Naslov izvornika:

Anne Marie Selinko

DÉSIRÉE
 Anne Marie Selinko

Désirée
povijesni roman
U najdubljoj boli knjigu posvećujem uspomeni na moju sestru Liselotte, na
njezinu vedrinu i plemenitost
 PRVI DIO

KĆI TRGOVCA SVILOM IZ MARSEILLEA

MARSEILLE, POČETKOM GERMINALA GODINE II
(Krajem ožujka 1794. po maminom starinskom kalendaru)

Smatram da žena može puno lakše nešto postići kod muškarca ako ima
dobro razvijene grudi. Zato sam odlučila sutra ujutro strpati četiri rupčića
sprijeda u haljinu ne bih li doista izgledala odraslo. U stvari ja i jesam već
odrasla, ali to znam samo ja, a inače se još dovoljno ne primjećuje.
Prošle godine u studenom napunila sam četrnaest godina i tata mi je
poklonio za rođendan ovaj divni dnevnik. Ali šteta je te lijepe stranice kvariti
pisanjem. Dnevnik sa strane ima malu bravu, pa ga mogu zaključati. Čak ni
moja sestra Julie neće znati što piše u njemu. To mi je bio posljednji poklon od
tate. Moj tata je bio trgovac svilom, Francoise Clary iz Marseillea; umro je prije
dva mjeseca, od upale pluća.
– Što ću pisati u toj knjizi? – upitala sam zbunjeno kad sam je ugledala na
stolu među ostalim poklonima. Tata se osmjehnuo i poljubio me u čelo.
– Povijest građanke Bernardine Eugenie Désirée Clary. – rekao je, a na
licu mu se vidjelo da je ganut.
Večeras počinjem pisati svoju buduću povijest jer sam toliko uzbuđena da
ne mogu spavati. Zato sam se tiho izvukla iz postelje i jedino se nadam da se
Julie, tamo preko, neće probuditi od nemirnog plamena svijeće. Napravila bi
strašnu scenu.
Uzbuđena sam zato što sutra idem sa svojom snahom Suzannom
narodnom zastupniku Albitu da ga zamolimo da pusti Etiennea. Etienne je moj
brat, i život mu je u opasnosti. Prije dva dana iznenada je došla policija i uhitila
ga, ne znamo zašto. Slične stvari se danas događaju; tek je prošlo pet godina od
Velike revolucije, a neki kažu da još i nije završena. U svakom slučaju
svakodnevno giljotiniraju mnoge ljude na trgu pred Općinskom kućom, a i
opasno je biti u rodu s plemstvom. Srećom, mi nismo u rodu s finim svijetom.
Tata se sam probijao kroz život i uzdigao djedovu malu radnju u jednu od
najvećih trgovina svilom u Marseilleu. I on se veoma obradovao revoluciji, iako
je tik prije toga bio imenovan za dvorskog dobavljača pa je poslao kraljici pravi
svileni baršun. Etienne kaže da mu taj baršun uopće nisu platili. Tata je skoro
plakao kad nam je prvi put čitao letak na kome su bila tiskana Prava čovjeka.
Etienne vodi trgovinu otkako je tata umro. Kad su Etiennea uhitili, Marija,
naša kuharica, koja je prije bila i moja dadilja, odvede me ustranu i reče: –
Eugenie, čujem da Albit dolazi u grad. Tvoja snaha ga mora posjetiti i pokušati
iznuditi puštanje građanina Etiennea Clary. – Marija uvijek zna sve što se
događa u gradu.
Za večerom smo svi bili veoma tužni. Dva mjesta za stolom bila su prazna,
tatina stolica pokraj mame i Etienneova pokraj Suzanne. Mama ne dopušta da
netko sjedi na tatinom mjestu. Ja sam neprestance mislila na Albita i pravila
kuglice od kruha. Na što je Julie, koja je samo četiri godine starija od mene ali
mi stalno želi popovati, a to me dovodi do ludila, na što je Julie, dakle, rekla: –
Eugenie, nepristojno je praviti kuglice od kruha.
Prestala sam praviti kuglice od kruha i rekoh: – Albit je u gradu.
Nitko ne obrati na to pozornost. Kad ja nešto kažem, nikad nitko ne
obraća pozornost. Zato sam ponovila: – Albit je u gradu.
Na to mama reče: – Tko je to Albit, Eugenie?
Suzann nije slušala, jecala je nad tanjurom.
– Albit je – rekoh ponosna na svoje znanje – jakobinski zastupnik za
Marseille. Ostaje ovdje tjedan dana i bit će svakog dana u Općinskoj kući.
Suzann mora sutra ići k njemu, upitati ga zašto je Etienne uhićen, i mora mu
objasniti da je to neki nesporazum.
– Ali – zajeca Suzann dižući pogled – on me neće primiti!
– Mislim... mislim da bi bilo bolje, – reče mama oklijevajući, – da bi bilo
bolje da Suzann zamoli našeg odvjetnika da govori s Albitom.
Moja obitelj me ponekad grozno ljuti. Mama ne dopušta da se napravi
kod kuće ni boca pekmeza ada ona bar jednom ne promiješa, ali je spremna
stvari od životne važnosti prepustiti ishlapjelom odvjetniku. Mislim da su
mnogi odrasli takvi.
– Moramo sami govoriti s Albitom – rekoh. – A kao Etienneova žena
treba ići Suzann. Ako te je strah, Suzann, ići ću ja i zamolit ću Albita da pusti
mog velikog brata.
– Da se nisi usudila ići u Općinsku kuću – reče odmah mama i nastavi
jesti juhu.
– Mama, ja mislim...
– Ne želim dalje raspravljati o toj stvari – reče mama, a Suzann ponovno
počne jecati nad svojim tanjurom.
Poslije večere popeh se na mansardu da vidim je li se Person vratio. Ja,
naime, navečer dajem Personu satove iz francuskog jezika. On ima najslađe
konjsko lice koje čovjek može zamisliti. Visok je i mršav i jedini je plavokosi
čovjek kojeg poznajem. To je zato što je Šveđanin. Sam Bog zna gdje je Švedska
– negdje tamo gore blizu Sjevernog pola, čini mi se.
Person mi je, istina, jednom pokazao na karti gdje je, ali sam zaboravila.
Personov tata ima u Stockholmu trgovinu svilom, koja ima veze s našom
tvrtkom. Zato je mladi Person došao na godinu dana u Marseille raditi kao
volonter u tatinom poduzeću. Svi kažu da se trgovina svilom može naučiti samo
u Marseilles Tako se Person jednog dana pojavio kod nas.
Isprva ga nismo mogli nimalo razumjeti iako je tvrdio da govori francuski.
To uopće nije bilo slično francuskom. Mama mu je spremila sobu na mansardi
i rekla da je u ovo nemirno vrijeme bolje da Person stanuje s nama.
Zatekla sam Persona kod kuće, zaista, on je tako pristojan mladić. Sjeli
smo u salon. On mi obično čita iz novina, a ja mu ispravljam izgovor. Ja
ponovno, kao i toliko puta ranije, izvukoh stari letak s Pravima čovjeka koji je
tata donio kući pa smo se ispitivali jer smo ga htjeli naučiti napamet. Personovo
konjsko lice je pritom postalo sasvim svečano; on reče da mi zavidi na tome što
pripadam narodu koji je poklonio svijetu te velike ideje – Sloboda, jednakost i
vrhovna vlast naroda – recitirao je sjedeći pokraj mene.
A zatim doda: – Proliveno je mnogo krvi da bi se utvrdili ti novi zakoni. I
toliko nevine krvi. Ne smije se dogoditi da je ta krv uzalud prolivena,
mademoiselle.
Naravno, Person je stranac, i uvijek za mamu kaže gospođa Clary, a i za
mene gospođica Eugenie, iako je to zabranjeno; nas dvije smo samo građanke
Clary.
Odjednom Julie uđe u sobu. – Dođi malo, molim te, Eugenie – reče ona i
odvede me u Suzanninu sobu.
Suzann je sjedila šćućurena u fotelji i pijuckala porto. Kažu da porto
krijepi, ali ga meni nikad ne daju jer djevojčicama nije potrebno da se krijepe,
kaže mama. Mama je sjedila pokraj Suzanne. Vidjelo se kako pokušava izgledati
energično. Kad ona to pokušava, onda izgleda još slabija i bespomoćnija. Ona
tada skupi mršava ramena, a lice joj izgleda još sitnije ispod udovičke kapice
koju nosi otprije dva mjeseca. Jadna mama, podsjeća me više na siroče nego na
udovicu.
– Odlučili smo – reče mama – da Suzann sutra pokuša govoriti s
zastupnikom Albitom. I – doda mama nakašljavši se – ti ćeš ići s njom, Eugenie!
– Bojim se ići sama. Svi ti ljudi – promrmlja Suzann. Vidjelo se da je vino
nije okrijepilo već samo uspavalo. A ja sam se pitala zašto ja trebam ići s njom,
a ne Julie.
– Suzann je odlučila to učiniti zbog Etiennea – reče mama – i bit će joj
utjeha, moje drago dijete, ako i ti budeš uz nju.
– Ti ćeš, naravno, tamo šutjeti i pustit ćeš Suzann da govori – doda brzo
Julie.
Bila sam sretna što Suzann hoće ići Albitu. To je bio najbolji put da se
nešto postigne, jedini, po mom mišljenju. Ali, budući da sa mnom postupaju,
kao i obično, kao s djetetom, ne rekoh ništa.
– Sutrašnji dan će za nas biti pun najvećih uzbuđenja – reče mama
ustajući. – Zato moramo rano leći.
Otrčah u salon i rekoh Personu da moram leći. On savije novine i pokloni
se. – Onda vam želim laku noć gospođice Clary – reče on. Bila sam kod vrata
kad on odjednom nešto promrmlja.
Ja se okrenuh. – Jeste li nešto rekli, gospodine Persone?
– Samo... – poče on. Priđoh mu i bolje ga pogledah. Ali bio je mrak, a ja
nisam željela paliti svijeće jer smo se spremali na spavanje. U mraku je
Personovo blijedo lice bilo rasplinuto.
 – Samo sam htio reći, gospođice da ja... da se uskoro vraćam kući.
– Oh, žao mi je, gospodine. Zašto?
– Još nisam rekao gospođi. Nisam je želio uznemiravati. Ali, vidite,
gospođice, ovdje sam već preko godinu dana i sad sam opet potreban u radnji
u Stockholmu. A kad se gospodin Etienne Clary vrati, bit će kod vas opet sve u
redu. Mislim, i u radnji; i kad se vratim u Stockholm.
To je bio najduži govor koji sam čula od Persona. Nisam baš sasvim
shvatila zašto je on meni prvoj govorio o svom odlasku. Dosad sam mislila da
me nije uzimao ozbiljnije od ostalih. Ali sad sam, naravno, željela nastaviti
razgovor. Zato se vratih do kauča i pokazah mu jednim veoma otmjenim
pokretom da sjedne pokraj mene. Kad je sjeo, njegova visoka pojava savi se kao
džepni nožić. On stavi ruke na koljena, očito u nedoumici što da kaže.
– Je li Stockholm lijep grad? – upitah pristojno.
– Za mene je to najljepši grad na svijetu – odvrati on. – Po Melaru plove
zelene sante leda, a nebo je bijelo kao svježe opran pokrivač. Tako je zimi, ali
naša zima je veoma duga.
Po njegovom opisu nije mi se učinilo da je Stockholm naročito lijep.
Naprotiv. A i nije mi bilo jasno gdje to plove zelene sante.
– Naša trgovina se nalazi u Vester Langatanu. To je najmodernija
trgovačka ulica u Stockholmu. Nalazi se odmah iza kraljevskog dvorca – doda
ponosno Person.
Ali ja ga zapravo nisam slušala. Mislila sam na sutrašnji dan i na to kako
ću morati natrpati nekoliko rupčića sprijeda u haljinu, i...
– Nešto bih vas zamolio, gospođice Clary, – začuh uto Personove riječi.
Moram izgledati što ljepše, mislila sam, da bi meni za ljubav pustili
Etienna. Ali rekoh pristojno: – Što to, monsieur?
– Veoma bih rado – reče on oklijevajući – zadržao onaj list s Pravima
čovjeka što ga je gospodin Clary donio kući. Ja znam, gospođice, da je to
neskromna molba.
I bila je. Tata je uvijek taj arak papira držao na svom noćnom ormariću, a
poslije njegove smrti sam ga uzela ja.
 – Ja ću ga uvijek čuvati i poštivati, mademoiselle – reče Person.
Onda ga posljednji put zadirnuh: – Vi ste, znači, postali republikanac,
gospodine?
A on mi posljednji put odgovori, izmotavajući se: – Ja sam Šveđanin,
gospođice, a Švedska je monarhija.
– Zadržite letak, gospodine – rekoh. – I pokažite ga svojim prijateljima u
Švedskoj.
U tom trenutku vrata se širom otvore i ja začuh Julie kako šišti od bijesa.
– Kad ćeš u krevet, Eugenie?... Oh, – doda ona, – nisam znala da sjediš s
monsieur Personom. Monsieur, mala mora leći. Hajde, Eugenie!
Stavila sam skoro sve uvijače u kosu a Julie je već bila u postelji, i još uvijek
me je psovala.
– Eugenie, tvoje ponašanje je užasno. Person je mlad čovjek, a nepristojno
je sjediti u mraku s mladim čovjekom. Ti zaboravljaš da je tvoj otac bio
Francoise Clary. Tata je bio veoma cijenjen građanin, a Person čak ne zna ni
govoriti pristojno francuski. Ti ćeš osramotiti cijelu obitelj!
Tandara mandara! – pomislih, ugasih svijeću i zavukoh se dobro pod
pokrivač. Julie je potreban muž; onda bi mi život bio lakši.
Pokušah zaspati, ali mi sutrašnji posjet Općinskoj kući nije izlazio iz glave.
A mislila sam neprestano i na giljotinu. Često mi dolazi na oči pred san. Onda
zaronim glavu u jastuk da bih odagnala uspomenu. Uspomenu na nož i na
odsječenu glavu.
Prije dvije godine me je, naime, naša kuharica Marija odvela kradom na
Općinski trg. Progurale smo se kroz gomilu ljudi koji su se okupili oko gubilišta.
Željela sam sve dobro vidjeti. Morala sam čvrsto stisnuti zube jer su užasno
cvokotali. Crvena kola dovezoše do gubilišta dvadeset, što muškaraca što žena.
Svi su bili otmjeno odjeveni, ali se na svilenim hlačama gospode i čipkanim
rukavima gospođa bila uhvatila prljava slama. Ruke su im na leđima bile vezane
konopcima.
Po drvenom podu uzvišice oko giljotine bila je posuta strugotina, koju
svakog jutra i svake večeri poslije pogubljenja mijenjaju. Ali ta strugotina ipak
uvijek izgleda kao grozno crvenkasto blato. Cijeli trg zaudara na usirenu krv i
strugotinu. Giljotina je obojena crveno kao i kola, ali se boja skoro skinula jer
giljotina tu stoji već nekoliko godina.
Tog popodneva prvi je bio na redu jedan mladić iz okolice, koji je bio
optužen da se tajno dopisivao s neprijateljima u inozemstvu. Kad ga je krvnik
dovukao na gubilište, usne su mu se micale; mislim da se molio Bogu. Onda je
kleknuo, a ja zatvorih oči i začujem kako pada nož. Kad sam ponovno otvorila
oči, ugledah krvnika kako drži glavu u ruci. Glava je imala lice blijedo kao kreč
i razrogačene oči koje su buljile u mene. Srce mi prestane kucati. Usta na licu
blijedom kao kreč bila su otvorena kao da hoće nešto viknuti. Taj nijemi krik
nije prestajao. Ljudi oko mene zbunjeno su govorili. Netko je jecao, neki piskav
ženski glas se zacerekao. Onda mi se učinilo da se glasovi gube i sve mi se smrklo
pred očima – da, užasno mi se smučilo.
Poslije mi je bilo bolje, ali su ljudi oko mene vikali zato što sam im isprljala
cipele. Zatvorila sam oči da ne vidim krvavu glavu. Marija se stidjela zbog mog
ponašanja i izvela me iz gomile; čula sam kako nam se rugaju dok smo prolazile.
I otada često ne mogu zaspati jer mislim na mrtve oči koje zure i na nijemi krik.
Kad smo se vratile kući, ja sam užasno plakala. Tata me zagrlio i rekao: –
Francuski narod je vjekovima patio, a iz te patnje i ugnjetavanja rodila su se dva
plamena – plamen pravde i plamen mržnje. Plamen mržnje će izgorjeti i ugasiti
se u potocima krvi. Ali onaj drugi plamen, sveti plamen, mala moja, ne može se
nikad više potpuno ugasiti.
– Prava čovjeka se nikad ne mogu uništiti, zar ne, tata?
– Ne, ona se nikad ne mogu uništiti. Ali se mogu privremeno ukinuti,
otvoreno ili prikriveno, i pogaziti. No, oni koji ga budu pogazili, bit će najgori
zločinci u povijesti, jer, ako ikada i igdje u budućnosti ljudi budu svojoj braći
oteli prava slobode i jednakosti, nitko neće za njih moći reći: Oče, oprosti im, jer
ne znaju što čine, jer će poslije Deklaracije o pravima čovjeka oni dobro znati
što čine.
Dok je tata to govorio, glas mu se potpuno promijenio. Sličio je... da, sličio
je glasu dragog Boga, onako kako ga ja zamišljam, i što više vremena prolazi od
tog razgovora s tatom, sve bolje razumijem što je ustvari htio reći. A noćas
osjećam kao da je on tu negdje blizu mene. Bojim se za Etiennea, a i pomalo se
bojim i posjeta Općinskoj kući. Noću se čovjek uvijek više boji nego danju.
Kad bih samo znala da li će povijest mog života biti vesela ili tužna? Tako
bih željela doživjeti nešto naročito. Ali prvo moram naći muža za Julie.
A, prije svega, moramo Etiennea nekako izvući iz zatvora.
Laku noć, tata! Kao što vidiš, počela sam pisati svoju povijest.

24 SATA KASNIJE
(dogodilo se mnogo stvari)

Ja sam sramota za svoju obitelj.

Osim toga, toliko se mnogo stvari dogodilo da nemam pojma kako ću sve
to zapisati.
Prvo: Etiennea su pustili i sjedi dolje u blagovaonici s mamom, Suzannom
i Julie, i jede kao da je mjesec dana živio o kruhu i vodi. A u stvari je bio u
zatvoru svega tri dana!
Drugo: upoznala sam se s jednim mladićem veoma zanimljivog lica, čije
se ime uopće ne može izgovoriti – Bunopat, ili Bonapart, ili tako nekako.
Treće: dolje su svi bijesni, kažu mi da sam sramota za cijelu obitelj, i
otjerali su me u krevet.
Oni dolje proslavljaju Etienneov povratak, a mene, iako je moja ideja bila
da idemo Albitu, kude i kude, i nema nikoga s kim bih mogla razgovarati o
budućnosti i o tom građaninu Buonapar – nemoguće ime, nikad ga neću
zapamtiti, jednostavno, o tom mladiću. Ali moj jadni tata je sigurno naslućivao
kako se čovjek mora osjećati usamljenim ako ga njegova okolina ne shvaća i
zato mi je poklonio ovaj dnevnik.
Današnji dan je počeo jednom svađom za drugom. Prvo mi je Julie rekla
da je mama zapovjedila da odjenem onu strašnu sivu haljinu i, naravno, da
vežem čvrsto oko vrata onu čipkastu maramu. Borila sam se protiv marame, ali
Julie dreknu: – Misliš li da možeš ići u duboko izrezanoj haljini kao da si... kao
neka djevojčura iz luke, misliš li, dakle, da ćemo ti dopustiti da ideš u državnu
upravu bez marame?
Čim je Julie izašla brzo posudih njezinu kutijicu s rumenilom. (Za svoj
četrnaesti rođendan dobila sam i ja rumenilo, ali ga mrzim, jer je ružičast, prava
boja za bebe. Mislim da mi Julien boje trešnje mnogo bolje odgovara.) Pažljivo
ga stavih i pomislih kako su se sigurno mučile velike gospođe u Versaillesu koje
su morale staviti po trinaest različitih ružičastih nijansi jednu preko druge da
bi postigle željeno djelovanje. O tom sam čitala u novinama u jednom članku o
udovici Kapet, našoj kraljici, koju su giljotinirali.
– Moj ruž! Dokle ti trebam govoriti da ne upotrebljavaš moje stvari dok
ne zamoliš za dopuštenje! – reče ljutito Julie kad se vratila u spavaću sobu. Brzo
sam napudrala cijelo lice; onda prevukoh obrve i očne kapke navlaženim
kažiprstom – izgleda mi mnogo ljepše kad se malo sjaje. Julie je sjedila na
postelji i kritički me promatrala. Počela sam vaditi uvijače iz kose, ali su se oni
zapleli u moje kovrče. Imam tako strašno tvrdoglave prirodne kovrče da se
uvijek užasno namučim da ih uredim da u glatkim dugim uvojcima padaju do
ramena.
Izvana se začu mamin glas: – Zar to dijete još nije gotovo, Julie? Moramo
ručati da bi Suzann i Eugenie stigle do dva sata u Općinsku kuću.
Pokušah se požuriti, ali zbog toga postadoh još nespretnija tako da
naprosto nisam mogla urediti kosu.
– Julie, zar mi ne možeš pomoći?
Svaka čast onome tko je zaslužuje. Julie je imala ruke kao u vile. Za pet
minuta bila sam počešljana.
– U jednim novinama vidjela sam crtež na kojem je mlada markiza de
Fontaine – rekoh. Ona ima kratke kovrče i nosi kosu spuštenu na čelo. I meni
bi dobro stajala kratka kosa.
– Ona je odrezala kosu samo da bi svatko vidio kako je u posljednjem
trenutku spašena s giljotine! Kad ju je zastupnik Tallien prvi put ugledao u
zatvoru, sigurno je još imala svoju dugu kosu. Ali, – dodade Julie kao neka stara
tetka usidjelica – ne bih ti savjetovala, Eugenie, da čitaš u novinama članke o
markizi Fontaine.
– Ne moraš se ponašati tako s visine i mudro, Julie. Ja više nisam dijete i
točno znam zašto je Tallien pomilovao lijepu markizu Fontaine i što je od nje
tražio. I zato...
– Ti si nemoguća, Eugenie! Tko ti priča sve te stvari? Marija u kuhinji?
– Julie, što je s tim djetetom? – mamin glas bio je ljutit.
Napravih se kao da namještam maramu, i strpah četiri rupčića u izrez
haljine. Dva s desne strane i dva s lijeve.
– Smjesta vadi te rupčiće! Tako ne smiješ izaći – reče Julie, ali ja se
napravih da je ne čujem dok sam nestrpljivo izvlačila redom sve ladice i tražila
svoju revolucionarnu kokardu. Nađoh je, naravno, u posljednjoj ladici koju
sam otvorila, i zakvačili je na svoje, kako se meni činilo, veoma zavodničke
grudi od rupčića. Onda potrčah za Julie u blagovaonicu.
Mama i Suzann bijahu već počele jesti. I Suzann je stavila kokardu. Na
početku revolucije svi su nosili kokarde, a sad je nose samo jakobinci ili ljudi
koji kao mi idu u netko državno tijelo ili nekom zastupniku. Naravno, kad
vremena nisu bila sigurna, na primjer prošle godine kad su žirondinci bili
progonjeni i kad su masovno hapšeni, nitko se nije usuđivao izaći van bez
plavo-bijelo-crvene republikanske rozete. Isprva sam voljela te rozete s
nacionalnim bojama Francuske. Ali sad ih više ne volim. Mislim da je
nedostojno isticati svoje uvjerenje na ogrtaču ili reveru kaputa.
Poslije ručka mama izvadi staklenu bocu s portom. Jučer je samo Suzann
dobila čašu vina, a danas mama natoči dvije čaše i dade jednu Suzanni, a jednu
meni.
– Pij polagano – reče mi ona. – Porto krijepi.
Ja progutah veliki gutljaj; imao je ljepljiv i sladak okus. Obuzme me
odjednom neka toplina, a u isto vrijeme postala sam i veoma raspoložena.
Osmjehnuh se Julie, i u taj čas joj vidjeh suze u očima. A onda me čak zagrli oko
ramena i pritisne lice na moj obraz.
– Eugenie, – prošapće ona – pazi na sebe.
Bila sam jako vesela. U šali protrljah nos o Julien obraz i prošaputah: –
Možda se bojiš da će me zastupnik Albit zavesti?
– Zar ti nikad ne možeš biti ozbiljna? – reče Julie ljutito. – Nije baš šala ići
u Općinsku kuću dok je Etienne u zatvoru. Ti znaš da oni... – Julie odjednom
zastane.
Popila sam posljednji gutljaj porta. Onda je pogledam ravno u oči. –
Znam, Julie, znam što misliš. Obično zatvaraju i bliske rođake uhićenih. Suzann
i ja smo, naravno, u opasnosti. I ti i mama ste u opasnosti, ali budući da vas
dvije ne idete u Općinsku kuću, neće vas nitko primijetiti. I zato...
– Voljela bih da mogu ići sa Suzannom – reče Julie uzdrhtalim usnama,
ali se onda svlada. – Ali ako se vama nešto dogodi, bit ću potrebna mami.
– Ništa nam se neće dogoditi – rekoh. – Ali ako nam se dogodi, ja znam
da ćeš ti čuvati mamu i da ćeš me pokušati osloboditi. Nas dvije ćemo uvijek
biti jedna uz drugu, zar ne, Julie?
Suzann ne progovori ni riječ dok smo išle u centar grada. Išle smo brzo i
Suzann se nije osvrtala ni lijevo ni desno čak ni dok smo prolazile pokraj
modnih izloga u Ulici Canebiere. Kad smo stigle na veliki trg ispred Općinske
kuće, ona me odjednom uze za ruku. Htjela sam ne vidjeti giljotinu, ali je trg
još mirisao na svježu strugotinu i usirenu krv. Srele smo građanku Renar koja
je godinama pravila mami šešire.
Građanka se plašljivo osvrnu unaokolo prije nego što nam je kimnula
glavom. Očigledno je čula da je jedan član obitelji Clary uhićen.
Na ulazu u Općinsku kuću vladala je velika gužva. Kad smo se pokušale
probiti, netko dohvati Suzann za ruku. Jadna Suzann uzdrhta od straha i
problijedi.
– Što želite, građanke?
– Želimo razgovarati s građaninom zastupnikom Albitom, – rekoh brzo i
vrlo glasno.
Čovjek, mislila sam da je vratar, pusti Suzanninu ruku. – Druga vrata
desno – reče on.
Požurivši kroz slabo osvijetljen ulaz, našle smo se usred užasne galame i
strašno zagušljivog zraka.
 Isprva nismo znale što raditi. U tijesnoj čekaonici je sjedilo ili stajalo tako
mnogo ljudi da se čovjek jedva mogao kretati. Na suprotnom kraju sobe
nalazila su se još jedna vrata ispred kojih je čuvao stražu jedan mladić u
jakobinskoj odori s visokim ovratnikom i ogromnim crnim trorogim šeširom s
kokardom, u svilenom kaputu s veoma finim čipkastim manšetama i štapom
ispod ruke. Pomislih da je to sigurno jedan od Albitovih tajnika pa uzeh Suzann
za ruku i pokušah se progurati do njega. Suzannina ruka je drhtala i bila hladna
kao led dok su meni grašci znoja izbili po čelu; proklinjala sam rupčiće u haljini
od kojih mi je bilo još toplije.
– Željele bismo govoriti s građaninom Albitom – promrmlja Suzann kad
je prišla mladiću.
– Što? – poviče on na nju.
– Govorile bi s građaninom zastupnikom Albitom – promuca Suzann još
jednom.
– Svi u ovoj sobi žele s njim govoriti. Jeste li se već prijavile, građanke?
Suzann odmahnu glavom. – Kako se treba prijaviti? – upitah.
– Napišite svoje ime i zanimanje na listiću papira – reče on. – Za one koji
ne znaju pisati, pišem ja. To košta – on ispitivački baci pogled na naše haljine.
– Mi znamo pisati – reče Suzann.
– Tamo preko na prozoru građanke će naći papir i tintu – reče jakobinac
koji mi je izgledao kao arkanđeo na rajskim vratima.
Progurasmo se do prozora. Suzann brzo ispuni formular. Ime? Građanka
Suzann Clary i građanka Bernardine Eugenie Désirée Clary. Svrha posjeta?
Pogledasmo se u neprilici.
– Napiši istinu – rekoh.
– Onda nas neće primiti – prošapće Suzann.
– On će se i onako raspitati o nama prije nego što nas primi – rekoh. –
Izgleda da ovdje nije baš tako jednostavno...
– O jednostavnom se ne bi moglo govoriti! – promrmlja Suzann i napiše:
U svezi s uhićenjem građanina Etiennea Claryja.
 Onda se probismo do našeg jakobinskog arkanđela. On baci letimičan
pogled na papir pa se obrecne: – Čekajte – i iščezne iza vrata. Iščezao je, učinilo
mi se, čitavu vječnost. Ali se najzad vrati i reče: – Pričekajte. Građanin zastupnik
će vas primiti. Prozvat ću vas.
Malo kasnije vrata se otvoriše, netko nešto reče arkanđelu i on vikne: –
Građanin Joseph Petit. – Ugledah jednog starca s djevojčicom kako ustaje s
klupe pokraj zida. Brzo sam gurnula Suzann k praznim mjestima. – Bolje
sjednimo. Proći će sati dok dođemo na red.
Naš položaj se popravio. Naslonile smo se na zid, zatvorile oči, i micale
prstima na nogama u cipelama. Osvrnuh se oko sebe i primijetili našeg obućara,
starog Simona. Sjetih se kako je njegov sin, krivonogi mladi Simon, junački
marširao tim klimavim nogama u onoj povorci prije osamnaest mjeseci...
U ono vrijeme, prije godinu i po dana, vidjela sam tu povorku, i neću je
zaboraviti dok sam živa. Našu zemlju su sa svih strana napale neprijateljske
vojske. Inozemstvo nije htjelo priznati proglašenje Republike. Govorili su da se
naša vojska neće moći više dugo odupirati tim nadmoćnim snagama. Ali jednog
jutra probudila me pjesma ispod naših prozora. Skočila sam iz postelje, potrčala
na balkon i ugledala kako marširaju dobrovoljci iz Marseillea. Sa sobom su
vozili tri topa iz tvrđave jer se nisu htjeli pojaviti praznih ruku pred ministrom
rata u Parizu.
Poznavala sam mnoge od tih koji su marširali. Bila su tu dva apotekarova
nećaka, i – pobogu! – obućarev krivonogi sin Simon, koji se trudio da održi
korak s ostalima! Tu je bio i Leon, pomoćnik u našoj trgovini – on čak nije
tražio dopuštenje već se jednostavno digao i otišao! A iza Leona tri
dostojanstvena mladića tamnih očiju i crne kose, sinovi bankara Levija, kojima
je Deklaracija o Pravima čovjeka dala iste građanske slobode kao i svim ostalim
Francuzima, i koji su obukli blagdansko odijelo i išli se boriti za Francusku.
– Au revoir, monsieur Levi, – povikah, a njih trojica podignu oči i
mahnuše mi rukom. Iza Levijevih išli su sinovi našeg mesara, a zatim su dolazili
svrstani u redove radnici s dokova. Poznala sam ih po njihovim plavim
platnenim bluzama i kloparanju drvenih cokula. A svi su pjevali – Allons
enfants de la patrie – novu pjesmu, koja je preko noći postala slavna, i ja sam
pjevala s njima. Odjednom se Julie stvorila pokraj mene. Brale smo ruže s
puzavice koja je rasla oko balkona i bacale ih dolje. – Le jour de glore est arrive,
– pjesma se dizala k nama, a nama su suze tekle niz obraze. A dolje, Franchon,
krojač, dohvati dvije ruže i pogleda gore smijući se. Julie mahnu objema rukama
kao odgovor na njegov pozdrav i uzbuđeno poviče: – Aux armes citoyens, aux
armes! Još su izgledali kao obični građani u tamnim kaputima ili plavim
platnenim bluzama, kožnim čizmama ili drvenim cipelama. U Parizu su samo
neki dobili odore jer ih nije bilo dovoljno za sve. Ali bez obzira na odore, oni su
odbili neprijatelja i dobili bitke kod Valmya i Vatignyja – Simoni i Leoni i
Franchoni i Leviji. A pjesma koju su pjevali dok su marširali prema Parizu sad
se svira i pjeva širom cijele Francuske. Zove se Marseilleza jer su je kroz zemlju
pronijeli ljudi iz našega grada...
Dok sam razmišljala o tim događajima, stari obućar se dogurao do nas.
On se srdačno i malo zbunjeno rukovao s nama kao da nam želi izraziti svoju
sućut. Onda brzo skrene razgovor na kožne đonove koji se sad mogu dobiti
samo na crnoj burzi, o čemu je htio razgovarati s Albitom, i na svog krivonogog
sina, od kojeg nije imao vijesti. Onda prozvaše njegovo ime, i on se oprosti od
nas.
Čekale smo satima i satima, a njihove minute su sporo kapale. Pokatkad
bih zatvorila oči i naslonila se na Suzannu. Svaki put kad bih ih otvorila, sunčani
zraci su kroz prozor padali kosije i crvenije. U sobi je bilo manje ljudi. Izgledalo
je da Albit skraćuje razgovore jer je arkanđeo izvikivao imena sve češće. Ali
mnogi koji su prije nas bili ovdje još uvijek su čekali.
– Moram naći muža za Julie – rekoh. – U romanima koje ona čita
junakinja se zaljubljuje najkasnije kad joj je osamnaest godina. Kako si se
zapravo upoznala s Etienneom, Suzann?
– Ne smetaj mi – reče Suzann. – Moram se usredotočiti na ono što treba
tamo unutra kazati. – Ona pogleda na vrata.
– Ako ikada budem morala primati ljude, nikada neću dopustiti da čekaju.
Odredit ću im vrijeme kad trebaju doći, jedan za drugim, i odmah ću ih primiti.
Čekanje je strašno!
– Kakve to gluposti govoriš, Eugenie. Kao da ćeš ti ikada u svom životu,
kako to veliš, primati ljude?
Zašutjeh. Počne mi se još više drijemati. Porto najprije razveseli čovjeka,
pomislih, zatim ražalosti, i najzad umori. Ali je sigurno da ne krijepi.
– Nemoj zijevati. To je veoma nepristojno – reče Suzann.
– Oh, mi živimo u slobodnoj republici – promrmljah pospano. Ali se
trgoh jer su opet prozvali neko ime. Suzann stavi svoju ruku na moju. – Još nije
red na nas – reče ona. Ruka joj je još bila hladna.
Napokon zaista čvrsto zaspah. Spavala sam tako čvrsto da sam mislila da
sam kod kuće u krevetu. Odjednom me uznemiri neka svjetlost. Ne otvarajući
oči kao da rekoh: – Julie, pusti me da spavam, umorna sam – Jedan glas reče: –
Probudite se, građanko! – ali na to ne obratih pažnju sve dok me netko ne
prodrma za ramena.
– Probudite se, građanko. Ne možete ovdje spavati!
– Oh, pustite me na miru – progunđah, ali se odjednom probudih.
Uplašeno odgurnem tuđu ruku s mog ramena. Nisam imala pojma gdje se
nalazim. Bila sam u nekoj mračnoj sobi, a neki čovjek sa svjetiljkom se nagnuo
nada mnom. Za ime Božje, gdje sam ja?
– Ne uzbuđujte se, građanko, reče nepoznati. Glas mu je bio mek i
ugodan, ali je govorio stranim naglaskom, zbog čega mi je još više izgledalo da
sanjam neki ružan san. – Ne bojim se – rekoh i dodah: – Ali ne znam tko ste vi.
Nepoznati prestane osvjetljavati svjetiljkom moje lice, i budući da ju je
sada držao bliže sebi, mogla sam jasnije vidjeti njegove crte. Bio je to zaista lijep
mladić, ljubaznih crnih očiju, veoma glatkog lica i čarobnog osmijeha. Imao je
tamno odijelo i kaput preko njega.
– Žao mi je što vas uznemiravam – reče pristojno mladić, – ali idem kući
pa moram zatvoriti ured zastupnika Albita.
Ured? Otkud sam ja stigla u neki ured? Glava me je boljela i činilo mi se
kao da su mi noge od olova. – Kakav ured? I tko ste vi? – promucam.
– Ovo je ured zastupnika Albita. A ja se zovem, budući mi se čini da to
zanima građanku, Buonaparte, Joseph Buonaparte, pisar Odbora javne
sigurnosti u Parizu, dodijeljen zastupniku Albitu kao tajnik za vrijeme njegovog
putovanja u Marseille. Naše radno vrijeme je davno završeno; moram zatvoriti,
a protivno je pravilima da netko provede noć u Općinskoj kući. Zbog toga
moram najljubaznije zamoliti građanku da se probudi i da ode.
Općinska kuća, Albit! Sad sam znala gdje sam, i zašto. Ali gdje je Suzann?
Izgubila sam je.
– Gdje je Suzann? – upitala sam veoma ljubazno mladića.
Na to se njegov osmijeh pretvori u smijeh. – Nisam imao sreću upoznati
Suzann – reče on.
– Mogu vam reći jedino to da su posljednji od onih koji su došli vidjeti
građanina Albita otišli prije dva sata. Ja sam jedini čovjek u uredu. A i ja sad
idem kući.
– Ali ja moram čekati Suzann! – ostala sam pri svom. – Morate mi
oprostiti, građanine Bo ma...
– Buonaparte – pomogne mi mladić, uljudno.
– Dakle, građanine Buonaparte, morate mi oprostiti, ali ja sam ovdje, i
ovdje ću ostati dok se Suzann ne vrati. Inače će biti strašne grmljavine kad se
vratim kući sama i kad priznam da sam je izgubila u Općinskoj kući. To valjda
shvaćate, zar ne?
On uzdahne. – Strašno ste uporni – reče on, stavi svjetiljku na pod i sjedne
pokraj mene na klupu. – Kako je prezime toj Suzanni, i zašto je željela vidjeti
Albita?
– Ona se zove Suzann Clary, i žena je mog brata Etiennea, – rekoh. –
Etienne je bio uhićen pa smo Suzann i ja došle moliti da ga puste.
– Samo trenutak – reče on, uzme svjetiljku i iščezne kroz vrata pred
kojima je stajao arkanđeo na straži. Nagne se nad veliki pisaći stol i stane
pregledavati neke papire.
– Ako je Albit primio vašu snahu, – objasni on – dossieur vašeg brata mora
biti ovdje. Zastupnik uvijek traži dokumente o svakom slučaju prije nego što
razgovara s rođacima uhićenog.
Nisam znala što da kažem pa promrmljah: – Zastupnik je vrlo
pravdoljubiv i dobar čovjek. On me podsmješljivo pogleda. – Prije svega dobar
čovjek, građanko. Možda i previše dobar. Zato me je građanin Robespierre, iz
Odbora za javnu sigurnost, odredio da mu pomažem.
– Oh, vi, znači, poznajete Robespierrea – rekoh ne misleći. Zaboga, preda
mnom je netko tko poznaje zastupnika Robespierrea, koji je spreman uhititi
svoje najbolje prijatelje da bi služio Republici!
– Ah, evo nas! Etienne Clary – uzviknu mladić zadovoljno. – Etienne
Clary, trgovac svilom iz Marseillea. Je li točno?
Ja živahno kimnuh glavom. – Ali u svakom slučaju, u to vas mogu uvjeriti,
to je bio nesporazum. – Onda mi nešto padne napamet. – Slušajte – rekoh živo
– vi ste rekli da poznajete građanina Robespierrea, iz Odbora za javnu
sigurnost. Možda biste mu mogli reći da je do Etienneovog uhićenja došlo
greškom i...
Srce mi zastane jer mladić odmahne glavom polagano i ozbiljno. – U
ovom slučaju ja ništa ne mogu učiniti. Tu se ništa više ne može učiniti. Evo –
on svečano podigne jedan dokument – ovdje je rješenje, koje je priložio osobno
zastupnik Albit.
On mi pruži komad papira. – Pročitajte sami!
Ja se nagnem nad dokument. Iako je držao svjetiljku sasvim blizu, ništa
nisam mogla pročitati. Vidjela sam nekoliko na brzinu napisanih riječi, ali su
mi slova plesala pred očima.
– Tako sam uznemirena, molim vas pročitajte mi vi – rekoh, spremna
zaplakati.
– Po potpunom razjašnjenju slučaja pušten na slobodu.
– Znači li to – sva sam drhtala – je li to znači da je Etienne...
– Naravno! Vaš brat je slobodan. Vjerojatno već odavno sjedi kod kuće sa
Suzannom i ostalom obitelji uživa u večeri. A cijela obitelj je svečano
raspoložena zbog njega i vas je potpuno zaboravila. Ali... ali što je, građanko?
Počela sam bespomoćno plakati. Nisam mogla prestati, suze su mi tekle
niz obraze, plakala sam i plakala i nikako nisam mogla razumjeti zašto plačem
jer nisam bila tužna već jako sretna, a nisam znala da čovjek može plakati i od
radosti.
 – Tako sam sretna, gospodine – jecala sam – tako sretna!
Bilo je očito da je taj prizor neugodno djelovao na mladog čovjeka. On
spusti dokument i počne nešto prekapati po pisaćem stolu. Ja počnem čeprkati
po svojoj pompadour torbici da nađem rupčić, ali sam ga zaboravila staviti u
torbicu. Onda sam se sjetila rupčića u haljini i pružila ruku k izrezu. U tom
trenutku mladi čovjek digne oči i jedva je mogao povjerovati svojim očima: dva,
tri, četiri mala rupčića pojave se iz mog izreza kao da izvodim neki
mađioničarski trik.
– Stavila sam ih ovdje kako bi svatko pomislio da sam odrasla –
promrmljala sam jer mi se činilo da mu dugujem objašnjenje. Strašno sam se
stidjela. – Vidite, kod kuće sa mnom postupaju kao s djetetom.
– Vi više niste dijete, vi ste mlada dama – uvjeri me smjesta građanin
Buonaparte. – I sada ću vas otpratiti kući jer je za jednu mladu damu neugodno
da ide sama po gradu u ovo doba noći.
– To je vrlo ljubazno od vas, gospodine, ali ja to ne mogu prihvatiti –
zamucala sam u neprilici. – Sami ste rekli da želite ići kući.
On se nasmije. – Prijatelju Robespierrea se ne proturječi. Pojest ćemo sada
po jedan bombon, a onda ćemo poći.
On otvori jednu ladicu pisaćeg stola i pruži mi vrećicu. U njoj su bile
trešnje u čokoladi. – Albit ima uvijek bombone u svom pisaćem stolu – reče mi
on. – Uzmite još jedan bombon. Dobar je, zar ne? U današnje vrijeme samo
zastupnici mogu sebi priuštiti takve bombone. – U posljednjoj rečenici se
osjećalo malo gorčine.
– Ja stanujem na drugoj strani grada; to vam nikako ne bi bilo usput –
rekoh s osjećajem krivnje kad smo pošli, ali nisam htjela odbiti njegovu pratnju
jer u Marseilleu mlade dame doista ne mogu ići same uvečer a da ih netko ne
uznemiri. Osim toga, on mi se toliko sviđao.
– Tako se sramim što sam plakala – rekla sam malo poslije.
On mi stisne ruku da bi me ohrabrio. – Razumijem kako ste se osjećali. I
ja imam braću i sestre, koje veoma volim. A imam i sestru vaših godina.
Poslije toga prestadoh se sramiti. – Ali vi niste iz Marseillea, zar ne? –
upitah ga.
– Naprotiv, jesam. Cijela moja obitelj, osim jednog brata, sada živi ovdje.
– Pomislila sam zato što se vaš naglasak toliko razlikuje od našeg.
– Ja sam Korzikanac, – reče on – korzikanski izbjeglica. Mi smo svi došli
u Francusku otprilike prije godinu dana – moja majka, moja braća i sestre i ja.
Morali smo ostaviti na Korzici sve što smo imali da bismo spasili samo gole
živote.
To je bilo vrlo romantično. – Zašto? – upitala sam ne mogavši disati od
uzbuđenja.
– Zato što smo rodoljubi – reče on.
– Pa zar Korzika ne pripada Italiji? – zapitah. Moje neznanje je bilo
naprosto nevjerojatno.
– Kako možete tako nešto pitati? – odvrati on zlovoljno. – Već dvadeset
pet godina Korzika pripada Francuskoj. Mi smo odgojeni kao francuski
građani, kao rodoljubivi francuski građani! Zato se nikako nismo mogli složiti
sa strankom koja je željela da se Korzika preda Englezima. Onda su se prije
godinu dana odjednom pojavili engleski brodovi na našoj obali. Sigurno ste čuli
za to, zar ne?
Ja kimnuh glavom. Možda sam to onda i čula, ali sam u svakom slučaju
odavno zaboravila.
– Morali smo pobjeći, mama i svi mi. – Glas mu je bio tužan. Bio je pravi
junak iz romana – progonjeni beskućnik, izbjeglica.
– A imate li prijatelja u Marseilleu?
– Moj brat nam pomaže. Uspjelo mu je da mama dobije malu mirovinu
budući da je morala pobjeći od Engleza. Moj brat je odgojen u Francuskoj. U
Brienneu, u Kadetskoj školi. On je general.
– Oh – rekoh zadivljeno. Nešto zbilja treba reći kad vam netko priopći da
mu je brat general, ali kako meni nije ništa palo na pamet, on promijeni
predmet razgovora.
– Vi ste kći pokojnog trgovca svilom Claryja, zar ne?
 Bila sam zaprepaštena. – Otkud znate?
On se nasmije – Ne trebate se čuditi. Mogao bih vam reći da oko zakona
vidi sve i da sam ja, kao časnik Republike, jedno od tih očiju. Ali bit ću pošten,
gospođice, i priznat ću vam da ste mi vi to sami rekli. Rekli ste da ste sestra
Etiennea Claryja, a ja sam u dokumentima vidio da je Etienne Clary sin
pokojnog Francoisea Claryja.
Govorio je brzo, i budući da nije obraćao pozornost, izgovarao je glas “r”
kao stranac. Pa, na kraju krajeva, on i je Korzikanac.
– Usput budi rečeno, gospođice, – reče on odjednom – imali ste pravo.
Uhićenje vašeg brata je uistinu bio nesporazum. Nalog za uhićenje je bio izdan
na ime vašeg oca, Francoise Claryja.
– Ali tata više nije živ!
– Naravno, i zato je i došlo do nesporazuma. Sve je zapisano u spisu o
vašem bratu. Ispitivanjem izvjesnih predrevolucionarnih dokumenata nedavno
je otkriveno da je trgovac svilom Francoise Clary podnio molbu da mu se
dodijeli plemićka titula.
Bila sam zaprepaštena. – Zaista? Mi o tome nismo ništa znali. I ne
razumijem to. Tata nikad nije volio plemstvo. Zašto bi to činio?
– Iz poslovnih razloga, – objasni građanin Buonaparte – jedino iz
poslovnih razloga. Čini mi se da je želio biti imenovan za dvorskog dobavljača.
– Da, i jednom je poslao neki plavi svileni baršun kraljici u Versailles –
udovici Capet, hoću reći. Tatina svila je bila poznala po odličnoj kvaliteti –
dodah ponosno.
– Njegova molba je shvaćena kao... pa, da kažemo kao postupak koji
nikako ne odgovara duhu vremena. Zato je izdan nalog za njegovo uhićenje. A
kad su naši ljudi otišli na njegovu adresu, našli su samo trgovca svilom Etiennea
Claryja pa su uhitili njega.
– Sigurna sam da Etienne nije ništa znao o toj molbi – izjavih.
– Pretpostavljam da je vaša snaha Suzann uvjerila zastupnika Albita u to.
Zato su i pustili vašeg brata. Vaša snaha je sigurno odmah požurila u zatvor da
bi ga odvela kući. Ali sve je to bilo i prošlo – nastavi on mekim, skoro nježnim
glasom. – Ono što mene zanima, gospođice, nije vaša obitelj, već vi, mala
građanko. Kako se zovete?
– Zovem se Bernardine Eugenie Désirée. Zovu me, nažalost, Eugenie. Ali
ja bih više voljela Désirée.
– Sva vaša imena su lijepa. A kako da vas ja zovem, gospođice Bernardine
Eugenie Désirée?
Osjetih da crvenim. Hvala Bogu, bio je mrak pa mi nije mogao vidjeti lice.
Činilo mi se da je razgovor krenuo pravcem koji mama ne bi odobrila.
– Zovite me Eugenie kao što me svi zovu. Ali morate nas doći posjetiti pa
ću ja predložiti pred mamom da me zovete krsnim imenom. Onda neće biti
vike, jer inače kad bi mama znala, vjerujem...
Odjednom zastanem.
– Zar vama nikad ne dopuštaju da prošetate s nekim mladićem? – zapita
on.
– Ne znam. Do danas nisam poznavala nijednog mladića – rekoh ne
misleći. Potpuno sam zaboravila Persona.
On mi ponovno stisne ruku i nasmije se. – A sad jednog poznajete,
Eugenie!
– Kad ćete nas doći posjetiti? – upitah.
– Treba li doći što prije? – odvrati on zadirkujući me.
Ali ja ne odgovorih odmah. Iz glave mi nije izlazila misao koja mi je malo
prije toga pala na pamet. Julie! Julie, koja toliko voli čitati romane, bit će
oduševljena ovim mladićem s čudnim stranim naglaskom.
– Dakle, što je vaš odgovor, gospođice Eugenie?
– Dođite sutra, – rekoh – sutra nakon što se zatvori radnja. Ako bude
dosta toplo, sjedit ćemo u vrtu. Imamo sjenicu, to je Julien najomiljeniji kutak
u vrtu. – Smatrala sam da sam to izvela vrlo diplomatski.
– Julie? Dosad sam čuo samo za Suzann i Etiennea, a ne za Julie. Tko je
Julie?
Stigli smo u našu ulicu, i ja sam požurila. – Julie je moja sestra – rekoh.
 – Starija ili mlađa? – Izgledao je jako zainteresiran.
– Starija. Ima osamnaest godina.
– I... lijepa je? – On mi namignu.
– Veoma lijepa – potvrdih živo, a onda se upitah može li se Julie zaista
smatrati lijepom. Tako je teško ocijeniti svoju rođenu sestru.
– Ruku na srce?
– Ima divne smeđe oči – izjavih, a to je istina.
– Jeste li sigurni da će me vaša majka dobro primiti? – upita on neodlučno.
Nije izgledao nimalo siguran da će se mama veseliti da ga upozna, a da pravo
kažem ni ja nisam bila sigurna.
– Sigurno će se veseliti – pokušah ga uvjeriti, odlučna da stvorim priliku
Julie. Osim toga, bilo je tu nečeg što sam ja osobno željela. – Da li biste mogli
povesti i svog brata, generala? – upitah.
Sad gospodin Buonaparte odgovori veoma usrdno: – Naravno. On će se
obradovati. Mi imamo vrlo malo poznanika u Marseilleu.
– Vidite, ja nikad nisam izbliza vidjela pravog generala – priznah.
– E pa, onda ćete ga sutra vidjeti. Istina, u ovom trenutku on ne upravlja
jedinicom već radi na nekim planovima, ali je ipak pravi general.
Pokušah uzalud zamisliti kako izgleda pravi general jer stvarno prije toga
nisam vidjela nijednog, čak ni izdaleka. A slike starih generala iz doba Kralja
Sunca prikazuju stare ljude s ogromnim perikama. Poslije revolucije mama je
skinula sve te portrete, koji su se nalazili u salonu, i odnijela ih na tavan.
– Sigurno postoji velika razlika u godinama između vašeg brata i vas –
rekoh, jer je gospodin Buonaparte izgledao vrlo mlad.
– Ne, nije. Oko godinu dana.
– Što? – uzviknuh. – Vaš brat je svega godinu dana stariji od vas, i već
general?
– Ne, on je godinu dana mlađi. Moj brat ima dvadeset četiri godine. Ali
on je otresit mladić i pun je čudnih ideja. Pa, sutra ćete ga i sami vidjeti.
Stigli smo do naše kuće. Prizemlje je bilo osvijetljeno. Nema sumnje, svi
su već sjedili za večerom.
– Tu stanujem, u toj bijeloj kući.
Odjednom se ponašanje gospodina Buonapartea promijeni. Kad je
ugledao dražesnu bijelu vilu, odjednom izgubi sigurnost i brzo se oprosti. – Ne
smijem vas zadržavati, gospođice Eugenie. Siguran sam da se vaša obitelj brine
za vas. Oh, ne, nemojte mi zahvaljivati. Bilo mi je veliko zadovoljstvo što sam
vas mogao otpratiti, i ako je vaš poziv bio ozbiljan, sutra predvečer bit ću
slobodan posjetiti vas sa svojim mlađim bratom. To jest, ako vaša majka nema
ništa protiv, i ako vam nećemo smetati.
U tom trenutku otvoriše se kućna vrata i Julien glas se začuje u mraku: –
Evo je, pred vrtnim vratima! – Onda nestrpljivo povika: – Eugenie, jesi li ti to?
Eugenie!
– Evo me odmah, Julie – odvratih.
– Do viđenja, gospođice – reče gospodin Buonaparte a ja utrčah u kuću.
Mama, Suzann i Etienne su sjedili za stolom; večera je bila završena, i oni
su pili kavu kad me je Julie pobjedonosno uvela. – Evo je!
– Hvala Bogu – reče mama. – Gdje si bila, dijete moje?
Pogledah prijekorno Suzann. – Suzann me je potpuno zaboravila –
obavijestih ih. – Zaspala sam i...
Suzann je držala šalicu kave u desnoj ruci a lijevom je stiskala Etienneovu
ruku. Ona zlovoljno spusti šalicu. – E pa, tako nešto! Prvo je tako čvrsto zaspala
u Općinskoj kući da je nisam mogla probuditi pa sam morala sama razgovarati
s Albitom. Nisam ga mogla pustiti da čeka dok se gospođica Eugenie smiluje i
probudi se. A sad se usuđuje...
– Kad si izišla iz Albitova ureda, sigurno si požurila u zatvor i potpuno me
zaboravila! – rekoh. – Ali ja se zaista ne ljutim na tebe!
– Ali gdje si bila dosad? – upita zabrinuto mama. – Poslali smo Mariju u
Općinsku kuću, ali je zgrada već bila zatvorena, a portir joj je rekao da unutra
nema nikog drugog osim Albitovog tajnika. Marija se vratila prije pola sata. Za
Boga miloga Eugenie, da sama ideš gradom u ovo doba. Kad samo pomislim
što ti se sve moglo dogoditi!...
 Mama uze malo srebrno zvonce koje je uvijek stajalo pokraj nje i oštro
zazvoni. – Donesite djetetu juhu, Marija!
– Ali ja nisam išla sama kroz grad – rekoh. – Pratio me Albitov tajnik.
Marija stavi juhu pred mene. Prije nego što sam uspjela prinijeti žlicu
ustima, Suzann poviče: – Tajnik? Onaj neotesani mladić što je stajao pred
vratima i izvikivao imena?
– Ne, to je bio samo sluga. Albitov prvi tajnik je veoma fm mladić koji
osobno poznaje Robespierrea. Bar kaže da ga poznaje. Usput, ja sam...
Ali mi nisu dopustili da završim. Etienne, koji se, istina, nije mogao
obrijati u zatvoru, bio je, osim čekinjaste brade, onaj stari. On me prekine: –
Kako se zove?
– Neko strano ime. Teško za zapamtiti, Bunapat ili tako nekako.
Korzikanac.
– Usput, ja sam...
Opet mi nisu dopustili završiti.
– I ti si išla uvečer sama s tim nepoznatim jakobincem? – povika Etienne
na mene umišljajući si da je zauzeo tatino mjesto.
Neke obitelji uopće nisu u stanju misliti logično. Prvo su bješnjeli jer su
mislili da sam došla sama kući, a sad su bijesni zato što nisam bila sama već sam
imala odličnu mušku zaštitu.
– On nije potpuno nepoznat; predstavio mi se. Njegova obitelj živi u
Marseilleu. Oni su izbjeglice s Korzike. Usput, ja sam...
– Pojedi juhu prije nego što nastaviš, inače će ti se ohladiti – reče mama.
– Izbjeglice s Korzike – reče Etienne prezirno. – Vjerojatno pustolovi koji
su kod kuće bili umiješani u političke spletke i pokušavaju uspjeti pod zaštitom
jakobinaca. Pustolovi, ništa drugo do pustolovi.
Spustih žlicu da bih zaštitila svog novog prijatelja.
– Mislim da je njegova obitelj u redu – rekoh. – A brat mu je general.
Usput, ja sam...
– Kako mu se zove brat?
 – Ne znam, mislim Bunapat, također. Usput, ja sam...
– Nikad nisam čuo to ime – reče Etienne. – Ali kako su skoro svi časnici
starog režima otpušteni, nije bilo podmlatka, pa su promaknuti svi bez razlike.
Novi generali nemaju ponašanja, nemaju znanja, i nemaju iskustva!
– Oni mogu steći dovoljno iskustva. Na kraju krajeva, mi smo u ratu,
prekidoh. – Usput, htjela sam reći...
– Jedi tu juhu! – ponovi mama.
Ali ja nisam dopustila više da me prekinu. – Usput sam htjela reći da sam
ih obojicu pozvala sutra navečer.
Onda sam nastavila brzo jesti juhu jer sam osjećala kako me svi užasnuto
promatraju.
– Koga si pozvala, dijete moje? – upita mama.
– Dva mlada gospodina. Građanina Josepha Bonpata ili kako li mu je već
ime, i njegovog mlađeg brata, generala, – odgovorih odlučno.
– Morat ćeš otkazati taj poziv – reče Etienne lupnuvši rukom o stol. –
Vremena su previše nesigurna da bi čovjek primao u kuću dvojicu izbjeglih
korzikanskih pustolova za koje nitko nikad nije čuo!
– I krajnje je nepristojno pozvati gospodina kojeg si slučajno upoznala u
upravi. To nije nikakvo ponašanje. Ti više nisi dijete, Eugenie! – To mi je
servirala mama.
– To je prvi put kako je u ovoj kući netko priznao da nisam više dijete –
primijetih ja.
– Eugenie, ja te se sramim – reče Julie duboko ožalošćenim glasom.
– Ali te korzikanske izbjeglice imaju tako malo prijatelja u gradu –
nastavila sam. Nadala sam se da ću omekšati mamino mekano srce.
– Ljudi o čijem porijeklu mama i ja ništa ne znamo. Ni govora! Zar se ti
nikad ne brineš za dobro ime svoje sestre i svoje? – Ovo je rekao Etienne.
– To joj neće škoditi – promrmljah i pogledah Julie. Nadala sam se da će
mi pomoći. Ali ona je šutjela.
Etienne je, međutim, zbog uzbuđenja posljednjih dana potpuno izgubio
vlast nad sobom.
– Ti si sramota za obitelj! – viknu on.
– Etienne, ona je samo dijete i ne zna što je učinila – reče marna.
Na to ja, nažalost, izgubih strpljenje. Kipjela sam od bijesa. – Jednom za
svagda, hoću da se zna da nisam ni dijete, ni sramota...
Trenutak je vladala tišina. Onda mama zapovijedi: – Smjesta idi u svoju
sobu, Eugenie!
– Ali ja sam još gladna. Tek sam počela jesti.
Mamino srebrno zvonce bijesno zazvoni. – Marija, molim vas odnesite
gospođici Eugenie večeru u njenu sobu. – A meni: – Hajde, dijete moje, dobro
se odmori i razmisli o svom ponašanju. Jako si ražalostila majku i brata
Etiennea. Laku noć.
Marija mi je donijela gore večeru u sobu koju dijelim sa Julie i sjela na
Julienu postelju. – Što se dogodilo? – odmah zapita. – Zašto se svi ljute na tebe?
Kad smo same Marija mi uvijek kaže ti, na kraju krajeva, ona je i došla k
nama prije mnogo godina kad je meni bila potrebna dojilja, a mislim da me isto
toliko voli kao i svog sina Pierrea, koji raste negdje na selu.
Ja slegnuh ramenima: – To je sve zbog toga što sam za sutra navečer
pozvala dva mlada gospodina.
Marija zamišljeno klimne glavom. – Vrlo pametno od tebe, Eugenie.
Vrijeme je da gospođica Julie upozna neke mlade ljude.
Marija i ja smo se uvijek razumjele.
– Da ti napravim šalicu čokolade? – prošapta ona. – Iz naših privatnih
zaliha? – Marija i ja smo imale privatne zalihe delikatesa za koje mama nije
znala. Marija uzima te stvari iz ostave bez pitanja.
Kad sam popila kakao, ostadoh sama i počnem sve zapisivati. Sada je
ponoć, i Julie je još dolje. Baš je ružno od njih što su me otjerali.
Upravo je ušla Julie i počela se svlačiti. – Mama je odlučila sutra primiti
dva mlada gospodina. Poziv bi se teško mogao otkazati. – Julie me izvijesti s
lažnom ravnodušnošću. – Ali moram ti reći da će to biti njihov prvi i zadnji
posjet.
Julie stoji pred ogledalom i trlja kremu u lice. Krema se zove Ljiljanova
rosa. Julie je negdje čitala da je gospođa Dubarry čak i u zatvoru uvijek
upotrebljavala tu kremu. Ali Julie nema u sebi ono što je potrebno da se postane
Dubarry! Sad me pita je li on lijep.
– Tko? – upitah praveći se da ne razumijem.
– Taj gospodin koji te dopratio kući.
– Veoma je lijep pri mjesečini. Veoma je lijep pri svjetlosti svjetiljke. Ali
ga još nisam vidjela pri dnevnoj svjetlosti.
To je sve što je Julie izvukla iz mene.

MARSEILLE, POČETKOM PRERIALA

(slatki mjesec svibanj bliži se kraju, kaže mama)

On se zove Napoleon.
Kad se jutrom budim, mislim na njega zatvorenih očiju, kako bi Julie
mislila da još spavam, srce mi je prepuno ljubavi. Nikad nisam znala da se
ljubav može osjetiti cijelim tijelom. Kao da me nešto steže oko srca...
Bolje da vam ispričam sve po redu. Zato moram početi od onog
popodneva kad su nas braća Buonaparte došli posjetiti. Kao što sam ugovorila
sa Josephom Buonaparteom, došli su sutradan poslije onog mog nesretnog
posjeta zastupniku Albitu. Došli su kasno poslijepodne. Etienne obično nije kod
kuće u to vrijeme, ali je zatvorio trgovinu i čekao u salonu s mamom, da ti
mladići ne misle da je naš dom bez muške zaštite.
Nitko nije sa mnom cijeli dan progovorio više od pokoje riječi, i dobro
sam vidjela da se još ljute zbog mog nepristojnog ponašanja. Poslije ručka Julie
iščezne u kuhinji; htjela je umijesiti kolač. Mama je, istina, rekla da to nije
potrebno; još uvijek je bila puna Etienneovih ideja o korzikanskim pustolovima.
Neko vrijeme sam tumarala po vrtu. Proljeće se već osjećalo u zraku;
otkrila sam prve pupoljke na jorgovanu. Zamolim Mariju krpu za brisanje i
obrisah prašinu u sjenici! Bolje je biti spreman, pomislim. Kad sam ušla s
krpom za prašinu, vidjela sam Julie kako vadi kolač iz pećnice; lice joj je gorjelo,
čelo joj bilo vlažno od znoja, a kosa sva razbarušena.
– Ti sve radiš naopako, Julie – rekoh nehotice.
– Zašto? Točno sam ga pravila po maminom receptu, i vidjet ćeš kako će
se svidjeti našim gostima.
– Ne mislim na kolač – rekoh. – Mislim na tvoje lice i kosu. Mirisat ćeš na
kuhinju kad dođu gospoda, i... – zaustavih se. – Hajde prestani, Julie, i idi
napudrati lice i nos. To je mnogo važnije nego kolači.
– Samo slušaj što to dijete govori, Marija! – uzviknu Julie ljutito.
– Nemojte se ljutiti, gospođice Julie, ali mislim da ima pravo – reče Marija
uzimajući od nje lim za kolač.
Dok se Julie u našoj sobi češljala i oprezno stavila malo rumenila, ja sam
gledala kroz prozor.
– Zar se ti nećeš presvući? – upita Julie iznenađeno. Meni se činilo da to
nije važno. Naravno, gospodin Joseph mi se veoma sviđao, ali u duši sam ga već
zaručila sa Julie. Što se tiče njegovog brata, generala, nisam mogla zamisliti da
bi me on uopće i primijetio. Niti sam imala pojma o čemu čovjek može
razgovarati s jednim generalom. Mene je zanimala samo njegova odora, a osim
toga, nadala sam se da će nam pričati o bitkama kod Valmyja i Vatignyja. Valjda
će Etienne biti dovoljno pristojan i ljubazan prema njima, mislila sam
neprestano. Valjda će se sve dobro završiti. Dok sam gledala kroz prozor,
uhvatila me trema. A onda ih ugledah kako dolaze! Dolazili su ulicom u
živahnom razgovoru. A ja sam bila beskrajno razočarana!
Pa, zamislite samo: on je bio mali, manji od monsieura Josepha, a ovaj je
tek srednjeg rasta. I ništa na njemu nije blistalo, ni jedna jedina zvijezda niti
traka bilo kakvog odlikovanja. Tek kad su stigli na vrata, spazila sam da ima
uske zlatne epolete. Odora mu je bila tamnozelena; visoke čizme nisu bile
očišćene, pa mu čak nisu ni stajale uz nogu. Nisam mu mogla vidjeti lice jer je
bilo skriveno ogromnim šeširom ukrašenim samo kokardom Republike. Nisam
mogla ni sanjati da jedan general može biti tako otrcan. Bila sam strašno
razočarana.
– Izgleda veoma jadno – promrmljah.
Julie mi je prišla, ali se sakrila iza zavjese. Vjerojatno nije željela da ta dva
građanina otkriju koliko je bila radoznala.
– Kako? – reče ona. – Baš lijepo izgleda. Ne možeš očekivati od tajnika u
Općinskoj kući da se ne znam kako cifra.
– Oh, ti misliš na gospodina Josepha! Da, on izgleda sasvim elegantno; u
najmanju ruku izgleda da mu netko redovito čisti cipele. Ali njegov mali brat
general! Ja odmahnem glavom uzdišući: – Kakvo razočaranje! Nisam imala
pojma da u vojsci ima tako malih časnika.
– Pa kako si ga zapravo zamišljala? – upita Julie.
Slegnem ramenima. – Pa, kao generala. Kao nekog tko čovjeku ulijeva
osjećaj da zaista može zapovijedati.
Čudna stvar: sve se to dogodilo tek prije dva mjeseca, a ipak mi se čini da
je prošla čitava vječnost od onog trenutka kad sam prvi put vidjela Josepha i
Napoleona u našem salonu. Kad smo Julie i ja ušle, obojica skočiše i galantno
se pokloniše, ne samo Julie već i meni.
Onda smo svi sjeli kruto i usiljeno oko ovalnog stola od mahagonija.
Mama je sjedila na kauču, a Joseph Buonaparte pokraj nje. Preko puta nje sjedio
je jadni general na najneudobnijem stolcu u kući, a pokraj njega Etienne. Julie
i ja smo sjedile između mame i Etiennea.
– Upravo sam zahvalila građaninu Josephu Buonaparteu – reče mama –
što je bio tako ljubazan i što te jučer dopratio do kuće, Eugenie.
U tom trenutku uđe Marija s likerom i Julienim kolačem. Dok je mama
punila čaše i rezala kolač, Etienne se trudio da vodi razgovor s generalom. – Je
li indiskretno, građanine generale – reče on – da vas zapitam jeste li po
službenom poslu u našem gradu?
Joseph odmah odgovori za generala. – Ni najmanje. Vojska Francuske
Republike je narodna vojska, i izdržava se porezom koji plaćaju građani. Zato
svaki građanin ima pravo znati što radi naša vojska. Je li tako, Napoleone?
Ime Napoleone je bilo veoma neobično pa mi svi i nehotice pogledasmo
u generala.
– Možete pitati sve što želite, građanine Clary – odgovori general. – Ja,
bar, ne pravim tajnu od svojih planova. Po mom mišljenju Republika samo
rasipa svoje snage u tom beskonačnom obrambenom ratu na granicama.
Obrambeni ratovi samo stvaraju izdatke, a ne donose ni slavu ni mogućnost da
napunimo svoju državnu blagajnu... Hvala vam, gospođo Clary, puno hvala. –
Mama mu je baš pružala tanjur s kolačem. On se odmah ponovno okrene
Etienneu. – Mi moramo, naravno, prijeći na ofenzivni rat. To će pomoći našim
financijama, i pokazat će Europi da narodna vojska nije pobijeđena.
Ja sam, istina, slušala, ali nisam shvatila smisao njegovih riječi. General je
ostavio šešir u predsoblju pa sam mu mogla dobro vidjeti lice. Iako to nije lijepo
lice, meni se činilo da je najdivnije od svih lica koje sam vidjela ili o njima
sanjala. Odjednom shvatih zašto mi se dan ranije toliko svidio Joseph
Buonaparte. Braća su veoma slična, ali Josephove crte su mekše i manje izrazite
od Napoleoneovih. One samo nagovještaju mogućnost da postoji lice za kojim
sam, tako mi se činilo, žudjela. Napoleoneovo lice je ispunjenje te mogućnosti.
– Ofenzivni ratovi? – začujem kako Etienne pita zaprepašteno. U sobi je
vladala mrtva tišina, a ja sam shvatila da je taj mladi general morao reći nešto
što izaziva zaprepaštenje. Etienne ga je, naime, gledao potpuno skamenjen. –
Da, ali, građanine generale, ima li naša vojska, za čiju se opremu kaže da je
veoma skromna...
General odmahne rukom i nasmije se. – Skromna? To nije pravi izraz!
Naša vojska je prosjačka vojska. Na granicama stoje naši vojnici u krpama, a u
bici marširaju u drvenim cipelama. Naše topništvo je tako jadno opremljeno da
bi čovjek pomislio da naš ministar rata Carnot ima namjeru braniti Francusku
lukom i strijelama umjesto topovima.
Ja se nagnuh i zablenuh u njega. Julie mi je poslije rekla da je moje
ponašanje bilo nemoguće. Ali nisam se mogla ponašati drukčije. Naročito zato
što sam neprestano čekala da se ponovo nasmije. Lice mu je mršavo, kože
zategnute i preplanule od sunca, i uokvireno crvenkastosmeđom kosom. Kosa
mu pada na ramena; nije ni nakovrčana a ni napudrana. Kad se nasmije,
njegovo lice odjednom djeluje sasvim dječački, i izgleda mnogo mlađe nego što
stvarno jest.
Trgnuh se jer mi je netko rekao: – U vaše zdravlje, gospođice Clary. – Svi
su podigli čaše i srknuli liker. Joseph je prinio svoju čašu mojoj; oči su mu sjale
i ja se sjetih što smo se dan ranije dogovorili. – Oh, – rekoh mu – zovite me
Eugenie kao i ostali. – Mama ljutito podiže obrve, ali je Etienne bio previše
zaokupljen razgovorom s generalom da bi čuo.
– A na kojem bojištu bi se mogao s uspjehom obaviti ofenzivni rat? – želio
je znati.
– Na talijanskom, naravno. Time istjerujemo Austrijance iz Italije. Jeftin
pohod. U Italiji se naše snage mogu lako opskrbljivati. Tako bogata i plodna
zemlja!
– A talijansko stanovništvo? Pa ono je uz Austrijance.
– Mi ćemo osloboditi talijansko stanovništvo. U svim pokrajinama koje
budemo zauzeli proglasit ćemo Prava čovjeka. – Iako je ovaj predmet razgovora
prividno jako zanimao generala, dobro se vidjelo da su mu Etienneove
primjedbe dosadne.
– Vaš vrt je divan – reče Joseph Buonaparte mami, gledajući kroz staklena
vrata.
– Još je previše rano – odjednom se oglasi Julie – ali kad procvjeta
jorgovan i ruže puzavice oko sjenice...
Ona zbunjeno stane. Po ovim njenim riječima vidjeh da je zbunjena; jer,
jorgovan i ruže puzavice ne cvjetaju u isto vrijeme.
– Jesu li planovi za ofenzivni rat na talijanskom frontu već dobili
određeniji oblik? – Etienne nije davao mira. Pomisao na ofenzivni rat kao da ga
je opčinila.
– Da. Oni su praktično gotovi. Sad obilazim naša utvrđenja ovdje na jugu.
– Znači da su se vladini krugovi odlučili na talijanski pohod.
– Građanin Robespierre mi je osobno povjerio to inspekcijsko putovanje.
Smatrao sam da je to neophodno prije početka naše talijanske ofenzive.
Etienne pucne jezikom što je bio znak da je to ostavilo na njega dubok
dojam. – Velika zamisao – i onda kininu glavom – i smjela zamisao. – General
se osmjehnu Etienneu, i meni se učini da je taj osmijeh osvojio mog brata, tog
tvrdoglavog poslovnog čovjeka.
– Samo da ta velika zamisao uspije, samo da uspije.
– Ne bojte se, građanine Clary, uspjet će – odgovori on ustajući. – A koja
će od mladih dama biti tako ljubazna da nam pokaže vrt?
Julie i ja skočimo istodobno na noge. I Julie se osmjehne Josephu. Ne
znam točno kako se to dogodilo, ali dvije minute kasnije, nas četvero smo se
našli bez mame i Etiennea u još neozelenjenom vrtu. Kako je pošljunčana staza
koja vodi do naše sjenice vrlo uska, morali smo ići dvoje po dvoje. Julie i Joseph
su pošti naprijed, a ja sam išla s Napoleonom i razbijala glavu tražeći nešto o
čemu bih mogla s njim razgovarati. Silno sam željela da na njega ostavim dobar
dojam. Izgledalo je, međutim, da on ne primjećuje našu šutnju i da je utonuo u
svoje misli. U isto vrijeme išao je tako polako da su se Julie i njegov brat sve više
i više udaljavali od nas. Odjednom osjetih da on namjerno zaostaje.
– Što mislite, kad će se vjenčati moj brat i vaša sestra? – reče on iznenada.
Prvo sam pomislila da nisam dobro čula. Zaprepašteno ga pogledah i
osjetih da sam pocrvenjela.
– Dakle – ponovi on – kad će biti svadba? Uskoro, nadam se.
– Da, ali – zamucah – oni su se tek upoznali. I na kraju krajeva, mi ne
znamo...
– Oni su rođeni jedno za drugo – objasni on. – I vi to znate, također. – Ja?
– Usmjerim na njega širom otvorene oči i pogledam ga onako kao što gledam
Etiennea kad nemam čistu savjest, a ne želim da me psuje. Etienne onda obično
nešto promrmlja kao dječje oči – i više se ne ljuti na mene.
– Molim vas, nemojte me tako gledati! – reče on najzad. Mislila sam da ću
propasti u zemlju. Ali se istovremeno razbjesnih.
– I vi sami ste sinoć mislili da bi bilo dobro da se vaša sestra uda za mog
brata – izjavi on. – Pa, u njezinim godinama mlade djevojke se obično udaju.
– Ništa slično nisam pomislila, građanine generale! – ostadoh pri svom.
Imala sam osjećaj kao da sam na neki način Julie dovela u nepriliku. Više se
nisam ljutila na Napoleona već na sebe.
 On zastane i pogleda mi u lice. Bio je svega za pola glave viši od mene, i
izgledalo je da mu je ugodno što je našao nekoga koga može gledati s visine.
Padala je večer, i plavičasti proljetni sumrak spuštao se kao zavjesa između nas
i Julie i Josepha. Generalovo lice bilo je tako blizu moga da sam mu vidjela oči;
bile su sjajne i ja s iznenađenjem opazih da i muškarci mogu imati duge
trepavice.
– Preda mnom nikad ne smijete imati nikakve tajne, gospođice Eugenie.
Ja mogu, naime, gledati duboko u srca djevojčica. Osim toga, Joseph mi je sinoć
rekao da ste obećali da ćete ga upoznati sa svojom starijom sestrom. A tom
prilikom ste mu rekli da je vaša sestra jako lijepa. Niste mu rekli istinu – a za tu
vašu malu laž morao je postojati neki jači razlog.
– Moramo se požuriti – promucala sam na to. – Ostali su sigurno već u
sjenici.
– Zar nije bolje da vašoj sestri damo priliku da se bolje upozna s mojim
bratom prije nego što se zaruče? – reče on blago. Glas mu je bio sasvim mekan
– da, skoro kao milovanje. U njegovom govoru se mnogo rjeđe nego kod
njegovog brata potkradao strani naglasak.
– Joseph će naime uskoro zatražiti ruku vaše sestre – nastavi on potpuno
mirno. Sad je bilo tako mračno da sam samo nazirala njegovo lice, ali sam
osjećala da se osmjehuje.
– Otkud to znate? – upitah zbunjeno.
– Sinoć smo o tom razgovarali – odgovori on kao da je to nešto
najprirodnije na svijetu.
– Ali sinoć vaš brat nije poznavao moju sestru – odvratih bijesno.
Onda me on veoma nježno uze za ruku i ja osjetih njegov dodir cijelim
tijelom. Polagano krenusmo dalje, a on je za to vrijeme govorio tako nježno i
tako povjerljivo kao da smo godinama prijatelji.
– Joseph mi je pričao o svom susretu s vama, a i o tome da je vaša obitelj
vrlo bogata. Vaš otac, istina, nije više živ, ali vjerujem da je ostavio priličan
miraz vama i vašoj sestri. Moja obitelj je, naprotiv, veoma siromašna.
– I vi imate sestre? – Sjetih se da je Joseph jučer spomenuo sestre mojih
godina.
– Da, još tri mlađa brata i tri sestre – reče on. – A Joseph i ja moramo
izdržavati sve njih. Mama ima, istina, malu mirovinu od države jer je smatraju
progonjenim rodoljubom budući da je pobjegla s Korzike. Ali ta mirovina nije
dovoljna ni za stanarinu. Vi nemate pojma, gospođice Eugenie, kako je danas
skup život u Francuskoj.
– Vaš se brat znači želi oženiti mojom sestrom samo zbog miraza? –
Pokušah govoriti poslovnim tonom, ali mi je glas drhtao od gnjeva i boli.
– Što vam pada na pamet, gospođice Eugenie! Mislim da je vaša sestra
divna djevojka – tako ljubazna i skromna i ima tako lijepe oči – a siguran sam
da i Joseph nalazi da je dražesna. Oni će biti sretni.
Poslije ovih riječi on ubrza korake. Za njega ova tema kao da je bila
iscrpljena. – Reći ću Julie sve što ste rekli – opomenuh ga.
– Naravno. Zato sam vam to tako točno i objasnio. Da, kažite Julie, kako
bi znala da će Joseph uskoro zaprositi njenu ruku.
Za trenutak bijah ošamućena. Sram ga bilo, pomislim. I u duši začuh
Etiennea kako frkće: korzikanski pustolovi! – Smijem li zapitati – rekoh hladno
– zašto je vama osobno toliko stalo do braka vašeg brata?
– Pst! Ne tako glasno! Morate shvatiti, gospođice Eugenie, da želim, prije
nego preuzmem glavni stožer u Italiji, da vidim svoju obitelj dobro zbrinutu.
Joseph se također zanima za politiku i književnost pa će možda na jednom ili
drugom polju uspjeti ako se više ne bude morao mučiti po nižim službama.
Poslije prvih pobjeda koje ću odnijeti u Italiji, ja ću se, naravno, pobrinuti za
svoju cijelu obitelj. On zastane. – I vjerujte mi, gospođice, da ću se veoma dobro
pobrinuti za nju!
Kad smo stigli do sjenice, Julie reče: – Gdje ste bili tako dugo s malom,
generale? Dugo smo čekali na vas i Eugenie. – Ali se pritom moglo vidjeti na
njoj i Josephu da su nas potpuno zaboravili. Sjedili su jedno uz drugo na jednoj
maloj klupi iako je tu bilo i mnogo drugih mjesta gdje se moglo sjesti. Osim
toga držali su se za ruke i mislili da se to u mraku ne vidi.
Onda smo se svi četvero vratili u kuću; i braća Buonaparte rekoše da
moraju ići. Ali na to Etienne iznenada reče: – Moja majka i ja ćemo se radovati
ako građanin general i građanin Joseph Buonaparte ostanu kod nas na večeri.
Odavno nisam imao prilike voditi tako zanimljiv razgovor. – Rekavši to, on
pogleda generala gotovo molećivo dok na Josepha nije obraćao pažnju.
Julie i ja pohitasmo u svoju sobu da uredimo kosu. – Ostavili su dobar
dojam na mamu i Etiennea – reče ona. – Hvala Bogu.
– Moram ti kazati – rekoh – da će Joseph Buonaparte zaprositi tvoju ruku.
I to uglavnom zbog – zaustavih se, srce mi se stezalo – zbog miraza!
– Kako možeš kazati takvu gadost! – Julieno lice postalo je tamnocrveno.
– Pričao mi je kako je siromašna njegova obitelj i – ona stavi u kosu dvije
samtene masnice – i naravno da se ne može oženiti djevojkom koja nema
miraza jer mora pomagati majku i mlađu djecu. Ja mislim da je to vrlo lijepo od
njega. Osim toga, Eugenie! – uzvikne ona. – Nemoj stalno upotrebljavati moj
ruž!
– Je li ti već rekao da se želi vjenčati tobom? – upitah.
– Bog bi znao zašto sve djevojčice u tvojim godinama misle da jedan mladi
čovjek ne može razgovarati s damom, a da odmah ne govori o ljubavi. Ja sam s
građaninom Buonaparteom razgovarala samo o životu uopće i o njegovim
malim sestrama i braći.
Dok smo išle u blagovaonicu gdje je bila okupljena cijela obitelj oko naša
dva gosta, Julie me odjednom zagrli i pritisne svoje lice uz moje. Obraz joj je
bio vruć.
– Ja ne znam zašto, – prošaputa ona i poljubi me – ali ja sam tako sretna.
– To je vjerojatno zato što je zaljubljena, pomislih. Što se mene tiče, meni nije
bilo ni toplo ni hladno. Samo sam već onda osjetila da me nešto steže oko srca.
Napoleone – čudno ime. Tako se, znači, osjeća čovjek kad je zaljubljen,
Napoleone.
To je sve bilo prije dva mjeseca. A jučer sam se prvi put poljubila, a Julie
se zaručila. Ta dva događaja su nekako u vezi, jer dok su Julie i Joseph sjedili u
sjenici, Napoleon i ja smo stajali pokraj žive ograde u dnu vrta da ne
uznemiravamo ono dvoje. Mama mi je, naime, stavila u zadatak da provodim
svaku večer sa Julie i Josephom u vrtu jer je Julie djevojka iz dobre obitelji.
Od onog prvog posjeta braća su dolazila skoro svakog dana u posjet.
Etienne ih – tko bi povjerovao da se još uvijek događaju čuda? – poziva da
dolaze. Njemu nikada nije dosta razgovora s mladim generalom (jadni
Napoleone, njemu su ovi razgovori strašno dosadni). Etienne je jedan od onih
ljudi koji cijene vrijednost čovjeka prema njegovom uspjehu. Kad sam ja prvi
puta rekla da su braća Buonaparte korzikanski izbjeglice, nije htio imati s njima
nikakva posla i nazvao ih je pustolovima. Ali, onda mu je Joseph pokazao
isječak iz prosinačkog broja Moniteura u kojem je objavljeno Napoleoneovo
promaknuće u čin brigadnog generala, i Etienne je bio očaran Napoleoneom.
Napoleone je, naime, izbacio Engleze iz Toulona. A to se odigralo ovako:
Englezi, koji se uvijek miješaju u naše stvari i koji se bune zbog toga što
smo osudili našeg kralja na smrt (mada Napoleone kaže nema ni sto pedeset
godina otkako su oni učinili to isto sa svojim kraljem), dakle, Englezi su sklopili
savez s rojalistima iz Toulona i zaposjeli grad. Naše snage morale su opsjesti
Toulon. Napoleone je bio upućen tamo, i za tren oka uspio je izvršiti ono što
njegovim pretpostavljenima nije pošlo za rukom. Na Toulon je bio izvršen juriš
i Englezi su pobjegli. Tada je Napoleoneovo ime prvi put spomenuto u vojnim
zapovjedima, i Napoleone je promaknut u brigadnog generala. Etienne ga je,
naravno, ispitivao o svim pojedinostima Toulonske pobjede; ali Napoleone
kaže da to nije bila nikakva vještina već samo stvar nekoliko topova, a on,
Napoleone Buonaparte, točno zna kako i gdje treba postaviti topove.
Poslije uspjeha u Toulonu, Napoleone je otputovao u Pariz da bi nekako
stigao do Robespierrea.
Robespierre je, naime, najmoćniji čovjek u Odboru za javnu sigurnost. Taj
Odbor je naša vlada. Put do velikog Robespierrea vodio je preko malog
Robespierrea, brata opasnog povjerenika. Robespierre, onaj prvi, je bio
mišljenja da su Napoleoneovi planovi koji se odnose na Italiju odlični, ispričao
o njima svom kolegi Carnotu i tražio da ovaj Napoleoneu povjeri pripreme.
Carnot, naime, vodi Ministarstvo rata. Napoleone kaže da se taj Carnot uvijek
razbjesni kad mu se Robespierre miješa u poslove Ministarstva rata budući da
ga se ti ništa ne tiču. Ali nitko se ne usuđuje proturječiti Robespierreu jer je
dovoljno da on potpiše nalog za hapšenje pa da čovjek ode na giljotinu. Zato je
Carnot primio Napoleonea tobože ljubazno i uzeo iz njegovih ruku talijanske
planove.
– Prvo – rekao je Carnot – izvršite obilazak naših utvrđenja na jugu, ja ću
pažljivo proučiti vaše ideje, građanine generale. – Ali Napoleone je uvjeren da
njegovi planovi leže u nekoj ladici u Ministarstvu rata. No, Robespierre će već
provesti to da Napoleone dobije vrhovno zapovjedništvo u Italiji, misli Joseph.
Etienne i svi naši prijatelji mrze tog Robespierrea. Ali oni to ne govore
glasno; to bi bilo preopasno. Govori se da je Robespierre zapovjedio svim
članovima revolucionarnog suda da mu daju tajne izvještaje o mišljenju svih
državnih službenika. Čak navodno paze i na privatan život svakog pojedinog
građanina. Robespierre je izjavio da svaki pošteni republikanac mora voditi
moralan život i mrziti raskoš. Nedavno je čak zapovjedio da se zatvore sve javne
kuće u Parizu. Upitala sam Etiennea jesu li javne kuće raskoš, ali se on naljutio
zato što ja ne trebam razgovarati o tim stvarima. Ni po ulicama više nije
dopušteno plesanje, iako je to bilo dosad najjeftinije blagdansko zadovoljstvo.
Etienne nam je strogo zabranio da kritiziramo Robespierrea pred braćom
Buonaparte.
Etienne ni o čemu drugom ne govori s Napoleonom osim o talijanskim
planovima.
– Naša je sveta dužnost, – kaže Napoleone – da svim europskim narodima
donesemo ideju o slobodi, jednakosti i bratstvu. A ako bude potrebno, uz
pomoć topova! – Ja uvijek slušam te razgovore samo da bih bila u Napoleonovoj
blizini iako su mi oni strašno dosadni. Najgore je kad Napoleone počne čitati
mom bratu Priručnik modernog topništva. To se događa ponekad, a Etienne, taj
glupan, zamišlja da nešto razumije. Ja mislim da je Napoleone pravi čarobnjak.
No, kad smo sami, nikad ne govori o topovima. A često smo sami. Poslije
večere Julie uvijek kaže:
– Je l' da, mama, da bi trebalo odvesti goste malo u vrt? – A mama na to
kaže: – Idite, djeco! – i nas četvero: Joseph, Napoleone, Julie i ja, iščezavamo u
pravcu sjenice. Ali, prije nego tamo stignemo, Napoleone obično kaže: –
Eugenie, što kažete o jednoj trci? Hajde da vidimo tko će brže stići do žive
ograde? Onda ja podignem suknju, a Julie viče: – Pazi... gotovo... kreći! – I
Napoleone i ja jurimo do žive ograde kao pomahnitali. Dok trčim, kosa mi leti
i srce divlje kuca i bode me u slabinama, a Julie i Joseph nestaju u sjenici.
Ponekad dobije trku Napoleone, a ponekad ja; ali ako ja stignem prva do
ograde, znam da me Napoleone namjerno pustio da pobijedim. Živa ograda mi
stiže samo do grudi. Obično stanemo jedno uz drugo i nagnemo se preko
zelenog zida; ja naslonim glavu na ruku i promatram zvijezde; a onda
Napoleone i ja vodimo duge razgovore. Ponekad govorimo o Patnjama mladog
Wertera, veoma popularnom romanu nekog nepoznatog njemačkog pisca koji
se zove Goethe i koji je trenutačno svima kraj uzglavlja (roman, ne pjesnik!).
Morala sam tajno čitati knjigu jer mi mama ne dopušta da čitam ljubavne
romane. Uostalom, meni se mnogo i ne dopada. To je nevjerojatno žalosna
priča o mladom čovjeku koji se ubija jer se djevojka koju on voli udaje za
njegova najboljeg prijatelja.
Napoleone je, naprotiv, potpuno oduševljen knjigom. Upitala sam ga
može li on sebe zamisliti kako se ubija zato što je nesretan u ljubavi. – Ne, zato
što se djevojka koju budem volio neće udati ni za koga drugoga – reče on i
nasmije se. Ali se onda odjednom uozbilji i pogleda me, a ja brzo promijenih
predmet razgovora.
Često se samo naslonimo na živu ogradu i gledamo zaspalu livadu s druge
strane ograde. Što manje razgovaramo, čini nam se da smo još bliže. Onda
zamišljam da čujemo kako diše trava i poljsko cvijeće. S vremena na vrijeme
poneka ptica tužno cvrkutne. Mjesec visi na nebu kao neka zlatna svjetiljka, i
dok gledam sanjivu livadu, mislim: Dragi Gospode, daj da ova večer vječito
traje, daj mi da se stalno kraj njega naslanjam na živu ogradu. Jer, iako sam
čitala da nema natprirodnih sila i da je vlada u Parizu podigla oltar Ljudskom
razumu, kad sam veoma tužna ili veoma sretna, uvijek pomislim: Dragi
Gospođe...
Jučer me Napoleone iznenada upita: – Zar se nikada ne bojiš svoje
sudbine, Eugenie?
– Kad smo sami s uspavanom livadom, on ponekad upotrebljava ti, iako
to danas ne čine ni zaručeni ljubavnici ni vjenčani parovi.
 – Da se bojim svoje sudbine? – Odmahnem glavom. – Ne, ne bojim se.
Nitko ne zna što ga čeka. Zašto bi se čovjek bojao nečega što ne poznaje?
– Čudna je stvar to što skoro svi ljudi tvrde da ne poznaju svoju sudbinu
– reče on. Na mjesečini mu je lice bilo veoma blijedo. Širom otvorenih očiju
gledao je nepomično nekud u daljinu. – Ja, na primjer, osjećam svoju sudbinu.
Svoj izbor.
– I ne bojite se? – upita iznenađeno.
Izgledalo je da razmišlja. Onda izgovori brzo i isprekidano: – Ne. Ja znam
da ću napraviti velike stvari. Rođen sam da gradim države i da njima vladam.
Ja sam jedan od onih ljudi koji stvaraju povijest svijeta.
Zagledala sam se zapanjeno u njega. Nikad mi nije palo na pamet da netko
može misliti i reći nešto slično. Odjednom se nasmijali. Na to se on trgne, a lice
mu se iskrivi. Naglo se okrenu prema meni.
– Smiješ se? – prošaputa on. – Eugenie, ti se smiješ.
– Oprostite, molim vas, oprostite mi – rekoh. – To je samo zbog... uplašila
sam se vašeg lica, tako je blijedo na mjesečini i... tako čudno. Kad se bojim,
uvijek se pokušavam smijati.
– Nisam te htio plašiti, Eugenie – reče on, a glas mu postane nježan. –
Razumijem dobro da si se uplašila. Uplašila, moje velike sudbine.
Opet smo šutjeli netko vrijeme. Odjednom mi nešto padne na pamet. –
Uostalom, i ja ću stvarati povijest svijeta, Napoleone!
On me iznenađeno pogleda, ali ja sam nesmetano pokušala izraziti svoju
misao. – Povijest svijeta se sastoji, na kraju krajeva, od sudbina svih ljudi, zar
ne? Ne prave povijest samo oni ljudi koji potpisuju smrtne presude ili znaju
staviti topove na pravo mjesto i pucati iz njih. Ja mislim da i oni drugi, koji su
pogubljeni ili na koje se puca iz topova i uopće svi ljudi i žene koji žive i vole i
umiru, pišu povijest svijeta.
On polagano kimne glavom. – Sasvim točno, Eugenie. Ali ja ću utjecati na
sve te milijune sudbina o kojima govoriš.
– Al' je to čudno...
– Je l' da? Čudno je što mogu vidjeti sve te velike mogućnosti koje me
čekaju!
– Ne, čudno je što vi to želite, Napoleone – rekoh i odjednom mi on bude
nekako stran. Ali on se u istom trenutku nasmije i ovaj iznenadan preobražaj
njegovog lica opet mi ga približi.
– Vjerovat ćeš mi, Eugenie? Vjerovat ćeš mi ma što se dogodilo?
Lice mu je bilo tako blizu mojeg da sam uzdrhtala i protiv svoje volje
zatvorila oči. Onda osjetih kako se njegove usne čvrsto prislanjaju na moje.
Skoro sam popustila, ali odjednom stisnuh usne zato što sam iznenada
pomislila kako me Julie uvijek grdi kad joj pritisnem previše vlažan poljubac na
obraz. A ja sam ga htjela poljubiti tako da to bude pristojno i ugodno. No
njegova usta su bila tako čvrsto uz moja i tako su navaljivala i... ne znam kako
se to dogodilo, ja to baš nisam htjela, ali moje usne odjednom popustiše i
otvoriše se.
Te noći, kada je Julie već odavno ugasila svijeću, nisam mogla zaspati.
Julien glas se začuje iz mraka:
– Ni ti ne možeš spavati, mala?
– Ne. Previše je toplo u sobi – uzdahnuh.
– Imam ti nešto reći – prošaputa Julie. – Jednu ogromnu tajnu, nikome
ne smiješ reći. Uostalom, ne do sutra poslije podne. Obećavaš li?
– Da, obećavam – rekoh uzbuđeno.
– Sutra popodne, gospodin Joseph Buonaparte dolazi razgovarati s
mamom.
– O čemu li će razgovarati?
Julie je bila bijesna. – Bože, al’ si glupa! O nama, naravno, o sebi i meni.
Hoće zaprositi moju ruku!
Ja odskočih s postelje. – Julie! To znači da si zaručena!
– Pst! Ne tako glasno! Sutra popodne ću se zaručiti. Ako mama ne bude
imala ništa protiv. Sutra popodne...
Ja sam skočila s postelje i otrčala k njoj, ali tresnuh o stolac i počeh plakati:
– Jao, jao! Povrijedila sam prst na nozi.
 – Pst, Eugenie! Probudit ćeš cijelu kuću! – Ali ja sam već bila kraj nje. Brzo
se uvučem pod pokrivače i uzbuđeno je prodrmani za ramena. Nisam znala
kako da joj pokažem da se veselim.
– Sad si zaručnica... – neprestano sam ponavljala. – Prava zaručnica. Je li
te već poljubio?
– To se ne pita – izjavi Julie ljutito. Onda joj se učini da mora dati dobar
primjer svojoj mlađoj sestri i doda: – Dakle, zapamti, djevojka smije dopustiti
da je poljube tek kada se njena mama složi sa zarukama. Ali ti si premlada da o
tom razmišljaš.
Bio je takav mrak da nismo mogle pogledati jedna drugoj u oči. Uvjerena
sam da Julie nije rekla istinu. Naravno da ju je poljubio! Njih dvoje su skoro
svaku večer provodili sami u sjenici. Drugi, kao na primjer njezina, nažalost,
toliko mlađa sestra i izvjesni general morali su za to vrijeme kao beskućnici
lunjati pokraj žive ograde. Ali mi smo to rado prihvatili jer smo mislili da za to
vrijeme Julie i Joseph... – Naravno da ste se poljubili. – rekoh na kraju tog
razmišljanja. Julie bijaše skoro zaspala. – Možda... – promrmlja ona. Tako je
teško pritom stisnuti usne, proletje mi kroz glavu. Tada sam naslonila glavu na
Julieno rame i zaspala.
Mislim da sam malo pijana. Samo malo i vrlo ugodno, ugodno. Julie se
zaručila sa Josephom, i mama je poslala Etiennea u podrum po šampanjac. Onaj
šampanjac koji je tata još davno kupio i čuvao za Juliene zaruke. Oni svi još
sjede dolje na terasi i raspravljaju gdje će stanovati Julie i Joseph. Napoleone je
upravo otišao sve ispričati majci. Mama je pozvala gospođu Letiziu Buonaparte
i svu djecu za sutra navečer. Onda ćemo upoznati Julienu novu obitelj. Nadam
se da ću se svidjeti gospođi Letizii; jer se, naime, nadam da... ne! Ne smijem
pisati, jer se inače neće ispuniti! Samo se moliti i u duši u to čvrsto vjerovati...
Voljela bih da češće pijemo šampanjac. Šampanjac štipa za jezik i sladak
je, i već poslije prve čaše sam se smijala a nisam znala zašto. Poslije treće čaše
mama reče:
– Nek’ više nitko ne daje djetetu piti! – Kad bi znala da sam se ja već
poljubila...
Jutros sam morala rano ustati, i dosad nisam imala prilike biti sama. Zato
sam, čini je Napoleone otišao, otrčala u svoju sobu, i sad pišem dnevnik. Ali
misli mi se kovitlaju po glavi i gmižu kao mravi; i to kao mravi koji nose mali
teret. Mravi nose borove iglice, grančice ili zrna pijeska; moje misli nose snove
budućnosti. Stalno ispuštam teret jer sam pila šampanjac i ne mogu se dobro
usredotočiti.
Ne znam kako se to dogodilo, ali posljednjih nekoliko dana potpuno sam
zaboravila da naš Šveđanin, gospodin Person, danas odlazi. Otkako nam braća
Buonaparte dolaze u posjet, nisam imala za njega puno vremena. Mislim da se
njemu ne sviđaju Joseph i Napoleone. Kad sam ga upitala što misli o našim
novim prijateljima, rekao je samo da ih teško razumi je jer govore tako mnogo
i tako brzo; a osim toga, njihov naglasak je drukčiji od našeg. Mogu dobro
shvatiti da je korzikanski naglasak previše za njega!
Jučer poslije podne mi je rekao da je spakirao svoje stvari i da odlazi sutra
ujutro u devet sati poštanskim kolima. Naravno, odlučila sam ga ispratiti; prvo,
zato što stvarno volim to konjsko lice; a drugo, zato što je zanimljivo ići do
poštanskih kola. Tamo se uvijek mogu vidjeti nova lica, a ponekad i dame u
pariškim toaletama. A onda sam, naravno, zaboravila Persona i njegov odlazak
jer sam, na kraju krajeva, morala misliti na svoj prvi poljubac.
Srećom, sjetih se Personovog odlaska čim sam se jutros probudila. Skočim
iz postelje, uvučem se u košulju i dvije podsuknje, navučem prvu haljinu koja
mi se našla pod rukom i budući da sam jedva imala toliko vremena da se
počešljam, otrčim u blagovaonicu. Tu sam zatekla Persona za oproštajnim
doručkom. Mama i Etienne motali su se oko njega i tjerali ga da jede što više.
Jadnog mladića čekalo je strašno dugo putovanje. Prvo do Rajne, zatim kroz
Njemačku do Libecka, a otuda brodom do Švedske. Morat će ne znam koliko
puta promijeniti poštanska kola dok stigne do Libecka. Marija mu je spremila
košaricu s dvije boce vina, pečenim piletom, tvrdo kuhanim jajima i ušećerenim
trešnjama. Najzad, Etienne i ja, s Personom među sobom, krenemo ga ispratiti
do poštanskih kola. Etienne je nosio jedan kovčeg, a Person se borio s nekim
velikim paketom, drugim kovčegom i košaricom. Molila sam da mi dopusti da
i ja nešto ponesem, i on mi najzad oklijevajući pruži paket, rekavši mi da se u
njemu nalazi nešto veoma dragocjeno. – Najljepša svila – reče mi u povjerenju
– koju sam vidio u svom životu. Svila koju je vaš dragi tata osobno kupio i koju
je u ono vrijeme namijenio kraljici. Ali događaji su spriječili Kraljicu...
– Da, prava kraljevska svila – reče Etienne. – Za sve ovo vrijeme nikad
nikome nisam ponudio taj brokat. Tata je uvijek govorio da je ta svila pogodna
samo za dvorsku haljinu.
– Ali gospođe u Parizu su još uvijek elegantno obučene – primijetili ja.
Etienne frknu prezirno. – Dame u Parizu više nisu dame! Osim toga, one
više vole prozirne musline. Ako ti to nazivaš otmjenim... Ne, danas u
Francuskoj teški brokat više nije na svom mjestu.
– I tako sam ja kupio tu svilu – reče mi Person. – Uštedio sam dobar dio
svoje plaće koju sam primao kod tvrtke Clary i sretan sam što sam je na to
upotrijebio. Kao uspomenu – on se zagrcnu. – Kao uspomenu na vašeg
pokojnog oca i tvrtku Clary.
Divila sam se Etienneu. Budući da nije mogao prodati u Francuskoj taj
teški brokat, koji je sigurno veoma skupocjen, ali u ovom trenutku nije
moderan, utrapio ga je Personu – za skupe novce, naravno. Tvrtka Clary je
veoma dobro zaradila na toj transakciji.
– Nije mi se lako odvojiti od tog materijala – reče Etienne iskreno. – Ali u
domovini gospodina Persona postoji kraljevski dvor i Njenom Veličanstvu
švedskoj kraljici će, nadam se, biti potrebna nova svečana odora i imenovat će
gospodina Persona za dvorskog dobavljača.
– Ne smijete previše dugo držati taj brokat, svila se raspada – oglasila sam
se ja kao prava kći trgovca svilom.
– Ovaj neće – izjavi Etienne. – U njemu ima veoma mnogo zlatnih niti.
Paket je bio prilično težak i ja sam ga držala objema rukama, stisnuvši ga
na grudi. Iako je bilo rano, sunce je bilo toplo, i meni se kosa slijepila na čelo
kad smo najzad stigli do poštanskih kola. Došli smo prilično kasno pa se nismo
mogli dugo vremena opraštati. Drugi putnici su već zauzeli svoja mjesta u
kolima. Etienne s uzdahom olakšanja spusti kovčeg koji je nosio na prste jedne
starije gospođe, a Person skoro ispusti košaricu dok se rukovao s Etienneom.
Onda se upusti u živahan razgovor s poštarem, koji je nosio njegovu prtljagu
na krov. Person mu je rekao da ne želi ispuštati iz vida veliki paket i da će ga
držati cijelo vrijeme na koljenima. Poštar se bunio, ali najzad kočijaš izgubi
strpljenje i vikne – Zauzmite mjesta!
– Poštar skoči na kola pokraj njega i zatrubi u rog. Najzad Person uđe u
kola sa svojim paketom. Vrata kola se zatvore, ali ih Person ponovno otvori.
– Uvijek ću ih poštivati, gospođice Eugenie – viknu on.
Etienne upita slegnuvši ramenima: – Na što li to misli taj glupi Šveđanin?
– Na Prava čovjeka – odgovorih iznenađeno jer sam osjetila da su mi oči
vlažne. – Letak na kojem su tiskana Prava čovjeka. – U isto vrijeme pomislih na
to kako će se Personovi roditelji radovati što ponovno vide njegovo konjsko
lice, i na to da jedan čovjek zauvijek nestaje iz mog života.
Etienne se vrati u trgovinu, a ja pođoh s njim. U radionici Claryjeve
trgovine svilom uvijek se osjećam kao kod kuće. Otac me je često tamo vodio
kad sam bila mala; uvijek mi je objašnjavao odakle dolaze razne bale svile. Mogu
razlikovati i razne kvalitete. Tata je uvijek govorio da mi je to u krvi jer sam
prava kći trgovca svilom. Ali ja mislim da je to, naprosto, zbog toga što sam
tako često promatrala njega i Etiennea kako uzimaju komad svile među prste,
kako ga trljaju i onda gledaju gužva li se, je li to novi ili stari materijal i postoji
li opasnost da će se brzo raspasti.
Iako je bilo rano prije podne, u trgovini je već bilo kupaca. Etienne i ja ih
ljubazno pozdravimo, ali ja odmah primijetim da to nisu važni kupci već samo
građanke koje su htjele kupiti muslin za novu maramu ili jeftin taft za ogrtač.
One gospođe iz dvoraca u okolici, od kojih je naša tvrtka uvijek dobivala velike
narudžbe u vrijeme otvaranja sezone u Versaillesu, više se ne viđaju. Neke su
giljotinirane, mnoge su pobjegle u Englesku, ali većina je živjela podzemno, što
znači pod lažnim imenom u nekom mjestu u kojem ih nitko ne poznaje.
Etienne često kaže da sve zanatlije puno gube time što Republika ne priređuje
balove i prijeme. Za to je uglavnom kriv užasno škrti Robespierre.
Neko vrijeme sam se vrtjela po trgovini; pomagala sam mušterijama da
pregledaju razne vrste svile nagovarajući ih da kupe svjetlozelene svilene vrpce
jer mi je izgledalo da ih se Etienne želio otarasiti. Najzad otiđoh kući misleći
kao i uvijek na Napoleonea i pitajući se hoće li odjenuti svečanu odoru kad
budemo slavili Juliene zaruke.
Mamu kod kuće zatekoh strašno uzbuđenu. Julie joj je priznala da će
popodne doći Joseph govoriti s njom. A ona se nije osjećala doraslom situaciji.
Najzad je, usprkos vrućini, otišla u grad posavjetovati se s Etienneom. Kad se
vratila, imala je glavobolju pa je prilegla na kauč i zamolila da je pozovu čim
stigne građanin Joseph Buonaparte.
Julie se opet ponašala kao da je poludjela. Jurila je po salonu gore-dolje i
stenjala. U licu je bila sva zelena, i ja sam znala da joj je zlo. Julie je, naime,
uvijek zlo u želucu kad se uzbudi. Najzad odvedoh to uzbuđeno stvorenje u vrt
i sjedoh s njom u sjenicu. Pčele su zujale u ružama puzavicama; bila sam
pospana i vrlo zadovoljna. Život je tako jednostavan, pomislim, kad zaista volite
jednog čovjeka. Onda pripadate samo njemu. Ako bi mi zabranili da se udam
za Napoleonea, jednostavno bih pobjegla s njim.
U pet sati poslijepodne stiže jedan ogroman buket iza kojeg se krio Joseph.
Marija uvede i buket i Josepha u salon. Onda obavijeste mamu, pa se salonska
vrata zatvore iza njih. Pritisnuh uho na ključanicu da bih čula o čemu Joseph i
mama ustvari mrmljaju, ali nisam mogla razumjeti ni riječi.
– Sto pedeset tisuća zlatnih franaka – rekoh Julie koja se kraj mene gurala
oko vrata. Ona se trgne.
– Što? Što to pričaš?
– Tata je ostavio sto pedeset tisuća zlatnih franaka za tvoj miraz, i sto
pedeset tisuća za moj. Zar se ne sjećaš da je odvjetnik to pročitao kad je otvorena
tatina oporuka?
– To je sad sve svejedno – reče Julie razdraženo vadeći rupčić da obriše
čelo. Bože, što su smiješne te buduće mlade.
– Dakle, može li se već čestitati? – nasmija se netko iza nas. Napoleone!
Upravo je stigao i naslonio se s nama na vrata. – Smijem li i ja, kao budući zet,
sudjelovati u neizdrživoj neizvjesnosti?
Julieno strpljenje bilo je na kraju. – Radite što hoćete, ali me ostavite na
miru! – zajeca ona. Na te riječi Napoleone i ja odosmo na prstima do kauča i
bez riječi sjednemo. Borila sam se da ne prsnem u histeričan smijeh; cijela
situacija je bila užasno smiješna. Napoleone me gume u slabine: – Malo više
dostojanstva, molio bih, Eugenie! – prošapta on, praveći se ljut.
Odjednom se mama pojavi na vratima i reče drhtavim glasom: – Julie,
dođi ovamo, molim te.
Julie otrča u salon kao luda, vrata se zatvore za njom i mamom, a ja, ja
obavih ruke Napoleoneu oko vrata i počeh se smijati i smijati.
– Prestani me ljubiti – promucam jer je Napoleone odmah iskoristio
priliku. Ali usprkos tome nisam ga puštala, dok nisam pomislila na svečanu
odoru. Onda se malo odmaknem od njega i prijekorno ga pogledam. Ista ona
pohabana odora, izlizana na leđima kao i uvijek.
– Danas ste mogli odjenuti i svečanu odoru, uvaženi generale – primijetili.
Ali se odmah pokajah zbog svojih riječi. Njegovo preplanulo lice postalo je
sasvim crveno.
– Ja nemam svečanu odoru, Eugenie – prizna on. Dosad nisam imao
dovoljno novca da kupim odoru, a od države dobijamo samo pohodnu odoru
koju imam na sebi. Gala odoru moramo platiti iz svojih sredstava, a ti znaš...
Ja živo klimnuh glavom. – Naravno, vi pomažete svojoj mami i braći i
sestrama. A još jedna odora bila bi i sasvim suvišna, zar ne?
– Djeco, imam jedno veliko, veoma veliko iznenađenje za vas! – Mama je
stajala pred nama i smijala se i plakala u isto vrijeme. – Julie i Joseph... – Glas
joj je drhtao. Onda se pribra. – Eugenie, zovi Suzann! I pogledaj je li Etienne
već kod kuće. Obećao mi je da će biti ovdje točno u pet i trideset.
Odletjela sam uz stube i obavijestila oboje.
A onda smo svi pili šampanjac. U vrtu je padao mrak, ali Joseph i Julie
nisu više mislili na sjenicu već su razgovarali o svojoj budućoj kući u predgrađu.
Jedan dio Julienog miraza otići će na kupovinu jedne lijepe vile. Napoleone je
otišao sve ispričati svojoj majci, a ja sam se popela u svoju sobu sve zapisati...
Moje malo ugodno pijanstvo je potpuno nestalo. Samo sam umorna i
pomalo žalosna, jer ću uskoro sama boraviti u našoj bijeloj sobi i nikada više
neću moći upotrijebiti Julieno rumenilo i čitati tajno njene romane. Ali ja neću
biti žalosna; hoću misliti na nešto veselo. Moram otkriti kad je Napoleonov
rođendan. Možda će džeparac koji sam uštedjela biti dovoljan za jednu svečanu
odoru. Ali, gdje se zapravo može kupiti svečana generalska odora?

MARSEILLE, SREDINOM THERMIDORA

(Početkom kolovoza, kaže mama)

Napoleone je uhićen.
Od sinoć živim kao u ružnom snu. Dok je, opet, cijeli grad lud od
raspoloženja. Ljudi plešu pred Općinskom kućom, vojne kapele marširaju
jedna za drugom, a gradonačelnik priprema bal, prvi poslije dvije godine.
Devetog thermidora Robespierreu i njegovom bratu ostali zastupnici oduzeli su
građanska prava, uhitili ih, i sljedećeg dana izveli na giljotinu. Svi koji su bili u
ma kakvoj vezi s Robespierreom strahuju da će biti uhićeni. Joseph je već
izgubio službu koju je dobio zahvaljujući Napoleoneovom prijateljstvu s
Robespierreovim mlađim bratom. Do danas je u Parizu pogubljeno preko
devedeset jakobinaca. Etienne kaže da mi nikad neće oprostiti što sam dovela
Buonaparte u našu kuću. Mama zahtijeva da Julie i ja idemo na
gradonačelnikov bal. To bi bio moj prvi bal, ali ja neću ići. Ja ne mogu plesati i
smijati se kad ne znam čak ni kamo su odveli Napoleonea.
Do devetog thermidora, ne, zapravo do desetog, Julie i ja smo bile veoma
sretne. Julie je marljivo radila oko svog miraza i po sto puta vezla slovo B na
jastučnicama, stolnjacima, ubrusima i rupčićima. Vjenčanje je trebalo biti za
šest tjedana. Joseph je dolazio svake večeri u posjet, često sa svojom majkom i
sestrama. Ako Napoleone nije bio na inspekciji neke tvrđave, pojavljivao se u
svako doba dana; a ponekad i njegova dva lijepa pobočnika, poručnik Junot i
kapetan Marmont. Ali beskrajni razgovori o politici nisu me baš nimalo
zanimali. Zato sam tek danas saznala da je Robespierre prije dva mjeseca
iznenada donio novi zakon o izboru narodnih zastupnika. On je zahtijevao da
zastupnici mogu biti uhapšeni po zapovjedi jednog člana Odbora za javnu
sigurnost. Mnogi zastupnici imaju nečistu savjest jer su se obogatili mitom.
Pričaju da su zastupnici Tallien i Barras milijuneri. Robespierre je iznenada
zapovjedio uhićenje lijepe markize de Fontaine, koju je u svoje vrijeme
zastupnik Tallien pustio iz zatvora i koja je otada bila njegova ljubavnica. Zašto
ju je Robespierre uhitio, nitko ne zna, možda samo zato da bi naljutio Talliena.
Neki kažu da je to bilo zbog markize Fontaine, dok drugi opet da su se Tallien
i Barras bojali da će biti uhapšeni zbog mita, u svakom slučaju, oni su
organizirali veliku zavjeru, tajno, s nekim izvjesnim Fouchetom.
Isprva smo jedva mogli vjerovati tim pričama. Ali kad su prve novine
stigle iz Pariza, cijeli grad odjednom postane drukčiji. S prozora su visjele
zastave, trgovine su bile zatvorene i svi su posjećivali poznanike i prijatelje.
Predsjednik Općine nije čekao na upute iz Pariza, već je pustio sve političke
zatvorenike. Fanatični članovi jakobinskog kluba su, međutim, bili bez velike
buke uhićeni. Žena predsjednika općine pravi popis uvaženih marseilleskih
građana koji će biti pozvani na bal u Općinskoj kući.
Napoleone i Joseph dođoše posjetiti Etiennea. Izgledali su veoma
zabrinuti i zatvoriše se s njim u salonu. Etienne je poslije toga bio vrlo ljut i
rekao je mami da će nas ti korzikanski pustolovi još odvesti u zatvor. Napoleone
je sjedio satima u našoj sjenici i pričao mi kako mora naći neki drugi poziv.
– Ne misliš valjda – reče on – da će zadržati u vojsci časnika za kojeg se
zanimao Robespierre.
Tada prvi put primijetih da šmrče burmut. Junot i Marmont su se svakog
dana tajno viđali s Napoleoneom kod nas. Oni nisu mogli zamisliti da bi
njegovo ime moglo nestati s liste časnika. Kad sam mu rekla što su Marmont i
Junot rekli, i kad sam ga pokušala utješiti, on prezrivo slegne ramenima: – Junot
je idiot – objavi on. – Savršeno odan, ali idiot.
– Ali vi uvijek tvrdite da je on vaš najbolji prijatelj?
– Naravno. Savršeno odan, pošao bi za mene i u smrt, ali bez trunke
mozga u glavi. Idiot.
– A Marmont?
– Marmont – to je opet nešto drugo. On mi je odan zato što vjeruje da
moji talijanski planovi jednom moraju imati uspjeha. Moraju, razumiješ?
A onda se sve odigralo drukčije od onog kako smo zamišljali. Sinoć je
Napoleone s nama večerao. Odjednom začusmo vojničke korake kako
marširaju. Napoleone skoči i potrča prema prozoru jer ne može vidjeti četiri
vojnika kako marširaju, a da ne sazna kojoj četi pripadaju, odakle dolaze, kuda
idu i kako im se zove narednik.
Koraci stanu pred našom kućom. Začuli smo glasove, pa škripu šljunka
na stazi i najzad glasno kucanje na vratima. Svi smo sjedili kao skamenjeni.
Napoleone se okrenuo od pro-zora i ukočeno gledao na vrata. Prekrižio je ruke
preko grudi; lice mu je bilo veoma blijedo. Vrata se širom otvore i Marija i jedan
vojnik istodobno upadoše u sobu.
– Gospođo Clary... – počne Marija.
Vojnik je prekine: – Nalazi li se general Buonaparte u vašoj kući? – Naučio
je njegovo ime napamet, jer ga je izustio bez oklijevanja. Napoleone mirno izađe
iz prozorskog udubljenja i priđe mu. Vojnik lupi petama i pozdravi.
– Nalog za uhićenje građanina generala Buonapartea!
Istodobno pruži Napoleonu list papira, Napoleone ga prinese očima, a ja
skočim govoreći:
– Donijet ću svijećnjak.
– Hvala, mila moja, mogu vrlo dobro pročitati nalog – reče Napoleone.
Onda spusti ruku u kojoj je držao papir, pogleda pažljivo vojnika, priđe mu i
kucne prstom po gumbu ispod ovratnika.
– Čak i po vrućini, odora narednika republikanske vojske treba biti
propisno zakopčana!
– Dok je vojnik zbunjeno petljao oko svoje odore, Napoleone se okrene
Mariji: – Marija, moja sablja je u predsoblju. Molim vas, budite tako dobri pa je
predajte naredniku! – I poklonivši se mami: – Oprostite zbog uznemiravanja,
građanko Clary.
Napoleoneove mamuze zvecnuše. Za njim iziđe trupkajući i narednik.
Nismo se ni pomaknuli. Vani ponovo začusmo škripanje šljunka na stazi u vrtu
pred kućom, a onda zalupaše koraci na ulici i najzad se izgubiše. Tek onda
Etienne prekine tišinu:
– Hajde da završimo večeru, mi tu ne možemo pomoći... – Njegova žlica
zvecne. Kad smo jeli pečenje, moj brat uzviknu: – Što sam ja oduvijek govorio?
Jedan pustolov koji je pokušao napraviti karijeru pomoću Republike! – A kad
smo stigli do kolača, on doda: – Julie, kajem se što sam pristao da se zaručiš s
Josephom.
Poslije večere iskradem se na zadnja vrata. Iako je mama više puta
pozivala obitelj Buonaparte, gospođa Letizia nikad nije uzvratila poziv. Mogla
sam zamisliti zašto to nije činila. Obitelj je živjela u najsiromašnijem dijelu
grada, iza Riblje tržnice, i gospođa Letizia se vjerojatno sramila da nas tamo
pozove. Ali ja sam se sada uputila tamo. Morala sam joj reći, njoj i Josephu što
se dogodilo i posavjetovati se što možemo učiniti za Napoleonea.
Nikada neću zaboraviti taj put kroz mračne uske ulice iza Riblje tržnice.
Isprva sam trčala kao luda; činilo mi se da ne smijem izgubiti ni trenutka. Zato
sam neprestano trčala i usporila korake tek kad sam stigla do Općinskog trga.
Kosa mi je bila mokra, a srce bolno kucalo. Pred Općinskom kućom se plesalo;
jedan visoki i mršavi čovjek u razdrljenoj košulji uhvati me za ramena i grubo
se nasmija kad sam ga odgurnula. Sve nove i nove sjenke iskrsavale su da mi
prepriječe put; osjetila sam kako me za ruku hvataju ljepljivi prsti i odjednom
začula djevojački glas kako govori kroz hihotanje: – Gledaj, molim te, eno male
Claryjeve! – Bila je to Elise Buonaparte, Napoleonova najstarija sestra. Elisi je,
istina, tek sedamnaest godina, ali te večeri je bila tako jako našminkana i tako
nakinđurena i nosila je naušnice koje su se njihale da je izgledala mnogo starija.
Objesila se o ruku nekom mladiću, čija je pomodna visoka kragna skrivala
skoro cijelo njegovo lice.
– Eugenie, – povika ona za mnom – Eugenie, smije li ti moj mladi kavalir
ponuditi čašu vina? – Ali ja nastavim trčati i izgubili se uskim neosvijetljenim
ulicama koje vode na Riblju tržnicu. Tama puna hihota, cičanja i isparavanja
sklopi se oko mene. Vika i psovke dolijetale su iz svih vrata i prozora, a olucima
su se muvale zaljubljene mačke. Na Ribljoj tržnici malo odahnuh, jer tu je bilo
nekoliko svjetiljki i potrudih se potisnuti strah. Odjednom se postidjeh tog
straha, a postidjeh se i lijepe bijele vile s grmovima jorgovana i ružama
puzavicama u kojoj stanujem. Prijeđoh Riblju tržnicu i zapitam jednog čovjeka
gdje stanuje obitelj Buonaparte. On mi pokaže jednu mračnu, usku ulicu. Treća
kuća slijeva. Joseph je jednom spomenuo da stanuje u podrumu. Nađoh uske
stepenice koje su vodile u stan u podrumu, skotrljah se niz njih, širom otvorih
vrata i nađoh se u kuhinji gospođe Buonaparte.
Bila je to jedna velika prostorija koju nisam mogla dobro cijelu vidjeti jer
je bila osvijetljena jednom jadnom svijećom postavljenom u razbijenu šalicu.
Bilo je strašno zagušljivo. U zgužvanoj košulji bez kravate Joseph je sjedio za
stolom i čitao novine pri svijeći, a devetnaestogodišnji Lucien je preko puta
njega, nagnut nad stolom, nešto pisao. Između njih stajali su tanjuri s ostacima
jela. U tamnom uglu kuhinje netko je prao rublje. Šru, šru – čulo se, netko je s
pomamnom energijom trljao po dasci za pranje rublja; voda je pljuskala; bilo je
vruće da se čovjek uguši.
– Josephe – rekoh da skrenem pozornost na sebe. Joseph se trže.
– Jel' neko uš'o? – To je bio loš francuski jezik gospođe Buonaparte.
Trljanje na dasci za pranje prestalo je. Napoleonova majka se pojavi u
osvijetljenom dijelu sobe brišući ruke o veliku kecelju.
– To sam ja – rekoh. – Eugenie Clary.
Na što Joseph i Lucien istodobno uzviknu: – Zaboga, što se dogodilo?
– Uhitili su Napoleonea – rekoh.
Za trenutak je vladala mrtva tišina. Gospođa Buonaparte uzdahne: – Sveta
Marijo, Majko Božja! – Joseph vikne prigušenim glasom: – Znao sam da će se
to dogoditi, znao sam da će se to dogoditi! – A Lucien reče isprekidano: –
Strašno!
Zamole me da sjednem na jednu rasklimanu stolicu i sve im ispričam. Iz
susjedne sobe dođe sad i Napoleoneov šesnaestogodišnji i vrlo debeli brat Louis
i stane slušati ne mijenjajući izraz lica. A onda me prekide užasna dreka; vrata
se širom otvoriše i mali Jerome, Napoleoneov desetogodišnji brat utrči u
kuhinju, a iza njega je jurila dvanaestogodišnja Karolina, dobacujući mu
najsočnije mornarske psovke i otimajući nešto što je on pokušavao strpati u
usta. Gospođa Buonaparte pljusne Jeromea, drekne na Karolinu na
talijanskom, uze od Jeromea ono što je on pokušavao strpati u usta i kada se
ustanovilo da je to komad marcipana, ona ga prepolovi i pruži po jedan komad
njemu i Karolini. Onda vikne: – Mir! Imamo gošću!
Kad me Karolina primijetila, ona reče: – Oh, la la, jedna od bogatih
Claryja! – Onda priđe stolu i sjedne Lucienu u krilo.
Strašna obitelj, pomislim, i odmah se pokajem za tu misao. Pa oni nisu
krivi što ih je toliko. Nisu krivi što su tako siromašni i što nemaju druge sobe za
boravak osim kuhinje.
U međuvremenu Joseph me počne ispitivati. – Tko je uhitio Napoleona?
Jeste li sigurni da su bili vojnici, a ne policija?
– To su bili vojnici – odvratim.
– Onda nije u policijskom nego u nekom vojnom zatvoru – zaključi
Joseph.
– Pa u čemu je tu razlika? – stenjala je gospođa Buonaparte.
– Ogromna razlika – izjavi Joseph. – Vojne vlasti nikada neće jednostavno
smaknuti jednog generala već će ga izvesti pred vojni sud.
– Vi nemate pojma kako je to strašno za nas, signorina – obrati mi se
gospođa Buonaparte. Ona privuče kuhinjski stolac, sjedne pokraj mene i stavi
svoju vlažnu, ogrubjelu ruku na moju. – Napoleone je jedini od nas koji ima
redovit prihod. I uvijek je bio marljiv i štedljiv, i davao mi je pola svoje plaće za
drugu djecu. Nesreća, kakva nesreća!
– Sad me bar ne može natjerati da stupim u vojsku – primijeti debeli
Louis. Glas mu je zvučao skoro pobjedonosno.
– Umukni! – drekne Lucien na debelog dječaka. Jer taj debeljko, sa svojih
šesnaest godina, nikada ništa nije radio, i zato ga je Napoleone htio dati u vojsku
kako bi majka imala jedna usta manje na hrani. Ne mogu zamisliti kako bi Louis
sa svojim ravnim tabanima mogao marširati. No, možda ga je Napoleone želio
dati u konjicu.
– Ali zašto su ga zatvorili? – upita sad gospođa Buonaparte.
– Napoleone je poznavao Robespierrea – progunđa Joseph. – I svoje lude
planove je predao ministru rata baš preko njega. Kakva ludost! – Uglovi
Josephovih usana nervozno su se trzali.
– Politika, uvijek i uvijek politika! – jadikovala je gospođa Buonaparte. –
Signorina, mogu vam kazati, politika je unesrećila moju obitelj. I pokojni otac
moje djece cijelog života se bavio politikom, gubio je parnice svojih klijenata i
ostavio nam je samo dugove. A o čemu moji sinovi razgovaraju po cijeli dan?
Treba imati dobre veze, treba poznavati Robespierrea, treba biti predstavljen
Barrasu. I tako povazdan. A kuda sve to vodi? – Ona bijesno udari o stol. – U
zatvor, signorina!
Oborih glavu. – Vaš sin Napoleone je genije, gospođo – rekla sam blago.
– Da, nažalost – odgovori ona razdraženo, zagledavši se u drhtav plamen
svijeće.
Ja se uspravim. – Moramo pronaći kamo su odveli Napoleona i moramo
mu pokušati pomoći – rekoh i pogledah Josepha.
– Ali mi smo siromašni, nemamo veza – jadikovala je gospođa
Buonaparte. Ja sam neprestano gledala Josepha.
– Zapovjednik grada Marseillea mora znati gdje su zatvorili Napoleonea
– reče Lucien. Lucien vrijedi u obitelji kao budući pjesnik i nepopravljivi sanjar;
a ipak je on dao prvi praktični prijedlog.
– Kako se zove zapovjednik građa Marseillea? – upitah.
– Pukovnik Lefebvre, – reče Joseph – a on ne trpi Napoleonea. Nedavno
je Napoleone rekao starcu što misli o njemu zbog toga što su lokalne utvrde u
tako strašnom stanju.
– Sutra idem k njemu – začujem iznenada samu sebe. – Gospođo
Buonaparte, pripremite rublje i možda nešto za jelo pa to lijepo zapakirajte i
pošaljite mi sutra ujutro. Ja ću s tim otići pukovniku i zamolit ću ga da to dostavi
Napoleonu. I pitat ću ga...
– Grazie tanto, signorina, grazie tanto – promuca gospođa Buonaparte. U
isto vrijeme začusmo vrisak i vodu kako pljuska, a onda jedan otegnut jauk i
Karolinu kako radosno viče:
– Mama, Jerome je pao u korito.
Dok je gospođa Buonaparte najprije izvadila svoje najmlađe dijete iz
korita, a zatim ga lupila, ja ustanem. Joseph ode uzeti kaput; htio me je otpratiti
kući. Lucien izjavi: – Vi ste vrlo ljubazni, gospođice Eugenie; nikada to nećemo
zaboraviti. – A ja pomislim kako se užasno bojim otići do tog pukovnika
Lefebvrea.
Kad sam se opraštala s gospođom Buonaparte, ona mi reče da će sutra
poslati Paulettu s paketom. Uto joj padne na pamet: – A gdje je Paulette? Rekla
je da ide s Elisom preko puta k nekoj prijateljici i da će se vratiti za pola sata. A
sad ih nema opet cijelu večer?
Sjetih se Elisinog našminkanog lica. Elise se sad sigurno zabavlja sa svojim
kavalirom u nekoj krčmi. A Paulette? Paulette je upravo mojih godina...
Joseph i ja smo šuteći išli kroz grad. Sjećala sam se one večeri kad me je
prvi put otpratio kući. Zar je moguće da je odonda prošlo tek četiri mjeseca.
Tada je sve počelo. Dotada sam još bila dijete iako sam mislila da sam odrasla.
Danas znam da je djevojčica odrasla tek kad voli nekog svim svojim srcem.
– Ni pod kojim uvjetima ga ne mogu giljotinirati – reče Joseph kad smo
stigli do kuće. To je bio rezultat njegovih razmišljanja za vrijeme naše šutnje. –
Najgore što mogu učiniti, to je pravilo u vojsci, najgore što mogu učiniti je da
ga strijeljaju.
– Josephe!
Crte njegovog lica pri mjesečini izgledale su oštre. On ga ne voli, proletje
mi kroz glavu, ne, on ne voli svog brata; on ga čak mrzi. Zato što je Napoleone,
iako mlađi, mogao njemu naći zaposlenje, zato što ga je Napoleone nagovorio
da uzme Julie za ženu, zato što Napoleone...
– Ali mi pripadamo jedno drugom – reče on sad, – Napoleone i ja i naša
braća i sestre, mi pripadamo jedni drugima i moramo se držati jedni drugih i u
dobru i u zlu.
– Laku noć, Josephe – rekoh.
– Laku noć, Eugenie.
Ušla sam neprimijećena u kuću. Julie je već bila u postelji ali je svijeća
gorjela na njenom noćnom stoliću. Čekala me je. – Bila si kod obitelji
Buonaparte, zar ne? – upita ona.
– Da – odgovorili i počeh se brzo svlačiti. – Oni stanuju u jednom
strašnom podrumu, a gospođa Letizia noću pere košulje, a Jerome, to strašno
dijete, je upalo u korito, i mislim da one dvije djevojke; Elise i Paulette, provode
večeri s muškarcima. Laku noć, Julie, spavaj dobro!
Za vrijeme doručka reče Etienne da Julie mora odgoditi svadbu jer on
neće imati zeta čiji je brat uhićen zbog svojih jakobinskih uvjerenja. To bi bila
sramota za obitelj, a isto tako i loše za tvrtku. Julie poče plakati. Sa mnom nitko
drugi nije razgovarao o cijeloj stvari, jer osim Julie nitko i ne sluti da moje srce
pripada Napoleonu. S izuzetkom Marije. Mislim da Marija zna sve. Poslije
doručka Marija uđe u blagovaonicu i dade mi znak glavom. Otiđoh u kuhinju i
zatekoh Paulettu s paketom.
– Hajdemo brzo dok nas nitko nije primijetio – rekoh joj. Etienne bi se
razbjesnio kad bi znao da se namjeravam pojaviti pred vlastima s paketom
rublja za uhićenog Napoleonea Buonapartea.
Ja sam cijeli svoj život provela u Marseilleu, a Paulette je došla tek prije
godinu dana; ali se ona bolje snalazi u gradu nego ja. A znala je točno i gdje se
nalazi zapovjednik mjesta. Neprestano je pričala dok smo išle tamo. Pri hodu je
ljuljala bokovima tako da joj se iznošena, drečavo plava suknja motala tamo-
amo oko nogu. Išla je ravno, isprsivši se, a grudi su joj mnogo razvijenije od
mojih iako smo istih godina, i svaki čas je prelazila svojim šiljatim jezikom
preko usana da bi im dala vlažan sjaj. Paulette ima isti onaj tanak nos kao i
Napoleone, njena tamnoplava kosa uvijala se u tisuću sitnih kovrča i skupljena
je plavom vrpcom; obrve je čupala tako da je ostala samo uska linija pojačana
ugljenom. Ja mislim da je Paulette veoma lijepa, ali ona tako izgleda da mama
ne voli da me viđaju s njom. Paulettine misli vrtjele su se uzbuđeno oko bivše
markize de Fontaine, nove gospođe Tallien.
– U Parizu ljudi luduju za njom i nazivaju je Notre Dame de Thermidor,
zato što je devetog thermidora pobjedonosno izvedena iz zatvora, poslije čega
se zastupnik Tallien odmah njome oženio, i zamisli samo – Paulette širom
otvori oči i duboko uzdahne od uzbuđenja – zamisli, ona nosi haljinu bez donje
suknje! Pojavljuje se u nekoj sasvim prozirnoj haljini, i sve se vidi! Kažem ti.
Sve!
– Otkud to znaš? – upitah, ali Paulette prečuje moje pitanje.
– Kosa joj je crna kao ugljen i isto tako i oči, i stanuje u jednoj kući koju u
Parizu zovu La Chaumiere i koja je unutra sva podstavljena svilom. Svako
poslije podne ona tamo prima sve poznate političare i... da, kad čovjek nešto
želi postići kod vlade, treba samo njoj kazati, tako sam čula. Razgovarala sam,
naime, s jednim gospodinom, koji je tek jučer stigao iz Pariza, a taj gospodin –
ona odjednom stade.
– I taj gospodin? – upitah s velikim iščekivanjem.
– Upoznala sam se s njim onako kako se čovjek upoznaje s ljudima, zar
ne? Stajao je na trgu pred Općinskom kućom i promatrao je, a ja sam baš
slučajno prolazila tuda. I eto, odjednom smo zapodjenuli razgovor. Ali, da nisi
pisnula. Zakuni se? – Ja kimnuh glavom. – U redu – nastavi Paulette – zakuni
se svim svecima na nebu. Znaš, Napoleone ne dopušta da ja razgovaram s
nepoznatom gospodom. U tom pogledu on ima shvaćanja kao neka stara
usidjelica. Slušaj, što misliš, bi li mi tvoj brat Etienne poklonio neku tkaninu za
novu haljinu? Željela bih nešto prozirno u svjetloružičastoj boji i... – Ona
zastane. – Tamo preko-puta je zapovjedništvo mjesta. Hoćeš li da idem s
tobom?
Ja odmahnuh glavom. – Mislim da je bolje da idem sama. Čekat ćeš me,
zar ne? I drži palac!
Ona ozbiljno klimnu glavom i steže palac prstima desne ruke. – Čitat ću i
Očenaš, to neće škoditi – reče ona.
Stisnuh paket i krupnim koracima uputim se prema Zapovjedništvu
mjesta. Moj glas je bio stran i promukao kada sam zamolila vojnika na straži da
me prijavi pukovniku Lefebvreu. Kad me zatim uvedoše u praznu sobu s
ogromnim pisaćim stolom i četvrtastim pukovnikom, najprije nisam mogla ni
govoriti. Pukovnik je imao četvrtasto crveno lice sa sivom čekinjastom bradom,
i nosio je staromodnu periku s perčinom. Stavim paket na stol i očajno
progutam zrak ne znajući što da kažem.
– Što je u tom paketu, građanko? I tko ste vi zapravo?
– Gaće, građanine pukovniče Lefebvre, a zovem se Clary.
Oči plave kao more odmjeriše me od glave do pete. – Jeste li vi kći
pokojnog Francoise Claryja, trgovca svilom?
 Ja potvrdili.
– Kartao sam koji put s gospodinom tatom. Vaš tata je bio čovjek koji
zaslužuje poštovanje.
– I dalje me promatrao. – A što ću s tim gaćama, građanko Clary?
– Taj paket je za generala Napoleonea Buonapartea. On je uhićen. Ne
znamo gdje je, ali vi, gospodine pukovniče, sigurno znate gdje je. U paketu ima
vjerojatno i jedan kolač. Čisto rublje i kolač.
– A kakve veze ima kći Francoise Claryja s tim jakobincem
Buonaparteom? – upita me polagano pukovnik.
Osjetih kako me obuzima vrućina. – Njegov brat Joseph je zaručen s
mojom sestrom Julie – rekoh i učini mi se da je to genijalan odgovor.
– A zašto nije došao njegov brat Joseph razgovarati sa mnom. Ili vaša
sestra Julie?
Oči plave kao more i dalje su veoma ozbiljno gledale. Imala sam osjećaj
da on sve zna.
– Joseph se boji. Rođaci uhićenika se uvijek plaše – procijedih. – A Julie
ima druge brige u ovom trenutku. Plače zato što joj Etienne, to je naš stariji
brat, ne dopušta da se uda za Josepha Buonapartea. A sve to zbog... – Bila sam
već tako bijesna da se nisam mogla svladati – sve zbog toga, građanine
pukovniče, što ste vi uhitili generala.
– Sjedite – reče mi on.
Sjedoh na rub stolca koji je stajao pokraj njegovog pisaćeg stola. Pukovnik
izvuče burmuticu i ušmrknu burmut. Onda pogleda kroz prozor. Izgledalo je
da me je potpuno zaboravio. Odjednom se ponovno okrene meni. – Slušajte
me, građanko, vaš brat Etienne je, naravno, u pravu. Buonaparte nije muž za
jednu Claryjevu, za kćerku Francoise Claryja, koji je bio veoma poštovan i
uvažen čovjek.
Šutjela sam.
– Ja ne poznajem tog Josepha Buonapartea. On nije u vojsci, zar ne? Ali
što se tiče toga generala, on nije uhićen po mojem nalogu. Ja sam samo izvršio
zapovijed koju sam primio od Ministarstva rata iz Pariza. Buonaparte je
naklonjen jakobincima, a svi takvi časnici, želim reći svi ekstremni elementi u
vojsci, su zatvoreni.
– A što će biti s njim?
– O tome nisam obaviješten.
I pošto je pukovnik učinio pokret koji je značio da trebam otići, ja
ustadoh. – Rublje i kolač – rekoh pokazujući na paket. – Možda ćete mu moći
dati te stvari?
– Glupost, Buonaparte više nije ovdje. Odveli su ga u tvrđavu Kare kraj
Antiba.
Na to nisam bila spremna. Odvukli su ga, nisam mogla doći do njega... –
Ali on mora imati rublje da bi se mogao presvući – rekoh nespretno. Crveno
lice počne mi treperiti pred očima. Obrisah suze, ali mi nove navriju na oči. –
Zar mu ne možete poslati taj paket, građanine pukovniče?
– Slušajte, dijete, mislite li da ja nemam pametnijeg posla nego da se
brinem o gaćama jednog mangupa koji se usuđuje nazivati se generalom?
Glasno sam plakala. On još jednom ušmrknu burmut. Izgledalo je da mu
je ovaj prizor veoma neugodan. – Molim vas, prestanite plakati – reče on.
– Neću – zajecah.
On pođe oko stola i priđe mi. – Prestanite – vikao je on. – Prestanite!... –
E pa, pošto me ne ostavljate na miru i pošto... no, poslat ću jednog vojnika u
tvrđavu Kare s paketom i tražit ću od tamošnjeg zapovjednika da ga preda tom
Buonaparteu. Jeste li sad zadovoljni?
Pokušah se osmjehnuti, ali su mi suze smetale pa samo šmrcnuh. Već sam
držala kvaku kad se sjetih da mu nisam ni zahvalila. Okrenuh se. Pukovnik je
stajao pokraj pisaćeg stola i mračno promatrao paket.
– Hvala vam mnogo, građanine pukovniče – prošaptah.
On podiže oči, nakašlja se i reče: – Slušajte, građanko Clary, reći ću vam u
povjerenju dvije stvari. Prvo, taj jakobinski general u ovom slučaju neće platiti
glavom. Drugo, jedan Buonaparte nije muž za kćer Francoise Claryja. Zbogom,
građanko.
Paulette me pratila jednim dijelom puta do kuće. Brbljala je bez prekida
kao vodopad. Ružičasta prozirna svila. Gospođa Tallien navodno nosi svilene
čarape u boji kože. Napoleon će se radovati kolaču. U njemu ima badema.
Volim li ja bademe? Hoće li Julie zaista dobiti toliki miraz za koji će moći kupiti
vilu za sebe i Josepha? Kad ću pitati Etiennea za svilu, i kad je može doći u
radnju uzeti?...
Ja je zapravo nisam ni slušala. Stalno sam ponavljala u mislima kao neki
stih: jedan Buonaparte nije muž za kćerku Francoise Claryja.
Kad sam se vratila kući, čuh da je Julie pobijedila. Njeno vjenčanje neće
biti odgođeno. Sjedila sam s njom u vrtu i pomagala joj vesti rupčiće.
B, B i stalno B.

MARSEILLE, KRAJEM FRUCTIDORA

(Sredinom listopada)

Ne znam kako je Julie provela svadbenu noć. Noć uoči toga, u svakom
slučaju, bila je jako uzbudljiva, bar za mene.
Julieno vjenčanje je trebalo biti u tišini i samo u krugu naše obitelji i
mnogobrojnih Buonapartea. Mama i Marija su naravno danima pekle torte i
miješale kreme, a uvečer prije vjenčanja mama je bila skoro pred živčanim
slomom, jer se bojala da neće sve biti kako treba. Mama se uvijek boji prije
svečanih ručkova, ali dosad je uvijek sve dobro prošlo. Bilo je odlučeno da svi
rano legnemo, a Julie se prije spavanja trebala okupati. Mi se kupamo češće od
drugih ljudi jer je tata bio vrlo napredan čovjek, a mama želi da i dalje živimo u
skladu s njegovim idejama. Zato se mi kupamo skoro svakog mjeseca i to u
jednoj velikoj drvenoj kadi koja je po tatinoj želji, baš u tu svrhu, smještena u
praonici. I pošto je to bilo večer uoči Julienog vjenčanja, mama je odlučila uliti
nešto mirisa od jasmina u vodu pa se Julie osjećala kao Madam Pompadour
osobno.
Legle smo, ali ni Julie ni ja nismo mogle zaspati pa smo zato pričale o
Julienom novom domu. On se nalazi izvan Marseillea, ali od naše kuće donde
nema više od pola sata kolima.
 Odjednom zastadosmo i oslušnusmo...
Le jour de gloire est arrive – zviždao je netko pod prozorom. Ja se trgnem.
Druga kitica naše Marseljeze. A u isto vrijeme i Napoleonov znak. Kad god je
dolazio u posjet, najavljivao je svoj dolazak izdaleka tim zviždukom. Skočih iz
postelje, razgrnuli zavjese, otvorili prozor i nagnuli se dolje. Noć je bila mračna
i sparna. U zraku se osjećala oluja. Ja napućili usne i zazviždah. Ima vrlo malo
djevojaka koje mogu dobro zviždati. Ja sam jedna od njih, ali, nažalost, nitko ne
cijeni dovoljno tu vještinu već je svi smatraju neodgojenom.
Le jour de gloire... – zazviždah.
–... est arrive – dođe odozdo. Osoba koja je stajala tik uz kuću iziđe iz
mraka i stane na pošljunčanu stazu.
Ja zaboravih zatvoriti prozor, zaboravih obući papuče, zaboravih nešto
ogrnuti, zaboravih da sam samo u spavaćici, zaboravih što je pristojno a što nije.
Potrčah niz stepenice kao luda, otvorili kućna vrata, osjetih šljunak pod bosim
nogama i osjetih njegove usne na vrhu nosa. Pa bilo je tako mračno, a u mraku
čovjek nikad nije siguran gdje će spustiti poljubac! U daljini je grmjelo, a on me
je držao čvrsto i šaptao:
– Da ti nije hladno, carissima? – A ja rekoh: – Samo za noge. Nemam
papuče. – Na to me on podigne i ponese do stubišta pred ulaznim vratima.
Tamo sjednemo, a on skine kabanica da bi me ogrnuo. – Kad ste se vratili kući?
– upitah.
On reče da se, zapravo, još nije vratio kući već da je tek krenuo majci.
Naslonih obraz na njegovo rame; osjetila sam grubu tkaninu njegove odore i
bila sam veoma sretna.
– Je li bilo jako loše? – upitah.
– Ne, ni najmanje. Uostalom, velika ti hvala na paketu. Došao je s
popratnim pismom od pukovnika Lefebvrea. Pisao mi je da ga šalje samo tebi
za ljubav. – Pritom osjetih kako mi usnama dodiruje kosu.
Onda odjednom reče: – Tražio sam da me izvedu pred vojni sud. Čak mi
ni tu želju nisu ispunili.
Podignem glavu i pogledam ga, ali je bilo tako mračno da sam vidjela
samo obraze njegovog lica.
– Vojni sud? – upitah. – Pa zar to ne bi bilo strašno!
– Zašto? Onda bih imao prilike objasniti nekim starijim časnicima o čemu
se radi, i kakve sam planove preko Robespierrea predao onom idiotu ministru
rata. Tako bih bar skrenuo pozornost na sebe. Ali ovako... – On se odmakne od
mene i nasloni glavu na ruku. – Ali ovako, moji planovi skupljaju prašinu u
nekoj arhivi, a ministar Carnot je i dalje ponosan i zadovoljan time što našoj
vojsci polazi za rukom da s velikim naporom brani naše granice.
– A što ćeš sad uraditi? – zapitah.
– Pustili su me, jer nemaju protiv mene dokaza. Ali me gospoda u
Ministarstvu rata ne slušaju. Ne slušaju, razumiješ? Poslat će me na neki
najdosadniji sektor na fronti i...
– Pada kiša – prekinem ga. Prve teške kapljice padoše mi na lice.
– Pa, nije važno! – reče on iznenada i nastavi mi objašnjavati što se sve
može namjestiti jednom generalu koga žele onemogućiti. Ja privukoh noge i
zavih se još bolje u generalovu kabanicu. Ponovo zagrmi i jedan konj zarza. –
Moj konj. Vezao sam ga za vašu vrtnu ogradu – primijeti Napoleone.
Kiša počne padati jače. Munja sinu, a grom tresne negdje sasvim blizu, i
konj opet očajnički zarza. Napoleone viknu na konja.
Iznad nas se otvori prozor. – Ima li tamo nekog? – viknu Etienne.
– Hajdemo unutra, ovako ćemo pokisnuti – prošaptah Napoleonu.
– Tko je tamo? – vikao je Etienne. U isto vrijeme čusmo Suzannin glas. –
Zatvori prozor, Etienne i dođi k meni, bojim se – Etienne odvrati: – Netko je u
vrtu. Moram vidjeti tko.
Napoleone ustane, stane pod prozor i reče: – Gospodine Clary, to sam ja.
– Munja sijevnu. U jednom djeliću sekunde mogla sam vidjeti malu, mršavu
priliku u tijesnoj odori. Onda opet zavlada mrak gust kao tijesto. Grom tresnu,
konj uzbuđeno zarza, kiša je pljuštala.
– Tko je tamo? – vikne Etienne u kišu.
– General Buonaparte! – odvrati Napoleone.
 – Pa vi ste u zatvoru! – bunio se Etienne. – Uostalom, što radite usred noći
i po ovakvom vremenu u našem vrtu generale?
Ja skočih, prikupljajući oko sebe kabanicu koja mi je dosezala do članka i
stanem pokraj Napoleona. – Sjedni i uvij noge u kabanica. Hoćeš li se razboliti?
– prošaputa mi Napoleone.
– S kim to razgovarate? – povika Etienne.
Kiša je bila tiša pa sam mogla dosta dobro čuti da Etienneov glas drhti od
bijesa.
– Sa mnom razgovara – povikah. – Etiennee, to sam ja, Eugenie.
Kiša je prestala. Kroz oblake plašljivo proviri mjesec, veoma blijed, kao od
straha zbog mog nezgodnog položaja i pokaza Etiennea s noćnom kapicom na
glavi.
– Generale, vi mi dugujete objašnjenje – zašišta noćna kapica.
– Imam čast zaprositi ruku vaše mlađe sestre, gospodine Clary – dovikne
mu Napoleone. Držao me je rukom oko ramena.
– Eugenie, ulazi smjesta u kuću – naredi Etienne. Iza njega pojavi se
Suzannina glava. Sva joj je kosa bila namotana na uvijače pa je zbog toga
izgledala stvarno grozno.
– Laku noć, carissima, vidjet ćemo se sutra na vjenčanju, – reče Napoleone
i poljubi me u obraz. Njegove mamuze zveckale su dok se udaljavao po
pošljunčanoj stazi. Ja se uvukoh u kuću i zaboravih mu vratiti kabanicu. Na
otvorenim vratima svoje spavaće sobe Etienne je stajao u spavaćici i držao
svijeću u ruci. Prošuljah se pokraj njega, bosonoga i uvijena u Napoleonovu
kabanicu.
– Da je tata doživio da vidi sve ovo – progunđa Etienne.
U našoj sobi Julie je sjedila na postelji. – Sve sam čula – reče ona.
– Moram oprati noge, blatnjave su – rekoh, i uzeh vrč i nalih vode u lavor.
Onda sam legla i pokrila se kabanicom. – To je njegova kabanica – rekoh Julie.
– Sigurna sam da ću lijepo sanjati pokrivena njegovom kabanicom.
– Gospođo generala Buonaparte – mrmljala je Julie zamišljeno.
 – Ako budem imala sreće, on će biti otpušten iz vojske – rekoh.
– Zaboga, to bi bilo strašno – odvrati Julie.
– Misliš li da ja želim muža koji će cijeli život provesti na jednoj ili drugoj
fronti, koji će dolaziti kući samo s vremena na vrijeme i koji će mi pričati o
bitkama? Ne, više bih voljela da ga otpuste, a onda bih možda mogla nagovoriti
Etiennea da ga zaposli u trgovini.
– Na to Etiennea nikad nećeš nagovoriti – izjavi Julie i ugasi svijeću.
– I ja mislim da neću. Šteta, jer je Napoleone genije – rekoh zamišljeno. –
Ali se bojim da ga trgovina svilom stvarno ne zanima... Laku noć, Julie.
Julie je skoro zakasnila k matičaru. Nismo mogli naći njene nove rukavice,
a mama kaže da se ne može na vjenčanje bez rukavica. Kad je mama bila mlada,
svi su se vjenčavali u crkvi, ali od revolucije svi se moraju vjenčati kod matičara
i samo mali broj parova poslije toga ide još i u crkvu, i muči se da pronađe
jednog od ono malo svećenika koji su položili zakletvu na vjernost Republici.
To Juhe i Josephu, naravno, i ne pada na pamet; a mama već danima priča samo
o svom bijelom mladenkinom velu, koji je željela staviti Julie na kosu, i o
orguljama bez kojih se u “njeno doba” nije mogla zamisliti prava svadba. Julie
je dobila ružičastu haljinu s briselskim čipkama i zakitila je crvenim ružama, a
Etienneu je pošlo za rukom da joj nabavi ružičaste rukavice preko neke
trgovačke veze u Parizu, i te rukavice sada nismo mogli naći. Vjenčanje je bilo
određeno za deset sati prije podne, a tek u pet do deset ja ih nađoh pod Julienom
posteljom. Onda Julie pojuri a za njom mama i Juliena dva kuma, Etienne i ujak
Somy. Ujak Somy je mamin brat, koji se pojavljuje na svim obiteljskim
pogrebima i svadbama. Kod matičara je Julie čekao Joseph sa svoja dva kuma,
Napoleonom i Lucienom.
Ja se, zapravo, nisam imala vremena odjenuti jer sam tražila rukavice.
Onda stadoh na prozor naše sobe i doviknuh Julie “sretno”, ali me ona više nije
čula. Kola su bila okićena nedavno procvjetalim bijelim ružama iz vrta i nimalo
nisu sličila na obična unajmljena kola.
Molila sam Etiennea sve dotle dok mi nije iz radnje donio svjetloplavi atlas
za novu haljinu, a onda sam nastojala da gospođica Lisette, naša krojačica, ne
skroji previše široku suknju. Nažalost, suknja nije onako uska kao što su suknje
na pariškim modelima; isto tako, ja sam utegnuta oko struka a ne pod grudima
kao gospođa Tallien na slikama koje je prikazuju kao Madame de Thermidor,
boginju revolucije. Ali ja ipak mislim da je moja nova haljina krasna, i izgledam
sama sebi kao kraljica od Sabe, koja se uredila da bi opčinila kralja Solomona.
Pa, na kraju krajeva i ja sam zaručnica, iako misle da su moje zaruke samo
remećenje noćnog mira.
Došli su prije nego što sam bila stvarno gotova. Gosti, naime. Gospođa
Letizia bila je u tamnozelenom. Njena kosa, u kojoj nema još nijedne sijede, bila
je jednostavno začešljana unazad kao što nose seljanke, i pričvršćena na
potiljku; punačka Elise, našminkana kao limeni vojnik i okićena svim vrpcama
koje je tijekom posljednjeg tjedna isprosila od Etiennea. Nasuprot njoj Paulette
je izgledala kao statua od slonove kosti u ružičastom muslinu. (Kako je
privoljela Etiennea da joj da tu tkaninu, najmoderniju u cijeloj radnji, sam Bog
zna). Pa Louis, nepočešljan i očito loše raspoložen. Karolina je čista i čak
pažljivo počešljana. I ono strašno dijete, Jerome, koji je odmah tražio nešto za
jelo. Suzann i ja smo poslužile liker svim članovima obitelji Buonaparte starijim
od četrnaest godina, a gospođa Letizia reče da ima iznenađenje za sve nas.
– Vjenčani poklon za Julie? – upita Suzann, jer dosad gospođa Letizia još
ništa nije poklonila Julie. Ona je nažalost strašno siromašna, ali mislim da je bar
mogla nešto izvesti. Ali, gospođa Letizia odmahnu glavom, tajanstveno se
osmjehnu i reče: – Oh, ne.
Mi smo razmišljali što li je to donijela. Najzad se ispostavi da je
iznenađenje još jedan član obitelji Buonaparte! Njen polubrat, ujak po imenu
Fesch, kome je tek trideset godina, bivši svećenik. Ali taj ujak Fesch nije neki
mučenik, i zato je u ovo ateističko vrijeme napustio religiju i dao se u trgovinu.
– Ide li mu dobro u poslu? – zapitah. Gospođa Letizia odmahnu žalosno
glavom i nagovijesti da bi njen brat bio voljan primiti mjesto u firmi Clary ako
bi se Etienne potrudio da ga pridobije.
Malo kasnije stiže ujak Fesch. Imao je okruglo, veselo lice i čist ali trošan
kaput. Poljubio je Suzann i mene u ruku i hvalio naš liker.
Onda stigoše oni! Prvo su stigla kola s bijelim ružama, i iz njih iziđu Julie
i Joseph i mama i Napoleone. U drugim kolima bili su Etienne, Lucien i ujak
Somy. Julie i Joseph potrče prema nama, Joseph zagrli svoju majku, a svi ostali
Buonaparte sjatiše se oko Julie. Ujak Fesch zagrli mamu, koja nije imala pojma
tko je on, a naš ujak Somy glasno poljubi u obraz mene i pomiluje Elisu; i svi
Clary i svi Buonaparte napraviše jedno takvo nerazmrsivo klupko ljudi da smo
Napoleone i ja imali prilike poljubiti se dugo i kako treba. Netko blizu nas se
nakašlja. Etienne, naravno.
Za stolom je bračni par sjedio između ujaka Somyja i Napoleona, dok se
ja nađoh pritiješnjena između ujka Fescha i Luciena Buonapartea. Julie su se od
uzbuđenja obrazi za-rumenjeli a oči blistale tako da je prvi put u životu bila
lijepa. Odmah poslije juhe ujak Fesch kucnu o čašu jer je kao bivši svećenik
osjećao neodoljivu potrebu da održi govor. Govorio je jako dugo i jako ozbiljno
i jako dosadno, i budući da je smatrao da ne bi bilo politički mudro spominjati
dragog Boga, hvalio je isključivo Proviđenje. Proviđenju imamo zahvaliti za ovu
veliku sreću i za ovu dobru večeru i za ovu lijepu porodičnu svečanost;
isključivo dobrom, velikom, svemoćnom Proviđenju...
Joseph mi namignu, onda se Julie osmjehne, pa se Napoleone nasmije. A
mami su oči bile sve punije suza što je prodika ujaka Fescha napredovala i sve
je ganutije gledala u mene. Etienne me, naprotiv, pogleda bijesno jer sam to
Proviđenje koje je sastavilo Josepha i Julie i tako čvrsto povezalo obitelji Clary i
Buonaparte bila, nesumnjivo, ja.
Poslije pečenja Etienne održa zdravicu, koja je bila kratka i jednostavna, a
onda smo pili u Julieno i Josephovo zdravlje.
Kada je na red došla Marijina divna torta od marcipana s ušećerenim
voćem, Napoleone brzo ustane i umjesto da pristojno kucne o čašu, zagrmi: –
Mir, za trenutak! – Mi se trgnemo kao uplašeni novaci, a Napoleone izjavi
isprekidanim rečenicama da je sretan što može sudjelovati u porodičnoj
svečanosti. On zato, istina, nema zahvaliti Proviđenju već Ministarstvu rata u
Parizu, koje ga je otpustilo iz zatvora bez objašnjenja. Onda zastane da bi
nagovijestio da je očekivao da će se prema njemu svi ophoditi, kao prema
izgubljenom i ponovno vraćenom sinu, s više pažnje nego što je to bio slučaj,
jer dotada su, naravno, svi obraćali pažnju na mladi bračni par. Poslije jedne
upečatljive stanke, Napoleone me pogleda; ja se sjetih što sad dolazi i uplaših se
Etiennea.
– I zato želim iskoristiti ovu priliku kad su obitelji Clary i Buonaparte
okupljene na ovoj veseloj svečanosti, da bih obznanio – glas mu postade veoma
tih, ali svi su šutjeli tako da se moglo čuti kako mu drhti od uzbuđenja – da sam
sinoć zaprosio gospođicu Eugenie i da je Eugenie pristala da pođe za mene.
Bujica dobrih želja obori se od strane obitelji Buonaparte, a ja se
odjednom nađoh u zagrljaju gospođe Letizie. Onda bacim pogled na mamu.
Mama je izgledala kao da ju je nešto udarilo po glavi i nimalo nije bila vesela.
Okrenula se Etienneu, a Etienne sliježe ramenima, ali u tom trenutku
Napoleone s čašom u ruci priđe mu i osmjehne se. Pravo je čudo kakvu moć
Napoleone ima nad ljudima. Etienneove tanke usne se razvukoše, on se
osmjehne i kucne s Napoleonom. Paulette me zagrli i nazva me sestrom,
gospodin Fesch nešto reče gospođi Letizii na talijanskom, a ona blaženo
odgovori: – Ecco! – Mislim daju je pitao je li moj miraz isto toliki kao i Julien.
U općoj ganutosti i uzbuđenju nitko nije obraćao pažnju na Jeroma tako
da je najmlađi Buonaparte mogao trpati u sebe koliko god je moglo stati, pa i
više. Odjednom gospođa Letizia vrisnu i ja je ugledah kako vodi iz sobe
Jeromea, blijedog kao kreč. Odvedoh majku i sina na terasu, i tu Jerome počne
povraćati užasne količine. Poslije toga osjećao se bolje, ali mi nismo nažalost
mogli popiti kavu na terasi kao što smo namjeravali.
Julie i Joseph s? uskoro oprostiše i uđoše u svoja okićena kola da bi se
odvezli u svoj novi dom. Svi smo ih otpratili do vrtnih vrata, i tu ja zagrlim
mamu i objasnim joj da nema razloga plakati. Onda su opet služeni liker i
kolači, a Etienne obazrivo dade na znanje ujaku Feschu da mu neće biti
potrebno više pomoćnika u trgovini jer je već obećao Josephu da će zaposliti
njega a možda i Luciena. Najzad odu svi Buonaparte osim Napoleona. Nas
dvoje smo šetali po vrtu, a ujak Somy, koji se, kao što sam rekla, pojavljivao
samo na vjenčanjima i pogrebima, upita kad ću se ja udati. Prvi puta u životu
mama pokaže koliko je energična. Okrene se Napoleonu i stavi mu obje ruke
na grudi moleći ga.
– Generale Buonaparte, obećajte mi jednu stvar. Pričekajte s vjenčanjem
dok Eugenie ne napuni šesnaest godina, hoćete li?
 – Gospođo Clary – osmjehnu se Napoleone – to ne odlučujem ja, već vi,
gospodin Etienne i gospođica Eugenie.
Ali mama odmahne glavom. – Ja ne znam što je to, generale Buonaparte,
vi ste tako mladi, a ja ipak imam osjećaj... – Ona zastade, pogleda ga i tužno se
osmjehne: – Imam osjećaj da ljudi obično čine ono što vi želite. Bar vaša obitelj,
a otkako vas poznajemo, izgleda da i mi to radimo. Zato se obraćam vama...
Eugenie je još mlada. Molim vas pričekajte dok joj bude šesnaest godina.
Na to Napoleone šuteći poljubi mamu u ruku, i ja sam znala da je to
obećanje.
Već sljedećeg dana Napoleone dobije zapovijed da se javi na dužnost u
Vandeji, generalu Hocheu, gdje će dobiti zapovjedništvo nad jednom
pješadijskom brigadom. Sjedila sam na travi na toplom rujanskom suncu i
promatrala ga kako korača ispred mene, gore-dolje, sav zelen od bijesa, i
izgovara bujicu riječi da bi mi objasnio kako su s njim bijedno postupili. U
Vandeju! Da traži skrivene rojaliste! Nekoliko izgladnjelih plemića s njihovim
zanesenjački odanim seljacima!
– Ja sam topnički stručnjak, a ne policajac! – vikao je na mene. I dok je
govorio, jurio je gore-dolje, s rukama na leđima. – Ne žele mi omogućiti da
pobijedim pred vojnim sudom; više me vole pokopati u Vandeji, kao da sam
neki pukovnik zreo za mirovinu! Drže me dalje od fronte ne bih li pao u
zaborav... – Kad se ljutio oči su mu dobijale žućkast sjaj i postajale prozirne kao
staklo.
– Pa možeš podnijeti ostavku – rekoh tiho. S novcem koji mi je tata
ostavio mogla bih kupiti malu seosku kućicu, a možda s njom i nekoliko hektara
zemlje. Kad bismo dobro vodili gazdinstvo...
On se naglo zaustavi i pogleda me.
– Ali ako ti se ta ideja ne sviđa, možda bi mogao kod Etiennea u trgovini...
– nastavih brzo.
– Eugenie, jesi li poludjela? Ili ozbiljno misliš da bih ja mogao živjeti u
seljačkoj kući i uzgajati piliće? Ili prodavati svilene vrpce u trgovini gospodina
tvog brata?
 – Nisam te imala namjeru uvrijediti, samo sam mislila da bi to mogao biti
izlaz.
On se nasmije. Smijao se piskavo i sav se neprirodno tresao od smijeha.
– Izlaz! Izlaz za najboljeg topničkog generala u Francuskoj. Ili možda ne
znaš da sam ja najbolji topnički general u Francuskoj?
Onda opet počne juriti gore-dolje, ovoga puta šuteći.
Odjednom: – Sutra odlazim!
– U Vandeju?
– Ne, u Pariz. Razgovarat ću s gospodom u Ministarstvu rata.
– Ali nije li to... hoću reći, u vojsci se jako pazi na to kada jedan časnik ne
sluša zapovijedi?
– Jeste. Ako neki od mojih novaka ne izvrši zapovijed, ja ću narediti da ga
strijeljaju. Možda ću i ja biti strijeljan kad stignem u Pariz. Povest ću Junota i
Marmonta sa sobom.
Junot i Marmont, njegovi osobni pobočnici od vremena bitke kod
Toulona, još uvijek su se vucarali po Marseileu. Smatrali su da je njegova
sudbina njihova sudbina.
– Možeš li mi posuditi nešto novca?
Klimnuh glavom.
– Junot i Marmont nemaju dovoljno novca da plate sobu. Isto kao i ja, ni
oni nisu primili plaću otkako sam bio uhićen. Moram ih otkupiti iz gostionice.
Koliko mi možeš posuditi? Štedjela sam za njegovu svečanu odoru. Devedeset
osam franaka ležalo je pod spavaćicama u komodi. – Daj mi sve što imaš – reče
on, a ja potrčah u svoju sobu da donesem novac. Napoleone stavi novac u džep,
a zatim ga ponovo izvadi, pažljivo prebroji i reče: – Dugujem ti devedeset osam
franaka. – Onda me uhvati za ramena i privuče me k sebi. – Vidjet ćeš, uvjerit
ću cijeli Pariz. Moraju mi dati glavno zapovjedništvo u Italiji, moraju.
– Kad ideš? – upitah.
– Čim otkupim svoje pobočnike iz gostionice, i nemoj mi zaboraviti često
pisati. Šalji pisma na Ministarstvo rata u Parizu. Oni će mi poslati poštu na
frontu. Ne budi tužna...
– Imat ću mnogo posla – rekoh. – Moram izvesti monograme na rublje za
moj miraz. On živo kimnu glavom. – B, B, i opet B! – Gospođo generala
Buonapartea!
A onda odveže konja kojega je, na Etienneovo nezadovoljstvo, opet
zavezao za vrtnu ogradu i odjaši u grad. Mali jahač u tihoj ulici izgledao je
slabašan i jako usamljen.

PARIZ, DVANAEST MJESECI KASNIJE

FRUCTIDOR, GODINE III

Pobjegla sam od kuće.

Ništa nije tako neugodno kao bijeg od kuće.
Već dvije noći nisam vidjela postelje. Leđa me jako bole jer sam u
poštanskim kolima sjedila četiri dana bez prekida. Mislim da mi je onaj dio
tijela na kome se sjedi sigurno sav modar, jer poštanska kola imaju veoma loše
opruge. Nemam novca za povratak, ali mi to neće ni biti potrebno. Pobjegla
sam. Za mene više nema povratka.
Stigla sam u Pariz prije dva sata. Bilo se skoro već smračilo, a u mraku
skoro sve kuće izgledaju isto. Sive kuće, jedna do druge, i bez vrta ispred njih.
Kuće i samo kuće. Nisam ni slutila da je Pariz tako ogroman. Ja sam jedina u
našim kolima prvi put dolazila u Pariz. Sipljivi gospodin Blanc koji se prije dva
dana popeo u kola i ima posla u Parizu, odveo me je do jednih kola za
iznajmljivanje. Pokazah kočijašu ceduljicu na kojoj je bila napisana adresa
Marijine sestre. Dala sam kočijašu svoj posljednji novac, a on se još ljutio što
mu nisam dala napojnicu. Adresa je bila točna i Marijini rođaci, Klapenovi, bili
su srećom kod kuće.
Oni stanuju u dvorišnoj zgradi u Ulici di Back. Nemam pojma u kojem
dijelu Pariza leži Ulica di Back. Nedaleko od Tuileriesa, čini mi se. Provezli smo
se pokraj palače, koju sam poznala po slikama koje sam vidjela. Neprestano se
štipam da se uvjerim da ne sanjam. Ja sam zaista u Parizu, zaista sam vidjela
Tuileries, zaista sam pobjegla od kuće.
Marijina sestra, gospođa Klapen, bila je veoma ljubazna prema meni.
Isprva je bila sasvim zbunjena i stalno je brisala ruke u pregaču, jer sam ja bila
kćerka Marijinih gospodara. Ali onda sam joj rekla da sam tajno došla u Pariz
da bih uredila jednu privatnu stvar, a budući da nemam novca, Marija je rekla
da bih možda... Ukratko: Marijina sestra nije više bila zbunjena, i rekla mi je da
mogu provesti kod nje noć. I jesam li gladna? I koliko namjeravam ostati?
Rekoh joj da sam gladna i dadoh joj svoju kartu za opskrbu, jer je poslije loše
žetve, prodaja kruha strogo ograničena, a hrana jako skupa. Rekla sam joj da ne
znam koliko ću ostati. Možda jednu noć, možda dvije... Počeh jesti, a onda dođe
gospodin Klapen. On je stolar i ispričao mi je da se njihov stan nalazi u zadnjem
dijelu nekadašnje plemićke palače. Palača je konfiscirana. Vlada je zaplijenila
palaču, ali zbog nestašice stanova općina je pretvorila dvorišni dio u stanove za
obitelji s mnogo djece.
Klapenovi imaju užasno mnogo djece. Troje male djece puzalo je po podu;
drugo dvoje dotrčalo je s ulice, i tražilo je da im se da nešto za jelo. U kuhinji u
kojoj smo sjedili vise tolike pelene da se čovjeku čini da je u beduinskom šatoru.
Odmah poslije večere gospođa Klapen reče da želi prošetati sa svojim mužem;
ona tako rijetko ima prilike za to jer uvijek mora paziti na djecu. No sad sam ja
tu pa će ona staviti djecu u postelju, i otići će bez brige.
Djecu su strpali po dvoje u jednu postelju, a najmlađe ostaviše u kolijevci
u kuhinji. Gospođa Klapen stavi šeširić ukrašen nojevim perjem, gospodin
Klapen istrese cijelu vrećicu pudera na svoju prorijeđenu kosu, i oni odoše.
Odjednom sam se osjetila strašno sama u nepoznatom i velikom gradu,
no tada sam pročeprkala po svojoj putnoj torbi i našla nekoliko poznatih
predmeta. U posljednjem trenutku sam stavila dnevnik. Prvo prelistah
posljednje stranice i pročitah kako se sve dogodilo. A sad jednim otupjelim
perom koje sam našla pokraj prašnjave bočice tinte u kuhinjskom ormaru
pokušavam objasniti zašto sam pobjegla od kuće.
Prošlo je godinu dana otkako sam posljednji put pisala dnevnik. Ali u
životu bijele udovice, to jest bijele zaručnice, čiji je zaručnik u Parizu, ne događa
se skoro ništa. Etienne mi je nabavio batist za rupčiće i noćne košulje i damast
za stolnjake i laneno platno za prekrivače, a novac koji je za to izdao odbio je
od mog miraza. Vezla sam jedno izvijeno B za drugim i stalno se ubadala u
prste, i posjećivala naizmjenično gospođu Letiziu u njenom podrumu i Julie i
Josepha u njihovoj dražesnoj maloj vili. Ali gospođa Letizia govori samo o
inflaciji i skupoći i o tome da joj Napoleone već odavno nije poslao novac. Julie
i Joseph neprestano se gledaju duboko u oči, daju primjedbe koje nitko osim
njih ne razumije, hihoću se i izgledaju bezbrižno sretni, ali u isto vrijeme
pomalo idiotski. No ja sam ih ipak često išla posjetiti jer je Julie željela znati što
mi piše Napoleone, a meni su za uzvrat davali čitati njegova pisma Josephu.
Nažalost mi svi imamo dojam da mom zaručniku u Parizu ide veoma loše.
Prije godinu dana stigao je tamo sa svoja dva pobočnika i s debelim Louisom,
koga je poveo u posljednjem trenutku kako bi gospođa Letizia imala jednu
brigu manje. Kao što se moglo očekivati, u ministarstvu rata je došlo do užasnog
skandala zato što nije, shodno zapovijedi, otišao u Vandeju. Napoleone je,
naravno, ponovo govorio o svojim talijanskim planovima pa ga je ministar, da
bi ga se oslobodio, poslao na talijansku frontu u inspekciju, a o zapovjedništvu
nije bilo ni govora. Napoleone je otputovao; ali ga većina generala na južnoj
fronti ili nije primila, ili su mu dali na znanje da se ne miješa u zapovijedi ostalih
časnika. Onda je dobio malariju i vratio se u Pariz sav žut u licu i s otrcanom
odorom. Kad se opet pojavio u Ministarstvu rata, ministar je dobio napad bijesa
i izbacio ga iz kabineta.
Isprva je Napoleone bar primao pola plaće svakog prvog u mjesecu, ali su
ga onda jednostavno otpustili iz vojske. Bez naknade. Užasan položaj... Nama
ustvari nije jasno od čega on živi. Ako je založio sat svoga oca, od toga je mogao
živjeti svega tri dana! Natjerao je Louisa da stupi u vojsku jer ga više nije mogao
izdržavati. S vremena na vrijeme Napoleone dobiva honorarni posao u
ministarstvu rata. Crta vojne karte i upropaštava oči. Veliku brigu zadavale su
mu i poderane hlače. Talijansko putovanje zadalo je posljednji udarac njegovoj
izlizanoj odori pa ju je pokušao sam zakrpati, ali su šavovi stalno pucali. Podnio
je, naravno, molbu da dobije novu odoru. Ali država ne daje odore otpuštenim
generalima. U očaju je otišao tamo kuda idu svi koji žele nešto postići. U La
Chaumiere, dom lijepe gospođe Tallien.
 Mi sad imamo vladu koja se zove Direktorij i kojoj je na čelu pet direktora.
Ali se sluša riječ samo jednog od naših direktora, tvrdi Joseph, a to je direktor
Barras. Ma što se dogodilo u našoj zemlji, Barras uvijek ispliva na površinu.
(Kao komad smeća u luci, čini mi se. Ali tako se ne treba izražavati o glavi
države. Jednoj od pet glava države.) Taj Barras je grof po rođenju, ali mu to nije
smetalo jer je na vrijeme postao fanatičan jakobinac. Onda je s Tallienom i
jednim zastupnikom koji se zove Fouchet, srušio Robespierrea i spasio
Republiku od tirana. Preselio se u službeni stan u Luxembourškoj palači i
postao je jedan od naših pet direktora.
Glava države mora primati sve važne osobe; a pošto je Barras neženja,
zamolio je gospođu Tallien da otvori svoj dom svako poslije podne za njegove
goste i goste Francuske Republike (što je isto).
Jedan Etienneov poslovni prijatelj nam je pričao da kod gospođe Tallien
šampanjac teče kao voda i da njen salon vrvi od ratnih bogataša i špekulanata
kućama. To su ljudi koji od države kupuju konfiscirane plemićke kuće po niskoj
cijeni pa ih užasno skupo prodaju novim bogatašima. Tu se mogu sresti i veoma
zanimljive dame, prijateljice gospođe Tallien. No, najljepše dvije žene su
gospođa Tallien i Josephine de Boarne. Gospođa de Boarne je Barrasova
ljubavnica i uvijek nosi oko vrata crvenu vrpcu da pokaže da je u rodu s jednom
žrtvom giljotine. To danas više nije sramota već je vrlo otmjeno. Ta Josephine
je udovica onog generala de Boarnea koji je bio smaknut pa je prema tome bivša
grofica. Mama je zapitala Etienneovog prijatelja zar u Parizu više nema
pristojnih žena. Na što je Etienneov prijatelj odgovorio: – Pa, da, ima ih, ali one
su veoma skupe. – I onda se nasmijao, a mama me je brzo zamolila da joj
donesem čašu vode iz kuhinje.
I tako se Napoleone jedno poslijepodne pojavio kod gospođe Tallien i de
Boarne i predstavio se. Obje su nalazile da je upravo strašno što mu ministar
rata neće odobriti ni glavno zapovjedništvo u Italiji ni nove hlače. Obje su
obećale da će mu pribaviti bar nove hlače. Ali, on mora promijeniti svoje ime.
Napoleone je odmah sjeo i napisao Josephu:
Uostalom, odlučio sam promijeniti ime, a savjetujem ti da i ti to učiniš.
Nitko u Parizu ne može izgovoriti Buonaparte. Odsada ću se zvati Bonaparte, i
Napoleon umjesto Napoleone. Molim te da moja pisma tako adresiraš i da cijeloj
obitelji javiš moju odluku. Mi smo francuski državljani i ja želim da moje ime
bude u povijesti zapisano kao francusko.
Dakle: ne više Buonaparte, već Bonaparte. Njegove hlače su u krpama,
očev sat založen, ali on još uvijek ima namjeru stvarati povijest svijeta. Joseph,
taj majmun, također je uzeo ime Bonaparte. A isto tako i Lucien, koji je imao u
Saint Maixentu posao upravitelja jednog vojnog magazina, i koji počinje pisati
političke članke. Joseph, opet, ponekad putuje kao Etienneov trgovački putnik.
On sklapa veoma dobre poslove, i Etienne kaže da on sasvim dobro zarađuje na
provizijama. Ali Joseph ne podnosi da ga nazivaju trgovačkim putnikom za
svilu.
Otprije dva-tri mjeseca dobijam rijetko pisma od Napoleona. Josephu
piše, međutim, dvaput tjedno. A ja sam mu, konačno uspjela poslati svoj
portret, koji me je zamolio ubrzo po svom odlasku. To je jedan užasan portret.
Moj nos sigurno nije tako prćast! Ali sam morala platiti slikaru unaprijed pa
sam primila portret i poslala ga u Pariz. Napoleon mi čak nije ni zahvalio.
Njegova pisma mi više ništa ne govore. Kao i obično, počinju s mia carissima,
a završavaju se time da me privija na grudi. Ni riječi o tom kada ćemo se
vjenčati. Ni riječi o tome da on misli na to da ću za dva mjeseca napuniti
šesnaest godina. Ni riječi o tome da mu pripadam ma gdje on bio. Ali svom
bratu Josephu piše čitave stranice o elegantnim damama u salonima gospođe
Tallien. Shvatio sam kakvu ulogu mogu igrati doista važne žene u životu jednog
čovjeka, uvjerava oduševljeno Napoleon svog brata, žene pune iskustva i
razumijevanja, iz velikog svijeta... Nisam u stanju opisati koliko sam nesretna
zbog tih pisama Josephu.
Prije tjedan dana Julie je odlučila pratiti Josepha na jednom dugom
poslovnom putovanju, a pošto je to bilo prvi put da je jedno od njene djece
otputovalo iz Marseillea na duže vrijeme, mama je jako plakala pa ju je Etienne,
da bi je razonodio, poslao na mjesec dana u posjet njenom bratu, ujak Somyju.
Mama je spakirala sedam kovčega pa sam je odvela do poštanskih kola. Ujak
Somy stanuje četiri sata vožnje od Marseillea. U isto vrijeme Suzann otkrije da
joj je zdravlje popustilo, i nije se smirila dok Etienne nije s njom otputovao u
toplice. Tako se dogodilo da sam ja iznenada ostala u kući sama s Marijom.
Svoju odluku donijela sam jedno poslijepodne kad sam sjedila s Marijom
u sjenici. Ruže bijahu davno ocvale, a grane i lišće oštro su se ocrtavali nasuprot
staklastog plavetnila neba.
Bio je to jedan od onih jesenjih dana kad čovjek duboko osjeća da nešto
umire. Možda su zato ne samo svi obrisi, već i moje misli, izgledale tako oštre i
jasno ocrtane. Ja odjednom spustih ubrus na kome sam vezla monogram B.
– Moram u Pariz – rekoh. – Znam da je to ludost i da moji to nikada ne
bi dopustili, ali ja moram u Pariz.
Marija, koja je čistila grašak, nije podigla pogled. – Pa, ako moraš ići u
Pariz – reče ona – onda idi u Pariz.
Nesvjesno sam promatrala jednu bubu kako u zeleno-zlatnom treperenju
mili po stolu. – To je sasvim jednostavno – rekoh. – Na kraju krajeva, same smo
kod kuće. Sutra bih mogla krenuti za Pariz.
– Pa ti imaš dovoljno novca – reče Marija i pritisne prstima jednu veliku
mahunu graška. Mahuna prsne uz slab prasak, ali je buba nesmetano dalje
milila po stolu.
– Da, možda dovoljno za tamo. Ako ne provedem u gostionici više od
dvije noći. Još dvije mogu provesti u krčmi na poštanskoj stanici.
– Mislila sam da si uštedjela više novca – reče Marija i prvi put me
pogleda. – Pod spavaćicama u ladici.
Ja odmahnuh glavom. – Ne, ja... ja sam nekome posudila priličnu sumu.
– A gdje ćeš provesti noć u Parizu?
Buba bijaše stigla do kraja stola. Pažljivo je podignem, okrenem i nastavim
promatrati kako je krenula nazad.
– U Parizu? – razmislih. – O tome stvarno nisam mislila. Pa, ovisi od tog,
zar ne?
– Vas dvoje ste obećali mami da ćete odgoditi vjenčanje dok ti ne napuniš
šesnaest godina. A ti ipak hoćeš već sad u Pariz?
– Marija, ako sad ne odem, moglo bi biti prekasno. Onda možda ne bi ni
došlo do vjenčanja – rekoh i nehotice. Prvi put sam izgovorila ono što se dotle
nisam usudila ni pomisliti. Marijine mahune su pucale. – A kako se zove ona?
– zapita.
Ja slegnuh ramenima. – Ne znam točno. Možda je to gospođa Tallien; ali
možda je i ona druga, Barrasova ljubavnica. Ona se zove Josephine, bivša
grofica. Ali ne znam ništa određeno... Slušaj, Marija, ne smiješ misliti loše o
njemu. Na kraju krajeva, on me već toliko dugo nije vidio. A kad me ponovno
vidi...
– Da, – reče Marija – imaš pravo. Moraš ići u Pariz. Moj Pierre je otišao u
svoje vrijeme u vojsku i nikad se više nije vratio; iako sam ja rodila našeg malog
Pierrea i pisala mu da sam morala stupiti u službu kao dojkinja kod Claryjevih
jer nisam imala novaca. Moj Pierre nije čak nikad ni odgovorio na to pismo.
Trebala sam i ja pokušati otići k njemu.
Znala sam Marijinu povijest. Toliko često mi je pričala da sam takoreći
odrasla s njenom nesretnom ljubavlju. Priča o nevjernom Pierreu mi je isto tako
poznata kao neka stara pjesma.
– Ti nisi mogla otići k njemu jer je bio previše daleko – rekoh. Buba opet
bijaše stigla do ruba stola. Očajnički se koprcala i mislila da je stigla na kraj
svijeta.
– Ići ćeš u Pariz – reče Marija. – Prvih nekoliko noći možeš provesti kod
moje sestre. Za dalje ćeš vidjeti.
– Da, onda ću vidjeti – rekoh i ustadoh. – Idem u grad da vidim kad sutra
polaze kola. Uzeh bubu sa stola i stavih je na travu.
Uvečer sam spakirala putnu torbu. Budući da je cijela obitelj bila na putu,
pronašla sam samo jednu staru i iznošenu torbu. Strpala sam u nju plavu
svilenu haljinu koju sam dobila za Julienu svadbu. Moju najljepšu haljinu.
Obući ću je, pomislih, kad budem išla gospođi Tallien da ga vidim.
Sljedećeg jutra Marija me odvela na poštansku stanicu. Išla sam poznatim
ulicama kao u snu, u jednom veoma, veoma lijepom snu, u kome čovjek zna da
radi ono što jedino treba činiti. U posljednjem času Marija mi pruži veliki zlatni
medaljon. – Ja nemam novca. Cijelu svoju plaću šaljem malom Pierreu –
promrmlja ona. – Zato uzmi medaljon. To je pravo zlato, tvoja mama mi ga je
poklonila onog dana kad sam te prestala dojiti. Možeš ga lako prodati, Eugenie.
– Da ga prodam? – upitah zaprepaštena. – Ali zašto?
– Zato da bi imala novac za povratak kući – reče Marija i naglo se okrene.
Nije htjela gledati kako kola odlaze.
Jedan dan, dva, tri, četiri dana truckala sam se u kolima po prašnjavim
beskrajnim cestama, čas pokraj livada i šuma, čas opet kroz gradove i sela. Svaka
tri sata kola bi se naglo zaustavila, a ja bih pala ili na koščata ramena gospođe u
crnini s moje desne strane, ili na debeli trbuh čovjeka s lijeve. To su mijenjali
konje, a onda smo se truckali dalje. Neprestano sam zamišljala kako ću otići u
kuću gospođe Tallien i pitati za generala Bonapartea. A tada ću se odjednom
naći pred njim i reći mu – Napoleone... ne, naravno, moram ga zvati Napoleon.
Napoleon, došla sam k tebi jer znam da ti nemaš novca da bi doputovao k meni.
A mi pripadamo jedno drugom!
Hoće li biti sretan kad me vidi? Ova nepoznata kuhinja Marijine sestre
puna je čudnih sjenki koje ja ne poznajem jer nisam vidjela stvari pri dnevnom
svjetlu. Naravno da će se radovati. Uzet će me za ruku i predstavit će me odmah
svojim novim otmjenim prijateljima. A onda ćemo otići da budemo sami. Ići
ćemo u šetnju jer nemamo novca za restoran. Možda on poznaje nekog kod
koga bih mogla ostati dok ne dobijem od mame dopuštenje za vjenčanje. A
onda ćemo se vjenčati i...
Vraćaju se kući! Gospodin i gospođa Klapen. Nadam se da imaju neki
koliko toliko udoban ležaj na kome ću se moći ispružiti. Gospode Bože, kako se
radujem sutrašnjem danu!

PARIZ, 24 SATA – NE, ČITAVU VJEČNOST KASNIJE

Noć je, i ja opet sjedim u kuhinji gospođe Klapen. Možda ne ponovno,

možda sam još uvijek tu. Možda je današnji dan bio samo ružan san. Možda ću
se probuditi. Zar se valovi Seine nisu sklopili nada mnom? Voda je bila tako
blizu; svjetlosti Pariza poigravale su na valićima. Poigravale su se i dozivale me,
a ja sam se nagnula preko kamene ograde na mostu. Možda sam stvarno trebala
umrijeti i pustiti da me struja nosi kroz Pariz, da plivam, vrtim se i ne osjećam
više ništa. Htjela bih biti mrtva.
Umjesto toga sjedim za rasklimanim kuhinjskim stolom, a misli mi se vrte
u krugu. Čujem svaku riječ koja je bila izgovorena, svako lice je tu preda mnom,
a kiša bubnja po prozorima. Cijelog dana je padala kiša. Bila sam skroz mokra
još dok sam išla kući gospođe Tallien. Obukla sam plavu svilenu haljinu. Ali
pošto sam prošla kroz park Tuileriesa i nastavila put Ulicom di Honore, otkrila
sam da je moja haljina veoma staromodna za pariške pojmove. Ovdje gospođe
nose haljine koje izgledaju kao košulje vezane vrpcom pod grudima. Isto tako
ne nose ni marame iako je već jesen, nego samo prozirne šalove preko ramena.
Moji uski rukavi do lakata, obrubljeni čipkom, stvarno su nemogući. Ovdje se
izgleda više ne nose rukavi već samo trake preko ramena. Stidjela sam se jer sam
izgledala kao prava provincijalka.
Nije bilo teško naći La chaumiere u Aleji de Vaive. Gospođa Klapen mi je
točno objasnila kako se tamo ide; i iako sam, usprkos svojoj nestrpljivosti,
zavirivala u izloge u Palais Royal i Ulici di Honore, za pola sata stigla sam na
određeno mjesto. Kuća izvana izgleda jako skromno. Nije mnogo veća od naše
vile, zidana je u seoskom stilu pa je čak i pokrivena slamom. Ali brokatne
zavjese vide se na prozorima. Još je bilo rano popodne, ali ja sam željela
pripremiti svoje veliko iznenađenje i dočekati Napoleona u jednom od salona
kad dođe. Pošto on dolazi svako popodne posjetiti gospođu Tallien, tu ga
ponajprije mogu sresti. A on je u svoje vrijeme pisao Josephu da svatko može
ući u La Chaumiere jer je kuća gospođe Tallien otvorena za sve goste.
Pred ulazom je šetalo puno ljudi koji su kritički promatrali sve koji su
ulazili u kuću. No, ja nisam gledala ni lijevo ni desno već pođoh ravno prema
vratima. Pritisnem kvaku, vrata se otvore, ja uđem i naletim na slugu. Imao je
crvenu odoru sa srebrnim pucetima i izgledao je isto onako kao što su izgledali
plemićki sluge prije revolucije. Nisam znala da je republikanskim
dostojanstvenicima dopušteno držati odoriranu poslugu. Zastupnik Tallien,
usput govoreći, bio je i sam ranije sobar. Otmjeni sluga me pogleda, odmjeri od
glave do pete i upita me s visine: – Što želite, građanko?
 To pitanje nisam očekivala. Zato zamucah: – Htjela bih ući.
– To vidim – reče sluga. – Imate li pozivnicu? – Ja odmahnuh glavom. –
Mislila sam... pa, mislila sam da svi smiju ući...
– To bi mladoj dami izgleda odgovaralo – naceri se sluga i odmjeri me još
bezobraznije.
– Vi bi se trebali držati Ulice di Honore i Palais Royala, draga moja damo!
Pocrvenjeh kao mak. – Što... što vi mislite, ustvari, građanine? –
promucah. Od stida jedva sam mogla govoriti. – Moram ući, jer bih željela
vidjeti jednu osobu koja je unutra.
Ali on jednostavno otvori vrata i gurnu me van. – Zapovijed gospođe
Tallien. Pristup je dopušten samo građankama u pratnji gospode. Ili – on me
pogleda pun prezira – ili ste možda gospođina osobna prijateljica?
On me grubo izgura van i zalupi mi vrata pred nosom.
Sad sam stajala u grupi ostalih radoznalaca na ulici. Vrata su se stalno
otvarala i zatvarala, ali su se neke djevojke progurale ispred mene pa nisam
mogla vidjeti goste gospođe Tallien.
– To je nova zapovijed. Još prije mjesec dana smo sve ulazile unutra bez
ikakvih teškoća – primijeti jedna, jako narumenjena djevojka i namigne mi. –
Ali u nekim stranim novinama je pisalo da je kuća gospođe Tallien ravna javnoj
kući... – Djevojka se zahihota. Iza narumenjenih usana pokazaše se prorijeđeni
zubi.
– Njoj je svejedno, ali je Barras kazao da se mora sačuvati vanjski izgled –
reče druga djevojka, od koje se uplašeno odmaknuh jer su joj se ispod pudera
vidjele grozne bubuljice.
– Vi ste ovdje nova, zar ne? – upita ona i pogleda sažaljivo na moju
staromodnu haljinu.
– Taj Barras! – opet zazveča djevojka s purpurnim usnicama. – Prije dvije
godine je još plaćao Lucille dvadeset pet franaka za noć, a danas može dopustiti
sebi da drži groficu Beauharnais! – Na krajevima usana sjali su ružni mjehurići
bijele pjene!
– Tu staru kozu! Rosalie, koja je prekjučer uspjela ući sa svojim novim
prijateljem, onim bogatim Uvrarom – i pokaza bradom na vrata – pričala mi je
da se Beauharnaisova sad spetljala s nekim žutokljuncem, nekim časnikom koji
voli držati žene za ruke i gledati u oči...
– Ja ne znam zašto to Barras trpi – primijeti djevojka s bubuljicama na
licu.
– Barras? Pa, on čak traži od nje da spava s časnicima. Barras želi biti
dobro s odorama, jer tko zna kad mu mogu zatrebati. Osim toga, vjerojatno mu
se popela na vrh glave. Josephine u bijelom! Stara koza koja ima odraslu djecu...
– Djeci je dvanaest i četrnaest godina, to baš nije puno – prekine ih jedan
mladić. – Usput budi rečeno, Tallienova je opet govorila danas u Konventu.
– Ma nemojte, građanine! – Odjednom obje djevojke usmjere svu pažnju
na mladog čovjeka. – Ali sigurno ste čitali u novinama da je lijepa Therese prva
žena koja je govorila u Narodnoj skupštini? Danas je govorila o neophodnim
reformama u odgoju mladih djevojaka. Zanimate li se za te probleme,
građanko? – Strašno je mirisao na vino i sir, i ja se odmaknuh od njega.
– Pada kiša, trebali bi otići u kavanu, – predloži djevojka s purpurnim
usnama i pogledom pozva mladog čovjeka sa strašnim zadahom.
– Pada kiša, građanko, – reče mladi čovjek.
Da, padala je kiša. Moja plava haljina bila je mokra. Osim toga bilo mi je
hladno. Mladi čovjek tobož nehotice dotakne moju ruku. U tom trenutku sam
znala; to više ne mogu izdržati!
Uto se zaustave jedna kola. Ja se probijem laktovima kroz gomilu,
požurim kao luda prema kolima i naletim na jednu časničku kabanicu. Čovjek
koji je nosio kabanicu u tom je trenutku izišao iz kola. Bio je tako strašno visok
da sam morala podignuti glavu da bih mu mogla vidjeti crte lica, ali je on svoj
trorogi šešir tako nataknuo na čelo da sam mogla vidjeti samo ogroman nos.
– Oprostite, građanine, – rekoh, jer se div trgnuo kad sam naletjela na
njega. – Oprostite, ali ja bih željela pripadati vama.
– Što biste željeli? – upita div zaprepašteno.
– Da... željela bih pripadati vama za trenutak. Vidite, damama je dopušten
ulazak u kuću gospođe Tallien samo u pratnji gospode. A ja moram ući,
moram!... a nemam kavalira. Časnik me odmjeri od glave do pete, iako nije
izgledao naročito obradovan odjednom se odluči, pruži mi ruku i reče: –
Hajdemo, građanko.
Sluga u predsoblju me odmah pozna i pogleda me ljuto, a onda se duboko
pokloni divu i uzme njegov kaput. Ja stadoh pred ogledalo, zagladih svoju skroz
mokru kosu s lica i utvrdili da mi se nos sija. Baš kad sam htjela izvaditi puder,
div reče nestrpljivo: – No, jeste li gotovi, građanko?
Ja se brzo okrenem. On je imao na sebi lijepo skrojenu odoru s debelim
zlatnim epoletama.
Kad sam ponovno podigla lice da ga pogledam, primijetili da je prezirno
stisnuo svoje tanke usne ispod ogromnog nosa. Očigledno je bio ljut što je
popustio i poveo me sa sobom. I meni odjednom padne na um da on vjerojatno
misli da sam neka od uličnih djevojaka koje su čekale vani. Zajapurih se od
stida.
– Molim vas, oprostite, nisam znala što drugo da uradim – prošaputah.
– Kad uđemo, ponašajte se pristojno, nemojte me osramotiti. – Onda se
kruto pokloni i ponudi mi ruku. Sluga otvori bijelo obojena vrata. Našli smo se
u velikoj sobi u kojoj je bilo puno ljudi. Jedan drugi sluga kao da iznikne pred
nama i pogleda nas upitno. Moj pratilac se brzo okrene meni: – Vaše ime?
Nitko ne smije znati da sam ovdje, proletje mi kroz glavu, – Désirée, –
prošaputah. – Désirée, i što još? – upita moj pratilac nestrpljivo. Ja očajnički
odmahnuh glavom. – Molim vas, ništa dalje.
Poslije toga on kratko dobaci slugi: – Građanka Désirée i general Jean-
Baptiste Bernadotte.
– Građanka Désirée i građanin general Jean-Baptiste Bernadotte – povika
sluga. Oni koji su stajali bliže nama, okrenuše se. Jedna crnomanjasta žena u
žutoj prozirnoj haljini ostavi jednu grupu i priđe nam.
– Kakvo zadovoljstvo, građanine generale! Kakvo ugodno iznenađenje –
cvrkutala je ona pružajući divu obje ruke. Kritički pogled iz neobično krupnih
tamnih očiju preletio je preko mene i nekoliko trenutaka zadržao se na mojim
prljavim cipelama.
 – Vi ste i jako ljubazni, gospođo Tallien – reče div nagnuvši se nad njene
ruke ljubeći ih... ne, ne ruke već bijele zglobove. – A moj prvi izlazak, kao i
obično kad jadni vojnik dobije malo odmora, posvećen je začaranom
Theresijinom krugu.
– Jadni vojnik s fronte, kao i obično laska! A već je našao društvo u Parizu?
– Tamne oči me ponovno kritički odmjere. Pokušah izvesti nešto kao naklon,
na što gospođa Tallien izgubi i zadnji tračak zanimanja koji je pokazivala za
moju beznačajnu ličnost, i mirno se progura između mene i generala.
– Pođite sa mnom, Jean-Baptiste. Morate razgovarati s Barrasom.
Direktor je u zimskom vrtu s onom groznom Germaine de Stael. Znate na koga
mislim, na onu kćer starog Neckera, onu koja piše roman za romanom.
Moramo osloboditi direktora njenog društva. On će biti oduševljen što ste...
A zatim sam vidjela samo još žutu prozirnu tkaninu na njenim potpuno
golim leđima, i leđa mog diva. Drugi gosti su se našli između njih i mene, i ja se
nađoh sasvim sama u blještavom salonu gospođe Tallien.
Sakrila sam se što sam bolje mogla u prozorsko udubljenje i gledala po
ogromnoj sobi, ali nigdje nisam vidjela Napoleona. Vidjela sam, istina, mnogo
odora, ali nijedna nije bila tako iznošena kao odora mog zaručnika. Što sam
duže stajala, sve više sam se zavlačila u svoje udubljenje. Ne samo što mi je
haljina bila nemoguća, već su mi i cipele izgledale smiješne. Ovdašnje dame ne
nose prave cipele već samo tanke đonove bez peta koji su pričvršćeni uz nogu
uzanim zlatnim ili srebrnim remenima. Tako su im se mogli vidjeti prsti na
nogama na kojima su nokti bili prevučeni srebrnastim ili ružičastim lakom. Iz
jedne od susjednih soba dopirala je svirka violina, a sluge u crvenim odorama,
balansirajući ogromnim poslužavnicima s pićem i raznim delikatesama,
provlačili su se između gostiju. Progutah pecivo s lososom, ali mi nije prijalo jer
sam bila uzbuđena.
Onda priđoše dva gospodina i stadoše kraj mene u prozorsko udubljenje.
Brbljali su ne obraćajući pozornost na mene. Govorili su da narod u Parizu više
neće trpjeti stalni porast cijena i da će doći do nereda.
– Da sam ja Barras, jednostavno bih zapovjedio da se puca u svjetinu,
dragi moj Fouchet – reče jedan od njih i ušmrknu malo burmuta.
 Drugi odgovori: – Pa, prvo biste morali naći čovjeka koji bi htio pucati! –
Na to drugi odgovori, između kihanja, da je to poslijepodne vidio generala
Bernadottea među gostima. Ali onaj koji se zvao Fouchet odmahnu glavom.
– Taj čovjek? Taj to nikad ne bi učinio! – a zatim nastavi. – A što je s onim
malim siromaškom koji trči za Josephinom?
U tom trenutku netko pljesne rukama i ja začuli cvrkutavi glas gospođe
Tallien koji je nadvisio glasove gostiju: – Svi u zeleni salon. Imamo iznenađenje
za prijatelje.
Proguram se s ostalim gostima u sljedeću sobu; stajali smo tamo tako
stisnuti da nisam mogla vidjeti što se događa. Vidjeh jedino da su zidovi bili
prevučeni zelenom i bijelom prugastom svilom. Služili su šampanjac u čašama
za šampanjac; i ja dobih jednu, a onda se još više stisnusmo da bismo propustili
domaćicu. Therese prođe tik pokraj mene. Mogla sam primijetiti da nije nosila
ništa ispod žutih velova; tamno crvene bradavice na grudima jasno su se isticale,
bilo je to krajnje nepristojno. Išla je pod ruku s jednim gospodinom u svečanom
odijelu ljubičaste boje, izvezenom zlatom. On je držao monokl i izgledao je
strašno oholo. Netko prošaputa: – Stari Barras se deblja – i tako doznah da
pokraj mene prolazi jedan od pet direktora Francuske.
– Svi u krug oko kauča – uzviknu Therese, i mi se svi poslušno poredamo.
Onda ga ugledah!
Baš na kauču. S jednom damom u bijelom. Nosio je svoje stare, iznošene
cipele, ali je imao novu besprijekorno izglačanu uniformu bez oznake čina i bez
ordenja. Njegovo mršavo lice nije više bilo opaljeno već boležljivo blijedo.
Sjedio je potpuno ukočeno i netremice gledao u Thereseu Tallien kao da od nje
očekuje spas. Gospođa koja je sjedila tik uz njega zavalila se i ruku oslonila na
naslon kauča, a glavu, svu u malim naprijed počešljanim kovrčama, zabacila
unazad. Oči je napola zatvorila. Očni kapci su joj bili obojeni srebrnasto, a uska
crvena vrpca oko vrata činila ga je izazivački bijelim...
Sad sam znala i tko je ona: udovica de Beauharnais, Josephine. Oko
zatvorenih usana ocrtavao joj se podrugljiv osmijeh. Svi se okrenusmo u pravcu
kuda su gledale njene upola zatvorene oči. Osmjehivala se Barrasu.
– Imate li svi šampanjac? – to je bio glas Therese Tallien. Mršava prilika u
bijelom pruži ruku, netko joj doda dvije čaše i ona jednu pruži Napoleonu.
– Generale, evo vaše čaše. – Sad je njen osmijeh bio upućen njemu; veoma
prisan i pomalo sažaljiv osmijeh.
– Građani i građanke, dame i gospodo, imam veliku čast da ovdje u krugu
prijatelja kažem jednu vijest koja se tiče naše drage Josephine...
Theresein glas je bio oštar kad je govorila glasno. Kako je samo uživala u
toj sceni! Stajala je pred samim kaučem i još uvijek je držala čašu uzdignutu.
Napoleon ustane jako zbunjen. Josephine, naprotiv, opet zabaci svoju djetinju
glavicu s kovrčama i srebrnim očnim kapcima.
– Naša draga Josephine je, naime, odlučila još jednom stupiti u svetište
braka – začu se prigušeno hihotanje dok se Josephine rastreseno igrala crvenom
vrpcom oko vrata. – Da, u svetište braka, – Therese zastane da bi pojačala
djelovanje svojih riječi i baci pogled na Barrasa; ovaj klimnu glavom – pa se
zaručila s građaninom generalom Napoleonom Bonaparteom.
– Ne!
Ja sam čula taj vrisak isto kao i ostali. Prodorno je odjeknuo u sobi i ostao
lebdjeti u zraku kao odsječen.
Potom nastane mrtva tišina. Tek u sljedećem trenutku postane mi jasno
da sam to ja vrisnula. Ali sam tad već stajala pred kaučem.
Opazih Thereseu kako se u strahu miče u stranu, osjetih njen sladunjav
miris, osjetih i kako ona druga žena, ona u bijelom na kauču, zaprepašteno
gleda u mene. No ja sam samo gledala Napoleona. Oči su mu bile kao od stakla,
prozirne i bezizražajne. Na desnoj sljepoočici udarala mu je žila. Stajali smo
licem u lice čitavu vječnost, on i ja; ili je to možda bio samo jedan djelić sekunde.
Tek onda pogledah onu ženu.
Sjajni srebrnasti očni kapci, sitne borice oko očiju, tamnocrveno
našminkane usne. Kako sam je mrzila! Jednim zamahom bacih joj čašu
šampanjca pred noge. Šampanjac joj poprska haljinu. Ona histerično vrisne.
Trčala sam ulicom mokrom od kiše. Trčala sam i trčala. Ne znam kako
sam izašla iz zelenog i bijelog salona pokraj zgranutih gostiju, koji su mi se
užasnuti uklanjali s puta, i slugu koji su me pokušavali uhvatiti za ruke. Jedino
 znam da sam se odjednom našla usred mraka i kiše i da sam trčala uz kuće a
zatim skrenula u jednu drugu ulicu; da mi je srce kucalo u grlu i da sam
nagonski, kao životinja, našla put kojim sam htjela ići. A onda se nađoh na
obali. Trčala sam i posrtala kroz kišu, okliznula se, trčala i dalje i stigla na most.
Seina, pomislih, sad će sve biti dobro. Onda polako pođoh preko mosta,
nagnuh se preko ograde i ugledah svjetlosti kako poigravaju na vodi. Ljuljale su
se, gore-dolje i izgledale tako vesele. Nagnuh se još više i svjetlosti zablistaše još
bliže preda mnom. Kiša je šumila, a ja sam se osjećala usamljenije nego ikad u
životu. Mislila sam na mamu i Julie i znala sam da će mi oprostiti kad sve budu
saznale. Napoleon će sigurno još večeras pisati svojoj majci ili Josephu da ih
obavijesti o svojim zarukama. To je bila prva jasna misao u mojoj glavi. Ta
misao me je boljela tako da je nisam mogla podnijeti, pa stavih ruke na ogradu
i pokušah se prebaciti i...
U tom trenutku, netko me željeznom rukom uhvati za ramena i povuče
natrag. Pokušah odgurnuti tu nepoznatu ruku i uzviknuh: – Pustite me! Pustite
me! – Ali me on sad uhvati s obje ruke i odvuče me od ograde. Otimala sam se,
ali me on usprkos svim mojim naporima odvuče. Bio je takav mrak da nisam
mogla vidjeti tko je on. Začujem sebe kako plačem i grcam u očaju. Mrzila sam
taj muški glas koji je nadjačavao šum kiše:
– Umirite se. Ne pravite gluposti, evo mojih kola. – Na obali su stajala
kola. Očajnički sam se branila, ali je nepoznati bio mnogo jači od mene i gurne
me unutra. Onda sjedne pokraj mene i dovikne kočijašu: – Vozite. Svejedno
kuda, samo vozite.
Odmaknuh se od nepoznatog što sam dalje mogla. Odjednom primijetili
da mi zubi cvokoću jer sam bila skroz mokra i uzbuđena, voda mi se iz kose
cijedila niz lice. Onda se jedna ruka približi i potraži moje prste, jedna velika
topla ruka. Jecala sam:
– Pustite me da izađem! Ostavite me! – No u isto vrijeme sam grčevito
držala tu tuđu ruku jer sam se osjećala tako bezgranično nesretna.
– Pa sami ste me molili da vas pratim – začu se iz mraka u kolima. – Zar
se ne sjećate, gospođice Désirée?
Ja odgurnuh njegovu ruku i rekoh: – Ja... ja želim... želim sad biti sama.
 – O ne, vi ste me molili da vas pratim kod gospođe Tallien, i sad ćemo nas
dvoje ostati zajedno dok vas ne otpratim kući.
Glas mu je bio vrlo miran i zapravo jako ugodan. – Jeste li vi taj general,
taj general Bernadotte? – upitah. Onda se svega sjetih i uzviknuh: – Pustite me!
Ne trpim generale. Generali nemaju srca...
– Pa sad, ima generala i generala – reče on i nasmije se. Začuli ga kako
šuška po mraku a zatim mi prebaci preko ramena kabanicu.
– Namočit ću vam kabanicu – rekoh. – Prvo, skroz sam mokra; a drugo,
moram užasno plakati.
– Nije važno – reče on. – Spreman sam na to. Samo se vi dobro uvijte u
kabanicu. – Ali me tad bocne uspomena na jednu drugu generalsku kabanicu i
na jednu drugu kišnu noć, kad je Napoleon zaprosio moju ruku...
Kola su išla sve dalje i dalje. U jedan čas kočijaš zastane i nešto upita, ali
general viknu:
– Ne, samo nastavite, svejedno kuda idete! – I tako smo išli dalje, a ja sam
plakala zagnjurivši glavu u nepoznatu vojničku kabanicu.
– Kakva slučajnost da ste prolazili mostom – primijetili u jednom
trenutku. A on odgovori:
– To uopće nije bila slučajnost. Osjećao sam se odgovornim jer sam vas ja
uveo u to društvo. Kad ste onako naglo izletjeli iz salona, pratio sam vas, ali ste
trčali tako brzo da mi se učinilo bolje da usput uzmem kola da bih vas pratio.
Osim toga, želio sam vas ostaviti samu dokle god je to bilo moguće.
– A zašto ste bili toliko zločesti i niste me ostavili samu do kraja – upitah.
– To više nije bilo moguće – odgovori on mirno obgrlivši mi rukom
ramena. Bila sam užasno umorna i sve mi je bilo svejedno. Bila sam potpuno
iscrpljena. Samo se i dalje voziti, pomislih; dalje, i nikad ne stati; ništa više ne
vidjeti, niti čuti, niti govoriti; samo se dalje voziti... Stavila sam mu glavu na
rame, a on me malo privuče k sebi. U isto vrijeme pokušala sam se sjetiti kako
on izgleda. Ali mi se njegovo lice u sjećanju miješalo sa svim onim drugim
licima koja sam vidjela. – Oprostite mi što sam vas osramotila – rekoh.
– To mi je svejedno – reče on. – Jedino mi je žao zbog vas...
 – Namjerno sam prolila šampanjac na njenu haljinu. Šampanjac ostavlja
mrlje – priznah. Odjednom ponovo zaplakah. – Ona je mnogo ljepša od mene,
i velika je dama...
Čvrsto me je držao, a slobodnom rukom privuče mi lice uz svoje rame. –
Samo se isplačite – reče on. – Samo se isplačite!
Plakata sam kao nikad dotad u životu. Nisam mogla prestati. Pokoji put
bih glasno vikala, a onda bih opet grcala; a sve vrijeme sam pritiskivala lice uz
oštru tkaninu njegove odore.
– Namočit ću vam skroz pamuk na ramenima – zajecah.
– To ste već uradili. Ali ne obazirite se na to. Samo vi plačite – reče on.
Mislim da smo se vozili ulicama nekoliko sati dok mi suze nisu presušile.
Sve sam ih isplakala. – Sad ću vas ispratiti do kuće. Gdje stanujete? – upita on.
– Ostavite me slobodno ovdje, ja mogu i sama kući – rekoh i ponovno
pomislih na Seinu.
– Onda ćemo se još voziti – reče on. Ja se uspravim. Rame mu je bilo skroz
mokro od suza i više mi nije bilo udobno naslanjati se na nj.
Nešto mi pade na pamet: – Poznajete li osobno generala Bonapartea?
– Ne, jednom sam ga vidio, slučajno, u čekaonici Ministarstva rata. Nije
mi simpatičan.
– Zašto?
– Ne znam. Simpatije i antipatije se ne mogu objasniti. Vi ste mi, na
primjer, simpatični. Ponovno ušutimo. Kola su nas i dalje vozila po kiši. Kad
god bismo prošli pokraj svjetiljke, vidjeli bismo kako se tlo prelijeva u puno
boja. Oči su me pekle i ja ih sklopili i zabacih glavu.
– Vjerovala sam mu kao što nikad nijednom čovjeku nisam vjerovala –
začujem sebe kako govorim. – Više nego mami; više nego... ne, sasvim drugačije
nego tati. Zato jednostavno ne mogu razumjeti...
– Ima mnogo stvari koje vi ne možete razumjeti, djevojčice.
– Trebali smo se vjenčati za nekoliko tjedana, a nijednom riječju nije
spomenuo...
 – On vas nikad ne bi oženio, djevojčice. On je već odavno zaručen s kćeri
jednog bogatog trgovca svilom iz Marseillea.
Ja se trgnem. Njegova topla zaštitnička ruka ponovo obuhvati moju. – Ni
to niste znali, zar ne? Therese Tallien mi je to danas popodne ispričala. Naš mali
general žrtvuje veliki miraz da bi se oženio Barrasovom odbačenom ljubavnicom,
od riječi do riječi mi je rekla Tallienova. Bonaparteov brat je oženjen sestrom te
zaručnice. Ali sad je Bonaparteu jedna otrcana grofica s korisnim vezama u
Parizu važnija od miraza u Marseilleu. Eto vidiš, mala moja, tebe nikako ne bi
uzeo za ženu.
Njegov glas je dopirao iz mraka do mene ravnomjerno i umirujući.
Ispočetka nisam shvaćala što hoće kazati.
– O čemu vi zapravo govorite? – upitah protrljavši lijevom rukom čelo da
bih mogla jasnije misliti. Desna mi je još uvijek grčevito držala njegovu krupnu
ruku. Ona je bila jedino što je u tom trenutku davalo topline mom životu.
– Jadna moja mala, oprosti što te ovako žalostim, ali bolje je za tebe da
pogledaš istini u oči. Znam kako je to teško, ali sad znaš najgore. Zato sam ti i
ispričao što je rekla Tallienova. Prvo je postojala kći bogatog trgovca, a sad
grofica koja ima korisne veze jer je spavala s jednim od direktora a prije toga s
dva gospodina iz glavnog stožera. A ti, djevojčice, nemaš ni veza ni miraza.
– Otkud to znate?
– To se vidi na prvi pogled – reče on. – Ti si samo jedna mala i veoma
dobra djevojčica. Ti ne znaš kako se ponašaju velike dame i što se odigrava u
njihovim salonima. A nemaš ni novca, inače bi gurnula jednu novčanicu u ruku
Tallienovom slugi i on bi te prijavio. Da, ti si jedno malo pošteno stvorenje i –
on zastade. A zatim odjednom uzviknu: – I ja bih se volio oženiti s tobom.
– Pustite me da izađem. Nemate se pravo šaliti sa mnom – rekoh. Nagnuli
se i zakucah na staklo. – Kočijašu, odmah zaustavite kola.
– Smjesta vozite dalje! – I kola nastaviše voziti kroz noć.
– Možda se nisam dobro izrazio – začu se iz mraka glas koji je oklijevao.
– Morate mi oprostiti, ali ja nemam prilike upoznati mlade djevojke kao što ste
vi. Gospođice Désirée, ja bih se doista želio oženiti s vama.
 – Salon gospođe Tallien vrvi od žena koje, izgleda, veoma vole generale –
rekoh. – A ja ih ne volim!
– Ne mislite valjda da bih se ja oženio s nekom od tih koketa, oprostite
gospođice, s jednom od tih dama?
Bila sam previše umorna da bih odgovorila, previše umorna da bih mislila.
Nisam mogla razumjeti što taj Bernadotte, ta grdosija od čovjeka, želi od mene.
S mojim životom je u svakom slučaju bilo gotovo. Bilo mi je hladno usprkos
njegovoj velikoj kabanici, a na nogama su mi bile moje svilene cipele skroz
mokre i teške kao od olova.
– Da nije bilo revolucije, ja ne bih bio general; čak ni časnik, gospođice.
Vi ste veoma mladi, ali ste možda čuli da prije revolucije nijedan građanin nije
mogao postati nešto više od kapetana. Moj otac je bio pisar kod jednog
odvjetnika, a bio je porijeklom iz obrtničke obitelji. Mi smo jednostavni ljudi,
gospođice. Ja sam se sam probio. Stupio sam u vojsku kad mi je bilo petnaest
godina, i dugo sam bio dočasnik; i tek postupno, dakle, sad sam divizijski
general, gospođice. Ali sam možda previše star za vas?
Vjerovat ćeš mi ma što se dogodilo, rekao mi je jednom Napoleon. Velika
dama s korisnim vezama i srebrnim očnim kapcima. Naravno, razumijem te,
Napoleone, ali mene je to slomilo.
– Postavio sam vam jedno veoma važno pitanje, gospođice.
– Oprostite mi, nisam vas čula. Što ste me pitali, generale Bernadotte?
– Jesam li prestar za vas?
– Ne znam koliko ste stari. A to i nije važno, zar ne?
– Ne, važno je. Veoma važno. Možda sam zaista prestar; imam trideset i
jednu godinu.
– A meni će uskoro biti šesnaest. – rekoh. – Jako sam umorna; htjela bih
sad kući.
– Da, naravno. Oprostite mi, stvarno sam neobziran. Vi stanujete...?
Rekoh mu adresu i on je dovikne kočijašu.
– Hoćete li razmisliti o mojoj bračnoj ponudi? Kroz deset dana moram se
vratiti na Rajnu. Možda ćete mi dotad moći dati odgovor? – reče on oklijevajući
i brzo doda: – Ja se zovem Jean-Baptiste Bernadotte. Godinama štedim od svoje
plaće i mogao bih kupiti malu kuću za vas i dijete?
– Za koje dijete? – upitah i nehotice. Sve sam ga manje razumjela.
– Za naše dijete, naravno – reče on žurno i uhvati me za ruku, ali je ja brzo
povučem. – Toliko želim imati ženu i dijete. Godinama to želim, gospođice.
Ja izgubili strpljenje. – Ma prestanite, vi me uopće ne poznajete.
– Naprotiv, poznajem vas vrlo dobro – reče on iskreno. – Mislim da vas
poznajem bolje nego što vas poznaje vaša obitelj. Imam tako malo vremena za
svoj osobni život; skoro sam uvijek na bojištu, i zato ne mogu provesti čitave
tjedne u posjetu vašoj obitelji i, naravno, ne mogu ići s vama u šetnje, niti mogu
raditi sve ono što ljudi rade prije nego što ponude brak djevojci. Ja moram brzo
odlučivati. I ja sam odlučio.
Za Boga, on ozbiljno misli. Želio je iskoristiti svoj odmor da bi se oženio,
kupio kuću... i dijete...
– Generale Bernadotte, – rekoh – u životu jedne žene postoji samo jedna
velika ljubav.
– Otkud vi to znate? – upita on brzo.
– Pa to je... – stvarno, otkuda to znam? – Tako piše u svim romanima, i
sigurno je istina. – rekoh.
U tom trenutku kola se zaustaviše. Stigli smo do kuće Klapenovih u Ulici
di Back. On otvori vrata i pomogne mi da izađem. Jedna svjetiljka visjela je nad
kućnim vratima. Stajala sam onako kao pred kućom gospođe Tallien, na
prstima, da bih mu mogla vidjeti lice. Imao je bijele, lijepe zube, i zaista
ogroman nos. Pružih mu ključ koji mi je dala gospođa Klapen da otključa vrata.
– Stanujete u finoj kući – primijeti on.
– Oh, mi stanujemo u dvorišnoj zgradi – rekoh. – a sad, laku noć i velika
hvala, zaista velika hvala za sve.
Ali on se ne pomakne. – Vratite se u kola inače ćete pokisnuti – rekoh.
Onda se sjetim nečega i nasmijem se. – Ne brinite, ostat ću ovdje.
– Dobra djevojčica – pohvali me on. – a kad mogu doći po odgovor?
 Ja odmahnuh glavom. – U životu svake žene... – počeh ponovno. Ali on
podigne ruku opominjući me. Na to ja zastanem i rekoh: – Ne ide generale,
zaista ne ide. Ne zbog toga što sam previše mlada za vas. Ali kao što i sami vidite,
previše sam mala za vas! – I s tim riječima brzo zatvorih vrata za sobom.
Kad sam ušla u Klapenovu kuhinju, više nisam bila umorna, već samo
tužna. Sad ne mogu spavati. Nikad više neću moći spavati... Zato sjedim za
kuhinjskim stolom i pišem. Sutra će taj Bernadotte doći ovamo pitati za mene,
ali ja sigurno neću biti ovdje. Ali gdje ću biti prekosutra, to ne znam.

MARSEILLE, TRI TJEDNA KASNIJE

Bila sam jako bolesna. Imala sam prehladu, anginu, vrlo visoku
temperaturu, i ono što pjesnici nazivaju slomljenim srcem. U Parizu sam
prodala Marijin zlatni medaljon za koji sam dobila upravo toliko novca da
kupim kartu za povratak. Marija me je odmah strpala u krevet i pozvala
liječnika jer sam imala jako visoku temperaturu. On nikako nije mogao shvatiti
gdje sam se mogla tako prehladiti, jer u Marseilleu već danima nije padala kiša.
Marija je poslala i mami čovjeka s porukom, i mama se odmah vratila njegovati
me. Do danas još nitko nije otkrio da sam bila u Parizu. Sad ležim na kauču na
terasi. Uvili su me u puno pokrivača i tvrde da sam blijeda i strašno mršava.
Joseph i Julie su se jučer vratili s puta i dolaze nam večeras u posjet. Nadam se
da ću smjeti ustati dok su kod nas.
Marija je baš dotrčala na terasu. Maše jednim letkom i izgleda veoma
uzbuđena.
General Napoleon Bonaparte je imenovan za zapovjednika grada Pariza.
Narodna garda suzbila je pobunu zbog gladi u glavnom gradu. Najprije su mi
slova plesala pred očima. Ali sad sam se već privikla na njih. Napoleon je
zapovjednik grada Pariza. U letku se govori da je masa naroda napala Tuileries
i htjela rastrgati poslanike na komade. Direktor Barras je u nuždi
zapovjedništvo nad narodnom gardom povjerio otpuštenom generalu
Bonaparteu, na što je taj general zatražio otvorene ruke od Konventa, što je
stvarno i dobio. Onda je zapovjedio jednom mladom konjičkom časniku, po
imenu Murat, da dovuče topove i postavio ih je na sjevernu, zapadnu i istočnu
stranu Tuileriesa. Ti topovi su bili upereni na Ulicu Saint-Roche i Pont Roajal.
Ali su mase ipak navaljivale.
Dok se nije kroz zrak prolomio glas: – Vatra! – Jedan jedini topovski
pucanj bio je dovoljan da gomilu natjera na povlačenje. Red i mir su ponovno
uspostavljeni. Direktori Barras, Larevejer, Leturner, Rebel i Carnot, zahvalni su
čovjeku koji je spasio Republiku od novih nereda i imenovali su ga za
zapovjednika grada Pariza. Pokušavam sve to shvatiti. Sad se sjećam razgovora
koji sam slučajno čula dok sam stajala u prozorskom udubljenju kod gospođe
Tallien: Da sam ja Barras, postreljao bih rulju, dragi Fouchet, ali morali biste
naći nekog tko bi htio pucati.
Jedan topovski metak bio je dovoljan; Napoleon je zapovjedio da se ispali!
Napoleon je ispalio pucanj u rulju, kaže letak. Rulja, to su vjerojatno ljudi koji
žive po podrumima i koji ne mogu platiti visoku cijenu kruha. I Napoleonova
majka živi u podrumu... Vaš sin je genije, gospođo – Da, nažalost!
Ponovno su me prekinuli i sad sam nastavila pisati dnevnik u sobi. Dok
sam još razmišljala o letku, čula sam Josepha i Julie kako ulaze u salon. Vrata
na terasu su samo pritvorena. Nisu, znači, čekali do večeri da bi došli!
Joseph reče: – Napoleon je poslao glasnika s dugačkim pismom za mene i
s puno novca za mamu. Poslao sam poruku mami da odmah dođe ovamo.
Nadam se da nemate ništa protiv, gospođo Clary? Mama odgovori da nema ni
najmanje već da se, naprotiv, veoma raduje. Onda upita Josepha i Julie zar mi
neće poželjeti dobar dan i doda da sam na terasi i da sam još dosta slaba. Ali
Joseph je oklijevao, a Julie počne plakati i reče mami da je Napoleon pisao da
se zaručio s udovicom Beauharnais, i da mi oni moraju reći da će mi on uvijek
ostati najbolji prijatelj. Mama uzviknu:
– O, Bože, jadno, jadno dijete! – Onda začujem kako dolaze gospođa
Letizia, Elise i Paulette i kako svi odjednom govore, dok Joseph ne počne nešto
glasno čitati, bez sumnje pismo novog komandanta grada Pariza.
Puno kasnije on i Julie dođoše na terasu i sjednu kraj mene, i Julie me
počne milovati po ruci. Joseph zbunjeno primijeti da vrt ima pravi jesenji
izgled.
– Željela bih vam čestitati imenovanje vašeg brata – rekoh pokazujući na
pismo koje je on nervozno gužvao u ruci.
– Mnogo hvala. Žao mi je, Eugenie, moram vam kazati nešto, što je i Julie
i meni veoma žao...
Ja ga prekinuh. – Ostavite to, Josephe, znam. – A kad sam ugledala
njegovo iznenađeno lice, dodah: – Vrata salona su bila otvorena, i sve sam čula.
U tom trenutku uđe gospođa Letizia. Iz očiju su joj sijevale iskre. –
Udovica s dvoje djece! Šest godina starija od mog sina. Kako se Napoleon
usuđuje dovesti mi takvu snahu?
U mislima vidjeh Josephinu, srebrne očne kapke, djetinjaste kovrče,
nadmoćan osmijeh. Preda mnom je stajala gospođa Letizia s crvenim,
ogrubjelim rukama i naboranim vratom žene koja je cijeli život prala rublje i
kažnjavala djecu. Grubim prstima držala je hrpu novčanica. Zapovjednik grada
Pariza je odmah poslao majci dio svoje plaće.
Kasnije sam prilegla na kauč u salonu i slušala ostale kako raspravljaju o
velikom događaju. Etienne donese svoj najbolji liker i izjavi da je veoma
ponosan što je u rodu s generalom Bonaparteom. Mama i Suzann su vezle
pognute glave.
– Sad se opet osjećam sasvim dobro – rekoh. – Mogli biste mi donijeti one
salvete na kojima sam vezla monograme? Htjela bih dalje vesti.
Nitko mi nije proturječio. Ali kad sam počela vesti jedno B, drugo B, treće
B i opet B, nastane neugodna tišina. Odjednom shvatih da je dio mog života
prošao.
– Od danas ne želim da me zovete Eugenie – rekoh iznenada. – Ja se
zovem Eugenie Bernardine Désirée, i ime Désirée mi se najviše sviđa. Zašto me
ne biste zvali Désirée? – Svi se plašljivo pogledaše. Mislim da sumnjaju u moj
zdrav razum.

RIM, TRI DANA POSLIJE BOŽIĆA GODINE V

(ovdje u Italiji se još drže predrevolucionarnog kalendara: 27, prosinca 1797.)
 Ostavili su me samu sa smrtnikom.
To je Napoleonov general Jean-Pierre Dufot. Danas je došao u Rim
zaprositi me. Prije dva sata ranjen je metkom u trbuh. Položili smo ga na kauč
u Josephovoj radnoj sobi. Liječnik je rekao da mu ne može pomoći. Dufot je u
nesvijesti. Disanje mu je isprekidano kao da jeca, a tanak mlaz krvi curi mu iz
ugla usta, pa sam mu stavila salvetu pod bradu. Oči su mu poluotvorene, ali ne
vidi ništa. Iz susjedne sobe dopiru prigušeni glasovi. To su Joseph, Julie, liječnik
i dva tajnika ambasade. Julie i Joseph su izašli iz sobe jer se boje gledati u čovjeka
koji umire. Liječnik je pošao za njima. Tom talijanskom liječniku važnije je da
se upozna s ambasadorom Francuske Republike u Rimu, čiji je brat osvojio
Italiju, nego da olakša smrt jednog od beznačajnih članova glavnog stožera.
Ne znam kako, ali imam osjećaj da će Dufot doći k svijesti iako osjećam
da je on već veoma daleko od nas. Donijela sam dnevnik i ponovno počela pisati
poslije toliko godina. Sad se više ne osjećam toliko usamljena. Moje pero škripi,
pa tako hropac nije više jedini zvuk u ovoj strašno visokoj sobi.
Nisam vidjela Napoleonea, Bože, jedino ga još njegova majka tako naziva.
Cijelom svijetu je tema samo Napoleon Bonaparte i takoreći ništa drugo, dakle
nisam ga vidjela od onog dana u Parizu. Moja obitelj još ništa ne zna o tom
susretu. Sljedeće godine, u proljeće on se oženio Josephinom. Tallien i direktor
Barras su mu bili kumovi, i Napoleon je odmah platio račune za krojačicu
udovice Beauharnais. Dva dana poslije vjenčanja otišao je u Italiju; bilo mu je
povjereno vrhovno zapovjedništvo! U roku od četrnaest dana dobio je šest
bitaka!
Disanje smrtnika se promijenilo. Postalo je mirnije. A oči su mu širom
otvorene. Pozvala sam ga po imenu, ali me nije čuo.
Da, u roku dva tjedna Napoleon je dobio šest bitaka. Austrijanci su se
povukli iz sjeverne Italije. Često se sjećam naših razgovora kraj vrtne ograde.
Napoleon je zaista stvorio nove države. Prvu je nazvao Lombardijom, a
posljednju Cisalpinskom Republikom. Izabrao je Milano za glavni grad
Lombardije i odredio pedeset Talijana koji će vladati tom državom u ime
Francuske. Riječi Sloboda, jednakost, bratstvo osvanule su na svim javnim
zgradama.
 Stanovništvo Milana moralo je predati jednu poveću svotu novca, tri
stotine zaprežnih konja i najljepša umjetnička djela u gradu. Napoleon je sve to
poslao u Pariz. Najprije je, naravno, od tog novca odbio plaće svojih vojnika
koje je Direktorij, kao obično, dugovao Južnoj vojsci. Gospodin Barras i vlada
u Parizu nisu znali što se to događa: novac u državnoj blagajni; talijanski
najljepši konji upregnuti u njihova kola i skupocjene slike u njihovim salonima.
Napoleon je naročito skrenuo pažnju Parižana na jednu sliku koja se zove
Gioconda djelo nekog Leonarda da Vincija. Jedna gospođa, koja se navodno
zove Mona Liza, smiješi se zatvorenih usta. Njen osmijeh podsjeća na
Josephinin. Možda je i ona imala pokvarene zube kao udovica Beauharnais. I
najzad se dogodilo nešto što nitko nije mogao pretpostaviti. Francuska
Republika je davno raskinula veze s rimskom crkvom i katolički svećenici su
godinama proklinjali našu državu sa svih propovjedaonica izvan naših granica,
a sada se Papa obratio Napoleonu i želi sklopiti mir s Francuskom.
Danima su se ljudi gurali u Etienneovoj trgovini jer im je on pričao kako
mu je Napoleon još prije mnogo godina govorio o svojim talijanskim
planovima. Njemu, koji nije samo Napoleonov šurjak već i njegov najbolji
prijatelj.
Opet sam sjedila kraj Dufota i držala mu glavu malo podignutu, ali ništa
ne pomaže: disanje mu od toga nije lakše, i on se bori za zrak. Obrisala sam mu
krvavu pjenu s usta. Lice mu je blijedo kao vosak. Pozvala sam liječnika.
– Unutrašnje krvarenje – objasnio mi je lošim francuskim jezikom, i
odmah se okrenuo Josephu i Julie. Sigurno razgovaraju o sutrašnjem balu.
Još prije sporazuma s Vatikanom vlada u Parizu je postala uznemirena.
Napoleon je sam sastavljao i potpisivao, potpuno samostalno, sve ugovore s
onim dijelovima Italije koje je on oslobodio, pa čak nikad nije pitao ni slaže li se
vlada u Parizu s tim. To prelazi granice punomoći jednog vojnog zapovjednika,
gunđali su direktori; to više nema nikakve veze s vođenjem rata, to je vanjska
politika od najvećeg značenja. Treba mu odmah neizostavno poslati diplomate
kao savjetodavce. Onda je Napoleon napisao nekoliko imena: toj gospodi treba
dati punomoći ambasadora Republike i poslati ih k njemu. Na vrhu liste stajalo
je ime njegovog brata Josepha.
 Tako je Joseph s Julie došao u Italiju; najprije u Parmu, zatim kao
ambasador u Genovu, i najzad u Rim. Uostalom, oni u Italiju nisu došli ravno
iz Marseillea već iz Pariza. Čim je, naime, Napoleon postao zapovjednik grada
Pariza, pisao je Josephu da će u glavnom gradu imati mnogo veće izglede za
napredovanje nego u Marseilleu. Ma što da se dogodilo, Napoleon uvijek nalazi
mjesto skromnom tajniku iz Općinske kuće u Marseilleu.
U Parizu ga je predstavio ne samo Barrasu i ostalim političarima već i
vojnim dobavljačima i onim novim bogatašima koji su trgovali kućama, pa je
Joseph počeo širiti poslove. Kupovao je plemićke palače koje je država
zaplijenila i jeftino prodavala, pa ih je preprodavao po nekoliko puta višoj cijeni.
Kod nas je stambena kriza pa se takvi poslovi lako sklapaju, objašnjavao nam je
Etienne. Za kratko vrijeme Joseph je mogao kupiti za sebe i Julie jednu malu
kuću u Ulici di Rouget.
Kad su stigle vijesti o pobjedama u Italiji, (Milesimo, Castiglione, Arcole,
Rivilo) Joseph je odmah postao veoma važna osoba u Parizu. Bio je na kraju
krajeva stariji brat onog Bonapartea koga je strani tisak nazivao jakim čovjekom
Francuske, a naše novine slavile kao osloboditelja talijanskog naroda, i čije se
mršavo lice može vidjeti po izlozima na svim šalicama za kavu, vazama za
cvijeće i na burmuticama. Na jednoj strani blista Napoleonovo lice, a na drugoj
francuska zastava...
Nitko se nije začudio što je francuska vlada odmah izašla ususret želji svog
najboljeg generala, i postavila Josepha za ambasadora. Joseph i Julie se preseliše
u svoju prvu talijansku palaču. Julie je bila vrlo nesretna i pisala je očajna pisma
moleći me da dođem, na što me je mama pustila da otputujem. Otada se selim
s njom i Josephom iz jedne palače u drugu; stanujem u strašno visokim sobama,
koje su popločene crnim i bijelim pločama, i sjedim u vrtovima okruženim
stupovima, u kojima se nalaze raznorazne fontane s najčudnijim brončanim
kipovima koji štrcaju vodu iz svih mogućih, a ponekad i nemogućih otvora.
Naša sadašnja palača se zove Palača Corsini. Oko nas se stalno čuje zveckanje
mamuza i mačeva jer osoblje Josephove ambasade su, naravno, sve sami časnici.
Sutra uvečer Joseph priređuje najveći bal koji je ambasada dosad priredila;
želi da njemu i Julie bude predstavljeno tri stotine i pedeset najuglednijih
rimskih građana. Julie već tjedan dana ne spava; pa je sasvim blijeda, a oči su
joj okružene tamnim sjenkama. Julie spada, naime, u žene koje se uzbude čim
imaju četiri gosta na večeri. A sad nas za stolom sjedi obično bar petnaestero, a
Joseph uz to svaki čas priređuje primanja za po nekoliko stotina ljudi. Iako se
oko nas vrti čitava jedna mala vojska slugu, kuhara i sobarica, Julie se osjeća
odgovornom za cijeli taj cirkus i stalno mi plače i jadikuje da opet nešto neće
ispasti dobro. U tom pogledu je naslijedila mamu, pa čak i govori kao ona.
Dufot se maloprije opet pomaknuo. Već sam se ponadala da će se
osvijestiti jer me je za trenutak pogledao sasvim oštrim pogledom; ali se onda
njegove poluotvorene oči ugasiše; on se počne opet boriti s dahom, pljuvati krv,
i sve više tonuti u jastuk. Jean-Pierre Dufot, dala bih mnogo da vam mogu
pomoći. Ali ja ne mogu...
Usprkos bitkama i pobjedama i ugovorima o miru i osnivanju novih
država, Napoleon nalazi vremena neprestano se brinuti za svoju obitelj. Odmah
od početka, glasnici iz Italije donosili su pisma i novac gospođi Letiziji u
Marseille. Morala se preseliti u bolji stan i onog fakina Jeromea poslati u dobru
školu. Karolinu su poslali u Pariz, i to u jedan otmjen pansion za mlade djevojke
u kome se odgajala Napoleonova pastorka Hortenzija Beauharnais.
Bože, što su ti Bonaparte postali otmjeni! Kako je Napoleon samo bjesnio
zato što je njegova majka dopustila da se Elise uda za nekog Felixa Bacciokija.
Zašto tako iznenada?! pisao je, i zašto baš za tog probisvijeta koji uči glazbu,
Bacciokija.
Elise je, naime, izlazila s Bacciokijem dugo vremena i nadala se da će je on
uzeti za ženu. Poslije prvih vijesti o pobjedama u Italiji, Baccioki ju je najzad
zaprosio i odmah dobio potvrdan odgovor. Poslije ovog vjenčanja Napoleon se
uplašio da bi možda i Paulette mogla uvesti u obitelj nekog tko mu ne bi
odgovarao. Zato je zatražio da ga madam Letizia i Paulette posjete u glavnom
štabu u Montebelu. Tu ju je munjevitom brzinom udao za generala Leclerca,
koga nitko od nas ne poznaje.
Neugodna i potpuno nerazumljiva je činjenica da Napoleon nije
zaboravio ni mene usprkos svoj toj svjetskoj povijesti koju on sad stvara. Izgleda
da je utuvio sebi u glavu da mi se mora za nešto odužiti, i tako je u sporazumu
s Julie i Josephom slao mladoženju za mladoženjom. Prvi je bio Junot, njegov
nekadašnji pobočnik iz marseilleskih dana. Junot je plav, visok i ljubazan,
pojavio se u Genovi, silom me odvukao u vrt, lupnuo petama i izjavio da ima
čast zaprositi me. Ja sam mu zahvalila i odbila ga.
– Ali to je Napoleonova zapovijed! – primijetio je Junot iskreno – Sjetila
sam se Napoleonovog mišljenja o Junotu: odan do smrti, ali idiot! Odmahnula
sam glavom, i Junot je odjahao natrag u glavni štab. Sljedeći kandidat je bio
Marmont, koga sam također poznavala još iz Marseillea. Marmont me nije
otvoreno pitao već je pravio razne nagovještaje. Sjetila sam se što mi je
Napoleon jednom pričao o tom prijatelju: inteligentan, napravit će uz mene
karijeru! Tako, a sad se želi oženiti ni više ni manje nego šogoricom Josepha
Bonaparte, proletjelo mi je kroz glavu. Tako bi postao rod Napoleonu, učinio
bi ovome uslugu, a u isto vrijeme bi dobio i priličan miraz. Odgovorila sam na
Marmontove nježne nagovještaje s isto tako nježnim ne. Onda sam otišla da se
požalim Josephu. Upitala sam ga može li pisati Napoleonu da me poštedi
bračnih ponuda svojih časnika.
– Zar ne razumijete da Napoleon smatra za počast da nekome od svojih
generala ponudi ruku moje šogorice?
– Ja nisam odlikovanje koje se dodjeljuje zaslužnom časniku – rekoh. – I
ako me ne ostave na miru, vratit ću se mami.
Jutros sam usprkos hladnom vremenu sjedila sa Julie u našem dvorištu sa
stupovima. Usred fontane sjedi jedna debela gospa i drži u rukama delfina koji
neprestano pljuje vodu. Po stoti put smo proučavali imena talijanskih
kneževskih obitelji koje bi trebale sutra posjetiti ambasadu. Tada naiđe Joseph
s pismom u ruci. Njegova ekselencija počne prvo govoriti o ovom i onom, kao
što uvijek čini kad mu je nešto neugodno, a onda reče iznenada:
– Napoleon se pobrinuo da dobijemo novog vojnog attachea, generala
Jean-Pierre Dufota, veoma simpatičnog mladog čovjeka... Podigoh oči: –
Dufot? Nije li vas jednom neki general Dufot posjetio u Genovi.
– Naravno – uskliknu Joseph radosno. – I ostavio je dobar dojam na vas,
zar ne! Napoleon, naime, izražava nadu da će Eugenie, oprostite, ali on vas još
uvijek naziva Eugenie umjesto Désirée, ukratko, da ćete biti ljubazni prema
Dufotu. On je veoma usamljen mlad čovjek, kaže Napoleon. I zato...
Ustadoh. – Novi kandidat za ženidbu? Ne, hvala. Mislila sam da je
završeno s tim glupostima. – Na vratima se okrenuli. – Pišite smjesta
Napoleonu da toga Dufota ili kako se već zove ne šalje ovamo.
– Ali on je već tu. Stigao je prije četvrt sata i donio mi ovo pismo od
Napoleona.
Bijesno zalupih vratima. To mi je činilo naročito zadovoljstvo jer u
mramornim palačama lupanje vratima odjekuje kao eksplozija. Da bih izbjegla
Dufota, nisam se pojavila za ručkom. Ali sam na večeru sišla jer mi je bilo
dosadno jesti samoj u sobi. Dufota su, naravno, sjeli pokraj mene. Joseph se
ropski povinuje Napoleonovim željama.
Ja letimično pogledam mladog čovjeka. Srednjeg rasta, veoma tamne puti
s puno bijelih zuba u velikim ustima, to je bio moj dojam. Naročito su mi
smetali blještavi zubi jer mi se stalno osmjehivao. Naš razgovor za stolom bio je
često prekidan. Mi smo, istina, navikli da se gomile ljudi uvijek vrte oko
ambasade i viču: Evviva la Francia! Evviva la Liberta! Uostalom ponekad se u
to umiješa i A basso la Francia! Većina Talijana je oduševljena idejama
Republike, ali su mnogi ogorčeni zbog teških nameta koje zahtijevaju troškovi
naše okupacije kao i zbog toga što Napoleon bira sve njihove službenike.
Večeras je vika oko palače bila nekako drukčija. Glasnija i više prijeteća.
Joseph nam objasni zašto. Sinoć su zatvorili nekoliko rimskih građana kao
taoce zbog toga što je jedan francuski potporučnik ubijen u jednoj tuči u krčmi.
Sad je vani stajalo jedno izaslanstvo rimskog Gradskog odbora i tražilo da
govori s Josephom, a velika masa ljudi se skupila da vidi što se događa.
– Zašto ne primiš tu gospodu; mogli smo pričekati s večerom – reče Julie,
ali Joseph izjavi, a ostala gospoda iz ambasade klimnuše potvrdno glavom, da o
tome nema ni govora. On neće nikog primiti jer sve to nema s njim nikakve
veze. To je od samog početka bila stvar u nadležnosti zapovjednika grada Rima.
U međuvremenu je vanjska buka postajala sve glasnija; najzad počeše
lupati na vrata.
– E, sad mi je dosta. Zapovjedit ću da rastjeraju ljude s trga – uzviknu
Joseph u tom trenutku i okrene se jednom od svojih tajnika: – Idite odmah u
zapovjedništvo mjesta i tražite da se trg pred ambasadom smjesta raščisti. Ova
galama je nepodnošljiva! – Mladi tajnik se okrene poći.
– Bilo bi sigurnije da iziđete na zadnja vrata – doviknu mu general Dufot.
Šutke smo dalje večerali. Prije nego što je došla na red kava, čuli smo topot
kopita. Poslali su, znači, bataljun husara da raščiste trg. Joseph odmah ustane i
pođe na balkon na prvom katu, a mi svi za njim.
Trg ispred nas bio je jedna uskovitlana masa. More glava se gibalo, glasovi
su brujali, a s vremena na vrijeme bi odjeknuo prodoran krik. Izaslanstvo
Gradskog odbora se uopće nije vidjelo, jer ga bijaše gomila pritisla tik uz ulazna
vrata ambasade. Dva stražara pred ambasadom stajala su nepomično pred
svojim stražarskim kućicama. Izgledalo je da će ih svakog trenutka svjetina
smrviti.
Joseph nas brzo povuče s balkona, ali mi prislonismo lica na stakla visokih
prozora. Moj zet je bio blijed kao smrt i grizao je donju usnu, a ruka kojom je
stalno gladio kosu drhtala je od bijesa. Husari opkoliše trg. Sjedili su na konjima
kao kipovi, s otkočenim puškama. Čekali su zapovjed. Ali se njihov zapovjednik
očito nije mogao odlučiti izdati tu zapovijed.
– Idem dolje da pokušam urazumiti te ljude – reče Dufot.
– Generale, ne smijete se izlagati toj opasnosti! To je posve nepotrebno!
Naši husari će već... – reče preklinjući Joseph. Dufot se nasmija svojim bijelim
zubima.
– Ja sam časnik, Ekselencijo – odgovori on – i prema tome naviknut na
opasnost. Uostalom, htio bih spriječiti nepotrebno krvoproliće.
Mamuze zvecnuše i on pođe k vratima, ali se okrene i potraži moj pogled.
Ja se brzo okretoh prozoru. Znači, meni za ljubav je igrao ulogu hrabrog
čovjeka; da bi na mene ostavio dojam, zaletio se dolje sam i nenaoružan u
bijesnu svjetinu. Sve je to tako glupo, pomislih, Junot, Marmont, Dufot... što
hoćete vi od mene? U tom trenutku ulazna vrata se dolje otvore. Odškrinuli
smo prozor da bismo bolje čuli. Glasna vika se utiša i pretvori se u tih i prijeteći
žamor. Jedan kreštavi glas povika: – A basso...! – i opet: – A basso...!
 Najprije nismo mogli vidjeti Dufota, ali se onda gomila povuče od vratiju
i napravi mu mjesta. On digne ruke moleći narod da se umiri. Tada odjekne
pucanj. A odmah na to zatrešta prvi plotun husara. Okrenuh se i potrčah dolje.
Otvorih širom vrata. Stražari bijahu podigli generala Dufota i držali su ga ispod
ruke; ali njegove noge su se bespomoćno klatile a glava pala na stranu
iskrivljenih usta. Njegov stalni osmijeh bijaše se pretvorio u strašnu grimasu.
Bio je bez svijesti. Dok su ga stražari vukli u predsoblje, noge su mu se beživotno
vukle preko mramornih ploča i mamuze zveckale. Stražari me bespomoćno
pogledaše.
– Gore – začuh svoj glas. – Moramo ga staviti da leži negdje gore.
Odjednom nas opkoliše uplašena, blijeda lica Josepha, Julie, debelog
savjetnika ambasade, Juliene djevojke Minet. Blijeda lica se skloniše ustranu
dok su stražari nosili Dufota uz stepenice. Vani, na trgu ispred ambasade
vladala je mrtva tišina. Dva plotuna bijahu dovoljna. Otvorih vrata Josephove
radne sobe, koja je bila najbliža stubištu. Vojnici položiše Dufota na kauč, a ja
mu podmetnuli nekoliko jastuka pod glavu. Joseph je stajao pokraj mene:
– Poslao sam po liječnika. Možda i nije tako loše – reče on. Na trbuhu se
vidjela vlažna mrlja na tamnoplavoj odori.
– Otkopčajte mu odoru, Josephe – rekoh i Joseph počne nespretno i
užurbano petljati oko zlatnih puceta. Krvava mrlja na bijeloj košulji bila je jasno
crvena.
– Ranjen je u trbuh – reče Joseph. Pogledah generalovo lice. Bio je žut kao
vosak. Iz široko otvorenih usana dolazili su isprekidani jecaji. Najprije pomislih
da plače; ali onda shvatih da se on to bori s dušom.
Mali mršavi talijanski liječnik koga su doveli bio je još uzbuđeniji od
Josepha. Za njega je ogromna sreća što su ga pozvali u francusku ambasadu. On
je veliki poštovalac Francuske Republike i generala Napoleona Bonapartea reče
on i izrazi žaljenje zbog događaja u gradu mrmljajući nešto o neodgovornim
elementima. Dok je otkopčavao Dufotovu košulju, prekidoh ga i upitah treba li
mu nešto. On me pogleda zbunjeno. Onda se sjeti: – Oh, da, malo mlake vode.
I možda jedan čist ubrus. – Onda počne ispirati ranu. Joseph je stajao pokraj
prozora, a Julie se oslanjala na zid i trudila se da svlada gađenje.
 Izvedoh je van i rekoh Josephu da pripazi na nju. Joseph s očitim
olakšanjem izađe iz sobe.
– Jedan pokrivač – reče mi liječnik – imate li jedan pokrivač? Već je sav
hladan zbog jakog krvarenja, unutrašnjeg gospođice, unutrašnjeg. – Pokrili smo
Dufota pokrivačem. – Ovdje, nažalost, više ništa ne mogu uraditi, gospođice.
Užasno. Tako ugledna ličnost! – Liječnik zaustavi oči na Dufotovim zlatnim
gajtanima, a zatim pohita na ona vrata na koja je izišao Joseph. Izađoh s njim u
susjednu sobu. Joseph, Julie, savjetnik ambasade i nekoliko tajnika sjedili su i
šaputali za velikim stolom dok je jedan sluga poslužio porto da se okrijepe.
Joseph skoči i ponudi liječniku jednu čašu. Vidjelo se da je bonaparteovska
ljubaznost očarala malog talijanskog liječnika, koji se nalazio u sedmom nebu.
On promuca: – Oh, Ekselencijo, brat našeg velikog osloboditelja...
Vratih se Dufotu. Najprije se pozabavih oko njega; donesoh čiste ubruse
pa sam obrisala tanak mlaz krvi s brade. Ali ubrzo prestadoh jer je krv
neprestano tekla. Najzad mu raširih ubrus ispod brade. Onda sam uzalud
pokušavala uhvatiti pogled njegovih staklastih očiju. Najzad donesem dnevnik
i počnem pisati.
Mislim da je prošlo već mnogo vremena; svijeće su skoro izgorjele, ali se
iz susjedne sobe još uvijek čuje tihi žagor glasova. Nitko neće leći dok...
Upravo je još jednom došao k svijesti. Čula sam ga kako se pomaknuo.
Kleknuh pokraj njega i podmetnuh mu ruku pod glavu. On me je gledao,
neprestano; očigledno nije znao gdje se nalazi. – Vi ste u Rimu, generale Dufot
– rekoh, – u Rimu, u domu ambasadora Bonapartea.
On pokrenu usne i ispljunu krvavu pjenu. Obrisah mu lice slobodnom
rukom. – Marija – izgovori on – Hoću Mariji...
– Gdje je Marija! Brzo, recite mi gdje je Marija?
Dufot me najzad pogleda jasnim i svjesnim pogledom. U njemu se čitalo
pitanje. Zato ponovili:
– Vi ste u Rimu. Došlo je do uličnih nemira. Ranjeni ste u trbuh. – On
skoro neprimjetno klimnu glavom. Razumio me je. Moje misli su letjele: njemu
ne mogu pomoći, ali možda njoj... možda Mariji. – Marija? Kako joj je prezime?
I gdje stanuje? – prošaputah živo. Pogled mu postade bojažljiv. – Nemojte reći
Bonaparteu...
– Ali ako budete dugo bolovali, moram obavijestiti Mariju, zar ne?
Napoleon to ne mora znati – osmjehnuh se povjerljivo na njega.
– Šogoricu... treba uzeti Eugenie, šogoricu – promuca on. – To je
predložio Bonaparte i... – Ostalo nisam mogla razumjeti. Onda opet reče
razgovjetnije: – Moraš biti pametna, mala Marija. Uvijek ću se brinuti o tebi i
malom Georgu, draga moja Marija. – Glava mu klonu nastranu, i on mi pokuša
poljubiti ruku. Mislio je da sam ja Marija. Točno je objasnio Mariji zašto je
napustio nju i malog sina: da bi uzeo mene, Bonaparteovu šogoricu. Takvo
vjenčanje značilo bi promaknuće i neslućene mogućnosti...
Njegova glava, koja je počivala na mojoj ruci, bila je teška kao olovo. Ja je
malo podigoh.
– Marijinu adresu. Pisat ću joj – rekoh pokušavajući ga ponovno pogledati
u oči. Za trenutak je opet bio pri svijesti. – Marija Menije, Lyonska ulica trideset
i šest, u Parizu... – Lice mu se opet izduži, oči duboko upadnu, a disanje opet
bijaše nalik na štucanje. Znoj mu je lio s čela.
– Marija i mali Georg će uvijek imati sve što im treba – rekoh. Nije više
ništa čuo. – Obećavam – ponovili. Oči mu se odjednom širom otvore a usta se
grčevito iskrive. Skočih i potrčah vratima. U tom trenutku on uzdahnu. Njegov
dugi uzdah prođe kroz sobu i ugasi se: – Doktore, dođite odmah – začujem svoj
glas.
– Gotovo je – odgovori mali Talijan nakon što se za trenutak nagnuo nad
kauč. Priđem prozoru i odmaknem zavjese. Sivo i olovno jutro se uvuče u sobu.
Ugasim dogorjele svijeće. U susjednoj sobi su svi još uvijek sjedili za stolom.
Sluge i ovdje bijahu donijeli nove svijeće i cijela je soba, u tom svečanom
osvjetljenju, izgledala kao neki drugi svijet.
– Morate otkazati bal, Josephe – rekoh. Joseph se trgne. Očito je drijemao,
brade oslonjene na grudi.
– Što? Što si rekla? Oh, to ste vi, Désirée!
– Morate otkazati bal, Josephe – ponovih.
 – To je nemoguće. Izričito sam zapovjedio...
– Ali u kući se nalazi mrtvac – objasnih. On se zagleda u mene, mršteći se.
Onda brzo ustane. – Razmislit ću o tome – promrmlja polazeći prema vratima.
Julie i ostali pođoše za njim. Pred njihovom spavaćom sobom Julie zastane. –
Désirée, smijem li doći k tebi. Bojim se ostati sama!
– Naravno – rekoh joj. – Možeš leći u moju postelju, ja ću i tako pisati
dnevnik.
– Za Boga, zar još uvijek to radiš. Baš si smiješna... – osmjehne se ona
umorno.
– Zašto smiješna?
– Zato što je sve sad drukčije. Sasvim drukčije. – Ona uzdahne i legne
potpuno odjevena na moju postelju.
Julie je spavala do podne, a ja je nisam budila. U toku prijepodneva
začujem kako negdje udaraju čekići, i kad sam sišla vidjeh da rade podij u
velikoj dvorani. Joseph je stajao u jednom uglu i davao radnicima zapovijedi na
talijanskom jeziku. Najzad je imao prilike opet progovoriti svojim materinskim
jezikom. Kad me je ugledao, brzo mi priđe.
– Ovo je podij za bal. Julie i ja ćemo odatle promatrati ples.
– Za bal? – upitah zaprepašteno. – Pa ne možete prirediti bal.
– Ne, imate pravo, ne dok je mrtvac u kući; zato sam zapovjedio da ga
prenesu... tijelo pokojnog. – On nastavi užurbano: – Zapovjedio sam da se
Dufot svečano položi na odar u kapeli. Što svečanije, jer je u pitanju general
francuske vojske. A bal se, naravno mora održati. On je sad važniji nego prije,
jer moramo dokazati da u Rimu vlada red i mir. Kad bih ga otkazao, odmah bi
se reklo da mi nismo gospodari situacije; a sve to je i bilo doista samo jedan
beznačajan iako nesretan slučaj koji treba žaliti. Razumijete li me?
Klimnuh glavom. General Dufot je ostavio svoju ljubavnicu i sina da bi
oženio mene; general se zaletio izloživši se bijesnoj rulji da bi ostavio dojam na
mene. General je bio ubijen, jedan beznačajan iako nesretan slučaj koji treba
žaliti. – Moram hitno razgovarati s vašim bratom, Josephe – rekoh.
– S kojim? Lucienom?
 – Ne, s vašim čuvenim bratom. Generalom Napoleonom...
Joseph pokuša prikriti zaprepaštenje. Svi u obitelji su znali da sam dosad
izbjegavala susret s Napoleonom. – Tiče se obitelji generala Dufota! – rekoh
odsječno i izađoh iz sale. Radnici su lupali kao ludi.
Kad sam se vratila u sobu, zateknem uplakanu Julie u svojoj postelji.
Sjedoh kraj nje, a ona me zagrli oko vrata i zajeca kao dijete.
– Hoću kući – plakala je. – Neću živjeti u ovim stranim palačama... hoću
imati kuću kao i svi ostali... Što mi radimo u ovoj stranoj zemlji gdje nas hoće
poubijati? I u ovim odvratnim palačama gdje je uvijek propuh... i u ovim užasno
visokim sobama kao u crkvi... nama ovdje nije mjesto! Hoću ići kući...
Zagrlih je čvršće. Smrt generala Dufota pomogla je Julie uvidjeti koliko je
ovdje nesretna. Malo kasnije stigne pismo od mame iz Marseillea. Sjedile smo
zajedno na postelji i čitale novosti o kojima nam je mama pisala svojim
pravilnim kosim rukopisom.
Etienne je odlučio da se sa Suzannom preseli u Genovu gdje će otvoriti
jednu filijalu Claryjeve firme. Francuski trgovci sad imaju sjajne mogućnosti u
Genovi, a svilom se najbolje može trgovati iz Italije. Budući da mama ne želi
ostati sama u Marseilleu, preselit će se s Etienneom i Suzann u Genovu. Ona
misli da ću ja zasad ostati sa Julie, i moli Boga da što prije nađem dobrog muža;
ali nipošto ne smijem dopustiti da utječu na mene! Da... i Etienne želi prodati
našu kuću u Marseilleu...
Julie prestane plakati. Uplašeno se pogledasmo.
– To znači da mi nemamo dom – prošapta ona. Ja joj odgovorih stegnuta
grla: – Ali ti se ni u kom slučaju ne bi više vratila u našu vilu u Marseilleu.
Julie je nepomično gledala kroz prozor.
– Ne znam. Ne, naravno da ne bih – reče ona – ali je bilo tako lijepo misliti
na kuću i vrt i sjenicu. Znaš, za vrijeme svih ovih mjeseci dok smo se selili iz
palače u palaču, ja sam bila tako strašno nesretna; stalno sam na to mislila;
nikada na Josephovu malu kuću u Parizu, već uvijek na tatinu vilu u
Marseilleu...
U tom trenutku netko zakuca na vrata. Joseph uđe, a Julie ponovo brizne
u plač.
– Hoću ići kući – reče jecajući. On sjedne kraj nas na postelju i zagrli je.
– I ići ćeš – reče on nježno. – Večeras još priređujemo veliki bal, a sutra
odlazimo. Natrag u Pariz. Dosta mi je Rima!
On stisne usne i spusti bradu na grudi, od čega mu se napravio podbradak;
on misli da u toj pozi izgleda jako uvaženo.
– Tražit ću od vlade da mi dodijeli novu, možda i važniju službu. Jesi li
sretna što se vraćamo u našu malu kućicu u Ulici di Rouget, Julie?
– Ako Désirée pođe s nama – jecala je Julie.
– Idem s vama – rekoh. – Kuda bih inače mogla ići?
Julie podiže svoje uplakane oči. – Bit će nam lijepo u Parizu, tebi, Josephu
i meni! Ti nemaš pojma, Désirée, kako je Pariz divan. Tako ogroman grad. Pa
izlozi... Pa tolike svjetiljke koje se noću ogledaju u Seini. No ti još nisi bila u
Parizu i ne možeš to zamisliti!
Ja padnem na postelju. Oči su me pekle od nespavanja. Zamišljala sam
razgovor koji ću voditi s Napoleonom i pokušavala se sjetiti njegova lica. Ali
pred mojim zatvorenim očima pojavljivalo se samo ono nestvarno, stakleno lice
koje se danas osmjehuje s mnogih šalica za kavu, vaza, svijećnjaka ili burmutica.
A onda i to porculansko lice potisne uspomena na svjetiljke koje su se one noći
poigravale na valovima Seine, koje ne mogu zaboraviti.

PARIZ, KRAJEM GERMINALA, GODINE VI

(Svi ljudi izvan naše Republike pišu: travanj 1798.)

Opet sam ga vidjela.

Bili smo kod njega na oproštajnom prijemu; u najskorije vrijeme
Napoleon odlazi sa svojom vojskom za Egipat. Rekao je svojoj majci da će
polazeći od piramida ujediniti istok i zapad, i od naše Republike stvoriti svjetsko
carstvo. Gospođa Letizia je mirno slušala, a onda je upitala Josepha nisu li
možda pokušali sakriti od nje da Napoleon boluje od malarije, jer izgleda da
njenom jadnom dječaku nije u glavi sve u redu... Ali Joseph točno objasni i njoj,
Julie i meni da će Napoleon na taj način uništiti Britance. On će njihovo
kolonijalno carstvo pretvoriti u ruševine.
Napoleon i Josephine stanuju u jednoj maloj kući u Ulici de la Victoire.
Ta kuća je ranije pripadala glumcu Tahni, i Josephine ju je kupila od njegove
udovice, u ono vrijeme kad je ruku pod ruku s Barrasom šetala kroz salone
Therese Tallien. U to vrijeme ta ulica se zvala Chatren. Ali poslije Napoleonovih
pobjeda u Italiji pariško Gradsko vijeće donijelo je odluku da se u njegovu čast
ulica preimenuje, i sad je to Ulica pobjede.
Nevjerojatno je koliko se ljudi natrpalo jučer u tu malu i neuglednu kuću,
koja ima samo dva mala salona i jednu blagovaonicu. Još mi se vrti u glavi kad
pomislim na sva ona lica i sve one glasove! Cijelo prijepodne mi je bilo naprosto
muka jer me je Julie neprestano pitala:
– Jesi li uzbuđena? Osjećaš li još nešto za njega? – Bila sam uzbuđena ali
nisam znala osjećam li nešto za njega. Kad se osmjehne, može uraditi sa mnom
što god hoće, pomislih. Ali sam se očajnički nadala da su on i Josephine još
uvijek bijesni na mene zbog one scene koju sam napravila onog dana kod
gospođe Tallien. On me više ne podnosi pa mi se prema tome neće ni
osmjehnuti, mislila sam neprestano, i skoro sam se nadala da me mrzi.
Imam novu haljinu i naravno da sam je obukla. Bila je to žuta haljina ispod
koje se nosi ružičasta, a kao pojas mi je poslužio brončani pojas koji sam kupila
u jednoj antikvarnici u Rimu. Prekjučer sam odrezala kosu. Josephine je bila
prva Parižanka s kratkom kosom, ali sada je mnogo žena oponaša i nose visoko
začešljane dječje uvojke. Moja kosa je preteška i gusta za takvu frizuru pa
nemam, nažalost, sitne uvojke, već samo češljam kratku kosu nagore i vežem je
svilenom vrpcom. Ma koliko se trudila, pomislih, izgledat ću kao neka seoska
trapavica u usporedbi sa Josephinom. Moja nova haljina je jako izrezana na
grudima, no ja već odavno ne moram stavljati rupčiće u izrez, naprotiv, odlučila
sam jesti manje slatkiša, inače ću se previše udebljati. Ali nos mi je još prćast i
ostat će takav, čini mi se, dok sam živa. To je sad naročito nezgodno, jer otkako
je osvojena Italija, svi pate od klasičnih profila.
U jedan sat se odvezosmo u Ulicu de la Victoire i uđosmo u mali salon
gdje je već vrvjelo od Bonapartea. Iako gospođa Letizia i njene kćeri sad žive u
Parizu, i svi članovi obitelji se stalno viđaju, Bonaparte se pri svakom susretu
ljube. Prvo me je gospođa Letizia pritisla na grudi, a zatim me je gospođa
Leclerc vatreno zagrlila. Gospođa Leclerc je mala Paulette, koja je prije
vjenčanja rekla:
– Leclerc je jedini časnik iz kruga naših poznanika u koga nisam ni
najmanje zaljubljena. Ali je Napoleon smatrao da bi njene mnogobrojne
ljubavne veze mogle naštetiti dobrom glasu obitelji Bonaparte i zahtijevao je da
se vjenča. Leclerc je kratkonog, debeo i veoma energičan, nikad se ne smije i
izgleda mnogo stariji od Paulette.
Elise je, još uvijek našminkana kao limeni vojnik, bila na primanju sa
svojim Bacciokijem i hvalila se kako je Napoleon našao njenom muzikalnom
mužu dobro mjesto u jednom ministarstvu. Karolina i Josephinina kći, uglata,
plava Hortenzija, smjele su izostati iz svog otmjenog pansiona jedan dan kako
bi mogle poželjeti svom bratu i očuhu sretan put do piramida. Sad su sjedile
zajedno na maloj, krhkoj stolici i hihotale zbog nove brokatne haljine gospođe
Letizie, koja ih je podsjećala na zavjese u blagovaonici.
Između svih tih glasnih i stalno uzbuđenih Bonapartea primijetih jednog
mršavog, plavog i veoma mladog časnika s oznakama pobočnika, čije su plave
oči bespomoćno gledale lijepu Paulettu. Upitah Karolinu tko je to, a ona se
skoro uguši od hihotanja prije nego što joj pođe za rukom reći mi:
– Napoleonov sin.
Mladić, kao da je pogodio što sam pitala jer mi priđe i stidljivo se
predstavi: – Eugen de Beauharnais. Osobni pobočnik generala Bonaparte!
Jedini članovi obitelji koji se još nisu pojavili bili su naš domaćin i
domaćica, Napoleon i Josephine.
Najzad se otvore jedna vrata. Josephine proviri i vikne: – Oprostite, dragi
moji, oprostite nam, tek smo sad stigli kući! Josephe, dođite ovamo za trenutak.
Napoleon želi razgovarati s Vama... Ne ustručavajte se, dragi moji, odmah ću
doći! – I nestane. Joseph ode za njom, a gospođa Letizia ljutito sliježe ramenima.
Mi ponovno počnemo razgovarati, ali odjednom ušutismo: u susjednoj sobi kao
da je netko dobio napad bjesnila. Jedna šaka tresnu o stol ili o kamin, i neko
staklo se razbi uz zveket. U tom trenutku uđe Josephine.
– Kako je to lijepo što je cijela obitelj ovdje – reče ona i osmjehne se, a
onda priđe gospođi Letizii. Bijela haljina pripijala se tijesno uz njen tanak stas,
crveni baršunasti šal obrubljen hermelinom meko i nemarno padao joj je preko
nagih ramena, i pomičući se lijevo i desno otkrivao joj vrat, koji je izgledao još
bjelji. Iz susjedne sobe se čuo Josephov umirujući glas.
– Lucien, vi imate sina koji se zove Lucien, gospođo? – upita Josephine
gospođu Letiziu.
– To je moj treći sin. Što je s njim? – Gospođa Letizia s mržnjom pogleda
Josephinu. Ta snaha, koja se nije potrudila ni da nauči imena svih djevera i
zaova.
– Pisao je Napoleonu da se oženio – reče Josephine.
– Znam. – Oči gospođe Letizie se suziše – Da slučajno moj drugi sin nije
nezadovoljan izborom svog brata?
Josephine sliježe svojim mršavim ramenima i osmjehne se. – Izgleda tako,
zar ne? Slušajte samo kako viče!
Izgledalo je da je napad u susjednoj sobi zabavlja. A onda se vrata širom
otvore i Napoleon se pojavi u njihovom okviru. Njegovo mršavo lice bilo je
crveno od bijesa. – Majko, jesi li znala da se Lucien oženio kćerkom jednog
gostioničara?
Gospođa Letizia odmjeri Napoleona od glave do pete; njen pogled prijeđe
od zamršene crvenosmeđe kose koja mu je neuredno padala na ramena preko
njegove naglašeno jednostavne odore, koju je šio vjerojatno najbolji vojni
krojač u Parizu, do vrhova njegovih sjajno izglačanih i vrlo uskih elegantnih
čizama.
– Što se tebi ne sviđa na tvojoj snahi, Kristini Boje iz Saint Maixenta,
Napoleone?
– Pa zar ne razumijete! Kći jednog gostioničara, jednog seljaka, koji svaku
večer poslužuje seljake u krčmi? Majko, ja to ne razumijem.
– Kristina Boje je, koliko je meni poznato, fina djevojka, koja uživa
najbolji glas – reče gospođa Letizia i kao slučajno baci pogled na Josephininu
vitku, bijelu priliku.
– Na kraju krajeva, ne možemo se svi oženiti bivšim... mmm... groficama!
To je bio Josephov glas. Josephinine nozdrve neprimjetno uzdrhtaše, ali
se ona i dalje osmjehivala, samo pomalo usiljeno. Njen sin Eugen pocrveni kao
krv.
Napoleon se okrene i pogleda Josepha. Na desnoj sljepoočici kucala mu je
mala vena. On protrlja rukom čelo, naglo okrene Josephu leđa i reče: – Ja imam
pravo zahtijevati od svoje braće da sklapaju brakove sukladno našem
društvenom položaju. Majko, želim da odmah pišeš Lucienu da se razvede ili
da poništi brak. Piši mu da ja to zahtijevam... Josephine, možemo li najzad
večerati?
U tom trenutku me primijeti. Za djelić sekunde pogledasmo se oči u oči.
E pa, tu je. Taj sastanak koga sam se toliko bojala, toliko ga mrzila, za kojim
sam toliko žudila. On brzo izađe iz svog okružja odgurnuvši ustranu četvrtastu
Hortenziju koja mu je stajala na putu i uzme me za obje ruke.
– Eugenie, tako se radujem što ste se odazvali našem pozivu.
Nije skidao očiju s mog lica. Onda se osmjehne. Njegovo mršavo lice
djelovalo je mladenački i bezbrižno, kao onda kad je obećao mami da će čekati
sa svadbom do mog šesnaestog rođendana. On reče: – Veoma ste se proljepšali,
Eugenie. – I doda: – Odrasli ste, potpuno odrasli!
Izvukoh ruke iz njegovih. – Pa već mi je osamnaest godina – rekoh
nespretno i nesigurno. – I dugo se nismo vidjeli, generale. – To je već bilo bolje.
– Da, to je bilo davno, jako davno, Eugenie, zar ne? Posljednji put... gdje
smo se posljednji put sreli? – On me pogleda u oči i nasmija se. U očima su mu
svjetlucale iskre dok je mislio na naš posljednji sastanak koji je sada izgledao
tako smiješan.
– Josephine, Josephine, moraš se upoznati s Eugenie, Julienom sestrom!
Toliko sam ti pričao o Eugenie...
– Ali Julie mi je rekla da gospođica Eugenie više voli da je zovu Désirée. –
S tim riječima vitka, bijela prilika stane uz Napoleona. U njenom osmijehu, koji
je bio nalik na Mona Lizin, ništa nije pokazivalo da me je prepoznala. – Veoma
je lijepo od vas, gospođice, što ste došli.
– Moram razgovarati s vama, generale – rekoh brzo. Njegov se osmijeh
sledi. Scena, pomislio je bez sumnje, sentimentalna, djetinjasta scena! – Moram
razgovarati s vama o veoma ozbiljnoj stvari – dodah. Josephine ga uze pod ruku.
– Možemo za stol – reče ona brzo i ponovi: – Molim vas za stol.
Za stolom sam sjedila između dosadnog Leclerca i stidljivog Eugena de
Beauharnais. Napoleon je neprestano govorio obraćajući se uglavnom Josephu
i Leclercu. Mi smo već pojeli juhu prije nego što je on prinio žlicu ustima. U
Marseilleu je rijetko imao potrebu da tako priča, a i kad bi počeo, govorio bi
isprekidanim rečenicama praćenim dramatičnim pokretima. Sad je govorio
tečno i veoma sigurno, izgledalo je da ga primjedbe i odgovori ni najmanje ne
zanimaju. Kad je počeo govoriti o našim najvećim neprijateljima, Britancima,
Paulette progunđa: – O, Bože, evo ga opet počinje...! – Saznali smo
najpodrobnije zašto ne želi izvršiti invaziju Britanskih Otoka. On je pažljivo
pregledao, rekao nam je, obalu blizu Denkerka; mislio je i na to da sagradi ravne
barke za invaziju koje bi mogle pristati u malim ribarskim lukama u Engleskoj
jer su veće luke, u koje mogu uploviti ratni brodovi, previše utvrđene.
– Mi smo svi pojeli juhu; počnite najzad i vi, Bonaparte. – On se i ne
obazre na Josephinin blag glas. Ona mu, dakle, kaže Vi i Bonaparte pomislih,
vjerojatno po običaju bivših plemićkih obitelji. Sigurno se i grofu de
Beauharnaisu obraćala s Vi.
– Ali iz zraka! – uzviknu Napoleon, nagne se naprijed i zagleda se u
generala Leclerca preko puta. – Zamislite, generale, prebacivati bataljun za
bataljunom zračnim putem preko kanala i spuštati te snage na strateški važnim
točkama u Engleskoj! Snage koje su opremljene lakim topništvom!
Leclerc otvori usta da mu nešto odgovori ali ih ponovo zatvori.
– Nemoj piti toliko, i tako brzo, sine – odjeknu kroz sobu glas gospođe
Letizie. Napoleon spusti čašu na stol i počne jesti. Nekoliko trenutaka vladala je
tišina koju je prekidao besmisleni hihot šiparice Karoline.
– Šteta što vašim grenadirima ne mogu izrasti krila – progovori Baccioki,
kome se činilo da je šutnja neugodna.
 Napoleon podiže oči i okrene se Josephu: – Možda ću kasnije moći
organizirati napad iz zraka. Nekoliko pronalazača mi je pokazalo svoje izume;
ogromne balone, koji mogu ponijeti trojicu do četvoricu ljudi i satima ostati u
zraku. Veoma zanimljivo, fantastične mogućnosti... – Najzad je pojeo juhu.
Josephine zazvoni.
Dok smo jeli piletinu s umakom od šparoga, Napoleon objasni
djevojčicama, Karolini i Hortenziji, što su piramide. Nama ostalima je
objašnjeno da on iz svojih baza u Egiptu namjerava ne samo uništiti englesko
kolonijalno carstvo već i osloboditi Egipat.
– Moja prva dnevna zapovijed snagama... – Tres! Stolica mu se prevrne,
on skoči i potrča iz sobe i odmah se vrati s jednim gusto ispisanim listom papira
i reče: – Evo... ovo morate čuti: Vojnici, četrdeset stoljeća gleda na vas! – On
prekine čitanje i reče: – Vidite, toliko su stare piramide, a ja namjeravam ovu
zapovijest pročitati u sjeni piramida... Dakle, slušajte dalje: Narod u čijoj se
sredini nalazimo je muslimanske vjere. Njegova vjera glasi: “Bog je Bog, a
Muhamed je njegov prorok... ”
– Muslimani Boga nazivaju Alahom – prekide ga Elise, koja je u Parizu
počela jako mnogo čitati i stalno je isticala svoje znanje. Napoleon se namršti i
odmahnu rukom kao da tjera muhu.
– To ću već nekako dodirnuti. Ali sad dolazi najvažnije: Nemojte
proturječiti njihovoj vjeri. Ponašajte se prema njima, mislim na Egipćane, kao
što se ponašate prema Zidovima i Talijanima. Ukažite njihovim kadijama i
imamima isto ono poštovanje koje ste ukazali svećenicima i rabinima. –
Napoleon zastade i sve nas redom pogleda: – Dakle?
– Sreća je za Egipćane što te zakoni Republike tjeraju da ih oslobodiš u
ime Prava čovjeka – začu se Josephov glas.
– Što hoćeš time kazati?
– Da se tvoja dnevna zapovijest zasniva na Pravima čovjeka. A njih nisi ti
izmislio – izjavi Joseph. Lice mu je bilo bezizražajno. Prvi put poslije mnogo
godina sjetih se onog što sam jednom osjetila u Marseilleu: Joseph mrzi svog
brata.
 – To si vrlo lijepo napisao, sine – reče odmah na to gospođa Letizia
umirujuće.
– Molim vas, požurite s jelom, Bonaparte; poslije ručka čekamo puno
gostiju – reče Josephine. Napoleon poslušno poče trpati u sebe ukusno jelo.
Slučajno bacih pogled na Hortenziju. Dijete, ne, s četrnaest godina ona
više nije dijete, to znam iz svog iskustva, e pa, ta četvrtasta šiparica Hortenzija,
koja ni najmanje ne sliči svojoj ljupkoj majci, netremice je promatrala
Napoleona svojim malo buljavim, svjetloplavim očima. Male, crvene mrlje
gorjele su na Hortenzijinim obrazima. Za Boga, pomislih, Hortenzija je
zaljubljena u svog očuha. To nije bilo smiješno, to je bilo žalosno i strašno.
– Mama Vam želi nazdraviti – prekide Eugen de Beauharnais moje misli.
Brzo dohvatim čašu. Josephine mi se osmjehne. Ona polako prinese čašu
ustima, a kad ju je spustila, namignu mi. Josephine se dobro sjećala onog
događaja.
Riječima: Kavu ćemo piti u salonu Josephine nas pozove od stola. U
susjednoj sobi čekalo je već puno ljudi da poželi Napoleonu sretan put.
Izgledalo je da se svi oni koji su nekad posjećivali gospođu Tallien, sad guraju
u maloj Josephininoj kući u Ulici de la Victoire. Vidjela sam mnoge odore i
uspjela izbjeći moje bivše prosce, Junota i Marmonta, koji su smijući se
uvjeravali gospođe da će se u Egiptu kratko podšišati.
– Izgledat ćemo kao rimski heroji i nećemo dobiti uši. To je uostalom
jedna od ideja vašeg sina, gospođo – reče jedan vrlo veseli časnik tamne
kovrčave kose, blještavih očiju i spljoštenoga nosa, gospođi Letizii.
– U to ne sumnjam, generale Murat, moj sin pati od krivih ideja –
osmjehnu se gospođa Letizia. Izgledalo je da joj se sviđa taj mladi časnik. Bio je
sav nakićen zlatnim širitima i uz tamnoplav mundir nosio je bijele hlače
izvezene zlatom. Gospođa Letizia je bila slaba prema južnjačkom šarenilu.
U to očito stiže neki uvažen gost jer Josephine podiže troje mladih ljudi s
jednog malog kauča. Koga je dovela do kauča? Barrasa, direktora Francuske
Republike u zlatom izvezenom odijelu boje jorgovana, s monoklom koji je
držao pred očima. Napoleon i Joseph mu odmah sjedoše s lijeve i desne strane;
a iza njega se nasloni jedan mršavi čovjek, čiji sam šiljati nos već negdje vidjela.
Naravno, jedan od one gospode kojega sam vidjela kad sam stajala u prozoru
kod gospođe Tallien, neki Fouchet, čini mi se.
Čela osutog kapljicama znoja Eugen se osjećao odgovornim da nekako
nađe mjesta za sve goste. On odjednom posjedne Elisu i mene u dva stolca koja
bijaše namjestio točno pred kauč na kome je sjedio Barras kao na prijestolju.
Onda primakne jedan pozlaćeni naslonjač i natjera Foucheta, upravnika
policije, da sjedne. Ali kad nam priđe jedan elegantan mlad čovjek koji je malo
šepao i koji je još uvijek na starinski način pudrao kosu, Fouchet brzo skoči.
– Dragi Talleyrande! Molim vas, sjedite kod nas.
Gospoda su razgovarala o našem ambasadoru u Beču koji se upravo
vraćao kući. U Beču se očito dogodilo nešto uzbudljivo. Razabrala sam iz
razgovora da je naš ambasador istakao zastavu Francuske Republike prilikom
nekog austrijskog praznika, na što su Bečani navalili na ambasadu i pokušali je
skinuti. Nikad nemam prilike čitati novine jer Joseph sve novine koje stižu u
kuću odmah uzme i nosi u svoju radnu sobu. Kad ih potom Julie i ja hoćemo
čitati, najvažniji članci već su izrezani. On ih nosi Napoleonu da s njim o tome
porazgovara. Zato je taj događaj u Beču, koji je svima bio poznat, za mene bio
potpuno nov. Tek što smo sklopili mir s Austrijancima, došlo je do tog
incidenta.
– Nije trebalo imenovati generala za ambasadora u Beču, gospodine
Talleyrande, već diplomata od struke – reče Joseph.
Talleyrand podiže obrve i osmjehnu se. – Naša Republika još nema
dovoljan broj diplomata od struke, gospodine Bonaparta. Moramo se nekako
ispomagati. Pa i vi sami ste nam pomogli u Italiji, zar ne?
To je bilo dovoljno. Joseph je bio samo zamjena za diplomata po mišljenju
ministra Talleyranda, koji, izgleda, vodi naše vanjske poslove.
– A osim toga, – začu se Barrasov unjkav glas – osim toga, taj Bernadotte
je jedna od najboljih glava kojima raspolažemo, zar ne mislite i vi tako, generale
Bonaparte? Sjećam se da su vam u svoje vrijeme bila veoma hitno potrebna
pojačanja u Italiji, i da je vojni ministar zapovjedio Bernadotteu da vam dovede
najbolju diviziju Rajnske vojske. S cijelom divizijom, usred najgore zime, taj
Gaskonjac je prešao Alpe za deset sati. Penjao se šest sati i spustio za četiri. Ako
se točno sjećam onog pisma koje ste nam tada poslali, generale, to vas se snažno
dojmilo.
– Taj čovjek je bez sumnje izvanredan general, ali – Joseph sliježe
ramenima – diplomat? Ili političar?
– Ja mislim da je bilo opravdano istaknuti zastavu Republike u Beču. Zašto
francuska ambasada ne bi istakla zastavu kad su se one vijorile na svim ostalim
zgradama? – reče Talleyrand. – Poslije te povrede naših eksteritorijalnih prava,
general Bernadotte je trenutačno napustio Beč. Ali ja se nadam da će isprika
austrijske vlade stići u Pariz prije njega. Talleyrand je promatrao uglačane nokte
na svojim veoma uskim rukama. – U svakom slučaju, – zaključi on – nismo
mogli naći boljeg čovjeka koga bismo poslali u Beč.
Skoro neprimjetan osmijeh prijeđe preko Barrasovog malo rasplinutog
lica. – To je čovjek iznenađujuće širokih vidika, a i sa sposobnošću političkog
predviđanja. – Direktor spusti monokl i pogleda Napoleona u oči. Napoleon
bijaše stisnuo usta, a žila na sljepoočici mu je kucala. – Uvjereni republikanac,
– nastavi Barras – koji je spreman uništiti svakog vanjskog i svakog unutarnjeg
neprijatelja Republike.
– A njegovo sljedeće imenovanje? – Bio je to Joseph, koji zbog ljubomore
na ambasadora u Beču izgubi vlast nad sobom.
Monokl ponovo bijesnu. – Republici su potrebni pouzdani ljudi, i ja mogu
zamisliti da čovjek koji je počeo karijeru kao običan vojnik uživa povjerenje
vojske, a kako je taj čovjek opravdao i povjerenje vlade, onda je on prirodno...
– Naš budući ministar rata! – To je rekao onaj šiljati nos, onaj upravnik
policije Fouchet. Barras prinese monokl još bliže očima i počne sa zanimanjem
promatrati bluzu od venecijanske čipke koju je nosila gospođa Tallien, a Bog je
svjedok da je na njoj bila samo bluza kada se pojavila pred nama.
– Naša lijepa Therese! – osmjehnu se Barras teško se dižući.
Ali ga Therese zadrža. – Molim vas ne dižite se, direktore. A tu je i naš
talijanski heroj... divno poslijepodne, generale Bonaparte. Josephine divno
izgleda, i što to čujem? Vodite i malog Eugena na piramide kao pobočnika?
Smijem li vam predstaviti Uvrara; on je čovjek koji je isporučio vašoj talijanskoj
vojsci deset tisuća pari čizama... Uvrare, ovo je osobno jaki čovjek Francuske! –
Okrugli čovječuljak koji je išao za njom pokloni se skoro do poda. Elise me
gume. – Njen posljednji prijatelj! Vojni dobavljač Uvrar. Donedavno je još
živjela s Barrasom, koga je nekada namještala Josephini, znaš, ali sada stara
budala Barras više voli petnaestogodišnjakinje. Mislim da je prostak; kosa mu
je obojena, naravno, nitko nema tako crnu kosu...
Odjednom osjetih da više ne mogu ni minutu izdržati pokraj znojne,
slatko namirisane Elise. Skočih i progurah se od vrata da bih u predsoblju
potražila ogledalo gdje bih mogla napudrati nos. Trijem je bio skoro mračan.
Prije nego što sam stigla do visokog ogledala pred kojim je treperila svijeća,
ustuknuh iznenađena. Dvije prilike koje su stajale tik jedna uz drugu u jednom
kutu, odmaknuše se. Bijela haljina zasvijetli u mraku.
– Oh, oprostite – rekoh nehotice.
Bijela prilika brzo stupi na svjetlost svijeće.
– Pa zašto? – Josephine brzim pokretom popravi svoje dječje uvojke. –
Smijem li vam predstaviti gospodina Charlesa. Hippolyte, ovo je dražesna
šogorica mog djevera Josepha, pa smo i nas dvije tako u nekom rodu, zar ne,
gospođice Désirée?
Veoma mlad čovjek, ne stariji od dvadeset i pet godina, uglađeno mi se
pokloni.
– To je gospodin Hippolyte Charles, – reče Josephine – jedan od naših
najmlađih i najpoznatijih... što ste ustvari Hippolyte?... Da, naravno, jedan od
naših najmlađih vojnih dobavljača...
Josephine se tiho smiješila i očigledno mislila da je sve ovo jako zabavno.
– Gospođica Désirée je moja bivša suparnica, Hippolyte – doda ona. –
Pobijeđena ili pobjednica? – upita gospodin Hippolyt. Ali za odgovor nije bilo
vremena; mamuze zazveckaše i Napoleon viknu:
– Josephine! Josephine, gdje se krijete? Naši gosti pitaju za vas.
– Baš sam pokazivala gospođici Désirée i gospodinu Charlesu
venecijansko ogledalo koje ste mi poklonili u Montebelu, Bonaparte – reče
Josephine mirno, uzme Napoleona za ruku i privede ga gospodinu Charlesu.
 – Htjela bih vam predstaviti jednog mladog vojnog dobavljača. Eto,
gospodine Charlese, ispunit će vam se želja. Možete se rukovati s osloboditeljem
Italije. – Njen zanosni osmijeh brzo rastjera razdražen izraz Napoleonovog lica.
– Vi ste željeli razgovarati sa mnom, Eugen... Désirée? – okrenu se
Napoleon k meni. Josephine brzo uzme Charlesa pod ruku. – Hodite sa mnom.
Moram se opet posvetiti našim gostima.
Stajali smo licem u lice, sami u treperavoj svjetlosti svijeće. Počeh tražiti
po torbici. Napoleon je prišao ogledalu i promatrao svoje lice. Treperava
svjetlost bacala je duboke sjenke oko očiju i činila da mu mršavi obrazi izgledaju
duboko upali.
– Čula si što je maloprije rekao Barras? – reče on naglo. Bio je tako zauzet
svojim mislima da sigurno nije ni primijetio da mi govori ti, kao u našim
najprisnijim trenucima.
– Da, čula sam; ali nisam razumjela – rekoh. – Ne razumijem se u politiku.
Napoleon je i dalje nepomično gledao u ogledalo. – Unutrašnji neprijatelji
Republike. Divan izraz. Mislio je na mene. On, naime, dobro zna da bih ja danas
mogao... – On prekine i nastavi promatrati sjenke koje su mu se trzale na licu i
gristi usnu. – Mi generali smo spasili Republiku. Mi generali je održavamo.
Mogli bismo na kraju krajeva postići da stvorimo svoju vladu. Oni su smaknuli
kralja. Od njegove smrti kraljevska kruna leži u uličnom slivniku. Čovjek se
samo treba sagnuti da je podigne. – Govorio je kao u snu, i baš kao onda kraj
žive ograde u našem vrtu, najprije osjetih strah, a onda djetinjastu želju da taj
strah otjeram smijehom. On se onda naglo okrene i reče oštrim glasom: – Ali
ja idem u Egipat. Neka se direktori i dalje svađaju s političkim strankama i neka
se prodaju vojnim dobavljačima, neka guše Francusku novcem bez vrijednosti.
Ja idem u Egipat, gdje ću podići zastavu Republike...
– Oprostite što vas moram prekinuti, generale – rekoh. – Napisala sam
ovdje za vas ime jedne gospođe, i molim vas da poduzmete mjere da ona bude
zbrinuta.
Napoleon uzme komadić papira iz moje ruke i približi se svijeći. – Marija
Menije. Tko je to?
 – Žena koja je živjela s generalom Dufotom. Majka njegovog sina. Obećala
sam Dufotu da će oboje biti zbrinuti.
Napoleon spusti ruku koja je držala papir. Glas mu je bio blag i sažaljiv. –
Žao mi je, jako mi je žao. Bili ste zaručeni s Dufotom, Désirée?
Moram mu viknuti u lice da mi je dosta tog bijednog izigravanja. – Vi
znate vrlo dobro da sam jedva poznavala Dufota – odgovorih promuklim
glasom. – Ne znam zašto me mučite tim stvarima?
– Kojim, mala Désirée?
– Tim bračnim ponudama! Dosta mi je toga; hoću mir.
– Vjerujte mi, samo u braku žena može naći smisao života – reče
Napoleon.
– Najradije bih vam bacila ove svijećnjake u glavu – procijedili zarivši
prste u dlanove da ne bih zgrabila svijećnjake. On mi priđe i nasmije se, onim
neodoljivim osmijehom koji je nekad za mene značio i nebo i zemlju i pakao.
– Mi smo prijatelji, zar ne, Bernardine Eugenie Désirée? – upita on.
– Obećajte mi da će ta Marija Menije dobiti udovičku mirovinu? I dijete
potporu?
– Oh, evo je. Désirée, hajde, spremi se, moramo ići. – Bila je to Julie, koja
je ušla sa Josephom. Oboje zastadoše iznenađeno kad su ugledali mene i
Napoleona.
– Obećavate li, generale? – ponovih.
– Obećavam, gospođice Désirée! – On brzo prinese moju ruku usnama.
Onda Joseph stane među nas i pozdravi se s bratom.

PARIZ, ČETIRI TJEDANA KASNIJE

Najsretniji dan u mom životu počeo je kao i svaki drugi dan u Parizu.
Poslije doručka uzeh malu zelenu kanticu za zalijevanje da polijem palme koje
je Julie donijela iz Italije u loncima i koje drži u blagovaonici. Joseph i Julie
sjedili su jedno nasuprot drugog za doručkom; Joseph je čitao pismo, i ja sam
samo na pola uha slušala što priča.
– Evo, vidiš, Julie, prihvatio je moj poziv!
– Za ime Božje, a ništa nismo pripremili... Koga još želiš pozvati? Trebam
li pokušati nabaviti mlade piliće? A kao predjelo pastrvu u majonezi? Iako su
pastrve trenutno strašno skupe... Trebao si mi reći ranije, Josephe!
– Nisam bio siguran hoće li primiti poziv. U Parizu je tek nekoliko dana i
pretrpan je pozivima. Svi žele od njega čuti što se zapravo dogodilo u Beču.
Izađem iz sobe da napunim kanticu vodom. Palme piju mnogo vode. Kad
sam se vratila, Joseph je baš govorio: –...pisao sam mu da su mi moj poštovani
prijatelj, direktor Barras i moj brat Napoleon pričali toliko divnih stvari o
njemu i da bih bio sretan da ga toplo pozdravim u svom domu za skromnom
večerom.
– Jagode s umakom od madere kao slatkiš – razmišljala je Julie glasno.
– I on je prihvatio! Znaš li što to znači? Uspostavljam osobni kontakt s
budućim ministrom rata Francuske. Napoleonova izričita želja bit će ispunjena.
Barras ne krije da će mu povjeriti Ministarstvo rata. Sa starini Shererom
Napoleon radi što hoće; ali za ovog novog ne znamo. Julie, večera mora biti
naročito dobra i...
– Koga ćemo još pozvati?
Uzmem vazu s prvim ružama koja je stajala nasred stola i iznesem je u
kuhinju da promijenim vodu. Kad sam se vratila, Joseph je govorio: – Mala
prisna obiteljska večera. To će biti najbolje! Onda ćemo bar Lucien i ja moći s
njim nesmetano razgovarati. Dakle: Josephine, Lucien i Kristina, ti i ja. – On
me pogleda. – Da, i naravno, mala. Lijepo se obuci; večeras će nam doći budući
ministar rata Francuske.
Kako su mi dosadne te prisne obiteljske večere koje Joseph voli priređivati
za nekog zastupnika, generala ili ambasadora. Obiteljske večere koje se
priređuju samo zato da bi Joseph mogao saznati neke zakulisne tajne i da ih još
vruće u beskrajnim pismima šalje po specijalnim glasnicima preko mora
Napoleonu, koji je bio na putu za Egipat. Joseph zasad nije prihvatio ili dobio
položaj ambasadora u nekom drugom mjestu. Izgleda da više voli živjeti u
Parizu, središtu političkih interesa. Od posljednjih izbora je čak i zastupnik za
Korziku, jer je otok, poslije Napoleonovih pobjeda postao, naravno, veoma
ponosan na Bonaparte.
Neovisno od Josepha kandidirao se i Lucien na Korzici, pa je i on bio
izabran u Narodnu skupštinu. Prije nekoliko dana, kratko vrijeme poslije
Napoleonova odlaska, on i Kristina su se preselili u Pariz. Gospođa Letizia im
je našla mali stan i oni kako-tako sastavljaju kraj s krajem s Lucienovom malom
zastupničkom plaćom. Lucien pripada krajnjoj ljevici.
Kad su mu poručili da Napoleon očekuje da se on razvede od
gostioničareve kćeri, Lucien se počeo užasno smijati: – Moj brat, časnik, izgleda
da je poludio! Što se njemu ne sviđa na Kristini?
– Gostionica njenog oca! – pokušao mu je Joseph objasniti.
– Pa, otac naše majke je imao seosko imanje na Korzici – nasmijao se
Lucien – i to veoma malo. – A onda se odjednom namršti, zagledao se u Josepha
i rekao: – Napoleon ima neke veoma čudne ideje za jednog republikanca.
Lucienovi govori se tiskaju u novinama skoro svakodnevno. Taj mršavi
mladić plave kose i plavih očiju koje prosto gore od oduševljenja izgleda da je
veoma darovit govornik. Ne znam uživa li Lucien ili ne u Josephovim prisnim
obiteljskim večerama pri kojima svi pokušavaju sklopiti takozvane korisne veze;
on možda dolazi jedino zbog toga da ne bi uvrijedio Josephova i Juliena
osjećanja.
Dok sam oblačila žutu svilenu haljinu, Julie se uvuče u moju sobu. Poslije
jednog uobičajenog: – Samo da sve ispadne dobro – sjedne na moju postelju. –
Zašto ne vežeš brokatnu vrpcu u kosu, tako ti dobro stoji – predloži mi ona.
– Čemu? Pa ne dolazi nitko tko bi me mogao zanimati – rekoh tražeći po
kutiji s vrpcama i češljevima.
– Joseph je čuo kako je taj budući ministar rata rekao da je Napoleonov
egipatski pohod čista ludost i da mu vlada nije trebala to odobriti – reče Julie.
Bila sam loše raspoložena i zato odlučim uopće ništa ne stavljati u kosu
već samo začešljati kovrče i pričvrstiti ih češljevima. – Užasno su mi dosadne te
političke večere – gunđala sam za to vrijeme.
– Josephine najprije nije htjela doći – reče Julie. – Joseph, joj je morao
naširoko i nadugačko objašnjavati koliko je važno za Napoleona da uspostavi
dobre odnose s tom budućom zvjerkom. Ona je nedavno kupila tu seosku
kućicu, Malmezon, znaš, pa je htjela s nekim prijateljima otići tamo na izlet.
– Ima pravo. Vrijeme je božanstveno – rekoh i pogledah kroz prozor u
blijedo plavetnilo večeri. Kroz otvoren prozor dopirao je miris lipovog cvijeta.
Počeh jednostavno mrziti tog nepoznatog uvaženog gosta. Onda se dolje
zaustaviše jedna kola, i s posljednjim – Samo da sve ispadne dobro – Julie istrči
iz sobe.
Nisam bila ni najmanje raspoložena sići i pozdravljati se s gostima. Tek
kad je do mene dopro glasan žamor i kad mi se učinilo da su svi stigli i da Julie
čeka samo mene da bi pozvala goste za stol, ja prikupili hrabrost.
Mogla bih leći i izgovoriti se da me boli glava, padne mi na pamet, ali sam
već bila dolje i držala kvaku na vratima salona. U sljedećem trenutku bila bih
dala sve da sam zaista legla u postelju s glavoboljom.
Stajao je okrenut leđima prema vratima, ali ga ipak odmah poznah.
Grdosija od čovjeka u tamnoplavoj odori s ogromnim zlatnim epoletama i
širokom lentom u bojama Republike. Ostali, Joseph, Julie, Josephine i Lucien i
njegova Kristina, stajali su u polukrugu oko njega s čašama u ruci.
Nisam kriva što sam zastala na vratima kao paralizirana promatrajući
užasnuto široka leđa, pa se onima u polukrugu moje ponašanje učini
čudnovatim. Joseph me je gledao preko ramena svoga gosta, pa i ostali
pogledaše u istom pravcu. Najzad i grdosija od čovjeka shvati da se nešto
neobično događa iza njegovih leđa, ušuti i okrene se. Oči mu se raširiše od
iznenađenja. Srce mi je tako jako kucalo da sam jedva mogla disati.
– Désirée, hodi ovamo, čekamo te – reče Julie.
U isto vrijeme priđe mi Joseph, uzme me za ruku i reče: – A ovo je mala
sestra moje žene, generale Bernadotte; gospođica Désirée Clary.
Ne, nisam ga pogledala. Grčevito sam držala pogled upravljen na jedno
njegovo zlatno puce; kao kroz san osjetih da je uljudno prinio moju ruku
usnama, a onda kao izdaleka začujem Josepha kako govori: – Gdje smo ono
stali, dragi generale. Baš ste htjeli reći...
– Ja... bojim se da sam posve zaboravio što sam govorio.
Poznala bih njegov glas među tisućama glasova. Bio je to glas s mosta
mokrog od kiše, glas iz tamnog kuta kola, glas na vratima kuće u Ulici di Back.
– Molim vas, izvolite za stol – reče Julie; ali general Bernadotte se ne
pomakne. – Molim vas, izvolite za stol – ponovi Julie prilazeći mu. On joj
najzad pruži ruku; Joseph i Josephine, Lucien i punačka Kristina i ja pođosmo
za njima.
Ta prisna obiteljska večera priređena iz političkih razloga protekla je
sasvim drukčije, oh, Bože, toliko drukčije od onog što je Joseph zamišljao.
General Bernadotte je sjedio između domaćice i žene generala Napoleona
Bonapartea. Lucienu je bilo određeno mjesto kraj Josephine, a sam Joseph je
sjeo preko puta generala Bernadottea da bi konce razgovora držao u svojim
rukama.
Ali general Bernadotte je izgledao malo rastresen. Mehanički je jeo užasno
skupu pastrvu, i Joseph mu je morao dvaput nazdraviti prije nego što je general
to primijetio. Vidjela sam da ga muči jedna misao. Pokušavao se, naime, sjetiti
što su mu pričali one večeri u salonu gospođe Tallien. Napoleon ima zaručnicu
u Marseilleu, mladu djevojku s velikim mirazom. Njegov brat je oženjen
sestrom te djevojke. Napoleon ostavlja djevojku i miraz na cjedilu...
Joseph ga je morao tri puta osloviti da bi ga podsjetio da se svi želimo
kucnuti s uvaženim gostom. On brzo podiže čašu. Tek tada se izgleda sjetio
svoje dužnosti kavalira za stolom. Naglo se okrete prema Julie:
– Živi li vaša sestra već dugo u Parizu?
Pitanje je bilo tako neočekivano da se Julie trgne. Nije ga dobro razumjela.
– Pa obje ste iz Marseillea, zar ne? To znam, ali je li vaša sestra već dugo u
Parizu? – ponovi on uporno.
Julie se pribrala. – Ne, tek od prije nekoliko mjeseci. Prvi put je u Parizu,
i jako joj se sviđa, zar ne, Désirée?
– Pariz je divan grad – izrecitirah ukočeno kao kakva učenica.
 – Da, kad ne pada kiša – reče on i zažmiri.
– Oh, čak i po kiši – upadne živo Kristina, gostioničareva kći iz Saint
Maixenta. – Pariz je grad iz bajke, bar ja tako mislim.
– Imate pravo gospođo. Bajke se događaju i po kiši – odgovori Bernadotte
ozbiljno. Joseph se počne vrpoljiti. On nije upotrijebio svu svoju vještinu
uvjeravanja pismenim putem i namamio budućeg ministra rata u svoj dom
samo da bi se raspravljalo o vremenu i o njegovom utjecaju na bajke.
– Jučer sam primio pismo od mog brata Napoleona – reče Joseph
značajno, ali je izgledalo da to generala Bernadottea uopće ne zanima. – Moj
brat piše da njegovo putovanje napreduje prema planu i da se britanska flota
pod Nelsonom još nije pojavila.
– Onda vaš brat ima više sreće nego pameti – reče Bernadotte raspoloženo
i podiže čašu.
– U zdravlje generala Bonapartea. Ja sam njegov veliki dužnik!
Joseph očito nije znao treba li biti uvrijeđen ili radostan. Ali nije bilo
sumnje da Bernadotte smatra sebe ravnim Napoleonu. Napoleon je, istina, bio
vrhovni zapovjednik u Italiji, ali je u međuvremenu Bernadotte bio ambasador;
a znao je isto tako dobro kao i mi ostali da će dobiti položaj ministra rata.
Ali se ono najvažnije dogodilo dok smo jeli mlade piliće. Josephine, da,
baš Josephine, Napoleonova žena, dade poticaj. Sve vrijeme osjećala sam kako
njene oči prelijeću s mene na generala Bernadottea. Mislim da nitko ne može
bolje do Josephine osjetiti ono slatko uzbuđenje i nevidljive veze koje se stvaraju
između muškarca i žene.
U početku je šutjela, ali kad je Julie rekla: – Prvi put je u Parizu – Josephine
podiže svoje tanko iščupane obrve i zainteresirano pogleda u Bernadottea.
Moguće je, sasvim je moguće, da se i ona sjećala da je i Bernadotte onog
popodneva bio kod gospođe Tallien... I tako najzad nađe izgovor da Josephove
vojno-političke razgovore zamijeni drugom temom, koja ju je mnogo više
zanimala. Ona malo nakrivi glavicu s dječjim uvojcima, zatrepta na Bernadottea
i upita:
– Nije vam bilo lako u društvenom pogledu kao ambasadoru u Beču.
Mislim zato što niste oženjeni. Zar vam nije često nedostajalo društvo jedne
dame u ambasadi?
Bernadotte odlučno spusti vilicu i nož. – I te kako! Ne mogu vam reći,
draga Josephine, smijem vas zvati Josephine, zar ne, kao nekad kod vaše
prijateljice gospođe Tallien? Dakle, ne mogu vam reći koliko sam žalio što
nisam oženjen. Ali – i on se okrene svim nazočnima za stolom – ali pitam vas,
gospođe i gospodo, što mi je činiti?
Nitko nije znao šali li se on ili govori ozbiljno. Svi su zbunjeno šutjeli dok
najzad Julie ne reče s usiljenom uljudnošću: – Pa još niste našli onu pravu,
generale.
– Ali jesam, gospođo. Bio sam je našao. Ali ona je jednostavno nestala, –
on smiješno i kao zbunjeno slegne ramenima i pogleda me. Cijelo lice mu se
osmjehivalo.
– I sad je morate potražiti i zaprositi je – uzviknu Kristina, kojoj se ovaj
razgovor uopće nije činio neobičan već naprotiv, veoma ugodan. Kod kuće u
gostionici u Saint Maixentu, mladići su joj često uz čašu vina povjeravali svoje
ljubavne jade.
– Imate pravo, gospođo – reče Bernadotte ozbiljno. – Zaprosit ću je!
Rekavši to, on skoči, odgurne stolac i obrati se Josephu. – Gospodine
Josephe Bonaparte, imam čast zaprositi ruku vaše šogorice, gospođice Désirée
Clary.
Onda ponovno mirno sjedne netremice gledajući Josepha.
Nastane mrtva tišina. Čulo se kucanje sata, a meni se činilo da se čuje i
kucanje moga srca. Očajnički sam gledala bijeli stolnjak.
– Ne razumijem potpuno, gospodine Bernadotte... Mislite li vi to
ozbiljno? – začuli Josepha kako govori.
– Veoma ozbiljno.
Ponovno mrtva tišina.
– Ja... ja mislim da treba dati vremena Désirée da razmisli o vašoj časnoj
ponudi – reče Joseph.
– Ja sam joj dao vremena, gospodine Bonaparte.
 – Ali vi ste se tek sad upoznali! – Julien glas drhtao je od uzbuđenja.
Ja podignem glavu. – Rado ću poći za vas, generale Bernadotte.
Je li to bio moj glas? Jedan stolac se s treskom prevrne, i sva ta
zaprepaštena lica... to se nije moglo izdržati, nije se moglo izdržati! Ne znam
kako sam izašla iz blagovaonice, ali sam odjednom sjedila u svojoj sobi na
postelji i plakala.
Onda se vrata otvore i Julie uđe i čvrsto me zagrli i pokuša me umiriti. –
Ne moraš se udati za njega, ako nećeš, dušo. Ne plači, ne plači...
– Ali moram plakati – zajecah. – Ne mogu drukčije. Tako sam jako sretna
da moram plakati.
Mada sam se umila hladnom vodom i napudrala, Bernadotte reče čim sam
se pojavila u salonu: – Vidim da ste opet plakali, gospođice Désirée! – Sjedio je
pokraj Josephine na malom kauču; ali Josephine brzo ustane i reče: – Sad mora
Désirée sjesti pokraj Jean-Baptistea.
I sjedoh kraj njega, a onda svi počeše brzo govoriti da bi prikrili
zbunjenost.
Ispostavi se da je Joseph donio u salon šampanjac koji nismo popili u
blagovaonici, a Julie nam pruzi tanjurić.
– Zaboravili smo slatkiš – reče ona. Tako su bile poslužene jagode s
umakom od madera i pomogle nam da prebrodimo te neugodne trenutke.
Poslije toga se Bernadotte, koji nije bio ni najmanje zbunjen već odlično
raspoložen, okrene Julie i pristojno je upita: – Gospođo, imate li nešto protiv
toga da pozovem vašu sestru na jednu malu vožnju?
Julie kimne glavom s razumijevanjem. – Naravno da nemam, dragi
generale. Kada? Sutra popodne?
– Ne, mislio sam... odmah – reče Bernadotte.
– Ali već je mrak! – odvrati Julie zgranuto. – Doista nije pristojno da se
mlada djevojka vozi s muškarcem kasno uvečer.
Ja ustadoh odlučno. – Samo na jednu kratku vožnju, Julie – rekoh. – Brzo
ćemo se vratiti. – S tim riječima istrčah iz sobe tako brzo da se Bernadotte nije
mogao ni oprostiti od ostalih.
 Kola su mu stajala pred kućom. Bila su otvorena i mi smo se najprije vozili
kroz miris lipinog cvijeta i tamno plavetnilo proljetne večeri. Ali kad smo se
približavali centru grada, pariške svjetiljke toliko su blistale da više nismo vidjeli
zvijezde. Još nismo progovorili ni riječi. Dok smo se vozili pokraj Seine,
Bernadotte nešto dovikne kočijašu i kola se zaustave najednom mostu.
– Ovo je onaj most – reče Bernadotte. Izašli smo iz kola i pošli jedno
pokraj drugog do sredine mosta, pa se nagnuli nad ogradu da promatramo
svjetlosti Pariza kako se poigravaju na vodi.
– Nekoliko puta sam bio u Ulici di Back i tražio te u dvorišnoj zgradi, ali
mi nitko nije htio ništa reći.
Klimnuh glavom. – Znali su da sam krišom došla u Pariz.
Kad smo pošli natrag prema kolima, on mi obgrli ramena. Glava mi je bila
do njegovih epoleta.
– Onda si rekla da si previše mala za mene – reče on.
– Da, a u međuvremenu sam se i smanjila, jer sam tada nosila visoke
potpetice. Ali one sad nisu moderne. No, možda to i ne smeta.
– Što možda ne smeta?
– Što sam tako mala.
– Ne, ni najmanje. Naprotiv.
– Kako naprotiv?
– To mi se baš sviđa.
Dok smo se vozili kući, pritisnuh obraz na njegovo rame, ali su me epolete
grebale...
– Ovi užasni zlatni ukrasi mi smetaju – promrmljah uvrijeđeno.
On se tiho nasmija. – Znam da ne podnosiš generale.
Odjednom se sjetih da je on peti general koji me je zaprosio. Napoleon,
Junot, Marmont, Dufot... odbacih tu pomisao i nastavih sretno grepsti lice o
epolete jednog generala koji se zvao Bernadotte.
Kad smo se vratili u salon, ostali gosti su već otišli. Julie i Joseph nas
pozdraviše. – Nadam se da ćemo se često viđati, generale – reče Joseph.
 Ja počeli: – Svakog dana, zar ne... – i zastadoh. Onda, prvi put, rekoh: –
Zar ne, Jean-Baptiste?
– Odlučili smo da se što prije vjenčamo, slažete li se? – reče Bernadotte
Josephu, iako uopće nismo razgovarali o vjenčanju. Ali bih se najradije odmah
udala za njega.
– Sutra ću početi tražiti jednu lijepu kućicu; i čim nađem jednu koja će se
sviđati Désirée i meni, odmah ćemo se vjenčati.
Kao neka draga, davna melodija, uspomena je pjevala u mom
srcu:...godinama štedim od svoje plaće i mogao bih kupiti malu kuću za vas i
dijete...
– Večeras ću pisati mami, generale Bernadotte – začuli Julien glas, i onda
Josephov: – Laku noć, dragi zete! Moj brat Napoleon će biti oduševljen kad čuje
tu vijest!
Čim je Joseph ostao sam sa mnom i sa Julie, reče: – Uopće ne mogu
razumjeti sve ovo. Bernadotte nije čovjek koji donosi brze odluke.
– Da nije previše star za Désirée? On ima najmanje...
– Oko trideset i pet, rekao bih – reče Joseph Julie, a onda se obrati meni:
– Kaži mi, Désirée, shvaćaš li ti da se udaješ za jednog od najvažnijih ljudi
Republike?
– Miraz! – uzviknu odjednom Julie. – Ako se Désirée zaista namjerava
uskoro udati, moramo se pobrinuti za miraz.
– Ne treba Bernadotteu pružiti priliku da kaže da Napoleonova rođakinja
nije imala savršen miraz – reče Joseph. – Koliko vam treba vremena da sve
spremite?
– Kupovine će ići brzo – reče Julie – ali treba izvesti monograme.
Prvi put se i ja umiješah u taj živahni razgovor. – Miraz je gotov u
Marseilleu. Treba samo javiti da pošalju kovčege ovamo. Odavno sam izvezla
monograme.
– Da, da, naravno – reče Julie i raširi oči od iznenađenja. – Da, Désirée,
monogrami su izrađeni. B...
– B, B, i opet B – nasmijali se i iziđoh.
 – Sve mi to izgleda veoma čudno – mrmljao je nepovjerljivo Joseph.
– Samo da bude sretna – prošaputa Julie.
Sretna sam. Dragi Bože, drago lipovo drvo dolje na ulici, drage ruže u
plavoj vazi, tako sam sretna...
 DRUGI DIO

SUPRUGA MARŠALA BERNADOTTEA

SCEAUX KRAJ PARIZA, U JESEN GODINE VI (1798)

Tridesetog thermidora šeste godine Republike u sedam sati uvečer u

kancelariji matičara u pariškom predgrađu Sceaux, udala sam se za generala
Jean-Baptista Bernadottea. Kumovi mome mužu bili su njegovi prijatelji
konjički kapetan Antoan Morienne i gospodin Francoise Degranee, bilježnik iz
Sceauxa. Ja sam sa svoje strane morala uzeti ujaka Somyja, koji iz principa ne
propušta nijedno obiteljsko vjenčanje i, naravno, Josepha. U posljednjem
trenutku se u kancelariji matičara pojavio i Lucien Bonaparte, tako sam ja imala
tri kuma.
Pošto se svečanost završila, odvezli smo se u Ulicu di Rouget, gdje je Julie
spremila pravi banket. (Sve je ispalo dobro, ali je Julie koštalo tri neprospavane
noći). Da ne bi nikog uvrijedio, Joseph je pokupio sve Bonaparte koji su živjeli
u Parizu ili okolici. Gospođa Letizia je nekoliko puta izrazila žaljenje što i njen
polubrat Fesch, koji se ponovno posvetio svom duhovnom pozivu, nije mogao
doći. I mama je najprije htjela doći iz Genove, ali ona često pobolijeva i za nju
bi putovanje po ljetnoj vrućini bilo prenaporno. Jean-Baptiste mrzi obiteljske
skupove i pošto u Parizu nema rođaka, pozvao je na svadbeni ručak samo svog
starog prijatelja Moriennea.
Moje vjenčanje je tako ispalo u znaku Bonapartea, kojima moj ujak Somy
sa svojom provincijalnom dobrodušnošću ne predstavlja nikakvu protutežu.
Na moje iznenađenje Joseph je u posljednjem trenutku pozvao i generala Junota
i njegovu Lauru. Junot se naime po Napoleonovoj želji nedavno oženio Laurom
Permon, kćeri jedne prijateljice gospođe Letizie s Korzike. Junot, koji je
pridodat Napoleonovom štabu u Egiptu, nalazio se u Parizu samo kratko
vrijeme, toliko da podnese izvještaj vladi o Napoleonovom ulasku u
Aleksandriju i Kairo i o njegovoj pobjedonosnoj bici kod piramida.
Meni je na mojoj svadbi bilo užasno dosadno. Večera je počela veoma
kasno jer je sada otmjeno da se vjenčanje obavlja uvečer, pa je Joseph odredio
da tek u sedam idemo matičaru. Julie je htjela da cijeli dan ostanem u postelji
kako bih bila što odmornija i što ljepša. Ali ja za to nisam imala vremena.
Morala sam pomoći Mariji složiti novo suđe, koje smo dan prije toga kupili, u
kuhinjske ormare. Osim toga ima i puno drugih stvari za uraditi kad se osniva
dom.
Dva dana pošto smo se Jean-Baptiste i ja zaručili, Julie se još nije oporavila
od šoka, general dođe s viješću:
– Našao sam odgovarajuću kućicu, Désirée, idemo je odmah vidjeti.
Naša mala kućica nalazi se u Ulici de la Lyon broj tri u Sceauxu. U
prizemlju imamo kuhinju, blagovaonicu i jednu malu sobu u koju je Jean-
Baptiste unio pisaći stol i natrpao je knjigama. On svakog dana dovlači nove
knjige. Tu malu sobu nazivamo radnom sobom.
Na gornjem katu je samo lijepa spavaća soba i jedna mala garderoba. Jean-
Baptiste je prepravio tavan u dvije male spavaće sobe za Mariju i Fernana. Ja
sam, naime, dovela Mariju u miraz, a Jean-Baptiste svog Fernana.
Mama je željela povesti Mariju sa sobom u Genovu, ali je Marija to odbila.
Nije ništa govorila o svojim planovima za budućnost već je samo iznajmila
jednu sobu u Marseilleu i izdržavala se kao kuharica za naročite prilike kod ljudi
koji su bili ponosni što je u njihovoj kuhinji prilikom obiteljskih svečanosti
zapovijedala bivša kuharica gospođe Clary. Iako Marija nikad nije spomenula u
svojim pismima, znala sam da ona sjedi i čeka u Marseilleu. Sutradan poslije
zaruka napisala sam joj kratko pismo:
Zaručila sam se s generalom B. s mosta, o kom sam ti jednom pričala.
Vjenčat ćemo se čim on nađe odgovarajuću kuću. Koliko ga poznajem, pronaći
će on tu kuću za dvadeset i četiri sata. Kada možeš doći?
Na to pismo nisam dobila odgovor. Tjedan dana kasnije Marija je bila u
Parizu.
– Nadam se da će se tvoja Marija i moj Fernan slagati? – reče Jean-
Baptiste.
– Tko je tvoj Fernan? – upitah uplašeno.
Ispostavilo se da je Fernan iz Paua, rodnog mjesta Jean-Baptista u
Gaskonji, da je s njim išao u školu, i da su se potom zajedno javili u vojsku. Ali
dok je Jean-Baptiste stalno napredovao, Fernan je imao muke da ga ne izbace.
Fernan je naime mali i vrlo debeo, i kad god treba marširati, uvijek ga bole noge,
a kad god bubanj zove na juriš, Fernana užasno zaboli trbuh. On, naravno, nije
za to kriv, i njemu je jako neugodno. Ipak je želio ostati vojnik i uvijek biti blizu
Jean-Baptistea. On jako voli čistiti čizme i može očistiti s odore i najgore mrlje
za tren oka, kao mađioničar. Prije dvije godine Fernana su časno otpustili iz
vojske da bi se posve posvetio čišćenju čizama, masnim mrljama i svim ostalim
potrebama Jean-Baptista.
– Ja sam sobar moga generala i školskog druga Bernadottea – reče kad mi
je bio predstavljen.
Fernan i Marija su se odmah počeli svađati. Marija tvrdi da Fernan
potkrada ostavu, dok Fernan optužuje moju Mariju da dira njegove četke za
cipele, (imao ih je dvadeset i četiri), i generalovo rublje a da ga nije pitala.
Kad sam prvi put ugledala našu malu kućicu, rekoh Jean-Baptistu: –
Moram pisati Etienneu da ti odmah isplati moj miraz.
Jean-Baptiste prezirno frknu: – Reci za koga me držiš? Misliš li ti da ja
želim stvoriti sebi dom novcem moje nevjeste?
– Ali Joseph je uzeo Julien miraz... – počeh.
– Molim te nemoj me uspoređivati sa Josephom Bonaparteom – reče on
oštro. A onda me nježno zagrli jednom rukom oko ramena i prodrma me
smijući se: – Djevojčice, djevojčice, danas ti Bernadotte može kupiti samo
kućicu za lutke u Sceauxu! Ali ako ti čezneš za dvorcem, onda...
Ja skoro viknuh: – Za Boga, samo to ne! Obećaj mi da nikad nećemo
stanovati u dvorcu.
S užasom pomislih na one duge mjesece u talijanskim palačama, a onda
mi padne na um da Bernadottea nazivaju čovjekom budućnosti. Njegove zlatne
epolete opasno su sijale.
– Obećaj mi: nikad dvorac! – žarko ga zamolili.
On me pogleda a osmijeh na licu mu se polako ugasi: – Mi pripadamo
jedno drugom. Désirée – reče on. – U Beču sam stanovao u jednoj baroknoj
palači. Sutra ću možda biti upućen na bojište, pa će moj vojnički krevet stajati
pod vedrim nebom. Prekosutra će opet moje zapovjedništvo možda biti u
nekom dvorcu i ja ću te zamoliti da dođeš k meni. Bi li odbila?
 Stajali smo ispod velikog kestena u našem budućem vrtu. Uskoro ćemo se
vjenčati, i ja ću pokušati biti dobra domaćica, lijepo ukrasiti i održavati kuću u
redu. Želim da moje mjesto bude tu, u kući, u tom vrtu sa starim kestenom i
zapuštenim gredicama. Ali pred očima mi se opet pojavi strava visokih dvorana,
mamuza koje zveckaju po mramornom podu, sluge koji se čovjeku nađu na
putu.
– Bi li odbila? – ponovi Jean-Baptiste.
– Ovdje ćemo biti vrlo sretni – prošaputah.
– Bi li odbila – navaljivao je on.
Stavih obraz na njegovo rame, već sam se privikla da mi zlatne epolete
grebu lice. – Nikad neću odbiti – rekoh. – Ali neću biti sretna.
Dok smo ujutro na dan mog vjenčanja Marija i ja klečale ispred kuhinjskih
ormara i slagale unutra suđe od bijelog porculana ukrašeno sitnim cvjetićima,
koje smo Jean-Baptiste i ja zajedno izabrali, Marija upita: – Jesi li uzbuđena,
Eugenie?
Nekoliko sati kasnije, dok je Juliena sobarica pokušavala počešljati moju
neukrotivu kosu u Josephinine sitne kovrčice, Julie reče: – Baš je čudno, mala
moja, da ne izgledaš nimalo uzbuđena.
Odmahnuh glavom. Uzbuđena? Od onog nesretnog trenutka u mračnim
kolima kad je ruka Jean-Baptista predstavljala svu toplinu mog života, osjetila
sam da pripadam njemu. Za nekoliko sati stavit ću svoj potpis na komad papira
u kancelariji matičara u Sceauxu i samo potvrditi ono što već odavno znam. Ne,
uopće nisam bila uzbuđena.
Poslije vjenčanja bila je večera kod Julie, pri kojoj mi je bilo toliko
dosadno.
Između jednog govora mladencima, koji je izgovorio sav oznojen ujak
Somy i jednog vatrenog usklika govornika Luciena Bonaparte, kojim je ovoj
djeci Revolucije (mislio je na Jean-Baptista i mene) poželio sve dobro, razgovor
se uglavnom vodio o Napoleonovom egipatskom pohodu. Joseph bijaše utuvio
sebi u glavu da uvjeri mog jadnog Jean-Baptistea, kome je od tih razgovora već
muka, da je osvajanje Egipta novi dokaz Napoleonovog genija. A Lucien, koji
je u duhu vidio svog brata Napoleona kako pronosi Prava čovjeka širom cijelog
svijeta, ga je potpomagao.
– Mislim da je isključeno da ćemo se trajno učvrstiti u Egiptu. Englezi to
znaju i zato se neće upustiti u kolonijalni rat s nama – reče Jean-Baptiste.
– Ali Napoleon je već uzeo Aleksandriju i Kairo i dobio bitku kod
piramida – primijeti Joseph.
– To Englezima ne smeta jer Egipat je formalno pod turskom vlašću.
Englezi smatraju naše snage na Nilu kao prolazno zlo i...
– Neprijatelj je u bici kod piramida imao dvadeset tisuća mrtvih, a mi ni
pedeset – upade Junot. – Sjajno...
Jean-Baptiste slegne ramenima. – Sjajno? Slavna francuska vojska, pod
vodstvom njenog genijalnog generala Bonapartea je teškim modernim
topništvom poubijala dvadeset tisuća polugolih Afrikanaca, koji čak nisu imali
ni cipele na nogama. Moram doista kazati: sjajna pobjeda topova nad kopljima,
lukovima i strijelama!
Lucien otvori usta da bi proturječio, ali se predomisli. Njegove plave,
djetinje sjajne oči se zamagliše. – Poubijani u ime Prava čovjeka... – reče
žalosno.
– Cilj opravdava sredstvo. Napoleon će i dalje napredovati i izbacit će
Engleze iz Sredozemlja – izjavi Joseph.
– Englezi i ne pomišljaju da nam se suprotstave na kopnu. A i zašto bi? Na
kraju krajeva, oni imaju flotu; pa čak ni vi ne možete poreći da je engleska flota
nadmoćnija od naše. U trenutku kad unište naše brodove koji su prevezli
Napoleonovu vojsku u Egipat... – Jean-Baptiste pogleda oko sebe. – Pa zar ne
vidite o čemu se radi? Jedna francuska vojska u svakom trenutku može biti
odsječena od matice zemlje. Onda će se vaš brat i njegove pobjedonosne čete
naći u pustinji kao u mišolovci. Egipatski pohod je luđačko kockanje, a ulog je
za našu republiku isuviše veliki!
Znala sam da će Joseph i Junot još iste noći pisati Napoleonu da ga je moj
muž nazvao kockarom. Ono što ja nisam znala, i što nitko drugi u Parizu nije
ni slutio, bilo je to da su točno prije šesnaest dana Englezi, pod zapovjedništvom
nekog admirala Nelsona napali cijelu našu flotu u zaljevu Abukira i skoro je
uništili, i da je general Bonaparte očajnički pokušavao uspostaviti kontakt s
Francuskom dok je nemirno šetao gore-dolje ispred svog šatora i već vidio sebe
i svoje snage kako umiru tamo u vrelom pustinjskom pijesku. Ne, nitko nije ni
slutio na dan mog vjenčanja da je Jean-Baptiste točno prorekao ono što se već
bilo dogodilo.
Kad sam po drugi put krišom zijevnula, što baš nije pristojno od jedne
mladenke, ali ja sam se prvi put udavala i nisam znala točno kako se pritom
treba ponašati, Jean-Baptiste ustane i reče mirno: – Kasno je, Désirée, trebali bi
otići kući.
Eto, došlo je prvi put, to prisno trebali bi otići kući. Tamo dolje u dnu stola,
dvije šiparice, Karolina i Hortenzija gurkale su se krišom i hihotale. Moj
dobroćudni ujak Somy namigne mi povjerljivo i potapša me po obrazu kad sam
se pozdravljala s njim: – Ne boj se, dijete moje. Bernadotte ti neće odgristi glavu.
Odvezli smo se do Sceauxa otvorenim kolima kroz sparnu noć kasnog
ljeta. Zvijezde i žuti okrugli mjesec izgledali su tako blizu da bi ih čovjek mogao
dohvatiti i izgledalo je da nije slučajno što stanujemo u Ulici de la Lyon. Kad
smo stigli kući, blagovaonica je bila osvijetljena. Visoke svijeće gorjele su u
teškim srebrnim svijećnjacima koje nam je poslala Josephine kao svoj i
Napoleonov vjenčani poklon. Bijeli stolnjak od damasta blistao je na stolu, na
kome su bile čaše za šampanjac i zdjela s grožđem, breskvama i kolačima od
marcipana; iz posude za led virila je boca šampanjca. A pritom nigdje nije bilo
žive duše, i duboka tišina vladala je u cijeloj kući.
– To je spremila Marija – nasmijah se ja.
Ali Jean-Baptiste odmah odvrati: – Ne, to je uradio Fernan.
– Ali ja poznajem Marijine kolače od marcipana – ostajala sam ja pri svom
dok mi se jedan od kolača topio u ustima.
Jean-Baptiste zamišljeno pogleda bocu šampanjca. – Ako noćas još
budemo pili – reče on – sutra ujutro ćemo imati strašnu glavobolju.
Klimnuh glavom i otvorih staklena vrata koja su vodila u vrt. Osjećao se
miris procvjetalih ruža, a oštro izrezano lišće kestenja bilo je obrubljeno
srebrom. Iza mene Jean-Baptiste ugasi visoke svijeće.
U spavaćoj sobi je bio mrkli mrak; ali ja nekako pipajući stigoh do
prozora, razgrnuli zavjese i pustih unutra srebrne mjesečeve zrake. Začujem da
je Jean-Baptiste ušao u drugu sobu i da se tamo svlači. Sigurno mi želi dati
vremena da se skinem i legnem u postelju, pomislih. Bila sam mu zahvalna na
tom ustupku. Brzo sam svukla haljinu, prišla širokoj bračnoj postelji, našla
spavaćicu koja je bila prebačena preko svilenog pokrivača, natakla je, uvukla se
pod pokrivač i vrisnula.
– Za ime Božje, Désirée, šta je? – Jean-Baptiste je stajao kraj postelje.
– Ne znam, nešto me je užasno ubolo... – Pokrenuh se. – Jao! Evo opet!
Jean-Baptiste upali svijeću, a ja sjednem i odgurnem pokrivač: – Ruže!
Ruže i to s oštrim trnjem.
– Kakvog li idiota? – uzviknu Jean-Baptiste dok smo oboje zbunjeno
promatrali postelju prekrivenu ružama. Počeh ih skupljati; Jean-Baptiste je za
to vrijeme držao pokrivač. Skupljala sam ih sve više i više.
– Ovo je bez sumnje Fernan – rekoh. – Želio nas je iznenaditi.
– Nepravedna si prema njemu, to je, naravno, bila tvoja Marija – odgovori
smjesta Jean-Baptiste. – Ruže... molim te, ruže u vojničkoj postelji.
Ruže koje sam pokupila s vojničke postelje sada su ležale na noćnom
stoliću i gušile me svojim slatkim mirisom. Odjednom postadoh svjesna da me
Jean-Baptiste gleda, a ja imam na sebi samo spavaćicu. Brzo legoh i rekoh: –
Hladno mi je, daj mi pokrivač. – Na što on odmah prebaci pokrivač preko
mene. Pod pokrivačem je bilo vruće da se čovjek uguši, ali sam ja ležala
pokrivena do nosa, zatvorenih očiju i zato nisam primijetila kad je ugasio
svijeće.
Sljedećeg jutra otkrismo da su se Marija i Fernan prvi put u nečemu složili.
Zajednički su donijeli odluku da ukrase našu bračnu postelju ružama, i isto tako
jednoglasno sasvim su zaboravili trnje.
Jean-Baptiste bijaše uzeo dva mjeseca odmora da bi prve tjedne braka
proveo sa mnom na miru. Ali čim su u Pariz stigle vijesti o propasti naše flote
kod Abukira, morao je skoro svakog dana odlaziti u Luxembouršku palaču da
bi sudjelovao u savjetovanjima članova Direktorija s ministrom rata.
U blizini naše kućice iznajmio je štalu u kojoj je držao dva konja; i kad god
se sjetim tog medenog mjeseca, uvijek vidim sebe kako kasno popodne stojim
na vrtnim vratima i čekam Jean-Baptista. Kad bih u daljini čula topot konjskih
kopita, klop-klop-klop, srce bi mi uvijek brže zakucalo, jer bih po stoti put u
sebi ponavljala da će se Jean-Baptiste svakog trenutka pojaviti na pitomom
doratu ili na manje pitomom alatu, da sam ja udana za njega, stvarno i bez šale
i zauvijek i da ne sanjam... Deset minuta kasnije sjedili bismo pod kestenom i
pili kavu, a Jean-Baptiste bi mi pričao sve što bi obično tek sutradan izišlo u
Moniteru, a i stvari koje nisu smjele izići u javnost. Ja sam zadovoljno žmirkala
na suncu koje je zalazilo i igrala se krupnim, sjajnim kestenjem koje je ležalo na
travi.
Poraz kod Abukira bio je signal za neprijatelje naše Republike. Rusija se
naoružava, a Austrijanci, koji su se tek prije kratkog vremena ispričali našoj
vladi za uvredu nanijetu našoj zastavi u Beču, ti isti Austrijanci približavali su
se našim granicama iz Švicarske i sjeverne Italije. Talijanske države pod
francuskom upravom, koje je Napoleon tako ponosno uspostavio, dočekale su
Austrijance raširenih ruku, i naši generali su se povlačili u neredu. Jednog od
tih popodneva Jean-Baptiste se neobično kasno vrati kući.
– Dali su mi vrhovno zapovjedništvo Italiji; treba zaustaviti bježanje naših
trupa i zadržati bar Lombardiju – reče mi on skačući s konja.
Kad smo popili kavu, već se smrkavalo. On donese svijeću i puno papira
u vrt i počne pisati.
– Hoćeš li prihvatiti vrhovno zapovjedništvo? – upitah. Strašan strah
stezao mi je srce kao neka hladna ruka.
Jean-Baptiste za trenutak podiže pogled. – Kako, molim? Ah, da, hoću li
prihvatiti vrhovno zapovjedništvo u Italiji? Da, ako budu prihvaćeni moji
uvjeti; sada ih baš pišem. – Pero mu je jurilo kao da ga netko tjera po bijelom
papiru. Potom uđosmo u kuću, a Jean-Baptiste nastavi pisati u svojoj radnoj
sobi. Stavila sam mu večeru na pisaći stol, ali on to ni ne primijeti. Pisao je i
pisao.
Nekoliko dana kasnije načujem slučajno od Josepha da je Jean-Baptiste
dao Barrasu jedan sjajan memorandum u svezi s talijanskim bojištem. Koliko
bi snaga bilo potrebno da se održi ta fronta, da se osnuju pravi garnizoni i da se
iz njih vrše protunapadi. Ali članovi Direktorija nisu mogli prihvatiti uvjete
koje je dao Jean-Baptiste. Pozvali su, istina, novake, ali za njih nije bilo dovoljno
ni odora ni oružja. Jean-Baptiste izjavi da pod tim okolnostima ne može primiti
na sebe odgovornost za talijansku frontu; na što Scherer, vojni ministar,
preuzme osobno vrhovno zapovjedništvo.
Dva tjedna kasnije Jean-Baptiste dođe kući već u podne. Ja sam baš
pomogla Mariji kuhati pekmez od šljiva i potrčah kroz vrt da ga dočekam. – Ne
ljubi me! – opomenuh ga. – Mirišim na kuhinju. Kuhamo pekmez od šljiva. –
Toliko da ćeš ga dobivati svakog jutra za doručak cijelu zimu.
– Ali ja neću biti tu da jedem tvoj pekmez – reče on mirno i uđe u kuću. –
Fernane! Fernane! Spremi mi moju poljsku odoru i spakuj bisage kao i obično.
Polazim sutra ujutro u sedam. Ti s prtljagom u devet...
Više nisam čula jer Jean-Baptiste nestade na gornjem katu. Stajala sam još
uvijek kao oduzeta na prednjim vratima.
Cijelo popodne proveli smo sami u vrti. Sunce više nije naročito grijalo, a
livada je bila prekrivena otpalim lišćem. Preko noći stiže jesen. Sjedila sam ruku
složenih u krilu i slušala Jean-Baptista. No s vremena na vrijeme nisam pratila
pravi smisao njegovih riječi već sam samo slušala njegov glas. Ispočetka mi je
govorio kao odrasloj osobi, a onda, kasnije tiho i nježno kao djetetu.
– Pa ti si uvijek znala da ću opet ići u rat, zar ne? Ti si udana za časnika, ti
si pametna ženica. Moraš se pribrati i biti hrabra...
– Neću biti hrabra – rekoh.
– Slušaj! Jourdon je prihvatio vrhovnu zapovjedništvo nad trima
vojskama: Dunavskom, takozvanom Švicarskom i Promatračkom. Masena će
pokušati sa Švicarskom vojskom zadržati neprijatelja na švicarskim granicama,
ja ću zapovijedati Promatračkom vojskom i krenut ću sa svojim snagama na
Rajnu. Rajnu ću prijeći na dvjema točkama: blizu For Loui di Renau i kod
Špajera i Majnca. Za zauzimanje i okupaciju Rajnske oblasti i susjednog
njemačkog teritorija tražio sam trideset tisuća ljudi. Obećano mi je da ću ih
dobiti, ali vlada neće moći održati svoje obećanje. Désirée, ja idem na Rajnu s
prividnom vojskom, i s njom ću morati odbaciti neprijatelja... Slušaš li me,
djevojčice?
– Nema ničega što ti ne možeš učiniti, Jean-Baptiste – rekoh. Toliko sam
ga voljela da su mi suze pošle na oči.
On samo uzdahnu. – Vlada se, izgleda, slaže s tobom u tom pogledu i zato
će me pustiti da prijeđem Rajnu sa šačicom nedovoljno naoružanih novaka.
– Mi generali smo spasili republiku, mi generali ćemo je sačuvati –
promrmljah. – To mi je jednom rekao Napoleon.
– Naravno. Zato Republika i plaća svoje generale. To nije ništa osobito.
– Onaj čovjek od koga sam jutros kupila šljive jako je kudio vojsku i vladu.
Rekao mi je: Sve dok je general Bonaparte bio u Italiji, odnosili smo pobjedu za
pobjedom, i Austrijanci su molili za mir. Ali čim je on okrenuo leđa i otišao da
slavu naše zemlje odnese do piramida, stvari su pošle nizbrdo. Prosto je smiješno
kakav je dojam ostavio Napoleonov pohod na Italiju na obične ljude.
– Da, ali tvoj šljivarski trgovac izgleda nije uspio shvatiti da je Napoleonov
poraz kod Abukira bio znak našim neprijateljima da prijeđu u napad. A ni to
da je Napoleon, istina, odnosio pobjede u Italiji, ali se u osvojenim zemljama
nije i učvrstio, i sad moramo braniti granice sa smiješno malim snagama dok se
Bonaparte sa svojom sjajno opremljenom vojskom sunča na obalama Nila i
predstavlja jakog čovjeka.
– Kraljevska kruna leži u slivniku. Treba se samo sagnuti i dohvatiti je –
rekoh.
– Tko je to rekao? – povika Jean-Baptiste.
– Napoleon.
– Tebi?
– Ne, sebi samom. Pri tom se gledao u ogledalu. Slučajno sam se našla kraj
njega.
Dugo nismo govorili. Bilo se već tako smrklo da nisam više jasno vidjela
Jean-Baptisteovo lice.
Odjednom se kroz tišinu zaori Marijina luda vika. – Na mom kuhinjskom
stolu se ne čiste pištolji! Van s njima! Smjesta!
 I onda Fernanov umirujući glas: – Pa pustite me da ih ovdje bar očistim.
Vani ću ih napuniti.
A Marija: – Van iz moje kuhinje s tim vatrenim oružjem, čujete li!
– Upotrebljavaš li pištolje u bici? – upitah Jean-Baptistea.
– Veoma rijetko otkako sam general – začuje se iz tame. Onda ustadosmo
i uđosmo u kuću. Bila je to jedna duga, duga noć. Dugo sam ležala sama u
širokoj postelji i brojila sate koji su otkucavali s naše male crkve u Sceauxu.
Znala sam da je Jean-Baptiste u svojoj radnoj sobi, da se udubio u mape i da
crta tanke linije i male križiće i male kružiće. Onda sam sigurno zaspala jer sam
se odjednom probudila od straha s osjećajem da se nešto strašno dogodilo.
Jean-Baptiste je spavao pokraj mene. Moje trzanje ga probudi: – Što ti je –
promrmlja on.
– Sanjala sam nešto strašno – prošaputah. – Da si odjahao u rat!
– Pa ja zaista i idem sutra u rat – odvrati on. To je sigurno navika iz svih
tih ratnih godina: ma kako čvrsto spavao, kad se probudi, Jean-Baptiste je
potpuno svjestan. – Volio bih uostalom porazgovarati s tobom o nečem –
nastavi on. – Mislio sam o tome već nekoliko puta... Čime se ti zapravo baviš
po cijeli dan, Désirée?
– Čime se bavim? Kako to misliš? Jučer sam pomagala Mariji oko
pekmeza od šljiva, prekjučer sam bila sa Julie kod gospođe Bartije, krojačice,
one što je pobjegla u Englesku s plemićima ali se sad vratila. A prošlog tjedna
sam...
– Ali čime se baš baviš, Désirée?
– Pa, stvarno ničim – priznah zbunjeno. On mi stavi ruku pod glavu i
privuče me bliže k sebi. Bilo je divno odmarati se na njegovom ramenu i pri
tom se ne grepsti o epolete.
– Désirée, ne bih volio da ti dani budu previše dugi dok mene nema, i zato
sam pomislio da bi trebala uzimati neke satove.
– Satove? Ali, Jean-Baptiste, pa ja ništa nisam učila od svoje desete godine.
– Baš zato.
– Pošla sam u školu kad mi je bilo šest godina, zajedno sa Julie. Učile smo
kod časnih sestara, ali kad mi je bilo deset godina, sve su samostane zatvorili.
Mama je htjela sama raditi sa mnom i sa Julie, ali to nikad nije bilo ozbiljno.
Koliko si ti godina išao u školu, Jean-Baptiste?
– Od svoje jedanaeste do trinaeste godine. Onda su me izbacili iz škole.
– Zašto?
– Jedan od naših učitelja bio je nepravedan prema Fernanu.
– I ti si rekao učitelju što misliš o njemu?
– Ne. Ošamario sam ga.
– To je sigurno bilo jedino što je trebalo uraditi. – rekoh i još se više
stisnuh uz njega. – Mislila sam da si jako dugo proveo u školi jer si tako
pametan. Sve one knjige koje čitaš...
– Ispočetka sam samo pokušavao nadoknaditi ono što sam propustio.
Kasnije sam naučio ono što se predaje u časničkoj školi. Ali sad želim naučiti i
mnogo drugih stvari. Kad je, na primjer, netko pozvan da upravlja okupiranim
teritorijem, on onda mora imati pojma o trgovinskoj politici, pravu i... Ali ti se
ne moraš baviti tim stvarima, djevojčice. Mislim da bi trebala uzimati satove iz
glazbe i lijepog ponašanja.
– Ponašanja? Misliš li na ples? Ja znam plesati. Plesala sam kod kuće na
svakoj godišnjici pada Bastille, na trgu pred Općinskom kućom.
– Ne mislim samo na ples – objasni on. – Ranije su mlade djevojke učile
mnogo stvari u pansionima; na primjer, kako se treba pokloniti. Kakvim
pokretom ruke treba pozvati goste da prijeđu iz jedne sobe u drugu...
– Ali, Jean-Baptiste, pa mi imamo samo blagovaonicu! Ako bi nekad
trebao neki gost prijeći iz blagovaonice u tvoju radnu sobu, za to nije potrebno
raditi neke velike ceremonijalne pokrete.
– Ako ja postanem vojni zapovjednik neke pokrajine, ti ćeš biti prva dama
u njoj i morat ćeš primati mnogobrojne dostojanstvenike u svojim salonima.
– Salonima! – bila sam bijesna. – Jean-Baptistee, govoriš li opet u dvorcu?
– U isto vrijeme ga, smijući se, ugrizoh za rame.
– Jao, prestani! – viknu on. Ja ga pustih.
 – Ne možeš zamisliti kako su tamo u Beču austrijski plemići i strani
diplomati samo čekali da se ambasador naše Republike osramoti. Molili su se
Bogu da počnem jesti ribu nožem. Besprijekorno ponašanje, eto to dugujemo
svojoj Republici, Désirée! – I malo poslije doda
– Bilo bi divno, Désirée, kad bi znala svirati glasovir.
– Ne mislim da bi to bilo divno.
– Ali ti si muzikalna – reče on molećivo.
– Ne znam jesam li ili nisam. Ja stvarno volim glazbu. Julie svira glasovir,
ali to je strašno. Zločin je loše svirati glasovir.
– Želio bih da uzimaš satove glasovira i učiš pjevanje – reče on, ali tako da
se vidjelo da ne želi popustiti. – Pričao sam ti o mom prijatelju, violinistu
Rudolphu Kreutzeru. Kreutzer me je pratio u Beč kad sam otišao tamo kao
ambasador, i doveo mi je u ambasadu jednog bečkog skladatelja. Kako se ono
zvao? Ah, da, zvao se Beethoven. Gospodin Beethoven i gospodin Kreutzer su
često svirali kod mene, ja sam žalio što kao dijete nisam naučio svirati bilo koji
instrument. Ali... – On se odjednom glasno nasmije – Ali moja majka je bila
sretna kad mi je mogla kupiti par novih blagdanskih hlača!
On se nažalost brzo ponovno uozbilji. – Neizostavno želim da uzimaš
satove iz glazbe. Jučer sam zamolio Kreutzera da mi napiše adresu nekog
učitelja glazbe. Naći ćeš tu cedulju u ladici mog pisaćeg stola. Počni uzimati
satove i piši mi redovito kako napreduješ. Hladna ruka ponovno se steže oko
mog srca. Piši mi redovito, rekao je. Piši mi... Pisma, samo pisma još ostaju.
Olovno, sivo jutro probijalo se kroz prozore. Gledala sam zavjese širom
otvorenih očiju. Mogla sam već raspoznati njihovu plavu boju; potom se počeše
polako ocrtavati obrisi utkanih bijelih kitica cvijeća. Jean-Baptiste je ponovno
zaspao.
Jedna ruka zalupa na naša vrata. – Pet i trideset, generale! – objavi Fernan.
Pola sata kasnije sjedili smo za stolom i doručkovali i tada prvi put vidjeh
Jean-Baptistea u pohodnoj odori. Bez ordenja, bez medalja i bez lente koji bi
oživjeli ozbiljnu tamnoplavu boju. Još nisam ni prinijela šalicu kave ustima kad
je počeo strašni rastanak: konji su rzali, netko je kucao na vrata, čulo se puno
muških glasova, mamuze su zveckale. Fernan širom otvori vrata – Gospodine
generale, gospoda su vani!
– Molim te, uvedi ih – reče Jean-Baptiste. U našu sobu uđe deset-dvanaest
časnika koje nisam poznavala. Oni lupnu petama i zazveckaju sabljama. Jean-
Baptiste brzo pokaže rukom prema njima.
– Gospoda časnici iz mog štaba. – Mehanički sam se osmjehivala. – Moja
žena se veoma raduje što vas može upoznati – objasni Jean-Baptiste ljubazno se
osmjehujući i skoči.
– Spreman sam. Možemo poći, gospodo. – A meni: – Zbogom, djevojčice
moja, piši mi redovito. Ministarstvo rata slat će mi tvoja pisama po specijalnom
glasniku. Zbogom, Marija, pazite mi dobro na gospođu.
I istrči kroz vrata, a za njim istrče časnici sa sabljama koje su zveckale.
Htjela bih ga još jednom poljubiti, pomislih. Ali soba osvijetljena sivom
jutarnjom svjetlošću odjednom se počne okretati oko mene; žuti plamenovi
svijeća počeše čudno treperiti, dok mi odjednom sve ne postane crno pred
očima.
Kad sam se osvijestila ležala sam na postelji. Soba je odvratno smrdila na
ocat. Marijino lice je lebdjelo iznad mene.
– Onesvijestila si se, Eugenie – reče Marija.
Odgurnuh krpu s odvratnim mirisom octa s čela.
– Htjela sam ga još jednom poljubiti na rastanku, znaš.

SCEAUX, KRAJ PARIZA, U NOĆI IZMEĐU VI I VII GODINE

(Počinje posljednja godina osamnaestog stoljeća)

Zvona koja su oglašavala posljednju godinu probudila su me iz teškog sna.

Obližnje zvono male seoske crkve u Sceauxu i zvona s udaljene crkve Notre-
Dame i drugih crkava u Parizu. U snu sam sjedila u sjenici u Marseilleu i
razgovarala s jednim čovjekom, koji je izgledao isto kao Jean-Baptiste, iako sam
znala da to nije Jean-Baptiste već naš sin.
 – Propustila si sat lijepog ponašanja, mama, i satove plesa kod gospodina
Montela – reče mi moj sin glasom Jean-Baptista. Htjela sam mu objasniti da
sam bila previše umorna za to.
Ali u tom trenutku dogodilo se nešto strašno: moj sin počne se smanjivati,
tu pred mojim očima bivao je sve manji i manji, dok se nije pretvorio u patuljka
koji mi je dosizao samo do koljena. Taj patuljak, za koga sam znala da je moj
sin, obgrli mi rukama koljena i prošaputa: – Topovska hrana, mama, ja sam
samo topovska hrana i poslat će me na Rajnu. Ja osobno rijetko pucam iz
pištolja, ali drugi pucaju... dum-dum-dum!
Pri tom se moj sin tresao od smijeha. Obuzme me luđački strah. Željela
sam zagrliti patuljka da bih ga zaštitila, ali on mi se izmakne i zavuče se pod
vrtni stol. Sagnuh se, ali sam bila tako umorna, tako strašno umorna i žalosna.
Odjednom se Joseph stvori ispred mene i dižući čašu prema meni reče: – Živjela
dinastija Bernadotte – i pakosno se nasmija. Pogledah ga u oči, ali umjesto njega
sretoh se s Napoleonovim blistavim očima. Onda zazvoniše zvona, i ja se
probudih.
Sad sjedim u Jean-Baptistovoj radnoj sobi. Odmakla sam teške knjige i
mape da bih napravila mjesta za dnevnik. S ulice dopiru veseli glasovi, smijeh i
pijana pjesma. Zašto su svi tako sretni kad počinje Nova godina? Ja sam tako
jako žalosna.
Na prvom mjestu posvađala sam se sa Jean-Baptisteom preko pisma. A
drugo, užasno se bojim Nove godine.
Onog dana kad je Jean-Baptiste otišao, poslušno sam se odvezla do učitelja
glazbe, koga nam je preporučio taj Rudolph Kreutzer. To je jedan čovječuljak
mršav kao trska, koji stanuje u Latinskoj četvrti u jednoj neurednoj sobi po
čijim zidovima vise prašni lovorovi vijenci. Čovječuljak, kome se iz usta širi
neugodan zadah, odmah mi je rekao da on daje satove samo zato što je dobio
reumu u prstima; inače bi davao koncerte. Bih li mu mogla platiti unaprijed za
dvanaest sati? Platila sam mu, e onda sam morala sjesti za glasovir i učiti kako
se zovu note, i koja tipka odgovara kojoj noti.
Kad sam se vozila kući s prvog sata, počne mi se u kolima vrtjeti u glavi, i
ja se uplaših da ću se ponovno onesvijestiti. Otada idem u Latinsku četvrt
dvaput tjedno, a iznajmila sam i glasovir da bih vježbala kod kuće. (Jean-
Baptiste želi da kupim glasovir, ali ja mislim da bi to bilo bacanje novca).
U Moniteru čitam svaki čas da Jean-Baptiste pobjedonosno napreduje
kroz Njemačku. Ali on, iako mi piše skoro svakog dana, nikad ne spominje rat
u svojim pismima. Umjesto toga, stalno me pita kako napreduju moji satovi. Ja
vrlo loše pišem, i moja pisma su uvijek prekratka i nikad ne kazuju ono što mu
ja zaista želim reći: da sam jako nesretna bez njega i da čeznem za njim. On
meni piše kao neki stari ujak: da je za mene važno da nastavim svoje učenje, a
kad je doznao da još nisam ni počela uzimati satove iz plesa i ponašanja, napisao
je od riječi do riječi ovo: Mada te želim opet vidjeti, jako mi je stalo do toga da
ti završiš svoje obrazovanje. Potrebno je steći znanja kao što je sviranje i ples;
preporučujem ti nekoliko satova kod gospodina Montela. Primjećujem da ti
dajem previše dobrih savjeta i zbog toga završavam ljubeći ti usne. Tvoj J.B.
Bernadotte, koji te voli.
Piše li se tako ženi koju čovjek voli? Bila sam tako ljuta da u sljedećem
pismu nisam uopće ni spomenula njegove dobre savjete, niti sam mu rekla da
sad doista uzimam satove kod tog gospodina Montela. Sam Bog zna tko mu je
preporučio tog namirisanog baletnog plesača, tu mješavinu između nadbiskupa
i balerine, koji mi objašnjava kako se treba ljupko pokloniti pred nevidljivim
dostojanstvenicima, i u isto vrijeme me obilazi sa svili strana da vidi izgledam
li isto tako privlačno i odotraga kad polazim u susret isto tako nevidljivim
starim gospođama da ih dovedem do, hvala Bogu, vidljivog kauča. Moglo bi se
pomisliti da me gospodin Montel priprema za primanje na nekom kraljevskom
dvoru. Mene, uvjerenu republikanku, koja u najboljem slučaju može kod
Josepha večerati s poglavarom države Paulom Barrasom, koji, kako kažu, voli
štipati mlade djevojke. Budući da nisam spomenula moje satove lijepog
ponašanja, glasnik mi donese slijedeće pismo od Jean-Baptista: Ne spominješ
kako napreduješ u plesu, muzici i drugim predmetima. S obzirom da sam daleko,
radujem se što moja mala prijateljica tako dobro koristi svoje satove. Tvoj J.B.
Bernadotte.
To pismo primila sam jednog jutra kad sam se naročito bijedno osjećala i
baš mi se nije ustajalo. Ležala sam sama u bračnoj postelji i nisam željela biti
prisutna ni za Julie koja me je došla posjetiti, niti za sebe samu i svoje misli.
Onda je došlo pismo. Na papiru koji Jean-Baptiste upotrebljava i za svoja
privatna pisma stoji otiskano: Republique Francoise, a ispod toga: Liberté –
Egalité. Stisnuh zube. Zašto bih se ja, kći jednog poštenog trgovca svilom iz
Marseillea, morala neizostavno osposobiti za veliku damu? Jean-Baptiste je
general, naravno, i vjerojatno jedan od ljudi budućnosti, ali i on potječe iz jedne
sasvim obične obitelji, i uopće, u Republici su svi građani jednaki, i ja se ne
želim kretati u onim krugovima gdje se gosti neprirodnim pokretima upućuju
iz jedne sobe u drugu.
Zato ustadoh i napisah mu dugačko, dugačko pismo. Dok sam pisala,
plakala sam i radila mrlje od razlivene tinte. Ja se nisam udala za jednog starog
propovjednika, pisala sam, već za čovjeka za koga sam mislila da me razumije.
Onaj mali čovjek kome se tako neugodno osjeća iz usta, koji me tjera da
vježbam i onaj namirisani gospodin Montel mogu ići do vraga! Dosta mi ih je,
dosta, dosta... Zapečatili brzo pismo ne pročitavši ga ponovno i zapovjedih
Mariji da pozove kola i da pismo odmah odnese u Ministarstvo rata kako bi što
prije bilo poslano dalje u štab generala Bernadottea.
Sljedećeg dana se naravno, uplaših da se Jean-Baptiste stvarno ne naljuti.
Odvezoh se na sat kod gospodina Montela, a poslije toga odsjedih dva sata za
glasovirom vježbajući ljestvice i mali Mocartov menuet, kojim sam željela
iznenaditi Jean-Baptistea kad se vrati. U meni je sve bilo isto onako tmurno i
tužno kao u našem vrtu s ogoljelim kestenom. Prođe cijeli tjedan i najzad stiže
Jean-Baptistov odgovor:
Još uvijek nisam shvatio, draga moja Désirée, što ti se u mom pismu učinilo
uvredljivo... Ni najmanje ne želim da s tobom postupam kao s djetetom već kao
s ljubljenom i razumnom suprugom. Sve što ti govorim trebalo bi te u to uvjeriti...
A onda je počeo opet pisati o usavršavanju mog obrazovanja i spomenuo je da
se znanje može postići samo marljivim i istrajnim radom. Najzad je zahtijevao:
Piši mi i kaži mi da me voliš.
Na ovo pismo dosad još nisam odgovorila, jer sad se dogodilo nešto što
mi je otežalo daljnje pisanje. Jučer ujutro sam sjedila, kao što često činim, sama
u Jean-Baptisteovoj radnoj sobi i okretala sam globus koji stoji na jednom
stoliću razmišljajući koliko li ima kontinenata o kojima ništa ne znam. Uto uđe
Marija i donese mi šalicu juhe. – Popij ovo – reče ona. – Moraš paziti da uzimaš
što više stvari koje okrjepljuju. – Zašto? Pa dobro se osjećam. Čak se i debljam.
Moja žuta svilena haljina me već zateže oko struka – rekoh odgurnuvši juhu. –
Osim toga, gadi mi se masna juha.
Marija pođe prema vratima. – Moraš silom jesti; ti vrlo dobro znaš zašto.
– Zašto? – planuh ja.
Marija se osmjehne, priđe mi i htjede me zagrliti. – Pa znaš i sama, zar ne?
Ja je odgurnuh ustranu i uzviknuh: – Ne, ne znam! To nije istina, sigurno
nije istina! – onda otrčah gore u spavaću sobu, zaključah vrata i bacih se na
postelju.
Naravno da sam već i sama na to mislila, ali sam uvijek tjerala od sebe tu
misao. To ne može biti istina, to je nemoguće... to bi bilo strašno! Pa može se
dogoditi da i iz nekog drugog razloga izostanu oni dani u mjesecu, pa i dvaput
uzastopce, možda i triput. Nisam to spominjala Julie jer bi me ona odvukla
liječniku. A ja nisam htjela na preglede i nisam htjela biti sigurna da...
Marija zna, pomislih. Zagledah se u strop i pokušah zamisliti kako će to
biti. To je sasvim prirodno, rekoh sama sebi; sve žene imaju djecu. Mama i
Suzann, pa i Julie je već bila kod dva liječnika jer ona toliko želi dijete, a nema
ga. Ali djeca su velika odgovornost; čovjek vjerojatno mora biti jako mudar da
bi ih odgajao i objašnjavao im što smiju a što ne smiju činiti. A ja sam takva
neznalica... Dječak s crnim kovrčama kao kod Jean-Baptistea. Danas pozivaju
već i dječake od šesnaest godina da brane granice. Dječak kao Jean-Baptiste, da
bude ubijen negdje u Italiji ili na Rajni, ili da ubija sinove drugih majki...
Položih nježno ruke tamo gdje se on nalazio. Malo novo ljudsko biće u
meni? Pa to je isključeno. Moje malo ljudsko biće, pomislih u isto vrijeme, je
dio mene. Za trenutak sam bila potpuno sretna. Onda isključih sebe. Moje malo
ljudsko biće? To ne postoji. Nitko nikome ne pripada. I zašto bi mene moj mali
sin uvijek razumio? Ja držim mamine ideje staromodnim, i koliko puta sam se
morala poslužiti sitnim lažima. Moj sin će se sigurno isto tako ponašati, mislit
će da sam staromodna i ljutit će se na mene. Ja te nisam zvala, mali strance u
meni, pomislih ljutito.
 Marija zakuca na vrata, ali ja ne htjedoh otvoriti. Onda je začujem kako
odlazi u kuhinju. Poslije kratkog vremena ona se vrati i ponovno zakuca.
Najzad je pustih unutra.
– Podgrijala sam ti juhu – reče ona.
– Slušaj, Marija, kad si očekivala tvog malog Pierrea, jesi li bila sretna?
Marija sjedne na postelju, a ja se ponovo opružih. – Naravno da nisam.
Nisam bila udana!
– Čula sam da ako... mislim ako neka žena ne želi dijete, onda može... ima
žena koje mogu pomoći... rekoh oklijevajući.
Marija me prodorno pogleda. – Da – reče ona polagano – i ja sam to čula.
Moja sestra je bila kod jedne takve žene. Znaš, ona je već imala puno djece i zato
nije htjela još jedno. Poslije toga bila je vrlo dugo bolesna. Sad više ne može
imati djece, a nikada više neće biti posve zdrava. Ali velike gospođe kao što su
Tallienova ili gospođa Josephine, one sigurno znaju za nekog dobrog liječnika
koji može pomoći. To je, naravno, nezakonito. – Ona zastane. Ležala sam
sklopljenih očiju. Uvukoh trbuh i pritisnuh ga rukama. Bio je potpuno ravan.
Onda začujem Mariju kako me pita: – Ti, se znači, želiš osloboditi djeteta?
– Ne!
Povikala sam ne bez razmišljanja. Marija ustane. Izgledala je veoma
zadovoljna. – Hajde, jedi tu juhu – reče ona nježno – a onda sjedni i piši
generalu. Bernadotte će biti sretan. Odmahnuh glavom. – Ne, ne mogu mu
pisati o tim stvarima. Voljela bih mu to kazati.
Onda popijem juhu, odjenem se, i odvezem gospodinu Montelu i naučih
jednu novu figuru iz kvadrila.
Jutros sam doživjela veliko iznenađenje. Posjetila me Josephine. Dosad je
dolazila samo dva puta, i oba puta sa Julie i Josephom. Ali se ni po čemu nije
moglo primijetiti da je njen iznenadni posjet sasvim neuobičajen. Bila je dobro
odjevena, imala je bijelu haljinu od tanke vunene tkanine, kratak, tijesan
kaputić od hermelina i visok crni šešir s bijelim nojevim perom. Ali sivo zimsko
jutro nije joj bilo naklonjeno. Kad se je smiješila, vidjele su se oko očiju sitne
borice, a usne su joj izgledale veoma suhe jer je svjetloružičasti ruž bio
neravnomjerno namazan.
– Željela sam vidjeti kako se provodite kao bijela udovica, gospođo – reče
ona i doda: – Mi bijele udovice moramo se držati jedna druge, zar ne?
Marija donese bijelim udovicama topli kakao, a ja pristojno upitah: – Piše
li vam redovito general Bonaparte, gospođo?
– Neredovito – reče ona. – Bonaparte je izgubio svoju flotu, a Englezi su
presjekli sve veze. S vremena na vrijeme neki naš brod se uspije provući.
Na to se nije imalo što odgovoriti. Josephine ugleda glasovir. – Julie mi je
pričala da uzimate satove glasovira, gospođo – primijeti ona.
Ja klimnuh glavom. – Svirate li i vi?
– Da, naravno, od svoje šeste godine – odvrati bivša grofica.
– Uzimam i satove plesa kod gospodina Montela – obavijestih je. – Ne
želim osramotiti mog Bernadottea.
– Nije lako biti udana za generala, mislim, generala na fronti – reče
Josephine grickajući kolač od marcipana. – Lako može doći do nesporazuma.
Uistinu može, složih se u sebi, i pomislih na moje glupo dopisivanje sa
Jean-Baptisteom.
– Ne možete uvijek pisati ono što biste željeli – priznadoh.
– Zar ne? – uzviknu Josephine na to. – A drugi ljudi se petljaju u vaše
stvari mada se to njih ništa ne tiče i pišu zlonamjerna pisma. – Ona brzo ispi
kakao – Joseph, na primjer. Naš zajednički rođak...
Ona izvadi čipkasti rupčić i pomno obriše usne. – Joseph naime želi pisati
Napoleonu da me je jučer posjetio u Malmezonu i tamo zatekao Hippolytea
Charlesa. Vi se sjećate Hippolytea, mladog vojnog dobavljača? Dakle, da je
tamo zatekao Hippolytea u kućnoj haljini. Zamislite, eto takve gluparije želi
javljati Napoleonu, kojeg u ovom trenutku muče sasvim druge brige.
– Pa zašto gospodin Charles šeće po Malmezonu u svojoj kućnoj haljini?
– Zaista nisam mogla razumjeti zašto nije odabrao prikladniju odjeću za svoje
posjete.
– Bilo je tek devet ujutro – prizna Josephine – i on još nije bio gotov s
oblačenjem. Joseph je stigao sasvim neočekivano! – Na to doista nisam imala
što odgovoriti.
– Meni je potrebno društvo, ne mogu biti toliko sama; nikad u životu
nisam bila sama – reče Josephine a oči joj se napuniše suzama. – I pošto se mi
bijele udovice moramo držati jedna druge protiv našeg zajedničkog rođaka,
pomislila sam da biste možda mogli razgovarati sa svojom sestrom. Možda će
Julie moći nagovoriti Josepha da ne piše Bonaparteu.
Dakle, tu smo. To je gospođa Josephine htjela od mene. – Julie nema
utjecaja na ono što radi Joseph – odgovorih iskreno.
Josephine pogleda očima preplašenog djeteta. – Znači, nećete mi pomoći?
– Večeras idem k Josephu na jednu malu novogodišnju večeru pa ću
razgovarati sa Julie – rekoh. – Ali ne smijete previše očekivati od toga, gospođo.
Josephine odmah ustane s olakšanjem. – Znala sam da me nećete ostaviti
na cjedilu. A zašto vas nikad ne viđam kod Therese Tallien? Prije dva tjedna
poklonila je život jednom malom Uvraru. Morate ga doći vidjeti.
I doda već s vrata. – Nije li vam dosadno u Parizu, gospođo? Morat ćemo
ovih dana otići zajedno u kazalište. I molim vas, recite svojoj sestri da Joseph
može pisati Napoleonu sve što mu je volja samo neka izostavi kućnu haljinu.
Odvezoh se pola sata ranije nego što je bilo ugovoreno u Ulicu di Rouget.
U novoj crvenoj haljini koja joj nije pristajala, jer je njeno prirodno blijedo lice
izgledalo još bljeđe, Julie je uzbuđeno letjela po blagovaonici i razmještala male
srebrne potkovice kojima je ukrasila stol, a koje bi nam trebale donijeti sreću u
novoj godini.
– Odredila sam ti Louisa Bonapartea za kavalira za stolom. Taj debeljko je
tako dosadan, i stvarno ne znam kome bih ga inače utrapila – reče ona.
– Htjela bih te nešto pitati – rekoh. – Možeš li zamoliti Josepha da ne piše
ništa Napoleonu o kućnoj haljini... mislim na kućnu haljinu gospodina
Charlesa, koju je on imao u Malmezonu?
– Pismo Napoleonu je već otišlo. Svaki daljnji razgovor je suvišan – reče
Joseph u tom trenutku. Nisam čula da je ušao u blagovaonicu; ali sad je stajao
pokraj stolića i nalivao sebi čašu konjaka. – Kladio bih se da je Josephine danas
bila kod vas i da vas je molila da se za nju zauzmete. Zar ne, Désirée?
Slegnuh ramenima.
– Ali otkuda to da ste vi na njenoj strani a ne na našoj, to ne mogu
razumjeti – nastavi Joseph ozlojeđeno.
– Što podrazumijevate pod našoj – zapitah.
– Sebe, na primjer, i Napoleona, naravno.
– Vas se sve to ništa ne tiče. A Napoleon iz Egipta ne može promijeniti
ono što se dogodilo. To će ga samo unesrećiti. Zašto mu nanositi bol?
Joseph me pogleda zainteresirano. – Znači još uvijek ste zaljubljeni u
njega? Kako dirljivo... podsmjehnu se on. – Mislio sam da ste ga odavno
zaboravili.
– Zaboravila? – rekoh iznenađeno. – Nitko ne može zaboraviti svoju prvu
ljubav! Napoleon... Bože, na njega skoro nikad i ne pomislim. Ali to kako mi je
srce onda kucalo, i onaj osjećaj sreće, i svu onu patnju koja je potom došla, to
nikad neću zaboraviti.
– I zato biste željeli da ga poštedim tog velikog razočaranja? – Izgledalo je
da Joseph uživa u ovom razgovoru. On nali sebi još čašu konjaka.
– Naravno. Ja znam što znači razočaranje.
Joseph se kreveljio od zadovoljstva. – Ali moje pismo je već otišlo.
– Onda više nema smisla o tome razgovarati – rekoh.
U međuvremenu Joseph je napunio još dvije čaše. – Hajde, Julie i Désirée,
sad ćemo jedno drugom poželjeti sretnu Novu godinu. Trebamo biti dobro
raspoloženi, jer prvi gosti mogu stići svakog trenutka.
Julie i ja poslušno prihvatimo čaše. Ali ja još nisam ni okusila konjak, kad
mi odjednom pozli. Njegov miris mi je bio odvratan, i ja brzo stavih čašu natrag
na stolić.
– Je li ti zlo? Sva si pozelenjela, Désirée – uzviknu Julie.
Osjetih graške znoja na čelu, sruših se na prvi stolac i odmahnuh glavom.
– Ne – nije to ništa – to mi se sad često događa... – Rekavši to sklopih oči.
– Možda očekuje dijete – začuh Josephov glas.
 – Nemoguće, to bih ja već znala – izjavi Julie.
– Ako je bolesna, moram smjesta pisati Bernadotteu – reče žustro Joseph.
Brzo otvorih oči. – Da se niste usudili, Josephe! Nećete mu napisati ni
riječi o ovome. Želim ga iznenaditi!
– Čime? – upitaše Joseph i Julie istodobno.
– Sinom – izjavili s iznenadnim osjećajem ponosa.
Julie klekne kraj mene i zagrli me. Joseph reče: – Ali možda će biti
djevojčica.
– Ne, bit će sin. Bernadotte nije podoban za kćeri. – Ustadoh. – A sad idem
kući. Nemojte se ljutiti, ali bih više voljela leći i spavajući dočekati Novu godinu.
Joseph opet bijaše napunio čaše, pa mi on i Julie nazdraviše. Juliene oči
bile su vlažne.
– Živjela dinastija Bernadotte – reče Joseph i nasmija se.
Šala mi se svidje. – Da, živjela dinastija Bernadotte – rekoh.
Onda se odvezoh kući.
Ali crkvena zvona mi nisu dala da spavajući dočekam Novu godinu.
No sad su se odavno utišala, i mi smo već u Godini VII.
Negdje u Njemačkoj Jean-Baptiste pije sa svojim časnicima. Možda pije u
zdravlje gospođe Bernadotte. Ali ja ulazim u ovu godinu potpuno sama. Ne, ne
sasvim sama... Zajedno ćemo poći u budućnost, ja i ti mali nerođeni sine. I
nadat ćemo se najboljem, zar ne? Za dinastiju Bernadotte!

SCEAUX KRAJ PARIZA, 17 MESSIDORA GODINE VII

(Za mamu vjerojatno 4. srpnja 1799)

Prije osam sati dobila sam sina.

Ima tamno svileno paperje na glavi, ali Marija kaže da će mu ta prva kosa
vjerojatno otpasti. Ima tamnoplave oči, ali Marija kaže da sva novorođena djeca
imaju plave oči.
 Tako sam slaba da mi sve treperi pred očima; i oni bi se veoma ljutili kad
bi znali da je Marija popustila i potajno mi donijela dnevnik. Babica čak vjeruje
da ću umrijeti, ali liječnik misli da će me izvući. Izgubila sam mnogo krvi, pa su
sad nekako podigli donji kraj postelje da bi zaustavili izljev krvi.
Iz blagovaonice dopire Jean-Baptistov glas. Dragi, dragi Jean-Baptistov
glas. Dragi, dragi Jean-Baptiste...

SCEAUX KRAJ PARIZA, TJEDAN DANA KASNIJE

Sad čak ni div-žena, moja pesimistički raspoložena babica, ne misli da ću

umrijeti. Ležim poduprta mnogim jastucima, a Marija mi donosi sve što
najradije jedem. Ujutro i navečer ministar rata Francuske sjedi na mojoj postelji
i drži mi duga predavanja o odgoju djece.
Prije jedno dva mjeseca Jean-Baptiste se iznenada vratio. Poslije Nove
godine prikupila sam hrabrost i ponovo sam mu pisala, ali samo jedno kratko i
nimalo ljubazno pismo, jer sam toliko čeznula za njim i u isto vrijeme se ljutila
na njega. Čitala sam u Moniteru da je osvojio Filipsburg s tri stotine ljudi Grad
je branilo tisuću i pet stotina vojnika. Zatim je smjestio svoj štab u jednom
mjestu koje se zove Germerscheim. Otuda je krenuo na Manheim, zauzeo grad
i postao guverner Hessena. Vladao je njemačkim stanovništvom po zakonima
naše Republike, zabranio kaznu batinanjem i ukinuo geta. Heidelberško i
Gisensko sveučilište pisali su mu oduševljena pisma zahvalnosti. Mislim da ima
čudnih naroda. Dokle god njihovi gradovi nisu zauzeti, oni iz nekih
nedokučivih razloga uobražavaju da su hrabriji i bolji nego ostali ljudi na
svijetu. Ali čim su onako pošteno poraženi, počinju zapomagati i cvokotati
zubima tako da se jedva može zamisliti, i mnogi među njima tvrde da su
oduvijek potajno bili na strani pobjednika.
Onda je Jean-Baptiste dobio poruku od Barrasa da dođe u Pariz pa je
predao zapovjedništvo nad svojim snagama generalu Meseni. Jednog dana
sjedila sam poslijepodne, kao što često sjedim, za glasovirom vježbajući
Mozartov menuet. Svirala sam već prilično dobro samo sam na jednom mjestu
uvijek griješila. Tada se iza mene vrata otvore. – Marija, ovo je menuet koji sam
naučila da iznenadim našeg generala. Je l’ da ga sviram već sasvim dobro?
– Divno, Désirée! To je ogromno iznenađenje za vašeg generala! – reče
Jean-Baptiste i zagrli me, i poslije dva poljupca izgledalo je kao da se nikad i
nismo rastajali.
Dok sam prostirala stol za večeru, razbijala sam glavu kako da mu kažem
da je naš sin na putu. Ali orlovskim očima mog junaka ništa ne promakne. Jean-
Baptiste me upita iznenada: – Slušaj, djevojčice, zašto mi nisi pisala da
očekujemo sina? (Ni on nije ni za trenutak pomišljao da bi to mogla biti kći).
Ja se podbočih i namrštih se trudeći se da izgledam što ljuća. – Zato što
nisam htjela uznemiravati svog starog propovjednika! Ti bi bio izvan sebe na
pomisao da moram prekinuti svoje usavršavanje. – Onda mu priđoh. – Ali
umiri se, ti veliki generale; tvoj sin je već pod srcem svoje majke počeo stjecati
prvo znanje o lijepom ponašanju kod gospodina Montela. Jean-Baptiste mi je
zabranio da dalje uzimam satove; najradije me ne bi ni puštao iz kuće, toliko se
bojao za moje zdravlje.
Iako cijeli Pariz nije ni o čem drugom govorio do o unutarnjoj krizi i
nemirima, koji su prijetili kako od strane rojalista koji su opet digli glavu i
otvoreno se dopisuju s izbjeglim plemićima, tako i od strane krajnje ljevice,
strogih jakobinaca, ja to nisam skoro zapažala. Naš kesten je bio sav ukrašen
bijelim svijećama cvjetova, a ja sam sjedila pod njegovim širokim granama i
porubljivala pelene. Kraj mene je sjedila Julie i šila jastuk za mog sina. Dolazila
je svakog dana u posjete, nadajući se da ću je zaraziti, toliko želi dijete. Njoj bi
bilo svejedno je li sin ili kći, kaže ona, uzela bi ono što bi došlo, ali dosad,
nažalost, nije došlo ništa...
Popodne su često dolazili Joseph i Lucien Bonaparte, pa su obojica nešto
nagovarali mog Jean-Baptista. Izgleda da mu je Barras ponudio nešto što je
Jean-Baptiste odbio s negodovanjem. Mi doduše imamo pet direktora, ali samo
Barras ima pravu vlast. Osim toga sve stranke u Republici bile su nezadovoljne
našim više ili manje podmitljivim državnim rukovodstvom, pa je Barras htio
iskoristiti to nezadovoljstvo da se otarasi trojice članova Direktorija. Htio je
rukovoditi Direktorijem zajedno sa starim jakobincem Sieyesom. Pošto se
bojao da bi prilikom tog namjeravanog državnog udara moglo doći do nemira,
pozvao je Jean-Baptista da bude njegov vojni savjetnik. Jean-Baptiste je to
odbio. Barras se treba držati ustava, a ako želi predložiti promjenu ustava, treba
pitati zastupnike.
Joseph je mislio da je moj muž lud. – Pouzdajući se u svoje snage sutra
biste mogli postati direktor Francuske – vikao je on.
– Naravno – odvratio je Jean-Baptiste mirno – a baš to treba izbjeći. Vi,
izgleda, zaboravljate, gospodine Bonaparte, da sam ja uvjereni republikanac.
– Ali možda bi bilo u interesu Republike da joj se za vrijeme rata na čelu
vlade ili recimo iza vlade nalazi vojno lice – reče Lucien zamišljeno.
Jean-Baptiste odmahnu glavom. – Promjena ustava je stvar predstavnika
naroda. Mi imamo dva doma. Narodnu skupštinu, kojoj i vi pripadate,
gospodine Luciene, i Senat, kome ćete vjerojatno pripadati kad navršite
potrebne godine. Zastupnici moraju o tom odlučivati, a nikako ne vojska ili
neki od njenih generala, ali bojim se da je damama ovaj razgovor dosadan. Što
je ta smiješna stvar što šiješ, Désirée?
– Benkica za tvog sina, Jean-Baptiste.
Prije jedno šest tjedana, 30. prairiala, Barrasu je pošlo za rukom da natjera
tri člana Direktorija da podnesu ostavke. Sad on i Sieyes predstavljaju našu
politiku. Ljevičarske stranke, koje su bile najznačajnije, zahtijevale su
imenovanje novih ministara. Talleyranda je na položaju ministra vanjskih
poslova zamijenio naš zastupnik u Ženevi, neki gospodin Reinhardt; a gospodin
Cambaceres, naš najpoznatiji pravnik, bio je imenovan za ministra pravde, ali
pošto mi vodimo rat na svim granicama, i pošto se republika može duže
vremena braniti samo ako se prilike u vojsci poprave, sve ovisi od izbora novog
ministra rata.
Rano ujutro 15. messidora, stiže jedan glasnik iz Luxembourške palače:
Jean-Baptiste mora odmah otići u Direktorij, vrlo je važno. Jean-Baptiste
odmah odjaše u grad, a ja sam cijelo prijepodne sjedila pod kestenom i ljutila se
na samu sebe.
Večer prije toga pojela sam pola kilograma trešanja najednom, i sad su mi
te trešnje šetale po trbuhu; osjećala sam se sve neugodnije. Odjednom me oštar
bol kao nož presječe po pola. Nije trajao duže od djelića sekunde, ali poslije
njega ostadoh kao oduzeta. Bože, to strašno boli.
– Marija! – viknuh. – Marija!
Marija se pojavi, pogleda me i reče: – Hajde u spavaću sobu. Poslat ću
Fernana po babicu.
– Ali to su samo sinoćnje trešnje.
– U spavaću sobu – ponovi Marija, uzme me za ruku i podiže sa stolice.
Nož se nije više osjećao i ja s olakšanjem otrčah uz stepenice. Začujem potom
Mariju kako šalje Fernana. (Fernan se vratio iz Njemačke sa Jean-Baptisteom).
– Najzad će i on za nešto korisno poslužiti – reče Marija kad je došla u
spavaću sobu i pokrila postelju s tri pokrivača.
– To su sigurno samo trešnje – tvrdoglavo ponovih. U tom trenutku nož
me ponovo presječe; bol je došla s leđa i prošla skroz. Ja vrisnuh; a kad je bol
prestala, počeh plakati.
– Zar te nije sram? Prestani smjesta plakati! – obrecnu se Marija na mene.
Ali se po njoj vidjelo da joj je strašno žao.
– Julie, nek dođe Julie – počeh kukati. Julie bi me sažalijevala, strašno
sažalijevala; a ja sam željela da me netko žali.
Uto se vrati Fernan s babicom, pa ga poslasmo po Julie.
Babica! Bože, kakva babica! Pregledala me nekoliko puta u toku
posljednjih mjeseci, i uvijek mi je bilo nekako neugodno, ali sad mi se učini baš
kao div-žena iz neke jezive bajke. Div-žena je imala ogromne crvene ruke i
široko lice s pravim brkovima. Ali je najneugodnije bilo to što je ovaj ženski
grenadir pod brkovima imao jako narumenjene usne, i što je na čupavoj kosi
nosio koketnu čipkastu kapicu. Div-žena me dobro odmjeri i to, kako mi se
učini, s gađenjem.
– Trebam li se skinuti i leći? – upitah.
– Ima još vremena. Kod vas će to trajati veoma dugo – odgovori ona.
U istom trenutku javi se Marija: – Imam dolje u kuhinji spremnu vrelu
vodu!
 Div-žena okrene se njoj. – Nije hitno. Bolje pristavite kavu!
– Jaku, zar ne? Da se okrijepi gospođa? – upita Marija.
– Ne, već da se ja okrijepim – odvrati div-žena.
Jedno beskrajno poslijepodne prijeđe u jednu beskrajnu večer, večer u
dugačku, vječitu noć; onda se došunja maglovita zora, teško, vrelo jutro nikako
nije prolazilo a onda opet dođe poslijepodne, pa još jedna večer i još jedna noć.
Nakon toga više nisam mogla razlikovati dan od noći. Nož me je neprestano
probadao, i ja sam kao iz daljine čula kako netko vrišti, vrišti, vrišti... Ponekad
bi mi se sve zamračilo pred očima; tada bi mi nalijevali konjak u grlo, a ja sam
ga povraćala i gubila dah i tonula u ništavilo, iz koga me je dizao novi val boli.
Katkada bih osjetila da je Julie kraj mene; netko mi je neprestano brisao čelo i
obraze, znoj je tekao iz mene, spavaćica mi se lijepila uz tijelo. Čula sam Marijin
miran glas: – I ti moraš pomoći, Eugenie, pomoći...
Kao netko čudovište, div-žena je stajala nada mnom; njena bezoblična
sjenka plesala je po zidu, a svijeće su treperile. Opet je bio mrak...
Ili je to još uvijek ona ista noć?
– Odlazite – ostavite me samu – jaukala sam i bacakala se. Onda se one
odmaknu, pa je odjednom na mojoj postelji sjedio Jean-Baptiste i držao me
čvrsto u zagrljaju, a ja sam naslanjala obraz na njegovo rame. Nož me opet
probode, ali me Jean-Baptiste nije pustio.
– Kako to da nisi u Parizu, u Luxembourškoj palači. Pa zvali su te? – Bol
je prošla, ali je moj glas bio promijenjen i isprekidan.
– Pa noć je – reče on.
– I nisu ti rekli da moraš opet u rat? – prošaptah brižno.
– Ne, ne. Ostajem ovdje. Sad sam...
Nisam ga više čula jer se nož ponovo zabio u moje tijelo i ja utonuh u more
boli.
Onda naiđe trenutak kad sam se osjećala sasvim dobro. Bolovi su prestali,
a ja sam bila isuviše slaba da bih mislila na bilo šta.
Ležala sam kao na valovima, polako sam se ljuljala i nisam ništa osjećala
niti vidjela, niti čula... da, čula sam:
 – Zar liječnik još nije stigao? Ako uskoro ne dođe, bit će prekasno! – Glas
visok od uzbuđenja koji nisam poznala. Zašto liječnik? Osjećam se tako dobro,
ljuljam se na valovima Seine i mnoge svjetiljke... Lijevaju mi u usta vrelu gorku
kavu. Žmirkam.
– Ako liječnik uskoro ne dođe... – To je div-žena. Baš je to smiješno –
nikad ne bih povjerovala da je taj visoki, uzbuđeni glas njen. Zašto je izgubila
glavu? Pa sad će ubrzo biti gotovo...
Ali nije bilo gotovo. To je tek bio početak.
Muški glasovi na vratima.
– Čekajte u dnevnoj sobi, gospodine ministre rata. Umirite se gospodine
ministre. Uvjeravam vas, gospodine ministre...
Kakav ministar rata? Otkuda ministar rata u mojoj sobi?
– Preklinjem vas, doktore... – To je glas Jean-Baptista. Ne odlazi, Jean-
Baptiste... Liječnik mi dade kapljice kamfora i naredi div-ženi da me uspravi i
pridrži za ramena. Bila sam opet potpuno svjesna. Marija i Julie su stajale svaka
sjedne strane i držale svijećnjake. Doktor je bio mali mršav čovjek u crnom
odijelu. Lice mu je bilo u sjeni. Nešto zasja, zabljesnu u njegovim rukama.
– Nož! – vrisnuh – on ima nož!
– Ne, samo kliješta – reče Marija. – Ne vrišti toliko, Eugenie.
Ali možda je ipak imao nož, jer bolovi me opet počeše probadati, i isto kao
i prije, samo sve češće i češće i najzad neprestano. Trgali su me na komade;
trgali... trgali... dok nisam pala u duboku provaliju i više ništa nisam znala.
Pa opet glas div-žene promukao i ravnodušan: – Kraj je blizu, doktore
Mulene.
– Možda će izdržati, građanko, samo ako prestane krvarenje.
Nešto cvili u sobi, tanko i piskutavo. Htjela bih otvoriti oči, ali su mi kapci
kao od olova. – Jean-Baptiste, sin, divan sinčić – jeca Julie.
Odjednom otvaram oči, širom, koliko god mogu. Jean-Baptiste ima sina.
Julie drži u rukama mali zavežljaj bijelih pelena, a Jean-Baptiste stoji pokraj nje.
– Dakle, tako malo je malo dijete? – kaže on iznenađeno, okreće se i prilazi
postelji. Spušta se na koljena i uzima me za ruku i stavlja je na potpuno
neobrijan i mokar obraz.
I generali znači mogu plakati?
– Imamo lijepog sina, ali je još veoma mali – govori on.
– Uvijek je tako u početku – izgovaram polako. Usne su mi toliko
izgrižene da jedva mogu govoriti. Julie mi pokazuje zavežljaj. Iz pelena
proviruje jedno malo lišce crveno kao rak. Na lišcu su oči stisnute i ono izgleda
uvrijeđeno. Možda nije želio da dođe na ovaj svijet.
– Molim sve da izađu iz sobe. Ženi našeg ministra rata potreban je mir –
izjavi doktor.
– Žena našeg ministra rata? Misli li on time na mene, Jean-Baptiste?
– Od prekjučer sam francuski ministar rata – reče Jean-Baptiste.
– A ja ti još nisam čestitala – promrmljah.
– Bila si veoma zauzeta – osmjehnu se on.
Julie tada stavi zavežljaj u kolijevku; samo liječnik i div-žena ostadoše u
sobi i ja zaspali. Oskar!
Potpuno novo ime, koje nikad ranije nisam čula. Os-kar... Prilično lijepo.
Navodno netko nordijsko ime. Moj sin će, znači, nositi nordijsko ime i zvat će
se Oskar. To je Napoleonova ideja, a Napoleon neizostavno želi da mu bude
kum. Ime Oskar mu je palo na pamet jer je u pustinji čitao Osijanove keltske
legende. Kad je iz jednog od Josephovih brbljavih pisama saznao da čekam
dijete, odgovorio je: Ako bude sin, mora ga Eugenie krstiti Oskar, a ja želim biti
kum!
Kad smo pokazali to pismo Jean-Baptistu, on se nasmija. – Ne smijemo
uvrijediti tvog starog obožavatelja, djevojčice. Što se mene tiče, može biti
dječakov kum; a Julie ga može zamijeniti na krštenju. Ime Oskar...
– Je grozno ime – reče Marija koja se baš nalazila u sobi.
– To je ime jednog nordijskog junaka – doda Julie koja je donijela
Napoleonovo pismo.
– Ali naš sin nije ni Nordijac ni junak – rekoh promatrajući lišce u
zavežljaju koji sam držala na rukama. Lišce nije više crveno nego žuto. Moj sin
ima žuticu, ali Marija tvrdi da skoro sva novorođena djeca dobiju žuticu poslije
nekoliko dana.
– Oskar Bernadotte zvuči odlično – reče Jean-Baptiste, i time je za njega
cijela stvar bila skinuta s dnevnog reda. – Kroz dva tjedna se selimo, Désirée,
ako se ti s tim slažeš.
Za dva tjedna selimo se u drugu kuću. Ministar rata mora stanovati u
Parizu, i zbog toga je Jean-Baptiste kupio malu vilu u Ulici Cisalpine, između
ulica Courcelles i Rouget, odmah blizu Juliene kuće. Nije mnogo veća od naše
male kuće u Sceauxu; ali sad ćemo bar imati pravu dječju sobu do spavaće, a
pokraj blagovaonice i salon gdje će Jean-Baptiste moći primiti službene posjete
i političare koji ga često posjećuju navečer. Zasad se sve to kod nas obavlja u
blagovaonici.
Što se mene tiče, odlično se osjećam. Marija kuha samo moja omiljena jela
i više nisam slaba, sad već mogu sama sjesti. Nažalost, po cijeli dan imam goste,
i to me umara. Josephine je bila, pa čak i Therese Tallien, a i ona književnica s
licem kao u mopsa, ona gospođa de Stael, koju jedva poznajem. Osim toga,
Joseph mi je svečano poklonio svoj roman. Usrećio je ljude jednom knjigom i
sad se osjeća kao Bogom dani pjesnik.
Knjiga se zove Moina, ili Seljanka iz Saint-Denisa i tako je dosadna i
sentimentalna pa uvijek zaspim čim je počnem čitati. A onda me Julie još pita:
– Zar nije divna?
Uostalom, znam dobro da svi ti posjeti ne dolaze ni radi mene ni radi mog
sina Oskara, već radi žene ministra rata Bernadottea. Ona gospođa s licem kao
u mopsa, koja je, usput rečeno, udana za švedskog zastupnika, ali ne živi s njim
jer neprestano piše, a za pisanje joj je potreban poticaj koji nalazi samo kod
mladih pjesnika razbarušene kose i vatrenih očiju u koje je zaljubljena, dakle,
kao što rekoh, ta gospođa de Stael mi je rekla da je Francuska najzad našla
čovjeka koji će uspostaviti red i da svi Jean-Baptista smatraju prvim šefom
vlade.
Pročitala sam i proklamaciju koju je Jean-Baptiste uputio svojim
vojnicima na dan kad je imenovan za ministra rata. Tako je lijepo napisana da
su mi oči zasuzile. Jean-Baptiste ju je uputio: Vojnicima domovine! U njoj piše:
“Bio sam svjedok vaše strašne oskudice; ne trebam vas pitati znate li da sam je
dijelio s vama. Kunem se da neću mirovati dok vam ne pružim kruh, odijelo i
oružje. A vi, drugovi, morate se zakleti da ćete ponovo pobijediti tu strašnu
Koaliciju. Održat ćemo zakletve koje smo dali.
Jean-Baptiste dolazi kući iz Ministarstva rata u osam sati, pojede nešto
sjedeći pokraj mene, a zatim odlazi u svoju radnu sobu i do pola noći diktira
svom tajniku. Već u šest sati odlazi u Ulicu Varennes, gdje se trenutno nalazi
ministarstvo. Fernan kaže da vojnički krevet koji je namješten u Jean-
Baptistovoj radnoj sobi često ostaje netaknut. Strašno je što baš moj muž mora
sam spašavati našu Republiku, a pritom vlada nema dovoljno novaca da kupi
oružje i odore za devedeset tisuća novaka koji sad prolaze vojnu obuku po
zapovijedi Jean-Baptistea. Zato između njega i direktora Sieyesa dolazi do
žestokih rasprava.
Kad bi bar ostavili Jean-Baptista da na miru radi uvečer kod kuće; ali
neprestano čujem kako razni ljudi dolaze i odlaze. Jučer mi je Jean-Baptiste
ispričao da se mnoge političke stranke trude da ga privuku na svoju stranu.
Baš u trenutku kad je sav premoren gutao večeru, Fernan prijavi da neki
gospodin Schiap, koji neće reći što želi, čeka dolje. Jean-Baptiste obriše usta,
skoči sa stolca i požuri van da se otarasi tog tajanstvenog gospodina Schiapa.
Četvrt sata kasnije Jean-Baptiste se vrati u moju sobu. Lice mu je bilo
zajapureno od bijesa.
– Vojvoda od Enghiena mi je poslao tog gospodina Schiapa. Kakva
drskost, kakav bourbonski bezobrazluk!
– A tko je taj vojvoda od Enghiena? – zapitah.
– Louis de Bourbon Conde, vojvoda od Enghiena. Najsposobniji član
obitelji Bourbona, engleski plaćenik, a sad negdje u Njemačkoj. Ako budem
mogao ugrabiti vlast, a zatim da vratim Francusku Bourbonima, oni će me
promaknuti za najvišeg časnika i sam Bog zna što još! Kakva drskost!
– Što si ti odgovorio?
– Izbacio sam ga van i rekao mu neka obavijesti svoje pretpostavljene da
sam ja uvjereni republikanac.
– Svi kažu da ti ustvari danas upravljaš Francuskom. Kad bi htio mogao
bi zbaciti članove Direktorija i sam postati direktor? – upitah oprezno.
– Naravno – reče mirno Jean-Baptiste. – Ustvari, jakobinci su mi
predložili da to učinim, neki jakobinci a i neki naši generali. Kad bih htio,
mogao bih biti imenovan za direktora s daleko većom vlašću nego što je danas
imaju članovi Direktorija.
– I ti si odbio?
– Naravno. Ja štitim Ustav.
U tom trenutku Fernan javi da naš rođak Joseph želi vidjeti Jean-Baptista.
– Samo mi je on još nedostajao – promrmlja Jean-Baptiste. – Neka dođe
gore, Fernane. Joseph se pojavi. Prvo se nagne nad kolijevku i izjavi da je Oskar
najljepše dijete koje je ikad vidio; a onda zamoli Jean-Baptista da siđe s njim u
radnu sobu.
– Nešto bih vas htio pitati, a naš razgovor će biti dosadan za Désirée – reče
on. Jean-Baptiste odmahnu glavom. – Imam tako malo prilike vidjeti Désirée,
pa bih više volio ostati kraj nje. Sjedite i budite kratki, Bonaparte. Čeka me
noćas još mnogo posla!
I tako obojica sjednu kraj moje postelje. Jean-Baptiste me uze za ruku. Mir
i snaga izvirali su iz njegovog lakog dodira. Kao pod sigurnim krovom ležala je
moja ruka skrivena u njegovoj. Zatvorih oči.
– Tiče se Napoleona – začujem kako govori Joseph. – Što biste rekli kad
bi Napokon izrazio želju da se vrati u Francusku?
– Rekao bih da se Napokon ne može vratiti sve dok ga s egipatskog bojišta
ne pozove ministar rata.
– Dragi moj šurjače, ne trebamo se praviti jedan pred drugim. Na
egipatskom bojištu je danas potpuno nepotreban zapovjednik Napoleonovog
značenja. Otkako je naša flota bila uništena, naše operacije su sad tamo manje-
više na mrtvoj točki. Prema tome, egipatski pohod se može...
–... smatrati neuspjehom kao što sam i prorekao.
– Ja se ne bih tako oštro izrazio. Ali kako ne možemo očekivati nikakav
naročit razvoj događaja u Africi, mogao bi se talent moga brata mnogo bolje
iskoristiti na nekoj drugoj fronti. A Napoleon na kraju krajeva nije samo
strateg. Vi sami znate za njegov interes za organizacijske probleme. On bi vam
ovdje u Parizu mogao biti od najveće koristi pri reorganizaciji vojske. Osim
toga...
Joseph zastane očekujući neku primjedbu; Jean-Baptiste je šutio. Mirno i
zaštitnički počivala je njegova ruka na mojoj. – Vi shvaćate – nastavi Joseph –
da postoji već nekoliko zavjera protiv vlade.
– Kao ministru rata to mi naravno nije nepoznato. Ali kakve to ima veze
s vrhovnom zapovjedništvom našeg egipatskog ekspedicijskog korpusa?
– Republici je potreban jedan, da, njoj je potrebno mnogo jakih ljudi. S
obzirom na to da je u ratu, Francuska si ne može dopustiti te stranačke spletke
i razmimoilaženja u unutrašnjoj politici.
– Vi dakle predlažete da pozovem vašeg brata da bi ušutkao te razne
zavjere? Razumijem li vas točno?
– Da, mislio sam da...
– Zadatak je policije da otkriva zavjere. Ni manje ni više.
– Naravno, ako su te zavjere uperene protiv države. U povjerenju vam
mogu reći da utjecajni krugovi razmišljaju o jednoj koncentraciji svih
pozitivnih političkih snaga.
– Što pod tim podrazumijevate?
– Na primjer, kad biste vi i Napoleon, dva najsposobnija... – Dalje nije
stigao.
– Prestanite s tim blebetanjem! Kažite jasno i glasno: da bi oslobodili
Republiku stranačke politike izvjesni ljudi žele da se zavede diktatura. Moj brat
Napoleon želi biti pozvan iz Egipta da bi uzeo položaj diktatora. Budite iskreni,
Bonaparte!
Joseph se, neugodno pogođen, nakašlje. – Danas sam razgovarao s
Talleyrandom. Bivši ministar misli da direktor Sieyes nije protivan tome da
podrži promjenu Ustava.
– Znam što Talleyrand misli. A znam i što žele pojedini jakobinci. Mogu
vas čak obavijestiti da prije svega rojalisti usmjeravaju sve svoje nade u jednog
diktatora. Što se mene tiče, ja sam se zakleo na vjernost Republici i u svim
okolnostima ću poštovati Ustav. Je li to dovoljno jasan odgovor?
– Vi možete shvatiti da to ljenčarenje u Egiptu može čovjeka
Napoleonovog kova dovesti do očaja. Osim toga, moj brat bi morao riješiti neke
važe privatne stvari u Parizu. Namjerava se razvesti. Josephinina nevjera je za
njega bila snažan udarac. Recimo kad bi moj brat, u očaju, na svoju ruku
odlučio da se vrati, što onda?
Jean-Baptistovi prsti stisnuše moju ruku kao kliješta, ali samo za trenutak.
Onda se opustiše, i ja začujem kako mirno odgovara: – Kao ministar rata bio
bih prisiljen izvesti vašeg brata pred vojni sud; i vjerujem da bi bio osuđen i
strijeljan kao vojni bjegunac.
– Ali Napoleon kao vatreni rodoljub, ne može duže ostati u Africi...
– Mjesto vrhovnog zapovjednika je tamo gdje su njegove snage. On je te
snage odveo u pustinju, i mora s njima ostati dok se ne nađe način da ih se vrati.
Čak i civil kao što ste vi, morao bi to uvidjeti, gospodine Bonaparte.
Nastane šutnja koje je postajala sve teža.
– Tvoj roman je tako uzbudljiv, Josephe – rekoh konačno.
– Da, čestitaju mi sa svih strana – odvrati Joseph sa svojom uobičajenom
skromnošću i najzad se diže da ode. Jean-Baptiste ga isprati do prizemlja.
Pokušah zaspati. U polusnu se sjetih jedne djevojčice koja se utrkivala s
jednim mršavim časnikom beznačajnog izgleda do žive ograde obasjane
mjesečinom. Časnikovo blijedo i iskrivljeno lice je pri mjesečini izgledalo
strašno neugodno. Ja, na primjer, osjećam svoju sudbinu. Svoje određenje...
rekao je časnik. Djevojčica se smijala. Vjerovat ćeš mi, Eugenie! Vjerovat ćeš mi
ma što se dogodilo!
On će se iznenada vratiti iz Egipta, pomislih. Ja ga poznajem: vratit će se i
uništit će Republiku ako bude imao mogućnosti. Njemu nije važna Republika
niti prava njenih građana; niti može razumjeti čovjeka kao što je Jean-Baptiste.
Nikad nije shvatio takve ljude... Mala moja kćeri, ako bilo kad i bilo gdje u
budućnosti ljudi budu svojoj braći oteli pravo slobode i jednakosti, nitko neće
moći za njih kazati: “Oče oprosti im jer ne znaju što čine”, jer oni znaju što čine!
Jean-Baptiste i tata bi se razumjeli.
Kad je otkucalo jedanaest sati, uđe Marija, uzme malog Oskara iz kolijevke
i stavi mi ga na grudi. Dođe i Jean-Baptiste; on zna da Oskar u to vrijeme dobiva
noćni obrok.
– On će se vratiti, Jean-Baptistee – rekoh.
– Tko?
– Kum našeg sina. Kako ćeš to urediti?
– Ako dobijem potrebne punomoći, zapovjedit ću da ga strijeljaju.
– A ako ne dobiješ?
– Onda će on vjerojatno prigrabiti vlast i zapovjedit da mene strijeljaju.
Laku noć, djevojčice.
– Laku noć, Jean-Baptiste.
– Ali ne razbijaj glavu oko toga. Samo sam se šalio.
– Razumijem, Jean-Baptiste. Laku noć.

PARIZ, 18. BRUMIEREA GODINE VII

(u drugim zemljama: 9. studeni 1799. naša Republika dobiva novi ustav)

Vratio se.
Danas je izveo državni udar, i od prije nekoliko sati je poglavar države.
Nekoliko generala i zastupnika je već uhapšeno. Jean-Baptiste je rekao da
svakog trenutka možemo očekivati da će nam državna policija pretresti kuću.
Meni bi bilo neizrecivo neugodno kada bi moj dnevnik pao u ruke upravniku
policije Fouchetu, a poslije i samom Napoleonu. Njih dvojica bi umrli od
smijeha... Zato žurim da noćas brzo zapišem sve što se dogodilo. Onda ću
zaključati knjigu i dat ću je Julie da je čuva. Julie je na kraju krajeva snaha našeg
novog vlastodršca pa Napoleon valjda neće poslati policiju da prekapa po
njenom ormaru i ladicama.
Sjedim u salonu naše nove kuće u Ulici Cisalpine. Čujem Jean-Baptista
kako šeće gore-dolje po blagovaonici. Gore-dolje, gore-dolje.
– Ako imaš nedopuštenih bilježaka daj ih meni pa ću ih sutra ujutro
odnijeti s mojim dnevnikom Julie – doviknuh mu, ali Jean-Baptiste odmahne
glavom. – Nemam nikakvih, kako to kažeš nedopuštenih, a Bonaparte već vrlo
dobro zna što mislim o njegovoj izdaji.
Fernan se motao nešto po sobi, i ja ga upitah nalaze li se oko naše kuće još
uvijek grupe ljudi koji šute. On reče da ih ima. – Što li hoće ti ljudi?
Fernan stavi novu svijeću u moj svijećnjak i reče: – Hoće vidjeti što će se
dogoditi s našim generalom. Priča se da su ga jakobinci zamolili da preuzme
zapovjedništvo Narodne garde, i – Fernan se glasno počeše po glavi
razmišljajući treba li kazati istinu ili ne – da, i ljudi misle da će naš general biti
uhićen. Generala Moreaua su već odveli.
Spremna sam na jednu dugu noć. Jean-Baptiste još uvijek korača gore-
dolje. Dok ovo pišem, sati prolaze, a mi čekamo.
Da, vratio se iznenadno, onako kako sam slutila. Prije četiri tjedna i dva
dana, u šest sati ujutro jedan iscrpljeni glasnik sjahao je pred Josephovom
kućom, i izjavio: – General Bonaparte koga prati samo njegov tajnik
Bourriennel, iskrcao se u luci Frejus. Stigao je malim trgovačkim brodom koji
je izmakao Britancima. Iznajmio je specijalna poštanska kola i svakog trenutka
bit će u Parizu.
Joseph se obukao na brzinu, svratio po Luciena pa su se obojica požurili u
Ulici de la Victoire. Njihovi glasovi su probudili Josephinu. Kad je čula što se
dogodilo, izvadila je svoju najnoviju haljinu iz ormara, dograbila svoju kutiju s
nakitom i kao luda se spustila u svoja kola. Pošla je u susret Napoleonu kroz
južna predgrađa. Tek u kolima se malo narumenila. Razvod se mora spriječiti;
Napoleon mora prvo razgovarati s njom nasamo, prije nego Joseph bude
utjecao na njega.
Ali tek što su se Josephinina kola izgubila iz vida, Napoleonova specijalna
poštanska kola su dojurila u Ulicu de la Victoire. Dvoja kola su se mimoišla.
Napoleon je iskočio iz kola, braća su mu potrčala u susret, i jedan drugog su
udarali po ramenu. Onda su se sva trojica zatvorila u jedan mali salon.
 Oko podne se vratila iscrpljena Josephine i otvorila vrata salona.
Napoleon ju je odmjerio od glave do pete.
– Gospođo, mi više nemamo što kazati jedno drugom. Sutra ću povesti
brakorazvodnu parnicu, i bio bih vam zahvalan kad biste se u međuvremenu
preselili u Malmezon. A dotle ću i ja za sebe potražiti novu kuću.
Josephine je glasno jecala. Napoleon joj je okrenuo leđa, a Lucien je
ispratio do njene spavaće sobe. Tri brata Bonaparte su nastavili svoje
savjetovanje, koje je trajalo satima. Kasnije im se pridružio bivši ministar
Talleyrand. Za to vrijeme se novost proširila Parizom kao požar, general
Bonaparte se pobjedonosno vratio iz Egipta. Radoznalci su se okupljali oko
njegove kuće. Oduševljeni novaci su se pojavili vičući:
– Živio Bonaparte! – a Napoleon se pokazao na prozoru i mahao ljudima.
Za sve to vrijeme Josephine je sjedila gore na svojoj postelji i tresla se od
plača, dok ju je njena kći Hortenzija pokušavala natjerati da popije šalicu čaja
od kamilice za umirenje. Tek su uvečer Napoleon i Bourrienne ostali sami.
Napoleon je počeo diktirati pisma bezbrojnim zastupnicima i generalima da ih
osobno obavijesti o svom sretnom povratku.
Onda se pojavila Hortenzija, još uvijek četvrtasta i mršava, i još uvijek
bezbojna i stidljiva, ali već odjevena kao mlada dama. Dug povijen nos davao je
njenom licu starmali izgled.
– Zar ne možete razgovarati s mamom? – zamoli ona. Ali Napoleon
odmahne rukom kao da tjera dosadnu muhu. Tek u ponoć je otpustio
Bourriennea. Dok je razmišljao na kojoj će od krhkih zlatnih sofa provesti noć,
pošto je Josephine bila u spavaćoj sobi, glasno jecanje iza vrata prekinulo je
njegovo razmišljanje. Prišao je vratima i zaključao ih. Josephine je pred vratima
plakala cijela dva sata. Tada ih je otvorio. Sljedećeg jutra probudio se u
Josephininoj spavaćoj sobi.
Sve te događaje ispričala mi je Julie kako ih je čula od Josepha i
Bourriennea.
– I znaš što mi je rekao Napoleon? – dodade ona. – Rekao je: Julie, ako se
razvedem od Josephine, cijeli Pariz će znati da mi je bila nevjerna i ismijat će me.
Ali ako ostanem s njom, svi će shvatiti da nemam što prebaciti svojoj ženi, i da je
u pitanju samo zlobno ogovaranje. Ni pod kojim uvjetima ne smijem dopustiti
da sad ispadnem smiješan. Značajna izjava, zar ne Désirée? – Julie nastavi dalje
brbljati: – I Junot se vratio iz Egipta, i Eugen de Beauharnais. Uopće, sad skoro
svakog dana stižu tajno u Francusku časnici iz egipatskog ekspedicijskog
korpusa. Junot nam je pričao da je Napoleon ostavio jednu plavušu u Egiptu.
Neku gospođu Paulinu Fures, ili Belilot, kako je već zove. Ona je žena jednog
mladog časnika i tajno je pratila svog muža u Egipat. Zamisli, preobučena u
časničku odoru. Kad je Napoleon dobio prvo Josephovo pismo o Josephini,
šetao je najprije dva sata gore-dolje pred svojim šatorom kao lud, a potom je
pozvao tu Belilot i večerao je s njom.
– A što je sad s njom – upitah.
Julie se nasmija. – Kažu Junot, Murat i ostali, da ju je Napoleon predao
svom nasljedniku zajedno s zapovjedništvom.
– A kako on izgleda?
– Tko? Napoleonov nasljednik?
– Ne budi glupa, Napoleon, naravno.
Julie se zamisli. – Slušaj, promijenio se. Možda je to zbog načina češljanja.
U Egiptu se ošišao i zato mu sad lice izgleda deblje i manje nepravilno. Ali nije
samo to... ne, sigurna sam da nije. Uostalom sama ćeš ga vidjeti u nedjelju; i vi
ćete doći na ručak u Mortfonten, zar ne?
Otmjeni Parižani imaju kuće na selu, a pjesnici i pisci vrtove u koje se
mogu povući. A pošto se Joseph sad osjeća i kao otmjeni Parižanin i kao pisac,
kupio je ljupku vilu Mortfonten s ogromnim parkom. Udaljena je sat vožnje od
Pariza. Sljedeće nedjelje pozvani smo tamo na ručak s Napoleonom i
Josephinom.
Sigurno je da nikad ne bi došlo do državnog udara da je Jean-Baptiste još
bio ministar rata kad se Napoleon vratio. Ali kratko vrijeme prije toga imao je
opet jednu od svojih žučnih rasprava s direktorom Sieyesom i u bijesu je podnio
ostavku. Kad sad o svemu razmislim i sjetim se toga da je taj Sieyes pružio
podršku Napoleonovom puču, čini mi se da je on unaprijed naslutio
Napoleonov povratak i da je namjerno izazvao onu scenu s Jean-Baptistom
kako bi ga natjerao da da ostavku. Jean-Baptistov nasljednik se nije usudio
izvesti Napoleona pred vojni sud jer su se neki generali i jedna grupa
zastupnika, koji su se okupljali oko Josepha i Luciena, radovali Napoleonovom
povratku.
Tih jesenjih dana Jean-Baptiste je primao mnoge posjete. General Moreau
je dolazio skoro svakog dana i izjavljivao da bi vojska morala intervenirati ako
bi se Napoleon usudio izvršiti državni udar. Dolazila je i jedna grupa
jakobinskih gradskih savjetnika iz Pariza da upita bi li general Bernadotte
preuzeo zapovjedništvo nad Narodnom gardom ako bi došlo do nemira. Jean-
Baptiste im je odgovorio da bi on veoma rado preuzeo zapovjedništvo, ali bi
prvo morao imati za to ovlasti koje može dati samo vlada, odnosno ministar
rata. Na to su se gradski savjetnici razočarani vratili.
Onog prijepodneva u nedjelju kad smo trebali ići u Mortfonten,
odjednom začuh dobro poznati glas u našem salonu. – Eugenie želim vidjeti
svoje kumče! – Potrčah dolje i ugledah ga opaljenog lica i kratko podšišane
kose. – Htjeli smo iznenaditi vas i Bernadottea. I vas dvoje ste pozvani u
Mortfonten pa smo Josephine i ja pomislili da bismo mogli i vas povesti.
Moram se upoznati s vašim sinom i nadiviti se vašoj novoj kući. A ni
Bernadottea još nisam vidio otkako sam se vratio.
– Divno izgledate, draga moja – javi se sad Josephine, koja je vitka i ljupka
stajala na vratima terase. Uto se pojavi Jean-Baptiste, pa otrčah u kuhinju
zamoliti Mariju da skuha kavu i posluži liker. Kad sam se vratila, Jean-Baptiste
već bijaše donio Oskara, i Napoleon je nagnut nad našim malim zavežljajem
govorio ti-ti-ti i pokušavao mu golicati bradu. Oskaru se to nije svidjelo i on
počne plakati.
– Ovdje se vodi računa o podmlatku za vojsku, gospodine Bernadotte! –
nasmija se Napoleon i udari prijateljski Bernadottea po ramenu. Prihvatih
našeg sina iz ruku njegova oca, koji ga je kruto držao daleko od sebe i tvrdio da
je Oskar nesumnjivo mokar.
Dok smo pili Marijinu kavu, Josephine započne sa mnom razgovor o
ružama. Ruže su njena strast, i ja sam već i ranije čula da namjerava podići u
Malmezonu ružičnjak. Sad je ugledala nekoliko malih jadnih grmova ruža
posađenih ispred naše verande pa me je pitala kako ih njegujem. Zato nisam
čula razgovor između Jean-Baptista i Napoleona. Ali Josephine i ja odjednom
ušutismo jer je Napoleon rekao: – Čuo sam da biste me izveli pred ratni sud i
strijeljali kad biste još bili ministar rata, gospodine Bernadotte. Što mi ustvari
zamjerate?
– Ja mislim da vi poznajete naša pravila službe isto kao i ja, gospodine
Bonaparte – odvrati Jean-Baptiste i doda osmjehujući se: – Mnogo bolje od
mene, pretpostavljam. Vi ste imali tu prednost da ste pohađali vojnu akademiju
i što ste svoju aktivnu službu počeli kao časnik dok sam ja, kao što ste vjerojatno
čuli, dugo vremena služio kao običan vojnik.
Napoleon se nagne prema Jean-Baptistu i pogleda ga u oči. Toga trenutka
uočih stvarnu promjenu koja se pokazivala na njemu. Njegova kratka kosa
činila mu je glavu okruglijom a mršave obraze punijim. Nikad ranije nisam
primijetila kako mu je brada naglašena, skoro četvrtasta, ali sve je to samo
isticalo promjenu, a nije je stvarno predstavljalo.
Od presudnog značaja bio je njegov osmijeh. Onaj osmijeh koji sam nekad
toliko voljela, a kasnije ga se bojala, koji je nekad samo rijetko i trenutno
preobražavao njegovo napeto lice. Sad odjednom osmijeh više nije silazio s
njegovih usta, on je pridobivao, molio i zahtijevao u isto vrijeme. Ali što je
ustvari tražio taj neprekidni osmijeh i kome je bio upućen?
Jean-Baptistu, naravno. Jean-Baptista je trebalo pridobiti, trebalo je u
njemu steći prijatelja, povjerenika, oduševljenog pristalicu.
– Vratio sam se iz Egipta da se ponovno stavim na raspolaganje domovini
jer smatram da je moja misija u Africi završena. U isto vrijeme vi kažete da su
naše granice sad sigurne, i da ste kao ministar rata pokušali prikupiti sto tisuća
pješaka i četrdeset tisuća konjanika. Dvije tisuće ljudi koje sam ostavio u Egiptu
ne mogu prema tome značiti ništa za francusku vojsku koju ste vi uvećali za sto
četrdeset tisuća ljudi. Dok čovjek kao ja u sadašnjem očajnom položaju može
za Republiku...
– Položaj nije tako očajan – reče Jean-Baptiste mirno.
– Ne? – osmjehne se Napoleon. – Od trenutka kad sam se vratio sa svih
strana mi pričaju da vlada više nije gospodar situacije. Rojalisti opet dižu glavu
u Vandeji, a izvjesni krugovi u Parizu se otvoreno dopisuju s Bourbonima u
Engleskoj. Jedna ljevičarska grupa, s druge strane, priprema jakobinsku
revoluciju. Vi sigurno znate, gospodine Bernadotte, da ta grupa namjerava
zbaciti Direktorij.
– Vi ste sigurno bolje obaviješteni o ciljevima i namjerama te grupe nego
ja – reče polako Jean-Baptiste. – Vaša braća, Joseph i Lucien, su je osnovali i
vode njene sastanke.
– Po mom mišljenju dužnost je vojske i njenih rukovodilaca da okupe sve
pozitivne snage, da osiguraju red i mir i da nađu takav oblik vladavine koji će
odgovarati idealima revolucije – izjavi Napoleon.
Pošto mi je ovaj razgovor bio dosadan, okrenuh se Josephini. Ali na moje
veliko iznenađenje ona je netremice promatrala Jean-Baptistea kao da od
njegovih odgovora sve zavisi.
– Svako miješanje vojske ili njenih vođa u cilju nasilne promjene Ustava
je po mom mišljenju veleizdaja – izjavi Jean-Baptiste.
Osmijeh koji je vrbovao još uvijek nije silazio s Napoleonovog lica. Na
riječ veleizdaju Josephine podiže svoje iščupane obrve. Ja ponovno nalih kavu.
– Kad bi ljudi sa svih strana, naglašavam sa svih strana, došli k meni i
zamolili me da okupim sve pozitivne snage u zemlji i da uz pomoć poštenih
ljudi sastavim novi ustav, koji bi odgovarao pravim željama naroda, bi ii u tom
slučaju bili uz mene, Bernadotte? Bi li oni koji žele ostvariti ideale Revolucije
mogli računati na vas, Jean-Baptiste Bernadotte. Može li Francuska računati na
vas?
Napoleonove vlažne i sjajne oči su gledale u Jean-Baptista. Jean-Baptiste
spusti šalicu koja zazveča.
– Slušajte me, Bonaparte. Ako ste došli da me uz šalicu kave pozovete da
izvršim veleizdaju, moram vas zamoliti da napustite moju kuću.
Iz Napoleonovih očiju iščezne vlažni sjaj. Njegovo nesvjesno
osmjehivanje djelovalo je neugodno.
– Vi biste dakle s oružjem u ruci krenuli protiv svojih drugova, kojima bi
nacija povjerila da spase Republiku?
Grohotan smijeh odjednom prekide napetost. Jean-Baptiste se srdačno i
neobuzdano tresao od smijeha.
– Gospodine Bonaparte, gospodine Bonaparte! Dok ste se vi sunčali u
Egiptu, predlagano mi je ne jednom, već najmanje tri ili četiri puta, da ja
odigram ulogu snažnog čovjeka i da pod zaštitom naših bajuneta izvršim, kako
vi i vaš brat Joseph to nazivate, okupljanje svih pozitivnih snaga u zemlji. Odbio
sam. Mi imamo dva doma u kojima vrvi od zastupnika, i ako su gospoda
narodni zastupnici i njihovi birači nezadovoljni, mogu tražiti promjenu Ustava.
Ja osobno vjerujem da i na osnovu dosadašnjeg Ustava možemo održati mir i
red i braniti granice. No, ako bi se zastupnici bez pritiska izvana opredijelili za
novi oblik vlade, to se ne tiče ni mene ni vojske.
– Ali ako bi takav pritisak postojao, gospodine Bernadotte, kako biste se
vi držali? Jean-Baptiste ustane i pođe prema vratima verande, kao da traži riječi
vani u jesenjem sivilu. Napoleon je prodorno gledao leđa u tamnoplavoj odori
koja su nam bila okrenuta. Ona njegova mala žila udarala mu je na desnoj
sljepoočici. Jean-Baptiste se iznenada okrene, priđe Napoleonu i spusti mu
ruku na rame.
– Gospodine Bonaparte, služio sam u Italiji pod vašom zapovjedništvom,
vidio sam kako ste organizirali pohod i mogu vam reći da Francuska nema
boljeg vrhovnog zapovjednika od vas. To možete vjerovati jednom starom
naredniku. Ali to što vam političari predlažu nedostojno je generala
republikanske vojske. Ne činite to, Bonaparte!
Napoleon je pozorno promatrao tratinčice koje su bile izvezene po
stolnjaku. Lice mu je bilo nepomično. Jean-Baptiste spusti ruku s njegovog
ramena i mirno se vrati na svoje mjesto.
– Ali ako to ipak pokušate, borit ću se protiv vas s oružjem u ruci, pod
pretpostavkom... Napoleon podiže pogled. – Pod pretpostavkom?
– Pod pretpostavkom da me zakonita vlada pozove da to učinim.
– Kako ste tvrdoglavi – promrmlja Napoleon. Na to Josephine predloži da
krenemo za Mortfonten.
 Juliena kuća je bila puna gostiju. Zatekoh tamo Talleyranda i Foucheta i,
naravno, Napoleonove prijatelje, generale Junota, Murata, Leclerca i
Marmonta. Svi su bili ugodno iznenađeni kad su Jean-Baptiste i Napoleon stigli
zajedno.
Poslije ručka Fouchet primijeti Jean-Baptistu: – Nisam znao da ste vi i
general Bonaparte prijatelji?
– Prijatelji? U svakom slučaju mi smo rođaci po ženidbi – reče Jean-
Baptiste.
Fouchet se nasmija. – Neki ljudi neobično mudro biraju svoje rođake.
Jean-Baptiste se dobrodušno nasmija. – Što se mene tiče, sam Bog zna da
nisam odabrao tu rodbinu.
Sljedećih dana cijeli Pariz je govorio samo o tome hoće li se Napoleon
usuditi to pokušati ili ne. Jednom sam se slučajno vozila kroz Ulicu de la
Victoire i vidjeh kako puno mladih ljudi stoji ispred Napoleonove kuće i složno
i ravnomjerno viču prema zatvorenim prozorima: Živio Bonaparte. Fernan
tvrdi da tim mladićima plaćaju za te izraze oduševljenja, ali Jean-Baptiste kaže
da mnogi Parižani ne mogu zaboraviti onaj novac koji je Napoleon iscijedio iz
zauzetih talijanskih država i poslao u Pariz.
Kad sam jučer rano sišla u blagovaonicu, odmah sam znala: Danas! Danas
će se to dogoditi. Joseph je držao Jean-Baptista za puce na odori i nešto mu je
uzbuđeno govorio. Htio je nagovoriti Jean-Baptista da smjesta pođe s njim
Napoleonu. – Ali morate ga bar čuti; onda ćete i sami uvidjeti da on želi samo
spasiti Republiku – reče Joseph.
Jean-Baptiste odgovori: – Ja znam njegove planove, i oni nemaju nikakve
veze s Republikom.
A Joseph će na to: – Posljednji put. Odbijate li pomoći mome bratu?
– Posljednji put. Odbijam sudjelovati u bilo kakvom obliku veleizdaje.
Joseph se odjednom okrene prema meni. – Urazumite ga, Désirée. – A ja:
– Mogu li vam donijeti šalicu kave, Josephe? Izgledate uzbuđeni. – Joseph odbi
i ode, a Jean-Baptiste priđe vratima verande i zagleda se u ogoljeli jesenji vrt.
Sat kasnije navališe kao bujica general Moreau, gospodin Sazaren, Jean-
Baptisteov bivši tajnik i još neka druga gospoda iz Ministarstva rata. Zahtijevali
su da Jean-Baptiste preuzme zapovjedništvo nad Narodnom gardom da bi
spriječili Napoleona da uđe u Narodnu skupštinu.
– Takvu zapovijed moram dobiti od vlade – ostajao je pri svom Jean-
Baptiste.
Usred ove rasprave upadne grupa gardijskih savjetnika, onih istih koji su
već ranije bili ovdje, i postaviše isti zahtjev. Jean-Baptiste im objasni svoje
stavove. – Pa ne mogu raditi po zapovijedi pariškog Općinskog vijeća. Niti po
zapovijedi mojih drugova, dragi Moreau. Potrebna je punomoć vlade, ili ako
direktori više nisu na dužnosti, Narodne skupštine.
Kasno popodne vidjeh Jean-Baptista prvi put u građanskom odijelu. Imao
je na sebi tamnocrveni kaput, previše uzak i kratak za njega, smiješan visoki
šešir i spretno vezanu žutu maramu oko vrata. Moj general je izgledao kao
maškara.
– Kuda ideš? – htjela sam naravno znati.
– Idem u šetnju – odvrati Jean-Baptiste – samo u šetnju.
Jean-Baptistova šetnja trajala je veoma dugo. Uvečer se opet pojaviše
Moreau i ostali njegovi prijatelji i ostadoše ga čekati. Bila je mrkla noć kad se
najzad vratio. – Dakle? – upitasmo svi.
– Išao sam do Luxembourške palače i Tuileriesa – odvrati on. – Na
ulicama su okupljene vojne jedinice u većem broju, ali je sve mirno. Većinom
su to vojnici iz nekadašnje talijanske vojske, poznao sam neka lica...
– Napoleon im je vjerojatno svašta obećao – reče Moreau.
Jean-Baptiste se gorko osmjehnu. – On im je svašta obećao već odavno
preko svojih časnika, koji su se sad odjednom svi našli u Parizu; Junot, Masena,
Murat, Marmont, Leclerc. Cijela Bonaparteova klika.
– Vjerujete li da su te snage spremne boriti se protiv Narodne garde? –
zapita Moreau.
– Oni o tome nemaju pojma – reče Jean-Baptiste. – Ja sam tamo bio samo
radoznali građanin, i dugo sam razgovarao s jednim starim narednikom i
nekim njegovim ljudima. Vojnici vjeruju da će Napoleon dobiti zapovjedništvo
nad Narodnom gardom. To su im rekli njihovi časnici.
Moreau je bio bijesan. – To je najveća laž koju sam čuo.
– Mislim da će Napoleon sutra zatražiti od zastupnika zapovjedništvo nad
Narodnom gardom – reče mirno Jean-Baptiste.
– A mi zahtijevamo da vi sudjelujete s njim u tom zapovjedništvu –
uzviknu Moreau. – Jeste li spremni to učiniti?
Jean-Baptiste klimnu potvrdno glavom. – Predajte taj zahtjev ministru
rata. Ako se Napoleonu povjeri zapovjedništvo nad Narodnom gardom, onda
neka Bernadotte kao ličnost od povjerenja Ministarstva rata sudjeluje s njim u
tom zapovjedništvu.
Cijelu noć nisam mogla spavati. Odozdo je dopirao žamor glasova.
Razlikovala sam Moreauov visoki ljuti glas i Sazarenov bas nalik na orgulje. To
je bilo jučer. Bože, tek jučer...
U toku današnjeg dana neprestano su k nama stizali glasnici, časnici svih
činova, i najzad jedan novak. Novak sav u znoju, skoči s konja i povika: –
Bonaparte je Prvi konzul. Prvi konzul!
– Sjednite čovječe – reče mirno Jean-Baptiste. – Désirée, daj mu čašu vina!
– Ali prije nego što se vojnik toliko pribrao da bi mogao povezano govoriti,
uletje u sobu jedan mladi kapetan. – Generale Bernadotte, upravo je proglašena
vlada konzula. Bonaparte je Prvi konzul. Prvi konzul!
U toku prijepodneva Bonaparte je prvo otišao u Senat i zatražio da ga
slušaju. Senat, koji se sastoji uglavnom od dostojanstvenih stalno dremljivih
pravnika, slušao je s dosadom njegov uzbuđeni govor. Napoleon je nešto
trabunjao o zavjeri protiv vlade i tražio neograničenu punomoć u času
opasnosti. Predsjednik Senata objasnio mu je u uvijenom govoru da se mora
dogovoriti s vladom. U pratnji Josepha, Napoleon se zatim uputio u skupštinu.
Tamo je atmosfera bila sasvim drukčija. Iako je svaki zastupnik dobro znao što
znači Napoleonova pojava, u početku su se uporno držali dnevnog reda. No,
potom je iznenada, predsjednik skupštine, mladi jakobinac Lucien Bonaparte,
dovukao svog brata na govornicu: – General Bonaparte ima izjavu koja je od
odlučujućeg značenja za Republiku.
 – Čujmo... Čujmo... začulo se od strane Bonaparteovih pristalica.
Protivnici su počeli zviždati. Napoleon je počeo govoriti. Svi koji su ga čuli
složno tvrde da je mucao, da je nešto mrmljao o nekom planu protiv Republike
i zavjeri protiv njegovog života, ali onda su ga nadvikali tako da je najzad
zašutio.
Nastao je opći metež. Bonaparteove pristalice progurale su se do tribine;
njihovi protivnici, a oni su pripadali svim strankama, su na to skočili i pošli
prema izlazima, ali su tamo zatekli snage koje su ih zatvarale. Tko je ustvari
zapovjedio snagama da uđu u dvoranu da zaštite zastupnike, još nije
razjašnjeno. U svakom slučaju general Leclerc, Paulettin muž, bio im je na čelu.
Narodna garda, koja inače ima zadatak da štiti zastupnike pridružila se
ovim snagama. Uskoro je u dvorani vrilo kao u vještičjem kotlu! Lucien i
Napoleon stajali su jedan uz drugog na govorničkoj tribini; jedan glas je viknuo:
– Živio Bonaparte! – Pridružilo mu se deset glasova, pa trideset, pa osamdeset.
Galerija, gdje se odjednom među novinarima pojave Murat, Masona i
Marmont počela je urlati. A zastupnici, koje su po nogama gazile grenadirske
čizme i koji su pred sobom odjednom vidjeli samo puške, i sami su očajno
povikali: – Živio Bonaparte, živio, živio!
Dok su se snage povukle u kutove dvorane i na galerije, stigao je upravnik
policije Fouchet s nekolicinom gospode u građanskom odijelu i neprimjetno
pozvao one zastupnike za koje je postojala bojazan da bi mogli remetiti novi
mir i red da pođu za njim.
Skupština, koja sad otpočne beskrajno zasjedanje da bi raspravljala o
novom ustavu, bila je puna praznih mjesta. Predsjednik je čitao prijedlog za
sastav nove vlade kojoj bi na čelu bila tri konzula. General Bonaparte je
jednoglasno bio izabran za Prvog konzula i na njegov zahtjev stavljene su mu
na raspolaganje Tuileries za službenu rezidenciju.
Uvečer nam Fernan donese još vlažna izvanredna izdanja raznih listova.
Poglede nam odmah privuče ogromnim slovima tiskano ime Bonaparte. Bila
sam u kuhinji s Marijom pa joj rekoh: – Sjećaš li se onog nekadašnjeg letka?
Bonaparte je imenovan za zapovjednika grada Pariza. Ti si mi ga donijela na
terasu, kod kuće u Marseilleu...
 Marija je pažljivo punila bocu s razblaženim mlijekom koje sad Oskar
dobiva jer je njegova mama loša mama i nema za njega dovoljno mlijeka. – A
večeras se seli u Tuileries. Možda će čak spavati u istoj sobi u kojoj je nekad
spavao kralj – dodadoh.
– To bi baš ličilo na njega – promrmlja Marija i pruži mi bocu.
Dok sam sjedila u spavaćoj sobi i držala u naručju Oskara promatrajući ga
kako žedno guta i mljacka ustima, uđe Jean-Baptiste i sjedne pokraj mene. Malo
zatim uđe Fernan teškim korakom s ceduljom u ruci: – Gospodine generale.
Ovo je baš sad predala jedna nepoznata gospođa.
Bernadotte baci pogled na papir i pruži mi da pročitam. Drhtavim
rukopisom je pisalo: Upravo je uhićen general Moreau.
– To je sigurno poslala gospođa Moreau po svojoj djevojci – zaključi Jean-
Baptiste. Oskar je zaspao i mi siđemo u salon. Otada neprestano čekamo
policiju, a ja sam počela pisati dnevnik.
Odjednom jedna kola stadoše pred našom kućom. Došli su po njega,
proletje mi kroz glavu. Skočih i potrčah u salon. Jean-Baptiste je stajao
nepomično nasred sobe i pozorno je slušao. Priđoh mu, a on me zagrli. Nikad
u životu nisam mu bila bliža.
Alka na vratima lupnu jednom, dvaput, triput. – Otvorit ću – reče Jean-
Baptiste i pusti me. U istom trenutku začujemo glasove. Prvo muške, a onda
ženski smijeh. Koljena mi počeše klecati. Ja se sruših na najbliži stolac i
odjednom zaplakah. Bila je to Julie. Bože dragi, samo Julie...
Svi su bili tu u salonu, Joseph, Lucien i Julie. Uzdrhtalim rukama stavih
nove svijeće u svijećnjake i soba odjednom bijesnu. Julie je imala na sebi svoju
crvenu večernju haljinu i očigledno je pila previše šampanjca. Male crvene mrlje
pojavile su joj se na obrazima, i toliko se smijala da je jedva mogla govoriti.
Ispostavi se da sve troje dolaze ravno iz Tuileriesa. Tamo su cijele noći
raspravljali, utvrdili pojedine točke novog ustava i sastavili privremenu listu
novih ministara. Najzad je Josephine, koja je prenijela svoje stvari u bivše
kraljevske odaje, izjavila da sve to treba proslaviti. Poslali su državna kola po
Julie, gospođu Letiziju i Napoleonove sestre, a Josephine je zapovjedila da se
jedna dvorana u Tuileriesu svečano osvijetli.
 – Strašno mnogo smo pili, ali na kraju krajeva ovo je veliki dan. Napoleon
će vladati Francuskom, Lucien je postao ministar unutarnjih poslova, a Joseph
treba biti ministar vanjskih poslova, bar je na listi, – brbljala je Julie. – Moraš
nam oprostiti što smo vas probudili, ali kad smo se vozili pokraj vaše kuće, ja
sam rekla da bismo ustvari mogli poželjeti dobro jutro Désirée i Jean-
Baptisteu...
– Niste nas probudili; nismo spavali – rekoh.
–... uz tri konzula će stajati Državni savjet, koji će se sastojati na prvom
mjestu od stručnjaka. I vas će možda izabrati u savjet, Bernadotte – govorio je
Joseph.
– Josephine će iznova namjestiti Tuileries – nastavi Julie. – To potpuno
razumijem, jer sve izgleda tako prašno i tako staromodno. Njena spavaća soba
će imati bijele tapete... – govorila je Julie neprekidno. – On zahtijeva da
Josephine oformi pravi dvor. Treba imati čitačicu i tri družbenice koje će
zapravo biti dvorske dame. U inozemstvu, naime, moraju vidjeti da žena našeg
novog državnog poglavara zna reprezentirati.
– Ja zahtijevam da general Moreau bude pušten – začuh Jean-Baptistov
glas.
– To je zaštitna mjera, i ništa više, uvjeravam vas, da bi se general Moreau
zaštitio od svjetine. Nitko ne može znati što bi Parižani mogli učiniti u novom
neobuzdanom oduševljenju za Napoleona i za novi ustav... – To je bio Lucien.
Sat otkuca šest. – Za Boga, moramo ići. Ona nas čeka vani u kolima. Samo
smo vam htjeli na brzinu kazati dobro jutro – uzviknu Julie.
– Tko čeka vani u kolima? – upitah.
– Naša svekrva. Gospođa Letizia je bila previše umorna da uđe. Obećali
smo joj da ćemo je odvesti kući.
Odjednom osjetih potrebu da vidim gospođu Letiziu poslije ove noći.
Izađoh. Zrak je bio pun magle, i kad sam izašla na ulicu, nekoliko prilika
zamakne u polumrak. Zar su ljudi još uvijek stajali pred našom kućom i čekali?
Otvorih vrata na kolima. – Gospođo Letizia, – doviknuh u mrak. – To sam
ja. Désirée.
 Htjela sam vam čestitati.
Prilika u kolima se pokrenu, ali je bio isuviše gust mrak da bih joj mogla
vidjeti lice.
– Da mi čestitate? Na čemu, dijete moje?
– Na tome što je Napoleon postao naš Prvi konzul, a Lucien ministar
unutarnjih poslova, a Joseph kaže da će...
– Djeca se ne bi trebala toliko petljati u politiku – začu se glas iz mraka.
Ta gospođa Bonaparte zaista nikad neće naučiti pristojno francuski. Ni za dlaku
ne govori bolje nego onog dana kad sam je prvi put vidjela u Marseilleu. Sjećam
se strašnog mirisa u podrumu u kome su živjeli. A sad hoće iznova namjestiti
Tuileries.
– Mislila sam da ćete se veoma radovati, gospođo – završih nespretno.
– Ne. Napoleonu nije mjesto u Tuileriesu. To mu ne priliči – začu se
odlučno iz mračnih kola.
– Pa mi živimo u Republici – primjetih.
– Pozovite Julie i onu dvojicu. Umorna sam. Vidjet ćete, njemu će u
Tuileriesu pasti na pamet loše misli, neke vrlo loše misli!
Najzad se pojaviše Julie, Joseph i Lucien. Julie me zagrli i pritisne svoj vreli
obraz na moj.
– To je tako divno za Josepha – prošaputa ona. – Dođi kod mene na ručak.
Moram razgovarati s tobom.
U tom trenutku iziđe Jean-Baptiste koji je naše goste pratio do kola. Tada
odjednom iskočiše iz mraka oni nepoznati koji su s nama probdjeli cijelu ovu
beskrajnu noć. – Živio Bernadotte! – povika netko. Glas zadrhta i izgubi se. –
Živio Bernadotte, živio Bernadotte! – Bilo je to svega tri četiri glasa, i bilo je
smiješno što se Joseph tako trgnuo od straha.
Svanuo je siv kišni dan. Jedan časnik Narodne garde upravo je predao
sljedeću poruku: Zapovijed Prvog konzula. General Bernadotte ima se javiti u
jedanaest sati u Tuileries. Zaključujem i zatvaram svoj dnevnik. Odnijet ću ga
Julie.
PARIZ, 21. OŽUJKA 1804. GODINE
(Samo se po poglavarstvima drže republikanskog kalendara i pišu: 1. germinala
XII godine)

Ludost je što sam sama noću išla u Tuileries razgovarati s njim. To uvidjeh
već na početku. Ipak sam se popela u kola gospođe Letizie i pokušala smisliti
što ću mu reći. Negdje otkuca jedanaest. Proći ću kroz duge puste hodnike
Tuileriesa, upast ću u njegovu radnu sobu, stat ću pred njegov pisaći stol i
izjaviti ću mu da...
Kola su išla duž Seine. Tijekom godina upoznala sam sve mostove Pariza,
ali kad god prolazim pokraj jednog izvjesnog mosta, srce mi zastane u grudima.
Odjednom rekoh kočijašu da stane. Izađem i približim se mom mostu. Bila je
to jedna od prvih proljetnih noći. O pravom proljeću se zapravo još nije moglo
govoriti, ali je zrak bio blag i pun slatkih mirisa.
Cijeli dan je padala kiša, ali su se sad teški oblaci raspršili i vidjele su se
zvijezde. On ne može zapovjediti da ga streljaju. Po valovitoj vodi Seine
poigravali su se odsjaji zvijezda zajedno sa svjetiljkama Pariza. Ne može
zapovjediti da ga strijeljaju.
Ne može? On sve može. Počeh polako šetati po mostu.
Bez predaha sam proživjela sve ove godine. Plesala sam na svadbama,
izvodila pred Napoleonom u Tuileriesu dvorski naklon, slavila pobjedu kod
Marenga kod Julie, i pritom popila toliko šampanjca da mi je sljedećeg dana
Marija morala držati glavu nad lavorom. Kupila sam žutu svilenu večernju
haljinu, i jednu srebrnasto sivu ukrašenu ružičastim perlama, i tri bijele sa
zelenim baršunastim vrpcama. To su bili manji događaji.
Veliki: Oskarov prvi zub, Oskarovo prvo mama i Oskar koji se prvi put
držeći me za ruku, na svojim nesigurnim debelim nogama, odgegao od
glasovira do komode.
Sad sam odjednom počela razmišljati o svim tim proteklim godinama.
Sjećala sam ih se i pokušavala očajnički što duže odgađati trenutak kad ću upasti
k Prvom konzulu. Julie mi je tek prije nekoliko dana vratila dnevnik.
 – Spremala sam komodu, znaš ono čudo od mahagonija koje si donijela
iz Marseillea. – reče ona. – Sad je u dječjoj sobi; djeca imaju toliko stvari da im
je zaista potrebna. I tako sam našla tvoju knjigu. Više je ne moram čuvati, zar
ne?
– Ne, više ne moraš – rekoh. – Ili, možda, još ne.
– Imat ćeš puno stvari naknadno unijeti – nasmije se Julie. – Ne vjerujem
da si čak i spomenula da imam dvije kćeri.
– Nisam, dala sam ti dnevnik one noći poslije državnog udara, ali sad ću
zapisati da si redovito odlazila na liječenje u Plombijer i da si sa sobom vodila
tamo Josepha, i da se prije nešto više od dvije i pol godine rodila Zenaida
Charlotte Julie, a trinaest mjeseci kasnije Charlotte Napoleon, i da još uvijek
čitaš bezbrojne romane, i da si bila toliko oduševljena jednom pričom iz harema
da si zato svoju gospođicu kćer broj jedan krstila Zenaida.
– Nadam se da će mi to oprostiti – reče Julie pokajnički.
Uzeh dnevnik od nje. Moram prvo napisati da je mama umrla, pomislih.
Bilo je to prošlog ljeta. Sjedila sam sa Julie u vrtu kad nam odjednom priđe
Joseph s Etienneovim pismom u ruci. Mama je umrla u Genovi poslije jednog
srčanog napada.
– Sad srno potpuno same – reče Julie. – Pa imaš mene – utješi je Joseph.
On nas nije razumio. Julie pripada njemu a ja Jean-Baptistu, ali poslije tatine
smrti imale smo još samo mamu koja se sjećala kako je sve bilo dok smo bile
djeca.
Toga dana uvečer Jean-Baptiste mi reče: – Ti znaš da smo svi podložni
zakonima prirode. Ti prirodni zakoni i zahtijevaju da nadživimo svoje roditelje.
Suprotno bi bilo neprirodno. Moramo se potčiniti zakonima Prirode. – To je
bio njegov pokušaj da me utješi.
Svakoj ženi koja prolazi kroz porođajne muke priča se da ona dijeli
sudbinu svih majki. Ali ja mislim da to nije velika utjeha.
Iz moga mosta kola gospođe Letizie izgledala su kao netko crno čudovište
koje me prijeteći vreba. Na Napoleonovom stolu leži jedna smrtna presuda, a
ja ću mu reći... Da što ću mu reći? Čovjek s njim više ne može razgovarati kao
s ostalim ljudima, čovjek ne smije čak ni sjesti ako mu on to ne ponudi. Ujutro
poslije one beskrajne noći kad smo čekali da uhapse Jean-Baptista, došlo je do
razgovora između njega i Napoleona.
– Izabrani ste u Državni savjet, Bernadotte. Vi ćete predstavljati
Ministarstvo rata u mom Državnom savjetu – reče mu Prvi konzul.
– Zar vi mislite da sam promijenio svoje mišljenje tijekom jedne noći? –
upita Jean-Baptiste.
– Ne. Ali tijekom te jedne noći ja sam postao odgovoran za Republiku, i
ne mogu dopustiti da izgubim jednog od najboljih ljudi. Hoćete li prihvatiti,
Bernadotte?
Jean-Baptiste mi je pričao da je tada nastala duga stanka. Stanka u kojoj je
prvi put bolje pogledao visoku sobu u Tuileriesu, s ogromnim pisaćim stolom
koji je stajao na pozlaćenim lavljim glavama. Stanka u kojoj je zatim pogledao
kroz prozor i dolje vidio vojnike Narodne garde s njenim plavo-bijelo-crvenim
kokardama. Stanka u kojoj je u sebi rekao da su članovi Direktorija prije ostavke
priznali vladu Konzula, da se je Republika predala tom čovjeku da bi izbjegla
građanski rat.
– Imate pravo, Republici je potreban svaki njen čovjek, konzule
Bonaparte, i zbog toga prihvaćam.
Sljedećeg jutra bili su oslobođeni Moreau i svi ostali koji su bili uhapšeni.
Moreau je što više dobio i zapovjedništvo. Napoleon je pripremao nov talijanski
pohod, a Jean-Baptistea je imenovao za vrhovnog zapovjednika naše Zapadne
vojske. Jean-Baptiste je utvrdio obalu Kanala protiv engleskih napada i
zapovijedao je svim garnizonima od Bretagne do Gironde. Veliki dio vremena
provodio je u svom glavnom štabu u Renu i nije bio kod kuće kad je Oskar imao
veliki kašalj.
Napoleon je dobio bitku kod Marenga i Pariz je bio pijan od oduševljenja.
Danas su naše snage razasute po cijeloj Evropi zbog toga što je Napoleon pri
sklapanju mira zahtijevao da se mnogi krajevi ustupe Francuskoj i sad ih je
Republika okupirala.
Kako se mnogo svjetiljki poigrava po Seini, mnogo više nego onda. Onda
sam pomislila da ne postoji ništa veličanstvenije i uzbudljivije od Pariza. Ali
Jean-Baptiste kaže da naš današnji Pariz sto puta više sliči gradu iz bajke nego
onom nekadašnjem i da ja jednostavno ne mogu osjetiti razliku. Napoleon je
odobrio izbjeglim plemićima da se vrate. U palači u predgrađu Saint-Germaina
ponovo se kuju spletke, vraćaju se zaplijenjeni vrtovi, a sluge s bakljama trče
kraj kočija Noaillesa, Radzivilla, de Montesqiea i Montmoransija. S ljupkošću i
dostojanstvom ove bivše veličine Versaillesa kreću se kroz dvorane Tuileriesa i
klanjaju se poglavaru Republike, priklanjaju glave nad ruku bivše udovice de
Beauharnais, koja nikad nije bježala iz zemlje i nikad nije gladovala već je
umjesto toga puštala da joj gospodin Barras plaća račune, dok je sama plesala s
bivšim slugom Tallienom na balu Obitelji žrtava giljotine.
Inozemni dvorovi opet šalju u Pariz svoje najotmjenije diplomate.
Ponekad mi se u glavi pobrkaju naslovi svih tih prinčeva, grofova, i barona koji
su mi predstavljeni i koje trebam pamtiti. Bojim ga se, on nema srca, čula sam
opet jasno njen glas ove rane proljetne noći na mostu. Kristina. Kristina,
seljanka iz Saint Maixenta, žena Luciena Bonaparte. Stotine, tisuće svjedoka
vidjelo je kako je Lucien onda povukao svog brata na govorničku tribinu i
usplamtjelih očiju prvi povikao: Živio Bonaparte... A već nekoliko tjedana
kasnije zidovi Tuileriesa su se tresli od njihove strašne svađe. Ministar
unutarnjih poslova Lucien Bonaparte i prvi konzul Napoleon Bonaparte, prvo
su se svađali zbog cenzure tiska koju je Napoleon uveo, onda zbog protjerivanja
pisaca, a u međuvremenu zbog Kristine, gostioničareve kćeri, kojoj je bilo
zabranjeno da uđe u Tuileries. Lucien nije dugo ostao ministar unutarnjih
poslova, a Kristina je još samo kratko vrijeme bila uzrok obiteljske nesloge.
Punačka seljančica s obrazima kao jabuka i rupicama, dobila je tuberkulozu
poslije jedne vlažne zime. Jedno popodne sjedila sam s njom pa smo razgovarale
o proljeću koje je bilo na pragu i gledale modne žurnale. Kristina je željela jednu
haljinu sa zlatnim vezom.
– U toj haljini ćete se odvesti u Tuileries i bit ćete predstavljeni Prvom
konzulu i bit ćete tako lijepi da će on zavidjeti Lucienu.
Kristinine rupice u obrazima nestadoše. – Bojim ga se – reče ona. – On
nema srca.
 Najzad je gospođa Letizia postigla da Kristinu prime u Tuileriesu.
Napoleon, tjedan dana kasnije kao usput reče svom bratu: – I ne zaboravi da
sutra uvečer dovedeš svoju ženu u kazalište i da mi je predstaviš.
Lucien jednostavno odgovori. – Bojim se da će moja žena biti prisiljena
odbiti taj visoki poziv.
Napoleonove usne se stisnuše. – To nije poziv, Luciene, već zapovijed
Prvog konzula. Lucien odmahnu glavom. – Moja žena ne može ni se povinovati
zapovijedi Prvog konzula. Moja žena umire.
Najskuplji vijenac na Kristininom pogrebu nosio je natpis: Mojoj
ljubljenoj snahi Kristini. N. Bonaparte.
Udovica Guberton ima riđu kosu, krupne grudi i rupice koje podsjećaju
pomalo na Kristinine. Bila je udana za nekog nepoznatog malog bankarskog
činovnika. Napoleon je zahtijevao da se Lucien oženi kćeri jednog plemića koji
se vratio u domovinu. Ali se Lucien Bonaparte pojavio u kancelariji matičara s
udovicom Guberton, na što je Napoleon potpisao zapovijed o protjerivanju
francuskog građanina Luciena Bonaparte, bivšeg člana Narodne skupštine,
bivšeg ministra unutarnjih poslova Francuske Republike. Lucien nam je došao
u oproštajni posjet prije nego što je otišao u Italiju.
– Onda u brumiereu – reče on – želio sam učiniti ono što je najbolje za
Republiku. Vi to znate, zar ne, Bernadotte?
– Znam – odgovori Bernadotte – ali ste bili u velikoj zabludi, tada u
brumieru.
Prije nešto više od dvije godine Hortenzija je tako glasno plakala da su
stražari u dvorištu Tuileriesa uplašeno pogledavali na njene prozore. Tada je
Napoleon zaručio svoju pastorku sa svojim bratom Louisem, debelim
mladićem s ravnim stopalima, koga ni najmanje nije zanimala bezbojna
Hortenzija. Više su mu se sviđale glumice u Comedie Francaise, ali Napoleon
se bojao još jednog neprikladnog braka u porodici. Zato se tada Hortenzija
zaključala i vrištala. Nije htjela ni majku pustiti unutra. Najzad su poslali po
Julie. Julie je lupala šakama o vrata dok joj djevojka ni je otvorila.
– Mogu li vam nešto pomoći? – upitala je Julie. Hortenzija je odmahnula
glavom. – Vi volite nekog drugog, zar ne? – opet je upitala Julie. Hortenzija je
prestala jecati, a njena mršava prilika se ukočila kao da se brani. – Vi nekog
drugog volite – ponovila je Julie. Hortenzija je klimnula glavom. – Razgovarat
ću s vašim očuhom – rekla je Julie. Hortenzija je bespomoćno gledala pred sebe.
Julie je nastavila: – Je li taj drugi čovjek iz kruga oko Prvog konzula? Bi li vaš
očuh mislio da Vam odgovara? – Hortenzija se nije micala. Suze su joj tekle iz
širom otvorenih očiju. – Ili... Ili je taj drugi čovjek već oženjen? – Hortenzijine
usne su se otvorile. Pokušala se osmjehnuti, a onda je prasnula u smijeh. Smijala
se i smijala, kreštavo i neprekidno, kao da je poludjela.
Julie je uhvatila za ramena. – Prestanite! Priberite se! Ako se ne priberete,
pozvat ću liječnika... – Ali Hortenzija se nije prestajala smijati. Onda se moja
strpljiva Julie razbjesnila. Ne razmišljajući opalila je Hortenziji pljusku.
Hortenzija je zanijemila. Širom otvorena usta su joj se zatvorila i ona je
nekoliko puta duboko uzdahnula. Onda se umirila: – Ja volim... njega – reče
tiho.
Julie nije pomišljala na tu mogućnost. – Zna li on to? – upitala je.
Hortenzija je klimnula potvrdno glavom. – Ima malo stvari koje on ne zna. A
što ne zna, to dozna od ministra policije, gospodina Foucheta, – rekla je s
gorčinom.
– Udajte se za Louisa, to je najbolje. On i tako najviše voli Louisa...
Vjenčanje je bila proslavljeno nekoliko tjedana kasnije.
Paulettu su navodili Hortenziji kao primjer. Kako se bunila protiv svog
braka. Kako ju je Napoleon ustvari morao natjerati da se uda za generala
Leclerca, i kako je plakala kad joj je Napoleon zapovjedio da prati Leclerca u
San Domingo. Sva u suzama ukrcala se najzad s njim na brod. Leclerc je umro
u San Domingu od žute groznice, a Paulette je bila tako očajna da je odrezala
svoju kosu žutu kao med i položila je u njegov kovčeg. To je Prvi konzul obično
navodio kao najsigurniji dokaz Paulettine odanosti neprežaljenom pokojniku.
Jednom sam mu odvratila: – Naprotiv, to dokazuje da ga nikad nije voljela, i da
mu je zbog toga najzad željela ukazati malo ljubavi.
Paulettina kosa je u kovrčama izrasla opet do ramena i Napoleon je
zahtijevao da ona te kovrče podigne najskupocjenijim češljevima na svijetu
ukrašenim biserom. Ti češljevi su dio porodičnog nakita kneževa Borgeheseu.
Borgehese su najstarija talijanska plemićka obitelj, koja je u rodu sa svim
kraljevskim kućama u Europi. Napoleon je svoju omiljenu sestru Paulettu
takoreći nametnuo grofu Camilleu Borgehese i njegovim klecavim koljenima i
drhtavim rukama. Njena Svjetlost grofica Paulette Borgehese. Bože, ona
Paulette u pokrpanim svilenim haljinama, koja je skupljala muškarce po ulici.
Da, svi su se jako promijenili... I posljednji put pogledah svjetiljke koje su
se poigravale na valovima. Zašto baš ja, zašto oni misle da jedino ja, možda,
mogu to postići?
Vratili se u kola. – U Tuileries.
S užasom sam u glavi pretresla svoj zadatak. Taj Bourbon, vojvoda od
Enghiena, koji je navodno bio u službi Engleske, i koji stalno prijeti da će
uspostaviti vlast Bourbona, bio je uhićen. Ali nije bio uhićen na francuskom tlu.
Vojvoda se nije nalazio u Francuskoj već u jednom malom mjestu u Njemačkoj,
koje se zove Etenheim. Prije četiri dana Napoleon je zapovjedio neočekivani
napad na taj mali grad. Tri stotine draguna je prešlo Rajnu, ugrabilo vojvodu iz
Etenheima i odvuklo ga u Francusku. Sad čeka u tvrđavi u Vensanu da mu se
odluči o sudbini. Danas ga je ratni sud osudio na smrt zbog veleizdaje i pokušaja
ubojstva Prvog konzula. Smrtna presuda predana je Prvom konzulu. Napoleon
će je potvrditi ili pomilovati krivca.
Stare plemićke obitelji koje sad stalno posjećuju Josephinu, preklinjale su
je naravno da moli Napoleona za milost. Svi plemići su bili tog dana u
Tuileriesu dok su strani diplomati opsjedali Talleyranda. Napoleon nikog nije
primio.
Josephine je za vrijeme ručka tražila mogućnost da nešto kaže. – Molim
te, ne smetaj mi – prekinuo ju je Napoleon. Pred kraj večere se prijavio Joseph.
Napoleon je preko tajnika upitao o čemu se radi. Joseph je objasnio tajniku: –
O jednoj pravnoj stvari. – Tajniku je rečeno da obavijesti Josepha da Prvi
konzul ne želi da ga se uznemirava.
Za vrijeme večere Jean-Baptiste je bio neobično šutljiv. Odjednom udari
šakom po stolu. – Shvaćaš li ti što je učinio Bonaparte? Pomoću tri stotine
draguna uhvatio je političkog protivnika u stranoj zemlji. Doveo ga u
Francusku i izveo ga pred ratni sud. To je pljuska za svakog čovjeka koji ima
imalo osjećaja za pravdu.
– A što će se dogoditi sa zatvorenikom? Slušaj, pa ne može zapovjediti da
ga strijeljaju – rekoh zaprepašteno.
Jean-Baptiste sliježe ramenima. – A zakleo se Republici. Zakleo se da će
braniti Prava čovjeka – promrmlja on.
Više nismo spominjali vojvodu, ali ja sam i dalje jednostavno morala
misliti na smrtnu presudu koja je sad ležala na Napoleonovu stolu i čekala jedan
njegov potez perom.
– Julie mi je rekla da je Jerome Bonaparte pristao na razvod od one
Amerikanke – rekoh najzad da bih prekinula tešku tišinu.
Jerome, ono nekadašnje strašno derište, sad je bio pomorski časnik i
najednom svom putovanju zamalo je pao Englezima u ruke. Da bi im izmakao,
iskrcao se u jednoj američkoj luci. Tamo se oženio gospođicom Elisabetom
Paterson, mladom djevojkom iz Baltimorea. Napoleon je, naravno, bjesnio. Sad
je Jerome bio na putu kući i spreman učiniti po volji svom poštovanom bratu i
razvesti se od bivše gospođice Paterson. – Ali ona je veoma bogata – bio je jedini
pismeni protest Napoleonu.
– Obiteljske stvari Prvog konzula me zaista ne zanimaju – primijeti Jean-
Baptiste. U tom trenutku začusmo kako kola staju pred našom kućom.
– Prošlo je deset. – rekoh. – Prekasno je za posjete.
Fernan uđe i prijavi: – Gospođa Letizia Bonaparte.
Bila sam zaprepaštena. Napoleonova majka nije imala običaj dolaziti u
nenajavljene posjete, a sad je odmah iza Fernana upala u sobu. – Dobra večer,
generale Bernadotte! Dobra večer, gospođo!
Posljednjih godina gospođa Letizia nije postala starija već mlađa. Njeno
lice, koje je ranije bilo izduženo i puno briga, sad je punije, a bore oko usta kao
da su izglačane. U njenoj crnoj kosi ipak ima nekoliko sijedih pramenova. Još
uvijek joj je na seljački način kosa začešljana i upletena na potiljku u veliku
punđu. Nekoliko pariških kovrča pada joj na čelo i ne stoji joj dobro.
Uveli smo je u salon. Ona sjedne i polagano počne skidati svjetlosive
rukavice. I protiv volje sam gledala njene ruke s velikim prstenom s kamejom
koji joj je Napoleon donio iz Italije. Sjetih se onih crvenih ispucanih ruku koje
su u davnim danima stalno prale rublje.
– Generale Bernadotte, mislite li da je moguće da moj sin zapovjedi da
streljaju tog vojvodu od Enghiena – upita ona odmah.
– Nije ga na smrt osudio Prvi konzul već ratni sud – odgovori oprezno
Jean-Baptiste.
– Ratni sud radi po željama mog sina. Mislite li da će moj sin dopustiti da
se presuda izvrši?
– Ne samo da je moguće, već vrlo vjerojatno. Ne znam zašto bi inače
zapovjedio da se uhvati vojvoda koji čak nije ni bio na francuskom teritoriju i
da se izvede pred ratni sud.
– Hvala vam, generale Bernadotte. – Gospođa Letizia je promatrala svoj
prsten s kamejom.
– Znate li razloge koji su naveli mog sina da to učini?
– Ne, gospođo.
– Možete li zamisliti?
– Više bih volio da to ne kažem, gospođo.
Ona ponovo ušuti. Sjedila je na kauču, nagnuta naprijed, malo
rastavljenih nogu, kao seljanka koja je veoma umorna i koja smije predahnuti
samo trenutak.
– Generale Bernadotte, znate li što bi značilo izvršenje te smrtne presude?
Jean-Baptiste ne odgovori. On provuče prste kroz kosu. Vidjela sam kako
mu je taj razgovor bio mučan.
Gospođa Letizia podiže glavu. Oči su joj bile širom otvorene. – Ubojstvo!
Nisko, prosto ubojstvo! Eto što bi značilo.
– Ne smijete se uzbuđivati, gospođo... – počne Jean-Baptiste u neprilici,
ali ona podiže obje ruke i presječe ga.
– Da se ne uzbuđujem, kažete. Moj sin će izvršiti ubojstvo, i ja... ja, njegova
majka, ne trebam se uzbuđivati?
 Priđoh i sjedoh kraj nje na kauč i uzeh je za ruku. Prsti su joj drhtali. –
Napoleon možda ima neke političke razloge – prošaputah.
– Šuti, Eugenie – otrese se ona na mene. Onda opet pogleda Jean-Baptista
ravno u oči. – Za ubojstvo nema isprike, generale. Politički razlozi su...
– Gospođo – reče Jean-Baptiste mirno – vi ste sina prije mnogo godina
poslali u vojnu akademiju gdje se školovao za časnika. Moguće je, gospođo, da
vaš sin drukčije procjenjuje ljudski život nego vi.
Ona očajnički mahnu glavom. – Ovdje nije u pitanju život čovjeka u borbi,
generale. Ovdje je u pitanju čovjek koga su silom dovukli u Francusku da ga
strijeljaju. Zbog toga metka Francuska će izgubiti poštovanje ostalih zemalja. Ja
neću da Napoleon postane ubojica. Ja to neću dopustiti, razumijete li me?
– Treba razgovarati s njim, gospođo – predloži Jean-Baptiste.
– Ne, ne, signore – glas joj je zadrhtao, a usta su joj se uzbuđeno micala. –
To ne bi koristilo. Napoleon bi rekao: Mama, ti ne razumiješ, idi spavati, trebam
li ti povisiti mjesečno izdržavanje? Ona mora ići, signore, ona, Eugenie.
Srce mi zastane u grudima. Očajnički počeh odmahivati glavom.
– Signor generale, vi to ne znate, ali onda kad je moj Napoleon bio uhićen
i kad smo se bojali da će biti strijeljan, onda je ona, mala djevojčica, Eugenie,
pojurila vlastima i pomogla mu. Sada mora ići k njemu, podsjetiti i zamoliti ga...
– Ne vjerujem da bi to dirnulo Prvog konzula – reče Jean-Baptiste.
– Eugenie – oprostite, signora Bernadotte, gospođo, pa vi sigurno ne želite
da vaša zemlja u očima cijelog svijeta bude Republika u kojoj se oprašta
ubojstvo. Nećete, zar ne? Ljudi su mi pričali, oh, toliko ljudi mi je danas došlo
s pričama o vojvodi. Pričali su mi da ima staru majku i mladu zaručnicu...
gospođo, imajte sažaljenja prema meni, pomozite mi, ja neću da Napoleon...
Jean-Baptiste je ustao i besciljno šetao po sobi.
Gospođa Letizia nije popuštala. – Generale, kad bi vaš sin, vaš mali Oskar,
trebao potpisati smrtnu kaznu...
– Désirée, spremi se i odvezi se u Tuileries. – Jean-Baptiste je govorio vrlo
tiho, ali i vrlo odlučno.
Ustadoh. – I ti ćeš sa mnom, zar ne, Jean-Baptiste. Pratit ćeš me?
 – Ti dobro znaš, djevojčice, da bi to lišilo vojvodu posljednje mogućnosti
– osmjehnu se gorko Jean-Baptiste. Uzme me za ramena i privuče me sebi. – Ti
moraš s njim sama govoriti. Bojim se da nećeš imati uspjeha, ali moraš pokušati,
draga. – Glas mu je bio pun sažaljenja.
Još uvijek sam se opirala. – Ne bi izgledalo lijepo da sama idem noću u
Tuileries – nastavili. – Tolike dame tamo dolaze noću same... – bilo mi je
svejedno čuje li me gospođa Letizia ili ne, – da same, Prvom konzulu.
– Stavi šešir, uzmi šal i idi – reče Jean-Baptiste.
– Uzmite moju kočiju, gospođo! I ako se ne ljutite, čekat ću ovdje dok se
ne vratite – reče gospođa Letizia. Ja mehanički klimnuh glavom. – Neću vam
smetati, generale. Sjedit ću ovdje kraj prozora i čekat ću. – Nato otrčah u svoju
sobu i uzdrhtalim rukama zavezali vrpce mog novog šešira sa svjetloružičastom
ružom.
Otkako je prije četiri godine na Badnju večer eksplodirala paklena
naprava tik iza Napoleonovih kola, ne prođe ni mjesec dana a da šef policije
Fouchet ne spriječi neki namjeravam atentat na Prvog konzula. Nitko ne može
ući u Tuileries a da ga na svakih deset koraka netko ne zaustavi i zapita što ili
koga traži. Ipak je sve prošlo jednostavnije nego što sam očekivala. Svaki put
kad bi me zaustavili, rekla bih: – Želim vidjeti Prvog konzula! – i na to bi me
odmah propustili. Nitko me nije upitao kako se zovem, niti kakva je svrha mog
posjeta. Gardisti bi se samo krišom osmjehnuli, radoznalo bi me pogledali u lice
i u mislima bi me svlačili. Cijeli taj put bio mi je strašno neugodan.
Najzad stigoh do vrata kojima se navodno ulazilo u predsoblje kancelarije
Prvog konzula. Nikad prije nisam tu bila budući da su se rijetke obiteljske
svečanosti na koje sam bila pozivana održavale u Josephininim odajama.
Dvojica gardista na straži me ništa ne upitaše. Zato otvorih vrata i uđoh. Jedan
mladi čovjek u građanskom odijelu sjedio je za pisaćim stolom i pisao.
Nakašljah se dvaput prije nego što me je čuo. Kad me je čuo, on skoči kao
oparen. – Što želite, gospođice?
– Želim razgovarati s Prvim konzulom.
– Pogriješili ste, gospođice. Nalazite se u kancelarijama Prvog konzula.
 Nisam shvatila što taj mladić hoće.
– Pa zar je Prvi konzul već otišao spavati? – upitah.
– Prvi konzul je još u kancelariji.
– Onda me uvedite k njemu.
– Gospođice... – Bilo je zaista smiješno. Mladić, koji je dotada krajnje
zbunjen promatrao vrhove mojih cipela, pocrveni i prvi put me pogleda u lice.
– Gospođice, sobar Constant vam je sigurno rekao da će čekati na zadnjem
ulazu. Ovo su... pa ovo su kancelarije.
– Ali ja želim razgovarati s Prvim konzulom. Uđite unutra i pitajte Prvog
konzula mogu li ga na trenutak uznemiriti. Veoma je, veoma važno.
– Ali gospođice – reče mladić molećivo.
– I ne zovite me gospođicom, već gospođom. Ja sam supruga Jean-
Baptista Bernadottea.
– Gospođo, oh, gospođo... oh, oprostite. – Mladić je gledao u mene kao da
sam duh njegove pokojne bake. – Bila je to greška – reče on.
– To se može dogoditi. Ali sad me najzad prijavite?
Mladić se izgubi i odmah se vrati.
– Smijem li zamoliti gospođu da pođe sa mnom. Prvi konzul ima sastanak.
Prvi konzul moli gospođu da se strpi samo jednu minutu. Samo minutu, kazao
je Prvi konzul.
On me odvede u mali salon sa stolcima prevučenim tamnocrvenim
brokatom koje su bile strogo poredane oko stola s mramornom pločom. To je
bio očito salon za čekanje. Ali ja nisam dugo čekala. Jedna vrata se otvoriše,
pomoliše se troja, četvora pognuta leđa koja su se duboko klanjala nekome koga
nisam mogla vidjeti, i poželjela mu ugodan odmor, ugodan odmor. Vrata se
zatvoriše za njima. Gospoda od kojih je svaki držao gomilu dokumenata pod
rukom, prođoše kroz predsoblje a tajnik pohita pokraj njih i nestane u
kancelariji Prvog konzula. Ali još prije nego je stigao za sobom zatvoriti vrata,
on brže-bolje ponovo izviri i svečano objavi:
– Gospođo Jean-Baptiste Bernadotte, Prvi konzul moli da uđete.
 – Ovo je najljepše iznenađenje koje sam posljednjih godina doživio – reče
Napoleon dok sam ulazila. Čekao me je odmah iza vrata. On uzme obje moje
ruke i prinese ih ustima, i zaista ih poljubi. Osjetih njegove hladne, vlažne usne
prvo na desnoj a zatim na lijevoj ruci. Brzo povukoh ruke ne znajući što da
kažem.
– Sjednite, draga moja! Sjednite, i recite mi kako ste. Izgledate mlađi. Iz
godine u godinu izgledate sve mlađi.
– Ne izgledam – rekoh. – Vrijeme tako brzo prolazi. Sljedeće godine ćemo
već morati potražiti učitelja za Oskara.
Natjerao me je da sjednem na fotelju kraj njegovog pisaćeg stola, ali on
sam ne sjedne za pisaći stol, već je nemirno šetao po sobi, tako da sam morala
kriviti vrat da mi se ne bi izgubio iz vidokruga. Bila je to stvarno velika soba s
mnogo malih stolova, koji su bili pretrpani knjigama i spisima. Na velikom
pisaćem stolu, međutim, sve je bilo poredano u dvije uredne gomile. Obje te
gomile ležale su na drvenim pregradama koje su izgledale kao uske duge ladice.
Između tih ladica, ispred fotelje kod pisaćeg stola, bijelio se jedan jedini list
papira s kao krv crvenim štambiljem. U kaminu je pucketala jaka vatra. Gušila
sam se od vrućine.
– Ovo morate vidjeti. Ovo su prvi primjerci, ravno iz tiskare, gledajte! –
On mi gurne pod nos nekoliko listova otisnutih gustim, sitnim slogom.
Ugledah oznake paragrafa. – Građanski zakonik je dovršen. Code civil
Francuske Republike. Zakoni za koje smo se borili za vrijeme revolucije sad su
razrađeni i otisnuti, i na snazi, zauvijek na snazi. Dao sam Francuskoj novi Code
Civil!
Godinu za godinom Napoleon je sjedio iza zatvorenih vrata s našim
najboljim pravnicima i sastavljao novi francuski građanski zakonik. Sad je bio
otisnut i stupao je na snagu.
– Najhumaniji zakoni na svijetu! – reče on. – Čitajte! Ovo ovdje, to se
odnosi na djecu. Najstariji sin više nema veća prava nego njegova braća i sestre.
Pa ovdje. Roditelji su dužni izdržavati svoju djecu. A vidite ovo... – On donese
još listova s drugog stolića i počne ih prelistavati: – Novi zakon o braku.
Omogućava ne samo rastavu već i razvod. A ovdje... – On podiže drugi list: –
Ovo se tiče plemstva. Nasljedne titule se ukidaju.
– Narod građanski zakonik već sad naziva Code Napoleon. – primijetili.
Željela sam ga održati u dobrom raspoloženju. Osim toga, bila je to istina. On
jednim zamahom baci listove na ploču iznad kamina. – Oprostite, gospođo, ja
vam dosađujem – reče on i stane mi iza leđa. – Skinite šešir, gospođo.
Ja odmahnuh glavom. – Ne, ne. Ostat ću samo nekoliko minuta, samo
sam htjela...
– Ali on vam ne stoji dobro, gospođo. Doista vam ne stoji dobro. Smijem
li ga skinuti?
– Ne. A osim toga to je nov šešir, i Jean-Baptiste kaže da mi odlično stoji.
On odmah uzmače. – Naravno, ako to kaže general Bernadotte... – On
ponovo poče šetati gore – dolje iza mojih leđa. Eto, sad sam ga naljutila,
pomislih sva očajna i brzo odvezah vrpce na šeširu.
– Smijem li zapitati čemu dugujem vaš kasni posjet, gospođo? – Glas mu
je bio veoma oštar.
– Skinula sam šešir – rekoh. Začujem da je stao. A onda mi opet priđe i
ponovo stane iza mene. Osjetih kako mu ruka lagano dodiruje moju kosu.
– Eugenie – promrmlja on – mala Eugenie...
Brzo sagnuh glavu kako bih izbjegla njegov dodir. Glas mu je bio kao one
kišne noći kad smo se zaručili.
– Htjela sam vas nešto zamoliti – rekoh i začujem svoj glas kako drhti.
On prijeđe preko sobe i nasloni se nasuprot mene na kamin. Vatra je
bacala crvene odsjaje na njegove sjajne čizme.
– Naravno – reče on.
– Zašto naravno? – ote mi se i protiv volje.
– Nisam očekivao da ćete me posjetiti ako nemate nešto moliti – reče on.
I dok se sagnuo da stavi još jednu debelu cjepanicu na vatru, nastavi: –
Uostalom, skoro svi ljudi koji dolaze k meni imaju nešto zamoliti. Čovjek koji
zauzima položaj kao ja navikao je na to. Dakle, što mogu učiniti za vas gospođo
Jean-Baptiste Bernadotte?
 Nisam mogla podnijeti njegovu podrugljivu nadmoć. Izuzev što je sad
imao kratku kosu i besprijekorno skrojenu odoru, izgledao je skoro isto kao
onda u našem vrtu u Marseilleu.
– Jeste li zamišljali da ću vas posjetiti usred noći bez nekog ozbiljnog
povoda – frknuh na njega.
Moj bijes ga je izgleda zabavljao. Veselo se njihao s vrhova prstiju na pete
i s peta na vrhove prstiju. – Ne, to nisam očekivao, gospođo Bernadotte. Možda
sam se potajno nadao.... Pa čovjek se smije nadati, zar ne, gospođo?
Ovako ne ide, pomislih očajnički, ne mogu ga čak ni natjerati da me shvati
ozbiljno. Moji prsti počeše čupkati svilenu ružu na mom novom šeširu.
– Upropastit ćete svoj novi šešir, gospođo – začujem kako mi govori ali ne
podigoh pogled. Progutah zrak, pa još jednom, i usprkos tome osjetih kako mi
jedna suza prolazi između trepavica i klizi niz obraz. Pokušah je zaustaviti
jezikom.
– Što mogu učiniti za tebe, Eugenie?
Sad je opet bio on. Napoleon iz starih dana. Nježan, iskren.
– Kažete da mnogi ljudi dolaze da vas nešto mole. Imate li običaj
ispunjavati im želje?
– Ako mogu odgovarati za njih, naravno.
– Odgovarate, pred kim? Pa vi... vi sami ste najmoćniji čovjek u
Francuskoj, zar ne?
– Pred samim sobom, Eugenie. Dakle, kaži mi što želiš?
– Molim vas da ga pomilujete.
Tišina. Vatra je pucketala.
– Misliš na vojvodu od Enghiena.
Kimnuh glavom.
Svakim atomom svog bića čekala sam odgovor. On me pusti da čekam.
Čupala sam jednu po jednu laticu sa svilene ruže na mom šeširu.
– Tko te je poslao k meni s tom molbom, Eugenie?
– To nije važno. Mnogi ljudi vam upućuju tu molbu, i ja sam jedna od
njih.
– Želim znati tko te je poslao – reče on oštro.
I dalje sam cupkala ružu.
– Pitam tko te je poslao? Bernadotte?
Odmahnuh glavom.
– Gospođo, naviknut sam da mi se odgovara na pitanja.
Podigoh oči. Stajao je preda mnom nagnute glave i iskrivljenih usta u
čijim su uglovima stajali mjehurići pjene.
– Ne morate vikati na mene, ja se ne bojim – rekoh. I zaista ga se više
nisam bojala.
– Sjećam se da volite igrati ulogu hrabre mlade gospođe. Sjećam se one
scene u salonu gospođe Tallien... – procijedi on kroz zube.
– Uopće nisam hrabra – rekoh. – Ustvari sam čak i kukavica. Ali ako je
nešto veliko u pitanju, mogu se pribrati.
– I onog dana, u salonu gospođe Tallien, bilo je nešto veliko za vas u
pitanju, zar ne?
– Najveće – rekoh jednostavno očekujući sljedeću podrugljivu primjedbu.
Ali ona ne dođe. Onda podigoh glavu i pogledah ga u oči. – Ali i prije toga sam
jednom bila jako hrabra. To je bilo onda kad je moj zaručnik, vi znate da sam
jednom bila zaručena još mnogo prije nego što sam upoznala generala
Bernadottea, onda kad je moj zaručnik bio uhićen poslije Robespierreovog
pada. Bojali smo se da ne bude strijeljan. Njegova braća su smatrala da je to
veoma opasno, ali ja sam otišla zapovjedniku grada Marseillea s zavežljajem
donjeg rublja i kolačem i...
– Da. Baš zato moram znati tko te je noćas poslao.
– Kakve to ima veze s tim?
– Objasnit ću ti, Eugenie. Osoba ili osobe koje su te ovamo poslale dobro
me poznaju. Pronašle su zaista mogućnost da spase Enghienov život. Kažem
samo mogućnost. Zanima me tko me tako dobro poznaje i tko je dovoljno
pametan da te iskoristi pokušavajući istodobno politički mi se suprotstaviti.
Dakle?
Osmjehnuh se. Kako sve vidi komplicirano, kako mu se u sve upliće
politika...
– Pokušajte, gospođo, gledati situaciju mojim očima. Jakobinci mi
zamjeraju što sam dopustio emigrantima da se vrate i što im u društvenom
pogledu dajem izvjesne prednosti. U isto vrijeme oni šire glasine da
namjeravam predati Republiku Bourbonima. Naša Francuska, ova Francuska
koju sam ja stvorio, Francusku Code Napoleona! Zar to ne zvuči kao ludost?
Pri posljednjim riječima on bijaše prišao pisaćem stolu i uzeo u ruku list s
crvenim pečatom. Sad je netremice gledao ono nekoliko riječi koje su na njemu
stajale. Onda ga baci natrag na pisaći stol i ponovo se okrene meni:
– Ako taj Enghien bude pogubljen, dokazat ću Francuskoj i svijetu da
Bourbone smatram za veleizdajnike. Razumijete li me, gospođo? Poslije toga ću
se obračunati s ostalim... – U nekoliko brzih koraka on mi priđe i počne se
pobjedonosno njihati s prstiju na pete, s pete na prste – zavjerenicima, vječitim
nezadovoljnicima, tim piscima pamfleta, tim razbarušenim glavama koje me
nazivaju tiraninom. Istrijebit ću ih iz zajednice francuskog naroda, i zaštitit ću
Francusku od njenih unutarnjih neprijatelja.
Unutarnji neprijatelji... Gdje sam to ranije čula? Barras je nekada davno
govorio o njima i pritom mislio i na Napoleona. Pozlaćeni sat na kaminu, čiji
brojčanik su nosila dva užasna lava, pokazivao je jedan sat.
– Jako je kasno – rekoh ustajući. Ali on me gurne natrag u fotelju.
– Ne idite još, Eugenie. Tako se radujem što ste došli, a ova je noć tako
duga...
– Pa i vi ste sigurno umorni – prekidoh ga.
– Loše spavam. I veoma malo. Ja... – Jedna skrivena vrata prevučena
tapetama, koja ranije nisam primijetila, malo se odškrinu. Napoleon to nije
vidio. – Skrivena vrata se otvaraju – rekoh. Napoleon se okrenu. – Što je,
Constante?
U otvoru vrata pojavi se jedan mali čovjek u odori i počne davati znake
rukama. Napoleon mu priđe. Mali čovjek je uzbuđeno šaptao:
 – Neće duže čekati. Ne mogu je umiriti.
– Neka se odjene i ide kući – začujem Napoleonove riječi. Vrata se bez
šuma zatvore. To je sigurno gospođica George iz Francuskog kazališta,
pomislih. Cijeli Pariz zna da je Napoleon ranije varao Josephinu s pjevačicom
Grasini a sad sa svojom Georginom... šesnaestogodišnjom glumicom,
gospođicom George.
– Neću vam duže smetati – rekoh i brzo ustadoh.
– Pa ja sam je poslao kući, i sad me ne smijete ostaviti samog – reče on i
ponovo me prisili da sjednem. Glas mu postane nježan. – Nešto si me molila,
Eugenie. Prvi put u životu si me za nešto molila.
Zatvorih umorno oči. Brze promjene njegovog raspoloženja su me
umorile. Vrućina u sobi bila je neizdržljiva. U isto vrijeme iz njega je zračio
grozničav nemir, od koga sam bila naprosto bolesna. Bilo je čudno kako sam
poslije toliko godina još uvijek mogla osjetiti svako raspoloženje, svako
osjećanje tog čovjeka. On razmišlja, pomislih, pokušava se odlučiti i bori se sam
sa sobom. Sad ne smijem otići. Možda će popustiti, Bože, možda će popustiti...
– Ali ti i ne znaš što tražiš, Eugenie! Sam taj Enghien nije važan. Jednom
za svagda moram dokazati tim Bourbonima i cijelom svijetu kako osjeća
Francuska. Francuski narod će sam izabrati svog vladara...
Podigoh glavu.
– Slobodni građani jedne slobodne republike pristupit će biračkim
kutijama. – Recitira li on to pjesmu ili vježba u govor? Sad je opet stajao ispred
pisaćeg stola i držao dokument u ruci. Pečat na njemu izgledao je kao ogromna
kaplja krvi.
– Pitali ste me tko me je večeras poslao k vama – rekoh glasno. – Prije
nego što donesete odluku odgovorit ću vam na pitanje.
– Da? Slušam vas – reče on ne dižući pogled.
– Vaša majka.
On polako spusti papir, priđe kaminu, sagne se i podiže jednu cjepanicu.
– Nisam znao da se moja majka bavi politikom – promrmlja on. – Vjerojatno
su joj dosađivali i gnjavili je...
 – Vaša majka ne smatra tu smrtnu presudu političkim pitanjem.
– Već?
– Za ubojstvo.
– Eugenie! Sad si otišla previše daleko!
– Vaša majka me je tako od srca molila da razgovaram s vama. Bog mi je
svjedok da to baš nije netko naročito zadovoljstvo.
Sjenka osmjeha preleti mu preko lica. A onda počne prekapati po spisima
i mapama koji su bili natrpani na jednom od malih stolića. Najzad nađe ono što
je tražio. Odmota ogroman svitak crtaćeg papira i gurnu mi ga pod nos.
– Kako ti se ovo sviđa? Nisam to još nikom pokazao.
U gornjem kutu bila je nacrtana ogromna pčela. A u sredini je bio skiciran
kvadrat koji je bio ispunjen sitnim pčelama poredanim u pravilnim razmacima.
– Pčele? – upitah iznenađeno.
– Da, pčele. – Blistao je od sreće. – Znate li vi što to znači?
Odmahnuh glavom.
– To je amblem – reče Napoleon.
– Amblem? Što ćete njime ukrasiti?
– Sve. Zidove, tepihe, zavjese, odore, dvorske kočije, carev krunidbeni
plašt...
Ja duboko udahnuh. On zastane i pogleda me. Oči mu se upiše u moje.
– Razumiješ li me, Eugenie, mala nevjesto?
Osjećala sam kako mi srce snažno kuca, a on je već odmotavao drugi arak.
Ovoga puta bili su to lavovi u svim mogućim položajima: lavovi koji spavaju,
lavovi koji skaču, lavovi koji sjede, lavovi koji napadaju. Preko cijelog arka bilo
je ispisano Napoleonovom rukom: Orao raširenih krila!
– Zapovjedio sam slikaru Davidu da skicira grb.
Lavovi nemarno odletješe na pod. Sad se preda mnom širio crtež orla
raširenih krila.
– Odlučio sam se za ovo. Sviđa li ti se?
 U sobi je bilo tako toplo da sam jedva disala. Orao mi je plesao pred očima,
ogroman i prijeteći.
– Moj grb. Grb cara Francuske.
Jesam li sanjala te riječi? Pribrah se i vidjeh da držim crtež u svojim
uzdrhtalim rukama. Nisam uopće primijetila da mi ga je pružio. Napoleon je
opet stajao pred pisaćim stolom i netremice gledao dokument s crvenim
pečatom. Stajao je nepomičan, stisnutih usana tako da mu je četvrtasta brada
izgledala još istaknutija. Osjećala sam male kapi znoja na čelu. Nisam skidala
očiju s njega. Tada se on sagne, zgrabi pero, napisa jednu jedinu riječ na
dokumentu i posu je pijeskom. Onda snažno zazvoni brončanim zvonom koje
mu je stajalo na stolu. Na zvonu je stajao brončani orao raširenih krila.
Tajnik utrči. Napoleon pažljivo savije list papira. – Pečatni vosak! – Tajnik
donese vosak i svijećnjak. Napoleon ga je promatrao sa zanimanjem.
– Odmah ćete se odvesti u Vensan i predati to zapovjedniku tvrđave. Vi
ste odgovorni za to da ga zapovjednik primi na ruke.
Pošto se triput poklonio, tajniku pođe za rukom da idući natraške iziđe iz
sobe.
– Željela bih znati što ste odlučili? – rekoh promuklo.
Napoleon se sagne preda mnom i poče sakupljati svilene latice s poda.
– Upropastili ste šešir, gospođo – primijeti on pružajući mi punu šaku
krpica. Ja ustanem, spustim crtež s orlom na stolić i onda bacim krpice u vatru.
– Ne žalostite se – dodade on. – Taj vam šešir zaista nije dobro stajao.
Napoleon me isprati kroz puste hodnike. Pogledah zidove. Pčele, preletje
mi kroz glavu, pčele će krasiti Tuileries. Stalno sam se trzala jer bi svaki čas
stražari stali mirno. Napoleon me otprati čak do kola.
– To su kola vaše majke. Ona čeka da se vratim. Što ću joj reći? – On se
nagne nad moju ruku, ali je ovog puta ne poljubi: – Poželite mojoj majci laku
noć. Srdačno vam zahvaljujem na posjetu, gospođo.
Zatekoh gospođu Letiziu u našem salonu kako sam je ostavila. Sjedila je u
jednom naslonjaču pokraj prozora. Nebo je već bilo svijetlo, a u vrtu su veselo
cvrkutali vrapci. Jean-Baptiste je sjedio nad papirima i pisao.
 – Oprostite što sam se tako dugo zadržala, ali me nije pustio da odem.
Brbljao je o svemu i svačemu – rekoh. Činilo mi se kao da mi neki olovni obruč
steže čelo.
– Je li poslao poruku u Vensan? – upita gospođa Letizia.
Ja klimnuh glavom. – Da, poslao je, ali mi nije htio reći što je odlučio.
Rekao mi je da vam poželim ugodnu i laku noć, gospođo.
– Hvala vam, dijete moje – odgovori gospođa Letizia i ustane. Na vratima
se još jednom okrene. – U svakom slučaju, hvala vam.
Jean-Baptiste me uze na ruke i odnese u spavaću sobu. Skine mi haljinu i
rublje i pokuša mi obući spavaćicu, ali ja sam bila toliko umorna da nisam
mogla podići ruke. Zato me on jednostavno umota u pokrivač.
– Znaš li da se Napoleon namjerava kruniti za cara? – promrmljah.
– Čuo sam da se priča, ali vjerujem da to pričaju njegovi neprijatelji. Tko
ti je rekao?
– Sam Napoleon.
Tada se Jean-Baptiste nagne nad mene i dobro me pogleda. A onda me
naglo ostavi i ode u garderobu. Dugo sam ga čula kako šeće gore-dolje. Zaspala
sam tek kad sam osjetila da je pokraj mene, i kad sam mogla zagnjuriti glavu u
njegovo rame. Spavala sam do kasno prije podne, ali sam u snu bila strašno
nesretna. Sanjala sam bijeli list papira po kome su gmizale kao krv crvene pčele.
Marija mi je donijela doručak u krevet i posljednje izdanje Monitera. Na
prvoj stranici pročitala sam da je danas ujutro u pet sati u tvrđavi Vensan
strijeljan vojvoda od Enghiena. Nekoliko sati kasnije gospođa Letizia je
otputovala u Italiju svom prognanom sinu Lucienu.

PARIZ, 20. SVIBNJA 1804. GODINE

(1. preriala godine XII)

– Njeno Carsko Visočanstvo, princeza Joseph – objavi Fernan.

I moja sestra Julie uleti u sobu.
 – Gospođo maršalice, kako ste proveli noć? – reče ona, a kutovi usana su
joj podrhtavali. Plače li ili se smije?
– Hvala vam od sveg srca, Carsko Visočanstvo, veoma dobro – odvratih i
poklonih se do zemlje. Baš onako kako me je učio gospodin Montel.
– Namjerno sam došla ranije, možemo malo sjesti u vrt – reče moja sestra,
Njeno carsko Visočanstvo, princeza Francuske.
Naš vrt je mali, i usprkos Josephininim dobrim savjetima naše ruže nisu
naročito napredovale pod mojom njegom, a u njemu nema ni drveta koje bi mi
nadoknadilo stari kesten iz Sesuxa. Ali kad cvate jorgovan i dvije jabuke koje je
Jean-Baptiste posadio na Oskarov prvi rođendan, za mene nema slađeg
proljetnog kutka od našeg malog vrta u ulici Cisalpine.
Julie rupčićem pažljivo obriše prašinu s vrtne klupe prije nego što je sjela
u svojoj svjetlo-plavoj atlasnoj haljini, a nojevo perje u njenoj kosi se pritom
dostojanstveno njihalo. Marija nam donese limunadu i ocjenjivački odmjeri
Julie.
– Njeno carsko Visočanstvo bi trebalo staviti malo rumenila – primijeti
ona. – Gospođa maršalica izgleda mnogo bolje.
Julie ljutito zabaci glavu. – Maršalica ima lakši život. Ja imam toliko briga
oko te velike seobe. Selimo se u Luxembouršku palaču, Marija.
– Divna vila u Ulici Rouget više nije dovoljno dobra za princezu Julie –
primijeti sarkastično Marija.
– Ali ne, Marija – reče Julie molećivim glasom. – Nisi pravedna. Ja mrzim
palače. Ali to je zbog toga što je nasljednik francuskog prijestolja sa ženom
uvijek stanovao u Luxembourškoj palači.
Julie, ženska polovica nasljednika francuskog prijestolja, izgledala je
užasno nesretna. Ali Marija nije imala milosti.
– Pokojni gospodin Clary se ne bi s tim složio, ne bi nikako, – gunđala je
ona i dodala podbočivši se: – Pokojni tata je naime bio pravi republikanac.
Julie se dohvati rukama za glavu. – Ja za to nisam kriva, Marija.
– Ostavi nas malo nasamo, Marija – zamolih je ja i čim se udaljila rekoh:
– Ne obraćaj pažnju na starog zmaja.
 – Ali ja zaista nisam za to kriva – jadikovala je Julie. – Selidba, vjeruj mi,
nije nikakvo zadovoljstvo, a od svih tih ceremonija sam već bolesna. Jučer za
vrijeme imenovanja maršala Francuske morali smo stajati puna tri sata, a danas
u Domu invalida...
– Tu ćemo sjediti – umirih je brzo. – Pij limunadu.
Limunada je imala ukus posljednjih nekoliko dana, slatko-kiselo. Slatki su
ovi dani bili samo zato što su bili zasuti čestitanjima. Moj Jean-Baptiste je
imenovan za maršala Francuske. To je san svakog vojnika, bio on regrut ili
general, a mom mužu se sada taj san i ispunio. Samo drukčije, sasvim drukčije
nego što smo mi to zamišljali.
Uskoro poslije mog noćnog posjeta Tuileriesu bio je uhićen Georges
Cadoudal, voda rojalista. Poslije pogubljenja vojvode od Enghienea nitko nije
sumnjao u ishod ovog suđenja. Ja sam se skoro razboljela od straha za Jean-
Baptistea kad su generali Moreau i Pischegrill i još neki drugi časnici bili
dovedeni u vezu s Kaludalom, i uhićeni. Svakog trenutka smo očekivali da dođe
policija. Umjesto toga car je pozvao Jean-Baptista u Tuileries, isto kao nekad
Prvi konzul.
– Francuski narod se odlučio za mene. Vi nećete raditi suprotno željama
Republike?
– Ja nikad nisam radio suprotno željama Republike, i ne mogu zamisliti
da bih to ikad činio – odgovori mirno Jean-Baptiste.
– Imenovat ćemo vas za maršala – izjavi Napoleon.
Jean-Baptiste nije razumio.
– Mi? – zapita on.
– Da. Mi. Napoleon I, car Francuske.
Jean-Baptiste je zanijemio. Napoleon se toliko smijao njegovom
zaprepaštenju da se udarao po koljenu i od veselja skakao po sobi.
General Moreau je bio proglašen krivim zbog veleizdaje, ali nije bio
osuđen na smrt, već je samo bio protjeran. Otputovao je u Ameriku, u
francuskoj generalskoj odori. Na putu ga je pratila i sablja na kojoj su, po
časničkom običaju, bila urezana imena i datumi pobjedonosnih bitaka u kojima
je sudjelovao.
Posljednja brižljivo urezana slova bila su: MARENGO.
Onda su se događaji redali jedan za drugim. Prekjučer je Prvi konzul
otišao u Saint Klu u lov. Tu je dopustio da ga iznenadi Senat odlukom da ga
proglašava za cara Francuske. Jučer je na jednoj sjajnoj vojnoj paradi predao
maršalske palice osamnaestorici poznatih generala francuske vojske. Već prije
tjedan dana, Jean-Baptiste je dobio strogo povjerljivu zapovijed da naruči
maršalsku odoru. Točan crtež te odore bio mu je poslan iz Tuileriesa. Pošto su
palice bile predane, svaki od novih maršala održao je kratak govor. Sva
osamnaestorica oslovila su Napoleona s Vaše Veličanstvo.
Dok su govorili Murat i Masena, Napoleon je slušao zatvorivši oči. Vidjelo
se kako su ga posljednji dani izmorili. No, kad je Jean-Baptiste uzeo riječ da mu
zahvali na odličjima na Napoleonovom licu se ukaže zainteresiranost koja se
najzad pretvori u osmijeh, onaj osmijeh koji je privlačio i prisiljavao u isto
vrijeme. On priđe Jean-Baptisteu, stisne mu ruku pozivajući ga da ga smatra ne
samo za cara već i za prijatelja. Jean-Baptiste je stajao mirno, nepomičnog lica.
Promatrala sam ovaj ceremonijal s jedne tribine koja je bila podignuta za
žene osamnaestorice novih maršala. Držala sam Oskara na rukama iako mi je
bilo rečeno da to nije poželjno. – Gospođo maršalice – reče ceremonijal –
zamislite da dijete zaplače i prekine govor Njegovog Veličanstva. Ali ja sam
željela da Oskar prisustvuje trenutku kad će njegov otac postati maršal
Francuske.
Kad je tisuću promatrača povikalo: – Živio car! – pošto se Napoleon
rukovao sa Jean-Baptisteom, Oskar je uzbuđeno zamahao zastavicom koju sam
mu kupila.
Julie je stajala na drugoj tribini. Na onoj koja je bila određena za carsku
obitelj. Pošto car mora imati otmjenu obitelj, Napoleon je proglasio svoju
braću, izuzev naravno Luciena, za carske prinčeve, a njihove žene za carske
princeze. Joseph je nasljednik prijestolja dok Napoleon ne dobije sina. Veliku
nedoumicu zadao mu je naziv gospođe Letizie. Napoleon je nije mogao nazvati
caricom udovom, jer nikad nije bila carica, već samo žena jednog malog
korzikanskog odvjetnika, Karla Buonapartea. Ali kao on i njegova braća i sestre
često o njoj govore kao o Gospođi Majci došao je Napoleon na ideju da je
cijelom narodu predstavi kao Gospođu Majku. Gospoda Majka se uostalom još
uvijek nalazi u Italiji s Lucienom. Hortenzija, žena Njegovog carskog
visočanstva princa Louisa s ravnim tabanima, postala je princeza po svom
mužu. Eugen de Beauharnais, sin Njenog Veličanstva carice Josephine, također
je dobio titulu visočanstva.
Mada su Napoleonove sestre naručile haljine sve izvezene pčelama, u
Moniteru nije ništa objavljeno o njihovom uzdizanju u rang carskih princeza.
Karolina, koja se pred sam prevrat u brumieru udala za generala Murat, stajala
je za vrijeme ceremonije pokraj mene, pošto je bila gospođa maršalica. U
Moniteru smo čitali da se maršali moraju oslovljavati naslovom monsieur.
Karolina me je s krajnjom ozbiljnošću zapitala hoću li se obraćati svom mužu
u javnosti kao monsieru. Nisam se mogla suzdržati i na to glupo pitanje dam
isto tako glup odgovor: – Ne, reći ću mu monseier jedino u spavaćoj sobi. Javno
ću ga zvati Jean-Baptiste.
Poslije svečanosti osamnaest maršala i njihove žene ručali su u Tuileriesu
zajedno s carskom obitelji. Zidovi, tepisi i zavjese bili su izvezeni zlatnim
pčelama. Sigurno su stotine i stotine vezilja radile dan i noć da to na vrijeme
dovrše. Ispočetka se nisam mogla sjetiti na što me podsjeća taj motiv pčele, ali
pošto su mi stalno dolijevali šampanjca, i pošto mi se najzad učinilo da pčele
stoje naopako, sjetila sam se: na ljiljan.
Napoleonova pčela je okrenut bourbonski ljiljan. To nije slučajno,
pomislih. Poželjela sam pitati Napoleona jesam li u pravu. Ali sam sjedila
previše daleko od njega. S vremena na vrijeme čula sam kako odjekuje njegov
smijeh, i kako usred iznenadne tišine oslovljava svoju najmlađu sestru
Karolinu, koja je sjedila na drugoj strani stola kao madame la marechale...
– Kako li će se sve to završiti – rekoh i protiv volje Julie dok smo sjedili na
vrtnoj klupi.
– Pa sve je tek počelo – prošaputa Julie prinoseći nosu bočicu s mirisavom
solju.
– Je li ti zlo? – upitah zabrinuto.
– Uopće više ne mogu spavati – prizna ona. – Zamisli, ako car doista ne
ostavi sina za sobom i ako Joseph i ja naslijedimo... – Ona se poče sva tresti i
zagrli me. – Désirée, ti si jedino biće koje me razumije... slušaj, pa ja sam samo
kći trgovca svilom Claryja iz Marseillea; ja ne mogu...
Uklonih njene ruke sa svog vrata. – Moraš se pribrati, Julie. Pokaži im tko
si ti ustvari, pokaži cijelom Parizu, cijeloj Francuskoj.
– Pa tko sam ja? – promuca Juhe uzdrhtalim glasom.
– Kći trgovca svilom Francoise Claryja – rekoh ozbiljno. – Ne zaboravi to,
Julie Clary. Gore glavu, zar se ne sramiš?
Julie ustane a ja je odvedoh u moju spavaću sobu. Nojevo perje u njenoj
kosi nakrivilo se, a nos joj je bio crven od plača. Ona me mirno pusti da joj
uredim kosu i napudram lice. Odjednom prasnuh u smijeh.
– Julie – rekoh isprekidano – nije ni čudo što si umorna i izmučena. Dame
iz starog plemstva su uvijek vrlo nježno pa je i princeza Julie iz visokorođene
kuće Bonapartea naravno manje snažna od građanke Bernadotte.
– Jako griješiš, Désirée, što Napoleona ne shvaćaš ozbiljno – reče Julie.
– Ti zaboravljaš da sam ja bila prva osoba pod ovim suncem koja ga je
ozbiljno shvaćala – rekoh joj... Ali sad se moramo požuriti. Htjela bih vidjeti i
povorku senatora, dok idemo u katedralu.
Policajci raščistiše Julienim kolima put do Luxembourške palače. Tu smo
čuli kako je Napoleon svečano izvikan za cara Francuske. Na čelu povorke jahao
je bataljun draguna, a za njim su išli pješice dvanaestorica gradskih savjetnika
okupanih u znoju. Za trbušastu gospodu nije bilo nikakvo zadovoljstvo stupati
kroz Pariz paradnim korakom. Iza njih se pojaviše dva gradonačelnika u
svečanim odorama. A zatim, najavljen gromoglasnim smijehom gledalaca, stari
Fontaine, predsjednik Senata na konju! Starog Fontainea su privezali na jednog
kao janje mirnog dorata, koga je vodio konjušar. Ipak je izgledalo da će
predsjednik Senata svakog trenutka pasti sa svog konja. U lijevoj ruci držao je
svitak pergamenta, a desnom se grčevito držao za sedlo. Iza njega su marširali
ostali senatori u redovima. Onda naiđe muzička kapela koja je svirala jedan
živahni i treštav konjski marš, i od njega je Fontaine na konju bio još
uznemireniji. Najviši časnici pariškog garnizona i četiri konjička eskadrona išli
su na kraju povorke.
Povorka stane ispred Luxenibourške palače. Jedan trubač istupi i zatrubi
jedan znak u svim pravcima. Stari Fontaine se svečano ispravi i odmota
pergament o kome sam kasnije čitala u novinama da je sadržavao akt Senatus
consultum i objavi da je Senat odlučio izabrati Prvog konzula, generala
Bonapartea za cara Francuza.
Mnoštvo je šuteći slušalo drhtavi glas starog gospodina, a kad je završio,
nekoliko pojedinačnih glasova povika: – Živio car! – Glazba odsvira Marseljezu
i povorka krene dalje. Fontaine ponovno pročita svoju proklamaciju na
skupštinskom trgu, trgu Vendome, trgu Karusel, i ispred Općinske kuće.
Julie i ja rekosmo kočijašu da nas što brže odveze u Dom invalida, jer bi
bio užasan skandal kad se ne bi pojavile na vrijeme. Tu nas odvedoše na naša
mjesta na galeriji koja je bila rezervirana za caricu, gospođe iz carske obitelji i
žene maršala. Stigle smo doista u posljednjem trenutku. Julie se brzo progura
do svog mjesta lijevo od Josephine. Mene uputiše u drugi red pa sam morala
kriviti vrat pokušavajući vidjeti nešto između Julienog nojevog perja i
Josephininih dječjih kovrča ukrašenih biserjem.
Ispod nas se ljuljalo more odora. U prvim redovima sjedilo je sedam
stotina umirovljenih časnika u iznošenim odorama ukrašenim ordenjem i
izblijedjelim vrpcama. Odmah iza njih, mršavi i ukočeni, stajali su polaznici
Politehničke škole, njih dvije stotine ukupno. Ispred klupa bilo je postavljeno
osamnaest pozlaćenih stolaca. Tu je sve bilo tamnoplavo i zlatno: maršali. Dok
su bivši časnici i budući tehničari jedva smjeli i disati, maršali su se izgleda
zabavljali. Vidjela sam Jean-Baptista kako živo razgovara s generalom
Masenom, a plavi Junot se čak okrenuo prema nama i zamalo nije mahnuo
rukom svojoj ženi. Na to Josephine brzo otvori svoju lepezu i sakrije lice iza nje
da bi mu pokazala da je njegovo ponašanje nemoguće.
Onda ušutješe. Kardinal pristupi oltaru, klekne i počne tiho čitati molitvu.
U isto vrijeme začuli smo izvana trube i mnogo glasova koji viču: – Živio car! –
Kardinal ustane i lagano pođe prema portalu, praćen desetoricom crkvenih
dostojanstvenika. Tu je dočekao cara Francuza.
Napoleona su pratili Joseph i Louis i njegovi ministri. Oba princa bila su
obučena u čudnu odjeću. U svojim samtenim prslucima boje crnog vina,
širokim hlačama do koljena i bijelim svilenim čarapama izgledali su kao glumci
koji predstavljaju sluge na nekoj predstavi u Francuskom kazalištu. Povorka
duhovnih i svjetovnih dostojanstvenika koja se sad približavala oltaru, blistala
je u svim duginim bojama. Napoleon i kardinal išli su im na čelu. Napoleon,
kao jedna neupadljiva tamnozelena silueta u svem ovom sjaju.
– On je lud, obukao je pukovničku odoru bez ikakvog ordenja – prošaputa
Karolina uzbuđeno. Sjedila je do princeze Hortenzije. Hortenzija je gurnu
svojim šiljastim laktom i procijedi: – Pst.
Napoleon se polako popne uz tri stube do pozlaćenog prijestolja s lijeve
strane oltara. Pretpostavljam da je to bilo prijestolje iako to ranije nikad nisam
vidjela. Sada je tamo sjedila mala osamljena prilika u pohodnoj pukovničkoj
odori. Napregnula sam vid da vidim amblem na visokom naslonu pozlaćene
stolice. Bilo je to veliko N, okruženo lovorovim vijencem. Tek me je šuštanje
atlasnih haljina oko mene opomenulo da moram kleknuti i da je kardinal već
počeo služiti misu. Napoleon je ustao i sišao niz dvije stube.
– Prvo je odbijao ići na ispovijest iako ga je ujak Fesch toliko nagovarao...
– prošaputa Karolina Pauletti. Hortenzija ponovo prošišta: – Pst. – Josephine
pokri lice rukama. Izgledalo je kao da se očajnički moli Bogu.
Ujak Fesch... Debeljuškasti svećenik, koji je za vrijeme revolucije više volio
biti trgovački putnik i koji je molio Etiennea da ga zaposli u firmi Clary, odavno
se vratio crkvi. Onoga dana kad su francuske snage ušle u Rim, i kad je
Napoleon nametnuo uvjete mira Vatikanu, ujaku Feschu je kardinalski šešir bio
osiguran.
Sada je ujak Fesch, u purpurnoj kardinalskoj odjeći, dizao zlatni kalež.
Pred njim su klečali maršali, klečali su umirovljeni časnici, koji su u teškim
vremenima na čelu seljaka, radnika, ribara, bankarskih činovnika i novaka
branili granice Republike. Klečali su mladi polaznici Politehničke škole. Klečala
je Josephine, prva carica Francuske, i kraj nje cijela obitelj Bonaparte. Klečali su
i visoki crkveni dostojanstvenici. Ali je Napoleon stajao na prvoj stubi
prijestolja i pristojno saginjao glavu u stavu iščekivanja.
Posljednji zvuk orgulja zamukne. Kao neki povjetarac uzdah olakšanja
prijeđe katedralom. A onda deset tisuća ljudi zadrža dah. Napoleon je izvadio
list papira iz džepa na prsluku i počeo govoriti. Ali nije razvijao papir. Govorio
je slobodno, bez napora, a njegov glas je odjekivao kroz prostor jasno kao zvuk
metala.
– Uzimao je satove govora kod jednog glumca – prošaputa Karolina. – Ne,
kod jedne glumice – zahihota Paulette, – kod gospođice George.
– Pst – zašišta Hortenzija.
Kad je stigao do posljednje rečenice, Napoleon siđe s posljednje stube
prijestolja. Onda stane ispred oltara i podiže desnu ruku da prisegne.
– A sad prisegnite da ćete svim silama koje vam stoje na raspolaganju
čuvati slobodu i jednakost, ta načela na kojima se zasnivaju sve naše ustanove.
Prisežete li?
Sve ruke poletješe uvis. I moja ruka poleti uvis. Kao iz jednog grla digoše
se riječi prisege čak do kupole i izgubiše se.
Onda počne Te Deum. Napoleon se polako vrati na prijestolje i sjedne ne
skidajući pogled sa skupa. Orgulje su brujale.
Napoleon izađe iz katedrale u pratnji osamnaestorice svojih okićenih
maršala, kao tamnozelena mrlja usred sveg tog sjaja. Ispred katedrale baci se na
svog bijelca i na čelu garde odjaha natrag u Tuileries. Gomila je klicala. Jedna
žena izbezumljenog pogleda podiže svoje djetešce i povika: – Blagoslovi ga,
blagoslovi ga!
Jean-Baptiste me je čekao pokraj naših kola. Dok smo se vozili kući, rekoh:
– Ti si sjedio u prvom redu, i mogao si sve dobro vidjeti. Kakvo mu je bilo lice
dok je onako nepomično sjedio na prijestolju?
– Smiješio se. Ali samo ustima, a ne i očima.
Više ništa nije dodao već je šutke gledao pred sebe pa gaja upitah: – Na
što misliš, Jean-Baptistee?
– Na ovratnik moje maršalske odore? Propisana visina je naprosto
nemoguća. Osim toga, ovratnik je preuzak i zbog toga se ne osjećam ugodno. –
Ja počeh bolje promatrati sav taj sjaj. Po bijelom atlasnom prsluku i
tamnoplavom mundiru je izvezeno hrastovo lišće pravim zlatnim koncem.
Plava baršunasta kabanica podstavljena je bijelim atlasom i obrubljena zlatnim
žicama. Duž ruba bilo je izvezeno ogromno zlatno hrastovo lišće.
– Tvoj bivši zaručnik zna kako će se osjećati ugodno. Nas je utegao u
zlatno hrastovo lišće a sam nosi pohodnu pukovničku odoru – reče Jean-
Baptiste. U glasu mu se osjećalo ogorčenje.
Kad smo izašli iz kola pred kućom, odjednom se pred nama stvori grupa
mladih ljudi u pohabanim odijelima.
– Živio Bernadotte! – povikaše oni. – Živio Bernadotte!
Jean-Baptiste ih na trenutak pogleda. – Živio car – odgovori on najzad. –
Živio car!
Kad smo se našli sami za večerom, on kao usput primijeti: – Možda će te
zanimati da je car dao povjerljive upute ministru policije da pazi ne samo na
privatan život nego i na privatno dopisivanje svojih maršala.
– Julie mi je rekla da se namjerava zimus zaista okruniti – rekoh pošto sam
malo razmišljala o njegovoj primjedbi.
Jean-Baptiste se nasmija. – Tko će ga kruniti? Da mu neće slučajno njegov
ujak Fesch staviti krunu na glavu uz zvuke orgulja u Notre-Dameu?
– Ne. Papa će ga kruniti.
Jean-Baptiste spusti čašu na sto tako naglo da se vino prolilo. – Ali to je...
– Odmahivao je glavom. – Désirée, mislim da je to isključeno. Pa on neće ići na
hodočašće u Rim da bi tamo bio krunjen.
– Naravno da neće. On će zapovjediti Papi da dođe ovamo za tu priliku.
Ispočetka nisam mogla razumjeti zašto Jean-Baptiste smatra tu ideju tako
nemogućom. Ali mi on objasni da Papa nikad ne napušta Vatikan da bi nekog
krunio u stranoj zemlji. – Ja nisam toliko upućen u povijest – zaključi on – ali
mislim da se tako nešto još nije dogodilo.
Ja sam brzo posula sol po stolnjaku u nadi da će se mrlja od vina lakše
oprati.
– Joseph kaže da će Napoleon natjerati papu da dođe ovamo – rekoh.
– Bog mi je svjedok da nisam baš neki vjeran sin svete rimske crkve, a to
se i ne bi moglo očekivati od bivšeg revolucionarnog narednika. Ali ipak mislim
da ne bi bilo u redu vući starog gospodina preko svih tih loših cesta iz Rima u
Pariz – reče Jean-Baptiste.
– Pa moraju naći i neku staru krunu, i žezlo i jabuku, i carski plašt; i mi
svi moramo sudjelovati u obredu. Joseph i Louis će naručiti za sebe dvorske
odore u španjolskom stilu. Debeli Louis s ravnim tabanima će naročito poletno
u njoj izgledati.
Jean-Baptiste je gledao pred sebe. Odjednom reče: – Zamolit ću ga da mi
da neku samostalnu administrativnu službu, po mogućnosti daleko od Pariza.
Volio bih da budem stvarno odgovoran za jednu cijelu pokrajinu. Ne samo u
vojnom pogledu, razumiješ? Izradio sam jedan nov sustav za izdavanje
specijalnih odobrenja i carinskih propisa, i vjerujem da bih mogao pridonijeti
stvaranju blagostanja bilo koje zemlje.
– Ali onda ćeš morati ponovo otići – primijetili očajno.
– To ću morati svakako. Bonaparte će povesti nove mirovne pregovore ali
neće dati Francuskoj i trajan mir. A mi maršali ćemo sa svojim snagama jahati
širom cijele Evrope dok...
– On zastade. – dok ne izginemo pobjeđujući.
Dok je govorio, Jean-Baptiste je počeo otkopčavati ovratnik. Promatrala
sam ga. – Maršalska odora ti je previše uska – rekoh.
– To je istina, djevojčice. Maršalska odora mi je previše uska, i zato će
narednik Bernadotte uskoro napustiti Pariz. Hajde, popij svoju čašu. Vrijeme
je za spavanje.

PARIZ, 9. FRIMAIREA GODINE XII

(Po crkvenom kalendaru: 30. studenog 1804. godine)

Papa je stvarno došao u Pariz okruniti Napoleona i Josephinu.

Jean-Baptiste mi je napravio jednu strašnu scenu jer je odjednom postao
ljubomoran na njega. (Ne na Papu, već na Napoleona). Danas poslije podne u
Tuileriesu smo vježbali za caričinu krunidbenu povorku. U glavi mi još buči, a
osim toga sam očajna zbog Jean-Baptistove ljubomore, pa ne mogu zaspati već
sjedim za Jean-Baptistovim stolom, na kome stoji mnogo knjiga, i pišem
dnevnik. Jean-Baptiste je izašao, ali ne znam kuda...
Krunidba će biti za dva dana. Već mjesecima se u Parizu ni o čemu
drugome ne govori. Napoleon kaže da će to biti jedan od najsjajnijih događaja
svih vremena. A Papu su natjerali da dođe u Pariz da bi svi, a naročito pristalice
Bourbona, vidjeli da je Napoleon krunjen i blagoslovljen u Notre-Dameu po
svim pravilima. Bivše dvorske veličine Versaillesa, koji su svi vjerni katolici,
kladili su se kradom između sebe hoće li Papa doći ili ne. Većina je to smatrala
nezamislivim. A tko je prije nekoliko dana stigao u Pariz s pratnjom od šest
kardinala, četiri nadbiskupa, šest preleta i čitavom vojskom osobnih liječnika,
tajnika, vojnika švicarske garde i slugu? Papa Pije VII!
Josephine je u njegovu čast priredila veliki banket u Tuileriesu, no Papa
se povukao rano. Bio je uvrijeđen jer mu je Josephine htjela poslije večere
pružiti priliku da uživa u baletu. Ona je to učinila zaista u dobroj namjeri.
– Pa kad je stari gospodin već u Parizu... – objašnjavala je Josephine ujaku
Feschu. Ali ujak Fesch, koji je sad bio kardinal od glave do pete, samo je ljuto
odmahivao glavom.
Članovi carske obitelji već tjednima održavaju probe za krunidbu u
Fonteneblou ili u Tuileriesu, a danas popodne je bilo zapovjeđeno i nama,
ženama osamnaestorice maršala, da dođemo u Tuileries. Trebalo je uvježbati
caričinu povorku. Kad sam stigla u Tuileries s Laurom Junot i gospođom
Bertije, uveli su nas u Josephinin bijeli salon. Tamo bijahu okupljeni već skoro
svi članovi obitelji Bonaparte koji su se svađali.
Josephu je povjereno da rukovodi svečanošću, ali detalje određuje
ceremonijal Despres, koji će zato dobiti dvije tisuće i četiri stotine franaka.
Despres je dakle, redatelj, a pomoćnik mu je onaj strašni gospodin Montel, kod
koga sam u svoje vrijeme učila lijepo ponašanje. Mi žene maršala okupismo se
u jednom uglu pokušavajući dokučiti zbog čega se svađaju.
– Ali to je izričita želja Njegovog Veličanstva – vikao je Despres očajan.
– Makar me protjerao iz Francuske kao jadnog Luciena – kriještala je Elise
Baccioki – ja to neću raditi.
– Da joj zbilja nosim skut. Ne nasmijavajte me – reče s negodovanjem
Paulette.
– Julie i Hortenzija također moraju nositi caričin skut i ne bune se iako su
obje carska Visočanstva – pokuša Joseph umiriti svoje sestre. Njegova
prorijeđena kosa, koja je obično bila glatko začešljana, bila je sva razbarušena.
– Carska Visočanstva – zahihota se Karolina. – A zašto i mi, careve sestre,
nismo Visočanstva, ako smijem pitati? Da nismo možda lošije od Julie, te kćeri
trgovca svilom... Osjetih kako mi lice crveni od bijesa.
–... i Hortenzije, kćeri te, te... – Karolina je tražila neku uvredljivu riječ za
Njeno Veličanstvo, caricu Josephinu.
– Gospođe, ja vas preklinjem – stenjao je Despres.
– To je zbog krunidbenog plašta s ogromnim skutom – šapnu mi Laura
Junot. – Car želi da ga nose njegove sestre i princeze Julie i Hortenzija.
– Dakle, možemo li početi? – Josephine je ušla na jedna pokrajina vrata.
Izgledala je veoma čudno. Na ramenima je imala pričvršćena dva zajedno
sašivena pokrivača koji su predstavljali krunidbeni ogrtač jer on očito nije bio
još gotov. Svi se poklonimo po dvorskim propisima, savijajući nogu u koljenu.
– Molim vas poredajte se za povorku Njenog Veličanstva – viknu Joseph.
– Što se mene tiče može se postaviti i na glavu, ali ja neću nositi skut! –
zašišta Elise Baccioki.
Despres se uputi prema nama. – Osamnaest supruga maršala je nažalost
samo sedamnaest – zaključi on zamišljeno. – Jer će supruga maršala Murat, kao
careva sestra, nositi skut.
– Ona na to i ne pomišlja – povika Karolina preko sobe.
– Pa sad ne vidim kako će tih sedamnaest gospođa moći ići dvije po dvije
– razmišljao je Despres. – Montale, imate li vi neku ideju kako sedamnaest
gospođa mogu biti devet parova koji će ići ispred Njenog Veličanstva s
ljupkošću i dostojanstvom.
Montel doskakuta do nas i zamišljeno namršti čelo. – Sedamnaest
gospođa u parovima... nijedna ne smije ići sama...
 – Smijem li vam pomoći pri rješenju tog teškog strategijskog zadatka? –
upita netko iza nas. Mi se okrenusmo i ponovo se duboko poklonismo. –
Predlažem da samo šesnaest supruga maršala otvori povorku Njenog
Veličanstva. Zatim će ići, kao što je ugovoreno, Sekirije s prstenom Njenog
Veličanstva, Murat s krunom, i najzad će jedna od supruga maršala nositi... pa
recimo jastuk s jednom čipkastim rupčićem Njenog Veličanstva. To će djelovati
veoma romantično.
– Genijalno, Vaše Veličanstvo – prošaputa Despres uzbuđeno i presavije
se u dubokom poklonu. Kraj njega se Montel također savi do zemlje.
– A ta gospođa s čipkanim rupčićem... – Napoleon zastade i zamišljeno
prijeđe očima od gospođe Bertije do Laure Junot, od Laure Junot do ružne
gospođe Lefebvre. Ali ja sam već znala što je odlučio. Željela sam biti jedna od
šesnaest. Žena maršala Bernadotta. Ni manje ni više, nisam željela biti
izdvojena, nisam željela...
– Mi ćemo zamoliti gospođu Bernadotte da se prihvati te dužnosti.
Gospođa Bernadotte će divno izgledati u svjetloplavom, zar ne?
– Svjetloplavo mi ne stoji dobro! – rekoh brzo, sjećajući se svjetloplave
haljine koju sam imala kod gospođe Tallien.
– U svjetloplavom – ponovi car, sjećajući se nesumnjivo također one
nesretne haljine i okrene se.
Kad je prišao grupi svojih sestara, Paulette odmah počne: – Veličanstvo,
mi ne želimo...
– Gospođo, vi se zaboravljate – ošinu je Napoleon kao bičem. Nitko se,
naime, ne smije obratiti caru ako on prvi ne progovori. Paulette zatvori usta.
Napoleon se okrenu Josephu.
– Opet nesuglasice?
– Djevojke neće nositi caričin skut – objasni Joseph i zagladi oznojenu
kosu.
– Zašto neće?
– Veličanstvo, gospođe Baccioki i Murat i kneginja Borgehese misle...
– Onda će Njihova carska Visočanstva, Princeze Julie i Hortenzija, same
nositi skut – odluči Napoleon.
– Skut je previše težak za njih dvije same – reče Josephine, skupljajući oko
sebe svoje pokrivače i prilazeći Napoleonu.
– Ako ne dobijemo ista prava koja imaju Julie i Hortenzija, nećemo ni
vršiti iste dužnosti – izjavi Elise.
– Umukni! – dreknu Napoleon na nju, i okrene se Pauletti, koju je volio
najviše: – Dakle, što vi zapravo želite?
– Mi imamo isto toliko prava na rang carskih Visočanstava kao i ove dvije.
– Paulette pokaza bradom na Julie i Hortenziju.
Napoleon podiže obrve: – Čovjek bi pomislio da sam naslijedio krunu od
našeg zajedničkog oca, i da imam namjeru sestrama uskratiti nasljeđe. Izgleda
da moje sestre zaboravljaju da svako odlikovanje predstavlja samo znak moje
milosti. I to nezaslužene milosti, zasad, zar ne?
U mrtvoj tišini koja je na to zavladala zažubori Josephinin glas kao blaga
melodija. – Veličanstvo, molim vas da u svojoj dobroti uzvisite svoje sestre u
rang carskih Visočanstava.
Potrebni su joj saveznici, proleti mi kroz glavu; boji se. Možda su glasine
istinite, možda on zaista razmišlja o razvodu...
Napoleon se nasmije. Prizor ga je očito jako zabavljao, i mi svi odjednom
shvatimo da se on otpočetka divno zabavljao.
– U redu – reče on svojim sestrama – ako obećate da ćete se pristojno
ponašati, imenovat ću vas...
– Veličanstvo! – povikaše radosno Elise i Karolina. Pauletti se omakne: –
Napoleone, grazie tanto!
– Volio bih da vidim krunidbenu povorku Njenog Veličanstva. Nastavite!
– obrati se Napoleon Despresu.
Najednom glasoviru koji je predstavljao orgulje netko je svirao svečani
marš. Despres raspodijeli šesnaest supruga maršala u osam parova, a Montel im
pokaže kako moraju hodati, lako, ljupko i prije svega svečano. Izgleda da to
gospođama nije bilo moguće jer je car ledenog izraza na licu promatrao njihove
noge. Tupkale su užasno zbunjeno po sobi. Paulette se ugrize za ruku da se ne
bi glasno nasmijala. Najzad se gospođe Sekirije i Murat pridružiše povorci s po
jednim jastukom s počivaljke na rukama. Tako će se nositi caričini znaci na
krunidbi. Poslije njih morala sam ići ja, također naoružana jednim jastukom.
Najzad je išla Josephine, čije su pokrivače koji su se vukli, veselo nosile dvije
novoimenovane carske princeze i Julie i Hortenzija.
U takvoj povorci hodale smo gore-dolje po salonu četiri puta. Zastale smo
tek onda kad je Napoleon krenuo prema vratima. Pritom smo, naravno, opet
napravile dubok dvorski poklon. Ali Joseph potrči za svojim bratom kao da je
poludio: – Veličanstvo!
– Ja zaista nemam vremena – reče nestrpljivo Napoleon.
– Veličanstvo radi se o djevicama – uzviknu Joseph i mahnu Despresu da
priđe. Despres stane kraj Josepha i ponovi:
– Djevice su veoma ozbiljan problem. Ne možemo naći nijednu.
Napoleon se ugrize za usnu da se ne bi nasmijao. – Zašto morate imati
djevice, gospodo – upita on.
– Možda je Njegovo Veličanstvo zaboravilo, u kronici koja opisuje
srednjovjekovni obred krunidbe u Remsu, koga se mi trebamo pridržavati, stoji
da dvanaest djevica sa po dvije svijeće u rukama prilaze oltaru poslije blagoslova
Njegovog Veličanstva. Već smo razmišljali o jednoj rođakinji gospođe Bertije i
o jednoj mojoj tetki s majčine strane – zamuca Despres – ali obje dame su već...
one nisu...
– One su istina djevice, ali su prevalile četrdesetu – zagrmi iz pozadine
Muratov glas. Murat, konjički časnik, zaboravio je svoje dvorsko dostojanstvo.
– Nekoliko puta sam izrazio želju da u krunidbi, koja je stvar cijelog
francuskog naroda, sudjeluje i staro francusko plemstvo. Uvjeren sam,
gospodo, da će se u krugovima iz predgrađa Saint-Germaina naći nekoliko
prikladnih mladih djevojaka. – Potom se mi ponovo poklonismo i Napoleon
konačno ode.
Onda poslužiše zakusku, a Josephine me preko jedne dvorske dame
pozove k sebi na počivaljku. Htjela mi je pokazati da se raduje ukazanoj mi časti.
I tako je sjedila između Julie i mene i pijuckala šampanjac. Njezino nježno lice
kao da se posljednjih mjeseci još smanjilo. Oči su pod srebrnom šminkom
izgledale neprirodno velike, a na besprijekornom sloju šminke na njenim
obrazima su se u toku dugog popodneva pojavile sitne pukotine. Dvije, kao vlas
tanke bore, spuštale su se od nosa do uglova usana, i produbljivale bi se kad god
bi se s naporom osmjehnula. Ali dječje kovrče, začešljane naprijed, djelovale su
kao i uvijek dirljivo mladalački.
– Le Roy mi neće biti u stanju za dva dana isporučiti svjetloplavu haljinu
– primijetih. Josephine je jutros provela čitave sate u probama za krunidbu, i
bila je već tako umorna da je zaboravila da se ne smije više sjećati svoje prošlosti,
pa mi reče: – Paul Barras mi je jednom poklonio par safirnih naušnica. Ako ih
budem mogla naći, rado ću vam ih posuditi za vašu plavu haljinu.
– Gospođa je previše ljubazna, ali ja mislim...
Dalje nisam stigla ništa kazati jer je naš razgovor bio prekinut. Joseph je
stajao pred nama uzdrhtalih usana. – Što se sad opet dogodilo? – upita
Josephine.
– Njegovo Veličanstvo moli Vaše Veličanstvo da odmah dođete u njegovu
radnu sobu – reče Joseph.
Josephine podiže svoje tanke obrve. – Nove teškoće oko krunidbe, dragi
djevere?
Joseph više nije mogao skrivati svoju zluradost i nagne se prema
Josephini: – Papa je baš sad izjavio da odbija kruniti Vaše Veličanstvo.
Josephinina mala okrugla usta osmjehnuše se podrugljivo. – A na osnovu
čega to Sveti Otac odbija?
Joseph pogleda oko sebe s tobožnjom diskrecijom. – Kažite mi. Nitko nas
ne može čuti osim Princeze Julie i gospođe Bernadotte, a one su obje članovi
obitelji na kraju krajeva – reče Josephine.
Joseph uvuče bradu da bi dobio podbradak, koji je po njegovom mišljenju
ostavljao snažan dojam. – Papa je čuo da se Njegovo Veličanstvo i Vaše
Veličanstvo nisu vjenčali u crkvi, pa je izjavio da ne... oprostite, gospođo, to su
riječi Svetog Oca... da ne može kruniti ljubavnicu francuskog cara.
– A otkuda je Sveti Otac odjednom saznao da smo se Bonaparte i ja
vjenčali samo građanskim brakom – upita ga mirno Josephine.
– To tek moramo otkriti – odgovori Joseph.
Josephine je zamišljeno promatrala praznu čašu u svojoj ruci. – A što je
Njegovo Veličanstvo odlučilo odgovoriti Svetom Ocu?
– Njegovo Veličanstvo će pregovarati sa Svetim Ocem.
– Postoji jedno veoma jednostavno rješenje – reče Josephine s osmijehom
i ustane. Ona gurne Josephu praznu čašu za šampanjac. – Razgovarat ću odmah
s Bona... razgovarat ću o tom s carem. – I doda: – Vjenčat ćemo se u crkvi, i
onda će sve biti u redu.
Dok je Joseph davao praznu čašu najbližem slugi i požurio za Josephinom
kako ne bi propustio njen razgovor s carem, Julie reče zamišljeno: – Mislim da
je ona sama na to Papi skrenula pozornost.
– Da, inače bi bila stvarno iznenađena – rekoh.
– Ja je ustvari žalim – reče Julie promatrajući svoje ruke. – Tako se boji
razvoda. A i bilo bi ružno od njega da je odjednom ostavi, samo zato što više ne
može imati djece. Slažeš li se?
Ja slegnuh ramenima. – To bi značilo da on svu tu komediju od krunidbe
u stilu Karla Velikog kombiniranu s rimskim obredom i što ja znam još s čim,
radi da bi cijeli svijet uvjerio da osniva nasljednu dinastiju. Odnosno samo zato
da bi Joseph postao car, ako ga nadživi, ili Louisov i Hortenzijin sin.
– Ali on ne može jednostavno otjerati Josephinu! – reče Julie sa suzama u
očima. – Ona se zaručila s njim kad on nije mogao sebi kupiti ni par hlača. Išla
je s njim korak po korak i uvijek se trudila pomoći mu u karijeri. A sad je njena
kruna već napravljena i cijeli svijet je smatra caricom i...
– Ne, on ne može izigravati Karla Velikog koga kruni sam Papa, a u isto
vrijeme se razvoditi kao neki običan građanin – rekoh. – Ali kako ja to vidim,
Josephine, koja je sto puta pametnija od mene, sigurno to već odavno zna.
Napoleon mora zahtijevati da se i ona kruni i sigurno će se na brzinu s njom
vjenčati u crkvi.
– A poslije crkvenog vjenčanja, neće se moći tako lako razvesti, zar ne?
Josephine računa s tim?
 – Da, naravno.
– Osim toga, on je voli. Na svoj način, ali je zaista voli i ne može je ostaviti.
– Ne? – rekoh. – Ne može? Vjeruj mi, Napoleon može.
U sobi se začu šuštanje haljina. Svi su se opet duboko klanjali. Carica se
bijaše vratila. U prolazu, Josephine uzme čašu šampanjca s poslužavnika i reče:
– Možemo ponoviti opet moju krunidbenu povorku. – Ona priđe Julie i meni.
– Noćas će nas ujak Fesch tiho vjenčati u dvorskoj kapeli – reče i brzo otpi malo
šampanjca iz čaše. – Nije li to smiješno poslije skoro devet godina braka? Dakle,
gospođo, jeste li ste odlučili posuditi moje safire?
Dok sam se vraćala kolima kući, odlučih ne dopustiti Napoleonu da me
natjera da obučem plavu haljinu. Sutra će Le Roy isporučiti moju ružičastu
haljinu. Sve supruge maršala obući će ružičaste haljine, pa ću i ja u ružičastom
nositi Josephinin rupčiću kroz Notre-Dame.
Jean-Baptiste me je čekao u blagovaonici. Izgledao je kao gladan lav, ili
bar tako loše volje kao što ja pretpostavljam da izgleda gladan lav. – Što te je
tako dugo zadržalo u Tuileriesu? – upita on.
– Slušala sam Bonaparte kako se svađaju među sobom. Onda smo probali.
Uostalom, meni su dali naročitu ulogu. Neću hodati s ostalim suprugama
maršala, već ću sama ići poslije Murata i nosit ću Josephinin rupčiću na jednom
jastuku. Što kažeš na to?
Jean-Baptiste planu. – Ali ja ne želim da ti imaš neki naročit položaj.
Joseph i taj majmun Despres su to sami izmislili zato što si Juliena sestra. A ja
to zabranjujem. Razumiješ li? Uzdahnuh. – Tu ništa ne pomaže. Joseph i
Despres nemaju s tim nikakve veze. To želi car.
Nikad ne bih povjerovala da štogod toliko može razljutiti Jean-Baptistea.
Glas mu odjednom postane skoro promukao: – Što to govoriš?
– To želi car. Ja tu ne mogu ništa.
– A ja to ne trpim. Moja žena se neće pokazivati pred cijelim svijetom. –
Jean-Baptiste je toliko vikao da su se čaše na stolu tresle. Nisam mogla shvatiti
zašto je tako bijesan.
– Što te tako ljuti – upitah.
 – Svi će pokazivati prstom na tebe. Zaručnica, govorit će. Gospođa Jean-
Baptiste Bernadotte, careva velika mladenačka ljubav, koju ne može zaboraviti!
Njegova mala Eugenie koju želi istaknuti na svojoj krunidbi. Sad kao i ranije,
njegova mala Eugenie. A meni će se smijati cijeli Pariz, razumiješ li?
Potpuno zbunjena zagledah se u Jean-Baptista. Nitko ne zna bolje od
mene koliko ga muči njegov nategnuti odnos s Napoleonom. Kako ga stalno
muči osjećaj da je izdao ideale svoje mladosti. Kako on nestrpljivo očekuje
rješenje svoje molbe da dobije samostalno zapovjedništvo što dalje od Pariza. A
Napoleon ga pušta da čeka i čeka. Ali nikada nisam mislila da će te muke
pokazati u ljubomornoj sceni. Priđoh mu i stavih ruke na grudi. – Nema smisla
toliko se ljutiti zbog jedne Napoleonove mušice, Jean-Baptiste.
Ali on odgurne moje ruke. – Ti dobro znaš što se dogodilo – izjavi on. –
Ti veoma dobro znaš. Ljudi trebaju misliti da on ukazuje čast svojoj maloj bivšoj
zaručnici. Ali ja te uvjeravam, on je potpuno zaboravio ono bivša. Kao
muškarac ja znam da je zaboravio. Njega zanima samo sadašnjost. On te voli.
On ti želi učiniti radost da bi ti...
– Jean-Baptiste!
On pređe rukom preko čela. – Oprosti mi, ti tu zaista nisi kriva –
promrmlja on. U tom trenutku pojavi se Fernan i stavi zdjelu s juhom na stol.
Šuteći sjedosmo jedno naspram drugog. Jean-Baptisteova ruka kojom je
prinosio ustima žlicu, drhtala je.
– Ja uopće neću sudjelovati u krunidbenoj svečanosti. Ostat ću u krevetu
i bit ću bolesna – rekoh. Jean-Baptiste ne odgovori. Poslije večere otišao je od
kuće.
I sad, dok sjedim za njegovim pisaćim stolom i pišem, pokušavam
zaključiti voli li me Napoleon zaista ponovno. One beskrajno duge noći u svojoj
kancelariji, prije nego što je bio strijeljan vojvoda od Enghiena, govorio mi je
svojim nekadašnjim glasom. Skinite šešir, gospođo... I malo kasnije: Eugenie,
mala Eugenie... Gospođicu George je poslao kući. Vjerujem da se te noći sjećao
živo ograde u našem vrtu u Marseilleu, i zaspale livade, i zvijezda koje su bile
tako blizu. Kako je čudno to što će mali Buonaparte sa žive ograde za dva dana
biti krunjen za francuskog cara, kao i to da je postojalo vrijeme u mom životu
kad nisam pripadala mom Bernadotteu.
Sat u blagovaonici baš je otkucao ponoć. Jean-Baptiste je možda u posjetu
kod gospođe Recaimier. On je tako često spominje. Juliette Recaimier je udana
za jednog bogatog starog direktora banke i čita sve knjige koje se objavljuju i
neke koje još nisu objavljene, i cijeli dan leži na divanu. Ona sebe smatra
muzom svih poznatih ljudi, ali ne dopušta da je i jedan od njih poljubi. A još
manje to dopušta svom vlastitom mužu, tvrdi Paulette. Jean-Baptiste često
raspravlja o knjigama i o glazbi s tom prisnom prijateljicom. A ponekad mi ona
pošalje neki dosadan roman i moli me da pročitam to remek djelo. Ja je veoma
mrzim, ali i divim se toj gospođi Recaimier.
Jedan i trideset. Sad Napokon i Josephine vjerojatno kleče u kapeli u
Tuileriesu a ujak Fesch ih crkveno vjenča. Kako bih lako mogla objasniti Jean-
Baptistu zašto me Napokon ne može zaboraviti, ali to bi ga samo razljutilo. Ja
sam dio Napoleonove mladosti. A nitko ne zaboravlja svoju mladost, ma kako
rijetko mislio na nju. Kad budem išla u povorci u kao nebo plavoj haljini, ja
neću za Napoleona biti ništa drugo do uspomena.
Naravno moguće je da Jean-Baptiste ima pravo, i da bi Napokon rado
osvježio tu uspomenu. Napoleonova ljubavna izjava bila bi melem na davno
zaraslu ranu. Sutra ću ostati u postelji s jakom prehladom, a sljedećeg dana,
također. Nebesko plava uspomena Njegovog Veličanstva ima prehladu i
ispričava se...
Prošle noći, ne, to je bilo već danas, zaspala sam nad dnevnikom.
Probudila sam se tek kad me je netko nježno podigao i odnio u spavaću sobu.
Zlatne pletenice na epoletama greble su me kao i obično. – Bio si sa svojom
duhovnom prijateljicom. Uvrijeđena sam... – promrmljah pospano.
– Bio sam u operi, djevojčice, i to potpuno sam. Htio sam čuti malo dobre
glazbe. Onda sam otpustio vozača i došao pješice kući.
– Jako te volim, Jean-Baptiste, i stvarno sam ozbiljno bolesna. Imam
prehladu, glavobolju i anginu i ne mogu sudjelovati u krunidbenoj svečanosti.
– Ispričat ću gospođu Bernadotte kod cara. – I malo poslije: – Nikad ne
smiješ zaboraviti, djevojčice, da te jako volim. Čuješ li me, ili već spavaš?
 – Sanjam, Jean-Baptistee. Što se događa kad netko stavlja melem na ranu
koja je zacijelila prije mnogo godina?
– Onda mu se čovjek smije, Désirée.
– Da, njemu se smiju, moćnom caru Francuza.

PARIZ, NA DAN NAPOLEONOVE KRUNIDBE UVEČER

(2. prosinca 1804 godine)

Bilo je svečano i na trenutke smiješno: krunidba mog bivšeg zaručnika za

francuskog cara. Kad je Napoleon sjedio na prijestolju, s teškom zlatnom
krunom na glavi, naše oči se odjednom sretnu. Stajala sam skoro cijelo vrijeme
iza carice koja je bila pred oltarom i sve vrijeme sam držala baršunasti jastuk sa
svilenim rupčićem.
Sve je naravno ispalo drukčije nego što sam ja zamišljala. Prekjučer je,
istina, Jean-Baptiste javio majstoru ceremonije da sam, na svoju veliku žalost,
zbog visoke temperature i teške prehlade prisiljena izostati s krunidbe. To
Despres nikako nije mogao shvatiti jer bi druge žene maršala ustale iz svoje
smrtne postelje da se pojave u Notre-Dameu. Zar doista ne mogu doći?
– Madame la Marechale bi nadglasala orgulje svojim kihanjem – prizna
mu Jean-Baptiste.
I doista sam cijeli dan ostala u postelji. U podne dođe Julie, koja je čula za
moju iznenadnu bolest i prilično se uplašila, i spremi mi toplo mlijeko i med.
Napitak mi je prijao i ja se nisam usudila priznati da uopće nisam bolesna. Ali
jučer ujutro mi je bilo odveć dosadno u krevetu pa sam se obukla i otišla u dječju
sobu. Tu smo Oskar i ja razbili jednog narodnog gardista, zapravo lutku koja je
predstavljala narodnog gardistu. Htjeli smo vidjeti čime je ispunjena glava.
Ispostavi se da je to strugotina koja se prosula po cijelom podu tako da smo
morali brzo puzati po cijeloj sobi da bismo to počistili. Oskar i ja se jako bojimo
Marije, koja je svake godine sve stroža prema nama.
Odjednom se vrata otvore i Fernan najavi Napoleonovog privatnog
liječnika. Prije nego što sam stigla kazati da ću primiti dr. Korvizara za pet
minuta u svojoj spavaćoj sobi, Fernan, taj nespretnjaković, pusti ga u dječju
sobu. Dr. Korvizar stavi svoju crnu torbu na sedlo konja za ljuljanje i pristojno
mi se pokloni.
– Njegovo Veličanstvo me je zamolilo da se raspitam za zdravlje gospođe
maršalice. Radujem se što ću moći obavijestiti Njegovo Veličanstvo da se
gospođa oporavila.
– Doktore, ja se još uvijek osjećam veoma slabo – rekoh očajno.
Dr. Korvizar podiže svoje čudne trouglaste obrve koje kao da su
prilijepljene na njegovom blijedom licu. – Mislim da će mi moja savjest
liječnika dopustiti da utvrdim da je gospođa dovoljno jaka da na krunidbi nosi
čipkasti rupčić Njenog Veličanstva. – I uz još jedan poklon bez i najmanjeg
osmijeha: – Njegovo Veličanstvo me je točno obavijestio o čemu se radi.
Progutah zrak. U trenutku pomislih da Napoleon može potezom pera
smanjiti čin Jean-Baptista. Kako smo bespomoćni, prođe mi kroz glavu.
– Ako mi vi savjetujete dr. Korvizare... – rekoh.
Dr. Korvizar se nagne nad moju ruku. – Ja vam toplo preporučujem da se
pojavite na krunidbi, gospođo – odgovori ozbiljno. Zatim pokupi svoju crnu
torbu i izađe iz dječje sobe. Poslijepodne je Le Roy poslao moju ružičastu
haljinu i bijela nojeva pera koja sam trebala nositi u kosi.
U šest sati se trgnuh jer se naši prozori zatresoše od topovskih pucnjeva.
Odjurili u kuhinju i upitah Fernana što se dogodilo.
– Od sad pa do ponoći će se svakog sata ispaljivati počasni plotuni, a u isto
vrijeme će i na trgovima gorjeti bengalska vatra. Trebalo bi povesti Oskara u
grad da to vidi – reče Fernan i nastavi glancati pozlaćenu Jean-Baptistovu sablju
fanatičnom predanošću.
– Pada snijeg – odvratih – a i Oskar je jutros malo kašljao.
Popeh se u dječju sobu, sjedoh kraj prozora i uzeh Oskara na krilo. U sobi
je već bio mrak, ali ja ne upalih svijeće. Oskar i ja smo promatrali snježne
pahuljice kako plešu na svjetlu fenjera ispred naše kuće.
– Ima jedan grad – rekoh – gdje snijeg svake zime ostaje mjesecima. Ne
samo nekoliko dana, kao ovdje. A cijelo nebo izgleda kao svježe opran pokrivač.
 – A zatim? – upita Oskar.
– To je sve – rekoh.
– Mislio sam da mi pričaš neku priču – reče Oskar razočarano.
– To nije priča. To je istina – odvratih.
– Kako se zove taj grad? – upita Oskar.
– Stockholm.
– Gdje je Stockholm?
– Daleko, veoma daleko. Blizu Sjevernog pola, mislim.
– Pripada li Stockholm caru?
– Ne, Oskare, Stockholm ima svog kralja.
– Kako se zove?
Opet zagrmješe topovi. Oskar se trgne i nesvjesno me zagrli. – Ne boj se,
to samo topovi pucaju u čast cara.
Oskar me pogleda. – Ja se nimalo ne bojim topova, mama. Jednog dana
ću biti francuski maršal, kao tata.
Promatrala sam snježne pahuljice. Ne znam zašto, ali sam još uvijek
mislila na Persona. Pahuljice me bijahu podsjetile na njegovo konjsko lice. –
Možda ćeš biti pošten trgovac svilom kao tvoj djed – rekoh.
– Ali ja hoću biti maršal. Ili narednik. Tata mi je pričao da je on bio
narednik, i Fernan je bio narednik. – Bio je uzbuđen. Nešto veoma važno bilo
mu je palo na pamet. – Fernan mi je rekao da sutra smijem ići s njim na
krunidbu.
– Oh, ne, Oskare, djeca se ne smiju dovesti u crkvu. Mama i tata nisu za
tebe dobili kartu.
– Ali Fernan će sa mnom stajati pred crkvom. Tako ćemo moći vidjeti
cijelu povorku, kaže Fernan. Caricu i tetu Julie i – on duboko uzdahnu – i cara
s krunom, mama! Fernan mi je obećao.
– Previše je hladno, Oskare, ti ne možeš satima stajati ispred crkve Notre-
Dame, a u toj strašnoj gužvi jednog čovječuljka kao što si ti mogli bi lako
pregaziti.
 – Molim te mama, molim, molim.
– Ja ću ti sve ispričati, Oskare, obećavam ti.
Dvije male ruke me zagrliše. Jedan jako mokar i sladak poljubac spusti mi
se na obraz. – Molim te mama! Ako obećam da ću popiti svakog dana svoje
mlijeko?
– Ne možeš ići, Oskare, zaista, ne možeš. Prehladno je, a ti opet kašlješ.
Budi pametan, dušo.
– A ako danas popijem cijelu bocu onog strašnog lijeka protiv kašlja, bih
li onda mogao, mama?
– U tom gradu, Stockholmu blizu Sjevernog pola, ima, ima široko jezero
sa zelenim santama – počeh pričati ne bih li ga zavarala. Ali ga Stockholm više
nije zanimao.
– Ja hoću vidjeti krunidbu, mama, ja to želim, tako strašno želim – zajeca
on.
– Kad odrasteš, – začujem sama sebe – kad odrasteš, moći ćeš vidjeti
krunidbu.
– Pa zar će se car kasnije još jednom kruniti? – upita Oskar s nevjericom.
– Ne, neće. Ali mi ćemo ići zajedno na jednu drugu krunidbu, Oskare, nas
dvoje. To ti mama obećava. I to će biti jedna mnogo ljepša krunidba nego ona
sutrašnja. Vjeruj mi, daleko ljepša...
– Madame la Marechale ne treba djetetu pričati kojekakve gluposti – začu
se Marijin glas iz tame iza nas. – Hajde, Oskare, sad moraš popiti mlijeko i onaj
fini sirup za kašalj koji ti je doktor prepisao.
Marija upali svijeće u dječjoj sobi, i ja se odmaknuh od prozora. Više
nisam mogla vidjeti pahuljice snijega kako poigravaju.
Kasnije se popne i Jean-Baptiste da kaže Oskaru laku noć. Oskar mu se
odmah požali.
– Mama ne dopušta da stojim pred crkvom s Fernanom i vidim cara s
krunom.
– Ni ja ti to ne dopuštam – izjavi Jean-Baptiste.
 – Mama kaže da će me odvesti na jednu drugu krunidbu kad porastem.
Hoćeš li i ti doći, tata?
– Koga će onda kruniti? – upita oštro Jean-Baptiste.
– Mama koga će onda kruniti? – zapišta Oskar.
A budući da nisam znala što da kažem, pokušah biti tajanstvena. – Neću
reći. To će biti iznenađenje. Laku noć, srce moje, sanjaj nešto lijepo. Jean-
Baptiste pažljivo ušuška pokrivače oko našeg sinčića i ugasi svijeće.
Prvi put poslije dugog vremena sama sam spremila večeru. Marija, Fernan
i djevojka su izišli. U svim kazalištima su se davale besplatne predstave. Ivette,
moja nova sobarica, izgubila se još u podne. Julie mi je, naime, objasnila da se
žena jednog maršala ne može sama češljati, niti sama prišivati dugmad. Najzad
sam popustila i uzela tu Ivetteu, koja je prije revolucije pudrala kosu neke
vojvotkinje i sebe je, naravno, smatrala mnogo otmjenijom od mene.
Poslije večere otiđosmo u kuhinju. Ja oprah suđe, a moj maršal je stavio
Marijinu pregaču i brisao ih.
– Uvijek sam pomagao majci – primijeti on. Odjednom se osmjehne: –
Njoj bi se svidjele naše kristalne čaše. – Osmijeh mu se opet ugasi. – Joseph mi
je rekao da je dolazio carev osobni liječnik da te pregleda – reče on.
– U ovom gradu svi vode brigu jedan o drugom – uzdahnuh.
– Ne, – reče Jean-Baptiste – ne svi. Ali car zna vrlo mnogo stvari o
mnogim ljudima. To je njegov sistem.
Dok sam tonula u san začujem još jednom grmljavinu topova. Ja bih
vjerojatno bila savršeno sretna i u seoskoj kućici u blizini Marseillea, pomislih.
U seoskoj kućici s lijepim kokošinjcem. Ali ni Napoleon, car Francuza, ni
Bernadotte, maršal Francuske, nemaju nikakvog interesa za piliće...
Probudih se jer me je Jean-Baptiste drmao. Bio je još mrak.
– Zar već moramo ustati? – upitah zbunjeno.
– Ne, ali si tako gorko plakala da sam te morao probuditi. Jesi li nešto
ružno sanjala? Pokušah se sjetiti. – Išla sam na neku krunidbu s Oskarom – s
mukom sam prikupljala pojedine trenutke sna kojih sam još bila svjesna. –
Morali smo ući u crkvu, ali je pred ulazom bilo mnogo ljudi i nismo se mogli
probiti. Gurali su nas lijevo i desno dok je gomila stalno rasla. Držala sam
Oskara za ruku i odjednom oko nas više nisu bili ljudi, već sve same kokoši koje
su nam trčale između nogu i strašno kokodakale... – Ja se stisnuh čvršće uz Jean-
Baptista.
– I to je bilo tako strašno? – bilo je sve što je upitao, ali je njegov glas bio
blag i umirujući.
– Da, bilo je strašno. Kokoši su kokotale kao... znaš kao uzbuđeni radosni
ljudi. Ali to nije bilo ono najgore. Najgore su bile krune.
– Krune?
– Da, Oskar i ja smo nosili krune i one su bile strahovito teške. Jedva sam
držala glavu uspravno, ali sam znala sve vrijeme da bi mi kruna spala čim bi ma
i za trenutak pognula glavu. A Oskar... znaš, Oskar je na glavi imao krunu koja
je za njega bila preteška. Vidjela sam kako se njegov tanak vratić ukrutio da ne
bi popustio i strašno sam se bojala da će se on pod njom srušiti. Onda si me ti,
hvala Bogu, probudio. To je bio strašan san...
Jean-Baptiste podmetne ruku ispod moje glave i privi me k sebi. – Sasvim
je prirodno što si sanjala krunidbu jer kroz dva sata moram ustati i obući se za
svečanost u Notre-Dame, ali otkuda ti te kokoši?
Ali na to ne odgovorih. Pokušah zaboraviti strašni san i ponovno zaspati.
Snijeg je prestao, ali je bilo hladnije nego prošle večeri. Unatoč toga čuli
smo da su Parižani čekali već od pet izjutra pred crkvom Notre-Dame i duž
puta kojim su trebale proći pozlaćene kočije cara, carice i carske porodice. Jean-
Baptiste i ja smo morali doći u Nadbiskupsku palaču, gdje se formirala povorka.
Fernan je pomogao Jean-Baptisteu da odjene odoru, i još na brzinu huktao na
svako zlatno puce i posljednji put ga glačao krpom, a Ivette je uređivala bijelo
nojevo perje u mojoj kosi. Sjedila sam za toaletnim stolićem i užasnuta gledala
u ogledalo. S tom frizurom izgledala sam kao cirkuski konj. Jean-Baptiste je
svakog trenutka dozivao s drugog kraja sobe: – Jesi li najzad gotova, Désirée? –
Ali nojevo perje nikako nije htjelo stajati ravno.
Odjednom Marija otvori vrata. – Ovo je upravo stiglo za madame la
marechale. Donio je jedan sluga u odori carske palače.
 Ivett uze zamotuljak i spusti ga pred mene na toaletni stolčić. Marija
naravno nije otišla već je radoznalo promatrala crvenu kožnu kutiju koju sam
izvukla iz papira. Jean-Baptiste odgurne Fernana i stane iza mene. Podigoh oči
i sretoh se s njegovim pogledom u ogledalu. Sigurno je Napoleon opet izmislio
nešto strašno, i Jean-Baptiste će biti bijesan, pomislih. Ruke su mi tako drhtale
da nisam mogla otvoriti kožnu kutiju. – Pusti mene – reče Jean-Baptiste. On
pritisne bravicu i poklopac odskoči.
– Oh – huknu Ivette. – Hmmm – promrmlja Marija zadovoljno dok
Fernan opet glasno udahnu zrak. Pred našim očima se ukazala kutija za nakit
sva od sjajnog zlata. Poklopac je krasio orao raširenih krila. Ne shvaćajući
promatrala sam ovaj sjaj.
– Otvori – reče mi Jean-Baptiste.
Nespretno sam petljala dok najzad energično ne dohvatih orla za raširena
krila i povukoh.
Poklopac se podiže. Kutija je bila podstavljena crvenim baršunom, a na
baršunu su blistali zlatnici. Okrenuli se i pogledah Jean-Baptistea.
– Shvaćaš li ti sve ovo? – Odgovora nije bilo. Jean-Baptiste je bijesno
promatrao zlatnike. U licu je bio sasvim blijed. – To su zlatni franci –
promrmljah i počeh rastreseno vaditi gornje zlatnike i redati ih po toaletnom
stoliću između moje kutije za puder, češljeva i nakita. U tom nešto zašušta.
Izvukoh komad papira koje je ležalo medu zlatnicima. Napoleonov rukopis.
Njegova krupna, ukovrčana slova. Najprije su mi slova plesala pred očima, a
onda se najzad složiše u riječi.
Madame la Marechale, u Marseilleu ste bili tako ljubazni da ste mi posudili
svoju tajnu ušteđevinu i tako mi omogućili da otputujem u Pariz. To putovanje
mi je donijelo sreću. Osjećam potrebu da danas izravnam svoj dug i da vam
zahvalim. N.
I kao P.S: Suma je onda iznosila 98 fr.
– Ovdje ima devedeset osam zlatnih franaka, Jean-Baptiste – rekoh – ali
ja sam mu onda tu sumu posudila u novčanicama.
S ogromnim olakšanjem opazih da se Jean-Baptiste osmjehuje.
 – Štedjela sam svoj džeparac da bih kupila caru pristojnu odoru, njegova
pohodna odora je bila već iznošena, ali je onda njemu zatrebalo novca da plati
dugove i da izvuče maršala Junota i Marmonta iz gostionice – dodadoh.
Stigli smo u Nadbiskupsku palaču nešto prije devet sati. Uvedoše nas u
jednu veliku prostoriju na gornjem katu. Tu se pozdravimo s ostalim maršalima
i njihovim ženama, a zatim nas posluže vrelom kavom. Onda svi priđemo
prozoru. Pred portalom crkve Notre-Dame odigravale su se uzbudljive scene.
Šest bataljuna grenadira, pojačanih gardom, trudilo se da održi red. Iako su
vrata katedrale bila otvorena još od šest sati izjutra za pozvane goste, u
unutrašnjosti crkve se još uvijek grozničavo radilo na ukrašavanju. Dvostruki
špalir gardista potiskivao je radoznalu gomilu.
– Osamdeset tisuća ljudi čuva carevu krunidbenu povorku – povjeri
Murat Jean-Baptisteu. Kao zapovjednik Pariza, on je bio za to odgovoran.
Odjednom policijski prefekt zaustavi sav promet ulicama koje su vodile
prema crkvi Notre-Dame, i tako, pozvane gospođe i gospoda počeše stizati
pješice. Samo smo mi koji smo sudjelovali u povorci ostavili ogrtače u
Nadbiskupskoj palači. Ostali gosti morali su doći u katedralu bez kaputa, i ja
sam drhtala od zime gledajući gospođe koje su izišle iz kola i sad su u tankim
svilenim haljinama cupkale po snijegu. Onda se dogodilo nešto smiješno.
Grupa tih gospođa slučajno naleti na povorku sudaca Vrhovnog suda. Suci su
nosili dugačke crvene ogrtače, pa oni galantno razgrnuše svoje široke ogrtače, i
smrznute gospođe se zadovoljno zaklone ispod njih. Iako su naši prozori bili
čvrsto zatvoreni, čuli smo grohotan smijeh iz redova gledalaca.
Najzad ipak stiže i nekoliko kočija. – To su strani prinčevi koji su pozvani
kao počasni gosti. Treća garnitura – promrmlja Jean-Baptiste. – Napoleon plaća
ovim Visočanstvima sve troškove puta i boravka. Ono tamo je Markgraf
Badenski – objasni mi on – a ovo je princ od Hessen-Darmstata, a iza njega
princ od Hessen-Homburga!
Jean-Baptiste izgovara bez muke ta nemoguća njemačka imena. Kako mu
to samo uspijeva? Odmakoh se od prozora i priđoh kaminu, i najzad dobih i
drugu šalicu kave. U međuvremenu dođe do žive prepirke na vratima, ali ja na
to obratih pažnju tek kad mi je gospođa Lan prišla i rekla: – Čini mi se da se ta
rasprava odnosi na vas, najdraža gospođo Bernadotte.
Stvarno je bilo tako. Jedan gospodin u tamno smeđem kaputu, i
nakrivljenoj čipkastoj vratnoj marami očajnički se prepirao sa stražarima koji
ga nisu htjeli pustiti. – Pustite me k mojoj maloj sestri, gospođi Bernadotte.
Eugenie!...
Gospodin u smeđem odijelu bio je Etienne. Kad me je ugledao, on vrisnu
kao utopljenik:
– Eugenie! Eugenie, pomozi mi!
– Slušajte, zašto ne pustite unutra mog brata? – upitah stražara i povukoh
Etiennea u sobu. Stražar nešto promrmlja kao: Zapovjeđeno je da se puštaju
samo gospođe i gospoda koji sudjeluju u povorci. Pozvah Jean-Baptistea i mi
strpasmo od uzbuđenja oznojenog Etiennea u fotelju. Putovao je dan i noć iz
Genove da bi stigao na krunidbu.
– Znaš, Eugenie, – reče on – kako sam ja blizak caru. To je moj prijatelj iz
mladosti, čovjek u koga sam godinama polagao svoje nade... – I Etienne zastane
da bi udahnuo zrak. Izgledao je jadno.
– Pa što te onda muči? Tvoj prijatelj iz djetinjstva za koji trenutak krunit
će se za cara. Što bi još želio?
– Biti tamo – reče Etienne. – Prisustvovati obredu.
– Trebali ste ranije doći u Pariz, dragi rođače – reče trezveno Jean-
Baptiste. – Sve su ulaznice razdijeljene.
Etienne, koji se u toku godina prilično udebljao, obriše znoj s čela. – Po
ovom strašnom vremenu moja kola su morala svaki čas stati.
– Možda mu Joseph može pomoći – došapnuh Jean-Baptisteu. – Mi sad
više ništa ne možemo učiniti.
– Joseph je u Tuileriesu s Njegovim Veličanstvom i ne može nikoga
primiti, već sam bio tamo – reče nesretno Etienne.
– Slušaj, Etienne, pa ti nikad nisi volio Napoleona, zašto bi ti sad bilo
toliko važno da vidiš njegovu krunidbu – rekoh pokušavajući ga umiriti.
Ali na ove riječi Etienne prasne. – Kako možeš kazati nešto slično? Zar se
ne sjećaš da sam ja u Marseilleu bio carev najbliži povjerenik, njegov najbolji
prijatelj, njegov...
– Znam samo da si se zgranuo kad sam se zaručila za njega. – rekoh.
Nato Jean-Baptiste udari Etiennea po ramenu. – Zaista? Vi ste se protivili
tim zarukama? Dragi Etienne, vi ste čovjek koji mi je prirastao srcu. Uvest ću
vas u crkvu pa makar vas morao držati na krilu zbog mnoštva ljudi. – I s
osmijehom na ustima on se okrene i vikne:
– Junot, Bertije. Moramo prokrijumčariti gospodina Etiennea Claryja u
katedralu. Hajde, dobijali smo mi već i teže bitke.
I tako sam s prozora promatrala kako je Etienne, skriven iza tri maršalske
odore, nestaje u crkvi Notre-Dame.
Poslije kraćeg vremena maršalske odore se ponovo pojaviše, i obavijestiše
me da je Etienne smješten među članove diplomatskog kora.
– Sjedi do turskog zastupnika, – obavijesti me Jean-Baptiste – koji nosi
zelen turban i...
– On ušuti jer se u tom trenutku pojavi papina povorka, ispred koje je
jahao bataljun draguna, a iza njih je išla švicarska garda.
Najednom ugledasmo jednog opata koji je jahao na magarcu i držao križ
u podignutim rukama.
– Magarca su morali iznajmiti, i Despres kaže da on stoji šezdeset i sedam
franaka dnevno – reče maršal Bertije. Jean-Baptiste se nasmija. Onda naiđoše
papina kola koja je vuklo osam sivih konja. Odmah smo vidjeli da su to caričina
paradna kola koja su bila stavljena Papi na raspolaganje. Papa uđe u
nadbiskupsku palaču, ali mi ga nismo imali prilike pozdraviti. Obukao je brzo
svečano misno ruho u jednoj sobi u prizemlju i na čelu najviših crkvenih
dostojanstvenika se polako uputio prema ulazu crkve Notre-Dame.
Netko otvori prozor. Gomila je šutjela. Samo su žene padale na koljena
dok je papa prolazio, a većina muškaraca čak nije skinula ni šešir. Odjednom
Papa stane, reče nešto, i nad glavom jednog mladića u prvom redu napravi znak
križa. Kasnije smo čuli da je papa Pije VII primijetio tog mladića i još mnogo
drugih kako stoje i da je s osmijehom rekao: – Mislim da blagoslov jednog starca
nikad ne može škoditi. – Papa je još dvaput pravio znak križa u hladnom,
jasnom zraku, a zatim njegova bijela prilika iščezne u vratima crkve Notre-
Dame, a za njim se, kao neki val, sklopiše crvene odore kardinala.
– Što se sad odigrava u katedrali? – upitah.
Netko mi objasni da je kor carske kapele zapjevao Tu es Petrus kad se Papa
pojavio, i da je Papa tada otišao sjesti na prijestolje s lijeve strane oltara.
– A sad bi bilo vreme da se i car pojavi – doda ta osoba. No car je pustio
da ga Parižani, postrojene čete, poštovani gosti, i poglavar Svete rimske crkve
čekaju još cijeli jedan sat.
Najzad topovska paljba objavi da je car krenuo iz Tuileriesa. Ne znam
zašto, ali svi odjednom ušutismo. Bez riječi prođosmo ispred velikih ogledala u
prizemlju, bez riječi maršali namjestiše bolje svoje ordenje, utegoše zlatne i
plave mundire i pričekaše da im sobari prebace preko ramena plave ogrtače.
Kad sam prinijela puder licu da bih se osvježila, primijetili da mi ruka drhti.
Kao huk oluje čulo se, najprije iz daljine, zatim sve glasnije i glasnije, i najzad
zaglušujuće blizu: – Vive l' empereur! Vive l’ empereur! – Pojavi se Murat na
konju, u zlatom prekrivenoj odori zapovjednika Pariza. Iza njega s glasnim
topotom dolazili su draguni. Onda glasonoše na konju, u baršunastom odijelu
boje jorgovana izvezenom zlatnim orlovima. Glasnici su nosili palice ukrašene
zlatnim pčelama. Sva očarana promatrala sam sav taj sjaj.
A nekada sam njemu htjela od svog džeparca kupiti odoru zato što je
njegova bila tako izlizana... Počeše pristizati, jedna za drugim, pozlaćena kola
sa šestoprezima. Iz prvih siđe Despres, carev osobni pobočnik i niz drugih, a
onda naiđoše ministri. Najzad iz jednih kola, koja su cijela bila ukrašena
zlatnim pčelama, iziđoše carske princeze. Sve su bile u bijelim haljinama, s
malenim krunama u kosi. Julie mi brzo priđe i stisne mi ruku. Prsti su joj bili
ledeni.
– Samo da sve ispadne dobro – reče ona istim glasom kao mama.
– Da, ali pazi na krunu, opet ti se nakrivila – odgovorih joj šapatom. Zatim
carske kočije zablistaše sjajne kao sunce usred ovog sivog zimskog dana. Bile su
pozlaćene i ukrašene obodom od brončanih medaljona. Ti medaljoni
predstavljali su pokrajine i bili su među sobom povezani palminim lišćem. Na
krovu kočija blistala su četiri ogromna brončana orla, koji su u kandžama držali
lovorove grane. Među njima stajala je velika pozlaćena kruna. Kočije su iznutra
bile presvučene zelenim baršunom, u boji Korzike. Osam konja s bijelim
perjanicama frktalo je pred palačom. Mi smo već došli do vrata i oformili smo
špalir.
U desnom uglu kola sjedio je zavaljen car. Bio je odjeven u purpurno
crveni baršun i kad je izišao iz kola, spazismo da ima široke hlače i bijele svilene
čarape ukrašene dragim kamenjem. U toj odjeći izgledao je čudan i kao
prerušen, kao neka osoba s pozornice, malo prekratkih nogu. Zašto te
španjolske široke hlače, Napoleone, zašto hlače? Nasuprot tome, carica, koja
mu je sjedila s lijeve strane, bila je ljepša nego ikad. U njenim dječjim kovrčama
blistali su brilijanti, najkrupniji koje sam ikad vidjela. Iako je Josephine bila jako
našminkana, vidjelo se da njen osmijeh, blistav i mladenački, Bože, kako
mladenački, dolazi od srca. Car se s njom vjenčao u crkvi i sad će se kruniti.
Nije se više bojala...
Ali kad Joseph i Louis, koji su sjedili nasuprot Napoleona u carskim
kolima, prođoše pokraj mene, nisam mogla vjerovati svojim očima. Obojica su
bili grozno odjeveni. U bijelo od glave do pete. Čak su im i cipele bile od bijelog
atlasa sa zlatnim rozetama, i odjednom otkrih da je i Joseph dobio trbuščić. Dok
se on osmjehivao kao svježe obojeni konj za ljuljanje mog Oskara, Louis
natmureno uđe u palaču na svojim ravnim tabanima.
U palači Napoleon i Josephine brzo ogrnu krunidbene plašteve. Za
trenutak Josephine stisne usne od napora da se ne savije pod težinom svog
purpurnog plašta. Ali tad Julie, Hortenzija, Elise, Paulette i Karolina podignu
njezin skut i ona odahnu od olakšanja. Dok je s mukom navlačio par rukavica,
čiji su prsti bili potpuno kruti od silnog zlatnog veza, Napoleon prvi put baci
pogled na nas.
– Možemo li krenuti?
Despres nam je već bio podijelio zadnje upute, pa smo sada samo čekali
na njegov znak da zauzmemo mjesta kako smo naučili na probama. Ali znak
nije dolazio. Despres je šaputao sa Josephinom, i Joseph u nedoumici slegne
ramenima. Napoleon se u međuvremenu okrenuo i promatrao se u ogledalu.
Lice mu je bilo posve nepomično, samo mu se oči odjednom suziše kao da
pokušava vidjeti sebe tuđim očima. Vidio je jednog čovjeka jedva srednjeg rasta,
kome je ovratnik od hermelina njegovog plašta stizao skoro do ušiju...
Francuska kruna leži u uličnom slivniku. Treba se samo sagnuti i podići
je... e pa, Napoleon se sagnuo i podigao krunu iz slivnika. A u međuvremenu to
je postala carska kruna.
Naše nelagodno šaputanje i besmisleno stajanje podsjećalo me je na
pogreb. Potražili pogledom Jean-Baptistea. Bio je s ostalim maršalima i držao
je baršunasti jastuk s carevim ordenom Legije časti, koji će nositi u povorci.
Zamišljeno je grizao donju usnu. Danas pokapamo Republiku, pomislih. Tata,
tvoj sin Etienne je dobio ulaznicu, a tvoja kći Julie je čak princeza i nosi malu
zlatnu krunu...
– Što čekate, Despres? – reče Napoleon nestrpljivo.
– Veličanstvo, bilo je rečeno da će Gospođa Majka ići na čelu povorke, a
Gospođa Majka se...
– Majka se nije vratila – reče Louis. U glasu mu se osjećala zloba.
Napoleon je slao glasnika za glasnikom u Italiju moleći majku da sigurno dođe
u Pariz na krunidbu. Najzad se gospođa Letizia više nije usuđivala opirati
njegovom navaljivanju. Oprostila se sa svojim prognanim sinom Lucienom i
krenula.
– Veoma žalimo – reče Napoleon bezizražajno. – Despres, krećemo u
katedralu. Zasviraše fanfare. Polagano i svečano glasonoše u zlatom izvezenom
baršunu krenuše prema katedrali. U zeleno odjeveni paževi išli su odmah za
njima. Onda dođe red na Despresa, ceremonijara, a iza njega je cupkalo u
parovima šesnaest maršalskih žena krutih kao lutke. Potom krenuše Sekirije i
Murat. Sekirije s jastukom na kome je ležao caričin prsten, Murat sa
Josephininom krunom. Kad sam ja izašla van zapuhnu me zrak hladan kao led.
Držala sam pred sobom jastuk sa čipkastim rupčićem kao neku svetinju. Dok
sam prolazila pokraj gomile, koju su zadržavali kordoni vojnika, začujem
pojedinačne uzvike: – Živio Bernadotte
– Bernadotte! – Gledala sam ravno u Muratova zlatom izvezena leđa. Dok
sam nosila Josephinin rupčiću kroz Notre-Dame, glazba iz orgulja i miris
tamjana izbrisali su i posljednju misao iz moje glave.
 Tek kad smo došli do kora, Murat stane i povuče se ustranu. Ugledah oltar
i dva zlatna prijestolja. Na prijestolju s lijeve strane sjedio je nepomičan kao kip,
jedan mali stari gospodin u bijelom. Pije VII je čekao Napoleona već skoro dva
sata...
Stadoh kraj Murata i okretoh se. Vidjeh Josephinu kako prilazi oltaru,
širom otvorenih očiju, koje su u treperavoj svjetlosti svijeća izgledale vlažne, i s
ushićenim osmijehom na usnama. Ona stane na donjoj stubi dvostrukog
prijestolja koje se nalazilo s desne strane oltara. Sad su tik ispred mene stajale
carske princeze s njenim skutom. Iskrivih vrat da bih vidjela Napoleonov
ulazak. Prvo se pojavi Kelerman s velikom carskom krunom. Za njim Perignon
sa žezlom i Lefebvre s mačem Karla Velikog. Onda Jean-Baptiste s ordenom
Legije časti, iza njega Eugen de Beauharnais s carevim prstenom, potom dobri
Bertije sa zlatnom jabukom i najzad hromi ministar vanjskih poslova
Talleyrand sa jednim stalkom od zlatne žice, na koji je car trebao spustiti plašt
u toku obreda.
Orgulje zabrujaše i razdragani zvuci Marseljeze glasno odjeknuše u crkvi.
Napoleon polako pođe k oltaru. Joseph i Louis su nosili skut njegovog plašta.
Najzad Napoleon stane pokraj Josephine. Njegova braća i maršali poredaše se
iza njega. Papa ustane i počne služiti misu.
Onda Despres dade maršalu Kelermanu neprimjetan znak. Kelerman
stupi naprijed i pruži Papi krunu. Izgledalo je da je veoma teška jer su je nježne
Papine ruke jedva držale. U isto vrijeme Napoleon pusti purpurni plašt da mu
sklizne s ramena. Njegova braća ga prihvatiše i predadoše Talleyrandu.
Orgulje ušute. Glasno i svečano Papa izgovori riječi blagoslova. Onda
visoko podiže tešku krunu da bi je stavio Napoleonu na glavu. Ali Napoleon ne
spusti glavu. On podiže ruke u zlatom izvezenim rukavicama i brzo dohvati
krunu. Za djelić sekunde Napoleon zadrži krunu u podignutim rukama. A onda
je polako stavi na glavu.
Nisam samo ja bila zaprepaštena već i svi ostali. Napoleon je prekršio
ugovoreni ceremonijal krunidbe i krunio je sam sebe.
Orgulje su klicale. Lefebvre preda caru mač Karla Velikog, Jean-Baptiste
stavi lanac Legije časti caru oko vrata, Bertije mu dade u ruku jabuku, a
Perignon zlatno žezlo. Najzad mu Talleyrand prebaci preko ramena purpurni
plašt i car se polako popne stubama do svog prijestolja. Joseph i Louis podigoše
skut, a zatim stanu s obje strane prijestolja. – Vivat Imperator in aeternum –
izjavi Papa.
Potom Pije VII napravi znak križa pred Josephininim licem i poljubi je u
obraz. Sada mu je Murat trebao pružiti krunu. Ali Napoleon bijaše ponovo sišao
niz stube svog prijestolja i pružio ruke. Nato Murat preda krunu Napoleonu a
ne Papi. Prvi put toga dana Napoleon se osmjehnu. Oprezno, veoma oprezno
da ne bi kvario njenu frizuru, stavi on krunu na Josephinine dječje kovrče. Tada
je uze pod ruku da je povede k prijestolju.
Josephine zakorači, zatetura se i skoro se prevrne unazad. Elise, Paulette i
Karolina bijahu namjerno ispustile skut. Htjele su da Josephine padne, da
ispadne smiješna u trenutku njene najveće pobjede. Ali Julie i Hortenzija
napregnuše sve svoje snage i zadržaše teški skut. Napoleon uze Josephinu za
ruku i pridrža je. Ne, nije pala.
Samo se spotakla na prvoj stubi do prijestolja.
Dok su mlade djevojke iz starog francuskog plemstva, one djevice oko
kojih je Despres toliko razbijao glavu, prilazile oltaru sa svijećama, Papa i
njegova pratnja povukoše se u sakristiju. Napoleon je bezizražajnog lica sjedio
na prijestolju pokraj Josephine. Polusklopljenim očima gledao je ravno pred
sebe. Otkako se popeo na prijestolje, stajala sam između Murata i Talleyranda
u prvom redu. O čemu li misli čovjek koji se upravo krunio za cara Francuza?
Nisam mogla odvojiti pogled od njegovog nepomičnog lica. Sad, sad mu
se pomaknuo jedan mišić kraj usta, i on čvrsto stisnu usne da bi spriječio
zijevanje. Odjednom me ugleda. Njegove polusklopljene oči se otvoriše i on se
osmjehnu drugi put ovog dana; ne nježno, kao maloprije kad je krunio
Josephinu, već lako, radosno. Da, kao nekad; onako kao kad je trčao do žive
ograde i iz šale me puštao da pobijedim.
Zar ti nisam rekao? govorile su njegove oči. Onda, pokraj žive ograde. Nisi
mi vjerovala! Tako si žarko željela da me otpuste iz vojske jer si željela od mene
napraviti trgovca svilom... Gledali smo se ravno u oči. Sjedio je tamo, s
hermelinskim ovratnikom koji mu je dodirivao uši, i s teškom krunom na
kratko ošišanoj kosi; a ipak je za trenutak bio onaj stari. Sjetih se vojvode od
Enghiena; i Luciena, prvoga koji je bio protjeran, i Moreaua i ostalih poznatih i
nepoznatih francuskih građana koji su pošli za njim. Natjerah sebe da odvratim
pogled od njega i nisam više pogledala na prijesto dok nisam čula glas
predsjednika Senata.
Predsjednik Senata stane pred Napoleona i odvi svitak pergamenta.
Stavivši jednu ruku na Bibliju a drugu podigavši uvis, Napoleon je za njim
ponavljao zakletvu. Glas mu je bio jasan i hladan kao da izdaje zapovijed.
Napoleon I zaklinjao se da će čuvati vjerske, političke i građanske slobode
Francuza.
Svećenici se vratiše iz sakristije da isprate carski par iz katedrale. Za
trenutak se kardinal Fesch nađe pokraj Napoleona. Napoleon se osmjehne i
gurnu žezlom svoga ujaka u slabinu, ali kardinalovo okruglo lice izgledalo je
tako zgranuto zbog nepromišljenog nećakovog gesta da se Napoleon okrene
slegnuvši ramenima. Odmah nato doviknu glasno Josephu, koji je još nosio
purpurni skut: – Šta bi rekao naš otac da nas vidi?
Dok sam izlazila iza Murata, pokušah otkriti zeleni turban turskog
zastupnika kako bih na taj način našla Etiennea. Imala sam sreće. Etienne je
sjedio otvorenih usta ukočen od zanosa. Zadivljeno je gledao za carem iako su
mu tada već mnoga leđa zaklonila pogled.
– Nosi li car krunu i noću kad spava? – upita Oskar dok sam ga stavljala
te večeri u krevet.
– Ne, mislim da ne nosi – rekoh.
– Možda je preteška – zaključi Oskar, jer mu je Julie nedavno poklonila
kapu od medvjeđe kože, pretešku za njega.
Glasno se nasmijah. – Preteška? Ne, dragi, Napoleonu kruna nije teška;
baš obrnuto.
– Marija kaže da su mnogi od onih koji viču po ulicama Živio car plaćeni
od policije – izjavi Oskar. – Je li to istina, mama?
– Ne znam; ali ne smiješ to govoriti.
– Zašto ne?
 – Zato... – Ugrizoh se za usnu. Htjela sam reći: – zato što je to opasno. –
Ali Oskar mora kazati sve što mu padne na pamet. S druge strane, ministar
policije onima koji govore sve što misle zabranjuje živjeti u Parizu ili u blizini
glavnog grada. Nedavno je protjerana književnica gospođa de Stael, najbolja
prijateljica Juliette Recaimier.
– Tvoj djed Clary bio je uvjereni republikanac – prošaputah odjednom i
poljubili svog sina u čisto malo čelo.
– Mislio sam da je on bio trgovac svilom – odvrati Oskar.
Dva sata kasnije plesala sam valcer prvi put u životu. Njegovo carsko
Visočanstvo moj zet Joseph priredio je naime, veliki prijem na koji je pozvao
sve strane prinčeve i diplomate. A osim toga i sve maršale, i Etiennea, jer je on
na kraju krajeva Julien brat.
Marija Antoaneta je u svoje vrijeme pokušala uvesti bečki valcer u
Versailles, ali su ga naučila samo otmjena gospoda koju je ona primala. Za
vrijeme revolucije je, naravno, bilo zabranjeno sve što je podsjećalo na Austriju.
Ali se sad taj lijepi tročetvrtinski ritam iz neprijateljske zemlje opet uvukao u
Francusku. Ja sam, istina, nekad vježbala valcer kod gospodina Montela, ali
nisam znala kako se stvarno pleše...
Jean-Baptiste, koji je prije našeg vjenčanja bio ambasadoru Beču, pokazao
mi je. Držao me je veoma čvrsto i brojao naredničkim glasom: – Jedan, dva, tri,
jedan, dva, tri. – Ispočetka sam se osjećala kao novak. Ali onda se njegov glas
postupno utišao, i mi smo se okretali i okretali dok se dvorana Luxembourške
palače nije pretvorila u zaljuljano more svjetlosti. Osjetih kako mi se njegove
usne spuštaju na kosu.
– Car se gledao s tobom za vrijeme krunidbe, jedan, dva, tri, dobro sam
ga vidio – prošaputa Jean-Baptiste.
– Imala sam osjećaj da nije svim srcem sudjelovao u tome – rekoh.
– U čemu? U koketiranju s tobom? – upita Jean-Baptiste.
– Ne budi zloban. Mislim u krunjenju, naravno – rekoh.
– Moraš paziti na takt, djevojčice.
– Krunjenje bi trebalo za čovjeka biti doživljaj koji se doživljava srcem –
ostadoh pri svom. – Za Napoleona je to bila samo formalnost. Krunio se za cara
i u isto vrijeme položio zakletvu Republici... jedan, dva, tri.
Netko uzviknu: – Uzdravlje za cara! – Čaše zveknuše.
– To je bio tvoj brat Etienne – reče Jean-Baptiste.
– Hajdemo plesati – prošaputah – plesati, plesati...
Jean-Baptiste me ponovno poljubi u kosu. Kristalni svijećnjaci blistali su
u tisućama boja i izgledalo je da se okreću. Cijela dvorana se okretala oko nas.
Kao iz daleka čula sam glasove mnogih gostiju, koji su me podsjećali na
kokodakanje jata kokoši. Jedan, dva tri. – Ne misli na prošlost, samo osjećaj
usne Jean-Baptistea i pleši...
Pri povratku provezli smo se pokraj Tuileriesa. Bile su svečano
osvijetljene. Paževi sa lelujavim crvenim bakljama stajali su na straži. Netko
nam je pričao da je car sam večerao sa Josephinom. Josephine je morala po
njegovoj želji zadržati krunu jer se njemu činilo da joj veoma dobro stoji. Poslije
jela Napoleon se povukao u svoju radnu sobu i razvio mape glavnog stožera. –
Priprema sljedeći pohod – objasni mi Jean-Baptiste. Počeo je padati snijeg i
mnoge buktinje se ugasiše.

PARIZ, DVA TJEDNA POSLIJE CAREVE KRUNIDBE

Prije dva-tri dana car je podijelio orlove svim pukovnijama. Morali smo
se svi okupiti na Marsovom polju. Napoleon je opet ogrnuo krunidbeni plašt i
stavio veliku krunu. Svaka pukovnija je dobila stijeg na kome se isticao zlatni
orao. Ispod orla lepršala je trobojnica.
– Ti orlovi nikad ne smiju pasti neprijatelju u ruke. – rekao je car i obećao
našim snagama nove pobjede.
Stajali smo satima na tribini i promatrali kako prolaze pukovnije. Etienne,
koji se nalazio pokraj mene, toliko je vikao da je promuknuo, a ja sam skoro
oglušila od njegovog oduševljenja. Snijeg je ponovo počeo padati. Parada je
izgledala beskrajna, a svima nama ozeboše noge. Imala sam vremena razmišljati
o pripremama za maršalski bal u Operi.
 Ceremonijar je, naime, dao maršalima na znanje da su dužni pripremiti
bal u carevu čast. To je trebao biti najsjajniji bal koji se može zamisliti, i za tu
priliku je iznajmljena Opera.
Mi, žene maršala održale smo mnoge sastanke i sastavljale smo popise
gostiju. Nitko nije smio biti zaboravljen ili izostavljen. Gospodin Montel nam
je održao sat na kome smo naučile kako ćemo izaći u susret carskom paru i kako
ćemo uvesti Napoleona i Josephinu u dvoranu. Despres nas je obavijestio da će
car ponuditi ruku jednoj od žena maršala, dok će jedan od maršala morati
povesti caricu do njenog prijestolja. Raspravljali smo satima koji bi maršal i koja
žena zasluživali te počasti. Najzad je bio izabran Murat, kao muž jedne carske
princeze, da prati caricu. Što se tiče careve ruke, nastala je dvojba između
gospođe Bertije, kao najstarije, i mene kao sestre carske princeze Julie. No meni
pođe za rukom da uvjerim ostale da je debela gospođa Bertije jedina osoba
pogodna pozdraviti cara. Bila sam naime bijesna na Napoleona zato što pušta
Jean-Baptistea da još uvijek čeka na neovisno zapovjedništvo što dalje od
Pariza, za kojom je toliko čeznuo.
Ujutro onog dana kad se trebao održati bal, iznenada dođe k meni
Paulette. Patili su je jedan talijanski virtuoz na violini i jedan francuski konjički
kapetan. Ona ih obojicu ostavi sjediti u mom salonu, a sama se popne sa mnom
u moju spavaću sobu.
– Što misliš, koji od njih je moj ljubavnik? – upita ona i nasmija se. Zlatni
puder sijao joj se u tamnoplavoj kosi pod malim crnim baršunastim šeširom, u
malim ušima blistali su joj smaragdi iz nakita obitelji Borgehese. Svjetlozelena
uska baršunasta suknja tijesno se pripijala uz njeno lijepo oblikovane kukove, a
pod kratkim kaputićem od crnog baršuna isticali su se nevjerojatno jasno
vrhovi njenih grudi. Obrve su joj bile isto onako crno obrubljene kao kad joj je
bilo petnaest godina, ali je sada upotrebljavala finu olovku umjesto komada
ugljena iz kuhinje svoje majke. Oko blistavih očiju, koje su me uvijek podsjećale
na Napoleonove oči, ležale su duboke sjenke.
– Dakle, koji je od njih moj ljubavnik? – ponovi ona. Nisam znala. –
Obojica – uzvikne pobjedonosno Paulette i sjedne za moj toaletni stolić. Zlatna
kutija za nakit još je tamo stajala.
 – Tko ti je poslao tako neukusnu kutiju za nakit ukrašenu tim strašnim
carskim orlom – upita ona.
– Sad moraš ti pogađati – odgovorih.
Paulette nabra čelo. Ovo pogađanje činilo joj je zadovoljstvo. Napregnuto
je razmišljala. Odjednom glasno udahnu: – Je li... slušaj... je li to...
Lice mi ostade nepomično. – Ovu kutiju mi je u svojoj bezgraničnoj
dobroti poslao naš državni poglavar.
Pauletta zviznu kao fakinčić. Onda uzbuđeno reče: – E, to ne razumijem!
U ovom trenutku on vara Josephinu s gospođom Duchatel, znaš, s onom
dvorskom damom ljubičastih očiju i dugog nosa.
Ja pocrvenjeh. – Na dan krunidbe Napoleon mi je isplatio jedan stari dug
iz marseilleskih dana. Ništa više! – rekoh s negodovanjem.
Pauletta ispruži svoje male ruke okićene dijamantima kuće Borgehese. –
Bože sačuvaj, mala, naravno, ništa više! – Ona zastade, a onda se zamisli. –
Htjela bih razgovarati s tobom o majci – počne ona povjerljivim tonom. – Jučer
je stigla Majka. Tajno. Mislim da čak ni Fouchet ne zna da je u Parizu. Kod
mene je. Moraš im pomoći...
– Kome da pomognem? – upitah u čudu.
– Oboma, Gospođi Majci i Napoleonu, njenom okrunjenom sinu. –
Paulette se nasmija, ali je smijeh zvučao neiskreno.
– Brinem se – nastavi ona. – Napoleon, naime, tvrdi da se ona mora držati
ceremonijala i da nakon dolaska mora doći u Tuileries u audijenciju. Zamisli,
uz dvorski poklon i ostale gluposti... – Onda zastade. Uzalud pokušah zamisliti
gospođu Letiziu kako se klanja savijajući koljeno pred Napoleonom. – vidiš, on
je, naime, bijesan jer je ona namjerno sasvim polako putovala da bi stigla na
krunidbu. – Paulette je zamišljeno grickala donju usnu. – Uvrijeđen je zato što
mama nije htjela vidjeti njegov trijumf. On čezne da je vidi i... Eugenie, Désirée,
madame la marechale, molim te da ih nekako dovedeš u vezu. Kao slučajno,
razumiješ? I ostavi ih nasamo u trenutku sastanka da bude svejedno hoće li se
ispuniti zahtjevi ceremonijala ili ne. Možeš li to urediti?
– Vi ste zaista jedna nemoguća obitelj! – uzdahnuh.
 Ali Paulette mi to ni najmanje ne zamjeri. – Pa to si oduvijek znala. Znaš
li uostalom da sam ja jedina od braće i sestara koju Napoleon zbilja voli?
– Da, znam – rekoh i pomislih na jedno prijepodne kad je Paulette išla sa
mnom zapovjedniku Marseillea.
– Ostali samo žele da ga naslijede – primijeti Paulette i počne uređivati
nokte. – Usput govoreći, Joseph više ne dolazi u obzir za nasljednika prijestolja
otkako je Napoleon posvojio Louiseva i Hortenzijina dva sina. Josephine ga
gnjavi dan i noć da njenu unučad proglasi za prinčeve. Znaš li najgoru stvar? –
Paulettine se oči raširiše od ogorčenja. – Ona ga uvjerava da je on kriv što
nemaju djece! Molim te, on!
– Uredit ću da se gospođa Letizia i Napoleon sastanu – rekoh brzo. – Na
maršalskom balu. Poslat ću ti obavijest po Mariji. Ti se samo moraš pobrinuti
da tvoja majka dođe u ložu koju budem označila.
– Ti si srce, Eugenie. Bože, baš mi je laknulo!
Ona namoči prst u rumenilo za usne i ozbiljno namaže njim gornju usnu.
Onda stisnu usne da bi se i donja obojila.
– Prije neki dan – reče ona – neke su engleske novine objavile o meni
jedan skandalozni članak. Moj mali violinist duge kose mi ga je preveo. Englezi
me nazivaju Napoleon ljubavi. Kakva glupost! – Ona se okrene meni. – Pa mi
imamo sasvim različitu taktiku, Napoleon i ja: On dobija napadačke ratove, a
ja, ja gubim obrambene bitke. – Jedan izgubljeni osmijeh preleti joj preko lica.
– Zašto me uvijek udaje za ljude koji me ne zanimaju? Prvo za Leclerca; a onda
za Borghesea. Znaš, mojim sestrama je lakše; one su ambiciozne. Ljudi im nisu
važni već samo utjecajne veze. Elise zato što ne može zaboraviti onaj strašni
podrum i opsjednuta je strahom od siromaštva. Zato sada grabi sve što se može
ugrabiti. Karolina je, s druge strane, bila tako mlada dok smo stanovali u
podrumu da ga se uopće ne sjeća. A da bi stavila pravu carsku ili kraljevsku
krunu na glavu, Karolina je spremna na svaku gadost. Ja, međutim...
– Ja mislim da će tvoja dva kavalira postati nestrpljivi – rekoh.
Pauletta poskoči. – Imaš pravo, moram ići. Pričekat ću, dakle, tvoju
poruku i onda ću našu madre poslati u Operu. Važi?
 Klimnuh glavom. – Važi!
Kad pomislim kako bi bilo da moj Oskar, jednog dana zatraži od mene da
mu se poklonim, savijajući koljeno!
Allons enfants de la partie,
Le jour de glorie est arrive!
Glasovi violina izgubiše se u kliktanju puhaćih instrumenata. Oslonjena
na ruku Jean-Baptistea, polako siđoh niz stube da bih na najdonjoj pozdravila
francuskog cara kao gosta njegovih maršala.
Aux armes, citoyens!
Formez vos bataillons!
Himna. Pjesma Marseillea, pjesma moga djevojaštva. Jednom sam stajala
u spavaćici na balkonu naše bijele vile i bacala ruže našim dobrovoljcima,
krojaču Franchonu i krivonogom postolarevom sinu i braći Levi, koji su obukli
nedjeljna odijela zato što su htjeli kao ravnopravni građani braniti našu mladu
Republiku od cijeloga svijeta; onu Republiku koja tada nije imala novca ni da
kupi čizme za svoje vojnike.
Formes vos bataillons!
Marchons, marchons...
Svileni skutovi na haljinama zašušte, paradne sablje zvecnu, mi se
poklonismo do zemlje. Pojavi se Napoleon. Kad sam prvi put vidjela
Napoleona, nisam mogla razumjeti kako uopće primaju u vojsku tako male
časnike. Sad je on još isticao svoj mali rast, okružio se najvišim pobočnicima
koje je mogao naći i pojavljivao se u jednostavnoj generalskoj odori.
Josephine izvuče ruku ispod njegove mišice i nagne svoju malu glavu s
dijamantnom dijademom u znak pozdrava. Murat se sagne nad njenu
dostojanstveno ispruženu ruku.
– Kako ste, gospođo? – reče car debeloj gospođi Bertije i okrene se, ne
dajući joj vremena da odgovori, sljedećoj maršalici. – Sretan sam što vas vidim,
gospođo. Trebali bi uvijek nositi nilsko zeleno. Ta vam boja lijepo stoji.
Uostalom, Nil ustvari i nije zelen već žut. Žut kao oker, kako mi je ostalo u
sjećanju.
 Na obrazima prozvanih dama pojaviše se bolesno crveni pečati. – Vaše
Veličanstvo je jako ljubazno – promucaše one. Pitala sam se ponašaju li se sve
krunjene glave kao Napoleon, ili je on pripremio te kratke odsječene rečenice
zato što pretpostavlja da vladari tako razgovaraju sa svojim podanicima.
U međuvremenu je Josephine dijelila maršalskim ženama svoj umjetnički
naslikan osmijeh. – Kako ste?... Vaša kćerkica ima veliki kašalj! Tako mi je bilo
žao kad sam čula... – Svaka od njih imala je dojam da je carica svim svojim
bićem samo čekala ovaj dan da je vidi.
Za Josephinom su išle carske princeze: Elise i Karolina, koje su oholo
žmirkale, Paulette očigledno malo pijana poslije neke uzbudljive večere,
ukočena Hortenzija koja se bojažljivo trudila da bude ljubazna, i moja Julie,
koja je bila blijeda i očajnički se borila protiv svoje stidljivosti.
Onda Murat i Josephine polako pođoše kroz dvoranu. Za njima je išao
Napoleon pod ruku s gospođom Bertije, koja je bila zadihana od uzbuđenja. Mi
ostali pođosmo za njima. Tisuće sukanja zašuštale su dok su se gospođe klanjale
savijajući koljeno. Josephine je svaki čas zastajala i svakoj kazala neku ljubaznu
riječ. Napoleon je razgovarao uglavnom s gospodom.
Na bal je bilo pozvano puno časnika koji su predstavljali svoje pukovnije.
Napoleon ih je ispitivao o njihovim vojarnama. Izgledalo je da zna i broj ušiju
u svakoj vojnoj baraci u Francuskoj! Kako ću ga odmamiti do lože broj 17,
očajnički sam razmišljala. Odlučih prvo popiti nekoliko čaša šampanjca. Onda
ću se usuditi...
Počeše služiti šampanjac. Napoleon odbi. Stajao je na tribini kraj svog
prijestolja i slušao što mu govore Joseph i Talleyrand.
Josephine me pozva k sebi i reče: – Prije neki dan nisam mogla naći safirne
naušnice. Bilo mi je tako žao!
– Vaše Veličanstvo je jako ljubazno, ali se i tako nisam mogla pojaviti u
plavoj haljini.
– Jeste li zadovoljni Le Royevim haljinama, gospođo?
Nisam odgovorila carici. U dvorani koja je oživjela od gostiju opazila sam
četvrtasto crveno lice. Ja poznajem to lice, proletje mi kroz glavu. Kratak vrat
obavijao je ovratnik pukovničke odore.
– Le Royevim haljinama? – ponovi carica uporno.
– Da, naravno, veoma zadovoljna – rekoh brzo. Pokraj četvrtastog
crvenog lica bila je jedna gospođa kao limun žuto obojene kosom i nemoguće
frizurom. Provincija, pomislih; pukovnik iz neke provincijske vojarne, čiju
ženu ne poznajem, ali njega...
Malo kasnije pođe mi za rukom da sama prođem kroz dvoranu. Mučilo
me je što se nisam mogla sjetiti tko je taj pukovnik, i zato sam se trudila da im
se neopaženo približim. Svi gosti su mi pravili prolaz i šaputali: Madame la
marechale Bernadotte. Časnici su se duboko klanjali, a žene se usiljeno
osmjehivale. Ja sam uzvraćala osmjesima dok me usta nisu zaboljela. Tada se
nađoh u blizini mog pukovnika, i začuh kako mu gospođa u nemogućoj frizuri
šapće: – To je, dakle, mala Clary... – Odjednom se sjetih tko je pukovnik.
Nije više nosio periku s perčinom, ali ga inače godine nisu ni najmanje
izmijenile. Vjerojatno je još bio zapovjednik Marseillea. Mali jakobinski
general, kojega je uhitio prije deset godina, u međuvremenu je postao car
Francuza.
– Sjećate li me se, pukovniče Lefebvre? – upitah.
Gospođa s nemogućom frizurom nespretno se pokloni. – Madame la
marechale – prošaputa ona.
– Kći Francoise Claryja – reče četvrtasto lice u isto vrijeme. Onda su oboje
zbunjeno čekali moju sljedeću rečenicu.
– Nisam dugo bila u Marseilleu – rekoh.
– Gospođa bi se tamo jako dosađivala, to je stvarno dosadna provincija –
reče gospođa s nemogućom frizurom i sliježe mršavim ramenima.
– Ako želite premještaj, pukovniče Lefebvre – počeh gledajući u njegove
svijetle, plave oči.
– Biste li mogli o nama razgovarati s carem? – uzviknu gospođa Lefebvre,
sva uzbuđena. – Ne, ali mogu s maršalom Bernadottom – odgovorih.
– Poznavao sam dobro vašeg oca – poče pukovnik.
U tom trenutku se trgoh: svečana poloneza!
 Zaboravih Lefebvrea i bez trunke dostojanstva skupih skut i potrčah.
Ljudi su mi se sklanjali s puta i klimali glavom. Opet sam se nemoguće ponašala.
Murat je trebao otvoriti polonezu sa Julie. Car je trebao pratiti gospođu
Bertije kroz dvoranu, a ja idem s princem Josephom. Ples je već počeo. Joseph
je stajao sam kraj prijestolja i čekao me.
– Nisam vas mogao naći, Désirée – procijedi on ljuto.
– Oprostite mi – promrmljah i mi se brzo pridružismo ostalim parovima.
S vremena na vrijeme moj zet bi me bijesno pogledao.
– Nisam navikao čekati – gunđao je.
– Osmjehnite se – prošaputah. – Osmjehujete li se? – Tolike oči su gledale
najstarijeg carevog brata i ženu maršala Bernadottea.
Još dva plesa i onda gosti navališe na buffet. Napoleon se povukao sasvim
u pozadinu i razgovarao je s Durocom. Dadoh znak jednom slugi koji je služio
šampanjac i približili se caru.
Napoleon odmah prekine razgovor. – Imam vam nešto reći, gospođo.
– Malo osvježenja? – upitah i pokazah na šampanjac jednim otmjenim
pokretom koji sam naučila kod gospodina Montela. Napokon i Duroc uzeše
čaše.
– U vaše zdravlje, gospođo – reče uljudno Napokon, otpi sasvim malo i
vrati čašu. – Da, što sam vam ono htio reći, gospođo... – Jesam li vam ikad rekao,
madame la marechale, da ste veoma lijepi?
Duroc se široko nasmije, lupne petama i reče: – Ako mi dopustite, Vaše
Veličanstvo, ja ću...
– Idi samo Duroc, posveti se gospođama! – viknu car za njim. Onda me
ponovno počne šutke promatrati. Oko usta mu polako zatitra osmijeh.
– Vaše Veličanstvo mi ima nešto reći? – rekoh i nastavih. – Ako vas
smijem zamoliti, bila bih veoma zahvalna Vašem Veličanstvu ako bismo otišli
u ložu broj 17.
Napokon prvo pomisli da me nije dobro čuo. On se malo sagne, podiže
obrve i ponovi:
 – Loža broj 17?
Ja živo klimnuh glavom.
Napokon preletje očima po dvorani. Josephine je čavrljala s gomilom
žena, Joseph je držao predavanje Talleyrandu i mrzovoljnom Louisu. Maršalske
odore blistale su među plesačima.
– Je li to pristojno, mala Eugenie?
– Veličanstvo, molim vas da me ne shvatite pogrešno.
– Loža broj 17. Značenje je jasno, zar ne. – I brzo doda: – Murat će nas
pratiti, tako će bolje izgledati.
Kao i svi ostali iz Napoleonove okoline, i Murat nas je sve vrijeme kradom,
iskosa promatrao. Na prvi Napoleonov mig on nam pritrča kao iz puške.
– Gospođa Bernadotte i ja idemo u jednu ložu. Povedi nas.
Siđemo s bine utroje. Prolazili smo širokim prolazom koji ljudi puni
poštovanja stvaraju čim se car pojavi. Na uskom stubištu koje vodi ložama,
nekoliko parova se zbunjeno brzo razdvoje. Mladi časnici skočiše iz zagrljaja
ravno u stav mirno. Meni je to bilo smiješno, ali Napokon primijeti:
– Mlada generacija nema morala. To ću raspraviti s Despresom. Želim da
u mojoj okolini vlada besprijekoran moral. – U sljedećem trenutku nađosmo se
pred zaključanim vratima loža. – Hvala vam, Murat. – Muratove mamuze
zvecnuše i on se izgubi. Napokon počne tražiti broj.
– Vaše Veličanstvo mi je nešto htjelo reći – rekoh. – Je li to dobra vijest?
– Da, izašli smo u susret zahtjevu maršala Bernadottea da dobije neovisno
zapovjedništvo s proširenom civilnom odgovornošću. Sutra će vaš muž biti
imenovan za guvernera Hannovera. Čestitam vam gospođo. To je visok i veoma
odgovoran položaj.
– Hannover – prošaputah. Nisam imala pojma gdje je Hannover.
– Kad posjetite vašeg muža u Hannoveru, živjet ćete u kraljevskoj palači i
bit ćete prva dama zemlje. A tamo desno je loža broj 17!
Do lože je bilo još samo nekoliko koraka. – Uđite prvi i uvjerite se da li su
zavjese navučene – reče Napokon. Otvorih vrata i brzo ih zatvorih za sobom.
Znala sam vrlo dobro da su zavjese navučene.
– Dakle, dijete moje? – reče gospođa Letizia kad sam ušla.
– On je vani, i ne zna da ste vi ovdje, Madame Mere.
– Ne uzbuđujte se toliko. Neće te stajati glave – reče energično gospođa
Letizia.
Ne, ali bi moglo stajati imenovanja Jean-Baptista, pomislih.
– Sad ću ga pozvati, gospođo – rekoh tiho.
– Zavjese su dobro navučene – izjavih i htjedoh propustiti cara da uđe prvi
u ložu pa da se izgubim. Ali me Napoleon naprosto ugura u malu prostoriju.
Pribijem se uz zid kako bih ga propustila. Gospođa Letizia se diže. Napoleon
stane na vratima kao ukopan. Kroz teške zavjese probijala se slatka melodija
bečkog valcera.
– Sine, zar nećeš poželiti svojoj majci dobru večer? – upita gospođa Letizia
mirno i koraknu prema njemu. Ako se samo malo pokloni, pomislih, sve će biti
u redu. Car se ne pomakne.
Gospođa Letizia napravi jedan korak.
– Madame Mere, kakvo ugodno iznenađenje – reče Napoleon ne
pomaknuvši se.
Još jedan korak, i gospođa Letizia je stajala tik pred njim. Ona malo sagne
glavu i poljubi ga u obraz. Ne obazirući se na dvorsku etiku, sad se ipak
progurah pokraj cara i prolazeći pokraj njega malo ga gurnuh, tako da se on
nađe u naručju svoje majke.
Kad sam ušla u dvoranu, Murat mi odmah priđe. Izgledalo je da njuška
svojim spljoštenim nosom kao lovački pas.
– Vi ste se vratili, gospođo? – Pogledah ga iznenađeno. – Rekao sam carici
da bi Bernadotte bio sretan da progovori s njom koju riječ, a Bernadotteu sam
dao mig da priđe carici. Da nijedno od njih ne bi posumnjalo što se događa u
ložama. – Murat se osmjehivao.
– Što se događa u ložama? Što time zapravo mislite, maršale Murat?
Murat je bio toliko zaokupljen našim razgovorom da nije primijetio
žamor iznenađenja koji ispuni dvoranu. – Mislim na onu određenu ložu. Ložu
u koju ste odveli Njegovo Veličanstvo – reče on povjerljivo.
– Ah, tako, ložu broj 17! Pa zašto da Jean-Baptiste i carica ne saznaju što
se događa u toj loži? Sad to zna već cijela dvorana – nasmijah se.
Muratovo zaprepašteno lice bilo je izvanredno. On podigne glavu, pođe
za pogledom ostalih gostiju i vidje... da, vidje kako je car razgrnuo zavjese na
loži broj 17. Odmah pokraj njega stajala je gospođa Letizia. Despres da znak
orkestru. Kroz dvoranu odjekne tuš, praćen gromoglasnim pljeskom.
– Karolina nije znala da se njena majka vratila u Pariz – reče Murat i
ljubomorno me pogleda.
– Vjerujem da će Madame Mere ostati stalno pokraj onog sina kome je
najviše potrebna – rekoh zamišljeno. – Prvo kad prognanog Luciena, a sad kod
krunjenog Napoleona... Plesalo se do zore. Dok sam se okretala sa Jean-
Baptisteom, upitah: – Gdje je Hannover?
– U Njemačkoj – odgovori on. – to je zemlja iz koje potječe engleska
kraljevska obitelj. Stanovništvo je strašno patilo za vrijeme rata.
– Znaš li ti tko će odsad upravljati Hannoverom? Kao francuski guverner?
– Nemam pojma – reče Jean-Baptiste. – I meni je... – On zastane usred
rečenice, usred tri četvrtinskog takta. Sagne glavu i pogleda me ravno u oči. –
Je li to istina? – bilo je sve što je upitao.
Ja potvrdno klimnuh glavom.
– Sad ću im ja pokazati – promrmlja on i nastavi plesati.
– Kome ćeš pokazati! I što?
– Kako se upravlja zemljom. Pokazat ću Napoleonu i svim njegovim
generalima. Naročito generalima. A Hannover će biti sretan.
Jean-Baptiste je govorio veoma brzo. Osjećala sam da je sretan. Prvi put
poslije toliko godina. Bilo je čudno što u tom trenutku nije uopće mislio na
Francusku već jedino na Hannover. Hannover... negdje u Njemačkoj.
– Stanovat ćeš u kraljevskom dvoru – rekoh.
– Naravno, to je po svoj prilici najbolji stan – reče on ravnodušno. To ga
se nije uopće dojmilo.
Odjednom shvatih da je Jean-Baptiste uvjeren da je za njega taman dobar
najbolji stan. Engleska kraljevska palača u Hannoveru je naprosto dobra za
bivšeg narednika Bernadottea. Zašto mi sve to izgleda tako čudno?
– Vrti mi se, Jean-Baptiste, vrti mi se... – Ali Jean-Baptiste je prestao
plesati tek kad su violinisti zapakirali svoje instrumente i maršalski se bal
završio.
Prije nego što je Jean-Baptiste pošao u Hannover, ispunio mi je jednu želju
i pukovnika Letebvrea premjestio u Pariz. Priča o Napoleonovom donjem
rublju dala mu je ideju da ga imenuje načelnikom vojnih skladišta. Tu je
Lefebvre bio odgovoran za odore, čizme i donje rublje naših trupa. Pukovnik i
njegova žena dođoše mi zahvaliti. Pukovnik, naravno, progunđa: – Poznavao
sam vrlo dobro gospodina tatu. Bio je to veoma simpatičan čovjek, vaš tata...
Nasmijah se suznih očiju: – Imali ste onda pravo, pukovniče: Jedan
Bonaparte nije prilika za kćer Francoise Claryja... Njegova žena glasno udahnu
zrak od užasa. Ta to je bila uvreda Veličanstva. Pukovnikovo lice poplavi od
užasa ali on izdrži moj pogled.
– Imate pravo, madame la marechale – promrmlja on. – Vaš pokojni otac
bi zasigurno više volio Bernadottea.
Napoleonu uvijek podnose izvještaj o promaknuću viših časnika; kad je
vidio ime pukovnika Lefebvrea na popisu, on se za trenutak zamisli, a onda se
glasno nasmija.
– Moj pukovnik s gaćama! Bernadotte ga je proizveo za nadzornika gaća
cijele vojske. Da bi ugodio svojoj ženi!
Murat je carevu šalu u najvećem povjerenju pričao svima, i još dan danas
jadni Lefebvre nosi nadimak: pukovnik gaća francuske vojske...

U POŠTANSKIM KOLIMA IZMEĐU HANNOVERA U NJEMAČKOJ I

PARIZA, RUJAN 1805. GODINE.
 (Car je zabranio naš republikanski kalendar, moja pokojna mama bi se
tome veoma radovala. Nikad se nije mogla na njega naviknuti).
U Hannoveru smo bili veoma sretni: Jean-Baptiste, Oskar i ja. Jedino je
katkad dolazilo do prepirke zbog skupocjenog parketa u kraljevskom dvorcu.
– To što Oskar misli da je uglačani pod u velikoj dvorani tu za to da bi se
po njemu klizao sin vojnog guvernera, ne iznenađuje me. On je šestogodišnji
balavac. Ali da ti... – Jean-Baptiste bi odmahivao glavom, ali bi mu se pogled
smiješio. Ja bih svaki put obećavala da se više neću zajedno s Oskarom zaletjeti
da bismo otklizali preko poda u balskoj dvorani bivših hanoverskih kraljeva, u
rezidenciji Njegove ekselencije Jean-Baptistea Bernadottea, maršala Francuske,
guvernera hannoverske kraljevine.
Svaki put sam obećavala, ali sljedećeg dana ne bih mogla odoljeti
iskušenju nego bih dopustila da me Oskar nagovori da se kližemo. Bila je to
zaista sramota, na kraju krajeva, ja sam Prva dama Kraljevine Hannover i imam
mali dvor koji se sastoji od jedne čitačice, jedne družbenice i supruga časnika
mog muža. Nažalost, ja to ponekad zaboravim.
Da, bili smo veoma sretni u Hannoveru. I Hannover je bio sretan s nama.
To čudno zvuči, jer je Hannover bio pobijeđena zemlja, a Jean-Baptiste
zapovjednik jedne okupatorske vojske. Od šest sati ujutro do šest sati uvečer i
poslije večere do kasno u noć, on je sjedio nad dokumentima za svojim pisaćim
stolom. Jean-Baptiste je počeo svoju upravu u ovoj njemačkoj zemlji
uvođenjem Prava čovjeka. U Francuskoj je bilo proliveno mnogo krvi da bi se
uspostavila jednakost među građanima. U Hannoveru, jednoj neprijateljskoj
zemlji, bio je dovoljan potez pera; potpis: Bernadotte. Tako su ukinute tjelesne
kazne, ukinuta su geta i Židovima je bilo dopušteno baviti se poslovima kojima
žele. Marseilleski Židovi Levi nisu uzalud išli u borbu u svojim svečanim
odijelima. Bivši kaplar isto tako dobro zna što je potrebno za izdržavanje
njegovih snaga tako da hannoverski građani nisu teško opterećeni davanjima
za izdržavanje naših snaga. Jean-Baptiste je točno odredio visinu svih nameta i
nijedan časnik ne smije ubirati porez na svoju ruku. Uostalom, građani i
zarađuju više nego prije. Jean-Baptiste je također ukinuo i pograničnu carinu, i
Hannover je sad kao neki otok usred ratom opustošene Njemačke, koji vodi
trgovinu na sve strane. Kad su građani Hannovera postali bogatiji, Jean-
Baptiste im je malo podigao poreze pa je tim viškom novca kupio žito i poslao
ga u sjevernu Njemačku, gdje vlada glad. Građani Hannovera mašu glavom,
naši časnici se kuckaju po čelu, ali nitko se ne može ljutiti na nekoga tko je
ustvari pristojan. Najzad je Jean-Baptiste savjetovao hannoverskim trgovcima
da se malo sprijatelje s hanzetskim gradovima i da zahvaljujući tom prijateljstvu
zarade još više novca. Delegacija kojoj je upućen ovaj savjet zanijemila je, jer je
javna tajna da se hanzetski gradovi ne pridržavaju careve Kontinentalne
blokade, i da njihovi brodovi još uvijek prevoze robu u Englesku i natrag. Ali
kad maršal Francuske svojim jadnim pobijeđenim neprijateljima daje takav
savjet, onda... Kad je trgovina procvjetala, i hannoverska državna blagajna se
napunila, Jean-Baptiste je naravno bio veoma ponosan na svoj uspjeli potez, i
zadovoljan je kad sjedi nad aktima.
Ali ga katkad zatičem i nad debelim knjigama. – Što sve mora učiti jedan
neškolovani narednik – promrmlja on tada, ne dižući glavu i pruža ruku. Ja mu
onda priđem i on stavi ruku na moj obraz. – Ti jako dobro vladaš – kažem
nespretno. Ali on samo odmahuje glavom. – Ja učim, djevojčice. I trudim se
raditi najbolje što mogu. To nije teško samo ako nam on pruži mir...
Oboje znamo na koga Jean-Baptiste time misli.
U Hannoveru sam se udebljala. Ne plešemo po cijelu noć niti satima
stojimo na paradama, bar nikad ne duže od dva sata. Za moju ljubav Jean-
Baptiste je ograničio parade. Poslije večere najčešće su naši časnici sa ženama
sjedili u mom salonu. Tada srno raspravljali o novostima iz Pariza. Car je očito
još pripremao napad na Englesku. Boravio je negdje na obali kanala. A
Josephine i dalje radi dugove, ali to se spominjalo samo šapatom. Ponekad je
Jean-Baptiste pozivao profesore iz Getingena, koji su nam pokušavali objasniti
svoje ideje na užasnom francuskom jeziku. Jedan od njih nam je čitao jednu
dramu na njemačkom jeziku, koju je napisao pisac onog romana Patnje mladog
Werthera, koji je svojedobno jako oduševio Julie. Pisac se zvao Goethe. Dala
sam znak Jean-Baptisteu da nas spasi tih muka; veoma loše razumijemo
njemački.
Jedan drugi nam je pričao o jednom velikom liječniku koji sad živi u
Getingenu i koji je mnogim ljudima povratio sluh. To je naročito zanimalo
Jean-Baptistea jer su mnogi naši vojnici oglušili od buke topova pri ispaljivanju
plotuna. I odjednom uzviknu: – Imam jednog prijatelja koji mora posjetiti tog
profesora. On živi u Beču. Pisat ću mu da treba ići u Getingen. Onda će moći i
nas ovdje posjetiti, Désirée, ti ga moraš upoznati. To je glazbenik koga sam
upoznao u Beču kad sam bio ambasador. Kreutzerov prijatelj, znaš!
To me je naravno prestrašilo. Pod izgovorom da imam previše dužnosti
oko reprezentacije, uvjerila sam Jean-Baptistea da nemam više vremena za
satove iz glasovira i lijepog ponašanja. A on je bio previše zaposlen da bi to
provjeravao. Sviranje na glasoviru mi ni najmanje ne nedostaje; a što se tiče
lijepog ponašanja, ja svoje goste upućujem iz blagovaonice u salone uz nekoliko
dražesnih pokreta koje sam naučila kod gospodina Montela, i za kćerku trgovca
svilom, koja se odjednom našla u kraljevskom dvoru u Hannoveru, radim to
sasvim dobro. Sad sam se užasno bojala da ću morati svirati tom glazbeniku iz
Beča.
Ali, do toga nije došlo. Nikad neću zaboraviti onu večer koju je bečki
glazbenik proveo s nama. Večer je počela tako divno...
Oskar, kome oči zablistaju kad god smije slušati glazbu, toliko me je
gnjavio da sam mu najzad dopustila da ostane, a Oskar je i znao više o
predstojećem koncertu od mene. Bečki muzičar se zove, Bože, pa zapisala sam
to ime, jedno sasvim strano ime, vjerojatno njemačko, da, zove se Beethoven!
Jean-Baptiste je zapovjedio da se svi članovi bivšeg kraljevskog orkestra stave
tom Beethovenu na raspolaganje i da s njim održe probe tijekom tri
prijepodneva u velikoj dvorani. Tih dana Oskar i ja nismo smjeli ući u dvoranu
pa se nismo klizali po parketu. Tako sam se ponašala potpuno u skladu sa
svojim položajem.
Oskar je sa svoje strane bio strašno uzbuđen. – Dokle smijem ostati,
mama? Do poslije ponoći? Kako gluh čovjek može skladati glazbu? Misliš li da
on ne može čuti čak ni svoju glazbu? Ima li gospodin Beethoven trubu za uši?
Puše li u nju?
Popodne smo obično Oskar i ja išli kolima u šetnju; i dok smo se vozili u
žuto-zelenoj hladovini duge aleje s lipama koja vodi od dvorca do sela
Hernhausen, pokušavala sam odgovoriti na sva njegova pitanja. Budući da
nisam vidjela tog gospodina Beethovena ili kako se već zove, nisam ništa znala
o njegovoj trubi za uši. Pretpostavljala sam da je, iako je glazbenik, vjerojatno
upotrebljava da bi na nju čuo, a ne da puše u nju.
– Tata kaže da je on jedan od najvećih ljudi koje on poznaje. Koliko li je
velik? Veći od grenadira u carskoj tjelesnoj gardi?
– Tata ne misli u tjelesnom pogledu već duhovno. On je... da, vjerojatno
je genije. To tata misli kad kaže da je netko veliki čovjek.
Oskar je malo razmišljao. Najzad reče: – Veći od tate?
Uzeh Oskarovu ljepljivu malu ruku u kojoj je držao dopola pojedeni
bombon. – To ja ne znam, dušo.
– Veći od cara, mama?
U tom trenutku se sluga koji je sjedio pokraj našeg kočijaša, upola okrene
i radoznalo me pogleda. Ja rekoh ne trepnuvši: – Nitko nije veći od cara, Oskare.
– Možda on ne može čuti svoju glazbu. – razmišljao je Oskar.
– Možda – odgovorih rastreseno, i odjednom me obuze neka tuga. Željela
sam drukčije odgajati svog sina, prođe mi kroz glavu; kao slobodnog čovjeka.
Onako kako je to tata zamišljao. Novi učitelj koga nam je car osobno preporučio
i koji je stigao prije mjesec dana, pokušao je Oskara uputiti u vjeronauk, koji je
danas obvezan u francuskim školama: – Mi dugujemo našem caru Napoleonu
I, Božjem obličju na zemlji, poštovanje, poslušnost, vjernost, vojnu službu.
Nedavno sam slučajno ušla u Oskarovu učionicu i najprije sam pomislila
da ne čujem dobro. Ali mladi učitelj uskih grudi, bivši učenik Brienneske
Kadetske škole, koji se uvijek presavija kao sklopivi nožić kad ugleda Jean-
Baptistea ili mene (a koji uvijek udara mamuzama psa, koga je donio kući
Fernan, kad misli da ga nitko ne gleda) – dakle, taj učitelj po Napoleonovom
izboru, ponovi te riječi. Nije bilo sumnje: Car Napoleon I, Božje obličje na
zemlji...
– Ne bih željela da dijete to uči. Izostavite dodatak vjeronauku – rekoh.
– To se uči u svim školama u carstvu. To je zakon – reče mladi čovjek i
doda bezizražajno:
 – Njegovo Veličanstvo je veoma zainteresirano za odgoj svog kumčeta.
Imam nalog da redovito obavještavam Njegovo Veličanstvo. U pitanju je sin
jednog maršala Francuske.
Pogledah Oskara. Njegov tanak vrat bio je savijen nad pisaljkom. Nešto je
škrabao. Ja sam najprije učila kod časnih sestara, pomislih, zatim su časne sestre
pozatvarali ili protjerali, a nama djeci objasnili da ne postoji Bog već samo Čisti
Razum. Morali smo obožavati taj Čisti Razum kome je Robespieere čak podizao
i oltare. Poslije je došlo vrijeme kad se nitko nije brinuo za to u što vjerujemo i
kad je svakome bilo dopušteno misliti što želi. Kad je Napoleon postao Prvi
konzul, ponovno su se pojavili svećenici koji nisu bili položili zakletvu
Republici, već Svetoj rimskoj crkvi. Najzad je Napoleon natjerao Papu da
doputuje iz Rima u Pariz i da ga okruni, i katoličku vjeru ponovno učinio
službenom državnom religijom, a sad djeci u školi predaju i ovaj dodatak.
Seljacima odvode sinove s polja da bi marširali u Napoleonovim
vojskama. Osam tisuća franaka košta da se čovjek iskupi od vojne obveze, a
osam tisuća franaka je velika suma za seljaka. Zato oni jednostavno skrivaju
svoje sinove, a policija hapsi žene, sestre i zaručnice kao taoce. A pritom ti
dezerteri više nisu ni od kakvog značaja. Francuska ima dovoljno vojnika.
Pobijeđeni vladari moraju popuniti pukovnije kako bi dokazali svoju odanost
caru. Tisuće, desetine tisuća izvlače iz njihovih postelja da bi marširali za
Napoleona. Jean-Baptiste se tako često žali što njegovi vojnici uopće ne
razumiju naš jezik, pa njegovi časnici moraju izdavati zapovijedi preko tumača.
Zašto ih Napoleon tjera marširati, te mlade ljude, u nove i nove ratove, i nove
pobjede? Već odavno nije potrebno braniti granice Francuske. Francuska više
nema granica. Ili uopće više nije u pitanju Francuska već samo on. Napoleon,
car...?
Ne znam koliko smo stajali i gledali se, taj mladi učitelj i ja. Odjednom
sam imala osjećaj da sam prespavala posljednjih nekoliko godina. Najzad se
okrenuh i pođoh prema vratima. Samo još ponovih: – Izostavite dodatak
vjeronauku. Oskar je previše mali. On ne zna što to znači. – Rekavši to, zatvorih
za sobom vrata.
Hodnik je bio prazan. Osjetih da me snaga napušta; naslonivši se najzad
briznuh u plač koji nisam mogla zadržati. Premali je, jecala sam, da bi znao što
to znači... I zato si ti Napoleone i zapovjedio da djeca to uče, zato, ti lovče na
duše! Za Prava čovjeka cijeli narod je prolivao krv; a kad je narod već bio
iscrpljen i Prava čovjeka prihvaćena, ti si se jednostavno stavio na čelo tog
naroda...
Ne sjećam se više kako sam stigla do spavaće sobe Samo znam da sam
odjednom ležala na postelji i plakala. Te proklamacije! Sve ih poznajemo. One
su uvijek na naslovnoj stranici Monitera. Uvijek iste riječi kao one koje je
izgovorio ispod piramida, koje nam je pročitao jedne nedjelje za objedom u
Parizu. U osnovi te dnevne zapovijedi leže Prava čovjeka, rekao mu je tada netko.
Bio je to Joseph, stariji brat koji ga mrzi. A Prava čovjeka nisi ti napisao! dodao
je pobjedonosno Joseph. Ne, ti samo zloupotrebljavaš njihovo ime, da bi mogao
kazati da oslobađaš narode, dok ih ustvari podčinjavaš. Da bi prolijevao krv u
ime Prava čovjeka...
Netko me uze u naručje. – Désirée?
– Znaš li ti dodatak vjeronauku koji Oskar mora učiti? – zajecah. Jean-
Baptiste me čvršće privije k sebi. – Zabranila sam to – prošaputah. – Ti se slažeš
s tim, Jean-Baptiste?
– Hvala ti. Inače bih to morao sam zabraniti – reče on. Još uvijek me je
čvrsto držao.
– Jean-Baptiste, a ja sam se htjela udati za tog čovjeka. Zamisli samo!
Njegov smijeh me oslobodi okova mojih misli. – Ima stvari koje ne želim
ni zamišljati, djevojčice.
Nekoliko dana kasnije Oskar, Jean-Baptiste i ja smo s nestrpljenjem
očekivali koncert kojim je trebao dirigirati taj bečki muzičar. Gospodin
Beethoven je srednjeg rasta i zdepast, s najneurednijom kosom koju sam vidjela
za našim stolom. Lice mu je okruglo i preplanulo od sunca i puno ožiljaka od
boginja. On ima spljošten nos i sanjive oči. Samo kad netko s njim razgovara u
njegovim očima pojavi se izraz pozornosti i on ih ne skida sa sugovornikovih
usana. Budući da sam znala da je jadni čovjek gluh, vikala sam na njega kako
sam sretna što nas je posjetio. Jean-Baptiste ga je dodirnuo po ramenu i zapitao
ga za posljednje novosti iz Beča. On je to pitao, naravno, samo iz pristojnosti,
ali muzičar odgovori ozbiljno:
– Beč se sprema za rat. Očekuje se da će careve vojske napasti Austriju.
Jean-Baptiste namršti obrve i odmahnu glavom. Nije želio da se na
njegovo kurtoazno pitanje odgovori baš tako točno. – Kako sviraju muzičari u
mom orkestru? – ubaci on brzo.
Zdepasti čovjek samo odmahnu glavom. Jean-Baptiste ponovi pitanje što
je mogao glasnije. Glazbenik podiže svoje guste obrve, a pospane oči žmirnuše.
– Savršeno vas razumijem, gospodine ambasadore, oprostite, gospodine
maršale, tako vas sada zovu, zar ne? Članovi vašeg orkestra sviraju veoma loše,
gospodine maršale!
– Ali vi ćete ipak dirigirati svoju novu simfoniju, zar ne? – viknu mu Jean-
Baptiste. Gospodin Beethoven se zadovoljno smješkao. – Da, jer želim čuti što
ćete vi reći, gospodine ambasadore.
– Monsieure – povika pobočnik mog muža u Beethovenovo uho.
– Zovite me slobodno Her van Beethoven, ja nisam nikakav monsieur –
reče naš gost.
– Maršalu se obraća sa monsieur povika pobočnik očajnički.
Prinesoh rupčić ustima da se ne bih glasno nasmijala. Naš gost upravi
svoje ozbiljne duboko usađene oči na Jean-Baptistea. – Teško je snaći se u svim
tim titulama kad ih čovjek sam nema i kad je uz to još i gluh – reče on. – Hvala
vam, monsieure, što me želite poslati tom profesoru u Getingen.
– Možete li čuti svoju glazbu? – zapišta netko kraj stranca. Gospodin van
Beethoven se ogleda oko sebe jer je čuo visok dječji glas. Netko ga je vukao za
kaput. Oskar.
Htjedoh brzo nešto kazati kako bih ga navela da zaboravi dječakovo
okrutno pitanje, ali velika čupava glava se već naginjala k njemu: – Nešto si me
pitao, dječače?
– Možete li čuti svoju glazbu? – povika Oskar što je glasnije mogao.
Gospodin Beethoven ozbiljno potvrdi glavom.
– Da, i to veoma dobro. Ovdje, unutra. – I on se lupi po grudima. – I ovdje.
– I kucnu se po širokom izbočenom čelu. Na to doda sa širokim osmjehom: –
Ali ne mogu uvijek dobro čuti svirače koji sviraju moju glazbu, a to je ponekad
sreća; na primjer, kad su svirači tako loši kao ovi tvoga tate.
Poslije večere svi zauzesmo mjesta u velikoj balskoj dvorani. Članovi
orkestra su nemirno ugađali svoje instrumente i dobacivali nam plašljive
poglede.
– Nisu navikli svirati Beethovenove simfonije – reče Jean-Baptiste. –
Baletna glazba je jednostavnija.
Tri crvena svilena naslonjača, ukrašena pozlaćenim krunama kraljevske
kuće Hannover, postavljena su ispred redova stolaca. Tu sjedosmo Jean-
Baptiste i ja. Mali je sjedio između nas i skoro se nije vidio iz dubokog
naslonjača. Her van Beethoven je stajao među članovima orkestra i davao im je
posljednja uputstva na njemačkom jeziku. Širokim pokretima ruku podvlačio
je svoje riječi.
– Što on to zapravo dirigira? – upitah Jean-Baptistea.
– Jednu simfoniju koju je napisao prošle godine.
U istom trenutku se Her van Beethoven okrene od orkestra i priđe nam.
– Imao sam namjeru ovu simfoniju posvetiti generalu Bernadotteu – reče
on zamišljeno – zatim sam se predomislio i pomislio da bi bilo ispravnije
posvetiti je francuskom caru. Ali... – on zastane i zamišljeno se zagleda pred
sebe, očito zaboravivši priliku i nas. A onda se sjeti gdje se nalazi i skloni s čela
jedan veliki pramen kose.
– Vidjet ćemo – promrmlja i doda: – Možemo li početi, generale?
– Monsieure – zasikta Jean-Baptisteov pobočnik, koji je sjedio odmah iza
nas. Jean-Baptiste se osmjehne. – Molim, počnite, dragi moj Beethovene.
Nezgrapna figura se popne na dirigentski podij. Vidjeli smo samo široka
ramena. Velika ruka s čudno tankim prstima držala je dirigentsku palicu. On
lupne o dirigentski pult. Zavlada mrtva tišina. On raširi ruke, podiže ih, i onda
počne.
Ja ne mogu suditi sviraju li naši svirači dobro ili loše. Jedino znam to da
ih je taj čovjek čudnovatog izgleda i širokih pokreta tako poticao da su svirali
kao nikad ranije. Glasovi su navirali kao da sviraju orgulje a ipak je to bila
pjesma violina, klicala je i plakala, mamila je i obećavala. Držala sam ruku na
ustima jer su mi usne drhtale. Ta glazba nije imala ničeg zajedničkog s
Marseljezom. Ali tako je moralo zvučati, pomislih, kad su kretali u boj za Prava
čovjeka i kad su branili granice Francuske. Kao molitva i klicanje pobjede u isto
vrijeme...
Nagnuh se da pogledam Jean-Baptista. Lice mu je bilo kao okamenjeno.
Usne čvrsto stisnute, tanak nos smjelo se isticao, oči su plamtjele. Desna ruka
mu je ležala na naslonu i tako ga grčevito stiskala da su mu žile na njoj iskočile.
Nitko od nas nije primijetio da se pojavio glasnik na vratima dvorane. Niti
da je pobočnik pukovnik Vilate, tiho ustao i uzeo pismo od glasnika. Ni to da
je pobočnik samo letimično pogledao zapečaćenu poruku i zatim odmah prišao
Jean-Baptisteu. Kad je Vilate lagano dodirnuo Jean-Baptisteovu ruku, moj muž
se trgne. Jedan trenutak se zbunjeno ogledavao oko sebe. A onda sretne pogled
svog pobočnika. Jean-Baptiste uzme pismo i da mu znak da pričeka. Vilate
stane mirno pokraj njega. Glazba ponovno zatutnja, zidovi dvorane oko mene
nestanu. Osjećala sam se kao da lebdim, da se nadam i vjerujem, kao prije
mnogo godina kad sam kao djevojčica držala oca za ruku i nadala se i
vjerovala...
U kratkoj tišini između dva stavka simfonije, začusmo šuštanje papira.
Jean-Baptiste je tek sad slomio pečat i otvorio pismo. Her van Beethoven se
okrene i pogleda ga upitno. Jean-Baptiste mu klimne glavom da nastavi. Her
van Beethoven podiže dirigentsku palicu, raširi ruke i violine zakliktaše.
Jean-Baptiste je čitao. U jednom momentu za trenutak podiže pogled.
Izgledalo je kao da s čežnjom osluškuje tu nebesku glazbu. Onda uzme pero
koje mu je pružio njegov pobočnik i napiše nekoliko riječi na bloku koji uvijek
nosi sa sobom. Pobočnik nestane. Nečujno pristupi drugi časnik, i stane na
mjesto prvoga kraj Jean-Baptistea. I on nestane s jednim ispisanim komadom
papira, a treći stade u stavu mirno kraj crvenog svilenog naslonjača. Taj treći
lupi petama tako jako da se mamuze začuše kroz božansku glazbu. Jean-
Baptisteova usta se nervozno trgnu, ali on nastavi pisati. Tek kad se i treći časnik
izgubio, on nastavi slušati. Jean-Baptiste više nije sjedio uspravno. Sagnuo se i
poluzatvorenih očiju grizao donju usnu. Tek na kraju, kad je još jednom
odjeknula pobjedonosna pjesma slobode, jednakosti i bratstva, Jean-Baptiste
podigne glavu i počne slušati. Ali ne glazbu, već glas u svojoj duši. Ne znam što
mu je taj glas kazivao. Pratila ga je Beethovenova glazba, i Jean-Baptiste se gorko
osmjehivao.
Prolomi se buran pljesak. Skinula sam rukavice da bih mogla glasnije
pljeskati. Her van Beethoven se zbunjeno i nespretno pokloni i pokaže na
svirače koje je toliko grdio. Oni se podigoše bučno i pokloniše se, a mi još jače
zapljeskamo. Kraj Jean-Baptistea su sad stajala sva tri pobočnika. Na licu im se
čitalo iščekivanje. Ali Jean-Baptiste pođe naprijed i pruži ruku da bi pomogao
Her van Beethovenu, koji je bio mlađi ali nespretniji od njega, da siđe s podija,
baš kao da je to bio neki visoki dostojanstvenik.
– Hvala vam, Beethovene – reče on. – Od sveg srca, hvala.
Lice išarano boginjama izgledalo je mekše i odmornije; duboko usađene
oči blistale su mu živo i skoro zadovoljno.
– Sjećate li se još, generale, kako ste mi jedne večeri u vašoj Ambasadi u
Beču svirali Marseljezu?
– Na glasoviru, jednim prstom. To je sve što znam – nasmije se Jean-
Baptiste.
– Tada sam je prvi put čuo. Himnu slobodnih ljudi... – Beethovenov
pogled nije silazio sa Jean-Baptistovog lica. Jean-Baptiste je bio mnogo viši, i
Beethoven je morao skoro dignuti glavu. – Često sam mislio na tu večer dok
sam skladao ovu simfoniju. Zato sam je želio vama posvetiti. Mladom generalu
francuskog naroda.
– Ja više nisam mladi general, Beethovene! – Beethoven nije ništa
odgovarao, već je netremice gledao Jean-Baptistea. Jean-Baptiste pomisli da ga
skladatelj ne čuje i glasnije povika: – Rekao sam, više nisam mlad general...
Beethoven još uvijek nije odgovarao. Primijetih tri pomoćnika kako
cupkaju od nestrpljenja iza Jean-Baptistea.
– Onda je došao jedan mlađi čovjek koji je pronio poruku vašeg naroda
preko svih granica – reče tromo Beethoven. – Zato sam pomislio da posvetim
njemu simfoniju. Što vi mislite, generale Bernadotte?
 – Monsieure! – ispraviše ga sva tri pobočnika odjednom, a Jean-Baptiste
im ljutito mahnu da idu.
– Preko svih granica, Bernadotte – ponovi Beethoven ozbiljno. Njegov
osmijeh je bio iskren, skoro djetinji. – One večeri u Beču pričali ste mi o
Pravima čovjeka. Prije toga sam malo znao o njima. Ja se ne bavim politikom.
Ali to, da, to nema ničeg zajedničkog s politikom. – On se osmjehne. – Vi ste
mi svirali himnu jednim prstom, Bernadotte!
– A vi ste od toga stvorili ovo, Beethovene – reče Jean-Baptiste, duboko
uzbuđen. Nastane kratka stanka.
– Monsieure... – prošapta jedan od pobočnika.
Jean-Baptiste se prene i prevuče rukom preko čela kao da želi rastjerati
uspomene.
– Her van Beethovene, zahvaljujem vam na koncertu. Želim vam sretan
put u Getingen i iskreno se nadam da vas profesor neće razočarati.
On se okrene našim gostima, časnicima hannoverskog garnizona i
njihovim ženama i najuglednijim ličnostima Hannovera. – Moram se oprostiti
od vas. Sutra rano ujutro krećem s snagama na frontu. – Jean-Baptiste se s
osmijehom pokloni. – Careva zapovijed. Laku noć, gospođe i gospodo.
I onda mi pruži ruku.
Da, bili smo sretni u Hannoveru. Žuto svjetlo svijeće borilo se sa sivim
svitanjem kad se Jean-Baptiste oprostio od mene.
– Ti i Oskar se morate danas vratiti u Pariz – reče on.
Fernan je već odavno spakirao Jean-Baptisteovu ratnu opremu. Zlatom
izvezena maršalska odora ležala je pomno uvijena u navlaku u jednoj velikoj
putnoj torbi. On na put nosi srebrni pribor za jelo za dvanaest osoba i jedan
uski poljski krevet. Jean-Baptiste je imao na sebi jednostavnu pohodnu odoru s
generalskim epoletama.
Uzeh ga za ruku i prinesoh je licu. – Djevojčice, ne zaboravi mi često
pisati. Ministarstvo rata će...
–... moja pisma slati dalje, znam – rekoh. – Jean-Baptiste, ima li ovome
kraja? Hoće li to vječno trajati, vječno i vječno?
 – Poljubi Oskara umjesto mene, djevojčice!
– Jean-Baptiste, ja sam te pitala hoće li to vječno trajati?
– Careva zapovijed: pobijediti i zauzeti Bavarsku. Ti si udana za maršala
Francuske, to te ne bi trebalo iznenaditi. – Glas mu je bio bezbojan.
– Bavarska, a kad zauzmeš Bavarsku? Hoćeš li se vratiti u Pariz, ili ćemo
se oboje vratiti u Hannover?
– Iz Bavarske ćemo krenuti na Austriju.
– A potom? Nema više granica koje treba braniti. Francuska više nema
granica, Francuska...
– Francuska je Europa – reče Jean-Baptiste. – A francuski maršali
marširaju, dijete moje. Careva zapovijed.
– Kad se samo sjetim koliko puta su te molili da preuzmeš vlast. Da si
samo...
– Désirée! – U glasu mu se osjećala ljutnja. Onda doda blaže: – Draga
djevojčice, ja sam počeo kao običan vojnik novak i nisam pohađao vojnu
akademiju, ali nikad ne bih mogao zamisliti da bih tražio krunu u slivniku. Ja
ne lovim u mutnom. To nemoj zaboraviti, to nikad nemoj zaboraviti!
On puhnu i ugasi svijeće. Kroz zavjese se nemilosrdno prikradalo jutro
rastanka.
Baš prije nego što sam se popela u kola, prijavili su Her van Beethovena.
Već sam imala šešir na glavi, a Oskar je stajao pokraj mene i ponosno držao
svoju malu putnu torbu. Polako i nespretno Beethoven mi priđe i nespretno se
pokloni.
– Volio bih kad biste... – On malo zamuca, ali se ubrzo pribra – kada biste
rekli generalu Bernadotteu da ne mogu posvetiti svoju novu simfoniju caru
Francuza. Njemu najmanje.
– On zastane. – Nazvat ću simfoniju jednostavno Eroica, za uspomenu na
nadu koja se nikad nije ispunila. – On uzdahnu. – General Bernadotte će
razumjeti.
– Kazat ću mu, i sigurna sam da će razumjeti – rekoh i pružih mu ruku.
 – Znaš li mama, što ja želim biti? – upita Oskar dok su naša kola tutnjala
niz beskrajne seoske putove.
– Želim biti glazbenik.
– Mislila sam narednik ili maršal kao tvoj tata. Ili trgovac svilom kao tvoj
djed – rekoh rastreseno. Bijah izvadila dnevnik i pisala sam na koljenima.
– Razmislio sam. Želim biti glazbenik, skladatelj kao Her van Beethoven...
Ili kralj.
– Zašto kralj?
– Zato što kralj može mnogo dobra učiniti mnogim ljudima. To mi je
pričao jedan od slugu na dvoru. Oni su imali kralja u Hannoveru. Prije nego što
je car poslao tatu. Da li si ti to znala?
Sad je čak i moj šestogodišnji sin otkrio kako sam neškolovana.
– Skladatelj ili kralj – ostajao je on pri svom.
– Onda bolje kralj – posavjetovah ga ja. – To je lakše.

PARIZ, 4. LIPNJA 1806. GODINE

Kad bih samo znala gdje leži Ponte Corvo! Ali sutra ujutro čitat ću to u
novinama. Zašto da i dalje razbijam glavu oko toga. Više volim pisati o tome
što sam sve doživjela otkako sam se vratila iz Njemačke.
Oskar je jako kašljao i nije smio izlaziti. Prijateljice su izbjegavale našu
kuću kao da sam imala kugu, toliko su se bojale da bi se njihova djeca mogla
zaraziti. Htjela sam ponovno uzimati satove iz glasovira i lijepog ponašanja, ali
se čak i gospodin Montel uplašio zaraze.
Radovala sam se što ne moram uzimati satove, jer sam najčešće bila veoma
umorna. Oskar je kašljao i povraćao uglavnom noću, pa sam zapovjedila da se
njegov krevetac prenese u moju sobu da bih ga pazila. Božić smo proveli sasvim
sami Oskar, Marija i ja. Poklonila sam Oskaru violinu i obećala mu da će
uzimati satove sviranja čim ozdravi. S vremena na vrijeme dolazila nam je u
posjet Julie. Ona bi sjela na počivaljku u salonu i zatražila od Marije da joj
donese vrući kakao i potom da joj masira noge, jer joj zglobovi otiču od silnog
stajanja na velikim prijemima koje ona i Joseph moraju priređivati dok cara
nema. Ja sam za to vrijeme morala ostati u blagovaonici da je ne bih zarazila.
Razgovarale smo kroz otvorena vrata, zapravo Julie mi je dovikivala sve novosti.
– Tvoj muž je osvojio Bavarsku, sutra će to objaviti i Moniter – doviknula
mi je negdje pred kraj jeseni. – Tamo se sukobio s austrijskim snagama i porazio
ih je. Sad je okupirao München. Marija, masiraj malo jače, inače ništa ne
pomaže! Tvoj muž je veliki vojskovođa, Désirée!
U listopadu mi je usput napomenula: – Izgubili smo cijelu flotu, ali Joseph
kaže da to nije važno, car će već pokazati neprijateljima tko vlada Europom...
Početkom prosinca pojavila se sva zadihana: – Dobili smo ogromnu bitku
i sutra Joseph i ja priređujemo bal za tisuću gostiju. Kod Le Roya rade cijelu noć
da bi mi završili novu haljinu. Tamno crvenu. Što kažeš na to, Désirée?
– Pa crveno ti ne stoji dobro, Julie! Što si čula o Jean-Baptisteu? Je li zdrav?
– Zdrav? Više nego zdrav, draga moja! Joseph kaže da je car jednostavno
njegov dužnik, tako je dobro sve pripremio. Znaš, pet armijskih korpusa
krenulo je u bitku kod Austerlitza...
– Gdje se nalazi Austerlitz, Julie?
– Nemam pojma. Ali to je svejedno, negdje u Njemačkoj vjerojatno.
Dakle, slušaj: pet armijskih korpusa pod zapovjedništvom Lana, Murata, Sua,
Davua i tvog muža. Jean-Baptiste i Su bili su u centru.
– Kakvom centru?
– Što ja znam, centar linije fronte pretpostavljam, pa ja nisam nikakav
strateg. Napoleon je s petoricom maršala stajao na jednom brežuljku. I svi
neprijatelji Francuske su sada zauvijek potučeni. Najzad će doći do mira,
Désirée! Imaš li još malo kakaa, Marija?
– Mir... – rekoh i pokušah zamisliti povratak Jean-Baptistea. – Onda će se
najzad vratiti kući – viknuh Julie u salon.
– Kažu da je već na putu. Sad vladamo cijelom Europom, i on mora o
svemu dobro razmisliti – viknu Julie meni.
– Baš ga briga za cijelu Europu. On mora kući zato što Oskar uvijek pita
za njega – viknuh opet ja.
– Ah tako, ti govoriš o Jean-Baptisteu. A ja sam mislila na cara. Car se
vraća. Jean-Baptiste se zasad ne može vratiti, kaže Joseph. Car mu je povjerio
da osim Hannovera upravlja i Ansbachom. U Ansbachu će morati ustanoviti
pravi dvor, pa će naizmjenično boraviti tamo i u Hannoveru. Morat ćeš otići k
njemu u Ansbach da sve vidiš!
– Ne mogu putovati, Oskar kašlje – rekoh tiho. Julie me nije čula.
– Misliš li zaista da mi crveno loše stoji? Joseph voli kad sam u crvenom,
to je kneževska boja, kaže on... Au, Marija, sad si malo previše pritisnula!...
Zašto ne odgovaraš, Désirée?
– Žalosna sam, zaželjela sam se Jean-Baptistea. Zašto ne uzme odmor?
– Ne budi djetinjasta, Désirée! Kako bi car držao osvojene zemlje ako
njima ne bi upravljali njegovi maršali?
Da, kako bi ih držao... pomislih s gorčinom. Poslije ove posljednje bitke
on vlada cijelom Europom. Uz pomoć osamnaest maršala. A ja, baš ja sam
udana za jednog od njih. Baš sam morala izabrati jednog od njih
osamnaestorice, i voljeti ga i čeznuti za njim!
– Trebaš i ti popiti šalicu kakaa i leći u krevet, Eugenie – reče Marija. –
Opet nisi spavala cijele noći! – Pogledah je. – Gdje je Julie, Marija?
– Ti si zadrijemala, i ona je otišla. Na probu haljine i pripremati bal, valjda,
i brisati prašinu u Elizejskoj palači prije nego što dođe tisuću gostiju.
– Marija, hoće li se ovo ikad svršiti? Ovi ratovi i upravljanje zemljama koje
nas se ništa ne tiču.
– O da, svršit će se, i to strašno – reče Marija zlovoljno. Ona mrzi ratove
jer se boji da će njezin sin na kraju ipak morati u vojsku. Mrzi i sve dvorove u
kojima stanujemo zato što je republikanka. Uostalom, svi smo mi to bili...
nekada. Legla sam. Spavala sam nemirno i poslije kratkog vremena se trgla jer
se Oskar zagrcnuo od kašlja i nije mogao disati.
Tako su protekli mnogi tjedni. Došlo je proljeće, a Jean-Baptiste se još nije
vratio kući. Njegova pisma su bila kratka i ništa mi nisu kazivala. Upravljao je
u Ansbachu i pokušavao i tamo uvesti iste reforme kao i u Hannoveru. Trebala
sam doći k njemu čim Oskar potpuno ozdravi. Ali Oskar se oporavljao veoma
sporo. Davali smo mu piti puno mlijeka i sunčali ga u našem malom vrtu.
Jednom me je Josephine posjetila i rekla da ne njegujem svoje ruže kako treba i
poslala mi je svog vrtlara iz Malmezona. Vrtlar je zahtijevao ogromnu nadnicu
i tako je podrezao moje ruže da skoro ništa od njih nije ostalo.
Najzad su se svi prestali bojati Oskara, pa ga je i Hortenzija pozvala da se
igra s njezina dva sina. Otkako je Napoleon posvojio njezine sinove, Hortenzija
i Louis Bonaparte uobražavaju da će njihov stariji sin naslijediti Napoleonovu
carsku krunu. U isto vrijeme je i Joseph uvjeren da će prijestolje pripasti njemu.
(Zašto bi Joseph morao nadživjeti svog mlađeg brata, i zašto Napoleon ne
izabere jednog od svojih sinova za nasljednika kad je prošlog prosinca,
Josephinina čistačica Eleonora Revel u tišini, ali uz mnogo pričanja, rodila
malog Leona, nikad neću razumjeti. No možda će carici još poći za rukom ono
što je uspješno izvela u svom prvom braku. Srećom to se mene ništa ne tiče).
Kao što sam spomenula, Oskar je bio pozvan k Hortenzijinim sinovima,
a dva dana kasnije dobio je temperaturu i grlobolju i nije htio jesti. Sad me više
neće izbjegavati kao da imam kugu već kao da sam gubava: moj Oskar ima
ospice!
Dr. Korvizar je dolazio i propisao je hladne obloge da bi Oskaru spala
temperatura. Ali oni ne pomažu. Oskar bunca i neprestano očajnički zove tatu.
Noću hoće spavati samo u mojoj postelji. Ja ga tad čvrsto zagrlim, a on svoje
malo, grozničavo lice prisloni meni na rame. Meni se čini kao da ću mu uliti
snagu i zdravlje ako ga držim čvrsto uza se. Možda ću se zaraziti, a možda i
neću, jer Marija tvrdi da sam kao dijete preboljela ospice i kaže da se ta bolest
rijetko dvaput dobije. Oskarovo mršavo tijelo prekriveno je crvenim plikovima,
a dr. Korvizar kaže da se ne smije grepsti. Moja čitačica se uopće više ne
pojavljuje, tko zna kome sad čita, ali meni ne, jer se užasno boji ospica. Ljuti me
samo što je moram plaćati, ali otkako je Jean-Baptiste postao maršal, imamo
toliko besmislenih izdataka.
Opet je prolazio dan za danom. Do onog trenutka kad se Julie iznenada
pojavila. Otkako je Oskar dobio ospice, nije dolazila čak ni do blagovaonice već
je samo slala sobaricu da pita za njegovo zdravlje. Ali jednog proljetnog
popodneva se pojavi u salonu, sva uzbuđena. Ja se pojavih na vratima koja vode
u vrt, ali ona brzo viknu: – Ne prilazi mi. Zarazit ćeš me, a moja djeca su tako
osjetljiva. Htjela sam samo biti prva koja će ti reći veliku novost. Naprosto je
nevjerojatno...
Šešir joj je stajao nakrivo, male graške znoja bijahu joj izbile po čelu i bila
je sva blijeda.
– Zaboga, što se dogodilo? – upitah uplašeno.
– Postala sam kraljica. Napuljska kraljica – promuca Julie muklo, očiju
razrogačenih od zaprepaštenja.
Prvo pomislih da je bolesna. Da ima groznicu. Da je dobila ospice, ali
sigurno ne u našoj kući.
– Marija! – viknuh. – Marija, dođi brzo. Julie je bolesna.
Marija joj pritrča, ali je Julie odgurnu. – Ostavi me, nije mi ništa. Samo se
moram naviknuti na tu misao. Kraljica. Ja sam, dakle kraljica. Napuljska
kraljica. Napulj je u Italiji, toliko znam.
Moj muž, Njegovo Veličanstvo kralj Joseph. A ja sam Njeno Veličanstvo
kraljica Julie... Slušaj Désirée, to je strašno. Opet ćemo morati ići u Italiju i
živjeti u jednoj od onih užasnih mramornih palača...
– Vašem pokojnom tati se to nikako ne bi svidjelo, gospođice Julie –
umiješa se Marija.
– Zašuti, Marija! – viknu Julie na nju. Nikad nisam čula da tako razgovara
s našom Marijom. Marija stisne usne i izađe iz sobe. Vrata se zalupiše za njom.
Ali se u istom trenutku ponovo otvoriše i na njima se pojavi moja odavno
izgubljena družbenica. Na gospođi La Flote bila je njezina najbolja haljina. Ona
se pokloni i savije koljeno pred Julie. Kao pred caricom...
– Smijem li Vam čestitati, Vaše Veličanstvo? – prošišta ona. Kad je Marija
bijesno izišla iz sobe, Julie se srušila u stolac. Sad se uspravi i prevuče rukom
preko čela. Usta su joj podrhtavala. No, onda se potpuno pribrala i namjestila
lice kao glumica koja pokušava odigrati ulogu kraljice.
– Hvala vam. Kako ste doznali što se dogodilo? – reče Julie novim, tuđim
glasom.
 Moja družbenica je još uvijek stajala pognuta pred Julie. – U gradu ni o
čemu drugom ne govore, Vaše Veličanstvo. – I bez ikakve veze doda: – Vaše
Veličanstvo je jako ljubazno.
– Ostavite me samu s mojom sestrom – reče Julie onim istim novim
kraljevskim glasom. Na to moja družbenica, idući unazad, pokuša izaći.
Zainteresirano sam promatrala taj manevar.
Kad se najzad nekako ispetlja iz sobe, primijetili: – Ona očito misli da je
na dvoru.
– U mojoj prisutnosti odsad se ljudi i trebaju ponašati kao da su na dvoru
– reče Julie.
– Danas poslije podne Joseph će oformiti pravi dvor.
– Julie skupi svoja uska ramena kao da se smrzava. – Désirée, tako se
bojim.
Pokušah je razveseliti. – Glupost, ti ostaješ ono što jesi.
Ali Julie odmahne glavom i sakri lice u ruke. – Ne, ne, nema smisla, to mi
ne možeš govoriti. Ja sam stvarno postala kraljica.
Ona zajeca, a ja je pokušam utješiti. – Ne diraj me, odlazi... ospice! –
povika ona.
Opet stadoh kraj vrtnih vrata. – Ivette! – pojavi se moja sobarica. Kad je
vidjela Julie, i ona napravi dvorski poklon. – Donesi nam flašu šampanjca,
Ivette.
Julie reče: – Ne osjećam se dorasla tom zadatku. Bit će još više primanja,
još dvorskih balova, u stranoj zemlji. Morat ćemo napustiti Pariz...
Ivette se vrati sa šampanjcem i sa dvije čaše, i s još jednim dvorskim
poklonom. Odmahnuh joj da iziđe iz sobe, a onda napunih jednu čašu za Julie
a jednu za sebe. Julie uze svoju čašu i počne brzo piti.
– U tvoje zdravlje, moja draga, pretpostavljam da je ovo razlog za
čestitanje – rekoh.
– Ti si za sve to kriva. Ti si dovela Josepha u našu kuću – osmjehne se ona.
Pomislih na ono što ljudi šapću: kako Joseph vara Julie. Male pustolovine,
ništa ozbiljno. Joseph je već davno uvidio da nije veliki pjesnik i više polaže na
svoj politički talenat. – Nadam se da si sretna sa Josephom – rekoh.
– Jedva ga vidim nasamo – odgovori Julie gledajući pokraj mene u vrt. –
Mislim da sam sretna. Imam djecu, moju Zenaidu, i malu Charlotteu
Napoleon...
– Tvoje kćeri su sad princeze, i sve će biti dobro – osmjehnuh se
pokušavajući u isto vrijeme zamisliti sve to: Julie je kraljica, njene kćeri princeze,
a Joseph, onaj mali tajnik u Općinskoj kući, koji je uzeo Julie zbog miraza, je
napuljski kralj Joseph I.
– Car je naime odlučio da okupirane teritorije pretvori u neovisne države
kojima će upravljati carski prinčevi i princeze. Te države će naravno, biti
povezane s Francuskom ugovorima o prijateljstvu. Mi, Joseph i ja, mi ćemo
vladati u Napulju i Siciliji. Elise je postala vojvotkinja od Luke. A Louis kralj
Holandije. Murat, samo zamisli, Murat će biti vojvoda od Kleva i Berga.
– Za Boga miloga, zar će i maršali doći na red? – upitah uplašeno.
– Ne, ali Murat je oženjen Karolinom, i Karolina bi bila smrtno uvrijeđena
kad ne bi raspolagala prihodima od neke zemlje. – Odahnuli. – Netko mora
upravljati tim zemljama koje smo okupirali – reče Julie.
– Koje je tko okupirao? – upitah zajedljivo.
Julie ne odgovori. Ona nali još jednu čašu šampanjca, opet ga žurno ispi i
reče: – Htjela sam biti prva koja će ti to reći. Sad moram ići. Le Roy šije moju
državnu odoru. Toliko purpura...
– Ne – rekoh odlično. – Protiv toga se moraš boriti. Crveno ti ne stoji
dobro. Neka ti naprave zeleni kraljevski plašt. Ne purpuran.
– A moram i pakirati. Joseph i ja svečano ćemo ići u Napulj – jadikovala
je Julie. – Hoćeš li sa mnom?
– Ne. Moram njegovati svog sina dok ne ozdravi, a osim toga... – Zašto da
se pravim pred Julie? – A osim toga, čekam svog muža. Jednom mora doći, zar
ne?
Do danas prije podne nisam čula ništa više o Julie. Na naslovnoj strani
Monitera pisalo je, razumije se, mnogo o balovima i prijemima i putnim
pripremama Njihovih Veličanstava napuljskog kraljevskog para. Jutros je
Oskar prvi put smio ustati i sjediti pokraj prozora. Bio je divan svibanjski dan,
i u mom vrtu je divno mirisalo iako na mojim ružama ima svega nekoliko
pupoljaka. U susjednom vrtu cvjeta jorgovan i od njegovog mirisa i čežnje za
Jean-Baptisteom i tijelo i duša su mi teški i umorni.
Uto neočekivano stigoše jedna kola. Meni srce u grudima zastane kao
svaki put kad neka kola neočekivano stanu pred našom kućom. Ali to je bila
samo Julie.
– Je li madame la marechale kod kuće?
Salonska vrata se širom otvore i moja družbenica i Ivette se duboko
poklone. Marija, koja je baš u tom trenutku obrisala prašinu u salonu, čvrstim
korakom i nepomičnog lica prođe pokraj mene i ode u vrt. Ona ne želi više
vidjeti Julie.
Julien kraljevski pokret rukom, nesumnjivo naučen kod gospodina
Montela, pokaže svima da iziđu iz sobe. Oskar ustane i potrči joj u susret. – Teta
Julie, ja sam ozdravio. – Bez riječi, Julie uzme dijete u naručje. Zagrli ga i
pogleda me preko njegove kovrčave glavice.
– Prije nego što pročitaš sutra u Moniteru, i prije nego što se sutra to
ujutro objavi, želim ti kazati da je Jean-Baptiste dobio naslov kneza od Ponte
Corva. Čestitam, kneginjo! – Ona se smijala. – Čestitam, mali nasljedniče
prijestolja kneževa od Ponte Corva! – Ona poljubi Oskara u čupavu glavu.
– Ne razumijem. Jean-Baptiste nije carev brat. – to je bilo prvo što sam
pomislila.
– Ali on tako divno upravlja Ansabachom i Hannoverom da ga car želi
nagraditi – objasni Julie i pusti Oskara. – Zar nisi radosna, Svjetlosti? Ti,
kneginjo!
– Pretpostavljam... – prekidoh misao i rekoh. – Ivette, šampanjac! – Ivette
dotrča. – Malo ću se, istina, napiti ako ujutro pijem šampanjac – primijetili. –
Ali otkako si naljutila Mariju, ona nam više ne donosi kakao kad me dođeš
posjetiti. Tako, a sada mi kaži, gdje je Ponte Corvo?
Julie sleže ramenima. – Baš sam glupa. Trebala sam pitati Josepha. Ne
znam, draga... Ali to je svejedno, zar ne?
– Možda ćemo morati ići i tamo upravljati? – rekoh. – To bi bilo užasno,
Julie.
– Ime izgleda talijansko, sigurno je negdje blizu Napulja – reče Julie tješeći
me. – Onda bi bar živjela blizu mene. Ali... – Lice joj se ponovno rastuži. – To
bi bilo previše lijepo da bi bilo istinito – reče ona. – Tvoj Jean-Baptiste je još
maršal i bit će caru još potreban u njegovim pohodima. Ne, ti ćeš sigurno smjeti
ostati ovdje, a ja ću morati ići sama sa Josephom u Napulj.
– Pa jednog dana moraju se završiti i ti strašni ratovi – rekoh. – Mi sami
sebe ubijamo pobjedama. Tko mi je to rekao? Jean-Baptiste. Francuska više
nema granica koje bi branila. Francuska je skoro cijela Europa. A njome
upravlja car i Joseph i Louis i Karolina i Elise. A sad i maršali.
– Živjela, kneginjo! – Julie podiže čašu.
– Živjela, Veličanstvo – osmjehnuh joj se.
Sutra će dakle to izići u Moniteru. Šampanjac bocka na jeziku i ugodno je
sladak. Gdje li je Ponte Corvo? I kad će se najzad vratiti Jean-Baptiste?

U LJETO, GODINE 1807, U PUTNIM KOČIJAMA, NEGDJE U EUROPI

Marijenburg... Tako se zove moj cilj, ali ja, nažalost, ne znam gdje je
Marijenburg. Kraj mene, međutim, sjedi jedan pukovnik, koga mi je car dao za
pratioca, i drži zemljovid na koljenima. S vremena na vrijeme on dovikuje
kočijašu upute, i tako pretpostavljam da ćemo konačno stići u Marijenburg.
Marija koja sjedi preko puta mene, neprestano gunđa o lošim putevima u čijem
se blatu svaki čas zaglavimo. Mislim da se trenutno vozimo kroz Poljsku. Kad
stanemo da bi promijenili konje, čujem jezik koji ne zvuči njemački. – Ovo je
kraći put – objasni pukovnik. – Mogli smo ići kroz sjevernu Njemačku, ali to bi
bilo zaobilazno, a Vaša Svjetlost se žuri...
Da, žurim se, veoma se žurim.
– Marijenburg nije daleko od Dancinga – objasni mi pukovnik. To mi
malo kazuje, jer ja ne znam ni gdje je Dancing.
– Po ovim cestama vodile su se borbe još prije dva tjedna – reče pukovnik.
– Ali sad je, naravno, mir.
Da, Napoleon je opet sklopio jedan mir. Ovog puta u Tilsitu. Pod
vodstvom Prusa, Nijemci su se pobunili i pokušali izbaciti naše snage iz svoje
zemlje, a Rusi su ih u tome potpomagali. Moniter nam je ispričao sve o našoj
slavnoj pobjedi kod Jene. A Joseph mi je privatno ispričao da je Jean-Baptiste
odbio poslušati careve zapovijedi, iz strateških razloga i jednostavno je rekao
caru da ga može izvesti pred ratni sud. Ali prije nego što je došlo do toga, Jean-
Baptiste je opkolio generala Bilihera s njegovom vojskom u Libeku (gdje li je
to!) i zauzeo grad na juriš.
Onda je došla beskrajna zima kad sam imala tako malo vijesti od njega.
Berlin je bio osvojen, i naši su gonili neprijateljske snage kroz Poljsku. Jean-
Baptiste je zapovijedao lijevim krilom naše vojske. Kod Morungena je odnio
veliku pobjedu nad nadmoćnijim neprijateljem. Tom prilikom je ne samo
zadao posljednji udarac neprijatelju, već je spasio i carevu čast. Taj osobni
uspjeh je ostavio toliki dojam na neprijateljsko vrhovno zapovjedništvo da su
mu vratili putnu prtljagu s maršalskom odorom i poljski krevet, koje su već bili
zarobili. Sve je to bilo prije nekoliko mjeseci. Jean-Baptisteove pukovnije
neprestano su odbijali sve bočne napade na našu vojsku. Car je dobio bitke kod
Jene, Ejlaua i Fridlanda i najzad okupio predstavnike europskih zemalja u
Tilsitu i diktirao im svoje uvjete mira. Onda se sasvim neočekivano Napoleon
vratio u Pariz, i isto tako neočekivano jahali su njegovi sluge u zelenim odorama
(zeleno je boja Korzike) od kuće do kuće i pozivali pučanstvo da prisustvuje
ogromnoj svečanosti u Tuileriesu u čast pobjede.
Izvadih novu haljinu od ružičastog svilenog atlasa, s tamnocrvenim
ružama na izrezu, iz ormara. Ivette počešlja moju neukrotivu kosu i pridrži je
dijademom od bisera i rubina, koju mi je prošlog kolovoza, na godišnjicu našeg
vjenčanja Jean-Baptiste poslao po posebnom glasniku. Toliko se već dugo
nismo vidjeli, Bože, toliko dugo.
– Vaša Svjetlost će se lijepo zabavljati – reče moja družbenica zavidno,
zagledavši se u zlatnu kutiju s orlom, u kojoj sam držala svoj nakit. Onu kutiju
koju sam dobila na dan krunidbe.
Odmahnuh glavom. – Osjećat ću se veoma usamljena u Tuileriesu bez
Julie. – Julie je sad u Napulju i drhti od samoće usred ljetnih vrućina.
Prijam u Tuileriesu je ispao sasvim drugačije nego što sam očekivala.
Okupili smo se, naravno, u velikoj balskoj dvorani i čekali dok se nisu otvorila
dvokrilna vrata i dok nije odjeknula Marseljeza. Nato smo se duboko poklonili
i car i carica su ušli. Napoleon i Josephine su polagano obilazili goste i
razgovarali s pojedinim osobama dok su druge rastužili jer su ih previdjeli.
Ispočetka nisam mogla dobro vidjeti Napoleona. Njegovi visoki, zlatom
okićeni pobočnici su ga sasvim zaklanjali. Ali on iznenada zastane kraj mene i
progovori s nekim holandskim dostojanstvenikom, čini mi se.
– Zli jezici, čujem, govore da moji časnici šalju samo svoje snage u prednje
linije dok sami ostaju u pozadini – počne on, i zagrmi: – Pa, zar se to ne priča
kod vas u Holandiji?
Čula sam da su Holanđani jako nezadovoljni francuskom vladom uopće,
a naročito tromim Louisom i njegovom turobnom kraljicom Hortenzijom.
Zato sam očekivala carevo predbacivanje pa skoro nisam ni slušala što govori
već sam promatrala njegovo lice. Napoleon se jako promijenio. Oštre crte
njegovog lica pod kratko ošišanom kosom su postale punije, osmijeh njegovih
blijedih usta više ne uvjerava i ne poziva. Sad je samo ohol. Osim toga, car se
udebljao, i izgledalo je da je utegnut u svojoj skromnoj odori na kojoj nije bilo
ordenja, izuzev Legije časti, koju je sam osnovao. Izgledao je baš punačak. To
punačko Božje obličje na zemlji govorilo je uz široke pokrete ruku, koje bi samo
s vremena na vrijeme prekrižio na leđima, kao nekada, u naročito važnim
trenucima. I sad je držao ruke skupljene na leđima, kao da želi smiriti nemirne
prste. Njegov oholi osmijeh postane podrugljiv. – Gospodo, ja mislim da je naša
velika Vojska dala naročiti dokaz hrabrosti svojih časnika, jer se čak ni najviši
ne plaše opasnosti za život. U Tilsitu sam primio vijest da je ranjen jedan od
maršala Francuske.
Je li se čulo kako mi je srce kucalo usred duboke tišine?
– To je knez od Ponte Corva – doda Napoleon, poslije jedne namjerne
stanke.
 – Je li to istina? – Moj glas probi pravila pristojnosti koja su štitila carsku
ličnost. Na njegovom čelu pojavi se jedna uspravna bora. U prisustvu Njegovog
Veličanstva se ne viče, to je... ah, to je mala ženica maršala Bernadottea... Bore
s čela nestade i u tom trenutku sam znala da me je Napoleon već ranije
primijetio. Želio je da mi na ovaj način dojavi vijest. U nazočnosti tisuća
stranaca. Želio me je kazniti. Zašto?
– Draga kneginjo – reče on, a ja se duboko poklonih. On me uhvati za
ruku i podiže me.
– Žalim što vam moram javiti tako ružnu vijest – reče on gledajući
ravnodušno preko moje glave. – Knez od Ponte Corva, koji se toliko iskazao u
ovom pohodu, i čijem smo se zauzeću Libeka toliko divili, ranjen je u vrat kod
Špandua. Čujem da se knez već oporavlja. Molim vas, draga kneginjo, ne
brinite.
– A ja samo molim za mogućnost da odem svom mužu, Veličanstvo –
rekoh muklim glasom. Tek me onda car pogleda. Maršalske žene, naime,
nemaju običaj otići za muževima u njihove glavne štabove.
– Knez je premješten u Marijenburg i tamo leži. Ne savjetujem vam,
kneginjo, da polazite na taj put. Putevi kroz sjevernu Njemačku, a naročito u
pokrajini Dancing, su veoma loši. To su uz to krajevi u kojima su se još nedavno
vodile borbe. To nije prizor za lijepe žene...
– Govorio je hladno, ali me cijelo vrijeme promatrao sa zanimanjem. To
je osveta, pomislih, zato što sam bila kod njega u noći prije pogubljenja vojvode
od Enghiena. Zato što sam te noći izmigoljila iz njegovih ruku. Zato što volim
Jean-Baptistea. Jean-Baptistea, generala kojeg nije on izabrao za mene.
– Veličanstvo – molim vas od sveg srca dopustite mi da odem svom mužu.
Nisam ga vidjela skoro dvije godine.
Napoleon još uvijek nije skidao pogled s mog lica. On klimnu glavom. –
Skoro dvije godine... Vidite, gospodo, da se francuski maršali žrtvuju za svoju
zemlju. Ako se želite izložiti opasnostima na tom putovanju, draga kneginjo,
dobit ćete propusnicu. Za koliko osoba?
– Za dvije. Povest ću Mariju sa sobom.
 – Oprostite, kneginjo, koga?
– Mariju. Našu vjernu Mariju iz Marseillea. Možda je se Vaše Veličanstvo
još sjeća? – odvratih.
Najzad! Mramorna maska nestane s lica, a umjesto nje se pojavi veseli
smiješak. – Naravno, vjerna Marija. Marija s kolačima od marcipana.
Okrenuvši se jednom od svojih pomoćnika reče: – Propusnicu za kneginju
od Ponte Corva i jednu osobu koja je prati. – On se ogleda po dvorani i pogled
mu se zaustavi na jednom visokom pukovniku u grenadirskoj odori. –
Pukovniče Mulene! Pratit ćete kneginju i bit ćete odgovorni za njenu sigurnost.
– A zatim meni: – Kad mislite krenuti?
– Sutra ujutro, Veličanstvo.
– Molim vas da isporučite moje tople pozdrave knezu i da mu predate
jedan poklon od mene, u znak priznanja za njegove zasluge u tom
pobjedonosnom pohodu... – Napoleonove oči zasvijetliše, osmijeh mu postane
podrugljiv. Sad dolazi ono glavno, pomislih... – poklanjam mu kuću bivšeg
generala Moreaua u Ulici d’Anjou. Nedavno sam je kupio od njegove žene. Čuo
sam da je general odabrao Ameriku kao zemlju u kojoj će živjeti u progonstvu.
Šteta, sposoban vojnik, ali, nažalost, izdajica Francuske. Velika šteta...
Dok sam se duboko klanjala, vidjela sam još samo njegova leđa s rukama
prekriženim na leđima. Prsti su bili grčevito upleteni. Kuća generala Moreaua,
koji isto kao i Jean-Baptiste nije htio izdati Republiku osamnaestog brumierea,
i koga su pet godina kasnije uhitili u vezi s jednom rojalističkom zavjerom i
osudili na dvije godine zatvora. Bilo je smiješno zatvoriti tog vjernog
republikanskog generala kao rojalistu. Prvi konzul je promijenio osudu u
doživotno progonstvo, a sada je car kupio njegovu kuću i daje je Moreauovom
najboljem prijatelju, Jean-Baptisteu, koga mrzi a ne može bez njega...
I tako sad putujem seoskim putevima koji vode kroz bojna polja pokraj
mrtvih konja s napuhnutim trbusima, koji leže s nogama u zraku pokraj malih
humki u koje su pobodeni na brzinu sastavljeni drveni križevi.
Pada kiša, cijelo vrijeme pada kiša.
– A svi oni imaju majke – rekoh bez veze.
 Pukovnik, koji se nalazio pokraj mene i spavao, trgne se: – Molim tko?
Majke?
Pokazah humke po kojima je pljuštala kiša. – Mrtvi vojnici. To su sve
nečiji sinovi!
Marija navuče zavjese na prozorima. Pukovnik nas je zbunjeno gledao čas
jednu čas drugu. Ali mi smo šutjele. On slegne ramenima i ponovo zatvori oči.
– Zaželjela sam se Oskara – rekoh Mariji. – Prvi put otkako se rodio
ostavila sam ga samog. Rano ujutro, prije odlaska odvezla sam se s njim gospođi
Letizii u Versailles. Careva majka sad stanuje u Trianonu. Baš se vratila s
jutarnje mise.
– Dobro ću paziti na Oskara – obeća mi ona. – Pa odgojila sam pet sinova.
Odgojila, da ali loše, proleti mi kroz glavu, ali tako nešto se ne govori
Napoleonovoj majci. Ona pogladi dijete po čelu svojim grubim rukama na
kojima se, usprkos njezi i kremama, još uvijek vide tragovi teškog kućnog rada.
– Idite bez straha svom Bernadotteu, Eugenie. Ja ću dobro paziti na Oskara. –
Oskar... Hladno mi je bez mog malog sina. Kad je bolestan, uvijek spava u mom
krevetu.
– Zar nećemo stati u nekoj gostionici? – upita pukovnik. Ja odmahnuh
glavom. Kad je pala noć, Marija mi je pod noge stavila bocu koju smo u jednoj
postaji napunili toplom vodom. Kiša je pljuštala po krovu kola. Vojnički
grobovi i jadni križevi plivali su u vodi. Tako smo se vozili prema Marijenburgu.
– E, ovo prelazi svaku mjeru – rekoh kad su se naša kola najzad zaustavila
pred glavnim stožerom Jean-Baptistea. Na dvorce sam se već polako bila
privikla, ali Marijenburg nije dvorac. To je tvrđava. Srednjovjekovna, siva,
tmurna tvrđava, zapuštena i odbojna. Vojnici su vrvjeli oko ulaza. Kad je
pukovnik Mulen pokazao svoju propusnicu, nastade užasno zveckanje
mamuzama i uzbuđenje. Maršalova žena glavom!
– Želim iznenaditi kneza; molim vas, nemojte me najavljivati – rekoh
silazeći. Dva časnika me provedoše kroz ulaz. Uđosmo u jedno ružno
popločeno dvorište. Pogledah sa užasom debele, oronule zidove, očekujući
svakog trenutka da sretnem vitezove pjevače i njihove gospođe. Ali sam vidjela
samo vojnike iz raznih pukovnija.
– Monsieur se skoro sasvim oporavio. Monsieur obično radi u ovo
vrijeme i ne voli da ga itko uznemirava. Kakvo iznenađenje! – reče mlađi od
dvojice časnika i nasmije se.
– Zar niste mogli naći neki bolji glavni štab od ove ružne tvrđave? –
omakne mi se.
– Kad je na fronti, knezu je svejedno gdje stanuje. A ovdje bar imamo sobe
za sve časnike. Ovuda, kneginjo, molim vas.
On otvori jedna neugledna vrata i mi prođosmo kroz hladan i zagušljiv
hodnik. Najzad stignemo do malog predsoblja i Fernan se zaleti na mene. –
Gospođo!
Skoro ga nisam prepoznala, tako je divno izgledao. Odora tamnocrvene
boje s ogromnim zlatnim pucetima ukrašenim nekim čudnim grbom.
– Kako ste postali otmjeni, Fernane – nasmijah se ja.
– Mi smo sad knez od Ponte Corva – objasni mi on svečano. – Molim vas
pogledajte tu dugmad, gospođo. – On se isprsi da bi mi pokazao svu dugmad
na odori. – Grb Ponte Corva. Gospođin grb! – izjavi on ponosito.
– Najzad ga imam prilike vidjeti – rekoh promatrajući sa zanimanjem
šaru punu zavijutaka. – Kako je moj muž, Fernane?
– Mi srno sad opet sasvim dobro, ali mlada koža na rani nas još svrbi –
obavijesti me Fernan. Stavih prst na usta. – Pst! – Fernan me razumije i sasvim
tiho otvori vrata.
Jean-Baptiste me nije čuo. Sjedio je za pisaćim stolom podupirući rukom
bradu, zaokupljen jednom ogromnom knjigom. Svijeća pokraj njegove knjige
bacala je svjetlo jedino na njegovo čelo. To čelo je bilo čisto i veoma mirno.
Pogledah po sobi. Jean-Baptiste bijaše okružen čudnom zbirkom raznih stvari.
Ispred kamina u kome je pucketala vatra stajao je pisaći stol pun papira i velikih
knjiga u kožnom povezu. Pokraj kamina visila je ogromna karta, po kojoj su
nemirni plamenovi bacali crvene odbljeske. U pozadini ugledah Jean-
Baptisteovu usku vojničku postelju, stol sa srebrnim umivaonikom i priborom
za previjanje.
 Inače je ogromna soba bila prazna. Priđoh malo bliže. Panj u kaminu je
pucketao i Jean-Baptiste me nije čuo. Ovratnik njegove zagasitoplave odore bio
je otkopčan, oko vrata je imao bijelu maramu koja je pod bradom bila odvezana,
pa se vidio bijeli zavoj. On okrenu jednu stranicu debele, velike knjige i zapiše
sa strane neku primjedbu.
Skidoh šešir. Pokraj kamina je bilo lijepo toplo, i prvi put poslije toliko
dana ponovo se osjetih ugodno i sigurno. Samo sam bila umorna, strašno
umorna. Ali to ništa nije smetalo. Najzad sam stigla na cilj.
– Vaša Svjetlosti – rekoh. – Dragi kneže od Ponte Corva...
Na zvuk moga glasa on skoči. – Bože moj... Désirée! – U dva koraka stvori
se pokraj mene.
– Boli li te još rana? – upitah između poljubaca.
– Da, naročito kad tako jako pritisneš rukom – prizna on mirno. Uplašeno
spustih ruke.
– Poljubit ću te, a da te ne zagrlim – obećah.
– Možeš li? Divno...
Sjedila sam mu u krilu. Pokazah na debelu veliku knjigu na njegovom
pisaćem stolu. – Što to čitaš?
– Prava! Jedan neškolovani narednik mora učiti mnogo stvari ako želi
upravljati cijelom sjevernom Njemačkom i hanzetskim gradovima – reče on.
– Hanzetski gradovi, što je to?
– Hamburg, Libek, Bremen, i ne zaboravi da moram i dalje upravljati
Hannoverom i Ansbachom.
Zatvorih knjigu i očajnički se privih uz njega. – Oskar je bio bolestan –
prošaputah. – A ti si nas ostavio same. Bio si ranjen, i daleko...
Osjetih da me ljubi. – Djevojčice, djevojčice – reče on i čvršće me zagrli.
Onda se vrata širom otvoriše. Bilo mi je jako neugodno. Naravno da sam
skočila iz njegovog krila i zagladila kosu. Na pragu su stajali samo Marija i
Fernan.
– Marija pita gdje će kneginja spavati. Ona želi raspakirati putne kovčege
– reče Fernan s optužbom u pogledu. – Shvatih da je bijesan što sam povela
Mariju.
– Moja Eugenie ne može provesti noć u toj tvrđavi punoj stjenica – povika
Marija.
– Stjenice? Ni jedne jedine nema – uzvikne Fernan. – U ovim vlažnim
zidovima smrzava se svako živo biće. U skladištu ima postelja, čak kneževskih
postelja s baldahinom – izjavi on.
– Tvrđava stjenica – ponovi Marija ogorčeno.
– Kad čujem ovo dvoje kako se svađaju, odmah mi se čini da sam kod kuće
u Ulici Cisalpine – nasmije se Jean-Baptiste. Tada se sjetih carevog poklona i
zamislih se. Poslije večere reći ću mu da se moramo preseliti u Moreauovu
kuću. Najprije ćemo jesti i piti i onda...
– Fernane, ti mi odgovaraš za to da će u roku od pola sata biti spremni
spavaća soba i salon za kneginju – zapovjedi Jean-Baptiste. – I bez onog vlažnog
namještaja iz skladišta. Dežurni pobočnik neka zahtijeva namještaj za kneginju
iz obližnjih palača. Dobar namještaj.
– Bez stjenica – prosikta Marija.
– Kneginja i ja želimo večerati sami. Ovdje u mojoj sobi za jedan sat.
Čuli smo ih kako se još netko vrijeme svađaju u predsoblju. Sjetismo se
naše bračne postelje ukrašene ružama i trnjem. Veselo smo se smijali. Opet sam
mu sjedila na krilu i pričala mu bez reda novosti: o Julienim kraljevskim
mukama, Oskarovom velikom kašlju i ospicama, o Beethovenovoj poruci.
– Poručio ti je da ne može posvetiti caru novu simfoniju. Jednostavno će
je nazvati Eroica. Za uspomenu na nadu koju je nekad gajio – rekoh.
– Koju smo svi mi nekad gajili – zavrti Jean-Baptiste glavom. – Eroica.
Zašto ne? Fernan postavi stolić. Dok smo večerali (Jean-Baptisteov kuhar iz
tvrđave stjenica poslužio nas je ukusnim mladim pilićima, a Fernan je nalijevao
staro burgundsko vino u čaše) primijetili: – Kupio si novo srebro s inicijalima
Princa od Ponte Corva. Kod kuće ja još uvijek upotrebljavam pribor s onim
jednostavnim B.
– Daj da se B skine i da se ureže novi grb, Désirée. Nije potrebno štedjeti.
Sad smo bogati. Fernan nas najzad ostavi nasamo. Duboko uzdahnuh.
– Bogatiji smo nego što misliš – počeli. – Car nam je poklonio kuću.
Jean-Baptiste podiže glavu. – Imaš mnogo poruka za mene, djevojčice.
Prijatelj Beethoven naziva pokopanu nadu Eroicom. Moj stari neprijatelj, car,
poklanja mi kuću. Koju kuću?
– Kuću generala Moreaua u Ulici d’Anjou. Kupio ju je od gospođe
Moreau.
– Znam. Za četiri stotine tisuća franaka. Još prije nekoliko mjeseci. O
tome se mnogo raspravljalo među časnicima.
Jean-Baptiste je polagano gulio naranču. Ta naranča je proputovala cijelu
Evropu. Možda je rasla baš u kraljevini moje sestre, da bi postala mali dio
obroka Velike Armije, koja je okupirala cijeli kontinent. Popih čašu likera. Jean-
Baptiste odjednom postane utučen.
– Moreauova kuća – promrmlja on. – Moreau je otišao u progonstvo.
Meni, naprotiv, car daje velike darove. Danas sam dobio jedno pismo u kojem
me car obavještava da će mi darovati dobra u Poljskoj i Vestfaliji, koja će mi
osigurati daljnjih tristo tisuća franaka godišnje. Nije spomenuo Moreauovu
kuću ni tvoj posjet. Nije lako zagorčati čovjeku radost koju mu donosi ponovni
susret sa ženom, ali francuski car je to uspio.
– Rekao je da se jako divi tvom jurišu na Libek.
Jean-Baptiste je šutio. Dvije uspravne bore urezale su mu se između obrva.
– Namjestit ću udobno novu kuću. Moraš se vratiti. Sin stalno pita za tebe –
rekoh bespomoćno.
– Moreauova kuća nikad neće biti moj dom, samo stan, gdje ću ponekad
doći posjetiti tebe i Oskara... – On se zagleda u vatru a zatim se osmjehne. –
Pisat ću Moreauu.
– Ne možeš doći u vezu s njim. Znaš da je kod nas Kontinentalna blokada
– rekoh.
– Car me je imenovao za guvernera Hanzeatskih gradova. Iz Libeka se
može pisati u Švedsku. A Švedska želi ostati neutralna. Iz Švedske se pisma šalju
u Englesku i Ameriku. A u Švedskoj imam prijatelja.
 U meni se probudi uspomena, poluzaboravljena uspomena, ali odjednom
veoma živa. Stockholm je blizu sjevernog pola, nebo kao bijeli pokrivač... – Što
znaš o Stockholmu? Jean-Baptiste se probudi iz svog razmišljanja i skoro živnu:
– Kad sam zauzeo Libek, zatekao sam švedske snage u gradu. Eskadron
švedskih draguna.
– Jesmo li mi i sa Švedskom u ratu?
– A s kim nismo u ratu? Zapravo, poslije Tilsita vlada opet takozvani mir.
Ali u ono vrijeme Šveđani su se borili na strani naših neprijatelja. Njihov mladi
ludi kralj je mislio da ga je Bog izabrao da uništi Napoleona. Očigledno vjersko
ludilo.
– Kako se zove?
– Gustav. Četvrti, mislim. U Švedskoj se svi kraljevi zovu ili Karlo ili
Gustav. Njegov otac, Gustav Treći, imao je toliko neprijatelja da su ga njegovi
plemići ubili najednom balu pod maskama.
– Slušaj, pa to je strašno, tako barbarski... na balu pod maskama!
– U našoj zemlji je taj posao obavljala giljotina – reče Jean-Baptiste
ironično. – Zar je to manje divljački? Teško je suditi, ali je još teže osuditi. – On
se opet zagleda u vatru. Raspoloženje mu se svakog trenutka vraćalo. – Sin tog
ubijenog Gustava, drugi jedan Gustav, Četvrti, kao što rekoh, poslao je svoje
dragune da se bore protiv Francuske, i tako se dogodilo da sam zarobio jedan
švedski eskadron u Libeku. Sad me Švedska zanima iz jednog sasvim određenog
razloga, i pošto mi se najzad ukazala prilika da upoznam Šveđane, pozvao sam
zarobljene časnike na večeru. Tako sam se upoznao s Mernerom i...
On stade. – Čekaj... negdje sam zapisao imena. – On pođe prema pisaćem
stolu.
– Nije važno – rekoh. – Pričaj dalje.
– Ne, važno je. Moram znati imena.
On prekopa po jednoj ladici, pronađe komad papira i vrati se. – To su bila
gospoda: Gustav Merner, Flach, de la Grange i baroni Lejonhjalm, Baner i
Frizendorf.
– Nitko ne može izgovoriti takva imena.
 – Ti časnici su mi objasnili situaciju. Gustav je otpočeo rat protiv nas
suprotno volji svoga naroda. Vjerojatno je računao na taj način dobiti podršku
ruskog cara. Šveđani se uvijek boje da će im Rusija oduzeti Finsku.
– Finsku? Gdje je Finska? – upitah zbunjeno.
– Hodi ovamo, pokazat ću ti sve to na karti – reče Jean-Baptiste, i tako
sam morala gledati zemljovid. On podiže svijećnjak: – Evo to je Danska,
povezana s kontinentom Jitlandom.
Iz geografskih razloga ne može se braniti s kontinenta, i zato su Danci
sklopili savez s našim carem. Razumiješ, zar ne?
Klimnuh glavom.
– Ovdje ti je tjesnac koji se zove Eresund. Tu počinje Švedska. Švedska ne
želi prići našem caru. Dosad je Švedska mogla računati na rusku pomoć. Ali sad
je prekasno. Ugovorom u Tilsitu ruski car se udružio s Napoleonom. A
Napoleon ostavlja caru slobodne ruke u baltičkim državama. Što ti misliš, što je
zatim palo tom Gustavu na pamet?
Naravno, nisam imala ni pojma.
– Taj luđak je sad objavio rat Rusiji zbog Finske. Pogledaj kartu: Tu je
Finska. A Finska pripada Švedskoj.
– Pa kako Šveđani misle zadržati Finsku ako je car odluči zauzeti? – upitah
promatrajući mapu.
– Vidiš, čak i neuka djevojčica kao ti postavlja takvo pitanje. Pa, naravno
da je ne bi mogli zadržati! Finci će, a s njima i Šveđani, iskrvariti do smrti u toj
borbi. Šveđani bi, naravno, Finsku morali ustupiti Rusiji, a umjesto toga... –
Jean-Baptiste lupnu prstom po mapi.
–... zato bi se Švedska trebala pokušati ujediniti s Norveškom. To bi se
vjerojatno dalo postići prilično lako...
– Tko vlada Norveškom?
– Danski kralj. Ali ga Norvežani ne vole. Ti Norvežani su izgleda čudnovat
narod. Bez plemstva, bez dvora. Danski kralj je u isto vrijeme i norveški kralj, a
Norvežani su sad nezadovoljniji nego ikad jer su na taj način postali
Napoleonovi saveznici. Kad bi mene pitali, savjetovao bih Šveđanima da Finsku
prepuste Rusima, a radio bih na ujedinjenju s Norveškom. Takva zajednica
imala bi zdrave osnove bar u zemljopisnom pogledu.
– Jesi li to objasnio švedskim časnicima u Libeku?
– Veoma jasno. Ispočetka nisu htjeli prepustiti Finsku. Niti jedan od
razloga koje su navodili protiv toga nije mi izgledao valjan. Najzad
rekoh:...Gospodo, ja sam potpuno objektivan. Jedan Francuz koji promatra
karte, jedan maršal koji se pomalo razumije u strategiju, kaže vam Rusiji je
potrebna ta Finska radi zaštite njenih granica. Ako zaista želite dobro Finskoj,
onda radite za neovisnu Finsku. Ali moje je uvjerenje da se vi ne brinete za Fince,
već za Šveđane koji žive u Finskoj. Ali bilo kako, sad vam mora biti jasno da ruski
car želi osigurati svoje granice i da će vaša zemlja iskrvariti ako ne popustite u
pitanju Finske. Što se tiče vašeg drugog neprijatelja, francuskog cara, mogu vas
uvjeriti da ćemo uskoro poslati francuske snage u Dansku. Hoće li se Švedska
moći braniti protiv tih trupa ili ne, ovisi od vas samih. Norvešku, međutim,
Napoleon može zauzeti samo preko Švedske. Spasite svoju zemlju pomoću
naoružane neutralnosti! A ako neizostavno želite neku federaciju, držite se
Norveške!
– To si veoma dobro objasnio, Jean-Baptistee. Što su Šveđani odgovorili?
– Gledali su me zapanjeno kao da sam izumio puščani barut. Ne gledajte
mene, rekoh im, već kartu. – Jean-Baptiste malo zašuti. – Sljedećeg jutra poslao
sam ih kući. Sad imam prijatelje u Švedskoj.
– Zašto su ti potrebni prijatelji u Švedskoj?
– Prijatelji su potrebni svuda i uvijek. Ali Šveđani se moraju prestati boriti
i protiv Francuske i protiv Rusije istodobno, inače ću morati zauzeti njihovu
zemlju. Mi, naime, očekujemo da će Engleska uzeti Dansku da bi nas onda
otuda napala. Zato Napoleon šalje francuske snage u Dansku. Budući da
upravljam Hanzeatskim gradovima, car će mi također dati i zapovjedništvo nad
našim snagama u Danskoj. A ako Gustav Švedski bude i dalje smatrao da je on
oružje u Božjim rukama određeno da uništi Napoleona, caru će to jednog dana
sigurno dosaditi. Zapovjedit će da se Švedska porazi i okupira. Nakon toga ću
ja iz Danske jednostavno prijeći uskim tjesnacem Eresundom i iskrcat ću se u
Shonenu, u južnoj Švedskoj. Eto, pogledaj još jednom na kartu!
 Ponovno sam morala stajati pred kartom, ali je nisam gledala. Putovala
sam dan i noć da bih njegovala svog muža, a umjesto toga morala sam slušati
predavanje iz zemljopisa.
– Šveđani ne mogu braniti Shonen. To je strateški nemoguće. Mislim da
ovdje – on kucnu kažiprstom po mapi – da bi ovdje započeli bitku i pokušali se
održati.
– Slušaj, jesi li ti rekao tim švedskim časnicima da ćeš vjerojatno zauzeti
njihovu zemlju? I da bi, pošto ne mogu održati taj, kako se ono zove, Shone ili
Skone, bilo bolje da se pokušaju brantiti sjevernije?
– Da. Ne možeš ni zamisliti kako su bili zapanjeni kad sam im to rekao.
Naročito je jedan od njih, onaj Merner, s okruglim licem i dugim kovrčama, bio
strašno uzbuđen. Vi odajete vaše tajne planove, gospodine, neprestano je
govorio. Kako smijete nama odavati vaše planove? Znaš li što sam im rekao?
– Ne, – rekoh krećući se polako prema uskoj vojničkoj postelji. Bila sam
tako umorna da sam jedva držala otvorene oči. – Što si rekao, Jean-Baptistee?
– Gospodo, ne mogu vjerovati da bi se Švedska mogla obraniti ako bi je
napao francuski maršal. To sam rekao. Djevojčice, ti spavaš?
– Skoro – promrmljah i pokušah se udobno smjestiti na uskoj vojničkoj
postelji.
– Dođi, zapovjedio sam da ti se spremi spavaća soba. Mislim da su već svi
legli. Odnijet ću te u tvoju sobu; nitko nas neće vidjeti – prošaputa Jean-
Baptiste.
– Ali ja neću više ustati, tako sam umorna.
Jean-Baptiste se nagne nad mene. – Ako hoćeš ovdje spavati, ja mogu opet
sjesti za pisaći stol. Imam još mnogo čitati.
– Ne, ne, ti si ranjen, ti moraš leći – promrmljah. Jean-Baptiste neodlučno
sjedne na postelju. – Moraš mi skinuti cipele i haljinu. Tako sam umorna –
rekoh.
– Vjerujem da će švedski časnici razgovarati s ministrima i da ih neće
ostaviti na miru dok ne natjeraju švedskog kralja da abdicira. Onda bi na vlast
došao njegov stric.
 – Gustav?
– Ne. Karlo Trinaesti. Taj stric, nažalost, nema djece. Kažu, također, da je
pomalo senilan. Zašto nosiš tri podsuknje, draga?
– Zato što je cijelim putem padala kiša. Bilo mi je hladno. Jadni Merner.
Senilan i bez djece.
– Ne, ne Merner, švedski kralj Karlo Trinaesti.
– Ako se stisnem na jednoj strani, bit će mjesta za oboje na tvojoj
vojničkoj postelji. Možemo pokušati...
– Da, možemo pokušati, draga.
Negdje u noći se probudih. Ležala sam na Jean-Baptisteovoj ruci.
– Je li ti udobno, djevojčice?
– Božanstveno. Zašto ne spavaš, Jean-Baptiste?
– Nisam umoran. Tolike misli mi se vrte po glavi. Ali ti, draga, moraš
spavati.
– Stockholm leži na Melaru, a po Melaru plove zelene sante – rekoh blago.
– Otkuda ti to znaš?
– Znam. Poznavala sam jednog čovjeka koji se zvao Person. Drži me
čvršće. Jean-Baptiste, hoću biti sigurna da sam uz tebe. Inače ću misliti da je
ovo samo san...
Tek na jesen sam se vratila u Pariz. Jean-Baptiste i njegovi časnici su otišli
u Hamburg. Počelo je njegovo upravljanje Hanzeatskim gradovima. U isto
vrijeme želio je posjetiti i Dansku i izvršiti inspekciju utvrda na danskoj obali
preko puta Švedske.
Vrijeme je bilo lijepo kad sam se vraćala kući, i boce s toplom vodom nisu
bile potrebne. Umorno jesenje sunce grijalo nam je kola, grijalo je ceste i polja
na kojima ove godine nije bilo usjeva. Više se nisu vidjele konjske lešine, već
samo nekoliko grobova. Kiša je sprala humke, a vjetar srušio križeve. Moglo se
lako zaboraviti da je put vodio preko bojnih polja. Moglo se lako zaboraviti da
je tu pokopano tisuće ljudi. Ali ja nisam zaboravila.
Pukovniku Mulenu uspije negdje iščeprkati jedan stari primjerak
Monitera. Otkrili smo da je najmlađi Napoleonov brat Jerome, ono strašno
dijete koje je toliko jelo na Julienom vjenčanju i zatim povraćalo kao vodoskok,
da je on postao kralj. Car je ujedinio nekoliko zauzetih njemačkih kneževina i
od njih napravio Kraljevinu Vestfaliju. Jerome I, Kralj Vestfalije. Osim toga, car
je uspio oženiti dvadesettrogodišnjeg Jeromea I Vestfalskog s kćeri jedne stare
njemačke dinastije. Katarina od Wurttemberga je sada Juliena jetrva. Sjeti li se
Jerome ikad gospođice Paterson iz Amerike, kojom se onako spremno razveo
po Napoleonovoj zapovijedi?
– Marija, carev najmlađi brat postao je kralj!
– Sad se može prejesti svakog dana, ako ga nitko ne gleda – reče Marija.
Pukovnik Mulen ju je s užasom promatrao. To nije bila prva uvreda veličanstva
koju je ona izrekla pred njim. Spustih stari Moniter kroz prozor kočije, pa on
odleprša preko nedavnih bojnih polja.

U NAŠEM NOVOM DOMU U ULICI D’ANJOU U PARIZU, SRPANJ 1809.

Probudila su me crkvena zvona. Prašina je lebdjela u sunčevim zracima

koji su prodirali u sobu kroz zatvorene kapke. Bilo je strašno vruće iako je još
bilo veoma rano. Odgurnuh pokrivače, prekrižili ruke pod glavom i zamislih
se. Pariška zvona...
Možda je rođendan jednog od mnogih kraljeva u obitelji Bonaparte.
Napoleon je, naime, cijeloj svojoj obitelji dao ponegdje vladati. Usput govoreći,
Joseph nije više napuljski već španjolski kralj. Julie se nalazila na putu za
Madrid već mjesecima. Doslovce mjesecima.
Španjolci nisu, naime, htjeli ni čuti za Josepha, pa iz zasjede pucaju na
snage, opkoljavaju ih i uništavaju. Tako su, najzad, umjesto kralja Josepha
pobjedonosno u Madrid ušli pobunjenici. Na to je car poslao nove snage da
spase Josephov narod od zabludjelih rodoljuba. Za razliku od toga, Murat
mirno vlada u Napulju s Karolinom. Zapravo, Karolina vlada, budući je Murat
istodobno i maršal i stalno se nalazi na fronti.
Karolina se ne brine mnogo za svoju kraljevinu i svog sina. Više voli
posjećivati Elisu, Napoleonovu stariju sestru, koja vlada Toskanom, svake
godine se sve više deblja i trenutno vodi ljubav sa svojim dvorskim kapelnikom,
nekim Paganinijem. Julie mi je o svemu tome pričala dok je bila ovdje nekoliko
tjedana, ne bi li sašila nove državne haljine prije nego ode u Španjolsku.
Purpurno crvene, naravno, da bi ugodila Josephu. Crkvena zvona...
Koji li Bonaparte danas slavi rođendan? To nije ni kralj Jerome, ni Eugen
de Beauharnais, vicekralj Italije. Onaj nekadašnji stidljivi mladić se promijenio
otkako se oženio. Napoleon ga je oženio kćerkom bavarskog kralja, i Eugen sada
koji puta čak i progovori u društvu. Mislim da je sretan.
Opet zvona. Duboki glas crkve Notre-Dame. Kad je zapravo rođendan
kralja Louisa? Taj će vjerojatno vječito živjeti, usprkos svojim uobraženim
bolestima. Osim što ima ravne tabane, potpuno je zdrav. O tom bratu se
Napoleon otpočetka brinuo. Najprije ga je dao u vojsku da bi mu dao netko
zvanje, zatim ga je imenovao svojim pobočnikom i oženio ga svojom
pastorkom Hortenzijom. Najzad ga je postavio na holandsko prijestolje... Kako
se ono zovu holandski ustanici koji se neprestano bore protiv Louisa i njegovih
snaga? Oh, da, Saboteurs, zato što nose sabots, drvene cipele kao naši ribari u
Marseilles Oni mrze Louisa uglavnom zbog toga što ga je Napoleon postavio na
holandsko prijestolje, a ne znaju da Louis ne može smisliti svog brata. Louis
žmiri na oba oka kad trgovački brodovi iz njegovih luka kradom plove za
Englesku. Zapravo je Louis i nadsaboter, samo da bi ljutio Napoleona.
Napoleon mu je bar trebao dopustiti da sam izabere sebi ženu. Tko mi je baš
nedavno pričao o Louisu? Paulette, da, Paulette. Jedina Bonaparte koja nimalo
ne misli na politiku već samo na svoju zabavu i svoje ljubavnike. Na njezin
rođendan ne zvone zvona. Lucien je još u izgnanstvu iako mu je Napoleon
ponudio španjolsku krunu. Naravno, pod uvjetom da napusti riđokosu
gospođu Guberton. Lucien je to odbio i pokušao je pobjeći s obitelji u Ameriku,
ali su njegov brod usput zarobili Englezi. Sad Lucien živi u Engleskoj kao
neprijateljski tuđinac. Uvijek pod nadzorom, a ipak slobodan. To je nedavno
pisao u jednom pismu, koje je prokrijumčario u Francusku majci. To je Lucien
koji je nekad pomogao Napoleonu da se dokopa Konzulata kako bi spasio
Francusku Republiku. Lucien, idealist plavih očiju. Ne, zvona ne zvone za
Luciena...
Vrata se malo odškrinu. – Pomislila sam da su te zvona možda probudila.
Donijela sam ti zajutrak – reče Marija.
– Zašto zvona zvone, Marija?
– A zašto bi zvonila? Car je odnio veliku pobjedu.
– Gdje? Kada? Ima li nešto u novinama?
– Poslat ću ti doručak, a onda milostivu gospođu koja ti čita.
Marija se uvijek šali zato što moram, kao i ostale dame s dvora, držati
jednu djevojku iz stare plemićke osiromašene obitelji koja mi čita Moniter i
romane. Više bi ih voljela čitati sama, i to u postelji. Car zahtijeva da nas
maršalske žene dvore kao da nam je svima po osamdeset godina. A meni je
dvadeset devet.
Ivette mi je donijela jutarnji kakao. Otvorila je prozor i sunce i miris ruža
ispunili su sobu iako imam svega tri grma ruža. Ovdje je vrt veoma mali jer je
kuća usred grada. Gotovo sav Moreauov namještaj koji smo ovdje zatekli
poklonila sam i kupila nov, bijeli i pozlaćen, raskošan i strašno skup. U salonu
sam zatekla poprsje bivšeg vlasnika. Isprva zaista nisam znala što da radim s
njim. Nisam ga mogla ostaviti u salonu. Naš prijatelj Moreau je, nažalost, u
nemilosti. Ali nisam ga htjela ni baciti. Najzad sam poprsje stavila u trijem, a u
salon sam morala objesiti carev portrait. Pošlo mi je za rukom da dobijem
kopiju portreta koji prikazuje Napoleona kao Prvog konzula. Na tom portretu
je lice Božjeg obličja na zemlji još onako mršavo i oštro kao što je bilo u
Marseilleu. Kosa je dugačka i zamršena onako kao nekad, a oči nisu ni staklaste
niti neprirodno sjajne. Zamišljeno i pametno gledaju one u daljinu, a usta su još
uvijek usta onog mladog Napoleona koji se nekad naslanjao na živu ogradu i
govorio da ima ljudi koji su određeni da stvaraju povijest svijeta.
Zvona... Čovjeka od njih jednostavno zaboli glava iako smo već naviknuti
na zvona u čast pobjede.
– Ivette – upitah između dva gutljaja kakaoa – gdje i kad smo pobijedili?
– Kod Wagrama, kneginjo, četvrtog i petog srpnja.
– Pošaljite mi gospođicu i Oskara.
 Oskar i gospođica uđoše u isto vrijeme. Ja namjestili jastuke, i Oskar
sjedne pokraj mene.
– Gospođica će nam čitati iz Monitera. Izvojevali smo još jednu pobjedu.
Tako smo Oskar i ja čuli o velikoj bici koja se vodila kod Wagrama blizu
Beča. Austrijska vojska od sedamdeset tisuća ljudi potpuno je uništena,
poginulo je svega tisuću i pet stotina Francuza, a tri tisuće je ranjeno.
Pojedinosti će se donijeti naknadno. Spomenuta su imena umalo svih maršala.
Jean-Baptiste nije bio među njima. A ipak sam znala da je on sa svojim snagama
u Austriji. Napoleon mu je dao zapovjedništvo nad svim saksonskim
pukovnijama u francuskoj vojsci.
– Samo da se ništa strašno nije dogodilo.
– Ali, kneginjo, pa sad sam baš pročitala da je to bila jedna velika pobjeda
– počne me uvjeravati gospođica.
– Zar nema u novinama ništa o tati? – upita Oskar.
Gospođica počne ponovno proučavati novine. – Ne, baš ništa – reče ona
najzad. U tom trenutku netko snažno zakuca na vrata. Gospođa La Flote
promoli unutra svoje dražesno namazano lice. Fouchet; moli da bude primljen.
Ministar policije još nikad nije bio kod mene. Zvona pobjede najzad
bijahu ušutjela. Možda nisam dobro razumjela gospođu La Flote.
– Koga ste najavili?
– Gospodina Foucheta! Njegovu Ekselenciju, ministra policije – ponovi
gospođa La Flote. Pokušala je izgledati nemarno, ali oči su joj sjajile od
uzbuđenja.
– Oskare, hajde van, moram se brzo obući. Ivette, Ivette! – Hvala Bogu!
Ivette je već stajala pokraj mene s dnevnom haljinom boje jorgovana. Ivette ima
pravo, boja jorgovana mi dobro stoji. – Gospođo La Flote, molim vas uvedite
Njegovu Ekselenciju u mali salon.
– Već sam ga uvela u mali salon.
– Gospođice – molim vas idite dolje i zamolite Njegovu Ekselenciju da
pričeka još koji trenutak. Ja se još oblačim, ali ću brzo biti gotova. Molim vas to
mu kažite. Ili ne... ništa mu ne govorite. Dajte mu da čita Moniter.
 Osmijeh zaigra preko lijepog lica gospođe La Flote. – Kneginjo, ministar
policije čita Moniter prije nego što list ode u tisak. To spada u njegove dužnosti.
– Ivette, nemamo vremena urediti moju kosu. Dajte mi ružičasti šal od
muslina, zavežite ga kao turban oko glave.
La Flote i čitačica se izgubiše.
– Gospođo La Flote! – Ona se opet pojavi. – Molim vas, recite mi ne
izgledam li s ovim turbanom kao jadna gospođa de Stael? Književnica, ona koju
je ministar policije protjerao iz Pariza?
– Kneginjo, de Stael ima majmunsko lice, a kneginja nema.
– Hvala, gospođo La Flote. Ivettea, ne mogu naći rumenilo.
– U ladici je u ogledalu. Kneginja ga tako rijetko upotrebljava.
– Da, jer sam i previše rumena za jednu kneginju. Kneginje su blijede. Ali
danas sam malo previše blijeda. Je li danas zaista tako vruće ili je samo meni?
– Vruće je, kneginjo. U Parizu je uvijek vrućina usred ljeta – reče Ivette.
Onda polako pođoh niz stube. Fouchet... Netko ga je nazvao nečistom
savješću svih ljudi. Ljudi ga se boje jer on zna mnogo. A zna mnogo zato što je
svuda prisutan. Za vrijeme revolucije su ga nazvali krvavi Fouchet jer nijedan
zastupnik nije potpisao toliko smrtnih presuda. Najzad je postao previše
krvoločan i za samog Robespierrea. Ali prije nego ga je Robespierre stigao
uništiti, Fouchet je organizirao zavjeru protiv Robespierrea, i poslao ga na
giljotinu... On sam je potonuo u mrak. U početku Direktorija nije bio potreban.
Htjeli su najzad pokazati inozemstvu da Francuska nije republika ubojica, ali je
Fouchet znao tajne direktora, i oni ga se nisu mogli osloboditi. Svakodnevno se
pojavljivao u salonu Therese Tallien. Nitko nije bio tako obaviješten kao on.
Kad je netko predložio da se puca na gladne Parižane da bi se ugušila pobuna,
on je rekao: Bernadotte to neće učiniti. Ali onaj goljo što trči za Josephinom...
Kako je došlo do toga da je krvavi Fouchet ponovno dobio mjesto? Prvo ga je
uzeo direktor Barras, i poslao kao francuskog tajnog agenta u inozemstvo. Malo
prije pada Direktorija, direktori su potražili pomoć baš kod njega. Postavili su
Foucheta za ministra policije, i Fouchet, nekadašnji predsjednik Jakobinskog
kluba, odmah je otišao svojim bivšim drugovima s krajnje ljevice. U Ulici di
Back dočekalo ga je radosno klicanje... Fouchet je hladno otpozdravio. Zatvoriti
klub! izjavio je odmah. Onda je zapovjedio žandarima da isprazne salu i zatvore
je zauvijek. Francuska revolucija je službeno završena...
Fouchet ima svoje vlastite ideje o dužnostima ministra policije.
Poglavarstva i ministarstva, činovnici i ministri, časnici i građanska lica su pod
njegovim nadzorom. To nije naročito teško ako je čovjek široke ruke, a ministar
policije ima jedan specijalan fond iz koga plaća svoje uhode. Tko je u njegovoj
službi? Ili bolje rečeno, tko nije?
Direktori su se, u svoje vrijeme, kad su se bojali Napoleonovog državnog
udara, oslonili na svog ministra policije. Ali baš onog dana, kad su Napoleonovi
vojnici prodrli u Narodnu skupštinu, srušili Direktorij i izvikali Napoleona za
Prvog konzula, baš tog dana je ministar policije ostao u postelji. Bio je,
navodno, prehlađen. Tijekom noći i dana poslije ovog državnog udara očekivali
smo Jean-Baptiste i ja nalog za uhićenje, koji ne bi nosio potpis Napoleona već
njegovog upravo imenovanog ministra policije: gospodina Foucheta.
– Što hoće od mene? – upitah samu sebe posljednji put dok sam stajala na
vratima moga malog salona. Lyonski masovni ubojica, pade mi na um. Tako su
ga svi zvali onda kad se govorilo o smrtnim presudama koje je on donosio za
vrijeme pobune u Lyonu. Baš je glupo što mi to sad pada na um. A on pritom
uopće ne izgleda kao masovni ubojica! Često sam ga sretala na primanjima u
Tuileriesu. Fouchet je jedan brižljivo obučen gospodin, upadljivo blijed,
vjerojatno slabokrvan. On govori uglađeno i tiho, poluzatvorenih očiju...
Izvještaj ne spominje Jean-Baptistea. Ja slutim što se dogodilo, ali meni je
savjest mirna, gospodine Fouchet! Samo se bojim, strašno se bojim!
Kad sam ušla, on skoči. – Došao sam da vam čestitam, kneginjo. Odnijeli
smo veliku pobjedu, a čitam da je knez od Ponte Corva sa svojim saksonskim
snagama prvi izveo juriš na Wagram. Isto tako pročitao sam da je knez, sa
sedam ili osam tisuća vojnika slomio otpor vojske od četrdeset tisuća ljudi.
– Da, ali, o tome nema ništa u novinama – promucah i ponovo ga zamolih
da sjedne.
– Ja sam samo rekao da sam to čitao, draga kneginjo, ali nisam rekao gdje
sam čitao. Ne, ne u novinama već u dnevnoj zapovijedi koju je vaš muž poslao
svojim saksonskim snagama da bi pohvalio njihovu hrabrost.
Fouchet malo zašuti, a onda uzme sa stolića koji je stajao između nas
jednu malu bombonijeru od drezdenskog porculana i sa zanimanjem je počne
promatrati. – Uostalom, pročitao sam još nešto. Prijepis pisma Njegovog
Veličanstva knezu od Ponte Corva, u kome car izražava svoje potpuno
neslaganje s kneževom dnevnom zapovijedi. Njegovo Veličanstvo tvrdi da ta
zapovijed sadrži dosta netočnih podataka. Na primjer, da je Udino zauzeo
Wagram, i da prema tome knez od Ponte Corva nikako nije mogao biti prvi
koji je jurišom osvojio grad.
Dalje, Saksonci se pod zapovjedništvom vašeg muža nikako nisu mogli
istaknuti pošto nisu ispalili ni jedan jedini metak. Car misli da je potrebno dati
na znanje knezu od Ponte Corva da se on u ovom pohodu ni na koji način nije
istaknuo.
– To, to je car pisao Jean-Baptisteu! – prošaptah uzbuđeno.
Fouchet pažljivo stavi bombonijeru na stol. – O tome nema sumnje. Jer
mi je prijepis tog pisma poslan s jednim pismom. Dobio sam zapovijed da... –
on opet zašuti i pogleda me ravno u oči, ali prijateljski –...da pratim kretanje
kneza od Ponte Corva i cenzuriram njegova pisma.
– To će biti teško, gospodine ministre. Moj muž je još u Austriji sa svojim
snagama.
– Varate se, draga kneginjo. Kneza od Ponte Corva očekuju svake minute
u Parizu.
Nakon te izmjene pisama s carem, on je podnio ostavku na mjesto
zapovjednika i iz zdravstvenih razloga zatražio je odmor. Odmor na
neodređeno vrijeme mu je odobren. Čestitam vam, kneginjo. Niste dugo vidjeli
svoga muža, a sad će u najskorije vrijeme biti ovdje.
Čemu igrati komediju pred njim? To svi pokušavaju, na to je on navikao.
– Smijem li razmisliti jedan trenutak?
Podrugljiv osmijeh preletje mu preko lica. – O čemu, poštovana kneginjo?
Stavih ruku na čelo. – O svemu. Ja nisam jako pametna. Ne, nemojte
proturječiti, Ekselencijo, moram razmisliti što se to dogodilo. Vi kažete da moj
muž piše da su se njegove saksonske snage odlikovale, zar ne?
– Stajale su kao od bronce izlivene. Bar tako piše knez u svojoj dnevnoj
zapovijedi.
– A zašto to ljuti cara?
– U jednoj tajnoj okružnici svim maršalima, car objašnjava: Njegovo
Veličanstvo car osobno zapovijeda svojim snagama, i samo je njegovo pravo
pohvaliti pojedine jedinice. Osim toga, naša Vojska zahvaljuje za svoje pobjede
francuskim a ne stranim snagama. Suprotno ne bi bilo u skladu ni s našom
politikom ni s našom čašću. To otprilike stoji u carevom pismu maršalima.
– Netko mi je nedavno rekao da se moj muž žalio caru što su mu dane sve
same strane postrojbe. Jean-Baptiste je uvijek želio zapovijedati francuskim
snagama a ne tim jadnim Saksoncima.
– Zašto jadnim Saksoncima? – zapita Fouchet.
– Saksonski kralj šalje svoje ljude u borbe koje se njih uopće ne tiču. Pa,
zašto su se ustvari Saksonci borili kod Wagrama?
– Oni su francuski saveznici, kneginjo. Zar ne vidite kako je car bio mudar
što je dao knezu od Ponte Corva da zapovijeda tim saksonskim snagama?
Šutjela sam.
– Stajali su kao od bronce izliveni. Saksonci, mislim, pod zapovjedništvom
vašeg muža.
– Ali car kaže da to nije istina?
– Ne, car samo kaže da on jedini ima pravo pohvaliti snage. I da je
nepolitično i u suprotnosti s našom nacionalnom čašću da hvalimo strane
snage. Niste me pažljivo slušali, kneginjo.
Moram zapovjediti da se spremi njegova soba, pomislih, on se vraća kući.
Ustadoh. – Izvinite me, ekselencijo, moram pripremiti sve za Jean-Baptisteov
povratak. Mnogo vam zahvaljujem na posjetu. Ne znam, istina...
Fouchet je stajao tik preda mnom. Bio je srednjeg rasta, uskih grudi, malo
pogrbljen. Dug šiljat nos čije su nozdrve malo podrhtavale kao da je njuškao. –
Što ne znate, draga kneginjo?
 – Zašto ste me uopće došli posjetiti. Jeste li mi došli reći da ćete staviti
mog muža pod nadzor? U tome vas ne mogu spriječiti. Uostalom to mi je
svejedno, ali zašto ste mi sve to ispričali?
– Zar zaista ne možete pogoditi, poštovana kneginjo?
Jedna misao mi proletje kroz glavu. Osjetih kako sam se zacrvenjela od
negodovanja. Ugušit ću se od bijesa, pomislih. Ali još se nitko nije ugušio od
bijesa. Naprotiv, rekoh jasno i glasno: – Ekselencijo, ako ste pomislili da ću vam
ja pomoći da uhodite mog muža, onda ste se jako prevarili. – Onda htjedoh
napraviti jedan veličanstven pokret i viknuti: Van!, ali, nažalost, to mi ne leži.
– Ako sam to pomislio, onda sam se zaista prevario, to je sve – reče on
mirno. – Možda sam tako mislio, možda nisam. U ovom trenutku, kneginjo, ni
sam ne znam točno.
Čemu sve ovo, pomislih, čemu? Ako nas car želi protjerati, on će nas
protjerati. Ako želi Jean-Baptistea izvesti pred ratni sud, on će ga izvesti. Ako
traži razloge, njegov ministar policije će mu ih pribaviti...
– Skoro sve žene imaju neplaćene račune kod svojih krojačica – nastavi
mirno Fouchet. Najzad planuh: – Otišli ste predaleko, gospodine.
– Naša poštovana carica, na primjer, uvijek duguje Le Royu. Ja sam,
naravno, uvijek na službi Njenom Veličanstvu.
Što? Želi li nagovijestiti da on... da on plaća i caricu? Za kakve usluge? To
je nemoguće, pomislih. A znala sam da je istina.
– Ponekad nije nezanimljivo čitati dopisivanje nekog čovjeka. Ima takvih
iznenađenja. Iznenađenja koja ne zanimaju mene, ali možda suprugu...
– Ne trudite se – rekoh s gnušanjem. – Otkrit ćete mi da je Jean-Baptiste
godinama pisao gospođi Recaimier, i da od nje prima nježna pisma. Gospođa
Recaimier je jedna pametna, načitana žena, i za čovjeka kao što je Jean-Baptiste
zadovoljstvo je dopisivati se s njom. I mnogo bih dala kad bih smjela čitati
duhovita ljubavna pisma koja Jean-Baptiste piše gospođi Recaimier, pomislih
istodobno.
– A sad me zaista morate ispričati. Moram spremiti Jean-Baptisteovu
sobu.
 – Samo trenutak, poštovana kneginjo. Biste li bili tako ljubazni da predate
knezu jednu poruku od mene?
– Naravno. O čemu?
– Car je u Beču u Schönbrunnu. Zato mi je nemoguće pravodobno ga
obavijestiti da su Englezi prikupili snage i da se namjeravaju iskrcati u
Dunnkerqueu i u Antwcrpenu, a sa La Manchea imaju namjeru marširati ravno
na Pariz. Zato ću ja, na svoju odgovornost i jedino radi spasa zemlje, pozvati
Narodnu gardu. Molim maršala Bernadottea da, odmah po svom dolasku u
Pariz, preuzme zapovjedništvo nad tim snagama i brani Francusku. To je sve,
kneginjo.
Srce mi se malo umiri. Pokušah zamisliti kako bi to izgledalo. Iskrcavanje
Engleza. Napadi Engleza. Marš na Pariz. Svi maršali su na nekim frontama
izvan zemlje. U Francuskoj takoreći nema vojske. A Engleska napada
Francusku... Fouchet se ponovo igrao s bombonijerom. Rekoh: – Car mu ne
vjeruje, a vi, vi biste mu dali zapovjedništvo Narodne garde koja mora braniti
naše granice?
Fouchet slegne ramenima. – Kome bi trebao povjeriti zapovjedništvo,
kneginjo? Ja sam bivši profesor matematike i nikad nisam bio narednik. Nebo
mi šalje u Pariz jednog maršala, i neka mu je hvala za to. Hoćete li prenijeti
moju poruku knezu?
Ja samo klimnuh glavom i ispratih ga do vrata. Odjednom mi nešto padne
na pamet. Fouchet je tako prepreden, i cijela ta stvar je možda samo klopka. –
Ali ja ne znam hoće li moj muž prihvatiti zapovjedništvo bez znanja Njegovog
Veličanstva – rekoh.
Fouchet je stajao tik uz mene. Sigurno pati od loše probave; dah mu je
strašan.
– Ne brinite, gospođo, kad je u pitanju obrana francuskih granica, maršal
Bernadotte će prihvatiti zapovjedništvo. – I doda skoro nečujno: – Dok je još
maršal Francuske.
Tada mi poljubi ruku i ode.
Te iste večeri Jean-Baptistova kola stadoše ispred naše kuće. Jean-
Baptistea je pratio samo Fernan. Nije čak poveo ni svoje osobne pobočnike.
Poslije dva dana opet je otišao. Na obalu La Manchea.

VILA LA GRANGUE, NADOMAK PARIZU, U JESEN 1809. GODINE

Imam tako malo vremena bilo što bilježiti u dnevnik. Provodim po cijeli
dan sa Jean-Baptisteom i pokušavam ga razveseliti.
Kad je onda u srpnju pričao o opasnosti, Fouchet nije pretjerivao. Englezi
su se zaista iskrcali na obali Kanala i zauzeli Vilsingen. Za nekoliko dana Jean-
Baptiste je učinio čudo. Utvrdio je Dunnkerque i Antwerpen tako dobro da je
ne samo odbio sve engleske napade, već je mnogo engleskih vojnika i veliki
ratni plijen pao u njegove ruke. Englezi su se s mukom kod Dunnkerquea
ukrcali u brodove i pobjegli.
Ove vijesti su stigle caru u Schönbrunn i strahovito ga uzbudile. Dok njega
nije bilo, ministar se usudio pozvati pod zastavu Narodnu gardu i za vrhovnog
zapovjednika imenovati baš onog maršala koji je bio pod policijskim
nadzorom. U isto vrijeme, Napoleon je morao javno priznati da je Fouchet uz
pomoć Jean-Baptistea obranio Francusku. Bez te neočekivane mobilizacije i bez
energije jednog maršala koji je uspio napraviti vojsku od tih neuvježbanih
seljačkih sinova, koji nisu imali u ruci oružje preko deset godina, Francuska bi
bila izgubljena.
Nato je Fouchet dobio plemićku titulu i sada se zove vojvoda od Otranta.
To zvuči isto toliko romantično kao i Ponte Corvo, a i Fouchet je isto tako malo
upoznat sa svojim vojvodstvom kao što smo mi upoznati s našom talijanskom
kneževinom. Car nije htio dopustiti da mu oduzmu zadovoljstvo da sam izradi
nacrt za Fouchetov grob: zlatni stup oko koga se uvija zmija.
Zlatni stup je izazvao opće veselje. Bivši predsjednik Jakobinskog kluba,
koji je nekada svako bogatstvo za koje bi čuo konfiscirao kao antirepublikansko,
danas je jedan od najbogatijih ljudi u Francuskoj. Jedan od njegovih najboljih
prijatelja je bivši ljubavnik Therese Tallien, vojni dobavljač Uvrar. Uvrar je i
bankar, i prikriva pod svojim imenom i Fouchetove burzovne špekulacije. O
zmiji koja se uvija oko stupa nitko ne govori. Napoleon je dužnik svog ministra
policije, ali je iskoristio ovu priliku da mu kaže što misli o njemu.
Svi su, naravno, očekivali da će car odlikovati i Jean-Baptistea i povjeriti
mu negdje položaj zapovjednika. Ali car mu nije čak napisao ni jednu riječ
zahvalnosti.
– Zašto bi? Ja ne branim Francusku radi njega – reče Jean-Baptiste.
Sad stanujemo u La Grangeu, velikoj, lijepoj vili nadomak Parizu, koju je
kupio Jean-Baptiste. On mrzi kuću u Ulici d’Anjou, jer iako sam dala da se
zidovi iznova presvuku, on vidi sjenke u svakom kutu.
– Jesi li zadovoljan što sam Moreauovo poprsje stavila u trijem? – upitah
oprezno kad je Jean-Baptiste prvi put vidio kuću.
Jean-Baptiste me pogleda. – Nisi mogla naći bolje mjesto. Tako će svi gosti
znati čim uđu da mi ne zaboravljamo da stanujemo u bivšoj Moreauovoj kući.
Pravo je čudo kako ti unaprijed znaš svaku moju želju, djevojčice.
– Zašto čudno? Pa ja te volim – rekoh mu. Ja uživam u svakom danu koji
Jean-Baptiste provodi u nemilosti, jer sad možemo mirno boraviti na selu, a od
Julie čujem sve što se događa u velikom svijetu.
Ona i Joseph su se vratili. Car je poslao u Španjolsku Junota i njegovu
vojsku da pomogne Josephu da najzad uđe u Madrid kao kralj. Ali Junotovu
vojsku su skoro uništili španjolski rodoljubi koje su pomagali Englezi. Junot
tvrdi da je Joseph kriv za poraz jer je on kao španjolski kralj uzeo u svoje ruke
cijelo zapovjedništvo i nije htio poslušati Junotove savjete. Za Boga! Joseph već
hoće i zapovijedati vojskom! Samo da dokaže Napoleonu da se on isto tako zna
boriti kao njegov mali brat general...
Zar Julie još uvijek nije prozrela Josepha? Kad bi Napoleona opet
napustila sreća kao onda u Marseilleu, bi li mu opet svi okrenuli leđa? Ne, ne
svi, Josephine bi ostala uz njega. Ali baš nju on namjerava napustiti, čujem. Želi
najzad osnovati dinastiju, i to uz pomoć austrijske nadvojvotkinje, kćeri cara
Franca. Jadna Josephine, varala ga je, ali ga nikad ne bi napustila.
Jučer smo imali jednog neočekivanog gosta: Grofa Talleyranda, kneza od
Beneventa. Knez je to nazvao susjedskim posjetom i smijao se. Kneževina
Benevento leži, naime, kraj Ponte Corva. Talleyrand i mi smo u isto vrijeme
dobili na dar naše male pokrajine. Talleyrand je, poslije Foucheta, bio
najmoćniji čovjek u Napoleonovoj službi, ali se prije godinu dana povukao s
položaja ministra vanjskih poslova. Kažu da je, nakon jedne žučne svađe s
Napoleonom, kad je opominjao ovoga da ne otpočinje nov rat, podnio ostavku.
No, izgleda da Napokon ne može zaobići njegove diplomatske usluge. Dao mu
je naslov najvišeg dostojanstvenika carstva, i zahtijeva da se prije svake važne
odluke u Ministarstvu vanjskih poslova zatraži Talleyrandov savjet.
Meni se zaista sviđa hromi Talleyrand. On je duhovit, ljubazan i nikad s
damama ne razgovara o politici. Jednostavno ne mogu vjerovati da je nekad bio
biskup. A on je to stvarno bio, i bio je prvi biskup koji se zakleo novoj Republici.
Ali kako on potječe iz stare plemićke porodice, nije mu ni to mnogo pomoglo,
i sigurno bi bio uhićen za vrijeme Robespierrea da nije na vrijeme pobjegao u
Ameriku. Prije nekoliko godina Napokon je natjerao papu da oslobodi
Talleyranda crkvenog zavjeta. Napokon je, naime, zahtijevao da se njegov
ministar vanjskih poslova oženi, a ne da stalno mijenja ljubavnice (Napokon je
postao veoma strog u pogledu morala, naročito u odnosu na članove svog
dvora). Ali se Talleyrand stalno izgovarao da se ne može oženiti i da mora živjeti
u celibatu. No njegovi izgovori nisu se mogli uvažavati beskonačno, i on se
morao oženiti svojom posljednjom ljubavnicom. Nakon vjenčanja, nisu ga više
viđali s njom. Nikad to ne bih očekivala od jednog bivšeg biskupa... Ali bilo što
bilo, taj utjecajni čovjek jučer nas je posjetio i upitao: – Zašto vas tako dugo
nisam vidio u Parizu, dragi kneže?
Na što Jean-Baptiste uljudno odgovori: – To vas ne treba čuditi,
Ekselencijo. Možda ste čuli da sam ja iz zdravstvenih razloga tražio odmor.
Talleyrand ozbiljno klimne glavom i upita s puno suosjećanja osjeća li se
Jean-Baptiste bolje. Pošto Jean-Baptiste svakog dana jaši po nekoliko sati lijepo
je preplanuo od sunca, pa je morao priznati da mu je sad već znatno bolje.
– Jeste li skoro primili iz inozemstva neke zanimljive vijesti? – upita dalje
Talleyrand. To je bilo glupo pitanje. Na prvom mjestu, Talleyrand zna bolje
nego bilo tko drugi što se događa u inozemstvu. A drugo...
– Pitajte Foucheta, on prije mene čita sva pisma koja primam. – reče
mirno Jean-Baptiste. – A i nisam čuo ništa što bi bilo vrijedno spomenuti.
– Niste čak primili ni pozdrave od svojih prijatelja iz Švedske?
Nisam vidjela ništa čudno u tom pitanju. Svi znaju da je Jean-Baptiste
veoma velikodušno postupio prema nekim švedskim časnicima u Libeku i da
im je dopustio da odu kući umjesto da ih drži u zarobljeništvu. Naravno da on
sada s vremena na vrijeme prima pisma od tih ljudi s imenima koja ne mogu
izgovoriti. Ipak je izgledalo da se iza tog pitanja nešto krije, jer Jean-Baptiste
podigne glavu i pogleda Talleyranda ravno u oči, a onda klimne glavom: – Da,
jesam. Najobičnije pozdrave. Zar vam Fouchet nije pokazao pismo?
– Bivši profesor matematike je veoma savjestan čovjek i naravno da mi je
pokazao pismo. Ali ja te pozdrave ne bih nazvao najobičnijim. Doduše, zasad
još ne ni naročito značajnim.
– Šveđani su još u ožujku zbacili svog umobolnog kralja Gustava i izabrali
njegovog strica Karla Trinaestog za kralja – primijeti Jean-Baptiste.
To me počne zanimati. – Zaista? Taj Gustav koji je umišljao da ga je nebo
odredilo da uništi cara, je zbačen?
Nisam dobila odgovor. Talleyrand i Jean-Baptiste su se još uvijek gledali
ravno u oči. Tišina je bila naprosto neizdržljiva. – Zar vi ne vjerujete,
Ekselencijo, da je taj Gustav zaista lud? – rekoh da bih prekinula šutnju.
– O tom teško mogu reći nešto odavde iz Pariza – reče Talleyrand i
osmjehne se – Ali sam uvjeren da će vladavina njegovog strica biti veoma važna
za budućnost Švedske. Taj stric je, naime, star i bolestan, i bez djece, ako se ne
varam, zar ne kneže?
– On je posvojio jednog mladog rođaka i odredio ga za
prestolonasljednika. Princa Kristijana Augusta od Holstein-Sonderburg-
Augustenburga.
– Kako lako izgovarate ta strana imena – divio se Talleyrand.
– Pa živio sam dugo u sjevernoj Njemačkoj. Tamo sam se navikao na ta
imena – odgovori Jean-Baptiste.
– Ali zar vas švedski jezik nije zanimao, dragi prijatelju?
– Ne, Ekselencijo, nisam za to imao razloga.
 – To me čudi... Prije godinu dana, kad ste bili sa svojim snagama u
Danskoj, car je ostavio vašem sudu da napadnete Švedsku. Sjećam se da sam
vam tim povodom pisao. Ali vi ste se zadovoljili tim da gledate na Švedsku iz
Danske i da ne učinite ništa. A zašto? To sam vas već odavno želio pitati.
– Sami ste rekli da je car to prepustio mom sudu. Htio je pomoći ruskom
caru da zauzme Finsku. Pa budući da naša pomoć nije bila potrebna, bilo je
dovoljno, kao što ste malo prije primijetili, Ekselencijo, da gledam Švedsku iz
Danske.
– A pogled? Sviđali vam se to što ste vidjeli, dragi prijatelju?
Jean-Baptiste sliježe ramenima. – Kad je vedra noć, iz Danske se vide
svjetla na švedskoj obali, ali noći su uglavnom bile maglovite. Rijetko kad sam
vidio svjetla.
Talleyrand se nagne naprijed zamišljeno se lupkajući po bradi zlatnom
drškom štapa, koji je uvijek nosio zbog hrome noge. Ne mogu shvatiti zašto ga
je taj razgovor zabavljao. – Je li bilo mnogo svjetla u Švedskoj, dragi prijatelju?
Jean-Baptiste nakrivi glavu i osmjehne se. I njega je, izgleda, zabavljao taj
razgovor. – Ne, samo malo. Švedska je siromašna zemlja. To je nekada bila
velika sila.
– Ali će možda to biti u budućnosti?
Jean-Baptiste odmahne glavom. – Ali ne u političkom pogledu. Možda na
neki drugi način. Ne znam. Svaki narod ima za to mogućnost ako je spreman
zaboraviti svoju veliku prošlost. Talleyrand se osmjehnu. – I svaki čovjek ima
mogućnost, ako... ako može zaboraviti svoju beznačajnu prošlost. Znamo takve
primjere, dragi kneže.
– Vama je lako, Ekselencijo. Vi potječete iz plemićke obitelji, i u mladosti
ste imali mogućnosti da studirate mnoge predmete. Bilo vam je lakše, mnogo
lakše nego onima na koje ciljate.
To je djelovalo. Talleyrand se odjednom prestane osmjehivati. –
Zaslužujem taj ukor, kneže – reče on mirno. Bivši biskup se ispričava bivšem
naredniku! Je li čekao da se Jean-Baptiste osmjehne? Vjerojatno. Ali je Jean-
Baptiste sjedio oslonivši bradu na ruke i ne pogledavši ga.
 – Umoran sam, Ekselencijo – reče samo – umoran sam od vaših pitanja,
umoran od nadziranja ministra policije, umoran od sumnji. Umoran, kneže od
Beneventa, veoma umoran. Talleyrand odmah ustade. – Onda ću brzo izložiti
moju molbu i otići.
Jean-Baptiste također ustade. – Molba? Ne mogu zamisliti što bi jedan
maršal, koji je pao u nemilost, mogao učiniti za grami seigneura.
– Vidite, dragi Ponte Corvo, u pitanju je Švedska. Čudno je to što smo baš
sad govorili o Švedskoj... Jučer sam čuo da je švedski Državni savjet poslao u
Pariz neku gospodu da razgovaraju o ponovnom uspostavljanju diplomatskih
odnosa između njihove i naše zemlje. Šveđani su, na kraju krajeva, zbacili svog
mladog i nesumnjivo umobolnog kralja i doveli na prijestolje njegovog starog i
nesumnjivo senilnog strica da bi uspostavili te odnose. Ta gospoda, ne znam
jesu li vam poznata, neki gospodin fon Esen i neki grof Pejron, raspitivali su se
u Parizu za vas.
Jedna bora ureže se Jean-Baptisteu između obrva. – Ta imena mi nisu
poznata. Niti znam zašto su se ta gospoda raspitivala za mene.
– Mladi časnici s kojima ste u svoje vrijeme večerali poslije zauzimanja
Libeka vrlo mnogo govore o vama. Smatraju vas prijateljem, hm, krajnjeg
sjevera, dragi kneže Ponte Corvo, pa se ta gospoda koja su došla u Pariz kao
švedski pregovarači, vjerojatno, nadaju da ćete reći caru koju dobru riječ za
njihovu zemlju.
– Kao što vidite, u Švedskoj su loše obaviješteni – promrmlja Jean-
Baptiste.
– Htio sam vas zamoliti da primite tu gospodu – reče konačno Talleyrand.
Jean-Baptiste još jače skupi obrve. – Zašto? Mogu li ja pomoći toj gospodi
kod cara? Ne. Ili želite kazati caru da se miješam u vanjsku politiku koja me se
ništa ne tiče? Bio bih vam zahvalan, Ekselencijo, kad biste rekli što zapravo
želite.
– To je veoma jednostavno – reče Talleyrand mirno. – Volio bih da
primite tu gospodu i kažete im nekoliko ljubaznih riječi. Vama naravno
ostavljam da izaberete te riječi. Tražim li previše?
 – Mislim da ne znate što tražite – reče Jean-Baptiste bezbojno. Nikad ga
još nisam čula tako govoriti.
– Ne bih volio da Šveđani steknu dojam da se car trenutačno, pa recimo,
da se ne koristi uslugama jednog od svojih najpoznatijih maršala. To bi u
inozemstvu stvorilo dojam da u krugovima najbližim caru ne postoji potpuna
suglasnost. Vidite, razlog za moju molbu je veoma jednostavan.
– Prejednostavan – reče Jean-Baptiste. – Prejednostavan za diplomata kao
što ste vi, ali i prekompliciran za narednika kao što sam ja. – On odmahne
glavom. – Ne razumijem vas. Zaista vas ne razumijem, Ekselencijo – reče on i
stavi ruku Talleyrandu na rame. – Hoćete li kazati da jedan bivši biskup manje
revno obavlja svoju dužnost nego bivši profesor matematike?
Talleyrand elegantnim pokretom svoje palice pokaže na svoju ukočenu
nogu.
– Vaša usporedba šepa, Ponte Corvo, baš kao i ja. Pitanje naime glasi:
kome se čovjek treba osjećati obveznim?.
Na to se Jean-Baptiste nasmije. Srdačno i previše glasno za jednog kneza,
smijehom iz svojih mladih vojničkih dana. – Nećete valjda reći da se osjećate
obveznim prema meni. To vam ipak ne vjerujem.
– Naravno da neću. Dopustite mi da mislim malo šire... Vi znate da nama
bivšim biskupima nije bilo lako za vrijeme revolucije. Ja sam se spasio tih
teškoća putovanjem u Ameriku. To putovanje me je naučilo da ne mislim samo
na pojedinu državu već na cijele kontinente. Osjećam se obveznim prema
cijelom kontinentu. I to našem, dragi Ponte Corvo. Europi kao cjelini, a
Francuskoj posebno. Ljubim vam ruku, lijepa kneginjo. Zbogom, dragi
prijatelju. Bio je ovo koristan razgovor.
Jean-Baptiste je proveo cijelo popodne na konju. Uvečer je radio s
Oskarom računske zadatke i tjerao je jadno dijete da zbraja i množi dok mu se
nisu počele sklapati oči. Pokušala sam odnijeti svog jadnog umornog sina u
postelju, ali je Oskar toliko narastao da ga ne mogu više nositi... Nismo više
spominjali Talleyrandov posjet jer smo se nešto prepirali zbog Fernana prije
nego što smo pošli spavati. Jean-Baptiste reče: – Fernan se žali da si preširoke
ruke glede napojnica. Tvrdi da mu svaki čas nešto tutneš u ruku.
 – Sam si mi rekao da smo sad bogati i da ne moram štedjeti, i ako želim
obradovati Fernana, tvog starog i najvjernijeg školskog druga, onda se on ne
treba žaliti iza mojih leđa da sam rastrošna.
– Nema više napojnica. Fernan sad dobiva mjesečnu plaću od Foucheta, i
tako zarađuje više nego dovoljno.
– Što – bila sam zaprepaštena. – Zar Fernan prima nešto zato da bi te
uhitio?
– Djevojčice, Fouchet je ponudio Fernanu da pazi na mene, a Fernan je
prihvatio jer je mislio da bi bilo šteta izgubiti taj novac, ali je odmah došao k
meni i rekao mi koliko mu plaća Fouchet i predložio mi da mu za toliko
smanjim plaću. Fernan je najpošteniji čovjek pod kapom nebeskom.
– A što on priča o tebi ministru policije?
– Svakog dana ima nešto. Danas, na primjer, da sam pomogao Oskaru u
aritmetici. Veoma zanimljivo za bivšeg profesora matematike. Jučer...
– Juče si pisao gospođi Recaimier, a meni je to žao. – Stigli smo do stare
teme.
I tako više nismo razgovarali o Talleyrandu.

PARIZ, 16. PROSINCA 1809. GODINE

Bilo je strašno.
Bolno i neugodno za sve one koji su morali biti nazočni. Jer car je
zahtijevao da se okupe svi članovi njegove obitelji, vlade, dvora i svi maršali. U
njihovoj nazočnosti on se jučer razveo od Josephine.
Prvi put poslije dugo vremena Jean-Baptiste i ja smo bili pozvani u
Tuileries. Morali smo biti u prijestolnoj dvorani u jedanaest sati ujutro. Još u
deset i trideset bila sam u postelji. Odlučila sam da ne izlazim iz postelje, kud
puklo da puklo. Bio je hladan, tmuran dan. Zatvorih oči i napravih se da
spavam. Može se dogoditi što god mu drago...
– Što to znači? Još si u postelji? – čuo se glas Jean-Baptistea. Otvorim oči
i ugledam svečanu odoru. Visoki zlatom izvezeni ovratnik se sijao, ordenje je
blistalo.
– Prehlađena sam. Ispričaj me kod ceremonijara.
– Kao onda prilikom krunidbe. Car će ti poslati svog osobnog liječnika.
Smjesta se diži i oblači se. Već smo zakasnili.
– Mislim da car ovog puta neće slati svog osobnog liječnika – rekoh
mirno. – Može se dogoditi da Josephine u trenutku kad bude čitala svoj
pristanak na razvod, pogleda oko sebe i da njezin pogled padne na mene.
Pretpostavljam da je car želi poštedjeti bar toga. – Pogledah Jean-Baptistea
preklinjući. – Zar ne razumiješ? Taj... taj odvratni, taj strašno jeftin trijumf
naprosto ne mogu podnijeti.
Jean-Baptiste klimnu glavom. – Ostani u postelji, djevojčice, imaš jaku
prehladu... I pazi na sebe.
Promatrala sam kako iščezava njegov baršunasti ogrtač, koji mu je u
dubokim naborima padao s ramena. Onda ponovno zatvorih oči. Kad je bilo
jedanaest sati, navukoh pokrivač do brade. Ja ću također ostariti, pomislih, i
imat ću bore oko očiju i više neću moći rađati djecu... Usprkos tome što sam
bila pokrivena, bilo mi je hladno. Pozvah Mariju i zamolih je da mi donese malo
vrelog mlijeka. Pa zar nisam prehlađena? Ona mi donese mlijeko, sjedne na
moju postelju i uzme me za ruku. Još prije nego što je sat otkucao podne, Jean-
Baptiste se vrati, a s njim i Julie.
Jean-Baptiste odmah otkopča visoki izvezeni ovratnik i promrmlja: –
Najbolniji prizor kome sam u životu prisustvovao. Car previše traži od svojih
maršala. – Rekavši to, on izađe iz sobe. Marija pođe za njim jer je u sobu ušla
Julie. Marija je još uvijek ljuta na Julie, a Julie je sad ustvari kraljica bez
kraljevine. Španjolci su zauvijek istjerali Josepha iz Španjolske. Ali nitko se u
Parizu ne usuđuje to priznati.
Julie mi ispriča kako je sve proteklo. – Svi smo se morali pojaviti u
prijestolnoj dvorani – reče ona. – Svakome je bilo dodijeljeno mjesto prema
rangu. Mi smo, mislim na carsku obitelj, stajali odmah kraj prijestolja. Car i
carica su ušli zajedno, a iza njih veliki kancelar i grof Renjo. Grof Renjo je stalno
bio u blizini carice. Carica je bila obučena u bijelo kao i obično, i napudrana
tako da je bila blijeda kao smrt. Sva je bila uređena tako da izgleda kao
mučenica...
– Julie, ne govori tako ružno o njoj, to je za nju sigurno bilo strašno.
– Naravno da je, ali ja je nikad nisam voljela; nikad joj ne mogu zaboraviti
ono što ti je ona...
– Ona nije ni znala da postojim, i nije za to kriva – rekoh brzo. – A što je
potom bilo?
– Zavladala je mrtva tišina. Car je počeo čitati jedan dokument. Nešto u
tom smislu kao da jedino dragi Gospod zna kako mu je teško učiniti taj korak,
ali da mu nijedna žrtva nije teška ako je za dobrobit Francuske... I da je
Josephine petnaest godina uljepšavala njegov život, daju je on krunio svojom
rukom, i da će ona i dalje zadržati naslov francuske carice.
– Kako je izgledao dok je čitao?
– Ti znaš kako on uvijek izgleda u službenim prilikama. Kao isklesan od
mramora. Talleyrand to zove cezarska maska. Imao je na licu cezarsku masku i
čitao tako brzo da ga je bilo teško slijediti. Želio je da se sve završi što prije.
– A što je onda bilo?
– E vidiš, onda je nastupio taj mučan trenutak. Netko je pružio carici
jedan dokument, i ona je počela glasno čitati. Ispočetka njoj je glas bio tako tih
da nitko nije ništa razumio. A onda je odjednom briznula u plač, i pružila
Renjou papir. On je morao čitati dalje umjesto nje. To je bio strašan prizor...
– Što je stajalo u dokumentu?
– Da, s dopuštenjem svog ljubljenog supruga izjavljuje da više ne može
imati djece, i da dobrobit Francuske zahtijeva od nje najveću žrtvu koju je ikad
jedna žena prinijela. Da zahvaljuje Napoleonu na njegovoj dobroti, i da je
uvjerena da je taj razvod potreban kako bi Francuskom mogli jednog dana
vladati izravni carevi potomci. Ali da prestanak braka nikako neće izmijeniti
njene osjećaje... Sve to je Renjo tako odverglao kao da čita neku zapovijed. A
sve to vrijeme ona je grčevito plakala.
– A poslije?
– Poslije smo mi članovi njegove obitelji otišli u njegovu radnu sobu.
Napoleon i carica su potpisali dokument o razvodu, a zatim smo potpisali mi
kao svjedoci. Hortenzija i Eugen su doveli svoju uplakanu majku, a Jerome je
rekao: Gladan sam! Car ga je pogledao kao da će ga pljusnuti tu pred svima
nama. Ali se samo okrenuo i rekao: Mislim da je spravljena zakuska za moju
obitelj u velikoj dvorani. Molim vas da me ispričale. Kad je otišao, svi su požurili
do stolova s hranom. Onda sam vidjela Jean-Baptistea koji je baš odlazio. Pitala
sam, naravno, za tebe. Rekao mi je da si bolesna, i tako sam pošla s njim kući...
– Julie zastane.
– Kruna ti se nakrivila, Julie. – Kao i uvijek u službenim prilikama ona je
nosila dijademu u obliku krune, i kao i uvijek ona joj je stajala nakrivo. Ona
sjedne za moj toaletni stol, dotjera kosu, napudra nos i nastavi brbljati: – Sutra
ujutro ona napušta Tuileries i odlazi u Malmezon. Car joj je poklonio
Malmezon i platio sve njene dugove. Osim toga, dobit će godišnju mirovinu od
tri milijuna franaka; dva milijuna morat će platiti država, a jedan milijun car.
Osim toga, Napoleon joj je dao i dvjesto tisuća za sadnice koje je naručila za
Malmezon, i četiri stotine tisuća franaka za rubinsku ogrlicu koju joj baš sad
radi jedan zlatar.
– Hoće li Hortenzija ići s njom u Malmezon?
– Ona će je vjerojatno sutra ujutro otpratiti tamo. Ali Hortenzija zadržava
svoj stan u Tuileriesu.
– A Josephinin sin?
– Eugen ostaje vicekralj Italije. Kažu da je htio podnijeti ostavku, ali to mu
car ne dopušta. Na kraju krajeva, on je posvojio Josephininu djecu. I zamisli,
Hortenzija još uvijek vjeruje da će njen najstariji sin naslijediti prijestolje. Luda
je. Habsburška princeza, kojom se car ženi, ima osamnaest godina, i rodit će
mu puno prinčeva. Habsburzi su strašno plodni... – Julie ustane. – Sad moram
ići, dušo.
– Kuda?
– Natrag u Tuileries. Bonaparte bi mi zamjerili kad ne bih s njima
proslavila ovaj dan. – Ona poravna krunu. – Au revoir, Désirée, ozdravi skoro.
Dugo sam ležala zatvorenih očiju. Jedan Bonaparte nije prilika za kćer
Francoise Claryja. Julie se navikla na Bonaparte i njihove krune. Ona se
promijenila. Bože, kako se promijenila! Jesam li ja kriva za to? Ja sam dovela
Bonaparte u našu kuću. U tatinu, građanski jednostavnu kuću. Tata, nisam to
htjela, nisam...
Pokraj moje postelje postaviše stolić. Jean-Baptiste je želio ručati sa
svojom bolesnom ženom. Morala sam cijeli dan ostati u postelji i zaspala sam
rano uvečer. Zato sam se trgla kad su se odjednom pojavile Marija i gospođa La
Flote kraj moje postelje. – Kraljica Hortenzija moli da je primite.
– Sada? Koliko je sati? – upitah.
– Dva sata u noći.
– Što želi? Zar joj niste rekli da sam bolesna, gospođo La Flote?
Glas gospođe La Flote bio je isprekidan od uzbuđenja. – Naravno. Ali
holandska kraljica nije htjela otići. Moli da je ipak primite.
– Pst... ne tako glasno. Probudit ćete cijelu kuću. – Protrljah oči da se
razbudim.
– Holandska kraljica je veoma uzbuđena i plače – obavijesti me gospođa
La Flote. Na njoj je bila skupocjena domaća haljina, s rukavima optočenim
hermelinom. Vjerojatno joj Fouchet plaća račune kod krojačice, proleti mi kroz
glavu.
– Marija, posluži holandsku kraljicu šalicom kakaa, to će je umiriti –
rekoh. – Gospođo La Flote, recite kraljici da se ne osjećam dovoljno dobro da
bih je mogla primiti.
– Ivette već sprema kakao za kraljicu – reče Marija i prikupi oko vrata svoj
tamni vuneni kaput koji bijaše prebacila preko spavaćice od seljačkog platna. –
A ti sad ustani. Rekla sam kraljici da ćeš je odmah primiti. Hajde, pomoći ću ti.
Nemoj je pustiti da čeka, ona plače.
– Kažite Njenom Veličanstvu da ću požuriti – rekoh gospođi La Flote.
Marija mi donese moju jednostavnu haljinu. – Bolje se odmah obuci –
izjavi ona. Kraljica će te zamoliti da pođeš s njom.
– Kuda?
– Obuci se, možda si potrebna u Tuileriesu – ponovi Marija.
 – Kneginjo, šalje me moja majka. Ona vas moli da imate sućuti da odmah
dođete k njoj – reče Hortenzija kroz plač kad sam otišla k njoj. Suze su joj tekle
s obje strane njezinog dugog nosa. Nos joj je bio crven od plača, a pramenovi
svjetloplave kose padali su joj na čelo.
– Ali ja ne mogu pomoći vašoj majci, gospođo – rekoh sjedajući pokraj
nje.
– To sam i ja rekla mami, ali je ona uporno željela da vas zamolim da
dođete.
– Baš mene?
– Da, baš vas. Ni ja ne znam zašto – plakala je Hortenzija nad šalicom
kakaa.
– I to sad, usred noći?
– Carica ne može spavati – jecala je Hortenzija. – I ne želi nikog vidjeti
osim vas.
– Pa, onda ću poći s vama, gospođo – uzdahnuh. Marija je već stajala kraj
vrata i pružala mi kaput, šešir i muf.
Caričine odaje bile su slabo osvijetljene i pune nemirnih sjenki tako da
sam svaki čas nalijetala na namještaj. Ali kad je Hortenzija otvorila vrata
spavaće sobe Njenog Veličanstva, dočeka nas blještava svjetlost.
Na svim stolovima, na kaminu, pa čak i po podu stajali su svijećnjaci. U
sobi su zjapili širom otvoreni i poluzapakirani putni kovčezi. U krajnjem
neredu posvuda su ležali dijelovi odjeće, šeširi, rukavice, državne odore, rublje.
Vidjelo se da je netko prekapao po kutiji za nakit. Jedna dijamantna dijadema
svjetlucala je ispod fotelje. Carica je bila sama. Ležala je raširenih ruku na
širokoj postelji. Njena uska ramena tresla su se od grčevitog plača, a glava joj je
bila zaronjena u jastuk. Čuli su se prigušeni ženski glasovi. Vjerojatno se u
garderobi pakiralo, ali, Josephine je bila posve sama.
– Mama, dovela sam kneginju Ponte Corvo – reče Hortenzija.
Josephine se ne pomakne. Samo još jače zari nokte u svileni pokrivač. –
Mama, – ponovi Hortenzija – kneginja Ponte Corvo.
Brzim odlučnim koracima priđoh postelji. Uzeh Josephinu za ramena
koja su se tresla i okrenuli je. Sad je ležala na leđima i gledala me očima
otečenim od plača. Ja se trgnem: pa ovo je jedna stara žena, proletje mi kroz
glavu. U toku ove noći pretvorila se u staru ženu.
– Désirée – reče bez glasa a suze joj opet poletješe na oči i potekoše niz
nenašminkane obraze. Sjedoh na rub postelje i uzmem je za ruku. Njeni prsti
se grčevito stegoše oko mojih. Blijeda usta bila su joj poluotvorena pa se vidjelo
da nema sve zube; obrazi su joj bili naborani kao najfiniji papir. Suze joj bijahu
sprale debelu šminku, ispod koje su ostale proširene pore. Dječje kovrče bijahu
joj se slijepile na čelu. A brada, njena mladenačka, ljupka i malo zašiljena brada
opustila se i pokazivala početak podbratka. Svjetlo bezbrojnih svijeća
nemilosrdno je pokazivalo njeno jadno lice. Je li ju Napoleon ikada vidio
nedotjeranu?
– Pokušala sam pakirati – zajeca Josephine.
– Vaše Veličanstvo mora prije svega spavati – rekoh, i okrenuh se
Hortenziji: – Ugasite sve te svijeće, gospođo! – Hortenzija posluša. Kao sjena
išla je od svijećnjaka do svijećnjaka. Najzad ostane samo treperava svjetlost
jednog kandila. Josephinine suze su presušile. Samo se još tresla od kratkih,
snažnih jecaja. To je bilo gore od plača. – Sad će Vaše Veličanstvo spavati –
ponovih pokušavajući ustati.
Ali me njeni prsti nisu puštali. – Noćas morate ostati sa mnom, Désirée –
reče ona uzdrhtalim usnama. – vi najbolje znate koliko me on voli. Kao nijednu
drugu, zar ne? Samo mene, samo mene...
Dakle, zato je željela mene vidjeti ove noći. Zato što ja znam bolje nego
itko drugi. Kad bih joj samo mogla pomoći... – Da, gospođo, samo vas. Kad vas
je upoznao, sve je ostalo zaboravio. Mene, na primjer. Gospođa se sjeća?
Jedan veseli osmijeh zaigra joj oko usana. – Bacili ste na mene čašu
šampanjca. Mrlje nikada nisu izašle. Bila je to haljina od prozirnog muslina,
bijelo s crvenim tonovima... zbog mene ste bili veoma nesretni, mala Désirée.
Oprostite mi, nije bilo namjerno.
Gladila sam je po ruci i pustila je da priča o starim vremenima. Koliko li
je onda imala godina? Otprilike isto koliko ja danas.
 – Mama, bit će ti lijepo u Malmezonu. Ti si uvijek Malmezon smatrala
svojim pravim domom – reče Hortenzija.
Josephine se trgne. Tko je to prekinuo njene uspomene? Oh, njena kći. –
Hortenzija ostaje u Tuileriesu – reče Josephine i pogleda me u oči. Veseli
osmijeh je nestao s njenog lica.
Izgledala je umorna i stara. – Hortenzija se još nada da će Bonaparte
odrediti jednog od njezinih sinova za nasljednika. Nikada nisam trebala
dopustiti da se uda za njegovog brata. To dijete je tako malo imalo od života.
Muža kojeg mrzi i očuha koga...
Koga voli, htjela je reći. Ali u tom je bila spriječena. Hortenzija promuklo
vrisne i poleti prema širokoj postelji. Odgurnuh je natrag. Je li htjela udariti
majku? Hortenzija počne bespomoćno plakati. Ovako dalje ne ide, sad je počela
Hortenzija ridati, odmah za njom počet će i carica, pomislih. – Hortenzija,
ustanite odmah i priberite se. – Nisam imala nikakvog prava zapovijedati
holandskoj kraljici, ali kraljica odmah posluša. – Vaša majka se mora odmoriti.
A i vi. Kad Njeno Veličanstvo polazi u Malmezon?
– Bonaparte želi krenuti rano ujutro – prošaputa Josephine. – Već je
naručio radnike za moje sobe... – kraj rečenice utopi se u jecajima.
Okrenuh se Hortenziji. – Zar dr. Korvizar nije ostavio nikakvo sredstvo
za umirenje za Njeno Veličanstvo?
– Naravno da je. Ali mama neće ništa uzeti. Mama se boji da je netko ne
otruje.
Pogledah Josephinu. Opet je ležala na leđima a suze su joj tekle niz
podbuhlo lice. – On je oduvijek znao da više ne mogu imati djece – promrmlja
ona. – Rekla sam mu. Zato što sam jednom čekala dijete, a Barras... – Ona
zastade, a onda odjednom povika: – A taj mesar kome me je Barras odvukao
upropastio me je. Upropastio, upropastio...
– Hortenzija, zamolite odmah sobaricu da donese šalicu toplog čaja, a
onda se i vi malo odmorite. Ja ću ostati ovdje dok Njeno Veličanstvo ne zaspe.
Gdje je sredstvo za umirenje? Hortenzija potraži po bočicama i lončićima na
toaletnom stoliću i najzad mi pruži jednu bočicu. – Pet kapi, rekao je dr
Korvizar.
– Hvala. Laku noć, gospođo.
Onda skidoh Josephininu izgužvanu bijelu haljinu, skidoh joj zlatne
sandale s malih nogu i pokrih je. Sobarica donese čaj. Uzeh šalicu i odmah joj
rekoh da iziđe. Onda pažljivo izlih sadržinu bočice u čaj. Bilo je šest kapljica;
utoliko bolje, pomislim. Josephine poslušno sjedne i brzim pohlepnim
gutljajima popije napitak. – Ima ukus kao i sve u mom životu, jako slatko, a na
kraju se osjeti gorčina. – Ona se osmjehne i podsjeti me na Josephinu koju sam
ranije poznavala. Onda se zavali u jastuke. – Niste bili jutros pri... pri svečanom
činu – promrmlja ona.
– Ne, mislila sam da bi vam bilo draže da ne budem.
– I bilo je. – Nastade kraća šutnja. Disala je pravilnije. – Vi i Lucien ste bili
jedini Bonaparte koji nisu prisustvovali.
– Ja nisam Bonaparte – rekoh. – Moja sestra Julie je udana za Josepha.
Moje srodstvo s njima ne ide dalje.
– Nemojte ga napustiti, Désirée.
– Koga, Vaše Veličanstvo?
– Bonapartea.
Kapljice je očigledno bijahu omamile, umirivale su je. Milovala sam joj
ruku polako i ravnomjerno, ne misleći ništa, milovala sam ruku s nabreklim
žilama, ruku jedne slabašne žene...
– Kad izgubi vlast, a zašto je ne bi izgubio? Svi koje sam nekad poznavala
izgubili su vlast, a mnogi čak i glavu, kao moj pokojni de Beauharnais, vidite,
kad izgubi vlast... – Oči joj se sklopiše. Pustih joj ruku. – Ostanite sa mnom.
Bojim se.
– Sjedit ću u susjednoj sobi i čekat ću dok se Vaše Veličanstvo ne probudi.
Onda ću ispratiti Vaše Veličanstvo u Malmezon.
– Da, u Maline...
Spavala je. Ugasih svijeću i otiđoh u susjednu sobu. Tamo je bio mrkli
mrak. Sve svijeće bijahu dogorjele. Pipajući dođem do prozora i odmaknem
teške zavjese. Tmurno zimsko jutro je svitalo. Po njegovoj slaboj svjetlosti
pronađem jedan duboki udobni naslonjač. Bila sam mrtva umorna, a glava me
je boljela kao da će pući. Izujem cipele, podvijem noge pod sebe i pokušam
spavati. Sobarice su izgleda dovršile pakiranje. Bila je tišina. Odjednom se
trgoh.
Netko je ulazio u sobu. Svjetlost jedne svijeće se odrazi na zidovima.
Mamuze su tiho zveckale. Netko stavi svijećnjak na kamin. Pokušah pogledati
preko naslona. Tko je ušao u spavaću sobu carice bez kucanja?
On. Naravno, on.
Stajao je ispred kamina i pažljivo prelazio pogledom po sobi. Ja se i
nehotice pomaknuli. On se brzo okrene k mojoj stolici. – Tko je tu?
– Samo ja, gospodine.
– Tko je to jal – bijesno upita on.
– Kneginja od Ponte Corva – promucah, trudeći se da izvučem noge da
bih mogla sjesti i naći cipele. Ali mi noge bijahu utrnule i užasno su me bockale.
– Kneginja od Ponte Corva? – S nevjericom on priđe bliže.
– Molim vas, oprostite, Vaše Veličanstvo, utrnule su mi noge i ne mogu
naći cipele – molim vas samo trenutak... – promucah. Najzad pronađem cipele,
ustanem i duboko se poklonim.
– Kažite mi kneginjo, što vi radite ovdje u ovo doba? – upita Napoleon.
– I sama se pitam, Veličanstvo – rekoh trljajući oči. On me uzme za ruku
i ja se, teturajući od sna, uspravih. – Njeno Veličanstvo – rekoh trljajući oči. –
Njeno Veličanstvo me je zamolilo da noćas ostanem ovdje. Njeno Veličanstvo
je najzad zaspalo – prošaputah. Budući da ništa nije rekao i pošto mi se činio
ljut ja dodam: – Bolje će biti da odem i da ne smetam ovdje Vašem Veličanstvu.
Kad bih samo znala kako da izađem odavde. Ne smijem probuditi caricu.
– Ti mi ne smetaš, Eugenie, sjedni opet.
Već je bilo svjetlije. Siva slaba svjetlost obasjavala je namještaj, slike i
prugaste tapete po zidovima. Ponovno sjedoh i pokušah se još malo razbuditi.
– Nisam, naime, mogao spavati – reče on bez veze. – Htio sam se oprostiti
od ovog salona. Sutra... jutros će doći radnici.
 Klimnuh glavom. Bilo mi je vrlo neugodno što prisustvujem tom
oproštaju... – Pogledaj, evo je, zar ne misliš da je lijepa, Eugenie?
Car mi pruži burmuticu na kojoj je bio naslikan jedan portret, onda se
predomisli, brzo se vrati kaminu, uzme svijećnjak i osvijetli portret treperavom
žutom svjetlošću. Vidjeh okruglo lice jedne mlade djevojke plavih očiju kao od
porculana i ružičastih obraza. Jedno veoma ružičasto lice uopće.
– Teško je procijeniti te minijature na burmuticama – rekoh. – Sve su
nekako slične.
– Marija Lujza Austrijska je veoma lijepa, kažu. – On otvori kutiju, uzme
malo burmuta, duboko udahne, prinese licu rupčić. To je bio veoma otmjen i
dobro proučen način kako se šmrče burmut. Onda rupčić i burmutica iščezoše
u džepu. Napoleon me prodorno pogleda.
– Još uvijek ne shvaćam, kneginjo, otkuda vi ovdje? – Pošto nije htio sjesti,
ponovo pokušah ustati. On me vrati natrag u naslonjač. – Ti si užasno umorna,
Eugenie, vidim. Što radiš ti ovdje?
– Carica me je željela vidjeti. Podsjetila sam Njeno Veličanstvo na... –
Progutah zrak. Bilo je veoma mučno pričati o svemu tome. – Podsjetila sam je
na ono poslijepodne kad se zaručila s generalom Bonaparteom. To je bilo sretno
vrijeme u životu Njenog Veličanstva.
On klimnu glavom i usiljeno sjedne na naslon za ruku. – Da, to je bilo
sretno vrijeme u životu Njenog Veličanstva. A u vašem, kneginjo?
– Bila sam jako nesretna, Veličanstvo. Ali to je bilo davno i davno je
zaboravljeno – odgovorih. Bila sam tako umorna i tako mi je bilo hladno da
sam zaboravila tko sjedi pokraj mene. Tek kad mi je glava pala na stranu i
dodirnuta njegovu ruku, trgoh se uplašeno.
– Oprostite, Veličanstvo.
– Ostani samo tako, bar nisam tako sam. – Pokuša mi obaviti ruke oko
ramena da me privuče bliže sebi, ali se ja ukočih i naslonih glavu na naslon. –
Ja sam ovdje bio vrlo sretan, Eugenie. – Sjedila sam nepomično.
– Habsburzi su jedna od najstarijih vladarskih obitelj na svijetu, znaš li to?
– reče on iznenada. – Jedna austrijska nadvojvotkinja je dostojna francuskog
cara. – Ja se uspravih jer sam mu htjela vidjeti lice. Govori li on to ozbiljno? Da
je jedna habsburška princeza taman dovoljno dobra za sina korzikanskog
odvjetnika Bonapartea?
On je opet gledao pred sebe. Onda upita: – Znaš li plesati valcer? – Ja
klimnuh glavom.
– Možeš li mi pokazati? Svi u Austriji plešu valcer, čuo sam u Beču. Ali,
tamo u Schönbrunnu nisam se imao vremena baviti tim. Pokaži mi kako se
pleše valcer.
– Ne sada, ne ovdje.
Lice mu se iskrivi. – Sada. I ovdje.
Ja mu sa strahom pokazah na vrata Josephinine spavaće sobe.
– Veličanstvo, probudit ćete je.
Ali on nije popuštao. Samo utiša glas: – Pokaži mi! Odmah! To je
zapovijed, kneginjo. Ustadoh. – Teško će ići bez glazbe – rekoh. Onda počeh
polagano brojiti: – Jedan, dva, tri, i jedan, dva, tri, ovako se pleše valcer, Vaše
Veličanstvo.
Ali me on nije promatrao. Još je sjedio na rubu naslonjača i gledao u
prazno.
I jedan, dva, tri, i jedan, dva, tri, rekoh malo glasnije.
On podigne pogled. Njegovo debelo lice izgledalo je sivo i podbuhlo u
jutarnjoj svjetlosti.
– Bio sam s njom tako sretan, Eugenie.
Ja se prestadoh okretati i pogledah ga bespomoćno. – Je li to potrebno,
Vaše Veličanstvo?
– Ne mogu ratovati na tri strane istodobno. Na jugu moram ugušiti
pobune, moram braniti obalu Kanala, a Austrija...
Grizao je donju usnu. – Austrija će mirovati ako se careva kći uda za mene.
Moj prijatelj ruski car se naoružava, draga kneginjo. a sa svojim prijateljem
ruskim carem mogu se obračunati samo onda ako Austrija bude konačno
umirena. Ona će biti moj talac, moj slatki osamnaestogodišnji talac... – On
ponovno izvadi burmuticu i zagleda se s uživanjem u ružičasti portret.
Odjednom ustane i ponovno pogleda sobu. – Tako je to izgledalo – promrmlja
kao da želi u svoje sjećanje zauvijek urezati prugaste tapete na zidu i oblik
krhkog kauča. Kad se okrenuo da ode, ja se poklonih. On mi blago stavi ruku
na glavu i pogladi me rastreseno po kosi. – Mogu li nešto učiniti za vas, draga
kneginjo?
– Da, ako bi Vaše Veličanstvo bilo tako ljubazno da pošalje doručak. Jaku
kavu, ako je moguće.
On se nasmije. Bio je to mladenački smijeh koji je budio uspomene. Onda
izađe iz salona hitrim koracima.
U devet sati ujutro ispratili caricu na sporedna vrata iz Tuileriesa. Kola su
je čekala. Nosila je jedan od tri divna ogrtača od samurovine koje je car u
Erfurtu dobio na poklon od ruskog cara. Drugim krznom je Napoleon obavio
Paulettina ramena, a za sudbinu trećeg se ne zna. Josephine je bila pažljivo
našminkana i ispod očiju jako napudrana. Lice joj je izgledalo prilično slatko i
samo malo uvelo. Brzo je povedoh niz stepenice. Hortenzija je već čekala u
kolima.
– Nadala sam se da će mi Bonaparte poželjeti sretan put – reče tiho
Josephine, nagnuvši se malo da vidi niz prozora na Tuileriesu. Kola pođoše. Iza
svakog prozora nalazila su se radoznala lica.
– Car se jutros rano odvezao u Versailles. Provest će nekoliko dana sa
svojom majkom – reče Hortenzija.
Cijelim putem do Malmezona nitko ne progovori ni riječi.

PARIZ, KRAJEM LIPNJA 1810. GODINE

Ona, nažalost, izgleda doista kao kobasica.

Nova carica, jasno. Svadbene svečanosti su prošle, i car je navodno
potrošio pet milijuna franaka ni ne trepnuvši, da bi iznova ukrasio odaje Marije
Lujze u Tuileriesu. Prvo je u ožujku maršal Bertije bio poslan u Beč kao prosac.
Onda je došlo vjenčanje u Beču, na kome je Napoleona zastupao nevjestin stric,
nadvojvoda Karlo, koga je Napoleon u svoje vrijeme pobijedio kod Aspema.
Najzad su poslali Karolinu na granicu da pozdravi novu nevjestu. Kod
Courseullesa, dva nepoznata konjanika zaustavila su kola u kojima su se vozile
dame. Kiša je lijevala kao iz kabla; neznanci su otvorili kolska vrata i ubacili se
unutra. Marija Lujza je, naravno, vrisnula, ali ju je Karolina umirila: – To je
samo vaš suprug, car, draga snaho, i moj muž, djetinjasti Murat.
Proveli su noć u dvorcu Compiegne, i sljedećeg jutra Napoleon je već
doručkovao pokraj postelje Marije Lujze. Kad je ujak Fesch vjenčao carski par
u Parizu, bračna noć je bila već odavno prošla.
Tijekom prvih mjeseci carici nije bilo dopušteno održavati velike prijeme.
Iz nekog razloga Napoleon umišlja da žene brzo zanesu ako se ne naprežu. Ali
najzad se primanje više nije moglo odgađati, pa smo jučer, između svih drugih
maršala, generala, ambasadora, dostojanstvenika, pravih i nepravih kneževa, i
mi bili pozvani u Tuileries da budemo predstavljeni novoj carici.
Sve je bilo isto onako kao i nekada. Velika balska dvorana i tisuće svijeća,
gungula odori, dvorskih haljina s dugačkim skutovima preko kojih su se ljudi
spoticali, zvuci Marseljeze, otvaranje dvokrilnih vrata u dnu sale, ulazak cara i
carice.
U Austriji očigledno zamišljaju da mlade nevjeste moraju nositi ružičasto.
Marija Lujza je bila utegnuta u usku haljinu od ružičastog atlasa koja je sva bila
posuta dijamantima. Ona je mnogo viša od cara i usprkos svojoj mladosti ima
pune grudi, koje očito uteže. I lice joj je ružičasto i veoma puno i skoro sasvim
nenašminkano. Djeluje vrlo prirodno u usporedbi s našminkanim dvorskim
damama, ali malo više pudera na njenom sjajnom nosu i obrazima ne bi joj
štetilo. Oči su joj svjetloplave, krupne i malo buljave. Kosa joj je divna,
zlatnosmeđa, vrlo gusta i umjetnički počešljana. Sjeća li se još tko Josephininih
lakih dječjih kovrča? Marija Lujza se neprestano osmjehivala. Bez nekog
primjetnog napora. Ali ona je na kraju krajeva kći pravog cara i vjerojatno je
odgojena da se osmjehuje na dvije tisuće ljudi odjednom. Ona je gledala snage
svog oca kako odlaze u rat protiv Napoleona i preživjela je okupaciju Beča.
Sigurno je od djetinjstva mrzila cara, ali ju je otac natjerao da se uda za njega.
Kod Kompijenja je bila, budimo pošteni, više – manje silovana. Mlada djevojka
koju su u dvorcu odgajale starije guvernante...
Car i carica zastadoše ispred nas. Ja se poklonih. – A ovo je kneginja Ponte
Corvo, svastika mog brata Josepha – začujem Napoleona kako govori s
dosadom. – Knez Ponte Corvo je maršal Francuske.
Poljubih njene jasminom namirisane rukavice. Mogla sam se zakleti da
jasmin voli više nego ma koji drugi miris. Njene blijedoplave oči sretoše se s
mojima. Bile su kao od porculana i osmjehivale su se bezizražajno.
Kad je carski par sjeo na prijestolje, orkestar zasvira bečki valcer. Julie mi
priđe.
– Divna je – prošaputa ona promatrajući ispitivački moju novu haljinu.
Nosila je purpurni baršun i krunski nakit Španjolske. Kruna joj je, naravno,
stajala na krivo.
– Bole me noge – požali se ona. – Hajdemo, sjednimo u susjednu sobu.
Na vratima naletih na Hortenziju. Pojavila se odjednom u bijelom kao u
svoje vrijeme njena majka. Hortenzija je stajala s grofom Flaoom, svojim
konjušarom, i gledala mu duboko u oči. Julie se sruši na jedan kauč i ispravi
krunu. Netko nam ponudi šampanjac i mi žedno popismo po čašu.
– Misli li ona na to da je njena teta nekad živjela ovdje u Tuileriesu? – pade
mi odjednom na pamet.
Julie me iznenađeno pogleda: – E pa, slušaj, na ovom dvoru nećeš naći
nikoga tko bi imao tetu koja je nekad živjela ovdje u Tuileriesu.
– Bo’me hoću. To je nova carica. Ona je unuka po bratu kraljice Marije
Antoanete.
– Kraljice Marije Antoanete – reče Julie očiju razrogačenih od straha.
– Da, Julie Clary, ti koja si također kraljica. Živjela, draga moja i ne misli
na nju.
Popih u njeno zdravlje. Marija Lujza ima mnogo razloga da nas mrzi,
pomislih. – Kaži, osmjehuje li se carica uvijek? – upitah Julie, koja je već
nekoliko puta vidjela svoju novu jetrvu.
– Uvijek – potvrdi ozbiljno Julie. – I ja ću odgajati moje kćeri da se uvijek
osmjehuju. Prave princeze se očito neprestano osmjehuju.
 Prekide nas gorko-sladak, egzotičan miris. Paulette upotrebljava mnogo
ugodniji parfem nego je onaj od jasmina. Paulette me zagrli oko vrata. – Car
umišlja da je Marija Lujza trudna.
– Paulette se tresla od smijeha.
– Od kada? – upita Julie uzbuđeno.
– Od jučer – egzotični miris ode dalje.
Julie ustane. – Moram se vratiti u prijestolnu dvoranu. Car želi da članovi
njegove obitelji budu blizu prijestolja – izjavi ona svečano.
Moje oči potražiše Jean-Baptistea. On se naslonio na jedan prozor i
ravnodušno je promatrao gomilu ljudi. Ja mu priđoh: – Možemo li skoro kući?
– On klimnu glavom i uzme me za ruku. Odjednom nam Talleyrand prepriječi
put.
– Tražio sam vas, dragi kneže. Ova gospoda su me zamolila da vam budu
predstavljena. Iza njega je stajalo nekoliko časnika visokog rasta u stranim
odorama. Zagasito plavim, s plavim i žutim ešarpama.
– Grof Brahe, član švedske ambasade. Pukovnik Vrede, koji je nedavno
došao isporučiti caru prilikom njegovog vjenčanja čestitke Njegovog
Veličanstva kralja Švedske, i poručnik baron Oto Merner, koji je stigao ovamo
iz Švedske jutros s tragičnim novostima. On je, dragi kneže, usput budi rečeno,
rođak onog Mernera koji je bio vaš zarobljenik u Libeku. Sjećate li ga se još?
– Mi se dopisujemo – reče mirno Jean-Baptiste, promatrajući jednog po
jednog Šveđanina. – Vi ste jedan od vođa takozvane Unionističke partije
Švedske, zar ne, pukovniče Vrede?
Visoki čovjek se pokloni. Talleyrand se okrene meni. – Vidite, draga
kneginjo, kako je vaš muž dobro obaviješten o situaciji na sjeveru. Unionistička
partija se bori za ujedinjenje Norveške i Švedske.
Uljudan osmijeh zaigra oko Jean-Baptisteovih usana. Još uvijek me je
držao za ruku. Sad je gledao Mernera. Tamnoput, dežmekast čovjek kratko
ošišane kose koja je sa sljepoočica bila začešljana prema čelu pogleda ga u oči.
– Ja sam ovdje u tragičnoj misiji, kneže, – reče Merner tečnim ali prilično
tvrdim francuskim jezikom.
 – Donosim novosti da je švedski prestolonasljednik Njegovo Kraljevsko
Visočanstvo, Princ Kristijan August od Augustenburga, poginuo nesretnim
slučajem.
Jean-Baptisteovi prsti iznenada i tako čvrsto stegoše moju mišicu da sam
htjela vrisnuti. Samo za djelić sekunde. – Kako strašno – reče on mirno. –
Primite moju iskrenu sućut, gospodo.
Nastane šutnja. Do nas stiže nekoliko taktova valcera. Zašto ne idemo? To
sve nas se baš nimalo ne tiče. Sad švedski kralj bez djece mora potražiti drugog
nasljednika. Idemo kući.
– Je li već odabran nasljednik pokojnog prestolonasljednika? – upita
Talleyrand kao usput, nemarno i uljudno.
Slučajno pogledah Mernera. Čudno: on još uvijek netremice gleda Jean-
Baptistea naročitim pogledom. Kao da želi prenijeti neku misao Jean-Baptisteu.
Što li oni to žele od moga muža? On ne može oživjeti njihovog mrtvog
Augustenburga. Taj nesretni slučaj ga ni najmanje ne zanima. Imamo dovoljno
svojih briga; mi srno ovdje u Parizu u nemilosti. Pogledah visokog pukovnika s
plavom i žutom lentom, tog Vredea ili kako se već zvao. On je također
netremice promatrao Jean-Baptistea. Najzad onaj mali čovjek, baron Merner
reče:
– Dvadeset prvog kolovoza, švedski parlament će se sastati da odluči tko
će biti nasljednik prijestolja.
Opet nastane neobjašnjiva šutnja.
– Mislim da ćemo se morati oprostiti od gospode Šveđana, Jean-Baptiste
– rekoh. Časnici se odmah pokloniše.
– Ponovo vas molim da izrazite moju sućut švedskom kralju i da mu
kažete kako duboko žalim zajedno s njim i s njegovim narodom – reče Jean-
Baptiste.
– Je li to jedina poruka – ote se Merneru.
Jean-Baptiste se već bio okrenuo da pođe, ali se onda okrene i još jednom
pogleda sve redom. Zadrža pogled na mladom grofu Brahu, koji nije imao više
od devetnaest godina.
 – Grofe Brahe, vjerujem da vi pripadate jednoj od najistaknutijih obitelji
u Švedskoj. I zato vas molim da podsjetite svoje prijatelje i drugove časnike da
ja nisam oduvijek bio knez od Ponte Corva i da nisam uvijek bio francuski
maršal. U vašim plemićkim krugovima mene bi zvali bivšim jakobinskim
generalom. A počeo sam kao jednostavni narednik. Jednom riječju, skorojević!
Molim vas da to zapamtite, da mi... – on duboko uzdahnu, a prsti mu se bolno
stisnuše oko moje mišice – da mi kasnije ne biste predbacivali. – I veoma brzo
doda:
– Sretan put, gospodo.
Začudo, sreli smo Talleyranda i drugi put te večeri. Njegova kola stajala
su, naime, pokraj naših ispred Tuileriesa. Baš kad smo ulazili, vidjeh ga kako
hramljući prilazi Jean-Baptisteu.
– Dragi kneže, čovjeku je dan dar govora da bi sakrio svoje misli. Ali vi,
prijatelju, ne upotrebljavate taj dar. Nitko istinski ne bi mogao tvrditi da ste vi
sakrili svoje misli od Šveđana.
– Treba li onda podsjetiti bivšeg biskupa da je pisano u Bibliji: Neka tvoja
riječ bude ‘da, da, ne, ne', jer što je više od toga zlo je! Tako nekako glasi biblijska
izreka, zar ne, gospodine biskupe?
Talleyrand se ugrize za usnu. – Nisam znao da ste duhoviti, kneže –
promrmlja on.
– To me iznenadilo.
Jean-Baptiste se glasno nasmije. – Ne precjenjujte skromne šale jednog
narednika koji je sjedio kod logorske vatre sa svojim drugovima. – Odjednom
se uozbilji. – Jesu li vam švedski časnici rekli koji je član švedske kraljevske
obitelji predložen za prestolonasljednika?
– Zet pokojnog nasljednika, danski kralj, će se kandidirati.
Jean-Baptiste klimnu glavom. – I tko još?
– Mlađi brat poginulog, vojvoda od Augustenburga. Osim toga, i bivši
kralj, koji sad živi u Švicarskoj u progonstvu, ima sina. Ali pošto kralja smatraju
ludim, nitko više ne očekuje mnogo ni od sina. E pa, vidjet ćemo. Bit će sazvan
i švedski parlament. Narod može sam odlučiti. Laku noć, dragi prijatelju.
 – Laku noć, Ekselencijo.
Kad smo se vratili kući, Jean-Baptiste smjesta otrči u garderobu i raskopča
visoki bogato izvezeni ovratnik. – Godinama ti govorim da trebaš proširiti
ovratnike, maršalska odora ti je previše uska.
– Preuska – promrmlja on. – Moja draga, mala djevojčica, koja nikad ne
zna što govori. Da, preuska. – I ne obraćajući pozornost na mene, on se uputi u
svoju spavaću sobu.
Pišem, jer ne mogu spavati. A ne mogu spavati jer se bojim. Jako se bojim
zbog nečega što će se dogoditi i od čega ne mogu pobjeći. Jean-Baptiste, zar me
ne čuješ, zbilja se jako plašim...
 TREĆI DIO

GOSPA OD MIRA
PARIZ, RUJNA 1810. GODINE

Netko mi prinese svjetiljku k licu.

– Odmah ustani, Désirée i brzo se obuci!
Jean-Baptiste je stajao uz moju postelju sa svijećnjakom u ruci. On spusti
svijećnjak i počne zakopčavati mundir svoje maršalske odore.
– Jesi li poludio, Jean-Baptiste? Još je noć?
– Požuri, rekao sam da probude i Oskara. Želim da i on bude s nama.
Na donjem katu su se čuli glasovi i koraci. Ivette se ušulja u sobu. U brzini
je navukla svoju odoru sobarice preko spavaćice. Bila je to jedna moja odbačena
spavaćica i vukla se za njom po podu.
– Požurite, molim vas. Pomozite kneginji – reče Jean-Baptiste.
– Pobogu, što se dogodilo? – zapitah.
– Ništa... Bolje je da sama čuješ. Samo požuri.
– Što da odjenem? – upitah potpuno zbunjena
– Najljepšu haljinu koju imaš. Najelegantniju, najskuplju, razumiješ li?
– Ne, ništa ne razumijem. – Bila sam ljuta. – Ivette, donesite mi haljinu od
žute svile, onu koju sam prije neki dan imala na dvoru. Zašto mi nećeš kazati,
Jean-Baptiste?
Ali on je već bio izišao iz sobe. Nemirnim prstima dotjeram kosu.
– Dijademu, kneginjo? – upita Ivette.
– Da, dijademu – rekoh ljuto. Donesite mi kutiju s nakitom.
Stavit ću sve što imam. Ako mi nitko neće reći što se događa, onda ne
znam što da stavim. I buditi dijete usred noći...
– Jesi li najzad gotova, Désirée?
– Ako mi ne kažeš, Jean-Baptiste...
– Samo malo ruža na usne – prošapta Ivette.
Iz ogledala je zijevalo na mene moje pospano lice.
– Hajde, Désirée! Ne možemo ih pustiti da duže čekaju.
 – Koga ne možemo pustiti da čekaju? Sve što znam to je da je pola noći, i
jedino se želim vratiti u postelju...
Jean-Baptiste me uzme za ruku.
– Priberi se, djevojčice.
– Molim te, hoćeš li biti ljubazan i reći mi o čemu se radi?
– O najvažnijem trenutku moga života, Désirée!
Pokušala sam zastati da ga pogledam, ali me je on čvrsto držao i povukao
niz stube. Na vratima velikog salona Fernan i Marija nam dodaše Oskara.
Oskarove oči blistale su od uzbuđenja.
– Tata, je li izbio rat? Tata, dolazi li nas car posjetiti? Kako je lijepo
odjevena mama... Djetetu su odjenuli najljepše odijelo i zagladili njegovu
neukrotivu kosu četkom i vodom. Jean-Baptiste uzme Oskara za ruku. Salon je
bio sjajno osvijetljen. Svi svijećnjaci koje smo imali bili su zapaljeni. Nekoliko
osoba nas je čekalo. Jean-Baptiste me opet uzme za ruku i polako se, između
Oskara i mene, približi grupi koja nas je očekivala. Strane odore, plavo-žute
lente, sjajno ordenje, i jedan mlad čovjek u prašnjavom mundiru i visokim
čizmama skroz uprskan blatom. Plava kosa visjela mu je neuredno do ramena.
U ruci je držao veliki zapečaćeni dokument. Kad smo stupili u salon, gospoda
se pokloniše. Zavlada mrtva tišina. Onda istupi mladi čovjek sa zapečaćenim
dokumentom. Izgledalo je da je jahao nekoliko dana i noći bez prekida. Pod
očima je imao duboke sjenke. Ruka u kojoj je držao dokument je drhtala.
– Gustav Frederik Merner iz pukovnije gorskih draguna, moj zarobljenik
iz Libecka – reče Jean-Baptiste polako. – Radujem se što vas ponovno vidim.
Veoma se radujem.
To je dakle bio taj Merner s kojim je Jean-Baptiste cijele noći raspravljao
o budućnosti sjevera. Drhtavom rukom on pruži dokument Jean-Baptisteu.
– Vaše Kraljevsko Visočanstvo...
Srce mi prestane kucati. Jean-Baptiste pusti moju ruku i mirno uze
dokument.
– Kraljevsko Visočanstvo, kao komorik Njegovog Veličanstva, kralja
Karla XIII Švedskog, imam čast izvijestiti vas da je švedski Parlament
jednoglasno izabrao kneza od Ponte Corva za nasljednika prijestolja. Njegovo
Kraljevsko Veličanstvo kralj Karlo XIII želi posvojiti kneza od Ponte Corva i
primiti ga u Švedskoj kao svog ljubljenog sina.
Gustav Frederik Merner zatetura. – Oprostite mi, bio sam danima na
konju – promrmlja on. Jedan stariji čovjek, čije su grudi bile prepune
odlikovanja, skoči da ga pridrži. Ali se Merner pribra. – Smijem li predstaviti
gospodu knezu od Ponte Corva?
Jean-Baptiste neprimjetno klimne glavom.
– Naš izvanredni opunomoćeni ambasador u Parizu, maršal grof Hans
Henrik fon Esen. Stariji čovjek zvecne mamuzama nepomičnog lica. Jean-
Baptiste klimne glavom.
– Vi ste bili vrhovni zapovjednik u Pomeraniji. Odlično ste branili
Pomeraniju protiv moga napada, gospodine maršale.
– Pukovnik Vrede – nastavi Merner.
– Već se poznajemo.
– Grof Brahe, član švedske ambasade u Parizu. – mladić se pokloni.
– Barun Frizendorf, pobočnik maršala grofa fon Esena. Također jedan od
vaših zarobljenika iz Libeka, Visočanstvo – osmjehnu se Frizendorf.
Merner, Frizendorf i mladi Brahe gledali su sjajnim očima Jean Baptistea.
Vrede je čekao skupljenih obrva. Lice grofa fon Esena bilo je bezizražajno. Samo
su stisnute usnice otkrivale gorčinu. Bilo je tako tiho da smo mogli čuti kako
kaplje vosak sa svijeća.
Jean-Baptiste duboko uzdahne. – Prihvaćam odluku švedskog
Parlamenta.
Oči mu se zaustaviše na fon Esenu, pobijeđenom protivniku, ostarjelom
sluzi ostarjelog kralja bez djece. Duboko potresen, on nastavi usrdno:
– Zahvaljujem Njegovom Veličanstvu, kralju Karlu XIII i švedskom
narodu na njihovom povjerenju. Kunem se da ću učiniti sve što je u mojoj moći
da to povjerenje opravdam.
Grof Esen spusti glavu. Spusti je još niže i pokloni se. A s njim zajedno
pokloniše se i ostali Šveđani. U tom trenutku dogodilo se nešto čudno. Oskar,
koji se dotada nije pomaknuo, istupi i stade tik ispred Šveđana. Onda se okrene
i svojom malom rukom dohvati ruku mladog Braha, koji je jedva deset godina
stariji od njega. Okružen Šveđanima stajao je Oskar i spuštao glavu sa isto
onoliko poštovanja kao i oni, klanjajući se svom ocu i majci. Jean-Baptiste
dohvati moju ruku. Njegovi prsti zaštitnički se spustiše na moje.
– Princeza i ja vam zahvaljujemo što ste nam prvi donijeli tu vijest.
Onda se brzo dogodi mnogo stvari odjednom. Jean-Baptiste reče:
– Fernane, donesi one boce iz podruma koje sam ostavio kad se rodio
Oskar. Ja se okretoh i potražih Mariju. Članovi našeg domaćinstva stajali su na
vratima. Gospođa La Flote, u jednoj skupocjenoj večernjoj haljini (koju je
možda platio Fouchet), duboko se pokloni savijajući koljeno. Odmah kraj nje
učini to isto i moja čitateljica. Ivette je jecala. Samo se Marija nije micala. Imala
je na sebi vunenu kućnu haljinu preko staromodne platnene spavaćice. Ona je
obukla Oskara i nije imala vremena misliti na sebe, i tako je stajala u jednom
kutu i plaho pokušavala pritegnuti kućnu haljinu.
– Marija – prošaptah – jesi li čula? Švedski narod nam nudi krunu. To nije
kao kod Julie i Josepha. To je sasvim drukčije, Marija. Bojim se, Marija.
– Eugenie – reče Marija promuklo i prigušeno. A zatim zaboravi držati
kućnu haljinu. Suza joj se skotrlja niz obraze, dok mi se ona, Marija, moja draga
Marija, duboko klanjala. Jean-Baptiste je stajao naslonjen na kamin i proučavao
dokument koji mu je donio Merner. Ozbiljni maršal, grof fon Esen, priđe.
– To su uvjeti, Vaše kraljevsko Visočanstvo – reče on.
Jean-Baptiste podiže oči. – Pretpostavljam da ste i vi nešto prije jednog
sata čuli za izbor. Bili ste cijelo vrijeme u Parizu, gospodine maršale. Veoma
žalim...
Maršal fon Esen iznenađeno podiže obrve: – Što žalite, Vaše kraljevsko
Visočanstvo?
– Što niste imali vremena da se priviknete na tu misao. Iskreno žalim.
Branili ste svaku politiku kuće Vasa s velikom odanošću i odvažnoću. To nije
uvijek bilo lako, grofe fon Esene.
– Bilo je strašno teško. A bitku koju sam nekada vodio protiv vas, nažalost
sam izgubio, Vaše kraljevsko Visočanstvo.
– Zajedno ćemo ponovno izgraditi švedsku vojsku – odgovori Jean
Baptiste.
– Prije nego što pošaljem odgovor kneza od Ponte Corva sutra ujutro u
Stockholm, moram vam obratiti pozornost na jedan paragraf u ovom
dokumentu – reče maršal. Govorio je skoro prijeteći. – Tiče se narodnosti.
Usvajanje je uvjetovano time da knez od Ponte Corva bude švedski državljanin.
Jean Baptiste se osmjehnu. – Zar ste mislili da ću stupiti na švedsko
prijestolje kao francuski građanin?
Izraz nevjerice i iznenađenja ocrta se na licu grofa fon Esena. Ali ja
pomislih da nisam dobro čula Jean-Baptistea.
– Sutra ću uputiti molbu francuskom caru i zamolit ću Njegovo
Veličanstvo da mene i moju obitelj otpusti iz francuskog državljanstva... Oh,
vino! Fernane, otvori sve boce!
Fernan pobjedonosno stavi prašnjave boce na stolić. Te boce sam selila iz
Sceauxa u Ulicu di Rouget, a otuda u Ulicu d’Anjou.
– Kada sam kupio ovo vino, bio sam ministar rata – reče Jean Baptiste. –
tada se rodio Oskar, i ja sam rekao svojoj ženi: – Otvorit ćemo ove boce na dan
kad mali bude stupio u francusku vojsku. – Fernan otvori prvu bocu.
– Ja ću biti glazbenik, gospodine, – začu se Oskarov dječački glas. Još je
držao ruku mladog Braha. – Mada mama misli da ću biti trgovac svilom. Kao
djed Clary.
Čak se i Merner nasmije. Lice maršala fon Esena i dalje je bilo
bezizražajno. Fernan napuni čaše crnim vinom.
– Vaše kraljevsko Visočanstvo će sada naučiti prvu švedsku riječ. To je
skol a znači u zdravlje – reče mladi grof Brahe. – Želio bih nazdraviti Njegovom
kra...
Nije stigao izgovoriti do kraja. Jean-Baptiste mu zadrži ruku.
– Gospodo, molim vas, ispijte čaše u zdravlje Njegovog Veličanstva
švedskog kralja, mog ljubaznog poočima.
Pili su polako i ozbiljno. Sanjam, pomislih, pijući savršeno vino, ležim u
postelji i sanjam. Onda netko uzviknu: – U zdravlje Njegovog Kraljevskog
Visočanstva, prestolonasljednika Karla Johana.
– Han skall leve – odjeknu u sobi. Što li to znači? Je li to švedski? Sjedoh
na mali kauč pokraj kamina. Probudili su me usred noći da me obavijeste da
švedski kralj želi posiniti mog muža. To znači da je moj muž švedski
prestolonasljednik. Uvijek sam mislila da se samo mala djeca mogu usvojiti.
Švedska, blizu Sjevernog pola! Stockholm, grad iznad koga se prostire nebo kao
bijeli pokrivač. Sutra će Person o svemu čitati u novinama, i neće znati da je
kneginja od Ponte Corva, žena novog prestolonasljednika, mala Clary iz davnih
vremena.
– Mama, gospoda kažu da se ja sad zovem vojvoda od Sedermanlanda –
reče Oskar. Obrazi su mu bili rumeni od uzbuđenja.
– Marija, mali ne smije piti nerazblaženo vino – rekoh. – Dolij malo vode
u Oskarovu čašu. – Ali Marija je već nestala. Gospođa La Flote uzme Oskarovu
čašu savijajući koljeno.
– Zašto vojvoda od Sedermanlanda, dušo?
– U Švedskoj se obično tako zove prestolonasljednikov brat – objasni mi
živo barun Frizendorf. – Ali u ovom slučaju... – on zastade i pocrveni.
– Ali budući prestolonasljednik neće povesti svog brata u Švedsku, to će
njegov sin dobiti taj naslov – reče mirno Jean Baptiste. – Moj brat živi u Pou.
Ne želim ga micati iz njegovog mjesta.
– Mislio sam da vaše kraljevsko Visočanstvo nema braće – izjavi grof
Brahe.
– Moj brat je studirao pravo, da ne bi bio službenik kao naš pokojni otac.
Moj brat je odvjetnik, gospodo.
Tada Oskar upita: – Hoće li ti se sviđati Švedska, mama?
Oko mene odjednom zavlada tišina. Svi su htjeli čuti moj odgovor.
Pa zar očekuju da... ne, to ne mogu očekivati. Ovo je moj dom, ja sam još
Francuskinja, ja... Onda se sjetih! Jean-Baptiste želi da se odreknemo
francuskog državljanstva. Ja sam žena prestolonasljednika jedne zemlje o kojoj
ništa ne znam, i gdje postoje prastare grofovske obitelji i samo pravi baruni, a
ne skorojevići kao kod nas u Francuskoj. Vidjela sam dobro kako su se
osmjehnuli kad je Oskar rekao da je moj otac bio trgovac svilom. Samo se nije
nasmijao grof fon Esen, on se stidio. Stidio se zbog švedskog dvora...
– Pa kaži, mama, da se raduješ! – navaljivao je Oskar.
– Još ne poznajem Švedsku, Oskare – rekoh. – Ali ću se truditi da se
radujem.
– Šveđani više ne mogu tražiti, Vaše kraljevsko Visočanstvo – reče
ozbiljno grof fon Esen. Njegov tvrd izgovor podsjećao me je na Persona. Tako
sam željela kazati nešto ljubazno.
– Imam jednog poznanika iz mladosti u Stockholmu. Zove se Person i
trgovac je svilom. Poznajete li ga možda, maršale?
– Žalim, Vaše kraljevsko Visočanstvo. – Vrlo kratko.
– Možda ga vi poznajete, barune Frizendorfe?
– Žalim, Vaše kraljevsko Visočanstvo.
– Možda grof Brahe poznaje trgovca svilom, koji se zove Person u
Stockholmu...
Najzad se Brahe ljubazno osmjehnu. – Zaista ne poznajem, Vaše
kraljevsko Visočanstvo.
– A barun Merner? – Merner, prvi Jean-Baptisteov prijatelj u Švedskoj,
sigurno će mi pomoći.
– U Švedskoj ima mnogo Persona, Vaše kraljevsko Visočanstvo. To je
građansko ime koje se često sreće.
Netko ugasi svijeće i razmakne zavjese. Sunce je već odavno izišlo. Jean-
Baptisteova maršalska odora je blistala. – Ja i ne pomišljam da potpišem
manifest bilo koje stranke, pukovniče Vrede, čak ni Unionističke stranke,
govorio je on baš u ovom trenutku.
Do Vredea je stajao Merner, prljav i razbarušen. – Ali Vaše kraljevsko
Visočanstvo je reklo u Libeku...
– Da, da Norveška i Švedska čine jednu geografsku cjelinu. Mi ćemo se
truditi da postignemo ujedinjenje. To je stvar švedske vlade, a ne jedne stranke.
Uostalom, prestolonasljednik je iznad svih stranaka. Laku noć ili bolje, dobro
jutro, gospodo.
Ne sjećam se kako sam stigla do spavaće sobe. Možda me je Jean Baptiste
donio gore. Ili Marija uz pomoć Fernana. – Ne smiješ tako vikati na svoje nove
podanike, Jean-Baptiste. Oči su mi bile sklopljene, ali sam osjećala da je on tu,
pokraj moje postelje. Pokušaj izgovoriti Karl Johan – tjerao me je on.
– Zašto?
– Tako ću se ja zvati. Karl po mom poočimu, švedskom kralju, a Johan je
Jean na švedskom jeziku. Charles Jean na našem jeziku. – sretno je izgovarao te
riječi. – Karl Johan... Karl XIV Johan.
– Na kovanom novcu će stajati Carolus Johannes. I princeza Desideria.
Jednim skokom sjednem na krevet.
– Slušaj, to je previše! Ja se neću zvati Desiderija. Ni pod kojim uvjetom,
razumiješ li?
– To je želja švedske kraljice, tvoje pomajke. Désirée zvuči za nju previše
francuski. Osim toga, Desideria ostavlja jači dojam. To moraš priznati.
Padoh na jastuke. – Misliš li da čovjek tek tako može zaboraviti tko je i tko
je bio, i potpuno se odreći sebe samoga? Da ide u Švedsku i da izigrava
prestolonasljednicu? Jean-Baptiste, mislim da ću biti vrlo nesretna.
Ali on nije slušao već se samo igrao novim imenima.
– Prestolonasljednica Desideria, na latinskom, Desideria, znači ona koju
žele. Može li postojati ljepše ime za prestolonasljednicu koju je sam narod
izabrao?
– Ne, Jean-Baptiste, Šveđani nisu izabrali mene. Njima je potreban snažan
čovjek. Ali slaba žena, koja je uz to i kći trgovca svilom, koja poznaje samo
nekog gospodina Persona sigurno nije poželjna.
Jean-Baptiste ustade. – Sad ću se okupati hladnom vođom i izdiktirati
molbu caru.
Ležala sam nepomično. – Pogledaj me, Désirée, pogledaj me. Tražim da
se mojoj ženi i mom sinu i meni da otpust iz francuskog državljanstva, da bismo
mogli postati švedski podanici. Ti se slažeš s tim, zar ne?
 Još uvijek nisam odgovarala. Čak ga nisam ni pogledala.
– Désirée – ja to neću učiniti ako si ti protiv toga. Čuješ li me?
Još uvijek nisam odgovarala.
– Désirée, zar ne shvaćaš o čemu se radi?
Tad ga pogledah. Bilo mi je kao da ga prvi put vidim. Pametno čelo po
kome pada njegova tamna kovrčava kosa. Veliki nos, duboko usađene oči,
ispitivačke ali mirne. Mala, strasna usta. Pomislih na debele knjige u kožnom
uvezu iz kojih je bivši narednik učio pravo. Na carinske zakone u Hannoveru,
koji su značili uzdizanje zemlje...
– On je svoju krunu podigao iz slivnika. Tebi krunu nudi jedan narod sa
svojim kraljem na čelu – rekoh polako. – Da, Jean-Baptiste, znam o čemu se
radi.
– I ti ćeš poći sa mnom i s Oskarom u Švedsku?
– Ako me zaista žele. i... – Najzad sam našla njegovu ruku i prinesoh je
obrazu. Kako ga volim, kako ga jako volim!
– Ako mi se zakuneš da me nikad nećeš zvati Desideria.
– Kunem se, draga moja.
– Onda te molim da dopustiš kraljevskoj princezi Zemlje Ledenjaka, da
nastavi svoj prekinuti san, a ti se idi kupati u hladnoj vodi, Karle Johane.
– Pokušaj prvo sa Charles Jeane. Moram se polako navikavati na Karl
Johan.
– Koliko te poznajem, brzo ćeš se na to naviknuti. Poljubi me opet. Htjela
bih znati kako ljube prestolonasljednici.
– Pa, kako ljubi prestolonasljednik?
– Divno. Isto onako kao moj stari Jean-Baptiste Bernadotte.
Spavala sam dugo ali nemirno. Probudila sam se s osjećajem da se nešto
strašno dogodilo. Sat na noćnom stoliću pokazivao je dva. Dva sata. Dva sata
noću ili dva sata poslije podne? Čuh Oskarov glas u vrtu, a onda neki nepoznati
glas. Kroz zatvorene kapke probijala je dnevna svjetlost. Zašto sam toliko
spavala? Srce mi je teško udaralo. Nešto se dogodilo. Što?
 Zazvonih. Gospođa La Flote i moja čitačica istodobno dotrčaše. Pokloniše
se.
– Vaše kraljevsko Visočanstvo želi?
Sjetih se svega.
Nastavi spavati, pomislih u očajanju. Ništa ne znaš, ništa ne misli, spavaj.
– Španjolska i holandska kraljica pitaju kad će ih kraljevsko Visočanstvo
moći primiti – reče gospođa La Flote.
– Gdje je moj muž?
– Njegovo kraljevsko Visočanstvo se zatvorio u radnu sobu s gospodom
Šveđanima.
– S kim se Oskar igra u vrtu?
– Vojvoda se lopta s grofom Brahe.
– Grofom Brahe?
– Mladim švedskim grofom – reče gospođa La Flote živahno i osmjehne
se ushićeno.
– Oskar je razbio prozorsko staklo na blagovaonici – doda moja čitačica.
– Razbijeno staklo znači sreću – reče brzo gospođa La Flote.
– Strašno sam gladna – primijetih.
Moja čitačica se ponovno pokloni i izgubi se.
– Što da kažem španjolskoj i holandskoj kraljici? – ponovno upita
gospođa La Flote.
– Boli me glava i gladna sam, i neću nikoga vidjeti osim moje sestre. Zato
recite holandskoj kraljici... Izmislite nešto. A sad želim biti sama.
Gospođa La Flote se duboko pokloni.
To klanjanje me dovodi do ludila. Zabranit ću ga. Poslije ručka ili
doručka, ne znam kako nazvati obrok u ovo vrijeme, ustadoh. Ivette se pokloni,
a ja rekoh:
– Van! – Onda obukoh najjednostavniju haljinu koju sam imala i sjedoh
za toaletni stol. Desideria, prestolonasljednica Švedske. Porijeklom kći trgovca
svilom iz Marseillea, žena bivšeg francuskog generala. Sve što mi je bilo drago i
prisno kao da je odjednom pripalo prošlosti. Za dva mjeseca imat ću trideset
godina. Vidi li se ti na meni?
Lice mi je glatko i okruglo. Previše okruglo, možda. Neću više jesti vrhnje.
Oko očiju imam sitne borice. Nadam se da su to borice od smijeha. Razvukoh
usne i pokušah se nasmijati. Borice se produbiše. Smijala sam se. Desideria!
Užasno ime. Nisam upoznala svoju pravu svekrvu. Ali kažu da su svekrve jedan
nerješiv problem. Jesu li svekrve po usvojenju ugodnije? Čak ne znam ni kako
se zove moja svekrva po usvojenju? Ne znam točno ni zašto su Šveđani izabrali
baš Jean-Baptistea za svog prestolonasljednika... Otvorih kapke i pogledah u vrt.
– Vi ciljate pravo na mamine ruže, grofe – vikao je Oskar.
– E pa, Vaše kraljevsko Visočanstvo mora uhvatiti loptu. Pazite evo je! –
povika mladi Brahe i snažno baci loptu. Oskar se zatetura kad ju je uhvatio, ali
ju je uhvatio.
– Mislite li da ću ja ikada dobivati bitke kao tata? – vikao je Oskar preko
travnjaka.
– Bacite natrag loptu, ali snažno – zapovijedao je Brahe. – Oskar mu uputi
loptu u grudi. Brahe je uhvati. – Vaše Visočanstvo snažno baca, bravo – reče on
odobravajući i vrati loptu. Ona se zaustavi na mojim žutim ružama. Krupnim,
jesenjim, ružama malo uvelih latica. Poznajem svaku pojedinačno i volim ih.
– Mama će se jako ljutiti – izjavi Oskar i plašljivo pogleda na prozor.
Ugleda me. – Naspavala si se, mama? Mladi grof Brahe se pokloni.
– Željela bih s vama razgovarati, grofe Brahe. Imate li vremena?
– Razbili smo staklo na prozoru u blagovaonici, Visočanstvo, – prizna on.
– Nadam se da će švedska država jamčiti za troškove popravka – nasmijali
se.
Grof Brahe lupnu nogama. – Vaše Visočanstvo, Švedska je, takoreći,
bankrott.
– Vidite, tako sam nešto i mislila. – Ote mi se. – Čekajte, sići ću u vrt.
Sjela sam između mladog grofa i Oskara na malu bijelu klupu ispred reda
voćaka. Blago rujansko sunce gladilo me je po licu. Odmah sam se bolje
osjećala. Oskar upita:
 – Zar ne možeš kasnije razgovarati s grofom, mama? Tako smo se lijepo
igrali.
– Ne. Hoću da pažljivo slušaš.
Iz kuće su dopirali muški glasovi. Jean-Baptisteov glas bio je odlučan i vrlo
glasan.
– Maršal grof fon Esen i članovi ambasade vraćaju se danas u Švedsku da
odnesu odgovor Njegovom kraljevskom Veličanstvu – reče mi grof Brahe. –
Merner ostaje ovdje. Njegovo kraljevsko Visočanstvo ga je imenovao za svog
pobočnika. – Mi smo, naravno, već poslali jednog specijalnog glasnika u
Švedsku.
Ja klimnuh glavom razmišljajući očajnički kako da počnem. Pošto nisam
našla ništa zgodno tresnuh: – Molim vas, pošteno mi recite, dragi grofe, kako
to da su Šveđani ponudili krunu mom mužu?
– Njegovo Veličanstvo kralj Karlo XIII nema djece, a mi smo se godinama
divili genijalnoj upravi i velikim sposobnostima Njegovog kraljevskog
Visočanstva i...
Prekidoh ga. – Čula sam da ste jednog kralja zbacili zato što se vjeruje da
je on lud. Je li zaista lud?
Grof Brahe se zagleda u jedan uveli list na ruži i reče:
– Pretpostavljamo.
– Zašto?
– Njegov otac, kralj Gustav III bio je već... pa, već veoma čudan. Želio je
Švedsku opet učiniti velikom silom pa je napao Rusiju. Plemstvo i svi časnici su
bili protiv toga. Da bi dokazao plemstvu da kralj sam odlučuje o ratu ili miru,
on se obratio...hm, pa, dakle nižim staležima i...
– Kome?
– Trgovcima, zanatlijama, seljacima. Jednom riječju građanima.
– Okrenuo se građanima, a što se onda dogodilo?
– E pa, parlament, u kome su bili zastupljeni samo treći i četvrti stalež,
izglasao mu je široke ovlasti i kralj je opet krenuo na Rusiju. U isto vrijeme
Švedska je bila prezadužena i nije mogla izdržati to stalno naoružavanje. Zato
se plemstvo odlučilo umiješati i – grof Brahe nastavi živahno – onda se dogodilo
nešto jako zanimljivo. Na jednom balu pod maskama, kralja su odjednom
opkolile sve same crne maske i pucale na njega. On je klonuo, smrtno ranjen, a
maršal fon Esen – Brahe mahne rukom prema mrmljanju glasova koji su
dopirali iz kuće – da, odani fon Esen ga je dočekao na ruke. Poslije njegove
smrti, njegov brat, naš sadašnji kralj, postao je regent. Kad je mladi Gustav IV
postao punoljetan, naslijedio je njegovo prijestolje. Nažalost, uskoro je postalo
sasvim jasno da je Gustav umobolan...
– To je dakle taj kralj koji je smatrao da je poslan od Boga da uništi
francuskog cara? Grof Brahe klimne glavom i pognuvši se i dalje je gledao uveli
list.
– Zašto nije osvetio ubojstvo svog oca? – zapita Oskar.
– Čak i luđak shvaća da se ne može izvršiti osveta nad svojim vlastitim
plemstvom – promrmlja Brahe rastreseno.
– Pričajte dalje tu svoju jezivu priču, grofe Brahe – rekoh.
On me pogleda kao da sam napravila neku šalu. Jezivu priču? Ali ja se
nisam smijala. On je oklijevao.
– Molim vas, pričajte dalje!
– Gustav IV je vjerovao da je u nekim biblijskim izrekama otkrio poruku
da on treba uništiti Francusku – revolucionarnu Francusku, naravno. Zato se
udružio s neprijateljima Francuske. Kad je ruski car sklopio mir s Napoleonom,
onda je napao Rusiju. Mi smo ratovali protiv najjačih sila na kontinentu i bili
smo skoro potpuno uništeni. Vaš muž, oprostite, Njegovo kraljevsko
Visočanstvo prestolonasljednik Karl Johan je oteo fon Esenu Pomeraniju. A
Rusi su nam uzeli Finsku. Našu Finsku...
On zastane. A onda, odjednom reče: – I da je knez od Ponte Corva, onda
kad je sa svojim snagama bio u Danskoj, prešao zamrznuti Ersund, danas
Švedska više ne bi postojala. Gospođo... Vaše kraljevsko Visočanstvo, mi smo
prastara država, i istina umorni smo i izmučeni tolikim ratovima, ali mi želimo
preživjeti.
 On se ugrize za usnu. Lijep, mlad čovjek pravilnih crta, taj grof Brahe, iz
stare švedske plemićke obitelji.
– Onda su naši časnici odlučili učiniti kraj toj luđačkoj politici. Prošle
godine, trinaestog ožujka, Gustava IV su zatvorili u kraljevskom dvorcu u
Stockholmu. Parlament se sastao i zbacio ga. Krunili su njegovog strica, koji je
ranije bio regent. Poočima Vašeg kraljevskog Visočanstva.
– A gdje je sada taj umobolni Gustav?
– U Švicarskoj, mislim.
– On ima sina, zar ne?
– Da, još jednog Gustava. Ali i njega je Parlament lišio svih prava na
švedsku krunu.
– Koliko je on star?
– Kao Oskar... kao princ nasljednik. – Grof Brahe ustane, otkine sa ruže
uveli list i smrvi ga među prstima.
– Odite opet ovamo i pričajte mi Što tko ima protiv tog mladog Gustava.
Grof Brahe slegne ramenima. – Ništa. – Ali ništa ni za njega. Ljudi se boje
loših nasljednih osobina u porodici Vasa. To je veoma stari kneževski rod,
Visočanstvo, u njemu je dolazilo često do srodničkih brakova. Kuća Vasa je
previše stara za njih. Ona je željela da Švedska ponovno postane velika sila, i
pritom je upropastila narod. Najzad se obratila čak i nižim staležima
takozvanim građanima, za podršku, na što su članovi plemstva stavili crne
maske i došli na bal.
– Je li sadašnji kralj ikada imao djece?
Brahe živnu. – Karlo XIII i kraljica Hedviga Elizabeta Sharlota su imali
jednog sina, ali je on umro prije mnogo godina. Kad je odlučio posvojiti
nasljednika izabrao je princa od Augustenburga, zeta danskog kralja. Taj princ
je istodobno bio i guverner Norveške. Norvežani su ga jako voljeli. Svi su se
nadali da će doći do ujedinjenja Švedske i Norveške kad on stupi na prijestolje.
Kad je princ od Augustenburga poginuo nesretnim slučajem prošle godine u
svibnju, ponovno su sazvali parlament. Vaše kraljevsko Visočanstvo zna za
rezultat tog izbora.
 – Rezultat, da – rekoh tiho – ali ne i kako je postignut. Molim vas, recite
mi, kako je tekao izbor.
– Vaše kraljevsko Visočanstvo zna da je knez, hoću reći
prestolonasljednik, u svoje vrijeme zarobio u Libeku nekoliko švedskih časnika.
– Naravno. Dvojica od njih baš sad sjede sa Jean-Baptisteom. Onaj
prašnjavi gospodin Merner, uzgred, je li se okupao u međuvremenu? I barun
Fri...
– Da, Merner i barun Frezendorf – potvrdi Brahe. – Tada u Libeku je knez
od Ponte Corva pozvao te mlade časnike na večeru i oprezno im rekao kako on
zamišlja budućnost sjevera, kao strateg, s mapom u rukama. Naši su se časnici
vratili u Švedsku, i otada se u vojsci sve više govorilo o tom da nam je potreban
čovjek kao što je knez, da spasi Švedsku. To je sve što se ima ispričati, Vaše
Visočanstvo.
– Vi kažete da je parlament bio sazvan poslije smrti Augustenburga. Kako
se pritom držalo plemstvo? Staro švedsko plemstvo koje nikad nije dopuštalo
da građani steknu naročito velika prava?
Grof Brahe me pogleda pravo u oči. – Skoro svi mladi plemići su časnici.
Uzalud smo pokušali braniti Finsku i zadržati Pomeraniju Oduševljavaju nas
ideje kneza od Ponte Corva. Pokušali smo pridobiti svoje roditelje za naš plan.
Poslije ubojstva, bilo je svakome jasno da smo izgubljeni ako ne izaberemo
jakog čovjeka za prestolonasljednika.
– Poslije ubojstva? Pobogu, opet netko ubojstvo?
– Vaše Visočanstvo vjerojatno još nije čulo da je za vrijeme pogreba
princa od Augustenburga ubijen maršal grof Axel fon Ferzen. Nasred ulice, u
blizini kraljevskog dvora.
– Ferzen? Tko je grof fon Ferzen?
Brahe se osmjehnu. – Ljubavnik pokojne kraljice Marije Antoanete.
Čovjek koji je pokušao prebaciti jadnu kraljicu i Louisa XVI iz Francuske. Cijelo
to društvo je bilo uhvaćeno u Varenu. Grof fon Ferzen do svoje smrti nosio je
kraljičin prsten. Veoma žalosna priča...
– Vi mi pričate sve same žalosne priče, grofe Brahe – promrmljah.
 – Što mi više pričate o Stockholmu, sve mi izgleda žalosnije.
– Čudnovato da je Marija Antoaneta imala Šveđanina za ljubavnika,
pomislih. Kako je svijet mali... – Ali zašto je ubijen taj grof fon Ferzen?
– Jer je bio fanatičan neprijatelj nove Francuske. A kako je Augustenburg
po svaku cijenu želio sklopiti mir s Francuskom prije nego što Švedska potpuno
propadne, počelo se pričati da je taj grof fon Ferzen otrovao
prestolonasljednika. Glupost, naravno, princ od Augustenburga je pao s konja
prilikom jedne parade. Ali, svjetina, koja je smatrala Ferzena protivnikom
mirovnih pregovora, napala ga je nasred ulice i kamenovala ga za vrijeme
pogrebne povorke nesretnog Augustenburga.
– Pa zar nije bilo u blizini nikakvih stražara?
– Vojska je pravila špalir s obje strane ulice. Nijedan vojnik se nije ni
pomaknuo – reče Brahe bez nekog naročitog osjećaja.
– Kažu da je kralj znao za napad i nije učinio ništa da ga spriječi. Ferzen
je bio neprijatelj naše nove politike neutralnosti. Poslije Ferzenovog ubojstva,
guverner Stockholma je izjavio da više ne može jamčiti za red i mir u glavnom
gradu. Zato se parlament sastao u Erebru umjesto u Stockholmu.
Oskar je čeprkao po pijesku vrhom cipele. Razgovor mu je bio dosadan i
on ga nije slušao. Hvala Bogu, nije čuo priču o tome kako je jedan čovjek bio
ubijen dok su cijele pukovnije to ravnodušno promatrale.
– Od Ferzenovog ubojstva plemstvo je shvatilo da mladi časnici, koji su
željeli pozvati kneza od Ponte Corva, imaju pravo. Staroga kralja smatraju...
Ubojicom, htio je reći, ali nije to izgovorio.
– A treći i četvrti stalež? – upitah.
– Naši neuspješni ratovi ispraznili su državnu blagajnu. Naš spas leži u
trgovini s Engleskom. Ali samo čovjek koji je u dobrim odnosima s
Napoleonom može učiniti da Švedska ne bude silom natjerana u Kontinentalnu
blokadu. To uviđaju i treći i četvrti stalež. Osim toga, jedan osiromašeni dvor
nikad nije omiljen među zanatlijama. Kuća Vasa će uskoro biti tako siromašna
da neće moći plaćati ni dvorske vrtlare. Kada je građanima rečeno da je knez od
Ponte Corva veoma bogat, glasali su za njega.
 – Mama, je li tata zaista tako bogat da može platiti sve vrtlare u Švedskoj?
– upita Oskar.
– Ljudi obično pretpostavljaju da su skorojevići bogati – rekoh.
Švedski narod i njegovo plemstvo prihvatili su to mišljenje. Godinama
sam štedio dio moje plaće. Mogu kupiti kuću za vas i za dijete, rekao mi je Jean-
Baptiste one prve kišne noći kad smo se vozili po ulicama Pariza. Malu kućicu
za mene i za dijete, Jean-Baptiste, ali ne kraljevski dvor u Švedskoj, gdje plemići
nose crne maske i ubijaju kraljeve. Ne taj dvor, ispred koga svijet kamenuje
jednog kraljevskog maršala, dok kraljevi vojnici to gledaju... Ne taj dvor, Jean-
Baptiste... Zarih nokte u dlanove i zaplakah.
– Mama, draga mama! – Oskar me čvrsto zagrli oko vrata. Obrisah suze i
ugledah ozbiljno lice grofa Braha. Je li taj mladi čovjek imao pojma zašto
plačem?
– Možda vam nisam trebao sve to ispričati, Vaše kraljevsko Visočanstvo
– reče on. – Ali, mislim da je bolje da znate.
– Plemstvo, časnici, treći i četvrti stalež, izabrali su moga muža. A Njegovo
Veličanstvo kralj?
– Kralj je jedan Vasa, Vaše Visočanstvo. Čovjek koji je jedva prešao
šezdesetu, a već je pretrpio nekoliko moždanih udara. Čovjek čije je noge
obogaljila reuma i čije su misli nejasne. Do kraja se protivio, i predlagao sve
svoje njemačke rođake redom i razne prinčeve. Najzad je morao pristati...
– Najzad je morao pristati da usvoji Jean-Baptistea za svog dragog sina.
– Kraljica je mlađa od Njegovog Veličanstva, zar ne?
– Njeno Veličanstvo ima nešto preko pedeset godina, i veoma je energična
i pametna žena.
– Kako će me ona mrziti – prošaptah.
– Njeno Veličanstvo se veoma raduje malom vojvodi od Sedermanlanda
– reče mirno grof Brahe.
U tom trenutku izađe Merner iz kuće. Bio je svjež i čist, a njegovo okruglo
dječačko lice je sjalo. Bio je u svečanoj odori. Oskar mu pritrča. – Želio bih
vidjeti grb na vašim dugmetima. – On dohvati dugme na Mernerovoj odori. –
Gledaj, mama, tri male krune i jedan mali lav koji nosi krunu! Baš je to lijep
grb!
Merner je međutim zamišljeno gledao čas Braha čas mene. Ja sam bila
uplakana, a mladi grof zbunjen.
– Njeno kraljevsko Visočanstvo željela je čuti nedavnu povijest naše
kraljevske kuće – reče Brahe neodlučno. Merner začuđeno podiže obrve.
– Jesmo li i mi sad članovi obitelji Vasa? – upita Oskar uzbuđeno. – Ako
stari kralj usvoji tatu, onda ćemo svi biti Vase, zar ne?
– Gluposti, Oskare, ti ćeš ostati ono što jesi, Bernadotte – rekoh oštro i
ustadoh. – Jeste li mi htjeli nešto reći, barune Mernere?
– Njegovo kraljevsko Visočanstvo želi da Njeno kraljevsko Visočanstvo
dođe u njegovu radnu sobu!
Radna soba Jean-Baptistea je čudno izgledala. Pokraj pisaćeg stola, na
kome su kao i uvijek bili naslagani svi mogući dokumenti, stajalo je veliko
zrcalo iz moje garderobe. Jean-Baptiste je probao novu odoru, pokraj njega su
klečala tri krojača s ustima punim pribadača. Šveđani su pobožno promatrali
probu. Gledala sam nov zagasito-plavi mundir. Visoki ovratnik bio je optočen
zlatom. Nije bilo onog bogatog zlatnog veza kao na maršalskoj odori. Jean-
Baptiste se ozbiljno promatrao u ogledalu.
– Zateže me, – reče on krajnje ozbiljno, – Zateže pod lijevom rukom. –
Tri krojača skoče istodobno, otparaše šav pod rukavom i sastave ga
pribadačama. – Vidite li još kakvu grešku na odori, grofe fon Esene? – upita
Jean-Baptiste, na što se svi Šveđani hitro okupiše oko njega. Esen odmahne
glavom ali Frizendorf prijeđe rukom preko ramena i reče:
– Oprostite Visočanstvo, – zatim pogladi leđa i reče: – Ispod ovratnika se
radi nabor. Zatim sva tri krojača opipaše Jean-Baptisteova leđa, ali nisu mogli
naći nikakvu grešku. Fernan je, naravno, imao posljednju riječ.
– Gospodine maršale, odora stoji savršeno.
– Vašu lentu, dragi grofe fon Esene – Jean-Baptiste svojeručno skine
plavo-žutu lentu sa struka namrgođenog grofa i opasa je. Morat ćete se vratiti
u Švedsku bez svoje lente, bit će mi potrebna sutra za audijenciju. Ne bih mogao
drugu pribaviti u Parizu. Pošaljite mi tri Švedske lente čim stignete u
Stockholm! – Tek me onda primijeti. – Ovo je švedska odora. Stoji li mi dobro?
Sutra u jedanaest zakazano nam je kod cara. Zamolio sam za audijenciju i želio
bih da me pratiš – reče on. – Esene, nosi li se lenta preko pojasa ili ispod?
– Preko pojasa. Vaše kraljevsko Visočanstvo.
– Odlično. Onda ne moram posuditi još i vaš pojas. Stavit ću pojas sa
maršalske odore, mislim: francuske maršalske odore, nitko to neće ni
primijetiti. Désirée, misliš li zaista da mi odora dobro stoji?
U istom trenutku gospođa La Flote prijavi Julie. – Trebat će mi također i
švedska paradna sablja – čuh još Jean-Baptistea i pređoh u salon. Julie je
izgledala mala i izgubljena u teškim naborima svog baršunastog tamnocrvenog
ogrtača. Stajala je kraj prozora i gledala u vrt.
– Julie, oprosti što si me čekala.
Kad me čula da ulazim, Julie se trže. Zatim malo ispruži vrat i razrogači
oči kao da me nikad ranije nije vidjela i duboko mi se pokloni.
– Slušaj, ne zbijaj šale, imam već dovoljno briga – uzviknuh bijesno.
Julie ozbiljno odgovori. – Vaše kraljevsko Visočanstvo, ja se ne šalim.
– Ustani. Smjesta ustani i ne ljuti me. Otkad se kraljica klanja
prestolonasljednici?
Julie se uspravi. – Ako je u pitanju kraljica bez zemlje čiji se podanici
protive i njoj i kralju od prvog dana, i prestolonasljednica čijeg je muža
parlament jednoglasno izabrao za nasljednika prijestolja, onda je to na svome
mjestu. Čestitam ti, draga. Čestitam ti od sveg srca.
– Otkud zapravo znaš sve to? I mi sami smo to saznali tek prošle noći –
rekoh sjedajući pokraj nje na mali divan.
– Pa, cijeli Pariz ni o čemu drugom ne razgovara. Nas ostale je car
jednostavno postavio na prijestolje u onim zemljama koje je pobijedio, kao
svoje namjesnike, ali u Švedskoj je parlament odlučio po slobodnoj volji –
Désirée, mozak mi jednostavno staje! – Ona se nasmije. – Usput govoreći,
danas sam ručala u Tuileriesu. Car je dugo o tome razgovarao i strašno me
zadirkivao.
 – Zadirkivao te?
– Da, pokušao je od mene napraviti potpunu budalu. Zamisli, pokušao me
je uvjeriti da će Jean-Baptiste sada tražiti otpust iz francuske vojske i postati
Šveđanin. Strašno smo se smijali...
Pogledah je iznenađeno. – Smijali? Što tu ima smiješno? Srce me boli kad
na to pomislim.
– Désirée! Pa to ne može biti istina? Šutjela sam.
– Ali nitko od nas tako nešto nije nikada ni pomislio – promuca ona. –
Joseph je španjolski kralj, ali ipak Francuz. A Louis je holandski kralj, ali
nikome ne bi rekao hvala kad bi ga nazvao Holanđaninom. A Jerom i Elise i...
– To je drugo – rekoh. – Sama si rekla da postoji velika razlika između nas
i vas ostalih.
– Kaži mi, misliš li se zaista preseliti u Švedsku?
– Jean-Baptiste sigurno. Što se mene tiče, to ovisi.
– Od čega ovisi?
– Naravno, otići ću u Švedsku. – Spustih glavu. – Zamisli, oni zahtijevaju
da se zovem Desideria. Na latinskom to znači ona koju žele. Samo ako me u
Stockholmu zaista žele, onda ću ostati.
– Kakve to gluposti govoriš. Naravno da te žele – uvjeravala me je Julie.
– Nisam baš tako sigurna – rekoh. – Staro plemstvo u Švedskoj i moja
nova svekrva...
– Glupost, svekrve samo onda mrze snahe kad im ove odvedu sina –
usprotivi se Julie, misleći na gospođu Letiziju. – A Jean-Baptiste nije sin švedske
kraljice. U Stockholmu imaš i Persona. On će se sigurno sjećati kako su tata i
Etienne bili ljubazni prema njemu. Samo mu trebaš dodijeliti plemićku titulu, i
imat ćeš na dvoru prijatelja – reče Julie da bi me utješila.
– Ti sve pogrešno zamišljaš – uzdahnuh, shvaćajući da Julie doista uopće
ne shvaća što se zbilo.
Njene misli uskoro se vratiše Tuileriesu. – Slušaj, dogodilo se nešto
nevjerojatno. Kraljica je trudna. Što kažeš na to? Car je lud od sreće. Sin će se
zvati kralj od Rima. Car je uvjeren da će biti sin.
– Otkada je kraljica trudna? Opet od jučer?
– Ne, već od prije tri mjeseca, i...
Netko zakuca na vrata. Gospođa La Flote prijavi: – Gospoda Šveđani koji
se večeras vraćaju u Švedsku pitaju mogu li se oprostiti od Njenog kraljevskog
Visočanstva?
– Neka gospoda uđu.
Ne vjerujem da je itko od njih pročitao na mom licu koliko se bojim
budućnosti. Maršalu grofu fon Esenu, najvjernijem pristalici kuće Vasa, pružih
ruku: – Doviđenja u Stockholmu, Visočanstvo – bile su njegove oproštajne
riječi.
Kad sam ispraćala Julie do ulaza, sretoh, na moje zaprepaštenje mladog
Braha. – Zar vi ne odlazite u Stockholm s maršalom grofom fon Esenom da
izvršite pripreme za dolazak moga muža?
– Zamolio sam da me zasad imenuju za osobnog pobočnika Vašeg
kraljevskog Visočanstva. Moja molba je uslišena. Ja sam u vašoj službi, Vaše
Visočanstvo.
Veoma visok i dječački mršav, devetnaest godina star, tamnih očiju koje
blistaju od oduševljenja, kovrčave kose kao u moga Oskara: Grof Magnus
Brahe, potomak jedne od najotmjenijih i najponositijih obitelj u Švedskoj.
Osobni pobočnik bivše gospođice Clary, kćeri trgovca svilom iz Marseillea.
– Smijem li zamoliti za čast da pratim Vaše kraljevsko Visočanstvo u
Stockholm – doda on tiho. Neka se usude objesiti nosove na novu
prestolonasljednicu ako grof Brahe stoji pokraj nje, pomislio je očito. Neka se
samo usude. Osmjehne se.
– Hvala vam, grofe Brahe. Ali, vidite, ja još nikad nisam imala pobočnika,
i nemam pojma čime treba uposliti jednog mladog i otmjenog časnika.
– Vaše kraljevsko Visočanstvo će uskoro već nešto smisliti – uvjeri me on.
– Dotle se mogu loptati s Oskarom... oprostite, s vojvodom od Sedermanlanda.
– Pod uvjetom da više ne razbijate prozorska stakla – nasmijah se. Prvi
put je moj strah malo popustio. Možda sve to ipak nije tako strašno.
 Zakazano nam je da budemo kod cara u jedanaest sati prije podne.
Pet minuta do jedanaest sati stupismo u predsoblje, u kojem diplomati,
generali, strani prinčevi i domaći ministri satima čekaju Napoleona. Kad smo
ušli, odjednom zavlada tišina. Svi se zagledaše u švedsku odoru Jean-Baptistea
i povukoše se pred nama dok je Jean-Baptiste tražio od jednog pobočnika da
prijavi kneza od Ponte Corva, maršala Francuske, sa ženom i sinom.
Poslije toga smo se osjećali kao da smo na nekom otoku. Svi su se pravili
da nas ne poznaju. Nitko nam nije čestitao. Oskar se pripio uz mene, a njegovi
mali dječji prsti grčevito me uhvatiše za suknju. Svi nazočni su znali što se
dogodilo. Jedan tuđi narod, po svojoj slobodnoj volji, ponudio je krunu Jean-
Baptisteu. A unutra, na carevu pisaćem stolu, leži njegova molba za otpust iz
francuskog državljanstva i za otpust iz vojske. Jean-Baptiste Bernadotte više ne
želi biti francuski građanin. Gledali su nas plašljivo, mi smo im bili neugodni.
Na dvoru su svi znali da nas u radnoj sobi cara čeka strašna scena. Jedan od
onih carevih bijesnih napada od kojih se tresu zidovi i otpada žbuka sa stupova.
Hvala neka je Gospodu što on uvijek pušta ljude da satima čekaju na njega,
pomislih i pogledah iskosa na Jean-Baptistea. On je promatrao jednog od
dvojice stražara ispred carevih vrata. Promatrao je njegovu šubaru od medvjeđe
kože kao da je vidi prvi put. Ili posljednji. U tom trenutku odbi jedanaest sati.
Meneval, carev osobni tajnik pojavi se na vratima.
– Car moli kneza od Ponte Corva i njegovu obitelj da uđe.
Careva velika radna soba je prava dvorana. Na kraju te dvorane nalazi se
ogroman pisaći stol. Od vrata do tog pisaćeg stola kao da vodi beskrajno dug
put. Zbog toga car obično dočekuje svoje prijatelje na pola puta, u sredini sobe.
No mi smo morali prijeći kroz cijelu dvoranu. Nepomičan kao kip stajao je
Napoleon iza pisaćeg stola, samo nagnut naprijed kao da vreba...
Jean-Baptisteove mamuze zveckale su tik iza mene dok sam se s Oskarom
približavala pisaćem stolu. Sad sam mu mogla raspoznati lice. Bila je to cezarska
maska, i samo su oči sijale na njoj. Iza njega je stajao grof Talleyrand, vojvoda
od Beneventa, i sadašnji ministar vanjskih poslova, vojvoda od Cadore.
Iza nas oprezno na prstima uđe Meneval.
Nas troje stadosmo ispred ogromnog pisaćeg stola. Oskar između nas. Ja
se duboko poklonih svijajući koljeno i ponovno se uspravih. Car je stajao
nepomično i gledao Jean-Baptistea. U blistavim očima mu je poigravala opaka
iskra. On odjednom skoči, odgurne stolicu, obiđe pisaći stol i povika:
– U kakvoj se to odjeći usuđujete pojaviti pred svojim carem i Vrhovnim
zapovjednikom, maršale?
– Odora je kopija odore švedskog maršala, Veličanstvo – odgovori Jean-
Baptiste. Govorio je veoma tiho, ali odlučno.
– I vi se usuđujete doći u švedskoj odori? – Vi, maršal Francuske? –
Komadić gipsa otpadne s jednog ukrasa na zidu. Vikao je kao lud.
– Mislio sam da Vašem Veličanstvu nije stalo koju odoru nose maršali –
reče Jean-Baptiste mirno. – Često sam, naime, viđao na dvoru maršala Murata,
napuljskog kralja u veoma čudnovatim odorama.
To je pogodilo gdje treba. Djetinjasti maršal Murat nosi nojevo perje na
trouglastom šeširu, mundir mu je prekriven biserima, a jahaće hlače su mu
zlatom izvezene. Taj Napoleonov zet ima strast prema takvom odijevanju. A
car se na njega dobrodušno osmjehuje.
– Njegovo Veličanstvo, moj kraljevski zet izmislio je neke odore, ali koliko
ja znam, to su sve njegovi izumi. – Sjenka osmijeha zaigra mu na usnama, a
zatim iščeze. – Ali vi se usuđujete doći ovamo u švedskoj odori. Pred svog cara.
Napoleon je lupao nogom od bijesa i jedva je disao. Oskar se pokuša
sakriti iza moje suknje.
– Odgovorite mi, maršale!
– Smatrao sam da je ispravno da se na ovoj audijenciji pojavim u švedskoj
odori. Nije mi bila namjera, Veličanstvo, uvrijediti vas. Ovo je na neki način
moj izum. Ako Vaše Veličanstvo želi vidjeti – Jean-Baptiste podiže lentu i
pokaza pojas. – Nosim pojas stare maršalske odore, Veličanstvo.
– Prestanite s tim prizorima svlačenja, kneže. Na stvar.
Carev glas je bio napet. Govorio je veoma brzo. Uvertira pripremljena da
nas zaplaši, bila je završena. Kakav glumac, pomislih, i osjetih se vrlo umornom.
Zar nas neće zamoliti da sjednemo?
Nije imao namjere to učiniti. Samo je stajao iza pisaćeg stola i gledao u
dokument – Jean-Baptisteovu molbu.
– Predali ste veoma čudnu molbu, kneže. Spominjete namjeru da
pristanete na usvojenje od strane švedskog kralja, i molite za dopuštenje da
ostavite francusko državljanstvo. Čudan dokument. Skoro neshvatljiv, ako
čovjek pomisli unazad. Ali vi možda ne mislite unazad, gospodine maršale
Francuske?
Jean-Baptiste stisnu usne.
– Zar se zaista ne sjećate? Na primjer, vremena kad je jedan mladi novak
pomogao obraniti granice nove Francuske? Ili bojnih polja na kojima se taj
novak borio kao narednik, poručnik, pukovnik i na kraju kao general Francuske
vojske? Ili dana kad vas je car Francuske naimenovao za maršala Francuske?
Jean-Baptiste je šutio.
– Nije tako davno kako ste bez moga znanja branili granice svoje
domovine. – On se iznenada osmjehnu onim svojim nekadašnjim osvajajućim
osmijehom. – Možda ste čak bez moga znanja spasili Francusku. Jednom sam
vam rekao, bilo je to davno, i vi ste to možda zaboravili, pošto ste zaboravili
prošlost uopće, da, rekao sam vam da se ne mogu odreći usluga čovjeka kao što
ste vi. To je bilo u danima brumairea. Možda se još sjećate? Da je vlada
zapovjedila, vi i Moreau biste me streljali. Vlada nije izdala takvu zapovijed.
Bernadotte, ponavljam, ne mogu vas pustiti... On sjedne i odgurne molbu.
Onda pogleda gore i reče kao usput: –...ali pošto vas je švedski narod izabrao...
– on slegne ramenima i nasmije se podrugljivo –...za nasljednika prijestolja, kao
car i vrhovni zapovjednik ovim vam dajem odobrenje da to prihvatite. Ali kao
Francuz i francuski maršal. Time je stvar riješena.
– U tom slučaju ja ću obavijestiti Njegovo Veličanstvo švedskog kralja da
ne mogu prihvatiti ponudu. Švedski narod želi švedskog prestolonasljednika,
Veličanstvo – reče Jean-Baptiste.
Napoleon skoči. – Gluposti, Bernadotte! Pogledajte moju braću; Josepha,
Louisa, Jeroma. Je li se koji od njih odrekao francuskog državljanstva? Ili moj
posinak Eugen u Italiji?
Jean-Baptiste nije odgovarao. Napoleon ponovno obiđe pisaći stol i počne
koračati gore-dolje po sobi. Moj pogled se sretne s Talleyrandovim. Bivši biskup
se bijaše oslonio na štap, umoran od tako dugog stajanja. On mi neprimjetno
namignu. Što li misli? Hoće li Jean-Baptiste pobijediti? To stvarno nije tako
izgledalo.
Odjednom car stane preda mnom. – Kneginjo, – reče on blago, – ja
vjerujem da vi ne shvaćate da je švedska kraljevska kuća luda. Sadašnji kralj nije
u stanju izgovoriti jednu jedinu razumljivu rečenicu, a njegovog nećaka su
morali zbaciti jer je lud! Potpuno ćaknut.
– On se kucnu po čelu. – Kneginjo, recite mi, je li i vaš muž lud? Mislim
dovoljno lud da se odrekne francuskog državljanstva radi švedskog nasljedstva?
– Moram vas zamoliti da ne vrijeđate Njegovo Kraljevsko Veličanstvo
Karla XIII u mojoj nazočnosti – reče oštro Jean-Baptiste.
– Talleyrande, jesu li Vase ćaknuti ili ne? upita Napoleon.
– To je veoma stara obitelj, Veličanstvo. Stare kraljevske obitelji nikada
nisu naročito zdrave – izjavi Talleyrand.
– A vi, kneginjo što vi kažete na to? Bernadotte je molio da i vi i vaš sin
budete otpušteni iz francuskog državljanstva.
– To je stvar formalnosti, Veličanstvo. Bez toga ne možemo primiti
švedsko naslijeđe – čuh svoj glas. Jesam li ispravno odgovorila? Pogledah na
Jean-Baptistea. Ali Jean-Baptiste je gledao pokraj mene. Okrenuh se
Talleyrandu. Veliki dostojanstvenik mi neprimjetno klimnu glavom.
– Točka dva: Vaše otpuštanje iz vojske. To ne može biti, Bernadotte, zaista
ne može.
Car je ponovno stajao iza pisaćeg stola i čitao molbu, koju je sigurno već
proučio.
– Ne pada mi na pamet da se odreknem jednog od svojih maršala. Kad
opet dođe do ratova... – On zastane, pa brzo nastavi: – Ako Engleska ne popusti,
neizostavno će opet doći do ratova, i onda ćete mi biti potrebni. Vi ćete kao i
uvijek, zapovijedati jednom od mojih vojski. Svejedno mi je da li ćete biti
prestolonasljednik Švedske ili ne. Vaše švedske pukovnije postat će dio naše
velike vojske. Ili vi mislite... On se odjednom nasmije i izgledao je deset godina
mlađi. – Ili vi mislite da bih mogao nekome drugome dati da zapovijeda
Saksoncima?
– Imajući u vidu dnevnu zapovijed Vašeg Veličanstva poslije bitke kod
Wagrama, koja tvrdi da Saksonci nisu ispalili niti jednog metka, izgledalo bi
nevažno tko će njima zapovijedati. Dajte zapovjedništvo Neyu, gospodine. Ney
je veoma ambiciozan i služio je pod mojim zapovjedništvom.
– Saksonci su na juriš osvojili Wagram. Ni pod kojim uvjetima ne bih dao
zapovjedništvo Neyu. Dopustit ću vam da postanete Šveđanin ako ostanete
francuski maršal. Ja potpuno razumijem težnje svojih maršala. Osim toga, vi ste
izvanredno pogodni za samostalno upravljanje jednom zemljom. Mislim na
Hannover i Hanzeatske gradove. Vi ste jedan izvanredan upravitelj, Bernadotte.
– Ja molim da me otpustite iz francuske vojske.
Na to Napoleon udari šakom po stolu. To je odjeknulo kao udarac groma.
– Bole me noge, Veličanstvo, smijem li sjesti? – rekoh. Car me pogleda.
Sjaj u njegovim očima potamni, a oči mu postadoše sive. Izgledalo je kao da
pred očima obrnuto drži dalekozor. Slika je postajala sve manja i manja. Najzad
u daljini on ugleda jedan mali prizor: djevojku u vrtu, u šumarku, mladu
djevojku kako juri do živice, i da bi je obradovao, on je pušta da pobijedi...
– Morat ćete mnogo i mnogo sati stajati na nogama kad budete primali
svoje podanike, ako ikad postanete prestolonasljednica Švedske, Eugenie – reče
on mirno. – Molim, sjedite. Gospodo, sjednimo svi.
Tako svi udobno posjedasmo oko pisaćeg stola. – Gdje smo ono stali?...
Vi želite napustiti vojsku, kneže od Ponte Corva? Da bi se, ne kao maršal
Francuske, već kao jedan od naših saveznika pridružili našoj vojsci? Razumijem
li vas dobro?
Tek sada se na licu ministra vanjskih poslova pokaza pravi interes. Dakle,
to je htio Napoleon, za tim je išao sve vrijeme. Savez sa Švedskom. – Ako
ispunim vaše želje koje ste iznijeli iz formalnih razloga, to je zbog toga što ja,
naravno, ne želim ništa stavljati na put svojim maršalima koje želi usvojiti neka
stara i ne naročito zdrava kraljevska kuća. Čak je izvrsna ideja što Šveđani
pokazuju svoje prijateljstvo prema Francuskoj na taj način što biraju jednog od
njenih maršala. Da su mene pitali prije izbora, ja bih čak predložio nekog od
moje braće, da bih jasno pokazao koliko mi je stalo do tog saveza i koliko
cijenim kuću Vasa. Ali pošto nisam bio pitan već samo suočen s tim za mene
iznenađujućim rezultatima izbora, ja vam čestitam, dragi kneže.
– Mama, pa to zaista nije strašno.
Talleyrand se ugrize za usnu da bi prikrio osmijeh, a isto to učini i vojvoda
od Cadore. Napoleon je pažljivo promatrao Oskara. – Baš za ovo kumče sam
odabrao nordijsko ime, i to dok sam bio na vrelom egipatskom pijesku. – On
se poče tresti od smijeha i lupi Jean-Baptistea po butini. – Zar život nije lud,
Bernadotte? – Meni reče – Vjerojatno ste čuli, kneginjo, da Njeno Veličanstvo
očekuje sina?
Klimnuh glavom. – Radujem se s vama, Veličanstvo.
Napoleon ponovno pogleda Oskara. – Razumijem da morate postati
Šveđanin, Bernadotte. Da sve bude što zakonitije. Već zbog ovog djeteta. Čuo
sam da zbačeni ludi kralj također ima sina. Tog prognanog sina nikad ne
smijete izgubiti iz vida, Bernadotte, razumijete li me? Sad se već plete u naše
planove o budućnosti, pomislih, sad će se sve dobro završiti. Snašao se.
– Menevale – mapu sjevernih zemalja!
Veliki globus pokraj pisaćeg stola je, naravno, samo igračka. Kad treba
donijeti odluku Meneval donosi velike mape. – Priđite bliže, Bernadotte.
Jean-Baptiste sjedne na naslon za ruku Napoleonovog naslonjača. Car
razvije mapu i prostre je na koljena. Kako su često njih dvojica tako sjedili
zajedno na poljima, prođe mi kroz glavu.
– Švedska, Bernadotte! Švedska ne priznaje Kontinentalnu blokadu.
Ovdje je Göteborg. Tu se iskrcava engleska roba i nosi se do Stralsunda u
Švedskoj Pomeraniji. Odatle kradom stiže u Njemačku.
– I u Rusiju – primijeti Talleyrand kao uzgred.
– Moj saveznik, car svih Rusa, nažalost ne poklanja dovoljno pozornosti
tom problemu. Engleska roba nalazi se i u Rusiji, savezničkoj zemlji. No u
svakom slučaju, Švedska je uzrok svog zla. To ćete vi raščistiti u Švedskoj, i ako
bude potrebno, objaviti rat Engleskoj. Meneval poče praviti zabilješke o tom
razgovoru. Talleyrand je sa zanimanjem promatrao Jean-Baptistea.
– Švedska će prići Kontinentalnoj blokadi. Mislim da se možemo osloniti
na kneza od Ponte Corva – reče vojvoda od Cadore i zadovoljno klimnu
glavom.
Jean-Baptiste je šutio.
– Imate li nešto dodati, kneže? – upita oštro car.
Jean-Baptiste tek sad podiže oči s mape. – Ja ću, naravno, služiti
interesima Švedske svim sredstvima koja mi budu stajala na raspolaganju – reče
on.
– I interesima Francuske? – doda car naglašavajući svaku riječ.
Jean-Baptiste ustane, pomno zamota mapu sjevernih zemalja i pruži je
Menevalu.
– Koliko znam, vlada Vašeg Veličanstva pregovara o jednom paktu o
nenapadanju sa švedskom vladom. To se može pretvoriti u ugovor o
prijateljstvu. Zato vjerujem da ću moći služiti ne samo Švedskoj, već isto tako i
svojoj bivšoj domovini.
Bivša domovina – kako su boljele te riječi. Jean-Baptiste je izgledao
umoran. Duboke bore spuštale su mu se od nosa do uglova usana.
– Vi ste knez jednog malog teritorija pod francuskom upravom – reče car.
– Prisiljen sam vas osloboditi kneževine Ponte Corva i njenih pozamašnih
prihoda.
Jean-Baptiste potvrdno klimnu glavom. – U mojoj molbi naročito sam
molio da to učinite, veličanstvo.
– Imate li namjeru u Švedsku stići jednostavno kao gospodin Jean-
Baptiste Bernadotte, maršal Francuske u ostavci? Ako želite, s obzirom na vaše
bivše zasluge, možete zadržati naslov kneza.
Jean-Baptiste odmahnu glavom. – Više volim da se odreknem naslova u
isto vrijeme kad i kneževine. Ali ako Vaše Veličanstvo želi nagraditi moje bivše
zasluge za Republiku, molio bih da mom bratu u Pauu dodijeli barunski naslov.
Napoleon je bio iznenađen. – Zar ne vodite sa sobom brata u Švedsku?
Tako biste ga mogli uzdići do grofa ili čak vojvode.
 – Nemam namjeru voditi brata niti bilo kojeg drugog člana svoje obitelji
u Švedsku. Švedski kralj želi usvojiti samo mene, a ne sve moje rođake. Vjerujte
mi, Veličanstvo, znam što radim.
I nehotice svi pogledasmo cara, koji svoju nesposobnu braću zasipa
krunama, naslovima, častima.
– Mislim da imate pravo, Bernadotte – reče polako Napoleon i ustane. I
mi svi ustadosmo. Car ode za pisaći stol i posljednji put pročita molbu. – A vaša
imanja u Francuskoj? U Litvi? U Vestfaliji? – upita on odsutno.
– Prodajem ih, veličanstvo.
– Da platite dugove dinastije Vasa?
– Da, i da uspostavim dinastiju Bernadotte u Švedskoj.
Napoleon dohvati pero. Još jednom pogleda Jean-Baptistea i mene. – Kad
potpišem ovaj dokument, vi, Bernadotte, vaša žena i vaš sin prestat ćete biti
francuski građani. Da li da potpišem?
Jean-Baptiste potvrdno klimnu glavom. Oči su mu bile skoro zatvorene, a
usne čvrsto stisnute.
– Ovaj potpis također znači da sam usvojio vašu ostavku na položaj u
vojsci. Da li da potpišem, Bernadotte?
Jean-Baptiste ponovno potvrdno klimnu glavom. Ja ga zgrabih za ruku.
Sat otkuca dvanaest. Zvuk roga, znak straže, začuje se u dvorištu. Zvuk roga se
izgubi u škripanju pera.
Ovog puta nismo sami otišli od carevog pisaćeg stola do izlaza. Napoleon
nas je ispratio držeći ruku na Oskarevom ramenu. Meneval otvori vrata
predsoblja. Diplomati, generali, strani kneževi i domaći ministri duboko se
pokloniše.
– Želio bih da zajedno sa mnom čestitate Njegovom kraljevskom
Visočanstvu prestolonasljedniku i prestolonasljednici Švedske – reče car. – I
mom kumčetu...
– Ja sam vojvoda od Sedermanlanda – izusti Oskar.
– I mom kumčetu, vojvodi od Sedermanlanda – dodade Napoleon.
 Dok smo se vraćali kući, Jean-Baptiste je sjedio zgrčen u jednom kutu
kola. Nismo razgovarali, ali smo savršeno razumjeli jedno drugo. U Ulici
d’Anjou skupila se gomila radoznalog naroda. Netko poviče:
– Živio Bernadotte, živio Bernadotte... – Isto kao one noći za vrijeme
Napoleonovog puča kad su se mnogi ljudi nadali da će Bernadotte moći spasiti
Republiku od njega.
Ispred kuće očekivali su nas grof Brahe i barun Gustav Merner i nekoliko
drugih Šveđana, koji su stigli iz Švedske s važnim vijestima.
– Ispričajte me, gospodo. Njeno kraljevsko Visočanstvo i ja bismo željeli
biti sami – mahnu im Jean-Baptiste kratko i mi prođosmo pokraj njih u mali
salon. Ali nismo bili sami. Iz jedne fotelje pomoli se jedna mršava prilika:
Fouchet, vojvoda od Otranta. Ministar policije je nedavno pao u nemilost zato
što je tajno pregovarao s Engleskom, i što je to Napoleon doznao. Sad stoji pred
nama i pruža mi buket tamno crvenih, skoro crnih ruža. – Smijem li vam
čestitati – procijedi on. – Francuska se ponosi svojim velikim sinom i...
– Manite se toga. Fouchet. Ja sam se odrekao francuskog državljanstva –
reče tužno Jean-Baptiste.
– Znam, Visočanstvo, znam.
– Onda, molim vas da nas ispričate. Sada ne možemo nikog primiti –
rekoh uzimajući od njega ruže. Kad smo najzad ostali sami, sjedosmo jedno
pokraj drugoga na divan, tako umorni kao da smo prešli dugi, dugi put. Poslije
kratkog vremena, Jean-Baptiste ustane, priđe klaviru, i odsutno poče udarati
tipke jednim prstom. Marseljeza. On zna svirati samo jednim prstom, i to samo
Marseljezu. – Danas sam posljednji put u životu vidio Napoleona – reče on
iznenada i nastavi udarati istu melodiju, stalno istu...

PARIZ, 30. RUJNA, 1810. GODINE

Danas u podne Jean-Baptiste je otputovao u Švedsku.

Posljednjih dana je bio toliko zauzet da se zapravo nismo ni pozdravili.
Francusko ministarstvo vanjskih poslova sastavilo je popis Šveđana koje ovdje
smatraju za veoma važne osobe. Merner i grof Brahe su mu rekli za svakog
posebno tko je to. Jedno poslije podne bio je prijavljen barun Alkije. Nosio je
zlatom izvezenu odoru i osmjehivao se osmijehom s dvorskih balova.
– Njegovo Veličanstvo me je naimenovao za francuskog ambasadora u
Stockholmu pa sam želio prije odlaska izraziti svoje poštovanje kraljevskom
Visočanstvu.
– Nije potrebno da se predstavljate, mi se godinama poznajemo – reče
Jean-Baptiste mirno, ali mu se oči skupiše. – Vi ste bili ambasador Njegovog
Veličanstva u Napulju kad je zbačena napuljska vlada i kad je sastavljen kabinet
po željama Njegovog Veličanstva. Osmjehujući se Alkije potvrdno klimnu
glavom. – Divni su pejzaži oko Napulja... Jean-Baptiste nastavi. – A bili ste i
ambasador Njegovog Veličanstva u Madridu, kad je španjolska vlada bila
prisiljena povući se i kada je sastavljena nova vlada – u skladu s željama
Njegovog Veličanstva.
– Divan grad, Madrid, ali je pretopio u njemu – primijeti Alkije.
– A sada, dakle, dolazite u Stockholm – završi Jean-Baptiste.
– Divan grad, ali prehladan, kako čujem – reče Alkije.
Jean-Baptiste slegnu ramenima. – Možda to zavisi od toga kako je tko
primljen. Ima toplih prijema, a ima i hladnih.
Alkije se i dalje osmjehivao. – Njegovo Veličanstvo car uvjerio me je da će
me Vaše kraljevsko Visočanstvo toplo primiti. Kao bivšeg, da tako kažemo,
zemljaka.
– Kad odlazi Vaša Ekselencija?
– Trinaestog rujna, Vaše Visočanstvo.
– Stići ćemo u Stockholm u isto vrijeme.
– Kakva sretna slučajnost, Vaše Visočanstvo.
– Generali rijetko kada ostavljaju nešto sretnom slučaju, Ekselencijo. A
car je na prvom mjestu general.
Jean-Baptiste ustade. Alkije je morao pozdraviti.
Glasnici iz Stockholma neprestano su donosili izvještaje o sjajnim
pripremama za doček Jean-Baptiste a. Pojavili su se i danski diplomati i
priopćili nam da se i Kopenhagen sprema svečano pozdraviti švedskog
prestolonasljednika. Svako jutro je dolazio Jean-Baptisteu svećenik
evangelističke zajednice u Parizu da mu daje pouke o vjeri. Jean-Baptiste naime
još prije svog dolaska u Švedsku, i to u danskoj luci Hölsingeru, treba prijeći iz
rimokatoličke na protestantsku vjeru. U nazočnosti švedskog nadbiskupa Jean-
Baptiste će potpisati Augsburšku konfesiju. U Švedskoj je protestanska vjera
državna vjera.
– Jesi li već koji put bio u nekoj protestantskoj crkvi, Jean-Baptiste? –
upitah.
– Da, dvaput. U Njemačkoj. Isto je kao u katoličkoj crkvi, samo što nema
ikona i kipova.
– Moram li i ja postati protestantkinja, Jean-Baptiste?
On se zamisli. – Mislim da to nije potrebno. Možeš postupiti po svojoj
volji. Ali sad nemam vremena za tog mladog pastora i njegove svakodnevne
satove. Bolje bi bilo da umjesto toga daje poduke Oskaru. Oskar mora naučiti
Augsburšku ispovijest vjere napamet i, ako je moguće, na švedskom. Grof
Brahe može mu pomoći.
Oskar uči Augsburšku ispovijest vjere na švedskom i na francuskom. Na
Jean-Baptisteovom noćnom stoliću nalazi se popis uglednih Šveđana. Ime
dvorskog kancelara je Veterstat. Gustav, naravno. Skoro svi Šveđani su Gustavi.
Ima također i mnogo Lövenhjälmova. Ime jednog od njih, Karla Axela
Lövenhjälma, podvučeno je na popisu. On će dočekati Jean-Baptistea u
Hölsingeru, a odatle će ga pratiti kao komornik do Stockholma. Jean-Baptiste
je iza njegovog imena napisao Pitanja etikete. Onda je tu jedan grof Tol,
zapovjednik Sonena, ministar vanjskih poslova zove se fon Engström, a
nadbiskup Jakob Axel Lindholm.
– Ostaviti ću ti popis; molim te da pomoću Braha naučiš imena napamet
– reče Jean-Baptiste.
– Ali ja ih ne mogu izgovoriti – požalih se. – Kako, na primjer, kažeš
Lövenhjälm? – Ni Jean-Baptiste to nije mogao izgovoriti.
 – Ali ja ću naučiti. Čovjek sve može naučiti ako hoće – reče on i doda: –
Moraš požuriti sa svojim pripremama za put. Neću da ostaneš ovdje s Oskarom
duže nego što je to neophodno potrebno. Čim pripremim vaše odaje u
kraljevskom dvoru u Stockholmu, morate poći. Obećaj mi to? – govorio je
veoma odlučno. Ja klimnuh glavom.
– Razmišljao sam uostalom o tome da prodam ovu kuću – reče on
zamišljeno.
– Ne, ne! Jean-Baptiste, to mi ne smiješ učiniti.
On me iznenađeno pogleda. – Kad budeš kasnije željela posjetiti Pariz,
uvijek možeš stanovati kod Julie. To je nepotrebna raskoš, izdržavati ovdje
veliku kuću.
– To je moj dom. Ne možeš mi tek tako oduzeti moj dom. Da još imamo
tatinu vilu u Marseilleu... ali je nemamo. Dopusti mi da zadržim ovu kuću, Jean-
Baptiste, molim te dopusti mi – preklinjala sam ga. – Sigurno ćeš biti sretan što
imaš svoju kuću. Ili bi više volio odsjesti u švedskoj ambasadi?
Noć je bila već poodmakla a mi smo sjedili na Jean-Baptisteovoj postelji,
usred njegovih putnih kovčega.
– Ako se ikad vratim u Pariz, to će mi teško pasti i zadat će mi bol –
promuca on i zagleda se u svijeću. – Imaš pravo, onda će bolje biti da ovdje
odsjednemo. Zadržat ćemo ovu kuću, djevojčice.
Ujutro se pred kućom zaustaviše velika putnička kola. Fernan utovari
prtljagu i naposljetku i sam zauzme mjesto na papuči. Kao i obično, imao je na
sebi tamnocrvenu odoru, ali je na nju prišio dugmad sa švedskim grbom.
Gustav Merner je na trijemu čekao Jean-Baptistea.
Oskar i ja siđosmo s njim. Oproštaj se nije razlikovao od svih ranijih
oproštaja kad je odlazio na frontu ili kao guverner.
Ispred poprsja generala Moreaua, on odjednom zastade i zagleda se u
mramorno lice. Kako su njih dvojica voljeli Republiku, pomislih. Jedan od njih
živi u progonstvu u Americi, a drugi je postao prestolonasljednik... – Pošalji
poprsje s ostalim stvarima u Stockholm – reče Jean-Baptiste. Zagrli Oskara i
mene.
 – Vi mi odgovarate za to da će moja žena i sin uskoro stići za mnom, grofe
Brahe – reče promuklo. – Moglo bi biti čak veoma važno da moja obitelj što
prije napusti Francusku. Znate li što mislim?
Grof Brahe pogleda Jean-Baptistea pravo u oči. – Mislim da znam, Vaše
Visočanstvo. Nato Jean-Baptiste skoči u kola, a Merner sjedne pokraj njega.
Fernan zatvori vrata i skoči na gornje sjedište pokraj kočijaša. Nekoliko
prolaznika je zastalo da promatra. Jedan ratni invalid s medaljama iz svih borbi
na grudima povika: – Živio Bernadotte!
Jean-Baptiste brzo navuče zavjese.

HÖLSINGER U DANSKOJ, U NOĆI IZMEĐU 21. I 22. PROSINCA 1810.

GODINE

Nisam znala da noći mogu biti tako duge i toliko hladne. Sutra ćemo se
Oskar i ja ukrcati na ratni brod okićen mnogobrojnim zastavicama, koji će nas
prevesti preko Sunda u Švedsku. Iskrcat ćemo se u Helsingborgu, gdje će
Šveđani pozdraviti prestolonasljednicu Desideriu i njenog sina, nasljednog
princa. Mog dobrog, malog sina...
Marija mi je stavila u postelju četiri boce s vrelom vodom. Možda će noć
brže proći ako budem pisala. Imam mnogo bilježiti. Ali, drhtim usprkos
bocama.
Željela bih ustati, da ogrnem Napoleonov ogrtač od samurovine, da na
prstima odem u Oskarovu sobu i sjednem na kraj njegove postelje. Voljela bih
ga držati za ruku i osjetiti njegovu toplinu. Moj sine, ti koji si dio mene! Kako
sam često sjedila kraj tvoje postelje kad sam se osjećala usamljenom. Onih
mnogih noći kad se tvoj otac borio na frontama. Žena generala, žena maršala...
nikad nisam to tražila, Oskare. I nikad nisam ni pomišljala da će doći vrijeme
kad neću moći slobodno prići tvojoj postelji. Ali, ti više ne spavaš sam u sobi.
Prati nas pukovnik Vilate, vjerni pobočnik tvog oca otprije mnogo godina. Tvoj
otac je zahtijevao da pukovnik Vilate spava u tvojoj sobi dok ne stignemo u
kraljevski dvor u Stockholm. Da te štiti, dušo. Od koga? Od ubojica, dijete moje,
od atentatora koji se stide što je ponosna Švedska, materijalno propala i sita
izgubljenih ratova i ludih kraljeva, izabrala jednog običnog gospodina
Bernadottea i unuka jednog marseilleskog trgovca svilom za nasljednog princa.
Zato tvoj otac zahtijeva da Vilate spava u tvojoj sobi, a grof Brahe u susjednoj.
Dušo, plašimo se ubojica.
Marija spava u mom predsoblju. Bože, što hrče. Marija i ja smo zajedno
prevalile dug put. Previše dug, možda. Već dva dana magla zadržava moj
prelazak preko Sunda. Neprozirno siva leži budućnost preda mnom. Nikad
nisam mislila da negdje može biti tako hladno kao ovdje u Danskoj. Ali ljudi
govore: – Čekajte dok stignete u Švedsku, Vaše Visočanstvo!
Napustili smo našu kuću u Ulici d’Anjou krajem listopada. Preko stolaca
sam stavila platnene navlake i prekrila sam ogledala. Onda smo Oskar i ja otišli
kod Julie u Mortfonten da s njom provedemo nekoliko dana. Ali mladi Brahe i
ostala gospoda iz Švedske ambasade jedva su čekali da krenemo iz Francuske.
Tek jučer sam doznala za razlog njihovog nestrpljenja. Ipak nisam mogla poći
dok mi Le Roy nije isporučio moje nove dvorske haljine.
Sjedila sam sa Julie u vrtu u kojem se osjećala jesen puna mirisa na vlažnu,
toplu zemlju. Njene kćerkice su se igrale s Oskarom. One su mršave i blijede
kao i Julie, i nimalo ne liče na Bonaparte.
– Moraš me što prije doći posjetiti u Stockholmu, Julie – rekoh.
Ona slegnu svojim uskim ramenima. – Čim budu Englezi istjerani iz
Madrida, moram otići u Madrid. Još uvijek sam, nažalost, kraljica.
Julie je išla sa mnom na probe kod Le Roya. Najzad sam mogla naručiti
bijele haljine. U Parizu to nikad nisam činila jer je Josephina uvijek nosila bijelo.
Ali u Stockholmu malo znaju o bivšoj carici i o njenim haljinama. Netko mi je
pričao da kraljica Hedviga i njene dvorske dame još pudraju kosu. To ne mogu
zamisliti. Ali kao što rekoh, Brahe je navaljivao da napustimo Pariz. Haljine su
mi bile poslane prvog studenog, a trećeg su se pojavila naša putnička kola.
Ja sam bila u prvim kolima s pukovnikom Vilateom i liječnikom, (Jean-
Baptiste je uzeo osobnog liječnika da nas prati na putu), i gospođom La Flote.
U sljedećim kolima su bili Oskar, grof Brahe i Marija. U trećima su se nalazili
naši kovčezi. U početku sam htjela povesti i čitačicu, ali ona je tako gorko
zaplakala samo na pomisao da napusti Pariz da sam je umjesto toga preporučila
Julie. Trebam li zaposliti novu čitačicu? Grof Brahe kaže da je švedska kraljica
već sastavila moj dvor: dvorske dame, čitačice, sobarice. La Flote je, naprotiv,
oduševljeno pošla jer se zaljubila u grofa Braha.
– Da znate pisati u to sam uvjerena. Jer ste za svoje izvještaje koje ste pisali
policiji o prestolonasljedniku i meni, bili dobro plaćeni – rekoh joj. – Ali znate
li i čitati? – Ona pocrveni kao rak. – Ako znate i čitati, neće mi biti potrebno
uzimati novu čitačicu.
La Flote pognu glavu. – Radujem se Stockholmu, Sjevernoj Veneciji. –
prošapta ona.
– Ja bih više voljela južnu Veneciju – uzdahnuli. – Ja sam s juga.
Sve mi se to čini kao da je bilo davno iako otada nije prošlo ni šest tjedana.
Ali tih šest tjedana smo sjedili od jutra do mraka u kolima, a svake večeri su
priređivani banketi u našu čast.
U Amsterdamu, u Hamburgu. Noćivali smo u mjestima koja nose tako
čudna imena kao što su Itzohoe i Apenrade. Prvi put smo se duže zadržali u
Nyborgu u Danskoj. Odatle je trebalo prijeći brodom od otoka Finena do otoka
Sälanda, na kojem leži Kopenhagen. Tu nas je stigao jedan Napoleonov glasnik.
Bio je to mladi konjički časnik, koji je nosio jedan veliki paket, i baš kad
smo se trebali ukrcati, on nas je stigao. Zavezao je svog konja za jedan stup na
obali i zadihano potrčao za mnom s velikim zavežljajem.
– Vaše kraljevsko Visočanstvo, Njegovo Veličanstvo Vam šalje
najsrdačnije pozdrave. Grof Brahe uze nezgrapni paket, a Vilate upita: – Zar
nemate pismo za Njeno Visočanstvo? Mladi časnik odmahnu glavom. – Ne,
samo usmeni pozdrav. Kad je Njegovo Veličanstvo čulo da je Njeno
Visočanstvo krenulo iz Pariza, promrmljao je: Strašno doba godine za putovanje
u Švedsku i ogledao se oko sebe. Njegov se pogled zaustavio na meni. Tako sam
dobio zapovijed da krenem za Vašim Visočanstvom i da vam predam ovaj dar.
Car je rekao: Požurite, Njenom Visočanstvu će ovaj dar biti veoma potreban. I
tako, Vaše Visočanstvo, evo ga. – Časnik zvecnu petama.
Hladan vjetar natjera mi suze u oči. Pružih mu ruku. – Hvala Njegovom
Veličanstvu, i pozdravite mi Pariz.
A onda sam se morala ukrcati. U kabini smo razmotali carev dar. Srce mi
stane u grudima. Ogrtač od samurovine. Najljepši ogrtač od samurovine koji
sam u životu vidjela.
– Jedan od tri ogrtača koje mu je poklonio ruski car – prošapta La Flote
dirnuto. Svi smo znali za tri ogrtača koje je ruski car poklonio našem vladaru.
Jedan je dobila Josephina, drugi Paulette, njegova najmilija sestra, a treći... da,
treći se sad nalazi preko mojih koljena. Jer mi je tako potreban... Ali ja ipak
drhtim. U svoje vrijeme me je bolje ugrijao jedan generalski kaput. Napoleonov
kaput one olujne noći u Marseilleu. Jean-Baptisteov kaput, jedne kišne noći u
Parizu. Oni nisu bili izvezeni zlatom kao današnji generalski kaputi, već su bili
grubi i otrcani i loše skrojeni. Ali to su bile odore hrabrih mladih republikanaca.
Tri sata smo se ljuljali od Nyborga do Korsera. Gospođa La Flote je dobila
morsku bolest i nije htjela da joj grof Brahe drži glavu. Siguran znak koliko je
zaljubljena u njega. Vilate je vjerno stajao kraj nje mada je to dužnost mog
liječnika. Ali doktor je nestao. Najzad ga je otkrio Oskar. – Otišao je na palubu
i bljuje – reče on.
– Povraća, Vaše Visočanstvo, povraća – popravi ga brzo Brahe.
– Kako se to kaže na švedskom – zanimao se Oskar.
Marija mi je držala pod nosom bočicu s mirišljavom solju. U Korseru smo
ostali jedva jedan dan jer smo 17. prosinca morali biti u Kopenhagenu.
– Danski kralj je sve pripremio za doček. U čast vašeg Visočanstva bit će
svečana večera i poslije nje koncert – objasni nam grof Brahe.
U ovo doba godine se u Danskoj smrkava već u šest popodne. Svi smo se
strpali u jedna kola da bismo se zagrijali.
– Pričajte nam o danskom kralju, grofe Brahe – predložila sam ja.
– Zove se Frederik, zar ne?
– Svi danski kraljevi se zovu Frederik ili Kristijan – izjavi pukovnik Vilate.
– Danski kralj je Frederik, Frederik VI – reče grof Brahe živo. On se
kandidirao za švedskog prestolonasljednika, pade mi na pamet.
– Koliko ima godina taj Frederik?
 – Oko četrdeset i veoma je omiljen među Dancima. On je, znate, ukinuo
kmetstvo – obavijesti nas grof Brahe.
– Da nije bilo francuske revolucije, kod svih naroda u Europi bi još uvijek
postajalo ropstvo – reče Vilate. – Je li njegova mati bila ona kraljica što je vodila
ljubav sa svojim ministrom? – umiješa se gospođa La Flote u razgovor. – Kako
se ono zvao taj ministar?
– Struense. A kraljica se zvala Karolina Matilda i bila je engleska princeza
– dopuni je Brahe.
– A kad je sve izišlo na vidjelo, onda su tom jadnom Struenseu ili kako se
već zove, odrubili glavu, a jadnu kraljicu protjerali. Užasno! – reče gospođa La
Flote uzbuđeno.
Vilate promrmlja: – Kod nas je bilo obrnuto, bar što se tiče Fersena i
Marije Antoanete.
– Pst, Vilate – opomenuh ga brzo. Fersen je, na kraju krajeve bio
Šveđanin, i ovaj mladi Brahe je možda i u nekom srodstvu s njim.
– Kako se zvao otac sadašnjeg kralja? – upitah.
– Budući se sadašnji kralj zove Frederik, otac mu se morao zvati Kristijan
– izjavi Vilate.
– Nije morao, ali se zvao – reče grof Brahe. – Nesretni Kristijan VII.
– Zašto nesretni? Zato što ga je žena varala? – upita gospođa La Flote.
– Ne zbog toga. Već zato što duševno nije bio sasvim... hoću reći,
pretpostavlja se da je bio umno poremećen ili...
– Znači, ćaknut, rekao bi Napoleon – zaključi Vilate.
– Ne samo kuća Vasa, već i u Danskoj... – počne gospođa La Flote.
– Gospođo, vi se zaboravljate – brzo je opomenuh i prigrnuh još čvršće
ogrtač od samurovine. Hoće li se Oskar morati oženiti princezom iz stare
kraljevske loze? – proletje mi kroz glavu. Drhtala sam.
– Trebali bi stati i napuniti grijalice Vašeg Visočanstva toplom vodom –
reče gospođa La Flote.
Odmahnuh glavom. Nisam drhtala samo zato što je bilo hladno. Drhtala
sam i od straha. Toliko sablasti, pomislih, koje mi treba rastjerati.
Večer u Kopenhagenu protekla je kao u nekom zbrkanom snu. Kraljevska
obitelj tek od prije šesnaest godina stanuje u malom dvorcu. U svjetlosti
buktinja ugledah ljupku građevinu u rokoko stilu koja je izgledala ugodna i
gostoljubiva. Bila sam sva ukočena od umora i hladnoće. Marija mi je masirala
noge dok me je Ivette češljala. Obukoh jednu od svojih bijelih haljina i upitah
gdje je Oskar. Marija mi odgovori da se malom oči sklapaju od umora.
– Onda nek’ legne – zapovjedih. Marija se izgubi da to izvrši. Ali odmah
na to prijavi se grof Brahe.
– Princ nasljednik mora neizostavno prisustvovati svečanoj večeri – izjavi
on mirno.
– Na vašim prastarim dvorovima nemaju pojma kako se odgajaju djeca,
zato i jest većina kraljeva ćaknuta – odgovorih bijesno. Grof Brahe ne reče ništa
već me samo prijekorno pogleda.
– Recite nek’ obuku Oskara – uzdahnuh. – Švedsku kadetsku odoru koju
mu je poklonio moj muž!
Kad sam bila gotova, Marija mi pruži čašu šampanjca. Ispih je naiskap, ali
sam i dalje bila užasno žalosna. Danski kraljevski par je bio jako ljubazan prema
meni. Oba Veličanstva govorila su odlično francuski i stalno su naglašavali
koliko se dive francuskom caru. Kralj me neprestano molio da pogledam
Kopenhagen koji je bombardirala engleska mornarica. Obećah svečano. Za
vrijeme večere kralj je ponavljao kako potpuno razumije Napoleona. Engleska
je zajednički smrtni neprijatelj.
– A vaša mati je, međutim, bila engleska princeza – ote mi se. Zaista nisam
htjela biti netaktična, ali sam bila tako umorna da sam govorila sve što bi mi
palo na pamet. Pri spomenu njegove majke kralju bi užasno neugodno. Moj
pogled padne na Oskara, koji je već skoro spavajući jeo sladoled, i ja rekoh: –
Nikad se ne treba odricati svoje majke, Veličanstvo!
Na to Njegovo Veličanstvo brzo ustade od stola i mi pređosmo u balsku
dvoranu.
A sad smo već skoro tri dana u ovom gradiću Hölsingeru. Odavde se vidi
Švedska kad nema magle. Ali, sad ima magle. More je tako nemirno da grof
Brahe stalno odlaže plovidbu.
– Vaše Visočanstvo ne može stići u Švedsku bolesno, jer na drugoj obali
Sunda čeka ogromna masa svijeta da vidi prestolonasljednicu. – I sad čekamo...
Švedski trgovački agent Glerfelt koji živi u Hölsingeru molio me je da
držim njegovo dijete na krštenju i da mu dam jedno lijepo ime. Dala sam mu
ime Jule Désirée Oskar, zato što sam se užasno zaželjela svoje sestre. Onda sam
s Oskarom posjetila tvrđavu Kronburg, i dok smo išli kroz park, odjednom
zagrmješe topovi u našu čast. Gospođa La Flote, koja se uvijek razmeće svojim
obrazovanjem, ispriča mi da je tu nekada živio jedan danski princ koji se zvao
Hamlet i koji je ubio svog strica, zato što je taj stric prije toga ne samo ubio
Hamletovog oca da bi se dočepao krune, već se i oženio lijepom kraljicom,
Hamletovom majkom. A duh ubijenog kralja se pojavljivao u zamku...
– Je li to bilo davno? – upitah. To pak gospođa La Flote nije znala. Znala
je samo toliko da je jedan engleski pjesnik napisao o tome jednu tragediju.
Zahvalih sudbini što ne moram živjeti u tom zamku s duhovima i pozvah
Oskara, koji je pun oduševljenja razgledavao topove u tvrđavi, da se odmah
vrati.
– Pa, ostavite ga – reče Vilate.
– Ne, ovdje ima duhova – odgovorih.
Sutra prelazimo u Švedsku. Još je maglovito, ali je more mirnije. Posljednji
put proučih popis gospođa i gospode koji će me dočekati u Helsingborgu. Moja
nova dvorska dama je grofica Karolina Lovenhaupt. Druga je gospođica
Marijana fon Koskul. Dvorski konjušar barun Rajnhold Adelsverd; komornici
grof Erik Piper i Siksten Spare, i na kraju novi liječnik, koji se zove Pontin.
Svijeće mi dogorijevaju, već je četiri sata ujutro. Moram pokušati spavati.
Jean-Baptiste mi nije došao u susret. Tek ovdje sam saznala da je Napoleon 12.
studenog predao švedskoj vladi ultimatum: ili će Švedska objaviti rat Engleskoj
u roku od pet dana, ili će sama biti u ratu s Francuskom, Danskom i Rusijom.
U Stockholmu se sastao Državni savjet. Sve oči su bile uperene u novog
prestolonasljednika.
 – Gospodo – rekao je Jean-Baptiste – Molim vas zaboravite da sam ja
rođen u Francuskoj i da car još drži u svojoj vlasti ono što mi je najdraže na
svijetu. Gospodo, ja ne želim prisustvovati ovoj sjednici Državnog savjeta da ne
bih utjecao na vašu odluku.
Sada razumijem zašto su gospoda iz švedske ambasade u Parizu željela da
Oskar i ja što prije krenemo. Švedski Državni savjet je odlučio objaviti rat
Engleskoj. Sedamnaesti studenog Švedska je poslala Engleskoj objavu rata, ali
grof Brahe, koji je razgovarao ovdje s nekoliko Šveđana, mi je rekao: – Njegovo
Kraljevsko Visočanstvo prestolonasljednik poslao je tajnog glasnika u Englesku
tražeći da se ta objava rata smatra čistom formalnosti. Švedska želi i dalje
trgovati s Engleskom i predlaže da se ubuduće na engleskim brodovima koji
budu ulazili u luku Göteborg vije američka zastava.
Uzalud razbijam glavu oko svih ovih događaja. Napoleon je mogao
zadržati Oskara i mene kao taoce. Ali on nas je pustio da odemo, i čak mi je
poslao ogrtač od samurovine, jer je pretpostavljao da će mi biti hladno... Jean-
Baptiste, s druge strane, moli državni savjet da se ne osvrće na njegovu obitelj.
Švedska mu je važnija. Švedska je za njega najvažnija stvar na svijetu.
Sa svih strana slušam kako Šveđani željno očekuju našeg sina. Kad bi on
samo spavao sam, mogla bih sada, ovako obuzeta strahom, otići do njega. Jurim
kroz zimu i maglu da bih predala svoga sina, a čak ne znam hoće li Oskar biti
sretan. Jesu li nasljedni prinčevi sretni?

HELSINGBORG, 22. PROSINCA 1810. GODINE

(Danas sam stigla u Švedsku)

Topovi na Kronenborškoj tvrđavi grmjeli su dok smo se ukrcavali na

švedski ratni brod. Posada je stajala u stavu mirno. Oskarova mala ručica
dodirnu trouglasti šešir. Pokušah se osmjehnuti. Još uvijek je bila jaka magla, a
ledeni vjetar tjerao mi je suze u oči. Zato se uputih u kabinu. No Oskar je želio
ostati na palubi da ispita topove. – A moj muž zaista nije došao? – neprestano
sam pitala grofa Braha. Cijelo prije podne mali brodići s glasnicima iz
Helsingborga pristajali su u Hölsingeru da bi donijeli točne izvještaje o
pripremama za naš doček. – Važni politički događaji zadržavaju Njegovo
kraljevsko Visočanstvo u Stockholmu. Očekuju se novi Napoleonovi zahtjevi.
Izgledalo je da čitav jedan svijet leži između ove ledene magle ovdje i blage
zimske kiše u Parizu. Svjetla se poigravaju na Seini. Čitav jedan svijet leži
između Jean-Baptistea i Napoleona. A Napoleon zahtijeva...
Moj zeleni baršunasti šeširić s crvenom svilenom ružom mi dobro stoji;
zeleni baršunasti ogrtač tijesno obavija moj stas i čini da izgledam viša nego što
jesam. U zelenom baršunastom mufu gužvala sam popis švedskih
dostojanstvenika koji me očekuju. Dvorske dame Lovenhaupt i Koskul,
komornici Piper i... nikad neću naučiti ta imena...
– Vaše Visočanstvo se ne boji, zar ne? – reče grof Brahe tiho.
– Tko pazi na Oskara? – upitah. – Ne želim da padne u vodu.
– Vaš osobni pukovnik Vilate se brine o njemu – odgovori Brahe. Riječi
vaš osobni zvučale su sarkastično.
– Je li istina, Vaše Visočanstvo, da ste obukli vuneno donje rublje? – upita
gospođa La Flote zgranuto. Opet se borila protiv morske bolesti. Njeno lice pod
ružičastim puderom imalo je zelenkasti sjaj.
– Da, Marija ga je kupila u gradu. To je bila njezina ideja, vidjela ga je u
nekoj trgovini. Mislim da je čovjeku potrebno toplo donje rublje po ovoj klimi.
Vjerojatno ćemo stajati u ledenoj luci dugo vremena i slušati govore, i nitko
nam neće zavirivati pod suknje. – Odmah zažalih zbog ove primjedbe: jedna
prestolonasljednica ne govori takve stvari, grofica – pogledah u popis –
Lovenhaupt, moja nova dvorska dama bi se sigurno zgrozila.
– Sada se jasno vidi švedska obala. Možda biste, Vaše Visočanstvo, željeli
doći na palubu – predloži grof Brahe, očekujući da ću potrčati na palubu.
– Tako sam umorna i tako mi je hladno – rekoh i još bolje se zavukoh u
Napoleonov ogrtač.
– Oprostite, naravno... – promrmlja mladi Šveđanin.
Topovska paljba. Uplaših se mada sam se dosada trebala priviknuti na tu
grmljavinu. Prvi pucnjevi odjeknuli su s našeg broda, a s obale odmah
odgovoriše na njih. Ivette mi pruži ogledalo. Lagano napudrah lice i stavih još
malo ruža na usne. Ispod očiju imala sam duboke sjenke od posljednjih
neprospavanih noći.
– Vaše Visočanstvo izgleda veoma lijepo – umirivao me je grof Brahe. Ali
ja sam se užasno bojala. Razočarat ću ih, pomislih. Ljudi zamišljaju
prestolonasljednicu kao osobu iz bajke. A ja sam još uvijek samo bivša građanka
Eugenie Désirée Clary!
Uz grmljavinu topova popeh se na palubu i stadoh pokraj Oskara. –
Gledaj, mama – evo naše zemlje – uzviknu on.
– Ne naše zemlje, Oskare – to je zemlja švedskog naroda. To nemoj
zaboraviti. To nikad nemoj zaboraviti! – promrmljah i uzeh ga za ruku.
Isprekidani zvuci vojne muzike dopirali su do nas. Kroz maglu su svjetlucale
šarene haljine i zlatne epolete. Pojavi se buket cvijeća.
Ruže, karanfili? To mora ovdje zimi biti jako skupo...
– Čim budemo pristali, prijeći ću na dasku za pristajanje i pružiti ću ruku
da pomognem Vašem Visočanstvu sići na obalu. Molim nasljednog princa da
ide odmah iza Vašeg Visočanstva. Kad pristanemo, molim nasljednog princa
da stane s lijeve strane Vašeg kraljevskog Visočanstva. Ja ću biti odmah iza
Vašeg Visočanstva – davao je brzo upute grof Brahe. Da, odmah iza mene da
me štiti. Moj mladi vitez stare švedske loze neće im dopustiti da se smiju kćeri
jednostavnog građanina.
– Jesi li razumio, Oskare?
– Gledaj, mama, sve te švedske odore. Cijeli odred. Gledaj samo!
– A gdje ću ja stajati, dragi grofe Brahe? – upita gospođa La Flote.
Ja se okrenuh prema njoj: – Držite se otraga s pukovnikom Vilateom.
Bojim se da vi niste glavna ličnost ovog dočeka.
– Znaš li kako zovu grofa Braha u Hölsingeru, mama? Admiral Brahe –
reče Oskar. Topovi zatreštaše. – Ali zašto, Oskare? Grof je konjički časnik. – Ali
njega zovu admiral de La Flotte povika Oskar između plotuna. – Razumiješ li,
mama?
Morala sam se nasmijati. Smijala sam se od srca kad je brod pristajao u
Švedskoj.
– Kronprinsessan skall leve! – začu se iz magle. – Kronprinsessan,
Arveprinsen! – Bilo je to mnogo glasova koji su vikali u taktu. Ali je magla gutala
lica ljudi iza kordona vojnika. Jedino sam dobro raspoznavala lica
dostojanstvenika. Mjerili su me ukočeno i ozbiljno. Mjerili su dijete. Moj
osmijeh se zamrznu.
Spustiše dasku za iskrcavanje. Odjekne švedska himna, koju sam već
poznavala. Nije to bila uzbudljiva borbena pjesma kao Marseljeza već kao koral
– pobožna, teška, svečana. Grof Brahe potrča pokraj mene, skoči na zemlju i
pruži mi ruku. Brzo i nesigurno stadoh pokraj njega. Onda osjetih njegovu ruku
pod mojom, osjetih čvrstu zemlju pod nogama, nađoh se tamo najprije sama a
zatim Oskar dotrča i stane pokraj mene. Blistavo cvijeće, bile su to ruže, stvori
se preda mnom. Neki mršav starac u švedskoj maršalskoj odori preda mi
cvijeće. – Guverner Sonena, maršal Johan Kristofer Tol – prošapta grof Brahe.
Starčeve svijetle oči odsutno su me gledale u lice. Uzeh ruže, a starac se nagne
nad moju desnu ruku. Onda se duboko pokloni pred Oskarom. Vidjeh gospođe
u njihovim svilenim hermelinom i nutrijom optočenim ogrtačima kako se
duboko klanjaju, i povijena leđa u odorama. Počne padati snijeg. Brzo sam
redom pružala ruku. Na stranim licima ocrtavao se usiljen, propisan osmijeh.
Osmijeh je postajao dublji i prirodniji kad im je Oskar pružao ruku. Maršal Tol
mi izgovori dobrodošlicu tvrdim francuskim jezikom. Snježne pahuljice počeše
se kovitlati oko nas. Okrenuh glavu da vidim Oskara. On je očarano promatrao
to bijelo kovitlanje. Opet narodna himna – tako čudna, tako svečana. Snježne
pahuljice su mi padale po licu dok sam nepomično stajala u luci u
Holsingborgu. Kad se i posljednji akord izgubio, tišinu prekide Oskarov glas: –
Ovdje ćemo biti veoma sretni, mama. Pogledaj, pada snijeg!
Kako to da moje dijete uvijek kaže ili učini pravu stvar u pravo vrijeme?
Isto kao i njegov otac. Onaj starac mi pruži ruku da me isprati do kraljevskih
kočija. Grof Brahe se držao tik uz mene. Pogledah na neugodnog starca, na
strana lica iza mene, vidjeh svijetle, hladne oči, ispitivačke izraze lica.
– Molim vas da uvijek budete dobri prema mom djetetu – rekoh
bezbojno.
 Te riječi nisu bile u programu. Bijahu mi se otele i vjerojatno su bile u
suprotnosti s etiketom. Iznenađenje, veliko iznenađenje ocrta se na svim licima,
dirnutim i prezirnim u isto vrijeme. Osjećala sam snježne pahuljice na obrvama
i na usnama, i nitko nije vidio da plačem.
Te iste večeri dok sam se svlačila, Marija reče: – Zar nisam imala pravo,
Eugenie? Mislim na vuneni donji veš? Mogla si užasno nazebsti za vrijeme
ceremonije u luci.

U KRALJEVSKOM DVORU U STOCKHOLMU, ZA VRIJEME BESKRAJNE

ZIME 1811. GODINE.

To putovanje od Helzingborga do Stockholma bilo je beskrajno. Danju

smo putovali, a uvečer plesali kvadrilu. Ne znam zašto, ali plemstvo ovdje bez
prestanka pleše kvadrilu i misli da se ponaša kao plemstvo u Versaillesu. Onda
me pitaju osjećam li se kao kod kuće, a ja se smijem i slegnem ramenima. Ja ne
znam ništa o versailleskom dvoru, to je sve bilo prije nego što ja pamtim, a osim
toga, tata čak nije bio ni dvorski dobavljač!
Danju su se našla kola zadržavala u raznim gradovima, pa smo izlazili dok
su učenici pjevali, a predsjednik općine držao govor na jeziku koji nisam
razumjela.
– Kad bih samo znala švedski! – uzdahnuh jednom.
– Kako! Pa predsjednik općine govori francuski, Vaše Visočanstvo –
došapnu mi grof Brahe. Vjerojatno je bio u pravu, ali ovaj francuski zvučao je
kao strani jezik.
Padao je snijeg. Padao je neprekidno, a temperatura je pala na minus 24
stupnja. Najčešće je kraj mene sjedila moja nova dvorska dama. Ta grofica
Lovenhaupt, vitka i ne više sasvim mlada, bila je obuzeta željom da sa mnom
priča o svim francuskim romanima koji su izdani posljednjih dvadeset godina.
Pokoji put bi i gospođica fon Koskul došla u moja kola. Ona je mojih godina,
vrlo je visoka i krupna, kao većina Šveđanki, zdravih rumenih obraza, guste
crne kose, koja je počešljana na nemoguć način, i krupnih zdravih zuba. Ja je
ne podnosim zato što me stalno promatra radoznalo i nekako ispitivački.
Slušala sam priče o pojedinostima Jean-Baptisteovog dolaska u
Stockholm. Kako je odjednom osvojio srca Njihovih Veličanstva. Boležljivi
kralj je, kad je Jean-Baptiste ušao u sobu, s mukom ustao iz svog naslonjača i
pružio mu drhtavu ruku. Jean-Baptiste se nagnuo nad drhtavu ruku i poljubio
je. Starom kralju suze su tekle niz obraze. Onda je Jean-Baptiste posjetio
kraljicu. Hedviga Elizabeta Sharlota dočekala ga je u svečanoj odjeći, ali je na
grudima, kao i uvijek, imala broš sa slikom prognanog kralja Gustava IV. Kad
se Jean-Baptiste sagnuo da joj poljubi ruku, navodno je rekao sasvim
jednostavno:
– Gospođo, ja shvaćam što vi osjećate pri mom dolasku. Molim vas da se
sjetite da je prvi švedski kralj bio vojnik. Vojnik koji je jedino želio služiti svom
narodu.
Kažu da Jean-Baptiste svaku večer provodi u kraljičinom salonu. Stari
kralj se pojavljuje još samo oslonjen na ruku prestolonasljednika. U dvorani za
audijencije, pri sjednicama Državnog savjeta, svuda mora biti Jean-Baptiste kraj
njega. Nježan sin i dobar otac...
Kao pahuljice kovitlale su se ove priče oko mene. Pokušavala sam zamisliti
tu novu obiteljsku idilu. Kakvu ulogu moram ja u njoj igrati? Svi kažu da je
kraljica veoma pametna i veoma ponosna žena, kojoj je sudbina dala na dar
jednog prerano ostarjelog sina i oduzela jedinog sina još dok je bio dijete. Njoj
je tek oko pedeset godina, i Jean-Baptiste joj treba zamijeniti sina i – ne, ne
mogu se snaći!
– Dosad je gospođica fon Koskul bila jedina koja je mogla potaknuti
Njegovo Veličanstvo da sluša razgovor pa čak i da se nasmije – reče netko. – Ali
sad se njegovo srce koleba između lijepe Marijane i Njegovog kraljevskog
Visočanstva. – Možda kralj ipak nije sasvim posenilio, možda je gospođica fon
Koskul doista njegova miljenica... Ja je pogledah. Ona se smijala otkrivajući
krupne, zdrave zube.
Popodne 6. siječnja konačno stigosmo pred sam Stockholm. Putevi su bili
tako zaleđeni da konji nisu mogli izvući kola ni uz najmanju uzbrdicu. Izađoh
zajedno s ostalima i pođoh pješice za kočijama. Stiskala sam zube da ne vrištim
jer me je ledeni vjetar užasno šibao po licu. Oskaru, međutim, hladnoća nije ni
najmanje smetala. On je trčao kraj kola, držeći jednog konja za uzdu i tepao je
jadnoj životinji. Krajolik oko nas bio je bijel. Ne tek opran krevetski pokrivač,
Persone, proletje mi kroz glavu, već mrtvački pokrov. I tad se odjednom sjetim
Dufota. Već godinama nisam mislila na ubijenog generala koji se htio sa mnom
oženiti. Prvi mrtvac kojega sam vidjela. Prvi pokrov. Kako je toplo bilo onda u
Rimu, kako toplo...
– Koliko traje zima kod vas, barune Adelsverde? – ledeni vjetar otrgne mi
pitanje s usta. Morala sam ga ponoviti nekoliko puta.
– Do travnja – začuh odgovor. U travnju u Marseilleu cvjetaju mimoze.
Onda opet sjedosmo u kola. Oskar je uporno zahtijevao da sjedi kraj
kočijaša. – Tako ću bolje vidjeti Stockholm kad budemo stigli, mama.
– Ali već se smrkava, dušo. – Snijeg je padao tako jako da se nije više ništa
vidjelo. Najzad sve utonu u mrak. Pokoji put bi se konj okliznuo na zamrznutoj
cesti.
Tada se moja kola naglo zaustaviše. Crveno svjetlo baklji zaleluja se, netko
otvori vrata.
– Désirée! – Jean-Baptiste mi je došao u susret na sanjkama, a momci s
bakljama jahali su pred njim.
– Udaljeni smo još samo jednu milju od Stockholma, samo još malo, i bit
ćeš kod kuće, djevojčice!
– Smijem li prijeći u tvoje sanjke, tata? Još se nikad nisam vozio na
sanjkama!
Grof Brahe i grofica Lovenhaupt prijeđoše u druga kola. Jean-Baptiste
prijeđe u moja. U mračnim kolima ja se privih uz njega. Ali nismo bili sami.
Gospođica fon Koskul sjedila je nasuprot nas. Osjećala sam njegovu ruku u
svome mufu.
– Tako su ti hladne ruke, djevojčice. – Htjela sam se nasmijati, a morala
sam plakati. Dvadeset četiri stupnja ispod nule, a Jean-Baptiste već kaže za tu
klimu – kod kuće.
– Njihova Veličanstva te očekuju da dođeš na čaj u kraljičin salon. Ne
moraš se presvlačiti. Njihova Veličanstva samo se žele pozdraviti s tobom i
Oskarom. Bez ikakvih ceremonija. Sutra Njeno Veličanstvo priređuje bal u
tvoju čast...
Govorio je brzo, kao da ga netko tjera.
– Jesi li bolestan, Jean-Baptiste?
– Pa naravno da nisam. Samo sam jako ozebao i malo sam premoren.
– Brige?
– Hm!
– Velike brige?
Šutnja. A onda odjednom:
– Alkije, znaš, francuski ambasador u Stockholmu, predao je novu
Napoleonovu notu. Car zahtijeva da mu stavimo na raspolaganje dvije tisuće
mornara. Ni manje ni više nego – dvije tisuće švedskih mornara! Da bismo
dokazali prijateljstvo Švedske prema Francuskoj.
– A tvoj odgovor?
– Molim te – shvati dobro kakav je položaj. To će biti odgovor vlade
Njegovog Veličanstva kralja. A ne prestolonasljednika.
Kao đačić ja ponovih: – Odgovor švedske vlade, Jean-Baptiste.
– Mi smo se opirali, izjavili smo da se ne možemo odreći tolikih mornara
kad nas Francuska u isto vrijeme tjera da objavimo rat Engleskoj.
– Možda će se Napoleon smiriti, Jean-Baptiste!
– Dok gomila snage na granici švedske Pomeranije? Svakog trenutka
mogu njegove pukovnije napasti Pomeraniju. Davu im je na čelu.
Duž obiju strana puta počeše se pojavljivati pojedinačne svjetlosti.
– Već smo takoreći u Stockholmu, Visočanstvo – javi se gospođica fon
Koskul iz mraka.
– Jesi li se zaželio svjetlosti Pariza, Jean-Baptiste?
Njegova ruka u mufu stisnu moje prste. Razumjela sam. U nazočnosti
Šveđana nikad se ne govori o čežnji za Parizom.
– Hoćeš li braniti Švedsku Pomeraniju? – upitah. Jean-Baptiste se
nasmija.
– Čime? Zar stvarno misliš da se švedska vojska u stanju u kakvom je
danas može boriti protiv naše – hoću reći protiv francuske vojske? Nipošto ne.
Pa i ja sam u svoje vrijeme u Pomeraniji... – On se prekide. – Počeo sam
reorganizirati švedsku vojsku. Svakog mjeseca pozivani drugu pukovniju u
Stockholm i sam uvježbavam vojne snage. Kad bih imao dvije godine vremena,
samo dvije godine...
Svjetlo postane jače. Ja se nagnuh da pogledam kroz prozor. Ali je snijeg
padao tako jako da sam vidjela samo pahuljice.
– Je li ti to neko novo krzno, Désirée?
– Da, zamisli. Oproštajni poklon od cara. Poslao ga je po glasniku za
mnom u Nyborg. Čudno, zar ne?
– Pretpostavljam da ga nisi mogla odbiti.
– Jean-Baptiste, još se nije rodila žena koja će odbiti samurovinu. To je
jedno od ona tri krzna koje je ruski car poklonio našem.
– Ne znam jesu li te upoznali s pojedinostima dvorske etike. Jeste li
govorili o tome s mojom ženom, gospođice fon Koskul?
Gospođica fon Koskul izjavi da je, ali ja se nisam tog sjećala.
– Pa sve je to još pomalo kao... – Jean-Baptiste se nakašlja – kao nekad,
znaš.
Stavih mu glavu na rame. – Kao nekad? Pa nekad nisam bila ovdje, pa zato
i ne znam.
– Dušo, hoću reći kao nekad u Versaillesu.
– Nisam bila ni u Versaillesu – uzdahnuh. – Ali nekako će već ići. Bit ću
pažljiva. Buktinje zasvijetliše s obje strane kola. Vozili smo se po nekakvoj
rampi. Kola stadoše. Jean-Baptiste me iznese van. Bila sam sva ukočena od
hladnoće. Ugledah duge nizove visokih, jasno osvijetljenih prozora.
– Melar, vidi li se odavde Melar?
– Vidjet ćeš ga sutra ujutro – reče Jean-Baptiste.
Odjednom se oko nas nađe silan svijet. Odnekuda se pojaviše gospoda u
kratkim kaputima i širokim kratkim hlačama u crveno-crnoj boji.
– Za Boga, nije valjda bal pod maskama – ote mi se. Crne maske su ubile
kralja, proletje mi kroz glavu. Neka dama se kreštavo nasmija.
– Dušo, to nisu kostimi, već odore koje se nose na dvoru – objasni mi
Jean-Baptiste. – Hodi, Njihova Veličanstva te čekaju!
Ne, Jean-Baptiste nije htio dopustiti da njegov dragi poočim i pomajka
čekaju. Oskar i ja morali smo se trkom popeti uz stube. Jedva smo imali
vremena skinuti bunde. Gdje je ta Ivette s mojom šminkom? Nije je ondje bilo.
Stadoh pred zrcalo, bila sam blijeda, a nos mi je bio crven, izgledala sam užasno,
nađoh pudrijeru u mufu, prćast nos ne odgovara za dvor, htjedoh bolje
namjestiti šešir, ali su svilene ruže bile namočene, skidoh šešir – Dovraga, gdje
je ta Ivette? Hvala Bogu, na gospođu La Flote se čovjek može osloniti, ona mi
doda češalj. Mokre cipele su mi se lijepile za noge.
Jedna dvokrilna vrata se širom otvore, blistava svjetlost nas obavi i ja se
nađoh u jednom bijelom salonu.
– Moja supruga Desideria, koja želi biti dobra kći Vašem Veličanstvu, i
moj sin Oskar! Najprije pomislih da ne vidim dobro, jer ona je zaista imala
napudranu kosu. To moram pisati Julie. Kraljica je imala napudranu kosu i
crnu samtastu traku oko vrata. Ja se poklonih. Ona je žmirkala svojim
svjetloplavim očima. Izgledalo je da je kratkovidna. Njezin pogled se dugo
zadrža na mom licu. Osmjehivala se, ali njen osmijeh nije bio veseo. Bila je
rastom, viša od mene i u svojoj svjetloplavoj staromodnoj atlasnoj haljini
djelovala je veoma kraljevski. Ona mi gurnu ruku pod nos – vjerojatno da je
poljubim.
– Draga moja kćeri Desideria, dobro došli! – reče ona odmjereno.
Dodirnuh njenu ruku nosom jer je nisam htjela poljubiti, a odmah zatim
nađoh se pred jednim starcem vodnjikavih očiju s nekoliko sijedih lasi na
ružičastoj lubanji.
– Draga kćeri, draga kćeri... – reče stari gospodin plačnim, ganutim
glasom.
Jean-Baptiste je već stajao kraj njega i nudio mu svoju mišicu. U istom
trenutku kraljica priđe meni.
– Želim vas predstaviti kraljici udovi – reče ona mirno i povede me jednoj
mršavoj, blijedoj ženi odjevenoj u crno. Koketna crna udovička kapica na
napudranoj kosi stajala je iznad ukočenog lica.
– Njeno Veličanstvo kraljica Sofija Magdalena – reče hladan odmjeren
glas.
Zaboga, koliko kraljica ima na ovom dvoru? Kraljica majka – to je sigurno
žena ubijenog kralja Gustava Trećeg i majka protjeranog Gustava Četvrtog.
Znači, živa je još i stanuje ovdje, i čak se upoznaje s novom porodicom...
Duboko se poklonih. Dublje čak nego pred kraljicom. Mati čovjeka koga
je Jean-Baptiste naslijedio. Srce mi je uzbuđeno kucalo. Baka dječaka čije mjesto
zauzima Oskar.
– Nadam se da ćete se ugodno osjećati na našem dvoru Visočanstvo – reče
ona. Govorila je tiho, jedva otvarajući usta. Kao da nije vrijedilo truda.
– Njeno kraljevsko Visočanstvo princeza Sofija Albertina, sestra
Njegovog Veličanstva – predstavi kraljica.
Lice kao u koze neodređenih godina otkri u sladunjavom osmijehu duge
zube. Poklonih se i onda se uputih velikoj bijeloj kalijevoj peći. U većini
švedskih soba ne nalaze se kamini kao kod nas u Francuskoj već visoke okrugle
peći, na koje sam se za vrijeme putovanja rado uvečer naslanjala.
Ruke i noge su mi još uvijek bile hladne kao led. Bilo je divno prisloniti se
na vrelu peć. Sluge poslužiše kuhano vino. Sklopih ruke oko tople čaše i osjetih
se malo bolje. Grof Brahe stajao je kraj mene. Moj mladi vitez me ne napušta,
pomislih. Gdje je Jean-Baptiste? On se naginjao kraj starog kralja koji je sad
sjedio u naslonjaču i milovao Oskara po obrazu svojom od reume iskrivljenom
rukom.
Odjednom osjetih da su svi pogledi upereni u mene. Što su očekivali?
Cijelim svojim bićem osjetih val razočaranja koji se dizao prema meni. Nisam
bila kraljevska pojava, nisam bila nikakva ljepotica, nikakva velika dama. Stajala
sam pokraj peći i cvokotala, i imala prćast nos, a moje kratke kovrče bile su
mokre i slijepljene.
 – Hoćete li sjesti, gospođo? – reče kraljica, sjedajući polako i pažljivo u
naslonjač uz šuštanje svoje svilene haljine, i pokaza mi rukom na jedan prazan
stolac kraj sebe.
– Oprostite, ali noge su mi tako mokre – Jean-Baptiste, možeš li mi izuti
cipele? Ili da zamolim Vilatea?
Sve se oči raširiše od užasa. Što sam to uradila? Pa ja držim vrelu čašu u
rukama, ne mogu sama izuti cipele. Jean-Baptiste i Vilate su mi bezbroj puta u
Hannoveru ili u Ulici d’Anjou... Gledala sam sve jednog po jednog. Šutnja se
zatvarala oko mene kao željezni obruč. Tada se prekine. Netko se zahihota.
Glasno i nezadrživo. Bila je to Marijana fon Koskul. Kraljica se ljutito okrene
prema njoj. Hihotanje se odmah pretvori u kašljucanje. Ali je Jean-Baptiste već
stajao kraj mene i nudio mi ruku.
– Molim Vaše Veličanstvo da ispriča moju suprugu. Skroz je mokra od
puta, premorena je i rado bi se povukla.
Napudrana glava klimne. Kralj je sjedio poluotvorenih usta kao da još
uvijek razmišlja je li dobro čuo. Oborih glavu. Kad sam je ponovno podigla,
sretoh prvi osmijeh. Pričali su mi kasnije da se kraljica Sofija Magdalena
godinama nije nasmijala. Ali sad se blijeda usta razvukoše. Gorko, sarkastično.
Eto, dokle su dotjerali Vase...
Na vratima se okrenuh još jednom i htjedoh zvati Oskara. Ali on je baš
razgledao dugmad na odori Njegovog Veličanstva. Stari gospodin je izgledao
veoma zadovoljan, pa zato tiho iziđoh u pratnji Jean-Baptistea.
On progovori tek u mojoj sobi.
– Zapovjedio sam da se tvoje odaje preurede. Tapete i tepisi su iz Pariza.
Sviđaju li ti se?
– Htjela bih se okupati, Jean-Baptiste. I to u vreloj vodi.
– Slušaj, to neće biti moguće. To je jedina želja koju ti još ne mogu
ispuniti!
– Kako? Zar se u Stockholmu ljudi ne kupaju?
On odmahnu glavom. – Ne. Mislim da sam ja jedini.
– Šta? Kraljice, i dvorske dame i gospoda, nitko se ne kupa?
 – Ne. Pa rekao sam ti da je ovdje sve još... pa kao u Versaillesu u doba
Bourbona. Ovdje se ljudi ne kupaju. Ja sam tako nešto i slutio i ponio sam svoju
kadu, ali tek od prije tjedan dana mogu dobiti toplu vodu. Kuhinja je predaleko
od mojih osobnih odaja. Sad su napravili ognjište negdje bliže moje spavaće
sobe i na njemu mi Fernan grije vodu za kupanje. Zato se tek moram postarati
da se napravi i za tebe ognjište i da negdje pronađu kadu. Moraš se malo strpiti.
Uglavnom, moraš se strpiti. Hoćeš li?
– Zar se ne mogu večeras okupati u tvojoj kadi?
– Jesi li poludjela? Da u kućnoj haljini ideš iz mojih odaja u tvoje! Cijeli
dvor tjednima ne bi ni o čemu drugom govorio.
– Znači li to da ja nikad u kućnoj haljini... hoću reći da nikada neću u tvoju
spavaću sobu...? I dodadoh potpuno preneražena: – Jean-Baptiste, brani li nam
etika švedskog dvora...? – Ja zastadoh. – Znaš već što mislim.
Jean-Baptiste se glasno nasmije. – Hodi ovamo, djevojčice, hodi ovamo!
Ti si sjajna, ti moja jedina. Ti! Ovako se nisam smijao otkako sam otišao iz
Pariza. – On se baci u jedan naslonjač stenjući od smijeha. – Slušaj! Pokraj moje
spavaće sobe ima jedna soba u kojoj mora dan i noć boraviti jedan sobar. To
zahtijeva etika. A, naravno, tu spava i Fernan. Mi smo oprezni, dušo. Ne
primamo nikakve crne maske, a ne trpimo ni da se sklapaju zavjere po
hodnicima kao Gustav Četvrti. A pošto kraj moje sobe uvijek ima nekog, za
izvjesne povjerljive razgovore s mojom djevojčicom radije ću izabrati odaje
Njenog kraljevskog Visočanstva. Razumiješ li me?
Ja klimnuh glavom. A onda rekoh: – Jean-Baptiste, jesam li se nemoguće
ponašala? Hoću reći, je li bila teška povreda etikete to što sam tražila da mi
Vilate izuje mokre cipele? Jean-Baptiste se više nije smijao. Gledao me je
ozbiljno, skoro žalosno.
– Bilo je užasno, djevojčice. Zaista je bilo užasno. – On zabaci glavu i
ustane. – ali ti to nisi mogla znati. Opomenuo sam kraljeve izaslanike. One noći
kad su nam ponudili krunu.
– Ne nama, Jean-Baptiste, već tebi.
Marija me je strpala u postelju. Stavila mi je grijalice kraj nogu i preko
pokrivača prostrla još samurovinu.
– Sve žene tvrde da imaju užasne svekrve – promumljah. – Ali moja,
slušaj, Marija, moja je stvarno užasna.
Sljedeće večeri plesali smo u svečanim kraljevim i kraljičinim dvoranama.
Dva dana kasnije davalo je građanstvo Stockholma bal u moju čast u
prostorijama burze. Ja sam oba puta obukla svoje bijele haljine i stavila preko
kose zlatni veo koji mi je padao do ramena. Dame iz švedskog plemstva imale
su prekrasni porodični nakit. Velike briljante i zagasitoplave safire. Divila sam
se njihovim dijademama. Ni kod Claryjevih ni kod Bernadotteovih nije bilo
skupocjenog porodičnog nakita.
Sutradan, poslije građanskog bala, donese mi grofica Lovenhaupt par
naušnica s brilijantima i smaragdima. – Poklon od kraljice? – upitah. – Ne,
poklon od kraljice udove – reče grofica Lovenhaupt nepomičnog lica. – Kraljica
udova je ranije često nosila ove naušnice. Sad uvijek nosi crninu bez nakita.
Naušnice sam stavila 26. siječnja, na Jean-Baptisteov rođendan. Kraljica
je u njegovu čast priredila svečanost s porodičnom predstavom. Nisu, nažalost,
igrali pravi glumci. Mladi švedski plemići i plemkinje odigrali su nam jednu
kvadrilu u narodnim nošnjama raznih krajeva Švedske. Najzad parovi
oblikovaše jedan krug, i onda uđoše takozvane Valkire. Objasnili su mi da su
sjevernjački narodi oduvijek vjerovali u Valkire, to su boginje bojnog polja,
zapravo muze rata, ne znam baš sasvim točno. U svakom slučaju, dame koje su
ih predstavljale imale su na sebi neku vrstu košulje od metalnih pločica, koje su
zveckale i zvonile, i imale su u ruci štit i koplje. U sredini je stajala gospođica
fon Koskul u zlatnom oklopu i osmjehivala se pobjedonosno. Ostale su pjevale:
Brunhilda, o, Brunhilda!...
Tada gospođica fon Koskul spusti štit, pognu glavu i najzad duboko
pogleda Jean-Baptistea u oči. Najzad nam sve Valkire priđu sitnim i ljupkim
koracima menueta, poklone se pred Oskarom i prije nego što smo se osvijestili,
podigoše Oskara uvis i uz gromoglasan pljesak gledalaca iznesu ga iz sale. Sve
je to bila zamisao lijepe gospođice fon Koskul, i veselija rođendanska proslava
se nije mogla zamisliti. Jean-Baptiste je sjedio između kraljice i mene. Oči mu
bijahu duboko upale. Dok su izvođena glazbena djela, grizao je nervozno donju
usnu.
– Hoće li Davut napasti Švedsku Pomeraniju? – prošaptah. On
neprimjetno klimnu glavom.
– Brineš li se jako, Jean-Baptiste?
Opet isto. I nato: – Poslao sam glasnike ruskom caru.
– Pa, on je Napoleonov saveznik, šta očekuješ od njega?
Jean-Baptiste slegnu ramenima. – Sve. I ruski car se naoružava. –
Odjednom doda: – Désirée, kad razgovaraš sa Šveđanima, ne spominji nikada
Finsku. Jesi li razumjela?
– Ja ne znam gdje leži Finska. Zar im je Finska tako važna?
Jean-Baptiste opet klimnu glavom. – To je pitanje osjećaja. Oni se nadaju
da ću uvjeriti ruskog cara da im vrati Finsku.
– I?
Jean-Baptiste odmahnu glavom. – To car ne može učiniti. Zašto ne
pogledaš na kartu?
U tom trenutku Valkire zveckajući zaplesaše menuet. Bilo je krasno, i ja
sam oduševljeno pljeskala.
Ali, dva dana poslije toga bio je imendan kralja Karla XIII. Ovoga puta
smo mi priredili svečanost za Njihova Veličanstva. O svemu se raspravljalo još
mnogo prije mog dolaska. Izveden je Seviljski brijač, i gospođica Fon Koskul je
pjevala glavnu ulogu. Djetinjasti kralj ju je gutao očima i dizao je drhtave ruke
uvis da bi pljeskao. Kad je bio otvoren bal, Jean-Baptiste je zamolio gospođicu
fon Koskul za prvi ples. Oni su lijep par. To je prva žena koja je rastom skoro
jednaka Jean-Baptisteu. Preda mnom se pak poklonio jedan čovječuljak u novoj
novcatoj švedskoj dvorskoj odjeći. Poklonio se lako i veoma elegantno.
– Mama, smijem li te zamoliti za ples? – Bio je to Oskarov prvi dvorski
bal.
Nekoliko dana kasnije stari kralj dobi još jedan moždani udar. Sjedila sam
baš u svojoj novoj kadi, koja je zapravo bila načinjena da bude bačva. Bačva stoji
u jednom kutu moje spavaće sobe i zaklonjen je španjolskim zidom s divnim
goblenima. Na suprotnom kraju sobe razgovarale su poluglasno gospođa La
Flote i gospođica fon Koskul. Marija mi je trljala leđa. Onda začuh kako se
otvaraju jedna vrata i dadoh Mariji znak da prestane.
– Upravo dolazim iz odaja Njegovog Veličanstva. Njegovo Veličanstvo
imalo je lak moždani udar. – Bio je to glas grofice Lovenhaupt.
– Oh! – javi se gospođica fon Koskul.
– Pa, nije prvi – reče ravnodušno gospođa La Flote. – Kako je kralju?
– Njegovom Veličanstvu je prije svega potreban apsolutni mir. Liječnici
kažu da nema opasnosti. Ali kralj se mora jako čuvati i netko vrijeme se neće
moći baviti državnim poslovima. Gdje je Njeno Kraljevsko Visočanstvo? Ja
pomaknem noge i voda zapljuska. – Prestolonasljednica se kupa, i trenutno ne
može ni s kim govoriti.
– Naravno! Kupa se. Na taj način joj prehlada nikad neće prestati.
Opet pomaknuh noge.
– Hoće li prestolonasljednik preuzeti namjesništvo?
Prestadoh pljuskati.
– Kancelar je to predložio Njenom Veličanstvu, jer smo u dosta teškom
položaju – tajni pregovori s Rusima, a istodobno prijeteće poruke iz Francuske.
Kancelar želi da se namjesništvo što prije preda prestolonasljedniku.
– I? – upita gospođica fon Koskul. Jednostavno sam čula kako zadržava
dah.
– Kraljica odbija da to predloži kralju. A kralj radi samo ono što ona hoće.
– Zaista? – reče sarkastično gospođica fon Koskul.
– Da, iako vi zamišljate da ste njegova ljubimica. Vaše čitanje i osmijeh
drže ga, istina, u budnom stanju. A to je podvig... Uostalom, sad mu veoma
rijetko čitate, izgleda da vam više nije toliko stalo do toga da budete sunčev zrak
Njegovog Veličanstva... Griješim li?
– Pa, zanimljivije je plesati s knezom od Ponte Corva... hoću reći vašim
prestolonasljednikom – ubaci gospođa La Flote.
– Našim prestolonasljednikom – popravi je gospođica fon Koskul.
– Otkuda moj? On nije moj prestolonasljednik, pa ja nisam Šveđanka.
Kao Francuskinja ja sam podanica cara Napoleona, ako dame žele znati.
– Ne želimo – reče grofica Lovenhaupt. Marija je stajala kao sjenka iza
goblena. Gledale smo se bez riječi. Maknuh nogama, voda zapljusne, i ja
zaronim još dublje u kadu.
– A zašto se, ako smijem pitati, u ovim po Švedsku tako presudnim
trenucima vlast ne prenese na prestolonasljednika? – upita gospođa La Flote.
– Jer ona to neće dopustiti dok je živa – prošapta grofica Lovenhaupt. Ali
je šaptala veoma glasno. Odjednom shvatih da se ovaj razgovor vodi zato da bih
ga ja čula.
– Naravno da neće – reče gospođica fon Koskul. – Najzad je ona postala
glavna ličnost.
– Pa ona je bila kraljica i prije prestolonasljednikova dolaska – izjavi
gospođa La Flote.
– A kralj spava za vrijeme svih sjednica vlade. Znate li što se dogodilo
prekjučer? Čula sam to od grofa Brahe. Bio je prisutan sjednici kao šef kabineta
vašeg prestolonasljednika. Bilo je nešto prije ili poslije dvanaest sati. Jer točno
u dvanaest se kralj budi zato što mu tada donose sendvič i čašu punča. U
svakom slučaju, on je slatko drijemao, i mehanički mrmljao: Slažem se s
odlukom Državnog savjeta. Prekjučer se baš raspravljalo o nekoj smrtnoj
presudi. Ministar pravde predlagao je da kralj potpiše, a kralj je kroz san
mrmljao: Slažem se s Državnim savjetom. Onda ga je prestolonasljednik
odjednom uhvatio za mišicu i prodrmao vičući mu na uho jer je vaš kralj i gluh
– vičući, dakle: Veličanstvo, probudite se, u pitanju je život jednog čovjeka! A
kraljica mu ipak neće predati namjesništvo?
– Kraljica mu ipak neće predati namjesništvo – reče jasno i glasno grofica
Lovenhaupt.
– Ona će, doduše, predložiti kralju da povjeri rukovođenje poslova
prestolonasljedniku, ali ne i da ga imenuje za namjesnika. Bar ne dok...
– Dok? – upita gospođa La Flote. Sjedila sam nepomično. Marija je stajala
kao kip. – Ako bi prestolonasljednik postao regent, postala bi
prestolonasljednica regentkinja – reče grofica Lovenhaupt odlučno. Svi su
šutjeli. – prestolonasljednik će rukovoditi Državnim savjetom, a kraljica će
zastupati kralja za vrijeme njegove bolesti kao regentkinja – reče grofica
Lovenhaupt kao uzgred.
– Njeno Veličanstvo, njegova mamica, njegova slatka, nježna mamica,
pokazivat će se narodu ruku pod ruku s njim i pokazat će i dokazati narodu tko
vlada u Švedskoj. To sliči na nju – nasmija se gospođica fon Koskul.
– Kraljica je jasno i glasno izjavila kancelaru da je to jedino rješenje –
zaključi grofica Lovenhaupt.
– A kako je to obrazložila kancelaru? – upita gospođica fon Koskul.
– Prestolonasljednica još nije dovoljno mudra da bi vršila dužnost
regentkinje. Ugledu prestolonasljednika bi jako štetilo kada bi se Njeno
kraljevsko Visočanstvo previše često pokazivalo u javnosti.
– Radoznala sam hoće li to reći prestolonasljedniku promumlja gospođa
La Flote.
– Već mu je rekla. Jer osim kancelara i mene, i prestolonasljednik je bio
nazočan ovom razgovoru.
– A otkuda vi? – upita gospođa La Flote. – Pa vi ste dvorska dama Njenog
kraljevskog Visočanstva, koliko je meni poznato.
– Točno, draga gospođo La Flote. Ali meni je ukazana velika čast da sam
u prijateljstvu s kraljicom.
A sve ovo je kraljičina poruka meni, pomislih. – Marija! Ručnik! – Marija
me dobro zamota u ručnik i istrlja. Dodir njezinih ruku je bio snažan i ugodan.
Zagrlih je. – Nemoj to trpjeti, zini, nemoj! – prošapta ona dodajući mi kućnu
haljinu, i ja izađoh iza zaklonjenog kuta. Moje tri dvorske dame sjedile su glavu
uz glavu i šaptale.
– Željela bih se odmoriti. Molim vas, gospođe, da me ostavite samu!
Grofica Lovenhaupt se pokloni: – Dolazim sa tužnom viješću,
Visočanstvo. Njegovo Veličanstvo pretrpjelo je lagan udar. Lijeva ruka je malo
oduzeta. Njegovo Veličanstvo se mora čuvati i...
– Hvala, grofice. Čula sam sve dok sam se kupala. Molim vas da se udaljite.
Uvih se bolje u kućnu haljinu i priđoh prozoru. Bilo je pet popodne i već
sasvim mrak. Snijeg je bio nabacan uz zidove dvorca. Pokapaju me ovdje,
pomislih, pokapaju me u snijegu. Bila je to luda misao. Onda se sjetih da još
nisam naučila današnju lekciju iz švedskog. Ja, naime, uzimam satove švedskog.
Jean-Baptiste je angažirao jednog savjetnika da mu daje satove, i dostojanstveni
gospodin svakog dana uzalud dolazi. Jean-Baptiste ima uvijek važne
konferencije i nema vremena za učenje.
– Moraš konačno naučiti švedski – govorim mu često, – da ne bi stalno
zamišljao da pristalice kuće Vasa kuju zavjeru protiv tebe kad u nekom uglu
govore švedski, jer se ovdje u svim uglovima govori švedski.
Ali me Jean-Baptiste ne sluša. – Kad bi znala, djevojčice, što je sve za
Švedsku u pitanju! Meni je žao novca koji se tom savjetniku Velmakru plaća
svakog mjeseca, i zato uzimam ja satove svaki dan. Oskar zna već puno švedskih
rečenica. Ali on ima tri učitelja Šveđanina, a poznaje i djecu svog uzrasta s
kojom ide na sanjkanje. Jag er, du er, han er... počeh učiti. Jag var, du var, han
var, Jag er Kronprinsessen – ja sam prestolonasljednica – du er Kronprisessan –
ti si prestolonasljednica – han er – ne on nije prestolonasljednica, to je glupost,
han er Kronprins – on je prestolonasljednik...
– Marija!
– Jesi li me zvala, Eugenie?
– Mogla bi mi nešto učiniti, Marija. Ovdje u Stockholmu ima jedna ulica
koja se zove Vesterlangatan ili tako nekako. U njoj je Personov otac imao
trgovinu, sjećaš li se još Persona, Marija? Možda ćeš raspitujući se stići do te
ulice i ispitati postoji li tamo tvrtka Person. Ako postoji, traži da razgovaraš s
mladim Personom.
– Pa on više i neće biti tako mlad – progunđa Marija.
– Moraš mu ispričati da sam ovdje, da je sadašnja prestolonasljednica
nekadašnja Eugenie Clary. Ako me se još sjeća, Marija, onda mu reci da me
dođe posjetiti.
– Ne znam je li to pametno, Eugenie!
– Pametno! To mi je svejedno. Zamisli, kad bi me Person došao posjetiti,
onda bih imala ovdje nekog tko je poznavao našu malu vilu u Marseilleu i vrt,
pa čak i sjenicu u kojoj se Julie zaručila, i mamu i tatu i... Marija, čovjeka koji
sve zna kako je nekad bilo. Moraš pokušati, Marija, moraš ga naći!
Marija mi obeća, pa sam imala nešto čemu sam se mogla radovati.
Uvečer istog dana kraljica skine težak pečatni prsten s kraljeve ruke i
natakne ga Jean-Baptisteu na prst. To je značilo da mu je kralj povjerio vođenje
državnih poslova. Ali ne i da ga je postavio za namjesnika.
Nebo je zaista bilo kao tek oprani pokrivač, a zelene sante plovile su po
Melaru! Voda koja je nadolazila grmjela je pod zelenim santama, snijeg se topio,
i led se lomio uz grmljavinu. Čudno, proljeće u ovoj zemlji ne dolazi tiho, već
kao kroz borbu, bučno, strašno. A ipak veoma polako...
Jednog od tih proljetnih poslijepodneva grofica Lovenhaupt se pojavi kod
mene.
– Njeno Veličanstvo poziva Vaše kraljevsko Visočanstvo da dođe u salon
Njenog Veličanstva na šalicu čaja.
To me iznenadi. Svake večeri, Jean-Baptiste i ja sami s djetetom večeramo,
a zatim provedemo bar jedan sat s kraljicom. Kralj se uostalom osjeća mnogo
bolje, on opet sjedi kao obično u svom naslonjaču s djetinjastim osmijehom oko
staračkih usta. Samo mu je lijeva strana usta malo iskrivljena. Ali još nikad
nisam bila sama kod kraljice. A i zašto? Mi nemamo ništa reći jedna drugoj.
– Prijavite me Njenom Veličanstvu – rekoh brzo grofici Lovenhaupt i
požurih u garderobu. Počešljah se, ogrnuh se krznom postavljenim šalom koji
mi je nedavno poklonio Jean-Baptiste, i uputih se mramornim stubama u salon
Njenog Veličanstva.
Sve tri su sjedile oko stola. Kraljica Hedviga Elizabeta Sharlota, moja
svekrva po usvojenju, koja bi me trebala voljeti. Kraljica Sofija Magdalena, koja
ima sve razloge da me mrzi. Njezinog muža su ubili, njezinog sina protjerali,
njezinog unuka Oskarovih godina lišili svih prava na prijestolje. Princeza Sofija
Albertina vjerojatno ne gaji prema meni nikakve osjećaje. Ona je stara usidjelica
uvelog lica, ravnih grudi, s dječjom vrpcom u kosi i neukusnom ogrlicom od
jantara oko mršavog vrata. Tri gospođe su vezle.
– Sjedite, gospođo – reče kraljica.
 Sve tri gospođe nastaviše vesti. Sitni ružini pupuljci ružičasto-ljubičaste
boje uvijali su se u njihovim okvirima za platno. Onda nam posluže čaj.
Gospođe spustiše ručni rad i počnu miješati šalice. Brzo popih nekoliko gutljaja
i opekoh jezik. Kraljica mahne slugama da izađu iz sobe. Nije bila prisutna
nijedna dvorska dama.
– Želim razgovarati s vama, draga kćeri – reče kraljica.
Princeza Sofija Albertina u zlobnom osmijehu otkri svoje duge zube.
Kraljica udova je, naprotiv, ravnodušno gledala u svoju šalicu.
– Htjela sam vas pitati, draga kćeri, osjećate li vi sami da izvršavate svoje
dužnosti kao švedska prestolonasljednica?
Osjetih kako crvenim. Blijede, kratkovidne oči nemilosrdno su se upirale
u moje crveno lice. – Ne znam, gospođo – najzad progovorih.
Kraljica podiže svoje tamne i jako izvijene obrve. – Vi ne znate, gospođo?
– Ne – rekoh. – Ja ne mogu o tom suditi jer je ovo prvi put kako sam
prestolonasljednica. I to tek od prije kratkog vremena.
Princeza Sofija Albertina poče meketati. Zaista, meketala je kao koza.
Kraljica ljutito podiže ruku, ali joj je glas bio mek kao svila:
– Za švedski narod i za onoga koga je švedski narod izabrao za nasljednika
svog prijestolja, gospođo, veoma je nezgodno što ne znate kako se
prestolonasljednica treba ponašati.
Sve je bilo uzalud, pomislih: satovi lijepog ponašanja kod gospodina
Montela, satovi klavira, ljupki pokreti koje sam tako marljivo uvježbavala. I
uzalud također što se na svim dvorskim svečanostima držim tako povučeno da
ne bih Jean-Baptistea opet dovela u nepriliku nekim nepromišljenim usklikom.
Sve, sve uzalud.
– Prestolonasljednica nikad ne ide u šetnju kolima u društvu jednog od
muževih pobočnika, bez neke dvorske dame. Zaboga, misli li ona na Vilatea?
– Ja, ja poznajem pukovnika Vilatea godinama; on nas je posjećivao još u
Sceauxu. Mi rado pričamo o starim vremenima – rekoh najzad.
– Na dvorskim svečanostima prestolonasljednica se milostivo trudi da sa
svima nazočnima razgovara. A vi, međutim, stojite kao da ste gluhonijemi.
 – Govor je dat ljudima da bi prikrili svoje misli – ote mi se.
Usidjelica opet zamekeće kao koza. Blijede kraljičine oči se razrogače
iznenađeno. Ja brzo dodam: – To nije moja misao već jednog od naših
francuskih diplomata, grofa Talleyranda, kneza od Beneventa. Možda je Vaše
Veličanstvo čulo...
– Naravno da znam tko je Talleyrand – reče oštro kraljica.
– Gospođo, ako čovjek nije previše pametan ni dovoljno obrazovan, a
pritom mora prikrivati svoje misli, tu se ne može poslužiti govorom. Zato sam
prisiljena šutjeti.
Jedna šalica zazveča. Kraljica udova spusti šalicu jer joj ruka iznenada
zadrhta.
– Vi se morate truditi da razgovarate, gospođo – reče kraljica. – A osim
toga, ja ne mogu zamisliti koje vi misli želite prikriti od svojih švedskih prijatelja
i od budućih podanika. Prekrižih ruke na krilu i pustih je da govori. Sve ima
kraj, pa i ova čajanka.
– Jedan od mojih prijatelja me je izvijestio da se vaša sobarica raspitivala
za nekog Persona. Želim vas upozoriti da vi u toj radnji ne možete ništa
kupovati.
Podigoh glavu. – Zašto ne?
– Taj Person nije dvorski dobavljač, i nikad neće biti. Potaknuta vašim
raspitivanjem potražila sam obavještenja o njemu. On slovi, pa recimo kao
pobornik revolucionarnih ideja. Ja razrogačih oči. – Person?
– Taj Person živio je u Francuskoj za vrijeme revolucije. Tobože da izuči
kako se trguje svilom. Otkako se vratio u Švedsku, rado se druži sa studentima,
piscima i drugim usijanim glavama i s njima širi one ideje koje su u svoje
vrijeme unesrećile francuski narod.
Što ona zapravo misli? – Ne razumijem potpuno, gospođo. Person je tada
bio kod nas u Marseilleu, radio je s tatom u trgovini. Navečer sam mu davala
satove iz francuskog jezika, učili smo napamet Prava čovjeka...
– Gospođo – riječ pade kao pljuska po licu. – Ja vas usrdno molim da to
zaboravite. Isključeno je da ste vi tom Personu davali satove iz francuskog
jezika, ili... – Kraljica je teško disala. – Ili da je on imao ma kakve veze s vašim
ocem.
– Gospođo, tata je bio veoma ugledan trgovac svilom, a tvrtka Clary je i
danas veoma solidna tvrtka.
– Molim vas, sve to zaboravite, gospođo. Vi ste prestolonasljednica
Švedske!
Nastade veoma duga šutanja. Gledala sam u svoje ruke i pokušavala
misliti. Ali su mi se misli kovitlale. Samo su mi osjećanja bila jasna.
– Jag er Kronprinsessan – promrmljah na švedskom i nespretno dodadoh.
– Počela sam učiti švedski. Htjela sam se potruditi. Ali očito to nije
dovoljno...
Odgovor nije dolazio.
Podigoh oči. – Gospođo, biste li vi nagovorili Njegovo Veličanstvo da
imenuje Jean-Baptistea za regenta kad ja... kad ja time ne bih postala supruga
regenta?
– Možda.
– Želite li još jednu šalicu čaja, gospođo – začu se meketanje koze. Ja
odbih.
– Željela bih čuti da ćete o ovome ozbiljno razmisliti, draga kćeri, i da ćete
se prema tome ponašati – reče ledeno kraljica.
– Ja upravo razmišljam o tome, gospođo.
– Nikada ni za trenutak ne smijete zaboraviti položaj našeg dragog sina,
prestolonasljednika, gospođo – završi kraljica. To je prevršilo mjeru.
– Vaše Veličanstvo upravo ste mi prigovorili što ne mogu zaboraviti tko
je i što je bio moj pokojni otac. A sad me, gospođo, opominjete da ne zaboravim
položaj svoga muža. Ja vas molim da jednom i za uvijek zapamtite -ja ništa i
nikoga ne zaboravljam.
I ne sačekavši da mi kraljica da mig, ustadoh. Neka vrag nosi etiketu. Tri
gospođe su sjedile još kruće, ako je to moguće. – U mom zavičaju u Marseilleu,
gospođo, sad već cvjetaju mimoze. Kad malo otopli, vratit ću se u Francusku.
 To je pogodilo cilj. Sve tri skočiše. Kraljica me je promatrala uplašeno,
stara koza s nevjericom, pa je čak i kraljica udova izgledala iznenađena.
– Vi se vraćate? – upita kraljica oklijevajući. – Kad ste to odlučili, draga
kćeri?
– Ovog trenutka, Vaše Veličanstvo.
– To je politički nerazumno, nesumnjivo nerazumno. Vi morate o tome
porazgovarati s mojim dragim sinom, prestolonasljednikom – reče ona brzo.
– Ja ništa ne činim bez pristanka svog muža.
– A gdje ćete živjeti u Parizu, gospođo? Tamo nemate palaču! – začu se
uzbuđeni glas stare koze.
– Nikad je nisam ni imala. Ali smo zadržali kuću u Ulici d’Anjou, običnu
kuću, nikakav dvor. Ali je lijepo namještena – rekoh joj i nastavih žurno: – Meni
dvor nije potreban. Nisam navikla živjeti u dvorovima. Ja... ja mrzim dvorove,
gospođo.
Kraljica se pribrala. – Vaša seoska kuća u blizini Pariza bi možda bolje
odgovarala kao rezidencija švedske prestolonasljednice.
– La Grange? Prodali smo La Grange i sva ostala dobra da bismo isplatili
dugove Švedske u inozemstvu. To su bili veoma veliki dugovi, gospođo.
Ona se ugrize za usne, i brzo doda: – Ne, to ne ide. Švedska
prestolonasljednica Desideria u običnoj pariškoj kući. A osim toga...
– Ja ću o tome razgovarati sa svojim mužem. Uostalom, nemam namjeru
putovati pod imenom Desideria od Švedske.
Osjetih kako mi se oči pune suzama. Samo da sad ne zaplačem i ne pružim
ovim trima to zadovoljstvo! Zabacih glavu.
– Desideria – Ona koju žele! Molim Vaše Veličanstvo da razmisli o nekom
pogodnom inkognitu za mene. Mogu li se sad povući?
Zalupila sam vrata za sobom tako da je odjeknulo kroz mramorne
hodnike. Kao što sam nekad radila u Rimu, u prvoj palači u koju me je sudbina
bacila.
Iz kraljičinog salona otiđoh pravo u Jean-Baptisteovu radnu sobu. U
predsoblju mi prepriječi put jedan od njegovih pobočnika.
– Smijem li prijaviti Njeno kraljevsko Visočanstvo?
– Ne, hvala vam. Navikla sam ulaziti u sobu svoga muža bez prijavljivanja.
– Ali ja moram prijaviti Vaše kraljevsko Visočanstvo – ponovi on.
– Tko vas prisiljava? Njegovo kraljevsko Visočanstvo?
Odgurnuh ga u stranu. On se na moj dodir trgne kao da sam ga ubola.
Morala sam se nasmijati.
– Ne uzbuđujte se, barune. Neću vas često sprečavati da se pridržavate
etike. – Na to uđoh u radnu sobu Jean-Baptistea.
Jean-Baptiste je sjedio za pisaćim stolom. Proučavao je neke dokumente,
a u isto vrijeme je slušao kancelara Vetersteta i još dva druga gospodina. Zeleni
štitnik bacao mu je sjenku na gornji dio lica. Fernan mi je već pričao kako ga
jako bole oči jer su ovdje dani tako kratki pa zato čita skoro isključivo uz
umjetno svjetlo. Sad radi svakog dana od devet i trideset ujutro do tri sata noću,
i oči su mu jako zapaljene. Ali samo gospoda iz njegove najbliže okoline znaju
da on nosi zeleni štitnik. Čak i od mene su to krili da se ne bih brinula, i zato ga
on skine čim sam ušla.
– Je li se nešto naročito dogodilo, Désirée?
– Ne. Samo bih željela razgovarati s tobom.
– Je li hitno?
Odmahnuh glavom. – Nije. Mirno ću sjediti u kutu i pričekati da završiš
s tom gospodom. Privukoh jedan naslonjač do velike okrugle peći da se
ugrijem. Najprije sam čak i slušala. Jean-Baptiste reče: – Ne smijemo gubiti iz
vida da je švedski talir najslabija moneta u Europi. – I onda – Ne dopuštam da
ono malo engleskih funti, koje tako teško zarađujemo tajnom trgovinom s
Engleskom, trošimo na nepotrebnu robu. – Ili: – Ali ja se moram umiješati.
Žrtvovao sam cijelo svoje privatno bogatstvo da bih stabilizirao kurs našeg
novca. Trebam se mobilizirati, a ne mogu odvoditi ljude iz naših željezara i
pilana. A trebam i stvarati topništvo, ili mislite da se moderne bitke dobivaju sa
sabljama u ruci?
No, tada počeh sređivati misli. Osjetih da sam imala pravo i umirih se.
Samo sam osjećala bol u duši, užasnu bol. Jean-Baptiste je zaboravio na moju
nazočnost, i ponovno je stavio zeleni štitnik. Držao je neki dokument blizu
očiju. – Vjerujem da ministar vanjskih poslova potpuno uviđa značenje ovih
događaja. Uhapsili smo nekoliko engleskih vojnika u jednoj krčmi u
Göteborgu, a Engleska je zatvorila tri Šveđanina, da bismo uvjerili Francusku
da su Engleska i Švedska zaista u ratu. Sad engleska vlada šalje nekog gospodina
Torntona, jednog od svojih najboljih diplomata, da razgovara o razmjeni
zarobljenika. Želim da ministar vanjskih poslova, Engestrem osobno, razgovara
s tim gospodinom Torntonom.
On ih pogleda. – Također želim da o tome bude obaviješten i Suhtelen.
Možda bi on mogao sudjelovati u tom razgovoru. Naravno, neslužbeno.
Suhtelen je ruski ambasador u Stockholmu. Car je doduše formalno još
Napoleonov saveznik, ali se je počeo naoružavati, a Napoleon okuplja snage u
Pomeraniji i Poljskoj. Misli li Jean-Baptiste postići tajni sporazum između
Engleske i Rusije?
– Možda bi se tom prilikom mogla Suhtelenu ponovno spomenuti Finska
– primijeti jedan od gospode.
Jean-Baptiste uzdahnu, očito ljut. – Vi se uvijek vraćate na to. Dosadit ćete
caru i... – On zastade. – Oprostite mi, gospodo. Ja znam što za vas znači Finska.
Zaista bismo ponovno mogli razgovarati sa Suhtelenom. A ja ću i pisati o tome
caru u svom sljedećem pismu. Sutra ćemo se rano sastati. Želim vam laku noć.
Gospoda se pokloniše Jean-Baptisteu i meni i natraške iziđoše iz sobe.
Vatra u peći je pucketala. Jean-Baptiste skinu štitnik i zatvori oči. Njegova usta
su me podsjećala na Oskarovo lice kad spava; umorno ali zadovoljno. Kako
dobro on vlada, pomislih. Kako dobro i kako mudro.
– A sad, što je, djevojčice?
– Idem, Jean-Baptiste. Kad dođe ljeto i kad se ceste poprave, idem kući,
najmiliji – rekoh nježno.
On na to otvori oči. – Ti si poludjela? Ti si kod kuće. Ovdje u kraljevskom
dvoru u Stockholmu. Na ljeto ćemo ići u Drotninghålm, u našu ljetnu
rezidenciju. Divan mali ljetnikovac s velikim lijepim parkom. Sviđat će ti se.
 – Ali ja moram ići, Jean-Baptiste. To je jedino ispravno rješenje – ostadoh
pri svom, i ponovih mu od riječi do riječi razgovor s kraljicom. Slušao je bez
primjedbe. Sve se više mrštio. A onda planu. Kao bura.
– I ja moram slušati te gluposti! Njeno Veličanstvo i Njeno kraljevsko
Visočanstvo se ne slažu. Uostalom kraljica ima pravo. Ti se ne ponašaš uvijek
kao... onako kako to očekuje švedski dvor. Naučit ćeš, naravno, zašto ne bi? Ali,
Bog sam zna da se ne mogu sad baviti tim stvarima. Imaš li ti pojma što se
događa u svijetu? I što će se vjerojatno dogoditi u sljedećih nekoliko godina?
On ustane i priđe mi. Glas mu je bio promukao od uzbuđenja. – U pitanju
je naš opstanak, opstanak Europe. Napoleonov sustav puca na svim točkama.
Na jugu već odavno ne vlada mir. U Njemačkoj se njegovi neprijatelji tajno
ujedinjuju; skoro svakodnevno puca se iz zasjede na francuske vojnike. A na
sjeveru... – On stane i ugrize se za usnu. – Pošto se Napoleon više ne može
osloniti na cara, on će upasti u Rusiju. Znaš li ti što to znači?
– On je tolike zemlje napao i pobijedio – rekoh slegnuvši ramenima. – Mi
ga oboje poznajemo.
Jean-Baptiste klimnu glavom. – Da, mi ga poznajemo. Bolje nego itko
drugi poznaje ga švedski prestolonasljednik. I zbog toga će, u ovom odlučnom
trenutku, car svih Rusa zatražiti savjet od švedskog prestolonasljednika.
Jean-Baptiste duboko uzdahnu. – Kad pokorene zemlje sklope novi savez
pod vodstvom Engleske i Rusije, prijeći će na Švedsku. Onda će Švedska morati
birati: za ili protiv Napoleona.
– Protiv njega? To, to bi značilo da bi se ti protiv Francuske... – Nisam
izgovorila misao do kraja.
– Ne, Napoleon i Francuska nisu isto. Već odavno nisu isto, još od
brumairea, koji nismo zaboravili ni on ni ja. Zato on skuplja snage na
granicama Švedske Pomeranije. Ako dobije rat protiv Rusije, on će jednostavno
pregaziti Švedsku i postaviti jednoga od svoje braće na prijestolje. Ali za vrijeme
ruskog rata on bi volio da me ima na svojoj strani. Sad me trenutno pokušava
kupiti: stalno mi nudi Finsku i hoće o tome razgovarati s carem. Car je na kraju
krajeva javno njegov saveznik.
 – Ali ti kažeš da car nikad neće dati Finsku.
– Naravno da neće. Ali Šveđani se i dalje nadaju... Ja ću im nekako
nadoknaditi Finsku.
– On se iznenada osmjehnu. – Kad Napoleon bude pobijeđen i kad počne
veliko čišćenje po Europi, onda će Napoleonov najvjerniji saveznik to preskupo
platiti. Danska, naravno. Onda će se Danska, na prijedlog ruskog cara, odreći
svojih prava u Norveškoj, i Norveška će se ujediniti sa Švedskom. A to,
djevojčice, nije zapisano u zvijezdama, već na kartama.
– Ali Napoleon još nije pobijeđen – rekoh. – Osim toga, ti neprestano
tvrdiš da je u pitanju sudbina Švedske, i ne uviđaš da se ja već i zbog toga moram
vratiti u Pariz? Jean-Baptiste uzdahnu. – Kad bi ti znala kako sam ja umoran, ti
ne bi to tako uporno ponavljala. Ti si ovdje prestolonasljednica, i točka. Bez
pogovora.
– Ovdje ti mogu samo štetiti, a u Parizu mogu mnogo učiniti. O svemu
sam razmislila.
– Ne budi djetinjasta. Da nećeš uhoditi cara za moj račun? Imam svoje
uhode u Parizu, budi sigurna. Mogu ti reći da se naš stari prijatelj Talleyrand
tajno dopisuje ne samo s Bourbonima, već i sa mnom. A Fouchet, pošto je pao
u nemilost...
Ja ga prekidoh. – Neću biti uhoda, Jean-Baptiste. Zar ne vidiš što će se
dogoditi kad, kako si to rekao, kad počne veliko spremanje? Svaka zemlja koju
je Napoleon lišio neovisnosti zbacit će kraljeve Bonaparte. Ali Francuska je bila
republika prije nego što se Napoleon krunio za cara. Toliko je krvi proliveno za
tu Republiku. Ti kažeš da se Talleyrand tajno dopisuje s Bourbonima? Može li
netko natjerati Francusku da pozove da se vrate Bourboni? Jean-Baptiste slegnu
ramenima.
– Ne brini, Désirée, stare dinastije se potpomažu i one će to pokušati. Ali
kakve to ima veze s tobom i sa mnom?
– Stare dinastije također mogu osporavati nasljeđe bivšeg jakobinskog
generala Bernadotte a na švedsko prijestolje, a tko će onda biti uz tebe?
– Ja ne mogu učiniti više nego služiti Švedskoj svim svojim silama. Svaki
franak koji sam uštedio u svom životu, ulažem u obnovu ove zemlje. Nijednog
trenutka ne mislim na sebe ili na svoju prošlost već samo na politiku koja će
spasiti švedsku neovisnost. Ako uspijem, Désirée, ako uspijem, doći će također
do švedsko-norveškog ujedinjenja.
Sad se naslanjao na peć i zaklanjao je rukom zapaljene oči. – Više od toga
nitko ni od koga ne može očekivati, i dokle god budem potreban Europi u borbi
protiv Napoleona, Europa će me štititi. Tko će mi kasnije biti vjeran, Désirée...?
– Švedski narod, Jean-Baptiste. Samo švedski narod, a to je jedino važno.
Budi vjeran Šveđanima koji su te pozvali ovamo.
– A ti, djevojčice?
– Ja sam samo žena jednog vjerojatno genijalnog čovjeka, a ne ona
Desideria koju je željelo švedsko plemstvo. Ja štetim tvojem ugledu. Ovdašnje
plemstvo će mi se smijati, a građani će prije vjerovati svom plemstvu nego
jednoj tuđinki. Pusti me da idem, Jean-Baptiste. To će ojačati tvoj položaj. –
Tužno se osmjehnuh. – Kad kralj sljedeći put dobije napad, ti ćeš postati regent.
Moći ćeš lakše sprovoditi svoju politiku ako budeš regent. Bit će ti lakše bez
mene, najmiliji.
– Sve to zvuči veoma pametno, djevojčice, ali... Ne, ne! Na prvom mjestu
ne mogu pustiti švedsku prestolonasljednicu u Pariz kao taoca Napoleonu. Ne
bih slobodno donosio odluke kad bi ti bila u opasnosti i...
– Zaista? Ali malo po svom dolasku ovamo molio si Državni savjet da se
ne obazire na sudbinu onih koji su ti najmiliji. Tada smo još bili u Parizu, Oskar
i ja. Ne, Jean-Baptiste, ne smiješ misliti na mene. Ako ti Šveđani trebaju biti
vjerni, onda trebaš biti uz njih.
Uzeh njegovu ruku i privukoh ga da sjedne na naslon za ruku mog
naslonjača i privih se uz njega.
– Osim toga – vjeruješ li zaista da bi Napoleon dopustio da šogorica
njegovog brata bude uhapšena? Prilično nevjerojatno, zar ne? Budući da te
poznaje, zna da to ništa ne bi promijenilo. Pa vidiš, poslao mi je ogrtač od
samurovine baš kad je primio neprijateljsko pismo od švedske vlade. Nitko
mene ne shvaća ozbiljno, najdraži pusti me da idem.
 On živo odmahnu glavom. – Ja radim dan i noć. U slobodnom vremenu
polažem kamene temeljce za nove zgrade i primam rektore sveučilišta. U podne
odlazim na vojno vježbalište i pokušavam pokazati mojim Šveđanima kako
Napoleon vježba svoje vojnike. Ja ne mogu to sve nastaviti ako znam da nisi ti
pokraj mene, Désirée, potrebna si mi.
– Drugima sam potrebnija, Jean-Baptiste. Možda će doći dan kada će
moja kuća biti jedino mjesto gdje će se moći skloniti moja sestra i njena djeca.
Pusti me da idem, Jean-Baptiste, molim te.
– Ti ne možeš zloupotrebljavati ugled Švedske da bi pomogla svojoj
porodici, Désirée. To ja nikad ne bih dopustio.
– Uvijek ću zloupotrebljavati ugled Švedske kad budem mogla time
pomoći nekome koga proganjaju. Švedska je mala zemlja, Jean-Baptiste, s
nekoliko milijuna stanovnika, zar ne? Samo svojom čovječnošću Švedska može
postati velika, Jean-Baptiste.
– Čovjek bi pomislio da ti nalaziš vremena čak i čitati knjige – reče on
blago.
– Naći ću vremena, najdraži. U Parizu ništa drugo neću raditi. Pokušat ću
se promijeniti tako da se jednog dana nećeš morati stidjeti zbog mene niti zbog
Oskara.
– Désirée, potrebna si djetetu. Zar možeš doista zamisliti da se na duže
vrijeme odvojiš od Oskara? Ne znam kako će se razvijati situacija. Možda se
dugo vremena nećeš moći vratiti. Europa će uskoro postati ogromno bojno
polje, a ti i ja...
– Najmiliji, ja i onako ne bih mogla ići s tobom na frontu. A sin...
Da, sin. Cijelo vrijeme sam pokušavala otjerati tu misao. Pomisao da se
odvojim od Oskara pekla me je kao živa rana.
– Sin, najmiliji, je sada nasljedni princ. Ima tri učitelja i pobočnika. Od
našeg dolaska u Stockholm imao je vrlo malo vremena za mene. Ja sam
upoznata s njegovim dnevnim rasporedom, svaki trenutak mu je zauzet.
Ispočetka ću mu mnogo nedostajati, ali će potom shvatiti da jedan nasljedni
princ ne smije razmišljati o svojim osjećajima. Samo o svojim dužnostima. Na
taj način naš sin će odrasti kao rođeni princ, i nitko ga nikad neće nazvati
skorojevićkim kraljem, Jean-Baptiste...
Naslonih glavu na Jean-Baptisteovo rame i zaplakah.
– Opet mi močiš rame, kao onda kad sam te prvi puta sreo...
On me privuče k sebi.
– Materijal ove odore je mekši i finiji, i ne grebe me toliko – rekoh jecajući.
Onda se smirim i ustanem. – Mislim da je vrijeme za večeru.
Jean-Baptiste je još uvijek nepomično sjedio na naslonu stolca. Čim sam
se udaljila od peći osjetih ledenu hladnoću iz svih kutova sobe.
– Znaš li da sad u Marseilleu cvjeta mimoza?
– Kancelar mi je obećao da će proljeće biti ovdje za četiri tjedna, a na
Veterstata se čovjek može osloniti – odgovori Jean-Baptiste.
Polako se uputih prema vratima. Svakim djelićem svog bića čekala sam na
jednu njegovu riječ. Na njegovu odluku. Primila bih je kao posljednju presudu.
Na vratima zastadoh. Ma što odlučio, to će me slomiti.
– A kako ću objasniti tvoj odlazak Njihovim Veličanstvima i dvoru? – bilo
je to rečeno kao usput i ravnodušno. Odluka je pala.
– Reci da moje zdravlje zahtijeva da idem u Plombijer, i da moram jesen i
zimu provesti u Parizu jer ne mogu podnijeti ovu hladnu klimu – rekoh i brzo
iziđoh.

DVORAC DROTNINGHÅLM U ŠVEDSKOJ, POČETKOM LIPNJA 1811.

GODINE

Kao svjetlosiva svila noćno nebo zateglo se preko parka. Ponoć je odavno
prošla, a još uvijek nije mrak. Ljetne noći na sjeveru su svijetle. Navukla sam
zavjese, pa čak i tamne draperije da bih mogla spavati. Ali sam loše spavala. Ne
znam je li za to kriv taj zelenkasti sumrak ili moj predstojeći rastanak. Sutra
ujutro krećem natrag za Francusku...
Prije tri dana dvor se preselio u ljetnu rezidenciju, u dvorac
Drotninghålm. Dokud se okom može vidjeti tu nema ničeg drugog osim parka.
Lijepo podrezani drvoredi lipa, lijepo podrezane žive ograde i vijugave staze.
Ali kad najzad stigne na kraj ogromnog parka, čovjek odjednom ugleda
prirodne livade po kojima rastu nježne breze i cvjeta žuta jagorčevina i
zagasitoplavi zumbuli. Duge noći pune su slatkih mirisa i sve izgleda tako
nestvarno kao u snu. Čovjek zapravo i ne spava, već netremice promatra
sumrak: to nije ni dan ni noć. A ovi posljednji dani prije mog odlaska su sumrak
mog života. Posljednje riječi nestvarne su u svojoj iskrenosti; oproštaj bolan ali
ipak lak jer se vraćam.
Okrećem listove moga dnevnika i mislim na tatu...Godinama štedim od
svoje plaće i mogao bih kupiti malu kuću za vas i dijete, rekao je Jean-Baptiste, i
ja sam to zapisala. Za koje dijete? upitala sam rastreseno jer su moje misli bile
kod Napoleona... Jean-Baptiste, održao si riječ: kupio si kuću, bila je u Sceauxu
kraj Pariza i bila je vrlo mala i veoma udobna, i bili smo veoma sretni u njoj.
Prvog lipnja preselio se švedski dvor iz palače u Stockholmu u ljetnikovac
Drotninghålm. Jean-Baptiste, obećao si mi kućicu, zašto mi daješ palače,
mramorna stubišta, hodnike sa stupovima i balske dvorane? Možda to samo
sanjam, govorim sebi u sumraku ove posljednje noći u kojoj se još mogu nazvati
prestolonasljednicom Švedske.
Sutra polazim na put inkognito kao grofica od Gotlanda. Možda zaista
sanjam, možda ću se probuditi u mojoj sobi u Sceauxu. Marija će ući i staviti
mi malog na ruke. Raskopčat ću spavaćicu i prinijeti Oskara grudima....
Ali obrisi putnih kovčega u mojoj sobi su veoma stvarni. Oskare, dijete
moje, tvoja majka se ne vraća u Pariz samo iz zdravstvenih razloga. To nije
putovanje u toplice, dijete moje, i dugo te vremena neću vidjeti. A kad te budem
vidjela, ti više nećeš biti dijete. Ne moje dijete, već prvi princ, kraljevsko
Visočanstvo, odgojeno da sjedi na prijestolju. Za prijestolje čovjek mora biti
rođen ili odgojen. Jean-Baptiste je rođen da vlada, a za tebe ćemo još vidjeti. No
tvoja majka niti je rođena niti odgojena za kraljicu, i zbog toga ću te za nekoliko
sati još jednom stisnuti na grudi i otići. Tjednima dvor nije mogao shvatiti da
ja stvarno odlazim. Došaptavali su se i krišom bacali na mene radoznale
poglede. Očekivala sam da će mi zamjeriti, ali za divno čudo svi zamjeraju
kraljici. Tvrde da mi ona nije bila dobra svekrva i da me je takoreći otjerala. Već
su se radovali spletkama između Njenog Veličanstva i Njenog kraljevskog
Visočanstva, ali su razočarani jer sutra će doći moja kola i jedna nepoznata
grofica od Gotlanda napustit će zemlju.
Došla sam u Drotninghålm samo da bih vidjela čuveni ljetnikovac obitelji
Vasa, u kojem će Oskar odsada provoditi ljeto. One večeri kad smo stigli,
davana je predstava u malom kazalištu koje je ludi Gustav III sagradio i
raskošno ga ukrasio. Blažena u svom diletantizmu, gospođica fon Koskul je
otpjevala nekoliko arija. Kralj je oduševljeno pljeskao, ali ju je Jean-Baptiste
ravnodušno promatrao. Čudno, u jednom trenutku za vrijeme ove mračne
zime mislila sam... Ali sad pošto sam odlučila otići, visoka gospođica fon Koskul
sa zdravim zubima, Valkira sa zlatnim štitom, boginja bojnog polja kao da je
izgubila svaku privlačnost za Jean-Baptistea...
Najmiliji, pa ja putujem i bila sam pomirena s tim da ću doživjeti težak
bol.
Zar me ne čeka velika patnja? Riječi izgovorene u sumraku ove posljednje
večeri bile su tako jasne...
Njihova Veličanstva priredila su oproštajnu večeru u moju čast, a poslije
večere se čak malo i plesalo. Kralj i kraljica su sjedili u pozlaćenim naslonjačima
s visokim krutim naslonima i milostivo su se osmjehivali. Zapravo, kralj je
mislio da se milostivo osmjehuje. Ustvari je izgledao tužno sa svojim opuštenim
ustima i bezizražajnim licem. Plesala sam s barunom Mernerom, koji nam je u
ono vrijeme donio vijest, s kancelarom Veterstatom i ministrom vanjskih
poslova Engströmom, koji neprestano govori o Finskoj, i sa Jean-Baptisteovim
najmlađim tajnikom, grofom Brahom. Mada su svijetle sjeverne noći prilično
svježe, ja rekoh:
– Ovdje je toplo, voljela bih se malo nadisati svježeg zraka – i mi iziđosmo
van.
– Htjela bih vam se zahvaliti, grofe Brahe. Viteški ste stajali uz mene
otkako sam stigla ovamo, a znam da ćete isto tako viteški stajati kraj mojih kola
da se pozdravite sa mnom. Učinili ste sve što ste mogli da mi početak bude što
lakši. Molim vas da mi oprostite što sam vas razočarala. Sad je svemu kraj.
 On bijaše priklonio svoju tamnokosu glavu i grickao je brčiće, koji mu sad
rastu.
– Ako želi Vaše Visočanstvo... – poče on, ali ja odlučno odmahnuh
glavom.
– Ne, ne, dragi grofe. Vjerujte mi, moj muž je odličan poznavalac
karaktera. Ako vas je on, usprkos vašoj mladosti imenovao za svog šefa
kabineta, to je samo zbog toga što ste mu potrebni, i to ovdje u Švedskoj.
Nije mi zahvalio na tom komplimentu već je i dalje grickao brčiće.
Odjednom očajno digne glavu:
– Molim Vaše kraljevsko Visočanstvo da ne ide... od srca molim.
– Moja odluka je donijeta prije mnogo tjedana, grofe Brahe, i vjerujem da
sam pravilno postupila.
– Ne, ne, Vaše Visočanstvo, molim vas još jednom odgodite putovanje.
Trenutak mi izgleda... – On ponovno stane, provuče prste kroz svoju gustu kosu
i viknu. – Trenutak nije dobro izabran!
– Nije dobro izabran? Ne razumijem vas, grofe Brahe.
On odvrati pogled. – Došlo je jedno pismo od ruskog cara. Više ne smijem
reći, Visočanstvo.
– Onda i nemojte. Vi ste prestolonasljednikov šef kabineta. Sigurno ne
trebate davati izjave o dopisivanju Njegovog Visočanstva s državnim
poglavarima. Sretna sam što je stiglo pismo od cara. Prestolonasljedniku je jako
stalo do dobrih odnosa s carem. Nadam se zato da je to prijateljsko pismo.
– Previše prijateljsko.
Ponašanje mladog Braha mi je bilo potpuno nerazumljivo. Kakve veze
ima moj odlazak s carem?
– Car pruža prestolonasljedniku dokaz svog prijateljstva – reče ozbiljno
Brahe i nastavi ne gledajući me: – Car počinje pismo s Dragi moj rođače. To je
veliki dokaz prijateljstva...
Da, veoma veliki. Car oslovljava bivšeg narednika Bernadottea kao svog
rođaka. Osmjehnuh se. – To mnogo znači... za Švedsku.
 – Radi se o jednom savezu. Rusija želi raskinuti savez s Francuskom, i na
taj način će učiniti kraj Kontinentalnoj blokadi. Mi sad moramo odlučiti
hoćemo li prići Rusima ili Napoleonu. I jedni i drugi nude Švedskoj savez.
– Da, da – to znam. Jean-Baptiste ne može više dugo sačuvati svoju
naoružanu neutralnost.
– Zato car piše Njegovom kraljevskom Visočanstvu Dragi moj rođače, ako
to može osigurati vaš osobni položaj u Švedskoj, nudim vam...
– Finsku?
– Ne, to car ne piše. Već: Ako to može osigurati vaš osobni položaj u
Švedskoj, nudim vam da vas primim u svoju obitelj – Brahe duboko uzdahnu.
Njegova uska ramena bila su pognuta kao pod velikim teretom.
Pogledah ga zapanjeno. – Što to znači? Želi li nas car usvojiti?
– Car spominje isključivo Njegovo kraljevsko Visočanstvo. – Brahe mi
najzad okrene svoje izmučeno lice. – Ima i drugih načina na koji se mogu
zasnovati porodični odnosi. Vaše Visočanstvo.
Konačno shvatih. Ima i drugih načina... Napoleon je oženio svog posinka
jednom bavarskom princezom. Sam Napoleon je zet austrijskog cara, i tako je
u srodstvu s Habsburzima. U bliskom srodstvu, ustvari. Treba se samo oženiti
princezom. To je bar jednostavno. Jedan državni akt, jedan dokument; kao onaj
koji je pročitala Josephina... Josephina koja je vrištala i grcala od bola na
postelji...
– To bi nesumnjivo veoma osiguralo položaj Njegovog kraljevskog
Visočanstva – začuh samu sebe.
– Ali kod nas u Švedskoj ne. Car nam je uzeo Finsku; mi taj gubitak ne
možemo tako brzo zaboraviti. Ali u ostaloj Europi, Vaše Visočanstvo... –
Josephina koja je vrištala na postelji.
– To se tako lako može sprovesti. – Ali Josephina mu nije rodila sina... – u
ostalom dijelu Europe položaj Njegovog kraljevskog Visočanstva bi se
nesumnjivo poboljšao.
Ali Josephina nije imala sina. Ja imam sina.
– Zato bih još jednom napomenuo da trenutak u kome Vaše Visočanstvo
odlazi nije povoljan.
– Naprotiv, grofe Brahe. Baš je povoljan. Jednog dana ćete razumjeti. –
Pružih mu ruku.
– Od srca vas molim da ostanete vjerno uz moga muža. Moj muž i ja
ponekad imamo dojam da nam se zamjera što ovdje imamo francuske prijatelje
i poslugu. Zato se i pukovnik Vilate, najstariji i najvjerniji pobočnik moga
muža, koji ga je pratio na svim frontama, vraća sa mnom u Pariz. Pokušajte ga
zamijeniti. Moj muž će biti veoma usamljen. Doviđenja sutra ujutro, grofe
Brahe.
Nisam se odmah vratila u balsku dvoranu već polako kao ošamućena
pođoh dublje u park, duž obrezanih živih ograda. Sve ovdje odiše prošlošću.
Nema još ni dvadeset godina otkako je ludi Gustav III priređivao ovdje svoje
poznate vrtne zabave. Vrtlari znaju kako je volio ovaj park, i još uvijek rade
točno po zapovijedima ubijenog kralja. Tamo dolje u kineskom paviljonu on je
pisao svoje elegije, i kako se često prerušavao i pozivao svoje prijatelje na balove
pod maskama...
Ove noći je park izgledao beskrajan. Sin ubijenog kralja proglašen je za
ludog, i kad je bio primoran da abdicira, najprije je doveden ovamo kao
zarobljenik. Ovamo u ovaj ljetnikovac. Sve su mi točno ispričali. Šetao je gore-
dolje po ovim ljupkim stazama a za njim su išli stražari. U očaju i svojoj ludosti
razgovarao je sam sa sobom i s lipama, a tamo prijeko, blizu kineskog paviljona,
čekala ga je svakog dana majka. Majka jednog luđaka, udovica ubijenog čovjeka
– Sofija Magdalena.
Ljetni vjetar tiho je šumio kroz lišće. Odjednom ugledah sjenku. Sjenka
mi je išla u susret. Ja uzviknuh i pokušah potrčati, ali sam bila kao oduzeta.
– Žao mi je što sam vas uplašila.
Tik ispred mene na pošljunčanoj stazi osvijetljenoj mjesečinom stajala je
kraljica udova u crnini.
– Vi... vi ste me ovdje čekali, gospođo? – upitah, stideći se što mi srce tako
kuca da sam jedva mogla govoriti.
– Ne. Nisam mogla pomisliti da ćete radije prošetati nego da plešete,
gospođo – reče ona bezbojno. – Ja osobno uvijek šećem kad je lijepa ljetna noć.
Vrlo loše spavam, gospođo. A ovaj park oživljava tolike uspomene. Naravno,
samo za mene, gospođo.
Nisam se mogla sjetiti što bih na to odgovorila. Njenog sina i unuka su
protjerali. Mog muža i sina su pozvali.
– Opraštam se od ovih staza koje zapravo i ne poznajem – rekoh pristojno.
– Sutra ujutro se vraćam u Francusku.
– Nisam očekivala da ću moći s vama nasamo govoriti, gospođo. Radujem
se što se ukazala prilika. – Pođosmo dalje, jedna pokraj druge. Lipe su mirisale.
Više je se nisam bojala. Bila je to samo stara gospođa u crnini.
– Često sam razmišljala o vašem odlasku. A vjerujem da sam ja jedina koja
zna vaše razloge.
– Bolje je o tome ne govoriti – odgovorih i pođoh brže. Nato me ona uze
za ruku. Taj iznenadni dodir me toliko uplaši da odskočili.
– Bojite me se, dijete moje? – Glas joj je postao življi ali je bio duboko
tužan. Bijasmo zastale.
– Naravno da se ne... zapravo... da, bojim vas se, gospođo.
– Vi se bojite jedne bolesne i usamljene žene?
Zbunjeno klimnuh glavom. – Zato što me mrzite. Kao i ostale gospođe iz
vaše obitelji. Kao i Njeno Veličanstvo, kao princeza Sofija Albertina. Ja vam
smetam, meni ovdje nije mjesto, ja... – zastadoh, zatim nastavih: – Nema
razloga da o tome raspravljamo, gospođo. Vi i ja imamo isti cilj.
– Molim vas objasnite mi što ste tim htjeli reći?
Oči mi se napuniše suzama. Ova posljednja večer bila je strašna. Zajecah,
ali samo jednom, a onda se pribrah.
– Vi ostajete u Švedskoj, gospođo, da biste stalno podsjećali ljude na vašeg
prognanog sina i prognanog unuka. Sve dok ste vi ovdje, nitko ne može
zaboraviti posljednje Vase. Vjerojatno bi vam bilo draže živjeti s vašim sinom
u Švicarskoj. On živi u veoma skromnim materijalnim prilikama. Mogli biste
voditi njegovu kuću i krpati mu čarape umjesto da vezete ruže u salonu Njenog
Veličanstva. – Snizih glas i povjeriti joj našu zajedničku tajnu. – Ali vi ostajete
ovdje, gospođo, jer ste majka prognanog kralja, i svojim boravkom ovdje služite
njegovim interesima. Jesam li u pravu, gospođo?
Stajala je nepomično, mršava, posve ravna, crna sjena u zelenom
polusumraku. – Imate pravo. A zašto vi odlazite, gospođo?
– Jer na taj način najbolje služim interesima budućeg kralja.
Ona odšuti neko vrijeme. – To sam i mislila – reče najzad.
Zvuci gitare dopirali su kroz drveće. Neki ženski glas je pjevao. Nekoliko
drhtavih tonova pjesme preletješe kroz park. Bio je to glas gospođice fon
Koskul.
– Ali jeste li sigurni da najbolje služite i svojim interesima, gospođo? –
upita starica.
– Potpuno sigurna, gospođo. Mislim na daleku budućnost i na kralja
Oskara I – odgovorih mirno. Nato se duboko poklonili i sama se vratih u palaču.
Dva sata ujutro. U parku ptice počinju cvrkutati. Negdje u ovom dvorcu
živi jedna starica koja ne može spavati. Možda još tumara po parku. Ona ostaje
ja odlazim... Opisala sam svoju posljednju večer, više nemam što dodati. Još
uvijek ne mogu pobjeći od svojih misli. Ima li car kćeri? Ili sestre? Za Boga, opet
priviđenje. Moja vrata se polako otvaraju. Možda u ovom dvorcu ima duhova.
Htjela bih vikati, ali možda se varam... ne, vrata se zaista otvaraju. Pravim se da
pišem...
Jean-Baptiste.
Moj dragi Jean-Ba...

U KOLIMA, NA PUTU IZ ŠVEDSKE U FRANCUSKU,

KRAJEM LIPNJA 1811. GODINE

Moje putne isprave glase na ime grofice od Gotlanda. Gotland je jedan

švedski otok, ali ga ja nisam vidjela. Tog imena sjetila se zapravo kraljica. Ni
pod kojim uvjetima ona ne dopušta da njena draga kći tako skromno putuje
kroz Europu kao prestolonasljednica. Trebalo je izbjeći galamu, zar ne?
Desideria, ona koju, navodno, žele, već poslije nekoliko mjeseci napustila je
svoju novu domovinu. Kraljica me je čak došla ispratiti u kolima. Oskar je tako
jecao da se svima srce paralo, i pokušavao je to sakriti. Ona mu zaštitnički stavi
ruku na rame, ali je on strese.
– Obećajte mi, gospođo, da ćete voditi računa o tome da mali svake večeri
legne u devet sati – zamolih je.
– Nedavno sam dobila pismo od gospođe de Stael. Ta pametna žena dala
mi je nekoliko pametnih i vrlo mudrih savjeta o odgoju nasljednog princa.
– Oh, ta gospođa de Stael – promrmljah. Ta novinarka koju je Fouchet
protjerao, boginja slobode pretjerano velikih grudi, koja je strašno uobražena
zato što je Napoleon proganja. Prijateljica gospođe Recaimier koja piše dosadne
romane, i manje dosadna pisma Jean-Baptisteu.
– U svakom slučaju u devet u krevet – ponovih i pogledah Jean-Baptistea
posljednji put. Sutra ga više neću vidjeti, ni prekosutra, niti cijelog tjedna, ni još
mnogo tjedana, mjeseci. Gospođa Rekcaimier, gospođa de Stael, švedska
kraljica, gospođica fon Koskul, sve same pametne i školovane žene. A jedna
ruska velika kneginja čeka...
Jean-Baptiste prinese moju ruku usnama. – Grof fon Rozen će uvijek biti
uz tebe, ma što se dogodilo – reče on. Grof fon Rozen, moj novi pobočnik.
Najbolji prijatelj mladog grofa Brahe. Mladić sjajno plave kose s lentom
pobočnika lupnu petama. Pojavi se grof Brahe, ali više nisam s njim razgovarala.
– Želim vam sretan put, gospođo – reče kraljica. Odjednom mi se učini
stara, vrlo stara. Izgledalo je da je loše spavala. Podočnjaci su joj bili natečeni.
Pa tko je ustvari noćas dobro spavao? Grofica Levenhaupt. Ona je dobro
spavala, ona blista od sreće pri rastanku. Sad više nije dvorska dama jedne kćeri
trgovca svilom, i gospođica fon Koskul je bila svježa i naprosto je cvjetala. Bila
je dobro našminkana i sigurna u svoju pobjedu. Vidjela je pred sobom
mogućnost, svakako mogućnost...
Najzad su se svi tako živo gurali oko mene da su odgurali Oskara, ali se on
probi nazad. On je već visok skoro kao i ja. To istina nije mnogo, ali za svoje
godine je on zaista krupan. Brzo ga privukoh sebi
 – Bog te blagoslovio, dušo moja. – Osjetih svjež miris njegove kose –
sigurno je jutros već jahao. Mirisao je na sunce i lipe.
– Mama, zar ne možeš ostati? Pa ovdje je tako lijepo? – Baš je sreća što on
smatra da je tu tako lijepo. Sreća...
Popeh se u kola. Jean-Baptiste mi gurne jastuk iza leđa. Gospođa La Flote
sjedne pokraj mene. Onda se popne Vilate i grof fon Rozen. Marija i Ivette
putuju drugim kolima. Kad su konji krenuli, ja se nagnuh i bacili pogled na
pročelje puno prozora. Znala sam da ću na prvom katu ugledati jednu crnu
priliku. I bila tamo. Ona je ostajala, a ja sam odlazila.
– Kad stignemo u Plombijer, nećemo imati nijednu ljetnu haljinu po
ovogodišnjoj modi – primijeti gospođa La Flote. – Trebali bi prvo otići u Pariz
da se opskrbimo.
Duž puta stoje plavokosa djeca i mašu. Ja im odgovaram. Već sad osjećam
čežnju za Oskarom.

PARIZ, l. SJEČNJA 1812. GODINE

U trenutku kad su sva crkvena zvona u Parizu oglašavala Novu godinu,

nas dvoje smo stajali sami oči u oči – Napoleon i ja.
Julie me je iznenadila predajući mi poziv. – Poslije ponoći car i carica imat
će primanje. Ali obitelj je pozvana već za deset sati, i ti neizostavno moraš doći
s nama, rekla je carica.
Julie i ja smo sjedile kao i obično u salonu u Ulici d’Anjou. Julie mi je
pričala o djeci, svojim kućnim brigama, i o Josephu koji se stalno žali na
francuske generale koji se tuku po Španjolskoj i nisu u stanju zadržati njegovo
prijestolje, na kome on zapravo nikad nije ni sjedio. Julie, baš naprotiv, izgleda
da je zadovoljna svojim životom. Nosi purpurno crvene modele Le Roya, šije
haljinice za lutke za svoje kćerkice, često je na dvoru i nalazi da je carica zaista
veličanstvena, a mali kralj od Rima sladak. Kaže da ima plavu kosu, plave oči, i
dva donja zuba. Napoleon kukuriče kao kokot da bi nasmijao svog sinčića, ili
mijauče kao mačka. Pokušah zamisliti Napoleona kako kukuriče i kako
mijauče, ali to je bilo teško.
Julie ispočetka nije mogla shvatiti zašto se nisam po povratku pojavila u
Tuileriesu. Ali ja živim veoma povučeno i viđam samo Julie i najbliže prijatelje.
Zbog toga je ovaj poziv predstavljao takvo iznenađenje, i nisam se mogla
osloboditi osjećanja da za taj poziv postoji neki naročiti razlog. Ali kakav?
Tako se zbilo da sam se i po treći put sa strahom u srcu približavala
Tuileriesu. Prvi put je to bilo one noći kad sam molila Napoleona da podari
život vojvodi od Enghiena. Imala sam nov šešir, ali je moja molba bila uzaludna.
Drugi put sam pratila Jean-Baptistea kad je tražio otpust iz državljanstva i iz
vojske.
Sinoć sam imala zlatno-bijelu haljinu i dijamantske naušnice koje mi je
poklonila kraljica udova, Sofija Magdalena. Ogrtač od samurovine bijah samo
ogrnula, jer mi nije bilo hladno. U Stockholmu je sada hladnoća od dvadeset do
dvadeset pet stupnjeva ispod ništice... Na Seini su poigravali odbljesci mnogih
svjetiljki. Kad sam ušla u Tuileriese, duboko odahnuh. Osjećala sam se kao kod
kuće. Tamno zelena odora carevih slugu, tapete i tepisi s pčelama. Svuda pčele,
baš kao što mi je rekao one noći. I svuda blještava svjetlost. Nikakvih sjenki,
nikakvih priviđenja.
Cijela obitelj već je bila okupljena u carevom salonu. Kad sam ušla, svi su
se htjeli odjednom sa mnom pozdraviti. Ja sam iznenada postala prava
prestolonasljednica, pa je čak i Marija Lujza ustala i pošla mi u susret. Ona je
kao i uvijek, ili možda opet, imala ružičastu haljinu. Njezine porculanske oči
bile su bezizražajne, ali se neštedice osmjehivala, i odmah se raspitala za svoju
dragu rođakinju, švedsku kraljicu. Naravno da je jedna Vasa bliže srcu jedne
Habsburgovice nego svi Bonaparteovski skorojevići zajedno. Onda sam morala
sjesti kraj nje na jedan krhki kauč. Gospođa Letizia se divila mojim naušnicama
i htjela je znati koliko koštaju. Bila sam sretna što opet vidim staru gospođu,
Madame Mere, s pariškim kovrčama i lijepo njegovanim noktima.
– Ne razumijem što Napoleon ima protiv mojih ispovjedaonica – jadala
se carici. – Kupila sam tri stare stražarske kućice na jednoj rasprodaji otpisanog
vojnog materijala i postavila ih u mojoj privatnoj kapelici u Versaillesu kao
ispovjedaonice. One su vrlo pogodne za to, i stvarno su jeftine. Napoleon kaže
da sam škrtica. Ali u ovoj kući nitko ne štedi! – I gospođa Letizia baci optužujući
pogled po caričinom salonu. Ne, u Tuileriesu nitko ne štedi...
– Mama mia, oh, mama mia – nasmija se Paulette. Princeza Borghese se,
ako je to moguće, još proljepšala. Sad ostavlja dojam krhke i nježne osobe, a
pod njenim krupnim očima leže modre sjenke. Neprestano je pružala čašu da
joj se napuni. Julie mi je rekla da je Paulette bolesna. – Bolest koju nitko ne
spominje i koju dame nikad ne dobijaju – reče Julie i jako pocrveni. Gledala
sam Paulettu i razbijala glavu koja je to njena tajanstvena bolest.
– Sjećate li se Badnje večeri kad vam je pozlilo? Kad ste čekali Oskara? –
upita me Joseph. Klimnuh glavom. – Pili smo zdravicu za dinastiju Bernadotte
– osmjehne se Joseph. Bio je to neugodan osmijeh.
– Iz kralja Josepha I Španjolskog govori čista zavist – primijeti Paulette i
isprazni čašu. Prošlo je jedanaest sati. Car se još ne bijaše pojavio.
– Njegovo Veličanstvo radi – objasni Marija Lujza. Šampanjske čaše
ponovno se napuniše.
– Kad ćemo vidjeti maloga? – upita Julie.
– U ponoć će car dočekati Novu godinu s djetetom u rukama – reče Marija
Lujza.
– Nezdravo je buditi dijete i pokazivati ga tolikim gostima – odazva se
gospođa Letizia. Uđe Meneval, carev tajnik. – Njegovo Veličanstvo želi
razgovarati s Njenim kraljevskim Visočanstvom – reče on.
– Mislite li na mene? – upitah nehotice.
Meneval, ozbiljnog lica, ponovi: – S Njenim kraljevskim Visočanstvom
prestolonasljednicom Švedske.
Marija Lujza je brbljala sa Julie. Izgledalo je da je ovo nimalo ne
iznenađuje. Onda shvatih da me je pozvala po izričitoj carevoj zapovijedi.
Bonaparte prestadoše razgovarati dok sam prilazila vratima.
– Njegovo Veličanstvo očekuje Njeno kraljevsko Visočanstvo u maloj
radnoj sobi – reče Meneval dok smo prolazili kroz mnoge odaje. Moja dva
prijašnja sastanka s Napoleonom odigrala su se u velikoj radnoj sobi. Na naš
ulazak car za trenutak diže pogled s papira.
 – Molim vas izvolite sjesti, gospođo. – To je bilo sve. Bio je veoma
nepristojan. Meneval se izgubi. Sjela sam i čekala. Ispred njega stajale su kožne
korice pune gusto ispisanih listova papira. Rukopis mi se učini poznat. To su
vjerojatno Alkijeovi izvještaji iz Stockholma, prođe mi kroz glavu, francuski
ambasador u Švedskoj je veoma vrijedan čovjek. Sat na kaminu žurio je ususret
Novoj godini. Pozlaćeni brončani orao raširenih krila držao je brojčanik. Čemu
ova komedija, pitala sam se. Car je tražio da dođem da bi mi rekao nešto važno.
– Nije potrebno da me plašite puštajući me da čekam, Veličanstvo –
rekoh. – Ja sam po prirodi dosta bojažljiva, a Vi mi čak ulijevate strah.
– Eugenie, Eugenie – reče ne dižući pogled. – Čeka se da car povede
razgovor. Zar te gospodin Montel nije ni toliko naučio?
Onda nastavi čitati i ja sam imala vremena pomno ga promatrati.
Cezarska maska bijaše postala debela, kosa veoma rijetka. To lice sam
nekada toliko voljela, pomislih čudeći se. Bilo je to davno ali se vrlo dobro
sjećam svoje ljubavi. Samo sam njegovo lice zaboravila u međuvremenu.
– Veličanstvo – rekoh nestrpljivo. – Jeste li me zvali zato da biste ispitali
moje poznavanje etikete?
– Između ostalog. Želio bih, naime, znati, gospođo, što vas je dovelo
natrag u Francusku?
– Hladnoća, veličanstvo.
On se zavali, prekriži ruke na grudima i ironično razvuče usta. – Tako.
Tako. Hladnoća. Bilo vam je zima usprkos ogrtaču od samurovine koji sam vam
poslao, gospođo.
– Usprkos ogrtaču od samurovine, Veličanstvo.
– A zašto se niste pojavili na dvoru otkako ste se vratili? Žene mojih
maršala redovito dolaze pozdraviti Njeno Veličanstvo.
– Ja više nisam žena vašeg maršala, Veličanstvo.
– Naravno. To sam skoro zaboravio. Mi sad imamo posla s Njenim
kraljevskim Visočanstvom, prestolonasljednicom Desiderijom Švedskom. Ali
bi trebalo znati, gospođo, da članovi stranih kraljevskih kuća obično traže
audijenciju kad dođu u moju prijestolnicu. Iz pristojnosti, gospođo.
 – Ja nisam u posjetu. Ovdje je moj dom.
– Tako... Ovdje je vaš dom. – On polako ustade, obiđe pisaći stol, stane
pred mene, i odjednom viknu: – Kako to zapravo zamišljate. Ovdje je vaš dom.
I svakoga dana vam vaša sestra i druge gospođe pričaju što se ovdje govori. A vi
onda sjednete i pišete svom dragom mužu. Smatraju li vas Šveđani dovoljno
pametnom da vas ovamo šalju kao uhodu?
– Ne, baš naprotiv. Zato što sam glupa, morala sam se vratiti.
Ovakav odgovor nije očekivao. Već se je spremao ponovno viknuti na
mene. Ali umjesto toga upita normalnim glasom: – Što hoćete time reći?
– Ja sam glupa, Veličanstvo. Sjećate se Eugenie iz starih dana. Glupa, bez
školovanja, bez političkog smisla. Nažalost nisam ostavila dobar dojam na
švedski dvor. A pošto je veoma važno da mi: Jean-Baptiste, Oskar i ja da
budemo omiljeni u Švedskoj, ja sam se vratila kući. To je zaista sve jako
jednostavno.
– Tako jednostavno da vam ne vjerujem, gospođo. – Njegove riječi me
ošinuše kao udarac bičem. On počne šetati gore-dolje. – Možda nemam pravo,
možda vi zaista niste ovdje po Bernadotteovoj želji. U svakom slučaju, gospođo,
politička situacija je postala tako kritična da vas moram zamoliti da opet
napustite Francusku.
Pogledah ga zapanjeno. Tjera li me to on? Tjera me iz Francuske?
– Rado bih ostala ovdje – rekoh tiho. – Ako ne mogu ostati u Parizu, otići
ću u Marseille. Već sam često pomišljala na to da ponovno kupim našu staru
kuću. Tatinu kuću. Ali sadašnji vlasnici ne žele je prodati. Tako nemam drugog
doma osim ovog u Ulici d’Anjou.
– Kažite mi, gospođo, je li Bernadotte poludio? – upita odjednom
Napoleon. On počne prevrtati po papirima na pisaćem stolu i izvuče najzad
jedno pismo. Poznadoh Jean-Baptisteov rukopis. – Ponudio sam Bernadotteu
savez, a on mi odgovara da on nije jedan od mojih vazalnih kneževa.
– Ja nemam veze s politikom, Veličanstvo, – rekoh. – i ne vidim kakve to
ima veze s mojim boravkom u Parizu.
– Kazat ću vam, gospođo! – On lupi šakom po pisaćem stolu. Gips
otpadne sa stropa. Počinjao je doista bjesniti. – Vaš Bernadotte se usuđuje
odbiti savez s Francuskom. A što mislite, zašto sam mu ja to ponudio? Dakle,
odgovorite mi.
Nisam odgovorila. – Pa ni vi, gospođo, sigurno niste tako glupi. I vi
sigurno znate ono što se zna po svim salonima. Car je ukinuo Kontinentalnu
blokadu, i njegovo carstvo će uskoro prestati postojati. Najveća armija svih
vremena okupirat će Rusiju. Najveća armija svih vremena... – Ove riječi su ga
opijale. – Na našoj strani Švedska bi mogla zadobiti veću slavu! Švedska bi
ponovno mogla postati velika sila. Obećao sam Bernadotteu Finsku ako pođe s
nama. Finsku i Hanzeatske gradove. Zamislite, gospođo – Finsku!
Pokušah kao i toliko puta zamisliti Finsku. – Vidjela sam je na karti, samo
plave mrlje koje predstavljaju jezera – rekoh.
– A Bernadotte neće prihvatiti. Bernadotte ne ide s nama. Jedan francuski
maršal koji ne sudjeluje u ovom pohodu.
Pogledah na sat. Za četvrt sata počet će Nova godina.
– Veličanstvo, skoro je ponoć.
Nije me čuo. Stajao je pred zrcalom koje je visilo nad kaminom i gledao
netremice svoje lice.
– Dvije stotine tisuća Francuza, sto pedeset tisuća Nijemaca, osamdeset
tisuća Talijana, šezdeset tisuća Poljaka, i još sto deset tisuća dobrovoljaca iz
drugih zemalja – promrmlja on. – Velika vojska Napoleona I. Najveća vojska
svih vremena. Ponovno ću krenuti... Deset minuta do ponoći. – Veličanstvo...
– počeh.
On se naglo okrene. Lice mu je bilo unakaženo od bijesa. – A Bernadotte
prezire tu vojsku! Ja odmahnuh glavom. – Veličanstvo, Jean-Baptiste je
odgovoran za dobro Švedske. Sve ono što on odluči služi jedino interesima
Švedske.
– Tko nije za mene, taj je protiv mene! Gospođo, pošto nećete
dobrovoljno napustiti Francusku, moglo bi se dogoditi da vas zatvorim kao
taoca.
Stajala sam nepomično.
 – Kasno je – reče on odjednom, vrati se pisaćem stolu i zazvoni. Meneval,
koji je sigurno prisluškivao iza vrata, upadne u sobu.
– Evo – pošaljite ovo smjesta po specijalnom glasniku. – Pa se obrati meni:
– Znate li što je to, gospođo? Zapovjed. Maršalu Davuu. Davu i njegove snage
će prijeći granicu i okupirati Švedsku Pomeraniju. Dakle, što kažete na to,
gospođo?
– Da pokušavate zaštititi lijevo krilo svoje Velike vojske, Veličanstvo.
On se glasno nasmije. – Tko vas je naučio tu rečenicu. Jeste li razgovarali
s kojim od mojih časnika posljednjih dana?
– Jean-Baptiste mi je to davno rekao.
Napoleon zažmiri. – Namjerava li on braniti Švedsku Pomeraniju? Bilo bi
zabavno vidjeti njega i Davua kako se bore jedan protiv drugog.
– Zabavno? – Pomislih na bojna polja. Na bijedne humke s križevima
nakrivljenim od vjetra. Na pravilne redove humki. I to je njemu zabavno...
– Znate li, gospođo, da vas mogu uhititi kao taokinju, i tako natjerati
Švedsku da sklopi sa mnom savez?
Osmjehnuh se. – Moja sudbina ne bi ni u kom slučaju utjecala na odluku
švedske vlade. Ali moje uhićenje bi dokazalo Šveđanima da sam spremna
stradati za svoju novu domovinu. Želite li zaista od mene napraviti mučenicu,
Veličanstvo?
Car se ugrize za usnu. I slijepa koka koje zrno nađe. Napoleon sigurno ne
želi od gospođe Bernadotte napraviti švedskog narodnog heroja. On slegnu
ramenima.
– Mi nikoga ne prisiljavamo da nam bude prijatelj. Obično se svi trude da
steknu naše prijateljstvo. – Bilo je tri minute do ponoći. – Očekujem da ćete
uvjeriti svog supruga da se potrudi da stekne naše prijateljstvo.
On se maši rukom za kvaku. – Već u vašem vlastitim interesu, gospođo. –
Oči su mu pakosno sijale. Ja ga upitno pogledah.
U tom trenutku zazvoniše zvona. U njihovoj zvonjavi utonu i moje pitanje
i njegov odgovor. Napoleon nesvjesno pusti kvaku. Kao opčinjen gledao je pred
sebe. Pariška zvona objavljivala su Novu godinu. Ta zvona, pomislih, kako
volim ta duboka zvona.
– Jedna velika godina u povijesti Francuske je počela – promrmlja
Napoleon kad su ušutjela. Ja pritisnuli kvaku.
U velikoj radnoj sobi čekali su pobočnici i komornici.
– Moramo požuriti, Njeno Veličanstvo nas čeka – reče brzo Napoleon i
naprosto potrča. Njegovi pobočnici i komornici potrčaše za njim. Mamuze su
im zveckale. Išla sam polako s Menevalom kroz opustjele prostorije.
– Jeste li poslali zapovijed? – upitah. On klimnu glavom. – Njegova prva
zapovijed u Novoj godini – izjavih – bilo je da se prekrši neutralnost jedne
države.
– Ne, Visočanstvo – ispravi me Meneval. – To je njegova posljednja
zapovijed u staroj godini.
Kad sam se ponovno našla u caričinom salonu, ugledah prvi put kralja od
Rima. Car ga je držao u naručju i mali je vrištao da se čovjeku srce paralo.
Novorođenče je bilo odjeveno u čipkastu haljinu i imalo je široku lentu nekog
ordena.
– Lenta umjesto pelena! E pa, kažem vam... – jadala se gospođa Letizia.
Car je želio razveseliti svog sina i nježno ga je golicao. Ali strani diplomati u
dvorskim odorama, gospođe koje su se hihotale među sobom i članovi obitelji
Bonaparte, svi su željeli pomilovati dijete i još su ga više plašili. Marija Lujza
stajala je pokraj cara i netremice je gledala dijete. Oči joj više nisu bile
bezizražajne, već naprosto iznenađene. Izgledalo je da ne može shvatiti
činjenicu da je Napoleonu rodila dijete.
Kad me je Napoleon ugledao, priđe mi s djetetom koje je vrištalo. Njegovo
debelo lice je sijalo...
– Morate prestati plakati, Veličanstvo, kraljevi ne plaču – reče on malom
djetetu. Ne misleći pružih ruke i uzeh od njega dijete. Gospođa de Montesquie,
otmjena dadilja, nađe se odmah kraj mene. Ali ja sam čvrsto držala dijete. Pod
čipkastom košuljicom bio je sav mokar. Pomilovah ga po plavoj kosici na
zatiljku. Mali prestade plakati i plašljivo me pogleda. Stisnuh ga uza se. Oskar,
pomislih. Oskar ovog časa pije šampanjac u kraljičinom salonu...
 Skol – pristojno se kuca s Njihovim Veličanstvima, zatim s mršavom
princezom Sofijom Albertinom, i najzad s kraljicom udovom. Gospođa fon
Koskul drhtavim glasom pjeva neku ariju. Za nekoliko dana Jean-Baptiste će
znati da je Davu umarširao u Švedsku Pomeraniju. Gospođica fon Koskul i dalje
pjeva...
Poljubili svilenkastu plavu kosicu. – U zdravlje Njegovog Veličanstva
kralja od Rima – uzviknu netko. Ispismo čaše.
Pružih djetešce dadilji. – Jako je mokar – prošaptah joj. Ona iznese dijete.
Car i carica su bili dobro raspoloženi, razgovarali su... kako je ono rekla švedska
kraljica?... da, blagonaklono. Razgovarali su naročito blagonaklono.
Primijetih Hortenziju. Prije dva mjeseca rodila je sina iako već godinama
živi odvojeno od Louisa Bonapartea. Na obrazima je imala crvene mrlje, oči su
joj sijale, i oslanjala se na svog konjušara grofa Flaoa. Njen život je izgubio svaki
smisao. Njezini sinovi neće naslijediti Napoleona. Kao i obično Napoleon nije
primjećivao svoju pokćer. Grof Flao, pa zašto da ne?
– Vaše Visočanstvo će vidjeti, prestolonasljednik će se pridružiti Rusiji.
Prestolonasljednik ima pravo – začuh. Je li mi netko došapnuo te riječi ili sam
ih samo sanjala?
Talleyrand prođe pokraj mene hramljući.
Željela sam ići kući, bila sam umorna. Ali mi car priđe s caricom ispod
ruke. Nijedna žena koja ima tako rumene obraze ne bi trebala nositi ružičastu
boju.
– A ovdje je moj talac. Moj lijepi mali talac – reče ljubazno Napoleon.
Okolni gosti se pristojno nasmiješe. – Ali gospođe i gospodo, vi još ne znate o
čemu se radi. – Car se ponekad ljuti kad se ljudi smiju prije nego što on stigne
do poante neke dosjetke. – Samo se bojim da Njeno Visočanstvo nije
raspoložena za smijeh. Maršal Davu je nažalost bio prisiljen okupirati jedan dio
domovine Njenog Visočanstva.
Kakva tišina je zavladala u sobi!
– Pretpostavljam da ruski car ima više ponuditi od mene, gospođo. Čujem
da čak nudi ruku jedne velike kneginje. Mislite li da bi to moglo dovesti u
iskušenje našeg bivšeg maršala?
– Brak sa članom jedne stare kraljevske obitelji uvijek dovodi u iskušenje
ljude običnog građanskog podrijetla – rekoh polako. Okolni gosti se trgnu.
– Nesumnjivo – osmjehnu se car. – Ali takvo iskušenje bi moglo ugroziti
vaš položaj u Švedskoj, gospođo. Zbog toga, kao stari prijatelj, ja vam
savjetujem da pišete Bernadotteu i da ga nagovorite da zaključi savez sa
Francuskom. Za dobro vaše vlastite budućnosti, gospođo.
– Moja budućnost je osigurana, gospodine – i poklonih se. – Bar u ulozi
kraljice majke. On me pogleda iznenađeno. A onda zagrmi: – Gospođo, dok se
ne zaključi švedsko-francuski savez, ne želim vas vidjeti na dvoru – i pođe dalje
s Marijom Lujzom.
Kod kuće me je čekala Marija. Ivetti i ostalim djevojkama dala sam izlazak
za tu večer da bi mogle proslaviti doček Nove godine. Marija mi skine
dijamantske naušnice i otkopča zlatne kopče na ramenima.
– Sretna Nova godina, Marija. Car je stvorio najveću vojsku svih vremena,
a ja moram pisati Jean-Baptisteu u povodu saveza. Možeš li mi kazati kako sam
se ja to upetljala u povijest svijeta?
– Da nisi zaspala onda u Općinskoj kući, gospodin Joseph Bonaparte te
ne bi morao buditi. I da nisi bila odlučila da nađeš zaručnika za Julie...
– Da, i da nisam bila tako radoznala da upoznam njegovog brata, malog
generala. Kako je izgledao jadno u svojoj iznošenoj odori... – Oslonih se
laktovima na toaletni stolić i zatvoriti oči. Radoznalost, pomislih, za sve je kriva
pusta radoznalost. Ali me je od Napoleona put doveo do Jean-Baptistea. A s
njim sam bila veoma sretna.
– Eugenie – reče oprezno Marija. – Kada se vraćaš u Stockholm?
Ako požurim, pomislih očajnički, ne mičući se, mogla bih stići na vrijeme
da proslavim zaruke mog muža s ruskom velikom kneginjom.
– Sretna Nova godina – reče najzad Marija.
Godina 1812. je tek počela, ali već vidim da će biti strašna.

PARIZ, TRAVNJA 1812. GODINE

 Došao je Pierre, Marijin sin.
Došao je sasvim neočekivano. Dobrovoljno se javio u najveću vojsku svih
vremena, i bio je pridodan pukovniji koja će iz Pariza krenuti na frontu. Dosada
sam redovito plaćala osam tisuća franaka godišnje da bih oslobodila Pierrea
vojne službe. To sam od srca rado činila. Htjela ne htjela, uvijek sam imala
nemirnu savjest u odnosu na Pierrea. Pošto se rodio, Marija ga je dala na
čuvanje da bi došla meni za dadilju i tako zarađivala za život. Ja sam pila
Pierreovo majčino mlijeko, a Marija je milovala mene kad je čeznula za njim.
Ali bez obzira na sve to Pierre je žilav i visok mladić, opaljen od južnjačkog
sunca. Ima Marijine tamne oči, ali i živahan izgled koji je sigurno naslijedio od
oca. Imao je novu novcatu odoru i isto tako novu šubaru od medvjeđeg krzna.
Čak mu se sijala i plavo-bijelo-crvena kokarda, jer je bila posve nova. Marija je
bila jednostavno izvan sebe. Njeni nesigurni prsti plašljivo su mu milovali ruke.
– Ali zašto? – neprestano je pitala. – Pa bio si tako zadovoljan mjestom
upravitelja imanja koje ti je našla Njeno Visočanstvo.
Pierre otkri svoje blještavo bijele zube. – Mama, pa moram i ja sudjelovati.
Moram se pridružiti Velikoj vojsci, zauzeti Rusiju, okupirati Moskvu. Car nas
je pozvao pod oružje da konačno ujedinimo Europu. Zamisli sve mogućnosti,
mama. Čovjek može...
– Što čovjek može? – upita Marija s gorčinom.
– Mogao bi postati general, maršal, prestolonasljednik, kralj... šta ja znam.
Riječi su mu sustizale jedna drugu. Ne, čovjek nikako ne može trunuti u
nekom vinogradu blizu Marseillea kad car sakuplja najveću vojsku svih
vremena. Danju i noću prolaze kraj mog prozora odredi koji odlaze za Rusiju.
Pred njima svira glazba, a od njihovih teških koraka tresu se kuće, bubnjevi
lupaju i ljudi trče na prozore i kliču im.
– Mama, moraš mi ukrasti pušku ružama.
Vojnici najveće vojske svih vremena okićeni su cvijećem... U vrtu su
cvjetale prve ruže. Marija me upitno pogleda. – Uberi ih, Marija, zakiti ga,
gledaj... onaj tamo pupoljak, onaj tamno crveni, zadjeni mu ga u pušku.
Marija pođe u vrt i ubere prve ruže. – Uvijek ću se sjećati da sam na pušci
nosio ruže žene jednog francuskog maršala – reče Pierre, kojemu sam ja uzela
majčino mlijeko.
– Žene bivšeg francuskog maršala – rekoh.
– Najradije bih služio pod zapovjedništvom gospodina supruga – poče on.
Marija se vrati iz vrta. Zadjenusmo ruže u sve rupice na odijelu, zavezasmo
dvije žute ruže za balčak sablje i udjenusmo pupoljak u puščanu
cijev. Pierre stane u stav mirno i pozdravi po vojnički.
– Vratite se zdravo kući, Pierre!
Marija ga isprati do vrata. Kad se vratila, bore na njenom čelu bijahu
postale još dublje. Zgrabi krpu za laštenje i počne bijesno laštiti jedan srebrni
svijećnjak.
Vani u tom trenutku opet prođe jedan odred s glazbom na čelu. U sobu
uđe Vilate. Otkako je velika vojska krenula na istok, bio je strašno nespokojan.
– Zašto vojnici uvijek idu u borbu s glazbom? – upitah.
– Zato što vojna glazba potiče oduševljenje. Zato što se onda ništa ne misli
i lakše se drži korak.
– Zašto vojnici moraju ići ukorak?
– Vaše Visočanstvo, pokušajte zamisliti jednu bitku. Zapovijed za napad.
Kako bi to izgledalo kad bi neki vojnici krenuli kratkim a neki dugim koracima?
Razmislih o tome. – Ipak ne razumijem. Što bi to smetalo kad bi neki
vojnici napali neprijatelja dugim koracima, a neki kratkim?
– To ne izgleda dobro. Osim toga, neki bi se ljudi mogli u posljednjem
trenutku uplašiti i uopće ne napasti. Razumijete li, Vaše Visočanstvo?
To sam razumjela.
– Zato je vojna glazba neophodna – završi Vilate.
Glazba odjednom zazveča. Limene trube, pomislih, bubanj i limene trube.
Prošlo je mnogo vremena otkada sam slušala Marseljezu bez pratnje. Samo kao
pjesmu koju su pjevali lučki radnici, bankarski službenici i zanatlije. Sad tisuće
truba trube tu melodiju kad se Napoleon pojavi...
Uđe grof fon Rozen držeći brzojav u ruci i nešto reče. Nisam mogla
razumjeti jer su trube na ulici užasno treštale. Okrenusmo se od prozora.
– Imam važnu vijest za Vaše Visočanstvo. Petoga travnja Švedska je
sklopila savez s Rusijom.
– Pukovniče Vilate! – Glas me izdade. Vilate, Jean-Baptisteov drug iz
borbi 1794. godine, kad je Republika bila u opasnosti, njegov suradnik u
ministarstvu rata, pobočnik u svim njegovim bitkama, iskreni prijatelj koji nas
je pratio u Švedsku i koji se vratio sa mnom jer se Švedska bunila protiv naših
prijatelja Francuza, naš Vilate...
– Vaše Visočanstvo želi?
– Upravo smo čuli da je sklopljen savez između Rusije i Švedske. – Vojna
glazba se izgubila. Čuli smo još samo marširanje. Nisam mogla pogledati
Vilatea u oči, ali sam morala dalje govoriti: – Vi ste francuski građanin i
francuski časnik, pukovniče Vilate. Vjerujem da će vam ovaj savez s francuskim
neprijateljima učiniti neugodnim boravak u mojoj kući. U svoje vrijeme ste
tražili otpust iz vojske da biste išli s nama i da biste stajali uz mene. Ja vas sad
molim da se smatrate razriješenim obveza prema meni. – Bože, kako je to
boljelo!
– Visočanstvo, pa ne mogu vas sad ostaviti samu – reče Vilate.
Ugrizoh se za usne a onda pogledah plavog grofa fon Rozena i rekoh:
– Nisam sama.
Grof je gledao u jedan kut sobe. Je li shvaćao da se moram rastati od našeg
najboljeg prijatelja?
– Grof fon Rozen je imenovan za mog osobnog pobočnika. Grof fon
Rozen će štititi prestolonasljednicu Švedske ako to bude potrebno – dodah. Nije
mi smetalo to što je Vilate vidio kako mi suze teku niz obraze. Pružih mu obje
ruke. – Zbogom, pukovniče Vilate.
– Je li maršal, hoću reći Njegovo kraljevsko Visočanstvo, poslalo za mene
neko pismo?
– Nikakvo pismo nije stiglo. Ja sam dobio vijest od švedskog ambasadora
– reče mu grof fon Rozen.
Vilate me pogleda u nedoumici. – Ja zaista ne znam...
 – Ali ja znam što osjećate. Ili morate dati ostavku na službu u francuskoj
vojsci kao što je to učinio Jean-Baptiste, ili – mahnuh prema prozoru, koraci, ti
beskrajni koraci – ili marširati s vojskom, pukovniče Vilate.
– Neću marširati, jahat ću – odvrati mi Vilate s negodovanjem.
Osmjehnuh se kroz suze. – Onda jašite, pukovniče Vilate. Jašite s Bogom.
I vratite se živi i zdravi. Hoćete li?

PARIZ, SREDINOM RUJNA 1812. GODINE

Mislim da bih poludjela kad ne bih sve mogla zapisati u dnevnik.

Nemam nikoga s kim bih mogla podijeliti svoje misli. Neizrecivo sam
sama u ovom velikom gradu Parizu. U mom gradu, kako ga nazivam u srcu, jer
sam ovdje bila već nevjerojatno sretna i nevjerojatno nesretna... Julie me je
istina pozvala da provedem tople ljetne dane u Mortfontenu, ali prvi put u svom
životu nisam joj mogla reći što mislim. Nekada smo dijelile djevojačku sobu u
Marseilleu, ali ona sada spava pokraj Josepha Bonapartea. A Marija, Marija je
majka vojnika koji s Napoleonom maršira kroz Rusiju. Ostaje mi, Bože dragi,
baš je to smiješno, ostaje mi samo moj švedski pobočnik kao povjerenik, grof
fon Rozen, čisto nordijsko plemstvo, plavokos i plavook i nikad uzbuđen. On
je Šveđanin do srži kostiju. Stoljećima već Švedska krvari u ratovima protiv
Rusije. Sad je novi prestolonasljednik sklopio savez sa zakletim neprijateljem.
A plavokosi grof fon Rozen ne razumije o čemu se sve to radi, i ne shvaća zašto
sam ja izvan sebe. Tako je strašno...
Nije prošlo ni nekoliko sati kako su zajedno otišli: grof Talleyrand, knez
od Beneventa i savjetnik ministarstva vanjskih poslova, i Fouchet, vojvoda od
Otranta i bivši ministar policije. Došli su, uostalom, neovisno jedan od drugoga
i slučajno se sreli u mom salonu. Talleyrand je došao prvi. Više nisam naviknuta
na posjete. Moji prijatelji su opijeni pobjedama na ruskoj fronti i izbjegavaju
me ovih dana.
– Pozovite grofa fon Rozena da me otprati do salona – rekoh gospođi La
Flote. Brzo presvukoh haljinu. Nisam mogla zamisliti što Talleyrand želi od
mene, i to još usred bijela dana. Da je došao predvečer popiti čašu šampanjca u
plavim sjenkama vrta, onda bih znala...
Talleyrand me je čekao u salonu i poluzatvorenih očiju promatrao portret
Prvog Konzula. Prije nego što sam uspjela Talleyrandu predstaviti grofa fon
Rozena, najaviše vojvodu od Otranta.
– Ovo ne razumijem – ote mi se.
Talleyrand podiže obrve. – Što ne razumije Vaše kraljevsko Visočanstvo?
– Odavno me nitko nije posjetio – rekoh zbunjeno. – Neka izvoli vojvoda
od Otranta. Fouchet je bio očito neugodno iznenađen što je kod mene zatekao
Talleyranda. Nozdrve mu se raširiše i on procijedi: – Radujem se što vaše
Visočanstvo ima društvo. Bojao sam se, naime, Vaše Visočanstvo, da ste jako
usamljeni.
– Bila sam veoma usamljena do ovog trenutka – rekoh sjedajući na kauč
ispod portreta Prvog Konzula. Dva gospodina sjedoše nasuprot mene. Ivette
unese čaj.
– Ovaj gospodin je poznati francuski ministar policije koji se je povukao
na svoje imanje zbog zdravlja – objasnih grofu fon Rozenu. Grof fon Rozen
pruži gospodi šalice s čajem.
– Izgleda da se na imanjima vojvode od Otranta dobivaju isto tako dobra
obavještenja kao i u Ministarstvu vanjskih poslova u Parizu – primijeti
Talleyrand.
– Neke vijesti se brzo šire – reče Fouchet pijući čaj otmjenim malim
gutljajima.
– Što se priča? – upitah uljudno. – Francuske pobjede nisu tajna. Tek što
su prestala zvona koja su objavila zauzimanje Smolenska.
– Da, Smolenska... – reče Talleyrand i konačno otvori oči i zainteresirano
se dade na promatranje Napoleonovog mladalačkog portreta. – Pa, Vaše
Visočanstvo, za pola sata zvona će ponovno zazvoniti.
– Ma nemojte, Ekselencijo! – uzviknu Fouchet.
Talleyrand se osmjehnu. – Da li vas to iznenađuje? Pa car vodi najveću
vojsku svih vremena protiv Rusa. Naravno da će crkvena zvona uskoro
zazvoniti. To vam ne smeta, Vaše Visočanstvo?
– Ne, naravno da ne. Naprotiv. Pa ja sam... – Prekidoh se. Ja sam još
Francuskinja, htjela sam reći. Ali ja više nisam Francuskinja. A moj muž je
zaključio savez s Rusijom.
– Vjerujte li u konačnu pobjedu našeg cara, Vaše Visočanstvo – upita
Talleyrand.
– Car još nikad nije izgubio rat – odgovorih.
Nastade čudna tišina. Fouchet me radoznalo odmjeri dok je Talleyrand
polagano i s uživanjem pio zaista dobar čaj.
– Ruski car je tražio savjet – primijeti on najzad i stavi dolje praznu šalicu.
Dođoh znak Ivetti da ponovno napuni šalicu. – Ruski car će zatražiti mir
– rekoh s dosadom.
Talleyrand se osmjehnu. – To je naš car očekivao poslije bitke kod
Smolenska. Ali glasnik koji je prije jedan sat stigao u Pariz izvijestiti o pobjedi
kod Borodina, ništa ne zna o pregovorima za mir. Mada ova pobjeda ostavlja
otvoren put do Moskve.
Zar je došao da mi sve to ispriča? Pobjede, pobjede, godinama samo
pobjede. Morat ću reći Mariji da će Pierre uskoro ući u Moskvu.
– Na taj način pohod na Rusiju uskoro će se završiti? Izvolite malo
marcipana, Ekselencijo.
– Jeste li, Vaše Visočanstvo, čuli u posljednje vrijeme nešto o Njegovom
Visočanstvu prestolonasljedniku? – upita Fouchet.
Nasmijah se.
– To je točno, vi više ne čitate moju poštu. Vaš nasljednik bi vam mogao
reći da mi Jean-Baptiste nije pisao već dva tjedna. Ali imam vijesti od Oskara.
On je dobro, on... – zastadoh. Gospodi je bilo dosadno slušati o mom sinu.
– Švedski prestolonasljednik je bio na putu – reče Fouchet ne skidajući
očiju s mene.
– Na putu? – Pogledah zaprepašteno jednog pa drugog.
– Njegovo kraljevsko Visočanstvo bilo je u Abou – nastavi Fouchet. Fon
Rozen skoči. Ja se okrenuh prema njemu. – Abo? Gdje je Abo?
– U Finskoj, Vaše Visočanstvo – odvrati fon Rozen. Glas mu je bio
promukao.
Opet Finska...
– Finsku je okupirala Rusija, zar ne?
Talleyrand ispi i drugu šalicu čaja. – Ruski car je zamolio
prestolonasljednika da se sastanu u Abou – izjavi Fouchet s uživanjem.
– Recite to još jednom, i to sasvim polako – zamolih ga.
– Ruski car je zamolio prestolonasljednika da se sastanu u Abou – ponovi
Fouchet pobjedonosno i pogleda Talleyranda.
– Što hoće car od Jean-Baptistea? – prošaptah.
– Savjet – reče Talleyrand nemarno. – Bivši maršal koji poznaje francusku
taktiku, savršen je savjetodavac u situaciji kao što je ova.
– I u skladu s tim savjetima ruski car ne šalje pregovarače već pušta našu
vojsku da ide naprijed – reče Fouchet bezizražajno.
Talleyrand pogleda na sat. – Svakog trenutka će opet početi zvoniti da
oglase pobjedu kod Borodina. Za nekoliko dana naše će snage ući u Moskvu.
– Je li mu obećao Finsku? – izleti grofu fon Rozenu.
– Tko je kome obećao Finsku? – upita Fouchet iznenađeno.
– Finsku? O čemu vi to govorite, grofe? – upita Talleyrand.
Pokušah objasniti. – Švedska se još uvijek nada da će povratiti Finsku.
Finska leži, hoću reći, leži na srcu mojim zemljacima.
– I vašem poštovanom mužu, Vaše Visočanstvo? – opet upita Talleyrand.
– Jean-Baptiste vjeruje da ruski car neće vratiti Finsku. Ali zato na drugoj
strani, on želi da se Norveška i Švedska ujedine.
Talleyrand polagano klimnu glavom. – Moj povjerenik mi kaže da je ruski
car obećao švedskom prestolonasljedniku da će potpomagati ujedinjenje.
Naravno tek poslije rata.
– Pa zar rat neće biti gotov kad naš car uđe u Moskvu? – upitah.
Talleyrand slegnu ramenima.
 – Nisu mi poznati savjeti koje je gospodin suprug dao ruskom caru.
Nastane tišina teška kao olovo. Fouchet je jeo marcipan i mljackao.
– Ali ti savjeti koje je Njegovo kraljevsko Visočanstvo navodno dalo caru...
– poče grof fon Rozen.
Fouchet se široko nasmija. – Francuska vojska ulazi u sela koja su njihovi
stanovnici do temelja spalili. Francuska vojska nalazi samo pougljenjene
hambare s pšenicom. Francuska vojska maršira iz pobjede u pobjedu – i umire
od gladi. Naš car je prisiljen nabavljati hranu iz pozadine. S tim nije računao,
niti s Kozacima, koji ga napadaju s boka, a neće pružati pravu bitku. Ali car se
nada da će nahraniti svoje snage u Moskvi, gdje će vojska prezimiti. Moskva je
bogat grad, i može prehraniti vojsku. Vidite, sve zavisi od ulaska u Moskvu.
– Pa zar vi sumnjate u taj ulazak? – upita iznenađeno grof fon Rozen.
– Njegova Ekselencija knez od Beneventa je rekao da će crkvena zvona
svakog trenutka oglasiti pobjedu kod Borodina. Put u Moskvu je otvoren. Već
prekosutra će, nesumnjivo, car stajati u Kremlju, dragi grofe – objasni Fouchet
i ponovno se osmjehne.
Užasan strah mi stegne grlo. Očajnički sam gledala jednog pa drugog. –
Molim vas, recite mi otvoreno, gospodo – zašto ste došli?
– Odavno sam vas želio doći posjetiti, Vaše Visočanstvo – reče Fouchet –
i kada sam čuo kako je važnu ulogu odigrao vaš muž u ovom velikom sukobu,
od srca sam poželio izraziti Vašem Visočanstvu svoje duboke simpatije koje
postoje mnogo godina, ako tako smijem reći. Da, godinama nas je Napoleonov
ministar policije uhodio.
– Ne razumijem vas – rekoh kratko i okrenuh se Talleyrandu.
– Zar je tako teško shvatiti bivšeg profesora matematike, Visočanstvo? –
upita Talleyrand.
– Ratovi su kao jednadžbe u višoj matematici. I u ratu računamo s jednom
nepoznanicom. U ovom ratu radimo s jednim nepoznatim. A taj nepoznati od
svog sastanka s ruskim carem nije više – nepoznat. Švedski prestolonasljednik
je stupio u akciju, gospođo...
– A kakvu korist ima Švedska od te akcije? Mjesto naoružane neutralnosti,
pakt s Rusijom – uzviknu grof fon Rozen strasno.
– Bojim se da naoružana neutralnost više na našeg cara ne ostavlja dojam.
Njegovo Veličanstvo je okupiralo Švedsku Pomeraniju. Vi ne odobravate
politiku svog prestolonasljednika, zar ne, mladiću? – reče Talleyrand blago.
Ali moj mladi plavi grof nije se htio predati. – Rusi imaju sto četrdeset
tisuća ljudi pod oružjem, a Napoleon...
– Skoro pola milijuna – potvrdi Talleyrand, i bolje vojske, mladiću.
Najzad sam razumjela. Bez pogodnog smještaja... Bože, potpuno sam
razumjela.
U tom trenutku zvona zazvoniše. Gospođa La Flote širom otvori vrata i
uzviknu: – Nova pobjeda!
Dobijena je bitka kod Borodina. Sjedili smo nepomično. Valovi zvukova
su nas zapljuskivali. Napoleon želi provesti zimu u Moskvi. Kakav je savjet
Jean-Baptiste dao ruskom caru? Fouchet i Talleyrand imaju svoje uhode i
glasnike u svakom logoru, oni će uvijek biti na strani koja pobjeđuje. Pošto su
me večeras došli posjetiti znači da će Napoleon izgubiti rat.
Nekako, negdje, dok zvona pobjede budu zvonila u Parizu.
Jean-Baptiste je intervenirao i osigurao slobodu jednoj maloj zemlji
daleko gore na sjeveru. Ali Pierre će se smrznuti, a Vilate će iskrvariti.
Talleyrand je otišao prvi, Fouchet, naprotiv, ostane još malo. Sjedio je,
grickao marcipan i gledao Napoleonov portret. Izgledao je veoma zadovoljan.
Čime? Novom pobjedom? Samim sobom? Time što je pao u nemilost?
Nije otišao dok zvona nisu prestala. – Radi se o dobru francuskog naroda
– reče on opraštajući se. – A francuski narod čezne za mirom – izjavi on. U tim
praznim riječima nisam mogla pronaći neki skriveni smisao. – Švedska
prestolonasljednica i ja imamo isti cilj, mir. – Fouchet se nagne nad moju ruku.
Usne su mu bile ljepljive i ja je povukoh.
Izađoh u vrt i sjedoh na klupu. Ruže su već odavno procvjetale, trava se
osušila. Odjednom se uplaših svoje kuće i svih uspomena. Razumjela sam, ali
ipak nisam mogla vjerovati. Obuzeta nemirom poručih da se spreme kola. Kad
sam im prišla, ugledah grofa fon Rozena već kraj vrata. Tako često zaboravljam
da imam vlastitog pobočnika. A željela sam biti sama...
Vozili smo se duž Seine. U jednom trenutku primijetili da mi grof fon
Rozen nešto priča. Začuh kako me pita: – Taj vojvoda od Otranta... tako se zove,
zar ne?
– Da, nekadašnji Fouchet. Car mu je dao plemstvo. Što je s njim?
– Taj Otranto zna pojedinosti sastanka u Abou. Na trijemu mi je sve
ispričao. Njegovo kraljevsko Visočanstvo pratili su kancelar Veterstat i maršal
Adlekrojc. S njima je bio i Lövenhjälm... – Ja klimnuh glavom. Ta imena su mi
tako malo govorila. – Prvo su car i Njegovo Visočanstvo bili sami, a kasnije je
u razgovorima sudjelovao i jedan engleski opunomoćeni ministar. Vjeruje se
da će Njegovo Visočanstvo pomoći da se sklopi savez između Rusije i Engleske.
Odlučujući savez protiv Napoleona, Vaše Visočanstvo. Govori se također da
Austrija tajno...
– Ali austrijski car je Napoleonov tast! – uzviknuh.
– To ne znači ništa, Vaše Visočanstvo. Napoleon ga je natjerao na to.
Nijedan Habsburg ne bi tog skorojevića dobrovoljno primio u svoju obitelj.
Kola su polako išla naprijed. Crni zvonici crkve Notre Dame dizali su se u
tamno plavo večernje nebo.
– Ja sam bila nazočna, grofe fon Rozene, kad je taj skorojević, kako vi
nazivate francuskog cara, uzeo krunu iz papinih ruku i stavio je sebi na glavu.
Stajala sam iza lijepe Josephine i držala rupčić na baršunastom jastuku. Ovdje,
u ovoj katedrali, grofe.
Bijeli komadići potrganih novina plivali su po slivniku. Posebno izdanje
Monitera koje objavljuje pobjedu. Sutra će ih čistači ulica počistiti. Prolazili smo
pokraj Parižana koji su ravnodušno sjedili pred kućnim vratima. Oni su navikli
na pobjede i jedino su se zaželjeli svojih sinova. Sve je bilo kao i uvijek, samo se
moje srce grčilo od tuge.
– Možda će se zaista vratiti kad se to sve završi. Bourboni, mislim – reče
mladi grof fon Rozen odmjereno. Pogledah ga iskosa. Klasičan profil, veoma
svijetla koža, veoma svijetla kosa, mršava dječačka ramena. Vozili smo se preko
Pont Roajala. Svi prozori Marije Lujze bili su osvijetljeni.
 – Predstavit ću vas carici Josephini, grofe – rekoh iznenada. Poslije rastave
braka plakala je dva dana i dvije noći. A onda je izmasirala lice i naručila tri
nove haljine... srebrni očni kapci, osmijeh na zatvorenim usnama. Zbog nje je
Napoleon ukrao Mona Lizu od Talijana. Pokazat ću mladom Šveđaninu
najljepšu ženu Pariza, i pitat ću Josephinu kako da se šminkam. Ako Šveđani
već moraju imati skorojevićku za prestolonasljednici!, onda nek bar bude
lijepa...
Kad smo stigli kući, odmah otiđoh u svoju sobu i počeh pisati. Dokle ću
još biti ovako sama? Uto uđe Marija i upita: – Je li stigla pošta od pukovnika
Vilatea? Piše li nešto o Pierreu? – Odmahnuh glavom.
– Poslije ove nove pobjede ruski car će tražiti mir, i Pierre će se vratiti prije
zime – reče Marija zadovoljno, klekne i raskopča mi cipele. U njenoj kosi ima
mnogo sijedih, ruke su joj grube, cijelog svog života vrijedno je radila i svu svoju
ušteđevinu slala Pierreu. Sada Pierre korača prema Moskvi. Jean-Baptiste što će
se dogoditi s Pierreom u Moskvi? Jean-Baptiste...
– Dobro spavaj, Eugenie, i lijepo sanjaj.
– Hvala, Marija, laku noć. – Kao kad sam bila dijete. Tko stavlja mog
Oskara u postelju? Jedan, dva, tri pobočnika? Ili sobara?
A ti, Jean-Baptiste? Čuješ li me? Učini da se Pierre zdrav vrati kući, učini
da se vrati kući... Ali ti me vjerojatno ne čuješ.

PARIZ, DVA TJEDNA KASNIJE

Opet ista stvar. Ponovno sam sramota za svoju obitelj. Julie i Joseph su iz
Mortfontena došli u grad da prirede veliku zabavu u čast Napoleonovog ulaska
u Moskvu. I ja sam također bila pozvana, ali nisam htjela ići, i napisala sam Julie
da sam prehlađena. Ona me odmah sutradan došla posjetiti.
– Jako mi je stalo do toga da dođeš – izjavi ona. – Toliko se gluposti priča
o tebi i Jean-Baptiste u. Naravno, tvoj muž se trebao pridružiti Napoleonu i s
njim zajedno krenuti na Rusiju; onda ne bi mogli reći da je Jean-Baptiste u
savezu s ruskim carem. Želim zaustaviti ta zlobna ogovaranja...
 – Julie, Jean-Baptiste je u savezu s ruskim carem.
Julie me pogleda s nevjericom. – Hoćeš reći da je istina to što ljudi govore?
– Ja ne znam što ljudi govore, Julie. Jean-Baptiste se sastao s ruskim carem
i dao mu je savjet.
– Désirée, ti si zaista sramota za cijelu obitelj – promrmlja Julie i očajnički
zavrti glavom.
– To su mi već jednom rekli zato što sam pozvala Josepha i Napoleona
Bonapartea u našu kuću. Davno, kad je sve ovo i počelo... Sramota za cijelu
obitelj. Slušaj, na koju ti obitelj u stvari misliš?
– Na obitelj Bonaparte, naravno.
– Ja nisam Bonaparte, Julie.
– Ti si šogorica najstarijeg Napoleonovog brata – izjavi ona.
– Između ostalog, draga moja, samo između ostalog. Prije svega ja sam
Bernadotte; što više, prva Bernadotte, ako pomisliš da sam dinastija.
– Ako ne dođeš, još će više govoriti o vama i znat će da je Jean-Baptiste
napravio tajni savez s ruskim carem.
– To nije tajna, Julie. Samo što francuske novine o tome ne smiju pisati.
– Ali Joseph navaljuje da dođeš. Ne stvaraj mi neugodnost, Désirée.
Nismo se vidjele cijelog ljeta. Julieno lice je postalo još mršavije. Bore oko
uglova usana su duboko urezane, njezina bezbojna koža odjednom je uvela.
Obuzme me nesavladiva nježnost. Julie, moja Julie je izmučena, uvela i
razočarana žena. Možda je čula za Josephove ljubavne pustolovine, možda s
njom loše postupa jer ga iz godine u godinu sve više tišti to što samo Napoleonu
ima zahvaliti za svoju kraljevsku krunu. Možda osjeća da je Joseph nikad nije
volio, i da se oženio njome samo zbog miraza. A sigurno zna i da danas taj miraz
ništa ne znači Josephu koji se strašno obogatio trgovinom kućama i prihodima
od državnog dobra. Zašto ostaje s njim, zašto se muči ceremonijama i
primanjima? Iz ljubavi? Iz dužnosti? Ili možda iz čiste tvrdoglavosti?
– Ako time tebi činim uslugu, doći ću – rekoh.
Ona pritisnu rukom čelo. – Opet imam jednu od onih svojih jakih
glavobolja. U posljednje vrijeme tako često. Da, molim te, dođi. Joseph želi da
cijeli Pariz zna da je Švedska još neutralna. Bit će i carica i sav diplomatski kor.
– Ona ustade.
– Povest ću grofa fon Rozena, svog švedskog pobočnika.
– Tvog? Da, naravno, tvog pobočnika. Molim te dovedi ga, bit će malo
muškaraca. Svi su odsutni.
Kad je izlazila ona se malo zadrža pred Napoleonovim portretom. – Da,
onda je tako izgledao: duga kosa, upali obrazi. A sad...
– Sad je debeo – rekoh.
– Zamisli samo – ulazak u Moskvu. Napoleon u Kremlju. Zar to nije da se
čovjeku vrti u glavi.
– Ne misli na to Julie. Radije lezi. Izgledaš umorna.
Sramota za cijelu obitelj. Pomislih na mamu... Samo da sve ispadne dobro.
Čovjek je zaista odrastao tek kad izgubi roditelje. Tako užasno usamljen i
odrastao.
Visoki brončani svijećnjaci u Elizejskoj palači rasipali su svjetlost.
Osjećala sam da ljudi šapću iza mojih leđa i da se glave za mnom okreću. Ali
moja je leđa štitio mladi visoki grof fon Rozen, i pogledi me nisu pogađali.
Zasviraše Marseljezu. Pri caričinom ulasku ja se poklonih manje od ostalih
gospođa jer sam član vladajuće kuće. Marija Lujza, opet u ružičastom, stane
preda me.
– Čujem da je u Stockholm stigao novi austrijski ambasador, gospođo –
reče ona. – Grof fon Neiperg. Je li vam bio predstavljen, gospođo?
– Vjerojatno je stigao nakon što sam ja otišla Vaše Veličanstvo –
odgovorih, pokušavajući nešto pročitati na njenom bezizražajnom lutkastom
licu. Otkako se rodio kralj od Rima, Marija Lujza se udebljala. Izgleda da se jako
zateže. Na kratkom nosu stajale su joj graške znoja.
– Kad sam bila mlada, plesala sam s grofom fon Neipergom. Na prvom
balu. – Njen osmijeh se probudi i odjednom postade živahan. -To je uostalom
bio moj prvi i posljednji bal u Beču. Ubrzo poslije toga sam se udala.
Nisam znala što da kažem. Izgledalo je kao da nešto čeka, i meni je
odjednom bilo žao. Otkad je znala za sebe, sigurno je slušala da je Napoleon
skorojević, tiranin i neprijatelj njene zemlje. A onda su je odjednom udali za
njega, i on ju je takoreći silovao.
– Zamislite – grof fon Neipreg ima samo jedno oko. Preko drugog nosi
crni zavoj – reče Marija Lujza zamišljeno. – Ali ipak mi je ostao u lijepoj
uspomeni. Plesali smo valcer.
S tim riječima se udalji, a ja se sjetih one noći kad sam učila Napoleona
plesati valcer. Jedan, dva, tri – i jedan, dva, tri...
U ponoć ponovno zasviraše Marseljezu. Joseph priđe carici podigavši čašu
šampanjca.
– Petnaestog rujna, na čelu najsjajnije vojske svih vremena, Njegovo
Veličanstvo je ušao u Moskvu i odabrao Kremlj, carski dvorac, za svoju
rezidenciju. Naša pobjedonosna vojska provest će zimu u glavnom gradu našeg
pobijeđenog neprijatelja. Živio car!
Ispih čašu, gutljaj po gutljaj. Iza mene se pojavi Talleyrand. – Jesu li
natjerali Vaše Visočanstvo da dođe? – upita on, i pogleda Josepha.
Slegnuh ramenima. – Potpuno je svejedno hoću li se pojaviti ili ne,
Ekselencijo. Ja se ne razumijem u politiku.
– Kako je čudno da je sudbina izabrala baš vas da odigrate jednu tako
značajnu ulogu, Vaše Visočanstvo.
– Što hoćete time reći? – upitah ga uplašeno.
– Možda ću vam se jednog dana obratiti s jednom molbom od presudne
važnosti, Vaše Visočanstvo. Možda ćete mi je ispuniti. Tu molbu ću učiniti u
ime Francuske.
– Recite mi zaboga o čemu vi to govorite?
– Jako sam zaljubljen, Vaše Visočanstvo. Oprostite, nisam vas htio
gnjaviti. Pogrešno ste me razumjeli, zaljubljen sam u Francusku, Vaše
Visočanstvo. – On zadrža jedan gutljaj šampanjca u ustima. – Nedavno sam
rekao Vašem Visočanstvu da Napoleon više ne ratuje protiv nepoznatog, već
protiv starog poznanika. Sjeća li se Vaše Visočanstvo? A večeras proslavljamo
carev ulazak u Moskvu. Velika vojska je najzad našla zimsko prebivalište u
glavnom gradu Rusije. Vaše Visočanstvo, mislite li da je to iznenadilo našeg
poznanika?
Moja ruka stezala je dršku šampanjske čaše.
– Moj brat se sigurno osjeća u Kremlju veoma ugodno. Carev dvorac
namješten je s istočnjačkim sjajem – reče netko iza nas. Joseph, kralj Joseph. –
Genijalno je bilo to što moj brat može mirno prezimiti u Moskvi.
Ali Talleyrand polako odmahnu glavom. – Nažalost, ne mogu se složiti s
Vašim Veličanstvom. Prije pola sata je stigao glasnik. Moskva je već dva tjedna
u plamenu. Čak je i Kremlj u plamenu.
Izdaleka začuh melodiju valcera. Svijeće su treperile. Josephovo lice bilo
je nalik na masku, zelenkasto-bijelu, razrogačenih očiju, usta otvorenih od
užasa... Talleyrand je, naprotiv, stajao poluzatvorenih očiju, mirno i bez
uzbuđenja, kao da je već odavno očekivao tu vijest koja je stigla tek prije pola
sata.
Moskva gori. Moskva gori već dva tjedna.
– Kako je izbio požar? – upita Joseph promuklim glasom.
– Podmetnut, nesumnjivo. I to istodobno u raznim dijelovima grada.
Naše snage su uzalud pokušavale ugasiti vatru. Svaki put kad bi pomislili da su
ugasili, stigao bi izvještaj da se vatra pojavila u nekom drugom dijelu Moskve.
Stanovništvo užasno strada!
– A naša vojska, Ekselencijo?
– Bit će se prisiljena povući.
– Ali car mi je mnogo puta rekao da ni pod kojim uvjetima neće voditi
snage preko ruskih stepa zimi. Car je računao na Moskvu kao zimsko
prebivalište – reče Joseph.
– Ja samo kažem ono što je javio glasnik: Car ne može provesti zimu u
Moskvi jer Moskva gori!
Talleyrand podiže čašu prema Josephu. – Nemojte dopustiti da vas oda
lice, Vaše Veličanstvo. Car ne bi želio da se ta vijest prerano sazna. Živio car!
– Živio car! – ponovi Joseph bezbojnim glasom.
 – Vaše Visočanstvo? – Talleyrand podiže čašu prema meni. Ali ja sam
stajala kao skamenjena. Vidjeh caricu kako pleše valcer s jednim pogrbljenim
starijim gospodinom. Jedan, dva, tri, – jedan dva, tri... Joseph obrisa graške
znoja sa čela čipkastom maramicom.
– Laku noć, Josephe, poljubi Julie. Laku noć, Ekselencijo – promrmljah
iako sam znala da ne treba otići sa bala prije nego što se povuče carica. Ali nek
ide dovraga etika. Bila sam umorna i zbunjena. Ne, ne zbunjena. Sve sam jasno
vidjela, tako strašno jasno.
Sluge s buktinjama trčale su uz moja kola kao i uvijek kad izlazim na
službena primanja.
– To je bio nezaboravan, sjajan bal – reče mladi švedski grof meni s lijeve
strane.
– Poznajete li Moskvu, grofe fon Rozene?
– Ne, Vaše Visočanstvo. Zašto?
– Jer Moskva gori, grofe. Jer Moskva gori već četrnaest dana.
– Savjet Njegovog Visočanstva ruskom caru u Abou...
– Ne govorite dalje, ne govorite dalje. Molim vas. Tako sam umorna. A
Talleyrandova važna molba? Kakva molba – i kad?

PARIZ, 16. PROSINCA 1812. GODINE

Kod Josephine u Malemezonu se čupalo. I to, u zlatnobijelom salonu gaza

za ranjenike u Rusiji, a u njenom salonu moje obrve. Josephina je osobno stajala
nada mnom s pincetom i čupala je moje guste obrve. Boljelo je, ali tanka izvijena
linija činila je moje oči krupnijim. Poslije toga ona pročeprka po kutijicama s
kremom i kutijama s puderom, pronađe kutijicu zlatne šminke, namaza malo
na moje očne kapke i pogleda u ogledalu moje novo lice. U tom trenutku opazih
jutarnje izdanje Monitera. Novine su ležale izgužvane pod vrpcom i češljevima
na stoliću s zrcalom. Bile su zamazane crvenim. Počeh čitati. Bio je to 29. bilten
cara Napoleona, u kome je otvoreno priznavao da je Velika vojska pobijena,
smrznuta, izgladnjela i pokopana u snježnim pustinjama Rusije. Više nije bilo
Velike vojske. Crvena mrlja izgledala je kao kap krvi, ali to je bio samo ruž za
usne.
– Ovako se morate urediti, Désirée, kad se pojavljujete pred svijetom –
reče Josephina. – Tanke, povijene obrve, malo zelene boje na očnim kapcima i,
prije svega, zlatna šminka. Kad se pokazujete na prozoru ili na balkonu, uvijek
stanite na klupicu. To nitko neće primijetiti, a vi ćete izgledati mnogo više.
Vjerujte mi...
– Jeste li čitali ovo, gospođo? – Drhtavim rukama pružih joj novine.
Josephina ih letimično pogleda. – Naravno. Napoleonov prvi izvještaj s
fronte poslije dužeg vremena. Samo potvrđuje ono čega smo se odavno bojali.
Bonaparte je izgubio rat s Rusijom. Pretpostavljam da će uskoro biti u Parizu.
Jeste li ikad pokušavali upotrebljavati kanu kad perete kosu? Vaša tamna kosa
imala bi crvenkast sjaj pri svjetlosti svijeća. To bi vam dobro stajalo, Désirée.
Ta vojska koja je još šestog ovog mjeseca bila najsjajnija vojska u povijesti,
četrnaestog je već bila potpuno izmijenjena; nije više imala ni topništva, ni
konjice, ni kola, čitala sam. Neprijatelj je naslutio strahovitu nevolju koja je
zadesila francusku vojsku, iskoristio je našu slabost. Kozaci su opkolili naše
kolone...
Tim riječima je Napoleon priopćio činjenicu da je najveća vojska svih
vremena za vrijeme povlačenja kroz snježna prostranstva Rusije propala.
Trezveno je nabrajao jedinice. Od stotine tisuća koje je poveo na Moskvu ostalo
je, na primjer, samo šest stotina konjanika. Šest stotina konjanika –
Napoleonova konjica! Riječi iscrpljenost ili glad neprestano su se ponavljale.
Ispočetka nisam ništa razumijevala. Čitala sam. Pročitala sam 29. bilten od
početka do kraja. Završavao se riječima: Zdravlje Njegovog Veličanstva nije
nikad bilo bolje.
Kad sam podigla pogled, jedno strano lice pogleda me iz ogledala. Krupne
tužne oči pod pozlaćenim očnim kapicama. Prćast nos, ne crven kao obično već
napudran žućkastim puderom. Izvijene usne, boje kao tamna ciklama. I ja,
dakle, mogu izgledati tako, tako lijepa, toliko drukčija. Oborih ponovno moje
novo lice nad novine.
 – A što će se sad dogoditi, gospođo?
Josephina slegne ramenima i reče: – Uvijek imaju dvije mogućnosti u
životu, Désirée. – Glačala je nokte. – Ili će Bonaparte sklopiti mir i odreći se
ideje da vlada Europom. Ili će nastaviti ratovati. Ako bude dalje ratovao, onda
opet ima dvije mogućnosti. Mogao bi ili...
– A Francuska, gospođo? – Vjerojatno sam viknula, jer se ona trgne, ali
nisam se mogla uzdržati. Odjednom shvatih bilten. Isto kao i priče. Priče su bile
istinite. Strašno istinite.
Deset tisuća ljudi, sto tisuća ljudi posrću kroz snijeg i plaču od bola kao
djeca jer su im noge i ruke smrznute, najzad padaju i više ne mogu ustati. Divlji
vukovi zatvaraju krug oko njih. Oni pokušavaju pucati, ali više ne mogu držati
puške. I onda vrište od straha, a vukovi se malo povlače. Pada mrak. Noć će biti
duga, vukovi čekaju... U očajničkoj žurbi inženjeri podižu most preko rijeke
koja se zove Berezina. Jedino preko tog mosta vodi put natrag. Kozaci su već
sasvim blizu, svakog trenutka most će odletjeti u zrak, i njihova odstupnica će
biti presječena. Zato s krajnjim naporom iscrpljeni ljudi teturaju preko mosta,
probijaju se naprijed, padaju i bivaju pregaženi od svojih drugova. Most krcka...
samo da prijeđu, samo da prijeđu i da žive. One koji se ne mogu progurati
guraju s mosta i oni vrišteći padaju među ledene sante u ledenu rijeku,
pokušavaju se uhvatiti za led, struja ih zahvaća, vrište, vrište i tonu. Ali zdravlje
Njegovog Veličanstva nikad nije bilo bolje.
– A Francuska, gospođo? – upitah ponovno bezbojnim glasom.
– Kako? Pa Bonaparte nije Francuska.
Josephina se osmjehne nad svojim sjajnim noktima. – Napoleon I,
milošću Božjom car Francuza... – Ona mi namignu. – Nas dvije znamo kako se
to dogodilo. Barras traži nekoga tko će ugušiti pobunu gladnih, a Bonaparte je
spreman pucati na Parižane. Bonaparte postaje zapovjednik grada Pariza,
Bonaparte dobiva vrhovno zapovjedništvo na jugu, Bonaparte osvaja Italiju,
Bonaparte postaje Prvi konzul.. – Ona zastane, a onda doda zadovoljno: –
Možda će ga ona napustiti u nesreći.
– Pa ona je majka njegovog sina – pobunih se.
 Ali Josephina odmahne glavom sa slatkim dječjim uvojcima. – To ništa ne
znači. Ja sam uvijek bila više žena nego majka. A ta Marija Lujza, ta djevojka iz
velike otmjene obitelji, vjerojatno je više kćerka nego žena ili majka. Moj
Bonaparte je mene krunio svojom rukom. Mariju Lujzu, s druge strane, udao je
njen otac za tog Napoleona, milošću Božjom... Ali ma što se dogodilo, Désirée,
nemojte zaboraviti što sam vam rekla, obećavate li mi?
Pogledah je zbunjeno.
– Samo među nama – ima i otmjenijih dinastija nego što je obitelj
Bernadotte, Désirée! Ali Šveđani su sami izabrali Jean-Baptistea, i on ih neće
razočarati. Jean-Baptiste je rođeni vladar, moj Bonaparte je uvijek to tvrdio. Ali
vi, dijete moje, vi nikad nećete naučiti kako se vlada. Ali učinite za Šveđane bar
nešto i trudite se da lijepo izgledate. Zlatna šminka i ruž u boji ciklame.
– A moj prćasti nos?
– To ne možemo promijeniti. Ali on vam dobro stoji. Izgledate tako
mladi. Uvijek ćete izgledati mlađi nego što ste. Tako. Pođimo sada dolje u salon
da nam Therese gleda karte. Reći ćemo joj da gleda za Bonapartea. Šteta što
pada kiša, željela sam pokazati vrt vašem švedskom grofu. Žute ruže još cvjetaju.
Ali sad su naravno potpuno mokre od kiše...
Na stubama Josephina odjednom zastade. – Désirée, zašto vi zapravo niste
u Stockholmu?
– U Stockholmu već postoji jedna kraljica i jedna kraljica udova. Zar to
nije dosta?
– Zar se plašite svojih prethodnica?
Oči mi se napuniše suzama, ali ih progutah.
– Ne budite glupi. Prethodnice nisu opasne. Samo nasljednice –
promrmlja Josephina i uzdahnu s olakšanjem. – vidite, bojala sam se da ste vi
ovdje zbog njega. Mislila sam da ga još uvijek volite... hoću reći Bonapartea.
U zlatnobijelom salonu gospođe su još čupkale gazu. Paulette je čučala na
skupocjenom tepihu pred kaminom i uvijala je zavoje u male smotuljke.
Kraljica Hortenzija je ležala na počivaljci i čitala pisma. Jedna strašno debela
gospođa bila je potpuno umotana u neki istočnjački šal i izgledala je kao neka
velika šarena lopta. Šarena lopta je slagala pasijans. Moj mladi grof fon Rozen
stajao je pokraj prozora i očajno promatrao kišu. Kad smo ušle gospođe skočiše.
Samo se lijepa Paulette prebaci s lijeve noge na desnu. Šarena lopta potonu
ispred mene u dubokom dvorskom poklonu.
– Možda se vaše Visočanstvo još sjeća princeze de Schiney? – upita
Josephina. Ona me zove Désirée samo kad smo same. Princeza de Schiney? Ime
jedne od najstarijih i najotmjenijih obitelji u Francuskoj. Sigurna sam da nikad
ranije nisam srela nijednog člana te nekada jako otmjene obitelji.
– Notre Dame de Thermidor, – nasmija se Josephina. – Moja stara
prijateljica Therese! Josephinina prijateljica Therese... Markiza de Fontaine,
koja se udala za bivšeg sobara Talliena za vrijeme revolucije da bi spasila glavu.
Tallien je bio zastupnik, lijepa Therese postala je prva dama Direktorija. Pričalo
se da je pred svojim gostima plesala potpuno naga. Uostalom, ona je tada
nabavila nove hlače Napoleonu jer su mu stare bile uništene. Ja sam silom ušla
u njenu kuću da nađem svog zaručnika. Ali sam ga tamo izgubila, a našla sam
Jean-Baptistea...
Ona je uživala još gori glas od Josephine, kojoj je baš tada pomogla da
postane Barrasova ljubavnica. Napoleon joj je zabranio da se pojavljuje na
dvoru. Postao je strašno moralan otkako je postao car. Jadna Therese se užasno
ljutila zbog toga, jer je ona Josephinina najbolja prijateljica. Najzad se odlučila
naljutiti Napoleona. Udala se za princa de Schineya, rodila je sedmoro djece i
sad je okrugla kao neka lopta, ali se njene crne oči neodoljivo osmjehuju.
Napoleon je, veoma volio primiti otmjenog princa u Tuileriesu, najstarije
francusko plemstvo, zar ne? Ali se princ nije pojavljivao zato što je Napoleon
još uvijek odbijao pozvati Therese na dvor. Ona je plesala potpuno naga i
Napoleon to nije mogao zaboraviti. Bez sumnje ju je i on gledao...
– Drago mi je što vas opet vidim, princezo – rekoh i protiv volje.
– Što me opet vidite? – Therese otvori oči koliko su joj dopuštali debeli
obrazi. – Nisam još imala čast biti predstavljena Vašem Visočanstvu.
– Désirée – začu se glas od kamina. – Carica vam je stavila zlatnu šminku
na očne kapke. Užasno mršava, okićena ružičastim biserima obitelji Borgheze,
Paulette me odmjeri. – Dobro vam stoji. Recite, mala nova švedska
prestolonasljednice, je li onaj vaš pobočnik pokraj prozora gluhonijem?
– Ne, samo je nijem, Vaše carsko Visočanstvo – dobaci ljutito fon Rozen.
Odmah uvidjeli da je bila greška što sam ga ovamo dovela. Josephina ga brzo
uhvati svojom malom rukom za mišicu. Posve lagano, ali se fon Rozen trže.
– Kad prestane kiša – reče Josephina – pokazat ću vam vrt. U mom vrtu
ruže cvjetaju još i u prosincu. Vi volite ruže, zar ne? Čak nosite i njihovo ime.
Josephina ga pritom pogleda nestašno ispod oka, osmjehnu se ne
pokazujući svoje pokvarene zube, i upilji mu se u oči. Sam Bog zna kako ona to
radi. Onda se okrene drugima.
– Što piše grof Flao iz Rusije, Hortenzija?
Hortezijin ljubavnik je carev pobočnik. Otkako Hortenzija više ne živi s
debelim Louisem, njen odnos s Flaom je šutke prihvaćen u salonu njene majke.
– On maršira kroz snijeg pokraj cara – izjavi ponosito Hortenzija.
– Bonaparte maršira kroz snijeg! Vjerojatno se vozi u saonicama, a tvoj
Flao piše samo gluposti – reče Josephina.
– Grof Flao mi kaže da maršira uz cara još od Smolenska. Car mora ići
pješice jer su se skoro svi konji posmrzavali. Smrzli su se ili su ih gladni vojnici
ubili i pojeli. On nosi krzneni kaput koji mu je ranije poklonio ruski car, i
šubaru od astrahana. Pri hodu se poštapa. Prate ga mnogi generali koji su
izgubili svoje odrede. On ide između Murata i grofa Flaoa.
– Gluposti. Njegov vjerni Meneval ide kraj njega – reče Josephina.
Hortenzija počne prevrtati listove dugačkog pisma. – Meneval je
iznemogao i natovaren je na kola s ranjenicima.
U sobi zavlada mrtva tišina. U kaminu je pucketala cjepanica, ali nam je
ipak bilo hladno.
– Sutra ću dati odslužiti misu – izjavi Josephina i zamoli Therese da baca
karte za Napoleona. Therese veoma ozbiljno promiješa karte, podijeli ih i reče
Josephini: – Bonaparte je kao i uvijek kralj srce. – Onda je Josephina morala
izvaditi karte iz svake gomile. Therese ozbiljno nabra obrve i posloži karte u
obliku zvijezde. Josephina od uzbuđenja naprosto nije disala. Hortenzija joj
priđe i stane iza nje. Njen dugi i napudrani nos tužno joj je visio nad gornjom
 usnom. Paulette sjedne uz mene promatrajući pritom mladog grofa. No, grof
Rozen je lutao pogledom po sobi i vjerojatno je sumnjao u našu zdravu pamet.
Therese je vještak u gatanju. Pošto je namjestila karte u obliku zvijezde,
značajno ih je promatrala netko vrijeme i šutjela. Najzad Josephina više nije
mogla izdržati i prošapta:
– Dakle?
– U kartama loše piše – reče Therese potmulim glasom i ponovno zašuti.
Najzad reče: – Vidim jedno putovanje.
– Naravno – reče oštro Paulette. – Car se vraća iz Rusije. On doduše ide
pješke, ali i to je ipak putovanje.
Therese odmahnu glavom. – Vidim jedno drugo putovanje. Preko vode.
Brodom. – Duga stanka. – Ne, nažalost ne vidim ništa dobro.
– A što je sa mnom? – upita Josephina.
– Pikova dama neće pratiti cara. Kod tebe se neće ništa promijeniti. Vidim
novčane brige. Ali to nije ništa novo.
– Da, opet imam dugova kod Le Roya – priznade Josephina.
Nato Therese svečano digne ruke i izjavi: – Vidim razdvajanje od karo
dame.
– To je Marija Lujza – prošapta mi Paulette.
– Ali to ne znači ništa dobro. Ne vidim uopće ništa dobro. – Therese
napravi svoj glas još tajanstvenijim. – Uostalom – što može značiti ovdje pub
srce? On leži između cara i puba trefa. Pub tref je Talleyrand...
– Prije neki dan je bio Fouchet – opomenu je Hortenzija.
– Možda je pub srce mali kralj od Rima. Bonaparte se vraća svom djetetu
– predloži Josephina.
Therese pokupi karte i poče ih bijesno miješati. Onda ih ponovno podijeli
u dvije gomile i posloži novu zvijezdu.
– Ništa ne vrijedi. Opet je tu putovanje preko mora i novčane brige,
izdajstvo... – Therese zastade.
– Izdajstvo dame karo? – zapita Josephina. Therese klimnu glavom. – A
ja? – upita Josephina.
– Ne razumijem. Više ništa ne leži između pikove dame i cara. A ipak... –
Therese odmahnu glavom. – A ipak – on se ne vraća njoj. Ne znam zbilja zašto,
draga Josephina. A ovdje je opet pub srce! Pokraj cara, uvijek pokraj cara.
Sedmica tref i kec tref ne mogu stići jer ih zadržava pub srce. To ne može biti
mali kralj od Rima, to je sigurno neka odrasla osoba. Ali koja? – Ona u
nedoumici pogleda sve nas. Nismo znali što da kažemo. Ona ponovno pogleda
dolje i zamisli se nad kartama. – Mogla bi to biti jedna mlada žena, djevojka, na
primjer, s kojom car ne postupa kao sa ženom. Netko tko ga je pratio cijelog
života, i tko ga neće ostaviti u nevolji, možda...
– Désirée, naravno, pub srce je Désirée – uzviknu Paulette.
Therese me pogleda ne shvaćajući, ali Josephina klimnu potvrdno glavom.
– To može biti. Mala drugarica, djevojčica koju je nekad poznavao. Ja
vjerujem da je to Vaše Visočanstvo.
– Molim vas, da me isključite iz igre – rekoh brzo. Bilo mi je neugodno
pred grofom fon Rozenom.
Josephina me shvati. – Dosta za danas – reče ona i priđe grofu. – Mislim
da je kiša prestala. Pokazat ću vam žute ruže i stakleni vrt.
Uvečer se vratismo u Pariz. Ponovno je padala kiša. – Bojim se da vam je
bilo dosadno u Malmezonu, grofe fon Rozene. Ali željela sam da upoznate
najljepšu ženu u Francuskoj.
– Carica Josephina je nekad sigurno bila veoma lijepa – odgovori mladi
grof uljudno. Ostarila je u toku jedne jedine noći, pomislih. Pa ja ću jednog
dana ostariti, sa ili bez zlatne šminke na očnim kapcima. Nadam se da to neće
biti preko noći. Ali to zavisi od Jean-Baptistea...
– Gospođe u Malmezonu se veoma razlikuju od naših gospođa u
Stockholmu – izjavi odjednom fon Rozen. – One razgovaraju o svemu, od
molitava do ljubavnih zgoda.
– I u Stockholmu se ljudi mole Bogu i imaju ljubavne zgode.
– Naravno. Ali ne govore o tome.
PARIZ, 19. PROSINCA 1812. GODINE

Otkako sam bila u Malmezonu, stalno pada kiša. Ali usprkos kiši ovih
dana ljudi stoje na uglovima ulica i čitaju jedni drugima bilten br. 29 iz
razmočenih novina, i pokušavaju zamisliti svoje sinove u ledenoj Rusiji. Na
svim uglovima čekaju utjehu i nove vijesti. Ali čekaju uzalud. Ne poznam ni
jednu jedinu obitelj koja nema nekog svoga u Rusiji. U svim crkvama služe se
mise.
Sinoć nisam mogla zaspati. Lutala sam nemirno iz sobe u sobu.
Moreauova bivša kuća bila je previše hladna i previše velika za mene samu.
Najzad prebacili Napoleonov ogrtač od samurovine preko kućne haljine sjedoh
za pisaći stol u malom salonu i pokušah pisati Oskaru. Marija je sjedila u uglu i
plela sivi šal. Plete taj šal za Pierrea od trenutka kad je čula za hladnoću u ruskim
stepama. Od njega nismo dobili vijesti. Igle su zveckale. Marijine usne nijemo
su se kretale. S vremena na vrijeme bi zašuštale novine. Grof fon Rozen je čitao
danske novine, jer švedske novine se već danima ne mogu dobiti. Sad je čitao
danske dvorske novosti. Gospođa La Flote i posluga su već davno spavali.
U mislima sam grčevito grlila Oskara. Željela sam mu pisati da bude
pažljiv kada kliže na klizaljkama da ne bi slomio nogu. Da je ovdje... da je ovdje,
bio bi pozvan u vojsku za godinu-dvije. Kako to druge majke izdržavaju? Marija
je plela, a snijeg je u Rusiji neprestano padao, bijel i mek, i pokrivao sinove...
U tom trenutku čuh kako se kola zaustaviše pred mojom kućom. Onda
netko glasno zakuca na vrata. – Posluga je otišla spavati – rekoh.
Marija spusti pletivo. – Šveđanin kočijaš u vratarskoj kućici će otvoriti
vrata – reče ona. Osluškivali smo zadržavajući dah. Na trijemu se začuše glasovi.
– Ne mogu nikog primiti, već sam otišla spavati – rekoh brzo. Grof fon Rozen
iziđe iz salona.
Odmah zatim začuh njegov tvrdi francuski jezik. Jedna se vrata otvoriše i
on uvede nekoga u susjedni veliki salon. Je li poludio? Rekoh mu da nikog neću
primiti.
– Idi odmah i reci da sam legla.
 Marija odmah ustade i pođe k vratima koja su vodila u veliki salon. Čuh
je kako je počela govoriti a zatim stala. U susjednoj sobi mrtva tišina.
Neshvatljivo je koga primaju u ovo doba protiv moje izričite želje...
Čuh kako šušti papir a zatim kako pada cjepanica. Kočijaš loži vatru u
velikom kaminu. To je bio jedini zvuk koji sam čula. Inače je još uvijek vladala
tišina.
Najzad se vrata otvoriše. Grof fon Rozen uđe. Njegovi pokreti bili su
čudno ukrućeni i službeni.
– Njegovo Veličanstvo car.
Ja se trgnuh. Mislila sam da ne čujem dobro – Tko?
– Njegovo Veličanstvo u pratnji dva gospodina želi razgovarati s Vašim
kraljevskim Visočanstvom.
– Pa car je na frontu – prošaptah zbunjeno.
– Njegovo Veličanstvo se upravo vratio. – Mladi Šveđanin je bio blijed od
uzbuđenja.
Ja se u međuvremenu bijah primirila. Glupost, neću dopustiti da me
zaplaše, neću dopustiti da me dovedu u neugodnu situaciju. Neću ga ponovno
vidjeti, bar ne sad, ne sama...
– Kažite Njegovom Veličanstvu da spavam!
– Ja sam to već rekao Njegovom Veličanstvu. Njegovo Veličanstvo
zahtijeva da smjesta razgovara s Vašim Visočanstvom.
Sjedila sam nepomično. Što čovjek da kaže jednom caru koji je ostavio
svoju vojsku na cjedilu u ruskom snijegu? Ne, nije je ostavio na cjedilu, vojska
više i ne postoji. On je izgubio svoju vojsku... i prvo dolazi k meni. Polako
ustadoh i zagladih kosu s čela. Tada mi padne na pamet da sam preko stare
baršunaste kućne haljine prebacila ogrtač od samurovine i da to sigurno izgleda
smiješno. Preko volje pođoh vratima. On sad zna da je Jean-Baptiste u savezu s
ruskim carem i da je ovome savjetovao kako da brani Rusiju. On sad zna da je
ruski car poslušao savjet Jean-Baptistea.
– Bojim se, grofe fon Rozene – promrmljah.
Mladi Šveđanin me umiri: – Mislim da se ne trebate bojati, Vaše
Visočanstvo.
Veliki salon je bio jako osvijetljen. Marija je upravo stavljala svijeće i u
posljednji visoki svijećnjak. Vatra je pucketala. Na počivaljci pod portretom
sjedio je general Kolenkur, carev glavni konjušar, nekad treći pobočnik Prvog
Konzula. Kolenkur je imao na sebi ovčji kožuh i vunenu kapu koju bijaše
natakao preko ušiju. Oči su mu bile zatvorene, očito je spavao.
Car je stajao tik uz vatru i oslanjao se na kamin. Ramena mu bijahu
pognuta. Izgledao je tako umoran da se morao na nešto nasloniti da bi uopće
mogao stajati. Siva astrahanska šubara stajala mu je nakrivo. Izgledao je
potpuno drugi čovjek. Nijedan od njih me nije čuo kad sam ušla.
– Veličanstvo – rekoh tiho i priđoh caru.
Kolenkur skoči, skine vunenu kapu i stane mirno. Car polako diže glavu.
Zaboravih se pokloniti. Zapanjeno sam gledala njegovo lice. Prvi put u svom
životu vidjela sam Napoleona neobrijanog.
Brada mu je bila crvenkasta, podbuli obrazi mlitavi i bezbojni, usta
stisnuta u ravnu crtu, a omršavila brada isturena. On mi uputi prazan pogled.
– Grofe fon Rozene – rekoh oštro – netko je zaboravio uzeti šubaru
Njegovog Veličanstva. Isto tako i bundu.
– Hladno mi je. Zadržat ću bundu – promrmlja Napoleon i umorno skine
šubaru. Fon Rozen iznese Kolenkurov kožuh.
– Molim vas da se odmah vratite, grofe. Marija, konjak i čaše. Marija je
morala izigravati dvorsku damu. U to doba noći nisam mogla primati muškarce
sama, čak ni francuskog cara. Posebno ne njega. A grof fon Rozen mora biti
svjedok našeg razgovora.
– Izvolite sjesti, Veličanstvo – rekoh.
Car me nije čuo.
Pogledah upitno Kolenkura. – Vozili smo se bez zaustavljanja trinaest
dana i trinaest noći – promrmlja on. – U Tuileriesu još ne znaju da smo se
vratili. Njegovo Veličanstvo je željelo najprije s vama razgovarati.
To je bilo fantastično. Car je putovao trinaest dana i trinaest noći da bi se
kao utopljenik uhvatio za moj kamin, i nitko drugi ne zna da je on u Parizu...
 Nalih čašu konjaka i prinesem mu je.
– Veličanstvo, popijte ovo. Bit će vam toplije. – Rekoh jako glasno, i on
konačno podiže glavu i pogleda me. Primijeti moju staru haljinu i ogrtač od
samurovine koji mi je osobno poklonio. Proguta konjak jednim gutljajem.
– Nose li gospođe u Švedskoj krznene ogrtače preko kućnih haljina? –
upita on.
– Naravno da ne nose. Ali meni je hladno. Žalosna sam, a kad sam žalosna
onda drhtim. Uostalom zar vam grof fon Rozen nije rekao da sam već otišla na
počinak.
– Tko?
– Moj pobočnik grof fon Rozen. Hodite grofe da vas predstavim
Njegovom Veličanstvu. Grof fon Rozen zvecne petama. Car podiže čašu. –
Dajte mi još jedan konjak. I Kolenkur će rado popiti još jedan. Prevalili smo
dug put. – On opet izlije cijelu čašu konjaka u grlo.
– Iznenađeni ste što me vidite, Vaše Visočanstvo?
– Naravno, Veličanstvo.
– Naravno? Ali mi smo stari prijatelji, Visočanstvo. Veoma stari prijatelji,
ako se dobro sjećam. Zašto vas iznenađuje moj posjet?
– Zato što je kasno, Veličanstvo. I zbog toga što mi dolazite neobrijani.
Napoleon se pogladi po bradi. Sjenka onog mladenačkog bezbrižnog
osmijeha iz marseilleskih dana preletje mu preko mlitavog, teškog lica. –
Oprostite mi, Visočanstvo. Posljednjih nekoliko dana zaboravio sam se obrijati.
Želio sam stići u Pariz što prije. – Sjenka osmijeha nestade. – Kakvo je bilo
djelovanje mog posljednjeg biltena?
– Možda želite sjesti, Veličanstvo? – rekoh.
– Hvala vam, više volim stajati pokraj vatre. Ali molim vas, nemojte se
uznemiravati, gospođo. Gospodo, molim vas sjedite.
Ponovno sjedoh na divan. – Generale Kolenkure. – I pokazah rukom
jednu fotelju. – Grofe fon Rozene, molim ovdje. I ti moraš sjesti, Marija.
– General Kolenkur je već odavno vojvoda od Vincence – primijeti
Napoleon. Kolenkur odmahnu rukom kao da želi spriječiti moje ispričavanje.
Onda utonu u stolac i zatvori oči.
– Smijem li vas zapitati, Veličanstvo...? – počeh.
– Ne, vi ne smijete pitati, gospođo. Vi sigurno ništa ne smijete pitati,
gospođo Jean-Baptiste Bernadotte – zagrmi on i okrene se prema meni. Grof
fon Rozen se uplašeno trže.
– Željela bih znati čemu dugujem čast ovog neočekivanog posjeta,
Veličanstvo – rekoh mirno.
– Moj posjet nije za vas čast već sramota. Da niste cijelog života bili tako
djetinjasto stvorenje bez mozga, vi biste shvatili da ovaj posjet predstavlja
sramotu, gospođo Jean-Baptiste Bernadotte!
– Sjedite, grofe fon Rozene. Njegovo Veličanstvo car je očito previše
umoran da bi mogao naći pravi ton – usrdno zamolih mog mladog Šveđanina.
Fon Rozen je skočio i već stavio ruku na mač. Samo mi je još to nedostajalo ove
noći...
Car prečuje ove riječi. On priđe bliže i zagleda se u portret iznad moje
glave. Portret Prvog Konzula, portret mladog Napoleona mršavog lica, sjajnih
očiju i nepočešljane kose koja mu je padala do ramena. Zatim progovori brzo
muklim glasom. Više toj slici nego meni.
– Znate li, gospođo, otkuda dolazim? Dolazim iz stepa gdje leže pokopani
moji vojnici. Gdje se Muratovi husari vuku kroz snijeg. Kozaci su im pobili
konje. Husari su oslijepili od snijega i jauču od bola. Znate li vi, gospođo, uopće
što je to – sljepilo od snijega? Dolazim s mosta koji se srušio pod Davuovim
grenadirima. Ledene sante udarale su ih po glavi, i ledena voda se obojila
crveno. Noću se ljudi zavlače pod svoje mrtve drugove da se zagriju. Ja sam...
– Kako bih mu mogla poslati ovaj šal, kako?! – Marijin vrisak prekine
Napoleonove riječi. Marija bijaše skočila na noge i onda pritrčala caru, padne
pred njega na koljena i grčevito ga uhvati za ruku. – Pletem topao šal za mog
Pierrea, može ga nositi i preko ušiju, samo ne znam kuda da ga pošaljem. Vaše
Veličanstvo, pošaljite jednog glasnika...
Napoleon se otrže s gađenjem. Ali se Marija vukla za njim na koljenima i
sve jače ga stezala za ruku. Brzo joj priđoh. – To je Marija, Veličanstvo, Marija
iz Marseillea. Njen sin je u Rusiji. – Napoleon se otrgne. Lice mu je bilo
izobličeno od bijesa.
– Napisala sam broj njegove pukovnije, lako ga mogu naći – prošapta
Marija. – Ovaj šal, samo ovaj topli šal.
– Jeste li poludjeli, ženo? – Mjehurići pljuvačke stajali su mu u uglovima
usana. – Treba poslati u Rusiju šal, šal! To je da čovjek umre od smijeha... – I
on se počne smijati. Tresao se od smijeha, zagrcnuo se od smijeha, savijao se od
smijeha. – Jedan šal za mojih sto tisuća mrtvih, za moje smrznute grenadire,
jedan lijep topao šal za moju Veliku vojsku...
U Napoleonovim očima pojaviše se suze – od smijeha.
Odvedoh Mariju do vrata. – Idi i lezi, draga moja, idi i lezi.
Napoleon ušuti. Bespomoćno je stajao usred sobe. A onda čudnim
ukočenim koracima priđe najbližem stolcu i sruši se na njega. – Oprostite mi,
gospođo, veoma sam umoran.
Minute su prolazile, a nitko se od nas nije micao. To je kraj, pomislih.
Moje misli odlutaše preko cijelog kontinenta i preko jednog tjesnaca Jean-
Baptisteovom kraljevskom dvorcu u Stockholmu.
Jasan grub glas reče: – Došao sam vam izdiktirati pismo za maršala
Bernadottea, gospođo.
– Molim vas dajte da to pismo napiše jedan od tajnika Vašeg Veličanstva.
– Ja želim da vi napišete to pismo, gospođo. To je veoma osobno pismo, i
nije dugačko. Obavijestite švedskog prestolonasljednika da smo se vratili u
Pariz da pripremimo konačan poraz francuskih neprijatelja.
Car ustane i počne koračati gore-dolje po sobi, očiju uprtih u pod kao da
je na njemu prostrta karta Europe. Trupkao je po zamišljenoj mapi prljavim
čizmama.
– Želimo podsjetiti švedskog prestolonasljednika na mladog generala
Bernadottea, koji je sa svojim snagama u proljeće 1797. godine, pojurio u
pomoć generalu Bonaparteu. Taj prijelaz preko Alpa, najbrži prijelaz koji je
izvršen, bio je odlučan faktor u pobjedonosnom talijanskom pohodu. Sjećate li
se toga, gospođo?
Klimnuh glavom.
Car se okrete Kolenkuru. – O Bernadotteovom klasičnom prijelazu preko
Alpa uči se u svim vojnim školama. Majstorski izvršen... On mi je doveo
pukovnije iz Rajnske vojske koji su se borili pod Moreauovom
zapovjedništvom. – On zastane. Cjepanica na vatri se sruši sa preklada.
Moreau u progonstvu. Jean-Baptiste prestolonasljednik Švedske...
– Podsjetite prvo Bernadottea na pojačanja koja mi je doveo u Italiju.
Onda na bitke u kojima je branio mladu Republiku. Najzad na pjesmu: Le
Regiment de Sambre et Meuse, marshe tours auh cris de La libere, suivant La
route glorieuse... Pišite mu da sam tu pjesmu čuo prije četrnaest dana u ruskom
snijegu. Dva grenadira, koji dalje nisu mogli, zakopavali su se u snijegu, i dok
su čekali na vukove, pjevali su tu pjesmu... To su sigurno bili nekadašnji vojnici
vašeg muža iz Rajnske vojske. Ne zaboravite spomenuti taj slučaj.
Nokti mi se zariše u dlanove.
– Maršal Bernadotte je savjetovao ruskom caru da osigura mir Europi
time što bi me zarobio pri povlačenju. Možete reći vašem mužu, gospođo, da je
njegov plan zamalo uspio. Ali samo – zamalo. Nalazim se u vašem salonu u
Parizu, gospođo, i sam ću osigurati mir u Europi. A da bih konačno pobijedio
neprijatelje Francuske, i neprijatelje stalnog mira, nudim Švedskoj savez.
– Da se jednostavnije izrazim, želim da se Bernadotte ponovno bori na
mojoj strani. Napišite to svom mužu doslovno, gospođo.
Ja ponovno klimnuh glavom.
– Za troškove naoružanja Švedska će primati od Francuske milijun
franaka mjesečno. Također će primiti robu u vrijednosti od šest milijuna
franaka. Njegov pogled se zaustavi na mladom grofu fon Rozenu. – Poslije mira
Švedska će dobiti Finsku. I Pomeraniju, naravno. On široko mahnu rukom. –
Pišite Bernadotteu da će dobiti Finsku, Pomeraniju, i... sjevernu Njemačku od
Danciga do Meklenburga.
– Grofe fon Rozene uzmite papira i sve to zapišite. Izgleda da je Švedskoj
obećano toliko zemalja po zaključenju mira da to ne možemo ni zabilježiti.
 – To nije potrebno – izjavi Kolenkur. – Imam pri sebi memorandum koji
mi je Njegovo Veličanstvo jutros diktiralo. – Posegne u džep i pruži fon Rozenu
jedan gusto ispisan list papira.
Grof fon Rozen preletje očima s nevjericom: – Finsku?
– Švedsku ćemo ponovno načiniti velikom silom – osmjehne se Napoleon
fon Rozenu. Bio je to onaj smijeh iz njegovih mladih dana koji pridobija –
Štoviše, ovo će vas zanimati kao Šveđanina, mladiću, iz arhiva Kremlja tražio
sam da mi se da opis ruskog pohoda koji je vodio vaš junački kralj Karlo XII.
Rekli su mi da se u Švedskoj veoma poštuje njegova uspomena. I želio sam nešto
naučiti iz tih velikih uspjeha viteškog kralja u Rusiji.
Grof Rozen je sijao. Napoleon nastavi: – Ali, nažalost, utvrdio sam da je
švedski narod takoreći iskrvario do smrti i potpuno osiromašio zbog poreza
koji su mu bili nametnuti zbog tog rata.
Napoleon se osmjehivao gorko i podrugljivo. – Mladiću, imam osjećaj da
se u arhivu Stockholma mogu naći opisi ruske pustolovine Karla XII. Netko je
nedavno iz toga mnogo naučio. Vaš, kako ga vi nazivate, Karl Johan. Moj stari
prijatelj Bernadotte...
Napoleon slegnu ramenima, duboko uzdahne i okrene se meni.
– Gospođo, sutra ćete pisati Bernadotteu. Moram znati na čemu sam.
Zato me je došao posjetiti. – Niste rekli, Veličanstvo, što će se dogoditi
ako Švedska ne prihvatiti savez?
On prečuje moje riječi. Ponovno je promatrao svoj mladenački portret. –
Dobar portret. Jesam li zaista onda tako izgledao? Tako mršav?
Klimnuh glavom. – Ali onda ste se već bili malo udebljali, Veličanstvo. U
ono vrijeme u Marseilleu, na primjer, izgledali ste naprosto izgladnjelo.
– U ono vrijeme u Marseilleu? – On me iznenađeno pogleda. – Otkuda vi
to znate, gospođo?
– Pa, ali onda... On prevuče rukom preko čela. – Trenutno sam
zaboravio... Da, mi se odavno poznajemo, gospođo.
Ustadoh. – Umoran sam, tako strašno umoran – promrmlja on. – Htio
sam razgovarati s prestolonasljednicom Švedske. Ali ti si istodobno i Eugenie...
 – Odvezite se u Tuileriese, Veličanstvo, i dobro se naspavajte. – On
odmahnu glavom.
– Ne mogu, draga moja. Kozaci su u pokretu. A Bernadotte je napravio
koaliciju Rusija -Švedska – Engleska. Austrijski ambasadoru Stockholmu često
večera s Bernadotteom. Znaš li što to znači?
Nazvao me je Eugenie, i zaboravio je da sam ja žena tog Bernadottea.
– Od kakve je koristi onda moje pismo, Veličanstvo?
– Ja ću izbrisati Švedsku iz zemljopisnih karata ako Bernadotte ne pođe sa
mnom. – Opet je vikao. A onda se okrene da pođe.
– Donijet ćete mi osobno odgovor svog muža, gospođo. Ako bude niječan,
onda ćete se u isto vrijeme oprostiti od mene. Tada mi više ne bi bilo moguće
primati vas na dvoru.
Poklonih se. – Niti bih ja više došla, Veličanstvo.
Grof fon Rozen isprati cara i Kolenkura do vrata. Memorandum napisan
Kolenkurovim urednim rukopisom ležao je na stolu pred počivaljkom. Finska!
S uskličnikom. I Pomeranija, Sjeverna Njemačka od Danciga do Meklenburga.
Ranije je imenovao svoje maršale, sada ih pokušava kupiti. Polako sam išla od
svijećnjaka do svijećnjaka i gasila svijeće.
Fon Rozen se vrati. – Hoće li Vaše Visočanstvo sutra pisati
prestolonasljedniku?
– Da, grofe, a vi ćete mi pomoći da napišem pismo.
– Vjeruje li Vaše Visočanstvo da će prestolonasljednik odgovoriti caru?
– U to sam uvjerena. I to će biti posljednje pismo koje će mu moj muž
napisati. – Vatra u kaminu se ugasila. Ostalo je strašno mnogo pepela.
– Ne bih volio sad napustiti Vaše Visočanstvo – reče oklijevajući fon
Rozen.
– To je ljubazno od vas. Ali ja sam sama. Užasno sama, a vi ste previše
mladi da biste to razumjeli. Uostalom, idem Mariji da je pokušam utješiti.
Ostatak noći provela sam kraj Marijinog kreveta. Obećala sam joj da ću
pisati Muratu i maršalu Neyu i, naravno, pukovniku Vilateu, od koga tjednima
nisam dobila vijesti. Obećala sam joj da ću u proljeće s njom ići u ruske stepe
tražiti Pierrea. Obećavala sam i obećavala, a ona je bila kao neko dijete u svom
strahu i vjerovala je da joj mogu pomoći.
Danas će specijalna izdanja novina objaviti da se Njegovo Veličanstvo
iznenada vratio iz Rusije. Zdravlje Njegovog Veličanstva nikad nije bilo bolje.

PARIZ, KRAJEM SJEČNJA 1813. GODINE

Najzad je stigao glasnik s pismom iz Stockholma. Draga moja mama piše

Oskar. Rukopis mu je pravilan i sasvim zreo. Za šest mjeseci imat će četrnaest
godina. Ponekad mi dođe da vrištim od želje za njim. Njegov meki tamnoputi
dječji potiljak, rupice na malim debelim ručicama... Ali to je bilo davno. Danas
je Oskar mršav, nespretan mladić u švedskoj kadetskoj odori. Možda se
povremeno i brije, mada to ne mogu zamisliti...
Draga moja mama,
šestog siječnja bili smo na divnoj predstavi u kazalištu Gustava III. Zamisli
samo, poznata francuska glumica, gospođica George, koja je ranije igrala u
Parizu u Francuskom kazalištu, a zatim gostovala u Moskvi, pojavila se ovdje.
Igrala je Mariju Tudor, a ja sam bio u loži s kraljicom, princezom Sofijom
Albertinom, i tatom. Gospođe su plakale jer je to jedan jako tužan komad. Ja
nikad ne plačem u kazalištu. Ni tata. Poslije predstave tata je priredio večeru za
gospođicu George. Kraljici to nije bilo pravo jer su tata i glumica neprestano
pričali o Parizu i starim vremenima. Svaki čas je prekidala razgovor i govorila:
“Dragi naš sin Karl Johan”, Na to se gospođica George strašno smijala. Najzad je
povukla tatu za veliki križ Legije časti koji tata uvijek nosi i uzviknula je:
“Generale Bernadotte, da ću vas ponovno naći ovdje u Stockholmu, to još kao
sina švedske kraljice, to nikad nisam mislila” To je toliko naljutilo kraljicu da je
mene poslala u postelju i sama se povukla sa svim gospođama. Glumica je pila
još kave i likera s tatom i grofom Brahom. Dvorska dama gospođica Marijana
fon Koskul je od bijesa i ljubomore cijelih sedam dana ležala prehlađena u
krevetu. Tata radi šesnaest sati dnevno i izgleda strašno bolestan. Ta kazališna
predstava gospođice George bila je prva poslije mnogo tjedana...
Smijala sam se. A pomalo sam i plakala i užasno sam željela tjedan dana
ostati u krevetu bolesna kao Marijana fon Koskul. Gospođica George u
Stockholmu... Prije deset godina Josephina je bjesnila od ljubomore dok se Prvi
konzul igrao skrivača u radnoj sobi sa svojom novom šesnaestogodišnjom
ljubavnicom. Georgina, tako ju je zvao, Georgina... Kad je postao car, napustio
ju je zato što se gospođica George mnogo smijala.
Naš dragi sin Karl Johan...
Nadam se da se smijala u lice švedskoj kraljici.
Ovo pismo je Oskar sam napisao bez nadzora svog odgajatelja. Sve je
ispresavijano da bi bilo što manje i potpisano je jednostavno: tvoj Oskar U svom
drugom pismu moj sin se izražava biranijim izrazima: Poznata francuska
književnica, koju je car protjerao zato što je pisala protiv njegovog despotizma,
stigla je ovamo, i tata je često prima. Ona se zove gospođa de Stael, i zove tatu
spasiocem Europe. Ta dama je veoma debela (ova riječ je precrtana i preko nje
napisana korpulentna) i neprestano govori. Tatu uvijek boli glava poslije njenih
posjeta. Tata radi šesnaest sati dnevno i preuredio je švedsku vojsku Gospođica
George, gospođa de Stael. Jedna ruska velika kneginja čeka...
Oskarovo drugo pismo bilo je službeno potpisano: Tvoj Oskar, vojvoda od
Sedermanlanda, koji te voli.
Potražih Jean-Baptisteovo pismo. On je odavno morao primiti moje
pismo o Napoleonovom posjetu i ponudi. Ali našla sam svega nekoliko
naškrabanih redova:
Moja najmilija djevojčice, pretrpan sam poslom i drugi put ću ti pisati više.
Hvala ti na obavještenju o carevom posjetu. Odgovorit ću caru. Ali treba mi
vremena. Moj odgovor neće biti upućen samo njemu već francuskom narodu i
potomstvu. Ne znam zašto želi da to pismo pošaljem preko tebe, ali ću ti ga poslati
tako. Žalim što ću ti uskoro opet prirediti nekoliko teških trenutaka. Grlim te.
Tvoj Ž. B.
Jedan list nota ispadne iz omota.
Oskarova prva skladba. Švedska narodna igra. Pokušaj svirati tu melodiju.
Ž. B., bilo je naškrabano na kraju.
Jednostavna melodija koja me podsjeća na valcer. Odmah sjedoh za klavir
i ponovih je nekoliko puta. Želim biti skladatelj. Ili kralj... rekao je u kolima na
putu iz Hannovera u Pariz. Zašto kralj? – Zato što kralj može učiniti toliko
dobra. Da, Oskare, ali kralj može biti suočen s odlukama koje mu mogu slomiti
srce, i vrat njegovom narodu. Skladatelj ili kralj rekao je moj sin... Onda bolje
kralj. To je lakše.
Pročitah ponovno Jean-Baptisteovu poruku napisanu na brzinu. Moj
odgovor neće biti upućen samo njemu, već francuskom narodu i potomstvu.
Odjednom pomislih na Beethovena s razbarušenom kosom: Za uspomenu na
nadu koja se nije ispunila... Zazvonih i pozvah grofa fon Rozena. Glasnik je
također donio pisma i njemu. Imao je veliki svežanj pisama u ruci.
– Dobre vijesti od kuće, grofe?
– Pisma su veoma oprezno napisana. Čovjek nikad ne zna hoće li
francuska tajna policija pustiti glasnika. Ali između redova...
– Između redova?...
– Čitam da saveznici, Rusija, Engleska i Švedska, imaju namjeru povjeriti
Njegovom kraljevskom Visočanstvu plan za sljedeći pohod. I Austrija, koju
predstavlja u Stockholmu grof fon Neiperg, je točno obaviještena, i odnosi se
veoma blagonaklono prema tim planovima.
Znači i njegov tast, austrijski car Franjo, borit će se protiv Napoleona.
– Okupirani njemački teritoriji spremni su za pobunu – nastavi grof fon
Rozen. – Prije svega Prusi žele krenuti. Preko Rajne, naravno.
– Prusi uvijek žele krenuti, i uvijek preko Rajne – promrmljah rastreseno
misleći: čak i njegov tast.
– Pripreme za taj pohod, najveći u povijesti, vrše se tajno u Stockholmu –
prošapta grof fon Rozen. Glas mu je bio promukao od uzbuđenja. – Opet ćemo
biti velika sila. A sin Vašeg Visočanstva, mali vojvoda od Sedermanlanda...
– Oskar mi je poslao svoju prvu skladbu. Uvježbat ću je i večeras ću vam
je svirati – rekoh.
– To je švedski narodni ples. Zašto me gledate tako čudno? Je li vas
razočarao moj sin?
– Naravno da nije, Vaše Visočanstvo. Naprotiv, bio sam samo iznenađen,
nisam znao...
– Niste znali da je nasljedni princ glazbeno nadaren? A ipak govorite o
tome kako će Švedska ponovno postati velika sila?
– Mislio sam na državu koju će jednog dana Njegovo kraljevsko
Visočanstvo prestolonasljednik, ostaviti svom sinu. – Govorio je brzo. –
Švedska je odabrala jednog od najvećih generala svih vremena za nasljednika
prijestolja. Dinastija Bernadotte će od Švedske ponovno stvoriti veliku silu.
– Vi govorite kao čitanka za đake, grofe – rekoh s gađenjem. – Dinastija
Bernadotte, vaš prestolonasljednik će se boriti u tim bitkama naroda za Prava
čovjeka koja mi nazivamo slobodom, jednakošću i bratstvom. On se za to borio
od svoje petnaeste godine, i zato su ga tajno na starim dvorovima Europe
nazivali jakobinskim generalom. Kasnije, kad se sve to završi, i kad Jean-
Baptiste bude dobio taj strašni rat za cijelu Europu, opet će ga tako zvati. Onda...
– Ušutih jer me je grof fon Rozen gledao ne shvaćajući.
– Jedan glazbenik koji se nije razumio u politiku govorio je o jednoj nadi
koja se nije ispunila, – rekoh najzad tiho. – Možda će se ta nada ispuniti, bar u
Švedskoj. Vaša mala zemlja će onda zaista biti velika sila, grofe. Ali drukčije od
onoga kako vi zamišljate. Velika sila, čiji kraljevi više neće ratovati već će imati
vremena pisati pjesme, skladati glazbu... Zar se ne radujete što Oskar sklada?
– Vaše Visočanstvo, vi ste najčudnija žena koju sam ikada sreo – uzviknu
mladi grof.
– To vam se samo tako čini jer sam ja prva građanka koju ste bolje
upoznali. – Odjednom osjetih strahovit umor. – Uvijek ste se kretali samo na
dvoru ili u plemićkim zamkovima. Sad ste pobočnik kćeri trgovca svilom.
Pokušajte se priviknuti na to, hoćete li?
PARIZ, VELJAČE 1813. GODINE
Pismo mi je stiglo u sedam sati uvečer.
Odmah naručih kola i zamolih grofa fon Rozena da me prati.
– U Hotel Die? – Moj švedski kočijaš se nažalost još uvijek ne snalazi u
Parizu.
– Hotel Die je bolnica. – Kako me je još uvijek gledao ne shvaćajući ja
rekoh: – Vozite do crkve Notre-Dame, bolnica je preko puta nje.
Mokro kamenje po ulici presijavalo se u svjetlu mnogih svjetiljki.
– Upravo sam primila pismo od pukovnika Vilatea. Uspio je ubaciti
Marijinog sina među ranjenike koji su doneseni ovamo u Hotel Die. Želim
dovesti Pierrea kući.
– A pukovnik Vilate? – upita Rozen.
– Nije mogao doći u Pariz. Poslan je u Rajnsku oblast. Tamo se
pokušavaju prikupiti ostaci njegove pukovnije.
– Drago mi je što je zdrav – promrmlja pristojno fon Rozen.
– Nije zdrav. Još uvijek osjeća posljedice jedne rane na ramenu. Ali se
nada da će nas uskoro ponovno vidjeti.
– Kada?
– Jednom. Kad se sve svrši.
– Čudnovato ime Hotel Die.
– Božja kuća. Lijepo ime za bolnicu. Ranije su ranjenike uvijek nosili u
vojne bolnice izvan grada. Ali ovoga puta ih je tako malo stiglo do Pariza da
vojne bolnice nisu bile potrebne. Jednostavno su ih smjestili u velike općinske
bolnice.
– Ali mora biti tisuće i tisuće ranjenika. Gdje su oni?
– Zašto me mučite? Pa čuli ste sto puta da su ih raznijeli vukovi, i da im
kosti leže pod snijegom... – Jecaj mi zaguši riječi.
– Molim Vaše Visočanstvo da mi oprosti.
Kako sam se stidjela. Čovjek ne smije vikati na svoje pobočnike, pobočnici
se ne mogu braniti. – Oni koji su preživjeli prvo su odneseni u bolnice za prvu
pomoć u Smolensku i Vilni i što znam još kuda. Onda su došli Kozaci, i nitko
nema pojma što se dogodilo s ranjenicima. Nije više bilo kola da ih dalje
prenesu. Nekoliko tisuća nalazi se u Njemačkoj, a samo je jedna grupa stigla u
Pariz. Vilate je nekako uspio Pierrea poslati u toj grupi.
 – Što je s Pierreom?
– Vilate to ne spominje. Zato nisam ništa rekla Mariji. No, evo katedrale.
Bolnica je lijevo, kočijašu.
Ulazna vrata su bila zaključana. Fon Rozen povuče zvono. Konačno se
vrata odškrinu. Vratar je imao samo jednu ruku, invalid iz talijanskog pohoda,
vidjela sam to po medalji.
– Posjeti su zabranjeni – reče on.
– Ovo je Njeno kraljevsko Visočanstvo...
– Posjeti su zabranjeni. – Vrata se zalupiše.
– Molim vas zakucajte, grofe!
Fon Rozen zakuca. Kucao je glasno i dugo. Najzad se vrata ponovno
odškrinu. Odgurnuh fon Rozena ustranu i rekoh brzo:
– Imam dopuštenje da posjetim bolnicu.
– Imate li specijalnu propusnicu? – upita vratar s nevjericom.
– Da.
Najzad nas pustiše, i mi se nađosmo u mračnom ulazu osvijetljenom samo
svijećom koju je držao u ruci invalid. – Vašu propusnicu, gospođo?
– Nemam je sobom. Ja sam šogorica kralja Josepha.
On podiže svijeću da bi mi svjetlost pala na lice.
– Razumjet ćete – nastavih – da bih uvijek mogla dobiti propusnicu. Ali
tako se žurim, nisam mogla trošiti vrijeme. Došla sam po jednog ranjenika –
rekoh. A kako on nije odgovarao ja mu ponovih: – Ja sam zaista šogorica kralja
Josepha.
– Poznao sam vas gospođo. Često sam vas viđao na paradama. Vi ste žena
maršala Bernadottea.
Ja se osmjehnuh s olakšanjem. – Jeste li možda služili pod mojim mužem?
Ni jedan mišić na licu mu se ne pomakne. Šutio je.
– Molim vas pozovite nekoga tko će nam moći pokazati put u bolesničke
sobe – rekoh. Ali on je još uvijek nepomično stajao. Djelovao je neugodno.
– Posudite nam svoju svijeću i mi ćemo se sami snaći – promrmljah
bespomoćno.
On mi pruži svijeću, koraknu unazad i iščezne u mraku. Ali mi začusmo
glas:
– Žena maršala Bernadottea – kriještao je podrugljivo. Na to glasno
pijunu na pod.
Grof fon Rozen uzme svijeću od mene jer mi je ruka užasno drhtala.
– Zaboravite tog čovjeka, moramo potražiti Pierrea – rekoh.
Popesmo se, pipajući, širokim stubama. Fon Rozen podiže svijeću: hodnik
s mnogo vrata. Vrata su bila samo pritvorena.
Čuli su se jauci. Netko je zapomagao. Ja odlučno otvorih prva vrata. Kao
val zapljusnu me strašan smrad. Krv, znoj, izmet. Trgnuh se i duboko udahnuh
kako se ne bih onesvijestila. Jauci su nam bili sad tako blizu, cviljenje se čulo
kod mojih nogu. Uzeh svijeću od fon Rozena i pogledah dolje. S obje strane
sobe bile su postelje, a u sredini niz slamarica. Drugi kraj sobe, gdje je gorjela
jedna svijeća, izgledao je strašno daleko. Za jednim stolom sjedila je jedna časna
sestra sa svijećom.
– Sestro...
Ali moj glas se nije mogao čuti od jauka i jecaja. Cviljenje kraj mojih nogu
nije prestajalo.
– Vode, vode... Spustih svijeću. Na slamarici je ležao čovjek povezane
glave. Usta su mu bila širom otvorena i u agoniji je cvilio samo tu jednu riječ.
Podigoh suknju da ne dodirnem njegovo jadno lice i s mukom koraknuh
naprijed.
– Sestro... – Najzad me je čula. Ona uzme svijeću i priđe nam. Ugledah
mršavo bezizražajno lice pod ogromnom bijelom kapom.
– Sestro, tražim jednog ranjenika koji se zove Pierre Dubois.
Izgleda da je to nije iznenadilo.
– Po cijeli dan stoje žene pred bolnicom i mole da ih pustimo nadajući se
da će naći svoje rođake ili da će dobiti o njima vijesti. Ali mi nikog ne puštamo.
Ovo nije prizor za žene, zaručnice ili majke.
 – Ali... ja imam odobrenje da tražim Pierrea Duboisa – ponovih.
– Ne možemo vam pomoći, gospođo. Ovdje ih ima toliko kojima ne
znamo ni ime – reče ona blago, ali ravnodušno.
– Kako ga onda mogu naći – zajecah.
– Ne znam – reče pristojno časna sestra. – Ako imate odobrenje da ga
tražite, onda ga tražite. Idite od kreveta do kreveta pa ćete ga možda naći.
Ona se okrene u svojim cipelama s mekim đonovima i htjede se vratiti
stolu. – Vode, vode... čulo se i dalje.
– Sestro, zar ne možete tom čovjeku dati vode?
Ona zastade. – On je ranjen u trbuh i ne smije piti. Osim toga on je u
nesvijesti. – I onda se sasvim izgubi iz osvijetljenog kruga koji je bacala moja
svijeća.
Za trenutak zatvorih oči. Miris krvi miješao se s mirisom posuda između
postelja i slamarica. Stresoh se.
– Moramo ići od postelje do postelje – rekoh fon Rozenu.
Išli smo od kreveta do kreveta, od slamarice do slamarice, i osvjetljavali
svako lice. Neodlučno sam gledala zavijene oči i nosove, izranjene, krvave usne.
Možda... Ne, nije taj. Vidjela sam jednog čovjeka koji je štucao pri disanju, kao
general Dufot koji je umro prije mnogo godina na mojim rukama. Vidjela sam
osmijeh na voštanoblijedom licu, i išla dalje. Čovjek se osmjehnuo samo zato
što je u tom trenutku umro. Njegov susjed, uplašen svjetlošću moje svijeće,
širom otvori oči i pokuša me nešto upitati, ali ja odoh sljedećem i ne čuh
njegovu molbu. Moram te poštedjeti ovog traženja, Marija. To je više nego što
jedna majka može podnijeti. Pretposljednji krevet a onda vrata.
Pierre nije bio u ovom odjelu.
Krenusmo u drugo. Podigoh suknju, i osvijetlih prvu slamaricu, pa drugu,
oklijevajući pred svakom zavijenom glavom, zatvarajući oči pred smrskanom
bradom, ali sam tjerala sebe da ih ponovno otvorim da bih pogledala lice.
Možda, ne, sigurno, nije Pierre.
Tražila sam i dalje, tražila... Dođosmo skoro do kraja sobe prije nego što
nas je sestra primijetila. Bila je još jako mlada, i oči su joj bile pune sažaljenja.
 – Tražite li vašeg muža, gospođo? – Odmahnuh glavom. Svjetlost svijeće
padne na jednu mršavu ruku s malom okruglom ranom, pokrivena krastom.
Krasta se pomakne. Uši.
– Ovakve rane same zacjeljuju – reče blago sestra – kad vojnici dobiju
dovoljno jesti. Toliki su pomrli od gladi za vrijeme povlačenja. Ali možda ćete
naći čovjeka koga tražite, gospođo.
Pierre nije bio ni u tom odjelu.
U hodniku se fon Rozen odjednom nasloni na zid. Ja podigoh svijeću.
Kapi znoja bijahu mu orosile čelo. On se brzo okrene, učini nekoliko koraka, i
počne povraćati. Željela sam mu pomoći, ali to bi mu bilo samo neugodno.
Ostajalo mi je jedino da čekam dok mu bude bolje. Dok sam čekala, ugledah
crveni žižak. Polako mu priđoh. Gorio je ispod Madone. Jednostavne, skromne
prilike u plavo-bijeloj haljini, okruglih rumenih obraza i tužnih očiju. Dječačić
u njenim rukama bio je rumen i smijao se. Spustih svijeću na pod i sklopih ruke.
To godinama nisam učinila. Mala crvena svjetlost je treperila, a iza mnogih
vrata dopiralo je užasno zapomaganje. Sklopih ruke. Onda začuh iza sebe
korake i podigoh svijeću.
– Ponizno molim Vaše Visočanstvo za oproštaj – promrmlja moj mladi
Šveđanin ispričavajući se. Posljednji put pogledah moju Madonu i njeno puno
lice nađe se ponovno u sjenci. Mi majke, pomislih, mi majke.
Ispred sljedećih vrata rekoh: – Bolje ostanite vani. Idem sama.
On se premišljao. – Moja je dužnost da ostanem s Vašim Visočanstvom
dok ga ne nađemo – reče on stideći se pomalo.
– Ostanite vani – rekoh odlučno i udaljih se.
Moja svijeća se već uzdizala nad posteljama s desne strane. Na kraju sobe
sjedila je jedna stara časna sestra i čitala iz male crne knjige. I ona me pogleda
bez iznenađenja. U kući dragog Boga ne znaju za iznenađenje.
– Tražim izvjesnog Pierrea Duboisa – rekoh i opazih i sama kako mi je
glas beznadan.
– Dubois? Mislim da ovdje imamo dvojicu Dubois. Jedan od njih... –
Uzme me za ruku i privede jednoj slamarici usred sobe. Ja kleknuh, a moja
svijeća osvijetli mršavo lice uokvireno sijedom kosom. Koščate šake su mu
stiskale trbuh, koljena su mu bila uzdignuta, užasan smrad se dizao sa
slamarica. Sestrine snažne ruke mi ga pomogoše podići.
– Dizenterija, kao skoro svi. Živjeli su od topljenog snijega i sirovog
konjskog mesa. Je li ovo vaš Dubois?
Odmahnuh glavom.
Ona me povede lijevom zidu. Do posljednje postelje. Nad uzglavljem
postelje podigoh svijeću. Tamne oči bile su širom otvorene i ravnodušno su me
gledale. Natečene usne bile su ispucane i krvave. Spustih svijeću.
– Pierre, dobra večer.
On je i dalje gledao pred sebe.
– Pierre, zar me ne poznajete?
– Naravno – promrmlja on ravnodušno. – Madame la marechale.
Nagnuli se nad njega. – Došla sam vas odvesti. Sad idemo kući, Pierre. Sad
odmah. Vašoj majci.
Njegovo lice se ne pokrene.
– Pierre, zar se ne veselite što idete kući? Lice mu je i dalje bilo nepomično.
Okrenuh se zbunjeno časnoj sestri. – To je moj Pierre Dubois. Onaj koga
tražim. Htjela bih ga liječiti kod kuće. Tamo ga čeka majka. Imam kola. Možda
će mi netko pomoći?
– Svi su vratari otišli kući. Morate čekati do sutra, gospođo!
Ali ja nisam htjela ostaviti Pierrea ovdje ni minutu duže.
– Je li teško ranjen? Moj pob... jedan gospodin me čeka vani. Zajedno
bismo mogli pomoći Pierreu, ako bude mogao niz stube...
Časna sestra podiže moju ruku u kojoj sam držala svijeću. Svjetlo padne
na pokrivač. Tamo gdje su trebale biti Pierreove noge bilo je ravno. Sasvim
ravno.
– Imam dolje kočijaša koji će mi pomoći – rekoh mirno. – Odmah ću se
vratiti, sestro. Jedna prilika priđe od zida uz vrata. – Zamolite našeg kočijaša da
dođe gore, grofe. Evo, uzmite svijeću, i donesite sve pokrivače koje imamo u
kolima.
Ostadoh da ih pričekam. Više nikad neće hodati, pomislih. Tako to dakle
izgleda u Kući dragog gospoda. Jedan nauči kako se moliti Bogu, drugi se
prepušta. Cijeli svijet izgleda kao ta Kuća dragog gospoda. A mi smo napravili
od svijeta ono što jeste. Mi, majke sinova, i vi, sinovi majki.
Odjeknuše koraci. – Molim vas, pomozite, sestro, moramo ga zamotati da
mu bude toplo. Onda će ga Johanson – gurnuh kočijaša i on priđe bliže. –
Johanson će ga odnijeti dolje. Sestra podiže Pierrea za ramena. On se nije
mogao opirati. Oči su mu gorjele od mržnje.
– Ostavite me na miru, gospođo, ostavite me samog... – Sestra zbaci
pokrivače. Ja zatvorih oči i pridržah joj svijeću. Kad sam ponovno otvorila oči,
Pierre Dubois je ležao preda mnom kao paket.
Tako sam Mariji donijela kući sina.

PARIZ, POČETKOM TRAVNJA 1813. GODINE

Za pola sata razgovarat ću s njim posljednji put u životu, pomislih, i stavih

malo zlatne šminke na očne kapke.
Onda će se to dugo poznanstvo, koje je počelo kao prva ljubav, zauvijek
završiti... Namazati usne ružem u boji tamne ciklame i stavih novi šešir koji sam
pod bradom vezivala ružičastom vrpcom i za koji nisam bila sigurna da mi
dobro stoji. Onda sam se dugo gledala u zrcalu. Ovako ću mu, dakle, ostati u
uspomeni: prestolonasljednica sa zlatnim očnim kapcima, u ljubičastom
baršunastom kostimu, s buketom blijedih ljubica na izrezu, i modernim
šeširom s ružičastom vrpcom.
Čuh kako u susjednoj sobi grof fon Rozen pita gospođu La Flote jesam li
najzad gotova. Namjestili bolje ljubice. Za pola sata moje poznanstvo s mojom
prvom ljubavi bit će zauvijek završeno...
Jučer uvečer jedan glasnik iz Stockholma donio mi je Jean-Baptisteov
odgovor Napoleonu. Pismo je bilo zapečaćeno, ali je grof Brahe priložio i točan
prijepis koji je bio namijenjen meni. Grof Brahe me je također obavijestio da je
prijepis Jean-Baptisteovog pisma dan svim novinama.
Ustadoh i posljednji put pročitah prijepis.
Stradanje našeg kontinenta zahtijeva mir, i Vaše Veličanstvo ne može
odbaciti taj zahtjev a da desetorostruko ne uveća broj zločina koje je već izvršio.
Što je dobila Francuska kao naknadu za svoje ogromne žrtve? Ništa drugo do
vojnu slavu, izvanjski sjaj i stvarnu bijedu unutar svojih granica... A ja moram
predati to pismo Napoleonu. Takve stvari se samo meni događaju. Znojila sam
se od straha, ali nastavih dalje čitati: Rodio sam se u lijepoj francuskoj zemlji koja
je pod vašom vladavinom. Nikad neću moći biti ravnodušan prema njenoj časti
i njenom blagostanju. Ali, ne prestajući se moliti za napredak i sreću Francuske,
uvijek ću svim sredstvima braniti prava naroda koji me je izabrao za
prestolonasljednika i čast suverena koji me priznaje za sina. U ovoj borbi između
svjetske tiranije i slobode reći ću Šveđanima: Borim se s vama i za vas, i svi
slobodoljubivi narodi blagoslovit će našu borbu. Što se tiče mog osobnog
častoljublja, stvar stoji ovako: častoljubiv sam, veoma častoljubiv. Ali moje je
častoljublje u tom da služim čovječanstvu, da uspostavim i zajamčim neovisnost
Skandinavskog Poluotoka.
Ovo pismo, koje je Jean-Baptiste uputio ne samo Napoleonu već cijelom
francuskom narodu, završava jednom veoma osobnom rečenicom: Bez obzira
na odluku koju ćete vi donijeti, Veličanstvo, hoćete li se odlučiti za rat ili za mir,
ja ću uvijek gajiti prema Vašem Veličanstvu odanost jednog bivšeg ratnog druga.
Stavih prijepis na noćni stolić. Grof fon Rozen čeka. Rečeno mi je da
budem u Tuileriesu u pet sati poslije podne. Car u najskorije vrijeme sa svojom
novom vojskom ponovno odlazi na frontu. Rusi napreduju, Prusi im se
pridružuju. Napoleonova odluka je odavno donijeta. Uzeh zapečaćeno pismo i
namjestih šešir.
Grof fon Rozen je bio obučen u švedsku svečanu gardijsku odoru s lentom
pobočnika.
– Vi me pratite na teškim putevima, grofe – rekoh mu dok su kola
prelazila preko Pont Royala. Od one noći u bolnici među nama se razvila
neobična prisnost. Vjerojatno zato što sam bila tamo kad mu je bilo zlo. Te
stvari zbližuju ljude više nego što se misli.
 Vozili smo se u otvorenim kolima. Zrak je mirisao na proljeće, sumrak je
bio tamnoplav i ublažavao je obrise svega oko nas. Čovjek bi sad trebao imati
sastanak, pomislih, kratak, tajni sastanak za koji se okitio ljubicama i stavio nov
šešir. Umjesto toga, trebala sam predati caru Francuske pismo određeno za
potomstvo švedskog prestolonasljednika i navući na sebe jedan od onih
napoleonskih bjesova. Kakva šteta za ovaj romantični sumrak...
Nismo čekali ni pet minuta. Car nas je primio u svojoj velikoj radnoj sobi.
Tamo su bili Kolenkur i Meneval. Grof Talleyrand je stajao kraj prozora i
okrenuo se tek kada sam stigla na pola puta do velikog pisaćeg stola. Napoleon
nije imao namjere da fon Rozena, koji je stupao zveckajući mamuzama, i mene
spasi od dobro poznatog neugodnog prilaženja od vrata do pisaćeg stola.
Napoleon je bio u zelenoj odori lovca i prekriženih ruku stajao je kraj pisaćeg
stola, lagano oslonjen i promatrao me s osmijehom u kome je bilo i malo
gađenja. Poklonili se i bez riječi mu pružih zapečaćeno pismo.
Pečatni vosak se rasprsnu. Car je čitao nepomičnog lica. Onda pruži
listove ispunjene Jean-Baptisteovim rukopisom Menevalu.
– Jedan prijepis za pismohranu Ministarstva vanjskih poslova, original
sačuvati s mojim osobnim papirima. – A meni: – Lijepo ste se dotjerali,
Visočanstvo. Ljubice vam dobro stoje. A kako čudan šešir. Jesu li visoki šeširi
danas moderni?
To je bilo gore nego izljev bijesa koji sam očekivala. Bilo je to otvoreno
ismijavanje, ismijavanje koje nije bilo upućeno samo meni već i
prestolonasljedniku Švedske. Čvrsto stisnuh usne.
Napoleon se okrene Talleyrandu. – Vi se pomalo razumijete u lijepe žene,
Ekselencijo. Kako vam se sviđa nov šešir švedske prestolonasljednice?
Talleyrand upola otvori oči. Izgledalo je da mu je strašno dosadno.
Napoleon se ponovno okrene meni.
– Jeste li se za mene tako uredili, Vaše Visočanstvo?
– Da, Veličanstvo.
– I zakitili se ljubicama da biste mi donijeli ovo... – on prezirno puhnu
kroz nos – ovo drljanje od bivšeg maršala Bernadottea? Ljubice, gospođo, cvatu
skrivene i slatko mirišu. Ali ovo izdajstvo zbog koga engleske i ruske novine već
likuju, smrdi do neba, gospođo!
Ja se poklonih. – Zamolila bih da se povučeni, Veličanstvo?
– Ne samo da se povučete – zagrmi on. – Ili ste mislili da ću vam dopustiti
da i dalje dolazite i da se slobodno krećete na dvoru? Dok Bernadotte kreće u
rat protiv mene, i dok daje zapovjedi da se topovi upere na pukovnije koje je on
sam vodio u bezbrojne bitke? I vi, gospođo, usuđujete se doći ovamo, i nositi
ljubice...
– Veličanstvo, one noći kad ste stigli u Pariz zahtijevali ste da pišem mom
mužu i da vam osobno donesem odgovor. Pročitala sam prijepis ovoga pisma i
jasno mi je da me vidite posljednji put. Veličanstvo, nosim ljubice jer mi dobro
stoje. Možda ću vam tako ostati u ljepšoj uspomeni, Veličanstvo. Smijem li se
sad, zauvijek, povući?
Nastane tišina. Strašna mučna tišina. Grof fon Rozen je stajao kao kip iza
mene. Mene-val i Kolenkur začuđeno su promatrali cara. Talleyrand sa
zanimanjem otvori oči. Napoleon je bio potpuno zbunjen i pogleda nelagodno
oko sebe.
– Molim gospodu da pričekaju ovdje. Htio bih jedan trenutak razgovarati
nasamo s Njenim Visočanstvom. Molim vas pođite sa mnom u moju radnu
sobu. – On pokaza rukom na tapecirana vrata. – Menevale, ponudite gospodu
likerom.
Vidjeh kako Meneval otvara ormar u zidu, a zatim uđoh u onu istu sobu
gdje sam prije mnogo godina uzalud molila za život vojvode od Enghiena. Soba
se skoro ništa nije promijenila. Isti mali stolovi, iste gomile dokumenata. Samo
vjerojatno drugih dokumenata. Na tepihu ispred kamina ležale su drvene
pločice u raznim bojama. Na pločicama su bili zarezi. Ne misleći sagnuh se i
podigoh jednu crvenu.
– Što je to? Igračka kralja od Rima?
– Da, i ne. Upotrebljavam te pločice kad radim plan za neki pohod. Svaka
od njih predstavlja određeni vojni zbor, a zarezi predstavljaju broj divizija
kojima zbor raspolaže. Crvena pločica koju držite u ruci je Treći vojni zbor
maršala Neya. Ima pet zareza jer se Neyov zbor sastoji od pet divizija. A ovdje,
plava pločica s tri zareza je Marmonov šesti zbor sa tri divizije. Kad posložim
pločice po podu, mogu jasno vidjeti bitku, a mapu imam u glavi. To je zaista
sasvim jednostavno.
– Ali grickate li vi te pločice? – upitah primijetivši s iznenađenjem da je
pločica koju sam držala u ruci izgrižena.
– Ne, to je mali kralj od Rima. Čim ga donesu ovamo, on odmah vadi
šarene pločice; zna gdje ih držim. Onda ih zajedno redamo, moj mali orlić i ja.
On ih ponekad grize. Bog zna zašto. Najviše gricka dobroga Neya. Spustih na
pod crvenu pločicu.
– Nešto ste mi htjeli reći, Veličanstvo? Odbijam raspravljati s Vašim
Veličanstvom o Njegovom kraljevskom Visočanstvu, švedskom
prestolonasljedniku.
– Tko želi govoriti o Bernadotteu – reče on i odmahnu rukom. – Nije to
bilo, Eugenie, samo... – On mi priđe bliže i zagleda mi se u lice kao da je želio
svaku crtu urezati u sjećanje. – Samo kad si odjednom rekla da te trebam
zadržati u lijepoj uspomeni jer se zauvijek opraštaš, pomislio sam... – On se
naglo okrene i priđe prozoru. – Ljudi se ne mogu tek tako rastati kad su se tako
dugo poznavali. Zar ne?
Stajala sam ispred kamina i vrhovima cipela igrala se šarenim drvenim
pločicama. Neyov zbor, Marmontov zbor, Bernadotteov zbor? Ne, više nema
takvog zbora. Umjesto toga on sada ima vojsku, cijelu vojsku, sastavljenu od
švedskih, ruskih i pruskih snaga. Vojska s kojom se Bernadotte bori na drugoj
strani...
– Rekao sam da se čovjek ne može tek tako rastati – začuje se od prozora.
– Zašto ne, Veličanstvo?
– Zašto ne? Eugenie, zar si zaboravila dane u Marseilleu, živicu, livadu?
Naše razgovore o Goetheovom romanu. Našu mladost, Eugenie, našu
mladost... Uopće nisi shvatila zašto sam došao k tebi one večeri kad sam se
vratio iz Rusije. Tamo mi je bilo strašno hladno, tako sam bio umoran i tako
usamljen.
 – Dok ste mi diktirali ono pismo za Jean-Baptistea, potpuno ste zaboravili
da ste me poznavali kao Eugenie Clary. Došli ste vidjeti švedsku
prestolonasljednici!, Veličanstvo.
Bila sam tužna. Čak i pri oproštaju laže, pomislih.
Ali on živo odmahnu glavom. – Mislio sam na Bernadottea. Prije podne
tog istog dana. Ali kad sam stigao u Pariz, htio sam vidjeti tebe, samo tebe. A
onda, ne znam kako, bio sam tako umoran one večeri i čim smo spomenuli
Bernadottea, zaboravio sam Marseille. Zar ne možeš razumjeti?
Padao je mrak. Nisam mu više mogla razlikovati crte lica. Šta hoće od
mene?
– Posljednja tri tjedna organizirao sam novu vojsku od dvije stotine tisuća
ljudi. Usput rečeno, Engleska je obećala da će Švedskoj dati milijun funti za
naoružanje vojnih snaga. Jeste li to znali, gospođo?
Nisam odgovorila. Uostalom nisam ni znala.
– Znate li tko je savjetovao Bernadotteu da svoje pismo meni stavi na
raspolaganje neprijateljskom tisku? Gospođa de Stael je s njim u Stockholmu.
Uvečer mu vjerojatno čita svoje romane. Jeste li to znali, gospođo?
– Da, znala sam. – Ali ipak, zašto on to iznosi.
– Izgleda da Bernadotte nije mogao naći ugodnije društvo u Stockholmu.
– Naprotiv, Veličanstvo, našao je – nasmijah se. – Gospođica George je
nedavno gostovala u Stockholmu s velikim uspjehom i uživala je naklonost
Njegovog kraljevskog Visočanstva. Jeste li to znali, Veličanstvo?
– Bože moj, Georgeina, slatka mala Georgeina...
– Njegovo kraljevsko Visočanstvo će uskoro vidjeti svog starog prijatelja
Moreaua. Moreau se vraća u Europu da se bori pod zapovjedništvom Jean-
Baptistea. Jeste li to znali, Veličanstvo? Kakva sreća da je mrak bio između nas
kao neki zid.
– Kažu da je ruski car obećao Bernadotteu francusku krunu – reče polako
Napoleon.
To izgleda ludo, ali je moguće. Ako Napoleon bude pobijeđen, onda... što
onda?
 – No, gospođo? Ako se Bernadotte čak i poigra tom mišlju, to bi bila
najcrnja izdaja koju je izvršio jedan Francuz.
– Naravno. Izdaja svojih najdubljih uvjerenja. Smijem li se sada oprostiti,
Veličanstvo?
– Ako ćete ikad osjećati da ste u opasnosti u Parizu, gospođo – mislim,
ako bi vas narod uznemiravao, morate se odmah skloniti kod svoje sestre Julie.
Hoćete li mi to obećati?
– Da, naravno. I obratno.
– Što znači to – obratno?
– Da je moja kuća uvijek otvorena za Julie. Zato i jesam u Parizu.
– I ti dakle računaš na moj poraz, Eugenie? – On mi priđe veoma blizu. –
Tvoje ljubice divno mirišu... Trebao bih te protjerati. Ti sigurno svima pričaš
da će car biti pobijeđen. Osim toga, ne sviđa mi se to što se voziš s tim visokim
Šveđaninom.
– Ali on je moj pobočnik. Moram ga uvijek voditi sa sobom.
– Ali tvojoj pokojnoj mami to se ipak ne bi svidjelo. A tvoj strogi brat
Etienne... On mi uzme ruku i stavi je sebi na obraz.
– Danas ste se bar obrijali, Veličanstvo – rekoh i izvukoh ruku.
– Kakva šteta što si udana za Bernadottea – promrmlja on. – Ja požurih
prema vratima.
– Eugenie!
No ja sam već stajala u dvorani velike radne sobe. Gospoda su sjedila oko
pisaćeg stola i pila liker. Talleyrand je očito baš u tom trenutku rekao neku
dosjetku jer su se Kolenkur i moj Šveđanin tresli od smijeha.
– Dajte da se i mi nasmijemo – reče car.
– Govorili smo da je senat odobrio da se pozove 250.000 tisuća novaka za
novu vojsku – reče Meneval koji je pucao od smijeha.
– I da su u pitanju dva godišta, 1814. i 1815. Sve sama djeca – nastavi
Kolenkur.
– Knez od Beneventa je na to objasnio da će se sljedeće godine morati
sklopiti primirje bar na jedan dan u godini kako bi nova vojska Vašeg
Veličanstva mogla primiti svetu potvrdu. Car se također smijao, ali nije to bio
pravi smijeh. Novaci su sada Oskarovih godina.
– To nije smiješno, to je žalosno – rekoh, i posljednji put se poklonih.
Ovoga puta car me isprati do samih vrata. Nismo više rekli jedno drugom
nijednu riječ. Kad smo se vraćali kući, upitah grofa fon Rozena je li ruski car
zaista ponudio Jean-Baptisteu francusku krunu?
– U Švedskoj je to javna tajna. Je li car to znao? – Klimnuh glavom.
– O čemu je još pričao? – zapita fon Rozen plašljivo.
Pokušah se sjetiti. Odjednom zgrabih svoje ljubice i bacih ih kroz prozor.
– O ljubicama, grofe, samo o ljubicama.
Te iste večeri poslan je mojoj kući jedan paket iz Tuileriesa. Sluga je rekao
da je za švedsku prestolonasljednici!. Otvorih ga i nađoh jednu malu izgriženu
drvenu pločicu. Zelenu, s pet zareza. Kad budem sljedeći put vidjela Jean-
Baptistea, dat ću mu je.

PARIZ, U LJETO 1813. GODINE

Kočijaš je odnio Pierrea u vrt. Sjedim kraj prozora i promatram Mariju

kako nosi sinu čašu limunade. Pčele zuje oko ruža, a čuje se topot koraka
vojnika koji stupaju dok odredi prolaze pokraj kuće. U korak, uvijek u korak...
Napoleon je dao pretopiti zlatne šipke koje je krio u podrumima Tuileriesa, za
koje kažu da vrijede sto i četrdeset milijuna franaka, da bi naoružao svoje nove
pukovnije. Kako je smiješno kad pomislim da sam mu ja jednom posudila
ušteđevinu. Sto i četrdeset milijuna... A onda sam mu tako željela kupiti pravu
generalsku odoru!
Naravno to je bilo odavno. U međuvremenu su sinovi Francuske nestali
u Rusiji, a djeca Francuske, 1814. i 1815. godište, stupaju u rat. Veliki broj njih
uzet je u novoosnovane gardijske odrede. Car misli da svaki mladić u
Francuskoj sanja o tom da bude primljen u gardu. Ali pošto se bitke ne mogu
dobivati s djecom koja nikad nisu vidjela ni vježbu, car je jednostavno sve
topnike iz mornarice prebacio u pješadiju. Na Elbi su rekvirirani i posljednji
konji koji su se mogli naći u seoskim štalama i upregnuti su u topovska kola. A
gdje će naći konje za konjicu? Svi francuski gradovi dobili su zapovijedi da
pošalju po četu dobrovoljaca. Pariz je opremio jedan cijeli odred. Deset tisuća
gardista sami su platili svoju opremu. A u nedostatku iskusnih boraca,
žandarmerija šalje na frontu tri tisuće svojih pripadnika kao časnike i
dočasnike.
Raspoloženje ljudi me podsjeća na one dane mlade Republike kada je bila
u pitanju obrana naših granica, i to po svaku cijenu. I ovog puta se osjeća da su
ustvari u pitanju samo granice. Ali sad se pozivaju djeca, i djeca pjevaju
Marseljezu dok na svim uglovima ulica sjede invalidi, a bolnice su još uvijek
pretrpane. Žene s košarama za kupovinu umorne su i blijede. U besanim
noćima, beskrajnom strahu, čekanju, ponovnim sastancima i oproštajima
prošle su im najbolje godine života.
Dolje u mom vrtu Pierre je popio limunadu. Marija je spustila čašu na
poslužavnik, sjeda pokraj svoga sina i grli ga oko ramena da ga podupre.
Njegova smrznuta lijeva noga amputirana mu je u kuku. Nadamo se da će se
moći, kada rana zaraste, namjestiti drvena noga na desnu, koja je amputirana
iznad koljena. Ali rana neće zarasti. Kad mu Marija mijenja zavoje, Pierre plače
od bola kao dijete. Dala sam mu Oskarovu sobu, i Marija spava s njim. Ali
moram mu naći sobu u prizemlju, teško je uvijek ga nositi gore i dolje po
stubama.
Predvečer me dođe Talleyrand posjetiti. Navodno samo da se raspita ne
osjećam li se odveć usamljenom.
– Ovog ljeta bih svakako bila sama – rekoh mu. – na fronti.
Nažalost, navikla sam da mi je muž

Talleyrand klimnu glavom. – Da, na fronti. Pod drugim okolnostima bi

Vaše Visočanstvo bilo istina samo, ali ne i usamljeno.
Slegnuh ramenima. Sjedili smo u vrtu i gospođa La Flote nas je poslužila
hladnim šampanjcem. Talleyrand mi je rekao da Fouchet dobiva nov položaj
guvernera Ilirije. Ilirija je jedna talijanska država koju je Napoleon stvorio da bi
tamo poslao Foucheta.
– Car više ne može dopustiti spletke u Parizu. – izjavi Talleyrand. – A
Fouchet ih vječito radi.
– A vi. Zar se car vas ne boji, Ekselencijo?
– Fouchet radi spletke da bi zadobio vlast ili da bi je zadržao. Ja, sa svoje
strane, ne želim ništa drugo samo dobro Francuskoj.
Ugledah prvu zvijezdu gdje treperi. Nebo je bilo kao od plavog baršuna.
Bilo je još uvijek tako toplo da se jedva moglo disati.
– Kako su nas brzo napustili naši saveznici, kako brzo – primijeti
Talleyrand pijuckajući šampanjac. – Prvo Prusi, koji su usput govoreći, pod
vrhovnim zapovjedništvom vašeg muža. Vaš muž je svoj glavni stožer smjestio
u Stralsundu, i zapovijeda sjevernim savezničkim vojskama.
Klimnuh glavom. To mi je pričao fon Rozen. – Čitala sam u Moniteru –
rekoh najzad – da austrijski car pokušava posredovati za primirje između
Francuske i Rusije.
Talleyrand pruži svoju praznu čašu gospođi La Flote. – Austrija pregovara
da bi dobila vremena da se ponovno naoruža.
– Ali austrijski car je otac naše carice – reče oštro gospođa La Flote.
Talleyrand preču ovu primjedbu. – Ako Francuska bude pobijeđena, sve
savezničke države pokušat će se obogatiti na naš račun. Ni Austrija naravno ne
želi ostati praznih ruku i zato se pridružuje saveznicima.
Usta su mi bila suha i ja progutah pljuvačku prije nego što sam
progovorila. – Austrijski car ne može objaviti rat svojoj rođenoj kćeri i unuku.
– Ne? Pa, Visočanstvo, on je već u ratu s njim. – Talleyrand se osmjehnu.
– Samo što to ne piše u Moniteru.
Sjedila sam nepomično. Talleyrand nastavi ljubazno: – Saveznici imaju
stotine tisuća ljudi pod oružjem, a car jedva polovicu toga.
– Ali Njegovo Veličanstvo je genije – reče gospođa La Flote uzdrhtalih
usana. To je nalikovalo na frazu naučenu napamet.
 Talleyrand ponovno pruži praznu čašu. – Sasvim točno, gospođo –
Njegovo Veličanstvo je genije.
Gospođa La Flote mu napuni čašu.
– Što više, car je natjerao naše saveznike, Dance, da objave rat Švedskoj.
Vaš muž zbog toga ima Dance iza leđa, Visočanstvo – nastavi Talleyrand
ljubazno.
– On će se već snaći – rekoh nestrpljivo i pomislih da moram naći Pierreu
neko redovito zanimanje: To je najvažnije. – Jeste li nešto rekli, Vaša
Ekselencijo?
– Samo to da će možda doći dan kad ću vas zamoliti za jednu uslugu –
Talleyrand ustane.
– Ako vidite moju sestru, Ekselencijo, molim vas pozdravite je.
Julie više ne može doći ovamo. Zabranio joj je kralj Joseph.
On podiže svoje tanke obrve. – Ne vidim ni vaša dva vjerna pobočnika,
Vaše Visočanstvo.
– Pukovnik Vilate nalazi se već odavno s vojskom, bio je u Rusiji. A grof
fon Rozen...
– Onaj mladi plavi Šveđanin, sjećam se...
–... mi je prije nekoliko dana priznao da se kao švedski plemić osjeća
obveznim da se bori rame uz rame sa svojim prestolonasljednikom.
– Glupost. Samo je ljubomoran na grofa Braha, njegovog osobnog
pobočnika – izjavi gospođa La Flote.
– Nije, on je ozbiljno mislio ono što je rekao. Šveđani su veoma ozbiljni
ljudi, gospođo. Idite s Bogom i vratite se živi i zdravi, rekla sam mu. Kao što sam
rekla i Vilateu... Imate pravo, Ekselencijo, veoma sam usamljena.
Promatrala sam ga dok je odlazio hramljući. Talleyrand hramlje ljupko i
veoma elegantno. U isto vrijeme odlučih povjeriti Pierreu upravu nad mojim
kućnim poslovanjem.
Mislim da je to dobra ideja.
PARIZ, STUDENOG 1813. GODINE

Noću je svaki strah užasno velik jer je čovjek sam s njim.

Kad god idem spavati, uvijek sanjam da Jean-Baptiste sam jaše preko
bojnog polja, i to preko bojnog polja na kome se dva tjedna ranije vodila borba.
Bojno polje, kao ono što sam vidjela na putu za Marijenburg. Na brzinu
nabacane humke, crknuti konji napuhnutih trbuha i duboka udubljenja gdje su
pala topovska zrna. Jean-Baptiste jaše na bijelcu kojeg znam s tolikih parada.
Naginje se naprijed u sedlu. Ne vidim mu lice, ali osjećam da plače. Konj posrće
preko svježih humki. Jean-Baptiste se još više saginje i više se ne uspravlja.
Već više od tjedan dana priča se u Parizu da se vodi odlučna bitka kod
Leipziga. Nitko ne zna ništa pobliže. Marija mi kaže da kod pekara svi tvrde da
sve zavisi od te bitke. Otkuda te žene što kupuju kod pekara znaju što se događa?
Možda zato što i one noću leže bez sna u postelji, a kad zaspu muče ih ružni
snovi.
Zato sam prvo i pomislila da sanjam konje koje sam čula pred kućom.
Otvorih oči. Svijeća je dogorjela, i jedva sam nešto vidjela. Četiri i trideset
ujutro. Jedan konj zarza. Ustadoh i oslušnuh. Onda netko oprezno zakuca na
kućna vrata. Tako tiho da sam bila sigurna da ga nitko nije čuo.
Ustadoh, obukoh kućnu haljinu i siđoh. U predvorju mi se ugasi svijeća,
ponovno kucanje, veoma oprezno, da se netko ne bi uplašio.
– Tko je?
– Vilate – i takoreći istodobno – fon Rozen.
Ja odgurnuh tešku rezu. U svjetlu velikog fenjera koji visi iznad vrata,
raspoznah dvije prilike.
– Odakle dolazite?
– Iz Leipziga – reče Vilate.
– S porukom Njegovog Visočanstva – dodade fon Rozen. Vratih se u
predsoblje dršćući i čvršće se uvih u kućnu haljinu. Fon Rozen napipa put do
svijećnjaka i zapali svijeću. Vilate je nestao, vjerojatno da odvede konje u štalu.
Fon Rozen je nosio vojničku kabanicu i šubaru od medvjeđeg krzna francuskog
grenadira.
– Čudna odora za jednog švedskog draguna – primijetili.
– Naša vojska još nije u Francuskoj. Njegovo Visočanstvo me je poslao u
ovoj smiješnoj kabanici i šubari kako bih bez neprilika prešao liniju.
Bila sam ljuta. – Zar vi zaista mislite da su grenadirske šubare od
medvjeđeg krzna smiješne?
Vilate se baš tada vrati.
– Jahali smo dan i noć – reče on. Lice mu je bilo prljavo i mršavo, a
neobrijana brada plavo crna. I doda iznenada: – Osim toga, odlučujuću bitku
smo izgubili.
– Dobili. Njegovo Visočanstvo je osobno jurišom osvojilo Leipzig –
uskliknu strasno fon Rozen. – Onog istog trenutka kad je Njegovo Visočanstvo
ušlo u Leipzig kroz Grimator, Napoleon je pobjegao iz grada. Njegovo
Visočanstvo se borilo na čelu svojih snaga, od početka do kraja.
– A zašto vi niste s francuskom vojskom koja se povukla, pukovniče
Vilate?
– Ja sam ratni zarobljenik, Vaše Visočanstvo.
– Fon Rozenov zarobljenik?
Sjenka osmijeha prijeđe preko Vilateovog lica.
– Pa recimo. Njegovo Visočanstvo nije dopustilo da odem u
zarobljeništvo s ostalima već mi je zapovjedilo da smjesta krenem za Pariz i
budem s Vašim Visočanstvom dok... – On teško gutnu.
– Dok?
– Dok neprijateljske snage ne uđu u Pariz.
Dakle tako stoje stvari. Usamljeni konjanik jaše noću kroz bojno polje i
plače.
– Pođimo, gospodo, idemo u kuhinju. Skuhat ću kavu.
– Probudit ću kuhara, Vaše Visočanstvo.
– Zašto, grofe fon Rozene. Ja kuham vrlo dobru kavu. Biste li bili tako
dobri da zapalite vatru?
Fon Rozen nespretno gume nekoliko cjepanica na ognjište. Ti plemići, ti
plemići...
– Prvo drvo za potpalu, fon Rozene, inače neće gorjeti. Pomozite mu,
Vilate. Čini mi se da grof nikad u svom životu nije imao posla s ognjištem.
Vilate zapali vatru i stavi lonac s vodom. Sve troje sjeli smo oko kuhinjskog
stola. Čizme, ruke i lice bili su im uprljani blatom. Bitka se vodila sedamnaestog
i osamnaestog listopada.
– Devetnaestog ujutro, Bernadotte je na juriš osvojio Leipzig – reče Vilate
bezizražajno.
– Je li Jean-Baptiste dobro? Jeste li ga vidjeli, Vilate? Je li dobro?
– Jako dobro. Vidio sam ga svojim očima usred najveće borbe, na vratima
Leipziga. Bila je zaista prava klaonica, gospođo, i Bernadotte je cijelo vrijeme
bio potpuno zdrav.
– Jeste li razgovarali s njim, Vilate?
– Da, kasnije. Poslije poraza, gospođo.
– Pobjede, pukovniče Vilate. Ne dopuštam... – prasnu dječački glas grofa
fon Rozena.
– Kako je izgledao, Vilate? Mislim, poslije?
Vilate slegne ramenima i zagleda se u blijedi upaljeni plamičak na
kuhinjskom stolu. Voda je zakipjela. Ustadoh i zakuhah kavu. Onda stavih na
stol debele šalice i tanjure za poslugu i nalih kavu. – Vilate, kako je izgledao?
– Posijedio je, gospođo.
Kava je bila gorka, zaboravila sam staviti šećer. Skočih potražiti posudu sa
šećerom. Odjednom me je bilo stid jer se nisam znala snaći u svojoj kuhinji.
Konačno pronađoh šećer i stavih ga na stol.
– Vaše Visočanstvo kuha odličnu kavu – reče fon Rozen ozbiljno.
– To kaže i moj muž. Uvijek sam mu kuhala kavu kad je noću radio. Kažite
mi sve što znate, grofe.
– Kad bih samo znao odakle početi, jer toliko se mnogo stvari dogodilo.
Stigao sam Njegovo Visočanstvo u Trahtenburškom dvorcu, i bio sam tamo
kad je Njegovo Visočanstvo objašnjavalo svoj plan pohoda ruskom caru,
austrijskom caru i savezničkom glavnom stožeru. Oba cara i njihovi generali
bili su nagnuti nad zemljovidom. Njegovo Visočanstvo, naprotiv, nije imao
pred sobom ni komadić papira. Dok je govorio, gledao je u suprotan zid, a ipak
je nabrajao i najmanja sela i nepoznate brežuljke. Plan Njegovog Visočanstva
bio je bez diskusije jednoglasno prihvaćen. Njegovo Visočanstvo je predložio
da se savezničke snage podijele u tri vojske, koje će krenuti na Napoleona u
polukrugu. Čim se Napoleon postavi prema jednoj vojsci, dvije druge će mu
napasti krila i presjeći odstupnicu. Netko reče Njegovom Visočanstvu:
Genijalan plan, a Njegovo Visočanstvo odgovori: Da, ali ne originalan, već
zasnovan na Napoleonovoj taktici.
Nalih još kave. Sat otkuca pet i trideset. – Nastavite – navaljivala sam.
– Njegovo Visočanstvo je osobno zapovijedao Sjevernom vojskom, dok je
glavni stožer bio prvo u Stralsundu. Onda smo zauzeli Berlin pa je Njegovo
Visočanstvo stanovalo u Charlotenburgu.
– Što je reklo Njegovo Visočanstvo prestolonasljednik kad ste se
odjednom pojavili?
Fon Rozenu je bilo neugodno. – Da budem iskren – Njegovo Visočanstvo
je bio ljut i vikao je da je mogao dobiti rat i bez mene, i da sam trebao ostati u
Parizu s Vašim Visočanstvom.
– Naravno da ste trebali ostati – reče pukovnik Vilate.
– A vi? I vi ste otišli da biste bili tamo – odvrati fon Rozen.
– Ne, ne, ne samo da bih bio tamo, već da branim Francusku. Osim toga,
Njeno Visočanstvo nije moja prestolonasljednica već vaša. Ali sad je to
svejedno, zar ne?
– Iz Berlina, Njegovo Visočanstvo je otišao na položaj kod Grosberna,
gdje je vođena prva veća bitka. Prvo nas je napalo Udinoovo topništvo. Onda
su Kelermanovi husari pokušali pronaći naše linije. Iza njih je nastupala jedna
pješadijska divizija...
– Dipaova divizija, gospođo – primijeti Vilate. – Sve same pukovnije koje
su godinama služile pod Bernadotteom.
Kako si to izdržao, Jean-Baptiste, kako?...
– Onda je Njegovo Visočanstvo dao zapovijed da Kozaci izvrše juriš.
Naletjeli su na francusko krilo – i nastala je paklena vika. Neprijatelj je znao na
kojem brežuljku je Njegovo Visočanstvo. Topovska zrna su padala oko nas. Ali
Njegovo Visočanstvo je nepomično sjedio na konju sat za satom, gospođo.
Dolje u dolini presijavali su se bajunete i sablje, iznad glava su se njihali
francuski orlovi dok najzad nije sve utonulo u oblake dima. Nije se vidjelo više
ništa. Ali je izgledalo da Njegovo Visočanstvo točno zna što se odigrava jer su
njegove zapovjedi neprestano stizale. Tek kad su Kozaci izvršili juriš,
zapovjedio je našem teškom topništvu da puca... – Fon Rozen duboko udahnu.
– Nastavite, molim vas.
On prevuče rukom preko čela.
– Tada poče kiša. Prebacih kabanicu preko ramena Njegovom
Visočanstvu, ali ga Njegovo Visočanstvo zbaci. Bijaše jako zahladnjelo, ali je
čelo Njegovog Visočanstva bilo orošeno znojem. Pred kraj dana Francuzi se
najzad povukoše. Njegovo Visočanstvo je išao od pukovnije do pukovnije i
zahvaljivao vojnicima. Grof Brahe i ja smo ga pratili. Blizu šatora pruskog
generala fon Bilova vidjesmo odjednom francuske ratne zarobljenike. Stajali su
mirno. Prusi uvijek tjeraju svoje ratne zarobljenike da stoje u stavu mirno. Kad
je Njegovo Visočanstvo ugledao zarobljenike, trgnuo se i izgledalo je da će se
okrenuti nazad. Ali onda čvrsto stisne usne i pođe prema njima. Jahao je polako
duž redova zarobljenika i svakom zarobljeniku zagledao u lice. Jednom je zastao
i obećao Francuzu koji mu je bio najbliži da će se pobrinuti da se sa
zarobljenicima dobro postupa. Čovjek ne odgovori. Njegovo Visočanstvo
odjaši dalje, ali je odjednom izgledao strahovito umoran. Sjedio je u sedlu
pognut naprijed. Tek kad je ugledao orlove, onda se promijenio.
– Što se dogodilo kad je Bernadotte ugledao orlove? – upita oštro Vilate.
– General fon Bilov bijaše zapovjedio da se zarobljene zastave i orlovi
pobodu pred njegov šator. Bio je to samovoljan postupak, ali Njegovo
Visočanstvo nije dao nikakve posebne zapovjedi u pogledu zarobljenih zastava
i znakova. Tako su ih Prusi uredno poboli ispred generalovog šatora, i tamo su
se presijavali u svjetlosti logorskih vatri. Kad je Njegovo Visočanstvo ugledao
orlove, on stane i sjaši. Pođe ravno do orlova i stane u stavu mirno. Dvije
minute, tri minute. Odjednom se naglo okrene, i odjaši natrag u svoj glavni
štab.
– A onda?
– Ne znam. Njegovo Visočanstvo je otišao u svoj šator i izdao zapovjed da
nikog ne puštaju. Čak ni Braha. Mislim da mu je Fernan odnio šalicu juhe. –
Nalih još kave. – Njegovo Visočanstvo je, naravno, znao da će se odlučna bitka
odigrati kod Leipziga – reče fon Rozen. – Tamo su se trebale sresti tri savezničke
vojske. Ruski car, austrijski imperator i pruski kralj čekali su Sjevernu vojsku.
U ponedjeljak osamnaestog listopada Njegovo Visočanstvo je zapovjedio da se
postave naši topovi i da se napadne grad Sjönenfeld. Sjönenfeld su branili
francuske i saksonske pukovnije pod zapovjedništvom maršala Neya.
Pokušah pogledati Vilatea u oči. Vilate, umorni Vilate se osmjehne. – Kao
što vidite, gospođo, car je odabrao svoje najbolje snage da se suprotstave
Bernadotteu. Među njima, naravno, i Saksonce. Car nije zaboravio da je
Bernadotte rekao da Saksonci stoje kao da su izliveni od bronce. Grofe fon
Rozene, kako su stajali Saksonci kod Leipziga?
– Da to nisam vidio svojim očima, Visočanstvo, ne bih vjerovao. Tako je
bilo fantastično! Prije nego što je počela bitka, Njegovo Visočanstvo je otišlo u
svoj šator i malo kasnije se pojavio u paradnoj odori.
– Ne u pohodnoj odori?
– Ne. Prvi put za vrijeme cijelog pohoda bijaše obukao paradnu odoru;
ljubičasti samtasti ogrtač, koji se izdaleka vidi, i bijelo nojevo perje na
trouglastom šeširu. No ni to nije bilo dosta. Njegovo Visočanstvo je tražio
bijelog konja. Onda je dao znak za napad, podbo svog bijelca i pojurio prema
neprijateljskim redovima, u stvari prema saksonskim pukovnijama. A
pukovnije...
– A pukovnije stoje kao izliveni od bronce. Nijedan metak nije bio ispaljen
– nasmije se Vilate.
– Ne, nijedan metak. Brahe i ja smo jahali iza njega. Kad je stigao pred
same Saksonce, Njegovo Visočanstvo zaustavi konja. Saksonci pozdraviše
oružjem pred prsi. Živio Bernadotte zagrmi u horu. Njegovo Visočanstvo
podiže palicu, okrene svog bijelca i potjera ga. Iza njega su Saksonci stupali
paradnim korakom, a predvodila ih je njihova vojna glazba. Predalo nam se tu
dvanaest tisuća ljudi i četrdeset topova.
– A što je Jean-Baptiste na to rekao?
– Njegovo Visočanstvo im je dao kratku zapovijed gdje da postave svoje
topove – reče fon Rozen. – Za vrijeme bitke, Njegovo Visočanstvo je opet sjedio
sat za satom na konju. Od vremena na vrijeme, Aderkreutz koji se nalazio
pokraj njega, ponudio bi mu dalekozor, ali Njegovo Visočanstvo je odbijalo.
Znam što se događa, znam...! Sad odstupa Renijeov zbor. Neka naši odmah
zaposjednu Sjönenfeld. A kasnije: Ney ima još vrlo malo municije, njegovo
topništvo puca samo svakih pet minuta. Garda pokušava izdržati, ali neće
uspjeti, oni sada traže zaštitu u gradu... Kad se spustila večer, Njegovo
Visočanstvo odjednom izjavi: Car je sa svojim četvrtim zborom. Vidite li sve one
stražarske vatre, Alderkrojc? Tamo Napoleon daje zapovijedi za noćne pozicije.
Njegovo Visočanstvo nije sjahao dok posljednji topovski hitac nije zamuknuo.
Onda je prišao logorskoj vatri i ugrijao ruke. Odjednom zatraži svoju zagasito
plavu pohodnu kabanicu i trorogi šešir bez perja i znakova; i odmornog konja.
Ali tamne dlake, dodade on. Dok je uzjahivao, Brahe ga upita treba li ga pratiti.
Njegovo Visočanstvo ga pogleda tako rastreseno kao da ga nikad ranije nije
vidio. Fernan ide sa mnom promrmlja on. Brahe je bio duboko uvrijeđen.
Fernan je, na kraju krajeva samo sobar, i...
– Glupost, Fernan je bio Jean-Baptisteov školski kolega – rekoh. – Zbog
njega je Jean-Baptiste istjeran iz škole, ali što se je dogodilo te noći?
– Njegovo Visočanstvo i Fernan su odjahali. Ne znam kud. Vratili su se u
zoru. Predstraže su vidjele Njegovo Visočanstvo kad je projahao. A jednom je
sjahao i jedan komad puta išao je pješice, dok je Fernan držao konje. Njegovo
Visočanstvo je sjeo pokraj jednog poginulog i uzeo mu glavu u krilo. Stražar ga
je čuo da razgovara s tim čovjekom. Čovjek je bio mrtav. Njegovo Visočanstvo
to vjerojatno nije primijetio. Sljedećeg jutra stražar je otišao vidjeti mrtvaca. Bio
je to Francuz.
 – A sljedećeg dana?
– Znali smo da je Njegovo Visočanstvo predložio ostalim vladarima da na
Leipzig izvrše juriš njegove snage. Austrijski i ruski car i pruski kralj su stajali
na okolnim brežuljcima i promatrali su kroz dalekozore, i zamislite, mi smo to
izveli!
Vilate se nadlakti i upadne u priču: – Bernadotte je na čelu svojih snaga
napao takozvani Grimator. Imali smo jake pješadijske pozicije pred vratima, ali
je Bernadotte štitio svoj napad teškim topništvom. Onda je sam sa svojim
švedskim dragunima poletio u napad. Naša pješadija se snažno bacila na
neprijatelja, bodući konje bajunetama. Onda se Šveđani nastaviše boriti pješice,
sa sabljom u ruci, gospođo, bila je to klaonica kakvu u životu nisam vidio. Borilo
se prsa u prsa, a Bernadotte na svom bijelcu, uvijek usred gužve, s bijelim
nojevim perjem, koje se vidjelo izdaleka, i sabljom...
– I sabljom...?
– U koricama. Držao je samo maršalsku palicu.
– Hvala, Vilate!
– Najzad su Francuzi odstupili, zapravo pobjegli – reče fon Rozen.
– Ne, dobili smo zapovjed da se povučemo – ispravi Vilate Rozena. – Za
pet dana mi smo ispalili dvije stotine i dvadeset tisuća topovskih metaka i imali
smo još svega šesnaest tisuća. To je bio razlog zašto je car zapovjedio povlačenje
– reče Vilate oštro.
– Kad smo jurišali na grad, nisam vidio nijedan top. Samo pješadiju, a nju
smo istjerali – uzviknu pobjedonosno fon Rozen.
– Pješadija koju ste tamo vidjeli kod Grimatora bila je tamo samo da bi
pokrila povlačenje – objasni mirno Vilate. – Car...
– Vaš car je pobjegao na Zapadna vrata kad je Njegovo Visočanstvo ušlo
u Leipzig, – viknu fon Rozen na njega.
– Posljednjih šesnaest tisuća metaka ispaljeno je na Bernadotteove snage.
Bernadotte je zauzeo na juriš Leipzig, sa osamdeset šest pješadijskih bataljuna,
i trideset devet konjičkih pukovnija.
Fon Rozen je bio iznenađen. – Otkuda znate to tako točno, pukovniče
Vilate?
Vilate slegnu ramenima. – Mogu li dobiti malo kave?
– Lonac je na ognjištu, pukovniče. A zatim, grofe fon Rozene, zatim?
– Njegovo Visočanstvo je odjahao na Tržnički trg u Leipzigu i čekao
ostalu trojicu suverena. Naime, on im je u Trahtenburgu prorekao da će se s
njima ponovno sastati na Tržničkom trgu u Leipzigu, i... e, pa sjedio je tamo na
svom bijelcu i čekao... Slučajno su tuda proveli francuske zarobljenike. Oči
Njegovog Visočanstva bile su poluzatvorene. Mislio sam da uopće ne gleda
zarobljenike. Onda on odjednom podiže svoju palicu i pokaže na jednog
pukovnika: Vilate, hodite ovamo, Vilate.
– Izašao sam iz redova, gospođo – reče Vilate, – i tako smo se ponovno
vidjeli. Vilate, što radite ovdje? upita me on. Branim Francusku, maršale
odgovorih i namjerno ga glasno nazvah maršalom. – Onda vam moram kazati
da vrlo loše branite Francusku, Vilate – reče Bernadotte. – Što više, očekivao
sam od vas da ćete ostati u Parizu s mojom ženom. Maršalova žena osobno me
je poslala na frontu – rekoh, a on ne odgovori. Stajao sam pokraj njegovog konja
i promatrao kako prolaze moji zarobljeni drugovi. Najzad pomislih da me je
zaboravio i htjedoh im se priključiti, ali čim sam se pomaknuo, Bernadotte se
sagne s konja i zgrabi me za rame. Pukovniče Vilate, vi ste ratni zarobljenik;
zapovijedam vam da se vratite u Pariz bez odgađanja i da se nastanite u kući
moje žene. Dajte mi časnu riječ francuskog časnika da nećete napustiti moju ženu
dok...
– Dok...?
– Dok se ja osobno ne vratim tamo. To su bile njegove posljednje riječi.
Dao sam mu časnu riječ.
Spustih glavu. Začuh fon Rozenov glas: – Na to se Njegovo Visočanstvo
okrenu meni: A ovdje je drugi vjerni pobočnik Njenog Visočanstva. Grofe fon
Rozene, vi ćete pratiti pukovnika Vilatea do Pariza! – U švedskoj odori? – upitah
uplašeno. Saveznici još nisu službeno ušli u Pariz. Njegovo Visočanstvo pogleda
Vilatea. Pukovniče, vi ste mi odgovorni za to da fon Rozen stigne u Pariz i da mu
tamošnje vlasti daju pravo azila u kući moje žene. A vi, fon Rozene, vi ćete paziti
na našeg ratnog zarobljenika.
Sve mi je izgledalo jako komplicirano. – Tko je čiji zarobljenik? – upitah.
Nijedan od njih dvojice me nije čuo. Vilate nastavi: – Onda mu moram
nabaviti francusku odoru, inače ga ne mogu provesti kroz naše linije, maršale –
rekoh Bernadotteu. Stavite mu na glavu medvjeđu šubaru, Vilate, a vi grofe fon
Rozene, nosite medvjeđu šubaru časno. I prije nego smo još nešto mogli reći,
Bernadotte zapovjedi: – Naprijed marš! Doviđenja grofe, doviđenja Vilate!
– Našao sam konja za Vilatea, a on meni francusku odoru. Brzo smo nešto
pojeli i odjahali. Otada smo bili na putu, i sad... e pa, sad smo ovdje – zaključi
fon Rozen.
Neki sat otkuca pola sedam.
– Naše trupe su pokušale pobjeći preko Elstera. Tu se utopio maršal
Ponjatovski.
– A car?
Vilate slegnu ramenima. – On se nada da će bar držati granicu na Rajni.
Ako to ne uspije, da će bar braniti Pariz.
Naslonih se laktovima na kuhinjski stol i stavih ruke na oči. Granica na
Rajni. Kako su se prije mnogo godina svi latili oružja da brane granicu na Rajni.
Kako su je držali. Onda je Jean-Baptiste postao general...
Netko uđe u kuhinju i podvikne: – Sto mu gromova! Bez mog odobrenja
nitko ne smije u moju kuhinju... Oh, oprostite, Visočanstvo!
Uspravih se. Moj debeli kuhar stajao je pokraj mene. Njegova uplašena
pomoćnica otvori prozor i pusti unutra sivu jutarnju svjetlost. Odjednom
zadrhtah od hladnoće. – Vaše Visočanstvo. Šalicu tople čokolade? – predloži
kuhar. Odmahnuh glavom. Netko mi pomogne da ustanem. Vilate. Moj ratni
zarobljenik...
– Idite u svoje sobe, gospodo. Zateći ćete sve onako kako ste ostavili –
rekoh dvojici mojih heroja. Onda zatražih krpu za prašinu.
Djevojka me zgranuto pogleda. – Zar vi ne znate što je krpa za prašinu? –
Jadno uplašeno stvorenje se samo pokloni i donese mi čisti bijeli ubrus. Znači,
moja djevojka ovako zamišlja krpe za prašinu jedne prestolonasljednice. Uzeh
salvetu i uputih se u Jean-Baptisteovu sobu. Kad je posljednji put ovdje obrisana
prašina? Pređoh ubrusom preko ogledala i odjednom se uplaših jer je soba
izgledala tako bez života. Jean-Baptiste je odavno zapovjedio da mu se pošalju
u Stockholm sve knjige, svi portreti, sva poprsja koje je volio. U ovoj sobi nema
više ničeg do čega bi mu bilo stalo.
Otvorih prozor da provjetrim sobu. Vrt je izgledao isto kao i jučer. Dan
kao i svaki drugi, pomislih. A ipak, Rusi, Prusi i Austrijanci će uskoro prijeći
Rajnu. Rusi, Prusi, Austrijanci i Šveđani.
– Nemoj stajati kod otvorenog prozora u kućnoj haljini. Idi odmah u
svoju sobu, inače ćeš se prehladiti – reče Marija. – Uostalom, što radiš tu?
– Spremam sobu za Jean-Baptistea. Francuska je pobijeđena. Saveznička
vojska ide prema Parizu. Marija, Jean-Baptiste dolazi kući.
– Treba se stidjeti... – procijedi ona. Sasvim tiho, ali sam ipak čula. Moj
konjaniče, moj jadni, usamljeni konjaniče...

PARIZ, POSLJEDNJE NEDJELJE OŽUJKA 1814. GODINE

– Kod pekara kažu da Kozaci siluju sve žene, i stare! – objavi uzbuđeno
Marija.
– Stare čak još radije – rekoh.
– Eugenie! Ne rugaj mi se!
– Ne rugam se. Kozaci vjeruju da im stare žene donose sreću.
– Gluposti!
Ja je opet zadirnuh. – Pa mogla si znati, Marija...
Ona se naljuti. – Tko ti je to rekao?
– Vilate.
Marija se namršti. – Zar ne bi mogla pitati švedskog grofa je li to istina?
On je na kraju krajeva njihov saveznik, on mora to znati.
– To ga nikako ne mogu pitati. Prestolonasljednica, naime, ne zna što je
to silo...
 U tom prvi put začusmo daleku grmljavinu.
– Grmljavina u ožujku? – promrmlja Marija iznenađeno.
Pogledamo se. ponovno zagrmi. – Topovi pred Parizom – prošaptah.
To je bilo prije dva dana. Otada topovi pred Parizom nisu umuknuli.
U posljednje vrijeme češće smo čuli da će se snage austrijskog cara pojaviti
pred našim vratima. Da će Kozaci napasti Pariz i popaliti sve kuće. Da su Prusi
prešli Rajnu još prije nekoliko tjedana vičući: Na Pariz! Na Pariz! Naravno,
Napoleon pokušava zadržati savezničko napredovanje. Ovdje u Parizu malo
znamo o njegovim bitkama. Moniter neprestano spominje samo pobjede, čas
ovdje, čas tamo. Ali mi više ne čitamo Moniter. Sad topovi grme pred Parizom.
Jesu li to naši topovi? Austrijski? Pruski? Ruski?
Moji dani su puni iščekivanja. Ne znam gdje je Jean-Baptiste. Znam samo
da će doći. Noćas, sutra, prekosutra. Njegova soba je spremna... Odavno nisam
dobila pismo niti od njega ni od Oskara. Njemačka i Francuska leže između nas,
a zemlja koja se tu prostire je jedno ogromno bojno polje. S vremena na vrijeme
prokrijumčare nam po koju ceduljicu.
Tako smo doznali da je Jean-Baptiste poslije bitke kod Leipziga odbio
tjerati francuske snage preko Rajne. Jednostavno odbio. Da je od svih svojih
snaga zadržao uza se samo trideset tisuća Šveđana i da je s njima krenuo na
sjever. Da je prošao kroz Hannover i vjerojatno osvježio uspomene. Jesam li i
ja dio tih uspomena, Jean-Baptiste? I gospodin van Beethoven sa svojom
propalom nadom? Kancelar Veterstat i švedski glavni stožer pratili su ga i
pokušavali mu objasniti da savezničke snage samo jedno očekuju od njega,
samo jedno traže: da prijeđe Rajnu. Nato je Jean-Baptiste izdiktirao jedno
pismo za ruskog cara zahtijevajući od njega da se poštuju granice Francuske.
Francuska nije Napoleon. A Napoleon je već potučen... Ali sada Prusi, Rusi i
Austrijanci stupaju u Francusku. Jean-Baptiste u međuvremenu vodi rat za
sebe...
Topovi kao da se približavaju. Hoće li Marmont držati Pariz? Marmontov
korpus brani glavni grad. Marmont me je nekada prosio. Što je ono u Marseilleu
rekao o njemu Napoleon? Da – inteligentan, nada se da će izgraditi svoju
karijeru zajedno sa mnom.
 Ne, Marmont neće držati Pariz. Bar ne za Napoleona...
Jean-Baptiste napreduje sa svojim Šveđanima prema Danskoj. U rujnu je
Napoleon konačno natjerao Dance da objave rat Švedskoj... Nerado, veoma
nerado, Danci su pristali. Ali njihov kralj se tvrdoglavo držao svog saveza s
Francuskom. Zašto? Pokušah se sjetiti Frederika, koga sam vidjela samo
jednom u životu? Sina onog ludog Kristijana i njegove lijepe Engleskinje koja
se zvala Karolina Matilda i koja se zaljubila u svog ministra. Zbog te ljubavi
ministar je bio pogubljen. Sin nikad ne spominje ime svoje majke. On je uz
Napoleona da bi se osvetio njenoj domovini, Engleskoj. Sin – taj sin je sigurno
jako volio svoju majku i sigurno je bio ljubomoran na to malo njene sreće.
Čudno je kako sinovi lako osuđuju svoje majke. Mi majke...
Prozori se tresu; topovi su veoma blizu. Moram dalje pisati i da ne mislim
na Jean-Baptistea... Jean-Baptiste vodi svoj privatni rat i prodire u Šlezvig. Bori
se kao da ide na paradu. Iz Kila šalje danskom kralju ultimatum. Jean-Baptiste
zahtijeva da se Norveška ustupi Švedskoj i nudi milijun rajhstalira za
ustupninu.
Iz Kila je također prokrijumčarena jedna ceduljica upućena grofu fon
Rozenu. Danska je ustupila Švedskoj Norvešku, osim Grenlanda, Farskih otoka
i Islanda. Ali je milijun talira danski kralj s negodovanjem odbio. Norvežani
nisu na prodaju, rekao je...
– Prestolonasljednica Švedske i Norveške – rekao mi je tada grof fon
Rozen zamišljeno. Izvadila sam zemljopisnu kartu i našla Norvešku. – A
Grenland? – upitah.
Fon Rozen pokaza jednu veliku bijelu mrlju na mapi. – Samo snijeg i led,
Vaše Visočanstvo.
Sretna sam što su Danci zadržali bar Grenland. Jean-Baptiste bi bio u
stanju ostaviti me da živim na bijeloj mrlji na toj mapi!
Ali, sve ovo zapisujem samo da bih pobjegla od svog velikog straha. Jean-
Baptiste više nije u Kilu. Jean-Baptiste je... Ne znam gdje je. Nestao je prije tri
tjedna. Najzad je popustio pod pritiskom saveznika i krenuo je prema Rajni, ali
ne preko Rajne, ne preko Rajne... Posljednji trag vodi u Liege, u Belgiji. Tamo
je sjeo u kola. Grof Brahe je navodno bio s njim i – otada je iščezao. Nitko ne
zna gdje je sad. Mnogi tvrde da je Napoleon u očaju tajno zamolio Jean-
Baptistea za pomoć, i da se Jean-Baptiste svađao s ruskim carem zato što ovaj
neće priznati granice iz 1794. godine. Pariške novine u međuvremenu pišu da
je Jean-Baptiste umno poremećen. Marija i Ivette kriju od mene te članke, ali
gospođa La Flote uvijek slučajno ostavlja te novine ležati u salonu. Izvještaji
kažu da je otac Jean-Baptistea poludio, a da je i njegov brat lud... ne, neću to
ponavljati. Bar ne sad kad nitko ne zna gdje je Jean-Baptiste. A i čemu...
Vjerojatno je već odavno u Francuskoj. Vjerojatno se vozi cestama koje Rusi i
Prusi zauzimaju milju po milju. Možda gleda popaljenu zemlju, porušene
kuće... Dobila sam dva pisamca iz Liegea. Komornik grof Levenstein pita znam
li ja gdje bi mogao biti Njegovo Visočanstvo. Ne znam, gospodine komorniče,
ali mogu pogoditi. Vratio se kući; vratio i zatekao ruševine.
A mora odjenuti svečanu odoru i pobjedonosno ući u Pariz. Ne mogu vam
odgovoriti na vaše pitanje, gospodine komorniče – molim vas, budite strpljivi.
I Njegovo Visočanstvo je samo ljudsko biće, ostavite ga samog u ovim mračnim
danima i noćima...
Jučer, 29. ožujka, u šest i trideset ujutro, Marija uđe u moju sobu: – Moraš
odmah poći u Tuileriese.
Pogledah je s nevjericom. – U Tuileriese?
– Kralj Joseph je poslao kola, odmah moraš k Julie.
Ustadoh i brzo se obukoh. Joseph je zapovjednik Pariza i pokušava držati
grad. Julie se drži njegove zabrane i nas dvije se nismo vidjele mjesecima. A sad
odjednom ovaj hitan poziv.
– Moram li probuditi jednog od pobočnika? I koga? Ratnog zarobljenika
ili savezničkog pobočnika?
Vilate je moj ratni zarobljenik, a Rozen moj saveznički pobočnik.
– Mislim da mi nije potreban pobočnik kad idem u posjet Julie – rekoh.
– Nikad uopće nisam shvaćala zašto uvijek vučeš jednog časnika sobom –
promrmlja Marija.
Drhteći sam se vozila kroz puste ulice. Ulični čistači su čistili krupno
tiskane proglase. Zapovjedili da kola stanu da bih pročitala proglas. Sluga skoči
s prednjeg sjedišta i dohvati jedan iz slivnika. Parižani, predajte se! Učinite isto
što i vaša braća u Bordeauxu! Pozovite Louisa XVIII na prijestolje! Osigurajte
sebi mir!
Proglas je nosio potpis princa fon Schwarzenberga, austrijskog glavnog
zapovjednika. Pariški ulični čistači kao da se nisu mnogo obazirali na Louisa
XVIII. Marljivo su čistili proglase koji su bili tajno razdijeljeni tijekom noći.
Pred ulazom u Tuileriese stajala je jedna pukovnija vojnika na konjima
nepomično kao kipovi u blijedoj jutarnjoj svjetlosti. Kad smo ušli u dvorište,
ugledah čitav red kola, kao da je bal. Tik pred vratima stajalo je deset zelenih
državnih kočija s carskim grbom. Dvorište je bilo puno putnih i teretnih kola.
Sluge su neprestano na njih tovarili teške željezne sanduke. Krunidbeni nakit,
pomislih, blago carske obitelji. I sanduci s novcem... puno sanduka s novcem.
Stražari su promatrali ravnodušnih lica odnošenje sanduka s novcem.
Budući da moja kola nisu mogla dalje, siđoh i progurah se do vrata.
Zatražih da me odmah prijave Josephu:
– Samo mu recite da je ovdje njegova šogorica – objasnih dežurnom
časniku.
On me iznenađeno pogleda. – Vrlo dobro, Vaše kraljevsko Visočanstvo.
Znači da me još nisu zaboravili u Tuileriesu.
Na moje iznenađenje, uvedoše me u caričine privatne odaje. Kad sam ušla
u veliki salon, srce mi zastade u grudima. Napoleon? Ne, samo Joseph, koji u
ovom trenutku pokušava očajnički izgledati kao njegov brat. Joseph je stajao
pred kaminom, ruku prekriženih na leđima i brzo je govorio zabacivši glavu.
Carica, koja se sad zove regentkinjom jer joj je Napoleon povjerio punu vlast za
vrijeme svog odsustva, sjedila je pokraj gospođe Letizije na počivaljci. Gospođa
Letizia je bila preko ramena ogrnuta vunenim šalom po seljačkoj modi, dok je
carica imala putni kaput i šešir. Marija Lujza je izgledala kao gost koji jedva ima
vremena sjesti na trenutak. Primijetih Menevala, sad regentkinjinog tajnika, i
nekoliko senatora. Iza gospođe Letizije, visok, mršav i u besprijekornoj odori,
stajao je kralj Jerom od Vestfalije, lakomo dijete iz davnih vremena. Saveznici
su već odavno zauzeli njegovu kraljevinu. Soba je bila osvijetljena
mnogobrojnim svijećama. Njihov sjaj miješao se sa sivom jutarnjom svjetlošću.
Cijeli prizor izgledao je čudno nestvaran.
– Evo, molim vas, ovdje je izričito napisano – reče Joseph i izvuče jedno
pismo iz džepa na grudima. – Rems, 16. ožujka 1814. godine. Shodno mojim
usmenim zapovijedima... i tako dalje i tako dalje... Evo ovdje: Ne napuštaj moga
sina i zapamti da bih više volio znati da se utopio u Seini nego da se nalazi u
rukama neprijatelja Francuske. Sudbina Astijanaksa, grčkog zarobljenika, uvijek
mi se činila najvećom tragedijom svih vremena. Tvoj odani brat, Napoleon.
– Čitao si to pismo već jučer u državnom savjetu. Mi već znamo što
Napoleon misli o sudbini Astijanaksa. Kakve mogućnosti imaš spriječiti da
dijete padne u Seinu ili u neprijateljske ruke? – upita Jerom. Od svog boravka u
Americi on govori namjerno veoma polako i malo kroz nos.
– Napoleon piše – reče Joseph vadeći drugo pismo iz džepa. Drži čvrsto
vrata Pariza, postavi na svaka vrata po dva topa i narodnu gardu da čuva stražu.
Na svakim vratima mora se nalaziti pedeset ljudi s običnim i lovačkim puškama,
i sto ljudi s kopljima, to jest dvjesto pedeset ljudi na svakim vratima. Kao da ne
znam brojiti. Piše mi kao da sam idiot – razbjesni se Joseph i onda nastavi:
Svakodnevno osigurati pričuvu od tri tisuće ljudi naoružanih puškama i
kopljima, koja će u slučaju potrebe hiti upućena na ugroženo mjesto s gradskim
ili kadetskim bitnicama. Tvoj odani brat Napoleon.
– To je potpuno jasno – reče mirno gospođa Letizia. – Jesi li izvršio
zapovijedi, Josephe?
– Pa u tome i jeste stvar – ne mogu ih izvršiti. Nemamo nikakvih pušaka,
stari pukovnik gaća, nadzornik skladišta, više ih nema. A garda se odbija boriti
starim kopljima iz muzeja protiv modernog oružja.
– Odbija? – povika Jerom s negodovanjem. – Da slučajno ne misliš da
kopljima braniš grad protiv topova?
– Ja uopće ne znam što se radi s kopljem. A to ne bi znao ni Napoleon.
– Njegovo Veličanstvo zna učiniti sve kad treba braniti Francusku – izjavi
strasno Meneval.
Nastane šutnja.
– Dakle? – reče Marija Lujza mirno i veoma ravnodušno. – Što je
odlučeno? Trebam li otputovati s kraljem od Rima ili ostajem ovdje?
– Gospođo... – Jerom ostavi svoje mjesto iza počivaljke i postavi se pred
nju. – Gospođo, čuli ste što su se zakleli gradski časnici: dok carica regentkinja
i kralj od Rima budu u Parizu, Pariz neće pasti. Garda će učiniti nadčovječanski
napor da zaštiti regentkinju i carevog sina u Tuileriesu. Zamislite situaciju –
žena, mlada i lijepa žena, i bespomoćno dijete na stubama prijestolja Francuske.
Svaki čovjek koji može nositi oružje borit će se do posljednje kapi krvi...
– Jerom – prekide ga Joseph. – Ne zaboravi da imamo samo koplja za ljude
koji mogu nositi oružje.
– Ali garda je još potpuno naoružana, Josephe.
– Nekoliko stotina ljudi... Ali molim, ja neću sam snositi odgovornost.
Shvaćam da bi nazočnost regentkinje potaklo ne samo gardu već i Parižane da
se brane do posljednjeg. Za razliku od toga odlazak...
– Bijeg – zasikta Jerom. – Bijeg!
– U redu – bijeg regentkinje i kralja od Rima nepovoljno bi utjecao na
ljude. Bojim se da će ako oni napuste Pariz... – Joseph ušuti.
– Dakle? – upita najzad carica.
– Moram prepustiti odluku regentkinji – reče Joseph umorno. Uopće više
nije podsjećao na Napoleona. Bio je to debeo, postariji čovjek, koji je
bespomoćno gladio svoju rijetku kosu.
– Ja želim samo izvršiti svoju dužnost da ne bi potom bilo predbacivanja
– izjavi Marija Lujza s dosadom.
Gospođa Letizia se trže kao od udarca. Dakle to je bila žena njenog
Napoleona...
– Gospođo, ako sada napustite Tuileriese, možda ćete izgubiti svako pravo
na carsku krunu Francuske. Vi i vaš sin – prošapta uzbuđeno Jerom. – gospođo,
imajte povjerenja u gardu i narod Pariza!
– Onda ćemo ostati ovdje – reče ljubazno Marija Lujza i poče odvezivati
vrpce na šeširu.
– Gospođo, pismo Njegovog Veličanstva – promrmlja Joseph. –
Napoleon je rekao da bi više volio vidjeti svog sina u Seini nego...
 – Ne ponavljajte tu strašnu rečenicu – ote mi se. Svi se okrenu prema
meni. Bilo je strašno neugodno. Još uvijek sam bila kraj vrata i nespretno se
poklonili carici mrmljajući: – Oprostite, neću smetati, samo...
– Prestolonasljednica Švedske u salonu regentkinje? Gospođo, to je
izazivanje koje se ne može trpjeti – zagrmi Jerom i pojuri prema meni kao
izbezumljen.
– Jerom, ja sam pozvao Njeno kraljevsko Visočanstvo da dođe ovamo jer
je Julie, Julie... – zamuca Joseph zbunjeno i pokaza na moju sestru. Ja pogledah
za njim i tek onda ugledah Julie. Sjedila je na počivaljci u stražnjem dijelu salona
sa svojim kćerima. Tri slabašne prilike jedva su se vidjele u polutami.
– Molim vas, izvolite sjesti, Visočanstvo – reče ljubazno Marija Lujza. Ja
se brzo uputili u dno sobe i sjedoh kraj Julie. Ona bijaše zagrlila Zenaidu i zarila
prste u njenu mišicu.
– Ne uzbuđuj se toliko – prošaptah. Prvi zraci sunca probijali su u sobu.
– Jerom, ugasi svijeće, moramo štedjeti – reče gospođa Letizia ozbiljno.
Jerom se ne pomakne. Juliena kćerkica skoči, sretna da se nečim zabavi.
Ja zagrlih Julie. – Ti ćeš s djecom doći k meni – prošaptah. Kraj kamina
su se još savjetovali. Odjednom nam Joseph priđe.
– Ako regentkinja i dijete idu u Rambouillet, – reče on – moram ih pratiti.
– Pa ti imaš vrhovno zapovjedništvo nad Parizom – reče Julie tihim
glasom.
– Ali car mi je pisao da ne ostavljam njegovog sina – reče brzo Joseph.
Cijela obitelj će poći s nama, Julie. Pitam te posljednji put.
Julie odmahnu glavom. Suze su joj tekle niz obraze.
– Ne... ne. Bojim se da će nas juriti iz dvorca u dvorac, i na kraju će nas se
Kozaci dočepati. Pusti me da ostanem kod Désirée, Josephe. Njena kuća je
sigurna. Tvoja kuća je sigurna, Désirée, zar ne?
Joseph i ja se pogledasmo. Bio je to dug pogled u kojem smo jedno
drugom rekli sve ono što nismo kazali od one večeri kad smo se sreli u
Općinskoj kući. – I vi možete stanovati kod mene, Josephe – rekoh najzad.
On odmahne glavom i nekako se osmjehnuo. – Možda će se Napoleon
vratiti i spasiti Pariz, a onda ću za nekoliko dana moći biti ponovno sa Julie.
Ako ne, – on mi poljubi ruku – hvala vam za sve što činite za Julie i za moju
djecu. Vi i vaš muž.
U tom trenutku sluga prijavi: – Knez od Beneventa moli za audijenciju.
Mi pogledasmo Mariju Lujzu. Ona se s osmijehom okrene vratima. –
Neka izvoli. Talleyrand hramljući brzo priđe carici. Lice mu je izgledalo
umorno i izborano, ali mu je kosa bila pažljivo napudrana. Nosio je odoru
grand senjeura Carstva.
– Vaše Veličanstvo, – reče on – razgovarao sam s ministrom rata. Imamo
vijesti od Marmonta. Maršal moli Vaše Veličanstvo da odmah napusti Pariz s
kraljem od Rima. Maršal ne zna dokle će moći držati cestu do Rambouilleta.
Duboko žalim što sam ja donosilac te tragične vijesti. Nastane mrtva tišina.
Samo je šuštala svilena vrpca na šeširu Marije Lujze dok ju je ponovno vezivala.
– Hoću li se u Rambouilletu sastati s Njegovim Veličanstvom? – upita ona.
– Njegovo Veličanstvo je na putu za Fontainebleau, a odonud će požuriti
ovamo braniti Pariz – reče Joseph.
– Ali ja mislim na Njegovo Veličanstvo austrijskog cara, mog tatu!
Joseph sav problijedi. Jerom stisne zube, a žila mu nabrekne na čelu. Samo
se Talleyrand žalosno osmjehne i ne pokaže nikakvo iznenađenje. Gospođa
Letizia zgrabi svoju snahu za ruku: – Pođite, gospođo, pođite.
Na vratima se Marija Lujza još jednom okrene. Njene plave oči pređoše
po salonu, zaustaviše se na zavjesama s izvezenim pčelama i sretoše se s
Talleyrandovim zagonetnim osmijehom. – Samo da mi kasnije nitko ne
prigovara – reče Marija Lujza i ode.
Dijete je vani plakalo i vriskalo. Nagonski priđoh vratima. Dvije
guvernante, gospođa de Montesquie i gospođa Bube pokušavale su dovesti dolje
malog Napoleona. Bijahu mu obukle malu odoru lovca. Dijete s plavim
uvojcima Marije Lujze i tvrdoglavom bradom svog oca, bijaše se objesilo na
ogradu stubišta. – Neću – vikao je on – Neću putovati. – I ritao je bespomoćne
guvernante po nogama.
– Hajde, dušo, hajde – nagovarala ga je gospođa Montesqie očajno. –
Mama nas dolje čeka u lijepim velikim kolima. – Ali dijete ni da se pomakne.
Odjednom se pojavi Hortenzija. – Ja znam kako se postupa s malim
dječacima – reče ona s osmijehom. Nagne se nad dječaka i vještim pokretom
otrže mu prste od ograde. – Tako, a sad ćeš lijepo poći dolje kao dobar dječak.
– Dječak bijaše zaprepašten. Prvi put ga je netko odlučnije dohvatio.
– Idemo li tati, teta Hortenzija? – (Udari je u cjevanicu, pomislih, dobro
je udari).
– Naravno, dušo, uvjeri ga Hortenzija, i mali Napoleon poslušno pođe
dolje s guvernantama. Pogledah Hortenziju. Teško je disala. Nije li Napoleon
nekada imenovao njenog najstarijeg sina za svog nasljednika? Prije rođenja
kralja od Rima. Prije...
– Exit Napoleon II – promrmlja Talleyrand iza mene.
– Ja sam nažalost veoma neobrazovana. Ne znam ni tko je taj Astijanaks
u Seini, a ne znam ni što znači riječ exit.
– Astijanaks je jedno lice iz klasične starine. Nesretni dječak koga su Grci
zarobili i bacili sa zida. Bojali su se da će on osvijetliti uništenje Troje i smrt
svoga oca Hektora. Ali u ovom trenutku, Visočanstvo, ne mogu vam ispričati
cijelu priču o trojanskom ratu. Exit je latinska riječ i znači on izlazi. Exit
Napoleon II: Napoleon II izlazi. Iz Tuileriesa? Iz povijesti svijeta?
– Talleyrand izvuče sat. – Bojim se da ću se morati oprostiti. Čekaju me
kola...
I on zamišljeno pogleda na salon. Njegov se pogled zadrža na bijelim
zavjesama s izvezenim pčelama. Lijepa šara... šteta što će zavjese skoro biti
skinute.
– Kad bi se okrenule naopako, pčele bi stajale glavačke. Onda bi izgledale
kao ljiljani. Kao burbonski ljiljani – rekoh.
Talleyrand dignu monokl na oko. – Čudno... Ali moram ići, Vaše
Visočanstvo.
– Nitko vas ne zadržava, kneže. Hoćete li zaista pratiti caricu?
– Naravno. Ali mene će, nažalost, zarobiti Rusi na gradskim vratima Zato
moram biti točan, ruska patrola me očekuje. Doviđenja, Visočanstvo.
 – Možda će vas osloboditi maršal Marmont. Vi to zaslužujete – prosiktah.
– Tako? Moram vas razočarati. Maršal Marmont je veoma zaposlen ovoga
trenutka pregovorima o predaji Pariza. Ali tu vijest zadržite za sebe,
Visočanstvo. Želimo izbjeći nepotrebnu zbrku i krvoproliće.
Kako se samo ljupko poklonio, kako je sigurno odgegao. Taj će
pravodobno okrenuti zavjese naopako...
Najzad sam bila u kolima sa Julie i njenim kćerima. Vozile smo se natrag
u Ulicu d’Anjou.
Prvi put otkako je Julie postala kraljica, Marija progovori s njom. Ona
zagrli svojim materinskim rukama Juliena mršava ramena i povede je gore.
– Marija, kraljica Julie će spavati u Oskarovoj sobi, a djeca se mogu
smjestiti u sobi gospođe La Flote. Gospođa La Flote se mora preseliti u
gostinjsku sobu.
– A general Clary, sin gospodina Etiennea – upita Marija.
– Što?
– General je stigao prije jedan sat i želi ostati ovdje neko vrijeme – izjavi
Marija. Etienne je svog sina Marija dao u Vojnu akademiju umjesto da ga uputi
u tatin posao. A Marijus je pomoću Božjom i Napoleonovom, postao general.
– Saveznički i ratni pobočnik mogu stanovati u jednoj sobi. Onda će
general Clary moći spavati u Vilateovoj postelji – odlučili.
– A grofica Tascher? – upita Marija. Ovo pitanje shvatih tek kad sam ušla
u salon. Tamo mi se Etienneova kćerka Marselina, koja je udana za grofa
Taschera, baci u naručje plačući:
– Teta, tako se bojim biti u mojoj kući. Kozaci mogu svakog časa stići –
zajeca ona.
– A tvoj muž?
– Negdje na fronti. Marijus je proveo noć sa mnom, a onda smo odlučili
doći ovamo i da... Dala sam joj gostinsku sobu, a gospođa La Flote će morati
spavati na kauču u garderobi. Oko pet sati popodne topovi umukoše. Vilate i
fon Rozen vratiše se iz šetnje i javiše da je Blucher zauzeo Monmartr, a da su
Austrijanci u Menilmontanu. Saveznici traže bezuvjetnu predaju.
 – A što je s guvernantom moje djece? – jadala se Julie. – Ako ne bude imala
zasebnu sobu, otkazat će mi. Tko spava u Jean-Baptisteovoj postelji?
Tvoja guvernanta neće! pomislih bijesno i pobjegoh. Pobjegoh u praznu
Jean-Baptisteovu sobu. Sjedoh na široki krevet. Osluškivala sam u noć,
osluškivala...

PARIZ, 31. OŽUJKA 1814. GODINE

Noćas u dva sata potpisana je kapitulacija. Kad sam jutros pogledala kroz
prozor, švedska zastava se vijorila iznad ulaza. Tamo ju je objesio grof fon
Rozen uz pomoć Šveđanina kočijaša. Velika gomila ljudi čeka je pred kućom.
Njihovo mrmljanje dopire do mog prozora.
– Što hoće ti ljudi, Vilate?
– Raširila se vijest da će stići Njegovo Visočanstvo.
– Ali što hoće ti ljudi od Jean-Baptistea?
Mrmljanje je postajalo glasnije i nekako prijeteće. Više nisam pitala. Jedna
kola stadoše pred kućom, žandarmi su gurali gomilu. Vidjeh Hortenziju kako
izlazi iz kola s devetogodišnjim Napoleonom Louisom i šestogodišnjim
Charlesom Louisom Napoleonom. Žagor se utiša. Jedno od djece pokaza na
švedsku zastavu i nešto upita. Ali Hortenzija brzo ugura sinove u kuću.
Pojavi se gospođa La Flote.
– Kraljica Hortenzija pita mogu li carevi nećaci, zasad, ostati pod zaštitom
Njenog Visočanstva. Kraljica će otići svojoj majci u Malmezon.
Opet dva mala dječaka u kući, možda još imamo neke Oskarove igračke
na tavanu...
– Kažite Njenom Veličanstvu da se ne brine za djecu. Stavit ću ih u sobu
gospođe La Flote. Marselina će dobiti garderobu, a gospođa La Flote sobu, a
Ivette... – Ugledah Hortenziju dolje, kako ulazi u kola.
– Živio car! – vikali su iz gomile za njom.
Onda se ljudski zid ponovno zatvori oko moje kuće. Prijeteći, ulica čeka
sa mnom.

PARIZ, TRAVNJA 1814. GODINE

Savezničke snage ušle su u Pariz 31. ožujka. Kozaci su galopirali niz

Elizejska polja vičući strašno i nerazumljivo. Prusi su marširali u redu, nosili su
zarobljene orlove, stjegove i francuske zastave i pjevali pjesme koje su spjevali
njihovi takozvani pjesnici slobode. Austrijanci su opet koračali uz glazbu i
mahali djevojkama koje su stajale na prozorima. Pred stožerima savezničkih
zapovjedništava postavljeni su topovi da bi ih zaštitili od bijesa Parižana. Ali
Parižani se nisu imali vremena svetiti generalu fon Blucheru ili princu fon
Schwarzenbergu. Parižani su stajali u redu kod pekara ili molili trgovca za
vrećicu brašna. Saveznici su opljačkali žitnice u okolini Pariza, a onda ih
zapalili. Putevi za južne provincije su zatvoreni barikadama. U Parizu je glad.
Prvog travnja osnovana je privremena vlada da pregovara sa saveznicima.
Talleyrand joj je na čelu. Ruski car je odsjeo u Talleyrandovoj palači. Talleyrand
je priredio u njegovu čast veliki bal kome su prisustvovali članovi starog
plemstva kojima je Napoleon dopustio da se vrate iz progonstva. Šampanjac se
nemilice točio, a ruski car je kao nekom čarolijom stvorio brašno, meso i
kavijar. Gosti su se najeli. Napoleon se nalazi u Fontainebleau u s pet tisuća
gardista. Kolenkurova kola stalno idu između Pariza i Fontainebleau. Kolenkur
pregovara u carevo ime sa Saveznicima. Saveznici su postavili Talleyranda za
predsjednika nove vlade, ali Francuska sama treba odlučiti.
Napoleon je 4. travnja potpisao sljedeći akt o abdikaciji:

Pošto su savezničke sile izjavile da je car Napoleon jedina smetnja

uspostavljanju mira u Europi, vjeran svojoj zakletvi izjavljuje car da je spreman
odreći se prijestolja, napustiti Francusku, pa čak i žrtvovati život za dobro
domovine, koje ja, međutim nerazdvojno od prava njegovog sina, regentskih
prava carice i očuvanja državnih granica carevine.
Napoleon, v r.
 Dva dana kasnije, Senat je objavio da regentstvo Napoleona II ne dolazi u
obzir. Ne znam gdje je narod odjednom pronašao bourbonske bijele zastave
koje je povješao kroz prozore. Prljave i posivjele vijore se na travanjskoj kiši.
Nitko ih ne skida, nitko im ne kliče. Moniter piše da samo povratak Burbona
pruža garanciju za trajan mir. Policajci koji osiguravaju glavne ulice za
slobodan ulaz daljih savezničkih snaga više ne nose plavo-bijelo-crvene
kokarde, već bijele, zbog kojih je toliko krvi proliveno za vrijeme Velike
Revolucije.
Skoro svi Bonaparte su s caricom pobjegli iz Rambouilleta u Blao. Carica
nikog ne prima. Ona leži u naručju Njegovog Veličanstva gospodina tate i
plačući ga moli da zaštiti nju i njeno dijete. Njeno dijete, samo njeno. Austrijski
car je odlučio nazvati tog malog unuka Francom. Ime Napoleon mu se ne sviđa.
Joseph je poslao nekoliko pisama Julie iz Blaoa. Donijeli su ih seljačići koji
se rado prokradaju kroz savezničke linije kako bi vidjeli Pariz. On piše da Julie
i njena djeca trebaju ostati sa mnom dok nova vlada i saveznici ne odluče o
sudbini obitelji Bonaparte, i visini naknade za imovinu koja će im se platiti.
Prvog travnja Julie me je zamolila novac da plati guvernantu.
– Nemam ni sua – reče ona. – Joseph je odnio sav novac i sve vrijednosne
papire sa sobom u jednoj željeznoj blagajni. I moj nakit... – Pierre je isplatio
guvernantu. Onda je moj nećak, Marijus, zamolio nešto novca na zajam. Poslala
sam ga Pierreu.
Mada se Marselina boji prolaznika koji se sad još samo u malim grupama
skupljaju oko moje kuće, odlučila je izići u grad. Uzela je moja kola sa švedskim
grbom, i vratila se s dva nova šešira. Račun je poslala meni. Ujutro 11. travnja
Marija priđe mojoj postelji, spusti na noćni stolić šalicu zamjene za kavu koja
ima užasan ukus, stavi jednu gnjecavu, crnu žemlju pokraj nje i reče:
– Pierre mora razgovarati s tobom. Ti nemaš više novaca!
Pierre sad stanuje u bivšem vratarevom stanu u prizemlju. Zatekoh ga za
pisaćim stolom. Drvena noga stajala je prislonjena o zid u jednom uglu. Rijetko
je upotrebljava. Rana na desnom batrljku još uvijek je upaljena. Na pisaćem
stolu stajala je naša kutija za novac, otvorena i sasvim prazna. Sjedoh na stolicu
pokraj pisaćeg stola. Pierre mi pruži komad papira ispisan dugim redovima
brojeva.
– Izvještaj o svim isplatama koje sam učinio od prvog travnja, sve plaće i
kupovine za domaćinstvo. Sume su visoke. Namirnice se dobijaju samo na
crnoj burzi. Prošlog mjeseca, u posljednjem trenutku sam prodao francuske
državne papire Vašeg Visočanstva, i od toga smo živjeli. Kuhar je danas mogao
kupiti teletinu za sve vaše goste da sam imao sto franaka. Ili švedsku valutu.
Vaše Visočanstvo, nemamo ni sua. – On mi pokaza kutiju.
– Da, da – vidjela sam da je prazna.
– Može li Vaše Visočanstvo uskoro računati na novac iz Švedske?
Slegnuh ramenima.
– Možda Njegovo Visočanstvo, Prestolo...
– Ali ja ne znam gdje je Njegovo Visočanstvo.
– Mogu, naravno, posuditi bilo koju sumu ako Vaše Visočanstvo potpiše
mjenicu. Svaka suma stoji danas na raspolaganju švedskoj prestolonasljednici.
Hoće li Njeno Visočanstvo potpisati?
Stisnuh rukama sljepoočice i odmahnuh glavom. – Ne mogu posuditi
novac. Bar ne kao švedska prestolonasljednica. To bi ostavilo loš dojam, i to
mom mužu ne bi bilo pravo. Ne, zaista ne mogu. – Marija bijaše ušla u sobu.
– Možeš prodati neku srebrnu posudu, ili ih založiti – reče mi ona i okrene
se Pierreu: – Moraš nositi drvenu nogu, inače se nikad nećeš naviknuti... dakle,
Eugenie?
– Da, to bi bilo rješenje. Ali, ne, Marija, ni to ne valja. Na svima je nešto
urezano. Ili J. B. ili grb Ponte Corva. A na velikim pladnjevima za meso, koji
zaista nešto vrijede, je čak kruna prestolonasljednice. Cijeli Pariz bi odmah znao
da nemamo novaca. A to bi jako štetilo ugledu Švedske.
– Mogao bih založiti neki nakit Njenog Visočanstva, nitko ne bi saznao
čiji je – predloži Pierre.
– A ako bih, kao prestolonasljednica Švedske, iznenada morala primiti
nekog od mojih visokih rođaka, ruskog ili austrijskog cara? Stajala bi pred njima
bez ičeg oko vrata. Ja zaista imam tako malo nakita od vrijednosti...
– Julie je uvijek bila puna dijamanata, mogla bi mirno...
 – Marija, Joseph je odnio sav Julien nakit – uzdahnuli.
– Pa kako ćeš hraniti sav taj svijet pod tvojim krovom – upita Marija.
Zagledah se u praznu kutiju. – Pustite me da razmislim, molim vas pustite
me da razmislim. Pustili su me. U sobi je bila tišina. – Marija, u tatino vrijeme
tvrtka Clary je imala skladište svile u Parizu, zar ne?
– Naravno. Skladište još uvijek postoji. Gospodin Etienne ga obiđe kad
god dođe iz Genove. Zar on to tebi nikad nije spominjao?
– Ne. Pa nije bilo razloga.
Marija podigne obrve. – Nije? A tko je naslijedio polovicu tvrtke koja je
pripadala tvojoj mami?
– Ja ne znam, Etienne nikad...
– Prema zakonu, vama, kraljici Julie i vašem bratu Etienneu pripada po
trećina te polovice – izjavi Pierre.
– Ali kad smo se Julie i ja udale, mi smo dobile miraz – pobunih se ja.
– Da, ali to je bilo vaše nasljeđe od tate. Etienne je tada naslijedio polovicu
tvrtke, a vaša mama drugu – Marija je nešto u sebi računala. – Ali od smrti tvoje
majke...
– Šestina tvrtke Clary pripada Vašem Visočanstvu – reče Pierre.
Moram o tome porazgovarati sa Julie, pomislih. Ali Julie je cijeli dan
ležala, i tražila da joj Ivette stavlja hladne obloge na glavu, tako nisam mogla
iznenada upasti u sobu i reći joj da nemamo novaca da kupimo ručak.
– Marija, kaži kuharu da kupi teletinu za pečenje. Platit ćemo mesaru
večeras, i molim te pozovi mi odmah kola.
Veliki salon je izgledao kao neka ludnica. Marijus i Vilate su stajali nad
nekom kartom i dobijali su sve bitke koje je Napoleon izgubio posljednjih
mjeseci. Juliene kćeri tukle su se sa Hortenzijinim sinovima zbog sadržaja jedne
bombonijere od najtanjeg seviljskog porculana. A gospođa La Flote je lijući suze
prevodila fon Rozenu jedan novinski članak u kome su Napoleona nazivali
krvolokom.
Okrenuh se Marijusu. – Gdje je skladište tvrtke Clary?
 Za divno čudo on pocrveni. – Pa ti znaš da ja nemam nikakve veze s
trgovinom, teta. Cijelog života bio sam časnik.
Taj razgovor mu je bio naročito neugodan pošto je tu bio Vilate, ali ja
nisam popuštala.
– Ali tvoj otac je trgovac svilom, i ti moraš znati gdje je njegovo skladište.
On odlazi tamo kad god je u Parizu.
– Ali ja nikad nisam bio s njim, ja...
Pogledah ga u oči. On se pokoleba: – U jednom suterenu u Palais Royalu,
ako se točno sjećam – reče on brzo i dade mi adresu.
– Misliš li da bi me Ivette mogla počešljati? upita me Marselina u isto
vrijeme. – Željela bih izaći – nastavi ona. – To jest, ako ti nisu potrebna kola.
– Nisu mi potrebna. Ali ti savjetujem da ne uzimaš kola sa švedskim
grbom.
– Uh, pa na ulicama vlada mir. Ljudi su se brzo navikli na promjenu –
osmjehne se Marselina. – Smijem li?
Klimnuh glavom. – Tvoja kola su tu – šapnu mi Marija na uho. Nitko me
nije primijetio kad sam otišla.
Unajmljena kočija zaustavi se ispred jedne velike, veoma otmjene radnje
u suterenu u Palais Royalu. Mali natpis finim zlatnim slovima govorio je:
Francoise Clary, trgovina svilom na veliko i malo. Ostavih kočijaša da pričeka,
siđoh niz tri stube, otvorih vrata, začuh zvonce i nađoh se u jednoj lijepo
namještenoj kancelariji s finim stolcima i malim stolovima. Samo su
poluprazne police s velikim balama svile pokazivale kakav se posao vodi za
ovim lijepim pisaćim stolom od mahagonija. Iza pisaćeg stola sjedio je stariji
čovjek u dobro skrojenom tamnom odijelu, s bourbonskom kokardom u rupici
kaputa.
– Čime mogu poslužiti, gospođo?
– Jeste li vi poslovođa tvrtke Clary?
Čovjek se pokloni. – Na službi, gospođo. Bijeli atlas je nažalost rasprodan,
ali imamo još nekoliko komada muslina koje bi gospođa mogla objesiti preko
zavjesa. To je veoma popularno u Fobur Saint Germainu...
 – Nisam došla radi toga – rekoh oštro.
– Oh, razumijem, gospođa misli na haljinu? – On pogleda na police. – Do
jučer smo imali brokat s utkanim ljiljanima, ali to smo, gospođo, nažalost
rasprodali. Možda baršun ili bijelo...
– Posao ide dobro, gospodine...?
– Legran, gospođo, Legran – predstavi se on.
– Te bijele tkanine – brokat s utkanim bourbonskim ljiljanima, muslin za
zavjese u stilu Restauracije i sav ostali bijeli materijal... kad je to zapravo stiglo
ovamo? Zar ceste s juga nisu još uvijek zatvoreni?
Gospodin Legran se tako jako smijao da su mu oba podbratka odskakala
na visokom ovratniku.
– Gospodin Clary je to poslao iz Genove još prije nekoliko mjeseci. Prva
pošiljka je stigla odmah poslije bitke kod Leipziga. Gospodin Clary, šef tvrtke,
je politički veoma dobro obaviješten. Gospođa zna tko je gospodin Clary? – On
se nakašlja. – Gospodin Clary je šogor pobjednika kod Leipziga. Šogor švedskog
prestolonasljednika. Gospođa će prema tome razumjeti...
– I vi ste već odavno počeli prodavati bijelu svilu gospođama iz starog
plemstva? – prekidoh ga. On ponosno klimnu glavom. Zagledah se u kokardu
u njegovoj rupici. – Dosad nisam mogla shvatiti otkuda su se odjednom stvorile
tolike bijele kokarde? – promrmljah. – Gospođe iz starih obitelj koje je car
primao na svom dvoru također su kradom radile bijele kokarde?
– Gospođo, molim vas – pokuša on braniti, ali ja sam bila bijesna, strašno
bijesna. Police su bile skoro prazne.
– I vi ste prodavali bijelu svilu, balu za balom. Dok su se francuske snage
borile da zadrže Saveznike, vi ste sjedili i zgrtali pare. Imam li pravo, gospodine?
– Gospođo, ja sam samo namještenik tvrtke Clary – reče on uvrijeđeno i
braneći se.
– Osim toga, većinu računa nismo naplatili. Gospođe koje su kupile bijeli
materijal s ljiljanima čekaju povratak Bourbona. Tek onda će njihovi muževi
dobiti važne položaje, i dame će moći platiti račune. Ali haljine za primanje u
Tuileriesu moraju se prije toga napraviti. On zastane i pogleda me
nepovjerljivo. – Što mogu učiniti za vas, gospođo?
– Potreban mi je novac. Koliko imate u blagajni?
– Gospođo, ja... ja ne razumijem...
– Šestina tvrtke Clary pripada meni. Ja sam kći pokojnog osnivača tvrtke.
Hitno mi je potreban novac. Koliko imate u kutiji za novac, gospodine Legrane?
– Gospođo, ja ne razumijem sasvim. Gospodin Etienne ima samo dvije
sestre. Gospođu Josepha Bonaparte i Njeno kraljevsko Visočanstvo, švedsku
prestolonasljednicu.
– Tako je. Ja sam švedska prestolonasljednica. Koliko novca imate u
blagajni, gospodine?
Gospodin Legran napipa drhtavim rukama džep od kaputa i izvadi
naočale, stavi ih i pogleda me. Onda se pokloni toliko duboko koliko mu je
trbuh dopuštao. Kad sam mu pružila ruku, on poče šmrkati od uzbuđenja.
– Ja sam bio šegrt u radnji vašeg oca u Marseilleu kad je Njeno
Visočanstvo bilo još dijete. Slatko nestašno dijete, Vaše Visočanstvo, jako
nestašno!
– Ali vi me niste poznali, zar ne? Čak ni s naočalama? – Došlo mi je da
plačem. – Ja više nisam nestašna, samo pokušavam raditi najbolje što mogu u
ovim nemirnim vremenima... Spustih glavu da uhvatim suze jezikom.
Gospodin Legran brzo priđe vratima i zaključa ih.
– Sad nam nisu potrebni nikakvi kupci, Vaše Visočanstvo – prošapta on.
Počeli čeprkati po torbici da nađem rupčić. Legran mi pruži svoj, bijeli
kao snijeg od najfinije svile. – Razbijala sam glavu kako da se ne zadužim.
Kraljevi se ne zadužuju. Čekam dok moj muž... – U očajanju izgužvah rupčić
našeg bivšeg šegrta.
– Cijeli Pariz čeka na svečani ulazak pobjednika kod Leipziga – uvjeri me
Legran.
– Car je već stigao; pruski kralj. Neće dugo potrajati...
Obrisah i posljednju suzu. – Tokom svih ovih godina nisam uzimala svoj
dio od dobiti tvrtke. Zato sad moram uzeti sve što imate kod sebe.
 – Ja imam jako malo kod sebe, Vaše Visočanstvo. Uoči svog odlaska kralj
Joseph me je zamolio za jednu veliku sumu. – Moje se oči otvoriše od čuda, ali
on to ne primijeti i nastavi: – Dvaput godišnje kralj Joseph uzima dio dobiti koji
pripada njegovoj ženi u našoj tvrtki. Kad je odlazio iz Pariza uzeo je sav novac
koji smo zaradili do kraja ožujka od tajne prodaje bijelog materijala. Nije ostalo
ništa drugo do samo neisplaćeni računi, Visočanstvo. I Joseph Bonaparte je,
znači, zarađivao na bijelim kokardama! Znajući ili neznajući, sad je svejedno...
– Evo – reče Legran i pruži mi zamotuljak novčanica. – Ovo je sve što
trenutno imam.
– I to je nešto – rekoh gurajući novac u torbicu i dodadoh odlučno: –
gospodine Legrane, moramo odmah naplatiti neisplaćene račune. Svi govore da
će franak stalno padati. Moja kola su vani. Uzmite ih, vozite se od kupca do
kupca i pokupite novac. Ako netko odbije platiti, uzmite robu. Hoćete li? – Ali
ja ne mogu otići. Šegrt, imamo samo jadnog šegrta, ostali su u vojsci, poslao
sam šegrta jednom starom kupcu kojem su hitno potrebne nove haljine. Ženi
maršala Marmonta, Vaše Visočanstvo. Očekujem kupca iz Le Royevog salona
svakog trenutka. Kod Le Roya rade danju i noću da bi gospođe iz novog dvora...
– Dok vi budete naplaćivali, ja ću ovdje posluživati kupce. – Nato skidoh
kaput i šešir. Legran poče mucati. – Ali, Visočanstvo...
– Zašto ste iznenađeni? Kao djevojka često sam pomagala u trgovini u
Marseilleu. Ne brinite. Ja znam kako se namotava svila. Požurite, gospodine!
Sav zbunjen, Legran krene. – Trenutak, gospodine. – On se okrene. –
Molim vas skinite bijelu kokardu kad idete po zapovjedi tvrtke Clary.
– Visočanstvo, skoro svi ljudi nose...
– Da, ali ne bivši šegrti mog oca. Doviđenja, gospodine.
Kad sam ostala sama, sjedoh za pisaći sto i spustili glavu na dasku stola.
Bila sam jako umorna. Tolike noći bez dovoljno sna. Oči su me pekle od glupih
suza koje su mi odjednom potekle. Krive su marseilleske uspomene. Nestašno
dijete – ja sam bila nestašno i bezbrižno dijete, koje je tata uzeo za ruku i
objašnjavao mu Prava čovjeka. To je bilo davno. I nikad se više neće vratiti.
Zvonce nad vratima zazvoni. Skočih. Svjetloplavi kaput s lijepim vezom i
bijelom kokardom. Le Royev nabavljač. Uvijek sam imala posla s direktorom,
nisam poznavala nabavljača. – Vi ste nabavljač od Le Roya, zar ne? Ja
zamjenjujem gospodina Legrana. Čime vas mogu poslužiti?
– Želio bih razgovarati osobno s gospodinom Legranom. Rekoh da mi je
žao. Onda izvukoh jednu tešku trubu baršuna s police na kojoj je stajala
ceduljica: Naručila Gospođa Majka, vraćeno. Odmotah malo da vidim lice.
Tamno zeleno. Korzikanska boja. S izvezenim zlatnim pčelama.
– Evo – rekoh. – Tamno zeleno s burbonskim ljiljanima. Mučila sam se
da prevrnem brzo tešku balu kako bi pčele došle naopako. Nabavljač mi nije
pomogao. Samo je podigao monokl da ispita baršun.
– Ljiljani izgledaju kao pčele – primijeti on.
– Tu ja ništa ne mogu pomoći – procijedili.
– Ljiljani me podsjećaju na Napoleonove pčele – ponovi on. Slegnuh
ramenima. – Osim toga – reče on – tamno zeleno nije u modi. Ljudi su se toga
previše nagledali za vrijeme carstva. A baršun. Baršun u proljeće!... Imate li
svjetloljubičasti muslin?
Pogledah po policama. Muslin – ružičasti muslin, žuti muslin, ljubičasti
muslin – baš na posljednjoj polici. Negdje moraju imati ljestve. Da, evo ih.
Naslonih ih na police, popeh se, dohvatih ljubičasti muslin...
– Carica Josephina je naručila svjetloljubičastu haljinu. Svjetloljubičasta je
boja žalosti. Carici je potrebna haljina da primi ruskog cara.
Skoro padoh s ljestava. – Ona će... ona će primiti... ruskog cara?
– Naravno. Raduje se njegovom posjetu kako bi mogla s njim
porazgovarati o financijskoj situaciji. Već se pregovara o financijskim prilikama
Bonaparte. Saveznici su očito plemeniti, i izgleda da će tim skorojevićima dati
mirovine. Imate li svjetloljubičasti muslin ili ne? Siđoh niz ljestve s balom u
rukama. Odmotah malo prozirnog materijala da ga vidi.
– Previše tamno – izjavi on.
– To je boja jorgovana – usprotivih se – i posljednja moda.
On me prezirno pogleda. – Otkuda vam to pada na pamet?
– To svakom dobro stoji i djeluje pomalo tužno. Baš za Josephinu. Usput
rečeno, mi sad prodajemo samo za gotovo.
– To trenutno ne dolazi u obzir. Ni naši kupci nama ne plaćaju odmah.
Naravno, čim se situacija razbistri, gospođice...
– Situacija se razbistrila. Franak pada. Mi prodajemo samo za gotovo... –
Uzeh balu s pulta i ponesoh je nazad na policu.
– Gdje je gospodin Legran? – promrmlja Le Royev nabavljao.
– Nije ovdje, već sam vam rekla.
Njegov pogled gladno preletje preko polupraznih polica. – Više skoro i
nemate robe – primijeti on.
Klimnuh glavom. – Da, takoreći smo sve rasprodali. I to za gotovo.
On se zagleda kao opčinjen u nekoliko bala atlasa. – Žena maršala Neya...
– promrmlja on.
– Svjetloplavi atlas? – Gospođa ima nakit s rubinima i svjetloplavo joj
dobro stoji – predložih mu ja.
On me radoznalo pogleda. – Dobro ste obaviješteni, mala, dobro
poznajete trgovinu svilom, gospođice...
– Désirée – rekoh ljubazno. – Dakle, kako ćemo odjenuti gospođu Ney za
njeno predstavljanje Bourbonima u Tuileriesu?
– Vi to kažete s takvom gorčinom, gospođice Désirée. Da niste tajni
bonapartist?
– Uzmite svjetloplavo za gospođu Ney. Možete dobiti atlas po predratnoj
cijeni. – S bale je visila ceduljica s Etienneovim tankim rukopisom. Na njoj je
bila cijena. Rekoh mu iznos.
– Dat ću vam priznanicu – reče on.
– Platit ćete u gotovom ili ćete ovdje ostaviti atlas, imam ja i drugih
kupaca.
On izbroji novac na pisaći stol.
– A ljubičasti muslin? – upitah dok sam mjerila osam metara satena i
uzimala velike škare s prozorske daske. Onda veoma hrabro, malo zarezah
materijal i odlučnim pokretom ga rasparah – isto onako kao što sam viđala tatu
i Etiennea da paraju prodani komad svile.
– Carica nikad ne plaća odmah – progunđa on. Nisam se obazirala na
njega. – Sedam metara muslina – uzdahnu najzad.
– Uzmite devet metara. Dat će da joj se izveze šal uz haljinu –
posavjetovah ga i izmjerih devet metara. U međuvremenu on sav nesretan
izbroji novac za Josephininu tužnu haljinu i stavi ga na pisaći stol.
– I zamolite Legrana da rezervira zeleni baršun sa zlatnim pčelama do
večeras – reče on odlazeći. To mu rado obećah.
Poslužila sam još tri kupca neprestano se penjući i silazeći po ljestvama.
Najzad se vrati Legran. Radnja je slučajno bila prazna.
– Jeste li naplatili sve račune, gospodine?
– Ne sve, ali nekoliko jesam. Evo! – on mi pruži kožnu torbu punu
novčanica.
– Zapišite sve točno, a ja ću potpisati priznanicu – rekoh.
On počne pisati. Koliko ćemo moći živjeti od tog novca? Tjedan dana, dva
tjedna? On mi pruži komad papira da potpišem. Nekoliko trenutaka sam
razmišljala a onda potpisah: – Désirée, prestolonasljednica Švedske, rođena
Clary. – On pospe pijesak preko mog potpisa.
– Odsada ću redovito sređivati račune s mojim bratom Etienneom –
rekoh. – I, gospodine Legrane, nabavite ljubičasti muslin to je posljednja moda,
vidjet ćete. A zeleni baršun koji je vratila Gospođa Majka rezerviran je za Le
Roya. Ne, ne šalim se. Le Roy ga hoće uzeti.
Doviđenja, gospodine Legrane.
– Visočanstvo...
Malo zvonce nad vratima radnje ponovno zazvoni. Moja kola su čekala.
Kad sam ušla, kočijaš mi bez riječi pruži novine. Rekoh mu da vozi u Ulicu
d’Anjou. Usput pročitah posebno izdanje. Kola su se tresla, slova su plesala...
Pošto su savezničke sile objavile da je car jedina smetnja da se uspostavi
mir u Europi, car, vjeran svojoj zakletvi, izjavljuje da se odriče za sebe i svoju
djecu prijestolja Francuske i Italije, i da nema osobne žrtve, ne izuzimajući ni
život, koju ne bi bio spreman podnijeti za dobro Francuske.
 Sve to u jednoj rečenici... Imat ćemo teleće pečenje za večeru. Moram
pripaziti na svoju torbu, sav novac sam strpala unutra. Zrak miriši na proljeće.
Ali ljudi po ulicama izgledaju neraspoloženi. Ljudi ne razumiju zašto još moraju
gladovati poslije rata. Žene stoje, kao i uvijek, u redovima ispred pekarnice i
imaju bijele kokarde. Primjerci izvanrednog izdanja u kojem je objavljena
abdikacija leže u slivnicima.
Kola se uz trzaj zaustaviše. Red žandarma zatvarao je ulaz u Ulici d’Anjou.
Jedan žandarm nešto doviknu kočijašu. Ovaj skoči sa svog sjedišta i otvori
kolska vrata. – Dalje ne možemo; Ulica d’Anjou je zatvorena. Očekuje se ruski
car...
– Ali ja moram ući u Ulicu d’Anjou. Ja tamo stanujem! – Kočijaš to
objasni žandarmu.
– Lica koja mogu dokazati da stanuju u Ulici d’Anjou smiju proći, ali
samo pješice – reče mi on. Siđoh i platih kočijašu.
Žandarmi su pravili špalir s obje strane ulice. Kolovoz je bio pust. Moji
koraci su odjekivali. Baš pred mojom kućom zaustaviše me. Jedan policijski
kapetan na konju dojaha do mene.
– Dalje ne možete ići.
Pogledah ga. Učini mi se poznat. Poznadoh u njemu istog onog koji je
prije godinama čuvao našu kuću po zapovijedi ministra policije. Nikad nisam
otkrila što je ta straža predstavljala: počast ili nadzor. Napoleon je bio
zapovjedio da policija ima na oku kuće njegovih maršala danju i noću.
Kapetan je bio stariji čovjek u iznošenoj odori. Na njegovom pohabanom
trorogom šeširu vidjela se tamna mrlja tamo gdje je do prije dva dana nosio
plavo-bijelo-crvenu kokardu. Namjerno je ostavio to mjesto nepokriveno,
pokraj toga mjesta bila je nemarno prikopčana bijela kokarda, koju je morao
nositi po prvoj zapovijedi nove vlade.
– Pustite me da prođem. Vi znate da ja stanujem u toj kući – rekoh
pokazujući mu kuću bradom. Pred ulazom su se gurali žandarmi.
– Za pola sata Njegovo Veličanstvo ruski car će doći posjetiti Njeno
kraljevsko Visočanstvo švedsku prestolonasljednicu. Imam zapovjed da ne
puštam nikog da prođe pokraj kuće – zareža on gledajući preko moje glave.
Još i to, car me dolazi posjetiti. – Onda me brzo pustite, – dreknuh bijesno
– moram se presvući... – ali me pohabani kapetan još uvijek nije gledao. Lupih
nogom. – Pogledajte me, poznajete me godinama. Vi savršeno dobro znate da
ja stanujem u ovoj kući!
– Prevario sam se i zamijenio Vaše Visočanstvo sa ženom maršala
Bernadottea – reče on pogledavši me najzad. Oči su mu zlobno svjetlucale. –
Oprostite, pogreška. – I onda zaurla:
– Mjesta za švedsku prestolonasljednicu!
Protrčah između redova žandarma kao kroz šibu. Noge su mi bile kao od
olova. Ali sam trčala... Kod kuće su me već čekali i vrata se širom otvoriše kad
sam prilazila. Marija me ščepa za ruku.
– Brže, brže, car će biti ovdje za pola sata.
Pierre je visio na štakama na vratima portirske sobe. Bacih mu torbicu. –
Evo – izvukli smo se. Bar za neko vrijeme – rekoh.
Ne znam više kako sam stigla u sobu. Marija skine s mene haljinu i prebaci
mi kućni ogrtač preko ramena. Ivette me počne češljati. Zatvorih oči, iscrpljena.
– Popij ovo naiskap. – Marija je držala čašu konjaka u ruci.
– Ne mogu, Marija. Nikad ne pijem konjak.
– Popij!
Uzeh čašu. Ruke su mi se tresle. Gadilo mi se ali ga sruših u grlo. Peklo me
je sve do želuca.
– Što ćeš obući? – upita Marija.
– Ne znam. Nemam ništa novo. Možda ljubičastu baršunastu haljinu koju
sam imala u oproštajnoj audijenciji kod cara.
Baršun u proljeće? Ljubičasta boja koja svakom lijepo stoji i pomalo je
sjetna. Natrljah lice ružinom vodom, istrljah prašinu iz radnje iz svih pora,
namazah očne kapke zlatnom šminkom. Ivette mi je držala zrcalo. Eto, a sad
ruž za obraze.
Puder.
 – Imaš još četvrt sata, Eugenie – reče Marija dok je klečala i skidala mi
cipele i čarape.
– Primit ću cara u malom salonu. Cijela obitelj sjedi u velikom salonu. –
Bol mi je kljucala u glavi.
– Sve sam već spremila u malom salonu: šampanjac, slatkiše, ne brini. –
Marija mi obuče srebrne sandale.
U tom trenutku ugledah Julie u ogledalu. Bila je u jednoj od svojih
purpurnih haljina, a u ruci je držala jednu od svojih malih kruna.
– Désirée, trebam li staviti krunu ili ne?
Okretoh se i pogledah je ne shvaćajući. Bila je tako mršava, da je purpurna
haljina, koja joj je i inače loše stajala, sva visila na njoj. – Zašto, zaboga hoćeš
nositi krunu?
– Mislila sam... mislim... kad me budeš predstavljala caru, sigurno ćeš
spomenuti moj raniji naslov.
Okrenuh se i nastavih govoriti u zrcalo: – Zar zaista želiš biti predstavljena
caru, Julie? Ona snažno klimnu glavom. – Naravno. Zamolit ću ga da zaštiti
interese moje i moje djece. Ruski car...
– Sram te bilo, Julie Clary – prošaptah. – Napoleon je tek prije nekoliko
sati zahvalio na prijestolju. Njegova obitelj je sudjelovala u njegovim uspjesima;
dobila si od njega dvije krune. Sad moraš čekati da vidiš što će se riješiti za tebe.
Tvoji interesi – progutah pljuvačku, usta su mi bila tako suha. – Julie, ti više nisi
kraljica. Ti si Julie Bonaparte, rođena Clary. Ni manje ni više.
Nešto pade na pod. Njena mala kruna. Ona zalupi vratima za sobom.
Čvrsto zažmirili jer mi se pred očima crnilo od glavobolje. Ivette mi stavi
naušnice švedske kraljice udove u uši.
– Cijeli dan su me pitali gdje si – reče Marija i pomogne mi ustati.
– Što si im rekla?
– Ništa. Ali si se dugo zadržala.
– Čekala sam da poslovođa naplati po gradu neplaćene račune. Zato sam
morala ostati u radnji i posluživati kupce.
 Skinuh kućnu haljinu, obukoh ljubičastu baršunastu haljinu, ponovno
sjedoh. Sve sam to radila nesvjesno.
– Još pet minuta – reče Marija. Ivette mi zaveza kovrče ružičastom
vrpcom.
Marija upita: – Kako idu poslovi?
– Cvjetaju. Atlas i muslin za nove dvorske haljine za žene nekadašnjih
maršala. Daj mi još jednu čašu konjaka, Marija.
Ona mi nali čašu bez riječi. Ja je bez riječi ispih. Peklo je, ali veoma
ugodno. Pogledah u zrcalo. Oči su mi izgledale neprirodno velike pod zlatnim
očnim kapcima. Možda bi trebala napudrati tamne podočnjake. Kad sam
posljednji put nosila ovu haljinu, imala sam buket ljubica. Šteta što ih danas
nemam...
– Uostalom, Eugenie, netko ti je poslao cvijeće. Ljubice. Na kaminu su u
malom salonu. Vrijeme je da siđeš.
Ne znam je li zbog konjaka ili zbog umora, ali ja niz stube siđoh kao u snu.
Dolje su bili svi okupljeni. Marcelina u Julienoj balskoj haljini. Moj nećak
general u dobro iščetkanoj svečanoj odori. Gospođa La Flote u svojoj najboljoj
haljini. Juliene kćeri s purpurnim vrpcama u kosi. Mali Hortenzijini sinovi sve
u novom. Grof fon Rozen u svečanoj švedskoj odori s sjajnom lentom
pobočnika, a u pozadini pukovnik Vilate u izlizanoj pohodnoj odori.
Vilate mi priđe.
– Vaše Visočanstvo, smijem li vas moliti da mi dopustite udaljiti se za
vrijeme careva posjeta? Nikad neću zaboraviti Vašem Visočanstvu tu dobrotu.
Klimnuh glavom i pogledah ih sve redom. – Molim vas idite u veliki salon.
Ja ću primiti cara u malom salonu.
Zašto su me tako iznenađeno pogledali?
– Grofe fon Rozene, vidim da imate odoru pobočnika.
– Njegovo Visočanstvo mi ju je poslao po jednom ruskom časniku.
Jean-Baptiste misli na sve. – Vi ćete me pratiti u mali salon, grofe?
– A mi...? – reče Marselina.
 Već sam bila na vratima. – Ne bih pretpostavila da bi ijedan Francuz ili
Francuskinja željeli biti predstavljeni nekom od vladara savezničkih sila prije
nego što se zaključi mir između Francuske i saveznika. Koliko mi je poznato,
car je tek jučer službeno zahvalio na prijestolju. Marijus pocrveni. Marselina ne
shvaćajući zavrti glavom. Gospođa La Flote se ugrize za usnu. Djeca povikaše:
– Možemo li bar viriti kroz ključanicu?
Mali salon je bio besprijekorno čist. Na stoliću ispred ogledala stajale su
šampanjske čaše i slatkiši. Na kaminu, srebrna košarica s ljubicama. Bile su jako
sitne i uvele. Pored njih zapečaćena omotnica. I uto začuh glas truba i topot
konjskih kopita. Cara naravno, uvijek prati njegova tjelesna garda. Kola
stadoše. Stajala sam kruto usred sobe.
Vrata se širom otvoriše. Blistavo bijela odora, blješteće zlatne epolete, div
okruglog dječačkog lica s plavim uvojcima i prirodnim osmijehom. A iza njega,
odmah iza njega, Talleyrand. Iza njih je vrvjelo od stranih odora. Ja se poklonih
i pružih ruku plavom divu da je poljubi.
– Vaše Visočanstvo, od srca sam želio odati poštovanje ženi čovjeka koji
je toliko pridonio oslobođenju Europe – reče car.
Moja dva sobara nečujno su se kretala služeći šampanjac. Car sjede pokraj
mene na mali kauč. Preko puta u naslonjaču, izvezeni kaput gospodina
Talleyranda.
– Knez od Beneventa je bio tek ljubazan da mi stavi svoju kuću na
raspolaganje – reče car osmjehujući se. Nosi li on uvijek blještavo bijelu odoru?
I u bitkama? Glupost. Car nije vojskovođa već otmjeni gospodin koji sjedeći na
svom konju pred glavnim stožerom čeka izvještaje o pobjedama.
Samo je Jean-Baptiste i vladar i vojskovođa... Zato su ostavili njemu da
objavi onaj krvavi posao kod Leipziga, zato su mu kod Leipziga slomili srce. Pila
sam šampanjac i smiješila se.
– Jako mi je žao što Njegovo Visočanstvo nije ušao u Pariz zajedno sa
mnom. – Plave oči odjednom zažmiriše. – Računao sam na njega. Razmijenili
smo mnogo pisama dok su naše snage prelazile Rajnu. Povodom izvjesnih
razlika u mišljenju o budućim francuskim granicama.
 Smiješila sam se i pila šampanjac.
– Volio bih da je Njegovo Visočanstvo uzelo udio u savjetovanjima o
novom obliku vladavine u Francuskoj. Na kralju krajeva, Njegovo Visočanstvo
je bolje obaviješteno o željama francuskog naroda od mene, ili od naših dragih
rođaka, austrijskog cara i pruskog kralja. Osim toga, pojedini vladari i njihovi
savjetnici daju prednost svojim interesima.
On ispi čašu naiskap i pruži je rastreseno svom pobočniku. Pobočnik je
ponovno napuni. Nijednom od mojih sobara nije bilo dopušteno približiti se
ruskom caru. I dalje sam se osmjehivala.
– Nestrpljivo očekujem povratak vašeg muža, Visočanstvo. Možda zna
Vaše Visočanstvo kad mogu očekivati prestolonasljednika?
Odmahnuh glavom i nastavili piti šampanjac.
– Privremena vlada Francuske, pod vodstvom našeg prijatelja kneza od
Beneventa – i car podiže svoju čašu Talleyrandu, a Talleyrand se pokloni – dala
nam je na znanje da Francuska želi povratak Burbona, i da samo Restauracija
može osigurati unutarnji mir. Mene osobno to mišljenje iznenađuje. Što misli
Vaše Visočanstvo o tome?
– Ja se ne razumijem u politiku, Veličanstvo.
– Kad sam u nekoliko mahova razgovarao s mužem Vašeg Visočanstva,
stekao sam dojam da Francuzi ni najmanje... hm... ni najmanje ne žele dinastiju
Bourbona. Zbog toga sam predložio Njegovom Visočanstvu – car pruži praznu
čašu svom pobočniku i pogleda me ravno u oči. – Gospođo, predložio sam
vašem mužu da preporuči Francuzima da izaberu za kralja svog velikog maršala
Jean-Baptistea Bernadottea, švedskog prestolonasljednika.
– A što je odgovorio moj muž, Veličanstvo?
– Neshvatljivo, Vaše Visočanstvo, ali ništa. Naš dragi rođak švedski
prestolonasljednik čak nikad nije ni odgovorio na pismo u kome smo to
predložili. Dalje, nije stigao u Pariz u ugovoreno vrijeme, i moji glasnici ne
mogu ga naći. Njegovo Visočanstvo je nestalo. – On opet iskapi napunjenu čašu
i pogleda me snuždeno. – Austrijski car i pruski kralj su za povratak Bourbona.
Engleska je već stavila jedan ratni brod na raspolaganje Louisu XVIII. Pošto mi
švedski prestolonasljednik nije odgovorio, vlade – on dodirnu pogledom
Talleyranda – mojih saveznika...
On poče promatrati čašu. – Šteta – reče on a zatim doda bez veze – Imate
divan salon, gospođo.
Ustadosmo. Car priđe prozoru i pogleda u vrt. Ja stadoh kraj njega. Bila
sam mu jedva do ramena. – Divan vrt – promrmlja on rastreseno. Jao Bože, moj
mali vrt je potpuno neuređen i zanemaren.
– To je bivša Moreauova kuća.
Car odjednom zatvori oči kao na neku bolnu uspomenu. – Topovsko tane
razmrskalo mu je obje noge. Umro je početkom rujna. Pripadao je mom
glavnom stožeru. Zar niste čuli Vaše Visočanstvo?
Naslonih glavu na hladno prozorsko staklo. – Moreau je bio naš stari
prijatelj. U danima kad se moj muž još nadao da će se Republika moći spasiti
za francuski narod.
Govorila sam veoma tiho. Stajali smo sami kraj prozora. Car svih Rusa i
ja. Čak nas ni Talleyrand nije mogao čuti.
– Zbog Republike, znači, vaš muž nije prihvatio moj prijedlog?
Šutjela sam
– Nikakav odgovor je također odgovor – osmjehne se on.
Odjednom se nečeg sjetih i užasno se naljutih. – Veličanstvo...
On me pogleda naniže. – Moja draga i poštovana rođakinjo?
– Veličanstvo, vi niste ponudili mom mužu samo francusku krunu. Već i
ruku velike kneginje.
– Kažu da zidovi imaju uši; ali da ih imaju i debeli zidovi dvorca Abo... –
On se nasmija.
– Znate ii što je na to rekao vaš muž, Visočanstvo?
Ne rekoh ništa. Više nisam bila ljuta, bila sam samo strašno umorna.
– Već sam oženjen – odgovorio je prestolonasljednik. Poslije toga više
nikad nismo govorili o toj temi. Jeste li sad umireni, Visočanstvo?
– Nisam ni bila uznemirena, Veličanstvo. Bar ne u vezi s tim. Želite li još
jednu čašu šampanjca, dragi moj... rođače?
Pojavi se Talleyrand i pruži nam naše čaše. Više nas nije ostavljao nasamo
ni za trenutak!
– Ako postoji išta što bih mogao učiniti za vas, draga moja rođakinjo, to
bi me učinilo veoma sretnim – reče car živo.
– Vrlo ste ljubazni. Veličanstvo, ali ništa mi nije potrebno.
– Možda počasnu stražu ruskih časnika?
– Oh, molim vas, samo to ne – ote mi se. Talleyrand se ironično
osmjehivao.
– Naravno, razumijem – reče ozbiljno car. – On se nagne nad moju ruku.
– Da sam vas ranije imao čast upoznati, Visočanstvo, nikad ne bih ono
predložio prestolonasljedniku. Mislim ono u Abou.
– Ali to je bilo u dobroj namjeri, Veličanstvo – utješih ga ja.
– Gospođe iz moje obitelji, koje su mogle doći u obzir nažalost nisu lijepe,
dok ste vi, draga, veoma draga rođakinjo... – kraj rečenice ne čuh jer car lupnu
petama.
Vrata se već odavno bijahu zatvorila za mojim kraljevskim gostom i
njegovom pratnjom, a ja sam još uvijek nepomično stajala usred salona. Bila
sam previše umorna da bih se pokrenula. Pogledah po sobi koju je car upravo
napustio i pomislih na Moreaua koji je došao iz Amerike da bi se borio za
slobodu Francuske. Nije doživio da vidi bijele zastave. Bijele kokarde... Posluga
počne odnositi prazne šampanjske čaše. Pogled mi opet padne na uvenule
ljubice. – Grofe fon Rozene, otkuda je došlo cvijeće?
– Donio ga je Kolenkur. Došao je iz Fontaineblea, noseći potpisan akt o
abdikaciji da ga preda Talleyrandu.
Priđoh kaminu. Tolike ljubice cvjetaju u Fontainebleu. Zapečaćen omot
nije bio adresiran. Ja ga otvorim.
List praznog papira na kome je bilo napisano jedno jedino slovo. Jedno N.
Uzeh pregršt blijedih ljubica i prinesoh ih licu. Mirisale su veoma slatko, veoma
živo, mada su bile poluuvenule.
– Vaše Visočanstvo, oprostite mi što vas uznemiravam – zamuca fon
Rozen iza mene. – Oprostite što vam smetam. Dosad je Njegovo Visočanstvo
uvijek nekako nalazilo načina da mi pošalje plaću. Ali sad već tjednima nisam
ništa primio, a neke hitne nabavke...
– Pierre, hoću reći, moj upravitelj će vam odmah isplatiti plaću...
– Molim Vas, Vaše Visočanstvo, ali samo u slučaju da Vašem Visočanstvu
to neće biti neugodno. Vaše Visočanstvo, ni vi već odavno niste imali
mogućnosti primiti apanažu.
– Naravno da nisam. I zato sam danas tako umorna. Cijeli dan sam radila
da bih zaradila novac za naše domaćinstvo.
– Visočanstvo! – On me zgranuto pogleda.
– Ne bojte se. Prodavala sam svilu. Ništa ponižavajuće. Izmjeri se nekoliko
metara atlasa, nekoliko metara muslina ili baršuna s jedne bale, odreže se,
zamota i izbroji novac. Vi znate da sam ja kći trgovca svilom.
– Svatko bi posudio Vašem Visočanstvu bilo koju sumu – reče fon Rozen
s negodovanjem.
– Sigurno, grofe fon Rozene. Ali moj muž tek što je platio dugove kuće
Vasa od svoje osobne ušteđevine. Ne bih htjela početi praviti dugove kuće
Bernadotte. A sad, dragi grofe, laku noć. Ispričajte me gostima, i zamolite
kraljicu Julie da zauzme moje mjesto za stolom.
Nadam se da će vam prijati teleće pečenje.
Marija me je čekala u dnu stubišta. Uzme me za ruku i pomogne mi da se
popnem na kat. U svojoj sobi saplela sam se na nešto sjajno i htjedoh se sagnuti
da to podignem. Ali Marija reče: – Ostavi to, to je samo jedna od Julienih kruna.
– Skinula me je kao da sam dijete, stavila me u postelju i uvila oko mene
pokrivače onako kako ja to volim.
– Zamisli! Teleće pečenje je zagorjelo – reče ona tužno. Kuhar se motao
oko ulaza nadajući se da će vidjeti cara. – Zatvorih oči.
Probudih se usred noći. Uplašeno se uspravih i sjedoh. Bila je mrkla noć i
mrtva tišina. Srce mi je kucalo... Stisnuh rukama sljepoočice pokušavajući se
sjetiti... Nešto me je probudilo – misao ili san? Odjednom sam znala da će se
nešto dogoditi, još ove noći, možda još ovog časa. Nešto što cijelu večer
predosjećam, ali nisam mogla zamisliti što. Prvo, bila sam previše umorna, a
onda je još došao i car... Onda mi odjednom sinu. Bilo je u vezi s abdikacijom i
ljubicama. Ljubicama, Bože, ljubicama.
Upalih svijeću i prijeđoh u sobu. Izvanredna izdanja su ležala na noćnom
stoliću. Polako riječ po riječ, pročitah... zato car, vjeran svojoj zakletvi...
izjavljuje... odriče prijestolja Francuske i Italije... nema osobne žrtve, ne
izuzimajući ni život, koju ne bi bio spreman da... Nema žrtve, ne izuzimajući ni
život... Te riječi su me probudile.
Ako čovjek zna da je stigao na kraj svoga života, on vjerojatno misli
unazad. Na svoju mladost, na godine nade i iščekivanja. Sjeća se žive ograde,
mlade djevojke koju je slučajno sreo i koja se s njim naslonila na živu ogradu,
uostalom nedavno je ponovno vidio tu djevojku, nosila je ljubice na izrezu. U
parku Fontainebleau cvjetaju sad ljubice, gardisti stoje besposleni u dvorištu i
nemaju što raditi, jednome od njih kaže da nabere ljubice dok sam potpisuje
abdikaciju. Kolenkur može ponijeti ljubice kad bude nosio u Pariz taj
dokument, posljednji pozdrav, čovjek je sam sa svojom mladošću...
On će oduzeti sebi život, to potvrđuju ljubice. Zapovjedit ću Vilateu da
odmah ode u Fontainebleau i da se probije do Napoleonove spavaće sobe. Vilate
će možda stići prekasno. Ali ga ipak moram probuditi i sve pokušati, moram...
Moram li? Zašto bih morala to spriječiti? On već stoji kraj žive ograde. Da
ga natjeram da se vrati zato što je to red? Samo zato što se tako radi?
Sruših se sa stolce i šćućurih se na podu grizući šaku da ne bih vikala.
Nisam htjela nikoga buditi. Bila je to jedna duga noć...
Tek u zoru se odvukoh u postelju. Sve me je boljelo i bilo mi je hladno,
užasno hladno. Poslije doručka – čokolada, bijelo pecivo i marmelada s crne
burze jer opet imamo novca – poslah po pukovnika Vilatea.
– Molim vas da u toku prijepodneva odete u Talleyrandovu kancelariju i
raspitate se za carevo zdravlje.
Onda se s grofom fon Rozenom odvezoh u unajmljenim kolima u radnju
jer sam čula da Prusi po cijelom Parizu kupuju bez plaćanja, dok Rusi, s druge
strane, jure za mirisima. Oni piju cijele bočice mirisa i tvrde da to ima bolji ukus
nego rakija.
Kad smo ušli u Claryjevu radnju, zatekoh gospodina Legrana koji se
uzalud borio s dva pruska vojnika da ne odvuku posljednje bale naše svile.
Brzo gurnuh naprijed fon Rozena u njegovoj švedskoj odori.
– Pariz se predao pod uvjetom da ne bude pljačke – reče uljudno fon
Rozen.
Gurnuh ga u leđa. – Vičite na njih.
Fon Rozen duboko udahnu i povika: – Raportirat ću ovo generalu
Blucheru.
Prusi nešto progunđaše, ponovno opipaše materijal i najzad se mašiše
džepova i platiše.
Kad smo se vraćali u Ulicu d’Anjou, žandarmi su nam morali krčiti put
jer je gomila pred mojom kućom bila ogromna. Ispred kuće dva ruska gardista
koračala su ozbiljno gore-dolje. Dok sam silazila, oni stave puške pred prsi.
Nosili su bradu i brkove i izgledali su strašno.
– Počasna straža – promrmlja grof fon Rozen.
– Što sad opet čekaju svi ti ljudi? Zašto pilje u prozore?
– Vjerojatno se priča da će Njegovo Visočanstvo stići u toku dana. Na
kraju krajeva, sutra vladari i maršali pobjednici službeno ulaze u Pariz. Bilo bi
nezamislivo da Njegovo Visočanstvo ne bude na čelu švedskih snaga u paradi.
– Nezamislivo, da, nezamislivo...
Prije objeda Vilate me odvede ustranu. – Najprije nitko nije htio ništa reći.
Ali kad sam rekao da pitam po zapovijedi Vašeg Visočanstva, Talleyrand mi je
rekao u povjerenju... – Vilate poče šaptati: – Nevjerojatno je – reče najzad. Nato
pođe sa mnom u blagovaonicu. Tek poslije slatkiša učini mi se da svi sjede u
mučnoj tišini. Čak i djeca.
– Nešto nije u redu? – upitah.
Prvo nitko ne odgovori. Onda vidjeh Julie kraj mene kako se bori sa
suzama.
– Postala si čudna, Désirée – reče ona turobno, – sasvim si drukčija i
nepristupačna.
– Pobogu, pa imam toliko briga i loše spavam, ovi dani su tako tužni.
– I nikoga od nas nisi predstavila caru – zajeca ona. – A djeca bi toliko
željela vidjeti sutra paradu, ali nitko se ne usuđuje zamoliti te da nam daš kola
sa švedskim grbom. U tvojim kolima bi bili sigurni. Siroti mali Bonaparte.
Pogledah djecu. Sinovi Hortenzije i Louisa su nježni, plavi i stidljivi.
Nimalo me ne podsjećaju na njihovog strica Napoleona. Juliena Zenaida,
naprotiv, naslijedila je visoko čelo Bonapartea. Sharlota sa svojim tamnim
kovrčama sliči mom Oskaru.
– Naravno, moja kola stoje na raspolaganju svima koji žele vidjeti ulazak
pobjedničkih trupa.
Julie mi stavi ruku na mišicu. – To je lijepo od tebe, Désirée.
– Zašto? Meni sutra kola neće biti potrebna. Ostat ću cijeli dan kod kuće.
Te noći, između dvanaestog i trinaestog travnja, nisam gasila svijeću na
noćnom stoliću. Oko jedanaest sati, žamor glasova ispred kuće oslabi.
Radoznalci se bijahu razišli. U Ulici d’Anjou zavlada tišina. Koraci dvojice
ruskih stražara su odjekivali. Ponoć; samo koraci. Sat otkuca jedan. Svanuo je
dan parade pobjednika. Svaki mišić moga tijela bio je napet. Osluškivala sam.
Mislila sam da ću poludjeti. Onda odbi dva. Šum kotača naruši tišinu. Kotači se
uz škripu zaustaviše ispred moje kuće. Klik-klak: stražari pozdravljaju pred prsi.
Netko snažno zakuca na vrata: glasovi, tri, četiri glasa... Ali ne onaj koji
očekujem. Ležala sam ukočena, zatvorenih očiju. Netko pojuri uz stube. Žurno,
preskačući po dvije stube odjednom. Širom otvori vrata moje spavaće sobe,
poljubi mi usta, obraze, oči, čelo. Jean-Baptiste. Moj Jean-Baptiste.
– Moraš nešto toplo pojesti, putovao si dugo – rekoh nespretno i otvorili
oči. Jean-Baptiste je klečao kraj moje postelje. Lice je položio na moju mišicu.
– Putovao... da, strašno dugo sam putovao – reče on tiho.
Kad sam oslobodila ruku, počeh mu gladiti kosu. Kako se presijavala pri
svjetlosti svijeće. Sijeda je, zaista potpuno sijeda. Sjedoh. – Hajde, Jean-Baptiste,
idi u svoju sobu i odmori se. Ja idem u kuhinju da ti napravim omlet, hoćeš li?
Ali on se nije micao. Pritisnuo je čelo na rub moje postelje i nije se micao.
 – Jean-Baptiste, ti si kod kuće – najzad opet kod kuće.
Nato on polako diže glavu. Oštre linije oko usana bijahu se pretvorile u
bore. Oči su mu bile ugašene.
– Jean-Baptiste, ustani! Tvoja soba je spremna i...
On prevuče rukom preko čela kao da želi odagnati uspomenu.
– Da, da – naravno. Možeš li ih sve smjestiti?
– Sve?
– Nisam došao sam. Poveo sam Braha kao pobočnika, i Lövenhjälma kao
komornika, i admirala Stedinka i...
– Isključeno, kuća je već prepuna. Osim tvoje spavaće sobe i garderobe,
nemam nijednu slobodnu sobu.
– Prepuna?
– Julie i njena djeca i Hortenzijini sinovi i...
On skoči. – Hoćeš li reći da si dala utočišta svim tim Bonaparteama i da
ih izdržavaš na račun švedskog dvora?
– Ne. Samo Julie i djecu. Otvorila sam svoju kuću djeci, Jean-Baptiste. I
nekim Claryjevima. Dva pobočnika si mi sam poslao. A troškove domaćinstva
kao i plaće gospodi pobočnicima plaćam sama.
– Kako misliš – sama?
– Prodajem svilu. U jednoj radnji, znaš... Brzo otiđoh u garderobu i
navukoh lijepu zelenu baršunastu kućnu haljinu s ovratnikom od kune. Vratih
se i nastavih... – kod tvrtke Clary... a sad ću tebi i gospodi napraviti omlet.
Onda se dogodi čudo. On se počne smijati. Sjede na moju postelju, počne
se tresti od smijeha i raširi ruke. – Djevojčice moja! Moja neprocjenjiva
djevojčice. Prestolonasljednica Švedske i Norveške prodaje svilu. Hodi, hodi k
meni.
Priđoh mu. – Ne vidim tu ništa smiješno. – pobunih se. – Jednostavno
nisam imala više novca. A sve je užasno poskupjelo, i sam ćeš uskoro vidjeti.
– Prije četrnaest dana poslao sam glasnika s novcem.
– Nažalost, nije stigao ovamo. Slušaj, kad tvoja gospoda pojedu omlet,
moramo im naći hotelske sobe.
On se odmah opet uozbilji. – Švedski glavni stožer nalazit će se u jednoj
palači u Ulici Saint Honore. Kuća je odavno rekvirirana. Moji časnici mogu
vjerojatno odmah odsjesti tamo. – Onda otvori vrata između moje spavaće sobe
i njegove.
Podigoh svijeću. – Postelja ti je spremna – rekoh – čak je i pokrivač
previjen, sve je spremno za tebe.
Ali on se zagleda u svoju spavaću sobu, svoju poznatu spavaću sobu s
poznatim namještajem, kao da je nikad nije vidio.
– I ja ću odsjesti u švedskom glavni stožeru – reče i nastavi muklim
glasom: – Morat ću primati mnogo ljudi. A ovdje to ne bi išlo. Ovdje ih ne bih
mogao primati, Désirée! Zar ne razumiješ?
– Nećeš više ovdje stanovati? – bila sam preneražena.
On me zagrli. – Došao sam u Pariz samo da bi švedske snage mogle
sudjelovati u paradi pobjede. Osim toga, moram govoriti s ruskim carem. Ali
jedno ti kažem, Désirée: u ovu sobu se više ne vraćam, nikad!
– Ali prije pet minuta si htio stanovati ovdje sa svojim cijelim stožerom –
uzviknuh ljuti to.
– To je bilo prije nego što sam ponovno vidio svoju sobu. Oprosti mi, bila
je to moja pogreška. Ali nema povratka odande otkuda ja dolazim. – On me
privuče sebi. – Evo, a sad pođimo dolje. Moja gospoda se nadaju da ćeš ih
pozdraviti. A Fernan je vjerojatno već spremio nešto za jelo.
Fernan... Pomisao na njega i ruže u našem bračnom krevetu pomogoše mi
da se vratim u stvarnost. Stavih ruž i puder. Ruku pod ruku, Jean-Baptiste i ja
uđosmo u blagovaonicu. Tako bih rado poljubila mog prvog mladog viteza,
mladog grofa Braha. Ali Lövenhjälm, koji se je nekad tako trudio da me nauči
švedskoj etiketi, stajao je pokraj njega. Zato se nisam usudila... Admiral Stedink,
sav prekriven ordenjem, priđe mi. Fernan je u potpuno novoj livreji sa
švedskim zlatnim dugmetima.
– Kako je Oskar? – upitah. Mjesecima moj sin živi među strancima u
Stockholmu. Jean-Baptiste izvadi neka pisma iz džepa.
 – Nasljedni princ je skladao jednu koračnicu za pukovnije. – izjavi on
ponosno. Za trenutak mi je srce tako kucalo a svijeće jasno gorjele: Oskar
sklada.
Fernanova kava je bila gorka i u isto vrijeme slatka. Kao ovaj povratak
kući, pomislih. Sjedili smo pred kaminom u velikom salonu. Suprotni kraj sobe
bio je u mraku. Ali Jean-Baptiste se zagleda u mrak u kome je visio portret
Prvog Konzula. Naš razgovor se najzad utiša. Nastade mučna šutnja. Jean-
Baptiste se okrene meni i odsječeno upita: – A... on?
– Car čeka u Fontainebleou da mu se odluči sudbina. Uostalom, prošle
noći je pokušao izvršiti samoubojstvo.
– Što? – povikaše svi u glas – Brahe, Lövenhjälm, Stednik, fon Rozen.
Samo Jean-Baptiste ne reče ništa.
– Još od ruskog pohoda car je uvijek nosio otrov sa sobom – rekoh
promatrajući treperavi plamen svijeće. – Danas, ili bolje rečeno noćas, progutao
je taj otrov. Sobar ga je vidio i odmah je poduzeo mjere. To je sve.
– Kakve mjere? – upita Lövenhjälm iznenađeno.
– Bože, pa ako baš morate znati, Constant, sobar gurnuo je caru prst u
grlo, i car je povratio. Onda je pozvao Kolenkura. Kolenkur je natjerao cara da
pije mlijeko. Car je neko vrijeme imao jake grčeve, ali je jutros ustao kao i
obično i diktirao pisma.
– To je prosto groteskno – izjavi Stedink odmahujući glavom. – Tragično
i komično. Zabio mu prst u grlo! Pa zašto ne puca u sebe?
Nisam odgovorila. Jean-Baptiste je grizao donju usnicu i netremice gledao
u vatru, a misli kao da su mu bile daleko... Ponovno zavlada teška tišina. – Vaše
Visočanstvo, što se tiče današnje parade... – nakašlja se Brahe.
Jean-Baptiste se bolno prenu i kao maloprije u mojoj sobi prijeđe rukom
preko čela. Njegov ugašeni pogled se promijeni. On se vrati u stvarnost i počne
govoriti glasno i jasno.
– Na prvom mjestu, bilo kakav mogući nesporazum između mene i
ruskog cara mora se raščistiti. Kao što gospoda znaju car je očekivao da ću
prijeći Rajnu s Prusima i Rusima. No, ja sam odveo naše snage dalje na sjever, i
nisam sudjelovao ni u jednoj jedinoj bici na francuskom tlu. Ako bi mi moji
saveznici zbog toga zamjerili... – On zastade.
Pogledah Braha. Oklijevajući on odgovori na moje nijemo pitanje.
– Tjednima smo se besciljno vozili, Vaše Visočanstvo, po Belgiji, pa i po
Francuskoj. Njegovo Visočanstvo je željelo vidjeti bojna polja – Brahe me
bespomoćno pogleda i doda: – Njegovo Visočanstvo se teškog srca odlučilo da
umaršira u Pariz.
– U selima gdje je bilo borbe nijedan kamen nije ostao na kamenu. Tako
se ne ratuje, ne tako – reče Jean-Baptiste stisnutih zuba.
Nato Lövenhjälm odlučno otvori torbu koju je cijelo vrijeme nosio. Ukaza
se svežanj pisama: – Ovdje imam sva careva pisma na koja još nije odgovoreno
– reče on glasno.
– Radi se prije svega o...
– Ne govorite – povika Jean-Baptiste. Nikad ga nisam vidjela da toliko ne
vlada sobom. Onda se nagne naprijed i zagleda se u vatru. Pogledi Šveđana
okretoše se meni. Ja sam bila njihova posljednja nada.
– Jean-Baptiste – počeli. On se ne pokrene. Onda ustadoh, kleknuh pokraj
njega i naslonili glavu na njegovu mišicu. – Jean-Baptiste, moraš dopustiti
gospodi da govore. Car ti je predložio da postaneš francuski car, zar ne?
Osjetih da se ukočio od bijesa, ali nastavih: – Ti nisi odgovorio cara. Zato
će sutra stići u Pariz grof d’Artois, brat Louisa XVIII da pripremi za povratak
Bourbona. Car se konačno složio s prijedlozima ostalih saveznika i
Talleyrandovim prijedlozima.
– Car nikad neće razumjeti zašto nisam s njim prešao Rajnu, zašto se
nisam htio boriti na francuskom tlu, i zašto, prije svega, nisam odgovorio na
njegove razne prijedloge. Ali Švedska si ne može dopustiti da prekine dobre
odnose s carem. Zar ne vidiš?
– Jean-Baptiste, car se ponosi što je tvoj prijatelj. On savršeno dobro
shvaća zašto ti ne možeš prihvatiti francusku krunu. Ja sam mu sve to objasnila.
– To... objasnila... njemu? – Jean-Baptiste me zgrabi za ramena i pogleda
me ravno u lice.
 – Da, došao je izraziti svoje poštovanje ženi pobjednika kod Leipziga.
Kako im je laknulo, Jean-Baptisteu i njegovim Šveđanima... Ustadoh:
– A sad vam svima želim laku noć, ili bolje reći dobro jutro, gospodo.
Sigurno ćete se htjeti odmoriti još nekoliko sati prije parade pobjede. Nadam se
da vam je u međuvremenu sve spremno u Ulici Saint Honore.
Brzo iziđoh iz salona. Sve ima svoje granice. Nisam htjela vidjeti Jean-
Baptistea kako napušta svoju rođenu kuću da bi proveo noć u nekoj palači iza
ugla. On me stigne na stubištu. Bez riječi me zagrli oko ramena i teško se osloni
na mene. Tako stigosmo u moju spavaću sobu. Tu se odmah sruši na moju
postelju. Kleknuli pokraj njega i pokušah mu skinuti čizme. Vukla sam i vukla.
– Moraš mi pomoći, Jean-Baptiste, inače ih nikad neću svući...
– Kad bi ti znala kako sam umoran...
Pustio je da ga skinem kao neko dijete. Najzad je sve bilo gotovo. Navukoh
pokrivače preko nas i ugasih svijeću. Ali se jutro već nemilosrdno prikradalo
kroz pukotine na prozorskim kapcima. – Ta prokleta parada pobjede... mrmljao
je on. A onda reče: – Ja ne mogu marširati niz Elizejska polja na čelu Sjeverne
vojske Ne mogu.
– Naravno da možeš. Šveđani su se hrabro borili za slobodu Europe; sad
žele sa svojim prestolonasljednikom na čelu svečano ući u Pariz. Koliko će to
trajati? Sat, dva najviše. Bit će lakše nego Leipzig, Jean-Baptiste.
On zastenja i stavi mi glavu na rame. – U Grosberenu je poslao moje
najstarije pukovnije protiv mene...
– Zaboravi to, Jean-Baptiste, zaboravi. – Mrzila sam samu sebe, ali sam
ipak govorila dalje: – Misli na ono za što si se borio!
– Zašto sam se borio? Možda za povratak Bourbona, Désirée, što si
zapravo rekla caru?
– Da si ti u Francuskoj republikanac, a u Švedskoj prestolonasljednik.
Nekako drugim riječima, Jean-Baptiste. Ali on me je razumio.
Disanje mu postade mirnije. – Jesi li mu rekla još nešto, djevojčice?
– Da, da je istina da ne želiš francusku krunu, ali da bi se rado oženio
jednom ruskom velikom kneginjom. Da ne bi mislio da si odbio sve njegove
prijedloge.
– Mmm.
– Spavaš li Jean-Baptiste?
– Mmmm.
– Car misli da bi ti bilo bolje ostati sa mnom. Velike kneginje koje ima na
raspolaganju nisu nimalo lijepe.
– Mmmmm...
Najzad ipak zaspa. Spavao je kratko i nemirno, kao putnik u nepoznatoj
postelji, u gostionici u koju je slučajno naišao.
Marija i Fernan su se svađali u garderobi zbog glačala za rublje. Jean-
Baptiste diže glavu s mog ramena.
– Brahe, što se to događa pred mojim šatorom?
– Spavaj, Jean-Baptiste.
– Brahe, kažite Lövenhjälmu...
– Jean-Baptiste, na prvom mjestu ti nisi u šatoru već u spavaćoj sobi svoje
žene. Drugo, slušaš samo uobičajenu svađu između Marije i Fernana. Spavaj.
Ali, Jean-Baptiste sjede. Zamišljeno pogleda po sobi. Oproštajni pogled, a
ne dobrodošlica. Fernanov glas se ljutito dizao. – Ne, vaše veliko glačalo za
svečanu odoru.
Na to se Jean-Baptiste diže i pođe u svoju garderobu. Zazvonih i Marija
mi donese doručak za dvoje...
– Maršal je trebao ostaviti Fernana kod kuće – reče ona.
– Što podrazumijevaš pod tim kod kuće? – upitah.
Ona slegne ramenima. – Kod ledenjaka, naravno, u Stockholmu.
Vrata između moje i Jean-Baptiste ove garderobe bila su samo pritvorena
i tako začuh sljedeći razgovor.
Fernan: – Brahe i Lövenhjälm javili su se na dužnost Vašem Visočanstvu.
Sobe u Ulici Saint Honore su spremne. Jučer se ruski car preselio u Elizejsku
palaču. Tamo je ruski glavni stožer. Ranije je tamo stanovala gospođa Julie.
Parada počinje u dva sata. Pred glavnim stožerom Vašeg Visočanstva su
postavljeni topovi, zbog sigurnosti. Ulica Saint Honore će biti zatvorena.
Demonstracije, Visočanstvo, svjetina...
Jean-Baptiste reče nešto što nisam mogla čuti.
– U redu... ne svjetina. Kao što zapovijeda Vaše Visočanstvo, prolaznici.
U svakom slučaju, policija tvrdi, Vaše Visočanstvo, da ti prolaznici namjeravaju
Vaše Veličanstvo...
Ostalo se izgubilo u pljuskanju vode. Kao i obično svakog dana Fernan
trlja Jean-Baptistea hladnom vodom. – Sad pošalji ovamo Braha i Lövenhjälma.
Brahov glas: – Stigao je Veterstat sa svojim atašeima.
– Veterstat? – pomislih. Naravno – švedski državni kancelar.
Brahe: – Veterstat se već prijavio kod Meterniha i Engleza. Uostalom,
glavni stožer opkoljavaju.
Jean-Baptiste: – Prolaznici?
– Ne, ulica je odavno zatvorena. Žandarmi i Kozaci stvaraju kordone. Car
je stavio na raspolaganje čitavu pukovniju.
Jean-Baptiste je govorio brzo. Razumjeli samo nekoliko riječi. – Isključivo
švedski draguni... ni u kom slučaju ruska straža...
Komornik Lövenhjälm: – Na naš stožer jurišaju posjetioci. Talleyrand želi
pozdraviti Vaše Visočanstvo u ime francuske vlade. Maršal Ney i Marmont
ostavili su svoje posjetnice. Osobni pobočnik pruskog kralja također je dolazio.
Engleski ambasador. Izaslanstvo pariških građana...
Brahe: – Pukovnik Vilate je zamolio da bude primljen.
Jean-Baptiste: – Neka odmah dođe. Imam malo vremena.
Uđoh na prstima u Jean-Baptisteovu garderobu. Moj muž je stajao ispred
visokog ogledala i baš je zakopčavao mundir švedske maršalske odore. Fernan
ga je prskao kolonjskom vodom a zatim je dodao veliki križ Legije časti. Jean-
Baptiste po navici uzme lanac i htjede ga staviti oko vrata. Odjednom se ukoči.
– Vaše Veličanstvo mora se već sad obući za paradu – opomenu ga
Lövenhjälm. – Poslije svečanog doručka koji daje Njegovo Veličanstvo ruski
car neće biti vremena za presvlačenje – opomenu ga Lövenhjälm.
 Tada Jean-Baptiste stavi polako lanac oko vrata i pričvrsti zvijezdu Legije
časti. Oči mu bijahu stisnute. – Parada, maršale Bernadotte – prošapta on
upalom licu u ogledalu. Upravo tada uđe Vilate. Jean-Baptiste se brzo okrenu,
priđe mu i udari ga po ramenu.
– Vilate! Kako se radujem što vas opet vidim. – Vilate je stajao u stavu
mirno.
Jean-Baptiste ga uhvati za ramena i protrese. – Pa, stari druže? – ali je
Vilate stajao nepomično. Lice mu je bilo kao od kamena. Jean-Baptisteova ruka
skliznu s prijateljevog ramena.
– Mogu li nešto učiniti za vas, pukovniče?
– Čujem da su savezničke sile zapovjedile da se puste svi francuski ratni
zarobljenici. Prema tome, molim da budem – pušten.
Nasmijah se. Ali moj smijeh zamre. Vilate se nije šalio. Lice mu je bilo
žalosno.
– Naravno, pukovniče. Vi ste potpuno svoj gospodar – reče Jean-Baptiste
brzo. – Ali bih se radovao ako biste neko vrijeme ostali kao naš gost.
– Zahvaljujem Vašem Visočanstvu na ljubaznoj ponudi. Moram je,
nažalost, odbiti i zamoliti Vaše Visočanstvo da me ispriča. – Onda brzo priđe
meni i duboko se pokloni.
Preko njegovih ramena vidjela sam kako je Jean-Baptiste poblijedio u licu.
– Vilate – prošaptah – dug put ste prešli s nama. Ostanite kraj nas, hoćete
li?
– Car je razriješio svoju vojsku zakletve – reče promuklo Jean-Baptiste. –
Čuo sam da su nas danas čak i neki maršali došli posjetiti. Zašto onda hoćete
baš vi...
– Zato, Visosti. U Fontainebleau se nalazi još svega nekoliko gardijskih
pukovnija. Maršali nisu čak smatrali za vrijedno da se oproste od svog bivšeg
glavnog zapovjednika. Ja sam samo pukovnik, Visosti, ali ja znam što mi valja
raditi. Najprije u Fontainebleau. A onda ću se pridružiti svojoj pukovniji.
Kad sam ponovno digla pogled, Vilate bijaše nestao, a Jean-Baptiste je
opasivao švedsku lentu.
 – Prije nego što odeš, Jean-Baptiste, želim razgovarati s tobom nasamo
jedan trenutak – rekoh i vratih se u svoju sobu. On pođe za mnom. Pokazah mu
jednu stolicu ispred toaletnog stolića. – Sjedi.
Onda uzeh rumenilo i počeh pomno, veoma pomno, mazati njegove
blijede obraze.
– Ti si luda, Désirée. Ja to neću. – bunio se on.
Pažljivo sam utrljala ruž, zaista tako da je izgledao prirodnije. – Evo –
rekoh sa zadovoljstvom. – Ne možeš jahati na čelu svojih pobjedničkih snaga
niz Elizejska polja blijed kao smrt. Kad dolaziš kao pobjednik, onda moraš i
izgledati kao pobjednik.
On odjednom odmahnu glavom s gađenjem.
– Ne mogu. – Bio je to jecaj. – Slušaj, ne mogu.
Stavih mu ruku na rame. – A poslije parade pobjede moraš se pojaviti na
svečanoj predstavi u Francuskom kazalištu. To duguješ Švedskoj. E, a sad
mislim da moraš ići, najdraži. On se zavali unazad. Glava mu je ležala na mojim
grudima, blijede usne su mu bile ispucane i izgrižene.
– Mislim da će za vrijeme parade još samo jedno stvorenje biti tako
usamljeno kao ja. Napoleon.
– Glupost. Ti nisi usamljen. Na kraju krajeva, ja sam s tobom, a ne s njim.
A sad idi, gospoda čekaju.
On poslušno ustane i prinese moju ruku svojim usnama. – Obećaj mi da
nećeš promatrati paradu. Ne bih volio da me vidiš tamo...
– Naravno da neću, Jean-Baptiste. Bit ću u vrtu i mislit ću na tebe.
Kad su zvona počela zvoniti, otiđoh u vrt. Objavljivala su početak parade
pobjede i zvonila su neprestano dok su pobjedničke snage, koje su predvodili
ruski i austrijski car, pruski kralj i švedski prestolonasljednik, koračale kroz
Pariz uz zvuke glazbe.
Djeca se bijahu odvezla s gospođom La Flote i svojom guvernantom u
mojim kolima. U posljednjem trenutku popeli su se u kola moj nećak Marijus i
Marselina. Sam Bog zna kako su svi stali. Julie je ostala u postelji i zamolila
Mariju da joj stavlja hladne obloge na glavu.
 Bila je uvrijeđena što se Jean-Baptiste zaboravio pozdraviti s njom. Posluzi
sam dala slobodan dan. I tako se dogodilo da sam sama sjedila u vrtu i da nitko
nije prijavio mog neočekivanog posjetitelja.
Taj neočekivani posjetilac zatekao je kućna vrata otvorena, ušao je i
prošao kroz oba prazna salona. Najzad je stigao u vrt. Nisam ga primijetila jer
su mi oči bile zatvorene da bih što bolje mislila na Jean-Baptistea. Danas će
Elizejska polja izgledati beskonačna, Jean-Baptiste, beskonačna.
– Visočanstvo – začu se jedan glas kroz zvonjavu. Uplašena otvorih oči.
Jedan čovjek duboko presavijen klanjao se preda mnom. Onda se uspravi: šiljat
nos, male oči sa sitnim zjenicama. On je, znači, još tu. Kad je Napoleon doznao
da njegov ministar policije tajno pregovara s Englezima, istjerao ga je. Ali pred
samu bitku kod Leipziga imenovao ga je za guvernera nekih talijanskih krajeva
da bi ga udaljio iz Pariza. Bivši jakobinac imao je na sebi besprijekoran kaput i
bijelu kokardu.
Bespomoćno mu pokazah na vrtnu klupu. On odmah sjedne pokraj mene
i počne govoriti. Ali riječi su mu se gubile u glasu zvona. On sa žaljenjem slegne
ramenima i osmjehnu se. Okrenuh glavu. Jean-Baptiste, sad više ne može dugo
trajati...
Uto zvona prestadoše.
– Oprostite mi, Vaše Visočanstvo, ako smetam...
U međuvremenu bijah zaboravila na Foucheta. Pogledah ga preko volje.
– Došao sam s jednom porukom od Talleyranda gospođi Julie – počne on
i izvadi jedan dokument iz džepa na kaputu. – Talleyrand je ovih dana jako
zauzet dok ja... – osmjehne se on tužeći se – nažalost, imam veoma mnogo
vremena. I pošto sam u svakom slučaju želio posjetiti Vaše Visočanstvo,
predložio sam Talleyrandu da ponesem ovaj dokument. Tiče se budućnosti
članova obitelji Bonapartea.
On mi preda prijepis jednog dugačkog službenog dokumenta.
– Dat ću ga svojoj sestri – rekoh.
On kucnu papir kažiprstom: – Pogledajte listu, Vaše Visočanstvo.
Glasila je: Carevoj majci: 300.000 franaka. Kralju Josephu: 500.000
franaka. Kralju Louisu: 200.000 franaka. Kraljici Hortenziji i njenoj djeci:
400.000 franaka. Kralju Jeromu i kraljici: 500.000 franaka. Princezi Elisi:
300.1 franaka. Princezi Paulini: 300.000 franaka.
– Godišnje, Vaša Visosti, godišnje – objasni Fouchet. – Carevoj porodici
su zagarantirana imanja ili renta francuskih državnih akcija, koji će osigurati
godišnji prihod u ovom iznosu. Naša nova vlada je zaista plemenita, Vaše
Visočanstvo.
– A gdje će smjeti živjeti članovi obitelji?
– U inozemstvu, samo u inozemstvu, Vaše Visočanstvo.
Julie, koja se uvijek osjećala nesretnom kad je bila izvan Francuske, u
progonstvu. Do kraja života u progonstvu. A zašto? Zato što sam ja nekada
dovela Josepha našoj kući. Moram joj pokušati pomoći, pomislih. Učinit ću sve
da joj pomognem.
– Vi ćete moliti Njegovo Visočanstvo da učini sve za gospođu Julie
Bonapartea, zar ne? Možda ćete vi sami otići kralju Louisu i moliti za nju.
– Kralj Louis... – ponovih, pokušavajući se priviknuti bar na to ime.
– Njegovo Veličanstvo se očekuje u Tuileriesu za nekoliko dana.
– Što je zapravo radio kralj Louis za sve vrijeme svoga progonstva? Što je
radio? – upitah. Htjela sam predstaviti sebi budućnost braće Bonaparte.
– Njegovo Veličanstvo je uglavnom boravio u Engleskoj, i provodio je
vrijeme u učenju. Njegovo Veličanstvo je prevelo na francuski jedno veliko
djelo: Povijest uspona i pada rimskog carstva od Gibona.
Znači, prevodio povijest, a ne stvarao, rekoh sama sebi.
– Hoće li taj kralj Louis dovesti i svoj dvor u Pariz?
– Naravno. Oni najvjerniji sljedbenici kuće Bourbona vraćaju se tek s njim
u Francusku. Zato bih htio zamoliti Vaše Visočanstvo...
Pogledah ga iznenađeno. On to ne primijeti. –... da kaže neku dobru riječ
za mene. Možda Njegovo Veličanstvo neće popuniti sva mjesta Francuzima koji
su od revolucije živjeli u inozemstvu. Ako bi netko spomenuo moje ime...
– Vas sigurno nitko nije zaboravio, gospodine Fouchet. Bila sam tada,
istina, još samo dijete, ali se jasno sjećam onih tisuća smrtnih presuda koje ste
vi potpisali.
– Vaše Visočanstvo, to je zaboravljeno. – On popravi svoju bijelu
kokardu. – Ne smije se zaboraviti da sam ja posljednjih nekoliko godina tajno
pokušavao sklopiti mir s Engleskom. General Bonaparte me je proglasio za
izdajnika. Stavio sam na kocku svoj život, Vaše Visočanstvo.
Ponovno pogledah dokument. – A general Bonaparte?
– Veoma dobri uvjeti. General može sam birati boravište bilo gdje izvan
Francuske. Neki otok, na primjer, Elbu, ili može otići preko mora. Četa od četiri
stotine ljudi može ga pratiti. Osim toga može zadržati naslov cara. Plemenito,
veoma plemenito, zar ne?
– Što je car odlučio?
– Spominje se Elba. Divni, mali otok, koji će podsjećati cara na njegovo
rodno mjesto. Ista vegetacija kao i na Korzici, tako kažu.
– A carica?
– Postat će vojvotkinja od Parme. To jest, ako se odrekne zahtjeva da se
njen sin prizna za nasljednika. Ali te pojedinosti će se utvrditi na jednom
velikom kongresu izgradnje nove Europe. Povratak dinastija koje je Napoleon
zbacio. Priznanje zakonitosti, Vaše Visočanstvo... Pretpostavljam da će i
Njegovo Visočanstvo također ići u Beč. Zatražiti svoje pravo na švedsko
prijestolje. – Fouchet se blago nakašlja. – Čujem, nažalost, da se s pruske i
austrijske strane tvrdi da Njegovo Visočanstvo nema... hm... zakonitih prava.
Ja, naravno, u svakom trenutku stojim na službi Njegovom Visočanstvu da
ispitam raspoloženje u Beču i... Nato ustadoh. – Ne razumijem što hoćete reći.
Dat ću ovaj dokument svojoj sestri. – Da je ostao još trenutak, zvala bih
upomoć.
Onda otkrih prve tratinčice u travi, i pupoljke na ruži. Proljeće je došlo, a
ja nisam ni primijetila. Kako je sladak proljetni zrak u Parizu! Ne mogu
jednostavno otjerati Julie...
Dječji glasovi prekidoše tišinu. Vratiti su se s parade i potrčali prema
meni, dvije visoke, mršave djevojčice u ružičastim kaputićima i dva mala
dječaka u kadetskim odorama.
– Teta Désirée, tetak je bio sjajan. – Sharlota je bila izvan sebe od
uzbuđenja. – Jahao je na bijelcu i imao je na sebi ljubičast baršunasti kaput, tako
elegantan.
– Nije to bio kaput, – prekide je njen rođak Charles Louise Napoleon
ozbiljno – već ogrtač.
– Na glavi je imao bijelo nojevo perje, a u ruci srebrnu palicu.
– To je maršalska palica – objasni joj Louis Napoleon.
– Ujak Marijus kaže da je to njegova stara francuska maršalska palica –
prošapta Zenaida.
– A njegovo lice! Kao da je isklesano od mramora, kaže teta Marselina –
nastavi Sharlota.
– Tako blijedo? – upitah uplašeno.
– Ne, ne, znaš, tako nepomično. Kao neki kip... Ruski car se cijelo vrijeme
osmjehivao, a stari austrijski car je čak i mahao rukom svijetu, ali pruski kralj –
djeca se zahihotaše.
– Pruski kralj je pravio strašno lice. Mrštio se i tome slično. Da ga se
ubuduće više plašimo, kaže ujak Marijus. – A ljudi, drugi promatrači? Što su
oni rekli?
– Svašta. Bilo je toliko stvari da se vidi. Strane odore, i divni konj ruskoga
cara... i slušaj, jesi li znala da osim ostalog oružja kozaci nose i bičeve? Svi su se
smijali Prusima jer oni tako visoko dižu noge kad idu paradnim korakom i...
– A što su ljudi govorili dok je tetak Jean-Baptiste jahao?
Djeca se pogledaše.
– Tetka, odjednom je nastala tišina – reče Charles Louise Napoleon
oklijevajući. – Zaista, mrtva tišina.
– A Šveđani su zarobili mnogo orlova i zastava. Nosili su ih odmah iza
njega – prošapta Sharlota.
– Tetka, naše orlove! – reče tužno Charles Louise Napoleon.
– Djeco, idite sad unutra i neka vam Marija da nešto za pojesti – rekoh
brzo. Onda odlučim razgovarati sa Julie.
Prvo smo pokušavale razumjeti sadržaj dokumenta koji je određivao
njenu budućnost strogo službenim jezikom. Julie je bacila obloge, zabila lice u
jastuke i jecala. – Ali ja neću ići, neću, neću... Ne mogu mi uzeti Mortfonten!
Désirée! Moraš postići to da ostanem u Mortfontenu. S djecom.
Gladila sam joj rijetku zamršenu kosu. – Zasad ostaješ sa mnom. Kasnije
ćemo pokušati tražiti natrag Mortfonten. Ali Joseph? Što će biti ako Joseph ne
bude mogao dobiti dopuštenje da ostane?
– Joseph mi je pisao iz Bloa. Želi ići u Švicarsku da tamo kupi imanje. A ja
da što prije krenem za njim s djecom. Ali ja neću, neću ići...
Ona odjednom ustane. – Ti me nećeš napustiti? Ostat ćeš pokraj mene
dok sve ne svršim? Klimnuh glavom.
– Nećeš ići u Švedsku, već ostati ovdje, u tvojoj kući, i pomoći mi?
Ja sam je upoznala s Bonaparteama, ja sam kriva što ona sad nema dom,
moram joj pomoći, moram...
– Obećavaš li, Désirée?
– Ostat ću s tobom, Julie.
One večeri kad je kralj Louis XVIII dao prvi dvorski bal u Tuileriesu, imala
sam prehladu. Ne pravu prehladu, naravno. Legla sam u postelju isto onako kao
što sam uradila prije Napoleonove krunidbe i jednostavno sam bila bolesna.
Marija mi je donijela mlijeko i med. Mlijeko i med volim u svakoj situaciji.
Počeh čitati novine... Moniter je opisivao Napoleonov odlazak na Elbu.
Dvadesetog travnja stigla su kola u dvorište Scheval Blanc u Fontainebleau.
Nijedan maršal nije bio prisutan. General Petit je okupio pukovnije carske
garde u dvorištu. Car se pojavio, a general Petit je istupio i pružio mu jednog
pozlaćenog orla. Napoleon je poljubio zastavu koja je visila ispod orla. Onda se
popeo u kola u kojima ga je čekao general Bertrand. To je bilo sve. Bar sve što
je Moniter objavio čitaocima.
U Journal de Debat, naprotiv, pronađoh jedan zanimljiv članak o švedskoj
prestolonasljednici. Čitala sam da prestolonasljednik ima namjeru razvesti se
od svoje žene, Désirée Clary, sestre gospođe Julie Bonaparte. Poslije razvoda
bivša prestolonasljednica pod imenom grofice od Gotlanda i dalje će živjeti u
svom domu u Ulici d’Anjou. Prestolonasljednik, s druge strane – srknuh
mlijeka s medom. – Prestolonasljednik, s druge strane, može birati između
ruske i pruske princeze. Spominjala se čak i mogućnost veze s bourbonskom
kućom. Prihvaćanje bivšeg maršala J. B. Bernadottea od jedne od vladajućih
dinastija bilo bi od najveće važnosti za njegov budući položaj u Švedskoj.
Mlijeko više nije imalo sladak ukus. A nisam više htjela ni čitati novine,
ponovno sam razmišljala o prvom burbonskom balu. Kako je čudnovato da
smo Jean-Baptiste i ja bili pozvani. To jest – ne, ustvari je sasvim prirodno. Jean-
Baptiste je, na kraju krajeva, zapovijedao jednom od triju vojska koje su
oslobodile Europu. Osim toga, on je usvojeni sin švedskog kralja. Je li Jean-
Baptiste prihvatio poziv?
Od one noći, takoreći, i nismo bili sami. Naravno, ja sam ga često
posjećivala u švedskom glavnom stožeru u Ulici Saint Honore. Pred zgradom
stoje topovi. Švedski draguni, teško naoružani, stoje na straži. U predsoblju sam
svaki put zatekla Foucheta. I triput Talleyranda. I maršal Ney je strpljivo čekao.
U salonu, opet, izgledalo je da kancelar Veterstat, admiral Stedink i švedski
generali neprestano drže konferencije. Jean-Baptiste pognut nad dokumentima
diktirao je pisma.
Danas popodne imali smo primanje u Ulici Saint Honore u čast ruskog
cara. Na moje zaprepaštenje car je doveo sa sobom grofa d’Artoisa, brata novog
francuskog kralja. Grof ima grubo i ozlojeđeno lice i još uvijek nosi periku.
Bourboni se pokušavaju uvjeriti da Revolucija nije ništa izmijenila. Louis XVIII
je u svakom slučaju morao obećati da će položiti zakletvu na vjernost sadašnjim
zakonima Francuske. Ukratko, Code Napoleonu.
Grof d’Artois pritrča Jean-Baptisteu.
– Vaše Visočanstvo, Francuska vam duguje vječitu zahvalnost, dragi
rođače!
Jean-Baptiste poblijedi pod šminkom. Onda se Bourbon okrene meni.
– Vaše Visočanstvo će sigurno biti na dvorskom balu večeras u Tuileriesu.
Pritisnuh rupčić na nos. – Bojim se proljetne prehlade... – Car je bio
veoma zabrinut i poželi mi da što prije ozdravim.
I tako sad ležim u postelji dok se gosti okupljaju u velikoj balskoj dvorani
u Tuileriesu i dive se novim zavjesama, nebesko plavim i bijelim s izvezenim
ljiljanima. Orkestar ugađa instrumente. Sve sama poznata lica. Napoleon je
pazio da ima dobru glazbu za ples... Dvokrilna vrata se širom otvaraju, haljine
gospođa šušte dok se one klanjaju, ali gdje je Marseljeza? Zabranjena, naravno,
zabranjena... Louis XVIII se teško oslanja na svoju palicu. Pod bijelim čarapama
do koljena ima zavoje na otečenim listovima. On pati od vodene bolesti i jedva
može hodati. Umorno promatra stari gospodin dvoranu. Tu su Parižani gazili
njegovog brata, iz ove iste dvorane izvukli su ga... Sad novi ceremonijalmajstor
izvikuje imena gostiju, stari gospodin naginje glavu kako bi bolje čuo, prvo
saveznički vladari. Mi im zahvaljujemo što su Nam omogućili da stojimo u ovoj
balskoj dvorani, a evo i nekog J. B. Bernadottea, fanatičnog republikanca i
švedskog prestolonasljednika. Mi grlimo našeg poštovanog rođaka, a bal će sad
početi, Vaše Visočanstvo...
Nešto me trgne iz misli. Netko se penjao uz stubište. Čudno, pomislih, svi
su već legli.
– Nadam se da te nisam probudio, djevojčice.
Ni svečana odora ni baršunasti ogrtač. Samo zagasito plave hlače odore.
– Ti nisi stvarno bolesna, Désirée?
– Naravno da nisam, a ti, Jean-Baptiste? Novi kralj te je pozvao u
Tuileriese.
– Čudno je to da jedan bivši narednik ima više takta nego jedan Bourbon,
zar ne misliš tako? Šutnja. Onda: – Šteta što si već u postelji, djevojčice. Došao
sam se oprostiti.
Sad će doći ono strašno. Bože, sad će.
– Putujem sutra ujutro.
Srce mi snažno zakuca. Već sutra...
– Ovdje sam izvršio svoju dužnost i ušao sam pobjedonosno u Pariz.
Može li se još nešto zahtijevati? Osim toga, moj ugovor s Danskom potpisali su
saveznički povjerenici. Sile su priznale prepuštanje Norveške Švedskoj. Ali,
zamisli, Désirée, Norvežani to neće!
To je, dakle, oproštaj. Sjedim u postelji, svijeća treperi, a on priča o
Norveškoj.
– Zašto neće? – upitah.
– Zato što ne žele da im drugi određuje sudbinu. A ja im nudim
najslobodoumniji Ustav na svijetu! I obećavam da neću poslati ni jednog
jedinog švedskog činovnika u Kristianiju. Ali oni sazivaju svoj Storting...
– Što sazivaju?
– Storting. Norvešku Narodnu Skupštinu. Žele biti neovisni. Čak možda i
republika.
– Pa onda ih pusti.
Nisam mu mogla vidjeti lice. Glava mu je bila pognuta, a oči u sjenci. Jean-
Baptiste je li to zaista oproštaj?
– Pusti ih, pusti ih. Kako to zamišljaš? Na prvom mjestu, Švedska i
Norveška su geografska cjelina. Drugo, obećao sam Šveđanima to ujedinjenje.
Treće, to će ih utješiti zbog gubitka Finske. Četvrto, ja ne mogu razočarati
Šveđane. Na petom mjestu, sad pogotovo ne. Razumiješ li me?
– Pa švedski parlament te je izabrao jednom za svagda za
prestolonasljednika.
– A švedski parlament me može, jednom za svagda izbaciti i pozvati
natrag prinčeve Vasa. S Bourbonima su legitimisti opet došli na vlast, dijete
moje, i izbacite tog jakobinskog generala, vratite stare dinastije, zaboravite
posljednjih dvadeset godina!
Pogled mu padne na novine na mom noćnom stoliću. On počne
rastreseno prelistavati Journal de Debat. Odjednom počne čitati.
Srce mi je u grudima bilo teško kao kamen.
– Mogao bi ženidbom postati član neke stare dinastije – rekoh. A pošto je
on i dalje čitao dodah: – Zar nisi već čitao taj članak?
– Ne, ja zaista nemam vremena za skandalozne vijesti. Ogovaranje,
ogovaranje, dvorsko ogovaranje... On baci novine na noćni stolić i pogleda me.
– Šteta. Dolje me čekaju kola, htio sam ti predložiti... ali ne, ostavimo to, ti si
vjerojatno previše umorna.
– Došao si reći zbogom i nešto predložiti. Glas mi je bio bezbojan, ali se
svladah. – Reci mi što mi imaš reći. Ali reci brzo, ili ću poludjeti!
On me zaprepašteno pogleda. – To nije važno. Želio sam se s tobom još
jednom provozati kroz pariške ulice. Posljednji put, Désirée!
– Posljednji put? – prošaptah.
Najprije nisam povjerovala. A onda briznuh u plač.
– Što je, Désirée? Zar se ne osjećaš dobro?
– Mislila sam da se želiš razvesti. – rekoh kroz plač i odbacih deku. – Sad
ću se brzo obući pa ćemo se zajedno voziti kroz Pariz.
Kola su išla niz Seinu. Bila su to otvorena kola. Naslonih glavu Jean-
Baptisteu na mišicu i osjetih njegovu ruku oko svog ramena. Svjetla Pariza
poigravala su se po tamnoj vodi. Jean-Baptiste zapovjedi da kola stanu.
Iziđosmo i pođosmo ruku pod ruku na naš most. Onda se naslonismo preko
ograde.
– Uvijek je isto – rekoh tužno. – Uvijek te sramotim. Prvo u salonu
gospođe Tallien, kasnije u salonu švedske kraljice. Oprosti mi, Jean-Baptiste.
– Meni je to sasvim svejedno. Žao mi je samo zbog tebe.
Iste riječi kao i nekada. Samo što mi sad kaže ti, a ne vi... I nehotice upitah:
– Poznajete li osobno generala Bonapartea?
I nehotice on odgovori: – Da, ali mi nije simpatičan.
Nagnuh se naprijed i progovoriti svjetlostima koje su poigravale: – Ja sam
se sam probio. Stupio sam u vojsku kad mi je bilo petnaest godina, i dugo sam
bio dočasnik. Sad sam divizijski general. Zovem se Jean-Baptiste Bernadotte.
Godinama štedim od svoje plaće, i mogao bih kupiti malu kuću za vas i dijete...
To si onda rekao, sjećaš li se?
– Naravno, ali bih više volio znati kako ti zamišljaš svoju budućnost,
Désirée?
Najprije zamucah, ali onda je išlo lakše:
 – Ako vjeruješ da bi za tebe bilo bolje da se razvedeš od mene i da se oženiš
princezom... pa razvedi se onda. Ali samo pod jednim uvjetom?
– A to je?
– Da postanem tvoja ljubavnica, Jean-Baptiste.
– Ni govora. Neću početi izdržavati ljubavnice na švedskom dvoru! Osim
toga, ja ne mogu sebi dopustiti da imam ljubavnicu, djevojčice. Morat ćeš ostati
moja žena, Désirée, ma što se dogodilo!
Naša Seina je šumila ispod nas. Kao neka glazba, kao neki nježni valcer. –
A što će biti ako se najgore dogodi, ako postaneš kralj?
– Da, draga, i ako postanem kralj.
Vratismo se natrag u kola. – Možda bi mi mogla učiniti jednu uslugu,
uzdrži se od prodavanja svile – primijeti on. Notre-Dame se pojavi pred nama.
– Stanite! – Jean-Baptiste se zagleda u katedralu, otvorenih usta kao da se želi
napiti te slike. Onda zatvori oči da bi je zauvijek zatvorio u sebi.
– Nastavite.
– Zadužit ću Pierrea da redovito naplaćuje moj udio u tvrtki Clary –
rekoh. – Pierre će ostati upravitelj moje kuće. Imenovat ću Marijusa Claryja za
konjušara, a Marselinu Tascher za dvorsku damu. Želim otpustiti gospođu La
Flote.
– Jesi li zadovoljna grofom fon Rozenom?
– Privatno jesam, ali poslovno nisam.
– Što to znači?
– Slušaj, pa grof ne zna ni zavezati paket. Prvobitno sam ga odvela u
radnju zbog Prusa. Prusi naime pljačkaju, među nama budi rečeno. A pošto
tada nismo imali šegrta, morao je...
– Désirée! Pa ne možeš pretvoriti dragunskog poručnika grofa fon Rozena
u šegrta!
– Pa možda bi mi mogao poslati pobočnika koji nije rođeni grof. Zar na
švedskom dvoru nema skorojevića?
– To su samo Bernadottei – nasmija se Jean-Baptiste. – I barun Veterstat,
ali on je kancelar i potreban je meni osobno.
Jean-Baptiste se nagne naprijed i doviknu kočijašu jednu adresu. Vozili
smo se do Sceauxa da ponovno vidimo svoj prvi dom.
Zvijezde su bile veoma svijetle. Iza vrtnih ograda cvjetao je jorgovan. –
Prelazio sam ovaj put dvaput dnevno kad sam bio ministar rata – reče on i doda:
– Kad te smijem očekivati u Stockholmu, Moje kraljevsko Visočanstvo?
– Još ne. – Njegove epolete su mi greble lice. – Sljedećih nekoliko godina
bit će ti teško. Ne želim ti još više otežavati život. Ti znaš u kolikoj mjeri ja ne
odgovaram švedskom dvoru.
On me oštro pogleda. – Hoćeš li reći Désirée, da se nećeš navići na švedski
dvorski ceremonijal?
– Kad budem došla, sama ću riješiti sva pitanja etikete – rekoh polako.
Kola stadoše u Ulici de La Lyn br. 3 u Sceauxu. Nepoznati ljudi stanuju u našoj
maloj kući, pomislih – Oskar se rodio tu na prvom katu.
U istom trenutku reče Jean-Baptiste: – Zamisli, Oskar se već mora brijati.
Dvaput tjedno.
– Vidjeli smo da stari kesten u vrtu već ima cvjetove u obliku svijeće.
Na putu kući osjećali smo se tako blizu jedno drugom da uopće nismo
razgovarali. Tek kad su kola prilazila Ulici d’Anjou, Jean-Baptiste odjednom
oštro reče: – Ti nemaš nekih drugih razloga ostajati ovdje? Zaista nemaš?
– Naprotiv, Jean-Baptiste. Imam. Ovdje sam potrebna. Tamo nisam.
Moram pomoći Julie.
– Pobijedio sam Napoleona kod Leipziga. Ali ipak se ne mogu otarasiti tih
Bonapartea.
– U pitanju su Claryjevi – rekoh uvrijeđeno. – Molim te nemoj to
zaboraviti.
Kola stadoše posljednji put. Sve se to odigravalo tako strašno brzo. Jean-
Baptiste iziđe sa mnom iz kola i pogleda kuću. Pažljivo i šuteći. Stražari
pozdraviše. Pružih ruku Jean-Baptisteu. Stražari su promatrali.
– Ma kakve priče čitaš u novinama – on prinese moju ruku svojim usnama
– nemoj im vjerovati, razumiješ?
 – Šteta! Tako bih voljela biti tvoja ljubavnica... auh! – Jean-Baptiste me
ugrizao za prst. Stražari su nas, nažalost, promatrali.

PARIZ, NA DUHOVNI PONEDJELJAK, 30. SVIBNJA 1814. GODINE,

KASNO NAVEČER

Za mene ne postoji ništa neugodnije nego posjećivati radi izjave sućuti. I

to još jednog divnog duhovnog ponedjeljka.
Sinoć su mi prijavili jednu uplakanu dvorsku damu iz Malmezona.
– Večer je bila veoma hladna, ali Njeno Veličanstvo je odlučno odbila
odjenuti kaput. Njeno Veličanstvo je imala novu veoma izrezanu muslinsku
haljinu s vrlo tankim, sasvim prozračnim šalom.
Sjećam se tog muslina, Josephina, previše tankog za svibanjsku večer.
Ljubičast, zar ne? Djeluje malo sjetno, ali tako dobro stoji.
Hortenzija i Eugen de Beauharnais stanovali su kod svoje majke. Bivša
dvorska dama pruži mi jedno pismo. Dovedi mi djecu, moju jedinu utjehu
škrabala je Hortenzija između silnih povlaka i uskličnika.
Tako sam se jutros sa Julie i dva sina bivše holandske kraljice odvezla u
Malmezon. Pokušali smo objasniti dječacima da im je baka umrla.
– Možda nije zaista mrtva. Možda samo vara saveznike kako bi tajno
mogla otići caru na Elbu – reče Charles Napoleon. U Bulonjskoj šumi vjetar
nam je tjerao u kola dah ljeta i miris lipa. Izgledalo je nevjerojatno da je
Josephina mrtva.
U Malmezonu zatekosmo Hortenziju u dubokoj crnini, svu zelenu u licu,
nosa crvenog od plača. Ona se dostojanstveno baci u naručje prvo meni, a zatim
Julie. Eugen de Beauharnais je sjedio za malim ženskim pisaćim stolom sav
zatrpan papirima. Nekadašnjeg stidljivog mladića je Napoleon postavio za
vicekralja Italije i oženio ga sa kćeri bavarskog kralja. On se kruto sagne nad
naše ruke. Onda pokaza gomilu papira na pisaćem stolu i uzdahne:
– Nevjerojatno – sve sami neplaćeni računi. Za haljine, šešire i ruže.
 Hortenzija stisne usta. – Mama nikad nije mogla izaći na kraj sa svojim
prihodom.
– Uz dva milijuna koje joj je isplaćivala vlada svake godine poslije rastave,
Napoleon joj je davao još milijun sa svoje civilne liste. A ipak... – Eugen očajno
pročešlja kosu prstima.
– Hortenzija, ti dugovi idu na milijune, volio bih znati tko će ih platiti.
– To gospođe ne zanima – reče Hortenzija i zamoli nas da sjednemo.
Šuteći sjedosmo ukočeno na Josephinin bijeli kauč. Dvokrilna vrata koja su
vodila u vrt bila su otvorena, i miris Josephininih ruža je dopirao unutra.
– Ruski car je došao izraziti mami svoje poštovanje, i mama ga je zamolila
da ostane na večeri. – Hortenzija potapka rupčićem svoje suhe oči. – Mislim da
je htjela zamoliti ga da se zauzme za moju jadnu, nezaštićenu djecu. Vi znate da
sam sad rastavljena, zar ne?
Mi uljudno klimnusmo glavom. Hortenzijin ljubavnik, grof Flao, uđe.
Njihovog nezakonitog sina odgaja grof Morni. Eugen de Beauharnais je
prevrtao po neplaćenim računima mrtve Josephine. – Izgleda da mama
mjesecima nije platila Le Royu. Ipak je naručila dvadeset šest novih haljina.
Nikako ne vidim zašto je mami bilo potrebno dvadeset šest haljina kad je živjela
povučeno... – On je neprestano gledao račune. Njegova sestra prezirno slegne
ramenima; rupčić joj je skrivao usta. Jedini čovjek koga je Hortenzija voljela bio
je oženjen njenom majkom.
– Želite li je vidjeti? – upita ozbiljno Hortenzija.
Julie odlučno odmahnu glavom. – Da – rekoh bez premišljanja.
– Grofe Flao! Odvedite Njezino kraljevsko Visočanstvo gore.
Popesmo se na kat.
– Draga pokojnica je još u svojoj spavaćoj sobi – prošapta on. – Evo –
izvolite, Visočanstvo.
Visoke svijeće su gorjele mirnim plamenom. Kapci na prozorima bili su
čvrsto zatvoreni. Soba je bila puna opojnog mirisa tamjana, ruža i Josephininog
teškog parfema. Postupno mi se oči navikoše na polutamu. Kao ogromne crne
ptice, časne sestre su klečale duž široke, niske postelje i mrmljale molitve za
pokojne.
Najprije sam se bojala pogledati pokojnicu. Ali se onda pribrah i priđoh
bliže. Vidjeh krunidbeni ogrtač koji je u mekim naborima ležao preko postelje.
Kao neki ugodan, topao pokrivač... Hermelinski ovratnik ležao joj je na
grudima i preko ramena. Izgledao je žućkast u svjetlosti svijeća, žućkast kao
Josephinino mrtvo lice.
Ne, Josephina nije izazivala strah. Niti suze. Za to je bila previše lijepa.
Njena mala glava ležala je malo ukoso. Isto onako kako ju je često držala kad je
gledala nekog muškarca ispod dugih, gustih trepavica. Ni oči joj nisu bile čvrsto
zatvorene. Samo joj je tanak nos izgledao oštar i nekako tuđ. Utoliko slađi bio
je osmijeh njenih zatvorenih usana, koje čak ni u smrti nisu otkrivale tajnu
njenih pokvarenih zuba. Ne, mrtva Josephina nije otkrivala nijednu svoju tajnu.
Sobarice su posljednji put počešljale prorijeđenu kosu žene od pedeset jedne
godine u dječje kovrče. Još jednom je bila stavljena srebrna šminka na očne
kapke koji su se zauvijek zatvorili i ruž na žute obraze po kojima se poigravala
svjetlost svijeća. Kako se slatko osmjehivala Josephina u svom vječnom snu,
slatko, koketno i...
–...i tako ljupko – primijeti jedan glas tik pokraj mene. Jedan stari
gospodin podbulih obraza i divne srebrnaste kose. Izgledalo je kao da se pojavio
iz tame jednog ugla.
– Zovem se Barras – predstavi se on i prinese monokl očima. – Jesam li
imao čast upoznati gospođu?
– Davno – rekoh. – Upoznali smo se u Napoleonovom salonu. Onda ste
bili direktor, gospodine Barras.
On spusti monokl. – Ovaj krunidbeni ogrtač... vidite gospođo, Josephina
ima meni zahvaliti za njega. Udaj se za tog malog Bonapartea, ja ću ga postaviti
za zapovjednika grada Pariza, a sve ostalo će se već nekako naći, draga, predraga
Josephina, rekao sam joj. Kao što znate, gospođo, sve ostalo se zaista našlo. –
Barras tiho uzdahnu. – Je li vam bila bliska, gospođo?
Ne, samo mi je slomila srce, pomislih, i zaplakah.
– Budala, taj Bonaparte, budala – prošapta stari gospodin i nježno pogladi
rukom nabor na purpurnom ogrtaču. – Razveo se od jedine žene na svijetu s
kojom čovjeku ne bi bilo dosadno ni na pustom otoku.
Na hermelinskom ovratniku francuske carice ležale su crvene ruže. Bile
su uvele od topline svijeća i mirisale su skoro bolno. Njihov miris pritiskivao
mi je sljepoočice. Koljena mi se saviše i ja odjednom kleknuh pokraj
Josephinine postelje i zaronih lice u baršun krunidbenog ogrtača.
– Ne plačite za Josephinom, gospođo. Josephina je umrla kao što je živjela.
Na rukama jednog moćnog čovjeka koji joj je obećao jedne majske večeri usred
ruža u Malmezonu da će platiti sve njene dugove... Čujete li me, draga, predraga
Josephino?
Kad sam ustala, stari gospodin je ponovno nestao u tami jednog ugla. Čule
su se samo molitve. Još jednom klimnuh glavom Josephini. Njene duge
trepavice kao da trepnuše. Slatko se osmjehivala, usnama...
Kad sam ponovno sišla, Eugen se baš obraćao Julie i ozbiljno pitao: –
Košta li jutarnji ogrtač od bruxelleske čipke s kapicom od istog materijala zaista
dvadeset tisuća franaka? Brzo iziđoh kroz otvorena vrata koja su vodila u vrt.
Sunce je bilo tako vruće da je zrak treperio. Ruže su cvjetale u svim
bojama. Odjednom stigoh do jednog umjetnog jezerca. Na njegovoj kamenoj
ogradi sjedila je djevojčica i promatrala smiješne male pačiće kako uzbuđeno i
nespretno plivaju za debelom patkom. Sjedoh pokraj djeteta. Imala je smeđu
kosu koja joj je padala do ramena i bijelu haljinu s crnom vrpcom. Kad me je
pogledala iskosa, srce mi prestade kucati. Veoma duge trepavice nad
duguljastim očima, slatko srcoliko lice. Djevojčica se osmjehnu. Osmjehivala se
zatvorenih usta. Upitah je: – Kako se zoveš?
– Josephina, gospođo.
Imala je plave oči i divne bijele zube kao biser. Koža joj je bila veoma
svijetla, a po gustoj kosi svjetlucale su zlatne iskre.
Josephina, a ipak ne Josephina.
– Jeste li vi jedna od dvorskih dama? – upita ona pristojno.
– Nisam. Otkuda ti je to palo na pamet?
– Zato što je teta Hortenzija rekla da dolazi švedska prestolonasljednica.
Princeze uvijek vode sa sobom dvorske dame. Naravno, samo ako su odrasle.
– A male princeze?
– One imaju guvernante.
Djevojčica je ponovno promatrala pačiće. – Pačići su tako mali. Mislim da
su tek jučer izišli iz trbuha svoje majke.
– Glupost. Pačići se legu iz jaja.
Dijete se osmjehnu. – Ne trebate mi pričati priče, gospođo.
– Ali oni se zbilja legu iz jaja – ponovili.
Ona slegnu ramenima.
– Jesi li ti kći princa Eugena?
– Da. Ali tata vjerojatno više nije princ. Ako budemo sretni, saveznici će
mu dati vojvodstvo u Bavarskoj. Moj djed, mamin tata, je bavarski kralj.
– Onda si ti u svakom slučaju princeza – rekoh. – Gdje je tvoja
guvernanta?
– Pobjegla sam joj – reče djevojčica namačući ruku u vodu. Onda joj nešto
padne na pamet. – Ako vi niste dvorska dama, onda ste vi možda guvernanta.
– Zašto?
– Pa, nešto morate biti.
– Možda sam i ja princeza.
– Isključeno. Ne izgledate kao princeza. – Trepavice zatreptaše, ona malo
nakrivi glavu i osmjehnu se. – Voljela bih znati tko ste vi?
– Zaista?
– Sviđate mi se. Mada ste me pokušali uvjeriti u one glupe priče o
patkama. Imate li djece?
– Sina. Ali on nije ovdje.
– Šteta. Više bih se voljela igrati s dječacima nego s djevojčicama. Gdje je
vaš sin?
– U Švedskoj. Ali ti sigurno ne znaš gdje je to.
– Točno znam gdje je. Uzimam satove iz zemljopisa. A tata kaže...
 – Josephina, Josephina!
Djevojčica uzdahnu. – Moja guvernanta. – Namigne mi i iskrivi lice kao
mangupčić. – Muka mi je od nje! Ali ne pričajte to dalje, gospođo.
Vratih se polako u kuću. Ručale smo same s Hortenzijom i Eugenom.
– Znate li možda kad ćemo smjeti poslati glasnika na Elbu? – upita on
Julie kad smo polazile. – Želio bih obavijestiti cara o smrti naše jadne mame što
prije, a poslat ću mu i neplaćene račune. Što bih inače mogao uraditi?
Vraćale smo se kući kroz plavu proljetnu večer. Malo prije nego što smo
stigli u Pariz, nešto mi važno padne na pamet. Zapisat ću i s vremena na vrijeme
pročitati, i nikad neću zaboraviti. Ako čovjek već osniva dinastiju, zašto da ne
osnuje ljupku?
– Gledaj, pada zvijezda – brzo poželi nešto – povika Julie.
I tako poželjeh jednu želju, brzo i vjerojatno malo nepromišljeno. –
Šveđani će je zvati Jossefina – rekoh glasno.
– Slušaj, o kome ti to govoriš? – upita Julie.
– O zvijezdi koja je pala. Samo o zvijezdi.

PARIZ, KRAJEM JESENI 1814. GODINE

Oskar mi je pisao iz Norveške, iza leđa svog odgajatelja. Prilijepila sam

njegovo pismo u svoj dnevnik kako ga ne bih izgubila.

Kristianija, 10. studenoga 1814.

Draga moja mama,

Čuo sam da grof Brahe šalje odavde u Pariz glasnika i tako hitam da ti se
javim. Naročito stoga što moj odgajatelj barun Cederstrem leži u krevetu
prehlađen. Cederstrem naime uvijek pokušava pročitati sve što ti pišem da bi
vidio je li pristojno napisano. Stari idiot. Draga mama, moje najsrdačnije
čestitke, postala si prestolonasljednica Norveške! Norveška i Švedska su
ujedinjene, i švedski kralj je također i norveški kralj. Mi smo čak i vodili rat u
kome smo osvajali Norvešku, a sinoć sam stigao s tatom ovamo u Kristianiju,
koja je glavni grad Norveške. Ali bolje da ti ispričam sve po redu. Tatin ulazak u
Stockholm poslije oslobođenja Francuske bio je jedinstven. Po ulicama kroz koje
se tata vozio otvorenim kolima vladalo je takvo oduševljenje i takva gužva da su
ljudi gazili jedni druge a nisu to ni primjećivali. Njegovo Veličanstvo je pao tati
u zagrljaj i plakao je od sreće kao malo dijete. I Njeno Veličanstvo je plakala, ali
tiše. Šveđani se opet osjećaju kao junački narod, kao što su bili pod Karlom XII.
Ali tata je bio umoran i tužan. Znaš li zašto, mama?
Mada su nam Danci ustupili Norvešku, norveški parlament u Ajdsvoldu
izjavio je 17. svibnja da zemlja želi biti neovisna. Zamisli mama! Tata mi je
pričao da u Kristianiji godinama postoji jedna stranka koja se naziva
“Ujedinjena Skandinavija”, koja radi na ostvarenju Ujedinjene Skandinavske
Republike, ali se Norvežani nisu usudili proglasiti republiku. Umjesto toga oni su
brzo proglasili danskog princa za svog regenta! Samo da nas naljute, znaš! Onda
su izjavili da će braniti svoju neovisnost.
Znaš mama, ne mogu ti opisati borbeno oduševljenje švedskih časnika.
Njegovo Veličanstvo, čije je zdravlje sve gore, i koji se jedva može micati zbog
reume, htio je čak i sam ići u bitku. Ili bolje rečeno, da otplovi u bitku. Molio je
tatu za jedan ratni brod, i isticao je da je od svog rođenja bio admiral švedske
flote. Tata mi je priznao da Švedska može izdržati samo tri mjeseca rata s
Norveškom. Ratni brod za koji ga je toliko molio stari kralj tata je platio iz svog
vlastitog džepa. Stari gospodin nema o tome ni pojma.
Ja sam, naravno, izjavio: ako stari gospodin može ići, mogu i ja. Tata se nije
protivio. Samo je rekao: “Oskare, ti Norvežani su hrabri ljudi. Usuđuju se
ratovati sa Švedskom a imaju upola manje snaga nego mi i tako reći nimalo
municije.” Tata je bio duboko dirnut. Onda mi je pružio jedan dokument i rekao:
“Pomno pročitaj, Oskare. Ja dajem Norvežanima najslobodoumniji ustav u
Europi”.
Ali je taj divan narod ipak ostajao pri želji da sačuva neovisnost, i tata je
otišao u Stemstad sa svojim glavni stožerom. Za njim smo došli mi: oba
Veličanstva, kralj i kraljica, cijeli dvor i ja. U luci je čekao obećani brod. On se
zove “Gustaf den Store”, Gustav Veliki, i mi smo se svi ukrcali. Nekoliko dana
kasnije naše snage su napale prvi norveški otok. Njegovo Veličanstvo je
promatrao borbu s palube kroz dalekozor. S vremena na vrijeme tata je slao na
palubu nekog pobočnika da ga izvijesti da naše snage napreduju prema planu.
Kad je zauzeta tvrđava Kongsten, tata je stao kraj mene uz ogradu.
Sa snagama su bili maršali fon Esen i Adlekreutz. Najzad više nisam mogao
slušati topovsku i puščanu paljbu. Zgrabili tatu za ruku: “Pošalji jednog časnika
Norvežanima, za ime Boga, i kaži im nek' budu neovisni. Tata, nemoj pucati na
njih iz topova”.
Tata se osmjehnuo. “Naravno da ne pucam, Oskare. Mi pucamo samo
ćorcima kao na manevrima. a vatre koje te toliko uzbuđuju su samo svjetleće”.
rakete Tata brzo stavi prst na usta i pokaza prema kralju i kraljici, koji su
uzbuđeno uzimali jedno drugom iz ruku dalekozor. “A onda to nije pravi rat”
prošaptah. “Ne, Oskare, samo izlet” “Pa zašto se Norvežani povlače?” “Zato što
su njihovi časnici izračunali domet mojih topova, i znaju da ću ja pobijediti u
ovom manevru. Osim toga, Norvežani nemaju uopće namjeru držati ova
utvrđenja. Njihova prava obrambena linija počinje tek zapadno od Glomena”.
Ali dalje nije stigao. U tom trenutku švedski topovi prestadoše pucati. Nastade
mrtva tišina. Norvežani su evakuirali tvrđavu Kongsten. Tek onda tata zatraži
dalekozor. “A što će se dogoditi ako se Norvežani povuku u svoje planine? Možeš
li ih goniti preko glečera, tata?” “Još kako. U svakoj vojnoj akademiji na svijetu
kadeti uče kako je general Bernadotte jednom preveo jedan vojni zbor preko Alpa
Odjednom je tata izgledao umoran i tužan. “U to vrijeme ja sam branio mladu
republiku, a danas... vidiš, danas ja jednom malom narodu koji voli slobodu
otimam njegovo pravo na samoodređenje. Starim, Oskare i mijenjam se Cijeli
pohod je trajao četrnaest dana. Onda su Norvežani zatražili obustavu
neprijateljstava. Njihov se parlament treba sastati desetog studenog (danas), i
tatu su zamolili da se osobno pojavi u Kristianiji da potvrdi jedinstvo Norveške i
Švedske. Svi smo se vratili u Stockholm, i tata je tražio da stari kralj prođe kroz
Stockholm u otvorenim kolima. Narod je klicao, a starom kralju su suze tekle niz
obraze. Osim Norvežana, jedino naši topnici znaju da smo se borili ćorcima.
 Četiri dana kasnije tata i ja smo otputovali za Norvešku. Tatu je pratio grof
Brahe i maršali Adlekreutz i fon Esen. Ja sam morao jahati uz mog neizbježnog
Cederstrema. Noći smo provodili pod šatorima jer tata nije htio opterećivati
seljake. Najčešće nismo mogli spavati od hladnoće. Najzad smo stigli u mali grad
Fredrikshald, gdje smo stanovali kod gradonačelnika. Tu nam je tata dopustio
da opet spavamo u postelji... Svakog dana išli smo u duge šetnje na konjima oko
Fredrikshalda. Tata se želio upoznati sa zemljom. Seljaci su nas gledali, ali nas
nisu pozdravljali.
Prilažem ti jednu malu pjesmicu koju sam nazvao “Pjesma kiše”, a koja je
skladana za vrijeme tih beskrajnih jahanja. Nadam se da te ta melodija neće
previše rastužiti.
Isto tako smo jahali oko sivih zidova tvrđave Fredriksten, gdje su se
Norvežani branili od švedskog kralja Karla XII. On je želio Švedsku učiniti
velikom silom i pobijediti Rusiju. Ali su se skoro sve njegove snage smrzle u Rusiji.
Onda je otišao u Tursku da bi otuda napao Rusiju. Najzad Šveđani nisu više
mogli nabaviti novac za njegove ratove. Onda je on htio zauzeti Norvešku. Pri
opsadi Fredrikstena pogodio ga je puščani metak. Kad smo jahali po kiši i magli,
naiđosmo odjednom na veliki drveni križ: “Na ovom mjestu pao je Karlo XII”
pisalo je na njemu. Sjahasmo. Tata mi mahnu da priđem: “Oskare, ovdje je
poginuo najveći diletant na vojnom polju. Obećaj mi da nikad nećeš osobno
zapovijedati Šveđanima ni u jednom ratu!” “Ali tata, pa i ti zapovijedaš, ti si
vrhovni zapovjednik”, pobunih se. “Ja sam počeo kao narednik, a ti si nasljedni
princ...” poče on, ali uto već fon Esen i Adlekreutz počeše čitati Očenaš. Tata se
nije s njima molio, već me je i dalje promatrao. (Tata se nikad ne moli). A kad
su maršali rekli amen, tata se brzo okrene i mi ponovno uzjahasmo. “Uostalom,
moje je mišljenje da je metak koji je ubio vašeg viteškog kralja ispaljen iz redova
njegove vojske”, reče on iznenada. “Ja sam proučavao sve dokumente koje sam
mogao o tome naći. Taj čovjek je bio prokletstvo za Švedsku, gospodo. Zaboravite
ga, molim vas zaboravite ga” “Visočanstvo, o tome postoje različita gledišta”, reče
Adlekreutz uvrijeđeno. Mama, morat ćeš uvijek veoma oprezno govoriti o Karlu
XII.
Sinoć smo konačno ušli u Kristianiju u paradnim kolima koja su
dopremljena iz Stockholma. Mislim da je tata očekivao svečano osvjetljenje i
radosno klicanje. Ulice su, međutim, bile mračne i puste. Odjednom negdje iz
mraka zagrmješe topovi. Tata se trgnuo. Ali to su bili samo pozdravni plotuni.
Kola stadoše ispred ulaza u palaču bivšeg danskog guvernera. Počasna četa
pozdravi nas oružjem. Tata je zgranuto promatrao iznošene odore i neporavnate
čizme. Onda pogleda palaču koja izgleda kao obična građanska kuća. Jednokatna
i veoma skromna. On odmahnu glavom i onda džinovskim koracima uđe u jednu
veliku sobu. Ja za njim. Maršali i pobočnici su nas jedva stizali. Sigurno je zaista
izgledalo smiješno.
Predsjednik norveškog parlamenta nas je čekao s članovima vlade.
Ogromna vatra bacala je crvene nemirne odsjaje svjetla na tužni skup. Tata je
imao na sebi ljubičasti ogrtač i šešir s nojevim perjem.
Predsjednik parlamenta Kristi pozdravio je tatu na odličnom francuskom
jeziku. Tata se najprivlačnije smiješio, rukovao se sa ozbiljnom gospodom i
izručio pozdrave Njegovog Veličanstva, kralja Švedske i Norveške. Na što su se ti
tužni ljudi jedva uzdržali od smijeha. Mislim da Norvežani imaju smisao za šalu!
Stari gospodin u Švedskoj nema nikakve veze s ovim ujedinjenjem. To je sve
tatino djelo. Tata odmah poče držati žestok govor. “Norveški novi Ustav,
gospodo, brani Prava čovjeka, za koja sam se borio još kao petnaestogodišnji
dječak u Francuskoj. Ovo jedinstvo je više nego geografska potreba, to je potreba
moga srca”.
Ali na Norvežane to nije ostavilo nikakav dojam. Nikad nam neće oprostiti
ćorke i svjetleće rakete.
Otišao sam s tatom u njegovu spavaću sobu i gledao kako s gađenjem baca
odlikovanja na toaletni stol. A zatim mi reče “Jučer je bio rođendan tvoje mame.
Nadam se da su naša pisma stigla na vrijeme”. Onda je navukao zavjese na
postelji.
Draga mama, strašno mi je žao tate, ali čovjek ne može biti u isto vrijeme
prestolonasljednik i republikanac. Molim te, napiši mu jedno veselo, ljubazno
pismo, bit ćemo krajem mjeseca ponovno u Stockholmu. A sad mi se oči sklapaju
od sna, a glasnik čeka.
 Ljubi te i grli tvoj sin Oskar.
PS. Možeš li mi nekako pronaći u Parizu Sedmu simfoniju gospodina
Beethovena i poslati mi je?

Glasnik je donio i pismo od grofa Braha fon Rozenu. Odsada, pisalo je u

njemu, u svečanim prilikama norveška zastava mora visiti kraj švedske na kući
Njenog Visočanstva. – Trebali bi na kolima naslikati i norveški grb – reče fon
Rozen uzbuđeno.
– Njegovo Visočanstvo, prestolonasljednik je veći od Karla XII.
Zamolili ga za jednu mapu i potražih drugu zemlju čija sam sad
prestolonasljednica.

PARIZ, 5. OŽUJKA 1815. GODINE

Današnje popodne počelo je kao i svako drugo popodne. Uz pomoć mog

nećaka Marijusa sastavljala sam molbu Louisu XVIII da Julie produži
odobrenje boravka u Francuskoj kao mom gostu. Julie se nalazila u malom
salonu i pisala dugačko i prazno pismo Josephu u Švicarskoj. Tada uđe grof fon
Rozen i prijavi jedan posjet. Vojvodu od Otranta, gospodina Foucheta.
Taj čovjek mi je neshvatljiv. Kad su u danima revolucije članovi Narodne
skupštine glasali o sudbini građanina Louisa Kapeta, narodni zastupnik
Fouchet izgovorio je glasno i jasno: smrt. A sad pokreće i nebo i zemlju da bi
mu brat pogubljenog ukazao milost i dao mu neko mjesto.
– Neka uđe – rekoh s gađenjem.
Joseph Fouchet je bio uzbuđen. Na njegovom licu kao od pergamenta
gorjeli su crveni pečati. Zapovjedih da se posluži čaj. On je zadovoljno miješao
šećer u svojoj šalici. – Nadam se da nisam uznemirio vaše Visočanstvo u nekom
važnom poslu?
– Moja sestra baš sastavlja za mene molbu Njegovom Veličanstvu –
odgovori Julie.
– Kojem Veličanstvu? – upita on.
Bilo je to najgluplje pitanje na svijetu. – Kralju Louisu, naravno – reče Julie
ljuto. – Koliko ja znam nijedno drugo veličanstvo ne upravlja Francuskom.
– Još jutros sam mogao imati mogućnosti poduprijeti vašu molbu,
gospođo. – Pijuckao je čaj i gledao Julie malo podrugljivo. – Njegovo
Veličanstvo mi je ponudio mjesto. Ustvari, veoma utjecajno mjesto. Mjesto
ministra policije.
– Nemoguće! – ote mi se.
– I? – upita Julie razrogačenih očiju.
– Odbio sam. – Fouchet srknu još nekoliko malih otmjenih gutljaja.
– Ako vam je kralj ponudio ministarstvo policije, – izjavi Marijus – onda
se on mora osjećati nesigurnim. A Bog zna da on za to nema razloga.
– Zašto ne? – upita Fouchet iznenađeno.
– Zbog popisa. Tajnih popisa s imenima ne samo privrženika Republike
već i carevih. Taj tajni popis dovoljan je da mu osigura neograničenu vlast –
izjavi Marijus. – Kažu da je vaše ime na čelu popisa, vojvodo!
– Kralj je obustavio sastavljanje tog popisa – reče Fouchet i stavi šalicu na
stolić. – I ja bih se osjećao nesigurnim na njegovom mjestu. Na kraju krajeva,
on napreduje.
– Slušajte, ta o kome vi to govorite? – upitah.
– O caru, naravno.
Cijela soba mi se počne vrtjeti, a sjenke mi igraju pred očima. Osjećala
sam se kao da ću se onesvijestiti. Što mi se nije dogodilo od vremena kad sam
očekivala Oskara...
Kao izdaleka čuh Fouchetov glas. – Prije jedanaest dana car se sa svojim
snagama ukrcao na Elbi i prvog ožujka iskrcao se u Kanu.
I Marijusov: – To je fantastično, on ima sa sobom samo četiri stotine ljudi.
Pa Fouchetov odgovor: –... prešli njemu, ljubili mu mundir i pošli s njim
pobjedonosno na Pariz.
 – A inozemstvo, vojvodo? – Začu se Fon Rozenov oštar francuski izgovor:
– Inozemstvo će...
– Désirée, ti si strašno blijeda, da ti nije zlo? – javi se Julie.
Onda Fouchet: – Brzo, čašu vode za Njeno Visočanstvo...
Prinesu mi čašu vode. Popih. Salon se prestane okretati. Čak sam sve
obrise vidjela veoma oštro. Lice mog nećaka Marijusa je sijalo. – Imat će cijelu
vojsku sa sobom. Ne mogu se smanjiti na pola plaće francuskih časnika koji su
ovaj narod učinili velikim. Mi stupamo, ponovno stupamo!
– Protiv cijele Europe – upita Marselina zajedljivo. Njen muž se nije vratio
kući. Pao je u borbama oko Pariza i razumije se, u naručje jedne mlade djevojke
koja ga je sakrivala. Pogled mi pade na slugu koji je htio nešto reći, ali ga je
stalno netko nadvikivao. Dadoh mu priliku da se izjasni. Nov posjet – Supruga
maršala Neya.
Gospođa Ney ima veličanstveni rast jednog grenadira i obrušava se na
čovjeka kao prirodna katastrofa. Ona zadihano uleti u sobu, stisne me na svoje
snažne grudi i viknu na mene:
– Dakle, što kažete na to, gospođo? Ali on će mu pokazati! Udario je
šakom po stolu i zakleo se da će mu pokazati!
– Molim vas, izvolite sjesti, gospođo! – zamolih. – I kažite mi tko će kome
pokazati?
– Moj muž će pokazati caru! – grmila je i srušila se na najbližu stolicu. –
Upravo je primio zapovijed da sa svojim pukovnijama pričeka cara kod
Besanssona i da ga zarobi! Znate li što je moj stari Ney odgovorio? Zakleo se da
će ga uhvatiti kao bijesnog bika, zatvoriti ga u kavez i pokazivati po cijeloj
zemlji.
– Oprostite mi, gospođo – prošišta Fouchet. – Ne razumijem sasvim.
Zašto je maršal Ney tako bijesan na svog bivšeg glavnog zapovjednika i cara?
Gospođa Ney tek sad primijeti Foucheta i bi joj strašno neugodno: – Tako,
i vi ste ovdje – reče ona. – Kako to? Pa vi ste u nemilosti na dvoru? Pa vi ste na
svojim dobrima? Fouchet se nasmija i slegne ramenima.
Gospođa Ney se osjećala nelagodno. – Pa vi valjda ne mislite ozbiljno da
će car uspjeti?
– upita ona prigušenim glasom.
– Da – reče Marija glasno i odlučno. – Da, gospođo, uspjet će.
Julie ustane. – Moram o tom pisati mom mužu. To će ga jako zanimati.
Fouchet odmahnu glavom. – Ne brinite. Kraljeva tajna policija bi ga
odmah ugrabila. A siguran sam, gospođo, i u to da je car već odavno u vezi s
vašim mužem. Može se pretpostaviti da je car s Elbe obavijestio svu svoju braću
o svojim planovima.
– Vi valjda ne vjerujete da je u pitanju jedan unaprijed pripremljen plan?
– zasikta gospođa Ney. – To bi moj muž morao znati.
– Da je vojska nezadovoljna zato što i časnici i vojnici dobijaju pola plaće,
i što su mirovine starih vojnika i invalida smanjene, teško je moglo promaknuti
maršalu Neyu – zagrmi moj nećak Marijus.
– Ni caru na Elbi – dodade Fouchet ljubazno. Onda se oprosti.
Nastade duga stanka. Gospođa Ney se iznenada okrene. Njen stolac
zaškripa, a dubok glas zatutnja: – Gospođo, vi kao žena maršala ćete vidjeti da
ja imam pravo, to je...
– Nemate pravo, gospođo. Ja više nisam žena maršala, već
prestolonasljednica Švedske i Norveške. Molim vas, ispričajte me, boli me glava.
Glava me je boljela kao nikad ranije. U njoj mi je bučalo i kljucalo. Ležala
sam na krevetu, i nisam ni za kog bila tu. Čak ni za samu sebe.
Naročito ne za sebe...
Čovjek se može sakriti od obitelji, čovjek se može sakriti od posluge, ali
nitko ni pod kojim uvjetima se ne može sakriti od Hortenzije. U osam sati uveče
Marija najavi bivšu holandsku kraljicu, sada vojvotkinju od Sen Lea. Pokrih se
preko glave. Pet minuta kasnije Marselina je lupala na moja vrata:
– Teta, morate doći, Hortenzija sjedi u malom salonu i kaže da će te čekati
pa makar morala čekati cijelu noć. Dovela je sa sobom svoje sinove.
Nisam se ni pomakla. Deset minuta kasnije Julie se nagne nad moju
postelju. – Désirée, ne budi tako okrutna. Jadna Hortenzija te preklinje da je
primiš.
Prepustih se sudbini. – Neka dođe gore, ali samo za trenutak.
Hortenzija gurnu naprijed svoje sinove. – Nemojte uskratiti mojoj jadnoj
djeci svoju zaštitu. Uzmite ih dok se sve ne završi – jecala je ona. Hortenzija je
jako omršavjela u toku posljednje godine, a crnina ju je čini veoma blijedom.
Njena bezbojna neuredna kosa je zapuštena.
– Vaša djeca nisu u opasnosti – rekoh.
– Jesu – prošapta ona očajnički. – Kralj ih može svakog časa uhititi i držati
ih kao taoce protiv cara. Moja djeca su još nasljednici dinastije, gospođo.
– Nasljednik prijestolja se zove Napoleon, kao i njegov otac, i on sad živi
u Beču – rekoh mirno.
– A ako se nešto dogodi tom djetetu, dok je zatvorenik u Beču? – procijedi
ona.
– Što onda, gospođo?
Hortenzija je s ljubavlju promatrala svoja dva uglata sinčića.
– Napoleon III – prošapta ona. Skoro luđački smijeh zaigra joj oko usana
dok je gladila pramen kose sa čela svog mlađeg sina. – Kralj se neće usuditi
progoniti moju djecu u kući švedske prestolonasljednice. Preklinjem vas...
– Naravno, djeca mogu ostati ovdje.
– Napoleone Louis, Charles Napoleone, poljubite tetki ruku.
Brzo navukoh ponovno pokrivače preko glave.
Ali nije mi bilo suđeno da se te večeri odmorim. Tek što sam zaspala kad
me ponovno probudi svjetlost svijeće i neko komešanje. Netko je prekapao po
mojim ladicama. Ustadoh.
– Julie! Tražiš li nešto?
– Moju krunu, Désirée. Znaš li što je bilo s mojom malom krunom, s
onom koju sam zaboravila u tvojoj sobi?
– Da, valjala se po sobi nekoliko dana, a onda sam je stavila u najdonju
ladicu. Pod toplo donje rublje iz Švedske. Ali što će ti kruna usred noći, Julie?
– Htjela sam je probati – reče ona tiho. – I možda izglancati da se opet sija.
PARIZ, 20. OŽUJKA 1815. GODINE

Prošle noći Louis XVIII se iskrao iz Tuileriesa na zadnja vrata. Onda su

Bourboni ponovno otputovali u svoje već naviknuto progonstvo. Samo do
Genta, kažu, stari gospodin je bio jako umoran... Jutros je general Egzelman
zapovjedio da se zaposjednu napuštene Tuileriese i da se digne trobojna
zastava. Po ulicama se dijeli letak s Napoleonovim proglasom. I nitko nikad nije
nosio bijelu kokardu! Svaki rever krasi plavo-bijelo-crvena traka. Rupice na
kaputima i reveri su veoma strpljivi, i vrlo pohabani.
Sluge i čistačice u Tuileriesu, uvijek isti, naravno, opet rade i znoje se kao
poludjeli. Nove zavjese i draperije se skidaju, a zagasito zelene s pčelama donose
se iz spremišta i ponovno vješaju. Hortenzija je preuzela glavno zapovjedništvo.
Zapovjedila je da se svi pozlaćeni orlovi izvade iz podruma, i osobno briše s njih
prašinu.
I u mojoj kući je, nažalost, kaos. Jedan carev glasnik obavijestio je Julie da
će Njegovo Veličanstvo stići u Tuileriese u devet sati uvečer. E, pa lijepo. Julie
će biti tamo, sva u purpuru, s krunom carske princeze na glavi. Nakrivljenom,
vjerojatno. Ona je tako uzbuđena i poludjela da ne može počešljati ni svoju kćer.
– Cijela obitelj je još na putu. Hortenzija i ja moramo ga same dočekati.
Désirée, tako ga se bojim!
– Glupost, Julie, pa to je isti onaj Bonaparte koji je bio u Marseilles Tvoj
djever, Julie. Čega bi se trebala bojati?
– Je li zaista isti? Taj pobjedonosni pohod, od Elbe do Kana, od Kana kroz
Grenobl do Pariza. Pukovnije padaju pred njim na koljena, maršal Ney...
Da, hrabri maršal Ney prišao je Napoleonu s razvijenim zastavama. Cijela
vojska računa sad s tim da će sad sve biti isto kao i prije: ratni dodaci, brzo
napredovanje, maršalske palice, guvernerski položaji, raspodjela kraljevina... –
Julie, vojska kliče, ali ostali šute.
Ona me pogleda ne shvaćajući. Onda posudi naušnice švedske kraljice
udove i izgubi se. Nadam se da će Joseph donijeti natrag njen nakit.
U međuvremenu Marija je namjestila moju kadu u salonu i izribala leđa
malim Bonaparteima. Oni će se kasnije odvesti u Tuileries s Hortenzijom. Po
Hortenzijinoj zapovijedi morala sam im uviti kosu škarama za uvijanje.
– Vjeruješ li ti da se on vraća, teta? – upita me iznenada Louis Napoleon.
– Naravno, car je već skoro u Parizu.
– Ja mislim njegov sin, mali kralj od Rima – reče Louis Napoleon
oklijevajući i izbjegavajući moj pogled. Šuteći uvih i posljednji uvojak
Napoleonu Trećem.
Onda izvadih dnevnik i počeh pisati.
Noću.
Večeras u osam sati odvezla su jedna državna kola Julie i djecu. Kola su
još nosila burbonski grb. U mojoj kući zavlada tišina. Počeh nemirno šetati po
sobama. Grof fon Rozen se nagne kroz jedan otvoreni prozor.
– Mnogo bih dao da sam tamo! – priznade on.
– Gdje?
– Ispred Tuileriesa. Volio bih vidjeti dolazak.
– Obucite civilno odijelo, stavite trobojnicu i čekajte me! – ote mi se. On
me pogleda u nedoumici. – Požurite – potaknuh ga. Nato navukoh kaput i
zgrabih šešir.
Bilo je teško stići do Tuileriesa. Najprije smo unajmili kola, ali smo onda
izašli iz njih jer se pješice moglo ići brže. Neprobojna masa ljudi gurala se prema
Tuileriesu. Gurala se i puštala da je guraju. Ja sam se čvrsto držala ruke mog
mladog grofa kako ga ne bih izgubila u metežu. Bili smo ukliješteni i tako smo
išli naprijed.
Tuileries je bio jasno osvijetljen, osvijetljen kao u noćima sjajnih
svečanosti. Ali ja sam znala da je velika balska dvorana skoro prazna. Julie,
Hortenzija, dvije djevojčice, dva dječaka. Vojvoda od Vincence i maršal Davut
i možda nekoliko generala. To je bilo sve...
Odjednom se gardisti na konjima zaletješe ravno u gomilu. – Mjesta!
Izgledalo je da je negdje u daljini naletjela bura. Bura se pomaknula, dolazila je
sve bliže i bliže i najzad stigla do nas. – Živio car! Živio car! – Lica ljudi koji su
se nalazili pokraj nas bijahu se naprosto pretvorila u usta, a usta su vikala...
Pojaviše se kola. Konji su bijesno galopirali prema Tuileriesu. Časnici svih
činova, iz svih pukovnija, jurili su iza njih. Oko nas i iza nas klicanje se slijevalo
u jedan jedini glas.
Na otvorenom stubištu stvoriše se sluge s bakljama. Vrata kola se širom
otvoriše. Za djelić sekunde ugledah cara. Onda iz kola iziđe maršal Ney...
gomila jurnu naprijed, probi kordon gardista, podiže cara na ramena. Poniješe
ga otvorenim stubištem i odnesoše ga natrag u Tuileries. Svjetlost baklje
obasjavala mu je lice, on se osmjehivao, zatvorenih očiju, pohlepno i žudno kao
netko tko je žedan pa je najzad dobio vode da se napije.
Opet nas garda odgurnu. Opet priđoše jedna kola. Opet se svi vratovi
iskriviše. Ali ovog puta promrmljaše razočarano. Samo Fouchet, koji je želio
pozdraviti cara...
Samo Fouchet, koji mu je nudio svoje usluge.
Bilo mi je dosta. Fon Rozen mi je morao probijati put kroz gomilu svijeta.
Ali kad smo stigli na drugu obalu Seine, nađosmo se u pustim ulicama.
– Čovjek ne smije podcijeniti dvije, pa čak i tri tisuće radoznalaca, Vaše
Visočanstvo.
Naši koraci su odjekivali. Bili smo blizu kuće. Stajala je mračna i bez
zastave između svojih susjeda.
Sa svih krovova vile su se trobojnice.

PARIZ, 18. LIPNJA 1815. GODINE

Marija mi je baš donijela doručak u postelju kad su topovi zatutnjali, a

crkvena zvona počela zvoniti.
– Za Boga, on je zaista pobijedio – reče Marija. U tom trenutku postane
mi jasno da to nismo očekivali. Ni mi ni drugi. Ali su topovi ispred Doma
invalida i zvona s crkve Notre Dame objavljivali pobjedu. Sve je bilo kao i
nekada...
Julie ponovno stanuje sa Josephom u Elizejskoj palači. Gospođa Letizia i
sva braća Bonaparte su se vratila. Ali u Tuileriesu je domaćica Hortenzija. Ona
ruča s njim i priprema mu dvorske balove da bi mu prikratila noći. Jer noću
Napoleon besciljno luta kroz prazne caričine odaje i napuštenu dječju sobu
malog kralja od Rima. Pisao je pismo za pismom Mariji Lujzi, kupio je djetetu
drvenog konja za ljuljanje. Zidovi spavaonice Marije Lujze presvučeni su novim
tapetama. Napoleon je gonio radnike: – Njeno Veličanstvo može svakog časa
stići iz Beča. – Ali Marija Lujza i dijete nisu došli.
Odmah poslije svog dolaska Napoleon je objavio izbore. Njihov rezultat
je trebao pokazati stranim zemljama kako u Francuskoj mrze Bourbone. To su
bili prvi slobodni izbori od vremena Republike, i tako je Francuska izabrala
Novu Narodnu Skupštinu. Carnot je izabran za zastupnika, i La Fayette.
To ne može biti onaj isti, pomislih kada sam pročitala izborne rezultate u
Moniteru. Ali Marija mi reče da jeste. Isti onaj general La Fayette, koji je prvi
proglasio Prava čovjeka. Kako je moguće da u toku svih ovih godina nitko nije
pomislio na generala La Fayetta?
Tata je nama djeci često pričao o njemu. O markizu La Fayetteu koji je, s
devetnaest godina, sam opremio jedan brod i otplovio u Ameriku da se bori kao
dobrovoljac za neovisnost Sjedinjenih Država. Prvi američki kongres ga je zato
naimenovao za generalmajora... S njim zajedno je Amerikanac Washington
izradio ustav, a La Fayette se onda vratio kući. Ne, tata, ja nisam zaboravila što
si mi pričao. La Fayette je skupio dobrovoljce i borio se u stranoj zemlji za
slobodu. Jednog dana taj mladi markiz se vratio u Francusku i, u svojoj
pohabanoj odori popeo se na govornicu u Narodnoj skupštini u Parizu i
pročitao Deklaraciju o pravima čovjeka. Ti si toga dana donio kući novine, tata,
i čitao Deklaraciju tvojoj maloj kćeri. Riječ po riječ, da je nikad ne zaboravi...
Onda je La Fayette osnovao francusku narodnu gardu da brani našu novu
Republiku. Ali što se kasnije dogodilo s njim?
Pitala sam moga nećaka Marijusa. Ali on niti je znao niti je mario. Jean-
Baptiste bi mi mogao reći. Ali Jean-Baptiste je u Stockholmu. Njegov
ambasador je napustio Pariz, svi strani diplomati su otišli iz Pariza. Strane
zemlje ne održavaju diplomatske odnose s Napoleonom. Ni na pisma mu ne
odgovaraju. Inozemstvo šalje samo vojske.
 Danju i noću morali su žandarmi jahati kroz sela da bi pokupili mladiće
sposobne za vojsku i rekvirirali konje. Ali seljaci se kriju, a konja više nema.
Časnici koji su nekad išli s Napoleonom iz bitke u bitku sad donose liječnička
uvjerenja. Napoleon ih je razočarao. Državna blagajna je prazna, plaća im nije
povišena. Čak i moj ratoborni Marijus odjednom mora ići u toplice. A maršali?
Maršali imaju seoska dobra na koja su se povukli. Jedini Davut ostaje uz
Napoleona. I Ney, čije su pukovnije prišle Napoleonu i njega prosto povukle za
sobom. Napoleon je brzo promaknuo nekog generala Grouchyja za maršala.
Onda je krenuo na čelu svoje posljednje vojske preko granice da presretne
saveznike.
To je bilo prije tri dana. Njegova dnevna zapovijed bila je svuda
objavljena. Znali smo je napamet: Za svakog odvažnog Francuza došlo je vrijeme
da pobijedi ili da umre. Poslije tog užasnog proglasa vrijednosti državnih
obveznica na burzi su još više pale. Ljudi su nagomilavali hranu. Kazališta su
prazna. Pognute glave Pariz očekuje posljednji udarac:
Sad se evo dogodilo čudo: zvona pobjede zvone.
Obukla sam se i sišla u vrt. Jedna pčela je zujala. Najprije nisam primijetila.
A onda stadoh i oslušnuh. Da... opet je vladala tišina. Zvona bijahu utihnula.
Topovi ušutjeli. Samo je pčela zujala.
Bila sam sretna kad sam ugledala tog nepoznatog posjetioca. Samo da ne
budem sama u bešumnoj tišini. Nepoznati je bio u građanskom odijelu, uskih
ramena i neodređenih godina. Pođoh mu u susret. Njegovo mršavo lice bilo je
puno sitnih bora. Onda se sretoh s njegovim kratkovidim pogledom. Bio je to
Lucien Bonaparte.
Lucien, koji je otišao u progonstvo kad je Napoleon postao car. Koji je
tijekom svih prošlih godina živio u Engleskoj. Kako je čudno što se baš sad
vratio.
– Sjećate li me se još, Désirée? Bio sam na vašim zarukama.
Sjedosmo na klupu.
– Zašto ste se vratili kući, Luciene?
– Da. Zašto? Poslije Restauracije ja sam bio jedini Bonaparte koji je mogao
raditi što je htio. Želio sam ostati u Engleskoj, ali sam čuo za njegov povratak.
– Lucien se zavali i zamišljeno se zagleda u vrt. – Kako može biti lijep i jedan
travnjak. Tako miran, tako divno miran!
– Da, zvona pobjede su baš prestala zvoniti.
– To su bila pogrešna zvona, Désirée. – Promatrao je let jednog leptira. –
Dobri stari Davut, koga je Napoleon ostavio u Parizu da održi moral na
takozvanoj domaćoj fronti, zapovjedio je prijevremeno da zvone. Napoleon je
dobio samo jednu čarku. Uvertiru velike bitke. Selo Charlrois je zauzeto... Ali
odluka je pala kod Waterloa. A tu bitku je Napoleon izgubio... Pogledajte samo
kako taj plavi leptir...
– A car?
– Večeras će bez velike buke stići u Pariz. Da ne bi izazvao uzbuđenje.
Shvaćate li? Odsjest ću kod Julie i Josepha u Elizejskoj palači. Ne u Tuileriesu.
Tamo su prostorije tako velike i puste. Za svakog hrabrog Francuza došao je čas
da pobijedi ili umre... čitali ste sigurno njegove lijepe riječi. Mislim da mu je
neugodno što nije ni pobijedio ni umro.
– A vojska, Luciene?
– Koja vojska?
– Njegova... francuska?
– Pa vojska više ne postoji. Od njegovih sto tisuća ljudi, šezdeset tisuća je
poginulo... Ali ja nisam došao da vam sve ovo pričam. Htio sam vas samo
zamoliti; kad sve bude gotovo i kad budete mogli pisati Jean-Baptisteu
Bernadotteu, da ga pozdravite od mene. Često mislim na njega.
– Luciene, zašto ste me došli posjetiti?
– Da negdje provedem deset mirnih minuta. Vlada je već obaviještena.
Narodna Skupština neprestano zasjeda kao u danima Revolucije. – On ustane.
– Sada moram ići čekati sljedeće glasnike.
Ali ga ja zadržah. – Taj La Fayette, Lucien, je li taj zastupnik La Fayette
onaj isti koji je objavio Prava čovjeka?
– Naravno.
– Mislila sam da je La Fayette odavno umro.
 – Zato što je obrađivao svoj vrt na jednom malom, veoma skromnom
imanju, Désirée. U svoje vrijeme, kad je svjetina napala Tuileriese i kad je nosila
krvave glave plemića na motkama, zastupnik La Fayette je protestirao. Zato je
izdana zapovijed za njegovo uhićenje. La Fayette je morao bježati. Uhvatili su
ga Austrijanci. Oni su ga godinama držali u zatvoru. Pušten je tek za vrijeme
Konzulata. Onda se vratio u Francusku.
– A onda, Luciene?
– Onda je obrađivao svoj vrt: mrkvu, rajčice, vjerojatno i šparoge. On se
borio cijelog svog života za Prava čovjeka. Mislite li da je htio imati veze s Prvim
Konzulom? Ili s carem Napoleonom?
Ispratih Luciena kroz cijeli vrt. On me je prijateljski vodio pod ruku. –
Često sam sebi prebacivao. Onda u brumaireu ja sam govorio za njega u
narodnoj skupštini. – On obori glavu. – Ali tada sam još vjerovao u njega.
– A sada?
– Désirée, hajde da se kladimo. U Engleskoj se ljudi tako rado klade. Da
se kladimo da će me opet slati zastupnicima. Zastupnici će, naime, zahtijevati
njegovu abdikaciju, a on će me moliti da ga branim, i znate li što ću ja uraditi?
Osmjehnuh se. – Pa, branit ćete ga. Ustvari ste samo zato i došli.
Kad je Lucien otišao, pomislih za trenutak; sve to nije istina, Lucien je
pogriješio, pa zvona su još maloprije zvonila...
Ali uto začuh kako se pred kućom zaustavljaju kola. Hortenzija se pojavi
i plačući me zamoli da se zauzmem za njenu jadnu, nezaštićenu djecu.

PARIZ, 23. LIPNJA 1815. GODINE

– Ako prvi put poslije toliko godina dižem svoj glas – počeo je La Fayette
na tom sudbonosnom sastanku Narodne Skupštine.
Moniter je štampao cijeli govor. Upravo bijah pročitala prve riječi kad se
vrata moje sobe širom otvoriše i Julie plačući i vrišteći uleti unutra, pade mi
pred noge i zaroni mi svoje uplakano lice u krilo.
 Prve polurazgovjetne riječi koje je mogla izgovoriti bile su: – On se
odrekao prijestolja. – Onda opet samo jecaji. I najzad: – Prusi mogu ući u Pariz
svakog časa... – Marija uđe. Položismo Julie na divan. Ja sjedoh pokraj nje, a
ona se grčevito uhvati za mene kao utopljenica.
–... vratio se usred noći. U starim poštanskim kolima koja je negdje
rekvirirao, jer su njegova kola i prtljaga pali u ruke generalu Blucheru. Dovezao
se ravno k nama u Elizejsku palaču... Želio je govoriti svojoj braći i sestrama i
ministrima, ali su ovi ostali svega pet minuta jer su morali u Narodnu
skupštinu. Car im je objasnio da odmah moraju pozvati sto tisuća ljudi za novu
vojsku, da, onda je tjerao jadnog Luciena da ide zastupnicima u njegovo ime i
da predbaci naciji što ga ostavlja na cjedilu.
– A je li Lucien otišao?
Julie klimnu glavom. – Da, otišao je i vratio se već za dvadeset minuta.
Kad se Lucien popeo na govornicu, bio je zasut najpogrdnijim riječima. Stajao
je mirno i nije ni trepnuo dok su zastupnici vikali: Dolje Bonaparte, dolje
Bonaparte!. Tek kad su se počeli gađati tintarnicama, skinuo je naočale. Najzad
je predsjednik opomenuo da bude mir, pa se vika stišala, i Lucien je rekao
bezbojnim glasom da je nacija ostavila njegovog brata na cjedilu! Ali tada je
skočio La Fayette: I to se usuđujete nama reći. Naša nacija je za ovih deset godina
žrtvovala tri milijuna, tri milijuna svojih sinova. Zar vaš brat traži nešto više od
nas? Nešto više? Bez ijedne riječi Lucien je napustio govornicu.
– To sam sve čula od Foucheta. Lucien nam ništa nije pričao – reče Julie
jecajući. – Joseph i Lucien su cijelu noć razgovarali s Napoleonom. Do zore sam
im neprestano služila kavu i konjak. Car je neprestano koračao gore-dolje i
lupao šakom po stolu i vikao... – Julie pokri lice svojim mršavim rukama.
– Jesu li ga Joseph i Lucien mogli nagovoriti na abdikaciju? Julie odmahne
glavom i spusti ruke u krilo. – La Fayette je jutros izjavio u Narodnoj skupštini
Ako se general Bonaparte u roku od jednog sata ne odrekne prijestolja, zahtijevat
ću da se svrgne.
Fouchet nam je došao s tim izvještajem. Samo sat vremena su mu dali.
– I cijeli jučerašnji dan i cijelu prošlu noć – dobacih.
 – Najzad je car potpisao. Fouchet je stajao pokraj njega. Zahvalio je na
prijestolju u korist kralja od Rima. Ali to ministre ne zanima.
Marija počne masirati Juliene članke kao što je to nekad radila.
– Slušaj, ja se više ne vraćam u Elizejsku palaču – prošapta Julie odjednom.
– Nek’ djeca dođu ovamo. Hoću ostati ovdje. – Ona se unezvijereno ogleda po
sobi. – Ne mogu me zatvoriti u tvojoj kući, zar ne?
– Savezničke snage još nisu u Parizu. Možda nikad neće ni stići ovamo –
rekoh.
Juliene usne su drhtale. – Saveznici? Ne! Naša vlada, Désirée, naša!
Generala Bekera su već poslali da čuva cara. Direktorij...
– Direktorij?
– Nova vlada se zove Direktorij. Sad pregovaraju sa saveznicima. Carnot
i Fouchet su dva od pet članova Direktorija. Bojim ih se. – Ona opet
bespomoćno zaplaka. – A po ulici viču za mnom: Dolje Bonaparte!
Vrata se širom otvoriše – Joseph.
– Julie, moraš se odmah pakirati. Car hoće odmah napustiti Pariz i ići u
Malmezon. Cijela obitelj odlazi u Malmezon, Julie – ponovi on.
Julien stisak popusti. – Julie, moraš ići sa svojim mužem.
Ona odmahnu glavom. Zubi su joj cvokotali. – Na ulicama još viču: Dolje
Bonaparte, ponovi ona.
– Svejedno Julie – rekoh i podigoh je na noge.
– Želio sam vas zamoliti da se Julie, djeca i je odvezemo u vašim kolima u
Malmezon – promrmlja Joseph izbjegavajući moj pogled.
– Htjela sam posuditi svoja kola gospođi Letiziji. Ali možda će biti mjesta
za sve. Švedski grb se jasno vidi.
– Ali ti ćeš mi pomoći, Désirée, hoćeš li? – povika Julie. Joseph joj brzo
priđe, uze je za ruku i odvede je iz sobe.
Sad je otprilike godinu dana od Josephinine smrti. U Malmezonu sad
cvjetaju sve ruže.
PARIZ, U NOĆI IZMEĐU 29. I 30. SRPNJA 1815. GODINE

Njegova sablja leži na mom noćnom stoliću, njegova sudbina je ispunjena,

a ja sam je zapečatila. Svi govore o mojoj velikoj misiji, ali meni je užasno teško
oko srca. A jedini vanjski znak je modrica na mom koljenu... Možda će se ova
noć brže završiti ako budem pisala dnevnik. Jutros, skoro prije zore, narod je
odjednom htio govoriti sa mnom. To izgleda ludo, ali je zaista bilo tako.
Ležala sam budna već dva sata. Ovih dana vlada strašna vrućina i sunce
nemilosrdno peče žene koje opet stoje u redovima pred mesnicama i
pekarnicama. Posljednji topovi prolaze da bi bili postavljeni ispred gradskih
vrata. Nitko na to ne obraća neku naročitu pažnju. Pariz će biti napadnut od
Prusa, Engleza, Rusa, Saksonaca i Austrijanaca. Važno je samo: ne onesvijestiti
se dok se čeka na komad kruha.
Jutros rano pojavi se Ivette kod mene. Grof fon Rozen mora smjesta
govoriti sa mnom. Prije nego što je uspjela završiti Šveđanin se već našao kraj
moje postelje.
– Vaše Visočanstvo, predstavnici naroda žele što prije govoriti s Vašim
Visočanstvom.
U isto vrijeme zakopčavao je užurbano svoju svečanu odoru. Morala sam
se nasmijati
– Ja nisam naročito upućena u pitanja etikete, ali ako već morate upadati
u zoru u moju spavaću sobu, onda bi trebali biti potpuno obučeni.
– Izvinite, Vaše Visočanstvo. Narod... – promuca grof.
– Koji narod? – Prestadoh se smijati.
– Francuski narod. – Grof fon Rozen najzad završi zakopčavanje paradne
odore i stane u stavu mirno.
– Kavu, Ivette – rekoh. – Jaku kavu. – I zbunjeno pogledah grofa. – Dok
ne popijem kavu, sa mnom se mora govoriti polako i sve mi se mora točno
objasniti, inače ne shvaćam. Vi kažete da francuski narod želi... dakle, što želi?
– Narod, ili bolje rečeno predstavnici naroda, traže audijenciju. To je od
najveće važnosti, kaže gospodin koga su poslali. Zato sam obukao svečanu
odoru.
– Da. Vidim.
Ivette mi donese kavu. Opekoh njom jezik.
– Gospodin čeka odgovor – reče grof fon Rozen.
– Mogu ih primiti za pola sata... predstavnike naroda, naime, ne cijeli
narod, grofe! Govorila sam gluposti da bih rastjerala strah. Što hoće od mene?
Znojila sam se, ali su mi ruke bile hladne kao led. Obukoh tanku bijelu
muslinsku haljinu i bijele sandale. Ivette mi je htjela urediti kosu, ali nisam
mogla sjediti mirno. Dok sam još pudrala nos, netko prijavi da su gospoda
stigla. Gospoda... koja gospoda?
Zbog vrućine su svi kapci na prozorima bili zatvoreni. Na počivaljci pod
portretom Prvog Konzula sjedila su tri gospodina. Ustali su kad sam ušla. Oni
su bili predstavnici naroda.
Narod je imao za svoje predstavnike Njihove Ekselencije Foucheta i
Talleyranda. Gospodina između njih nisam poznavala. Bio je mali i mršav.
Nosio je staromodnu bijelu periku i izblijedjelu stranu odoru. Kad sam prišla,
vidjela sam da mu je lice izborano. Na staračkom licu oči su sijale čudnim
sjajem.
– Vaše Visočanstvo, smijem li vam predstaviti generala La Fayettea? – reče
Talleyrand. Srce mi prestane kucati. Narod. Narod je zaista došao k meni... Ja
se poklonih duboko i nespretno kao učenica.
Fouchetov bezbojan glas prekide tišinu. – Visočanstvo, u ime francuske
vlade...
– Da li ste zaista došli k meni, generale La Fayette? – prošaptah. La Fayette
se osmjehnu tako jednostavno, tako iskreno, da prikupih hrabrost.
– Moj tata se nikad nije odvajao od prvog tiskanog lista s Pravima čovjeka.
Stajao je do njegove smrti u njegovoj sobi. Nikad nisam pomislila da ću imati
čast osobno upoznati La Fayettea, i to u svom salonu... – zbunjeno zamucah.
– Vaše Visočanstvo, po odobrenju francuske vlade, koju predstavljamo
ministar vanjskih poslova Talleyrand i ja, i u ime Naroda, koji predstavlja
general La Fayette, obraćamo se vama u ovom ozbiljnom času – počne ponovno
Fouchet.
Tek onda ih pogledam jednog po jednog. Fouchet, jedan od pet direktora
koji sad upravljaju Francuskom. Talleyrand, koji se tek jučer vratio s kongresa
u Beču, na kome je cijelo vrijeme predstavljao Francusku Bourbona. Obojica
bivši Napoleonovi ministri, obojica okićeni ordenjem, obojica u zlatom
izvezenim kaputima. A između njih La Fayetteu otrcanoj odori bez odlikovanja.
– Mogu li nešto učiniti za vas, gospodo – upitah.
– Odavno sam predvidio da će doći do ovakve situacije, Vaše Visočanstvo
– reče Talleyrand. Govorio je veoma tiho, veoma brzo. – Možda se Vaše
Visočanstvo sjeća, prije nekog vremena sam nagovijestio da će vas jednog dana
narod moliti za jednu veliku uslugu. Sjeća li se Vaše Visočanstvo?
Klimnuh glavom.
– Sad je došlo to vrijeme. Francuski narod obraća se sa svojom molbom
švedskoj prestolonasljednici. – Ruke su mi bile vlažne od straha.
– Volio bih Vašem Visočanstvu predstaviti situaciju – reče Fouchet.
– Savezničke snage stoje pred Parizom. Knez od Beneventa, kao ministar
vanjskih poslova, stupio je u vezu s glavnim zapovjednikom Wellingtonom i
Blucherom da bi spriječio juriš na Pariz i rušenje i pljačku. Mi, naravno,
nudimo bezuvjetnu predaju.
– Glavni zapovjednici savezničkih snaga obavijestili su nas da će naš
prijedlog uzeti u obzir samo pod jednim uvjetom – reče mirno Talleyrand. – A
taj uvjet je...
– General Bonaparte mora napustiti Francusku bez odgađanja! – prekine
ga Fouchetov glas.
Nastane kratka stanka. Pa što žele od mene? Okrenuh se Talleyrandu. Ali
Fouchet nastavi:
– Mada smo obavijestili generala Napoleona o ovoj želji vlade i naroda,
on nije otputovao. Naprotiv – Fouchetov glas je drhtao od bijesa. – General je
odgovorio jednim tako nevjerojatnim prijedlogom da se čovjek ne može
osloboditi dojma da u Malmezonu stanuje luđak. Jučer je general Bonaparte
poslao svog pobočnika, grofa Flaoa u Pariz s ponudom da general Bonaparta
zapovijeda ostatkom svoje vojske, i da otjera neprijatelja od vratiju Pariza.
Drugim riječima: da se Pariz okupa u krvi!
Usta su mi bila potpuno suha. Nekoliko puta progutah pljuvačku, ali ništa
nije pomoglo.
– Mi smo odlučno odbili ponudu generala Bonapartea i zatražili smo da
odmah krene za luku Rochfortt kako bi napustio Francusku – nastavi Fouchet.
– Na to nam je on večeras poslao generala Bekera, koga je francuska vlada
postavila generalu Bonaparteu, kao, da kažemo, povjerenika, i koji je
odgovoran da odlazak prođe bez smetnji. U novom upornom zahtjevu,
Bonaparte zahtijeva... Zahtijeva, Vaše Visočanstvo, da kao običan general
dobije vrhovno zapovjedništvo nad preostalim pukovnijama da brani Pariz. I
tek poslije te obrane Pariza, uspješne, naravno, koja će nam omogućiti da
postignemo bolje uvjete mira, Bonaparte će otići u inozemstvo. – Fouchet
puhnu kroz nos i obrisa znoj s čela. – Kakvo izazivanje, Vaše Visočanstvo,
kakvo izazivanje.
Šutjela sam.
Talleyrand me pogleda. – Mi se ne možemo ni predati niti braniti Pariz
od uništenja dok general Bonaparte ne napusti Francusku. Savezničke snage
stigle su u Versailles. Nemamo vremena za gubljenje, Vaše Visočanstvo.
General Bonaparte mora večeras napustiti Malmezon i otići u Rochfort.
– Zašto Rochfort?
– Saveznici će, nažalost, tražiti izručenje Bonapartea – Talleyrand jedva
zadrža zijevanje.
– Ali kad je general Bonaparte zahvalio na prijestolju, tražio je da mu se
stave na raspolaganje dvije fregate francuske mornarice kako bi mogao otići u
inozemstvo. Fregate ga čekaju uzalud već danima u luci Rochfort.
Fouchet zažmiri. – Uostalom, engleska mornarica je blokirala sve naše
luke. Čujem da engleska krstarica Belerofon leži usidrena u luci Rochfort pokraj
naših fregata.
Fouchet pogleda na sat.
 Počinje, pomislih. Sad... Progutah zrak i tiho upitah: – A kakve veze ja
imam s tim?
– Vi ste, draga prestolonasljednice, kao član švedske kraljevske kuće u
položaju da s generalom Bonaparteom govorite u ime saveznika – reče
Talleyrand i osmjehnu se.
– Vaše Visočanstvo može u isto vrijeme predati generalu Bonaparteu
odgovor francuske vlade na njegove drske prijedloge. – Dok je to govorio,
Fouchet brzo iz džepa izvadi jedno zapečaćeno pismo.
– Mislim da će francuska vlada morati poslati po jednom od svojih
redovitih glasnika taj dokument u Malmezon – rekoh.
– A zahtjev da napusti zemlju? Ili da se osobno preda saveznicima da bi
Francuska najzad mogla sklopiti mir? – Fouchet je vikao od bijesa.
Polagano odmahnuh glavom. – Vi se varate, gospodo, ja sam ovdje
privatna osoba.
– Dijete moje, nisu vam još rekli cijelu istinu...
Ja se trgnuh. Prvi put sam čula La Fayetteov glas. Dubok, ozbiljan, blag
glas: – Taj general Bonaparte je skupio u Malmezonu nekoliko bataljuna mladih
ljudi, spremnih na sve... Bojimo se da general ne donese jednu odluku koja ne
bi utjecala na ishod događaja, ali bi stajala života nekoliko stotina ljudi.
Nekoliko stotina ljudskih života je veoma mnogo, dijete moje.
Spustih glavu.
– Ratovi generala Bonaparte stajali su već Europu preko deset milijuna
ljudskih života – nastavi uporno tihi glas.
Uspravih se i pogledah preko ramena trojice posjetilaca portret mladog
Napoleona. Kao izdaleka začuh svoj glas: – Pokušat ću, gospodo.
Poslije toga sve se brzo odigravalo.
Fouchet mi gume u ruke zapečaćeno pismo.
– General Beker će pratiti Vaše Visočanstvo – reče on.
A ja: – Ne, povest ću samo svog švedskog pobočnika.
– Jedan bataljun garde vam je na raspolaganju – reče Talleyrand
navaljujući.
– Mislim da neću biti u opasnosti. Dragi grofe fon Rozene, moja kola.
Idemo odmah u Malmezon.
Srce mi je drhtalo. Ivette mi pruži rukavice. – A koji šešir, Visočanstvo?
Šešir, koji šešir... Talleyrand hoće nešto reći: –... uvjeren da će se pokazati
zahvalnim i možda napraviti izuzetak u pogledu gospođe Julie Bonaparte. –
Zašto me vrijeđa? Okrenuh mu leđa. General La Fayette je stajao na vrtnim
vratima i gledao kroz pukotine zatvorenih kapaka. Priđoh mu.
– Dijete moje, – reče on – ako dopustite, sjedit ću u vrtu i pričekat ću vaš
povratak.
– Cijeli dan?
– Cijeli dan, i neprestano ću misliti na vas.
– Vaše Visočanstvo. Kola. – Grof fon Rozen je imao na sebi svečanu
plavo-žutu lentu preko paradne odore. Vidjeh još kako je La Fayette otišao u
vrt.
Vožnja do Malmezona učini mi se mnogo kraćom nego inače. Zapovjedila
sam da se digne krov jer sam jedva disala. Ali ni to nije pomoglo. Odmah iza
nas jahao je jedan usamljeni jahač. General Beker, povjerenik, čija je dužnost
bila paziti na bivšeg francuskog cara po zapovijedi francuske vlade. S vremena
na vrijeme, grof fon Rozen me je gledao iskosa. Cijelim putem nije rekao ni
riječi.
Blizu Malmezona put je bio prepriječen i narodna garda je čuvala stražu.
Kad su prepoznali generala Bekera, brzo odmaknuše barikade. Teško naoružani
stražari čuvali su ulaz i u park. Beker skoči s konja. Moja kola prođoše u park.
Srce mi ponovno zalupa. U očaju pokušah zamisliti da je sve isto kao i nekad.
Izlet u Malmezon gdje sam poznavala svaku klupu i svaku ružu. Opet ću vidjeti
malo jezerce i...
Kola stadoše.
Grof fon Rozen mi pomogne da izađem. Meneval se pojavi na otvorenom
stubištu, a vojvoda od Vincence iza njega. U sljedećem trenutku bila sam
okružena poznatim licima. Hortenzija mi pritrča, a za njom Julie. Natjerah
svoje drhtave usne da se osmjehnu.
– Kako je to divno što si došla, draga moja – reče Julie.
– Divno iznenađenje – izjavi Joseph, pokraj Josepha pojavi se Lucien.
Njegove kratkovidne oči ispitivale su moje lice. Očajnički se osmjehnuh.
Gospođa Letizia mi mahne kroz otvoren prozor zlatno-bijelog salona. Kako su
svi bili sretni što me opet vide!
– Josephe – rekoh stegnuta grla – molim vas, moram odmah razgovarati
s vašim bratom.
– Kako je to ljubazno od vas, Désirée. Ali morate se strpjeti. Car očekuje
jednu važnu poruku od vlade u Parizu i nitko mu ne smije smetati dok ta
poruka ne dođe.
Usta su mi opet bila suha. – Josephe, ja donosim vašem bratu tu poruku.
– I? – upitaše svi u jedan mah. Joseph, Lucien, Hortenzija i Julie, Meneval
i vojvoda od Vincence, i general Bertran i Jerom Bonaparte, koji nam se bijahu
približili. – I..?
– Najprije bih htjela predati tu vijest generalu Bonaparteu.
Josephovo lice postade malo bljeđe kad sam rekla generalu Bonaparteu.
– Njegovo Veličanstvo – reče on – je na klupi u labirintu. Sjećate se
labirinta i njegove klupe, Désirée?
– Poznajem ovaj park veoma dobro – prošaptah i okrenuh se da pođem.
Mamuze su zveckale iza mene. – Ostanite, grofe fon Rozene, ovaj put
moram sama prijeći.
Poznajem dobro isprepletene staze tog labirinta, koji je tako ljupko
napravljen po Josephininoj želji. Znam kako se mora čovjek okrenuti da ne bi
zalutao među živom ogradom već stigao odjednom i iznenada do male bijele
klupe na kojoj mogu sjediti samo dvoje jedno uz drugo.
Na toj maloj klupi sjedio je Napoleon.
Bio je u zelenoj odori gardijskih strijelaca. Njegova prorijeđena crna kosa
bila mu je pomno začešljana unazad. Sjedio je oslanjajući na ruku svoje blijedo,
gojazno lice i odlučnu bradu. Gledao je nesvjesno u rascvjetanu živu ogradu
pred sobom.
Kad sam ga vidjela, odjednom se smirih. Od straha iščeznuše sve moje
slatke uspomene. Čak sam hladno razmišljala kako da ga oslovim da bih
privukla njegovu pažnju. Onda mi padne na pamet da je to svejedno, nas dvoje
smo bili sami u labirintu mirisnih živih ograda...
Ali prije nego što sam progovorila, on okrenu glavu i ugleda moju bijelu
haljinu
– Josephina – promrmlja, – Josephina, zar me zaista već zoveš na objed?
Kako odgovor nije dolazio, on diže pogled. Oči mu ponovno ugledaše
stvarnost. On pogleda bijelu haljinu i poznade me. Jako se iznenadio i veoma
obradovao.
– Eugenie – ipak si došla?
Ne, nitko nije čuo da me je nazivao Eugenie. Nitko nije vidio da se
pomakao ustranu na maloj klupi za dvoje koji su morali sjediti blizu jedno
drugom. Kad sam sjela pokraj njega, on se okrene prema meni i osmjehne se.
– Prošlo je mnogo godina otkako nas dvoje nismo zajedno gledali
rascvjetalu živu ogradu.
– A kako ja još uvijek nisam ništa govorila, on nastavi: – Sjećaš se,
Eugenie, zar ne? – I pri tom, još uvijek s osmijehom, zagladi rukom pramen
kose, koji odavno već nije postojao.
– Čovjek se ima vremena sjećati dok čeka. Ja, naime, čekam jednu poruku
od vlade. Jednu neobično važnu poruku. – On skupi obrve. Dvije duboke bore
pojaviše se u korijenu nosa, a brada mu se pomakne naprijed. – A nisam
navikao čekati.
– Ne morate više čekati, generale Bonaparte. Ja donosim vladinu poruku.
– Brzo izvukoh pismo iz torbice. Čuh kako brzo lomi pečat. Nisam ga gledala
dok je čitao.
– Kako se dogodilo da mi baš vi donosite ovo pismo, gospođo? Zar vlada
ne drži za potrebno ni da mi taj odgovor pošalje po nekom ministru ili časniku?
Jedan slučajan gost, jedna gospođa koja dolazi u prijateljsku posjetu, odabrana
je da donese poruku!
 – Ja nisam slučajan gost, generale Bonaparta. Ni gospođa koja dolazi u
prijateljsku posjetu – rekoh i duboko uzdahnuh. – Ja sam švedska
prestolonasljednica, generale Bonaparte.
– I što hoćete tim reći? – upita on.
– Francuska vlada me je zamolila da vas obavijestim da će saveznici uzeti
u razmatranje predaju Pariza samo ako vi napustite Francusku. Da biste spasili
Pariz od uništenja, potrebno je da još danas odete.
– Ja sam ponudio vladi da otjeram neprijatelja sa vratiju Pariza, a oni su
tu ponudu odbili – zagrmi on.
– Prve savezničke snage stigle su u Versailles – rekoh mirno. – Hoćete li
da vas zarobe ovdje u Malmezonu?
– Ne brinite, gospođo, znat ću se braniti
– O tome se baš radi, generale. Postoji želja da se izbjegne nepotrebno
krvoproliće. Njegove se oči suziše i pretvoriše se u dva zareza: – Tako. Želja?
Ako je to potrebno za čast nacije...
Mogla bih spomenuti milijune, pomislih, koji su već pali za čast nacije. Ali
on te brojeve zna bolje od mene. Ne popuštati. Sjediti na ovoj klupi i ne
popuštati... Ali on ustane. Vjerojatno je želio koračati gore-dolje. No u srcu
labirinta za to nije bilo mjesta. Kao u kavezu, pomislih, i uplaših se te pomisli.
– Gospođo – stajao je tako blizu mene da sam morala zabaciti glavu kako
bih mu vidjela lice. – Kažete, francuska vlada želi da odem. A saveznici?
Lice mu je bilo izmučeno; u uglovima usana stajali su mjehurići pljuvačke.
– Saveznici zahtijevaju da postanete njihov zarobljenik, generale!
Još trenutak me je gledao netremice, a onda se okrene od mene i nasloni
se na živu ogradu.
– U tom komadu papira od takozvane francuske vlade koji ste mi upravo
predali ponovno se spominju fregate u Rochfortu. Mogu putovati kuda želim...
Gospođo, zašto me vlada ne preda saveznicima?
– Mislim... da bi to gospodi bilo neugodno.
On se okrene i ponovno me pogleda. – Morao bih se, dakle, samo ukrcati
na jedan od brodova, reći pravac puta i...
– Luka Rochfort je, kao i sve druge francuske luke pod kontrolom
engleske mornarice. Ne biste daleko došli, generale.
Nije vikao, nije praskao. Šuteći je sjeo pokraj mene. Imali smo tako malo
mjesta da sam mogla čuti svaki njegov dah. Najprije je disao veoma teško.
– Kad sam vas maloprije odjednom ugledao i kad sam vam poznao lice,
gospođo, bilo mi je za trenutak kao da mi se mladost vratila. Pogriješio sam,
Vaše kraljevsko Visočanstvo.
– Zašto? Savršeno se sjećam večeri kad smo se utrkivali. Vi ste već bili
general, mlad i lijep general... – Govorila sam kao u snu, riječi su mi same
navirale na usta. Bilo je toplo i mirno, a živa ograda je slatko mirisala. – Katkad
ste me puštali da pobijedim. Ali to ste vjerojatno već odavno zaboravili.
– Ne, Eugenie.
– A jednom, bilo je kasno uvečer i livada iza našeg vrta ležala je sva u
mraku, rekli ste mi da znate svoju sudbinu. Lice vam je bilo blijedo na mjesečini.
Tada sam vas se prvi put uplašila.
– I tada sam vas prvi put poljubio, Eugenie.
Osmjehnuh se. – Mislili ste na moj miraz, generale...
– Ne samo na to, Eugenie. Zaista, ne samo na to...
Onda smo opet sjedili jedno pokraj drugog i šutjeli. Osjećala sam da me
gleda iskosa, da mu je palo na pamet nešto što je sa mnom u vezi. Čvrsto stisnuh
ruke. Životi nekoliko stotina ljudi mnogo znače, dijete moje... Kad bih se znala
moliti Bogu, sad bih se molila.
– A ako ne budem čekao da me zarobe, ako se sam dobrovoljno predam
kao ratni zarobljenik, što onda?
– Ne znam – rekoh žalosno.
– Otok? Jedan drugi otok. Možda ona stijena na oceanu koja se zove Sveta
Helena, koju su predložili na kongresu u Beču? – Neprikriven strah pokaza mu
se u očima i na cijelom licu. – Je li Sveta Helena?
– Doista ne znam. Gdje je Sveta Helena?
 – S one strane Rta Dobre Nade. S one strane, Eugenie!
– Pa ipak, generale, ja ne bih čekala da me zarobe. Nikad, generale, nikad.
Radije bih pošla dobrovoljno.
Ali on se ponovno nagne naprijed i stavi ruke na oči koje su još odavale
njegov neprikriveni strah. Ustadoh. On se ne pokrene.
– Sad idem – rekoh, i ostadoh stojeći i čekajući.
On podiže glavu. – Kuda ideš?
– Idem natrag u Pariz. Niste dali odgovor ni švedskoj prestolonasljednici
ni francuskoj vladi. Ali imate vremena do večeras.
Na to se on počne grohotom smijati. Tako neočekivano da sam se uplašila.
– Ne dopustiti da me zarobe! Ovdje ili u Rochfortu. Da, trebam li to ne
dopustiti? – On je petljao oko svoje sablje. – Slušaj! Hajde uskratimo Blucheru
i Wellingtonu to zadovoljstvo?
– On izvuče sablju iz korica – Uzmi je Eugenie, uzmi sablju s Waterlooa.
Čelik zablista na suncu.
Oklijevajući pružih ruku. – Pazi, ne primaj je za oštricu. – Nespretno
uhvatih balčak. Onda se s užasom zagledah u sablju u mojoj ruci. Napoleon
ustane.
– Ovoga trenutka predajem se saveznicima. Smatram sebe ratnim
zarobljenikom. Običaj je da se sablja preda onom časniku koji čovjeka zarobi.
Bernadotte će ti to jednog dana objasniti. Predao sam svoju sablju švedskoj
prestolonasljednici jer – govorio je sve brže – jer smo stigli do žive ograde,
Eugenie. I ti si pobijedila.
– Teško bih mogla francuskoj vladi objasniti tu priču sa živom ogradom
– rekoh. – Oni čekaju na vaš odgovor u mojoj kući, generale Bonaparte.
– Oh, čekaju? – podsmjehnu se on. – Gospodin Talleyrand i Fouchet
čekaju u vašoj kući da ponovno predaju Francusku Bourbonima?
– Ne, čeka La Fayette.
On iskrivi lice. – Eugenie, ne drži sablju kao da je kišobran.
– A vaš odgovor vladi, generale?
 – Pokaži im moju sablju i reci da sam se predao saveznicima kao ratni
zarobljenik. Za jedan sat... ne, za dva sata, polazim za Rochfort. Otuda ću poslati
pismo mom najstarijem i najboljem neprijatelju, princu regentu Engleske. Moja
sudbina poslije toga ovisit će od saveznika. – Napoleon zastade i dodade brzo:
– Fregate u svakom slučaju trebaju čekati u Rochfortu.
– One leže usidrene pokraj engleske krstarice Belerofon – rekoh. Onda
sam čekala na riječ oproštaja. No ta riječ ne stiže i ja pođoh.
– Gospođo!
Brzo se okrenuli.
– Gospođo, kažu da je klima na Svetoj Heleni veoma nezdrava. Mogu li
računati na to da će se nešto učiniti kod Engleza da promijene moje mjesto
boravka?
– Sami ste rekli da Sveta Helena leži s one strane Rta Dobre Nade.
On se zagleda pred sebe. – Poslije moje prve abdikacije pokušao sam u
Fonteineblau izvršiti samoubojstvo... ali su mi spasili život. Još nisam ispunio
moju sudbinu. Na Svetoj Heleni diktirat ću svoj politički testament. Vi
vjerojatno nikad niste lebdjeli između života i smrti, gospođo?
– One večeri kad ste se zaručili s groficom de Beauharnais, pokušala sam
se utopiti u Seini.
Njegov pogled se opet upravi na mene. – Vi ste pokušali... A kako si se
spasila. Eugenie?
– Bernadotte me je povukao.
On zbunjeno odmahnu glavom. – Kako je to čudno. Bernadotte te je
povukao, ti ćeš postati švedska kraljica. Ja sam ti predao sablju od Waterlooa...
Vjeruješ li ti u sudbinu?
– Ne, samo u čudnu podudarnost. – Pružih mu ruku.
– Hoćeš li znati sama izići iz labirinta, Eugenie?
Klimnuh glavom. – Kaži mojoj braći da pripreme sve za odlazak. Prije
svega, moje građansko odijelo. Želio bih da još neko vrijeme ovdje budem sam.
A naše zaruke, onda, nisu bile samo zbog miraza, Eugenie. A sad, idi, Eugenie,
idi brzo. Prije nego što se pokajem!
 Išla sam veoma brzo. Staze u labirintu odjednom nisu imale kraja. Sunce
je peklo. Ni grana ni list se nisu pomaknuli. Nije bilo ni ptice da zapjeva. Nosim
sablju, pomislih, sve je svršeno, nosim sablju... Moja bijela haljina se lijepila uz
mene, pred očima mi je treperilo. Ruže u svim bojama, a najviše bijelih. Ona je
toliko voljela bijelo. Potrčah. Jedan prozor se otvori. Julien glas:
– To je, bome, poduže trajalo. – Da, čitav život. Trčala sam dalje; na
stubištu su me čekala njegova braća, fon Rozenova sjajna lenta, povjerenikova
tamna odora. Kako je čudno da se nitko od njih ne miče. Stoje kao voštane
figure i gledaju me ukočeno...
Ali nisu uopće gledali mene već sablju koju sam plašljivo držala pred
sobom.
Stadoh i duboko uzdahnuh. Grof fon Rozen pruži ruku da uzme sablju. Ja
odmahnuh glavom. Ostali ostadoše nepokretni.
– Generale Bekere!
– Na službi, Vaše Visočanstvo?
– General Bonaparte se odlučio predati saveznicima. General je meni kao
švedskoj prestolonasljednici predao svoju sablju. Za dva sata, general Bonaparte
odlazi za Rochfort. Koraci na stubištu. Žene obitelji Bonaparte pridružiše se
muškarcima.
– Napoleon – prošapta gospođa Letizia, i tiho zaplaka. – Već za dva sata...?
Josephovi prsti čvrsto stisnuše Julienu ruku.
– Ja ću otpratiti svog brata u Rochfort, generale Bekere – reče on mirno.
On ga mrzi, ponovno pomislih, inače ga ne bi pratio.
General Bertran reče Josephu tihim glasom. – Dvije pukovnije su
spremne, na zapovijed Njegovog Veličanstva...
– General Bonaparte želi poštedjeti Francusku građanskog rata –
uzviknuh. – Nemojte ga lišiti te mogućnosti!
Onda se počeh tresti cijelim tijelom a pred očima mi ponovno zaigra,
pokraj mene plakala je Julie.
– Je li Napoleon uopće nešto jeo? – upita gospođa Letizia. – Ide li daleko?
– Onda više ništa nisam čula jer mi je u ušima strašno šumilo. Utonut ću u tom
šumu, pomislih i rekoh:
– General želi da mu se spremi građansko odijelo, i želio bi da još malo
bude sam.
Nekako sam se vjerojatno popela u kola. Kotači se zakotrljaše. Kad sam
ponovno otvorila oči, ugledah put, i livade, drveće, žbunje. Sve je bilo
nepromijenjeno. Nevjerojatno, pomislih začuđeno. Laki povjetarac je ćarlijao.
Bio je sladak kao miris ruža u Malmezonu. Grof fon Rozen mi uzme sablju iz
stisnutih prstiju i prisloni je u uglu kočije pokraj mene. I u tom trenutku se
dogodi ono. Ne znam kako sam zabacila glavu u pravi čas. Ali je zabacih i čuh
kako sam vrisnula. Kamen me udari po nozi. Bio je to šiljat kamen...
Fon Rozen doviknu Johanssenu nešto na švedskom i Johanssen potjera
konje. Sljedeći kamen pogodi samo zadnji kotač. Fon Rozenovo lice bilo je
blijedo kao smrt.
– Vaše Visočanstvo, kunem vam se, atentatori će biti uhvaćeni.
– Zašto? To nije važno.
– Nije važno? Ako netko baca kamenje na švedsku prestolonasljednicu?
– Ali kamen nije bio namijenjen švedskoj prestolonasljednici. Već ženi
maršala Bernadottea. A ona više ne postoji...
Počne se smrkavati. Slatki povjetarac postade svježiji i ja sam opet mogla
disati. Jedan konjanik nas prestigne. Vjerojatno glasnik generala Bekera, koji
treba obavijestiti vladu da je sve gotovo. Zavalih se u kolima i pogledah zeleno-
plavo večernje nebo. Prve zvijezde su sjale. Gotovo... da, sve je gotovo... Nisam
mogla zamisliti da ću ikad izići iz ovih kola, da ću ponovno vidjeti ljude, da ću
misliti, raditi...
– Nije baš sasvim pristojno, ali možda biste me mogli uzeti za ruku, grofe.
Tako sam umorna i usamljena.
On plašljivo spusti svoju ruku na moju.
Kad smo stigli do ulaza u grad, mrak se već sklapao oko nas. Pred svakom
kućom stajale su grupe ljudi i nešto šaptale. Sad je već Napoleon obukao svoje
građansko odijelo, i putuje prema moru. Majka mu je spremila sendviče, on je
krenuo na dalek put, Pariz je spašen... Blizu Ulice d’Anjou naiđosmo na
mnoštvo ljudi koji su se nezadrživo gurali naprijed. Morali smo stati. Iz Ulice
d’Anjou čuo se potmuli žagor. Odjednom netko povika:
– Švedska prestolonasljednica. – Gomila prihvati uzvik. Žagor u ulici
d’Anjou pretvori se u buru. Pojaviše se žandarmi, potisnuše masu, naši konji
opet krenuše... Ispred moje kuće gorjele su baklje. Onda se vrata širom otvore i
mi uđosmo. Vrata se iza nas brzo zatvore. Bura na ulici čula se još samo kao
dalek šum mora.
Kad sam sišla iz kola, osjetih strašan bol u koljenu. Stisnuh zube i pružih
ruku da dohvatim sablju. Onda se odgegah u kuću. Trijem je bio sjajno
osvijetljen, vrata širom otvorena. Zaslijepljena zatreptah od iznenadne
svjetlosti. Puno nepoznatih ljudi...
– Zahvaljujem vam u ime Francuske, građanko.
La Fayette mi bijaše prišao. Oči su mu blistale na licu sa stotinu bora. Ruka
mu zaštitnički uhvati moju mišicu da me povede dalje. – Zaboga, tko su svi ovi
ljudi? – prošaptah zbunjeno.
– Predstavnici naroda, dijete moje – osmjehnu se La Fayette.
– A La grande nation, Visočanstvo, ima mnogo predstavnika. –
Talleyrand je već bio kraj nas. Iza njega stajao je Fouchet s bijelom kokardom u
rupici na kaputu. Predstavnici naroda se pokloniše. Odjednom zavlada tišina.
Samo je šum mora sa ulice treskao prozorske kapke.
– A svi ti ljudi na ulici? Što oni čekaju?
– Pročulo se da Vaše Visočanstvo posreduje – reče brzo Fouchet. –
Parižani satima čekaju na povratak Vašeg Visočanstva.
– Kažite ljudima da se car... hm, general Bonaparte predao saveznicima i
da je otišao. Onda će otići kući.
– Narod vas želi vidjeti, građanko – reče La Fayette.
– Mene. Želi me vidjeti?
La Fayette klimnu glavom. – Vi nam donosite mir. Kapitulaciju bez
građanskog rata. Vi ste ispunili svoju misiju, građanko.
Odmahnuh glavom uplašeno. – Ne, ne, to ne...
 Ali, La Fayette mi nije puštao ruku. – Pokažite se narodu, građanko.
Spasili ste mnoge živote. Smijem li vas otpratiti do prozora?
Bespomoćno ga pustih da me odvede u blagovaonicu. Jedan prozor koji
je gledao na Ulicu d’Anjou bio je otvoren. Iz mraka su dopirali usklici. Onda se
utišaše. Glas starca zvučao je kao truba:
– Građani i građanke! Mir je osiguran. General Bonaparta se predao kao
ratni zarobljenik jednoj ženi iz naše sredine...
– Klupicu – prošaptah.
– Što? – upita fon Rozen.
– Klupicu. Premala sam za prestolonasljednicu! – rekoh i pomislih:
Josephina, Josephina.
– Jednoj ženi iz naše sredine, građanki, koju su slobodni ljudi na sjeveru
izabrali za svoju prestolonasljednicu, predao je svoju sablju. Sablju s Waterlooa!
Opet se iz mraka zaori klicanje. La Fayette se brzo povuče ustranu. Ispod
prozora staviše klupicu.
Objema rukama držala sam sablju pred sobom. Baklje su gorjele, u mraku
ispod mene je vrilo. Onda razabrah usklike. Neprestano su vikali iste riječi:
– Naša gospa od mira! – Najprije neobuzdano a zatim u ritmu: – Naša
gospa od mira! Naša gospa od mira!
Stajala sam mirno a suze su mi tekle niz obraze. La Fayette se povuče
natrag i gumu naprijed mladog grofa fon Rozena. Onda starac dohvati jedan
svijećnjak i osvijetli švedsku odoru i plavo-žutu lentu. – Živjela Švedska! –
vikala je gomila. Na stupu pred vratima podigoše švedsku zastavu, noćni
povjetarac se poigravao s njom i činio je da je izgledala ogromna.
– Naša gospa od mira...! Još su dugo klicali kad sam sišla sa klupice, i kad
su zatvorili prozore. Onda sam stajala sasvim izgubljena u svom salonu.
Predstavnici velikog naroda stajali su u uzbuđenim malim grupama. Mislim da
su se svađali. Netko reče: – Talleyrand je već počeo pregovarati o primirju. – A
drugi: – Fouchet će poslati tajnog glasnika debelom Louisu.
Nažalost, nisu pokazivali namjere da odu. Spustih sablju ispod portreta
Prvog konzula. Marija stavi nove svijeće u svijećnjake. Bila je u svojoj novoj
svilenoj plavoj haljini. – Marija, mislim da bi ih trebale poslužiti nečim, to je
red. Možda trešnjama koje smo htjeli ostaviti za zimu? I vinom uz to?
– Ispekla bih kolače da sam ranije znala za sve to. Ovoga puta smo
nagomilali toliko brašna.
Da, vreće brašna u podrumu. Oslušnuh. Na ulici su još vikali.
– Marija, oni ljudi na ulici već danima gladuju. Kaži da iznesu vreće s
brašnom iz podruma. Neka ga kuhar dijeli pred kućom. Žandarmi će mu
pomoći. Neka svatko dobije onoliko koliko može ponijeti u marami ili šalu.
– Eugenie, ti si luda – reče nježno Marija.
Deset minuta kasnije, predstavnici naroda navališe na vino kao da umiru
od žeđi i pijuckahu koštice od trešanja po svim uglovima. Koljeno me je toliko
boljelo da sam jedva mogla misliti. Odgegah se do vrata, ali me Talleyrand
zaustavi.
– Je li Vaše Visočanstvo povrijedilo nogu?
– Ne, nisam, samo sam umorna, Ekselencijo.
On podiže monokl. – Naš republikanski prijatelj, markiz de La Fayette,
izgleda da je stari idol Vašeg Visočanstva.
Ton njegovog glasa me razbjesni. I to užasno. – On je jedini čovjek čistih
ruku u ovoj sobi – viknuh.
– Naravno, Vaše Visočanstvo. U toku svih ovih godina on se posvetio
isključivo svom vrtu, i prao ruke. Sada su te ruke čiste.
– Oni koji šute... – počeh. – su najbolji podanici diktatora.
Talleyrand oslušnu. Čak i kroz zatvorene kapke čuli smo tupkanje mnogih
nogu i zapovijedi žandarma. – To samo dijele brašno – promrmljah.
La Fayette se pojavi i pogleda me svojim plavim očima.
– Kako je to ljubazno od vas, dijete moje, najprije posredujete a zatim
dijelite hranu.
– Kako ljubazno i kako mudro – osmjehnu se Talleyrand uzimajući čašu
vina od sluge.
– Mala zemlja s velikom budućnošću, prvo posreduje, a zatim dijeli hranu.
– On mi pruži čašu. – Za Švedsku, Vaše Visočanstvo.
Padne mi na pamet da cijeli dan ništa nisam jela, i nisam se usuđivala piti
na prazan želudac. U to primijetih da se Fouchet sprema uzeti sablju: – Ne, ne
dirajte – povikah i brzo se odgegah do njega.
– Ali francuska vlada – pobuni se on. Prvi put ugledah sjaj u njegovim
malim očima. Veoma pohlepan sjaj.
– Ta sablja je predana saveznicima, a ne francuskoj vladi. Zadržat ću je
dok generali Blucher i Wellington ne odluče što će s njom.
Uzeh sablju s Waterlooa kao kišobran i oslonih se na nju. Možda će hladni
oblozi pomoći mom jadnom koljenu, pomislih, i pogledah portret. Prvi konzul
gledao je tužno u prazninu.
Oni koji su šutjeli ponovno su se svađali s izdajnicima Republike. Čula
sam ih cijelo vrijeme dok sam se penjala u spavaću sobu. Koljeno mi je bilo
modro i jako otečeno. Odmahujući glavom Marija mi skine izgužvanu haljinu.
Ulica je bila mirna. Počeh zapisivati u dnevnik...
A sad je konačno svanulo. Tata, La Fayette je postao starac. A tvoj letak s
Pravima čovjeka je vjerojatno u Švedskoj...
Od Napoleonovog povratka s Elbe nije prošlo više od devedeset, devedeset
pet... ne, sto dana. Sto dana i sto vječnosti. Imam li zbilja samo trideset pet
godina? Jean-Baptiste je umro u bici kod Leipziga, a mlada Désirée u labirintu
u Malmezonu. Kako mogu ta dva stranca ponovno zajedno živjeti?
Tata, mislim da nikad više neću ništa zapisati u dnevnik...
 ČETVRTI DIO

ŠVEDSKA KRALJICA
PARIZ, 18. VELJAČE 1818. GODINE

Sad mi se to zaista dogodilo...

lako sam godinama znala da će se jednog dana dogoditi, nisam to mogla
točno zamisliti. Ali sada je došlo, i ništa, ništa ne može to promijeniti.
Baš sam sjedila za klavirom i pokušavala odsvirati jednu novu melodiju
koju je Oskar skladao. Šteta što je Jean-Baptiste protratio toliki novac za moje
satove iz klavira i lijepog ponašanja, ponovno pomislih dok sam lupala po
dirkama. U to prijaviše švedskog ambasadora. Nije to bilo ništa neobično, jer
on stalno dolazi u posjet, a poslijepodne je bilo sivo i kišovito, baš je odgovaralo
za šalicu čaja.
Ali u trenutku kad je ušao u sobu, razumjela sam. On je ostao kraj vrata
koja su se iza njega zatvorila. Bili smo sami. A on je ipak stajao nepomično.
Cijela soba ležala je između nas. Htjedoh mu pohitati u susret. Onda se on
pokloni. Bilo nam je veoma neugodno. Njegov poklon je bio tako dubok, tako
svečan. Onda primijetih crnu traku oko njegovog rukava i osjetih da mi sva krv
bježi iz lica.
– Vaše Veličanstvo... – on se polako uspravi. – Vaše Veličanstvo, dolazim
sa tužnom viješću. Kralj Karlo je umro petog veljače.
Stajala sam kao skamenjena. Ja sam već doživljavala smrt onih koje sam
voljela. Malog drhtavog kralja sam jedva poznavala. Ali njegova smrt znači...
– Njegovo Veličanstvo mi je stavilo u dužnost da obavijestim Vaše
Veličanstvo o svemu i da vam predam ovo pismo.
Nisam se micala. Ambasador mi priđe i pruži mi zapečaćeno pismo. –
Vaše Veličanstvo, molim vas – obrati mi se on. Pružih uzdrhtalu ruku i uzeh
pismo.
– Sjedite, barune – promrmljah i srušili se na najbliži stolac. Ruke su mi
se tresle dok sam lomila pečatni vosak. Bio je to veliki arak papira na kome je
Jean-Baptiste na brzinu napisao: Najmilija, sada si kraljica Švedske i Norveške.
Molim te da se ponašaš shodno tome. Da se shodno tome ponašaš. Znala sam da
me ambasador promatra.
 Ambasador sa svojom crnom vrpcom oko ruke. Odmah pokušah
napraviti žalosno i dostojanstveno lice. – Moj muž mi piše da sam sada kraljica
Švedske i Norveške – rekoh ozbiljno.
Na to se ambasador počne osmjehivati. Voljela bih znati zašto. – Šestog
veljače, Njegovo Veličanstvo je proglašeno za Karla XIV Johana od Švedske i
Norveške, a žena Njegovog Veličanstva proglašena je za kraljicu Desideriu.
– To Jean-Baptiste nije smio dopustiti! Hoću reći da me zovu Desideria –
promrmljah. Na to ambasador nije imao odgovor. – Kako... kako se to
dogodilo? – upitah najzad.
– Stari gospodin je mirno umro. Dobio je udar prvog veljače, a dva dana
kasnije znali smo da je kraj blizu. Njegovo Veličanstvo i Njegovo Visočanstvo
bdjeli su u njegovoj bolesničkoj sobi.
Pokušah zamisliti taj prizor. Dvorac u Stockholmu, prepuna bolesnička
soba. Jean-Baptiste i Njegovo visočanstvo prestolonasljednik Oskar. Oskar...
– Uz postelju su sjedile kraljica udova i...
– Kraljica udova? – Njeno Veličanstvo kraljica Sofija Hedviga, i kraj nje
princeza Sofija Albertina. Njegovo Veličanstvo sjedio je za malim stolićem. U
toku nekoliko sati, koliko je trajala agonija, Njegovo Veličanstvo se samo jedan
jedini put pokrenulo. Ticalo se ogrtača... Nadam se da vas ova priča ne uzbuđuje
previše?
– Molim vas, pričajte dalje, Ekselencijo.
– Moj prijatelj Solomon Breli sve mi je opširno opisao. U kabinetu pred
bolesničkom sobom bili su okupljeni članovi dvora i vlade. Vrata su bila
otvorena. Oko sedam sati, petog veljače, kraljevo disanje postalo je mirnije.
Shvatili smo da je došao k svijesti. Kraljica je pala na koljena pokraj njegove
postelje, princeza Sofija počela se poluglasno moliti Bogu. Odjednom je stari
gospodin otvorio oči i zagledao se netremice u pravcu prestolonasljednika,
hoću reći Njegovog Veličanstva. A njegovo Veličanstvo mu je isto tako uzvratio
pogled. Samo se jednom okrenuo i zamolio prestolonasljednika da mu donese
kaput. Moj prijatelj piše da je Njegovo Veličanstvo bio veoma blijed i da je
izgledalo da mu je hladno. Mada je u sobi bila prosto neizdrživa vrućina. Prosto
neshvatljivo da...
– Ne, Ekselencijo, vi to ne možete shvatiti. Što je potom bilo?
– Što je duže smrtnik gledao u prestolonasljednika, mislim Njegovo
Veličanstvo, disanje mu je postajalo sve mirnije i lakše. U deset i petnaest je bio
kraj.
Spustih glavu. I meni odjednom bi hladno. – A onda?
– Kraljica udova i princeza Sofija Albertina su tada izišle iz sobe. I ostali
su se također povukli. Ostalo je samo Njegovo Veličanstvo. On je naročito
tražio da ostane sam s pokojnikom. Ambasador se malo strese, ali brzo nastavi:
– U ponoć je Njegovo Veličanstvo primio članove vlade, predstavnike vojske,
najviše državne službenike, koji su mu položili zakletvu na vjernost. Ta
ceremonija je predviđena Ustavom. Rano ujutro Njegovo Veličanstvo je bio
proglašen za kralja Švedske i Norveške. Poslije toga, Njegovo Veličanstvo je
uzjahao na konja i primio zakletvu od snaga Stockholmskog garnizona. U
međuvremenu su se građani Stockholma skupili oko vratiju dvorca da izraze
poštovanje svom vladaru. Sljedećeg dana, Njegovo Veličanstvo je prvi put
stupio na prijestolje u Parlamentu i položio kraljevsku zakletvu. Dok je ruka
Njegovog Veličanstva ležala na Bibliji, prestolonasljednik, princ Oskar klečao
je pokraj svog oca... Vaše Veličanstvo ne može zamisliti kakva je radost u
Švedskoj. Krunidba će se, na zahtjev Njegovog Veličanstva, održati tek
jedanaestog svibnja.
– Zaista? Jedanaestog svibnja?
– Ima li Njegovo Veličanstvo neki naročiti razlog što je izabrao taj datum?
– Jedanaestog svibnja će biti točno dvadeset pet godina otkako je vojnik
Jean-Baptiste Bernadotte postao narednik u vojsci francuske Republike. To je
bio veliki dan u životu mog muža, Ekselencijo.
– Da, da, naravno, Vaše Veličanstvo.
Zazvonih da se donese čaj. Marselina uđe da mi pomogne poslužiti čaj.
Pili smo u tišini.
– Još čaja, Ekselencijo?
– Veoma ste ljubazni, Vaše Veličanstvo.
 Jadnoj Marselini od straha ispadne šalica iz ruke. Porculan zazveči. Ubrzo
poslije toga ambasador se oprosti. – Francuski kralj će bez sumnje posjetiti Vaše
Veličanstvo da vam izrazi sućut – reče on.
– Krhotine znače sreću – prošapta Marselina, i pogleda me sa
strahopoštovanjem.
– Možda. Zašto me tako gledaš?
– Njeno Veličanstvo, kraljica Švedske i Norveške! – reče ona polako
gledajući me neprestano.
– Sutra ujutro moram odmah naručiti crninu – padne mi na pamet.
Polako priđoh klaviru. Pogledah note koje je pisao Oskar,
prestolonasljednik Švedske i Norveške. Lupih po dirkama. Onda zatvorih
klavir. – Nikad više neću svirati klavir, Marselina.
– Zašto, teta?
– Zato što jako loše sviram. Loše za kraljicu.
– Sad nećemo moći ići u posjet teti Julie. Ti ćeš, naravno, morati u
Stockholm. Teta Julie će biti veoma uzbuđena. Toliko je računala na tvoj posjet.
– Još može računati na nj. – rekoh i uputih se u spavaću sobu. Bacih se na
krevet i zagledah se u mrak.
Julie Bonaparte, prognana iz Francuske kao i svi koji nose ime Bonaparte.
Dopustili su joj da ostane u mojoj kući tjedan dana poslije Napoleonovog
odlaska. Ali onda sam je morala spakirati i s djecom odvesti preko granice u
Belgiju.
Otada svakog drugog mjeseca pišem Louisu XVIII molbu da dopusti Julie
da se vrati. I svakog drugog mjeseca primam ljubazno, veoma ljubazno
odbijanje. Onda odlazim u Bruxelles tješiti Julie i pobrinuti se za nju. Svaki put
kad dođem ona se tuži na neku drugu bolest, i guta toliko lijekova da mi je muka
i gledati je. Zet Joseph je nije dugo gledao. Uzeo je ime grofa de Sirviliea i otišao
u Ameriku. Tamo je kupio imanje blizu New Yorka. Njegova pisma pokazuju
zadovoljstvo. Njegov sadašnji život podsjeća ga na mladost i na majčino imanje.
Mršava i ozlojeđena Julie se vuče od kauča do postelje i od postelje do kauča.
Kako li on to zamišlja da će joj jednom biti toliko dobro da ga prati u Ameriku?
Gladim je po ruci i stavljam joj obloge na čelo. Julie, godinama smo bile svakog
dana zajedno...
– Kaži mi, kad si prestala voljeti Josepha?
– One prve nedjelje poslije Napoleonovih Sto dana...
Hortenzija je došla po svoje sinove. Pratio ju je grof Flao. Odlazili su u
Švicarsku. Hortenzija je bila mirna i pametna, izgledala je skoro sretna. S one
strane Rta Dobre Nade nema žena. Ljubomora koja je trajala cijelog života
ugasila se, na kraju. Baš sam pomagala njenom mlađem djetetu da uđe u kola
kad njene oči ponovno bljesnuše.
– Ali jedan će se vratiti i bit će Treći – prošapta ona.
– Tko i kakav treći? – upitah.
– Jedan od mojih sinova, gospođo – osmjehne se ona lukavo. – Napoleon
Treći. Hortenzija je sretno pobjegla u Švicarsku. Ali nisu svi bili tako sretni. Na
primjer, maršal Ney... Jer, poslije Sto dana Louis XVIII svoj povratak nije
smatrao za milost sudbine već za svoje pravo. Dok se stenjući penjao prednjim
stubama u Tuileriese, gorko se sjećao svog bijega na zadnja vrata: Dvorište u
Tuileriesu bilo je pusto, a u cijelom Parizu su s prozora visile trobojnice. Onda
je Louis sjeo za pisaći stol i zahtijevao popise. Ali popisi republikanaca i
bonapartista bijahu nestali za vrijeme Sto dana. Onda se prijavio Fouchet. On
ne samo da je donio popise nego im je još dodao nova imena. Time je Fouchet
predao Francusku Louisu. Jedna republikanska vlada ne bi dugo držala
Foucheta kao ministra. Zato se on pogodio s Bourbonima. Pozdravio ih je kao
član privremene vlade, a oni su ga naimenovali za ministra policije. Louis XVIII
je prije svega mislio na popise.
U međuvremenu maršal Ney je sakupio ostatke vojske i vodio ih s
Waterlooa u Francusku. I njegovo ime je bilo na popisu. Zar on nije obećao da
će zarobiti Napoleona i strpati ga u kavez? Ney je pokušao pobjeći u Švicarsku,
ali je u bijegu uhvaćen. Kralj Louis ga je najprije izveo pred ratni sud, ali ga je
ratni sud oslobodio. Onda je Louis sazvao Gornji dom, skup starog plemstva i
vraćenih emigranata. Maršal Ney, sin bačvara, bio je osuđen na smrt zbog
veleizdaje.
 Tada sam pisala prvu molbu kralju Louisu. Pisala sam je nespretno,
uzdrhtalim rukama, a pokraj mene je klečala gospođa Ney i molila se Bogu. Ali
dok sam još pisala, cijeli kvart oko Luxembourškog parka bio je opkoljen
Fouchetovim žandarmima. Onda je u parku ispaljen plotun. Mi to nismo znali
dok nije ušao fon Rozen, vidio što pišem i rekao mi da je kasno. Gospođa Ney
je vrisnula. Vrištala je sve dok više nije mogla; i više nikad nije vrištala. Često je
srećem. Postala je šutljiva i nepovjerljiva. Ali njeni krici još i danas odjekuju u
mojoj kući.
Koliko lica se naginje nada mnom iz tame. Strijeljanih, zatvorenih,
prognanih... Louis je precrtavao sa popisa jedno po jedno ime. Najzad je ostalo
samo jedno. Onda je i to precrtao i poslao svog ministra policije vojvodu od
Otranta, u progonstvo.
Julie u Bruxellesu, Joseph u Americi. Ostali Bonaparte u Italiji, a ja sam
još ovdje, i kralj Louis će me doći posjetiti. Odjednom se strašno uplaših jer
nisam znala što se dogodilo s Jean-Baptisteovim pismom. Možda sam ga
ostavila ležati u salonu, a on je rekao da se moram ponašati u skladu s time.
U skladu s time!
Odlanu mi kad sam napipala pismo pod jastukom. Marija uđe i zapali
svijeće. Ljutit će se što ležim s cipelama na svilenom pokrivaču, pomislih. Ali
Marija se uopće nije ljutila. Samo je prinijela svijeću i pobožno me je
promatrala, kao Marselina.
– Ne ljuti se, skinut ću cipele – rekoh zbunjeno i sjedoh na krevet.
– Tvoja nećakinja mi je sve ispričala. Mogla si mi i sama reći – promrmlja
Marija.
– Znam što misliš. Da tata to ne bi odobravao. Znam i sama. Ne trebaš mi
govoriti.
– Digni ruke, Eugenie, i daj da ti skinem haljinu.
Podigoh ruke. Ona mi povuče haljinu. – Evo, a sad sjedni, Eugenie, i digni
glavu. Svejedno je što je čovjek, glavno je kako se ponaša. Ako si ti kraljica, onda
bar budi dobra kraljica. Kad odlazimo u Stockholm?
Podigoh pismo i ponovno pročitah na brzinu napisane redove. Pisane u
takvoj žurbi, i tako pune straha da ga neću biti dostojna. Pružih ruku ka svijeći
i prinesoh pismo plamenu.
– Dakle, kad idemo, Eugenie?
– Za tri dana. Onda neću imati vremena primiti kralja Louisa. Uostalom
idemo u Bruxelles, Marija. Julie sam potrebna, a u Stockholmu sam sasvim
suvišna.
– Ali oni ne mogu održati krunidbu bez nas – pobuni se Marija.
– Očito mogu. Inače bi nas pozvali. – Posljednji ugao pisma pretvori se u
pepeo. Izvadih dnevnik i počeh, prvi put poslije dugog vremena, opet sve pisati.
Sad mi se ipak najzad dogodilo. Ja sam švedska kraljica.

PARIZ LIPANJ 1821. GODINE

Pismo je ležalo među mnogim drugim pismima na stolu za doručak. Na

tamno zelenom pečatu se jasno vidio grb koji je zabranjen na cijelom svijetu.
Prvo pomislih da sanjam, i zagledah pečat sa svih strana. Bilo je to zaista pismo
s carevim grbom. Upućeno je Njenom Veličanstvu, kraljici Dezideriji od
Švedske i Norveške. Najzad otvorih to neobično pismo.
Gospođo, obaviještena sam da je moj sin, francuski car, umro petog ožujka
ove godine na otoku Sveta Helena...
Podigoh oči. Komoda, noćni stolić, zrcalo u pozlaćenom okviru, ništa se
nije promijenilo. Slika na kojoj je Oskar kao dijete i mali Jean-Baptisteov
portret. Sve je izgledalo kao i obično. Nisam mogla vjerovati. Poslije kratkog
vremena pročitah pismo do kraja.
...na otoku Sveta Helena. Njegovi zemni ostaci, po zapovijedi guvernera tog
otoka, bili su sahranjeni uz sve vojne počasti koje odgovaraju generalu. Engleska
vlada je zabranila da se podigne spomenik s imenom “Napoleon”. Dopušteno je
samo “General N. Bonaparte”. Zato sam zapovjedila da grob ostane bez natpisa.
Diktiram ove redove svom sinu Lucienu koji često boravi kod mene u Rimu. Moj
vid je posljednjih godina sve više slabio. Sad sam, nažalost, slijepa. Lucien mi je
počeo čitati memoare mog sina, koje je ovaj diktirao grofu de Montolonu na
Svetoj Heleni. U njima se nalazi rečenica “Désirée Clary je bila Napoleonova prva
ljubav”. Iz toga vidite, gospođo, da moj sin nikad nije prestao misliti na svoju
prvu ljubav. Pošto mi kažu da njegovi memoari uskoro trebaju biti tiskani, molim
vas, javite mi želite li da se ta rečenica izostavi. Mi shvaćamo da vi morate voditi
računa o svom visokom položaju, i rado ćemo se povinovati vašim željama.
Šaljem vam poštovanje moga sina Luciena, i ostajem vaša uvijek odana... Slijepa
starica je sama potpisala pismo. Jedva se moglo pročitati na talijanskom Letizia,
madre di Napoleone.
U toku dana upitali svog nećaka Marijusa kako je to pismo stiglo mojoj
kući. Pošto sam imenovala Marijusa za svog maršala dvora, on to treba znati.
– Donio ga je jedan ataše švedske ambasade. Pismo je bilo predano
švedskom otpravniku poslova u Rimu.
– Jesi li vidio grb?
– Nisam. Je li to bilo neko važno pismo?
– To je posljednje pismo koje sam primila s carevim grbom. Molila bih te
da pošalješ engleskom ambasadoru jednu svotu novca i da ga zamoliš da u moje
ime položi jedan vijenac na grob na Svetoj Heleni. Na bezimeni grob, moraš
dodati.
– Teta, tvoja želja neće se moći ispuniti. Na Svetoj Heleni nema cvijeća.
Strašna klima na otoku ubija sve biljke.
– Misliš li da će se Marija Lujza udati za grofa fon Neiperga? Kažu da već
ima s njim troje djece – reče Marselina.
– Ona se već davno udala za njega. Talleyrand mi je pričao da je papa
proglasio njen brak nevažećim.
– A njen sin iz prvog braka? Kralj od Rima spominje se kao Napoleon II
u svim službenim francuskim dokumentima u toku nekoliko dana poslije druge
Napoleonove abdikacije – reče Marijus žustro.
– Kralj od Rima, poznat i kao Aiglon, sad se zove Franz Jozef Karl, vojvoda
od Reichstadta, sin Marije Lujze, vojvotkinje od Panne. Talleyrand mi je
pokazao kopiju ukaza kojim je postao vojvoda.
 – A oca uopće ne spominju?
– Ne. Po dokumentima je njegov otac nepoznat.
– Da je Napoleon znao što mu predstoji... – počne Marselina.
– Znao je – rekoh. Onda sjedoh za pisaći sto. Otok bez cvijeća. Otok na
kome se sve suši. Naš vrt u Marseilleu, livada, da... livada. Počeh pisati pismo
njegovoj majci.
– Teta Julie mi je jednom natuknula da si – Marselina zamuca. – Ili bolje,
da je on nekada...
– To ćeš čitati u njegovim memoarima. – Zapečatih pismo. – Ništa neće
biti izostavljeno.

U HOTELSKOJ SOBI U AHENU, LIPNJA 1822. GODINE

Još ću jednom u životu osjetiti svu slast, sav strah u nestrpljenje prvog
sastanka, pomislih jutros ispred ogledala. Prsti su mi drhtali dok sam stavljala
ruž na usne. Ne previše, rekoh sama sebi; meni su četrdeset dvije godine, on ne
smije pomisliti da želim izgledati mlađa. Ali bih ipak željela da me smatra
privlačnom...
– A kad ću ga vidjeti? – upitah skoro po stoti put.
– U dvanaest i trideset, teta. U tvom salonu – odgovori strpljivo
Marselina.
– Ali on stiže rano ujutro, zar ne?
– Pošto nitko ne zna točno vrijeme njegovog dolaska, sastanak je i
ugovoren za dvanaest i trideset.
– A da li će ručati sa mnom?
– Naravno. U pratnji svog komornika, Karla Gustava Lövenhjälma.
– Strica mog Lövenhjälma. – I moj Lövenhjälm se zove Gustav. Nedavno
mi je poslan iz Stockholma da zamijeni fon Rozena, koji je otišao kući. Ali on
je tako svečan i tako nepristupačan da se jedva usuđujem govoriti s njim.
– Osim njih ćemo biti nazočni samo Marijus i ja. Tako da ćeš moći s njim
slobodno govoriti.
Moj Lövenhjälm, njegov Lövenhjälm, Marselina i Marijus. Ne. I opet ne!
Odlučila sam.
– Marselina, molim te, budi tako dobra i pošalji mi Lövenhjälma.
On će stići, pomislih i otići će oprati ruke poslije duge vožnje i poželjet će
malo kretanja. Osim toga, još nikad nije bio u Ahenu, a hotel je blizu katedrale.
Kao i svaki turist, željet će vidjeti katedralu...
– Morate se pobrinuti da vaš stric bude obaviješten. Čim me vaš stric vidi,
mora se odmah povući. Obećajte mi?
Moj Lövenhjälm je bio zgranut. – Prednost ceremonijalnih priprema je u
tome da se izbjegne svako iznenađenje – objasni on. Nisam popuštala dok on
nije rekao: – Razumijem, Veličanstvo.
Onda stavih šešir s velom. Veo mi je prekrivao obraze. Zavezah ga čvrsto
pod bradom. Osim toga, pomislih, u katedrali je mračno. Onda sama izađoh iz
hotela. Ovo je posljednje, sudbonosno iznenađenje u mom životu, pomislih dok
sam ulazila u katedralu. Prvi sastanak s jednim novim čovjekom može značiti
sve. Ili ništa. Za pola sata ću znati.
Sjedoh na klupu i sklopih ruke. Jedanaest godina je dugo vrijeme. Možda
sam se i ne primjećujući pretvorila u staru gospođu. U svakom slučaju on je u
međuvremenu odrastao. Mlad čovjek koga su poslali u inozemstvo da traži
nevjestu po dvorovima Europe. Pouzdani Karl Gustav Lövenhjälm bio je
određen da ga prati, da prestolonasljednik ne bi skrenuo s puta. Isti onaj
Lövenhjälm, koji je prije mnogo godina čekao dolazak njegovog oca u Švedsku,
da bi ga uputio u švedski dvorski ceremonijal. Ali ja ću prekršiti taj ceremonijal.
Jutros je puno turista posjetilo katedralu. Gurali su se oko ploče nad
grobom Karla Velikog koji vjerojatno i nije njegov grob. Sve sam ih pratila
pogledom. Ovaj? pitalo je moje srce. Ili onaj mali s ravnim tabanima tamo
prijeko?...
Ne znam kako se osjećaju majke koje promatraju svog sina kako raste.
Koje mu kažu laku noć svake večeri i koje ga poljube u bradu koja tek počinje
rasti i koje znaju kad se on prvi put zaljubio, jer onda on odjednom počinje
čistiti nokte. Ja sve to ne znam. Sad tražim jednog čovjeka koji sliči onome o
kome sam cijelog života sanjala, ali ga nisam srela. Najdublju prisnost,
neodoljivu privlačnost, sve sam očekivala od nepoznatog sina.
Odmah sam ga poznala. Ne zato što je bio s Lövenhjälmom, koji se nije
promijenio od davnih stockholmskih dana. Već po njegovom držanju, po hodu,
po malo nagnutoj glavi dok je nešto šaptao Lövenhjälmu. Imao je na sebi tamno
građansko odijelo, i bio je visok kao njegov otac. Samo mršaviji. Da, mnogo
mršaviji. Ustadoh i pođoh prema njemu. Kao u snu, ne misleći kako ću ga
osloviti. Stajao je ispred groba Karla Velikog i naginjao se malo naprijed da
pročita natpis. Ja dodirnuh ruku njegovog pratioca. Lövenhjälm me pogleda i
bez riječi se udalji.
– Je li ovo grob Karla Velikog – čuh samu sebe kako pitam na francuskom.
To je bilo najgluplje pitanje na svijetu jer to je stajalo napisano na ploči.
– Kao što vidite, gospođo – reče on ne dižući pogled.
– Znam da je moje ponašanje nemoguće, ali... ali ja bih jako voljela da se
upoznam s Vašim Visočanstvom – prošaptah.
On me pogleda. – Vi, dakle, znate tko sam ja, gospođo?
Zagasite slobodne oči iz njegovog djetinjstva, i iste guste kovrče. Moje
kovrče... Ali i čudni mali brkovi koje je on smiješno uvrtio.
– Vaše Visočanstvo je švedski prestolonasljednik. Ja sam kao neka
zemljakinja. Moj muž živi u Stockholmu... – zamucah. On me je netremice
gledao. – Željela bih nešto pitati Vaše Visočanstvo, ali to će malo potrajati.
– Da? – on pogleda unaokolo. – Ne znam zašto me je moj pratilac
odjednom napustio – promrmlja on. – Ali imam sat vremena, gospođo, rado
ću vas pratiti. – On mi se osmjehnu. – Smijem li, gospođo?
Klimnuh glavom. Grlo mi se stezalo. Dok smo izlazili, vidjeh Oskarovog
Lövenhjälma kako se krije iza jednog stupa. Oskar ga nije vidio. Ne
razgovarajući jedno s drugim prijeđosmo preko Riblje tržnice ispred katedrale,
pa preko jedne široke ulice i najzad uđosmo u jednu usku ulicu. Povukoh veo
još više na lice jer sam osjećala da me Oskar gleda iskosa. Stadosmo kod jedne
male kavane s nekoliko tužnih stolića i dvije palme u loncima.
 – Smijem li ponuditi čašu vina mojoj dražesnoj zemljakinji?
Pogledah užasnuto ružne palme u loncima. To nije pristojno, pomislih i
pocrvenih. Zar on ne vidi da sam ja starija žena? Ili Oskar poziva svaku ženu s
kojom se upozna?
To je zato što je uspio pobjeći od svog užasnog Lövenhjälma, utješih se, i
prihvatih.
– Ovdje nije naročito otmjeno, ali bar možemo nesmetano razgovarati –
reče on ljubazno i onda na moje zaprepaštenje upita: – Konobar, imate li
francuski šampanjac?
– Ne tako rano ujutro! – pobunih se ja.
– Zašto ne? On se pije uvijek kad nešto treba proslaviti?
– Ali ovdje se nema što proslavljati? – odgovorih.
– Baš ima. Poznanstvo s vama, gospođo. Zar ne možete maknuti taj strašni
veo da mogu vidjeti lice a ne samo vrh nosa?
– Moj nos je jedna velika nesreća – rekoh. – Kad sam bila mlada, jako sam
patila zbog njega. Čudno, ali nitko nema onakav nos kakav bi želio.
– Moj otac ima fantastičan nos. Istaknut kao orlovski kljun. Njegovo lice
je sam nos i oči. Konobar donese šampanjac i čaše.
– Skol, nepoznata zemljakinjo! Francuskinja i Šveđanka u isto vrijeme, zar
ne?
– Kao Vaše Visočanstvo – rekoh. Šampanjac je bio previše sladak.
– Ne, gospođo, ja sam sada samo Šveđanin – reče on brzo. – I Norvežanin,
uostalom. Ovaj šampanjac ima strašan ukus, zar ne?
– Previše je sladak, Vaše Veličanstvo.
– Izgleda da imamo isti ukus, gospođo. Sretan sam. Skoro sve žene više
vole slatko vino. Naša gospođica fon Koskul, na primjer...
Ja duboko udahnuh. – Što hoćete reći time što vaša gospođica fon Koskul?
– Naša dvorska dama. Marijana fon Koskul. Najprije sunčev zrak
pokojnog kralja. Onda tatina ljubimica i, da sam se povinovao njegovim
željama, moja ljubavnica. Što vas na tome iznenađuje, gospođo?
 – To što to sve pričate jednoj strankinji – rekoh ozbiljno.
– Zemljakinji, gospođo. Pokojna kraljica Hedviga Elizabeta se nije mnogo
uzbuđivala zbog naivnih šala svog muža. Gospođica fon Koskul mu je glasno
čitala, a on je bio sretan ako joj je mogao milovati ruku dok je čitala. Tata je
prihvatio ceremonijal švedskog dvora onakav kakav je bio. Nije ništa htio
poremetiti ili mijenjati. Možda da ne bi nikog uvrijedio. I tako je preuzeo i
gospođicu fon Koskul.
Gledala sam ga preneraženo. – Je li vi to ozbiljno govorite?
– Gospođo, moj otac je najusamljeniji čovjek koga poznajem. Moja majka
ga već godinama nije posjetila. Tata radi po šesnaest sati dnevno, a kasne
večernje sate provodi s nekoliko prijatelja s kojim se je sprijateljio dok je bio
prestolonasljednik. Na primjer, s grofom Brahom, ako vam to ime nešto govori.
Gospođica fon Koskul je često s njima. S gitarom. Ona pjeva tati švedske vinske
pjesme. Te pjesme su divne, ali on ih nažalost ne razumije.
– A dvorski balovi, a prijemi? Dvor ne može biti bez njih.
– Tatin dvor može. Ne zaboravite, gospođo, da nema kraljice na našem
dvoru.
Polako sam pila šampanjac. A on mi je stalno punio čašu.
– Sve će biti drukčije kad se Vaše Visočanstvo oženi.
– Mislite li da će jedna mlada princeza biti sretna u jednom ogromnom
ledenom dvorcu, u kome kralj odbija primiti bilo koga osim državnih savjetnika
i svojih starih prijatelja? Moj otac je postao veoma čudan. Kralj koji ne razumije
jezik svoje zemlje opsjednut je bolesnim strahom da će ga svrgnuti. Znate li do
čega je već došlo? Moj otac zabranjuje novine koje objave bilo kakav članak koji
se njemu ne sviđa. Mada švedski ustav predviđa punu slobodu štampe.
Gospođo, kralj gazi Ustav, znate li što to znači?
Oskarovo lice bilo je blijedo od uzbuđenja. Ja upitah bezbojnim glasom.
– Vaše Visočanstvo, vi niste raspoloženi protiv svog oca?
– Nisam. Inače me to ne bi toliko uzbuđivalo... Gospođo, vanjska politika
mog oca osigurala je Švedskoj u Europi položaj kakav nitko nije smatrao
mogućim. Njegova trgovačka politika pretvorila je propalu zemlju u naprednu
državu. Švedska mu ima zahvaliti za svoju neovisnost. Ali taj se čovjek danas
suprotstavlja svom svojom snagom svakoj liberalnoj struji u parlamentu. A
zašto? Zato što Njegovo Veličanstvo misli da liberalizam može odvesti do
revolucije, a revolucija bi ga stajala krune. U Skandinaviji revolucija uopće ne
dolazi u obzir. Već jedino zdrava evolucija. Ali to jedan bivši jakobinac ne može
shvatiti. Dosađujem li vam, gospođo?
Odmahnuh glavom.
– Stvari su tako daleko dotjerale da neki ljudi, pojedinci, gospođo, ne
stranke, govore da će natjerati kralja da se zahvali na prijestolju u moju korist.
– Na to vi ne smijete misliti, a još manje o tome govoriti, Visočanstvo –
prošaptah uzdrhtalim usnama.
Njegova mršava ramena se nagnuše naprijed. – Umoran sam, gospođo.
Želio sam biti skladatelj, a što je od toga ispalo? Nekoliko pjesama, nekoliko
vojnih koračnica. Počeo sam jednu operu, ali nisam imao vremena završiti je,
jer ja ne samo što moram obavljati dužnost prestolonasljednika i topničkog
generala, već moram i posredovati. Ja, gospođo, moram tjerati svoga oca da
shvati da je francuska revolucija donijela promjene i u Švedskoj. Tata bi trebao
primati i obične građane umjesto da sve dvorske službe povjerava samo starom
plemstvu. Tata bi morao prestati u svakom razgovoru spominjati svoje uspjehe
na vojnom polju, i one velike sume svog osobnog novca koji je žrtvovao za
Švedsku. Tata bi morao...
Nisam dalje mogla izdržati. Morala sam ga prekinuti. – A ta Koskul?
– Mislim da ona za njega nije učinila ništa više osim što mu je pjevala.
Mada, na kraju krajeva, tata je bio čovjek u najboljim godinama kad je počela
njegova usamljenost, zar ne? Uostalom, on ima pretpotopno shvaćanje da
ljubavnice koje su dokazale svoj talenat u dvije generacije, trebaju upućivati
prestolonasljednika u umjetnost ljubavi. Nedavno je poslao gospođicu Koskul
u moju sobu usred noći. Naoružanu gitarom!
– Vaš tata je imao dobre namjere, Visočanstvo.
– Moj otac se zaključava u svoju radnu sobu, i nije u dodiru sa stvarnošću.
Njemu je potrebna... – On ušuti i ponovno napuni čaše. Duboke bore na
njegovom licu podsjećale su me na Jean-Baptistea. Šampanjac je bio bljutav. –
Kad sam bio dijete, gospođo, želio sam više nego išta da vidim Napoleonovu
krunidbu. Nije mi bilo dopušteno. Ne mogu se sjetiti zašto, ali se sjećam da je
moja majka sjedila u mojoj dječjoj sobi i govorila mi: Ići ćemo na jednu drugu
krunidbu, Oskare. Ti i ja. Mama ti obećava. I to će biti mnogo ljepše... Da,
gospođo, išao sam na jednu drugu krunidbu, ali moja majka nije došla. Ali zašto
lijete suze u šampanjsku čašu?
– Vaša majka se zove Desideria, ona koju žele. Možda u to vrijeme njena
nazočnost nije bila poželjna.
– Nije bilo poželjno? Po očevoj želji ona je proglašena za kraljicu u dvije
zemlje, a ona uopće ne dolazi ni u jednu. Mislite li da bi jedan čovjek kao što je
moj otac nju molio?
– Možda vaša majka nije stvorena da bude kraljica, Visočanstvo.
– Parižani su vikali pod prozorima moje majke: Naša gospa od mira jer je
ona spriječila građanski rat. Moja majka je iznudila sablju Napoleonu...
– Ne, on ju je dao njoj.
– Gospođo, moja majka je divna žena. Ali ona je u najmanju ruku isto
toliko tvrdoglava kao i moj otac. Ja vas uvjeravam da nazočnost kraljice u
Švedskoj ne samo da je poželjna, već je i potrebna.
– Ako je to tako, kraljica će naravno doći – rekoh blago.
– Mama! Hvala Bogu, mama! A sad skini taj veo da te vidim, da te zaista
vidim. Da, nisi se promijenila. Čak si još ljepša. Oči su ti krupnije, lice punije, a
tvoje čelo... Zašto plačeš, mama?
– Kad si me poznao, Oskare?
– Poznao? Pa ja sam stao pokraj groba Karla Velikog da te pričekam. Što
više, bio sam strašno radoznao na to kako razgovaraš sa stranom gospodom.
– A ja sam računala na to da će tvoj Lövenhjälm šutjeti!
– Moj Lövenhjälm nema s tim nikakve veze. Od početka sam te
namjeravao vidjeti bez svjedoka. Grof je vidio kako sam lupao glavu da to
namjestim, i onda mi je rekao da si me pretekla.
– Oskare! Je li istina sve to što si pričao o tati?
 – Naravno. Samo sam malo pretjerao da se prije odlučiš i da dođeš kući.
Kad dolaziš?
On uzme moju ruku i prisloni je uz svoj obraz. Povratak kući. Povratak
kući u jednu stranu zemlju, u kojoj mi je nekada bilo tako hladno. On je trljao
svoj obraz o moju ruku. – Oskare, ti imaš zaliske kao pravi muškarac... Ti i ne
znaš kako su me duboko uvrijedili u Stockholmu.
– Mama, mala mama, tko te je uvrijedio? Udovica ubijenog Vase? Ona je
već odavno mrtva. Udovica starog gospodina? Hedviga Elizabeta umrla je
nekoliko mjeseci poslije svog muža. Ili stara princeza Sofija Albertina? Nemoj
biti smiješna, mama, tko bi te sad mogao uvrijediti? Ne zaboravi, ti si sad
kraljica.
– Ne, ne, ja ne zaboravljam. Ja na to mislim svakog trenutka, to me
progoni, bojim se...
– Mama, maloprije u katedrali mrmljala si nešto kao o nekoj usluzi od
Njegovog Visočanstva? Jesi li to rekla samo da bi počela razgovor?
– Ne. Nešto sam te htjela moliti. Tiče se moje snahe.
– Ona još ne postoji. Tata je sastavio jedan dugačak popis princeza koje
moram vidjeti. Oranijenburške i prije svega pruske princeze. Jedna ružnija od
druge. Tata je nabavio njihove portrete.
– Tako bih voljela da se oženiš iz ljubavi Oskare.
– Vjeruj mi i ja bih. Kad dođeš kući pokazat ću ti kriomice moju kćer.
Zove se Oskara!
Ja sam baka... Bože, pa bake su stare gospođe. A ja sam se žurila na
sastanak ne sluteći ništa...
– Mama, Oskara je naslijedila tvoje rupice na obrazima.
Oskara. Moja unuka Oskara... – Kaži mi, imaju li te rupice majku?
– Ljupku majku – Jakete Gildenstolpe.
– Zna li tata?
– Što ti pada na pamet, mama. Obećaj mi da to nikad nećeš ni spomenuti?
– Ali zar ti ne bi mogao...
 – Da je uzmem za ženu? Mama, ti zaboravljaš tko sam ja.
To me je žacnulo. Ne znam zašto. Oskar je brzo nastavio – Tata je prvo
pomišljao na jednu vezu sa kućom Hannover. Ali Englezima dinastija
Bernadotte nije dovoljno otmjena. Čini mi se da ću morati uzeti jednu prusku
princezu.
– Slušaj, Oskare, bilo je dogovoreno da odavde putuješ sa mnom u
Bruxelles na vjenčanje.
– Zaboravio sam. Tko se s kim vjenčava?
– Zenaida, kći tete Julie udaje se za jednog sina Luciena Bonapartea.
Joseph zbog toga dolazi iz Amerike. Možda će ostati u Europi sa Julie.
– Nadam se, onda ćemo se osloboditi briga oko nje i njenog slabog
zdravlja.
– Teta Julie je veoma nježna.
– Oprosti, mama, ali meni su svi Bonaparte nesimpatični.
Kao njegov otac. Iste riječi...
– Teta Julie je Clary, zapamti to.
– U redu. Ići ćemo na vjenčanje, mama. A što onda?
– Iz Bruxellesa idem u Švicarsku posjetiti Hortenziju, vojvotkinju od Sen
Lea. Ona je rođena Beauharnais, kći lijepe Josephine. Želim da ideš sa mnom.
– Mama, ja zaista nemam nikakve želje da vidim bilo kog od Bonapartea.
– Želim da upoznaš Hortenzijinu sestričnu, malu Zvijezdu padalicu.
– Malu... što?
– Njen otac je Eugen, bivši vicekralj Italije. Sad se zove vojvoda od
Lojhtenberga. On je oženjen kćeri bavarskog kralja. A dijete je najljepša mala
Josephina koja se može zamisliti.
– Bez obzira kako je lijepa, ipak je ne bih mogao uzeti za ženu.
– Zašto ne?
– Ti stalno zaboravljaš tko sam ja! Jedna mala nepoznata Lojhtenberg ne
odgovara švedskom prestolonasljedniku, jednom Bernadotteu, mama!
– E čekaj da ti nešto kažem, Oskare. Ali nalij mi najprije malo šampanjca.
Počinje mi se sviđati. Tako, a sad slušaj! Njen djed po ocu bio je vikont de
Beauharnais, general u francuskoj vojsci, a baka je vikontesa de Beauharnais,
rođena Tascher de La Pagerie, najljepša žena svoga vremena, najljupkija i
najskuplja kurtizana, a po drugom braku francuska carica. Tvoj djed po ocu bio
je poštovani odvjetnički pisar u Pau, a o majci tvog oca ne znam uopće ništa...
– Ali mama...
– Pusti me da završim! Njen djed po majci je bavarski kralj. Bavarska
dinastija je jedna od najstarijih kraljevskih obitelji u Europi. Tvoj djed po majci,
s druge strane, bio je trgovac svilom, Francoise Clary iz Marseillea!
On se uhvati za glavu. – Unuka jedne kurtizane!
– Da, i to divne. Ja sam, istina, vidjela malu Josephinu samo jednom, kao
dijete, ali, slušaj, isti osmijeh, ista ljupkost kao u starije Josephine.
Oskar uzdahnu. – Mama, već iz dinastijskih razloga...
– Baš iz dinastijskih razloga. Ja želim biti prabaka jedne lijepe dinastije.
– Tata to nikad neće dopustiti.
– Trebalo je njemu spomenuti da se oženi ružnom ženom. Razgovarat ću
s tvojim tatom. A sve što imaš učiniti je da vidiš Zvijezdu padalicu.
– Konobar, platiti.
Ruku pod ruku pođosmo prema hotelu. Srce mi je snažno kucalo od sreće
i pretjerane količine lošeg šampanjca.
– Koliko joj je godina, mama?
– Tek petnaest, ali ja sam se u to doba već poljubila.
– Ti si bila starmala. Zašto je zoveš Zvijezdom padalicom? – Htjedoh mu
objasniti, ali hotel je već bio pred nama i on se odjednom uozbilji i čvrsto me
steže za ruku. – Mama, obećavaš li da ćeš pratiti moju nevjestu u Stockholm?
– Da, obećavam.
– I da ćeš ostati?
Oklijevah. – To ovisi.
– Od čega, mama?
– Od mene osobno, Oskare. Ja mogu ostati samo onda ako uspijem biti
dobra kraljica. Ja to shvaćam veoma ozbiljno.
– Sve što ti je potrebno je vježba... Eno ih. Tvoj i moj Lövenhjälm
uzbuđeno koračaju gore-dolje.
– Provest ću nekoliko reformi na švedskom dvoru – prošaptah mu u uho.
On me pogleda u oči i osmjehnu se: – Hoćemo li pričekati da zađe sunce
prije nego što zvijezda padne s neba.
Klimnuh glavom. – Neka gospođica Koskul ode na dobro zasluženi
odmor – predložili.
– Mama, nas dvoje smo malo pijani – izjavi uplašeno Oskar. Počesmo se
smijati, i nismo mogli prestati.
Priliči li to jednoj nezakonitoj baki?

U KRALJEVSKOM DVORCU U STOCKHOLMU, U PROLJEĆE 1823.

GODINE

– Bože, kako je lijepa naša zemlja – prošapta uzbuđeno moja snaha,

prestolonasljednica Josephina Švedska. Stajale smo jedna kraj druge pokraj
ograde jedne ogromne krstarice koja nas je čekala u luci Libeku i sad nas je
vozila u Stockholm.
– Jesmo li već blizu? Treba li Pierre staviti svoju protezu? – pitala je Marija
svaki čas. Oskar i Zvijezda padalica su se vjenčali u Münchenu. Ali Oskar nije
bio tamo. Zvijezda padalica je katolikinja i željela se vjenčati u katoličkoj crkvi,
a Oskar je protestant. Zato je na vjenčanju u Münchenu imao zastupnika.
Velike svadbene svečanosti počet će tek kad stignemo u Stockholm. Ne znam
čija je to bila sjajna ideja da nas poštedi beskrajnog putovanja kroz Dansku i
južnu Švedsku poslavši nam ovu krstaricu koja nas je provezla pokraj svih otoka
oko Stockholma. Niti znam zašto je Jean-Baptiste htio da plovim na ratnom
brodu s osamdeset i četiri topa.
Nebo je bilo bijeloplavo, a stjenoviti otoci strmo su se dizali iz valova.
Vrhovi borova bili su svjetlozeleni. A na svim liticama i livadama rasle su breze.
Tisuće breza u svjetlo zelenim velovima. – Naša lijepa zemlja – ponovi pokraj
mene Josephinina unuka upijajući blistavim očima sliku brezovih šuma.
– Treba li Pierre već staviti protezu – upita ponovno Marija. Pierre je
sjedio pokraj svoje majke na palubi i želio stajati, na štakama i drvenoj nozi,
odmah iza mene kad budemo stigli.
– Približavamo se Vakshalmu, Vaše Veličanstvo – reče komornik grof
Gustav Lövenhjälm i pruži mi dalekozor. – Vakshalm je jedno od naših najjačih
utvrđenja.
Breze, mislila sam, nikad u životu nisam vidjela toliko breza odjednom.
Naša zemlja, kaže Zvijezda padalica, naša zemlja?
Marselina i Marijus su me pratili. Etienne mi je bio tako zahvalan zato što
sam postavila njegovu kćer za upraviteljicu mog dvora. A Marijus će i dalje
rukovoditi mojim financijama i bit će švedski dvorski službenik umjesto da
naslijedi tvrtku Clary. Marijus, Marselina, Marija i Pierre su moj djelić
Francuske koji putuje sa mnom. I Ivette, naravno, jedina osoba osim Julie koja
se može boriti s mojom kosom.
Julie... Kako su jaki slabi ljudi. Kako su grčevito njeni prozračni, beskrvni
prsti stezali moju ruku toliko godina. Ne ostavljaj me, Désirée, piši još jednu
molbu francuskom kralju. Hoću živjeti u Parizu, ostani sa mnom, pomozi mi,
pomozi mi... Moje molbe su bile uzaludne, ali sam uvijek ostajala blizu nje. Dok
nije rekla na vjenčanju svoje kćeri: Zenaida i njen muž će živjeti u Firenci. Italija
me podsjeća na Marseille. Odselit ću se u Firencu s mladim bračnim parom. A
Joseph, koji je toliko pričao o stočarstvu i željezničkim akcijama u državi New
Jersay, odjednom reče: Kad sam se ja rodio, Korzika je još bila talijanska. Kad
ostarim, doći ću k vama u Italiju. Julie ga uhvati ispod ruke. Tako će sve biti u
najboljem redu reče ona, ravnodušno ali zadovoljno. A mene sasvim zaboravi...
– Tako sam sretna, mama – šaptala je Zvijezda padalica. – Od prvog
trenutka, tamo, kod teta Hortenzije, Oskar i ja smo osjetili da smo stvoreni
jedno za drugo. Ali ja sam bila uvjerena da ni vi ni Njegovo Veličanstvo ne biste
nikad pristali.
– Zašto ne, dijete moje?
 – Zato mama, što sam ja samo kći vojvode od Lojhtenberga. Oskar je
mogao naći bolju partiju. Vi ste računali na princezu iz kraljevske kuće, zar ne,
mama?
Breze u žuto-zelenim proljetnim velovima, valovi plavi kao nebo, dijete
me je nešto pitalo i nakrivilo je svoju kovrčavu glavicu malo ustranu, kao
pokojna Josephina.
– Računali, Josephina? Čovjek ni na što ne računa, čovjek se samo nada,
kad je u pitanju sinova sreća.
Pucanj iz topova zagrmi. Ja se trgnuh od straha. Tvrđava Vakshalm nas je
pozdravljala. Onda sam znala da više nemam mnogo vremena. Ni na što ne
računam, samo da se nadam. Svim svojim srcem...
– Sjeti se tog, Josephina, kad se tvoja djeca budu zaljubila... Zašto crveniš?
Zato što ja mislim na tvoju djecu? Draga moja, kad si bila mala, nisi mi vjerovala
da se pačići legu iz jaja. Nemoj mi sada pričati da još vjeruješ u rode. Ne znam
hoćemo li u godinama koje nailaze imati vremena razgovarati u četiri oka. Zato
žurim da te zamolim da svojoj djeci dopustiš da se vjenčaju iz ljubavi. Obećaj
mi to, hoćeš li?
– Ali nasljedstvo prijestolja, mama?
– Imat ćeš više djece. Jednom od tvojih sinova će se sigurno svidjeti i neka
princeza. To prepusti slučaju. Ali nauči sve Bernadotte da se čovjek ženi iz
ljubavi.
Njene dugačke trepavice treptale su od užasa: – Ali ako bude u pitanju
građanka? Zamislite to, mama?
– O čemu se tu ima misliti, Josephina? Mi Bernadottei srno građanskog
podrijetla. Pozdravni plotuni ponovno odjeknuše. Jedan mali brod plovio je
prema nama. Prinesoh očima dalekozor. – Josephina, brzo napudraj nos. Oskar
dolazi na brod.
Gruvanje topova više nije prestajalo. Obala se crnila od ljudi, vjetar je
nosio njihovo klicanje kroz plavi zrak, a sve više i više brodica ukrašenih
vijencima poigravalo je oko našeg broda. Oskar i Josephina su stajali jedno uz
drugo i mahali. Josephina je imala na sebi svjetlo-plavu haljinu i hermelinski
ogrtač, malo požutio od starosti. Pripadao je Josephini, Napoleon ga je platio.
Hortenzija ga je poklonila maloj prije mnogo godina za uspomenu na njenu
lijepu baku.
– Luka Jurgarden, Vaše Veličanstvo. Skoro ćemo se iskrcati – objavi
Lövenhjälm.
Ja se okretoh. – Marija, vrijeme je da Pierre stavi protezu. – Grčevito
stisnuh šake. Dlanovi su mi bili vlažni.
– Teta – napravili su slavoluk od brezovih grana – uzviknu Marselina.
Topovi su urlali od radosti. Ivette potrča i pridrža mi zrcalo. Puder, ruž, malo
zlata na očne kapke. Marija mi stavi preko ramena teški ogrtač od samurovine.
Srebrnastosivi baršun i samurovina odgovaraju jednoj svekrvi.
Marijina ogrubjela ruka za trenutak dodirnu moje zgrčene prste.
Lice joj je ostarjelo i puno bora. – Stigli smo na cilj, Eugenie.
– Ne, Marija, tek na početak.
Topovi umuknuše. Glazba zatrešta, fanfare zakliktaše. – To sam za tebe
skladao – reče Oskar. Rekao je to Zvijezdi padalici. Lövenhjälm mi ponovno
pruži dalekozor.
Ljubičasti baršunasti ogrtač. Bijelo perje na šeširu. Odjednom se svi
povukoše. Čak i Oskar i Zvijezda padalica. Stajala sam sama na brodskom
mostu. Zaori se švedska narodna himna. Tisuće ljudi na obali pretvoriše se u
kipove. Samo su nježne brezove grančice na slavoluku pobjede lako treperile.
Onda dva gospodina, koja su stajala kraj ljubičastog baršunastog ogrtača,
pritrčaše mostu da me dovedu na obalu. Grof Brahe se osmjehivao, a grof fon
Rozen je bio blijed kao smrt od uzbuđenja. Ali jedna ruka u bijeloj rukavici
odgurnu obojicu ustranu, ljubičasti baršunasti ogrtač pođe naprijed, mali
brodski most se zaljulja i ja na svojoj mišici osjetih čvrstu, dobro poznatu ruku.
Mnoštvo je klicalo, topovi su grmjeli, orkestar je treštao, Oskar povede
svoju prestolonasljednicu na obalu. Pod slavolukom jednu djevojčicu u bijelom
gurnuše preda me. Nije se vidjela od ogromne kitice plavih ljiljana i žutih
tulipana. Morala je recitirati jednu pjesmu. Onda mi s olakšanjem gurne plavo
i žuto cvijeće u ruke. Nitko nije očekivao da ću joj zahvaliti, ali kad sam otvorila
usta, odjednom sve zašuti. Bijah se ukočila od straha, ali mi je glas bio jasan i
miran. Počeh riječima:
– Jag har varit lange borte...
Osjećala sam da gomila diše. Švedski. Kraljica govori švedski. Sama sam
sastavila mali govor, a grof Lövenhjälm mi ga je preveo. Onda sam ga naučila
napamet. Riječ po riječ. Bilo je to teško. Oči mi se ovlažiše i ja završih riječima:
– Lange leve Sverige!
Vozili srno se ulicama u otvorenim svečanim kolima. Zvijezda padalica
klanjala se ljupko pokraj mene, desno i lijevo. Jean-Baptiste i Oskar sjedili su
nasuprot nas. Držala sam se uspravno i osmjehivala se ljudima dok me nisu
zaboljeli mišići na usnama. Pa sam se čak i onda smiješila: – Mama, ne mogu
doći k sebi. Ti si održala govor na švedskom – reče Oskar. – Jako se ponosim s
tobom.
Osjetih da me Jean-Baptiste gleda, a ipak se nisam usuđivala sresti se s
njegovim pogledom, zato što smo bili u otvorenim kolima i što sam ja nešto
strašno otkrila: još uvijek ga volim.
Ili možda opet. Zaista ne znam ni sama.
P.S. On je djed. (Ali on to i ne sanja.)

DVORAC DROTNINGHÅLM U ŠVEDSKOJ, 16. KOLOVOZA 1823.

GODINE

Noćas u ponoć sam prvi put u životu bila duh. U svojoj bijeloj kućnoj
haljini obilazila sam dvorac kao bijela dama.
Za to su krive svijetle ljetne noći. Nebo nikad nije potpuno tamno. Za
vrijeme moga prvog posjeta Drottninghålmu, te noći sam proplakala. A sad,
dvanaest godina kasnije, moram plesati kroz njih. Oskar i Zvijezda padalica lete
sa zabave na zabavu, a ja tjeram Jean-Baptistea da i on ide. U početku je nalazio
stotinu izgovora; posao, spominjao mi je čak i svoje godine. Sada je Jean-
Baptisteu šezdeset godina, i zdrav je kao dren. Smijala sam mu se i preuredila
osamljeni stan neženje u Stockholmskoj palači i Drotninghålmu u pravi
pravcati dvor. Bio je imenovan čitav odred dvorskih dama i komornika. Sluge
su dobili potpuno nove livreje. Tapetari, stolari, krojači, krojačice i frizeri imali
su pune ruke posla. Svi su zarađivali i svi su bili zadovoljni. A moji dragi trgovci
svilom nisu bili među posljednjima...
Oskar je predložio da se održe veliki manevri u južnoj Švedskoj i da se
putuje u Skane s cijelim dvorom. – Zašto? – upitao je Jean-Baptiste i pokušao
da izbjegne. Naravno, neuspješno. Oskar i ja smo sproveli ono što smo htjeli i
jug Švedske je vidio kraljevsku obitelj.
Uvečer smo plesali po plemićkim dvorcima. Ujutro sam satima stajala
promatrajući parade a popodne sam primala predstavnike građana jedne za
drugim. Marija, tako dobra i sama tako umorna, masirala je moje jadne noge.
A nove švedske dvorske dame ispitivale su me švedske riječi. Bilo je teško, ali
sam izdržala.
Sad smo u Drotninghålmu, i trebali bi se odmoriti. Sinoć sam rano legla,
ali nisam mogla spavati. Sat odbi ponoć. Šesnaesti kolovoza, pomislih. Šesnaesti
kolovoza počinje... Navukoh kućnu haljinu i počeh lutati kao duh. Željela sam
otići Jean-Baptisteu. Svuda je vladala mrtva tišina, jedino je parket škripao.
Kako mrzim te dvorce... U Jean-Baptisteovoj radnoj sobi zamalo naletjeh na
Moreauovo mramorno poprsje koje Jean-Baptiste svuda vuče sa sobom. Najzad
pipajući dođoh do njegove garderobe, uđoh i... netko samo što nije pucao. Brzo
kao munja jedan pištolj se uperi u mene i netko poviče na francuskom.
– Tko je tu?
– Duh! – nasmijah se. – Samo duh!
– Vaše Veličanstvo me je baš uplašilo – prebaci mi Fernan uvrijeđeno.
Onda se diže sa svog poljskog kreveta i pokloni. Bio je u dugoj spavaćici i još je
držao pištolj u ruci. Njegov poljski krevet je zatvarao put u Jean-Baptisteovu
spavaću sobu.
– Spavate li uvijek pred vratima Njegovog Veličanstva? – upitah.
– Uvijek – potvrdi Fernan. – Zato što se maršal boji.
Na to se vrata širom otvoriše. Jean-Baptiste je još bio odjeven.
Zeleni štit koji tajno nosi kad radi bio mu je podignut na čelo.
 – Tko to smeta – zagrmi on.
Ja se duboko poklonih. – Vaše Veličanstvo jedan duh moli za audijenciju.
– Odgurni postelju kako bi Njeno Veličanstvo mogla ući – promrmlja
Jean-Baptiste skidajući brzo štit. Fernan odgurnu postelju prikupljajući oko
sebe zbunjeno spavaćicu.
Tada prvi put poslije mog dolaska u Drotninghålm uđoh u Jean-
Baptisteovu spavaću sobu. Na pisaćem stolu stajala je gomila dokumenata, a po
podu su ležale velike knjige u kožnom uvezu. On još uvijek uči, pomislih. Kao
što je radio u Hannoveru. Kao u Marijenburgu... Jean-Baptiste se umorno
protegnu. Glas mu je bio nježan. – Što želi duh?
– Duh se samo javlja – rekoh i udobno se smjestih u naslonjač. – To je
duh male djevojke, koja se jednom udala za mladog generala i legla u bračnu
postelju punu ruža i trnja. Jean-Baptiste sjedne na naslon za ruke i zagrli me. –
A to je bilo prije dvadeset i pet godina – rekoh tiho.
– Bože – uzviknu on. – Pa danas je naša srebrna godišnjica.
Ja se stisnuh uz njega. – Da. U cijelom švedskom kraljevstvu nitko neće
misliti na to osim nas dvoje. Neće biti topova, niti učeničkih recitacija, niti vojne
glazbe koju je skladao Oskar za tu priliku. Kako je to divno, Jean-Baptiste.
– Oboje smo prešli dug put – promrmlja on umorno i nasloni mi glavu na
rame. – I najzad si mi došla. – On zatvori oči.
– Ti si stigao na cilj, Jean-Baptiste – prošaptah. – A ipak se bojiš duhova?
On ne odgovori. Njegova glava pritiskivala mi je rame. Izgledao je
umoran, jako umoran.
– Zapovjedio si Fernanu da spava pred tvojom sobom s pištoljem. Kako
se zovu duhovi kojih se bojiš?
– Vasa – čuh njegov jecaj. – Na kongresu u Beču posljednji Vasa, onaj
prognani, ponovno je u ime svoje i svog sina tražio švedsko prijestolje.
– To je bilo prije osam godina. Osim toga, Šveđani su ga zbacili jer je bio
lud. Je li zaista lud?
– Ne znam. Njegova politika bila je luda. Švedska je bila na rubu propasti...
Saveznici su, naravno, odbili njegov zahtjev. Na kraju krajeva, meni duguju
zahvalnost, ja sam vodio onaj užasni rat...
– Ne govori o tome, Jean-Baptiste, ne muči se tim uspomenama – rekoh
brzo. Njega prođe jeza, osjetih to svim svojim bićem. – Jean-Baptiste, Šveđani
veoma dobro znaju što si učinio za njih. Zar nema brojeva koji ti dokazuju da
je Švedska zahvaljujući tebi postala zdrava i napredna zemlja?
– Da, da, postoje brojevi – promrmlja on. – Ali opozicija u parlamentu...
– Spominje li ona Vase?
– Ne, nikad. Ali dovoljno je da ta opozicija, koja sebe naziva liberalnom,
postoji. Da njeni listovi uvijek naglašavaju da ja nisam ovdje rođen.
Uspravih se. – Jean-Baptiste, ako ti netko prigovara da nisi ovdje rođen i
da ne govoriš jezik, to još ni izdaleka nije uvreda veličanstva. To je jednostavno
istina.
– Od opozicije do revolucije je samo jedan korak – promrmlja on
tvrdoglavo.
– Glupost! Šveđani znaju što hoće. Ti si proglašen i krunjen za kralja.
– I mogu biti ubijen ili zbačen da bi se napravilo mjesta za posljednjeg
Vasu. On je časnik u austrijskoj vojsci.
Nato odlučih da jednom za uvijek otjeram duhove Vasa. Morat ću ga
povrijediti i uplašiti, pomislih žalosno. Ali će mirno spavati.
– Jean-Baptiste, u Švedskoj vlada dinastija Bernadotte, a izgleda da si ti
jedini koji to ne shvaća.
On samo slegne ramenima.
– Ali, nažalost, ima ljudi koji tvrde da se u svom strahu od opozicije ti ne
pridržavaš ustava. – Nisam ga gledala. – Šveđani mnogo drže do slobode tiska,
dragi moj, i svaki put kad ti zabraniš neke novine, nađe se netko tko smatra da
te treba natjerati da se zahvališ na prijestolju.
On skoči kao da sam ga udarila. – Tako? E pa vidiš da se ne bojim sjena.
Moji duhovi su veoma stvarni. Princ Vasa...
– Jean-Baptiste, nitko i ne spominje princa Vasu...
– Koga onda? Koga gospoda liberali žele kao mog nasljednika.
 – Oskara, naravno. Prestolonasljednika.
On duboko odahnu. – Je li to istina? – prošapta on. – Pogledaj me u oči.
Je li to zaista istina?
– Nitko nije nezadovoljan dinastijom Bernadotte. Ona živi, Jean-Baptiste,
živi. Moraš reći Fernanu da odsad spava u svojoj sobi, i bez oružja. Zašto
moram naletjeti na Ferana u spavaćici ispred tvojih vrata kad te želim kasno u
noći posjetiti?
Zlatne epolete greble su mi obraze. Svijeće su dogorijevale.
– Draga moja, ti me ne bi trebala posjećivati kasno u noći. Kraljice ne
tumaraju po svojim dvorcima u kućnoj haljini. Ti moraš čekati u svojim
odajama, s pravom ženstvenom stidljivošću, da ti ja dođem.
Kasnije, mnogo kasnije, Jean-Baptiste ustane s naslona i razgrnu zavjese s
prozora.
Više nije bio sumrak. Drotninghålmski park se kupao u zlatnoj svjetlosti.
Stajala sam uz Jean-Baptistea.
– Što se Oskara tiče – reče on i nježno mi dodirnu usnama kosu – dao sam
mu ono što je meni nedostajalo, odgoj. Odgajao sam ga za vladara. Ponekad
žalim što ga neću vidjeti kao kralja.
– To leži u prirodi stvari, nećeš doživjeti da ga vidiš – rekoh odlučno.
On se nasmija. – Ne, ne bojim se našeg mladog mangupa.
Uzeh ga za ruku. – Hajde sa mnom. Doručkovat ćemo zajedno isto onako
kao prije dvadeset pet godina.
Kad smo izašli iz Jean-Baptisteove sobe, Fernana nije bilo. – Fernan zna
da ja tjeram sve duhove – pohvalili se. U radnoj sobi odjednom šuteći stadosmo.
– Gospodine Moreau – promrmlja Jean-Baptiste zamišljeno. Ja nježno
pomilovah mramorni obraz. Kako se loše briše prašina po kraljevskim
dvorcima, pomislih. Onda rukom pod ruku pođosmo dalje.
– Sretan sam što sam ti popustio i dopustio Oskaru da se oženi
Josephinom – reče Jean-Baptiste iznenada.
– Da je radio po tvojoj želji, imao bi sad jednu ružnu kraljevsku princezu
za ženu i jurio bi gospođici Koskul za utjehu, ti okrutni oče.
 – Pa ipak, unuka naše Josephine na švedskom prijestolju. – Jean-Baptiste
me prijekorno pogleda.
– Ali zar nije bila čarobna naša Josephina?
– Previše čarobna. Jedino se nadam da u Skandinaviji ne znaju
pojedinosti.
Stigosmo u moje odaje i tu zatekosmo veliko iznenađenje. Na stolu za
doručak postavljenom za dvoje bio je ogroman buket mirisnih ruža. Crvenih,
bijelih, žutih i ružičastih ruža. Na vazu je bila naslonjena jedna ceduljica.
Njihovim Veličanstvima, našem maršalu J. B. Bernadotteu i njegovoj ženi,
s najboljim željama Marija i Fernan.
Jean-Baptiste se poče smijati. I plakati. Mi smo tako različiti, a ipak...
Da... a ipak.

KRALJEVSKI DVOR U STOCKHOLMU, VELJAČA 1829. GODINE

Čovjek zaista mora žaliti staru princezu Sofiju Albertinu. Ona je na kraju
krajeva iz tako fine obitelji. Posljednji član kuće Vasa u Švedskoj, a sada leži na
samrti, a kćerka trgovca svilom drži je za ruku.
Baš sam prelistavala stranice ovog dnevnika. Vidim da sam je u ono
vrijeme nazvala starom kozom. Ona je jedna od onih koji su me tada ismijali.
Baš je bilo djetinjasto to što me je njeno meketanje toliko uvrijedilo... Od smrti
njezinog brata, stara princeza živjela je u takozvanoj Palači nasljednika
prijestolja, na trgu Gustava Adolfa. Jean-Baptiste je uvijek pazio da s vremena
na vrijeme ruča na dvoru. Ali jedino je Oskar stvarno obraćao pozornost na nju.
Zvao ju je tetom, i tvrdi da mu je ona, kad je bio dijete krišom davala bombone
za kašalj. Jučer je spomenuo da je veoma bolesna i slaba. A jutros je ona poslala
neočekivano jednu staru dvorsku damu; bila je posljednja želja Njenog
Visočanstva, princeze Sofije Albertine, da sa mnom, sa mnom!, govori nasamo.
Jadno stvorenje, pomislih idući k njoj. Sad je i posljednji Vasa poludio. U
moju čast stara princeza se bijaše svečano obukla. Ležala je na počivaljci, i kad
sam ušla, ona pokuša ustati:
– Molim vas, nemojte, Visočanstvo – uzviknuh uplašena njenim
izgledom. Više nego ikad sličila je kozi. Koža joj bijaše zategnuta preko upalih
obraza, a bila je tako prozračna i naborana kao najfiniji papir. Njene beživotne
oči ležale su duboko u očnim dupljama. Ali njena rijetka sijeda kosa bila je
ukrašena mladalačkim ružičastim vrpcama. Salon joj je bio pun veza. Crvene
ruže na ljubičastom polju bile su svuda, po jastucima, stolcima i na vrpci za
zvono. Jadno stvorenje je cijelog života vezlo samo ruže. Uvijek isti motiv. Staro
lice se s mukom razvuče u osmijeh. Sjedoh pokraj nje i otpustih dvorske dame.
– Veoma sam zahvalna Vašem Veličanstvu na posjetu. Čujem da je Vaše
Veličanstvo veoma zaposleno.
– Da, zauzeti smo. Jean-Baptiste državnim poslovima, a Oskar svojim
novim dužnostima. Oskar je sad admiral švedske flote, Vaše Visočanstvo.
Ona klimnu glavom. – Sve ja to znam. Oskar me često posjećuje.
– Je li vam pričao i o svojim planovima za reforme? On radi na jednoj
knjizi o zatvorima. Želi poboljšati prilike u zatvoru i stvoriti novu vrstu
kaznenih zavoda – rekoh oduševljeno. Ona me začuđeno pogleda. Ne, Oskar o
tom nije govorio – Čudno zanimanje za jednog admirala – primijeti ona oštro.
– I za jednog skladatelja – dodadoh. Ona klimnu glavom s dosadom.
Negdje je kucao sat...
– Vaše Veličanstvo posjećuje mnoge bolnice – počne ona odjednom.
– Naravno, to spada u moj poziv. Osim toga, želim ih poboljšati. U
Francuskoj rade isključivo časna sestre kao bolničarke. Zna li Vaše Visočanstvo
tko se brine za bolesnike po švedskim bolnicama?
– Vrijedne pobožne duše, zar ne? – reče ona oklijevajući.
– Ne – već bivše prostitutke, Vaše Visočanstvo.
Ona se trže. Nikad ranije u svom životu nije čula da netko izgovara tu
riječ. Nije mogla progovoriti. – Vidjela sam bolničarke. To su stare prosjakinje
koje žele zaraditi tanjur juhe. One su neupućene i bez interesa za posao. Bez i
najmanjeg pojma o čistoći. Sve ću to promijeniti, Vaše Visočanstvo.
Sat je kucao...
 – Čula sam da govorite malo švedski, gospođo – reče onda poslije.
– Trudim se, Vaše Visočanstvo. Jean-Baptiste nema vremena uzimati
satove. Jednostavni ljudi mu to ne zamjeraju. Oni smatraju da je normalno da
čovjek zna samo svoj materinji jezik. Ali...
– Naše plemstvo govori odlično francuski.
– Ali i građani također uče strane jezike, i imam osjećaj da i od nas to
očekuju. Zato ja govorim švedski kad primam deputacije građana. Govorim
kako najbolje znam, Visočanstvo.
Izgledalo je kao da je zaspala. Lice joj je bilo bijelo kao i napudrana kosa.
Sat je i dalje kucao, a ja sam se bojala da najedanput ne stane. Počeh beskrajno
žaliti princezu na samrti. Nijedan član njene obitelji nije bio pokraj nje, njen
najmiliji brat bio je ubijen na jednom balu pod maskama, nećak proglašen za
ludog i protjeran, a sad jadno stvorenje mora gledati nekoga kao što sam ja na
prijestolju svojih otaca.
– Vi ste dobra kraljica – reče ona iznenada.
– Mi radimo najbolje što možemo, Jean-Baptiste, Oskar i ja.
Sjena njenog nekadašnjeg zlobnog osmijeha preleti preko naboranog lica.
– Vi ste veoma pametna žena.
Pogledah iznenađeno.
– Onda, kad vam je Hedviga Elizabeta prebacila da ste samo kćerka
trgovca svilom, vi ste izletjeli iz sobe a malo kasnije ste otputovali iz Švedske.
Da se vratite kao kraljica. Ovdje ljudi nikad nisu to zaboravili Hedvigi Elizabeti.
Dvor bez mlade prestolonasljednice.
Ona se pakosno zacereka. – Nametnuli ste pokojnoj kraljici ulogu zle
maćehe do njene smrti, hi, hi, hi. – Ta uspomena izgleda kao da ju je oživjela.
– Oskar mi je doveo djecu da ih vidim – malog Karla i novorođenče.
– I on se zove Oskar – rekoh ponosno.
– Karl liči na vas, gospođo – reče ona. A ja pomislih kako je lijepo biti
baka, i uživati u djeci, a da vas ona ne bude u šest sati ujutro. Onda mi padne
na pamet da vjerojatno i Josephina spava dokle želi. Moji unuci imaju čitavu
četu guvernanta i dojilja. Oskarova je kolijevka bila kraj moje postelje cijele prve
godine.
– Voljela bih da sam imala djece, ali mi nikad nije nađen muž koji bi mi
odgovarao – reče tužno princeza na samrti. – Oskar kaže da se vi ne biste ljutili
kad bi se njegova djeca vjenčala s običnim građanima. Kako vi to zamišljate,
gospođo?
– Nisam mnogo razmišljala o tome. Ali prinčevi se mogu odreći svojih
naslova, zar ne?
– Naravno. Treba im samo naći nova imena – ona se zamisli: – grof
Upsala ili barun Drottninghalm ili...
– Ali zašto? Mi imamo jedno pošteno građansko ime. Bernadotte.
Na riječ pošteno građansko, lice joj se bolno zgrči. – Ali budući
Bernadottei, nadam se, bit će obitelj skladatelja, slikara ili pisaca – rekoh brzo
da je utješim. – Oskar je veoma muzikalan. A Josephinina teta Hortenzija slika
i piše pjesme. U mojoj obitelji također... – Ušutih. Ona je drijemala i uopće me
više nije slušala.
Ali na moje veliko iznenađenje ona ponovno progovori.
– Željela sam govoriti s vama, gospođo, o kruni.
Ona bunca, pomislih, duša joj luta kako se kraj bliži, ona sanja.
– Kojoj kruni? – upitah iz pristojnosti.
– Kruni švedske kraljice.
Odjednom me obuze neka vatra. Usred stockholmske zime, kad se obično
napola smrzavam, bilo mi je vruće. Oči su joj bile širom otvorene, glas miran i
jasan.
– Vi niste bili krunjeni s Njegovim Veličanstvom, gospođo. Možda čak i
ne znate da mi imamo krunu i za kraljice. Jednu veoma starinsku krunu, ne
veliku, ali tešku. Držala sam je nekoliko puta u rukama. Vi ste majka dinastije
Bernadotte, gospođo. Zašto se nećete kruniti.
– Dosad na to još nitko nije mislio – rekoh tiho.
– Ali ja sam mislila na to. Ja sam posljednja iz roda Vasa u Švedskoj, i ja
molim prvu Bernadotte da primi starinsku krunu. Gospođo, obećajte mi da ćete
se kruniti.
– Ja ne držim do tih ceremonija – promrmljah. – Ja sam previše mala za
njih, nimalo ne izgledam kraljevski.
Njeni beskrvni prsti otvoriše se čekajući moju ruku. – Više vas nemam
vremena moliti... – Ja stavih ruku u njenu.
Jednom sam na krunidbi morala nositi čipkasti rupčić na baršunastom
jastučiću, zvona na crkvi Notre-Dame su zvonila... Je li mi čitala misli?
– Čitali su mi naglas memoare tog Napoleona. Kako je čudno – ona me
kritički odmjeri
– Kako je čudno, gospođo, da su dva istaknuta čovjeka našeg vremena bila
baš u vas zaljubljena. Vi zaista niste ljepotica.
Onda tiho uzdahnu, tiho, tiho. – Šteta što sam Vasa. Mnogo bih više
voljela da sam bila Bernadotte i da sam se udala za jednog građanina. Manje bi
se dosađivala.
Kad sam odlazila, duboko se poklonili i poljubih smežuranu ruku.
Princeza na samrti se osmjehivala, prvo iznenađeno, a onda pomalo zlobno. Jer
ja zaista nisam ljepotica...

KRALJEVSKI DVOR U STOCKHOLMU, SVIBANJ 1829. GODINE

– Njegovo kraljevsko Visočanstvo žali, ali je Njegovom kraljevskom

Visočanstvu nemoguće naći jedno slobodno popodne ovog tjedna. Svaka
minuta prestolonasljednikovog vremena je zauzeta – izjavi mi Oskarov
komornik.
– Obavijestite Njegovo kraljevsko Visočanstvo da je u pitanju želja
njegove majke. – Oskarov komornik je oklijevao. Htio mi je proturječiti. Ja ga
oštro pogledah, i on nestane.
– Teta, pa ti znaš da Oskar ima bezbroj dužnosti. On je veliki admiral, a
osim toga mora davati prijeme i primati audijencije. Njegovo Veličanstvo ima
dva ministra koji užasno govore francuski, pa Oskar mora prisustvovati i
sjednicama Državnog savjeta – umiješa se Marselina u stvari koje se nje ništa
ne tiču.
Oskarov komornik se vrati. – Njegovo Visočanstvo žali, ali ovog tjedna je
nemoguće.
– Onda kažite Njegovom kraljevskom Visočanstvu da ga očekujem u
četiri sata danas poslije podne. Prestolonasljednik će me pratiti pri jednom
izlasku.
– Vaše Veličanstvo, Njegovo kraljevsko Visočanstvo žali...
– Znam, dragi grofe, moj sin žali što ne može ispuniti moju želju. Zbog
toga obavijestite Njegovo kraljevsko Visočanstvo da ovo više nije molba majke,
već zapovijed kraljice.
Oskar je bio prijavljen kad je sat otkucao četiri. Pratila su ga dva
pobočnika i jedan komornik. Oko rukava je nosio crnu traku. Ja sam također
bila u crnini. Cijeli dvor je bio u žalosti za princezom Sofijom Albertinom, koja
je umrla 17. ožujka i pokopana u grobnici Vasa u crkvi Ridarholm. Njen pokop
iznenadio je stanovništvo. Mislili su da je davno umrla i potpuno su je
zaboravili.
– Na službi, Veličanstvo – pozdravi me službeno Oskar i lupnu petama.
Onda pokuša gledati preko moje glave da mi pokaže kako je bijesan.
– Molim te da otpustiš svoje pratioce, želim da ovaj izlazak obavim samo
s tobom. – Popravili šešir s crnim velom. – Hajde, Oskare.
Bez riječi iziđosmo iz mojih odaja. Bez riječi siđosmo niz stube. On je išao
za mnom. Kad smo stigli do sporednih vrata kroz koja obično izlazimo iz dvora
da ne bismo na sebe svraćali pažnju, on upita: – Gdje su tvoja kola?
– Ići ćemo pješice – odgovorih. – Tako je lijepo vrijeme.
Nebo je bilo svjetloplavo, zeleni Melar je šumio, po brdima snijeg se tek
bijaše počeo topiti.
– Idemo u Vesterlangatan – obavijestili ga.
Oskar pođe prvi, a ja sam tapkala za njim po uskim ulicama iza dvora.
Mada je u sebi kiptio od bijesa, neprestano se osmjehivao i pozdravljao, jer su
ga svi prolaznici poznavali i klanjali se. Prekrila sam lice crnim velom, ali to je
bilo potpuno nepotrebno, jer sam bila sasvim jednostavno obučena i izgledala
sam tako nezanimljivo da nitko nije imao ni pojma da bi ja to mogla ići s
Njegovim kraljevskim Visočanstvom.
Oskar stane: – Vaše Veličanstvo, ovdje je Vesterlangatan. Smijem li vas
upitati kuda ćemo sada?
– U jednu trgovinu svilom. Ona pripada jednom izvjesnom Personu.
Nikad nisam bila tamo, ali ćemo je vjerojatno lako naći.
Na to Oskar izgubi strpljenje. – Mama! Ja sam otkazao dva ugovorena
sastanka i odložio jednu audijenciju da bih poslušao tvoju zapovjed. A kuda me
ti vodiš? U jednu trgovinu svilom. Zašto nisi zapovjedila da dođe dvorski
dobavljač k tebi?
– Person nije dvorski dobavljač. A osim toga, ja želim vidjeti tu radnju.
– Smijem li te pitati zašto sam ti ja potreban?
– Ti mi možeš pomoći odabrati materijal. Za moju krunidbenu haljinu,
Oskare... A željela bih i da te predstavim tom gospodinu Personu.
Oskar je bio zapanjen. – Jednom trgovcu svilom, mama?
Oborih glavu. Možda je bila loša zamisao povesti Oskara sa sobom.
Ponekad zaboravljam da je moj sin prestolonasljednik. Kako ga samo svi
gledaju.
– Person je bio šegrt tvog djeda Claryja u Marseilleu, čak je i stanovao kod
nas. Oskare. To je jedini čovjek u Stockholmu koji je poznavao mog tatu i moj
dom.
Nato se Oskar brzo sagne i nježno me uhvati za ruku. Onda se puni nade
ogledasmo oko sebe. Najednom Oskar zaustavi jednog starijeg gospodina i
upita za Personovu radnju. Stari gospodin se s puno poštovanja, nažalost, tako
duboko pokloni, skoro sjede na zemlju, da se i Oskar morao presavinuti skoro
napola da bi čuo što gospodin kaže. Najzad se obojica uspraviše.
– Tamo – reče pobjedonosno Oskar.
Bila je to relativno mala radnja. Ali u izlogu ugledah izloženu prvoklasnu
svilu i baršun. Oskar gurnu vrata. Za pultom je bilo puno kupaca. Nisu to bile
dvorske dame već žene iz srednjeg staleža u tamnim haljinama za ulicu i uskim
baršunastim kaputićima. Njihova nenašminkana lica bila su uokvirena teškim
opuštenim uvojcima. Ta frizura je jako moderna, i ja po tome vidjeh da
Personovi kupca znaju što se nosi. Gospođe su opipavale razne vrste materijala
tako pažljivo da nisu ni primijetile Oskarovu odoru, i gurale su nas ovamo i
onamo dok nije na nas došao red. Iza pulta su stajala tri mladića. Jedan od njih
imao je konjsko lice i plavu kosu i podsjećao me je na nekadašnjeg mladog
Persona. Najzad me on upita
– Čime vas mogu uslužiti?
– Željela bih vidjeti vašu svilu – rekoh lošim švedskim jezikom.
Prvo me nije razumio, i ja ponovih na francuskom.
– Bolje da pozovem moga oca. Moj otac govori vrlo dobro francuski – reče
živo mlado konjsko lice i izgubi se iza vrata u dnu radnje. Odjednom
iznenađeno opazih da imamo dosta mjesta i da smo skoro potpuno sami za
pultom. Svi ostali kupci stajali su pokraj zida i gledali u nas. Šaptale su jednu
jedinu riječ: – Drottninghen. – Podigoh veo da bih bolje mogla vidjeti materijal.
U tom trenutku otvoriše se zadnja vrata i Person uđe. Person iz Marseillea.
Naš Person. Nije se mnogo promijenio. Njegova plava kosa postala je sijedo
bezbojna. Njegove plave oči više nisu bile plašljive već mirne i zadovoljne. On
se uslužno osmjehivao kao što se čovjek uvijek osmjehuje kupcima, i pri tome
je pokazivao svoje duge, žute zube.
– Gospođa želi vidjeti neku svilu? – upita on na francuskom.
– Vaš francuski je gori nego ikada, gospodine Persone – izjavih ja. – A ja
sam se nekada toliko mučila s vašim naglaskom.
Visoka prilika se trže. On otvori usta da nešto kaže, ali mu donja usna
zadrhta, i on nije mogao izustiti ni jednu riječ. U radnji nastade mrtva tišina.
– Zar ste me zaboravili, gospodine Persone?
On odmahnu glavom. Polako kao u snu. Pokušah mu pomoći i nagnuh se
preko pulta.
– Gospodine Persone, željela bih vidjeti vašu svilu – rekoh glasno.
On zbunjeno prevuče rukom preko čela i promrmlja na svom užasnom
francuskom: – Sad ste zaista došli k meni, gospođice Clary.
 To je za Oskara bilo previše. Prepuna radnja, gospođe koje prisluškuju, i
Person koji muca na francuskom...
– Možda biste bili tako dobri da povedete Njeno Veličanstvo i mene u
svoju kancelariju i da nam tamo pokažete svilu – reče on na švedskom.
Mladi Person podiže dio pulta i propusti nas da prođemo kroz vrata u dnu
radnje u malu kancelariju. Visoki pisaći stol i knjige tvrtke sa stotinama uzoraka
svile svuda uokolo podsjetiše me na tatinu svetinju nad svetinjama. Iznad pulta
visio je uokvireni letak. Tako požutio, ali sam ga odmah poznala.
– Dakle, tu sam, Persone – promrmljah i sjedoh na stolicu pokraj visokog
pisaćeg stola. Osjećala sam se potpuno kao kod kuće.
– Željela bih vam predstaviti svog sina. Oskare, gospodin Person je bio
šegrt kod tvoga djeda u Marseilleu.
– Onda me iznenađuje, gospodine Persone, da niste već odavno
naimenovani za dvorskog dobavljača – primijeti živo Oskar.
– Nikad to nisam tražio – reče polagano Person. – Osim toga, uživao sam
dosta loš glas u izvjesnim krugovima otkako sam se vratio iz Francuske. – On
pokaza na uokvireni letak.
– Zbog toga.
– Što je u tom okviru – upita Oskar.
Person ga skine sa zida i pruži ga Oskaru.
– Oskare – rekoh – to je prvi tiskani primjerak deklaracije o Pravima
čovjeka. Tata, tvoj djed, donio ga je kući, a gospodin Person i ja smo ga naučili
zajedno napamet. Prije nego što se vratio kući, gospodin Person me je zamolio
da mu ga dam za uspomenu.
Oskar ne odgovori. Priđe prozoru, obrisa staklo rukavom svoje
admiralske odore i počne čitati. Person i ja se pogledasmo. On je prestao
drhtati, a oči su mu bile vlažne.
– A Melar je zaista onako zelen kao što ste mi pričali. Sada teče ispred
moga prozora.
– Kad samo pomislim da se vi svega toga sjećate, gospo.... Hoću reći, Vaše
Veličanstvo.
 – Naravno – i zato mi je trebalo tako dugo vremena da vas dođem
posjetiti. Bojala sam se da mi ne zamjerite što...
– Da vam zamjerim? Kako bih vam mogao nešto zamjeriti? – upita Person
užasnut.
– To što sam sad kraljica. Vi i ja smo uvijek bili republikanci – osmjehnuh
se. Person dobaci užasnut pogled Oskaru. Ali Oskar nije slušao. Previše je bio
zadubljen u Prava čovjeka. Na to Persona potpuno ostavi njegova stidljivost i
on prošapta: – To je bilo u Francuskoj, gospođice Clary. Ali u Švedskoj, mi smo
oboje monarhisti. – On ponovno pogleda Oskara i reče: – Pod pretpostavkom
da... zar ne? – Klimnuh glavom. – Ako, naravno, da... ali i vi imate sina, Persone.
Sve ovisi o tome kako odgajate djecu.
– Naravno. A Njegovo kraljevsko Visočanstvo je, na kraju krajeva, unuk
Francoisea Claryja – reče on. Nismo govorili i mislili smo na vilu i radnju.
– Sablja generala Bonapartea – reče odjednom Person. – Sablja je stajala u
trijemu skoro svake večeri u kući u Marseilleu. Jako sam se ljutio zbog toga. –
Personovo bezbojno lice odjednom postade potpuno ljubičasto.
Pogledah ga iskosa. – Persone, da niste bili ljubomorni?
On se okrene. – Da sam ikad pomislio da bi kći Francoise Claryja bila
ovdje u Stockholmu sretna, ja bih... – On ušuti.
Nisam bila u stanju progovoriti. On bi mi ponudio radnju i dom, sasvim
blizu kraljevskog dvora. Blizu...
– Treba mi nova haljina, Persone – rekoh tiho.
On se ponovno okrene meni, bezbojnog lica i veoma pristojno.
– Večernju haljinu, ili jednu koje bi Vaše Veličanstvo nosilo danju?
– Večernju haljinu koju moram nositi danju. Možda ste čitali u novinama
da ću 21. kolovoza biti krunjena. Imate li neki materijal koji... pa, koji bi
odgovarao za krunidbenu odoru.
– Naravno. – Klimnu Person glavom. – bijeli brokat.
On otvori vrata. – Francoise – povika. – Donesi mi bijeli brokat iz
Marseillea. Ti znaš koji. – I okrene se meni: – Bio sam tako slobodan da svog
sina nazovem Francoise kao uspomenu na Vašeg oca.
 Držala sam tešku balu brokata na koljenima. Oskar stavi u stranu
uokvireni letak.
– Divno! Mama, takav ti baš treba. – milovala sam krutu svilu i osjećala
pod prstima upredene niti čistog zlata. – Zar nije težak, mama?
– Strašno je težak, Oskare. Nosila sam sama paket do poštanskih kola.
Gospodin Person je imao toliko prtljage da sam mu morala pomoći.
– A tata Vašeg Veličanstva je rekao da ovaj brokat odgovara samo za
kraljevsku svečanu haljinu – dodade Person.
– Zašto taj brokat nikad niste ponudili na dvoru? – upitah. – Pokojna
kraljica bi ga sigurno sa zadovoljstvom uzela.
– Zadržao sam brokat kao uspomenu na vašeg tatu i na tvrtku Clary. Vaše
Veličanstvo, osim toga... – Njegovo konjsko lice odjednom postade nekako
samouvjereno. – Osim toga ja nisam dvorski dobavljač. Brokat nije na prodaju.
– Čak ni danas? – upita Oskar.
– Čak ni danas, Vaše Visočanstvo.
Sjedila sam mirno dok je Person zvao sina. – Francoise, zamotaj brokat
tvrtke Clary. – I poklonivši se preda mnom: – Smijem li zamoliti za milost da
Njenom Veličanstvu poklonim brokat?
Ja samo priklonih glavu. Nisam mogla govoriti.
– Poslat ću odmah materijal u dvor, Vaše Veličanstvo – reče Person. Ja
ustadoh. Na zidu iznad pisaćeg stola bilo je svijetlije mjesto gdje je stajao letak.
Čežnjivo ga pogledah. Onda Person dohvati uramljeni letak. – Ako bi Vaše
Veličanstvo htjelo pričekati časak... – Person poče prekapati po košari za papir,
pronađe jedne stare novine i zamota u njih plakat.
– Smijem li zamoliti Vaše Veličanstvo da i ovo primi. Prije mnogo godina
ja sam obećao da ću ga uvijek poštovati i cijelog života on mi je bio svetinja. –
Dugački zubi se pokazaše u jednom ironičnom osmijehu. – Uvio sam ga da
Vaše Veličanstvo ne bi imalo neugodnosti usput. Ja osobno sam imao nekoliko
neugodnosti zbog njega.
Ruku pod ruku kao par ljubavnika, Oskar i ja se vratismo kući. Dvor se
pojavi na vidiku, a ja mu još ne bijah rekla. Očajnički sam tražila prave riječi: –
Oskare, možda misliš da si sa mnom potratio jedno popodne, ali... – Prve straže
pozdraviše.
– Hajdemo, Oskare, želim govoriti s tobom. – Osjećala sam da je
nestrpljiv, ali sam stala tek na mostu. Melar je žuborio ispod nas. Osjetih kako
mi se srce steže. U ovo doba svjetla u Parizu počinju poigravati po mirnoj Seini.
– Uvijek sam se potajno nadala da će mi Person dati taj letak, i zato sam
te povela sa sobom, Oskare.
– Hoćeš li reći da želiš sada raspravljati sa mnom o Pravima čovjeka?
– Samo o tome, Oskare. – Ali on više nije imao vremena i bio je strašno
nervozan.
– Mama, za mene Prva čovjeka nisu više nikakvo otkriće. Ovdje je za njih
čuo svaki školovan čovjek.
– Onda se moramo pobrinuti da ih napamet nauče i svi neškolovani ljudi
– rekoh. – A tebi hoću reći...
– Da se moram boriti za njih, zar ne? Treba li ti to svečano obećati?
– Boriti se? Pa Prava čovjeka su odavno proglašena. Ti ih moraš samo
braniti.
Gledala sam netremice u zapjenjenu vodu. Odjedanput mi iskrsnu pred
očima jedna uspomena iz djetinjstva, jedna odsječena glava se kotrlja po
krvavoj strugotini.
– Prije i poslije proglašenja proliveno je mnogo krvi. Napoleon ih je čak
toliko ponizio da ih je navodio u svojim dnevnim zapovijedima. I drugi ih
neprestano blate. Ali moj sin treba vladati u njihovo ime i svoju djecu tako
odgojiti.
Oskar je šutio. Šutio je dugo, a onda uzme paket, skine omot i pusti ga niz
Melar.
Tek kad smo stigli pred naša sporedna vrata, on se odjednom nasmija.
– Mama, izjava tvog starog obožavatelja bila je divna. Kad bi samo tata
znao!
NA DAN MOJE KRUNIDBE 21. KOLOVOZA 1829. GODINE

– Désirée, preklinjem te, nemoj zakasniti na svoju vlastitu krunidbu.

Ta rečenica će me pratiti do kraja života. Jean-Baptiste mi ju je stalno
dovikivao dok sam ja očajnički nešto tražila po ladicama. Marija mi je pomogla,
i Marselina i Ivette. U međuvremenu divila sam se Jean-Baptisteu koji je danas
i sam imao na sebi svoju krunidbenu odoru. Zlatne lance oko vrata i smiješne
čizme optočene hermelinom, koje sam dosad viđala samo na portretima. Teški
krunidbeni plašt ogrnut će kasnije. Kad stavi krunu...
– Désirée, zar još uvijek nisi gotova?
– Jean-Baptiste, ne mogu ih naći, ne mogu.
– Pa što zapravo tražiš?
– Moje grijehe, Jean-Baptiste. Sve sam ih zapisala, a popisa sad nigdje
nema.
– Za Boga, pa zar se ne možeš sjetiti?
– Ne, ima ih tako mnogo, ali su svi tako beznačajni, znaš! Zato sam ih sve
zapisala. Ivette, pogledaj ponovno ispod mog rublja.
Prije krunidbe morala sam sa Zvijezdom padalicom ići na ispovijed. Nas
dvije smo jedine katolikinje među članovima kraljevske obitelji Bernadotte u
luteranskoj Švedskoj. Zato je svećenstvo, protestantsko svećenstvo Švedske i
katolički svećenik, koji se brine za dobro moje duše, odlučilo da se najprije
moram bez velike buke ispovjediti u kraljevskoj kapelici. Oskar je dao da se
sagradi ta kapelica na posljednjem katu dvorca za pobožnu malu unuku ne baš
tako pobožne velike Josephine. Odmah poslije oproštenja grijeha trebala sam
obući krunidbenu odjeću i u svečanoj povorci odvesti se u crkvu Storkirka. Sve
je bilo pripremljeno. Na postelji je ležala zlatno-bijela haljina od brokata koji je
tata nekad držao u rukama. pokraj nje purpurni plašt švedskih kraljica, koji su
morali malo skratiti za mene, i mala kruna, upravo izglancana. Nisam je se
usudila probati.
– Mama, krajnje je vrijeme – reče Josephina ušavši.
 – Ali ja ne mogu naći popis svojih grijeha – progunđah. – Možeš li mi
posuditi tvoj? Zvijezda padalica se ljutnu. – Mama, ja nemam nikakav popis!
Čovjek treba znati svoje grijehe.
– Grijesi nisu ni ispod rublja Vašeg Veličanstva – izjavi Ivette.
Otiđosmo u mali salon. Tu nas je čekao Oskar u svečanoj odori.
– Nisam mogao ni pomisliti da će krunidba tvoje majke izazvati toliko
oduševljenja. Ljudi proslavljaju i u najmanjim selima. Pogledaj dolje, Oskare,
sve se crni od svijeta – reče mu Jean-Baptiste. Obojica su bili skriveni iz zavjese
da ih nitko ne bi opazio.
– Mama je neobično omiljena – odgovori Oskar. – Ti ne znaš što mama
znači... Jean-Baptiste se osmjehnu na mene. – Zaista? – I odmah se ponovno
naljuti.
– Morate se požuriti ti i Josephina. Imaš li svoje grijehe ili ne, Désirée?
– Nemam ih – rekoh i iscrpljeno se sruših na divan. – A Josephina mi neće
posuditi svoje. Kakvi su tvoji grijesi, Josephina?
– To ja kažem samo ispovjedniku. – Zvijezda padalica osmjehivala se
zatvorenim ustima i glave nagnute na jednu stranu.
– Kakvi su tvoji grijesi, Jean-Baptiste? – upitah.
– Ja sam član protestantske crkve... Možda će ti Josephina usput posuditi
jedno dva – tri. Sad morate ići!
Ivette mi pruži veo i rukavice.
– Čovjek ne može očekivati od obitelji ni najmanju pomoć – primijetili
ogorčeno.
– Znam za tebe jedan grijeh, mama. Živiš izvanbračno s jednim čovjekom
već godinama – izjavi Oskar.
– Tvoja šala je malo pretjerana – uzviknu Jean-Baptiste. Ali ga ja umirih.
– Neka završi, Jean-Baptiste. Kako to misliš, dušo?
– Katolička crkva ne priznaje građanski brak. Jesi li se udala za tatu u crkvi
ili kod matičara?
– Kod matičara, samo kod matičara – uvjerih ga. Kamen mi pade sa srca.
 – Eto ti tvog grijeha, mama, velikog dugogodišnjeg grijeha. A sad požuri.
Stigle smo na vrijeme na ispovijed i vratile se bez daha od žurbe. U mom
salonu bijaše se sakupio cijeli dvor. Morala sam se odmah presvući. Proletjeh
pokraj svih dubokih poklona.
– Teta, nemaš mnogo vremena – reče Marselina u mojoj sobi, a moja
Marija, stara, pogrbljena, ali odlučna, skine brzo haljinu s mene. Ivette me
ogrne ogrtačem za češljanje.
– Ostavite me samu – zamolih – molim vas, ostavite me samu na trenutak.
– Teta, nadbiskup čeka ispred crkve – opomene me Marselina. Onda se
najzad izgubi. Ako je žena tašta i ako svakog dana promatra svoje lice u
ogledalu, onda se ne uplaši kad ostari, jer to dolazi postupno. Ja sam se toliko
smijala i toliko plakala da imam sitne bore oko očiju i dvije crte koje se spuštaju
do uglova usana. One su se pojavile kad je Jean-Baptiste vodio bitku kod
Leipziga... Natrljah malo ružine kreme na čelo, prijeđoh tankom četkom preko
obrva, onda malo zlatne šminke na očne kapke. Sve onako kako me je učila
velika Josephina...
Koliko je stiglo pisama i deputacija iz svih krajeva zemlje! Kao da je
Švedska godinama čekala na moju krunidbu. Jean-Baptiste to ne može
razumjeti. Vjeruje li on zaista da je dovoljno biti njegova žena pa postati
kraljica? Zar on ne shvaća da ovo krunidba znači da sam najzad rekla da? Jean-
Baptiste ovo je vjenčanje jedne nevjeste. Ovoga puta ću ga dati čak i u crkvi i
zaklet ću se pred oltarom da ću ti u dobru i u zlu biti odana... i pošto nevjesta
mora biti mlada i lijepa, neću štedjeti rumenilo.
Mnoštvo na ulici se počelo skupljati još jutros u pet sati da bi me vidjelo
kad budem prolazila. Ne smijem ih razočarati. Većina žena ne mora više
izgledati mlada kad ima četrdeset i devet godina. Njihova djeca su odrasla, a
njihovi muževi postigli svoj cilj. Oni ponovno pripadaju jedno drugom. Ali ja
ne. Ja tek počinjem. Ali ja nisam kriva što sam osnovala dinastiju... Uzeh
svjetlosmeđi puder i napudrah si nos što sam jače mogla. Kad orgulje budu
svirale, ja ću zaplakati i nos će mi pocrveniti. Kad bih samo jednom u životu,
kad bi samo danas mogla izgledati kao kraljica. Tako se bojim...
– Kako si mlada, Désirée. Nijedne sijede vlasi! – Jean-Baptiste je stajao iza
mene. Jean-Baptiste me je poljubio u kosu.
Morala sam se nasmijati. – Imam mnogo sijedih, Jean-Baptiste, ali sam
prvi put obojila kosu. Sviđa li ti se?
Tišina. Okretoh se. Jean-Baptiste je imao na sebi teški hermelinski kaput,
a oko čela stezao ga je obruč krune kraljeva Švedske. Odjednom je izgledao
posve stran i nekako veliki. Više nije bio moj Jean-Baptiste, već kralj Karlo XIV
Johan. Kralj...
Kralj je netremice gledao u požutjeli letak na zidu. Nije ga ranije vidio,
tako dugo vremena nije bio u mojoj sobi.
– Što je to, djevojčice?
– Jedan stari letak, Jean-Baptiste. Prvi koji je objavio Deklaraciju o
Pravima čovjeka. Uspravne bore između obrva.
– Moj otac ga je kupio prije mnogo godina. Još je bio vlažan od tiskanja.
Ja sam ga morala naučiti napamet. Sada mi taj požutjeli papir uliva snagu. A
meni je potrebna snaga, znaš. Ja... Suze mi potekoše niz moju svježu šminku. –
Ja nisam rođena da budem kraljica.
Onda sam morala napudrati tragove suza. – Ivette.
Jean-Baptiste upita: – Smijem li ostati ovdje? – i sjedne pokraj toaletnog
stolića. Ivette donese škare za kovrčanje kose i počne mi uvijati male kovrče sa
strane.
– Ne zaboravite da razdjeljak Njenog Veličanstva bude ravan, inače joj
kruna neće stajati dobro – opomenu Jean-Baptiste. On izvadi neki papir i poče
ga proučavati.
– Tvoji grijesi, Jean-Baptiste? Kako je dugačak popis.
– Ne, to je podsjetnik za ceremoniju krunidbe. Treba li ti ga još jednom
pročitati? Klimnuh glavom.
– Slušaj dobro: krunidbena povorka počinje paževima i glasnicima u
kostimima koji su napravljeni za moju krunidbu. Veoma lijepi kostimi,
uostalom, iznenadit ćeš se. Vjesnici imaju fanfare. Poslije njih dolaze članovi
vlade, onda izaslanici. Najzad jedna delegacija iz Norveške. Pomišljao sam da
bi se možda trebao kruniti u Norveškoj, u Kristianiji. Pretjerana i zaista dirljiva
radost s kojom Švedska slavi svoje krunjenje navodi me na pomisao...
– Ne, rekoh. – Ne u Kristianiji. Ovdje da, ali ne u Norveškoj. Nemoj
zaboraviti da si natjerao Norvešku na savez.
– To je bilo potrebno, Désirée.
– Možda će to jedinstvo potrajati još dok Oskar bude živ. Ali ne mnogo
duže. Uostalom, onda će biti svejedno...
– Deset minuta prije tvoje krunidbe shvaćaš li ti da je to što govoriš
veleizdaja?
– Za sto godina nas dvoje možemo sjediti na nekom udobnom oblaku na
nebu i moći ćemo o tome ponovno raspravljati. Ali tada će Norvežani ponovno
proglasiti svoju neovisnost i da bi razbjesnili Šveđane, izabrat će danskog princa
za svog kralja. Nas dvoje, na našem oblaku, slatko ćemo se smijati. Jer u tom
Dancu će vjerojatno biti i koja kap Bernadotteove krvi, brakovi između djece
susjeda su tako česti... Ivette, zovite Mariju, mora mi pomoći obući krunidbenu
haljinu.
Marselina i Marija dojuriše u isto vrijeme. Ja skinuli ogrtač. Marija je
stajala pokraj mene s krunidbenom haljinom. Zlatne niti na bijelom materijalu
u toku mnogo godina bijahu dobile srebrnast sjaj. A kad sam obukla haljinu,
duboko uzdahnuh. To je bila najljepša haljina koju sam u životu vidjela.
– Što potom dolazi, Jean-Baptiste? Tko nastupa iza norveške delegacije?
– Tvoja dva grofa s kraljevskim znakovima. Na plavom baršunastom
jastuku.
– Sjećaš li se kako sam ja nosila Josephinin čipkani rupčić kroz Notre-
Dame, i uzbuđenja što nisu mogli naći dvanaest djevica?
– Kraljevske oznake bi trebali nositi visoki državni službenici – reče Jean-
Baptiste. – Ali ti si zahtijevala da to budu tvoji vitezovi.
– Da. Ja sam zahtijevala da ih nose grof Brahe i grof fon Rozen. U vrijeme
kad se ostali Šveđani nisu mogli naviknuti na kćer trgovca svilom, oni su založili
svoje ime za nju.
– Iza njih će ići gospođa koju ti odabereš s krunom. Kruna će ležati na
crvenom jastuku.
 – Zar nisi zadovoljan mojim izborom? Nigdje ne piše da ona mora biti
djevica. Samo gospođa iz otmjene plemićke obitelji, i zato sam odlučila da tu
čast podarim gospođici Marijani fon Koskul, bivšoj dvorskoj dami... –
Namignuh Jean-Baptisteu. – U znak zahvalnosti za njene usluge kraljevskim
kućama Vasa i Bernadotte.
Ali Jean-Baptiste se odjednom zainteresira za krunski nakit. Stavih teško
prstenje i najzad stavih veliku dijamantnu ogrlicu. Grebla me je i bila nekako
hladna i čudna oko vrata.
– Marselina, možeš obavijestiti gospodu u salonu da sam gotova.
Marija mi htjede staviti purpurni ogrtač, ali ga Jean-Baptiste uzme od nje.
Nježno, veoma nježno, on mi ga stavi preko ramena. Stajali smo jedno pokraj
drugog ispred velikog ogledala.
– K’o u priči – prošaptah. – Bio jednom jedan veliki kralj i jedna mala
kraljica. – Onda se brzo okrenuh. – Jean-Baptiste, letak.
On mirno skine okvir sa zida, i stane preda mnom u krunidbenom plaštu,
sa švedskom krunom na miropomazanoj glavi, i pruži mi letak. Duboko se
poklonih i poljubih staklo preko izblijedjelog teksta Deklaracije o Pravima
čovjeka. Kad sam podigla oči, vidjeh da je Jean-Baptisteovo lice blijedo od
uzbuđenja.
Dvokrilna vrata prema salonu širom se otvoriše. Josephina je dovela
djecu. Trogodišnji Karlo potrča prema meni, ali uplašeno zastade:
– To nije baka – reče on – to je kraljica.
Josephina u ružičastom baršunu pruži mi malog Oskara. Uzeh dijete u
naručje. Bilo je tako divno toplo i začuđeno je promatralo svojim plavim očima,
i nije imalo skoro nikakvu kosu. Zbog tebe, i zbog tebe se krunim, ti dragi
Oskare...
Potmuli žagor koji se čuo kroz zatvorene prozore podsjećao me je na onu
noć kad su baklje gorjele pred kućom u Ulici d’Anjou. Čuli kako Jean-Baptiste
pita:
– Zašto netko ne otvori prozore? – I onda: – Što viču? Što viču toliko tamo
dolje?
 Ali ja sam već znala. Bilo je to na francuskom, moji Šveđani su željeli da
ja razumijem. Sjećaju se što su jednom čitali o toj noći: Vikali su Naša gospa od
mira! Brzo pružih Josephini dijete, jer sam počela drhtati.
Ono što se kasnije događalo odigralo se kao u snu. Vjerojatno su paževi i
glasnici odmah potom izašli iz dvora. Vjerojatno su iza njih išli ministri i
norveški delegati. Kad smo silazili niz mramorne stube, vidjeli smo samo još
grofa Braha i grofa fon Rozena s kraljevskim oznakama. Fon Rozen se trudio
uhvatiti moj pogled. Klimnuh mu glavom skoro neprimjetno i pomislih na
vožnju iz Malmezona u Pariz i na Vilatea...
No njih dvojica već polako ali svečano iziđoše iz dvorca. Vidjeh gospođicu
fon Koskul u plavom, s krunom koja se sijala na baršunastom jastuku. Izgledala
je veoma sretna i ponosna što nije bila zaboravljena, i nije imala ni pojma kako
nevješto izgleda. Onda se Josephina i Oskar popnu u kola. Najzad dođoše
pozlaćena kola Njihovih Veličanstava.
– Ja ću posljednja stići u crkvu, kao da sam nevjesta – primijetili. Onda se
sa svih strana začu klicanje. Vidjeh da se Jean-Baptiste osmjehuje i maše, i
htjedoh se i sama osmjehnuti i mahati, ali sam bila kao oduzeta. Jer su mi vikali,
samo meni: Lange leve Drottningen, Drottningen – i ja osjetih da moram
zaplakati i da tu nema pomoći.
Pred crkvom Jean-Baptiste sam popravi nabore mog purpurnog ogrtača i
povede me portalu. Tamo nas je dočekao nadbiskup s drugim švedskim
biskupima.
– Neka su blagoslovljeni oni koji dolaze u ime Božje – reče biskup. Onda
zabrujaše orgulje. Misli su mi se razbistrile tek kad mi je nadbiskup stavio krunu
na glavu. Kako je teška, pomislih, kako je teška...
Kasno je, i svi misle da sam odavno legla da se odmorim za svečanosti koje
se održavaju sutra i prekosutra u čast kraljice Desiderije od Švedske i Norveške.
Ali ja sam htjela još jednom, još samo jednom, pisati svoj dnevnik. Kako je
čudno da sam baš sad stigla do posljednje stranice. Nekada je bio pun bijelih
praznih stranica, i stajao je na mom rođendanskom stolu. Upravo bijah navršila
četrnaest godina i pitala sam što da pišem u njega. A tata mi je odgovorio:
Povijest francuske građanke Bernardine Eugenie Désirée Clary.
 Tata, napisala sam cijelu povijest i više nemam što dodati. Jer je život
građanke završen a počinje život kraljice.
Nikad neću razumjeti kako se sve to dogodilo, ali ti obećavam tata, da ću
učiniti sve da te ne osramotim, i da nikad neću zaboraviti da si ti, dokle god si
živio, bio visoko cijenjeni trgovac svilom.