Pavao Pavličić - Koraljna vrata

 
Koliko hrvatskih filologa usne razmišljajući o tome da će baš oni pronaći izgubljena
pjevanja velikog hrvatskog epa, Osmana? Ali koliko bi njih bilo spremno - kada bi
spoznalo da je veliko otkriće dokinulo prirodnu zemaljsku ravnotežu – pronađene dijelove
zatajiti, ponovno zagubiti? Pavao Pavličić u već klasičnom romanu Koraljna vrata nije
se samo pozabavio Gundulićevim epom, nego je obradio, lako i nenametljivo, jednu od
najvećih tema umjetnosti,odnos dobra i zla. Jer, iznad svega u čemu jesmo morala bi biti
harmonija, i briga o svijetu u kojemu se sve češće, kako to u romanu stoji, razbolijevaju
djeca. I u kojemu je miris lipe sve prigušeniji.
 
Radnja ovog romana zbiva se početkom 1989. godine, na Lastovu. Na malom otoku
Lastovu filolog, Krsto Brodnjak, pronalazi dva izgubljena Gundulićeva pjevanja. Riječ je o
14. i 15. pjevanju iz Osmana, koja on pronalazi u jednom starom bavulu. Taj bavul se
nalazi kod mjesnog svećenika na Lastovu, dona Špire. Don Špiro i Krsto Brodnjak su
prijatelji već niz godina, te je don Špiro, otkrivši taj bavul, pozvao Krstu na Lastovo da to
istraži. Radnja se zakomplicira kada Krsto, sasvim slučajno, otkriva da, kada razmrvi
papir tih pjevanja, dobiva ljekovit prah. Taj prah liječi tumor, čir i sve čovjekove bolesti
izuzev invaliditeta. Pavličić vješto isprepliće priču o dječaku Irfanu, iz Banja Luke koji je
pobjegao od kuće, sa kojim se Krsto sprijatelji na otoku. Irfan se nije zarazio virusom
zdravlja od Osmanovog praha. Irfan se razbolio, a Krsto se nalazi u dilemi da li da ga
liječi prahom (jer medicina nije pomogla) ili ne. O tome se i sukobljuje sa liječnicom
Zorom, koja se također nalazi na otoku i u koju se Krsto i zaljubljuje. Na kraju, Irfana
izliječi travarica Filica ljekovitim travama. Nakon mnogo sporednih događaja i mnogo
razmišljanja, Krsto zaključuje da je ipak bolje da ne objelodani ta dva pjevanja, jer bi
njihovim objavljivanjem Osman dostigao savršenstvo književnog djela, a samim time
prestala bi postojati ikakva potreba za daljnijm pisanjem. Jer, od savršenog se ne može
bolje napraviti. U to vrijeme se na otoku održava karneval, pa su otočani napravili
lomaču. Krsto odlučuje spaliti autograf Osmana, te njegov pepeo prospe po moru.
 
Vrsta djela: Kriminalistički roman
 
Tema: Pavličić kroz fabulu o dva izgubljena Gundulićeva pjevanja Osmana, razmišlja o
vrijednosti književnih djela, granici savršenstva (da li je ono dobro ili nije dobro za
društvo), o granici zdravlja i bolesti, dobra i zla.
 
Analiza likova:

Krsto Brodnjak
Poluslijepi zagrebački filolog s jednim staklenim okom, proučavatelj starije hrvatske
književnosti i istraživač Gundulićeva Osmana. Dolazi na Lastovo na poziv starog
prijatelja, nadajući se da će mu se ostvariti životni san, ono što je oduvijek želio i sanjao.
Nadao se da će baš on pronaći čitavog Osmana.
 
Dok je čučao pred njim i dok su mu se koljena tresla – manje od napora a više od
uzbuđenja – učinilo mu se da ga je već negdje vidio, možda u zbilji, kada je putovao
tragajući za starim rukopisima, a možda, vjerojatnije, u snovima, kad je te rukopise u
izobilju nalazio i budio se od ushićenog lupanja srca.
 
S vremenom, on se zaljubljuje u mjesnu doktoricu Zoru, i među njima se razvija ljubav.
Vidimo i Krstovu dobrotu kada je pronašao Irfana na otoku i pozvao ga kod sebe,
shvativši da dječak nema nikoga.
 
Zora
Mlada, mjesna doktorica, pomagala je Krsti koliko je mogla. I oko Irfana, i oko Osmana i
praha. Naposljetku se zaljubila u Krstu.
 
...a za njim mlada i lijepa žena u bijelom ogrtaču. ...opažajući kako liječnica ima dug i
lijep vrat, tamne i mršave prste, a grudi joj se sasvim lijepo naziru ispod ogrtača i
pulovera...
 
Plemenita, osjeća veliku odgovornost u svom poslu. U situaciji kada nikakvi lijekovi ne
pomažu bolesnom Irfanu, Zora traži od Krste da ga pokušaju izliječiti Osmanovim
prahom. Na Krstino zaprepaštenje zbog tog prijedloga ona mu odgovara:
 
A što ako je to jedina šansa? - upitala ga je i dalje se ne osvrćući i ne dižući glavu. -
Škoditi mu ne može. Zar ćeš ga pustiti da umre? Zar ćeš preuzeti tu odgovornost, to mi
reci? Da si ga mogao spasiti, a nisi htio?

Onte
Otočka "luda", čovjek koji je nekada radio u Zagrebu, u biblioteci kao knjižničar, i koji je
iznedana napustio posao, svoju obitelj i otišao na otok, bez ikakva objašnjenja. Krsto ga
smatra mentalnim bolesnikom, no upravo taj Onte razmišlja na način koji je Krstu
poticao na daljnja razmišljanja na vrijednosti savršenih djela. Kroz lik Ontea pisac nas
navodi na razmišljanje o tome kako je granica između ludosti i genijalnosti vrlo tanka i
krivudava, a također i da se upravo te dvije pojave često isprepliću. Upravo Onte govori
kako cjeloviti Osman ne smije postojati i da su sva istraživanja do sada uvijek završavala
neuspjehom.
 
Tom djelu do savršenstva fale još samo ta dva pjevanja. Da njih ima, Osman ne bi bio
Mona Lisa, ne bi bio Sikstinska kapela, ne bi bio Božanstvena komedija ni Hamlet, on bi
bio nešto mnogo više od toga, on bi bio nešto što čovjeku uopće nije dano da stvori, bio
bi savršen! Savršen! A znate li što to znači? Znači da bi se time približio Bogu, da bi taj
spjev bio nešto čemu nema mjesta na ovome svijetu i da bi... - Čak i ovakav, taj spjev je
blizu savršenstvu. To se vidi po tome što je u njemu sve. U njemu je sadržana i prošlost,
i budućnost, i naš život. Zbilja ne radi ništa drugo nego samo ponavlja ono što je već u
Osmanu genijalno opisano.

Irfan – desetogodišnjak iz Sarajeva, koji zbog stanja kod kuće bježi na otok, u Krsti vidi
oca kojeg nikad nije imao, njegov se strah očituje naglim reakcijama tijekom fabule i
indirektno predstavlja važnost da dijete mora imati dobrog roditelja kako bi bilo poslano
na pravi put

“Irfan je jednom rukom čvršće privio svoju zelenu jaknu oko vrata, a drugu je uvalio u
džep filologova ogrtača, da bude siguran. Crveni plamen presijavao se u njegovim plavim
očima i dobivao čudnu svijetlu boju, sasvim drugačiju od purpurne. Što će biti s tim
dječakom? Kako će se Krsto Brodnjak s njime rastati? Hoće li u filologu, kad se njih
dvojica jednom rastanu, ostati rupa, poput rupe u Osmanu?”

Don Špiro
Mjesni svećenik, on je pozvao Krstu na Lastovo. Pomoću Osmanovog praha izliječen mu
je čir, no nije mogao vratiti prste na nozi koje je izgubio. Kroz njegova usta pisac govori
o granici o bolesti i zdravlja i razlici među njima, kao i granici između dobra i zla.
 
Pa znate li vi što to znači da se odjednom ukine bolest, patnja, nevolja, očaj, zlo? Što bi
to bilo? To više ne bi bio ovaj svijet, to ne bi bio više svijet što ga je Bog stvorio.
 
O djelu:
Roman je pisan dobrim, jednostavnim stilom, ima puno metafora. Pisac održava čitaoca
cijelo vrijeme u napetom iščekivanju konačnog riješenja, tako da je pored vješto
isprepletenih filozofskih rasprava o dobru, zlu i moralu zadržao i karakteristiku pravog
kriminalističkog romana. Zbog toga se roman čita s lakoćom, no ujedno potiče i na
razmišljanja o najozbiljnijim životnim pitanjima.
 
Kako razumijem tekst:
Pavličić u ovom romanu opisuje Osmana kao temelj hrvatske književnosti, pomaže nam
shvatiti zašto Gundulić nikada nije dao javnosti čitavog Osmana. Jer, da je Osman bio
čitav, on bi bio savršen. I tada više ništa ne bi težilo da nadmaši to savršenstvo, jer je to
nemoguće. Ali, oduzevši mu ta dva ključna pjevanja, on stvara maglovitost,
tajanstvenost oko Osmana i stvara svojevrsnu "rupu". Također, Krsto nam tumači da je
preostala sva hrvatska književnost samo pokušaj da se popuni ta "rupa". Da svaki
književnik svojim djelom pokušava na neki način "začepiti" tu rupu. Isto tako, pod
utjecajem "ludog" Ontea, slušajući njegova razmišljanja o tome kako sve ono što se
događa oko njih i u svijetu nije ništa drugo nego ponavljanje onoga što je u Osmanu već
opisano. Tu nam daje primjer iz svakodnevnog života, rudare na Kosovu. Kaže kako su
oni pod zemljom i da traže nešto, te da je u novinama to prikazano kao zavjera i kao da
svo zlo dolazi od tamo, tj. iz podzemlja. Tu situaciju Onte opisuje Krsti kao "sastanak
paklenih sila u trinaestom pjevanju". Tako se može reći da se Osman može poistovjetiti
sa gotovo svim događajima bez obzira na vrijeme događanja, i da nam tu poruku pisac
prenosi preko djela. Da je hrvatska književnost izgrađena na Osmanu i da se sa 14. i 15.
ne bi ni razvila, te da je Osman djelo "za sva vremena".
 
Kroz pitanje o savršenosti Osmana kao književnog djela i njegovog negativnog utjecaja
na razvoj književnosti, Pavličić izražava svoje mišljenje kako je općenito loše za društvo
da postoji savršenstvo, jer to savršenstvo ograničava slobodu. Ono postaje diktatura i
jedini kriterij i mjerilo vrijednosti.
 
Kroz priču o ljekovitom Osmanu, Pavličić nas uvodi u razmišljanja o granici između
bolesti i zdravlja, a iz toga se postavlja pitanje granica između dobra i zla. Osmanov prah
je poremetio prirodni red stvari. Budući da se on širio kao virus, jer su od njega
ozdravljivali ne samo oni koji su došli s njim u doticaj, već i oni koji su bili u njegovoj
blizini. Otočani su se zarazili zdravljem, pa su tako stari i teško bolesni ljudi ozdravljivali,
a djeca su se razbolila. Ovo je dovelo do "diktature" zdravlja na otoku, pa su zaraženi
zdravljem počeli tjerati one koji su se oduprli "zarazi". Upravo u tom poremećenom
redoslijedu postavlja se pitanje gdje je granica između dobra i zla. Ova razmišljanja su
najbolje izražena u dijalogu don Špire i Krste:
 
Eto, vidite - živnuo je don Špiro. - A znate li vi što to znači, da sad odjednom više nema
bolesti? Pa, kad se ukine bolest, onda se ukida i zdravlje, i razlika među njima. Ne zna se
više što je... - Zastao je kao da se boji dalje govoriti, kao da se plaši vlastitih riječi, a
usput je okrznuo pogledom Teru. Neuka žena odmah je sve shvatila, pa je nestala u
kuhinji. A Krsto Brodnjak je ubacio: - Kao da se više ne zna što je dobro, a što zlo.
 
Dojam o djelu:
Meni se djelo jako sviđa, zanimljivo je, mislim da je Pavličić uzeo Osmana kao simbola da
nam prikaze hrvatsku književnost.
 
Likovi u romanu su tako vješto iscrtani, te majstorski prepričan slijed događaja slikovito
dočaravaju viziju događanja u romanu. Također, miješanje stvarnih i zamišljenih
događaja tjera nas da i sami bar malo razmislimo o vjerojatnosti tih razmišljanja i
zapitamo se kolika je dubina izrečenih misli.
 
Vrlo je impresivno opisana slika Sv. Lovre u crkvi. Slika prkazuje spaljivanje Sv. Lovre
koji stoji na zavezan na lomači, a oko njega plamti oganj. Ispod lomače vide se papiri
koji gore, a na njima stihovi Osmana. To je Krsto povezao sa spaljivanjem svih
dotadašnjih primjeraka Osmana. Taj plamen je imao neku posebnu boju, boju koralja,
koja je Krstu asocirala na koralje u moru, a jezici plamena na vrata. Plamen je Krsto
doživio kao koraljna vrata, a zbog te slike je i knjiga dobila naziv "Koraljna vrata".
Koraljna vrata se u tekstu metaforički pojavljuju na tri načina, i to najprije kao naslov,
zatim kao simboličko proživljavanje glavnoga lika dok promatra plamene jezike koji mu
se pričinjavaju kao stvarna vrata, dok njihova crvena boja podsjeća na krv. Ta su
koraljna vrata bila simbol ljudske krvi, i to ne bilo koje krvi, već Pelegrinove krvi - krvi
zaražene AIDSOM. Također je u tim koraljnim vratima na slici, Krsto nazirao demone.
Gledajući sliku, Krsto povezuje asocijacije plamenih demona, ljudske krvi kojom se šire
virusi i asocijacije razasutih crvenih koralja po moru, a što sve on naziva koraljnim
vratima. To je najimpresivnije izraženo u djelu teksta u kojem su izrečene Krstine misli:
 
Ili da se to Krsti Brodnjaku nije samo činilo? Ili da on nije na slici vidio ono čega nema?
Ipak, sve je štimalo, sve se odjednom savršeno slagalo. Ako AIDS djeluje preko krvi,
virusno, onda možda i onaj prah s Osmana, onaj virus zdravlja, također djeluje preko
krvi. On kroz vrata krvi ulazi u tijelo, kroz koraljna vrata, a iza tih vrata cere se demoni
baš kao i na ovoj slici, demoni koji uzvisuju zdravlje i progone invalide na osamljena
mjesta. To su bila ta vrata, i Krsto Brodnjak je bio siguran da je slika baš to htjela reći. U
najmanju ruku, njemu je baš to govorila.
Predstava Hamleta u selu
Mrduša Donja
Analiza djela
Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja najpoznatije je djelo Ive Brešana.
Radi se o grotesknoj tragikomediji, napisanoj 1965. godine. Zbog političkih
razloga, s obzirom na prirodu drame, drama je izvedena šest godina nakon
što je objavljena. Izazvala je velike kontroverze s obzirom na to da ismijava
totalitaristički sustav, ali upravo je zbog iste stvari i požela toliki uspjeh.
Predstava temeljena na ovoj drami izvedena je 1971. godine, a režirao ju je
Božidar Violić. Premijerno je izvedena u zagrebačkom Teatru ITD.

1973. godine po ovoj drami snimljen je i istoimeni film u režiji Krste Papića,
s Radom Šerbedžijom u glavnoj ulozi.

Zanimljivo je da je ovo bila prva komedija Ive Brešana, a ipak se smatra

jednom od najboljih drama suvremene hrvatske književnosti, jednom od
najboljih Brešanovih drama, te jednim od njegovih najboljih djela uopće. Od
svojeg premijernog izvođenja, još je i danas redovita na kazališnim
repertoarima, a popularna je ostala i nakon Brešanove smrti.

Ivo Brešan je za ovu komediju već 1972. godine nagrađen dvjema

nagradama – Sterijinom nagradom i nagradom Gavelle. Osim pozitivnih
reakcija, Brešan je zbog ovog djela zaradio i neke manje pozitivne kritike.
Bio je nazivan “lucidnim portretistom” tipičnih, pomalo stereotipnih karaktera
Dalmatinske zagore i Dalmacije uopće. S druge strane, upravo mu je ta
vjerodostojnost donijela titulu “nasljednika Marina Držića“.

Radnja ove komedije smještena je u Dalmatinskoj zagori, u pedesete

godine 20. stoljeća. Bilo je to vrijeme poslijeratne bijede i nastojanja
komunističko-socijalističkog režima da sve više učvrsti svoju vlast i tako
indoktrinira sve pa i siromašne stanovnike izmišljenog sela Mrduše Donje.
Kako bi vlast prikazala “napredak”, politički glavni ljudi u selu odlučili su
napraviti predstavu prema Shakespeareovom najpoznatijem djelu
– Hamletu, ali budući da je to djelo intelektualno nedostižno neobrazovanim
mještanima, seoski učitelj dobio je zadatak “prilagoditi” slavno djelo kako bi
ga svi razumjeli. Istovremeno se među mještanima odvija prava drama,
koja po mnogočemu nalikuje na radnju Hamleta.

Književni elementi

Književni rod: drama

Književna vrsta: komedija – groteskna tragedija

Vrijeme radnje: pedesete godine 20. stoljeća

Mjesto radnje: Dalmatinska zagora

Tema: uprizorenje Hamleta u zaostalom selu Dalmatinske zagore

Kratak sadržaj
Prva slika

Komedija započinje prizorom u prostoriji Narodnog fronta gdje seljaci, mještani Mrduše
Donje s nestrpljenjem iščekuju Mjesni aktiv koji je sazvao predsjednik Mile Puljiz, zvan
Puljo. Sastanak je počeo, a Puljo odmah na početku najavljuje dnevni red. Tema će biti
kulturno-prosvjetna aktivnost sela s kojim se njegovi mještani ne mogu baš pohvaliti.
Mještanima i sada ova tema nije po volji, jer smatraju da u životu imaju važnijih problema od
kulture, koji ionako ne razumiju. Zato seljaci negoduju i čude se, a za to vrijeme drug Maček,
predsjednik Upravnog odbora Zadruge, iznese prijedlog da bi bilo dobro prirediti u selu
kazališnu predstavu. Seljaci ne znaju ništa o predstavama, pa ih Maček uvjerava da će
predstavom moći prikazati stanje u vlastitom selu i tako moći vidjeti što u njihovoj zajednici
valja, a što ne valja.

Svi nazočni glasno su negodovali zbog ideje govoreći kako oni nemaju vremena za takve
stvari ili jednostavno nisu za to. No, sve njihove argumente pobio je drug Mate Bukarica
Bukara – upravitelj Zadruge i sekretar Mjesnog aktiva Partije. Pošto je on najistaknutiji član
društva nitko nema pogovora na njegove riječi. Rekao je da će se predstava održati, a sve one
koji se tome protive, nazvao je protunarodnim elementima. To je ušutkalo raju, pa je sada
jedino preostalo odlučiti kada će se i koja predstava održati.
Za riječ se javio Šimurina i počeo priču o svom izletu u Zagreb, gdje je između ostalog bio
pozvan u kazalište. Predstava koju je gledao zvala se, po njegovim riječima “Omlet”, ali onda
ga seoski učitelj ispravi i kaže da je to zasigurno bio Hamlet. Šimurina nastavi priču o tom
“Amletu”. Tada je drug Šimurina, naravno, morao i objasniti i prepričati sadržaj predstave
“Amleta” koja ga se jako dojmila, a kako bi se oni mogli pripremiti i dobro odglumiti svatko
svoje uloge. Šimurina se nije toliko sjećao same radnje, koliko dojma koji je na njega ovo
čudo ostavilo. Seljani su se zgrađali nad pričom u kojoj je brat ubio brata, pa oženio njegovu
udovicu. Hamletova majka od seljana je proglašena nemoralnom ženetinom, a “Amlet”
vođom narodnog ustanka. Ipak, mnoštvo se zgražalo kako je “Amlet” upropastio jadnu
“Omeliju” pa se zbog toga jadna i ubila.

Ovoj parodiji na kraj je pokušao stati učitelj Škunca. Nije mogao vjerovati da seljani misle
spremati “Hamleta”, kompleksnu tragediju najvećeg engleskog pisca. On je jedini shvaćao
težinu ovog djela i kompliciranost njegovih uloga, pod kojima se i najveći glumci nekada
slome. Ali Bukara nije htio ni čuti da su tamo neki “kapitalistički Englezi” sposobniji ili bolji
od njih.

Raspravu je prekinuo Joco Skokić ušavši u prostoriju tražeći druga Bukaru. Škoko je optužio
Bukaru da je naredio uhićenje njegova oca iako je bio nevin. Bukara je optužio Škokina oca
da je ukrao iz zadružne blagajne deset milijuna. Škoko i Bukara su se posvađali, pa je Škoko
između ostaloga prijetio da to neće tako ostati te da će on naći i kazniti pravog počinitelja. U
tom trenutku Mile Puljiz prekida sastanak i imenuje Andru Škunca kao glavnog čovjeka
predstave. Njegov zadatak bio je pronaći tog “Amleta” u knjigama i spremiti ga za predstavu.

Druga slika

U drugoj slici susreli su se Andro Škokić i njegova zaručnica Anđa, inače Puljizova kći.
Škoko je zanesen Anđom i stalno je nagovara da se odu “povaljati u sijenu”, ali ona ga stalno
odbija, govoreći mu da što će njoj netko poput njega. Sve je to mala igra zavođenja, jer Anđa
zapravo voli Škoku. Škoki nije jasno što ga onda zvala ovamo, a ona mu kaže da ga nije ona
zvala nego učitelj. Naime, ovo je sastanak glumaca koji će glumiti u predstavi. Anđa je dobila
ulogu Ofelije pa se dosjetila da bi Andro mogao zatražiti ulogu Hamleta kako bi njih dvoje što
više vremena provodili zajedno. Škoko je najprije htio odbiti, jer ne samo da nije bio red da
gubi vrijeme na predstavu dok mu je otac nepravedno optužen, nego nije htio ni biti na istom
mjestu s Bukarom, koji je također dobio ulogu. Ali nakon Anđinog nagovaranja i prijetnje da
bi im otac mogao otkazati zaruke jer će se naljutiti na Škoku što je odbio sudjelovati u
predstavi, ipak je pristao.

Na scenu tada ulaze Bukara, Puljo, Šimurina i učitelj Škunca. Bukara prepričava kako su
sinoć zaklali janjca koji su njih trojica sami pojeli i uz to popili deset litara vina, pa mu sada
sve krči u želucu. Na probu je stigla i Majkača, seoska krčmarica i udovica, koju Bukara
odmah počne pipkati i govoriti joj kako uvijek kad dođe u tavernu prvu na nju baci pogled,
iako doma ima ženu.

Učitelj Škunca nervozno je počeo dijeliti uloge, pa je tako Bukara dobio ulogu kralja
Klaudija, Majkača je dobila ulogu Gertrude, Puljiz će glumiti Polonija, Mačak će biti Laert, a
tumač predstave bio je Šimurina.
Već za vrijeme prve probe pojavili su se prvi problemi. Shakespeareov tekst bio je pretežak za
većinu mještana Mrduše Donje. No, problem nije samo složenost radnje i težak jezik za
mještane. Naime, Bukara je zaključio da je tekst previše ideološki neprihvatljiv i prepun
reakcionarnih ideja. Uz sve to on čak nije uspio pravilno niti tekst pročitati, a zahtijevao je da
“Amlet” mora biti predstava koja će predstavljati radnike i seljake. Jedino rješenje bilo je da
učitelj Škunca prepravi tekst. Škunca se naravno tome usprotivio. Kao učeni čovjek smatrao
je grehotom takvo nagrđivanje velikog Shakespearea. Ali kada su mu zaprijetili da će, ako
odbije, biti prozvan narodnim neprijateljem i “satelitom kapitalističke sile”, Škunca se
pokorio i protiv svoje volje pristao Hamleta prilagoditi narodu.

Na kraju scene vidimo da su Majkača i Bukara i u stvarnom životu ljubavnici, iako je Bukara
oženjen, a Majkača je ostala udovica prije samo godinu dana. Bukara i Majkača su ljubovali i
dok je njoj muž bio živ, ali, kako ona kaže, samo njemu u inat jer nije bio dobar u krevetu.
Dvoje ljubavnika dogovorilo je sastanak za pola sata ispod smokve.

Treća slika

Radnja treće slike odvijala se tek nakon nekoliko dana. Sastali su se prije dogovorene probe
Bukara i Puljiz te su pričali o tome kako bi ih zabrinjava ponašanje Joce Škokića. Bukara je
imao plan pa je zamolio Puljiza da pita svoju kćer Anđu da im otkrije planove i namjere
Škoke. Puljiz je pristao, ali Anđi se nikako nije sviđalo da smišlja varke svom zaručniku.
Plakala je da se ona ne zna pretvarati i lagati, ali je nakon očevih i Bukarinih prijetnji ipak
pristala ispitati što to Škoko smjera.

Onda na scenu dolazi učitelj Škunca i Škoko. Učitelj je pozvao samo ovo četvero glumaca
kako bi radili na sceni između Hamleta, Ofelije, kralja i Polonija. Glumci izvode prilagođeni
tekst drame, a preradio ga je učitelj Škunca. Ali izmijenjen nije samo tekst, nego i dijelovi
radnje, pa tako Ofelija tj. Omelija u prilagođenom tekstu ne čita, nego radi tipični “narodni
posal” – prede vunu, a u sceni gdje Hamlet i Ofelija razgovaraju, Amlet i Omelija pjevaju
ojkalice.

Prerađeni tekst je naišao na odobravanje svih prisutnih jer su smatrali da je više usklađen sa
socijalističkim poimanjem čovjeka. Jedino je Škunca nezadovoljan i očajan zbog učinjenog.

Nakon što je proba završila, Bukara i Puljo su se sakrili i odlučili malo špijunirati Anđu i
Škoku. Očekivali su da će Anđa izvršiti ono što su se bili dogovorili. Anđa je dovukla Škoku
natrag u kuću, gdje su se Bukara i Puljo sakrili ispod nabacanih zastava. Anđa je odmah
primijetila da je Škoko posve bezvoljan, pa kad ga stala ispitivati što mu je, on joj kaže da
ovih dana ne zna gdje mu je glava. Osjeća se očajno jer već danima glumi, skače, pjeva,
izigrava budalu, dok je njegov otac u zatvoru. Kada mu je Anđa rekla da on ni ne zna je li mu
otac kriv, Škoko izvadi pismu koje je dobio od oca. Škoko Anđi čita očevo pismo naglas, a iz
njega se jasno vidi da je glavni krivac za krađu novca Bukara, da je Maček prema njegovoj
zapovijedi spalio knjigu rashoda, dok je kontrola pronašla jedino knjigu prihoda.

Budući da je Anđa znala da ih slušaju, pokušavala je Škoku spriječiti da iznese cijelu istinu, a
uz to mu je predložila da sve to pokuša zaboraviti jer će to ugroziti i njihov brak. Škoko ne
može vjerovati da mu Anđa to predlaže te je odgurne i ljutit odlazi.
Puljo je nakon svega pitao Bukaru tko je uzeo pare, ali ih je tada prekinuo učitelj, ušavši u
kuću tražeći knjigu. Nakon što je učitelj izašao, Puljo je još jednom pitao Bukaru tko je uzeo
pare, ali ovaj mu nije ni odgovorio. Bio je obuzet mišlju da je učitelj možda čuo sve što se
ovdje dogodilo.

Četvrta slika

Drugi dio drame započinje pripremanjem nove probe. Škoko u prisustvu učitelja gleda
kostime za predstavu koje su posudili iz gradskog kazališta. Škoko bi najradije sve to zapalio,
pa on i učitelj počnu razgovarati o Škokinom ponašanju. Učitelj mu kaže da je još mlad i
naivan jer misli da je dovoljno samo pokazati na lopova pa da pravda bude zadovoljena. Niti
ne shvaća da će tako najviše on stradati. Učitelj tada u povjerenju kaže Škoki da je saznao da
se Anđa bavi nekim špijuniranjem. Škoko kada je to čuo potpuno je pobjesnio. I do tada je bio
psihički rastrojen, a ta vijest ga je posve dotukla.

No, u taj čas dolaze svi ostali glumci i proba počinje. Puljo, Bukara i Mačak glume
izrabljivače narodnih masa, a već otprije dosta pijani, urlaju i piju i dalje. Učitelj ih pokušava
pripremiti za scenu “Mišolovke” iz Hamleta, ali muškarci radije piju i kartaju. Dok piju i časte
se, oslovljavaju se imenima iz svojih uloga i međusobno se odnose kao da su u predstavi.
Pridruži im se i Majkača koja je donijela pršuta, pa počela izvlačiti rekvizite. Okitila se i
stavila krunu pa i sama počela skakati govoreći da je kraljica.

Svemu tome ne želi se pridružiti samo Škoko, već samo šutke sjedi sa strane. Kada mu se
obrate na grubi način da se priključi predstavi, on poludi i u naletu bijesa prekida s Anđom
optužujući je da ga je uhodila i izdala. Bukari zatim baci čašu vina u glavu, a na Mačeka je
nasrnuo pod prijetnjom da mu kaže gdje je očevo pismo kojega ne može pronaći, a koje mu je
Bukara ukrao. Svi prisutni ga pokušavaju urazumiti da se smiri, ali on uzrujan odlazi prijeteći
im da će otkriti zavjeru.

Na kraju Puljo pokušava saznati od Bukare gdje je knjiga rashoda, ali ovaj i njemu počne
prijetiti da će otkriti odakle mu novac od kojeg je izgradio najmoderniju kuću u selu iako ima
malu plaću.

Peta slika

U petoj slici odvija se proba zadnjeg čina predstave. Škoko je cijelo vrijeme pasivan te
promatra sve događaje sa strane. I tako sve do trenutka kada se treba dogoditi obračun
Hamleta i Laerta. Tada Škoko započinje pravu tučnjavu s Mačkom, a svi prisutni misle da se
radi o jako uvjerljivoj glumi pa ih krenu bodriti i navijati. No, Tada Škoko stavi Mačku pod
grlo nož, a ovaj krene bespomoćno zapomagati. Tada i svi shvate da se ne radi o glumi već o
pravom događaju.

Mačak je prestravljen od straha pa priznaje da je spalio knjige po Bukarinom nalogu. Sve to

oslobodi svake sumnje Škokinog oca. Škoko je zadovoljan što je istina napokon izašla na
vidjelo, ali u taj tren dolazi jedan seljak s viješću da se Škokin otac u zatvoru objesio. Škoko
na to poludi govoreći da su oni ubili njegova oca pa krene s napadom na Bukaru, ali ga svi
prisutni odmaknu i smire. Tada se nitko ne želi približiti Škoki kao potpora pa čak ni Anđa.
Škoko je slomljen, moli Anđu za oprost, a onda ide do Škunce i Mare moleći da mu pokažu
samilost i daju potporu. Na kraju shvati da među njima “ne može naći čovika” pa slomljen
odlazi. Bukara ovo dočeka sa zadovoljstvom, pa svu krivnju za nedavne događaje svali na
Škoku i njegova oca. Seljaci dalje nastavljaju piti i urlati.

Tako se ova Brešanova verzija Hamleta razvija od komedije do tragedije.

3.1. Karakterizacija likova

Karakterizacijom se naglašavaju proturječja, dramski sukobi i ocrtavaju stvarne osobine, a njen temelj

leži u samoj motivaciji likova koja otkriva unutarnja previranja, razloge i dvojbe samih likova.

Njihovi su odnosi uređeni prema načelima afirmacije i negacije te je zato za razumijevanje dramskog
teksta ključno likove promatrati u odnosu s drugima.

Bukara (Mate Bukarica) je upravitelj zadruge i sekretar Mjesnog aktiva Partije (Brešan, 2003,10).
Predstavljen kao autoritet, osobu koju se bespogovorno sluša, postao je univerzalni simbol
primitivizma te intelektualne i moralne propasti (Visković 2006, 22). Seoski moćnik u ulozi je kralja
Klaudija, a pokušavajući pročitati izvorni Shakespeareov tekst,  Bukara postajei Klaudije i njegova
negacija, i Zlo kao metafizička konstanta i njegova domaća varijanta (Brešan 1996, 6).

Pohlepni i okrutni antagonist predstavlja tip uzurpatora koji svoju neograničenu vlast koristi za
sebične ciljeve. Njegov dolazak na vlast nelegalan, odnosno kriminalan (Senker 1996).

Škoko (Joco Škokić) je seoski momak koji kao  protagonist drame tumači Hamletovu ulogu u

 predstavi. Prema Bukarinu nalogu,   Amlet triba  da bude predstavnik  radnika i seljaka

(Brešan2003, 33). Njegov je otac optužen za krađu iz zadružne blagajne. Jocin je glavni cilj dokazati

očevu nevinost te time predstavlja tip Buntovnika koji motiviran osobnom osvetom, Neke od crta tipa
Buntovnika poput mladosti, žestine, sučeljavanje Uzurpatoru, individualizma i usamljenosti nalaze se i
u samom Joci (Senker 1996). Njegova uloga Hamleta paralelno je jednaka i njegovoj stvarnoj priči,
obojica imaju ulogu prema kojoj su upravo oni trebaju spasiti okolinu od nepravde, beskrupulozne
vlasti. Budući da su oba Hamleta izgubili oca, jedan na početku, drugi na kraju drame, oba su
motivirana osvetom. Pismo koje dobiva Mrduški Hamlet je kao duh Shakespeareova Hamleta,
objašnjava situaciju i ukazuje na krivca. U svojim unutarnjim previra njima, ostaje zbunjen i ukočen:

…Ja sam
skot,  ništarija,  pas  podvijena  repa  (…),  ja  još  uvik  ne  mrdam  ni  malim  prstom.  I  umisto  da

  grizem  oko sebe, ja  od sebe  pravim budalu,  smijem  se,  kreveljim,  pivam, i  to  za njih, za  njih koji su
ga strpali u zatvor…Pa jesam li ja čovik, majku mu božju?...

(Brešan 2003, 50). Naivno vjeruje da će se situacija promijeniti kada dokaže Bukarinu krivicu.

Otac mu seobijesni u zatvoru, Bukara ostaje i dalje na slobodi te se zapravo ništa nije
promijenilo. Napušten od svih, nestaje sa scene.

 Andro Škunca je seoski učitelj koji preuzima ulogu redatelja predstave.

On je tute najpismeniji među namika (Brešan 2003, 14) te jedini u Mrduši Donjoj razumije

Shakespeareovo djelo. Kao žrtva političkih manipulacija, njegov otpor slabi pod pritiskom

Bukare: Ja  sam  čovjek u  godinama, imam  obitelj,  i  teško  mi  je  plivati  protiv  bujice (Brešan

2003, 54-55). Shvatio je da je njegova borba protiv Uzurpatora uzaludna i da je jedi

ni način suživot s represivnom vlasti: (…) Već deset godina ja se s njom [glupošću]

rvam i gonim p ovom terenu. Iz pet sela ona me je dosad istjerala, a u ovom šestom postalo mi je
jasno da snjom treba živjeti u dobrom sustanarstvu... (Brešan 2003, 34). Predstavljajući tip cinika
koji je pomiren s Uzurpatorovom dominacijom, pasivno prihvaća sve Bukarine naredbe i
prohtjeve te ujedno prikazuje problematiku svih intelektualaca. Lik moralnog integriteta rezgnira pod
pritiskom okoline te prihvaća situaciju: (…) Ja se ni u što  ne petljam. Mene se tone tiče…

(Brešan 2003, 77).

Puljo (Mate Puljiz) je predsjednik Mjesnog aktiva Narodnog fronta i Anđin otac koji u

 predstavi tumači lik Polonija, Ofelijina i Laertova oca . Kao pokretač radnje sazvao je sastanak 
Narodnog fronta te je zaokupljenost aktualnom krađom novaca iz zadružne blagajne
preusmjerio na kulturno-prosvjetnu djelatnost. Na kraju četvrte slike, doznajemo da

 je Puljo isto povezan s kriminalom jer posjeduje najmoderniju kuću u selu usprkos maloj
plaći (Brešan 2003).

Mačak kao predsjednik Upravnog odbora Zadruge, podržava Pulju u kulturnoj

aktivnosti. Puljo i Mačak su likovi koji se iz gluposti, straha ili sebičnosti pokoravaju Uzurpatoru,
slušaju ga, odobravaju mu ili šute te čuvaju onaj minimum integriteta koji im je ostavljen (Senker
1996, 148) afirmirajući tako vlast Uzurpatora zajedno predstavljaju tip Piona.

Anđa (Puljina kćer) je iskreno zaljubljena seoska djevojka, čista srca. Obećana je Joci, alinakon što su
je otac i Bukara pris ilili da sazna Jocine planove, gubi Jocino povjerenje te njihova veza time završava.
U ulozi je Ofelije, Hamletove djeve koja u Shakespeareovoj verziji o konča svoj život. Predstavlja tip
Adorantice koja iskreno, potpuno i slijepo, uz pripravnost na  žrtvu, obožava svojeg muškarca(Senker
1996, 152).

Majkača (Mara Miš) je vlasnica seoske krčme kojoj je prije nepunih godinu dana preminuo

muž. Iako je varala pokojnog muža, ne želi javno iskazivati ljubav prema Bukari. O

čita ljubavna romansa između Bukare i nje prikazana je tjelesnom prisnošću.

U predstavi tumači kraljicu Gertrudu, ženu kralja Klaudija. Prema sustavu dramskih tipova, Majkača je
tip Hetere koja se veže s najmoćnijim likom, Bukarom (Uzurpatorom).

3.2. Elementi groteske i tragedije

  Predstava  Hamleta  u  selu  Mrduša  Donja predstavlja tragediju hrvatskog društva s jasnoizraženim
elementima groteske koja se doživljava kao značenjsko izobličenje oblika koji je ili  poznat ili
prihvaćen kao norma(Pavis 2004, 123) kao što je u Mrduši Donjoj izobličen klasiksvjetske književnosti,
Shakespeareov  Hamlet. Velika tema smještena je u društveni mikroprostor (dilema Shakespeareova
Hamleta odvija se u Mrduši Donjoj) čime je označeno isprepletanje
visokog i niskog (Bošnjak 2006, 39). Mišljenje o priznatom piscu objelodanjeno je Bukarinim riječima:
(…) Šta onda ako je on tamo u nikoj
buržoaskoj  Engleskoj  pisac!  Ja  sam  zato  tute,  u  jednoj  socijalističkoj  zemlji  sekretar  partijskog  aktiv
a.Samo ti popravi…Brešan 2003, 31) koje ujedno predstavlja i premoć tadaš nje politike nadsvim
aspektima kulturno-umjetničkog djelovanja. Grotesknost je utjelovljena u likovima i njihovim
međusobnim odnosima te sukobima što je otkriveno i fabulom. Kao sredstvo kontrasta, groteska
prikazuje društveni kaos suprotstavljajući nakazno i komično (Pavis 2004,123). Izobličenje poznatog
Hamletovog monologa „Biti, ili ne biti – to je pitanje.“ odvija se u trećoj slici kada Škunca i Škoko
govore monolog: Ili  jesam  ili  ti  ga  nisam,/  Niti  znadem  ko

  sam niti di  sam,/ Il ću biti  ili ti  ga neću,/ Il ću pasti  u nevolju veću./ Aoj, kralju, pljunem ti  na

lice,/  Zašto  gaziš  narodne  pravice?  (…)/ 

  Kad  te  moja  kujica  propara,/  Neće  tebi  tribatilikara./ Nećeš našeg uživati truda,/ Neg ćeš isti od
labuda muda…

(Brešan 2003, 45 46).

  Mani Gotovac smatra da je trajni dio hrvatskog mentaliteta i identiteta upravo taj

  primitivizam,  izvrgavanje  ruglu  najveće  stečevine  ljudskog  duha  kao  što  je  Shakespeareov

  Hamlet  (Gotovac 2006, 85) te time Mrduša postaje metaforom za Hrvatsku.

 Groteska  pretpostavlja posljednji pokušaj da se skrene pažnja na tragikomičnost današnjeg čovjeka,

njegovu rastrganost(Pavis 2004, 124). Tragedija je, osim u liku Hamleta, utemeljena u smrti

nedužnog Jocina oca. Njegovo samoubojstvo otkriva nadmoć zla, korupcije, licemjerja nad
dobronamjernim, skromnim i jednostavnim čovjekom koji je ravnodušno prihvatio ulogu

 političke žrtve. Savjest koja umire prikazuje tragičnu sliku života u Dalmatinskoj zagori ukojoj je

samosvjesno djelovanje opasnije od zločina. Tragikomičnost današnjeg čovjeka iskazana je u
nedovršenom kraju, izostaje katarza, antagonist i protagonist žive i dalje. Pravda je u liku Joce izgubila
bitku, dok Bukara nastavlja izopačeno slavlje. Izostaje Fortinbras koji
predstavlja nadu i pobjedu dobra (Shakespeare 2005), naprotiv u sivilu prosječnosti kralj Klaudije
opstaje i dalje.

3.3. Intertekstualnost
U dramskom tekstu tehnikom intertekstualnosti povezuju se najmanje dva književna djela, odnosno
autor se u svojem tekstu mnogim dramskim elementima referira na drugo literarno djelo ( Pavis
2004, 141-142).Simultano su-postojanje ontološ  kih razina zbivanja

 u drami senajčešće ostvaruje strukturnim povezivanjem prostornih i vremenskih uvjeta, zajedničkim

likovima i njihovim odnosima, fabularnim prekla panjem te lajtmotivima (Čale Feldman 1997,33).

Likovi su u  Predstavi  Hamleta stavljeni u sasvim drugu prostornu sredinu (Dalmatinska

zagora) i drugačije političko uređenje (komunizam) te su stoga prilagođene i njihove uloge.

Tradicionalni uzurpator prijestolja je lokalni nosioc političke moći

 (Vidan 1995, 197) koji je ujedno i neizravni ubojica Škokina oca. Svi su njegovi sumještani
utjelovljenje hamletovskih likova, a pasivnost  održava Bukaru na vlasti. Funkcije uloga, dramske
situacije te pokoji izvorni hamletovski citat izvrgnuti su Brešanovoj parodiji (Vidan 1995,201). No
groteskna tragedija suviše je u svojoj tematici ozbiljna te uz komične efekte i lajtmotiv
Shakespeareova Hamleta ,osvjetljuje dubinsku van literarnu problematiku vremena u kojem je
nastala. Iako je prema Pavisu (2004, 256) parodija predstavljena kao svojstvo dramskog komada (ili
teksta) koji izruguje književni predložak,  Predstava Hamleta uistinu je književno
autentična jer Brešanov kritički metadiskurs nije usmjeren izvornom komadu, već tradicionalnom
hrvatskom mentalitetu (Vidan 1995, 202). U dramskom je tekstu na sedam različitih načina ostvarena
identifikacija mrduškog i Shakespeareova Hamleta. Čitateljima je naglašena vječita hamletovska
dvojba kratkim Škuncinim monolozima, nova adaptacija  Hamleta u narodnu verziju prikazuje svu
grotesknost i ironiju drame kao i njezino uvježbavanje. Četvrti način identifikacije iskazan je okvirnom
radnjom koja je popraćena i scenama mišolovke (teatar u teatru teatra). način najočigledniji jer je
radnja mrduške predstave paralelna s njihovom lokalnom situacijom. Zagovornik pripreme
predstave, Šimurina, otvarašestu moguću identifikaciju svojim iskrivljenim prepričavanjem odgledane
predstaveHamleta („Omleta“). Završna je identifikacija ostvarena radijskom kritičkom
analizom  Hamleta uizvedbi zagrebačkog kazališta (Vidan 1995, 198).

ZAKLJUČAK
Brešan je Predstavom   Hamleta u  selu Mrduša  Donja ovjekovječio univerzalnu problematiku
ideologije kojoj se pojedinac mora prisilno prilagoditi. Groteskni prikaz pobjede zla nad

dobrim, Bukarine pokvarenosti nad Jocinom želju za pravdom, političke represije nad

individualcem pokazuje suvremenu hrvatsku tragediju. U liku Hamleta postoje svi koji

svojom nevinom buntovnošću žele ispraviti nemoralne postupke ideologije. Dilema kao intelektualna
pustinja ne dopušta Joci (ni ostalim Hamletima) da djeluju pravovremeno učinkovito. Kraj bez katarze
i razrješenja dramskog sukoba označuje identičnu budućnost,neprestanu represiju.

Društveni kaos Mrduše Donje završava scenom razuzdanog pijančevanja, pjevanjem

vulgarnih narodnih pjesmama i veselim kolom, no u samom je kraju zapravo utkana najveća
tragedija. Vijest o smrti Jocina oca nije nimalo šokirala mještane,štoviše oni smatraju da nema smisla
pronaći krivca . Sukob visokog i niskog, Elsinorea i Mrduše Donje odnosi se na tragičnu kolektivnu
percepciju djela svjetske književnosti koje je svedeno na pojednostavljenu verziju socijalističke
tematike. Tragikomičnost likova ostvaruje se njihovim dijalektom, odnosno dijalozima, dramskim
sukobima i njihovim ulogama u predstavi koje se podudaraju s njihovim stvarnim identitetom.

Hamlet  smješten u Mrdušu Donju, nije danski kraljević, već predstavnik radnog naroda. Moralan i
pravedan, Joco(Hamlet) pokušava kao i danski kraljević prikazati istinu te osloboditi oca lažnih
optužbi. Otac je u obje drame nevidljivi pokretač radnje, čije su riječi u prvoj izrečene kroz duha, a
udrugoj kroz pismo. U izvornoj drami svi umiru, dok u Mrduši Donjoj umire samo nevin Jocin otac. Ta
grotesknost odnosi se na cjelokupno razumijevanje djela, predstave i
filmate potvrđuje postojanje ideologije donoseći njenu kritiku. Moćna je vlast u ovoj drami
utjelovljena u liku Bukare, uzurpatoru koji je postao simbol primitivizma i korupcije.

Kazališna predstava redatelja Vinka Brešana u sitnim tragovima osuvremenjuje izvorni dramski
predložak. Zvukom gajdi, živom pjesmom i siromašnom scenografijom oživljena je sirova stvarnost
Mrduše Donje kao simbol regije. Brešanov teatar u teatru u dramu unosi lik Hamleta Škuncini pijanim
monolozima, preradom izvorne drame u socijalističkom kontekstu, radioemisijama, a upravo ti
isprepleteni elementi stvarnosti i predstave čine dramu grotesknom.