Naslov izvornika

GIRL A

Djevojčica A
S engleskoga prevela
Ana Briški Đurđevac

Zagreb, 2021.

2
Za mamu, tatu i Richa.

3
 1.

Lex (Djevojčica A)

NE POZNAJETE ME, ALI VIDJELI STE moje lice. Na ranijim su nas fotografijama
skrivali pod krupnim pikselima, i to sve do struka; čak nam je i kosa bila previše
prepoznatljiva da bi se prikazala. No priča je gubila sjaj, naši su se zaštitnici
počeli umarati i bilo nas je sve lakše pronaći po mračnim zakutcima interneta.
Najpopularnija fotografija snimljena je pred našom kućom u Ulici Moor Woods,
jedne rane rujanske večeri. Izišli smo van i poredali se, nas šestero, po visini, Noah
je bio u Ethanovu naručju, a cijelu kompoziciju namjestio je Otac. Male bijele
utvare što se meškolje zabljesnute suncem. Iza nas, kuća je počivala pod
posljednjim dnevnim svjetlom, a iz prozora i vrata širile su se sjene. Bili smo
potpuno mirni i gledali u fotoaparat. Trebalo je biti savršeno. No, taman prije
nego što će Otac škljocnuti, Evie mi je stisnula ruku i pogledala gore prema meni;
na fotografiji izgleda kao da će upravo nešto reći, a na mojem se licu vidi začetak
osmijeha. Ne sjećam se što je rekla, no sigurna sam da smo za to poslije platile.
.ssss.
Sredinom popodneva stigla sam do zatvora. Putem sam slušala staru playlistu koju
je složio JP i nazvao je “Lijep ti dan želim”. Ugasila sam motor, zvučnici su
utihnuli i u automobilu je zavladala tišina. Otvorila sam vrata. Buka prepune
autoceste preplavila me poput oceana.
Zatvor je izdao kratko priopćenje o Majčinoj smrti. Prethodne večeri pročitala
sam članke na internetu, većinom površne, a svi su završavali jednom te istom
varijantom sretnog kraja. Smatra se da su djeca iz obitelji Gracie, od kojih su se
neka odrekla anonimnosti, uglavnom dobro. Sjedila sam omotana ručnikom na
hotelskome krevetu, okružena ostacima večere, i smijala se. Za doručkom, pokraj
aparata za kavu stajala je hrpa lokalnih novina; Majka je bila na naslovnoj stranici
ispod članka o ubojstvu u Wimpy Burgeru. Sezona kiselih krastavaca, očigledno
nije bilo važnijih vijesti.
Platila sam noćenje s doručkom pa sam jela sve dok mi konobarica nije rekla
da se u kuhinji moraju početi pripremati za ručak.
“Gosti dolaze i na ručak?” upitala sam.
“Da, nećete vjerovati”, odgovorila je kao da se ispričava. “Ali nije uključen u
cijenu sobe.”
“Nema veze”, rekla sam. “Hvala. Bilo je odlično.”

4
 Kad sam počela raditi, moja mi je mentorica Julia Devlin rekla da će doći
vrijeme kad ću se umoriti od besplatne hrane i besplatnog alkohola; kad me više
neće očaravati pladnjevi puni besprijekornih kanapea; kad više neću namještati
buđenje tako da stignem na doručak u hotelu. U mnogim je stvarima imala pravo,
no u tome je pogriješila.
Nikada prije nisam bila u zatvoru, no nije se mnogo razlikovao od onoga što
sam zamišljala. Iza parkirališta nalazili su se bijeli zidovi okrunjeni bodljikavom
žicom, poput teško osvojivih zidina. Iza toga, iznad betonskog jarka carevala
su četiri tornja, a u sredini se nalazila siva utvrda. Majčin mali život. Parkirala
sam predaleko i morala sam prijeći more praznih mjesta, slijedeći široke bijele
crte kad god sam mogla. Na parkiralištu se nalazio samo još jedan automobil u
njemu je sjedila starica i rukama stezala upravljač. Ugledala me i mahnula mi, kao
da se možda poznajemo. Otpozdravila sam.
Asfalt mi se počeo lijepiti za stopala. Stigla sam do ulaza osjećajući znoj u
košaricama grudnjaka, u kosi na vratu. Moja ljetna odjeća ostala je u ormaru u
New Yorku. Engleskih sam se ljeta sjećala kao sramežljivih i kad god bih
izišla iznenadila bih se zbog blistava plavog neba. Tog sam jutra dugo razmišljala
što odjenuti, stojeći napola odjevena pred zrcalom; i ne, moram reći da ne postoji
odjeća za svaku priliku. Odlučila sam se za bijelu košulju, komotne traperice,
nove tenisice i upadljive sunčane naočale. Izgledam li ti preveselo? upitala sam
Oliviju u poruci, poslala sam joj i sliku, no ona je bila u Italiji, na vjenčanju iza
zidina gradića Volterre, pa mi nije odgovorila.
Kao u bilo kojem uredu, i ovdje me dočekala recepcionarka. “Imate li
dogovoreno?” upitala je.
“Da”, odvratila sam. “S upraviteljicom.”
“S direktoricom?”
“Da, s direktoricom.”
“Vi ste Alexandra?”
“Tako je.”
Dogovorila sam se s upraviteljicom da ćemo se naći u predvorju. “Subotom
popodne nema mnogo osoblja u zatvoru”, rekla mi je u telefonskom razgovoru.
“A poslije tri ne primamo posjetitelje. Trebalo bi biti mirno.”
“To bi mi odgovaralo”, rekla sam. “Hvala vam.”
“Ne bih vam to trebala reći”, dodala je ona tada, “ali to je savršen trenutak za
bijeg iz zatvora.”
A sada mi je prilazila, njezina pojava ispunjavala je hodnik.
Čitala sam na internetu o njoj. Bila je prva žena na čelu strogog zatvora u
državi pa je dala nekoliko intervjua nakon što je stupila na dužnost. Željela je
postati policajka u doba dok su još vrijedila ograničenja vezana za visinu, a njoj
je nedostajalo nekoliko centimetara. Otkrila je da je ipak dovoljno visoka za
pravosudnu policajku, što nije bilo logično, no nije ju smetalo. Nosila je odijelo
5
intenzivne plave boje - prepoznala sam ga s fotografija uz intervjue - i neobične,
ženstvene cipele, kao da joj je netko rekao da bi mogle ublažiti dojam koji
ostavlja. Njezina je vjera u moć rehabilitacije bila apsolutna. Izgledala je umornije
nego na fotografijama.
“Alexandra”, rekla je pruživši mi ruku. “Iskreno mi je žao zbog vašeg
gubitka.”
“Meni nije”, odvratila sam. “Ne brinite se.”
Pokazala je prema hodniku kojim je došla. “Moj je ured pokraj centra za
posjetitelje”, rekla je. “Dođite.”
Hodnik je bio isprane žute boje, daske na podu izlizane, a zidovi ukrašeni
smežuranim plakatima o trudnoći i meditaciji. Na kraju se nalazio rendgenski
uređaj i traka za pregled stvari. Čelični ormarići do stropa. “Formalnosti”, rekla
je. “Barem nije gužva.”
“Kao u zračnoj luci”, rekla sam. Sjetila sam se leta iz New Yorka otprije dva
dana: moj laptop i mobiteli na sivome pladnju, pokraj njih uredna prozirna vrećica
u koju sam stavila svoju šminku. Putnici koji često lete imali su na raspolaganju
zasebne prolaze, pa nikada nisam morala čekati. “Baš tako”, rekla je. “Da.”
Ispraznila je džepove na traku i prošla kroz rendgen. Imala je sigurnosnu
propusnicu, ružičastu lepezu i dječju kremu za sunce. “Cijela obitelj
crvenokosih”, rekla je. “Ovakvi dani nisu za nas.” Na fotografiji na propusnici
izgledala je kao tinejdžerica koja ne može dočekati svoj prvi dan na poslu. Moji
su džepovi bili prazni, pa sam samo prošla za njom.
Ni unutra nije bilo nikoga. Prošle smo kroz centar za posjetitelje, gdje su
plastični stolovi i stolci pričvršćeni za pod čekali vrijeme posjeta. Na kraju
prostorije nalazila su se metalna vrata bez prozora; negdje iza njih, pretpostavila
sam, nalazila se Majka i mjesto gdje je provodila svoje dane. U prolazu sam
dodirnula stolac i sjetila se svoje braće i sestara koji su čekali Majku u toj
zagušljivoj prostoriji. Delilah ju je često posjećivala, a Ethan je došao samo
jednom, kako bi ispao plemenit. Nakon toga napisao je članak za The Sunday
Times, s naslovom “Problemi s oprostom”, kojih je bilo mnogo i bili su
predvidljivi.
Do upraviteljičina ureda vodila su druga vrata. Propusnicom je dodirnula zid
na jednom mjestu i po džepovima potražila posljednji ključ. Nalazio se u džepu
iznad njezina srca, pričvršćen za plastični omot za fotografije pun crvenokose
djece. “Evo nas”, rekla je.
Ured je bio jednostavan, zidovi puni rupa, a prozor je gledao na autocestu.
Izgleda da je zaključila kako to neće biti dovoljno, stoga je dodala još strog drveni
stol i uredski stolac, a u budžetu je pronašla novca i za dva kožnata dvosjeda
koji će joj trebati za delikatne razgovore. Na zidove je objesila svoje diplome i
kartu Velike Britanije.

6
 “Znam da smo se tek sada osobno upoznale”, rekla je, “no nešto bih vam
željela reći prije nego što nam se pridruži odvjetnik.”
Mahnula je prema dvosjedima. Mrzila sam službene sastanke na udobnom
namještaju; nikada nisam znala kako se smjestiti. Na stolu pred nama nalazila se
kartonska kutija i tanka smeđa omotnica na kojoj je pisalo Majčino ime.
“Nadam se da me nećete smatrati neprofesionalnom”, rekla je upraviteljica,
“ali sjećam se vas i vaše obitelji. Vidjela sam vas u ono doba na vijestima. Moja
su djeca bila još bebe.
Često sam otada razmišljala o tim člancima, čak i prije nego što sam došla na
ovo mjesto. U ovome poslu mnogo toga vidite. Vidite stvari koje završe u
novinama, i one koje ne završe. I nakon sveg tog vremena, neke od tih stvari -
iako ih je vrlo malo - ipak me još iznenade. Ljudi me pitaju kako me još išta može
iznenaditi. A ja ne želim prihvatiti mogućnost da me više nikada ništa neće
iznenaditi.”
Iz džepa odijela izvadila je lepezu. Izbliza je izgledala kao nešto što je
napravilo dijete, ili zatvorenik. “Vaši su me roditelji iznenadili”, rekla je.
Skrenula sam pogled. Sunce je virilo s ruba prozora, kao da će upasti u ured.
“Strašno je to što vam se dogodilo”, rekla je. “I svi mi ovdje možemo se samo
nadati da ćete uspjeti pronaći mir.”
“Hoćemo li razgovarati”, brzo sam rekla, “o razlogu zbog kojega ste me
pozvali?”
Odvjetnik je stajao pred uredom, poput glumca koji čeka znak za izlazak pred
publiku. U sivome odijelu sa šarenom kravatom, znojan. Koža je zaškripala kad
je sjeo. “Bill”, rekao je i ponovno ustao kako bi se rukovao sa mnom. Ovratnik
mu je posivio od znoja. “Rečeno mi je”, odmah je dodao, “da ste i vi odvjetnica.”
Bio je mlađi nego što sam očekivala, možda čak mlađi od mene; vjerojatno smo
studirali u isto vrijeme.
“Bavim se korporativnim pravom”, rekla sam i dodala da bih ga smirila, “i
nemam pojma o oporukama.”
“Zato sam ja ovdje”, rekao je Bill.
Nasmiješila sam mu se ohrabrujući ga.
“U redu!” rekao je Bill i prstom kucnuo o kartonsku kutiju. “Ovo je osobna
imovina”, rekao je. “A ovo je dokument.” Gurnuo mi je omotnicu preko stola, a
ja sam je otvorila. U oporuci je Majčinim drhtavim rukopisom bilo napisano da
svoju kćer Alexandra Gracie određuje za izvršiteljicu oporuke; da se preostala
imovina Debore Gracie sastoji od, prvo, imovine koja je u posjedu Zatvora
Northwood; drugo, od otprilike dvadeset tisuća funta naslijeđenih od
njezina pokojnog supruga Charlesa Gracieja; i treće, posjeda u Ulici Moor Woods
11, u Hollowfieldu. Imovina će se podijeliti u jednakim omjerima djeci Debore
Gracie.
“Izvršiteljica”, rekla sam.
7
 “Doimala se sigurnom da ste vi prava osoba za taj posao”, rekao je Bill, a ja
sam se nasmijala.
Zamišljam Majku u njezinoj ćeliji, kako se igra svojom plavom kosom,
dugom sve do koljena; toliko dugom da je mogla sjesti na nju. Razmišlja o svojoj
oporuci, s njom je Bill kojemu je žao nje, koji joj rado pomaže i koji se i
tada znoji. Toliko je toga želi upitati. Majka u raci drži olovku i dršće u glumljenu
očaju. Biti izvršitelj, objašnjava Bill, to je čast. Ali je i teret jer će trebati rješavati
papire i komunicirati s ostalim nasljednicima. Majka, kojoj u želucu buja rak,
kojoj je ostalo samo još nekoliko mjeseci da nas sjebe, dobro zna koga će
imenovati.
“Niste obvezni prihvatiti imenovanje”, rekao je Bill. “Ako ne želite.”
“Svjesna sam toga”, odvratila sam, na što je on samo slegao ramenima.
“Mogu vam objasniti osnove”, nastavio je. “Imovine uistinu nema mnogo i
ne bi vam trebalo oduzeti mnogo vremena. No ključno je uvijek imati na umu da
morate komunicirati s ostalim nasljednicima. Kako god odlučite riješiti imovinu,
prvo morate dobiti suglasnost braće i sestara.”
Sutra popodne čeka me let za New York. Pomislila sam na rashlađeni zrak u
avionu, fine jelovnike koje će nam dati čim poletimo. Već sam se vidjela kako
sjedim u udobnom avionskom baru i pićima ubijam sjećanje na prethodna tri dana,
kako se potom budim, večer je topla i čeka me crni automobil koji će me odvesti
kući.
“Moram razmisliti o tome”, rekla sam. “Trenutačno nemam baš previše
vremena.”
Bill mi je pružio papirić sa svojim imenom i brojem telefona napisanim na
tankim sivim crtama. Zatvorska sredstva nisu pokrivala izradu posjetnica.
“Pričekat ću da mi se javite”, rekao je. “Ako se ne odlučite prihvatiti
imenovanje, rado bih čuo vaše sugestije. Možda bi to mogao biti neki drugi
nasljednik.”
Pomislila sam kako bih to mogla predložiti Ethanu, ili Gabrielu, ili Delili.
“Možda”, odvratila sam.
“Za početak”, rekao je Bill i pružio mi kutiju, “ovo je sva njezina imovina
odavde iz Northwooda. Danas vam je već mogu predati.”
Kutija je bila lagana.
“Bojim se da je vrijednost zanemariva”, rekao je. “Imala je mnogo kredita
ovdje - za dobro ponašanje i takve stvari - no izvan zatvora nemaju vrijednost.”
“Šteta”, rekla sam.
“Ostalo je samo”, rekla je upraviteljica, “tijelo.”
Otišla je do stola i izvukla registrator pun plastičnih košuljica. U svakoj se
nalazio letak ili katalog. Kao konobar kad pokazuje jelovnik, otvorila je registrator

8
i pred mojim se očima ukazalo mnoštvo ponuda ispisanih ozbiljnim slovima te
nekoliko sućutnih lica.
“Opcije”, rekla je i okrenula stranicu. “Ako želite. Pogrebna poduzeća. Neka
od njih nude više detalja o pogrebima, ljesovima, takvim stvarima. I sva su u
blizini, unutar osamdesetak kilometara.”
“Bojim se da je došlo do nesporazuma”, rekla sam. Upraviteljica je zatvorila
mapu na letku koji je prikazivao pogrebna kola ukrašena leopardovim uzorkom.
“Nećemo preuzeti tijelo”, nastavila sam.
“Oh”, rekao je Bill. Ako se upraviteljica uznemirila; dobro je to prikrila.
“U tom slučaju”, rekla je, “pokopat ćemo vašu majku u neoznačenom grobu,
u skladu s politikom zatvora. Imate li prigovora na to?”
“Ne”, odvratila sam. “Nemam nikakvih prigovora.”
.ssss.
Moj sljedeći sastanak bio je s kapelanicom, koja me željela vidjeti. Zamolila me
da dođem u kapelicu za posjetitelje, na parkiralištu. Jedna od upraviteljičinih
pomoćnica otpratila me do niske odvojene zgrade. Netko je iznad vrata
objesio drveni križ, a preko prozora zalijepio šareni papir. Tako djeca izrađuju
vitraje za crkvu. Šest redova klupa bilo je okrenuto prema priručnoj pozornici sa
stalkom za propovijedi i modelom Isusa usred raspeća.
Kapelanica me čekala na drugoj klupi odostraga. Ustala je kako bi me
pozdravila. Sve na njoj bilo je okruglo i maglovito; njezino lice u polumraku,
bijela halja, dvije male ruke koje je stisnula oko mojega dlana.
“Alexandra”, rekla je.
“Dobar dan.”
“Sigurno se pitate”, nastavila je, “zašto sam vas željela vidjeti.”
Bila je ljubazna na neprirodan, uvježban način. Mogla sam je zamisliti u
konferencijskoj dvorani jeftinog hotela, s imenom na znački na prsima, kako
gleda prezentaciju o važnosti stanka u razgovorima, o tome kako ljudima
treba dati prostora da govore.
Ja sam samo čekala.
“Provela sam mnogo vremena s vašom majkom posljednjih nekoliko godina”,
rekla je. “Dugo sam radila s njom i prije, znate, no posljednjih sam godina uočila
promjene u njoj. I nadam se da biste danas u tim promjenama mogli naći utjehu.”
“Promjene?” upitala sam. Osjećala sam kako mi se lice razvlači u osmijeh.
“Tih vam je godinama mnogo pisala”, rekla je. “Vama, Ethanu i Delili. Pričala
mi je o svima vama. O Gabrielu i Noi. Katkad je pisala i Danielu i Evie. Majci
koja je izgubila djecu nije lako, bez obzira na grijehe koje je počinila... Toliko je
toga izgubila. Donijela bi mi svako pismo da provjerim je li sve dobro napisala,
da pogledam adrese. Mislila je da su adrese pogrešne jer joj nikada niste
odgovorili.”
9
 Kroz papir na prozoru probijalo se po prolazu crveno svjetlo. Pretpostavila
sam da su prozore ukrasili zatvorenici, no sada sam mogla zamisliti kapelanicu
kako nakon zatvaranja balansira na stolcu odijevajući svoje kraljevstvo u žive
boje.
“Željela sam vas vidjeti”, rekla je, “radi oprosta. Praštate li drugima kad
sagriješe protiv vas, i vama će vaš Nebeski Otac oprostiti.” Položila je dlan na
moje koljeno. Toplina se proširila kroz traper, poput prolivene vruće kave. “Ako
drugima ne praštate njihove grijehe”, nastavila je, “neće ni vaš Otac vama
oprostiti.”
“Oprost”, rekla sam. Oblik te riječi zapeo mi je u grlu.
I dalje sam se smiješila.
“Jeste li ih dobili?” upitala je kapelanica. “Pisma?”
Dobila sam ih. Zamolila sam tatu - svojega pravog tatu, znate, a ne trulež u
mojim kostima - da ih spali čim stignu.
Bilo ih je lako prepoznati; dolazila su dvaput zalijepljena, s pečatom koji je
upućivao na to da pismo šalje zatvorenik iz Zatvora Northwood. Bila sam na
praznicima kod kuće, nedugo nakon dvadeset prvog rođendana, kad mi je
tata došao s priznanjem i kutijom i svim tim jebenim pismima utrpanima u nju.
“Samo sam mislio”, rekao mi je, “da bi te jednom mogla zanimati...” Morali su to
biti zimski praznici jer je roštilj bio u šupi u vrtu; pomogao mi je da ga izvučem,
i onda smo stajali pokraj njega u kaputima, on sa svojom lulom, ja sa šalicom čaja,
pa smo ih poslali ravno u vatru.
“Mislim da ste u pogrešnoj priči”, rekla sam kapelanici. “Postoji ta jedna priča
- često je viđate - koja završava posjetom u zatvoru. Netko je u zatvoru, i taj netko
čeka nečiji posjet. Čeka oprost. Posjetitelj godinama razmišlja o tome, ne može
se odlučiti hoće li to učiniti ili neće. Pa na kraju ode. Uglavnom je riječ o roditelju
i djetetu, ili možda počinitelju i žrtvi - ovisi. Ali posjetitelj ode. I razgovaraju. Čak
i ako posjetitelj ne oprosti žrtvi onako, dokraja, nešto ipak ima od toga. Ali, vidite,
moja je majka mrtva. A ja nikada nisam došla u posjet.”
Imala sam užasan osjećaj da ću se rasplakati, pa sam spustila sunčane naočale
da to sakrijem. Kapelanica se pretvorila u okruglastu bijelu utvaru u mraku. “Žao
mi je, ne mogu vam pomoći”, besmisleno sam izgovorila i spotičući se otišla do
izlaza. Vrućina je napokon počela popuštati i bilo je vrijeme za piće. Pomislila
sam na hotelski bar, na težinu one prve čaše od koje mi otežaju udovi. Čekala
me upraviteljičina pomoćnica.
“Jesmo li gotove?” upitala je. Naše su sjene bile dugačke i crne na asfaltu, a
kad sam stigla do nje spojile su se u jednu čudnu zvijer. Njoj je vjerojatno završila
smjena.
“Da”, rekla sam. “Trebala bih krenuti.”

***
10
Sjela sam vi automobil i provjerila mobitel. Postoji li uopće nešto, napisala mi je
Olivia, što bi bilo preveselo?
Stavila sam Majčinu kutiju u krilo i podignula poklopac. Gomila škarta.
Unutra je, naravno, bila Biblija. Češalj. Dvije izrezane šarene slike iz časopisa,
ljepljive od selotejpa: jedna je bila reklama za praznike na plaži u Meksiku, druga
reklama za pelene, s nizom čiste, sretne djece na bijelome pokrivaču. Bio je tu i
članak iz novina o Ethanovome dobrotvornom radu u Oxfordu. Tri čokoladice i
gotovo potrošen ruž. Kao i obično, ništa nije odavala o sebi.
.ssss.
Majku sam posljednji put vidjela onoga dana kad smo pobjegli. Ujutro sam se
probudila u popišanom krevetu i znala sam da mi je vrijeme isteklo. Ako ne
poduzmem nešto, ovdje ću skončati.
Katkad u mislima posjetim našu sobicu. U njoj su dva uska kreveta, na
suprotnim zidovima, što dalje jedan od drugoga. Moj krevet i Evien krevet.
Između njih visi gola žarulja, poskakuje od koraka na hodniku. Uglavnom
je ugašena, no katkad, ako Otac tako odluči, danima stoji upaljena. Prozor je
pokrio komadom kartona, u namjeri da kontrolira vrijeme, no kroz njega se
probija slabo smeđe svjetlo i daje nam naše dane i naše noći. Iza kartona nekoć je
postojao vrt, a iza vrta vriština. Sve je teže vjerovati da ta mjesta, njihova divljina,
njihovo vrijeme, i dalje postoje. Pod tresetnim sjajem izvana, samo je Teritorij od
dva metra između kreveta, koji Evie i ja poznajemo bolje od ičega. Mjesecima
smo raspravljale o navigaciji s mojega kreveta do njezina: znamo kako prijeći
valovita brda plastičnih vrećica, prepunih stvari kojih se ne sjećamo; znamo da bi
za prijelaz preko Močvarnih posuda trebalo upotrijebiti plastičnu vilicu jer su
močvare pocrnjele, zgrušale se, posušile; raspravljale smo o najboljem načinu
prolaza kroz Poliesterske vrhove kako bi se izbjegla najgora prljavština: treba li
možda ići visokim prijevojima i riskirati borbu s nevremenom, ili se provući kroz
tunele truleži ispod njih i suočiti se s onime što bi te ondje moglo dočekati.
Te sam se noći ponovno pomokrila u krevet. Razgibala sam nožne prste,
istegnula gležnjeve i mahala nogama kao da plivam, kao što sam činila svakoga
jutra posljednjih mjeseci. Dva. Možda i tri mjeseca. Sebi sam rekla ono što ću
reći prvoj osobi koju susretnem kad budem slobodna: Zovem se Alexandra
Gracie, petnaest mi je godina. Molim vas, zovite policiju. A onda sam se, kao i
svakoga jutra, okrenula pogledati Evie.
Nekoć smo bile zavezane u istome smjeru pa sam je uvijek mogla vidjeti.
Sada je zavezana tako da mi je okrenuta leđima pa se obje moramo izvijati kako
bismo se pogledale u oči. Stoga joj sada vidim samo stopala i kosti nogu. I
kožu uvučenu u svaki nabor, kao da u njemu traži toplinu.
Evie je sve manje govorila. Nagovarala sam je, vikala na nju; tješila sam je i
pjevala joj pjesmice koje smo naučile dok smo još išle u školu. “A sad ti”, rekla
sam. “Jesi li spremna otpjevati svoj dio?” Ništa nije djelovalo. Sada sam
samoj sebi recitirala tablicu množenja, umjesto da nju pokušavam naučiti. Pričala
11
sam joj priče u tami i nisam čula ni smijeh, ni pitanja, ni iznenađenje; postojao je
samo tihi prostor Teritorija i njezino plitko disanje što je odjekivalo preko njega.
“Evie”, rekla sam. “Evie. Danas je taj dan.”
.ssss.
Odvezla sam se natrag u grad kroz rani sumrak. Teška zlaćana svjetlost padala je
među stabla, preko otvorenih polja, no u sjenama sela i kuća već je bio mrak.
Pomislila sam da bih se mogla voziti cijelu noć i prije zore stići do Londona. Zbog
jet-laga cijeli mi je krajolik bio blještav i čudan. Vjerojatno ću zaspati na cesti u
Midlandsu; nije mi se to činilo kao dobra ideja. Stala sam pokraj ceste i rezervirala
hotel u Manchesteru, s klimom.
.ssss.
Tijekom prve loše godine, razgovarale smo samo o bijegu. To je bilo u Danima
vezanja, kad su nas vezali samo noću i to labavo, mekim, bijelim materijalima.
Evie i ja spavale smo u istom krevetu, svaka s jednim zapešćem vezanim
za uzglavlje, i slobodnom rukom u ruci one druge. Majka i Otac cijeli su dan bili
s nama, no naše su lekcije (mnogo Biblije, malo upitne svjetske povijesti),
vježbanje (trčanje u dvorištu u potkošuljama i hlačama; jednom su se neka
djeca iz Hollowfielda provukla kroz koprive u stražnjem dijelu našeg imanja
samo da nas vide i da nam se mogu smijati) i obroci (kruh i voda kad je dan bio
dobar) prolazili bez vezanja. Slavna obiteljska fotografija snimljena je na kraju
tog razdoblja, prije nego što je počelo Okivanje pa više nismo bili za pokazivanje,
čak ni prema standardima naših roditelja.
Govorile smo o tome da ćemo spone razderati zubima, ili da ćemo s
kuhinjskog stola ukrasti nož i spremiti ga u džep. Mogle bismo se dobro zatrčati
dok vježbamo u dvorištu i samo nastaviti trčati, proći kroz vrata u ogradi pa
potrčati niz Ulicu Moor Woods. Otac je nosio mobilni telefon u džepu; bilo bi ga
lako ukrasti. Kad se sjetim tog razdoblja, osjećam užasnu zbunjenost koju čak ni
dr. K. sa svom svojom pameću nikada nije uspjela razriješiti. Vidjela se ta
zbunjenost i na licima policajaca, novinara, bolničarki, iako nas nitko to nije
izravno upitao. Zašto niste pobjegli kad ste imali priliku?
Iskreno, nije bilo toliko loše. Voljeli smo se. Bili smo umorni, katkad smo bili
gladni, a katkad bi nas Otac udario tako jako da bi oko cijeli tjedan bilo krvavo
(Gabriel) ili bi se čulo kako je ispod srca nešto puknulo (Daniel). No nismo znali
što nas čeka. Mnoge sam noći provela prekapajući po sjećanjima poput studenta
koji u knjižnici briše prašinu sa starih knjiga i pregledava svaku policu,, tražila
sam onaj trenutak kad sam trebala shvatiti: aha - tada - to je bio trenutak kad sam
trebala nešto poduzeti. No tu knjigu nisam nikada pronašla. Netko ju je davno
posudio i nikada ju nije vratio. Otac nas je podučavao za kuhinjskim stolom,
pogrešno našu pokornost smatrajući predanošću, a Majka bi nas obišla
prije odlaska na spavanje kako bi provjerila jesmo li dobro vezani. Ranim bih se
jutrom budila pokraj Evie, toplina njezina tijela žarila je pokraj mene. I dalje smo
razgovarale o budućnosti.
12
 Nije bilo tako loše.
.ssss.
Prvo sam se javila Devlin i zamolila da me pusti raditi iz Londona ovaj tjedan.
Možda i duže.
“Ostavinska drama”, rekla je. “Kako uzbudljivo.” U New Yorku je bilo rano
popodne, no ona se odmah javila, već pripita. U pozadini sam čula žagor iz nekog
restorana ili bara.
“Nisam sigurna da bih se tako izrazila”, rekla sam.
“No dobro, samo polako. Naći ćemo ti radni stol u Londonu. A sigurno ima i
posla.”
Mama i tata sada jedu pa mogu pričekati. Na telefon se javila Ethanova
zaručnica; on je na otvaranju galerije i vratit će se kasno navečer. Čula je da sam
na Otoku - trebala bih im doći u posjet - rado bi me vidjeli. Delili sam
ostavila glasovnu poruku, no sumnjala sam da će mi se javiti. Na kraju sam
nazvala Evie. Čula sam da je vani, netko se pokraj nje smijao.
“Dakle”, rekla sam. “Vještica je mrtva.”
“Jesi li vidjela tijelo?”
“Ne, zaboga. Nisam to ni tražila.”
“Možemo li onda biti sigurni?”
“Prilično.”
Rekla sam joj za kuću u Ulici Moor Woods. I za naše golemo nasljedstvo.
“Imali su dvadeset tisuća? Nevjerojatno.”
“Stvarno? Nakon našega sjajnog djetinjstva?”
“Mogu si zamisliti Oca, ti ne? Kako sprema lovu. ‘A Bog moj ispunit će svaku
potrebu vašu po bogatstvu svojemu’ - što god one bile.”
“Ali kuća”, rekla sam. “Ne mogu vjerovati da još stoji.”
“Pa zar nema ljudi koji vole takve stvari? Možeš otići u obilazak - u Los
Angelesu, mislim - mjesta slavnih ubojstava, ili mjesta gdje su umrle slavne
osobe, takve gluposti. Prilično morbidno.”
“Hollowfield je ipak malo previše zabačen za takvu turu, ne? Osim toga, nije
to baš Crna Dalija.”
“Mi smo jeftilen, ipak.”
“Za nas bi poklanjali ulaznice.”
“Pa”, rekla je Evie. “Ako bude ture, trebale bismo otići. Mogle bismo im
ispričati prave pikanterije. Dala bi se od toga napraviti karijera, ako ti odvjetništvo
ne uspije.”
“Mislim da je Ethan već osvojio to tržište”, odvratila sam. “Nego, sad
ozbiljno. Koga vraga bismo trebali napraviti s kućom?”
Netko se opet nasmijao. Bliže. “Gdje si?” upitala sam.
13
 “Na plaži. Popodne je nekakav koncert.”
“Onda pođi.”
“Da, dobro. Nedostaješ mi. A kuća...”
Vjetar je jačao ondje gdje je bila, tjerao je sunce preko oceana.
“Nešto sretno”, rekla je Evie. “Trebali bismo je pretvoriti u sretno mjesto. To
bi Ocu užasno išlo na živce.”
“Sviđa mi se ta ideja.”
“Okej. Idem sad.”
“Uživaj u koncertu.”
“Dobro si to danas obavila.”
.ssss.
Plan je bio ovakav:
Poput tajnih agenata pratile smo Očeve korake. Tijekom Dana vezanja,
upisivale smo batrljkom školske olovke u našu Bibliju (Postanak, 19,17; tada smo
još uživale u melodrami) sve što smo mogle. Kad više nismo mogle do knjige,
posvetila sam se pamćenju Očevog dana, onako kako me gospođa Glade naučila
dok sam još išla u školu. “Zamisli kuću”, rekla mi je. “U svakoj sobi u kući nalazi
se nešto što želiš zapamtiti. Franjo Ferdinand leži u hodniku - upravo su
ga ustrijelili. Uđeš u dnevnu sobu i protrčiš pokraj Srbije. Oni su prestravljeni,
sprema se rat. U kuhinji ćeš naći Austrougarsku, sjedi za stolom sa svojim
saveznicima. Tko je s njima?”
A našu je kuću okupirao Otac, pa je bilo još lakše dešifrirati njegove dane.
Nakon tolikih mjeseci provedenih u jednoj te istoj sobi, znala sam raspoznati zvuk
svake podne daske, kvrcaj svakoga prekidača. Mogla sam vidjeti njegovo obličje
kako se kreće kroz prostorije.
Nekoliko smo noći provele budne u krevetu i osluškivale, pa smo znale da
kasno ustaje. Čak bi i zimi već bilo svijetlo kad bismo čule njegove prve spore
korake po kući. Naša je soba bila na kraju hodnika, a njegova dvoja vrata od naše,
pa smo znale da noću ne bismo uspjele pobjeći; imao je lagan san i za nekoliko bi
nas sekundi sustigao. Katkad bih se probudila i zatekla ga na vratima naše sobe,
ili kako čuči pokraj mene i razmišlja. Uvijek bi došao do nekog zaključka, što god
da je smišljao, i onda bi otišao natrag u mrak.
Svako je jutro provodio s Majkom i Noom u prizemlju. Miris njihovih obroka
prožeo bi kuću, čuli bismo ih u molitvi ili kako se smiju nečemu u čemu nismo
mogle sudjelovati. Kad bi Noah zaplakao, Otac bi otišao u vrt. Kuhinjska bi se
vrata zalupila. Vježbao bi: kroz prozor na katu čule bismo njegovo stenjanje.
Katkad bi nas posjetio prije ručka, blistav, kože znojne i crvene, poput barbara
koji je upravo izišao iz bitke, mašući ručnikom kao neprijateljevom glavom. Ne,
jutra nisu bila dobra: ulazna su vrata uvijek bila zaključana, a Otac bi nas dočekao
bilo da odemo u prizemlje kroz kuhinju ili ravno kroz prozor.

14
 Oko toga smo se Evie i ja svađale. “Moramo kroz kuću”, rekla je. “Prozor je
previsoko. Zaboravila si koliko je visok,”
“Morale bismo razbiti bravu na vratima. Morale bismo proći kroz cijelu kuću.
Pokraj Ethanove sobe. Pokraj Očeve i Majčine. Pokraj Gabea i D. Spustiti se
stubama. Dolje spava Noah, a nekad i Majka. Nema šanse.”
“Zašto Gabriel i Delilah nisu otišli?” upitala je Evie. I šapnula: “Njima bi bilo
lakše.”
“Ne znam”, odvratila sam. Jedne noći, prije mnogo mjeseci, čula sam nešto
tiho i užasno na drugome kraju hodnika. Propao pokušaj. Evie je spavala i nisam
joj to nikada spomenula. A sada, dok je među nama rasla slabašna nada, nisam to
ni željela.
Poslije ručka Otac bi bio u dnevnoj sobi, tih. Smatrala sam da tada imamo
najviše izgleda. Kad bi se Otac umirio, cijela bi kuća uzdahnula i opustila se.
Delilino bi se šaputanje šuljalo hodnikom. Katkad bi Ethan lupkao po zidu,
kao nekoć, dok smo bili mali i pokušavali naučiti Morseovu abecedu. Katkad bi
nas posjetila Majka. Nekoć sam je molila da nešto poduzme, no sada bih na
njezine ispovijedi odgovarala samo u svojoj glavi i okretala joj leđa.
“To nam je jedina šansa”, rekla sam Evie. “Kad se probudi, nećemo više
moći.”
“Okej”, rekla je, no znala sam da moje riječi doživljava kao bajku, kao i ostale
priče koje sam joj pričala da nam prođe dan.
Već smo razgovarale o prozoru. Bio je prekriven kartonom i nismo ga mogle
dobro pregledati. “Otvara se”, rekla sam. “Zar ne?” Nisam mogla zamisliti gdje
je zasun niti sam se mogla sjetiti je li ispod prozora beton ili trava.
“Možda zaboravljam”, rekla sam.
“Mislim da se ne otvara”, rekla je Evie. “Ionako je već sto godina zatvoren.”
Izvijale smo se jedna prema drugoj da se pogledamo preko Teritorija.
“Ako moramo razbiti prozor”, rekla je Evie, “koliko nam vremena ostaje?”
“Trebat će mu nekoliko sekundi da shvati što se događa”, odgovorila sam.
“Još nekoliko da stigne do stubišta. Desetak do naših vrata, recimo. A onda mora
otključati bravu.”
Zabolio me vrat, pa sam spustila glavu. “Dvadeset sekundi”, rekla sam.
Mršava je brojka visjela u zraku između nas. Evie je nešto rekla, pretiho da bih je
čula.
“Što?”
“Dobro onda”, rekla je.
“Dobro.”
Druga su prepreka bili okovi, zbog kojih sam se nekoć najviše brinula. Ali
Otac je bio nespretan. Nakon otkrića Mitova i onoga što se poslije dogodilo, nije
više palio svjetlo kad bi odlazio iz sobe. Voljela sam zamišljati da ne

15
može podnijeti pogled na mene, no vjerojatno je samo bio previše pijan da bi
pronašao prekidač; kako bilo da bilo, to više nije bilo važno. Raširila sam prste
tako da mi je lisičine zatvorio oko palaca i malih prstiju, a ne oko zapešća. Dakle:
to ću morati biti ja, i to uskoro. “Zeznuo je”, šapnula sam Evie kad sam bila
sigurna da svi drugi spavaju. Njezin je dah lepršao po sobi, no nije mi odgovorila.
Predugo sam čekala. I ona je spavala.
.ssss.
Razmišljala sam kako provesti večer. Pao je mrak, no vani je još bilo vruće.
Nazvala sam poslugu u sobu, naručila dva džin-tonika i popila ih gola na krevetu.
Palo mi je na pamet da odem trčati, no hotel je bio okružen autocestama pa mi se
nije dalo tražiti put kako da ih zaobiđem. Umjesto toga ću piti i pronaći društvo.
Presvukla sam se u crnu haljinu i kožnate čizme, zamolila recepciju da mi pozove
taksi i naručila još jedno piće.
U automobilu sam pomislila da sve ide željenim tokom: slistila sam tri pića,
sama sam, Majka je mrtva, a oko mene nepoznat grad. Otvorila sam prozor
automobila do kraja. Vani su ljudi stajali pred mračnim ulazima, sjedili na
pločnicima i pili. “Najavili su oluju”, rekao je vozač. Još je nešto rekao, no bili
smo na raskrižju i njegov se glas utopio u naletu glasova izvana.
“Kako molim?”
“Kišobran”, rekao je. “Imate li kišobran?”
“Znate”, odgovorila sam, “nekoć sam živjela u blizini.”
Uhvatio je moj pogled u retrovizoru i nasmijao se. “Dakle, imate ga?”
“Tako je.”
Zamolila sam ga da me odveze do nekoga popularnog lokalnog mjesta. Stao
je pred drugim hotelom, jeftinijim, i kimnuo. Klub se nalazio u utrobi hotela, niz
usko stubište, u pozadini se nalazio plesni podij, a iznad njega prazna bina. Bilo
je dovoljno ljudi. Sjela sam za šank i naručila votku-tonik, pa pogledom potražila
ima li koga tko bi bio voljan razgovarati sa mnom.
Bilo je vremena kad smo Devlin i ja toliko putovale da bih zaboravila na
kojem sam kontinentu. Probudila bih se u hotelskoj sobi i krenula u pogrešnom
smjeru prema zahodu, misleći da sam u svojem stanu u New Yorku. Stigla bih u
salon u zračnoj luci i morala pažljivo - zaista pažljivo - pročitati što piše na
avionskoj karti kako bih se sjetila kamo idemo.
No sjedenje za šankom uvijek mi je donosilo mir; šankovi su po cijelome
svijetu isti. Ondje je bilo usamljenih muškaraca sa sličnim pričama, bilo je ljudi
koji su izgledali umorniji od mene.
Poslala sam džin muškarcu koji je sjedio šest stolaca od mene, nosio je košutu
sa zlatnom značkom u obliku krila, tražio je svoj novčanik. Zadovoljno je
prihvatio piće, iznenadio se; trenutak poslije nasmiješeno mi je dodirnuo
rame. Bio je stariji nego što mi se učinilo, ali to je bilo u redu. “Zdravo. Hvala na
piću.”
16
 “Nema na čemu. Na putu si?”
“Danas sam doletio iz Los Angelesa.”
“To je prilično uzbudljivo.”
“Pa i nije. To je redovit let. Ni ti nisi odavde?”
“Više nisam. Radiš kao pilot?”
“Da.”
“Jesi li glavni ili pomoćni pilot?”
Nasmijao se. “Glavni”, odvratio je.
Pričao mi je o svojem poslu. Uglavnom je zamorno slušati ljude kako govore
o svojem poslu, no on je bio drukčiji. Bio je iskren. Govorio je o školovanju u
Europi, i svojem prvom samostalnom letu.
Rukama je posezao za kontrolama aviona u prostoru između nas, a kad bi ih
obasjala svjetla disko-kugle, vidjela sam kako mu se pod kožom pomiču mišići.
Rekao mi je da ga je taj posao pretvorio u lutalicu, no dobrostojećeg. Prvih je
godina živio u neprestanoj napetosti, uvijek bi razmišljao o idućem slijetanju,
tijelom bi mu u hotelskim krevetima pulsirao adrenalin. A sada je bio dovoljno
samouvjeren da si može priuštiti miran san.
“Glavni pilot”, rekao je i dalje se smijući. “Dakle. Što ćemo dalje?”
Malo smo plesali, no bili smo stariji od tijela oko nas i nismo bili dovoljno
pijani. Zadivljeno sam promatrala skupinu djevojaka pokraj mene, koje su se
batrgale na sve strane. Nosile su uske pripijene haljine, sve varijacija na temu,
i smijale se poput kakva mnogoglavog stvorenja. Gledajući ih, dodirnula sam
umornu kožu na svome vratu i u kutu oka. Pilot je bio iza mene, s rukom oko
moga struka.
“Možeš sa mnom u moj hotel”, rekla sam.
“Sutra letim dalje. Ne mogu ostati cijelu noć.”
“Nema problema.”
“Nisam te želio razočarati. Katkad...”
“Neću se razočarati.”
Kišilo je, kao što je vozač i najavio. Ulice su blistale, tihe, u lokvicama su se
presijavala neonska svjetla. Na cestama su bili još samo taksiji, no ni jedan nije
stao; morali smo pronaći prometnije raskrižje. Gledala sam kako mu svjetla grada
klize preko lica i uzela ga za ruku. “Ima nekih stvari koje trebam”, rekla sam. “Da
mi se isplati.”
“Stvarno”, rekao je. Stajao je okrenut od mene, pogledom je tražio taksi, no
vidjela sam kako mu se pomiče čeljust i znala sam da se smiješi.

***
U sobi sam otvorila minibar, no on me zaustavio i sjeo na krevet.

17
 Svukla sam haljinu, zgulila donje rublje na pod, pa kleknula pred njega.
Opušteno me promatrao, točno onako kako sam se nadala.
“Želim da me ponižavaš”, rekla sam.
Progutao je knedlu.
“Znaš”, rekla sam, “mora boljeti.”
Prsti su mu drhtali. Osjetila sam poznato peckanje između nogu, kao neko
novo pulsiranje. Smjestila sam se na krevet pokraj njega, na trbuh, glavu sam
oslonila na ruke. Ustao je i prišao mi, s jasnim planom na licu. Opazila sam da je
sobarica već bila u sobi, na jastuku mi je ostavila čokoladicu.
.ssss.
Kad je otišao, naručila sam poslugu u sobu i razmišljala o JP-u. Kao da je cijeli
dan čekao moju pažnju, strpljiv, malo izvan domašaja. Da sam popila još jedno
piće, nazvala bih ga. Imala sam njegov poslovni broj na koji se uvijek
javljao. Mogla sam mu reći da sam uzrujana zbog Majčine smrti, sama u
Manchesteru, da se nemam kome obratiti za pomoć. “I bit ću u Londonu cijeli
tjedan”, rekla bih usput. “Možda ostanem i duže.”
Čula sam da sad živi u predgrađu, s novom curom i malim psom. “Ili malom
curom i novim psom”, rekla je Olivia. “Ne sjećam se.” Sjetila sam se dana kad je
otišao iz našeg stana. Mislila sam da će unajmiti kombi ili zamoliti prijatelja za
pomoć, ali on je sve svoje stvari utrpao u dva kovčega i nekoliko kartonskih
kutija, pa na ulici čekao taksi. Padala je kiša, no nije htio ući u kuću, kao da će se
predomisliti ako mi se približi. No, ne bi se predomislio. Ništa nismo mogli
učiniti, ni on ni ja, kako bi se situacija promijenila. Privukla sam koljena prsima i
dodirnula ožiljke na koljenu; ondje je koža bila glađa. Zatim sam dodirnula ožiljke
od drugih operacija. Moji su prsti pratili poznatu rutu. Ožiljci su bili besprijekorni,
na slabom se svjetlu nisu ni vidjeli. Kad sam ih pokazala JP-u, nije bio
zainteresiran: “Nisam ih ni primijetio”, rekao je, a ja sam ga zbog toga još više
voljela. Ne, ništa nismo mogli učiniti. Da bih skrenula misli, pitala sam seje li
Eviena zabava gotova. Bilo je kasno, ondje gdje je ona bila još i kasnije. Ugasila
sam svjetlo i postavila alarm da me probudi za doručak.
.ssss.
“Evie”, rekla sam. “Danas je taj dan.”
Široko prostranstvo jutra pružalo se pred nama, prazno i golo. Već sam
tjednima živjela s čudnom boli u sebi, no danas je bilo još gore; krv je drukčije
mirisala. A opet, bilo je teško razlikovati tu bol od iščekivanja koje mi se uvijalo u
želucu poput zvijeri što probijaju ljuske jaja.
Isprobala sam lisičine, kao i svakoga dana nakon Očeve pogreške. Lijevu sam
ruku lako izvukla, ali desna je zapela ispod članaka. “Je li danas toplije?” upitala
sam. Ponovno sam pokušala, no bilo je još teže. Prsti su mi natekli od napora.
Još mi je jedna ideja pala na pamet: ono što bi Ethan, koji je nekoć obožavao
čitati o Divljem zapadu, nazvao “kaubojskom posljednjom šansom”. No ta je ideja
18
bila nepovratna, a ako nas Otac posjeti prije ručka, morat ću biti u lancima. Morat
ću pričekati.
Slušala sam kako Otac ustaje. Koraci su mu se polako vukli niz stube, a ja
sam se upitala jesmo li pogriješile. Možda je baš ovo bio pravi trenutak.
Zatim je stigao u kuhinju i čula sam mrmljanje jutarnjeg razgovora, riječi
prekinute doručkom i kontemplacijom, možda i tihom molitvom. Odavno sam
napustila Očeva Boga, no ipak sam sklopila oči i pomolila se starijim, divljim
bogovima. Dugo sam se molila.
Ponovno sam se probudila sredinom prijepodneva. Bila sam na nekom
teškom, mračnom mjestu, tik ispod površine svjesnosti. U kuhinji je zveckalo
posuđe. Miris Majčine pite popeo se stubama i lebdio na podu naše sobe. U ustima
mi se pojavilo nekoliko tankih niti sline. “Tvoj prvi obrok vani”, rekla sam Evie;
ta bi se rasprava brzo rasplamsala.
“Čaj u Ritzu?” upitala sam. “Ili grčka konoba?”
Privukla je noge bliže grudima i nakašljala se, bez odgovora, a ja sam
primijetila kako joj stopala čudno izgledaju, predimenzionirano na kraju svake
kao kostur mršave potkoljenice, poput klaunskih cipela.
Naučila sam se da ne zamišljam roditelje dok jedu, no ovo će biti posljednji
dan pa sam si to dopustila. Sjede držeći se za ruke za kuhinjskim stolom. Noah ih
prazno promatra sa svojega stolca. Majka je ispekla pitu od jabuka i ustaje da je
nareže. Korica je zlaćana, posuta šećerom, meke su se jamice pojavile na
mjestima gdje se voće pokušalo probiti. Nož je zapeo u tijestu, pa Majka jače
pritisne. Probila se kroz koricu i oko stola se širi para i miris vrućega
voća. Odrezala je Ocu krišku i poslužila ju na toplom tanjuru, pa ga gleda kako
jede prije nego što sebi uzme komad. Prhko tijesto i ljepljivi nadjev miču mu se u
ustima. Ona se gosti njegovim zadovoljstvom.
Tog su dana dugo ručali, a Noah se nikako nije htio smiriti. Bila je sredina
zime, nagađala sam. Kad su se vrata dnevne sobe napokon zatvorila, svjetlo što
se probijalo kroz karton već je bilo slabije. Kućom je zavladala tišina.
“U redu”, rekla sam. “U redu.”
Nisam si dala vremena za razmišljanje, povukla sam lance.
Lijeva mi se ruka provukla kroz metal i oslobodila. Desna je i dalje bila
previše natečena, koliko god sam palcem pritiskala dlan.
Posljednja šansa.
“Nemoj me gledati”, rekla sam Evie; čak i nakon sveg ovog vremena, neka
poniženja i dalje nisam željela dijeliti s njom.
Kad je Delili bilo devet ili deset godina, silom je navukla Majčin vjenčani
prsten na palac i nije ga mogla skinuti. Delilah je malokad bila u nevolji pa mi je
baš bilo drago. Sjedila sam u hodniku, na vrhu stubišta, i promatrala što se događa
u kupaonici. Delilah je sjedila na rubu kade, u suzama, a majka je klečala pred

19
njom i vlažnim joj sapunom premazivala prste. Razočarala sam se vidjevši kako
je lako prsten kliznuo s Delilina prsta i zvecnuo na pod kupaonice.
Provukla sam šaku kroz metal do mjesta gdje je zapela i počela je okretati
sjedne strane na drugu. Od jutrošnjih mi je pokušaja ostao urez u koži, nastala je
modrica i izgledalo je kao da će pući. Zagrizla sam plahtu i povukla jače.
Za razliku od Delile, ja neću plakati. Kad je koža pukla, moja je ruka, crno-crvena
i mokra, kliznula kroz metal.
Nasmijala sam se i prislonila ruku na grudi. Eviene su oči bile pune straha, no
ipak se nasmiješila i podignula palac. Kleknula sam na krevet i posegnula prema
Teritoriju, zdravom rukom tražeći nešto dovoljno tvrdo da razbije staklo. Prsti su
mi prolazili kroz tople, vlažne stvari, nešto kao da se dolje micalo. Ustuknula sam,
progutala slinu i nastavila tražiti. Pokvarena hrana i male, trule cipele, plijesan na
stranicama naših dječjih Biblija. Sve meko, sve beskorisno.
Evie je pružila prst, a ja sam se smrznula očekujući Oca na vratima.
Odmahnula je glavom i ponovno pokazala, a ja sam slijedila njezin pogled ispod
svojeg kreveta. Ispod njega - cijela mi se ruka tresla - prsti su mi se sklopili oko
nečeg tvrdog. Bio je to drveni kolac, slijepljen od krvi i vremena provedenog u
Teritoriju. Na trenutak sam ga pogledala, sjetivši se zašto je ovdje.
“Da”, rekla sam. “Da. Savršeno.”
Nesigurno sam ustala i odvukla se do prozora. Otac se nije naročito potrudio
oko kartona, a selotejp kojim ga je zalijepio odavno se osušio. Pažljivo sam
odlijepila posljednje komade, sve dok mi karton nije ostao u rukama.
“Spremna”, rekla sam i spustila ga na pod. Svjetlo je naglo provalilo u sobu. Evie
je zarila lice u šake. Nisam se mogla okrenuti i pogledati sobu pod danjim
svjetlom. Bilo je vrijeme za odlazak. Prešla sam Teritorij; nakon naše silne
navigacije, ispalo je da su mi trebala, samo tri kratka koraka do Eviena kreveta.
Uzela sam je za ruku, kao onda kad smo zajedno spavale u krevetu proteklih
godina, kad nije bilo ovako loše. Bila je nepokretna; vidjela sam joj kralježnicu,
gole dijelove lubanje, vidjela sam kako joj svaki udah predstavlja napor. Znala
sam da će sekunde početi teći čim razbijem prozor, ono malo sekundi s kojima
smo računale svih ovih mjeseci.
“Vratit ću se po tebe”, rekla sam. “Evie?”
Ruka joj je zadrhtala u mojoj.
“Uskoro se vidimo”, rekla sam.
Podignula sam drveni kolac preko ramena. “Pokrij lice”, šapnula sam; a onda
više nije bilo vremena za tišinu i zamahnula sam kolcem po donjem kutu prozora.
Napukao je, no nije se razbio; ponovno sam zamahnula, jače, i staklo se razbilo.
U prizemlju je Noah vrisnuo. Čula sam korake ispod naše sobe, Majčin glas.
Netko je već bio na stubama. Pokušala sam maknuti staklo s ruba prozora, ali
samo sam si zabila komad u dlan. Bilo ga je previše, nije bilo vremena. Jednu sam
nogu prebacila preko ruba, povukla drugu za njom i sjela na prozor okrenuta

20
prema van. Netko je bio na vratima; kvaka se pomicala. Rekla sam sebi da neću
gledati dolje. Okrenula sam se i na trenutak sam visjela napola u sobi, s nogama
na zimskome zraku. “Morat ćemo se spustiti”, bila sam rekla Evie, “tako da
visimo s prozora, da što više ublažimo pad.” Vrata su se otvorila, ugledala sam
bljesak Očeva lika. Njegov obris na vratima. Spustila sam se, no ruke su mi bile
preslabe da izdrže težinu tijela i nisam se uspjela uhvatiti za rub prozora kako smo
planirale, pa sam samo pala.
Trava je bila mokra, no zemlja pod njom bila je zaleđena. Kad sam sletjela,
nešto je u mojoj desnoj nozi prepuklo, poput zgrade koja se urušava kad joj
raznesu temelje. Krckanje je odjeknulo vrtom. Pala sam prema naprijed, zabila
staklo još dublje u dlan. Zrak je bio previše hladan, nisam mogla udahnuti, i
plakala sam, znala sam da plačem. “Bože, ustani”, šapnula sam.
Polagano sam se uspravila, povukla majicu prema dolje, prema koljenima, a
ondje je, na kuhinjskim vratima, stajala Majka.
Čekala sam da jurne na mene, ali nije. Usne su joj se micale, no ja sam čula
samo krv u svojim ušima. Dugo smo se gledale, posljednji put, a zatim sam se
okrenula i potrčala. Vrata ograde bila su otključana. Odšepesala sam oko kuće,
držeći se za zidove, pa na cestu po bijelim oznakama na sredini. Večer je bila
studena, tamnoplava. Tu je bila četvrt koje sam se sjećala; Ulica Moor Woods i
tihe kuće, prilično udaljene jedna od druge. Prozori koji u sumraku svjetlucaju
poput svetišta. Otac će me slijediti. Nisam smjela trošiti energiju na prilaženje
vratima; ondje će me uhvatiti prije nego što ukućani otvore. Poznavala sam težinu
njegovih ruku ha svojim ramenima. Vrisnula sam, pokušala sam ih prizvati iz
njihovih dnevnih soba, s njihovih trosjeda, odvojiti ih od večernjih vijesti. Sa
stabala i oko ulaznih vrata visjele su lampice i ja sam glupo pomislila: Božić.
Cesta je skretala nizbrdo, moja je noga popustila i zabila “sam se u zid pokraj
ceste, slabašno se hvatajući za vlažni kamen. Uspravila sam se i nastavila dalje, u
sjenama, dok su mi stopala šljapkala po zaleđenu lišću i zimskim lokvama. Bol,
koju sam dotad uspijevala potisnuti, polako se počela buditi; bila sam na rubu i
znala sam da ću posustati ako joj dopustim da me nadvlada.
Vidjela sam kraj Ulice Moor Woods. U daljini se upravo pojavio par
automobilskih svjetala. Potrčala sam prema njima, podignula ruke kao da se
predajem, i vozačica je zakočila taman prije nego što me udarila. Hauba
automobila bila je topla pod mojih rukama, ispod njih je ostao hrđavo crveni
otisak. Vozačica je bila u mraku, vidjela sam samo siluetu koja se izvlači sa
sjedala; oprezno je krenula prema meni, na svjetlo. Bila je u odijelu, držala je
mobitel u ruci i doimala se tako blistavo, tako nekako čisto, poput posjetitelja iz
vrloga novog svijeta.
“Moj Bože”, rekla je.
“Zovem se”, rekla sam, “Alexandra Gracie...”

21
 Nisam uspjela dovršiti rečenicu. Pogledala sam iza sebe uz Ulicu Moor
Woods: bila je tiha, mirna. Sjela sam na cestu i posegnula za ženom, a ona mi je
dopustila da je držim za ruku dok je zvala policiju.
Te noći probudila sam se samo jednom, bilo mi je hladno od klime, pa sam
povukla pokrivač preko sebe. Vani je zorilo, no nisam čula promet. Bilo je lijepo
probuditi se tako, znajući da je do jutra još mnogo sati. Ujutro ću se bolje osjećati.
Taman sam ponovno padala u san kad mi se cijelo tijelo trznulo. Razmišljala
sam o padu s prozora petnaest godina prije. O udarcu o tlo, napola sanjanom,
napola upamćenom. Sablast boli dodirnula mi je koljeno.
Majka na kuhinjskim vratima. Okrenula sam se na bok. Stajala sam u vrtu
u zimskome sumraku, na sebi sam imala samo prljavu majicu kratkih rukava.
Noga se vukla za mnom, poput lanca s kuglom. Tako me lako mogla uhvatiti.
Ovoga sam je puta, u snu, poslušala; čula sam je unatoč šumu u ušima. “Idi”, rekla
je. Gore na sjeveru, pripremali su njezin grob, kopali su zemlju u ovoj toploj,
ružičastoj zori tako da je pokopaju prije nego što iziđe sunce. Rekla mi je, “Idi.”

22
 2.

Ethan (Dječak A)

ETHAN ME NAZVAO PRIJE nego što mi je zazvonila budilica. Zvučao je poput

reklame za savršeno jutro: već je trčao pokraj rijeke, nahranio psa i sad već peče
jaja za doručak.
“Sve mi ispričaj”, rekao je.
Rekla sam mu sve. Uživao je slušajući o tome kako sam u Majčinoj kutiji
našla članak o njegovu poslu; tražio je da mu ga pročitam kako bi znao na koji se
točno projekt odnosi.
“A taj. To je stari projekt.”
“Dobro da nije imala pristup The Timesu”, rekla sam. “I ‘Problemima s
oprostom’.”
Pravio se da to nije čuo. “Hoćeš li ostati neko vrijeme?” upitao je. “S obzirom
na to da ćeš sad biti izvršiteljica oporuke.”
“Ovaj tjedan mogu raditi iz Londona. Vidjet ćemo kako će ići. Možda ćemo
morati otići do kuće.”
Gotovo sam mogla čuti kako razmišlja o tome, kako se prisjeća prozora, vrta,
ulaznih vrata i ostalih vrata nakon njih. Svake prostorije. Upropastila sam mu
jutro.
“Naći ćemo vremena za to. Nego slušaj. Dođi u petak navečer vlakom u
Oxford pa prenoći kod mene i Ane. Dugo te već nije bilo. Bilo bi lijepo da se
vidimo prije vjenčanja.”
“Ovisi o poslu. Ne znam koliko mogu ostati.”
“Pa, reci im da ti je mama umrla. Dat će ti slobodno.”
Pas je zalajao. “Jebemu”, rekao je.
“Mogla bih doći.”
“Petak. Nazovi me iz vlaka.”
.ssss.
Na početku - i na kraju - bili smo samo ja i Ethan.
Prvorođeni; posljednji posvojeni.
.ssss.
Prošlo je nekoliko mjeseci nakon bijega kad je sve dogovoreno. Slabo se sjećam
tog razdoblja, svakoje sjećanje nekako predimenzionirano, kao da sam uzela tuđu
23
priču i uživjela se u nju. Kad su me prvi put probudili, nekoliko dana nakon bijega
i nakon već nekoliko operacija, odnijeli su me u kadu i oprali. Moja se koža
polagano otkrivala, bjelja nego što sam se sjećala. Trajalo je satima, svaki put kad
bi stali tražila bih da nastave: prljavštine je bilo posvuda, u mojim ušima, u
pregibima lakata, u koži između nožnih prstiju. Na kraju sam se grčevito držala
za kadu i odbila izići. “Možda ima još”, rekla sam, nisam željela iz vode, iz
njezine topline. Osjećala sam se kao da sam u moru u Grčkoj, gdje smo Evie i ja
htjele živjeti.
Lice i ramena obrasli su mi paperjastim dlačicama. “Tvoje te tijelo
pokušavalo zagrijati”, rekla mi je jedna bolničarka kad sam ju upitala za to. Nije
okretala glavu prema meni, nije me gledala, kao da nije mogla dočekati da ode iz
sobe. Modrice su izblijedjele, sada su bile žute, kosti su se polagano povlačile pod
salo i meso.
Nisam mogla vjerovati da ljudi ne vole biti u bolnici. Da žele otići. Imala sam
svoju sobu. Tri obroka dnevno. Imala sam strpljive liječnike koji su mi
objašnjavali u kakvom je stanju bilo moje tijelo i zašto su ga morali rezati. Sve su
sestre bile nježne, a katkad bih, kad bi otišle, plakala u čistoj, tihoj sobi, onako
kako plačeš kad je netko usred užasnoga dana ljubazan prema tebi.
Noću sam u snu zazivala Evie. Kad bih se probudila, još s njezinim imenom
na usnama, uz mene su bili ljudi, tješili su me. Evie je u drugoj bolnici, govorili
su, ne mogu je još vidjeti.
Tjedan nakon što sam se prvi put probudila, otvorila sam oči i u sobi zatekla
nepoznatu ženu. Sjedila je na stolcu pokraj mojeg kreveta i čitala nekakve papire.
Proučavala sam je prije nego što je shvatila da sam budna. Nije bila u bolničkoj
odori, nego u elegantnoj svijetloj haljini i plavom sakou, s najvišim potpeticama
koje sam ikada vidjela., Kosa joj je bila kratko ošišana. Pogled joj je letio po
riječima na papiru, a ovisno o onome što je pročitala, među očima joj se
pojavljivala i nestajala bora.
“Zdravo”, rekla je ne podigavši pogled. “Ja sam dr. K.” Mnogo mjeseci
poslije doznala sam da je to u stvari riječ - Kay - no tada smo se već dobro
poznavale, a ona mi je rekla da joj se više sviđa moja interpretacija:
“Jezgrovitija je”, rekla mi je.
Spustila je fascikl i pružila mi ruku, pa smo se rukovale. “Ja sam Alexandra”,
rekla sam. “No to već vjerojatno znate.”
“Znam”, rekla je. “Da. No draže mi je čuti to od tebe. Alexandra, ja sam jedna
od psihologinja koje surađuju s bolnicom i policijom. Znaš li što to znači?”
“Bavite se mozgom”, odvratila sam.
“Tako je”, rekla je. “Liječnici i sestre brinut će se o tvojem tijelu, a mi ćemo
razgovarati o tvojem umu. O tome kako se osjećaš, o čemu razmišljaš. O svemu
što se dogodilo i o onome što želiš da se dogodi. Katkad će nam se
možda pridružiti netko iz policije, a katkad ćemo biti samo ti i ja. U tim

24
slučajevima - kad budemo samo nas dvije - sve što mi kažeš bit će povjerljivo. Bit
će tajna.”
Ustala je i kleknula pokraj mojeg kreveta. “Gledaj”, rekla je. “Nešto ću ti
obećati. Razumijem se u um, i znam raditi s njim. Vjerujem i u to da mogu
pozitivno utjecati na njega. No ne mogu čitati misli. Zato moramo biti iskrene.
Čak i kad je riječ o ružnim stvarima. Slažeš li se?”
Glas joj se počeo gubiti. “U redu”, rekla sam.
Još je nešto rekla, no sada se kretala, lebdjela je sve dalje od mene, a kad sam
se opet probudila bila je noć i nje više nije bilo.
Nakon toga je dolazila svakog dana. Katkad bi došla u pratnji dva detektiva;
bili su s njom kad mi je rekla da se Otac ubio ubrzo nakon mojeg bijega. Ekipa
hitne pomoći našla ga je u kuhinji. Unatoč trudu, nisu ga uspjeli reanimirati.
Jesu li uopće pokušali? pitala sam se. A onda: I koliko su se zaista potrudili?
Umjesto toga sam pitala kako se ubio. Detektivi su pogledali dr. K., a ona u
mene. “Konzumirao je toksičnu supstancu”, odgovorila je. “Otrovao se. Postoji
uistinu mnogo pokazatelja da je to planirao, i to odavno.”
“U kući je bilo mnogo otrova”, dodao je jedan od detektiva. “Pretpostavljamo
da je to trebao biti kraj za sve.”
Ponovno su se pogledali. Na njima se vidjelo da im je laknulo, kao da su
napokon skinuli teret s leđa, a prošlo je bolje nego što su očekivali.
“Kako se ti osjećaš zbog toga?” upitala je dr. K.
“Ne znam”, odvratila sam. Sat poslije, kad sam ostala sama, odgovor mi se
sam nametnuo - nisam bila iznenađena.
Rekli su mi da je Majka u pritvoru. I ona je uza se imala otrov, no nije ga
uzela; zatekli su je kako sjedi na kuhinjskome podu s Očevom glavom u krilu.
Čuvala je tijelo poput onih pasa o kojima čitaš u novinama, koji ne žele
napustiti mrtvoga gospodara.
“A ostali?” upitala sam.
“Odmaraj se”, rekla je dr. K. “Sutra ćemo ponovno razgovarati.”
Tek sada znam da su mnogo toga pokušavali shvatiti. Imali smo cijelu ekipu,
golemu novu obitelj: policiju, naše psihologe, naše liječnike. Stajali su i gledali
stare fotografije naših lica na panoima, iznad njih imena po kojima smo postali
poznati u svijetu: dječaci od A do D; djevojčice od A do C. Između nas su povukli
crte na kojima je pisalo: “Bliskost”, i “Moguće nasilje” i “Odnos je potrebno
ustanoviti”. Bilježit će se i novi detalji, iz naših bolničkih kreveta poteći će novi
podaci i činjenice. Poput zviježđa u sumrak, počela se pojavljivati mapa naših
života.
Dr. K. i ja bismo često sjedile u tišini. “Želiš li danas razgovarati?” upitala bi
me, a ja bih bila preumorna, ili u bolovima nakon operacije, ili bih mrzila sve:
mrzila bih njezinu lijepu odjeću i mirnoću, istodobno se stideći svog tijela, čudno

25
uglatoga kao u ptice, tijela koje nije funkcioniralo kako treba. U drugim bi
situacijama, kad bi s njom bili detektivi, postavljala pitanja o svemu čega sam se
mogla sjetiti: ne samo o Danima vezanja i Okivanju, nego i prije toga, kad smo
bili mali. Moja je publika bilježila sve što sam govorila, čak i ono što se činilo
nevažnim, pa sam govorila još više: o knjigama koje smo Evie i ja voljele,
primjerice, ili o praznicima u Blackpoolu.
“Kad si posljednji put bila u školi?” upitala je dr. K. Posramila sam se. Nisam
se mogla sjetiti.
“Jesi li krenula u srednju školu?” pitala je.
“Da. To je bila zadnja godina. Ne sjećam se kad sam točno prestala ići, no
sjećam se dokle smo stigli u svim predmetima - gotovo svim.”
“Bi li se željela vratiti u školu?” nasmiješila se.
Nakon toga mi je svakog popodneva dolazio bolnički učitelj. Dr. K. to nije
nikad spominjala, no prepoznala sam njezinu tihu magiju. Nabavila mi je Bibliju
jer sam prije spavanja voljela pročitati poznate ulomke. Osjetila bi kad bi me
umorila pitanja detektiva, pa bi samo zatvorila svoju bilježnicu i time završila
razgovor. Iz zahvalnosti sam pokušala više razgovarati s njom, čak i kad sam je
mrzila.
Katkad smo razgovarale i o budućnosti. “Jesi li ikada razmišljala o tome što
bi željela raditi?” pitala me.
“Mislite na posao?”
“Da, posao, ali i druge stvari. Gdje bi voljela živjeti, kamo bi voljela otići,
kakve bi aktivnosti željela isprobati.”
“Voljela sam povijest”, odgovorila sam, “u školi. I matematiku. Voljela sam
većinu predmeta.”
“Dobro”, pogledala me preko naočala, “to nam pomaže.”
“Imala sam knjigu o grčkim mitovima”, nastavila sam, “Pa mislim da bih
možda voljela otići u Grčku. Evie i ja smo se dogovorile da ćemo ići zajedno.
Pričale smo jedna drugoj priče.”
“Koju si najviše voljela?”
“Naravno, onu o minotauru. No Evie se nje bojala. Više je voljela Orfeja i
Euridiku.”
Dr. K. je odložila bilježnicu i spustila ruku pokraj moje na krevetu, što je bliže
mogla a da me ne dodirne. “Ići ćeš u Grčku, Lex”, rekla je. “Učit ćeš povijest i
matematiku i razne druge predmete. Sigurna sam u to.”
Ekipa je zaključila da će nam posvajanje pružiti najbolju priliku za normalan
život. Nakon opsežna razmatranja odlučili su nas smjestiti u različite obitelji. Naše
su potrebe bile raznolike i specifične, odnosi između braće i sestara bili su
problematični; osim toga, bilo nas je uistinu mnogo. Ne mogu biti sigurna, no
nekako vidim da se dr. K. zauzimala za taj pristup, stajala je pred panoom i borila

26
se za njega. Najviše je od svega vjerovala u to da je uz trud i s vremenom moguće
otarasiti se dijelova prošlosti poput kaputa koji si kupio prošle sezone, a zapravo
nisi trebao.
Rezultate mahnite aktivnosti iz tog razdoblja doznali smo u mjesecima i
godinama što su uslijedili, upakirane u uredne zaključke. Prvo su otišla mlađa
djeca: bit će prilagodljivija i njih će biti lakše spasiti. Nou je usvojio par koji je
želio ostati anoniman, čak ni mi nismo znali tko su; dr. K. podržala je taj pristup,
kao i ostali psiholozi. Noah se neće sjećati Ulice Moor Woods. Prvih deset
mjeseci njegova života uredno će se izbrisati, kao da se nikada ništa nije dogodilo.
Gabriel je otišao obitelji iz našeg kraja koja je pratila slučaj. Oni su pak u
nekoliko dirljivih izjava zamolili javnost da poštuje njihovu privatnost. Delilu,
najfotogeničniju od nas, usvojio je par iz Londona koji nije mogao imati djecu.
Evie se najviše posrećilo: otišla je u obitelj na južnoj obali. Tada mi nisu mnogo
govorili o tome, samo su mi rekli da će imati brata i sestru i da obitelj živi blizu
plaže.
Sjećam se da mi je to rekla dr. K. i sjećam se da sam je pitala, potpuno sigurna
da to neće biti problem, imaju li mjesta za još jedno dijete.
“Mislim da nemaju, Lex”, odgovorila je.
“Ali jeste li ih pitali?”
“Znam to”, odgovorila je, a onda, neočekivano, dodala: “Žao mi je.”
Tako smo ostali samo Ethan i ja. Nakon tjedana neodlučnosti, Majčina sestra,
Peggy Granger, pristala je udomiti Ethana dok ne završi srednju školu. Imala je
dva starija sina i mogla se nositi s još jednim dječakom. Očekivalo se da će nakon
tri godine otići iz njezine kuće, kad položi ispite koje je propustio, ali Ethan ne bi
bio Ethan da nije sve završio za dvije godine. Peggy je bila kod nas u posjetu prije
nego što je situacija postala gadna, ja sam joj otvorila vrata, pa sam bila sigurna
da me se sjeća. Kad su je pitali, rekla je da nikada nije bila u Ulici Moor Woods.
Osim toga, rekla je, i Bog neka joj oprosti, ne zna s tinejdžericama.
.ssss.
U londonskom uredu svi su željeli čuti odgovor na dva pitanja: prvo, kako je
Devlin? Kad bih im rekla, sljedeće je bilo: zašto si se vratila?
Moram vam reći nešto o Devlin.
Devlin je uvijek na umu imala neki uzbudljiv projekt - novi projekt - kojim bi
vam upropastila život. Uspijevala je preživjeti tjedne bez sna, klijente poput
Lucifera (“jednako naporne”, rekla bi, “i jednako karizmatične”) te
raznorazne pobune starih tipova u odijelima koje bi uvijek ugušila. Bilo je
trenutaka kad bi se usred sastanka okrenula prema meni i nonšalantno upitala
kako sam. Devlin je uvijek željela čuti samo jedan odgovor: dobro sam.
Prilagođavam se na treću vremensku zonu unutar četrdeset osam sati; tajfun je
presjekao internetske veze; toliko sam umorna da mi se povraća. Dobro sam.
Devlin je poznavala tipove koji su možda (ili možda nisu) nabavljali kemikalije

27
za venezuelske narkokartele; poznavala je sultane malih bliskoistočnih država;
uvijek je točno znala što reći. Njezine oči i podočnjaci bili su iste nijanse metalno
sive boje. Navršila je četrdeset dvije godine i jednoga se dana njezino srce -
umorno od dvije države tjedno i samo pet sati noćnog sna - pobunilo protiv nje
deset kilometara iznad Tihog oceana i dva sata nakon polijetanja iz Zračne luke
Changi. “Znala sam da nešto nije u redu”, rekla je, “kad nisam željela šampanjac
prije polijetanja.” Iz ekonomske klase dojurio je liječnik, njezino se srce smirilo.
Probudila se kad smo se vratili u Singapur i naručila piće za cijeli avion - kako
bi se odužila zbog neugodnosti.
Nakon toga su joj operirali srce, izveli su neki vrlo težak zahvat, a ja sam na
sastancima primijetila da joj se počeo pojavljivati tik: kad bi bila ljutita ili
frustrirana, prislonila bi dlan na grudi, kao da smiruje dijete. Često sam
zamišljala ožiljak ispod njezine košulje, taj neobičan kontrast naborane kože i
čistoga, izglačanog pamuka.
Devlin je predložila da izmislimo posao zbog kojega bih trebala biti u
Londonu, no ispalo je da se uto pojavio pravi. Jedan od Devlininih prijatelja sjedio
je u odboru, visoko-tehnološke tvrtke koja je željela kupiti ekskluzivni start-up iz
Cambridgea koji se bavio genetikom. “Ako sam dobro shvatila”, rekla je Devlin,
“pošalješ im uzorak svojeg DNK-a, a oni ti predvide budućnost.”
U utorak navečer stigla je gomila informacija. U Londonu je bila ponoć;
otvorila sam dokumente dok je govorila.
“Kao gatara?”
“Da, samo prilično sofisticirana, nadam se. Zovu se ChromoClick.”
Ostatak tjedna spavala sam pod teškim pokrivačem iscrpljenosti, a svakoga
bih se jutra s mukom iskoprcala ispod njega kad bi zazvonila budilica. Stizala bih
u ured početkom londonskoga radnog dana, a navečer bih se pridružila
Devlininim pozivima iz New Yorka. Iz ureda bih izlazila u one prazne sate prije
jutra, a grad bi bio topao i mračan, pa bih spustila prozor taksija da bih ostala
budna.
Ignorirala sam mamine i tatine pozive. Ignorirala sam dvjesto poruka od
Olivije i Christophera u našem grupnom razgovoru. Dr. K. me je zvala i po
nekoliko puta dnevno ne bi li došla do mene, no i nju sam ignorirala. Javljala
sam se samo Evie. Naš plan za Ulicu Moor Woods počeo je dobivati obrise: bit
će to društveni dom pun svega što Majka i Otac ne bi odobrili. Isplanirale smo
knjižnicu za djecu, čitanje starijima, razgovore o kontracepciji. Naše su
zamisli postajale sve ambicioznije.
“Disko na koturaljkama”, rekla je Evie.
“Švedski stol.”
“Najbolje mjesto u državi za gej-vjenčanja.”
U srijedu me nazvao Bill. Jesam li donijela odluku vezano za ulogu
izvršiteljice oporuke? Na drugoj sam liniji imala, klijenta, pred vratima je čekao
28
pripravnik. Bill je bio anomalija: nisam mogla vjerovati da su zatvor i moj ured
dio istoga svijeta. “Dajte mi vremena do vikenda”, rekla sam.
.ssss.
Petak navečer, i dalje je trideset stupnjeva. Stajala sam u vlaku koji je kretao s
Paddingtona u 18:31 i sastavljala e-mail za Devlin o raznim prekršajima koje je
počinila tvrtka za genetiku, a za koje smo upravo doznali. Njihov je direktor
jednom prilikom u vlaku ostavio disk s podacima, bez ikakve zaštite, prepun
detalja o seksualnoj orijentaciji zaposlenika, njihovu zdravstvenom stanju i
etničkoj pripadnosti. “Ukratko”, zaključila sam, “postoje neki problemi.” Olivia
je poslala fotografije s vjenčanja meni i Christopheru, uz opake komentare.
“Ekstremno jaki kanapei”, napisala je. “Haljina ispodprosječna. Jelovnik složen
prema spolu. Koji kurac?” Pregledala sam e-mail za Devlin. “Ako ti to išta
znači”, dodala sam, “u vlaku sam. Pratit ću situaciju.”
Tražila sam Ethana da mi pošalje adresu i rekla mu da me Ana i on ne čekaju
na kolodvoru. Njihova je kuća bila u Summertownu, a meni se sviđala ta šetnja:
JP je ovdje studirao i ponekad smo vikendom navraćali. Dok sam vukla kovčeg
kroz Jericho i Ulicu Woodstock, navrla su sjećanja; eno nas, dvadeset peta nam je
i upravo smo izišli iz Muzeja Ashmolean glumeći izraze s posmrtnih maski. S
dvadeset sedam, znali smo šmugnuti do Port Meadowa noseći kupaće kostime i
šampanjac. Je li se i ona, pitala sam se - nova cura - svukla kad ju je zamolio i
pažljivo ga uzela u usta, okusila ga, jedva skrivena u grmlju? No, nije ona bila
kriva; ona je došla mnogo poslije.
Koledži su čamili prazni iza svojih ograda, spavali su cijelo ljeto.
Ana me vidjela kako stižem ulicom i mahnula mi s prozora na katu. Kroz
mutno staklo ulaznih vrata vidjela sam kako žuri, prije nego što ih je otvorila.
Da je Ethan mogao naručiti savršenu suprugu iz kataloga, bila bi to Ana Islip.
Njezin je otac godinama predavao povijest umjetnosti na fakultetu, a majka joj je
bila podrijetlom iz grčke prijevozničke dinastije; rodom dovoljno daleko da se ne
mora petljati u posao, a opet dovoljno blizu da prima mjesečnu naknadu. Ethan je
Aninog oca upoznao tijekom “Umjetničkog napada”, inicijative oxfordskoga
gradskog vijeća za rehabilitaciju žrtava nasilja putem umjetnosti i - nakon što se
pozvao na večeru u vilu Islipovih, koja se nalazila pokraj rijeke i bila sva od drva
i stakla - deset dana poslije upoznao je Anu.
“Umjetnički napad?” upitala sam kad su mi zajedno ispričali priču. Oboje su
u njoj imali svoje uloge i dobro su ih znali. “Stvarno se tako zvalo?”
“Da”, rekla je Ana. Ethan je skrenuo pogled smiješeći se.
Toga je dana Ana plivala u rijeci Isis. Još se sušila u kupaćem kostimu na
obali kad je Ethan stigao. Loš je dan odabrao da urani.
“Nije bio nimalo loš”, rekao je Ethan i podignuo čašu.
Ana je umjetnica. Blago je mirisala na boju, a tragovi tih boja vidjeli su joj se
i na rukama. Njezine su slike visjele u svim sobama kuće u Summertownu ili

29
stajale prislonjene o zidove. Slikala je vodu i svjetlost na njoj: slikala je
zelenosivu površinu Isisa, tek blago namreškanu, slikala je more pod posljednjim
sunčevim zrakama prije oluje. Slikala je drhtaj čaja u šalici koju je netko netom
odložio. U mojem stanu u New Yorku nalazila se njezina slika mora koje se
ljeska pod popodnevnim suncem. “Grčka”, napisala je na kartici uz sliku. “Moj
drugi dom. Ethan je rekao da će ti se svidjeti.”
Širom je otvorila vrata i zagrlila me. “Tvoja majka”, rekla je. “Bože, stvarno
mi je žao.”
“Ne treba ti biti.”
“Sigurno ti nije lako”, rekla je, a onda se u trenu razvedrila, sretna što je
završila s time. “Ethan je u vrtu. Dođi, idemo. Otvorio je vino iako sam mu rekla
da pričeka. O, Lex. Izgledaš kao da cijeli tjedan nisi oka sklopila.”
Prošla sam kroz drvom obložen hodnik, pokraj Anina atelijera i dnevne sobe,
do kuhinje s izlazom na vrt. Ljetna je večer ulazila kroz krovne prozore i velika
dvokrilna vrata. Preuređenje kuće bio je zaručnički dar Aninih roditelja. Ethanov
pas, Horacije, utrčao je u kuću pozdraviti me. Ethan je sjedio vani, leđima okrenut
kući. “Bok, Lex.” Sunce je bilo gotovo paralelno sa zemljom i na trenutak sam
vidjela samo bijelu čupu njegove kose. Mogao je to biti bilo koji od nas.
.ssss.
Posljednji sam ga put vidjela u Londonu šest mjeseci prije, pozvao me na panel-
diskusiju u Kraljevskoj akademiji. Diskusija je imala naziv “Obrazovanje i
inspiracija: podučavanje mladih umjetnika”, a Ethan ju je vodio. Kasno sam
stigla, nakon pića s Devlin - prekasno da bih ušla u dvoranu - pa sam ga čekala u
baru. Na svakome stolu stajali su letci posvećeni događanju, na prednjoj strani
stajala je reprodukcija slike na kojoj dvoje djece ulaze u more, a na poleđini su
bili otisnuti podaci o govornicima.
.ssss.
Ethan Charles Gracie ravnatelj je Škole Wesley u Oxfordu. Škola ima
dugu povijest umjetničke poduke te niz nagrađivanih umjetničkih
inicijativa za razne dobne skupine. U trenutku imenovanja, Ethan je
bio najmlađi ravnatelj u državi. Osim toga, Ethan je član odbora više
dobrotvornih udruga u Oxfordshireu, savjetovao je vladu o nizu državnih
obrazovnih reformi, te održava seminare i predavanja po cijelome
svijetu o tome kako mu je obrazovanje pomoglo prebroditi osobnu
traumu.
.ssss.
Naručila sam još jedno piće. Vrata su se otvorila i iz dvorane je nahrupila brbljava
gomila. Ethan je bio među posljednjima, razgovarao je s dvojicom muškaraca u
odijelima i ženom koja je oko vrata objesila karticu s imenom. Uhvatio me kako
ga gledam, licem mu je nakratko preletio osmijeh; ostali nisu ni pogledali prema
meni. Preko jedne ruke prebacio je tešku jaknu i spremao se ispričati kraj

30
vica. Dlanove je okrenuo prema gore kao da želi uhvatiti smijeh. Govorio je poput
Oca, s istom samouvjerenošću, riječi su mu putovale kroz žile i mišiće, kroz cijelo
tijelo, no usta i oči ostali su nedirnuti kao da je negdje ispod lica imao krivi spoj. I
drugi su ga čekali, željeli su razgovarati s njim motajući se oko njega. Zavalila
sam se u stolac. I ja ću morati pričekati.
Pronašao me pola sata poslije, nakon trećeg pića. “Bok”, rekao je i poljubio
me u obraze. “Dakle. Kako ti se svidjelo?”
“Bilo je vrlo zanimljivo”, rekla sam.
“Je li ti se svidio prijedlog”, upitao je, “o kućici na drvetu?”
“Da, to mi je bilo najdraže.”
“Nisi ni ušla, jel’ da.”
Pogledala sam ga i nasmijala se. I on se nasmijao.
“Bila sam na poslu” odgovorila sam. “Ali sigurna sam da si bio izvrstan. Kako
si? Kako je Ana?”
“Nije mogla doći; Žao mi je, nadao sam se da će ti barem ona praviti društvo.
Nije joj dobro. Ima onu - onu boljeticu iz devetnaestog stoljeća, onu umjetničku.
Od koje su patile više klase. Kako se ono zove?”
“Histerija?”
“Nije tako ozbiljno.”
“Melankolija?”
“Da, to. Bit će dobro.” S naporom je zadržavao pogled na meni; oko nas vodili
su se važniji razgovori. “Da te upoznam s nekim? Ja se moram dalje družiti.”
“Imam još posla”, rekla sam iako ga nisam imala. “Idi ti, druži se. Sve izgleda
stvarno krasno.”
“Bit će još ovakvih događanja. Otpratit ću te van.”
Na Piccadillyju je još vladala gužva. Iznad ceste blještala su plava i bijela
svjetla, kupci su se sudarali s papirnatima vrećicama u rukama. Bilo je hladno,
dovoljno da padne snijeg. Parovi u sakoima i večernjim haljinama ulazili su u
hotelska predvorja. Svaki je izlog prikazivao neku novu, toplu bajku. Prosinac u
Londonu. Namjeravala sam kupiti nešto skupo i vratiti se do hotela preko
Mayfaira. Voljela sam odore vratara i blistave prozore stanova iznad ulice.
Ethan mi je pomogao navući jaknu. I dalje sam držala letak.
“To”, rekao je.
“I sliku si odabrao?”
“Jesam. Poznata ti je? Djeca u moru?”
“Nije.”
“Joaquín Sorolla y Bastida?”
“I dalje ne znam, Ethane,”
“Podsjetila me na tebe”, rekao je. “Na tebe i Evie, vjerojatno.”

31
 “Biografija je impresivna”, rekla sam, “Iako si je sam napisao. Ponosim se
tobom.”
Već se okrenuo prema Akademiji. Pripremao je osmijeh za povratak. “To su
samo priče”, rekao je. “Zar ne?”
.ssss.
Priča o Ethanovu rođenju davno je postala dio obiteljskog folklora, a priča o
mojem - koja završava s curicom rođenom bez problema u bolnici - bila je
razočaravajući nastavak, koji je Otac malokad prepričavao.
Majka je bila u osmom mjesecu trudnoće i radila je na recepciji neke nevažne
tvrtke sat vremena udaljene od Manchestera, gdje je Otac popravljao elektroničke
uređaje. U toj je fazi jedva mogla do pisaćeg stroja; tajnice su joj se rugale zbog
geganja. Otac je morao dolaziti iz svojega podrumskog ureda tri puta dnevno,
donosio joj je hranu u plastičnim posudama i masirao ju. Nije bilo naznaka da
beba dolazi, samo neka čudna nelagoda, predosjećaj boli. A onda su odjednom
njezine gaćice i jeftin uredski stolac bili u vodi.
Četvrti put toga dana, Otac se popeo stubama. Jedan od direktora tvrtke,
gospodin Bedford - zlikovac u ovoj priči, ako već niste shvatili - bio je pokraj
Majke i držao njezin telefon. I Majka ga je držala i molila gospodina Bedforda
da pusti slušalicu; ona i suprug dogovorili su se da će se beba roditi kod kuće,
kamo će sada otići. Ispalo je da je gospodin Bedford već dvaput pokušao nazvati
taksi da je odveze u bolnicu, no Majka bi svaki put prekinula vezu prije nego što
bi ga stigao naručiti.
Gospodin Bedford nije se dao. Beba je uranila i Majka bi trebala biti u bolnici.
Ako ne može nazvati taksi s telefona na recepciji - kojemu je Otac izvukao žicu i
držao je izvan domašaja gospodina Bedforda - onda će nazvati hitnu iz svojeg
ureda. Moji su roditelji, za kojima se vukla telefonska žica i tragovi plodne vode,
pobjegli van. Oteturali su iz ureda kroz klizna vrata što su se sporo otvarala, pa
preko parkirališta, a Majka se srušila na stražnje sjedalo Ford Escorta kojim su se
svakoga dana zajedno vozili na posao. Otac je upalio motor. Izišli su s parkirališta
i skrenuli na glavnu cestu taman kad su začuli sirenu, pokraj njih je projurilo
vozilo hitne s rotacijskim svjetlima.
Otac je rekao, “Gospodin Bedford morat će se mnogo ispričavati.”
Kod kuće, dvadeset minuta poslije, položili su na pod meke, čiste pokrivače
koje je Otac kupio od svoje božićnice. Prebacili su jastuke s kauča na pod, navukli
zavjese. Majka je čučala na improviziranom krevetu, a u već poznatoj polutami
lice joj je blistalo od suza i sline.
Ethan se rodio četrdeset sati poslije. Majka je na kraju, govorio je Otac, stalno
padala u san; morao ju je lupkati po glavi da bi je probudio. (Je li katkad pomislila
na ona bijelo-plava svjetla hitne pomoći i bolničku sobu?) Izvagali su bebu na
kućnoj vagi. Težio je tri kilograma, bio je zdrav. Sin. Silom se probio u svijet,
borio se što prije stići. Stisnuli su se na podu, krvavi i goli, poput ljudi koji su

32
preživjeli kakvu užasnu katastrofu. Poput posljednjih ljudi na svijetu, ili možda
prvih.
.ssss.
Dio priče o Ethanovu rođenju koji bi Otac obično preskočio bila je osveta
gospodina Bedforda, nekoliko tjedana poslije. Optužio ih je da su ukrali
vlasništvo tvrtke i prekršili izravnu naredbu nadređenog. Osim toga, drugi članovi
ekipe za održavanje nisu voljeli Oca. Već su se i prije žalili na njegovu sklonost
da se javno ruga drugima, na sate koje je provodio Za Majčinim stolom i masirao
je. Gospođin Bedford čestitao je mojim roditeljima na rođenju sina i zatražio da
se ne vraćaju u ured. Poštom će im poslati posljednje čekove.
Majka više nikada nije radila. Idućih je sedamnaest godina rađala dijete za
djetetom i toj se ulozi posvetila poput mučenice. Radila je Božji posao i
zavjetovala se da će ga dobro obavljati. Nikada nas nije više voljela nego kad smo
bili u njoj; u tijesnom okruženju njezina tijela, dok smo bili tihi. U svim mojim
ranim sjećanjima Majka je trudna. Kad izlazi iz kuće, Majka nosi tanke haljine,
kroz koje joj izbočeni pupak strši poput začetka tumora; kod kuće, na kauču, leži u
gaćicama i prljavoj majici i doji nas. Mi vapimo za njom, katkad dvoje odjednom,
borimo se za puniju dojku. Kad je bila mojih godina već je imala Ethana, mene i
Delilu, a Evie je bila na putu. Vonjala je gadno, po iznutricama. Curilo je iz nje.
Sadržaj njezina tijela silom je pokušavao izići na površinu.
Kao djevojčica, željela je postati novinarka. Živjela je s roditeljima i mlađom
sestrom u selu okruženom brdima. Njihova je bila posljednja kuća na brijegu;
nagnuta na jednu stranu poput tornja u Piši. Odlučila je intervjuirati cijelo selo pa
joj je otac kupio bilježnicu u koju će zapisivati sve što dozna. Na prvoj je stranici
svojim najljepšim rukopisom napisala: Deborini izvještaji. Svakog vikenda, a
katkad i poslije škole, marširala je od kuće do kuće sa svojom bilježnicom
i istraživala. Otkrila je da ljudi rado s njom dijele svoje skrivene želje - željeli su
dobiti na lutriji, možda, ili se preseliti bliže oceanu; posjetiti Francusku ili
Sjevernu Ameriku - i rado su, također, mozgali o odnosima u novoj obitelji što se
doselila u susjednu ulicu, tko je tu par, a tko su tu lako moguće otac i kći. Vidjela
sam Majčine fotografije iz tog razdoblja i ne čudim se njezinu uspjehu. Imala je
onu svoju gotovo bijelu kosu i suosjećajne, odrasle oči. Njoj bi čovjek povjerio
svoje tajne.
Nije računala na ono što je nazvala Paradom, Prvi incident dogodio se kad joj
je bilo deset godina, spremala se za prijamni za tadašnju nižu gimnaziju u
susjednom gradiću. U selu je bilo vrijeme Žetvenih svečanosti i stvarno su
organizirali paradu: svako je društvance ukrasilo svoju platformu; majke su
napravile strašila i nosile ih po ulicama; djeca su se prerušila u raznorazno povrće
i hodala selom poput kakvog odbjeglog vrta. Te je godine, putem sumnjiva
demokratskog procesa, Majka bila izabrana za Žetvenu princezu. Hodala je na
čelu procesije u zlatnoj haljini (što je bilo znatno poboljšanje, zaključila je, nakon

33
lanjskog kostima u obliku krumpira), a kad je parada prolazila pokraj njezine
kuće, vojnici koji su vukli veteransku platformu ispalili su počasnu salvu.
Sa svojega mjesta na čelu povorke Majka nije vidjela što se dogodilo. Puklo
je uže što je povezivalo platformu Seoske kršćanske crkve i platformu Marine
Morris, na vrhu brdovite Ulice Hilly Fields.
Čula je vrištanje kad je platforma pregazila njezina oca, no pretpostavila je da
se gomila samo previše uzbudila pa je počela još gorljivije mahati. Kad ju
je organizator pokušao zaustaviti, samo se uljudno nasmiješila i zaobišla ga.
Nekoliko je dana selo bilo na naslovnicama svih novina u državi. Majčin je
otac u nesreći ostao bez noge, a jedno je dijete, u kostimu bundeve, poginulo.
Majka je bila oduševljena. Sviđali su joj se uglađeni, pametni novinari s
bilježnicama poput njezine. Postala je slavna u toj tragediji, bila je istodobno žrtva
i nevoljna sudionica. Dala je niz intervjua iz prve ruke, ozbiljno sjedeći pokraj
majke u dnevnoj sobi s rupčićem stegnutim u šaci. Svaki je intervju završila
izjavom da bi - zbog tih tragičnih događaja - i sama voljela postati novinarkom.
Željela je omogućiti ljudima da ispričaju svoje priče. Na zadnjim je stranicama
bilježnice prikupila imena i telefonske brojeve, a u zagradi je zabilježila naziv
novina u kojem su radili svi ti novinari. Novinama je dodijelila zvjezdice,
temeljem njihova profesionalizma i vremena koje su joj dali za razgovor; znat će
kome se treba javiti kad dođe vrijeme.
Drugi su posjetitelji bile predstavnice Seoske kršćanske crkve. Tri su žene
jedne večeri pokucale na vrata, tako tiho da Majka nije obratila pozornost, pa su
pokucale opet. Čekale su na kiši, daleko od vrata, glave su pokrile rupcima, a lica
su im bila u sjeni. Najstarija je nosila košaru s toplim kruhom pokrivenim
kuhinjskom krpom, a kad ju je pružila, Majka se prepala. U jednom je
neobjašnjivom trenutku pomislila da se u košari krije beba.
“Svakog se dana molimo za tebe”, rekla je jedna od žena, a druga je dodala:
“I za tvojeg oca.”
“Da, i za tvojeg oca. Možemo li ga vidjeti?”
“Još je u bolnici”, rekla je Majka. “Moja mama je ovdje. I moja sestra.”
“Budeš li ikad usamljena”, rekla je najstarija žena, “svakako nam dođi.”
“Važno je”, rekla je iduća, “dočekati djecu raširenih ruku.”
Njezin otac vratio se kući za mjesec dana. Novinari su se vratili svojim
gradovima, pogrebna povorka za dijete išla je istim putom kao i parada. Otac je
bio tih i nepokretan, samo je sjedio pred televizorom. Lijeva nogavica hlača vukla
se za njim poput duha izgubljenog uda. Više nije mogao prati prozore. Prvi je put
Majka poželjela da se nesreća nikada nije dogodila.
“I tako je počela Parada”, rekla je Majka. Parada Majčinih nevolja. “Pa”,
znala bi reći kad bi Otac ostao bez posla, ili kad bi nazvao zabrinuti učitelj jer
jedno od nas nije bilo u školi, ili kad je Otac prvi put udario Ethana, “što se
može, to je Parada.”

34
 Kad je njena slava Žetvene princeze minula, Majka se počela brinuti za svojeg
oca jer je njezina majka preuzela dodatne smjene u obližnjem dućanu. Morala je
paziti da otac pojede doručak - njezina je majka smatrala da se otac pokušava ubiti
gladovanjem - i pregledati batrljak tražeći znakove infekcije. Otac bi sjedio u
svojem stolcu, a Majka bi klečala pred njim. Ponosila se time. Dodirnula bi
glatku kožu, ljubičasti ožiljak gdje su sašili ranu. Pomislila je: možda bih trebala
postati liječnica. Šutjeli su tijekom pregleda. Otac je više nije ispitivao o
posljednjim intervjuima, a ona ga nije imala ni o čemu izvijestiti.
Bila je odgovorna i za svoju sestru, Peggy. Peggy je imala osam godina i bila
je prava gnjavaža. “Ona nije pametna kao ti”, rekla joj je majka. “Potrebna si joj,
Deb.” Kad bi Majka napisala svoju zadaću, sjela bi pomoći Peggy s njezinom
i uzdisala bi nad djetinjastim zadacima. Odlučila je pogrešno odgovoriti na neka
pitanja kako nitko ne bi posumnjao, no katkad su to bila najjednostavnija pitanja
pa se nadala da će Peggy morati pred razredom objašnjavati svoje odgovore.
Majka nije prošla na ispitu za gimnaziju. Nitko u obitelji nije ništa komentirao,
kao da nikada nitko nije ni mislio da će uspjeti. Parada se nastavljala. Otišla je u
lokalnu srednju školu koju su pohađali seoski klipani i njihove buduće supruge, a
svi su zaudarali na kravlju balegu. Imala je samo jednu prijateljicu, Karen, čija se
obitelj nedavno doselila;
Karen je bila bolno mršava i stalno joj je bilo dosadno, a kad bi zapalila
cigaretu vidjeli su se krvavi batrljci njezinih noktiju. Nastavnici su govorili da je
Majka rastresena i da se ne trudi; no, kako bi se mogla truditi kad je tako
očigledno da ne bi ni trebala biti tu? Po laktima i ispod očiju dobila je psorijazu
pa je postala osjetljiva - tako je to njezina majka objasnila seljanima koji su
dolazili u dućan i raspitivali se o njoj: Deborah je vrlo osjetljiva djevojčica. Da
sve bude još gore, Peggy je upala u gimnaziju i počela se svima u obitelji obraćati
odrješitim, neprirodnim naglaskom koji je odzvanjao sobama nakrivljene kuće -
Peggy, za koju je sve žrtvovala.
Majku se katkad znalo vidjeti kako prolazi kroz selo na putu za večernju misu
u Seoskoj kršćanskoj crkvi, još u školskoj odori. Hodala je žustro, ruke bi gurnula
ispod pazuha, čarape bi joj se nabrale na gležnjevima, i uvijek bi bila sama.
Najviše je voljela stići taman prije početka mise, a otići prije nego što bi ostali
župljani ustali iz klupa. Čula je da su u selu smatrali kako služi kao primjer osobe
koja zna praštati, no ona je samo uživala u večeri koju bi provela daleko od svoje
obitelji, a i sviđalo joj se što joj se župljani smješkaju s olakšanjem, vjerujući da
im je oprostila sva ona govorkanja.
Majka je sa šesnaest godina prestala ići u školu, položila je jedva nekoliko
ispita i našla mjesto na tajničkom tečaju u gradu. Kad si je to mogla priuštiti,
odselila se iz kuće u selu na drugi kraj vriština, u predgrađe; tako više nije morala -
gledati Peggyn uspon, nije se više morala brinuti za oca koji se sve više gubio. S
vremenom je potonuo u jastuke svojeg naslonjača, a kad ga je poljubila za
oproštaj, trznuo se kao da ga je udarila.

35
 Dok smo Ethan i ja još bili mali i nije bilo toliko konkurencije, smjeli smo
zamoliti roditelje da nam ispričaju priču za laku noć. (Otac je knjige smatrao
manje vrijednima od svojih priča; “U Homerovo doba nije im trebao papir”, rekao
bi ne nastavljajući dalje o povijesti izrade papira.) Ethanu je najdraža priča bila
ona o njegovu dramatičnom dolasku na svijet, koja bi uvijek kulminirala time da
bi Majka odmaknula sag u dnevnoj sobi i pokazala smeđu mrlju na tapisonu. A
meni je najdraža priča bila o večeri kad su se moji roditelji upoznali.
Karen je nagovorila Majku da jedne subotnje večeri pođe s njom u grad.
“Postala si dosadna”, rekla joj je Karen. “Još dosadnija nego prije.” (Dok nam je
to pričala, Majka je vjerovala da Karen i dalje živi s roditeljima, neudana i
s duševnim problemima; “Tko je sad dosadan”, rekla bi Majka.) Odjenule su se u
Majčinu stanu, Majka je uvijek nosila crno, bijeli pokrov kose padao joj je do
struka, a bez obzira na priliku, na stereu bi uvijek svirala neka tužna
Elvisova pjesma. Sjele su na lokalni autobus i sa sobom ponijele bocu vina koju
će podijeliti putem.
Večer je bila potpuna katastrofa. Završile su u pubu izvan centra - klimavi
stolovi; automati za poker; ljepljiv sag. Za šankom je radio jedan od Kareninih
bivših tipova. Pretvarali su se da su iznenađeni što se vide, iako je Majci bilo jasno
da je cijela večer unaprijed osmišljena. Ona je bila treći kotač, bila je ondje kako
bi zabavljala Karen dok šanker radi svoj posao. Pile su besplatnu votku s
narančinim sokom, šanker je namignuo Majci kad je Karen otišla na zahod. Nešto
poslije jedanaest netko je pustio ploču - nešto teško, što Majka još nikada nije čula
- a šanker i Karen počeli su plesati. Pridružila im se bezuba žena u šljokicama, pa
jedan od lokalaca, toliko pijan da je jedva stajao, no vrtio je kukovima prema
Majci. Majka se neko vrijeme premještala s noge na nogu, no onda je zgrabila
jaknu sa stolca i otišla. Nije znala gdje je. Krenula je u smjeru autobusne postaje
sa suzama u očima. U alternativnom je životu već spavala na toplome ispod svojih
pokrivača. U ovome dijelu grada zgrade su bile daleko jedna od druge, a između
njihovih svjetala nalazile su se pustopoljine prepune sjena, bilo je tako mračno da
nije vidjela ni vlastite cipele. Trčala je preko tih mrtvih zona, spoticala se po
lokvama i rupama. Bila je sigurna da se izgubila.
Pola sata poslije stigla je do crkve.
Bila je uvučena od ceste, na kraju zavojite pošljunčane staze između grobova.
Opeke su bile tople tamnocrvene boje, obasjane diskretnim svjetlima. Prošla je
ponoć, no iza šarenih prozora crkve nešto je treperilo: netko je upalio svijeće.
Bez razmišljanja je otvorila vrata. Unutra će provesti noć, otići će prije prve
nedjeljne mise. Na pragu je izula cipele i povukla haljinu do koljena. Na kamenu
iza nje ostali su vlažni tragovi.
Pet svijeća gorjelo je na kraju prolaza. Na prstima je krenula prema njima
ogledavši se po redovima klupa. Stigla je do propovjedaonice i okrenula se, kao
da se obraća župljanima.
“Zdravo?” zazvala je.
36
 “Zdravo”, odvratio je Otac.
Srce joj je stalo. Stajao je na balkonu iznad nje, dlanovima oslonjen na ogradu.
“Bok”, rekla je Majka.
“Zdravo”, ponovio je on. “Nisam nikoga očekivao.”
“Baš sam glupa”, rekla je. “Izgubila sam se.”
“Niste zbog toga glupi.”
“Što vi radite ovdje?”
“Radim nešto u fušu, isprobavam novo osvjetljenje. Dođite gore, ako želite.”
Pozvao ju je rukom. Majka je i dalje drhtala. Nije se micala, a Otac se
nasmijao.
“Nemojte se bojati.”
“Ne bojim se. Kako da se popnem?”
“Vratite se do ulaza. Upalit ću svjetla.”
Nestao je, a crkvom se razlila blistava svjetlost. Preplavilo ju je olakšanje:
glupo je od nje što se tako boji mraka. Hitro se popela stubama, haljina joj se
petljala među nogama. Držala se za zidove, obilazila žice i zastavice i naslagane
stolce. Na vrhu ga je potražila pogledom, posumnjala je da se samo našalio s
njom, da se sakrio. No, on je stajao okrenut joj leđima, čekao je.
“Izgleda da ste proveli zanimljivu večer”, rekao je. U rukama je držao kutiju
s osiguračima. Na podlakticama su mu se isticali vretenasti mišići i delte
plavičastih vena. Bio joj je nova, nepoznata zemlja.
“Da, nisam smjela pristati. Imam prijateljicu, staru prijateljicu, valjda. To je
bila njezina ideja.”
Nije se još udostojao pogledati je.
“Gdje je ona sad?”
“S nekim tipom, valjda.”
“Ne bi se reklo da je baš tako dobra prijateljica.”
“Ne, rekla bih da nije.”
Upalio je reflektor, a njegova se svjetlost prosula niz balkon i zastala na
njezinu licu.
“Vaša kosa”, rekao je. “Sva svjetla slijeću u nju.”
(Sva svjetla slijeću u nju: odlična fora. Iako bih to rado porekla, bilo je
razdoblja, dok sam bila mlađa kad bi i mene impresionirala.)
“I inače ovako provodite subote navečer?” upitala je Majka.
“Ne. Samo ponekad. Znate, volim tehnologiju. I volim pomagati.”
Majka se oslonila na ogradu pokraj njega. Pustila je da joj kosa padne niz
njegovu ruku.

37
 “Nikad još nisam imao društvo”, rekao je Otac i nasmiješio se. “Ovako je
puno zanimljivije.”
“Ja uopće nisam zanimljiva”, rekla je Majka. “Zapravo sam prilično
dosadna.”
“Ne vjerujem vam. Što je najbolje što vam se ikad dogodilo?”
“Molim?”
“Ispričajte mi ono najbolje što vam se ikad dogodilo. Nitko nije dosadan kad
priča o najboljoj stvari koja mu se ikad dogodila. Slušam.”
Majka se sjetila princezine haljine i lica seljana koji su gledali Žetvene
svečanosti. Odjednom su joj se u umu ta lica stala množiti pa je sada vodila paradu
kroz gomilu od stotina - tisuća - dobronamjernika. “Dobro”, rekla je. Točno je
znala kako će to ispričati.
“Eto, vidite”, rekao je Otac kad je završila. “To uopće nije bilo dosadno. No,
to nije bila najbolja stvar koja vam se ikad dogodila.”
“Nije?”
“Naravno da nije”, rekao je Otac. Usredotočio se na kutiju s osiguračima
prebacujući je iz jednoga širokog dlana u drugi. Smiješio se, gotovo se smijao.
“To je ova večer.”
“Dosadna priča”, rekao bi Ethan kad god bi nam je ispričali. “Ne znam zašto
ti se sviđa.”
“Misliš da se to uopće dogodilo?” pitala me Evie kad ju je prvi put čula. “Ili
su se jednostavno upoznali na nedjeljnoj misi?” Iznenadio me njezin cinizam pa
sam se zapitala zašto sama nikada nisam posumnjala u priču. Iskreno, željela sam
da je istinita. Moji su roditelji u njezinu sjaju mračno blistali: ljubavnici na
balkonu, na samome početku priče. Takva mi se njihova verzija najviše sviđala.
.ssss.
Ethan je imao vlastite planove za kuću u Ulici Moor Woods.
Držao ih je za sebe i tijekom večere u petak, i tijekom Anine umjetničke ture
po Oxfordu u subotu ujutro, no oko ručka je znao da više neće imati mnogo
prilika. Ana je pripremila grčku salatu i u vrtu postavila suncobran, pa smo jeli
vani razgovarajući o Ethanovu poslu.
“Jesi li za šetnju poslije ručka?” naglašeno me upitao. Zamislila sam kako
odlučno ulazi u zbornicu u Wesleyju i predlaže to kolegi, i kakve bi konotacije
takav prijedlog izazvao: šetnja s gospodinom Graciejem.
“Naravno”, odvratila sam.
Otišli smo do parkova oko sveučilišta, pokraj igrališta za kriket i cvjetnih
gredica, pa pronašli sjenovit putić do Cherwella. Travnjak je bio uveo, pustinjski
žut, no ispod stabala i pokraj rijeke trava je još bila zelena. Sunce je ukralo malo
Ethanova dostojanstva. Koža mu je bila nekako više prozirna nego bijela, a

38
zajedljive bore - na čelu i između očiju - više se nisu povlačile ni kad bi se
nasmiješio, čekale bi spremne na njegovu licu.
“Kosa ti je još tamnija”, rekao je. “Ne znam zašto to radiš.”
“Stvarno ne znaš?” upitala sam.
“Bolje izgledaš kao plavuša.”
Dovoljno sam ga dobro poznavala, znala sam prepoznati borbeni poklič: prvo
izbiješ nekoliko kamenova iz neprijateljevih zidina, a onda slijedi glavni napad.
“Nemam nikakvu želju u zrcalu vidjeti Majku”, odvratila sam. “Osim toga,
nije mi u izravnom financijskom interesu.”
“Za razliku od mene, hoćeš reći?”
“Sigurno ti ne škodi”, rekla sam, “uz predavanja o, tvojoj osobnoj traumi.”
“O oporavku od osobne traume. I ne osuđujem te, Lex, stvarno te ne
osuđujem, ali trebala bi doći. Reakcije su nevjerojatne. Svi nešto dobiju od tih
predavanja, kunem ti se. Najesen sam u New Yorku. Moglo bi ti pomoći.”
Lice mi se zažarilo. Zastala sam i progutala knedlu, no Ethan nije primijetio.
Sad je već bio korak ispred mene.
“To je odlična platforma za razgovor o obrazovanju”, rekao je.
“I o sebi.”
“Obrazovanje u kontekstu nas. Sjećaš li se uopće koliko smo bih sretni kad
smo se vratili u školu? Želio bih da sva djeca osjećaju taj entuzijazam. Da se
uzdignu iznad okolnosti. Trebala si vidjeti djecu koju sam podučavao kad sam još
bio mlad učitelj, Lex. Već su bili prazne ljušture. Pokušavam im prenijeti naš
entuzijazam. Ne znam zašto imaš problema s tim.”
“Molim te, Ethane”, rekla sam. “Svi znaju da predavanje započinješ nizom
policijskih fotografija.”
“Naravno. Pa moraš ljudima privući pažnju.”
Stigli smo do rijeke. Kroz drveće su se nazirali čunovi koji su polako plovili
vodom. Sjela sam na travu.
“Kad smo već kod toga”, rekao je. “Htio bih s tobom popričati o kući. Ulica
Moor Woods jedanaest.”
Zatvorila sam oči. “Stvarno”, rekla sam.
“Mislim da nam je to dobra prilika. Svima nama. Jedinstvena prilika.”
“Pa, svakako je jedinstvena.”
“Slušaj me. Nije toliko drukčije od onoga što si predložila. Samo nekoliko
promjena. Društveni dom, da. No moramo staviti na njega naše ime. Društveni
dom Gracie, Hollowfield. Ako to učiniš, bit će članaka u novinama, bit će
ceremonije otvaranja. Dobit ćeš javna sredstva. Mnogima ćeš moći pomoći.
Razmisli o tome. Ne bi li barem dio tog mjesta trebao biti posvećen našoj obitelji?
Možda kroz redovita predavanja, ili nekakav memorijalni centar. Mogli bismo...

39
mogli bismo jednu sobu u kući ostaviti kakva je bila, tako da ljudi shvate što smo
prošli. Ne znam. Nisam detaljno razmislio.”
“Muzej.”
“Nisam to rekao.”
“Nitko u toj zajednici neće željeti gledati oltar posvećen starim vijestima.”
“Možda i hoće, ako uz to dođu i neke druge stvari. Pozornost. Investicije.”
“Nismo baš proslavili Hollowfield ni kad je to bilo aktualno”, odvratila sam.
“Ne, Ethane. Ne moramo staviti naše ime na kuću. Bit će to društveni dom, s
pristojnom namjenom. Što tome nedostaje?”
“Šteta je. Lex, puno bih toga mogao postići s kućom. Barem razmisli o tome.”
“Nema šanse.”
“Nemoj zaboraviti da i ja moram pristati na tvoj plan. S kim si uopće
razgovarala? S Delilom? Gabrielom?”
“Ne, samo s Evie.”
Ethan se nasmijao. Odmahnuo je rukom prema meni, kao da se pokušava
riješiti dosadne školarke koja će propasti koliko god se on trudio. “Naravno”,
rekao je. “Naravno.”
.ssss.
Rekla sam Ethanu da ću se sama vratiti pa sam, čim je otišao, pronašla mirno
sunčano mjesto i nazvala Billa. Nije se javio. Pomislila sam da je možda s djecom
u zoološkom vrtu ili na roštilju pa ne čuje telefon. Taj se i dalje znoji. Zbog
Ethana sam se osjećala uzrujano pa sam opet nazvala.
Javio se nakon trećeg pokušaja. “Razmislila sam”, rekla sam. “Pristajem.”
“Alexandra? Vi ste?”
Oko njega je odzvanjala glazba, hodao je kao da traži neki tihi kutak.
Posramila sam se. Bez glasa će upozoriti svoju obitelj - ona ženska, Gracie.
Oprostite.
“Drago mi je što ste mi se javili”, rekao je shvativši da je ipak pobijedio. “I
vaša bi majka bila sretna.”
Majčina sreća? Otrcano, poput istrošena užeta. “Ne bih se kladila u to”,
odvratila sam. “Uglavnom. Sestra i ja imamo ideju...”
Opisala sam mu društveni dom, sobu po sobu. Kod vrta (narcise, uglavnom, i
povrtnjak kojim će se baviti osnovnoškolska djeca), nasmijao se i gotovo mu je
ispao mobitel.
“Savršeno je, Lex. Savršeno. A ostali nasljednici - slažu li se?”
“To je proces”, odvratila sam. I kad nije odgovorio, “U tijeku je.”
“U tijeku je” bila je fraza iz Devlinina rječnika vremenskih termina za
klijente, uz “ubrzo” i “što prije moguće”.

40
 “Morat ćemo potražiti dodatna sredstva”, rekla sam. “Za obnovu. Bit će
mnogo više posla nego što ste očekivali, Bille. Ne morate nam pomagati.”
“Znam. Znam to, Lex. Ali rado bih pomogao.”
Ja ću morati osigurati pristanak nasljednika. On će istražiti potrebnu
dokumentaciju. Spomenuo je prijavu za građevinsku dozvolu, postupak
dokazivanja pravovaljanosti oporuke, prijenos vlasništva. Novi jezik smrti i
imovine. Morat ćemo razmisliti o tome kako ćemo općinskom vijeću predstaviti
plan, rekao je, s obzirom na to odakle dolazi novac. Možda - ako mi je do
pustolovine - možemo zajedno do Hollowfielda osobno ga predstaviti.
“Povratak razmetne kćeri”, rekao je Bill, koji unatoč silnome vremenu
provedenom s Majkom očigledno nikada nije pročitao Evanđelja.
.ssss.
Ethan je otišao poslije večere. Imao je kasni sastanak s ravnateljima iz Wesleyja
u hotelu u centru grada, ne trebamo ga čekati da se vrati. “U početku su me
prezirali”, rekao je. “Bio sam premlad. Previše sam se isticao. Bio sam previše -
kako ono, Ana? - previše revolucionaran. A sad žele sa mnom na večeru za jebeni
vikend.” Cijelo je vrijeme tijekom večere bio naduren, kritizirao je Anino kuhanje
i mahnito točio vino, tako da je klizilo niz stalke čaša i mrljalo drveni stol.
“Bogu hvala što je otišao”, rekla je Ana. “Oprosti, Lex.”
Raščistile smo stol u tišini. Ana je vlastoručno obojila tanjure, tako da su ispod
hrane tijekom jela izranjala stabla maslina i čempresa. “Ostavi nam čaše”, rekla
je. “Otvorit ću još jednu bocu.” Uzela sam krpu iz sudopera i obrisala crvene
krugove sa stola.
Sjele smo vani, prekriženih nogu, okrenute jedna prema drugoj, poput djece
koja se spremaju igrati tapšalice. “Pričaj mi o vjenčanju”, rekla sam.
Do njega je preostalo još samo tri mjeseca. Vjenčat će se u Grčkoj na otoku
Parosu, koji ima vlastiti aerodrom, iako se taj sastoji samo od barake i betonske
piste, Ana je kao dijete ondje provodila praznike i odlučno je rekla octi da će se
ondje vjenčati. Obožavala je bijelu crkvicu u gradiću, visoko na brdu koje joj se
tada činilo kao vrh svijeta. Noću se vidjelo svako svjetlo na otoku, bilo
automobilsko ili iz kuća; tada bi zamišljala par Što se vozi kući nakon
večere, raspravljaju se u automobilu, ili udovicu u krevetu koja pruža ruku ugasiti
lampu na noćnom stoliću.
“Uvijek tako tužne misli”, rekla je. “Bila sam melankolično dijete.”
Zagledala se u nebo pa naglo spustila pogled, kao da se sjetila da sam i ja tu.
“Naravno”, dodala je, “nisam imala razloga za to.”
“Rezervirala sam let”, rekla sam. “Jedva čekam.”
“Slobodno možeš nekoga dovesti, ako želiš.”
Nasmijala sam se. “Ako se taj netko pojavi. Nemam više mnogo vremena.”
“Bit će ti dobro, u svakom slučaju. Delilah će biti ondje.”

41
 “No, taj će susret biti zanimljiv.”
Čak sam i u mraku vrta vidjela kako je porumenjela od nelagode.
Bilo bi joj najdraže da smo svi mi ondje, skladni u šifonu i radosti, na
Ethanovoj strani crkve. Umjesto toga, Evie i Gabriel nisu ni pozvani, a Delilah i
ja odavno ne razgovaramo. Jednom Smo prigodom Evie i ja nagađale tko bi se
sve mogao naći na popisu uzvanika i do koje će se mjere pokazati Ethanova
samoživost. Zaključile smo da je njezino mjesto na vjenčanju vjerojatno dobio
neki političar ili rukovoditelj odbora kakve međunarodne dobrotvorne udruge.
“Netko koristan”, rekla je, “pokraj koga čovjek nikad ne bi volio sjediti.” Slegnula
je ramenima. “Uostalom, nikad nismo bili bliski.”
“Lex...”
Ana je prstima zagrabila po zraku, kao da tamo traži riječi.
“Katkad se pitam....” Započela je.
Zapiljila se u kuhinju, praznu pod elegantnom rasvjetom na drugome kraju
vrta. Napokon je postalo svježije. Grane hrasta iznad nas njihale su se i sudarale
na vjetru, pijanije od nas. Ana je spustila čašu i obrisala suze s očiju.
“Oprosti”, rekla je.
“Nema veze.”
“Ethan je težak. Sve mora biti uspjeh. Škola, prezentacije, dobrotvorne
udruge. Vjenčanje. Znaš, znam da znaš, koliko loše spava. Od samog početka.
Ustala bih noću i našla ga kako čita ili radi. No sada ga čujem kako hoda po
kući. Danju je između nas zid, kad je takav. Ne mogu ga probiti. Ne razumijem
ga. Ja sam sretna dok smo god mi sretni. No on to tako ne doživljava.”
“Uspjeh pod svaku cijenu”, rekla sam.
“Točno tako. A iza tog zida, brinem se da ga uopće ne poznajem. Katkad me
pogleda - recimo, kad postavim kakvo glupo pitanje ili mu. kažem da pripreme za
sjednicu mogu pričekati do jutra - i učini mi se da razgovaram s nekom
nepoznatom osobom, nekom drugom osobom koja ima njegovo lice. I”, nasmijala
se, “ta mi se osoba ne sviđa naročito.”
“Je li ti ikad govorio o našem djetinjstvu?” upitala sam.
“Rekao mi je neke stvari”, odvratila je. “Ali ne sve. Mislim, poštujem to. Bila
sam na njegovim prezentacijama. Znam koliko je propatio. Samo... samo ne znam
postoji li išta što bi mi pomoglo da ga shvatim. Trebam li ga natjerati da mi priča.
Ako imaš kakav prijedlog...”
Ostavi ga, pomislim. Osjećam okus tih riječi u ustima. Čujem kako bi zvučale
da mi iziđu iz usta. Pokušaj shvatiti, objasnila bih, koji je od te dvojice - onaj
kojega si na početku upoznala ili osoba koja ti se čini novom - uistinu moj
brat. Pomislila sam i na posljedice: Ethan usred ruševina svega što je izgradio.
“Čekaj ga”, rekla sam. “Kad je takav, mislim da odlazi nekamo kamo ga ne
želiš slijediti. Uvijek će ti se vratiti.”

42
 “Misliš da hoće?”
“Naravno.”
Nagnula se naprijed, kleknula u travu i uzela me za ruke. “Hvala ti”, rekla je.
Obrazom joj je klizila suza, no smiješila se. “Ti si mi kao sestra”, rekla je.
.ssss.
Kad sam bila dovoljno stara da shvatim kamo Ethan odlazi svakoga dana, Čekala
bih njega i Majku pokraj vrata, stišćući jastuk od uzbuđenja. Osnovna škola u
Ulici Jasper bila je udaljena samo osam minuta hoda, no meni se činilo da je
prešao cijeli svijet i svake se večeri trijumfalno vraćao spreman - iako katkad
ponešto neraspoložen - prenijeti mi sve što je naučio.
U trećem razredu, kad mu je bilo sedam, učitelj mu je bio gospodin Greggs,
koji je uveo Činjenicu dana, Riječ dana i Vijest dana. Učenici su se redom
izmjenjivali u prezentiranju svojih pojmova. I to su bile prve stvari kojima me
Ethan učio kad bi se vratio iz škole, dok bi Majka hranila Deblu. Ethan mi je rekao
da su se prezentacije razlikovale po kvaliteti. Primjerice, Michelle je obavijestila
razred da je na gimnastičkom natjecanju bila druga, kao da su to vijesti. Svaki
put kad bi na njega došao red, Ethan bi jurio u školu pucajući od uzbuđenja, a ja
bih za njim izvikivala njegove pojmove. Bila sam sigurna da je najpametnija
osoba na svijetu.
Još se sjećam nekih Ethanovih činjenica; jednom sam, dok smo JP i ja
sudjelovali u kvizu u pubu, uzela olovku i papir i zapisala glavni grad Tuvalua.
“Funafuti”, rekao je JP. “Dakle, to nisi mogla izmisliti.” Dobili smo besplatne
tekile za jedini točan odgovor, a kad sam spustila čašu, JP je odmahnuo glavom.
“Funafuti”, ponovio je. “Čovječe.”
Prije nego što je počeo raditi u osnovnoj školi u Ulici Jasper, gospodin Greggs
proveo je godinu putujući svijetom, a Ethan mi je razrogačenih očiju opisivao
sadržaj njegove učionice. Imao je babuške, koje su živjele jedna u drugoj, i mali
brončani model Golden Gatea u San Franciscu. Imao je kimono iz Japana, koji su
svi mogli probati - i cure i dečki jer su ih u Japanu svi mogli nositi - i imao je
kaubojski šešir s pravog Divljeg zapada.
Otac se vratio s posla i pridružio nam se u kuhinji. Bila je hladna večer, petak,
a on je još bio u kaputu koji je mirisao po hladnoći. Uzeo je četiri komada kruha
iz frizera i gurnuo ih u toster. “To nije pravo mjesto”, rekao je.
“Što to?”
“‘Divlji zapad’. Taj gospodin Greggs ti laže, Ethane. Nije bio ondje jer to nije
pravo mjesto.”
Pogledala sam Ethana s druge strane stola, no on se zapiljio u svoje ruke koje
je stisnuo kao da se moli. Otac je razmazao maslac po tostu i odmahnuo glavom.
“Nisam mislio da ćeš biti tako glup”, rekao je, “i da ćeš pasti na takve
budalaštine.”

43
 Otac nas nije učio činjenicama, no učio nas je filozofijama. Jedna od njih bila
je da nitko nije bolji od drugoga, koliko god bio obrazovan ili bogat; točnije, nitko
na, svijetu nije bolji od nekoga iz obitelji Gracie.
“Tko je taj?” zazvao je Otac. “Deborah?”
Majka se dogegala iz dnevne sobe, s Delilom na rukama i Evie u trbuhu. “Tko
to?”
“Gospodin Greggs”, rekao je Otac. “Ethanov učitelj.”
“Što s njim?”
“Je li čudnovat?” upitao je Otac. Presavio je zadnji komad tosta napola i
ugurao ga u svoj osmijeh.
“Bio je pomalo delikatan na roditeljskom sastanku”, odvratila je Majka.
Otac je otpuhnuo. Zadovoljan odgovorom. Nosio je plavi kombinezon koji
nije mogao obuzdati njegov smijeh; tijelo mu se nadimalo kroz tkaninu poput
magme što se probija kroz zemljinu koru. Nakon što mu je gospodin Bedford
dao otkaz, Otac je radio kao električar za viktorijanski hotel u Blackpoolu, na
obali, i nosio je odoru kakvu su nosili i čistači u hotelu.
“To je samo privremeno”, govorio je. “Naravno.”
Kad su se tek upoznali, Otac je rekao Majci da je poslovni čovjek, što nije
bilo daleko od istine. Navečer i vikendom i dalje je odlazio u mali ured u gradu, s
prljavim roletama i natpisom koji je naručio kod tiskara: CG Savjetništvo:
Iskričave ideje. Davao je savjete o kupnji računala, popravljao je Walkmane i
vodio nepopularne satove kodiranja subotom popodne. Djeca svih dobi bila su
dobrodošla; boljih bi se dana pojavila dva ili tri smrknuta dječaka u pratnji
majki, koje su voljele prčkati po tipkovnicama i razgovarati s Ocem. Otac je želio
govoriti o računalima; majke su željele da im Otac govori o sebi.
Otac je govorio samo kad bi bio siguran da ga njegova publika sluša, pa je
svaka fraza bila odmjerena, pripremljena i pažljivo izgovorena. Majke na
satovima programiranja željno bi se naginjale prema šutnjama između njegovih
riječi,: sviđao im se njegov smireni karakter, njegova brada i crna kosa, krupne
ruke što su letjele iznad tipkovnice i koje je bilo lako zamisliti na vlastitoj koži.
“Natrag u rovove”, rekao je Otac i ustao. Jedna od majki najavila se da će doći
na razgovor o tome treba li kupiti računalo Macintosh ili IBM. Puno posla te
večeri u CG Savjetništvu. Ethan je pričekao da se ulazna vrata zatvore; čim je to
čuo, jurnuo je pokraj mene i Majke na kat. I on se bacio na posao.
.ssss.
Nedjeljna večera: svaka dva tjedna trebalo je preživjeti pitu od mesa i bubrega.
Povraćalo mi se od svakog komada organa koji bi mi prsnuo pod zubima.
Ethan je u subotu ujutro bio u gradskoj knjižnici i prokrijumčario je kući
ruksak pun knjiga koje mi je odbio dati; istovario ih je na svoj krevet i otjerao me

44
iz sobe. Sad smo ga čekali za kuhinjskim stolom. Delilah je bila nemirna, izvijala
se u Majčinu naručju. Majka je izvukla dojku iz haljine i ponudila je djetetu.
“Dosta je bilo”, rekao je Otac i ustao. “Idem po njega.”
Nije bilo potrebe. Čuli smo tihe korake na stubama i na vratima kuhinje
pojavio se Ethan.
“Oprostite”, rekao je.
Bio je tih dok smo jeli mesnu pitu, bio je tih dok smo nosili tanjure u sudoper.
Bio je tih kad je Otac tražio svoje piće, koje je Ethan oprezno izvadio iz
Zabranjenoga ormara i natočio u Očevu čašu s vjenčanja, onako kako su ga
naučili.
I on je, kao i Otac, znao koliko je važno odabrati trenutak za razgovor.
Kad smo se vratili za stol i gledali Oca kako pije, Ethan se nakašljao. Bio je
previše nervozan za duge uvode pa je odmah prešao na stvar.
“Postoji mjesto”, rekao je Ethan,; “koje se zove Divlji zapad.”
Podignula sam pogled sa stola. Očeve su usne bile vlažne, liznuo ih je.
Kotrljao je dnom čaše po stolu i promatrao jantarnu tekućinu što se pod
kuhinjskim svjetlom valjala u njoj.
“Što to govoriš?” upitala je Majka.
“Tamo je išao gospodin Greggs”, nastavio je Ethan “Čitao sam o tome. To je
samo naziv za američko granično područje, kad su ljudi prvi put stigli u taj dio
žemlje. Nije bilo zakona, bili su samo kauboji i pioniri i gradovi puni saloona.
Danas je drukčije, ali još se može otići. Možeš ići u Teksas ili Arizonu ili Nevadu
ili Novi Meksiko, gdje je bio gospodin Greggs.”
Otac je spustio čašu i zavalio se u stolac.
“Dakle”, rekao je. “Hoćeš reći da ste ti i gospodin Greggs pametniji od mene.
To hoćeš reći?”
Grlo mi se stisnulo; činilo mi se da mi je zalogaj mesne pite zapeo negdje
između grla i želuca.
“Ne”, odvratio je Ethan. “Hoću reći da si pogriješio u vezi s Divljim zapadom.
To je stvarno mjesto, a gospodin Greggs nije pravio budalu od mene.”
“O čemu to govoriš, Ethane?” upitala je Majka.
“Ne čuješ?” rekao je Otac. “Govori o tome koliko je bolji od svih nas.” A
onda se obratio Ethanu, “Što bi još želio reći svojoj obitelji? Molim te, daj nas još
nečemu pouči.”
“Mogu vam pričati o kaubojima”, rekao je Ethan. “A čitao sam i o životu
pionira. Dobivali su pisma od drugih ljudi iz pograničnog područja - od prijatelja
i obitelji - pozivali su ih da i oni dođu na zapad...”
Otac se smijao.

45
 “Znaš u čemu je problem kad si umisliš da si jako pametan?” upitao je Otac.
“Postaneš jako dosadan, Ethane.”
U Ethanovim očima drhtale su suze.
“Tebi se to ne sviđa”, rekao je, “jer sam ja imao pravo, a ti si pogriješio.”
Način na koji se Otac pokrenuo podsjetio me na krokodile u dokumentarnima
kakve sam tada voljela, krokodile čija su tijela bila potpuno mirna sve dok lovina
ne bi dodirnula vodu.
Otac je ustao, skočio preko stola i pljusnuo Ethana nadlanicom tako jako da
je ovaj odletio iz stolca, a po stolu je prsnula krv. Delilu je buka probudila,
zaplakala je.
“Pozlit će mi”, šapnula sam Majci i uspjela se odmaknuti svega nekoliko
koraka od stolca. Dok sam klečala na sagu, ponovno suočena s mesnom pitom,
Otac me zaobišao i izjurio kroz ulazna vrata. Nije ih zatvorio za sobom, vlažni
noćni zrak uvukao se u kuću i nastanio se u njoj.
Majka je obrisala Ethanu lice, očistila za mnom, presvukla Delilu. Mala
razočaranja već su joj objesila kožu čeljusti, vukla je za grudi. Postajala je
sumorna; žive oči s fotografija iz djetinjstva sada su bile tvrde, rezignirane.
Dokrajčila je piće koje je ostalo u Očevoj čaši i čekala ga da se vrati. Osjećala je
ritanje novog djeteta u maternici. Parada se nastavljala.
.ssss.
Ethan se vratio u gluho doba noći. Čula sam ga kako u prizemlju razgovara s
Horacijem, a onda sam zaspala. Kad sam se ponovno probudila, stajao je na pragu,
obasjan svjetlom iz hodnika. Sjetila sam se drugih vratnica, u Ulici Moor Woods;
i njih je tako znao ispuniti. Silueta mu se nimalo nije promijenila.
“Možemo li razgovarati?” upitao je.
Neugodno je biti tako izložen budnom pogledu dok spavaš. Nosila sam tanku,
jeftinu pidžamu koju sam kupila na kolodvoru. Zgužvala mi se na trbuhu i medu
nogama. Zamotala sam se plahtom do vrata i zaškiljila prema svjetlu. “Sada?”
upitala sam.
“Ti si moja gošća. Ne bi li me trebala zabavljati?”
“Mislim da je upravo obrnuto”, odvratila sam.
Zatvorio je vrata za sobom, a za njim je u sobu ušao miris ustajala vina. Na
trenutak, prije nego što je pronašao prekidač, zajedno smo bili u mraku.
“Kako je prošlo?” upitala sam.
Naslonio se na zid, smiješio se kao da zna nešto što ja ne znam.
“Najviše me veseli”, odvratio je, “gledati ih dok pokušavaju odlučiti žele li
da uspijem ili da propadnem.”
Zastao je, u mislima se vratio u hotelski bar. Na licu sam mu vidjela koliko je
zadovoljan. Točno je znao što reći. Ispucao je svoje uvrede, no one još nisu doprle
do njihove svijesti; ravnatelje će pogoditi tek u krevetima, usred noći.
46
 “No, dobro. Kako ste ti i Ana provele večer?”
“Bilo je lijepo.”
“Lijepo. Što je bilo lijepo?”
“Što hoćeš, Ethane?”
“Hoću znati o čemu ste razgovarale”, rekao je. “Za početak.”
“Ni o čemu. O vjenčanju. Njezinoj haljini. Otoku. Ništa posebno.”
“O Ulici Moor Woods?”
“To nije razgovor za subotu navečer. Zar ne?”
“Moraš znati”, rekao je, “da mi je dobro. Ali ne mogu se nositi s raznoraznim
smetnjama, Lex. Ne mogu se nositi s tvojim pričama u ovom trenutku.”
“S mojim pričama?” rekla sam. Počela sam se smijati. “Morao sam birati”,
odvratio je, “što ću reći Ani. To ti je jasno. Ne želim je uzrujavati. Ima stvari -
određenih stvari - koje ne mora znati.”
“Stvarno?” Sve sam se jače smijala. “Određenih stvari, ha?”
“Prestani se smijati, Lex”, rekao je. “Lex...”
Prišao mi je i uhvatio za vrat. Njegov se dlan čvrsto ovio oko moga grkljana.
Na sekundu; tek toliko da mi pokaže da može. Čim me pustio, iskoprcala sam se
iz kreveta kašljući od šoka.
“Prestani”, rekao je. “Lex. Lex, molim te.”
Pružio je ruke prema meni, cijelo mu je tijelo izražavalo kajanje. Kao i obično,
to nije doprlo do njegova lica. Naslonila sam se na zid, što dalje od njega. Znoj
mi je klizio pod kosom, niz leđa, poput kukaca što gmižu.
“Nemoj probuditi Anu”, rekao je. “Molim te.”
“Određene stvari...” rekla sam. Čekala sam da mi se tijelo prestane trzati, da
mogu nastaviti govoriti. “Koje stvari? Recimo, to da si bio prijestolonasljednik?
Pravi Očev sin?”
“Nepravedna si.”
“Znaš, nekoć sam mislila da ćeš nas ti spasiti”, rekla sam. “Čekala sam.
Mislila sam - njega čak i ne vežu. Sad će, samo što nije. Kad navrši osamnaest.
Kad bude mogao otići.”
“Pokušao sam, Lex. Kad smo bili mali. Sjećaš se? Dok sam još mogao. Ali
poslije... ponestalo mi je hrabrosti.” Gledali smo se preko kreveta. Sada je bio
manji. Ethan, s manjkom hrabrosti i licem koje izaziva suosjećanje.
“Ja se toga ne sjećam tako”, rekla sam. “Uopće se toga ne sjećam tako.”
Sjeo je na krevet i dlanom zagladio plahtu. Slušali smo hoće li se Ana oglasiti,
ali u kući je vladala tišina: sagovi i police i prozori, neuznemireni.
“Ako baš želiš znati”, rekla sam, “večeras smo razgovarale o drugim
stvarima.”
Kimnuo je.
47
 “Idi u krevet, Ethane.”
“Ono što sam ti prije rekao”, rekao je, “o ravnateljima...”
“Što s tim?”
“Neću propasti”, rekao je. “Zar ne?”
“Čisto sumnjam.”
Pijano mi se nasmiješio. Sve do očiju. Kao da je već zaboravio.
“Hvala ti”, odvratio je. S mukom se uspravio i oteturao do vrata. Čula sam
kako hoda hodnikom do svoje sobe, na pola se puta spotaknuo o sliku, zatim šapat
madraca, njega, Ane. Sjedila sam leđima oslonjena na zid, ispruženih nogu, držeći
se za vrat ondje gdje me stisnuo, isprva čvrsto, pa labavo, uvjerena u kontrolu
vlastitih prstiju, mišići su slušali zapovijedi motoričkog korteksa. Čekala sam
malo, da osjetim ugodu, i tek sam onda otišla natrag u krevet.
.ssss.
Kad smo se umorile od bolničke sobe, dr. K. mi je pomogla sjesti u invalidska
kolica i odvezla me hodnicima. Voljela sam bolničko dvorište, koje je u stvari bilo
samo ćelavi vrt između odjela, prepun pušača i ljudi koji su obavljali
ozbiljne telefonske razgovore. Liječnici su tražili da nosim sunčane naočale kad
god sam vani, no dr. K. se zgrozila ugledavši okvire koje su mi dali u bolnici i
obećala mi donijeti svoje. Stoga sam se otkotrljala van u pidžami, s pokrivačima
i Wayfarer naočalama.
Danas detektivi nisu bili s nama. “Tražili su da ti postavim jedno pitanje”,
rekla je dr. K. “Rekla bih da je osjetljive prirode.” Sjedile smo jedna pokraj druge,
ona na klupi, ja u kolicima. Lakše je o nekim stvarima razgovarati, rekla mi je,
kad drugu osobu ne moraš gledati u oči.
“Riječ je o tvojem bratu”, rekla je. “O Ethanu.”
Očekivala sam to.
Detektivi u pitanjima nisu spominjali Ethana, no upravo su ga time neizravno
optuživali. Već cijeli mjesec, pomislila sam, nisam čula njegovo ime.
“Vidiš”, nastavila je dr. K., “on nije bio u istome stanju kao vi. Bio je jači.
Ništa nije bilo slomljeno. Nije čak bio ni u lancima.”
Preplela sam prste ispod pokrivača, pa pogledala površinu deke. Morala sam
biti sigurna da ne vidi moje ruke.
“Bilo je izvješća koja su govorila o tome da je on smio izlaziti iz kuće.”
Zamislila sam detektive nagurane oko televizora, kako pregledavaju snimke
iz naše sumorne ulice. Traže Ethana.
“Policajci se pitaju”, rekla je, “je li uopće patio. Ili je njegova uloga bila
potpuno drukčija.”
Cijeli mjesec istraživanja, a sve za ovaj trenutak. Detektivi će nestrpljivo
čekati da ih dr. K. nazove nakon našeg sastanka, vjerojatno stisnutih zubi i s
potrebnom dokumentacijom.
48
 “Je li te ikad ozlijedio?” upitala je.
Pokušala sam lice složiti poput njezina, poput neprobojne fasade.
“Ne”, rekla sam.
“Ne moram ti ni govoriti”, rekla je, “da je prošlo vrijeme kad je trebalo nekog
štititi.”
“Ništa nije mogao učiniti”, rekla sam. “Kao ni mi.”
“Sigurna si?” upitala je. Dopustila sam si da je pogledam, tada, preko vrha
naočala, tako da vidi da sam ozbiljna.
“Da”, rekla sam.
.ssss.
Kuća u Oxfordu bila je ujutro prelijepa. Dugačak kvadrat sunčeva svjetla probio
mi se u spavaću sobu i pao na moj pokrivač. Anina slika u gostinskoj sobi
prikazivala je rijeku u pokretu, a Ana ju je smjestila iza kreveta, okrenutu
prema prozoru, tako da je bilo teško razaznati što je učinak boje na platnu, a sto
je od svjetlosti u sobi. Odbacila sam pokrivač i protegnula se prema toplini dana.
Na trenutak sam zamislila da je kuća moja, i prazna. Uzela bih knjigu iz knjižnice
i provela jutro u vrtu. Cijeli dan ne bih ni s kim razgovarala.
Ethan i Ana bili su u kuhinji, stajali su jedno uz drugoga pokraj pulta,
dodirivali se tijelima. Pomirili su se.
“Kako je prošao sastanak?” upitala sam. Ethan se okrenuo prema meni,
potpuno miran.
“Odlično”, odgovorio je. Odjenuo je polo majicu, kosa mu je bila vlažna.
“Zanimalo ih je općenito stanje, prije nego što dobijemo rezultate. Naravno, to je
nemoguće predvidjeti. Ali ja sam optimističan.”
Poslužio mi je kavu. Bjeloočnice su mu bile žućkaste, premrežene crvenim
žilicama.
“Kasno si se vratio”, rekla sam. “Nisam te čula.”
“Ma, nije bilo jako kasno. Danas imamo sportska događanja u školi, pa
moram biti u pristojnoj formi. Idemo Ana i ja. Pridruži nam se ako želiš.”
“Ne brini se. Idem na vlak za London. Moram razmisliti o razgovoru s
ostalima, kako si mi rekao.”
“Pa, pečemo jaja. Ostani barem na doručku.”
Jeli smo u tišini gledajući prema vrtu. Kad je Ethan završio, odgurnuo je tanjur
i uzeo Anu za ruku, “Da ne zaboravim”, rekao je, iako nije bilo šanse da išta
zaboravi. “Ana i ja smo razgovarali o tvojem prijedlogu. O tome što bi trebalo s
kućom.”
Usta su mi bila puna pa sam samo kimnula.
“Odlična ideja”, nastavio je. “Društveni dom u takvom gradiću. Nikakva veza
s nama. Dobro zvuči, Lex. Reci mi samo što trebam potpisati.”

49
 “Sigurna sam da ćemo moći donirati razne potrepštine”, rekla je Ana. “Boje,
papir. Anonimno, naravno.”
“Dobro”, rekla sam. “U redu.” Sjetila sam se na tren Devlin usred pregovora,
kako bi odjednom pokazala mekoću kad to njezin neprijatelj najmanje očekuje;
kao da ti je povjerila svoju najdragocjeniju tajnu i sad ju jednostavno moraš voljeti
zbog toga. “Možemo razgovarati o ograničenoj količini publiciteta”, rekla sam,
“ako mislite da bismo tako mogli privući više donacija.”
“Jako uzbudljivo”, rekla je Ana. Pljesnula je, ustala i poljubila Ethana u čelo.
“Da odjenem ljetnu haljinu?” upitala je. “Ili nešto sportski?”
“Odjeni haljinu”, odgovorio je, a ona je kimnula i otrčala na kat.
Okrenula sam se prema Ethanu.
“Što je sad?” rekao je. “Malo sam razmislio. Ne treba mi to, ustvari. Učini
ono što će te usrećiti. Osim toga, Ani se ideja svidjela.”
“Jesi li siguran?”
“Gotovo da jesam. Imam uvjet.”
“Šališ se.”
“Sve ću potpisati. Ali ako ćemo po tvome, onda ćeš se ti time baviti.
Rušenjem, prikupljanjem sredstava, svime. Ne želim više ništa čuti o tome.
Mislim, ogledaj se oko sebe. Ja sada živim ovdje.”
Pogledala sam pospane pčele u travi, omletom uprljane ručno oslikane
tanjure, Horacija koji je drijemao ispod suncokreta koje je Ana posadila u otraga
vrtu. (“Lokalno natjecanje u vrtlarenju”, ozbiljno mi je objasnila, “održavaju ga
starije žene u Summertownu. Ali ove godine ja pobjeđujem.”)
“Čak i kad tebe vidim”, rekao je Ethan. “Katkad mi je i to previše.”
Na to sam mu mogla svašta odgovoriti, no svaki bi me odgovor stajao već
postignutog dogovora. Kimnula sam. “U redu”, rekla sam. Rukovali smo se, kao
da smo djeca koja se klade oko imena glavnog grada Tanzanije. To mi je
sjećanje izmamilo osmijeh, ali nisam se mogla sjetiti imena, pa sam pitala Ethana.
To je bila moja mirovna ponuda.
“Nije Dar es Salaam”, odgovorio je.
“Pa, da, nije”, rekla sam.
“Dodoma”, rekao je. Pogledao me, trijumfalno, pa čeznutljivo. “Gospodin
Greggs i njegovi glavni gradovi.”
“Sjećam ih se.”
“Ali Dodome se nisi sjetila.”
“Ne, nisam.”
“Znaš”, rekao je Ethan, “prošle sam godine održao predavanje na konferenciji
za učitelje. To je važan događaj. Dolaze ravnatelji iz cijelog svijeta. Na kraju
govora, kad je počeo aplauz, kad sam se mogao opustiti, podignuo sam pogled

50
i bio sam siguran da ga vidim u gomili - gospodina Greggsa. Bio je otraga, no
pljeskao je i učinilo mi se da sam uhvatio njegov pogled. Poslije sam ga pokušao
pronaći, na primanju, ali bilo je previše ljudi, bila je posljednja večer
konferencije, i nisam ga našao.
No, da. Odlučio sam ga potražiti. Tražio sam popis sudionika konferencije,
nije ga ondje bilo. Pretražio sam imena ravnatelja iz cijele države, mislio sam da
je slučajno ispao s popisa. Ni ondje ga nisam našao. Pa sam onda proširio potragu.
Ispalo je da nije mogao biti na konferenciji, jer je umro. Pet godina prije. Još je
bio učitelj, u gimnaziji u Manchesteru - umro je u službi.”
Sjetila Sam se Ethana kako odlazi u školu onih dana kad je on trebao
prezentirati, prepun znanja. “Žao mi je”, rekla sam.
“Ma, što se to mene tiče? Ali bio je dobar učitelj.”
Čuli smo Anu na stubama. Ustali smo, zajedno, gledali je kako prolazi kroz
kuhinju. Odjenula je žutu haljinu, a kad je izišla na sunce raskrilila je ruke kao da
nas želi zagrliti. “Samo”, dodao je Ethan prije nego što je stigla do nas, “svaki put
kad držim predavanja, mislim na njega. Volim ga zamišljati u gomili.”

51
 3.

Delilah (Djevojčica B)

VIŠI POLICIJSKI INSPEKTOR GREG JAMESON sa šezdeset pet godina: debeo,

umirovljen, poput ostarjela izložbenog psa: Svakog jutra mu žena, Alice, skuha
čaj, namaže tost maslacem, gurne mu jastuk pod leđa, doda mu novine i
stari bolnički pladanj koji je donijela s posla. “Da ti nadoknadim one duge, duge
noći”, kaže mu. Deset je ujutro, zavjese u spavaćoj sobi lepršaju na laganom
povjetarcu i u takvim se trenucima više i ne sjeća noćnih smjena.
Dani su mu ispunjeni. Uživa u vrtu, slušajući kriket na radiju. Voli jednom
tjedno otići na plivanje na Pells Pool, ali samo ljeti. Kad se svuče na travi, iznenadi
ga velika bijela masa trbuha, sijede dlake zamršene na prsima. Iznenadi ga što ne
tone u bazenu. Zimi spava zimski san uz kekse i sportske biografije. Drži
predavanja po mjesnim školama i društvenim domovima u Londonu, govori o
svojem radu u policiji, danima koje je proveo kao detektiv, i o tome kako bi i oni
mogli raditi taj posao. Katkad mu postavljaju zanimljiva pitanja i onda zna da su
ga slušali, da je dobro potrošio dan; katkad će ga samo pitati: “Jeste li nosili
uniformu?”
Katkad jest. I onda bi se sjetio svega. Katkad bi se vraćao s posla rano ujutro,
mrzeći cijeli ljudski rod i razmišljajući o tome da se spakira i odveze do
najusamljenijih mjesta kojih se može sjetiti - možda Ben Arminea, ili Snowdonije
- te da ostatak života provede kao pustinjak. (Ili, razmišljao je, kao lokalni čudak;
tako bi i dalje imao pristup toplim obrocima i pubu.) Bilo je dana kad ne bi mogao
razgovarati s Alice jer se njezin život drastično razlikovao od onoga što je on
doživio u svojoj smjeni: ona je vjerovala da su ljudi u biti dobri. Pjevala bi u
kuhinji, ili bi se nervirala što je dobila letak o okrutnosti prema životinjama. Što
bi joj uopće mogao reći?
Da. Svojedobno je nosio uniformu.
Mnoge je slučajeve riješio i o njima ne razmišlja često. Drugi vise otvoreni,
poput vrata zimi, osjeća propuh što dopire kroz njih.
Primjerice: dvadesetogodišnjak, Freddie Kluziak, otišao je na zabavu bliskog
prijatelja u privatnu dvoranu puba. Na prvome katu. Nadzorna kamera u pubu bila
je na stubištu koje je vodilo na kat i snimila je Freddieja kako se penje s dvojicom
poznanika, noseći rođendanski dar. Večer je završila, svjetla su se upalila,
prijatelji su tražili Freddieja, no njega nigdje nije bilo. Dobro: možda je otišao
ranije, pijan ili umoran. Dva dana poslije, njegova je djevojka podignula uzbunu.

52
Nitko ga nije vidio još od zabave. Snimke s kamere stigle su na Jamesonov stol
poput davno iščekivane pozivnice. Cijela se ekipa okupila, svi su tražili detalje.
Jameson je proveo sedamdeset dva sata prateći kretanje svih osoba koje su se
popele stubama toga dana. Svi su se od njih poslije spustili, svi osim Freddieja
Kluziaka.
Jamesona je najviše uznemirio dar. Ni njega nije bilo. Osjećao se glupo
govoreći Freddiejevu ocu da mu je sin vjerojatno otišao kroz prozor s darom u
rukama, no do tog su trenutka već bili prekopali sve zidove u dvorani i
vlasniku zgrade popeli se navrh glave.
Ili: petogodišnje dijete popelo se na prozor trećeg kata i skočilo. George
Casper bio je nepismen i gotovo nijem. Nije znao, objasnio je njegov učitelj,
okretati stranice knjige: gledao bi u njih kao da su mrtve, prazne. A volio je ptice.
Saznali su to od dječakove majke. Ponudila je to kao objašnjenje za njegov skok.
George je odgurao stolac do prozora, rekla je, da bude bliže pticama. Omaknuo
se s okvira, taj neuredni, polunagi Ikar, koji nije bio u stanju ni, dozvati u pomoć.
“Koji stolac?” upitao je Jameson, a majka se nije mogla sjetiti; odmaknula ga je
kako bi vidjela tijelo na tlu. Jameson je podignuo svaki od tri stolca u stanu i nije
povjerovao da je pothranjeno dijete moglo pomaknuti ijedan od njih. Sobe su bile
kakofonija DNK-a: dječak je stajao na svakome sjedalu; na svim krevetima bilo
je ostataka svih ukućana; greškom su testirali i pseće govno. Jameson nije znao
kako je dijete završilo na betonu, no pogledao je roditelje i zaključio da nisu samo
glupi, nego i okrutni.
Tada je postao neprofesionalan. Tih nekoliko mjeseci bili su jedina mrlja na
njegovoj besprijekornoj karijeri. Poslije posla odjenuo bi traperice i majicu te
prolazio pokraj njihova stana i prisluškivao ih. Slijedio bi očuha do puba i
popio šest viskija - šest - u nadi da će prije zatvaranja doznati nešto važno. “Kamo
to odlaziš”, mrmljala je Alice kad bi se vratio smrdeći po dimu, i kad bi se potom
skidao u mraku, a njegova odjeća šuštala drugačije od službene uniforme.
Jedne je večeri naletio na majku u dvorištu zgrade. Nosila je vrećice za
kupovinu, nabujala trbuha. Bilo je prekasno da promijeni smjer pa joj se
nasmiješio. Skrenula je pogled, no onda se ipak okrenula za njim.
“Niste li vi policajac?” upitala je pogledom tražeći uniformu, značku.
“Da, jesam. U civilu sam. Kako ste?”
Ponio joj je vrećice uza stube. Sretna je što će opet biti majka. Kad se rode,
slatki su kao psići. “Imate li vi djece?” upitala je, a on je rekao da nema. Nada se
da će ih imati jednoga dana; Poželio joj je sve najbolje.
Te je noći ležao na krevetu, potpuno odjeven, Alice se probudila od njegovih
jecaja. Drhtanja njegova tijela na madracu. Već su pet godina željeli dijete. Uzeo
ju je u naručje - ili je možda ona uzela njega - i lice mu se osušilo u njezinoj kosi.
Ne valja razmišljati o životnim nepravdama, odlučili su da to neće činiti, ali
katkad...

53
 No za njih je bilo i drugih prilika. U obitelji je bilo djece. Alicein je mlađi brat
imao tri djevojčice i često su ih čuvali. Jameson i najstarija djevojčica istoga su
dana slavili rođendan, a kad joj je bilo deset, proveo je cijeli dan sastavljajući
vrtni trampolin za zabavu, na kraju je čak privezao balone za podnožje. Bilo je
neočekivano naporno i kad je završio, samo se srušio na podlogu. Alice je stajala
na vratima kuhinje sa šalicom čaja u rukama, smijala mu se.
“Je li lakše ili teže”, upitala je, “od sastavljanja pokućstva?”
Spustila je šalicu na prag i popela se pokraj njega na trampolin. Poskočila je,
prijeteći, s noge na nogu.
“Ne budi smiješna”, rekao je.
“Ma daj, idemo!”
Držali su se jedno za drugo, skakali i vrištali, a za minutu su se umorili. Djecu
je trampolin oduševio i neko je vrijeme bio glavna zvijezda svakog posjeta
Jamesonovu kućanstvu. A onda su djevojčice postale tinejdžerice i više ih odrasli
nisu zanimali, a trampolin je zahrđao, zakopan pod nanosima jesenjeg lišća.
Slučaj Gracie zatekao ga je kad mu je bilo pedeset. Siječanj. Godinama nije nosio
uniformu. On i Alice upravo su se vratili s posla i skidali božićne ukrase. Nekako
bi se uvijek posramio zbog toga, iako je volio ukrase u prosincu. Svlačenje drvca;
pažljivo spremanje ukrasa u njihove kutije.
Za koga su ih uopće postavljali? Sjeli su u kuhinju večerati - Alice je govorila
o politici u bolnici, o novome dečku njihove nećakinje, o najgorem slučaju u
traumi tog dana - kad je zazvonio telefon.
Pozvali su ga natrag u ured na prvi sastanak. Forenzičari su poslali fotografije
iz kuće, a viši policijski nadzornik proveo ih je kroz svaku sobu; ovdje je očevo
tijelo; Dječak D pronađen je ovdje, u kolijevci; Djevojčica B i Dječak B bili su u
prvoj sobi na katu, vezani. Forenzički arheolozi počeli su iskapati po vrtu i u
temeljima kuće, no to će još trajati. Djeca su bila u različitim bolnicama, u skladu
s njihovim potrebama; sva su bila izgladnjela i, osim dva dječaka, u kritičnom
stanju.
Sedmero djece. Jameson je gledao slike na ekranu, mijenjale su se, a uvijek
su bile iste. Isti prljavi sagovi, isti vlažni madraci, iste vreće pune smeća. Pomislio
je na Alice koja se vjerojatno stisnula na kauču, na nosu joj naočale, gleda
televiziju. “Čini se gadno”, rekla mu je kad je odlazio. “Čekat ću te.”
“Nemoj, Alice.”
“Želim te čekati.”
Dva su prioriteta, rekao je nadzornik. Prvi je bio očuvati dokaze; drugi je bio
započeti s intervjuima. Kako se to dogodilo? Kad su djeca posljednji put viđena;
tko su im prijatelji; gdje su drugi rođaci? Sutra će dobiti liječničke izvještaje.
Majka je u pritvoru. Pronašli su tetu koja je željela progovoriti.
“Još ne smijemo razgovarati s djecom”, rekao je, a Jameson je shvatio da je
oko toga bilo rasprave i da je nadzornik izgubio.
54
 Jamesonu su dali da ispita Peggy Granger. “Nakon toga”, rekao je nadzornik,
“možeš raditi s Djevojčicom A. Jedna dječja psihologinja već se upućuje u slučaj.
Dr. Kay. Poznaješ li je? Mlada. Vrlo impresivna, već sam radio s njom.
Inovativna, kažu neki.”
“Djevojčica A”, rekao je Jameson. “Ona je pobjegla?”
Kući se vratio usred noći. Alice je ležala na kauču s upaljenim svjetlom, i
dvije šalice čaja na sagu.
“Uvijek su mi govorili da se ne treba udati za policajca”, rekla je. “I imali su
pravo.”
Znao je da je cijelu večer smišljala što mu reći tako da ga natjera na osmijeh.
Podignuo joj je noge, sjeo i spustio ih sebi u krilo.
“Osjećam se kao da mi je sto godina”, rekao je.
“Izgledaš kao da ti je barem sto sedam. Kako je bilo?”
“Užasno”, odgovorio je. Spustila je ruku i dodala mu šalicu čaja. “A zlikovac
je već mrtav.”
“Žao mi je”, rekla je.
“Sjećaš se”, nastavio je, “onih večeri, na samome početku, kad sam znao
zaplakati? Uvijek sam mislio da je to zbog užasa kojih sam se nagledao. Zbog
onoga najgoreg u ljudima.”
“Šš”, rekla je. “Ne moraš...”
“Ali nije bilo zbog toga”, upao je on. “Mislim da je to bilo zbog zahvalnosti.
Mislim da bi mi samo laknulo. Znaš? Zbog nas, zbog našeg života.”
Tijekom idućih mjeseci dobro je upoznao dr. Kay.
Mnoge su sate proveli u bolnici slušajući priče mršava, ranjenog djeteta. Bilo
je dana kad je nije mogao pogledati, pa bi se usredotočio na svoje bilješke ili na
čudan digitalni jezik bolničkih uređaja, koji nije razumio. Svakim je danom
djevojčica jačala, i ako bi katkad posumnjao u metode dr. Kay i u to što bi odlučila
reći a što prešutjeti, ona bi mu ukazala na to. “Svakoga dana”, rekla je, “djevojčica
A napreduje.
Sve je dalje i dalje od one kuće - brže nego drugi. Vidite to, zar ne?”
“Naravno.”
“Dobro onda. Pustite me da radim svoj posao.”
Kad su intervjui bili završeni i dokazi prikupljeni, njega su prebacili na druge
slučajeve iako se često raspitivao o djeci i nastavio je nadgledati slučaj Gracie,
Kasno jedne večeri, kad je završavao s poslom, u posjet mu je stigla dr. Kay.
Posljednje blijedo proljetno sunce skrivalo se iza roleta. Spremao je stvari u torbu
i razmišljao o svojem krevetu, njegovu mirisu i pomalo otrcanim plahtama, koje
je baš volio. Razmišljao je i o krevetima u Ulici Moor Woods.
Dr. Kay čekala je na jeftinom plastičnom stolcu, doimajući se kao da joj tu
nikako nije mjesto u tom njezinom mekom puloveru, s mačkastim naočalama, s
55
rukama u krilu i noktima koje je nalakirao netko drugi. “Zdravo, Greg”, rekla je i
ustala kako bi ga zagrlila.
“Kava?” upitao je, a ona je kimnula, iako su oboje znali da je neće popiti.
Odveo ju je u stražnju prostoriju, u jednu od soba za ispitivanje. Stolci su bili
ostavljeni odgurnuti od stola, kao da su oni koji su sjedili na njima otišli u
žurbi. “Smjesti se”, rekao je. Kod aparata za kavu shvatio je da se boji. Nije
očekivao da će vidjeti dr. Kay sve do suđenja Debori Gracie. Kava još nije bila
gotova kad je posegnuo rukom i aparat mu je ispljunuo vruću vodu na ruku.
“Jesu li svi dobro?” upitao je vrativši se. Spustio je kave na stol, a dr. Kay
uzela je šalicu da ugrije ruke.
“Jesu”, odvratila je. “Vidio si izvješća za javnost, naravno. ‘Trenutačno se ne
zna gdje su djeca.’”
“Dakle, smještena su kod obitelji koje će se brinuti za njih”, rekao je. “Javnost
ne mora znati ništa više od toga.”
Podignuo je plastičnu šalicu i nazdravio. “Želim im dug i sretan život.”
“Ima jedna iznimka”, rekla je. Izdahnula je i pokrila lice dlanovima. Pružio je
ruku prema njoj.
“Došla sam tebi”, nastavila je, “zbog onoga što si mi prije rekao. O tome što
ljudi uzimaju zdravo za gotovo. O tome što biste ti i tvoja supruga mogli željeti.”
Pokrila je oči da ga ne mora gledati. Ispod dlanova, lice joj je bilo umorno i
tvrdo. Točno je znala što radi.
Sada mu je šezdeset peta, a telefon ponovno zvoni.
Jameson je u vrtu, probija se kroz nedjeljne novine. Alice leži u travi i čita
putopise. “Ti si bliže”, kaže mu. On prokune i s mukom se iskoprca iz stolca. Broji
koliko je puta telefon zazvonio, svjestan je da je sve sporiji; svake godine telefon
zvoni sve duže prije nego što stigne do njega.
“Halo?”
“Bok, tata”, rekla sam.
“Lex. Brinuli smo se.”
.ssss.
Delilah je cijeli tjedan ignorirala moje poruke, sve dok mi njezin glas na
telefonskoj sekretarici nije počeo zvučati tajnovito, a onda i inatljivo. I zato toga
dugog popodneva u Londonu nisam znala što bih sa sobom. Ulice su bile
tihe, iako su neki alkići uranili i okupili se oko stolova na suncu. Iza zamračenih
izloga konobari su brisali stolove i podove, ne želeći van. Napola popijena piva i
poluprazne kutije hrane iz dostave počinjali su zaudarati. Iz kanalizacije su
dopirali pregrijani, neugodni mirisi; na vrućini grad nije uspijevao sakriti svoj
ustajali zadah. Kupila sam kavu, smjestila se na Trgu Soho i nazvala kući.
Tata je htio da dođem, barem na nekoliko dana. “Nisam baš siguran da je
dobro za tebe što si u kontaktu s obitelji”, rekao mi je. To je bila stara rasprava

56
koju smo vodili u posebnim prilikama: proteklu je godinu tata proveo uvjeravajući
me da ne bih trebala otići na Ethanovo vjenčanje. Kad su me posvojili, moji su se
roditelji odselili što dalje od Hollowfielda, pa iako je mama govorila da je
oduvijek željela živjeti pokraj mora, ja sam smatrala da su me samo željeli
maknuti iz cijelog tog područja. Za njih je prošlost bila bolest od koje su moja
braća i sestre još patili; mogla bih se razgovorom zaraziti.
“Doći ću”, rekla sam. U Sussexu su imali mnogo vremena i slabu internetsku
vezu, a znala sam da će ih zanimati New York, moj vikend kod Ethana i što točno
radi tvrtka koja se bavi genetikom. “Samo ne odmah.”
Ispričala sam tati sve o zatvoru i monologu kapelanice. “Trebala sam je tebi
poslati”, rekla sam. “Ti si mi sudionik. Sjećaš se kad smo spalili pisma?”
“Naravno da se sjećam. Sjećam se i da je to bila tvoja ideja. Znaš, mogao sam
poći s tobom u zatvor.”
“Nije bilo strašno.”
“Nije mi drago što si otišla sama.”
“Rekla sam ti. Nije bilo strašno. A imam i ostale.”
“Hoće li ti biti od pomoći?”
“Ne bih rekla.”
“Jesi li opet razgovarala s Eve, Lex?”
Evo ga opet: njegova odlučnost da me zaštiti od ostalih. “Što ako jesam?”
upitala sam znajući da neće odgovoriti. Bližio se kraj razgovora, a on je uvijek
želio završiti u prijateljskom duhu.
“Gle, ako ne možeš uskoro doći kući, posjeti barem dr. K.”
“Mislim da nema potrebe.”
“Možda. Ali svejedno bi moglo biti pametno.”
Sjetila sam se što Devlin kaže kad joj netko predloži nešto što ne namjerava
prihvatiti: Hvala vam na prijedlogu. Pristojno neobaziranje bilo je okrutnije od
otvorene rasprave, za koju se barem trebalo potruditi. Pred očima mi je bio otisak
očeva znojnog dlana na telefonu i pomislila sam na sve one minute straha koji ga
je sigurno opsjedao prošloga tjedna dok se pitao zašto se još nisam javila.
“Razmislit ću o tome”, rekla sam. “Obećajem.”
.ssss.
Iz hotelske sobe nazvala sam Oliviju. “Na poslu sam”, rekla je. “Užasno sam loše
volje.”
“Oh.”
“Isključili su klimu za vikend. Tko je zaključio da je to dobra ideja?”
“Dođi k meni u hotel”, rekla sam. “Imam otvoren račun za piće.”
“I klimu?”
“I to.”

57
 Olivia i ja upoznale smo se prvoga dana na fakultetu. Dijelile smo kupaonicu.
Olivia je od onih ljudi koje odmah primijetiš, čak i kad su na drugome kraju bara
i razgovaraju s nekim drugim. Prije nje sam stigla u studentski dom. tata mi je
pomogao dovući stvari u sobu. Izgledao je starije od drugih očeva. “Ja ću donositi
stvari iz auta”, predložila sam, “a ti ih odnesi niz hodnik.” Pola sam dana provela
u potrazi za pravom navlakom za poplun, odbacujući mamine prijedloge kao
previše djetinjaste, previše bapske, previše cvjetaste, previše ženstvene, grozne.
Odlučila sam se za. tamnoplavu navlaku s izvezenim zviježđem i jastuk na kojem
je bio mjesec. Sada mi se to činilo duboko, nepopravljivo sramotnim. Tata i ja
namjestili smo krevet, zagladila sam navlaku. Ruke su mi se tresle. Krevet je bio
u kutu sobe, budit ću se s glavom ispod prozora.
“Možemo li premjestiti krevet uz drugi zid?” upitala sam. “Ne bi ti bio
problem?”
Presložili smo sobu. Sjeo je na stolac kod mojega stola držeći se za križa i iz
džepa izvukao popis. “Tvoja mama”, rekao je odmahujući glavom. “Da vidimo.
Steznik za koljeno?”
“Imam.”
“Imaš svu hranu.”
“Imam.”
“Imaš onu šminkersku robu.”
Obavijestili su nas da će se prvih nekoliko tjedana u semestru održavati razna
događanja, te su nam dali upute za odgovarajuću odjeću. “Sve sam spakirala.”
“I ići ćeš?”
“Vidjet ćemo kako će ići, tata. Sada možeš otići.”
“Dobro”, rekao je. Zagrlio me i poljubio u čelo. “Piće dobrodošlice”, rekao
je. “Obećaj mi da ćeš barem na to otići, Lex.”
“Dobro.”
Piće dobrodošlice bilo je čaj i voćni sok, što me se nije naročito dojmilo.
Stariji student čiji je zadatak bio da nam pomogne opustiti se, postavio mi je niz
uljudnih pitanja. Odakle sam, što ću studirati, kako sam provela ljeto. Iza njegova
ramena, djevojka u traper-jakni upravo je rekla nešto što je nasmijalo cijelu
skupinu oko nje.
Ispričala sam se. Istuširat ću se i pripremiti za prvi tjedan predavanja. Trebalo
je preživjeti punih pet dana do tada.
U tišini nepoznate nove sobe, sa zvukovima zabave što su dopirali iz vrtova,
tih se pet dana činilo kao vječnost.
Sjedila sam za radnim stolom i čitala o starim zakonima kad mi je netko
pokucao na vrata. Na prstima sam se odšuljala do špijunke i ugledala djevojku u
traper-jakni, naslonila se na zid i prekrižila ruke. Pričekala je trenutak, pa dva,
a onda se okrenula da ode.

58
 Otvorila sam vrata.
“Bok”, rekla je. “Znam da nije neki razlog za upoznavanje, ali mislim da
imamo zajedničku kupaonicu.” Pružila mi je mršavu ruku. Imala je prevelike
očnjake i naherene jamice na obrazima, pa bi se čovjek svaki put iznenadio kad bi
shvatio da je zgodna.
“Ta zabava dobrodošlice bila je malo jadna”, rekla je.
Olivia je studirala ekonomiju. Prošlu je godinu radila kao dadilja djeci
australskog naftaša, pa je shvatila da novac stvarno ne može kupiti sreću. Jedna
od kćeri obrušila se na nju prvoga dana i rekla joj da neće ni tjedan izdržati.
“Godinu poslije”, rekla je Olivia, “plakala je kad sam odlazila. Dakle, to je bila
pobjeda.” Već je upoznala tipa koji je bio u sobi ispod nas, zvao se Christopher i
studirao je arhitekturu. Majka ga je poslala ovamo s kolačima za cijeli dom, a
on ih je sakrio pod krevet, užasno posramljen. Pogledala je iza mene prema hrpici
mojih stvari usred sobe, nagomilanih kao da će u brojnosti naći snagu.
“Hej”, rekla je, “odlična navlaka.”
.ssss.
Olivia i ja našle smo se u baru hotela, prišla mi je i oprezno me zagrlila. Nosila je
pilotske sunčane naočale, odijelo i fini svileni šal s izvezenim mravima.
Razgovarale smo o Italiji i vjenčanju, i o talijanskoj piti od mesa koju su
poslužili u ponoć. “Iskreno”, rekla je Olivia, “nešto tako jebeno dobro nikad nisam
jela.” Razgovarale smo općenito o genealogiji i genetici; Devlinin je ugovor
bio povjerljiv, a Olivia je radila za pretjerano revne investitore. “Moj se tata
prijavio”, rekla je Olivia, “kad ga je uhvatila kriza oko umirovljenja. Mislim da je
otkrio da smo iz Walesa - ondje mi žive djed i baka.” Razgovarale smo o
vremenu. Debatirale o šopingu u New Yorku i Londonu, “Ali”, rekla je Olivia,
“zar ti sva ona laska ne ide na živce?”
“Tvoja majka”, rekla je Olivia kad je stigla četvrta runda pića. “O, Lex. Neću
se ni pretvarati da znam što reći. Ali ona te donijela na ovaj svijet.” Podignula je
čašu. “Pa možemo barem tome nazdraviti.”
.ssss.
U početku sam pokušavala reći Oliviji i Christopheru, stalno. Hodali bismo prema
studentskom baru, ili bismo pili u vrtovima tijekom rumenih listopadnih
popodneva, a meni bi u grlo nahrupile riječi pune žuči.
Znali su da sam posvojena i da sam starija nego što bih trebala biti. Sada sam
se pitala i o drugim čudnim odstupanjima o kojima me nisu ispitivali: na mojem
noćnom ormariću stajala je fotografija mene i Evie, ustrajno sam odlazila pod tuš
u neodgovarajućim trenucima, svaki drugi tjedan putovala sam u London gdje bih
prošla kroz Fitzroviju, pokraj strogih gradskih kuća i obnovljenih staja, kako bih
stigla do dr. K. Jesu li razmišljali o tome trebaju li tražiti objašnjenja? Jesu li
pokušavali smisliti dobro prvo pitanje, pitanje na koje ću željeti odgovoriti?

59
 Ako su i razgovarali o mojoj čudnovatosti, zaključili su da me neće ništa
pitati. Prolazio je semestar, a moja je prošlost postala poput imena nekog
poznanika: u nekom trenutku postaje neuljudno pitati sugovornika da vam ga
ponovi. Nisam spomenula Majku i Oca sve do zadnje godine studija, a i tada sam
progovorila samo zato što sam morala. Listopad se bližio kraju, a s njim i tjedan
zabava i večera za Noć vještica. Svake se večeri iz močvara širila magla, kao neki
jesenski poseban efekt. Olivia i ja ponovno smo iskoristile kostime od prošle
godine, koji su odlično prošli: odjenule smo se kao mrtve blizanke iz Isijavanja,
u svijetloplave haljine i dokoljenke koje smo pronašle na rasprodaji. Ušle smo u
studentski kafić držeći se za ruke, ozbiljnih lica, Christopher se okrenuo prema
nama. Iz glave mu je virio plastični nož. Ondje su bili svi najdraži nam ljudi, na
džuboksu je svirao “Thriller”.
Olivijin novi dečko dovezao se biciklom u društvu prijatelja s fakulteta kojeg
sam poznavala s trčanja i koji mi je bio simpatičan. Ipak, iznenadio nas je rani
mrak, kao da večer prebrzo prolazi. Uskoro ćemo se naći u proljetnom semestru,
bližit će se ispiti i više neće biti ovakvih noći. Iz kafića smo otišli kasno, pijaniji
nego što smo namjeravali, noseći svoje plastične čaše, pa smo krenuli preko
dvorišta prema ulazu u fakultet. Na travi je ležala magla; kroz nju sam vidjela
izobličena svjetla zgrada s druge strane, ali ne i to gleda li nas tko s prozora.
Na pola puta do kapije začula sam korake ispred nas - tik pred nama - a iz
magle se pojavila zbirka groteski. Tu je bio ubojica Ian Brady u svojem odijelu s
karakterističnom frizurom, pokraj njega Myra. Bio je tu i O. J. Simpson, čiju je
crnačku masku nosio neki mršavi bijeli dečko, s ruke mu je visjela prevelika crna
rukavica.
Bio je tu i serijski ubojica Shipman s lažnom bradom i pravom liječničkom
kutom. A na kraju povorke, Majka i Otac. Pogodili su Majčinu bijelu, bijelu kosu,
vlasulja se nakrivila na dječakovoj glavi, pogodili su i čudnu sivu haljinu koju je
nosila kad su je uhitili. Na policijskoj fotografiji haljina joj je spala s ramena,
vidjela se sjena njezine ključne kosti; to nisu pogodili. Otac je bio još manje sličan.
Najviši dečko u skupini preuzeo je njegovu ulogu, no nije bio dovoljno visok.
Frizura mu je bila previše uredna, oči previše blage. No, pomislila sam, nije on za
to kriv.
“Jako ukusno, djeco”, dobacila im je Olivia u prolazu.
Plastična mi je čaša ispala iz ruke. Magla je bila sve gušća, nisam više vidjela
ni Oliviju ni Christophera, ni svoje dlanove. “Liv”, zazvala sam misleći da ću je
moći tiho dozvati, prije nego što još netko primijeti, iako sam već bila na
koljenima i pod prstima osjećala meku, mokru travu.
Ted Bundy, kojega sam prepoznala iz kluba studenata prava, pomogao je
Oliviji odnijeti me u sobu. Otpravila je svojeg dečka, natočila nam dvije čaše vode
i legla pokraj mene na pokrivač sa zvjezdanim nebom.
“Bila je to nekakva tematska zabava”, rekla je. “Propalice i zločinci. Jezivo.”

60
 Okrenula se na bok, prema meni, noja sam i dalje ležala na leđima pogledom
prateći pukotine na stropu, pokušavajući putovati njima s jednoga kraja sobe na
drugi.
“Dakle”, rekla je. “Što se dogodilo.”
“Ne znam”, odvratila sam. “Možda sam se napila.”
Otpuhnula je. “Ma daj, Lex. Ti? Pa tek smo počele piti.”
“Onda ne znam.”
“Lex”, rekla je. “Nikada nisam pitala - bilo je previše pitanja koja nisam
željela postaviti. Mislila sam da ćeš mi reći kad budeš spremna. Možda nikada
nećeš biti spremna, ne znam. I nije me briga. Ali moraš mi reći jesi li dobro.”
Osjećala sam riječi koje su mi nadirale iz grla, kao onda kad smo se tek
upoznale. “Ako ti kažem”, rekla sam, “obećaj mi da, bez obzira na pitanja, bez
obzira na to što misliš, više nikada nećemo razgovarati p tome.”
“O, Lex”, rekla je Olivia. “Naravno.”
“Sjećaš se”, rekla sam, “one Kuće strave - tebi je tada bilo oko trinaest
godina...”
.ssss.
Nakon što smo otišle iz hotela večer se brzo zahuktala. Olivia je bila članica
društva ljubitelja viskija, koje je u blizini imalo bar, a Christopher će se ondje naći
s nama. Njegov novi dečko pokušavao se probiti kao komičar, no Christopher
ga nije mogao gledati; ovo mu je bio dobar izgovor da propusti predstavu. “Nije
on loš”, rekao nam je Christopher. “Nego sam ja stalno kao na iglama. Stalno
čekam da ga netko počne zajebavati. A da se to dogodi, morao bih se baciti na tu
osobu i srušiti je na jebeni pod.”
“Ne bi bilo pametnije smisliti dobre replike?” upitala sam.
“Radimo na tome”, rekao je i uzdahnuo. “Bio mi je draži dok je bio samo
najduhovitiji računovođa kojeg sam poznavao.”
“Nije baš tako duhovit”, rekla je Olivia.
“Olivia je grozno raspoložena”, rekla sam. “Pitaj je za klimu.”
“Bolje sam. Samo ga ne mogu zamisliti na pozornici.”
“Prestigle ste me za kojih četrdeset pića”, rekao je Christopher i naručio još
jednu rundu. “Nisam znao da voliš viski, Liv.”
“Nisam luda za njim. Ali volim imati mjesto kamo mogu nekog odvesti.
Uvijek moraš imati mjesto kamo možeš nekog odvesti.”
“A još ta atmosfera”, rekla sam. U baru je bio samo još jedan tip, starac u
odijelu s pepita uzorkom. “Je li mrtav?” pitala je Olivia kad smo tek došli.
“Dobro, moraš uvijek imati mjesto gdje znaš da ćeš naći stol.”
“Pričaj nam o New Yorku, Lex.”

61
 “Preselila sam se”, rekla sam, “u potkrovlje. Golemo je. Blizu mora, u
Brooklynu. Ali dijelim ga.”
“Ja to ne bih mogla”, upala je Olivia.
“S jednom staricom. Ona je vlasnica potkrovlja. Između naših prostora je
pregrada, ali katkad se ta pregrada sruši pa je ugledam u krevetu, ili kako gleda
neki dokumentarne. Zove se Edna.”
“Edna te pljačka”, rekao je Christopher.
“Da. Daj si oduška, Lex, odriješi novčanik i unajmi nešto bolje.”
“Ne smeta mi”, odvratila sam. “Naviknula sam se. Jako je tiha, a mene gotovo
nikad nema.”
“Ostavi Ednu i vrati se u London.”
“Pa sad sam tu.”
“I moraš ostati do mojeg rođendana”, rekla je Olivia. “Velikog. Dvadeset
osmog. Slavim dvije godine ranije, prije nego što budem preumorna za to.”
“Iscrpljena sam”, rekla sam.
“New York ti je bio dobar izgovor, ali ovo ti nije.” Barmen je pokupio prazne
čaše. “Koji vam se najviše svidio?” upitao je. Uz viski su došle kartice s opisom,
no nismo ih pročitali.
“Svi su mi se svidjeli”, rekla je Olivia, “a ovaj najviše.”
“A što je s JP-om?” upitao je Christopher.
“Što s njim?”
Christopher je pogledao Oliviju, popio je taman jedno piće previše da bi bio
suptilan. “Hoćete li se vidjeti?”
“Mislim da neće biti vremena”, odvratila sam. “Radim za psihopatkinju.”
“Pita za tebe kad god ga vidim”, rekla je Olivia.
“Baš lijepo.”
“Ja mu kažem da si super. Kažem da si prekrasna i bogata.”
“Hvala ti, Liv. Iskreno, ne razmišljam previše o njemu. Tek tu i tamo. Dobro
sam.”
“Ako te nešto zanima, mogu doznati.”
“Najviše bih voljela da više ne razgovaramo o njemu.”
Pokušali smo upasti u jazz klub “Ronnie Scott’s” na kasnu svirku, no
nedjeljom nije bilo svirke i klub se zatvarao.
“Idite doma”, predložio nam je vratar. Christopher se morao naći s dečkom;
nastup nije dobro prošao. Molila sam Oliviju da mi se pridruži na još jednom,
zadnjem piću.
“Dvanaest i petnaest”, zgrozila se pogledavši na sat. “Dosta je, Lex. Nema
šanse.”

62
 Stigao joj je taksi, ušla je i legla na stražnje sjedalo, pa me pogledala naopačke
kroz otvoren prozor.
“Prevruće je za ovo”, rekla je i nasmijala se. “Je li stvarno nedjelja?”
“Nedjelja je novi četvrtak.”
“Zbogom. Zbogom, prijateljice.”
Vozaču smo dodijali pa je krenuo. Olivia se uspravila i mahnula mi.
“London!” povikala je. “Zar nije divan?” Kimnula sam: da, da, bilo je dobro
biti u gradu. Taksi se zavukao u noćnu gužvu. Nekoliko sam minuta stajala
na pločniku razmišljajući o tipu s kojim sam se viđala nakon JP-a. Živio je u
Maryleboneu, u blizini. Upoznali smo se online, a ja sam često razmišljala o
njemu kad bih ostala u New Yorku, bezvoljna. No, to je bila loša ideja. Možda
se dosad već i oženio. Prošla sam pokraj zamračenih restorana i veža, i vratila se
do hotela. Usred moje sobe stajala je kada koju nisam ni jednom napunila tijekom
tjedna. Sad sam sjela na pločice i gledala je kako se puni. Uronila sam u vodu i
posegnula za mobitelom. Ethan mi je poslao poruku. Wesley je pobijedio u
kriketu. Bilo te lijepo vidjeti, kao i uvijek. Poruka iz drugog vremena. Zaškiljila
sam na ekran. Odlične novosti, odgovorila sam. A onda, zato što sam bila
raznježena i pijana: Honduras?
Posljednji današnji zadatak. Pronašla sam broj koji sam tražila i ponovno me
dočekala ista snimljena poruka, bez daha, kao da sam je prekinula usred plača ili
prenula iz sna. “Delilah”, rekla sam. “Jebemu, zašto me ne nazoveš?”
.ssss.
Majku su više od tjedan dana poslije Ethanova rođenja napokon pregledali. Prvih
nekoliko dana bila je toliko oduševljena zbog djeteta da se i bol činila poput
postignuća. Sedmog ju je dana uplašila groznica i molila se, pogleda uperenog
u Oca, preklinjući. Popustio je tek kad je Ethan navršio deset dana, a Majka se
toliko tresla da ga nije mogla držati. Nije se dovoljno usrdno molila.
Kad su joj izliječili infekciju i zašili rane, liječnik je mojim roditeljima rekao
da će Majka, bude li se odlučila za još djece, imati velik rizik od komplikacija, te
da bi morala roditi u bolničkom krevetu. Liječnik je sigurno bio od onih
ljudi kakve je Otac tolerirao: moćan, samouvjeren, čovjek koji ne trpi rasprave.
Bila sam premala da bih se sjećala Delilina rođenja, no sjećam se odlaska u
bolnicu u posjet Evie, koja se rodila navečer na Novu godinu.
Otac nas je ostavio kod Majčine sestre Peggy, koja se udala za dečka iz
gimnazije. Bila je trudna na vjenčanju, iako je oko struka privezala veliku mašnu
od šifona i o tome nitko nije smio govoriti sve dok se mladenci nisu vratili s
medenog mjeseca. Kad se Evie rodila, Peggy je već imala dva glasna, tupava
dječaka; jedan je bio Ethanove dobi, drugi malo stariji.
Dane je provodila čisteći novu kuću koju je kupio njezin suprug. Tony
Granger radio je kao agent za nekretnine u Manchesteru i malokad ga se viđalo.
Ethan ga je prozvao Bezličnim Čovjekom: činilo se kao da od njega vidimo samo

63
tračak tamnoplava odijela ili ulaštenih cipela što su nestajale u jednoj od soba u
golemoj, bijeloj kući. Ethan je volio maltretirati naše bratiće, onako kako neka
djeca maltretiraju kućne ljubimce. Pričao im je uvrnute priče: ako pod vodom
izdrže jednu minutu, možda ih učlani u tajno društvo kojemu pripada; u gradu se
pojavio serijski ubojica koji noću ubija dječake, a jedini način da ga se spriječi
bio je da ostanu budni tri noći zaredom. Sakrio bi neku Benjaminovu omiljenu
igračku pod Michaelov krevet i čekao da ovaj pobjesni, ili bi ležerno srušio sa
stola čašu jednog od dječaka dok bi odrasli bili u drugoj sobi. “Tako si trapav,
Benjamine”, rekao bi i dalje jedući, a Ethanu su - bio je manji i mlađi i imao je
moju podršku - uglavnom vjerovali.
Otac je došao iz bolnice po nas navečer, prije spavanja. Ethan i ja smo se
posvađali oko toga tko će čitati priču za laku noć, a Peggy je odredila da ćemo je
naizmjence čitati, po starosti: prvo Michael, pa Benjamin, pa Ethan i ja. Delili su
bile tri godine i bilo joj je dosadno, pa je jurcala iz sobe u sobu, oduševljena što
ne mora u krevet. Knjiga je bila o gusarima i bila je znatno dramatičnija od Očevih
priča za laku noć, unatoč tome što je Michael čitao ukočenim monotonim glasom,
a Ethan kolutao očima (“Alexandra bolje čita”) sve dok nije na njega došao red.
Bila sam nervozna i uzbuđena zbog prilike da čitam pred publikom, a kad se
Ethan približio kraju svojih stranica, srce mi se uzlupalo. Stvarno sam čitala bolje
od Benjamina - čak možda i od Michaela - i sada ću to moći dokazati.
Pročistila sam grlo i taman otela Ethanu knjigu iz ruku kad je Otac pokucao na
vrata.
“Još jedna curica”, rekao je Otac Peggy, pa povikao za nama.
“Kasno je”, rekla je Peggy. “Osam je sati, Charles. U pidžamama su. Mogu
ostati ovdje.”
Ethan i Delilah pridružili su se Ocu kod vrata, noja sam ostala na kauču s
knjigom u rukama. “Na meni je red”, rekla sam. “Ja sada trebam čitati.”
“Dođi ovamo, Alexandra.”
“Prošlo je vrijeme posjeta”, rekla je Peggy. “Sutra će otići vidjeti svoju novu
sestru.”
“Ja ću odlučiti kad će vidjeti sestru. Idemo, Alexandra.”
“Imamo još samo nekoliko stranica.”
Ethan je podignuo pogled prema Ocu. “Hajde, Alexandra.”
“Ali na meni je red.”
Otac je pružio ruku i odgurnuo Peggy. Ušao je u dnevnu sobu ne izuvši cipele
i podignuo me. Još sam držala knjigu; lako mi ju je iščupao iz ruke i bacio je u
zid. Preko njegova ramena vidjela sam prljave tragove koje je ostavio na bijelom
sagu, i Peggy i njezinu djecu na blistavu, osvijetljenom hodniku, sve sitnije u noći.

***

64
Majku su rezali, rekao je Otac kad smo sjeli u automobil. Beba se nije okrenula u
pravi položaj. Morali su je izrezati. Pogledala sam Ethana tražeći objašnjenje, no
i on je bio zbunjen. Delilah je počela plakati.
Kada smo stigli do bolnice, nisam željela izići iz automobila. Zamislila sam
Majku na hladnome, srebrnom stolu, razrezana torza. Vidjelo se kako joj radi
svaki organ, kao na licu skupoga sata. Beba je ispuzala iz iznutrica, kliskih
od krvi. Na parkiralištu sam posegnula za Ethanovom rukom, očekujući da će mi
se narugati; imao je osam godina i prerastao je takve geste. No on me uzeo za
ruku i stisnuo je.
Naravno, nije tako bilo. Putovali smo beskrajnim, blistavim hodnicima
pokušavajući pročitati nazive odjela. U rodilištu nam se bolničarka obratila
oprezno, onako kako se obraćaš ranjenoj opasnoj životinji, pa nas je odvela
Majci. Majka je spavala na krevetu, koža i meso bili su netaknuti. Pokraj nje se u
maloj plastičnoj kolijevci nalazila beba.
Otac nije ni pogledao dijete. Dodirnuo je Majku po kosi i licu, probudio ju;
kad ga je ugledala, nasmiješila se. Ethan, Delilah i ja okupili smo se oko kolijevke.
“Ne želim je”, rekla je Delilah.
“Ti si premala, ne možeš je ni vidjeti”, rekla sam. Beba je dalje spavala.
Prstom sam dodirnuh njezinu malenu, savršenu ruku.
“Ista je kao Alexandra”, rekla je Majka, a mojim se grudima proširio osjećaj
nekakvoga neobičnog, nezasluženog ponosa. Vrijedilo je propustiti čitanje. Ovdje
je bila moja nova sestra, koja je bila ista kao ja, i jednoga ću dana njoj čitati.
“Ovu ćemo nazvati Eve”, rekao je Otac.
.ssss.
Delilah se nije predomislila oko Evie. Gotovo je četiri godine ona bila najmlađe
dijete i bebu je doživjela kao uzurpatora; zloćudna dvorjanina što se pod krinkom
djeteta uvukao u njezino kraljevstvo. Plan je bio da Evie spava u Delilinoj sobi, no
to nije bilo dobro; Delilah bi joj uzela pokrivač, ili joj podmetala zamke. U
kolijevku bi joj potajno ubacila vilicu, moje olovke iz škole, pincetu s Majčina
stola za kozmetiku. “Dar”, ustrajala je, “za bebu.”
U kući je promijenjen raspored. Ja sam spavala u dječjoj sobi s Evie, a Delilah
se preselila k Ethanu.
Delilah se s takvim svinjarijama nije izvlačila zato što je bila lukava, poput
Ethana; izvlačila se zato što je bila lijepa, kao nekoć Majka. Bila je to neporeciva
činjenica, poput onih kakve je tražio gospodin Greggs, činjenica na koju sam
se naviknula. Svake godine u školi pozvali bi nas na fotografiranje, a snimali su i
cijele obitelji. Kad nam se Delilah prvi put pridružila, fotograf se pretvarao da će
mu ispasti fotoaparat. “Kakva prekrasna curica”, rekao je. “Evo, izvoli” - dao
joj je plišanog medvjedića kojim se služio kako bi privukao neodlučne učenike -
“prvo ćemo te slikati samu.”

65
 Nakon što ju je slikao samu iz različitih kutova, izbliza i izdaleka, pozvao je
mene i Ethana da joj se pridružimo. Delilah je bacila medvjedića; podignula sam
ga s prašnjavog poda dvorane, no fotograf je odmahnuo glavom. “Ne”, rekao je.
“To je samo za najljepše curice. Uostalom, ti si prestara za igračke.”
Moji su roditelji naručili ijednu skupnu fotografiju. Ethan je bio opušten,
Delilah se pravila važna, a ja sam gledala u strop, crvena lica, trudeći se iz petnih
žila da ne zaplačem.
Majka je fotografiju stavila u jeftin okvir iz supermarketa i objesila je u
dnevnoj sobi, gdje ju je bilo nemoguće ne vidjeti. Delilah je tražila Majku da joj
pokaže svoje fotografije iz djetinjstva. “Iste smo!” uzviknula je i, pogledavši
me preko vrha albuma, dodala: “I tako drukčije od Alexandre.”
“Imamo istu kosu”, rekla sam.
“Da, ali drukčije lice i drukčije oči i drukčije ruke i noge.”
Kad smo bili djeca, Delilu sam smatrala blesavom. Njezini su školski
izvještaji bili grozni: “Delilah bi se trebala više potruditi”, napisao bi učitelj, ili
“Delilah nema mnogo prirodnih sklonosti za ovaj predmet pa će morati više
zapeti.” Čula sam na velikom odmoru u školi dvojicu učitelja razgovaraju o njoj:
“Mala nije nimalo nalik na Ethana”, rekao je jedan, a drugi je kimnuo, “A bogme
ni na Alexandru.” Kad bi Delilah imala zadaću, spustila bi glavu na ruke i
posegnula preko stola prema Ocu. “Ne razumijem”, rekla bi, “zašto ne bih
umjesto toga mogla samo poslušati jednu od tvojih priča.” Sada se sjećam oprezne
pozornosti na njezinu licu dok bi Otac govorio, obožavanja Majke dok je bila
dijete, mnogo prije nego što je krenula Parada, i pitam se nije li Delilah bila
pametnija od mene i Ethana - nije li Delilah bila najpametnija od svih nas.
Neko sam se vrijeme žalila na to što moram spavati u sobi s Evie. Ljutila sam
se na Delilu i bila sam razočarana zato što više neću imati prilike navečer prije
spavanja razgovarati s Ethanom. Ti su trenuci - nakon one situacije kad je
otkrio svoje spoznaje o Divljem zapadu - bili jedini koje smo mogli posvetiti
razgovorima o školi. Dječja je sobica bila prepuna Očevih starih projekata: na
stoliću pokraj kreveta raskopano računalo iz kojeg su poput blistavih iznutrica
virile žice, s dijelovima rasutim ispod kolijevke. No Evie je bila ozbiljna, tiha
beba i ubrzo sam je zavoljela. Baš kako je Majka rekla, izgledala je isto kao ja.
Bilo je lako zadobiti bebinu ljubav, a meni je trebao netko tko će biti uz mene.
Umjesto da s Ethanom razgovaram kako mi je prošao dan, šaptala sam njoj
preko sobe. U jednoj od Očevih kutija pronašla sam ručnu svjetiljku; kad bi nam
učitelj dopustio da knjige ponesemo kući, čekala bih da svi odu na spavanje i
počela naglas čitati. “Ona te uopće ne razumije”, rekla mi je Delilah. Ignorirala
sam je. Nisam čitala samo za Evie; čitala sam i za sebe. Katkad, kad bih je
pronašla kako kmeči i podignula je iz kolijevke - prije nego što bi uistinu
zaplakala - uspjela bih je umiriti. I uglavnom sam ja prva posezala za njom; Majka
i Otac sve su češće bili zaokupljeni drugim stvarima.

66
 ***
Negdje između nedjelje i ponedjeljka zazvonio mi je telefon. Kad bih se probudila
takva, dezorijentirana, iz duboka sna, katkad bih na trenutak pomislila da sam još
u Ulici Moor Woods. Prije mnogo godina, dr. K. je smislila plan od tri točke za
takva buđenja: prvo se protegni prema stropu; pričekaj da ti se soba razbistri pred
očima; sjeti se svakoga detalja prethodnog dana, što točnije možeš. Električni
narančasti sjaj Sohoa probijao se kroz zavjese, iz mraka su se promolili kada i
stol. Jučerašnja haljina ležala je na mojim cipelama na podu, kao da je nestalo
osobe koja ju je sinoć nosila. Sjetila sam se Olivije u taksiju, kako mi maše
rupcem kroz prozor, pa sam se s osmijehom na licu javila na telefon. Tek što
je prošlo četiri ujutro. Pričekala sam glas s druge strane žice. “Lex. Dugo se nismo
čule.”
“Delilah”, rekla sam. Naravno.
“U Londonu sam”, rekla je. “Mogu doći do tebe. Gdje si odsjela?”
“U Ulici Romilly”, odvratila sam. “Hotel Romilly Townhouse. Kad se želiš
naći?”
“Nemam puno vremena. Stižem za sat. Možda i manje.”
“Što?”
“Dolazim do tebe. Da se vidimo.”
“Usred noći.”
“Vidimo se uskoro.”
Pokušala sam upaliti svjetiljku pokraj stolića, ali sam greškom pritisnula
prekidač za stropno svjetlo. Nogama sam odgurnula pokrivače sa sebe i ležala
omamljena na madracu. Opsovala sam Delilu; hotelsku rasvjetu; amaterski
udaraljkaški bend koji je vježbao u mojoj lubanji; društvo ljubitelja viskija;
okretanje Zemlje; londonsku vrućinu; udaljenost od kreveta do tuša. Ispod hladne,
čiste vode natjerala sam se na povraćanje i oslonila čelo o pločice. Delilah.
Kad sam se napokon prestala tresti, otvorila sam prozor i sjela za stol.
Napisala sam kratko, općenito pismo o suglasnosti vezano za kuću na Ulici Moor
Woods i gotovinu što je išla uz nju, kojim se pristaje na osnivanje društvenog
doma u obliku koji smo zamislile Evie i ja. Ostavila sam prazno ime potpisnika.
Nisam ni znala kako se sada Delilah zove. Prva zrnca zore rasula su se po sobi.
Naručila sam dvije kave s recepcije i popila obje šalice. Naravno da ću je morati
čekati.
Stigla je dva sata nakon telefonskog poziva. Nazvala je kako bi opet provjerila
broj moje sobe i trenutak poslije začula sam njezine korake pred vratima.
Pričekala je nekoliko sekundi prije nego što je pokucala, a ja sam stajala s
druge strane vrata, zamišljala je kako stoji u praznome hodniku i namješta
odgovarajući izraz lica.

67
 ***
Otac je držao Bibliju na noćnom stoliću pa bi nas poslao po nju kad god se ne bi
mogao sjetiti kakve prikladne priče za laku noć. Kao i za priče o životu naših
roditelja, svađali smo se za najdražu knjigu. Ja sam voljela Knjigu o Joni zbog
kita. Ethan je najviše volio Knjigu o Samuelu, a mrzio Knjigu o Kraljevima; u
njoj se, doduše, spominjao njegov imenjak, ali samo u kontekstu toga da se utvrdi
da je Salomon bio mnogo mudriji od njega. Delilah je voljela slušati sve što
bi Otac odabrao, a to je uglavnom bilo nešto poučno. Mislim da je tako skrivala
činjenicu da nije imala pojma o sadržaju pojedinih knjiga.
Nedjeljom bismo se odjenuli u našu neudobnu odjeću - visokih bijelih
ovratnika, preusku u struku - i za Ocem krenuli kroz grad. Prošli bismo pokraj
starijih crkava i njihovih župljana - blizu centra grada nalazila se i stroga
kamena crkva u kojoj smo bili kršteni - i stigli do neugledne kockaste građevine
u blizini tvornice. Iznad vrata nalazilo se bijelo platno na kojem je netko rukom
ispisao: Dobrodošli.
Malo je ljudi pohodilo tu crkvu. Zvala se Stražarnica. Ondje bi se našla
skupina muškaraca u prevelikim odijelima, svirali su gitare. Nešto majki koje su
čeprkale po keksima i voćnome soku i mahale Ocu kad bismo stigli. Niz prolaz su
se natjeravala djeca. Nekoliko tihih udovica sjedilo bi u stražnjem dijelu crkve i
uživalo u glazbi. Jedna od njih, gospođa Hirst, bila je slijepa. Pogled joj je uvijek
počivao negdje u dalekoj prošlosti, u točki koja se nalazila negdje iznad mojega
desnog ramena. Svađali smo se oko toga tko će je nakon mise odvesti da se
okrijepi. Tvrdili smo da je se bojimo, onako kao što djeca kažu da se nečega boje,
a to im samo bude izlika za okrutnost.
U Stražarnici su moji roditelji bili poput zvijezda. Naša je obitelj zauzimala
cijeli red klupa, a starice su nas milovale po kosi u prolazu. Jedna od najmlađih
majki pitala je Ethana jesmo li albini, no on joj se nije udostojao ni odgovoriti.
Otac bi katkad nedjeljom održao propovijed, koja bi bila jednako popularna kao i
ona pastora Davida. Kad je pastor David imao gripu, Otac je vodio njegovu
molitvenu skupinu utorkom navečer. S time je nastavio i nakon pastorova
ozdravljenja.
CG Savjetništvo zatvorilo je svoja vrata nakon Eviena rođenja. Činjenica je
bila da nitko u gradu - i gotovo nitko u zemlji - nije imao računalo. Otac nam je
govorio, “Uvijek pioniri nastradaju, a doseljenici užiju njihovu muku”. Otac je
oduvijek bio religiozan, no bio je i poslovni čovjek, učitelj, muškarac kojega su
žene voljele gledati. U školi smo učili o kružnim grafovima i ja sam zamislila
Očev život u krugu. Njegovi su drugi identiteti nestajali, a religija se
proširila krugom.
Bilo je i drame. Kad je prvi put netko pao na koljena usred prolaza - valjda ga
je obuzeo Duh Sveti - Ethan je uhvatio moj pogled pa hitro okrenuo glavu.
Osjećala sam kako mu se ramena tresu od smijeha. Idući put nije bilo toliko
smiješno; još je manje bilo smiješno kad je Otac kleknuo kod oltara raširivši ruke

68
prema križu, kao da čeka da ga ovaj uzme u zagrljaj. Delilah je znala točno što
treba učiniti. Zaplesala je u krug, podignula lice prema drvenu stropu, stisnula
šačice. Katkad bi se svete suze kotrljale njezinim obrazima i slijevale joj se u kosu.
Upravo smo u crkvi prvi put susreli Thomasa Jollyja. Jedne je nedjelje Majka
stisnula Očevu ruku kad smo ušli i kimnula prema nepoznatom, ćelavom
muškarcu u stražnjem dijelu crkve. Gledala sam ga tijekom mise. Nije pjevao
s jednakim žarom kao Otac ili muškarci s gitarama, no znao je svaku riječ, a dok
bi pastor David govorio, nagnuo bi se naprijed zatvorenih očiju i smiješio se
pokazujući sitne, okrhnute zube. Na kraju propovijedi trepnuo je i uhvatio moj
pogled. Iako sam okrenula glavu, osjetila sam kako mu se osmijeh proširio.
Poslije mise, Otac nas je požurio iz klupa. “Jolly!” rekao je pozdravivši
stranca poput starog prijatelja. Nešto je šapnuo Jollyju na uho, a Jolly je prasnuo
u smijeh. Majka nas je posložila iza sebe u ozbiljan red. “Pogledaj ti tu
obitelj”, rekao je Jolly Ocu. “Vidi ti tu djecu! Toliko sam čuo o njima.” Rukovao
se sa mnom i spustio mi dlan na glavu.
Bio je sitan, no ruke su mu bile mišićave i cijelo mu je tijelo vibriralo od
obuzdane snage.
“Još je jedno na putu?” upitao je Jolly i objema rukama obujmio Majčin trbuh.
Pogledala je Oca čekajući da pokaže koliko je ponosan.
Otac je sav živnuo putem kući. “Jolly postiže nevjerojatne stvari”, rekao je,
“po Sjeverozapadu. A došao je ovamo vidjeti nas!” Nasmijao se i podignuo Delilu
iznad glave. Sipila je kiša, nismo imali kišobrane; hladnoća mi se zavukla
pod odjeću. Jesen se dovlačila preko vriština. Ubrzala sam korak, Ethan je potrčao
za mnom. Otac je i dalje nosio Delilu, a sada je uzeo Majku za ruku i zagrlio je.
“Moja prekrasna djeca”, rekao je. “Moja obitelj.”
.ssss.
Jolly je bio pastor u Blackpoolu, u blizini Ulice Central Drive i hotela u kojem je
radio Otac. Otac je pomogao Jollyju instalirati novu tehnologiju U crkvi: postavio
je projektor za videosnimke i fotografije, te vrhunske zvučnike koje je Otac
naslijedio od hotela. “Tamošnja se atmosfera”, rekao je Otac, “ne da usporediti.
Kao da je naelektrizirana. Ako želiš vidjeti budućnost crkve, ondje ćeš je naći.”
Otići ćemo na odmor potkraj veljače, prije rođenja nove bebe. Jolly je
organizirao produženi vikend pun propovijedi i događanja, a Otac će mu pružiti
tehničku i duhovnu podršku. Ethan, Delilah i ja nećemo u ponedjeljak u
školu. “Ovo”, rekao je Otac, “ovo je prava škola.”
Imat ćemo dvije sobe u hotelu, rekao je. Najbolje sobe s pogledom na ocean.
Nikad još nismo bili na odmoru, no Otac se pomladio čim smo sve dogovorili,
kao da mu je samo obećanje odmora bilo dovoljno. Svake je večeri tražio svoje
piće i detaljno nam je opisivao grad. Rekao nam je da je u gradu zabavni park s
velikim panoramskim kotačem. Vidjet ćemo s njega sve do kuće. Majka se
nasmiješila i zatvorila oči, pridruživši mu se u obećanoj zemlji.

69
 Trudnoća je bila teška. Bilo je komplikacija s ožiljkom od carskog reza,
kojemu nije ostavljeno dovoljno vremena da zacijeli prije nego što se koža
ponovno rastegnula. (Koliko su dugo čekali, pitam se - nakon Evie - prije nego
što ju je poželio, i je li se bunila u onim trenucima prije nego što je ušao u nju,
tiho, rukama i nogama, tako da nas ne probudi?) Pokazala nam je finu tanku crtu
kroz koju je stigla Evie, nisko na njezinu trbuhu, nalik na otisak pojasa. Sada se
ožiljak izbočio od pritiska, a Majka je najčešće boravila u svojoj sobi, iza
zatvorenih vrata. “Treba joj odmor”, rekao je Otac. “Morski zrak. Bit će ona
dobro.”
Nekoliko dana prije polaska Otac je stigao kući s paketom u smeđem papiru.
“Dar za obitelj”, rekao je. Delilah je razderala papir i podignula tanku crvenu
majicu na kojoj je bio otisnut stih iz 1. Petrove: Milost vam i mir u punini! Na pod
je pala gomila istih majica. Ukupno ih je bilo šest, po jedna za svakog od nas i za
Majku i Oca. Na leđima su bila otisnuta naša imena.
“Ideš”, rekla je Delilah. Pažljivo nam je podijelila majice držeći svaku na
dlanovima poput žrtvenog prinosa.
Krenuli smo za Blackpool u petak kad je već pala noć. Majka je držala Evie
koja se bunila; inače bi u to doba već spavala ili bila u mojem naručju. “Zašto
nismo krenuli ranije?” pitala sam, no u automobilu je vladala tišina i Otac me
ignorirao. Cijelo je popodne padala kiša, narančasta se svjetlost odražavala na
cesti. Delilah je odsutno milovala tkaninu svoje nove majice. Ethan je podignuo
udžbenik i hvatao svjetlo uličnih svjetiljki žmirkajući u tami. Da sam se barem i
ja sjetila ponijeti svoj udžbenik.
“Moramo biti tiho”, rekao je Otac. “Kad stignemo.”
Uspravila sam se. “Jesmo li došli?” upitala sam.
Skrenuli smo na šetnicu. Hladno morsko prostranstvo protezalo se sve do
neba. S druge strane automobila nalazila se kataklizma svjetala: blistale su arkade,
muškarci i žene stajali su u redovima ispred klubova, neonski konji, kao da su
pobjegli s vrtuljaka, isticali su se na noćnome nebu. Ethan je spustio prozor.
Aparati za poker živo su cvrkutali. Debeljko u cirkuskom odijelu rukom nas je
pozivao prema vratima prekrivenima crvenim baršunom. Ondje nije bilo reda.
“Vidiš vlak smrti?” rekao je Ethan vukući me preko sjedala. “Ja ću na to.” Otac
je skrenuo s obale i parkirao u pokrajnjoj uličici, iza kombija za sladoled s
razbijenim prozorima.
“Tiho”, rekao je. “Rekao sam vam.”
Uzeli smo torbe i kolica teturajući pod njihovom težinom, i krenuli za Ocem
u mrak. Vjetar je šibao s mora kroz uličicu. Ovdje su ulične svjetiljke bile
razbijene, nisam vidjela ni vlastita stopala. Stala sam na nešto mekano, zgnječilo
mi se pod cipelom, i požurila dalje. Otac nas je odveo do drvenih vrata u ogradi i
pronašao pravi ključ. Prošli smo kroz njih i našli se u vrtu hotela.

70
 Moj je otac radio u hotelu Dorchester u Blackpoolu. Hotel je i danas na obali.
Kad su nas trinaest godina poslije Olivijini roditelji odveli na čaj u hotel
Dorchester na Park Laneu, pogledala sam svoj odraz u golemu zrcalu u dvorani -
šampanjac; baršunasta haljina; svježe pecivo - i sjetila se onog drugog
Dorchestera, mjesta koje sam nekoć smatrala najuzbudljivijim na svijetu. Nekoć
sam sanjala da ću se tamo vratiti s Evie. Ovamo smo, rekla bih joj, prvi put došli
za praznike. Zamišljala sam kako jurcamo zabavnim parkom od jedne vožnje do
druge; kako sam osvojila plišanu igračku; kako navečer jedemo ribice i pomirit,
omamljene i izmorene od morskog zraka. Pronašla sam Dorchester na stranicama
gdje sam tražila hotele za poslovna putovanja i vikende s JP-om. No, ocjene su
bile užasne (“Izbjegavati, hotel je oduran”; “Gnjusno”; i, u najboljem slučaju, “U
redu je, ali treba žestoku obnovu”) i shvatila sam, pregledavajući fotografije, da
mjesto kojega se sjećam više ne postoji. Ako se ikada i vratim vjerojatno ću
shvatiti da nikada nije ni postojalo.
Iz vrta se vidjelo u praznu balsku dvoranu hotela. Stolovi pokriveni,
postavljeni oko drvena plesnog podija. Na drvenim se površinama odražavala
staklena kupola otvorena prema noćnome nebu. Za vedrih večeri moglo se plesati
na mjesečini. Iznad dvorane vidjela su se svjetla iz soba budnih gostiju. I Otac se
zagledao prema njima.
“Jako je važno da budemo tihi”, rekao je. “Jasno?”
Otvorio je požarna vrata i poveo nas uskim stubištem.
Sobe su se nalazile na vrhu zgrade i smrdjele su po boji. Radijatori su žarili.
“Vidite”, rekao je Otac. “Potpuno nove, renovirane.” Ethan, Delilah i ja pritisnuli
smo nosove o staklo. Otac je održao riječ. Vidjelo se do mola i velikog kotača koji
se polagano okretao kroz noć.
“Moram na spavanje”, rekla je Majka. Podignula je Evie iz kolica i odnijela
je kroz vrata koja su povezivala sobe. Odnedavno je hodala nespretno teturajući i
sa svakim bi se korakom zanijela prema naprijed; čovjek bi poželio posegnuti za
njom i pridržati je, no nitko od nas nije to učinio. Otac je krenuo za njom. Mi smo
se zavukli pod pokrivače u svojim novim majicama, šapćući. Delilah bi se noću
raznježila, pa me ovoga puta zamolila da je milujem po kosi. Ostavi rastvorene
zavjese, rekla sam Ethanu. Željela sam zaspati uz svjetla šetnice što su se uzdizala
prema našem prozoru.
Ako ste vidjeli fotografiju Ulice Moor Woods, vidjeli ste i fotografiju
snimljenu na molu u Blackpoolu. Bila je subota ujutro, vrlo rano. Bili smo previše
uzbuđeni da bismo dugo spavali. Majka i Otac odveli su nas na plažu prije prve
mise, nerado, no ne i neraspoloženo, a mi smo trčali ispred njih, s hladnim,
vlažnim pijeskom pod nogama, dok su se galebovi naganjali nad morem. Nebo je
bilo blijedoplavo, razrezano tragovima aviona i oblacima. Izazivali smo valove
trčeći im dovoljno blizu da nas uhvate, vrišteći kad bi nadošli. Evie je prešla
nekoliko koraka, od Ethana do mene i natrag.

71
 Stigli smo do mola i Delilah je zamolila nekog čovjeka da nas uslika.
“Majice”, naredio je Otac. “Trebaju se vidjeti majice!” Bilo je jedva nekoliko
stupnjeva iznad nule i kad smo skinuli kapute i pulovere, vrisnuli smo osjetivši
vjetar na koži. I smijali smo se; vidi se to čak i kroz piksele. Vidi se to po načinu
na koji se držimo jedni za druge, na licima mojih roditelja. Okamina posljednjega
dobrog dana. Zbog toga ju je još teže gledati.
.ssss.
Otac je imao pravo: u Jollyjevoj je crkvi vladala energija kakve nije bilo u
Stražarnici. Nije bila riječ o tehnologiji, ni o klupama punim župljana, ni o
debelome crvenom sagu na kojemu su se uvijali vjernici. Ne, bilo je to
zbog Jollyja, kojega je obuzela mahnita karizma; koji je naizgled istodobno bio
za propovjedaonicom i držao te za ruku; koji je u naručju držao blijedu djecu
izbočenih trbuha kao da su njegova. Siktao je, znojio se, pljuvao. Svi su bili
dobrodošli i svi su dolazili: Jollyjevi dobročinitelji koji su nevoljnim roditeljima
praznili novčanike; žene upalih obraza, dršćući u cipelama visokih potpetica;
zapuštene obitelji s nebrojenom djecom. Ovdje su bili krotki, spremni zemlju
baštiniti.
Između misa, Jolly je organizirao razna događanja. Majka i Otac pohodili su
molitvene grupe, strateške sastanke i analizu Biblije, a Ethana, mene i Delilu
poslali su na dječje radionice koje su se održavale u vlažnom župnom
dvoru pokraj crkve, punom male, balave dječice koja su pljeskala u prazno. Ethan
se pobunio nakon prvog dana. “Druga su djeca premala”, rekao je. “Ne znaju još
ni govoriti.”
Bili smo na putu natrag za hotel. Otac se hitro pokrenuo i s leđa Ethanu
podmetnuo nogu. Prepoznala sam tu tehniku, upotrebljavali su je stariji dječaci u
Ulici Jasper koje sam nastojala izbjegavati.
“To je problem s tobom i Alexandrom, zar ne”, rekao je Otac. “Uvijek mislite
da ste bolji od drugih.”
Ethan se bez riječi uspravio. Sa šetnice se vidjelo kako se tračnice vlaka smrti
zabavnog parka poput kostura izdižu u nebo. Vidjela sam raspored za nedjelju i
počela sam se pitati hoće li biti vremena za vožnju na tom vlaku i velikom
kotaču o kojemu je Otac toliko govorio. Vratili smo se u sobu, a ja sam pitala
Ethana ima li šanse. Možda u ponedjeljak ujutro, ako sutra budemo dobri?
Pogledao me s prijezirom koji je inače ostavljao samo za svoje kolege iz razreda
ili Delilu, a ja sam znala da nema nade.
“Ne budi glupa”, rekao je. “Nisu nas ni namjeravali odvesti tamo. Došli smo
samo zbog Jollyja i njegove glupe crkve.”
Osjetila sam kako mi naviru suze i okrenula sam se od njega.
“Još ću ti nešto reći”, nastavio je. “Ja u to ne vjerujem. Ni u Jollyja, ni u Oca
ni u Boga. Njihove riječi nemaju nikakvog smisla, kad malo bolje poslušaš.”
“Nemoj to govoriti.”

72
 “Pa, istina je.”
“Ali nemoj pred Ocem, Ethane. Molim te.”
U nedjelju navečer, nakon druge mise i nakon što je Jolly izgrlio svoju
sljedbu, Otac ga je pozvao da večera s nama. “Možemo probati naći stol kod
Dustina”, rekao je Otac.
“Kakva će to samo biti divna večer”, rekao je Jolly i pljesnuo ga po leđima,
ostavivši vlažan trag na Očevoj majici. Prepleo je prste s Delilom i poput
džentlmena pružio ruku dopustivši joj da povede. Porumenjela je i pokrila lice.
“Idemo”, rekao je Otac.
“Kod Dustina” je u stvari bio Bar i pečenjara Dustin, nešto dalje od
Dorchestera, pokraj većeg hotela. Blagovaonica je bila golema, osvijetljena s dva
slaba lustera. Ružičasti ubrusi bili su ugurani u vinske čaše, pokraj svakoga
tanjura nalazilo se pecivo. No, malo je stolova bilo zauzeto. Samo je još
jedna obitelj ondje večerala, a kad su nas ugledali u našoj identičnoj odjeći, dvoje
se tinejdžera počelo došaptavati i ceriti. Evie je sjela na sag i prstima iscrtavala
neshvatljive uzorke, a mi smo posjedali za stol. Majka se zabrinuto zagledala u
jelovnik, no Otac ju je ignorirao. Naručio je dvije boce vina i preporučio odrezak.
Bio je redovit gost.
“Možemo li i mi nešto naručiti?” upitala sam, a Otac je otpuhnuo.
“Zašto ne? Ovo je posebna večer.”
Samo smo jednom prije jeli u restoranu, za Majčin rođendan, pa sam se
uspaničila zbog prevelikog izbora. Zurila sam u jelovnik nadajući se da će mi
otkriti svoje tajne. Kobasice i pomirit ili Dustinov hamburger? Na laminiranome
se papiru odražavalo moje uznemireno lice.
“Katkad se”, govorio je Jolly, “zagledam u svoju pastvu. Neki kimaju, nekima
su oči pune suza, neki su opsjednuti. Ali znaš - znaš u svojem srcu - da su većinom
kukavice. Dolaze zbog glazbe, možda. Zbog zajednice. Ali uvijek odluče postati
upravo ono što od njih svijet traži.”
Jolly je pognuo glavu. Podignuo čašu.
“Ali ti nisi takav, Charlie”, rekao je. “Znam to. Vidim to. Ti si se odlučio
odijeliti od svijeta. S ovakvom obitelji možeš stvoriti vlastito kraljevstvo.”
Konobarica, koja je pospremala stol do nas, pogledala nas je pa se okrenula
na drugu stranu.
Otac i Jolly razgovarali su netremice se gledajući, živo gestikulirajući. Zubi
su im bili zamrljani vinom. Majka je sjedila uspravno, žudeći za razgovorom,
glavu je nagnula i hvatala djeliće. Podignula sam Evie s poda i smjestila je sebi u
krilo, pa smo se igrale skrivača s ubrusom dok nije došla hrana. Gledala sam
putovanje Delilina hamburgera od kuhinje do njezina mjesta za stolom i onda se
tmurno zapiljila u dvije jadne kobasice na svojem tanjuru. Otac i Jolly pili su
dokasna, čak i kad više nije bilo hrane i kad ih više nitko od nas nije slušao.

73
 Konobarica je donijela račun, a Otac ga je uzeo Jollyju iz ruke i izbrojio
novčanice. Nije imao dovoljno, pa je Majka izvadila svoj novčanik. “Oprostili bi
nam”, rekao je Otac konobarici. “Je l’ da? Je l’ da da bi nam oprostili?”
Uljudno se nasmiješila i uzela novčanicu koju joj je Majka pružila. “Donijet
ću kusur”, rekla je. S njim je donijela i posudicu punu tvrdih bombona koje je
stavila na stol između Delile i mene. “Uzmite si”, rekla je. “Jako su dobri.”
“A što ako želimo još jedno piće?” pitao je Otac. “Niste nas pitali želimo li
još jedno piće.”
“Zatvaramo. Pokraj nas je bar koji radi dokasna.”
“U redu, u redu, jasno nam je.”
Stajali smo vani na šetnici. Otac je i dalje u ruci držao vinsku čašu i žalio se
zbog naglog završetka večeri. Večeras je šetnica bila u tišini, veliki je kotač bio u
mraku, nepokretan. Upravo je počela kiša. Pokraj nas je požurio neki par držeći
se za ruke, pokušavali su otvoriti kišobran. Mislila sam da ćemo se oprostiti s
Jollyjem, no on nas je pratio do Dorchestera, uz usko stubište i do dviju soba na
najvišem katu. Ni Majka ni Otac nisu ga se pokušali otarasiti. Bilo je to kao da je
večer odavno uvježbana, kao da ide točno po njihovu planu. “Laku noć, maleni”,
rekao je Jolly.
“Vi ćete tamo”, rekao je Otac otvorivši vrata naše sobe. “Ulazite i budite
tiho.”
“Alexandra”, rekla je Majka. “Uzmi Eve.”
“Zašto?” upitala sam.
“Noćas će spavati s vama. Ostavi je u kolicima - spavat će do jutra. Noćas nas
nemojte smetati.”
“Zašto je on u tvojoj sobi?” upitao je Ethan. Majka se nasmiješila i dlanom
mu obujmila obraz.
“Nemoj biti nepristojan, Ethane”, rekla je. “Hajde. Vrijeme je za spavanje.”
Naša su se vrata zatvorila, a Delilah se popela na jedan krevet i skočila na
drugi. “Nisam umorna”, rekla je. “Možemo se igrati s bebom?”
“Ne, Delilah”, odvratila sam.
“Ej”, upao je Ethan. “Još hoćeš na vlak smrti u zabavnom parku?”
Ovako smo ga složili: stol je bio most između dva kreveta. Za nagib smo
oslonili veliko zrcalo, licem prema dolje, od Ethanova kreveta do zida, pa smo se
sklizali po njemu na hotelskom pladnju. Trebalo je skočiti s pladnja prije nego što
bi tresnuo o zid, što je samo pridonijelo uzbuđenju. Nakon nekoliko pojedinačnih
pokušaja, sve troje sjeli smo na pladanj i propali ravno kroz zrcalo na pod, pa smo
ležali stenjući i cereći se i ušutkujući jedno drugo usred krhotina, U susjednoj je
sobi vladala tišina, nitko nije došao.
Ohrabrili smo se. Ethan je stao na svoj krevet. “Imam ja propovijed”, objavio
je, “i ide ovako “Ja sam Gospodin Bog.”

74
 “Ušuti, Ethane”, rekla sam.
“Ja sam Gospodin Bog”, povikala je Delilah i posegnula za njim. Pretrčao je
preko stola do mojeg i Delilinog kreveta, skačući s noge na nogu.
“Žalim slučaj”, rekao je. “Morat ćeš mi umjesto toga biti vjerni sluga.”
Evie se promeškoljila u kolicima i zaplakala.
“Prestani, Ethane”, rekla sam.
“Ili možeš biti gubavac”, nastavio je Ethan. “Možeš birati.”
Delilah je skočila za njim vrišteći na rubu između smijeha i suza. Čim se našla
na krevetu, Ethan ju je srušio. Zajedno su pali na madrac, noge kreveta su
popustile, a okvir je pao na pod uz strašan tresak.
U jednome dugačkom, tihom trenutku učinilo nam se da smo se izvukli. A
onda su se začuli koraci, sa stubišta i iz susjedne sobe. Na pragu se pojavio Otac,
bez majice, a s hodnika je kroz vrata ušao neki stranac. Nosio je crno odijelo, na
džepiću na prsima bilo je izvezeno ime hotela. Na znački s imenom pisalo je:
Nigel Connell. Dobrodošli u Blackpool.
“Charlie?” rekao je Nigel. “Koji kurac radiš ovdje?” Pogledao je Oca, pa nas.
Pogled mu je zastao na potrganom krevetu, slomljenom zrcalu.
“Jebemu sve”, rekao je. “To je cijela tvoja obitelj?”
“Sobe nisu u uporabi”, rekao je Otac. “Pa sam mislio...”
“Ali ne možeš samo tako odsjesti ovdje. Ne možeš se samo potajice uvući i
biti ovdje, a da nikome ne kažeš. Da ništa ne platiš.”
“Pa vidiš da mogu”, rekao je Otac.
Otišla sam do Evie, koja je i dalje plakala, i kleknula pokraj kolica. “Sve je u
redu”, šapnula sam.
“Morat ću ovo prijaviti”, rekao je Nigel. “Pogotovo nakon priče sa
zvučnicima.”
“Radi što hoćeš”, rekao je Otac. “Ti si obični činovničić, Nigele. Tako je.
Jadni seronja.”
Okrenuo se prema nama.
“Spakirajte se”, rekao je. “Odmah.”
Vani je pljuštalo. Nismo stigli navući kapute; Delilah je izgubila jednu cipelu;
Majka se tako strašno gegala da je izgledala poput vlastite ružne karikature. A
Jolly - gdje je bio Jolly? Crvene su nam se majice zalijepile za tijela, poput hladnih
ruku između kostiju. Stigla sam do automobila odmah iza Oca i otvorila vrata, no
on me povukao natrag u noć. Ethan i Delilah već su čekali na pločniku. Vojnici su
se postrojili za strijeljanje.
“Udarit ću jednog od vas”, rekao je Otac. “Ali bit ću pravedan. Bit ću
darežljiv. Sami ćete odlučiti. Ethane. Tko je slomio krevet?”

75
 Ethan je zurio ravno pred sebe. “Delilah”, odgovorio je. “Delilah. U redu.
Delilah?”
“Ethan ga je slomio”, rekla je plačući. “Kunem se.”
“No, dobro. Alexandra. Tvoj je glas odlučujući.”
Kad se sjetim tog trenutka, u sitnim noćnim satima kad ne mogu zaspati nakon
dugog leta, ili usred tmurne, samotne zimske nedjelje, probudi se ona stara
hobotnica i rastegne kroz moje udove, uvuče mi se u grlo i spusti u utrobu.
Sram. “Delilah”, rekla sam. “Delilah ga je slomila.”
Čim su riječi bile izgovorene, Otac ju je zgrabio za ruku. “Ostali”, rekao je,
“u auto.”
Spustio se na jedno koljeno usred smeća i šljunka i prebacio Delilu preko
drugoga. Spustio joj je malene ljubičaste hlačice i gaćice i udario je pet puta, iz
sve snage. Kad se napokon uspravila, bila je staložena. Sklonila je mokru kosu s
lica i popravila odjeću, zagledala se u mene kroz potočiće kiše što su klizili niz
prozor automobila, prema toplome, osvijetljenom mjestu gdje smo je čekali.
Sjećam se izraza na njezinu licu, i kad god razmišljam o Delili - gdje god bila, u
drugome krevetu, usred njezina nedjeljnog popodneva prilično sam sigurna da se
i ona sjeća tog trenutka.
.ssss.
“Uđi”, rekla sam.
Nakon našeg bijega o Delili sam slušala samo u pričama. Evo moje omiljene.
Delilin je psiholog bio mladi oholi tip, zvao se Eccles, koji bi se uvijek smjestio
na čelo stola, a najviše je volio obavještavati dr. K. o napretku svoje pacijentice.
Na tablicama koje su pratile napredak žrtava, Delilah je prošla kroz Preživljavanje
i stigla do Transcendentnosti. “Osobno”, rekla je dr. K., “nemam mnogo strpljenja
za takvu kategorizaciju.” Delilah je na Majčinu suđenju bila glavna zvijezda
optužbe i na temelju toga je Eccles pripremao rad koji će nadmašiti sve radove
ikad napisane i koji je htio objaviti u Annual Review of Psychology, nakon čega će
o njemu sigurno pisati novine u cijelom svijetu. Tjedan prije objave rada, Delilah
je zatražila da se iz članka uklone sve reference na nju. Ponovno je pronašla vjeru
i nadalje će raditi s Bogom, a ne s Ecclesom.
“Lijepo ti je ovdje”, rekla je Delilah. “Isplati se biti pametan.”
I dalje je bila najljepša osoba koju sam mogla zamisliti. Nosila je bijelu
haljinu, malo ruža i križ koji je upadao u oči. Otresla je jaknu s leđa i bacila je na
pod, pa se protegnula na kauču koji je stajao u podnožju kreveta. Dugački,
fino oblikovani udovi visjeli su do poda.
“Dobro”, rekla je. “Kako si?”
“Dobro sam. Više bi mi odgovaralo da smo se našle malo kasnije.”
“Volontirala sam”, rekla je, “kad sam primila tvoj poziv.” Izgovorila je to kao
da me želi potaknuti da je pitam što je to točno radila. No ja sam na to samo rekla;
“Aha.”
76
 “Nisi zvučala naročito pribrano”, rekla je.
“Našla sam se s prijateljima, nisam očekivala da ćeš mi se javiti.”
“Gle”, rekla je, “bila sam u blizini i bilo mi je zgodno navratiti. Što nije uvijek
slučaj. A učinilo mi se prema tvojoj poruci da je hitno.”
Ogledala se po sobi da vidi viri li iz kojeg kuta kakva nevolja i smeteno se
zagledala u mene.
“Riječ je o Majci”, rekla sam. “Trebala bih ti izraziti sućut, valjda. Znam da
si bila bliskija s njom nego ja.” Nasmijala se. Rastvorila je usta i vidjela sam da
joj nedostaje zub. Otraga, s lijeve strane. Nakon bijega svi smo morali zubaru na
opsežne popravke. Nisam se mogla sjetiti je li i tada nedostajao.
“Jako lijepo od tebe”, rekla je. “Hvala ti.”
“Pokopat će je u zatvoru. Mislila sam da je tako najbolje.”
“A potrudila si se to provjeriti sa svima nama.” Zatvorila je oči. Izdahnula.
“Nisi je nikad ni posjetila”, rekla je. “Zar ne?”
“Vikendom sam imala pametnija posla.”
“O da, sigurno. Sigurna sam da je uvijek bilo predavanja na koje je trebalo
otići. Ili: večera?”
Sada je govorila stropu i nisam joj više vidjela lice.
“Pitala je za tebe”, rekla je. “Došepesala bi u sobu za posjete i ogledala se oko
sebe. Uvijek se držala za trbuh, kao da je još trudna. Svaki put kad bi me vidjela
kao da nije mogla vjerovati da sam došla. Uvijek bi htjela da se bavimo nekakvim
aktivnostima, to je valjda bilo bolje od razgovora. Za Majčin dan ili Božić
organizirali bi specijalna događanja, a ona bi tražila da sjedimo ondje i... ne
znam. Bile bismo okružene djecom. Izrađivale bismo vijence ili čestitke.
Rukotvorine.”
“Rukotvorine?”
“Aha. Svaka bi napravila jednu čestitku, a katkad bi predložila da jednu
napravimo za Evie, ili Daniela ili nekoga. Ali uglavnom za tebe.”
“Delilah...”
“Znam. Ne bi ti se svidjele. A drugi put bi samo htjela znati što radiš. Tražila
je poveznicu za podatke o tebi na stranici tvrtke. Takve stvari. U zatvor se nije
smjelo s mobitelom i morala sam prepisati cijeli jebeni URL.”
“Zašto mi to govoriš?” upitala sam.
Duboko je uzdahnula i uspravila se. “Zar se nikad ne umoriš od mržnje prema
njima?” upitala je.
“Ne”, rekla sam. “Ne baš.”
Delilina izjava u sudnici o utjecaju zločina na žrtvu: veliki preokret na
Majčinu suđenju. Ethanova je izjava bila kratka i osuđujuća. Nije pogledao Majku
u oči. Moju je izjavu pročitao tata, ja sam bila u školi. Gabrielovu izjavu

77
pročitala je njegova pomajka stišćući vlažan rupčić u ruci. Ali Delilah: Delilah je
ljudima dala ono što su tražili. U sudnicu su je dopratila dva policajca, pa se
između njih doimala još sitnije. Netko joj je izjavu plastificirao, pucketala je
cijelim putem po sudnici. Voljela je svoje roditelje, rekla je. Željeli su zaštititi
svoju djecu, vršiti Božju volju. Iako su počinili užasne pogreške, ona je znala koje
su im bile namjere i oprostili im je. Majka se gotovo onesvijestila usred gomile
svoje kose i suza. Novine su opisale Delilu kao tužnu i pomirljivu, što me, čak i
tada, natjeralo na smijeh.
Sada me odmjerila pogledom, bora između obrva kao da je pokazivala blagi
prijezir. “To ti ne čini dobro”, rekla je. “Nije zdravo.”
Lagano je odmahnula glavom.
“No”, rekla je, “ima kave?”
Noćni je recepcionar bio zbunjen na telefonu. “Nije li kava stigla?” upitao je.
“Jest”, rekla sam. “Još dvije, molim vas.”
“Naporna noć, gospođice Gracie.”
“Nemate pojma koliko naporna. Hvala.”
Delilah je procjenjivala sobu. Otvorila je garderobu, prstom prešla po
haljinama i kostimima, S ruba kade uzela je hotelski losion za tijelo i istisnula
malo na dlan. Kod stola je pročitala izjavu o suglasnosti i pričekala da završim
razgovor. “Društveni dom”, rekla je.
“Dvije su stavke”, rekla sam. “Kuća u Ulici Moor Woods i dvadeset tisuća
funta...”
“Alexandra Gracie”, upala je. “Dobrotvorka.”
“Sviđa ti se ideja ili ne?”
“To je bio naš dom”, rekla je, “i bit će mi drago što će biti prenamijenjen za
nešto tako dobro.”
Na licu joj je i dalje stajao mali, samozadovoljni osmijeh. “Više me zanima
novac”, rekla je. “A najviše me zanima odakle je stigao.”
To mi se pitanje više sviđalo. Bill mi je e-mailom poslao dokumentaciju dok
sam bila u vlaku za London, i odmah me nazvao. Novac je pripisan prodaji malog
broja dionica jedne visokotehnološke korporacije, rekao mi je Bill, koje je Otac
kupio prije nekoliko desetljeća. “Da je kupio nekoliko stotina dionica”, rekao je,
“sada biste bili milijunaši.”
Uspjeh, nakon tolikog vremena. Otac bi se sigurno proglasio posljednjim
velikim prorokom. “Uvijek pioniri nastradaju”, rekla sam Billu.
“Kako molim?”
“Ništa, oprostite.”
“Taj bi novac”, rekla je Delilah, “trebalo podijeliti.”

78
 “Ja to vidim ovako”, rekla sam. “Kuća je praktički bezvrijedna bez novca za
preuređenje. Općinsko će vijeće htjeti vidjeti koliko smo ozbiljni i jesmo li
spremni osobno investirati.”
“Nije to za mene”, rekla je. “Iako znam da si to očekivala. Sada sam udana,
Lex. On je dobar čovjek, važan čovjek. I jako je posvećen svojim idealima. A
ovo... ovo je donacija? za nešto što je nama blisko. No ne i njemu.”
Ethan je na stranici Telegrapha pronašao objavu o vjenčanju.
Delilin je muž bio nasljednik Pizza Serate, lanca pizzerija koje su se protezale
na sjever od Maidenheada. Vjenčanje je bilo tiho, održano jednoga petka
popodne. O tvrtki Pizza Serata znala sam samo da se otkrilo kako vlasnici
doniraju novac dobrotvornim udrugama s druge strane Atlantika, udrugama koje
se bave promoviranjem zabrane pobačaja. I da su pizze prosječne.
Delilah je legla na krevet i rukom pokrila oči.
“Kako da ti objasnim”, rekla je. “Bili smo obitelj. Nismo li? U Ulici Moor
Woods. Majka i Otac su nas pokušali zaštititi. A nakon raspada obitelji ostaju
posljedice, zar ne?
Kad te zaštite više nema. Neki ljudi nauče živjeti s tim. Ali drugi ne.”
Stigle su kave. Donio ih je drugi konobar u čistoj, izglačanoj odori. Posjetitelj
iz zemlje živih. Delilah mu se nasmiješila. “Spasili ste mi život!” uzviknula je.
Kava je bila prevruća. Trenutak smo sjedile u tišini, držeći šalice i tanjuriće u
rukama. Delili je kosa pala preko lica.
“Čak i ja”, rekla je. “U početku mi je bilo teško. Prvi sam put bila sama, u
nepoznatome, bez naše obitelji. Do Majke se nije moglo, a što se Ocu dogodilo...
I ja sam se pitala oko nekih stvari. Ali Bog me čekao.”
Bila je uvjerljiva, naša Delilah. Slušaš li je dovoljno dugo, počet ćeš joj se
diviti kako vješto uvjerava samu sebe.
“U redu”, rekla sam. “Za što ti treba novac?”
“Za Gabriela”, odgovorila je. “Nije dobro.”
“Gdje je?”
“Polako. Ne možeš se samo tako odjednom pretvarati da ti je stalo.”
Držala je šalicu uz prsa, poput nečeg što nije spremna dijeliti.
“U bolnici je”, rekla je. “Privatnoj bolnici. Mislim da mi je došao iz čistog
očaja. Znao je da ću mu pomoći. I dobro mu je sad. Imala sam novca za prvi
mjesec. Znaš da te neću moliti, Lex. Ali moraš znati da mi je stalo do njega. I
moraš prihvatiti odgovornost - za promjene koje si uzrokovala.”
Glava mi je bila teška, mozak zahrđao od sinoćnjeg pijančevanja, no kotačići
su se polagano počeli okretati.
“Do danas nisi ni znala za nasljedstvo”, rekla sam. “Što si namjeravala?”

79
 Odmaknula je kosu s lica. Iza nje se i dalje nazirao onaj mali osmijeh. “Bog
voli one koji veselo daruju”, rekla je.
“Već si prije planirala tražiti novac od mene”, rekla sam. “Zar ne?”
“Zašto bih inače došla? Čista je slučajnost i to prilično zgodna, da mi sada
stvarno i duguješ.”
A Ethan ne bi pomogao Gabrielu. Nekoliko tjedana nakon što je postavljen
za ravnatelja u Wesleyju, nakon članaka i intervjua, netko je usred dana provalio
u kuću u Oxfordu, dok su on i Ana bili na donatorskom ručku. Svjedok je
vidio muškarca koji je iz kuće iznosio televizor i muzičku liniju. “Nisam zvao
policiju”, rekao je taj svjedok, “jer je to bio muškarac koji živi u toj kući.”
“Mogao je to biti bilo tko”, rekla sam ja.
“Ma daj, Lex”, rekao mi je Ethan. “Dobro znaš tko je to bio.”
Kimnula sam Delili.
“Imam novca”, rekla sam. “Ne moramo uzeti od Majčina nasljedstva. I mogu
plaćati određeno vrijeme, ako potpišeš izjavu. Ali hoću znati u kojoj je bolnici.
Želim osobno razgovarati s njim.”
Delilah je objesila usne i namrštila čelo, groteskno imitirajući moj izraz lica.
I prije je znala raditi takvu grimasu, pomislila sam, dok smo bile djeca. Bile smo
dovoljno slične da dojam bude uvjerljiv; zato me i zaboljelo. “Tako si ozbiljna,
Lex. Oduvijek si bila tako ozbiljna. No dobro. Pokaži mi gdje moram potpisati.”
Ispisala je svoje ime na dnu dokumenta pažljivo, poput djeteta koje se
potpisuje u prvome razredu osnovne škole, a ja sam uzela papir i provjerila potpis.
“Nisam promijenila ime”, rekla je, “ali uvijek sam se čudila zašto ti nisi
promijenila svoje.”
“Ime bolnice, Delilah.”
Pružila sam joj blok, a ona je zapisala ime poznate psihijatrijske bolnice, koji
sat od Londona. No dobro, pomislila sam. Ovo će me koštati.
“Da sam na tvojem mjestu”, rekla je, “požurila bih.”
“Zašto?”
“Društvo u kojem se Gabriel kreće... mislim da nećeš samo ti biti
zainteresirana za njegov udio u nasljedstvu.”
Ogledala se po sobi, dohvatila jaknu i otišla do vrata.
“Ali ti o tome nemaš pojma”, rekla je, “zar ne?”
Stopala su joj se oduvijek uvijala prema unutra dok je hodala. Dok je bila
mala, zbog toga se doimala simpatično, no Ocu je to s vremenom počelo ići na
živce i prekorio bi je svaki put kad bi palčeve počela okretati prema unutra.
Sada se jedva vidjelo; sigurno se potrudila to ispraviti.
“Vjerojatno ćemo se vidjeti na Ethanovoj svadbi”, rekla je. “Baš se veselim.”
“Prije nego što odeš...”

80
 Stajala je u mraku hodnika, no sada se vratila prema meni, na svjetlo ranoga
jutra.
“Ne vjeruješ u to”, rekla sam. “Zar ne? Da su nas voljeli? Da su nas pokušavali
zaštititi? Nakon svega? Pokušala si pobjeći, Delilah. Čula sam to. Ti i Gabriel.
Čula sam što mu se dogodilo, te noći na hodniku. Sve ono što su nam učinili...”
Izraz joj se promijenio.
“Svatko od nas vjeruje u ono što želi”, rekla je. “Zar ne? A najviše ti.”
Lice joj je tada poprimilo nekakav odlučan izraz. Bilo je to lice djeteta koje
stoji na najvišoj daski skakaonice na bazenu, spremno skočiti.
“Da”, rekla je. “Voliš se pretvarati da sve najbolje znaš.
Ali reći ću ti što ja mislim. Mislim da si ti najjadnija od svih nas. Dok smo
bili djeca, pa su nam organizirali one.... nadgledane posjete. Od koga su nas
štitili? Od Djevojčice A. Najluđe od svih nas.”
“Riješit ću novac”, rekla sam. “I javit ću ti koliko dugo ću moći plaćati.”
“Sjećaš se što si mi rekla kad smo zadnji put razgovarale?” upitala je. “Kako
je uopće došlo do ovoga? Kladim se da se ni toga ne sjećaš.”
“Zbogom, Delilah.”
“Molit ću se za tebe, Lex. Uvijek se molim za tebe.”
“No, da. Puno ti hvala.”
Pričekala sam da Delilah ode iz hotela, pa sam se spustila u predvorje i otišla
do Ulice Harley. Ordinacija dr. K. skrivala se iza grana stare, suhe kruške.
Prepoznala sam plavu spomen-ploču i kamenu školjku iznad vrata. Ondje je
nekoć živio Karl Ghattas: filozof, kirurg, slikar i pjesnik, pisalo je na spomen-
ploči. “Mislim da biste to trebali skinuti”, rekla sam dr. K. kad sam prvi put došla
u ordinaciju. “Kad čovjek pročita što je taj sve bio, osjeća se nekako jadno.” Ulica
je još bila u sjeni, a ja sam sjela na stube da dođem do daha. Pronašla sam prozore
njezine ordinacije, zavjese su bile navučene. Neće je još satima biti, a možda je
na putovanju, na praznicima. Osim toga, bio je ponedjeljak. Bilo je vrijeme da
odem na posao.
Evo još jedne priče. Majku su pred punom sudnicom osudili na dvadeset pet
godina zatvora. Kad je sudac objavio odluku, dodao je da je jedna od Majčinih
žrtvi tražila dopuštenje da joj priđe prije nego što je odvedu. I evo Delile, raširenih
ruku. Ethan me nazvao sa stubišta sudnice i sa mnom podijelio svoje negodovanje
zbog sve te histerije: Idućeg dana, unatoč tome što su se mama i tata protivili,
kupila sam sve novine i pročitala izvještaje. Sudski je crtač uhvatio zagrljaj. Sudac
je ozbiljan. Majčino je lice izobličeno od patnje, i brzih poteza olovke. No od
Delile se vidi samo stražnji dio glave. Možda jeca zbog roditelja kojima je
oprostila. Možda se smiješi, raduje se svojoj plemenitoj budućnosti u kojoj Majke
neće biti. Mnogo smo puta razgovarale iza prozora iznad spomen-ploče,
analizirajući crtež iz sudnice. Njoj je to bilo nekako dosadno.

81
 “Nećeš tu naći odgovor”, govorila mi je dr. K., “osim onoga koji želiš i koji
će ti možda pomoći.” No ja sam neko vrijeme bila opsjednuta tim crtežom. Stalno
sam okretala papir kao da ću s druge strane pronaći Delilino lice.

82
 4.

Gabriel (Dječak B)

ZAŠLI SMO U SEZONU OSA. U taksiju se jedna zavukla kroz prozor, a Devlin se
nagnula preko mene i zgnječila je mobitelom o staklo.
“Pitanje je”, rekla je, “hoćeš li to učiniti.”
Na sjedalu između nas nalazila su se dva kompleta za genetsko testiranje,
dobile smo ih na kraju današnjeg sastanka.
“Zamisli”, rekla je Devlin, “da mi je netko rekao za probleme sa srcem. Bih
li drukčije postupila? Možda bih postala instruktorica joge. Ili vrtlarica.”
“Mislim da ne bi ništa promijenila. Ipak, dobar im je štos.”
“Bili su ih puni.”
Jake je vodio prezentaciju, direktor i osnivač ChromoClicka. Znale smo
njegovu priču: prije šest godina dovršavao je doktorat na MIT-u i radio je u
laboratoriju kad ga je pozvao jedan od doktora sa studija biologije. U tom trenutku
je već dva sata pratio razvoj kvasca, nadajući se potencijalnoj mutaciji, i znao je
da ga čeka cijeli dan promatranja pa mu se nije izlazilo iz laboratorija. No kad mu
je doktor stavio ruku na rame i rekao, “Uzalud ti nada, mali - do mutacije
neće doći. Ostavi kvasac na miru”, znao je da nešto nije u redu.
Novosti, koje je Jake pomalo očekivao, bile su da se njegov brat ubio pucajući
si pištoljem u lice. Jake je pomalo očekivao te novosti jer se prije toga ubio njegov
otac, a prije njega i njegov djed. Jake je bio iznimka: mutacija koja se ipak
dogodila, unatoč lošim izgledima. Vratio se u laboratorij.
ChromoClick je sada bila genetička kompanija s najbržim rastom u Europi.
Nudili su opsežnu analizu zdravlja i podrijetla svojim korisnicima i investirali u
istraživački ogranak koji je postavljao ono što je Jake nazvao osnovnim
pitanjima: kako ukloniti fundamentalne nedostatke u obiteljskim nasljednim
linijama, te koliko fundamentalne te mane moraju biti da bi se uklanjanje
opravdalo.
“Ljudi su prirodno zainteresirani za sebe”, bio je rekao Jake, “a mi smo
prirodno zainteresirani pomoći ljudima.”
“Priča im je dobra”, rekla sam.
“A i cijena.”
Iza zamračenih prozora prolazila je autocesta.

83
 Bio je jedan od onih vrućih, teških dana kad se sve doima ružnijim nego što
jest. Devlin je podignula jedan od kompleta prema svjetlu i zagledala se u
pakiranje kao da će joj ono nešto otkriti.
“Demencija”, rekla je. “Nekoliko srčanih premosnica.”
Sjetila sam se vlastita popisa.
“Mislim da je meni prošlo vrijeme za pljuvanje u epruvetu”, rekla je. “Uskoro
ću i bez toga doznati ako mi se nešto gadno skriva u DNK-u.”
Nebo ispred nas bilo je prepuno zgrada i kranova. “Trebale bismo razgovarati
o nacrtu ugovora”, rekla sam, “prije nego što stignemo do Londona.”
Nije me slušala. I dalje je zurila u komplet za testiranje.
“Ali za tebe nije kasno”, rekla je. “Još se stigneš početi baviti vrtlarenjem.”
.ssss.
Na kraju je ispalo da je JP nazvao mene. Noćna recepcionarka, koja se prema
svakom pozivu odnosila s jednakim ogorčenjem, nazvala me na telefon u sobi
rekavši da je na vezi neki gospodin.
“Tko?” upitala sam. Na mobitelu sam prelistavala jelovnik pun pladnjeva sa
sushijem koji su se međusobno jedva razlikovali. Namjeravala sam naručiti
večeru. “Nikoga ne očekujem.”
“Nema pravo ime”, rekla je. “Samo inicijale.”
“Aha. U redu. Možete ga spojiti.”
Na liniji je škljocnulo, JP se nakašljao.
“Lex?” rekao je nakon nekoliko sekundi.
“Bok”, rekla sam.
“Bok. Napokon. Treba ti srdačnija recepcionarka.”
“Nema toga kod nas. Nas zanima samo izdržljivost i pobjeda.”
“Da, stvarno. No dobro. Olivia mi je rekla da si u gradu. Samo sam te htio
pozdraviti. Čuo sam za tvoju majku.”
“Dobro sam”, odgovorila sam iako nije pitao.
“Dobro. Kad se vraćaš?”
“Ovisi. Ovdje radim na ugovoru, moram riješiti i neke obiteljske poslove.
Možda još nekoliko tjedana.”
“Hoćeš da odemo na piće ili nešto, Lex? Bilo bi te lijepo vidjeti.”
“Ne znam. Ovaj vikend idem k bratu. Početkom idućeg tjedna?”
“Ponedjeljak?”
“Da, ponedjeljak navečer. U Sohou sam.”
“Okej, naći ću nam neko dobro mjesto.”
Osjetila sam kako mi glas omekšava kao nekad. Još uvijek sam ga željela
nasmijati. “Moja su očekivanja u međuvremenu porasla”, rekla sam.

84
 “To ti je od New Yorka. Dat ću sve od sebe.”
“Okej.”
“Okej.”
Dakle, saga će se nastaviti. Poslala sam poruku Oliviji i prekorila je, pa sam
naručila pladanj “Zdravlje i sreća”.
.ssss.
Ne mogu reći da smo ikada bili bogati, pa čak ni dobrostojeći, no nismo bili
siromašni. Siromaštvo se ušuljalo u naš život poput bršljana na prozoru, tako
polagano da ga ne primjećuješ, a onda je odjednom tako gust da više ne vidiš van.
Otac je imao razne čudne opsesije. Obuzimale bi ga poput groznica, a neke
ga nikada nisu ni napustile. Zaključio je da trošimo previše vode; voda je nužnost,
a ne igračka, pa je napravio raspored tjednog tuširanja.
Večeru je on želio posluživati i to je činio uz mnogo promišljanja. Naši
tanjuri bit će potpuno jednaki, pod uvjetom da ga netko od nas nije toga dana
naljutio. To bi dijete toga dana dobilo manje hrane. Ponovno je pročitao Poslanicu
Korinćanima i zaključio da bismo tijelima trebali slaviti Boga, pa smo večeri
provodili marširajući gore-dolje po stubama, potiskujući smijeh. Bilo mu je
dosadno. Predsjedao je nad dnevnom sobom i planirao svoju svijetlu budućnost:
pokrenut će stranicu na internetu kojom će istinu Biblije prenijeti djeci po
cijelome svijetu; postat će pastor i zamijeniti Davida u Stražarnici; on i Jolly će
otići u Ameriku i ondje govoriti pred nebrojenim župljanima.
Mnogo je vremena provodio s Jollyjem u kuhinji naše kuće, s bocom pića na
stolu i sparušenim narescima na tanjurima. Vozio se u Blackpool na Jollyjeve
nedjeljne propovijedi, a navečer bi nas posjeo u sobi i natjerao nas da slušamo
kako ponavlja lekcije. Majka je kimala u skladu s podizanjem i spuštanjem
njegova glasa, ponizno je pružala ispucane dlanove. Pokraj nje, Delilah se
smiješila. Kad bi predugo trajalo, ja bih pokušala uhvatiti Ethanov pogled, no on
je promatrao Oca, stisnutih zubi, napetiji nego godinu prije, i nije me primjećivao.
Ethan je završio osnovnu školu. Više nije bilo uspomena s putovanja ni
Činjenica dana. Pohađao je srednju školu smještenu između dva gradića, gdje je
osam razreda po godini bilo natrpano u pet betonskih zgrada.
Bilo je nekih problema kod kupnje njegove školske odore, pa su on i Majka
odvojeno stigli kući, ne razgovarajući. Gledala sam za njim kad je prvi dan otišao
u školu, dok smo Delilah, Evie i ja još doručkovale. “Zašto na Ethanovoj jakni
nema grba škole?” upitala je Delilah kad je krenuo iz kuhinje. Ulazna su se vrata
kuće zalupila za njim.
Gubio je stvari: izgubio je udžbenike iz engleske književnosti; hlačice za
tjelesni; potkraj studenog izgubio je i jaknu. “Morat ćeš bez nje”, rekao je Otac
sjedeći na svojem prijestolju - kauču u dnevnoj sobi; raspetljavao je nekakve žice,
a pokraj njega stajala je čaša s jantarnom tekućinom.

85
 “To nije opcija”, rekao je Ethan. “Moram imati jaknu. Bez jakne ne mogu u
školu.”
“Ti si je izgubio, nemoj nam sad tu plakati.”
“Može li se kupiti u dućanu rabljenom robom ili takvo što?” upitala je Majka.
Te noći, prije spavanja, sjetila sam se tinejdžera koji su nas gledali za večerom
kod Dustina, izraza na njihovim licima. Taj mi se prizor često vraćao u sjećanje i
svaki bi me put od njega zabolio želudac. Pitala sam se je li bilo i drugih takvih
pogleda koje možda nisam primijetila. “Kako je bilo u školi?” pitala sam Evie da
skrenem misli.
“Dobro”, odgovorila je. Gabriel je sada spavao u njezinoj staroj kolijevci, iako
ju je gotovo i on prerastao, a ona u mojem krevetu. Zimi je to bilo sjajno jer bi mi
od hladnoće trnule noge. “Učimo o životinjama iz raznih zemalja.”
“Koja ti je najdraža?” upitala sam. Evie je tonula u san, no ja nisam željela da
mi se vrati ona grozna slika iz restorana. Željela sam ostati ovdje, s njom.
“Morževi”, rekla je. “Sa Sjevernog pola.”
“Zašto morževi?”
Šutjela je. Gurnula sam je pod rebra i ona se ljutnula.
“Lex.”
Ona me prva tako nazvala. Željela me zazvati prije nego što je mogla
izgovoriti sva četiri sloga mojega imena. Nadimak se primio, bilo je lakše tako
me prozivati na prvome satu u školi, bilo je lakše mojim roditeljima zazvati me
tako da siđem. Uostalom, čak je i moja obitelj katkad bila u stanju pokazati
osjećaje.
“Možemo sutra pričati o morževima?”
“Sutra? Dobro. Okej.”
Želudac me ponovno zabolio. Iskobeljala sam se iz kreveta i na prstima otišla
hodnikom. Vrata kupaonice bila su zaključana, kroz njih se čulo isprekidano
disanje, kao da netko pokušava potisnuti jecaje.
“Ethane?” šapnula sam.
Rukom sam obgrlila trbuh i pokucala.
“Ethane? Ethane, moram na zahod.”
Otvorio je vrata i progurao se pokraj mene rukom pokrivajući lice. “Odjebi,
Lex”, rekao je.
Sjedila sam na zahodu u hladnoj maloj kupaonici, gledajući plijesan što se
nakupila oko kade, prljavi sapun, nahereni kupaonski tepih na kojemu su još
stajali prašnjavi tragovi stopala, preostali nakon toplih ljetnih dana.
Tinejdžeri kod Dustina imali su pravo. Mi smo čudni, nečisti. Privlačimo
pozornost. Neugodno nas je čak i gledati.

86
 Pokušala sam se riješiti prljavštine. Odlazila sam u školu nekoliko minuta
prije Delile i Evie, pa bih se uputila ravno u zahod za invalide pokraj zbornice,
koji je bio odvojen od drugih zahoda. Zaključala bih vrata, skinula školski
pulover i polo majicu. Nagnula bih se nad umivaonik, hladnom bih vodom
navlažila pazuha i oko vrata, pa se oprala ružičastim tekućim sapunom za ruke.
Osušila bih se toaletnim papirom, pažljivo, tako da mi na koži ne ostanu mrvice
papira. Iznad umivaonika nalazilo se zrcalo puno mrlja, no ja sam pazila da
izbjegnem pogledati se u njemu. Bilo je jutara kada me je gospođica Glade, koja
je predavala petim razredima, vidjela kako izlazim iz tog zahoda. Ona bi uvijek
zadnja odlazila iz zbornice, ruku punih radnih bilježnica, kave, torbice s uzorkom
leoparda. “Jutros se osjećate posebno invalidno, gospođice Gracie?” pitala bi me,
ili, “Imate li svoju naljepnicu za parkiranje na invalidskom mjestu?” No, nikada
me nije prijavila, a kad bih joj pružila neko objašnjenje - drugi su zahodi bili
zauzeti; bilo mi je loše - uvijek bi se samo nasmiješila i mahnula mi da odem.
Mjesečnica mi je predstavljala puno veći problem. Dobila sam je s deset
godina; nadala sam se da ću imati još nekoliko godina da se pripremim. U školi
su nam pustili video koji nam je objasnio praktične stvari: krv, grčevi, proizvodi
za higijenu. Tada mi se sve to činilo sterilnim i jednostavnim. A sada sam stajala
u kadi, napola gola i potpuno zbunjena. Nitko nije spominjao neugodan miris, ni
zgrušanu krv, a nisu nam objasnili ni kako da se s time nosimo kad se možemo
tuširati samo jednom tjedno. Pokušala sam se ohrabriti, govoreći samoj sebi istim
strogim tonom kojim je govorila glumica u videu. Bio je to problem, a kao i svaki
problem, mora imati rješenje. Zasad sam nagurala toalet papir u gaćice i molila
se. Ipak, nisam bila uvjerena u to da će mi Bog biti od osobite pomoći po tom
pitanju. Trebat će mi bolji plan.
Nikada nisam naročito dobro kotirala u društvu, no bilo je nekoliko stvari koje
sam mogla razmijeniti za prijateljstvo. Bila sam dovoljno brza, pa bi me uvijek
birali u najbolje ekipe na tjelesnom.
Bila sam pametna, no nisam se razmetala. Nisam stalno dizala ruku na satu,
nisam se hvalila ocjenama. Već sam shvatila da trebam biti mudrija od Ethana.
Držala sam se na periferiji jedne skupine marljivih cura koje su se pripremale za
upis u bolje škole. Strpljivo sam podnosila povremeno ismijavanje, poput psa koji
se pomirio s tim da će ga katkad šutnuti. Mnogo se toga da izdržati kad znaš da ćeš
na kraju dobiti hranu.
“Zašto nikad ne možemo doći k tebi prespavati, Lex?” upitala bi Amy ili
Jessica ili Caroline (na što bih odgovorila da su mi roditelji grozno strogi pa bi
bilo dosadno). Ili: “Moja sestra je u razredu s tvojim starijim bratom, užasno je
čudan.” (Da, odgovorila bih, stvarno je čudan; a onda bih dodala jer bi mi bilo
krivo: Ipak, jako je pametan.) Ili - što je bilo najgore jer sam nešto odala od sebe
- “Kad si zadnji put oprala kosu?”
Zbog svih uvreda bilo je lakše provesti plan. Amy je za deseti rođendan
organizirala proslavu jedne subote popodne, a ja sam pješice prešla cijeli grad

87
kako bih mogla prisustvovati. Bio je vruć ljetni dan, prepun muha. Nosila sam
školsku torbu, suknju za crkvu i Majčinu staru bluzu; prerasla sam traperice i
majice koje su sada visjele s Delile. Sjedili smo u obiteljskom vrtu, pili voćne
sokove, a ja sam gledala kako cure jedna drugoj lakiraju nokte. Broj gostiju je
neparan, rekla je Amyna majka, pa ću ja morati pričekati. Zamislila sam Očevo
lice u slučaju da se vratim kući s crvenim lakom na noktima - i šljokicama - pa
sam se samo nasmiješila, “Hvala”, rekla sam, “ali bojim se da sam alergična.”
Kad je Amyna majka iznijela tortu i kad su cure zapjevale, ja sam se ušuljala
u kuću i popela na kat. Zaključala sam vrata kupaonice za sobom. Pomno sam
pregledala čisti umivaonik i raznorazne preparate oko kade. Palo mi je na pamet
da uđem u kadu, napunim je do vrha, i ostavim vodu da curi tako da se izlije ispod
vrata, niza stube, da potopi cijelu tu glupu kuću. Ne. Nisam radi toga došla.
Otvorila sam ormariće pokraj zrcala, ispod umivaonika. Flasteri, lijekovi,
sredstva za čišćenje. Vani su rezali tortu, čula sam kako me netko doziva. U kutu
kupaonice nalazila se uredna košarica zatvorena vrpcom. Razvezala sam mašnu,
podignula poklopac i našla blago - tampone, uloške, uredno spremljene u svoje
kartonske paketiće, cijela gomila nježnoljubičaste, ružičaste, svijetloplave boje.
Zamislila sam Amy i njezinu majku u drogeriji kako biraju kutije i od ogorčenosti
sam postala hrabrija. Uzela sam upute za uporabu i po pola proizvoda iz svake
kutije, strpala ih u torbu, pa pustila vodu u zahodu i vratila se na proslavu.
.ssss.
U subotu ujutro otišla sam podzemnom na sjever do zadnje stanice, tamo gdje je
izlazila iz tunela, što dalje od grada. Na kraju linije samo sam ja još ostala u
vagonu, trepćući od prejake svjetlosti. Kiosk za kavu na postaji bio je
zatvoren. Vidimo se u ponedjeljak! pisalo je na natpisu postavljenom u izlog.
Večer prije razgovarala sam s Billom. Uvijek bi me nekako nazvao baš u
trenutku kad bi i Devlin nešto htjela, pa sam u našim razgovorima uvijek zvučala
nezahvalno. Razgovarao je s općinskim vijećem, rekao mi je, o našim idejama.
Prestala sam prelistavati izvještaj o ChromoClicku i okrenula se od zaslona.
“U redu. Kako je prošlo?”
“Nisam ih oduševio.”
“Stvarno?”
“Ako mene pitate”, rekao je Bill, “mislim da bi kuću najradije srušili. Kad
spomenete Hollowfield, znate čega se ljudi sjete? Sjete se vas sedmero u onom
vrtu. Nakon smrti vaše majke odmah su se pojavili lešinari koji su počeli
oblijetati kuću. Fotografirali su je za raznorazne članke. Općinari su spomenuli i
nešto što je prije nekoliko dana napisao vaš brat. Mislim da im sve to ide na
živce.”
To mi je bilo jasno. Ethan mi je poslao taj članak. Naslovio ga je “Memento
Mori: čega se sjetite nakon smrti”, i upravo je objavljen u Telegraphu. Na crno-
bijeloj fotografiji uz članak Ethan sjedi u kući u Summertownu, zagledan u vrt, s

88
Horacijem u krilu. Članak nisam pročitala, ali sam mu odgovorila porukom:
Kuhinja izgleda savršeno.
“Najbolje bi bilo da im osobno predstavimo cijeli plan”, rekao je Bill. “Tako
bih ja. Ostavit ćete dobar dojam, Lex. Znate što radite. Shvatit će da nije riječ o
nekakvom... nekakvom projektu iz taštine. Vidjet će što pokušavate postići.”
Oslonila sam se čelom na prozorsko staklo. Sunce je nestajalo, polagano su
se palila svjetla grada, a ja sam baš mogla biti i u New Yorku, dočekati vikend
bez ikakvih obaveza.
“Nego”, nastavio je Bill, “kako je obitelj?”
Uzela sam rent-a-car i odvezla se u Chilterns. Cijelo je ljeto sunce pržilo polja
i sada su bila beživotna i puna mrlja, poput jeftina metala. Bolnica se nalazila
između dvaju gradića i na kraju sam posjetila oba; propustila sam skriveno
skretanje iz oba smjera. Kad sam se ponovno našla u prvome gradiću, našla sam
kafić pokraj ceste i parkirala. Već mi je svega bilo dosta. “Predaleko ste otišli”,
oprezno mi je rekla konobarica. Bila je od onih koji će ovaj susret prepričati
sljedećem kupcu i svojim curama navečer kad se nađu, svaki put sve više
preuveličavajući. U osam navečer bit ću psihotična luđakinja koja se željela vratiti
u bolnicu. “Zeleni znak. Sigurno ćete ga vidjeti.”
Prilazni put do bolnice vodio je kroz sjenovitu šumu do otvorene, prostrane
livade na čijem se kraju, poput krajnjega odredišta u kakvoj bajci, izdizala bijela
palača. Građevina je nekoć bila ladanjska vila Roberta Wyndhama, književnika iz
razdoblja romantizma, pa sam večer u petak provela u krevetu, online, čitajući
njegove opise večeri u vrtu te palače. Dolazili su mu članovi kraljevske obitelji,
veleposlanici, Byron. Na rubu šume nalazili su se kipovi nimfi, izrađeni tako da
se u sumrak činilo da se kreću. Govorkalo se o poganskim obredima, gomilama
hrane i vina. Internetska stranica bolnice nije spominjala tu ironiju, a kipove su
maknuli.
Pokraj ulaza stajala je skupina pušača, stisnuli su se u sjeni kao da im život
ovisi o tome. Uokvireni natpis objašnjavao je da je prošle godine interijer
renoviran i obojen u boje koje potiču ozdravljenje. Ispostavilo se da ozdravljenje
dolazi u bijeloj boji s laganom pastelnom nijansom, te s ružičastim majicama
recepcionara. “Dobar dan”, rekla sam. “Došla sam u posjet bratu, Gabrielu.”
“Prezime?”
“Gabriel Gracie.”
“Bojim se da je Gabriel zauzet”, rekao je čovjek na recepciji.
“Zauzet?”
“Ima posjetitelja.”
“Koga?”
“Tu vam informaciju ne mogu dati.”
Uljudno se nasmiješio.

89
 “Mogu li im se pridružiti?” upitala sam. “Stigla sam izdaleka.”
“Pravila bolnice dopuštaju po jednu skupinu posjetitelja.”
“Stvarno?” upitala sam, a on se i dalje smiješio.
“Slobodno možete pričekati.”
Čekala sam. Pušači su prolazili pokraj mene, vukući za sobom smrad dima.
Listala sam stari časopis koji se bavio kućama i plastičnim operacijama. Stari se
ventilator vrtio iza pulta mrseći recepcionarovu kosu.
Pola sata poslije naišao je muškarac, hodajući kao da ga čeka važan sastanak.
Na svjetlu što je dopiralo s recepcije koža mu je bila blijeda i sjajna, kao sirovo
meso. Odjeća zamrljana na ovratniku i manžetama. U prolazu mi se osmjehnuo,
kao da me dobro poznaje. Kao da me očekuje. Zubi su mu bili besprijekorni,
poput posljednjeg traga zdravlja usred opće truleži. “Hvala vam”, rekao je
recepcionaru, “kao i uvijek.”
A onda je izišao, štiteći oči od prejaka popodnevnog sunca.
“Vi ste na redu”, rekao je recepcionar. “Doći će ovamo.”
Gabriel se dovukao hodnikom. Lice mu je bilo čisto, blijedo, staloženo. Tako
bi pogrebnik pripremio lice za lijes. Nosio je pamučne hlače, rasparene sokne i
predugačku košulju zakopčanu do grla. Držao se za rukave kao da će mu pobjeći.
Sjeo je pokraj mene, skinuo naočale i nasmiješio se u smjeru mojih očiju,
pokušavajući usredotočiti pogled.
“Pronašla si me”, rekao je.
“Delilah mi je pomogla”, odvratila sam. “Da. Kako se osjećaš?”
“Ovdje je to opasno pitanje. Možemo van?”
“Ne znam. Smijemo li?”
“Ne tražim da mi pomogneš pobjeći, ako se toga bojiš.”
Zajedno smo ustali, a ja sam mu ponudila ruku. Iznenadila sam se kad me
uhvatio ispod ruke i naslonio se na mene. Krenuli smo hodnikom poput jednoga
nespretnog stvorenja, prema suncu. “Samo do kraja livade, molit ću”, rekao je
recepcionar, a Gabriel se nacerio.
“Ljudi stvarno bježe odavde?” upitala sam.
“Navodno. Priča se da je cijela šuma puna tjelesa - tužnih, izgubljenih duša -
no ja mislim da samo nazovu taksi.”
“Želiš li sjesti?”
“Ne. Idemo se prošetati.”
“Jedan krug.”
“Probat ćemo.”
Gotovo je potpuno oćelavio. Posljednji ostaci kose bili su obrijani do kože. Iz
jednog je džepa izvukao debele sunčane naočale, iz drugoga žvakaću gumu.

90
“Nemoj me previše gledati, Lex”, rekao je. “To je od lijekova. Totalno sam
u kurcu.”
Pitala sam se ima li i on isto mišljenje o sunčanim naočalama kao ja: bila je
to djetinjasta predodžba da postaneš nevidljiv kad ih staviš. Ja sam svoje ostavila
u automobilu; morat ću mu zasad dopustiti da me gleda.
“Jesi li došla na Ethanovo vjenčanje?” upitao je.
“Ne. Došla sam zbog Majke. Vjenčanje je za nekoliko mjeseci.”
“Baš lijepo, zar ne,” rekao je Gabriel, “da je tako sretan.” Nasmijao se, no u
njegovu smijehu nije bilo zlobe, već samopodcjenjivanje, kao i uvijek, zbog čega
nije bilo lako smijati se zajedno s njim.
“Imao si još jednog posjetitelja”, rekla sam.
“Aha. To mi je prijatelj, katkad navrati. Dođe i Delilah.”
“Drago mi je da ste ostali u kontaktu.”
“I jesmo i nismo, kako kad. Trudila se držati me na pravom putu. A ovih
zadnjih tjedana - bila mi je dobra, Lex. Kad prijeđeš preko sranja o Isusu, stvarno
je dobra. U bolnici - u pravoj bolnici, mislim - bila je jedina koju sam mogao
nazvati. Bio sam potpuno slomljen, a ona nije ni trepnula.”
“No da. Delilu nije lako iznenaditi.”
“Nekoliko je puta došao i njezin muž”, nastavio je Gabriel. “Ali on uvijek
čeka u autu. No, da. Znaš kako je on zove? ‘Žoharica’ - posljednje stvorenje koje
će preživjeti na zemlji.” Nasmijao se. “To mi je ispričala kao da je, dobila najveći
kompliment.”
“Žoharica”, ponovila sam.
“Da. I ima pravo. Ona će nas sve nadživjeti.”
Stali smo kod klupe, prve na livadi, a on je sjeo onako kako to obično čine
starci - netom prije nego što će sjesti još jednom provjere je li sjedalo i dalje ondje.
Kad sam ga zadnji put vidjela, još je bio tinejdžer, pojavio se na televiziji s
londonskom panoramom u pozadini.
Istina je bila da je Gabriel bio jedan od prvih trijumfa. Smjestili su ga u
skroman obiteljski dom, s pristojnim roditeljima i novom sestrom. Na YouTubeu
se još može pronaći sretan kraj njegove priče. Eno ga na BBC News, kreće
u srednju školu; govori u kameru u epizodi emisije Preživio sam; dobiva
rođendanski dar od prosječnog nogometaša u emisiji Djeca kojoj treba pomoć.
Gabriel, s naherenim osmijehom, odlučno ulazi u televizijski studio na opširni
intervju kojim se odrekao svoje anonimnosti, a zatim i kao artefakt iz drevne
povijesti s kojega su skinuli prašinu kako bi ga pozvali u emisiju Velika debata,
koja se toga jutra bavila pitanjem: Zlostavljanje djece: možemo li razgovarati o
rasi?
“Hoćeš li mi reći kako si?” upitala sam.
Glasno je uzdahnuo.

91
 “Problem je u tome”, rekao je, “što mi je zbog boravka ovdje dosadilo govoriti
o sebi.”
.ssss.
Gabrielovi novi roditelji, gospodin i gospođa Coulson-Browne, jasno su isticali
da je on posebno dijete, pa je škola, kad je napokon krenuo nakon dvije godine
individualne poduke i barem tri pojavljivanja na televiziji, bila razočaranje.
Mandy, njegova psihologinja, rekla je njegovim roditeljima da bi mogao imati
posebne potrebe, ili da bi se mogao teško uklopiti u školsku rutinu; Mandy je
pripremila cijeli arsenal tehnika za rješavanje tih problema, tehnika za koje
učitelji neće imati vremena. “Bit će on dobro”, odgovorila joj je Gabrielova nova
majka. “Ako ste vi obavili svoj posao.”
“Najvažnije je”, rekla je Mandy tijekom njihova posljednjeg susreta prije
škole, “sjetiti se svega što smo naučili o komunikaciji. Osjetiš li da dolazi Bijes,
moraš ustati i otići iz učionice. Reci učitelju ili nazovi mene.”
Bjesovi su počeli u Ulici Moor Woods, iako su se tako počeli nazivati tek
poslije, kad je Gabriel počeo raditi s Mandy. Mogao je lancem biti privezan za
krevet, ili vježbati u vrtu, no neka bi sitnica - muha u sobi, ili Evie koja bi mu se
našla na putu - pokrenula sve jači pritisak u njegovoj glavi. Nije ga mogao
potisnuti ni zanemariti; pritisak bi rastao sve dok ga ne bi oslobodio. Izvijao bi se
u lancima toliko žestoko da bi mu na zapešćima ostali krvavi tragovi. Bacio bi se
cijelim tijelom na pod i glavom udarao o njega. Jednom je iz sve snage ugrizao
Oca za ruku, nadajući se da će je pregristi. Iako su ga strahovito kažnjavali, znao
je da će to ponovno učiniti.
Mislio je da će Bjesovi prestati kad ode iz Ulice Moor Woods, no to se nije
dogodilo. Katkad su se javljali u kući Coulson-Browneovih, u kojoj se nalazila
nezgodna količina lomljivih predmeta. Gospođa Coulson-Browne skupljala
je životinje od kristala, a na antiknom ormariću nalazio se porculanski servis koji
su dobili za vjenčanje (lažnjak, ustanovio je Gabriel u nekom trenutku, kad je
provjeravao vrijedi li išta). Jednom je, neoprostivo, Bijes naišao u garderobi
Dobro jutro, Britanijo, kad je jedan od pomoćnika pokušao Gabrielu iz ruke uzeti
relikvije iz Kuće strave kako bi ih očistio prije nego što se pojave u studiju.
No, on i Mandy radili na tome. U kutu njegove nove sobe nalazio se mali
šator, tamo se povlačio kad bi osjetio da dolazi Bijes. Unutra je imao mali
projektor i medvjedića kojega su mu dali Coulson-Browneovi kad je tek
došao, medvjedića u majici s natpisom Preživjeli. Ako nije kod kuće, mora
pronaći neko mirno mjesto kad pritisak počne rasti. Mora zamisliti svoj šator i
sporo kretanje morskih životinja preko platna.
“Neće biti lako, Gabe”, rekla mu je Mandy. “Nekoliko koraka naprijed, korak
nazad. Ako si krenuo u dobrom smjeru, ne smeta ako se katkad spotakneš.”
No, u školi se nije samo katkad spotaknuo. Prvoga se dana trebao predstaviti
razredu s nekom zgodnom ili smiješnom anegdotom, i dobro je krenuo: bio je na

92
televiziji. Naveo je emisije u kojima se pojavio, pa je dao neke ključne podatke o
svojoj obitelji - cijeli ga je razred pozorno slušao - no onda ga je učiteljica
prekinula. “Hvala ti na tome, Gabriele”, rekla je, no on je na njezinu licu vidio da
je nešto pogrešno rekao, pa se posramljeno vratio na svoje mjesto.
Bjesovi su postajali sve češći. Katkad bi u školi odlučio da neće razmišljati o
šatoru i djetinjastom projektoru, pa bi umjesto toga razmišljao o svemu što mu je
učinio Otac, ili o činjenici da se Mandy odlučila udati za nekog Škota pa više neće
raditi s njim, ili o tome da gospođa Coulson-Browne nije željela pročitati ni prvu
stranicu njegovih memoara. Kad bi se ponovno pribrao, ogledao bi se oko sebe i
ugledao gomilu dječjih lica, pa bi uživao u njihovu strahu.
Užitak - tu bi se nešto moglo naći. Zbog Bjesova je došao na glas, što je
značilo da je određena skupina učenika - oni bez roditelja; nespretni; buntovnici i
krhke curice što su se držale za njih - prihvaćala njegovo društvo. Zvali su
se Klan. Vođa Klana bio je Jimmy Delaney, koji je imao tri tetovaže, a pričalo se
da je prošle godine na izletu poševio mladu učiteljicu (iako nitko, a najmanje
Gabriel, nije znao je li to istina). Vikendima bi se okupljali u parkovima ili
u spavaćim sobama klinaca čijih roditelja te večeri nije bilo kod kuće, pa bi
popušili džoint ili pipali cure koje bi se tamo pojavile. Gabriel nije bio dovoljno
kul ni dovoljno koristan da bi se našao u središtu zbivanja, no bilo mu je drago
što za ručkom ima s kime sjediti, i bilo mu je drago što ih je njegova priča
zanimala. Kad bi se napio, ispričao bi im sve čega se mogao sjetiti, no Jimmy bi
uvijek tražio više. “Zašto ga nisi samo ubio?” pitao je za Oca i, “Je li istina da je
tvoj stari bio perverznjak?” Takvu su djecu Coulson-Browneovi prezirali, a i to
se Gabrielu sviđalo.
.ssss.
Njegova je karijera kod kuće bila na zalazu. Gospođa Coulson-Browne obratila
se izdavačima i televizijskim studijima, kontaktirala lokalne slavne ljude pitajući
ih žele li upoznati njezina sina. Na godišnjicu bijega interes je malo ojačao, pa
opet tijekom Majčina suđenja, no priča je došla svojem kraju. Nije pomoglo ni to
što Gabriel više nije izgledao kao ispijeno dijete koje su iznijeli iz kuće u Ulici
Moor Road, u naručju policajca, na fotografiji koja je bila nominirana za Najbolju
fotografiju World Pressa (u kategoriji Vruće vijesti).
Sada je bio štrkljavi tinejdžer s naočalama, Majčinom suhom kožom i kosom
koja je sve više tamnjela.
Osjećao je da Coulson-Browneovi gube interes za njega. Nije u tome bilo
okrutnosti, već samo postupnog udaljavanja, kao što bi netko počeo zaboravljati
igračke iz djetinjstva. Kad su ga tek posvojili, Coulson-Browneovi htjeli su da
bude prisutan na njihovim zabavama. Nisu to bile prave zabave, više kao
okupljanja susjeda koji su dolazili samo da bi zavirili u tuđe kuće. Poslali bi ga u
dnevnu sobu s pladnjem sira i posudom punom čipsa, pa bi mu rekli da čavrlja s
gostima. No nakon večere s Lawsonima rečeno mu je da ostane u svojoj sobi.

93
 Lawsonovi su živjeli u najvećoj kući u ulici i imali su najskuplji automobil.
Gabriela su smjestili na rezervni stolac, a on je pojeo dvaput više od drugih i
preživio sat i pol rasprave o povratu poreza; koktel od škampa; razglabanje o sve
većem prometu u novom naselju; govedinu Wellington; priče o tuđoj djeci.
Napokon je uz kolač razgovor postao zanimljiv.
Lawsoni su pričali o svom sinu koji se uvijek volio izlagati opasnostima i koji
je sada bio u ženevskoj bolnici s metalnom pločicom od dvadeset pet centimetara
ugrađenom u lijevu potkoljenicu.
“Stalno smo mu ponavljali”, rekao je gospodin Lawson. “‘Drži se staze.’ A
gdje smo sad? Provodimo Božić na ortopediji u prokletoj Švicarskoj.”
“A cijene tih hotela”, rekla je gospođa Lawson, “pogotovo kad nemate
rezervaciju..
“I ja imam metalnu pločicu”, rekao je Gabriel, a razgovor je naglo stao.
Dodirnuo je svoju čeljust i okrenuo glavu da im pokaže. “Tu”, rekao je.
U bolnicu je stigao s ozbiljnim problemom malokluzije, objasnio je. Svidjelo
mu se što on zna riječ koju oni ne znaju.
Centar rasta s lijeve strane čeljusti bio je oštećen, pa mu je jedna strana lica
bila drukčija od druge. Gabriel i Mandy pozvani su k rendgenologu da vide
oštećenje, pa su poslije zajedno sjeli za stol dok im je maksilofacijalni kirurg - taj
se bavio ustima - objašnjavao snimke Gabrielove lubanje. Bilo je jako čudno
gledati vlastiti kostur. Zubi su bili mnogo veći nego što se obično misli. Na kraju
razgovora, Gabriel je pitao može li ponovno doći poslije operacije, pogledati kako
taj metal izgleda u njegovoj čeljusti. “Ti si pravi mali doktor”, rekao je kirurg i
uskoro su ga svi na odjelu zvali dr. Gracie.
“Praznici u bolnici nisu bili loši”, rekao je Gabriel. “Za Uskrs su nam
organizirali lov na čokoladna jaja. Vjerojatno je i Božić fora.”
Više nitko nije jeo. Lawsonovi su spustili glave. Gospodin Coulson-Browne
nasmijao se napeto, bez radosti u glasu, i ponovno podignuo žlicu. “Ti hoteli”,
rekao je. “Pa koliko to stoji?”
Gospođa Coulson-Browne iz očaja je predložila Gabrielu naći agenta, iako
nijednoga nije poznavala. “Osim toga”, rekla je, “moraš razmisliti o smjeru kojim
ćeš dalje, Gabriele. Hoće li to biti televizija, autobiografija, ili ćeš kao Matilda.”
Matilda je bila prava kći Coulson-Browneovih, koja je trebala postati
balerina; onda se pretjerano razvila, pa je trebala postati glavna glumica na West
Endu; a onda je, budući da nije dovoljno dobro pjevala, trebala postati
prateća plesačica na stadionskim koncertima. Naposljetku se zaposlila kao
koreografkinja na kruzerima, što dalje od kuće. Kad god bi došla kući, Gabriela
je gledala s mješavinom strepnje i sažaljenja, i izbjegavala je ostati s njim nasamo.
Tada je mislio da ga se boji, no sada, u dobi u kojoj je ona tada bila, znao je o
čemu je riječ. Sramila se svoje obitelji.

94
 “Što misliš da bi Gabriel trebao učiniti?” pitao je gospodin Coulson-Browne
jednom prilikom dok su sjedili za večerom, nakon što se Matilda vratila s Kariba
za božićne praznike. Matilda je pogledala Gabriela, pa stol, i slegnula ramenima.
“Mislim da ja nisam stručnjak za ta pitanja”, rekla je.
“Nekakav savjet sigurno imaš, iz iskustva.”
“U tom slučaju, mislim da bi trebao pokušati naći sreću.”
“Ali njegova priča!” rekla je gospođa Coulson-Browne. “Tu priču treba
ispričati.”
“Znam nekoga”, rekla je Matilda, “u Londonu. Agenta koji zastupa neke
slavne ljude, iako nisu baš tako jako poznati. I ne prati ga baš dobar glas, koliko
sam čula.”
“Vidiš”, rekla je gospođa Coulson-Browne. “Mislim da bi to bilo jako
korisno.”
“Dat ću ti njegov broj”, rekla je Matilda Gabrielu. “Ako ga stvarno želiš.”
Zapisala je ime i broj u blokić, a on ga je ponavljao u glavi: Oliver Alvin.
“Pazi na sebe, Gabe”, rekla je i stisnula mu rame. Kad je u novoj godini krenula
na put za Sv. Luciju, u jednom je čudnom, glupom trenutku poželio zamoliti ju da
ga povede sa sobom.
.ssss.
Prvi put je Klan zatražio da odglumi Bijes za vrijeme probnog ispita u siječnju.
“Nama trebaju”, rekao je Jimmy dok su čekali pred vratima dvorane,
“olakotne okolnosti.” S osmijehom na licu ogledao se po svojim kompićima.
“Nešto traumatično”, rekao je.
“Ima li tko oružje?” upitao je Gabriel. Nitko se nije nasmijao, no svi su
pogledali u njega pa jedni druge, a on je shvatio da je propustio neki razgovor,
neku internu foru.
“Kako se osjećaš, Gabe?” upitao je Jimmy. “Jesi malo ljutit?” Nasmijao se i
potapšao Gabriela po ramenu. “Stvarno mi se ne da sad zajebavati s tim ispitom”,
rekao je.
Otvorila su se vrata dvorane; učenici su nevoljko ušli noseći svoje pernice.
Na prednjem zidu dvorane nalazio se sat;
Gabriel je sjedio otraga. Spustio je bradu na ruke i zagledao se u redove glava.
Čisti, funkcionalni mozgovi u njima čekali su upute. Jimmy je sjedio naprijed,
okrenuo se prema njemu i namignuo. Ispiti su već bili na stolovima. Nadzornik je
rekao učenicima da počnu. Kad bi bio dobar trenutak, pitao se Gabriel, i može li
to stvarno učiniti ovdje, namjerno - tu čudnu, osobnu stvar koju su on i
Mandy mjesecima pokušavali obuzdati?
Ispit je trajao dva sata. Pričekao je da prođe pola sata. Odgovorio je na
nekoliko pitanja, tek toliko. Sa svakim otkucajem sata prilika mu je izmicala iz
ruku; prođe li previše vremena, možda će ipak ocjenjivati testove. Kad je

95
prošlo četrdeset minuta, ustao je tako naglo da je prevrnuo svoj stolac. A onda je
počeo, i sve su se glave u tišini okrenule prema njemu.
Bacio se na stol iza sebe, učenik je vrisnuo i pobjegao. Isplažena jezika, pao
je na pod i počeo mlatarati rukama i nogama, kao da bi se tlo moglo rastvoriti i
napokon ga progutati. Siktao je i urlao sve najgore psovke koje je znao, a kad je
ugledao nastavnike kako kreću prema njemu, okrenuo se od njih poput ribe na
suhom, stenjući i grizući i hvatajući sve što mu je došlo pod ruku: noge stolova i
stolaca, učenike u bijegu i, u nekom trenutku, pernicu Hello Kitty koju je bacio
prema nastavnicima i rasuo cijelu dugu šarenih olovaka BIG po dvorani.
Četvero je nastavnika bilo potrebno da ga svladaju i napola ludog i
omamljenog odvuku do ravnatelja. Učenici su se poredali po hodniku i gledali ga,
začuo se i pljesak. “Fantastično”, bez glasa mu je rekao Jimmy, a Gabriel
se nasmiješio.
Poslije tog ispita upadao bi u Bjesove po potrebi. Izvodio je svoju predstavu
u dvorani za rekreaciju i u kinu; u supermarketu dok je Klan iznosio pakete piva;
na ulazu u skupi restoran gdje su Coulson-Browneovi rezervirali stol za posebne
prigode. Bilo je trenutaka usred napadaja kad više ne bi znao je li to pravi Bijes
ili samo glumi; više nije znao gdje prestaje njegova bolest i počinje Jimmyjevo
nagovaranje. Coulson-Browneovi uvrijedili su se kad su, im u školi rekli da se
Gabrielovi Bjesovi događaju u prilikama koje mu posebno odgovaraju, i
zaprijetili su školi dvostrukom osvetom - optužbom i novinama. Škola je, svjesna
činjenice da Gabriel odlazi na kraju godine, pristala na to da ga tolerira još
nekoliko mjeseci.
Svoje je ispite pisao sam u dvorani. Nije znao odgovore na većinu pitanja.
Kad je završio sa školom, Klan se okupio za stolom ispred jednog od
popustljivijih pubova u gradu, a on je pio sve dok mu pred očima nije ostalo samo
Jimmyjevo lice, udvostručeno i utrostručeno, na čelu stola.
Obećao je Coulson-Browneovima da će potražiti posao, no mjesecima bi
ujutro izlazio iz kuće i samo lutao ulicama, ne prijavljujući se ni za što. Svraćao
bi do članova Klana, koji su većinom ili krenuli na fakultet ili na naukovanje i
malokad bi ga pozvali da uđe. Jimmy, koji je žestoko učio prije svojih ispita,
zaključio je da bi možda ipak otišao na fakultet. Učio je ozbiljne predmete koji su
mu oduzimali mnogo vremena i nikada ga nije bilo kod kuće kad bi Gabriel
naišao. Gabriel je počeo raditi noćne smjene u većem supermarketu u gradu, što
je značilo da je mogao prespavati veći dio dana; tako nije morao razmišljati kako
ispuniti sve te silne sate.
Devetnaesti je rođendan proslavio dvije godine poslije za stolom Coulson-
Browneovih, večerali su lososa u lisnatom tijestu i za desert tortu iz dućana.
“Nerado to večeras spominjem”, rekla je gospođa Coulson-Browne. “Ali
zanimaju nas tvoji planovi, Gabriele.”
Okrenula se prema svojem suprugu ohrabrujući ga, a on je kimnuo. “Kao što
znaš”, rekao je gospodin Coulson-Browne, “bili smo vrlo velikodušni.”
96
 To se moglo i očekivati, pomislio je Gabriel. Prvi je put došao u tu kuću prije
pola svojega života, na vikend upoznavanja. Sjedio je na mekom kožnatom kauču
i slušao o tome koliko će ga rado primiti. Prevario se smatrajući da će im biti
važniji od urednih, bež prostorija ispunjenih nebitnim stvarima. Pogledao je
drvene podloške za tanjure, oslikane prizorima engleskog sela, pogledao je
životinje od kristala i klavir koji nitko nije znao svirati. Ništa mu od toga neće
nedostajati. Te je večeri pronašao Matildin blokić, sjeo u svoj šator i nazvao
Olivera Alvina.
.ssss.
Ured Olivera Alvina bio je potpuno drukčiji od onoga što je Gabriel zamišljao.
Nalazio se u Istočnom Londonu, iznad veleprodaje tekstila, a u čekaonici se
nalazila žena s velikim sunčanim naočalama na licu, koja je pod njih
zavlačila rupčić kako bi obrisala suze. Oliverova tajnica - bilo joj je sedamnaest
godina, još uvijek je nokte bojila korektorom - rekla je Gabrielu da pričeka. Nije
bilo ničega za čitanje, pa je Gabriel razgledao čekaonicu. Pogled su mu
uzvraćale uokvirene fotografije Olivera i njegovih klijenata. Nikoga nije
prepoznao. Četrdeset minuta nakon dogovorenog vremena sastanka, tajnica ga je
napokon poslala u ured: Oliver je bio spreman za njega. Nitko nije u
međuvremenu izišao iz ureda. Ustao je, poravnao kravatu (bila je to kravata
gospodina Coulson-Brownea, toga jutra ju je pola sata pokušavao zavezati)
i podignuo portfolio koji je protekloga tjedna sastavljao, na čijoj je prvoj stranici
bila njegova fotografija ispod riječi: “Pozdrav. Ja sam Gabriel Gracie i preživio
sam.”
Oliver je bio zgodan na neupadljiv način, poput glumca iz sapunice ili
fotografije iz kataloga. Ured je mirisao po skupoj kolonjskoj vodi. “Neke stvari
smiju biti jeftine”, reći će Oliver Gabrielu u krevetu, nekoliko godina poslije.
“Ali odijela i vodica poslije brijanja ne.” Gabriel nikada nije otkrio što to smije
biti jeftino jer je sve na Oliveru bilo skupo. Nosio je starinski Rolex, koji je kupio
od svojega dobavljača satova; cipele i novčanik bili su izrađeni u Milanu; s
vinske liste uvijek bi naručio najstarije vino. Kad je Gabriel ušao u ured, sjedio je
za stolom u tamnoljubičastu odijelu i tipkao po MacBooku. Nije podignuo pogled.
“Mislim da imamo sastanak”, rekao je Gabriel, a Oliver je trepnuo.
“Gabriel”, rekao je Gabriel. “Gabriel Gracie.”
“Naravno”, prenuo se Oliver. “U redu! Gabriel. Dobro. Pričaj mi o sebi.”
Gabriel mu je pružio portfolio objema rukama. Oliver ga je prihvatio, okrenuo
nekoliko stranica i spustio ga na stol.
“Kao što sam rekao. Pričaj mi o sebi.”
Što je mogao izgubiti? Počeo je s Ulicom Moor Woods. Otkrio je da ga Oliver
sluša - kimao bi, osupnuo bi se - i to ga je ohrabrilo, pa je sjeo za stol i nastavio.
Sjetio se svih detalja koji su zanimali Jimmyja, poante priče, pa je i to ispričao.

97
Na kraju se osjećao osvježeno, a onda ogoljeno. Spustio je pogled u krilo i
pričekao Oliverov pravorijek.
“Svakako si zanimljiviji od Coulson-Browneove”, rekao je Oliver. “To ti
priznajem. Usto mi ulaziš u opseg posla. Zastupao sam razne žrtve - terorizma,
nesreća, gadnih traumi i dobro su prošli.”
Oliver se namrštio računajući nešto na prste.
“Bit ću krajnje iskren”, rekao je. “Bilo bi bolje da si ti onaj koji je spasio
ostale. Onaj koji je pobjegao. Ali tako je kako je. Ipak, pada mi na pamet nekoliko
mogućnosti. Vidjet ćemo što mogu učiniti.”
Razgovarali su o poslu. I evo ga odjednom: Gabriel Gracie, devetnaest mu je
godina i razgovara sa svojim agentom u velikom gradu. Razgovarali su o tome u
kakvim bi sve događanjima Gabriel mogao sudjelovati (“Što misliš o
televizijskim igrama?” pitao je Oliver), o tome može li ikako stupiti u kontakt s
Djevojčicom A (ne može) te koji će udio pripasti Oliveru (Gabriel je čak i tada
zaključio da ga ovaj dere do kože).
Proslavio je s Coulson-Browneovima uz pitu Loraine i francuski Šampanjac.
Većinom je odlazio na konvencije o stvarnim zločinima. Prve godine još je
govorio na pozornicama, no poslije bi najčešće dobio stol u predvorju hotela s tri
zvjezdice, sjedio bi iza natpisa sa svojim imenom i potpisivao razne
predmete. Istodobno ga je impresioniralo i uznemirivalo to koliko su polaznici
takvih konvencija znali o njegovoj obitelji. Jedne večeri prišla mu je neka žena i
pružila malu, prljavu majicu, tvrdeći da je pripadala Evie. Ustuknuo je pred njom,
no brzo se pribrao. Olivera njegova gadljivost ne bi oduševila, a nije ni mogao
znati je li majica stvarno bila njezina. Sjetio se kutije sa svojim stvarima,
spremljene na tavanu Coulson-Browneovih, i zapitao se koliko bi mogle vrijediti.
Ujesen, kad bi ljudi počeli razmišljati o Noći vještica, porasla bi potražnja za
njim. Ti su događaji bili naporniji.
Kad god je u to vrijeme odlazio na konvencije o stvarnim zločinima, osjećao
je da ga svi željno čekaju: ljudi bi ušutjeti kad bi progovorio. No tijekom Noći
vještica bilo bi mnogo glasnije i malo je ljudi znalo tko je on. Odlazio je na
sveučilišta i u noćne klubove u sumornim gradićima. Pogledao bi gomilu u
maskama i bilo bi mu jasno da je većinom riječ o njegovim vršnjacima. I njima
je, kao i njemu, bilo devet godina kad je policija ušla u kuću u Ulici Moor Woods,
i vjerojatno se nisu ni sjećali te priče. Uglavnom bi se od njega tražilo da govori
pet minuta i najavi idući bend, no malokad bi iskoristio dodijeljeno vrijeme.
“Moralo bi biti strašnije”, savjetovao mu je predstavnik studenata. “I
manje depresivno.”
Nadao se da će mu takav život donijeti više glamura. No uglavnom su
hotelske sobe bile otrcane, pivo toplo i najčešće je kišilo. Mislio je da će češće
boraviti u Londonu ili možda putovati u strane zemlje, razgovarati s
novinarima ili pred krcatim dvoranama. Vjerovao je da bi njegova priča mogla

98
biti inspirativna. Na kraju je stigao do Londona, no nije došao nadahnuti gomile.
Preselio se u London jer se zaljubio u Olivera.
Počelo je u prosincu, kad je za Gabriela bilo sve manje posla. Prazan e-mail
od Olivera. Samo je u predmetu pisalo: MORAMO RAZGOVARATI. Našli su
se na večeri u Londonu, u restoranu slavnoga kuhara za kojega Gabriel nikada nije
čuo. Oliver je izgledao loše. Kosa mu je bila vlažna na sljepoočicama, a ispod
mirisa kolonjske vode krio se drugi miris, nalik na ustajalu hranu, neki vonj koji
Gabriel nije prepoznao. Oliver je prešao na stvar čim su im poslužili pića. “Moraš
se diverzificirati”, rekao je,
“Kako molim?”
“Moraš dodati još strijela u tobolac”, rekao je Oliver, a kad ga je Gabriel
nastavio zbunjeno gledati, spustio je čašu i uzdahnuo. “Dobro, ovako ćemo”,
rekao je. “Prosinac je. Nikoga na božićnoj zabavi neće zanimati priča djeteta
koje je preživjelo zlostavljanje.”
Oliver je predložio Gabrielu da prihvati nešto što je opisao kao “standardne
poslove”. Mnogi njegovi klijenti moraju biti fleksibilni kako bi preživjeli godinu.
Oliver će prihvatiti predujam da to omogući.
“Mislio sam da ću biti... da ću motivirati ljude”, rekao je Gabriel, a Oliver je
prezirno otpuhnuo.
“Ti si super klinac, Gabe”, rekao je, “ali nikoga ti nećeš motivirati.”
Činilo se da sljedovima nema kraja, a svaki je bio poslužen sa strogom
pomnjom. Kad su se napokon našli ispred restorana, Gabriel je rekao da mora
krenuti. Za pola sata kreće zadnji vlak kući, a on ne zna kako se vratiti u
Euston. Veći je dio obroka proveo boreći se sa suzama i sada je čeznuo za
trenutkom - ponižavajućim, privatnim trenutkom koji se neumoljivo bližio - kada
će moći briznuti u plač.
“Ne moraš ići”, rekao je Oliver. Oprezno, kao da traži dopuštenje, uhvatio je
Gabriela za kažiprst, pa za srednji prst i palac, i na kraju za cijelu ruku, preplevši
im prste. Oliver se spotaknuo okrećući se prema njemu - popio je dvije boce vina
- pa je podignuo glavu i prišao bliže, tako blizu da mu Gabriel više nije vidio lice.
Gabriel je dotad ljubio samo nezainteresirane cure u sobama svojih prijatelja,
Oliverova ga je snaga iznenadila.
Bilo je neke nepopustljive odlučnosti u njegovim rukama, na Gabrielovim
obrazima, i u njegovu jeziku u njegovim ustima i - poslije, u Oliverovoj sobi, koja
je gledala na jug prema Tower Bridgeu i koja je bila točno onakva kakvu
je Gabriel zamišljao, sve do crnih plahti i moderne rasvjete - u ritmu njegovih
usana na Gabrielovu penisu.
Kad je Oliver, zaspao, Gabriel je stao kod prozora - nije znao kako podignuti
automatske rolete pa ih je silom razmaknuo kako bi pogledao van - i zagledao se
prema gradu, sažalio se nad Jimmyjem Delaneyjem koji sad spava u studentskom
domu, s hrpom eseja koje treba napisati.

99
 Samo se jednom vratio u kuću Coluson-Browneovih. Pokupio je onu kutiju
sa stvarima koje je dovukao sa sobom iz Ulice Moor Woods i uzeo nekoliko
stvarčica iz svoje sobe. Šator je ostavio gdje je bio. Coulson-Browneovi su mu
dali dovoljno novca za nekoliko mjeseci najamnine stana u Camdenu, u zamjenu
za to, pretpostavio je Gabriel, da se više nikada ne vrati živjeti s njima. “To je to”,
rekao je gospodin Coulson-Browne, “to je stvarno to, Gabriele.” a Gabriel je
zadovoljno pomislio: Da, jest.
.ssss.
Sada je bio umoran, gotovo je ležao na klupi, nije imao energije ni za povratak do
bolnice. Otrčala sam do recepcije po invalidska kolica i pomogla mu da sjedne u
njih. Šumske su sjene nadirale preko livade.
Nije ponovno progovorio sve dok se nismo vratili u njegovu sobu. S mukom
se izvukao iz kolica, a ja sam ih odgurala u hodnik tako da ih više ne mora gledati.
“Hoćeš li opet doći?” upitao je.
“Mogu odsjesti negdje u blizini”, rekla sam. “Doći ću i sutra.”
Nisam Znala kako mu reći za kuću u Ulici Moor Woods. Činilo mi se
nemogućim išta tražiti od njega dok tako sjedi na krevetu i pokušava izuti cipele.
“Je li ti Delilah rekla za nasljedstvo?” upitala sam.
“Spomenula je nešto. Rekla je da je ostala kuća i malo novca.”
Legao je i nespretno navukao pokrivače.
“Rekla mi je za tvoju ideju”, nastavio je. “Društveni dom.”
“I što misliš o tome?”
“Treba mi vremena”, rekao je. “Moram razmisliti o opcijama.”
Zastala sam između kreveta i vrata. Gabriel je to rekao, Gabriel koji je
oduvijek bio poslušan.
“Posjetitelj”, rekla sam, “prije mene. Ima li to veze s njim?”
Vratila sam se do kreveta i uzela ga za ruku. Željela sam ga utješiti, a željela
sam i da ostane budan. “Je li to bio Oliver?” upitala sam. I: “Gabe, što ti je
učinio?”
Ležao je na leđima, ruke su mu se trzale na pokrivačima. Spavao je, ili me
možda ignorirao.
.ssss.
Sjela sam na livadu i ponovno isplanirala svoj vikend. U okrugu je bilo prenoćišta:
sva su nazvana po biljkama i sva su bila puna. Pronašla sam sobicu u seocetu koje
se sastojalo od crkve i puba, pa sam se odvezla kroz vrućinu poslijepodneva.
Mama i tata namjeravali su u nedjelju doći u London; morat će pričekati. Ide teže
nego što sam mislila, napisala sam u poruci. Još jedan dan u ludnici.
Gazdarica me odvela do sobice pokraj svoje kuće pa mi je pokazala tanjur
pun keksa i papirić s ispisanom šifrom za Wi-Fi. Zamolila me da je odgovorno
koristim.
100
 “Hvala vam”, rekla sam. “Ovo je savršeno.” Sjetila sam se svojega hotela u
gradu i udobnosti njegovih čistih, prostranih soba, vratara koji mi je diskretno
stajao na raspolaganju. “Bit ću vani s klincima”, rekla je, “slobodno nam se
pridružite.”
Uljudno smo se nasmiješile jedna drugoj, sigurne da im se neću pridružiti.
Otvorila sam laptop. Stol je gledao na krasan, svijetao vrt. Zrake sunca
prodirale su kroz grane hrastova i treperile po travi, jela sam kekse i radila,
gledajući gazdaricu kako se igra s djecom. Bila je prava glumica: prvo je bila
dinosaur, pa princeza, a sada se pretvorila u most ispod kojega su se djeca
provlačila. Vrt je bio prepun igračaka. Delilah je u nečemu imala pravo. Bila sam
uistinu preozbiljno dijete. Svaka je moja igra tražila potpunu posvećenost.
Pokušala sam se zamisliti među djecom i cvijećem, kako prihvaćam uloge koje
mi dodijele. Nisam mogla. Prozreli bi me i odmah me izbacili iz igre.
Možda je ovako najbolje.
Još sam ih malo promatrala, a onda sam zatvorila laptop i otišla u pub.
.ssss.
Te noći, omamljena od popodnevnog vina i u nepoznatoj, pretoploj sobi, sanjala
sam zabavu Roberta Wyndhama. Dugački bijeli stolovi protezali su se preko
livade. Svi su bili ondje: Delilah, Gabriel, Evie, Ethan i Ana. Svi su bili
dobro. Sjedila sam pokraj JP-a, koji mi je pričao neku zabavnu anegdotu, i
naslonila sam se na njega. Zabava je bila bučna; jedva sam pratila njegove riječi.
Čaše su zveckale, oko stola iza nas prolomio se smijeh. Pokušala sam ih stišati,
zanimala me priča, no nisam se mogla usredotočiti na nju i ubrzo sam odustala. S
druge strane stola sjedila je Evie, cerila se. Bilo joj je dosadno. Ustala je od stola
i krenula preko vrta do šume. I ja sam ustala. No kad sam se izvukla od stola,
ona je već zašla u šumu. Zazvala sam je, no nije me čula, samo je nestala među
stablima.
.ssss.
Preselili smo se u Hollowfield, u Ulicu Moor Woods, kad mi je bilo deset godina,
dok sam još pohađala razred gospođice Glade. Gabrielu je trebao krevet; Ethan je
tražio sobu za sebe; Oca više nije zanimala Stražarnica i pronašao je mjesto
gdje će osnovati vlastitu crkvu. Zvat će se Kuća života. Kad god je o njoj govorio,
rukama je oblikovao propovjedaonicu, prstima pratio obrise prolaza između
klupa.
Samo smo se Delilah i ja bunile. “Imam prijatelje”, rekla je Delilah. “Nemoj
me tjerati da napustim svoje prijatelje, tata.”
“Zar ne možemo pričekati do ljeta?” pitala sam ja. “Do kraja školske godine?”
Od svih učitelja u školi u Ulici Jasper najviše sam voljela gospođicu Glade.
Nikada me nije tjerala da naglas čitam u razredu i nije me hvalila pred drugima.
Početkom godine, u listopadu, pozvala me u zbornicu tijekom velikog odmora i
rekla mi da su je oduševili moji tjedni izvještaji o čitanju. Pitala me želim li možda

101
čitati neko dodatno štivo - naravno, bez pritiska, sve ćemo to diskretno, i tako
dalje - tako da mi ne bude dosadno? Petkom bismo za velikim odmorom sjedile u
sobici za sastanke bez prozora, pokraj tajništva škole, i razgovarale o knjigama
koje mi je preporučila. Gotovo bi uvijek odnekud izvukla neku užinu i zamolila
me da joj pomognem pojesti: bio bi tu tanjur pun voća, recimo, ili pladanj s
palačinkama koje je ispekla. Uvijek mi se činilo da ima previše hrane za jednu
osobu i pitala bih se kako je mislila da će to sama pojesti.
Nevolje su počele kad je gospođica Glade odlučila razgovarati s Majkom.
Majka je došla po Delilu i Evie, stajala je na Školskom igralištu u svojoj požutjeloj
bijeloj haljini, držeći Gabriela i školske torbe, a gospođica Glade ju je spazila
i pitala je ima li minutu za razgovor. Stigli su i ostali, a Gabriel se zavukao među
stolove i stolce. Vadio je bojice iz posuda, skidao knjige s polica, cijelo se vrijeme
hihoćući. Imao je vragolasto lice i škrbav osmijeh. Nepoznatim bi ljudima
iz kolica u supermarketu uzeo stvari, a oni bi se samo nasmijali i oprostili mu.
“Zar nije divan”, rekla je gospođica Glade. Majka je kimnula, premještajući
se s noge na nogu.
“Stvarno imam samo minutu”, rekla je. “Moramo se vratiti.”
“Vijesti su dobre”, rekla je gospođica Glade, “pa neću duljiti. Samo sam
željela reći da Alexandri ove godine izvrsno ide. Odlična je u gotovo svim
predmetima - u engleskom, matematici, biologiji - a sve je bolja i u drugima.
Zasad je godina bila fantastična.”
Delilah je zakolutala očima. Evie mi se nasmiješila. Majka je kimnula, ne
prihvaćajući pohvalu, čekala je problem koji će se sigurno pojaviti.
“Preporučila bih”, nastavila je gospođica Glade, “da vi i gospodin Gracie
razmislite o školarini za neku od boljih srednjih škola u okolici. Znam da je do
toga još godina i pol, no valjalo bi početi razmišljati o tome. Većina
školarina ovisi o obiteljskom imovinskom stanju - naravno, ne mogu ništa
govoriti o tome - no mogu vam sastaviti popis mogućih škola, ili vas i supruga
upoznati s nekim opcijama. Kako vam god odgovara.”
“Aha”, rekla je Majka. Pogledala me, kao da sam znala nešto što sam joj
odbila reći. “Govorite o Alexandri?” rekla je gospođici Glade.
“Tako je.”
“U redu. Dobro. Hvala vam.”
“Možemo li se dogovoriti za vrijeme kad bi vam odgovaralo?” upitala je
gospođica Glade.
“Mislim da to neće biti moguće”, odvratila je Majka. “Selimo se za nekoliko
mjeseci. U Hollowfield.”
“Oh”, rekla je gospođica Glade. “Nisam znala.”
I ona me pogledala.

102
 “Svejedno”, rekla je, “neke od tih opcija još će biti...” Gabriel je tako brzo
zavrtio globus na stolu gospođice Glade da se Zemlja srušila na pod. Zaledio se
poput zlikovca iz crtića i skutrio se kad su mu prišle odrasle osobe.
“Pustite, nema veze”, rekla je gospođica Glade, no Majka je već otišla do
njega. Pljusnula ga je po ruci i podignula u naručje.
“Vidite”, rekla je. “Nije dobar trenutak.”
Zajedno smo krenuli prema kući. Bio je početak prosinca, no neke su kuće
već bile ukrašene. Delilah i Evie trčale su pred nama pokazujući jedna drugoj
najljepša božićna drvca. Moj se dah miješao s Majčinim u zraku. “Kao što znaš”,
rekla je, “ja nisam otišla u gimnaziju. A sve je na kraju dobro završilo.” Pogledala
sam selotejpom zalijepljena dječja kolica, Majčinu kosu ispod ulične svjetiljke,
suhu i čvrsto zategnutu od lica. Svjetlost više nije slijetala u nju.
“Da sam na tvom mjestu ne bih to spominjala Ocu”, rekla je Majka. “On ima
druge planove. Puno veće planove, Alexandra.”
“Ali ništa nas ne bi koštalo”, rekla sam. “Da probamo.” Delilah i Evie stale
su pred najvećom kućom u ulici. Na prozoru je stajala velika kućica za lutke, u
kojoj je već bio Božić. Minijaturna djeca utrkivala su se do darova pod drvcem.
Otac se zavalio u naslonjaču. Potražila sam majku u sobama i kuhinji, no te
minijature nije bilo.
“Prekrasno je”, rekla je Evie. “Zar ne?”
“Hajde, idemo”, rekla je Majka. Bila je iza nas, šakom je udarala o ručku
kolica. Vratila sam se do nje prije nego što je krenula dalje, tako da me morala
pogledati.
“Daj mi da barem probam”, rekla sam.
Skrenula je pogled kao da je sramotim. Smiješila se, malo, a ja sam pomislila
da to nema veze s Ocem.
“Rekla sam ne”, odgovorila je. “Nisam li?”
Gospođica Glade nije odustala, iako više nije pokušavala dobiti Majčinu
podršku. Naši susreti petkom bili su sve gorljiviji. Moraš razmisliti o tome kako
bi drugi ljudi mogli to tumačiti, rekla bi mi. Nemoj samo napisati da se tebi sviđa
- to nije dovoljno - reci mi zašto ti se sviđa. Preporučivala mi je sve raznovrsnije
predmete; donosila je knjige o povijesti; religijama; Rimljanima i starim
Grcima. Tijekom jednoga sata razvukle bismo uzicu kroz Labirint; provukle se
kroz hipokampus; pretražile bismo koralje u potrazi za muškim morskim
konjićem s jajima u svojem tobolcu. “Koliko imamo vremena?” pitala bi me kad
bismo se vratile u sobicu pokraj tajništva. Pogledala bih na sat iznad njezine glave
i odgovorila joj, iako je moj odgovor nikada nije naročito zanimao. Mislim da me
to uopće i nije pitala.
.ssss.
“Alexandra”, rekao je otac. “Imaš gošću.”

103
 Stajao je u dnu stuba. Ja sam bila u kupaonici, prala sam zube s Fantastičnim
gospodinom Lišcem u ruci. Moj je ritual bio da gurnem četkicu u usta i pročitam
tri stranice, neovisno o knjizi koju sam čitala.
“Što?” rekla sam. “Tko je to?”
“Dođi pa vidi.”
Mahnuo je rukom prema dnevnoj sobi poput voditelja u cirkusu koji
predstavlja novu, egzotičnu predstavu. Ostavila sam knjigu pokraj umivaonika i
spustila se do njega, pod svjetla prizemlja, u miris složenca koji smo pojeli.
Gospođica Glade stajala je usred sobe u svojem šeširiću i jakni, nevjerojatno
čista. Tada sam prvi put shvatila da ona postoji i izvan škole. Postojale su za nju
večeri, i krevet, i stvari o kojima je razmišljala kad bi se spremala za
spavanje. Bila je niža nego u učionici, no to je bilo zbog Oca; on je smanjivao
ljude. Prekrižila sam ruke preko gornjeg dijela pidžame, toliko tankog i ispranog
da su mi se vidjele bradavice.
“Lex ne mora biti ovdje”, rekla je gospođica Glade. “Došla sam razgovarati s
vama.”
“U našoj obitelji nema tajni.”
Pokušavala je gledati nas dvoje, no pogled joj je neprestano bježao prema
kutovima sobe, vrećama za smeće koje su se ondje nalazile, gomilama stare
odjeće i cipela i otrcanim igračkama. Na kauču su bili naslagani Majčini
pokrivači, kruti od prljavštine.
“Zdravo, Lex”, rekla je.
“Zdravo”, odvratila sam. A onda sam upitala, jer nisam vjerovala toj verziji
nje, toj večernjoj verziji koja nije željela razgovarati sa mnom: “Otkud vi ovdje?”
Pogledala je Oca, koji se već smiješio.
“Sjećaš se školarine”, rekla je gospođica Glade.
“Da.”
“Željela sam razgovarati s tvojim tatom o tome i o još nekoliko sitnica. Ništa
posebno. Ne moraš se brinuti.”
Otac se raširio na kauču i mahnuo prema preostalom mjestu. Gospođica Glade
sjela je na rub, kao da nije željela našu kuću osjetiti ha svojoj koži. Kršila je ruke,
još ljubičaste od hladnoće.
“Ako ne želite, da vas ona čuje”, rekao je Otac, “nemam ništa protiv.”
Gospođica Glade pogledala me tužno, malodušno. Na njezinu je licu bilo
nešto poput poruke, poruke za koju je znala da je neću moći shvatiti. “Oprosti mi,
Lex”, rekla je. “Ali moram nasamo razgovarati s tvojim ocem.”
“Onda dobro.”
“Dobro, vidimo se sutra, Lex.”

104
 Evie je već spavala. Legla sam na pokrivače, ostavila sam upaljeno, svjetlo,
oprezna, trudeći se da ne zaspim. Gospođica Glade bila je jedna od najpametnijih
osoba koje sam poznavala, a istodobno je bila i najgluplja. Gledala me kao da se
boji za mene, sjedeći pokraj Oca, a nije se bojala za samu sebe.
.ssss.
Nikada nisam doznala o čemu su razgovarali gospođica Glade i Otac, no idućeg
smo tjedna već krenuli u Hollowfield. Došla sam kući iz škole i zatekla obitelj u
kuhinji. Otac je stajao oslonivši se dlanovima o stol, Majka je bila pokraj njega.
“Imamo kuću”, rekao je. “Vlastitu kuću.”
Mali je potres uzdrmao Delilino lice. Započeo je drhtajima usana, u kutovima
očiju. “Mrzim te”, rekla je i lice joj se urušilo.
“Već?” upitala sam.
“Postalo je neophodno”, rekao je Otac. “A sad svi na posao. Idemo se
spakirati.”
Katkad je pakiranje bilo poput obdukcije kuće i djetinjstva koje smo ondje
proveli. Ispod roditeljskog kreveta nalazili su se pokrivači na kojima je Majka
rodila Ethana. Evo i knjige o nastanjivanju Divljeg zapada, koju nikada nismo
vratili u knjižnicu. Tu je i brdo neopranih boca žestice, u kojima su se rojile crne
mušice. Kad smo podignuli pokućstvo s mjesta, ispod njega su se ukazale najgore
boleštine ove kuće. Sag ispod mojeg kreveta bio je truo i pun mrlja, madraci puni
nakupina plijesni poput metastaza tumora. Ispod kolijevke smrdljive jednodijelne
pidžamice, koje smo svi redom nosili, a nikada nisu oprane. Zidovi, u Majčinoj i
Očevoj sobi bili su puni rupa, a kad bismo stavili prste na rane, osjetili bismo kako
izvana zrak curi u kuću.
Na dnu Majčina ormara našla sam bilježnicu, spaljenu od sunca, u raspadu.
Otvorila sam je po sredini. Rukopis je bio nezgrapan, dječji, no nisam ga
prepoznala. Izvještaj 17, pisalo je. Posjetila sam kuću gospođice Brompton u
subotu popodne. Ona je u vrtu i raspoložena je za razgovor. Nasmiješila sam
se. Deborini izvještaji. Majčini kontakti iz novinskog svijeta bili su zapisani na
stražnjoj stranici. Sada su svi oni u mirovini, pomislila sam. Neki su i umrli. Je li
ih ikad nazvala? Nije mi se to činilo vjerojatnim. Bilježnica je bila zaboravljena, a
ne skrivena. Stavila sam je na gomilu za smeće.
.ssss.
Zadnjega dana u školi u Ulici Jasper, zagrlila sam Amy, Jessicu i Caroline. “Jako
ćeš nam nedostajati”, rekle su i otrle suhe oči. (Dala sam im savršenu priču za
buduće odlaske psihologu - priču o krivnji, naivnosti i užasima - i kad bi se
godinama poslije počeli pojavljivati ljudi koji su govorili o našoj obitelji, pitala
sam se jesu li one među njima.) Gospođica Glade ispekla je tortu za cijeli razred
- na njoj je glazurom nacrtala otvorenu knjigu i napisala Puno sreće, Lex! - a kad
sam je razrezala, svaki je sloj bio druge boje.

105
 Zamislila sam gospođicu Glade u kuhinji tople kućice, u pidžami s
kuhinjskim rukavicama na rukama, i dopustila sam si proživjeti trenutak ondje,
uz miris kolača, uz ručkove svakog petka. Nisam joj potpuno oprostila zbog
posjeta mojoj kući, no poslije torte sam zaključila da ću pokušati.
Nakon nastave pomogla mi je isprazniti klupu. Uzela sam sve radne bilježnice
koje sam mogla nositi i prebacila torbu preko ramena. “Još nešto”, rekla je na
vratima učionice i pružila mi dar omotan novinskim papirom.
“Da ga odmah otvorim?” upitala sam, a ona se nasmijala.
“Lex, otvori ga kad god hoćeš.”
Pažljivo sam odvojila selotejp i razmotala papir. Unutra se nalazila potpuno
nova knjiga u tvrdom uvezu, ilustrirani grčki mitovi.
“Te najviše voliš”, rekla je. “Zar ne?”
Nisam znala što reći. Kimnula sam i rastvorila knjigu po sredini. Na ilustraciji
se nalazio podzemni svijet, i Haron koji vozi Perzefonu po rijeci Stiks. Perzefona,
okružena mračnim bojama podzemlja, uzvraćala je pogled čitatelju.
“Hvala vam”, rekla sam. Pažljivo sam oslobodila mjesto u torbi i oprezno
ugurala knjigu.
Gospođica Glade je kimnula, sagnula se i naglo me zagrlila. Kad me pustila,
doimala se zbunjeno, kao da je i samu sebe iznenadila tim činom.
“Čuvaj se, čuješ me?” rekla je.
“Naravno.”
“Hajde, kreni. Majka te čeka.”
Uputila sam se školskim hodnikom, kraj ploča s ilustracijama i fotografijama
cijelih razreda; pokraj opisa školskih putovanja i obitelji i zadaćnica o tome što si
radio proteklog ljeta. Na kraju, prije nego što sam izišla, okrenula sam
se. Gospođica Glade i dalje je stajala kod vrata učionice, gledala je za mnom
obgrlivši se rukama. Mahnula sam joj, a ona mi je uzvratila.
.ssss.
Hollowfield se ugurao u podnožju tri stjenovita brijega, i jedva da se mogao
nazvati gradom- Izgledao je kao ispust za odvodne vode s vriština. Na znaku je
pisalo da mu je bratski grad Lienz u Austriji, a ja bih se svaki put tome iznova
začudila. Kako su se uopće pobratili? Je li ikada itko iz Lienza došao ovamo i
shvatio što je to primio u obitelj?
Selili smo se u subotu, kombijem koji je pripadao jednome Jollyjevom
poznaniku. Majci nije bilo dobro, pa smo Otac, Ethan i ja odnijeli naše stvari u
kombi. “Još jednom sve provjerite”, rekao je Otac prije nego što nas je pustio
u kombi, pa smo Ethan i ja u tišini prošli praznim sobama. Ostavili smo samo naše
smeće i prljavštinu. Kućevlasnik je nadoknadio trošak čišćenja pet godina poslije,
kad je novinama prodao fotografije snimljene nakon našeg odlaska.

106
 Tužne, prljave prostorije. Kao i kod većine prostora snimljenih u niskoj
rezoluciji, bilo je lako zamisliti da se ondje dogodilo nešto grozno.
U suton smo krenuli za Hollowfield. Oblaci su se nadvili nad brda. Prošli smo
pokraj starih tvornica, šiljatih dimnjaka i porazbijanih prozora. Glavna ulica imala
je antikvarnu knjižaru, kafić se upravo zatvarao. Sjedokosi su muškarci stajali
pred pubom, podignutih ovratnika.
“Je li naša kuća blizu?” upitala je Evie.
“Još pet minuta”, odgovorio je Otac. “Možda deset.”
Pokazao je mjesto gdje će biti njegova nova crkva. Bio je to propali butik, u
izlogu su još ležale lutke, no nalazio se na mjestu gdje će biti mnogo prolaznika,
a lutke će moći iskoristiti kao kipove, kao dio svojega nastupa. Sada smo se vozili
van iz grada, skrenuli smo preko rijeke, pokraj istrunule predionice i garaže, u
Ulicu Moor Woods. Prvih nekoliko kuća bilo je održavano, stajale su blizu jedna
do druge, no kako se cesta uspinjala kuće su bivale sve rjeđe i mutirale su. Bila je
tu mračna štala, pa bungalov pred kojim su stražarili zahrđali strojevi. Evie je
otvorila prozor kombija i čitala brojeve kuća. “Sljedeća!” uzviknula je.
Kuća s brojem 11 bila je uvučena od ceste. Pročelje je bilo prljavobijelo,
pokraj kuće garaža, a iza vrt. Bila je to - kako će je kasnije nazivati - jedna sasvim
obična kuća.
.ssss.
Otac je kupio kuću u Ulici Moor Woods od jedne stare Jollyjeve župljanke. Više
se nije mogla brinuti za vrt i nije se mogla uspeti stubištem, a da se na pola puta
ne mota odmoriti. Jolly je vodio pregovore. Bila je to kuća za obitelj, rekao je, i
ona nam ju je rado prepustila.
Njezino se pokućstvo još nalazilo u kući. Pod plahtama, stolovi i stolci i
kreveti izgledali su poput kakvih čudovišta. Pratili smo Oca od sobe do sobe,
nagađajući što se krije pod plahtom prije nego što bi je sklonio. Čamac, tijelo.
Morž. Prije prve večere u Ulici Moor Woods, Otac je prebacio jednu plahtu preko
glave i zavijajući i teturajući ušao u kuhinju. Izgovorio je molitvu sa širokim
osmijehom na licu, rukom na Majčinu bedru i plahtom još na ramenima.
Evie i ja smo se raspakirale nakon večere. Sve su se naše stvari pomiješale u
kutijama. Pronašle smo gomilu strogih odora koje su nam loše pristajale, a koje
smo u raznim trenucima morale nositi, pa smo ih navukle i pokazivale
jedna drugoj. Zamijenile smo se za majice s Gabrielom i Delilom, bacajući ih
preko hodnika. Ja sam knjigu grčkih mitova zamotala u pulover, dijelom zato da
ih sakrijem od Oca - to su bile priče o poganskim bogovima, što je bilo svetogrđe
- a dijelom da ih sakrijem od Delile, koja će smisliti način da je uništi ili da mi je
uzme. Kad je kuća utihnula, ušuljala sam se s knjigom u Ethanovu sobu.
Ethan je dobio zasebnu sobu, no nije imao dovoljno svojih stvari da je ispuni
pa su otrcani predmeti dobili neobično važna mjesta. Na prozoru je stajala gomila
plastičnih figurica apostola. Na zid je objesio poster s ljudskim kosturom, koji je

107
dobio na satu biologije u šestom razredu. Otac je već dio poda rezervirao za
bilješke za svoje propovijedi. “Mislim da se nada da ću ih čitati”, rekao je Ethan
i gurnuo ih nogom.
“Daj da ti pokažem nešto jako fen/”, rekla sam i odmotala knjigu. “Gospođica
Glade poklonila ju je meni”, rekla sam, “ali možemo je zajedno čitati.”
Ethan je dodirnuo naslovnicu, no nije ju otvorio.
“To je knjiga za djecu”, rekao je. “Zašto bi me to zanimalo?”
Zagledala sam se u njega misleći da se šali, očekujući smiješak na licu, no on
je prazno zurio u mene.
“Voliš te priče”, rekla sam. “Zbog tebe i znam za njih.”
“I što su mi u životu pomogle? Da sam na tvojem mjestu, Lex, bacio bih tu
knjigu.”
Evie se više oduševila, Budući da smo morale pričekati još jedan mjesec da
nam stigne drugi krevet, te smo noći, prve koju smo zajedno provele u našoj sobi,
legle jedna pokraj druge na tuđi madrac i podignule knjigu između nas. Strašili su
me zvukovi kuće: voda je nadirala kroz cijevi; stabla su škripala u vrtu. Podne su
daske uzdisale pod težinom na koju nisu navikle. “U početku”, pročitala sam,
“bilo je ništavilo.”
.ssss.
Mislila sam da će u Hollowfieldu biti drukčije. Činjenicu što nas nitko još ne
poznaje pogrešno sam doživjela kao nadu da možemo postati ono što želimo biti.
Jolly je često boravio u kući, nenajavljen, s alatom u rukama, ili za stolom s
Ocem pri ručku. Razgovori su počinjali tajnovito; pogledavali su se ispod oka kad
bi tko od nas ušao u kuhinju. No navečer bi se glasovi podizali do naših soba, puni
riječi kao što su prilika i početak. Majka je glumila domaćicu, nosila je tanjure,
punila im čaše, čistila tijesto pod noktima. Katkad se za stolom navečer čuo i treći
glas: mekši, nesigurniji. Ethan je počeo dočekivati Jollyja s čvrstim rukovanjem i
zvati ga “gospodine”.
I Ethan se pridružio smicalicama koje su Otac i Jolly podvaljivali Gabrielu.
Zaposlili bi ga kakvim izmišljenim zadatkom ili tajnom misijom, a svaka bi ga na
kraju potpuno zbunila. “Drži ovaj čavao”, rekao je Jolly na stubama. “Nemoj ga
pustiti - on drži cijelu vašu kuću.” Sat poslije Gabriel bi i dalje bio ondje, stežući
Čavao u ruci. Zimi ga je Ethan poslao u vrt u potragu za blagom koje je
zakopala bivša vlasnica. On, Otac i Jolly stajali su kod kuhinjskog prozora. “Vidi,
Lex”, pozvao me Ethan da im se pridružim. Ignorirala sam ga. U sumrak se
Gabriel vratio promrzao do kosti i potišten, blato mu se zavuklo u kožu na
dlanovima. Kad su se počeli smijati i on se nasmijao, smijao se kao da mu je od
početka sve bilo jasno.
Izbjegavala sam Jollyja i Oca kad god sam mogla. I dalje sam rano odlazila u
školu, tako da se stignem oprati, a nakon nastave ne bih žurila sa spremanjem
stvari. Pokupila bih Delilu, Evie i Gabriela pa bismo polagano krenuli
108
kući, stajući kod knjižare i predionice, pa na početku Ulice Moor Woods kod dva
šugava konja, koji su nas silno sumnjičavo odmjeravali. Majka nije dolazila pred
novu školu; ona i Otac govorili su o još jednom djetetu pa je prikupljala energiju.
Dani u školi nisu bili tako loši. Posljedica našeg preseljenja u Hollowfield
koja me najviše iznenadila bila je da sam stekla prijateljicu - i to pravu. Ona se
doselila u Hollowfield nekoliko mjeseci prije nas, nosila je zubni aparatić i
govorila južnjačkim naglaskom, a bila je gotovo jednako čudnjikava kao i ja. Cara
je voljela knjige i voljela je razgovarati o njima, svirala je violinu u školskom
orkestru, stojeći nervozna i uplašena pred publikom sve dok ne bi uzela svoj
instrument u ruke. Svirala je lagano se ljuljajući, čemu su se druga djeca rugala, a
kad bi završila, imala bi izraz lica osobe koja se netom probudila, Cara se nikad
nije smijuljila dok sam ja govorila, i nije imala nikoga s kime bi se mogla
potajice pogledavati. Nije joj smetalo što sam u učionici bila tiha i što sam
odgovarala samo na izravna pitanja nastavnika. Ipak, pazila sam što joj govorim.
Moji roditelji rade u drugom gradu, rekla sam joj, a našu sam kuću u Ulici Moor
Woods vrlo neodređeno opisala.
“Znam koja je!” rekla je ona. “Ona pri dnu, s konjima?”
Neodređeno sam kimnula. Cara je uzdahnula. “Bojim se konja”, rekla je, a ja
sam se nasmiješila.
U Hollowfieldu sam prošla mnogo bolje nego Delilah, koja nije mogla shvatiti
zašto više nije jedna od najpopularnijih djevojčica u svojem razredu, i još bolje
od Gabriel i čula sam od mlađih učenika da je Gabriel glup i da ga je lako smuljati.
Niži su razredi učili čitati ponavljanjem nizova riječi koje su bile razvrstane prema
težini, a većina je Gabrielova razreda bila na šestom stupnju koji je uključivao
riječi poput DUPIN i PINGVIN. Gabriel je zaglavio na PAS i TRI, na odavno
dosadnom drugom stupnju. Kad bi na njega došao red za čitanje, papir bi držao
nekoliko centimetara ispred očiju; a to je nudilo mnoge mogućnosti. Mogao bi ga
izdaleka ubosti, kao bika u areni, a on te možda neće uspjeti prepoznati. Mogao
bi nešto o njemu napisati na papir sa zadacima, a on to neće moći pročitati čak i
ako mu papirom mašeš pred nosom.
“Ne razumijem”, rekla je Cara gledajući ga s druge strane igrališta. Držao se
u blizini jedne od učiteljica, kao da je očekivao da ga netko napadne. “Ti si
najpametnija, cura u školi.”
Zato se i nisam smjela uplesti, zaključila sam. U Osnovnoj školi Hollowfield
uspjela sam se popeti na društvenoj ljestvici zahvaljujući svojoj prijateljici i
nevoljkom poštovanju svojih suučenika. Navečer bih čitala Evie ili bih slušala
Ethana, a vikendima smo se okupljali u Kući života, brusili bismo klupe, ličili
zidove ili se molili za uspjeh. Imala sam taman dovoljno vremena da samu sebe
pretvorim u nešto normalno. To bi me tješilo kad bih vidjela Gabriela samoga za
ručkom, ili u kuhinji nad istim zadacima, kako prstom prati slova. No nije me
tješilo kad bih se noću našla sama u tuđoj spavaćoj sobi.

109
 ***
Potkraj svibnja, Evie i ja čekale smo Delilu i Gabriela na livadi ispred škole.
Odavno je prošlo vrijeme odlaska kući; posljednjih nekoliko roditelja odlazilo je
držeći školske torbe i sitne ručice.
“Možda su otišli”, rekla sam.
“Zašto?” upitala je Evie. “Uvijek nas čekaju.”
“Da ih odemo potražiti?”
Ležala je na travi, raširenih ruku i nogu, i žmirkala prema suncu. “Ti si bliže.”
“Ti si mlađa.”
Bacila je šaku trave prema meni. “Ti si čangrizavija.”
Skrenula je pogled s mene tada, preko mojeg ramena, i uozbiljila se. “Lexy”,
rekla je.
Igralištem je dolazila ravnateljica. Stala je na rubu livade, nije mogla dalje u
cipelama visokih potpetica.
“Došlo je do ozbiljnog incidenta”, rekla je.
Bila je riječ o sljedećem: večer prije, Delilah je u torbu spremila Očevu
Autoriziranu Bibliju s referencama i bilješkama u tvrdom uvezu. Tijekom
popodnevnog odmora, izvadila je knjigu iz garderobe i prišla najokrutnijem
Gabrielovom mučitelju. “Pročitaj ovo”, rekla je i knjigom ga tresnula u lice.
Oštrim kutom knjige probila mu je očnu jabučicu. Rasklimala mu je zube. Pozvali
su Oca, na putu je prema školi.
Čekali smo ga na stolcima ispred ravnateljičina ureda, na kojima su inače
sjedila najgora djeca u školi. Gabriel je stisnuo dlanove u molitvi, šmrkava nosa.
Delilah je sjedila uspravno, onako kako je to Otac tražio od nas. “Što si učinila?”
upitala sam čim je ravnateljica zatvorila vrata, a ona se naglo okrenula prema
meni.
“Otjeraj podsmjevača i prestat će svađe i nestat će nesloga i pogrda”, rekla je.
Pitala sam se je li to i ravnateljici rekla.
Oca se čulo prije nego što ga se vidjelo. Koraci su mu bili teški, tromi, svaki
bi ga donio bliže nego što si očekivao. Stao je na prag, a Delilah je ustala i
okrenula se prema njemu, spremna za svaku kaznu koju je putem mogao smisliti.
No, ni u tome se neće žuriti. Obišao ju je i pružio mi ključeve, pa pokucao na vrata
ureda.
“Gubite se van”, rekao je.
U tišini smo otišli do kombija, u tišini smo sjedili unutra. Nekoliko minuta
poslije otvorila su se vrata škole. Otac je krenuo preko igrališta, pokraj penjalice
i klupica. Zatvorio je vrata za sobom, uhvatio upravljač, no nije upalio motor.
“Idući put”, rekao je, “prepusti osvetu Bogu.” A onda se počeo smijati. Urlao
je od smijeha. Dlanovima je udarao po upravljaču i cijeli se kombi tresao.

110
 Delilah se nasmiješila, prvo oprezno, pa šire. Suspendirana je na tjedan dana
i morat će napisati pismo isprike, no kod kuće je paradirala uokolo poput maloga
pobjedonosnog anđela pravde. Raguel u malom. Slobodnim je danima smjela
laštiti križ za Kuću života, dok bi Otac stajao nad njom i Jollyju prepričavao
događaj.
.ssss.
Probudila su me djeca u vrtu, pa sam rano otišla u bolnicu. Gabriel je bio za
doručkom u blagovaonici, kamo posjetiteljima nije bilo dopušteno ući, pa sam
čekala na stolcu kod njegova prozora. Soba mu je gledala na parkiralište i u
njoj nije bilo nikakvih ukrasa. Sve je bilo nekako prigušeno, tupo, svaki je kut bio
zaobljen, namještaj je bio pričvršćen za pod. Skupina djece prošla je pod
prozorom u pratnji bolničarki, jedna je djevojčica u jednoj ruci nosila medvjedića,
a drugom je gurala stalak s infuzijom.
“Postoji i dječji odjel”, rekao je Gabriel, koji je u tom trenutku ušao u sobu.
Ostavio je otvorena vrata i smjestio se na krevet. “To bi bilo pravo mjesto za nas”,
nastavio je, “od samoga početka. Tako bismo možda imali šanse.”
“Nismo bili ludi”, odvratila sam.
“Ma daj, Lex. Kako smo mogli biti bilo što nego ludi?”
“Dolazi li Oliver danas?” upitala sam.
“Ne znam. Zašto?”
“Dolazi li svakog dana?”
“On me treba. Ne razumiješ ti to, Lex.”
“Dobro, u redu. Ne razumijem. Objasni mi.”
.ssss.
I tako su počele najsretnije godine Gabrielova života. Čak i sada - kad je znao
kako su završile - bio je zahvalan zbog njih. Oliver je upoznao Gabriela sa svojim
prijateljima, otrcanom trupom izopćenika koji su živjeli po gradu u
mračnim stanovima i industrijskim komunama, Blake je bio vlasnik fotografskog
studija u Sohou. Kris je bila ona cura koja je plakala u Oliverovoj čekaonici kad
je Gabriel prvi put došao.
“Bože”, rekla je kad su se upoznali, “to je bio grozan dan.” Pippa je bila u Big
Brotheru: “Šesta sezona”, rekla je, što Gabrielu nije mnogo značilo. Mnogi su od
njih nekoć radili s Oliverom, ali sada više ne rade. Susretali su se u noćima koje
su uskoro postale dio njihovog folklora. Jednom su završili u Blakeovu
studiju, rano ujutro, i skakutali pred njegovim fotoaparatom u odjeći koja je bila
pripremljena za snimanje za neki časopis o koži, kasnije tog dana. Jednom je
Gabriel naletio na Delilu ispred noćnoga kluba iz kojega su ih upravo izbacili; bila
je potpuno trijezna i dijelila je boce vode, začudo. Mutno se sjećao da je
pokušavao razgovarati s njom o onome što im se dogodilo - sva su njegova
sjećanja na to razdoblje bila mutna - no kad god bi progovorio, ona bi mu stavila
prst na usta i zaustavila ga: “Nećemo sad o tome”, rekla je, i zapisala mu svoj broj
111
u mobitel. Jednom su se, još budni u vrijeme nedjeljnog ručka, odvezli autocestom
u Oliverovu Audiju i opljačkali Ethanovu kuću. Susjed je vani vidio Gabriela -
s Ethanovim televizorom u rukama, kose bijele poput one u svih Gracieja, blistave
pod ljetnim suncem - i mahnuo mu, a Gabriel mu je kimnuo. Prepričavali su jedan
drugome taj trenutak i umirali od smijeha.
(“Smatra li se krađom kad kradeš od psihopata?” upitao je Gabriel. “Da”,
odgovorila sam.)
Diverzifikacija nije bila ono što je očekivao. Oliver mu je sve objasnio kad je
prvi put došao u njegov stan. Tada je imao samo madrac, toster, televizor i
naslonjač. Vodili su ljubav na podu kod vrata; nije mogao duže čekati.
“Radio sam na tome”, rekao je Oliver, “i neće sve biti lako.” Jednu je ruku
zavukao u Gabrielovu kosu, drugom mu je prelazio od bokova do međunožja,
gore-dolje. “Neće sve biti naročito dostojanstveno”, rekao je.
Gabriel se nasmiješio, želio mu je udovoljiti. “Dostojanstvo je precijenjeno.”
Bit će samo privremeno, obećao je Oliver. “A onda će ti karijera procvjetati”,
rekao je.
Ne. Posao je bio drukčiji od onoga što je očekivao. Većinom je bila riječ o
čekanju. Vozio je sitne, tihe cure u hotele, pa ih čekao da iziđu. Našao bi se
ostavljen u kućama bez pokućstva, čekao je kurira da nešto donese. U
otrcanu stanu u Croydonu dao je naprtnjaču čovjeku koji je izgledao poput
obrijane mačke. Tip ga je pozvao u stan i zaključao vrata. “Htio bih da plešeš za
mene”, rekao je.
“Kako molim?”
“Pleši mi malo. I Onda možeš ići.”
Tada se pojavio drugi tip, smiješio se prvome. Gabriel je iz tog osmijeha
shvatio da se dobro poznaju. Nešto je kod tog drugog muškarca plašilo Gabriela,
mnogo više nego što se uplašio prvoga. U njegovim kretnjama bilo je nekog
autoriteta. Provjerio je sadržaj naprtnjače, iz hladnjaka izvadio pivo i legao na
kauč.
“To je potrčko?” upitao je. “Oliverov?”
“Aha. Plesat će za nas.”
Drugi se tip počeo smijati. “Naš prijatelj Oliver”, rekao je. “Prenesi mu da
jedva čekamo da se malo podružimo,” Gabriel je pobjegao iz sobe, otključao
vrata, u stopu ga je pratio smijeh. Izletio je na mračan hodnik, pa van u noć. Kad
se napokon našao u svojem stanu, još uvijek drhtavih ruku, nazvao je Olivera.
Oliver se ispričao i rekao da ti tipovi znaju biti naporni. Ne, neće ih morati
ponovno vidjeti. Na telefonu je Oliver zvučao umorno, rastreseno, kao da se
tek probudio, a Gabriel je tada osjetio da se i u njemu nešto budi, nešto što je
mislio da je nestalo, no samo je spavalo.
.ssss.
Nije moglo potrajati.
112
 Gabriel je čuo glasine o Oliverovim financijskim problemima. Oliver bi ga
često pitao može li od Coulson-Browneovih izmusti još koju tisuću: “Odigraj na
grižnju savjesti”, rekao je, no Gabriel je znao da se ne isplati ni pokušati. Jednom
se požalio na svoj stan u Camdenu Pippi i Kris - iza kreveta širila se plijesan,
izvana je grmio promet, a tuš je ispuštao bijedan curak vode kojim si mogao
prati samo dio po dio tijela - pa je rekao da zavidi Oliveru zbog stana kod Temze;
žene su se pogledale podignutih obrva.
“Koliko ja znam”, rekla je Pippa, “Oliver je bankrotirao. Stan je na kredit.”
“Čuvaj svoju plaću”, rekla je Kris. “Ozbiljno to mislim Gabe.”
Gabriel se ipak iznenadio kad je jednoga jutra, u sedam,, Oliver došao na
njegova vrata vukući za sobom dva kovčega sa širokim osmijehom na licu.
“Bi li ti smetalo”, pitao je Oliver, “kad bih nakratko ostao kod tebe?”
“Naravno da ne bi”, rekao je Gabriel i skočio mu u zagrljaj.
“Jebeni najmodavci”, rekao je Oliver stisnuvši ga čvršće nego što je očekivao.
Povukli su se u krevet, a mjesec poslije, s Oliverovim odijelima u ormaru i
njegovim toaletnim potrepštinama na prozoru, Gabriel je zadovoljno zaključio da
to “nakratko” neće tako skoro završiti.
Oliverov je posao prolazio kroz teško razdoblje. “To je zbog društvenih
medija”, rekao je Oliver. “Ljudi su si umislili da. sve mogu sami.” Napustio je
ured u Aldgateu i radio na laptopu u kutu Gabrielova stana. Kad god bi Gabriel
prošao pokraj njega, Oliver je bio na YouPornu ili Mr Porteru, što bi se moglo
smatrati istraživanjem, zaključio je Gabriel. Osim toga, zbog Oliverovih je
teškoća Gabrielova uloga u njihovu odnosu dobila na važnosti. Više nije bio
priljepak, nije više dugovao Oliveru zbog njegovih kontakata i karizme. Sada će
on uzdržavati Olivera, kao što je nekoć Oliver uzdržavao njega. I Gabriel je morao
priznati: Oliveru je trebalo mnogo i uzdržavanja. Ispostavilo se da je Oliver ovisan
o alkoholu i kokainu, a Gabriel je prvenstveno bio ovisan o Oliveru; zatim je
neizbježno postao ovisan o Oliverovim ovisnostima, najprije kako bi zadobio
Oliverovo odobravanje, a poslije kako to obično biva - zato što nije mogao
prestati.
Dani su bili tako dugi. Probudio bi se u jedanaest, bilo bi mu mučno, a prije
nego što bi otvorio oči osjetio bi užas činjenice da nema što raditi do osam
navečer. Bilo je gadnih jutara kad bi se uspravio, a iz nosnice bi mu izletjela krv
u krilo. On i Oliver pozdravili bi novi dan s nekoliko koktela - “Tako to rade u
New Yorku”, govorio je Oliver - i odšetali u vrijeme ručka do pubova na kanalu,
ili do Regent’s Parka po nekoliko boca vina. Oliver je kupovao kokain od starog
poznanika u Barnsburyju, a kad bi osjećali da je to nužno - samo bi im to pomoglo
- šetali bi pokraj rijeke do naselja, štiteći oči od blještavila staklenih tornjeva i
širokih, otvorenih prostora King’s Crossa. Probudili bi se u stanu, ili na
omiljenom im mjestu pokraj vrta, a večer bi napokon stigla. Ljeti to Gabrielu nije
smetalo jer je vani još bilo svijetlo, no zimi bi ga zatekao mrak i svijest o vremenu

113
koje je izgubio. Zbog toga je propustio odraditi niz poslova i znao je da ti klijenti
više nikada neće raditi s njim i Oliverom.
U stanu je uvijek vladala buka, udarala je o zidove. S ulice je dopirala vika,
zavijanje sirene, lupkanje potpetica po pločniku. Autobusi su dahtali prema gradu.
Kroz prozor je mogao vidjeti lica putnika na gornjem katu, crte su im bile
zamagljene grafitima ili parom. Kad bi bio mamuran, sjedio bi na rukohvatu
kauča i promatrao ih, računajući koliko je još sati ostalo u danu koji mu je curio
kroz prste. Čekajući da završi.
Najgori je bio povratak Bjesova. Prvi se put dogodilo ii stanu: zvonilo je na
vratima dok su spavali, a Gabriela, koji je krenuo otvoriti vrata, na pragu je
dočekao kurir. “Gospodin Alvin?” upitao je. Nosio je gomilu paketa - Gabriel je
dvaput morao niz stube - koje su Gabriel i Oliver zajedno otvorili; Paketi su bili
puni prekrasne odjeće, šalova i mekih bijelih košulja, svilenih kravata, a kad je
Oliver raspakirao kožnatu jaknu, počeo se smijati. “Mislim da se sjećam”, rekao
je, “naručio sam ih pijan kao zemlja.”
Gabriel nije mogao disati.
“Razmišljao sam, što bi mojem trijeznome ja bilo potrebnije od poklona?”
Bijes je obuzeo Gabriela tako brzo da se nije stigao sjetiti kako ga potisnuti.
Sjećao se samo da se našao na podu, lubanja mu je udarala o sag, iznad njega
Oliverovo lice. Veselje se izobličilo u paniku, a Gabriel je ispod bijesa
osjetio neobično zadovoljstvo koje je potrajalo dugo nakon što je Bijes prošao.
Pakete su vratili.
Gabriel si nije mogao priuštiti plaćanje najamnine i svoje i Oliverove
ovisnosti, pa je bankrotirao. U jednom je trenutku Oliver prodao svoj sat, odijela,
poluprazne bočice kolonjske vode. Više nije bilo ni bijele tehnike u stanu, stanu
koji im nije ni pripadao. Jedino vrijedno bili su predmeti iz Ulice Moor Woods.
Gabriel je volio zamišljati da je dugo odolijevao Oliverovu nagovaranju da ih
proda, no to vjerojatno nije bilo točno: od alkohola bi postajao povodljiv, bilo ga
je lako nagovoriti na bilo što, a cijelo je jebeno vrijeme bio pijan. Oliver je već na
stranici koja se specijalizirala za memorabilije posvećene stvarnim zločinima
kreirao račun. Predmete su postavili za prodaju na stranici na računalu u lokalnoj
knjižnici - prodali su i Oliverov laptop - zajedno smišljajući popratne tekstove.
.ssss.
Jedinstveni predmeti iz PRAVE Kuće strave:
Kupite za sebe predmet iz Kuće strave obitelji Gracie.
.ssss.
Nudimo:
.ssss.
• Pokrivač koji je pripadao Gabrielu Gracieju (snimljen na ovoj
fotografiji Isaaca Brachmana, nominiranoj za nekoliko nagrada)

114
 • Dnevnik Gabriela Gracieja (u dobi od sedam do osam godina) -
približno 20 stranica
• Pismo Delile Gracie za Gabriela Gracieja, napisano ZA VRIJEME
ZATOČENIŠTVA, 2 stranice
• Nikad viđene obiteljske fotografije x5
• Obiteljska Biblija koja je pripadala Charlesu i Debori Gracie
.ssss.
Verifikacija moguća po zahtjevu. Za cijeli komplet nudimo popust.
.ssss.
Spavali su zajedno, prepletenih nogu, a ujutro, kad se Oliver napokon uspio
pokrenuti, otišli su natrag u knjižnicu provjeriti ponude.
“Isuse Kriste”, rekao je Oliver i zagrlio Gabriela.
Bilo je odličnih ponuda za pojedinačne predmete - nekoliko stotina funta za
dnevnik, primjerice - ali anonimni je ponuditelj za cijeli komplet ponudio dvije i
pol tisuće funti. “S velikim sam zanimanjem pratio tvoju priču”, pročitao je Oliver
u poruci koja je pratila ponudu, “i često mislim na tebe.” Oliver je veselo
otpuhnuo. “Još imaš obožavatelje;” Dražba je završila šest dana poslije, a taj je
ponuditelj dobio cijeli komplet za nešto više od tri tisuće funta. Oliver je otišao
svojem dileru ravno iz knjižnice, a Gabriel se vratio u stan s kovertama i otključao
ladicu stolića pokraj svojeg kreveta. Tamo je bio spremio svoju malu kolekciju,
pokraj mjesta gdje je spavao, i podalje od Olivera. Sada će ih netko čuvati u drugoj
kući, kući koju nije mogao zamisliti. Pročitao je vlastite mukom ispisane zapise o
danima u Ulici Moor Woods, slova su padala s redaka i slijetala jedno na drugo na
dnu stranice. Dan nije bio sretan, zapisao je, i Delilah je jako lijepa, i Danas smo
puno trčali. Nikada nije bio naročito elokventan, ni tada ni sada; nitko ga nije
naučio, onako kako su njegova braća i sestre učili jedno drugo. Shvatio je da
plače i ugurao je dnevnik u kovertu. Mogao bi izgubiti nekoliko stotina funta
smoči li papir. A sada je valjalo proslaviti.
Te se noći napio kao nikad u životu. Putem do puba gdje se trebao naći s
Oliverom kupio je pola litre votke i već je bio nasmiješen i omamljen kad je stigao.
Olivera nije našao za šankom ni za stolovima, pa je otišao do vrtne terase. U
jednom je trenutku - upravo je sišao niza stube, s popodnevnog sunca zakoračio u
sjenu - iznenada pred sobom ugledao cijelu tu noć. Eno Olivera, grlio je ženu
koju Gabriel nije poznavao. Evo njegovih očiju, već su mahnite. Evo njegova
osmijeha. Gabriel je znao da će u sebe utrpati sve što se nađe pred njim i da će
razmišljanje o kovertama na njegovu krevetu - i o svemu ostalome - ovdje stati.
Probudio se mnogo sati poslije u spavaćoj sobi koju nije prepoznao.
Nespretno je potražio naočale. Svijet ispred njegova desnog oka bio je
napuknut na tri dijela.
Na krevetu se nalazio krzneni pokrivač, slijepljen od njegova znoja. Na pragu
je sjedila mačka. “Bok”, rekao je, a mačka se okrenula i otišla.
115
 Odjeća mu je bila na podu; to je nešto. Bio je dan; i to je nešto.
Krenuo je za mačkom u prazan hodnik. Troja su vrata bila zatvorena, a četvrta
su bila odškrinuta i vodila su u prljavu kuhinjicu. Na pultu se nalazila napola
pojedena rođendanska torta, nekoliko je muha krepavalo na prozoru. Popio je
vodu iz dlanova i pokušao se sjetiti večeri. Njegov ga je mozak najčešće mučio
bestjelesnim sjećanjima koja bi se pojavila danima - katkad i tjednima - poslije.
Sjetio bi se kako je nekom strancu ispričao što mu je učinio otac, ili bi se sjetio
kako bi Oliver bio pretjerano darežljiv na šanku, pa bi mu odbili karticu, a onda
bi se Gabriel sažalio i platio račun. No danas nije bilo ničega. Začuo je šuškanje
iza zatvorenih vrata i osjetio nagli nalet straha pomiješanog s mučninom. Požurio
je do jedinih vrata s rezom i oteturao mračnim stubištem van na ulicu.
Sjena se protezala pred njim. Vjerojatno je bilo popodne. Oko njega
viktorijanske kuće - mrežaste zavjese, oronule bijele fasade - a u blizini nikoga.
Na uličnim tablama pisalo je SW2. Nije imao novčanik ni mobitel, no ključevi su
mu još bili u džepu. Uhvatio se njih poput kakva talismana i krenuo na dugo
putovanje kući. Hodao je gotovo tri sata, gutao suze, jezik mu se osušio i natekao
u ustima. Kad je napokon stigao do stana pao je vrući ljetni sumrak, a on je
zaplakao i počeo se gušiti. Čučnuo je pokraj vrata, lica okrenutog od prolaznika
što su hodali prema Camdenu, i pokušao smisliti što će reći Oliveru koji bi mogao
biti svakojako raspoložen: bijesan jer ga je Gabriel te večeri osramotio;
nonšalantan jer se tek probudio i još je u kućnoj haljini; ili, kao što je Gabriel
zamišljao prelazeći Lambeth Bridge i cijelim putem kroz Westminster, u
strahu nakon kojeg će mu laknuti: uzet će Gabriela u naručje i zajedno će
drijemati dok ponovno ne dođe vrijeme za izlazak.
No, u stanu je vladala tišina.
Bile su tu samo tri prostorije - spavaća soba, kupaonica i dnevni prostor sa
zahrđalim kuhalom - pa nije bilo teško ustanoviti da Olivera nema. Nije bilo
njegove odjeće u spavaćoj sobi, nije bilo toaletnih potrepština koje su dijelili,
a nije više bilo ni hrane u kuhinjskim ormarićima. Nije bilo ni koverti koje je
Gabriel jučer pripremio, koverti s predmetima iz Ulice Moor Woods. Osjetio je
prvi nalet panike i pokušao je potisnuti. Tu su negdje, sigurno. Potražio ih je ispod
kreveta; otvorio je pećnicu; čak je razmaknuo zavjesu kod tuša i glupavo se
zagledao u prljavu kadu. Razgovarao je sam sa sobom, ispuštao je zvukove kakve
bi izgovarala majka koja razgovara s bolesnim djetetom. Na kauču je
našao poruku, ispisanu na stražnjoj strani računa iz supermarketa: Oprosti. Volim
te.
Kad je Bijes naišao, nije razmišljao o Mandy ni o morskim sisavcima, ni o
svojem jebenom šatoru. Dočekao ga je poput starog prijatelja, posljednjeg kojeg
je imao, i krenuo uništavati sve što se našlo na dohvat ruke. Razderao je sag,
šakama razbio gipsane zidove. Prevrnuo je krevet na kojemu su zajedno spavali.
Razbio je jedini prozor prema ulici. Uništivši stan, uzeo je ono što je Oliver
ostavio u kuhinji - škare i jedan nož; posljednja uvreda - i okrenuo ih na sebe.

116
 ***
“I sada se vratio”, rekla sam.
“Došao se ispričati, Lex. Tada je bio stvarno loše.”
“Ali baš nekako neobično”, rekla sam. “Zar ne? Da se pojavio sada - tjednima
nakon što si završio u bolnici - kad je čuo za Majku?”
Okrenuo je glavu od mene. “Ne poznaješ ga”, rekao je. “Ništa ti ne znaš.”
“Bilo je u novinama”, nastavila sam. “Na internetu. Mogao je doznati.”
“Mogli bismo se zajedno oporaviti. To mi je rekao. Spremanje pokušati. A
kad nam bude bolje... postoji taj novac. Taj bi nam novac mogao pomoći, Lex.
Mogli bismo naći stan, negdje gdje je mirno. Na selu, rekao je. Samo nas dvojica.”
“Ne, Gabe - mislim da ćeš to morati sam obaviti.”
Izvadila sam papire iz torbe i ostavila ih na noćnom stoliću, da ih vidi kad se
probudi.
“Ostavit ću ih ovdje”, rekla sam.
Pričekala sam.
Rekla sam, “Razmisli o tome.”
.ssss.
Oliver: čeka pokraj automobila u jučerašnjoj odjeći, s pobjedničkim osmijehom
na licu. Prošao je pokraj mene prema vratima, a ja sam pomislila na tandrkanje
vlakom do kuće; i da odlazim s teretom spoznaje da nisam ništa učinila. A onda
sam se sjetila Delile, s Biblijom u torbi.
“Hej”, rekla sam. “Hej...”
Zastao je i krenuo prema meni. Iz blizine se vidjelo koliko je mršav, tijelo mu
je plivalo u odjeći. Znojno čelo, vlažna kosa. Izgledao je poput kakva noćnog
stvorenja koje ne može dugo izdržati na suncu.
“Ja sam Lex, Gabrielova sestra.”
“Znam tko si”, rekao je.
Uzdahnuo je duboko, teatralno.
“Svi vi isto izgledate”, rekao je. “Na licu vam se vidi da ste još izgladnjeli.”
“Kako mu to možeš raditi?” upitala sam.
“Što to? Posjetiti prijatelja u nevolji?”
Odmaknuo se nekoliko koraka i opet pošao prema bolnici.
“Iskoristio si ga”, rekla sam. “No, mogu to i konkretnije opisati. Dakle:
prevario si ga. I dalje ga varaš.”
“Gle”, odvratio je Oliver. “Da nisam bio ja, bio bi netko drugi. Gabrielu uvijek
netko treba.” Nečeg se sjetio - prizora nekog određenog poniženja - i nacerio se.
“Po tome je poseban.”
“Da, poseban je. Preživio je. Gotovo je i sam pobjegao.”

117
 Glas mi je drhtao. Bijes koji izbija u suzama. Ali ne, ne ovdje. U vlaku,
možda, u zahodu što se ljulja na tračnicama, gdje me nitko neće vidjeti.
“U zatvoru nije bitno drukčije”, rekla sam. “Misliš da ćeš i ti biti poseban, kad
dođe do toga?”
Uhvatila sam ga za zapešće. Takav ti je to osjećaj kad te okuju, pomislila sam.
Utiskuje ti se u kožu, prejako. A ti - sa svojim čistim rukama, lijepim zubima i
sklonošću prema samodopadnosti - ti to ne bi preživio.
“Još je nešto zanimljivo”, nastavila sam, “kad je riječ o sudskim procesima.
Čak i najmanje tužbe budu javno dostupne. Čak i one koje ne budu uspješne. Tako
je lako naći ljude.”
Nacerio mi se, ponosno.
“Jasno mi je kako si pobjegla”, rekao je. Kimnuo je kao da potvrđuje vlastite
riječi. “Ti i ja smo mogli zajedno zaraditi opake novce.”
Zavukao je ruku u unutarnji džep i izvadio komadić, papira. Posjetnica je bila
topla, iskrzanih rubova, no na njoj se još vidjelo njegovo ime i ispupčena riječ
Agent. A onda je prošao pokraj mene i ušao u bolnicu. Čekala sam na pločniku,
gledala za njim, a kad sam pogledala prema Gabrielovu prozoru, ugledala sam
umorni mjesec njegova lica kako visi ondje. I on je gledao.
.ssss.
Vozeći se do kolodvora upitala sam se što će biti s Gabrielom, a onda sam se
upitala, kao što sam često činila, bi li njegov život bio drukčiji da se dr. K. brinula
za njega, ili za bilo koga od ostalih, a ne za mene. Njezin je pristup bio drukčiji. To
mi je odmah rekla. U godinama nakon našega bijega postala je slavna u svojem
polju: svjedočila je na suđenjima na Vrhovnome sudu, a njezin TED Talk imao je
gotovo dva milijuna pregleda. I mene je spominjala, no isključivo kao Djevojčicu
A. Naslov predavanja bio je “Istina i kako je reći”.
Otpustila me prije šest godina. U srpnju. Tjedan prije toga diplomirala sam s
odličnim ocjenama. Osigurala sam posao kod Devlin. Taj je mjesec bio prošaran
suncem i opraštanjima, a sada se preda mnom rasprostro ostatak ljeta. Vratit ću se
kući, mami i tati, čitat ću u njihovu vrtu ležeći na trampolinu. Otputovala sam u
London kasno popodne, iznervirana, jer je bilo vruće i nisam imala volje za
sastanak koji me čekao; kao da mi je to bila posljednja prepreka prije tjedana
slobode. Moj je termin bio posljednji toga dana.
Čekaonica dr. K. bila je u podnožju grandiozna stubišta pokrivenog sagom, a
ona bi osobno došla po svakog pacijenta. I dalje je nosila fantastične cipele i
uvijek bi ostavila dojam kad bi se pojavila. Ovoga je puta sišla stubama s
bocom šampanjca u jednoj ruci i čašama u drugoj, raskriljenih ruku. Ustala sam.
“Čestitam!” rekla je zagrlivši me. “O, Lex! Čestitam!”
Umjesto da se popnemo do njezina ureda kao i obično, povela me kroz
požarna vrata pa niz pokrajnje stube do maloga popločenog vrta u sjeni zgrade.

118
Sjele smo na nekakve kutije, a ona je otvorila šampanjac. “Rado zamišljam”,
rekla je, “da je Karl ovdje volio slikati.”
“Neutralni teritorij”, rekla sam. “Neuobičajeno.”
Tražila je da joj opišem promociju; pitala me za Christophera i Oliviju i što
planiram za ljeto. A onda je okrenula glavu od mene, prema natiskanim zgradama
i nebu između njih, i nasmiješila se.
“Mislim da se više ne moramo viđati, Lex”, rekla je.
“Kako molim?”
“Prošlo je devet godina”, rekla je. “I više, ustvari, od onoga prvog dana u
bolnici. Sjećaš se? Oprosti. Naravno da se sjećaš. Ali možda ne znaš koliko sam
bila preplašena. Bila sam mlada i preplašena. Brinula sam se oko svake
izgovorene riječi. Shvatit ćeš na što mislim kad počneš raditi. Na početku se
brineš oko svake proklete sitnice. A sada smo ovdje. Mislim da nam je to najbolja
potvrda da smo dobro radile.”
“Nikada niste izgledali preplašeno”, rekla sam.
“To je dobro.”
“Jeste li sigurni? Da je to to?”
“Da”, odvratila je, “sigurna sam. Uspjela si, Lex. Ti, ja i Jamesonovi. I znam
da je bilo užasnih dana, znam da je mnogo toga bilo teško slušati. No, evo nas
ovdje. A pred tobom je cijeli život.”
Već je popila tog popodneva. U njezinoj je radosti bilo manije kakvu prije
nisam doživjela. Ujesen, kad sam krenula studirati pravo, pročitala sam da su je
pozvali da bude gostujući predavač na Harvardu, pa sam se pitala je li to
doznala upravo toga dana. U tom slučaju nije samo ona bila korisna meni, nego i
ja njoj.
“Naravno, ovisi o tebi”, rekla je. “Možemo se viđati koliko god želiš. Samo
želim reći da to više nije nužno.”
“Čini se da je dobar trenutak”, rekla sam. “Valjda.”
Razgovarale smo do mraka, čak i kad više nije bilo šampanjca. Rekla sam joj
da tata razmišlja o mirovini. “Ali koga ću ja onda nazvati”, rekla je na to, “kad
izgubim vjeru u ljudski rod?” Rekla sam joj da je plakao na promociji, skrivao se
iza mame dok su hodali preko livade nakon promocije i brisao oči. “To me uopće
ne čudi”, rekla je.
Obuzela me neka neobična želja da joj pružim sretne završetke u svim
područjima svojega života, pa sam joj rekla i za muškarca kojega sam upoznala
dva tjedna prije na fakultetskom balu. Bilo je četiri ujutro, i u vrtu su
poslužili doručak zajedno s jutarnjim novinama. Stajao je iza Olivije i mene u
redu za sendviče sa slaninom, a što smo bili bliže, bilo je jasnije da ih ponestaje.
Pokušala sam izbrojiti sendviče i izračunati hoće li ih biti dovoljno za mene, no
bila sam previše pijana i previše umorna. “Bit će napeto”, rekao je on.

119
 Poslužitelj mi je pružio posljednji sendvič, a njemu ponudio vegansku pitu.
“Pretpostavljam da ne bi podijelila sendvič sa mnom”, rekao je. Na nosu mu
se vidjelo da je nekoć davno bio slomljen, a jeo je kao da umire od gladi.
Raskopčao je ovratnik, negdje je ostavio sako, pa sam jasno vidjela kako mu se
mišići napinju pod košuljom.
“Ne baš”, rekla sam i zagrizla.
“Nisi baš gostoljubiva”, rekao je. “Zbog ovoga sam doputovao čak iz
Londona.”
“Udostojao si se počastiti nas svojom prisutnošću?” odrezala sam i istoga
trena požalila. Znala sam da postoji razlika između šale i okrutnosti, no
prepoznala bih je tek kad bih izgovorila riječi. Prožvakao je zalogaj svoje pite i
dalje se smiješeći, pa slegnuo ramenima.
“Ne zvučiš kao da si iz Londona”, rekla sam pokušavajući se ispričati.
“Odnedavno sam ondje. Ali moraš jedno znati. Morat ćeš se uozbiljiti kad
odeš odavde. Ipak, ne bih ti to preporučio.”
“Zove se Jean Paul”, rekla sam dr. K. “Ali nije Francuz. Zar to nije čudno?”
“Mislim da su mu roditelji čudni”, odvratila je. “To sigurno.”
Neke joj stvari nisam ispričala. Idućeg popodneva, nakon što smo noć proveli
odvojeno, odvela sam ga u zalogajnicu u gradu koja je cijeli dan posluživala
doručak. To je bila naša prva interna fora: sendvič sa slaninom. Te večeri, u
mojoj sobi, pitao me jesam li i inače tako škrta. “Dijelim svoj krevet s tobom”,
odvratila sam, “pa pazi malo što govoriš.”
“Sigurno si jedinica.”
Nisam to očekivala. “Aha”, odvratila sam podsjećajući samu sebe da je stariji
od mene i već radi kao odvjetnik. Vjerojatno ga više nikada neću vidjeti pa laž
neće trebati ni održavati ni opravdavati. Nasmijao se.
“I ja sam jedinac”, rekao je. “Ni ja ne bih dao svoj sendvič.” Dr. K. doživjela
je moju priču kao dar; osjećala je da mi mora nešto dati zauzvrat. Nagnula se
prema meni, toliko blizu da sam vidjela pore ispod njezine šminke i osjetila
miris toplog podrigivanja po šampanjcu što joj je pobjeglo iz grla. Nisam mislila
da ću je ikada vidjeti tako razbarušenu, i to se nikada nije ponovilo. “Otkrit ću ti
tajnu”, rekla je, “o noći kad si pobjegla. Kad se dogodi nešto takvo, policija
napravi popis. Popišu valjda najbolje psihologe koje znaju. A kad je riječ o
nečemu poput Ulice Moor Woods, svi žele biti na popisu, Naravno, treba im samo
šačica nas, a ja sam doznala da su me posljednju stavili na popis. Nekoliko sam
puta radila s glavnim istražiteljem, a on mi je rekao: ‘Ti si bila džoker u rukavu.’
No kad su nas počeli nazivati - bila je ponoć, ili jedan - samo sam se ja javila na
telefon. Radila sam, valjda, ne sjećam se. No, da. Kad su me nazvali, odlučno sam
tražila da me dodijele tebi.”
“Meni? Zašto?”

120
 “Djevojčica A”, rekla je. “Djevojčica koja je pobjegla. Ako će se itko uspjeti
oporaviti, to ćeš biti ti.”
.ssss.
Dvadeset je minuta trebalo čekati vlak za London. Seoski kolodvor u nedjelju
navečer: najusamljenije mjesto na svijetu. Čekala sam u automobilu, nisam željela
biti sama na peronu. Nekako mi se činilo važnim razgovarati s nekim prije,
nego što vlak stigne. Evie se odmah javila, kao i uvijek. “Lex”, rekla je, “loše
zvučiš.”
“Ma”, odvratila sam. “nisam baš najbolje.”
“Čekaj malo”, rekla je i buka oko nje se stišala.
“Oprosti. Samo sam...”
“Ne budi glupa, ne moraš se ispričavati. Jesi li dobro?”
“Pronašla sam Gabriela”, odvratila sam. “Evie, jako je loše. Ne znam hoće li
potpisati papire.”
“Ne želi?”
“Ne znam. Zbunjen je.”
“Nemoj odustati od njega, Lex. Ethan - Delilah - oni uvijek znaju što hoće. A
znam da će i Gabe nešto željeti.”
“Nije samo to. Bilo mi ga je teško gledati. A onda sam počela razmišljati -
kad sam otišla iz bolnice - o njemu kad je bio mali. Bio je tako dobro dijete.
Nikada mu ništa nije smetalo.”
“Prestani, Lex. Sve je u redu.”
“Ne znam baš. Sjetila sam se svačega, kad sam ga vidjela. Znaš? Sjetila sam
se stvari o kojima nije dobro svaki dan razmišljati.”
“Doći ću”, rekla je Evie. “Doći ću i zajedno ćemo to riješiti. Možemo zajedno
do kuće. Mogu doći kad god, ovaj mjesec. Čim završiš sa svojim poslom.”
“Ne možeš”, odvratila sam.
“Pusti me da dođem, Lex. Predugo je prošlo.”
“Nemoj, Evie. Dobro sam.”
“Prestani”, rekla je. “Ići ću s tobom. Doći ću kući.”
Završile smo razgovor, a ja sam ugledala samu sebe u retrovizoru. Smiješila
sam se pri pomisli da će doći, da će se vratiti ovamo. Zamislila sam je na
suvozačkom mjestu. Navratit ćemo u Hollowfield, rekla je. Nije to baš bilo
putovanje iz naših snova. Gledala sam vlak koji je stigao, stao,. otišao. Nije bilo
nikoga tko bi ušao. Bez Gabrielova potpisa, nema smisla da Evie dolazi. Kuća će
biti prodana ili će se urušiti, uništit će je vriština što ju je okruživala. Upalila
sam motor i okrenula automobil.

***

121
Kuća života bila je dovršena u ljeto prije mog polaska u srednju školu. Otac je dva
tjedna patrolirao glavnom ulicom, dijelio je propagandne materijale koji su
najavljivali svečano otvorenje, razgovarao je sa svima koji su željeli slušati
o Božjoj ljubavi. Noću je hodao ulicama i lijepio letke. Ostavio ih je gomile, rekao
je, skrivene u klupama drugih crkvi u gradu, nadajući se da će župljani osjetiti da
ih Bog šalje drugamo. Večer prije otvorenja rekao nam je da odjenemo crvene
majice s praznika u Blackpoolu. Meni je majica bila neugodno tijesna na grudima,
Ethanova se poderala na ramenima. Kad smo se okupili u kuhinji, Otac nas je
zgađeno odmjerio. “Što nije u redu s vama?” upitao je. A onda nam je dopustio
da odjenemo nešto bijelo i čedno.
Jolly je doputovao iz Blackpoola. Evie je izrezala lance od papira s anđelima
koje će objesiti na prozore. Majka se spustila iz spavaće sobe i pekla do kasno u
noć. Odavno već nije ostala trudna i Otac joj je propisao odmor, poput kakva
liječnika. Kad se pojavila, bila je blijeda i izobličena, poput zgužvana popluna.
Prije spavanja otišla sam u kuhinju i ponudila joj pomoć. Bila je okružena
biskvitima, miješala je nadjev pogleda uperenog u kuhaču u posudi. “Nisi li ti
prepametna za ovakve stvari?” upitala je, no nije odbila. Žarulje u kuhinji žarko su
blistale, nije bilo lustera koji bi ih skrivao. Vidjela sam joj psorijazu na laktima i
grlu. Čim sam uzela posudu, povukla se od mene i uhvatila se za svoje rukave.
“Treba li još nešto napraviti?” upitala sam. “Poslije ovoga?”
“Na drugu tortu treba staviti glazuru.”
“Ostavit ćemo to za Evie. Ja ću je vjerojatno upropastiti.” Naši su odrazi
lebdjeli na staklu prozora, bezizražajni. “Kako je u novoj školi?” upitala je.
“Dobro. Puno gradiva smo već odradili u staroj školi. Ili mi je Ethan
pokazao.”
“I dalje si najbolja?”
Podignula sam pogled. Okrenula se od mene, prčkala je s papirom za pečenje.
“Ne znam”, odvratila sam. “Vjerojatno jesam.”
“Potrudi se da tako i ostane.”
Razmazala sam nadjev po biskvitu, Majka je pažljivo spustila drugi sloj
biskvita na prvi. Oprezno je odmaknula drhtave ruke i pokrila oči. “Molim te,
Bože, daj da ovo uspije”, rekla je, a ja sam shvatila da je nikada nisam čula da se
tako moli - kao da je Bog u kuhinji.
.ssss.
U osam ujutro idućeg jutra došli smo u Kuću života s ukrasima i tortama. Bila
sam u njoj proteklog vikenda, popravljala sam boju, i sviđao mi se miris svježeg
drva. Dok sam vezala balone za propovjedaonicu, uvidjela sam da je Otac stvorio
nešto jednostavno i neobično lijepo od one ljušture nekadašnjeg dućana. Svjetlost
se probijala kroz prozorska stakla, rasula prolazom između klupa. U pozadini se
nalazio uredan drveni pult na koji je Majka položila torte.

122
 Misa je trebala početi u jedanaest (“Da ih polagano uvedemo”, rekao je Otac),
no u pet do jedanaest još nije bilo nikoga. Mi smo se taktički raširili po prva dva
reda. Ethan se okretao prema vratima svakih nekoliko sekundi; zatim je ustao,
popravio košulju i pridružio se Ocu vani. Čula sam djeliće njihovih razgovora s
prolaznicima, neki su bili uljudni, neki puni prijezira. Pojavile su se dvije
tinejdžerice, hihoćući se, i uzele po nekoliko Majčinih zobenih keksa. Sjele su u
zadnji red, blizu vrata. Pridružio im se umirovljenik i jedan pijanac iz puba preko
ceste. Nekako je ta malobrojna skupina - svjedoci Očeve sramote - bila gora nego
da se nitko nije pojavio.
U jedanaest i petnaest Otac je stao za improviziranu propovjedaonicu i
pročistio grlo. Mikrofon mu nikad nije trebao. Čula sam Ethana kad se zavukao u
klupu pokraj mene, no nisam skrenula pogled; znala sam da će Ocu, kad nam se
obrati, biti važno vidjeti da ima našu potpunu pozornost. “Dobro došli u Kuću
života”, rekao je.
Kasno te noći nisam mogla spavati i čula sam nekoga u kuhinji. Izvukla sam
se ispod pokrivača i prošla hodnikom do stuba, koje sam sada već dobro
poznavala tako da sam stajala samo na daske koje ne Škripe. Nadala sam se
Ethanu, možda ćemo napokon porazgovarati o događajima toga dana. Stigla sam
u prizemlje, stajala u mraku i promatrala Oca za kuhinjskim stolom. U jednoj je
ruci držao čašu; drugom je mahao, usne su mu se micale, no nije bilo zvuka.
Posljednja tužna propovijed toga dana. Razmišljala sam o tome da mu se
pridružim. I danas se toga sjetim. Odabrala sam točne biblijske stihove koji bi ga
mogli utješiti. Umjesto toga sam se vratila u sobu. Te noći, s jedanaest godina i
onako zbunjena, još nisam znala što bih rekla.
.ssss.
Palača je pod večernjim nebom blistala narančasto i ružičasto. Nisam parkirala na
pažljivo ocrtanom mjestu, nisam se obratila recepcionarki, nisam čekala da me
pozovu u sobu. Stigla sam do Gabrielove sobe bez daha s bolničarkom za petama.
“Bit će nešto za ovisnike”, rekla sam. “U društvenom domu. To će biti uvjet
prijedloga.”
Gabriel je bio u bolničkoj pidžami, na stolcu uz prozor. “Pretpostavio sam da
ćeš se vratiti”, rekao je pa se obratio bolničarki: “U redu je. Poznajem je.”
“Mogli bi organizirati sastanke”, rekla sam. “Savjetovanja sa psiholozima.
Što god... Što god ti misliš da bi moglo pomoći.”
“To mi se sviđa”, rekao je. Prstima je u zraku oblikovao pločicu natpisa.
“Financirao Gabriel Gracie”, rekao je. “Tako je.”
“Bih li se ja mogao pridružiti, što misliš? Mogao bih držati predavanja ili
seminare, ako misliš da bi to moglo pomoći.”
“Možda. Kad ti bude bolje, kad odeš odavde, možeš što god poželiš.”
“Misliš?”
“Znam.”
123
 “Upalilo je”, rekao mi je. “Što god da si učinila.”
“Kako molim?”
“Nije došao”, rekao je Gabriel. “Nakon što si otišla. Poslao mi je poruku po
bolničarki, samo se oprostio. Volio me, Lex. Na svoj način.”
Možda, pomislila sam. Na svoj način.
Gabriel je ustao i polagano prešao sobu, putem dodirujući namještaj kao da
hoda po mraku. Uzeo je papire s noćnog stolića i dodao mi ih, a ja sam shvatila
da ih je već potpisao.
“Vidio sam te vani popodne”, rekao je. “Podsjetila si me na Delilu.”
“Nisam ja ni približno tako žestoka, Gabe.”
“Što si mu rekla?”
“Ništa tako uzbudljivo. Nešto o zakonima.”
“Delilah na svoj način upotrebljava knjige”, rekao je Gabriel. “A ti na svoj.”

124
 5.

Noah (Dječak D)

KASNO NAVEČER, DOK SAM ČEKALA da me Devlin nazove, otvorila sam omiljeni
bookmark i provjerila sportske rezultate tog vikenda. U nedjelju je Cragforthova
juniorska kriket ekipa izgubila s velikom razlikom.
Tjedan nije bio naročito dobar.
Zaustavila sam kursor miša pokraj Rezultata, gdje se nalazila stranica Kako
nas pronaći.
“Hajde, daj”, rekla sam samoj sebi i otišla do kuhinje. Nekom tehnološkom
čarolijom svjetla u hodniku palila su se preda mnom. Bilo je pola četiri ujutro.
Složila sam si žitarice i crnu kavu, pa se vratila do stola. Devlin nije
nazvala. Kursor je i dalje stajao na Kako nas pronaći.
.ssss.
Samo sam jednom čula za Cragforth, prije mnogo godina. Bilo mi je dvadeset i
upravo sam se upisala na fakultet. Vratila sam se s večere s roditeljima. Mama je
već bila na katu, spremala se za spavanje. Tata i ja smo sjeli svaki na svoj
kraj trosjeda, noge su nam se dodirivale po sredini, i čitali smo svaki svoj dio
novina. Tata je na grudima držao čašu viskija.
Ja sam se samo pretvarala da čitam. U glavi sam prevrtala pitanje o kojem
sam već dugo razmišljala. Razmišljala sam o načinima kako da načnem temu,
neke sam odbacila, za druge čekala pravi trenutak. Napokon sam zaključila da
je danas taj dan.
“Pitam se hoće li ostali na fakultet”, rekla sam ne podigavši pogled s novina.
“Osim Ethana, mislim.”
“Ne znam”, rekao je tata. “Nadam se. Ali vidi samo sebe, nije baš bilo lako.
Mnogo si toga morala nadoknaditi.” Okrenula sam stranicu. “To vrijedi i za
Deblu, valjda”, odvratila sam. “Ali ostali su bili mlađi. Misliš da će Noah na
fakultet, tata?”
“Noah je drukčiji. On se vjerojatno ničega neće sjećati. I bolje je prošao nego
vi. Imao je sreće u toj kući.”
“Gdje je on?” upitala sam, a tata je prestao čitati i zagledao se u mene.
“Lex. Znaš da...”
“Samo bih htjela da mogu misliti na njega. To je sve.”

125
 S kata se čula voda u zahodu, znala sam da će mama uskoro krenuti u
prizemlje, doći će nam poželjeti laku noć i ponovno mi čestitati. Bila je iznimno
profesionalna - privatnost svojih pacijenata štitila je kao da su državne tajne - i ne
bi mi dopustila takva pitanja.
“Ne znam mnogo”, rekao je tata, “samo znam da je dobro. Obitelj koja ga je
posvojila živi u malom gradu - mislim da se zove Cragforth.”
Vratila sam se svojim novinama. Tata je bio neobično tih, više nije čitao.
“Što je?” upitala sam.
Odmahnuo je glavom.
“Ništa.”
U idućim mi je tjednima postalo jasno da se tata duboko pokajao zbog toga
što mi je i toliko otkrio. Sutradan ujutro došao je u moju sobu u kućnom haljetku
i donio mi kolač. “Imam osjećaj kao da me pokušavaš podmititi”, rekla sam i
uspravila se u krevetu.
“Nisam sinoć mogao zaspati”, rekao je. “Nisam ti ono smio reći, Lex. Moraš
mi obećati da se tom informacijom nikada nećeš okoristiti.”
Nije mogao izgovoriti Noino ime. Pružio mi je tanjur i sjeo na kraj kreveta.
“Da nisi ti u pitanju”, rekao je, “mogao bih se nadati da ćeš samo zaboraviti.”
“Neću ništa poduzeti”, odvratila sam. “Stvarno. Samo sam željela znati gdje
je završio.”
“Neće biti e-mailova ni poruka?”
Moj je tata i moju pamet i internet smatrao svemoćnima. Već me vidio kako
sam s Noom na videopozivu to popodne.
“Neće.”
Na licu mu se vidio začetak osmijeha. “Ni golubova pismonoša.”
“Neće, tata.”
I neko sam vrijeme održala riječ. Na fakultetu sam često po internetu tražila
pojmove Noah i Cragforth, ali to je bilo zbog one vrste znatiželje kakvom
provjeravaš vrijeme ili nove pravilnike. Naviknula sam se na tri rezultata koja
bih svaki put dobila: teološki esej Bradleyja Cragfortha s Državnog sveučilišta u
Wisconsinu, koji se bavio analizom Knjige Postanka (i bio je, smatrala sam,
prilično dobar); detalji nastavnog plana prvog razreda osnovne škole u
Cragforthu, koji je uključivao “slušanje i raspravu o pripovijestima iz Biblije i
drugih religija (npr. Noa i Arka); te reklama za amatersku izvedbu Plodova gnjeva
u Cragforth Parku u ljeto 2004., u kojoj je ulogu Noe Joada glumio Gary Harrison.
Razmišljala sam o opcijama. Obitelj se možda preselila u drugi grad ili u
inozemstvo. Možda su mu promijenili ime.
Bilo mi je dvadeset osam godina i bila sam u New Yorku kad se pojavio
četvrti rezultat. Prošla je ponoć, čekala sam dokumentaciju iz losangeleskog
ureda. Malo je ljudi bilo na hodniku. Otipkala sam poznate riječi u tražilicu i
126
pritisnula enter. Na vrhu stranice pojavio se novi link. Bio je to popis članova
juniorske kriket ekipe u Cragforthu za mlađe od petnaest godina. Zamjenik
kapetana bio je Noah Kirby.
Zavalila sam se u stolac i prekrižila ruke. Noah Kirby iz Cragfortha. Otišla
sam na rezultate te sezone. Nisu bili ažurirani već nekoliko tjedana, no do sredine
srpnja ekipa je dobila dvije utakmice, pet izgubila, a jednu je prekinula kiša.
Naporna sezona. Da se tko pojavio na vratima mojeg ureda i pitao me zašto
plačem, ne bih mu mogla objasniti razlog. Ni sama ga nisam znala.
.ssss.
Ljeto prije početka srednje škole živjeli smo pod Očevim režimom. Prvoga dana
praznika sišli smo na doručak, a na stolu nas je dočekao paket umotan u blistavi
zlatni papir.
“Što je unutra?” pitala je Delilah. Paket je imao i mašnu, a bio je veličine
manjeg televizora ili poštene hrpe knjiga.
“Šest tjedana dobrog vladanja”, rekao je Otac.
“I onda ćemo ga moći otvoriti?”
“Ne tražim previše”, rekao je Otac. “Zar ne?”
Ljeto se vuklo sporo i vlažno. Na propovjedaonici u Kući života Otac se
znojio pred praznim klupama. Kongregacija muha krepavala je na prozorima, nisu
znale naći put do vrata. Vrt u Ulici Moor Woods bio je natopljen kišom, a većina
naših igara Svodila se na navigaciju močvarom. Kad Oca ne bi bilo, popeli bismo
se preko ograde i odjurili na vrištine tražiti ovčje kosti i gliste. Kad bismo bili
posebno hrabri, organizirali bismo misiju do rijeke u dnu ceste Moor Woods; išli
bismo jedno za drugim, držeći se pokraj zida, a naš bi izvidnik - najčešće Gabriel
- na zavojima provjeravao situaciju. Prali bismo se u sjeni predionice, u tamnoj
vodi blizu obale, a kad bismo se vratili kući, dar nas je gledao s kuhinjskog stola.
Majčina utroba još je bila prazna. Tako je to Otac govorio. Kad bih je
pogledala, pomislila bih na špilju ispod njezine odjeće, hladnu i mračnu. Malokad
bismo je vidjeli: treptaj bijele spavaćice na odškrinutim vratima, ispucane pete što
se povlače stubama u krevet. Svake bismo večeri ušli u roditeljsku sobu i poljubili
je za laku noć, dok bi nas Otac promatrao. Dodirnula bi nam kosti što su izranjale
poput stijena za oseke. “Ponovno mali”, rekla je. “Kao kad ste bili bebe.”
Doći će još jedno dijete, rekao je Otac. Ali morat ćemo biti spremni. Morat
ćemo ga zaslužiti. Svakoga je tjedna prilagođavao pravila u kući prema nekoj
melodiji koju mi nismo mogli čuti. Prat ćemo samo ruke i samo do zapešća. U
Kući života nedjeljom će se održavati tri mise, a ne dvije. Pokazat ćemo svoju
samodisciplinu.
I dijete će doći.
Na rukama sam imala crte gdje je počinjala prljavština, poput obrnute verzije
preplanulosti. Na kralježnici mi se pojavila modrica od dugotrajnog sjedenja na
tvrdoj crkvenoj klupi. Naše su porcije postajale sve manje, a kad bi Otac večerao
127
s Jollyjem, nama ništa ne bi ostalo. Želudac me bolio od muke kad bih pomislila
na odlazak u školu Five Fields Academy ujesen, tako prljava i znojna, najmanje
dijete na godini. U knjižnici nije bilo ni pola knjiga koje sam trebala pročitati. Ni
odoru još nisam dobila. A već sam viđala učenike viših razreda iz Hollowfielda
kad bih se vraćala iz osnovne škole. Cure su bile našminkane, a odore su
nosile tako da si se morao upitati što se krije ispod njih. Kretale su se u čvrstim,
sjajnim skupinama, kao da pripadaju nekoj drugoj vrsti.
.ssss.
Do rujna smo se pretvorili u strvinare. Njušili smo paket nadajući se da ćemo
uhvatiti miris hrane. Kopali smo po ormarićima, tražili ostatke hrane u dubini
hladnjaka. Otac nikada ništa nije bacao, pa je to značilo da će ondje uvijek biti
nečega, koliko god pljesnivog i neprepoznatljivog. Pitanje je bilo samo jesi li
dovoljno gladan da to pojedeš.
Pretvorili smo to u igru koju smo nazvali Tajanstvena juha. Naziv je dobila
po našem prvom otkriću: mutnoj tvari prekrivenoj prozirnom folijom, u ladici na
dnu hladnjaka. Evie je gurnula prst u to, liznula i kimnula.
“Prilično je dobro”, rekla je.
“Ali što je to?” upitala sam. Slegnula je ramenima i dohvatila žlicu.
“Tajanstvena juha”, odgovorila je.
Bilo što je moglo postati Tajanstvena juha: sir prekriven blistavozelenim
krznom, koji je ostao na pultu u kuhinji; nekoliko komadića pečene piletine u
papiru restorana za brzu hranu s glavne ulice, što ih je Otac zaboravio na
kuhinjskom stolu; kutija žitarica stara godinu dana, nikad raspakirana nakon
preseljenja. Obroka iz Ulice Moor Woods sjećam se fotografskom preciznošću:
bili su toliko dragocjeni da sam ih spremila u sjećanje, da ih mogu ponovno jesti.
Tjedan prije početka škole Otac je boravio u Blackpoolu, a mi smo se
razletjeli po kuhinji pretražujući ormariće. Gabriel je pretraživao ladicu u kojoj je
Majka nekoć držala povrće. Vrisnuo je i izvukao ruku punu neke bezoblične mase
koju je spustio na kuhinjski stol na pregled.
“Ta nije Tajanstvena juha”, rekla je Delilah. “Ovo je odurno.”
Gabriel je rukom mahnuo prema njezinu licu, a ona je vrisnula i uzmaknula.
To nešto izgledalo je kao da je nekoć bilo krumpir. Bilo je u obliku šake, s
mekim crnim mrljama i zelenim čupercima što su izbijali iz kore.
“Baci to”, rekla sam.
“Ti baci”, rekla je Delilah, a u tom trenutku, dok smo nas petero bili oko stola,
Otac je otvorio kuhinjska vrata. “Što je ovo?” upitao je.
Jako je uranio. Ostavio nas je s uputama da pronađemo biblijske odlomke o
odlučnosti, i to u našim sobama. Sjeo je za stol i počeo odvezivati čizme.
“Tko je to pronašao?” upitao je, a Gabriel, na čijemu se licu strah miješao s
ponosom, odgovorio je: “Ja.”

128
 “A gdje si to pronašao?”
“Nigdje. U ladici za povrće.”
“A što si radio u ladici za povrće?”
“Samo... samo smo provjeravali.”
Otac je ustao, svukao košulju i sjeo u bijeloj potkošulji koja mu je bila preuska
u ramenima i preko trbuha. Ruke je objesio iza stolca i zagledao se u nas. Još nije
bio zadovoljan; “Ako si tako gladan”, rekao je, “pojedi to.”
Nas četvero pretrnulo je od straha i stisnulo zube. Gabriel se zahihotao,
shvatio da se nitko od nas ne smije, pa naglo zamuknuo. Pogledavao je od jednoga
do drugoga, razrogačenim, molećivim očima. Ja sam zurila u svoja stopala i
u Delilu, koja je proučavala vlastita stopala.
“Ne bih”, rekao je Gabriel.
“Dakle, nisi gladan.”
“Ne... ne znam.”
“Ako ne želiš umrijeti od gladi”, rekao je Otac, “pojest ćeš to.”
Sjedio je i čekao.
Gabriel je pružio ruku i stisnuo šaku oko trule mase. Kašasta mu je tvar
procurila između prstiju. Podignuo ju je sa stola i odmjerio je. Zatim se odlučno
namrštio i, dok smo mi razjapljenih usta zurili u njega, prinio krumpir ustima.
Otac je ustao, obišao stol i pljesnuo Gabriela po leđima. Tajanstvena juha
ispala mu je iz ruke na pod.
“Nisi valjda mislio da ću te natjerati da to pojedeš?” upitao je Otac.
Umjesto toga uzeo je zlatni paket sa stola i odnio ga iz kuhinje.
.ssss.
Večer prije početka polugodišta probudila sam se začuvši nekoga na vratima svoje
sobe. Pospano sam pomislila da je Otac. Čučao je, prčkajući po nečemu na pragu.
No, kad se odmaknuo i stao pod svjetlo na hodniku, shvatila sam da je Ethan.
Otkad smo stigli u Hollowfield nisam ga čula da noću plače. Obrijao je kosu
do kože, bio je visok poput Oca. Više nije gubio stvari. Kad bi se navečer
pridružio Ocu i Jollyju u kuhinji, kućom bi se razlio njegov usiljeni smijeh. Čak je
nekoliko puta govorio u Kući života, kad bi samo obitelj bila prisutna. Iskreno je
i s mnogo strasti propovijedao o sinovskoj dužnosti, a ja sam se sjetila dječaka u
Blackpoolu prije pet godina, koji ni u što nije vjerovao.
Odškrinula sam vrata i pogledala što je ostavio. Bila je to odora za srednju
školu. Standardni pulover i suknja. Bila je malo izblijedjela, no bila je čista i moje
veličine.
Ujutro sam zastala kod njegovih vrata. “Hvala ti”, rekla sam. Sagnuo se nad
malo zrcalo i pregledavao kožu na vratu. Nije me ni pogledao.
“Otkud ti?” upitala sam.

129
 Tada je podignuo pogled. Na licu mu je bio neobično preziran izraz. Vidjela
sam taj izraz na licima stranaca, no na Ethanovu je licu bio posebno bolan.
“Ne znam o čemu govoriš”, rekao je.
.ssss.
Škola Five Fields primala je Učenike iz Hollowfielda i četiri obližnja sela. Od njih
su još tri imala naziv koji završava s -field, a posljednje se zvalo Dodd Bridge;
stanovnicima tog sela taj je nastavak vjerojatno dosadio. Škola se sastojala
od golema betonskog igrališta, okruženog s tri strane učionicama, a s četvrte
dvoranom izgrađenom od drva. Otvorenju dvorane prisustvovao je neki nevažan
član kraljevske obitelji i nekoć je bila izvor ponosa, no sada je pocrnjela od
vrištinske kiše i smrdjela je po tjelesnom odgoju. Prvoga dana nastave sjela sam
pokraj Care - bila sam jedna od dvjesto jedanaestogodišnjaka kojima su obećali
najboljih sedam godina života - i zaključila da se nisam trebala brinuti zbog
svoje kose ili cipela s rupama. Ovdje će biti lako nestati.
“Ideš”, rekla je Cara čim su završili uvodni govori. Uzela me za ruke i raširila
ih. “Jako si smršavjela.”
Izgledala je malo prestrašeno, no uglavnom impresionirano.
“A ti”, rekla sam, “ti si preplanula! Kako je bilo u Francuskoj?”
Usporedile smo rasporede. Imale smo tri zajednička sata, pa sam se nadala da
će to biti dovoljno da se nastavimo družiti. Tako je i bilo početkom jeseni: za svaki
odmor i pauzu za užinu našle bismo se na istome mjestu ispred školske dvorane i
pojele naše sendviče, stisnute pokraj drvena zida. Nismo imale dovoljno tema za
razgovor kojim bismo ispunile cijeli sat za ručak, no Cara je od kuće donosila
knjige: jednu za sebe i jednu za mene.
Bilo je dana kad bih primijetila kako gleda preko knjige prema mojoj kutiji
za užinu, izvijene obrve. Kako je moguće preživjeti dan samo na dva komada
kruha s tankim premazom džema, ili na hladnoj juhi od jučer? Ja sam
zauzvrat pregledala njezinu kutiju. Ondje je bilo toliko različitih stvari: salata ili
debeli sendvič; voće ili povrće u zasebnim šarenim kutijicama; duguljasto
pakiranje čokoladnih keksa. Usta su mi se sama otvorila prije nego što sam stigla
pomisliti bih li uopće trebala pitati: “Mogu li ja dobiti jedan?”
Cara je prvi put bila darežljiva, no svakoga sljedećeg puta nije joj to bilo
drago. Nekoliko tjedana nakon početka polugodišta otvorila je tubu u kojoj su se
nalazila tri Jaffa keksa - taj miris, tamna čokolada s narančom - okrenula se i
zapiljila u mene, stisnuvši tubu na prsa.
“Moraš prestati zuriti u moju hranu”, rekla je. “To me izluđuje.”
Tjedan nakon toga prišla sam dvorani i vidjela Caru s drugom djevojčicom,
Annie Muller. Cara je potapšala tlo pokraj sebe pa sam sjela uz njih, iako mi je
srce potonulo. Annie je bila usred monologa kad sam stigla i premda mi je
mahnula, nije prestala govoriti da me pozdravi. Njezin se ručak sastojao od

130
sendviča s kikiriki-maslacem, Doritosa (Cool Blue) i banane u kutijici u obliku
banane.
“Ništa oni ne razumiju”, zaključila je. “Apsolutno ništa.”
“Annieni roditelji šize zato što si želi probušiti uši”, rekla je Cara.
“Ti nemaš probušene uši, ne?” upitala je Annie. Nagnula se preko Care,
žvačući: “I tvoji su starci ludi kao moji?”
Odmotala sam svoje dvije kriške kruha - danas samo s margarinom - i pažljivo
odvojila koru koju ću prvo pojesti. “Valjda”, odvratila sam.
Annie nas je ostavila prije zvona. Potrčala je prema školi, a ja sam pogledala
Caru tražeći objašnjenje. Kopala je po torbi u potrazi za udžbenicima za
popodnevnu nastavu i nekoliko dugih sekundi nije me željela pogledati u oči.
“Što je?” upitala je. “To što ti sve mrziš ne znači da moram i ja.”
Osjetila sam kako mi se vrućina penje uz vrat i obraze, i odjednom me obuzela
želja reći nešto okrutno. “Ali ja sam s Annie na satovima povijesti”, rekla sam.
“Ona je glupa.”
“Malo je”, rekla je Cara, “ali ona me barem pozvala k sebi.”
.ssss.
Disciplina koju smo provodili toga ljeta napokon se isplatila.
Kasno ujesen Majka je bila trudna. Otac ju je ponovno počeo dodirivati. Za
večerom su sjedili jedno pokraj drugoga, recitirajući stihove iz Psalma 127. i
smiješeći se jedno drugome tijekom naših razgovora. Stalno su spuštali vilice da
bi se držali za ruke. Kad sam pogledala svoju braću i sestre, sve mršavije i
mršavije, učinilo mi se da su od svakoga od nas uzeli malo mesa kako bi stvorili
nešto novo.
.ssss.
JP je odabrao vinski bar “Graves”, dva bloka dalje od mojeg hotela. “Grobovi...
morbidno ime”, rekla sam kad ga je predložio.
“To je područje u Bordeauxu, Lex.”
“Nemoj se sad praviti da si to znao.”
“Naravno da sam znao, pročitao sam na njihovoj stranici.” Prva sam stigla:
Protekli sam sat provela u kadi u hotelu uz butelju crna vina, čitala sam Billove
upute za traženje građevinske dozvole. Preko kade se za tu svrhu mogao
staviti drveni pladanj.
Slobodna večer.
Vinski bar nalazio se na dnu crnoga metalnog stubišta, pod zemljom.
Starinske svjetiljke na sredini svakoga stola. Podignula sam jelovnik prema
slabome zelenom svjetlu i naručila konjak i šampanjac. Bila sam na pola čaše kad
se JP pojavio. Prepoznala sam prvo njegov hod - bio je pognut prema naprijed - a
onda baloner, koji je kupio jer je u njemu izgledao poput tajnog agenta.

131
 Voljela sam JP-a upravo onako kako nije mudro voljeti drugu osobu. Didona
na lomači. Marko Antonije u Aleksandriji. Kuja koja se tjera. Prije nego što sam
krenula na fakultet, mama je sjela na moj krevet i pokušala mi objasniti što je
ljubav, jednom rukom milujući pokrivač iznad mojih nogu. Bila je uvjerena da
već znam što je seks. No, zaključila je da bi ljubav mogla biti nešto drugo. Bilo
mi je vruće pod pokrivačem, no bila sam svjesna da ga ne mogu maknuti sa sebe
a da ne pomisli kako mi je neugodno.
“Najvažnije je da nikad ne izgubiš samopoštovanje”, rekla mi je.
Bilo je to jako slatko, a neko mi je vrijeme i koristilo. U srednjoj sam školi
bila previše čudna da bih privlačila pozornost - dobro sam izgledala, no bila sam
tako sjebana - no na fakultetu sam postala zanimljivija. Znala sam govoriti o
književnosti i - zahvaljujući gospodinu Greggsu - o zemljama koje nikad nisam
posjetila. Proučavala sam Olivijin smisao za humor i Christopherov optimizam.
Proučavala sam modni blog The Sartorialist. Nosila sam usku, tamnu odjeću i
uvježban osmijeh. Unatoč tuširanju i parfemu CK One, vonjala sam kao netko
koga treba spasiti, a muškarcima se to najviše sviđalo.
Katkad ih se sjetim: neobične parade muškaraca koji su me pokušali spasiti.
Pokušali su me spasiti vođenjem ljubavi, pripremanjem večera ili na jednome
neugodnom zadnjem spoju izrađivanjem plišanog medvjedića. Pametni muškarci
iz dobrih škola, muškarci kojima su bile suđene velike stvari (ili barem dobre).
Paradiraju mi kroz glavu sa svojim opreznim rukama i zabrinutim licima.
Pitaju me zašto ne želim govoriti o obitelji. Dodiruju ožiljke koji su mi
ostali nakon operacija, namjerno, kako bi pokazali da se ne boje. Donose mi
rukom pisana pisma, ili lisice obložene krznom - krznom - za posebne prilike.
Ližu pogrešne dijelove moje kože, zabijaju prste u mene kao da mi mjere
temperaturu. Pokušavaju me obratiti. Lezi mirno, kažu, sa mnom će biti drukčije.
To nikada ne bude točno. Na kraju su ljutiti i razočarani. Možda i nisam baš tako
tajanstvena. Zašto tražiš tako čudne stvari; zašto tražiš da te ozlijedim; zašto mi
ne kažeš što ti se dogodilo? Možda sam na kraju ipak samo kuja. A onda je došao
JP i ja sam pomno pripremila svoje samopoštovanje i poslužila mu ga na pladnju.
Većinu ljeta poslije fakulteta provela sam u Londonu. Tata bi me petkom
popodne odvezao do postaje, sjedila bih u vlaku uvijek na istom sjedalu - jedan
sat i sedamnaest minuta - dok bi mi u želucu plesali leptirići. Imali su pandže;
imali su zube. Pregrijani, drmusavi vagon, a onda sjena perona. JP me čekao iza
pregrade na postaji London Bridge, gdje bi se gomile malo razrijedile, a meni bi
bilo najdraže kad bih ga ugledala taman prije nego što bi on ugledao mene, dok
još pogledom prelazi po licima stranaca u potrazi za mojim. Svaki je susret bio
kao prvi: dvadeset minuta bili bismo sramežljivi, upadali bismo jedno drugom u
riječ, oboje smo imali previše i premalo toga za reći. Podzemnom bismo otišli do
njegova stana u četvrti De Beauvoir, hodajući od Anđela i držeći se za ruke. On
bi govorio kako je proveo tjedan, o svojim prijateljima, svojim idejama za vikend,
a oni leptirići u mom trbuhu napokon bi postali pospani i zadrijemali bi. Njegov

132
je stan imao visoke prozore što su gledali na zapad, pa bi večernje svjetlo padalo
u urednim trakama preko podnih dasaka, polica s knjigama, kreveta. Nije želio
ukrase po stanu, a na podu nikada nije bilo ničega.
Uvijek bih se potrudila isprazniti, mjehur u vlaku, taman prije dolaska u
London, tako da bi me mogao smjestiti kamo god poželi čim uđemo u stan: na
kauč ili na stol, ili u spavaćoj sobi. Taj je seks uvijek bio nerafiniran,
napola odjeven i užurban, i nikada nije dugo trajao. “Moram biti u tebi”, rekao bi,
a ja bih uživala u toj njegovoj potrebi, kao da je to nešto što mora učiniti, svidjelo
se to meni ili ne. Čim bi svršio, svukli bismo ostatke odjeće - koju soknu,
ili grudnjak koji mi je završio negdje iznad grudi - i zajedno bismo goli legli na
krevet. Podbočio bi glavu jednom rukom i posegnuo za mnom, očiju nasmiješenih
i napola otvorenih.
“Reci mi”, rekao je tijekom jednoga od prvih vikenda, i počeo me dodirivati.
“Reci mi što želiš.”
Prevrnula sam se na trbuh i položila glavu na ruke.
“Želim da budeš grub”, rekla sam.
“Ponovi to.”
Poslušno sam ponovila. Lice mu se ozarilo osmijehom. “Odlično”, rekao je.
.ssss.
Kad sam upoznala JP-a, na kraju studija, pretpostavila sam da je njegova obitelj
dobrostojeća i uredna, poput njega samoga. Bit će tu majka i otac, kuća u
predgrađu Londona.
On će znati skijati i svirati neki instrument. Naglasak mu je bio mek, bilo ga
je nemoguće smjestiti, i bio je beskrajno darežljiv; uvijek bi platio iduću rundu,
večeru, kartu za moj vlak. Kad bih odbila, pronašla bih točan iznos negdje
u cipelama ili u knjizi kad bih se raspakirala.
Nakon nekoliko mjeseci shvatila sam da sam pogriješila, iako sam znala da
se JP-u svidjela moja pogrešna pretpostavka. Uostalom, na tome je cijeloga života
radio. Majka mu je živjela u Leedsu, posjetio bi je triput godišnje, a vratio bi mi
se potišten i povučen. Kuća joj je bila natrpana kičem i kuhinjskim potrepštinama,
a on to nije podnosio. Morao je gledati sve što bi se davalo na televiziji. Završio bi
s oštećenjem mozga. No, bilo ga je lako utješiti. Čekala bih ga na kauču ili za
njegovim stolom, katkad u položaju koji bi tražio, a katkad bih ga iznenadila.
Ušao bi u stan, nasmiješio se, bacio torbu na pod i otkopčao remen. “Kod kuće je
najbolje”, rekao bi.
Kad bih ga uhvatila kako me gleda - dok bi se vraćao do našega stola u
lokalnom pubu, ili kad bi mi se nasmiješio preko ramena, sjedeći za svojim
radnim stolom - zapitala bih se kakve li su njegove zablude o meni. Ispričala
sam mu sve o mami i tati. Znao je kako im izgleda kuća, čuo je najbolje tatine
priče, slušao o mojim tinejdžerskim pobunama spram njih. Nekome drugome bilo
bi čudno što moja sjećanja počinju u petnaestoj godini, no i sam je izbjegavao

133
govoriti o svojem djetinjstvu pa sam se s tim mnogo lakše izvukla. Imali smo
njegove sudske slučajeve, Olivijinu nestabilnu vezu s njegovim starijim kolegom,
posao koji sam upravo trebala započeti, koje ćemo knjige ponijeti sa sobom u
Hrvatsku, tako da ih oboje možemo čitati, i Christopherova novog dečka koji je
bio odveć ozbiljan, a oboje smo se slagali da od toga gore ne može. Prošlost je
bila jedna od nekoliko stranih zemalja koje nismo željeli posjetiti. Uvijek je bilo
puno drugih tema za razgovor.
.ssss.
Ponestalo mi je laži kad sam shvatila da će se morati upoznati s mojim roditeljima.
Već smo godinu dana bili u vezi i planirali smo otkazati naše stanove te naći nešto
zajedno. Bila sam sigurna da bi mama i tata lagali za mene kad bih zatražila, no
kad sam ih zamislila u vrtu u Sussexu, kako se gurkaju ne bi li se podsjetili da
moraju glumiti, paziti da se ne izlanu, nisam im to željela priuštiti.
“Misliš li to učiniti”, rekla mi je Olivia, “učini to već jednom, inače ćeš
izludjeti.”
“Zar ne bih trebala pričekati pravi trenutak?”
“Daj, Lex. Nema pravog trenutka za takve stvari.” Donijela sam odluku, a ona
mi je visjela nad stolom na poslu, sjedila je pokraj mene u taksiju na putu kući.
Stajala je pokraj našeg kreveta noću i pogledavala na sat.
Pričekala sam do prvoga ljetnog praznika. U petak navečer otišli smo vlakom
do Lake Districta, noseći sa sobom džin i tonik.
Prošla je ponoć kad smo stigli do prenoćišta, a ujutro se počeo pomaljati
krajolik, blistav i prošaran tamnim siluetama, kao da ga je netko preko noći
dovršio. Čekala sam dok nismo prošli prvi kilometar hoda. Sišli smo s ceste i
počeli se uspinjati. Sjetila sam se što mi je dr. K. znala govoriti, kako je lakše
nekome nešto reći kad ga ne moraš gledati, pa sam pričekala do mjesta gdje se
puteljak suzio toliko da smo morali hodati jedno za drugim. “Mislim da bih ti
nešto trebala reći”, rekla sam. “Odličan početak vikenda, rekao bih.”
“Ja sam posvojena.”
“U redu. Posvojili su te tvoji roditelji u Sussexu?”
“Da.”
“Koliko ti je bilo godina?”
“Bila sam. starija nego što bi mislio. Petnaest.”
“Bože, Lex. Onda... onda znaš tko su ti pravi roditelji?”
“Da”, rekla sam i osjetila da se raspoloženje promijenilo. I eto nas, na rubu
bezdana, zajedno.
Ispričala sam mu samo ono što je i sam mogao pročitati u novinskim
izvješćima iz tog doba. Kad sam završila, neko je vrijeme šutio. Ja sam ga u sebi
molila da se okrene, da mu vidim lice. “Bože”, rekao je. “Lex, žao mi je.” A onda
oko deset ujutro, jer nije mogao dugo ostati ozbiljan: “Trebala si mi reći kasnije

134
tijekom dana. Kad bismo mogli nešto popiti.” Okrenuo se prema meni i zagrlio
me. “Možemo razgovarati o tome kad god želiš”, rekao je. “Ali sasvim je u redu i
ako ne želiš.”
Zajedno smo neko vrijeme teturali uskim puteljkom, sve dok nije postao
preuzak za dvoje, pa je on opet krenuo preda mnom. To je JP: udaljuje se od mene,
nagnut prema naprijed, s laganom naprtnjačom, horizontu ususret. Nakon svih
mojih neodlučnih mjeseci, on je moje otkriće samo bacio na put, poput kore ili
možda koštice kakva voća. Stigli smo do vrha, a on je već govorio o ručku.
.ssss.
Te noći, nakon seksa, ležali smo na plahti u prenoćištu, daleko jedno od drugoga.
Dodirivale su nam se samo ruke. Na sve se strane pružala tišina, tako da su se tihi
ljudski zvukovi naše sobe - voda u zahodu, glazba s njegova mobitela - doimali
preglasnima, sramotnima. Zatvorila sam oči, a onda se naglo premda osjetivši da
nešto nedostaje. “Evo”, rekla sam i podignula pokrivače s poda. Kad smo se
pokrili, okrenuo se prema meni.
“Osjećam se grozno”, rekao je, “zbog onoga što ti radim. Zbog onoga što
radimo zajedno. Nakon svega što si mi rekla.”
“Zašto? Ja to želim.”
“Znam. Ali ipak.”
“Znaš - ako ti to išta znači - jedno nije povezano s drugim. A čak i da je...”
“Da?”
“Bi li bilo važno?”
“Ne znam”, odvratio je.
Bilo je previše mračno, nisam mu vidjela lice. Pružila sam ruku prema njemu,
pronašla kosu, pa rub uha. Pomaknuo se bliže meni.
“Kad nisam kod kuće”, rekao je, “i kad mi treba nešto o čemu ću razmišljati.
Znaš? Sjetim se tebe, na samome početku. Bili smo u mojem stanu. Pogledala si
me i rekla mi što želiš. I to na takav način... Nisam se nikad nadao da ću to
doživjeti. I, naravno, bio sam prestravljen.”
“Dobro”, rekla sam.
Samo nas je nekoliko sekundi dijelilo od sna.
“Postoji mnogo toga čega se stidim”, rekla sam. “Ali ne i ovoga.”
.ssss.
Pretpostavljala sam da JP nije bio iskren, da će s vremenom postati znatiželjan i
početi postavljati pitanja. Pogriješila sam. JP, kojega su beskrajno zanimala
pitanja morala ili zakona, nije bio zainteresiran za stare patnje. To prihvaćanje
moje ispovijedi, bez nelagode, bez osude, uljuljkalo me u osjećaj apsolutne
sigurnosti; ne samo kad je riječ o tome da me voli, što mi je već rekao, nego me
uvjerilo u to da je moguće nadvladati prošlost, onako potpuno kako je to obećala
dr. K. Možda ću i ja moći biti sretna. Živjeli smo životom kojem sam se oduvijek
135
potajno nadala. Tijekom tjedna smo radili, dolazili smo kući u deset, jedanaest,
ponoć, razgovarali bismo u krevetu posljednjih dragocjenih minuta toga dana,
katkad i do početka idućega. Koji sat izgubljena sna - i jutarnja pospanost - bili su
mala cijena koju je za to valjalo platiti. Vikendom bismo se viđali s prijateljima,
ili bismo kasno petkom navečer otputovali na kontinent, sletjeli bismo umorni i
uzbuđeni u Portu, Granadi, Oslu. Kupovala sam razglednice za Evie, ispisala bih
ih za svojim stolom nakon povratka. Uglavnom s nekim blesavim ili odvratnim
motivom, da je nasmije. Norveške autoceste ili ljama koja pije porto. Katkad bi
me preplavila sentimentalnost, pa bih odabrala razglednicu s Alhambrom u
sumrak, taman kad se upale svjetla. Sjećaš se, napisala sam, kad smo je vidjele u
atlasu?
Glupo je bilo očekivati da ćemo zauvijek tako živjeti. Nakon dvije godine,
JP-ova nas je majka posjetila u Londonu. Njegova prošlost na pragu, sa žarkim
ružem na usnama i u visokim potpeticama. Rezervirao nam je stol za večeru
u šminkerskom baru u Mayfairu. Umjesto vinske liste ovdje je bio popis sakea,
tanjuri su bili maleni. Znala sam da je to pogrešan izbor čim sam mu upoznala
majku. Sve ju je u tom restoranu smetalo: neudoban stolac, kompliciran
jelovnik, slabo osvjetljenje stola. “Jako je teško”, rekla je konobaru, “vidjeti što
bih pojela.” Konobar se vratio s minijaturnom lampicom koju se moglo pričvrstiti
za jelovnik, a JP se lecnuo.
Kad je hrana stigla, od svakoga je jela uzela pokoju žličicu i gurkala hranu po
tanjuru. JP je jeo u tišini, ne uživajući ni u čemu. “Ovo je izvrsno”, rekla sam ja i
uzela repete.
“Imaš dobar apetit”, rekla je JP-ova majka, na što sam samo slegnula
ramenima.
Njegova je majka odsjela u malom hotelu pokraj Eustona pa smo pozvali taksi
i stali kod te adrese. JP i ja smo izišli iz taksija oprostiti se s njom. Dok smo
večerali, pala je kiša pa se svjetlost uličnih svjetiljaka presijavala na lokvama
vode. Zgrada je bila prljavobijela, a s obje strane ulaza visjele su košare cvijeća.
“Sasvim je u redu”, rekla je JP-ova majka,, “iako je u sobi malo pretoplo.”
“Sretan rođendan”, rekla sam. Gledali smo za njom dok je nesigurno prelazila
cestu. Kod ulaza u hotel stala je na labavu kamenu pločicu i preko cipele joj je
pljusnula lokva.
Zavukli smo se natrag u taksi. JP je legao na stražnje sjedalo s glavom u
mojem krilu. “O, jebote život”, rekao je.
“Ma daj”, rekla sam. “Nije tako loša.”
“Užasna je”, odvratio je. “Ne bi bila prva koja to kaže.”
“Dobra je”, usprotivila sam se. “Znaš, nekoć nisam mogla zamisliti ništa
strašnije od naručivanja hrane s jelovnika.”
“Ali više nije tako.”
“Ne, više nije.”

136
 JP se uspravio. “I zato te još više volim”, rekao je. Pružio je ruku i privukao
me k sebi. “Znaš, jednog dana”, nastavio je, “zajedno ćemo stvoriti obitelj kakvu
zaslužujemo.”
I evo ga: taj udarac ravno u glavu. Žešći od ičega što sam ikad zatražila od
njega. Njegove su mi se riječi zavukle duboko pod kožu, zarile se u tkivo, pa sam
se poslije, dok me gledao kako se svlačim, iznenadila da im se ne vidi trag. Da se
u njegovim očima nisam promijenila.
.ssss.
Evo jednoga starog pravnog izraza: Caveat emptor. Reklamacije se ne primaju.
Prodajete imanje. Zidovi su čvrsti; krov je obnovljen; temelji su dobri. Znate to,
sami ste izgradili kuću. Svakoga proljeća mesnato korijenje počne se širiti vašim
vrtom. Brzo raste. Pojave se šibe, debele i ljubičaste. S lišćem u obliku srca. Ljeti
šibe rastu po deset centimetara na dan. Pokušate ih posjeći. Vraćaju se još istoga
dana. Pokušate ih odrezati u korijenu. Vraćaju se unutar jednoga tjedna. Potražite
savjet.
To je japanski dvornik. Sada mu je već korijenje prodrlo u temelje vaše kuće,
do tri metra duboko. S vremenom će vam uništiti kuću. Ostane li i jedna grančica
na zemlji, ponovno će se proširiti. Uklanjanje je strahovito skupo.
Trebate li to reći svojem kupcu? Ako vas pita: da, naravno. No, koliko vas
precizno to kupac mora pitati? Ako se, primjerice, raspituje o problemima u
okolišu ili mogućoj kontaminaciji, što onda?
Je li kupac trebao postavljati konkretnija pitanja? Kako biste trebali
odgovoriti? Kako ćete se osjećati razmišljajući o njima dok se smještaju po
vašim praznim sobama, započinju novi život, a pod njima se budi ta biljka?
.ssss.
Na trenutak je JP gledao u mene kao u stranca. Onda sam mu kratko mahnula i
lice mu se smekšalo.
Pomno sam odabrala odjeću, nakon dva razgovora s Christopherom. (“Obećaj
mi”, rekao mi je, “da to nikada nećemo prerasti.”) Odjenula sam zlatnu svilenu
majicu bez rukava (jedina stvar koju sam imala u kovčegu, a za koju sam se
sjećala da je JP voli: mislila sam na njega), kožnatu suknju s teškom kopčom na
pojasu (sjeća li se tog materijala pod svojim prstima, kako ga je bilo teško povući
do mojega struka kad mu se nije dalo petljati s tom kopčom?) i Chanelove salonke
(sad sam bogatija nego kad smo se posljednji put vidjeli, dobro mi ide).
“Bok”, rekao je. “Oprosti što kasnim. Imam tog jednog klijenta... no dobro.
Ispričat ću ti uz piće.”
Naš je razgovor bio civiliziraniji nego što sam očekivala, iako me to nije
trebalo iznenaditi. Nismo voljeli duboke, značajne ispovijedi, a usto smo imali
mnogo toga zajedničkog. Bio je to razgovor kakav vodiš s bivšim kolegom,
s pitanjima koja te iskreno zanimaju i dovoljno tračeva da bude zabavno. Pričao
je o svojem klijentu koji je volio bacati dokumente u rezač papira i održavati

137
sastanke u međunarodnim vodama. Uljudno se raspitivao o Devlin, koju je
oduvijek smatrao neotesanom i ne baš tako pametnom kakvom se sama smatrala.
Umro mu je jedan od starih profesora s prava. JP je otišao na fakultet na
komemoraciju, a na večeri nakon toga, kad se netko raspitao o njegovoj karijeri,
netko je odgovorio: Znaš, oduvijek sam mislio da izgledaš više kao izbacivač
nego kao odvjetnik.
“Oprosti”, rekao je. “Dosadan sam ti.”
“Kad smo već kod dosade”, rekla sam. “Imam pravno pitanje. Za tebe.”
“Pravno pitanje?”
“Ne šalim se.”
“Znam da se ne šališ. Samo ne znam možeš li si priuštiti moje usluge.”
“Ne znam ni ja. Cijene su ti prenapuhane.”
Posegnula sam za svojim pićem, no čaša mi je bila prazna. “Recimo da si
izvršitelj”, rekla sam, “izvršitelj oporuke.”
“Majčine oporuke? Primjerice.”
“Primjerice. Kuća je ostavljena djeci te osobe. No jedno od te djece posvojeno
je jako davno. Bilo je još u pelenama, Premaleno da bi se ičega sjećalo. Službeno
gledano, i to dijete spada u nasljednike. Ali ne zna za to.”
“Lex”, rekao je i odmahnuo glavom.
“Moraš li ga obavijestiti?”
“Ne znam odgovor na to pitanje.”
“Ma daj”, rekla sam. “Što bi ti učinio?”
“Ako hoćeš da bude sve po pravilima?” upitao je! “Da, moraš mu reći.”
“Ali.”
“Ali što?”
“Ali ti ne misliš da bih to trebala učiniti.”
Pokupio je čaše i ustao, tijelom se okrenuo prema šanku, a licem prema meni.
“Odgovor na to nije mi u opisu posla.” Samo sam ga jednom vidjela na sudu, iako
mu to nisam rekla. Oduvijek se opirao mojim prijedlozima da ga dođem gledati.
Prema njegovim standardima, bila je riječ o nevažnom slučaju, pro bono:
zastupao je mladu majku kojoj brakorazvodni odvjetnik nije objasnio njezina
osnovna prava. Žena je ostala bez ičega, a od nje se i dalje očekivalo da
plati sudske troškove. Nisam imala previše posla pa sam autobusom otišla od
Cityja do trošne sudnice u Istočnom Londonu. Ponijela sam bilježnicu kako bih
se pretvarala da sam došla radi istraživanja, no sada sam imala osjećaj da sam
zbog nje samo još upadljivija. JP nije ni pogledao prema galeriji. Bio je odsječan
i precizan, uljudan prema sucu i svojem uvaženom kolegi. Svaku sam njegovu
rečenicu dočekivala s nekom vrstom ushita i strepnje. Mislim da ti mora biti jako
stalo do nekoga pa da toliko strepiš da se taj netko ne spotakne o riječ. Vjerojatno
je to ona vrsta brige koju većina ljudi čuva za svoju djecu,
138
 Donio nam je još pića. Kucnuli smo se. “Pričaj mi o New Yorku”, rekao je.
Birala sam što ću reći svojim kolegama, pa čak i Oliviji i Christopheru. No
JP-a je New York uistinu zanimao. Pričala sam mu o trčanju u Battery Parku, što
sam uvijek morala odraditi rano ujutro: u New Yorku svi tako jebeno rano odlaze
na posao. Imala sam svoj ured koji je gledao prema Kipu slobode - “Dakle, stvarno
si uspjela”, rekao je JP - i omiljena mjesta za kavu, ramen, knjige, tacose,
pastrami. Pravosudni ispit u New Yorku bio je lakši nego što sam očekivala.
Mnoge sam vikende provodila na Long Islandu, gdje je Devlin imala kuću.
Katkad bi se ljeti uvečer s horizonta podigla raskošna brončana svjetlost, raširila
se preko oceana i neba i rasula preko dugačkog metalnog stola u Devlini
noj kuhinji gdje smo radile. “Svjetlost boje šampanjca”, rekla bi Devlin i otišla u
podrum po bocu. Katkad bismo nakon prenaporna tjedna imale osjećaj da
šampanjska svjetlost kasni u dolasku, no Devlin bi zaključila da će sad, samo što
nije, pa bi ranije otišla u podrum,
“Imaš li ondje prijatelja?”
“Ne baš”, odvratila sam. “Nekoliko ljudi iz ureda, valjda.” Sjetila sam se onih
prvih vikenda kad sam se tek doselila, glas bi mi u ponedjeljak zapinjao u grlu jer
dva dana ne bih izustila ni riječ. Sjetila sam se nedavnih vikenda. Ima jedan fini
hotelčić u Midtownu. Znam kako mirišu sagovi. Znam gdje kleknuti ako se
želimo gledati u zrcalu. Tamo se nalazim s prijateljima.
“Odem na piće s Devlin”, nastavila sam. “I imam staru cimericu, zove se
Edna.”
“Edna?”
“Odlično je društvo.”
“O, Lex.” Nasmiješio se, no osmijeh je brzo izblijedio. “Namjeravali smo
otići”, rekao je. “Zajedno. Zar ne? Prije...”
“Rezervirali smo hotel. Ali dobili smo povrat novca.” Sjetila sam se nas za
stolom u stanu, pred laptopima, pregledavamo Lonely Planet. Isplanirao nam je
rutu. Williamsburg, Harlem, Beacon na Hudsonu. Sve smo to planirali
zajedno vidjeti, a na kraju sam ih vidjela samo ja.
“Možda ćemo ti jednoga dana doći u posjet”, rekao je. Plural me zabolio.
Nakašljao se.
“Moram ti reći”, rekao je. “Nešto...”
Još je malo olabavio kravatu. Spustila sam glavu pokušavajući mu uhvatiti
pogled, no on se zagledao u šank. Oko nas su se gasila svjetla na stolovima, bilo
je sve praznije i vrlo mračno.
“Imam novosti”, rekao je, “koje ti nisam želio reći telefonom. Ali znam da
ćeš se uskoro vratiti u New York i možda... možda se neko vrijeme nećemo
vidjeti.”

139
 Čak i pijana, znala sam kako odglumiti ravnodušnost. Staloženo sam ga
pogledala.
“Eleanor i ja ćemo dobiti bebu”, rekao je. “Iskreno ću ti reći da to nismo baš
planirali - mislim da bi nam oboma bilo draže da smo se prvo vjenčali - no ona je
jako uzbuđena zbog toga, i imamo sreće da se sada možemo nositi s time, barem
tako mislim. Iako ne možeš znati sve dok beba ne dođe...”
Znala sam gledati snimke dugih opstrukcijskih govora u Senatu - sviđala mi
se čista tvrdoglavost takvog pristupa - i pitala sam se pokušava li to i JP sada;
možda će s pomoću pića i svoje nervoze izdržati do jutra.
“Eto tako”, zaključio je. “Nadam se da razumiješ.”
“Da,” rekla sam. “Naravno da razumijem.”
Zalijepila sam osmijeh na lice.
“Divne vijesti”, rekla sam. “Samo, bilo bi bolje da si mi rekao na početku.
Sada je malo prekasno za zdravicu.” Izgledao je zbunjeno. Izgledao je, zaključila
sam, razočarano.
“Kad će beba?” upitala sam.
“Za dva mjeseca.”
“Bože, pa trebao bi biti kod kuće i pripremati se. Ovdje ćeš dobiti samo vino
i rasprave.”
Posegnuo je za mojim rukama i prepleo nam prste. Pogledala sam njegove
izborane dlanove, izbočene vene, dlačice između zglavaka i sjetila se mnogih
situacija kad sam svojom rukom hvatala njegovu. U avionu, poslije večere, u
mojoj sobi na fakultetu onoga dana kad smo se upoznali, na putu prema restoranu
ili zabavi, u taksijima koje smo katkad dijelili putem kući. Držala sam ga za ruku
kad bi noću bilo prevruće za zagrljaj, vodila bih je do pravoga mjesta - baš tamo
- između mojih nogu. Kad bismo zimi bili vani, šaku bi mi obujmio svojim
dlanom da je zagrije. Njegovo će dijete imati majušne ruke, jedva tolike da ga
može uhvatiti za prst.
“Zašto si tako tužan, JP?” upitala sam. “Zašto si tako tužan, a imaš sve što si
ikad želio?”
Dokrajčili smo pića i zatim me otpratio do mojeg hotela. Ništa više nismo
imali za reći, pa smo oboje izvukli poslovne mobitele i počeli pregledavati
propuštene poruke. Devlin se javila: naš je klijent bio zadovoljan uvjetima kupnje
ChromoClicka i kupit će ga unutar dva tjedna. Zapni iz petnih žila! napisala je
Devlin. Previše smo popili, nije mi se činilo da ću joj moći odgovoriti onako
bodro kako je to njezina poruka zahtijevala.
Na ulazu u hotel JP je raskrilio ruke. “Bilo je divno vidjeti te”, rekao je, a ja
sam u isto vrijeme rekla, “Čestitam još jednom.”

140
 Ovako, u njegovu zagrljaju, s usnama na njegovu licu i vinom koje je u meni
probudilo najgore moguće zamisli, rekla sam, “Znaš, i dalje razmišljam o nama
dok masturbiram.”
Uhvatio me za ramena i odmaknuo od sebe. Blesavo sam se nasmiješila. Imao
je tri glave, a sve su tri odmahivale. Kerber pun neodobravanja.
“Zauvijek će me srce boljeti zbog svega što si prošla”, rekao je. “Ali nemoj
ovo raditi, Lex. Nemoj.”
.ssss.
Drugi sam put vidjela JP-ovu majku oko Božića, tjedan prije nego što me ostavio.
Božić je okupirao JP-ov dom iz djetinjstva. Majka je dovukla pravo božićno
drvce, koje je izgledalo kao da mu je mjesto u većoj kući; putem prema kuhinji
uvijek bi te po licu ošinula grana.
Bilo je pretrpano lametama i šarenim kuglicama. U kuhinji se nalazila lutka
Djeda Božićnjaka na senzor, koja bi zapjevala i prepala me svaki put kad
bih prošla pokraj nje. Kupila je i jednog od onih plišanih vilenjaka - plišanca
kakve roditelji premještaju po kući dok djeca spavaju. “Vilenjak s police,
provjerava tko je dobar, a tko nije”, rekla je. “Taj je već bio posvuda, u pećnici,
u stroju za rublje, na televizoru.”
Zamislila sam je kako usred noći premješta tog vilenjaka po kući.
“Tko zna gdje će biti večeras”, rekla je.
“Tko zna”, ponovio je JP. Putem je na benzinskoj postaji kupio Financial
Times i probijao se kroz njega riječ po riječ.
“Njega se nije dalo uvjeriti u Božić”, rekla mi je njegova majka. “A stvarno
sam se trudila. Bilo mu je pet - četiri ili pet - godina kad je počeo postavljati
pitanja. ‘Ali ne može u svaku kuću na svijetu.’ Probala sam mu pričati priče, ali ni
one ga nisu uvjerile. Godinu poslije već mi je dao popis želja za darove.”
“Trebala si se potruditi da budeš uvjerljivija”, rekao je JP.
“Pričaj mi o svojim Božićima, Lex”, rekla je njegova majka.
Te noći, u malome gostinskom krevetu s cvjetnim presvlakama, JP me
prikliještio koljenima za kreveti davio me. Pet sekundi - deset sekundi - možda i
više. Njegova se majka još motala po kuhinji ispod nas, pripremala je hranu
za sutra. Premještala jebenog vilenjaka. U mraku sam razaznala nešto drukčije na
JP-ovu licu, nešto pasivno, lišeno ikakva zadovoljstva, pa sam mu dala znak da
stane.
“Ali ti to voliš.”
“Da. Ali ne ovako.”
“Kako?”
“Kao da si bijesan.”
Bilo je to na Badnjak. Na Božić sam ustala prije JP-a i otišla na dugo trčanje
po hladnom gradu, čekajući trenutak kad ću iscrpljenošću izbrisati sve ostalo.
141
Većina je kuća bila u mraku, no u nekoliko se soba vidjelo svjetlo. Lampice
oko prozora i vrata.
Otvorili smo darove uz čaj, JP-ova je majka bila u kućnoj haljini. Dala mi je
božićni pulover i knjigu o meditaciji. “Promijenila mi je život”, rekla je.
“Kao i bojanke za odrasle?” upitao je JP. “Kao i zumba?”
I za večerom su se posvađali. Pojeli smo puricu, na glave smo stavili
neizbježne papirnate šeširiće. Tiho sam jela, krajičkom oka prateći stanje na
ostalim tanjurima. Prozori su se zamaglili, zarobili su nas unutra. JP je govorio o
našoj obitelji - onoj koju ćemo nas dvoje zasnovati.
“Vidiš to u ljudima koji su cijeli život proveli u Londonu”, rekao je. “Ljudima
koje Lex i ja poznajemo. Nekako su... ne znam, samouvjereni. Odrastaju okruženi
kulturom, sportom, trgovinom. Ništa im nije strano. Mislim da je to jedino mjesto
gdje bismo željeli imati djecu.”
“U centru grada? Ondje gdje sada živite?”
“Da, u samome centru.”
“Ne shvaćam. Ne znam zašto bi to želio. Samo vas dvoje, bez obitelji u blizini.
Usred smrada i gomile ljudi.”
“A ovdje je bolje? U ovoj vukojebini?”
“JP”, upozorila sam.
“Preporučila bih vam da nemate djecu”, rekla je JP-ova majka. “Ako je ovo
način na koji ti na kraju pokazuju zahvalnost.”
“U stvari”, rekla sam. “Već je odlučeno.”
JP je prestao piti. Gledali smo se. Ustao je tako brzo da mu je stolac pao na
pod. “Ispričavam se”, rekao je i dalje me gledajući. Njegova se majka zahihotala.
“Ne brini se za njega”, rekla je. “S njim je oduvijek bilo teško.”
“Hvala vam još jednom”, rekla sam. “Večera je bila odlična.”
Nasmiješila se. “Vrijedi naučiti kako se to radi”, rekla je. Igrala se privjeskom
za ključ koji je dobila u supermarketu za Božić. Bila sam sigurna da će ga zadržati.
“Trebala bih vidjeti kako je”, rekla sam.
Otvorila sam klizna vrata i pridružila mu se u vrtu. Bio je to betonski otočić
okružen mokrom travom. Stajali smo na kamenim pločama u pretankoj odjeći.
Skinula sam papirnati šeširić s glave. Nebo je bilo mutno bijelo, poput
starog snijega. Uskoro će pasti mrak. Imala sam osjećaj kao da je nedjelja
navečer, kao da se vraćam iz zračne luke nakon praznika. Kao da nešto ide kraju.
“Zašto si to rekla?” upitao je. “Otkud sad to, Lex?”
“Ne znam”, odgovorila sam. “Samo... bio si okrutan prema njoj.”
“Kad lupeta gluposti. Što si očekivala?”
“Ne znam.”
“Ponizila si me. Shvaćaš li to? Ovdje bi trebala biti na mojoj strani.”

142
 “Uvijek sam na tvojoj strani.”
“Ali nisi bila, ili? Uvijek moraš biti tako... uvijek si objektivna. A ja ti moram
reći, kao netko tko prečesto mora biti objektivan, da to nije baš uvijek dobro.
Trebam te u svojoj ekipi.”
“Djetinjast si”, rekla sam. “O kakvoj to ekipi pričaš?”
“Ne shvaćaš”, odvratio je, “kako je bilo. Odrastati u ovoj kući. Bilo je grozno,
Lex.”
“Stvarno?” upitala sam. “Stvarno je bilo tako jebeno grozno?”
Lecnuo se. To su samo riječi, JP, pomislila sam, a onda, znajući da tako nešto
mogu pomisliti: Pa dobro. Izgleda da je to to.
“Što si mislila”, upitao je, “vezano za djecu? To da je odlučeno?”
“Želiš istinu?” odvratila sam. “Nešto ti moram reći. O našoj budućoj obitelji.”
.ssss.
To nije bio kraj, naravno. Bio je tu još i povratak u London na Štefanje, kad smo
zaglavili u prometu uz playlistu božićnih pjesama koje je JP naglo ugasio. Bilo je
poruka koje smo jedno drugom slali s posla, zlobnih i tužnih, dok smo sjedili Za
svojim radnim stolovima ukočenih lica. Bila je tu činjenica da smo se i dalje
ševili, svakoga se puta malo više mrzeći. Bio je tu i posljednji seks kad je mržnje
bilo više nego užitka. Bio je tu razgovor kad je JP rekao - citiram “Trebala si mi
reći da si...”
“Hajde. Reci.”
“Da si... Dobro. Da si roba s greškom.”
Prvi put nakon mnogo godina pomislila sam da bih trebala otići do dr. K. Ona
je sa mnom proslavila početak ove veze; neka sa mnom žaluje njezin kraj.
One večeri u njezinu vrtu vidjela sam joj olakšanje na licu. Zato što sam
možda pronašla nekoga tko mi može ponuditi normalnost, životne ciljeve,
zaborav. Nadala se da će me JP povući sa sobom, čemu sam se i sama nadala. No
moja prošlost nije bila nešto što smo mogli ostaviti za sobom na nekom puteljku,
ili u nesređenoj kući u dalekom gradu. Moja prošlost živjela je u meni, i ako me
JP želi povesti sa sobom, morat će povesti i sav moj teret.
Umjesto toga mi je došla Evie. Sjela je na vlak u Gatwicku i stigla prije zore.
Zatekla sam je pred svojim vratima u pretankoj jakni, ruke je zavukla pod pazuha
da se zagrije. “Iznenađenje”, rekla je, iako me nazvala iz zračne luke da provjeri
jesam li budna. “Nisi morala”, odvratila sam i to je bila istina: nisam plakala, bila
sam svježe istuširana i odjevena za posao. “Znam”, rekla je.
Kuhala mi je večere, nalazila najgore moguće emisije na televiziji; nosila je
moje pulovere, sve dok sve nije počelo mirisati na nju. Nakon prvog razgovora
više nismo spominjale JP-a. “Slušaj”, rekla mi je kad sam joj sve ispričala.
“Jebeš njega.” Za vikend smo se pažljivo odjenule, otišle u bar i razuzdano plesale
na praznome plesnom podiju, ne obazirući se na poglede. Zajedno smo hodale

143
kući, prešle preko Temze po sitnoj kišici, obje smo stale povratiti u rijeku. Spavale
smo do subote popodne prepletenih udova. Unatoč boli, uz nju sam se osjećala
bolje. Devlinina se reputacija proširila preko Atlantika i već sam dogovorila
poziv. Otkazala sam JP-ov let za New York i potvrdila vlastiti. Još jedan bijeg.
.ssss.
U Sohou sam se odjednom probudila usred noći, kao da me prepalo sjećanje na
naš rastanak. No naše druženje nije tako loše prošlo. Govorila sam istinu.
Uglavnom. I bilo je mnogo ružnijih stvari koje sam mogla reći. O usamljenosti,
recimo. Usred njegova blebetanja - i sve te jebene melankolije - bila sam tako
pribrana. No, znala sam da to ne može trajati.
Upalila sam svjetlo i otišla u kupaonicu. Bila sam previše umorna da bih se
istuširala nakon povratka i sad sam se osjećala prljavo i bilo mi je mučno. Tijekom
večeri sam pomislila da sam na JP-ovu licu vidjela čežnju, no ovako trijezna i
sama u noći, zaključila sam da je to vjerojatno bilo sažaljenje. Pustila sam vodu u
tušu, najtopliju koju sam mogla podnijeti, i stala pod nju. Kosa mi se objesila
preko lica, koža mi je postala ružičasta, pregrijana. Očistila sam svoje tijelo,
njegove nabore, stare ožiljke, pomno kao da je tuđe. Poslije sam uhvatila kožu
iznad maternice i pokušala je zamisliti napetu od trudnoće. Katkad sam sanjala o
tome, bili su to jasni, živi snovi, no budna to nisam mogla zamisliti. Čak je i
maštati bilo nemoguće.
.ssss.
Dva su događaja obilježila kraj mojega boravka u školi Five Fields. Prvi je bio
Očev nestanak. Drugi je bio otvaranje dućana za računala u Hollowfieldu, iako
tada nisam shvatila koliko će to biti značajno. Shvatila sam godinama poslije i to
uz pomoć dr. K.
Otac je nestao zadnjega dana koji sam provela u školi. Upravo je završio sat
engleskog, bio je to jedan od malobrojnih koji smo Cara i ja zajedno pohađale.
Vratili su nam zadaćnice - bio je to prvi esej o Mostu za Terabithiju - i bila je loše
volje i hladna. Ja sam dobila peticu, ona četiri plus. “Kako je moguće”, rekla mi
je, “da ja tebi moram donositi knjige, a ti me uvijek nadmašiš?” Ništa joj nisam
imala na to reći. Hodale smo u tišini na zadnji sat toga dana: Svima je četvrtak
popodne završavao matematikom, hodnik ispred razreda bio je prepun učenika.
Cara je sjedila u drugom redu, pa mi je laknulo: navečer će mi Evie čestitati na
petici, a Cara će se u petak za ručkom osjećati bolje zato što dolazi vikend, pa će
sve biti dobro.
Žena na hodniku bila je tek tračak bjeline između plavih pulovera. Hodala je
prema nama, za glavu viša od učenika oko nje. Kad smo joj se približile, Cara je
stala i uhvatila me za ruku.
Nosila je bijelu haljinu do poda, koja je oko vrata i ispod pazuha imala žute
mrlje i bila je toliko izgužvana da je izgledala kao da je danima nije skidala sa
sebe. Kosa joj je visjela niz leđa sve do koljena. Nervozno se kretala hodnikom
ogledala se na sve strane, trznula bi se kad bi joj se koji učenik previše približio.
144
Gdje god bi prošla, glasno brbljanje zamrlo bi u tihi žamor, šapat obojen
preneraženošću i hinjenim užasom. Bila je ispijena, osim kože koja joj je visjela
ispod čeljusti, mlohavog trbuha i grudi.
“O moj Bože”, rekla je Cara. “Je li joj dobro?”
Preplavio me sram kad sam shvatila da je žena na hodniku Majka.
“Ne brini se”, odvratila sam. “Poznajem je.”
U nevjerici se okrenula prema meni.
“To je moja majka”, rekla sam. “Nešto se dogodilo.”
Pomislila sam na nevidljivost koju sam s tolikom mukom stekla. Njezin je
plašt sada neumoljivo klizio s mene, za koji trenutak naći će se na podu.
“Moram provjeriti što je”, rekla sam. “Vidimo se sutra na velikom odmoru?”
Cara se udaljavala od mene krećući se unatrag prema zidu hodnika, povlačila
se, sitnim i opreznim koracima u svojim školskim cipelama, tako da ne primijetim
da je otišla. Znala sam da razmišlja o tome tko će joj biti nova najbolja prijateljica.
“Žao mi je, Lex”, rekla je. “Stvarno mi je žao.”
Ostavši sama, prišla sam Majci. Drhtala je. “Evie?” upitala sam, a Majka je
odmahnula glavom. Toliko je dugo nisam vidjela izvan kuće da sam zaboravila
koliko je nesigurna. Bez Oca pokraj sebe kretala se poput životinje stjerane u
kut, životinje koja se izvija u potrazi za izlazom. Spustila je ruku na moje zapešće
i tada sam vidjela njezine nokte onako kako bi ih vidjela druga djeca. Ne kao
nokte kakvi su bili kad bi joj ruke bezazleno počivale na pokrivaču, kad bismo joj
došli poželjeti laku noć, nego preduge i žute, crne od prljavštine.
“Možemo li otići nekamo?” rekla je. “Ovi u školi su nesposobni, nisam znala
gdje da te nađem.”
“Naravno.”
Provukla je ruku pod moj lakat, more djece razdvojilo se pred nama. Cara bi
se dobro mogla okoristiti nakon ovoga, pomislila sam: moći će svjedočiti o mojim
tajnama, mojim čudnim navikama. Bit će tražena. Taman prije nego što su se vrata
za nama zatvorila, čula sam erupciju smijeha iza nas.
Cara me jednom kontaktirala, dok sam s JP-om živjela u Londonu. Pronašla
me na Linkedlnu, nadala se da bismo se mogle naći. Nije spomenula školu, nije
spominjala događaje u Ulici Moor Woods. I ona je odvjetnica, napisala je.
Nisam čula za njezin odvjetnički ured i nisam joj odgovorila, ali ne zato što sam
joj nešto zamjerala. Nismo imale mnogo toga zajedničkog, osim činjenice da smo
bile pametnije od drugih učenika; nakon toga sam upoznala još mnogo pametnih
ljudi i znala sam da pamet nije dovoljno dobar temelj za prijateljstvo. Da sam bila
dobrostivija, možda bih joj napisala da joj ne zamjeram na ponašanju onoga dana
na hodniku. Ljudi su radili i puno gore stvari da prežive tinejdžerske godine.

***

145
Majka i ja stajale smo na igralištu, spuštao se mrak. Vriština je već pocrnjela
nasuprot nebu. Kroz prozore učionica treperilo je svjetlo. S druge strane ceste,
stariji dečki trčali su po igralištu, narančastom pod reflektorima.
“Što se dogodilo?” upitala sam.
“Otac”, rekla je Majka. “Nije došao kući.”
Toga se jutra prije zore odvezao na Jollyjevu propovijed. Poljubio je Majku,
još je spavala, i dodirnuo joj trbuh poput talismana. Vratit će se do ručka. Trudila
sam se ne razmišljati o tome kako se Majci vuku dani. Svi smo bili u školi, a
ona nije imala ništa. Jutro je provela pripremajući se za Očev povratak, s rukama
u tijestu i mesu. Ostavila je pitu od mesa da se hladi i zaspala na kauču među
svojim pokrivačima. Probudila se usred popodneva, u zastrašujuće praznoj
kući. “Gdje je on?” upitala je.
Prošla je pokraj Kuće života. Prozori su bili u mraku. “Idemo po ostale”, rekla
sam. “Pa ćemo svi kući.” Školski je ured bio ukrašen za Božić. Ružičaste
lainete visjele su oko tajničina stola, pred ravnateljevim vratima postavili su
plastično drvce. Upitala sam gdje mogu naći Ethana, a tajnica me obavijestila da
toga jutra nije bio u školi, kao ni svih jutara ovoga tjedna. “Nisi li mu ti
sestra?” upitala je.
“Ovo je sigurno neka greška”, rekla sam. “Bio je ovdje jutros. Mislim,
zajedno smo došli.”
“Pa, tako ne piše u evidenciji.”
Tajnica je ispod stola imala grijalicu, bose je noge zavukla između njezinih
rešetaka. Zurila je u mene kao da jedva čeka da odem. Kroz vrata sam vidjela
Majku kako stoji na rubu igrališta, stisnula se zbog hladnog vjetra. Poput
djeteta po koje nitko nije došao.
“Hvala”, rekla sam.
Stigle smo kući gdje nas je čekao Ethan, nestrpljiv i zbunjen. “Zar ne bi
trebala biti u krevetu?” upitao je Majku. Poslušao je priču o Očevu nestanku, šireći
oči. Majka je završila, a on je sjeo za kuhinjski stol i dohvatio se telefona. U crkvi
u Blackpoolu nije bilo nikoga. Nitko se nije javljao na Jollyjev telefon. Majka je
stajala iznad njega, drhtala je, prstima je grebala vrat. Delilah ju je pozvala s kauča
tražeći zagrljaj, a Ethan je počeo zvati bolnice čim se odmaknula.
Bez Oca, večer je bila neobična i tiha. Razrezala sam pitu na šest dijelova i
pojeli smo je u dnevnoj sobi, pod Majčinim nogama. Evie se stisnula u mojem
krilu, zadovoljna poput mačkice. Molili smo se do kasno u noć, punih trbuha
i pognutih glava. Osjećala sam kako mi na licu titra osmijeh. Nisam znala za što
da se molim. U glavi su mi se rojile misli zbog kojih sam znala da ću završiti u
paklu. Očev kombi prevrnut na vrištini, u vjetrobranu rupa u obliku Oca.
Otac izvaljen na ledini. Dobro ćemo jesti do kraja svijeta.
Amen.

146
 Malo nakon ponoći prozore su obasjala svjetla automobila. Otac je ušao bez
daha, izmučen, poput posljednjeg preživjelog nakon križarskog rata. Pozvao je
Majku i ona mu je prišla. Zajedno su oteturali do kuhinje, poslužila mu je čaj i
kekse, nježno, pod blještavim električnim svjetlima. Dok smo čekali da
progovori, obrisala sam prazan tanjur na kojem je bila pita i vratila ga u ormarić.
“Bio sam na policiji”, rekao je Otac.
Njega i Jollyja pokupili su kod Dustina usred doručka. Hrana im je upravo
bila poslužena. Obilan engleski doručak s dodatnim krvavicama. Kad su policajci
prišli stolu, Jolly je odložio nož i vilicu i uzdahnuo. Otac je taj dio priče izgovorio
glasom punim prigušena strahopoštovanja, kakvim je inače govorio o Bogu
Staroga zavjeta. “Barem nas pustite da završimo jebem doručak”, rekao je Jolly.
Ispitivanje su odradili u policijskoj postaji. Jollyja su optužili za pranje novca
i prijevaru. Optužba za prijevaru odnosila se na zlouporabu dobrovoljnih priloga
koje je za crkvu dobivao od stanovnika Blackpoola što je, naravno, bila prava
jebena izmišljotina. Pomislila sam na sve one njegove župljane, kako podižu lica
prema njemu da uhvate malo njegove svjetlosti. Točno bi izbrojili koliko si mogu
priuštiti, gurnuli bi mu novčanice u tople, vlažne dlanove. Policija je pitala Oca
kako Jolly troši novac; gdje drži računovodstvene knjige; zašto Jolly nije s njim
podijelio zaradu kad su već tako dobri prijatelji. Otac se pomolio za njih i nakon
toga je točno znao kako odgovoriti. “Nemam komentara”, rekao je. To je
ponavljao cijeloga popodneva.
Pustili su ga kasno uvečer. Kad su mu vraćali stvari, policajac je bacio
nekoliko kovanica na pod, tako da se Otac morao sagnuti i skupiti ih.
“Nemoj sve odjednom potrošiti”, rekao mu je policajac.
Otac nas je tada sve okupio. “Tamo vani”, rekao je, “proganjaju ljude koji
žele živjeti kao mi.” Pomislila sam na onu erupciju smijeha kojom su mene i
Majku ispratili iz škole. Otac mi je svoj dlan, još hladan od vožnje kući, položio
na vrat, a ja sam ga ugrijala svojim.
.ssss.
Te je noći, prvi put nakon mnogih mjeseci, Ethan želio razgovarati sa mnom.
Pozvao me iz svoje sobe kad sam krenula prema svojem krevetu, tako tiho da mi
se učinilo da sam se tome možda samo ponadala. Ponovno me pozvao, pa sam
pokucala na njegova vrata i ušla. Ležao je na krevetu u školskim hlačama, držao
je Bibliju u rukama. Čim sam ušla, bacio ju je u mene, prebrzo da bih je uhvatila.
Tresnula me u prsa, zaboljelo je. “Dakle, sedma Božja zapovijed”, rekao je i
nasmijao se. “Ne ukradi!”
“Ništa još ne znamo”, rekla sam ja, a on se opet nasmijao. “Što misliš, na što
je potrošio novac? Kladim se da je nešto gadno. Dobri stari Jolly. Oduvijek je bio
totalni luđak, ali ovo nisam očekivao.”
“Misliš da je Otac imao s tim veze?”

147
 “Sumnjam. Ne mogu zamisliti da bi Jolly s nekime podijelio zaradu. Ali -
recimo to ovako - mislim da to nije osobito dobro za Očevo mentalno stanje.”
“Kako to misliš?” upitala sam, a onda dodala jer nisam mogla odoljeti:
“Govoriš kao da se on tebi ispovijeda.”
“Ja barem mogu sjediti za stolom s njim.”
Ustao je. Oduvijek je bio viši od mene - čak je i Delilah bila viša od mene -
no tijekom posljednje godine ii tijelu mu se pojavila neka nova snaga. Na rukama
i grudima iskočili su mišići. Čula sam ga kako navečer vježba, zvuk
svakoga neobičnog pokreta ponavljao bi se popraćen njegovim disanjem. Istesao
se. Stao je korak od mene. Uspravila sam ramena, kako nas je Otac naučio, i
prikrila strah na licu.
“Mislim da se gubi”, rekao je Ethan. Govorio je tako tiho da sam mu se morala
još približiti. “Već je ionako uvjeren da se cijeli svijet urotio protiv njega. Priča o
tome da će stvoriti svoje kraljevstvo, ovdje u ovoj kući. A cijela ova priča s
policijom samo je potvrdila njegove sumnje.” Ethan je i dalje obožavao prenositi
znanje. Dijelom je to bilo zbog toga što je zauzvrat očekivao zahvalnost koja
bi mu potvrdila da je najpametniji na svijetu. Kimnula sam kao da mi treba
vremena da razmislim o tome pa mu postavila jedino pitanje koje mi se činilo
važnim. “Što da radimo?” upitala sam.
“Pobrini se za sebe, Lex. Ja te neću moći čuvati.”
Zaključila sam da me upravo zbog toga pozvao. Pomirio se s našom sudbinom
i nije ga zanimala potraga za saveznikom. Okrenula sam se s namjerom da odem,
ali onda sam se sjetila jedne stvari koju sam ja znala, a on nije.
“Zašto danas nisi bio u školi?”
“Bio sam.”
“Nisi. Majka je došla po nas i nije te mogla naći. Nema te cijeli tjedan.”
“Možda više nemam što naučiti.”
“Ne budi idiot.”
“Onda dobro. Provodim vrijeme baveći se važnijim poslom. Katkad odem u
knjižnicu. Ondje te pitko ne smeta. A nekad...”
“Da?”
“Nekad tražim novac od ljudi.”
“Što?”
Iskrivio je lice u nervozan osmijeh. “Nemate slučajno funtu viška? Majka mi
je zaboravila spremiti sendvič za ručak.” Osmijeh je zadrhtao i razletio se u
smijeh. Nakon nekoliko sekundi, jer mu se nisam pridružila, obrisao je oči i legao
natrag na krevet.
“Mislim da škola više neće biti naročito važna”, rekao je. “U župi Ulice Moor
Woods.”

148
 ***
Nisam mu to nikad priznala, ali Ethan je imao pravo vezano za školu: nikad se
nisam vratila u srednju školu Five Fields. Dan nakon što su uhitili Jollyja čula sam
Oca već u ranu zoru, hodao je po kući. Vani je još bio mrak, meni je bilo udobno
i toplo. Nisam čak bila ni gladna. Zatvorila sam oči i navukla pokrivače, a kad
sam se opet probudila, bio je dan. Na podu više nije bilo moje budilice. “Zaspale
smo?” upitala je Evie izronivši ispod pokrivača.
“Ne znam.”
Još u krevetu navukla sam školski pulover preko pidžame i pripremila se za
hladnoću. U kuhinji su moji roditelji sjedili držeći se za ruke, Majka je milovala
Oca po kosi. Na stolu pred njima nalazila se zbirka satova, ne samo naše
budilice nego i satovi iz hodnika i dnevne sobe, te ružičasti plastični ručni sat koji
je Delilah dobila za deveti rođendan. Majka i Otac promeškoljili su se kad sam
ušla, Otac se nasmiješio ugledavši moj izbor odjeće, onako kako se nasmiješiš
djetetu kad pogriješi. “To ti neće trebati”, rekao je.
Na mjestu gdje je nekad stajao kuhinjski sat sada je visio križ iz Kuće života.
Sramotno obješen iznad lonaca.
“Probudi ostale”, rekla je Majka. “Pa da sa svima podijelimo vijesti.”
Okupili smo se u kuhinji, a Otac je počeo govoriti. Ono što se dogodilo
Jollyju, rekao je, bila je grozota. Odavno je bio sumnjičav u pogledu stavova vlasti
prema vjerskim skupinama, koliko god te skupine bile miroljubive. Vidio
je utjecaj tih stavova u našoj malodušnosti i našoj smetenosti; u našim grijesima i
- pogledao me - našem cinizmu. Odlučio je da ćemo živjeti slobodnije i
usredotočenije, bez okova javnog obrazovanja. On će nas sam podučavati.
Samo se Gabriel obradovao vijestima. “Ne moramo više u školu?” upitao je.
Otac je kimnuo, a on je uzdahnuo i rukama pritisnuo grudi.
Otac je imao svojih zamisli o rasporedu naših dnevnih aktivnosti. Vrijeme je
nepotrebna distrakcija, njime će on upravljati. Ovo će biti svijet kojim neće
vladati školsko zvono ili vrijeme za odlazak kući. Bilo je knjiga iz kojih smo učili
i kojih ćemo se morati riješiti, koje će on kasnije pokupiti. Sami ćemo se morati
otarasiti ideja koje smo pokupili iz njih!
“Neke ćete stvari morati zaboraviti”, rekao je Otac. “No toliko toga imate
naučiti.”
Toga je jutra Otac napisao dva pisma: jedno za ravnatelja srednje škole Five
Fields, a drugo za ravnateljicu škole u koju su išli Evie, Gabriel i Delilah. Pisma
su bila uljudna i površna. Otac će iskoristiti svoje pravo da djecu obrazuje
kod kuće. Pregledao je kurikl (“kurikul”, bez glasa mi je rekao Ethan, nije se
mogao obuzdati) i uvjeren je da on i njegova supruga mogu njihov sadržaj
prenijeti svojoj djeci. Rado će primiti u kući članove nastavničkog vijeća.
“Znaš li gdje smo im mi na popisu zadataka?” upitao je Otac. Majka se
razrogačenih očiju zagledala u njega i odmahnula glavom.

149
 “Ispod dna”, odvratio je Otac. “Posljednji.”
A onda se, sav ozaren, potpisao.
.ssss.
Tijekom ručka ispričala sam se odlaskom na zahod. Otišla sam u našu sobu i
pregledala hrpicu knjiga koju sam proteklog tjedna posudila iz školske knjižnice.
Već sam ih sve pročitala; sve se prebrzo odvilo i nisam ih stigla vratiti. Pomislila
sam na to koliko će školska knjižničarka biti razočarana. Ona me hvalila jer nikad
nisam kasnila s vraćanjem, a jednom mi je rekla da ima dana kad joj je mnogo
draže društvo knjiga od ljudi. Kleknula sam i pregledala naslove. Imala sam
nekoliko fantasy romana, knjigu R. L. Stinea i jednu od Judy Blume. Neću ih sve
moći sakriti: morat ću ih se riješiti. Uzela sam knjigu grčkih mitova i odmotala je
iz pulovera, dodirnuvši hrbat i zlatni rub. To je najljepša stvar koju sam ikad
posjedovala, pomislila sam. Zagurala sam je ispod madraca, gdje je Otac neće
pronaći, a mi ćemo je noću moći dosegnuti. U kupaonici sam se zagledala u svoj
odraz. “Smisli nešto”, rekla sam. Promatrala sam svoje usne kako izgovaraju te
riječi. Prvi put zamislila sam samu sebe kako stavljam stvari u naprtnjaču i usred
noći odlazim iz Ulice Moor Woods. Mogla bih učiniti ono što radi Ethan i prositi
novac. Mogla bih do Manchestera, ili čak Londona. Pronaći ću gospođicu Glade
i moliti je da primi k sebi. Uspravila sam se. Bila je to glupa ideja, a osim toga,
nisam mogla napustiti Evie. Sigurno se brinem bez razloga. Podignula sam
prstima uglove usana i s osmijehom se vratila u kuhinju.
.ssss.
Dućan s računalima otvorio se dvoja vrata od Kuće života, malo prije nego što se
crkva zatvorila. Zvao se “Bit by Bit”.
“Jebeni hohštapleri”, rekao je Otac kad je prvi put vidio natpis i povukao nas
za sobom.
Kad god smo prošli - idući na mise vikendom, na večernje molitve - u dućanu
je bilo krcato. Za blagajnom je bila djevojka obrijane glave, prepuna tetovaža. U
izlogu je stajao letak koji je oglašavao besplatnu poduku iz računarstva za starije.
U školi smo imali informatiku, no sat se najčešće svodio na to da su dečki
pokušavali zaobići školski sigurnosni sustav da pronađu pornografiju, ali znala
sam kako poslati email i formatirati dokument. Otac je Ethana naučio mnogo više,
no te lekcije nisu bile namijenjene ostatku obitelji.
Taj dućan sam samo usput spomenula dr. K. Razgovarale smo o Hollowfieldu
i tome koliko se malo sjećam grada, a ona je podignula ruku i namrštila se.
“Moramo razgovarati o tom dućanu”, rekla je. “I tome što je značio tvojem ocu.”
“Nije mu se sviđao”, rekla sam. “To je bar jasno.”
“Što misliš, zašto mu se nije sviđao?”
“Jer je njegov dućan propao. Bio je zavidan, valjda.”
“Nije li to bio vječiti podsjetnik na njegov neuspjeh?” rekla je dr. K. “A taman
se preselio ne bi li ga nekako zaboravio?”
150
 “Ma, to je bio samo dućan.”
Ustala je iz stolca, kao i uvijek kad bi joj nešto pobudilo zanimanje, i otišla
do prozora. Nije to bio onaj dugački prozor koji je gledao na Ulicu Harley. Ovo
je bilo za ranih dana, dok smo se još nalazile u bolnici u Južnom Londonu.
Njezina je ordinacija bila u prizemlju i morala je držati spuštene rolete jer su
liječnici uvijek pušili pred njezinim prozorom.
“Dopusti mi, Lex. Uđi mu u glavu - da, znam, nije ondje naročito lijepo - i
zamisli popis njegovih neuspjeha. Satovi kodiranja. Njegovi poslovi s
informatikom. Kuća života. Pad njegova idola. Neuspjeh za neuspjehom.
Muškarci poput tvojega oca su čudna, osjetljiva stvorenja. Lako ih je slomiti -
dovoljna je tanka pukotina u porculanu.” Okrenula se prema meni, nasmiješila se.
“I ne znaš da si ga slomila sve dok se iz njih ne izlije govno.”
“Mnogi dožive neuspjeh”, rekla sam. “Svakoga dana. Stalno.”
“I svačiji je mozak malo drukčiji.” Slegnula je ramenima i vratila se u stolac.
“Ne tražim od tebe da ga sažalijevaš”, rekla je. “Samo da ga razumiješ.”
Zapele smo onako kako se to često događalo, na mrtvoj točki, šutjele smo
čekajući da ona druga prva progovori.
“To tražim od tebe”, rekla je, “jer mislim da bi ti moglo pomoći.”
Bio je radni dan, prva godina mojega povratka u školu. Čekao me još odlazak
fizioterapeutu i domaća zadaća. “Jesmo li završile?” upitala sam.
Pokušala je još jednom. “Sjećaš se koliko je prošlo od otvaranja tog dućana”,
upitala je, “do Dana vezanja?” Ja sam već ustala, navlačila sam kaput.
“Moram ići”, rekla sam. “Stvarno. Tata me čeka.”
Nije me čekao. Sjela sam u čekaonici i promatrala pacijente u prolazu, skrila
sam se iza fontane da me dr. K. ne vidi ako slučajno iziđe iz ordinacije. Kad bih
se sjetila Oca, u glavi bih vidjela samo zbirku fotografija koju su nakon bijega
objavile novine. Otac za propovjedaonicom (Propovjednik Smrti); Otac na molu
(Nekoć su bili normalna obitelj). Njegove prave crte lica - grimase zadovoljstva
i razočaranja - stalno su mi izmicale. To bi mu bi bilo drago, pomislila sam. Ideja
da je neuhvatljiv.
Naravno, dr. K. je imala pravo. “Bit by Bit” otvorio se nekoliko mjeseci prije
početka Dana vezanja. Kad sam posljednji put prošla pokraj njega, onih dana kad
smo još smjeli hodati, izlog je bio razbijen. Pukotinu su pokrili kartonom, a pokraj
nje stavili veseli natpis: I dalje smo otvoreni.
.ssss.
Iduća dva tjedna moj se svijet sveo na ured i hotel. Crni su me taksiji premještali
s jednoga mjesta na drugo, paleći svjetla kad bih prišla. Tako sam malo spavala
da nije bilo jasnoga kraja, ili početka dana. Brojevi na dnu mojih ekrana samo bi
trepnuli, i već bi bio drugi datum.

151
 Oporuku i dokumente čuvala sam u sefu u sobi, spopao me neki čudan strah
da će samo odjednom nestati. Billa sam zamolila da dogovori drugi datum za naš
posjet Hollowfieldu, ali nije mi odgovorio; na trenutak sam pomislila da će odbiti.
U tabloidu se pojavio članak pod naslovom “Hollowfieldska Kuća strave:
Gdje su sada?” Zamislila sam članove općinskog vijeća okupljene oko članka,
pitaju se tko ga je od nas naručio i platio. Članak se protezao na dvije stranice, u
sredinu su smjestili slavnu fotografiju iz vrta. Naša su obličja bila zamijenjena
crnini siluetama i slovima pseudonima. Na marginama nas je novinar sažeto
opisao. Ethan je bio “inspiracija”. Izvori bliski Gabrielu izvijestili su da “ima
problema”. Djevojčica A bila je “neuhvatljiva”. Bill je uzdahnuo. Dat će mi još
jedan tjedan.
Jake je potpisao ugovore za ChromoClick u jedanaest četrdeset sedam,
trinaest minuta prije zadnjega roka koji je postavio naš klijent. Sastanak je bio
neobično mlak. Devlin je bila u New Yorku. Odvjetnici ChromoClicka brzo su
se razišli. Kad sam zamolila noćnu tajnicu da nam donese bocu šampanjca i dvije
čaše, uzdahnula je i polagano se odvukla do kuhinjice. Namršteno mi je pružila
bocu. “Čestitam”, rekla je.
Jake je stajao kod prozora u sobi za sastanke. Okrenuo se prema meni sa
širokim osmijehom na licu. “U životu nema mnogo ovakvih trenutaka”, rekao je.
“Zar ne?”
Točno sam znala koliko je sada bogatiji. “Nema, ali mislim da je čovjek sretan
ako ga i doživi”, odvratila sam. “Živjeli.”
“Hoće li se sada vaš život vratiti u normalu?”
Nasmijala sam se. “Ovo je moj život.”
“Zar se nikada ne umorite?”
“Naravno da se umorim. Ali ne smeta mi. Uvijek imam o čemu razmišljati.
Mjesta kamo treba otići. Iskusila sam pravu dosadu, užasnu dosadu. Tako da...
ovo i nije tako loše.”
“Šefica vam je stvarno stroga, gadno vas tjera.”
“U firmi je već trideset pet godina”, odvratila sam. “Nakon toliko godina više
joj ništa drugo ne preostaje.”
Zagledali smo se kroz prozor. U drugoj uredskoj zgradi bilo je još ljudi. To
me pomalo tješilo; u Cityju je uvijek bilo ljudi čija je noć gora od tvoje.
“Nekoć sam sa sestrom znala igrati igru”, rekla sam. “Što bi učinila da imaš
milijun funta? Smijem li vas pitati što imate u planu?”
Nasmijao se. “S milijun funti i nešto sitno”, rekao je.
“Nisam željela biti nepristojna.”
“Izgradit ću kuću”, odgovorio je. “Od djetinjstva zamišljam jednu određenu
kuću. Potpuno drukčiju od one u kojoj sam odrastao. Zar ne odgovore svi nekako
slično na to pitanje?”

152
 “No da, ali mi smo bile djeca. Ja sam željela knjižnicu. Ona je željela
kabriolet.”
“Vjerujem da se predomislila.” Na trenutak je utihnuo. “Ne sumnjam da ćete
vi dobiti svoju knjižnicu.”
Rukovali smo se kod dizala. Adrenalin me polagano napuštao, osjećala sam
kako se smanjujem, ispuhujem.
“Hej”, rekao je, “sad sam se sjetio - jeste li se vi ikad testirali? Jeste li napravili
onaj ChromoClickov genetski test?”
Nasmijala sam se. “Nisam”, odvratila sam.
“Otkrit ću vam tajnu”, rekao je. U tom trenutku stiglo mu je dizalo i on mi je
kroz vrata što su se zatvarala dobacio, “Nisam ni ja.”
Prošla sam pokraj praznih ureda do svojega stola. Čekala me Devlinina
poruka: “Nazovi me kad stigneš”, rekla je. Poslala mi je i e-mail u kojem je pisalo:
Ostavila sam ti poruku na telefonskoj sekretarici.
“Čestitam”, rekla je čim se javila.
“Hvala. Ovo je bilo dobro.”
“Bila si izvrsna. Svi su presretni. U New Yorku te čeka večera.”
“E, to me veseli.”
“Samo, neće još neko vrijeme. Doći će i Jake, s nekoliko partnera. Nadam se
da ćeš se dotad vratiti.”
“Gotovo sam spremna za povratak. Još samo nešto moram obaviti. A za
vikend mi dolazi sestra, ona će mi pomoći. Bit će lakše kad ona dođe.”
“Dobro. Uzmi nekoliko dana. Puno se toga kuha, ali ovoga tjedna nemamo
ništa.”
“Nemam ništa protiv da već sad porazgovaramo o tome.”
“E pa, ja imam. Idi doma, Lex.”
Krenula sam pozvati taksi, ali sam se predomislila. Već sam dvanaest dana
sve sate dnevnoga svjetla provodila u uredu, zajedno s većinom noćnih sati. Obula
sam druge cipele. Prošetat ću.
Prošla sam kroz mračno predvorje i izišla van u grad. Noći su postale hladnije.
Vjetar je šibao preko praznih pločnika, zavlačio se među goleme, zamračene
zgrade. Prošla sam pokraj Bank, of England, pokraj njezinih pompoznih stupova
i skulptura iznad vrata. Sa svojega je konja Wellington predsjedao nad prometom.
Prošla sam pokraj starih cehovskih dvorana na Cheapsideu, kroz dvorište
katedrale sv. Pavla, ispod blistave sive kupole. Sjetila sam se obećanja kojim
je odisao City kad sam tek stigla, puna nade, slobodna od dr. K. i zaljubljena. Bilo
je teško potisnuti sjećanje na taj osjećaj, budući da se ono nije naročito razlikovalo
od samoga osjećaja. Ovdje sam i dalje osjećala nadu, iako skromniju. Nadala
sam se da ću sklopiti neke ugovore. Nadala sam se da će Devlin biti zadovoljna
mnome. Nadala sam se da ću zaraditi dovoljno da se nikada neću morati brinuti
153
hoću li imati za doručak ili kutiju tampona. Prošla sam Milenijski most i zatvorene
vrtove oko Templea. JP je možda još na poslu, poguren u mračnim odajama
labirinta; njegov su ured jednom napali moljci, pa su mu pojeli halju i vlasulju.
Kod Aldwycha sam skrenula na sjever, natrag prema zemlji živih. Kao i svake
noći, hotelski me vratar pozdravio i zaželio mi laku noć.
U četvrtak rano ujutro otišla sam iz Londona. Lisice su još njuškale oko vreća
sa smećem u Sohou, a sunce još nije izišlo. Vozila sam ravno do Leicestera i
pojela doručak pokraj benzinske postaje, gledajući kako se promet pretvara u
kaos. Bill mi je poslao poruku da vrijedi naš dogovor za idući dan. Neki vozač
kamiona zastao je pokraj mene da dovrši svoju kavu, pitao me kamo sam krenula.
“Ja bih se požurio”, rekao mi je, “da sam na vašem mjestu.” Za sedam sati morat
ću pokupiti Evie u zračnoj luci i krenuti prema Hollowfieldu, no namjeravala sam
putem stati na još jednome mjestu. “Hvala”, rekla sam, a on mi je mahnuo. Vratila
sam se svojem doručku.
Pričekala sam da se promet malo smiri, pa sam nastavila do Sheffielda i potom
do Peak Districta. Nadaleko smo se raspršili, zapravo: za to nije bilo nekog
posebnog razloga, ljudi koji su nas željeli prihvatiti jednostavno su živjeli
u raznim krajevima.
Zato smo se tako rijetko okupljali na predloženim sastancima, Uvjet Noina
usvajanja bio je da im nikad ne prisustvuje; Evie je nerado dolazila i više je voljela
naše duge telefonske razgovore, ili bi samo meni došla u posjet; Ethan je osigurao
svoje mjesto na fakultetu i izgubio je interes za nas, čudnu djecu okupljenu u
sobi koju je odabrala nekakva komisija. Coulson-Browneovi su uvijek vodili
Gabriela sa sobom - mislim da su se nadali nekoj novoj strahoti koju će moći
otkriti novinarima - a Delilah je dolazila nevoljko, sa žvakaćom u ustima,
zaokupljena nekom novom elektroničkom igračkom, i tako sve do naše posljednje
svađe. Ne sjećam se da smo se nakon toga sastali. Dr. K. mi je rekla da je tako
najbolje, a meni ti susreti i nisu bas nedostajali.
Parkirala sam na travi pokraj Craghforthova kriket kluba i podignula sunčane
naočale više na nos. Čim sam se izvukla iz automobila, ugledala sam starca u
bijeloj odjeći, uputio se prema meni. U jednoj je ruci nosio štap, u drugoj kantu, i
u jednome sam nemogućem trenutku pomislila da su me uhvatili; cijeli je grad
čekao moj dolazak i štitit će Nou svim sredstvima.
“Donacija je pedeset centi”, rekao mi je starac, “za parkiralište.”
“Oh. Da, naravno.”
Držak njegova štapa za hodanje bio je izrađen u obliku lopte za kriket,
izrezbareni su bili čak i šavovi. “Ovo vam je jako zgodno”, rekla sam, a on se
nasmiješio. Izvadila sam novčanicu od deset funta - bilo je to puno previše, ali
samo sam to imala - i spustila je u kantu. “Ne trebam kusur”, rekla sam.
“Trebali biste si ostaviti bar malo. Na šanku je ponuda dva za jedan, ako
naručite prije šest.”

154
 “Hvala, to dobro zvuči.”
Već je krenuo prema idućem automobilu, no mahnuo mi je preko ramena, a
ja sam mu uzvratila.
Obišla sam paviljon i otišla do igrališta. Gradić je bio okružen mekim zelenim
brežuljcima, na obližnjem su se grebenu nalazili šetači, minijaturni naspram
širokoga neba. U sjeni zgrada bilo je klupa, ispod ploče s rezultatima, no gledatelji
su se okupili na rubu igrališta, na suncu. Stala sam nekoliko metara od omanje
skupine i pogledala rezultat. JP je obožavao kriket, pa sam nešto i ja naučila. Kad
je ljeti morao raditi vikendom, zvukovi prijenosa utakmica ispunili bi naš stan,
topli i utješni. Otac je kriket nazivao igrom za pedere.
Cragforthska je ekipa udarala. Pedeset dva za tri. Jedan je udarac upravo ušao;
nesigurno je udarao, većina mu je lopti pobjegla. Pogledala sam dečke koji su
čekali svoj red, nisam znala što točno gledam. Pridružio mi se jedan od muškaraca
iz skupine. Na glavi je nosio kapu cragforthskoga kluba.
“Zdravo”, rekao je. “Dobar početak.”
“Aha.”
“Jeste li vi jedna od mama?”
“Nisam, samo sam navratila.”
“Lijepo je ovako provesti popodne.”
“Tako je.”
Već sam se preznojila. Popravila sam naočale i odmaknula kosu s lica. “Idem
po neko piće”, rekla sam.
“Da, naravno. Mislim da imaju povoljnu ponudu za kraj ljeta.”
“Vozim. Baš šteta.”
Klupski kafić bio je prohladan i u mraku. Sag je bio zelen poput mahovine,
cijeli zid prekrivale su fotografije ekipe. Starac s parkirališta sjedio je za šankom
s kriglom piva.
“Nije vas trebalo puno nagovarati”, rekao je.
Nasmijala sam se. “Samo dijetnu kolu”, rekla sam, a konobarica mi je
kimnula.
“Na naš račun”, rekao mi je starac, pa se obratio konobarici: “Cijelu je
ušteđevinu ostavila za parkiranje.”
“Hvala.”
“Jeste li izdaleka?” upitala me djevojka puneći mi čašu.
“Iz Londona.”
“Nije ni čudo da izgledate tako jadno”, rekao je starac, a ja sam se nasmiješila
i odnijela svoje piće natrag na sunce. Moj prijatelj s kapom i dalje je stajao sam,
bilo bi čudno da mu se ne pridružim. Nesigurni je udarac ispao i sada je ozbiljno
razgovarao sa svojim ocem. “Niste mnogo propustili”, rekao je moj prijatelj.

155
 “Dolazite li svaki tjedan?”
“Kad god mogu. Moj je sin nekoć igrao za ovu ekipu. Bila su to sretna
vremena.”
“Oh.”
Nasmiješio se. “Ljudi su ovdje dobri”, rekao je. “Brinu se jedni za druge. To
nećete svagdje naći.”
“Vjerujem vam.”
Novi je udarac ušao u igru i žestoko krenuo. Ispila sam svoju kolu i grickala
led. Ovaj je par bilo zanimljivije gledati: bili su bezobzirni i agresivni, dovikivali
jedan drugome upute preko sredine terena. Osjećala sam se toplo, lijeno. Ovdje
bih mogla provesti popodne, pomislila sam, i nakon svake promjene udarača
naručiti džin-tonik.
“Pratite igru?” upitao je moj prijatelj.
“Pomalo. Imala sam dečka koji je volio kriket. No, to je bilo dosta davno.”
“Barem neka korist od te veze.”
“Istina.”
Nakon nekoliko lopti udarac je zeznuo i lopta je odletjela u ruke hvatača. Moj
se prijatelj trznuo, no prvi je zapljeskao. Udarač je slegnuo ramenima i sam
krenuo prema paviljonu. Izglačana bijela odora blistala je na zelenoj travi. Putem
je skinuo kacigu.
Popravila sam naočale na nosu.
Noah Gracie.
Bio je za glavu viši od mene. Imao je našu svijetlu kosu, izbijeljenu suncem.
Sam na igralištu doimao se jako mlado, no kad se približio shvatila sam da ne
izgleda mlađe od drugih dječaka koji su čekali svoj red. Zapravo, dok smo
bili djeca, svi smo izgledali starije. Otišao je do dviju žena koje su čekale pokraj
igrališta, sjedile su na sklopivim stolcima uz prijenosni hladnjak u sjeni zgrade.
Bila sam predaleko, nisam čula što govore. Jedna od njih dala mu je bananu, a on
je otrčao pridružiti se svojoj ekipi.
Noah Kirby.
Dečki su ga radosno dočekali, jedan mu je dao vodu, drugi mu je promrsio
kosu. Muškarac pokraj mene i dalje je pljeskao. “Imao je odličnu sezonu”, rekao
je. Kimnula sam, nisam mogla govoriti, i pridružila se pljesku. Gledala sam žene
pokraj igrališta. Jedna je otvorila pivo i novine, a druga sklopila svoj stolac i
rukom pokazala prema selu. Kad je stigla do parkirališta, bila sam joj za petama.
.ssss.
Kuća života nije dugo poživjela. Zatvorila je svoja vrata nakon rođenja bebe, tako
da se kuća u Ulici Moor Woods odjednom doimala pretijesnom. Bio je tu mali,
kolijevku su mu ugurali u kut roditeljske spavaće sobe, njegovi su krici odjekivali
kućom. Bio je tu Otac, mrmljao je po sobama, više nije imao kome propovijedati
156
osim nama. Bila je tu Majka, tješila ih je obojicu; kad bismo je čuli kako guguće i
mrmlja, nikada nismo znali tko joj je točno u naručju.
Kuću života uglavnom smo pohađali moja braća, sestre i ja. Nakon njegovih
pokušaja da preobrati narod Hollowfielda, shvatila sam da je Očev šarm
izblijedio. Njegove stare obožavateljice - uznemirene majke, djevojke kojima je
bilo dosadno i koje su u spasenju tražile avanturu - više nisu podizale pogled kad
bi prošao. Tijelo mu je bilo napeto i nemirno, žile, izraženije koži. Njegova
natmurenost, koja se nekoć doimala privlačnom, sada je bila zastrašujuća; majke
su micale djecu s njegova puta. Pustio je trbuh, odjeća mu je bila puna rupa. Nije
se doimao poput osobe koja bi ikoga mogla spasiti.
Nadala sam se da će novo dijete smiriti Oca. Da će biti podsjetnik na njegovu
vitalnost. No, nas je novi brat bio naporan i boležljiv. Rodio se mjesec prerano, sa
žuticom; morao je ostati u bolnici pod umjetnim Svjetlima. Majke nije bilo dva
tjedna, a Otac se durio za kuhinjskim stolom, kritizirao naš rukopis, ponašanje,
držanje. Malo smo jeli i laknulo mi je kad je beba stigla kući. Evie je Majci
dala čestitku s malim Isusom, smirenim i lijepim u štalici, a Majka je razmaknula
pokrivače tako da vidimo bebino lice. Bio je mršav i nikakav, koprcao se
pokušavajući se izvući iz njezina naručja. Evie je uzela čestitku natrag.
“Možda će ovako izgledati kad malo odraste”, rekla je.
Primijetila sam da Majka drži maloga podalje od Oca. Navukla bi mu
skafander i povela ga u duge šetnje po vrištim, iako je još bila iscrpljena od
poroda. Tijekom naših lekcija oni su sjedili u vrtu zamotani u pokrivače pod
slabim zimskim suncem, a bebin je plač prigušeno dopirao kroz zatvorena
kuhinjska vrata. Jedne noći, već je prošla ponoć, sišla sam po čašu vode i zatekla
ih ondje, poput kakva pogubljena stvorenja koje ispušta dva oblaka daha. Bio je
ožujak, na tlu je još bilo snijega.
Otac je bio uvjeren da s bebom nešto nije u redu. “To plakanje”, rekao je.
“Kakvo to dijete toliko plače?” Smišljao je čudne teorije o djetetovu boravku u
bolnici. “Jesi li ga stalno imala na oku?” pitao je Majku. “Stalno?” A kad bi plač
bio najglasniji, “Jesi li sigurna da je naše?”
.ssss.
Prvo su otišle knjige, a za njima luksuzne stvari: šarena odjeća; šampon; naši stari
rođendanski pokloni. Otac je kartonom pokrio prozore, tako da vlasti ne vide
unutra. Nije nam još bilo zabranjeno ići van, no nismo to ni željeli. Imala sam tri
majice koje sam mijenjala, smrdjele su trulo i toplo, a donji dio trenirke imao je
rupe na međunožju. Zamišljala sam susret s Carom i Annie u glavnoj ulici. U glavi
sam izrežirala cijele prizore svoje sramote: jednom pobjegnu od mene, vrišteći;
drugi put glume pristojnost, pa se u nevjerici zgledaju taman prije nego što se
okrenem. Samo je Gabriel odlazio s Ocem u supermarket, a vraćao bi se šmrkav
ili s modricama. Vidio bi stvari koje je želio, a zaboravio da ih ne smije tražiti.
Područje izvan kuće počelo je blijedjeti, magliti se. Sjećala sam se još smjera
u kojem se pružala Ulica Moor Woods - spuštala se nizbrdo u blagom nagibu koji
157
se zaoštravao kod raskrižja - ali nisam se sjećala kako izgledaju kuće, nisam
se sjećala detalja gradića. Sanjala sam o šetnji među dućanima na glavnoj ulici.
Dolazili su mi redom: knjižara; Bit by Bit; staretinarnice; zadruga; liječnik. Kapci
spušteni na izlogu gdje je nekoć bila Kuća života. Kupila bih vrećice pune hrane,
ne bih se žurila, razgovarala bih s prodavačima. Snovi dovoljno obični da bi mogli
bili istiniti.
Od nas se očekivalo da zajedno učimo. Otac nas nije učio ničemu što već
nisam znala pa sam umjesto toga promatrala braću i sestre. Delilah je uzdisala,
stalno i dramatično, katkad bi se iscrpljeno zanijela i pala licem na svoju
bilježnicu. Gabriel je držao knjige nekoliko centimetara od lica i frustrirano zurio
u riječi, preklinjući ih da mu odaju svoje tajne. Evie je bila ozbiljna i marljiva,
bilježila je svaku Očevu riječ.
Jednom ili dvaput tjedno Ethan bi ponudio da me na nekoliko sati skine Ocu
s brige. Činio je to nevoljko, glumeći ogorčenost, i to samo kad bi smislio nešto
o čemu je htio razgovarati. Uspio je zadržati više svojih stvari nego mi ostali, pa
bi se u svojoj sobi smjestio na krevet, leđima oslonjen o zid, i otvorio Matematiku
za ekonomiste ili Canterburyjske priče. “Dođi”, rekao bi ne podižući pogled, a
kad bih sjela pokraj njega, počeo bi govoriti u kratkim, sažetim rečenicama,
čekajući da stavim točku na svaku rečenicu prije nego što bi počeo sa sljedećom.
Čeznula sam za tim večerima, nakon dosadnih lekcija, naših vježbi i Očevih
igara za večerom, Evie i ja imale smo samo tri knjige: atlas, ilustrirani rječnik i
mitove koje sam skrila ispod madraca. Kad bi se kuća smirila, Evie bi na prstima
prešla preko gomila smeća na podu naše sobe i podignula moj pokrivač. Najprije
bih osjetila hladnoću sobe, a zatim toplinu njezina tijela. “Što ćemo večeras?”
upitala bih. Činilo nam se važnim oprezno racionirati knjige tako da nam ne
dosade.
“Svejedno.”
“Daj, odaberi jednu.”
“Stvarno, sve mi se sviđaju.”
Osjećala sam njezin osmijeh u mraku, mogla sam ga gotovo čuti. Upalila bi
noćnu svjetiljku.
Najdraža joj je riječ bila automobil, pokraj koje je stajala fotografija Mustanga
na priobalnoj cesti. Meni je najdraža riječ bila defenestracija. Najdraža nam je
država bila Grčka, naravno. U atlasu smo pronašle rute naših heroja, pratile
ih prstima planirajući vlastito putovanje.
.ssss.
Prvoga toplog dana tog proljeća sjedili smo u polukrugu oko Oca u vrtu. Toga je
dana bio blag, karizmatičan. Majka je bila u kući s bebom, popodne je bilo tiho.
Otac je promijenio nastavni plan i učili smo o sljedbeništvu. “Slušajte svoje vođe
i pokoravajte im se”, rekao je Otac, “jer se oni brinu za vaše duše.” Zatvorio je
oči i podignuo lice prema suncu. “Za mojim stolom neće biti Jude”, rekao je. Meni

158
je bilo očigledno da je Juda najzanimljiviji lik u Bibliji. Sviđao mi se njegov jadni
pokušaj da vrati srebro koje je dobio za izdaju. Kao da bi mu to pomoglo. Ethan i
ja smo razgovarali o neusklađenim izvještajima o njegovoj smrti, složili smo se da
je to dokaz kako se Bibliju ne može smatrati povijesno istinitom. Ako si bio
stvarna osoba, mogao si samo jednom umrijeti.
Nakon lekcija ostalo je vremena za zabavu, pa smo se raširili vrtom igrajući
se lovice. Otac nas je gledao s kuhinjskih vrata. Ja sam lovila. Skočila sam na
Delilu i zgrabila je za potkoljenice, prevrnule smo se na zemlju gdje je
Majka pokušavala uzgojiti povrće. Sunce je lagano zalazilo, podignula sam glavu
sa zemlje i zagledala se u braću i sestre po vrtu; presamitili su se, smijali, hvatali
dah. Da je netko tada obišao kuću i prošao kroz ulaz u vrt, vidio bi našu
prekrasnu obitelj, naše jednake kose i neobičnu, staromodnu odjeću. I ne bi vidio
nikakva razloga za brigu.
Bilo je i drukčijih popodneva.
Bilo je, primjerice, popodne kad je Gabriel razbio Očevu bocu. Više nismo
morali odlaziti po nju: stajala je usred kuhinjskog stola, poput začina. Otac je za
ručkom pio, boca se našla na rubu stola. Gabriel nije slučajno mahnuo, nije
ju okrznuo u prolazu; oslonio se dlanovima na stol da se podigne i jednom je
rukom gurnuo bocu. U jednome čudnom trenutku učinilo se da je možda
preživjela, no u idućem se rasula po podu.
Otac je bio negdje u kući. S kata se čuo bebin prigušeni plač. Čekali smo, ne
gledajući Gabriela. Krv mu je procurila niz zapešće. Stajao je sam usred našega
kruga i počeo plakati.
“Isuse, Gabe”, rekao je Ethan. “Prestani.”
Polagano, bez žurbe, Otac je stigao u kuhinju. Nije morao pitati što se
dogodilo. Prešao je prstom po vlažnom stolu, liznuo ga. “O, Gabriele”, rekao je.
“Jako si naporan.”
Dlanom je dodirnuo dječakov obraz, obujmio ga.
“Što ćemo s tobom?” upitao je i potapšao ga po tom obrazu, kao kad nekoga
pokušavaš probuditi. Onda ga je potapšao jače, sad je to već bila pljuska.
“Znaš li koliko to košta?” upitao je, a ruka se pretvorila u šaku. Stala sam
između Evie i stola, tako da ne mora gledati.
“Ne znaš ti ništa, ničemu ne znaš vrijednost”, rekao je Otac.
“Prestani”, rekla je Delilah. Otac se nasmijao i oponašao je: Prestani, prestani,
prestani. Jedna riječ za svaki udarac. Delilah je izišla iz našeg kruga. Tek tada sam
shvatila da je već dugo nisam pažljivo pogledala. Bila je mnogo mršavija nego što
sam se sjećala. Oči su joj upale, pod jagodicama je imala rupe. Zgrabila je očevu
ruku tankim ručicama.
“Zar ne razumiješ?” vikala je. “On ne vidi!”
Držala je Očevu šaku kao da je to kakva divlja životinja koju treba umiriti.
Lica su im bila blizu, toliko blizu da su jedno drugome mogli okusiti dah iz usta.
159
 “On ne vidi”, ponovila je.
Gabriel je sjeo u svoj stolac. Krv mu se skupila iznad usne. Prestao je plakati.
“Mi ćemo počistiti”, rekla je Delilah.
“Sva moja djeca dobro vide”, rekao je Otac i otišao.
A onda je došlo popodne Peggyna posjeta. Taj incident nije uključila u svoju
knjigu, što me iznenadilo više nego što je trebalo. Nije se tada iskazala. Kad sam
pod budnim okom dr. K. završila s knjigom - Sestre: priča o jednoj tragediji - još
sam ju jednom prelistala od početka do kraja, provjeravajući da tog incidenta
uistinu nema, preplavljena istodobno zadovoljstvom i mučninom. Ni ja se nisam
baš iskazala tog popodneva.
Bio je to težak dan. Beba je počela plakati prije zore. Njezin je uporni jad
natapao sve prostorije u kući. Čula sam Ethanov uzdah, nešto je bacio u zid
između nas. Držala sam se sna što sam duže mogla, navukla sam pokrivač preko
glave štiteći se od prvoga dnevnog svjetla. Evie je ležala na leđima, usne su joj se
pomicale, samoj je sebi pričala priču. Čak i kad je beba ušutjela, ja sam i dalje
čula njezin plač, zaživio je među zidovima.
Opet je bila jesen, onakvo vrijeme kad se čini da dan nikada nije ni svanuo.
Otac nam je rekao da pišemo u svoje dnevnike. Sjedila sam za kuhinjskim stolom
i zurila u praznu stranicu. Razmišljala sam što bih trebala napisati, hoće li on to
pročitati. Moji su zapisi bili komično dosadni. Danas smo dugo razmišljali o tome
da Isus nikada nije govorio o homoseksualnosti. Slažem se s Očevim mišljenjem
da se to ne može shvatiti kao dopuštenje za homoseksualno ponašanje. Bacila sam
pogled na Evienu stranicu. Crtala je vrt, žilicu na svakome listu, sjene ispod njih.
“Raj?” upitala sam.
“Ne znam baš. To je samo vrt koji često zamišljam.”
Nisam mogla crtati: zaglavila sam u ovom svijetu. Noć je bila naporna,
zapisala sam. Cijela se obitelj rano probudila. Drago mi je što imam novog bracu,
ali bilo bi mi još draže kad bi malo više spavao.
U takvim trenucima na pamet su mi padale šifre i poruke. Kako u tajnosti
prikazati koliko nam je dosadno? Kako zabilježiti svaki mali nasrtaj? Za stolom,
Gabriel se zgrbio tako da su mu oči bile nekoliko centimetara od stranice. Kako
zabilježiti ono neprekidno zlostavljanje? Kako opisati prazninu gladovanja?
Osjećaj da mi nešto ždere želudac, žvače ga iznutra?
Majka je svakoga dana sve jača, bijedno sam zapisala.
U Evienu vrtu pojavila su se dva obličja, držeći se za ruke, glave blizu jedna
drugoj kao da razgovaraju. “Jesi li sigurna da to nije Raj?” upitala sam.
“Aha.” Priljubila je usne na moje uho i šapnula, “To smo mi.
Stavila je prst na usta i nasmiješila se. Zakolutala sam očima, i ja sam se
smiješila.
A onda je netko pokucao na vrata.

160
 Olovka mi je izletjela iz ruke.
Delilah je ustala.
“Tko je to?” upitala je Evie. Ispod stola sam je uhvatila za ruku.
Kucanje se ponovno začulo.
Otac je tiho ušao u kuhinju. “Imamo posjetitelja”, rekao je. Stisnuo je dlanove
kao da se sprema započeti propovijed.
“Svi ćemo biti jako, jako tiho”, rekao je Otac. “I bit ćemo mirni.”
Položio je ruke na moja ramena.
“Lex”, rekao je. “Dođi sa mnom.”
U hodniku je kleknuo pred mene. Dugo, predugo, izbjegavala sam ga
pogledati u oči, a sada sam ga napokon vidjela. Bio je umoran, zapušten.
Pramenovi sijede kose zalijepili su mu se za čelo. Usne su se objesile u laloke. Iz
njega je izbijao Smrad, ne samo iz usta nego iz kože, kao da se nešto tamo sakrilo
i krepalo.
“Ti ćeš morati otvoriti vrata, Lex”, rekao je. “Ali nije samo to. Vidiš, imat ćeš
priliku dokazati svoju odanost ovoj obitelji.”
Uhvatio me za kosu - sada je bila dugačka poput Majčine - i okrenuo mi glavu
prema sebi.
“To je teta Peggy”, rekao je. “Znaš da se voli petljati. Znaš da bi voljela vidjeti
kako patimo. Moraš samo reći - i to je sve što trebaš - moraš samo reći da tvoja
mama i ja nismo kod kuće. Da su svi dobro. Nemoj je pustiti unutra. Misliš li da
to možeš, Lex?”
Čeznutljivo sam pogledala prema kuhinji.
“Daj, Lex”, rekao je Otac. “To mi je jako važno. To nam je svima jako važno.”
Toga se sjećam, kad se sjetim tog popodneva. Očeve vjere u moju odanost. U
moju poslušnost.
Srama što mi grči utrobu.
Otac je ustao i poljubio me u čelo. Gledao je za mnom dok sam prolazila
pokraj dnevne sobe i podnožja stuba. Toplina u njegovu pogledu gurala me
hodnikom. Već sam se smiješila. Otvorila sam vrata.
Peggy Granger naglo se trznula. Bila je nekoliko koraka od praga, gledala je
prema prozoru spavaće sobe. Bila je punija, starija i kose plavlje nego što sam se
sjećala.. Iza nje sam vidjela Tonyja, parkirao je na Ulici Moor Woods i gledao nas
iz automobila.
“Zdravo”, rekla sam.
Peggy se zagledala u moje lice i vrat, moju haljinu, noge i stopala. Na danjem
sam svjetlu shvatila da sam prljavija nego što sam mislila, pa sam prekrižila
stopala pokušavajući se sakriti.
“To si ti, Alexandra?”

161
 Nasmijala sam se. “Jesam”, rekla sam. “Jesam, teta Peggy. Naravno.”
“Kako si?”
“Dobro”, odvratila sam. “Dobro sam.”
A onda sam se sjetila pitati: “Kako ste vi?”
“Dobro smo, hvala. Slušaj. Jesu ti mama i tata doma? Bih smo u prolazu.”
“Nema ih”, rekla sam. “Vani su.”
“Kad se vraćaju?”
“Ne znam.
“Šteta. Čula sam da imam još jednog nećaka. Rado bih ga vidjela. Kako je?”
“Puno plače”, rekla sam, a Peggy je zadovoljno kimnula. Nije se mogla
oduprijeti zluradosti.
“Inače je sasvim dobro”, dodala sam.
“Dobro. U redu. Idemo mi onda kući.”
Podignula je ruku i mahnula, no ostala je stajati. Zagledala se u svoje cipele,
kao da ih nije mogla natjerati na uzmak.
“Slušaj, Alexandra”, rekla je. “Brinem se malo za sve vas. Iskreno, ne izgledaš
mi dobro. Nimalo.”
Otvorila sam usta, pa ih zatvorila. Šifre. Poruke. Nekoliko nedorađenih ideja,
bila sam previše umorna da bih ih ostvarila.
“Alexandra?”
Peggy je zakoračila prema vratima. Na licu joj molećiv izraz, kao da će ih ona
izgovoriti umjesto mene.
Pokraj mene se pojavilo odlučno stvorenjce, zapriječivši pogled između
dovratka i mojeg ramena.
“Bok, teta Peggy”, rekla je Delilah.
“A to je sigurno Delilah! Vidi ti to! Prava mala manekenka.”
Delilah je klecnula koljenom i složila lice u grimasu zbog koje bi joj Otac
uvijek sve oprostio.
“Cure moje! Pa kakve ste to!” rekla je teta Peggy.
“Oprosti, teta Peggy”, rekla je Delilah. “Mi se baš nešto, igramo, i svi čekamo
Lex.”
“No, pa ne može to tako.”
Peggy se nasmijala. Delilah se nasmijala. Za nekoliko sekundi nasmijala sam
se i ja.
Delilah me zgrabila za lakat.
“Recite roditeljima da nas nazovu”, rekla je Peggy.
“Naravno.”
“Onda dobro. Vidimo se, cure.”
162
 “Vidimo se.”
Zatvorila sam vrata i okrenula se prema mraku. Ondje nas je čekao Otac,
miran, nasmiješen. Krenuo je prema nama, podigavši jednu ruku, upotrijebit će je
kad stigne do nas. Sklopila sam oči. Kad sam ih otvorila, ruku je stavio na Delilinu
glavu, nježno je milovao, pogled je uperio u mene.
“Bravo, Delilah”, rekao je. Izgledao je zadovoljno, kao na kraju dobroga
ručka. “Bravo.”
Za njegovim stolom nije bilo Jude.
Tada su počeli Dani vezanja.
.ssss.
Slijedila sam Noinu majku kroz selo. Kamene kućice gurale su se prema cesti.
Zvona su zvonila u crkvi, no ondje nije bilo nikoga. Ispred kafića red šetača, psi
su pili iz zdjelica pred njim. Na oglasnoj ploči objave o zboru i mačićima
na prodaju. Prošla sam pokraj spomenika palim vojnicima, oko njega tinejdžeri s
njihovim sladoledima, prepletenih udova. Na brežuljcima biciklisti i ovce.
Noina je majka brzo hodala, pod jednom je rukom nosila stolac na sklapanje,
drugom je mahala. Da joj na nogama nisam vidjela proširene vene, pomislila bih
da pratim kakvo dijete. Prešle smo preko potočića, skoro presahlog od suše
i punog pataka, pa skrenule drugom cestom. Tu su kuće bile veće, razmaknute.
Stala je kod treće kuće, naslonila stolac na zid.
“Gospođa Kirby?” upitala sam, a ona se okrenula prema meni, bezazlena
izraza na licu. Na majici joj je pisalo Bondi Lifeguards.
“Jedna od njih”, rekla je. “Moja supruga nije kod kuće.”
“Mislim da imate sina”, rekla sam. “Zove se Noah?”
“Upravo smo se rastali”, rekla je. “Je li sve...?”
A onda me napokon pažljivo pogledala. Bila je otključala vrata, no nije ih
otvorila.
“Ne”, rekla je.
“Nisam...”
“Molim vas”, rekla je. Stisnula je usne u crtu, odmahivala je glavom, opaljena
koža na njezinu vratu zatezala se i opuštala. “Molim vas.”
“Samo jednu minutu, molim vas”, rekla sam.
“Recite mi tko ste. I što hoćete.”
“Zovem se Lex”, rekla sam. “Ja sam mu sestra.”
Slegnula sam ramenima.
“Djevojčica A”, dodala sam.
Naslonila se na zid. Izgledala je kao da ne zna bi li me preklinjala ili me ubila.
Odmaknula sam se za korak, stala sam na tratinu. Bila sam podignula ruke, no
sada sam shvatila koliko glupo izgledam pa sam ih spustila.

163
 “U početku”, rekla je, “očekivala sam to svakoga dana. Netko bi pokucao na
vrata, zazvonio bi telefon, a ja bih pomislila: to je to. A onda prođe vrijeme,
pomisliš da će sve biti dobro. Novine, obitelj - možda nas nikada neće potražiti.
Pomisliš da smo se izvukli.”
Zatvorila je oči.
“Sarah je uvijek govorila da će netko doći”, nastavila je. “Ali zadnjih nekoliko
godina ja više nisam razmišljala o tome.”
“Nisam došla po njega”, rekla sam. “Ne moram ga ni vidjeti. Došla sam samo
zbog... administracije.”
“Administracije”, ponovila je. Nasmijala se.
“Trebam potpis. Zbog majčina nasljedstva.”
“Vaša majka”, rekla je.
Otvorila je vrata i ušla u kuću, “Ne možete biti ovdje kad se vrate”, rekla je.
Ugledala sam naš odraz u zrcalu na hodniku. Lice mi je bilo upalo, osupnuto. Kao
da nismo od iste vrste. Otresla je tenisice s nogu, a ja sam se sagnula prema svojim
cipelama.
“Nemojte”, rekla je.
Bosa je krenula kroz kuću. U dnu hodnika nalazila se jedna velika bijela
prostorija s vrtom u pozadini. Uz stražnje prozore nalazio se drveni stol s dvije
klupe i raznim stvarčicama: ključevi, koverte, nešto napola ispleteno. Otvorila je
vrata prema terasi i u kuću je navrla vrućina, a za njom i mačka. Polagano sam
sjela, očekivala sam da će mi reći da ustanem. No ona mi je pružila čašu vode i
sjela mi nasuprot. Pogled joj je lutao po mojem licu. Traži sličnosti sa
svojim sinom, pomislila sam. Kao da na njemu postoje dijelovi njega koje sam joj
već ukrala.
“Možda ste vidjeli”, rekla sam. “da je moja majka umrla.”
Položila sam dokumente na stol, objasnila ih kao što bih ih objasnila klijentu.
Govorila sam precizno, nešto glasnije nego inače. Čula sam vlastiti glas. Evo
fotokopije oporuke. Ovdje su naše prijave. Ovdje bi trebalo potpisati.
“Dajte mi minutu”, rekla je.
Iskopala je naočale za čitanje između jastuka na kauču. Iznad kamina nalazila
se snovolovka i fotografija obitelji mojeg brata. Trudila sam se ne gledati je. Dok
je ona čitala, ja sam provjerila status Eviena leta. Bila je negdje u zraku, točkica
se pomicala prema meni svaki put kad bih osvježila status na mapi. Mačka je
skočila na stol i podozrivo me odmjerila.
“Ne brinite se”, rekla je Noina majka. “Sve tako gleda.”
Popravila je konjski rep.
“Kako ste svi vi?” upitala je.
Pomislila sam: Koliko vremena imate?
“Dobro smo”, odvratila sam. “S obzirom na sve.”
164
 “Znaju li ostali gdje nas pronaći?” upitala je.
Iz posude s voćem iskopala je kemijsku olovku.
“Ne, ne znaju.”
“Kad smo ga tek dovele kući”, rekla je, “Sarah je imala vizije, noćne more,
točnije rečeno. Kamere u kolijevci. Vaša majka, usred noći dolazi iz Northwooda.
Nabavila je alarmni sustav za kuću. Onakav s laserima, kao u filmovima.
Pokraj kuće bi šušnuo jazavac, a ona bi već istrčala van oboružana ručnom
svjetiljkom i nožem. Prošle su godine prije nego što se pošteno naspavala.”
Potpisala je licem gotovo dodirujući papir.
“Rekla sam da luduje”, nastavila je. “Po danu smo se smijale tome. Najčešće.”
Gurnula je papire preko stola. Zagledala se preko mojeg ramena prema vrućoj,
suncem okupanoj cesti. “Sada bih vas molila da odete”, rekla je.
Kimnula sam. Ustale smo gotovo istodobno, a ja sam joj pružila ruku preko
stola. Prihvatila ju je. Stara navika: rukovanje nakon sklapanja dogovora, nakon
sastanka.
“Društveni dom”, rekla je. “To je dobra ideja. Sviđa mi se.”
“Hvala. Ideja je sestrina. Ona je bolja od nas ostalih.”
Slijedila me kroz kuću. Ovoga sam puta išla sporije pa sam uspjela zamijetiti
podloške oslikane pčelama i uvelu orhideju na polici. Zamijetila sam i fotografije
s vjenčanja na stubištu, svjetlost s prozora spavaćih soba širila se hodnikom. Niz
figurica Marvelovih junaka čuvao je kamin. Pokraj vrata, košara sa šeširima,
rukavicama, sunčanim naočalama.
“Vani je vruće”, rekla je. “Dat ću vam kremu za sunce. Ako hoćete.”
“Ne brinite se, nisam daleko parkirala.”
“Žao mi je”, rekla je. Sada je lako, pomislila sam, žaliti nakon što si potpisala
papire i otpratila me do izlaza.
“Sve je u redu”, rekla sam. “Neću se vraćati,”
“Bi li vam išta pomoglo?” upitala je. “Mislim... želite li nešto doznati?”
Nasmiješila sam se. Ne moraš mi reći, pomislila sam. Ja već sve znam. Dok
sam ja studirala, on je učio voziti bicikl. Zimi igra igrice na računalu i trči kros.
Ne razmišlja o novcu ni o Bogu. S lakoćom se kreće školskim hodnicima, u svaku
učionicu ulazi točno znajući pokraj koga će sjediti. U sobi ima policu za knjige na
pet katova. Zamišljam vas nedjeljom uvečer, jedete zajedno, a katkad ostanete -
vidim to - za stolom i nakon jela, razgovarate o kriketu ili tjednu pred vama. Neću
više pretraživati podatke o njemu. Sve već znam.
“Ne”, odvratila sam. “Sve je u redu.”
Počela je zatvarati vrata, no onda je gurnula glavu kroz odškrinuta vrata ne
skidajući pogled s mene. Znala sam kakva je to ljubav, previše žestoka da bi bila
pristojna. Morala se uvjeriti da ću uistinu otići.

165
 “Ipak”, rekla sam. “Hvala vam.”
.ssss.
Još jedna duga noć. Hodnikom se prolamao sve glasniji dječji plač. Vrata su se
otvorila i Majka se pojavila u našoj sobi. “Cure”, rekla je. “Cure, trebam pomoć.”
Ruke su joj bile pune pokrivača, a u njima beba, sitna, sva se trzala. Kleknula
je usred Teritorija i razmotala je iz pokrivača, pa stala između nas i odvezala nas.
“Cure”, rekla je. “Morate ga natjerati da prestane.”
Pogledala je mene, pa Evie.
“Molim vas”, rekla je.
Bebe su okej, pomislila sam. Oduvijek je oko nas bilo beba. Voljela sam
njihovu mekoću, njihove neobične interese. Smijale bi se svim mojim otrcanim
štosovima. Podignula sam dječačića i smjestila ga između bedara.
“Hej”, šapnula sam. “Hej.” Pogled mu je odlutao pokraj mene, kroz strop
i krov. Gledajući ga ovako, shvatila sam da je nekako čudan. Nešto je nedostajalo.
Shvatila sam da ga dosad nisam dobro ni pogledala. U nekom sam trenutku
prestala razmišljati o bilo čemu izvan naše sobe.
Sagnula sam se i svojim nosom dodirnula njegov. Mirisao je na kuću, koja je
vonjala na iznošenu odjeću; na prljavo posuđe; na govna.
“Zašto ne prestaje?” upitala je Majka.
“Evo, evo”, rekla je Evie i provirila preko mojeg ramena.
“Danima već plače”, rekla je Majka. “Vaš Otac…”
Pogledala je prema vratima.
“Ti bi trebala biti pametna”, rekla je. “Ne? Pa onda riješi problem.”
Čvršće sam ga zagrlila, oslonila mu glavu o svoje rame. I dalje je plakao.
“Nisi baš tako pametna”, dobacila mi je Majka.
“Negdje sam pročitala da su bebe tim pametnije što više plaču”, rekla sam.
Poškakljala sam ga po tabanima. Izvio se, a Majka mi ga je uzela iz ruku i
zakopala ga pod svoje pokrivače. Više nije obraćala pažnju na nas. Postojale su
samo Majka i beba. Promrmljala je molitvu, dijelom Bogu, dijelom djetetu,
šaptala je njegovo ime. Preklinjala ga da se spasi.
Prva dva tjedna svojega života proveo je bez imena. Na narukvici mu je pisalo
samo Gracie, pa su bolničarke znale kojoj ga majci odnijeti kad su ga izvadile iz
inkubatora. Po povratku iz bolnice, Otac je izjavio da je dječak već preživio dva
tjedna u lavljoj jazbini. Htio mu je dati ime kojim će poreći krhkost njegova tijela,
prozirnu kožu. Kao da ga može ponovno oblikovati dajući mu ime. Moji su
se roditelji povukli u kuhinju, a kad su se pojavili, objavili su da će ga nazvati
Daniel.

166
 6.

Evie (Djevojčica C)

STIGLA SAM U ZRAČNU LUKU, stala u red za doček putnika i potražila Evie. Čula
sam vibraciju mobitela sa suvozačkog sjedala i bila sam sigurna da je to ona. Bio
je kraj ljeta, valovi ljudi vraćali su se kućama vukući kovčege i gurajući
kolica kroz klizna vrata. Ona je sjela podalje od svih, prekrižila je noge pod
sobom i naslonila se na zid, s jednom rukom na naprtnjači. Nosila je sunčane
naočale i široku bijelu haljinu čije su naramenice bile pričvršćene za prednjicu
velikim crvenim gumbima. Kosu je smotala u punđu nalik na turban. Manično
sam joj mahala, onako kako mašeš samo ljudima koje voliš. Podignula je pogled
i spustila naočale provjeravajući jesam li to ja. Prepoznala me, skočila na noge i
provukla se kroz promet. “Trebala si unajmiti kabriolet”, rekla je i poljubila me
kroz otvoren prozor.
“Nije ga bilo. Ionako sutra više neće biti sunca.”
“Bez veze.”
Vozač iza nas sjeo je na trubu.
“Zar ne vidi da imamo posla? Raspravljamo o vremenu.” Mahnula mu je
ispričavajući se i ugurala naprtnjaču u prtljažnik. Automobil iza nas ponovno je
zatrubio. “O Isuse”, rekla sam. Evie se bacila na sjedalo pokraj mene, a vozač nam
je nešto doviknuo.
“Seronja”, rekla je i potom smo krenule.
“Sljedeća postaja - Hollowfield?” upitala sam, na što je ona zastenjala.
“Znaš, odavde možemo bilo kamo. Možemo u Hong Kong, Pariz,
Kaliforniju...”
“Sve što smo u atlasu nekoć obilježile.”
“Ne znam može li se njemu vjerovati”, rekla je. “Atlas je bio prastar.”
Govorila je o knjizi kao o zajedničkom starom prijatelju, nekome tko nam
nedostaje. “Prilično sam sigurna da smo namjeravale posjetiti oba dijela
Njemačke.”
“Jesi li bila tamo?” upitala sam.
“U Zapadnoj ili Istočnoj?”
To je bio njezin pristup pitanjima: plesala je oko njih, kao što je plesala
između automobila na cesti. Njezin život u Europi nije bio naročito uzbudljiv,
smatrala je, no nije mi rekla čime se točno bavi. Njezini su prijatelji imali

167
imena, no ne i prezimena, a ni povijest im nisam znala; zvala me iz grada, iz stana,
ili s plaže; imala je cure i dečke, ali nikada ništa ozbiljno. Kad sam je pitala hoće
li se vratiti u Englesku, utihnula je. “Cijeli sam život”, rekla je, “putovala što
dalje od naše sobe. Neću valjda sada stati.”
Sjetila se kuće i trznula se. Zato nisam ni željela da dođe. Hollowfield ju je
još držao svojim ispijenim prstima, čvršće nego nas ostale. Katkad bi me nazvala
usred noći, kasno navečer po mojem njujorškom vremenu, i prepričala mi noćnu
moru. Uvijek bi počinjale na ulaznim vratima kuće u Ulici Moor Woods, na broju
11, no završavale nekim jezivim prizorom koji bi zatekla unutra, čudnim
krajolikom prema Očevim zamislima: cijela obitelj pribijena na križeve, ili
biblijska ravnica s pošastima na horizontu.
No sada je bio dan i bila je prpošna, puna pjegica, vedra, a s njezinom rukom
oko vrata i osmijehom što je zračio sa suvozačkog sjedala, nadala sam se da ćemo
nekako preživjeti boravak u Hollowfieldu.
Naći ćemo se s Billom i predstavnicima općinskog vijeća, pa ćemo im
predstaviti naš prijedlog za prikupljanje sredstava za društveni dom.
“Hoćemo li ispisati onakav golemi ček?” upitala je Evie. “Da sam se htjela
naslikavati, zvala bih Ethana.”
“Ne zanima me naslikavanje, samo me zanima kako funkcioniraju ti čekovi”,
rekla je Evie. “Odnesu ga u banku?”
“Više bi pomoglo da manje pričaš, a više pratiš put sa mnom.”
Evie se nasmijala i upalila radio. “U brdima ćemo ostati bez signala”,
odvratila je. “Pa da barem sada malo uživamo.”
“Pojačaj.”
U Hollowfield smo stigle malo poslije sedam. U jednom sam trenutku tijekom
putovanja - ne znam kada točno - počela prepoznavati krajolik. Zavoji su mi bili
poznati, znala sam koliko je kilometara do idućeg gradića, što piše na znakovima
pokraj ceste. Vrištine su bile ljubičaste od vrijeska, širio se krajolikom poput
modrice. Dan je ovdje trajao duže nego u Londonu, no tama će biti gusta i bit
će teško voziti, a nismo imale mnogo vremena. Mjesec se vidio kroz vjetrobran,
tanak poput nokta. Spustile smo se u dolinu.
Hollowfield je plandovao pod zadnjim zrakama kasnoga ljeta. Sunce je
potonulo iza vriština. Trava se u vrtovima i kod crkve povukla, otkrivajući
nadgrobne spomenike poput krnjih zuba. Djevojčica prazna lica jahala je konja
prema Ulici Moor Woods, nogama ga je stisnula oko punačka trbuha. Skrenula
sam na glavnu ulicu. Nisam znala razlučiti što se promijenilo, a što sam
zaboravila. Knjižara je još bila ondje, pokraj nje kladionica i staretinarnica. Kuća
života u međuvremenu je postala kineski restoran, no sada je i on bio zatvoren, a
prostor opet na prodaju. Nekoliko je izblijedjelih jelovnika još bilo zalijepljeno u
izlogu.

168
 Evie i ja smo rezervirale dvokrevetnu sobu u pubu na uglu. Parkirala sam
pokraj njega u sjeni zgrade. Pogledale smo se. Na praznoj je gajbi sjedila
konobarica i smiješila se svojem telefonu. Moji su prsti ostavili tamne tragove
na upravljaču. Evie me uhvatila za ruku.
Unutra su mještani okupirali šank. Ovamo je Otac nekoć dolazio regrutirati
župljane pa sam se ogledala po njihovim licima tražeći članove negdašnje župe.
Podovi su bili obloženi tapisonom ružičastim poput jezika, zidovi prekriveni
fotografijama starih ruševina. Možda su to bile fotografije puba prije nego što je
ponovno izgrađen, ili samoga Hollowfielda. Svi gosti bili su muškarci smrknutih
lica. Jedina žena, gazdarica s gomilom nakita i čašom u ruci, čudno me pogledala
kad sam spomenula našu rezervaciju. U ovoj smo zemlji bile potpuni stranci, kao
i prije mnogo godina. U tišini nas je odvela u našu sobu, zalupivši vratima za
sobom.
“Dakle”, rekla sam kad smo ostale same, “jako je srdačna.”
“Daj, Lexy. Bila je okej.” Evie me gurnula pod rebra. “Tebe su razmazili ti
tvoji šminkerski hoteli i život u New Yorku. Kad smo već kod toga, moraš mi sve
ispričati. O New Yorku.”
“Idem prvo pod tuš. Pričat ću ti za večerom.”
Poput ljubavnika, razgovarale smo presvlačeći se. Poznavala je moje tijelo
kao što sam ga i sama poznavala. Naša je soba imala dva kreveta uz dva zida, a
mi smo ih bez riječi spojile.
.ssss.
U nekom sam trenutku utonula u san, Evie me probudila nekoliko minuta poslije.
Prevalila se preko rupe između kreveta i priljubila se uz mene: nos u mojoj kosi,
ruka pod mojim rebrima, preplela je nogu s mojom.
“Hladno mi je”, rekla je.
“Kipuće je. Jesi dobro?”
“Možda mi je to zbog leta.”
“Dođi meni”, rekla sam i okrenula se prema njoj, Zagrlila sam je, koža joj je
bila hladna. Navukla sam pokrivač do naših očiju, a ona se nasmijala.
“Kako će kuća izgledati?” šapnula je.
“Neupadljivo”, odvratila sam.
“Nadam se.”
“Znaš što nam sada treba?” upitala sam. “Grčki mitovi. Bili su puno bolji od
atlasa.”
Znala sam da pridajem preveliku važnost daru gospođice Glade, pripisala sam
mu odgovornost za naše preživljavanje. Na kraju krajeva, platile smo previsoku
cijenu za te priče.
“Znaš što ja mislim, zašto smo ih tako voljele?” rekla je Evie. “Mislim da smo
uz njih imale bolje mišljenje o našoj obitelji.”
169
 ***
“Nisi nam mnogo govorila o tom razdoblju”, rekla je dr. K. “Kad ti je bilo
četrnaest godina. I petnaest.”
“Ne sjećam se toga baš najbolje.”
“Razumijem. Pamćenje je nepouzdano.”
Bilo je to mjesec nakon našega prvog susreta. I dalje sam bila u bolnici, no
počela sam hodati. Imala sam revnog fizioterapeuta, Calluma, izgledao je kao
labrador. Svaki je moj korak slavio sa žarom koji nikako nisam uspijevala
ozbiljno shvatiti. Pri svakom našem susretu proučavala bih mu lice ne bih li
pronašla tračak poruge, no nikada ga nisam pronašla.
Dr. K. i ja sjedile smo u bolničkom dvorištu. Bila je sredina jutra, no raslinje
u sjenovitom dijelu još je bilo pod mrazom. Sunce negdje iznad nas, nevidljivo,
izbijelilo je jedan kut neba. Sama sam došla ovamo, zanoseći se na štakama, pa
sam sada bila umorna i tiha.
“Ono što si mi ispričala”, rekla je dr. K. “O zamračivanju. Manjku bilo kakvih
pokazatelja na osnovu kojih bi odredila datum, vrijeme. To su poznate tehnike
dezorijentacije. Jasno je da si zbunjena, Lex. Ali moraš pokušati.”
Jedan od detektiva motao se oko nas s otvorenim notesom u ruci. “Posljednje
dvije godine su ključne”, rekao je. “Znamo to”, odvratila je dr. K. “Hvala.”
Ustala je s klupe i kleknula pred mene. Rub njezine haljine dodirnuo je tlo.
“Znam da će biti teško”, rekla je. “I da ti pamćenje neće uvijek biti od pomoći.
Znaš, um te štiti od stvari o kojima ne želiš razmišljati. Neke će prizore ublažiti,
ili će ih zakopati i dugo, dugo ih neće željeti razotkriti. To je svojevrstan štit. No
problem je sada što on štiti i tvoje roditelje.”
“Želim pokušati”, rekla sam, kao i uvijek željna udovoljiti. “Ali možda ne
danas.”
“U redu. Ne danas.”
“Jeste li donijeli koju knjigu?”
Uspravila se, nasmiješena. “Možda.”
“Možda?”
No ona je već nešto drugo smislila. Ruke je skrila u crnim kožnim
rukavicama, kršila ih je i prepletala kao da plete priču.
“To je nešto što me jako zanima”, rekla je. “Pamćenje.” Detektiv nas je
promatrao.
“Mislim da ćemo ga moći iskoristiti”, nastavila je.
.ssss.
Puzanje tuđe kose po mojoj koži bilo je prvo čega sam postala svjesna prije nego
Što se soba izvukla iz mraka.
Strop u Ulici Moor Woods također je bio bijel.

170
 U prvim bi se trenucima možda i pokušao protegnuti, zaboravljajući da ne
možeš. A onda bi mogao, početi s provjerom: ima li novih bolova, što je iscurilo
tijekom noći, diše li tvoja sestra danas pliće nego jučer.
Podignula sam ruke i pričekala da se vratim u sadašnjost.
Zidove je prekrivala cvjetna tapeta; Otac to nikada ne bi dopustio.
Evie je bila budna. Ležala je na boku i gledala me. “Hej”, rekla je. Toliko
starija nego onda. Prevalila se preko rupe između kreveta i položila glavu na moje
grudi. Već nekoliko godina ni s kim nisam dijelila krevet, a katkad mi se činilo da
mi cijelo tijelo čezne za takvom utjehom. Preplela bih vlastite udove prije
spavanja pretvarajući se da jedna pripada nekome drugome. Jedno sam vrijeme
pokušavala prestati s time, nakon što sam se tek preselila u New York. No, nisam
uspjela. U takvim sam si stvarima udovoljavala - jedina osoba koja je svjedočila
tom poniženju bila sam ja sama.
.ssss.
Doručak je bio uključen u cijenu noćenja. “Tipično za tebe”, rekla je Evie. Sjedile
smo u mračnoj prostoriji iza šanka s pogledom na parkiralište. Mutna se svjetlost
odbijala od betona i padala na Evieino lice. Podvukla je noge pod sebe na stolcu
i prstom prelazila po tragovima sinoćnjih pića na stolu. Nije bila gladna.
“Sigurna si?” upitala sam kad je stigla hrana. Na srebrnu pladnju stajali su
komadi hladnog tosta, a na mojem tanjuru masna lokvica koja je podrhtavala sa
svakim pomicanjem stola. Na Evieinu licu bljesnuo je osmijeh.
“Totalno. Hvala.”
“Dobro. Reci mi ako se predomisliš.”
I dalje je gledala u stol. “Oduvijek si se previše brinula zbog mene.”
“Netko i to mora.”
Pogledala me. “Sjećaš se Emersona?”
Zaboravila sam ga, no sjetila sam se čim ga je spomenula. Emerson je bio.
miš. To je bilo za Dana vezivanja. Povremeno se pojavljivao, šmugnuo bi preko
Teritorija ili ispod vrata naše sobe. Ime smo mu dale po uredniku našeg
rječnika, Douglasu Emersonu, kojega sam zamišljala s naočalama, pogrbljenog u
radnoj sobi prepunoj knjiga. Otada, kad god sam ugledala miša - u ranim jutarnjim
satima znao bi koji šmugnuti pokraj praga mojega ureda - gađala bih ga
kakvim papirima. No, mi se nismo bojale Emersona. Mi smo se svakoga dana
nadale da će nas posjetiti.
“Ja i dalje skupljam skitnice”, rekla je.
Pred njezinim se stanom pojavila nepripitomljena mačka. Bio je to privremeni
smještaj u Valenciji. Blizu plaže. Mačka je bila stara, učinilo joj se, i izgladnjela.
Rebra su joj se vidjela kroz krzno, a jedna stražnja noga bila je iskrivljena. Uspjela
ju je satjerati u kut dvorišta i zgrabiti, pa ju je odvela u veterinarsku kliniku.

171
 “Bila je divlja”, rekla je. “Čak je i veterinar to rekao.” Mačka je proživjela
višesatnu operaciju kojom su joj ispravili nogu nakon Čega je prenoćila u klinici.
Evie je platila više od petsto eura za liječenje. Dva tjedna nakon toga, mačka je
mirno uginula u Evienu krevetu.
“Moji prijatelji misle da sam luda”, rekla je.
Spustila sam pogled na tanjur, ne izustivši ni riječ.
“Lex?”
Počela sam se smijati.
“Ta mačka”, rekla je. “Bože blagi.”
Dohvatila je moj čaj i otpila gutljaj, smijući se sa mnom.
.ssss.
Poslije doručka bila je umorna. Provela je pola sata u kupaonici, pojavila se
pogrbljena i znojna, rukama se držala za trbuh.
“Ovaj grad”, rekla je smiješeći se. “Nismo smjele doći.”
“Ti nisi smjela doći. Ali to sam ti već rekla.”
“Oprosti mi, Lex.”
“Pusti mene da odem na sastanak. Ti ostani ovdje. Odmori se.”
“Ali radi toga sam došla.”
“Ionako će biti dosadno. Mogu ja to sama.”
Spakirala sam najozbiljnije poslovno odijelo. Tamnosivi sako, uske ravne
hlače. Evie me gledala sa svojeg kreveta, osmijeh joj se širio licem.
“Vidi ti nju”, rekla je. “Spremna osvojiti svijet.” Dokumente sam spremila u
lijepu kožnatu mapu koju sam uzela iz ureda. Provjerila sam imam li sve, pa
stavila mapu pod ruku.
“Rekla bih ti da bi ti roditelji bili ponosni”, rekla je. “Ali nećemo se lagati...”
Poljubila sam je u čelo.
“Ja sam ponosna”, nastavila je. “Računa li se to?”
“Naravno”, odgovorila sam. “To je još bolje.”
.ssss.
Strop u Ulici Moor Woods također je bio bijel.
Pod njim smo Evie i ja provodile svoje mjesece. U dnevniku sam pokušavala
pratiti datume, no jednom sam propustila četvrtak, pa zatim i vikend. Nije mi
pomogao ni posljednji zapis u dnevniku: moje su bilješke bile toliko banalne da
je bilo nemoguće razlikovati dane. Je li se to dogodilo prije dva dana, ili prije tri?
Zajedno smo utonule u mulj vremena.
Lekcije su bile nesuvisle. Počeli bismo sa Sodomom i Gomorom,
usredotočeni na grijeh homoseksualnosti i sve češću njegovu pojavu u
suvremenom svijetu. (“Pred vratima su nam ljudi Sodome”, govorio je Otac toliko

172
uvjereno da sam pogledavala kroz kuhinjski prozor očekujući razularenu rulju.)
O Lotovoj ponudi vlastitih kćeri narodnim masama, Otac nije imao mnogo
komentara - “Zaštita anđeoskih gostiju”, govorio je, “traži veliku žrtvu” - a onda
bismo već bili na smrti Lotove žene koja se pretvorila u stup soli jer se okrenula
da pogleda svoj dom.
“Zašto se okrenula?” pitao je Otac.
Sjetila sam se Orfeja koji se okrenuo na izlazu iz podzemnog svijeta. “Zbog
brige?” upitala sam.
“Ne, nego zbog žudnje”, odvratio je Otac. U posljednje je vrijeme bilo kakva
žudnja za prošlošću bila jedan od najgorih grijeha.
Bilo je nemoguće zamisliti da se Cara i Annie i dalje sastaju za ručkom kod
dvorane. Na školskim hodnicima, iza zatvorenih vrata učionica, znanje se i dalje
prenosilo. Zvono je i dalje zvonilo. Izvan Ulice Moor Woods moji su poznanici
otkrivali seks; vožnju; ispite. Možda i ljubav. Njihov je svijet jurio dalje, a mi smo
kržljali za kuhinjskim stolom, zauvijek djeca. Bila je to jedna od malobrojnih
misli zbog kojih bih još poželjela zaplakati, ali nisam se željela pretvoriti u stup
soli pa sam se trudila ne misliti o tome prečesto.
Vježbanje je bilo ograničeno. Bilo je opasno biti vani, a i morali smo čuvati
energiju. No, u stvari, došlo je do incidenta. Jednog je popodneva Delilah prestala
trčati usred vrta i okrenula se prema Ocu koji nas je gledao s vrata kuhinje. Usta
su joj se pomicala, kao da nešto želi teći. Iznad njezine glave stajao je prazan
oblačić daha, čekao je da ga se ispuni riječima, kao u stripu. Oči su joj se izvrnule i
tresnula je na zemlju. Tipično za Delilu, onesvijestila se točno kao u romanima.
Otac ju je položio na kuhinjski stol poput gozbe. Gabriel ju je uhvatio za ruku.
Majka je namočila prljavu kuhinjsku krpu i obrisala joj lice. Negdje iznad nas,
Daniel je plakao. Delilah se nakašljala i promeškoljila. Oči su joj još bile
vlažne od hladnoće, ispustila je nekoliko suza i posegnula za Ocem. “Tata”, rekla
je. “Tako sam gladna..
Nestrpljivo se odmaknuo izvan njezina domašaja. Zaustio je da progovori -
da nas pošalje natrag u vrt - i stao. Majka ga je pogledala preko njihove kćeri,
preko stola, a izraz na njezinu licu govorio je vlastitim jezikom. Otac je
uzeo Delilu za ruku. Činilo se savršeno mogućim da ga je dirnulo Majčino lice.
Delilah je dobro jela te večeri, pa i sljedeće. Gledala me preko tanjura,
gurajući vilicu u usta. Slabašan osmijeh, gotovo neprimjetan. Noću je smjela
slobodno lunjati po sobama pa je navečer otvorila vrata naše sobe. Svjetlost je
pala na naše prljave madrace i Evie joj se instinktivno izmaknula i stisnula se bliže
meni. Delilah je ostala na pragu, osvijetljena s leđa, tako da joj nisam mogla
vidjeti lice.
“Što je?” upitala sam.
Stajala je tako minutu, pa dvije.
“Delilah?”

173
 “Laku noć, Lex”, rekla je i ostavila nas zajedno u tami.
I uvijek opet ta naša soba. Otac je za Evie nabavio krevet, no ona bi se mnogim
noćima ispetljala iz poveza i probila se preko Teritorija. Madrac bi se lagano
ugnuo, kao da je na njega legao duh. Najčešće sam bila budna i tada bih je zagrlila,
no katkad bi stigla kad sam već spavala pa bi se naša tijela sretno spojila u noći.
Katkad bismo se navečer Evie i ja zaputile u Teritorij i ondje osnovale novi
svijet. Mogla je to biti Ithaca. Ili unutrašnjost Mustanga na putu prema Kaliforniji.
Bilo mi je lako zaboraviti događaje tog dana i uživjeti se u ulogu koju bih si
dodijelila. No kako su mjeseci prolazili, Evie je bila sve iscrpljenija i sve manje
uvjerljiva. Nije željela glumiti Penelopu; zar ne bi mogla biti Euridika, jer bi onda
mogla ostati u krevetu? Nije mogla držati tanjur u visini ramena, pa bi pustila da
joj padne u krilo; a ne može se tako s volanom. Pokušala sam nadoknaditi taj
manjak, moje su predstave bile sve mahnitije. Malo sam se sramila zbog toga,
ipak sam bila pet godina starija od nje. No znala sam da ne možemo ostati u toj
sobi, ne svake noći. Mora postojati svijet izvan nje.
.ssss.
Bill me čekao ispred općinskog ureda. S jedne mu je ruke visjela vrećica iz
supermarketa, u drugoj je držao napola pojeden sendvič. Sav je bio mekan: od
trbuha do očiju, i mjesta gdje mu se lice spajalo s vratom. Smiješio se kao
da razmišlja o nečemu posebnom, konkretnom.
“Zdravo”, rekla sam, a on je trepnuo.
“Alexandra. Nisam vas prepoznao.”
“Lijepo vas je vidjeti”, rekla sam misleći to ozbiljno.
Pružio mi je ruku, rukovali smo se.
“Znam da niste morali doći”, rekla sam. “Hvala vam.”
“Ma, s tim se tipovima ne želite susresti nasamo.”
“Mislim da se mogu s njima nositi.”
“Mislim da se možete nositi s bilo kime.”
Bill je, zapravo, sve već sam obavio.
Preporučio mi je odvjetnika za ostavine koji će pregledati dokumente što su ih
potpisala braća i sestre. Našao je građevinskog inspektora i pregledao njegov
izvještaj. Istražio je općinski proračun i procijenio što se nudi. Ručao je s
vijećnicima, koji su bili staromodni, da, no bilo ih je lako šarmirati. Dogovorio
nam je sastanak u petak ujutro kad će svi - bio je siguran - biti dobre volje.
“Jeste li spremni?” upitao je Bill.
“Imam svoje bilješke. I planove.”
Ti planovi bili su moj jedini doprinos. Christopher je bio arhitekt, radio je u
golemu staklenom studiju u Sjevernom Londonu, i pristao je provesti popodne u
Hollowfieldu te napraviti preliminarne planove za znatno manju cijenu.
“Što misliš, da provedem vikend ondje?” pitao me kad je rezervirao vlak.
174
 “Ja ne bih.”
Osobno mi je u hotel donio skice u jednoj lijepoj drvenoj tubi. Ruke su mu
drhtale kad mi ju je predao. Otišao je do prozora i čekao, gledajući ulicu, a ja sam
razmotala papire po krevetu.
Bili su u slojevima, tako da se najprije pojavio eksterijer društvenog doma,
obložen drvom i metalom. Ispod toga, planovi su prikazivali interijer. Nacrtani
likovi hodali su prostorijama, sastajali se kod stolova, u hodnicima, u kuhinji. Na
posljednjem papiru zgrada je bila prikazana kao ljuštura i otkrivala je vrt iza sebe.
Prstom sam prelazila po finim linijama olovke, pokušavajući ih spojiti s
kućom koja mi je ostala u sjećanju. Čak ni ovaj oblik u kojoj mi je došla nije se
mogao spojiti s Ulicom Moor Woods, gdje je svaki komad papira bio presavijen
i išaran.
“Nekako je strašno neugodno”, rekao je Christopher, “kad nešto radiš za
prijatelje...”
“Savršeno je”, počela sam se smijati. “Je li skupo?”
“Moglo bi biti...”
U općinskom uredu žena na porti se promeškoljila, kao da se upravo
probudila. “Čekaju vas”, rekla je.
Zajedno smo krenuli sumornim hodnikom. Takve su se zgrade u Londonu
uvijek doimale nekako raskošno, u tišini noći netko bi se pobrinuo za njih, no
ovdje je bilo praznih grla žarulja i gomile otrcanih letaka što su pozivali na
odavno prošla događanja na koja ionako nitko nije došao. Tapison je bio prljav,
slijepljen od žvakaćih guma, odvajao se od zidova kao da je zaključio da je
vrijeme za odlazak.
Vijećnici su nas primili u svojim odajama - bila je to mala, pregrijana
prostorija zasjenjena teškim zastorima i sa stolom prevelikim za taj prostor.
Pripremila sam se za to da ću ih prepoznati - da će oni prepoznati mene - no svi
su bili stari i nepoznati. Sjetila sam se Devlin, koja bi uvijek prva ušla u sobu za
sastanke, ispružene ruke, s usnama na rubu osmijeha. Devlin bi ih žive pojela.
“Ovo je Alexandra”, rekao je Bill.
“Dobar dan”, rekla sam i rukovala se sa svima. Za stolom je bilo desetak
praznih stolaca, no ostala sam stajati. Neka me vide, pomislila sam. Dat ćemo im
dobar trač za večernje razgovore. Samo neka gledaju.
Mislila sam da će biti strogi i sumnjičavi, no sada su se doimali samo tužnima.
“Možda me znate pod imenom Djevojčica A”, rekla sam.
Evo ovako smo zamislili društveni dom.
Zgrada će biti izgrađena od drva i čelika, stajat će uz samu vrištinu. Od Ulice
Moor Woods do staklenog pročelja vodit će dugačka drvena rampa. Već sada
možete vidjeti ulazni prostor sa stolovima i nizovima računala. Prve će godine
mirisati po svježem drvu. U njemu će se održavati tečajevi programiranja, koje će

175
voditi lokalna savjetnica za informatičku tehnologiju, koja je nekoć u gradu
imala prodavaonicu računala. Otvoreni hodnik vodi do stražnjeg dijela zgrade, sa
svake strane hodnika nalaze se vrata. Iza jednih vrata je dječja knjižnica s
naslonjačima i policama, na zidu je crtež dvije djevojčice koje im pokazuju put.
Iza drugih vrata je dvorana s malom pozornicom i kaučevima na kojima se možeš
odmoriti od plesanja. Popodne se ondje u krugu okupljaju odrasli i razgovaraju.
Prođete li pokraj vrata, hodnik će se pred vama proširiti u još jednu prostoriju s
krovnim prozorima. Ondje je nekoć bila naša kuhinja, a sada je ovdje i dalje: pult
i sudoper i hladnjak, za razna događanja. Hladnjak je uglavnom pun. Rastvorite li
klizna vrata, izići ćete na terasu. Za ljetnih večeri, kad se oblaci raziđu, možete
sjediti na toj terasi i gledati kako Sunce nestaje iza brežuljaka. Bit će manjih
događanja: nastupa zborova ili pivskih festivala. Bit će glazbe.
Znam kakav smo urok bacili na grad. Nekoć su predionice tkale pamuk i
novac. Na kanalu su se brodovi borili za pristanište. Glasni tipovi dolazili su iz
nikad viđenih gradova provjeriti svoje investicije. A sada je grad poznat po
nečemu individualnom, a ne zajedničkom. Poznat je po nečemu okrutnom i
sramotnom. Znam kakav je to osjećaj. Možete srušiti kuću, možete tražiti da se
proda. No ne možete izbrisati prošlost, ne možete je ispraviti, nećete je se moći
sjećati kao bolje nego što je bila. Treba je uzeti i iskoristiti. I za vas je, kao i za
nas, još moguće iz toga spasiti nešto dobro.
“Znam da je naša zamisao ambiciozna”, rekla sam.
Vijećnica iz sredine reda pokazala mi je da sjednem. Ostali su je promatrali,
čekali da progovori.
“Ima gorih stvari od ambicije”, rekla je. “To je sigurno.”
Sjela sam joj nasuprot i iz mape izvukla Christopherove crteže i izračune
troškova, zajedno s prijavom za građevinsku dozvolu s kojom mi je kasno jedne
noći pomogao kolega.
“Imate li naziv?” upitala je vijećnica. “Za taj vaš dom?” Nisam ga imala, no
znala sam što ću reći čim me pitala.
“Kuća života”, rekla sam.
.ssss.
Bilo je sve više dana kad nismo smjeli iz naših soba, pa je stoga bilo događaja -
buka kasno navečer, propušten obrok - koje nikada nisam shvatila. Izgubljene
priče naše kuće. Priče koje su se i dalje odvijale u spavaćoj sobi u Oxfordu, u
bolnici u Chilternsu, u unajmljenim stanovima po cijeloj Europi tijekom onih
mnogobrojnih sati kad se čini kao da nitko drugi na svijetu nije budan.
Primjerice: jednoga je jutra Majka izišla s Danielom, čiji su krici odjekivali
Ulicom Moor Woods. Vratili su se sredinom iduće noći; čuli su se koraci na
stubama i zaškripala su vrata sobe mojih roditelja. Nekoliko dana nakon
toga, Daniel je bio tiši, a Majka nije gledala Oca, čak ni kad bi je stisnuo uza se i
poljubio joj lice.

176
 Ili: Noino rođenje, koje se dogodilo u sobi mojih roditelja, bez ceremonije,
tako da jednoga dana Daniel više nije bio jedini koji vrišti, poslije čega je on iz
kolijevke protjeran: na kauč, ili na kuhinjski stol, ili na pod.
Ili: Ethanovi razgovori s Ocem. Otac je dopustio Ethanu više slobode nego
nama, i katkad bih ih čula u vrtu kako razgovaraju; uglavnom bi Otac govorio, a
Ethan se slagao smijući se onim smijehom koji je usavršio za stolom s Jollyjem
dok smo još išli u školu. Kroz prozor sam načula nekoliko ulomaka razgovora,
potpuno beskorisnih:
“...ali sigurno si razmišljao o...”
“... naše kraljevstvo...”
“... najstariji...”
Svaki sam takav dan provela pokušavajući snagom volje natjerati Ethana da
dođe u našu sobu. On će znati ako je sve ovo otišlo predaleko, mislila sam. On će
znati što treba učiniti. Jednog popodneva - u doba kad se Otac odmarao - začula
sam njegove korake na stubama. Prošao je pokraj sobe u kojoj su bili vezani
Delilah i Gabriel; pokraj Majčinih i Očevih vrata; pokraj svoje sobe. Koraci su
zastali. Evie je spavala, udova prepletenih ispod plahte. “Ethane”, rekla sam. Glas
mi je bio plah, nije ni do vrata stigao. “Ethane”, rekla sam glasnije, a u odgovor
je zaškripala daska na podu. Koraci su se povukli.
.ssss.
A onda je došao dan lanaca.
Započelo je s Očevim obličjem toga jutra, odvezivao nas je. Žljebovi mišića
ispod njegove košulje. Kruh za doručak, uz uobičajene lekcije.
Sada je to bio samo Stari zavjet. (“Katkad pomislim”, rekao je Otac, “da je
Isus bio previše popustljiv.”) U mojim sjećanjima na taj dan, Gabriel i Delilah
sjede zajedno za stolom, glave im se dodiruju. Teško je razaznati gdje prestaje
čija kosa.
Razmišljala sam o šansama za ručak u obliku postotka, na temelju podataka
prikupljenih posljednjih deset dana. Samo sam se toga i mogla sjetiti, pa mi je bilo
lakše računati. Gladovanje je tako dosadna bolest: misli o hrani bile su jače od
riječi Biblije, tako da ih više nisam mogla ni pročitati; upadale su u moje igre s
Evie, pa bih na pola puta po kakvoj američkoj autocesti predložila da stanemo na
hamburgere i izgubila se u sanjarenju o mljevenu mesu, luku, pecivu, gutajući
slinu, i više ne bih mogla ni govoriti ni maštati. Sanjala sam gozbe. Kad bi nam
Majka poslužila obrok, svoju bih porciju podijelila u male, delikatne zalogaje,
koje bih prije gutanja prebacivala po ustima.
“Alexandra?” rekao je Otac.
“Da?”
“Vratite se u sobe. Vrijeme je za kontemplaciju.”
Dakle, danas ništa od ručka. Prepravila sam svoje kalkulacije.

177
 U našoj smo sobi sjele na moj krevet, osjećala sam Evieinu kralježnicu na
rebrima. Izvukla je mitove ispod madraca. Ja sam čitala, a ona je okretala stranice,
kao da smo za klavirom. Usred opsade Troje stigla sam do kraja odlomka, a
stranica se nije okrenula. Nježno sam joj izvukla knjigu iz ruke, tako da se ne
probudi, i okrenula na stranicu s ilustracijom Tijestove gozbe. Iz kuhinje je
dopirao miris pečenja. Ili možda sa stranica. Nije me zanimala Tijestova svađa s
bratom, nije me zanimalo zašto je pojeo svoje sinove. Zanimale su me samo slike
gozbe.
Lišće je šuštalo pred prozorom. Stigla je večer, zamračila je sobu. Bio je rujan,
ili možda listopad. Uskoro će nas pozvati, na večeru ili na molitvu. Prešla sam
Teritorij i tiho otvorila vrata sobe. U sumraku je hodnik bio pust. Sva su vrata bila
zatvorena.
Vratila sam se u krevet.
U nekom sam trenutku zaspala, znam jer me probudila buka. Neki krik,
muški. Probudila sam se usred toga, pa nisam uspjela razabrati što je rekao. Na
kraju hodnika, gdje su spavali Gabriel i Delilah, nekoliko mahnitih udaraca,
kuća je odzvanjala od njih. A onda neki mekši zvuk, zvuk nečega podatnijeg.
Evie se promeškoljila, pokrila sam nas pokrivačem preko glave.
Drugi zvuk, nešto ljudsko, vlažno. Nekakvo šljapkanje. Preko toga, Očev
glas, miran i ustrajan, kao da nagovara dijete na nešto što ono ne želi učiniti.
“Što se događa?” upitala je Evie, a ja sam se prenula; nadala Sam se da još
spava.
“Ništa”, rekla sam.
“Ali koliko je sati? Je li noć?”
“Nije važno. Spavaj.”
Podignula sam rub pokrivača i slušala.
Te noći Majka nije došla, a Otac nas nije vezao. Govorio je do kasno u noć,
tim istim tihim, ustrajnim glasom. Ležala sam pokrivši Evieine uši dlanovima. U
sobi je postajalo sve hladnije, a šljapkanje je s vremenom prestalo.
.ssss.
O toj sam noći razgovarala samo jednom, s Ethanom. Posjetio me na fakultetu,
našli smo se u čajani u centru grada.
Nisam mu željela pokazati svoju sobu s ukrasima koje su mi darovali
Jamesonovi i s fotografijama mojih prijatelja, znajući da bi već pronašao nešto
čemu bi se narugao. Bio je ožujak, zrak je mirisao na kišu. Turisti su navlačili
kabanice. Ugledala sam ga prije nego što je on vidio mene. Hodao je pločnikom
s novinama u ruci, smiješio se nečemu što je pročitao na zadnjoj stranici.
“Je li uvijek ovako tmurno?” upitao je kad mi se približio, a meni je bilo drago
što smo se zagrlili, tako da nisam morala smišljati dovitljiv odgovor.

178
 Sjedili smo u izlogu, okrenuti prema ulici. Tijekom prvoga sata bilo je dobro.
Razgovarali smo o mojoj diplomi, čudacima na fakultetu. Razgovarali smo o
učenicima u njegovu razredu i kako su ga mnogi od njih podsjećali na nas.
Razgovarali smo o mojim posjetima dr. K. u Londonu i njezinoj otmjenoj
ordinaciji. “Dobro si joj poslužila”, rekao je Ethan, a ja sam slegnula ramenima.
“Govoriš li ljudima zašto odlaziš u London?” upitao je, pa se nasmijao
vlastitome apsurdnom pitanju. “Kažeš li im tko si?”, rekao je filmski dramatično.
“Ne”, odvratila sam. “Ali mislim da hoću.”
Izvio je obrvu. “Nisam to očekivao od tebe”, rekao je.
“Pa, ovdje imam prijatelje.”
“Ma, ne krivim te. Priča je izvrsna. Uostalom, ti si ona koja je pobjegla.”
“Katkad se pitam.”
Bilo mi je toplo i ugodno. Bilo je lijepo sjediti ovdje s njim, razgovarati s njim
kao s prijateljem. I željela sam mu se povjeriti kao prijatelju.
“Nešto se dogodilo”, rekla sam, “posljednje godine. Tijekom posljednjih
nekoliko mjeseci. Ne sjećam se. Netko je pokušao pobjeći, mislim. Gabriel.
Možda čak Delilah. Čula sam metež na stubištu. Netko ih je zaustavio. Nakon
toga se čula gadna buka, kao da je netko... ne znam... kao da je netko od njih
zadobio ozljedu.”
Naručio je još jedno pecivo i odgrizao zalogaj.
“Sjećaš se toga?” upitala sam.
Usta su mu bila puna pa je samo odmahnuo glavom.
“Idućeg je dana Otac donio lance”, nastavila sam.
Progutao je. “E, toga se sjećam”, odvratio je.
Okrenula sam se i promatrala kišu, klizila je staklom i mutila pogled, ležala
na pločniku između kocaka. “Te noći”, rekla sam, “učinilo mi se da sam čula tebe.
Pomislila sam da si ih ti spriječio.”
“Uopće se toga ne sjećam, Lex. U toj je kući stalno bilo cirkusa. Moglo je to
biti bilo što.”
“Ipak, čudno je, zar ne?” nisam se dala. “Da je nakon tog meteža - doslovno
idućega dana - Otac promijenio pristup?”
“Lex”, rekao je. Dok ga nisam gledala, lice mu se promijenilo. “Sada kad si
ovdje - kad si starija - nije li vrijeme da prestaneš izmišljati?”
.ssss.
Lanci su bili debljine tri milimetra, dugački metar i pol, presvučeni blistavim
cinkom. Bili su prikladni za vješanje košara ili vezanje pasa, tako su. ih
reklamirali. Na Majčinu suđenju, optužba je nekoliko puta spomenula tu
činjenicu. Bio je to odličan naslov za novine.

179
 Mnoge sam dane provela razmišljajući o toj kupnji. Otac u željezariji, bira
pravi alat za svoj posao. Je li imao kolica ili košaru za kupovinu? Je li čavrljao s
tinejdžerom na blagajni? Je li tražio vrećicu?
Lisice su kupljene na internetu.
Lanci su bili apsolutni. Nije više bilo večernjih sastanaka usred Teritorija, nije
bilo čitanja grčkih mitova usred noći. Nije bilo Tajanstvene juhe. Više se nismo
mogli izvući i otići na zahod ili na kahlicu u našoj sobi. Prvi put kad sam se upišala
pod sebe, dva ili tri sata dozivala sam Majku. Punoća mjehura pretvarala se u bol,
a onda u agoniju. Iza nje, obećano olakšanje. Noah je cijeli dan cmizdrio.
Očeve korake nisam čula još od ranoga jutra. “Gdje su?” pitala sam Evie. Trbuh
mi je bio vruć i nadut; nisam se željela ni pomaknuti. Privukla sam koljena na
trbuh.
“Bit će okej, Lex. Drži se.”
Počela sam plakati; ni to nisam mogla spriječiti.
“Neće.”
Taj mi se osjećaj vratio u taksiju u Jakarti, s Devlin, na putu za zračnu luku.
Bilo je to jedno od naših prvih poslovnih putovanja. Kišilo je, voda se slijevala po
cesti, vozila su zakrčila promet. Sa svake strane redovi automobila. Stajali smo
više od sata. “Koliko još?” pitala je Devlin, a vozač se nasmijao.
Devlin je pogledala na sat. “Propustit ćemo let”, rekla je.
“Nećemo, moramo nekako...”
“Lex”, rekla je i podignula ruku pokazujući četiri zida vozila oko nas. “Daj,
pogledaj ovo.”
“Možemo li nazvati kompaniju?”
“Neće čak ni za mene zadržati avion”, odvratila je Devlin. To je bila ta
bespomoćnost: vratila sam se u sobu u Ulici Moor Woods, u toplinu mokraće što
se širi poda mnom. Pomislila sam na naš avion koji rula prema pisti.
“Platit ćemo vam”, rekla sam vozaču. Dohvatila sam torbu, prekopala tražeći
novčanik. On se samo još glasnije nasmijao.
“Novac vam tu neće pomoći”, rekao je.
.ssss.
“Lex”, rekla je Evie.
U neko doba noći. Spavala sam, trebalo mi je da dođem k svijesti, i zato na
trenutak nisam mogla progovoriti. A i previše sam se ljutila na nju.
“Lex?”
“Što?”
“Daniel više ne plače.”
“Što?”
“Već tri dana.”

180
 “Kako znaš?”
“Nisi primijetila? Tišina. To je novo.”
“Malo je odrastao.”
“To ti nije čudno?”
“Samo je malo odrastao.”
“Ipak je još jako malen.”
“Što hoćeš reći?”
“Ne znam.”
“Onda idi spavati.”
“Ipak, čudno je. Tebi nije?”
“Sve je okej, Evie.”
“Kuneš se?”
“Kunem se.”
Tišina je dugo potrajala, mislila sam da spava. A onda, nakon pola sata - ili
duže: “Ali zašto ne plače?”
Zatvorila sam oči. Zamislila sam Daniela, sitnoga na toplotne u roditeljskom
krevetu. Polagano odrasta, i počinje spavati cijele noći.
Eviene oči, razrogačene kao u oposuma u tami.
“Ne znam”, odgovorila sam. “Ne znam.”
.ssss.
Nakon općine, kuća. Kupili smo kavu i peciva, u tišini otišli do automobila. Sunce
se probijalo kroz oblake, močvare su blistale broncom. Bill je parkirao ispred
puba, pa sam podignula pogled prema prozoru naše sobe nadajući se da ću vidjeti
Evie. Prozor je bio zatvoren, na njemu nije bilo nikoga.
“Bili ste divni”, rekao je Bill. “Uistinu. Nisam trebao dodati ni riječ.”
“Mislili ste da ćete morati?”
“Nisam to mislio. Samo... bili ste vrlo impresivni. To je sve.”
“Hvala.”
Pokraj nas je prolazila prijeteća skupina muškaraca, svi goli do pojasa.
Znatiželjno su me odmjerili. Nisu vidjeli Djevojčicu A; vidjeli su samo strankinju
u odijelu, i to na jedan od najtoplijih dana te godine. Iz torbe sam izvukla sunčane
naočale. Ni sada nisam pripadala ovamo, baš kao ni onda.
“Neće nas tjerati da čekamo duže od nekoliko dana”, rekao je Bill. “Možda
jedan tjedan. Jeste li spremni za polazak?”
Kad smo se našli na cesti i više me nije morao gledati u oči, rekao je: “Vaša
bi se majka ponosila vama.”
Nisam odgovorila. Njegove su riječi ostale sjediti s nama u automobilu poput
nadurena suputnika.

181
 Kuću su pratili njezini vlastiti čudni naslovi u novinama. Majka je iz zatvora
tražila da se kuća proda. Nekretnine Kyley, tvrtka iz obližnjeg gradića, jednog od
onih koji završavaju na -field, objavile su oglas za prodaju: Ulica Moor Woods 11
bila je samostojeća obiteljska kuća s četiri spavaće sobe, prekrasnim, pogledom i
dobro povezana s glavnom ulicom Hollowfielda. Imala je skroman vrt, spreman
za uređenje. Kuću je potrebno malo preurediti. Tjednima se nisu spominjali
događaji koji su se u njoj odvili, a nije bilo ni mnogo upita. Na fotografijama su
se vidjeli prljavi sagovi, ispucana boja na zidovima; vriština koja je opkolila
vrt. Lokalni je novinar objavio cijelu priču. Kuca strave prodaje se kao obiteljski
dom. Nakon toga, Nekretnine Kyley preplavili su upiti. Ljudi su tražili obilaske u
sumrak; dolazili su s fotoaparatima; pokušavali su odlijepiti komade tapeta
koje će odnijeti sa sobom kući. Oglas je izbrisan, a kuća je počela propadati.
Skrenuli smo u Ulicu Moor Woods, Bill je prebacio u nižu brzinu.
“Jeste li poznavali susjede?”
“Ne. No, bilo je konja. Na onom polju. Stali bismo razgovarati s njima putem
iz škole. Nisu nas doživljavali.”
“Jeste li ih hranili?”
“Hranili? Ne.”
Nasmijala sam se. Vidjela sam kuću, nadolazila je tiho prema nama.
“Ne”, dodala sam. “To nije bila opcija.”
Bill je skrenuo na prilaz i ugasio motor.
“Želite li izići?” upitao je.
Ljuštura kuće nasuprot bijelome nebu. Svi su prozori bili razbijeni, ili ih nije
bilo. Ostaci zavjesa na prozorima na katu. Krov se urušio u sebe, poput lica nakon
moždanog udara.
“Naravno.”
Ovdje je bilo svježije. S vrištine je puhalo najavljujući kraj ljeta. Obišla sam
kuću i pogledala vrt. Korov do struka, gomile smeća. U travi su ležali prljavi
omoti i komadi tkanina koje se više nije dalo prepoznati kao odjeću.
Spaljeni krugovi na zemlji, gdje su tinejdžeri palili vatre. Bill je stajao na ulaznim
vratima i nešto govorio, no vjetar mu je prigušio glas. Nekoliko uvelih cvjetova
na pragu, još u celofanu. Dodirnula sam ih cipelom. Nisam pročitala poruku uz
njih.
“Izgleda da ljudi i dalje ostavljaju cvijeće”, rekao je Bill. “To je baš lijepo.”
“Stvarno?”
“Barem ja tako mislim.”
To se događalo i u bolnici. Moja je soba bila puna novih igračaka i rabljene
odjeće. Buketi su bili bijeli, kao da sam umrla. Dr. K. je zamolila bolničarke da
pregledaju poruke i podijele ih u tri kategorije: prihvatljive, dobronamjerne
no neprikladne, i sulude.

182
 “Mislite da znaju u što se upuštaju?” upitala sam. “Općinski vijećnici?”
“Dobili su sve izračune.”
“Da. Jesu.”
“Jeste li je ovako zamišljali?” upitao je Bill. Jednom je oštro pokucao na vrata,
a ja sam ga poželjela uplašiti, pitati ga: Ne želite li vidjeti što je unutra?
“Nisam”, odvratila sam. “Mislim, nisam je zamišljala.”
A on jest, pomislila sam. Već ju je dugo zamišljao.
Vratila sam se do automobila i uhvatila se za kvaku, čekajući da je otključa.
“Sljedeći put kad dođete”, rekao je Bill, “sve će biti srušeno.”
“Sljedeći put?” upitala sam.
.ssss.
Na dnu Ulice Moor Woods pokazala sam prema mjestu pokraj raskrižja.
“Ovdje me pronašla ona žena”, rekla sam. “Kad sam pobjegla.”
“Točno tu?”
“Tu negdje. Znate što je rekla vozačica, kad su je intervjuirali? Mislila je da
sam utvara. Točno je tako rekla. Mislila je da sam mrtva.”
Namjestila sam osmijeh. Bilo je to lice koje sam prezentirala tijekom
sastanaka, ili na kontrolnim točkama u zračnim lukama. Kad bih nešto željela.
“Mogu li vas nešto pitati?” rekla sam.
Pogledao me, pa odmah skrenuo pogled.
“Zašto je Majka baš mene postavila za izvršitelja?” upitala sam.
“Ne znam odgovor na to pitanje.”
“Dajte, Bille. Toliko ste toga uspjeli obaviti* Pomogli ste mi. Dogovorili ste
sastanak. Razgovarali s odvjetnikom za oporuke. Sigurno ste je dobro poznavali
kad ste se već toliko potrudili.”
“To mi je posao. Zar ne?”
“Je li stvarno?”
Uzdahnuo je, obrazi su mu se objesili. Bilo mi je drago što on vozi, pa sam ga
mogla gledati koliko me volja.
“No dobro”, odvratio je. “Dobro smo se slagali. Želio sam joj pomoći. Nemate
pojma koliko je bila ranjiva. Otrov s kojim se suočila samo zato što je preživjela.
No, vjerojatno to ne želite slušati. Ne želite slušati o veličini ćelije, zlostavljanju,
drugim majkama u kantini...”
“Ne, ne želim”, potvrdila sam.
“No to Jest moj posao, kad smo već kod toga. Oduvijek sam se nadao da ću
raditi na zaštiti ljudskih prava. Da ću tako pomagati. Biti branitelj.. Ali nisam bio
dovoljno pametan. Poslije fakulteta išao sam na gomile razgovora za posao
u Londonu. Ne... nisam bio dovoljno pametan, ni blizu.”

183
 Pred očima mi se pojavio JP, penje se veličanstvenim kamenim stubištem s
papirima u ruci. On je bio dovoljno pametan.
“Na ovom poslu”, nastavio je Bill, “ipak to mogu raditi. Mogu pomoći
ljudima za koje nitko ne misli da su toga vrijedni.”
Na upravljaču su ostajali tragovi njegovih znojnih dlanova.
“No dobro”, rekao je. “Ako mene pitate, mislim da je vas najviše poštovala.”
“Poštovala me”, ponovila sam. “Stvarno? To nisam očekivala. Mislim,
stvarno ste me iznenadili.”
Natjerala sam se na smijeh iako mi nije bilo smiješno. U stvari sam ga željela
povrijediti.
“Mislim da je pokušavala”, rekao je. “Stvarno mislim da je pokušavala.
Spomenula je onu stipendiju. Stipendiju za koju ste se mogli prijaviti dok ste još
bili u školi. Rekla mi je da je tjednima o tome govorila vašem ocu. Gnjavila ga je
- tako je rekla. Ali morala je biti lukava... da je uvijek trebalo biti lukav.”
Prošli smo pokraj predionice, vraćali smo se prema gradu.
“Da, bila je lukava”, rekla sam. “To ću joj priznati.”
“Znate li što je rekla”, upitao je Bill, “kad sam pitao trebam li stupiti s vama
u kontakt? Umirala je, znate. Pitao sam hoćete li doći u posjet ako vam se javim.
A ona je samo rekla, ‘O ne. Lex je prepametna za to’.”
Tamno crvenilo proširilo mu se do ušiju i više me nije htio pogledati. Pokušala
sam smisliti neku ugodnu temu kojom ćemo ispuniti ostatak vožnje. Zamislila
sam ga kako stiže kući, satima prekasno, u pećnici ga čeka tanjur. Svući će košulju
i hlače i smiriti se - sam, kako i treba - u tišini spavaće sobe. Ta nezahvalna jebena
kuja. Ma ne, morala sam priznati, on nikada ne bi pomislio takvo što.
Nije izišao iz automobila da se oprostimo. Iskobeljala sam se iz sjedala i stala
na pločniku gledajući ga kroz otvoren prozor. Znoj mi se probio kroz košulju i
sako, pa sam zavukla dlanove pod pazuha, bojala sam se što će pomisliti zbog
mrlja znoja.
“Cijenim vašu pomoć, Bille”, rekla sam. “No ja ću nadalje preuzeti.”
Nije me pogledao. Oči je uperio u cestu prema svojem domu.
“Vaš otac”, rekao je. “Jeste li ikada razmišljali o tome što je taj čovjek njoj
učinio?”
“Znate”, odvratila sam. “Uvijek je postojalo mnogo toga drugoga o čemu sam
morala razmišljati.”
.ssss.
Evie me čekala u sobi iznad puba, onako sitna nasred spojenih kreveta. Bila je
blijeda i pogrbljena, no ipak mi se nasmiješila kad sam ušla.
“Reci mi. Sve mi ispričaj.”
“Kako si?”

184
 “Bit ću dobro. Daj, Lex!”
Dok sam se tuširala, ona je sjedila u kutu kupaonice, leđima naslonjena na
tvrdi radijator. Prepričala sam joj dan, mahala sam rukama kroz mlazove vode,
provirivala iz tuša da joj vidim lice. “Odlično si to obavila”, rekla je. “Savršeno.”
A kad sam joj rekla za Billa: “Dovraga, kako je to Majci uspjelo?”
Bila je tiha kad sam joj rekla za kuću. “Moram se vratiti tamo”, rekla je. “Što
si ti osjećala?”
“Ništa.”
Nasmiješila se. “Tipičan tvoj odgovor. ‘Ništa.’”
“Ne znam što reći. Bila je to obična kuća. Hoćeš li mi sada reći kako si?”
“Nisam baš dobro.”
“Alergična si na Hollowfield?”
Šalila sam se, no ona je ozbiljno razmislila o tome. “Ne znam. Počelo je kad
smo došle. Nekakav... strah, valjda. Neka jeza.”
“Možemo krenuti odmah. Odsjest ćemo u Manchesteru ili otići sve do
Londona. Trebala bi vidjeti moj hotel...”
“Previše sam umorna, Lex. Sutra ćemo.”
“Sutra ujutro.”
Kupila sam bocu vina na šanku, dokrajčile smo je u stolcu ispod našeg
prozora, čekajući oluju. Vjetar je puhao s vriština, donoseći vlagu. Nebo boje
pijeska. Zamotala sam Evie u pokrivač, stopala sam oslonila na prozorski okvir.
Na glavnoj ulici ljudi su trčali pod tende, vraćali se u automobile. Bilo je dobro
biti ovdje, pod krovom i zajedno, i to pred kraj dana. “Brinem se za tebe”, rekla
sam.
“Samo sam umorna.”
“Premršava si. Moraš jesti.”
“Šš. Ispričaj mi priču. Kao nekoć.”
“Bila je mračna, olujna noć.”
Nasmijala se. “Lijepu priču.”
“Lijepu priču? Okej. Na početku priče imamo sedmero braće i sestara. Četiri
dječaka, tri djevojčice.”
“Nisam baš sigurna”, rekla je. Pogledala me podigavši obrvu. “Mislim da
znam kako završava.”
“A što bi bilo da žive pokraj mora? U velikoj drvenoj kući iznad plaže.”
“To je već bolje.”
“Njihovi roditelji marljivo rade. Tata ima firmu za informatičku tehnologiju.
Mama je urednica u gradskim novinama.”
“Preživjela je otkaze u tiskanim medijima?”

185
 “Imali su izvrsnu internetsku stranicu. Dizajnirao ju je njezin muž.”
“Touché.”
“Klinci se katkad vole, a katkad i ne. Cijelo su djetinjstvo proveli na plaži.
Puno čitaju. Svakome od njih nešto ide odlično. Najstariji je najpametniji...”
“To nije istina.”
“... On je najpametniji. Ima razne zamisli o tome kakav bi svijet trebao biti.
Uvjerenje da...”
“Pričaj mi o curama.”
“Pa, jedna od njih neopisivo je lijepa. Uvrgla se na majku. Radi na televiziji i
može bilo koga natjerati da joj sve kaže. Zna što želi i zna kako to dobiti.”
“A druge dvije?”
“Ma, one su svakakve. Jedna od njih želi biti umjetnica. Druga ne zna što bi.
Možda će biti znanstvenica. Možda će biti eskort-dama. Ili odvjetnica, čak. Imaju
dovoljno vremena da smisle što će sa sobom.”
“Mogu postati što god požele.”
“Točno. No prije nego što odluče, otpute se iz drvene kuće na put oko svijeta.
Napravile su popis prema svim knjigama koje su pročitale. Nema ih mjesecima -
godinama.”
“Žive svoj san.”
“A onda se napokon nađu blizu doma. Stignu u čudan gradić, više kao selo.”
“Zove se Hollowfield?” upitala je Evie. “Slučajno?”
“Zove se Hollowfield.”
“Okej.”
“Nalazi se na dan puta od njihove kuće na plaži, no one su umorne. Moraju
stati. Uzmu sobu. Ne sviđa im se to mjesto, imaju osjećaj da ne bi trebale biti
ondje. Kao da nisu dobrodošle. Ili, možda, kao da su tu već bile.”
“I što onda?”
“Ništa. Sjede kod prozora, nelagodno im je. Pokušavaju shvatiti što ne valja.
No idućeg se dana spakiraju i nastave dalje.”
“Znaju li koliko imaju sreće?”
“Ne. Mislim da ne znaju.”
“Da im barem mogu reći.”
“Ne. Pusti ih na miru.”
“Tako sam umorna, Lex.”
“Ne brini se, ne moramo više razgovarati.”
Pogledala sam je i učinilo mi se kao da se vratila u vremenu; izgledala je kao
da joj je dvanaest ili trinaest godina.

186
 Najprije je stigao zvuk oluje, kišna zavjesa napredovala je ulicom. Zatvorila
sam prozor, podignula Evie na krevet i bdjela pokraj kreveta, gledajući kako se
sobom širi mrak.
.ssss.
A u noći, Majka. Sjedila je pogrbljena na rubu mojeg kreveta. Spustila je glavu u
ruke, prsti su joj bili natečeni, slijepljeni od prljavštine.
Prije nego što sam progovorila, osluhnula sam Evien dah. U sobi je bilo toliko
hladno da sam ga mogla vidjeti. Njezine bijele, ispijene ruke zategnute iznad
glave.
“Mama”, rekla sam.
“O, Lex.”
“Mama”, rekla sam. “Moramo nešto poduzeti.”
Počela sam plakati. Ponosila sam se time koliko sam malo plakala, poput
najdražih mi likova iz knjiga. No, to je bilo teže nego što se činilo. Nisi smio čak
ni pomisliti na suze, a ja sam ovaj put predugo čekala.
“Molim te”, rekla sam.
“Privremeno” rekla je. “To je samo privremeno.”
“Evie umire od gladi”, ustrajala sam. “I grozno kašlje...”
“Ne znam mogu li... mogu li išta...”
“Možeš nešto učiniti”, rekla sam. “Sigurno.”
“Što? Što da učinim?”
“Ideš u nabavu”, rekla sam. “Možda sutra. Možda preksutra, Možeš se
pripremiti. Priđeš nekome - bilo kome. Samo počni govoriti. Reci im za Oca.
Možeš... možeš objasniti. Reći da se otelo kontroli. Počeo se mijenjati. Možeš im
reći da se bojiš. Možeš im reći... za Daniela.”
Jecaj mi je počeo derati grlo. Progutala sam ga.
“Molim te”, rekla sam.
Odmahivala je glavom.
“Ali neće shvatiti”, rekla je.
“Samó se otelo kontroli. To je sve.”
“Da. Nije trebalo ovako završiti, Lex. Shvaćaš to. Željeli smo vas zaštititi.
Samo smo to željeli. Nije bilo drugog načina...”
“Da, shvaćam. Otac ima svoje zamisli, svoje snove. A kad nije krenulo po
njegovu...”
“Ne, prije toga. Lex. Puno prije toga.”
“Možeš im sve reći”, nastavila sam. “Ali uskoro. To mora biti uskoro.”
Dodirnula mi je rame, zatim i lice. Između brade i obraza ostao mi je ledeni
otisak njezinih prstiju.

187
 “Možda bih mogla”, rekla je. “Možda bih mogla.”
Ali nije, naravno.
.ssss.
Ethan u našoj sobi, bez lanaca, u rukama mu nešto ružičasto. “Ovo ćete odjenuti”,
rekao je. “I operite se.”
Imao je ključ za lisice, a kad se nagnuo preko mene, zgrabila sam ga za ruku.
Odmahnuo je glavom. “Ako nešto pokušaš”, rekao je, “oboje će nas ubiti. Ne
danas, Lex.”
“Nego kad?”
“Ne znam.”
Sjela sam na krevet i protegnula se. Mišići su se pomaknuli i bolno pobunili.
Čim je oslobodio Evie, ona je skočila preko Teritorija ravno meni u krilo i uhvatila
me rukama oko vrata, poput ljenjivca na grani.
“To je samó privremeno”, rekao je Ethan. “Ja se ne bih previše nadao.”
Nosio je staru, čudnu odjeću. Crno odijelo prašnjavih ramena i leptir-mašnu
na kvačicu. Bilo je to odijelo kakvo bi se moglo pronaći tijekom ekshumacije.
“Trebate do kupaonice”, rekao je. “Jedna po jedna.”
Zaključao je Evie u sobi i držao me za lakat vodeći me hodnikom.
Pretpostavila sam da mi pomaže, no kad su mi noge napokon proradile osjetila
sam snagu njegova stiska i shvatila da nije tako. U kupaonici je gurnuo nogu u
procjep vrata i čekao.
“Ne mogu te ostaviti samu”, rekao je. “Znaš to.”
Stala sam na pločice i zavirila u kadu. Mlaka voda, siva od prljavštine drugih
tijela. Okrenula sam se prema njemu i svukla majicu prije nego što se stigao
okrenuti.
“Stvarno ne možeš?” upitala sam.
Sjela sam u kadu privukavši koljena na prsa i nasapunala se istrošenim
okrajkom sapuna. Bila sam bjelja od kade. Kad su mi zubi počeli cvokotati,
izvukla sam se van i obrisala se odurnim ručnikom ostavljenim u umivaoniku.
Ethan mi je dodao ružičastu tkaninu, okrenut leđima, a ja sam je razmotala i
ugledala haljinu visoka ovratnika i dugačku do gležanja.
“Što je ovo?” upitala sam. “Ethane. Što je to?”
Napola se okrenuo prema meni i šapnuo. “Nazvao je to ceremonijom”,
odgovorio je.
“Okej je. Možeš se okrenuti.”
“Izgledaš smiješno.”
“A ti izgledaš kao leš.”

188
 Čekala sam Evie na svojem krevetu pokušavajući smisliti plan. Čula sam ju
kako kašlje u kupaonici. Hvatala me panika. Podignula sam rub kartona na
prozoru. Iza njega bio je samo crnoplavi sumrak i kiša na staklu.
Vrata su se otvorila.
“Sviđa ti se?” upitala sam Evie, a ona je izvila obrvu. To smo vježbale tijekom
dugih, dosadnih dana: podizanje obrve.
“Ne. Ni meni.”
U svečanim haljinama spustile smo se stubama. Ispred mene, mokra je kosa
šljapkala po Evienim mršavim leđima. Iz dnevne sobe dopiralo je toplo, blago
svjetlo, no ostatak kuće bio je u mraku.
Mi smo zadnje došle. Pokućstvo u sobi bilo je razmješteno tako da je
nalikovalo na redove u crkvi, kauči okrenuti jedan prema drugome, s Ocem na
čelu. Složio je čudnovatu propovjedaonicu: kasetofon i Biblija; rukom ispisan
papir i stručak vrijeska. Gabriel i Delilah već su sjedili na jednom kauču, Noah
između njih. Pogledala sam ih i znala da se bliži kraj. Kosti su im stršale kroz
odjeću, oči bile razrogačene i unezvijerene. Gabrielovo je lice izgledalo
drukčije, izobličeno, kao da su se kosti pomaknule. Gdje je Daniel, pomislila sam,
a riječi su se pretvorile u refren koji mi je odjekivao lubanjom: Gdje-je-Daniel?
“Dobra večer”, rekao je Otac, “našoj maloj publici.”
Podignuo je bilješke i zatvorio oči, a ja sam pokušavala zamisliti što se krije
iza tih sklopljenih vjeđa. Držao je propovijed u Kući života, uzbuđeno mnoštvo
gurka se oko njega, djecu drže u zraku da ih blagoslovi. U crkvi nema dovoljno
mjesta za sve pa se promet u glavnoj ulici mora preusmjeravati.
Otvorio je oči.
“Nevjerojatno smo usamljeni”, rekao je. “To je neizbježno. Ako vas se ne
klone, ne živite u skladu s Bogom. Ako vas ne ispituju, ne izoliraju ili ne
proganjaju, ne živite u skladu s Bogom. To je teret koji nosimo. No istina je da
ga ja nikada nisam morao nositi sam.”
Pritisnuo je tipku na kasetofonu. Vrpca je zašuštala, a onda se začula tužna,
prekrasna pjesma. Nije to bio vjerski napjev, već stara ljubavna pjesma, rudiment
iz svijeta izvan kuće, svijeta koji je i dalje postojao. Toliko dugo nisam
čula glazbu da sam joj se cijelim tijelom predala, a kad je Otac pogledao prema
vratima, shvatila sam da plače.
Majka je polagano ušla iz hodnika. Odjenula je svoju vjenčanicu, koju sam
prepoznala s požutjelih fotografija. I haljina je požutjela, a njezino se meso
prelijevalo preko nje. Putem mi je sifon njezine haljine okrznuo nogu; tek
sam tada povjerovala da je stvarna. Nije nas pogledala. Pogled je uperila u oltar i
otišla k Ocu.
Otac ju je uhvatio za ruke.
“Vjenčali smo se prije dvadeset godina”, rekao je Otac napuklim glasom.
“Volio sam te na početku. I voljet ću te do samoga kraja.”
189
 Uzeo ju je u naručje, nije se opirala. Prekrio ju je svojim tijelom. Njezino se
lice pojavljivalo i nestajalo na svjetlu, zlatno pa sivo, a na njemu se ispod površine
nešto pomicalo, ne uspijevajući se pretvoriti u izraz.
Otac je puštao istu pjesmu, iznova i iznova. “Svi”, rekao je. “Dignite se.
Zajedno.” Evie i ja smo ustale i plesale, pucketajući prstima i njišući suknjama.
Evie se stalno vraćala na kauč, morala se odmarati. Delilah se vrtjela između
roditelja, dodirivala je Majčine prnje. Plesala sam što bliže pragu, virila prema
kračunima na ulaznim vratima. Pet koraka. Sekunda da povučem rezu. Još dvije
za lanac.
Otplesala sam još bliže hodniku. Četiri koraka. Otac je zatvorio oči, oslonio
glavu na Majčinu, njezina mu se kosa zalijepila na usne. Okretao se od mene,
polagano. Imat ću te sekunde koje mi trebaju.
Izišla sam iz sobe u mrak između kuhinje i vrata. Evo ga: želudac mi je
drhturio od adrenalina. Pogledala sam prema kračunima.
“Lex”, rekla je Majka. “O, Lex.”
Okrenuli su se u plesu i ona me ugledala. Tijela mojih roditelja su se
razdvojila, nešto je gorko ispunilo prostor između njih. Otac je ugasio glazbu.
Majka je podignula ruke, dlanovima prema gore, čekajući da spustim svoje ruke u
njih. “Ostanimo ovdje”, rekla je. “Ovako.”
Otac je procjenjivao rutu mojeg plesa kao da sam ostavila tragove na sagu.
Osmijeh mu se mijenjao.
“U stvari”, rekao je. “Mislim da je vrijeme za spavanje.”
Kimnuo je Ethanu, koji nas je pokupio, prvo mene, a onda Evie, koja se držala
za kauč teško dišući.
“Hajde, Evie.”
Uhvatio nas je za kožu, čvrsto, vodio nas sa sobom. Trenutak prije nego što
smo izišle iz sobe, Evie je ispružila ruku i uhvatila se za dovratak.
“Gdje je Daniel?” upitala je.
“Spava”, rekao je Otac. Majka je kimnula, kao da glazba i dalje svira. Nije to
bio pristanak, bila je to samo stara pjesma koja se ponavljala unedogled: Da, da.
Spava.
.ssss.
Sve smo više spavale. Slabo zimsko svjetlo zbijalo je dane. Evie se noću budila
od kašlja, tijelo joj se otimalo iz lanaca. Spavaj dalje. Što drugo reći? Spavaj dalje.
Moj me um počeo izdavati: iz mraka su dolazili spasitelji noseći vodu,
pokrivače, kruh. Gospođica Glade ili teta Peggy, šapćući nepoznatim, blagim
jezicima koje nisam razumjela.
Katkad je to bila Majka. Sjetila sam se kada nas je najviše voljela, kad smo
bili u njoj, tihi, samo njezini, i dopuštala sam joj da se brine za mene. Katkad bi
donijela mlijeko ili malo hrane. Hranila bi nas rukom. Katkad bi donijela ručnik i

190
plastičnu kantu vode. Klečala je pokraj mojeg kreveta. Razgovarala je sama sa
sobom, tiho, kao da je i ona dijete. Ručnik bi mi se kretao po tijelu, između
ključnih kosti i rebara, preko prazne kože na mojim prsima i stražnjice, još uvijek
blago nabreklih u nadi da će se ispuniti mesom, i između nogu, gdje je uvijek bio
nered, sramota, moje tijelo nije moglo prestati s pokušajima da bude ljudsko. U
tim trenucima, uljuljkana njezinom nježnošću, shvatila bih kakav bi to bio osjećaj
predati se. Ne razmišljati o bijegu, o Evie, o tome da moraš biti pametan. Koliko
bi to bilo ugodno. Skliznula bih u taj osjećaj kao u čistu posteljinu.
.ssss.
Mračni, krhki snovi. Probudila sam se, tijelo mi se ohladilo od znoja. Posegnula
sam preko kreveta čekajući da mi dlan dodirne Evie. Još dalje. Dalje. Drugi rub
madraca. Uspravila sam se i potapšala po pokrivačima. Hladno, uredno. Nije je
bilo.
“Evie?” rekla sam.
Skočila sam iz kreveta na drugi kraj sobe, upalila svjetlo pokraj vrata. Sobica
prevruća, prazna, ogoljena. Posvuda topao, kiseli vonj iz bara. U kupaonici je
vladao mrak, no ipak sam otvorila vrata i odmaknula zavjesu na tušu.
“Evie?”
Odjenula sam se.
Dolje je gazdarica bila za blagajnom. Bazdjelo je po jučerašnjim pićima.
“Oprostite”, rekla sam.
Podignula je glavu, no ništa nije rekla.
“Je li moja sestra sišla ovamo?”
Na šanku su stajale hrpice kovanica. Namrštila se. Prekinula sam je usred
zbrajanja.
“Moja sestra”, rekla sam. “Zajedno smo stigle. Bila je na doručku danas.”
“Ha?”
Pogledala je u svoje ruke. Dlanovi prljavi od novčanica. Činilo se kao da
pokušava nešto uhvatiti - neki konačni zbroj - prije nego što mi može posvetiti
pozornost.
Odmahnula je glavom. “Nitko nije prošao”, rekla je.
Provjerila sam prostoriju za doručak. Otišla sam do zahoda i otvorila sva troja
vrata. Vratila se u našu sobu. Izgužvani pokrivači, nigdje poruke. Pomislila sam
na ulice do kuće. Zavoj Ulice Moor Woods, ondje gdje se uzdiže prema
vrištinama. Obula sam cipele.
.ssss.
Stajala sam na praznoj cesti. S krovova je kapalo, negdje se čuo curak vode u
odvodu. Osim nekoliko uličnih svjetiljki, sve je bilo u mraku. Dva ujutro, grad je
spavao. Nije bilo čak ni pijanaca.

191
 “Moram se vratiti tamo”, rekla je.
Unajmljeni je automobil još stajao na parkiralištu. Otišla je pješice. Zamislila
sam je, bolesnu i zbunjenu, usredotočenu na kuću. Ja mogu dotamo za dvadeset
minuta. Možda pola sata. Nije joj bilo dobro. Možda je stignem i prije nego
što dođe do Ulice Moor Woods.
Krenula sam po sredini ceste slijedeći bijelu crtu, trzajući se na vlastiti odraz
u mračnim izlozima. Došla sam do kraja glavne ulice i zaputila se cestom preko
rijeke. Čula sam njen žubor prije nego što sam ugledala most. Na sprudovima
je zaglavilo granje, voda se komešala na gromadama kamenja i preko nekoliko
odbačenih kolica iz dućana.
Prošla sam pokraj predionice na samom kraju grada i počela se uspinjati.
Ispod stabala je još kapala voda. S obiju strana ceste prazna polja Širila su se
u tamu. Posvuda vlažni, mesnati miris zemlje, poput davno usnulih stvari koje
oživljavaju u mraku. Pogledom sam pretraživala svaki zavoj, tražeći nju:
mršavo obličje, pognuto u noći. Do sada sam je već trebala sustići.
Ispred mene uzdizala se Ulica Moor Woods. Prošla sam ispod zadnje ulične
svjetiljke i zastala na rubu njezina svjetla.
Noću sve izgleda strašnije.
Sjetila sam se sitnih, svakodnevnih zadovoljstava: mobitela u svojem džepu,
pića s Olivijom i Christopherom, idućeg tjedna, prepričat ću im ovu priču uz
zadnje špricere toga ljeta. “A onda”, reći ću dok me budu gledali razjapljenih
usta, reagirajući upravo onako kako to čine dobri prijatelji - “onda sam krenula
prema kući.”
Mobitelom sam osvijetlila cestu pred sobom.
Nije bilo daleko. Kad bih se sjetila dana našeg bijega, bila sam sigurna da sam
trčala deset minuta, ili duže. No do kuće je bilo samo dvjestotinjak metara. Prošla
sam pokraj polja gdje su nekoć bili konji i podignula slabašno svjetlo
preko ograde. Osvijetlilo je djelić ispucane zemlje i posustalo pred tamom. Koja
glupa ideja, pomislila sam; konji su odavno uginuli.
“Evie?” zazvala sam preko polja. :
Okrenula sam se opet prema cesti. Ovdje je oduvijek bilo tako mirno. Previše
mirno da bi itko slučajno zalutao. Morat ćemo žestoko reklamirati društveni dom.
Morat ćemo se pobrinuti da osiguramo dovoljno sredstava za to.
Kuća je čekala u tišini, njezine su sobe prijetile iza davno istrunula drva na
prozorima. Stala sam na kraju prilaza.
“Evie”, rekla sam, a onda, što sam glasnije mogla: “Evie?”
Ulazna su vrata odavno bila prekrivena daskama. Prekoračila sam cvijeće i
gurnula ih, prvo rukama, a onda cijelim tijelom. Boja mi se otrusila pod
dlanovima, no vrata nisu popustila.
Kuhinja.

192
 Probila sam se kroz mokru travu slijedeći zidove kuće. Stražnja su vrata bila
osigurana lancem, no bio je hrđav, netko ga je prerezao, pa mi je ostao u rukama.
Bacila sam ga u travu i otvorila vrata.
.ssss.
Neke stvari tijelo ne želi zaboraviti.
Kasno popodne Otac je došao u našu sobu. Zvuk ključa u bravi. Bio je vani,
mirisao je na hladnoću. Lice mu je bilo rumeno, sretno. “Moje cure”, rekao je i
dodirnuo nam glave.
Tih je dana manje govorio o Bogu. Govorio je o skromnijim stvarima. Rekao
je da razmišlja o praznicima. Nikad još nismo bili u avionu, to moramo riješiti.
Sjećamo li se vikenda u Blackpoolu? Kako je more izgledalo ujutro? Kimnula
sam. Nabavit ćemo nove majice, rekao je Otac. Ovoga će puta biti drukčije. Trebat
će ih sedam, rekao je, a ja sam u sebi rekla: šest.
“Ova je obitelj toliko propatila”, rekao je, a kad sam se okrenula prema njemu
- stajao je pokraj našeg prozora, na slaboj svjetlosti - shvatila sam da on u to doista
vjeruje.
S druge strane sobe ugledala sam Evie. Odmahivala je glavom, pogleda
prilijepljenog za moj krevet. Cijelo joj se tijelo grčilo od straha.
Pogledala sam i ja.
I evo je: rub knjige virio je ispod mojeg madraca.
Naši mitovi.
Otac se okrenuo prema nama. Sjeo je na moj krevet, težina njegova tijela
povukla me prema njemu. Prste mi je zavukao u košu. “Alexandra”, rekao je.
“Kamo bismo trebali otići?”
Zatvorila sam oči.
“Ne znam.”
“Ali ti i Ethan znate sve o geografiji. Ne?”
“U Europu”, rekla je Evie.
“Vidiš. Evie zna kamo bi htjela ići. Razmisli bolje, Alexandra.”
“Ili u Ameriku”, rekla je Evie, očiju vlažnih od straha, pokušavajući privući
njegov pogled. Sva je drhtala od hrabrosti koja joj je za to bila potrebna. “Tamo
je Disney.”
“Da. To bi vam se svidjelo. Zar ne?”
“Da”, rekla sam.
Uzdahnuo je i ustao.
“Moje cure”, ponovio je i sagnuo se poljubiti me.
Osjetila sam kako je zastao, usne tik iznad moje kože.
“Što je ovo?” upitao je.

193
 Posegnuo je za rubom knjige i povukao. Evo prekrasnih korica i zlatnih
stranica. Otvorio ju je po sredini i prazno se zagledao u priču, kao da je to nešto
neshvatljivo. Lice mu se počelo mijenjati, izraz između šoka i trijumfa. Smirilo
se u nekome ludilu, kao da ga je spopalo otkrivenje, a ja sam se sjetila Jollyja za
njegovom propovjedaonicom. No Jolly se samo pretvarao da je lud. Otac nije.
“Sve nesreće ove obitelji”, rekao je Otac. “A sada znamo i zašto.
Daj više, pomislila sam. Brzo. Kakav je to osjećaj? Hoćeš li to uspjeti
izdržati? I to prkosno - možeš li to? Ti. Ti koja si oduvijek samo željela
udovoljavati.
Zgrabio me za vrat. Između njegovih ruku vidjela sam Evie, otimala se iz
lanaca, cijelo joj se tijelo napelo. Ne gledaj, željela sam reći. Nećeš to nikada moći
zaboraviti. A Evie je bila tako mlada. Tako dobra. Odjednom mi je bilo strašno
važno da ne gleda. Posljednja važna stvar. Pokušala sam joj to reći pogledom, no
bilo je nemoguće. Ona se i dalje borila.
“Želiš li umrijeti?” rekao je Otac. “Želiš li umrijeti i otići u pakao?”
Bacio me natrag na madrac. Više se nisam morala pretvarati i počela sam se
smijati.
“A gdje smo sada?” upitala sam. “Što misliš. Gdje smo sada?”
Izišao je iz sobe, cijelo mu je tijelo drhtalo. Pogledala sam Evie tijekom onih
nekoliko sekundi dok ga nije bilo. “Lexy”, rekla je.
“Bit ćeš ti dobro”, rekla sam. “Bit ćeš okej, Evie.”
“O, Lex.”
“Sve je u redu. Samo obećaj da nećeš gledati.”
“Probat ću.”
“Ne, Evie.”
“U redu. Kunem se.”
“Dobro.”
Kad se vratio, imao je nešto u ruci. Nekakvu drvenu palicu. To je od križa,
pomislila sam. S kuhinjskog zida. Iz Kuće života. Sagnuo se nad mene i odvezao
mi ruke, posljednji čin nježnosti, a ja sam se uspravila i suočila s njim. “Bože”,
rekao je Otac. “Bože, koliko sam te volio.” Udario me u trbuh, nešto se tamo
urušilo, puklo, promijenilo stanje. A onda sam osjećala kako mi se tijelo
otvara, glupo i ranjivo, sa svojim živcima i rupama i mekim iznutricama.
I to je bilo to. Nakon toga Evie je prestala govoriti, a ja sam znala da moramo
pobjeći. Što prije.
.ssss.
Hladnoća i vlaga. Pod je bio mekan, posljednji komadi linoleuma ugibali su mi se
pod nogama. Koračala sam po korovu, vlatima mlade trave, gdje je vriština počela
osvajati kuću. Odasvud kapanje vode. Kroz tamu, moj mobitel obasjao
je metastaziranu plijesan na stropu, u ruševini kuhinje, kvake krvavocrvene od
194
hrđe, hladnjak prevrnut na podu. Cestice prašine lebdjele su u zraku, nevidljive
dok ih ne bi obasjala zraka svjetlosti.
Iz hodnika je šmugnuo štakor, odskočila sam, previše prestrašena da bih
vrisnula. Tada sam se zapitala je li Emerson bio štakor, jesmo li ga prozvale
mišem zato što ne bismo mogle zaspati od užasa da je bio štakor.
“Evie?” zazvala sam. “Evie? Molim te...”
Prošla sam pokraj dnevne sobe i obasjala stubište. Bilo je previše mračno;
zraka je zastala na prvih nekoliko stuba. Kleknula sam i pregledala najdonju
stubu. Prvi sloj drva istrunuo je i otkrio meku nutrinu, požutjelu, na rubu
propadanja. Leđima sam se oslonila o zid, ukočena tijela, jedan udah za svaku
stubu koju bih prešla. Iznad mene škripale su daske u sobama.
Počeo se ukazivati hodnik, vrata po vrata.
Stala sam na pragu Gabrielove i Deliline sobe. Ispod kapanja vode čuo se
drugi zvuk, ono šljapkanje. To su iz kuće curile stare tajne. Prva bijedna sobica,
mračni kutovi nisu popuštali pod zrakom svjetlosti. Sa zidova se ljuštila boja.
Vjetar je šibnuo kroz kuću, vrata su se pomaknula, no uhvatila sam ih prije nego
što ih propuh zalupi.
Iza mene se začuo zvuk, s druge strane hodnika. Srce mi je lupalo u lubanji,
rukama, trbuhu. Držala sam se za vrata i okrenula prema drugom kraju hodnika.
“Evie?”
Vrata naše sobe bila su zatvorena.
Prešla sam hodnik, ne misleći ni o čemu, sigurna da će svako sjećanje prizvati
samo sebe iz noći.
Pružila sam ruku, blistavo bijelu pod zrakom svjetlosti, i gurnula vrata sobe.
Tada sam shvatila da je nešto u sobi. Krevete su davno odnijeli kao dokaz, na
zidovima su ostali samo svijetli obrisi. Teritorij je bio pustopoljina. Sagovi i
zidovi su propali, otkrivajući kosti kuće, bijeli gips i daske ogoljene pod nogama.
Užasno se obličje skutrilo u kutu, gdje je nekoć bio Eviein krevet. Nešto sitno,
mirno. Do njega je stigla zraka svjetlosti, trznulo se. Ja se više nisam bojala. Ona
je bila ovdje. Čekala me.
“Evie”, rekla sam.
“O, Lex”, rekla je. “Zar stvarno misliš da sam ikad pobjegla iz ove sobe?”

195
 7.

Svi mi

ENGLESKU SAM NAPUSTILA UJESEN. Početkom listopada pješice sam se zaputila

kroz Soho, podignuta ovratnika, i pokupila svoje stvari iz hotela Romilly
Townhouse, koje su sklonili iz moje sobe i koje su tamo stajale spakirane još od
mojega posjeta Hollowfieldu.
“Jeste li uživali u boravku?” upitala me recepcionarka. Zaustila sam
odgovoriti, no zatvorila sam usta. U njezinu sam pogledu vidjela da zna. Nema
tajne koja se može skriti u hotelu. “Bilo je zanimljivo”, odvratila sam.
“A što ćete sada?”
“Sada me čeka vjenčanje”, rekla sam.
.ssss.
Ujutro sam se našla poduprta jastucima u bolničkom krevetu, okružena cvrkutom
bolničarki i aparata. Nije to bila bolnica u koju su me odveli nakon bijega, no
prvih sam nekoliko minuta bila uvjerena da jest. Imala je onaj isti slatkasti
miris kemikalija koji je u meni i dalje budio osjećaj olakšanja. Gledala sam svoju
ruku kako poseže prema stropu, provjerava je li slobodna, a dr. K. je kimnula. I
ona je gledala.
Čekala je da se probudim. Doimala se blijedo i staro. Nosila je prekrasnu
svijetlu haljinu koja joj je visjela na tijelu, otkrivala žile na vratu. Nisam je mogla
povezati sa ženom koja je sjedila pokraj mojega bolničkog kreveta kad sam bila
djevojčica. Izgledala je kao kakav svjetski vođa na kraju mandata. Pogledale smo
se, sumorno se nasmiješila.
“Lex”, rekla je.
“Još smo u Hollowfieldu?”
“Nedaleko.”
“Gdje su me pronašli?”
“Između grada i stare kuće. Radnik koji je upravo završio noćnu smjenu.
Nedaleko od mjesta gdje su te prvi put našli. Bila si izgubljena i iscrpljena.”
“Valjda sam opet imala sreće.”
“Iz bolnice su me nazvali u pet. Izgleda da sam ti ja i dalje kontakt za hitne
slučajeve.”
“Nemojte tome pridavati previše važnosti”, odvratila sam. “Samo nemam
alternativu.”
196
 Bilo mi je jasno da bih ja trebala govoriti, ali ne i to što bih trebala reći.
“Nisam željela raditi probleme”, rekla sam. “Otišla sam samo vidjeti kuću.
Čuli ste za Majku. Postavila me za izvršitelja oporuke. Imamo planove za Ulicu
Moor Woods. Došla sam sve dogovoriti. Samo me... nekako me dotuklo.”
Oslonila je lakat na koljeno i bradu na šaku. Nisam izgovorila ono čemu se
nadala.
“Moji roditelji”, nastavila sam. “Jesu li ovdje?”
“Da”, odvratila je dr. K. “Greg i Alice.”
“Voljela bih ih vidjeti.”
“Uskoro”, rekla je dr. K. “Ali mislim da bismo morale najprije razgovarati.
Čovjeku koji te pronašao rekla si da tražiš svoju sestru.”
“Stvarno?”
“Da.” Zaustila je nešto reći, no onda se zaustavila i rekla nešto sasvim drugo.
“Pokušavala sam stupiti u kontakt s tobom još otkad si sletjela”, rekla je. “Ali
nisam te mogla dobiti. Čim sam čula za tvoju majku, zabrinula sam se da bi ti se
nešto moglo dogoditi.”
Okrenula sam glavu na drugu stranu. “Mislim da nisam, bila spremna”,
odgovorila sam, “javiti vam se.”
“To mogu shvatiti”, rekla je. “Možda bi na to trebalo gledati kao na nešto
pozitivno. Zar ne? Mislim... mislim, da si znala što bih ti imala reći.”
Knedla mi je zapela u grlu.
“Lex, jasno mi je što možda misliš o mojim metodama”, nastavila je. “Nakon
toliko godina. Ali tada je bilo drukčije. Tijekom prvih mjeseci nakon bijega, to ti
je pomoglo. Mislila sam da ćeš do trenutka kad ti sve kažem biti
psihički spremnija sve to prihvatiti. Oporaviti se.”
“Lagali ste mi”, rekla sam. “To hoćete reći?”
“Da. Neko vrijeme sam ti lagala. A nakon toga sam te godinama molila da
prihvatiš istinu.”
Uspravila se i zagledala se kroz mene.
“Reci mi”, rekla je dr. K. “Reci mi što se dogodilo Evie, Lex.”
“Nekoć ste mi govorili da cilj opravdava sredstvo”, rekla sam. “A pogledajte
nas sada.”
Suze su mi klizile niz obraze, kapale mi u uši.
“Lex”, rekla je. “Moram te čuti kako to kažeš.”
Policija je stigla do kuće trinaest minuta nakon mojega bijega. Toliko je
vonjalo da su oni prvi koji su došli ustuknuli već na pragu. Oca su pronašli na
podu pokraj stražnjih vrata, kao da je pokušao pobjeći, pa se predomislio. Majka
je bila pokraj tijela, naravno, jadikovala je. Daniela su pronašli slučajno, u
plastičnoj vreći, ugurana u kuhinjski ormarić; tada je već mjesecima bio samo

197
trulež. Noah je bio u kolijevci, u vlastitu dreku. Gabriel i Delilah razrogačenih
očiju, mršavi poput sablasti. Ethan je mirno čekao na svojem krevetu, smišljao je
što će reći. Evie je i dalje bila u našoj sobi, u lancima. Bila je u nesvijesti. Kad ju
je policajac podignuo, bila je lagana poput njegove kćeri. A njegova kći još ni u
školu nije krenula. Prekršio je pravila i sam je razbio lance. Odnio ju je iz naše
sobe, niza stube, pa na cestu, gdje je čekao hitnu. Djevojčica C. Deset godina. Dan
poslije, u bolnici su proglasili njezinu smrt. Nikada se nije osvijestila. Mislim da
mi je to bilo najgore od svega. Zadnje što je vidjela u životu bila je ona soba.
.ssss.
Nakon dvije noći u bolnici mogla sam samo kući. Mama i tata su me pokupili u
sobi i odveli me do automobila. Sjela sam na stražnje sjedalo i gledala im kose
preko naslona za glavu, poput djeteta.
Kad sam se probudila, bili smo u Sussexu, blizu kuće.
Ta kuća nalazi se na kraju sjenovita puteljka što se odvaja s ceste koja vodi iz
grada. Pokraj ulaznih vrata je klupa, na njoj leže tatine novine, a na njima
kamenčići da ne odlete. Kad kiši, novine se raspadnu i rastope među daskama.
Iza kuće je vrt, pun pčela i biljaka, s trampolinom. Iz vrta se kroz križnu rampu
može do golema polja koje se proteže do Downsa. Jedna bijela vjetrenjača ističe
se nasuprot nebu.
Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim što su sve žrtvovali zbog tog
preseljenja. Neposredno pred moj odlazak na fakultet, pronašla sam fotografije
bivše kuće pokraj Manchestera. Imala je tri kata, a puteljak popločen mozaikom
vodio je do ulaznih vrata. Ovdje smo imali dvije i pol sobe, a posjed je bio
premalen za sve projekte mojih roditelja. Jedan bi pao u zaborav čim bi se pojavio
neki drugi i zauzeo njegovo mjesto. Mama je prije bila glavna sestra u hitnoj
službi; ovdje je radila u općoj praksi, davala je cjepiva i čavrljala s pacijentima.
“Nije to baš tako jednostavno”, rekao je tata kad sam ga pitala za to.
“Meni se čini jako jednostavno.”
“Vjerovala ili ne, neke stvari ne razumiješ.”
Stigli smo do kuće, a on se izvukao iz malog automobila i uzeo moj kovčeg
iz prtljažnika. “Ja ću”, rekla sam, no on je odmahnuo glavom i odvukao ga kroz
vrata.
“Doma smo”, rekla je mama.
Sunce na rubu grebena Downsa. Zašli smo u sjenu kuće, ispod visećih košara,
i krenuli s pripremom čaja.
.ssss.
Kad sam prvi put došla ovamo, dovezla sam se s dr. K. i detektivom Jamesonom.
Njih dvoje sjedilo je na prednjim sjedalima, a ja otraga, sa suprugom detektiva
Jamesona. Tijekom vožnje, njezina je ruka lebdjela između nas, kao da se boji
dodirnuti me. Na benzinskoj postaji kupila mi je čips i rekla da je mogu zvati
“mama” - ako hoću.
198
 Pred kućom se još nalazio natpis “Prodaje se”, što mi se nije svidjelo; dr. K.
mi je odlučno tvrdila da će mi to mjesto biti dom. “Možda bi se mogli slikati?”
rekla je mama, pa smo se nas troje, moji novi roditelji i ja, stisnuli na vratima, ne
znajući trebamo li se smiješiti.
“Jesam”, rekla je dr. K.
Nakon slikanja, njih troje ušli su u kuću, a ja sam stajala na pragu, poput
ispijena vampira koji čeka poziv da uđe.
.ssss.
Rujan sam provela čitajući i spavajući. Spavala sam snom pravednika, bez snova.
Jutrom bi se sunčeve zrake prelile preko pokrivača i obasjale dječje knjige;
postere; uokvirenu diplomu. Budila sam se znajući točno gdje sam.
Subotom bi Olivia i Christopher došli vlakom. Nazvala me i Edna, pitala me
gdje sam, sumnjajući u moju financijsku razboritost; plaćanjem za sobu koju ne
koristim, rekla je, pokazujem slab osjećaj za razumno raspolaganje novcem.
Devlin je sjala cvijeće i e-mailove. Njezine: su poruke zvučale poput odlomaka iz
kakvog pretjerano izravnog vodiča za samopomoć.
.ssss.
Nemoj se sramiti. Sjeti se samo svih sranja koja se ne učine zbog srama.
Jebeš te seronje. Držim te i dalje na plaći. Jake pita za tebe, dakle udaja
za milijunaša i dalje je realna opcija.
.ssss.
Odgovorila sam raspitujući se o detaljima jesenskih ugovora, pa mi je i to poslala.
Neprestano sam osvježavala sandučić pošte, nadala sam se vijestima od Billa.
Svaki put zamislila bih ga kako sjedi pred starim laptopom i provjerava poštu
nadajući se mojoj isprici.
Čitala sam, trčala, masturbirala, kupala se, jela. U tome je problem kad dođeš
kući: moraš se vratiti onome “ja” koje ondje živi. S roditeljima sam razgovarala o
lakšim temama. Trebalo je popričati o vremenu, naravno; ljeto je pri kraju, i tako
svaki put. Mama se raspitivala o Oliviji i Christopheru; o Devlin i našim suludim
klijentima iz New Yorka; o JP-u, s neodobravanjem. Išla sam s njom u dućan i po
novine. Nekoliko sam dana provela s njom u ordinaciji, pomagala sam joj s
kartonima; smjestile bismo se na pod opkoljene papirima. “Poslat ću ti račun za
ovo”, rekla sam.
Nismo razgovarale o Hollowfieldu. Nismo razgovarale o Ethanovu vjenčanju.
Shvatila sam da su moji roditelji ostarjeli i da sam dijelom i ja za to odgovorna.
Sve one poruke na koje nisam odgovorila. A onda i poziv dr. K. u zoru. To
poštara ljude i više nego sam prolazak vremena. Katkad bih slušala ton njihovih
glasova, dopirao je iz njihove sobe noću, i znala sam da razgovaraju o meni.
Podočnjaci ispod tatinih, očiju objesili su se kao laloke, prešlo mu je u naviku da
me prati po prostorijama u kući. Probudio bi se nakon popodnevna drijemeža i

199
potrčao na kat, pokucao na vrata moje sobe, ili bi dojurio u kuhinju pa bi stao,
zbunjen, iznad mojeg doručka. “Zašto se brineš?” pitala sam ga, a on bi odmahnuo
glavom. Nije mi mogao reći.
“Ne znam”, odvratio je.
Jednoga toplog popodneva odnijela sam kantu vode u vrt i oprala trampolin.
To je bilo najbolje mjesto za čitanje. Otresla sam lišće i počela prati podložak,
opruge, noge. Bio je dovoljno čvrst da me drži dok mirujem; ako skočim, tresnut
ću o beton. Uzela sam pokrivač i jastuk, pa sam čitala sve dok se na vrt nije spustio
sumrak, mek i maglovit. Tata me došao potražiti. Gledala sam ga kako hoda
preko vrta. Spori, oprezni koraci. Ruke na križima. Stigao je do trampolina,
okrenuo se prema kući i s mukom se smjestio pokraj mene.
“Tata. Što radiš?”
“Htio sam ti se pridružiti. Što to čitaš?”
“Ništa važno.”
“Sjećaš se sati koje smo proveli na ovoj spravi?”
“Naravno.”
“Mislio sam da ćeš me ubiti.”
“Ma daj, uživao si.”
“Jesam. Uživao sam. Bili smo tako sigurni... no, da.” Spustila sam knjigu i
okrenula se prema njemu.
“Lex”, rekao je. Čekala sam da nastavi, no on je samo ležao zagledan u granje.
“Možeš ostati”, napokon je rekao. “Možeš ostati do kraja godine.”
“Tata...”
“Ostani, Lex. Nemoj ići na to vjenčanje. Ozbiljno. Ostani zauvijek, ako želiš.”
“Ne mogu. Znaš da ne mogu.”
Ali mogla sam. Iznad nas, brežuljci su bili zeleni i zlatni, prošarani živicama
i bjeličastim puteljcima. Mogla sam se zamisliti za deset godina, pa za dvadeset,
zauvijek živim djetinjstvo koje sam propustila. Posteri u mojoj sobi izbijeljeni od
desetljeća. I dalje dobro spavam u čvrstome krevetu.
“Nažalost”, rekla sam, “moram živjeti u stvarnom svijetu.”
Kimnuo je. Ipak, vrijedilo je pokušati.
“Gnjavim te, znam”, rekao je.
“Ne gnjaviš me, tata.”
“Kad si nam tek došla”, rekao je, “proganjali su me snovi o tebi. U njima si
uvijek bila tako sitna. Naišao bih na tebe i malo bismo razgovarali, kao da se već
dugo poznajemo. Katkad smo bili u dućanu, ili bi ti bila u vrtu, na trampolinu. Bila
si mala. Bilo ti je šest ili sedam godina. Dakle, davno prije nego što sam te stvarno
upoznao. Snovi bi u početku bili lijepi, zaista. No onda bi uvijek došao trenutak

200
kad bi morala otići. A ja kao da sam znao što te čeka. I nekako - nekako sam znao
čemu se moraš vratiti.”
Plakao je. Okrenula sam glavu, znala sam da ne želi da ga vidim takvoga, a
on je dlanovima pritisnuo oči.
“I onda bih se probudio”, nastavio je.
“Tata.”
“O Bože”, rekao je. “Oprosti.”
“Ma, sve je okej.”
“A kad se probudiš... jednom kad se probudiš, više se ne možeš vratiti u san,
ma koliko se trudio.”
Uvjet moje slobode bio je da ću odlaziti na terapiju kod dr. K. Tražila mi je i
psihologa u New Yorku, rekla je, no za to će trebati vremena. Morat će pronaći
pravu osobu. U međuvremenu ćemo se sastajati jednom tjedno.
Razgovarat ćemo.
Nisam željela odlaziti u njezinu ordinaciju u Londonu, i nisam je željela u
kući, gdje bi stalno ocjenjivala naš odnos. Pozdravljala bi tatu kao davno
izgubljena prijatelja. Stoga smo se dogovorile za neutralan teren, u kafiću u gradu.
Posluga je bila grozna, namještaj otrcan, no kava je bila izvrsna; oko toga smo se
slagale.
Više se nije trudila biti naročito uljudna. Uglavnom bi stigla prva, torbu bi
stavila na stol, a kaput na stolac. Naručila bi prije nego što bih ja došla, a šalica
kave ukazala bi mi na moje mjesto. Ne bi ustala da me pozdravi.
Iznad našeg stola stajala je ploča na kojoj je pisalo: Živi. Smij se. Voli.
“Kako si?” pitala bi, a ja bih odgovorila onako kako je tražila: jednostavno,
držala sam se činjenica. Dobro sam. Veselim se povratku na posao. Spremam se
za odlazak u New York. Evie je umrla davno, ubrzo nakon bijega iz kuće.
“Što misliš”, upitala bi dr. K., “zašto to tako dugo nisi mogla prihvatiti?”
Katkad bih uistinu odgovorila na to pitanje. Tijelo je izrazito učinkovito kad
treba zaboraviti bol, rekla sam. Treba li se čuditi što to može i um? Ili samo: zato
što ste mi pružili priliku za to. U očaju onih prvih dana u bolnici, ponudili ste mi
laž, a ja sam se uvukla u nju i zatvorila vrata za sobom. Kad ste mi napokon rekli
istinu, ja sam se u njoj već udomaćila. Već sam se raspakirala i promijenila brave.
A katkad mi se taj razgovor nije činio vrijednim truda.
Da, samoj sam sebi prodala priču. Pa što? Kakve veze ima što sam se uvjerila
da su se, neke stvari drukčije odvile? Ethan i Delilah i Gabriel i Noah: svi su oni
živjeli u vlastitim pričama. Svi mi sebi pričamo priče koje nam pomažu da ujutro
ustanemo. To nije pogrešno. Tijekom takvih dana, padalo mi je na pamet da je
samo ostavim ondje, za stolom. Pustite me da živim u svojoj priči, rekla bih.
Ovako.

201
 Samo o vjenčanju nismo razgovarale, zbog toga što sam rekla dr. K. da neću
otići. Pitala je za moju braću i sestre pod krinkom akademske znatiželje, no dok
sam govorila, na licu joj je bio izraz roditelja koji čeka pred školom i
uspoređuje svoje dijete s tuđom djecom. Opisala sam Anu i Ethanove uspjehe;
izostavila sam neke dijelove prizora iz spavaće sobe i raspričala se o ljubavnoj
priči naših protagonista.
“Čula sam da se Ethan ženi”, rekla je.
“Da, u listopadu.”
“U krugu obitelji?” Nije se smiješila.
“Eh, mislim da Ethan uživa u svjetlima pozornice”, rekla sam, “i ne voli ih
dijeliti s nama. Znate kakav je.”
Kimnula je. “Ethan”, rekla je držeći njegovo ime u ustima kao da pokušava
identificirati nepoznat začin. “Nadam se da će dobiti život kakav zaslužuje”,
nastavila je.
Tješila sam samu sebe s pomoću pravne teorije: ovo nije bilo lažno
predstavljanje, više je bila riječ o prešućivanju, a to je u redu. Devlin u mojoj glavi
sumnjičavo je izvila obrvu. No dobro: nisam željela potrošiti ovaj sastanak
na nešto sretno i prizemno.
Prije odlaska, dr. K. je zastala pokraj mene, već zakopčana kaputa. “Kad smo
već kod vjenčanja”, rekla je. Nije me pogledala: tako joj je bilo lakše.
“Da?”
“Drago mi je što ne ideš”, rekla je.
.ssss.
Katkad mi se činilo da se sastajemo radi njezina duševnog zdravlja, a ne mog.
Tijekom tih sastanaka govorila je više nego svih onih godina otkad smo se
upoznale. Na jarkome svjetlu kafića izgledala je umorno, iscrpljeno.
“Nikad neću zaboraviti izraz tvog lica”, rekla je, “kad sam ti prvi put rekla
istinu. Stalno razmišljam o tome. Već si tri mjeseca bila u bolnici i danima si se
raspitivala o njoj. Počela si divljati. Nisi mogla podnijeti pomisao da je već
u drugoj obitelji. Stalno si pitala - zašto im se ja ne bih mogla pridružiti? Bilo ti
je puno bolje, a ja sam počela sumnjati u ispravnost svojeg pristupa. Neće biti
kraja tome, znala sam. Točnije, postojao je samo jedan mogući kraj. Morat ću
ti reći.
Pa sam ti rekla. Bile smo na našem dvorištu, u bolnici. A kad sam ti rekla, ti
nisi prozborila ni riječ. Samo si me pogledala, nekako - ne znam, samilosno. Kao
da ti je žao mene zato što sam rekla nešto tako glupo. A onda si promijenila temu,
počela pričati o nečemu što s ovim nije imalo nikakve veze. O bolničkoj hrani.
Kao da me uopće nisi čula.

202
 Nakon toga, svaki dan kao da smo počinjale ispočetka. Sjećala si se pjesnika
koji je napisao neku opskurnu pjesmu koju sam usput spomenula, sjećala si se
imena životinje koju nikada nisi vidjela. No ovo si uvijek uspijevala zaboraviti.
Uporno sam pokušavala. Nisam znala što bih drugo. Čekala te nova obitelj,
škola u rujnu. Opet si hodala. Tako ti je dobro išlo, Lex. Točno sam se tome
nadala. Jamesonovi su dobili dijete, a ja sam dokazala svoje. Iskreno, nekako
sam pretpostavila da ćeš to ipak prerasti.”
“Kao dekicu za laku noć?” upitala sam. “Ili sisanje palca?”
“Znaš što je Alice govorila? ‘Izmišljena prijateljica - pa svako dijete ima
jednu takvu.’”
Njezina me odanost dirnula. Pokušala sam potisnuti osmijeh, no osjetila sam
ga na licu.
“Na kraju sam odustala od pitanja”, nastavila je. dr. K. “Zašto? Pa, sada znam.
Očigledno je, zar ne? Zato što si u svemu ostalome bila moj najveći uspjeh.”
.ssss.
U početku je bilo i neuspjeha. Primjerice, svi su bili jako zabrinuti zbog toga što
nemam prijatelja.
Pred kraj ljeta, mama me pratila širokim prilazom s drvoredom. Prelazile smo
iz sjene na sunce, obje nervozne. Ruka joj se sudarala s mojom. Na kraju prilaza
čekao nas je toranj sa satom, a ispod njega ravnatelj pružene ruke.
Toga sam jutra sjedila u praznoj učionici i rješavala testove. Skrivenim
dvorištima zujale su kosilice, mladić koji se dosađivao obavijestio me je da mi je
ostalo pola sata, pa deset minuta. Nakon toga, u svijetloj, drvom obloženoj radnoj
sobi, razgovarala sam s ravnateljem koji se raspitivao o tome što čitam (Mag
Johna Fowlesa; moji roditelji znali su da je o Grčkoj, ali nisu znali za scene seksa);
o tome koliko poznajem Bibliju (odakle početi?); znam li što znači filozofija (da);
te o tome koje je najzanimljivije mjesto koje sam ikad posjetila (Blackpool).
Tjedan poslije, sa šest godina zakašnjenja, dobila sam Školarinu. Zbog državnog
kurikula, rekao mi je ravnatelj, morat ću ići u razred s djecom dvije godine
mlađom od sebe. Možda će mi biti malo dosadno; u tom slučaju svakako mu
trebam reći.
Ispalo je da mi nikad nije bilo dosadno.
Imali smo sedam sati dnevno. Učili smo vezati kravatu. Imali smo domaće
zadaće. Lekcije iz plivanja, gdje sam se pogubila, prešla u drugu plivačku stazu i
poremetila vježbu drugih učenika. Učili smo raditi u Microsoft Wordu. Bila je tu
i golema školska knjižnica, iz koje sam mogla posuditi po osam knjiga odjednom
- “Osam” rekla sam mami putem kući - i gdje mi je knjižničarka rekla da će
nabaviti bilo koju knjigu koja me zanima, pod uvjetom da nije pornografija ili
Mein Kampf.
Dodijelili su mi dvije djevojke iz razreda koje su se trebale brinuti za mene,
pratile su me na ručak i tijekom odmora, tako da sam uvijek imala s kime sjediti;
203
pobrinule su se da imam prave udžbenike u torbi i da znam kamo idem. Nakon
prvoga tjedna više mi nisu trebale njihove usluge, a one su se s vremenom
pokupile i ostavile me da se sama snalazim po hodnicima. Drugi su učenici bili
uljudni, no navečer nikada ne bih dobila gomile poruka na kojima će se sutradan
temeljiti tračevi. Nakon prvog polugodišta nisu me pozivali ni na zabave.
Prijateljstvo mi je i dalje izmicalo. Proučavala sam učenike tijekom ručka i
odmora, pokušavajući shvatiti tu magiju. Smijali su se tako lako - tako glupo -
bilo čemu. Nitko od njih nije se doimao zanimljivim poput Ethana ili
bistrim poput Evie.
“Nije to magija, Lex”, rekla mi je dr. K. “Moraš se samo malo potruditi”,
slegnula je ramenima.
Zamislila sam to: prilazim stolu punom učenika i spuštam pladanj s ručkom
pokraj njih. “U koju si školu išla prije ove?” pitat će netko, kao što su me već i
pitali, a ja ću se promeškoljiti i reći: “Pa...”
Izvila sam obrvu, a dr. K. se počela smijati.
“Ako ti to išta znači”, rekla je, “priznat ću ti da ni meni to nije išlo lako.”
Nisam bila nesretna. Svake večeri za kuhinjskim stolom moji su se roditelji
raspitivali o tome kako sam provela dan. Njihova je znatiželja bila beskrajna.
Noću sam razgovarala s Evie, najprije kao da je pokraj mene u mojem novom,
čistom krevetu, a poslije s telefonom na uhu, tako da mi je bilo lakše povjerovati.
Nitko se nije smijao kad bih odgovorila na pitanje u razredu ili kad bih pročitala
zadaćnicu. Bila sam čudna, no tolerirali su me. “Nisam usamljena”, rekla sam dr.
K. i to je bila istina.
.ssss.
A onda je došao dan kad sam pojela Božić.
Prvi prosinac s Jamesonovima. Izveli smo cijelu predstavu tradicionalne
obitelji, nesigurno odjenuvši naše nove živote. Otišli smo do grada po jelku, koja
je mirisala na hladnoću i bila puno prevelika za dnevnu sobu. “Neće stati”,
rekla sam mami, čekajući tatu ispred vrtnog centra; činilo mi se to kao
bespotreban trošak i brinula sam se.
“Ne brini se”, rekla je mama. “Tako je svake godine.” Vidjela je da se i dalje
mrštim pa je dodala: “Poslije ćemo se smijati zbog toga, vidjet ćeš.”
Dobila sam raznovrsnu božićnu opremu: GD s klasičnim božićnim pjesmama,
adventski kalendar, pulover s pingvinima. Dobila sam i čarapu za poklone, unatoč
svojoj skepsi. “Djed Božićnjak ne postoji”, rekla sam.
“Da, dobro”, odvratio je tata. “Ali darovi postoje.” Badnjak smo proveli
dovršavajući pripreme. Darove sam zamatala sporo da nisam mogla sporije,
strogo pazeći na sve detalje. “Lex, ne moraju biti baš tako uredni”, rekla je
mama, ali ja sam zaključila da moraju. Iz kuhinje su odzvanjale božićne pjesme.
Mama je mahnito pekla, svakih pola sata začuo bi se alarm pećnice, a uz njega i

204
novi miris. Pozivala nas je da obavimo neobične zadaće: trebalo je ukrasiti
čovječuljke od paprenjaka, trebalo je prebrajati vrste sira.
Te su se noći mirisi širili kućom, a ja sam ležala u krevetu, blistajući od
zadovoljstva, razmišljajući o svemu što smo pripremili: o nabranim korama
mesnih pita; čvrstim paprenjacima; o zdjeli pudinga s vanilijom. Kruljilo mi je
u želucu, proganjala su ga sjećanja na gladnu prošlost.
Podignula sam ruke iznad glave. Sloboda.
Najprije s tube, pa kuhinja. Hladnjak je u mraku bio krcat. Samo jednu stvar,
pomislila sam. Nešto sitno.
Skinula sam pladanj sa sirevima s gornje police, Spustila ga na pult.
Razmotala sam prvi paketić i izvukla komad Comtea. Ruke su mi drhtale. Njegov
mi se okus razlio po jeziku. Moji su prsti već odmatali sljedeći paketić. Molim te,
pomislila sam, prestani. Ovo je grozno loša ideja. Sada sam jela sve brže, a glad
je zahtijevala nešto novo. U prvom ormariću pronašla sam božićni kolač u
njegovoj posebnoj prazničnoj kutiji. To ću. Pokraj njega paprenjaci, pa sam i njih
uzela.
Petnaest sam se minuta gostila u mraku. Izgladnjeli božićni duh, prežderava
se za obiteljskim stolom. Hrana na mojoj bradi, pod noktima. Udove mi je obuzeo
tupi, bespomoćni užas, prikovao me za stol. Kad su moji roditelji stigli do kuhinje,
ja sam se odlučivala za sljedeći, groteskni obrok: debelu, ružičastu puricu ili
tanjurić sa začinjenim maslacem.
Pod svjetlom je postalo očigledno koliko sve to loše izgleda. Od kolača su
ostale samo ruševine. Masakrirani paprenjaci. Sir se topio po stolu. Vrata
hladnjaka bila su otvorena, iz njega je brujalo.
Progutala sam knedlu.
“Oprostite mi”, rekla sam. “Nisam...”
“Bože”, rekla je mama. “A trebalo je biti savršeno.”
Na licu joj je bio izraz koji dugo nisam vidjela. Namrštena usta, bora između
očiju. I tata je to vidio pa ju je tako zgrabio za ruku da je jauknula.
“Nemoj ni slučajno...” rekao je, a ona se okrenula prema njemu. Rekao joj je
nešto, pretiho da bili čula. I dalje ju je držao za ruku. Kad me opet pogledala, više
nije bilo gađenja, ostala je samo nevjerica. Gotovo se nasmijala.
“Mislili smo da ćeš ići tražiti darove”, rekla je i umjesto da se nasmije, zabila
je glavu tati u prsa i počela plakati.
.ssss.
Dani su bili dugi, no tjedni su prolazili. Kad sam zadnji put razgovarala s
Ethanom, nije ga zanimalo kako sam, žurilo mu se.
“Nećeš vjerovati kakva su mi pitanja postavljali posljednjih tjedana”, rekao
je.

205
 Bila sam u svojoj sobi, s knjigom u ruci, pa sam je otvorila. “Kakva?” upitala
sam.
“Pitali su me kako želimo da nas najave”, rekao je. “I želimo li da nam se
šampanjac iznese prije ili poslije konfeta.” Pronašla sam mjesto gdje sam stala.
Na prozoru je svjetlucalo nekoliko kapljica kiše, a ispod njega mama je
skuplja rublje. Dosadna, mirna nedjelja.
“Pitali su me za razmještaj gostiju po stolovima”, nastavio je, “i za jebeno
posuđe.”
Zastao je.
“Ti dolaziš”, rekao je. “Zar ne?”
“Nadam se”, odvratila sam.
Sve je bilo dogovoreno. Mogla sam zamisliti putovanje: vlak do Londona, let
do Atene; nakon toga manji avion i vožnja do ružičaste vile pedeset metara od
mora. A onda Ethan na kraju prolaza, sretan što me vidi.
“Puno mi znači”, rekao je, “što ćeš biti ondje.”
“Kao što sam rekla. Nadam se.”
.ssss.
Zadnje sam popodne provela u svojoj sobi rješavajući se ostataka svojega
djetinjstva i puneći vreću za smeće. Pisma i darovi dolazili su dugo nakon bijega,
čak i nakon što smo otišli iz bolnice. Bolničarke su ih slale u našu novu kuću uz
ironične poruke. Uz plišanog medvjedića visokog jedan metar: Nismo baš sigurne
da je za tvoju dob. Uz užasnu, rukom slikanu repliku fotografije s plaže u
Blackpoolu: Mislile smo da će te ovo nasmijati. Uz bocu šampanjca: Nije nam
jasno što im je bilo u glavi.
Prve godine oduševljavala me novotarija posjedovanja svari. Krevet mi je bio
pun plišanih životinja, onih za malu djecu. U kutu sobe podignula sam oltar
prepun darova, koje sam svakoga dana pregledavala - podignula bih majicu, loptu
ili knjigu, pa bih ih vratila na mjesto, točno tamo gdje su bili. Čestitke sam slagala
na prozorski okvir, morale su biti savršeno jednako udaljene od stakla i ruba.
Draga djevojčice A...
Čak i kad sam shvatila koliko je to apsurdno - drugi su učenici u mojoj školi
sami birali svoje stvari, nisu se oslanjali na morbidnu fascinaciju neznanaca -
nisam se mogla natjerati da to pobacam. A sada sam se grčila od srama kopajući
po ostacima. Suludi darovi, neželjeni i čudni. Slikovnice; igre na ploči kojima su
nedostajali dijelovi; pisma koja su mi nudila gomile misli i molitvi, bez ikakve
predodžbe o svemu što je izgubljeno. Bilo je tu jedno pismo koje sam čekala,
a kad sam ga pronašla, popela sam se na krevet i udobno se smjestila. Željela sam
uživati u njemu.
Draga Lex, pisalo je. Dugo sam razmišljala o tome što ti želim reći. Možda
me se nećeš sjetiti. Bila sam ti učiteljica u osnovnoj školi Jasper Street, u dobi od
devet do deset godina. Jako su me uznemirivale okolnosti u tvojoj obitelji. Mislim
206
da sam vjerovala da će obrazovanje i knjige biti dovoljne da te spase - bila je
to ideja mlade, naivne učiteljice koja nije shvatih da je izgubila tlo pod nogama.
Mnoge sam godine provela žaleći zbog toga što nisam ništa poduzela, i prije i
nakon što sam otkrila što se dogodila tebi i tvojoj braći i sestrama. Neizmjerno
mi je žao što ti nisam pomogla. Zbog toga ću žaliti do kraja života. Želim ti sve
najbolje, Lex i - iako znam da te knjige ne mogu spasiti od svega - nadam se da i
dalje čitaš.
Pred očima mi se pojavio lik gospođice Glade, stoji u školskom hodniku i
maše mi. Pismo sam ponovno pročitala, a onda ga ubacila u vreću za smeće.
.ssss.
Posljednja večera. Tata je popodne nekamo nestao, pa se vratio noseći dvije boce
crnoga vina.
“To ti je najdraže”, rekao je. “Zar ne?”
Nisam prepoznala naljepnicu, no kimnula sam i iz ladice izvukla otvarač.
“Hvala”, rekla sam.
“Za Lex”, rekao je tata. “Koja se uvijek znala snaći.”
Otpili smo i sjeli za stol. Prvi put otkad sam došla bilo nam je neugodno, pa
sam pila sve više pokušavajući to prikriti.
“Nisam skuhala dovoljno povrća”, rekla je mama. “Zar ne?”
“Sve je super”, odvratila sam.
“Kako je prošlo raščišćavanje?”
“Još nekoliko vreća. Ostavit ću ih u sobi. Sada ima puno više mjesta, slobodno
ga iskoristite.”
“Ti paketi su stalno dolazili”, rekla je mama, “u početku. Mislili smo da
nikada neće prestati.” Dobacila je pogled tati. “Dr. K. je rekla da ih bacimo. Sjećaš
se?”
Sjećam se.
“Meni se činilo da ne mogu naškoditi”, nastavila je mama. “No dobro. Osim
pčela.”
To je bio pravi početak naše obiteljske predaje, prvi zapis u knjizi folklora. U
vrijeme doručka stigla je velika kutija; poštar ju je držao ispruženih ruku poput
žrtve prinosnice i spustio je ha prag. Pisalo je: Oprezno postupati. Sadrži
pčele. “Nikad nisam vidio nešto takvo”, rekao je poštar i šmugnuo. Nas troje
stajali smo na vratima, zureći u kutiju. Ozbiljni poput ekipe za razminiranje, još u
kućnim ogrtačima. Uz pčele je stigla rukom ispisana poruka puna dobrih želja. Na
kraju je pisalo: Zaključili smo da pčelarstvo ima izniman terapijski učinak.
“Terapijski”, rekao je tata smijući se.
Pozvali smo lokalnog pčelara po paket. Bio nam je zahvalan što smo ga se
sjetili.
Jeli smo dalje, vilice su zveckale po tanjurima.
207
 “Nešto ti moram reći”, rekao je tata.
Položio je ruke na stol s dlanovima prema gore, kao da se sprema za molitvu.
Uhvatila sam ga za jednu ruku, mama za drugu.
“To vjenčanje”, nastavio je tata. “Brinemo se, Lex.”
Intervencija, dakle. Pustila sam njegovu ruku i nastavila jesti.
“Nije dobro za tebe da ih ideš vidjeti”, rekla je mama. “Tako kaže dr. K., zar
ne? Mi bismo htjeli... htjeli bismo da se vratiš u New York. Na posao, gdje ćeš
biti na sigurnome i sretna. Ništa ne duguješ Ethanu.”
“To je obiteljske? vjenčanje. Odmor.”
Mama je pogledala tatu, a tata mene.
“Što je rekla dr. K.?” upitao je.
Njihovo međusobno povjerenje, odavno iskovano na bolničkim hodnicima i
u sobama bez prozora.
“Ona se ne brine”, rekla sam.
“U tom slučaju..
Moji su se roditelji zagledali u prazne tanjure, kao da još čekaju obrok pun
utjehe.
“Ako baš morate znati”, rekla sam, “ne idem sama.”
.ssss.
Olivia i ja odletjele smo sredinom tjedna, rano ujutro. U zračnoj luci bezvoljno
smo lunjale po knjižari, drogeriji, umornih očiju razgledavajući stvari koje nikada
nećemo kupiti. Isprobavale smo sunčane naočale od kojih nijedne nisu mogle
sakriti koliko staro izgledam ovako rano ujutro.
“Šampanjac?”
“Može.”
Našle smo jedan od onih iritantnih bijelih barova usred čekaonice za odlaske.
Nekoliko odavno krepanih jastoga bilo je izloženo na ledu.
“Jesi li vidjela, JP je dobio bebu?” upitala sam.
Na internetu sam našla JP-ovu sliku s bijelim smotuljkom u naručju. Mama i
beba su dobro. Djetetu su dali ime Atticus, a ja sam zakolutala očima iako sam u
tom trenutku bila sama.
“Jako lijepo”, rekla je Olivia. “Valjda.”
“Da barem mali bude naporan”, rekla sam. “Ono, ne da je bolestan ili nešto.
Samo da gnjavi.”
“Ljuta si”, dodala je Olivia.
“Kipim od gnjeva, iskreno rečeno”, rekla sam, a ona se gotovo zagrcnula
gutljajem šampanjca i uhvatila me za ruku.

208
 ***
Olivia mi je rekla da moram početi više trošiti, pa sam u rent-a-caru uzela jedini
kabriolet koji su imali. Bio je upravo onakav kakvim sam ga zamišljala kao dijete
- imao je i gumbić kojim se spuštao krov. Olivia je prasnula u smijeh čim ga je
ugledala i nastavila se smijati cijelim putem, cijelo vrijeme pridržavajući naočale,
torbicu, kosu.
Kamene stube vodile su do ružičaste vile s terasom i drvenim kapcima, po
zidovima su se verali gušteri. U daljini se uzdizao brijeg. Vrt je bio u sjeni goleme
smokve, a dalje se protezao među borovima i grmovima divljeg cvijeća;
ispod njega pružala se uvala i more. Ostavile smo kovčege na terasi i spustile se
do plaže, nismo bile još spremne govoriti; tišina je bila tako potpuna da se činilo
kao da netko sluša. Improvizirani drveni mol ljuljao se na valovima plime, sklizak
i pun iverja, a u sjeni uvale mali čamac bez vesala, okrenut naopačke. Bilo je
nečeg nevjerojatnog u tim naizgled običnim predmetima ostavljenima tako na
osami, kao da su začarani ili ukleti.
Olivia je sjela na šljunak, skinula cipele i čarape, pa traperice. “Idemo”, rekla
je. “Nema čekanja.”
Oteturale smo u more držeći se za ruke, stopala bijelih ispod vode u pličini.
Između nas rojila su se jata prozirnih ribica poput lastavica.
.ssss.
Te prve noći, u nepoznatom krevetu s pogrešnom vrstom jastuka, dobila sam
Billov e-mail. Dat će novac, pisalo je.
Dugo sam ostala ležati tako, zureći u poruku. Sretni otkucaji mojega srca bili
su preglasni za sobu. Olivia je spavala, a nisam mogla razgovarati ni s kime
drugim kome bih to voljela reći. Odšuljala sam se do kuhinje, natočila čašu vina
i otišla na terasu. Noć je bila topla, srebrna, a ja sam podignula čašu u zdravici.
Uskoro će kuću u Ulici Moor Woods broj 11 prekriti skele, a iza njih kuća će
se promijeniti.
.ssss.
Prostorije su pune ljudi koji nose alate i boce. Čiste podove i vrt. Na katu ruše
zidove i premještaju ih. Šale se oko sadržaja vrta, ali samo za danjeg svjetla.
Christopher dolazi u provjeru, u puloveru od kašmira i zaštitnom prsluku.
Nitko ne želi krš i otpatke iz kuće, čak ni za reciklažu. Početkom nove godine
gipsaju, pa ostavljaju kuću da se suši. Ugrađuju prozore, svjetla, utičnice,
prekidače. Stavljaju vrata, unose pokućstvo. Na kraju slijedi dekoracija interijera.
U knjižnici, lokalni umjetnik naslikat će djevojčicu i dječaka u prirodnoj veličini,
drže se za ruke. Trče, kreću se, samo što nisu pobjegli sa zida. Dječaku je sedam
ili osam godina, djevojčica je tinejdžerica. Stariji su nego što su ikada bili, smiješe
se jedno drugome.

***
209
Tri dana živjele smo u slavljeničkom duhu, lagano i bez plana, često pijane. Trčala
sam rano ujutro dok je zrak još bio svjež. Prije ručka odlazile smo na plivanje.
Olivia bi otplivala daleko izvan uvale, prema otvorenu moru, tako da ju je bilo
teško razaznati usred valova i sunčevih zraka. Ja sam stala na dubini gdje sam još
mogla dotaknuti dno i samo sam nespretno plutala, slušajući svoj dah i šum
valova. Promatrala sam plažu i stijene iznad nje. Cijeli je otok bio pun
skrovitih uvala i maslinika. Ovdje se moglo povjerovati u mitove. Ovdje se moglo
vjerovati u bilo što. Odgacala sam natrag na obalu, preko šljunka, s mene se
slijevala morska voda.
Tu vrstu sreće uvijek se trudiš zapamtiti, da ti pomogne za teških dana.
Ponovno sam bila plavuša: Ethan će biti zadovoljan, pomislila sam. Pile smo
cijelo popodne, kuhale ekstravagantne večere: riblji slijed, mesni slijed. Sir.
Sjedile smo na terasi do kasno u noć, razgovarajući ili čitajući. Olivia se nije
raspitivala o događajima toga ljeta, a ja ih nisam spominjala.
“Kad ostarimo”, rekla je, “kupit ćemo tavernu.”
“Samo bez gostiju”, dodala sam.
“Ma da, naravno.”
“Tjerat ćemo ih”, rekla sam, “čak i kad ne bude nikoga živog unutra.”
“Imate li rezervaciju?”
Dan prije vjenčanja probudili su me glasovi u uvali. Uljezi; možda nešto iz
mojega sna. Iskoprcala sam se iz kreveta i otišla do kraja vrta s kavom u ruci. U
uvali se usidrila jahta, pedesetak metara od obale, pomoćni je čamac već bio
na plaži. S mola je skočio muškarac, napravio salto i pljusnuo u vodu. Kad je
izronio, nešto je doviknuo ekipi na jahti, bili su za doručkom. Englezi. Preplavilo
me razočaranje. Čarolije je nestalo. Gosti su počeli stizati na vjenčanje.
.ssss.
Te sam noći zadržala Oliviju na terasi što sam duže mogla. Prošla je ponoć, s jahte
se više nije čula glazba; popile smo drugu bocu, pa i treću. “Idem ja”, rekla je ona,
već je bilo dva u noći, podignula je ruke braneći se. “A savjetujem i tebi da
legneš.”
Još se jednom vratila, iz usta joj je visjela četkica za zube.
“Znaš”, rekla je, “uopće ne moraš otići na to glupo vjenčanje.”
“Laku noć, Olivia.”
“Idi u krevet, Lex.”
Neće biti spavanja. Raščistila sam stol. Istuširala se. Otvorila sam prozor sobe
i legla na pokrivače, zagledala se u noć. Bila sam previše pijana da bih čitala.
Tišina kuće širila se na sve strane, preko mora i preko ceste; do Delile i Ethana,
samih u unajmljenim sobama; do grada i prazne svadbene sale. Cijeli je otok
spavao. Samo da se nečim zabavim, iz ormara sam izvukla odijelo za vjenčanje i

210
objesila ga na vrata sobe. Zagledala sam se u praznu odjeću, kao da će me
zabaviti. Sako na dvostruko kopčanje i široke hlače. Boje plamenca.
Neka me gledaju.
Više nisam imala što raditi pa su me spopale noćne misli. Sjetila sam se
posljednjeg susreta s dr. K., kad sam joj rekla da jedva čekam sletjeti u New York.
Sjetila sam se molbe svojih roditelja za kuhinjskim stolom, pomislila na
njihovu raspravu koja je tome sigurno prethodila. Sjetila sam se riječi upućenih
Delili. Ne u hotelu, nego prije toga.
Bilo je to tijekom posljednjeg jadnog obiteljskog okupljanja. Svaki se susret
odvijao u nekakvom domu punom žarkih predmeta kojih je očigledna svrha bila
da nam odvuku pažnju. Imali smo vođene razgovore i grupne vježbe; sada je bilo
Slobodno vrijeme. Ethan je pregledavao zadaću s dlanom na čelu i olovkom iza
uha. Gabriel se usredotočio na svoj PlayStation: štakor na dvije noge bježao je od
stijene, no ona bi ga svaki put sustigla i zdrobila, bez iznimke. Ja sam s Delilom
igrala Scrabble, pobjeđivala sam.
“Kakva je tvoja kuća?” upitala je.
“Ha?”
“Tvoja kuća. Tamo gdje živiš.”
“Zgodna je”, odgovorila sam. “Stvarno je zgodna,” Zamislila sam se. “Imam
svoju sobu”, dodala sam.
Delilah je prezirno otpuhnula. Zgađeno je odmjeravala svoja slova.
“Svatko ima svoju sobu”, rekla je. “A tvoji roditelji? Jesu li strogi?”
“Kako to misliš?”
“Ja mogu raditi što hoću. A ti?”
“Katkad.”
“Katkad?”
Gledala me, tijelo joj se umirilo. Spremno za napad. Zagledala sam se u svoja
slova.
“Vidjela satnih kad su te doveli”, rekla je Delilah. “Ljude koji su te posvojili.”
Podignula sam pogled.
“Izgledaju mi nekako staro”, rekla je.
Pomislila sam na mamu i tatu: kako su me pratili toga jutra na vlak za London
s domaćim sendvičima i dva primjerka istih novina. Ja sam nosila novu haljinu
koju smo mama i ja zajedno odabrale nakon duga razmatranja, posebno za ovu
priliku, i koja me počela svrbjeti čim smo izišli iz kuće.
Delilah je bila u poderanim trapericama i majici s kapuljačom.
“To se dogodi”, rekla je, “kad te zadnju odaberu.”

211
 Zgrabila sam ploču za Scrabble i bacila je na nju. Promašila ju je i pala na
pod. Slova su se razletjela po sobi. Nekoliko ih se odbilo od njezina lica i tužno
joj sletjelo u krilo.
“Zašto si ti preživjela?” Moj je glas bio sramotno preglasan za tu malu,
plastičnu sobicu. “Kad...”
Vrata su se otvarala, ruke su posezale za nama. U tom trenutku, Delilah je bila
ranjena. Obrisala je usta dlanom, kao da provjerava ima li krvi. Kao da sam je
udarila.
“Ti si trebala umrijeti”, rekla sam.
Tada sam počela dozivati Evie. Bilo je to zbog šoka njezine odsutnosti. U
svakoj obitelji imaš saveznike, a ja sam svoju saveznicu izgubila. Unatoč svem
trudu, bila sam sama i posramljena, sa starim roditeljima, u jeftinoj haljini.
Dozivala sam ju kao onih prvih dana u bolnici, kao da me čeka iza vrata. Delilah
se držala za terapeuta, Ethan se držao svojega stola. Dugo im je trebalo da shvate,
tijekom te noći i dana koji su uslijedili. Dozivala sam je onako kako se
doziva nekoga za koga si siguran da će se odazvati.
.ssss.
Red automobila protezao se do crkve. Putem su bili postavljeni natpisi Dva
kilometra do vjenčanja! Jedan kilometar do slavlja! - pa se Olivia mrtva-hladna
okrenula prema meni i pitala me jesam li sigurna da idem u pravom smjeru.
Sada smo se pridružile povorci, zaglavile smo između Bugattija i prašnjavog
taksija, i nastavile puževim korakom prema trgu.
Od ceste do crkve nizali su se cvjetni lukovi, a ispod njih ljubičasti sag.
Zagledala sam se u goste, čekali su u blistavim, elegantnim skupinama,
fotografirajući se međusobno. Nikoga nisam poznavala; što je bilo za očekivati.
“Čekat ću te”, rekla je Olivia, a ja sam požurila iz automobila tako da se ne
predomislim.
Dugo sam smišljala kako ću pozdraviti Ethana. Ušla sam u sjenu crkve i
najprije sam ugledala njega u smokingu usrdna lica, pred njim red ljudi čeka
njegovu pozornost. Nije se doimao napetim. Muškarac s kojim je razgovarao
kimao je, smijao se, opet kimao. Prošla sam pokraj njih i uvukla se u praznu
klupu, pa na lice namjestila dobroćudan osmijeh. Sa svojega mjesta iza oltara
gledao me Isus, raširenih ruku, sumnjičav. Kao da govori: Ma daj.
Dr. K. i ja katkad smo razgovarale o vjeri. “Što misliš o tome?” upitala me.
To me pitala i za sve drugo.
“O čemu?”
“O Bogu”, odgovorila je. “Primjerice.”
Nasmijala sam se. “Skeptična sam.”
“Nisi ljuta?”
“Zašto bih bila ljuta?”

212
 Čekale smo.
“Pa nije on kriv za to, ne?” rekla sam.
“Ovisi o tome koga pitaš.”
“Ne, ne ovisi.”
Vrata crkve su se zatvorila. Ethan je stao na kraj prolaza, sam. Pokraj njega
svećenik.
Sklopila sam ruke. U redu je, pomislila sam i izgovorila u sebi svoju
uobičajenu molitvu: Ne krivim te. U tišini prije nego što je svećenik progovorio,
podignula sam pogled. Preko pognutih glava i šešira, Ethan je gledao mene.
.ssss.
Nakon bacanja konfeta napučili smo ulice gradića sve do hotela. Iznad nas žice i
bršljan. Stranci su nam mahali s nakrivljenih balkona. Sunčeve zrake blještale su
između zgrada, sjene su postajale sve duže.
Delilu sam našla u hotelskom vrtu. Cijeli se vrt sastojao od niza terasa -
najprije terasa sa stolovima, nešto niže širok travnjak s bazenom i šatorima, sve
do gradskih zidina. Delilah je sjedila na rubu jedne terase s čašom vode i
cigaretom u ruci. Crna haljina otkrivala joj je vrh kralježnice.
“Zar nije bilo divno?” rekla je.
“Jako me dirnulo”, odvratila sam i sjela pokraj nje.
“Znaš”, rekla je, “mislim da su se vjenčali iz ljubavi.”
“A inače se ljudi vjenčaju zbog čega?”
“O, puno je drugih razloga. Misliš da će potrajati?”
“Sve dok Ethanu bude od koristi, valjda. Jesi li vidjela cugu?”
“Sakrili su je u sobičku pokraj zahoda. Daj i meni nešto donesi, može?”
Putem sam prošla pokraj Peggy i Tonyja Grangera. Sjedili su za stolom u
sjeni, sa svojim zaštitnim faktorom i svojim anonimnim sinovima. Peggy se
hladila jelovnikom.
Zaključila sam da ih Ethan nije pozvao zbog društva - nisu bili ni blizu
dovoljno važni za to - nego da im pokaže svoj divni život. Peggy me pogledala, a
kad sam joj se zajedljivo nasmiješila, okrenula je glavu. Uzela sam četiri čaše
šampanjca i vratila se Delili.
“Jesi vidjela da je teta Peggy tu?” rekla sam, a Delilah je zakolutala očima.
“Jesi pročitala njezinu knjigu?” upitala sam.
“Daj, Lex. Znaš da ja baš ne čitam. Ali ovako ću ti reći. Da mi se odjednom
počne čitati, ne bih posegnula za njezinom knjigom.”
“Dala je sve od sebe da nas spasi.”
Delilah se nasmijala. “Da ga jebeš”, rekla je. “Tko bi rekao.”
“Kako je Gabriel?”
“Još se nije ubio.”
213
 “To je dobro.”
“Da, valjda je”, odvratila je.
Spustila je čašu na blago nakošeni zidić terase, šampanjac se nagnuo do ruba
čaše, pa se zagledala preko zida. “Sigurno si razmišljala o tome”, rekla je.
“Stalno.”
“Znaš”, nastavila je, “dugo sam u Bibliji tražila nešto što bi zabranjivalo
samoubojstvo. Nešto za što bi se on mogao uhvatiti, valjda. I što sam našla?
Jebeno ništa.”
U tišini smo pile neko vrijeme.
“Delilah?”
“Da?”
“Znam što si učinila za Gabea i žao mi je zbog onoga što sam ti rekla. Kad
smo se zadnji put našli kao obitelj. To je bilo stvarno grozno od mene.”
“Bilo je prilično dramatično”, rekla je Delilah. “Priznajem ti to. Ali nikad ti
se nisam naročito sviđala, Lex. Ne moraš se sada početi truditi oko toga.”
Čekala sam, više nisam imala što piti.
“Sve je okej”, dodala je. “U stvari, moram ti reći da mi je u interesu vjerovati
u oprost.”
“Što?”
Krenula je s drugom čašom i drugom cigaretom, ruku punih grijeha.
“Već si me pitala”, rekla je, “jesmo li pokušali pobjeći. Ja i Gabe.”
“Čula sam vas. Jedne noći, pred kraj...”
“Nismo pokušali pobjeći, Lex. Jasno mi je zašto bi ti to zaključila. To da
nismo više mogli trpjeti zatočeništvo, kao ni ti. Ali nije se dogodilo to. Gabrielu i
meni... bilo nam je tako užasno dosadno. Smišljala bih zadatke samo da
nas zabavim. Znaš Gabriela. Uvijek je radio ono što mu se kaže. Bilo kakve
gluposti. Ono, tko će se izvući iz spona. Tko može dodirnuti najdonju stubu?
Takve stvari.
A toga dana odlučila sam da mi je rođendan. Naravno, nismo ga slavili. Nisam
ni znala koji je točno dan. Probala sam brojiti od Božića, pa sam možda bila blizu.
I bio je to jedan od onih dana kad je kuća mirisala na kolače. Znaš te dane. Nisam
proždrljiva, nisam ni tada bila - ali ti su dani znali biti jako dugi. Pa sam Gabeu
rekla da bi mi možda mogao dati dar. Nisam to ozbiljno mislila, naravno.
Mislila sam da će se okrenuti i poslati me u jednu stvar.”
“Nikad ti to ne bi rekao”, rekla sam.
“I tako sam ja pričala o darovima i svjećicama i kako mi je to najgori rođendan
u životu. A tog su dana spone bile labave. Šmugnuo je iz kreveta i kroz vrata s
onim osmijehom na licu - znaš ga - kao da je kralj svemira.

214
 Valjda sam mislila da će biti okej. Otac je spavao. Majka je bila s bebama u
njihovoj sobi. Pa sam legla na pod i gledala kako silazi niz stube. Najdalje što je
ikad otišao. U podnožju se okrenuo prema meni, i dalje se smiješio, a ja sam -
ozbiljno to mislim, Lex - ja sam pomislila: uspjet će.
Uvukao se u kuhinju, ja sam ležala na podu, čuvala sam stražu, čekala ga.
Izišao je iz kuhinje s dvije najveće kriške kolača od limuna koje sam ikad vidjela.
Ono, bile su goleme. Odmah sam pomislila: Gabe, to nećeš moći sakriti. Ali
nije bilo povratka. Iz sve snage sam se molila da se uspije vratiti do sobe, a onda
ćemo nešto smisliti. Nešto ćemo isplanirati. A onda se na predzadnjoj stubi,
naravno, jer jebeno ništa ne vidi, spotaknuo. Kolača je bilo posvuda. Gabe se
rasuo po podu. I čija su se vrata otvorila?”
Zagledala se u Ethana, koji je privrženo promatrao Anu, upravo onako kako
mu je naložio fotograf.
“Mislila sam da će nam pomoći”, nastavila je. “U onim prvim sekundama,
stvarno sam mislila da hoće.”
“Ali nije?”
“Daj, Lex. I sama znaš odgovor na to pitanje. To je jedan od razloga zašto
sam danas došla. Mislila sam da ću mu možda moći oprostiti.”
Tu je stala, skupljajući hrabrost. Ovaj dio priče nije mogla pretvoriti u
smiješnu zgodu.
“Gabe nijedanput nije spomenuo moj rođendan”, rekla je. “Trajalo je cijelu
večer, a on je uporno šutio. Otac mi je rekao da se okrenem, valjda da me poštedi,
pa sam se okrenula. Ali sve sam čula. Nakon toga se promijenio. Počeli su napadi.
Bio je najslađi klinac na svijetu, ali te je noći nešto umrlo u njemu.”
Sjetila sam se zvukova koji su odzvanjali sve do kraja hodnika, kako li su tek
zvučali Delili, u maloj, mračnoj sobi, s licem okrenutim prema zidu.
Ethan je okupljao Aninu obitelj za fotografiranje. Djevojčice koje su nosile
cvijeće pokušavale su mu privući pozornost; podigao je jednu iznad glave, sretno
je vrištala.
“Je li on bio ondje?” upitala sam. “Te noći?”
“Daj, Lex”, odvratila je Delilah, a ja je nisam mogla pogledati, znala sam da
će odgovor biti na njezinu licu. “Što misliš, tko ga je držao?”
.ssss.
Ana je inzistirala da se i mi slikamo kao obitelj. Uporno nam je mahala, nije ju se
dalo ignorirati, a Delilah i ja smo se pogledale.
“Mislim da se nećemo moći izvući”, rekla sam.
S čašama u ruci otišle smo do bazena gdje je cvjetni luk razdvajao terasu od
trave. Spustila sam sunčane naočale na oči. Pričekale smo da Anina obitelj završi:
podijelili su se u dva reda, pola je obitelji klečalo naprijed. Djevojčice su se sretno

215
zavaljale u prašinu. “A sad jedna šašava”, rekao je fotograf, a Ethan je posjeo Anu
na svoje koljeno i poljubio je dok je njezina obitelj klicala.
Došao je red na nas. Delilah je stala pokraj Ane, ja sam bila s druge strane,
pokraj Ethana. Kad je prebacio ruku oko mojih ramena, imala sam osjećaj da se
na mene spustila težina cijeloga jednoga svijeta. “To su svi?” pitao je fotograf, a
Ethan je kimnuo: Da, to smo svi mi.
.ssss.
Za večerom su me smjestili između Delile i muža jedne od djeveruša. Nosio je
smoking i čim je pronašao svoj stolac, izvukao je ubrus iz čaše sa susjednog
mjesta i obrisao znoj s lica.
“Dakle”, rekao je, “čije ste vi cure?”
“Anine”, odvratila je Delilah.
Stisnula me za koljeno.
“Stare smo prijateljice”, nastavila je. “Upoznale smo se u galeriji.”
“Umjetnice, jasno”, rekao je i natočio tri čaše vina. Pitala sam se koliko često
Ethan večera s takvim ljudima. Ruga li im se potajno ili je počeo stvarno uživati
u njihovu društvu? On i Ana hodali su između stolova držeći se za ruke,
usredotočeni jedno na drugo, a naš se sudrug nagnuo prema nama.
“Što znate o njemu?” upitao je nakon pljeska. “Osim onoga sto svi znaju.”
“Što svi znaju?” ponovila sam.
Teško je progutao. “Ne znate?” rekao je. “Za zlostavljanje.”
Zastao je, čekajući našu reakciju. “Bilo je u svim vijestima”, rekao je. “Davno.
Nekakvi su roditelji držali svoju djecu kao životinje, Kavezi, izgladnjivanje.
Godinama je trajalo. Negdje na sjeveru, naravno. A on je - ozbiljno vam kažem -
bio jedno od te djece.”
“Tema nije baš prikladna”, rekla je Delilah, “za vjenčanje.”
“Loše mi je čim pomislim na to”, dodala sam ja.
“Što osobi bude u glavi nakon toga?” upitala je Delilah.
“Točno to hoću reći”, odvratio je. “Kako vjerovati nekom takvom?”
“Možete li mi dodati kruh?” upitala sam.
“A što je bilo s ostalima?” rekla je Delilah.
“Bog zna. Doživotna terapija. Mislim da ih je nekoliko čak i umrlo.”
“Samo nekoliko”, rekla je Delilah meni i slegnula ramenima.
“A čime se vi bavite?” upitala sam.
“Novcem”, odvratio je, kao da ne bih shvatila da mi počne objašnjavati.
Rekla sam: “Ja sam odvjetnica.”
“Dobra?”

216
 Počela sam jesti. Delilah se nagnula preko mene. “Najbolja”, rekla je i tu se
razgovor završio.
.ssss.
Plesni podij nalazio se u dnu vrta, gdje smo Delilah i ja pile prije večere.
Generacije Anine obitelji skladno su se kretale. Djevojčice s cvijećem jurcale su
među njima, valjale se po travi hvatajući se za haljine. Netko je gurnuo Ethana u
bazen i sada je bio u središtu pažnje, mokre kose, razvezane kravate, kapao je po
podiju. Ja sam tonula u sebe, znala sam to. Sve tužnija i mekša. Bilo je to zbog
plesa, valjda.
Delilah se srušila u stolac pokraj mene.
“Što nije u redu?” upitala je.
“Ništa.”
“Imam dojam da nekog tražiš.”
“Ne, samo gledam.”
Zatvorila je oči. “Uvijek gledaš”, rekla je. “Zašto ne bi zaplesala?”
Spustila je glavu na moje rame.
“Onaj tip”, rekla je, “za večerom. Na koga te podsjeća?”
Bio je na rubu podija, razgovarao je s curom u haljini koja se doimala
jeftinijom od drugih. Nagnula je glavu, kao da pokušava odlučiti hoće li biti
impresionirana ili će ga otpiliti.
“Na Oca”, odvratila sam.
“Vidiš, u tome je problem”, nastavila je. “Svijet ih je pun.”
Ustala je i zateturala, ponudila sam joj ruku da ne padne. Zapalila je cigaretu
i podignula čašu, pa se odmaknula od mene, smijući se, pružajući mi ruke. Gledala
sam je kako pleše, smiješeći se njezinoj apsurdnosti - svi su joj se micali s puta.
Pjesma je završila, a ona se okrenula prema meni i spojenim palčevima i
kažiprstima oblikovala srce. Ljubav. Takva je Delilah: preobrazi se prema potrebi.
.ssss.
U dva u noći otišla sam po svoj sako i torbu. Plesni je podij utihnuo; posljednji su
gosti u grupicama sjedili u vrtu, ili su pili vino iz boca na terasi. Ana je ležala u
šatoru, s djeverušom je pijuckala koktel.
“Gdje je Ethan?” upitala sam. Slegnula je ramenima. “Dođi ovamo”, rekla je
i raskrilila ruke poput djeteta koje traži da ga se podigne. Zagrlila sam je odozgor,
s licem u njezinoj kosi. Bile smo blizu, dovoljno blizu za tajne, i ona mi je rekla:
“Danas je bio dobar dan.”
“Stvarno jest.”
“Žao mi je. Za ono kad si...”
“Ne moraš se ispričavati.”

217
 “Hej”, rekla je kao da se upravo sjetila. “Jeste li se ti i Delilah za večerom
pretvarale da ste netko drugi?”
Kad se prestala smijati, poljubila me u obraze. “Pošalji mi Ethana”, rekla je,
a ja sam kimnula. Trenutak prije nego što ću otići, opet sam se okrenula prema
njoj.
“Sljedeći put kad se vidimo”, rekla sam. “ne noćas, naravno - moramo
razgovarati.”
Natraške sam se udaljavala od nje, s rukama u džepovima. “Moramo
razgovarati o Gabrielu”, rekla sam. “Bolje mu je. Mislim da će ti se svidjeti.”
Ethan nije bio u vrtu, nije ga bilo na recepciji. Zamolila sam da mi pozovu
taksi, da me dočeka na trgu, pa sam krenula mračnim, tihim ulicama. Dvoje
zalutalih gostiju hvatali su se pred jednom kućom, pokraj mene je prošla djevojka
teturajući prema hotelu. Kapci na prozorima bili su spušteni, no kroz neke se
probijalo svjetlo televizora, vidjela su se lica ljudi koji su ih gledali. Zakopčala
sam sako, podignuo se vjetar. Za jedan tjedan više neće biti aviona. Sezoni je
došao kraj.
Ethana sam pronašla na trgu. Stajao je na ulazu u crkvu, zagledan prema oltaru
s pićem u ruci. Popela sam se stubama prema njemu. S praga su se vidjele ikone,
čekale su u mraku. “Ana te traži”, rekla sam.
“Lex. Nismo stigli razgovarati. Zar ne?”
“Kažu da se to dogodi, kad si na vlastitom vjenčanju.”
“Iskreno, radije bih bio razgovarao s tobom”, rekao je. Vjetar je šibnuo kroz
vrata, nešto se srušilo u crkvi. “Idem ja, samo sam se došla pozdraviti.”
Spustio je ruke na moja ramena. Činilo se kao da smišlja što reći - riječi koje
će biti savršene - no nije ih uspijevao smisliti.
“I čestitam”, rekla sam. “Još jednom. Vraćam se u New York. Nećemo se baš
tako skoro opet vidjeti.”
Uhvatila sam ga za ruke i maknula ih sa sebe.
“Nemoj zajebati”, rekla sam.
.ssss.
Olivia me čekala kako je i obećala. Čitala je na terasi, zavaljena u bijeli plastični
stolac s nogama na stolu. Iznad njezine kose noćni su leptiri udarali o žarulju. Na
stolu je stajala prljava čaša, a pokraj nje prazna boca crnoga vina. “Mislila sam ti
ostaviti malo”, rekla je, “ali predugo te nije bilo.” Dovukla sam stolac i uvalila se,
pa podignula noge na stol pokraj njezinih.
“Kako je bilo?” upitala je. Posegnula je za mojoj rukom, dopustila sam joj da
je primi.
“Dobro.”
“Dobra hrana? Dobro vino?”
“Aha.”
218
 “Možemo drugi put razgovarati o tome, ako hoćeš.”
“Aha. To bi mi bilo draže.”
Uzela je knjigu sa stola i počela čitati. Ubrzo ju je ponovno spustila i
pogledala me preko čaše.
“O svemu?” upitala je.
“Da, dobro. O svemu.”
.ssss.
Ujutro sam se probudila promrzla i smušena, sklupčana na madracu koji smo
iznijele na terasu. Valjda smo se htjele probuditi gledajući u more. Usred noći to
se, činilo kao dobra ideja.
Čula sam brujanje motora. Olivijin je kovčeg bio kod vrata. Spustila se
stubama ruku punih stvari, s podočnjacima, oprezna koraka. “Ovo nije baš
idealno”, rekla je ugledavši me. “Trebale smo ostati još jedan dan.”
“Možda druge godine.”
Šaptale smo onako kako to činiš rano ujutro. Ugurala je ostatak stvari u
kovčeg, izborila se sa zatvaračem i nacerila. “Jebeš mi sve”, rekla je. Čvrsto me
zagrlila i poljubila me u kosu, a onda joj je kovčeg bio u ruci i nestala je u jutru.
.ssss.
Moj let bio je kasno popodne, a nisam baš imala posla. Svukla sam ružičasto
odijelo i krenula u šetnju po sobama dodirujući lijepe predmete. Stari kameni uteg
za papir na stoliću pokraj kreveta. Minijatura čamca, rukom oslikana, iste boje
kao onaj u uvali. Otvorile smo sve prozore pa se pljuskanje valova čulo po cijeloj
kući. Prvi put nakon mnogo tjedana bila sam sasvim sama.
Pod tušem sam razmišljala o New Yorku.
Zamislila sam večeru s ChromoClickom, što ću odjenuti. Jake će sjediti s druge
strane stola. Razmišljala sam o novom psihologu i poslu koji će još valjati obaviti.
Znala sam da mi je dr. K. namjeravala pomoći i da je očekivala da ću i ja pomoći
samoj sebi; dogovorile smo se da ćemo razgovarati čim sletim. Nije me otpustila.
Tako mi je to rekla. Stajale smo pred našim kafićem nekoliko dana prije nego što
sam otišla, a ona je kopala po torbici tražeći svoju posjetnicu. Kao da
nemam njezin kontakt. Svih ovih godina.
“A što ako potraje zauvijek?” upitala sam.
“Onda će trajati zauvijek”, odvratila je, a kad se uspravila, u njezinu je
pogledu bilo nečega što je oduvijek bilo tamo.
Jednako žestoko kao i prvi put. Ponos.
Odjenula sam se u bijelo i odnijela kovčeg u automobil, pa se uputila iz kuće
dolje kroz vrt.
Grane su se njihale na povjetarcu poput čovjeka koji se meškolji u snu. Jahte
više nije bilo u uvali, more se odmaralo pod sunčevim zrakama, prozirno pri obali,
duboko, blistavo plavo u daljini. Podne je odzvanjalo pjesmom zrikavaca.
219
 Posljednji trenuci. Ovamo bih dolazila, pomislila sam, odmoriti se od tuge
grada.
Dlanom sam zaklonila oči.
Netko je dolazio plažom.
Odlučno je hodala prema vodi. Kretnje njezinih mišića, tetiva i kosti. Koža
topla od sunca. Bila je onakva kakvu sam je oduvijek zamišljala.
Provukla sam se između stabala do uvale, s borovim iglicama u tabanima.
Znala sam da nema žurbe. Ona će me čekati. Znala sam točno kako će se
nasmiješiti. Uspjele smo stići ovamo, reći će. Nakon sveg tog silnog vremena.
Stala sam na sunce i zazvala njezino ime. Stajala je pored, same vode, licem
okrenuta ka pučini, a onda se okrenula prema meni i podignula ruku. Možda me
pozivala, a možda je samo mahala.

220
 ZAHVALE

Mnogo hvala mojoj veličanstvenoj agentici i prijateljici Juliet Mushens. Ne mogu

zamisliti ovo ludo putovanje bez tebe. Zahvale idu i fantastičnoj Lizi DeBlock,
zbog njezine praktične magije.
Hvala svim podagentima i urednicima koji su promovirali ovaj roman.
Posebno zahvaljujem Phoebe Morgan i Lauri Tisdel, na njihovim uvidima,
pameti i smislu za humor. Ovaj roman bez vas ne bi bio ovakav.
Hvala i ekipama u HarperFictionu u Velikoj Britaniji, te u Vikingu u SAD-u,
na izvanrednoj kreativnosti i podršci.
Iznimno sam zahvalna svojim kolegama, starima i novima, na bodrenju i
razumijevanju. Hvala i mnogim učiteljima koji su me poticali da nastavim pisati.
Posebno sam zahvalna gospodinu Howsonu i njegovu odsjeku za engleski jezik;
bio je beskrajno susretljiv upravo kad mi je najviše trebalo.
Hvala mojim divnim prijateljima i obitelji.
Hvala Lesley Gleave i Kate Gleave. Hvala Anni Bond, Marini Wood i Jen
Lear, na vremenu provedenom u razgovoru o knjigama. Hvala Willu Parkeru,
Anni Pickard, Elizabeth i Paulu Edwardsu, Jamesu Kempu, Tomu Pascoeu, Sari
Rodin, Naomi Deakin, Sophie i Jimu Robertsu te Rachel Edmunds za to što su sa
mnom od početka dijelili uzbuđenje.
Hvala Gigi Woolstencroft jer je vjerovala u ovaj roman puno prije mene.
Posebno hvala i Paulu Smithu, Rachel Kerr, Matthewu Williamsonu te Ruth
Steer, na godinama smijeha i ljubavi.
Hvala mojim roditeljima, Ruth i Richardu Deanu, koji su kuću ispunili
pričama i koji su uvijek bili uz mene.
I na kraju, moja zahvalnost i ljubav ide Richardu Trinicku, mojem najvećem
zagovorniku i najžešćem protivniku, koji nikada nije prestao vjerovati.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

221