnu pogledavati.
Udubljeni su u razgovor, glave su im blizu jedna drugoj, a glasovi prigušeni.
Sjedim zureći u nepopijeno mlijeko, gledam kako površina postaje gusta i kremasta.
Sjetim se da je iza recepcionarkine glave bio kalendar, onaj s kojega se svakog dana
otrgne jedan listić. Danas na njemu piše 30. svibnja. Obuzme ne mučnina.
– Deda – kažem mu. Nisam to kanila, samo je iznenada izletjelo iz mene. –
Jesmo li slavili moj rođendan?
Podignu pogled. Obojici se oči cakle, kao da su pili pivo. – Rođendan? –
Zbunjeno me pogleda.
– Rođendan mi je u travnju, a ne mogu se sjetiti... – Slavili smo Božić i otišli u
crkvu. Toga mi je dana bilo strašno jer mi je nedostajala mama i sve što smo inače
činili za Božić. – Rođendan mi uvijek dođe poslije Božića.
– Rođendani... – Ponovno prigne čelo bliže Munroevom pa se oboje nasmiju
staračkim hihotom i odmahnu glavom, kao da se podsmjehuju djetinjarijama. Kao da
djeca razmišljaju samo o darovima, balonima i iznenađenjima.
Mušica, jako crna, obleti čašu i upadne u mlijeko.
Razgovor im je prigušen, ali jednom djed podigne glas:
– Ne, neću televiziju.
Munroe podigne ruke, dajući mu znak da se smiri.
Ruke i stopala trnu mi od neobičnog osjećaja. Zar sada imam devet godina? Zar
sam navršila devet a da to nisam znala? Kako je to moguće?
Znam da se muha muči. Pokušava preplivati čašu, noge joj strše iz bjeline i
izgledaju poput dlaka iz nosa, ali utapa se u mlijeku. Pomislim kako bih je trebala
spasiti, uistinu bih je trebala spasiti, uzeti žličicu iz djedove šalice s kavom i izvući je
na suho. No ipak to ne činim. Obuzme me osjećaj krivnje, ali samo gledam i gledam,
osjećajući kako mi na gornjoj usni izbijaju grašci znoja. Munroe završi razgovor s
djedom i pogleda me. Kad se osmjehne, zubi mu izgledaju kao da su od plastike.
Obrišem gornju usnu i prsti mi postanu mokri. Zamislim Munroea kako se
utapa u mlijeku, lamatajući rukama i nogama. U mašti im zamijenim mjesta pa
postane sitan poput muhe, a muha naraste velika kao on i sjedi u naslonjaču od
crvenog baršuna, trzajući nožicama i ispijajući kavu kroz rilce.
– Što to radiš, dijete? – upita djed.
Dohvatila sam njegovu srebrnu žličicu i njome upecala muhu iz mlijeka,
spustivši je na bijeli tanjurić na kojem mi je poslužen čaj. Leži u lokvi i trza se.
Pokušava otresti mlijeko s tijela kako bi slobodno poletjela.
– Te napasti šire prljavštinu i bolest.
Prije negoli ga uspijem spriječiti, ispruži ruku i zgnječi muhu papirnatim
ubrusom, tako da od nje ostanu samo crni komadići, zgnječeni na bijelom.

Vratili smo se u kamper. Ležim na leđima, čvrsto zarivši lice u pleteni pokrivač. Vrata
su otvorena, a Melody i Silver još se igraju se vani, usprkos tome što počinje padati
kiša.
– Dođi da se igramo – doziva me Silver.
Ne odvraćam joj. Ni sa kim ne želim razgovarati.
– Pa što joj je? – začujem Dorothyn glas. Nešto je dalje od blizanki pa joj je glas
tanji.
– Ljuti se zato što nije dobila dar za rođendan.
– Nije to. Nije to! Nije! – Mislila sam da nikada više neću niti pisnuti, ali sada
urlam.
– O, Gospode – reče Dorothy, kao da sam na njezin popis problema nadodala
još jedan.
No Silver ne prestaje. Poželim da začepi usta. Žarko to poželim.
– Ljuta je zato što nije dobila tortu sa svjećicama. Zato što joj gosti nisu došli na
snobovsku, veliku zabavu i donijeli joj darove omotane ružičastim vrpcama.
Slutim da Silver opisuje rođendansko slavlje kakvo sama priželjkuje.
Začujem Melodyn glas. – Ja ću ti ispeći tortu, Carmel. Uzet ću kalup za kolače,
umiješati blato i travu, a zatim ćemo u nju zabosti grančice umjesto svijeća...
 Melodyn šapat dopire iz blizine. Vjerojatno je tik pred vratima i gleda unutra.
No ja sam ponovno legla i zakopala se pod pokrivače, žarko želeći da me nema. Baš
me briga za tortu. Ne zanimaju me darovi. No kako možeš navršiti devet a da o tome
nemaš pojma? Kako je to uopće moguće? Mama kaže da je deveti rođendan jako
važan jer je posljednji prije negoli pređeš na dvoznamenkasti broj, stoga ga treba i
proslaviti na poseban način.
– Pusti me na miru – viknem u plahtu. Vruća je i vlažna od mog daha. –
Napunila sam devet, a nitko se nije potrudio da mi to kaže. Ostavite me na miru. Svi,
koliko vas ima. Hoću svoju mamu. – Toliko čeznem za njom da me sve boli.
Ponovno začujem Dorothy. Glas joj lebdi nad vjetrom. – Ostavite je samu, cure.
Samo je ostavite na miru i proći će.

Nešto poslije, Dorothy nas odvede do benzinske postaje i kupi nam sladoled. Sve
odaberemo zeleni, osim Dorothy koja naruči bijeli. Sjednemo na klupe ispred
benzinske postaje da ih pojedemo. Dorothy s blizankama na jednu, ja na drugu klupu.
Obje ih je obgrlila oko ramena i jede sladoled sporo ga ližući. Naslanjaju se na
nju, svaka s jedne strane, a ona s vremena na vrijeme nasloni bradu jednoj od njih na
tjeme. U tim trenucima znam koliko voli dodir njihove kose, vrele od sunca, i koliko
voli njih. Melody zabaci glavu i nasmiješi joj se, a Dorothy je poljubi točno iznad
očiju.
– Prvo jednoj, a onda zauvijek i drugoj – kaže i pobrine se da poljubi Silver na
isto mjesto. – Moje prelijepe ružice – kaže im.
Zatim nastavi s njima razgovarati na španjolskom, smijući se i čvrsto ih grleći.
Prožderem svoj sladoled gotovo u jednom zalogaju.
– Kamo si krenula? – upita Dorothy, vidjevši me da ustajem.
Bacim ostatak korneta u kantu za smeće. – Idem vidjeti imaju li zahod.
Starac od kojeg smo kupile sladoled gleda me kako prolazim, a glava kao da mu
lebdi iza izloga. Zahod je u šupi iza zgrade, s konopcem umjesto lanca za povlačenje
vode. Muha nešto liže s prozora. Kad pustim vodu, spustim zahodsku dasku i sjedim,
slušajući muhu. Svaki put kada preleti na drugi dio zida, zazuji kao da je uistinu
sretna što je ondje – kao da uopće nije svjesna kako je zatočena u mračnoj, hladnoj
kutiji u kojoj ljudi obavljaju nuždu. Posegnem za olovkom koju stalno držim u džepu
i provedem čitavu vječnost stružući njome po zidu. Napišem Carmel je bila tu i ispod
toga nacrtam srdašce. Kad završim, muha se prošeće oko slova C, što me iz nekog
razloga ispuni srećom, kao da smo zajedno nešto proslavile.
 Pred vratima me dočekala Melody pa je pričekam da obavi svoje.
– Ponovno si pisala po zidu, Carmel? – upita izašavši iz zahoda, brišući ruke
papirnatim ručnikom.
– Aha.
– Nadam se da mama neće morati na zahod, jer ćeš opet dobiti po nosu.
Dorothy je poludjela kad je primijetila moje ime napisano šljokičastim ljepilom
na registarskim tablicama kampera. Ponadala sam se kako su slova dovoljno sitna da
ih ne vidi, no doista ima oštar vid. Otresem kukca koji mi je sletio na ruku. – Baš me
briga.
Sjednemo na beton pokraj dvije stare benzinske crpke. Plava se boja počela
ljuštiti s njih pa gurnem nokat palca pod ljusku od boje i otkinem poveći komad,
pitajući se zašto je to uvijek tako dobar osjećaj.
– Žao mi je što se mama nije sjetila tvog rođendana. – Pada noć pa je preko
haljine navukla vestu koju joj je isplela Dorothy. Nemam pojma gdje Dorothy
nabavlja vunu te boje. Negdje je između ružičaste i narančaste, a toliko je jarka da te
od nje zabole zubi, kao kad zagrizeš u sladoled, no Melody je, čini se, jako voli. Često
nosi tu vestu.
– Nije važno – odvratim. – Ionako nisi ti kriva.
Iza daščare u kojoj je dućan, nalazi se prava prašuma od stabala, po kojima raste
nekakvo čudovišno, crveno cvijeće.
– Nije, ali nije niti pošteno.
– Ali... – Ne znam kako da joj kažem da mi to doista više nije važno. Pogledam
prema Dorothy, koja još uvijek grli Silver na klupi.
– Tvoja mama pomalo sliči Isusovoj majci, samo što nema sina, nego dvije kćeri.
Upravo sam primijetila da djed često govori o Isusu i, dakako, još više o Bogu,
ali Isusovu majku nikada ne spominje.
– Valjda. Obje imaju dugu kosu. – Načas utihne. – Osjećaš li se drukčije, sada
kad znaš da si navršila devet?
– Da, barem tako mislim. – Podignem nos i onjušim miris benzina koji posvuda
lebdi u zraku. Sviđa mi se. Miris je kao duh. Ili kao ženski parfem, samo opasan. Eto,
ovdje sam, među plavom bojom, crvenim cvjetovima, Melodynom vestom od koje
trnu zubi, lebdećom glavom, u mirisu benzina i spoznaji da sam navršila devet,
odrasla. Ne polako, kako se obično raste, nego odjednom. Usto, nije mi samo devet.
Imam devet godina i još malo povrh toga. Možda čak i blizu četvrt. Čvrsto priljubim
dlanove uz vreo, plavi metal crpke za gorivo.
 – Tata kaže da te ruke kriju veliku moć – reče Melody, ozbiljna lica.
Šake mi djeluju krupnije nego ikada prije. Šake devetogodišnjakinje. – Istina je.
Sada to osjećam kad ih na nekoga položim. Znam što čine.
– Kakav je to osjećaj?
– Kao struja. Mogu je sama izazvati.
– Sviđa ti se to? – Sada je već i ona počela guliti boju.
Slegnem ramenima. – Uhvati me vrtoglavica. – Zahvatim noktom dobar komad
boje i odlijepim cijelu vrpcu.
Naslonim se punom težinom i pustim da mi vrući metal crpke za gorivo zagrije
leđa. Sve oko mene kao da je živo, čak i zrak. Taj osjećaj prodre duboko u mene.
Bolan, ali istodobno i lijep. Znam da Dorothy voli svoje blizanke, no mene ne voli,
usprkos tome što sam je na to pokušala prisiliti. Shvatim da je možda tako i bolje,
zato što mi nije mama. A da mi je pokušala biti mama, da smo zavoljele jedna drugu,
bio bi to jedini mogući život, život s njom. Postala bi mi majkom zauvijek i morala
bih biti onakva kakvom želi da budem. Ovako, nije mi majka pa stoga mogu imati
život kakav želim. Sve su mogućnosti otvorene.

Na kraju održimo rođendansko slavlje. Dorothy kupi tortu s ružičastom glazurom i

u nju zatakne devet ružičastih svjećica. Uruči mi dar omotan u papir za zamatanje.
Unutra je bijela haljina sa srebrnom, najlonskom čipkom oko vrata, s prednje i
stražnje strane, te nekoliko naljepnica sa slikama bubamara i leptira. Podijelim ih s
blizankama pa ih zalijepimo na lice. Ja sam zalijepila leptira između očiju.
– Haljinu možeš obući već danas – kaže Dorothy. – Deveti rođendan toliko je
poseban da će te pastor Munroe odvesti u svoju crkvu. Svi te ondje očekuju.
Barem sam uz haljinu dobila i crvene cipele. Kad smo otišli kupiti cipele,
gurnula sam stopala ispod stolice i nisam željela isprobati nijedne druge. Odlučila
sam da ne želim više nositi one šugave cipelice od lakirane kože jer sada znam da
imam devet godina pa mogu donositi takve odluke. Dorothy je brzo popustila.
Vjerojatno se prisjetila kaputa.
– Bit će ovo sjajan dan – rekao je djed. – Riječ se brzo proširila.
– U redu – odvratim. Odlazak u crkvu pastora Munroea ne zvuči kao nešto čime
se proslavlja rođendan. Voljela bih otići u labirint ili slično. Mama kaže da će me za
deveti rođendan možda odvesti plovidbu trajektom. Ne razmišljaj o tome, Carmel.
– Skidaj to s lica – reče mi Dorothy. – I vidi samo kakva ti je kosa, dijete.
Moramo to popraviti. Izgledaš kao da ti je ptica svila gnijezdo navrh glave.
 Podignem ruke i opipam ptičje gnijezdo. Kosa mi je opet izrasla pa su kovrče
izduženije. Dorothy dohvati četku i grubo je očetka. Još volim kad mi to radi, premda
zna biti zla. Oriba mi lice kako bi skinula naljepnice.
Kosa mi sva krčka i pucketa od četkanja. – Pogledajte ovo! – kažem blizankama,
pokazavši im glavu.
Obje prasnu u smijeh. – Izgleda kao da te stresla struja – reče Silver, na što se i
ja nasmijem. Na lice je zalijepila bubamaru pa se čini kao da će joj se uspuzati u oko.
Naziva je božjom ovčicom, što mi se jako sviđa. I ja ću ih od sada tako zvati.
Dorothy ne misli da je to smiješno. Iz kampera donese štrcaljku i kosu mi
pošprica vodom.
– A sada mirno stoj dok ti se kosa ne osuši na suncu. Da te nisam vidjela kako
trčiš. Niti kako jedeš kolače. Ili lijepiš te naljepnice po faci. Nikada još nisam vidjela
dijete koje se toliko zaprlja u manje od pet minuta.
Stojim kao ukopana, dok blizanke trčeći kruže oko mene. To me ponovno
natjera u smijeh.
Pastor Munroe pojavi se u velikom automobilu s mnogo sjajnih, srebrnih
dijelova na karoseriji. Zaustavi se pred kamperom, a Dorothy mu iznese krišku
ružičasto-bijele rođendanske torte. Stoji s tortom u ruci, izgledajući kao da mu se ne
jede.
– I, kako se naša čudesna djevojčica danas osjeća? – Gleda u mene.
– Dobro sam, hvala – odvratim, jako uljudno. Oborim pogled. Odjenula sam
rođendansku haljinu, no dopire mi gotovo do gležnjeva. Već sam zaboravila kako je
nositi hlače.
Dorothy mu uzme tanjurić iz ruku. Očito je da ne želi tortu. Potapša trbuh na
mjestu gdje je stegnuo smeđi, kožnati remen hlača svog bijelog odijela. – Započeo
sam dan obilnim doručkom. Nema mjesta za kolače.
Zagleda se u naš kamper. – Kako vam, dovraga, uspijeva živjeti unutra? Pa ima
vas petero... – Zastane u pola rečenice, kao da je bio nepromišljen.
Pogledam djeda. Znam da ga je često stid takvih stvari, pogotovo naše odjeće i
načina života.
– Zabavno je – brzo odvratim, a troje se odraslih osvrne i pogleda me.
– Zabavno? – upita pastor Munroe.
– Da. Bolje nego u kući. Ovako možemo ići kamo hoćemo. – Mrzim kad se djed
postiđeno pokunji. Kao, na primjer, kad mu Dorothy kvoca o stanu koji priželjkuje.
Kad mu govori kako je danas lako dobiti kredit i da ih daju svima, čak i ljudima poput
nas.
– Pa, u pravu si. – Pastor Munroe protrlja ruke. – Nego, hoćemo li krenuti?
Vrijeme je za susret s vjernicima.
Prije negoli krenemo, svi se pomolimo zatvorenih očiju, dok oko nas prolaze
ljudi, krećući se gore-dolje puteljkom koji vodi do sanitarnog čvora u kampu. Toliko
je vruće da pomislim kako ćemo se svi istopiti, ali onda uđemo u limuzinu pastora
Munroea, koji se u sekundi pretvori u ugodan, studeni hladnjak. Mahnem Melody i
Silver kroz prozor. One i Dorothy ne idu s nama. One su mi sada najbolje prijateljice.
– Djede – upitam – kakva je bila mama kad je imala devet godina?
On se nakratko zamisli, a zatim odgovori, ne okrenuvši glavu. Primijetim da
mu je ovratnik najboljeg crnog odijela iznošen. – Bila je poput tebe, Carmel. Baš
poput tebe. Mali anđeo.
Ja nisam anđeo, pomislim, a kladim se da ni ona nije bila. Dok se vozimo, pitam
se hoće li i Nico biti u crkvi. Mislim na njega kad god nekamo idemo, premda smo se
jako davno sreli.
Djed i pastor Munroe razgovaraju u prednjem dijelu auta. – Mislim da bismo
trebali početi sa slijepim prosjakom koji je progledao – reče pastor Munroe.
– Da, a mogli bismo i...
Munroe ga prekine. – Uvijek je dobro stvoriti pravo ozračje odmah na početku.
Možda bi me ovoga puta trebao pustiti da se za sve pobrinem.
Djed pristane i zagleda se kroz prozor.
Razmišljanje o Nicu potakne me na snatrenje o njemu. Ne vidim što je iza
prozora jer u glavi uređujem kuću u kojoj ćemo živjeti Nico i ja. Samo nas dvoje. Ima
narančaste zavjese kao kod kuće i golem, udoban kauč na kojem se možemo stisnuti
jedno uz drugo i gledati televiziju. Za večeru nam skuham špagete.
Moram se prenuti kad se automobil zaustavi pred crkvom. Izgrađena je od
sjajnog, novog kamena, okružena najmekšom, najzelenijom travom koju sam ikada
vidjela. U travu su zataknuta dva blistavo bijela križa, po jedan sa svake strane puta.
– Stigli smo – reče pastor Munroe. Odveze se na parkiralište iza crkve.
– Imaš doista prelijepu crkvu, prijatelju moj. – Djed je istegnuo vrat kako bi
bolje vidio kroz prozor. – Uistinu impresivno.
Pastor se nakašlje, kao da je toga itekako svjestan.
Premda zgrada ima stražnji ulaz, obiđemo crkvu do glavnih vrata. Djed mi stoji
sjedne, pastor Munroe s druge strane.
 – Spremni? – upita pastor Munroe. Djed mu ništa ne odvrati, ali mora da je
kimnuo jer pastor Munroe otvori vrata crkve. Po sredini prostorije prostrt je crveni
sag. Klupe su pune ljudi, a kad se vrata otvore, svi se okrenu i zagledaju u nas. Neko
vrijeme samo zure, a zatim počnu dovikivati. Neki čak i ustanu.
Po Munroeovu glasu čujem da se smiješi.
– Dobro nam došli – kaže nam. Ovoga puta pusti djeda i mene da uđemo prvi,
pa krene za nama.
 4O

JEDNA GODINA, STO ŠEZDESET DVA DANA

S pasilo me more.
Posvetila sam se plivanju. Plivala sam gore-dolje plažom u Cromeru,
istim onim mjestom na kojem sam se pokušala utopiti. Činila sam to baš iz
inata. Smrti, nećeš me dobiti. Nećeš, sve dok ima izgleda, sve dok postoji nada. Tijelo
mi je postalo slabo i mlitavo od tuge, previše cigareta te premalo hrane i sna, a kad
bih jela ili spavala bilo je to na brzinu i neredovito. Morala sam ponovno ojačati.
Plivala sam amo-tamo pod golemim nebom koje se neprestano mijenjalo, s
golemim, bijelim oblacima koji su njime letjeli ili ružičastosivima koji bi mi iznenada
na glavu izlili pljusak dok bih bila u moru.
Ponekad je bilo djevičanski plavo.
Djevičanski plavo, poput neba onog jutra kada sam spoznala da moram nešto
promijeniti, da sam se neprestano povlačila u svijet koji nisam prepoznavala, gdje
nitko do mene ne može doprijeti.
Moj prvi dan – uvodni dan obuke za medicinske sestre. Svi su mi govorili da je
još prerano. Odvraćala sam im da se bojim kako bi već moglo biti i prekasno. Kako
sam možda propala kroz neki otvor u podu i ostala zarobljena pod zemljom, a ovo je
jedini način za bijeg kojega se mogu domisliti. Djela: za druge ljude.
Usprkos svemu, tog sam se prvoga dana zamalo okrenula i otišla. Parkirala sam
auto i pješice otišla do zgrade, jednokatnice iz šezdesetih. Kišilo je i voda se skupljala
na asfaltu, stvarajući dvojnike ostalih ljudi koji kreću na svoj prvi dan. Izgledali su
tako... kako bih rekla? Obično. No, na dobar način. Onako kako ja to nikada više
neću moći. Na ramenu su im se klatile torbe teške od knjiga dok su šljapkali mokrim
prilazom i trima stubama koje su vodile do ulaza. Zaostala sam. Zar bih im se ikada
uspjela pridružiti u svoj toj silnoj, veličanstvenoj običnosti? To mi se odjednom
učinilo nemogućom misijom.
Okrenula sam se da odem.
Potom sam se, svrnuvši pogled s triju stuba i ostalih ljudi natrag prema
parkiralištu, opet predomislila. Budi hrabra, rekla sam samoj sebi, hrabra. Hrabra,
natjerala sam nogu da se pomakne ispred druge. Hrabra, uza stube. Pronašla sam broj
sobe. Hrabra, otvorila vrata.
 Neki su ljudi podigli pogled i nasmiješili mi se, a ja sam im uzvratila osmijeh.
Smjestila sam se na stolac u dnu prostorije, izvadila bilježnicu i olovku te ih
odložila na stol. Nema drugog načina, rekla sam sebi. Nešto moram poduzeti. Jedino
ću tako preživjeti. Uspijem li učiniti nešto dobro, možda napravim majušan korak
prema tome da ispravim ono što se dogodilo. Bilo je to kao da vjerujem u čarolije, ali
tako sam razmišljala. Učinim li nešto dobro u svijetu, time bih je mogla vratiti prije
negoli uzaludnim traganjem. Možda time izravnam jezičak na vagi koja postoji u
prirodnom poretku stvari. Možda čak prevagne u našu korist. Više nisam mogla iz
dana u dan sjediti u toj golemoj, pustoj kući, gdje i same podnice uzdišu i zapitkuju
gdje je, a bukove grane kucaju po zidu raspitujući se je li se vratila. I držati ljude
poput Grahama, koji mi se toliko sviđao, na sigurnoj udaljenosti.
Usto, postojalo je nešto o čemu ni s kim nisam razgovarala. Pravi razlog iz kojeg
sam ovdje sjedila. Razlog iz kojeg se nisam mogla okrenuti i vratiti.
Jednog sam se dana probudila na kauču. Već je bilo poslijepodne i bila sam
mamurna od sinoćnjeg viskija. Ne ustajući s kauča, upalila sam televizor i vidjela
zrakoplove kako se zalijeću u nebodere. Vidjevši to, zaprepašteno sam sjela, a jedina
mi je pomisao bila: „Hvala Bogu“. Mislim da sam to i naglas uzviknula. Hvala Bogu!
Jer u tom mi se trenutku učinilo da se prvi puta dogodilo nešto što bi se moglo
usporediti s propašću svijeta kakva je mene zadesila.
Poslije sam izišla u šetnju. Razmišljala sam o zadovoljstvu koje me obuzelo kad
sam to vidjela. Zapitala sam se kakvu bi osobu Carmel zatekla da se sada vrati? Osobu
koja bazdi po viskiju i naslađuje se tragedijom poput izgladnjela psa. Kad sam se
vratila u kuću, šljapkajući stazicom u blatnjavim gumenim čizmama, još mi je nešto
postalo jasno.
Bilo je to prvi put da sam izišla iz kuće, a da je nisam tražila.
 41

S mrad bolesti više me ne podsjeća na janjeću krv. Navikla sam se.

Carmel se ponekad izgubi jer je u crkvi svi neprestano zovu Mercy. Kad
se to dogodi, uzmem list papira i stotinu puta zaredom napišem: „Zovem se
Carmel“. Taj papir držim u džepu.
Ne izgledaju mi baš svi ljudi bolesno. Čujem ih kako djedu krajičkom usana
izgovaraju riječ „rak“. O n je cijelo vrijeme uz mene. Polažem na njih ruke i
pokušavam napipati trake svjetlosti, zatim se namrštim pokušavajući se usredotočiti
na to da ih rasplamsam.
Ponekad razmišljam o tome kako moj tata nikad nije vjerovao u Boga, a mama
nije bila sigurna u što vjeruje. To me brine. Svi kažu da nevjernici idu u pakao. Noćas
idemo u bolnicu, premda je kasna večer i mrkli je mrak. Djed i Munroe uvedu me
na stražnji ulaz. Lampa iznad vrata gotovo i ne daje svjetlost, čini se kao da izlijeva
blijedozelenu tekućinu na Munroeovo lice dok čekamo. O tvori nam čovjek u odori
nalik na plavu pidžamu. Odora mu je zategnuta preko debela trbuha.
— Provjerit ću je li sve čisto — kaže nam.
— Tko je on? — upitam djeda kad ode.
Djed mi se nasmiješi. — Bolničar.
Bolničar se vrati. — U redu, ali morate biti doista tihi.
Slijedimo bolničara sjajnim hodnicima. Sa svake strane su bolničke sobe u
kojima ljudi spavaju.
— Došli smo obaviti iscjeljenje? — šapnem djedu. — Previše ih je.
— Sve je u redu — odvrati. — Samo jedno.
Zaustavimo se pokraj sobe i uđemo. Strojevi zuje poput kukaca, dišući umjesto
starca na krevetu.
– O, ne. Ne. Ne on, samo ne on – kažem ispod glasa.
Bolničar stane pokraj vrata. – Nemate mnogo vremena – upozori nas preko
ramena.
Djed izvadi Bibliju iz velikog džepa na kaputu i počne čitati. Munroe mi se
nasmiješi.
– Ne mogu – kažem. No ne čuju me.
Uto djed prestane čitati. – U redu, mila. Položi na njega ruke.
 – Ne mogu – kažem glasnije.
– Zaboga, dijete, zašto ne? Ovo nije vrijeme za odugovlačenje, moramo biti brzi.
Nad krevetom je neki mračan oblik, okreće se, prevrće... lijen ali snažan.
Munroe i djed to ne vide. – Ne sviđa mi se. Mislim, mislim... činio je ružne
stvari.
– O čemu to govoriš, dijete? – Munroe se već počeo žestiti. – Gospodin Peters
bio je istinski vjernik, dobar i pokoran sluga.
Mozak mi radi sto na sat i evo što mi govori – ne mogu te natjerati jer ne mogu
ono što ti možeš, Carmel. Sve je to iz tvojih ruku, a ne njihovih. To sam tada prvi
puta shvatila. Spoznaja mi je došla poput široke zrake svjetlosti koja je obasjala nešto
što je oduvijek bilo tu, samo što prije ja to nisam mogla vidjeti.
– Ne želim to učiniti. Ne želim da ozdravi.
Zgranuto me pogledaju.
– Slušaj, djevojko. – Munroe napravi nekoliko koraka prema meni, a ja ponovno
pogledam onu crnu spodobu i želudac mi se okrene.
– Ne – kažem mu. – Ja to... – Pokušam pronaći pravu riječ. – Odbijam. – Zadržim
dah. Nikada još ništa nisam odbila.
Munroe rastvori sako i uvuče ruku u džep, a ja se uplašim da ondje drži pištolj.
Ukočim se na mjestu, no on samo kaže:
– Dovedi je u red, Dennise, hoćeš li?
No djed ne dobije priliku ništa poduzeti jer začujemo viku, a zatim se na vratima
pojavi bolničarka s malim, bijelim šeširićem i progura se pokraj muškarca na vratima.
– Što se ovdje, dovraga, događa?
Munroe izvuče ruku iz sakoa i podigne obje ruke u zrak da je umiri. – Samo
mirno. Za svoju braću činimo sve što je u našoj moći. Mi...
Bolničarka mu ne pruži priliku da dovrši. – Dobila sam jasne upute obitelji.
Vama je ulaz zabranjen. A sad, van. Smjesta iziđite i nosite svoje čarolije, svoj pakao
i prokletstvo sa sobom. Imate jednu minutu, poslije zovem osiguranje.
Na obrazima joj se pojave dvije crvene mrlje, a uvojak kose joj ispadne iz kape i
prekrije oko. – Još i dijete vučete sa sobom. Usred noći. Ide li uopće u školu? Kako se
zove?
– Zovem se Carmel – odvratim, najbrže što mogu. – Ime mi je Carmel. –
Posebno mi je stalo da gospođe upamte moje ime.
 – Odlazimo – reče djed. – No neka vama bude na savjesti što ste ovom čovjeku
uskratili ozdravljenje i iscjeliteljski dar Gospodnji.
– Moći ću živjeti s tim.
Bolničarka nas isprati pogledom s vrha stuba, namrštena i prekriženih ruku. Na
putu prema izlazu, pokraj mene se nižu bolesničke sobe, svaka s osobom koja u njoj
spava, poput slike košnice koju sam nekoć vidjela u školi. Djedova i pastorova leđa
uzdižu se preda mnom, a mene obuzme užasan osjećaj da koračam pogrešnim putem,
da bih se zapravo trebala okrenuti i vratiti se bolničarki. Pomislim kako bi bilo lijepo
i spokojno imati šeširić i bijelu haljinu, ostati s njom i slobodno polagati ruke na
bolesnike u ovoj bolnici, pritom sve vrijeme imajući pravo izbora. No u tom se
trenutku djed osvrne i kaže mi:
– Pruži korak.

Zaustavimo se u zalogajnici premda je gluho doba noći. Za piće naručim Coca-Colu.

Obojica miješaju svoje kave i razgovaraju o tome kakva je bolničarka rospija.
Podsjetila me na mamu. Ima istu smeđu kosu, jednako se ražesti kad pomisli da se
nekome događa nešto loše. Stoga mi se ne sviđa kad govore da će bolničarka gorjeti
u paklu.
– Prokleta kučka – reče Munroe, a po načinu na koji me gleda dok to izgovara
tjera me da pomislim kako ne priča samo o bolničarki.
Kad Munroe izgovori tu riječ na „k“, djedu se vrela kava prolije po prstima. Djed
nikada ne kune niti psuje, a ne voli ni kad drugi to čine. Ustane sa stolice pokraj moje
i ode do šanka po papirnati ubrus, tako da ostanem nasamo s Munroeom. Gledamo
se preko posude sa šećerom.
– A kad si ti postala toliko inatljiva? Treba ti malo potkresati krila da naučiš gdje
ti je mjesto. Taj tvoj božanski dar liječenja mora se usmjeriti pravim kanalima, ne
smije ti se dopustiti da biraš koga ćeš iscijeliti, a koga ne.
– Gospodina Petersa neću, to je sigurno – kažem ispod glasa, no ipak me čuo.
– Stari dopušta da s njim tako razgovaraš?
Na te riječi samo trepnem.
– Mercy, pitao sam te nešto. Dopušta da s njim tako razgovaraš?
Coca-Cola koju sam popila popne mi se sve do grla i vrati u usta, jer kad se
pastor Munroe nagnuo prema naprijed, sako mu se rastvorio i u njemu sam doista
ugledala pištolj.
Djed se vratio i zagledao nam se u lice. – Što se događa?
 Munroe se ponovno nasloni pa se zapitam jesam li samo izmislila da sam mu
vidjela pištolj u sakou, premda mi je pred očima još slika zlatnog okidača.
– Ništa, prijatelju.
Djed sjedne pa ponovno započnu razgovor, ali ja više i ne čujem o čemu pričaju
jer stolac pokraj Munroea više nije prazan. Na njemu je nešto, okreće se, lijeno.
Povučem slamku i Coca-Cola se podigne, nadre prema meni, glasna kao vlak.
– Prokleta kučka – ponovi Munroe. Otpije gutljaj kave i obriše usta nadlanicom,
proizvevši zvuk kao da mu se razdire lice.
– Nema potrebe za tim – reče djed. – Doista nema potrebe.
Oči mi postanu gumaste. Obličje raste, uzdiže se iznad Munroeove glave.
Nadima se, postaje sve veće. Ne žuri. Premda ga ne mogu vidjeti, znam da je negdje
duboko unutra oko, koje se okreće prema meni, gleda gore i dolje, lijevo i desno,
poput reflektora. Došlo je iz bolnice.
– Ne bi smjeli puštati nevjernike da uopće kroče u bolnicu, Dennise. Trebalo bi
ih izgnati i natjerati da rade na mjestima na koja pripadaju. U noćnim klubovima i
kasinima.
– Moram na zahod. – Glas mi zvuči kao da dopire iz druge sobe.
– Idi – reče mi djed, sjedeći pokraj mene. Naslonio je leđa na crvenu stolicu i
briše lice rupčićem.
Noge su mi teške kao da su mi komadi željeza pričvršćeni za potplate. Na pola
puta do zahoda, zaglavim se. Ne znam hodam li naprijed ili unazad. Na zatiljku mi je
drugo lice, Mercyno lice, a ona korača u drugom smjeru tako da smo zapele, kao u
ljepilu.
Natjeram noge da se podignu jedna po jedna, pravcem kojim ja želim poći. To
je toliko teško da mi lice postane mokro od znoja.
Napokon: zahod i vrata koja se za nama zatvaraju. Plastika iza zrcala i oko
umivaonika iskri kao optočena milijunima dijamanata. Mračno je, jedino je svjetlo
ono iznad zrcala koje obasjava lice u njemu. Malo, blijedo lice. Oči su okrugli, mrtvi
oblutci. Usta puna onoga što treba reći, no uvijek šute. Carmel je nestala. Okrenem
se: na potiljku mi je samo kosa. Ni ondje je nema. Iz zrcala me gleda Mercyno lice.
Negdje u prostoriji je mračna spodoba i njezino nas reflektorsko oko traži.
Mene želi. Želi me kao što me žele djed i Munroe. Žele Carmel koja je Mercy.
Žele da postanemo jedna djevojčica.
– Oprosti – kažem djevojčici. – No hoću da se Carmel vrati i to odmah.
 Počnem govoriti, odlučno i žestoko. Moram to izgovoriti prije negoli sve bude
zaboravljeno.
– Evo što moraš upamtiti. Zovem se Carmel Summer Wake ford. Nekoć sam
živjela u Norfolku, u Engleskoj. Mama mi se zvala Beth, a tatino je ime Paul. On ima
djevojku koja se zove Lucy. Živjela sam u kući sa stablom u vrtu i paukovom mrežom
iznad stražnjeg ulaza. Moja mama je imala staklenu mačku koju je držala pokraj
kreveta. Iznad nje nalazila se slika na kojoj je pisalo KOD KUĆE JE NAJLJEPŠE.
Zavjese u prizemlju bile su narančaste. Moja se učiteljica zvala profesorica Buckfast.
Tata me jednom odveo na jedrenje. Zovem se Carmel. Zovem se Carmel Summer
Wakeford.
Prestanem se osvrtati.
Ja sam Carmel. Ostala sam sama.
 42

DVIJE GODINE I DVJESTO DESET DANA

M
oje nove knjige iz anatomije imaju sjajne, šarene korice. Sjedila sam s Lucy
na njezinu kauču i listala ih tražeći podatke o bebi koja joj raste u trbuhu.
– Vidi, vidi – rekla sam joj – evo pupčane vrpce, pogledaj kako je
pričvršćena. – Ona je u čudu prešla prstima po crtama skice.
Prije ultrazvuka je napomenula da ne želi znati spol djeteta. Nisam je morala
pitati zašto. Potajno sam odahnula kad im se rodio dječak. Jack: zdravi, glasni
divljačić snažnih udova i zubića koji su rano izbili. Proučavala sam njegovo lišće
tragajući za nekim znakom, kao da može donijeti novosti iz praiskonske materije
odakle je potekao, te nevidljive zemlje iz koje niču djeca, u koju nestaju djevojčice.
No samo sam pronašla nove zagonetke.
– Ona u blizini nema nikog od rodbine – rekao je Paul. – Budeš li joj pri ruci,
bit će joj lakše.
Ovoga me puta nisu uvukli iz puke dobrote. Tog sam se dana dovezla u svojoj
krntiji od automobila noseći u pretincu za rukavice melem od nevena za hitne
slučajeve. Lucy je preko telefona zvučala kao da je na rubu očaja.
– Hvala Bogu – rekla je, otvorivši vrata. – Nikako da prestane vrištati.
Jack je ležao na podu, na plastičnoj prostirki za presvlačenje, a soba je lagano
smrdjela po bljuvotini.
– Skini mu pelenu pa ću ga malo namazati – rekla sam. – Pusti ga da gol udara
nožicama, to će smiriti osip.
Nagnula se nad njega, skinula mu benkicu i jednokratnu pelenu, zatim
razmazala kremu po crvenom, bijesnom osipu.
– Grozno, zar ne?
– Ma, samo mu treba malo svježeg zraka.
Soba je bila neuredna, posvuda porazbacani koluti za zagriz, hrpa čiste dječje
odjeće, još neizglačane, kadica napola ispunjena mlakom vodom, površine masne od
kreme i pudera. Sada kada više nije bilo vremena za odlazak frizeru dvaput mjesečno,
Lucy su ispucali vrhovi. Još je bila u kućnom ogrtaču. Ta nova Lucy zasigurno nije
smetala Paulu, no pretpostavljala sam da smeta njoj, koja je uvijek bila uredna i
elegantna.
 – Hvala što si došla – rekla je. – Strašno je naporno. Teško podnosi izbijanje
zuba.
– Kad god treba, tu sam. Znaš to.
Srušila se na kauč s ručnikom još prebačenim preko ramena. – Lorna me obišla
prošlog tjedna. Nekoć smo bile tako dobre prijateljice, no sada ni sa kim više nemam
gotovo ništa zajedničko. Jack mi je povratio po leđima, tako da je jedva čekala da
pobjegne. S tobom mi je sto puta ugodnije. – Nasmijala se. – Čudno, ne?
– Dječja bljuvotina nije ništa prema onome čega se nagledam na poslu. – Jack se
utišao i stao udarati nožicama, a osip je od crvenog polako postajao ružičast.
– Mogu misliti. – Zastala je. – Graham je opet pitao za tebe, znaš?
– Stvarno? – Zagledala sam se kroz prozor. Nisam im rekla za tu jednu noć koju
sam provela s njim, a bila sam sigurna da im ni on nije o tome pričao. Možda me
pomalo bilo i stid. Nisam željela da pomisle kako sam im povrijedila prijatelja.
Jack je ponovno zaplakao. – Treba ga malo izvesti van – rekla sam. – Malo
svježeg zraka i bit će kao nov.
– Vjerojatno. – Na nekoje vrijeme ušutjela. – Imaš li malo vremena da ga
izvedeš? Sve bih dala da mogu ubiti oko na pola sata.
Smjesta sam skočila na noge i soba se oko mene počela ljuljati, tako da sam se
uplašila da bi Jack mogao skliznuti s prostirke. – Mislim da ne mogu, Lucy.
– Dobro, dobro. Nema problema, samo mi je palo na pamet. Vjerojatno imaš
pametnija posla.
– Ne, nije u tome stvar. Samo... – Zamuckivala sam tražeći riječi, dok su mi ruke
bespomoćno visjele uz bokove. Najradije bih bila vrisnula: „Ja gubim djecu, zar ne?“
Umjesto toga, stisnula sam usne i nijemo stajala.
– Beth, na koju god stranu okreneš, sve je u redu. – Naslutila je u čemu je
problem. – Ako želiš, možemo ga zajedno izvesti.
– Povjerila bi mi ga? Doista? – ispalila sam.
– Da, naravno. Jako rado. – Shvatila sam njezinu velikodušnu gestu, kao da mi
govori kako ništa nisam skrivila. A ja sam više od svega željela da je ne iznevjerim.
Duboko sam udahnula da umirim leptiriće u trbuhu. – Sama ću ga izvesti.
Lucy ga je umotala u kariranu jaknu i kapu, zatim zategla kopče na nevjerojatno
skupim kolicima u obliku košare.
– Sigurno si dobro?
 – Da, da. Ti slobodno prilegni. Vidi – stegnula sam ručke kolica – već nam je
super. Nije li tako, Jack?
Zatim sam se našla izvan kuće, a za mnom su se vrata uz škljocaj zatvorila. Jack
i ja zamišljeno smo se promatrah pod hladnom, sivom svjetlošću. Nedavno je kišilo,
pa je zemlja još bila mokra.
Vani je prestao plakati, kao što sam i očekivala. Izašavši na svjež zrak, zaboravio
je dosadnu bol i svrab, samo je mirno promatrao svijet kako prolazi mimo njegovih
kolica, dok kotači za sobom ostavljaju dvije crte na mokrom pločniku. U glavi sam
razgovarala sama sa sobom, hrabreći se. „Idemo dalje, lijepo i polako. Malo smo izišli
u šetnju da pomognemo tvojoj mamici. Umorna je.“ Sve sam vrijeme pokušavala
zatomiti onaj drugi glas, koji mi je govorio: „Izgubila si jedno, mogla bi izgubiti i
drugo. Morat ćeš trepnuti, a to se može dogoditi upravo u tom trenu.“
Dvije, tri ulice dalje, sve su mi novogradnje počele sličiti jedna drugoj. Pomislila
sam da se okrenem i vratim. – Prestani, izišla si tek prije pet minuta – prekorila sam
samu sebe. Jack je oslobodio ruku iz dekice i mahnuo mi. Rukavica mu je spala s ruke
i visjela s rukava na vunenoj niti. Pred sobom sam primijetila jarko plave stupice
dječjeg igrališta koje mi je spomenula Lucy.
Ovdje još nikada nisam bila. Bilo je novo, puno opreme za igru u bojama Lego-
kockica. Gurajući ga unutra, prijekorno sam pogledala vrećicu psećeg izmeta
obješenu na ogradu. – Zašto ljudi to čine, Jack? Baš su zločesti, zar ne? – mumljala
sam gluposti, samo da se umirim.
Igralište je bilo napušteno pa sam ga odgurala do tobogana, šalom obrisala kišne
kapi i sjela na kraj. Jack je počeo luđački mahati rukama i grčevito stezati pojas poput
zatvorenika. Usuđujem li se? Ustala sam i okrenula se oko sebe za tristo šezdeset
stupnjeva. Bili smo posve sami. Prsti su mi se lagano tresli dok sam otkapčala
remenje, zatim ga podigla iz kolica i obgrlila ga rukama u krilu.
– Zdravo, Jack. – Nasmiješila sam mu se, a on je zagugutao i posegnuo za mojom
kosom, oduševljen što je napokon slobodan.
Pokušala sam pronaći Lucy i Paula u njegovim plavim očima i snažnom nosiću,
no nisam prepoznala nijedno ni drugo.
– Ti si na sebe, zar ne?
Kako neobično, pomislila sam. Ovaj novi, mali dječak koji je, zbog Paula, postao
gotovo dio mene, ne poznaje Carmel. Na sebi ne nosi nikakav trag onoga što se
dogodilo. Dok bude rastao, njezino će ime biti ime djevojčice iz bajke. Odrast će, a
svijet će se dalje vrtjeti, sve dalje i dalje. Nazrela sam tračak nečega, budućnosti koja
se valja u daljini.
 – Možda bih trebala nazvati Grahama – rekla sam. – Što ti misliš? – Jack kao da
je uperio prstom u mene i nasmijao se. – Imaš pravo, ni ja ne mislim da bi to bilo
mudro.
– Vas dvoje izgledate jako veselo – rekla je Lucy kad smo se vratili. Odjenula se
i vezala kosu u rep.
– Da, da. I jesmo. Uskoro ćemo to ponoviti – rekla sam. – Ako želiš. Da se malo
odmoriš.
Ulazeći u auto bila sam toliko puna neke raspjevane energije da me gotovo
obuzimala nelagoda. Jack u mom naručju razvezao je nešto u mom srcu, potegnuo
zapetljan čvor i olabavio nit.
 43

I daho je posljednje mjesto u ovoj zemlji gdje čovjek može biti slobodan – kaže
djed. – Ovdje još nema državnog uplitanja.
Iz njegovih usta, državno uplitanje ne zvuči kao nešto dobro. Zato smo i
došli ovamo. Znam da je razlog i taj što želi pobjeći od pastora Munroea, koji se suviše
počeo pretvarati u djedovog gazdu. To sam zaključila kad mi je djed rekao da će me
Munroe zadržati za sebe ne budemo li oprezni.
– Zašto to kažeš kad si ti moj djed? – upitala sam ga. No djed je samo pokrio oči
dlanovima, kao da se istinski boji da bi se takvo što moglo dogoditi.
Sada ga ionako više ne trebamo jer imamo dovoljno novca. Dolari sami ispadaju
iz izdubljene Biblije. Više je ne možemo zatvoriti. Dorothy novčanice viška ušuška
pod jastuk, kao da stavlja djecu na spavanje.
Zagledam se preko polja. Biljke kao da mi mašu. Melody sjedi na stubama. Sunce
sja i svi su jako dobre volje. Primijetim da sam sretna. Isprva taj osjećaj nisam
prepoznala, toliko je vremena prošlo. Na trenutak me ponovno obuzme grizodušje
zbog toga što sam sretna, a mama je mrtva, no znam da voli kad sam radosna, a kad
se toga sjetim, ponovno se umirim.
U daljini vidim starog seljaka. Parkirali smo u njegovu polju. Prilazi Dorothy,
noseći pod rukom narančasti lonac s poklopcem.
– Večera za vas i vašu obitelj.
Zaškilji prema meni. Rekla bih da djeluje prestrašeno.
– Kako joj je? – upita Dorothy.
Sinoć sam položila ruke na njegovu ženu. Koža joj je bila suha poput starog lista
papira. Kuća im je čudno mirisala, ali kad sam to poslije spomenula Silver, nasmijala
se i rekla: „Napoj“. Nisam znala na što misli dok jutros u vrtu nisam ugledala svinju.
– Danas je mnogo bolje. Tražila je doručak. Ne sjećam se kada sam zadnji put
vidio da je pojela jaje.
Ponovno uperi pogled u mene i brzo spusti glavu kako me ne bi morao gledati.
Odjednom me obuzme nelagoda. Taj me osjećaj ne napusti sve dok se seljak ne vrati
u kuću.
– Melody, ako ti nešto kažem, kuneš li se da ćeš čuvati tajnu?
Razrogačila je oči, ali ipak kimne.
– Kad odrastem, neću više činiti ove stvari za Munroea i djeda.
 – Zašto?
– Radit ću to na nekom poštenom mjestu, gdje nema pjevanja i molitve, na
primjer u bolnici.
– Znaju li tata i pastor Munroe za to?
– Ne. Samo ti znaš. Obećavaš da im nećeš reći?
– Šutjet ću kao riba. No moraš biti oprezna. Bojim se da im se to neće svidjeti.
Dorothy se vrati s narančastim loncem u rukama.
– Čini se da postaješ prava zvijezda.
Izgovori to kao da je riječ o nečem lošem. Kao da se namjerno razmećem.
Vidjevši da ništa ne odgovaram, podigne lonac još više.
– No, nema vremena za ćaskanje. Dođite da vidimo što nam je stari nabavio i
želimo li da nam to prijeđe preko usana.
Obrazi su joj crveni, čini se da nekamo žuri, premda nikamo ne idemo. Ujutro
doznam o čemu je riječ.

Čim se probudim, postane mi jasno. Dorothy je otišla.

Suviše je tiho. Sjećam se da se i tijekom noći nešto događalo. Neko šuljanje i
prigušeni šapat. Naglo se podignem u sjedeći položaj i zadržim dah. Kamper je nekako
čudan. Ležajevi na kat su prazni. Nema ni većine njihovih stvari.
– Deda? – pozovem ga. Možda je i on otišao? Možda sam ostala sama.
Šuljajući se na prstima, stanem pred zavjesom njihova sobička. Oslušnem. Nešto
se čuje. Disanje.
– Deda – viknem malo glasnije. – Jesi li to ti?
Nema odgovora, stoga se provučem ispod zavjese. Djed je samo jedna velika
kvrga u krevetu. Sam je.
– Deda, probudi se. Nešto se dogodilo.
Legao je u trenirci i izgleda drukčije nego kad se obično budi. Lice mu je
ružičasto i čudno ga je vidjeti bez naočala. Shvatim da ga još nikada nisam vidjela u
krevetu, premda je svake noći tako blizu, s druge strane zavjese.
– Što je? Što je bilo? – Posegne rukom prema polici i pokuša napipati naočale.
– Dorothy i blizanke. Mislim da su otišle. – Osjećam da ću briznuti u plač.
Pridigne se i natakne naočale. Sada izgleda nešto normalnije.
 – Možda su otišle u šetnju ili u nabavku. – Ustane iz kreveta, prebacivši noge
preko ruba tako da zgaze izvezeni buket ruža na tepihu. Nokti na nogama izgledaju
mu starački i skoreno. Čudno se osjećam kad sam mu tako blizu – čak mu i miris
mogu nanjušiti. Iziđe iza zavjese u svojoj trenirci za spavanje, što nikada prije nije
učinio.
– Pogledaj, nema većine njihovih stvari. – Otvorim ormar, a u njemu je tek
nekoliko doista starih haljina. Počnem šmrcati. Premda je ponekad zla i unatoč tome
što sam odlučila da mi nikada neće zamijeniti mamu, nisam željela da Dorothy ode.
A pogotovo ne Melody. Ne želim ostati sama s djedom.
Lice mu se ukoči i vidim da mu se čelo naboralo ispod bijele kose, raščupane jer
se još nije počešljao.
– Usred noći, kao provalnici... – tiho će.
– Možda će se vratiti? – kažem i obrišem nos rukavom spavaćice.
Nestane iza zavjese i vrati se s Biblijom u kojoj drži novac. Kad je otvori, prazna
je poput kokosove ljuske. Djed neko vrijeme samo stoji i gleda je. Pođemo pogledati
što još nedostaje i jedno drugome dovikujemo što smo otkrili.
– Novi lonci.
– Dobra posteljina i ruksaci.
– Moj sat – čelo mu izgleda kao da će ovoga puta doista eksplodirati – i moja
bilježnica.
– Zašto je uzela bilježnicu? – Baš bih je željela još jednom pročitati.
Ode iza zavjese i začujem nešto kao „dokazi“, premda nisam sigurna jesam li
dobro čula. Odjene se, a i ja se sa svoje strane zavjese odjenem. Zatim mi kaže da
uđem u kabinu kampera gdje inače sjedi Dorothy. Dugo se vozimo tražeći je.
Zaustavimo se na autobusnoj postaji i obiđemo je. Puna je ljudi koji čekaju s koferima
i naprtnjačama, autobusi dolaze i odlaze, no nema ni traga Dorothy. Ni blizankama.
– Možda je otišla natrag u Meksiko, sviđalo joj se što je tamo uvijek toplo –
kažem. Vratili smo se u kamper. Baš je neobično sjediti na njezinom mjestu u kabini.
Kao da se sve doista promijenilo. – Sigurno nose jako mnogo stvari – nadodam. Mogu
ih zamisliti kako pješače prašnjavom cestom s loncima privezanim za naprtnjače.
– Vjerojatno je blizankama već odavna pronašla muževe, koji su se do sada
debljali na suncu – kaže djed. Usta je stisnuo u tanku crtu. Ne vidim mu oči jer mu
se u naočalama zrcali bjelina neba.
Zaprepastim se. – Ali tek im je jedanaest. S jedanaest si premali...
 – Tamo se brakovi rano dogovaraju. Prokleti Meksiko. To su bezbožnici,
barbari.
Nikada ga još nisam čula da kaže kako je nešto „prokleto“. Sjetim se Dorothynih
lubanja i zapitam se je li na njih mislio. Ako je uopće znao da ih čuva.
Djed još govori:
– Pogani. Te će se cure udati prije negoli navrše dvanaest. To joj je i bio plan.
To joj je bio plan od samog početka. Lažljiva kradljivica.
Zagledam se kroz prozor. Sirota Melody, sirota Silver. Udati se za muškarca sa
samo dvanaest godina. Zamislim ih na dan vjenčanja, u identičnim, bijelim haljinama
sa širokim, zvonastim suknjama. Udaju se za dlakave, odrasle muškarce. Možda će
im Dorothy za muževe pronaći blizance, tako da pašu jedni uz druge. Čak ih neće
niti voljeti, neće gajiti osjećaje kakve ja gajim prema Nici. Drhtjet će u tim svojim
haljinama.
Znam da je smiješno, ali ne mogu prestati razmišljati o onome što mi je najgore
od svega: Melody neće moći nastaviti s učenjem pisanja. A baš je postala dobra u
tome. Voljela je pisanje više od svega.
Kad se vratimo do logora, djed ode po vodu, a ja pogledam sve praznine koje su
ostavile za sobom i prisjetim se onih usplahirenih leptirića u Dorothynim očima –
misli koje je skrivala od djeda. Sjednem na krevet, a bez njih je sve tako tiho i pusto
da ne znam mogu li to izdržati. Dohvatim jastuk kako bih imala što zagrliti.
Uto ga ugledam. Knjižica s Mercynom fotografijom. Putovnica. Bila mi je
skrivena pod jastukom. Zasigurno ju je Melody ondje sakrila prije odlaska.
Željela me ostaviti s nekim. Da ne ostanem posve sama, bez ijednog drugog
djeteta. Otvorim je i Mercyno me malo lice pogleda u oči. Ubacim putovnicu u džep
i odlučim da je zauvijek nosim uza se. Od sada mi može biti sestra, baš kao što je
Melody željela.
 44

DVIJE GODINE, TRISTO JEDAN DAN

P rošlo je petnaest godina otkako sam zadnji puta kročila u kuću svojih roditelja.
Pločice kojima je popločan prilaz svjetlucaju crno i bijelo poslije kiše
koja je padala još prije desetak minuta. Moje ih noge nisu dodirnule još otkako
sam bila tinejdžerica. West Hampstead. Vila.
Predvorje se nije promijenilo. Isto ono zelenkasto, prigušeno svjetlo, maleni,
pozlaćeni stolić ukriženih nogu pod zrcalom, debele, bijele usne svilenkaste orhideje,
svijene nadolje, prema telefonu boje avokada. S tog sam telefona nazivala Paula,
zataknula bih uvojak iza uha i smješkala se u male, crne rupice na slušalici, okrenuta
leđima prema zatvorenim vratima dnevnog boravka, znajući da majka na njih pritišće
uho. Upoznala sam ga na putovanju s prijateljicama. „Jao, znala sam da te nisam
smjela pustiti na taj put, znala sam!“ Mogla sam birati između Edinburškog sveučilišta
i istočne obale s njim, te sam strastveno pohrlila k njemu. Nekako mi se činilo da
moram odabrati jedno ili drugo, a potajno sam se plašila da njegova strast ne bi
preživjela moj četverogodišnji boravak u hladnom, škotskom gradu.
Isti se miris zadržao u dnu stuba, nikad prije identificiran, nikad doista
primijećen, ali sada, nakon što ga godinama nisam osjetila, bilo je jasno od kojih je
sastavnica nastao – suho voće i sredstvo za poliranje namještaja.
U dnevnom boravku, sjednem s majkom na besprijekorno čist dvosjed od sivog
baršuna sa zelenim resicama na jastucima. Obje sjedimo na samome rubu. Njezine
me plave oči mjerkaju od glave do pete, kao da ne vjeruje vlastitim očima da sam se
nakon toliko godina vratila. Boja očiju toliko joj je istovjetna s tatinom da su mi, dok
sam odrastala, ponekad više sličili na sestru i brata negoli muža i ženu. No to je,
naposljetku, bila i boja mojih očiju. Uza zid su stajale naslagane kutije za selidbu.
Prodali su kuću, podijelili novac i kupili stan u Londonu te malu seosku vikendicu u
Norfolku. Bila sam im beskrajno zahvalna na svesrdnoj pomoći i podršci koju su mi
pružili.
– Kako ide s pakiranjem? – upitala sam.
– O, dobro. Znaš koliko se stvari nakupi tijekom godina. Baš je neobično sve
izvaditi i ponovno ih vidjeti.
Opet tišina. Dolje, u Norfolku, bilo je drukčije. Ondje nam je sve nekako bilo
lako. No moj povratak roditeljskoj kući nakon toliko izbivanja kao da je ponovno
potpalio neku napola ugašenu iskru. Osjetila sam da se stide zbog svega što se
dogodilo. Zbog toga što u obiteljima poput naše ne bi trebalo biti zavade. No, naravno
da ih je bilo. A bilo je i nestalih kćeri. Svima se to može dogoditi.
Primijetila sam kolica s pićem pa sam, ne bih li promijenila temu, rekla:
– Što kažeš na piće? Nazdravimo selidbi.
Kolica s pićem zadrndala bi se na svojim kotačićima samo za goste, kad bi sjajna
kolekcija boca i čaša zadrhtala putujući prema njima preko maslinastozelenog tepiha.
Oklijevala je pa sam rekla:
– Nisam ja alkoholičarka, znaš, samo sam mislila da bi nas to moglo malo
razveseliti. – Držala sam jezik za zubima o večerima, ponekad i danima provedenim
u izmaglici izazvanoj viskijem, jer pripadali su prošlosti.
– Ma, zašto ne?
Otišla je po led i gurnula kolica prema meni, izbacivši kotače iz gnijezda koja
su sebi svili u tepihu. Hodajući iza njih, gurajući kolica je ljuljala bokovima,
parodirajući hostese, samo da bi me nasmijala. U tome je i uspjela. – Još imaš sjajno
tijelo – rekla sam, shvativši to u tom trenu. Lijepi bokovi u sivim, vunenim hlačama.
– Hvala – odvratila je, lagano se zarumenjevši i na tren plaho podigavši ruku do
ključne kosti.
Uslijedilo je šištanje, odvrtanje čepova, zveckanje čaša. Sve je izgledalo nekako
šašavo, kao da izvodi znanstveni eksperiment, stoga sam se opet nasmijala. Natočile
smo i udahnule miris likera od borovnice, a zatim sam s čašom u ruci krenula lutati
sobom, uzbuđeno se diveći poznatom. Kad li se stvorila pukotina u velikoj, kineskoj
tegli za cvijeće? A perzijski sag protkan zlatnim i ružičastim nitima? To je novo. Sve
je bilo obasjano dosadnom, londonskom svjetlošću.
Prišla sam selidbenim sanducima koji još nisu bili zatvoreni i prešla prstima
preko kuharica, lagano masnim od ležanja u kuhinji. Figurice, čija su lica pritisnuta
uz zaštitnu foliju; mjedena grana lustera strši poput jelenjeg roga; tkanina
fotoalbuma. Poslije sam imala dojam kao da su mi prsti sve vrijeme tražili upravo to,
napipavali do njega put. Baršunasti dodir na koži, otvaranje korica i fotografija
Carmel: crno-bijela, biserno sjajna, krupni plan.
Tu fotografiju još nikada nisam vidjela. Carmeline oči, meke i sjajne pod
rasvjetom nekog foto-salona. Izgledala je kao da ima jedanaest, dvanaest. Toliko
starija nego...
Moja se majka pojavila na pragu. Shvatila sam da je otišla po još leda, no jedan
joj je pogled na moje zgranuto lice bio dovoljan da se nađe pokraj mene, premda su
joj se kocke leda topile u dlanovima.
 – Beth, draga, to je moja mama. Ne sjećaš se kako sam ti uvijek govorila koliko
su slične?
Odmahnula sam glavom.
– Draga, doživjela si šok. Idi, sjedni malo.
Ponijela sam album.
Natočila mi je još jedno piće, ovoga puta bez velike pompe, i tutnula mi mokru
čašu u ruku.
– Oduvijek sam mislila, mislila sam da sliči na svog tatu. – Crno-bijelo lice
gledalo me s kauča. Nije bilo nasmiješeno, čak ni strogo. Nisam mogla odrediti kako
se osjeća.
– Ako ništa drugo, onda u tragovima. – Ona lagano podignuta usna kad god bi
pričala o Paulu nikad se nije posve izgubila. – No čim sam vidjela sliku u novinama,
nisam mogla vjerovati.
– Pričaj mi o njoj. Pričaj mi o svojoj majci. – Sve sam hitno željela doznati.
– O, ne znam što bih ti rekla.
– Bilo što. Jedva da si je i spomenula dok sam bila mala. – Tek sam sada postala
svjesna te činjenice.
– Imaš pravo. Stvarno nisam.
– Zašto nisi? Hajde, sad izgaram od želje da sve doznam o njoj. Zainteresirala
sam se kad sam vidjela toliku sličnost.
– O, bila je... bila je... – Vidjela sam kako joj je licem prešla sjena tunela
uspomena u koji je ušla. – Bila je... uvijek se sjećam kako sam hodala iza nje, a iz kose
su joj padale ukosnice i zveckale po tlu. Znaš – nasmiješila se gledajući led u svojoj
čaši – oduvijek je bila drukčija od drugih mama.
– Kako to misliš, drukčija?
– Ne znam, imala je rastresen um. Odjenula bi prelijepi, ljubičasti kaput, ali ne
bi pravilno pričvrstila ovratnik pa bi joj visio s dugmeta. Mijesila bi kolače, ali bi
zaboravila dodati jaja. Valjda su to bile samo sitnice. No ipak me sramotila. Eto, to je
prava istina.
Nikada nisam voljela pričati o njoj jer sam je se stidjela, a zato me pekla savjest
jer je, naposljetku, bila moja mama pa je bilo jednostavnije sve to zaboraviti. Ne znam
razumiješ li, ali željela sam da bude obična.
– A nije bila?
 – Nije. Što smo bile starije, to je bilo gore. Tata je bio u mornarici, tako da je
činila što ju je volja. Nešto si je utuvila u glavu, počela se družiti s neobičnim ljudima.
Nekim spiritualistima, barem tako mislim. Vukla nas je za sobom od nemila do
nedraga. Ljudima u kuće, od kojih su neki bili toliko siromašni da ne bi vjerovala.
Rat je već odavna bio završio, no moraš se sjetiti da su ljudi još živjeli u bijedi i
prljavštini, a u nekim su dijelovima Londona još vladale zaraze. Gajila je fantaziju da
im nekako može pomoći. Sve je to, dakako, postojalo samo u njezinu umu. Ulazila bi
im u spavaće sobe, vrata bi bila zatvorena, a mi bismo, ja i brat, sjedili pred njima i
zurili u nekog odrpanog supruga, pokušavajući ne udisati smrad. Potom sam, nakon
nekog vremena, odbila ulaziti pa me natjerala da je čekam u autu, zaključana. –
Otpila je gutljaj pića. – A potom, kad sam bila starija, a tvoj se tata vratio i sve uredio
onako kako sam željela, znaš, onako po hitnom postupku... Kakvog li olakšanja.
– I što je dalje bilo s njom?
– Preminula je, prilično mlada. U mukama. Dobila je neku vrstu raka koja
napada žene. Nikada nisam točno doznala koju, jer su se u ono doba takve stvari
tajile. A ti njezini „prijatelji“ – podrugljivo se nasmijala – kao da su u zemlju propali.
Ne kažem, dakako, da su išta mogli učiniti, pogotovo nakon što su svi liječnički
napori propali.
Neko smo vrijeme samo sjedile, vrteći led po čaši, a zatim sam se ispričala i
udaljila. Željela sam ostati nasamo s tim saznanjem, posložiti ga nekako na pravo
mjesto, shvatiti mu smisao u miru i svježini kupaonice. No dok sam prolazila
hodnikom, pažnju su mi privukla lagano odškrinuta vrata i narančasti odsjaj svjetla
iza njih.
Gurnula sam vrata svoje stare sobe i srce mi je po drugi puta tog dana poskočilo,
jer se ama baš ništa nije izmijenilo. Providni sari koji sam objesila umjesto zavjese još
je prosipao tropsku svjetlost, kolaž fotografija mojih prijateljica visio je iznad
komode. Sve su bile nasmiješene i pozirale za kameru. Velika, zlatna limenka laka za
kosu Elnett i četka za tapiranje. Zapetljan čvor plastičnih perlica i jeftinih ogrlica u
košarici na noćnom ormariću. Spustila sam se na krevet, na drugi sari, zlatan i
ružičast. Otkako znam za sebe, u ovu sam kuću pokušavala prokrijumčariti malo boje.
Pokušala sam misliti. Prvo Alice, a sada ovo. No kako god da sam pokušala posložiti
misli, uvijek bi se srušile kao kula od karata.
S hrpe pokraj kreveta uzela sam CD Pet Shop Boysa, obrisala plastičnu kutiju
palcem i začudila se kako je čist, besprijekorno čist. Mora da dolazi ovamo i briše
prašinu. Zar doista nikada ne odustajemo? Ogledala sam se po sobi, tako održavanoj
i čistoj. Tada mi je postalo jasno.
Možda nisam samo ja bila takva, možda mnoge žene podižu oltare svojim
kćerima.
 45

K ad dobijem prvu menstruaciju, znam što je to jer se sjećam da mi je mama

nekoć o tome pričala i rekla da se to prije ili poslije dogodi svakoj djevojčici.
Ne znam je li trinaest godina pravo doba za to – tog se dijela ne sjećam.
Po prvi puta u ne znam koliko vremena, nedostaje mi Dorothy. Ona bi uzela stvar u
svoje ruke i rekla mi što da radim. No ja imam samo djeda, a njemu je probleme poput
menstruacije bolje i ne spominjati.
Gurnem smotuljak toaletnog papira u gaćice.
– Možemo li malo stati?
Djed proviri kroz prozor i pogleda zabiti gradić koji se sastoji od jedne ulice s
dućanima.
– Zašto?
– Moram nešto kupiti, u redu?
Toaletni papir tjera me da se gegam kao patka hodajući prema trgovini. Gospođa
za blagajnom odjenula je ružičastu kutu preko svakodnevne odjeće.
– Trebala bih savjet – kažem joj. – O tome kako treba postupiti kad dobiješ prvu
menstruaciju.
– O, draga moja. Nemaš mamu da ti pomogne? Barem neku rođakinju?
Dohvatim paketić žvakaćih guma sa stalka i bacim ga na tezgu. – Nemam. Uzet
ću i ovo, hvala.
Sažaljivo me pogleda, zatim donese neke kutijice i smotuljke čvrsto zapakirane
u plastičnu vrećicu.
– Najbolje je da za početak koristiš uloške – kaže. – Udobniji su.
Kad se vratim u kamion, djed upita:
– Što si to kupila?
Prodavačica mi je stavila uloške u veliku, šarenu, papirnatu vrećicu da ljudi ne
vide što nosim.
O takvim je stvarima jako teško razgovarati s djedom. Moram dobro razmisliti
što da mu kažem. – Ženske stvari – naposljetku odvratim.
Djeluje mi zatečeno. – Nemoguće. Još si premala za to.
Vidjevši da mu ne odgovaram, odveze se kao u šoku.
 Pomislim na gospođu u trgovini i na to kako je bila dobra prema meni. Kako je
bila žalosna kad je čula da nemam mamu koja bi mi pomogla. No, nije se trebala
brinuti.
Navikla sam skrbiti sama o sebi.

Ne zaustavljamo se dok ne iziđemo iz grada. Djed mi je rekao kako se zove, no ne

mogu se sjetiti, a ne želim ga ponovno pitati. U zadnje vrijeme trpi veliku bol, kako
u nozi, tako i u rukama. Kad se probudi, zgrčene su, kao da su se tijekom noći
pretvorile u krila. Treba mu dva sata da se posve isprave, ali čak i tada ga bole.
Ponekad pokušamo s polaganjem ruku. Zatvorim oči i čekam da me prožme zujanje,
no to se nikada ne dogodi. Kao da to na njega ne djeluje. Sada, međutim, zbog toga
više nije ljut kao onaj prvi put, pod stablom. Sada je samo žalostan što mu ne mogu
pomoći kao drugima.
Kad prođemo grad i sav taj dim koji se podiže u nebo, djed me zamoli da
preuzmem volan. S vremena na vrijeme pušta me da vozim. Naučio je zato što ga
ruke ponekad toliko bole da ne može držati volan. To činimo samo onda kad oko nas
nema nikoga tko bi nas vidio. Upitala sam ga kada ću na vozački ispit, no odgovor je
glasio: „Nikad“. Nikada, zato što sam stigla u ovu zemlju kao neka vrsta ilegalnog
useljenika. A to znači da moramo biti oprezni, u protivnom ću biti deportirana. Stoga
će mi doista biti teško dobiti posao i slično.
Krajolik iza prozora djeluje prljavo, kao da je obložen čađom. Na poljima su neki
strojevi, za koje djed kaže da služe za kopanje rude.
– Stanimo ovdje – kažem mu. – Gladna sam, pojedimo nešto.
Zaustavimo se i zamijenimo mjesta, zatim se odvezemo do zalogajnice.
Prepoznala sam je. Sada znam gdje smo, jer to je restoran u kojem se uvijek
zaustavimo kad prolazimo ovim krijem. Djed i ja nismo toliko vješti u kuhanju i
raspolaganju zalihama kao što je bila Dorothy, stoga jedemo mnogo pizze, pilećih
krilaca i slično. Sa sobom ponesem pribor za pranje.
– Naruči mi margaritu, deda. Idem do umivaonika.
Napunim umivaonik ugodno toplom vodom, skinem jaknu i objesim je na kuku
za ručnike. Nosim jaknu vojničkog stila. Ima sjajne, zlatne gumbe i epolete na
ramenima. Pronašla sam je u trgovini rabljenom robom. Nastavila sam se odijevati u
crveno. To me podsjeća da sam Carmel i da volim nositi crveno. Kad ne radimo,
tjeram djeda da me zove tim imenom. Skinem majicu i nasapunam se, ostavši samo
u trapericama i potkošulji. Zagnjurim glavu u umivaonik i protrljam kosu. Zatim je
osušim čučnuvši ispod sušila za ruke.
 Dvije besprijekorno našminkane žene zure u mene perući ruke, no ne marim
za to. Moram paziti na čistoću. Sada kad imam menstruaciju teže je održavati
higijenu, pogotovo zato što sve moram skrivati od djeda. Ove žene koje zure ionako
nemaju pojma. Ne znaju kako mi je. Svaki se dan, pretpostavljam, služe pravom
kupaonicom. Brčkaju se u vrućoj kadi poput dupina.
Mrko ih pogledam pa prestanu piljiti u mene. Obore pogled na ruke lakiranih
noktiju koji blistaju pod tekućom vodom.
U restoranu, moram pomoći djedu s vrećicom kečapa, jer ga šake toliko bole. U
zadnje je vrijeme jako tih.
– U što si se tako zagledao, deda? – Zalijevam i vlastite krumpiriće kečapom.
Toliko mi je ukusno da potrošim čak tri pune vrećice.
– Gledam dolaske i odlaske.
Zagledam se kroz prozor, pred kojim dolaze i odlaze kamioni i automobili,
prolaze ljudi koji su završili s objedom, ili tek dolaze. Djed u ruci drži komad pizze,
ne ispustivši je već dobrih desetak minuta.
– Bolje ti je da počneš jesti, pizza će ti se posve ohladiti – upozorim ga. No on
samo zagunđa, pogledavši pizzu u ruci kao da je posve zaboravio na nju.
– Što ćemo sada? – upitam. Mnogo me toga zabrinjava. Znamo zaraditi mnogo
novaca kad na nekoga položim ruke, ali djed tada ubrzo postane nemiran. Kad god
se negdje skrasimo, kaže da postajemo suviše poznati, da će me netko pokušati
preoteti. Kad ga obuzmu takvi strahovi, ukrcamo se natrag u kamper i odvezemo
dalje, što znači da opet moramo počinjati iznova. To znači da smo potrošili posljednji
dolar iz Biblije.
Djed se nakašlje. – Dobio sam glas o jednom velikom okupljanju vjernika.
– Doista?
– Čuo sam se s Munroeom. On je organizator.
– Mislila sam da više ne želiš imati posla s njim.
– Sirotinja ne može biti izbirljiva. – Razmislim o značenju tih riječi.
Pretpostavljam da i jesmo sirotinja. – Trebali bismo se pojaviti, to nam je prilika da
se dokažemo.
– Imam loš predosjećaj.
– Ne bi smjela biti toliko svojeglava. Morala bi me slušati.
– Ne. Ne volim gužvu, dobro to znaš. Sva se izbezumim. – Danas idemo jedno
drugom na živce. Ne možemo si pomoći.
 On plati, zatim iziđe natočiti gorivo. Stavim naše tanjure i pribor na poslužavnik
pokraj praznih vrećica kečapa i odnesem ga na blagajnu, da ne sjedim besposlena.
Smjenu je upravo preuzeo neki muškarac i privezuje pregaču.
– Hej – kaže mi – imam nešto za tebe. – Pruživši ruku prema polici iza svojih
leđa, gdje inače drži papirnate figurice u obliku pilića i rezervne soljenke, dohvati
pismo. – Znao sam da ćeš prije ili poslije proći ovuda. Sjećam te se.
Pismo je naslovljeno: Carmel Mercy Patron (Djevojčica u crvenom kaputu,
uvijek u društvu starog propovjednika). Stuova zalogajnica. Sjeverni Pittsburgh.
SAD.
Najradije bih ga smjesta otvorila, no djed je pred vratima i rukom mi da je znak
da dođem, da požurim, stoga gurnem pismo u džep, sakrivši ga od njega.
 46

PET GODINA, STO PET DANA

N oću, na odjelu, ljudi se pretvaraju u kvrge pod tankim, bolničkim dekama.

Noć je u bolnici posve drugi svijet. Nedođija: prigušena svjetla
progorijevaju noć; škripa liječnikovih potplata po dezinficiranim
podovima; kritična napetost na mjestima gdje se osoblje i pacijenti kockaju sa smrću;
kašalj koji odjekuje hodnicima; iznenadna provala hihota iz sobe za medicinske
sestre.
Više volim raditi noću. Bolje se osjećam u takvoj okolini. Normalnost je tanka
poput ljuske jajeta. Virneš li iza ugla, uhvatit ćeš je na samom rubu vidnoga polja.
Sve moje silno traženje nije mi vratilo Carmel, nego me umjesto toga dovelo
ovamo, gdje sam na glasu kao sposobna, smirena i profesionalna žena. Kada sad
razmišljam o njoj, izgleda mi poput svjetlucave igle. Sićušna ušica u golemom
prostranstvu svijeta. Dvaput mi se učinilo da je krajičkom oka vidim u bolnici.
Jednom kako stoji uz postelju nasmrt oboljela djeteta. Glava joj je bila pognuta i
ozbiljno se zagledala u njegovo lice, gurnuvši ruke u džepove svog crvenog kaputa.
Drugi put, na kraju hodnika, ruke podignute kao da me pozdravlja, ili se od mene
oprašta.
No većinu je vremena za mene bila nešto poput odsutne sablasti: izrezana rupa
u zraku.
Isprva sam vjerovala da će mi znanost pružiti neke odgovore o zagonetci što je
zapravo čovjek, kako je nastao, koje mu je mjesto... živa protoplazma stvorena od
prethodne žive protoplazme... Umjesto toga, donijela je još jednu bebu. Paul me
smjesta potražio, dovevši Lucy na drugi porod u bolnicu.
– Bit će brza – rekao je. – Barem je prošli put bila. – Oči su mu blistale.
No drugi se porod, međutim, neobično odužio. Natjerala sam se da se
usredotočim, ispunjavala formulare kako bih bila spremna za jutarnji obilazak s
liječnikom. Svakoga puta kad bi se telefon u sobi za medicinske sestre oglasio, skočila
bih kao oparena.
Kada me ponovno potražio, svjetlost je već obojila prozore.
– Porod je bio jako težak – rekao je. Oči su mu bile uokvirene crnim
podočnjacima. – Beth, djevojčica je. Mala djevojčica.
 – Djevojčica – otupjelo sam ponovila. Ispružio je ruke da me zagrli, a ja sam se
preko njegova ramena usredotočila na kolica s lijekovima koje sam sinoć dijelila na
dužnosti – kutijice s crvenim i plavim poklopcima, uredno poredane. Osjećala sam
se kao da je netko iz zgrade isisao sav zrak, kao da je bomba umotana u deku i
položena u prozirnu, plastičnu kolijevku rodilišta.
– Djevojčica – ponovno sam rekla, a zatim smo čvrsto zagrlili jedno drugo,
močeći jedno drugome vrat suzama. Bilo mi je teško reći jesu li potekle od radosti ili
tuge, jer oboje je bilo isprepleteno.
– Dođi je vidjeti.
Odmahnula sam glavom i zgrabila ručke kolica s lijekovima. – Lucy se mora
odmoriti.
– Samo na tren, molim te. Bit će bolje da to smjesta obaviš. Želim da sve bude
kako treba, Beth. Ništa joj ne smije visjeti nad glavom, još je samo beba.
Kao zla vještica koja stiže na krstitke, pomislila sam, ona koja prijeti da će
prokleti dijete. Toga se, zapravo, plaše, duboko dolje, u dubini duše. Žele biti sigurni
da će dobiti moj blagoslov.
Lucy se iscrpljeno nasmiješila i podigla dijete na rukama, usnulo i ružičasto.
– Upoznaj Floru – rekla je kad sam prihvatila živu toplinu u naručje.
– Zdravo, Flora – šapnula sam joj. Nije to, dakako, bila bomba, nego još jedna
topla beba, umorna od dolaska na svijet. – Budi blagoslovljena, budi blagoslovljena –
rekla sam joj.
Kad su odlazili, mahnula sam im s vrha stubišta i vratila se unutra. Vratila se
djelima, malim djelima: gutljaju vode u gluho doba noći, zatezanju bolničkih plahti,
odnošenju noćnih posuda zbog higijene i ljudskog dostojanstva.
Vozeći kući u zelenoj zori na nebu iznad zgrada, napola sam očekivala da ću je
zateći na stražnjem sjedalu, kako se vraća kući. Je li se napokon vratila? Ne, ne, nije
još. Kad će, onda? Ubacila sam ključeve u bakreni kotlić pokraj vrata i načas
primijetila svoj odraz u zrcalu. Kosa: kratka, odrezanih šiški, kako i priliči
medicinskoj sestri. Lice: mršavije nego prije. Novcem koji sam sada zarađivala uredila
sam kuću, kupila boju i oličila prizemlje sjajnom, toplom bojom dinje. Jako će joj se
svidjeti.
U Carmelinoj sam sobi na njezinu kartu jarko ružičastom bojom dodala ime
Flora. Jack, Flora, Graham, sve sama nova imena. Osjetila sam kako nam se karte
razdvajaju, mijenjaju smjer, stvaraju se i rastvaraju s ljudima i mjestima koja niču.
Ogledala sam se po njezinoj sobi, sjećajući se vlastite sobe u majčinoj kući. Svake
bih noći, odlazeći u krevet, zastala na vrhu stuba pred njom. Vrata su najčešće bila
zatvorena, ali bilo je trenutaka kad bih se uvukla unutra i razgledala njezine složene
majice, crteže, knjige i posteljinu, nježno ih dodirujući. Razgrnula bih papir i gledala
nenošene, crvene cipelice. Dokle god ih imam, ne može se posve udaljiti od mene.
 47

C ijeloga sam dana čeznula za tim da pročitam svoje pismo, no čekala sam da
djed ne bude u blizini, a sada nas je pogodila prava katastrofa. Kamper se
pokvario negdje Bogu iza nogu, usred ničega.
Izišli smo i krenuli pješice, a ja sam u zadnjem trenu dohvatila deku za slučaj da
djed poželi sjesti.
– Zaustavit ćemo neki auto – predložim – i pozvati pomoć.
Djed zastane nasred ceste. – Ali kako bismo znali tko su? Jesu li prijatelji ili
neprijatelji? Ne, sjećam se da je u onom smjeru neki gradić, samo desetak kilometara
odavde. – Pokaže glavom prema brdima. – Tamo ćemo potražiti pomoć.
Nastavimo pješačiti. Možda ionako ima pravo, jer pokraj nas prođe tek poneki
auto, a putnici nas iz njih gledaju misleći da smo „čergari“, kako bi rekla Dorothy.
Toliko je tiho da sve postane nekako sablasno, a nebo nas pritišće kao uteg. Brda
oko nas postaju crna. Slijedim djeda u stopu. Pomislim kako sada nas dvoje sami
klipšemo pustim svijetom. Kao da smo mala, dvočlana kolona okovanih zarobljenika.
Čak i kad bih imala oštru pilu u ruci, ne bih mogla presjeći ovakve lance. Kugla ti je
vezana za nogu i drži te na mjestu.
Odlučim se usredotočiti na djedova leđa, golema i teška u crnom kaputu. Na
vunenoj tkanini skupljaju se kapi vlage.
– Što vidiš? – naposljetku upitam.
On se zagleda u daljinu. – Ne vidim bogzna što. Ipak, tamo se nazire neko svjetlo
u daljini.
Provirim iza njegovih leđa i pogledam. Svjetla jasno trepere, ali čini se da su
jako daleko.
– To mi izgleda dalje od nekoliko kilometara. Možda smo trebali krenuti na
drugu stranu. Natrag prema gradu.
– O ne, ne, ne. To bi bilo još dalje. Usto, ušli bismo u grad bez vozila i bez oružja.
Netko bi nas mogao zaskočiti. Mogli bi nas pretući i opljačkati.
– Bit će da si u pravu. Onda ništa, bolje da hodamo dalje.
Nastavimo pješačiti, ostavljajući stope u blatu pokraj ceste. Iz nekog mi je
razloga drago što ostavljamo barem nekakav trag. Držimo se koliko god je moguće
dalje od ceste, bojeći se da nas neki automobil ne zgazi zato što nas ne vidi u
polumraku. Djed preda mnom hoda sve sporije, toliko šepa da mu se cijelo tijelo trza,
a kapi se na njegovu kaputu ljuljaju amo-tamo kao da su stotinu sinova, a on im je
otac s čijih leđa vise, grčevito se držeći da ne spadnu.
– Deda, daj da hodam pred tobom. Ovako pognute glave ne vidiš ništa osim
svojih cipela.
– Ne mogu – reče bez daha. – Gotov sam. Moramo stati.
– Stat ćemo i odmoriti se, pa će ti se vratiti snaga da krenemo dalje. Ili bismo se
možda trebali vratiti u kamper i prespavati, a potom razmisliti što ćemo ujutro?
– Ne, sa mnom je gotovo – ponovi. – Ne mogu više napraviti ni jedan jedini
korak. Kuk kao da mi je u plamenu. Moramo se pomoliti. Pomoć nam nikada nije
bila potrebnija nego sada.
Gledam mu lice u svjetlu koje nestaje, iskrivljeno od bola, istinski zabrinuta i
uplašena jer oko nas nema ama baš nikoga.
– Dođi, sjedni pokraj ceste – kažem mu, a djed se polako spusti i sjedne na
travnati humak. Cijelo mi se vrijeme pridržava za ruku da ne izgubi ravnotežu i ne
tresne o tlo.
– Kako je moguće da smo ovako završili, Carmel? Stavljeni smo na tešku kušnju.
Kad samo pomislim kako nam je moglo biti.
– Mogli bismo se pomoliti, kao što si rekao. Za pomoć? – Posve je zaboravio na
to.
– Da, da. Samo...
– Što?
– Jako sam umoran. Misliš li da bi ovoga puta ti mogla povesti molitvu? Samo
večeras?
Nakratko razmislim o tome. Bit će to vrlo neuobičajeno za nas oboje. –
Pretpostavljam da mogu. Ako misliš da će pomoći.
Čučnem pokraj njega kako bi mi mogao obujmiti ruke svojima. Znam da to voli
i mislim da pritom pokušava upiti nešto od mojih iscjeliteljskih moći, onako potajice
i na prevaru, no meni je, zapravo, posve svejedno.
– Izreci što god ti ležalo na duši – reče.
Zatvorim oči. – Dragi svijete. – Duboko se zamislim o onome što želim reći. –
Ponekad si doista jako teško mjesto za život. Molim te, ako možeš, da nam pošalješ
novi kamper. A pomoglo bi nam i nešto dolara. Utihnem jer se molim i da ponovno
sretnem Niču, a ne želim da djed čuje taj dio. Nakon toga otvorim oči i vidim da me
djed gleda. Ne djeluje mi zadovoljno.
– To baš i nije bila bogobojazna molitva.
 – Pa rekao si da izgovorim ono što mi leži na duši.
– Ne možeš tražiti zemaljska dobra i očekivati da će ti biti isporučena na
pladnju, Carmel. Bog nije vlasnik automobilskog salona.
Uzdahnem. – Dobro, pokušat ću ponovno.
– Ne, mislim da ti je za danas dovoljno.
– Ali... – Ne želim to izreći naglas, ali spopala me snažna želja da se pomolim za
mamu. Da kažem kako se nadam da nas odnekud gleda, premda znam da to nije
moguće.
– Dosta je bilo molitve. Ne znam je li Bogu ugodno slušati takve zamolbe.
Odlučim molitvu za mamu sačuvati za poslije. Ustanem, no uto mi nešto zapne
za oko.
– Vidi, deda, pogledaj. Iza tebe je jarak. – Dobro je da smo tako brzo prestali s
molitvom, jer nije preostalo još mnogo svjetlosti, a u potpunom ga mraku ne bih
primijetila.
Još se nikada u životu nisam toliko oduševila običnim jarkom. Skočim ravno u
njega i čučnem, opipavši dno prstima.
– Suh je. Suh kao pustinja. – Ponovno iskočim. – Možemo u njemu prenoćiti.
Djed se doima gotovo sretan što mu netko govori kako dalje.
– Dobro, dijete. Ako ti tako kažeš.
Pomognem mu da se spusti u jarak. Na dnu raste neka paprat pa ne moramo
spavati na goloj zemlji. Omotam ga dekom, a rub mu savijem pod glavu umjesto
jastuka. Toliko je umoran da zaspe gotovo istoga trena, a ja pomislim na pismo.
Usudim li se? Najtiše što mogu, izvadim ga iz džepa. Od zvuka trganja papira počne
mumljati i vrpoljiti se, a ja se sledim od straha. No moram vidjeti tko ga šalje. Stoga
pričekam da ponovno duboko zaspe, nadajući se da ću i tada imati dovoljno svjetla.
Kad zahrče, jedva razabirem slova.

La Casa Rosa
Durango
Chihuahua, Mexico

Draga Carmel,
iskreno se nadam da ćeš dobiti ovo pismo, poslala sam ih deset, svako
na jedno od mjesta na koja smo znali zalaziti pa će, bude li sreće, jedno od
njih završiti u tvojim rukama.
 O, Carmel, vidiš kako već lijepo pišem? Nastavila sam vježbati i sad već
dobro pišem na engleskom i španjolskom. Stalno mislim na tebe, Carmel.
Mama nam je kupila kuću. Ima dva kata, obojena je u tamno-ružičasto
i najšarenija je kuća u cijelom selu. Ljudi je spominju kad nekome pokazuju
smjer i govore: „Skreni lijevo kod roza kuće“ ili: „Skreni desno kod roza
kuće“, jer smo doista na raskrižju. Mama kaže da sada ima sve što je oduvijek
željela i više nikada ni za koga ne mora i ne želi raditi. Kad je čuo da imamo
kuću, moj nam se tata pokušao vratiti. Sjedio je pred pragom puna tri dana
dok ga s prozora na katu nije zalila kipućom vodom pa je vrišteći pobjegao
ulicom. Bilo je jako strašno i već sam se uplašila da ćemo opet od njega
morati bježati kao prije, no više ga nismo vidjele. Mama kaže da se osjeća
kao u raju. Uzgaja cvijeće pred ulaznim vratima, a u dvorištu joj rastu rajčice.
Ponekad te sanjam. Jednom si bila životinja koja govori, ali ne znam koja, jer
te nisam jasno vidjela.
Mama ponekad kaže da smo te trebale povesti sa sobom. Mislim da i
njoj nedostaješ i kaže da bi ovdje mogla zgrnuti pravo bogatstvo, jer su
Meksikanci toliko lakovjerni kad je riječ o religiji. No zatim kaže da bi nam to
donijelo samo nevolje. Nedostaješ mi cijelo vrijeme, Carmel. Pitam se
ispisuješ li još svoje ime posvuda i želiš li još uvijek raditi u bolnici, kao što si
mi rekla.
Silver gotovo svakoga dana odjene najljepšu haljinu i sjedne na klupu
pred kućom, nadajući se privući dečke. No ovdje je toliko tiho, da većinu
dana ulicom ne prođe nitko osim starog, žutog pseta, a najzanimljiviji je
događaj dana kad zastane i počeše se jer ga grizu buhe. Meni uopće ne smeta
što je ovdje tako tiho i pusto, ali željela bih da si i ti ovdje pa da zajedno
čitamo i pišemo. Ponekad se pitam hoćemo li se ikada više vidjeti, premda
se bojim da nećemo.
Voli te tvoja sestra,
Melody

Prstom dodirnem njezino ime i zamislim ružičastu kuću pod jarkim suncem,
vjerojatno kupljenu dolarima koji je Dorothy ukrala.
Drago mi je zbog Melody, no nije pošteno prema meni i djedu, posebice sada
kada nam se pokvario kamper. Zavučem se pod slobodan kut deke i stisnem uz djeda,
zatim izgovorim molitvu za Melody i jednu za mamu. Poručim mami da je još volim
i da se nadam kako nas gleda odozgo, ako se uspjela domoći neba. No zatim se
predomislim, jer nisam sigurna želim li da me vidi kako spavam u jarku, pokrivena
samo dekom.

*
Ujutro se probudim mnogo prije djeda. Nebo je predivne, neobične boje, sive i
ljubičaste, a čini se da je i zrak oko nas poprimio te nijanse. Izvučem se iz deke u koju
smo se tijekom noći zapetljali. Ukočena sam i prozebla od spavanja na tlu pa
podignem koljena do brade i huknem u šake ne bih li ih ugrijala.
Djed spokojno spava. Deka se podiže i spušta u ritmu njegova daha. Na njega
sleti ptica, okreće glavu lijevo i desno, kljuca deku kao da će u njoj pronaći nešto za
jelo. Oko nas puše blag, svjež povjetarac od kojeg trava lijepo šušti. Uto se djed počne
buditi. Mumlja i gundra, tako da ptičica skoči s njega i odleti. Djed sjedne, a deka mu
sklizne s prsa.
– Gdje smo? – Ogleda se oko sebe, potom se sjeti. Lice mu se smrkne i posivi. –
Što ćemo sada, Carmel? Što ćemo nas dvoje sada?
Ne znam što bih mu odgovorila pa nastavim hukati u šake.
On podigne pogled prema nebu. – Molim te, Bože, pogledaj nas, potrebite, u
ovaj zao čas...
I ja pogledam uvis i promatram sivoljubičaste oblake kako putuju nebom. On se
nastavi moliti pokraj mene. Na kraju mu ponestane riječi.
– Trebala bi sklopiti ruke kad se molimo – reče mi.
Umjesto odgovora slegnem ramenima, nadajući se promijeniti temu. Mislim da
bismo trebali odlučiti o tome kako dalje, a ne gubiti vrijeme u molitvi. Kako bilo,
danas sam ljuta na Boga i sjećam se kako tata uopće nije vjerovao da Bog postoji, a ni
mama nije bila sigurna.
Djed izvadi naočale iz gornjeg džepa kaputa da ih obriše. Oči mu bez njih
izgledaju golo i blijedo.
– Svojeglavo dijete. Bog nas sluša. Kako se usuđuješ i pomisliti da nije tako? –
Ponekad mi se čini da mi čita misli. Jezovito.
Ne želim se prepirati s njim, usprkos tome što vidim da mu je do svađe. Počnem
skakutati da razgibam utrnule noge.
– No, što imaš reći u svoju obranu? – Ne želi me pustiti na miru. Osjećam kako
gubim strpljenje.
– Sav taj razgovor s nebom... Nebo ne mari za nas, mari samo za sebe. A ubrzo
će nas zaliti kišom, stoga je bolje da požurimo.
No on samo spusti glavu u dlanove. – Kako baš ti, od svih ljudi na svijetu, možeš
tako nešto reći? Prihvatio sam te kao svoju, othranio te, a sada govoriš ovakve
besmislice o razgovoru s nebom. Poričeš da te Bog odabrao za svoje oruđe. To je
očajan grijeh, dijete. Ubit ćeš me tim riječima. Ionako sam već napola mrtav.
 Ne sviđa mi se kada djed izmišlja da sam anđeo ili svetac. Samo želim biti prava
osoba.
– Ljudi su važni, deda, mislim da većina toga potječe iz samih ljudi.
– A što je sa mnom? Što to znači? Sve ove godine, za mene ništa nisi mogla
učiniti. – Ramena mu se podižu i spuštaju, mislim da će početi jecati.
– Tako je, kako je. Jednostavno je tako i ništa se tu ne može. Ne znam zašto.
To je jedino što mu uspijem odvratiti.
Na trenutak utihnemo, a zatim nastavi govoriti kroz prste, jer lice mu je još
skriveno u dlanovima. – Ponekad imam osjećaj da nas netko progoni, Carmel.
– Kako to misliš?
– Vidim ga. Ponekad ga primijetim krajičkom oka. U retrovizoru kampera ili
kroz prozor...
– Koga, deda? O čemu to govoriš?
– Želi te. Želi ono što pripada meni. Neće prezati ni pred čim da...
Uto počnem vikati, jer moje riječi jedino tako mogu doprijeti do njega. – Deda,
tko? Zašto bi nas itko progonio?
– Da te spasi. Da te vrati natrag.
– Od čega me želi spasiti?
– Od mene...
– Deda, to što govoriš nema nikakvog smisla. Tko je on? Kako izgleda?
Rastvori prste, tako da mu vidim samo jedno oko. – Ne znam. Vidio sam samo
šešir. Ponekad kabanicu. Svaki puta drukčije izgleda.
Uzdahnem. – Deda, mislim da ti se pričinja. Moraš ostati pribran, ne možeš
lomiti glavu razmišljanjem o muškarcima sa šeširom. Zašto se neprestano bojiš da će
me netko uzeti i odvesti?
– Imaš pravo. Meni pripadaš.
– Ne, ne pripadam ti. – Šutnem busen trave. – Nisam stvar. Kako bilo, nikada te
nisam upitala kako si me uopće uspio zadržati? – Sada je i moje čelo vjerojatno bilo
naborano poput glavice češnjaka.
– Pa znaš, dijete. Otac te nije želio. Preuzeo sam sav teret, svu odgovornost, jer
tvoj je otac bio suviše sebičan da bi se nosio s tim.
– Ipak – u zadnje sam vrijeme često o tome razmišljala – možda se do sada već
predomislio?
 Zarijem nožni palac u zemlju i pročeprkam po prašini, znajući da sve ovo nisam
smjela naglas izgovoriti, ali on samo šuti, a kada ga ponovno pogledam, skamenim se
od izraza na njegovu licu. Bez upozorenja, pojave se trnci, žmarci mi prožimaju cijelo
tijelo.
– Možda bismo jednostavno sve trebali privesti kraju, sada i ovdje.
– Kako to misliš?
– Tako kako sam rekao. Kraj. Za tebe i za mene, jednom za svagda.
– Umukni! – izderem se na njega iz sveg glasa. – Glupi, glupi starče!
Ustane kao da ga kuk uopće ne boli, a deka s njega sklizne na tlo. Ugledam
stravičan bljesak njegove stare snage. Ramena mu se isprave, ruke kao da narastu
dvostruko veće.
– Nisi ti nikakvo dijete, ti si demon iz pakla!
– Tko je Mercy, deda? Tko je ona? – izleti mi preko usana.
– Ti si Mercy!
– Ne, pitam te za onu drugu. Onu pravu, iz putovnice. Što si joj učinio? Gdje je?
Stiša se i umiri. – Što znaš o toj Mercy, zabadalo?
Trnci su sada toliko jaki da me zamalo obore s nogu.
– Ništa. Samo želim znati je li s njom sve u redu. Odgovori mi. Naudio si joj, zar
ne? – već vičem iz sveg glasa. – Što se dogodilo?
Djed izgleda kao da je u stanju usmrtiti nekoga jednim udarcem. – Začepi,
demone – zaurla.
No ne mogu zašutjeti, ne mogu se zaustaviti. – Znači tako? Sada sam demon?
Neka ti bude – izderem se, gurnem ruke u džepove i iskočim iz jarka, zatim nastavim
odlučno koračati cestom. Ipak, zaustavim se i osvrnem. – Znaš što? Čini se da je mama
bila cijelo vrijeme u pravu što nije željela imati posla s tobom. Ti si bio kriv za svađu,
zar ne? Ona sigurno ne bi željela da budeš moj skrbnik. – Okrenem se i nastavim
hodati.
– Carmel – dovikne za mnom. – Carmel, vrati se. Nitko te drugi nije htio. Eto,
to je istina.
Osjećam kako mi se glava sama od sebe pognula u hodu.
– Carmel, molim te. Molim te.
Slušam njegove bijedne vapaje i napravim nekoliko koraka dalje. Potom kao da
me napusti sva snaga. Osvrnem se. Stoji iza mene, golem i pogrbljen. Vidim ga samo
od koljena naviše jer još nije izišao iz jarka. No zbog toga ne izgleda smiješno. Izgleda
jezovito i moćno, poput čarobnjaka.
– Carmel, pomogni mi. Pomogni mi da iziđem. Ne možeš me ostaviti ovako.
Više nisam bijesna, samo mlitava i beskorisna.
– Carmel, daj da nazovem pastora. Ako ništa drugo, na okupljanju ćemo dobiti
hrane i vode. Pobrinut će se za nas.
Ne znam što mi je došlo. Možda zbog godina koje sam provela s njim i
pokušavala se prisjetiti da sam Carmel, a ne Mercy. Ili zbog toga što su mi toliko dugo
nedostajali mama i tata. Ili zato što me odijevao u kostime i pokazivao kao u cirkusu.
No odjednom se osjetim kao da mi je neke noći nešto učinio. Kao da me rasporio i
izvadio Carmel iz mene. Izgledala je poput posljednje, pune lutkice unutar šupljih
babuški. Nosila je moje lice. A na njezino je mjesto stavio lutku sa svojim licem i
namjestio satni mehanizam, tako da okine upravo u ovom trenutku, pokraj ove ceste.
Obuzme me samosažaljenje. Kako li samo čeznem za normalnim životom. Za
ćaskanjem s prijateljicama i isprobavanjem šalova i cipela, za pravim rođendanima i
pravim darovima, kao što je, na primjer, mobitel. Za spavanjem u pravom krevetu
okruženom šarenim lampicama, pokraj kojega je školska torba, spremna za idući dan.
Viđam tu djecu u svakom gradu koji obiđemo. Sjede u restoranima i hihoću se o
nekim tajnama, isto kao nekoć Sara i ja. Dok razgovaraju i smiju se, miješaju sladoled
u visokoj čaši dugačkim žlicama. Nokti su im ružičasti, boje slatkiša, a na kapcima
nose svjetlucavi prah.
U sebi osjećam djedovu lutku i pitam se kako li ću je ikada izvaditi. Sada mi više
ne djeluje moćno. Sav se zgurio i cvili kao mačić.
– U redu je, deda. Neću te ostaviti.
Uzdahnem, a energija se iz mene izlije na cestu, spremna kapati, kapati, kapati
u jarak oko njegovih nogu. Zatvorim oči i osjetim vjetar na licu. – Ne brini – kažem
mu. – Sve će biti u redu.
– Takvu te volim, curo moja – kaže i ispruži ruku da mu pomognem izići iz
jarka. – Slušaj me, nikada se više ne smijemo ovako svađati. Nemamo nikoga drugoga
na svijetu i moramo čuvati jedno drugo.
 48

D jed kaže da nas je Munroe sve vrijeme čekao, čekao da nam zaželi
dobrodošlicu natrag u svoje stado. Čini se da je zaboravio da smo pokušali
pobjeći od njega. Kad pomislim na to kako nas čeka, više mi se doima poput
pauka. Teksas je njegova mreža, a mi smo upali u nju.
– Otpočetka sam slutila da ćemo opet završiti s njim – gunđam dok koračamo
prilazom njegovoj kući noseći sa sobom ono malo stvari što nam je ostalo.
– Što si rekla? Što si rekla?
Djed je možda napola gluh na desno ubo, ali kad treba, sve dobro čuje.
– Kakvu lijepu kuću ima naš prijatelj Munroe – kažem. – Je li kupljena novcem
koji je prikupio od svih onih sirotih ljudi koje mi je doveo da na njih položim ruke?
Bebe sa mijelomeningokelom i čovjek sa zakržljalom rukom, žena koja je nizala
spontane pobačaje i momak koji je smatrao da je gubitak kose vrijedan iscjeljenja...?
Djed se zaustavi nasred stazice i prostrijeli me blijedim očima. – Gospodin
Munroe je Božji sluga. Trebali bismo ga poštovati. Prima nas u svoj dom kada nam je
pomoć najpotrebnija. Moraš biti pristojna, Carmel. Ovo bi za nas moglo biti početak
novog života. Odluči li gospodin Munroe da nas želi uza se, to bi mogao biti odgovor
na naše molitve. Pazi da nam sve ne upropastiš svojim bezobrazlukom. U posljednje
vrijeme doista ne znam što ti je. Odvratim mu da ne znam ni ja. Doista ne znam.
– Ovo je za nas jako važno, Carmel, jako važno. – Stoji pred ulaznim vratima
Munroeove kuće, ali još nije pozvonio. Sa svake strane vrata stoji bijeli stup, kao pred
ulazom hotela u kojem smo se prvi puta susreli s pastorom.
Zagledam se u ljepljivu traku kojom je djed morao zalijepiti naočale dok smo
ovamo putovali autobusom. Pukle su mu dok ih je čistio. Vidim kako mu se ruke
tresu dok drži svoje stvari – staru sportsku torbu u kojoj su rezervna košulja, Biblija
i čarape. Jasno mi je da oklijeva pozvoniti.
– Dobro, deda – sada ga moram smiriti – sve će biti u najboljem redu. – Potom
sama pritisnem zvonce.

Munroe nas odveze na skup vjernika u svom golemom, skupom terencu. Djed i ja
vozimo se na stražnjem sjedištu poput kralja i kraljice, čak smo dobili i udobnu,
kariranu deku da je prebacimo preko koljena. Sjedimo toliko visoko da bih najradije
mahnula ljudima koji pješače ulicom pokraj nas. Dok prolazimo, podižu glave prema
nama, a ja im se smješkam odozgo.
 Munroe vozi, no neprestano se osvrće preko ramena jer je jako uzbuđen i želi
razgovarati.
– Gle ih samo, Dennise. Gle ih samo. Naš mali, teksaški skup vjernika, a vidi
koliko ih je. Okupljanje biblijskih razmjera. To je to. Poput svjetine koja je Isusa
slijedila u Jeruzalem.
– Samo što se Isus nije vozio u terencu.
Djed me prijeko pogleda kad to kažem. Pogled upozorenja. Kad bi barem
popravio naočale. Ovako me samo sramoti.
Djed promijeni temu da pobjegne od onoga što sam rekla, premda mi nije jasno
što je u tome toliko loše. Činjenice su činjenice. Zapravo, ipak malo lažem. Znala sam
da ću ga time uzrujati.
– Čuo sam na radiju da dolazi nevrijeme. Oluja sa sjevera. – Zvuči zabrinuto.
– Nije to ništa. Tuče na sjeveru, zato što je ondje toliko bezbožnika. Dok stigne
do nas, već će se ispuhati. Ledeni dah vjetra olizat će im prste na nogama da im
pokaže gdje će ih jednoga dana peći plamen pakla.
Djed se nasmije. Munroe ga uvijek na sve nagovori, premda mislim da je djed u
neku ruku pametniji od njega. Očito se od razgovora o paklu djed osjeća moćno i
sigurno. Vjeruje da je jedan od odabranih koji neće završiti u plamenom jezeru. No
ipak znam da postoje trenuci kad nije toliko siguran u to.
– Tako je. Oko nas će se podići zid od leda i oni koji ostanu vani, gledat će nas
koji smo unutra. Vidjet će naše siluete kako se kreću iza zida, poželjet će da mogu
biti s nama, ali bit će prekasno. Mi smo u unutarnjem krugu, a oni izvan njega...
Munroe baci pogled preko ramena. Istini za volju, djed u posljednje vrijeme
zvuči kao pravi čudak. Nikako da pogodi prave riječi. Kao da pokušava igrati ulogu
koja mu nimalo ne odgovara, premda svim srcem žudi za njom. U tom mi ga trenutku
postane žao. Munroe ga gleda i vjerojatno misli da ima posla s luđakom, a kad takvo
što misli tip poput Munroea, to nije mala stvar. Stoga viknem: – Amen!
Djed zamalo iskoči iz kože od straha, jer do sada sam govorila samo šapatom.
Munroe se nasmije. Zaboravio je na djedovo čudaštvo. – Amen! – vikne i on. –
Aleluja!
Djed se zagleda kroz prozor kao da ga od toga bole uši. Već znam da ga hvata
loše raspoloženje. Okrene se i pogleda me.
– Nosiš li ti to kozmetičke proizvode? – U pravu je. Stavila sam ruž i malo pudera
koje sam pronašla u Munroevoj kupaonici. Pripadali su njegovoj supruzi.
Isprobavajući ih, potrošila sam tako malo da mi ni nakraj pameti nije bilo kako bi
itko to mogao primijetiti ili vidjeti da nešto nedostaje.
 – Ne, deda. Odakle meni šminka?
On nešto progunđa i nagne se prema meni. – Danas izgledaš kao žena.
– Čuj, djevojka je narasla – pokuša ga prekinuti Munroe, no djed je već duboko
neraspoložen. Svjestan je da ni ovoga puta nije uspio zadiviti Munroea.
– Đavo ima posebnu radionicu u kojoj izrađuje kozmetiku kojom žene boje lica.
To je tvornica u kojoj demoni proizvode ruževe i daju im imena poput „Plameno
srce“, a jedino je plameno srce Isusovo.
Jao, djede, pomislim, ti i tvoji vragovi koji poput vilenjaka u radionici Djeda
Božićnjaka izrađuju darove kojima žene dovode u napast. Usto, ta šminka pripada
Munroevoj supruzi, stoga tvrdeći da je šminka zlo, i nju proglašavaš zlom. Stoga,
znajući da ću ga uzrujati, kažem samo:
– O, ma nemoj. Stvarno? A ja sam mislila da je proizvodi L’Oréal.
Na moje iznenađenje, Munroe prasne u smijeh. Postane mi jasno da obožava
kad djed ispadne glup zato što se on onda osjeća pametniji. Djed se ponovno zagleda
kroz prozor, a ja se sažalim nad njim, misleći na Munroea u njegovoj golemoj kući,
dok mi nemamo ništa zato što se djed ne snalazi u pravome svijetu. Stoga potajno
zavučem ruku pod deku i pronađem njegovu. Položim mu dlan na šaku, koja mi je
sva suha i čvornata pod prstima.
Svjetina koja pokraj nas hoda sve je brojnija. Pred nama je autobus na čijim je
stražnjim vratima naslikan golemi križ iz kojeg suklja plamen.
Parkiramo na ograđenom mjestu za posebne goste. Mnogi automobili na
vratima imaju nešto napisano, kao na primjer: „Svoje sam srce predao Isusu, a ti?“
Pokraj toga je najčešće slika golemog srca koje sliči plamenoj kugli. Kad god je vidim,
moram pritisnuti dlan na grudi jer i meni u njima gori.
Podignem pogled prema nebu.
Maloprije je bilo plavo, no sad je postalo bijelo. Danas je jedan od onih dana –
kao i onda kad smo noćili u jarku – kad je ozračje teško i zrak pun nemira.
Djed vadi svoju trošnu sportsku torbu iz prtljažnika.
– Donio sam ti haljinu.
To je ona koju sam dobila za deveti rođendan. Tada je bila dobra i velika, kao i
sve drugo što bi mi Dorothy kupila, no sada jedva u nju stanem. Jedina korist od
Dorothyna odlaska je to što sada opet smijem nositi traperice.
– Ta stara krpa? – Ne mogu vjerovati da je cijelim putem vukao to smeće. –
Zašto si je uopće nosio?
 Kad smo prespavali kod Munroea, vidjela sam kako moja odjeća viri iz njegove
torbe. Moja stara, čipkasta, bijela haljina koja izgleda kao starinska podsuknja. Šalovi.
Izdubljena Biblija. Stvari iz doba dok je Dorothy još bila s nama.
– Ako želiš, možeš se presvući prije negoli počnemo.
– Vidjet ćemo – promrmljam sebi u bradu. Ionako me ne čuju. Obojica koračaju
dugim korakom i pretvaraju se jedan pred drugim da su mladi i... kako se ono kaže?
Poletni. Obojica su odjenula duge, crne kapute, a Munroe je nataknuo šešir.
Zauzimaju toliko mjesta da im se ljudi sklanjaju s puta dok kroče parkiralištem prema
šatorima. Djed danas mnogo manje šepa, kao i uvijek kad je uzbuđen.
Ponovno se zagledam u nebo.
– Što se čeka? – dovikuje mi Munroe, osvrnuvši se. Osmijeh mu je nestao s lica
pa mu više ne vidim krupne zube. Lice mu je bez njih glatka, ružičasta dinja sa zlim,
treptavim očima.
No ni kad bih htjela, ne bih se mogla pomaknuti. Nebo je toliko neobično bijelo,
a noge kao da su mi ukopane u tlo. Vidim paru ledenog daha koja se uskovitlala oko
mene, očešavši mi lice. Bijelo se nebo smrkne, sjene zatrepere, a djed i Munroe se u
trenu stvore pokraj mene. Kao da je komad vremena nestao. Vrijeme mi već dugo
nije nestajalo. Kada sam o tome pričala djedu, rekao je da je zasigurno riječ o
nuspojavama lijekova koje sam pila kad sam doputovala u Ameriku. Mislila sam da
je prošlo.
– To joj se dogodi s vremena na vrijeme. – Djed stenje i bolno kleči na tlu,
pokušavajući mi pomaknuti nogu povlačeći je za gležanj. – No, u redu je. U zadnje
vrijeme ne traje dugo.
Munroe je gurnuo goleme šake u džepove. Kovitlac studeni ovija se oko njega
kao da nešto njuši. Munroe ga ne može vidjeti poput mene, ali osjeća ga i drhti.
– Nadam se da si u pravu, Dennise. Usprkos tome što sam gajio izvjesne sumnje,
stavio sam reputaciju na kocku. Odustane li...
– Neće. Neće. Hajde, Carmel, pomogni mi malo.
Vuuuuš. Vratim se samoj sebi i noge mi se odlijepe od tla.
– Ne brini, deda. – Ispružim ruku i dodirnem mu bijelu kosu. Iznenađujuće je
svilenkasta, kao da je krao Munroeov regenerator za kosu. Možda nas dvoje i nismo
toliko različiti. – Vidi. – Podignem nogu sa zemlje.
Djeda jako boli pa mu Munroe mora pružiti ruku i pomoći mu da ustane.
Prijeđemo cestu do mjesta na kojem su postavljeni šatori. Između njih prolazi
prašnjava stazica. Ledeni jezici ovuda još nisu prošli; ili možda jesu, ali visoko iznad
nas, dokle moja glava ne doseže. Iz šatora se čuje pjesma i propovijed. Prvo prigušeno
mrmljanje, zatim uzvici. Mumljanje pa uzvik. Znam da to neki propovjednik mumlja
o Gospodu, a svjetina viče: „Aleluja!“
– Vidi, deda, vidi. – Zastanem, a djed me zabrinuto pogleda, kao da se plaši da
će za mene vrijeme opet nestati. Pokažem prstom prema drugoj strani polja, na kojoj
iz zemlje strši divovski, crni križ, parajući bijelo nebo.
Munroe se nasmiješi. – Impresivan prizor, zar ne?
Kimnem, no uto primijetim djeda kojeg kao da je sam pogled na taj veliki, crni
križ smrznuo do kostiju.
– Ovo je put do Posljednjeg suda.
– Molim? – Munroeu već oboje poprilično idemo na živce. Neprestano
zastajemo, a on bi da požurimo i što prije stignemo na odredište.
– Danas. Danas ću na Posljednji sud. – Djed se trese kao šiba na vodi, što me,
istini za volju, jako plaši. Znam da je star i boležljiv, no ipak mi je najbliži rod, poput
oca i majke. Bog zna što bi sa mnom bilo da ga nema.
– Što se tebi ima suditi, zaboga? – upita Munroe.
– Za Mercy. Zato što sam je onako ostavio...
– Ali evo je, tu kraj tebe...
Djed se usredotoči na moje lice. – O... tako je.
No znam da nije mislio na mene i leđima mi prođu žmarci.
– Dođi, stari moj. – Munroe zvuči kao da doziva stoku. – Dođi, stari moj, nema
danas Posljednjeg suda. To je samo atrakcija.

Nalazimo se u šatoru na samom rubu polja. Sjedim na pozornici i klatim noge nad
plavim tepihom kojim je obložen pod.
– Čujemo li se? – zagrmi glas iz zvučnika.
Munroe i djed su iza pozornice, petljaju nešto s mikrofonima. Čujem ih kako se
hihoću. Zvuče poput dva zločesta školarca, ali djedov se hihot ubrzo pretvori u kašalj
i hripanje.
Zagledam se prema praznim stolicama. Ubrzo će se ispuniti do posljednjeg
mjesta. Djed će održati propovijed, ali svi će biti nemirni, nestrpljivi. Čekat će glavnu
atrakciju. Mene. Samo što nisu nahrupili. Dovukli sa sobom svoju sakatost i tumore.
Svoje bolesne bebe. Prijelome kostiju i opekline, neliječene zbog neplaćanja
zdravstvenog osiguranja. Već ih osjećam kako nadiru, kako se skupljaju i toliko me
pritišću da bih od težine tog tereta najradije legla na pozornicu i zaspala.
 49

PET GODINA, DVJESTO JEDAN DAN

K uća danas kao da je bijesna. Sve se uskomešalo. Ne znam zašto, no ni ona ni

ja ne možemo se smiriti. Vjetar stablom udara o zid. Podnice škripe i stenju,
čak se čini da i zidovi uzdišu.
Uza sve to, u hodniku zazvoni telefon. Tenor zvonjave drukčiji je negoli inače.
Oštar je i napadan pa pojurim niza stube da se javim. Mora da je negdje otvoren
prozor, jer se kaputi koji vise u predvorju komešaju kao da ih nose nespokojne
sablasti, a žute stranice telefonskog imenika na kojem stoji telefon otvaraju se i
zatvaraju takvom silinom da me strah kako će zvrndavi telefon završiti na podu.
Pitam se je li to Graham, jer tog sam ga dana bila već nazvala. Bio je to dan kada
sam prvi puta sama ostala čuvati Jacka. Nismo više bili ljubavnici, ali jednom
mjesečno viđali smo se i šetali, ili zajedno večerali. Često me podsjeti kako je zbog
mene popušio cigaretu. No, zasigurno nije on. Još je dan pa podučava mlade nade u
nekoj velikoj, prozračnoj učionici.
Kad sam podigla slušalicu, stekla sam dojam da sam to učinila u zadnji čas, da se
osoba s druge strane spremala spustiti slušalicu i prekinuti vezu. Veza je ionako slaba,
krčka i pišti ravno u moje uho.
– Beth?
– Pri telefonu.
Još krčanja.
– Ja sam, Maria. Beth, moram doći da se vidimo, imam... – Potom se krčanje
toliko pojača da je posve zagluši. Protresem slušalicu u ruci kao da buku mogu istresti
na pod.
– Što je? – Viknem u slušalicu. – Što imaš?
Zatim škljocaj, zujanje. Veza je prekinuta, linija mrtva.
– Ne, ne. – Glas mi odjekne uza stube. Spustim slušalicu, zatim dvaput ponovno
zazvoni. No ovoga je puta veza još gora, kao da su je zauzeli zli, podrugljivi glasovi –
napola električni, napola sablasni. Ne čujem ništa osim njih.
Nekoliko trenutaka stojim kao ukopana. U glavi mi se rodi maštarija, neželjena,
neobuzdana. Maštam da zazvoni telefon i glas me upita: „Mama, mama, jesi li to ti?
Vraćam ti se. Sve sam bliže, mama. Mama, mama, mama.“
 Maria me ovoga puta nazove na mobitel i kaže da su još jednom razmotrili cijeli
slučaj, te da dolazi popričati sa mnom. – Tvoja kućna linija ima vlastiti život – reče
kroza smijeh.
Ushodala sam se dnevnim boravkom. Imam osjećaj da će se ubrzo dogoditi nešto
važno. To sam i prije znala osjetiti. Znam da je sve u mojoj glavi. Kuća se slaže sa
mnom. Utihnula je. Duri se pod slabašnim, hladnim suncem.
– Kako možeš izdržati život u toj kući? – jednom me upitala prijateljica.
– Kako bih ikada mogla otići iz nje? Jednoga bih dana mogla otvoriti vrata i
zateći je na pragu – odvratila sam.
No idućeg sam se jutra probudila na kauču s gorkim okusom viskija u ustima.
To već dugo nisam učinila. Naslon za ruku savio mi je glavu unatrag tako da mi je
vrat ukočen i bolan. Osjećam se tupo, ispražnjeno. Vjerojatno nije ništa važno, kao i
uvijek do sada. Tako sam i dospjela tu gdje jesam. Polako, polako, tijekom niza
godina. Znakovi i tragovi pojavljivali su se poput tuljanovih glava među valovima,
samo da bi opet nestali, ostavljajući me da zurim u obzor. Prvih nekoliko godina
viđali su je u Škotskoj, Belgiji, Južnoj Americi. Policija je pokušavala isključiti one
najluđe, no ipak su nadirali, ponekad u valovima. A ponekad tjednima ne bi bilo
ničega. Ljudi su upamtili crveni kaput i posvuda ga viđali. Vojska djevojčica u
crvenim kaputima nicala je diljem svijeta kao gljive poslije kiše. To je postala smetnja,
pogrešan trag na koji se policija pokušavala oglušiti, jer tko zna što se dogodilo s tim
kaputom? No dugo nakon nestanka, mediji su je spominjali kao djevojčicu u crvenom
kaputu.
Svaki bi me put, dakako, stegnula nepodnošljiva anksioznost. No svaki su se put
te dojave svele na ništa. Bila je to neka druga djevojčica, tuđe dijete. Ili netko tko više
nikada nije viđen. Prikaza koja bi se s vremena na vrijeme pojavila na drugoj strani
svijeta, poput ukazanja Djevice Marije u oblacima. Paul je osnovao mjesnu zakladu
iz koje je plaćao privatnog detektiva. Svi su javljali da su nabasali na nešto zanimljivo.
Vidjeli su je na autobusu u Luksemburgu, u Švedskoj, u Brisbaneu. Često bih dobila
pismo u kojem piše: „Draga, znam gdje ti je kćer. Vidovnjakinja sam već dvadeset
godina i vidim je jasno kao dan. Još nosi crveni kaput.“
Primila sam toliko lažnih dojava da sam postala imuna na njih. No, koga ja
varam? Od kave sam razbuđena, sva na iglama. Kad me nazvao Graham, ispričala sam
mu što se dogodilo.
– Hoćeš da budem s tobom? – upita. – Imam slobodan sat.
Iznenadivši samu sebe, pristala sam.
Istuširala sam se i presvukla, a zatim pola sata čekala pred prozorom prije negoli
su naposljetku zajedno stigli. Obuzeo me val simpatije prema Mariji dok sam je
pratila pogledom kako korača kroz dvorište, dok joj kišni ogrtač vijori na vjetru. Kosa
joj je kratko podšišana pa slutim kako više nije imala volje baktati se sa ženstvenošću
pa se riješila i one uredne frizure sa šiškama, čim joj je počela smetati. Graham je,
obrativši joj se, pognuo glavu i nasmiješio se. Od neočekivane bujice nježnosti koju
sam prema njemu osjetila zamalo sam izgubila dah.
– Beth, drago mi je što vas vidim – rekla je. Izbliza, dakako, djeluje starije. No
nije mi samo to upalo u oko. Prepustila se svojoj ozbiljnoj, odrasloj naravi. Čudno je
kako, kad nekog dugo ne vidiš, primijetiš njihov karakter i svakodnevna razmišljanja
koja su im se upila u kosti, utisnula u mišiće.
Maria je sjela na rub kauča. – Kako ste, Beth? Dobro izgledate.
– Moj me posao održava na životu. Ne znam što bih da ga nemam.
– Drago mi je što to čujem. Slušajte, radi se uglavnom o ponovnom razmatranju
starih tragova, ali neću okolišati jer znam koliko ste nestrpljivi. Šanse su jako male i
ne želim da gajite lažne nade.
Nasmiješim se. Floskule se nisu promijenile. Vremenom sam ih zavoljela. Služi
se njima zato što nema dovoljno pouzdanja u vlastite riječi. Sada mi je to posve jasno.
– Naravno.
Izvadi fascikl iz torbe. Plastičan je, sa zatvaračem duž rubova. Unutra je
fotografija, uvećana na format A4. Graham sjedne na rukohvat mog naslonjača i
položi mi ruku na rame.
– Pogledajte ovu fotografiju i recite što mislite.
Na njoj je lice djevojčice. Glava joj je napola okrenuta od kamere, vidi se samo
jedno oko. U njemu je pogled koji ne mogu dokučiti, ne mogu definirati. Raščupana
kosa, svijena u opušten konjski rep, vijori joj preko lica. Mutna je, snimljena iz
daljine.
Stravična mi bol stegne utrobu. Iznenadna je, neočekivana. Izmami mi krik.
Maria se u trenu stvori pokraj mene. – Beth, što je bilo? Žao mi je ako sam vas
nečim uzrujala...
Čuči na podu, gleda me odozdo, zabrinuta lica.
– To je ona.
– Polako, ne možemo biti sigurni. Izradili smo računalni model od fotografije
koju ste nam dali. Naizgled se poklapaju, no ako ćemo iskreno, ne možemo biti
sigurni. Kosa zaklanja lice, ovratnik kaputa je podignut. To nas sprečava da izmjerimo
vilicu...
 Stežem fotografiju tolikom silinom da se sva trese pa je Maria nježno odvoji od
mojih prstiju.
– Gdje je to snimljeno? – Posegnem za Grahamovom rukom, a njegovi se snažni,
tanki prsti isprepletu s mojima.
Maria se vratila na kauč. Vidim da je zabrinuta. Plaši se da je otišla predaleko,
prebrzo položila karte na stol.
– To je skupina beskućnika u Americi. Tamošnja policija ih je slikala prije
dobrih nekoliko godina. Imaju evidenciju, a moja prijateljica radi na unosu podataka.
Zaboravili su joj zabraniti pristup arhivu pa ponekad pregledava dosjee. Pretražuje
ih kad ima vremena. Valjda je nama policajcima znatiželja u krvi. Kad je naišla na
ovu fotografiju, poslala mi ju je.
– O, Gospode, dajte da još jednom pogledam.
Dopusti mi da uzmem fotografiju, ali ovoga puta s oklijevanjem. Osjećam
njezinu nesigurnost dok je predaje. Fotografija je crno-bijela pa ne vidim boju kose.
No ovako je još i bolje, vidi se struktura kostiju lica. Položim prst na obraz djevojčice
na fotografiji. Više ni sama nisam sigurna. Zar mi uspomena na nju blijedi? Sama je
ta pomisao strašna.
– Lijepa je.
– Da, Beth. Jako lijepa.
– Što još? Što su vam još rekli? – Sada sam već izvan sebe. Moram se smiriti i
pokazati joj da može otvoreno govoriti bez straha da ću popucati po šavovima.
– Ne baš mnogo. Razgovarala sam s policajcem koji je snimio fotografiju. Bilo je
to negdje na jugu Amerike i logorovali su na nedopuštenom mjestu. Pomislio je da
su možda Cigani ili ilegalni useljenici iz Meksika. Bilo je to prije nekoliko godina pa
mu je sjećanje pomalo mutno. Upamtio je djevojčicu jer nije bila poput ostalih u
grupi. No idućeg su dana već nestali, što je za njega značilo da je problem riješen.
– Zašto ih je slikao?
– Mislim da je to bio... taktički potez.
– Zašto, da ih zastraši? – Već sam se zaštitnički postavila prema toj djevojci.
– Kako bi ih natjerao da krenu dalje.

Noćas se sve uskomešalo. Priđem prozoru no ne vidim van. Upaljeno je svjetlo, stoga
se samo moj odraz vidi u staklu.
– Sve je u redu, draga – odlučno izgovorim. – Znam da si tamo.
 5O

H aljina je rasprostrta na pozornici. Mora da ju je djed iznio dok sam bila na

zahodu. Čudan je osjećaj gledati je ovako praznu. Obasjana je reflektorom,
plava na bijelom. Oko vrata i grudi našivena je srebrna, najlonska čipka koja
svjetluca u tami. Na trenutak mi se učini kao da ja ležim na pozornici, plosnata i
prazna, a prave mene, koja sve to gleda, više nema.
Nema mi druge, pretpostavljam, nego da je odjenem. Sile koje me na to tjeraju
ponovno su presnažne. Zovu se Munroe i djed. Zovu se prazne stolice. Zovu se Biblije
na prodru i svi vjernici na ovoj tratini. No učinim li to, bojim se da ću posve nestati
i da će od mene ostati samo ova haljina.
Iziđem kako bih od svega pobjegla. Najradije bih razderala tu haljinu na
komadiće, no upala bih u tolike nevolje da me strah o tome i razmišljati. Još se bojim
Munroea, a sjećam se kako mi je mama govorila da osobe kojih se plašim zamislim u
nekoj smiješnoj situaciji – kao, na primjer, dok u pidžami peru zube – pa će strah
nestati. Kad sam bila mala, zamišljala sam te ljude s kakicom na licu, jer to mi se
činilo najsmješnijim na svijetu. No slika Munroeova lica umrljanog govnom nekako
je još i strašnija, stoga je odagnam iz glave, zabijem ruke u džepove svog crvenog
kaputa i zaputim se stazicom, šutirajući kamenčiće.
Uto začujem nečiji ugodan glas. Isprva ne vidim tko mi to govori pa pomislim
da je arkanđeo Gabrijel sišao s neba da mi se izravno obrati.
– Carmel.
Preda mnom nema nikoga.
– Carmel, Carmel. Jesi li to ti?
Osvrnem se i ugledam Nicu. Sigurna sam da je to on. Izgleda kao i prije, samo
što je viši i jako zgodan. Naslonio se na ulaz jednog od šatora. Toliko je visok i naočit
da mi je draži i od arkanđela Gabrijela.
Kad ga vidim, zastane mi dah. Godinama sam čekala ovaj susret.
Priđe mi. Toliko je visok da moram iskriviti glavu da ga pogledam. – Hej – kaže
mi. – Nismo se vidjeli otkako smo bili klinci.
Iz nekog razloga, dok razgovaram s njim mašem rukama kao da plivam jer
osjećam da moram držati ravnotežu kako se ne bih srušila na tlo. – Nico, sada zvučiš
kao pravi Amerikanac.
– I ti.
 – Stvarno? – Smiješno, ali doista ne znamo kako naš glas zvuči drugima.
Prisjetim se njegove sestre, ali nisam sigurna trebam lije spominjati, za slučaj da je...
No, ipak upitam. – Tvoja sestra, je li... ovdje?
On mi se nasmiješi, a tijelom mi prođu ugodni žmarci.
– Nije, ali još se drži. – Želi promijeniti temu, razmišlja što da kaže. – Pogledaj
se samo, pogrešno si zakopčala gumbe.
Potom polako, polako otkopča sjajne, mjedene gumbe mog kaputa i pravilno ih
zakopča. Dok to čini, sva se tresem, nadajući se da to neće primijetiti.
– Carmel? – Djedov glas doplovi prema nama iz smjera šatora. Zašto me ne pusti
na miru?
– Stari i Dorothy još te vuku za sobom?
– Dorothy je otišla.
– Carmel! – Djed već zvuči jako uzrujano.
– Onda bok. – Nico ispruži ruku i lagano udari noktom po jednom od mojih
gumba, tako da zazveči. – Vidimo se.
– Carmel...
Gledam kako se Nico udaljava s rukama u džepovima. Želim ga pozvati da se
vrati ili potrčati za njim, ali samo stojim i gledam ga. Dok gledam kako odlazi od
mene, obuzme me tolika tuga, tolika duboka potištenost, kao da je doista arkanđeo,
jedini koji me može spasiti.
– Carmel, trebamo te...
Nico je već posve sitan u daljini. Nebo mi odvraća pažnju od njega i od djeda.
Kakva neobična svjetlost. Zar je moguće da sam jedina koja to vidi? U kampu na
trenutak zavlada tajac. Tajac među šatorima u kojima se prodaju alarmi koji
upozoravaju da je vrijeme za molitvu i majice na kojima piše „SPAŠEN“. Križevi koji
se objese na zrcalo u automobilu. Male, bijele Biblije koje se polažu u grob s
pokojnikom. Na ulazu u polje stoji veliki šator u kojemu se iz sata u sat održavaju
skupne molitve. Čak je i ondje muk. A zatim doplovi na vjetru. Glas. Kao da nikome
ne pripada. Zvuči kao da se razliježe s radija.
– Liječnici koji su skinuli Chandlerove zavoje nisu mogli vjerovati vlastitim
očima. Na mjestima koja su prije samo dva dana bila prekrivena opeklinama trećeg
stupnja, koža je bila posve glatka. Ostali su zapanjeni... – Shvatila sam da to Munroe
uvježbava govor. Glas je lebdio i prevrtao se stazicom poput plastične vrećice na
vjetru.
Opet ta haljina. Čeka.
 – Gdje si bila, djevojko? Narod tek što nije nahrupio. – Djed je skinuo kaput i
zasukao rukave poput radnika.
– Danas si mi nešto zabrinut, deda.
Čelo mu je namršteno, a pod reflektorima svijetle graške znoja. Stoji tako da mu
je lice obasjano zelenom svjetlošću. Ne uspijem se suzdržati pa prasnem u smijeh.
On strogo podigne pogled. – Što je smiješno, Carmel?
Da se barem nisam nasmijala. Ovako, moram objašnjavati.
– Samo si me na nešto podsjetio, ništa više.
– Na što?
Nisam mu željela reći. Ne voli kad pričam o prije. To mi, dakako, nikada nije
otvoreno rekao, ali dobro to znam. Kako bilo, to prije mi je postalo posve mutno,
željela ja o tome govoriti ili ne. – Mama me odvela na pantomimu...
– Molim?
– To je nešto kao kazališna predstava. Bili su tu princ i princeza. I dvije smiješne
žene koje su možda bile muškarci... – Ne sjećam se baš najbolje. – No najviše mi se
svidio duh iz svjetiljke. Pojavio se niotkuda u oblaku dima. Bio je obasjan zelenom
svjetlošću pa su mu lice i odjeća bili te boje. No ne sjećam se je li bio dobar ili zao.
Djed me prekine. – Meni to zvuči kao hrpa bezbožničkog prenemaganja.
Znala sam da će se naljutiti.
– Vrijeme je da se presvučeš, Carmel.
Potom ode, ali lice kao da mu još treperi u zelenoj svjetlosti. Priđem haljini, a
djedovo je lice i na njoj, među naborima na trbuhu. Podignem je s pozornice jednim
pokretom i dobro je protresem. To je samo glupa, stara haljina, pomislim. Usto mi je
i premala.
Dašak ledenog zraka prođe kroz otvoreno krilo šatora. Otkopčam kaput, ali
ništa drugo ne kanim skinuti sa sebe. Ne danas. Kako bilo, ne želim osjetiti dodir te
haljine na koži. Osjetiti sva ljeta, sve ljude koji su me pokušavali uhvatiti za ruku. Ne
želim osjetiti Dorothy uza se. Stoga je prebacim preko traperica i majice na kojoj piše
„Frankov kokošinjac“. Dobili smo je besplatno uz porciju pilećih krilaca.
– Eto. Evo je. Evo moje curice. – Djedov glas zvuči kao vapaj dok dopire iz
stražnjeg dijela šatora. – Dođi, dijete, zakopčaj je. Napola ti je spala s ramena. – Priđe
mi i počne zakapčati haljinu, zamalo me ugušivši. – Zašto se nisi svukla?
– Hladno mi je, deda. Ne osjećaš studen kako se zavlači u kosti?
 Odmahne glavom i obriše znoj s čela da mi pokaže kako pojma nema o čemu
govorim.
– Utegnuta je u tu haljinu kao jelen poslije lova. Krajnji je čas da je odvedeš u
kupnju, Dennise – reče Munroe, negodujući. Djed zausti da mu nešto odbrusi, ali
Munroe se već okrenuo i ubacio CD u glazbenu liniju, tako da su šator preplavili
taktovi jeftine, otrcane glazbe. Pogledamo jedno drugo u trokutu, svi s neizrečenim
riječima na usnama, tako da je pravo olakšanje kad u šator uđe obitelj, gurajući
djevojčicu mojih godina u invalidskim kolicima.
Na licu Munroea i djeda zablista lažan osmijeh, a ja sjednem na stube pozornice
i zašutim.
Zatim počnu ulaziti, kao da im nema kraja. Sva su sjedala popunjena, ljudi stoje
uza zidove šatora i guraju se na središnjem prolazu. Munroe trlja ruke. Podmukla je
studen otjerana i toliko je vruće da se čini kako će se krov istopiti.
Munroe se naposljetku popne na pozornicu pa kašljucanje, žamor i komešanje
prestane kao odrezano. Počne koračati amo-tamo, u potpunoj tišini, pripremajući se
za nastup. Kad prođe pokraj mikrofona, čuje se njegovo teško disanje.
Kad zaključi da se dovoljno pripremio, baci se na mikrofon, sav zapljuvan od
uzbuđenja.
– Osjećam da je Duh Sveti ovdje s nama. Tu je. Hej, očekujem da krov svakog
časa eksplodira od moći koja je toliko silna... – Svjetina već počne klicati, ali uto se
glazba promijeni. Sve je savršeno orkestrirano. Već sam ga vidjela kako to radi. –
Ispričat ću vam o jednom dječaku. Zove se Chandler. Jednoga dana, dok su roditelji
bili u dvorištu, mali je Chandler odlučio napraviti nešto jako zločesto. Odlučio se
poigrati kutijom šibica. Upozoravam svu malu djecu koja su ovdje s nama da to ne
čine. Bilo je to također i jako glupo od njega, a kad čujete što se dogodilo, shvatit ćete
i zašto. Chandler nije znao da je pidžama u koju je bio odjeven, jer spremao se na
spavanje, bila od lako zapaljiva materijala...
Gurnem prste u ovratnik i žestoko se počešem. Vidim djevojčicu koja je prva
ušla, onu u invalidskim kolicima, kako zuri u mene, parkirana točno ispred
pozornice. Slabašno mi se osmjehne. Njezina mršava koljena u crnim tajicama napola
su pokrivena crvenom haljinom s bijelim točkicama, tako da izgleda poput Minnie
Mouse. Ima najdivnije cipele koje sam ikada vidjela. Miruju na metalnoj platformi
njezinih kolica. Zlatne su, ukrašene crvenim draguljima i imaju jako visoku
potpeticu, što i nije važno jer pretpostavljam da u njima ne hoda. Služe samo kao
ukras.
Sviđa mi se. Ne znam zašto, no svidjela mi se na prvi pogled. Nasmiješeno me
gleda, a ja se osmjehujem njoj. Podignem ruku i lagano joj mahnem, a ona podigne
svoju mršavu ruku i uzvrati mi pozdrav.
 Munroe je završio pripovijest o Chandleru koji je tako planuo da su mu plamičci
šikljali iz svakoga prsta, kao da mu je deseti rođendan, a prsti svjećice na torti. Već je
prešao na drugu temu.
– Kao da svi imamo vlastite mobitele koje držimo u džepu, a u imeniku pod
slovom B nalazi se broj kojim izravno možemo razgovarati s Bogom u bilo koje doba,
bilo koje doba...
Ta govorancija o mobitelima potakne me na razmišljanje. U kaputu imam tajni
džep s novcem za koji djed ne zna da postoji. Neka mi je starica tutnula nekoliko
dolara viška zato što sam položila ruke na njezina muža. Njime sam jednoga dana
kanila kupiti mobitel. Nisam skupila ni izbliza dovoljno, ali mogla bih kad budem
starija, a onda me neće moći zaustaviti. Možda ću onda pokušati nazvati tatu. Sjećam
li se još njegova broja? Samo onih na samom početku, ali mora postojati način da se
dozna nečiji broj. Možda će mu biti drago, a možda i neće. Možda sada već ima drugu
djevojčicu s Lucy. No mogla bih ga samo pozdraviti, iznenaditi, pitati kako je.
No uto se svi ti ljudi koji sjede sučelice meni ponovno izoštre i vrate u fokus, a
svi koraci koje bih morala učiniti da nazovem tatu čine mi se toliko veliki i zbunjujući
da se pitam hoću li ikada u tome uspjeti.
Sad je djedov red. Dok zamjenjuju mjesta, čujem Munroea kako govori:
– Budi kratak, Dennise.
Obrazi mi se zažare u djedovo ime. Djed dugo šuti i svjetina postane nemirna.
U mislima požurim djeda neka se prene, u protivnom će publika izgubiti interes.
Zamalo skočim na noge i viknem „amen“ ili „aleluja“, kao jutros u autu. No djed
napokon počne.
– Djela, osam. Dvanaest do šesnaest. „Na ulice su iznosili bolesnike i stavljali ih
na posteljama i nosilima, da bi, kad dođe Petar, barem sjena njegova osjenila koga od
njih.“
Upre prst u nebo i zanese se tako da bez razmišljanja iziđe izvan kruga bijele
svjetlosti i ponovno sav pozeleni. Uzdahnem.
Zatim djevojčica i ja pogledamo jedna drugu u oči. Ne možemo si pomoći. Kao
da smo se zaljubile jedna u drugu. Samo ne kao ja i Nico. Nema uzbuđenja ni
drhtavice. Volim je kao da sam princ na bijelom konju i spremam se odvesti je u bolji
život. Viri kroz dugačke, riđe šiške krupnim, blagim, smeđim očima. Dlanovi mi
gore, svrbe me. Usredotočim se na nju da vidim kakvo svjetlo plamti u njoj, no teško
mi je razabrati pod ovim raznobojnim reflektorima. Čini mi se da bi u njoj moglo biti
dovoljno svjetlosti, ali nisam sigurna. Danas ništa nije kako treba. Ometaju me zelena
svjetla i Munroe, i njegova priča o malom Chandleru za kojeg nikad nisam čula.
 Kad mi se ta misao rodi, probode mi srce. Što ako ništa od ovoga nije istina? Što
ako ovo, za što mislim da je dar, nije ništa doli tlapnja u koju me uvjerio djed?
Prinesem si tu misao pred lice. Leži poput ružne gvalje u mojim rukama. Ne želim da
se ta misao pokaže točnom i pokušam protrljati ruke ne bih li je zgnječila i otjerala
je, no cijelu me prekrije. Odvratno. Ovoga puta doista želim osjetiti kako mi toplina
nadire u prste, kako me prožima zujanje. Po prvi puta želim posegnuti prema ovoj
dragoj djevojci, položiti na nju ruke i reći: „Sada možeš ustati. Skini te visoke
potpetice jer će ti isprva biti teško u njima hodati, ali hodaj, ustani iz kolica i hodaj.“
No ne mogu, jer jedino što osjećam u rukama su hladne, mrtve zvijezde. Toliko se
loše osjećam da moram susprezati jauke.
Djed mora da je završio, a da ja to nisam primijetila. Obojene reflektore zasjenili
su veliki, bijeli. Čujem ga kako govori:
– Polako, polako, svi ćete stići na red. Morate stati u red jedan po jedan.
Ljudi se guraju, tiskaju se prema pozornici, neki mašu dolarima koje drže u ruci.
Dorothy bi uživala.
Pustili su da uđe previše ljudi. Oni koji su se držali straga sada se guraju naprijed.
Osjećam se maleno i zgnječeno uz pozornicu. Gdje je djed? Potražim ga pogledom i
krajičkom oka ugledam njegovo lice. Sišao je s pozornice i pokušava se probiti kroz
svjetinu, ali bezuspješno. Lice mu je izobličeno. Zatim se začuje grozna škripa s
mikrofona i ljudi oko mene pokriju uši dlanovima i malo se razmaknu, tako da barem
nakratko dođem do daha. Podignem prste licu. Mora da plačem jer mi je koža oko
očiju mokra. Plačem zato što sam shvatila da je jedina osoba koju moram iscijeliti, na
koju moram položiti ruke i razmjestiti joj rastrganu i izokrenutu utrobu, moja mama.
A to nikada neću moći. A kad već ne mogu nju, onda to mora biti ova djevojčica.
Zvučnici ponovno zaškripe, a zatim iz njih zagrmi Munroeov glas. – Udaljite se,
ljudi. Udaljite se odmah. Mercy će danas za svakoga imati vremena, ali morate čekati
svoj red.
Svjetina se iz čopora razjarenih vukova prometne u pse koji njuškaju i
razmišljaju o tome što da učine. Usto, počinju i smrdjeti. Smrde po toploj dlaci.
Postane mi jasno da je sa mnom sve u redu – ovo oko mene ne valja. Kad bih imala
mira i tišine, sve bih mogla. Odlučim da je ovo posljednji put da polažem ruke za
Munroea ili djeda. Danas ću to reći djedu. Koliko god kukao i derao se, neće mi
promijeniti mišljenje, jer nastavim li ovako, izgubit ću dar.
Djed se probije do mene.
– Gdje je ona? Gdje je ona? – Ništa mu drugo ne mogu reći jer ne želim pomagati
vukovima. Želim samo djevojčicu u zlatnim štiklama, a svi ostali neka se raziđu i
ostave nas nasamo.
 – Carmel. Vrati se. Vrati se. – Čujem djeda kako viče dok se probijam kroz
svjetinu. No ne slušam ga. Nikoga neću poslušati dok je ne nađem. Osjećam se kao
da mi o tome ovisi goli život. Načas je ugledam kroz gužvu tijela. Crvena kosa i zlatna
cipela ljudima između nogu.
– Odmaknite se! Smjesta! – zaurla djed tako gromoglasno da svjetina ustukne
poput ošinutog psa. No smrad koji su ispustili ostane u zraku, vreo i težak.
Dok se guram kroz masu, ljudi me pokušavaju dodirnuti, ali odgurnem ih. Neki
mi mašu novčanicama pred nosom, ali i njih odgurnem. U jednom groznom trenutku
pomislim da će je zgnječiti visok muškarac u trošnom, starom odijelu koji je toliko
preplavljen dubom da izgleda kao da se utapa. No ipak odglavinja prema izlazu, a ja
se nađem pokraj nje i zgrabim je za mršavu ruku koja u mojoj izgleda poput ranjene
ptice. Pogledam je i pomislim da joj cvjetovi pupaju iz prstiju, potom shvatim da je
to šareno prstenje, zamalo se porezavši na latice plastične ruže.
– Sve je u redu. Sve je u redu. Oprosti. – Popustim stisak i kažem joj na uho: –
Kako se zoveš?
Nešto mi odvrati, ali glas joj je slabašan pa moram prisloniti uho na njezina usta.
– Ponovi.
– Maxine.
Želim pomoći Maxine više od svega na svijetu, ali ona ružna misao koja me
cijelu ukaljala još je tu. Kako bih je pokušala sprati sa sebe, kažem:
– Istina je. Doista je istina. Mogu te izliječiti, Maxine. Mogu.
Ona ništa ne odgovori, samo mi se nasmiješi i kimne, a ruka joj zadrhti u mojoj.
Primaknem joj se najbliže što mogu. Miriše na dječji puder.
Kleknem pred nju. Isprva mi se glupa haljina zaplete oko koljena i zategne se,
zamalo mi prerezavši vrat na potiljku. Zgrabim rub i naglo ga povučem, ne ispuštajući
joj ruku iz straha da će nas ta užasna svjetina razdvojiti, zato što misle da nije ni
najmanje važna i da može pasti u zaborav, dokle god sami dobiju ono što će platiti
dolarima koje će na kraju ubaciti u vreću pokraj vrata.
– Daj da ti dodirnem trbuh – kažem. Ona otkopča spone i osjetim koliko joj je
trbuh šupalj pod točkastom haljinom. Zatvorim oči i pokušam napipati ono što svaki
put tražim, sjaj, trake svjetlosti. No ništa ne nalazim. Kad otvorim oči, vidim da
strpljivo čeka. Plačem i pritisnem jače kako bih pronašla sjaj, ali ne želim je
povrijediti pa ne pritišćem prejako.
Opet mi nešto govori pa se nagnem nad njezine usne da je čujem.
– Ne brini, nije važno – kaže mi. – Nije važno.
 Otrem suze s lica. – Ne, ne. Važno je, važno je, važnije od svega na svijetu. –
Vičem u suzama, no nije me briga. Ovoga se puta usredotočim. Pustim da se svjetina
oko mene istopi i umjesto njihovog psećeg zadaha udahnem dašak dječjeg pudera po
kojem miriše Maxine i odlebdim na njemu. Ova draga djevojka, pomislim, u tom
svom kostimu Minnie Mouse i sa slatkim, dječjim mirisom.
Daj da joj pomognem. Ako i nikome drugome na svijetu više ne pomognem, daj
da pomognem njoj. I polako, pojavi se sjaj i zujanje, isprva tiho. Još se više
usredotočim, raspuhujem ga umom, pokušavam ga rasplamsati kao logorsku vatru za
kišnoga dana.
Nastavi, bodrim samu sebe, nastavi. A vatra poskoči, bljesne mi pod rukama.
Padam u nju. Dok padam, meso joj se rastvara oko mojega, tekućine u njezinu
tijelu omataju se oko mene, crvene i zlatne. Dospjela sam do samog središta, poput
crva gmižem joj kroz tijelo, oko cjevovoda njezinih vena, sudaram se s kostima i
migoljim kroz crijeva.
Zatim proguram glavu u njezinu glavu i liječim joj tijelo iznutra, a možda ga i
zajedno liječimo. Otvorim njezine oči i vidim. Vidim sebe kako pred njom klečim.
Osjećam njezine usne na licu. Smiješe se. No Carmel ispred nje ponovno plače.
Suze joj kaplju s lica dok govorimo: „U redu je, sve će biti u redu.“ Toliko dobro
poznajem Carmel da smjesta znam da se loše osjeća. Misli da bi ona trebala izgovarati
te riječi, jer ona je ta koja može ustati i hodati na vlastitim nogama, a ne ja.
Uskoro, pomislim, za samo nekoliko trenutaka, napuhat ću se i provući ruke
kroz njezine kao da navlačim vestu, uvući noge u njezine kao da su traperice. Zbacit
ćemo s nogu te visoke potpetice, poletjet će na drugu stranu šatora i s treskom sletjeti
na pozornicu, a nakon toga ću skočiti na noge i ustati, odjenuvši njezino tijelo poput
haljine. Prošetat ću u njemu, a dok šećem, shvatit će da to i sama može. A potom ću
nekako, ne znam još kako, izići iz nje i ostaviti je da stoji i hoda, ovoga puta snažna,
snažna poput stabla. Kad se razdvojimo, zadržat će u sebi moju energiju koja će ondje
zauvijek ostati.
No tijelo joj prože neki zemljotres pomutnje, protrese me poput boce mlijeka.
Toliko odskakujem da na kraju ispadnem iz nje i vratim se u sebe, klečeći na podu
pred njezinim invalidskim kolicima.
Izbio je kaos. Podignem pogled da pronađem Maxine. Neka osoba, koju ne
vidim, okreće joj kolica na drugu stranu. Rukohvat kolica tresne me ravno u lice,
odbacivši mi glavu unatrag.
Podignem ruku na lice jer me dobrano mlatnulo, a žamor i komešanje oko mene
podsjeća na Kulu babilonsku o kojoj djed neprestano govori. S poda vidim samo
Maxine, nazirem je kroz šumu nogu. Cipele joj poskakuju po podnožju invalidskih
kolica dok je guraju kroz vrata. Kada iziđe na danje svjetlo, sunce joj obasja zlatnu
cipelu koja odskoči u vis. Zatim nestane. Klečim na podu držeći se za lice, ridam dok
se ljudi o mene spotiču. Naposljetku se natjeram da ustanem.
Djedu ni traga.
Pridružim se svjetini. Više me nitko ne primjećuje. Nitko ne zna da sam Mercy,
čudotvorna djevojčica. Samo sam još jedno tijelo koje gomila gnječi u pokušaju da se
domogne otvorena neba.
Vani me studen ugrize za obraze, a svaki udah svježeg zraka toliko je leden da
me bole pluća. Isprva ne uspijevam dokučiti zašto svi odlaze u velikim rojevima
poput mrava koji stupaju prema vratima. No tada među njima ugledam još veće, crnje
mrave, a ti su mravi policajci u odorama. Jedan drži nešto pred ustima, a kada kroz
to progovori, glas mu je kao u robota.
– Ovo je protuzakoniti religiozni skup za koji nije izdano dopuštenje. Smjesta
se raziđite...
Začuje se žamor bijesnih glasova jer ima ljudi koji ne žele otići. Žele nastaviti
kupovati Biblije, biti iscijeljeni, a vjerojatno su se veselili bogoslužju u šesnaest sati
pod velikim križem. Munroe je rekao da očekuje transcendentalnost i epileptične
napadaje, kao i svu silu manifestacija Duha Svetoga koji se spustio na ovo mjesto. Čak
i da ljudi padnu mrtvi, kao pokošeni. Jedva je čekao da se to počne događati.
Ugledam Niču kako mi prilazi. Toliko mi je drago što mu vidim lice da bih mu
najradije ovila ruke oko vrata i poljubila ga. No željela sam to učiniti još od svoje
osme godine, stoga to nije ništa nova. Zatim Nico ovije ruke oko mog vrata, a mene
obuzme vrtoglavica. Zagrlio me snažno, gotovo kao muškarac. Onako kako sam svih
ovih godina sanjala.
– Brzo. Zgazit će te ovdje, Carmel. Ljudi su poludjeli.
– U redu, Nico – odvratim mu. Iznenada mi se učini da možemo biti dečko i
cura, donositi odluke koje se tiču samo nas dvoje.
Ljudi se okupljaju oko policajca s megafonom, a netko ga pokuša pogoditi
kamenom. Premda je promašio, policajac izvadi pištolj i podigne ga u zrak.
– Smjesta se raziđite. Smjesta se raziđite. Ovo je nedopušteni skup.
– Ni Isus Krist nije imao dopuštenje. Zar kažete da je i on protuzakonit? –
dovikne netko iz gomile.
Svjetina oko policajca reži na njega, neki se mole izvrnuvši oči. Policajac djeluje
uplašeno. Znam kako mu je jer kad sam prvi puta svjedočila govorenju u jezicima
jedva sam vjerovala vlastitim očima. I sama sam bila uplašena. No sada sam oguglala
i takvi su mi prizori posve normalni i svakodnevni.
 Osjećam Nicovu ruku na zatiljku. Od njegova mi dodira kosti toliko drhte da
klepeću, izvijaju se kao da mi se kralježnica pretvorila u zmiju. – U redu, draga. Daj
da te sklonimo negdje na sigurno.
Kimnem mu i svjetina koja nas je gurala i laktarila na trenutak se raziđe. Čak se
i policajac s pištoljem raznježio kad je čuo da me Nico nazvao „draga“.
– Ovamo. – Uhvati me za ruku i odvede do jednog kuta šatora koji je čvrsto
zategnut konopcem privezanim za klin. Oboje čučnemo iza užeta koristeći ga kao
štit, ali ljudi se svejedno sapleću preko njega, zamalo padajući na nas. Ako ćemo
iskreno, mislim da bih sama pronašla bolje skrovište, premda mudro šutim jer mi se
sviđa što Nico pazi na mene. Ne želim da se ikada udalji od mene i prestane mi
pritiskati svoja topla prsa uz leđa.
– Sjećam se skrivanja...
– Molim? – upita Nico. Razgovarala sam sama sa sobom.
Okrenem glavu. – Nije važno. Upravo sam se sjetila kako sam se kao mala
skrivala. Bio je to niz kućica s vratima, a na svakim je vratima bio okrugli prozorčić.
– Je li to bilo mjesto na koje su smještali sirotinju?
– Pretpostavljam.
– Imali smo takva i u Rumunjskoj. Vidio sam ih. Ujak mi je rekao da su unutra
zatvarali ljude. Naložili su im da tucaju kamen, a dobili bi nešto za jelo tek kada bi
kamen postao toliko mali da može proći kroz otvor na vratima.
Ne znam zašto me to toliko potreslo. – Znači, to su bile ćelije, a ne mjesta za
igru skrivača?
– Ako mislimo na istu stvar, da. – Nicov mi dah škaklja uho dok govori.
Uto opazim djeda. – Što li to radi? – Juriša na jednog od policajaca, onog koji je
izvadio pištolj.
– Stani, deda, stani! – viknem mu, premda znam da je uzalud, jer je žamor
svjetine preglasan. No djed povuče policajca za rukav i izgleda kao da mu nešto
pokušava objasniti. Nemam pojma što misli da će time postići.
– Deda, nemoj! – viknem. – Dođi ovamo.
– Smiri se, ne čuje te – reče mi Nico na uho. – Vjerojatno objašnjava kako je ovo
samo skup vjernika i moli ih da nas puste na miru.
– Ne, ne. Ne bi to nikada učinio. U smrtnom je strahu od policije. Sve bi učinio
da im se skloni s puta.
Djed sijeva očima na sve strane, istodobno povlačeći policajca za rukav i nešto
mu brbljajući. Policajac je krupan i mišićav, izbacio je bradu prema djedu, dok
mesnatom rukom steže dršku pištolja. Njegove se svijetle obrve boje pijeska sve više
približavaju jedna drugoj, no djed ništa od toga ne vidi i ne prestaje brbljati.
– Brinem se za njega. Što li to radi?
Nico me čvrsto stegne u naručje. – Ništa ne možeš učiniti, Carmel. Makni se od
njih oboje. Ovo mi smrdi na nevolju.
Djedove oči ne prestaju lutati i motriti pa se pitam ne traže li mene. Lice mu je
uplašeno i izbezumljeno, ali s njega se čita još nešto – kao da se utapa u nekom
olakšanju. Policajac jednom rukom nešto javlja preko radiostanice, dok drugom
poseže za pojas.
Potom ga vidim kako djedu na ruke stavlja lisičine.
Najradije bih, kao nekoć dok sam bila mala, iskočila iz skrovišta i viknula:
„Iznenađenje!“ i tako popravila stvar, smirila situaciju. To i učinim, a djed me
primijeti. Znam da me vidio. No on samo podigne ruku koju mu policajac još nije
vezao lisičinama i mahne mi. Samo što mi ne maše u znak pozdrava, nego se više čini
da mi izdaleka da je nekakav blagoslov, šalje ga na krilima vjetra preko polja. Zatim
mu policajac stavi lisičinu i na drugu ruku i povuče ih tako da se djed trzne kao riba
na udici. Udalji se odvukavši za sobom djeda, koji je sada više kao bik, a manje kao
riba, jer nema izbora doli teturati za njim.
– O, ne. Ne!
– Što se događa? – Nico mi je ustao iza leđa.
– Djed je rekao da će danas na Posljednji sud. – U tom se trenu osjetim kao da
se jedan od šatora srušio na mene. Čak mi više nije važno ni to što je Nico pokraj
mene.
– Što li je sad ta stara budala učinila? – upita. A kad izgovori te riječi, prestane
mi biti važno to što ima snažne ruke i lijepe oči.
– Ne zovi ga tako – kažem mu, dok mi suze peku oči.
Slegne ramenima. Više nismo kao cura i dečko, više smo kao nekoć moji mama
i tata, kad su se spremali na svađu. Podigla sam nos uvis prema njemu, a njemu se
obrve spuštaju nad oči. Uto naiđe njegova mama, dozivajući ga imenom kao da je
petogodišnjak. Skinula je ciganske naušnice i odjevena je u jaknu s paperjastim,
bijelim krznom oko kapuljače, a na svoju je golemu, američku stražnjicu navukla
rastezljive, ružičaste tajice. Ponovno smo postali djeca.
– Zbogom, Carmel. – Nagne se prema meni i poljubi me u usta tolikom brzinom
da je sve gotovo i prije negoli sam shvatila što se događa.
– Pronađi onog drugog s kojim si došla. Idi, pronađi ga. On će se pobrinuti za
tebe.
 To je posljednje što bih željela učiniti, ali on preskoči konopac i pridruži se
mami. Ispratim ih pogledom dok se ne izgube u svjetini i nestanu mi s vidika. U tom
mi je trenutku postalo jasno da Nico nije mislio na mene onako kako sam ja,
godinama i godinama, mislila na njega.
Puše ledeni vjetar. Puše iz smjera križa i njegovi naleti kao da odljepljuju ljude
s tla, nose ih prema parkiralištu. Natrag u automobile gdje mogu odvrnuti grijanje do
kraja i vratiti se tamo kamo pripadnu. Natrag u domove, gdje ih čekaju kreveti,
mikrovalne pećnice u kojima mogu podgrijati pizzu za večeru. Natrag u dvorišta s
ljuljačkama ili trampolinima koje vjetar prevrće po dvorištu.
Pokraj mene proleti neka debela gospođa. – Dolazi ledena oluja – dovikne. –
Bolje ti je da potražiš svoje roditelje, dijete. Brzo ih potraži i bježi kući, na sigurno.
Tako ti Bog pomogao.
– Nemam roditelje! – viknem za njom. – Nemam dom!
No nije me čula, odmaknula je i nestala. U praznini koju je za sobom ostavila,
svjetlucaju kristalići leda. Zadrhtim. Jedino mi još Nicov poljubac donosi toplinu.
Moj prvi poljubac u životu. Gori mi na usnama, topi zrak oko njih.
Zaputim se preko polja. Gotovo su svi već otišli, samo se još nekolicina
najsporijih vuče prema parkiralištu. Hladan vjetar zvuči kao pjesma. Isprva mi se
učini da pjeva moje ime. No potom shvatim da pjesmu ne može razumjeti nitko, osim
leda i vjetra. Riječi škripe i zuje na nekom drukčijem jeziku. Podsjeća me, međutim,
na jednu drugu pjesmu. Onu koju mi je mama nekoć pjevala dok je vjetar puhao oko
naše kuće i stablo je kuckalo po zidu. „Sjeverac brije s brijega. Donijet će nam snijega.
Što li će snaći crvendaća kada mu dođe nedaća?“
Kad sam bila mala, ušuškana u toplom, udobnom krevetu, bilo mi je žao
crvendaća. Zamišljala sam ga kako drhti i kljuca po smrznutoj zemlji. Stoga mi je
mama rekla da se umotam u kućni ogrtač pa smo izišle kroz stražnja vrata i razasuli
mrvice po smrznutom, crnom zidu dvorišta.
Moj kaput – moj lijepi, topli kaput. Vratim se unutra kroz šatorsko krilo koje
vijori poput vala na vjetru. Šator je pun prevrnutih, razbacanih stolaca. Na podu leži
zgaženi, ženski šešir, koji sada izgleda poput plosnate, ružičaste torte. Svjetla su još
upaljena, reflektor osvjetljava mjesto na kojem sam upala u Maxineino tijelo. Mjesto
na pozornici gdje je djed pokušavao prizvati Duha Svetoga obasjano je zelenom
svjetlošću. Sada je za Duha Svetoga jednostavno prehladno, a zidovi šatora podižu
buku poput broda u oluji.
Pronađem kaput smotan iza pozornice, među kolutima žice. Kad uvučem ruke
u rukave, primijetim da je u džepu nešto teško, nešto od čega mi kaput visi na stranu.
Djed je u džep stavio piće.
 Ponekad mi to priušti, znajući kako ožednim na poslu. Limenka Cole gotovo mi
je sleđena u ruci, no svejedno je otvorim. Ledeni mjehurići oštri su i blistavi, imaju
okus po smeđim dijamantima koji mi se rasprskavaju na jeziku.
Sjedim na rubu pozornice i pijuckam Colu dok šator oko mene vijori i lepeće.
Pomislim kako više nikada neću vidjeti djeda. Želio je otići s onim policajcem. Kad
je odlazio, lice mu je sijalo od olakšanja. Metalne lisičine koje su mu obujmile zapešća
kao da su mu ispunile želju da osjeti njihov hladan stisak koji mu steže kožu i kost.
Mislila sam da je podigao ruku kako bi mi zaželio sreću i dao blagoslov. No sada mi
je jasno da mi je rekao zbogom i nije mi pružio priliku da mu kažem kako više neću
za njega raditi.
Zbogom, Carmel. Kada je otišao, na trenutak mi je bilo doista drago zbog toga
što bi sada sve moglo krenuti drugim smjerom.
Vjetar je zamro. Šator se napokon umirio. Kad podignem krilo na ulazu, vidim
da je kruto i skoreno, čuje se pucketanje nalik na lomljavu tankog stakla pa shvatim
da je šator okovan ledenom opnom.
Vani je svijet postao bijel i na trenutak ništa ne prepoznajem. Šatori sliče
brodovima koji su zaglavili u ledenom moru. Pomislim kako sam ušla na jedna vrata,
a izišla na druga, našavši se na ovom prelijepom mjestu, premda znam da to ne može
biti istina. Spotaknem se, noge mi se izvrnu u ludom krugu pa se moram uhvatiti za
motku. Toliko je ledena da mi se ruka zamalo zalijepi za nju.
Zadrhtim i čvršće se umotam u kaput. Primijetim da preko traperica još nosim
bijelu haljinu. Čipkasti joj rub viri ispod kaputa. No nije važno, jer nema ni žive duše
koja bi me mogla vidjeti. Kao da sam kraljica ledene zemlje, posve sama u ovome
čudnom kraju. Kližući se i spotičući, vratim se na stazicu. Na njezinu kraju, podignut
križ seže u nebo. Obuzme me strah. Polako mu priđem, izdišući oblačke pare.
Pretvorio se u glečer križnog oblika, sige mu vise s poprečnih grana.
Pitam se što ću sada kada je djed otišao, vjerojatno zauvijek. Dođe mi da
zaplačem, no osjećam da mi se suze lede u očima prije negoli uspiju iz njih poteći.
Zaključim da brzo moram odavde, u protivnom ću uginuti kao crvendać na studeni.
Pitam se hoće li me itko pronaći, smrznutu poput sante leda. Čas sam uplašena, čas
se osjećam kao da ću poletjeti jer ne mogu se odlučiti jesam li sama ih slobodna.
 51

M
ožda i nije tako. Možda je, naposljetku, moguće biti slobodan i ne biti sam.
Sjetim se mame i tate. Melody. Nice. Djeda. Ne želim umrijeti kako bih
bila slobodna – mogla bih ostati sama ovdje i pretvoriti se u ledeni kip ili
početi koračati. Stoga krenem.
Pješačim natrag.
Na autoputu automobili voze polako, drobe led i podižu ga u velikom oblaku.
Hodam po travi uz kolnik, jer nema nogostupa. Svjetlost je počela blijedjeti.
Čvršće privijem jaknu uza se i zapitam se kamo sam se zaputila. Uskoro će pasti
mrak. Sjetim se jarka u kojem sam prenoćila s djedom. No uz ovu cestu nema jarka.
Zamisao o još jednoj noći u jarku nije baš pametna, no ipak je bolja od pomisli da
Munroe kruži cestama u svom terencu ne bi li me pronašao i uhvatio. Ovo bi mogla
biti moja šansa, pomislim. Iskoristi je, iskoristi je.
Skrenem iza ugla i nabasam na kuću. Udaljena je od ceste i čini se kao da je
podignuta davno prije autoceste i sve se ostalo izgradilo oko nje, zato je ovako
osamljena. Prozor u prizemljuje osvijetljen.
Zaustavim se u prednjem dvorištu. Prozor je pritvoren, nalazi se u visini moje
glave. Iznutra čujem zveckanje posuđa i vodu koja teče iz slavine. Pokucam na staklo.
– Tko je? – upita ženski glas.
– Pomognite mi. Molim vas, pomognite – viknem kroz odškrinut prozor.
Na prozoru se pojavi prilika i pogleda me odozgo. To je žena sijede kose i krupna
lica. Izgleda zatečeno, čak pomalo bijesno.
– Možete li mi pomoći? – ponovno upitam. No nisam sigurna čuje li me, jer glas
mi zvuči kao cijuk.
– Odlazi odavde! – U glasu joj se osjeća strah.
– Molim vas – kažem glasnije. – Dopustite mi samo da telefoniram. Moram
pokušati nazvati tatu. Ako znate kako doznati nečiji broj...
– Gubi se. Van iz mog dvorišta. Odlazi, u protivnom ću pozvati policiju. –
Prozor se s treskom zatvori.
Krenem dalje i nastavim hodati uz autocestu. Sad je već mrkli mrak i promet
teče pokraj mene, gnječeći otopljeni led.
Potom se, osvijetljena poput božićne jelke, pojavi zalogajnica. Ime „Posljednja
stanica“ ispisano je ružičastim, neonskim slovima i riječi sjaje izvrnute na mokrom
asfaltu. Toliko sam umorna da moram stati.
 Unutra je sve obloženo crvenim laminatom i jedina sam mušterija. Za pultom
stoji muškarac i gleda van. Na zidu iznad njegove glave nalazi se veliki sat. Doima se
kao da je samo mene čekao.
Priđem pultu i smrznutim prstima prekopam gornji džep kaputa ne bih li
pronašla onih nekoliko dolara. – Pitu, molim vas.
– Molim? – Glas mi je toliko piskutav da se mora prignuti ne bi li čuo što
govorim.
– Pitu, molim vas.
– Od trešanja ili od jabuke?
– Od trešanja.
– Sa šlagom ili sladoledom?
– Sa šlagom, molim.
Odreže mi komad pite i zagrabi žlicu šlaga pa mi ih posluži na tanjuru. Popnem
se na barski stolac i počnem jesti. Svaki je zalogaj sladak i topao. Pogledam dolje i
vidim bijelu čipku ruba haljine kako visi preko traperica sva mokra i crna od blata.
Dodirnem lice i napipam čvorugu na mjestu gdje su me udarila Maxineina kolica.
Poželim na ubrusu napisati svoje ime pa posegnem u džep, ali olovka mi je nestala.
Sve sam ga vrijeme ispisivala: solju iz malih paketića na restoranskim stolovima; na
zidovima zahoda, na marginama jelovnika; u prašini na vratima kamiona. Mora da
se mreža proširila diljem ove ogromne zemlje.
Okrenem glavu dok jedem pitu, kako mi konobar ne bi gledao lice, ovako
skrhano i puno ožiljaka. Toliko je tiho da sat iznad naših glava ispunja prostoriju
kuckanjem.
Kad dovršim, ponovno se okrenem i vidim da se muškarac za blagajnom nije
niti pomaknuo. Stoji, lica obasjana žutom svjetlošću, i gleda me.
 52

PET GODINA, DVJESTO DEVET DANA

J esu li sve zagonetke napokon riješene ili neke traju zauvijek?

Što se događa kad umremo? Što se dogodilo s mojom djevojčicom? Ima li
kraja? Ili pitanja zauvijek ostaju neodgovorena?
Noćna je smjena upravo završila. Kod kuće sam, vani sviće zimska zora.
Odjevena sam u bijelu, pamučnu odoru i bijele klompe s posla.
Sjedim na kauču, kadli se s kata začuje neka buka. Stara je to kuća. Ima vlastiti
repertoar zvukova, ali ovaj do sada nisam čula. Zvuči kao da netko trči preko golih
podnica. Ne dopustim da me obuzme strah. Ova kuća vodi vlastiti život.
Začuje se glasno kucanje na vratima.
Kad otvorim, na pragu su muškarac i žena. Oboje su mi okrenuti leđima,
zagledani u narančasto svitanje na obzoru. Okrenu se, ali ne prepoznajem ih. No
znam da su iz policije.
Žena ih oboje predstavi.
– Policijski istražitelj Ian Carling... Annie Wallace.
Stigli su nenajavljeni. Imaju vijesti. Još ne znam jesu li dobre ili loše. No to što
su nenajavljeni znači da se nešto dogodilo. Odjednom me obuzme mučnina,
vrtoglavica. Zuji mi u ušima.
– Možemo li ući? Moramo razgovarati...
Imaju vijesti. Imaju vijesti.
A zatim, premda nisam vjerovala da se to može dogoditi u pravom životu, noge
mi se pretvore u tijesto i padnem, glavom naprijed.
Muškarac me vješto uhvati, uspjevši zadržati fascikl koji je držao pod miškom.
Pogledam njegovu tek obrijanu vilicu, primijetivši točke crnih dlaka koje se ne daju
glatko izbrijati. Pomogne mi da uđem u kuću, vratim se na kauč. Natoči mi čašu vode.
Dok pijem, zubi mi cvokoću po čaši.
– Možemo li sjesti? – upita Annie. Na crni je kaput pričvrstila cvijet maka u
počast palim borcima. Mora da je već studeni.
 Kimnem, dok mi zubi još cvokoću po staklu. Sjednu, zadržavši službeno
držanje. Muškarac je plećat i visok, crnokos, blijede puti. Žena, Annie, djeluje vitko
u crnom kaputu, kose vezane u uredan rep.
– Je li vam bolje? – upita Annie.
– Dobro sam – promrmljam. – Moram do kupaonice. – Glavinjajući, popnem se
na kat. Otežem. U kupaonici se naglo nadvijeni nad umivaonik i ispljunem gorući
štrcaj bljuvotine po bijelom porculanu. Otvorim slavinu da je isperem i hladnom
vodom obrišem usta. Obuzme me iznenadna želja da pobjegnem kroz prozor
kupaonice, kako nikada ne bih doznala što mi žele reći.
Čekaju me u prizemlju, u istoj pozi. Žena progovori.
– Beth, znamo kako bi vam bilo draže da vam je poslan netko koga poznajete.
No Maria je na dopustu, a ove novosti ne mogu čekati. Reći ću vam, bez okolišanja,
da smo pronašli djevojčicu koja...
– Je li... je li živa? – prekinem je.
– Da, da. – Sjedne pokraj mene na kauč i položi mi ruku na rame. Na prstu joj
svjetluca zaručnički prsten. – Da, Beth. Živa je, a premda ne možemo biti sigurni...
– Je li živa? – Znam da sam je to već pitala.
– Da, živa je, ali...
Ne mogu misliti. Usredotočim se na crvenilo maka.
Ian se nakašlje i prekine nas. – Pronađena je djevojčica. Imamo razloga vjerovati
da bi mogla biti vaša kći.
– O, Bože moj. O, Bože moj. O, Bože moj...
– Još nismo posve sigurni. No moramo vam reći. Djevojčica je pronađena, živa
i zdrava, u Americi. Imamo razloga vjerovati da bi to mogla biti Carmel. No taj
podatak tek treba potvrditi.
– Gdje je?
– U Americi. Istoga je dana uhićen muškarac koji...
– U Americi! Je li dobro? Je li sve u redu s njom?
– Izgleda da jest. Premda je bila sama...
– Dakle, dobro je, a muškarac...
– Uhićen je zbog drugog kaznenog djela...
– Gdje je ona?
– U Americi, već sam vam rekao...
 – Ne. Pitam vas gdje se sada nalazi, u ovom trenutku?
– Sprema se na let natrag...
– A muškarac je priznao da ju je oteo?
– Ne. Priznao je drugi zločin, počinjen u prošlosti. No ispostavilo se...
– Ona se vraća kući...?
Annie sjedi pokraj mene, smiješi se i kima. Oči joj se pune suzama. Usredotočim
pozornost na njezin mak i pokušavam duboko disati.
– Ali... kako znate? Kako znate da je ona?
Policajac otvori fascikl i počne čitati.
– Zovem se Carmel Summer Wakeford. Nekoć sam živjela u Norfolku, u
Engleskoj. Mama mi se zvala Beth, a tatino je ime Paul. On ima djevojku koja se zove
Lucy. Živjela sam u kući sa stablom u vrtu i paukovom mrežom iznad stražnjeg ulaza.
Moja mama je imala staklenu mačku koju je držala pokraj kreveta. Iznad nje nalazila
se slika na kojoj je pisalo KOD KUĆE JE NAJLJEPŠE. Zavjese u prizemlju bile su
narančaste...
 53

PET GODINA I DVJESTO PETNAEST DANA

M
ojoj će zagonetki, dakle, ovdje doći kraj. To „ovdje“ je policijska stanica,
od kuće udaljena samo dva sata vožnje automobilom.
Sinoć sam nas sanjala sve troje: Paul, Carmel, ja. I po prvi puta u
nekoliko godina, nije hodala unatrag. Toga je puta izgledala kao kad je imala osam
godina i sjedila na ljuljačci između nas dvoje. Grunula je eksplozija, žestoka kao
nuklearni udar. Naša su tijela prvo postala bijela, zatim bljesnula u crne siluete.
Zemlja mi se zatresla pod nogama. Sada, dok gledam kroz staklena vrata u hodnik,
još osjećam podrhtavanje iz sna. Graham, Lucy i djeca čekaju nas kod kuće. Željeli
smo da sve bude što jednostavnije.
Paul sjedi iza mojih leđa. Čas ga razdiru ubilačke namjere i želja da ga s tim
čovjekom ostave „samo pet minuta nasamo“, a čas ga obuzima tuga i potištenost.
Neobično, ali ja se doimam smirenijom od njega.
Jutros sam se pažljivo odjenula. Stavila najbolje zlatne naušnice. Lijepu, plavu
haljinu. Otmjene cipele. Želim da na prvi pogled vidi kako sam dobro.
No zabrinuta sam da me neće prepoznati. Ostarjela sam, jako ostarjela. Kosa mi
je kratka, prošarana sjedinama.
Blizu je. Mora da je sve bliže. Čekajući, poigravamo se kavom u plastičnim
šalicama i sendvičima. U kupaonici se pogledam u zrcalo. Kako da postignem da više
sličim sebi? Protresem kosu kako bi izgledala duža i našminkam usta.
Vratim se praznim šalicama i nepojedenim sendvičima. Još je bliže. U glavi mi
se stvori neobična slika nas dvije. Zamislim da smo svih ovih godina bile dva sićušna
kukca, a svijet je neka golema zvijer, neka krupna stoka. Da smo lutale i lutale
njezinim leđima, uspele se svaka navrh jednoga roga i odatle si pokušale mahnuti.
No bile smo toliko sitne da se nismo mogle vidjeti, a ponor je bio preširok i nismo
imale ništa čime bismo premostile oba kraja. A cijelo se vrijeme nalazila na karti u
svojoj sobi, točno usred naručja onog osamljenog upitnika.
U hodniku se začuju stope i pred zatvorenim vratima na kraju hodnika razlegne
se neka buka. Obliznem suhe usne i kroz staklo pogledam vrata. Jedva čekam izići iz
ove staklene sobe i krenuti prema zvuku, ali uvidim da se ne mogu pomaknuti.
Vrata se otvore i kroz njih, u pratnji policajke iziđe djevojka. Mlada žena.
 Djevojka ima kratke kovrče. Suviše je mršava. Nosi crne traperice i crvenu
jaknu s mjedenim gumbima u kojoj izgleda kao vojnikinja. Osmogodišnjakinje koja
mi je bila usječena u pamćenje više nema. Osjećam se kao da gledam kroz
vremeplovski teleskop i vidim budućnost.
Ugleda me, a ja je, ne razmišljajući, pozdravim podigavši ruku. Ona mi uzvrati.
Nisam trebala brinuti da neće znati tko sam, uopće se zbog toga nisam trebala bojati.
Smjesta smo se prepoznale.

SVRŠETAK
 ZAHVALE

N izanje glavnih zvijezda u ovim zahvalama mora započeti s mojom agenticom

Alice Lutyens i mojom urednicom u Faberu, Sarom Savitt. Obje su nedavno
proglašene zvijezdama u usponu, što me, iskreno, ne čudi. Pravi je blagoslov
imati svestranu podršku dviju ovako nevjerojatnih žena. Alice, imaš fantastično,
kreativno uredničko oko i besprijekoran poduzetnički duh – kakve li kombinacije! Prava sam
sretnica što sam završila s tobom. Sreća me poslužila i s urednicom, Sarah – svjesna sam da
su tvoja golema mudrost, kreativnost i moć prosudbe učinili ovu knjigu daleko boljom nego
što je bila. Obje ste na mojoj valnoj dužini i objema vam od srca zahvaljujem.
Sophie Portas, briljantna publicistkinja u Faberu.
Anna Davis, koja vodi Kreativni tečaj Curtisa Browna – tvoja trezvena moć rasuđivanja,
savjeti i integritet neizmjerno su mi pomogli, kao i predivan tečaj koji vodiš.
Hvala cijeloj Kreativnoj grupi Curtisa Browna jesenje klase 2011. godine – imam dojam
da ćemo jedni drugima zauvijek ostati suputnici na spisateljskom putu. Svi ste vi bili
suputnici na mojem. Hvala Jamesu Hannahu, Theresi Howes, Lisi Berry i posebice Julie
Malamute na tome što je pročitala roman i dala mi korisne povratne informacije.
Hvala svim nastavnicima i osoblju studija kreativnog pisanja na sveučilištu
Aberystwyth. Kako li mi je samo drago što sam ga odlučila pohađati!
Hvala velikoj organizaciji pod imenom Literature Wales – vaša je pomoć bila
neprocjenjiva.
Ulrike Ostermeyer, urednici njemačkog izdanja, hvala na divnom, inspirativnom
entuzijazmu.
Melissi Pimentel i Svenu Van Dammeu iz Curtis Browna na silnoj pomoći. Hvala vam!
Eleanor Rees na elegantnoj i mudroj lekturi. Lukeu Birdu i Marku Swanu na
zadivljujućem, kreativnom dizajnu naslovnice – obožavam je.
Mojim roditeljima – Christine i Williamu – oboje ste mi nadahnuće. Lucy i Sophie, koje
mi nisu samo sestre, nego i prijateljice, a usto i nevjerojatno kreativne žene. Mojoj baki. D.
F. Southcott – kad bi barem bila tu da ovo vidiš. Mom suprugu, Marku. U svojoj knjizi O
pisanju, Stephen King govori o tome kako pisac često ima podršku partnera, a ja je imam u
izobilju. Oduvijek si me poticao i nijednom mi nisi spočitnuo da sam luda zato što se želim
baviti pisanjem. Ova knjiga je za tebe.
Spisateljica zahvaljuje na nagradi New Writers’s Bursary koju joj je dodijelio Literature
Wales u svrhu dovršenja ovog romana.