PESIMIZAM RUŠI DJELOVANJE LIJEKA

Autor:Ozren Podnar, prof.

objavljeno u časopisu VAŠE ZDRAVLJE broj 66 (06/09)

Prijemčivi na negativnu sugestiju podložni su nocebu, pojavi koja slabi učinak lijeka ili pojačava nuspojave

Pojam placeba već je udomaćen i većina zainteresiranih za medicinske teme znade da je riječ o lažnom
lijeku koji se pacijentu "podvaljuje" kao pravi, bilo radi testiranja djelovanja pravog lijeka ili davanja nade
kad su iscrpljene sve terapijske mogućnosti.

Placebo učinak označava poboljšanje zdravstvenog stanja pozitivnom sugestijom vezanom uz terapiju, i
to ne samo lažnu: placebo učinak moguć je kad god je pacijent uvjeren da dobiva pravi lijek i terapiju, pa
i kad je to uvjerenje istinito.

Ako pacijent svjesno uzima lijek, poboljšanje nastupa dijelom zbog ljekovitih svojstava lijeka, a dijelom
zbog placeba, odnosno pozitivnog očekivanja. No, jeste li kad čuli za nocebo učinak? Dok placebo na
latinskom znači "ugodit ću" ili "svidjet ću se", nocebo znači "naškodit ću".

Prije desetak godina istraživači su otkrili da žene koje vjeruju da su sklone bolesti srca imaju četiri puta
veće izglede da umru od te bolesti, nego one koje ne gaje takva pesimistična uvjerenja. Taj povećan rizik
nije proizlazio iz uobičajenih čimbenika, kao što su dob, krvni tlak, kolesterol ili tjelesna težina, nego iz
bolnog uvjerenja o predispoziciji za bolest srca.

Negativno uvjerenje na neki način slabi organizam i čini ga podložnim bolesti, iako neki promatrači nude
alternativno tumačenje: osobe intuitivno slute da će se razboljeti, a njihova razmišljanja samo odražavaju
ono što predosjećaju. Koje god tumačenje bilo točnije, mnoga su istraživanja utvrdila povezanost između
stanja duha i predispozicije za određene bolesti. Uglavnom, pesimisti su ti koji su bolesniji.

Neki loši psiholozi, kao i laici, iz ovog zapažanja izvode apsurdan zaključak da se rješenje nalazi u
odbacivanju pesimizma i pozitivnom razmišljanju. Može li itko izmijeniti svoja duboka uvjerenja i
osjećanja površnim tehnikama kao što je pozitivna autosugestija? Prije će biti da osobe koje vjeruju da će
se razboljeti, iako za takvo uvjerenje nemaju temelja, pate od depresivno-anksioznog poremećaja, čije su
posljedice pesimizam i prijemčivost na bolna duševna stanja. Depresija i anksioznost bolesti su koje
narušavaju raspoloženje, moždanu funkciju koja je usko povezana s imunitetom i općom otpornošću
organizma.

Kad liječenje škodi

Budući da raspoloženje i otpornost na stres utječu na cjelokupno zdravstveno stanje, nije neobično da
depresivne i anksiozne osobe reagiraju na liječenje nepovoljnije od onih raspoloženih.

Nocebo učinak uočava se tijekom liječenja na dva načina: prvo, psihički labilniji i osjetljiviji pacijenti češće
osjećaju nuspojave lijekova i terapijskih tretmana, i drugo, takvim pacijentima lijekovi i drugi terapijski
tretmani djeluju slabije, osobito ako ne dobiju odgovarajuću psihološku potporu od liječnika i okoline.

Prije 15 godina u tri američke klinike provedene su studije vezane uz aspirin. U dvije klinike istraživači su
upozorili pacijente na moguće želučane smetnje, koje aspirin katkad izaziva. U trećoj klinici pacijenti nisu
dobili takvo upozorenje. Pregled rezultata istraživanja doveo je do zanimljive spoznaje: među pacijentima
koji su bili upozoreni na želučane tegobe našlo se tri puta više onih s upravo takvim nuspojavama!
Nedvojbeno, informacija da su neke tegobe moguće učinila je određeni broj sudionika prijemčivim na
dotične tegobe.

"Ako nekome kažete da mu neko sredstvo, hrana ili nešto treće može izazvati bol ili mučninu, dajete mu
nepovoljnu informaciju, koja stresno djeluje na središnji živčani sustav", tumači danski psihijatar
Flemming Jensen. "Osobe koje su posebno osjetljive na stres pretrpjet će tada pad raspoloženja, a samim
time i pad opće obrambene snage organizma. Tako oslabljeni organizam postaje izloženiji zdravstvenim
smetnjama", dodaje. Štoviše, očito negativna sugestija ciljano djeluje na onu točku organizma koja je u
sugestiji spomenuta.

"Isto se događa i kod pozitivne sugestije, koja se nalazi u temelju placeba", nastavlja Jensen. "Ako osoba s
glavoboljom dobije kocku šećera, a vjeruje da je dobila analgetik, ima 30 do 40 posto izgleda da će joj
proći glavobolja, ali joj, primjerice, neće pasti tlak."

Negativna sugestija donosi smetnje

Još istraživanja potvrđuje postojanje noceba. Početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća 34
studenta sudjelovala su u pokusu u kojemu im je bilo rečeno da će im kroz glavu biti puštena slaba struja,
te da će im ta struja izazvati glavobolju. Iako im nije pušten ni volt struje, 67 posto dobrovoljaca doista je
dobilo glavobolju.

Još prije cijelog stoljeća, 60 godina prije nego što je uveden izraz nocebo kao protuteža već uvriježenom
placebu, u jednom pokusu su osobe alergične na ruže dobivale alergične reakcije već kad bi im bile
pokazane umjetne ruže.

Spomenuta istraživanja, u sprezi s iskustvima iz svakodnevnog života mnogih od nas, ne ostavljaju mjesta
dvojbi: nocebo postoji, a nažalost izazivaju ga, nehotice, i sami liječnici i farmaceutska industrija. Dok
proizvođači lijekova moraju po zakonu navoditi sve nuspojave zabilježene u kliničkim ispitivanjima, barem
bi liječnici morali pacijente ohrabriti napomenom da su izgledi za određene nuspojave relativno mali. Još
važnije, liječnici i sve osobe koje dolaze u kontakt s pacijentima, obvezni su pacijenta zasipati uvjerljivom
pozitivnom sugestijom. Na taj način čine dvije stvari, možda jednako bitne kao i optimalna terapija:
izbjegavaju pogubni učinak noceba i nadograđuju terapiju učinkom placeba!

Jer, placebo nije samo učinak lažnog lijeka, nego i dopunski učinak pozitivne sugestije i optimističnih
očekivanja od stvarne terapije. Nijedan liječnik ne smije propustiti obogatiti djelovanje lijeka besplatnim
psihološkim "plusom".

Psihofarmaci kraljevi noceba

Jedna skupina lijekova uz koju se vezuje snažan nocebo učinak su lijekovi protiv psihijatrijskih smetnji.
Zbog negativne sugestije uzrokovane predrasudama brojni ljudi ne izvlače maksimum iz psihofarmaka.

Predrasude vezane uz psihofarmake djeluju već i tako što koče velik dio onih kojima bi antidepresivi,
anksiolitici ili antipsihotici pomogli kad bi uopće došli do liječnika koji bi im ih propisao. Potom, mnogi od
onih koje liječnik uspije privoljeti na uzimanje lijekova s učinkom na psihičko stanje troše te lijekove preko
volje, ne shvaćajući zašto su im potrebni, i vjerujući da se iz svog stanja mogu izvući snagom volje ili
odluke.

Predrasude o psihofarmacima potječu iz dva izvora. Jedan je sama stigma vezana uz psihičke bolesti, pa i
one koje ne izazivaju psihozu, nego samo smetnje raspoloženja i emocija. Drugi je shvaćanje psihe, a
posljedično i psihičkih bolesti, kao nečega nematerijalnog, neopipljivog i apstraktnog, na što kemijska
sredstva tobože ne mogu imati učinka.

Psiha je, međutim, skup moždanih funkcija te je stoga tjelesnog karaktera. Da je na psihu moguće
djelovati kemijskim putem, znade svaki alkoholičar, pušač ili narkoman, koji svjesno u organizam unosi
alkohol, nikotin, ecstasy ili nešto četvrto s namjerom da proizvede kratkotrajan ugodan učinak na svijest.

Sve aspekte psihe, uključujući inteligenciju, pamćenje, dar za glazbu, snove, emocije i raspoloženja
stvaraju neuroni, neurohormoni i moždani elektricitet. Iz tog je razloga logično da je na poremećene
osjećaje i raspoloženja potrebno, katkad i jedino moguće, djelovati kemijskim putem.