Stipe B.

Mlikotić

okidač neizmjerne
tišine

Split, 2021.
Naslov: Okidač neizmjerne tišine
Autor: Stipe B. Mlikotić
Naslovnica: Ennio Antonio Cvitanović, Tavenoce
Vlastita naklada autora
Mjesto i godina izdavanja: Split, 2021.
Tisak: Ispis d.o.o.

ISBN: 978-953-49603-1-8
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne
knjižnice u Zagrebu pod brojem 001107752.

© Stipe Mlikotić, 2021.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u
bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja autora.

Split, kolovoz 2021.

2
Angeli

3
4
okidač neizmjerne
tišine

5
6
Zid

Tužni oblaci kamene boje strmoglavili su se nad gradom.

Prvi je dan škole. Ne čujem nikoga, osim nekoliko automobila
kako voze preko lokvi. Sjedim i pogled bacam preko prozora u
svoju ulicu. Vidim blještavi narančasti zid. Sunce ga je
obasjalo, toliko, da me na ljeto podsjeća. Pomaknem glavu sa
prizora i usmjerim ju na stol gdje sam pisao neke formule.
Okrenem papir i zapišem trenutak kojemu sam svjedočio.
Pogledam opet. Zid više ne blješti, samo je narančast.
Auto prođe te čujem na televiziji neke pjesme. Prekrijem
prozor zavjesom i nastavim pisati formule. Pravim se da se
ništa nije dogodilo.

7
U očima je istina

Tek u pogledu koji govori ništa, a očaj vapi iz njega, tek u

njemu vidi se gorka istina. Kada volja djeteta oslabi, smijeh i
radost se ugasi, i onaj cvrkut duše nevine umre.
Sve postaje uzaludno, sva ljubav svijeta nedovoljna, a srce
naše šumi i tiho govori.
Govori spoznaju dublju od bilo čega postojećeg; o patnji, o
ljubavi, o smrti i nadi.
O, djetetu i osmjehu.
Osmjehu kojega nema te očima koje gube nevinost.
Tijelu koje mora umrijeti i roditeljima koji moraju patiti.
I ta suza prolivena, te strah u nama, neće vratiti nikoga, jer
tužna je to sudbina za svakog čovjeka.

8
Buđenje

Tek treptaj oka traje, a samo trenutak prođe,

Kad s noći osjetim zoru i ugledam prozor zeleni.
Nešto se događa ispod mog prozora,
Neki strojevi prolaze i bude me.
Vrata se otvaraju i zatvaraju.
Netko se šuška oko mene.
Pokrijem se dekom i tražim još malo milosti.

No, negdje moram ići ni sam ne znam zašto,

Uvjeravah se kako je to važno.
Digni se! – reče majka glasno.
Poslušam ju; obučem se, doručkujem i odem.
Odem negdje gdje nisam poželjan niti gdje želim biti.
Negdje, gdje će me svi jednom zaboraviti.
Odlazim…

9
Inspiracija

Počeo sam pisati nešto.

Pjesmu mislim.
Neuspješno nažalost.
Sunce je opet izašlo.

10
Beba

Nikakva me želja spasit ne može,

Od moje teške sudbine.
Prije početka zore,
Ona dolazi po mene.
Hvata me nespremnog,
U stanu od moga oca i majke.
Trudi se jako,
Da izazove tugu u meni.
Ja se trudim kol`ko `oću,
Ali sanjat više ne mogu.

Što kad dođe na vrata?

Hoću li se preplašiti tada?
Pomakut se neću iz svog kreveta,
Kao kamen ostat ću nepomičan.
Oblit će me hladan znoj,
Koji uvijek dolazi u ponoć.
Tek tada ču se sjetit,
Majčinih riječi.
Što se me kudile kao malog,
Sine, ništa više nije važno.

11
Iza mene ostali su svi,
Obitelj moja i prijatelji.
Kako će itko znat`,
Jesam li ikad postojao Ja?

Dječak iz ulice,
Koji je kroz prozor gledao oblake,
Koji se radovao svakom danu,
Koji je grlio svoju majku u stanu.

Kad mi se duh vine u nebo,

Kad me mati zagrli i kaže mi: sine, samo slatko spi.

Jedino kad odem daleko odavde,

Kad prah postanem,
Možda tek onda kraj dočekam,
I mirno, kao beba zaspem.

12
Majka

Svako jutro kad se dignem,

Ništa sâm ne stignem,
Doručak me na stolu čeka,
Pravljen od meda i mlijeka.

Od moje majke drage,

Koja se budi svake noći kratke,
Spavat ni ona više ne može,
Budi se u noći, ispija kavu prije zore.

Nema za muškarca bitnijeg bića,

Od njegove majke.
Koja ga od malena goji i voli,
Mazi ga po glavi i zubiće mu broji.

Kad naraste, govori mu što da radi,

S kim da se druži i koga da oženi.
Sa zadovoljstvom to prihvaća,
Jer ništa nije važno, ako se mamu ne sluša.

13
Netko tko te u utrobi svojoj nosia,
Devet mjeseci te kao dio sebe pazia,
Jedino te on može istinski osjećat,
Jer, na kraju krajeva, ipak si dio njega.

Brine se za svog ljubimca,

Jer zna da je život tužan i kratak,
Jedino što čovjek može uistinu imat,
Jest majku koja ga voli kao svoga Sina.

14
Mirisi

Otac je na balkonu i radi ono što uvijek radi.

Puši cigaru.
Majka je već odavno otišla. Tamo gdje je uvijek rano ujutro.
Na posao.
Sestra mi pomaže spremiti knjige u torbu i radi ono što uvijek
radi.
Piše mi domaći rad.
Gledam u sat i isčekujem trenutak izlaska te radim ono što
uvijek radim.
Sanjam.

Kava, mlijeko, topljeni maslac na kruhu sa marmeladom.

Doručak.
Nikad ga ne pojedem.
Kavu još ne pijem.
Tek malo kuhanog mlijeka da zadovolji moje potrebe.

Nitko ništa ne govori. Vlada apsolutna tišina.

Deset je do osam. Otvaramo vrata i izlazimo.
Pozdravljamo oca.
Šetam sa sestrom do škole.

15
Ona ide svojim putem.
Ja svojim.

Klupe su friške i mirišu na jutro.

Kao tek isprintane knjige.
Sve je novo, ali staro.

Miris, koji me navikao na jutro,

Zaboravim nakon nekoliko godina,
Da nakon nekog vremena, opet prevlada u meni.

16
Plač

Alarm zvoni.

U zoru kad se probudim, naglo shvatim da majka mi odlazi.

Postadoh tužan sav i naglas upitam: gdje mi je moja mama?
Ona slomljena srca, u tuzi velikoj na me gleda. Zna da se
ništa ne može te ide dalje od mene. Plač mi se dogodi, obavije
mi lice soli, osjećam kao da ronim, jer ništa ne vidim.
Majko, majko; vičem glasno: nemoj ići, molim te!
Prozor je otvoren, kiša pada i nitko se osim mene ne čuje.
Ulice su postale rijeka, a moje se srce pretvorilo u baršunasti
kamen.
Odlazi mi moja majka, sve je dalje od mene, ide negdje, tamo
gdje nema mene.
Zar sam nešto učinio? Zločest možda bio? Neću više majko,
obećajem ti milo.
I tako godine prođu, sjetim se dana tog, kao da se dogodio
jučer, a ne prije nego li sam prohodao, jedno nedjeljno
popodne.

17
Poseban dan

Kao autobus na stanici, tako i moj dan prolazi.

Neki su ušli u njega, a neki zakasnili.
Dan kao dan. Svaki je isti, a opet drugčiji.
Probudio sam se, išao na zahod, objedovao,
Majku poljubio i kavu s njom popio.

Ali danas, danas je poseban dan. Novu sam spoznaju stekao.

Odlučim opustiti se, neću se brinuti kao prije.
Nisam Bog pa da upravljam svijetom.
Pokušat ću biti čovjek.
Opustiti se i uživati.
Uživati u danu.

Danas sam kupio novu kavu.

Bila je skuplja nego prije.

Dan ko dan.
Proći će i ovaj.
Neprimjetan za druge.
Jedino meni poseban.

18
Sve je uvijek isto

Sve je uvijek isto,

Kao što bijaše prošle godine,
Tako će biti i dogodine.

Sve je uvijek isto,

Ptice se sele,
Djeca se rode,
Prijatelji stari odlaze.

Sve je uvijek isto,

Mlađi nikad ne postajem,
Škola u isto vrijeme počinje,
Strepim od nove spoznaje.

Sve je uvijek isto,

Neki gladuju,
Drugi se bogate,
Knjige ostaju netaknute.

19
Sve je uvijek isto,
Mladi sanjaju,
Stari se zabavljaju,
Djeca se igraju.

Sve je uvijek isto,

Ljeta su vruća,
Zime su mrzle,
Približava se Advent.

Neki ljudi umiru,

Neki tek počinju,
Neki ništa ne moraju.

Sve je uvijek isto.

Sve je uvijek isto.
Sve je uvijek isto.

20
Toplina

Nečujna televizija i moja mati na kauču.

Zadnja cigara je još u škafetu.
Otac moj spava i hrče,
Sanja dane koji su daleko odavde.
Sestra mi se sprema u školu ići; torbu i bilježnicu se ne smije
zaboraviti.

Čekam u kutu sâm i promatram.

Sretan što nigdje ne moram.

Kroz staklo gledam kišu kako vije i doziva grmljavinu.
Blagoslovljen sam, uistinu.
Ugasim svjetlo,
I pokrijem se dekom.
I sanjam.

21
Da mi je biti ptica

Više od svega, volio bih biti ptica. Ne zato što je čupava i

kljuna. Niti zato što plovi južno od svemira i vidi krasnu
raskoš svjetova - zeleno, plavo i smeđe; okruglo prostranstvo
koje oduzima dah.

Ptica leti, ali i plovi; ona skače i hoda; kad se najmanje nadaš,
ugledaš ju negdje iznad oblaka.

To mi je veliko Ništa.

Slobodi njenoj ja se divim. Kao dijete zreloj šljivi. Volio bih biti
kao ona, ne zbog svega toga, nego kad poželim otić` od koga,
da budem slobodan kao ona.

Da mi je biti ptica.

22
Dolazak

Dolazim kad se najmanje nadaš ti.

Dozivam te i glasno ti šapćem.
Nalazim se u tvojoj utrobi,
O moja hrabra mati.

Brineš se za mene, oduvijek i zauvijek,

Veseliš me i paziš, sigurnost mi daješ.
Osmijehom ti sve nadoknadim,
I to ti nikada neću zaboravit.

Tajna je to svega svijeta,

Što to u čovjeku biva.
Kako život nastane i
Ubrzo duša postane.

23
O, majko, majko,
Više nego li itko,
Ti me čekaš,
Iako me još ne znaš.

Ali si uvjerena duboko, duboko,

Da si mlade dane sa mnom provela,
Na livadi dok si plesala,
Zapravo si mene dozivala.

Još dok si mala bila, kao ja sada,

Htjela si vidjeti dio sebe,
Kako te ljubi, voli i zove:
O mati, moja mati, ti si kao Sunce što me prati!

24
Gorko

Još danas me proganja ta gorčina.

Tamna, tekuća i tobože ljekovita gorčina.
Aparat, električna struja i miješanje.
Komadići – odvajanje.
Cikla i mrkva!; reče majka.
Popij to! – zapovjedi.

S tužnim licem ju poslušam.

I pitam se: zašto je crvene boje?
Zar je cikla jača od mrkve?

25
Kutija

Baš je lijepa kutija. Pomazio sam je.

Čudnog je oblika.
Kao da je stvorena za mene.
Je li to moja kutija?
Ma je; odgovorim sâmom sebi.
Lijepa kutija.
Nešto se krije u njoj, veoma vrijedno, čim je zatvorena.
Je li i to za mene?
Odbijam otvoriti, ne želim se još jednom razočarati.
Uzeo sam zdravoljupca i išao se igrati.
Zaboravio sam na kutiju, kao da nikada nije bila stvarna.

26
Pita

Noć.
Bijaše noć.
Daleko prije svega odraslog.
Radostan, ali umiljat, još neshvaćen.
Kao heretik u svijetu zbilje.
OsjetiM neku ljubav kako dopire do mene.
Oh, to je moja majka.
Hrva se sa tijestom na klimavom stolu.
Baca ga i tuče. Gledao sam to s oduševljenjem.
Kao boksački meč.
Kao da se nešto važno događa.
Hrskava kora, pečeni krumpiri – divota!

Još jedan dan.

Još jedan dan, da smo utekli gladi.

Sestra i ja.
Ljudi ne razumiju zašto to radim.
Gledam u pitu.
Rečem: nije radi gladi.
O, ne, ne.
Vraća me u vremena kada sam bio mali.
Kada sam jeo, pio i grlio.
Još kada sam neshvaćen bio.

27
Prvi dan kupanja

Bok,
Ja san Ennio,
Imam tri godine.

Dolazim iz Baške Vode,

Danas sam bio kod bake Dragice,
Volim ju jako puno,
Kao smoki i pepsi koje mi ona kupi.

Pepsi ja zovem Cola,

Čokoladu puno ne volim,
Kašicu pogotvo,
Volim Stipu.

Danas sam se s njim bio kupao,

Po prvi put ove godine.
Jer sam jedaNput bio i prošle,
Stipe me vodio.

28
Prije toga bio sam se ljuljao,
Pa klackao,
I spuštao se niz tobogan,
Ljut je bio Stipe na mene.

I udario me,
Ja sam mu vratio,
I rekao da se tako više ne igra,
On me poljubio i u park odveo.

Kasnije smo svi zajedno odmarali,

Mama, baka Dragica, Stipe i ja,
Ennio.

29
Radost dolaska

Nešto sam radio. Ne sjećam se,

Imao sam četiri godine.
Samo sam zapamtio da je netko zazvonio.

Ring, ring, ring.

Staro zvono zvoni, te me razveseli.
Je li to mama došla?; upitao sam.
Potrčao sam hodnikom prema vratima.
Otvorila su se, i vidio njenu sjenu.

Mama, mama!; vikao sam zadovoljno: što si mi donijela?

Vreće pune hrane, a negdje se krije čokolada.
Kad ugledah to biće, koje me na svijet donese.
Ne treba mi nikakva čokolada. Srce mi je na mjestu.
Sada sam siguran.

Sve je kako treba bit`. Mama nemoj opet ić`!

30
Neshvaćen

Prozor je bio zatvoren.

Ulice su bile kao i uvijek u ovo doba godine.
Sive i tmurne. To je dobro. Volio sam mir.
Slušao sam pjesmu koja je samo nemir.
Bilo je moderno, volio sam to.
Sanjao sam nešto, zaboravio što, bilo je to daleko.
Valjda samo to, da budem dobro.
Da se igram sa svojom majkom, tatom i sekom.

Krio sam sebe, da me drugi ne bi napali,

osudili pa čak i ubili.
Krio sam sebe, sve dok školu ne završim.
Da me drugi vršnjaci, ne bi napali,
Što sam drugčiji, što se volim smijati.
Ljudi to nisu volili, u dubini su to mrzili.
Brinuli se oko malih stvari.
Učili su da bi to zaboravili.
Tugu u svom srcu.

31
Više od svega htio sam biti sretan,
Kao lasta otići negdje daleka.
Gdje je fino i mirno,
Kao da je raj,
Da mogu osjetiti Božji sjaj.

Shvatim napokon što to bi.

Ništa više nego li podsjetnik.

Nisam odavde niti pripadam ovdje,
Kao uljez krijem se,
Moj dom je daleko odavde.
Valjda ću i ja biti jednom shvaćen,
I neću se obazirati na druge nedaće.
Mirno ću spavati, jer nada nikad nije bila jača.

32
U stanu

Dok sam razmišljao o svom životu i šetao stanom,

Uši su mi rekle: gotov je čaj!.
Stavim ga u šolju, te ga odložim da se ohladi.
Majka spava. Tišina se čuje.
Mirno je kao da je noć. A deveti je čas tek.
Minute mi prolaze; uživam veoma.
Malo popijem pa odložim. Pogledam kroz prozor i vidim
veliko stablo kestena. Pomislim. Još malo pa će se raspast ka
i prošle godine u ovo vrime.
Dokolica, dokolica.
Čovjek tek postane biti čovjek u njoj.
Opterećen smislom i životom,
Kao da se radi o nečemu važnom.
Majka me blagoslovi; ne radim ništa.
Sjedim, čitam, spavam, jedem, pišem.
Popijem malo čaja.
Gorak je.
Bolje da je tako.
Kad mi je bilo ovol`ko dobro, neka bude,
Makar da je čaj gorak.

Treba mi inspiracija.

33
Umor

Napokon je gotovo. Sada mogu nastaviti spavati.

Zadnji put kad sam vidjela krevet bilo je četiri sata ujutro.
Sada je četiri sata popodne.

Kao da sam u oblake legla. Bijelo, mekano i mirišljavo.

Hvala Bogu na životu što mi podari.
Na djeci, mužu i krevetu udobnom.

Još malo pa će i ovo završit,

A tada će se nešto drugo dogodit.

Istinski život.

Unuk. Povijest. Zaborav…

No dogodilo se, to nitko ne niječe.

34
Žarulja

…i vidjeh ubrzo kako su mi sjene sakrile riječi.

Čitao sam polako da razumijem.

U tišini su mi se slova činila gusta,
Kao daljina koja me opsjeda noću.
Mislio sam da ću izgubiti vid ako nastavim,
No k vragu i to. Moram znati o čemu se radi.
Boja: starinsko narančasta i žuto vruća,
Izmjenjivale su se na stranici tvorivši stvarnost u riječima.

Uživio sam se.

Kao da sam prisutan u zapisanom tekstu.

Oči su me bolile, osjećao sam žile na njima,
Ali možda je u pitanju i glavobolja.
Već odavno nisam jeo.
Zauzet sam tekstom.
Pijem hladni čaj u hladnoj sobi,
Prekriven zbiljom koju si predočih.
Ti likovi, oni postoje i to me plaši.
Ako zapalim knjigu, hoće li prestati Biti?

35
Premjestio sam se s jednog kraja sobe, na drugi,
Tamo su dopirale nevidljive zrake svjetla.

Uživio sam se.

Promatrah malo pokidane listove sa strane,

Smetahu me. Ubrzo izgubim smisao za tekst.
Zaboravih. Sklopih knjigu i odložih ju.
Dobra je, ali san je nužan.

Pokrio sam se dekom, svukao čarape i zaklopio oči……

36
Bačvice

Mirisi ljetine hrane mi usahlu zimsku dušu.

Dopplerovski efekt morske ćakule koja je odstajala dugih
nekoliko mjeseci polako dopire do mene.
Mogu slobodno reći da sam zadovoljan. Vidjeh tu obalu i
stakleno more, Shvatim da živim u nebesima.

Hvala ti Gospode što si me stvoria, na kamenim obroncima

prekrivenim ljudima i zgradama. Žiža mi masira ušice i tjera
mi krv na ludilo.
Što sam bliže tim sam sve divlji. Ne mogu više izdržati.
Dugo je prošlo otkada se nismo vidjeli.

37
More i Ja

Brzo sam se svukao i ušao u nj.

Duboko sam udahnuo i pogledao Gore.
Vidio sam odraz svog lica preko cijeloga svemira.

Savršenstvo je spokoj. Spokoj je savršenstvo.

38
D

Do sada sam morao biti negdje.

Dignuti se i ići.
Do kraja dana da i zaboravim kako mi se spava.
Dobro pa nisam naivan, nego znam koliko sam umoran.
Dolazak u instituciju znanja, koja me odgaja, ali mi uzima ono
moje, ono iskonsko.
Doista, još danas mogu uživati, jer sutra je dan N.
Dan odbrojavanja do onoga što će se ponoviti.
Duša mi traži odmor, moram se odmoriti, od ponavljanja.
Danas spavam dokle hoću.
Do podne ću biti u krevetu.
Do daljnjega sam zauzet.
Doviđenja.

39
Poesis

Ne moram putovati.
Čak niti čitat. Dovoljno mi je sjedit i gledat u kutiju.
U njoj se nešto kreće. Dobivam novo iskustvo.
Ljudi, nepoznati i daleki, govore nešto što mi nije jasno.
Gledam u sliku, te kretnje pobuđuju u meni zadovoljstvo.
ʽŽivo je! Živo je!ʼ; pomislim u sebi.
Kako sam volio gledati filmove. No svaka strast umre.
Otkrio sam nešto bolje. Izazovnije. Zove se stvaranje.

40
Kraj subote

Neočekivano dođe i ovome raju kraj.

Digao sam se rano, samo kako bih dan iskoristio.
Nadao sam se da će duže trajat.
Bio sam, kao i obično, u krivu.
No, svaka lijepa priča ima tužan svršetak.
U mom slučaju to je vrijeme za počinak.
Ne bi valjalo, nikako drugačije.
Samo još minuta da potraje, da se mogu oprostiti od subote.
Nadam se da će se odgoditi Nedjelja, barem za još tjedan
dana.
Ali to ne ide tako.
Nikako!
Sve što valja ne traje.
Nedostaje mi moja majka. Gdje je sada?
Negdje daleko se sakrila, a tek sad shvatim da spava.
Topli obiteljski dom, nadomjestiti ne može nitko.
Neka, dobro je to, odmoriti svoje tilo.
Sve sam zaboravio što se nakon toga dogodilo.

Sljedeće čega se sjećam, bila su misna zvona koja su me

probudila.

41
More i more i more

Prozirna tekućina ispod koje je pijesak, tvori lijep zavičaj.

U njemu se mogu pronaći ljudi koji više vole, nego li mrze;
jedino što im je na odmet, piti vino ili pivo.
To more divno, mirno stoji i nikoga ne dira, gleda svoja posla.
Čuvar je granica, ne manjka mu ploda.
Raščetvorilo se na nekoliko strana svijeta, raskoš i pijev, buke
valova. Ugledao sam ga nekoliko puta, smijao mi se iza
oblaka.
Plovit na njemu je divno, no biti u njemu podsjeća na majčinu
utrobu. Kao nekad na toplome jastuku bit` i nikad ne ustati.
Nosnice napuni mirisom svježeg ljeta i Božića.
Valjda ćemo se susresti jednom opet, kao nekad, pivati do
zore.
Pjevušit kao da smo sami na svitu.

42
Nihanje

U zatvorenom prostoru prisutan je tek dojam onoga što se

događa vani.
Nešto se miče. Nešto se čini i muva; gore, dolje, lijevo, desno.
Plavo nebo izgleda svježije no prije, dok zgrade odišu nekom
Čudnovatom čistinom. Polovica je Rujna. A kiše još nema.
Tek me malo vjetra pozdravlja, dok ga iz stana promatram.
Njiše se kesten ispred mog balkona.
Hoće li izdržati još jednu zimu?
Vidjet ćemo. Vidjet ćemo.
Bliži mu se kraj.

43
Petak

Došao je i taj dan. Gotovo je sve, mogu baciti knjige.

Kugla plavo - zelene boje, ugodno mi se smije. Daleko osjetim
Mirisno cvijeće, okupljamo se svi, nismo niti ručali, čekaju
nas avanture, igre i kojekakve zadovoljštine.

Najduži dan u godini, traje i traje sve dok se na zabavim.

Kao nešto Sveto čeka na kraju tjedna …čeka mene i moje
školske kolege.
Traje sve do Subote navečer, a onda počinje odbrojavanje …
jedan, dva, tri.
Još malo pa ćemo morati ići spavati svi.

Nitko ponedjeljak ne voli.

Približiti ćemo se svi, ljubavi koja se jednom rodi.
Do ponoći ću ostati bdjeti. Neću ništa raditi.
Uživati ću i slaviti, radovati se svojoj slobodi i guštati do ranih
sati.

44
Ponavljanje

Što se to događa svaki dan, da budem primoran ustati?

Žurim li ja to negdje? U smrt možda?
Nužnost, privlači li me? Ona ista koja mi mira ne da da
zaspem.
Voda. Još ponešto. Svaki dan kao proživljena noć.
Ponavljanje.

Toliko sam budan, da ne znam razliku jednog dana od

drugog.
Zar je to noć? Nisam znao. Možda je dan?
Kako razlikovati vrijeme od činjenice, kada ono prolazi?
Ako mi je sve isto kao i prije?
Osvrem se. No to je tužno. Doista, nema nikoga osim mene.
Ponavljanje.

Dogodi se napokon to sveobuhvatno ništavilo.

Ne osjećam se dobro. Umirem li?
Sjećanja mi izblijede kao mladost nekada.
Kako je to nekada bilo, pokušavam se sjetiti. Ali neuspješno.
Ponavljanje.

Ljubav me obuze. Nema drugog.

Puna je kuća. Obitelj je Istina, a sva korov ovog svijeta je
nestala.
Ništa više ne osjećam. Nema me.
Ostao sam nedorečen. Nije loše, zar ne?
Ponavljanje.

Sutra opet isto.

45
Trenutak

Tu sam. Nepomično stojim i promatram promjene.

Nešto se događa, osjećam to. Stvari više nisu kao prije.
Maloprije sam vidio kako mi bivši prijatelj prolazi, činio se
drugačiji.
Što mu se dogodilo? Nekako je olabavio, kao da je vode
izgubio.
Pogledao sam svoj odraz u zrcalu, nisam se prepoznao.
Tko je ovo? Osjećam se kao da sam zarobljen u tuđem tijelu.
Nisam bio lud. Nikako.
Pogledao sam na list koji je pao sa drveta. Tek onda shvatim.
Ja sam kao list. Otpao sam, ali ne sa drveta, već iz vremena.
Više nisam mlad, no to sam opet ja.
Kako je ovo moguće?
Nastavio sam hodati Poljičkom ulicom i gledao u obzor.
Skoro se vidio, bio je blijed, kao i moje ruke na jesen.
Tek onda shvatih da običan sam čovjek.
Izgubih svoju mladost u trenutku, koji se zove život.

46
Ništa, kao radost veliko

Zatvorio sam oči i duboko udahnuo. Ulazim u sebe. Vidim

ogromno svemirsko crnilo sa žutim točkicama kako mi se
ukazuju u geometrijskim likovima. Ako se koncentriram
mogu…

…vidjeti i nečije lice. Ne znam čije. To me prati od

malena. Nakon nekog vremena ne vidim ništa i ne čujem
ništa.

Potpuno sam sâm.

Bez prijatelja, bez obveza, i bez obitelji. Svi su negdje otišli.

Ne znam koliko ljudi uopće ima u mojoj zgradi, čini mi se da
su i oni negdje otišli. Na selo možda? Maloprije prošetah
gradom i on bijaše pust.
Sâm sam. Sada je to apsolutna činjenica.
No, ne tugujem. Zapravo, ne osjećam uopće.
Ali u meni gori nešto i to me ispunjava nečim neopisivim.
Nemam riječi za to. Psihologija je zakazala.
No kada bih morao opisati, bilo bi kao Ništa.
To imam u sebi. Veliko Ništa.
Sveobuhvatno Ništa.
Ništa, kao radost veliko.

47
Iščekivanje života

Gledam u kazaljku i nestrpljivo prelazim znojim prstima preko

bedara, trljajući ih od vapaja, za nečim što ne mogu
kontrolirati. Srce mi jako kuca, trebao bih se bojati, ali je
nešto drugo u pitanju. Ne strah, već ishod.
Neznanje o tome što me čeka ili što će se dogoditi.
Nisam trabo biti na ovom mjestu u ovo vrijeme; pomislih. No
sada je odveć prekasno i za kakvu promjenu. Suočen sa
sudbinom, morao sam izdržati, nije bilo druge.

Napokon.

Gotovo je!
Još jedna faza u mome životu je završena. Sada sam slobodan
i mogu htjeti više nego li ikada do sada. Ulazim u drugu fazu,
onu koja nema kraja, već samo traje.

48
Tišina

Zaronio sam u more. Još uvijek je divno, taj osjećaj dodira,

mene i mora. Suhe kože i mokre plave tkanine, koja me
obavije poput nježne plahte. Srce mi napokon osnaži i počne
kucati. Duša mi reče:

More. More. More.

Unatoč slanosti, otvorim svoje oči, kako bih mogao vidjeti ovu
ljepotu, o kojoj se toliko mnogo govori. Sve je plavo i modro i
plavo i još uvijek modro. Bezdan. Vidim ga i ne vidim ga.
Poput kojekave misli uđe u mene i ispuni mi tijelo, ničim doli
beskonačnim osjećajem viđenog, a neshvaćenog. Ne vidim mu
kraj. Nalik na atmosferu, polagano me doziva k sebi. Sada mi
je posve jasno zašto ribe ne govore… nego samo gledaju i
slušaju…

49
Zagrljaj Riječima

Ostao sam nemoćan.

Sumrak nevjere me proguta.
Upitao sam sebe: ima li smisla išta osim Tebe?
Prospavao sam dan, pojeo nešto i izašao van.
Prošetao daleko, tamo gdje me nitko ne zna.
Tek tu, u samoći, osjetih puninu tvojih riječi što ih od malena
slušam, kako mi se neprestano pojavljuju.
Ne boj se!; rekao Si mi.
Ne uzvratih ti ništa, osim što i dalje šutim i osluškujem.
Hladan vjetar je vani, bije zdravlje iz mene.
No, ne smeta mi.
Tvoje riječi mi pružaju topao zagrljaj, kao majčine grudi kada
sam bio dječak.

50
Agresija

Bum-bum, trass-tras,
Bum-bum, tras-trass,
Bum-bum, trass-tras,
Bum-bum, tras-trass.

Netko je zalupio drvenim vratima,

Ostavio je upaljeno svjetlo u kupatilu,
Soba je prazna, ostavljena je od ljudi,
Još se osjeća u kući nemir.

Čudan osjećaj u srcu me hvata,

Kotla mi krv, kao kuga neka hara,
Tijelom mi prolazi teško,
Olovna je i kvarna kao staro sedlo.

Između očiju nešto me boli,

Daleko od sebe, čujem kako netko dahće,
Glasovi su jači nego prije,
Na balkonu se još ona kesa trese.

51
Strah me i trepet neki vuče,
Hodnik je od mraka crn i dalek,
Netko u njemu hoda prema meni,
Čujem korake teške kao nemir.

Bum-bum, trass-tras,
Bum-bum, tras-trass,
Bum-bum, trass-tras,
Bum-bum, tras, trass.

52
Dobro je biti star

Čovjek je propadljivo biće. Jede, pije i umire, tijekom cijelog

svog života. Malo promaje i već je bolestan. Takvo biće ne
naliči na bogove. Plaho, mlako i uvijek nezadovoljno svojim
postojanjem, jedino svrhu nalazi u destrukciji zbilje. Tako da
se cijeli čovjekov život čini kao varka. On ništa drugo ne radi
nego se tješi, poput svinje pred kolinje, pretvarajući se da
ništa nije stvarno. Tako žive mladići i djevojke. Kao galebovi.
Trudeći se samo u dokolici i želeći samo slobodu bez
odgovornosti.

… no to vječno ne traje.

Ubrzo čovjekovu životu dođe kraj i svrha postane otvoriti oči

svaki dan.

53
Stramputica

Kada se čini sve gotovo i savršeno oblikovano kao život sam.

Kada se čini da me ništa više ne može zaustaviti u mome
naumu što ću postati. Kada se čini da sam sa jednim dijelom
sebe zauvijek završio time što bivah uronjen u novi obzor.
Kada se čini da napokon idem k nečemu.

Dogodi se… ono što nitko ne očekuje.

Dogodi se… ono što se kosi sa mnom.

Dogodi se… ono što bih volio da se nije dogodilo.

Skrenem s puta meni jedino znanog. Svojom voljom – ne! Ali

mi se čini kao da je ta anomalija izazvana namjerno od
nekoga. Nekoga zaista moćnoga. Sav nezadovoljan situacijom
pitam se: zašto ja? zašto sad?
Odgovor mirno šuti kao kornjača, te ne progovori ni riječi, dok
me tajno gleda negdje meni nepoznato.

54
Avion

Kakav je to prizor?
Gore visoko na nebu, daleko iznad mene i svijeta, prolazi
nešto.
Nešto čudno…
Da nije želja?
Kada pogledam malo bolje, ono bijeli avion.
Klizi i visoko siječe nebo te izgleda bezbrižno poput djeteta.
Za sobom ostavlja trag, valjda će ga netko naći, dok ide sam u
daleki kraj.
Vidjevši ga, zažmirim i želju neku si predočim.
Valjda će mi biti ispunjena, od Njega, kapetana ciloga svita.
Hoće, hoće, vjerujem. Jednoga dana… daleko od sada kada ne
bude više ni čovika ni stabla.

55
Tek lagan povjetarac me razbudi

Crni krovovi me gledaju,

Nešto mi govore, a ja ih ne razumijem.
Bijeli stropovi, fasade izmučene, oprosti majko,
Ali mi se ne živi više.

Tek lagan povjetarac me razbudi,

Kao poljubac pruži mi nadu,
Da ću možda i ja jednoga dana uhvatiti,
Sreću davno ostavljenu.

Ona se krije, negdje u plećima sije,

Krivi mi želju da budem nešto više.
Nešto, kao onaj dječarac, što je svakoga dana,
Bio vesel kao povjetarac.

56
Griota

Sjedim za stolom i gledam u bocu. Prazna je već neko vrijeme.

Bože moj, nije mi lako. Čuješ li vapaj moj?
Srdio sam svoju mati, rekao da je tako više ne želim zvati.
Bože, hoćeš li mi to ikad oprostit?
Ruke su mi prljave, a jezik još i više.
Ljutim se na svoju mati, zašto me ona naljuti,
Pa da ovo čudovište moram postati.
Ovo sebi nikad neću zaboravit.

57
Između oblaka

Ima nešto, nešto predivno.

Ima nešto, tamo negdje daleko.
Dalje od svih granica i jezera.
Dalje od svih vlada i vojnika.
Visoko gore, gdje pjevaju ptice.
Gdje se dozivaju, kao ljudi što se vole.
Gdje lete i lete, i nitko ne mari za njih,
A one same onako, plove vjetrom kroz nebo.
I tu negdje, nalazi se nešto.
Nešto divno i bijelo, kao pjena morska lijepo.
To je oblak, tu su dva oblaka, to je više oblaka.
Jedan na drugome, isprepleću se kao valovi.
Ne zna se tko je prvi, a tko je posljednji.
Tu kada gledam, između njih vidim sjaj.
Kao snijeg je bijel, a izgleda kao raj.
Sjaj, taj divni, privlači me kao majčini tanjiri.
Nešto je tamo, veće od mene, maloga djeteta, sa planeta
Zemlje.

58
Kada zažmirm

Kada zažmirim… lijepo mi je.

Vidim mnogo toga.
Vidim modro nebo, koje tek u proljeće krasi tamu i čini ju
ugodnom za pažnju.
Vidim cijeli nebeski svod. Sve galaksije, planete i zvijezde.
Toliko sjaje da moram nekad i oči otvorit od svjetlosti.
Doista, vidim ljude neke, koje sam nekada davno poznavao, a
nisu više dio mog života.
Vidim svoje pokojne i srcu bliske osobe, s kojima nikad nisam
imao prilike iskreno i čisto družiti se.
Vidim neke geometrijske oblike, koji me očaravaju svojom
preciznošću i harmonijom. Kao da su nacrt svemira, ali i
ljudsku duše koja u njemu prebiva.
Kada zažmirim… vidim i tebe draga. Vidim nas, kako se
smijemo i grlimo pred zalazak sunca. Vidim kako ujutro kavu
pijemo i gledamo jedno u drugo.
Vidim, tvoj osmjeh, tvoje obraze, tvoje ruke.
Vidim i pjegice.
Vidim našu povijest i još mi nije jasno.
Kako se sve dogodilo?
Kako smo zajedno?
Ti si sve što sam oduvijek želio.

59
Kant

Sjedim na balkonu i pijem pivo,

Belgijsko samostansko.
I čekam…
…
… čekam misao.

Oh, evo je!

Na današnji dan, prije dvjesto devedeset i šest godina, rođen

je najbolji njemčaki filozof – Immanuel Kant.

Mogao bih napisati nešto o njemu.

Nešto divno, ta veliko i hvale vrijedno.
Možda i učinim to… za njegov tristoti rođendan.

60
Počeo bih ovako:
O Emanuelu, Emanuelu Kantu.
Kakvo divno stvorenje!
Kako je moguće?
Kako je moguće da ste bili tako nevjerovatni?
Kako ste sve to znali što ste napisali?
Analitika, sintetika, a prirori, a posteriori, noumen.

Doista, nitko Vam ne može stati na kraj.

Ono što ljudi danas ne razumiju, Vi ste i Vaša par exelance
logika, razumjeli prije dvjesto devedeset i šest godina.
Hvala Vam na tome, uistinu!
Uistinu, nekome je samo nebo granica.

61
Nepoznati ljudi

Tko su ti oko mene ljudi? Pozdravljaju me i zovu me.

Svakoga dana prolaze ulicama, kojima i ja prolazim, nadajući
da ću ih ovaj put pozdraviti.
Prođe još jedan dan. A nakon njega još jedan. Sve je uvik isto,
glava sagnuta, kad vidim tko ide po kruv i mliko.
Nepoznati su to ljudi oko mene, imena im ne znam ni vjeruju
li u nebesa.
Trude se biti dobri pa makar se i javiti čoviku šta živi do njih.
Situacija je u me malo drugačija. Osim svojih potreba, ne
vidim ništa drugoga. Odlazim iz stana, dolazim do dućana,
obavim što trebam i idem natrag.
Ljudi su tu oko mene, šetaju i žive svoje, meni nepoznate
živote,
Kao i mačke što bivaju po gradu, gledaju u me nadajući se da
ću im dati hranu.
Hladan kao ožujak, mene to ne dira, promatraju me svojim
očima ne bi li im se javia.
No, što oni od toga imadu niti me poznadu niti znadu. Nikada
neće znati tko sam ja, a toliko žele da im kažem: dobar dan!

62
Vapaj

Dok lutam ulicama beznađa i samoće,

I bježim od svakoga, a ponajviše od sebe,
Pitam se: je li ovo sve?
Zar nema ničega više?
Ljudski život više ne vrijedi kao nekada,
A sloboda je već odavno zaboravljena,
Te izgubljena kao lanjski snijeg.
Postaje ništa više nego li dobro sjećanje,
Sjećanje na neka bolja vremena.
Vremena kada je čovjek bio osoba, a ne broj.
Na ulici nema nikoga već odavno… nikoga osim mene.
Ta činjenica u meni izaziva laganu depresiju.
Na televiziji kod kuće gledam i ne vjerujem,
svi samo govore: ne izlazite, bit će bolje!
No, nitko ne zna kako je meni.
Ostavljen sam sâm.
Bez obitelji, bez roditelja, bez ikoga…
Pomislim nekad u sebi: ne mogu više!
Tada sjedim sâm u tišini i mrklom mraku.
I čekam…

63
U tom čekanju osjeti se dubinski zov.
Svojevrsni vapaj.
Vapaj za Bogom.
Kad odjednom čujem glas kako reče: ne boj se!
U čudu ostanem i otiđem brzo na prozor te pogledam prema
nebu.
Nema zvijezda, nema mjeseca, već samo crni bezdan.
Pomislim, da sam sve ovo umislio.
No. bio sam u krivu.
Odjednom čujem opet isti glas kako mi govori.
Reče mi: odvaži se i budi hrabar;ne boj se i ne strahuj, jer
kuda god pođeš, s tobom sam Ja.
Ubrzo odgovorim: Bogu hvala!
Suze mi krenu na moje izmoreno lice,
Nakon dugo vremena nasmijem se, povučem se u kuću,
Lagano utonem u san sa neopisivom toplinom u srcu.

64
Tamo gdje je tišina bila prije vremena

Ah, ta predproljetna noć.

Opet mi san oduzima te me tjera daleko od njega.
Tjera me u svijet, koji djeca zovu Nigdjezemska.
Njega oni svake noći sanjaju, ali ga nikada ne dočaraju.
Kakav je? Gdje se doista nalazi? Je li je stvaran?
On za njh – malene – postoji i ne postoji.

Za nas, malo starije, bliže smrti, on je itekako tu.

Prisutan.
Ujutro, popodne i navečer.
Tek u snu možemo mu pobjeći, kao lane od vuka.
Jeza me prođe kad samo pomislim na to.
Neobjašnjiva stvarnost, koja ne ostavlja traga za riječ.
Već samo muk.
Samo puki muk.

***

Dolazi po mene, evo, svakoga trena bdijem nad sobom.

Ne znam koliko moram bdjeti, no u jedno sâm siguran.
Jednom kada odem, ne vraćam se.

Vidjet ću kako je tamo drugdje.

Tamo gdje nema svega ovoga.

Tamo gdje je tišina bila prije vremena.

65
Obuze me bijes…

Obuze me bijes, u daljini čujem Tebe, smiruješ me.

Oprosti mi, ali prestao sam voljeti.
Obuze me bijes, kada se sjetim sebe, kako sam postao ovakav.
Obuze me bijes, ne voli me više nitko.
Čak i Ti si me ostavio…
Ostavio si me samog.
Vatra u mom srcu gori, polako ću se sav u plamen pretvorit.
Na Tvoju sliku stvoren, a gorim kao drvo ili kamen.
Spasa više nema za me, postadoh kao Lucifer.
Oprosti mi Bože, što sam ispao iz dobrote tvoje.

O Bože, Bože, gorim!

Možeš li mi pomoći?
Uzalud svi Svetci,
Kada za me nema pomoći.
Jedno veliko Oprosti.
Tvoj jedini… mali čovik.

66
Škrinja

Sjedim sam u mraku, pričam s nepoznatom osobom, čini mi

se jako drag, iako mu ime ne znam. Duboke je mračne boje,
doziva ime moje negdje odozgora, te glasno kaže: Ennio!
Ennio!

Otvaram staru očevu škrinju, puna je blaga za djecu. Nešto je

okruglo, nešto je trokutu nalik. Božić će biti radostan ove
godine, Stipe nije lagao.

67
Sanjao sam cvrčka

Sanjao sam cvrčka kako me gleda na grani. Bio je strašan,

zelene boje sa crnim bezdušnim očima uperenim u me.
Odjednom mi reče: hej!
Prepao sam se i pobjegao.
Nakon nekoliko godina ponovno sam ga susreo. Ovaj put bio
je to čovjek. Po očima sam ga prepoznao.
Zapisao sam sve što mi se dogodilo!
Idućeg dana sam zaspao, kada sam se probudio, ničega se
nisam sjećao.

68
Siječanj

Snijega već odavno nema,

Još jedna godina prođe bez njega,
Golo stablo ispred mene čeka,
A ja u osami buljim u njega.

Gledam ga sâm bez ikoga osim tišine,

Otvorim samo malo vrata, da me led mrzne,
Da osjetim kako nešto ipak postoji,
Nešto više doli samoće.

Mrak i ništa drugo…

Zima je hladnija no ikad,

Ali vjetar je nestao… nema ga.
Osjećam nešto u stopalima, pa koljenima,
Ništa drugo doli led.

Odakle on potječe?
Čini se kao proljeće, a nije,
Netko nas laže cijelo vrijeme,
Stablo, noć, mjesec ili – ja – sâm sebe?

69
Uspavanka

Ni - na, na - na,
Moja beba spava,
Sklopi svoje okice,
Majka će ti pjevati,
Ti ćeš meni spavati,
Ni na, na na.

Ni - na, na - na,
Moja beba spava,
Sklopi svoje okice,
Majka će ti pjevati,
Ti ćeš meni sanjati,
Ni na, na na…
Sve snove si mi dala,
Majko moja draga.

70
Čežnja

Od rođenja vapim za Tobom,

Tražim te kao majka svoje izgubljeno čedo.
Ništa mi nije dovoljno, bez Tebe je sve besmisleno i surovo.
Kao nebo i more što se na obzoru stopi,
Tako i ja na kraju svega želim samo do Tebe doći.

Hoće li mi biti dovoljno to što sam dijete napaćeno?

Hoće li mi biti dovoljno to što sam puno boli u životu osjetio?
Želiš li me Ti uopće?

Žudim za toplinom, koju mi samo Ti možeš dati, tužnu

prazninu u meni ispuniti.
Kao što košuta čezne za izvorom blagim,
Tako i moje srce za tvojom ljubavi.
O, Bože, Bože dragi!

71
Okidač neizmjerne tišine

Opet je ono doba godine kada laste ne lete. Drveća su

siromašna, a ulice su puste. Nema više nikoga, osim onih bića
koja zapravo žive tu, kroz godinu. Svakodnevno idu u
trgovinu, na posao ili samo šetaju Rivom i Marmontovom;
rado otiđu nekad na Marjan, samo kako bi stekli veći dojam
zbilje. Gledaju stare zidine i kafiće skrivene u njima kako bi
ispili svoju dnevnicu. Crkve su pune ljudi iako je kiša, a
osjećaj hladnoće pretvara cijeli grad u jedan začarani krug iz
kojeg je jedini izlaz obući svoj kaput. Jedan od tih kaputa jest
tišina. Kad se zagrnem tišinom, čini mi se kao da sam opet
onaj stari dječak koji se igrao ovim ulicama, u ona davna
vremena. Sada hodajući njima, utisne me neka nostalgija;
osjećaj je nanovo živ, kao da sam se vratio u ono isto vrijeme
kada ga proživjeh.

I ne. To nije iluzija.

Kada me uhvati taj osjećaj tišine, prihvatim ga i nosim ga sa

sobom. Neotuđiv mi je. S njim idem u grad te ga promatram,
ali ne očima već ušima. Noć je, nema nikoga, osim starih
uličnih svjetiljki. Ulice su oprane od vrućine i gužve, ali mi se
čini kao da nikad nisu bile življe; netko govori kroz njih.
Tišina.
Čujem ju.

72
Nema nikoga. Samo lišće što ga vjetar mete sa ulice i mjesec
što se krije iza oblaka, stvarajući temperasto modru boju na
odveć crnom nebu. Pogled na Peristil kraj kampanela ne odaje
mnogo; ljudi su pobjegli, kao da je nešto prije bilo bolje, no ni
svjesni nisu bili, da je tek sada ono pravo vrijeme – kairos.
Uho osluškuje sve što se tu dogodilo. Ali, ako se bolje
primakne ka Sfingi, možeš čuti što ti govori:

Otišli su svi koji ovdje nisu pripadali.

Napokon, vidjeh grad kakav jest.
Blijed, pust i živ.
Živ vjere, ali ne i ljudi.
Zidovi puni povijesti.
Izgubili su sadržaj.
Ali ne i svoje drevno obličje.
Griju ovaj maleni gradić.
Tješe ljude pune ničega.
Prazne.

73
Kao da čekaju nešto što se nikada neće dogoditi.
Nije uvijek tako bilo.
Nisam ni ja nikad bila usamljenija.
Valjda će se netko sjetit i mene,
I dekicom me prekriti ovih jesenjih dana.

Ostao sam slušati i uživati u tišini…

74