https://ivanlovrenovic.

com/clanci/zapisi/ivan-lovrenovic-
rjecnik-vjere-i-nevjere

Ivan Lovrenović: RJEČNIK VJERE I NEVJERE (I)

(Fragmenti dnevničkih zapisa 1970 - 2023)

AKO JE SMRT KRAJ

Kraj je smrt. Život poslije smrti lijepa je fantazija, najveličanstvenija u čovjekovoj avanturi
na Zemlji, u svim njezinim eshatologijskim i soteriologijskim varijacijama. U kršćanstvu, kad
se Luther pobunio protiv dućana u koji je papski Rim bio pretvorio monopol na spasenje,
dovelo ga je to do radikalnoga stava u teologiji spasenja: sola gratia, ništa ni po zaslugama
ni po grijesima, već samo i isključivo po milosti Božijoj. Božija lutrija. Draga mi je ta ideja,
premda me Luther, koji je Đavla gađao svojom mastionicom, plaši; njegova žestina,
isključivost, spremnost da ohrabri na ubijanje radi ideje, zastrašujući su. (Plašili su i Erazma
Roterdamskog, kao što ga je plašio i papa u Rimu.) Ali ni Lutherov soteriologijski
radikalizam ne znači ništa, ako spas(enj)a - nema, ako je smrt kraj.

Isusov suvremenik Seneka (kakvi su to u prvom stoljeću n. e. bili duhovni i intelektualni

simultaniteti po obodu Mediterana!) bio je siguran: „Zamisli da mrtvaca ne muči nikakvo
zlo, da je izmišljeno sve što nam podzemni svet čini strašnim, da mrtvacu ne preti ni tama,
ni tamnica, ni vatrene reke, ni reke zaborava, da tamo nema sudija i osuđenih i da nema
tirana, pošto vlada bezgranična sloboda. Jer sve su to izmislili pesnici, i tako u nas uneli
nemir praznim slikama. Smrt je oslobođenje i kraj sviju zla, posle nje ne traju naši bolovi;
ona nas vraća u mir gde smo boravili pre nego što smo se rodili. Ako ko žali mrtve, onda
valja da žali i one što se još nisu rodili. Smrt nije ni dobro ni zlo. Jer samo ono može biti
dobro ili zlo što je nešto; što samo nije ništa, i što nas ne odvodi ni u šta, ne izlaže nas
ničemu.“
A smisao? Bolna je patnja čovjekova u potrazi za njim, pod zatvorenim nebom. Bolna,
nespokojna, zamorna, do zadnjega predsmrtnog daha. I - bez obećanja, samo sa slutnjom.
Ali, ta neuništiva slutnja...

2022.

AUTOBIOGRAFIJA

Autobiografija: popis sramota, posrnuća, grijeha, zala koje si počinio. Sve drugo: lagarija.

Svibanj 2020.

BITI PISAC

Biti pisac? Pisac je onaj koji piše. Svaki dan. Sve drugo je izmotavanje, i nije trebalo ni
počinjati.

2. prosinca 1985.

BOSANSKA KUĆA

Bosanska kuća s krovom na četiri vode, shematski crtež, samo crno i bijelo: trokut nad
paralelogramom. Trokut-krov - crno; paralelogram-tijelo kuće - bijelo; niski podzid pod
paralelogramom - šrafirano. Aksiomi, praelementi. Iz njih možeš graditi svijet.
Kubistički grafizam, čist i sveden na elementarne odnose: dva geometrijska lika, i kontrast
bijelo-crno. U svojim izvedbama malih, sirotinjskih dimenzija, a takvih sam se djetetom
nagledao najviše, sadržavale su i psihološki, skoro animistički moment. Gledano s pročelja:
ispod mrkoga trokuta-piramide na svijetlome četverokutu stoje dva simetrično postavljena
otvora (prozori), i centralno među njima, ali niže, pri dnu, treći, veći (vrata). U cjelini, taj
prizor djelovao je sugestijom nekakvoga neodoljivog antropomorfizma: ta je kuća glava
nekoga tko te gleda, dok ti gledaš njega. K tomu još, sezonske mijene: u proljeće ta je
„glava“ u mladome zelenilu i beharu, ljeti među gustim, zagasito zelenim krošnjama, u zrelu
jesen pod crvenim jabukama, teškim kruškama, modrim šljivama, zimi zametena snijegom,
gotovo nevidljiva, tek žmirkajući i zijevajući svojim trima otvorima.

Od tri sloja različite materijalnosti činjena je takva kuća: čvrsti temeljni sloj od kamena ili
sedre, na njemu lakši korpus zidova od čatme, odozgor lagani krov od drvenih greda
i šindre. Mistificiram li ako pomišljam kako ta trostupanjska gradacija u čvrstoći – od čvrste
vezanosti za tlo, preko drvene strukture čatme malo ojačane zemljom i žbukom, do lagane,
gotovo lebdeće konstrukcije kojom se kuća veže za nebo – nije tek stvar puke ekonomsko-
socijalne uvjetovanosti, nego da u njezinome konceptualnom porijeklu ima nečega drevno
kozmogonijskoga?

Unutarnji prostor: jedan dio pod otvorenim krovištem, čiji drveni skelet sada vidiš iznutra
cio, drugi dio prostora pregrađen u dvije prostorije, te se stječe dojam da su svi ti elementi
pomični, da se mogu preslagivati po volji. Ako je kuća katnica, do gornjih prostorija vode
lagani drveni basamaci, čije su podnice i rukohvati uglačani i blistavi od upotrebe. U
varijanti kada su vanjski, basamaci su natkriveni i produžuju se u verandu cijelom dužinom
kuće. Takve su verande, s pogledom nadaleko, imale stare naše kuće u jajačkome Varošu,
visoko iznad Vrbasa, upravo ondje gdje brza rijeka izlazi iz suroga kanjona ispod grada, pa
se širi u pitomu dolinu s baščama i voćnjacima.

2013.

BOSANSTVO I HRVATSTVO

Bosanstvo i hrvatstvo – enigma. Sva od istovremenih, nespojivih osjećaja, suprotnih

naboja. San o „centru”, o matičnosti, o integralnosti – isprazan. Iz bosanske perspektive:
sanjati Zagreb kao središte utopije, kao magleni san o „Evropi”, o „tisućgodišnjem
kontinuitetu” – fatalno i tragično. Jedini konkretan oblik u kojemu nas je Zagreb ikad
prihvatio, bio je: ginuti pod Staljingradom. S druge strane, što s bosanstvom? Nije li ono
oblik onog samozatajnog odricanja od sebe o kojemu Krleža govori u povodu ilirizma?
Intimno, nosiš u sebi i taj Zagreb i to bosanstvo, bez kojega te ne bi bilo. Svezati, povezati,
harmonizirati to dvoje u sebi, sve manje možeš. Igrati na bosansku kartu ovako kako igraš
– da nije iluzija, i da ti se možda ne će o glavu razbiti? Membra disiecta.

Ožujak 1982.

BOSNA, AGENTSKI MENTALITETI

Politički fenomen i problem u Bosni: agentski mentalitet svih triju etničkih grupacija spram
njihovih dalekih vanjskih duhovnih i političkih središta.
2005.

BOSNA, AGRAR

Moj did, u sred Dvadesetoga stoljeća sasvim srednjovjekovan, nadasve je držao do zemlje.
Žena mu prigovarala: „Pametan svit nabavlja zlato, a ti sve skrha u zemlju, pa nemaš
providna dana, da se Boga ne bojiš, ni nediljom se ne bi odmorio.“ (Kad su zavladali
komunisti, oslobodili su ga tih briga.) Bio je poput onoga legendarnog bega Kopčića, kojemu
je za goleme ratničke zasluge sultan nudio moć i položaj kakav god mu srce želi, a on
izabrao ovako: „Čestiti care, daj mi zemlje koliko ja od zvijezde do zvijezde mogu objahati
na svome putalju Šćitonji.“ Ne bī caru najmilije, al᾿ se carska ne poriče, te Kopčić zorom
uzjaha i poleti sa svoga Duvna naokolo, a kad će noć, crče putalj pod njim od umora. Pade
beg s njime na zemlju, ali stiže za vidna još dograbiti jedan kamen i hitnuti ga da označi još
malo zemlje.

A to je samo jedna od mnogih varijanata istoga motiva gladi za zemljom i moći koju donosi
vlasništvo nad njom. Slična je i ona o velikašu Dobreti, koji se nakon propasti Bosne godine
1463. sklonio u planinsku vrlet Pougarja, a kćer mu Ljiljanu, ljepoticu, zarobili Turci i poslali
je na dvor sultanu da ga obraduju. Omili ona sultanu, pa joj on ponudi milost za njezina
oca. Biva, neka primi islam, pa će mu dati vezirluk, ili ako voli ostati u kršćanluku, neka
uzme onoliko zemlje koliko obdan na konju može obaći. Dobreta izabra ovo drugo, te
postade pougarski knez i rodonačelnik velike loze Dobretića.

Cijelu historiju Bosne moguće je vidjeti i kao historiju agrara, jer je ovdje ljubav i pomama
za zemljom često nadmašivala sve druge socijalne odnose i ljudske obzire, a agrarno pitanje
ostajalo nesređeno i akutno otvoreno u svim epohama bosanske povijesti, do danas. Česti
društveni preokreti i političke uzurpacije kroz stoljeća nasilno su mijenjali posjedovne
odnose, što je neizbježno bilo povezano i s masovnim socijalno-demografskim i
etnokonfesionalnim promjenama.

Razvoj zemljišnih odnosa u osmanskoj epohi postao je u Bosni i Hercegovini nerazmrsivi

povijesni rašomon. Taj razvoj jest u početku bio u znaku sklada, produktivnosti i neke
začudne čistoće, zahvaljujući strogom osmanskom konceptu mirije (državno vlasništvo nad
zemljom), timarskom sistemu (ubiranje prihoda sa zemlje za vojničku službu, bez prava
posjedovanja), nepostojanju krvnoga, nasljednog zemljoposjedničkog plemstva, te
stabilnom i relativno slobodnom položaju zakupnika (kmeta), zaštićenoga sistemom tapije.
„Trebat će vremena da seljački položaj ponovno postane težak“ - primjećuje Fernand
Braudel u svome monumentalnom djelu o sredozemnome svijetu, nakon što je ovako opisao
osmanlijsko zaposjedanje Balkanskoga poluotoka: „Jedno feudalno društvo, okrutno prema
seljacima, bilo je zatečeno tim naletom i srušilo se samo od sebe. Osvajanje, cilj velikih
posjednika, apsolutnih gospodara na svojim zemljama, bilo je, s određene točke gledišta,
ʼoslobađanje kukavnih bijednikaʼ. To je ono blistavo doba Carstva (od Mehmeda II do
Sulejmana Zakonodavca), za koje se historičari slažu da je bilo, kako piše madžarski pisac
Josef Matuz, „ne samo gotovo savršena država reda, nego se na tu državnu tvorbu može
primijeniti oznaka oblikovano društvo”.

Opisani sistem uskoro se u Bosni počinje korumpirati, i to baš promjenom odnosa u agraru i
u poimanju vlasništva nad zemljom. Od velikoga turskog poraza pod Siskom 1593.
sultanska vlast zbog interesa zaštite granice biva prisiljena bosanskoj vojno-feudalnoj
gospodi priznavati odžakluk, instituciju koji sadrži nukleus nasljednosti i privatnoga
vlasništva nad zemljom, oprečan izvornom osmansko-islamskom sistemu. Od tada, pa kroz
dugotrajnu, socijalno-ekonomski sve tegobniju a često protuzakonitu pojavu tzv. čiflučenja,
te do Saferske naredbe iz 1859, kojom je obnemogla stambolska vlast jednostavno
ozakonila i priznala sve na taj način stvorene odnose, isplivala je u Bosni, paradoksalno, baš
u predvečerje odlaska Turske i dolaska Austrije/Evrope, moćna klasa zemljoposjednika, u
čijim su rukama, u različitim formama vlasništva, bili milijuni dunuma zemlje – oranica,
pašnjaka, šume... Ni Austro-Ugarska suštinski nije odstupila od Saferske naredbe, te je do
samoga svojega sloma 1918. godine tragala za nekakvim sretnim rješenjem agrarnoga
pitanja u Bosni, a nije ga nalazila.

2022.

BOSNA - STRATIŠTE

Bosna je stratište individualnostī.

Rujan 1972.

CAMUS

„Svaki je umjetnik nesumnjivo u potrazi za svojom istinom. Ako je velik, svako ga djelo
približava ili, barem još više ustremljuje na to središte, na odbjeglo sunce na kojem će
jednog dana morati sve izgorjeti. Ako je osrednji, svako ga djelo od njega udaljava i
središte je tada posvuda, svjetlost se rasipa. Ali u njegovu upornom traganju umjetniku
mogu pomoći samo oni koji ga vole, a također i oni koji, stvarajući i ljubeći sami, nalaze u
svojoj strasti mjeru svake druge strasti, pa znaju onda suditi.“ (Zagonetka)

Listopad 2021.

CIGANČE MEĐU MUZIKALIJAMA

U sarajevskoj robnoj kući, na odjelu igračaka: malo mršavo Ciganče ašikuje oko muzikalija,
razgleda harmonike, klavire, pogleda oko sebe pet-šest puta, onda brzo-brzo pritisne dva-tri
tona na klaviriću i klisne panično među kapute i odjeću, pa odatle viri hoće li itko doći da ga
tjera. Zatim se opet prišuljava, magnetski privučeno tonovima.

10. svibnja 1977.

CIGANČIĆ, SAM SAMCIT

Toplo poslijepodne, vraćam se kući, na galeriji pred zgradom malena djeca čagore, iznijela
igračke, zabavljaju se, kao u kući. Nešto dalje, na prilaznom stepeništu sjedi cigančić istih
godina, sam, pòglēdā spram njih čeznutljivo. Sam samcit.

Ljeto 2022.
CIGARETE, CIGARETE

Cigarete, cigarete - jedna, druga, treća, stota. Kao da one mogu nešto zaliječiti.

6. rujna 1987.

CIORAN, OSMANSKO CARSTVO

Cioran o Rumunjskoj: „Najviše me je u očaj otjerao zemljovid Osmanskoga Carstva. Kad

sam ga pogledao, shvatio sam našu povijest i sve ostalo.“

2020.

CRKVA BOSANSKA, BOGUMILI

Bogumilski paradoks. Bogumile u Bosni patentirala je Rimska crkva u svome nastojanju da

Bosnu potčini eklezijalno i, eo ipso, politički, te u svome nadbijanju s Ugarskom oko toga.
Taj su ideologem pronijeli kroz sva naredna stoljeća crkveni pisci, među njima i bosanski
franjevci, sve do Jukića, a znanstveni oblik temi dao je zagrebački kanonik, povjesničar
Franjo Rački. Sve do tada ideologem je imao izrazit ktolički obrambeni naboj: bogumili
(patareni, maniheji, dualisti...) tretirani su kao kuga, otpadnici, heretici, izdajnici vjere,
Crkve, pa islamski konvertiti. (Taj tok nije prekinut, ostao je do danas, na primjer, u
tumačenju Franje Šanjeka...)

Miroslav Krleža dao mu je, slijedeći vjerno shemu i faktografiju Račkoga, posve drugi
ideološki sadržaj – lijevi, socijalni, buntovnički, malne revolucionarni u smislu modernih
revolucionarnih gibanja („magistrala bogumili, Križanić, Kranjčević“). Tu svoju fascinaciju iz
mladih dana on razvija i uobličuje 1950-ih u veliku povijesnu anticipaciju jugoslavenskoga
socijalizma i patriotizma titovskoga tipa, te u jednu od najjačih davnih potvrda
samosvojnosti „južnoslovjenske civilizacije“ nasuprot istočnomu i zapadnom civilizacijskom
utjecaju. Stećci, ili mramorovi, kako ih je precizno nazivao (Krleža je imao
nepogrešivo mikrofilološko čulo) kao par excellence bogumilska kultura i proizvod, krunski
su mu dokaz.

Muslimanski, danas bošnjački ideolozi preuzeli su cijelu tu prtljagu bez ikakve kritičke
rezerve, ali s inoviranim ideološkim punjenjem: bogumili su bili „bosanski narod“ (malne
bošnjačka protonacija), bili su protiv pravoslavne i protiv katoličke crkve, njihova vjera bila
je sasvim kompatibilna islamu, pa su pojavu Osmanlija i sultana Mehmeda el Fatiha dočekali
kao ispunjenje svojih istinskih čežnja te masovno i oduševljeno prihvatili islam.

Samo po sebi fascinantno je ovo ideološko interpretacijsko meandriranje; ono još jednom
pokazuje kako je prošlost-povijest-historija podatan plastelin.

Kritička historiografija rekla je o ovome masu trijeznih nalaza i uvida, prema kojima je jasno
da se radi o ideološkoj bajci, a da cijela tema (Crkva bosanska, bosanski krstjani, stećci...) i
dalje ostaje zagonetkom i izazovom za ozbiljne istraživače.

Krleža i Bošnjaci. Što je danas ostalo od Krleže u Bosni iz 70-ih? Samo dosjetka o „gospođi
Europi“, i to iz ćaskanja sa Čengićem, i bogumili.

Šidakov obrat. Kako se dogodilo, da Jaroslav Šidak, najmetodičniji i najposvećeniji istraživač

Crkve bosanske, napravi salto natrag, pravu znanstvenu konverziju, koja do danas nema
jasnoga objašnjenja, ali ni ikakva javnog ili znanstvenog interesa za objašnjenjem? U
svojim radovima do 1945. maestralno uvjerljivo je pokazao i dokazao slabost
Račkijeve velebne naracije o herezi i o patarenima, kao i neprihvatljivost imena bogumili.
Briljantan rezime svojih nalaza i stajališta napisao je za Ujevićevu enciklopediju. Poslije
1950. odriče se svega toga, i ispovijeda povratak Račkome, i dualističkom krivovjerju Crkve
bosanske, kao znanstvenom okviru unutar kojega se mora kretati svako dalje istraživanje i
tumačenje. To, onda, lijepo izloži 1954. o 60-oj godišnjici smrti Račkoga („Današnje stanje
pitanja ᾿Crkve bosanske᾿ u historijskoj nauci“, Historijski zbornik, godina VII, broj 1-4,
1954), te potom u prvom izdanju Krležine Jugoslavike 1955. Konverziju sam objašnjava
između ostaloga pojavom radova A. Solovjeva. A tih godina već uveliko se objavljuju
povijesni i arheološki nalazi koji materijalno bjelodano potvrđuju Šidakove teze od prije
konverzije. I koji će do danas u ozbiljnoj znanosti postati predominantni. Je li u Šidakovom
autoopozivu moglo biti Krleže? I opće ideološke atmosfere, u kojoj je Krležina teza o
bogumilima kao anticipaciji socijalističkoga puta „južnoslovjenske civilizacije“ funkcionirala
kao poželjan iako neformalan politički stav? Ne bih se čudio, znajući s koliko je strasti
(ideološke, mora se reći) Krleža držao do svoje konstrukcije „bogumili - Križanić -
Kranjčević“ kao transhistorijske „magistrale“. U dnevničkom zapisu od 18. januara 1958.
godine on jetko bilježi: „Asistent sarajevskog muzeja Bego utvrdio je naučno da bogumila
bilo nije. Znači čitav moj medijevalni puzzle, u rukama ᾿egzaktne nauke᾿, zapravo je dim.
Nešto što je trajalo trista i više godina proglašeno je neegzistentnim. Time se skida s
dnevnog reda pojava bogumilske Bosne. Sjajno!“ Bego je Marko Vego, povjesničar i
arheolog; rječita je ova Krležina zločesta „pogreška“ s imenom.

Historija i poezija. Vjernici Crkve bosanske sami su sebe nazivali isključivo krstjanima; po
svemu sudeći radilo se o narodnoj crkvi, utemeljenoj na ćirilometodskim tradicijama
slavenske liturgije, koja u teološko–doktrinarnomu smislu ne odstupa od kršćanskoga
nauka, ali pokušava izgraditi što veći stupanj autokefalnosti u odnosu prema papi i Rimu.

Ideološka difamacija papinog delegata biskupa Nikole Modruškog o tobožnjoj izdaji

bosanskih „heretika“ prilikom osmanlijskog osvajanja 1463. godine, koja je služila kao
opravdanje za neslavnu ulogu Rima u tim sudbonosnim danima propasti Bosanskoga
Kraljevstva, inkorporirana je i u čuvene Komentare humanističkoga pisca Silvija
Piccolominija (pape Pija II), i iz njih je, kao nepobitna povijesna činjenica, stoljećima
preuzimana u povijesnoj literaturi. Tako je stvorena predaja, kojoj je znanstvenu formu i
autoritet prvi dao zagrebački svećenik, povjesničar Franjo Rački 1870. godine u
djelu Bogomili i Patareni, a mit o „bosanskim bogumilima“ postao je podlogom mnogim
kulturno-političkim inspiracijama iz kojih su se razvijale najrazličitije ideološke novotvorine -
od austrougarskoga kabinetskog bosanstva, preko kasnije socijalističke sugestije i simpatije
za navodni antiklerikalizam i socijalni nonkonformizam, do bajke o „bogumilskom narodu“
koji je listom prihvatio islam nakon osmanlijske invazije. Međutim, velika poezija, umjetnost
općenito, ima paradoksalnu sposobnost: nastajući i na povijesno labavim ili fiktivnim
osnovama i proizvoljnim konstrukcijama, nadilazi ih i čini irelevantnima njihovu činjeničnu
nepouzdanost, stvarajući samosvojne forme i strukture, relevantne na drukčijim razinama i
u drugim diskursima. Tako je tobožnja „bogumilska Bosna“, taj povijesno-ideološki
konstrukt magične sugestivnosti, u poeziji Maka Dizdara, kao i u esejima Miroslava Krleže,
poslužila kao osnova za stvaranje snažnih vizija, u kojima nova, estetska stvarnost teksta
postaje neovisna o svojim problematičnim polaznim impulsima.

Marion Wenzel i Alojz Benac. Makar anegdotalan, zanimljiv je zapis Marion Wenzel, do
danas najtemeljitije istraživačice ukrasne plastike na mramorovima, koji ona donosi u uvodu
svoje knjige Bosanski stil na stećcima i metalu (Sarajevo 1999):

„Jedne večeri 1960-tih, dok sam još bila studentica, pila sam lozu sjedeći na podu ateljea
umjetnika Mile Ćorovića i Mladena Kolobarića, gdje sam često odlazila da slikam. Ovaj atelje
je tada pripadao Radničkom univerzitetu, a danas je restoran. Tu se zatekao i John Fine,
radeći na sakupljanju podataka za njegovo važno djelo Crkva bosanska, nova
interpretacija (New York i London, 1975). Oboje smo u to vrijeme proučavali bogumilsku
kulturu, nadgrobne spomenike i Crkvu bosansku.

„Reci mi“, pitao je John Fine, „da li si našla bilo šta bogumilsko u vezi sa stećcima?“
„Ne“, rekla sam iskreno. „Ni traga. A što je s Crkvom bosanskom? Jesi li tu našao ikakvu
vezu s bogumilima?“
„Ne“, rekao je John. „Ništa dokazivo o Crkvi bosanskoj nema zajedničko s bogumilima. A ja
lovim već dugo vremena.“
Tada i tu smo zajedno zaključili da ništa u bosanskoj kulturi nije vezano za bogumile,
uprkos svemu što nam je rečeno.

Sljedećeg dana sam posjetila svog mentora u Zemaljskom muzeju, dr. Alojza Benca, koji
me je inspirirao i ohrabrio za rad na knjizi o stećcima Ukrasni motivi na stećcima, i
omogućio mi pomoć od članova njegovog osoblja, Vlajka Palavestre, Nade Miletić i sada
pokojnog Đure Baslera, koji je uvijek bio odani sljedbenik teorije o bogumilima. Benac je i
sam, skupa sa Bihalji Merinom iz Beograda, napisao knjigu o stećcima, čiji engleski naslov
glasi The Bogomils (London 1962).

„Dr. Benac“, rekoh, „moram vam nešto reći. Prošle večeri sam razgovarala sa Johnom
Fineom, koji istražuje Crkvu bosansku. Zajedno smo zaključili da ni na stećcima ni u Crkvi
bosanskoj nema ničeg bogumilskog. Mislim da bogumili nisu napravili stećke. Mislim da
nikad nisu ni bili ovdje.“

„Znam“, reče on. „Uvijek sam to znao. Ali to nije nešto što ja mogu reći. Vi to možete i ja ću
vam pomoći.“

Ivo Andrić o bogumilima. U knjizi Sa Ivom Andrićem Ljubo Jandrić zapisuje zgodu kada s
Andrićem obilazi veliku nekropolu stećaka na Radimlji kod Stoca. Govori Andrić:

- Sve je ovo lepo da ne može lepše biti. Ali, čini mi se da malo preterujemo sa stećcima. Ma,
molim vas, jedan naš naučnik sasvim ozbiljno piše kako se prve socijalističke ideje u Bosni i
Hercegovini javljaju već s bogumilima! Šteta što Marks i Svetozar Marković nisu čuli za ovo
otkriće! To je zacelo rđava reklama za nauku, još rđaviji sud o nama. Zašto takve teorije ne
padnu na pamet francuskim, nemačkim ili ruskim arheolozima i istoričarima umetnosti? Da
se razumemo: sve što je bosansko - i moje je, ali što je preterano, preterano je!

Jandrić dodaje u zagradama: „Ovo Andrićevo mišljenje o stećcima nije samo od juče. U
jednom pismu iz 1956. upućenom Klodu Avlinu, on kaže: Kažem možda, jer su reči
'bogumil' i 'bogumilski' upotrebljavane i u nas i na strani sa nejasnim i konfuznim
značenjem.“, a u bilješci i ovo: „Andrić je često ukazivao i na stanovište Vatroslava Jagića
koje je Vego uzeo za moto svojim radovima: ᾿Učeni ljudi, istorici i arheolozi, obradovali su
se da će u tim natpisima naći nekoliko novih izvora za objašnjenje bogumilstva; sva je
prilika da se radost njihova neće ispuniti.'

(Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, Zemaljski muzej, Sa-
rajevo, I—IV, 1962—1970).

2004.

CRVENO NEBO NAD SARAJEVOM

Hotel „Beograd“. Crvenim požarom plamti zapadno nebo nad gradom. Sutra: prvi radni dan
u Sarajevu. Trebalo bi prvo odtugovati, teško i čemerno. To bi trebalo, po svakoj logici duše
i tijela. Evo me u gradu u kojem se nikad nisam snalazio, sam. Sam kao trijeska u
povodnju.

17. listopada 1976.

Ivan Lovrenović: RJEČNIK VJERE I NEVJERE (II)

(Fragmenti dnevničkih zapisa 1970 - 2023)

ČEMER KRANJČEVIĆEVA GROBA

Groblje Sveti Josip na Koševu, austrougarsko, građansko: slika uzaludnosti i zaturenosti.

Zvučna ta nekadašnja imena, obitelji, osobe, zvanja - profesori, suci, liječnici, odvjetnici,
visoki činovnici, bankari, industrijalci, trgovci, ugledni obrtnici, što danas ne znače nikomu
ništa, niti ovdje ima ikoga njihovog tko bi ih se sjećao. Monumentalne grobnice koje su
podizane s iluzijom trajne važnosti - oronule, klonule, posrnule pod vlastitom težinom na
mekome tlu, kao od teška umora. Ne će još dugo.

U Sarajevo, da obiđe bolesnoga Kranjčevića, A. G. Matoš dolazi na koncu listopada 1908, a

nalazi ga „na mrtvačkom odru“. Zbiva se to netom po aneksiji, koja je uzbunila Evropu, a
Matoš se starčevićanski oduševljeno zagrcava nad perspektivama hrvatstva u Bosni, u
Sarajevu, impresioniran je Bašagićem, Adem-agom Mešićem, gradonačelnikom Kulovićem,
kojemu bî na bajramskim čestitkama, Osmanom Nuri Hadžićem i „nećakom mu Hakijom,
sasvim modernim čovjekom, filologom, đakom sveučilišta u Jeni, obrijanim poput njemačkih
profesora“, nadbiskupom Stadlerom, Ivom Pilarom i Nikolom Mandićem, pa kliče da su
„danas Sarajevo i Mostar najbolja škola čistog hrvatstva“, a narogušen na Zagreb piše da se
iz njega u Sarajevo „i pokojni naš Kranjčević znao vraćati kući kao iz tuđine“.

Ovaj punokrvni Matošev esej-putopis politički i historijski čudesno je promašen i pogrešan

tekst; bio je to već i u času objavljivanja, da se ne govori koliko je to danas - poslije svih
užasa s kojima je bjesomučna historija nalegla na ovaj svijet kroz sve perturbacije u
međuvremenu dugom preko stoljeća. Ali Matoš je jurodiv, pjesnik, pa mu se otmu (otmu se
njegovu tekstu, iz njega samog) moćne rečenice što prodiru duboko, a sadrže gorku
supstancu transhistorijskih uvida. Recimo, ova: „Tri najglavnije europske povijesne struje,
muhamedanstvo, katolicizam i bizantinizam sastaju se tu u jednoj te istoj duši narodnoj, a
da se ne dodiruju.“ Ili ova: „Gospodar Bosne bit će onaj tko će imati većinu bosanskog
zemljišta. Zemlja je narod!“

Napisa Matoš u svojoj ludoj bosansko-hrvatskoj emfazi i ovo: „Kranjčević nam ostavi grob
na mrtvoj straži hrvatskoj kao zavjet hrvatske misli u Bosni. Taj besmrtni grob će živjeti,
besjediti i raditi, jer grobovi heroja, heroja misli kao i heroja djela, djeluju kao žive duše.
Takvi grobovi osvajaju. Daj bože da grob Silvija Strahimira Kranjčevića ne bude posljednji
veliki hrvatski grob u Sarajevu!“

Matoš će umrijeti u ožujku Devetstotinačetrnaeste, ne će dočekati atentat u Sarajevu, ne će

vidjeti industriju smrti dvaju svjetskih ratova. Ne će dočekati pravo Dvadeseto stoljeće, to
„koherentno razdoblje evropskoga samouništenja“ (Sloterdijk). Smrt mu se smilovala: nije
mu dala da vidi sva ona nakazna lica koja će sukcesivno, do danas, poprimati njegov
hrvatsko-muslimanski bosanski ideal, i oni uzor Hrvati kojima se divi u Sarajevu godine
1908, a nije mu dala ni da vidi urnebesnu ispraznost i kratkovidnost ideje o grobu koji
„djeluje kao živa duša“ na „mrtvoj straži hrvatskoj kao zavjet hrvatske misli u Bosni“.

Ali dobro je naslutio pjesnik: grob Silvija Strahimira Kranjčevića jest posljednji veliki
hrvatski grob u Sarajevu.

Fenomen Kranjčevićeva groba s monumentalnim Rudolfa Valdeca brončanim

reljefom Sputanoga genija na malom provincijalnom groblju u Sarajevu - tko bi danas
dostojno opisao taj čemer, tu zagubljenost?

Rujan 2012.
„DA VIDI SVOJ NAROD“

U Varcaru s Josipom za Sedam dana po Bosni u kolovozu godine 2008. Niko Kotromanović,
sa zetom na groblju u Ćeliji, na Ankinom grobu - umrla odmah nakon što su prvi put iza
rata došli na zgarište svoje kuće na Zborišću.

Niko priča: „Radio s Đurom Soldatom tolike godine. Kad je došlo ovo, Đuro mi kaže: Nama
je reklo da ni pričat ne smijemo s balijama i ustašama. Kad smo se prvi put iza rata skupili
na groblju na Svisvete, došao poštar David Tešanović s rakijom, kaže: da vidi svoj narod.“

Sjećam se varcarskih poštara: Uroš iz kućice na Jajačkoj cesti, omalen i malorijek, služio
otkad znam za sebe. David ga je zamijenio, naslijedio. Srbin iz nekog privarcarskog sela,
sam sa ženom u kućici na Zborišću, među katolicima. Malo pritup, božji čovjek, čestit i
vrijedan, nikome važan. Pokazuje se kao svet.

Listonoše - jedini ljudi u tom gradu koji su svaki dan zalazili u svaki gradski budžak, u svaku
kuću, među sve tri vjere, od svakoga primani k᾿o rođeni. Eto jedne sasvim male, ali silno
zanimljive niše za sociološko proučavanje.

Kolovoz 2008.

DANIMA RUŠE DRVEĆE

Danima ruše drveće, ogromna stabla i krošnje, živi zid što je zatvarao jednu stranu
pačetvorine oko tržnice.

Dignu u zelenoj kutiji dizalicom čovjeka s motornom pilom, i on reže odozgor: granu po
granu ogoli stablo pa ono strši u nebo groteskno golo, očerupano, s ranama od odrezanih
grana, a onda i njega, metar po metar smanjuje glasna motorka u ruci veseljaka.

Tako odlaze kanadske topole, moćna stabla-monstrumi, drveće jalovo i nekvalitetno a

brzorastuće, na koje su se u neko doba socijalističkog samoupravljanja bili polakomili
komunalni oci, a ono razvaljivalo asfalt i temelje obližnjih zgrada svojim ogromnim
vodoravnim korijenjem, i u proljeće bacalo sivkastobijelu „macu“, od koje bronho-alergičari
umiru živi.

Sad umjesto golemih krošanja ostaje prazan prostor, smanjen i bez dubine, bez tajne,
trivijalan kao život ljudi što njime promiču, pogledā ionako uprtih preda se.

Rujan 2012.

DEDO USTAŠA

Priča sarajevskog taksista, dok me vozi s Baščaršije na Grbavicu: Vidiš onoga dédu što sjedi
i pije kafu! Vako gledajuć, ne bi reko koji je to zmaj bio. U onom ratu bio budža u policiji
kod Luburića. Pohvatali neku balavadiju, ilegalce, on pozno jedno komšijsko dijete, izvadio
ga na svoju ruku: „Nemoj mi se po čaršiji zajebavat, ako ćeš u partizane, eno ti šume...“
Zvekno mu dva šamara i poslo kući. Poslije četerespete pobjego s ustašama, bio po
Madridu, đe li, nakon deset godina dodijalo mu, vratio se u Sarajevo, sam se prijavio,
odmah ga zatvorili, boga u njemu ubili. Dok su ga vodili onako krvava po hodnicima, ugleda
ga njegov „partizan“, sada visoki glavešina, u ratu osto bez ruke. Objasni on cijeli slučaj
svojima, založi se za dedu i spasi ga. Nešto jest odležo, ali nisu ga više mlatili. E, sad, u
ovome našem ratu devedesettreće dedin sin bio na liniji na Špicastoj stijeni. Razvali mu
granata stomak, ni živit ni umr᾿t. Nema ga u nas ko ni liječit ni operisat. Među listovima
kućnog mushafa dedo nađe ćage što ga je još njegova rahmetli majka bila sačuvala -
dozvolu za dopust koju je dedi lično potpiso Luburić četerespete. Uzme on taj papir, ode u
hrvatsku ambasadu, prime ga ko kralja, lično ambasador, zvao se Zdravko, kako li, i on je
četerespete pobjego iz zemlje, pa se pod starost vratio kad je Tuđman zavlado. Počaste
dedu svim i svačim: kafa, rakija, meza, torta – šta god zaželi. Odmah mu za sina izdaju
domovnicu, putovnicu, papire, plate da se izmjesti u Austriju na operaciju. Za njega više
nije bilo rata - eno ga i sad, dobar skroz.

14. listopada 2000.

DEMON CJELINE - DEMON NIJANSE

Demon cjeline - demon nijanse. U njihovoj sam vlasti u svemu što pokušavam pisati, sam
sebi razjasniti, i drugima oko sebe. Ta dvojica, jedan su demon: do cjeline ne možeš bez
potpunoga uvažavanja svih nijansi, nijansu ne možeš razumjeti, obuhvatiti sva njezina
značenja bez razumijevanja njezine uloge u cjelini.

Listopad 2021.

DIFERENCIRANO MIŠLJENJE

Sposobnost diferenciranoga mišljenja - osnova intelektualnosti i logičnoga razmišljanja.

Svuda oko nas na vlasti je i na djelu je priprosto manihejsko mišljenje i paroksističko
govorenje: potpuni kolaps diferenciranoga mišljenja i racionaliteta.

2020.

DUVNJAK, FRA STJEPAN, ČOVJEK KOJI JE ZNAO SVOJE MJESTO

Dva su mjeseca otkako je otišao fra Stjepan Duvnjak. Skoro nije bilo dana da nisam na
njega pomislio. Kako nećeš, kad ljúdī, kakav je bio on, u ovome posrnulom i opustjelom
vaktu nedostaje kao kruhu soli, da bi bio kruh.

O Duvnjaku - svećeniku, redovniku, profesoru manje više sve se zna, ili se lako može
saznati. Možda je manje poznata njegova teološka „specijalizacija“: teologija slike. Bi li se
moglo pomišljati kako baš u nesvakidašnjem spoju tih dvaju pojmova, u beskrajno
zanimljivom i zagonetnom međuprostoru što ga oni otvaraju, valja tražiti fra Stjepanov
skroviti, unutarnji duhovni profil i intelektualno nagnuće. S time se, opet, nekako prirodno
slagala njegova čudesna posvećenost i upornost u radu i borenju za zavičajni samostan u
Kraljevoj Sutjesci kao nukleus kulturnoga, povijesnog i identitetnog pamćenja. Rezultati
toga rada su nam pred očima: samostanska knjižnica i muzej kao biser u guduri Trstionice,
u srcu Bosne. A kad bi mogao, fra Stjepan bi nam - to je sigurno kao amen - dobacio da on
tu još ništa nije završio, da tu još ima posla i posla. Samo je on znao koliko je u pravu.

Unutarnji rat 1993-94. između Bošnjaka i Hrvata obilježio ga je posred srca. Bio je jedan od
njegovih najvećih zatajenih tragičara i junaka. Pred očima mu se, u ludilu vjerske i
nacionalne omraze, raspadao njegov svijet. Tisuće njegovih vjernika odvedeni su od svojih i
otjerani od drugih, da se više nikada ne vrate. Cijela sela opustjela. Kao gvardijan
samostana i sam je bio u opasnosti, fizičkoj i moralnoj, tanjoj od dlake a oštrijoj od sablje.
Kad se sve to ima u vidu, neće biti nimalo čudno, nego za fra Stjepana tipično i logično, da
su ga na jednome od poslijeratnih fratarskih izbora braća bila izglasala za provincijala Bosne
Srebrene a on se te časti - odrekao. I do smrti profesorovao i utvrđivao Sutjesku
kao baštinu za budućnost.

Ne mogu se hvaliti da smo se viđali često. Kad bih sve sabrao, zanemarivši letimične,
slučajne susrete - desetak puta u preko dvadeset godina, ne više. Prvo što sam osjetio čuvši
da je umro, bio je oštar žig konačnosti, nenadoknadivosti: zar je moguće da ga nikada više
neću vidjeti, s onim njegovim pogledom - u isti mah prodornim i šaljivim, s onim njegovim
glasom i tonom - u isti mah ironičnim i toplim, s onim njegovim načinom govorenja - u isti
mah jezgrovitim i punim smisla. I neke suspregnute melankolije, nedokučiva izvora. Ako je
u tome mom osjećaju bilo sebičnosti, valja ju i priznati: fra Stjepanov odlazak najličniji je,
intimni gubitak. Eto, time, a ne brojem i čestoćom susreta, mjerim tugu za fra Stjepanom.

Psalmist pjeva: Dani su čovjekovi kao sijeno, / cvate k’o cvijetak na njivi; / jedva ga
dotakne vjetar, i već ga nema, / ne pamti ga više ni mjesto njegovo. A fra Stjepan Duvnjak
bio je čovjek koji je znao svoje mjesto. Ima li u ljudskom življenju višega postignuća? Ako
bi i bio psalmist u pravu, a jest, jer on vrijeme zaborava mjeri eonima, fra Stjepanova
ostvarenost ne biva manjom: njegovo mjesto ne mora pamtiti njega, ono će biti pamćeno
po onome što mu je fra Stjepan dao. Siguran sam da bi on time bio sasvim zadovoljan.

À propos.

Ne tako davno, jedne jeseni bijesni su novobosanski patrioti (grupa Antidayton) napali fra
Stjepana Duvnjaka - da uzurpira pristup arheološkom kompleksu kraljevskoga dvora uza
sami samostan u Kraljevoj Sutjesci, na kojemu bi oni rado provodili svoje patriotske
teferiče. Fra Stjepana su - šta bi drugo - optužili za hrvatski antibosanski nacionalizam.
Javio sam mu se mailom, a on mi je odgovorio:

„Nije mi prvi put u životu da me drugi svrstavaju. Tako to bude kad se sam ne svrstaš i
pogotovo ako si nesvrstan. Kraljevski dvor u Kraljevoj Sutjesci jednom polovicom spada u
dvorište Samostana, tako je to stoljećima, a drugi je privatni posjed pok. Ivice Šaina.
Pokojni fra Miroslav Milošević se uvijek na njega ljutio i tvrdio da je on to uzurpirao. Ja sam
bio sretan da to čovjek koristi i uvijek drži uredno. Ivica je davno umro i taj dio Dvora je
zapušten. Moram biti neskroman i kazati da u dijelu koji spada na samostan jedini ja već
godinama prolijevam znoj koseći, krčeći, obrezujući i pritišćući Zavod za zaštitu spomenika
kulture, dakako preko samostanskih vlasti, da otkopane zidine prekonzervira i obrušene
zidove sanira. Na sve strane sam čamčio da se prikladno uredi i prostor za kip kraljice
Katarine i na moju veliku radost sve je ostvareno. Sve sam činio samo zato da brojni
posjetitelji, mnogo je stranaca, ne prolaze kroz brlog i šikaru. Kao dugogodišnji član
udruge Kraljevski grad Bobovac, koju je u Varešu osnovao i vodio Mladenko Marijanović,
trudio sam se da se barem u red dovede kraljevski mauzolej, naravno uz odobrenje Zavoda
za zaštitu spomenika. Dugo vremena je mauzolej bio otvorena rupa u kojoj su godinama u
vrelim ljetnim danima plandovale ovce okolnih sela. Trebalo je vremena i vremena da
se izbaci ovčji izmet kako bi se pristupilo unutarnjem uređenju. Udruga je sama moljakala
razne institucije za potrebiti novac. U tome smo uspjeli. Onda se Kraljevstvo Bosansko,
koje je opijeno vlastitom slavom prespavalo 550 godina, probudilo i ukazalo se Antidaytonu,
kardinalu, vojnim ordinarijima, hrvatskoj vojnoj komponenti, i zamolilo ih da promašu svim
zastavama da mu rastjeraju mamurluk. Tako to biva kad središnji povijesni lokaliteti nisu
briga države već jalije i udruga, i kad se povijest ideologizira. Tako će to i ostati, kako i sam
tvrdiš. Ja ostajem i Bosanac i Hrvat i bosanski fratar. Dokle dur - dur.“

11. veljače 2022.

EVROPA POD OKUPACIJOM

Evropa je zapravo pod permanentnom okupacijom. S američke strane „trebalo bi da se

povuče” 30.000 ljudi i 7.000 raketnog oružja, a sa sovjetske 60.000 ljudi i 1.700 tenkova.
Pa ako to povlače, koliko li toga, mila majko, tek ostaje? Okupirani smo, samo smo na to
već toliko naučili, a i forma okupacije toliko je moderna i rafinirana, da to i ne osjećamo.

17. prosinca 1975.

HRVATSKA, IZBORI, TUĐMAN

Spremaju se u Hrvatskoj izbori, prvi višestranački. Franjo Tuđman, komunistički general i

hrvatski nacionalist, sa svojom Hrvatskom demokratskom zajednicom, vjerojatni favorit.
Strepnja: što on izjavljuje o Bosni, a nije novo jer čitali smo to u njegovim radovima i prije,
ono po nas dobro biti ne će.

Travanj 1990.

HRVATSKA STRANKA U BOSNI, OSNIVANJE, HISTERIJA

Muslimanska stranka osnovana u maju. Sprema se osnivanje hrvatske: farsa s posljedicama

koje ne mogu biti dobre nikako. Tuđmanovi emisari (Dalibor Brozović i ekipa), sva Crkva,
fratri, masa poluinteligenata - sve se zažarilo nacionalno, zagrebački, a nema nikoga da
stavi prst na čelo i pomisli logično: ako se već pravi nešto političko hrvatsko u Bosni, nije li
nužno da se programira i projektira ovdje, samostalno, s ovdašnjim razumijevanjem
ovdašnjih potreba. Nije li se prečesto i preskupo uvijek do sad plaćala agentska uloga, što je
najgore - uvijek dobrovoljno.

Uoči osnivačkoga skupa 17. kolovoza, zove Miro Lasić u Varcar, histerično: hitno dođi,
moraš doći, to je tvoja povijesna i nacionalna dužnost, moraš preuzeti jednu od čelnih
dužnosti, bit ćeš odgovoran pred poviješću. U pozadini njegove panike, otkriva se ubrzo u
razgovoru, jest to što oni naprosto nemaju tri čovjeka od bilo kakva imena i integriteta;
stvar je samo u tome što se do propisanoga roka mora službeno osnovati i registrirati
stranka, da bi mogla izaći na izbore. Toliko o ozbiljnosti i temeljitosti priprema. A svime se
upravlja - iz Zagreba. Navaljivanje je tako žestoko i inzistentno, da je na kraju jedini način
odbijanja - spustiti slušalicu.
Kolovoz 1990.

IVAN ILLICH I KARDINAL ŠEPER

Jozo Džambo priča o Ivanu Illichu nakon što je vidio moto o vernakularnim vrijednostima u
knjizi Ulazeći u Varcar. Radili su na nekom projektu zajedno, Illich je radio na podu u goloj
sobi. Zvan je bio u Rim, u Propagandu, da se opravdava. Šef Propagande - kardinal Franjo
Šeper. Kako je završilo: „Idite, vi nam takav ne trebate!“ Logično.

2018.

JAJCE IZ DJETINJSTVA

Pomisao: pisati svoje gradove. Iskapati uspomene poput onih iz Jajca: dječak sam, kod
strica, pustili su me u kino (lokacija preko puta sadašnjega Doma kulture), kupujem kartu a
oko mene divlji dječaci iz Popravnog (zloglasna riječ koju smo tih godina slušali s jezom).
Jedan od njih onako hinjski, ne gledajući, pricvrlji mi cigaretu o podlakticu. Bol do srca i do
neba, suze, i stisnut glas, da se ne čuje – od bola, od stida, od neke ogromne poniženosti. -
Jajce, kad me je mati vodila stricu, kod Ane, u mračnu baraku na adi tamo gdje je sada
regulirana Pliva ispod bivše željezničke stanice. - Stara željeznička stanica i gostionica Pliva,
stara autobusna stanica s gostionicom kod Jožike, ranojutarnje smrznute kafe. Sve to u
nekoj magli, kao da jesam to bio ja, kao i da nisam. - Mutno: kada me stric vodio u staru
crkvu, „kraljev” kostur u staklenom sarkofagu. - Nogomet na Luci s onim momcima čijih se
imena ne sjećam, „rafting” na guzici u kamionskom šlaufu niz Vrbas, pokraj vodopada, pa
sve ispod mosta do fratarskih luka. - Bolovanje u staroj kući u Kozluku, kod Bojčetića, kad
se stric ženio. - Nekoliko nepovezanih noći u staroj kući u Varošu, koje više nema, kod Nike
i Ane Lovrenovića. Nikina rakija i Nikine priče iz Rusije u onome ratu, iz Bugojna u ovome, s
izgradnje jablaničke brane po kazni kad ga je major-penzioner potvorio za pronevjeru para
a uzeo ih on, trebalo mu za rakiju... - Onaj put kojim se krene od stare željezničke stanice
prema Jezeru, okuka desno pokraj masivnoga kolobrana, pa pokraj lijepih obiteljskih kuća s
baščama i cvijećem – nikada nije isplavio osjećaj nečega mediteranskoga, dalmatinskoga u
prizoru.

Prosinac 2006.

JAKOV JURIŠIĆ, U ULICI BRATSTVA I UBISTVA

„Danas mi je četrdeset peti rođendan. Čini mi se, iako je rat, da je to više od polovine moga
života, kažem čini mi se, jer već iduće sekunde to može biti i moj kraj.

Smrt mi nije nikada bila bliža. Imam osjećaj da obilazi oko prozora, da je na stepeništu, da
eto kuca na moja vrata ili, bolje reći, samo što ne zakuca.

Evo, na svoj četrdeset peti rođendan osjećam se popišano. Bespomoćno se batrgam po

stanu. Što da uradi i iskusan miš u mišolovci. 19. jula ᾿92.“

(Jakov Jurišić, Škola stradanja.)

Na današnji dan prije dvadeset i devet godina, 27. listopada 1993, Jakova Jurišića, pjesnika
i predsjednika Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, izveli su, kao i mnogih drugih
dana, grbavički karadžićevci i u radnom vodu s ostalim robljem odveli na Zlatište da kopa
rovove. Toga dana je ubijen. Dan ranije unio je u svoj dnevnik posljednji zapis pod
naslovom U ulici Bratstva i ubistva. Dnevnik objavila je Jasmina Musabegović u Svjetlosti
2003. godine pod naslovom Škola stradanja, i ta knjiga je do danas najautentičnije
dokumentarno i književno svjedočanstvo o ratnom paklu sarajevske Grbavice pod
okupacijom Karadžićevih četnika. A Jakov Jurišić mirno je i tiho zaboravljen u potpunosti. U
nekom drukčijem gradu i u nekoj drukčijoj kulturi ovaj pjesnik bio bi velikim i trajnim
simbolom začudnoga jedinstva u trijadi život-sudbina-književnost.

27. listopada 2022.

JEZIK PROTUREFORMACIJE
Carlos Fuentes: kako je jezik protureformacije - „unitaristički, pravovjeran, dogmatski” -
ubio roman u španjolskoj književnosti poslije Cervantesa! Jezik protureformacije u nas, jezik
je kojim se misli i govori do danas.

1. studenoga 2002.

JNA, PATRIOTIZAM, NACIONALIZAM

Ustrojstvo, praksa i mentalitet JNA na izoštren način odslikavali su prirodu jugoslavenskog

sistema i režima. Prije svega: JNA-varijanta ideološkog dogmatizma i ultimativni oblik
patriotizma, kao nečega što je pod moranje, praćeno besmislenim sadističkim egzercirima.
Nastavilo se i kasnije, u „civilstvu“, kao brojni pozivi u rezervu koji su ti i u građanskom i
profesionalnom životu davali do znanja: ne zanosi se, nisi svoj, naš si kad god poželimo!

Svaki patriotizam je ideologija, i kao svaka ideologija sadrži notu nasilnoga ugonjenja. A
ugonjenje u patriotizam jest politički paradoks prvoga reda, jer bi patriotizam imao biti
ljubav, a u ljubavi prisile nema, da parafraziram svetu knjigu. Svaki patriotizam, kada se
zagrebe ispod kože, pokazuju se kao nacionalizam: ono što želi za sebe, spreman je
nametnuti drugima oko sebe, ne pitajući ih odgovara li im. Eto završnoga paradoksa:
patriotizam – kao instrument sukoba.

Jugoslaviju i jugoslavenski sistem na psihološko-ideološkom planu ništa nije toliko omrznulo

i urušilo kao ideološki normiran, propisani patriotizam, a pojava Slobodana Miloševića kao
njegovoga zadnjeg, krvavog „branitelja” zakonomjerna je i opominjuća. Proces pretvaranja
tvrdih komunista i integralnih Jugoslavena u etničke partikulariste i nacionaliste, pa u
inicijatore i aktere rata, odvijao se, dakle, iz sebe samoga, iz najvlastitijih
ideoloških resursa, a ne kao nekakva volšebna i iznenađujuća pojava nacionalizma i
nacionalista, koji su srušili Jugoslaviju i započeli ratove, kako se često misli i govori.

Studeni 2022.

KAD ME NE BUDE
Kad me ne bude, bit će kao da me nije ni bilo, kao što i nije.

Ožujak 2010.

KADA RIJEČI MIJENJAJU ZNAČENJE

Kad se mijenjaju svjetovi, pa za njima riječi mijenjaju značenje, sadržaj, ton!

Građansko. U „crvenoj“ Jugoslaviji: natražno, bačeno u ropotarnicu povijesti, za osudu,

katkad, bogme, i za zatvora. U svemu: u političkom životu, u kulturi i umjetnosti, u filozofiji
i estetici, u znanosti („građanska historiografija“ - najveća pogrda i opaka ideološka
diskvalifikacija za struku i stručnjaka). Danas, građansko je u Bosni politički ideal i zakletva
onih što sami sebe doživljuju kao napredne, jugofile, lijeve, socijalno osjetljive, kao i onih
što se kite pridjevom probosanski, a nisu nego bošnjački nacionalisti.

Rusija. Osim što je legalna razgovorna kratica za Rusku federaciju, vratio joj se imperijalni,
carsko-pravoslavni prizvuk. Reklo bi se: sve je došlo na svoje mjesto, u jeziku i u
stvarnosti. Nekad, ako bi se riječ Rusija kolokvijalno koristila za SSSR, bilo je u tomu
nečega „reakcionarnog“, nije bilo uputno izgovarati je pred službenim licima.

2013.

KAKO NESTAJE

Kako nestajemo.
Kako nestaje sve naše.
Kako nestaje sve što smo napravili.

Lipanj 2020.

KALEŠ, BRE, ANDJO

Baka Marija na verandi uz ljetni šporet-fijaker pjevuši za sebe Ajde slušaj, slušaj, kaleš, bre,
Andjo, i ozarena - plače. Utire suze vrhom od pregače, i nastavlja poslovati oko ručka.
Kolikogod se trudio, ni sam ne mogu zadržati suze uz neke pjesme (pa baš i uz Kaleš bre
Andjo). Neka emocionalno-fiziološka reakcija o kojoj ništa ne mogu znati, osim da ju je
imala i baka.

Studeni 2006.

KARDINAL ŠEPER I PROFESOR KÜNG

O vjeri katoličkog naroda, hrvatskoga. Hans Küng je 1973. u Rimu u privatnom razgovoru s
kardinalom Franjom Šeperom, šefom Kongregacije za nauk vjere u kojoj je u toku proces
što će kulminirati oduzimanjem dozvole za poučavanje profesoru Küngu:

„Šteta, govori napola u šali, napola ozbiljno, šteta što niste svećenik moje dijeceze Zagreb.
Znate li što bih tamo kao biskup bio učinio s Vama? Poslao bih Vas..., kardinal vidljivo
iskušava misao, poslao bih Vas u najudaljeniji kut zemlje, u hrvatsku seosku zajednicu.
Tamo biste mogli naučiti što je vjera katoličkog naroda. Puste želje, naravno. Kako je dobro,
govorim sa smiješkom, što sam slobodan švicarski građanin i što mi je dom dijeceza Basel,
a ne dijeceza Zagreb. Uostalom, mislim da o ʼkatoličkoj vjeriʼ ponešto i znam.“ (Hans
Küng, Sjećanja II)

Listopad 2011.

KNJIŽEVNOST BiH, KRLEŽA

U glavnouredničkim komentarima o člancima za Enciklopediju Jugoslavije (prvo izdanje), o

jedinici KNJIŽEVNOST U BOSNI I HERCEGOVINI Krleža piše:

„I. Ja bih je ostavio kako jeste, odgovornost za to nosi sama redakcija BiH, bez obzira što
zamjerke Ujevićeve (Mate, op. I. L.) nisu négligeable.
II. Dogovoreno je da se članak Meše Selimovića „O književnosti u BiH poslije okupacije god.
1878“ ne će uvrstiti u Enciklopediju. To je glavni urednik dogovorio i sa sekretarom
redakcije Kecmanovićem u Dubrovniku. Razlozi: svi elementi književnosti bosanske poslije
okupacije 1878. bit će navedeni pod srpskom ili pod hrvatskom književnošću.

III. Iz razloga koje smo utvrdili kao pozitivne, briše se tekst Mehmeda Selimovića o
suvremenoj bosanskoj književnosti kao jedinici. O tome valja obavijestiti redakciju s
potrebnom motivacijom.“

Koliko političkoga dinamita ispod ovih nekoliko redaka! Kako onda, tako uvijek, i danas.

2022.

KOD KAMENITIH VRATA

Na Gornjem Gradu, decentna kafana s umjetninama iznad mletačkoga lava kod Kamenitih
vrata, na terasi ispod koje je nekada davno imao radnju stari obućar, kojemu smo donosili
obuću na popravke, na širenje. Šezdeset godina je minulo. Što bi bilo, da je J. L., Merkurov
zaposlenik, umjesto da krene put Bleiburga, ostao u stanu preuzetom od udovice prof.
Fanceva na nedalekom broju 16 u Opatičkoj? Što bi sada bio, gdje bi sada bio, čime bi se
bavio ovaj zbunjeni subjekt što, evo, sjedi u kafani na početku fatalne Opatičke preko puta
stare apoteke „K crnom orlu“ iznad Kamenitih vrata u kojoj je prije šest stotina šezdeset
godina radio Danteov praunuk Nicolo Alighieri? Život kao pusta kontingencija. (Što je,
uopće, J. L. mogao imati s Fancevim? Kakav je to morao biti odnos, da bi udovica ustupila
stan, jer joj je samoj prevelik?)

Lipanj 2016.

KOJI IMAJU I KOJI NEMAJU ŠTO JESTI

Fra Leonardo Boff: „Ne treba govoriti o suprotstavljenosti socijalizma i kapitalizma, nego o
razlici između onih koji imaju i onih koji nemaju što jesti.“
1. studenoga 2002.

KOMU NAPISATI PISMO

Komu napisati ono veliko pismo koje čitava života sričeš u sebi, uvijek: brijući se, ležeći u
postelji prije sna, hodajući ulicama, sjedeći među ljudima. Ogromno razliveno pismo
nekome kome bi do tebe bilo stalo. Pismo u kojem bi do bestidnosti otvoreno kazao o sebi
sve što znaš i imaš kazati. To se samo živu čovjeku može reći. A toga čovjeka, naravno,
nema. Literatura je sublimat i elipsa, pogotovo tebi, s tvojim zagriženim strahom od
ispovjednosti u literaturi. Elem, što god napišeš, i što god izgovoriš, samo sve veća gomila u
prsima ostaje. Htio bi se netko kome je do tebe stalo, da se nađeš s njim slučajno, u pauzi
između dva vlaka, na nepoznatu kolodvoru, u mrtvu i nezanimljivu kraju, pa da se otvoriš
kao utroba kišnog oblaka. Tamo negdje u sibirskim daljinama i maglama, kad bi susreo
utvaru oca, možda bi to bila prilika. Nepoznati jedan drugome do potpunog stranstvovanja,
a važniji jedan drugome nego itko na svijetu.

22. travnja 1976.

KONDŽIĆ

Kaže mi Muhamed Kondžić: „Život mi se oteo iz ruku, kao hrvač namazan uljem.“ Baš tako.

5. listopada 1979.

KOPALI SMO GROB STAROM UČIETLJU

Poslijepodne kopali smo u Ćeliji grob Jerki Markoviću, starom učitelju. Polako, uz razgovor.
Otvarala se grobljanska ilovača pod lopatama i krampovima, objelodanjivala svoje slojeve:
jedne kosti pod drugima. Čije su, otkada su - ne zna se. Ne treba se ni znati - ovdje se
umiralo i kopalo s vjerom u Onoga koji zna sve, koji za svaku koščicu zna čija je bila, i ne će
biti ispuštena iz Zadnjega Računa. Ničega tegobnog ni crnog u našem kopanju nije bilo.
Povremeno bi se potegnulo iz običajnoga stakla rakije, ne da se pije, već za pokoj duše.
Suton je već silazio nad Ćeliju, mi smo završavali posao, zadovoljni i mirni.

8. srpnja 1974.

KRLEŽA: SARAJLIĆ

SARAJLIĆ, Izet. Kako ga neumjereno veličamo. Jer kažemo da je njegovo „pjesničko djelo
apoteoza slobodi i ljudskoj solidarnosti“. Ovakvu lasku nije dobio, koliko se sjećam, ni jedan
pisac u našem Leksikonu, a pogotovo ne tako slab pisac. Dovoljno je navesti neki njegov
naslov. (Krleža, Iz leksikografskih marginalija.)

2022.

KRLEŽINA PISAMCA

Krleža, pisamca godine 1973, kad sam molio tekst za varcarsku monografiju, i kad me je
ekskomplimentirao jednostavno: „Ne radi se o principijelnom odbijanju nego o praznoj
glavi.” Tko može tako govoriti?

22. srpnja 1975.

Ivan Lovrenović: RJEČNIK VJERE I NEVJERE (III)

(Fragmenti dnevničkih zapisa 1970 - 2023)

KRONIKA NAJAVLJENE SMRTI

Na vijest o smrti Blagoja Adžića (5. ožujka 2012)

Javljaju mediji: umro Blagoje Adžić. Od 1989. godine (kada se počela raspadati Jugoslavija)
do 1992. načelnik Generalštaba JNA, jedan od naredbodavaca za razaranje Vukovara,
zajedno s generalom Veljkom Kadijevićem najodgovorniji za agresiju JNA na Sloveniju i
Hrvatsku. Rođen je kod Gacka 1932. godine, završio vojne škole u Jugoslaviji i u SSSR-u
(vojna akademija Frunze). Kadijević, koji se između ostaloga, vojno doškolavao u SAD-u,
još je živ, u Rusiji. Ni za jednoga ni za drugoga Haški tribunal nije se zanimao.

Ova vijest i ovo ime najedanput bolno oštro vrate sjećanje dvadeset jednu godinu unatrag.
Ljeto 1991: Slovenija, tenkovi i trupe državne vojske protiv naroda. Strah u kostima dok na
televiziji Blagoje Adžić saopćava da će JNA „preuzeti kontrolu“.

Uređivali smo tada u Sarajevu tjednik Obzor, što ga je izdavao dobri duh Pero Buntić, i u
njemu izražavali kako smo najtačnije umjeli taj strah koji se zgušnjavao oko nas, ali i svoj
protest protiv njega i protiv onih što ga siju.

Kronika najavljene smrti jedan je od takvih tekstova:

NAJGORE ŠTO SE MOŽE DOGODITI jednomu društvu jest militarizacija. Pretvaranje vojske
iz sile koja društvu služi i koju društvo kontrolira, u silu koja društvom vlada i kontrolira ga.

Militarizacija i demokratizacija obrnuto su proporcionalne vrijednosti, pojmovi koji se

isključuju.

U sistemu vrijednosti u kojemu je militarni duh, vojnikluk, na visokoj cijeni, ljudski duh je
nisko pao. O životu i glavi da se i ne priča.

Takav sistem vrijednosti defektan je i bolestan sistem.

Oduvijek se to znalo, i oduvijek traje ta borba duha protiv vojnikluka, te su likovi Milesa
gloriosusa i Bramarbasa trajni motivi evropske antiratne satireske već više od dvije tisuće
godina.

Perverznost svojega osnovnog i jedinog stvarnog razloga postojanja - ubijanje (pravo da

ubiješ i budeš ubijen!) - militarni duh i establišment otkad je boga i svijeta zaodijevaju u
zvučne i treštave parade i ceremonije, u blještave i drečave odore i dekoracije, te u čitavu
odgovarajuće plitku i lažnu metafiziku i moralku Svetinja, Zakletvi, Patriotizma, u patetiku
Žrtve, Vjernosti, služenja Domovini ili u prokletstvo izdaje, otkazivanja poslušnosti.

Sve skupa: laž i prijevara, sračunata na kupovinu naših duša, na umrtvljivanje savjesti, na
dobrovoljnu predaju naših tijela u šape Velikog Žderača. Ovako je to u jednom od svojih
bezbrojnih melankoličnih uvida definirao Miroslav Krleža, jedan od najlucidnijih evropskih
antiratnih analitika, potomaka Erazmovih: „Ljude odgajaju kao konje i, dresirajući ih,
stavljaju im na oči naočare, ljude vježbaju kao cirkuske majmune i pse, ljude lome po
kasarnama, podređujući ih imperativima koji se zovu svetinje, bez izuzetka sazdane na
Nasilju, koje je svoju prevlast proglasilo Božanstvom.“ (Djetinjstvo 1902-03.)

Rat između republike Slovenije i državne jugo-armade potvrdio je taj uvid na mnogo načina.
On je najedanput i kao na dlanu pokazao svu lažnu stvarnost i stvarnu lažnost armijske
jugo-mitologije, ogolivši do jezive jasnoće njezinu temeljnu dihotomiju: na jednoj strani
sjedokosi, uvehli generalski kor (imena je mnogo, ali su sva međusobno zamjenjiva: Adžić,
Negovanović, Avramović, Rašeta itd, itd, sasvim svejedno...), na drugoj - mliječna
devetnaestogodišnja mladost, dječački ispamećena pred grozom koja ju je snašla, i koju
razumjeti ne može nikako.

Ta spremnost, ta nužna potreba zapravo, jedne goleme strukture-mašine da se hrani

nabubrelom mladošću, nepogrešivo signalizira da se radi o militarizaciji u već poodmakloj
fazi. Izgovoriti to dosad pred našim tzv. prosječnim građaninom, uspavanim moćnim jugo-
hipnoticima o „narodnoj armiji“, o „garantu mira i jedinstva“, o „ravnopravnosti i
humanosti“, bilo je bogohulno i riskantno. Moralo je, nažalost, pasti toliko mrtvih glava, pa
da to odjedanput postane bjelodano, i da spontano nikne roditeljski i „zelenokaderaški“
pokret.

To - pojavu roditeljskoga otpora ljudožderskoj prirodi militarizma i pojavu svojevrsnoga

„zelenoga kadera“ - doživio sam kao jedinu normalnu, elementarno ljudsku reakciju i
masovnu manifestaciju u nas unatrag nekoliko godina. Ona će sasvim sigurno i ostati
zapisana kao takva, kao jedino zrno mudrosti u ovoj diluvijalnoj pomrčini, iako ona sama
promijeniti ne će ništa. Barem dok je nama, blago nama, našega Generalštaba i u njemu
Adžića Blagoja. Ton i način kojim nam je Adžić unišao u kuće putem televizije, pa potom
sadržaj njegove besjede-naredbe izabranim oficirima, ne ostavlja ni najmanje sumnje u to
da general-načelnik nema nimalo volje da svoju firmu podredi kontroli društva. Naprotiv,
ona ima volju da „ostvari kontrolu i stvari dovede do kraja“.

Ako je adžićevština prevladavajući duh u našoj vojnoj vrhuški (a to će se vrlo brzo morati
vidjeti!), onda je jasno da je ona podlegla duhu tajnoga bratstva, zatvorene kaste, da je to
sila koja se prva odcijepila od Jugoslavije, i da sada hoće da upravlja sama sobom i našim
sudbinama.

Kada mi načelnik Adžić daje do znanja da će to raditi u ime onoga „jugoslovenstva u čijem
duhu je učen decenijama“, onda je to upravo ono od čega mi kosti mrznu. Jer, za ogroman
broj naših ljudi jugoslovenstvo je uvijek i bilo samo to: represivna i prisilna državna
ideologija, koja je u idilu utjerivala vojno-policijsko-partijskim monolitom.

Danas je od te trijade živ i moćan još samo njezin prvi element - vojni. Adžićevština jest,
doduše, i klica njegove vlastite propasti. No, kakva nam je to utjeha, kada je više nego jas-
no da bi nam taj duh prije toga bio spreman prirediti sveopću, zajedničku propast.

Ne zaboravimo: kad padnu sve maske i koprene, kad spadne sva pozlata i ušute fanfare,
militarizam ne može sakriti svoj osnovni razlog postojanja, svoje trogloditski jednostavno
geslo - ubiti i biti ubijen! Nitko tko se vojniklukom zanosi ne bi smio smetnuti s uma da je
krajnji njegov „smisao“ u morbidnoj patetici uzvika onoga Francova generala: „Viva la
muerte!“

(Obzor, Sarajevo, 12. srpnja 1991)

KRVNA OSVETA

Viši kriminalistički inspektor u Titogradu pucao u višeg oficira JNA koji mu je prije trideset
godina u ratu, „kao kolebljivac” (između četnika i partizana), ubio brata, partizanskog
komesara. „Nisam pucao u njega”, kaže, „pucao sam u zločin, u ljušturu koja njegov zločin
obavija”, a k tome, „zadovoljio sam i jedan dio pravde”, pošto je taj isti, za isti zločin, bio
suđen 1947. i oslobođen „u nedostatku dokaza”. Viši kriminalistički inspektor osuđen je na
11 godina strogog zatvora.
Kako ono bî s malim Jelićem, kad smo bili u JNA u Titogradu. Tih i pristojan mladić,
nastavnik u osmogodišnjoj školi („poznavanje prirode i društva“), ugodan, nesebičan,
nenametljiv. Spremao se na „odsustvo“ a svaki dan bivao šutljiviji, uznemireniji.

Potrajalo je nešto više od predviđenoga broja dana, kad dolazi vijest. Jelić je bio posljednja
muška glava na kojoj je ostalo da osveti krv. Sve je u njemu bilo protiv toga, ali nije mogao
izdržati pritisak familije, običaja: mjesecima su ga opsjedali pismima (čak i sestra) da mora
izvršiti obavezu. Odsustvo je i planirao s tim ciljem. Otišao, ubio, predao se.

Studeni 1975.

KUFR I ZULUM

El Gazali: „Bog trpi kufr, ali ne trpi zulum.“

1. studenoga 2002.

LAGAO SÂM SEBI, DA SI INTEGRIRAN

Mislio, lagao sam sebi, da si integriran, i da takav integriran možeš i moraš govoriti kritički o
svijetu u koji si, je li, integriran. Kad se pokazalo ono što si u sebi nosio oduvijek pa
zaboravio - da si stranac, pa te to integriranō ekspulzira iz sebe prirodno, organski, ne
trpeći da im takav govori kritički, logična konzekvenca bila je: izgon i samoizgon, samoća.
Ukus si joj prepoznao odmah: stara gorka prijateljica iz djetinjstva.

2010.

LASTAVICE

Blistavo majsko jutro, otvorim naš sjeverni prozor nad tržnicom, prije nego što oči vide u
ušima začujem poznati cvrkut, potom mi se pred očima zabjelasaju trbusi nekoliko lastavica
u strelovitom i iskidanom letu. Uslijedi pogoršanje vremena, kišovito, hladno, magla niz
Trebević. Lastavice nestanu, i, evo, još ih nema. Što su bile one od prije pet dana - vjesnici,
izvidnica? Odakle su doletjele, s koje selidbene međustanice između Karnaka s Gornjega
Nila, i moje Grbavice? Tajanstveni svijet, o kojemu naš um ne zna ništa.

Travanj 2023.

LAZO „ČETNIK“

Priča iz autobusa u Banju Luku: „Lazo zvani ʼČetnikʼ, petnest mu dana fali da bude borac
četeresprve, unišo u birtiju, jedan pjan udario ga, spala mu šubara s glave. - Ti mene udari,
a? Pa bi li me ovdje pričeko jedno sat, dok se vratim? - Bi, koliko oćeš! Otišo kući, dobro
naoštrio kuhinjski nož, vratio se i – zaklo čojeka. Odrezo mu glavu načisto. Kao bivšem šefu
Udbe – ništa.“

Tehnički komentari putnika: „Ma, nije moguće, kako mu je mogao glavu odrezati, nije to
tako jednostavno.”

7. svibnja 1975.

LAŽ JE REĆI: NISAM ZNAO, NISMO ZNALI

Što znači ovaj zakašnjeli, a gorak u svojoj konačnosti, osjećaj izdajstva s kojim smo
proživjeli jugoslavenski život. U omaglici društvene i egzistencijalne anesteziranosti, koja je
odvraćala um i napor od uviđanja ubilačke prirode (i prakse!) te države. Laž je reći: nisam
znao, nismo znali. Nisam znao ni mogao znati ono što znam sada a sve što bi trebalo znati
ne će se znati nikada, ali nije da nisam znao, da nismo znali, sasvim dovoljno, da bi se
moglo vidjeti/osjetiti ubilaštvo. I kao sasvim dovoljan zbroj činjenica, podataka, ali i kao
duh, mentalitet, planski njegovan režimskom pedagogijom mržnje na neprijatelja, kojega
nije grijeh, nego je zasluga i dokaz patriotizma - ubiti, ukloniti. Rok u JNA, i sve u vezi s
vojnim iskustvima, u tom pogledu velika je škola. Anesteziranost imala je lice i sadržaj
zemlje u kojoj cvjeta kultura, sve vrste umjetnosti, u najboljim primjerima do svjetske
razine; u kojoj je svakodnevnica sporta, zabave, festivala, konzumerizma, slobodne ljubavi,
rodne jednakosti... vesternizirana i liberalizirana, i lako joj se bilo predati. Ali uz to što je
bila sve to, bila je to i država ubilaštva i laži, i to od početka do samoga svojega kraja. To,
ta predanost, ta spremnost da se predam, predamo - to sada rađa ovim gorkim osjećajem
izdajstva. A, gle, da stvar bude poraznija, on je dvostruk, on ima duplo dno. Naime, kroz
cijelo vrijeme jugoslavenskoga života uvijek sam - ali uvijek, permanentno - znao sve ovo o
čemu pišem sada, u meni je paralelno živio i disao onaj koji tu ne pripada, kojemu je to
tuđe, koji zna da je to opasno i ubilačko. Ne samo na razini osjećaja, nego i na razini
pozitivnoga znanja o činjenicama. Samo, onaj prvi, onaj dobronamjerni, lojalni,
konformistički, onaj koji mora da živi i opslužuje egzistenciju, nije mu dao da zavlada.
Anesteziranost - uzduž i poprijeko, po horizontali i po vertikali.

Kolovoz 2022.

LJUBAV PREMA ZABORAVLJENOME, PREMA MINORNIM POZORNICAMA ŽIVOTA

Na lógu u drumskom motelu pred Petrovcem. - Oštrelj, Vrtoče, Medeno polje, Vaganac. -
Ogromno jato tustih vranih gavrana na smetlištu koje tinja i smrdi.

Tek kad sam ovako nigdje, smâžem sabranosti da vidim: nema me. Ono što bih trebao biti,
raditi, ono kako bih trebao postojati – davno je moglo biti. I nije bilo. Sad, taj netko koji je
ja, nosi ovaj slabi fizikus, astenični, neurotični, porazu i plaču skloni fizikus, i nema vremena
ni da se potrudi shvatiti: tko je. Bolestan, punih očiju, vruć, omamljen, s pedeset četvrtom
koja se primiče kraju. Ni u lijevoj ni u desnoj, s dugovima koji stižu na naplatu. Nesposoban
ni za što, osim za sanjanje; za ovu ljubav prema zaboravljenome, prema minornim
pozornicama nikakva života, sve s ludim, tvrdim uvjerenjem: tu je život! Ništa zato što i ti
sam od njega okrećeš glavu. Ružan, vegetativan, nizak, ali – stvaran. Ne utvaran kao tvoj,
koji ni sam ne možeš uhvatiti, spoznati.

Siječanj 1998.

LJUDI U SNOVIMA
Debatiram u snovima s konkretnim, poznatim ljudima o temama vrlo stvarnim. Vidim i
čujem reakcije ljudi koje nisu nikad izrekli, ali koje im tako logično leže. U mojim snovima
ljudi su otvoreni, kažu ono što misle, to jest, ono što, sanjajući, ja mislim da oni misle. Tako
su mi snovi jedna vrsta „interpretacije” ljudi: u snu pridajem ljudima reakcije koje nisu
nikad pokazali ali koje su im tako svojstvene.

24. lipnja 1974.

LJUDSKA ISTINA

O partizanskim ubijanjima i mrcvarenjima 1945. po završetku rata po slovenskim šumama,

slavonskim i vojvođanskim drumovima, po cijeloj zemlji - težak fenomen: još nema
„srednjega tona“ i nije ni na pomolu. Samo dva ekstremna: revizionistički filoustaški, i
surovo neempatijski, naslijeđen iz jugo-interpretacije. Ljudska istina - nikomu nije do nje.
Detalj: Milan Basta, jedan od partizanskih pregovarača na Bleiburgu, svjedok i akter
masovnih pogubljenja, i autor važne knjige Rat je trajao sedam dana duže, osamdesetih
godina prošloga vijeka kod Sime Rajića u CK Hrvatske traži Bakarića, da mu predloži
rehabilitaciju i spomenik za mučenike s križnih putova. Do Svilenoga, kako su drugovi zvali
Bakarića (također i: Mrtvac) general Basta ne uspijeva doći. Svileni Mrtvac je nešto
bolestan, mora na preglede. Uvijek tako.

Lipanj 2022.

MAGLA DO ZEMLJE

Magla do zemlje, i mraz iz magle.

Visoko negdje gore je sunce.
To samo znam, ali se ni ne nazire.

2. prosinca 1985.
MAJKA, KRLEŽA

Tri dana u Agramu: kod majke na Rebru, kod Krleže u Palaceu, kod Kaštelana na
Filozofskom, gdje me nije bilo deset godina.

Ne zna se od čega žena više boluje – od bolesti ili od zgusnute tuge. Ni jedna jedina željica
nije joj realizirana. Pomoći ne možeš. Jer njene želje sežu u najdublji dio tebe, u ono što si,
a što bi ona htjela da je drukčije. Umrijet će, ne će ništa doživjeti. A sva se dala. Mater
dolorosa, smjerna i bezglasna mère courage.

Večera u Palaceu. Bosanska „delegacija“, ima nas „s koca i konopca“ petnaestak. Brbljavi,
lascivni direktor Oslobođenja A. S. zasipa Krležu masnim vicevima, ne prestaje. Čist
kretenizam. Krleža jobovski strpljiv, iz svoje stare simpatije spram Bosne, valjda i spram
Bosanaca koji mu objavljuju sabrana djela kada se tome više niotkuda nije nadao. (Bilo bi
zanimljivo metodično istražiti koliko je Krležina bosnofilija ukorijenjena s jedne strane u
Starčeviću, s druge u Račkome i njegovom velebnom bogumilskom konstruktu.)

U jednom trenutku ipak je starome prekipjelo, morao je valjda nekako dati do znanja svome
izdavaču koliko su mu strani vicevi uopće a naročito ovi što se ne odmiču od muških i
ženskih genitalija, pa je potiho sarkastično izustio: „Eto, stigli smo do kurca!“ Direktor je to,
naravno, oduševljeno prihvatio i nastavio dalje. Krleža više nije ni progovorio.

17. siječnja 1977.

MAJSTOR JE STEVAN TONTIĆ

Grupica pisaca iz PEN-a, na ulici smo, moglo bi biti Sarajevo, ali nije sigurno, jedan od njih
pod hitno traži obućara, mora nešto popraviti na cipeli, vlažno je i hladno, a cipela ima
nekakvu rupu, što li. Vodim, znam rješenje, dolazimo do tijesne uličice, ustvari nekakvoga
mračnog prolaza, u njemu mala izbica i u njoj obućarski stolić. Pored nje vrata od dasaka,
to je WC, iz njega izlazi majstor, sad će on to pogledati i popraviti. Majstor je - Stevan
Tontić. Drži cipelu u ruci, sumnjičavo zagleda, okreće i bezvoljno kaže: „Ovo ne može.“ U
snu nemam ama baš nikakve asocijacije ni primisli. Tek kad se probudim, i sasvim
razbudim, a san ostane živ i upamćen, pomislim na Miloša Crnjanskoga, na njegovu
suterensku obućarsku radionicu u Londonu. Tontić i Crnjanski? Ima smisla.

Veljača 2017.

MARKO CIGLAR

Ratno iskustvo Grbavice i ratno iskustvo Sarajeva oba su strašna, puna stradanja i patnje,
ali su po sadržaju sasvim različita. I po oblicima javnoga pamćenja. U tom pogledu za
grbavičko iskustvo može se reći da nije sarajevski integrirano, i da to vjerojatno ne će biti
nikada. Postoji, recimo, veličanstvena priča o akademiku Marku Ciglaru, rođenom
Varaždincu, Sarajliji po izboru i karijeri, koji je Devedesetdruge ostao na Grbavici u svom
stanu svjestan da okupatorima ne će ići u korist da njemu, medicinskom znanstveniku
svjetskoga glasa, nanesu zlo. Razvio je cijelu mrežu pomoći svima kojima je bila potrebna i
do kojih je mogao doći, a što je sve pri tomu radio i u što se sve upuštao, te s kakvim sve
potresnim ljudskim sudbinama bio povezan – priča je dostojna najvećih književnih ili
filmskih saga. Umro je poslije rata, devedesetosme, i do danas u sarajevskoj javnosti
gotovo da nije ni spomenut. Gospođa Razija Duraković, i sama grbavička zarobljenica, znala
bi o tome puno, sve.

2023.

MATICA HRVATSKE TRADICIJE

Zapadna Hercegovina, pjesnici, intelektualci. Pripadnost „matici” hrvatske tradicije uvijek se

iznova pokaže kao iluzija, a bosanskohercegovački kompozitni realitet im je intimno teško
usvojiti.

Studeni 1977.
MELVILLE

„Živi i ti usred ovog svijeta kao da mu ne pripadaš!“ (Pišući o kitu i njegovoj sposobnosti da
sačuva istu toplinu na Arktiku kao i na ekvatoru.)

Listopad 2011.

MENTALITETI

Danas, kao i uvijek, još uvijek je najpreča naša potreba – preobrazba mentalitetā, do onog
stupnja na kojemu bi znanje o drugome, zanimanje za svijet drugoga, postala istinska i
intimna potreba i zadovoljstvo. U protivnom Bosna ostaje teren pogodan za najcrnji
paroksizam uzajamnog negiranja.

Prosinac 1973.

MOĆ MOZGA, MOĆ UBILAŠTVA

Televizija o ljudskom mozgu. Umovi iz raznih struka i nauka govore o neograničenosti

potencijala ljudskog mozga. O tome kako ostavljamo van pogona zaleđene čitave dijelove
mozga, svijesti. O tome kako, zbog priglupog odnosa prema djeci, dječiji mozak kržlja –
oblikujemo ga po svojoj slici i prilici. Kako upotrebljavamo samo konvencionalne
komunikacije i kombinacije između neurona, kojih ima u mozgu na milijarde, a nivo naše
pameti zavisi od toga koliko ih je međusobno u suradnji. Akimov obrazlaže tezu o trajnoj
gipkosti mozga, po kojoj padaju u vodu sve tvrdnje tradicionalne psihologije o pragu
razvitka inteligencije čovjekove, koji je ukucan čvrsto negdje između 16 i 18 godine života.
Sve su to divne stvari, do kojih si, uostalom, intuitivno stigao i sam, razmišljajući trajno o
tome kako nadarenost i nenadarenost ne mogu biti determinirane već u času rođenja, jer bi
to značilo da je već sama majčica priroda utemeljila najveću nepravdu na svijetu i podijelila
nas unaprijed na glupane i lumene, na mediokritete i velikane uma i talenta, i po tome svela
na smiješnu nulu ulogu čovjeka u vlastitom osvajanju i nadograđivanju sebe. Slijepa vjera u
boga Gena očito je pogrešna. No, istovremeno jeza čovjeka podilazi dok sluša i misli o tom
našem moćnom izvoru energije. Pita se čovjek: ako smo dosad s manje od polovice mozga
došli dokle smo došli, a ako ćemo se oslobađajući taj naš generator za čelom razvijati i dalje
po dosadašnjoj crti, ne bi li, onda, bolje bilo da se prepadnemo i stanemo. Jer, dosadašnja
naša takozvana historija sva je u znaku najvećeg umnog truda oko jednog pitanja: kako što
bolje, što masovnije, što temeljitije ubiti bližnjega svojega, da ne bi on nad nama čas prije
proveo to isto.

17. travnja 1976.

MOJA NJEŽNOST IDE ANONIMNIM KOSTURIMA

Vrijednost života? Milijarde ljudskih života – od Adama i Eve, što očima su gledali ovaj
svijet, i otišli s njega, a da za sobom nisu ostavili traga ni uspomene? Može li se za njih, za
svaku pojedinu osobu od tih milijarda ustvrditi da je ovoliko ili onoliko vrijedna, da je manje
vrijedna od nekolicine onih koje je Povijest upamtila? Ideja spasenja, vječnoga spasenja
svake pojedine osobe, tj. njezine duše na onome nekom drugom svijetu, lijepa je utjeha,
iako povezana s malo preokrutnom ucjenom – mora se zaslužiti na ovome svijetu.

Moja nježnost ide svima onim anonimnim kosturima što leže u dubinama Zemlje i njezinih
vodā i morā, koji nikomu ne znače ništa, niti ih se itko sjeća, niti su za sobom ostavili išta,
osim kostiju i praha.

26. rujna 2014

MUDRA KIŠA

Kako mudro i kako superiorno pada kiša!

16. srpnja 1976.

NA MANSARDI U ULICI DE BERRI

Ilegalac na mansardi u ulici De Berri u 8. arondismanu. Proljeće 1965. Kroz veliku, tešku
drvenu kapiju, kroz tijesno dvorište, pokraj mrske, sumnjičave madame la concierge,
drvenim stepeništem na sedmi, dodatni kat. Soba sa česmom, WC čučavac u hodniku.
Turistička viza vrijedi petnaest dana. Da se ostane duže, treba namaknuti garantno pismo.
Jedva nekako, u zadnji čas. Mučna procedura na policijskoj prefekturi u 1 rue de Lutèce, na
Île de la Cité.

Crtanje građevinskih grafikona noću, sitni dobri honorari.

Dao krv u sanitetskom vozilu na Champs Élysées kod hotela George V. Pojeo dobar sendvič i
popio čašu jeftina dobra vina.

Telefonski razgovor s Mrkonjićem. Prvi telefonski razgovor u životu: iz Pariza, s proljeća

Šezdesetpete. Iz Rue de Berri prelazim Champs Elysées, idem u malu poštu negdje prije ili
poslije križanja s Rue Lincoln. U njoj imam zakazan razgovor s majkom u Mrkonjiću, u
kancelariji Gimnazije. Što je kasnije usporedivo s tim uzbuđenjem?

2010.

NAPJEVAT SE RAVNE PISME BOSANSKE

Zagreb, kafana na Gornjem Gradu, gusta, glupa melankolija, iznenadni poriv, zbunio me
sasvim: izgubiti se u ludoj arabesci sevdalinke! Potpuno, do onoga blagog unutrašnjeg
delirija, do tihe, potpune nesreće, koja te miri sa svime, sa svakim, s vječnošću. Koja traje
samo tren, ali je beskrajna, sveobuhvatna. Biti tako dobar, tako nesretan, tako visok! I tako
ispunjen tom ogromnom moći vladanja pjesmom. Kad između tebe i nje nema ničega, kad
ste sasvim jedno. Ono jednom davno u ljetnoj noći u drumskoj krčmi kod Zaima u Bilajcu na
povratku iz Šehovaca, pa još jednom u kafani u varcarskoj Rici, među ričkom
muslimanskom sirotinjom, te u Sarajevu u silvestarskoj noći pod opsadom 1992. To je sve.
Umrijet ću, ravne pisme bosanske napjevat se ne ću.

Lipanj 2016.
NARODNO SAMOOBMANJIVANJE

Hrvatski narod je malen. Hrvatski narod u Hercegovini, s ono nešto ostataka u Bosni, još
manji, minijaturan. A to maleno ljudstvo – to je sva publika, jedina javnost kojoj je
namijenjena hrvatska „istina“ o ratu u Bosni i o sudjelovanju Hrvatske u njemu. Svima
ostalima ona je ili neprihvatljiva, ili očigledno lažna i smiješna. Neprihvatljiva je onima
najbližim, Srbima i Bošnjacima, jer imaju svoju, isto tako autističnu i invalidnu „istinu“, a
smiješna je i lažna međunarodnoj javnosti, kritičkim povjesničarima, dobrim novinarima,
intelektualcima, poznavaocima materije i činjenica. Na djelu je, dakle, sistemsko
samoobmanjivanje, stvaranje slike o sebi koja vodi u opasan, autodestruktivan sukob sa
stvarnošću i sa svijetom.

2012.

NAŠA KLANJA

Bosna: dvije kršćanske crkvene firme u dugom supostojanju i nesmiljenoj borbi za duše, tj.
za pobir, za zemlju, za broj podanika, za moć i vlast i nad njima - bile su već i same sebi
dovoljne za pripremu klanja, i bez kletih Turaka.

Bosna, islam: u praznini bez vjerske firme nakon odlaska sultana i Osmanlija, Austro-
Ugarska napravila muslimanima vjersku firmu (rijaset) za svoje potrebe de administrando
Imperio. Posljedice žive, akutno, do danas.

Kako je Srbija, kako su Srbi, s Miloševićem i Karadžićem, sa zločinom i klanjem na kraju

Dvadesetoga vijeka, prokockali veličinu - političku i moralnu. Oni su je u evropskom pa i
svjetskom povijesnom imaginariju imali. Sve proćerdali. Najgore, morbidno: proćerdali
ogromni moralni i stradalni kapital iz Drugoga svjetskog rata čineći u Hrvatskoj, u Bosni, na
Kosovu nad drugima ono, što se nad njima u NDH, u Bosni činilo tada.

Nešto slično je s Rusijom poslije Ukrajine, samo na nemjerljivo širem platnu.

Sve: gotovo kao kolektivno samoubilaštvo. Netko dovoljno zloban i dovoljno cioranovski
lucidan mogao bi govoriti o zakonomjernom razvoju kao neumitnoj posljedici unutarnje
konstante zločinaštva (prema drugima i prema svojima, nota bene!) i u jednom, i u drugom
slučaju.

Nitko drugi oko nas nije imao i nema veličinu. Hrvati? Nula. Bošnjaci? Poslije velikih
vojskovođa i beglerbega što su u XV, XVI i XVII stoljeću - za ljubav i u korist sultana -
vladali Bosnom a iz nje polazili na pljačku i krvava osvajanja zapadno do Jadranskoga mora
i sjeverno do Mohača i Budima i bečkih zidina - nula. Slovenci - nula nulissima (poput
Slovaka), Makedonci slično. Crnogorci? Starac Milija, Marko Miljanov, Njegoš, ali to je
književnost, a ne povijesna i politička veličina.

Travanj 2023.

NEZAVRŠENI RATOVI

Slágāti lijepu laž na lijepu laž – do slijedećega bratskog klanja. Na to se svode društveni
rituali u Bosni, jednako vjersko-nacionalni, kao i multikulturalni građanski, jednako novi,
„demokratski“, kao i oni stari, preddemokratski titolatrijski (koji se, simptomatično, danas
oživljuju u novim performansima a sa starim ideološkim sadržajima), pa onda sve to
zajedno živi u simultanitetu i u potpunoj kakofoniji poruka i suprotstavljenosti značenja. A
iza i ispod svega, kao mračni movens: nezavršeni rat, ovaj posljednji, kao i onaj pedeset
godina prije njega, oba moralno neapsorbirani i politički neprerađeni.

Rujan 2012.

NI ZA ČIME NE ŽALITI

A zapravo što bi i za čime bi čovjek trebao žaliti? Nema se što žaliti i ne treba žaliti ni za
čim. To, da nam sve curi kroz prste kao pijesak pustinjski; to, da nikad ono što radimo nije
ono što bismo željeli raditi, i ono što uradimo da nije urađeno kako je imalo biti; to, da nas
vrijeme iznevjerava, a sami sebi lažemo; to, da smo uvijek na krivom mjestu – sve to koliko
je tačno, toliko i nije nego dekadentna literarna fraza, jalova kuknjava. Pred „običnom”
istinom: da čovjek ima svoju djecu, da čovjek radi svoj posao u dane života svojega onako i
onoliko kako najbolje zna i koliko najviše može, pred tim ova naricaljka ima da stane, da
prestane i nestane.

13-14. studenoga 1976.

NISAM ONO ŠTO SAM

Nisam ono što sam. Sav život – prijevara. Netko drugi je ovaj koji živi moj život, koji se
koristi mojim imenom, koji potpisuje svoje samodopadne tekstove. Svojemu pravom gestu i
tekstu bio sam možda samo koji put nadomak. Ništa više od toga. Ono što je moje najbliže,
najdraže – najdalje je i najtuđije. Mogao bih se od tuge rasprsnuti, umrijeti – to da. Ali to
ništa ne mijenja – sve je tuđe i sve je nepoznato. Nikakva dodira. Jedino kad je čovjek
dostojan sebe, kad je ozbiljan i kad misli i osjeća tačno i ozbiljno – trenutak je kad je očajan
i stvarno sam. Kad jasno i nepotkupljivo vidi prazninu i zna da je ona jedina istina. I bol. To
biva rijetko i kratko. Ostalo je sve laž i zavaravanje – da bi se moglo živjeti.

1998.

Ivan Lovrenović: RJEČNIK VJERE I NEVJERE (IV)

(Fragmenti dnevničkih zapisa 1970 - 2023)

NISKŌ I VISOKŌ, SUROVŌ I MEKŌ

Niskō vlada višim od sebe. Niskō i visokō, surovō i mekō, amuzičnō i muzičnō - kada su u
zajednici života, a taj je surov šaljivdžija - neizbježno je da prvo nad drugim vlada, određuje
način života. Niskō jakom gravitacijom djeluje na više od sebe, u slijepoj težnji da ga svuče
na svoju mjeru, na mjeru svojih pogleda i shvaćanja. Tako među ljudima, tako u Svijetu,
tako u Povijesti.
26. travnja 2020.

NIŠTA NE OSTAVITI IZA SEBE

Što treba ostaviti iza sebe? Nije li to najviši oblik umišljenosti – ideja da iza sebe moraš
nešto ostaviti. Ne trebamo ništa ostaviti iza sebe – slabih, smiješnih, na zlo spremnih.

Rujan 2008.

NITKO

Poslije podne u hotelskoj sobi u Sarajevu probudim se naglo iz teška sna: ništa ne znam.
Panika iz utrobe: ni tko, ni što, ni imena, ni prezimena, ni razloga. Samo tijelo, sebe
svjesno. Potrajalo je djelić sekunde, ali bilo je strašno. A kada sam se prikupio, bilo mi je
malo žao, sasvim malo.

13. travnja 1976.

O ANDRIĆU U ZAGREBU

O Andriću u Zagrebu davnih brucoških dana '61. u Gundulićevoj 16, polemiziralo se vruće i
vatreno i naivno, ali s jakom intuicijom, s mediokritetima hrvatskog rodoljublja, braneći
Andrića od ćoravih napada da „zanemaruje i degradira hrvatski element u Bosni”. Ovdje,
danas, valja ga „braniti” od sličnih takvih napada s muslimanske strane. I s treće, od
jugounitarističkog beogradskog svojatanja, koje bi od Andrića da napravi praznog idola od
dučićevske lepote i popovićevskog red po red esteticizma, kako bi se sav i bez ostatka
uklopio u sveca nacionalne književnosti.

Studeni 1977.
OBLAČAN DAN

Od vedra i sunčanog dana bolji je siv i oblačan, zatvoren. Sunčan dan je svačiji, zove u
svijet, uznemirujuć je, mami nejasnim ponudama i očekivanjima.

Veći je od tebe, zavarava te svojom širinom, nudi opaku iluziju da i ti možeš, da si i ti velik i
mogućan.

I još jednu: da je svijet prijateljsko mjesto, blagonaklono, da samo čeka na te da ti se

rastvori i ponudi, podatno tvojim željama i potrebama.

Ne! Tvoj je oblačan dan, kad je nebo sniženo a boje pogašene.

Ne će te prevariti jer ti ništa ni ne obećava. Ulaziš u njega miran, bez čežnje, bez
htijenja, onoliki koliki jesi.

Sunčan dan je kao mladost. Kao uboga i daleka mladost, kada se krivo i grešno mislilo da
su sve mogućnosti otvorene, i da ćeš ih sve stići.

Sad je ostalo samo sjećanje na sve neostvareno.

Prosinac 2011.

ONIZAK OKRUGAO DEBELJUŠAN - KRLEŽA

Sveučilišna knjižnica na Marulićevu trgu, godine ’63, ᾿64. Pušimo ispred Knjižnice, bacamo
novčiće tko će bliže, imamo rezervirano mjesto u čitaonici, pa neka se hladi. Tek, s ulice na
šljunčani plato ispred Knjižnice ulazi dugačka crna američka limuzina - chevrolet ili
bijaše plymouth - i zaustavlja se tik do polukružnoga ulaznog stepeništa. Izlazi šofer, otvara
druga vrata, iz njih se izvlači onizak okrugao debeljušan - Krleža. Ulazi u zgradu ni ne
gledajući nas. Malo smo se maknuli, napravili prolaz, zgledali se, nastavili pušenje i igru. Ni
mi njega ne pozdravismo.

2020.
OPASAN SAM I KRIV HERCEGOVAČKIM HRVATIMA

Hercegovačkim piscima Hrvatima kriv sam i opasan zato što „priznajem

bosanskohercegovačku književnost”. To, da Bosna ima nešto bosanski konstitutivno, u
književnosti kao i u drugim stvarima, jasno je bilo oduvijek, a sada, eto, valja svaki dan
iznova dokazivati. Zapravo, Andrić to najbolje pokazuje. To što se on u našim diskusijama
pretvorio u filipovićevski kontraargument, to je stvar žalosna, ali sam Andrić s time nema
veze.

18. veljače 1980.

ORAO?, JASTREB?

Kroz prozorsko staklo: na nebu iznad Trebevića ptica. Stoji, jedva se malo pomiče u krug.
Orao? Jastreb? Nešto ogromno, svakako, plijen vreba duboko dolje na tlima, samo što se ne
obruši. Jao mišu, zmiji, vjeverici. Kad fokusiram: to mušica, crna, od pšeničnog zrna manja,
na prozorskom se vrzma staklu.

2020.

PAPA FRANJO I „BOŽANSKI UŽITAK“

„Mračna stvar, krst! Mračno je sve što se krstom krsti. Hiljadu godina mijesite mrak, pa
nikad ništa! Ne dižete glavu ispod krsta. To vam je kazna. Vi ste protiv božjeg dara i
stvorenja. Šta se može? Kršten narod, ćorav narod, nesrećan narod. (...) Imate oči tek da
ne pronesete zalogaj mimo usta i da potrefite u vrata. (...) Krst na očima, pa šta možeš da
vidiš? Krst i krst. A ima da se vidi, siroto moja, ima!“

Gornje riječi napisao je - Ivo Andrić. Govori ih njegov fiktivni lik Mehmedbeg u dijalogu s fra
Markom u priči Kod kazana (objavljenoj 1931. godine).
Danas, glavni čovjek rimskoga katolicizma papa Franjo, tvrdi: „Užitak dolazi izravno od
Boga, on nije ni katolički, ni kršćanski, ni nešto treće, on je jednostavno božanski“, pa još
precizira: „Uživanje u hrani održava vas u dobrom zdravlju, kao što spolni užitak čini ljubav
ljepšom i jamči produženje vrste“, i protiveći se „licemjernom moralu koji ne priznaje pojam
užitka i koji je postojao u povijesti Katoličke Crkve“, što je „pogrešno tumačenje kršćanske
poruke“, pritvrđuje: „Naprotiv, uživanje u hrani kao i spolni užitak dolaze od Boga“. Taman
kao da parafrazira Andrićeva Mehmedbega: "Božji dar i stvorenje".

Kaže papa još i to, da su taj licemjerni moral i izvanjska pobožnost načinili „golemu štetu
koja se i danas snažno osjeti u nekim slučajevima“.

Za tradicionalno katoličko uho, kao i za hijerarhijsku nomenklaturu, papine izjave su sigurno

šokantne i heretične. Upravo - revolucionarne. Odricanje od užitka, kao od grijeha, jedan je
od temelja te zgrade, a nemogućnost ljudske prirode da mu se odupre - izvor najgorih
manifestacija licemjernoga morala i izvanjske pobožnosti.

Može li argentinski svećenik i profesor Jorge Mario Bergoglio, makar bio i rimski papa,
izvršiti prevratno oslobođenje od toga hiljadugodišnjeg „pogrešnog tumačenja kršćanske
poruke“?

Bojat se - slabi su mu izgledi na kršćanskim kladionicama.

10. rujna 2020.

PARIZ, MIRIS BENZINA

Kad u rano jutro s Gare de Lyon izlazim na parišku ulicu u onome ćudljivom martu
Šezdesetpete, prvi doživljaj je omamljujuć, silno olfaktoran. Ostao je u nosnicama, i u glavi,
kao najsnažniji znak Pariza. Prvi put u životu čuven, bio mi je drag jer sam ga prisvojio kao
nešto samo svoje, svoju najintimniju vezu s tim ludim gradom. Ostalo je to zauvijek tako, i
kad sam, autosarkastično, shvatio da je izvor podražaja trivijalan i ružan - miris benzina.

Mnogo kasnije, čitam u dnevniku fra Ljube Hrgića u bilješci iz Pariza 1938: „Braća, pravi
franjevci primiše me kao jednog svoga. Došao sam kao clergyman u civilu. Ima nekoliko
žalosnih, pustih stabala na ulici. Od jutra do mraka tutnje auti i kola. Sve se trese. Benzin
se čuje kao osobiti miris Pariza.“

Krležin junak u Zastavama (peta knjiga) govori: „I vi ste izmijenili svoj ukus, čini se, Ana,
vaši Anglade nisu više u modi, sjetite se samo svojih ditiramba Zuloagi, šta ćemo, vremena
se mijenjaju, bio sam u Parizu prošle jeseni, ne znam, ni to nije više onaj Pariz iz dvanaeste
i trinaeste. Sjedim u Closerie des Lilas, sasvim izgubljen, ne znam, jesam li se izmijenio ja
ili Pariz, pa čak ni pariški benzin ne miriše više tako slatko kao prije rata, ni glas gitare ne
zvoni više tako veselo, sve su harmonike melankolične, sve je to odnio ovaj prokleti rat do
đavola.

2020.

PERGOLEZI, BEETHOVEN

Nakon toliko vremena, ponovo: Pergolezi, Stabat mater, Beethoven, Trostruki koncert...
Osvećuju se pauze: teško je ponovo zadobiti sposobnost uranjanja.

16. lipnja 1976.

PISMO ČITAOCA

Čitalac Biblioteke Dani šalje mi elektronsko pismo godine 2006:

molim vas da ne shvatite pogrešno moje pismo, jer potpuno vas, svim srcem podržavam...

ideja da se uz dane može kupiti knjiga najpoznatijih bh. i stranih pisaca je revolucionarna,
spasonosna, izvanredna, kupit ću sve knjige, iako većinu već imam u kući, ali reći ću vam
kakav mi se problem desio kada sam pokušao čitati andrićevu "prokletu avliju"...

knjigu sam davno, davno pročitao, pa opet davno, davno još jednom, ali sam krenuo da sa
užitkom pročitam još jednom, no dogodilo mi se nešto neobično, a to je valjda posljedica
rata, ili neki psihički poremećaj, nemam pojma, uglavnom, prvu stranu sam čitao 20
minuta, jer ne mogu da se uživim zbog ekavice, nije da ne želim, već ne mogu, belina,
sneg, senka, prekor, riječi su koje svakako razumijem, ali valjda su ove četiri proklete
godine u Sarajevu natjerale moju podsvijest da ekavski jezik može razumjeti samo kada se
radi o novinskim tekstovima, ili nekoj zayebanciji, filmu, sportu, dok mi misli pisca nikako
ne dolaze u mozak ekavicom, pravo sam se čudno osjećao, ali zaista sam pokušavao...

ne znam da li je bilo moguće, da knjigu možda prevedete na bosanski jezik, to ne bi bio

toliko problem, jednostavno umjesto ekavice stavite ijekavicu, isto kao što knjigu sa
njemačkog jezika prevodimo na bosanski. Zaista nisam nacionalista, niko mi ne smeta, ali
fakat nisam mogao da čitam, iako obećavam da ću pokušati i nadam se uspjeti jer to je
vjerovatno problem u mojoj glavi, no pretpostavljam i u glavi mnogih bosanaca, glupljih ili
inteligentnijih, svejedno je...

2006.

PITANJE MONOTEIZMIMA

Kakve onostrane šanse ima pripadnik nekoga od drugih monoteizama? Još radikalnije:
kakve šanse ima čovjek-nevjernik?

2020.

PITANJE SKEPTIKA

Pitanje skeptika: što je s Bogom, što je s nama pred njim, ako je jedina naša izvjesnost –
neizbježnost patnje. A ako zbog stalne izloženosti patnji očekujemo nagradu i utjehu, što je,
onda, s našim jednako stalnim nanošenjem patnje drugima.

Siječanj 2007.
POPRAVLJATI SVIJET

Popravljati svijet: najveća zabluda od svih, i najsmješnija. Htijući popravljati svijet, čovjek
bi prvo morao znati kako sebe da popravi.

29. ožujka 1977.

PRIMITIVCI U MIŠLJENJU

Primitivci u mišljenju: njihovo je samo da i ne, samo ovako ili onako, samo crno ili bijelo.
Ubogo manihejstvo. Mnogo ih je, vladaju svime.

Travanj 2014.

PRIMITIVNA METAFIZIKA

Samoupravna socijalistička svakodnevnica: novi oblik religioznosti, bolje reći crkvenosti;

sveopća sakralizacija. Tv-dnevnik, novine, poruke s političkih sastanaka, ton, način i termini
kojima i u koje se ljudi kunu i zaklinju. Sve je tu: oltari, svetinje, znamenja, nadasve –
masa partijskih svećenika, čitav jedan strogo hijerarhizirani kler. Samo s bogom, s
bogovima nešto nije u redu. Zapravo, neki usitnjeni politeizam. Fetiši, tabui. U tome smo
slični nekoj davnoj prethistorijskoj situaciji, u praskozorje nastajanja religioznosti. Sve je
božanstvo, sve može danas postati božanstvo, da bi već sutra bilo zamijenjeno drugim. A
sve – sasvim prizemno, lišeno mističnog uzdignuća. Primitivna metafizika. Samo strah.

Ožujak 1981.

RAT IZMEĐU ARMIJE BIH I HVO-A

Rat između Armije BiH i HVO-a kobno je promijenio sve dotadašnje važne političke i vojne
odnose u Bosni. On je unio elemente građanskoga rata, od mnogih neprijatelja Bosne toliko
priželjkivanog, on je Hrvate u srednjoj Bosni napravio zatočenima i smrtno ugroženima u
vlastitoj postojbini, on je snažno katalizirao proces preobrazbe Armije BiH iz "jedine
legitimne vojske" u partikularnu etničku (i vjersku) vojsku, on je do neslućenih, mračnih
dubina i na neodredivo dugo vrijeme prokopao međuetnički antagonizam, on je do te
apsurdne mjere etnicizirao i teritorij i sve strukture vlasti, vojske, ponašanja i mišljenja, da
je zapravo omogućio i ono formalno nemoguće - da se bude agresorom u vlastitoj zemlji.
Obostrano.

O "unutarnjem" ratu u Bosni i Hercegovini 1993-1994, koji etnički političari iz svojih razloga,
da bi sakrili vlastitu odgovornost, uvijek nazivaju ratom između dvaju naroda, bosnjačkoga i
hrvatskoga, možda će se jednoga dalekoga dana znati vjerodostojna istina. Za sada, svakim
danom od te istine sve smo dalji. Tako će sasvim sigurno biti sve dok je živ posljednji, i
najnevažniji akter toga rata, vojni i politički, s obiju strana.

15. veljače 1999.

RAZGOVOR NA TRŽNICI

Razgovor na tržnici, pred tezgom s breskvama: „I jesam budala – cjenkam se ovdje s

tobom za pet stoja a sinoć sam kurvi dao triest hiljada. Ali hvala joj, da sam i više! Vidiš me
kakva sam neuspjela tipa!“

4. kolovoza 1978.

РОМАНЪ ПЕТРОВИЧЪ 1. X. 1896 - 25. V. 1947.

Nad grobnicom, u kojoj leži veliki bosanski slikar Roman Petrović na groblju Sv. Josip u
Sarajevu, natpisi, ilustracija:

ИВАНЪ И ПЕТРОВИЧЪ

1865 - 1914
ZOFJA PETROVICZ

1868 - 1943

РОМАНЪ ПЕТРОВИЧЪ

X. 1896 - 25. V. 1947.

KAZIMIRA PETROWICZ

X. 1900 -

BORBOM ZA UMJETNOST

ZA ČOVJEKA SE BORIH

PREKO ZAPREKA KORAČAH

DOK DADOH ŠTO STVORIH

Otac Ukrajinac, činovnik, slikar amater, mati Poljakinja, sina Romana stekli u Donjem
Vakufu u Bosni - sve to u jednoj državi, Austro-Ugarskoj Monarhiji.

2011.

SAM POD NEBOM U KRAJOLIKU

Nitko nije tvoj, ti nisi ničiji. To nije stav, to je osjećaj – čist, dubok, jasan. Strašan: s njime
se ne bi moglo živjeti kad bi bio stalan. Javi se u trenucima, a kad se javi, znaš da je istinit.
Sad, kad se gasiš, znaš, prepoznaješ isti osjećaj iz djetinjstva, kad si u djedovoj njivi pod
Grabežom, s vizurom ogromnoga triptiha Lisine u daljini, stajao u smiraj, pod nebom, u
krajoliku, strahovito potresen: sam pod nebom u krajoliku.

Isto tajanstvo života; ni danas nisi nimalo bliži odgonetki. Samo je osjećaj manje živ.

Razlika: tada ti se činilo da je pred tobom sve, sada znaš da se gasiš. Onda: strepnja, slatka
i bolna; sada: pomirenost, i tek malo žala, skoro ironičnoga: što se je moglo, a nije se
stvorilo.

Rujan 2012.
SAMO PJESMA MOŽE

Samo pjesma, genijalna, može ovako moćno relativizirati i razoružati tešku eshatološku i
soteriološku artiljeriju:

Kraj dženeta žuta tunja rasla,

Na džehenem grane naslonila.
Ona gleda nasred džehenema
Kako gore dva mlada bećara:
- Selam ćeš nam našim jaranima,
Što gledaju, nek ne ostavljaju,
Jer je teška đevojačka kletva.
Kad uzdahne, do neba se čuje,
Kad zaplače, i bogu je žao.

Listopad 2022.

SÁNDOR MÁRAI

„Problem ᾿prvog lica jednine᾿ u romanu: velikodušna prevara. Nema prvog lica jednine:
uvek govori roman, ako je istinski roman; i onda ako se oglašava pisac, i onda ako se
oglašava pod maskom junaka romana.“ (Dnevnik 1944)

Razmišljajući o onome što dolazi poslije kapitalizma, socijalizma, općega industrijalizma,

Márai predviđa: „mundijalni gangsterizam“. (Dnevnik 1947)

U emigraciji u Napulju, zapis na rođendan godine 1950: „Imam četrdeset devet godina (...)
sve mi je uništeno: dom, domovina, kultura, gde sam živeo i gde su moja dela imala
odjeka, moj stan, izdavač, radna okolina i izvori prihoda, sve. U četrdeset devetoj
godini sam takav prosjak kakav nikad u životu nisam bio.“
Potpuno tačan opis, zajedno s brojem godina, onoga što me je, zajedno sa svima mojima,
snašlo u Sarajevu, na Grbavici, u maju-junu 1992. godine.

Svibanj 2023.

SARAJEVO, NE-MOJ SVIJET

Sarajevo, utorak. U šeheru, ponovo. Umoran kao Job; vrtoglavica, olovo u nogama, pun
antibiotika, pilula. Zorom iz Varcara, kišnog, sleđenog. Bez inspiracije, mrtav, prazan, sve
se odvija mimo mene. Ovdje sam, a nema me. Izgubilo se ja negdje, povuklo se duboko
nekamo kao oni škobalji iz djetinjstva – pod vrbove žile, duboko pod obalu. Nikad jasnije
nisam vidio: ovdje nemam što tražiti, što raditi. Niti je ovaj svijet moj, niti sam ja od ovoga
svijeta. Ne prepoznajemo se uopće. Morali bismo se sudarati na svakom koraku.

9. ožujka 1976.

SENTIMENTALNOST - BEŠĆUTNOST

Sentimentalnost je osjećajnost za sebe, osjetljivost prema sebi. Sentimentalni ljudi bešćutni

su prema drugima.

2010.

SEOSKA DJECA

Birtije i drumovi... Čudna čežnja, uz blago-simpatično gađenje. U birtijama, na drumovima

sve je nedefinitivno, sve je trenutak, može se i tamo i amo, a ode se na treću, neku
nesanjanu stranu. Tako bi trebalo živjeti: samo glava stalna, stražnjica uvijek nesigurna.

Seoska djeca, ošišana do gole kože, grubo, u crnim vestama od oštre vune, kraj oraha, kod
ovaca; sve moje trenutno je s njima, pri njima.
9. veljače 1974.

SIDRAN

Sidran: „Evo, neka ostane i ovo zabilježeno, da sam nedavno ustanovio jednu istinu koja
me užasnula, a to je da moj sukob s kolegama, od njih je jedan ozbiljan književnik, Ivan
Lovrenović, traje od 1941. godine - kad se nismo bili ni rodili, taj je sukob postojao.“
(Magazin Stav, Sarajevo, 2. 2. 2017)

Najlakše je Sidrana ne uzimati ozbiljno, jer ozbiljan i nije. Ali jest reprezentativan za
poprečno i većinsko, prosječno šehersko „mišljenje“ i držanje.

Imao sam s njime javnih prepirki. No, najvažniji naš spor ostao je nejavan. Putovalo se u
Niš na višednevno predstavljanje knjiga i autora, godina je 1989. ili već 1990,
antibirokratska revolucija je u punom jeku, kao i divljačka demonizacija Slovenaca, Hrvata,
Albanaca u ključu nacionalističkog „čuvanja“ Jugoslavije. Sarajevo voli Miloševića. Sidran u
Nišu daje intervjue, hvali Miloševića, ruži one koji se zalažu za Jugoslaviju dogovora: „Neće
Jugoslavija biti dogovorna država!“ (To je, kao, aluzija na pojam „dogovorna ekonomija“, za
koji su se zalagali slovenski i hrvatski političari i ekonomisti.) Uzrujavalo me to, ali nisam
htio Sidrana izlagati javnom ogoljavanju, bilo mi ga je žao onako pjana, pa sam mu napisao
privatno pismo. Poanta pisma bila je: ako ne ćemo dogovornu državu, bojat se - ne će biti
nikakve. Ponudio sam mu javnu debatu, ako hoće. Javio se telefonom, kukajući: nemoj,
molim te, bolje je da ovo ne ide javno. Tako je i ostalo. Meni su svi rukopisi, pa i indigo
kopija pisma Sidranu, propali na Grbavici u „oslobodilačkom“ pohodu Miloševićeve i
Karadžićeve armije 1992. Jedini dokaz te prepiske danas je u Sidranovim rukama, ako ga
nije uništio.

Veljača 2017.

STEPINAC
Zagrebački mediji, političari i crkveni propagandisti slomiše se ovih dana da pokažu kako
je Stepinac bio gigant otpora obama totalitarizmima - Pavelićevom i Titovom, crnom i
crvenom, fašizmu i komunizmu. Koliki je Stepinac bio antifašist općenito, i posebno koliki je
bio stupanj njegova otpora Paveliću i ustašama - to je pitanje već toliko opterećeno
ambivalencijom, da vjerojatno nikada ne ćemo dobiti jednoznačan odgovor. Činjenica jest
da je u nekim svojim propovijedima prosvjedovao protiv ustaških zločina, kao što je
činjenica i to da je dosta uradio da se spase preživjela kozaračka djeca, te neke židovske i
srpske obitelji. Izraelci su, doduše, u dva navrata do sada odbili da ga proglase
"pravednikom među narodima", ali ne negirajući mu zasluge za spašavanje Židova, nego
samo podvrgavajući ga rigoroznom kriteriju: radeći to, nije morao riskirati vlastitu glavu. Bit
će, ipak, prije da je Stepinac jedino prema komunizmu imao jasno izgrađen negativan stav,
a da su ostale njegove političke pa čak i narodne preferencije bile pretežno stvar njegove
jake, ali konfuzne psihologije.

Neka samo jedan detalj to ilustrira. Svi Stepinčevi hagiografi vole veličati njegovu
bezgraničnu i idealnu ljubav spram vlastitog naroda, spram Hrvatske i hrvatstva. Sve se to
obično sažima u njegovu izjavu pred komunističkim sudom, kojom se branio od optužaba za
kolaboraciju s ustašama: "Bio bih ništarija, da nisam bio sa svojim narodom!" Ne bih htio
pretjerivati, jer nesretni Alojzije, kojega su komunisti iz sasvim drugih razloga i potreba bili
pretvorili u krvavoga zločinca (a SANU i SPC to zdušno prihvatile, sve do dana današnjega),
to zaista ne zaslužuje, ali takva izjava može sasvim logično pristajati svakom od krvavaih
haških optuženika danas, a jučer...

No, isti taj čovjek, fanatično predan ideji naroda i njegova prava na svoju državu, u vlastitoj
mladosti bio je - na isti vruć, fanatičan način - solunski dobrovoljac, borac za kraljevsku
Jugoslaviju. Kasnije, već kao ugledan svećenik, postao je za te zasluge i nosiocem visokoga
kraljevskoga ordena, Karađorđevoga belog orla. Svi to sada, naravno, kriju. Jednako
crkvena propaganda, kao i ona Tuđmanova, a o beogradskoj, negativnoj, da se i ne govori.
Ta činjenica vrlo slikovito i konkretno svjedoči o jednom tipičnom, u nas, nažalost, tako
čestom, trijumfu psihologije (kolektivne) nad moralom i intelektom (individualnim).

Ima, međutim, kada je riječ o Stepincu i o tipu katolicizma i crkvenoga prelatstva kakav on
simbolizira, nešto što je mnogo krupnije, a o čemu gotovo da se ne govori nikako. Vidjevši
kako su njegove političko-narodnosne himere (mladenačka solunska Jugoslavija i "nezavisna
Hrvatska") skršene, a kako trijumfira bezbožni komunizam, koji je u njegovoj doktriniranoj
fantaziji sinonim za smak svijeta, Stepinac je, čini se, doživio neku vrst mesijanskoga
poriva. I ovo je zanimljivo: ne 1941, nego 1946! Rezultat toga njegova jakog "nadahnuća"
bilo je famozno "pastirsko pismo", upućeno svim biskupima i svećenicima, cijelom
vjerničkom narodu, praktično svim Hrvatima. Sasvim pojednostavljeno rečeno, od njih se
traži posvemašnja apstinencija od sudjelovanja u društvenom i političkom životu. Ona,
takva apstinencija, preporučuje se kao poželjan, bogougodan, ali i domoljuban stav.

Ne znam hoće li se ikad netko znanstveno kompetentno pozabaviti tim Stepinčevim aktom, i
svim ogromnim negativnim crkvenim, vjerskim, političkim, socijalnim, psihološkim,
moralno-intelektualnim, demografskim i ostalim posljedicama, koje je on proizveo. Hrvatska
se još i mogla vremenom otimati ovoj kolektivnoj psihozi, puno više urbanizirana,
industrijalizirana, u dodiru s vanjskim svijetom, itd. Ali Hrvati-katolici u Bosni ostali su
zadugo i masovno zarobljenicima ove pogubne apstinencije. Odgovarajućim sociološkim,
povijesno-patologijskim i drugim metodama ne bi bilo teško pokazati kako je baš to loše
naslijeđe, ta posvemašnja politička zapuštenost, bila jednim od najkrupnijih razloga zbog
kojih su Hrvati u Bosni pad Jugoslavije i komunizma dočekali najnespremniji, i najbezglavije
uletjeli u Tuđmanovu klopku, te tako platili onim što im je bilo najvrijednije - domovinom i
domom, a da toga svjesni nisu ni danas.

12. listopada 1998.

Ivan Lovrenović: RJEČNIK VJERE I NEVJERE (V)

(Fragmenti dnevničkih zapisa 1970 - 2023)

SNAGA ZA NEPRIPADANJE

Odgovor na anketno pitanje književnoga web portala: koliko je za autora važna književna
tradicija kojoj pripada?

- Valjda nema ozbiljnog pisca koji se ovako ili onako nije mučio s tradicijom, proklinjući
njezine okove, nastojeći da se iz njih izmakne, upravo zbog ultimativne potrebe da ničemu
ne pripada. Umijeće nepripadanja i snaga za nepripadanje - to je moje čvrsto uvjerenje -
temeljni je uvjet za pisca, za bavljenje književnošću. Tek kada pisac ovlada tim umijećem i
osvoji tu snagu, otvorene su mu mogućnosti da se, sasvim individualno, „služi“ tradicijom.
Ali više ne samo onom „kojoj pripada“, nego tradicijom, tradicijama, kao beskrajnim poljem
u kojemu mu je slobodno birati po volji, po afinitetu.

8. rujna 2017.

SOCIJALISTIČKI MONARH

U pamćenju koje nosim iz djetinjstva ranih pedesetih godina Dvadesetoga stoljeća upisana
je jedna politička sličica. Mladići su odlazili na služenje vojnoga roka, a vraćali se s nekim
spektakularno novim i neviđenim navikama, izgledom, izrazima, gestama. U to je spadalo i
takozvano izjašnjavanje. Tako je našega prvog komšiju, kad se vratio iz vojske i ubrzo
potom dobio zaposlenje u „državnom poslu”, što je samo po sebi bilo čudo i beneficij,
odmah počeo biti strašan glas: u vojsci se izjasnio da je bez vere! Uz to je išao, naravno, i
podatak da je unišao u Partiju.

Deklarativno odbacujući vjeru, pojedinac u tome novom sistemu praktično je jednu religiju
zamjenjivao drugom. Sistem, naime, jest odbacio religije a njihove institucije radikalno lišio
moći i odstranio od države, ali je napravio novi savez između vlasti, države i ideologije, koja
je praktično funkcionirala kao državna religija, s Partijom kao „crkvom” te ideologije, s
vojskom i policijom, javnom i tajnom, kao svojim stupovima. Bio je to čvrsto piramidalno
ustrojen sistem s usamljenom osobom nedodirljivoga vladara na vrhu, nesmjenjivog,
doživotno ovlaštenog, koji je civilni, vojni i ideološki šef u jednoj osobi. Socijalistički
monarh.

Ovako ustrojen sistem očuvao je potpuno konzerviranu strukturu vjerničko-

podaničkoga mentaliteta, i to favorizirajući njegove lošije psihološke, moralne i socijalne
elemente: ketman, kolektivizam, podaništvo, vjerovanje iz straha, prazni ritualizam,
obavezu javnog deklariranja „vjere”... Ne bi li se, barem u obliku radne hipoteze, i time
mogla objasniti masovnost pojave da je u nas nakon popasti toga sistema preko noći
nestalo ateista i religijski indiferentnih, a javna se scena dupkom napunila deklariranim
vjernicima.
Veljača 2006.

STANJE BEZ BOLA

Stanje bez bola - jedino utočište, jedina vrijednost.

2022.

STARA RIMSKA GOSPODA

Sam sebi najveća nepoznanica, nikad mi to nije bilo tako jasno kao sada, kada ozbiljan
čovjek mirno i sabrano, bez kajanja i vajkanja, treba misliti o odlasku. Uvijek sam se divio,
sada najviše, staroj rimskoj gospodi, njihovoj tehnici i umjetnosti umiranja.

2022.

STRANAC U SVOME SVIJETU

Forma apsurdnoga ne-pripadanja: potpuni stranac u svome svijetu. U jedinom svijetu koji je
tvoj, kojemu se posvećuješ cijeli život, cijelim bićem. S kojim si proizveo potpunu
identifikaciju u onomu što si napisao i potpisao, po čemu te znaju i prepoznaju. Kriva
identifikacija? Lažna? Tko si ti? Što je tvoj svijet?

Lipanj 2010.

STRAŠNO JE DA JESI A NE ZNAŠ ŠTO ĆEŠ S TIME

Samoća. Dubinska, zadana na početku. Ista, kao ona iz djetinjstva, kada osjećaš da je
strašno to da jesi a ne znaš što ćeš s time. Uloge koje ti je nalagao život, protiv tvoje volje,
uloge koje si nametao životu, svojom voljom - sve su bile, i ostale, krive, pogrešne, loše
igrane. Tko si „pravi“ ti - manje znaš nego ikada. Najbliži si sebi bio u trenucima pune
osame, u djetinjstvu, u djedovoj njivi, pod otvorenim nebom. Tu, i tako, trebalo bi i pro-
minuti.

2022.

SUD, ZAKON, ROBIJA

Novine od prije dva-tri dana, na istoj stranici, stupac do stupca: u Zenici dvojici milicionera
4,5 i 3,5 godine zatvora za ubojstvo mladića, u Skopju četvorici Albanaca, za „iredentističku
aktivnost”, 15, 13, 12 i 11 godina!

1982.

SVE JE DANO NA POČETKU

Na kraju – što? Na kraju ništa. Od svega iskustva, jedna mudrost: umjeti biti što si, koliki
si, a to ti je dano odmah na početku, pa nisi morao ni tražiti, ali, eto, sve je baš u tome
traženju, krivudavom, nesigurnom, punom očekivanja i još punijem poraza, da na kraju
dođeš do toga da nisi ni morao tražiti, jer je sve već dano na početku.

Studeni 2010.

SVEĆENIK U GUANTANAMU

Svećenik-pukovnik američke vojske u zatvoru u Guantanamu: „Kad bih previše mislio o

poštenju i pravdi, ostalo bi mi premalo vremena da se bavim svojim poslom. Svoje
probleme sa savješću i Bogom rješavam sam, i ne iznosim u javnost.“ (Na pitanje tv-
novinara je li postupanje s muslimanskim zatvorenicima osumnjičenim za terorizam pošteno
i pravedno.) Kao dvadesetprvovjekovna verzija slavne križarske suspenzije savjesti u silnom
pouzdanju u božije milosrđe: „Pobijte ih sve, Bog će prepoznati svoje!“

Listopad 2008.

ŠIROKI LAKAT VRBASA

Povratak iz Banje Luke. Svaka se stopa na tom putu doživljava kao mitologem. Podižu
ogromnu branu ispod bočačke tvrđave, sve uzvodno do Crne Rijeke bit će potopljeno.
Najljepši, najvažniji, najtajnovitiji dio kanjona – ode pod jezero. Zauvijek će nestati
fantastični kutak s Bȅbinom gostionicom „Volan”. Nikad više vizura starog grada gledana
odozdo, na horizontu. Nikada više onaj onirični široki lakat Vrbasa, koji se razlio prije nego
što će ga stisnuti sutjeska ispod stare tvrđave, pa kada siđeš do njega, svega te obuzme i
za tili tren iznutra obnovi svježina i zèlen te vode.

25. svibnja 1981.

ŠTO JE MOJA DOMOVINA

Domovina? Što je moja domovina? Opisati fantoma detaljno - dijakronijski i sinkronijski,

psihološki i politički. Da bi se metodično i egzaktno pokazalo da je nema(š), da je nikada
nisi ni imao.

Svibanj 2023.

TAJNE ČOVJEČIJEGA SVIJETA

Tri su tajne čovječijega svijeta: rođenje, smrt, zlo. Nitko se nije približio njihovu
razjašnjenju; ne možemo mu se približiti. Zlo je nedjeljivo. Kao i dobro. Ne može biti: u nas
je dobro, u drugih je zlo; naši su dobri, njihovi su zli. Čovjek je i dobar i zao, sposoban za
dobro i zlo, svaki. Gledaj ga (gledaj se) u graničnim prilikama i trenucima. Samo ga gledaj!
Samo se gledaj!

Lipanj 2022.

TAJNI DNEVNIK

Tolstoj, „tajni dnevnik”. Kako to stoji s dnevnicima? I kad je sve već napisano, i tada,
izgleda, ostaje višak nekazanoga koji se čini kao najvažnije što se imalo reći i što se nikad
nije reklo. Ljudski, ti dnevnici su dramatičnija i indikativnija građa od svega onoga što se
pisalo za publiku. Paradoks: za koga se piše tajni dnevnik?

5. studenoga 1975.

TAKSIST KAŽE

Kiša, niski oblaci, pritisak; kaže taksist: „Ne volim ovo vrijeme, teška depresija, izgubi
čovjek volju i za samoubojstvo!“

26. prosinca 1980.

TENKOVI NA VARŠAVSKIM ULICAMA

Poljska: zemlja i formalno u ratnom stanju, tenkovi na ulicama, vojnici zametnuti

mašinkama, griju ruke na ugljevlju, tapkaju čizmama, TV-spikeri u uniformama, u
Katowicama pokolj. Washington javno sumnja da su „ušle sovjetske trupe u poljskim
uniformama”, a na našoj televiziji dokumentarac o slavljeniku: 75 godina Leonida Iljiča
Brežnjeva. Što je izlaz? Ima li ga za ovu zemlju ikako? Je li Poljska zaista tako fatalno
determinirana tzv. geopolitičkim položajem? Znači li to da u ovom, ovakvom svijetu zaista
nije nimalo važno što jesi, što hoćeš? Je li za sudbinu Poljske zaista trajno simboličan
septembar 1939: pola Hitler, pola Staljin, kao braća?

20. prosinca 1981.

TRI SLIKE POVIJESTI

Ovdje su i prije rata, kroz dominantan dio XX stoljeća, postojale tri slike povijesti, ali je
srpska predugo dominirala, pa se nije primjećivalo koliko su i one druge dvije, bošnjačka i
hrvatska i same bile zasnovane na pseudohistorijskim predodžbama, pučkoj fabulaciji,
ideološki fabriciranomu mitu. Rat ᾿91-᾿95. i način na koji je završen učinili su da svaka za se
osvoji svoj politički, ideološki i pedagoški prostor i u njemu neograničeno vlada. Koliko su
među sobom nepomirljive, najbolje se vidi po vladajućim definicijama toga rata.

Bošnjačka glasi: agresija na Bosnu i Hercegovinu, i to dvostruka, od Srbije i Hrvatske,

praćena genocidom nad bošnjačkim narodom, pri čemu je Armija BiH branila suverenu i
međunarodno priznatu Bosnu i Hercegovinu. Srpska: građanski rat izazvan preglasavanjem
Srba od Bošnjaka (Muslimana) i Hrvata na referendumu 1992, zbog čega je srpski narod bio
prisiljen na organiziranu i oružanu obranu u otaždbinskom ratu, te je, da ne bi bio izložen
novome genocidu kao 1941, stvorio Republiku Srpsku kao historijsku i trajnu kategoriju.
Hrvatska: domovinski rat u kojemu su Hrvati prvo obranili Bosnu i Hercegovinu od srpskoga
agresora stvorivši Herceg-Bosnu i HVO, a zatim, izdani od Bošnjaka koji su započeli agresiju
na hrvatske prostore, junački obranili svoju opstojnost na tim prostorima.

Sve dosadašnje iskustvo govori da će ove slike ostati trajnim sadržajem u historijsko-
političkom imaginariju: tri paralelna, oštro razdvojena ideološka svijeta, čiji se simbolički i
memorijalni repertoar velikim trudom i pažnjom nacionalno-vjerskih i kulturnih elita sve više
učvršćuje, razvija i ritualizira. Tri mala naroda, tri male, zatvorene javnosti, sa svojim
„istinama“, „historijama“, i „politikama“, koje se upućuju samo svojoj javnosti, a izvan nje
nemaju ni u zemlji ni na svijetu nijednoga primatelja, nikoga tko bi ih shvatio ozbiljno, i
ozbiljno uzeo u obzir. Takva kultura sjećanja i takva zloslutna popudbina za budućnost nosi
u sebi žestoku psihopolitičku eksplozivnost, koju nije moguće precijeniti.
2008.

TUĐMAN JE OTIŠA

Anonimni Hercegovac na smrt Franje Tuđmana, na hrvatskoj televiziji: „Mi smo izgubili sve,
nemamo više ništa. Tuđman je otiša a nije završija posa.“

Siječanj 2000.

TUĐMAN PREDSJEDNIK SOCIJALISTIČKE REPUBLIKE HRVATSKE

Tuđman predsjednik (Socijalističke) Republike Hrvatske, HDZ premoćni pobjednik izbora. Na

dan konstituiranja novoga hrvatskog Sabora 30. svibnja, s trijumfalnim Tuđmanovim
govorom, izlazi moj članak u Danasu s dijagnozom: „u odnosu prema Bosni i Hercegovini
srpska i hrvatska nacionalna ideologija jednojajčani su blizanci“. Poruke od najbližih i
najdražih iz Zagreba: „izdajnik“, „sramota“.

Svibanj 1990.

TUROBNA ZEMLJA

Bosna – turobna zemlja. U njoj si uvijek bio stranac; s toliko više ljubavi si je volio i
uzdizao.

2005.

TURSKI AMANET ALIJE IZETBEGOVIĆA

Prošloga tjedna u Sarajevu je raznim svečanostima obilježena desetgodišnjica smrti Alije
Izetbegovića (1925 – 2003). Govorili su uglednici i prijatelji, među njima Bernard Henry
Levy i Stipe Mesić, svi pohvalno i kurtoazno, a glavni motiv svih laudacija bio je: Izetbegović
je sačuvao Bosnu, sačuvao je ideju Bosne.

Turski ambasador u Bosni i Hercegovini Ahmet Yildiz, pak, izjavio je Agenciji Anadolija u
Sarajevu: “Turska i Bosna i Hercegovina od davnina imaju snažne i bliske odnose na svim
poljima i nastavit ćemo i u budućnosti da podržavamo BiH i bosanski narod. Također,
sjetimo se da je Alija Bosnu u amanet ostavio Turskoj. Premijer Recep Tayyip Erdogan je
prošle godine prilikom dodjele nagrade Isa-beg Isaković govorio o tome. Alija je ostavio
Bosnu u amanet Turskoj, jer je to običaj u turskoj i islamskoj kulturi, kada se radi o bliskim
kulturama i narodima”.

Ne znam jesu li ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Lagumdžija i ostali

funkcioneri u Vijeću ministara te države, ostavljene u amanet, osjetili potrebu da ispitaju
značenje i eventualne konzekvencije fraze „ostaviti u amanet“, i jesu li osjetili službenu
potrebu da ambasadi Turske u Sarajevu upute kakvu protestnu notu, ako već ne i odluku da
se gospodin Ahmet Yildiz tretira kao persona non grata?

Evo što kaže Škaljić, do danas nenadmašeni opisni rječnik turcizama u našem jeziku:

amanet (amanat, emanet) m (ar.) 1. preporuka, povjerenje, čuvanje, zavjet, svetinja. —

„Amanet vi kula i kapija, / Ej! dok siđem do grada Bagdata, / Dokljen siđem i otud se
vratim!“ (Lord 16). — „te bi mene ko živ ostanuo, / predaj mu ga, božij ti amanet!“(Vuk IV
106). — „Nego, Marko, amanet ti davam! / Ne pusti mi ćercu u Turaka“ (Vuk VI 226); —
„Vas svijet živi na vjeru i na amanat“ (Vuk, Posl. 32).

2. predmet koji se daje na čuvanje, na povjerenje, u pohranu; ostava. — „Kuća gori, a

amanet stoji“ (Nar. bl. 85); „Drkću mu ruke kao da je tuđ amanet pojeo“ (Vuk, Posl. 70).

3. dar koji daje momak djevojci ili djevojka momku prilikom zaruka, obilježje, biljega. —
„Ev' od cure, brate, amaneta“ (K. H. I 551); „djevojka pod amanetom“ zaručena djevojka.

4. vrijednosna pošiljka.

˂ tur. emanet < ar. amana(t) „povjerenje, vjernost, povjereni predmet, pohrana“.
V. amanetiti, amanetnik.

U svih bosanskih vjera i naroda veoma je bogata i pitoreskna tradicija ostavljanja svoje
zemlje kojekomu u amanet. Zapravo, sve do novembra 1943, kada su one noći u Mrkonjiću
pod komunističkim vodstvom i u njihovome aranžmanu svoju zemlju dali sami sebi u
amanet, stoljećima nisu ništa drugo ni radili nego se ponašali kao agenti dalekih političkih i
duhovnih centara. Jedan od najslavnijih amaneta Bosne je, recimo, oporuka kojom kraljica-
majka Katarina Kosača-Kotromanić, porijeklom Balšićka, amaneti Bosnu rimskomu papi, a
tu oporuku, čija pravna valjanost nikada nije osporena, danas ljuti Hrvati-katolici uzimaju
kao dokaz da je „Bosna hrvatska“, bila i ostala, iako Katarina o hrvatstvu nije ni sanjala,
rimski papa još manje. Bilo bi jako zabavno da nadbiskupu Luigiju Pezzutu, papinskome
nunciju u Sarajevu, jednoga od ovih maglenih sarajevskih jutara, u kojima se stvarnost tako
neodoljivo miješa sa sanjarijom, padne na um da bosansku javnost podsjeti na taj amanet,
baš ovih dana u listopadu, kada je Katarina, pred svoju smrt 1478, sačinila i ovjerila svoj
politički testament. Da se i ne govori o svim mogućim pučko-običajnim, foklkorno-epskim
amanetima u kojima Bosna figurira i kao srpska, i ruska, i hrvatska, i ćesarova (bečka) i
ugarska, i čija sve ne, a sve „voljom“ njezinih vjera i naroda.

31. listopada 2013.

„UZMEM ZEMLJE U RUKU – MIRUŠI!“

Muslimanska povratnica u Kozarac: „Neki sam dan kopala krompir, sve mi nešto miruši,
uzmem malo zemlje u ruku – miruši! Svoja zemlja slatka, kad si na svome ništa ne boli,
imaš snagu, samo radiš...”

1. studenoga 2004.

U BANJOJ LUCI, NA VRBASU

Ljeto u Banjoj Luci, dječačka kupanja u Vrbasu. Ritual: od Studenca valja pregaziti rijeku na
drugu obalu, gdje su Petraševi voćnjaci, dok je vodostaj nizak prije nego što „gore puste
branu“ (a to „gore“ je u Brenici, na početku kanjona između Bočca i Krupe na Vrbasu). Dok
se tijelo uspješno nosi s vodenom strujom, osjećaji pomiješani: i ponos, i strepnja, koja te
tjera da kriomice poglédaš uz rijeku - ne nailazi li možda već taj golemi val. Drugi ritual:
pustiti se niz buk na Halilovcu da te nosi svom svojom silinom, a do tebe je kako ćeš na
njegovu završetku pogoditi tijesni prolaz između dviju oštrih sedrenih stijena. Kad ih
prođeš, dočeka te mirni plićak, i ti sav ponosan izlaziš na obalu pod tvrđavom Kastel, na
blago teturavim nogama.

2018.

U FOJNICI, U SAMOSTANU, NA OGLAVKU, U TEKIJI

Fojnica, samostan. Fra Miroslav priča o četrdesetpetoj i dolasku Draže Mihailovića sa

četnicima: „Bilo mi drago što su došli, dodijali mi partizani. Došli u samostan tražiti kruha,
gladni. Nahranio sam ih. Jesu kasnije odveli volove. Nisu palili kuće, zapalili samo magazin s
municijom, a onda je planula čaršija. Svit sav uteko. Pola čaršije izgorilo.“

Fra Janko: „Ovdje ti je malo bolje nego u Bugojnu, nije bilo zločina. Jesu ubili dvojicu
fratara, ali znaš ti nas: ubiješ jednog fratra, nikne drugi.“

Tekija na Oglavku. Put se odvaja desno od puta Gromiljak – Fojnica između sela Lug i
Smajlovići, pokraj potoka u polju uhvaćenog u visoke betonske ploče. Zgrada tekije srušena
1993. danas obnovljena – sve kako je bilo, samo malo duža. Turbe Abdurrahmana Sirrije-
Sikirića i sina mu Abdullatifa, grob mlađeg sina Šakira, grobovi drugih šejhova Sikirića i
ostalih derviša – rušeno, lomljeno, obesvećivano. Nišani lomljeni, bacani okolo i po 200 m.
Turbe opustošeno, po zidovima crtani križevi i mrtvačke glave. Priča mi sve to Husein
Sikirić, čovjek bez glasa, s akustičkim aparatom u grlu. Suh, čist, bistar, okretan, prijatan i
gospodski uslužan. Drži mi ruku, kaže: „Ma, ja vas znam, znam tačno ko ste i kakav ste
čovjek. Uvijek ste dobrodošli.“

Nišane smo, kaže, skupili i, evo, plehom iskrpili, a lijepit ćemo ih – jedan naš u Njemačkoj
našao je dobro ljepilo. Malter u turbetu sav sam otukao, ostavio samo arapska znamena.
Najgore je što su nam to sve uradile komšije katolici – sve nas dozivali po imenu.
Siječanj 1998.

U PARIZU, BEGIĆEVI, NEVJESTIĆ

Pariz, jesen Sedamdesetosme. Večernja zakuska kod Begićevih, u malom stanu. Sve je
spremno, samo nema sireva, kaže Mauricette Midhatu. On me povede po sireve, tu blizu.
Sirni dućan: veliki drveni pult pun raznih sireva, profesor Begić znalački birka, pravi cijelu
malu kolekciju, koju onda nosimo kući. Pri svemu tom poslu vrlo je radostan, razdragan.

Večera u nekom restoranu na desnoj obali između Tour Saint-Jacques i Centra Pompidou.
Sjedim cijelu večer uz Virgilija Nevjestića. Gužva je, galama, vrućina, ne čujemo jedan
drugoga, nije nam priča bogzna što. U neko doba kaže: da te nacrtam kad ne možemo
razgovarati. Crta flomasterom na velikoj debeloj papirnoj salveti i poklanja mi. (Dugo sam
je čuvao. Propala je 1992. na Grbavici, dodajem naknadno)

Kod Nevjestića u Rue Saint-Jacques, blizu Samuela Becketta. Ogromna prizemna prostorija
koja je radionica i atelje, a napola pregrađena po visini, to je „kat“ na kojemu je spavaća
soba.

U RAMI NA ŠĆITU, STARI FRATAR

U Rami na Šćitu, stari fratar, dobri fra Živko Petričević zvani Žika. Njegova kolegu Draguna
zajedno sa Šimom Šimićem i Mišom Mrljićem ekskomunicirao nadbiskup Jozinović 1975.
Šimić brzo umro, Dragun i Mrljić otišli u Njemačku, Mrljić se nije snašao, vratio se i do smrti
živio u samostanu u Sutjesci, kao tolerirani izopćenik. Dragun sve živo pokušavao da sa
svojom predstavkom prodre do pape, ništa mu nije uspijevalo. Napokon, slučajno se upozna
s pilotom jumbo-jeta na međunarodnim linijama, koji je, opet, nekako imao vezu do pape.
Zainteresira ga za svoj slučaj i zamoli da upotrijebi tu svoju vezu. Pilot pristane i kroz neko
vrijeme Dragunovo se pismo jedno jutro nađe na papinome radnom stolu. No, kad je papa
bacio pogled na nj i vidio što je, samo je srdito rukom smahnuo pismo sa stola uz gnjevno:
„Što taj misli tko je on, kako se usuđuje...“ (tu stari fratar slikovito prikaže taj pokret rukom
i taj ton). Nikada Dragun nije satisficiran. A Žika komentira: „Eto, to je meni Wojtyła kriv, a
znam da je velik čovjek, neka je, džaba mu.“

Siječanj 2013.

UMJETNOST ELIPSE

Kako iz praktične potrebe, stiske, muke svakojake nastaje umjetnost elipse! Primjeri u
narodnoj pismi. Od razvijenijih narativnih struktura, u živom pjevanju koje traži sažimanje i
kraću formu, nastaju genijalne elipse: Sablja zveknu, ljuba jeknu, čedo zaplaka. Ili cijela
čudesna pjesma iz stare Podgorice (H)Avuša sadi vinograd.

2013.

UPAO SAM U OVAJ SVIJET...

Sarajevo. Još u ovome gradu nisam ni započeo, a već me ispunjava odbojnošću i jezom
koju ne znam kako ću i hoću li ikad prevladati i svoj odnos prema njemu pretvoriti barem u
mirnu toleranciju. Upao sam u ovaj svijet s neba na glavu. Nit’ čiji učenik, nit’ čiji
sljedbenik. Nit’ koga znam, nit’ poznam. I teže, ali i lakše. I bolje, ali i gore.

11. svibnja 1976.

USUD PERIFERNOSTI

Srbi, Hrvati, Bošnjaci. Usud perifernosti, akutni problem identiteta, jučer i danas, stotinama
godina: ginuti za daleki centar, dokazujući centru da si pravovjeran, da si pravovjerniji od
njega samog; inače ne znaš tko si ni što ćeš sa sobom samim. Činiti zločinstva prema
socijalno i kulturno najbližim ne-svojima, podnositi zločinstva od socijalno i kulturno
najbližih ne-svojih - za ljubav i za račun centra. Ni kad prođu ratovi i zločinstva; ni u miru, u
državi koja je zajednička, ne imati pameti i hrabrosti da se taj usud preradi, promijeni.
Trajna zloćudna nezrelost.

Listopad 2011.

VEĆINA I MANJINA BAKIRA IZETBEGOVIĆA

Otkako postoji moderna Bosna i Hercegovina – kao federalna jedinica u drugoj Jugoslaviji,
te od 1992. godine kao nezavisna država – prvi put su nedavno u politički diskurs uvedeni
pojmovi većine i manjine (u više nego jasnom nacionalnom značenju: Bošnjaci i Hrvati) kao
kriterij vladanja. I to nije učinio bilo tko, nego političar s najvišim statusom – Bakir
Izetbegović, predsjednik najveće bošnjačke stranke, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i
Hercegovine.

Najprije je Izetbegović u vezi s promjenom izbornoga zakona Federacije BiH, što traže
hrvatske stranke kao mehanizam zaštite ravnopravnosti, novinarima izjavio da „neće biti
nikakvih ustupaka“. Zatim dodao: „Ono što se sigurno neće desiti, jeste da manjina zavlada
nad životom većine u Federaciji BiH. Ta stvar se neće desiti.“ Dan-dva poslije, „ta stvar“
unišla je i u zaključke velikoga programskog skupa SDA, u kojima se kaže da je
neprihvatljivo usvajanje bilo kakvih zakona „kojima bi se omogućio diktat manjine nad
većinom građana Federacije BiH“.

Zaglavni kamen Bosne i Hercegovine – države i društva – od ZAVNOBiH-a 1943. (u koji se

sarajevski politički krug voli zaklinjati) bila je do prije koji dan nacionalna ravnopravnost i
institut konstitutivnosti triju naroda. To je isključivalo kriterij većine i manjine u vladanju, u
polaganju ovih ili onih većih političkih prava. Što, onda, može značiti ovaj epohalni presedan
uvođenja toga kriterija u rješavanje ključnih pitanja političke konstitucije u složenoj državi
kakva je Bosna i Hercegovina?

27. ožujka 2018.

VIJESTI IZ VUKOVARA
Kad se vraćam na Grbavicu s posla, majku i Veru često zatječem smućene, nekad u
suzama: prate na kratkovalnom JWC-u vijesti Radio-Zagreba iz Vukovara, sve je strašnije.
Na stablima duž grbavičke Zagrebačke ulice osviću smrtovnice: taj i taj „junačkom smrću
pao od zločinačke ustaške ruke u borbi za oslobođenje Vukovara”.

Kolovoz 1991.

VIKTOR VIDA U SPOMEN FRANA ALFIREVIĆA

„ ... posebno je volio Bosnu u kojoj je dugo živio i sjećam se njegove kuće u Sarajevu s
karakterističnom avlijom pored jednog prisnog muslimanskog groblja. Znao mi je govoriti:
dragi moj, i mi Kotorani i mi smo ti Bošnjaci.“

(Hrvatska revija, Buenos Aires, lipanj 1956, vol 1-2)

2022.

VIVALDI, OBLACI S KIŠOM

Nedjelja. Tuga praznika, praznog dana. Vivaldi, oblaci s kišom, uvučenost u se. Organsko
odbijanje dodira. Blokiran jezik – ne će riječi na usta. Snatriti uz muziku, sam na svijetu,
ništa drugo u ovaj čas.

30. lipnja 1974.

VLADATI USAMLJENOŠĆU

Vladati usamljenošću - svaki dan iznova svladavati to umijeće, uvijek na rubu, nikad siguran
da te u jednom času ne će preplaviti, oduzeti dah, zadaviti.

2022.
VOLE NARODNO STRADANJE

Hrvati vole stradanje svoga naroda, sretni su što ga je bilo, njime (misle da) se oslobađaju
nepodnošljivoga grijeha - klanja koje je njihov narod u njihovo ime obavljao.

Tako svi.

Siječanj 2023.

W. G. SEBALD

„Pomišljam na to kako je moj deda govorio. Bio je rođen 1872. i još uvek je govorio
nemački koji je bio pod uticajem francuskog iz vremena Napoleonovih ratova. Proveo sam
detinjstvo s njim, pošto je majka imala mnogo posla, a otac mi je bio ratni zarobljenik. Sve
sam naučio od njega i još uvek razmišljam o njemu svakoga dana. Vidite, iza svih nas koji
živimo, nalaze se mrtvi. Zapravo, oni koegzistiraju sa nama, samo što ih mi ne vidimo.
Odučili smo se od sposobnosti da ih vidimo.“

(Polja, časopis za književnost i teoriju, Novi Sad 469/2011.)

ZNANJE GUBLJENJA

Tvoje veliko znanje - znanje gubljenja! Imao si ga oduvijek, rodio se s njim, samo ga
zadugo nisi vidio jasno, licem u lice. Onaj trenutak kada gubiš, kada znaš da gubiš
nepovratno, i još si očajan, sve se ruši, ali već u drugoj polovici istoga trenutka - miriš se s
gubitkom, uranjaš u neko ravno mirno stanje, blisko gorkom blaženstvu.

Prosinac 2007.
 Ivan Lovrenović: RJEČNIK VJERE I NEVJERE (VI)
(Fragmenti dnevničkih zapisa)

CAR ISPOD SVECA

Sa svoga ljetnog izleta u Firencu godine 1970. donio sam u Varcar kvalitetnu, skupu
reprodukciju Giottovoga prizora iz Legende o sv. Franji, u kojemu svetac propovijeda
pticama. Format je bio velik, galerist mi ju je pažljivo srolao i zapakovao, budno sam nad
njom bdio cijelo vrijeme u povratku. Naumio sam da njome zamijenim konfekcijski kič -
sliku svetoga Ante Padovanskoga s djetetom Isusom i ljiljanom, koja je u masivnom okviru
širokih stranica u lažnoj pozlati stajala na zidu iznad bakinoga i didovog kreveta. Više nitko
nije pamtio kada i odakle je okvir nabavljen ili od koga dobiven.

Did je već bio umro (a skoro sam siguran da bi njemu, blaženo amuzičnomu, bilo svejedno),
a baki se nije svidjelo da Padovanski bude sklonjen, on je na ljestvici pučkih svetaca
zauzimao mnogo više mjesto od Franje, odmah iza Gospe, a barabar s Ivom Podmilačkim i
Ilijom, te apostolima Filipom i Jakovom, patronima crkve i župe varcarske. A moji likovni
argumenti baki nisu značili ništa. Giotto je tako ostao da čeka svoj trenutak. Dočekao ga je
poslije godinu-dvije, ne sjećam se više kako je baka odobrila zamjenu. Požurio sam da to
obavim, skinuo sliku sa zida, položio na lice preko kuhinjskoga stola i pažljivo s poleđine
počeo uklanjati zaštitu, koja je već bila čvrsto srasla s drvetom okvira. Kad sam je napokon
uklonio, dočekala me je bijela pozadina slike za koju sam mislio da je sveti Anto. Ali jok! Do
svetoga Ante tek treba doći, ovo je nešto drugo. Pažljivo podignem i izvadim papir - čvrst,
kvalitetan - okrenem na lice, i imam što vidjeti: svjež i neoštećen, blista portret cara Franje
Josipa I u boji.

Svi moji pokušaji da baki osvježim pamćenje, da se sjeti kada i kako je svetac zamijenio
cara, ostali su bezuspješni - moje ju je otkriće iznenadilo kao i mene. Kako i ne bi: sliku
cara netko je izvadio i na njezino mjesto stavio sliku sveca najkasnije 1918, kada je
carevina umrla - prije više od pola stoljeća. A tek: kada li je mogla biti postavljena u taj
okvir, očito pravljen prema njoj, i otkada je stajala u staroj Stipančića kući bosanskoj, jer
ova „nova“ sagrađena je godine 1924, dugo poslije cara i carevine mu? Lako je moguće da
je baka sliku zatekla u toj staroj kući još onda, kada se kao sedamnaestogodišnji curetak iz
dobre livanjske kuće Kaića, u nju udala godine 1907.

U veliki pompozni okvir postavio sam Giottovoga Franju, i s ironičnim pijetetom poda nj
spremio Antu Padovanskoga i cara Franju Josipa. Baka se priviknula. Pod Giottovim Franjom
koji propovijeda pticama kroz nekoliko godina je i umrla. Devedeset i tri je imala.

Potom se u Bosni zaratilo, katolički Varcar je pod osionom novosrpskom vlašću nemilosrdno
zbrisan, kuća je opustošena i opustjela, a onda su kroz nju, nakon propasti Kninske krajine,
stali prolaziti i duže ili kraće u njoj boraviti srpski nevoljnici s tih strana.

Kuća - živa slika propasti - stoji i danas, a o velikom okviru i slikama u njemu ne mogu znati
ništa. Je li možda za koje od ljutih zima okvir došao na red da bude ogrev? Čije li su oči
tada ugledale tri slike, jednu za drugom, jednu na drugoj? Što im je mogla govoriti njihova
historija?

Siječanj 2001.

DAN ODLUKE GEORGA W. BUSHA

Smrknutim izrazom i tonom George W. Bush podsjeća naciju kako se na Bibliju zakleo da će
uraditi ono što mora uraditi. Rimski papa Karol Wojtyła osobno, u svojstvu Kristova
namjesnika na zemlji, poručuje: ono što se pripremaju napraviti Bush i Blair, znaci su
prisutnosti i djelovanja Sotone. A jedna od najsnažnijih figura u Bibliji, istoj onoj Svetoj
Knjizi na koju priseže Bush, opetovano upozorava na dolazak lažnih proroka, vukova u
janjećoj koži: Ivanova Apokalipsa fantastičnom brzinom postaje štivo aktualno k'o uvodnik u
dnevnim novinama! Ono što se strelovito primiče sa 17. ožujkom, takvo je, te nema nikoga
na kugli zemaljskoj tko bi sa sigurnošću mogao znati – u kakvomu ćemo se Svijetu obresti
sutradan nakon Dana odluke. Samo, da će to biti neki sasvim drukčiji Svijet, mnogo manje
drag od ovoga koji poznajemo, a u koji ionako nismo previše zaljubljeni, to je izvjesno.

14. ožujka 2003.

DRUGI ŽIVOT MIRKA KOVAČA

U kraju Kovačeva porodičnog porijekla, onom zatravljujućem kraju u kojemu se blisko

dodiruju i stapaju prelijepo i prestrašno, izraz kovač značio je u stara vremena umjetnika-
klesara koji majstorskom rukom nagoni kamen da progovori reljefom i lapidarnim zapisom
na mramoru. Mirko Kovač bio je takav kovač u književnosti. A književnost je bila život Mirka
Kovača, potpuno i sudbinski. „Sve što ti dopadne ruku, prepevaj i uredi jer književnost je
svečan čin i potpun događaj“ pisao je Kovač prije tridesetpet godina u Poslanici o evropskoj
truleži, jedinstvenom autopoetičkom spisu što je ikada napisan u našim književnostima. Ta
se bezuvjetna prisega Književnosti i kao načelo i kao umjetnički rezultat u Kovačevim
knjigama i tekstovima ostvarivala uvijek novom snagom i ljepotom. Zato ga i jesmo
doživljavali tako svježim i mladim, zato uz njegovo ime, uz njegov duh i uz njegov zvonki
glas, obojen finim prizvukom sveopraštajuće i sverazumijevajuće ironije, nikako ne pristaje
pomisao na kraj. A on je bio vedri mudrac, koji je svoja najumnija iskustva i svoje najljepše
stranice iznio iz „sklonosti prema raspadljivom životu“ (Vrata od utrobe). I koji je znao da je
književnost, ali samo ona najbolja, kakvu je sam stvarao, dobra i čista zamjena za surovost
i nepravdu smrti: uvod u drugi život, po naslovu njegova romana.

25. kolovoza 2013.

Pišem Kovaču 19. travnja 2013:

Dragi Mirko, vozio sam se s Enverom Kazazom u Podgoricu. Često si nam bio i u mislima i
na zboru. Nagovorio sam Envera da vozi via Trebinje-Lastva-Nikšić, e, tek tu nismo mogli
bez Tebe ni mimo Tebe. Za uspomenu šaljem Ti nekoliko fotki toga nevjerojatnog pejzaža
negdje u Gornjoj Lastvi, ili već gdje, ne poznam dobro taj kraj, prvi put sam kročio njime. Ti
ćeš znati. Bio sam nekako neobjašnjivo tronut cijelo vrijeme. Tvoj Ivan

Kovač odgovara iste večeri:

Dragi Ivane, hvala na fotkama iz moga kraja. Tu sam proveo dobar dio djetinjstva. Imali
smo kuću u Lastvi, ali je potopilo jezero. U Aranđelovu je groblje mojih djedova po majci
Kujačića. Oni su iz Nudola i Klobuka. Pejzaž je mističan, čudesan. Ljudi ne valjaju. Puno mi
pozdravi Envera. Tvoj MK (kradem inicijale slavnog hrvatskog pisca)
To je Kovač, majstor: u četiri retka zbijen jedan nenapisani roman o zavičaju. Još jedan,
drukčiji od već napisanih.

FASCINACIJA JEZIKOM

Fascinacija jezikom, zapravo govorom ljudi, od najranijega djetinjstva! Od gimnazijskih

dana imao sam bilježnice koje sam punio idiomima, izrazima, frazama. Propali su ti tefteri, a
žao mi ih je jer je to bilo nešto jedinstveno i neponovljivo.

Govor moga dida i bake, naših susjedā iz varcarske Podma᾿ale, naročito posebnim darom
govora obdarenih nekih kućnih baba, govor muslimanskih poznanika i prijatelja.

Ili, na drukčiji način, govor ljudi s okolnih sela. Bili su to Srbi pravoslavci s onim arhajskim
prezimenima Kopuz, Šikman, Pekez, Šormaz, Barudžija, Kecman, Kajtez, Toroman, Arežina,
Ćurguz, Kerkez, Kokeza, Tegeltija, Gvero, Malidža, Kuridža, Bursać, Kudra, Ćoćkalo, Besara,
Balaban..., o čijim rodovima eminentni sarajevski historičar Vladislav Skarić nalazi da su
došli „из херцеговачких, црногорских и старосрбијанских крајева“. U svojoj velikoj
studiji Porijeklo pravoslavnoga naroda u sjeverozapadnoj Bosni on 1918. godine piše:

„Ми смо нашли несумњивих знакова, да православни народ, ако и не сав, а оно добрим
дијелом није аутохтон у сјеверозападној Босни, већ дошљак с далека југа. Само
нијесмо знали сигурно када се извршило преселење. Уочили смо појаву великих маса
православнога народа на далматинским и хрватским границама одмах чим су Турци
узели Босну. Знајући да православнога елемента прије Турака није било у тим
крајевима, осим нешто Влаха, који се јављају раније, природно је било мислити, да се
православни народ појавио у сјеверозападној Босни вољом или дозволом Турака. Тиме
је било ријешено питање када се доселио православни народ.“

U njihovu govoru bilo je elemenata koje je već i dječije uho razaznavalo kao karakteristične.
A kasnije, sa znanjima iz jezikoslovlja, mogao sam ih definirati: izrazit ijekavizam, za razliku
od ikavsko-jekavskoga govora domaćih muslimana i katolika, specifične fonetske osobine
kao što je nesonantno r u položajima između dva konsonanta (prst, krv) i n u položaju
između vokala i konsonanta (banka, Stanko), jako razlikovanje glasova č i ć, dž i đ,
osebujna akcentuacija riječi i govorna „melodija“ itd.

U to doba - kasne su četrdesete i rane pedesete Dvadesetoga vijeka - njihov seoski život
nije bio daleko odmaknuo od srednjovjekovnoga - oskudan i tegoban, vrlo rijetko dugovjek,
bez komfora, bez novaca, sav od zemlje i blaga, na zemlji s blagom, u radu od zvijezde do
zvijezde. Dolazili su da za nadnicu obrađuju bašču i didovu njivu ili da iscijepaju drva i
obave koji drugi teži posao oko kuće: did bi ujutro rano pošao u čaršiju i doveo
najmenike, irgete, koji bi na Kolobari još od zore čekali da im netko ponudi posao. Neki su
bili dobri didovi poznanici, čak prijatelji. Nezaboravljen je, evo, u sjećanju veliki, mirni Mȉća
Barudžija, kojega se nije trebalo nadglédati - pogađao bi se u tri riječi, svaki posao bi uradio
bolje nego sebi, nikad se od njega nije čula ružna ni preglasna riječ, a respekt je išao uza nj
sam po sebi. Prvu svoju priču napisao sam o njemu - kako je kao momčić Četrdesetdruge
prešao od četnikā Uroša Drenovića partizanima, pa Četrdesetpete kao partizanski oficir ušao
u Zagreb, nuđeno mu ovo i ono, a on jedva dočekao da skine oružje i uniformu, i da se vrati
u svoje selo, na svoju zemlju. (I ta je priča propala, ali uspomena nije.)

Mene je zapadalo da najmenicima nosim ručak, vodu, da sjedim s njima dok ručaju u hladu
velike drače na ledini. Slušao sam kako govore. Sve su znali, u mojim očima bili su moćni.
Način na koji su ti ljudi govorili ne može se naći u knjigama: taj govor, ta sposobnost da
govorom, riječima, ritmom, intonacijom, pa i pauzama i gestikulacijom koja uz to ide,
savršeno opišu, izraze stvari...

2002.

NIŠTA KOJE MISLI, PIŠE

Kolektivitet (nacija, partija, država, crkva...) nameće ograničenja koja pisca poništavaju. Za
pisca neograničena sloboda u stvaranju vlastitih svjetova u jeziku i u slikama, za
intelektualca sloboda kritičkoga mišljenja - kruh je nasušni, zrak koji dišu. A to znači da
mogu biti samo svoji, pa u krajnjoj liniji čak ni to, jer neki oblici stvaranja i mišljenja
zahtijevaju da se izađe iz sebe, da se ne bude ni svoj, da se bude ništa koje misli, koje piše.
To su, zapravo, najsretniji trenuci i za pisanje i za mišljenje.
26. travnja 2020.

Ivan Lovrenović: RJEČNIK VJERE I NEVJERE (VII)

(Fragmenti dnevničkih zapisa)

GUČA GORA, CRKVA I SAMOSTAN U VATRI

Uništenje franjevačkoga samostana u Gučoj Gori, kao i njegovo „uskrsnuće“ koju godinu
kasnije, jedno je od mitskih mjesta bosanske franjevačke povijesti. U veljači 1945. godine,
kada je već u toku masovno povlačenje njemačke vojske s Balkana, u gučegorskom
samostanu bila se utvrdila jedna grupa njemačkih vojnika, zapravo Čerkeza i Ukrajinaca,
tzv. Vlasovaca pod komandom kapetana Rogozovskog, s desetak ustaša. Partizani su već
ovladali cijelom okolicom samostana, te Rogozovskom šalju ultimatum za predaju. Kada
ovaj to odbija, počinje nesmiljena bitka, uz upotrebu minobacača. O svemu tome, kao i o
požaru crkve i samostana u kojemu je izgorjela dragocjena knjižnica zajedno s arhivom i
brojnim umjetničkim djelima, kao i bogata ostavština biskupa i pisca fra Marijana Šunjića,
postoje različite usmene predaje, manje ili više vjerodostojne, često „obogaćene“
jednostranim i slabo provjeravanim tvrdnjama. U jednoj od takvih kazivalo se da je
partizanskom operacijom zapovijedao oficir identificiran, pogrešno, s kasnijim sarajevskim
profesorom dr. Jocom Marjanovićem; prije mnogo godina i sâm sam to ponovio u jednom
tekstu. Po svemu sudeći, najtačnija, istovremeno najplastičnija i najmanje jednostrana, jest
verzija koju je nervom rasnoga kroničara napisao fra Miroslav Džaja (vidi u: Dobri Pastir,
god. X, sv. I-IV, Sarajevo 1960, str. 307-324; također na:
http://www.ivanlovrenovic.com/clanci/bosna-argentina/fra-miroslav-dzaja-borbe-kod-guce-
gore ).

Hoće li se naći kroničar-povjesničar sa sličnim nervom, da opiše ponovljeno stradanje i

pustošenje gučegorske crkve i samostana u novome ratu, od islamskih boraca Armije BiH,
godine 1993?

12. prosinca 2014.

GUDELJ, KOSTURI POD ALPAMA

Hercegovina, Šimićevi susreti. Noć u gostionici između Gruda i Drinovaca. Večera za

uzvanice, sijelo, razgovor. Petar Gudelj, dokasno u noć. Kosturi pod Alpama. Tenkovski rov
kod Maribora, plitko zakopani leševi pobijenih, godinama poslije ᾿45. pčele ne dolaze na to
mjesto. Milan Basta: trijumf pobjednika.

26. studenoga 1979.

GUINESS S ALBERTOM GOLDSTEINOM U PARIZU

S Albertom Goldsteinom u Parizu, bit će ujesen 1989. Hotel Unic Renoir Saint-Germain u
Rue de Montparnasse. Iza ugla bistro u kojemu ispijamo guiness i pušimo američke cigarete
do kasnih sati. Pa Rotonde, Flore, Les deux magots... Grandiozna izložba o vijeku
Sulejmana Veličanstvenog i Filipa Drugog u Grand Palais. Na tv i u novinama velika
nacionalna debata o integraciji muslimana. Nema suglasnosti, nema rješenja – problemi
narasli. Već su cijele nove teritorijalne zajednice muslimana u gradu koje zahtijevaju status
općine. Pitanje škola i vjerskih običaja u školama. Pitanje bogomolja – više ne zadovoljavaju
obične prostorije s tom namjenom, traži se izgradnja džamija s munarom. U diskusiji i
veliki Georges Duby: da, trebaju imati svoje sakralne objekte, ali pitanje je možemo li
dopustiti arhitektonske oblike koji mijenjaju gradski pejzaž? Itd, itsl...

HATA DIZDAR IZ POČITELJA

Hata Dizdar iz Počitelja na pitanje nada li se: „Uzdam se u Boga, Bog je jedan, na njemu ne
piše je li hrvatski ili muslimanski.”

Studeni 2004.
HENRIK RENNER 1895. U JAJCU

Austrijski putopisac Henrik Renner 1895. u Jajcu u franjevačkoj crkvi:

„...slikarije joj jako te sjećaju Turske, no još više vjernici u crkvi. Mogao bi pomisliti da si u
džamiji. Osim nas je tu bila samo još jedna gospogja evropski odjevena, inače sav svijet u
domaćoj nošnji, a od toga najmanje tri četvrtine seljaka. Čuče, kleče ili sjede podvijenih
nogu na golom podu crkvenom, neki metnuli poda se ćilim, drugi odjeću, a treći torbu;
crveni saruk, što ga katolički seljaci najviše nose, svi su poskidali i ti vidjaš osobitu sliku.
Skoro sve su glave obrijane kao i kod muslomana, samo u sredini je ostavljen dugačak
perčin, koji raščupan pada niz legja ili je lijepo iščešljan u pletenicu…Još je veća sličnost s
muhamedovstvom, kada svećenik kod podizanja uzdigne kalež i svi se vjernici čelom
dotaknu samoga poda, a kod blagosova pruže ruke u vis i raširenih prstiju segnu njima za
uši, sasvim kao muslomani u džamiji. Očito je, da je taj običaj preostao još iz dobe
osmanlijskog gospodstva.“ (Herceg-Bosnom uzduž i poprijeko, Sremska Mitrovica 1900,
preveo Iso Velikanović)

Tačno kao u Rennerovom opisu činili su pod misom još u mome djetinjstvu stari katolici i
katolkinje u Varcaru. Možda je zadnji katolik u Bosni koji je to činio, a ti zadnji koji si vidio
kako se to čini, bio stari kovač Stipo Demirović na grobljanskoj misi u Varcaru uz Svisvete u
Ćeliji jedne od godina poslije rata ʼ95.

1. studenoga 2002.

HERCEGOVINA, NOĆ

Trebinje, noć, kasni novembar. Taj čas kad na Hercegovinu dolazi noć! Nadstvarna svjetlost
i krvavi arhipelazi na zapadu, i šiljci-vriskovi hercegovačkih brda, iza kojih leži postojbina
cvrčaka, maslina, čempresa, postojbina Pana, stara sunčana Melita, Korkyra Nigra, Pharos...

23. studenoga 1975.

HRVATSKI JEZIK I NJEGOVA POLITIKA

Kao svaka politika, i jezična politika u jednoj zajednici može biti loša i štetna, najprije po
samu tu zajednicu, a može biti mudra i razvojna. Hoće li biti prvo ili drugo, nema mnogo
veze s jezikom samim, nego ovisi o kvaliteti političkih koncepcija i o ljudima (ne samo
političarima, nego i jezičnim stručnjacima) koji te koncepcije provode u život.

Nije naodmet podsjetiti na grandiozne datume u povijesti civilizacije, koji svjedoče o sretnim
trenucima sprege između politike i jezika. Takav jedan je kroz hiljadu godina sudbonosno
odredio kulturu i pismenost Slavena, osobito Južnih, a na poseban način Hrvata. Bila je to
ćirilometodska akcija u IX stoljeću, kada je vizionarska politika Carstva (Bizantskoga) i
Crkve angažirala solunskoga erudita Ćirila (Konstantina) i brata mu Metoda da za potrebe
efikasnije kristijanizacije (što je značilo također i: političke homogenizacije) slavenskoga
svijeta naprave za njihov jezik pismo i na njega prevedu Bibliju, što je bila prva naša jezična
standardizacija. Grci po rođenju, braća su naučila slavenski jezik u okolici Soluna, gdje je
bilo mnogo slavenskih doseljenika, a tadašnja razina slavenske jezične bliskosti omogućila
je da se ćirilometodski prijevodi svetih tekstova podjednako čitaju i razumijevaju na
ogromnome prostoru od Soluna do Moravske i od Jadrana do Kijeva. S manje sreće, ali u
istoj povezanosti političke akcije i jezične politike, odvijala se i golema akcija Rimokatoličke
crkve u vemenima nakon luterovskoga raskola, kada se ona intenzivno okrenula Istoku, ne
bi li tamo nadoknadila dramatične gubitke što joj ih je prouzročila Reformacija. Trebalo je
iznova „standardizirati“ jezik svetih knjiga za potrebe slavenskoga svijeta tako da bude
prihvatljiv što većem broju korisnika. U mučnim razilaženjima oko različitih koncepcija,
jedno vrijeme prevagnuo je bio koncept sveslavenskoga „esperanta“ fra Rafaela Levakovića,
koji je na kraju uvenuo u vlastitoj neprirodnosti. U sjeni je ostala zamisao i rad Bartula
Kašića, koji je 1625. godine dovršio svoj prijevod Biblije namijenjen upotrebi u cijelom
„Iliriku“ (Dalmacija, Hrvatska, Bosna, Slavonija - prema definiciji Rimske Sv. Rote iz godine
1655), za koji je kao osnovu uzeo štokavski dijalekt i to onako kako se govori u Bosni, jer
ga je ocijenio najprikladnijim za ostvarenje cilja. Zahvaljujući spletkama, različitim
interesima a i neznanju, Kašićev prijevod Biblije nije odobren, te je ostao neizdan sve do
prije nekoliko godina. Da su tadašnji moćnici u Crkvi imali više znanja i sluha za Kašićevu
genijalnost, te da je njegov prijevod Biblije unišao u hrvatski i uopće u južnoslavenski svijet,
razvoj jezične kulture u nas i procesi jezične standardizacije kretali bi se mnogo sretnije i
brže.
Nažalost, u vremenu poslije prekretnice 1990. godine, kod nas su se političari i stručnjaci,
uz sasvim rijetke izuzetke, takmičili u nemudrosti. Hrvatski osobito predano, i s osobito
lošim rezultatima, nalegnuvši u svemu, pa i u jeziku, na Tuđmanovu ideologiju
svehrvatstva, za ljubav koje se trebalo odreći svega što je u Bosni izvorno hrvatsko, kao da
je manje vrijedno, kao da je stidno, zato što se tijesno prepliće s kulturnim i jezičnim
osobinama drugih, tvoreći zajednički bosanskohercegovački kulturni i jezični kontekst.

2007.

HULIGANIZAM U IME BOGA

Peter Sloterdijk:

Često se na svojoj didaktičkoj površini prikazuju („oba ekspanzionistička monoteizma“, op.

I. L.) kao pitanje čiste ispovijedi te se time širom otvaraju vrata patogenoj zabludi: tada
dezertiranje iz neuspješnog formiranja svojega ja vodi izravno u opsjednutost od strane
Velikoga drugog. Ondje gdje se na djelu vidi monoteistički populizam opet je neki mentalni
vježbovni sistem prešutio što on doista jest: opet se neki program za treniranje prodao pod
„religiju“. Tada se ne treba čuditi ako agitacija nadjača introverziju. Štoviše, može se pitati
ne nastaje li moderni efekt „religija” tek time što se neki etički vježbovni program
prefunkcionira za svrhe formiranja kolektivnog identiteta - na taj se način duhovna vježba iz
zahtjevnog oblika povlačenja pretvara u jeftin oblik opsjednutosti, koji se zove konfesija. Ta
je vjera huliganizam u ime Boga.

(Peter Sloterdijk, Svoj život promijeniti moraš, Zagreb 2015)

2018.

ISUSOVE NEMOGUĆĒ

Tri su Isusove nemogućē:

Okrenuti i drugi obraz: „U ono vrijeme obraćajući se mnoštvu reče Isus: ᾿Čuli ste da je
rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li
te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se
domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim
dvije. Tko od tebe što zaište, podaj mu! I ne okreni se od onoga koji hoće da mu pozajmiš.'“
(Mt 5,38-42)

Ljubiti neprijatelja: „Kažem vam: ᾿Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas
mrze.'“ (Lk 6,27).

Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci
kamen.“ (Iv 8,1-11)

Da su nemoguće sve tri, jesu, ali jednom izrečene javno, u obliku etički neopozive
ultimativne upute, one obavezuju i onda kada ih se nitko ne drži. Obavezuju samim time što
su izrečene, i u pamćenju Svijeta nezaboravljene.

Da su nemoguće, jesu; da smo bez njih sve dalje od čovjeka u sebi, jesmo.

Lipanj 2022.

IZ PSALMA 103 (102)

„Dani su čovjekovi kao sijeno,

cvate k’o cvijetak na njivi;
jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema,
ne pamti ga više ni mjesto njegovo.“

Čuj: Ne pamti ga više ni mjesto njegovo!

Studeni 2021.
„JA SAM TURČIN!“

Ne znam da je na našemu jeziku ikad išta bolje napisano, a sad znam da to nije nimalo
slučajno, od Andrićeve priče o doktoru Kolonji u Travničkoj hronici. Sjećate se, doktor
Kolonja doživljuje trenutak kozmičkoga prosvjetljenja izazvan ljudskim divljaštvom i
ljudskom patnjom, i u ekstazi čovječnosti preobražava se - u drugoga. “Ja sam... Turčin...
jesam Turčin, bolji od tebe”, deklarira on to svoje preobraženje, pretvara se na čas u
gospodara postupaka svjetine, i spašava anonimnoga mučenika. To je isti lik, koji na
drugome mjestu izgovara one gorke a uznosite riječi o ljudima sa granice: „To su ljudi sa
granice, duhovne i fizičke, sa crne i krvave linije koja je usled nekog teškog i apsurdnog
nesporazuma potegnuta između ljudi, božjih stvorenja, između kojih ne treba i ne sme da
bude granice. To je ona ivica između mora i kopna, osuđena na večiti pokret i nemir. To
je treći svet u koji se sleglo sve prokletstvo usled podeljenosti zemlje na dva sveta...“ I,
konačno, to je isti onaj lik, kojemu pisac daje da citira kao svoj najviši uzor nikoga drugoga
do - Dželaludina Rumija, i to da ne bude nikakve greške ni zabune, baš ono veličanstveno
mjesto o identitetu: „Jer samog sebe ne mogu da poznam. Niti sam hrišćanin, ni Jevrejin, ni
Pars, ni musliman. Nit sam sa Istoka ni sa Zapada, ni sa kopna ni sa mora.”

1999.

JAJCE, S JOSIPOM

S Josipom u Jajcu. Prosinački dan, studen, sunčan. Obišli smo svaku stopu podgrađa, zidine,
unišli u svaki kutak citadele, silazili u „katakombe”, obilazili Sv. Luku i Sv. Mariju, ručali u
„Starom gradu”, otišli na vodopad. Dozivao doživljaje, osjećaje; javljali se samo izdaleka,
samo na trenutke, kao tuđi.

Prosinac 2006.

JESI LI IKAD BIO MIRNIJI

Varcar, zimski raspust na fakultetu, dvadeset ti je: vunene čarape na noge,
gumene borovo čizme, preko njih nogavice od hlača, sjekiru u ruke, pa po dubokome suhom
snijegu starim putinama u Grabež po božićno drvce, krizban u podmahalskom katoličkom
rječniku. Jesi li ikad bio mirniji, jači?

Siječanj 2022.

JEZIK - BOSANSKI ILI BOŠNJAČKI?

Kada bošnjačkomuslimanski političari i intelektualci svoju opciju naziva - bosanski jezik –

obrazlažu povijesnim argumentima, nisu nimalo više u pravu nego njihovi srpski i hrvatski
osporavatelji. Paradoks? Ne, nego sušta politička zbilja. Naime, onaj “bosanski”, koji
Bošnjaci posljednjih godina nastoje kodificirati (pravopisima, rječnicima, gramatikama,
nastavnim programima – onakvima kakvi već jesu), i koji politički percipiraju kao svoj
nacionalni jezik, jednostavno nije onaj povijesni bosanski jezik na koji se pozivaju. To,
dalje, nije ni ovaj današnji zbiljni, govorni jezik, kojim, usprkos svim nasilnim podjelama,
govore svi Bosanci i Hercegovci, kad govore prirodno, “organski”, a ne politički
“standardizirano”. I jedan i drugi “pravi” bosanski jezik, onaj povijesni i ovaj današnji
govorni, imali su i imaju “širinu i dubinu”, u njemu se, kao u svojemu, prirodno osjećaju i
ogledaju svi njegovi govornici. Ovaj, pak, etnonacionalni bosanski jest samo to što politički i
hoće da bude: politički simbol ograničen tijesnim horizontom jednoga etničkoga komuniteta.
Značka identiteta. A jedino, što na bošnjačkomuslimanskoj strani stoji kao kakav-takav
argument, jesu usputni rezultati popisa iz 1991, kada je bila uvrštena i rubrika jezik, u koju
je većina upisala bosanski (što, opet, relativizira podatak da tada nije bilo bošnjačke
nacionalne nominacije), te činjenica da u postojećim ustavima Federacije i Bosne i
Hercegovine stoji tako. No, to je podatak nimalo jezične, a posve političke naravi. Naziv
bosanski jezik, dakle, može se reći, hendikepirali su i umanjili mu šanse najviše sami oni
koji ga zagovaraju. On je, jednostavno, politički kompromitiran, a pošto je proces o kojemu
se radi – politički proces, još će ispasti da su argumenti na strani onih koji su jezično-
historijski najmanje u pravu. Ako vam se to čini apsurdnim, pokušajte se sjetiti ičega u
dizajnu naše političke “zgrade”, što – nije apsurdno!
15. veljače 2002.
JOZO TOMASEVICH: RAT I REVOLUCIJA U JUGOSLAVIJI

Ako je istina da knjige ne mogu popravljati svijet, nije manje istina da bi naš svijet bez
pametnih knjiga bio mnogo lošiji nego što jest. Jedna od takvih knjiga je monumentalna
historiografska sinteza američkoga historičara hrvatskog porijekla Joze Tomasevicha Rat i
revolucija u Jugoslaviji 1941-1945. - okupacija i kolaboracija. Objavio ju je 2010. godine
nakladi svojega Novog Libera Slavko Goldstein, jedan od najvećih izdavača i urednika u
modernoj historiji izdavaštva na prostoru bivše Jugoslavije.

Tomasevich umro je 1994, a na redakturi i tehničkoj pripremi rukopisa nastavila je raditi

njegova kći, s kojom je Goldstein dogovorio paralelno prevođenje na hrvatski jezik, te se
dogodilo nešto vrlo neuobičajeno u našoj izdavačkoj praksi – da je zagrebačko izdanje izašlo
praktično istodobno kad i originalna engleska verzija u Americi. Rezultat je to Goldsteinovih
suradničkih relacija s Tomasevichem jos od sedamdesetih godina prošloga vijeka, kada je u
Zagrebu objavio i prvi dio njegove historiografske sinteze o ratu u Jugoslaviji, knjigu o
četničkom pokretu. Tomasevich je svoje veledjelo zamislio kao trilogiju, u kojoj bi treći dio
bio posvećen partizanskom pokretu, no u tomu ga je smrt omela.

U knjizi Rat i revolucija u Jugoslaviji čitalac se na hiljadu stranica, koje se čitaju u dahu,
susreće s autorskim i znanstvenim vrlinama kakve su u domaćoj historiografiji skoro sasvim
nepoznate. Najprije, tu je ogromna obaviještenost o činjenicama, događajima i ličnostima iz
Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji, koja na momente ostavlja dojam gotovo kao da je
autor živi svjedok svih tih događaja. Naravno, radi se samo o tomu da je Tomasevich uložio
ogroman trud i vrijeme u pomno i savjesno arhivsko i dokumentarno istraživanje, kao i o
njegovu izrazitom pripovjedačkom daru oblikovanja i sintetiziranja te nepregledne građe.
Zatim, ovu knjigu krasi znanstvena akribičnost i sveobuhvatnost, te izvanredna
interpretativna objektivnost. Autor, doduše, ne taji svoju generalnu, reklo bi se civilizacijsku
simpatiju spram osloboditeljske i emancipatorske dimenzije partizanskoga pokreta, te u
skladu s tim ne skriva ni odbojnost spram nacionalističkih i kolaboracionističkih pokreta i
snaga.

Zajedno sa spomenutom Tomasevichevom monografijom o četnicima, ova knjiga je iscrpan i

panoramski sveobuhvatan, ljekovito deideologiziran pogled na rat i revoluciju u Jugoslaviji,
iz kojega bismo mogli s pouzdanjem sasvim iznova učiti ono što smo učili nekad, kao
režimsku historiju NOB-a i revolucije. Jedna od ilustracija takvoga pristupa je zanimljivost,
da su u Tomasevichevoj monografiji o četnicima prvi put u nas objelodanjeni podaci, do
tada čuvani kao najstroži ideološki tabu, o Titovim mirovnim pregovorima s Nijemcima u
proljeće 1943. godine.

Paradoksalno, upravo u tako objektiviranom i činjenično uravnoteženom prikazu, u kojemu

se ništa ne prikriva i ne retušira, i veličina partizanskog antiokupatorskog pokreta i uloga
Josipa Broza Tita u njemu dobivaju na jasnoći i istinitosti mnogo više i uvjerljivije, životnije i
plastičnije, nego u ideološki retuširanim i ukrućenim apologijama i hagiografijama.

14. studenoga 2010.

KADA ME NE BUDE

Kada me ne bude, bit će kao da me nije ni bilo, kao što i nije.

Ožujak 2010.

KNJIGE, LJUDI...

Intervjuer je pitao: Ko je na tebe presudno uticao. Knjige, ljudi, ideje?

- Čovjeku je samomu to najteže znati. Ako je istina ono o čemu govori psihologija – da je s
našim osnovnim mentalnim oblikovanjem manje-više sve svršeno do šeste-sedme godine
života, tada je moj odgovor: djetinjstvo u Varcaru, to zlatno djetinjstvo u starinskom
Varcaru, uz jako djedovo koljeno i pod brižnom bakinom rukom, a, opet, pokraj te idile, uz
ranu slutnju i spoznaju političkoga fatuma što ga je nosilo i moje najuže obiteljsko naslijeđe,
i opći bosanski usud (kojemu je Varcar bio savršena metafora, ogledni prizor), i Dvadeseto
stoljeće u cjelini. Ima jedna bukvalnost, koja može ponešto sugerirati o važnosti te
varcarske konkretnosti, na kojoj uvijek tvrdoglavo inzistiram: mogao je, recimo, fra Ivan
Frano Jukić biti ne znam kako važan, velik, zaslužan i jedinstven pisac i prosvjetitelj u
bosanskoj kulturnoj povijesti, ja sigurno nikad roman o njemu ne bih napisao, da s prozora
djedovske kuće u varcarskoj katoličkoj i kovačkoj Podmahali nisam gledao u još
prepoznatljive temelje stare kuće u susjednoj bašči, o kojoj sam slušao kako govore da je
“u njoj stajala Jukićeva škola” još dok pojma nisam imao tko je bio taj Jukić, dok nisam ni
prva slova bio naučio.

Ljudi? Svakako. Svi ljudi u čiju blizinu me je život nanio. Teško je znati – koji više, koji
manje. Možda je utjecaj koji na nas izvrše zli, nepoželjni, odbojni ljudi veći i važniji nego što
i sami znamo. Druga je stvar – kojih se ljudi najrađe i najtoplije sjećamo. U prekrasnoj
pjesmi Chanson pour l’Auvergnat veliki Georges Brassens pjeva o vječnoj zahvalnosti prema
onomu koji “mi je dao kruha kad sam bio gladan, koji mi je dao vatre kad je u mom životu
bilo hladno, kad su mi čestiti građani pred nosom vrata zatvarali”...

Zatim, knjige, da, naravno, ali ni sam ne bih mogao u tome otkriti nekakav sistem. Mnoge
knjige, na razne načine, u različitim razdobljima života. Ima ih, ipak, s kojima sam se
susreo veoma rano, a ne tamne nikad, uvijek sjaje istim sjajem, uvijek mi se jednakom
snagom odazivaju. Imali smo u kući Novi zavjet s ilustracijama Gustava Doréa – nikad ne
mogu zaboraviti djelovanje što ga je na mene imala ta knjiga. I uopće silni estetski i
performativni intenzitet kojim je zračio crkveno-liturgijski život, u onoj staroj, latinskoj
verziji prije reformi Drugoga vatikanskog koncila, kombiniran s elementima drevne
starobosanske slavenske liturgije “po šćavetu”, koju je, valjda posljednji u Dvadesetom
stoljeću, uporno čuvao od potpunoga nestanka legendarni varcarski župnik i kroničar Niko
Kaić.

Andrić! Kad sam kao klinac-adolescent perjao u Pariz, ne znajući ni sam pošto ni zašto,
jedina knjiga koju sam nosio uza se kao kakav vademecum bio je neugledni crveni
sveščić Radove biblioteke “Reč i misao” s deset Andrićevih priča pod zajedničkim
naslovom Priča o vezirovom slonu. Tko zna bih li se tada uopće vratio kući, da nije bilo te
knjižice. A čudesni magnetizam Krležina Djetinjstva 1902-03! Albert Camus, pak, otkako me
je kao dvadesetogodišnjaka “uzeo” s prelijepim esejima iz zbirke Ljeto, te sa svojim
epohalnim obratom o sretnom Sizifu i drugim tekstovima, nije me pustio do danas. I priče
Riunosukea Akutagave, Rašomon i druge, spadaju u mojemu iskustvu u takve,
fundamentalne tekstove. Babelj, Crvena konjica, također. Ili, među filmovima, tom
monstrumskom industrijom iluzija: Treći čovjek. Jedini film koji uvijek iznova možeš gledati,
bez ikakve mogućnosti da se navikneš. Biblioteke su napisane o toj filmskoj priči, a nitko još
nije uspio odgonetnuti tajnu. Završna pak scena, u kojoj Alida Valli prolazi pokraj Josepha
Cottena i nestaje u izmaglici beskrajne perspektive grobljanskoga perivoja, kao da u sebi
sublimira svu bolnu, traumatsku ljepotu zapadne civilizacije.

18. travnja 2003.

KOČIĆ

Varcar. Valja u Banju Luku, govoriti o Petru Kočiću. Što je Kočić nama današnjima - napisati
razmišljanje o tome, da bude i osnovano i „kulturno”, a, opet, da bude dovoljno jasno. Nije
lako. Kočić poslije Kočića – jest, to je i slobodarski duh, bunt, ali to je i arhajska plemenska
nostalgija, apologija opanka i duha rakijskoga kazana. A to je i četnički odred na Manjači s
njegovim imenom.

Kolovoz 1977.

KROZ PROZOR: TREBEVIĆ

Kroz prozor iza kojega sjedim: Trebević je u snijegu i izmaglici kroz koju na pramenove
probija difuzna svjetlost sunca, pa se sav reljef planine, sve njezine kose i planovi ponašaju
kao najfinija grafička majstorija na listovima starih majstora. U tu planinu četrdeset godina
gledam u najrazličitijim njezinim sezonskim izdanjima, pa mi padne na um Cezanne sa
svojom planinom Sainte-Victoire. Samo, s ovim prizorom i s ovom planinom ja nikada nisam
uspostavio duhovnu i emocionalnu povezanost, kakvu sam imao s pejzažom oko mojega
potonulog Varcara.

15. prosinca 2021.

LASIĆ, KRLEŽA
Dva dana gladnoga iščitavanja: Stanko Lasić, Krleža – kronologija života i rada. Četiri
godine oko knjige se ispliću negativne legende, za najcrnju boju zaslužan bio je sam Krleža.
Nitko do sada nije ušao u Krležu tako kao Lasić: fenomen Krleža treba čitati kao tragediju
neostvarenosti (neostvarljivosti?). U detaljima – more prokletih asocijacija koje mi ne daju
spavati. Motiv sudbine Đure Vranešića, na primjer.

Ožujak 1982.

LITURGIJA MRŽNJE

Bilo bi vrlo zanimljivo sada vidjeti kako su Slobodanu Miloševiću i njegovoj „borbi za
Jugoslaviju“ aplaudirali onda neki naši ondašnji i današnji sarajevski uglednici, književnici i
farizeji; onda, kada je usred Beograda jednomu Bogdanu Bogdanoviću, recimo, bilo
zastrašujuće jasno što nam to dolazi ususret u tom milom liku toplih očiju.

Baveći se lijepim poslom smišljanja i izdavanja knjiga, imao sam neke od ranih jeseni s
kraja osamdesetih rijedak privilegij obresti se jednoga poslijepodneva
u protomajstorovom kabinetu-biblioteci u ulici Maršala Tolbuhina na prvom katu.
Koincidentno, bilo je to istoga dana kad i ona zloglasna sjednica srbijanskoga Centralnog
komiteta, na kojoj je, tokom jutarnjega zasjedanja, Bogdanović osjetio poriv iz kojega će
nešto kasnije nastati čuveno njegovo Pismo Centralnom komitetu, a iz ovoga zatim
knjiga Mrtvouzice, što ju je početkom 1988. objavio zagrebački izdavač Albert Goldstein.
Briljantna ta i neponovljiva Bogdanovićeva političko-antropološka satireska kao da je na
neki tajanstven ali i posve zakonomjeran način ispunila svoju sudbinu: nestala je iz naših
privatnih knjižnica, iz knjižara i biblioteka, tako temeljito da se podataka o njoj prisjećam s
mukom i uz konzultaciju s prijateljima, na prvom mjestu s izdavačem samim. A i Albert ju
drži samo u sjećanju, i njemu je nestao posljednji primjerak!

O mnogočemu razgovarali smo toga vrućeg rujanskoga dana u Maršala Tolbuhina, većinom
o idejama iz kojih će nastati čarobna Knjiga kapitela, prva od deset koje je Bogdanović
zamislio kao svojevrsnu autorsku aluziju na Vitruvijev traktat Deset knjiga o arhitekturi.
Politike smo se doticali ciklično, na mahove, i svaki put Bogdanović bi reagirao žešće, kao da
odgovara na neko za mene nečujno, unutarnje povisivanje ljutnje. Sve je, toga se dobro
sjećam, na kraju našega razgovora zapečatio izrazom, nakon kojega, dobro pronađenoga,
kao da se smirio: „Sve vam je to, prijatelju, jedna opaka liturgija mržnje!“ Doista, bilo je
bezbroj trenutaka od tada do danas u kojima mi je u glavi odzvanjala Bogdanovićeva
definicija onoga što je dolazilo: liturgija mržnje.

6. travnja 2001.

Ivan Lovrenović: RJEČNIK VJERE I NEVJERE (VIII)

(Fragmenti dnevničkih zapisa)

POPUT RAKOVA U SEPETU

2019.

U svojemu velebnom dnevničko-ljetopisnom djelu Ratne zabilješke 1941-1945, u kojemu je

iz dana u dan opisivao ratne prilike u Jajcu i okolici, fra Josip Markušić pod nadnevkom 11.
novembra 1941. donosi bilješku:

„Pripovijedaju vojnici Bjelovarčani koji su došli sa Romanije u Jajce: kako su na Gackom

ustaše ubili oko 200 Srba koljem a onda bacili u rupu napola žive i posuli krečom: ljudi su
pod krečom gmizali poput rakova u sepetu. Bio je bačen i jedan srpski pop koji je bio dobro
živ, njega su Bjelovarčani, njih 6 hrvatskih vojnika, izvukli i pustili rekavši mu: biži pope!
Sad na Romaniji i oni su bili zarobljeni i zatekli tamo onog istog popa kao četnika. Pop ih je
pozno, počastio, izgrlio i pustio kući: ajte i vršite svoju dužnost ali junački i pošteno!“

PRAZNE RUKE
 Prosinac 1985.

Kao dječaci, lovili smo ribe, škobalj i klen, sasvim rijetko pastrmka, po Crnoj Rici: u
gaćama, u vodi do stražnjice, obje ruke pod kamenom ili pod obalom, brada nad vodom,
pogled nekamo u granje ili u pejzaž, odsutno, sva pažnja u rukama, u prstima. Draž i strah
u tankom, glatkom drhatu kojim se riba odazove na dodir prstiju. I najčešće pobjegne, jer
prsti niti znaju biti dovoljno osjetljivi ni dovoljno brzi i okrutni.

Ako su istine, tvoje, one strelovite, one nevidljive primisli što ih povazdan nosaš (uz lektiru,
u polusnovima pri zaspivanju ili pred buđenje, u letimičnim asocijacijama uz bilo kakvu
banalnu radnju, brijanje na primjer), na kolikoj je razdaljini od njih ono što pišeš? I nije li
ovaj tefter samo opipavanje: ruke u mulju, među podvodnim žilama vrba, oči iznad vode.
Tu i tamo — dodir s „ribom“, i munjevit udar repa u otvoreni dlan.

PUT UZBRDO

Ožujak 2022.

Starost: „Kad je put uzbrdo muka, i svaki izlazak prijetnja.“

(Propovjednik 12, 5)

PUTOVI TEKSTA

Prosinac 2006.

Čitam Autobiografiju Bartola Kašića, napokon prevedenu i izdanu, to senzacionalno štivo

putnika-misionara po turskim zemljama za protureformacije. Opisujući svoje neprijatelje u
Dubrovniku, kazuje na jednom mjestu kako ih, eto, ne će mrziti ni zamjeriti im, nego će „na
njihovu glavu zgrnuti žeravicu vruće ljubavi”. Šokirala me ta vruća stilistika svojom
dvosmislenošću; osjetio sam zvuk strašnoga, ali izvor nisam poznavao. Uto, bez ikakve
uzajamne veze, prijatelj mi donosi iz Beograda najnoviju knjigu Gila Anidžara Jevrejin,
Arapin – istorija neprijatelja. Nalazim vraške analize postavki o neprijatelju iz Pavlove
Poslanice Rimljanima, i na citat, koji, onda, komparativno provjeravam – u Bibliji Stvarnosti,
u Rupčića, u Kašića, u Karadžića, u Rubena Kneževića, uglavnom potpuno podudarno: Pače
ako bude ogladniti nepriatelj tvoj, nȁpitaj njega; ako je žedan, pitja daj njemu: ovo bo
čineći, žerave ognjene skupit ćeš varh glave njegove. Nemoj biti pridobiven od zla, nego
pridobij u dobru zlo. (Kašić, Rim 12: 20- 21)

RATUJEMO MRTVIMA I ŽRTVAMA

30. prosinca 2016.

Mi naše ratove ne završavamo, mi ih uvijek iznova obnavljamo i produžujemo, i kada za to

više nema nikakvih racionalnih razloga. I onaj 1941-1945. i ovaj 1991-1995. I što je
najmorbidnije, ratujemo mrtvima i žrtvama, oni su naše postrojbe u ovim fantomskim
ratovima.

SEOSKI INŽENJERI KATOLIČKIH DUŠA

16. srpnja 2004.

“Čovjek je urušen! Komunizam i ateizam ucrvali su dušu čovjekovu! Zato je današnji čovjek
dvoličan... Vrati se, čovječe korijenima, svome identitetu, jer se jedino tako može živjeti
kršćanski!” – Tako je vikao kardinal Vinko Puljić, propovijedajući u Duvnu na proslavi sv.
Nikole Tavelića.
Kakve li ovi hrvatsko-katolički inženjeri duša knjige čitaju, s kime razgovaraju i razmjenjuju
misli, na kakvim li seminarima provjeravaju svoje znanje, usavršavaju svoju profesionalnu
spremu? Koliki mora da je stupanj intelektualnoga razvoja, ili barem osnovne
obaviještenosti, svećeničkoga čeljadeta koje samo sebi tepa da je pripadnikom “europski
uljuđenoga naroda”, a koje si danas može dopustiti ovakav rječnik i ovakve ispade
analfabetizma! Da se duša “današnjega čovjeka ucrvala”, te da se taj kvar dogodio zbog
komunizma i ateizma, takvom “antropologijom” i pastoralnom teologijom može operirati
samo čovjek s intelektualnim profilom i kapacitetom najzapuštenijega seoskog popa.
Zapuštenoga da, ali ideološki uvijek budnog i borbenog. Do njega nikada nije došla ni jedna
jedina ideja ni dilema iz suvremene teologije i kršćanske sociologije religije, u kojima se s
toliko ozbiljnosti i etičke uzemirenosti razmišlja o pitanjima dijaloga, otvorenosti,
komunikacije i suživota – ne samo s različitim religijama, nego i sa samim ateistima i
ateizmom. A ako je i došla – jao si ga njoj! Da u današnje vrijeme svoja javna pisma puna
zapitanosti i otvorenosti razmjenjuju Umberto Eco i kardinal Martini, ili da je prije pola
stoljeća deklarirani ateist i najdublji moralist dvadesetoga vijeka Albert Camus bio zvan da
drži predavanja u dominikanskom samostanu u Latour-Maubourgu, važne činjenice te vrste
nemaju ni najmanje šanse da se dodirnu s ubogim ideologijama naših današnjih
etnokonfesionalnih lidera i korifeja.

SKIDAM KAPU ONOME DJEČAKU

24. lipnja 1975.

Sveti Ivo u Podmilačju. Ašlame barevke, vrućine. Vozili smo se na konjskim kolima Petra
Jaslara, prvo četrnaest kilometara niz Crnu Riku do Tunela i Vrbasa, onda nadesno još skoro
dvaput toliko uz Vrbas zelen k᾿o zelembać. Drndali smo se i treskali po ljutom makadamu na
točkovima okovanim gvozdenim obručima, ali sve je to potiralo slatko uzbuđenje.

Po Svetom Ivi su nas ravnali: tad se tek može bez bojazni u vodu. Bentovi, koje smo gradili
krišom, punili su se golim tjelešcima, naglavačke. Did je kosio livadu, i mi smo bili očajni;
činilo nam se da se sva djeca kupaju, a samo mi da crnčimo među obadima, pod nesnosnim
suncem. Kamo li je sve to prohujalo, te mi se sad čini kao da je to bio neki drugi život, neki
roman o dječaku koji sam davno – dječak i sâm – čitao i iščitavao, pa mi je ostao u pameti.
U ovo jutro, kada mi je preko trideset, u ovo još jedanput žarko jutro, Sveti Ivo, a ja se
spremam sutra ujutro u Rusiju, i stanujem u novogradnji kojoj je milć ustupila stara didova
štala u kojoj smo plakali za zečevima, i nema dida, nema štala, nema bentova u
Sklopovima, nema ugrđenih tabana, nema zelenih jabuka, a bilo je i ne može se prebrisati,
a ipak – tako daleko i tako nevjerojatno, baš kao da se je roman pročitao. Roman o dječaku
koji je nestao, preselio se nekamo i samo mi se pokatkad javi iz neke tužne daljine.

Pogriješilo se što se je ostalo! Trebalo je otići, otići na desetu stranu, i čitav život
sentimentalno bolovati, i znati zašto se boluje, i biti normalan, normalan. Skidam kapu
onome bojažljivom, nespretnom, skrupuloznom dječaku. Volim ga kao boljeg sebe, kao
život za koji nitko ne zna i ne daje pet para za njega; taj dječak, to je ono čemu ćemo se
vratiti – kadli-tadli – i bićemo tužni do neba i razdragani do tihih suza što se rone unutra, u
biće, kad se sretnemo, jače i trajnije nego što se sad susrećemo. Grubost, prozaična
„muškost”, debelokoštvo proglašuju smiješnom tu osjetljivost, koje se ne mogu riješiti i
neću riješiti nikada. Uzdrhtalost zbog krivog pogleda, suze što navru na oči zbog neljubavi,
grubosti onih koje volimo, svaki put, uvijek nanovo.

STAMBOL, NEPOHOĐEN

2022.

Neispunjena žudnja: Stambol, nepohođen, neviđen, osim u snovima.

SVE ŠTO SAM NAPISAO

20. listopada 2022

Sve što sam napisao ne vrijedi retka onoga što nisam napisao, što neću napisati, a jedino je
to ono što je trebalo biti napisano..

SVAKODNEVNA LAKOVJERNOST

Studeni 2004.

Svakodnevna lakovjernost: živjeti kao da ima smisla! Prijevara tjelesnoga.

ŠTA JE MIT A ŠTA ISTORIJSKO MIŠLJENJE

Travanj 1999.

Miodrag Popović: „U zrelim civilizacijama jasno se razlikuje šta je mit a šta istorijsko
mišljenje, šta poezija a šta zbilja, šta bajka a šta živa stvarnost. U civilizacijama koje tek
sazrevaju, ovi pojmovi se mešaju, međusobno prožimaju, što dovodi do stalnih sudara,
lomova, nesporazuma, do pseudodinamike. Kao određena faza u razvitku nacionalnog
mišljenja, on je bio istorijski neophodan. Ali, kao trajno stanje duha, vidovdanski kult može
biti i koban po one koji nisu u stanju da se iščupaju iz njegovih pseudomitskih i
pseudoistorijskih mreža. U njima, savremena misao, duh čovjekov, može doživeti novo
Kosovo: intelektualni i etički poraz.“

(Vidovdan i časni krst, 1976)

TITO, PANEM ET CIRCENSES

 16. lipnja 2015.

Iz perspektive atomiziranosti, nevažnosti, provincijalne zaturenosti u okrajke evropske i

svjetske politike, te masovne socijalne deklasiranosti, bijede i beznađa - osobito kad se
gleda iz Bosne i Hercegovine – projekcija Titove epohe kao nekakva mitskoga zlatnog doba
još se i može razumjeti psihološki i egzistencijalno. Temeljna činjenica na kojoj počiva ta
slika jest – socijalni mir i sigurnost. Reći ćemo, da, stara majstorija: panem et circenses! Pa
možda Titova formula doista nije ni bila drugo, do sistemski domišljena i proširena ta stara
cezarska vještina vladanja, ali, ako ćemo pravo, zar je tzv. narodu ikada išta drugo i bilo
važno! Uz napomenu, da ni i u tom pogledu ova idilizirana slika nije do kraja istinita, jer
olako isključuje iz pamćenja cijele krajeve i velike dijelove stanovništva u Jugoslaviji, kojima
nije bilo do igara, a za kruh su se morali dovijati kako su znali i umjeli, i kod kuće i u tuđini.

TUGUJEM, DAKLE JESAM

16. veljače 1973.

Tuga je ono, po čemu nismo hajvani.

Sposobnost biti tužan!
Jedino kad smo istinski tužni, ljudi smo.
Niko ničijega vaja ne zna do kraja. (Starinska)
Ne imati kome što reći, ne imati koga tko ti ima što reći.
Kamo s ovom samoćom koja osim sebe ništa i nikoga nema?
Kamo iz sebe?
Duraj i šuti! I radi.
Prvo i glavno je tuga. Iz nje, onda, sve: i ljubav, i dobrota, i ludost. Tražiti za sve to
nadoknadu - greška, glupost.
Tugujem, dakle jesam.
TURSKA DUMAGIJA

4. svibnja 2001.

Bilo kako bilo, otomansko naslijeđe je naše naslijeđe. Ono nas određuje dublje i više nego
smo u stanju podnijeti. Nosimo ga kao težak prtljag, nama samima nerazumljiv – i kad ga
volimo i glorificiramo, i kad ga sotoniziramo. Osim rijetkih, prerijetkih primjera, to naslijeđe
među našom inteligencijom, u našoj znanosti, nije proučavano, na njemu nije izrastao
univerzalno relevantan autor ili naslov. Monografija Princ Musa i šejh Bedreddin Nedima
Filipovića samo je blistavi primjer izuzetka. Otomansko naslijeđe bilo je i ostalo područje
mistifikacija, kolektivnih fantazama, zlokobnih ideologizacija. U proteklom desetljeću, vidjeli
smo, poslužile su ne prvi put i kao sredstvo masovne moralne anestezije, iza koje je zemlja
ostala u razvalinama, natopljena krvlju nevinih ljudskih žrtava.

Ni daleko razvijeniji osmanistički studiji nego što ih imamo, ne bi mogli lako i brzo rastjerati
svu kvaziznanstvenu, mentalnu i ideološku dumagiju, koja se nad ovim naslijeđem nije
razišla otkako je po njemu pala još u početku 19. stoljeća. No, bez sustavnoga razvoja
takvih studija ona se nad kulturnim pejzažem ove zemlje razići neće nikada.

U PARIZU, MIRIS BENZINA

2022.

Pariz, miris benzina. Kad u rano jutro s Gare de Lyon izlazim na parišku ulicu u onome
ćudljivom martu Šezdesetpete, prvi doživljaj je omaljujuć, silno olfaktoran. Ostao je u
nosnicama, i u glavi, kao najsnažniji znak Pariza. Prvi put u životu „čuven“, bio mi je drag
jer sam ga prisvojio kao nešto samo svoje, svoju najintimniju vezu s tim ludim gradom.
Ostalo je to zauvijek tako, i kad sam, autosarkastično, shvatio da je izvor podražaja
trivijalan i ružan - miris benzina.

Mnogo kasnije, čitam u dnevniku fra Ljube Hrgića u bilješci iz Pariza 1938: „Braća, pravi
franjevci primiše me kao jednog svoga. Došao sam kao clergyman u civilu. Ima nekoliko
žalosnih, pustih stabala na ulici. Od jutra do mraka tutnje auti i kola. Sve se trese. Benzin
se čuje kao osobiti miris Pariza.“

Krležin junak u Zastavama (peta knjiga) govori: „I vi ste izmijenili svoj ukus, čini se, Ana,
vaši Anglade nisu više u modi, sjetite se samo svojih ditiramba Zuloagi, šta ćemo, vremena
se mijenjaju, bio sam u Parizu prošle jeseni, ne znam, ni to nije više onaj Pariz iz dvanaeste
i trinaeste. Sjedim u Closerie des Lilas, sasvim izgubljen, ne znam, jesam li se izmijenio ja
ili Pariz, pa čak ni pariški benzin ne miriše više tako slatko kao prije rata, ni glas gitare ne
zvoni više tako veselo, sve su harmonike melankolične, sve je to odnio ovaj prokleti rat do
đavola.“

ULOVLJEN NA UDICU

Rujan 2023.

„Kad svoj glas pomešaš s drugima, to je kao da si ulovljen na udicu.“

(Franz Kafka, Deca na seoskom drumu, preveo Jovica Aćin)

UMJETNIK - I ANĐEO I ĐAVO

26. travnja 2020.

Osoba pisca, umjetnika uopće, može biti sve ono što može biti živ čovjek - i anđeo i đavo.
Može biti sve najbolje, ali i najgore: pervertit, lopov, kriminalac, ubojica čak. Andrić je bio
politički oportunist. Genijalni François Villon je možda završio na vješalima, a da se dobar
dio života povlačio po tamnicama, to je sigurno. Mračni i genijalni Caravaggio, bez kojega
zapadno slikarstvo ne bi bilo ono što jest, bio je dokazan ubojica. Eno danas Romana
Polanskoga, velikoga filmskog umjetnika: prezira su vrijedna nedjela iz njegova privatnog
života, zbog kojih ima zemalja u koje ne smije putovati. Da i ne govorimo o političkim
ogrešenjima velikih pisaca poput Pounda, Célinea, Hamsuna, Jüngera. Na drugoj strani,
recimo, Andrej Tarkovski, taj Fra Angelico ili Bach filmske umjetnosti, koji piše, neumoljivo
čisto, da „naše postojanje treba služiti poboljšavanju našega duhovnog života“ te „da je to
cilj kojemu umjetnost treba težiti“. Tako je i živio. Nikakvo pravilo, dakle, nikakva doktrina
tu nam ne može biti od pomoći. Talent, kao najveće čudo u ljudskom svijetu, doista ne bira
u kakvoj će se osobi pojaviti. U srednjem vijeku postojala je ideja da je isticanje autorstva
grešno, stvar taštine, da je sve što treba da se zna - samo djelo. Može se reći da je za
sličnim idealom težio, u svojim najboljim trenucima, i Ivo Andrić. Uostalom, veliki Homer,
kažu, nije ni postojao, a i ako jest, o toj osobi ne znamo ništa. I ništa nam to ne smeta da
Ilijadu i Odiseju čitamo i doživljavamo kao književne i umjetničke vrhove. Ili: veličanstveni
svijet anonimne, narodne umjetnosti! Tko je „napisao“ Hasanaginicu, i kakve je političke
stavove zastupao i karakterne osobine imao? Tko je i kakav je bio klesar fantastičnih
bosanskih i humskih mramorova?

UMRIJETI ZA ŽIVOTA

Kolovoz 2006.

Umrijeti za života. Mirnim srcem gledati sve stvari i sve ljude. Biti dobar i znati sve što se
treba. Živjeti pošteno i korisno. Ne sanjati što je bilo, ne željeti što ne će biti. Kako se to
postiže?

USTAŠKO MJESTO RAVNO

2. listopada 2023.
Prisjeća se 2. listopada 2023. godine Ivica Puljić, renomirani televizijski novinar iz
Washingtona:

„Na današnji dan 1991. JNA i četničke snage su razrušile selo Ravno u općini Trebinje. Dan
kasnije sam na Televiziji Sarajevo radio Dnevnik i uspio sam doći do kasete s prvim video
snimcima. To sam emitirao, a sutradan je kolegij ocijenio da je to bilo ratno huškanje.
Rečeno je da je Ravno bilo ustaško mjesto u Drugom svjetskom ratu, a mene su kritizirali
da samo doprinosim jačanju napetosti uz pitanje otkud meni ta kaseta? Kasetu mi je poslao
kolega Omer Vatrić po taksisti kojeg sam ja platio kada je iz Mostara došao do TV
Sarajeva.“

ZAGAJEWSKI, PLANINE

20. listopada 2022.

U potkrovlju Profesorskoga doma u Krakovu. Pred spavanje listam Zagajewskoga, Pravi

život. Kad u pjesmi Planine naiđem na zadnju strofu (od svega tri): Gledaj, gledaj pohlepno,
/ kad se spušta suton, / gledaj nezasitno, gledaj bez straha, svega me u milisekundi prožme
jeza i presiječe divlje ridanje, bez suza.

ZEMLJA PUNA STRATIŠTA

21. kolovoza 2015.

Nesmiljena borba za apsolutnu nevinost i apsolutnu žrtvenost vlastitoga naroda te za

apsolutno đavolstvo i zločinaštvo drugih, susjednih naroda – to je konstanta svih naših
„politika i kultura sjećanja“, kako se to sada pomodno naziva. A zemlja puna starih i novih
stratišta, masovnih grobnica, jama, mučilišta – bošnjačkih, srpskih, hrvatskih, svačijih;
nikada to nije tako užasno vidljivo i prisutno kao o žalobnim godišnjicama. Pri tomu je
najstrašnije što takva politika sjećanja potire i prezire stvarnu veličinu i smisao žrtava i
njihove patnje – jednako tuđih kao i svojih, to valja naglasiti – jer ih pretvara u puko
sredstvo, oduzimajući im pojedinačnost, brišući neponovljivost i užas konkretne patnje.

ZYKLON B, BOSNA

18. travnja 2003.

Krupna novina koju austrougarska uprava unosi u Bosnu i Hercegovinu je organizirano

zdravstvo i prvi oblici masovne zdravstvene zaštite stanovništva, koje je uslijed opće
zaostalosti i zapuštenosti izloženo raznovrsnim endemskim bolestima (sifilis, tifus,
osteomalacija), zarazama, epidemijama. Ustanove koje se tada stvaraju, i liječnici koje
vlada dovodi da u njima rade, veliko su i važno poglavlje moderne historije Bosne i
Hercegovine, koje do danas nije sistematski istraženo i napisano, jer je, kao i mnogi drugi
aspekti socijalne historije i historije svakodnevnoga života, ostalo u sjeni političko-ideološke
historiografije kojoj se ovdje robuje kroz cijelo 19. stoljeće do danas.

Da spomenem samo liječnički par - Čeha Emila Prašeka i Poljakinju Bronisławu Prašek-
Całczyńsku. Došli su u Sarajevo u prvoj godini rata 1914. da suzbijaju zarazne bolesti koje
su u to doba beznadno harale Bosnom. U knjizi koju je objavio Nenad Popović (Memoari
jedne liječnice, Zagreb 1997), doktorica Prašek-Całczyńska opisuje njihov boravak u Bosni,
uz mnoštvo nevjerojatnih podataka o zdravstvenom stanju, o teškoćama, o dovitljivosti
kojom su ih prevladavali. Do bola je dirljiv prikaz koji ona daje o djelovanju njezine
prethodnice, također Poljakinje, doktorice Teodore Krajewske, prve liječnice u Bosni. Dr.
Krajewska je krajem devetnaestoga stoljeća radeći u Tuzli zapazila strašnu malformaciju
kod seoskih muslimanskih žena, koje zbog prečestoga rađanja, načina kretanja, te najvećeg
dijela života provedenog u memljivom i hladnom prostoru na zemljanim podovima, od
nekoga vremena tako izgube moć u nogama da se praktično kreću na rukama, kao najteži
invalidi. Sva se je dala, uz svakojake prepreke i poteškoće, radu na iskorjenjivanju te
pojave.
O toj stvarnoj historiji svakodnevnice ljudi u našim se knjigama, koje se zagrcavaju
uzvišenom nacionalnom intonacijom, nije pisalo ni istraživalo nikad.

Doktor Prašek, pak, imao je zastrašujući zadatak da praktično dezinsektizira cijelu zemlju,
toliko se gamadi bilo nakotilo, koja je ljudima bukvalno zagorčavala život! Ingeniozno je
zamislio da treba početi od željeznice, jer se njome najviše ljudi promeće. Negdje na
prostoru iza staroga sarajevskog kolodvora konstruirao je ogroman tunel od gumi-kaučuka,
od čega li, napunio ga specijalno projektiranim plinom, i kroz njega za neko vrijeme
provukao cijeli vozni park tadašnje bosanskohercegovačke željeznice! Rezultat je bio
izvanredan. U nacrtima je imao razrađenu fantastičnu ideju: od sela do sela, kampanjski,
svaku bosansku kuću cijelu “odijevati” u nepropusni balon od iste već isprobane materije,
upumpavati plin, i tako se riješiti stjeničje napasti. Ideja je kao nova, smiona i skupa
zapinjala po nadleštvima, a onda je završio rat, završila i Carevina, a liječnički par otišao iz
Bosne. Ali, ali... Uz zamisao doktora Prašeka, ni kriva ni dužna, vezan je strašni podatak:
plina, koji je on stvorio specijalno za potrebe očišćenja Bosne, kasnije su se dohvatili
nacistički inženjeri smrti, i od njega napravili zloglasni Zyklon B.