OD SUMRAKA DO ZORE

Mojoj mlađoj sestri Ivani,

bez čijih bi ideja ova priča ostala nenapisana.

 Radije bih proveo

jedan cijeli život s tobom nego se suočio

s vječnošću sam.

~J. R. Tolkien~
 UVOD

Nikada nisam razmišljala da će mi se život promijeniti iz

temelja dolaskom u Mysic Souls. Taj gradić nije bio
interesantan po ničemu. No prevarila sam se. Nisu potrebne,
šume, planine i špilje da se velika tajna sakrije. Mysic Souls je
bio idealan za te stvari. Nije sve onako kako se čini na pravi
pogled. Kopajući dublje, na površinu su isplivavale neobične
stvari o njemu. Postalo mi je jasnije zašto se drži podalje od
sviju, naročito od mene. Isprve sam mislila da je najgora stvar
koja mi se dogodila u životu, a na kraju je ispalo da bolje nije
moglo.
 1.POGLAVLJE

Otac me dovezao na aerodrom sa otvorenim prozorima. U

Miamiju je bilo dvadeset i pet stupnjeva sa savršeno plavim
nebom bez i jednog oblačka. Na sebi sam imala svoju najdražu
majicu – bez rukava, mornarsku. Sa sobom ću u avion ponijeti
još i trenirku i još par stvari.
Na sjeveroistoku savezne države Georgia, mjestašce po
imenu Mystic Souls gotovo neprekidno obitava pod pokrovom
Sunca. Jedino me veselilo što ću vidjeti majku. Šteta što se
moram odseliti od svojih starih prijatelja i otići u Mystic
Souls. Iz toga mjesta, od njegovih sunčanih, sveprisutnim
zrakama, otac je sa mnom otišao kad mi je bilo deset godina.
U tom sam gradiću bila prisiljena provoditi mjesec dana
svakog ljeta, sve do svoje petnaeste godine. Tada sam
napokon rekla da je dosta; u dvije godine koje su otada
protekle, moja mama Katie ljetovala je za promjenu sa mnom
u Alabami. Sad sam odlazila u izgnanstvo u Mystic Souls – a
to me ispunjavalo silnim užasom. Mystic Souls sam mrzila.
Miami sam obožavala. Obožavala sam nesnosnu žegu.
Obožavala sam grad prepun života, zabave.
“Bella,” rekao mi je tata po ne znam koji put prije nego što
sam ušla u avion.
 Moj otac ne izgleda kao ja, osim što ima crnu kratku kosu,
smeđe oči i bore od smijeha. Kad sam pogledala njegove
široke oči spopao me nekakav grč. Kako ga mogu samo tako
ostaviti? Kako mogu tek tako ostaviti svog bandoglavog oca.
Jasno, on sad ima Vicki i njezinog sina iz prvog braka,
Michaela Sparrowa.
Michael je mlađi od mene dvije godine. U dobrim je odnosima
s mojim ocem. A mene doživljava kao stariju sestru. Pošto su
njih dvoje uz njega nemam se razloga bojati da mu neće biti
loše.
“Želim otići,” slagala sam. Laganje mi nikad dobro nije išlo.
Ali ovaj put mi se posrećilo.
“Pozdravi mi Katie.”
“Hoću.”
“Vidimo se uskoro. Možeš se vratiti doma kad god poželiš.”
“Ne brini se ti za mene. Bit će meni super. Volim te, tata!”
Čvrsto me zagrlio na minutu, a onda sam ušla u avion i
njega više nije bilo.
Od Miamija do Atlante leti se dva sata, a zatim treba
provesti sat vremena vožnje automobilom do Mystic Soulsa.
Letenje mi ne smeta. Jedva sam čekala vidjeti Katie. Pomalo
sam osjećala nestrpljivost.
Katie je bila poprilično susretljiva oko cijele stvari.
Zvučala je kao da joj je istinski drago što prvi put dolazim
živjeti s njom na iole značajnije vrijeme. Već me prijavila u
srednju školu i pomoći će mi da nabavim auto. Uz nju će mi
biti prijatno. Ja i ona znamo biti pričljive, znamo razgovarati o
svemu i svačemu.
 Bilo je kristalno jasno da ju moja odluka nimalo nije
zbunila – poput mog oca nekoć nisam skrivala svoju
nesklonost prema Mystic Soulsu. Kad sam sletjela u Atlantu,
Sunce je blještalo. Odlično!
Katie me čekala s policijskim vozilom. To sam i
očekivala. Katie mirni žitelj Mystic Soulsa. Načelnica policije
Schwarzwald. Moj glavni poriv za kupovinu auta. Odbijala
sam se voziti kroz grad u automobilu s crvenim i plavim
svjetlima na krovu. Ništa ne osporava promet tako uspješno
kao policija.
Katie me nježno zagrlila kad sam izašla iz aviona.
“Drago mi je što te vidim, Bella,” rekla je i osmjehnula se.
“Nisi se naročito promijenila. Kako je William?”
“Tata je dobro. Drago je i meni što te vidim, mama.”
Nisam joj se smjela obraćati s “Katie”. Imala sam puno
prtljage. Moja odjeća iz Floride bila je najvećim dijelom točna
za državu Georgia. Tata i ja zajedničkim smo sredstvima
uvećali moju zimsku garderobu, ali još uvijek je bila skromna.
Sve je skupa stalo u prtljažnik vozila.
“Našla sam dobar auto za tebe, vrlo jeftin,” izjavila je
nakon što smo se vezale.
“Kakav auto?” Posumnjala sam kad je rekla “dobar auto
za tebe” umjesto samo “dobar auto”.
“Pa to zapravo kamionet, Dodge Ramov.”
“Gdje si ga našla?”
“Sjećaš li se Amelie Brown? Živi dolje na kraju grada.”
“Ne.”
 “Znala je ljeti ići s nama u Alabamu,” podsjetila me
mama. To je objašnjavalo zašto je se nisam sjećala. Vrlo
dobro mi ide brisanje nevažnih, nepotrebnih uspomena iz
pamćenja.
“Uskoro se seli,” nastavila je Katie kad joj nisam ništa
odgovorila, “tako da mi je vrlo povoljno ponudila svoj
kamionet.”
“Iz koje je godine?” Kao da je znala da ću je to pitati.
“Amelia ga je kupila 1992., čini mi se.”
“A je li bio nov kad ga je kupila?”
“Nije. Mislim da je bio nov početkom šezdesetih ili
sedamdesetih u najmanju ruku,” priznala je.
“Ali mama, ja se uopće ne razumijem u aute. Neću ga
znati popraviti, a sumnja da ću si moći priuštiti
automehaničara…”
“Ozbiljno ti kažem, Bella, ta stvar vozi ko strijela.
Ta stvar, pomislila sam…
“Dobro, a koliko je niska ta povoljna cijena?”
To je bila jedina stvar u kupnji gdje se nisam mogla miješati.
“Vidi, dušo, moglo bi se reći da sam ti ga već kupila.
Kao dar za dobrodošlicu.” Katie me pogledala očima punima
nade.
“Opa! Besplatno!,” rekla sam iznenađeno.
“Nisi morala, mama. Imala sam namjeru sama si kupiti
auto.”
 “Nema veze. Htjela bih da ovdje budeš sretna.” Gledala
je preda se u cestu kad je to rekla.
Katie je lako padalo izražavanje riječima. To sam
naslijedila od nje. Tako da sam i ja gledala ravno preda se kad
sam joj govorila.
“Zbilja lijepo od tebe, mama. Hvala ti! Zbilja sam ti
zahvalna.”
Nisam trebala dodavati kako nije moguće da budem sretna u
Mystic Soulsu. Nije bila dužna slušati moje neraspoloženje. A
ja nisam gledala poklonjenom kamionetu u zube ili pod haubu.
“Pa eto, molim lijepo,” promrmljala je sretna mojim
izrazom zahvalnosti. Razmijenile smo još nekoliko opaski o
vremenu, koje je bilo prekrasno. Pričajući smo nastavile
gledati kroz prozore. Bilo je divno, naravno; nisam to mogla
poreći. Sve je bilo zeleno: drveće, svakakvih debljina,
prekriveno lišajevima i raznim lisnatim ukrasima. Čak je i
zrak pod krošnjama bio zelenkast. Bilo je poprilično zeleno –
kao na dalekom planetu. Napokon smo stigli do majčine kuće.
I dalje je živjela u onoj srednjoj dvosobnoj sobi koju je kupila
zajedno s mojim ocem u danima njihovog braka.
Ondje je, parkiran na ulici pred kućom koja se nikad nije
promijenila, bio je novi, pa, barem meni, novi kamionet. Bio
je izlizano plav s velikim oblim branicima i kuglastom
kabinom. Na moje iznenađenje, zaljubila sam se u njega.
Mogla sam se zamisliti u njemu. Uz to, spadao je u onakva
posve čelična vozila kakva se nikad ne oštete i kakva katkad
opaziš na mjestu neke nesreće, kako stoje bez i jedne
ogrebotine, okruženi komadima auta kojeg su uništili.
 “Opa, mama, prekrasan je! Hvala ti.” Sad će moj
“grozni” sutrašnji dan biti manje strašan. Neću biti prisiljena
izabrati između trideset minuta hodanja po Suncu ili
prihvaćanje vožnje u policijskom automobilu.
“Drago mi je da ti se sviđa,” sretno je rekla Katie, opet
radosna.
Sve moje stvari odnijele smo na kat odjednom. Dobila sam
istočnu spavaću sobu s pogledom na prednje dvorište i šumu.
Poznavala sam je, pripadala mi je od rođenja. Drveni pod,
zidovi boje lavande i nove bijele zavjese oko prozora.
Naravno, u mojem djetinjstvu soba je izgledala potpuno
drugačije. Katie ju je dobro sredila prije mog dolaska. Veliki
krevet, veliki radni stol. Na tom stolu je stajao novi laptop. A
pokraj njega je stajao novi mobitel, bijeli iPhone 3G, punjač i
bijele slušalice. Izašao je tek u srpnju ove godine. Uzela sam
ga u ruke i upalila. Baterija je bila napunjena sto posto. Katie
mi je namjestila kontakte i ostalo. Baš lijepo od nje. I tako mi
je trebao novi mobitel, moj prošli je pao i razbilo se i crknuo.
Ovaj ću čuvati ko kap vode na dlanu.
Na katu se nalazila i jedna mala kupaonica.
Jedna od najboljih maminih strana je to što nema naviku
petljati se u tuđe poslove. Ostavila me da se na miru
raspakiram i smjestim, a takav podvig bio bi nemoguć mom
ocu. Laknulo mi je što sam sama. Ne trebam izigravati sretnu
balavicu koja je sretna što je došla ovdje u vukojebinu.
Gimnazija Mystic Souls imala je na moj užas, ukupno tek
dvjesto pedeset sedam – sada pedeset osam učenika; kod kuće
mi je samo na drugoj godini bilo preko osamsto ljudi. Ovdje
su sva djeca odrasla zajedno – još su im se djedovi i bake
skupa igrali po dvorištu. Ja ću im doći kao nova cura iz
velikog grada, kao neka spodoba. Možda bih to mogla
iskoristiti u svoju korist, kad bih izgledala onako kako bi
svaka jedna djevojka iz Miamija trebala izgledati. U fizičkom
smislu ne znam hoću li se moći uklopiti. Treba bih biti
preplanula, sklona sportu, plavokosa navijačica, sve ono što
slijedi iz života u Floridi. Umjesto toga, imala sam blijedu
kožu koju nisam mogla ispričati svojim svijetlosivim očima ili
tamnosmeđom svilenkastom kosom do struka, usprkos
stalnom sunčanom vremenu.
Oduvijek sam bila vitka, ali nesklona sportskim
aktivnostima. Nikada nisam bila dobra u sportovima, to
najradije izbjegavam.
Kad sam stavila svu odjeću u novi ormar boje hrasta, uzela
sam neseser i otišla u kupaonicu da se operem od cjelodnevna
putovanja. Pogledala sam lice u zrcalu dok sam si četkala
vlažnu kosu. Možda mi je koža mogla izgledati lijepo – bila je
vrlo čista, ali opet, sve je ovisilo o njezinoj boji. Suočena s
cjelokupnom situacijom, morala sam priznati da samu sebe
lažem. Odmah sam prestala s takvim razmišljanjem, shvativši
da ništa neću postići. Ako sam uspjela naći mjesto u školi od
tri tisuće ljudi, uvjerena sam da ću se snaći i ovdje.
Slagala sam se s ljudima moje dobi. Prema svakome sam
pokušala biti fina i ljubazna. Ali jednostavno, neke osobe to ne
shvaćanju ili iskorištavaju to. Dobar i glup su dva brata. U
takvim sličnim stvarima ni vlastiti otac me ne bi ponekad
shvaćao, za razliku od moje mame.
 Katkad sam se znala upitati vidim li ja to svojim očima isto
što ostatak svijeta vidi njihovima. Možda to meni nešto fali u
mozgu. Ali razlog nije bitan.
Nisam dobro spavala te noći, zbog mojih silnih mušica u
glavi. Puhao je hladni vjetrić. Zamotala sam se u plavu dekicu.
Smjestila sam glavu na jastuk. Nisam mogla zaspati do iza
ponoći.
Kroz prozor se ujutro vidjelo nebo s nešto oblaka. Bit će
sunčano. Ovdje se rijetko ne vidi nebo; bilo je kao u raju.
Doručak s Katie prošao je mirno. Poželjela mi je sreću u školi.
Zahvalila sam joj se. Ma bit će sve u redu, Katie se ne nada
uzalud. Sreća me rijetko izbjegava. Katie je prva otišla iz
kuće, u policijsku postaju. Nakon njezina odlaska sjela sam za
stari četvrtasti stol od hrastovine, na jednu od četiri nove
stolice, i pregledala njezinu kuhinju s tamnim zidovima od
panela, jarkonarančastih elemenata. Ništa se ovdje nije
naročito promijenilo. Moja majka je oličila te elemente prije
pet godina ne bi li unijela veselje u kuću.
Iznad malog kamina u susjednoj obiteljskoj sobi, stajao je red
fotografija. Prva slika vjenčanja Katie i mog oca u Miamiju,
zatim jedna koju je snimila susretljiva medicinska sestra s nas
troje u rodilištu, nakon mog rođenja slike s obiteljskih izleta i
na moju žalost, povorka mojih školskih portreta sve do
prošlogodišnjeg. Bilo mi je smiješno pogledati ih – morat ću
dati sve od sebe da natjeram Katie da ih premjesti, barem dok
živim s njom. Za boravak u ovoj kući bilo mi je nemoguće ne
shvatiti da Katie nikad nije preboljela mog oca. Zbog toga mi
je bilo malo neugodno.
 Nisam htjela doći prerano u školu, ali nisam više mogla
ostati ni kod kuće. Obukla sam svoju trenerku i izašla na
sunce. I dalje je samo sijalo. Dok sam uzimala ključ kuće, koji
je uvijek bio skriven pod otiračem ispred ulaznih vrata, i
zaključala ih.
Šljapkanje mojih novih sivih tenisica išlo mi je na živce.
Nedostajalo mi je uobičajeno. Nisam opet mogla zastati i
diviti se mome kamionetu ; žurila sam se maknuti od zraka
Sunca koje su se sjajile za kosu.
U kamionetu je bilo mrvicu hladno. Neka od njih dvije, ili
Katie ili Amelia, očito ga je očistila, ali sjedala sa smećkastim
presvlakama i dalje su odisala blagim mirisom duhana.
Laknulo mi je kad je motor brzo reagirao, ali bio je glasan.
Riknuo je pri paljenju i nastavio brundati u najbučnijem
mogućem leru. Pa, sve ima svoje prednosti i nedostatke, isto
tako i ovaj kamionet. Stari radioprijemnik još uvijek je radio,
što je bio neočekivani bonus.
Nije mi bilo teško pronaći školu, premda nikad prije nisam
bila tamo. Škola se, kao i većina drugih zgrada, nalazila tik do
autoceste. Nije se jasno vidjelo da je riječ o školi ; zaustavila
sam se samo zbog putokaza koji me obavijestio da je riječ o
Gimnaziji Mystic Souls. Izgledala je kao niz sličnih kućica
sagrađenih od crvenkastosmeđe cigle. Bilo je toliko drveća i
grmlja da isprva nisam mogla procijeniti koliko je velika. Gdje
je dojam ustanove, sjetno sam se upitala. Gdje su ograde od
lanaca, gdje su detektori metala?
Parkirala sam se pred prvom zgradom, nad čijim je ulaznim
vratima stajao mali natpis UPRAVA. Nijedan drugi auto nije
tamo stajao, tako da sam bila sigurna da se tu ne smijem
parkirati, ali odlučila sam otići unutra i pitati kamo dalje,
umjesto da kružim svuda po mjestu kao glupan.
Voljno sam izašla iz kabine kamioneta i prešla kameni
puteljak okružen tamnom živicom. Duboko sam udahnula
prije nego što ću otvoriti vrata.
Unutra je bilo dobro rasvijetljeno i toplije nego što sam
očekivala. Uprava je bila nevelika; mala čekaonica s
tapaciranim preklopivim stolicama, uredski tapison s
narančastim mrljama, zidovi pretrpani obavijestima i
nagradama, veliki zidni sat koji glasno kuca. Posvuda su rasle
biljke u krupnim plastičnim teglama, kao da već nema
dovoljno zelenila. Prostoriju je popola dijelio dug put pun
žičnih košara natrpanih papira, sprijeda oblijepljen lecima
jarkih boja. Iza pulta su stajala tri radna stola. Za jedan je
sjedila krupna plavokosa žena s naočalama. Nosila je rozu
majicu, osjetila sam se pretjerano odjevenom.
Plavokosa me pogledala. “Izvolite.”
“Ja sam Isabella Schwarzwald,” kazala sam joj i opazila kako
joj se oči odmah krijese jer mi je prepoznala ime. Kći
nevjernog muža načelnice policije napokon je stigla kući.
“Naravno,” rekla je. Uzela je kopati po nezgrapno velikoj
hrpi dokumenata na radnom stolu i uspjela pronaći one koje je
tražila.
“Ovdje sam ti pripremila raspored sati, kao i tlocrt škole.”
Stavila je nekoliko listova na pult da mi pokaže. Objasnila mi
je koje satove imam, označavajući flomasterom na tlocrtu
kako da najlakše dođem do svake pojedine učionice, i dala mi
je obrazac koji će mi svaki profesor potpisati, a nakon nastave
ga trebam donijeti njoj. Nasmiješila mi se i rekla, kao i Katie
da se nada da će mi lijepo biti u Mystic Soulsu. Uzvratila sam
joj svojim najuvjerljivijim osmijehom.
Kad sam se vratila u kamionet, već su počeli pristizati ostali
učenici. Odvezla sam se za drugim vozilima do suprotne
strane škole. Bilo mi je drago što vidim da su auti većinom
stariji kao i moj, da nisu šminkerski. Doma sam živjela u
jednom od rijetkih naselja za srednje imućne četvrti Coconut
Grove. Bilo mi je uobičajeno vidjeti novi BMW ili Porsche na
učeničkom parkiralištu. Ovdje je najljepši auto bio jedan sjajni
crni Camaro SS 1969 koji je odskakivao od drugih.
Isključila sam motor čim sam se parkirala, da gromkom
bukom ne privuče pažnju na mene.
Pogledala sam tlocrt u kamionetu i sada ga pokušala naučiti
napamet. Nadala sam se da neću morati cijeli dan hodati s tim
papirom pred nosom. Natrpala sam sve u torbu, objesila je
preko ramena i duboko udahnula. Mogu ja to, uvjerila sam
samu sebe. Nitko me neće ugristi. Izdahnula sam i iskočila iz
kamioneta.
Gledala sam pravo i očima razgledavala dok sam hodala do
pločnika prepunog tinejdžera.
Laknulo mi je kad sam opazila da se moja jednostavna crna
trenirka ne ističe.
Nakon što sam zaobišla kantinu, lako sam uočila treću
zgradu. Veliki bijeli broj “3” bio je naslikan na crnom
kvadratu istočnog kuta zgrade. Osjetila sam kako mi se disanje
ubrzava dok sam prilazila ulazu. Smirila sam svoje disanje i
prošla sam kroz vrata.
 Učionica je bila mala. Ljudi ispred mene stajali su odmah
iza ulaza da objese svoje trenirke na dugi red vješalica.
Postupila sam isto kao i oni. Bile su to dvije djevojke, jedna
crvenokosa s crvenkastosmeđim tenom, a druga blijeda,
svijetlosmeđe kose.
Odnijela sam obrazac profesoru, niskom, proćelavom
čovjeku. Na katedri je držao pločicu koja je navodila da se
zove gospodin Frenk. Blenuo je u mene kad mi je vidio ime,
čime me nije ohrabrio, a ja sam, na moju žalost, porumenjela
kao paprika. Ali barem me poslao u jednu praznu klupu
otraga, a da me nije predstavio razredu. Nisam dizala pogled s
popisa lektire koji mi je profesor dao. Bio je početnički.
Upitala sam se hoće li mi otac poslati moju mapu sa starim
lektirama.
Kad se zvono oglasilo zujanjem, jedan se mršavi dečko s
blijedom kožom, smeđom kosom i okruglim naočalama
nagnuo prema meni preko prolaza između klupa i progovorio.
“Ti si Isabella Schwarzwald, zar ne?” Izgledao je kao
pretjerani tip član čitalačkog kluba. “Bella,” ispravila sam ga.
Svi u krugu tri klupe okrenuli su se i zagledali u mene.
“Gdje ti je idući sat?”, upitao me. Morala sam provjeriti u
torbi. “U petoj zgradi.” Nisam imala kamo pogledati, a da ne
susretnem radoznale oči.
“Ja idem u šestu zgradu, pa ti mogu pokazati kako da
onamo dođeš. Inače, ja sam Leon,” dodao je.
Sretno sam se osmjehnula. “Hvala.”
Uzeli smo trenirke i izašli na Sunce, koje je sijalo. Mogla sam
se uvjeriti da nekoliko ljudi iza nas hoda dovoljno blizu da
prisluškuju. Nadam se da ne postajem paranoična.
“Ne mogu da vjerujem. Ti si iz Miamija došla ovdje?!,”
upitao me Leon.
“Da, zašto ne možeš da vjeruješ u to?” Nije me iznenadila
njegova reakcija. Mislim, po zdravoj logici, tko bi se htio
preseliti iz sunčanog Miamija ovdje u Mystic Souls.
“Jer tko još normalan napušta prekrasnu, sunčanu Floridu
i dolazi ovdje? Ne mislim da nisi normalna,” naglasio je.
Blago sam se nasmijala. “Čuj, svaka promjena je
dobrodošla.”
Otišli smo natrag oko kantine do južnih zgrada pokraj
gimnastičke dvorane. Leon me ispratio sve do vrata, premda
su bila jasno obilježena.
“Sretno ti bilo,” rekao je kad sam dotaknula kvaku.
“Možda ćemo imati još neki sat skupa.” Zvučao je kao da se
iskreno nada. Neodređeno sam mu se osmjehnula i ušla.
Ostatak prijepodneva prošao je sasvim dobro. Moj
profesor matematike, gospodin Meyer, kojega bih ionako
mrzila zbog predmeta koji je predavao, bio je jedini koji me
natjerao da stanem pred razred i predstavim se. Bistro sam
govorila, mislila sam da ću se spotaknuti dok se budem
vraćala na svoje mjesto. Srećom, nisam.
Nakon dva sata nastave, počela sam prepoznavati pokoje lice
na svakom satu. Uvijek je postojao netko hrabriji od ostalih
koji bi se predstavio i počeo mi postavljati pitanja o tome kako
mi se sviđa Mystic Souls. Nastojala sam da budem iskrena, ali
uglavnom sam samo lagala.
Barem mi onaj tlocrt nijednom nije zatrebao. Jedna djevojka
sjedila je do mene i na matematici i na njemačkom, pa je otišla
sa mnom u kantinu na ručak. Bila je sitna, niža od mojih sto
šezdeset osam centimetara, ali gustom tamnocrvenom
kovrčavom kosom je nadoknađivala dobar dio razlike između
moje i njezine visine. Njezino ime je Madison. Uglavnom je
pričala o profesorima i nastavi. Malo bih je slušala, ali
općenito su mi misli bile kilometrima daleko. Slušala bih u
okolini glasove, ali nisam pretjerano obraćala pažnju na to.
Sjele smo na kraj punog stola uz nekoliko njezinih prijatelja
s kojim me upoznala. Zapamtila sam im imena čim ih je
izgovorila. Dečko Leon, mahnuo mi je s druge strane
prostorije.
Tamo, dok sam sjedila u blagovaonici i vodila razgovor sa
sedmero radoznalih ljudi, prvi put sam ih vidjela.
Sjedili su u kutu kantine, na najdaljem mogućem mjestu od
mene u toj dugačkoj prostoriji. Bilo ih je dvoje. Dosta su
razgovarali, usput su i jeli. Nisu buljili u mene, za razliku od
većine drugih učenika, tako da sam slobodno mogla zuriti u
njih bez straha da ću susresti pogled nekog pretjeranog
zainteresiranog para očiju.
Bili su slični. Mladić je bio krupan – s mišićima pravog dizača
utega, crne kuštrave kose. Djevojka moje visine, sličila je na
vilu, mršava, sitnih crta lica. Kosa joj je bila tamnosmeđe boje
u blagim valovima koja joj je padala do pola leđa.
Obadvoje su bili blijedi kao krpe. Bljeđi i od mene. Premda
su im nosovi, kao i sve crte lica, bili ravni, savršeni, uglati.
 Ali sve to nije bio razlog zbog kojeg nisam mogla odvratiti
pogled. Zurila sam zato što su im lica bila nesnosno neljudski
prelijepa. Kada bih morala birati tko je od njih dvoje najljepši
odabrala bih mladića, definitivno.
Dok sam ih promatrala, djevojka je ustala s pladnjem –
jedna otvorena limenka napitka, jedna kora od banane, otišla
je brzim, elegantno gipkim hodom. Promatrala sam je,
zadivljena njezinom spretnošću i elegancijom. Riješila se
pladnja te se vratila kod mladića.
“Tko su oni?,” upitala sam Madison.
Podignula je pogled da vidi na koga mislim. On je
odjednom pogledao Madison samo na djelić sekunde, a onda
je oči upro u mene. Brzo je pogledao u stranu. Madison se
postiđeno zahihotala i pogledala dolje preda se.
“To su Daemon i Dee Black; žive s doktorom Marcusom i
njegovim ženom.” Rekla je to ispod glasa.
Bacila sam pogled na prekrasnog Daemona koji je sad
gledao u pladanj i polako jeo pecivo.
Čudna nepopularna imena, pomislih. Takva imena skoro
nitko ne daje djeci. Možda je to sad u modi? Zapitala sam se.
“Oni su rod?,” upitala sam.
“O, da. Rođena djeca doktora Marcusa. Blizanci su. Imaju
još tri starija brata. Njih je doktor Marcus udomio. Njihovih su
godina. Ne pohađaju školu. Skoro ih nitko ne viđa. Zapravo,
sumnjam da itko zna kako izgledaju.”
Dala sam naslutiti da su blizanci.
Baš lijepo od doktora Marcusa što se zbrinuo za tu djecu.
Zapitala sam se, ako su njihovih godina, ne čine li se previše
starim za udomljenu djecu? Mnogo su tajanstveni.
“Nisu baš društveni?”
“Ovisi, kako kad,” odgovorila mi je Madison mračnim
glasom.
Stekla sam dojam da joj iz nekog razloga liječnik i njegova
žena nisu dragi. S obzirom na poglede koje je bacala prema
njihovoj rođenoj djeci, pretpostavila bih da je razlog zavist.
“Žive li oni oduvijek u Mystic Soulsu?,” upitala sam je. Bila
sam sigurna da bih ih bila primijetila pri jednom od svojih
ovdašnjih ljetovanja.
“Ne,” rekla je glasom koji je podrazumijevao da bi to trebalo
biti očito čak i meni, novopridošlici.
“Doselili su se prije dvije godine, odnekud iz Louisiane.”
Dok sam ih promatrala, Daemon, odjednom me pogledao u
oči. Ovaj put s vidljivom radoznalošću na licu. Kad sam brzo
pogledala u stranu, učinilo mi se da sam u njegovim očima
opazila nešto neobično.
“Sviđa ti se?,” upitala me Madison. Nisam joj ništa
odgovorila. Virnula sam prema njemu krajičkom oka, a on me
i dalje promatrao, ali ne napadno kao drugi učenici.
“I?,” očekivala je odgovor.
“Sladak je,” priznala sam.
“Predivan je, naravno, ali ne trudi se uzalud. On ti ne izlazi
s curama.”
 “Što je on homoseksualac?,” upitala sam u čudu Madison.
Blenula je u mene kao tele u šarena vrata. Počela se glasno
smijati. Ajme meni.
“Samo sam pitala. Ne razumijem što je tu uopće smiješno?” I
dalje sam je gledala u čudu dok se ona smijala.
“Prestani se smijati!” Naredila sam joj.
“Dobro, u redu!,” smirila se.
“Draga moja Bella, sad ću ja tebi nešto razjasniti. Daemon nije
homoseksualac, dobro?”
“Primljeno na znanje,” odgovorila sam joj.
“Zar ti je izgledao kao homo –”
“Pa kad si rekla da ne izlazi s curama to mi je prvo palo na
pamet.”
Zakolutala je očima.
Bilo mi je neugodno zbog mog glupog zaključka. Zagrizla
sam usnu.
Zatim sam ga načas pogledala. Nije gledao prema meni.
Smijao se zajedno sa svojim sestrom.
“Očito mu nijedna ovdje nije dovoljno zgodna.” Frknula je s
očitim simptomima kiselog grožđa. Upitala sam se kad ju je
on to odbio.
Nakon još koje minute, obadvoje je otišlo od stola. Dečko po
imenu Daemon nije me više pogledao.
Zadržala sam se za stolom uz Madison i njezine prijatelje
dulje nego da sam sjedila sama. Bilo mi je stalo da ne
zakasnim na nastavu prvog dana u novoj školi. Jedna nova
poznanica, Emma, imala je povijest II sa mnom idući sat.
Pričajući otišle smo zajedno na nastavu.
Po ulasku u učionicu, Emma je otišla sjesti za učenički stol
crne radne površine, upravo onakav na kakve sam bila navikla.
Emma je već sjedila s nekim. Zapravo svi su stolovi bili puni,
osim jednoga. Odmah pokraj središnjeg prolaza prepoznala
sam Daemona Blacka po njegovoj neobičnoj kosi, gdje sjedi
pokraj jedinog slobodnog mjesta.
Dok sam išla do katedre da se predstavim profesoru i
dobijem potpis na obrascu, potajice sam ga promatrala. Kad
sam prošla pokraj njega, opet me pogledao, ravno u oči, s
oskudnim izrazom lica. Brzo sam pogledala u stranu.
Djevojka koja je sjedila iza njega zahihotala se.
Opazila sam da su mu oči zelene – zelene kao smaragd.
Gospodin Lenk potpisao mi je obrazac i pružio udžbenik bez
gnjavaže oko predstavljanja. Naravno, nije mu bilo druge nego
da me pošalje na jedno slobodno mjesto u sredini prostorije.
Nisam podizala pogled kad sam otišla sjesti pokraj njega.
Nisam ga pogledala dok sam stavljala udžbenik na stol i sjela
na mjesto. Pustila sam da mi kosa padne preko desnog
ramena, stvarajući tamni zastor između nas, i potrudila se
pratiti što profesor govori.
Nažalost, predavanje je bilo posvećeno bitci kod
Gettysburga, što sam već bila naučila. Svejedno sam pažljivo
zapisivala bilješke, nijedanput ne podignuvši pogled.
Povremeno sam provirivala kroz zaslon svoje kose prema
čudnome mladiću pokraj sebe. Nijednom na satu nije me
pogledao. Toliko o zainteresiranosti.
 Načas sam opet pogledala kroz zastor. Uputio mi je blagi
osmijeh. Uzvratila sam mu osmijeh i usput porumenjela.
Činilo mi se da ovaj sat traje puno više od ostalih. Je li zato
što se dan napokon bliži kraju ili zato što čekam da on makne
hladan izraz lica.
Što mu je? Zar je ovo njegovo uobičajeno ponašanje? Upitala
sam se jesam li točno procijenila Madisoninu ogorčenost
danas za vrijeme ručka. Možda nije negativno bila tako
nastrojena prema njemu kao što sam mislila. Nije to moglo
imati nikakve veze sa mnom. Za njega sam bila obična
neznanka.
Još jedanput sam virnula prema njemu i požalila zbog toga.
Ovaj put me probadao smaragdnim očima prepunim
odbojnosti.
U tom trenutku zvono se snažno oglasilo. Daemon Black se
maknuo sa svoga mjesta. Ustao je gipko – bio je mnogo viši
nego što sam pretpostavljala. Leđima okrenut meni te prošao
kroz vrata prije nego što se itko drugi uspio dići sa stolice.
Ostala sam ukipljena na svome mjestu, u čudu gledajući za
njim. Bio je tako zao. Nije bio fer. Počela sam umjerenim
tempom skupljati stvari, ne bih li suspregnula bijes kojeg sam
bila prepuna. Bio me strah da mi suze ne briznu na oči.
Obično plačem kad sam ljuta.
Izašla sam iz učionice.
“Bok,” pozdravio me jedan ženski glas.
Pogledala sam prema njoj. Bila je to Dee Black, sestra
Daemona Blacka. Njezin pogled je bio tako topao i veseo.
Gledala me sa čisto zelenim očima, prepunima dobrote.
 “Nisi li ti Bella Schwarzwald?,” upitala me.
“Jesam.”
“Drago mi je, ja sam Dee Black, dobrodošla u Mystic Souls,”
kazala je srdačnim glasom.
“Drago mi je, Dee, i hvala ti.”
Nasmijala se. “Ovaj, trebaš pomoć oko nalaženja svoje iduće
učionice?”
“Krenula sam u gimnastičku dvoranu. Mislim da ću je znati
naći.”
“To je i meni idući sat,” rekla je veselo.
Otišle smo skupa na tjelesni. Barem me Dee ne izbjegava, za
razliku od njezinog brata.
Bila mi je najdraža osoba koju sam danas upoznala.
Kada smo ušle u dvoranu upitala me: “Kako ti je protekao
prošli sat?”
“Pa, dobro,” kratko sam odgovorila. Ne pada mi na pamet da
joj u javnosti blatim brata. Ne, ona je previše draga. Ne mogu
joj to napraviti.
Prošle smo kroz vrata ženske svlačionice.
Profesor tjelesnog, trener Reeve, našao mi je dres, ali me nije
tjerao da se presvučem za današnji dan. Doma nismo morali
pohađati tjelesni ako smo se bavili nekakvim sportom. Ovdje
je tjelesni bio obavezan sve četiri godine. Mystic Souls je
doslovce bio moj pakao na Zemlji.
Odgledala sam tri utakmice košarke istodobno.
Napokon se oglasilo zvono za kraj današnjeg dana.
Dee je otišla sa mnom do uprave da vratim obrazac.
Ušla sam. Dee me čekala ispred vrata.
“Kako ti je prošao prvi dan, dušo?,” upitala me tajnica.
“Dobro,” rekla sam bistro te predala obrazac. Iako me još
uvijek ono s Daemonom mučilo. Mrzi me. To je moj dojam.
Na parkiralištu nije bilo nikoga. Svi su već otišli. Dee i ja
smo se rastale. Ona je otišla u sjajni bijeli Mercedes GL –
klase, a ja u svoj stari kamionet.
Okrenula sam ključ, a motor je gromko proradio. Krenula
sam natrag kući, cijelim putem se boreći sa suzama.

2.POGLAVLJE
Još nije počela padati kiša, iako su oblaci bili gusti i
neprozirni. Bilo mi je lakše zato što sam znala što mogu
očekivati od predstojećeg dana.
Danas sam s Dee otišla na engleski. Sjedila je do mene.
Zaputila sam se u kantinu s njom. Tamo sam vidjela njezinog
brata. Sjedio je na istom mjestu, ovaj put nije bio sam. Sjedio
je s dvojicom mladića. Nisam im znala imena, ali čula sam da
su jako popularni u školi.
Dee je mahnula bratu dok smo tražile slobodno mjesto.
Sjele smo za stol gdje su sjedili Madison i Leon. Oboje su
nas u čudu gledali. Vjerojatno su se pitali što ja radim s Dee
Black. No, oboje su se prema njoj lijepo odnosili.
Okrenula sam se prema stolu gdje sjedi Daemon. Za njegov
stol je prišla jedna cura. Blijeda plavuša. Na sebi je imala
kričavo – rozu jaknu i bijeli minić. Izgledala je izazovno.
Obukla se kao da ide na modnu pistu a ne u školu.
Daemon, nije doživljavao djevojku. Dok su ona dvojica balili
za njom kao psi. Nisam to mogla više gledati. Maknula sam
pogled.
“Ljudi, tko je ona djevojka?” Upitala sam ih.
Madison i Leon okrenuli su se i pogledali za Daemonov stol.
Dee nije obraćala pažnju. “To ti je Ash Montgomery.
Najpopularnija cura u školi,” kazala je, a ono dvoje su
maknuli pogled.
“U pravu si, to je zaista Ash,” kazao je Leon.
Madison je zakolutala očima. Ni Ash joj se ne sviđa.
“Što nije u redu, Madison?,” upitala sam je.
“Ash mi ide na živce. Bahata je i previše umišljena. Misli da
je najbolja u svemu. Mijenja dečke kao čarape. Svi trače za
njom, ne bi da je kćer Angeline Jolie! A da nije njezinog oca,
koji radi po cijele dane u odvjetničkom uredu, ona bi spavala
na ulici kao beskućnik,” rekla je Madison mračnim glasom.
“Slažem se s tobom. Što se tiče bahatosti, umišljenosti i to da
stalno mijenja dečke, tu nema dvojbe,” rekla je Dee.
“Ma, svatko tko je pametan neće se petljati s njom,” ubacio se
Leon.
“Ovaj, Dee, zar se ne brineš?,” upitao ju je Leon.
“Zašto bih trebala?,” upitala ga je Dee u čudu.
“Pa, na to da će ti Ash odvući brata u krevet,” nastavila je
Madison.
Dee je frknula i nasmijala se. “Nije on lak plijen, trebat će se
dobro namučiti da ga uhvati u koštac.”
Brzo smo promijenili temu razgovora. Jedva sam čekala da
ovaj ručak završi.
Bilo mi je gore zato što sam bila umorna; i dalje nisam
mogla spavati. Bilo mi je gore zato što me profesor Meyer
prozvao na matematici kad sam podigla ruku i dala krivi
odgovor. Bilo mi je grozno zato što sam morala igrati košarku,
jednom kad se nisam pretjerano izmaknula lopti, udarila sam
njome svoju suigračicu u glavu.
Kad sam bila na mobitelu, prčkala po Facebooku, tražila
sam bilo što da mi odvuče misli od Daemona Blacka. Nije bilo
baš ništa interesantno.
Možda Daemon i Dee imaju Facebook? Otišla sam u
pretraživanje. Bingo! Našla sam im profile. Bili su privatni.
Oboje su imali oko tisuću i više pratitelja. Ali nisam se usudila
ni jednome od njih dvoje poslati zahtjev za prijateljstvo. Dee
bi me sigurno prihvatila, ali Daemon eh… u to čisto sumnjam.
Dio mene htio se suočiti s njim i otvoreno ga pitati u čemu je
problem. Dok sam ležala na krevetu čak sam zamislila što bih
mu rekla. Poznajući sebe, to će se dogoditi samo u crtiću.
Ušla sam u kantinu s Madison – nastojeći spriječiti svoje oči
da pregledaju prostor u potrazi za njim, naravno, ne
uspijevajući posve u tome. Sjedio je zajedno s Dee. Mahnule
smo jedna drugoj. Nisam mogla izbjeći njegov čudan pogled.
Leon nas je presreo i odveo za svoj stol. Madison se sva
ushitila zbog njegove pažnje, a njezini su nam se prijatelji
ubrzo pridružili. Slušala sam njihovo opušteno ćaskanje.
Otišla sam na povijest. Zadržala sam dah na vratima. Sjedio
je tamo. Otišla sam na svoje mjesto. Ni bok ni dobar dan, kao i
prošli put. Više je gledao u profesora nego u mene, laknulo mi
je. Stvarno ga treba preodgojiti, pomislih.
Kad je napokon škola završila za danas, a rumenilo zbog
incidenta na košarci bljedilo mi je iz obraza, brzo sam se
presvukla u traperice i sivu majicu. Užurbano sam otišla iz
ženske svlačionice. Brzo sam izašla na parkiralište. Sad je bilo
prepuno učenika na odlasku. Ušla sam u svoj kamionet i
pokopala po torbi da se uvjerim da imam ono što mi je
potrebno.
Sinoć sam za večeru spremila jaja na oko sa slaninom. Da
Katie ne mora, skratila sam joj muke s večerom.
 Bila sam odlučila pročitati San Ivanjske noći – roman koji
smo upravo obrađivali na engleskom – još jedanput, čisto iz
fore, pa sam to i radila dok Katie ne dođe kući.
“Bella?,” pozvala me mama kad me čula na stubištu.
“Hej, mama, dobrodošla kući.”
“Hvala.” Objesila je pojas s oružjem i izula cipele dok sam se
ja bavila po kuhinji. Koliko sam znala, jednom je pucala iz
pištolja u službi. Upucala je bijesnog psa, pokušao je napasti
petogodišnju djevojčicu. Srećom, djevojčica je dobro prošla.
Ali držala ga je spremnim.
“Što je za večeru?,” oprezno me upitala.
“Jaja na oko sa slaninom,” odgovorila sam joj, a njoj je vidno
laknulo. Katie je spremila salatu i postavila stol.
“Lijepo miriše, Bella.”
“Hvala.”
Šutke smo jele nekoliko minuta.
“Onda, kako ti se sviđa škola? Jesi li našla kojeg prijatelja?”
“Pa, pohađam nekoliko sati s dviju djevojaka. Jedna se zove
Madison a druga Dee.”
“To je zacijelo Madison Smith. Draga cura – draga obitelj.
Njezin otac je vlasnik supermarketa nedaleko od škole, samo
nekoliko ulica južnije pokraj autoceste.”
“Majko, poznaješ li obitelj Black?,” upitala sam ju bez
oklijevanja. Tko zna, možda nešto novo saznam.
“Obitelj doktora Blacka? Naravno. Doktor Black je sjajan
čovjek. Druga djevojka koju si spomenula, Dee, to mu je kćer.
Ima još jednog sina, Daemona. Posvojio je još tri dječaka.
Predstavio mi ih je, ali sam zaboravila kako se zovu. Samo se
sjećam da dva momaka imaju neobična imena. Doktor Black
je izvrstan neurokirurg koji bi mogao raditi u bilo kojoj
svjetskoj bolnici i zarađivati deset puta više nego tu,” nastavila
je sve glasnijim tonom. “Imamo sreće što ga imamo – imamo
sreće jer je njegova žena htjela živjeti u malom gradu. On je
oslonac ove zajednice, a djeca su vrlo pristojna. Vrlo su zreli –
nisam imala trunčice problema ni s jednim od njih.”
Katie je održala dug monolog, tipično za nju.
Promijenila sam priču. “Djeluju mi sasvim simpatično.
Obadvoje su vrlo privlačni,” dodala sam, nastojeći zvučati
pohvalnije prema njima.
“A da tek vidiš doktora,” rekla je Katie i nasmijala se. “Sva
sreća da je u sretnom braku. Puno sestara u bolnici s velikom
se mukom uspijeva usredotočiti na posao dok je on tamo.”
Ponovno smo ušutjele dok smo privodile objed kraju. Ja
sam pospremila stol, a ona se prionula na suđe.
Odjednom, zazvonio je majčin mobitel. Obrisala je ruke i
uzela mobitel sa kuhinjskog stola.
“Reci.”
Problijedjela je kao krpa. Nešto se dogodilo, sto posto.
“Mama, je li sve u redu?,” upitala sam je šapatom.
“Bella, upali lokalne vijesti. Odmah!”
Bez riječi sam otrčala u dnevni boravak, upalila sam televiziju,
i prebacila na lokalne vijesti Mystic Soulsa.
 “Pronađena su dva tijela na istočnom dijelu grada.
Potvrđeno je da se radi o dvoje ljudi koji su nestali jučer. Kako
saznajemo, prema ozljedama, vlasti sumnjaju na napad
životinje. Ovo je već treći put da se ovdje dogodio napad
životinje. Je li Mystic Souls postao opasno mjesto za život?
Trebamo li strepiti od –”
Katie mi je uzela daljinski upravljač iz ruke i ugasila
televiziju. Pogledala sam njezino lice. Bila je ogorčena. A
mislim da su vijesti samo pogoršale njezinu ogorčenost. Ni ja
nisam bila manje užasnuta. Kakva li je to samo to opasna
životinja stigla u gradić kao što je Mystic Souls. Ovo je
prestrašno.
“Mama, što će biti dalje?”
“Bit će to da se neću smiriti dok ne uhvatim tu zvijer. A kad
je uhvatim, preparirat ću je!” Zarežala je.
“Mama, hajde, smiri se, sve će biti u redu. Vidjet ćeš.”
Pokušala sam je smiriti.
“Kako da se smirim, Bella?! Ljudi nam umiru. Neće ništa
biti u redu dok ne uhvatim tu zvijer!”
Čvrsto sam je zagrlila. I ona mene. “Sve će biti dobro, vidjet
ćeš. Uhvatit ćeš tu zvijer, vjerujem u tebe.”
“U pravu si, hvala ti na podršci.” Smirila se.
“Nema na čemu, i znaš da ću te uvijek podržati.”
“Znam.”
Katie je razgovarala s kolegama za daljnje korake oko
hvatanja te životinje. A ja sam nevoljko otišla gore da pišem
zadaću iz matematike.
 Te noći je bilo mirno. Brzo sam zaspala.
Ostatak tjedna prošao je bez bitnijih događaja. Za sada, nije
bilo više žrtava napada zvijeri. A ja sam se navikla na
nastavnu rutinu. U petak sam već poznavala lica, ako ne i
imena gotovo svih učenika u školi.
Izbjegavala sam Daemona Blacka što sam više mogla. Na
nastavi povijesti, nastojala sam ne misliti na njega. Pokušala
sam se praviti kao da ne sjedim s njim. Bezuspješno.
Čim se zvono oglasilo na brzinu sam pokupila stvari sa
stola, stavila ih u torbu i izjurila iz učionice. Ovaj put sam bila
brža u bježanju od njega.
Došavši doma, šmugnula sam u sobu. Počela sam vaditi
knjige iz torbe. Knjige koje sam izvadili stavila sam na stol.
Primijetila sam da mi je ostala jedna crna bilježnica. Izvadila
sam je.
Čekaj malo! Ovo nije moja bilježnica.
Otvorivši bilježnicu, zatekao me krasopis.
“Ajoj,” progutala sam knedlu. Ovo može biti bilježnica samo
jedne osobe. Daemon Black. Brzo sam je vratila u torbu.
Moj prvi vikend u Mystic Soulsu prošao je bez incidenata.
Katie je naporno radila na slučaju zvijeri. Provela je najveći
dio vikenda na poslu.
Ja sam pospremila kuću, riješila sve zadaće i poslala nekoliko
e – mailova ocu.
Mrvicu je padala kiša u subotu.
 U ponedjeljak ujutro ljudi su me pozdravljali na parkiralištu.
Nisam svakome znala ime, ali odmahivala sam i osmjehivala
se svima. To je jutro bilo hladnije.
Na engleskom sam sjela do Dee. Imali smo blic – test o Sanu
Ivanjske noći. Bio je vrlo jednostavan.
Sve u svemu, osjećala sam malu nelagodu. Morat ću
Daemonu vratiti bilježnicu. Pomalo sam se plašila njegove
reakcije. Što ako me optuži da sam mu je namjerno ukrala?
Pažljivo sam otišla u kantinu s Madison nakon njemačkog.
Leon nas je sustigao dok smo ulazile, nasmijan. On i Madison
su stali raspravljati kad smo ušli u red za hranu.
Iz navike sam bacila pogled prema onom stolu u uglu. I
smjesta se ukočila u mjestu. Za stolom je bilo dvoje ljudi.
Madison me povukla za nadlakticu.
“Halo, Bella? Što bi htjela?”
Trgnula sam se. Imala sam jedan razlog da se osjećam
smeteno, podsjetila sam se.
“Što je s Bellom?,” upitao je Leon Madison.
“Ništa,” odgovorila sam im.
“Danas ću uzeti samo kolu.”
Priključila sam se redu.
“Zapravo, malo mi je mučno,” rekla sam.
Pričekala sam da uzmu hranu, a onda otišla s njima do
jednog stola.
Polako sam počela piti kolu, dok mi se u želudcu bućkalo.
 Leon me nepotrebno dvaput upitao kako mi je. Rekla sam mu
da mi nije ništa, ali pitala sam se : bih li trebala pretvarati da
mi je lošije ne bih li pobjegla u ordinaciju medicinske sestre za
vrijeme idućeg sata. Besmislica. Ne bih morala biti prisiljena
na bijeg. Odlučila sam dopustiti jedan letimičan pogled prema
stolu blizancima Black. Bude li opako zurio su mene, markirat
ću s povijesti. Kao prava kukavica.
Zadržala sam glavu u istom položaju i pogledala kroz
trepavice.
Nitko od njih nije gledao u ovom smjeru. Malo sam pridigla
glavu.
Pričali su. Usput su se smijali.
“Bella, u što to piljiš?,” umiješala se Madison, očima prateći
kamo to zurim.
Točno u tom trenutku naglo me pogledao u oči. Uputio mi je
blagi osmijeh. Nije me gledao ni strogo ni neprijazno.
Izgledao je radoznalo.
“Daemon Black bulji u tebe. Još ti se i osmjehnuo!,”
zahihotala mi se Madison u uho.
“Mislim da mu se iz nekog razloga ne sviđam,” povjerila sam
joj se. I dalje mi je bilo mučno u trbuhu.
“Čuj, on očito ima nekih mentalnih problema. Ti da se
nekome ne svidiš? Pa to su čiste gluposti. Ali on svejedno
bulji u tebe.”
“Prestani ga gledati! Promijenimo temu,” oštro sam šapnula.
Skrenula je pogled. Podigla sam glavu tek toliko da se uvjerim
da ga ona više ne gleda.
 Leon se tada umiješao u naš razgovor. Madison ga je
oduševljeno slušala. Način na koji je gledala Leona ostavljalo
je malo mjesta sumnji da ne bi pristala na bilo što što joj on
kaže.
Ostatak velikog odmora provela sam s Madison i Leonom.
Odlučila sam ispoštovati dogovor koji sam sklopila sama sa
sobom. Kako on ne izgleda ljutit, otići ću na povijest.
Hodala sam sama putem do četvrte zgrade.
Daemon i ja susreli smo se na vratima učionice. Pogledi su
nam se susreli. Rukom mi je pokazao da prva uđem u
učionicu. Jer ipak, dame imaju prednost.
“Hvala,” tiho sam rekla.
“Ništa,” odgovorio je.
Profesor Lenk je hodao po prostoriji i stavljao po dva testa na
svaki stol.
On je prvi sjeo na svoje mjesto i izvadio knjige. Nakon njega
sam isto i ja učinila.
Držala sam njegovu bilježnicu u rukama. Hajde, Bella, možeš
ti to, uvjeravala sam samu sebe.
“Hej, evo ti natrag bilježnica. Zabunom sam je uzela,”
priznala sam te mu ispružila bilježnicu.
Nasmiješio se. Bože, ima prelijep osmijeh.
“Hvala ti, mislio sam da sam je izgubio.”
Uzeo je bilježnicu iz moje ruke i stavio na svoju stranu stola.
Stolicu je okrenuo prema meni. Gledao me blagim
smiješkom. Bio je savršeno pristojan.
 “Usput, ja sam Daemon Black. Ti si Bella Schwarzwald ako
se ne varam.”
“Da, ta sam,” odgovorila sam mu.
“Lijepo ime,” rekao je i dalje blago smješkajući se.
Osmjehnula sam se. “Hvala.”
Daemon se okrenuo prema profesoru. Jer je profesor Lenk
počeo predavati upravo tada. Pokušala sam se usredotočiti na
njegovo objašnjavanje zadataka u kratkom tekstu. Ne smijemo
se služiti udžbenicima. Imamo dvadeset minuta da napišemo
test.
“Počnite,” naložio je i sjeo za svoj stol.
Test je imao jednu stranicu. Izmiješana teorija i kronologija.
Ukupno je bilo osamnaest zadataka. Većinom na
zaokruživanje ili nadopunjavanje. Glavna tema kratkog testa
bila je Američki građanski rat.
Riješila sam sedamnaest od osamnaest pitanja. Zapela sam na
zadnjem pitanju. Uskoro će isteći dvadeset minuta.
Ne mogu se služiti knjigom. Ako me uhvati, uzet će mi ispit i
zalijepiti jedinicu.
Bacila sam pogled prema Daemonu. On je već bio gotov.
Odložio je olovku. Zatražit ću ga za pomoć, pa kud puklo da
puklo.
“Daemone,” obratila sam mu se tiho.
“Reci,” nastavio je šapatom.
“Trebam pomoć. Oko zadnjeg pitanja: koji je general
predvodio Konfederalnu vojsku u bitci kod Appomattoxa?”
 “General Robert Edward Lee,” odgovorio mi je.
“Hvala,” rekla sam i brzo napisala.
“Vrijeme je istekao, odložite testove!,” rekao je profesor
Lenk glasnijim tonom.
Daemon mi je predao svoj test, i moj i njegov sam odložila
na kraju klupe. A profesor Lenk je hodao po prostoriji i kupio
testove.
Kad je pokupio sve testove, sjeo je za svoj radni stol. “Budite
mirni, djeco, da vam mogu ispraviti.”
“Ovaj, hvala ti još jednom.”
“Ma, nije to ništa,” rekao je te se frajerski nasmiješio.
Izgledao mi je seksi s tim smiješkom.
“Kako si?, upitao me Daemon. Izgledao mi je kao da se
prisiljava na ćaskanje sa mnom.
“Dobro, a ti?”
“Isto.”
“Fali li ti Miami? Tulumi na plažama?”
“Miami mi fali, naravno, kao i plaže. A što se tiče tuluma na
plažama, nisam baš često bila tamo. Skoro svaki put bi
dolazila policija zbog trovanja alkoholom ili dilanja droge,”
iskreno sam rekla.
“Dobro. Zašto si onda došla ovdje?”
Nitko me još to nije upitao tako izravno i iskreno kao on.
“Radije ne bih o tome.”
 “Možeš mi reći, što god da je, neću ti se smijati,” rekao je
suosjećajnim tonom.
“Otac mi se preudao,” rekla sam.
“Aha. Žao mi je. Kad se to zbilo?”
“Prošlog kolovoza.” Glas mi je zvučao tužno.
“A ona ti nije draga?,” pretpostavio je Daemon, još uvijek
suosjećajnim tonom.
“Ne, Vicki je u redu. Možda je ponekad dosadna, ali sasvim
je draga. Ona također ima dijete iz prvog braka, Michaela,
mlađi je od mene dvije godine.”
“Onda ti on nije drag?,” nastavio je suosjećajnim tonom.
“Ma, ne. Michael je dobrica.”
“Ako su ti oboje dragi, zašto nisi ostala s njima?”
Nisam mogla dokučiti zašto bi ga to zanimalo, ali on je
nastavio zuriti u mene. Kao da moja životna priča ima
nekakav presudan značaj. Je, možeš si misliti.
“Odlučila sam da je vrijeme da budem s mamom. Nedostajala
mi je.” Na kraju sam zvučala življe.
“Ako ti tako kažeš onda dobro.”
Pokušala sam ga ignorirati. I dalje sam bila okrenuta od njega.
Gledala sam kako profesor ispravlja preostale testove.
Uzdahnula sam i pogledala prema ploči.
“Idem ti na živce?,” upitao me. Zvučao je kao da ga sve ovo
zabavlja.
Bacila sam pogled prema njemu.
“Ne,” iskreno sam mu odgovorila.
 “Super.” Široko se osmjehnuo uz bljesak savršenih,
ultrabijelih zuba.
Profesor Lenk tada je pozvao razred da prekine s pričom, a ja
sam se s olakšanjem okrenula da ga saslušam. Hodao je po
razredu i dijelio ispravljene testove.
Daemon i ja dobili smo pet bez greške. Svakakvih je bilo
ocjena iz testa. Dobila sam čistu peticu, zahvaljujući
Daemonu.
Profesor Lenk na brzinu je pročitao rješenja testa. Nisam
mogla izaći na kraj sa svojim mislima. Nisam mogla vjerovati
da sam opisala svoj šaroliki život ovom tajanstvenom,
prekrasnom mladiću koji me možda prezire, a možda i ne.
Djelovao mi je uživljeno u naš razgovor.
Kad se zvono konačno oglasilo, Daemon je pohitao jednako
hitro i okretno iz prostorije kao i prošlog ponedjeljka, ostala
sam u čudu zuriti za njim.
Vani je bilo sunčano kad sam izašla na parkiralište. Bila sam
sretnija kad sam se našla u kabini svog kamioneta.
Pogledala sam oko sebe da se uvjerim kako je sve čisto. Brzo
sam stavila kamionet u rikverc, u žurbi gotovo udarivši jednu
hrđavu Volkswagen Bubu. Na svu sreću po Bubi, na vrijeme
sam nagazila na kočnicu. Upravo takve automobile moj bi
kamionet za tili čas pretvorio u otpadno željezo.
 3.POGLAVLJE

Kada sam ujutro otvorila oči, osjećala sam da će ovaj dan biti
drugačiji od ostalih. Možda je stvar u vremenu?
Provirila sam da pogledam van. I dalje je to bila svjetlost
sunčanog dana u šumi. Prostenjala sam od užitka.
Katie mi je spremila doručak prije nego što sam sišla.
Poljubila me u čelo i izletjela iz kuće.
Na brzinu sam pojela zdjelicu pahuljica i popila sol od
šumskog voća iz tetrapaka. Bila sam uzbuđena zbog odlaska u
školu, a to me malo zabrinjavalo. Jedva čekam da idem u
školu zato što ću tamo vidjeti Daemona Blacka. A to je bilo
vrlo, vrlo kretenski.
 Možda bih ga trebala izbjegavati? Nakon mog jučerašnjeg
brbljanja. Osjećam se kao kreten. Još se plašim neprijateljstva
i mržnje koje bih katkad osjetila u njemu.
Dok sam se vozila u školu, odvraćala sam misli od straha i što
se tiču Daemona Blacka.
Ipak, nije bilo tako strašno kao što sam mislila da će biti.
Daemon i ja sreli smo se na putu do četvrte zgrade. Zajedno
smo otišli do učionice. Rekli bi jednom pokoju riječ. Ništa
posebno. Bio je drag i topao prema meni. Što mi je jako
prijalo.
Dan u školi je prošao sasvim u redu. Bolje nego što sam
očekivala.
Veći dio dana provela sam u sobi pišući domaće zadaće.
Mislila sam o Daemonu više nego što sam htjela.
Odlučila sam kasnije otići do knjižnice da dignem pokoju
knjigu.
Malo sam zadrijemala. Protrljala sam sljepoočnice.
Obula sam patike, zgrabila gornji dio sive Adidas trenirke i
izašla van. Da protegnem noge, odlučila sam ići pješice.
Knjižnica se nalazila nedaleko od škole, nekoliko ulica
zapadnije.
Na putu, imala sam osjećaj da me netko slijedi.
Stalno sam okretala glavu, da se uvjerim da me neki sumnjivi
tip ne prati. Bilo je par prolaznika, bezopasnih. Izgleda da sam
počela umišljati stvari.
Pogledavši nebo, zaboravila sam na svoju izmišljotinu.
Sumrak je. Nebo je bilo pomiješanih boja, od roze, zlatne i
svijetloroze. Morala sam ubrzati korak, ne želim se vraćati po
noći.
Došavši pred knjižnicu, na parkiralištu nije bilo ni jednog
auta. Knjižnica je bila mala, sagrađena od crvenkastosmeđe
cigle. Nedaleko od vrata knjižnice, nalazila su se dva stupa
rasvjete. Već su sjajila.
Lagano sam ušla u knjižnicu. Bilo mi je ugodno ondje. Na
moju žalost, nije bilo prevelikog izbora. Bilo je dobrih knjiga,
ali te sam već pročitala. Ništa, izgleda da ću jednog dana
morati svratiti do Atlante. Sigurna sam da tamo imaju mnogo
veći izbor nego ovdje.
Izašla sam. Već je počeo mrak padati. Bolje bi mi bilo da se
požurim.
Došavši na parkiralište, imala sam osjećaj da nešto nije u
redu.
Čula sam nečije korake kako mi prilaze. Ubrala sam korak.
“Izvinite, gospođo?,” obratio mi se nepoznati muški glas.
Okrenula sam se prema njemu.
“O, ipak ste gospođica, oprostite,” ispričao se. Izgledao je kao
pristojan muškarac u ranim četrdesetima, mršav, guste ravne
bakrene kose. Na sebi je imao sivi kaput i nosio je crne
naočale za sunčanje.
“Ne morate se ispričavati, niste mogli znati,” odvratila sam
pristojnim tonom.
Muškarac se blago nasmijao.
“Gospođice, možete li mi reći gdje je gimnazija Mystic
Souls?,” upitao me ljubaznim glasom.
 Iznenadila sam se kad me to upitao. Mislim, na cesti ima
putokaz kako doći do škole. Očito su neki ljudi bome
dezorijentirani.
“Škola vam se nalazi nedaleko od knjižnice. Krenite prema
zapadu i lako ćete je uočiti,” odgovorila sam mu pristojnim
tonom.
“Zahvaljujem se.”
Kimnula sam. “Ništa.”
Pružila sam jedan korak, a on me uhvatio za lakat.
“Gospođice, bi li mi učinili još jednu uslugu?” Izvadio je iz
lijevog džepnog kaputa dvije novčanice, jednu od sto dolara i
jednu od pedeset dolara. “Bit će brzo,” obećao je.
Zgroženo sam ga pogledala. Što on misli da sam ja
prostitutka?! I da ću mu tek tako pokloniti djevičanstvo i
ponos. Grdo se prevario.
Iščupala sam lakat iz njegovog stiska i zalijepila mu šamar.
“Ja vam nisam prostitutka!!!,” glasno sam rekla.
I dalje je imao smiješak na licu. “Hm, vidjet ćemo,” izvadio je
nož iz desnog džepnog kaputa. “Ili ćeš učiniti onako kako ti ja
kažem ili ću ti prerezati grkljan i ostaviti te da umreš u lokvi
krvi.”
Zgroženo i preplašeno sam ga gledala. Pobjeglo mi je par
suza.
“Biraj jednu opciju,” rekao mi je hladnim glasom.
“B – biram prvu,” promucala sam.
Obrisao mi je jednom rukom suzu s lica i poljubio me u čelo.
“To je moja dobra cura. Na kraju ćeš dobiti još sto dolara.
Obavit ćemo u mom kombiju, iza knjižnice je,” rekao je. Uzeo
me za ruku i pod prijetnjom noža vukao do stražnjeg dijela
knjižnice. Ovu sramotu ću nositi do kraja svog života. Kako
ću to reći mami, tati i ostalima? Što da sam se prodala za
ukupno dvjesto pedeset dolara? Bolje bi bilo da me nema.
Trebala sam dopustiti da me ostavi da umirem u lokvi krvi.
Izgubit ću čast, ponos, djevičanstvo…
Trebala sam biti pametnija, ali sad je gotovo. Sve je gotovo.
Došavši iza knjižnice, tamo je bio u mraku parkiran crni
kombi. Odvukao me do stražnjih vrata kombija. Kad ih je
otvorio imala sam što vidjeti. Krevet na sredini, a okolo su bile
poslagane kartonske kutije, kutije za alat.
Pustio mi je ruku. “Hajde, da se što prije riješiš. Upadaj.”
Spustila sam pogled.
“Buu!,” rekao je drugi muški glas. Nisam se usudila podignuti
pogled.
“Aaaaa!,” muškarac je pobjegao. Samo sam ga čula kako trči,
ali ne i u kojem smjeru.
“Bella, jesi li dobro?”
Glas mi je bio poznat.
Okrenula sam se i polako podigla pogled. Tajanstveno biće
koje je razgaralo ne sagorijevajući. Biće me gledalo
zabrinutim očima.
Nisam mogla vjerovati. “Š – što si ti? I tko si ti?” I dalje sam
bila prestrašena
“Neću ti nauditi,” glas mu je bio lijep, sladak i toplinom je
ispunjavao moju dušu.
“N – ne vjerujem ti,” i dalje sam mucala.
Odjednom, biće je prestalo gorjeti.
Ostala sam u šoku. To je bio Daemon Black. Ni koža ni odjeća
mu nisu bili spaljeni. Ali i dalje me gledao zabrinutim
pogledom.
“Bella… ja –”
“To si bio t – ti?”
“Nemoj se bojati.” Krenuo je prema meni.
Oči su mi se počele zatvarati. Tama mi je pala na oči.
Probudila sam se u bolničkoj sobi. Zbunjeno sam gledala oko
sebe. Što se dogodilo? Jedna mi je sestra došla, stavila mi je
toplomjer pod jezik. Ubrzo je otišla.
“Hej, Bella, spavaš li?,” upitao me nečiji pjevan glas.
Daemon je stajao pokraj mene i smješkao se. Srce mi je
počelo lupati ludo.
“Kako si?,” upitao me.
“Dobro sam,” odgovorila sam tihim glasom.
“Što se dogodilo? Zadnje što sam vidjela bilo je nekakvo
svjetlosno biće.”
Podignuo je obrvu, gledajući me u čudu. “Kakvo te
tajanstveno biće i svjetlost spopala? Tamo nije bilo ništa od
toga što si ti sad meni ispričala.”
“Ali –”
“Kako sam onda dospjela ovdje?”
“Pronašao sam te iza knjižnice pored crnog kombija bez
svijesti. Uzeo sam te i doveo u bolnicu. Što sam drugo
mogao?”
“Da, u pravu si.”
Zatim je iza ugla naišao doktor, a ja sam zinula. Bio je mlad,
bio je crn… prema maminom opisu, to mora biti Daemonov
otac.
“Pa, gospođice Schwarzwald,” rekao je doktor Black
ugodnim glasom, “kako se osjećate?”
“Dobro sam,” rekla sam.
“Tvoje stanje izgleda dobro, nalazi su ti odlični. Nije mi jasno
zbog čega si se onesvijestila?”
“Pa –”
U tom trenutku Katie je ušla u bolničku sobu.
“Bella? Jesi li dobro?,” zvučala je histerično.
“Mama, dobro sam,” pokušala sam je smiriti.
Poljubila me u čelo te se obratila doktoru Blacku.
“Doktore, je li ona doista dobro?”
“Jest, ne morate se brinuti nalazi su joj uredni,” rekao je
doktor Black smješkajući se.
“Bella, pa dobro kojeg si vraga radila iza knjižnice umjesto da
budeš u njoj?!,” upitala me Katie pomalo ljutitim glasom.
“Išla sam podignuti knjigu. No, pošto nisam našla ništa što bih
htjela izašla sam. Na parkiralištu, obratio mi se jedan čovjek.
Prvo me pitao gdje je gimnazija Mystic Souls, a poslije me
tražio uslugu. Ponudio mi je dvjesto pedeset dolara da… da
spavam s njim. A ako bih odbila, ubio bi me. Pod prijetnjom
noža, odvukao me iza knjižnice. Tamo se nalazio njegov
kombi. I u jednom trenutku, pobjegao je, a ja sam se probudila
ovdje. Da me Daemon nije našao i doveo, tko zna što bi bilo
sa mnom.”
Katie me gledala sa šokiranosti i zaprepaštenosti u isto
vrijeme. “Bože, Bella.”
“Ovaj, neizmjerno sam ti zahvala Daemone, što si spasio
moju kćer,” obratila mu se.
“Nije to ništa, gospođo Schwarzwald.”
“Da, hvala ti, Daemone.”
“Nema na čemu, Bella.” Namignuo mi je.
“Dušo –”
Zazvonio je njezin mobitel. “Reci. Još jedna žrtva? Krasno!,”
prezirno je frknula. “U redu, dobro, doći ću kasnije.”
Poklopila je.
“Još jedna žrtva, je l'?,” upitao je doktor Black.
“Da, ovaj put je muškarac, u ranim četrdesetima, sa sivim
rasparanim kaputom,” rekla je Katie.
“O, moj Bože,” promrmljala sam.
“Što je bilo, Bella?,” upitao me Daemon sa zabrinutošću u
glasu.
“To je bio on! Čovjek koji me odvukao iza knjižnice!”
“Barem više neće napadati druge djevojke na parkiralištima,”
kazao je Daemon.
“I to što kažeš,” slegnula sam ramenima.
“Bella, nema potrebe da ostaneš ovdje, možeš ići kući. Ako
osjetiš jake glavobolje i mučnine odmah dođi ovdje, u redu?”
“Može,” osmjehnula sam se.
Doktor Black i Katie su izašli.
“Siguran si da nije bilo svjetlosti niti bića nekakvog?”
Zakolutao je očima. “Ne.”
Polako sam se dizala iz bolničkog kreveta.
“Treba li ti pomoć?”, ponudio se.
“Hvala, ali ne treba,” rekla sam.
Kad sam stala na noge, počele su se tresti. A Daemon me
uhvatio za lakat.
“Vidiš, ipak ti treba,” nasmiješio se.
“Izgleda,” uzvratila sam osmijeh.
Kad su mi se noge prestale tresti, lagano me pustio. Pažljivo
me motrio, u slučaju da mi se opet noge počnu tresti.
Na moje veliko iznenađenje, Dee je uletjela u sobu.
“Oh, Bella. Kako si? Jesi dobro?,” upitala me zabrinutim
glasom te me zagrlila.
“Da, Dee, dobro sam. Zahvaljujući tvom bratu, jesam.”
“Svaka čast, Supermane” pohvalila ga je Dee.
Zakolutao je očima.
Opet je ušla Katie u sobu.
 “Bella, ovaj,” izgledala je tužno, “ne znam kako ćeš se vratiti
doma, ja moram na teren, nema me tko zamijeniti. Žao mi je,”
bila je zaista tužna.
“Ma –”
Prekinula me Dee. “O, ne morate se brinuti gospođo
Schwarzwald. Ja i moj brat ćemo je odvesti doma,” ponudila
se Dee. Sa smiješkom je promatrala moju mamu.
Katie su pobjegle par suzica. “Hvala vam. Ne znam kako bih
vam se zahvalila. Zaista vam to nije problem?”
“Naravno da nije, je li tako, Dee?,” ubacio se Daemon.
“Naravno!,” Dee je potvrdila.
“Djeco, još jednom vam hvala! A ja sad moram ići. Bok!,”
mahnula nam je i otrčala.
Daemon i Dee pažljivo su me otpratiti do bolničkog
parkirališta. Pomno su pratili svaki moj korak.
Na parkiralištu je bio parkiran Deen bijeli Mercedes. Daemon
mi je otvorio stražnja vrata. Polako sam ušla i sjela. Daemon
mi je vezao pojas.
Dee je sjela na vozačevo mjesto, a Daemon na suvozačko.
Dee je lagano vozila cestom. A meni se počelo spavati. Zastori
su mi se počeli spuštati na očima. A ja nisam htjela zaspati.
Daemon je očima pogledao u vjetrobransko staklo. Vidio me
kako se borim sa umorom.
“Bella, ako si umorna, slobodno spavaj,” rekao je.
“Bella, slobodno spavaj,” rekla mi je i Dee.
“Ne… neću,” rekla sam tihim pospanim glasom.
“Bella, nemoj se mučiti. Spavaj,” ponovila mi je Dee.
Naslonila sam glavu i sklopila oči. Ali još uvijek sam čula
glasove.
“Nije ništa rekla?” To je bio Deen glas.
“Ne brini, ni riječi nije rekla o onome što je vidjela netom
prije nego što se onesvijestila. Uvjerio sam je da toga tamo
nije bilo.” Rekao je Daemon.
“Svaka čast što si je spasio, ali ugrozio si ostale. Kad Nicolae
sazna za ovo…”
“Znam. A što sam trebao? Dopustiti da je siluje? Boli me k…
ma, boli me briga što će Nicolae saznati,” tiho je zarežao.
Dee je izdahnula. “Znaš kakav je, učinit će sve da se naša
tajna ne otkrije. On bi je mogao –”
“Dee, smiri se. Neće je ni taknuti. Ne dok sam ja ovdje!,”
glasnije je rekao.
“Pst! Budi tiše! Probudit ćeš je,” opomenula ga je oštrim
šapatom.
“Oprosti.”
Sve dublje sam tonula u san. Nisam ih više mogla čuti. Nisam
imala više snage ostati budnom. Umor me svladao.
Probudila sam se u svome krevetu. Nekako ošamućena. I
dalje nisam bila sigurna što se dogodilo sinoć. Niti sam bila
sigurna je li se onaj razgovor između Dee i Daemona uopće
dogodio u autu, dok sam je bila u polusnu. Prema tom
razgovoru, ono biće i svjetlost su se zaista dogodile. Obitelj
Black krije nešto.
 Sišla sam u kuhinju. Katie je sjedila za kuhinjskim stolom i
razgovarala na mobitel. Prekinula je kad me je vidjela.
“Bella, jesi bolje?”
“Jesam,” odgovorila sam.
“Drago mi je. Ovaj, upravo sam razgovarala s Williamom,
htio je razgovarati s tobom. Ali pošto si spavala, rekao mi je
da ga nazoveš kad se probudiš i –”
Prekinula sam je. “Rekla si tati!” Bila sam zapanjena.
“Bella, on je tvoj otac. Ima pravo znati ako ti se nešto
dogodilo,” rekla je smirenim tonom.
“Ah, dobro,” popustila sam. On bi saznao prije ili kasnije.
“Pa, idem ga nazvati,” rekla sam i zaputila se u svoju sobu.
“U redu!”
Zgrabila sam mobitel s radnog stola i nazvala oca.
Tata mi je, naravno, bio sav histeričan. Morala sam mu barem
pedeset puta reći da sam dobro prije nego što se smirio.
Preklinjao me da se vratim kući. Nisam bila toliko željna
bijega iz Mystic Soulsa koliko bih trebala biti. Ne, nakon što
mi je Daemon sinoć ostavio zagonetku. Morala sam odbiti
tatinu molbu. Moram nekako saznati što se dogodilo prošle
noći. Inače, neću imati mira.
Odlučila sam da ću noćas otići ranije u krevet. Katie me i dalje
sa zabrinutošću promatrala, a to mi je išlo na živce. Prije
spavanja popila sam jednu tabletu Lekadola, tabletu protiv
bolova. Doista mi je pomogla, brzo sam utonula u san.
Te sam noći prvi put sanjala Daemona Blacka.
 4.POGLAVLJE

U mom snu, bila sam u sunčanoj šumi. Čuo se i cvrkut ptičica.

Po zelenoj travi raslo je cvijeće svakakvih boja. Hodajući
šumom, srela sam Daemona. Prišao mi je. Izgledao je
jedinstveno, prelijepo. Bili smo jako blizu jedno drugome.
Nježno me uhvatio za bradu. Zatvorila sam oči.
Kad sam ih otvorila, njega nije bilo. A ja sam se pojavila u
mračnoj šumi, stabla s jezivim licima su me okruživala.
Vidjela sam da nedaleko od mene bijesni požar. Trčala sam po
malom puteljku kroz mračnu šumu. A požar mi se približavao.
Došla sam na jednu pustu čistinu. Tamo je bio Daemon,
okrenut leđima. Konačno, našla sam ga. Odjednom, oko mene
se stvorio krug vatre. Ostala sam zarobljena. A Daemon je
ostao van vatrenog kruga. Glasno sam ga zvala da me izvuče,
nijednom se nije okrenuo.
Izmoreno sam se probudila usred noći. Nekako sam opet
uspjela zaspati. Nakon toga, svake noći bio mi je u snovima.
Iduće jutro otišla sam u školu. Okruživali su me brojni
radoznalci željni da iz prve ruke čuju što je bilo. Neprestano
sam objašnjavala da je Daemon ispao junak.
Daemon je donekle bio u istom košu kao i ja. I njega su
opsjedali znatiželjnici, ali ne toliko koliko mene.
Pričajući na školskom hodniku s Madison i Leonom, prišli su
nam blizanci Black. Madison i Leon su rekli da imaju ispit iz
geografije i da moraju ići. Užurbano su otišli. A ja sam znala
da lažu. Samo da ne budu blizu Daemona i Dee.
“Hej, Bella. Kako si?,” upitala me Dee.
“Dobro sam, Dee,” odgovorila sam joj.
“Super, drago mi je,” nasmiješila se.
“Ljudi, ja moram gibati, čujemo se kasnije. Bok!,” pozdravila
nas je Dee i otišla elegantnim hodom, ostavivši me samom s
Daemonom.
“Ovaj, hvala ti, još jednom,” zahvalila sam mu se po ne znam
koji put.
Nasmiješio se. “Još jednom, nema na čemu.”
Sjetila sam se onog imena kojeg je Dee spomenula u autu.
Nicolae. I da je Daemon zbog mene ugrozio ostale.
“Mogu li te nešto pitati?”
“Što?”
“Tko je Nicolae?”
Smiješak mu se izgubio na licu. Pogled mu je postao hladan.
“Od kud ti to ime?”
“One noći, kad ste me ti i Dee vozili doma, Dee je spomenula
to ime. I da si zbog mene ugrozio ostale.”
“Bella, pričaš gluposti. Nismo o tome ja i Dee uopće
razgovarali. Ne postoji nikakav Nicolae niti sam ja zbog tebe
ugrozio ikoga!,” branio se.
“Ali –”
“Umor te svladao u tom trenutku, pitaj Boga što si ti čula i što
ti se sve pomiješalo u glavi.”
“Znam što sam čula,” ostala sam pri svome.
 “Bella, ovo nije ni pravo vrijeme niti pravo mjesto da se ovdje
raspravljamo o tome što si ti čula,” rekao je ljutito.
Malo me zastrašila njegova zlovolja.
“Ma, znaš što?,” i dalje je zvučalo ljutito.
“A što?,” nastavila sam istim tonom.
“Kloni se mene, moje sestre i moje obitelji.” Ovo je zvučalo
kao prijetnja.
“Ti to meni prijetiš?”
“Ne, nego te upozoravam. Kloni nas se. Za svoje dobro.”
Gipko i elegantno se okrenuo i otišao. A ja sam u čudu
nastavila gledati za njim. Dobro je, nitko u prolazu nije
obraćao pažnju na nas dvoje. Kako li je samo arogantan!
Dok je sjedio pokraj mene na nastavi, što dalje od mene.
U njegovim sam očima zapazila i ljutnju i tugu. Izgledao je
kao da nije htio da se išta od ovoga dogodi.
Žarko sam željela popričati s njime. Što mu to znači: kloni
nas se za svoje dobro? Ovo je poput nekakve slagalice. Što
više nalazim nove dijelove i slažem ih, dobijem novu sliku o
njemu i njegovoj obitelji. Još sam se ljutila na njega jer mi ne
želi kazati istinu. Činjenica je da mi je on spasio život, kako
god da mu je to pošlo za rukom. I preko noći, silina moje
ljutnje prerasla je u očaranu bezgraničnu zahvalnost.
Kad sam došla na povijest, već je bio na svome mjestu i zurio
u knjigu. Sjela sam, on se okrenuo prema meni.
“Hej,” pozdravio me toplim tonom.
Iznenadila sam se. Ali u jednu ruku bilo mi je beskrajno drago
što me ne ignorira.
“Hej,” odgovorila sam mu ugodnim tonom.
Stalno sam ga promatrala jer se nisam mogla obuzdati – samo
izdaleka u kantini ili na parkiralištu. U razredu nam se
učestalije pogledi susreću. A snovi su se nastavljali.
Madison me obavijestila o nadolazećem događaju – nazvala
me drugog četvrtka u travnju. Riječ je bila o proljetnom plesu
gdje momci biraju.
“Sigurna si da nemaš ništa protiv… ako te je već pozvao?,”
uporno je nastavila nakon što sam joj sto pedeset puta rekla da
me Leon nije pozvao na ples i da se ni najmanje ne protivim.
“Madison, pretpostavljam da neću ići,” rekla sam joj.
“Daj, nemoj biti takva! Bit će to zbilja dobar provod.”
Pokušavala me nagovoriti.
“Nitko me nije pozvao,” rekla sam.
“Još,” naglasila je.
“Ovako ćemo. Ako te netko od momaka pozove, ima da se
nacrtaš na tom plesu, u redu?”
“Može,” pristala sam. Iako ću ja svakog odbiti tko me
pozove.
Sutradan, Leon je skupio hrabrosti i pozvao Madison na
proljetni ples. Radosna Madison skakutala je okolo kao ptica u
proljeće. Preostali dio dana pričala je o : haljinama, cipelama i
šminki.
Sretna sam zbog njih dvoje. Ne znam, ali u srcu mi se razvila
nada da bi me Daemon pozvao na ples. To mi je postala žarka
želja. Na kraju kad bolje razmislim, ta moja silna želja nikada
se neće ostvariti. Jedino što mi preostaje jest nadati se.
Stigavši na sat, Daemon me zainteresirano promatrao.
Uzvratila sam mu pogled.
“Djeco,” počeo je profesor Lenk.
Nastojala sam se fokusirati na profesora što govori.
“Za početak, svi ćete dobiti zadatak. Jednostavno je.”
Uzeo je košaricu sa radnog stola.
“U ovoj košarici su papirići, na kojima piše vaš zadatak. Na
svakom papiriću je napisano ime neke poznate osobe ili
događaja. A ja ću doći do svakog stola, jedan će učenik izvući
papirić iz košarice. Radit ćete u paru, s kolegom s kojim
sjedite. Za idući tjedan, pripremit ćete se za izlaganje, treba
biti kratko i zanimljivo.”
Molim? Ja i Daemon?! Zajedno da radimo? Mislila sam da se
to može dogoditi samo u mojoj mašti.
Nemam pojma je li s njim išta moguće napraviti. Ako mi nije
u stanju reći istinu mogu, misliti kako bismo se u ovome
trebali slagati.
Škicnula sam prema njemu. Njegove smaragdne oči sjajile su.
Imala sam osjećaj da mu je drago što će raditi sa mnom.
Morala sam priznati i samoj sebi, i meni je jako bilo drago što
ću raditi s njim. Ako sve bude išlo prirodnim tokom,
mogućnost da izgladimo naše odnose još uvijek postoji.
Teme koje u ostali dobili nisu bile nešto specijalne, bar meni.
Došavši do našeg stola, profesor je ispružio košaricu.
“Dame imaju prednost,” rekao je Daemon toplim glasom.
Pažljivo sam izvukla preklopljen papirić iz košarice. A
profesor je otišao dalje s košaricom po razredu.
Okrenula sam se prema Daemonu. Pomno me promatrao.
Lagano sam rastvorila papirić na kojem je pisalo: “Buffalo
Bill.”
“Koja je naša tema?,” upitao me znatiželjno.
“Buffalo Bill.”
“A, zanimljiva tema.”
“Da, jeste,” složila sam se s njim.
Izvadila sam mobitel iz torbe i otišla vidjeti što ima na
Facebooku. Da si skratim vrijeme.
“Imaš Facebook?,” upitao me.
“Da,” odgovorila sam mu.
On je izvadio i svoj mobitel iz torbe. On je imao isto iPhone
3G,samo što je njegov bio crni. Brzo je nešto utipkao i
pogledao me.
Poslao mi je zahtjev za prijateljstvo na Facebooku. Prihvatila
sam ga i uzvratila zahtjev. Usput smo razmijenili i brojeve i
spremili mobitele da nas profesor Lenk ne uhvati.
“Ovaj, što kažeš da ovaj rad napravimo u subotu? Da se što
prije riješimo,” predložio je.
“Da, možemo raditi kod mene. Nadam se da znaš gdje
živim.”
Blago se nasmijao. “Naravno da znam. Kako ne bih znao gdje
se nalazi načelnicina kuća.”
“Dobro, znači dogovorili smo se?”
“Da,” potvrdio je smiješkom.
Moje su oči jedva čekale vidjeti njegov seksi frajerski
smiješak. Kucanje srca mi se ubrzalo, to nisam odavala.
“Super, sutra kod mene u dva, može? ” rekla sam vedro.
“Nema frke.”
Profesor nakon što je svima podijelio papiriće vratio se
predavanju.
Sigurna sam da će subota provedena s Daemonom dobro
završiti, imala sam sjajan predosjećaj u vezi toga.
 5.POGLAVLJE

Konačno! Subota koju sam pomalo nestrpljivo iščekivala.

Obukla sam lepršavu žutu haljinu s tratinčicama koja mi je
padala do koljena. To mi je jedna od dražih haljina koje imam
u ormaru.
Sišla sam dolje. Katie je sjedila za stolom i doručkovala.
“Jutro, mama,” pozdravila sam je veselim glasom.
“Dobro jutro i tebi,” rekla mi je dok sam sjedala za stol.
Dohvatila mi je zdjelicu pahuljica.
“Mama, kako to da nisi još otišla na posao?” Bilo mi je čudno
jer na sebi nije imala policijsku uniformu.
“Danas ne radim,” odgovorila mi je s smiješkom.
“A”, promrmljala sam.
“Lijepo si se obukla,” komentirala je. “Što je danas neka
posebna prigoda?,” upitala me znatiželjno.
“Ne,” odgovorila sam joj dok sam jela pahuljice.
“Nego? Bella, nešto mora biti,” ostala je uporna.
“Ah, danas dolazi Daemon Black. Radimo zajedno zadatak iz
povijesti,” priznala sam.
“Aha, zato ste se tako sredili gospođice Schwarzwald, a?,”
zafrkavala me.
“Ne! Samo želim pristojno izgledati,” kazala sam joj.
Ja da se dotjeravam za Daemona? Nema teoretske šanse.
“U redu. Kad bi Daemon trebao doći?”
“U dva.”
“OK, ako ti tako kažeš. Neću vam smetati, nakon ručka svratit
ću do Atlante da posjetim sestru Marie, nismo se dugo
vidjele,” saopćila mi je.
“Ne bi nam ništa smetala, mama.” Jer Katie nije osoba za
zabada nos tamo gdje mu nije mjesto.
“Dobro, mama. Šteta što ne mogu poći s tobom, nisam dugo
posjetila tetu Marie,” malčice sam zvučala tužno. Moja teta
Marie je teta za poželjeti. S njom bih isto pričala o svemu i
svačemu. Pošto se nije udala i nema djece, ja sam postala
njezina mezimica.
“Ne brini, bit će drugih prilika. Evo, čim ona bude imala
vremena reći ću joj da nam svrati. Napomenut ću joj da
njezinoj mezimici nećakinji mnogo nedostaje”, rekla je Katie
radosnim glasom.
“Može,” odgovorila sam joj sretna.
Nasmiješila mi se.
Nakon što smo ručale i pospremile stol, otišla sam pospremiti
sobu. U slučaju da budemo radili u mojoj sobi.
Pogledala sam sat na mobitelu, Daemon bi uskoro trebao doći.
Sišla sam dolje.
“Bella, idem.”
Zagrlile smo se.
“Puno mi pozdravi tetu Marie i čuvaj se,” kazala sam joj.
“Hoću, dobru zabavu ti želim.”
“Hvala, mama.”
Izašla je iz kuće i zatvorila vrata.
Eh, sad samo trebam čekati da Daemon stigne.
Sjedila sam za kuhinjskim stolom i pijuckala sok i pomalo
nestrpljivo čekala.
Nije prošlo ni deset minuta, čuo se zvuk kočenja. To mora biti
on. A za par sekundi čulo se lagano kucanje na vratima.
Automatski sam se ustala. Otvorila sam vrata.
Da, to je bio on.
“Bok, Bella, nadam se da nisam zakasnio previše,” kazao je.
“Ne, stigao si na vrijeme,” odgovorila sam mu.
U desnoj ruci je držao plavi fascikl.
“Uđi,” pozvala sam ga pristojno u kuću.
“Hvala,” pristojno se zahvalio.
Ušavši u kuću, zatvorila sam vrata.
Otišli smo u kuhinju.
“Slobodno sjedni, hoćeš nešto popiti. Vodu? Sok?,” upitala
sam ga.
“Ovaj, može sok,” odgovorio je i sjeo. Uzela sam čistu čašu i
ulila mi sok iz tetrapaka te stavila na stol.
Popio je gutljaj.
“Dobro, hvala. Možemo li početi?”
“Da, da, naravno,” odgovorila sam i sjela do njega.
Uzeo je svoj plavi fascikl, otvorio ga je.
Izvadio je ukupno dva papira s iskopiranim tekstom te ih je
stavio na stol.
“Iskopirao sam ono što sam smatrao da je važno u izlaganju.
Sada se samo trebao dogovoriti tko će izlagati prvi a tko drugi
dio.”
Uzela sam papir koji mi je bio na dohvat ruke.
Na brzinu sam ga škicnula, dopalo me da ću prvi dio izlagati.
“Ja ću prvi dio izlagati,” rekla sam mu.
“Dobro, onda ću ja drugi,” rekao mi je s smiješkom.
“Ne bi bilo loše da malo izvježbamo,” predložila sam.
“Da, ne bi bilo loše,” složio se.
Vježbali smo niti dvadesetak minuta. On je svladao isprve.
Dok sam ja svoj tekst morala ponavljati par puta. Osjećala sam
se pored njega poput pokvarene ploče. No, bitno je bilo da
smo dobro uvježbali.
Možda Daemon nije toliko loš. Samo je previše tajanstven. On
je poput zagonetke i to teške. Za njega odgonetnuti trebalo bi
iskusnom detektivu cijela vječnost.
“Bella, bi li pošla sa mnom na jedno mjesto?,” upitao me s
osmijehom.
“Rado,” automatski sam odgovorila, bez razmišljanja.
 “Ovaj, ne trebam se obući nešto specijalno, je l'?,” upitala
sam ga.
Blago se nasmijao.
“Ne, samo obuj patike. Na tom mjestu nema žive duše,”
odgovorio mi je.
“O, u redu,” promrmljala sam.
Ustao je i uzeo svoj fascikl i svoj papir.
“Čekat ću te vani, idem ovo ostaviti u autu.”
“U redu,” odgovorila sam.
Izašao je, a ja sam na brzinu obula patike i šmugnula van.
Ispred kuće mi je bio parkiram sjajni crni Camaro SS 1969 do
mog starog kamioneta.
Daemon me čekao naslonjen na sjajni Camaro.
Kad je vidio sam izašla, gipkim hodom mi je prišao.
“Dobar auto,” komentirala sam.
“Hvala.”
“A kamo mi to idemo?,” zanimalo me.
“Na jedno mjesto kamo volim pobjeći i sabrati misli. Za to
mjesto nitko ne zna u Mystic Soulsu, osim mene i sada tebe.”
Krenuo je na istočnu stranu moje kuće.
Ja sam stajala na mjestu u čudu. Kuda on to ide? Taj će nas
put odvesti u šumu.
Stao je te se okrenuo prema meni.
“Ideš li?,” upitao me.
Potrčala sam lagano do njega. Zajedno smo se zaputili u šumu.
“Nisam znala se tvoje mjesto nalazi blizu moje kuće.”
“Nije baš blizu. Ima barem četrdesetak minuta hodanja.
Duboko je u šumi. Ima još ovaj i još jedan put koji vode
tamo,” rekao je i pritom se osmjehnuo.
Nasmiješila sam se. “Srećom, volim duge šetnje.”
Put je bio ravan. Bili smo okruženi stablima i grmečkima.
“Tko je stariji? Dee ili ti? Blizanci ste pa me zanima,” upitala
sam znatiželjno. Pokušat ću saznati više o njemu.
“Ja, dvije minute.”
“Sigurno je super imati sestru blizanku.”
“Kao Dee, da,” odgovorio mi je s smiješkom.
“Mislim, ponekad mi ide na živce kao svaki mlađi brat ili
sestra. Ali mnogo je volim. Ne bih mogao podnijeti da joj se
nešto dogodi kao što se dogodilo –”
Odjednom je utihnuo.
“Kome?,” upitala sam ga.
“Ništa, zaboravi,” odvratio mi je mračnim glasom. Pogled
mu je posao ozbiljan i mračan, ali nekako tužan.
Dao mi je do znanja da o tome ne želi razgovarati i da je ta
tema previše bolna za njega.
Ostatak puta prešli smo šutke. Šuma se širila oko nas u
nesaglediv labirint stabala. Nadam se da će me Daemon znati
vratiti kući.
On je bio smiren u tišini.
 “Ima li još puno?”
“Nema.” Konačno se osmjehnuo.
Nakon još sto metara pred nama se nalazio sjaj. Ubrzala sam
korak. Prešla sam na čelo, a on je nastavio bešumno za mnom.
Stigla sam na rub prostora i iskoračila kroz zadnji obad
bršljana u najljepše mjesto koje sam u životu vidjela.
Malo jezero, savršeno okruglo, okruženo stablima okolo, na
sredini jezera nalazio se otočić na kojem je rasla visoka zelena
vrba. I okolo je sve bilo okruženo svakakvim cvjetovima –
rozog, plavog i mliječno – bijelog.
Sunce je sjalo točno nad nama.
Daemon je stajao pokraj mene i promatrao.
“Predivno, zar ne?,” upitao me.
“Da!,” rekla sam s oduševljenjem.
Sjeli smo u meku travu i promatrali čisto, blistavo jezero.
Cvijeće se njihalo lagano.
“Ovo mjesto, čarobno je,” glas mi je zvučao zadivljeno.
“Znam,” odgovorio mi je s osmijehom.
Bilo mi je teško vjerovati da bi netko tako lijep mogao biti
stvaran.
“Bella, obećaj mi nešto. Nemoj nikome reći za ovo mjesto.
Neka ovo bude naša mala tajna,” pogledao me sa sjajnim
smaragdnim očima i neodoljivim smiješkom.
“Ne brini, tvoja tajna je sigurna kod mene,” odgovorila
sam mu.
“Dobro.”
 “Bella, što kažeš kad još malo zatopli da odemo na
kupanje?,” upitao me.
“Nas dvoje?”
“Da,” potvrdio je.
“Ali samo kao prijatelji,” dodao je.
“Da, da, naravno. Ovaj, a gdje bi se mi to trebali kupati?”
Nemoj mi valjda reći ovdje u jezeru.
“Zar nije očito? Pa ovdje,” nasmiješio se.
Nisam ništa odgovorila sam.
“Što je bilo. Ne znaš plivati?”
“Znam! Nego što ako me nekakva alga uhvati za nogu i
povuče na dno?”
Zahihotao se. “Nema nikakvih algi. Jezero je čisto ko suza.”
“Sigurno?,” sumnjičavo sam ga upitala.
“Zar bih te ikad namjerno odveo u opasnost?”
“Ne.”
“E, pa onda.”
Dok samo sjedili međusobno bismo se ispitivali da saznamo
više jedno o drugome. Saznala sam da mu je najdraža boja
siva i da obožava čitati knjige. Posebice, Agathu Christie. Dok
ja više volim H. Courths Mahler i M. Delly. Nije neki ljubitelj
fantazije. Ja jesam, ali do neke normalne razine.
“Vrijeme je za polazak,” rekao je.
“Jeste,” složila sam se.
Cijeli put do moje kuće prešli smo šutke.
Kad smo stigli pred moju kuću, oprostili smo se. Ja sam otišla
u kuću, a on je odjurio sa svojim automobilom.
Iskreno, najbolje provedena subota ikad.

6.POGLAVLJE

Lagano sam se uspravila u krevetu. Nisam mogla više spavati.

Uzela sam mobitel s noćnog ormarića, upalila sam ga. Bilo je
pola šest ujutro.
Uspravila sam se u sjedeći položaj. Uzela sam neseser.
Tuširanje nije trajalo onoliko dugo koliko inače bude. Osušila
sam kosu fenom. Obukla sam laganu bijelu lepršavu haljinu i
vratila se u svoju sobu. Nisam znala spava li Katie i dalje ili je
već otišla. Bacila sam pogled kroz prozor i vidjela policijski
automobil stoji parkiran. Ipak spava.
Pospremila sam krevet. Pošto iz prošlog razgovora s
Daemonom nisam mogla dokučiti što je on i stalno mi ostavlja
nova pitanja, morat ću kopati po internetu. Nisam više htjela
odugovlačiti.
Sjela sam za radni stol i upalila svoj novi laptop. Ušla sam u
tražilicu. I zatim utipkala četiri riječi.
Bića vezana uz vatru.
 Trajalo je brzo, naravno.
Pronašla sam jedan portal koji bi mogao pružiti mi odgovore
– Popis mitoloških bića. Brzo se učitalo. Stranica je bila
jednostavne bijele pozadine s crnim tekstom.
Tu je bio i popis bića vezana za: krv, zrak, led, nježnost i
ostalo.
Pronašla sam popis bića vezana uz vatru. Ponuđeno mi je
bilo: demon, vrag, zmaj, ifrit i feniks.
Nije bilo potrebe da istražujem zmajeve u fenikse jer
Daemon definitivno nije ni jedno od to dvoje.
Detaljno sam pretražila demone, vragove i ifrite.
Nailazila bih samo slijepe ulice. Daemon nije nemilosrdno, zlo
biće koje privlači životna snaga ili krv.
Munjevito sam izašla iz stranice i ugasila laptop. Koja sam ja
glupača. Umjesto da radim nešto pametnije, ne, ja sjedim u
svojoj sobi i istražujem čudovišta. Što me to spopalo? Većinu
krivnje valja prepisati mjestu Mystic Souls, zaključila sam.
Moram izaći iz kuće. Obula sam patike i sišla u prizemlje.
Odmarširala sam kroz vrata.
Bilo je sunčano, savršeno.
Zanemarila sam kamionet i zapustila se prema jezercu.
Brzim korakom sam zašla u šumi i nastavila brzim tempom.
Godila mi je tišina. Uživala sam u cvrkutu ptičica.
Kad sam došla do jezera, legla sam u meku travu i promatrala
nebo.
 Ovo mjesto zaista opušta. Trebala bih češće dolaziti ovdje.
Koliko god se trudila, nisam mogla izbaciti jedno pitanje iz
glave.
Što je obitelj Black?
Opet sam u glavi poredala stvari koje sam na svoje oči
vidjela: elemenata moć – vatra, neljudska ljepota, blijeda koža,
blizanci se kreću graciozno. Najvjerojatnije imaju nemoguću
snagu i brzinu, ali to ću držati pod upitnikom.
Je li moguće da su Blackovi neka vrsta čudovišta?
Pa, oni su nešto. Nešto izvan dosega razumnih objašnjenja.
Daemon Black nije… ljudsko biće.
Nego nešto više od toga.
To će zasad biti moj odgovor. A tu je i najvažnije pitanje. Ako
je to točno što da radim?
Ako je Daemon neko čudovište – zgražala sam se na pomisli
te riječi – što ću onda? Ne dolazi u obzir da nekome kažem.
Nisam u to ni sama mogla vjerovati. Bilo kome da kažem
strpao bi me u ludnicu.
Samo mi je jedna mogućnost djelovala ispravno. Da ga
počnem ignorirati što više. Da se pretvaram kako postoji
neprobojni debeli zid između nas dvoje na jedinom satu koji
moramo slušati zajedno. Da mu kažem da me ostavi na miru –
te da ovaj put to zaista mislim.
Prebacila sam se na razmišljanje o izlaganju koje moramo
napraviti u nadolazećim tjednu.
Nevoljko sam se digla iz mekane trave i zaputila kući.
 Profesor Lenk bio je zadivljen našim izlaganjem. Naše
izlaganje je pohvalio pred cijelim razredom. Na većinu
izlaganja, profesorov um bio je kilometrima daleko. Daemon i
ja dobili smo pet.
Daemon je opet pohitrio iz učionice prije svih. “E, nećeš mi
ovaj put pobjeći,” promrmljala sam tiho ozbiljnim tonom.
Spremila sam stvari u torbu i potrčala za njim.
U hodniku sam ga uspjela uhvatiti za lakat.
Kad se okrenuo, pustila sam mu lakat.
“Bella?,” pogledao me u čudu.
“Hej, moramo popričati.”
“Što je toliko hitno?,” upitao me s smiješkom.
Ne, ne smije me smesti njegov seksi smiješak. Moram mu reći
da se klonimo jedno drugog za našu dobrobit.
“Sjećaš se kada si rekao da se klonim tebe i tvoje obitelji?”
“Da?”
“Bio si u pravu. Trebamo se držati podalje jedno od drugog.
Za moju i za dobrobit tebe i tvoje obitelji, ostavi me na miru ,”
rekla sam mu. Bio mi je teško što sam mu morala sve to reći,
ali drugog načina nema. Srce mi je počelo ubrzano lupati.
Smiješak mu se izgubio. A lice mu je postalo ozbiljno.
“Možda, ali ako je ovo tvoja želja, nema problema,”
odgovorio mi je hladnim glasom te okrenuo leđa i otišao.
Ostatak dana prošao mi je sporo i turobno. Razmišljala sam.
Možda mu nisam trebala reći da me ostavi na miru. Ali što
god ja mislila kasno je, šteta je već učinjena.
 Bilo mi je drago otići iz škole, da mogu žalovati radi onoga
što sam učinila Daemonu.
Za večeru se nisam morala brinuti. Imala sam špagete s
čuftama od sinoć. Posvetila sam se sat vremena zadaći, onda
sam i to obavila. Poslala sam par e-mailova ocu.
Odlučila sam čitati nešto što nema veze s školom. Imala sam
malu zbirku knjiga koje sam ponijela sa sobom u Mystic
Souls. Odlučila sam se za djelo H. Courths Mahler –
Prosjačka princeza. Na krevet sam legala na trbuh, prekrižila
gležnjeve u zraku i počela čitati.
Bilo mi je dosta Liselotte i baruna Hansa. Spustila sam se
dolje da podgrijem večeru.
Katie je došla taman kad sam postavljala stol.
“Hej, mama, večera je spremna.”
“Odlično,” rekla je.
Katie je stavljala pojas s pištoljem na vješalicu i iz uvala
cipele.
Nakon večere sam gledala televiziju s Katie. Gledale smo
neku meksičku sapunicu. Sapunica mi je odvratila misli o
Daemonu.
Ujutro je bilo sunčano. Obukla sam svjetloplavu majicu
kratkih rukava. Nadam se da će ovaj dan biti bolji od
jučerašnjeg.
Parkirala sam se u prvi red i lagano otišla na engleski.
Dee se ponašala prema meni uobičajeno, prijateljski
nastrojeno. Bilo mi je drago što me ne mrzi. Nju nije briga u
kakvom sam odnosu s njezinim bratom. Bitno joj je da smo i
dalje prijateljice. Drago mi je što moj loš odnos s Daemonom
ne predstavlja prepreku našem druženju.
U kantinu sam sjedila s Madison, Emmom i Leonom.
Daemon me nijednom nije pogledao. Dobro. Iako sam mislila
da ću se osjećati slobodnije kad se maknuo od mene, ali
osjećala sam se užasno.
“Bella,” počela je Madison.
“Reci,” brzo sam joj odgovorila.
“Bi li sa mnom i Emmom ovu subotu otišla do Atlante da
pogledamo haljine za ples?,” upitala me.
Mogla bih otići s njima, bez obzira na to što najvjerojatnije
neću ići na ples. Bit će mi drago pomoći im.
“I, što si odlučila?,” upitala me nestrpljivo.
“Da, ići ću,” odgovorila sam.
“Jej! Super, baš si srce,” rekla je sretna.
“Nema na čemu.”
“Ovako, ja i Emma ćemo te pokupiti oko jedan popodne i
idemo pravo za Atlantu,” rekla je Madison plan.
“Može,” složila sam se. Nasmiješila sam se.
Emma se činila sretnom što ću ići.
“Kad smo već kod plesa, Bella, s kim ćeš ti ići?,” upitao me
Leon.
“Nitko me nije ni pozvao, tako da sumnjam da ću uopće
doći.”
“Ne budi tako sigurna,” rekao je.
Podignula sam obrvu. “Što bi to trebalo značiti?”
“Vidjet ćeš. Strpi se.”
Sve tri smo Leona u čudu gledale. Vjerojatno je Leon nekog
tko nije imao do sad hrabrosti da me pozove pozvao. Baš me
zanima tko. Nekako sam u dubini svog srca htjela da to bude
Daemon. Ali to se, naravno, nikada neće dogoditi.
Leon je usput ubacio još par šala. Uspio nas je nasmijati.
Čim je nastava završila, brzim hodom sam došla do svog
kamioneta. Otvorila sam suvozačka vrata, htjela sam staviti
torbu.
“Hej, Bella,” obratio mi se nepoznati muški glas.
Kad sam ostavila torbu na suvozačko mjesto, okrenula sam se.
Ispred mene je stajao mršav mladić, blago kovrčave plave
kose i smeđih očiju. Bio je tamnoput.
“Zdravo,” pozdravila sam ga.
“Ovaj, ja sam Matthew Morgan,” predstavio se.
“Drago mi je, Matthew,” rekla sam.
“Zovi me Matt,” ispravio me te se nasmiješio.
“O, u redu.”
“Nego, htio sam te pitati. Bi li sa mnom išla na proljetni
ples?,” upitao me pristojnim tonom.
Znači o ovome je Leon pričao za ručkom. Nisam bila sigurna.
Da ga odbijem? Ili da prihvatim poziv? Ustvari, kad bolje
razmislim, zašto ne? Budem li čekala da me Daemon pozove
mogu umrijeti sto puta.
“Može,” rekla sam nekako smeteno.
 “Stvarno?,” upitao me još jednom jer nije mogao vjerovati da
sam prihvatila njegov poziv.
“Najstvarnije,” potvrdila sam još jednom.
Zagrlio me od sreće.
“U redu, u redu. Možeš me pustiti,” rekla sam.
Pustio me iz zagrljaja. “Oprosti, zanio sam se.”
“Nema veze, ali idemo na ples samo kao prijatelji, u redu?”
“Da, da, naravno,” složio se.
“Ovaj, vidimo se,” mahnuo mi je i otišao.
“Bok,” pozdravila sam ga.
Vidjela sam ga kako je otišao do Leona, Madison i Emme.
Svo troje su ga počeli ispitivati. Zakolutala sam očima.
Do mene je došla i Dee.
“Hej, Bella. Što je Matthew Morgan htio od tebe,” upitala me
znatiželjno.
“Pozvao me na proljetni ples,” odgovorila sam joj.
“Doista?”
Kimnula sam. “Da.”
“Super, drago mi je zbog vas dvoje,” zvučala je da joj je
doista drago.
“Idemo samo kao prijatelji. Neće biti ništa više od toga.”
“O,” promrmljala je.
“S kim ćeš ti ići?,” upitala sam je.
 “Ja? Pa… meni ti nije neka fora ići na plesove. Ni mene ni
Daemona ne privlače plesovi.”
“Aha,” promrmljala sam.
“Moram ići, Bella, vidimo se.” Zagrlile smo se.
“Vidimo se,” rekla sam joj.
Došavši doma, napisala sam zadaću. Popričala sam na mobitel
s Michaelom. Saopćio mi je da će ovo ljeto svratiti u Mystic
Souls da se podružimo. Bilo mi je drago što će doći.
Ostatak dana provela sam gledajući televiziju, većinom serije.
Ovaj put, Katie je spremila večeru. Odrezak i jaja na oko.
Poslije večere, pridružila sam joj se u gledanju televizije.
Moram joj reći za Matthewa Morgana i za Atlantu.
“Mama,” rekla sam za vrijeme reklama, “Madison i Emma
idu u subotu oko jedan u Atlantu da pogledaju haljine za
proljetni ples, pa su me pozvale da im pomognem.”
“Ti ne ideš na ples, je l' tako?,” zbunjeno me pogledala.
“Eh, ipak idem. Matthew Morgan me danas pozvao. Pristala
sam,” priznala sam joj.
Nasmiješila se. “Drago mi je. Obitelj Morgan je jako draga.
A i mislim da je bilo vrijeme da nađeš dečka,” kazala je.
“Idemo samo kao prijatelji,” naglasila sam.
“O,” promrmljala je.
“Dat ću ti par stotina dolara, da si kupiš sve što ti treba za
ples,” kazala je.
 “Hvala, mama, ali ne treba. Imam dosta lijepih haljina u
ormaru i lijepih štikli, nema potrebe da kupujem,” kazala sam
joj.
“U redu, ne moraš kupiti nešto, ali dat ću ti da imaš za svaki
slučaj , dobro?”
“Može,” složila sam se.
Jedva sam čekala subotu, da se barem nakratko lansiram iz
Mystic Soulsa. U školi sam izbjegavala Daemona, i on je
mene. Družila sam se s Matthewom da ne bi ispalo da će mi
služiti kao igračka za jedan dan. Bio je drag prema meni. Nije
prelazio granice prijateljstva, a to mi je bilo drago. Madison,
Emma i Leon su bili sretni što sam prihvatila Matthewov
poziv. Ali nisam mogla prestati misliti na Daemona. Nikako
mi nije izlazio iz glave. A kad god pomislim na njega, bude mi
toplo oko srce. Čak sam nas zamišljala kako nas dvoje
plešemo. Fantazirala sam.
Napokon. Došao je dan kad ću par sati biti što dalje od
Mystic Soulsa. Obukla sam crne traperice i mornarskoplavu
majicu kratkih rukava. Katie mi je dala par stotina dolara,
stavila sam ih u crveni novčanik koji sam prebacila u torbicu.
Katie je rekla da će se snaći za ostalo, nisam imala brige oko
toga.
Madison i Emma čekale su me ispred kuće u Madisoninom
crvenom Puntu. Uzbuđenje mi je naraslo.
 7.POGLAVLJE

Madison je vozila brže od Formule 1, tako da smo stigle u

Atlantu oko dva. Slušale smo živahne pop pjesme dok je
Madison brbljala o dečkima iz škole.
Atlanta je najveći i glavni grad savezne države Georgia.
Daleko uređenija i živopisnija od Mystic Soulsa. Madison i
Emma dobro su poznavale grad. Madison nas je odvezla ravno
do jednog velikog trgovačkog centra.
I Madison i Emma su se iznenadile kad sam im rekla da u
Miamiju nijednom nisam bila na plesu.
“Zar nikad nisi otišla s nekim dečkom?,” upitala me Madison
u nevjerici na ulazu u trgovački centar.
“Ne!,” pokušala sam je uvjeriti, iako sam znala plesati.
“Nikad nisam imala nikoga tko bi mi izbliza bio dečko.
Uostalom, nisam puno ni izlazila.”
“Zbog čega?,” ostala je Madison uporna.
“Nitko me nije zvao,” iskreno sam joj odgovorila.
Složila je skeptičnu facu. “A.”
Bile smo u odjelu za mladež i pregledavale vješalice ne bismo
li našle odjeću za izlaske.
Ponuda haljina bila je velika, obje su našle nešto što bi
vrijedilo isprobati. Sjela sam na tabure odmah pokraj ulaza u
kabinu, pokraj okruglog zrcala.
Madison se nije mogla odlučiti između dvije haljine – jedna je
bila duga, žuta, bez naramenica i klasični iskrojena, a druga
svijetlozelena, do koljena s bretelicama. Rekla sam joj da
izabere zelenu, jer zašto ne bi istaknula oči? Emma se odlučila
za blijedo – ljubičastu haljinu koja joj je lijepo padala niz
visoko tijelo. Objema sam podijelila dobre komplimente i
pomogla im da vrate odbačene haljine na vješalice.
Postupak je bio kraći nego što sam pretpostavljala.
Otišle smo na odjel cipela i nakita. Dok su oke isprobavale, ja
sam ih gledala u davala svoja mišljenja.
 “Emma?,” pozvala sam je dok je isprobavala par ljubičastih
potpetica s cvijećem. Presretna što izlazi s nekim tko je
dovoljno visok, a to je Ryan Knight, igrač košarkaške
momčadi. I što može nositi visoke pete. Madison je odlutala
prema pultu s nakitom, tako da smo ostale same.
“Da?” Ispružila je nogu, zavrnuvši gležanj da bolje vidi
cipelu.
“Htjela sam te pitati sviđaju li ti se te ljubičaste cipele?,”
kazala sam. Ali na kraju sam shvatila da sam lagala. Htjela
sam je pitati zna li je li Daemon neku curu pozvao na proljetni
ples. Stopirala sam se.
“Da, predivne su,” odgovorila mi je s smiješkom.
“Drago mi je,” nasmiješila sam joj se.
Madison se vratila da nam pokaže nakit od zelenog kvarca
koji je našla da joj ide uz srebrne cipele.
Kupovanje haljina nije nam oduzelo onoliko vremena koliko
smo očekivale. Madison i Emma htjele su odnijeti odjeću
natrag u auto i zatim prošetati po okolici. Emma je predložila
da odemo u obližnji restoran Mamma Mia. Pristala sam iako
sam bila sita. Madison se složila.
Htjela sam otići u knjižnicu da pronjuškam u nadu da ću naći
nešto povezano s obitelji Black. Obje su htjele poći sa mnom.
Rekla sam im da se provedu bez mene. Bolje da ne znaju
kakve knjige planiram gledati. Rekla sam im da se nađemo u
restoranu za dva sata. Trebat će mi više od sat vremena da sve
detaljno proučim.
Otišle smo do auta veselo ćaskajući.
Madison me dovezla pred knjižnicu.
Dok ona i Emma šeću, ja se bacam na istraživanje.
Knjižničarka, žena pedesetih godina, kratke srijede kose,
odjevenu u smećkastu haljinu. Uputila me na izlog s
mitologijama. Uzela sam sve moguće knjige o svim mogućim
mitologijama koje imaju u izlogu. Uzela sam slavensku,
grčku, rimsku, keltsku, germansku, nordijsku i japansku
mitologiju. Trudila sam se što brže i detaljno ih proučiti. Na
moje veliko razočaranje, još uvijek nisam našla ništa. Knjige
su ispale beskorisne kao i internet.
Krenula sam bauljati ulicama. Bilo mi je dosta prometa i
buke, smanjila sam i zvuk na mobitelu. Malo dalje u ulici,
ugledala sam nečiji crni Camaro, i odjednom me pogodilo.
Glupo, nevjerodostojno čudovište, pomislih.
Počela sam shvaćati, dok sam prelazila još jednu ulicu da
idem u pogrešnom smjeru. Odlučila sam skrenuti na zapad na
idućem uglu, a onda skrenuti u nadi da ću se nekom drugom
ulicom uspjeti vratiti.
Petorica muškaraca pojavila su se iza ugla prema kojem sam
išla, izgledali su suviše neuredno. Dok su mi prilazili,
primijetila sam da nisu puno stariji od mene. Glasno su zbijali
šale, cerekali se u bubali po nadlakticama. Imala sam loš
predosjećaj, da će mi se dogoditi nešto slično kao i na
parkiralištu knjižnice u Mystic Soulsu. Odmah sam se
odmaknula u stranu pločnika koliko se dalo, da imaju prostora
da prođu, te ubrzala korak. Dalje ih nisam više gledala.
“Hej, ti!,” dobacio mi je jedan u prolazu. Najvjerojatnije
meni jer nikog drugog nije bilo u blizini. Instinktivno sam se
osvrnula. Jedan je zastao. Obratio mi se onaj bliži,
debeljuškasti, smeđokosi tip u ranim dvadesetima. Nosio je
prljavu majicu kratkih rukava, odrezanu trenirku i sandale.
“Zdravo,” rekla sam. Zatim sam brzo odvratila pogled i još
brže se zaputila prema uglu. Za čula sam kako praskaju u
gromoglasni smijeh iza mene.
“Stani, čekaj!,” doviknuo je jedan od njih, opet za mnom,
nisam obraćala pažnju i izašla na ugao.
Definitivno sam se izgubila. Našla sam se na pločniku koji
vodi kraj stražnjih strana većeg broja skladišta sumornih boja,
s velikim vratima, zaključanim lokotima preko noći.
Na južnoj strani ulice je bila samo lančana ograda s
bodljikavom žicom na vrhu, kao zaštita za skladišno dvorište.
Odlutala sam daleko od onog dijela Atlante koji bih, kao
posjetitelj, trebala vidjeti. Odlučila sam nazvati Madison da
dođe po mene. Izvadila sam mobitel iz torbice i pokušala je
nazvati. Kvragu! Nema signala. Ljutito sam vratila mobitel u
torbicu. Shvatila sam da su nebo prekrili sivi oblaci.
Ostala sam u šoku kada sam otkrila da me dva tipa nijemo
prate. To su bili oni, pokraj kojih sam prošla na uglu. Smjesta
sam okrenula glavu u ubrzala korak.
Torbica koja mi je bila obješena preko glave, prebacila sam je
na rame.
U torbici nisam imala ništa korisno što bi mi pomoglo ako me
napadnu. Imala sam sa sobom stotinjak dolara što mi je Katie
dala i mobitel. Glas u mojoj glavi, zabrinuti, upozorio me da
su ti tipovi nešto gore od lopova.
Počela sam pozorno osluškivati njihove tihe korake, daleko
od usporedbi s glasnom bukom koju su ranije stvarali.
Nastavila sam hodati što sam brže mogu. Bila sam
usredotočena na skretanje ulijevo od kojeg me trenutno dijelio
samo nekoliko metara.
Stigla sam do ugla, ali brzo sam otkrila da je riječ o slijepom
prolazu s stražnje strane neke zgrade. Na brzinu sam šmugnula
uskim prolazom natrag do pločnika. Čula sam slabo čujne
korake iza mene. Zvučalo mi je kao da sam se odmakla. Da,
zvuk koraka je sigurno sad bio dalji. Usudila sam se na brzinu
osvrnuti. Bili su nekih dvadesetak metara od mene, osjetila
sam olakšanje.
Brzo sam stigla do ugla. Hodala sam brzim tempom, tipovi
iza mene zaostajali su malo po malo sa svakim korakom.
Možda su shvatili da jureći mene neće ništa postići. Vidjela
sam četiri aute kako odlaze na sjever i prolaze križanjem
prema kojem sam išla, pustila sam brige. Bit će više ljudi oko
mene nakon što me maknem iz ove vukojebine.
Zašla sam za ugao, napokon! Stala sam u mjestu. S obje
strane stajali su zidovi s žbukom i starim prozorima i vratima.
U daljini sam vidjela promet i pješake, nažalost, sve je to bilo
daleko.
Uz zgradu sa zapadne strane, čekala su me ona druga trojica.
Svo troje s uzbuđenjem su gledali moje kočenje na pločniku.
Shvatila sam, oni mene nisu pratili. Tjerali su me u zamku.
Brzo sam otrčala na suprotnu stranu ulice. Koraci iza mene
sad su se pojačali.
“Eto nas!,” odvratio je drugi glas iza mene. Pokušala sam
ubrzati niz ulicu. Morala sam usporiti. Prebrzo sam prelazila
razmak između sebe i onog para koji me čekao.
 Grlo mi je bilo pustinja, tako da sumnjam da će išta biti od
vrištanja.
Kad sam pažljivo zastala, debeljuškasti tip odmaknuo se od
zida i polako iskoračio na ulicu.
“Ne prilazi mi,” upozorila sam ga snažnim glasom. Imala
sam pravo u vezi grla, pustinja Sahara.
Napravila sam korak unatrag, a dvojica su me rukama ščepali
za laktove. Stisak im je bio jak. Pokušala sam se iskoprcati, ali
nisam mogla.
“Pustite me!”
“Ne budi takva, kolačiću,” dobacio mi je debeljuškasti. Opet
se začuo onaj gromoglasni smijeh.
“Čuj, da nešto razjasnimo. Ne želimo tvoje novce,” rekao mi
je tip koji me ščepao za lijevi lakat.
“Nego?,” zarežala sam.
Prišao mi je bliže debeljuškasti tip i stavio mi je hladan nož uz
grkljan.
“Slušaj, ne želimo da netko tako poput tebe umre ovdje
poput psa lutalice, je li tako momci?”
“Aha,” kažu ostali u isti glas.
“Ovako. Malo ćemo se igrati s tobom, a onda ćemo te pustiti,
važi?,” iznio mi je ponudu.
Ne, ne bih mogla živjeti s tom sramotom. Ne mogu to
napraviti Katie. Ovaj put ću otići u smrt nego da cijeli život
živim s sramotom o tome da sam spavala s petoricom
muškaraca odjednom.
 “Ne. Hajde, ubij me. Poštedi me muka!,” zarežala sam.
Iza ugla se odjednom pojavio crni automobil. Nije moguće!
Daemon Black i njegov crni Camaro SS 1969. Okrenuo je
auto neočekivano, zaustavivši se s otvorenim suvozačkim
vratima. Daemon je izašao iz auta.
“Pustite je,” naredio im je.
Dvojica koja su me držala odgurnula su me, a ja sam otrčala
do Daemona, stala sam iza njega.
“Čekaj, samo malo, klinjo! Ako je misliš zaslužiti bori se kao
muškarac,” izazvao ga je debeljuškasti. A ostala četvorica
izvadila su noževe iz džepova.
“Dogovoreno,” Daemona je pristao.
“Jesi li ti normalan? Njih je pet a ti si sam. Kako misliš
pobijediti?,” upitala sam ga zabrinutim glasom.
Okrenuo se prema meni. “Bella, nije važno borio se ja s
petoricom ili desetoricom, bitna je vještina i spretnost,” kazao
mi je mirnim tonom. Ne razumijem, kako može biti tako
miran?
“Sretno,” poželjela sam mu.
Namignuo mi je te krenuo opušteno prema njima.
Sve se odvilo tako brzo. Sva petorica su nasrnula na njega ko
manijaci. Debeljuškasti je tek uspio zamahnuti nožem a
Daemon ga je nogom udario u trbuh, tako snažno da je odletio
nekoliko metara od nas, izgledao je poput palačinke na cesti.
Ja sam u čudu ostala. Kako li je samo snažan! A ostala
četvorica su se ukopala. Nisu ni prstom mrdnuli. Pogledavali
su jedan drugog. Na licima im se vidio strah.
“Želi li još netko od vas četvorice volontirati?,” rekao je
Daemon podrugljivo.
Blijedo su nas gledali i pobjegli ko zečevi u šumu.
Sjela sam na sjedalo i zatvorila vrata za sobom. Prostenjala
sam od olakšanja. Daemon se vratio, sjeo je na sjedalo.
“Jesi li dobro?,” zabrinutost mu se vidjela na licu.
“Da, dobro sam,” glas mi je bio hrapav.
“U redu, stavi pojas,” rekao mi je.
Kopča pojasa glasno je škljocnula. Lagano se okrenuo prema
sjeveru i dao je gas. Osjetila sam potpunu sigurnost. Nije mi
bilo važno gdje me vodi, samo da sam na sigurnome. Gledala
sam njegovo lice s istinskim olakšanjem. Promatrala sam mu
besprijekorne crte lica.
Ovo je već drugi put da me je on spasio. Izgleda da mi nije
suđeno da ga se držim podalje.
“Daemone, hvala ti,” zahvalila sam mu se.
“Nema na čemu,” nasmiješio se.
Izvadila sam mobitel iz torbice. Oči su mi iskočile kad sam
vidjela da prošlo više od dva sata. Cure mora da se jako brinu.
“Daemone, moram brzo stići do restorana Mamma Mia.
Tamo me čekaju Madison i Emma, vjerojatno su se već
zabrinule gdje sam,” rekla sam.
Glatko se okrenuo i pojurio natrag u grad, bez riječi.
Bez problema je našao restoran. Parkirao je auto usporedno s
trotoarom. Pogledala sam kroz prozor svjetla restorana
Mamma Mia, odakle su Madison i Emma upravo izlazile,
odmičući se od nas zabrinutim korakom.
Začula sam otvaranje vrata, okrenula sam se i ugledala ga
kako izlazi. Izašao je i zalupio vratima.
“Što izvodiš?,” upitala sam ga.
Podignuo je obrvu. “Zar nije očito? Vodim te na večeru,”
blago se osmjehnuo. Izašao je iz auta i zalupio vratima. Brzo
sam se riješila pojasa, a onda sam žurno izašla.
Čekao me na trotoaru.
Progovorio je prije nego što sam uspjela išta reći .“Ulovi
Madison i Emmu, da ne moram i njih još spašavati.”
Naježila sam od njegove hladnokrvnosti.
“Madison! Emma!,” viknula sam za njima i mahnula im kad
su se okrenule. Pohitale su natrag prema meni, a izraženo
olakšanje prešlo je u iznenađenje kad su vidjele pokraj koga to
stojim. Ubrzo su došle.
“Čovječe, pa gdje su bila?” U Madisoninom glasu osjećala
se sumnja i zabrinutost.
“Htjela sam te nazvati, ali mobitel nije imao signala.
Ukratko, zalutala sam,” priznala sam. “A onda sam naletjela
na Daemona.”
“Djevojke, imate li nešto protiv da vam se pridružim?,”
upitao ih je neodoljivim glasom. Iz njihovih zapanjenih izraza
lica bilo mi je sasvim jasno da im nikad dosad nije servirao
svoje čari.
“Ovaj, zapravo, Bella, mi smo već večerale dok smo te
čekale. Oprosti,” priznala je Emma.
 “Nema veze – nisam gladna.”
“Mislim da bi trebala nešto pojesti.” Daemonov glas bio je
melodiozan i pun autoriteta. Pogledao je Madison i progovorio
malo glasnije. “Smijem li večeras ja odvesti Bellu kući? Da je
ne morate čekati dok pojede.”
“Ovaj, nema problema.” Ugrizla se Madison za usnu.
“Hvala, Daemone. Mislim da je Belli bilo dosta Atlante za
danas. A ja i Madison moramo obaviti još neke sitnice,”
ubacila se Emma.
Daemon joj je uputio blagi osmijeh. “Ništa, Emma.”
“Dobro,” počela je Emma. “Vidimo se u ponedjeljak,
Bella, Daemone.”
Madison je ščepala Emmu za ruku i odvukla prema autu,
kojeg sam opazila malo dalje. Dok su ulazile, obje su mi
mahnule. Madison mi je uputila pogled pun znatiželje.
Mahnula sam im, želeći da se što prije odvezu i da se konačno
mogu obratiti Daemonu. Nisam željela ništa više nego da
budem nasamo sa mojim anđelom čuvarom. Postojalo je toliko
pitanja koja ga neću moći ako ne budemo sami.
“Daemone, ozbiljno ti kažem, nisam gladna,” ponovila
sam.
“Neće ti ništa biti ako malo pojedeš. Hajde.”
Otišao je do vrata restorana i otvorio ih. Više nije bilo mjesta
za daljnju raspravu. Prošla sam pokraj njega i ušla u restoran.
U restoranu nije bila gužva. Dočekala nas je domaćica, a ja
sam shvatila kako ona to gleda Daemona dok ga je
procjenjivala pogledom. Izrazila mu je dobrodošlicu malo
toplije nego što je bilo potrebno. Iznenadila sam se koliko mi
to smeta. Bila je za skoro za pedalj manja od mene i
neprirodno crna.
“Stol za dvoje?” Zvučala je zavodljivo, sve u da to nije
htjela. Vidjela sam kako me odmjerila i smjesta odmaknula
pogled. Odvela nas je do stola dovoljno velikog za četvero u
sredini najzauzetijeg dijela prostora za jesti.
Htjela sam sjesti, ali Daemon me uhvatio za lakat i
odmahnuo mi glavom. Pustio mi je lakat.
“Može nešto intimnije?,” tiho je zamolio domaćicu.
Nisam bila sigurna želim li to. Ali glasić u srcu me nagovorio
da idem.
“Naravno.” Zvučala je jednako iznenađeno kao što sam ja
bila. Okrenula se i odvela nas oko paravana do malog prstena
separea – svih praznih. “Je li ovo u redu?”
“Fantastično.” Očarao ju je svojim neodoljivim osmijehom.
“Ovaj –,” odmahnula je glavom, “konobarica će vam
odmah doći.” Udaljila se nesigurnim korakom.
“Ne bi smio to raditi ljudima,” opomenula sam ga.
“To doista nije fer od tebe.”
“Oprosti. A što je to radim?”
“Očaravaš ih tim osmijehom – ona ovog trena sigurno ne
može doći sebi u kuhinji.”
Izgledao mi je zbunjeno. Ili se samo pravi da ne zna?
“Nemoj glumatati, molim te,” rekla sam sumnjičavo.
“Vjerojatno znaš kakav dojam ostavljaš na njih.”
Nagnuo je glavu u stranu i znatiželjno me pogledao.
“Očaravam ljude?”
“Nisi to do sad primijetio?”
Zanemario je moje pitanje. “Očaravam li tebe?”
“Ponekad,” lagala sam. Nisam mu se usudila priznati da me
sve u vezi njega očarava.
Zatim je došla konobarica, s iščekivanjem na licu. Domaćica
joj je nesumnjivo sve ispričala iza kulisa, a ova nova djevojka
nije bila razočarana. Imala je plavu kosu svezanu u rep. I
osmjehnula se nepotrebno toplo.
“Zdravo, zovem se Mary i večeras ću vas poslužiti. Što
biste htjeli popiti?” Nije mi promaklo da se obraćala samo
njemu.
Pogledao me.
“Ja ću koka – kolu,” kazala sam.
“Dvije koka – kole,” rekao je.
“Odmah ću vam donijeti,” kazala mu je uz još jedan
nepotreban osmijeh. Ali on je nije šljivio ni dva posto.
Promatrao je mene.
“Što?,” upitala sam ga kad je otišla.
Oči su mu ostale uprte u moje lice. “Jesi li bolje?”
“Da,” odgovorila sam mu.
“Drago mi je. Čujem da te je Matthew Morgan pozvao na
proljetni ples i da si pristala, to je točno? Zar ne?,” upitao me.
Što njega boli briga s kime ću ja ići na proljetni ples? A već
dugo vremena razmišljam da otkažem to Matthewom. Pristala
sam ga pozvati iz sažaljenja nekog. Mislim da Matthew nije
osoba s kojom se vidim ja plesnom podiju.
“Točno je, da, prihvatila sam njegov poziv. Ali… otkazat
ću.”
Podignuo je obrvu. “Zašto?”
“Pristala sam samo iz nekog sažaljenja prema njemu. Ali
meni se već duže vremena sviđa netko drugi,” priznala sam.
“Aha,” u glasu mu se osjetila iznenađenost i jednim
dijelom tugu. Zbog čega da mi je samo znati.
“Pa, bolje bi bilo da otkažeš nego da ga kasnije još više
povrijediš,” rekao je to kao savjet.
“Čim prije to bolje,” kazala sam.
Nije ništa rekao. Lice mu se izvilo u onaj savršeni očaravajući
osmijeh.
“Jesi li ikad bio u vezi?,” upitala sam ga. Čisto iz
znatiželje.
“Jesam,” iskreno je rekao. Osmijeh mu se izgubio, a lice
mu je postalo hladno i jednim dijelom opet tužno.
“Što se dogodilo? Ako sam te pogodila u živac, izvini,”
ispričala sam mu se.
Zahihotao se. “Nemaš se razloga izvinjavati. Ionako, nisi ti
kriva što Clary više nema,” znači to je bilo njezino ime, Clary,
lijepo ime, “nismo mi prekinuli niti išta slično, ali Clary je noć
pojela,” glas mu je postao tužan.
“Žao mi je, što se dogodilo?,” nastavila sam suosjećajnim
tonom.
“Ubili su je,” kazao je.
Ostala sam u šoku. “Daemone, strašno mi je žao. Moja sućut,”
nastavila sam suosjećajnim tonom. Sjetila sam se kada smo
šetali do jezera i pričali smo o Dee i tada je rekao: “Ne bih
mogao podnijeti da joj se nešto dogodio kao što se dogodilo –”
Sigurno je mislio na Clary. Žao mi ga je.
“U redu je, Bella,” uputio mi je lagan osmijeh.
“Zašto bi je netko ubio? Mislim, ako se bavila mutnim
poslovima ne bih se iznenadila,” rekla sam to kao
pretpostavku.
Zahihotao se kad sam iznijela tu pretpostavku. “Clary se
nikad nije bavila mutnim poslovima. Clary je bila previše
dobra. Zato je i izgubila život.”
“O, a zna li se tko ju je ubio?”
“Ne,” brzo je odgovorio. A ja sam imala osjećaj da me laže.
Sigurno zna tko ju je ubio, ali neće da kaže. Zašto?
Točno u tom trenutku pojavila se konobarica s našim pićima.
Okrenula mi se leđima dok ih je stavljala na stol.
“Spremni ste naručiti?,” upitala je Daemona.
“Bella?,” pozvao me. Nevoljko se okrenula prema meni.
Izabrala sam ono što mi je prvo palo na pamet.
“Ja ću špagete.”
“A vi?” Obratila se opet njemu, nasmiješena.
“Pizzu od tune,” rekao je.
“U redu.” Nosila je u dalje onaj koketni osmijeh, ali on je više
nije gledao, pa se udaljila sva nezadovoljna.
 Srknula sam kolu, a onda stala piti sve veće gutljaje,
iznenadivši se koliko sam žena. Popila sam je svu, ali još sam
bila žedna.
Daemon je popio par gutljaja, a onda mi je ponudio svoju
čašu kad je vidio da bih mogla krepati od žeđi.
“Hvala,” zahvalila sam se i popila i njegovu kolu, ali još sam
bila žedna. Hladnoća ledena kole širila mi se prsima, stresla
sam se.
“Hladno ti je?”
“Samo zbog koka – kole,” objasnila sam.
“Aha,” osmjehnuo se.
Konobarica se došetala iza paravana s našom hranom.
Stavila je jela pred nama. Izgledalo je prilično dobro.
“Dobar tek,” poželjela nam je, “želite li još nešto?,” upitala
ga je.
“Bilo bi lijepo da dobijemo još kole.”
“Naravno.” Pokupila je čaše i otišla.
“Dobar tek,” poželio mi je.
“Hvala, također.”
Odmotala sam pribor za jelo, uzela vilicu i pažljivo zgrabila
tjesteninu i polako je stavila u usta. Špageti su bili dobri. A
Daemon se ponašao poput gospodina. Lagano bi izrezao
komadić pizze i polako ga stavio u usta i lagano žvakao.
Ipak sam bila gladna ko vuk. Pun tanjur špageta sam pojela.
Imam sreće što mi se ništa ne prima. I Daemon je pojeo cijelu
pizzu od tune.
 Konobarica se vratila s još dvije koka – kole. Ovaj put ih je
šutke odložila i otišla natrag.
Popila sam cijelu čašu. Konačno, zadovoljila sam svoju žeđ.
Daemon je pijuckao. Gutljaj po gutljaj.
“Nisam gladna,” Daemon me oponašao. Zafrkavao me.
“Hej, ni nisam bila dok nisam okusila špagete,” kazala sam.
“Ma, ne,” zahihotao se.
Zakolutala sam očima. Ali na kraju sam se i ja blago
nasmijala.
“Spremna za povratak kući?,” upitao me.
“Ja sam rođena spremna,” kazala sam. Sretna sam što nas
čeka sat vremena zajedničke vožnje. Nisam se htjela rastati s
njim, još.
Konobarica je ubrzo došla, sigurno nas je promatrala.
“Možete li nam dati račun, hvala.” Glas mu je bio grublji,
vjerojatno da je se otarasi.
“N – naravno,” zamucala je. “Izvolite.” Izvadila je kožnu
mapu iz prednjeg džepa crne pregače i pružila mu je.
U ruci je već imao novčanice. Umetno ih je u mapu i smjesta
pružio natrag konobarici.
“Zadržite ostatak.” Osmjehnuo se. Zatim je ustao, i ja
također.
Opet mu je uputila gostoljubiv smiješak. “Ugodnu večer vam
želim.”
Odmaknuo je pogled od mene kako bi joj se zahvalio.
Nasmiješila sam se najuvjerljivijim osmijehom.
 Ispratio me do izlaza, hodajući vrlo blizu mene. Pazio je da
me ne dotakne.
Otvorio mi je suvozačka vrata, pridržao ih je dok sam ulazila
i blago ih zatvorio za mnom. Gledala sam kako obilazi prednji
dio auta, još jednom zadivljena njegovom gracioznošću.
Nakon što smo ušli u auto, upalio je motor. Izašao je u
promet i skrenuo u suprotni smjer, prema autocesti.
 8.POGLAVLJE

“Kako si znao gdje sam? I što si uopće radio u Atlanti?,”

upitala sam ga dok je srednjom brzinom vozio mirnom
ulicom.
“Posjetio sam starog prijatelja. Obavio sam još par sitnica i
kad sam se vraćao slučajno sam naletio na tebe,” odgovorio mi
je gledajući cestu.
“Aha,” promrmljala sam.
On se blago nasmiješio.
Taj odgovor me nije smirio. Glasić u mojoj glavi mi je
odgovorio da to je to djelomična istina.
“Što najviše ne voliš kod ljudi?,” pogledao me sjajnim
smaragdnim očima i blagim smiješkom. Pritom ne mareći za
cestu.
“Kada lažu,” iskreno sam mu odgovorila.
“Onda se slažemo što se tiče toga.”
“Koliko si puta imao potrebu da lažeš?,” počela sam s
pitanjem.
“Ponekad… osjećam se da lažem neprestano,” priznao je.
“O, ja lažem samo kada zaglibim u nekakav problem,”
iskreno sam rekla. “Ali to je kod mene rijetkost.”
“Blago ti se,” duboko je izdahnuo.
Izgleda da ima nekakav ozbiljan problem kada je rekao da se
osjeća da laže neprestano. Očito je, to je neki veliki problem
za njega i za njegovu obitelj.
“Vjeruješ li mi?,” upitao me te pogledao sa smaragdnim
očima punima nade.
“Da, vjerujem ti,” rekla sam iskreno.
Na licu mu se pojavio blagi osmijeh. Gledao me kao da sam
jedina osoba na svijetu kojoj može vjerovati.
“I, Bella, očito nam nije suđeno da se držimo podalje,”
osmjehnuo se.
“Izgleda,” složila sam se s njim. Pogledala sam njegovu
prekrasnu anđeosku facu.
“Očigledno sudbini to ne paše,” rekao je.
“Vjeruješ li u sudbinu?,” upitala sam ga.
“Pa, da. Kažu da sudbinu nitko ne može spriječiti i da će
sudbina isprevrtati cijeli svijet da dođe do nečeg posebnog,”
glas mu je bio melodičan. A ja sam ga s oduševljenjem
slušala.
Našli smo se pred Katienom kućom. Moj kamionet stajao je na
svome mjestu, sve je bilo potpuno normalno. Imala sam
osjećaj kao da se budim iz sna.
Zaustavio je auto, nisam se pomaknula.
Oklijevala sam s rukom na kvaki, ne bih li produljila trenutak.
“Bella?,” obratio ni se ljubaznim tonom.
 “Da?” Okrenula sam se prema njemu, suviše željno. Što
ako traži da se nakon svega nastavimo držati što dalje? Ne, ne
bih to mogla podnijeti.
“Lijepo se provedi vikendom i odmori se,” zaželio mi je s
predivnim smiješkom.
“Hvala, i ti također,” nasmiješila sam mu se.
“Vidimo se u ponedjeljak.” Nevoljko sam otvorila vrata.
“Vidimo se.”
Zatim sam izašla iz auta. Pričekao je da dođem do ulaznih
vrata. Okrenula sam se i ugledala kako crni auto nestaje.
Dohvatila sam ključ, otključala vrata i ušla.
Katie je spremila večeru. Nakon večere gledala sam televiziju
s njom.
“Jeste li se dobro provele?”
“Aha, bilo je super. Obje su pronašle haljine.”
“Umorna si? Najbolje bi bilo da odeš leći,” predložila mi
je.
“U pravu si, mama.” Kapci su mi se počeli spuštati na oči.
Polako sam se popela stubama na kat. Brzo sam obavila sve
potrebno prije odlaska u krevet. Izašla sam iz kade te sam se
osušila. Brzo sam se presvukla za spavanje. Legla sam na
krevet i brzo zaspala.
Usred noći me probudila noćna mora. Naravno, u njoj je bio
Daemon. Nisam se mogla smiriti i u miru nastaviti spavati.
Tiho sam hodala po sobi da saberem misli. Stavila sam ruke
na čelo.
 “Izlazi iz moje glave,” tiho sam zarežala. Hodanje po sobi
kao muha bez glave mi neće pomoći. Zato sam se vratila u
krevet i nastavila spavati.
Probudila sam se mamurna. Otišla sam do kupaonice da
osvježim lice.
Katie i ja zajedno smo doručkovale. Ona je otišla na posao, a
ja sam napisala ostatak domaće zadaće. Kad sam se i tog
riješila, sjela sam na kauč i gledala televiziju.
Zazvonio mi je mobitel. To je bila Madison. Zgrabila sam
mobitel s kauča i digla slušalicu.
“Hej, Madison,” rekla sam.
“Hej, Bella.”
“Zvala sam te sinoć, javila mi se tvoja mama, rekla mi je da
si bila umorna i da si otišla ranije spavati. Pa sam htjela vidjeti
spavaš li još uvijek,” blago se nasmijala.
“Budna sam, kao što možeš čuti. Emma i ti obavile ste što
ste trebale?,” upitala sam je.
“Jesmo, šteta što nisi dalje išla s nama.”
“Bit će drugih prilika,” kazala sam joj.
“No dobro. Pusti mene i Emmu. Reci ti meni što je dalje bilo
s Daemonom i tobom,” znatiželjno me upitala.
“Ništa, zar je trebalo nešto biti?,” upitala sam je u čudu.
“Ma daj, Bella, sigurno je nešto bilo samo mi ne želiš reći,”
navaljivala je.
“Madison, ako sam ti rekla da se ništa nije dogodilo onda se
nije dogodilo.”
 “A, dobro. Sigurna si da mu se ne sviđaš? S obzirom na to
kako te je gledao jučer.”
Zakolutala sam očima.
“Ne,” hladno sam odgovorila.
“Šteta. Baš bi bili dobar par. Da nisi s Matthewom –,”
Prekinula sam je. “Zaboravi Matthewa. Prihvatiti njegov poziv
je bila greška. Otkazat ću to.”
“M – molim? Zašto?,” iznenadila se mojom odlukom.
“Jednostavno ne mogu ići s njim i gotovo!”
“Čuj, ako ti tako želiš, onda dobro. Ali sad imaš šanse s
Daemonom. A i super ti pristaje, bolje nego Matthew,”
uvjeravala me.
“Taj film nećeš gledati.”
“Možda ne trenutno. Ali uskoro definitivno. Ne mogu
dočekati premijeru,” zafrkavala me.
Blago sam se nasmijala.
Nakon dužeg razgovora s Madison, iako ja to ne bih nazvala
razgovorom nego ispitivanjem, otišla sam si spremiti nešto
lagano za ručak.
Sjedeći za kuhinjskim stolom, stvorila mi se želja za kupanje.
Srećom, imam savršeno mjesto za to. Možda bih trebala
pozvati Daemona? Mislim, ipak je predložio da odemo
zajedno na kupanje.
Došla mi je poruka na Facebooku. Ja o vuku, a vuk na
vratima.
“Hej, jesi li danas za kupanje?,” predložio mi je.
 “Da, rado,” napisala sam.
“Super, budi spremna za desetak minuta. Doći ću do tvoje
kuće i zajedno ćemo otići.”
“Može, vidimo se,” napisala sam.
“Vidimo se.”
Ugasila sam mobitel te ga ostavila na kuhinjskom stolu i
projurila u svoju sobu. Našla sam tamnoplavi jednodijelni
kupaći kostim koji sam kupila prošlo ljeto. Neću sigurno u
kupaćem kostimu ići kroz šumu. Obukla sam svijetložutu
lepršavu haljinu do koljena koju sam inače nosila do plaže u
Miamiju. Zatim sam otišla do kupaonice da uzmem dva
ručnika, strpala sam ih u neku crvenu sportsku torbu. Obula
sam patike i sišla u prizemlje. Uzela sam mobitel i šmugnula
iz kuće. Zaključala sam kuću.
Pred mojom kućom se ubrzo pojavio crni Camaro. Daemon
ga je parkirao pored mojeg kamioneta. Brzo je izašao iz auta.
Na sebi je imao crnu majicu na bretelice. I kratke crne hlače.
U ruci je nosio modernu plavu Adidas sportsku torbu,
prebacio ju je preko ramena. Bio je prelijep, nestvaran. Ne
mogu da vjerujem da ovakvo predivno stvorenje postoji.
“Spremna?,” upitao me osmjehnuvši se.
“Da,” potvrdila sam.
Vrijeme je bilo savršeno za kupanje. Nadam se da jezero nije
prehladno. Ne želim dobiti upalu pluća.
Daemon i ja uglavnom smo šutke šetali šumom. Bio je dobre
volje.
 Došavši, stavila sam torbu ne preblizu jezera. Daemon je
svoju torbu stavio blizu moje. Kad je skinuo majicu, zinula
sam. Bio je tako zgodan, s tim pločicama i mišićima. Brzo
sam se okrenula. Ne želim da me vidi kako mi slina izlazi iz
usta. I ja sam se skinula u kupaći kostim. Haljinu i patike
ostavila sam pokraj torbe. Opet sam se okrenula prema
Daemonu, Bože, savršen je u tim žarko crvenim kupaćim
boksericama. Ovaj put sam se potrudila da ne zinem.
“Hoćemo?,” upitao me.
“Nego što,” osmjehnula sam se.
On je bez problema ušao u jezero. Pa, očito nije toliko hladno
kad on može bez problema kročiti u jezero. No, ja sam
svejedno odugovlačila što se tiče ulaska. Odlučila sam, neću
se danas kupati.
Kad je vidio da me nema okrenuo se. “Hajde, Bella, voda je
savršena,” kazao je.
“Znaš što, danas ću preskočiti kupanje jer –,”
Došao je, uzeo me za ruku i povukao u jezero. Daemon je bio
u pravu, voda je savršena za kupanje. Kad mi je voda došla do
struka pustio mi je ruku.
Skupila sam dah i zaronila. Dubina je bila savršeno bistra. Na
dnu je bilo puno kamenčića, skoro ni jedne biljke nije bilo. I
Daemon je zaronio. Ali on nije imao napuhane obraze kao ja
da zadrži dah. Uhvatio me za ruku i povukao do dna. Osjećaj
je nevjerojatan.
Ubrzo, nisam mogla više držati dah, izronila sam. Duboko
sam udahnula. Prošla sam rukom kroz moju dugu, mokru
kosu. Daemon je ostao dolje roniti.
 Doplivala sam do otočića sa zelenom vrbom. Sakrila sam se
među dugim zelenim listovima. Zrake Sunca provukle bi se
među duge listove. Sjedila sam i toćala noge. Brzo sam se
ustala kad sam shvatila da je prošlo više od dvadeset minuta
otkako je Daemon zaronio sa mnom. Što ako mu se nešto
dogodilo? Ajme, ne, što ako se utopio? Tisuću scenarija prošlo
mi je kroz glavu.
“Daemone?,” dozivala sam ga.
“Daemone!,” povisila sam glas.
Panika me uhvatila. Nisam znala što bih. Sagnula sam se i
pogledala svoj odraz u vodi. Zatvorila sam oči. “Molim te
budi dobro, ko Boga te molim,” tiho sam rekla uspaničenim
glasom.
“Bella? Jesi dobro?,” upitao me melodičan glas.
Otvorila sam oči i podignula glavu. Uh, hvala nebesima dobro
je. Nije se utopio. Kapljice vode padale su polako s njegovog
prekrasnog anđeoskog lica. Bila sam ljuta na njega.
“Čovječe, gdje si bio svo ovo vrijeme?,” ljutito sam ga
upitala.
On me iznenađeno pogledao, rukom je prošao kroz kosu.
“Kako gdje sam bio? Ronio sam,” i dalje me gledao u čudu.
“Nije te bilo dugo. Tisuću scena mi je prošlo kroz glavu,
mislila sam da ti se nešto dogodilo,” zabrinuto sam rekla.
“O, jesi se ti to zabrinula za mene?,” osmjehnuo se. On je
ovo shvaćao kao nekakvu šalu.
“Tebi je možda ovo šala, ali vjeruj mi, meni nije. Naravno
da sam se zabrinula,” iskreno sam priznala.
 “Za ubuduće, ne trebaš raditi od muhe slona. Mogu dugo
roniti,” poručio mi je.
“Da si mi ranije spomenuo ne bih se brinula, ali dobro.”
Još jedna posebna sposobnost. Dugo ronjenje. Ali i dalje ne
mogu dokučiti što je on. Barem sam sigurna da nije sirena.
“Dobro, gospođice,” zakolutao je očima.
Prišao mi je bliže, uhvatio me za ruku i povukao opet u
jezero. Naravno, nisam bila spremna na to. Nagutala sam se
dosta vode, ali preživjet ću. Nije kao da mi je prvi put da sam
se nagutala vode. Sve u svemu, bolje da sam se nagutala
jezerske vode nego morske.
“Hej! Želiš me utopiti?”
“Naravno da ne,” i dalje se smiješio.
Zamahnula sam rukom i poprskala ga vodom za osvetu.
“Hej! Čemu to?,” i dalje nije sklanjao osmijeh sa lica.
“To ti je za ono malo prije,” kazala sam mu ponosno.
“Ma nemoj,” zahihotao se.
“Ovaj, Daemone, najbolje bi bilo da nikome ne
spominjemo ovo naše zajedničko druženje što se danas
dogodilo, može?,” predložila sam.
“Da, da, naravno. Nema problema. Šutim ko riba na
suhom,” našalio se.
“I na mokrom,” dodala sam.
Nasmijali smo se.
“Bella, hoćemo van? Meni je dosta kupanja za danas,”
kazao je.
 “Može, i meni je već dosadilo,” složila sam se s njim.
Otplivali smo do kopna laganim tempom. Daemon je pratio
moj tempo laganog plivanja. Vjerojatno bi volio da idem na
raketni pogon kao on, ako uopće može.
Kad smo došla do svoje torbe, izvadila sam ručnik i počela se
brisati. Stavila sam ručnik preko leđa te se okrenula prema
Daemonu. Nemoguće, već je bio suh. Kao da nije ni ušao u
vodu. Kako? Nije moguće da se tako brzo osušio. A od
njegovog ručnika ni traga. Što li je on zaboga?
“Već si se osušio?,” upitala sam ga. Baš me zanima što će
reći.
“Aha,” promrmljao je.
“Tako brzo?,” nastavila sam.
“Bella, na što aludiraš?,” upitao me.
“Na ništa. Samo me zanima tajna tvoje nevjerojatno brze
suhoće,” kazala sam.
“Nema tu neke tajne.”
“O,” promrmljala sam.
Jer, budem li dalje ispitivala bilo je sigurno da bi se odmah
posvađali. A to nisam htjela. Ako treba motrit ću ga kao
detektiv Horatio Caine iz CSI: Miamija.
Kad smo se oboje obukli, uzeli smo torbe i zaputili se prema
mojoj kući. Šutke smo prešli put.
Došavši pred Katienu kuću, pozdravili smo se. Ja sam ušla u
kuću a on je odjurio autom.
 Kad sam ušla u kuću, otrčala sam do kupaonice i osušila kosu
fenom. Presvukla sam se, kupaći i ručnik sam stavila na
sušilicu, a ostalo sam spremila natrag u ormar, gdje inače živi.
Kasnije je Katie došla doma. Postavila sam večeru te smo
jele.
Nismo ni palile televiziju. Sjedile smo na kauču i pričale.
Kad mi se počelo spavati otišla sam u svoju sobu. Presvukla
sam se za spavanje.
Legla sam na bok. U glavi mi se vrtjelo more prizora. Većinu
njih nisam mogla dokučiti. Razjasnila sam nekoliko činjenica.
Bila sam potpuno sigurna u dvije stvari. Prvo, Daemon je
neka vrsta neljudskog bića. I drugo, beskrajno sam i
nesumnjivo zaljubljena u njega.
 9.POGLAVLJE

Kroz prozor sam vidjela da je vani sunčano, apsolutno

savršeno. Jutros sam osjećala kao da razum gubim. Znala sam
da ono sinoć nije bio san. Obukla sam se.
Sišla sam u prizemlje. Katie je završila s doručkom. Spremila
mi je zdjelicu pahuljica. Pozdravila me i otišla na posao.
Lagano sam pojela i izašla iz kuće.
Kad sam ušla na matematiku, Madison je sjedila u stražnjem
redu i gotovo skakutala na stolici od uzbuđenja. Sjela sam do
klupe pokraj nje. Sad će početi paljba pitanja.
“Znam da mi nisi preko mobitela rekla sve,” prasnula je
prije nego što sam uopće stigla sjesti.
“Sve sam ti rekla,” ostala sam pri tome i sjela. Nema
teoretske šanse da njoj i ikome priznam da smo se Daemon i ja
zajedno kupali u jezeru. Madison bi mi živce popila
beskonačnim pitanjima. Daemon će se držati svoje riječi. Neće
ni pisnuti.
“Je li ta večera bila kao izlazak? Jesi li mu rekla da te tamo
dočeka?”
To mi nije padalo ni na kraj pameti. “Ne, jako sam se
iznenadila kad sam tamo naišla na njega.”
“Ha. Onda hoćete li opet izaći skupa?”
“Možda. Ali kao prijatelji.” Na moju žalost.
“To je dobar početak,” odvratila mi je.
“Doći ćeš do prvog poljupca,” uvjeravala me.
Frknula sam. “Ma baš!”
“Da! Riješi se Matthewa i bit ćeš slobodna kao ptica.”
Nastava je počela, ali profesor Meyer nije naročito pazio, a
nismo ni bile jedine koje i dalje razgovaraju.
“A, o čemu ste razgovarali na večeri?,” nastavila je s
ispitivanjem.
“Ne znam, o svačemu,” odvratila sam joj šapatom.
“Bella, reci nešto konkretno,” usrdno me zamolila.
“Ah, dobro. Trebala si vidjeti kako je konobarica očijukala
s njim. Skroz napadno. Ali nije nešto mario za nju.” Eto joj, pa
neka misli što sam time htjela reći.
“To je dobar znak,” kimnula je. “A je li bila zgodna?”
“Jako. Rekla bih da ima devetnaest ili dvadeset godina.”
“Još bolje. Rekoh ti, sigurno mu se sviđaš.”
 “Možda, ali ne bih baš rekla.”
“Ne znam kako možeš biti nasamo s njim,” kazala je ispod
glasa.
“Zašto?” To me iznenadilo.
“Kad je tako… mračan. Ne bih znala što da mu kažem.”
Složila je facu, vjerojatno prisjetivši se kako je u subotu upro
neodoljivu snagu svojih očiju u nju.
“Čuj, nije loš kada ga bolje upoznaš,” kazala sam joj.
“Aha. Jedino mi smeta što je nevjerojatno prelijep.”
Priznala mi je i slegnula ramenima.
“Ima u njemu mnogo više od ljepote.”
“Zbilja? Kao na primjer?”
“Ne znam kako da ti objasnim… ali još je nevjerojatniji iza
tog lica,” pokušala mi je dočarati. Zagledala sam se prema
ploči.
Trudila sam se izgledati kao da slušam što govori profesor
Meyer.
“Sviđa ti se, je li?” Nije imala namjeru odustati.
“Da,” priznala sam.
“Hoću reći, zbilja ti se sviđa?,” ostala je uporna.
“Da,” ponovila sam.
“Koliko ti se sviđa? Na ljestvici od jedan do deset?”
“Jedanaest,” uzvratila sam joj šapatom.
“Više nego što se ja njemu sviđam.”
“O, a što ćeš reći Matthewu danas?”
 “Da sam se zaljubila, ali neću spomenuti Daemona. A ti ćeš
o ovome mučati,” zaprijetila sam joj.
“Nemaš frke.”
Na moju sreću, profesor Meyer prozvao je Madison.
Nije više dobila priliku ispitivati me do kraja sata, čim se
zvono oglasilo promijenila sam temu.
Oglasilo se zvono za veliki odmor. Kad sam skočila sa stolice
i brzo natrpala knjige i bilježnice u torbu.
Moj pogled je opet otišao prema stolu blizancima Black.
Otišla sam u red s blebetavom Madison. Nisam bila gladna –
uzela sam samo bocu hladne limunade.
“Bella, pogledaj,” rekla je Madison, znala sam da misli na
stol blizanaca Black.
Pogledala sam kamo i ona. Daemon je sjedio sam. Gdje je
Dee? Nisam je još vidjela da je izostala s nastave.
Opazila sam Daemona kako se smiješi i gleda me s praznog
stola na suprotnoj strani kantine od mjesta gdje je inače sjedio.
Ulovio mi je pogled, podigao je jednu ruku i pokazao mi
kažiprstom da dođem sjesti s njim. Dok sam gledala u njega u
čudu, nasmiješio mi se.
“On to misli na tebe?,” upitala me Madison s zaprepaštenjem
u glasu.
“Možda mu trebam oko nečega, idem ja bolje vidjeti što mi
treba.”
Mogu samo zamisliti njezin pogled dok sam išla od nje.
Došla sam do njegovog stola, stala sam preko puta njega
 “Bi li danas sjela sa mnom?,” upitao me s osmjehom.
Brzo sam sjela, oprezno promatrajući ga. Još se smiješio.
Mislila sam da sanjam da sjedim s tim nestvarno prelijepim
bićem.
“Mislim da se tvoji prijatelji ljute na mene zato što sam im te
oteo,” opet se nasmiješio.
“Preživjet će oni.”
“Možda im te neću vratiti,” rekao je, a oči su mu se zločesto
zacaklile.
Ugrizla sam se za usnu.
Nasmijao se. “Ti si to zabrinuta.”
“Ne, zapravo iznenađena, odakle sve ovo?”
“Pa, s obzirom na to da smo se jučer kupali na jezeru, ne
vidim razlog zašto ne bismo mogli zajedno sjediti za ručkom,”
i dalje se smješkao.
“Znači, želiš više vremena provoditi sa mnom?,” upitala
sam ga.
“Da,” potvrdio mi je s smiješkom.
“Onda, družit ćemo se kao prijatelji?”
“Pa, da,” potvrdio je oskudnim smiješkom. Nažalost ja
njega ne želim samo kao prijatelja.
“Daemone, gdje je Dee? Je li dobro? Nisam je danas
vidjela u školi,” kazala sam.
“Bolesna je. Ima jaku prehladu. Treba joj odmora,” kazao
mi je.
 “A, reci joj da je pozdravljam. Nadam se da će se brzo
oporaviti,” rekla sam mu. Mislila sam da se natprirodna bića
ne mogu razboljeti. Ali izgleda da ipak mogu.
“Prenijet ću joj tvoje tople pozdrave,” obećao je te se
nasmiješio.
“Hvala.”
“Imam jedno pitanje za tebe.” Lice mu je bilo opušteno.
“Pucaj.”
“Ideš li ipak na proljetni ples?”
“Ne, nakon škole otkazat ću to s Matthewom. Trebala sam i
prije to sasjeći u korijen.”
“Bolje ikad nego nikad,” nasmiješio se.
“Da.”
“Koje ćeš mu obrazloženje dati?”
“Da je to bila pogreška. I da mi se dulje vrijeme sviđa netko
drugi. I ne želim ga povrijediti,” priznala sam.
“Aha,” promrmljao je
Ja se glupača ponadala da će pozvati na proljetni ples.
Izmišljotina teška. Problem je u meni. Ja želim više od
prijateljstva. Bila sam u pravu, on ne osjeća isto što i ja.
Bacila sam pogled oko nas, da se uvjerim da nas nitko ne
može čuti. Dok sam očima prelazila po prostoriji, ulovila sam
znatiželjne poglede, koji su zurili u nas. Srećom, Matthew nije
bio u kantini. Načula sam glasine da za vrijeme odmora odlazi
iza škole sa svojih par prijatelja zapaliti cigaretu. Brzo sam
odvratila pogled prema njemu.
 “O čemu razmišljaš?,” znatiželjno me upitao.
Pogledala sam ga u njegove smaragdne oči, kao i obično,
ispalila istinu.
“Pokušavam dokučiti što si ti.”
Podignuo je obrvu. “Kako to misliš što sam ja?”
“Ne pravi me budalom. Znam da nisi čovjek.”
Osmijeh mu je i dalje bio prisutan.
“Imaš li ikakvog uspjeha u tome?,” upitao me.
“Nemam,” priznala sam.
Zahihotao se. “Koje teorije imaš?”
U prošlim mjesecima dvoumila sam se između Clarka Kenta i
Thora. Nema teoretske šanse da mu to priznam.
“Zar mi nećeš reći?,” upitao me i nagnuo glavu u stranu sa
šokantno neodoljivim smiješkom.
“Sramotno je.”
“Samo jednu teoriju – neću ti se smijati.”
“Da hoćeš.” Bila sam čvrsto uvjerena u to.
“Molim te,” rekao je nagnuvši se prema meni.
Mozak mi je zablokirao. Tako mi svega, kako mu to uspijeva?
“Što?,” upitala sam ga.
“Molim te, ispričaj mi samo jednu teorijicu.” Oči su mu
caklile.
“Ovaj, pa, pali anđeo?” Da nije i vještac?
“Zar je to najbolje što možeš?,” podrugljivo je rekao.
 “Mislio sam da možeš bolje,” rekao je zločesto.
“Žao mi je što nisam smislila nešto pametnije,” uvrijeđeno
sam rekla.
“Iz nekog puta ćeš uspjeti,” nastavio je zločesto.
“Baš ti hvala,” zvučala sam ironično.
“Nema na čemu,” kazao je posprdno.
“Znači, nema veze s anđelima?”
“Nikakve.”
“Ni s padom?”
“To si pogodila.”
“Barem nešto,” s olakšanjem mi se stvorio smiješak na licu.
“Dokučit ću ja što si ti,” upozorila sam ga.
“Samo naprijed,” i dalje nije skidao osmijeh s lica
“Bella, a što ako sam monstrum, a ne superjunak?”
Zaigrano se osmjehnuo.
Pokušava mi reći da je koban. Ne, to nije istina. Zahvaljujući
njemu, dva puta sam izbjegla najgore. Monstruozna osoba
pustila bi me da proživim najgore oba puta, ali on to nije
dozvolio.
“Ne, ne vjerujem u to. Ti si osoba koja mi je dvaput spasila
život.” Pokušala sam ga uvjeriti da nije osoba onakvom
kakvom se smatra.
“Nisi loša osoba,” ostala sam pri tome.
“Što ako si u krivu?”
 “Čuj, briga me što si. Bio ti pali anđeo, vampir, vještac ili
što već. Ti nisi loša osoba,” ostala sam pri tome.
Zahihotao se. “Nisam ni jedno od to troje. Ali hvala ti imaš
tako lijepo mišljenje o meni.”
“Ali ja ti ozbiljno govorim. Za tvoje dobro,” glas mu je
postao ozbiljan.
Nisam ga se bojala. Ozbiljno je mislio to što je rekao.
Svejedno, to nije promijenilo moje osjećaje prema njemu.
Tišina je potrajala sve dok nisam opazila da se kantina počela
prazniti.
Ustala sam. “Zakasnit ćemo.”
Ustao se. Ja sam ga nastavila gledati očarana njegovom
ljepotom.
“Ideš li?,” upitao me.
Trgnula sam se. “Da.”
Otišli smo zajedno na nastavu. Dobila sam niz novih pitanja
umjesto odgovora.
Profesor Lenk još nije bio u razredu kad smo ušli. Brzo smo se
smjestili na svoja mjesta. Zatim je ušao profesor Lenk i smirio
razred.
Gledala sam u profesora i pravila se da da slušam.
Bilo mi je lakše kad se oglasilo zvono za kraj nastave.
“Hoćemo?,” upitao me, spretno ustajući.
Čudno, inače bi prije svih se ispalio iz učionice.
Vrijeme za tjelesni.
 Opušteno pričajući, ispratio me do ulaza u dvoranu i zastao;
okrenula sam se prema njemu da ga pozdravim.
“Vidimo se,” rekla sam.
“Vidimo se,” osmjehnuo mi se.
Brzim korakom udaljio se od mene.
Otišla sam do svlačionice i presvukla se. Stvarnost kao da nije
dopirala do mene. Sve dok mi nisu pružili reket. Nije bio
težak, znala sam igrati tenis. Trener Reeve naredio nam je da
se udružimo u parove. Šteta što nema Dee, najradije bih igrala
s njom.
Igrala sam s Leonom. Prošlo je bez posljedica. Pobijedila sam
ga.
Trener je konačno puhnuo u zviždaljku i označio kraj sata.
“Dakle,” rekao mi je Leon dok smo odlazili s igrališta.
“Što dakle?”
“Ti i Black, a?,” upitao me znatiželjnim tonom.
“To nije tvoja stvar, Leone,” upozorila sam ga.
“Ne sviđa mi se to,” pomrsio je.
“Ni ne mora ti se,” rekla sam pomalo oštrim tonom.
“On te gleda kao… kao da si nekakav trofej. Uz to kako to
možeš raditi Matthewu?,” nastavio je ne mareći za to što sam
rekla. Dobro je, Madison mu nije rekla da planiram Matthewu
dati nogu.
“Matthew nema veze s ovim,” kazala sam mu.
“Nema veze, ali hoćeš li ga odbaciti radi Daemona?,”
zanimalo ga je.
 “Leone, neću ja nikoga odbaciti. Madison ti nije rekla,
otkazat ću ples s Matthewom,” eto, sad je čuo od mene.
“Molim?,” upitao me s očitim zaprepaštenjem u glasu.
“Da. Prihvatiti taj poziv je bila pogrešna.”
“Ako ti tako misliš, onda u redu. Uz tebe sam,” podupro
me.
“Hvala ti.”
“Ovaj, bolje da mu ti kažeš nego da sazna od nekog
drugog. Ja neću ni pisnuti pred njim,” poručio mi je.
“Ne brini. Danas ću raskrstiti s njim,” kazala sam mu.
Mahnula sam Leonu i otišla u svlačionicu. Brzo sam se
obukla. Jedine su mi želje trenutno bile da odem doma i da
otkažem dogovor s Matthewom.
Na izlasku iz dvorane bila sam odlučna da nađem Matthewa i
da konačno odem doma. Vidjela sam Daemona, opušteno
naslonjenog na zid dvorane.
Prišla sam mu.
“Bok,” pozdravila sam ga, široko se osmjehnuvši.
“Zdravo.” Uzvratio mi je blistavim osmijehom.
“Kako je bilo na tjelesnom?”
“U redu,” odgovorila sam mu.
“Super,” blistavi osmijeh i dalje je bio prisutan.
“Daemone, znaš li gdje je Matthew? Trebam ga zbog…
znaš već čega,” upitala sam ga.
“Na parkiralištu je, koliko sam čuo,” kazao mi je.
 “Dobro, hvala ti.”
“Ništa.”
Šutke smo nastavili do mog auta. A tamo me čekao Matthew.
Do Daemona su dotrčala dvojica zgodnih momaka.
“Stari, ovaj, važi li večerašnji izlazak?,” upitao ga je tip
smeđe kovrčave kose.
“Naravno,” potvrdio je.
“Kul. Vidimo se večeras u sedam,” pozdravio ga je te su
obojica otišli.
“Ne dopusti da te Matthew čeka,” rekao je.
“Ne brini se ti za njega. Ovaj, lijepo se provedi večeras
gdje god da već ideš,” poželjela sam mu.
“Hvala, vidimo se sutra,” osmjehnuo se i otišao prema
Camaru.
“Vidimo se!”
Prišla sam Matthewu. Hajde, moraš to napraviti.
“Hej,” kazala sam.
“Zdravo,” pozdravio me.
“Trebam razgovarati s tobom,” rekli smo u isti glas.
Nasmijali smo se.
“Ti prva,” kazao mi je.
“Dobro. Ovaj, Matthew, bilo bi najbolje da otkažemo
dogovor za ples,” kazala sam mu.
Začuđujuće, nije bio tužan niti se ljutio. I dalje je bio veseo.
 “Upravo sam ja o tome htio razgovarati s tobom. I ja sam
za da to otkažemo. Razlog je što mi se već jedna cura sviđa i
planiram ju pozvati. Ne želim reći da si ružna,” priznao mi je.
“Vidi čuda. I meni se netko drugi sviđa.”
Opet smo se nasmijali.
“Bolje je ovako nego da zavaravamo jedno drugo,” kazala
sam.
“Tu si u pravu. Pa želim ti sreće s Daemonom Blackom,”
poželio mi je
“Daemon nije taj koji mi se sviđa,” lagala sam.
“O, izvini. Onda sretno ti bilo s tim mladićem,” iskreno mi
je poželio.
“I tebi s tom curom,” uzvratila sam mu.
“Hvala. Sretno nama oboma,” kazao je te se udaljio od
mene.
Hvala nebesima. Bolje nije moglo ispasti.
Ušla sam u svoj kamionet. Upalila ga i zaputila se prema kući.

10.POGLAVLJE

Kad sam se probudila, osjećala sam se mamurno. Sinoć je

Daemon kao i obično, imao glavnu ulogu u mojim snovima.
 Obukla sam crvenu majicu kratkih rukava i traperice.
Doručak je bio uobičajeni, miran objed. Katie je spremila
objema zdjelice pahuljica. U drugu subotu je proljetni ples.
“Bella, sigurno ćeš ići na proljetni ples?,” upitala me.
E, da. Moja mama je jedina osoba koja ne zna da sam otkazala
sam Matthewom. Morat ću joj reći.
“Ipak ne idem,” priznala sam joj.
“Kako to?,” zbunjeno me upitala.
“Otkazala sam s Matthewom. Tako da ne idem na ples.”
“A. Matthew, je li ti nešto loše napravio?,” sumnjičavo me
upitala.
“Nije, mama. Oboje smo odlučili da je najbolje da ne idemo
skupa.”
“O, u redu. A je li te netko drugi pozvao?”
“Ne,” glas mi je zvučao tužno.
Mamin pogled bio je suosjećajan. Zagrlila me, da me ohrabri.
“Ne budi tužna, bit će drugih prilika,” uvjeravala me.
“Znam, hvala, mama,” uspjela mi je izmamiti osmijeh.
Shvaćam je. Sigurno nije lako biti majka; živjeti u strahu da će
ti kćer upoznati dečka koji joj se sviđa, ali istodobno se brinuti
da možda i neće. Misli su mi se prodrmale, kada bi Katie
imala i najmanjeg pojma što se meni zapravo sviđa.
Katie me poljubila u čelo te zatim otišla. A ja sam se popela
na kat da operem zube i uzmem knjige.
 Daemon i ja zajedno smo otišli na povijest. Svi su nas gledali
dok smo zajedno išli do našeg stola. Primijetila sam da je sjeo
sasvim blizu mene, ruke su nam se gotovo doticale.
Profesor Lenk je zatim ušao u prostoriju unatraške – vukući
visoki metalni okvir s kotačićima, s teškim novim televizorom
i videom. Danas ćemo gledati nastavni film – olakšanje u
razredu bilo je očito.
Kad je učionicu obavio mrak, tek tad sam postala svjesna da
Daemon sjedi na samo centimetar od mene.
Počela je uvodna špica, osvijetlivši prostoriju. Oči su mi
poletjele prema njemu. Uzvratio mi je osmijehom.
Satu nikako da dođe kraj, nikako se nisam mogla usredotočiti
na film. Nisam znala ni koja je tema.
Uspješno sam se smirila. Povremeno bih si dopustila pokoji
pogled prema njemu, i on je bio opušten.
Stvorila mi se žudnja da ga dotaknem. Suzdržavala sam se,
jedva, ali uspješno.
Odahnula sam s olakšanjem kad je profesor Lenk upalio
svjetlo na kraju nastave.
Nakon što sam sredila sve što se tiče škole, nazvala sam oca.
Hvala Bogu, dobro je. Mnogo mu nedostajem. Rekla sam
mu da mi puno pozdravi Vicki i Michaela.
Na televiziji nije bilo ništa pametno. Samo neke kulinarske
emisije ili glupe humoristične serije. Na kraju sam našla CSI:
Miami. Serija mi je bila odlična. Pratim je otkako se počela
emitirati.
 Kad je završila, izašla sam ispred kuće. Sjedila sam na
ulaznim stepenicama. Dobro mi je došlo malo zraka.
Ubrzo se pred mojom kućom stvorio crnu Camaro. Parkirao
ga je do mojeg kamioneta.
Elegantno je izašao iz auta i prošao k meni.
“Hej, od kud ti?,” pozdravila sam ga.
“Ej, bio sam u prolazu,” osmjehnuo se.
Sjeo je blizu mene na stepenicama. Došlo mi je da mu
priznam osjećaje svoje, ali stopirala sam se.
“Kako je prošao izlazak? Gdje ste bili?”
“Poprilično dobro. Bili smo u Tongue & Groove klubu,”
osmjehnuo se.
“Koliko si bio pijan? Na ljestvici od jedan do deset?”
Zahihotao se. “Nisam bio pijan, za razliku od ostalih. Ja i još
jedan smo ostali trijezni cijelu noć. Dok su ostali bili pijani ko
deve. Nisu bili sposobni voziti, pa samo ih ja i još jedan
momak vratili kućama.”
“Odličan provod. Nema što!”
“Je l' da?,” blago se nasmijao.
Satima smo pričali na ulaznim stepenicama mamine kuće.
Postavljali smo si još par pitanja da saznam nešto više jedno o
drugome.
“Sumrak je,” kazao je Daemon, pogledavši prema nebu.
Katie će uskoro doći kući.
“Sumrak mi je omiljeni dio dana,” rekao je pritom se
osmjehnuo.
 “Meni zora, jer jutro donosi nove izazove i novi početak,”
rekla sam.
“Od sumraka do zore,” promrmljao je.
Nisam dokučila što je s time htio reći.
“Tvoja majka će stići za nekoliko minuta. Bolje bi mi bilo
da se ispalim odavde dok ne dođe,” osmjehnuo se.
Ispratila sam ga do njegovog auta.
Prošlu noć sam bolje spavala. Nisam imala nikakve snove.
Kad sam se probudila u sunčanom jutru osjećala sam se
blaženo. Zviždukala sam i skakutala niz stube. Katie je to
opazila.
“Jutros si mi dobre volje,” prokomentirala je za vrijeme
doručka.
“Petak je,” rekla sam veselim glasićem.
“Bella, večeras ću kasno doći doma. Dogovorila sam se s
kolegama da nakon posla odemo u Atlantu na večeru. Mislim,
ako hoćeš mogu ostati doma.”
“Mama, odi slobodno. Ponekad se i ti trebaš dobro
provesti,” osmjehnula sam joj se.
“U redu,” pogled joj je bio sretan.
“Neće meni biti dosadno. Imam ja što za raditi. Riješit ću
školu i malo se pozabaviti kućom,” poručila sam joj.
“Mama? Jeste li uspjeli uhvatiti onu zvijer?,” upitala sam
je.
“Nažalost, ne. Nema joj ni traga. Izgleda da je otišla,
hvala Bogu,” rekla je s olakšanjem u glasu.
 “Doista? Hajde konačno da smo se i toga riješili,” kazala
sam.
Spremila sam torbu, obula se, oprala zube.
Bila sam u kantini s Madison, Emmom i Leonom.
Uglavnom su pričali o plesu. Iako ne idem, uključila sam se u
temu. Vidjela sam da se Dee vratila, bilo mi je drago što je
ozdravila.
Prije nego što sam otišla na sat povijesti, otišla sam do Dee i
Daemona.
“Bok, Bella!,” pozdravila me nasmiješena Dee.
“Hej,” Daemon mi se blago nasmiješio.
“Hej. Dee, čula sam da si bila bolesna. Drago mi je da si
ozdravila.”
“Hvala, Bella. Dobro je vratiti se.”
“Nego što.”
“Sad si bolje?,” upitala sam je.
“O, da. Zdrava sam ko dren.”
“I puna adrenalina,” dodao je Daemon s smiješkom na licu.
“Braco, ne pretjeruj.”
I dalje se smješkao.
“Odoh ja, ljudi, vidimo se kasnije,” pozdravila nas je sa
smiješkom te otišla.
Konačno! Još jedan tjedan je uspješno završio. Došavši doma,
odmah sam riješila zadaću. Zatim sam stavila prljavo rublje u
perilicu. Dok sam čekala da rublje bude gotovo, usisala sam
kuću.
Obrisavši prašinu po kuću, izvadila sam rublje iz perilice,
složila ga te napunila sušilicu.
Onda sam se zaputila prema dućanu, ponestalo nam je
namirnica. Napunivši hladnjak, legla sam na kauč, ukopčala
slušalice u mobitel, nabila ih na u uši i slušala pop glazbu.
Kad mi je dosadila glazba, izvadila sam slušalice iz ušiju te
sam gledala televiziju. Jedino što je bilo “zanimljivo” na
televiziji je bila glupa humoristična serija Prijatelji. Odgledala
sam tu jednu epizodu iz dosade. Ne razumijem što je ovdje
ljudima smiješno? Smijati se nečemu što nimalo nije smiješno.
Kad je završila epizoda ugasila sam televiziju.
Stalno su mi se motale scene po glavi u vezi Daemona. A da
ga izbacim iz svog života? Razmišljala sam o toj mogućnosti.
Ali na kraju sam shvatila da jednostavno ne mogu. Ne! Previše
sam zaljubljena u njega i previše mi znači. Nema šanse da to
napravim. Otkako sam došla u Mystic Souls život mi se počeo
vrtjeti oko njega. I nekako mi je uljepšao život ovdje.
Primijetila sam da je pao mrak. Otišla sam u kuhinju
napraviti si večeru. Napravila sam dva jaja na oko. Kad sam
pojela, oprala sam suđe. Zatim sam uzela pidžamu i otišla u
kupaonicu. Sušila sam kosu sve dok nije bila besprijekorno
ravna.
Ušavši u sobu, dočekalo me neugodno iznenađenje.
“Daemone?”
“Hej, Bella,” glas mu je bio ozbiljan.
 “Kako si ušao?”
“Očigledno kroz prozor. Nisam sigurno kroz krov ušao,”
osmjehnuo se.
“Dobro. Aj mi ovo razjasni. Što ti radiš ovdje u ovo doba?”
Duboko je uzdahnuo. “Došao sam razgovarati.”
“Nisi mogao naći bolji trenutak?,” podignula sam obrvu.
“Ne. Čekat ću te dolje, dođi,” kazao mi je te iskočio kroz
prozor.
Ostala sam ukipljena. Mogao je razgovarati ovdje? Nema
nikog u kući osim mene. Što mi želi reći? Ili pokazati?
Obula sam crvene šlape i sišla. Nije mi se dalo presvlačiti iz
pidžame. Usput, njega nije briga jesam li ja u pidžami ili u
trapericama.
Izašla sam iz kuće. Čekao me ispred, kao što je i rekao.
“U pidžami? Stvarno?,” zakolutao je očima.
“To je moj problem. A tebi bi bilo bolje da imaš valjan
razlog zašto me izvlačiš iz kuće u ovo doba noći,” poručila
sam mu. Bila sam jednim dijelom ljuta na njega.
“Sve će ti biti jasno za nekoliko trenutaka,” kazao je te
krenuo na istočnu stranu moje kuće. Opet šuma? Divno!
“Zar taj razgovor baš mora biti u šumi?,” upitala sam ga
dok sam išla za njim u mračnu šumu.
“Baš mora,” odgovorio mi je mračnim glasom.
Jedina svjetlost su bile zrake plavog Mjeseca koje su se
uspjele probiti među krošnjama drveća i tako osvjetljavati put.
 Nisam još doživjela da u pidžami usred noći šetam šumom.
Što je toliko važno da mi želi otkriti? Sumnjam da će mi
otkriti vladinu tajnu.
“Kuda mi uopće idemo?,” zanimalo me.
“Do jezera,” odgovorio mi je.
“Tamo ćeš saznati istinu,” dodao je.
“Kakvu istinu? O čemu ti pričaš?,” zvučala sam zbunjeno.
“Strpi se saznat ćeš,” uputio mi je blagi osmijeh.
Glasić u glavi mi je poručio da slušam svoje srce te da mi ništa
drugo ni ne preostaje.
Došavši do jezera, plavi Mjesec je sjao točno nad nama. A u
jezeru se vidio mjesečev odraz. Bilo ja tako mirno. Nema
nigdje žive duše. Osim mene i Daemona.
“Bella,” htio mi se približiti.
Napravila sam par koraka unatrag. “Reci što imaš i pusti me
na miru više,” poručila sam mu.
“Nemoj se plašiti. Neću ti ništa,” kazao je.
“Samo ću ti dokazati,” rekao je blago.
“Dokazati što?,” glas mi je bio strog.
“Da za sve ono što si govorila, bila si u pravu.”
“U vezi čega sam bila u pravu?,” i dalje sam bila zbunjena.
Na licu mu je bio blagi osmijeh. “Vidjet ćeš.”
 11.POGLAVLJE

Daemon je izgledao šokantno. Nisam mogla vjerovati

vlastitom očima. Razgarao je ne sagorijevajući. Koža mu je
bila bijela poput snijega, iako je razgarao, doslovce je sjala.
Nema šanse da ovo božansko stvorenje postoji. A šarenice su
mu bile vatrenocrvene.
Duboko je izdahnuo. Vratio se u normalu. Ništa nije bilo
spaljeno na njemu, ni koža ni odjeća. Znači ovo potvrđuje
moju tvrdnju. Daemon nije ljudsko biće. Možda jest neka vrsta
anđela?
Pogled mu je bio u strahu. Vjerojatno je mislio da ću početi
bježati od njega. Svejedno i nakon ovoga nisam ga se bojala.
“Ne plašim te?,” upitao me blagim glasom.
“Ne, nemam razloga da te se bojim.”
Osmjehnuo se šire.
“Znači, ti jesi ipak pali anđeo?,” upitala sam ga.
Zahihotao se. “Ne, Bella, nisam anđel.”
“Što li si onda?”
 “Ah, ja sam opsidijan. Dolazim sa planeta Opsidijan. Moj
planet je uništila apokalipsa. Po gregorijanskom kalendaru, to
jest zemaljskom, to se zbilo 1346.godine, a po opsidijanskom
kalendaru 2089.godine.”
“Ti si vanzemaljac ? I dolaziš iz budućnosti?,” glas mi je
zvučao iznenađeno. Nikada mi nije palo na pamet da je druga
vrsta osim ljudske obitavala u svemiru.
“To za vanzemaljca si u pravu, a to da sam iz budućnosti to
si pogriješila,” široko se osmjehnuo.
“Kako? Rekao si da se apokalipsa dogodila 2089.godine.”
I dalje sam ga zbunjeno promatrala. “Ne razumijem.”
“Ovako, naša civilizacija je bila naprednija od ljudske
tisućama godina u to doba. Dok smo mi uživali u
najmodernijoj tehnologiji toga doba, polovica stanovništva
Zemlje valjala se u blatu. Naša vrsta je smatrala da su ljudi
rasa s manama i da ih treba pokoriti. Opsidijan se nalazio blizu
Andromede, spiralne galaksije, a kako je Andromeda udaljena
skoro tri milijuna svjetlosnih godina od Zemlje tako je i naše
računanje vremena bilo drugačije,” objasnio mi je.
“Shvatila sam. Ali ako se prema gregorijanskom kalendaru
dogodila apokalipsa 1346.godine, onda to znači…”
“Besmrtan sam, da. Zato što je sastav atmosfere na Zemlji
drugačiji nego na Opsidijanu. A da nije, ja bih već davnih
godina bio pod zemljom. Vjerujem mi i ja želim ostarjeti kao
sva ljudska bića, a ne šesto šezdeseti i dvije godine lutati
Zemljom i skrivati se kao nakaza,” glas mu je pomalo zvučao
tužno.
 “Žao mi je. Žao mi je što si izgubio dom, ostatak obitelji,
prijatelje i Clary,” glas mi je bio suosjećajan. Bilo mi ga je
žao.
Odmahnuo se glavom. “Apokalipsa mi nije oduzela Clary,
nego –”
Prekinula sam ga. “Čuj, žao mi je što si izgubio sve što ti je
bilo milo. I samo želim da znaš… čuvat ću tvoju tajnu,” ne
želim da se njemu i njegovoj obitelji išta loše dogodi.
“Hvala, puno mi to znači.”
“Nema na čemu. I želim da mi razjasniš još jednu stvar.
Zašto mi sve ovo govoriš? Ti mene mrziš?”
“Priznajem, u početku jesam. Kada sam te upoznao, mrzio
sam te jer si bila tako dobra i tako ljubazna i tako prokleto
znatiželjna!” Gledao me zabrinutim očima.
“A sada? Mrziš li me još uvijek?,” upitala sam ga tihim
glasom.
“Ne. Znam da misliš da sam sebično čudovište koje je trebao
umrijeti zajedno sa svojim vrstom baš kao… kao moj stariji
brat Sirius. Ali doista, kada sam te bolje upoznao i više
vremena proveo s tobom. Probudilo se nešto što je u meni bilo
zakopano sve ove godine, a to je ljubav.”
Sanjam li ja to? Da će ovo prekrasno stvorenje pripasti meni?
“Ne bih htio da me se bojiš, žao mi je što ti prije nisam uspio
reći,” glas mu je i dalje bio blag, ali zabrinutost u očima mu je
bila i dalje prisutna.
Prišla sam mu. Bili smo jako blizu jedno drugome.
“Nisi ti nikakvo čudovište,” poručila sam mu.
 “Stvarno to misliš?,” nije mi vjerovao.
“Najstvarnije to mislim. I da si ne znam što volim te
onakvog kakav zaista jesi.”
Široko mi se osmjehnuo. Nikada ga sretnijeg nisam vidjela.
Nagnuo se prema meni, dotaknuo je moje usne svojima.
Poljubac je trajao dugo, činilo se cijelu vječnost.
Ležali smo na mekanoj travi. Glavu sam naslonila na njegova
snažna, topla prsa. Mazio me po kosi. I dalje nisam mogla
vjerovati da ovo prekrasno biće pripada meni.
“Daemone?”
“Hm,” promrmljao je.
“Zanima me, tvoja obitelj i ti. Jedini ste preživjeli
apokalipsu? Usput žao mi je zbog Siriusa,” glas mi je bio
suosjećajan.
“Bella, sudbina je kriva što Siriusa nema više, ubuduće se
nemoj ispričavati, dobro?,” zamolio me.
“Nema problema.”
“Sad da se vratim na tvoje pitanje. Ne, sa mojom obitelji su
još preživjela braća Bartholy: Nicolae, Drogo i Peter,” blago
se osmjehnuo.
“Je li to onaj Nicolae kojeg ste Dee i ti spominjali u autu kad
ste me vozili doma iz bolnice?”
“Da,” priznao je.
“O, on je ovdje u Mystic Soulsu?”
“Ne, u Bugarskoj je, na moju nesreću sutra se vraća.”
“Na tvoju nesreću?,” ponovila sam zbunjeno.
Zahihotao se. “Ima da me prebije ko vola u kupusu.”
“Zašto? Što si mu skrivio?”
“To što sam se zaljubio u tebe. Što sam se zaljubio u ljudsko
biće. To njemu ne odgovara i ne može prihvatiti. Ali nemoj se
brinuti za njega, popustit će on, s vremenom.”
“Neću,” obećala sam.
Uspravili smo se u sjedeći položaj. Nježno me svojim toplim
rukama podragao po licu. Ljubili smo se još dugo. Njegove
usne na meni su žar.
“Kasno je, trebala bi se vratiti kući,” poručio mi je.
“Želim da ovo potraje,” rekla sam tihim glasom.
Široko se osmjehnuo. “Sutra ujutro ću doći po tebe. Reći ću ti
još puno toga i pokazati.”
“Imaš još moći?”
“Čekaj jutro,” osmjehnuo se.
“U redu.”
Putem do moje kuće, držali smo se za ruke. Vratila sam se
čitava doma.
Došli smo do ulaznih stepenica.
Poljubili smo se. Zatim je pohitao natrag na istočnu stranu
kuće, u šumu. Nije bilo ni zavukla ni dokaza da je bio
prisutan. Bio je brz kao strijela.
Šmugnula sam u svoju sobu prije nego što Katie naleti na
mene i vidi me u ovakvom izdanju. Zaspala sam bez muke.
Osjećala sam njegov dodir u snovima.
Rano sam se probudila, naspavavši se bez noćnih mora. Ne
mogu da vjerujem, ono što se dogodilo sinoć, nije bio san.
Obukla sam žutu majicu kratkih rukava i traperice. Bacila sam
pogled kroz prozor i opazila da je Katie otišla ranije. Nebo je
bilo bez oblaka, savršeno vedro.
Doručkovala sam i zatim počistila za sobom.
Upravo sam završila s pranjem zubi i zaputila se natrag u
prizemlje. Od tiha kucanja srce samo što mi nije iskočilo.
Doletjela sam do vrata. Kad sam ih otvorila, stajao je preda
mnom.
Na licu mu je bio osmijeh.
“Jutro, nadam se da si dobro spavala,” osmjehnuo mi se.
“Jesam, a ti?”
“Isto,” potvrdio je.
Nježno me poljubio.
“Hoćemo?,” blagim tonom me upitao.
“Aha,” potvrdila sam s osmijehom.
Zajedno smo šetali osunčanom šumom. Divota od dana.
“Živite u Americi više od šesto godina?” Upitala sam ga dok
smo lagano šetali stazom.
“Ne, u Americi smo tek od 1946.godine. Stoljećima smo
živjeli po Europi.”
“A. Što više voliš da te zovem vanzemaljcem ili
opsidijanom?”
“Opsidijan,” kazao je.
 “Dobro. Imaju li ostali moći vatre?”
“Jedino ja. Na Opsidijanu je bilo deset elementarnih moći:
vatra, voda, zemlja, vjetar, magija, um, led, munja, svjetlost i
energija. Moći bi se naslijedile spontano. Ali najsnažniji
element je energija. Tko bi bio vladar energije, taj bi
kontrolirao svih deset elemenata, uključujući i tamu. Nažalost,
vladar energije se nikad nije rodio na Opsidijanu. Prema nekoj
teoriji, obitelj mora biti odabrana i imati moćno krvno
naslijeđe. Ali to nikad nećemo saznati,” na kraju se
nasmiješio.
“Aha, ali što nisi rekao da su na Opsidijanu postojali deset
elementarnih moći? Od kud odjednom tama?,” upitala sam ga
zbunjenim glasom.
“Gdje ima dobra ima i zla. Tama ti dođe u paktu sa
dobrotom. Postojao je još jedan planet, planet Tenebris, bio je
udaljen nedaleko od Opsidijana. Stanovnici, tenebrisi su bili
vladari tamom. Najjače su im vještine bile: hipnokineza –
manipulacije snovima, proricanje, kontrola magle,
umbrakineza – manipulacija tamom i sjenama. I neprijateljski
nastrojeni prema mom planetu. Ali kao i Opsidijan, Tenebrisa
je isto uništila apokalipsa. Jedini preživjeli su četvoro od šest
tenebriskih careva. A oni su: Vector, Bastian, Adron i Sierra.
Za Adrona smo saznali prije par godina. Skrivao se svih ovih
godina u sjeni. Na kraju se odlučio pridružiti svojoj vrsti.
Nikad ga nitko nije vidio. Navodno vreba iz sjena.”
Naježila sam se na spomen njihovih imena. “Zašto ih niste
dokrajčili?”
“U ovih šesto šezdeset dvije godine, zaista nije bilo potrebe
da ratujemo. Održavamo kako takav mir. Klonimo se što se
više možemo. Ne želimo da naše nesuglasice dovedu ljudske
živote u opasnost. Zemlja nije naše bojno polje. Svi smo toga
svjesni.”
“O,” promrmljala sam.
“Jesi li na Opsidijanu imao drugačiji izgled?”
“Misliš kao mali zeleni?,” posprdno je upitao.
“Pa, da?,” podignula sam obrvu.
“Hollywood prikazuje pogrešan izgled vrste svih živih bića
u svemiru, ne čudim se što tako misliš. Jedino kada bi se borili
imali bi drugačiji, moćniji izgled na Opsidijanu. Ono što si
vidjela sinoć, to nije ni pola moje snage. Nisam bio mali
zeleni,” napomenuo mi je.
“Možeš li mi to pokazati? Svoj izgled u borbi?,” zanimalo
me. Sigurno nije toliko strašno.
“To nisam vidio otkako sam na Zemlji. Kao što sam rekao,
sastav Zemlje nije jednak kao na Opsidijanu. I ovdje nemam
dovoljno snage da pokažem taj oblik. Da je sastav zemljine
atmosfere jednak opsidijanovoj uspio bih bez problema. Ali ne
žalim, bolje mi je bez njega.”
“A tenebrisi? Oni su isto drugačije izgledali na Tenebrisu?”
“Isto kao i mi, kad idu u borbu promjene oblik, ali na Zemlji
izgledaju kao mi, ljudi. Jedino po čemu se ističu su njihove
crvene šarenice. Oni kad se žele pokazati u pravom svjetlu, na
koži dobiju crne tragove koji se šire okolo.”
“Dobro. Dosta o vladarima tama. Kakve moći ima tvoja
obitelj?”
 “Moj otac, Marcus, on je vladar uma. Može opčiniti bilo čiji
um, čitati misli i kontrolirati snove i uspomene. Moja majka,
Damina, vladarica vjetra, kontrolira vjetrove, pijavice i
uragane te jedina koja može letjeti. Sirius je bio vladar munje,
kontrolirao je električnu energiju, munju i grmljavinu. Dee je
vladar vode, kontrolira jezera i oceane i molekule koje postoje
u organizmima.”
“Zanimljivo, a moći braće Bartholy?”
“Najstariji je Nicolae, ima vječnih devetnaest godina.
Vladar zemlje. Kontrolira tlo, pijesak, kamen i sve vrste
biljaka. Ljubomoran sam jedino na njega to što bez i da gleda
protivnika može locirati predmete i njihove pokrete osjećajući
njihove vibracije u zemlji oko sebe.”
“Fora. A Drogo i Peter?”
“Drogo je moj najbolji prijatelj, stariji je od mene godinu
dana. On je vladar magije. Njegove sposobnosti su raznolike.
Od: kronokineze – moć zaustavljanja vremena, dimenzionalna
putovanja, egzorcizam, izvođenje iluzija, nevidljivost,
apsorpcija moći – moć privremene krađe drugih moći,
nekromancija – zazivanje duše mrtvaca. A Peter je vladar leda,
stariji je od mene tri tjedna. Ima ledeni dah koji u trenu
zamrzne nekoga te od leda može načiniti svašta, počevši od
barijere pa do snježnih čudovišta.”
“Zanimljiviji ste od Harryja Pottera.”
“Ma da,” frknuo je.
“Mislila sam da ste dosta oslabili zbog drugačijeg sastava
planeta. A zapravo ste jači nego ikad.”
 “To što smo izgubili svoj pravi izgled ne znači da smo
oslabili. Naše fizičke i mentalne sposobnosti daleko
nadmašuju sposobnosti običnog čovjeka. Možemo trčati više
od stotinu kilometara na sat. Podižemo predmete stotine ako
ne i tisuće puta veće od vlastite težine. Vidimo, čujemo i
osjetimo stvari neprimjetne za ljude.”
“Spomenuo si da Clary nisi izgubio u apokalipsi? Što se
dogodilo?”
“Clary je ubio Ares,” zarežao je na to ime.
“Tko je Ares?”
“Moj najbolji prijatelj, ustvari, bio je,” rekao je.
“Zašto ju je ubio?” Kakav je to najbolji prijatelj? Ubiti
djevojku vlastitom prijatelju. Zbog čega?
“Da krenem ispočetka. Ares i ja smo bili prijatelji od ranog
djetinjstva. Sve smo zajedno radili. Uvijek smo bili tu jedno za
drugoga. Smatrao sam ga bratom. Ali naše prijateljstvo se
pretvorilo u rivalstvo kada smo upoznali Clary. Clary je na
kraju odabrala mene, ali Ares se nikad nije prestao boriti za
njezinu pažnju. Jedne večeri izazvao me na borbu, tamo se
igrom slučaja našla Clary. Pokušala je Aresa odgovoriti od
borbe. Udarac koji je bio namijenjen meni ozlijedio je Clary.
Umrla mi je u naručju. Ares je pobjegao, ostavivši me u tuzi i
jadu. Nekoliko mjeseci nakon njezine smrti, pronašao sam ga.
Odlučio sam mu se osvetiti za sve što je učinio Clary. Uz
pomoć Droga, i njegove moćne magije, protjerali smo ga u
dimenziju Oniks. Dimenzija kazne. Kako je taj svijet drugačiji
od Opsidijana, stekao je besmrtnost baš kao i ja na Zemlji.
Nisam ga htio ubiti, iako sam trebao. Ali, i da ga ubijem, ništa
neće vratiti Clary iz mrtvih. Clary ne bi htjela da ga ubijem.
On je bio dio mog života, tako će i ostati. To neka shvati
blagom kaznom.”
“Znači, ne može pobjeći?”
“Ne. Osim ako ne uspije otvoriti portal za druge svjetove. A
pošto on vladar vatre, a ne magije, sumnjam da će ikada
uspjeti.”
Pogled mu je bio zamišljen. “Zadnje čega se sjećam da je
rekao jest da je cijeli njegov život bila laž. Rekao je da mu je
moja obitelj oduzela sve. Nikada nisam uspio saznati na što je
mislio pod time. Ili je to izmislio samo da me povrijedi.”
“Prije bih rekla ovo drugo. Samo te htio povrijediti.”
Nijemo je kimnuo glavom.
“Postoji li još koja izvanzemaljska vrsta na Zemlji? Osim
opsidijana i tenebrisa?”
“Koliko ja znam, ne,” široko se osmjehnuo.
“Nadajmo se,” blago sam se osmjehnula.
“Bella, želim ti pokazati kako putujem šumom. Ne brini se,
bit ćeš vrlo sigurna.” Usta su mu se podigla u onaj iskrivljeni
osmijeh, tako je lijep.
Pričekala sam da vidim šali li se on to, ali izgleda da je
mislio ozbiljno. Osmjehnuo se kad je opazio moju
neodlučnost, i primio me.
Srce samo što mi ne iskoči. Zatim me s lakoćom bacio sebi
na leđa, uz vrlo malo truda s moje strane. Našavši se ondje,
obavila noge i ruke čvrsto oko njega, ne želim pasti.
Bilo mi je kao da se za stijenu držim.
 “Malo sam teža,” upozorila sam ga.
“Da baš!,” frknuo je.
Zatim je potrčao.
Hitao je gustim grmljem šume kao strijela, kao duh. Nije bilo
ni zvuka ni dokaza da mu stopala dodiruju tlo. Uopće nije
davao naslutiti da ulaže napore. Sve se pomicalo smrtonosno
brzo. Čule su se vibracije u njegovim pokretima.
Nije me toliko bilo strah, koliko sam bila uzbuđena. Od silnog
uzbuđenja nisam mogla zatvoriti oči. Osjetila sam blagu
vrtoglavicu.
Prestao je. Neki dan satima smo hodali do jezera, a sad smo
se za nekoliko sekundi ponovno našli tamo.
“Pravi ushit, zar ne?” Glas mu je bio uzbuđen.
“Da, bilo je vrlo zanimljivo,” pozitivno sam rekla.
Sjedili smo u hladu, na mekanoj travi. Naslonila sam glavu
na njegovo rame.
“Daemone?”
“Reci.”
“Jesi li rekao svojoj obitelji za nas?,” upitala sam ga. Želim
se uvjeriti da naša veza Daemonovoj obitelji ne predstavlja
nikakav problem.
“Jesam. Moji roditelji i Dee me podržavaju. Drago im je da
sam nakon toliko dugo vremena našao nekoga.”
“Kad smo već kod toga, koliko si cura imao kroz stoljeća?
Stotine? Tisuće?,” nagađala sam.
 Široko se osmjehnuo. “Imao sam nekolicinu veza, iako ništa
nisam osjećao pravu ljubav. Vjerojatno sam iz zabave bio s
tim djevojkama. Samo sam istinsku ljubav osjetio s Clary i s
tobom, Bella. Te su veze kratko trajale jer po Europi uvijek bi
se nešto dogodilo što je bilo opasno za moju obitelj. Od
progona vještica do ratova.”
“Shvaćam. A što je s Nicolaeom, Drogom i Peterom? Oni te
ne podržavaju?”
Blago se nasmijao. “Samo je Nicolae protiv naše veze. Sinoć
kad je došao skoro da ga infarkt strefio. Nikada se gore nisam
posvađao s njim. A što se tiče Droga i Petera, oni su stali na
moju stranu. Isprve, Peter je bio skeptičan jer se bojao da bi
nas mogla odati FBI-u ili Pentagonu ili nekoj drugoj vladinoj
agenciji,” na kraju se Daemon nasmijao.
“Totalna glupost. To nikada ne bih mogla napraviti. Ne
želim da rade vrag zna kojekakve pokuse na vama.”
“Znam. Peter je inače osjetljiv. On osjeća na stvari na
dubljoj razini i više ga pogađaju neke situacije, nas ostale i ne
toliko.”
“Tko bi rekao. Vladar leda, a tako osjećajan i osjetljiv.”
“Da,” blago se nasmijao.
Svojim toplim, nježnim rukama, milovao me po licu. I na
kraju poljubio.
 12.POGLAVLJE

Provela sam cijeli dan s njim.

Bilo je epski! Bez obzira na to što je besmrtan i što vuče
korijene s drugog svijeta, njegova ljubav je iskrena i čista.
 Našli smo se pred maminom kućom. Ubrzo bi ona trebala
doći.
“Hoću ostati uz tebe.” Beznadno imam ovisnost kad je on u
pitanju.
“Mogu li ostati s tobom večeras?,” upitao me.
“Stvarno?”
“Ako to zaista želiš.”
“Naravno da želim!” Otključala sam vrata. Pošao je pokraj
mene. Otišla sam hodnikom do kuhinje. Stigao je prije mene,
naravno. Sjeo je upravo gdje i prošli put. Svojim je ljepotom
obasjao kuhinju.
Trbuh mi je zakrulio. Gladna sam kao vuk.
“Ovaj, hoćeš ti nešto jesti?,” upitala sam ga.
“Neću, hvala. Slobodno ti jedi.”
Usredotočila sam se na slaganje večere, uzevši sinoćnje
lazanje iz hladnjaka. Stavila sam komad na tanjur. A tanjur
sam stavila na šank. Tada mi je na pamet pala ideja.
“Daemone?,” dozivala sam ga. Zvučalo je kao da se
ulizujem. Što zapravo i radim.
“Reci.”
“Pošto si ti vladar vatre. Hoćeš li biti tako dobar i podgrijati
mi večeru?”
Glasno se nasmijao.
“Što je smiješno? Hoćeš ili nećeš?”
“Hoću,” široko se osmjehnuo. Dignuo se sa sjedalice i došao
do šanka.
 Oči su mu postale crvene, a iz vrha kažiprsta pojavila se
vatra. Kažiprstom je prešao jednom preko lazanja. Lazanje su
mirisale kao da sam ih podgrijala u mikrovalnoj. Mirisi rajčica
i origana ispunjavali su kuhinju.
Daemon je puhnuo u vrh kažiprsta te je vatra nestala. A oči
su mu se vratile u normalu. Sjeo je natrag na sjedalicu.
“Hvala,” stavila sam tanjur s hranom na stol te sjela.
“Nema na čemu.”
“Što ću dobiti zauzvrat? Ti si dobila toplu večeru, mislim da
bi bilo fer da i ja nešto dobijem,” upitao me s onim anđeoskim
osmijehom.
“Vidjet ću. Dobit ćeš nešto, ali moraš biti strpljiv. Strpljen
spašen.”
“U redu. Sigurno je nešto specijalno,” široko se osmjehnuo.
Mobitel mi je zazvonio iz moje sobe. Totalno sam zaboravila
na njega.
Daemon je pohitao do moje sobe. Nije prošla ni jedna
minuta vratio se s mojim mobitelom u rukama. Pružio mi ga
je.
“Hvala,” uzela sam ga. Zvala me mama. Podigla sam
slušalicu.
“Hej, mama.”
“Bella… najvjerojatnije se večeras neću vratiti kući.”
“Zašto? Što je bilo?” Zvučala sam zabrinuto.
“Izgleda da je zvijer uzela kratku pauzu. Napala je u
Spellsu,” Spell, gradić od petstotinjak stanovnika, udaljen
dvadesetak kilometara sjeverno od Mystic Soulsa, “imamo
dvije žrtve. A pošto oni nemaju policijsku postaju nego smo
im mi najbliži, ja i moje kolege krećemo uskoro u
intervenciju. Oprosti, Bella,” glas joj je bio tužan.
“Mama, u redu je. Nisi ti kriva. Odradi to kako treba i vidimo
se,” smirivala sam je.
“Dobro. Bella, moram ići. Ljubim te, laku noć, slatko sanjaj,”
poželjela mi je.
“Vidimo se,” spustila sam slušalicu.
“ Čuo si. Ne trebam ti govoriti.”
“Tvojoj majci bi bilo najbolje da se kloni te zvijeri,” ozbiljno
je rekao.
“Zašto? A tko će drugi zaustaviti tu zvijer ako ne ona?,”
upitala sam ga u čudu.
“Za zvijer nije obična zvijer. To je vuk straha. Biće s planeta
Tenebris.”
“Molim?” Zvučala sam iznenađeno.
“Da, vukovi straha su mnogo veći i opasniji od običnih
vukova. Vukovi straha se hrane ljudskim strahovima, a kada
se toga zasite, ubiju svoju žrtvu.”
“O, Bože,” zinula sam.
“Ne moraš se brinuti. Drogo je profesionalac kada su vukovi
straha u pitanju. Prati ih i lovi ih. Nedavno je ubio onoga koji
je izazvao strahove u Mystic Soulsu, a očito postoji još jedan.
Vjerojatno je već krenuo na njega,” rekao je bezbrižno.
“Nadam se da će ga uhvatiti. Ali kako su se oni uopće
stvorili? Rekao si da je Tenebris uništila apokalipsa i da su…”
 “O, tenebrisi su ih stvorili,” zaključila sam.
“Tu su njihove pizdarije. Nemoj se obazirati na to.”
Kad sam pojela lazanje do kraja, podigla sam čašu i na iskap
popila ostatak soka. Na brzinu sam oprala svoje suđe u
sudoperu i stavila ga naopačke na kuhinjsku krpu da se suši.
“Idemo u moju sobu,” kazala sam.
“Što fali da budemo ovdje?,” upitao me.
“Ništa. Ali mi nemamo što ovdje raditi,” pojasnila sam mu.
“O,” promrmljao je.
Dok smo se peli stubama do moje sobe, pratio je moj korak.
Došavši u sobu, zatvorila sam vrata.
“Imaš lijepu sobu,” prokomentirao je.
Ja sam mu prišla bliže.
Podrugljivo se zahihoćem. “Nismo ovdje zato.”
Počinjem mu ljubiti vrat.
“Bella, što izvodiš?”
“Imaš dvije mogućnosti: ili ćemo napraviti ovo kako treba
ili odlazi. Ti odluči što ćeš.” Kažem mu s usnama
priljubljenim posve uz njegov vrat, uvlačeći pritom pomalo
zraka. Hormoni su već posve preuzeli kontrolu nada mnom i
mislim da ga nikad još nisam ovako jako poželjela.
“Ne možemo to sada… ne ovako.”
Ma otkad je on takav moralist? “Znam da i ti to želiš,
Daemone,” šapnem mu u uho.
 “Hajde, Daemone, zar me ne želiš uzeti na ovom ovdje
krevetu?,” šapnem mu tiho i nježno ga gricnem za ušnu
školjku.
“Dobro, hajdemo,” kaže on i zabije mi ruke u kosu,
privlačeći moja usta na svoja.
U trenutku kada sam osjetila Daemonove usne, moje tijelo
kao da je obuzeo plamen. Stenjem mu u usta i za nagradu
dobivam jednako grozničave zvukove iz njegovih. Moji prsti
prolaze mu kroz kosu i ja ga potegnem malo jače, nesposobna
kontrolirati sebe i svoju želju za njim. Znam da se on još
obuzdava i to me izluđuje. Ruke mi iz kose kliznu niz njegova
leđa i napipavši donji rub njegove majice, povučem je i
uspješno sam je skinula preko njegove glave te bacila na pod.
Bože kako ima prelijepo tijelo. U trenu kad nam se usne
razdvoje, Daemon se malo nagne natrag.
“Bella,” molećivo kaže.
“Daemone,” kažem i ja, prelazeći rukama preko njegove
mekane, tople kože. Kako sam željela ovaj dodir, ova čvrstina
njegovih mišića da mi se zatežu pod kožom, ovaj zamršeni
pogled koji uljepšava to njegovo savršeno tijelo.
“Bella,” kaže opet, ali zastenje dok mu jezikom prelazim
preko donje usne.
Sagnula sam se dolje i otkopčala mu zatvarač na hlačama i
skinula ih te se uspravila. Skinuo mi je majicu bez problema i
također otkopčao zatvarač na hlačama i skinuo ih.
Njegove ruke završe u mojoj stražnjici. Ljubeći me, bacio
me na krevet. Bila sam ispod njega. A njegova se ruka
nalazila na rubu mojih gaćica. Njegovi dodiri su me izluđivali.
Nisam znala da se tako dobro dira i ljubi. Zavuče ruku ispod
mojih gaćica i dodirne me u najosjetljivije mjesto. Uzdahnula
sam duboko.
“Zaista ovo želiš?,” šapnuo je.
Nastavio je ostavljati dodire u mom međunožju i usporedno
me ljubeći. Grebala sam ga po leđima, osjećala sam njegovu
mekanu kožu ispod prstiju. Koža mu je bila meka poput pjene.
Podigne glavu prema meni. Pogledi nam se spoje. Osmjehnem
se i primaknem njegovo lice svom te nam se usne spoje, nakon
čega mu odgovorim na pitanje.
“Ne možeš ni zamisliti koliko.”
Sve ovo je potrajalo duže od sat vremena. Ležali smo na
mom krevetu u donjem rublju. Glavu sam naslonila uz njegov
vrat, a njegova ruka me grlila. Nije mi trebala dekica, jer je
njegovo tijelo bilo glavni izvor topline.
“Eto, dobio si svoju isplatu,” kazala sam mu.
“Postojali su i drugi načini. Nisi morala ovako da me
zadovoljiš.”
“Znači, nije ti bilo lijepo?”
“Tko kaže da nije? Bella, možda nisam čovjek, ali jesam
muškarac,” potvrdio je te me poljubio tjeme.
“Drago mi je. Sljedeći put možda…”
“Ne,” prekinuo me prije nego što sam stigla dovršiti.
“Zašto ne?”
“Ne želim ti oduzeti djevičanstvo!,” protivio se.
“Ali ja ti ga želim dati,” ostala sam uporna.
 “Bella, mogu te ozlijediti. Tko zna, možda baš u nekom
trenutku izgubim kontrolu i ne mogu se suzdržati. Ne želim da
kad se sljedeće jutro probudiš da te cijelo tijelo boli i da si u
modricama ko da sam te istukao macom.”
“Ti mene ne bi ozlijedio. I izdržala bih te bolove,” uspravila
sam se u sjedeći položaj.
“Ah,” zarežao je.
“Probat ćemo, ali neki drugi put, može?”
“Može,” složila sam se.
Široko se osmjehnuo.
Zijevnula sam. Počelo mi se spavati.
“Spava ti se?,” i on se uspravio u sjedeći položaj.
“Da, malo,” priznala sam.
“Molim te, nemoj otići,” zamolila sam ga.
“Neću,” nasmiješio se. Podragao me po licu.
Postalo mi je hladno bez njegove topline.
Legli smo opet na krevet. Daemon nas je pokrio dekicom.
Ležali smo jedno pokraj drugoga. Nastavio me milovati po
licu. Htjela sam zaspati, ali nisam mogla.
“Ne mogu zaspati,” šapnula sam.
“Hoćeš,” blago se nasmiješio.
Počeo mi je pjevušiti tihu melodiju, zvučala mi je poput
uspavanke koju nikad nisam čula. Pjevao je glasom anđela,
tiho za moje uho. Brzo sam pala u san.
 Probudila me svjetlost sunčanog dana. Daemon je još uvijek
spavao. Izgledao je poput anđela. Ali još uvijek sam čula
njegov glas dok je spavao pored mene. Približim mu se i
utisnem poljubac na njegovim usnama, a zatim polako
ustanem iz kreveta. Zgrabila sam njegovu majicu s poda i
obukla je, izgledala sam kao da nosim haljinu. Otišla sam u
kupaonicu, oprala sam zube i osvježila lice.
Vrativši se u sobu, Daemon je bio budan. Uspravio se u
sjedeći položaj.
Prišla sam mu i poljubila ga u usta. “Jutro.”
“Dobro jutro, jesi dobro spavala?”
“Jesam, ti?”
“Aha,” dignuo se iz kreveta.
“Moja majica tebi bolje stoji nego meni,” osmjehnuo se.
“Hvala, ali vratiti ću ti je,” kazala sam.
“Kako hoćeš.”
U tom trenutku, sjetila sam se Katie.
“Sranje! Moja mama ako…”
“Ne brini se zbog nje, došla je prije nekih dva sata. Čuo sam
je. Došla je do svoje sobe i zaspala. Spava kao klada,” rekao je
Daemon opušteno.
“Uf, dobro je,” rekla sam s olakšanjem.
“Što misliš da se mi presvučemo, a?,” predložio je.
“Može,” složila sam se.
Skinula sam njegovu majicu i vratila mu je. On se brzo
obukao. Ja sam iz ormara iskopala plave traperice i majicu
kratkih rukava boje lavande.
Spustili smo se u prizemlje. Daemon je za doručak napravio
zdjelice pahuljica. Sjedili smo za stolom i jeli.
“Što nam je danas u planu,” upitala sam ga dok sam prala
naše posuđe.
“Što kažeš na upoznavanje moje obitelji?”
Obrisala sam posuđe i stavila ga na kuhinjsku krpu da se
osuši i okrenula se prema njemu.
Pocrvenjela sam.
“Bojiš li se?”
“Da,” priznala sam.
“Ne brini. Zaštitit ću te.” Frajerski se nasmiješio.
“Ne plašim se njih,” objasnila sam mu. “Nego što ako im se
neću svidjeti.”
“Ma hoćeš,” osmjehnuo se.
“U svakom slučaju, u našoj obitelji nema tajni. Ne može ni
biti, kad moj otac čita misli, Drogo koristi magiju i sve to.
Mislim da bi i ti trebala mene upoznati sa svojim majkom.”
“Ona te već poznaje,” podsjetila sam ga.
“Kao svog dečka, hoću reći.”
“Hoću, kad uhvatim pravu trenutak za to.”
Izašli smo van. A vani je bio parkiran njegov crni Camaro,
kojeg jučer nije bilo, a tu je bio i moj kamionet i mamin
policijski automobil.
 “Kako se tvoj auto ovdje stvorio?”
“Magija,” odgovorio je.
“Aha, shvaćam.”
Sjela sam na suvozačko mjesto. Pričekao me da stavim pojas,
onda je dao gas.
Dok je vozio svoj auto iz središnjeg mjesta, shvatila sam da
nemam pojma gdje on živi. Cesta se nastavila zavijati na
zapad, kuće kraj kojih smo prolazili bivale su sve
razmaknutije, sve veće.
Onda smo napustili kuće i nastavili šumom. Naglo je skrenuo
na asfaltirani put. Bio je neobilježen, ali vidljiv.
Odjednom smo izlazili na veliku čistinu. Zaštitnička sjena
stabla stjerala se sve do zidova kuće koja se uzdizala između
njih.
Ovo definitivno nisam očekivala. Kuća je bila elegantna i
vjerojatno sto godina stara. Bila je dvokatnica, sagrađena od
crvenkastosmeđe cigle, pravokutna oblika. Prozori i vrata
poticali su iz prve gradnje, bili su savršeno obnovljeni.
Njegov auto bio je jedino vozilo na vidiku. U blizini se čula
rijeka, skrivena gustom šumom.
“Opa.”
“Sviđa ti se?” Osmjehnuo se.
“Da.”
“Spremna?,” upitao me otvorivši mi vrata.
“Rođena spremna.” Nasmijala sam se.
“Sva si mila.” Lagano me primio za ruku.
Otvorio mi je vrata.
Unutrašnjost kuće je bila još više iznenađujuća. Bila je vrlo
svijetla, vrlo otvorena i vrlo prostrana. Zacijelo je tu nekoć
bilo nekoliko prostorija. Stražnji zid, okrenut na istok, bio je
sav u slikama pejzaža ili portretima, a iza sjene stabla, čistina
se prostirala sve do široke rijeke. Stubište je dominiralo
sjevernom stranom prostorije. Zidovi, visoki strop s gredama,
drveni podovi i lagani sagovi svi su bili u različitim nijansama
bijele.
Stojeći odmah lijevo od vrata, na podignutom dijelu poda
pokraj bajkovitog čembala, dočekali su nas Daemonovi
roditelji.
Već sam prije vidjela doktora Marcusa, naravno, ipak me opet
zapanjila njegova mladost, njegova savršenost. Do njega je
stajala Damina. Imala je iste, blijede, lijepe crte lica kao i
ostali. Na njezinom ovalnom licu i uvojcima meke
tamnosmeđe kose, podsjetilo me na modele iz prošlog
stoljeća. Oboje su bili odjeveni u svijetle tonove koji su
pristajali ostatku kuće. Uputili su nam osmijeh dobrodošlice,
prišli su nam.
“Oče, majko,” prekinuo je kratku tišinu Daemonov glas,
“ovo je Bella.”
“Dobro nam došla, Bella.” Marcus mi je pažljivo pružio
ruku, rukovala sam se s njim.
“Drago mi je što se opet vidimo, doktore Black.”
“Molim te, zovi me Marcus.”
“Marcus.” Široko sam se osmjehnula.
Damina mi se osmjehnula i pružila ruku.
 “Jako sam sretna što sam te upoznala,” iskreno mi je rekla.
“Hvala. I meni je drago.” I bilo mi je
“Gdje su ostali?,” upitao je Daemon. Nitko mu nije
odgovorio, jer su se oni upravo tada pojavili pred nas. Dee i
dvojica braće Bartholy.
“Hej, Daemone i Bella!,” pozdravila nas je oduševljeno Dee.
“Ej,” osmjehnula sam joj se.
“Drogo, Petar, ovo je Bella,” rekao je Daemonov glas.
“Drago mi je, Bella. Ja sam Drogo,” pružio mi je ruku
osmjehnuvši se. Drogo je bio visok, vitak, ali i mišićav. Isto je
bio neljudsko prelijep i blijede puti. Ima kratku blijedoplavu
kosu s opuštenim šiškama. A njegove su oči su bile boje
plavog safira. Na glavi je imao crni fedora šešir.
“Drago mi je, Drogo,” nasmiješila sam se.
“Bella, ja sam Peter. Drago mi je upoznati te,” i najmlađi brat
Bartholy pružio mi je ruku s laganim osmijehom na licu. Peter
je bio isto visok i vitak, a i mišićav. Imao kratku valovitu
ponoćnoplavu kosu s punim rubom s razdjeljkom na lijevoj
strani, blijedu kožu i blijedoplave oči.
“I meni je drago, Peter.”
“Zapravo, drago mi je što sam vas sve upoznala, kuća vam
je prekrasna,” pristojno sam dodala.
“Hvala ti,” rekla je Damina. “Tako nam je drago što si
došla.” Rekla je srdačnim tonom.
“Drogo, gdje je Nicolae?,” upitao ga je Daemon.
 “Gore je. Sići će nakratko. Ima posla,” odgovorio mu je
Drogo.
“Aha, posao ne može čekati, zar ne?” Daemon je podignuo
obrvu.
“Daemone,” upozorio ga je Peter blagim tonom.
Odjednom, Nicolae se pojavio pred nama. Jedini član kojeg
nisam upoznala. I jedini član koji me ne želi prihvatiti.
Nicolae je također bio visok i mišićav. Imao srednje dugu
tamnosmeđu kosu i smaragdno zelene oči. Pogledao me
smaragdnim očima punima hladnoće.
Pružila sam mu ruku, i dalje me gledao hladnim pogledam,
pogledom lišenog emocijama. Ubrzo sam povukla ruku.
“Nicolae, ovo je —,” Daemon je započeo.
Ali Nicolae ga je prekinuo. “Isabella Schwarzwald, znam.”
Odvratio mu je hladnim glasom.
“Ispričajte me,” obratio im se pristojno te gipkim hodom
napustio prostoriju.
Drogo ja zakolutao očima. Nije bio oduševljen ponašanjem
svoj starijeg brata. A nisu ni ostali cvjetali od sreće.
“Bella, ne obraćaj pažnju na njega. Poput biljke je, teško se
navikava na nove klimatske promjene,” poručio mi je Drogo s
osmijehom.
“Da, prihvatit ćete. Daj mu malo vremena,” dodao je Peter.
“Hvala, dečki.”
Oči su mi odlutale prema predivnom čembalu.
Damina je primijetila što mi je privuklo pažnju.
 “Sviraš li?,” upitala me.
Odmahnula sam glavom. “Ne. Ali tako je divan! Je li vaš?”
“Ne,” nasmiješila se. “Peter ti ima dara za glazbu.”
“Zaista?,” odvratila sam pogled prema Peteru.
“Da,” blago se osmjehnuo.
“Pa, odsviraj nam nešto,” potaknula ga je Damina.
“Voljela bih te čuti kako sviraš,” ubacila sam se. I ostali su
se složili.
“Dogovorili smo se.” Damina ga je gurnula prema čembalu.
Sjeo je na klupu. A onda su mu prsti hitro potekli preko
tipki, tako bajkovita glazba!
Peter nas je pogledao, dok je glazba bez prekida i dalje
navirala oko nas. “I, što kažete?”
Svi smo se složili da je glazba prekrasna.
“Sviđaš im se, znaš,” kazao je onako usput. “Pogotovo se
sviđaš mojoj majci.”
Bacila sam pogled iza sebe, golema prostorija je bila prazna.
“Gdje su nestali?”
“Pružaju nam malo intime.”
“Želiš li vidjeti ostatak kuće?”
“Nema letećih tanjura?,” provjerila sam.
Nasmijao se, primio me za ruku i odveo.
“Nema letećih tanjura,” obećao mi je.
 Popeli smo se stubištem. Dugi hodnik na vrhu stuba bio je
obložen crvenkastosmeđim pločama, parket je slično izgledao.
“Nicolaeva soba… Drogova soba… Peterova soba…
Marcusov ured… Deena soba…” Pokazivao mi je vrata pokraj
kojih smo prolazili.
Htio je nastaviti, ali ja sam stala na mjestu na kraju hodnika,
gledajući u čudu ukras koji je bio zakačen za zid.
“Znam, čudno, zar ne?,” kazao je.
Prišla sam bliže. Da vidim veliki bodež. Tamnocrne boje s
velikim crvenim kristalom boje krvi. Znala sam odmah da nije
sa Zemlje, nisam ga se usudila dotaknuti.
“Zacijelo je vrlo star,” pretpostavila sam.
Slegnuo je ramenima. “Ako ćemo gledati gregorijanski
kalendar, negdje oko tisuću tristo osme, okvirno govoreći.”
Odmaknula sam pogled s bodeža i zagledala u njega.
“Ovaj bodež nije sa Zemlje?,” upitala sam ga.
“Ne, nije,” potvrdio je.
“Kada smo tisuću tristo četrdeset šeste godine pali na
Zemlju u dolinu rijeke Po, taj je bodež jedina stvar koja se
nekako uspjela sačuvati,” objasnio mi je.
“Zašto ga ovdje držite?,” upitala sam ga.
“Iz sentimentalnih razloga. Pripadao je mom djedu,
Lamarcusu, Marcusovom ocu.”
“Skupljao je starine?,” pretpostavila sam.
“Pa, više je volio ubijati nego skupljati starine.”
 “Molim?,” glas mi je zvučao zaprepašteno. Nastavila sam
promatrati taj prastari bodež.
“Koga je točno ubijao?,” upitala sam ga ne odvajajući
pogled od bodeža. I brzo sam obavila račun u glavi; bodež je
star sedamsto godina.
“Ubijao je tenebrise i svakoga tko bi mu stao na put ka
nekakvom cilju,” rekao je.
“Vidim da si zbunjena,” pogodio je. “Ispričat ću ti sve
onda ćeš shvatiti.” Znala sam da su se opsidijani i tenebrisi
mrzili, ali i dalje sam imala dosta upitnika nad glavom.
 13.POGLAVLJE

“Moj otac je rođen u Adarlanu, to je bio glavni grad našeg

planeta, dvije tisuće pedeset i druge ili prema gregorijanskom
kalendaru tisuću tristo devete godine. Bilo je to u vrijeme
vladavine Velike trojice: Mauriciusa, Sanguisa i Arona.”
Ostala sam sabrana i pažljivo ga slušala.
“Bio je najmlađi sin od troje djece. Lamarcus je bio vladar
vatrom, a majka Naenie vladarica svjetlosti. Moj djed je bio
glavni general u to vrijeme, vojska je bila pod njegovim
vodstvom. Velika trojica donijela zakon da svaki tenebris koji
prismrdi Opsidijanu treba ga eliminirati. A moj djed nikad nije
bio sit krvi. Lovio ih je i ubijao bez trunke milost.”
“Što je dalje bilo?”
“Kada je mom ocu bilo osamnaest godina, djedovi časnici
okrenuli su se protiv njega. Htjeli su preuzeti njegovo mjesto.
I da bi ga slomili, jedne večeri poslali su par vojnika u djedovu
kuću, ubili su mu ženu i ostalo dvoje djece. A moj otac je
uspio pobjeći. Pobjegao je u selo Venzor, koje je bilo udaljeno
tristotinjak kilometara od Adarlana. Tamo je upoznao moju
majku. Ubrzo su se vjenčali, nedugo zatim rodio se Sirius, a
dvije godine kasnije ja i Dee.”
“Što se na kraju dogodilo s tvojim djedom?”
 “Nikada nije prestao tražiti mog oca. Ali moj otac nije htio
da nas pronađe.”
“Zašto?”
“Siriusa i mene otuđio bi od naših roditelja. Odgajali bi nas
njegovi časnici i pretvorili u poslušne pijune odane samo
njemu. Isto ja napravio sa svojom djecom, otuđio ih je od
majke i vratio doma nakon nekoliko godina. Nakon što je
završio sveučilište za neurokirurga, stalno smo se selili da bi
se sakrili od njega. Ali nažalost, na kraju je otkrio gdje se
nalazimo, u gradiću Aria. I jedne munjevite mračne noći,
upao je u kuću s nekolicinom njegovih vojnika. Zaprijetio je
da će ubiti moju majku i Dee ako Sirius i ja ne pođemo s njim.
Sirius je tada imao dvanaest godina a ja deset. Pristali smo,
iako smo znali da nikad više nećemo vidjeti roditelje ni Dee.
Izašavši iz kuće, moj otac i majka su iskoristili svoje moći i
svom snagom počeli se boriti. Damina je udarala uragani ma,
a moj otac manipulacijama umovima. Majčine pijavice bacali
su vojnike kao od šale, uključujući i djeda. Vojnici su bili
mrtvi nakon par minuta na licu mjesta, a djed je imao nešto
snage ali nedovoljno. Na kraju je i on uzdahnuo. Moj otac se
riješio tijela. I na kraju, vratili smo se u Adarlan i nastavili
živjeti mirnim životom.”
“Opa. Zanimljiva obiteljska povijest.”
Frknuo je. “Sigurno.”
“A taj bodež, ima li magije u sebi?,” pretpostavila sam.
“Da, njegova magija nikad neće iščeznuti, zahvaljujući tom
otrovnom kristalu. Jedan ubod u srce i tenebris je mrtav.”
“A kako se vas može srediti? Isto ovim bodežom?”
 Blago se nasmijao. “Bodežom ne, on je isključivo za
tenebrise. A opsidijana možeš jedino ubiti odrubljivanjem
glave ili vađenjem srca.”
“A,” promrmljala sam.
Zaustavili smo se pred zadnjim vratima u hodniku.
“Moja soba,” obavijestio me, otvorio vrata i proveo kroz
njih.
Soba mu je gledala na zapad s prozor om preko cijelog zida.
Cijeli je istočni zid bio prekriven policama i policama knjiga.
Veliki krevet je stajao blizu vrata. Zidovi su bili u nijansama
sive. Otišla sam pogledati njegovu zapanjujuću zbirku knjiga.
“Kako si ih svrstao?,” upitala sam ga.
“Po godištu,” rekao je.
Okrenula sam se pogledala ga kako me gleda s neobičnim
izrazom u očima.
“Što?”
“Osjećam olakšanje. Sada kada sve znaš, nikad neću morati
čuvari tajne pred tobom. To me usrećuje.”
Blago se nasmiješio.
“Drago mi je,” rekla sam i uzvratila osmijeh.
Sjedili smo na rubu kreveta. Njegove usne dodirivali su moje.
Svaki put kada se ljubimo, kunem se da mogu letjeti. Daemon
me premjestio da mi sjedim u krilu. Nije se uopće pomučio.
“Samo naprijed.” Pozvao ih je unutra.
 Dee je ušla ne obazirući se na nas u zagrljaju. Gipko se
odšetala do sredine sobe. Zatim je, Drogo ušao, pogledao je
Daemona s blago iznenađenim izrazom.
“Nadam se da te ne prekidamo u ozbiljnom poslu, braco,”
izjavila je Dee.
Daemon je blago nasmijao, i ja skupa s njim.
“Ne,” odvratio joj je, privivši me pažljivo blizu sebi.
“Ustvari,” rekao je Drogo, i dalje je imao smiješak na licu.
“Peteru se večeras igra meč. Jesi li za?”
“Uvijek,” odgovorio je.
“Trebalo bi povesti i Bellu, naravno,” kazala je veselo
Dee.
“Bi li htjela s nama?,” upitao me Daemon uzbuđeno.
“Naravno.” Nisam mogla razočarati jedno takvo lice.
“Dobro, onda.” Drogov glas bio je oduševljen.
“Što ćemo igrati,” zanimalo me.
“Ti ćeš samo gledati,” pojasnio mi je Daemon. “To je
borba, borba prsa u prsa.”
“Opsidijani se vole tući?”
“Nije to obična borba, rabimo svoje moći i vidimo koliko
smo snažni ili koliko samo slabi,” dodao je Drogo.
“Znači, ne trebaju vam boksačke rukavice?”
Svo troje su se glasno nasmijali.
“Nemamo potrebu za tim,” kazala je Dee.
 “Hej, zdravo, Bella!,” dobacila mi je Katie na ulazu u
kuhinju.
Mahnula sam joj. “Hej, mama,” rekla sam. Prala je ruke u
sudoperu.
Ubrzo smo sjele za stol i počele jesti.
“Čime si se danas bavila, dok sam ja spavala?,” upitala
me.
“Danas sam bila kod Blackovih,” iskreno sam joj rekla.
Katie je ispustila vilicu.
“Bila si u kući doktora Blacka?,” zaprepašteno me upitala.
“Aha.”
“Što si tamo radila?”
“Večeras izlazim s Daemonom, pa me htio upoznati s
roditeljima… mama?”
Imala sam dojam da je Katie pogodio grom iz vedra neba.
“Izlaziš s Daemonom Blackom?”
“Mislila sam da su ti Blackovi dragi.”
“Da nije prestar za tebe?”
“Oboje idemo u treći razred,” ispravila sam je, iako je bila
debelo u pravu.
“To je već bolje,” odahnula je.
“Kada će doći po tebe?”
“Za nekoliko minuta.”
“Kamo te vodi?”
 “Idemo igrati boks s njegovom obitelji.”
Zahihotala se. “Ti ćeš igrati boks?”
“Vjerojatno ću najveći dio vremena samo gledati.”
Oglasilo se zvono na vratima, Katie je otišla da otvori. Bila
sam pola koraka iza nje.
“Uđi, Daemone.”
“Hvala, gospođo Schwarzwald,” rekao je Daemon pristojno.
“Samo ti mene zovi Katie.”
“Daemone, možeš tu sjesti.”
Daemon je okretno sjeo na kauč, sjela sam pokraj njega. Katie
je sjela na naslonjač.
“Tako dakle, čujem da vidiš Bellu da gleda boks.”
“Da, gospođo, takav je dogovor.” Nije ga iznenadilo zbog
toga što sam majci rekla istinu. Naravno izostavila sam dio s
moćima.
“Zabavite se.”
Katie se nasmijala, a Daemon joj se pridružio.
“Oke, idemo,” ustala sam. Otišla sam natrag u hodnik i
obukla trenirku. Došli su za mnom.
“Nemoj se kasno vratiti, Bella.”
“Ne brinite, Katie, rano ću je vratiti kući,” obećao joj je
Daemon.
“Bit će sigurna uz mene, obećavam vam.”
Šmugnula sam iz kuće. A onda je Daemon pošao za mnom.
Ondje, iza mog kamioneta, stajao je njegov crni Camaro.
Pozdravila sam se s Katie na trijemu.
Daemon je otišao sa mnom do moje strane vozila i otvorio
vrata. Dok je odlazio oko auta do vozačke strane, ljudskim
korakom, stavila sam sigurnosni pojas.
Daemon je okrenuo ključ i motor se oglasio. Odvezli smo se
od kuće.
Izbio je na jednu pokrajnju cestu. Razgovarali smo, većinu
puta. Uživala sam u vožnji. A onda je pokrajnjoj cesti došao
kraj. Drveće je stvorilo zelene zidove s tri strane auta.
“Bella, odavde ćemo morati pješice.”
“U redu, nema problema.” Već sam iskusila njegovo
pješačenje pa mi neće biti problem to ponoviti.
U tren oka stigao je do moje strane vozila. Otkopčala sam se.
Izašla sam iz auta.
Zatim mi je nježno rukama primio lice i strastveno poljubio.
Moje ruke čvrsto su mu se isprepletale oko vrata. Usne su nam
se razdvojile.
“Idemo, vjerojatno se već pitaju gdje smo,” rekla sam.
Nasmiješio se. “Idemo.”
Bacio me na leđa kao i prošli put. Čvrsto sam ga obujmila
nogama oko struka.
Pojurio je. Nisam se bojala da će udariti o drvo. Ne bi
dozvolio da mi se išta dogodi.
Stao je. Spustila sam se na zemlju. Zaputili smo se u šumu.
Odveo me nekoliko koraka kroz grmlje. Zaobišli smo jedno
visoko stablo i stigli na veliku dolinu okruženu stablima.
Dolina je bila dvostruko veća od bilo kojeg nogometnog
stadiona.
Svi su ostali već tu; Damina, Drogo i Nicolae bili su nam
najbliži: sjedili su na izobličenoj goloj stijeni pedesetak metara
od nas. Dalje sam opazila Petera i Dee na razmaku od barem
tristo metara. Izgledali su kao da vježbaju za borbu, ali nisam
opazila da koriste moći. Marcus je bio u sredini doline, činilo
mi se kao da nešto računa.
Kad smo izašli na vidjelo, ono troje je ustalo sa stijene.
Damina je krenula prema nama. Drogo je pošao za njom,
uputio je dug pogled Nicolaeu; Nicolae se elegantno zaputio
prema Marcusu, ni ne pogledavši nas. Osjećala sam malku
nelagodu zbog toga.
“Zdravo, Daemone, Bella,” pozdravila nas je Damina kad
nam se približavala.
“Pozdrav, narode!” Glasno je rekao Drogo.
“Hej,” pozdravili smo ih u isti glas.
Dee je otišla sa svojeg položaja i potrčala prema nama.
Dojurila je i gipko se zaustavila pred našim nogama. “Uskoro
počinje,” dala nam je na znanje.
“Tko se bori u prvih rundi?,” upitala sam iz znatiželje.
“Nicolae i Drogo,” kazala mi je Dee.
“Aha. Sretno ti bilo,” zaželjela sam mu.
“Hvala,” rekao je Drogo iskusnim tonom i namignuo mi.
 Bit će teško pobijediti Nicolaea. Prema onome što sam čula,
Nicolae je dosta moćan i snažan. Ali to ne mora značiti da će
on odnijeti pobjedu.
Nicolae je stajao s lijeve strane terena, a Drogo s desne
strane. Mogu iz prvog reda, zajedno s ostalima gledati meč.
Naravno, bili smo udaljeni od njih dvojice. Iako je Marcus
stajao mrvicu bliže. Po tome on je najvjerojatnije sudac.
“Neka bolji borac pobijedi! Sretno obojici!,” zaželio je
Marcus obojici sreću u meču.
“Borba neka počne!,” naložio je te se odmaknuo.
Obojica su imala ozbiljan pogled. Nisam mogla biti sigurna
tko će prvi napasti. Bilo je napeto.
Nicolae je odjednom počeo razgarati ne sagorijevajući u
zelenoj vatri. Oči su mu zabljesnule, a koža mu je sijala.
Jednu ruku je podignuo u zrak. Osjetila sam kako tlo
podrhtava. Iznenada, pokraj njega izronila su dva ogromna
divovska koraka korijena.
Kako je Nicolae spustio ruku i skupio je u šaku, dva
divovska kraja korijena pretvorila su se u ogromnu šaku.
Šaka je munjevito brzo krenula prema Drogu. Nije bio
uplašen. Izgledao je ravnodušno.
Odjedanput, Drogo je isto počeo razgarati ne sagorijevajući u
tamnoljubičastoj vatri.
Prije nego što će ga šaka udariti, pred njim se stvorio veliki
tamnoljubičasti štit u obliku pentagrama. A divovska šaka
udarila je štiti te se zapalila, pala je na zemlju i raspala se.
 “Nevjerojatno,” tiho sam promrmljala. Sva sam bila
zadivljena.
“Fora, zar ne?,” kazala mi je Dee.
“Da! Ovo je više nego fora, ovo je… fantastično!,” rekla
sam.
Zatim sam ugledala kako je Drogo pojurio prema Nicolaeu.
A Nicolae je od Zemlje stvorio pored sebe vojsku velikih
stijena. Usmjerio ih je prema Drogu. Stijene su letjele prebrzo.
Drogo je munjevito i spretno izbjegavao stijene. Ni jedna ga
nije okrznula.
Kad se izvukao iz vojske stijena, skočio je i nogama udario
Nicolaea u prsa. Mislila sam da je ovo kraj, međutim,
prevarila sam se. Nicolae je rukama odskočio i napravio salto
unaprijed.
Stali su. Pogledi su im se susreli i nešto je na trenutak
prostrujalo između njih. Stijene su pale na zemlju.
Nicolae se vratio u normalu. Izgledao je zabrinuto.
“Nicolae?” Damina je zvučale napeto.
Drogo se također vratio u normalu. Svi smo se okupili na
sredini terena.
“Što je bilo, Nicolae?,” upitao ga je Marcus smirenim,
autoritativnim glasom.
“Oni… dolaze,” promrmljao je.
“Tko?,” upitali su Daemon, Dee i Drogo u isti glas.
“Vector, Bastian i Sierra,” odgovorio je Nicolae. Nema
dvojbe, osjetio je vibracije u zemlji oko sebe.
 “Čuli su nas,” rekao je Peter.
Sedam pari očiju na moment je sijevnulo prema meni.
“Koliko još vremena imamo?,” upitao je Marcus, obrativši
se Nicolaeu.
Izraz njegovog lica bio je napet.
“Manje od pet minuta. Trče.” Namrštio se.
“Još samo fali da im isprašimo turove. Ako imaju dvije
daske u glavi neće nas izazvati,” kazao je Drogo.
Ostali su se složili.
Izrekla sam tiho. “Tenebrisi, stižu.”
“Da, budi vrlo mirna, samo šuti i ne udaljavaj se od mene,
molim te.” Dobro je prikrivao uzrujanost u glasu.
“Žao mi je, Bella, što sam te ovako neodgovorno izložio
opasnosti,” promrmljao je.
“Nisi ti kriv, niti itko,” uvjerila sam ga.
Pogled mu se upro u lijevu stranu doline. Nisam se odvajala
od njega.
Marcus, Nicolae i ostali okrenuli su se u istom smjeru,
osluškujući zvukove dolaska.
 14.POGLAVLJE

Izbili su jedno po jedno s ruba šume, međusobno razmaknuti

desetak metara. Prvi mladić, visok i vitak s blago valovitom,
kratkom crnom kosom, koji se našao na čistini smjesta se
povukao, prepustivši čelno mjesto drugome mladiću, visokom,
blijedo srebrnosivom kosom ošišanu u bob, jedini je imao
svijetlu brončanu kožu. Postavio se prema njemu na način koji
je jasno davao do znanja tko je predvodnik careva. Treća je
bila žena; visoka, vitke figure i valovito plave kose.
 Dok su prilazili, razaznala sam koliko su različiti od
Blackova i braće Bartholy. Hodali su mačkasto. Dečki su
nosili duge crne kapute i crne hlače i bili su odjeveni u
elegantne kožne cipele. A žena je nosila sivu haljinu do poda.
Oštrim očima pažljivo su nas promotrili.
Nije se znalo tko je od njih troje najljepši. Ili žena, mladić s
blago crnom valovitom kosom ili mladić svijetle brončane
kože?
Dečko crne kose opušteno se osmjehnuo. A žena je zauzela
izuzetno mačkast stav. Činila mi se nekako divljija od njih
dvojice.
Razlikovali su se i po očima. Nisu to bile ljudske boje očiju
na koje sam navikla, nego su to bile crvene oči. Baš kao što mi
je Daemon rekao.
Dečko crne kose je prišao Marcusu i dalje se osmjehujući.
“Koliko je prošlo vremena, Marcuse? Četiristo godina?,”
upitao je opušteno.
“Četiristo pedeset, Vectore,” ispravio ga je Marcus
pristojnim tonom.
“O, zar već toliko prošlo od zadnjeg susreta? Vrijeme leti
brže nego što sam mislio,” Vector je i dalje bio pristojan.
“Jeste li se zabavili s vukovima straha?,” upitao ih je mladić
blijedo srebrnosive kose posprdno.
“Uf, mnogo, Bastiane, mnogo,” rekao je Drogo ironično.
“Bastiane, dosta!,” zarežao je Vector.
Bastian je zakolutao očima.
 “Imate novu pridošlicu?,” upitala ih je žena. Ovo mora da je
Sierra. Gledala me znatiželjnim pogledom. Daemon je rekao
da su preživjela četiri tenebriska cara. Jedini car koji je
nedostajao bio je Adron. Daemon mi je rekao da vreba iz
sjena. Možda i on nije daleko.
“Točno, Sierra. Ovo je Bella. Novi član naše obitelji,”
predstavio me Marcus i dalje pristojnim tonom.
“Ne čini se starom. Koliko joj je?,” upitala je Sierra
Marcusa sa sumnjom u glasu. Ali i dalje me gledala
znatiželjnim pogledom.
“Nismo je još pretvorili,” kazao je iskreno Marcus.
“Ljudsko biće zna za naše postojanje?,” upitao ga je Bastian
sa zaprepaštenjem u glasu.
“Smiri se Bastiane!,” oštro ga ja opomenuo Vector.
“Marcus nije toliko glup da svoju vrstu i nas izloži riziku,”
nastavio je smirenim tonom.
“Svejedno je moramo ubiti!” Bastianove riječi su zvučale
agresivno.
“Želiš li da te se Adron dočepa?,” upitala ga je Sierra.
“Fućka mi se za Adrona! Ona mora umrijeti!”
“Ubiješ li je, Adron će tebe. Iako nije vođa izričito je
zabranio da se petljamo u ljudska posla. Nije ti bilo dosta što
te prošli put nalupao kao vola? Mani se ćorava posla,”
upozorio ga je Vector.
“Kao što si rekao, Adron nije vođa! Nego ja!,” povikao je
“Nema to veze, ali ne možeš izvoditi gluposti,” opomenula
ga je Sierra.
 “Ali –”
“Nema, ali Bastiane!,” zarežao je Vector.
Bastian ga nije doživljavao. Na licu mu se pojavio zglobni
smiješak.
“Od ovog trenutka… neka zabava počne!” Zlobno se počeo
smijati. Iznenada se pretvorio u jato crnih vrana. Još uvijek se
čuo njegov zlobni smijeh. Jato je ubrzo nestalo.
“Adronu će puknuti krvna žila,” izjavio je Vector.
“Vectore, Sierra, znam da nismo u dobrim odnosima od
pamtivijeka, ali ovo što će Bastian napraviti je potpuno
nepotrebno. Zaustavite ga,” obratio im se Marcus.
“Ah… dobro. Ali ne obećavamo ništa. Bude li novosti ja ili
Sierra ćemo svratiti,” kazao je Vector nevoljko.
“Hvala vam.”
“Ne zahvaljuj se, još nismo ni počeli,” opomenuo ga je
Vector.
Vector i Sierra, potrčali su natrag u šumu. Koliko su bili brzi
izgledali su zamućeni. Čule su se i vibracije u njihovim
pokretima.
“Drogo, odvedi nas kući.” Daemonov glas bio je dubok.
“Može, stari.”
Drogo je nakratko zatvorio oči. A kad ih je širom otvorio,
postale su tamnoljubičaste.
Okolina oko nas kao da se izobličila. Za tren oka našli smo se
u Marcusovoj kući, u prostoriji s čembalom.
Drogove oči su se vratile u normalu.
 “Eto,” kazao je.
“Hvala, Drogo,” kazao je Daemon
“Oče, jesi što vidio u Bastianovom umu?,” upitao ga je
Daemon.
“Čvrsto je odlučio, želi nju,” mislio je na mene, “želi je
mrtvu ili će je pretvoriti u tenebrisa. Predomišlja se,” kazao je
Marcus.
Čulo se kucanje na vratima. Nicolae je pohitao otvoriti ih.
Vratio se s Vectorom. “Ipak si ispunio obećanje. Došao si.”
Nicolae je bio iznenađen kao i svi u prostoriji.
“Pucaj,” naredio mu je Drogo.
“Sierra i ja pokušali smo ga uloviti, ali nam je pobjegao,”
kazao je Vector hladnim glasom.
“Ma odlično!,” kazao je Nicolae ironično.
“Što vam vaš dragi Adron nije pomogao, a?” Upitao ga je
Daemon strogim tonom.
“Adrona ne zanimaju naše nesuglasice. Fućka mu se za nas.
Više voli promatrati situaciju iz sjena. Beskičmenjak!”
“Pusti Adrona! Reci što imaš,” naredio mu je Drogo.
“Razgovarao sam s njim. Donijeli smo odluku. To je isto
jedan od razloga zašto sam došao.”
“Kakvu odluku?,” ubacila se Dee.
“Ubijte ga,” saopćio im je.
“Doista?,” upitao ga je Peter.
 “Da, gledajte, šesto šezdeset i dvije godine s Bastianom kao
vođom je i previše za nas. Trebali smo ga ubiti još prije. Ali
kako znate, ničija vladavina ne traje vječno.”
“Dobro, a kada ga ubijemo, tko će ga naslijedi?,” upitao je
Drogo.
“Ja. Adron nikada nije volio naređivati niti se pokazivati.
On je više poput savjetnika. A Sierra je previše nesposobna i
divlja. Čovjek bi se radije oslonio na majmuna nego na nju,”
posprdno im je saopćio Vector.
“Je li to sve što nam imaš za reći?,” upitao ga je Nicolae.
“Da, to bi bilo to.”
“Mnogo vam se zahvaljujemo, i tebi i Adronu,” pristojno
se zahvalio Marcus.
“Ne trebate nam se zahvaljivati. A da i kada ga ubijete
pošaljite pismo, tako ćemo znati da je zadatak obavljen. I još
nešto da ne zaboravim, kada je postanem vođa, igrat ćemo
drukčiju igru,” upozorio ih je. Puknuo je prstom, crni dim se
isprepletao oko njega te je nestao.
“Govorio je istinu,” kazao je Marcus.
“Fantastično! Trebali smo ih se riješiti dok smo imali
prilike. Prokletstvo, Daemone! Za sve si ti ovo kriv! Da se nisi
zaljubio u ljudsko biće sve bi bilo u redu! Ne, ti si morao, ali
baš morao popustiti da te osjećaji obuzmu. Zahvaljujući tebi,
natovario si nam na grbaču tenebrise. Zar si zaboravio što se
dogodilo Clary? E, tako će i ona završiti.” Nicolae je iskalio
sav svoj bijes na Daemonu.
“Dobro, brate, sad bi bilo dosta,” smirivao ga je Drogo.
 “Zar si i ti sišao s uma? Otkako nam je Isabella ušla u
živote, svijet nam se okrenuo naglavačke –”
Daemon mu je zalijepio šamar. Nije se mogao više
suzdržati.
“Dosta! Dobro, kriv sam! Ako je smrtni grijeh voljeti
jednu djevojku, onda sam sagriješio. Ali Nicolae, iskaljivanje
bijesa na mene neće se ništa riješiti. Dolijevaš ulje na vatru. Ja
tebi nikad nisam nabio na nos što nisi uspio spasiti –”
Prekinuo ga je Nicolae. “Dosta!” Izderao se.
“Daemon je u pravu, Nicolae. Takvim ponašanjem nećeš
daleko dogurati,” priopćio mu je Marcus.
“Nicolae, znam da si se oduvijek trudio zaštiti nas. Ali to
što se Daemon zaljubio, to nije smrt. To je nešto najljepše što
se svakome biću može dogoditi. Iskreno, meni je drago što
nam je Bella ušla u živote. Draga je, ljubazna je, i što je
najvažnije, razumije nas. Možda nije opsidijan, ali meni je
drago što je Daemon našao djevojku poput nje,” rekao je Peter
svojim blagim, smirenom glasom.
“Peter, svaka ti čast,” pohvalio ga je Daemon.
Drogo ga je potapšao po ramenu. “Bravo, mali braco.”
Peter se osmjehnuo Nicolaeu. “Hajde, veliki brate.”
Nicolae je duboko izdahnuo. “Oprosti, Daemone. Nisam
trebao biti usijana glava. Povlačim sve što sam rekao,”
ispričao mu se.
Daemon mu je uputio blagi osmijeh. “Isprika prihvaćena.”
 Olakšanje u prostoriji se osjetilo. Nicolae nije toliko loš kao
što sam mislila. Samo je previše zaštitnički nastrojen i usijana
je glava.
“Izvrsno! Sad kad smo i to raščistili, ostaje nam pitanje:
što ćemo s Bellom?,” upitala je Damina.
Da, to još nisu razriješili. Što će biti sa mnom?
“Da odmah nešto razjasnimo. Besmisleno je da se
sakrijem. Bilo to drugi grad ili država. U koju god rupu se
uvukla, otkrit će me. I ono najvažnije neću ostaviti majku
samu! Ne želim da joj se išta loše dogodi zbog mene!,”
postavila sam svoje uvjete.
“Bella, saslušaj me…,” počeo je Daemon.
“Majka! Ne mogu je ostaviti!,” ostala sam pri svome.
“Ona ima pravo,” rekla je Dee.
“Daj da razmotrimo mogućnosti kojima raspolažemo,”
nastavila je Dee. “Ovako, znamo da Sierru, Vectora i Adrona
nije briga za Bastiana. Žele ga mrtvog. Bella, znam da ti je
teško napustiti majku, isti bih stav zauzela kao ti. No, nažalost,
nemaš izbora. Ne moraš se brinuti, ostali će paziti na tvoju
majku. Dok te je, moj brat i Drogo odvedemo u Tennessee, još
večeras. Tako ćemo Bastiana odvući što dalje od Mystic
Soulsa i tvoje majke,” rekla je Dee.
“Dobro, idem,” na kraju sam popustila. Zbog Katie, zbog
njezine sigurnosti.
“Ali moja mama će posumnjati da nešto ne štima. Nije
ona glupa.”
 “Smatraj to sređenim. Zahvaljujući mojim čarolijama,
neće ona u ništa posumnjati,” opušteno je rekao Drogo.
“Idem riješiti stvar s tvojom majkom, brzo se vraćam,”
rekao je Drogo i u istom trenu efikasno puknuo prstima i
nestao. Pravi je majstor magije.
Njegova odsutnost nije potrajala ni dvije minute.
“Sređeno,” stvorio se ko grom iz vedra neba. U jednoj
ruci je držao moju školsku torbu.
“E, da, Bella, natrpao sam ti osnovne potrepštine za put.
A što se tiče tvoje majke, stvorio sam tvog klona. Ponašat će
se jednako kao i ti. A kada se vratimo i zakoračiš na prag
kuće, klon će nestati i sve će se vratiti u normalu.”
“Hvala ti, Drogo,” zahvalila sam mu se i uzela svoju
torbu.
“Ako je to sve, trebali bismo krenuti,” kazao je Daemon.
Daemon, Drogo i Dee, neće ništa nositi od potrepština. A
Drogo je na brzinu napravio šest kopija onih bodeža, kopije su
jednako smrtonosne kao i original, za svakoga člana obitelji da
ga ima za svaki slučaj. A originalnom će rukovati Drogo.
Ostali su nam poželjeli sretan put. Dogovorili smo se da se
čujemo samo u hitnim slučajevima. Tuga mi se omotala oko
srca. Zbog toga što se ne mogu oprostiti s majkom, najviše
zbog toga.
Ispred kuće se stvorio veliki bijeli Mercedes Benz GL –
klase. Taj sam auto već vidjela, pripadao je Dee.
Stavila sam torbu u prtljažnik i sjela na stražnje mjesto.
Daemon je sjedio do mene.
 “Zašto ne možemo putovati pomoću portala?,” upitala
sam ga.
“Zato što će nas Bastian pronaći za isti tren. Osjetit će
ogromnu količinu energije koju portal proizvodi i krenuti
prema njoj,” objasnio mi je Daemon.
“O,” promrmljala sam.
“U redu je, Bella,” obećao mi je.
“Bit ćeš na sigurnom.”
Zagrlio me jednom rukom, glavu mi je naslonio na svoje
rame. Drogo je sjedio na prednjem sjedalu, a Dee je dala gas.
Kuća se brzo izgubila iza nas. Jurili smo uspavanim gradićem
prema sjeverozapadnoj autocesti.
“Drogo, bodeži su kod tebe?,” upitao ga je Daemon za
svaki slučaj.
“Ne brini se, na sigurnom su. Kada dođemo na odredište
dobit ćeš svoj,” kazao mu je.
Oči su mi postale mrtve. Počele su se zatvarati.
“Bella, nemoj se mučiti, spavaj,” obratio mi se Daemon
tihim glasom.
Ubrzo, mrak mi se spustio na oči.

15.POGLAVLJE
Probudila sam se sva ošamućena. Misli su mi bile posvuda.
Prostorija je bila uglavnom u svjetlijim tonovima žute. Nije
mogla pripadati ničemu nego nekakvom hotelu. Svjetiljke kraj
uzglavlja, a na drvenom noćnom ormariću, ležao je moj
mobitel koji se punio, i duge zavjese bile su u paru s
prostorijom.
Sjećala sam se da sam zaspala na pola puta. Svejedno ne
znam u kojem se gradu nalazim. Pogledala sam sat na
mobitelu. Sat na mobitelu je tvrdio da je devet sati.
Zrake Sunca uspjele su se probiti ispod zavjesa. Jutro je.
Daemon je spavao, još, na drugoj strani kreveta. Ležao je
prema boku okrenut meni. Izgledao je poput anđela.
Nježno sam prstima prošla po njegovom obrazu. Koža mu je
mekana poput pjene.
Otvorio je oči i pogledao me.
“Jutro,” osmjehnuo se.
“Dobro jutro.”
Zatim, jednom rukom, nježno, primio moje lice i poljubio
me. Oboje smo ustali. Onda sam razmaknula zavjese.
Soba nam je imala pogled na neku rijeku. Vani je bilo
sunčano.
“Gdje smo to mi?,” upitala sam ga.
“U Chattanoogi,” odgovorio mi je.
“A,” promrmljala sam. Znači, u Tennesseeju smo.
 Krenula sam da nađem novu odjeću kad se na vratima
začulo blago kucanje.
“Smijemo li ući?,” upitala me Dee.
“Naravno,” pozvala sam ih.
Dee i Drogo ušetali su u sobu.
“Jutro, jeste li se uspjeli naspavati?,” upitala nas je Dee.
“Ja jesam,” odgovorila sam.
“Ja sam spavao kao top,” odgovorio je Daemon.
“Kul. Gladni ste?,” upitao nas je Drogo.
Trbuh mi je zakrulio.
“To ću smatrati pod da,” rekao je Drogo blago smijući se.
“Evo! Abrakadabra, nekʼ se svima u rukama stvore
duguljasti topli sendviči,” okrenuo je kažiprstom.
U istom trenutku, svima u rukama stvorili su se duguljasti
topli sendviči.
“Zakon! Kako to izvodiš?,” upitala sam ga iz znatiželje.
Nasmiješio se. “Formula je jednostavna. Abrakadabra dolazi
od aramejske riječi “Avarah K'Davarah”, što znači: stvaram
kako govorim,” objasnio mi je.
“Interesantno,” kazala sam. Onda smo svi krenuli jesti
sendviče. Nikad bolji sendvič nisam pojela. Kao da ga je
složio svjetski kuhar, a ne Drogo u samo par poteza.
Nakon doručka, otišli smo u dnevnu sobu hotelskog
apartmana. Dečki su sjedili u svako svojih fotelji u kutu.
Gledali su televiziju. Piljili su u vijesti bez tračka zanimanja u
očima.
 Dee i ja sjele smo na pod pokraj stolića za kavu.
“Što nije u redu, Dee?,” upitala sam je.
“Sve je u redu.” Oči su joj bile široke, iskrene… ali im
nimalo nisam vjerovala.
“Marcus? Je li što novo prenio?”
Drogo se odjednom našao pokraj nas dvi.
“Nije, a, i nema što više reći,” odgovorio je.
“Dobro. A ostali?”
Odmahnuli su oboje glavom.
Najedanput je Daemon došao. Pokraj mene.
“Bella. Nemaš se zašto brinuti. Ovdje si posve sigurna,”
kazao je Daemon.
“Znam.”
“Zašto se onda bojiš?,” zbunjeno me upitao Drogo.
“Bastian neće odustati dok mu ne padnem u šake. Kako
da živim s krivnjom da se vama nešto dogodi zbog mene –”
“Bella, dosta,” prekinuo me Drogo. “Brineš se zbog
nebitne stvari. Vjeruj mi kad ti to kažem – nitko od nas nije u
pogibelji. Obitelj nam je jaka. Jedino se bojimo da tebe ne
izgubimo.”
“Zbog čega bi vama –”
Ovaj put mi je Dee upala u riječ, dodirnuvši mi ruke. “Već
skoro punih sedamsto godina Daemon nije znao za riječ
ljubav. Ali ti si mu pokazala. Otkrila si to što je dugo godina
bilo zakopano duboko u njegovom srcu. Ti ne vidiš neke stvari
kao mi. Zar misliš da ga itko od nas želi gledati u oči još
sedamsto godina ako te izgubi?”
“U redu je, Dee,” kazao je Daemon blagim glasom. U tom
trenu podragao me po kosi. Osjećaj krivnje u meni polako se
povukao.
Dan je sporo prolazio.
Ostali smo u sobi. Dee je nazvala recepciju i zamolila da
nam zasad ne šalju sobarice. Prozori su ostali otvoreni, a
televizor ugašen, ionako ga nitko nije gledao.
Kako je poslijepodne odmicalo, vratila sam se u krevet.
Legala sam na krevet. A Dee je sjela prekriženim nogu do
mene. Dečki su ostali u dnevnoj sobi.
“Što misliš da oni sad rade?”
“Vjerojatno motre kuću tvoje mame ili traže Bastiana.”
“Zbilja misliš da im nije ništa?”
“Bella, koliko ti puta moram reći da mi nismo ni u kakvoj
opasnosti?”
“Ipak, bi li rekla istinu?”
“Da. Uvijek ću ti reći istinu.”
Zvučala je iskreno. Zaključila sam da ona to zaista misli.
“Onda mi reci… kako se postaje opsidijan?”
Moje ju je pitanje ulovilo nespremnu. Ušutjela je.
“Stvarno želiš znati?”
Kimnula sam. “Da.”
Uzdahnula je. “U redu.”
Pogledala me svojim veličanstvenim, zelenim očima.
“Pažljivo me slušaj. Moja obitelj nikada čovjeka nije htjela
pretvoriti u opsidijana, ali jesmo. 1918.godine svijetom je
harala španjolska gripa a i to je bilo vrijeme završetka Prvog
svjetskog rata. Moja obitelj se tada preselila iz Rusije u
Poljsku. Moj otac i Drogo odlučili su napraviti eksperiment da
vide kako bi transformacija izgledala. Našli su jednu djevojku,
umirala je od španjolske gripe. Moj otac, ubrizgao je svoju krv
direktno u njezino srce. Jednom kad krv uđe u krvotok
čovjeka, kreće kroz ljudsko tijelo mijenjajući svaku stanicu.
Krv se brzo širi, ali za obnovu stanica potrebno je vrijeme.
Proces je bezbolan. Kad krv uđe u krvotok, ljudsko biće utone
u san. Proces traje dva do tri dan, ovisno o količini krvi koliko
je ušlo u srce. Kada transformacija završi, ljudsko biće se budi
iz sna kao novorođeni opsidijan.”
“A, što se dogodilo s tom djevojkom?”
“Kad su joj moj otac i Drogo objasnili što je postala bila je
očajna, bijesna i ogorčena. Zaprijetila je da će nas otkriti. I
nažalost, moj otac i Drogo su je ubili,” kazala je.
“O,” promrmljala sam.
Uspravila sam se u sjedeći položaj. Onda sam primijetila da
su i Daemon i Drogo u sobi. Cijelo vrijeme su nas slušali. I da
su bili u dnevnoj sobi isto bi nas došlo.
“Stvarno? Morala si joj reći za taj monstruozni postupak?,”
upitao je Daemon Dee s ljutnjom u glasu.
“Željela sam znati i dobila sam odgovor,” stala sam u
njezinu obranu.
Mobitel je zazvonio.
 Drogo je pohitao na drugu stranu sobe prije nego što sam
stigla podići pogled prema njemu. Pritisnuo je tipku i prinio
mobitel uhu.
“Reci, Marcuse,” prvi je progovorio.
Zatim ga je dugo slušao.
Poklopio je.
“Novosti?,” progovorila sam.
“Da,” frustrirano je izdahnuo.
“Dobra vijest je, Bastian je otišao iz Mystic Soulsa. A
imam dvije loše vijesti. Prva, Bastian je krenuo za nama. A
druga, neka Ash Montgomery sinoć je nestala. A oni sumnjaju
da je ona postala novi tenebris.”
“Daemone, Ash ide u našu školu. Jesu li sigurni da je ona
novorođeni tenebris?,” obratila sam se Drogu.
“Nema tko drugi biti. Vjerojatno kad je vidio da od ono
troje nema nikakve koristi, stvorio si je pratnju,” rekao je
Daemon.
“Dobro, je li moja majka sigurna?”
“Je, Damina je ne ispušta iz vida. Nitko od njih nije ni
prismrdio kući, a ni Katie,” kazao je Drogo.
“Ljudi, moramo pronaći Bastiana i Ash!,” prasnula je Dee.
“To je lako,” rekao je Drogo opuštenim glasom.
Oči su mu postala tamnoljubičaste. Ispred nas se pojavio
globus, okružen tamnoljubičastom vatrom. Drogo je iz džepa
izvadio dugačku, tanku, ravnu iglu. Igla je lagano poletjela i
stala usporedno do globusa.
 “Find Bastian et Ash Montgomery,” naredio je na
latinskom. Igla je napravila jedan krug oko globusa. Ubola je
na jugoistok Sjedinjenih Američkih Država, blizu granice
između Georgije i Tennesseeja.
Igla se vratila Drogu u džep, a globus je nestao kao i
Drogove ljubičaste oči.
“Kreću se brzo prema Tennesseeju. Blizu su granice. A
kako je Chattanooga blizu granice, ne sumnjam da je neće
detaljno pretražiti.”
“Nema svrhe bježati, imamo snagu i oružje koje će ih
dokrajčiti,” rekao je Daemon.
Složili smo se s njim.
“Koliko još vremena imamo?,” upitala je Dee.
“Noćas će biti u gradu, garantiram. Imamo dovoljno
vremena,” odgovorio je Drogo.
Kako se mrak više spuštao nad gradom bila sam sve više
zabrinuta. Ne želim da me se Bastian i Ash dočepaju.
Ostala sam sjediti na krevetu. Drogo je šetao po sobi. A
Daemon i Dee su bili u dnevnoj sobi.
“Drogo?,” upitala sam.
“Reci,” stao je na sredini sobe.
“Pomoću onog globusa možeš pronaći svaku osobu koju
želiš i možeš vidjeti što ta osoba radi?”
“Da i ne. Postoje dva izuzetka. Prvi su Vector, Adron i
Sierra. Njihova opasna, moćna crna magija jača je od
Bastianove. Ta ih magija štiti, i zahvaljujući njoj, ne mogu ih
pronaći. I zadnji izuzetak, ako se osoba nađe u Mračnom
obruču –”
“Mračan obruč? Što je to?,” prekinula sam ga.
“Mračan obruč je začaran prostor koji tvore crne orhideje. Te
orhideje je stvorio Vector za njihovu privatnost, možemo to
tako nazvati. Te orhideje u sebi sadrže, opasnu, otrovnu
magiju i ja se tom području ne smijem približiti jer sam
korisnik bijele magije.”
“Aha. Imaš li predodžbu gdje bi se taj Mračni obruč mogao
nalaziti?”
“Ne znam gdje je točno, ali siguran sam da je negdje na
Balkanskom poluotoku. Našao bi ja njega s lakoćom da nije
tih prokletih crnih orhideja. Ali jednog dana ću ga naći, ja ti
kažem. A kada ga nađem, izbrisat ću ga s lica zemlje.”
 16.POGLAVLJE

Mrak je potpuno zahvatio grad. Daemon i Drogo uzeli su

svoje bodeže i otišli presresti Bastiana. Ostao nam je jedan
bodež.
Dee i ja nestrpljivo smo sjedile na rubu kreveta. Dee je imala
bodež u ruci. Zagrlila me jednom rukom, naslonila me na
svoje rame.
Odjednom u sobi, svjetlo je počelo brzo bljeskati.
Obje smo odmah ustale na noge.
“Misliš li…”
“Da, definitivno! To je ona! Ovdje je!,” glasno je rekla.
Sobu je prekrio mrak. Bila sam uplašena. Ovo je kao u filmu
strave i užasa, samo je ovo tisuću puta gore. Ajoj. Da su bar
Daemon i Drogo ovdje.
U mraku, pogledale su me sjajne, svijetloplave oči. To je
bila Dee. Dolje, u ruci crveni kristal na bodežu je svjetlucao u
žarkocrvenu boju.
Iznenada, svjetlo se upalilo. Malo dalje od obje, u sredini je
stajala Ash. Stajala je prekriženih ruku. Promatrala nas je
svojim crvenim očima.
“Vidi, vidi što to mi imamo,” glas joj je bio grub.
 “Ash, ne moraš ovo raditi. Možemo ti pomoći,” Dee ju je
pokušala odgovoriti.
“Doista?,” podignula je obrvu.
Zahihotala se.
“Da čuješ ti nju! Možemo ti pomoći. Draga moja Dee, nema
meni pomoći. Da nije bilo Belle ja nikada ne bih postala ovo
čudovište! Bastianova naredba je bila jasna. Moram dokrajčiti
Bellu ili je pretvoriti u tenebrisa. A što se tebe tiče, mila Dee, s
užitkom ću svijetu pokazati pravu istinu o obitelji Black. Tko
zna, možda vas vlada poštedi ili će izvoditi pokuse na vama,”
zlobno se zahihotala.
“Nikada! Neću ti dozvoliti da povrijediš moju obitelj ni
Bellu. Moje lice će biti posljednje što ćeš vidjeti prije smrti!”
Dee ju je upozorila. Gurnula me iza sebe. Čvrsto je stisnula
bodež u ruci.
Tiho, ali zlobno, Ash se nasmijala.
“Šteta. Možda bih te poštedjela, ali sad je gotovo! Potpisala
si sama sebi osmrtnicu. Ne brini, bit će bezbolno i brzo,” rekla
je samouvjereno.
“Počnimo.” Koža joj je poprimila crne tragove. Njezine šake
je zahvatila crna vatra.
Deeno tijelo je bilo u različitim nijansama plave boje. Voda
u spiralnome obliku okružila je njezino tijelo.
Ash je silovito nasrnula na Dee. Izbila joj je bodež iz ruke.
Udarila ju je strahovito u prsa, u letu je napravila salto unazad.
Vrlo brzo, Dee je stala na svoje noge. Ispružila je jednu ruku i
rastvorila šaku. Iz šake je izletjela duga, velika, vodena zmija.
Zmija se agresivno omotala oko Ash. Lice joj je izgledalo
krvoločno. Žestoko se koprcala da se izvuče iz zmijinog
snažnog stiska. Ali što se više ritala to je zmijin stisak bio
snažniji.
“Bella, bodež!,” povikala je Dee.
Spustila sam pogled dolje, bodež se nalazio blizu mojih nogu.
Podignula sam ga. Osjećala sam se moćno držeći ga.
“Bella, sad!”
Nisam imala druge opcije nego da skratim Ash muke.
Čvrsto sam stisnula bodež i pojurila prema Ash.
Stigavši, snažno sam zamahnula rukom i zabola bodež kroz
sloj vodene zmije u njezino srce.
Maknula sam ruku s bodeža. Vodena zmija se odmotala.
Ashino lice bilo je kruto. Brzo je pala na koljena. Iz očiju
potekle su krvave suze. Podignula je glavu gore, gledajući me
ravno u oči.
“Tako mi je žao, Ash.” I bilo mi je.
Pobjegla mi je pokoja suza. Nije zaslužila skončati na ovakav
način.
Drhteći, otvorila je usta.
“I… meni je… žao,” jedva je izgovorila. Sklopila je oči i
srušila se na bok. Koža joj je postala sive boje s srebrnim
žilama koje su se okolo raširile.
Okrenula sam se prema Dee. Različite nijanse plave kao i
spiralna voda, nestali su.
 Čvrsto smo se zagrlile. Zna ona, ovo što sam učinila večeras
za mene nije bilo lako. Počela sam plakati z njezinim
zagrljaju.
“U – ubila sam je,” jedva sam govorila. Drhtala sam.
“Nisi imala drugog izbora. Nije joj bilo spasa. Da smo je
ostavile na životu, ona bi nama naudila. Hajde, smiri se,
gotovo je,” smirivala me svojim anđeoskim glasom.
Daemon i Drogo uletjeli su u sobu. Odjeća im je bila
rasparana i poderana. Oni su vjerojatno imali pravu borbu s
Bastianom.
Uspjela sam se smiriti.
“Dokrajčila si je,” Drogo se obratio Dee.
“Nisam ja, Bella je!,” kazala je. Daemon i Drogo
iznenađeno su me pogledali.
“Istina je. Ali ne bih uspjela da nije bilo Dee,” kazala sam.
“Tko bi rekao! Da čovjek može da ubije stvorenje tisuću
puta snažnije od njega samoga. Bravo, Bella,” pohvalio me
Drogo.
“Da, svaka čast,” pohvalio me i Daemon.
“Hvala, dečki. Mi smo bolje prošle, za razliku od vas,”
blago sam se nasmiješila.
“Tu si u pravu,” nasmijao se Daemon.
“Pa, jeste li ga koknuli?,” upitala ih je Dee.
“Da, uz puno muke, jesmo,” potvrdio je Drogo.
“Gotovo je,” kazao je Drogo.
“Da, konačno,” rekao je Daemon s olakšanjem.
 “Nije. Što ćete s Ash? Što ćemo reći njenim roditeljima?,”
upitala sam ih.
“Ja ću otići spaliti tijelo. A Dee će reći ocu da ode do
njezinih roditelja. Opčinit će ih. Natjerat će ih da misle da je
Ash zauvijek otišla iz Mystic Soulsa i da se više nikada neće
vratiti,” kazao je Daemon.
Daemon je izvadio bodež i Ashinog srca i odnio tijelo kroz
prozor da ga negdje spali. Drogo će vraćao sobu u prvobitno
stanje, bila je sva u rusvaju.
Bilo mi je drago što je sve konačno završilo. Mogu se vratiti
u Mystic Souls, mogu se vratiti majci!
Dee ja nazvala Marcusa i sve mu ispričala. Vesele se što se
vraćamo kući. A Marcus će još večeras otići u kuću
Montgomeryijevih. Žao mi je bilo njezinih roditelja. Cijeli
život će misliti da im je kćer negdje daleko sretna. Ali možda
je bolje i to nego da saznaju da sam je ja ubila.
Drogo kad je sredio sobu, uzeo je papir i olovku te napisao
pismo Adronu i ostalima da su obavili zadatak. Kad je završio,
stavio ga je u kovertu. Puknuo je prstima, a na njegovom
ramenu se stvorila crna vrana. Stavio joj je pismo u kljun i
kazao: “Adron,” i vrana je doletjela kroz prozor.
“Eto, i to smo riješili. Dobit će pismo kroz par dana,” kazao
je Drogo.
Daemon se vratio. Zagrlio me. Zabrinutost mu je nestala s
lica.
“Rekao sam ti da će sve biti u redu.”
“Zahvaljujući tebi, Drogu i Dee, sve se dobro završilo.”
 “Narode, hoćemo li polako doma, a?,” upitao nas je Drogo.
“Nego što, vodi nas odavde,” rekao je Daemon.
Prošavši kroz portal, našli smo se u Marcusovoj kući.
Proslavili smo što se sve dobro završilo. Svima njima je bilo
drago što sam dobro. Vjerujem da je i Nicolaeu. Samo to ne
želi pokazati.
Nakon proslave, Daemon me odvezao kući.
Zakoračivši na kućni prag, osjetila sam da se sve vratilo u
normalu. Bilo mi je nezamislivo drago što vidim Katie.
Daemon me sredinom tjedna pozvao na proljetni ples koji je
u ovu subotu. Pristala sam. A Dee je obećala da će me srediti u
subotu.
Najveći dio subotnjeg dana provela sam kao model u Deenoj
velikoj kupaonici, igrala se frizerke i šminkerice. Napravila mi
je blage valove na kosi. Stavila mi je blagi crveni ruž na usne.
Kad me dotjerala. Obukla me u dugu svijetlosivu haljinu s
tankim naramenicama. Obula me u crvene štikle i šećer na
kraju, mala crvena torbica. Više sam izgledala kao da idem na
modnu reviju u Pariz, nego na proljetni ples u Mystic Soulsu.
Ali nisam joj se mogla potužiti. Zaista, lijepo me sredila.
Izašavši iz kupaonice, Daemon me čekao odjeven u crno
svečano odijelo. Njegova ljepota bila je nadrealna.
“Predivna si,” nasmiješio se.
“Hvala, i ti izgledaš vrlo otmjeno,” uzvratila sam osmijeh.
Uzeo me pod ruku.
 Damina, Drogo i Peter, komentirali su baš izgled. Većinom
su nas hvalili. A Dee je bila sva sretna što je imala priliku
dotjerati me za moj prvi ples.
Ispred kuće, stajala je Katie s Marcusom.
Zagrlila me. “Bella, prekrasna si!”
Na licu, pojavio joj se veliki osmijeh.
“Hvala, mama,” osmjehnula sam se.
“Oboje ste mi zgodni večeras,” komentirao je Marcus.
Zahvalili smo im se. Pozdravili smo ih i sjeli u auto i odvezli
se.
Bili smo pred školom. Noć je bila još mlada.
Izašao je i obišao auto da mi otvori vrata. Pružio mi je ruku.
Primila sam da i izašla iz auta. Parkiralište je vrvjelo svečano
odjevenim ljudima.
Opet me uzeo pod ruku, zaputili smo se prema školi.
U Miamiju su se plesne večeri održavale u hotelskim
balskim dvoranama. Ovaj ples je bio u gimnastičkoj dvorani,
naravno. U cijelome mjestu vjerojatno nema bilo koje druge
prostorije koja bi bila dovoljno velika za ples.
Kad smo ušli, nasmiješila sam se. Imali su lukove od balona
i izvijene vijence od pastelnog krep – papira kao zidne ukrase.
Pogledala sam plesni podiji; sredina dvorane gdje je već
nekoliko parova plesalo. Otišli smo do plesnog podija i
priključili se.
Stavila sam ruke oko njegovog vrata, a on je svoje ruke
oprezno stavio oko mog struka. Plesali smo uz laganu glazbu.
Načas sam opazila Madison i Leona kako plešu i radoznalo
me promatraju. Madison mi je mahnula, a ja sam joj se
nasmiješila. Tu je bila i Emma, izgledala je sretno s Ryanom
Knightom.
A zatim smo izašli vani. Čim smo bili nasamo, podignuo me
u naručje i odnio do klupe u zaklonu stabla melije. Tamo samo
sjeli. Privio me uza se. Veliki, okrugli žuti Mjesec bio ja na
nebu. Lice mu je blijedo sjalo na toj svjetlosti.
“Još jedan svršetak. Ma kako savršen dan bio, mora
završiti,” promrmljao je.
“Neke se stvari ne moraju završiti,” ubacila sam se.
“Ne želim da išta propustiš u životu zbog mene.”
“Ništa ja ne propuštam. Najvažnije mi je da smo zajedno,”
dala sam mu do znanja.
“Mogu li te nešto pitati? Ali nemoj se ljutiti,” kazala sam.
“Neću,” obećao je.
“Kad ćeš me promijeniti?,” oprezno s sam ga upitala.
“Mislim, pretvoriti u opsidijana,” dodala sam.
Desetak reakcija zaigralo mu je licu. Neke sam prepoznala:
ljutnju… bijes…
Onda je duboko uzdahnuo. “A jesi li zaista toliko voljna?”
Bol mu se vratila u oči.
Kimnula sam. “Da.”
“Spremna si odustati od svega. Da zamrzneš svoj život zbog
koga? Mene?”
“Nije to kraj, to je početak,” ispravila sam ga.
 “Nisam baš siguran vrijedim li toliko,” tužno je rekao.
“Vrijediš! Moj život nema smisla ako ti nisi u njemu!”
Na licu mu se vidjelo razočaranje zbog moje odluke, a vidio
mu se i tračak sreće.
“Bella.” Prstima je blago prešao obrisima mojih usana.
“Ostat ću s tobom – nije to dovoljno?”
Osmjehnula sam se. “Dovoljno je za sada.”
“Volim te više od svega ostalog na svijetu,” rekao je
anđeoskim glasom.
“I ja tebe,” nasmiješila sam se.
A onda je nježno, jednom rukom primio moje lice i dotaknuo
moje usne svojima.
 EPILOG

SIRIUS BLACK
Sjedio sam na drvenoj fotelji u dnevnom boravku, dosađivao
sam se. Stalno sam razmišljao o tome jesu li opsidijani uspjeli
likvidirati Bastiana.
Nad selcem Branom spuštalo se nevrijeme.
Nije bilo nikoga u blizini šume, a ono dvoje imbecila, eh,
vrag zna gdje su. Zarežim kad pomislim na njih.
Začuo sam kreštanje vrane. Okrenuo sam se prema prozoru
nedalekog od velikog kamenog kamina.
Vrana je s prozora doletjela meni u krilo s pismom u kljunu.
“Pošiljka je stigla,” tiho sam promrmljao.
 Stavio sam ruku ispod vraninog kljuna, s ona mi je pustila
pismo.
“Dobra, cura,” podragao sam je po glavi.
Zapazio sam da se oko kamina mota miš. I iz vrha kažiprsta
ispalio sam munju i pogodio miša. Krepao je na licu mjesta.
“Hajde, to ti je za nagradu,” kazao sam joj.
Poletjela je do miša, zgrabila ga kandžama i odletjela.
Baš me zanima što su učinili. Ovo pismo čekam danima.
Ako ga nisu uspjeli ubiti, onda ću to morati učiniti sam.
Dosta mi je njega i ono dvoje idiota. Prije bih se oslonio na tri
orangutana nego na njih, koliko su nesposobni samo
zaključivati. Totalno su neuračunjivi.
Otvorio sam ga.
“Obavljeno. Bastian je mrtav. Njegove ostatke smo spalili i
bacili u rijeku. Djevojka je u redu. Nadam se da si zadovoljan,
Adrone.”
D. B.
Uspjeli su mi izmamiti osmijeh na lice. Ne sjećam se kad sam
se zadnji put osmjehnuo. Drago mi je što djevojka nije
stradala.
Čuo sam otvaranje ulaznih vrata.
“Adrone!,” dozivao me Vector.
Mrzio sam to ime i mrzio sam nositi ove crvene leće da
izgledam kao oni. Ali ovo je jedini način da se uklopim.
Stavio sam pismo u džep crnih traperica. Pohitao sam do
njega. Tamo je bila i Sierra.
 “Dobrodošli.”
“Imali kakvih novosti?,” upitala me Sierra.
“Konačno, ima,” izvadio sam pismo iz hlača i predao
Vectoru.
Zgrabio ga je. Ali prije nego što ga je otvorio progovorio
sam.
“Bastian je mrtav.”
“Odlično,” Vector se zlobno nasmiješio.
“Znate li što to onda znači. Ja sam vaš novi vođa,”
proglasio se.
“Molim?,” rekla je Sierra zgroženo.
“Zar ne misliš da bi bilo najbolje da ja preuzmem
komandu?”
Vector se glasno nasmijao. “Ti? Radije bih prepustio
majmunu da nas vodi nego tebi.”
Sierra je zarežala.
“Dosta! Ako Vector toliko želi biti vladar, neka bude,”
glas mi je bio hladan.
“Barem netko ovdje ima dvije daske u glavi,” pohvalio me
Vector.
“No, dobro. Nadam se da ti se neće dogoditi sličan scenarij
kao Bastianu,” kazala je zločesto Sierra.
Vector se zahihotao. “Bastian je bio glup kao stup. I lud kao
puška. Trebao je odavno već biti mrtav. Njega ćemo nazvati
žrtvom za viši cilj. Sredstvo opravdavala cilj.”
“Što planiraš Vectore?,” upitao sam ga.
 Zločesto se zahihotao. “Zahvalit im se za dobro objavljen
poslić,”
“Ideš u rat koji ne možeš dobiti,” upozorio sam ga.
“Možda smo izgubili bitku, ali ne i rat. O, vjerujte mi,
zažalit će što su ostali živi,” zarežao je
“Ah, zašto ne želiš prihvatiti da si nadjačan?,” upitao sam
ga.
“Možda trenutno, ali ne zadugo. Vrijeme je da se svo troje
udružimo protiv njih.”
“Vas dvoje,” ispravio sam ga, “ ja se ne planiram miješati
u vaše jadno rivalstvo,” tvrdo sam mu priopćio.
“Adrone, na čijoj si ti strani?!,” ljuto me upitala Sierra.
“Hvala što pitaš, na strani zdravog razuma sam,” saopćio
sam joj.
“Idiote, ta vrsta nam je oduzela sve! Planet, moć, dom,
obitelj!,” Vector je povisio ton.
“Koliko ja znam i njihov je planet uništen u apokalipsi.
Nisu bili toliko glupi da sami sebe raznesu,” blago sam se
nasmijao.
“Dobro! Vjeruj u što god hoćeš! Ali zapamti ovo, jednog
dana bit ćeš prisiljen sudjelovati u ovome ratu, htio ti to ili
ne!” Zaprijetio mi je.
“Načekat ćeš se dok dođe taj dan,” rekao sam mu tvrdo.
Ne bih se ni za živu glavu uključio u tu ludost! Ali i ako me
prisili, a hoće, poznajući njega, saznat će tko sam zapravo.
 Nisam mogao više trpjeti mračnu atmosferu u kući. A i nisam
ni njih mogao više gledati. Potrčao sam u gustu, mračnu šumu.
Začuli bi se jaki udarci gromova. Noć ja bila tamna, savršena
za mene. Svaki put kada trčim šumom osjećam se slobodno.
Da je bar moja obitelj uz mene.
Stao sam na veliko brdo. Imao sam pogled na cijeli Bran.
Jedan tenebris je pao, još dvoje je ostalo. Osjećao sam, bliži
se oluja. Oluja koja će sve očistiti. Njih je dugo čovječanstvo
trpjelo. Nakon šesto šezdeset dvije godine, svijet ih se zasitio.
Vectore, Sierra, ja ću biti vaš kraj. Osveta mi neće vratiti
roditelje, ni brata ni sestru, ali moram to učiniti.
Učinit ću ti za dobrobit čovječanstva, za dobrobit drugih
opsidijana.
Uradit ću to.
Ne zvao se ja Sirius Black.