Ferid Muhić ŠTIT OD ZLATA

1
2
 Fahira Fejzić IMA LI LIJEKA SMRTNOSTI
LJUDSKOJ?

Ima li šta ljudskije u težnji prolaznog čovjeka da bude

neprolazan, u ljubavi životnog insana prema besmrtnosti, u
jednostavnom zovu smrtne duše za vječnošću (?) – što je osnovna
poruka u bisernoj niski „filozofskih priča“ neutemeljenog kao
nenominiranog, ali vrhunskog literarnog žanra, filozofa i pjesnika
iz Skoplja Ferida Muhića, koje je ovaj ponajumniji Bosanac-
Bošnjak Zavidovićanin „u pečalbi“ napisao na svom maternjem-
bosanskom jeziku.
Sve svoje bogato i duboko misaono-filozofsko-društveno
promišljanje „svijeta života“ i „svijeta literature“ Muhić poetizira
na osebujan i originalan način, znalački taložeći, de facto, u
filozofskim pričama ogromnu erudiciju, čitave biblioteke vlastite
filozofske lektire i načitanosti, okrunjene vrhunim motom kojima
se kapije od neobične „komadne proze“ otvaraju – motom „Štita
od zlata“ koji je izravni simbol besmrtnosti ili, tačnije, simbol
ljudske težnje ka besmrtnosti, koja je neuhvatljiva. Osim u priči.
Osim u riječi.
Stoga upravo, i tim više izazovno. Čovjek i njegovo
trajanje. „Knjiga života“ koju svak sam-sobom-ispisuje. Na
papirima, na livadama, na proplancima, sa psima, sa cvjetovima,
na liticama, pod kamenovima, u knjigama, na njihovim koricama,
svuda gdje čovjek biva i traje – dotrajavajući. Zapravo, autor nas
sve do završetka priče „Mario galopira“ drži u uvjerenju da je
njegovo divljenje usmjereno ka životu samome, da je njegovih
pola „filozofskih priča“ oda čovjekovom životu, oda životu, oda
postojanju, kao „pravom putu u mišljenju“, tom dobrom izboru,
da bi zapravo tu odstupio i upotpunio svoju poruku – do kraja
knjige Muhić će nam razotkriti svu puninu svoje stvarne „ode
besmrtnom životu“, besmrtnosti kao takvoj. Ali, pri tom, nimalo
nas ne razočaravši.
„Štit od zlata“ vraća nas drevnim Keltima (a možda i
bogumilima) – njihovim hrabrim ratnicima koji odlazeći u rat

3
ostavljaju po jedan kamen na gomilu, a uklanjaju ga dolazeći te
tako od onih što su poginuli ostaje mogila netaknutih kamenova...
Taj ratnik koji se ne bi vratio, e taj bi bio pravi gubitnik, jer je
„otišao bez Štita od zlata“ još jedar i težak, još mlad sa bezbroj
„čestica što su kroz radost, kroz dodire sa svijetom, mogle preći u
sjaj...“ Autor se u ovoj priči divi podvigu čovjeka, divi se ljepoti
zbog ljepote same, i veliča otpor svemu onome što nas drži
zatvorene, što nam je prokleto /za/dato u raznim rešetkama i
zatvorima oko nas...
U priči „Pajazit i pas“ Muhić promišlja bolest, kao jedan
od neumitnih putova od Nečega ka Ničemu, od nešta ka Ništa
isprepleteno idejom pjesme, s kojom se lakše prebolijeva ili
odlazi. U priči „Lijepo lice Imrana pjesnika“ autor se raduje
piscima, stvaralaštvu u jeziku i na jeziku, pokušavajući
odgonetnuti njihov stvaralački metod, vragoliju kojom pjesma,
priča ili filozofski esej nastaju. Kojom li se to iglom i kojim li se
to koncem u nju udjevenim bi mogla raščarati ta prastara enigma
– zašto uopće pisci pišu, zašto pjesnici pjevaju; te zašto je
„savršena ljepota na ovom nesavršenom svijetu“ posve mu
neprikladna? Muhić bajkovito dokučuje da možda baš stoga
Bogovi i /od/uzimaju prelijepe konje, prelijepe likove i prelijepe
pjesme... Ostajući siguran samo u jedan tužan i bespomoćno
tačan zaključak – svi su naši zemni dani, ma kako nas vrijeme
štepalo neumorno i neujednačeno, i ma koje boje bivao životni
konac trajanja, onaj što dolazi na kraju, svakako je crni konac...
odlaženja... Pravi egzistencijalistički prosede namočen sočnom
filozofskom imaginacijom kao osnovicom, po kojoj sitno korača
poetski štep pjesnika Muhića.
U naraciji „Melanholični Zenon“ filozof Muhić izvanredno
originalno otkriva i povezuje razvezane i razbacane išarete svijeta
i svijesti trajanja koliko je „osamljenički život“ „ipse nihim
theatrum“- te omogućava samotnjaku da se uvjeri u uzaludnost
jurnjave, ljudske i međuljudske mržnje, u besmislenost ljudskih
poroka...čemu se prepuštaju bezbrojni u svim vremenima. A u
ovom našem današnjem još i više... „kao da su iznajmljeni da

4
prožive život nekog drugog“ Autor zaključuje da čak i beskrajno
golemo znanje postaje nepodnošljivo ako se spozna da uvijek ima
neko ko zna još i više, te stoga zaključuje da ima nečeg beskrajno
ružnog i tužnog u „tmini zavisti“ koju zavidnik osjeća i koje se
uopće može /d/osjetiti. Stoga mu je očito da su svi  pravi
melanholici „za svijet ništa, za sebe sve“ od Hipokrita, Learcija,
Demokrita (tragača „atra libisa“ – kao centra melanholije),
Zenona (koji shvata da „tuga nas stiže, i ne možemo joj umaći“-
Ahila (najbržeg među smrtnicima na nogama), jer se svi
potvrdiše u tako običnim, a tako misaonim stavkama da se „ni
jedan Štit od zlata na može zauvijek sačuvati“ (45.) Priča
zaključuje da kada je o postojanju i nepostojanju riječ, život bi i
dalje i uvijek da prestigne smrt, ali, nikada u tome ne uspijeva.
Filozofska priča „Psyhester Catadon“ je možda
najoriginalnija i granična – ona nesumnjivo odzvanja da je samo
ono ronjenje koje se roni kao da je posljednje jednako i najbolje,
kao što je najbolja samo „ona knjiga koja se piše kao da je
posljednja“...I ova priča je tako ponajbolja, ali istovremeno i ova
Muhićeva knjiga počinje nalikovati na onu u koju je autor –
filozof i pjesnik Ferid – uložio ponajveći napor, upotrijebio
najoriginalniji dar, nakon svog inače sjajnog spisateljskog opusa.
Po aforističkom paradoksu da živjeti se ne mora ali ploviti
da – autor povijesno autorstvo ili postanak ove maksime uvezuje
kao savršeno prepleteno pruće ili lišće dalekih i udaljenih kultura
i naracija koje dosegnuše do nas, pripominjući razrušenu i
posoljenu Kartaginu, ili se svjesno nastavlja dvojiti nije li možda
ova maksima nastala od doba admirala Nelsona u bici kod
Trafalgara, čak bi je možda i sam admiral Kristofer Columbo
mogao izreći...ili ju je, zapravo, prvi i strasno upotrijebio kapetan
broda koji je ulovio najvećeg kita na zemlji nakon što je ovaj
najdublje i najduže zaronio i ronio 15. augusta 1969. god. u
blizini Durbana, na dubini od 1500 ili 3000 metara, čak 112
minuta, u samom Indijskom oceanu. Kao kit iz porodice Psyheter
Catadona i pisac kad odluči pisati – time je odlučio i o svom
životu. I to odistinski. Bez kalkulacija. Bez blefa, prevare ili

5
lahkomosti, već na najbolji i najvrjedniji način. Oda za spisatelje.
Oda pjesnicima. Oda daru i žaru stvaralaštva. Tu je „kvaka“, to je
to, ta kreativna smjelost koja naše posljednje sekunde ili zadnje
atome snage pretvara u opravdan cilj.
Upravo u ovoj priči, smatram, pisac i pjesnik Ferid Muhić
nadilazi samoga sebe. On postaje onaj čovjek koji je ponajviše
odgovoran pred licem ovoga svijeta, ili ponestaje neko zadužen
za njegovu sudbinu. Ali ne zato što je „Bog digao ruke od
svijeta“ nego upravo suprotno – jer Bog nije digao ruke od svijeta
i želi ga učiniti još više odgovornim i lijepim prepuštajući ga u
amanet kreativnom čovjeku – Dobri Bog koji je svijet po Dobroti
i Ljepoti Sklada sazdao... Sljedstveno općim estetičkim načelima,
autor zaključuje da pravi pisac niti slavi, niti kritizira svijet, već
„pisac svijet stvara“. Ali to čini dobro samo onda kada je
odgovoran, a on jeste odgovoran ako može položiti račune sebi, o
sebi i bez obzira na svijet.
Priča o „Ždrijebici lorda Mortona“ je pervertiranje načela
istosti u načelu prvosti, u ime i zarad ljubavi ili Ljubavi – jedna
doista osebujna priča o ljubavi. Jedna simfonija o ljubavi, jer ne
pita zašto se voli, raselovski kako je on naučavao da se u pravoj
nauci ne pita zašto već kako, dakle, kako se voli. Beskrajnu
ljubav Muhić vidi kao moguću „vrstu genetičke šifre, matrice
prema kojoj je DNK možda samo trag poljupca što ih je u nas,
davno, davno, utisnuo neko ko nas je silno volio i koga smo mi
voljeli iznad svega!“ U osnovi agnostički opredmećen autor,
genijalnom individualnošću dokučuje pitanja koja obično izmiču
ljudima i onda kada prosvijetljenom duhovnošću vjeruju u red
stvari, i red odnosa među njima. Autor nas podsjeća na
genijalnost prirode prema kojoj je, naprimjer, ženka jazavca
(meles) trudna tri mjeseca, ali ako osjeti da je za porod loše
vrijeme, produžuje vlastitu trudnoću i do šest mjeseci, pa i do
godinu dana... Jer, zbog majčinske ljubavi ne dopušta nipošto da
joj mlado strada.
Pričom „Loš dan za resteličke šarplanince“ pjesnik
napokon silazi u geografiju svog današnjeg zavičaja. Tipičan

6
lokalni, antropološki, ali jako etički natopljen kod naracije i
imaginacije otud proizašle. Šta to biva kad jedan dan započne
dobro, a bude okončan tamom i gustom kišom i mrakom, poput
velikih bitaka koje dobro započnu a koje završe porazima.
Središnja dilema priče je je li u prednosti, u prestižu gen prirode
ili kontrolirani rezultat? Da li je primat kod slobodno uvježbane
umiješnosti, ili je primat kod sistemskog treninga? Ovaj put
dilemu razrješavaju na tlu locosa, šarplaninci resteličkog kraja i
tetovski borbeni psi koji se generacijama dobro treniraju. Ovo je
u prenesenom smislu priča-kazivanje o akterima i voajerima
života... o onima koji stvaraju i čine, i o onima koji  samo
navijaju i kao „voajeri“ „uživaju da vide kako se drugima dešava
ono što bi oni voljeli da se desi njima“. Staloženo i s velikim
umijećem filo-sophie kao univerzalne refleksije Muhić zaključuje
da se na ovom planu odvajaju čitave različite kulture. „Tako je
kultura u kojoj je događaj ono najvažnije, bez dileme odbacila
kulturu u kojoj je riječ temelj društvenog života“, dakako kao
naša savremena kultura naspram tradicionalne. No, i nakon
ispričane naracije o borbenim psima, ostaje golema dilema i
pitanje: da li zapravo čovjek više djeluje dresurom, sistemom,
organizacijom, ili prijateljstvom, slobodom, spontanošću?? Autor
je otvoren za odgovore i tumačenje kao profinjeni hermeneutičar,
ali je u jedno siguran – pobjeđuje samo onaj borac koji se neće
nikada predati, a propada i najjači borac ako je spreman predati
se! – koja lahkoća mudrosti.
U priči „Mario galopira“ pjesnik Muhić se divi djeci,
njihovoj čistoti i jedinoj besmrtnosti. S razlogom se prisjeća
Česlava Miloša i podsjeća na njegov stav da je dovoljan rezultat
jednog života – naći samo jednu rečenicu koja bi odista imala
važnosti. U istoj priči svraća pozornost na Kopernika, i njegovu
iluzornu žrtvu pošto misli da je svaki čovjek, svaka jedinka,
svako biće centar svoje perspektive; obraća se Darwinu i
njegovoj zabludi, pošto nema razvoja koji ne vodi raspadu;
obraća se Borhesu, Haksliju, Milošu nanovo, tvrdeći da su ova
potonja trojica znali pravi put, imali vlastito sunce... kao njegov

7
junak priče, mali Mario, dječak Mario koji dalje galopira
neprestance i stoga će imati „Štit od zlata“ koji se neće nikada
potrošiti, jer će to biti besmrtni život – onaj pravi, vjera bi rekla,
onostrani, eshatonski, ahiretski, doista vječiti, koji nas čeka Na
Kraju Vremena.
U priči o „Hanibalu i Harunu“, autor raspravlja o moći,
stvarnoj i fiktivnoj. O moći carskoj i šamanskoj. Obojica žele
besmrtnost. Car to čini uspinjanjem, šaman oživljavajući mrtvoga
(sebe). Stoga su oni u stalnoj opreci i stoga carevi obično šalju
poruke „Šamane nam ne zovite“...A moderni šamani za ovog
filozofa su svi smjeli, koji s nule započinju nove poslove potpuno
anonimno, sa dna, bez ikakve pomoći drugih. Takav je bio
Hanibal koji je želio poraziti smrt. Vraćajući se nakon
petnaestogodišnjih borbi, pred samu smrt je govorio: „Nas nije
pobijedio ni Rim, sa svim svojim legijama, ni smrt – nas je
pobijedilo vrijeme, pobijedilo nas je ono što smo od njega...
rođenjem donijeli i što se postepeno pretvaralo u mrežu istkanu
od paviti, mrežu koja se polahko razapinjala pod preticanjem
naših života i nepovratne snage, savlađujući nam snove kao
lavove u lovačkoj mreži od konoplje...“
Kad je Hanibal1 prestao ratovati bijahu mu 44 godine, baš s
koliko je godina umro ponajveći vladar Emevija, Harunu-Rešid,
stoga su oni sučeljeni u ovoj neobičnoj priči, kao lice i naličje
sličnih društvenih i osobnih procesa. Obojica su primjerima
posvjedočili, za Muhića važno saznanje, a to je da se na „ljudsku
kulturu i njenu hijerarhijsku vertikalnu i horizontalnu strukturu,
1
Hanibalove ratne epopeje, njegov pješački pohod iz daleke Španije na
srce Rimskoga Carstva, kome bi se Rimljani zasmijali da je ludost, ali
im se ona dogodi...A sam Hanibal biraše najteže puteve i života i smrti.
Punih petnaest godina ubijao je i razvaljivao sve u Rimskoj Imperiji
sem samoga Rima, daleko od rodne Kartagine tri hiljade kilometara sa
jednim te istim borcima i jednim te istim samim sobom, Hanibal je
osvajao i ratovao. Bivao strah i trepet legionara, na front stigao sa 29
godina a sa njega otišao sa 44 godine...Kojeg li čuda? A onda se oko
203. godine samovoljno vratio u domovinu, nekad razrušenu Kartaginu
i tako je ovaj najneobičniji ratnički povijesni podvig i okončao.

8
može s pravom gledati kao na proizvod opšte potrebe da se
zamagli svijest o onome što se sa nama zbiva, da se sakrije ono u
što se mi postepeno pretvaramo, i da se, na mjesto onih koji
uistinu jesmo, ustoliče neke fiktivne ličnosti, maskirane pompom,
raskošnošću, odličjima...“
Autor zaključuje ironijski da svi vladari traže dokaze o
svojoj moći, zato love medvjede i naručuju ljepotice, makar da su
im medvjedi dovedeni a ljepotice potkupljene. I kad god u nekom
životnom nesporazumu vas upitaju – „Znaš li ti ko sam ja?“ –
potvrđuju da su ustvari daleko od onoga što su nekada bili. Pa i
sama najviša odličja pripadaju upravo onima koji više nisu
nizašta. Zreli Muhić im poručuje: „Ako si lovac na medvjede,
kreni sam u šumu... ako si ljubavnik, otiđi gdje si tek prolaznik i
probaj se samo licem i riječju...“
Stilski višeslojna, semantički veoma supstancijalna,
porukama trajno validna, ova zbirka poetiziranih filozofskih priča
Ferida Muhića je doista očaravajuća zbirka umnosti,
eruditivnosti, misaonosti, načitanosti i kompetentnosti kao i
poetičnosti, lirskosti, empatičnosti, zavičajnosti, naspram
najvažnijih pitanja i najvažnijih smislova štono ih kao ljudska i
misaona svjetska bića uopće možemo dosegnuti. Stoga ću za kraj
priznati da sam se, susrećući se sa ovom knjigom, na momente
osjetila posve začaranom, te mi je trebalo vremena da se
raščaram i prionem na ovaj posao primicanja knjige „Štit od
zlata“ široj čitateljskoj publici u Bosni i Hercegovini.
Valja primijetiti da je ova knjiga filozofske proze, ili knjiga
filozofskih priča došla nakon vrlo plodnog autorstva prof. dr.
Ferida Muhića, pa i nakon knjiga: Kritički metodi, Filozofija
ikonoklastike, Motivacija i meditacija, Falco peregrinus, Catena
mundi, Sto koraka iznad, Dim ugarka snova, Ne zaboravi, Bosno,
Noumenologija na teloto, Jazikot na filozofijata, Čadot od
dogorčeto na sonot, Smislata i doblesta, Logos i hijerarhija,
Mislewe vo akcija, Doctor Solaris, Licata na luđeto; porteti od
Tome Serafimovski, Doverba do sebe, Nuk ka dhe aq vend,

9
Dominacija i revolucija, Potomci na bogovite, Zaveštanie na
prvite filozofi...

10
 ŠTIT OD ZLATA

Riječi, pjesme, knjige i nisu drugo nego kamenje

pretočeno u glas ili u znak, što su ga po nama rasijali oni
sa kojima se nikada više nećemo sresti.
Tako nam sve ostaje zauvijek i ništa se ne može
izgubiti. Kada odlaze: cvjetovi; ptice; ljudi... šta god bilo i
kada god to bilo, svi prelaze u predmete, u zvuke, u kamen,
a predmeti, zvuci, kamen, postepeno pretaču svoje
postojanje u sjaj i ljepotu. Na kraju se utkaju u kamen što
ćemo ga mi nekome, nekada, negdje ostaviti, kada se iz
svog rata ne uzmognemo vratiti.
Štit od Zlata

Polazeći u rat, svaki Kelt je po jedan veliki kamen stavljao

na gomilu; na povratku, po jedan kamen je, sa iste gromadne
hrpe, skidao i uklanjao. Broj preostalih, neuklonjenih stijena, bio
je jednak broju onih koji se, iz rata, nisu vratili! Tako je ta gomila
neprestano rasla i polako postajala mogila. U svakom od nas,
dani što se ne vraćaju, ljudi koji su nas zauvijek napustili,
cvijetovi koje više nećemo ubrati ni pomirisati... sve što je otišlo
za vijeki vjekov, sve čega smo se dotakli i što smo upoznali,
ostavilo je u nama po jedan kamen, zrno šljunka ili pregršt
pijeska, koje više ne možemo ukloniti - jer, šta god neko negdje
spusti pa ostavi, niko drugi više nikad neće moći skloniti. Riječi,
pjesme, knjige i nisu drugo nego kamenje pretočeno u glas ili
znak, što su ih po nama rasijali oni sa kojima se nikada više
nećemo sresti. Tako nam sve ostaje zauvijek i ništa se ne može
izgubiti. Kada odlaze, cvjetovi, ptice, ljudi... šta god bilo i kada
god to bilo, svi prelaze u predmete, u zvuke, u kamen, a predmeti,
zvuci, kamen, postepeno pretaču svoje postojanje u sjaj i ljepotu.
Na kraju se utkaju u kamen što ćemo ga mi nekome, nekada,
negdje ostaviti, kada se iz svog rata ne uzmognemo vratiti.

11
 ***

Neprestano, danju i noću, kamen je budan i na zadatku.

Djela. Sada, nada mnom, kamen sklapa luk drevne
konstantinopoljske kapije. Nije bio nepromišljen Meister Eckhart
kada je ukazao najveće poštovanje nevidljivom radu kojim nam
kamenje čini veliku uslugu. I dok upoređujem crvenu vizantijsku
ciglu što je upamtila i sačuvala sjaj sunca od prije šest stotina
ljeta, sa crvenim granitom kojim su ozidane oble kule, kadrim da
se prisjeti sunca kakvo je grijalo prije više stotina miliona godina,
samo sam u jednoj stvari spreman da dopunim iskaz velikog
mističara: kamen radi uistinu neprestano, pa čak i onda kada ne
služi nama! Tajanstven je njegov rad, nepoznati su razlozi zbog
kojih je svijetu dodijeljeno da nosi kamen, a svakom kamenu
određeno mjesto u svijetu.
Veliki krečnjački stub sa Ovčineca i mrki bazalt sa Taula,
Golem Kamen sred Ljubotenske Livade, Rasangul sa Defova,
kao i svaki megalit uz zemlju ukopan nebu usmjeren – potvrđuju
to jednako jasno kao i veličanstveni mlazevi stijena šiknuti do
oblaka, u području Meteora!
Iz zidina svih kula, u svakom kamenu ugrađenom u neko
zdanje, očuvane, slute se kaplje mlijeka, što su ga kao klokot u
membranu sluha, zidari ugradili da tu zauvijek ostane; kroz
membranu navire taj žubor, zajedno sa opsjenarski vješto
pretočenim snoviđenjem nadošlih ružičastih dojki one najmlađe i
najljepše snahe, koju je odvajkada, svako ko je ikad išta
kamenom izgradio, da bi mu zdanje opstalo, morao žrtvovati. Jer
zidanje i jeste to: da se nešto obzida, zatvori, zagradi, da se očuva
i sakrije nešto što se samo kamenu smije povjeriti na čuvanje.
Najtvrđe su zato, oduvijek, bile one kule u koje bi neimari uzidali
ono što im je bilo najmilije. I piramide bi odavno pale da u njih
nisu uzidani faraoni, bogovima sunca i vjetra i zemlje najmiliji
među smrtnicima. Piramide i jesu oni isti keltski kamenovi po
koje se faraoni više nikada neće vratiti.

12
 Ali stijenama koje su ljudi obradili da bi njima služile,
oduzeta je mogućnost da rade samo svoj posao. Mi smo čak i
kamen naučili da nam služi, ali, nema sumnje, kakav god bio,
postoji i posao čiji smisao zna samo kamen, posao s kojeg ne diže
glavu ni trena, ni na sunčevom pripeku, ni u gromovitoj noći, ni
ukopan na dnu bistrog brzaka, ni dok cvjeta kukurijek, ni onda
kada, sred paprati, kraj vrbe, oko njega igraju vilenjaci, dok
posvuda miriše raskovnik.

***

A kada je Zapadna kapija nekadašnjeg Konstantinopolja

ostala za mnom, da se sklapa nad drugim sudbinama i ljudima,
uputih se u Topkapi Muzej. Tu sam, prolazeći pokraj desetina
eksponata, kao u blagoj anesteziji, bez ikakve namjere ali i bez
dvoumljenja, otišao pravo tamo gdje je, u staklenoj vitrini, stajao
- Štit od Zlata! Sve što je bilo između Zapadne kamene kapije i
Štita, to se izgubilo. Jesam li stigao ovim ili onim putem, da li
sam nekog sreo, s nekim nešto progovorio, ili me samo ćutanje
pratilo - ne znam. Samo se očuvao utisak prozračne modrine i
nedohvatno svijetlog svoda, iza koga je sve što se moglo vidjeti,
bilo jasno i pouzdano kao ulomak Euklidovog sna.
...Taj je Štit nekada bio, kažu, poklonjen samom Poslaniku
Muhammedu a.s. Podario mu ga je jedan konvertirani pustinjski
šeik iz Jemena, onaj isti što je izgradio kulu od dvanaest spratova,
a svod posljednje, one najviše sobe, načinio od prozirnog
alabastera; tu je, netremice, ležeći nauznak, danju gledao ptice
kako prelijeću i ostajao tako nepomičan i zanesen sve dok ih ne
bi ugledao kako se, noću, pretvaraju u trepet zvijezda. I niko nije
smio da bude ne samo u istoj sobi, nego ni u istoj kuli, dok god je
on tako zabludio u snoviđenja, drugovao sa pticama, odvojen od
neba samo alabasterskim svodom...

***

13
 Kada je bio iskovan, Štit od Zlata je težio punih šesnaest
kilograma. Sada ima još jedva četiri. I zaista, tijelo Štita je već
skoro prozirno, kao latica ruže u kasnu jesen. Ipak, na njemu
nema ničeg svelog; sjaj mu je jasan, a bljesak uzdržano dubok,
kao da ne zavisi od količine preostalog zlata i čak, kao da od
njega i ne dopire. On jeste list, a1i list koji je zauvijek očuvao
miris latica persijske ruže, opale u vrijeme nekog davnog
majskog sutona. Suton i jeste vrijeme kada se obzorje osipa
laticama stišane bjeline i blagim rumenilom tamnog mirisa
persijskih ruža.

***

...Ne, nisu Vandali sastrugali zlato sa Štita. Kao relikvija

najveće vrijednosti, on je čuvan brižljivije od samog života. Štit
od Zlata bio je uvijek pod stražom, kao žar ognja od čijeg je
održavanja zavisio sav život sadašnje generacije i sudbina
budućih naraštaja. Do njega su stizali vjernici koji su preduzimali
duga i neizvjesna putovanja, samo da bi Štit vidjeli i takli ga
svojim usnama...
...Poslije dugih vijekova neprestanih poljubaca i blagih
dodira, Štit od Zlata je naprosto počeo da iščezava, sve dok se
nije sveo na sadašnja četiri kilograma. Sada je zatvoren u
staklenu vitrinu, obezbjeđenu alarmnim sistemom. Može se još
vidjeti, ali više nije dostupan ni milovanjima, ni usnama...

***

...I opet se rasuo prozračni sjaj modrine. Otvorio se svod od

alabastera, zaigrale su sjenke mladog bukovog lišća nad
žuborom. Nauznak, netremice zagledan u ptice i zvijezde, Šeik je
možda usnio, a možda tek slutio da će tri četvrtine njegovog Štita
od Zlata, njegovog poklona Poslaniku Muhamedu a.s., jednom
biti sažeženo u ništa, vjekovima lahkih dodira i mehkih
poljubaca. Šta bi se desilo da Štit od Zlata nije uklonjen? Da su

14
poljupci i milovanja potrajali? Dok bi se Štit topio - na tri, na dva,
na jedan kilogram? Na pola kilograma, na stotinu grama! Kako bi
se užurbano, strastveno gurali redovi, strijepeći hoće li stići do
makar neke čestice Štita od Zlata!? Kako bi gledali u one
preostale gramove, u one posljednje dijeliće posljednjeg grama, u
ono još jedva vidljivo zrnce sjaja, zgusnuto utočište sjećanja na
duge vijekove Štita i beskrajne milenijume koje je upamtilo zlato
prije nego je iskovano u Štit! Koliko bi se potresao, šta bi osjetio
posljednji hodočasnik gledajući za poslednji put Štit, tren prije
posljednjeg poljupca, treptaj prije prelaska u Ništa!
Da li bi onaj šeik smogao snage dopustiti da njegov poklon
iščezne pod poljupcima?

***

...Kasnije, kada bi preostalo još samo sjećanje na Štit od

Zlata, možda bi ono mjesto na kome je stoljećima počivao,
postalo novo središte za obnovljeni zanos hodočasnika!? Možda
se onaj sjaj, koji se nekada tu tako dugo nastanio, više nikada ne
bi ni izgubio!? Umnožavan opisima onih koji su ga nekada
vidjeli, i, još više, strastvenom imaginacijom onih što ga nisu
vidjeli, možda bi, na mjestu na kome je boravio, zauvijek ostala
da lebdi neka ozarenost, kao stišan žar pod paperjem pepela i
vijekova...
Ispružen nauznak, netremice zagledan u beskraj kroz svoj
alabasterski filter, jemenski šeik je, možda i čak znao, a ne samo
snatrio o onome što će se dogoditi sa njegovim darom - Štitom od
Zlata. Možda je upravo to htio - da se Štitu dogodi ono što se
čovjeku ne može desiti, a što je jedino vrijedno da mu se desi: da
proživi cijeli život, ne štedeći zlato svog tijela i svojih misli,
svojih osjećaja i doživljaja, ne čuvajući ni dijelić onog što je u
nama najbolje, što je i tako, propasti nedostupno!
Ništa ne sakriti od osmjeha, od želje, ništa od sebe, ne lišiti
poljubaca i milovanja. Uistinu se nepovratno gubi samo ono što
nije potrošeno – ono što je pošteđeno; tako, sasušeni ili presovani

15
cvjetovi! Oni su, od cjelokupnog bilja, od svojih redova, otrgnuti
i umjesto da budu sačuvani, zauvijek izgubljeni. Iz njih nikad,
nikad više neće nešto niknuti. Njihovo prisustvo u ikebani, ili
herbarijumu, samo je oblik dokaza da su zauvijek istrgnuti iz
velikog lanca postojanja, dokaz njihovog odsustva iz bilo kakve
realnosti! Oni nisu! A sačuva se samo ono što se utroši jednom,
zauvijek i bez ostatka. Tako se očuva i kroz nas prenese ono
najbolje u nama: dobrota, strast, poljupci. Um i znanje.
Nadarenost.
(Suha, šuštava koža, osuta staračkim pečatima, žuta kao
smilje; u nju potrpane spore, lomne kosti. Oči zamućene, pod
čeonim lukom; iza njega, stišane u potmulom užasu, ćelije
iznurenog mozga. Salvador Dali koji još slika! Posljednje kapi
guste i slatke ljepote mučno se cijede iz nekih dubina svijesti i
slutnje bliskoga, neumitnog odmora. Tamne i teške, kao kapi
sušenog meda, padaju smokve kroz oktobarsku prozračnost).
Onaj koji je na dobroti, snazi, na darovitosti i ljubavi
štedio, ko ih je naumio sačuvati tako što ih nije trošio, samo je
gomilao svoj gubitak. Sve ono dobro i lijepo što je mogao
pokloniti, a nije; sve čega se lišio svjesno, doprinosi veličini tog
gubitka. A pošto nema čovjeka koji nije nešto uštedio, koji,
dakle, nije sebi nešto uskratio, nadajući se da će tako sačuvati dio
sebe i svojih znanja, moći, osjećaja - to onda nema ni čovjeka
koji nije nešto izgubio. I nema onoga koji nešto neće izgubiti.
Svako se, ponekad, zatvori u svoju staklenu vitrinu i uključi
alarmne uređaje, e da bi se od drugih spasio da ga ne razgrabe.
Ali ako se i ne može izbjeći, takvo se izolovanje, takva pogrešna
štednja, može skratiti i prorijediti. Dovoljno je da se čovjek sjeti
Štita od Zlata pa da uvidi kako je otkidanje od usta, ostavljanje
na stranu, za crne dane – od svoje dobrote, svoje osjećajnosti, od
svoje darovitosti i snage - (onako kako se ostavlja u banku, u ćup,
u ćemer, u čarape, pod jastuk...) - da je to uvijek najveća greška
koju čovjek može počiniti. Jer ne samo da na tako ostavljeno
zlato našeg bića nema kamata; nego, što je mnogo gore i
nepopravljivije, nikada se više ništa od ostavljenog ne može

16
podići, ni ponovo uzeti! Ni ono mjesto, gdje je to nekada bilo
ostavljeno, nikada više se ne može pronaći, a sve i kada bi moglo,
tamo se ništa ne bi našlo. To je zlato iščezlo, ali bez poljubaca. U
ništa. Neupotrebljena, dobrota ili ljubav, bačena je u raspuklinu
bez dna. Nije svaki čovjek na gubitku. Onaj koji o gubitku ne
brine, već vedro daruje, taj ne gubi, nego dobija. Na gubitku je
samo onaj koji bi da izbjegne gubitak! Ono što daš, samo to je
tvoje. Ko neće kad može, kad htjedne - neće moći.

***

...Biti odnijet na poljupcima, razdati se kroz milovanja!

Iščezavati, čiliti, sloj po sloj, utoliko sjajniji ukoliko je podloga,
ukoliko je temelj sjaja tanji! Ako bi i bilo tačno da je svaki čovjek
uvijek na gubitku, opet bi se kroz sudbinu Štita od Zlata, kad bi je
čovjek samo mogao do kraja proživiti, mogao dostići makar
minimum dobitka u onom krajnjem, jedino važnom bilansu, koji
mjeri jesmo li više dali drugima, nego što smo im uskratili, nego
što smo, gonjeni sebičnočšću, za sebe zadržali! Ni ćara, ni zijana;
ni bin duga, ni bin gotovine; i baš zato što je takav život sav
razdan, kao kurban! - za radost i ljepotu, za ljubav i vedrinu - zar
nije i sav sačuvan!? Zar bi moglo imati većeg dobitka od takvog
gubitka sebe sama!? I ako i nije moguć takav život, nije li samo
uviđanje da ga je moguće zamisliti, u neku ruku odgonetka. Da
nije uklonjen iza neprobojnog stakla, Štit od Zlata sigurno bi nam
i pokazao šta znači - život bez gubitka. Ili, još tačnije, šta znači -
očuvanost kroz gubitak; potpuna očuvanost, kroz potpun gubitak.
Pratiti kako se smanjuje supstancija, kako se gubi tijelo,
dok odmiče vrijeme i kako neprestano raste, kako nadolazi sjaj;
makoliko je manje bilo ono što su oni, više je bilo čistog sjaja!
Mnogi ljudi iskusili su tu tajnu Štita od Zlata. Dok su im
presušivali sokovi i tanjila im se snaga, dok su bivali manji, dok
je manje od njih preostajalo, oko njih se, sve ugodniji i jasniji,
širio blagi sjaj.

17
 ***

Drugi su zarana iščezavali bez ostatka i bez ikakvog sjaja.

(Kao mađarski kralj Sigismund, koji je predvodio bitku kod
Mohača 1526., protiv Sulejmana Veličanstvenog. Rođen prerano
- sa sedam mjeseci – krunisan prerano - sa deset godina - oženjen
prerano, sa petnaest i prerano poginuo, ostavivši sebe u zlatnom
oklopu, pritisnutog licem u mulj mohačke ravnice natopljene
dugim kišama, nikome nije ništa stigao od sebe dati i tako - i
zato! – izgubio priliku za ono najbolje). Neki su otišli ne
dozrijevši do pomisli o davanju; nisu stigli da utroše, ni usne na
poljupce; ni dlanove na milovanja, ni dobre želje za sreću onih
koje vole. A suze se i tako ne mogu utrošiti. Čovjek ih ima više
nego što život ima razloga za njih. Svaki pojedini čovjek mogao
bi oplakati čitav svijet. Ipak i za onima koji svoje suze nisu
štedili, prolivajući ih za drugog, ostajao je silan, jarki bljesak,
koji je dokazivao da je razmjena bila pravična: postojanje, za
sjećanje! Koliko su svog zlata odnijeli, toliko su suza ostavili kao
mjeru svoje nježnosti i toliko je naraslo vrijednost onoga što nisu
uskratili.
...Oni kojima je dato da opstanu duže, mogu najbolje
naučiti lekciju Štita od Zlata; prepustiti sebe onima koji nas hoće
i vole, znači očuvati i opravdati značaj ptica i jaglika, jagoda i
vukova, zvijezda i ljudi. Više od toga ne može se ni naučiti...

***

Jer, koliko bi suma doživljaja, ekstaza, drhtave radosti i

zanosne posvećenosti bila manja, koliko bi upravo ljudi izgubili
na količini realizovane osjećajnosti, da je Štit od Zlata odmah, s
početka, bio uklonjen i stavljen van domašaja vrelih usana i
drhtavih dlanova!? Koliko poljubaca, koliko radosti, skrušenosti i
zanosa hiljada ljudi čini pravu mjeru za iščeznuće jednog jedinog
grama zlata!? Koja bi to bila mjera za ljubav i strast? Recimo,

18
ako bi prosječan poljubac bio dovoljan za brisanje jednog
miligrama zlata, kakav bi poljubac mogao stopiti čitav gram?
(Kao što je Helena Trojanska svojom ljepotom pomjerila
hiljadu brodova, pa je poslije nje ustanovljena mjera za vrhunsku
ljepotu - jedan mili-Helen - ljepota dovoljna da pokrene jedan
brod! Ko to može? I opet: ko to ne može, ako je na brodu posada
koja je zaljubljena, ili, čak, samo jedan jedini zaljubljeni
mornar!?)
...Zato i jeste jedini pravi gubitak kada neki čovjek ode
mlad: to je s njim otišao jedan Štit od Zlata, još težak i jedar, to
su otišle bezbrojne čestice što su, kroz radost, kroz dodire sa
svijetom, mogle preći u sjaj. A kada ode neko u dubokoj starosti,
spečen, umanjen, neko ko je, na kraju krajeva, koliko god živio,
štedro bio na dohvatu svim usnama što su žudjele da ga ljube,
uvijek nas obuzme neka smirena, skoro vedra zamišljenost; to
smo baš vidjeli posljednji poljubac kojim se rastočilo, posljednje
što je preostalo od lijepog i slavnog Štita od Zlata...

***

I očaj, a ne samo ljubav i grčevit stisak, a ne samo meka

opna usana, često su uspijevali da stope metal, mermer, granit. U
koncentracionim logorima, u kazamatima čitavog svijeta, gdje
god su zatvorenici žudni slobode mogli dohvatiti rešetke - desilo
se isto. Stanjene, zaobljene željezne šipke bivale bi potpunije
prekinute dlanovima kroz koje struji svijest o slobodi, nego bilo
kakvom turpijom. Ne bi ostalo ni metalne piljevine, ni
iskrivljenih, raščerečenih, ali očuvanih i dalje stvarnih šipki!
Gvozdene prečage naprosto bi iščilile u prazninu, negirajući onu
čuvenu formulu rešetke na nebu.
I stepenice kojima hiljade ljudi neprekidno prolaze, moraju
se poremeno obnoviti, jer se izližu, stanje, počnu ugibati iako se
mermer ne može ugnuti. Šta bi se desilo da ih ostave do kraja?
Srušile bi se? Ljudi koji bi se zatekli, popadali bi? A ko je to
probao? Ko se osmjelio da ih ostavi do kraja? Možda ljudi

19
nemaju smjelosti da to okušaju prosto zato što slute šta bi se
uistinu desilo: stepenice bi iščezle i ljudi bi se penjali bez njih,
gore, u visine, potvrđujući onu sholastičku istinu shvaćenu u
svetom nadahnuću, da čovjek i jeste biće koje se uzdiže, koje
visinama stremi!
Kakav bi to bio prizor i kakav šok za sve koji hoće da
čovjeka ostave dolje, pritisnutog? Za sve koji bi da budu
nesavladiva smetnja ljudskog uspinjanja, tjerajući ljude da kleče,
umjesto da ih ohrabre da se uzdginu, da polete!? Jer, dok god
postoje, stepenice garantuju apsolutnu važnost, neophodnost
onoga ko ih je odobrio, onoga koje predvidio ko će se, kada,
koliko visoko i kojim stepenicama uspinjati! Ali, kada bi samo
jedne jedine mermerne stepenice bile ostavljene do kraja, do
iščeznuća i anihilacije, smjesta bi iščezle sve stepenice i svako,
ko ushtjedne, mogao bi se popeti u koje god hoće visine! Čitav
sistem vidljivog i otud dozvoljenog i zabranjenog penjanja i
spuštanja, iščezao bi i propao! Jer da bi se uzvisio, čovjeku nisu
potrebne stepenice. Do onog vrha u sebi, ne stiže se basamacima.
I kada bi tamničari ostavili samo jedne jedine rešetke na jednom
jedinom prozoru, na stalnom dohvatu utamničenih sužnjeva, u
jednom trenutku vidjeli bi kako se od stiska njihovih dlanova
debele željezne rešetke tanje i ispredaju u paučinu, kako nestaju i
čile, kako prelaze iz bića u ne-biće, iz nečega u ništa, iz prepreke
– u slobodu! Ko bi, poslije takvog čuda još smogao snage da više
ikada nekoga zatvori!? Ko bi zaboravio prizor trenutka u kom je,
u ćeliju samoće istrgnutu iz cjeline, nahrupio veliki val slobode?
Ko bi se osmjelio da izgradi makar jedan jedini zatvor, ćeliju,
samicu, za makar jednog jedinog čovjeka!?
I ako je Štit od Zlata priča o tome kako se trošenjem svojih
vrijednosti uspostavlja i utemeljuje vrijednost života, rešetke su
priča o tome kako žudnja za vrijednostima ukida svoju suprotnost
čak i ako je ova iskovana u kaljeno gvožđe i ugrađena u debele
zidove moćnog zatvora.

***

20
 Kamenje obavlja posao, neprestano. Dopušta pljusku
poljubaca i vjetru milovanja da ga rastoči, sve dok ga, na kraju ne
raspe, do zadnje truni praha. Odlazi u ništa, ne ostavljajući od
sebe - ništa. I tako se ugrađuje u ono zdanje svijeta jedino
dostojno da bude ljudski dom; zdanje koje još niko ne može
vidjeti, ali bez kog sva ostala zdanja nisu vrijedna nijednog
jedinog pogleda.
U svakom od nas, dani što se ne vraćaju, ljudi koji su nas
zauvijek napustili, cvjetovi koje više nećemo ubrati ni
pomirisati... sve što je otišlo za vjeki vjekov, sve je ostavilo u
nama kamen, zrno šljunka ili pregršt pjeska, koje više ne možemo
ukloniti. Svakim pravim korakom uklonimo po jednu vidljivu
stepenicu i izgradimo jednu nevidljivu, koja više ne može
propasti ni srušiti se; svakim lijepim doživljajem (Ovdje smo -
zbog ljepote!) skinemo po jedan beskrajno tanak premaz zlata sa
svoga Štita od Zlata i pretočimo ga u neugasiv sjaj kojem je zlato
nepotrebno; svakim vrelim stiskom na rešetke kojima smo
utamničili svoju dušu, uklonimo po jedan sloj željeza sa rešetki
razapetih preko našeg neba i zamjenjujemo ga dijelićem
alabastera kroz koji se vidi kako hitro prelijeću divlji golubovi.

21
 PAJAZIT I PAS

Kada je od njega preostao još samo posljednji dijelić, pred

Pajin Štit od Zlata, u sobu u kojoj je bio položen, pustili su
Pajinog psa. Pajo mu je zapjevao pjesmu o Cveti, pas ga je
liznuo velikim crvenim jezikom i Štit od Zlata Paje Broštičkog
potpuno se istopio.

Gdje je Pajo? Gdje Pajo uistinu JESTE?

U liftu. Na hematološkoj klinici. Proviruje, osvrće se.
Premišlja. Dvoumi se: došla posjeta, ne valja odbiti. A opet -
nijednoj posjeti više nije vrijeme.
Donji dio: prugasta bolnička pidžama, gore, crveno-plava
sportska majica.
Pajo - Pajazit. Malen, bijelog tena. Donja vilica, zbog
uznapredovale bolesti, povremeno ode u stranu, ukoso, nadolje.
Usne mu zadebljane, onijemile, kao da uviđaju nepotrebnost i
nemoć riječi. Na čelu, prozračna, tanka koža, finija od kože
nerođenog janjeta; palimpsest preko kog je upisan i posljednji
tekst.
Oči mu plave, zamorene, veoma zrele, kao zadocnjele
jagode što bljesnu usred visokih augustovskih vlati. Unutra
zagledane - gasnu i pale se. Pulsiraju. Kratka, crna kora; kao da je
silom usađena baš u tu glavu s koje bi, uzaludno, da utekne. Ruke
- ručice: tanke, malene, krhke, pa ipak, nekako duge i privržene,
vjerne tom smalaksalom tijelu. Stoje uz Pajazita kao neko
njegovo drugo ja, kao oslonac i uzdanica.
Ušao je u šesnaestu. Bolest ga ophrvala.

***
Ono tamo, na vrletnoj stijeni, ocrtanoj prema nebu, iznad
visokog izvora kod Čama, pod samim vrhovima Stogova – ona
tanka vertikala nad provalijom, onaj rez i ono središte u zjapu
beskraja - ono je Pajo. Pod njim, žarko i ljuto zelenilo mladih
bukovih krošnji, okovanih pokojim tamnim i dugim klinom

22
stasitih jela. U daljini, sjaj proljetnjih snjegova prelivenih
skramom blještavog žeženog srebra. Iznad - modrina, na dnu -
Radika. Između - planine i ljudi. Pajo, usred svega.
Gdje je Pajo? Gdje Pajo JESTE?
Evo ga, uskim putem, dolazi. S lijeva mu Babin srt,
stogovski vis, dalek i sam; s desna mu Krčin, Velivar, dva velika
zelena sedla talasa s čijih krijesta se pjeni snijeg i povrh kojih
brodi, crn i silan - Korab. U ruci mu ovčarski štap - krljuk, nošen
lako i sigurno, kao mač. A ruke duge i pouzdane, već odrasle.
Pred Pajom, stado ovaca, pred ovcama, dva psa. Treći prelazi
sipinu iznad izvora i zauzima izvidničku poziciju. Kontroliše i
stado i pazi na Paju.
Gdje je Pajo? Gdje Pajo JESTE?
Evo ga. Stoji pred nama, čvrst i mrk. Oči mu plave, kao
šefildski čelik. Govori malo. Preko volje. Treba se, sa onih širina
sa kojima je do maločas nešto povjerljivo pričao, pribrati da bi
nas uopšte primjetio. Korak mu lahak, pouzdan, siguran. Zna
kuda i zašto i kada da kroči. Takve su mu i riječi. Pravi muž, iako
je tek napunio petnaestu.

***

Oko nas se igraju ova dva psa. Treći, najljepši, ne silazi sa

osmatračnice. Uzalud ga zovemo. Bacamo hljeb koji nam je iz
torbe izvadio Pajo - pas ne prilazi. Ova dva psa jedu - on samo
motri. Na kratko se sjuri da vrati jedno janje i opet je gore, na
svom mjestu. Nahuškamo ova dva psa, zajedno sa Pajom, da se
bore, ne bismo li privukli trećeg, koji je najjači u cijeloj planini,
kako ga hvali Pajo. Ne pomaže ništa. Ni dozivanje ni zvižduk.
Samo gore, na osmatračnici isturene stijene, leprša mu duga
tamna griva na vratu. Pas koji zna kada, kako i šta hoće. Vidi se
da ga Pajo voli svom snagom i da likuje što je pas na visini ispita:
ne dvoji se, bez razloga, od stada. Odmjenjuje svog Paju koji
dolje, eto, traći dio one prave ljepote koju samo on i Pajo znaju i
samo je oni dijele kada su sami; šta se može, Paji su došli gosti.

23
Pajo i on su dva jasna oslonca, dva silna razloga po kojima čitavo
stado uopšte i opstaje.
Stado je, pak, podloga, medijum, razlog, kroz koji se Pajo i
pas susreću i ostvaruju. Stado je materijal njihove dužnosti i
potka po kojoj oni vezu priču o svom prijateljstvu.
Pajo završava oskudni razgovor. Valja prebaciti stado na
padine po kojima će sunce još par sati potrajati. Selim ga moli -
Zapjevaj nam Pajo - a nama govori da nema boljeg pjevača na
Stogovu. Pajo, kao da ne čuje. Pozdravio se, rekao što je imao,
neće valjda sada, kao žene na vratima, da dovršava nekakve
nevažne priče. Uspinje se lahkonog, ukoso, desno, na zapadnu,
osunčanu padinu, sa koje se otvara jezero, sjaj, kićanke broštičkih
i papradiških kuća. Eno Paje, gore, u širini kose, gazi kroz kovilj i
jaglike!
I onda, odjednom zapjeva:
Koga trnav Cveto, vo tuđina,
Drobni solzi Cveto, si roneše,
Silnim, pravim muškim glasom pjeva Pajo, pjeva tako da
Stogovo podilaze žmarci! Baš kao ona Božanska frula o kojoj
govori Platon, tako sigurno, glatko, bez dvoumljenja teče njegova
pjesma - ako Pajo i nije frula kroz koju bogovi sviraju, sigurno je
glas kroz koji pjeva čitava ova Planina!
Zvoni ta pjesma izlivena sva u kalupima visova i dolova i
širina ovog pejzaža, crna i teška, da ne može crnja biti:
Drobni solzi Cveto, si roneše,
I vo deca Cveto, se kolneše,
Deka verna Cveto, ke mi bideš...
Pajo pjeva kao da su u njemu svi što su do sada, od
davnina, odlazili iz ovih predjela i svoje Cvete ostavljali u
suzama, da jecaju kunući se u vjernost.
Nazad brgu Cveto, si se vrativ,
Žal mi padna Cveto, za dečinja...
Pajo pjeva kao da je samo glas svih koji su odavde odlazili
i djecu i ženu ostavljali; kao da i nema Paje - sve je samo taj silni
glas što odjekuje između modrine i Radike. Udara o stijene, lomi

24
se, u vrletima glas, odjekuje pjesma, razliježe se to znanje kojem
nisu potrebne riječi, uzdiže se i zaobilazi, da što kasnije stigne do
onih zatvorenih vrata i usnule djece u komšiluku i Cvete koja
ljubavniku pravi crnu kahvu i bijelo lice mu ljubi:
Porta beše Cveto, zatvorena,
Deca bea Cveto, pozaspani,
***
Crno kafe Cveto, mu praveše
Belo lice Cveto, ti ljubeše...
Pjevaju, kroz Paju, svi što su ikada strijepili nad svojom
ostavljenom djecom i svojim Cvetama, pjevaju, kao kroz svoju
zajedničku, mlađanu i zvučnu dušu. Ori se, dok Pajo pjeva, ta
njihovu pjesmu.
***
Kada je Pajo zapjevao, onaj njegov pravi pas, odjednom se
sjurio sa osmatračnice, protutnjao, za tren, kroz stado što se
rastvorilo pred njim kao Crveno more pred izbjeglicama iz
faraonovog Egipta, pa, stigavši do Paje počeo da skače oko njega
i da ga, pri svakom skoku ljubi velikim jezikom. Ono što ni hljeb,
ni poziv, ni izazov borbe nisu mogli, postigla je Pajina pjesma.
Vidjelo se da pas zapravo, živi i radi, da čuva stado, ne zato što je
genetski ili treningom vezan za stado, nego zato i samo zato što
želi da sluša Paju dok pjeva! Čitav smisao njegove pažnje,
koncentracije, očigledno je bio samo spolja, instrumentalno
izražen kao briga o stadu. On je naprosto znao da Pajo pjeva
samo onda kada se on, njegov pas, pokaže kao pravi čuvar stada i
znao je da će uraditi sve, samo da bi Pajo pjevao. On bi smjesta
ostavio stado, ako bi Pajo sišao sa planine; čekao bi ga pred
kafanom, ako bi Pajo postao kafanski pjevač, ugurao bi se u neki
kutak Milanske skale, preplivao bi Okean i smjestio bi se pod
binu njujorškog Metropolitena, samo ako bi njegov Pajo postao
operski prvak ovih kuća!
- Pjevaj, moj Pajo, pjevaj! - svakim skokom, dahom, repom
i pogledom govori pas Paji! - Pjevaj, ne brini - sve ću učiniti,
klaću i ginuću - samo da mi ti pjevaš! Orfej korača Stogovom;

25
zvijeri zamukle, bilje se stišalo, šuma se otvorila; u nju, u gustu
sjenu krošnji, utone po neka zaostala ovca i ona zanesena u
pjesmu, ne oglašava se. Preko kamenjara, uzdiže se Pajina
pjesma prekora svim Cvetama koje su ikada bile nevjerne i
mehko se raspinje, kao sjaj paučine, po vrhovima ustreptalim od
jeze. I crni, veliki Korab, zaustavio se na hrbati jednog zelenog
talasa, sleđenog u zamahu, osutog nepomičnom grivom bijele
pjene.

***

U crveno-plavoj majici i donjim dijelom prugaste bolničke

pidžame, Pajo govori. Riječi mu jasne i tačno odabrane - kao da
je govoru oduvijek vičan i sklon. Kada opet dođeš u planinu... -
resko odsječe: Neću ja više doći u Planinu. Ovdje sam, gdje
svake noći čujem kako umiru. Zna, kao onaj Bucatijev bolesnik,
kada je sa sedmog sprata sišao u prizemlje, zemlji sve bližeći se,
da nije greškom spušten sa sedmog sprata; zna da mu je možda
još jedan sprat preostao, prije nego što siđe u prizemlje, u onu
sobu čije će roletne, kada se spuste, biti posljednji prizor koji će
vidjeti.
- Na izvor Čam, kad odeš, biće ti odmah bolje...
- Lijepo bi bilo... ali, sa tim je svršeno.
Usne izdaju ono što je prozirni palimpsest, raspet preko
čela,qdoznao; ne može se izbrisati jednom upisano. Zna Pajo da
je blizu onaj sloj teksta pod kojim više, nema ništa.
- Svi to ovdje znaju! Prije dva dana je jedan rekao za juče;
noćas su ga iznijeli!
- Ma hajde, Pajo, tebe znaju kao momka kog su doveli da
bolesnicima pjeva! Ti si, Pajo, zdrav! Ti si tu da razonodiš i
utješiš bolesnike.
- Pjevao sam kada sam došao. I pokraj bolova. Sada su
bolovi uminuli, ali - više ne pjevam. Nema više pjevanja.
- Pas te, Pajo, čeka; tvoj Murdž. Za njega ćeš ozdraviti i
pjevati!

26
 Tišina. Kroz onaj fini, prozračni palimpsest opet prodre
dječak, bolest izblijedi, pritaji se, povuče:
- Murdž. Za njega bih zapjevao.
***
Kada je od njega preostao još samo posljednji dijelić, pred
Pajin Štit od Zlata, u sobu u kojoj je bio položen, pustili su
Pajinog psa. Pajo mu je zapjevao pjesmu o Cveti, pas ga je liznuo
velikim crvenim jezikom i Štit od Zlata Paje Broštičkog potpuno
se istopio.
Ako nema pjesme - to onda, nema ni Paje; ako nema ni
Paje ni njegove pjesme - nema ni psa. Bez te pjesme i tog
pjevača, pas niti pristaje da bude, niti može biti onaj isti, najbolji
pas. Bez Paje i njegovog psa, nema ni stada - ni ono neće, a ni ne
može biti ono isto stado koje je paslo, ne da bi opstalo, nego zato
što je pristajalo da pase i opstaje samo da bi slušalo Pajinu
pjesmu i bilo čuvano od njegovog psa.
Gdje je Pajo? Gdje Pajo JESTE?
Sa svojim psom je; a pas je s njim jer Pajo ne prestaje
pjevati.

27
 LIJEPO LICE IMRANA PJESNIKA

Ostavljaju li to, pjesnici, svojim prijateljima pjesnicima,

onu iglu i onaj konac kojima je opšiven njihov pokrov; možda i
taj instrument traje duže od svog djela, a možda je u njemu
sadržana i tajna preko koje je to djelo uopšte i nastalo?

Imran, poznat i sačuvan u sjećanjima, kao Pjesnik Lijepog

Lica ili Lijepi pjesnik, rodio se u onom dijelu svijeta u kom ljudi
čestitaju jedni drugima samo u tri slučaja: kada im se rodi sin;
kada se uzgoji lijep ždrijebac; kada se pojavi pjesnik. Pojava
pjesnika prima se tamo kao lijep i značajan događaj. Selu,
plemenu, roditeljima pjesnika dolaze iz daleka i čestitaju im na
dobroj sreći. Pjesnik će, kaže se pri tom čestitanju, braniti vašu
čast, štitiće vas od uvrijede i zla, počiniće djela koja će i vaše
podvige napraviti besmrtnim, osiguraće slavu.
Pjesnik je tamo bio oslonac zajedničkog života. Opštio je
sa neznanim silama i sa samim Stvoriteljem svjetova; koga bi on
ismijao, tome više ništa nije moglo vratiti poštovanje sredine;
pred bitku, ako bi odlučio da ohrabri svoje saplemenike, Pjesnik
je značio sigurnu pobjedu tabora kom je pripadao; ako bi riješio
da osramoti i demorališe protivničku stranu, ona se, najčešće,
povlačila bez borbe, potištena dubljom i strašnijom stigmom nego
da je doživjela da bude potučena hametice.
Kraljevi su priželjkivali da im Pjesnik podari makar jedan
stih - ali to nikada i ni u kom slučaju nisu smjeli zatražiti - kakav
god bio povod, prilika, ili njihov podvig. Snagu i uticaj ovih
bardova, socijalni i etički značaj ovih šamana - jer, ti pjesnici su
bili i jedno i drugo – najbolje ilustruje efekat koji je proizvela
jedna pjesma čuvenog Rabi Ibn Makruma: relativno beznačajno,
njegovo pleme je postalo čuveno po plemenitosti i hrabrosti,
poslije njegove pjesme Sve dajemo gladnima / borimo se visokim
kopljima / naši ljudi su junaci plemenitog soja.

28
 Gdje je život zavisio od oštrog vida i sigumog stiska, ondje
su poeti imali oštro zapažanje i čvrstu misao; nisu im dani
promicali u čitanju prepisanog i prepisivanju pročitanog.
Za Imrana se znalo da je Pjesnik, znatno prije nego što je
naučio da piše, prije nego što je uopšte čuo i jednu jedinu pjesmu.
Njegovo lice govorilo je ljudima ono što se, ponekad, samo u
najboljim stihovima može naslutiti. Oči su mu bile kao karkhija -
najljepše žuto vino iz čuvenih vinograda iz Karkha. Stihovi
Abdulah Ibn Al Mu'taza kao da su imali pred očima upravo
njegovo lice:

I onaj najbogatiji je puka sirotinja

Jer sva bogastva su skupljena
Na njegovom licu!

Na koga god mislio veliki Al Mu'taz, taj se ne bi postidio

da je imao onakvo ozareno, lijepo, onako ljudsko lice kakvo je
krasilo Imrana. Ako bi se, prema blagoj ljepoti i ljudskoj toplini
lica, naš predak Adem mogao ponositi licem makar jednog
jedinog potomka - to bi bilo ono od Imrana - Pjesnika Lijepog
Lica.
..Kao mladić, Imran je već postao legenda. Ljubav koju je
pobuđivao u djevojkama, uzbuđenje silnije i dublje od onog koje
su žene Sparte otkrivale jedna drugoj gledajući u Alkibijada
Atinjanina, dok se prelijep i plemenit šetao njihovim gradom,
okružen grubim i jednostavnim likovima lakedemonskih muževa
- posvuda je okruživalo već i samo ime Imranovo...

***

Nigdje na zemljinom licu, ljubav nije izložena težim

iskušenjima i stoga - nigdje nije jača nego tamo gdje se rodio
Imran, Pjesnik Lijepog Lica. Strasni pritisak osame i izdvojenosti
koji prekriva čitavu tu zaboravljenu i daleku teritoriju, zbližio je
ljude, uputio muškarce ženama, roditelje djeci, tako intenzivno,

29
da nije nikakvo čudo što su njihovi susjedi, iz plemena Ben Azra,
doslovno umirali od ljubavi. Tamo je svaki čovjek ličnost,
kraljevstvo, suveren; svaka kuća je prestonica, tvrđava, država;
naokolo – dokle oko vidi - samo prozračna praznina i pustoš.
Nigdje se ne može pogledati dalje, a pri tom vidjeti manje,
nego tamo. Ali, baš zato što pogled nije pretrpan, zatvoren,
fasadama, pročeljima, licima, predmetima koje ne može
razgraničiti i koje, stoga, pretapa u jednu zamornu, anonimnu
sliku bez značaja i svojstva - upravo stoga što rijetko kada može
išta vidjeti, pogled je tamo pun. Čak i najmanji gušter, jedan
cvijet, jesu izdvojeni, cjeloviti događaji, jesu bića i sagovornici
kojima se poklanja dar sagovorništva. Pamti se trag gazele,
urezuje se lik kamena brušenog pješčanim olujama. Godinama,
pa čak i s koljena na koljeno, prenose se sjećanja o svakom biću,
stablu, događaju. I tako je pogled onoga davnog pretka, koji je,
zagledan u daljine, opazio na horizontu putnika, doslovno još živ
u njegovim potomcima; oni, opet, ono što sami vide utkivaju u
potku koju su zatekli. Tako, neprekidno, jedan vidi sve što vide
ostali. Čarobni ćilim njihovih veza, znanja i doživljaja tka se na
tom zajedničkom razboju, a pjesnik ima zadatak da ga učini
blistavim i vidljivim, kao svjedočansto koje će trajati koliko i
vatra i noć.

***

Kada sam prvi put sreo Imrana, sve što je Vilfred Blant
sabrao kao blistavo zapažanje u svojoj knjizi Seven Golden Odes
of Pagan Arabia, postalo je sasvim uvjerljivo. To lice jeste bilo
lice pjesnika i čak - to lice jeste bilo poezija. Čestitanja upućena
roditeljima, selu i plemenu, što su dobili pjesnika prije nego što je
on i jednu pjesmu bio napisao, obistinila su se; na tom licu bila je
čitava besmrtna gasida, zajedno sa jasnom uvodnom nasib
sekcijom koja je prosijavala kroz Imranov osmijeh ili pogled. To
lice jeste bilo ostvarenje onog čuvenog sna koji je sanjao veliki
imenjak - Imru al-Qais (Imran al-Qais), pjesnik koji je ostvario

30
najljepše qaside i kog nazivaju Čoser Arapske literature –
ukazujući tako najveću čast Čoseru!
...Ali, savršena ljepota nije ovom nesavršenom svijetu
namjenjena, niti je za njega prikladna. Bogovi zato i uzimaju
prelijepe konje, prelijepe sinove i prelijepe pjesme. A Imran je
bio pjesnik sa prelijepom pjesmom na licu...
Imran mi je na poklon donio kaftan šiven od devet koža
velikih ovnova. Poklon je bio od njegovog oca - znao je da ću se
takvom daru obradovati. Otvoren, kaftan je bio kao oblačno
praskozorje - toliko je izgledao beskrajan i prostran. Iz njega se
širio jutarnji miris, kao poslije noći provedene uz otvoren oganj,
čulo se blejanje jaganjaca i šum prvih mlazeva mlijeka koje se
muze u još sasvim prazne kalajisane sudove.
Zatvoren, kaftan sašiven od devet koža velikih i nešišanih
ovnova, ličio je na ponoćni san, a mirisao je kao pripijenost uz
toplu ženu i na oluju koja bjesni napolju i čini, da je čovjek sretan
što je baš tu gdje jeste, što su mu pod prstima tople, rasanjene
dojke i sneno tijelo.
Nikada nisam ni vidio, a ni čuo da postoji, takav ogrtač
kakav mi je, od planinskih ovčara, poklonio Imranov otac.
Oblačio sam ga rijetko i u značajnim momentima; kada sam
bivao bolestan, liječio me kroz silno i prijatno znojenje - preko
noći.
Kada sam osjećao neraspoloženje - nagrnuo bih ga a
Imranov kaftan bi me smjesta razvedrio, tako da sam se poslije
desetak minuta osjećao onako preporođen kako Dejvid Hjum piše
da se osjećao poslije dugih sati razgovora sa prijateljima i igre
table (šeš-beš, Hjum koristi engleski termin backgamon).
U trenucima zadovoljstva, ili kada sam imao razloga da se
osjetim ponosnim - kaftan, šiven rukama onih gorštaka što su
umjeli da i u gušteru vide sagovornika i da ga upamte i još,
kaftan, donesen od njihovog Pjesnika Lijepog Lica - pretvarao se
u kraljevsku togu prema kojoj i hermelinski plašt Luja XIV
(ponos svih krznara i izvor zavisti svih potonjih vladara) nije

31
izgledao ništa bolje nego slika daljine, prema otvorenom prostoru
bez kraja i predaha.
...Prilikom jednog od tih rijetkih i značajnih rituala, kada
bih sam izvlačio kaftan nalik na oblačno praskozorje i na ponoćni
san, pronašao sam u gustim i dugim pramenovima veliku iglu i u
njenim ušicama poduži komad jakog crnog konca. Izvadio sam je
pažljivo i, zajedno sa koncem, stavio u jedan pretinac mog
radnog stola...

***

Pod zemljom su rasijani kosturi ovaca, ostatci lavova.

Zemlja pod kojom, počivaju, ista je!
Kada sam se, poslije čitave godine odsustva, vratio u sobu
u kojoj je bio moj kaftan zaključan, u sobu u kojoj je bio pretinac
sa velikom iglom i crnim koncem sa kojima je kaftan bio šiven, a
igla ostala zaboravljena, donoseći, možda i kao poruka od njega -
čvrstu rapavost dlanova onog majstora što ga je radio - požurio
sam da ga otvorim, izvadim, da ga ogrnem i iznova osjetim sve
što je on donosio kao doživljaj i život.
Iz otključanog ormara najprije je izletjelo na stotine
leptirića moljca! Kaftan se, pod mojim prstima rasipao u prah.
Pramenovi duge ovnovske vune, nikada šišane, sada su opadali
rukohvatima, kao u nekoj strašnoj tifusnoj groznici.
Ono preostalo, što se moglo skupiti, sabrao sam u jednu
veliku kesu, odnio daleko, među sniježne njive i ostavio ga na
onu istu zemlju pod kojom leže, rasijani, kosturi ovaca i ostatci
lavova.
Učinilo mi se neobičnim i značajnim, da je djelo propalo, a
alat kojim je bilo sačinjeno, ostao potpuno neizmjenjen. Čitav
kaftan razvejao se u oblak moljaca i naprosto odletio! U mom
pretincu, od svega je ostala samo velika igla sa dugim, udjenutim
tragom crnog konca.
Imrana više nikada nisam vidio.

32
 On je, sa onom prelijepom pjesmom umjesto lica, započeo
pravi život odraslog čovjeka. Bio je daleko, ali se o njemu čulo
mnogo i govorilo veoma dobro. Ko god ga je sreo i upoznao,
najbolje ljude svog života pomjerao je za jedno mjesto unazad.
Njegovi roditelji, njegovo selo, njegovo pleme i dalje su
primali izraze poštovanja i čestitanja što imaju Pjesnika na čijem
licu je ispisana najljepša pjesma.
...Ali, savršena ljepota nije ovom nesavršenom svijetu
namjenjena, niti je za njega prikladna. Prelijepe konje, prelijepe
sinove i prelijepe pjesme, njihov tvorac pozove sebi...
Danas mi je jedan prijatelj i saplemenik Imrana, Pjesnika
Lijepog Lica, rekao da je i Imran, prije više od jedne godine,
dobio onaj poziv - na koji se ne može ne odgovoriti! Bijeli
automobil (Volkswagen - buba), koji je vozio jedan njegov
prijatelj, imao je jak sudar. Niko nije bio ozbiljno povrijeđen,
samo je Imran ostao da leži u travi. Licem zagnjuren u buket
ranog proljetnjeg cvijeća.
Kada su ga podigli, izgledao je potpuno nepovrijeđen.
Kada su ga okrenuli, zanijemili su: Imran je bio bez lica!
Kao da je neko htio samo njegovo lice! Sve ostalo bilo je
netaknuto - ni frakture, ni ogrebotine. Sve, sve je bilo na svom
mjestu. Samo je lice nedostajalo.
Tijelo je ostalo bez svoje pjesme.
...Možda je Imranovo lice, pretvorivši se u jato ptica, što su
se iznenada digle sa tog mjesta, naprosto odletjelo!? Onako kao
što se kaftan od devet ovnovskih koža rasuo u oblak leptirića
moljaca!?
Od kaftana je, ipak, preostala igla i u nju udjenut dug crn
konac.
Šta je sa iglom i koncem kojima je bilo krojeno Lijepo Lice
Imrana Pjesnika? Iglu sam zatekao slomljenu!
Promiču nam dani, kao igle kroz tvrdu kožu kaftana; igle
što životnim koncem prošivaju mrtvački pokrov. Štepuju
neumorno, bešumno, neprestano…

33
 Kakve god boje bio život i koliki god bio kaftan, opšiva se
uvijek koncem iste boje - crnim.

***

Među onim ljudima, saučešće se izražava samo za gubitak

tri stvari na kojima se, kada se steknu i čestita: sina, dobrog
ždrijepca, pjesnika.
Pa ipak, niko od onih koji su Imrana upoznali, nije izrazio
saučešće - iako su, kao što je red, došli nažalost - kako se naziva
zajedničko sjedenje sa porodicom preminulog.
Jer, govorili su, saučešće se izražava za ono što je
izgubljeno zauvijek. A pjesma što je bila upisana na lijepom licu
Imrana Pjesnika, zauvijek je očuvana u svima koji su tu pjesmu,
makar jednom vidjeli i razumjeli. Ta pjesma, kao i sve što se
zauvijek pamti, opstala je i očuvala se onako kako se očuvao i
Štit od Zlata: rasipanjem svoje snage, ljepote i dobrote, sabirala je
i umnožavala ljudsku radost.
A opet, jesu li sasvim slučajni, nepovezani sa Imranom,
stihovi njegovog velikog sabrata, pjesnika Abu Al-Ala Al Al-
Ma'arija? Jesu li mogli biti slučajni ako se zna da je on rođen
tačno 1.000 godina prije nego što je Lijepo Lice Imrana Pjesnika
odletjelo prerušeno u jato ptica?
Čudim se kako je on mogao umrijeti,
Kako to on leži mirno?
On, koji je imao toliko prijatelja
I svima pružao pun život
Vedro ih njišući u ravnoteži - kao tasove
Tačne vage.
Ostavljaju li to, pjesnici, svojim prijateljima pjesnicima,
onu iglu i onaj konac kojima je opšiven njihov pokrov; možda i
taj instrument traje duže od svog djela, a možda je u njemu
sadržana i tajna preko koje je to djelo uopšte i nastalo?
Da li je gorštak-majstor, koji je šio onaj kaftan, slučajno
zaboravio veliku iglu i u nju udjenut, dug crni konac? U svakom

34
slučaju, ta je igla sada u mom pretincu. Kad god je uzmem u
ruke, ili samo pogledam, pred oči mi izađe lijepo lice Imrana
Pjesnika, potpuno nepromjenjeno, kao i pjesma na njemu
zapisana.

35
 MELANHOLIČNI ZENON

Nesretni, nadajte se; sretnici, budite na oprezu!

Ne budite sami i ne budite lijeni! Zbog postojanja
kornjače, leptiri ipak nisu zaboravili da lete.

All other joyce to this are folly,

None so sweet as melancholy.
(Robert Burton, The Anatomy of Melnacholy)

Malo imam, ne tražim ništa; sve moje blago pohranjeno je

u Minervinoj kuli. Osamljenički život koji vodim - ipse mihi
theatrum - omogućava mi da bolje vidim zaludnost jurnjave,
napora, mržnje, sudskih procesa, obećanja, nevjerstava, nadanja i
razočarenja kojima se, kao nekakvoj stvarnosti i nečemu važnom,
odaju bezbrojni ljudi, zasljepljeni i gluhi, kao da su iznajmljeni
da prožive život nekog drugog, kao da sebe, niti znaju, niti su se
nekad upoznali ili barem sreli sa onim koji jesu. Vedro se svemu
smijem. Samo mi odjeća polako trune, brodovlje mi tone, žito mi
u poljima propada, stoka mi mrije po pašnjacima, nemam žene, ni
djece. Prijatelji se ne nadaju mojoj dobroti, neprijatelji ne strepe
od mog gnjeva.
Sjaj sabranog znanja, čija beskorisnost, očuvana
izdajničkim svjedočanstvom pismenosti, djeluje i preko granica
našeg života i vremena, postaje utoliko nepodnošljiviji i
nepoželjniji, ukoliko ga neko više posjeduje. Ko može tako
poželjeti, ko može toliko snažno ustrebati, odmarajuću tupost
tmine, kao onaj koji je centum puer artium, mudrac što je ostvario
vjekovnu želju da bude omnifarium doctus?

***

Za titulu prvog melanholika, s pravom je do sada

konkurisao Demokrit. O tome je, s velikom, možda,
nenadmašnom učenošću pisao 1621. godine Robert Burton, pod

36
pseudonimom Democritus Junior, u djelu Melancholiae
anatomen. Knjigu je s pravom posvetio ad Georgio Berkleio, kog
je tačno oslovio sa Honoratissimo domino, non minus virtute sua,
quam generis splendore, ali je njen pravi problem sam Demokrit,
Abderićanin. Ovaj znameniti mudrac, koji je kao i svi pravi
melanholici i istinski mudraci, bio za svijet ništa, za sebe sve
(dok su oni njima suprotni, upravo obrnuto - za svijet sve, za sebe
ništa; a SVIJET i tako jeste, samo obmana i sjen!), opisan je od
Hipokrata i Laercija kao starčić koji je živio u dobrom zdravlju
106 godina, melanholičan po prirodi i sklon samoći, posvećen
nauci i svom životu, autor brojnih izvrsnih dijela, sjajan ljekar,
poznavalac ljudi, etičar, matematičar... Naturalia, moralia,
mathematica, liberales discipllinas, artiumque omnium peritiam
callebat... ništa nije ostalo o čemu on nije pisao umno i poučno.
Constatinus i Columella svjedoče, kako navodi Otho Nicolson,
bibliotekar i istoričar sa Christ Church biblioteke iz Oxforda
(Praefat. hist. 1573), da je Demokrit toliko dobro poznavao sve
stvorove prirode i sve bilje, da je često razgovarao sa pticama i
ljudima prevodio značenje njihovog cvrkuta! Ako bi se nešto
moglo s pravom napisati na njegov grob, a da ne važi i za nekog
drugog, onda bi se na Demokritovom spomeniku moralo uklesati:
Nihil in toto opificio naturae, de quo non scripsit!

***

Zašavši u poznu starost (96 godina), sam je sebi izvadio

oči, a opet je, ...vidio više i bolje nego svi ostali oko njega i ni
pratioca, ni pomagača nije imao, niti trebao... (Epistola ad
Damegetus, ff. 42). Kada ga je Hipokrat jednog dana posjetio,
zatekao ga je kako u dnu svoje bašte, u predgrađu Abdere, u
hladovini jasena, nešto čas na koljenu zapisuje, a čas opet, ustaje
i zaneseno šeta. Svuda naokolo bile su mnoge lešine raznih
životinja koje je Demokrit secirao da bi otkrio sjediste životne
tuge i ludila - centar melanholije atra bilis!

37
 I ovog velikog mudraca i znalca svega na svijetu, opet su
mnogi i s pravom, smatrali i prezira dostojnim, pomjerenim. Po
njemu je, vjerovatno i nastao, srećom rijetko korišćen, a opet,
sačuvan izraz - abderitizam - direktno u smislu umne
poremećenosti, šenulosti, glupavosti!
Veliki melanholik je osjećao da su tuga i ludilo srodna, ako
ne i ista stanja. Sve svoje ogromno znanje, dakle, on nije ni
mogao smatrati dovoljnim da mu tugu otkloni, ni da ga, od
njegovog sopstvenog ludila odbrani!
Znajući da mu ništa nije ostalo nepoznato i da ništa nije
zaboravio ili preskočio - kako opominje i Cartesius u svome
Četvrtom pravilu - on je ipak htio samo jedno:
Da iskušava i vježba sebe i da tako opravda onu opomenu
Tukididovu, da je isto nešto znati, a ne izraziti ga i to ne znati.
I ovo je lijepo shvatio i primjenio Democritus Junior, kada
je, potpuno svjestan moguće arogancije u njegovoj smjelosti da
prisvoji Demokritovo ime, ipak objasnio da se osmjelio to ime
sebi pridodati stoga što je ...zadatkom Demokritovim - da otkrije
centar u kome počiva nasa najtamnija bolest, melanholija, bio
toliko privučen, kao da je njegov sopstveni najdublji cilj, a i
stoga što je sam Demokrit taj zadatak ostavio nedovršen, quasi
succentuariator Democriti, pa se ponadao da će tu najvažniju
stvar on lično opet oživjeti, proslijediti i, možda, ovim
izlaganjem, dovršiti (Robert Burton: op. cit p. 4 - Democritus to
the Reader).

***

...Ima li lijeka od tuge i ludila? Možemo li raskinuti svoju

vezu sa Melanholijom, tom našom najgorom, a najvjernijom
ljubavnicom, koja nas prati kroz vrijeme sunca i tmine, uspona i
padova, poraza i uspjeha - vjerna kao uvijek zelene četine, a ne
prevrtljiva kao lišće breze!? Ono što drugi temperamentni znaju
kroz knjige i učenje, mi to znamo kroz svoju melanholiju!

38
 Ubi dolor, ibi digitus, Clavum clavo - tugom se liječi tuga,
ali, tugom se tuga i zna - što nije promaklo ni besmrtnom
Benedictusu Spinosi, koji je tvrdio da se afekat suzbija samo
novim, još jačim afektom!
Ali Melanholija je ljubavnica od čije ljubavi nema jače.
Ljubavnica čija se ljubav ne može suzbiti nijednom drugom
ljubavlju...
Ako je Demokrit tragao za fiziološkim organom u kojem je
nastanjena melanholija, dakle, ako je pošao od pretpostavke da je
ona unutra, u nama, Zenon, Elejac, pokazao je da je ona posvuda.
Demokrit se nadao, kao u bajci, da se snaga džina krije u
srcu medvjeda, iz kog će, kada ga rasporimo, iskočiti vuk, iz čijeg
će, opet, srca iskočiti lisica, koja će, iz svog srca rasporenog
ispustiti zeca, a iz njegovog srca će izletjeti golub i najzad, eto,
makar u tom posljednjem golubijem srcu, jeste posljednja kuća,
zadnje boravište tuge i ludila, a odatle im, više bježanja nema.
Zenon je utvrdio da mi nismo gonioci, nego upravo -
gonjeni i da, doduše, nema bježanja, ali - za nas! Tuga nas stiže i
mi joj, kako god bili hitronogi, ne možemo umaći.
Za Demokrita, lijeka ima – i ako nikada ne bude pronađen!
Za Zenona - lijeka nema - čak ako nekada i bude nađen!
Samo što Zenona dugo nisu razumjeli. Njegova priča o
Ahilu i kornjači, smatra se više trikom ili dramatizacijom jedne
paradoksalne opklade koja se, naizgled, lako i sigurno dobija.
Može li, pita ta aporija, Ahil, najbrži među smrtnicima,
stići kornjaču, najsporiju od bića koja se mogu negdje zaputiti!?
Potrebno je samo da joj da izvesnu prednost.
I tako: neka Ahil trči deset puta brže od kornjače i neka ona
ima sto metara prednosti, kada on stigne do mjesta na kojem je
ona stajala, kornjača će umaći za deseti dio puta, dakle, deset
metara; kada on i to, u hipu pretrči, ona će onako usporena, biti
samo još metar ispred i već će osjećati potmulo podrhtavanje tla
od snažnih Ahilovih stopala... i evo, već je i taj metar pređen, ona
je još deset santimetara naprijed i oni su progutani - još jedan
santimetar, milimetar, deseti dio milimetra, stoti dio, hiljaditi...

39
Nema kraja! Snažna su Ahilova stopala, ali su ipak - AHILOVA!
Ima na njima jedna slabost, jedna tačka kroz koju u njega dopire
poraz i smrtnost!
Opklada, koja je izgledala unaprijed dobijena izgubljena je.
U stvarnosti, doduše i mnogo sporiji trkač od Ahila začas će stići
i prestići kornjaču koja bi imala i dvjesta metara prednosti - ali,
ne može se razumjeti kako će on to izvesti, kako je moguće da se
to izvede!?
Odgovor je opet poznat: logički paradoks, sa ontološkom i
u manjoj mjeri, epistemološkom poukom. Prema tome, Zenon je,
kaže se, htio pokazati da su naša čula, a takođe i prazan prostor,
kao uslov kretanja, samo priviđenja, obmane; čula govore da će
Ahil prestići kornjaču, ili da smo je mi prestigli stotinu puta, ali,
ako razum to ne može da razjasni, onda prestizanja nije ni bilo,
niti je ono moguće!
Zenon je, međutim, mislio na nešto sasvim drugo.
Zenon je dokazao jednu univerzalnu istinu, melanholičnog
karaktera.
Potvrdio je da se nijedan Štit od Zlata ne može zauvijek
sačuvati.
U vrlo, vrlo kratkom tekstu, objavljenom u zbirci Seoski
ljekar, 1910. godine, Franc Kafka je, zapravo, načinio jedan
zgodan, minijaturan ključ, za otvaranje tajne i odgonetanje
zagonetke koju je krio, u svojoj aporiji, Melanholični Zenon. Taj
tekst, u cjelosti, glasi:
Moj djed imao je običaj da kaže: 'Nevjerovatno koliko je
život kratak. U mom sjećanju, on je, sada, tako malen da jedva
mogu razumjeti kako se, na primjer, jedan mlad čovjek uopšte
može osmjeliti da na konju krene u susjedno selo, a da pri tome
ne pomisli kako jedan običan ljudski život, koliko god bio srećan
i dug, možda ni izdaleka nije dovoljan za jednu takvu šetnju'
Do kakvog to mi, susjednog sela, hoćemo?
Može li se i kako, do njega?
Veliki melanholik Kafka, shvatio je poruku velikog
melanholika Zenona! Može li se uopšte igdje stići!? To čudno, u

40
mladosti tako blisko SUSJEDNO SELO, koje postaje sve
udaljenije i mutnije, kako napreduje štepovanje one igle sa crnim
koncem, zapravo je Zenonova čuvena kornjača! A brzonogi Ahil,
pun srčanosti, nepovrjediv i silan - to smo mi! Odaje nas ona
fatalna peta koju je, kupajući nas u mlijeku besmrtnosti, držala
naša majka i, tako je, ostavila suhu, neokupanu, ranjivu.
Nema nam napolje! Stalno ostajemo unutra, u svom punom
unutrašnjem biću, onako kako je, slikajući Kosmos slikao i
tajanstveni Zenonov prethodnik Parmenid! Kako bi, za nekoga ko
je nužno i zauvijek osuđen da ostane unutra, uopšte moglo biti
moguće bilo kakvo istinsko putovanje? Zar nije i sam pojam
putovanja, u krajnjoj liniji isto tako samo privid i iluzija, kako je
govorio i onaj sjajni melanholični matematičar - Blez Paskal!?
Putovanje je surogat za nerazvijenu imaginaciju! Odlučiti se na
putovanje, da bi se nešto vidjelo, znači priznati da se unutra, u
sebi, nema šta vidjeti! Da nema ništa vrijedno gledanja!
...Kako je Ahil uopšte mogao pomisliti da će stići kornjaču,
kako se iko mogao kladiti na njega? Zar kornjača nije
najdugovječniji stvor od svih koji se kreću i zar Ahilu nije bilo
suđeno da umre mlad!? Šta može njegova brzina, nasuprot njene
sposobnosti da potraje? Kao da se brzinom može prestići smrt!?
Kao da se jurnjavom može umaći onome koji više od stoljeća
može da krstari hrastovim zabelima!?...
Melanholični Zenon je znao da se, ni onaj najbrži među
smrtnima, ne treba trkati sa najsporijim, ni sa jednim jedinim
bićem. Jer njegova je trka unaprijed izgubljena; smrtnik ne može
stići do svog jedinog pravog cilja. Za život koji nije čak ni toliko
dug, da se, uz svu svoju brzinu prestigne makar i jedno tako
sporo biće kakvo je kornjača, moguća je samo ona trka koja se
mjeri dužinom čitavog života.
Na prastarom rotolusu na kojem je sačuvan zapis o Ahilu i
kornjači, Zenon nije ni raspravljao o ontologiji, logici,
gnoseologiji...

41
 O postojanju je on i o nepostojanju. O životu koji bi da
pobjedi u jedinoj trci do koje mu je stalo - o životu koji bi da u toj
trci prestigne - smrt!
Kakve kornjače, kakve trke!? Kakve opklade!? Ako nije
istina da smo besmrtni, ili što je isto: ako je istina da jesmo
smrtni! - onda je svaka druga istina potpuno nevažna; onda je
nevažno šta je od preostalog istina, a šta nije istina, (ako je ono
preostalo zaista samo - tišina – o koj Šekspir kaže: The rest is –
silence!)
Prava pravcata kornjača - to je naše tijelo. Naizgled
savršeno oklopljeno, naizgled vječno i neprobojno; ali, gle, eno
jedne male, slatke pete, sa otvorčićem koji se ne može zabraviti,
zamandaliti, zakrpiti, začepiti, koji se ne može zaboraviti!
A Ahil je naš vedri i silni, brzonogi duh. Ahil je leptir. Nije
slučajno veliki Učitelj Lao Ce sanjao, u onom paradigmatičnom
snu, upravo da je - žuti leptir! Kako, uistinu i može da se zna,
jesmo li mi - ljudi koji ponekad sanjaju da su žuti leptiri, ili smo -
žuti leptiri koji, povremeno sanjaju da su ljudi!?
I igra se taj naš žuti leptir, taj naš duh. Igra se svim i
svačim. Recimo - riječima: Čuang Ce (a to je drugo ime Lao Ce-
a) i Konfucije, povezani uzastopno: Čueng Ce Konfucije - čine
iskaz opomene, uz malu izmjenu: Čuvaj se Konfuzije! Leprša
leptirić, htio bi iz rešetki, iz sepeta, iz zatvora u koji je zatočen:
nisu orfici uzalud govorili da riječ tijelo (soma) potiče od riječi
zatvor, rešetka, košara (Sozesthai).
Skoro sasvim bestjelesni leptirić, sa krilima toliko nježnim
i tanjušnim da su morala biti posuta onim prahom - da bi uopšte
znao da su još tu i da ih ima - dizan čistom toplotom sunca i tla,
sav pretočen u cvijet što leti, u jasnost i prozirnost zbog koje
izgleda da ni vazduha nema, lako, bezbroj puta, nadlijeće,
prestiže kornjaču koja lagano stupa čestarom, kroz šuštanje
hrastovog lišća.
Biće, jeste; Ne-Biće, nije!
Leptir, jeste; Kornjača, nije!
Duša, jeste; Rešetke, nisu!

42
 Letjeće naš leptir zauvijek, kroz neprestano proljeće,
prestizaće onu sporu kornjaču što napreduje kroz suho, crveno
hrastovo lišće. Prah sa leptirovih krila nadživjeće kornjačin
oklop. Tanušna i lahka crta leptirovog tijela, savladaće mutnu
studen žute kornjačine krvi, što se jedva drži na granici
zgrušavanja. Razigrani privid života i putovanja, vedrine i
bezbrižnosti, odoljeće sporom primicanju kornjače u čiji smo
oklop zatvorili svoju ranjivu petu.

***

I oklopljena i spora, pretvorena u kornjaču, Ahila će

njegova peta stići. Koliko god je činili sporom, naša kornjača, ta
naša smrtna slabost, postaje dugovječnija, dobija više vremena
potrebnog da bi nas stigla, da bi uhvatila svog Ahila, da bi
prestigla razigranog leptira; i najsporijim kretanjem, kroz
beskrajno vrijeme, pređe se dovoljno rastojanje da se stigne i
najbrži trkač čije je vrijeme ograničeno. Onaj brži, ne može da
pobjedi; onaj koji leti, ne može da ne padne. Leptir će završiti u
hrpi crvenog hrastovog lišća, kao šuštanje, dok kroz nju prolazi
kornjača.
Već rođenjem, data je prednost našoj kornjači i ta se
prednost više ne može nadoknaditi, pa makar mi bili brzi kao
Homerov Ahil.
Melanholični Zenon je tako nadmašio melanholičnog
Demokrita, uvidjevši da melanholija nije organ, da se, stoga, ona
i ne može odstraniti. Ali, ako se trka protiv kornjače i ne može
dobiti (nisu slučajno govorili drevni narodi da zemlja počiva na
velikoj kornjači, a ova na drugoj kornjači i ova opet, na
kornjači... I ako biste ih upitali, na čemu, najzad, počiva ona
posljednja kornjača, oni bi vam bez dvoumljena i krzmanja rekli:
Kornjače su tako naređane skroz do dolje!), Zenon je pokazao da
se upravo od te trke ne smije odustati jer, trčanjem te izgubljene
trke, dobija se cijeli život!

43
 A melanholični Robert Barton, alias Democritus Junior,
dao je sljedeći jednostavan lijek protiv očaja:
Sperate, miseri; cavete foelices!
Nesrećni, nadajte se; srećnici, budite na oprezu!
Ne budite sami i ne budite lijeni. Zbog postojanja kornjače,
leptiri ipak nisu zaboravili da lete.

Oni koji znaju da je svaki dan - sudnji dan, oni znaju i to da

je svako ronjenje najbolje onda kada se roni kao da je posljednje i
oni koji pišu, znaju da knjige valja pisati kao da je to posljednje
što nam je dato da napišemo i da su sve najbolje knjige upravo
tako i napisane i da se drugačije ne može ni dobro pisati, ni
duboko roniti, ni pravo živjeti.

44
 POSLJEDNJE RONJENJE PHYSETER CATADON

Oni koji znaju da je svaki dan - sudnji dan, oni znaju i to

da je svako ronjenje najbolje onda kada se roni kao da je
posljednje i oni koji pišu, znaju da knjige valja pisati kao da je to
posljednje što nam je dato da napišemo i da su sve najbolje
knjige upravo tako i napisane i da se drugačije ne može ni dobro
pisati, ni duboko roniti, ni pravo živjeti.

Živjeti se, ne mora; ploviti - da!

Malo je aforizama oko kojih su znalci toliko lomili koplja,

kao oko ovog. Neobičnu, zaprepašćujuću snagu koja kipti oko
ovog pokliča, svako bi, da pripiše sebi, svom narodu, svojoj
tradiciji. Činjenica da ljudi sa svih meridijana i iz svih kulturnih
tradicija, kroz sva stoljeća, rado prisvajaju ono i one, što je i koji
jesu, u nekom smislu izvrsni, a da, sa istom žestinom odbijaju
ono loše, žalosna je potvrda neopradvano visokog mišljena koje
gajimo, svako ponaosob - o sebi. Čini nam se da bi ono što je
osobito dobro i najbolje, s nekim nužnim i prirodnim redom,
moralo biti u nekakvoj vezi i direktnom srodstvu sa nama - čak i
onda kada se takva veza i sredstva ne mogu nikakvim
racionalnim putevima uspostaviti; a ono što ne valja što je
podbacilo, to je odrod, izrod, otpadak, renegat, čega se, ako je
svima jasno da je upravo naš rod i naše gore list - odričemo!
Proklinjemo ga, anatemišemo, ekskomuniciramo... kao da ništa
što je neuspješno ili što je slabo, žgoljavo, što je mućak i rugoba,
sem nekom velikom i neshvatljivom nepravdom prirode ne može
stajati u vezi sa nama. Ako nije naše, onda je, sve što je igdje u
svijetu ikada bilo dobro - od nas oduzeto! Ako je naše, a nevalja -
to su nam onda dodali!
Zato se uvijek nađe nekih sedam gradova koji se svađaju
oko toga u kojem se od njih rodio ovaj ili onaj veliki čovjek, iako
su narodi, u cijelini, možda samo zaobilazni načini da priroda
dođe do ponekog pravog čovjeka?! I zato se, sedam gradova i

45
sedam naroda krve već odavno oko toga, čiju smjelost i čiji duh
najbolje slavi onaj čudni klik o tome kako se ne mora čak ni
živjeti, ali se ploviti mora!
Neki, koji s pravom stoje zadivljeni pred onim što je nekad
bila Kartagina, srušena, preorana i posoljena da iz nje više nikada
ništa ne nikne - Kartagina koja epitomizira sudbinu mnogog
sjajnog djela i vrlog muža u istoriji - oni vele da je to natpis koji
je stajao na sjevernoj kapiji drevnog grada: onoj okrenutoj moru!
Kroz tu su kapiju Kartaginini sinovi odlazili u podvige plovidbi i
osvajanja, onako kako su, kroz istočnu kapiju Raja, izašli ono
dvoje zaljubljenih, od kojih smo, vele, svi potekli - izašli da
osjećaju svoju ljubav i pročišćavaju se od svoje beslovesne sreće!
Drugi, opet, tvrde da je to rekao admiral Nelson, pred onu
bitku kod Trafalgara u kojoj je učinio nemoguće: potukao i
pobjedio nepotučenu i nepobjedivu armadu hidalgosa iz Mursije,
Estramadure, Leona, Kastilije Vijehe...
Ovi, opet, tu sjajnu misao vezuju za svoje pretke
konkvistadore, kojima je sam Il Grande Kapitano Kortez, baš to
doviknuo kada su plivali kanalima Tenohtitlana, kroz požar i
zvek mačeva, goneći cara Montezumu; ili, nalaze da je baš ista
rečenica zapisana u dnevniku besmrtnog admirala Kristofora
Kolumba, na dan prije nego što je, gušeći bunt iscrpljene i
preplašene posade, ugledao ovo, sada sporno, kopno Santa
Doninga.
Svaki će narod, nema sumnje, a čak i svaki pojedinac,
potrudi li se, s pravom uvidjeti koliko taj sjajni motto odgovara
baš njemu i njegovoj heraldici, pa je stoga bespredmetno tvrđenje
Virgiliusa da tako poštovanje dužnosti i takva požrtvovanost,
kakvi su sadržani u ovom besprimjernom geslu, krasi, s punim
pravom, jedino narod koji je iznjedrio Horatiusa i Mucia Scevolu.
Što se pak, tiče, mišljenja o istom ovom problemu, valja
imati na umu i sljedeće:
Kapetana jednog velikog kitolovca, koji je, 15. augusta
1969., na 160 kilometera jugoistočno od Durbana lovio kitove,
niko ne može razuvjeriti da je upravo te riječi: Živjeti se, ne

46
mora; ploviti - da! prepoznao u samrtnoj pjesmi koju je ispjevao
na svom ultrasonaru jedan izuzetno veliki mužjak kita kašalota,
poznatog i kao glavata ulješura, odnosno PHYSETER
CATADON.
Po njegovom tvrđenju, koje je dokumentovano iskazima
brojnih svjedoka - mornara (37 njih, sa potpisima), ovoj kapitalni
mužjak je danima plovio, ronio i izronjavao oko njih, ali im nije
dozvoljavao da mu priđu u radijus sa kog bi ga mogli efikasno
gađati.
Pomenutog dana, međutim, taj isti kit je, na označenoj
poziciji, zaronio tačno u 11 časova i 32 minuta. Smatra se da ovi
kitovi, inače, najbolji ronioci od svih živih bića, mogu ostati pod
vodom oko pola sata, izuzetno i čitav sat. Takođe, neki eksperti
su tvrdili, do ovog događaja, da su u stanju zaroniti i do,
autentično verifikovanih 1.500 metara dubine. Pritisak kojem je
izloženo njihovo ogromno tijelo, pri tome je takav da ga živ
organizam, kadar i da živi na normalnom pritisku, dakle, ne
specijalizovan samo za velike dubine - naprosto nikako ne može
izdržati!
Kapetan i nekolicina mornara čekali su, poslije prvih
tridesetak minuta, načičkani na osmatračnicu i duž ograde
kitolovca, kada i gdje će se njihov kit pojaviti, čak i
radiotelegrafista i napeto zurili, durbinima i golim okom, u
pučinu, čekajući gdje će, najzad, izroniti taj čudesni Physeter
catadon.
Kapetan je već ponudio nagradu, a posada je na brzinu
organizovala kladionicu, hoće li kit izdržati punih 70 minuta pod
morem...
Pred fasciniranu i već iscrpljenu posadu, gotovo uz sam
brod, poslije punih 112 minuta (!!!) iz tmine dubina, na sjaj
Indijskog okeana, sred jarkog podneva, kit je izronio. Dok su se
mornari budili iz opčinjenosti i brzo namještali harpunski top,
kapetan je bio kao začaran (kako je zapisao u svoj dnevnik: I
was mesmerized! i - kroz pljusak talasa, silno prštanje kapi,
pretvorenih, moćnim dahom nevjerovatnih catadonovih pluća, u

47
gejzir vodene izmaglice kroz koju je probijala iznenada ocrtana
duga - naprosto primio kao bljesak mentalne evidencije, rečenicu
za koju je direktno osjećao da dolazi od velikog kita. Tvrdi da se
ta rečenica potpuno jasno oblikovala u njegovoj svijesti u
trenutku u kojem je zaglušujuće prasnuo harpunski top i da se,
zapravo, ...ocrtala oštro na zvuku kitovog hropca...

***

Iz kitove utrobe, rasute gotovo čitavom dužinom kliske i

krvave palube, izvađene su, između ostalog i dvije ribe,
progutane, kako je ocjenio brodski ljekar, najviše oko jedan sat
ranije. Identifikovane su kao Scymodonis - vrsta koja obitava
isključivo na morskom dnu i to, na velikim dubinama. Iz karata
morskog dna, lako se moglo vidjeti da se u toj zoni, u prečniku od
čitavih 75 kilometara, morsko dno ne uzdiže iznad 3.500 metara
dubine.

***

Šta je natjeralo ovog izvanrednog kita, ovo najslobodnije i

najmoćnije biće u koje je ikada, na ovoj planeti udahnut život, da
svoje posljednje i najslavnije, svoje fantastično i po trajanju i po
postignutoj dubini, ronjenje, očigledno namjerno završi na
dohvatu harpunskog topa!?
Zašto je naprosto ignorisao i taj brod i taj ubitačni top, kada
im je, prethodnih dana, očigledno upoznat sa opasnošću, tako
lako uspjevao umaći!?

***

Koliko je bio nevjerovatan momenat kada su moćna,

blistava leđa odjednom izronila pred očima zaprepašćenih ljudi,
donoseći sa sobom, nama zauvijek nedostupane, tajne dubina!
Kako li su se osjećali nemoćni, sitni, beznačajni svi ti ljudi - ta

48
bića horizontale - pred ovim arhontom vertikala! Pred bićem koje
može u istom satu saznati šta je to prelazak mraka u gustinu tvrđu
od gvožđa i opet, suniti u svijetlo podne, ovdje, u ovu prozračnost
disanja! I kako li ih, do dana današnjeg, muči osjećanje krivice
što su taj veličanstveni Štit od Zlata, naprosto uništili! Što su
preko nezaboravnog sjaja trenutka u kojem im se taj istinski Štit
od Zlata, pojavio pred očima, zauvijek prevukli prizor njegovog
razbijanja u komadiće uskomešanog i okrvavljenog mora.

***

Zadivljeni ogromnom snagom divovskog bića sposobnog

da savlada hiljade tona okeanske mase i atomosferskog pritiska,
radujemo se što baš neko i to naš blizak rođak, može da zađe u
smrtonosne prostore, ne pitajući za dozvolu, ne dvoumeći se i iz
njih, opet, da izađe, silan i nepobjediv! Srećni smo što on, barem,
ne moleći za milost i ne šapućući sezamovske lozinke, otvara
nemušte dveri, čuvane silom kadrom da smrvi i oštricu svijetla i
da joj ne da kroz sebe!
Dah nam zastaje dok se čitavi pašnjaci zelenog Okeana
sručuju gromoglasno s njega koji zna bolje od i jednog drugog
bića, šta je to TMINA, šta je DNO i KRAJ!
Zar nije mogao izbjeći kobni udar čelika!? Zar nije mogao
roniti pliće, a dalje? Zašto nije, već prvog dana, naprosto otišao
hiljadu milja dalje od toga kitolovca? Zar on nije već ko zna
koliko puta oplovio sve Okeane i čitavu ovu modru kuglu!?
Ali, biće koje može, samo svojom snagom, da prođe kroz
hiljade i hiljade dugih milja ovog svijeta, biće koje u pravom i
doslovnom smislu, ne zna smisao granica biće koje ih niti zna,
niti ima, takvo biće ukinulo je i onaj sam fiziološki osjećaj sraha
od smrti - koji i jeste, svijest o granici i strah od kraja!
Zar bi takvo biće ikada moglo da se dvoumi oko toga šta
mu je činiti? Zar bi moglo izabrati išta drugo, od onog što je ovaj
Psyheter catadon upravo i izabrao: da se osiromaši za jedan život
i time, obogati za jedan podvig! Šta bi njemu uopšte trebao još

49
jedan život, pokraj tolikih godina života od kojih svaka vrijedi za
mnoge živote, kroz duge godine!? Prihvatiti život bez podviga,
odreći se svog najboljeg ronjena, samo zato što će ono biti i
posljednje, to zaista nije mogla biti odluka takvog bića. Njegovo
geslo je kapetan onog kitolova, uistinu tačno razumio i jasno čuo:
Živjeti se, ne mora; roniti - da!
Uz takvo načelo i nije se moglo stvoriti manje ni slabije
biće od Psyheter catadona!
...Jednom je neko rekao da je fizičar forma preko koje atom
postaje svjestan sebe! I da je ptica način na koji jaje pravi nova
jaja!
I da je mačka sredstvo pomoću kog mačje krzno uspijeva
da se kreće i obnavlja...
Može biti još uvjerljivije da je pisac forma kroz koju kit
postaje svjestan veličanstvenosti i vrijednosnog smisla
sopstvenog ronjenja! Ili, suprotno, da je Psyheter catadon oblik i
koncentracija mogućnosti, u kojima se pisac oslobađa svoje
uplašenosti i zablude da je išta toliko vrijedno da bi se, u ime
toga, trebao odreći svoga ronjenja-pisanja! Samo postojanje kita,
pa još kada roni i izranja! - jeste roman sazdan iz veličanstvene
zajednice molekula - slova, mišića-epova, zamaha- pripovjetki,
jeste priča o tragediji talenta, ispričana jezikom biološkog
organizma bez premca, oda je obdarenosti i sonet je slobodi
uronjenoj u čist medijum praelementa kog je najviše na ovom
svijetu i iz kog je, sve što je život, proisteklo!
Da nemaju ništa važno reći, ne bi im se glasovi, kako je
pokazano mjerenjima, čuli dalje nego najsilniji grom! I da pravi
pisci pričaju koješta, ne bi im zapisi trajali hiljadu godina,
odoljevajući prolaznosti i bivajući stalno razumljiviji i živi!
Odlučivši jednom da piše, pravi pisac je odlučio i o svom
životu! Kao što je postavši kit, psyheter catadon odlučio o svom!
Prvom je - pisati; drugom - roniti! Obojica su tim činom odlučili
ishode svih dilema i značenja onoga što im je činiti! Suočeni sa
ispunjenjem svog opredjeljenja, uz spas od te pretnje - oni će
uvijek izabrati da produže sa onim što je uslov njihovog bivanja!

50
 Harpun, znaju oni, donosi ono drugo i odnosi sve ovo;
svijet vida iščezava kao posoljeno tijelo puža u mokroj travi -
prelazi u bjeličast trag sluzavog sjećanja. Pa ipak, bez tog traga,
ne bi bilo dokaza o stvarnosti puža i djelovanju soli! Taj trag ono
je što nam je obećano i što nam pripada, od trenutka u kom smo
pristali na postojanje.
...U taj trag - moraće se.
Ali, ne mora se prevarom, ne potkupljenjem, ne - lakomo!
Ostajući na svojoj moći - ronjenja, leta, trka, skoka, pisanja
- do kraja, mi stižemo od onog što je u njoj najvrijednije i
najbolje...
Smjelost da izvedemo i svoje posljednje ronjenje, pretvara
one preostale sekunde u najbolje sekunde, u momente u kojima se
razriješava čitav život kao u sebi opravdana cjelina.
Prema tom i takvom pisanju, mjeri se i odgovornost pisca.
Pretpostavka da je pisac odgovoran za nešto drugo i (koliko
je ta riječ samo pretenciozna i kako li je pogrešna), više od toga,
podrazumijeva neka neobična pomjeranja u sistemu društvenih
vrijednosti. Najprije, tvrdnja da je čovjek odgovaran pred licem
ovog svijeta, odnosno, da je zadužen za njegovu sudbinu,
podrazumijeva da je Bog digao ruke od svijeta, bilo zato što mu
ga je dosta, ili što više ne misli na njega; zato i pretpostavka da je
pisac savjest društva i da treba brinuti brige čitavog društva,
podrazumijeva istu dozu jeretičke metafizike! Naime, ili to da
društveni bogovi loše obavljaju svoju legitimnu dužnost, ili da
nisu svemoćni, ili da su već abdicirali pa da treba što prije
preuzeti kormilo broda!
Zato je ideja o društveno odgovornom piscu, u datom
značenju pojma odgovornost, duboko subverizivna, sa stanovišta
uobičajenog mita o avangardi i snazi onih koji društvo nekud
vode - ili je, pak, farsa, mimikrija, a možda i - alibi.
A pošto upravo sami društveni moćnici najviše zagovaraju
tu ideju, rame uz rame s onima koji moćnici nisu, ali koji misle
da to zapravo samo znaci da još nisu, dakle, koji su radi da

51
moćnici budu, sva je prilika da je ona i farsa i mimikrija, i alibi
zemaljskih bogova i kandidata za isto časno zvanje.
Zahtjev da pisac postane društveno odgovoran, zapravo je
zahtjev da se nad piscem uspostavi odgovornost (najčešće nečija
lična pod maskom društvene), a ujedno, to je zahtjev da pisac
prestane pisati i dozvoli da mu se priprijeti ili polaska obećanjima
i pričama o tome kako se bez njega ne može. Ali, ako konje još
nisu ubijedili da je za njih bolje da sami uđu u zapregu i da
ponesu jahače na plećima, tako da ih na to i dalje moraju tjerati,
podosta pisaca je načisto s tim da nije ni trebao pisati, nego da je
bolje zapisivati ono što ti izdiktiraju.
I kao dresirani konji po prerijama Amerike, ili azijski
slonovi u preostalim prašumama Burme, tako i poneki pisci još u
torove i klopke utjeruju svoju rijetku slobodnu sabraću!
Kit koji bi na to pristao, morao bi se pretvoriti u leteću
ribicu.
Od velikog maga speleologije okeanskih provalija,
pretvorio bi se u biće što leprša, za tihih dana, nad smirenom
površi, uveseljavajući posmatrača i razgoneći mu dosadu! Za
posebno dug let, dobijao bi kiflicu i plavu traku najboljeg letača.
Pisac niti slavi, niti kritikuje svijet! Pisac svijet stvara!
Natjeran da slavi nepromjenljivu sliku stvarnosti, da bude
unaprijeđen u dvoranina koji će hvaliti nevidljivo carevo ruho,
namjesto da gradi još nepostojeći svijet i da osvjetljava nabore na
tkanini vidljivog carevog ruha, pisac ima samo jedan izbor. Kao i
catadon koji nije htio da prekine svoje najbolje ronjenje života,
zbog takve sitnice kakva je život sa preostalim lošijim ronjenjima
i on će reći:
Arare mavelim, quam sic amare! - rađe ću orati, nego tako
ljubiti.
...Samo dok rone, samo dok pišu, očuvaće catadoni - pisci
svoju najbolju osobinu, svoju glavnu moć - da spaze ono
nedogledno, da pišu nepredvidljivo, da rone nemjerljivo. Pisac je
odgovoran tek onda kada je spreman da položi sebi račune ne
samo s obzirom na svoje mjesto u svijetu, nego i o sebi bez

52
obzira na svijet i čak, o sebi nasuprot svijetu!. Na bitke on
pristaje ne misleći o porazu, siguran da ga oni samo oblikuju i
podižu, da su mu hrana, a da su i porazi i pobjede, na kraju
krajeva, samo predah, ili suprotni načini za odgonetku iste
životne situacije, jedinstvenog životnog puta...
Pisac svjedoči o strašnom što je ugledao na dno pritisnutom
teškom masom mraka; o jezovitom urliku onoga koji se
sunovratio kroz prostor bezmjernih litica lobanje; o prizoru
pukotine na kovčegu u koji je zakovano sve zlo našeg svijeta,
kroz koju se probila tanjušna nit čudovišta što pipa, palaca i sikće
začudnom snagom, prema nama, tragajući za procjepom u opni, u
kojoj, preneražena, drhti naša zaklonjena duša.

***

Ne može se pisca prevariti! Njegovo znanje je u njemu,

njegove mjere, stalno s njim. On sam, zna da je uvijek između
apogeja i nadira, da je sav tu, u tom rasponu označenom
blistavom zvijezdom nad našim tjemenom, kojoj hrlimo i
tamnom, tihom tačkom ravno pod našim stopalima, na metar
dubine, što nas tiho i neprestano priziva...
Unutar tih žarišta sva je njegova odgovornost i sve
ostvarenje.
Psyheter catadon i nije slučajno izveo pred svjedocima
najdublje i najduže ronjenje u kome je čovjek ikada do sada čuo.
Pokazavši zabludu pobjede i neosnovanost straha od poraza,
otkrio je i piscu i svima koji su spremni da budu ljudi, da priče o
pobjedama i porazima izmišljaju i pričaju i u njih vjeruju samo
oni terribles simplificateurs.
Svima će se, od udara nekakvog harpuna, pred očima gasiti
svijet, stišan i nestvaran, kao da je preko njega prebačena ona ista
meka koprena istkana od daha i morske izmaglice, što je, s
nježnom ironijom, 25. avgusta 1969. godine, u 13 časova i 24
minuta, spuštena preko posljednjeg ronjenja čudesnog Psyheter
catadona!

53
 Kapetan onog kitolovca bio je u pravu: svi smo mi samo
preveli i zapisali na naš jezik pjesmu po kojoj se upravljao onaj
kit kojega on i njegovih 37 mornara ne mogu više zaboraviti.
Živjeti se, ne mora; ploviti - da!
Oni koji znaju da je svaki dan - sudnji dan, oni znaju i to da
je svako ronjenje najbolje onda kada se roni kao da je posljednje i
oni koji pišu, znaju da knjige valja pisati kao da je to posljednje
što nam je dato da napišemo i da su sve najbolje knjige upravo
tako i napisane i da se drugačije ne može ni dobro pisati, ni
duboko roniti, ni pravo živjeti.
Kako da odolimo zapovjestima doba i situacije onoliko
koliko je dovoljno da se u svemu što činimo, mogne nazreti nešto
od onih pruga koje je ždrijebica lorda Mortona ucrtavala u sve
svoje potomke i, kako da to izvedemo sa toliko snage koliko je
potrebno da te pruge ostanu neizbrisive na pozadini našeg
postojanja, kao onaj tamni žar zadocnjele šumske jagode na
uzglavlju od snijega!?

54
 ŽDRIJEBICA LORDA MORTONA

Kako da odolimo zapovjestima doba i situacije onoliko

koliko je dovoljno da se u svemu što činimo, mogne nazreti nešto
od onih pruga koje je ždrijebica lorda Mortona ucrtavala u sve
svoje potomke i, kako da to izvedemo sa toliko snage koliko je
potrebno da te pruge ostanu neizbrisive na pozadini našeg
postojanja, kao onaj tamni žar zadocnjele šumske jagode na
uzglavlju od snijega!?

Blistavih očiju, zasljepljujuće blještavog tijela, sjajne grive,

repa sazdanog od dugih mlazeva iskri u strunama, sa lijepo
oblikovanom glavom, crvenih nozdrva i malih potpuno crnih
kopita, mlada ždrijebica lorda Mortona bila je zaista lijepo grlo i
tipičan primjerak čiste, punokrvne engleske rase konja u kojima
se još osjećaju tragovi arapskog pretka.
...Ali, sav taj sjaj njenog skladnog tijela i čitave pojave, ne
bi bio dovoljan da jedna ždrijebica uđe u istoriju; međutim, ova
ždrijebica imala je i jednu posebnu sposobnost - da potisne svoju
pojavnost i da preko nje, uvijek iznova, prebaci prugasti muslin
svog neobičnog sjećanja na prvu ljubav...
Do dana današnjeg, genetičari odbijaju da komentarišu
neobični kapacitet ove ždrijebice da materijalizuje u potomstvu
svoju privrženost i vjernost. Oni koji, među njima, hoće da ostanu
neprikosnovenog autoriteta, naprosto falsifikuju činjenice i tvrde
da je čitav slučaj - izmišljen. Na taj način samo potvrđuju da se
nečista savjest materijalizuje tako što se drugome pripiše
sopstveni grijeh; tamo gde vlada optužuje narod da ljenčari i da je
sebičan, vlada je lijena i samoživa.
Slučaj ove ždrijebice ostavlja i filozofe nijemima, a
pjesnici je pretvaraju u simbol; njena istorija, između svega
ostalog uistinu može značiti direktan demant sveopšte
pretpostavljene apsolutne vlasti organskog, nad duhovnim
(tačnije, emotivnim), predmetnog, nad onim što se hoće, kao što
može direktno potvrditi moć žudnje da se inkarnira.

55
 Vršeći razne eksperimente, lord Morton je došao na ideju
da spoji ljepotu i brzinu engleskih punokrvnjaka, sa robusnom
građom, otpornošću i snagom divljih zebri. Izbor je pao na
spomenutu ždrijebicu i jednog snažnog mužjaka, predviđenog da
bude pastuh. Sve je prošlo u najboljem redu, osim što je glavni
konjušar zapazio veoma jaku i uzajamnu naklonost koju su dvije
životinje razvile u toku zajedničkih sastanaka. Kako je sam rekao,
nikada nijedna ždrebica nije toliko voljela nijednog pastuha, od
kada ja radim s konjima. Kada je bilo jasno da je parenje uspjelo,
mužjaka zebre odveli su u ZOO, tako da se više nikada nije sreo
sa majkom svoja dva ždrijebeta. Ona je dokazala da ga ipak nije
zaboravila time što su oba ždrjebenceta, koliko god bili građom
bliski lijepom i zdravom konju, ipak imala jasne pruge po tijelu i
karakterističnu, kratku, zagasitu grivu, jednako dugu i izrazito
široku, kao perjanice rimskih legionara!
...Ždrijebica vjernog srca, dokazala je da svog prvog
dragana ne samo tada, nego nikada više nije zaboravila; sparivana
još devet puta, u toku 14 godina, svaki put je rađala ždrijebad na
kojima su bile vidljive tamne pruge, kao dokaz sjećanja, koje je
njihova majka sačuvala na svoju prvu ljubav. I griva im je, bez
izuzetka, bila kraća, gušća, oštrija, od grive kakvu su imala druga
ždrijebad...
Šta sve nisu pokušali lord Morton i njegov iskusni
konjušar!
Alati, dorati, zekani, vranci, bijelci - čak i jedan američki
palomino, bez izuzetka su postajali očevi ždrijebadi pod čijom
kožom su se nazirale pruge, kao jasna i neshvatljiva potvrda da
njihova majka neprekidno sanjari o danima dok je, ranim jutrom,
u onom neobično sunčanom maju, neregistrovanom više od 50
godina u Engleskoj, šetala kroz rosu svog hipodroma, a uz nju i
oko nje galopirao snažni, zbijeni prugasti ljepotan!
Ždrijebica je, uistinu, gotovo 'uvrijedljivo lako' (tako je, s
početka, govorio glavni konjušar) prihvatila svakog novog
ponuđenog pastuha. Ipak, kada je uvijek, bez promašaja, rađala
porod u prugastoj pidžami, on je najzad shvatio da to ždrebica

56
zapravo koristi priliku da oždrijebi što više svojih dokaza da ne
prestaje misliti na svog divljeg, prugastog muža. Toliko je bio
impresioniran, da je tvrdio kako bi njegova ždrijebica rodila
zebru i sa bijelim zecom: Ona sve što rodi pretvori u sjećanje na
onu zebru, jer se i ne porađa kao druge kobile, kroz utrobu, nego
kroz svoje misli o tom divljem šarenku! - ponavljao je, koliko
hvalisavo, toliko i nježno, timareći do beskraja svoju ždrijebicu.
Zašto je ova kobila lorda Morvona uvijek oždrijebila
prugasto, zebrasto ždrijebe!? Moram pitati zašto (i pored toga što
jedan drugi, vanredno uman i logičan lord - lord Rasel, ne bez
osnove, smatra da je pitanje zašto zapravo teleološko, prednaučno
pitanje i da, s toga, nauku možemo datirati od trenutka u kojem se
počelo postavljati pitanje kako), jer, s jedne strane, nema sumnje
da sama pojava nije naučna po svom karakteru, da je čak, anti-
naučna, više nego a-naučna - a drugo, moramo pitati zašto, jer me
upravo i zanimaju razlozi, a ne načini ove neobične ljepotice iz
roda equus-a!
Iz neke nostalgije, jače od svega!? Nostalgije kojoj je
naprosto uspjela podrediti čitav svoj reproduktivni potencijal.
Nešto je, u onom prvom susretu sa zdepastim, ali tako žestokim i
stvarnim prvim mužjakom, bilo tako silno, nešto je nju toliko
impresioniralo, da se ona, na određen način, sva pretvorila u
sjećanje na tog mužjaka i to, sjećanje sposobno da sebe i organski
potvrdi i ponovi!
Sposobnost kojom je to ona postigla i postizala, nazvana je
telegonija i o njoj su mnogi odgajivači naveli brojne, ali nikada
tako nedvosmislene i kontrolisane eksperimentom, rezultate, kao
ova ždrijebica Lorda Mortona. Slične dogadaje spominju i žitelji
planinskog sela Oštrica, smještenog u samo srce divlje prašume.
Njihove krmače, jednom sparene sa veprom divlje svinje,
kasnije, kunu se svi - uvijek rađaju i barem po neko prugasto
divlje prasence - čak i ako su prodate na neku svinjarsku farmu
na kojoj je apsolutno isključena greška sa nekim divljim veprom!
Ali, ako su to i neprovjerene priče, naša ždrebica tu je
priču potvrdila i to devet puta!

57
 U svakom od nas, stalno je prisutna mogućnost haotičnog
rasula velikog i čudesnog sklada bezbrojnih ćelija ujedinjenih u
cjelinu koja nas čini; genetičari znaju da organizam troši
ogromnu energiju, stalno i neprestano, da bi toj razornoj
mogućnosti odolio.
Ždrijebica Lorda Mortona, trošila je svu svoju energiju da
bi očuvala i održala onaj haos, koji je u njoj izazvao susret sa
mužjakom zebre! Ona je odoljevala svim pokušajima da se u taj
njen haos, zavede nametnuti red, da ona, koja neprestano sanja o
prugastom mužjaku, sparena sa normalnim konjima, počne i da
rađa normalnu ždrijebad.
Koliko god je proklinjali zbog te drskosti, koliko god je
optuživali da je podvaljivala u igri, ždrijebica je zapravo otkrila
mogućnost protiv koje ne bi trebalo da imaju ništa ni sami
genetičari barem u onoj mjeri u kojoj su još više ljudi, nego -
stručnjaci!
Dokazala je da je stvarnost područje u kojem bića što ga
nastanjuju, imaju šta reći; potvrdila je da sjećanje može, ako je
dovoljno jako, istrajati i preko granica predmeta, na koje se
odnose; da Štit od Zlata uistinu može biti i očuvan i obnovljen u
poljupcu, koji je s njega skinuo tanak sloj, ali samo kao neku
vrstu genetičke matrice, šifre prema kojoj će ga, kad dođe vreme,
sazdati iznova.
DNK, na kraju krajeva, možda i nije drugo, nego trag
poljupca što ih je u nas, davno, davno, utisnuo neko ko nas je
silno volio i koga smo mi voljeli iznad svega!
Genetski kod, kao algoritam zapamćene ljubavi!
Kao odoljevanje haosu zaborava.
Enklava radosti, vremenu otrgnuta i od vremena sačuvana.
Ali, pobožnost ne odlaže stvaranje bora na licu vjernika -
primjetio je tanani Horatius; koliko god dugo pamtili, napreduje
tišina. Kao ribarske mreže Papuanaca, ispletene od prave paučine,
nadnosi se nad naše sjećanje nečujna potka, bezbrojna okca
sitnog pleta zatvaraju oblake i sjaj, nježnom neumoljivošću,
poruka, koja je samo naša i koju niko od nas ne može da izabere,

58
skrivena u riblji mjehur preplašenog sapiensa, priziva za svjedoka
autoritet jednog Getea:
- Gospodo, ovaj život suviše je kratak za naše duše! - i u
tim riječima, što ih je Faustov otac namjenio Šekspiru, traga za
zrnom utjehe, za jednim heksaedrom pčelinjeg saća, punog
teškog sjaja prerađenih cvijetnih boja i mirisa, kao dokazom da
prostrane planinske livade nisu zaboravile na pruge što smo ih,
tutnjeći galopom one zebre, ucrtavali u otvorene širi; i sve knjige
da su odbačene u bezdan i mrak, pljusak da se, prekomjeran,
sruči preko sagnjilog mirisa žutih stranica, sunce da spali sjećanje
na slova i na samu pomisao o palimpsestu, ono što jeste - i dalje
će biti; ono što će čovjek htjeti, biće previše u odnosu na ono što
će moći, sabrana moć smijeha biće uvijek iznad svjetskih razloga
za veselost i broj suza nadmašivaće, kod samo jednog čoveka,
sve činjenice zbog kojih ih treba proliti, za neke stvari uvijek će
biti prerano, za druge, kad god se dese, znaćemo da su zakasnile i
nikada ništa do čega nam je iz sve snage stalo, neće se desiti na
vrijeme, niti će trajati koliko bismo mi željeli; glas koji je
Spinoza u svakom biću prepoznao, u algama kao i u mudracu,
moćnim stablima i vilinom konjicu, glas koji hoće, koji zahtijeva,
koji vapi i preklinje za istrajavanjem i to istrajavanje kao sve do
čega mu jeste - prepoznaje (pereseverare conatur) - taj glas neće
nikada utihnuti dok jesmo, taj glas će biti poslednje što će nam,
kroz grlo naterati glasnice da zabruje, još jednom... postoje li,
uopšte stvari koje se zbivaju na vrijeme i odakle smo, ako ih već
nema, izvukli samu mogućnost da o onome što je na vrijeme,
uopšte mislimo!?
Postoje li riječi, izmišljene, stvorene samo za nas, riječi
koje ćemo samo mi izreći i kojima ćemo, stoga, označiti nesto
samo nama znano, samo nama i nikome drugom? Imamo li, kako
nas uvjerava Fihte i kako nas, ne manje uvjerljivo, razuvjerava
njegov učitelj - Kant - imamo li uopšte neku upravo svoju
sudbinu, sklapamo li elemente iz kojih će se ocrtati i opravdati
baš ovaj život koji vodimo, slijedimo li neku svoju namirao i
onda kada je još nismo svijesni, prije nego što dozri, ili nam

59
nekakav nevidljivi list der vernunft, neka podmukla lukavost
uma, nameće, kao onim božanskim čankolizima glumcima, riječi,
pokrete, poljupce, određuje nam šta ćemo, kada, kome i kako
reći, učiniti i kada ćemo sa scene otići tamo, iza teške brokatne
zavjese...
Jesmo li tek obični otpremnici, releji, prenosnici neke
tajanstvene poruke, tek pusti načini na koji se neka nedostupna
bića sporazumjevaju, može li biti da smo samo riječi u jeziku
nekih bogova, riječi koje oni, kao i mi, dijelimo na one koje su
nam draže, kojima vjerujemo, koje čuvamo i volimo i riječi koje
odbacujemo, odbijamo, koje preziremo i brišemo!? Učinite da
budem riječ koju ćete uvijek voljeti i poštovati, riječ koja će vam
biti mila i od koje se nećete razdvajati, riječ koju nikada nećete
zaboraviti ni odbaciti!
Kako se domoći, kako stići, do stanja one supstance nad
supstancama, nazvane quinta essentia, o kojoj je pričao i snivao
Bombastus Teofrastus Paracelsus, u koju se kleo Heinrich
Cornelius Agrippa, do one pempte ousia (onog petog tijela -
pempton soma) što je ostala na usnama slavnog pitagorejca
Phylolaya, kada je usnio posljednji san, dok su naokolo u fanfare,
svirali stanovnici drevnog Crodilopolisa, nad zdanjem najvećeg
lavirinta iz koga nema povratka!?
Šta podnjeti na žrtvu, kurban, onog drevnog žrtvenog dana
- sedmog oktobra! - na onaj praznik kod Helena poznat pod
imenom Pianopsija (pianopsion - oktobar; oktobar, vrijeme vina,
praznovanja, grozđa, spečenih, poslednjih smokava, neuporedive
slatkoće i neizmjerne nostalgije), onog dana posvećenog samom
Apolonu (!), dana u kojem je Tezej prinjeo svoje žrtvene darove,
s molbom da mu bude ispunjena njegova želja nad željama,
njegovo ispunjenje i opravdanje podviga što je samo na njega
čekao i zbog kog je, na kraju krajeva, sam Tezej i bio to što jeste
- onaj koji je ubio Minotaura!?
Kako prepoznati svog Minotaura, kako znati svoj sedmi
oktobar, svoj Pianopsion!?

60
 ...U bezmjerju čuda, koja - da bi nas, kao djecu, podučile
čine životinje, sasvim je posebno ono kome, ponekad, pribjegava
ženka jazavca (meles meles). Iako njihova bremenitost prosečno
traje oko tri meseca, one mogu, ako ocjene da su uslovi za
mladunče nepovoljni, da period gestacije produže i do šest
mjeseci, godinu, pa čak, kako se s velikom vjerovatnoćom tvrdi,
(ali ne uz laboratorijski kontrolisane uslove) i do čitave tri
godine...
Drugim riječima, ženka ovog ćutljivog, namćorastog roda,
može da praktično neograničeno dugo odlaže momenat rađanja
svoje mladunčadi, tako što ga podešava prema situaciji:
nepovoljne okolnosti - nema ni poroda; zgodna situacija, eto i
razloga! Time ona, takođe, može da održi i upravo one mladunce
što ih je začela sa svojim izabranikom, a ne samo da očuva neki
trag sjećanja na njega, neku prugu ili pramen dlake! Kada bi to
mogli ljudi, onda bi se oni koji se silno vole, mogli odlučiti već
sasvim zarana, u trenutku najveće ljubavi, najžešće strasti i
najzad, biološki optimalne genetske moći, da svoje dijete, iz ovog
vremena, iz ove ljubavi, strasti i sile, naprosto sačuvaju, odlažući
mu rođenje, za pet ili osam godina! Našli bi sredstvo kojim se
naprosto savladava nepotkupljivost i neumitnost vremena. Mogli
bi pričekati da srede uslove egzistencije, ili, da sami dozriju za
dijete kroz koje će obnoviti i razumjeti svu ljepotu onog vremena
što je minulo, a što se sada, kroz dijete iz tog doba, potpuno
vratilo i sačuvalo, kao sjaj i toplota sunca što je grijalo padinu
vinograda pretočenog u staro vino!
...I biljke umiju učiniti isto i one su pronikle u tajne što smo
ih mi zaboravili i kojih se, samo ponekad mutno sjetimo,
'osluškujući govor zvijeri i lišća, kao nečega što smo nekada,
negdje sanjali, kao tihe i daleke pjesme, što dopire iz tamne
borove šume, pod mjesečinom. Tako sam jednom, usred tankog i
svježeg snijega, na dan dvanaestog decembra, u šumi, visoko u
brdima, naišao na jednu sitnu, ali jarko crvenu i tek uzrelu
jagodu...

61
 Mnogim stvarima, djelima, mnogim ljudima pristupamo,
kao da su mladunčad jazavca ili jagodnjak; najviše se tako
postavljamo prema sebi samima. Odlažemo svoje namere, ideje,
namišljeno i željeno, godinama i godinama, da bismo ih donjeli
na svijet, kad dođe vreme i kad nastupe ona čekana bolja
vremena!
Tako sklanjamo u stranu, u bisage od kozje kože, istinu
koju znamo, a ne smijemo izreći, ljubav zbog koje venemo, a ne
usuđujemo se na nju, na veselost, na gnjev, na razdraganost, na
podvig - sve mjereći sjenku štapa, čekajući da nastupi Veliko
Podne - hiberniramo svoje jazavčiće, obustavljamo vegetaciju
svoje jagode!
Ali, možemo li, uopšte znati hoće li doći bolja vremena? I
dođu li, kako ih poznati - kad nemaju ti dani, ni braće, kao
Roksanda, ni majki, kao ona jagnjad što ih je, po ovcama -
majkama, u Šar Planini, poznavao Miloš Vojinović i onda kada ih
je za noć bivalo po stotinu kod ovaca, dvadeset hiljada!? Ti dani
su rijetki i osamljeni i teško je iz njih išta zapamtiti - kao i iz onih
noći bez sna, o kojima je nezaboravni Septimije Sever rekao da
su najbolje što se čoveku uopste može desiti! Kako god živeo i
kolika god mu bila moć, bezmjerna bogastva, nepomućena sreća!
Splet korijenja onog jagodnjaka, umio je dočekati svoju
noć bez sna; odolio je svim izazovima i očuvao je svoju snagu i
život za onaj tren u kom će decembarsku bjelinu ukrasiti onim što
njoj ne pripada, na šta ona nije mogla polagati pravo, a čemu se,
na neki način sigurno oduvijek nadala i za čim je žudjela,
slušajući priče ljeta o jagodama u travi - a ujedno, priuštio je sebi
ono na šta nijedna jagoda nije smjela računati, a do čega je i
njemu, kao do avanture čitavog postojanja, sigurno bilo stalo
iznad svega; da nije bilo tako i da nije bilo obostrano, zar bi se
moglo onoliko bezmjerne ljepote sabrati u prizoru crvenog,
sitnog žara šumske jagode na uzglavlju od snijega!?
...Neizbrisive pruge koje je ždrijebica Lorda Mortona
ucrtavala na neobjašnjiv način u tijela čistokrvnih konja, na
kojima niti ima, niti je nekada bilo sličnih oznaka i jesu

62
jagodnjaci u snijegu, jazavčad nošena godinama poslije i očuvana
zauvijek! Te pruge jesu pečati sa kraljevskog prstena njene velike
i nezaboravne ljubavi, očuvane zauvijek i stalno potvrđivane.
Ona je odoljela svim zapovjestima i ustrajala u odbijanju da im se
pokori; zato što je odbijanje prvi oblik samostalnosti, ona je i
ostala to što je izabrala da bude - majka ždrijebadi koja će nositi
trag onog jedinog pravog i izabranog oca - snažnog i divljeg
mužjaka zebre...
Možemo li sabrati snage i prikupiti smjelosti da budemo
ono što smo bili dok smo još birali sebe, svoj lik, svoj identitet!?
Jesmo li kadri da svojim postupcima i svojim djelima predamo
dovoljno sopstvenih odlika po kojima ćemo ih uvijek poznati i po
kojima će svako, ko nas zna, moći da prepozna da su to upravo
naša djela? Kako da odolimo zapovjestima doba i situacije
onoliko koliko je dovoljno da se u svemu što činimo, mogne
nazreti nešto od onih pruga koje je ždrijebica lorda Mortona
ucrtavala u sve svoje potomke i, kako da to izvedemo sa toliko
snage koliko je potrebno da te pruge ostanu neizbrisive na
pozadini našeg postojanja, kao onaj tamni žar zadocnjele šumske
jagode na uzglavlju od snijega!?

63
 LOŠ DAN ZA RESTELIČKE ŠARPLANINCE

Ali, pravi znalci iz Tetova i okolnih planinskih

sela, neprekidno su bili svjesni da se ta titula ne može
prisvojiti, makar se pobjedile sve rase i sva čudovišta,
svi hibridi krvoločnih pasmina, sve dok se ne pobjedi
jedna tiha, ali nedodirnuta, neosporena legenda:
legenda o resteličkim šampionima.

Kao i većina dana koji loše završe i taj dan je počeo -

dobro; i kao što često biva sa danima koji osvanu sunčano,
sumrak je stigao obliven tamom i gustom kišom; kao i mnoge
bitke, završene velikim porazom i nenadoknadivim gubitkom i
ova je otpočela blistavim pobjedama i slavnim dobitkom.
Ono na šta se čekalo više od dvije godine, bilo je
dogovoreno da se desi upravo tog nedjeljnog dana. Poznavaoci,
ljubitelji, seirdžije, kavgadžije - čak i stočari koji nikada nisu
pristajali na takve stvari, niti su ih odobravali - svi su jedva čekali
da vide kako će proći veliki dvoboj dvije škole u odgajanju pasa,
dva pristupa životu, dva shvatanja svijeta.
Tetovski psi, od davnina poznati kao prvorazredni borci,
prošli su, posljednjih godina, kroz nekoliko velikih izazova -
stalno pobjeđujući! Od kada se jedan Tetovčanin, zaposlen u
Njemačkoj, odlučio da dovede veliku, kao ponoć crnu dogu, u
naponu snage i treniranu za borbe i da je pusti u borbu sa
tadašnjim tetovskim šampionom, čuvenim Baljošem, obje
sukobljene pozicije samo su se oštrije oblikovale; osokoljeni
sjajnom pobjedom Baljoša, poslije neviđeno krvave borbe pune
okrutnosti, pristalice tetovskog soja počeli su izazivati bilo koga
da nađe kakvog hoće psa, protiv njihovih asova! Oponenti su, u
porazu smjele i snažne doge, teže punih trideset kilograma i pleća
viših punih dvadeset santimetara, samo dobili jedan novi prostor
za traženje pravih rivala koji će se, tetovskim perjanicama
suprotstaviti i jednakom brzinom, žestokošću i majstorstvom.

64
 I tako su počele borbe sa nekoliko novih doga, mješanaca
punih snage i krvoločnosti, dovedenih iz okoline Prizrena,
Đakovice i Gnjilana... Pobjedničkim tetovskim psima - borcima,
nov izazov došao je u liku pedigriranih šarplaninaca, prekrasnog
dugog krzna, krupnih dimenzija, veličanstvenog izgleda,
kupljenih od odgajivača iz sjevernih ravnica. Ali, uskoro su i oni,
uprkos treninga kojem su ih podložili najbolji tetovski majstori,
na čelu sa Memetom Jusufom, velikim znancem i Iljazom,
iskusnim Hasanom, pokazali da, uprkos srodne krvi, nemaju onu
staminu, da ne posjeduju onu tvrdokornu izdržljivost i borilačku
istrajnost kakvu su očuvali izvorni psi.
A kada je, na jednoj izložbi, žestoki Karabaš, svojim
megdandžijskim majstorstvom prinudio dva najmoćnija i
najkrupnija primjerka pedigriranih fajtera sa Sjevera, da pokorno
podviju repove, iako je svaki ponaosob bio više od dvadeset
kilograma teži i desetak santimetara viši od njega, Tetovci su
izgubili interes za tu novost: ljepota i gizdavost tih šarplaninaca
donosila je i dalje titule šampiona na izložbama, ali, za borbu sa
pravim gladijatorima, oni su bili suviše mehki i nedorasli.
Zatim su se pojavila dva bulterijera! Veoma žestoki i
istrajni borci, bez straha! Njihov manji rast je, u početku primljen
kao hendikep, ali se ubrzo pokazalo da je to, zapravo prednost,
naročito u borbi sa izrazito visokim šarplanincima. Međutim,
iako su pobjedili u nekoliko borbi, čak i sa predstavnicima grupe
pasa koju Tetovci nazivaju prva liga, ipak se smatralo da sa
pravim šampionima neće imati šansi, prije svega zbog kratkog
krzna i manje težine. Do očekivanih sudara sa šampionima nije
došlo, jer su oba bulterijera, u toku priprema, naletjela na dva
strahovita majstora - izvornjaka. To su šarplaninci koji čuvaju
stado, ne dobijaju nikakav poseban tretman, ne primaju pojačanu
ishranu, nemaju sistematski trening, ni kondiciono, ni u pažljivo
biranim protivnicima - ali, koji biraju kada će se boriti i, kada
odaberu, znaju kako se treba boriti. Do duela sa treniranim
tetovskim gladijatorima nije dolazilo upravo zato što se ovakvi
izvorni, ovčarski primjerci, ne bore bez razloga; gomila ljudi,

65
koja zatvara krug i nepodnošljivo urla, njih samo zbunjuje. Zbog
toga je pitanje uistinu najjačeg psa u tetovskom kraju uvijek
ostajalo otvoreno.
Beadinijevi moćni i gotovo sasvim crni psi, vjerovatno nisu
imali premca, jer su izlazili na kraj čak i sa vukovima - ali se
aranžirana borba sa šampionom nije mogla održati, jer se
šampion nije osmjelio da prvi napadne, a Cigo Šaćira Beadinija,
opet, nije vidio nijedan pravi razlog za borbu. Ovakvi psi bore se
u prilikama u kojima se bori i njihov divlji rođak i smrtni
neprijatelj vuk: za prevlast oko ženke u sezoni tjeranja, za mjesto
u hijerarhiji čopora, za hranu i ako je direktno ugrožen - odnosno,
ako je ugroženo bačilo, stado, gospodar, kada je riječ o psima!
Majstori o koje se razbila smjelost bulterijera uistinu su
izuzetni u svakom pogledu - od dimenzija, do ljepote i nadaleko
čuvene snage i brzine dokazanih mnogo puta u sukobima sa
medvjedima, vukovima i psima sa drugih bačila. Onaj primjerak
iz Tearca, koji ljeta provodi na visovima divlje Bistrice i Čaušice,
zarivao je više puta zube i u moćne medvjede i u grlo opasnih
vukova, a ratovao je i sa silnim psima velike ovčarske zadruge;
ipak, na njemu nema nijednog jedinog ožiljka i niko nije vidio da
je bilo koja životinja uspjela da ga dohvati. Tako je prošao i jedan
bulterijer, koji je uletao naprosto u prazno, u ništa, svaki put
dobijajući po jedan žestok ugriz. Na kraju, kada se neko dosjetio i
doveo ženku koja je bila u jeku parenja, pa se bulterijer primakao,
ovaj velemajstor eskivaža i manevara, demonstrirao je i
zastrašujuću smrtonosnu efikasnost, ravnu vučjoj i nadmoćnu
svemu što se vidjelo kod treniranih pasa. U par sekundi, bulterijer
je bio prikovan za tlo i jednostavno zaklan!
Drugi bulterijer isto tako je završio u ludo optimističkom
izazovu koji je njegov vlasnik uputio sjajnom Čoniju - moćnom i
hitrom kao struna, kralju ljubotenskih stijena i pašnjaka, inače,
možda posljednjem primjerku od onog čuvenog soja kojim su se
od davnina, dičili stočari iz roda Dželadinijevih - Matranča. Iz
tog soja je bio i onaj legendarni šampion za kog Hasan Pirokut
tvrdi da su, jedne zore, špediterskim kolima odnjeli pse jednog

66
čopora koji je navalio na potpuno samog šampiona! Preostalo je
još samo da ih pokopaju izvan grada.
Prošle godine, stigao je u Tetovo izazov za borbu sa jednim
Stafordom, a zatim, sa jednim blistavim primjerkom novih
zvijezda na nebu psećih borbi - pitbulom! I kada su oba bila
poražena, poslije strahovito duge i žestoke borbe, od dva borca iz
Tetova, konačno je izgledalo da je sve jasno: pas koji je šampion
tetovskog terena, šampion je svijeta!
...Ali, pravi znalci iz Tetova i okolnih planinskih sela,
neprekidno su bili svjesni da se ta titula ne može prisvojiti, makar
se pobjedile sve rase i sva čudovišta, svi hibridi krvoločnih
pasmina, sve dok se ne pobjedi jedna tiha, ali nedodirnuta,
neosporena legenda: legenda o resteličkim šampionima...
Resteličani ne drže pse specijalno za borbu, iako preko
zime prirede borbe između pokojeg od svojih pasa. Svi njihovi
psi su radna grla, njihova sudbina je uz stado; hrane se
neujednačeno, prema sezoni - od praktičnog izgladnjavanja, do
prežderavanja - kada se ovce jagnje i kada mnoge od njih
pometu! Već i po tome su slični vukovima, koji nikada nisu u
situaciji da budu stalno i ujednačeno hranjeni. Ali, oni su često
slični vukovima i po konstituciji tijela i po osnovnoj boji i po
žestini i načinu borbe. U momentima u kojima se restelička stada
približe stadima iz tetovske oblasti, kada se i psi, koji kao daleke
izvidnice, kruže ispred stada, sretnu, dolazilo je i do kratkih,
brzih sudara, iz kojih su restelički šarplaninci lako izlazili kao
pobjednici. Prvi registrovan susret ova dva soja, odigrao se u selu
Globočica, u kom je harao ogroman primjerak, donešen iz
Restelice. Kada je već bilo jasno da mu nema premca, jedna
grupa tetovskih entuzijasta dovela je svog izazivača.
Borbu je bilo žalosno gledati.
I nekoliko primjeraka resteličkog soja, datih odgajivačima i
stočarima drugih krajeva, postepeno su proširili legendu o
njihovoj žestini i kvalitetima. Od njih potiče i onaj Karabaš koji
je posramio dva najveća primjerka šarplaninaca dobijenih
kontrolisanim parenjem, ona dva primjerka što su na izložbi

67
podvili repove; isti Karabaš toliko je naplašio rotvajlere, šnaucere
i boksere, sa kojima se sukobio, da oni danima nisu smjeli ni da
izađu iz kućice, ni da jedu - samo ako bi ga, prethodno sreli u
šetnji!
Od tog soja je i nekrunisani kralj šarplaninaca - Bigor, od
koga vode porijeklo i nepobjedivi džin Bigorovskih - Kaljoš i
Mečo, moćniji od napuljskog mastifa i njegova braća - ljuti
Žarko, izrazito krupne i lijepe glave, kao i Murdž, hitar, jak i
neustrašiv; od njega vodi u direktnoj liniji i onaj neukrotivo
borbeni soj od Saitovog Šape, punog gracioznosti, sklada i
žestine - apsolutnog prvaka čitave sjeverne strane Šar Planine do
njegove sestre - Vojine Vici i unuka - Stajinog Paše - po svemu
najljepšeg i najtipičnijeg šarplaninca, vulkanskog temperamenta,
viđenog posljednjih par decenija.

***

I tako se, najzad, moralo desiti da se ove dvije legende,

sukobe i razriješe pitanje svog prestiža. Ko će pobjediti: prirodni,
divlji gen, ili kontrolisani rezultat?; slobodno, samostalno
uvježbana i naučena umješnost, ili sistematski, stručni trening?;
pas-čuvar i nomad, ili pas-borac stacioniran u boks i dvorište?;
nasljeđena žilavost, ili stručna ishrana i doziran trening?;
sirovine, ili obrada?; onaj koji je sačuvao, ili onaj koji je
pojačao?; karakter, ili snaga, ljutina ili istrajnost, vještina ili
krvoločnost, planina ili ravnica?
Te nedjelje, pristizali su iskusni odgajivači i poznavaoci
pasa i psećih borbi, sa velikih daljina i sa svih strana; iz
Zrenjanina i Gevgelije, Požege i Gostivara, Prizrena i Prilepa;
Skopjani i Debarčani, stari majstori iz Piroka, vlasnici mnogih
šampiona iz Šipkovice, stočari sa Suve Gore, izvrsni znalci iz
Tearca, ljubitelji iz Dervena...
A razlog je bio - veliki! Tri najbolja tetovska borca, cvijet
odgoja i treninga čije tajne samo ovaj kraj poznaje, tri sjajna
šampiona - protiv tri izabrana restelička psa!

68
 Za Tetovo, bio je tu najprije, Murdž - visok, čvrst pas,
nepopustljive borbenosti, porijeklom iz planinskog sela Đermo -
pobjednik mnogih borbi, skoro crne, guste i duge dlake; pa onda
mladi, moćni, jedrih mišića, Sari - težak dobrih 60 kilograma,
pobjednik u svim borbama koje je imao - uzet kao štene, sa jedne
velike ovčarske zadruge, od najboljeg soja; i najzad, tu je bio
Memetov Baljuš - pas koji u više od 130 borbi ne samo da nije
nijednom poražen, nego čak, nijednom nije bio ni oboren - moćan
primjerak, težak gotovo 70 kilograma, šampion bez prekida pune
tri godine.
Njima nasuprot, trebalo je da zastanu: pas iz Ferizaja,
dobijen od Resteličana kao štene, krupan, visok, izuzetno lijepe
glave, moćne njuške, prvak čitave oblasti, do sjevernih padina
Skopske Crne Gore; restelički pas, kupljen i doveden u Vrapčište,
vlasništvo mladog ali vatrenog Zećira, kao dvogodišnjak,
srednjeg rasta, sav iz mišića, besprekornih uglova nogu i izuzetne
povezanosti tijela, okrugle glave, kratke, debele njuške i
neiscrpne energije, pravi majstor za borbu izbliza, u klinču; na
kraju, očekivalo se da Resteličani dovedu svog prvaka, čisto
radno grlo, odraslo uz stado u planini, netreniranog za borbe, ali
nepobjedivog kada bi do borbe došlo, sivog ljepotana od
Pepelkovskih, vučje boje, vučje lakoće u kretnji, vučje tehnike i
vučjeg majstorstva u zadavanju dubokih rana jednim jedinim
ugrizom - čak je i njegov način borbe bio izrazito vučji, po tome
što je tražio prostora da borbu isplanira: ocjenjivao je protivnika
sa rastojanja od desetak metara i, u skladu sa procjenom, planirao
i način borbe - od munjevitog udarca grudima, do brzih eskivaža i
ujeda u letu, ukoliko je protivnik bio znatno teži i veći, ali - i u
klinču se munjevito snalazio. Njegov osnovni kvalitet bila je
apsolutna nepopustljivost u borbi, što je, uz izvanrednu prirodnu
kondiciju značilo da ga se može pobjediti samo tako što će ga se
usmrtiti - natjerati ga da borbu preda, napusti, da prizna poraz
škljocanjem zubima, podvijanjem repa, zabacivanjem ušiju -
jednostavno nije bilo moguće, makar mu nasuprot stao i pravi
tigar!

69
 Sva tri restelička psa bila su lakša i to znatno, od svojih
protivnika; ipak, dimenzije i visina bile su sasvim približne, tako
da su svi primjerci mjerili između 70 i 75 santimetara visine u
plećima, što je obećavalo ravnopravnu i dugu borbu, bez brze
predaje.

***

Suprotno prvom planu, da se otpočne borbama ferizajskog

resteličana protiv tetovca iz Đerma i vrapčiskog resteličana,
protiv tetovca iz velike ovčarske zadruge, pa da se, kao vrhunac,
dan završi borbom pravog resteličkog psa Pepelkovskih, protiv
nepobjeđenog Memetovog šampiona, sve je krenulo drugim
redosledom: dok se čekalo da stigne takmičar iz Ferizaja, (za
Resteličane se znalo da ne mogu stići prije samog podneva, pa i
to ako je planina prohodna za njihovu kampanjolu) izvedeni su,
na šetnju i zagrijevanje, Memetov šampion i Bećirov borac iz
Vrapčišta.
Raspoloženi za borbu psi su odmah počeli da se otimaju i
nasrću. I pored toga sto su obećali gostima iz Ferizaja i Restelice
da borbe neće početi dok oni ne dođu, tetovski domaćini su bili
zaista prinuđeni da pse puste - ili da ih zatvore i tako im, možda,
presjeku onaj borbeni tonus.
I dan je, tako, počeo slavno za resteličke šarplanince! Iako
lakši dobrih dvadeset kilograma, restelički fajter iz Vrapčišta
pokazao se nevjerovatno čvrst i snažan. Nametao je borbu
moćnom šampionu, ne dozvoljavajući ni sekund predaha - kao
što je Džoe Frejzer, u prvoj rundi, diktirao Muhamedu Aliju i
ritam i način borbe; Memetov pas je osjetio da se namjerio na
protivnika sa kakvim se do tada nije borio! Udvostručio je svoje
napore, upotrebio je sve tajne zahvate i trikove - ali se razigrani i
srčani majstor iz Vrapčišta pokazao u svemu dorastao. Poslije
desetak minuta žestoke borbe bez predaha, osjetilo se da
Memetovom psu pluća gore, da mu snaga napušta mišiće nogu i
da se sve teže kreće. Tu se desilo da je, pod žestokim nastrajima

70
izvanredno pripremljenog protivnika, po prvi put u ratničkoj
karijeri, poslije više od 130 borbi, ovaj veliki šampion - pao.
Smjesta se podigao, ali ga je to novo iskustvo prenerazilo,
usporilo mu kretnje.
Par minuta kasnije, opet je posrnuo nastojeći da izbjegne
brz ugriz za prednju šapu. Kada je, poslije više od pola sata
iscrpljujuće i bespoštedne borbe pao i treći put i kada se, poslije
dosta napora, oslonio na sve četiri, zajedno sa protivnikom koji
ga nije ispuštao i kome kao da je snaga neprestano dolazila, bilo
mu je jasno da je doživjeo i svoj prvi poraz! Krenuo je da napusti
borbu, ostavljajući neumornom i sjajnom protivniku da mu zada
još nekoliko simboličkih, hvalisavih ugriza, punih izazova da
borbu nastavi i tako je, po svima znanim znacima, priznao da je
pobjeđen. Vrapčištanci su skakali od radosti, prevrtali se preko
glave, smijali se, prepričavali i preuveličavali ovaj ili onaj zahvat,
ugriz - ukratko, slavili su zbog pobjede u koju nisu smjeli ni
vjerovati! Memet, čuven po svom fer i sportskom odnosu, kao i
po velikom poznavanju pasa, čestitao im je od srca i pohvalio
izvanredne kvalitete njihovog psa - pobjednika!
Sopstvenik borca iz Restelice, jedan simpatičan, suh
mladić, uzvratio je jednako sportski, pohvalivši znanje i snagu
Memetovog psa.
I dok su u čajdžinici svi uglas komentarisali izvanrednu
borbu, pristigao je odgajivač iz Ferizaja sa svojim resteličaninom
- zaista divnim i snažnim primjerkom šarplaninca kakvih je sve
manje: onim pravim sojem inteligentnog, ali nedokučovog izraza,
sigurnog, a nerazmetljivog, snažnog, a odmjerenog.
Mlad, crnook, crnih brkova i čvrstog, koščatog lica,
sopstvenik se uklapao u utisak koji je izazivao njegov pas: i on je,
takođe, predstavljao onu vrstu ljudi kakvih je sve manje -
uzdržan, ali vrlo samouvjeren, ne direktno prijetećeg izraza, ali
dovoljno jasnog da se vidi da je umno bojati ga se. Čitava
čajdžilica skočila je na noge, zahtijevajući da vlasnik iz Ferizaja
odmah pusti svog psa u borbu. Oni koji su podsjetili da treba
čekati Resteličane, da se treba držati obećanja, brzo su

71
nadglasani. Neće oni ni doći, čim nisu do sada došli! - bila je
lozinka zagriženih navijača i posmatrača - seirdžija, one vrste
strastvenih voajera koji uživaju da vide kako se drugima dešava
ono što bi oni voljeli da se desi njima, odnosno, da gledaju kako
drugi trpe poraze i poniženja od kakvih oni, strepe. Riječ onoga
koga su svi poštovali, samo formalno je saslušana - njegova
preporuka da se čeka barem do sata u koji su Resteličani rekli da
će doći - odobrena je tek teorijski, kao ono što je red; napolju su
mnogi već sjedali u automobile i polazili na livadu izvan grada.
Tako je kultura u kojoj je događaj ono najvažnije, bez
dilema odbacila kulturu u kojoj je riječ temelj društvenog života.
Uprkos neukrotive borbenosti, spremne da ide i do
samouništenja, tamnosivi tetovski borac odmah je osjetio da nije
dorastao ogromnoj snazi protivnika iz Ferizaja; oboren tri puta,
uspjevao se dići samo zato što ga pas potekao iz divljih sojeva
resteličkih šarplaninaca još nije hvatao onom pravom razjarenom
ljutinom. I mada je osjetio da bi se na tome moglo i završiti, bez
ozbiljnijih povrijeda, njegov sopstveni borilački ponos
progovarao je sve glasnije i zasljepljivao ga. U jednom momentu
uočio je priliku i zadao prvi ugriz, probijanjem kože i puštanjem
krvi - odmah je osjetio šta ga čeka ali nije ispuštao uhvaćeno
mjesto!
Ferizajski pas, član reprezentacije resteličkog soja, u
trenutku je pokazao šta znači ozbiljna borba: u par sekundi
rascjepio je krzno tetovskog borca na tri mjesta, otrgnuo se iz
njegovih čeljusti i oborio ga po četvrti put. Čvrsto priljubljen uz
palog, nije mu dozvolio nikakav manevar i žestokim ugrizom
zabio je velike očnjake gornje vilice među kutnjake oborenog,
zahvatajući žestokim ugrizom čitavu njegovu donju vilicu. U
trenutku u kome je snažno zatresao glavom, oboreni pas je svom
snagom stegao čeljust; resteličkom psu izvalio se, zajedno sa
komadom kosti od gornje vilice, čitav očnjak i pao u travu. Dok
je krv liptala iz otvorene tamne rane, slivajući se po vratu palog
protivnika, restelički pas ni za momenat nije prestajao da steže
zahvat. Samo majstorstvo onoga koga su svi poštovali pomoglo

72
je da se psi za momenat razdvoje i da se crni pas, polumrtav i
skoro ugušen, odnese u stranu, izvučen, praktično iz ralja
strahovito snažnog protivnika.
Pa ipak, dok je restelički pobjednik sjedio u automobilu, a
krv mu još kapala, tamnim i krupnim kapljama iz velike rane u
vilici, njegov nedokučivi izraz opet mu se sasvim vratio: umne,
tamne oči nisu ničim otkrivale ni bol, ni saznanje da su za njega
borbe zauvijek završene. Velika i briljantna pobjeda, izvojevana
za samo par minuta, protiv tako upornog i snažnog borca kakav je
bio njegov protivnik, nije više značila ništa: tek počinjući vrijeme
svoje prave snage on je završio nadanja svog sopstvenika da će
postati veliki šampion. Završio ih je ne zato što je bio slab nego
upravo zbog prevelike žestine i snage, zbog moćnog trzaja
glavom, usađenom u mišićavi vrat jači od vučjeg, naprosto je sam
sebi odronio komad vilice, zajedno sa očnjakom utjeranim među
protivnikove kutnjake, u same makaze njegove čeljusti.
I dok su svi gledaoci ostali zbunjeni, potreseni i
fantastičnom snagom tog psa i njegovim čvrstim karakterom,
držanjem poslije tako teške povrjede - ali i osjećanjem neke više
nepravde koja je zadesila tako nenadno jednog toliko izuzetnog
psa - auto sa dva, toliko slična karaktera, već je odlazio cestom
prema Ferizaju: gospodar i pas, dovoljno snažni da ih niko ne bi
mogao pobjediti, dovoljno mudri da shvate da se u svakom
trenutku sve može završiti, dovoljno zreli da prime uviđanje da je
ovom pobjedom za njih već sve i završeno.
Onaj kojeg su svi poštovali nije se mogao sjetiti da je ikada
vidio združene takvog čovjeka i takvog psa, ali je znao da je
upravo iz udruženja te vrste i intenziteta, jedino moguće i
razumjeti poreklo, karakter i odlike tako neobične rase kakav je
šarplaninac!

***

Murdž Pepelkovskih doslovno je prolazio kroz agoniju;

uguran u tamni, tjesni bagažnik kampanjole, u koji je prodirao

73
čitav oblak izduvnih gasova, pod nogama devetorice ljudi
zbijenih tik nad njegovom glavom, postepeno se gušio i
rastrojavao. U čitavom životu nije bio uzet ni u ruke, a sada je
već satima rastresan na držaljama nekih alatki, u potpuno
mračnom gvozdenom prostoru, toliko malenom da neprekidno
lupa glavom o metalni pod vozila. Ne može se ni pokrenuti, ni
ustati; stalno ljuljanje ga je ošamutilo, gasovi su ga upola
otrovali, prašina i blato, naizmjenično, ulaze u tu mrklu komoru i
lijepe mu se za nozdrve i pluća. Samo povremeno dopiranje glasa
njegovog omiljenog čovjeka Nuredina (pravi šarplaninac
doslovno nema gospodara: u normalnim uslovima, što znači - u
planini i na otvorenom, taj kontakt je uvijek obostran, zasniva se
na uzajamnom izboru i zaista jeste uporediv jedino sa
prijateljstvom), vraća mu po neki tračak koncentracije i stimuliše
njegov snažni nagon za samoodržanjem.
Osjeća, nekom unutrašnjom orijentacijom, da su prošli i
Dvete Uši i Golem Izvor, Mrtvi čovek, Mečkinu Rupu, Šapku,
Šerupu, Proj đuzel - tu ga je i voda Radike u koju je kampanjola
zagazila, baš na mjestu na kom je njegov otac, slavni Bigor,
povaljao i natjerao u bjekstvo sedam velikih zadružnih pasa -
nešto malo osvježila; vozilo poskakuje, trese se po džombama,
rupama, ulazi u travu, gdje se smiruje za kratko, razdvajajući
visoko kovilje u talase i pjenu; kao brod kroz more. U jednom
trenutku je svjestan da su stigli do one uzane klisure visokih
strana sačinjenih od crvenih stijena po kojima skaču divokoze -
najdalje tačke do koje se u svojim skitanjima sa drugim psima i
po psećim svadbama on bio uputio: to je Qaf'kadis - Kadijino
grlo - kao što i treba biti tijesno kada je riječ o grlu čovjeka koji
dijeli pravdu. Tu je stigao preko kitnjaste i pitome Idriz Rupe,
nagoneći se sa nekim psima sa Koraba, pridošlim u izviđački i
pljačkaški pohod jednog jasnog ljetnjeg dana.
Postepeno, strašna prašina koja prodire odasvud, sasvim ga
guši i Murdž više ne čuje ni glas svog prijatelja Nuredina - pada u
neku slatku komu, nalik na gašenje poslednjeg ugarka zapretanog
sna. Motor je prestao da radi. Neka kratka i gluha tišina. Onda

74
ruke koje odnekud poznato mirišu vratio mu se i osjećaj mirisa, a
ruke bi mogle biti samo Nuredinove - ko bi drugi smio da ga tako
vuče za krzno. Izvlači ga napolje; on se pridiže na noge, pa
iznova tone u ono gaženje u snu, samo uz oštre bolove u plućima
u koja nadire čist vazduh. Svuda naokolo glasovi i mnoštvo
ljudskih nogu.
Tri puta ustaje i pada - najzad, leže i polako izoštrava sliku
Nuredinovog lica, usred nebrojenih drugih ljudi što se naginju,
govore, nadvikuju...
Resteličani su ljuti. Hoće odmah da krenu nazad. Kako ste
mogli početi bez nas? Mi bismo vas čekali i dva dana, kući bismo
vas najprije poveli, jeli bismo, ručali - čaj bismo popili, pa poslije
- da gi: rvamo kučiće! Niko ih ne uspjeva zadržati. Onda
ugledaju onoga što ga svi poštuju; s njim se dobro znaju -
prijatelji su. Ljube se, on im želi dobrodošlicu, poziva na čaj -
barem po jedan, pa ćemo zajedno nazad i ja ću sa vama u
Restelicu - oni pristaju, ali se najprije gledaju, složni su. Nuredin,
njegov brat Alim, Šefit, Mursel, Gafur, Halil, Rufet - svi su pravi
planinci, oštri, ali ljubazni i pravični. Odjeveni su u svoje nošnje -
klašne i dolame kratkih rukava, sa vunenim džemperima, mrke
boje; svi su mladi Rufet, Gafur, Mursel sasvim mladići - srednjeg
rasta, lakonogi, hitri u kretnji, svi su u planini od rođenja, iskusni
stočari, veliki poznavaoci pasa. Plavokosi Gafur i Rufet
koncentrisanog, lijepog lica, pogotovo su strastveni učesnici svih
borbi pasa i rasprava o njima u Restelici.
Uz čaj, atmosfera se malo smirila. Resteličani se raduju što
su dva njihova psa pobjedila. Žale zbog teške povrijede
ferizajskog borca. Svog Murdža neće da puste - i tako ste već
pravili borbu sa prvakom. Svi navaljuju! Čini im se skoro
sigurno da će njihov veliki i lijepi Sari lako pobjediti resteličkog
prvaka, koji je i manji, znatno lakši - skoro mršav, a i jedva stoji
na nogama.
Samo Idriz, odličan znalac starih tajni o psima i čuveni
odgajivači Memet iz Tetova i Jusuf iz Šipkovice, mašu glavom i

75
zabrinuto i zadivljeno: po njima, Murdž je izvanredan pas za
borbu i konstrukcijom i karakterom!
Resteličani neće borbu. Uvrijeđeni su što je sve završeno
prije nego što su stigli. A uistinu, vide i da je Murdž sasvim
labav, da jedva uspjeva učiniti po neki korak i da se i tada ljulja
kao mornar poslije oluje. Ulaze u kampanjolu - idu prema
Vrapčistu, da se vide sa svojim prijateljima, da čestitaju na
pobjedi nad šampionom, pobjedi koju je izvojevao restelički pas,
pa da se, dok je još vidjela, vrate preko planine nazad, kući.
Tamo su ostavili i kupljeno žito istovareno na ulici i poslove -
sada treba požuriti kad je već sve tako ispalo.
U Bogovinju, uz samo igralište, čekaju ih sa Sarijem. Sve
je spremljeno! Pustite da oprobamo našeg mladog borca, malo
barem, sa vašim iskusnim. Uzajamno laskaju - ne može naš sa
vašim, vaš je veći, bolje hranjen - ma hajde, vaš je iskusan, jak,
kao vuk je, vaš je jači!
Sari je izvanredno razigran i lijep - gizdav. Visok je 74-75
cm, gustog, bujnog krzna, kitnjastog repa, dubokih prsa; Murdž je
zaista dosta manji, mnogo lakši, žilav, čvrst, boje sasvim vučje.
Nuredin smatra da bi Murdž kao od šale savladao velikog
protivnika, samo da nije tako ošamućen vožnjom...
...Trk i direktan, oštar udarac grudima u bok; Sari je na
zemlji. Pušteni pet puta, psi su svaki put jasno demonstrirali sve
razlike situacija u kojima žive - bez obzira na činjenicu što
pripadaju istoj pasmini. Upućen na prostor - koji uvijek stoji, u
beskrajnim otvorenim pašnjacima visokih padina Šar planine,
između njega i svakog namjernika (prijatelja i neprijatelja,
drugog psa, kao i vuka) - Murdž sasvim jasno borbu rješava
praktično prije nego što ona počne; svaki sudar kod njega je
isplaniran, unaprijed, u zavisnosti od procjenjene snage
protivnika, njegove okretnosti, pozicije i terena... Kada je dva
puta uzastopno lako oborio mnogo težeg protivnika, iznenadivši
ga udarcem so grđi (grudima), Sari je zastao nešto malo više
naprijed nagnut, čvršće i sa malo spuštenim zadnjim nogama
spreman da skoči - i time je inteligentnom Murdžu otkrio da

76
očekuje udar grudima, u trećem sukobu došlo je samo do
imitacije udara: u posljednjem trenutku usljedila je eskivaža u
stranu i spuštanje ramena sasvim nisko; Sari je udario u vazduh,
sav stegnut u očekivanju sudara koji je izostao i u tom trenutku
dobio je žestok udarac ramenom odozdo; pao je još dva puta,
sklupčan kao lopta, dok je mrki protivnik nad njim napadao kao
leopard, kotrljajući ga i blago ga ujedajući. Samo činjenica što je
bio mlad i što nijednog trenutka nije ozbiljno ugrozio, a ni
ugrizao Murdža, spasila ga je smrti; ovako je, samo sa nekoliko
lakših povreda, dospio čak dotle da se Murdž sa njim praktično
prijateljski poigravao, puštajući ga, kad god bi pao i prestajući ga
ujedati kad god bi otkrio grlo - nasuprot ljudskog običaja da se
najžešće udara grogiran protivnik i najslađe gazi - pali!
U cjelini, ova je borba pridobila čak i one ljubitelje pasa
koji smatraju da su borbe među psima nedopustiv varvarizam,
projektirana brutalnost sopstvenika i mučenje životinja: jer, u
ovom sukobu, uistinu se moglo vidjeti više plemenitosti,
elegancije, majstorstva i viteštva nego u najboljem boks-meču!
I Resteličani su se lijepo pozdravili sa navijačima tetovskog
junoše, a Nuredin se srdačno zagrlio sa vlasnikom lijepog Sarija.
A zatim su krenuli u Vrapčište.

***

Veliko i lijepo selo, nad kojim se uzvisila Mangulova Kula,

podbočena sa visovima Gurimaf, Karpa, ovjenčana šumom Opalj,
na rubu Gornjeg Pologa, plodnog i ravnog kao tepsija puna
đakonija, Vrapčište mnogi nazivaju i Mali Pariz. Čajdžinice i
kafane što su otvorene i poslije ponoći, na nekoliko malih trgova
žubore lijepe i jake česme, a namjernika uistinu odmah obuzme
blaga i prijatna razdraganost i otvorenost duha tog prostora i
ljudi, kakva se, inače, ne može očekivati u planinskim naseljima;
izolovanost i zazor potpuno su potisnuti iz sadržaja prvog utiska.
Miris lijepog i kvalitetnog duhana, nadaleko čuvenog u sve
tri varijante - oštroj, mekoj i srednjoj - koji je pušio i Lenjin

77
(Vrapčištanac, koji spominje jedan od Lenjihovih biografa,
upravo je duhan iz tog sela), miješa se sa žuborom česmi i
mirisima kafe, jakog čaja i obližnje šume.
Velika ćevabdžinica u centru Vrapčišta puna je; uz
Resteličane i domaćine, tu je još i desetak gostiju sa borbi u
Tetovu i Bogovinju. Svi su razdragani, ali se čeka i zagovara -
prava borba:
Restelički pas iz Vrapčišta koji je jutros osvojio titulu
šampiona i Murdž iz Restelice: isti soj, isto porijeklo ali - dva
različita odgoja, dvije životne situacije, dvije kulture! Čime
čovjek više djeluje - dresurom, hranom, sistemom, organizacijom
- ili prijateljstvom, davanjem slobode, samostalnosti,
spontanosti!?
I Nuredin i vlasnik novog šampiona, znaju da se ta borba
treba izbjeći; oba psa su umorna! Oba su imali težak dan - jedan
zbog žestoke borbe, drugi zbog trovanja i ošamućenosti, zbog
šoka u prtljažniku kampanjole. A najviše se plaše te borbe zbog
izjednačenosti snaga i strašnog karaktera oba psa: neće napustiti
borbu, iskidaće se, oštetiće se, možda će tjerati i do smrti jednog
od njih! Ali, seirdžije navaljuju; hoće da vide kako se drugima
dešava ono što bi željeli da se desi njima i da vide sramotu i
poraz kako se dešavaju drugom - radosni što nisu njihovi!
I Memet i Idriz smatraju da tu borbu treba izbjeći! Jedan
stari ugledni mještanin kaže da tu borbu treba zabraniti. Ali,
seirdžije napadaju, sve žešće, sve više ulagujući se, sve više
hvaleći jednog i kudeći drugog psa, tražeći da se, eto, samo
jednom sudare, da se samo oprobaju pa ćemo ih razdvojiti! Ali,
ljudi poznaju svoja dva psa i znaju da se nijedan neće htjeti prvi
razdvojiti, da nijedan neće napustiti meč! Znaju da će jedan
sudar potrajati i da će biti mnogo krvi. Znaju to i seirdžije i baš
zato navaljuju - došli ste, dajte da vidimo, skupili smo se, ne
možete sada čaršiju iznevjeriti. Na kraju, Nuredin kaže:
- Neka bude kako rekne onaj koga svi poštujemo!
To prihvata i vlasnik Vrapčištanskog psa. Svi gledaju u
njega. On smatra da su restelički psi danas sjajno pobjedili u tri

78
borbe, da su osvojili titulu šampiona protiv najboljeg tetovskog
psa, da ne bi trebalo zamarati pse, da sada treba poručiti svakom
ko hoće titulu, da se mora najprije boriti sa dva restelička psa, jer
su oba ravnopravni šampioni... Ukratko, da tu borbu ne treba
održati.
Na stadionu u Vrapčištu skupilo se preko dvije hiljade
ljudi!
Murdža vode kroz gust špalir; blizina tolikih ljudi iritira ga
i zbunjuje. Vika ga dekoncentriše; bolestan je i deprimiran -
prilijepio se uz Nuredinovu nogu i teško korača, oborene glave
zemlji.
...Vrapčištanski Murdž, novi šampion, osjeća da će morati
u još jednu borbu; za njega je ovo poznata situacija. Mnoštvo
ljudi stimuliše ga i uzbuđuje, oraspoložava za borbu. Jutrošnja
borba ga je iscrpla, ali osjećaj da će se sada nešto strašno desiti -
osjećaj kakav nije imao jutros, kakav nije nikada imao - počinje
da ga obuzima; diže glavu prema svom gospodaru; htio bi mu
saopštiti da je bolje da se borba izbjegne, odloži! Gospodar ga
miluje, hrabri, ali vidi da se pas ne osjeća ornim za borbu...
Murdž je namirisao, kroz šumu nogu, prisustvo
narogušenog protivnika; osjeća da je veoma jak i žestok. Ali - ne
vidi ga! Ne može da procjeni kakvu taktiku da primjeni, koji udar
- ide kroz taj tijesnac sačinjen od ljudi i, odjednom ulijeće u
prazninu, pravo u razjapljenu čeljust, u iskežene bijele zube...
Šampion je na svom terenu; zna šta mu je činiti; odmah se
baca na mrkog protivnika! Klinč i nemilosrdni ujedi...
Borci se ne puštaju. Sasvim okrvavljeni, samo povremeno
pokušaju neki brz manevar, da bi bolje i jače zahvatili u tijelo
protivnika. Šampion je znatno snažniji, bolje hranjen, ne mnogo
teži, ali svijež i njegovan. Srce mu je junačko. Karakter
nepomirljiv.
Neka zebnja ga ne napušta - ovakvog protivnika još nije
imao!
Ovaj zna sve, brz je, a zna i nešto što mu šampion ne da da
primjeni - stalno bi da podigne glavu, da ocjeni prostor, da vidi!

79
On se umije boriti okom! On je, šampion to instinktivno osjeća,
vuk u krznu psa, sa srcem koje se ne predaje!
Borba se vodi oko jedne jasne stvari: hoće li Murdž uspjeti
da se makar za momenat, izvuče iz klinča i samo jednim
pogledom ocijeni situaciju!? Hoće li moći da skroji plan za
borbu, da se oslobodi ovog žestokog, ljutog, kao čelik tvrdog
protivnika!? Sav je koncentrisan na to da se razdvoji, makar
treptaj, dah, da između sebe i tog okretnog, snažnog tijela,
naoružanog nemilosrdno prodornim zubalom, unese samo zračak
onoga bez čega on ne može - samo metar prostora! Kad bi samo
mogao da dobije taj tren, da ispravi grešku u koju ga je gurnuo
njegov Nuredin, kad je i sam uzbuđen pritiskom tolikih ljudi,
zaboravio kako se on bori! - u prostoru, izdaleka, u procjeni,
brzini, u smišljenoj akciji!
Šampion zna, sad već jasno, da ovo žilavo tijelo, što miriše
na vjetar i vrhove, a ne na kuću i ljude, ne smije ispustiti, da mu
ne smije ni najmanje olakšati - kako god njemu samom bilo teško
zbog toga! Zna da je protivnik pun nekih trikova koje ne
primjenjuje samo zato što ga on sada pritiska, srećnim i punim
ujedom za vrat, ispod uha, dolje, naliježući svom težinom, tako
da mu samom vilice skoro pucaju! Nijedan protivnik nije dosad
podnio takav njegov ujed! Ovaj ne pokazuje ni najmanjim
znakom da ga nešto boli, da je uplašen! Otima se, kao da je
spreman da raskine onoga ko ga drži, samo ako ga ovaj pusti za
djelić sekunde. Šampion napreže sve snage, udvostručuje žestinu
i pritisak, nagli trzaj lijevo, pa još jači desno i onda smjesta
nadolje - protivnik pada!
Murdž je mnoge pse do sada oborio! Ali i on je pao dva
puta u borbi sa strahovitim Kaljošem - tada već starim i
neraspoloženirn za borbu. Zato Murdž zna šta je to kada se nađeš
na boku, na leđima, zna da to još nije kraj, da se može i odatle
nastaviti sa borbom - ali da je ta borba već borba za život, a ne za
čast i pobjedu! Ovaj protivnik umije držati oborenog, ali ovakve
nikada nije obarao! Onaj koji se digao ispod Kaljoša
Bigorovskog, taj će se dići ispod svakog protivnika! Murdž se

80
podiže, ali cijena je visoka: Sada je zahvat protivnika još bolji,
još dublji! I jutros mu se podizao onaj div, ali je na kraju
popustio!
Šampion je sada u punom zahvatu i više nema toga ko bi ga
odvojio od ovog strahovito jakog i istrajnog tijela, što se pod njim
koprca, otima, ali koje više ne može da upotrebi svoje strašne
zube! Jer, zahvat je takav da borbu on kontroliše - protivnikova
glava je uhvaćena sa strane, za obraz i dio vrata i uvrnuta je
nagore sa njuškom: ili će morati pasti iznova na leđa, ili sam sebi
slomiti vrat!
Ali, spasa mu više nema!
Murdž je pao i po drugi put! Sada je to sam izabrao, jer su
mu pršljenovi u vratu već počeli škripati - osjetio je da visi o
samom koncu. Međutim, sada već ima plan i čvrstu odluku da tog
strahovitog, nemilosrdnog, krvoločnog ubicu, što mu visi, svom
tvrdom težinom i svim majstorstvom kretanja u klinču, o vratu i
desnom obrazu - između oka i jagodice - mora uništiti! Pašće
koliko puta treba, ali će udesiti da se pri jednom podizanju
oslobodi i sagleda prostor i protivnika u njemu: a onda mu nema
spasa!
Učini mu se da je sad trenutak: pade i treći put, na stranu
koju je izabrao, namamivši protivnika da pomisli da će se
oduprijeti pritisku i gurnuti suprotno...
Šampion je osjetio da je ovo borba za život i smrt! Stanje
koje on nije poznavao! On se samo nadmetao i bio najjači. Ali,
ovo mrko tijelo neće prestati da se otima i smišlja kako će ga
preklati, sve dok on njega ne usmrti! Mora pribjeći triku, mora
smisliti smrtonosni zahvat. U magnovenju, instinktom izvornog
psa, očuvanim i pored toga što je rastao izvan divljih prostora
Planine, osjetio je da mu protivnik, iako uhvaćen najboljim
zahvatom priprema klopku, da vuče na jednu, a da se sprema da
padne na drugu stranu.
Rizikovao je sve: Ispustio je krvavo krzno vrata i obraza i
smesta skljocnuo zubima ondje gdje je osjetio da će se naći glava
ovog neumornog - sad je već znao da je njegova izdržljivost pri

81
kraju, dok se protivnik i pokraj svih muka u kojima se nalazio,
kretao sa sve više snage i neke neiscrpne svježine - smrtnog
neprijatelja!
Udarac je bio kao grom! Murdž je shvatio da mu je trik
propao - njuška, sam vrh nosne pečurke, uletio je pravo u blistavo
oštro zubalo! Strahovit bol, kojim i djeca vode bikove, držeci ih
za prsten provučen kroz nozdrve, ili zbog kojeg i medvjedi igraju
i prate svog vlasnika, zakačeni alkom u nosu, potrajao je samo
koliko je bilo potrebno da mu organizam primi i tu poruku a
čitavo borbeno, neukrotivo biće pristane na gubitak nosa i onda
onaj trenutak prostora! Sve u organizmu funkcionisalo je
besprekorno i Murdž je osjećao da će i sa otkinutom njuškom
imati dovoljno snage da zakolje protivnika i razgleda ga mrtvog -
prije nego što i sam od organskog soka i gubitka krvi - izdahne!
Trgao je svom snagom!
Šampion je potpuno jasno bio upozoren svim čulima da on
smije odgristi njušku čudovista ispod sebe - ako samo hoće da
ostane živ! Otvorio je čeljust, svjestan da je ne samo prvi put,
nego i zauvijek - poražen!
Okruženi gomilom podivljalih, Resteličani su udarali
kajševima i lancem od Murdža. Par trenutaka ništa se nije moglo
razabrati. Onda se nametnuo glas i snažni zahvati onoga kog su
poštovali i još nekolicine razumnih ljudi - jedva malo primireni,
još mašući i vičući, vlasnici resteličkog šampiona iz Vrapčišta,
vodili su svog psa, uzvikujući Šampion!, šampion!. Pas je bio
uistinu šampion - krvav, zamoren i potpuno jasno - zaplašen! Ono
što je doživio u borbi bilo je suviše za njegov čvrsti karakter i svu
sjajnu borbenost. Kada se protivnik oslobodio, nastupio je zastoj,
kao između bljeska munje i udara groma, ali groma koji tresne
sasvim blizu; odmah zatim osjetio je nekoliko strahovitih ugriza
koji su ga probijali i cijepali, ali koji su samo najavljivali da
dolazi onaj koji će ga usmrtiti! Psi znaju koliko im je smrt blizu -
i kada nastupa, sasvim su sa njom načisto! Ovdje nije bilo
nesporazuma - ili smrt ili predaja. I Šampion je nehotično, u hipu,
izabrao - predaju: zabacio je uši, podvukao rep, iskezio zube i

82
počeo sa njima škljocati tako brzo da je to bilo pravo -
cvokotanje! Gest je upalio: pred sam letalni ugriz Murdž je
primio poruku i ublažio ujed. Krvavi protivnik je bio uništen!
Ali, u tom trenutku borbu su prekinuli! Psa poveli u stranu i
proglasili pobjednikom. Resteličani, kojima je jezik signala na
kom se psi sporazumevaju, odlično poznat, znali su da će produži
li se borba, njihov pas naprosto zaklati preplašenog protivnika i
zato su zahtjevali da se borba produži. Zašto bježite! Vratite ga!
Mi nismo prekidali ni kada je tri puta padao naš pas, ni kada je
bio uhvaćen za njušku!
Podigli su krvavog i razjarenog Murdža tri puta uvis, iznad
svojih glava i uzvikivali: Šampion! Šampion!
Sa vrlo gorkim osjećanjem, kao da se učinilo nešto
nedolično i ružno, znalci su produžili raspravu o tome ko je u
ovoj neviđenoj borbi stvarno pobjedio. Činjenica da je Murdž pao
tri puta, nije bila dovoljan dokaz, jer je tri puta i ustajao; po
vremenu u kome je bio u fizički podređenom položaju, moglo se
tvrditi da je borbu izgubio Murdž - ali se baš iz toga izvlačila teza
o njegovim nesavladivom karakteru; vrhunski zahvat za njušku
bio je dokaz da je pobjedio onaj koji ga je izveo, ali je upravo
nezapamćenost da se neko i iz takve situacije izvukao, bez
znakova bola ili straha, služila protivnicima da tvrde da je on
pobjednik. Onaj kojeg svi poštuju, rekao je da je po našim
mjerilima pobjedio vrapčiški pas - zadao je više ujeda i duže bio
superioran; da je borba vođena najprije sa rastojanja, glatko bi
pobjedio restelički Murdž; ali - po njihovim merilima, po onome
što psi znaju - njima je jasno da je vrapčištanski pas izgubio!
Dodao je da su, na neki način, oba psa ne samo izgubila tom
nepotrebnom borbom, nego da su i - izgubljena! Jer, onaj kojeg
su čuvali za borbu - nije više za pravu i tešku borbu njegov
borilački karakter, njegova spremnost da se bori do kraja -
uništeni su, zauvijek. On može pobjeđivati - ali samo pse koji će
pristati da borbu predaju! Borce kakav je on sam bio prije ove
borbe neće više smjeti sretati. Jer i najjači, koji je spreman da se
preda, manje vrijedi od slabijeg, koji se nikada neće predati!

83
 A restelički Murdž, onaj kojeg su čuvali za prijateljstvo i
zaštitu stada, izgubljen je zato što se sada, poslije ove borbe,
pretvorio u nemilosrdnog krvoloka, u zvijer koja će mrziti pse i
koja se više neće moći igrati plemenitih lekcija mlađim psima;
izgubljen je, jer se od zaštitnika, pretvorio u napadača i borca;
izgubljen je, jer je shvatio da postoje i protivnici koje može
savladati samo ako i sam bude spreman da smrtno strada!
I kiša je mračno sipila sa crnih visova; Murdž je, pun rana i
bolova koji su počeli nadolaziti u ohlađeno tijelo, ležao u
bagažniku Kampanjole i udisao izduvne gasove i miris dizel
goriva; udisao ih je - žudno! Jedva je čekao da ga obuzme
omamljenost koja prekriva svaki osjećaj. Resteličani su se
vraćali, preko Planine - kući, u svoje selo, najveće naselje, sa
najmanje uslova za život, u kojem je jedan beg rekao: Da tamo
živiš nedjelju dana, nema boljeg mjesta na cijelom svijetu! A
poslije nedjelju dana i svinju da vežeš - pobjegla bi!
To najviše naselje na Balkanu, zaista nije mjesto za
begove, ni za meke pse. Pobjedivši i najjače pse svijeta, oni su,
natjerani da se bore protiv samih sebe, iz sve četiri velike
pobjede, izašli - na kraju krajeva, na gubitku! U njihovom svijetu
- tamo - koji sve više iščezava, koji vrtoglavo tone u zaborav, oni,
ipak, održavaju još trag sjećanja na ono vrijeme u kome su psi i
ljudi živjeli i opstojali u zajednici, po izboru i nekom nemuštom
dogovoru. Ako i njih pretvore u sluge, ako dozvole da propadne
taj posljednji djelić Štita od Zlata od kojeg je nekada bio sačinjen
naš veliki razgovor sa drugim bićima - morem, ravnicama,
planinama, biljem i životinjama, ljudi će najzad ostati sasvim
sami u ovom svijetu, a sav njihov razgovor svešće se na priču sa
samim sobom.
Dok se kampanjola uspinjala prema širokim plećima
Planine, ostavljajući iza sebe nevjerovatnu ravan smaragdnog
Lukovog Polja, Murdž je osjećao kako se približava njegovo
bačilo i u polusnu gledao sebe, kako dignutog kitnjastog repa
kaska pred stadom, a do njega, s desna, korača njegov Nuredin i
nešto mu blago govori...

84
 Tako je tom slikom završen jedan loš dan za resteličke
šarplanince - dan, koji kao i većina dana koji su loše završili -
rado potraži utjehu u sjećanju na svoj sjajan početak. Pa, iako
smo svi, posmatrano dugoročno - mrtvi - kako je rekao Kejnz,
Hejeku i kako, od davnina govore naši stari (Svi smo mi mrtvi -
no nas, samo redom pokopavaju! - svijet u kom ljudi nisu uistinu
sami, nego imaju svog pravog druga - svijet Hamze i Bigora,
Nuredina i Murdža, Arifa i Kaljoša, Karimana i Karabaša, svijet
Nisima, Alima, Taira, Muameda, Šabana, Envera... i njihovih
šarplaninaca, uistinu istrajava, sve sjajniji i vrijedniji, koliko ga
manje preostaje...
...Na ulasku u Dragaš, sutradan poslije onog lošeg dana,
prepun ljudi, taksi - jedno staro terensko vozilo, prođe, u
magnovenju, tik uz jednu djevojku; plava kosa, u dugim
uvojcima, mahrama, lijepe obrve, modro-zelene oči, svilast odsjaj
na listovima, mek, značajan pregib laktova - sve to osta da lebdi u
žutom tonu nove kapije obložene lamperijom, nekako neopozivo
zatvorene za njenom ljepotom, kao da se spustio poklopac - još
nekoliko sekundi holografski jasnog priviđenja, kao na onoj
Gogenovoj gravuri na kojoj neki vojnici nešto jedu dok se nad
njihovim glavama njišu čizme obješenih, gravuri koju je, sigurno
iz istog osjećanja, autor nazvao Ko zna zašto nikada više... kako
je rasla, šta sada iščekuje, ima li zvonak glas, kakav je dodir
njenih dlanova - sve se to očuva, da se ne otkrije, ne iskusi, ne
dozna - ko zna zašto nikad više - u tom magnovenju njene
sigurne, neponovljive, sjetne ljepote; sve što je pred njom, neće
više biti ravno tom drhtaju u kom se sva i zauvijek otkrila sebi i
onome koji je prošao u tom prepunom taksiju, onome čiji pogled
neće moći zaboraviti, jer će uvijek iznova htjeti taj treptaj u kom
je bilo sve čega više nikada neće biti; preostalo trajanje svešće se
u sjećanje na mutno, prljavo staklo kroz koje se zbilo sve što je
bilo dato da im se desi zajedno...

***

85
 Na hrpi otvrdle zemlje, uz samu ulicu, leži siv, prestari pas,
već slijep i gluh, velike glave; ne ustaje već i nedjelju dana i ne
jede ništa. Djeca mu donose vode u šarenoj olupanoj šerpi
pokupljenoj sa đubrišta. Ima više od dvadeset godina i sav je već
potpuno spečen - niko ne pamti da je neki šarplaninac, da je i
jedan pas ovdje toliko dugo živio. Njega je, davno, kažu, napustio
njegov prijatelj ovčar i nekuda se odselio. Otada, već godinama,
leži tu i gleda u mutna, prljava stakla terenaca - taksija, kroz koje
je i vidio poslednje što mu je bilo dato da vidi od prijatelja.

86
 MARIO GALOPIRA

Samo su djeca besmrtna. Samo ona znaju onu

lekciju o cilju i pravom putu. Samo ona žive svoje prave
mogućnosti, svoj život - samo ona uopšte i žive!

Kada bismo, još, barem mogli - zalutati!

Više se ni to - ne može.
Zalutati može samo onaj koji nije zaboravio kuda je,
nekada naumio; zalutati može onaj koji se sjeća pravog puta, onaj
koji još može pojmiti da tako nešto, kao što je pravi put uopšte
postoji i ima nekakvog smisla.
- Bićemo pozvani pred tablu - i ništa nećemo znati od
lekcije o cilju i pravom putu, ko zna u kojim godinama, ali, što
nas prozovu kasnije, manje ćemo znati odgovoriti. Iskustvo je
samo tijesto koje skriva višnju onog sočnog, pravog znanja.
'Lomiće nam se kreda pod prstima', škripaće po tabli od mucavih
prisjećanja nečeg tuđeg, nekih rečenica, što ćemo ih ispisivati,
kao brbljarije i besmislice, umjesto onoga što su nas upitali o
nama, našem cilju i našem pravom putu.
U nama, kroz nas, naše postupke, osjećanja, planove -
neprekidno hara piroman koji planski spaljuje jedno po jedno
utočište naše ličnosti, našeg uvjerenja da imamo pravo na sebe,
podmeće požare pod svako uporište našeg samopoštovanja,
likujući nad svakim novim zgarištem.
Bježeći pred njim, evo me, gore, u košari, na jarbolu, na
golom stubu premazanom uljem, niti mogu dolje, niti ko može do
mene; gdje ne htjedoh, a otkud izlaza nema.
Naći jednu rečenicu - piše Česlav Miloš - ali takvu koja bi
odista imala važnost, to bi bilo dovoljno kao rezultat jednog
života!
Ali, tu rečenicu nismo našli, iako smo je, odavno, imali u
rukama, u glavi, iako smo je znali naizust i u snu. I nije, stoga,
pisanje, ili život - kako produžuje Miloš - upornost u traženju te

87
jedne rečenice! Ne, čitav preostali život, svi napori, sve knjige, tu
su da bismo tu rečenicu izbrisali iz sjećanja.
...Dugo vremena, nepostojanje svijeta zamislivo je. Dugo
vremena, nepostojanje našeg Ja, principijelno je nezamislivo.
Svijeta može i ne biti - nas može samo biti!
Onda se, postepeno naučimo da ograničavamo sebe i da
proširujemo svijet. Tako dođemo dotle da se stvari obrnu: naše
nepostojanje prihvatamo kao zamislivu, čak i - izvjesnu
činjenicu; nepostojanje svijeta - makar i bez nas - usvojimo kao
sasvim nezamislivo.
Nas može i ne biti - svijeta će uvijek biti...
Tragamo i odgonetamo 'drugu zemlju i drugo nebo', pa
onda, 'treće nebo i treću zemlju'... Uzaludno. Pristavši jednom na
rascjep, pristali smo na gubitak koji se više ne može naplatiti.
Posljednje riječi Borhesove upućivale su na to da valja što duže
ostati dijete. Nije to autor Maštarija bio podjetinjio, nije on
dijelio ni lekcije o nekoj naivnoj, nepokvarenoj prirodi djeteta,
koju bi, ostajući dijete, valjalo očuvati, zbog sebe i zbog drugih!
Znajući da se primiče kraj on je jasno utvrdio i u kom trenutku,
kojim činom je, nekada davno otvorio krišom kapiju na svojoj
tvrđavi, kroz koju se nečujna i neopažena uvukla spodoba za
kojom mu, uskoro, valja poći: znao je on da je to bilo onda kada
je pristao da odraste - kada je pristao da prestane biti dijete!
Samo su djeca besmrtna. Samo ona znaju onu lekciju o
cilju i pravom putu. Samo ona žive svoje prave mogućnosti, svoj
život - samo ona uopšte i žive!
Odrastanje je pristanak na smrt. Mario je, okružen
bezmjernim labradorskim morem, ili morem uz obale Kvebeka,
ali svakako negdje gdje se pravo more nadovezivalo na
bezmjernu tišinu mora kanadskih trava - slutio, suočavajući se sa
pitanjem koje će ga zateći uskoro, neke bliske noći, u gluho doba,
možda baš noćas, možda za koji sat, da će morati dati taj
pristanak, ili ga uskratiti! Na pragu prestajanja vremena u kome
se živi svoj život - zrelost. A smrt i nije drugo nego vrijeme u
kome se prestaje živjeti svoj život.

88
 Mario ima brata koji to već zna: brata koji je, koju godinu
ranije, prestao da živi svoj život - koji je počeo život odraslih -
našao je djevojku, počeo raditi, prestao galopirati kroz beskraj
trave, sa svojim mlađim bratom, sa Mariom, prestali su biti dva
arapska princa; još se ponekad, trgne, još da poneki znak života -
ali, sve rjeđe i sve slabije. Mario hoće da ga spasi - ne zna
govoriti, ali se razumije sa jahačem iz galopa kroz maštu, može
mu sve objasniti pogledom, kretnjom, gestom. Mario ne pristaje
na odrastanje brata - ne pristaje na bratovu smrt.
Mario zna da je Kopernik bio žrtva iluzije: ne može se
središte svijeta pomjeriti sa Zemlje. Potraga za novim središtem,
izvan Zemlje, potpuno je bezumna za sve stanovnike Zemlje;
svaki je čovjek, svako je biće centar svoje perspektive, centar
sopstvenog svijeta i Kosmosa - osa svog Reda, smisao svog
Ukrasa - jer Kosmos je i jedno i drugo.
Mario zna da je Darvin bio u zabludi: nema razvoja kroz
druge, nema razvoja koji ne vodi u raspad; izlazak iz stanja sreće
moguć je samo u pravcu nesreće, ulaženjem u njenu zonu,
prelaskom na njenu teritoriju. Postojanje drugim znači
prestajanjem da se postoji sve i ako jesu jedna bića preživjela
tako što su se modificirala u druga bića - ona su platila cijenu
koju su htjela izbjeći: prestala su da postoje.
Ondje gdje je gmizavac postao ptica, ondje više nema
gmizavca.
Dinosaurusi su imali dostojanstvo i svijest o sebi - oni nisu
pristali da postanu nešto drugo, da budu neko drugi! Iščezli su -
radije. I s pravom, jer svi koji su ih naslijedili, samo su karikatura
njihove sile, njihove suverenosti, njihovog carstva, koje je trajalo
četiri stotine miliona godina! Zar im treba više? Ko bi, uopšte,
mogao imati pravo na više!?
Mario je dinosaurus - bar po svom dostojanstvu i svijesti o
sebi.
On neće da postane sisar, tako što će prestati da bude ptica!
Odrasti, znači postati sisar i prestati da budeš ptica. Mario ide sa
skoro odraslim, još malo živim (još malo svojim, još malo

89
pticom) bratom na vrh brda sa kojeg se otvara bezmjerno
područje Atlantika, sa Labradora ili odnekud sa kvebečke obale i
spaja sa zatalasanim bezmjerjem trave, zeleno sa modrim,
modrozeleno sa zelenomodrim, a iznad svega ona kupola modrog
i zelenog i mirnog i nedohvatnog i jednog što vrijedi napora
dohvatanja i ujutro, u znano doba, sruči se dolje Mario - sam,
prema ONOME MJESTU, trkom i brat ga, još živ, još ne sasvim
odrastao, gleda i odjednom sve zna, sve shvata, sve odobri i s
vrha, iz onog modrila i zelenog, u ono drugo, dolje, prema
Mariju, hrli, u skokovima, vitla kaputom, presrećan što je
ozdravio i što neće nikada umrijeti jer neće nikada odrasti, juri i
stiže Marija i evo ih gle obojica, u plavim đelabijama, sa
isukanim sabljama, galopiraju na divnim atovima i nasmijani
govore, razgovaraju, jer sada Mario može i govoriti i posvuda
pršti žuti sitni pijesak, vijore im burnusi, a oni, zauvijek, jezde
divljim galopom - zajedno.
Između toga i dugog mjenjanja u sisara, ili gmizavca,
između neprimjetnog, a neumitnog umiranja i postojanja nekim
drugim, stajao je samo jedana uslov: kratak, kratak bljesak
eksplozije mina ostavljenih u kamenolomu i tempiranih da
eksplodiraju baš u TO VRIJEME, NA TOM MJESTU.
Mario i njegov brat su na taj uslov pristali.
At a gallop we charge up the shingle,
At a gallop we leap the sea-wall,
With a mad exultation we tingle,
For we, we can overcome all.
Kako svjedoči Laura Haksli, ove stihove je njen suprug
Oldos Haksli napisao kada je imao trinaest godina - tačno koliko
je i Mario, kada je sa bratom odlučio da vječno galopira, umjesto
da nekoliko decenija - gmiže! Tom cvjetnom dobu bezvremene
ljubavi i nada posvetila je ona i knjigu sjećanja na svog umnog
supruga, knjigu koju je, po njegovoj želji, nazvala Ovaj
bezvremeni trenutak (This Timeless Moment); Mario i njegov
brat, ovom pjesmom svog vršnjaka, opjevani su upravo onako

90
kako im se i sve desilo - galopiraju strminama trave i preskaču
morske talase, ludo zaneseni i sposobni da učine sve!
Koliko je mogao biti slučajan Borhesov vapaj što se ne
može ostati dijete, stihovi trinaestogodišnjeg Hakslija, čin Maria i
njegovog brata, koji oni stihovi vjerno i tačno izražavaju!? Sam
Borhes smatrao je da je dovoljno, u ovom nevjerovatnom
raznovrsju svijeta, da se makar tri stvari slože u jednom svojstvu
ili da se poklope u značenju, pa da to bude siguran dokaz za
postojanje Boga! Evo tri stvari koje se potpuno poklapaju, evo
dokaza da je lekcija koje se Česlav Miloš hoće prisjetiti, nekada
bila znana svima! Borhes, Miloš, Haksli, samo su oni rijetki što
su očuvali trag prisjećanja na vrijeme u kom smo zaista imali svoj
cilj, znali svoj pravi put, na doba u kom još nije bilo lažne utjehe
Kopernika i u kom je svako od nas bio centar svoje galaksije,
svoje sopstveno sunce, na minulost u kojoj smo bili ptice - oni su
od rijetkih koji su našli parče azbesta i obmotali ga oko
posljednjeg ugarka nekadašnjeg utočišta srca i uma, spašavajući
ga od mahnitog piromana. Nisu imali smjelost da se odluče za
vječni galop - kao Mario i njegov brat - ali očuvali dovoljno srca
da bi im se divili i dovoljno uma da bi im zavidjeli i razumjeli ih.
Vazduh, kao bijelo vino, u staklenom bokalu, na bijelom
stolnjaku, obasjanom suncem. Pod granatim, olistalim hrastom,
nadnesenim nad jezerski ševar i žutu, mirnu vodu, povremeno se
namreška mlaki plićak i iz tamnog mulja izrone široka, masnim
sjajem oblivena leđa ugojenih šarana, koji se tako raduju da im se
pogodio toliko savršen dan u životu koji, kako tvrde neke
hronike, može kod njih da potraje i tri stotine mnogo gorih
godina.
Na Faunsinselu (Paunovom Ostrvu) i na Kleine Glinicke,
sve je napravljeno da se mogne zalutati i da se, tako, shvati šta
znače zaboravljeni pojmovi pravog puta i cilja. Tu je simuliran
život iz bajki - život djetinjstva - od kuće u kojoj boravi vještica,
do lovačke kuće, strašnog hrasta, kavalirove kule, viteškog
zamka...

91
 Cvijetne, obrubljene tretine, osute mlazevima latica,
zagrađene plemenitim gustišem, floridskim drenom i engleskom
živicom, nadovezuju se na splet lavirintskih prolaza i ćorsokaka,
znamenjima mjesta po kojima lutaju zmajevi i razbojnici,
čarobnjaci i zloćudnjaci: iza toga, ko uspije da prođe - dvorac, žut
kao med, rumen kao srndać na proplanku, topao i siguran,
pouzdanje zrači iz njega i gostoljubivost: kako li se moralo
potrčati nazad, dvorcu, sve do ruku viteza, do zagrljaja njegovih
spasonosnih ruku i plavoj svili!
Kako li je zvonak bio glas što se do maločas sušio i stezao
u grlu od straha!
Za one koji su odlučili da je bolje biti neko drugi, nego ne
biti niko, ako se već ne može ostati ono što se jeste, nema,
međutim, pravog Faunsinsela ni Kleineglinicke-a! Oni znaju da
su to samo mjesta za sjećanje na nešto što se nepovratno
propustilo, na cilj koji se zaboravio i put koji je nekada mogao
biti pravi i pogrešni; znaju da je Mario, ako im uopšte može
nešto reći, zapravo pokušao ono što smo oduvijek svi htjeli -
imati Štit od Zlata koji se nikada neće izlizati ni istrošiti i koji
ćemo, baš zato, moći ljubiti i milovati u neprekidnom modrom
zelenilu trava, talasa i neba - zauvijek!
Ponekad, za osunčanih i tihih dana, možemo razumjeti šta
je i zašto je, Mario učinio ono što je ONDA učinio: ali i tada, mi
samo shvatamo, a Mario galopira, sa svojim bratom.

92
 HANIBAL I HARUN

Kad čovjek stekne moć - ako je još snažan, on

ne gubi potrebu da tu moć i direktno dokazuje. Da je
stavlja na pravu probu. Međutim, sve dok se s njega
ne speru svi tragovi stečene moći, ona preostala, još
živa moć ne može ozbiljno i uistinu biti stavljena ni
na kakvu pravu probu.

Koji je, od one dvojice što su od vajkada htjeli isto, izabrao

bolji način da to postigne? Car ili šaman!?
I jedan i drugi htjeli su ono što svi hoće: besmrtnost.
Car je htio da izmakne smrti, da sebe učini nedostupnim;
uspinjao se stepenicama do prijestola, krune i druge odežde
stavljao da bi bio veći i strašniji, da bi zadrhtale kosti svakom ko
bi za njim posegao; okruživao se ljekarima, koji su se brinuli o
tijelu, savjetnicima, čiji je zadatak bio da paze na duh carev -
kuharima i kušačima, koji su morali probati sve što bi poslije jeo
car - da se oni, umjesto njega, otruju, bude li otrova; stražari su
pazili na sve to se mrda u blizini cara, a svi koji su caru
privođeni, dolje, pred prvu stepenicu, još su i ničice morali padati
- da bi bili lakši plijen straže, dali caru mig!
Šaman je htio da prizove mrtvog, da oživi umrlog.
Šta je car, koji može ubiti koliko hoće ljudi, prema šamanu
koji može oživjeti makar jednog!?
On je razvlašćen - jer tamo gdje umrli može biti oživljen,
nema pogubljenog i dželatova sjekira fijuče samo zato da bi
šaman imao šta da radi, dokazujući nemoć careva i carevih
dželata.
Car se oduvijek htio učiniti nezavisnim od svoje poslednje
nade: od šamana koji umije prizvati cara - kad umre!
Car, kome je šaman bivao potreban - nije bio pravi car, jer
nije ispunio ono što car čini carem - nije znao kako da izmakne
smrti!

93
 Pravih careva nema i nikada nijedan čovjek nije bio car - u
pravom i punom smislu riječi: jer, svaki car je, kao i svaki čovjek,
imao svoju prošlost, sadašnjost i budućnost, to ne postoji, u
pravom i punom smislu riječi!
Ali bilo je nekoliko ljudi koji su pokazali šta znači biti car,
u smislu u kojem se nikada ne zatraži ničija pomoć, barem ne za
ono što je najvažnije - za sopstveni život; bilo je ljudi kojima
šamani nisu bili potrebni.
Bilo je i šamana koji su pokušavali, koji su imali smjelosti
da prizovu same sebe iz onih drugih vremena.
Jedan od takvih careva bio je slavni Batir, gospodar
moćnog grada, podignutog usred bezmjerne pustinje Gobi. U
njegovom gradu, koji je on nazvao Batirov Grad - nije bilo
nijednog jedinog šamana stoga su stanovnici dalekih država ovaj
grad zvali Grad bez šamana, kao što selo Janče i danas nazivaju
Selo bez grobišta. I niko, za dugo, nije mogao ništa Batiru ni
njegovom gradu. Mnoge su se vojske razbile o tamne zidine,
ostavljajući manje traga, nego pljusak što se, u trenu, upije u
žedni, usijani pjesak Gobija. A kada je ojačao sam Džingis-kan
nahrupio je: dugo je Batir, sa najviše kule, gledao kako se sa
daljine stepskog horizonta, sve bliži sjaj crvenog pjeska, primiče
tamni talas Džingisove armije. I nju je Batir lako razbijao, puna
tri mjeseca. Džingis-kan je na savjet svojih vojskovođa, napravio
branu, prokopao novi kanal i tako, skrenuo rijeku koja je
stanovnicima Batirovog grada gasila žeđ. Nova tri mjeseca nije
bilo ni kapi kiše: oko Tamne Tvrđave, u kojoj je Batir, suhih
usana oštrio mač i motrio napadačke pozicije, bezbrojni šatori
strpljivih opsjednika, zatvarali su svaki izlaz.
S te strane, od jednog ratnika, porijeklom iz Batirovog
Grada, stigla je i spasonosna poruka: da prime, na tajna vrata,
noću, u tajno vrijeme, jednog šamana koji će prizvati kišu. Ni
Batir, ni iko od stanovnika Karakuta, nije htio o tome ni da
razgovara.
Oni nisu vjerovali da se umrli mogu prizvati drugačije nego
kao sijeni - a niko od njih nije bio spreman da se ovom svijetu

94
pokaže i kao san - kad je već imao sreću da mu se predstavi
onako silovit, gord, razigran kao perjanica na čelenki!
Dok ih je još držala snaga, Batir i branioci su iskopali
bunar dubok 800 stopa, u njega sve blago prosuli, svoje porodice
posjekli i za blagom poslali, sve zatrpali, pa onda, na najboljim
konjima, sa najsjajnijim oružjem i najbogatijom odjećom, u juriš,
među Džingisove šatore... sjekući, dok i posljednji nije poginuo.
Kod Batira je nađeno pismo sa samo jednom molbom Džingis-
kanu:
Šamane nam - ne zovite!
Komadi svile, ulomci crijepova, još se ispod pjeska mogu
iskopati; kube pagode, sa najveće kule, još je iznad pijeska, koji
šušti već stoljećima, oko ovog posljednjeg nadzemnog traga
Tamne Tvrđave, nazvane Batirov grad.
Od Džingis-kana i njegovih armija, ništa nije ostalo; kruži,
samo legenda, da je poneki osamljeni vuk, što sred beskraja, u
suton prođe kraj poslednjeg zuba Batirovog Grada, zapravo duh
Džingis-kana, prizvan, po njegovoj želji, od najboljeg šamana, da
kruži oko jednog mjesta na kojem veliki osvajač još ima
nezavršenog posla - da bdije nad večnim mirom Batira, čovjeka
kojem nisu trebali šamani, jer je naučio tajnu besmrtnost.

***

Bilo je šamana koji su se usudili umrijeti, samo da bi

prizvali sebe iz onih boljih dana. Bokserski šampion koji se
vraća, poslije povlačenja, nazad, na ring i ako je već ostario;
pjesnik Rembo, koji se vratio životu kao avanturi, pošto je
najprije postao besmrtan svojim stihovima; revolucionar Če
Gevara, nakon što je osigurao tiho umiranje kao visoki
funkcioner; svaki čovek koji je napustio posao u kojem je sjajno -
uspjevao, da bi počeo anonimno, sa dna, sve iznova - jeste u
suštini šaman koji iskušava svoju moć da prizove onoga što je on
sam nekad bio!

95
 U mnogo čemu, ipak, nikada nije bilo takvog cara, kakav je
bio Hanibal, ni takvog šamana, kakav se pokazao Harun al-Rašid.
...Josif Brodski, u pjesmi Na vijest o smrti Žukova,
napisanoj 1974. godine, upoređuje Žukova sa Hanibalom, stihom
u kome kaže:
Bljeskom smjelosti (podsjećali su na Hanibala) njegovi
manevri kroz stepe Rusije.
Nije pjesnik kriv što je njegovo poređenje tako površno i
tako netačno. Kada je riječ o Hanibalu, da se čak i sam Tamiris,
(onaj legendarni trački pjesnik koji je hvalio da može i Muze
nadpjevati - a možda je i mogao, jer, zašto bi ga, inače, oslijepili i
oduzeli sposobnost pjevanja?) podhvatio da ga opijeva, bilo bi tu
još praznina i propusta...
Hanibal je bio car u onom jedinom pravom smislu - car
koji je htio poraziti smrt! Za razliku od Batira, koji se znao
pokazati, kada je ona već stigla, ali koji je nikad nije sam tražio,
Hanibal je zarana krenuo da baci izazov dostojan careva! Kako
pišu i Polibije i Livije (o čemu svjedoče i brojna kasnija
istraživanja, u prvom radu ono koje je prikazao Cornelius Nepos
u svom učenom i argumentovanom spisu Hamilcar i na koje se
uveliko oslanja sjajan sudija O. Meltzera: Geschichte der
Karthager, Hanibal je još kao dijete imao viziju u kojoj mu se
Smrt prikazala u obličju Rimljanina! Od tada, sve što je činio,
bilo je podređeno jednom cilju: da stigne na teren Smrti i da se sa
njom ogleda, sve dok je u njemu snage.
Zato se, posle smrti Hazdurbala (Kartaginjani nisu imali
porodičnih imena-prezimena, nego samo lična imena; ovaj
Hazdrubal bio mu je rođak, a ne onaj Hazdrubal koji je bio brat
Hanibalov) i proglasio za glavnokomandujućeg čitave vojske
Kartage, zato je udario na rimsku tvrđavu Saguntum, na rijeci
Ebro, opsjedajući je žestoko i onda kada je bio teško ranjen i
onda kada mu se, pod zidinama Saguntuma, rodio sin!
Osam punih mjeseci trajao je taj prvi izazov; malo je
nedostajalo da bude i poslednji! Ali, već tu je Hanibal učvrstio
svoju sigurnost da se može odoljeti svemu. Već tu je odlučio da

96
sam sebi izabere otadžbinu i to tamo gdje će mu biti najgore, a
ne, kao što su Rimljani govorili - onde gdje ti je dobro, tamo ti je
i otadžbina! Odlučio je da izabere samo srce Rimskog Carstva i
da tamo ode sa mačem u ruci, da dokaže ljudsku moć kadru da
čitav život, onoliko koliko se vremena s pravom nazvati -
životom - provode izazivajući i neprekidno pobjeđujući
moćnijeg. Mnogi istoričari objašnjavaju zašto Hanibal nije udario
na sam grad Rim; tako E. Zeller, u studiji Hannibal, mudro i
sistematično ukazuje na teškoće oko snabdevanja, odsustvo
raznih opsadnih sprava, nedovoljno ljudstvo; generali i čitavi
generalštabovi, probdjeli su noći, analizirajući svu mudrost
Hanibalove odluke, da se ne upusti u avanturu napada na zidine
Rima; o tome dosta kaže E. Meyer u sjajnoj i temeljnoj knjizi
monomentalnog obima i dubine, Untersuchungen zur Geschichte
des zweiten pun. Krieges, ističući pogotovo mudru tačnost
Hanibalove procjene čvrstine rimskog saveza i disproporciju u
broju raspoloživih snaga. Sve je to lijepo sabrao i detaljno
razložio i učeni i samopregorni T. Mommsen u svom kapitalnom
djelu History of Rome.
Ali, ispod svih tih tumačenja, osjeća se, kao mlaz vode pod
januarskim ledom planinskog potoka, žubor nedoumice. Svima
njima je jasno da je Hanibal pobjeđivao i trostruko brojnije
Rimljane u uslovima koje su oni nametali, na terenu koji su oni
birali, u času koji se njima činio najpogodniji! Svi oni znaju da je
tu ostala jedna velika praznina: jer, svaki potez Hanibalov,
zapravo je bio preduziman protiv šansi, a ne u zavisnosti od
njihove povoljnosti. Udar na Rimsko Carstvo, bio je apsolutno
iracionalan i išao je unaprijed na ono što je izgledalo namoguće:
šta je udar na preplašeni grad Rim, u poređenju sa samom idejom
da se iz daleke Španije krene pješke, sa vojskom, na Rimsko
Carstvo!? Prelazak Alpa za 15 dana, uz sva brojna neprijateljska
Galska i planinska plemena, uz potpunu nenaviklost ljudstva na
takve terene i još, uz slonove, bio je poduhvat kome bi se svaki
Rimljanin nasmijao kao ludost, mnogo prije sa više razloga, nego
da se napadne Rim, kada je već njegova vojska poražena!

97
Hanibal je naprosto birao rješenja koja su objektivno bila najteža,
najmanje moguća, čiji se srećan ishod mogao smatrati
najnevjerovatnijim! On je ostao, poslije prelaska Alpskih vrleti,
sa svega 20.000 pješaka i 6.000 konjanika - promrzlih, izmorenih,
na neprijateljskoj teritoriji - i odmah ih je pustio u dvije teške
bitke: kod Trezimenskog jezera, protiv sjajnih ratnika koji nisu
znali za poraz i koji su se borili za svoje, na svome, koji su brojali
preko 40.000 pješaka i 12.000 konjanika i koji su, najzad, bili
predvođeni i prekaljenim stratezima kalibra Publiusa Corneliusa
Scipiona, Semproniusa Longusa i Gaiusa Flaminiusa - i kojima
su, još stizali usred bitke, 4.000 konjanika na čelu sa
proslavljenim Gaiusom Centeniusom! Pa ih je sve potukao, a
4.000 konjanika i komandanata Flaminiusa odsjekao od glavnine
i sve ih uništio - do poslednjeg!
I čak, poslije toga, sa izmorenim, desetkovanim ljudima, za
koje nije bilo načina da se popuni, zamjeni, obnovi ili barem,
odmori, prihvatio strašnu klopku u koju su ga uveli Aemillius
Paulus i Gaius Terrentius Varron, sa oko 50.000 pješaka, cvijeta
rimskih pobjednika iz hiljadu bitaka i oko 15.000 konjanika -
najboljih ljudi kojima se mogao podičiti sjajni Rim! Kakve su to
bile šanse, koji su tu ratnički izgledi stajali na njegovoj strani?
Priča o taktičkoj zamci, sa centrom koji se ugnuo, ali nije pukao i
krilima koja su odoljela, pa opkolila neprijatelja, samo je prividno
logično tumačenje kojim prikrivamo ono što se ne može logično
protumačiti: jer, ipak je opkoljenih bilo najmanje pet puta više, a
pri tom, tuklo se prsa u prsa, kratkim mačevima i kopljima! Deset
hiljada, lukavo je opkolilo pedeset hiljada i hametice ih zbrisalo!
Nas petoricu, opkolio je jedan, a hoće da nas tuče!
Da je udar i na zidine Rima bio prava igračka, u odnosu na
ono što je Hanibalu već uspjelo i da je, što se tiče šansi, izgledao i
bio desetostruko vjerovatniji uspijeh, nego u bitkama u kojima je
Hanibal već tijumfovao, slažu se i G.Water: La destruction du
Carthage, pri čemu ovaj potonji znalac s pravom ukazuje na to da
se izbjegavanje udara na sam grad Rim nikako ne uklapa ni u

98
logiku predhodnih postupaka i čitave ideje ratovanja Hanibala, ni
u osnovne crte njegovog karaktera!
A to je, uistinu NOTA BENE! Hanibal je rizikovao poraz
na svakom koraku svoje ekspedicijie protiv Rima i uključio ga je
već samom idejom da pređe na neprijateljevu teritoriju sa
desetostruko slabijim snagama koje neće moći ni obnavljati, ni
snabdjevati bez stalnih borbi.
Ali, njemu i nije bila namjera da Rim uništi! Hanibal je htio
da iz Rimskog Carstva izvuće svu snagu koju je ono, zaplašeno i
sa paničnom energijom očajnika, bilo kadro da sabere, a onda da
dokazuje da je on, Hanibal, još uvijek jači! Srušiti Rim, značilo je
lišiti se izazova - prekinuti jednu pravu stvar, onemogućiti
produženje uslova čije je postojanje upravo bilo nužno da bi se,
sa još nekakvim vrijednim smislom - živjelo! Razoriti zidove
Rima, značilo je isto što i ubiti partnera u nekoj vrhunski
kvalitetnoj igri, isto što i zadaviti ljubavnicu koja nam je dorasla i
strastvenošću i znanjem i istrajnošću - koja uistinu stavlja na
probu svu snagu koju smo mi kadri da saberemo i koju, ni sa
jednom drugom, ne bismo ni znali, ni mogli aktivirati! Koja
uopšte ne bi stigla do naše svijesti.
Hanibal je bio Musa koji ima tri srca, ali Musa koji je
našao, najzad, Marka dovoljno snažnog da mu ih razbudi i razigra
sva tri! Musi, sjetimo se, nije žao što umire! Vila od koje će se
umrijeti i tako će doći! Njemu je žao što je kraj došao a da mu se
nisu sva tri srca razbudila! Njemu je žao što je dvije trećine
njegovog Štita od Zlata otišlo u smrt - necjelivano i neudareno -
onako čitavo, sjajno, lijepo! Da je Musa našao Marka koji bi mu
sva tri srca izmorio, pa ga onda, makar i na prevaru - opet ubio -
on ne bi osjećao ni to malo žalosti!
A Marko žali - on kuka do Boga miloga, što pogubi od
sebe boljega! Jer, Marko tek sada doznaje da je sva njegova sila
bila dovoljna samo za to da probudi trećinu Musine snage! Zato
Hanibal i troši jedno po jedno svoje srce, dokazujući Rimljanima
da je svako, ponaosob, junačnije od čitavog slavnog Rima!

99
 Zato Hanibal i ne udara na Rim, ne pomišlja na njegove
zidine! On viteški suprostavlja jednom srcu jedno srce. I kada
Rimljani ostanu bez jednog, on čeka da im ojača drugo srce, a
kada i ono završi u infarktu, čeka da se priberu, godinu, dvije,
koliko treba i ponovo im izlazi na megdan!
I tako je Hanibal proveo nevjerovatnih petnaest godina na
teritoriji Italije! Tri hiljade kolometara udaljen od Kartage,
okružen osinjakom najboljih ratnika starog svijeta - nepobjedivih
Rimljana!
Čekao je, zajedno sa svojim vojnicima, da stasa nova
generacija rimskih ratnika: djeca koja su imala pet godina, kada
je on stigao do Torina, bila su vać u armiji s kojom se isti čovjek,
sa istim onim ljudstvom da pre petnaest godina, već sukobio i
pobjeđivao! To su sada bili mladići od dvadeset godina! I djeca
koja su imala deset godina, u tenutku Hanibalovog dolaska,
stasali su do svoje dvadeset pete - ginuli su od Hanibalavog
mača. A Hanibalovi ljudi su stigli da ostare, odvojeni od svoje
zemlje, porodica, bez mogućnosti da predahnu! Oni što su stigli
pred Rim sa 40, već su bili 55-godišnjaci; oni koji su imali
dvadeset, proveli su u neprekidnim borbama, punih petnaest
godina, do svoje trideset i pete, sjajno doba snage i mladosti - ne
upoznavši ni brak, ni roditeljsku radost. Kako li su to bili čvrsti,
koncentrisani, opasni ljudi! Možda zbilja nikada nigdje nije bilo
takvih boraca, jer nikada nigdje nije jedna armija sačinjena od
potpuno istog ljudstva, ostala na neprijateljskoj teritoriji, u
stalnom pokretu, uvijek na otvorenom, bez uporišta i trajne
komore, bez svoje tvrđave i dvorišta! I sam Hanibal je stigao sa
29 godina, a otišao sa 44!
Godine 203 prije nove ere, Hanibal i oni preostali
nepobjeđeni, nazamislivi ratnici, poslije borbi koje su trajale
deceniju i po, krenuli su nazad, u Kartagu!
Prenijevši rat u Afriku, Rimljani su priznali da Hanibala ne
mogu izbaciti iz Italije, tako je najneobičniji izazov u istoriji
završen. Hanibal je ušao u doba na pragu starosti, još dovoljno
jak da se bori, ali je već dokazao da mu Rimljani su zagasnula u

100
tih petnaest godina. Dok sam bio onaj koji jesam - govorio je
kasnije, pred smrt, u Maloj Aziji - bio sam nepobjediv! Petnaest
godina sam stajao na raspolaganje najmoćnijoj armiji svijeta, koja
se mogla odmoriti, obnoviti, sakupiti od onih sto su bili djeca
kada sam stigao u Italiju, na njenom terenu; petnaest godina ni ja,
ni moji ljudi nismo imali ni zamjenu, ni predaha; ali, petnaest
godina, mi smo bili - mi! Rimljani su, kasnije, pobjedili one koji
više nisu bili mi - starac, iznuren čovjek, bolesnik - nisu oni isti
ljudi koji su nosili njihova imena dok su bili mladi, odmorni,
zdravi! Nas nije pobjedio ni Rim, sa svim svojim legijama, ni
Smrt - nas je pobjedilo vrijeme, pobjedilo nas je ono što smo od
njega ...rođenjem donjeli i što se postepeno pretvaralo u mrežu
istkanu od paviti, mreža koja se polako razapinjala nad
preticanjem našeg života i nepovratne snage, savladjujući nam
snove, kao lavove u lovačkoj mreži od konoplje...
A Rimljani su, uprkos strašne snage nepobjedivog
protivnika, koji je ponizio njihovu sujetu najboljih i najhrabrijih
ratnika svijeta očuvali, osim brojnih legendi o njegovoj opakosti i
nečasnosti - punica fides - i jasno divljenje za njegov gest koji je
uzor svim ljudima i za sva vremena; on nije osvajao ništa, niti je
išta htio sačuvati - jer je znao da ništa ne može očuvati ako se već
ne može očuvati sopstvena snaga, smjelost, um! Ni utjehu, ni
zaborav nije iskao, nego samo suparnika s kojim će istrošiti svu
snagu svog života, u borbi bez predaha. Rimljani su znali da je taj
čovjek i svi koji su sa njim prešli Alpe, učinio nešto važnije od
svega što su oni, Rimljani, ikada imali i na umu, znali da je tih
dvadesetak hiljada ljudi, na čelu sa Hanibalom pravilo petnaest
godina dokazijući iz dana u dan svoju besmrtnost! Kao da su
čitavo to vrijeme bili u prvom danu velike ljubavi!
...Kartagu su razorili, ruševine izorali, zemlju, prevrnutu u
brazde, posolili - ništa iz nje da ne nikne! Onima koji su na ovom
svijetu, u ovom životu, imali sreće i smjelosti, duha i snage, da
petnaest godina, bez predaha, svakog minuta, noću i danju, zimi i
s proljeća, pod žegom i u pljusku, dokazuju svoju nepobjedivost i
potvrđuju svoju besmrtnost nije ni potrebno ništa što bi ih

101
nadživjelo! Zadivljenost, koju su urezali u pamćenje svih
smrtnika, istrajava življa i tačnija, od bilo kakvih ruševina i palih
stubova, krhotina mozaika; Hanibal je umjetnik koji je umio da
svoju poruku ispiše i naslika, sazida i izgradi ondje gdje to
nikome nije palo na pamet umjesto u pergamentu ili na platnu,
granitu ili mermeru - on je svoj život očuvao na fonu istorijske
svijesti ljudi.
Pokazao je da se ljudski život može pretočiti u nešto što
nije materijal, a ipak, biti stvaran, djelatan i neprolazan - kao što
je muzika. Pokazao je da se pravi život živi tako da ga ne treba
ponavljati - nema ništa što bi trebalo popraviti, dopuniti. Potvrdio
je da onome ko je živio kao pravi car, šaman zaista nije potreban,
jer se pravi car, sav i bez ostatka, za života, pretvori u vrelinu i
sjaj, a šaman je onaj koji po zgarištu Velikog Požara traži
ohlađene, nedogorjele glavnje i ugarke, pa ih iznova pali, sve
dotle dok sasvim ne izgore, jer na ovom svijetu ništa ne smije
propasti, ni biti zaboravljeno...

***

Harun, nazvan al-Rašid - što znači, onaj koji je pravo,

ispravno, pravično vođen - ponegdje izgovaran i pisan i kao
Harunu'l - Rašid (tako, u lijepoj komparativnoj studiji F. W.
Buckler: Harunu'l-Rašid and Charles the Great), demonstrirao je
ljudima sva dostojanstva vezana za inače problematični, a
ponegdje i kompromitovani poziv šamana!
Ovaj sin kalifa al-Mahdija i sjajno-zagonetne majke,
princeze Hajzuran, shvatio je da je institucija šamana proizišla iz
neodoljive i legitimne čovjekove potrebe, da dozna istinu o sebi i
da je ta potreba isto toliko jaka kao i ona, svima poznata i od svih
priznata - potreba da tu istinu sakrijemo i da povjerujemo u
obmanu. Harun je osjetio da se na čitav sistem ljudske kulture i
njenu hijerarhijsku vertikalnu i autoritarnu strukturu, može s
pravom gledati kao na proizvod opšte potrebe da se zamagli
svijest o onom što se sa nama zbiva, da se sakrije ono u šta se mi

102
postepeno pretvaramo i da se, na mjesto onih koji uistinu jesmo,
ustoliče neke fiktivne ličnosti, maskirane pompom, raskošnošću,
odličjima.
Stoga je uloga šamana prisutna u svakom čovjeku u kom
nije zgasla smjela radoznalost o sopstvanom identitetu. Tu je
ulogu, Harun al-Rašid promovisao u centralni zadatak sopstvenog
života. I on je napustio ovaj svijet kada je navršio godine u
kojima je Hanibal napustio Italiju - u 44-toj! Harun je, dakle,
poučen Hanibalovim primjerom, jednostavno shvatio da je onaj
nastavak nepotreban: njegova Italija, njegov Rim, bio je on sam!
Čim je osjetio tihi korak vremena kako mu se neumitno primiče,
otišao je, jer mu je već sve bilo jasno.
U toku svoje slavne vladavine, Harun je postigao brojne
pobjede i svoje vojničke sposobnosti dokazivao i protiv Hazara, u
Južnoj Rusiji i protiv Vizantinaca - Nikifora I, u Africi, kao i u
Iranu, pa je kalifat Abasida proširio na raspon od plavih talasa Sir
Darje, do mutnog toka Inda i do Gibr-al-Tara, do Arapskog
zaliva. Njegovo viteštvo, kao i njegov um, opčinjavali su
savremenike, a Europa je, u vrijeme Karla Velikog, o Harunu
plela legende, dok je sam Karlo Veliki s njim razmjenjivao
ambasadore i poklone. Bagdad iz Hiljadu i jedne noći prije svega
je - Bagdad Haruna al-Rašida, a sve što se kasnije htjelo pohvaliti
ili podičiti sjajem, pravičnošću, mudrošću i smjelim srcem,
poredilo se sa velikim kalifom. Čak je i romantični i
ekstrvagantni lik izuzetnog viteza Abada II al-Mut'amida, čiji je
grob mjesto hodočašća plemenitih i zaljubljenih ljudi već više od
800 godina, na koga se i odnose stihovi pjesnika Onaj koga sam
naučio gađati strijelom, od mene je prvog načinio metu - jer je od
najboljih prijatelja i najveće ljubavi doživljavao da bude
iznevjeren, a uvijek im je praštao - pouzdano se zna, smatrao
Haruna, kalifa konkurentske dinastije, za uzora koji se ne može
dostići.
Međutim, posebnu tajnovitost i oreol, Harunovom liku
pridavao je njegov, istorijski nedvosmisleno dokazan, običaj da
prerušen, često sam samcijat, a povremeno i u društvu sa vjernim

103
Džaferom, noćima obilazi Bagdad, zalazeći u najmračnije krčme,
hanove u kojima su odsjedali i konačili krijumčari i razbojnici, ne
izbjegavajući ni svađu, ni tuču. Uobičajeno shvatanje je razloge
ovakvih izleta nalazilo u želji vladara da vidi lično kako se u
njegovom carstvu živi; time se podrazumjevalo i određeno
njegovo nepovjerenje prema izvještajima, kao i prema onome što
je mogao, za dan kao vladar vidjeti. Nešto dalje od ovakve
ispekcijske svrhe, otišlo se u zanimljivoj istoriskoj raspravi:
Nabia Aboott: Two Queens of Baghdad, Mother and Wife of
Harun al- Rashid, gdje je dozvoljena mogućnost da su ti izleti
bili motivisani i željom kalifa da sretne kakvu novu, nepoznatu
ljepoticu.
Nema u tim tumačenjima mnogo mašte, pa zato ni mnogo
istine: jer istina je uvijek veoma maštovita! Ako je Harunu bilo
do provjere, uvijek je mogao poslati povjerljive špijune - (kao što
ih je, sigurno i slao i kao što svi vladari, od kada je svijeta i
vijeka, čine!) - pri čemu bi i skupio više informacija, stekao tačnu
predstavu i, što je najvažnije, ne bi rizikovao povredu, smrt ili
poniženje! Ako mu je, pak, bilo do ljepotica i to su mogli javiti
izvidnici, zaduženi da to i gledaju - kao što je i bio slučaj sa
Harunom, odnosno, sa svim vladarima kojima je bilo do ljepotica
- poznatih ili nepoznatih.
Osim toga, on ih je uvijek mogao imati više nego što bi
stigao da prouči i smogao snage da se nauživa - kao što je i imao i
kao što su svi vladari, kojima je bilo do uživanja, oduvijek i
imali! I sve je to moglo biti, kao što je i bilo, bez najmanjeg
rizika po život ili čast, mušku sujetu, ili samouvjerenost!
Kad čovjek stekne moć - ako je još snažan, on ne gubi
potrebu da tu moć i direktno dokazuje. Da je stavlja na pravu
probu.
Međutim, sve dok se s njega ne speru svi tragovi stečene
moći, ona preostala, još živa moć ne može ozbiljno i uistinu biti
stavljena ni na kakvu pravu probu.
Vladar ne može znati koliko je u stanju da svlada
protivnika, racimo, u šahu, ili boksu, tenisu ili bilo čemu, sve

104
dotle dok njegov protivnik zna da nastupa protiv vladara! Kako ih
snaga, ljepota, šarm, napuštaju, tako ljudi koji su stekli moć ili
ugled, nastoje da ove svoje osobine očuvaju kroz odličja, zvanja,
titule; tako se zavaravaju da je ona priznata ljepota, u stvari i
dalje prava, da je priznata snaga, još u njihovim mišicama, da je
ono što su nekad bili, očuvano od prolaznosti i otrgnuto od
vremena upravo zato što im to niko ne osporava. Zato vladari, od
velikih do onih malih, lokalnih, porodičnih, toliko žudno traže
dokaza da su oni i dalje oni nekadašnji i isti - zato love medvjede,
naručuju ljepotice, prihvataju laskanja, razmahuju, prijete i
ostvaruju prijetnje! Ali, njihovi su medvjedi dovedeni, ljepotice
potkupljene, laskanja iznuđena, protivnici zaplašeni! Dokazi koje
oni traže, nisu pravi dokazi, provjera kojoj se izlažu, nije istinska
provjera. I kako vrijeme odmiče, a oni postaju sve stariji, ružniji,
nemoćniji, potrebno je sve više dokaza, koji, bez obzira koliko
brižljivo i ingeniozno bili fabrikovani, postaju sve prozirniji,
tjerajući vladara da bude sve prostodušniji, sve više zasljepljen i
zaglupljen i onda, zaista, nije čudno što svi moćnici ozbiljno
vjeruju da ih je smrt zatekla u punoj snazi i da su otišli prerano:
Jer onaj ko je očuvao svoje sposobnosti, taj zaslužuje da još
poživi, pa ako ih očuva zauvijek, zaslužio je i da ne umre!
Ne samo moćnici i nemoćni radije prihvate lijepu obmanu,
nego da rizikuju neprijatnu istinu - ako je riječ o njima samima.
Samo što njih nema ko da tješi. Njima niko nema razloga
da laska, da ih zavarava; njima jednostavno kažu: Pogledaj se, na
šta ličiš, drtino! Ako se sa nekim odmjeravaju u snazi - taj ih
jednostavno podiči kako stavari uistinu stoje; ako isprobaju svoj
šarm i privlačnost - one koje se njima dopadaju, naprosto ih
izvrnu ruglu.
Na taj način podanici nikada i nisu imali stvarnu potrebu da
se preruše: njihova okolina im jasno stavi do znanja koji su i u
kojoj su fazi!
Ali i najmanje zrno društvene moći, sabrano u odličju
sitnog birokrate - šefa-odjeljenja-tog-i-tog - upravnika neke
beznačajne institucije, profesora ovdje-ili-ondje, direktora,

105
prodavca, policajca... odmah se, u nekoj neodoljivoj alhemiskoj
reakciji, pretvori u plašt samoobmane koji se dobrovoljno neće
skinuti. Ako i pobjedi nekoga u šahu, ko mu je u rangu podređen,
ako i osvoji ljepoticu koja od njega nekako zavisi, uvijek ga s
pravom može mučiti nedoumica o pravom i presudnom faktoru;
pa ako se osmjeli i da zapita - Zamisli da nisam koji jesam, bi li
me još, bi li me i tada voljela? - niko neće moći znati, koliko god
ga uvjeravala njegova dragana, šta je istina u toj stvari. Nikada -
dok god ona samo treba da zamisli da on nije taj koji jeste:
vladar, princ, profesor, činovničić... Zato se i pri svakom
nesporazumu - kada ih sredina ne prepozna, ljudi koji su u
ovakvoj životnoj situaciji - bez izuzetka smjesta vrate pozivanju
na fiktivne dokaze koji jamče da smo još - oni koji smo bili, pa se
razviču: Znaš li ti ko sam ja!? i onda ne kažu ko su oni, nego
zamjene sebe za titulu, zvanje, epoletu koja samo izražava koliko
su daleko od onoga što su bili.
Uistinu, odličja su srazmjerna daljini, rastojanju koje stoji
između onoga što smo sada i onoga što smo nekada bili: ona su
supstitut za nekadašnju, ranije potvrđenu, ali sada izgubljenu
našu snagu, ljepotu, šarm, um! Onaj ko je samo malo izgubio -
njemu i manji čin, sitnije odličje; onaj ko je izgubio više, koji se
odmakao od svojih snaga - dobija odličje srazmjerno sumi snaga
koje više ne posjeduje! Kvadrat priznanja u idealnim društvenim
okolnostima, ravan je kvadratu onih kvaliteta koje smo izgubili:
najviši čin, najviše zvanje, najviše odličje, s pravom pripada
samo onima koji više nisu ni za šta!
Ali, mnoga priznanja i odličja dođu dok smo još nečemu!
U toj situaciji stavljeni smo na istinske muke, ali tu je i sadržana
mogućnost samoodbrane i utjehe: snage, znanja, šarma,
nesumnjivo ima još, ali, možda znatno manje nego što to naši
neposredni životni razultati i uspjesi mogu opravdati! Postoji
samo jedan jedini pravi i pošten način, u kome nema nikakve
samoobmane ni podvale: skinuti sva odličja i oprobati se među
onima koji nas ne znaju. Ako si lovac na medvjede, krenuti sam u
šumu i tragati na terenu koji ne poznaješ; ako si ljubavnik, otiči

106
gdje si tek prolaznik i probati se samo licem, gestom, riječima;
ako si industrijalac, otići bez prebijene pare, negdje gdje te ne zna
ni poslednji čistač cipela i krenuti - iz početka.
I ni u jednoj situaciji, kada stvari krenu loše, kada nas
počnu goniti, ismijavati, šutirati - ne viknuti ono spasonosno:
Znaš li ti ko sam JA, bjedniče!?
Harun al-Rašid je očuvao mnogu od svojih veština i
razvijao mnogi od svojih talenata i darova - dok je već uveliko
stekao najviše odličje koje se, u njegovom svijetu moglo steći!
Stoga je on morao biti veoma, veoma izoštrenog osjećaja za
samopoštovanje kada je uopšte došao na ideju da provjerava sebe
i zasluženost odličja! I morao je biti krajnje smjeo i principijalan
kada se odvažio da tu misao i sprovede u djelo! Jer, ko više
rizikuje od njega, voljenog, hvaljenog, mudrog, snažnog - kada
se, uz sve te stvarne kvalitete i apsolutnu zaštitu koju ovim
kvalitetima daje njegov rang i položaj - odluči da krene, potpuno
anoniman, u zadimljen han pun opakih i žestokih ljudi?
Harun al-Rašid nije iskušavao podanike, nego sebe! On
nije govorio: Zamisli da nisam kalif...- nego je prosto prestajao da
bude kalif. On je, barem noću, hrlio u najveću avanturu - pravo
sebi u susret, nestrpljiv da vidi ima li u njemu još žara i soka,
britkosti i kiseline! On je sebe promovisao u sopstvenog
nepodmitljivog sudiju, u svog šamana, koji je svake noći
iskušavao moć da prizove iznova onog istog muževnog, hrabrog i
zavodljivog, umnog i dosjetljivog Haruna al-Rašida, kakav je on
uistinu i bio i bez svih zvanja i sve koncentrisane društvene moći.
A kada je shvatio da je u tome zaista uspio, da je i pod pritiskom
nagomilanih priznanje i titula, tuđe podarene moći, ljepote i uma,
smogao dovoljno šamanske koncentracije i nadahnuća da prizove
i oživi sve svoje sposobnosti netaknute, neokrnjene - da dakle,
makar jednom vrati i uskrsne istog onakvog sebe, kakav je bio i
prije svih tih odličja i kakav bi bio sve i da njih nikada nije bilo -
shvatio je da je ostvario ono što je vrijedilo više od svega:
pobjedio je vrijeme i prolaznost, propadanje i smrtnost. Jer, kao
što se umire jednom, tako je dovoljna i jedna pobjeda, jedan

107
povratak, jedno prizivanje onog čega više nema i što je jednom
iščezlo - da bi se potvrdila moć besmrtnosti.
Kasnije, nastupilo bi vrijeme u kome se odličja više ne
mogu skinuti, u kojem se ne može izbrisati lice gospodara,
vrijeme u kom bi obmana postala i neophodna i neizbježna slika!
Harun al-Rašid je to vrijeme preduhitrio. Shvativši da je obdaren
darom istinskog šamana, shvatio je i da se može vratiti kad god
ushtjedne. Prestao je sumnjati u sebe i zato je prestao i da se
dokazuje sebi.
Car i šaman bili su pomireni.
Na jezeru koje se nalazilo ondje gdje to niko ne zna, a u
čije postojanje ne sumnja nijedan živi čovek, skupi se, kad god se
neko rodi, onoliko labudova koliko će novorođeni poživjeti, oni
se pojave niodkuda, iz prazne zagledanosti i tihog mreškanja
Jezerske Vode, iz krika novorođenčeta i bolova njegove majke.
To jato se zatim, molekul po molekul, pero po pero, iskiva,
održava, opstaje - kroz korake, glas, pjesmu onog što se rodio i
sada raste - kao lanac za vrat preostalog vremena, ukrasan i
obilježavajući, kao stvarnost svih budućih godina.
Jednom godišnje, prebroji se jato; jedan labud se izdvoji,
neprimjetno. Kada ga jato za trenutak zaboravi, on raširi krila i
vine se u beskraj modre daljine. Jezero svjedoči da ga pamti,
bistrim žuborom preko bijelog šljunka.
I fijukne, iz daleka, vjetar.

***

Stojeći na obali tog Jezera, Hanibal je petnaest godina

zadržao sve labudove, čitavo SVOJE JATO na broju. Uvjerivši se
da ih može zadržati koliko dugo hoće, pustio je, naredne godine,
šesnaest odjednom.
Preostale godine ostavio je JATU da se smanjuje po
svome; do posljednje ptice.
...Kada mu je bilo dvadeset godina, Harun al-Rašid je,
stojeći na obali istog Jezera, pokušao da vrati onog labuda koji je,

108
predhodne godine u nedogled odletio, za kojim je jezero žuborilo
i vjetar fijukao...
Pune dvedeset i četiri godine, neprekidno mu se vraćao taj
isti labud i čitavo JATO plivalo je Jezerom neokrnjeno. Shvativši
da ga može vratiti koliko god puta želi, pustio je, sljedeće godine,
ČITAVO JATO da odleti...
Jednom godišnje, prebroji se svačije jato. Po jedan labud
ostavi Jezeru da ga, bistrim žuborom iznad bijelog šljunka, pamti;
i da fijukne, iz daleka, vjetar.
SVAKOM SVOJE! Koliko god ohole, koliko god isticale
nespremnost da se išta od onoga što se osvojilo, što se steklo kroz
vjekove, podijeli sa bilo kim, ove riječi nisu mogle sakriti svijest
da to što se ima, koliko god veliko bilo, nije ono što se uistinu
htjelo!

109
 DVA TUNELA

SVAKOM SVOJE! Koliko god ohole, koliko god isticale

nespremnost da se išta od onoga što se osvojilo, što se steklo kroz
vjekove, podijeli sa bilo kim, ove riječi nisu mogle sakriti svijest
da to što se ima, koliko god veliko bilo, nije ono što se uistinu
htjelo!
I najveća knjiga manja je od pretenzija i nadanja uloženih u
nju.
A čak i najmanja ljubav, veća je od najsmjelijih nadanja i
svega što smo uopšte kadri uložiti u nju.
Zato su knjige oduvijek mogli porediti i - uvijek će moći;
kakva god bila, uvijek će moći da se zamisli, pa i napiše - bolja.
Knjiga je sektor stvarnosti koji ima svoj uzor, koji se, prema
uzoru i sazdaje i iz uzora nastaje.
A ljubav se, zbog toga, ne može graditi i - nikada neće
moći; kakva god bila, niti će biti moguće da se zamisli ni da se
doživi - veća i potpunija. Ljubav je ona stvarnost koja nema
nikakav uzor, stvarnost koja se odnosi samo prema sebi i sama
sobom u potpunosti pokriva.
Ona je iz onog reda apsolutnih pojava, kakve su cjelina,
ništa, smrt.
U svom jedinom romanu The Last Puritan, Džordž
Santajana je zapisao ove stihove: Stripling, rifle now the rose
(Tempt the perils of a kiss) From such random love as this (Every
human kindness flows. Sve što je u čovjeku uistinu čovječno,
izvire iz njegove spremnosti da prihvati opasnosti i pogibelji
sadržane makar u jednom jedinom poljupcu, sasvim slučajne
ljubavi. Tim gestom se, doduše, ne odriče i onako neporeciva
činjenica da je svaki čovjek svijet za sebe, ali se, na temeljima
njenog priznanja, u život uvodi i sasvim nova situacija:
spremnost sjedinjenja dva svijeta, dva beskraja, dva kosmosa.
Potvrđuje se pristanak na avanturu stvaranja, izražava se
kapacitet za obnovu i čak, rekonstrukciju one praosnove, onog

110
arhe principa, dokazuje se očuvana vitalnost samog svijeta, sjaj
njegovog korpusa svijetla.
U svemu tome ima, nesumnjivo, nečeg fanatičnog, nečeg
što ne poseže za dokazima, što ne mari za legitimisanje. Nema
velike razlike između onog glasa koje sebe izuzima iz svakog
spora, zasnivajući jedan isključiv status sopstvene norme i jednog
kriterijuma, kada kaže Dieu et mon droit! i istinskog značenja
sadržanog u jednom jedinom poljupcu slučajne ljubavi koju
spominje Santajana; i poljubac ignoriše svaki mogući prigovor i
sebe moguće kao sopstvani regulativ, jer, zapravo kaže: Ljubav je
moje pravo! - (Ili, ako se hoće: L'amorur et mon droit!).
A slučaj koji svoje postojanje bez ostataka zasniva na
sopstvenim pretpostavkama, zapravo i nije slučaj, nego apsolutna
instanca. Zato je svaka ljubav, makar trajala i samo magnovanje
jednog poljubca, u čisto ontološkom smislu, ulomak supstancije,
krhotina autentičnog bića - nikada efemerija ni senka. Ona uvijek
nosi u sebi cjelinu, kao što i najmanje parče odlomljeno sa Štita
od Zlata, nosi u sebi svu zlatnost - ni čitav Štit nije ništa zlatniji
od tog parčića, jer i nije drugo nego taj komadić uvećan određen
broj puta, kao što je isti komadić, Štit umanjen u obratnoj
proporciji.
Jer, sve što jeste, postalo je nekim spojem, nekim
poljubcem!
I sve što nije, a nekada je bilo, prestalo je biti nekim
razdvajanjem, nekim izbjegavanjem ili odbijanjem poljupca i
sljubljenosti!
16 uhr: Drei Deutsche Tanze - Ludwig van Beethoven -
hier is Ernst Kucher... teče glas Ernesta Kuchera, ravan,
ujednačen - objektivan - kao hromirana slavina kroz koju protiče
mlaz hlorisane vode. Onda počinje Betoven...
Kroz otvoren prozor, vrhovi ozelenjelih stabala, krošnje
poljskog hrasta; lišće majski oštrog hlorofila, vlažno od tihe kiše,
njiše se na mehkom, sivom vjetru; po krovovima, tanki, dugi
držači TV antena, igle pobodene u mrkla leđa uginulih
tvrdokrilaca; to je sve u donjem dijelu, skoro sasvim u dnu

111
visokog, kružno zasvođenog, uzanog prozora, optočenog
drvetom, odavno ugušenim bijelom opnom guste farbe; odatle pa
do vrha gotski zaoštrenog, svijetlu ustremljenog špica, vidi se
samo maglovito onijemelo nebo, bez kretnje i kraja, prekidano,
narušeno, kratkim priviđenjem lastavica, crnih i živih, za treptaj
prisutnih u vidnoj sekciji ovog prozora iz kog navire Betoven i
stope sa pojedinim tonom - nalik na rasute note ispisane bez reda
po mrko-sivom papiru.
Viđen sa nekog sličnog, mnogo većeg prozora, takav bi
mogao izgledati i čovjekov život: insert zadihane lastavice slične
crnoj noti, dok proleće na fonu praznog, mutnog svijetla.
...Licem postavljen prema najvećoj berlinskoj transverzali,
sa očuvanom distancom lijepog travnjaka, Schloss
Charlottenburg odiše otmenom veličinom, rijetkom čak i kada su
dvorci u pitanju; sjaj fasada, postignut, koliko svijetlim, skoro
fluorescentnim okerom, toliko i čisto arhitektonskim sredstvima,
smekšan je prozračnim tonovima nadošlog mladog zelenila
krošnji. Majsko osunčano podne ujednačeno preplavljuje čitav
prizor. Kao iskre, izdvajaju se blistavi odsjaji: to je hladan i jasan
bljesak, emajl i pozlata u grbovima kojima je okićena ograda,
više nego od tamnog, nedohvatnog orla naslikanog na njima, taj
znak hladnog svijetla dopire do riječi koje su, 1698. kao deviza
vlasnika dvorca, Andreasa Schlutera, upisane u svaki pojedinačni
grb: SUUM QUIQUE...
SVAKOM SVOJE! Koliko god ohole, koliko god isticale
nespremnost da se išta od onoga što se osvojilo, što se steklo kroz
vjekove, podijeli sa bilo kim, ove riječi nisu mogle sakriti svijest
da to što se ima, koliko god veliko bilo, nije ono što se uistinu
htjelo!
Nije ono što bi, kada se već ima, učinilo nepotrebnim, čak i
nepoželjnim, bilo kakvo dalje traganje; te su riječi bile upisane od
onoga kome je bilo dosta traganja, nekog ko je shvatio da ili više
nema snage da traga, ili, da ono što je vrijedno traganja, niko
nikada ne može pronaći, ni zadržati ni posjedovati. Svakome
svoje - to znači, neka svako bude na svoj način - nezadovoljan.

112
 Gospodin Andreas Schluter je izgradio svoj prekrasni
dvorac, zastao na onu berlinsku transverzalu, zagledao se, nekog
majskog podneva, sličnog ovome, u svoje životno djelo i onda
rekao ono što je, mnogo kasnije kazao i Venedikt Jerofejev u
knjizi Moskva - Petuški, gledajući tri flaše alkoholnog pića za
kojima je žudio i koje je, najzad, imao:
Zar je TO meni potrebno; Zar za TIM tuguje moja duša?
Evo šta su mi ljudi dali u zamjenu za ONO za čim tuguje moja
duša! A da su mi dali ONO, zar bi mi bilo potrebno OVO!?
I onda je slegnuo ramenima, uputio se do dvorca i počeo
kuckati one grbove na koje je, predhodno, napisao: SVAKOM
SVOJE! SUUM QUIQUE!
Neka svako prizna svoj poraz na svoj način.
U gradiću, smještenom u duboku kotlinu sred šuma i vrleti
bez kraja, živio je jedan šestogodišnji dječak koji je najviše od
svega volio dvije lokomotive, dvije parnjače koje su vozile
uskotračnom prugom što je prolazila kroz gradić; visovi
nadneseni nad gradić ograničavali su čitav horizont i sve do
otkrića dvije lokomotive, kojima je dao i imena, dječak je bio
uvjeren da je ono što se iz gradića može vidjeti, ujedno i sve što
uopšte postoji - drugog svijeta nije ni bilo, pa nije bilo ni pomisli
o njemu. A onda je, idući jednom po šinama, nastojeći da što
duže ne padne, ne siđe sa njih, stigao do jednog tunela! Nije se
usuđivao da uđe, jer je tunel, zbog oštre krivine, bio potpuno
mračan i drugi mu se kraj nije vidio; a onda je, poslije ko zna
koliko vremena, lokomotiva naišla iz tunela! Od nekud je došla!
Kroz rupu u moćnom brdu, moglo se, dakle, otići u neku drugu
kotlinu, pa iz nje, opet u novu, pa u novu... Stari se svijet raspao,
ali ne tako što je postao manji, nego što se umnožio, za svu onu
neizvjesnost što se naslučivala na otvoru tunela; Idući, istog dana,
u suprotnom smjeru, opet po šinama, dječak je stigao do drugog
tunela, kroz koji je, poslije nekog vremena, ona lokomotiva
otišla!
I tako je dječak zavolio lokomotive više od svega! One su
bile dokaz o postojanju bezbrojnih drugih svijetova, one su tim

113
drugim svijetovima tajanstveno krstarile, odlazile i dolazile, one
su bile dokaz da će, jednog dana i to, baš sa njima, dječak krenuti
u te bezbrojne svijetove; one su znale i put nazad i uvjerljivo su
potvrđivale da će se dječak umijeti, jednog dana, i vratiti iz tih
dalekih svijetova - da će pronaći put baš u tu dolinu, u taj gradić i
da će onda drugima pričati o svemu što je vidio, iskusio, doživio,
o svojim podvizima, o čudima, o susretima.
Otkriće dva tunela potpuno je izmjenilo kosmologiju tog
dječaka, a dvije lokomotive postale su dva najdragocenija
glasnika i najpoverljivija prijatelja! O svemu što se nalazilo iza
tunela, na ulasku i izlasku iz ovog svijeta, lokomotive su, kroz
paru, kroz ono ću, ću, ću, ću, kroz čađ i dim, točkovima i
tenderom, pričale dječaku! Čim bi čuo visoki zvižduk, a jasno je
raspoznavao koji dolazi od Mire a koji od Bosne, dječak je trčao
dolje, na prugu i onda osluškivao novosti koje su ove dvije
lokomotive donosile, samo za njega, na jeziku o kome niko nije
ni znao da postoji!
Tuneli više nisu plašili, nego su postali saveznici i prijatelji
koji su pozivali dječaka, a on im je obećavao da će, vrlo brzo,
dok još samo malo poraste, prihvatiti poziv i sa svoje dvije vjerne
lokomotive, proći kroz njih u ŽIVOT!
Vrelog ljetnjeg popodneva, dok je bistra rijeka mirovala
pod raspuklim mlinom, dječak je prešao viseći most i uputio se
mjestu, kraj pruge, na kom je čekala devojčica kojoj je odlučio da
povjeri svoju tajnu o dva tunela i svoje razgovore sa dvije
njegove lokomotive. I dok su šetali prugom - ovaj put koračajući
neujednačano po pragovima (hodati po šini bilo bi neozbiljno u
takvom trenutku!) - svuda su letjeli leptiri, vilini konjici, cvjetali
su jarki šeboji i makovi. Polazak je planirao za sutra. S njim je
mogla doći samo - ONA. Ali, začudo, curica, starija nekoliko
godina, nije htjela ni da čuje za čitav plan. Da je on imao samo
godinu više, da mu je bilo barem sedam, ramišljao je, a kamoli
čak devet, kao njoj! - on bi već odavno bio u ko zna kom dijelu
svijeta, samostalan i jak.

114
 Ubjeđivanja nisu pomagala - što je on više navaljivao,
djevojčica se na samo manje interesovala, nego čak počinjala i
ljutiti:
onda joj je otkrio tajnu!
nasmijala se: ti si lud!
Odrekao se plana i putovanja, odrekao se čitave
budućnosti, sem dvije njegove lokomotive - samo ako ona
pristane da mu bude žena!
Rekla je: Odoh kući!
I pošla.
Gledao je kako odmiče. Nije mogao izdržati:
Pokloniću ti i jednu lokomotivu!
Nije zastala.
Pokloniću ti obje! Naučiću te kako s njima da razgovaraš i
obije ću dovesti u naše dvorište - kad se oženimo!
U daljini, na pripeci, svijetlila joj je haljinica. Sišla je s
pruge i zamakla iza grmova, puteljkom koji je vodio do visećeg
mosta, pa onda u gradić.
Naokolo su pjevali slavuji, kosovi, crvendaći, planinske
ševe cvrkutale, fiksirane u nebo, visoko, lepršajući i cvjetali su i
jasmini i šeboj i makovi i ljubičice i jagorčevina i šafran, onaj što
izbija po ivicama tek okopnjelog snijega
i došle su lokomotive
i otišle
i ništa, ništa mu nisu rekle, o ničemu nisu javile i jezik im
nije razumio, ni riječi, no glasa,
doznale su da ih je ponudio
da je bio spreman da ih se odrekne.

***

Samo su oba tunela ostala nepromjenjena. Otkrivali su da

postoji nešto iza njih, ali, nisu pokazivali šta je to. Djevojčicu je
sretao posle toga i svaki put mu je dolazila slika tunela pred oči: u
njoj je bio neki svijet kakav on nije znao i čije se postojanje samo

115
najavljivalo. I on se, u tim susretima, osjećao nekako kao tunel -
nešto tajno, nepoznato, neki nagovještaj drugih mjesta i prostora,
otvaralo se u njemu. Ali, tuneli u njima vodili su na suprotne
strane.
Razdvajali ih.
Kasnije, bez najave, lokomotive su mu opet počele pričati o
onome što su vidjele iza tunela; shvatio je da su opravdale
njegove razloge. Kroz to što su mu oprostile, iako je bio spreman
da ih pokloni drugom, dječak je razumio da se, zbog ljubavi,
poklanja sve - jer ništa nema takvu i toliku vrijednost; znao je,
kasnije, da je on s mukom, pa ipak, nekako laka srca, ponudio
curici koju je zavolio, više nego što će ikada moći ponuditi:
čitavu budućnost, koja je u to vrijeme bila koncentrisana u te
dvije male parne lokomotive uskotračne pruge! Niko nikada neće
moći ponuditi više, neće biti većeg poklona, ni zaloga, većeg
odricanja ni zakletve!
I kada god se voli, uvijek se to isto poklanja.

***

A pod Vracom, pod visokom, more zeleno?

Jednom sam, tu sred bezmjerja, naišao na jedno jagnje. Nad
njim, svod zaobljen i blistav - modar: uokolo, jednako beskrajna,
druga polulopta - zelena. Vlažne nozdrve zaprepašćenog jagnjeta
nasred dva beskraja - kao da je među dva tunela bez kraja:
između modrog i između zelenog!
Kasnije sam našao ovčara i stado kojima je pripadalo
jagnje. Ovčar mi je objasnio da jagnje nije zalutalo - nego je
ostavljeno! Majka ga, iz nekog razloga, ne voli: desi se to. On,
kao ovčar, neće ga - čim ga neće nijedna ovca, ima tu nešto zbog
čega je mudro ostaviti ga.
Veličanstvenost tih terena, od tada, ne mogu razdvojiti od
prizora onog jagnjeta koje niko nije volio, od tog nevjerovatnog
jezgra beskraja, od te zalutane, neželjene grudve otkucaja.

116
 ...Jedina situacija u kojoj se oba tunela spajaju i tako
otvaraju potpuno, jedino mjesto gdje je i modri i zeleni tunel
sasvim osvijetljen i prohodan, gdje su pretočeniu jedinstveni
prostor odlaska i povratka, stopljeni u prisustvu, jeste ona ista
situacija u kojoj se čovek ne pita Zar je to ONO za čim tuguje
moja duša? - jer zna da TO jeste uistinu baš ONO - jedini dvorac
na čijoj ogradi ne piše Suum quique! - i gdje niko nije poražen,
gdje jagnjad nisu odbačena i gdje se zna jezik lokomotiva koje
donose vesele i divne vijesti iz dalekih svijetova, jeste onaj
trenutak u kojem prihvatamo opasnost poljupca i tako prestajemo
biti osamljeni tunel kroz koji život uđe i na koji - ode!
I kada imamo ljubav, onda nam, jedino, nije potrebno OVO
i baš zato i najmanja ljubav veća je od najsmjelijih nadanja i
svega što smo uopšte kadri izgraditi, ili ponuditi za nju...
Naoružani svojom ojerizom i Berkli i Kundera su prestali
sa rasipanjem svojih čula i potpuno ih koncentrisali na one do
čijeg im je postojanja stalo. Pretvorili su se u dva štita, u ono što
je od dva štita preostalo - zaključana u vitrine od tamnog, spolja
neprozirnog stakla, dostupni samo ključarima koje su sami
izabrali i ključeve im podarili.
Podudarati - a ovde je riječ o podudarnosti, šta god ona
značila, na šta god upućivala i koliko god uopšte bila moguća -
dakle, biti slične, mogu samo stvari koje istrajavaju; ono što je
kratkog vijeka, nema vremena da se podudari sa bilo čime, a sve
ako bi se to i desilo, teško će baš u tom trenutku biti u blizini biti
neko ko bi to registrovao. Kako bi to opazio. A ono što nije
opaženo ni od koga, toga i nema.
Na polici od javorovog bijelog drveta, premazanoj samo
bezbojnim lakom, među brojnim knjigama, stoji i jedna, u tvrdom
povezu, plavog platna: Frank Baer: Kein Grund Zur Panik. Uz
policu, na staroj gravuri, engleska flota, pod punim jedrima,
isplovljava za Južno Kinesko More.
Snaga kojom nas jedan ovakav naslov (Nema razloga za
paniku) može umiriti, ne bi smjela biti potcenjena. U svakom
slučaju, teško je dokazati da je ona manja od bilo kojeg

117
argumenata koji čovjek može sebi pribaviti, da bi se ozbiljno
umirio u pogledu svoje budućnosti. Sve garancije i vjerovanja
ovog svijeta, nisu jači od rečenice ispisane na koricama jedne
knjige u plavom povezu.
I opravdanost nadanja da ćemo nešto postići, nikada ne
može biti veća nego što je bila nada one engleske flote, da će, sve
ako i stigne do Južnog Kineskog Mora, time nešto trajno postići,
ili samo sebi nešto značajno pribaviti.

118
 BEKRLI I KUNDERA

Naoružani svojom ojerizom i Berkli i Kundera su prestali

sa rasipanjem svojih čula i potpuno ih koncentrisali na one do
čijeg im je postojanja stalo. Pretvorili su se u dva štita, u ono što
je od dva štita preostalo - zaključana u vitrine od tamnog, spolja
neprozirnog stakla, dostupni samo ključarima koje su sami
izabrali i ključeve im podarili.

Sveopšta neizvjesnost ljudskog života, toliko je tajna

činjenica, da se život ma koja dva čovjeka, može odvijati na
potpuno zaseban način, tako što nikada jedan neće doznati da
onaj drugi uopšte postoji, ali se može i podudarati, u bilo kom
vremenskom isječku, ili sa ma kakvim detaljem: neko, nekada,
može otkriti da su dva čovjeka, iz dvije epohe i na različitim
kontinentima, imali isti ožiljak na lijevoj potkoljenici, ili, da, su o
nekoj stvari imali isto mišljenje, ili da su život shvatali na jednak
način i prošli sličnom sudbinom.
Da je i neko drugi, sem kineskih slikara, ljudska lica slikao
na isti način - bez sjenki - iz istog razloga: vjerujući da se ona
osvjetljavaju iznutra, ravnomjernom i jasnom svjetlošću duše.
I da je neko, ne znajući za Dekarta, smatrao svijet Velikom
Mašinom i ne znajući Lametrija, vidio u čovjeku, malu mašinu!
Na sličan način i uz približno iste izglede, podudara se
snaga riječi koja nas umiruje, sa našim nadanjem da ćemo stići do
sopstvenog Južnog Kineskog Mora.

***

Ako ugledaš, draga moja, jagnjad kako pasu livadom po

kojoj je razasut zeleni brokat, poprskan posljednjim zlatom
strošenih zvijezda, ne skidaj pogled sa te njihove nebeske trpeze,
ne trljaj oči u nevjerici; ne misli da ti se priviđa - ne žudi za
sumnjom.

119
 Pogotovo: ne produži, kao da prizor nije dostojan pogleda,
da ga treba pustiti neka promakne neopažen; ako čuješ slavuje,
kako jaglijaju, uronjeni u slutnju aprila, u ono doba mladog žita i
latica voćki, u kom nam je srce na vrhu igle - ako osjetiš u
njihovoj pjesmi da slute primicanje onog kobnog otkucaja čiju
snagu neće izdržati opna pod kojom im srce pulsira - ne sumnjaj
u svoj sluh. Povjeruj izvještaju i tog dragocjenog čula; ko spazi,
iznenada, nad glavom, baršunasti preliv mirisnog bijelila
persijske ruže, neka povjeruje; neka se sjeti da ni Bodler, ni Niče,
ni Po, ni Šopenhauer, Marko Aurelije... nisu više u pravu od bilo
kog djeteta koje vjeruje u svoja čula. Jer, na ovom svijetu i
ljepota je stvarna, a ne samo zlo i grdobnost; i jednako tako važna
i ne manja, ni rijeđa. I neka ni Kantu, ni Platonu - umornim
glavama - ne povjeruje! Što prolazi, isto toliko jeste, kao i ono
neprolazno i ono krhko nije slabije od nesalomljivog: ni sjenka
nije manje stvarna od onoga koji je stvara. Onaj ko je ne bi imao,
najpre bi posumnjao u svoje postojanje! I neka se s Parmenidom
spori: neka zaziva pokret i ono što umije uminuti - mirovanje i
vječnost i tako su nam neumitni; i neka ne vjeruje nikome ko
tvrdi da je u pravu, a da drugi nisu! Zar se uopšte može biti u
pravu pred drugim?
I još, neka zna da sve - i ona jagnjad i zeleni brokat i
pjesma slavuja i žubor latica, miris persijske ruže, dobrota,
prolaženje, trajanje, zlo, ljepota - da baš sve uopšte i jeste samo
dok je u našim čulima!
Gospodski! U pravom smislu, gospodski znači, ne samo
moći ne učestvovati, nego, mnogo tačnije, ne moći više pristati
na učestvovanje. Ali, očuvati percepciju. Iz područja akcije,
učestvovanja, miješanja, slave i kompromitovanja - ukratko:
običnog, ljudskog, plebejskog - preći u područje percepcije -
distance, izabranog, kontemplativnog, božanskog.
Tako: Sam, u kupeu spavaćih kola. Izjutra, osvježiti se, dok
vam slože postelju. Poručiti duplu, jaku crnu kafu; dok se ona
mirisno puši i stišava, nasuti čašu Jim Beama; gledati u lijepe
četinare zatalasane sjeverozapadne Čehoslovačke, prelivene

120
tankim srebrom noćašnjeg pršića, obasjane suncem; u sjenkama
grmova - poneka srna, fazan, zec. Daljine nazubljene tornjevima
praških katedrala. Znati da je život tamo, u seocu kraj koga se
protutnji u trenu, u onoj osamljenoj kućici iz čijeg dimnjaka viori
tanak plamen lakog dima, u huku dolazećeg grada - u huku grada
iz kog se otišlo, jer, dok se boravilo, zbivanje je bilo na drugom
mjestu; znati, da ovdje, gdje jesmo, događanje više nema
pristupa. Pa mirno saviti cigaretu od zlaćanog vrapčištanca, malo
otvoriti prozor, zbog svježeg vazduha; i onda listati neku lijepu
knjigu - Dieter Fleig: der Bull Terrier.
Berkli i Kundera su na veoma podudaran način pristali na
neporecivu završnost svojih ličnih istorija, znatno prije nego što
su na to bili prinuđeni. Uostalom, na pristanak i tako ne možemo
biti nikada - prinuđeni! Namjesto da svoj život dalje - žive,
odlučili su da ga provedu u posmatranju i razmišljanju o njemu!
Osim toga, oni su na veoma podudaran način izrazili svoj
pristanak na gospodski život.
Stavu koji su formulisali, uveliko bi za obojicu, odgovarao
portugalsko-brazilski termin OJERIZA - averzija i uzdržanost
prema strancu, sa dosta otmene hladnoće i diskretno naglašene
nezainteresovanosti za njega - uz istovremenu jasnu bliskost i
usmjerenost svih čula, na one koji su nam bliski i koje primamo
kao svoje.
Naoružani svojom ojerizom i Berkli i Kundera su prestali
sa rasipanjem svojih čula i potpuno ih koncentrisali na one do
čijeg im je postojanja stalo. Pretvorili su se u dva štita, u ono što
je od dva štita preostalo - zaključana u vitrine od tamnog, spolja
neprozirnog stakla, dostupni samo ključarima koje su sami
izabrali i ključeve im podarili.
Stoga su i Berkli i Kundera život shvatili kao pisanje, a
pisanje - kao istjerivanje samog sebe na čistinu. O Kunderi su
poneki pažljivi čitaoci njegovog djela, već i stekli takav utisak,
ali za Berklija su indicije, u prilog iste teze, znatno rjeđe,
zaturenije; unekoliko je čudno da je ova sličnost sa Berklijem
promakla i samom Kunderi. Jer, njegova se antropološka i

121
filozofska situacija ne samo podudarila, nego skoro i poklopila sa
Berklijevom - bez obzira na činjenicu znatnih razlika u njihovim
životima. Ovo je utoliko čudnije što Kundera ima smisao za ono
uzgredno, za detalj, što je obdaren mikro-filološkim osjećanjem -
i ujedno, što ne gubi orijentir sopstvene duhovne konstelacije. I
jedan i drugi počeli su da pišu sa dosta nježnosti; zatim su ovoj
nježnosti dodali nešto ironije; tako su prevalili put od nježne
ironije do ironične nježnosti.
Rizikuje se malo ako se predvidi da će uskoro Kundera
preći na fazu kojom je Berkli svoj opis završio: destilisana
antropološka samosvjest - ironija bez nježnosti.

***

Mnogi su mislioci smatrali da je ovo pisanje - pisanje samo

jedne jedine knjige: tu jednu te istu knjigu htjeli su napisati i
Šopenhauer, ali i Bloh, Hegel, koji je smatrao da je ono što je
sam napisao veoma loše, ali da je to, srećom, najmanji dio
njegovog opusa: preostalo je diktirano od samog Svetog Duha
(ili, hegelovski Svjetskog Duha), ali i Borhes, sa njegovom
Velikom Bibliotekom, Platon, po kom je duša samo
pozaboravljala ono što je, iz te Vječne Knjige jednom pročitala,
Verlen, kao i Keten Berk; knjiga koju, kroz sve što napiše,
neprekidno piše Kundera, najviše se primakla svom žuđenom
uzoru u onoj verziji naslovljenoj Nepodnošljiva lakoća
postojanja. I ta je knjiga, u samim temeljima, u srcu, ona ista
koju je, kroz sve varijacije svojih spisa, neprekidno tražio Berkli.
Uz ponešto izgubljenih stranica, sa povremenim različito
protumačenim riječima i rečenicama, tamo gdje su već
izblijedjele, ili se umrljale i jedan i drugi su napravili začuđujuće
sličan, ujednačen prepis te jedne knjige.
I jednom i drugom, šaka je dopalo ono poglavlje Velike
Knjige, u kojem se raspravlja o nepremostivom rascjepu i
nerazorivoj cijelini elemenata koji učestvuju u polarizaciji
čovjeka i svijeta, subjekta i objekta, ličnosti i društva, života i

122
smrti; u osnovi, shvatili su da je ovdje neprekidno na djelu jedna
jedina vrsta polarizacije: posmatrača i posmatranog.
U posmatrače Kundera je stupio već svojom prvom
knjigom, ali je kao posmatrač dozrijevao - sve do najnovijih
ostvarenja. Berkli je bio načisto sa svojom posmatračkom
pozicijom u Raspravi o principima ljudskog znanja i Eseju o
novoj teoriji vida, ali je posmatračku zrelost najsnažinije
eksponirao u Teoriji vida ili vizualnog jezika, dokazanoj i
objašnjenoj, napisanoj gotovo četvrt vijeka kasnije.
Previđanje ovog spisa može se uzeti za odlučujući moment
u posve promašenoj ocjeni Berklijevog djela. Malo ko je shvatiio
da on svijet doživljava kao Veliku Jezičku Poruku, a vid,
odnosno, čulo vida, upravo kao sam taj jezik na djelu primjenjen!
Degradacija Berklija kao filozofa, ali i sebe kao interpretatora,
demonstrirao je znameniti folozof i logičar Vajthed, kada je
Berkliju priznao samo sposobnost za rušenje, pri čemu se ne
samo priklonio, nego i direktno pozvao na ocjenu koju je o svom
mužu dala Berklijeva supruga, dostojna svakog poštovanja.
Na taj način, Berkli je takođe dobio svoju Ksantipu; za
razliku od Sokratove, njegovu su čak i neki folozofi smatrali
važnim izvorom u formiranju svog shvatanja, vaznijim i od
samog pisčevog djela!
Kundera otpočinje oporim picikatom; Berklijeva uvertira je
vedra. Ali, već prvi kasniji akordi, pokazuju da to već iz početka
oni sviraju, na različite načine, istu tamnu simfoniji. Iz Ničeove
teorije o vječitom vraćanju i oštre njemačke poslovice Einmal ist
keinmal, zaključuje Kundera o potpunoj neizvjesnosti same
stvarnosti našeg življenja:
Ono što se događa samo jednom, kao da se nikada nije ni
dogodilo. Ako čovjek može za živi samo jedan život, to je kao da
živi samo jedan život, to je kao da uopšte ne živi.
Uz to i zato, čak i toliko očiglednu i jasnu suprotnost,
kakva postoji između lakoće i težine kao stanja, Kundera
promoviše u najtajanstveniju i najmnogoznačniju od svih
suprotnosti.

123
 Berkli je ovaj uvid ne samo jasno pojmio; on se, čak
poduhvatio da ga i filozofski i logički još i - dokaže. Kao da mu
nije bilo dosta da to učini na samo jedan način. Potrudio se da
svoje dokaze udvostruči, da ih vodi po dvije zasebne linije.
Svijeta, izvan naših čula, nema, jer je namoguće eliminisati ono
što nam čula pružaju. Svaki dodir sa svijetom, zapravo je dodir
svjesti sa sopstvenim čulima - nema dokaza da se svijet, kao
takav, uopšte može opravdano pretpostaviti. Svako naše znanje
jeste, na kraju krajeva, meta-znanje - svijest o znanju; nema
predmeta, ima naše svijesti o predmetima - ono što mi uistinu
vidimo to nije stvar, nego naša ideja stvari.
Prag na kome zauvijek ostajemo jeste prag sekundarnih
kvaliteta: uvijek će biti neki PRAG (Praha), u čije postojanje se
nećemo moći uvjeriti drukčije nego kroz svoje sjećanje, kroz
dovođenje u svijest onoga što je preostalo očuvano i
upotrebljavano iz davnih izvještaja naših čula. I Berkli i Kundera
tako su formulisali isto stanovište po kojem se ne može dokazati
ni postojanje, ni nepostojanje, ni Štit od Zlata, ni svega, ni svih.
Obuzet dramatičnom, pravom, velikom patetikom, Kundera
se pita: Muss es sein? Kao i Berkli, tako i on ovde udvaja pitanje
o tome šta jesmo i da li uopšte jesmo. Sve s nadom da će,
odnekud, iskrsnuti, banuti, nahrupiti, kao java sred strašnog sna,
neki zaboravljen, a presudan detalj; da će se izolacija posmatrača
i njegova strašna zavisnosti od očiju, rasuti u prah olakšanja zbog
istinitosti sopstvenog postojanja.
Ali se po oba puta nije stiglo do te srećne razbuđenusti, ni
potvrde o sebi. Otuda i stiže priznanje, svečano i ravno, kao
zagasnuta horizontala na elektrokardiogramu: Ja, es muss sein.

***

Drugi način, kojim je Berkli odsjekao svijet od sebe

(suprotno, po Berkliju, nije moguće učiniti, jer je naš svijet uvijek
sa nama, gdje god se mi nalazili, kao što smo i mi tu gdje jesmo,
odakle god došli), kao što alpinist, bez nade da će se izvući iz

124
tjesnaca, na izmaku snaga, ostače, rezom noža, sve od sebe, pa
utone u blagu tamu - jeste njegova kritika mogućnosti našeg
sporazumjevanja. RIJEČI. Riječi i jezik. On piše: Opasnosti
jezika: jezik je izvor naše vjere u apstraktne ideje, a ova vjera je,
opet, izvor fundamentalne filozofske greške: vjere u stvarnost
nezavisnu od duha, greške, koja je, na kraju krajeva, izvor i
razlog svih naučnih i moralnih aberacija.
Ako već nema stvarnosti nezavisne od duha, onda
stvarnosti i nema! Jer, stvarnost i jeste ono što mi samo
zamišljamo kao nezavisno od nas i - našeg zamišljanja. Ako valja
suzbiti izvor takvog vjerovanja, onda je pravi cilj, suzbiti
vjerovanje kao takvo.
Oslobođen, emancipovan um mora pristati na to da plati
najvišu cijenu: da porekne sve, osim sebe i svojih nerazdvojnih
pratilaca - čula. A i svoju stvarnost održavati kao pretežak busen
što visi o pretankoj niti ispredenoj od onoga što čula nude - na
zraku vida!
Duša, kao središte lavirinta, kao kripta u kojoj skriveno i
nedostupno, počiva jedinstvo našeg bića sa svijetom, na taj je
način priznala da je njen IHRO, njena božanska krv koja kola
žilama besmrtnika, po svom sastavu onoliko stvarna, ili
nestvarna, koliko uopšte mogu biti stvarna naša čula.
Sve što je uslijedilo i kod Berklija i kod Kundere, priča je o
razgovoru duše, koja je doznala sopstveni Ihor, same sa sobom.
Homer se, tako, najzad spojio sa Platonom.
I Kundera zna da je Berkli osnivač teorije o nedostatnosti
riječi. Piše poglavlje Neshvaćene riječi, ali, gradnjom, makar i
Malog riječnika neshvaćenih riječi, pokazuje da je izvor
nesporazuma stariji od nas, da je neotklonjiv i da, konačno, važi
najdirektnije tamo gdje je važnost riječi najveća: žena, vjernost i
izdaja, glazba, svjetlost i tama, domovina, snaga, crkva, istina.
Tvrdnjom da je svaki jezik uvijek samo prevod onog
jedinstvenog pravog i izvornog jezika - jezika vida - i Berkli je,
na svoj način, znatno ranije digao ruke od vjere u

125
sporazumjevanje među ljudima - barem kada su u pitanju one
važne stvari.
Razlika je samo u tome što Kundera nije izdržao a da, niz
već nepovratni žubor semantičke rijeke, ne otisne i svoju tugu
zbog toga - kao smolom premazanu košaru.
Tako su Berkli i Kundera došli do istog zaključka. Izrazimo
ga Berklijevim riječima, najpre zato što je on prije došao do
njega, a zatim i zato što Kundera, barem onaj iz Nepodnošljive
lakoće postojanja, ne bi imao nikakve primedbe: Ne postoji ništa
osim - ličnosti - odnosno, svjesnih stvari; sve ostale stvari manje
su egzistencije kao takve, nego što su načini egzistencije ličnosti.
Svi živi ljudi, sva živa bića, ona koja danas jesu, vršnjaci
su. U dan, u sat. U sekund. Mi sada jesmo. Berkli nije. On je sada
234 godine mlađi od nas. Ali, mi ga vidimo. Mi vidimo Berklija i
tako, Berkli još uvijek postoji. Ali, pošto ga vidimo samo svojim
duhovnim, a ne i čulnim očima, to on postoji samo kao duhovna
sadržina.
Kada je Berkli formulisao svoj znameniti princip: Esse
percipi, on je, po svemu sudeći, znao da se time složio sa
gubitkom dijela vječnosti, ali, da je sebe obezbjedio dijelom
prolaznosti - izgubio je vječnost, jer ga niko neće vidjeti vječno,
ali je dobio produženo sjećanje kod onih koji će i sami, prije nego
što isčeznu iz vida, prenjeti dio svog sjećanja o njemu, Berkliju.
Veliki je to rizik: pristankom na kriterijum po kom postoji
samo ono što opažamo (vjerujem samo ono što vidim), pristaje se
i na to da prestankom opažanja, prestaje da postoji i ono što je
opažano do tada (ono što ne vidim, toga i nema). Ako nas ne vidi
neko, ako nismo od nikog opaženi, ako ne postojimo u ničijim
čulima, onda nas i nema! Utjeha kojoj se preporučio sam Berkli,
prije je bila jedino što je mogao još učiniti, nego što je mogla
ozbiljno da mu pruži garancije: jer, lijepo je to što mi i dalje
jesmo, ako nas i ne percepira nijedan čovek - naime, možemo
biti, jer nas percepira Bog! Ali, to onda znači da je sve naše
postojanje na kocki čije je kotrljanje potpuno izvan naše moći da
bilo kako intervenišemo! Dovoljna je samo jedna mala (doduše,

126
namjerna, jer Bog ništa ne može činiti nenamjerno, njemu se
ništa ne može omaći) nepažnja, jedan treptaj, u kom svevideće
oko ne vidi ništa - pa da i sve prestane da postoji! Možda to tako i
biva: možda svijet postoji u impulsima jeste-nije, jeste-nije, jeste-
nije, koji su kratki koliko i ti treptaji Božijeg kapka - a možda
prolaze eoni (na kraju krajeva, šta mi uopšte možemo znati o tom
oku!?) - pa je ono što mi primamo kao kontinuitet samo
posljedica toga što se ne možemo sjetiti onoga vremena u kojem
nema ni nas ni ičeg drugog - a onoga čega nema, tako reći,
praznog vremena, nemoguće se i sjetiti, jer je sjećanje uvijek,
sjećanje nečega, ono mora imati svoju materiju!
Ili: dovoljno je da samo jedna naša vlas nije u sveopštoj
percepciji (u percepciji svevišnjeg), pa da ta vlas smjesta prestane
da postoji. Da ne gleda u nokat, ili u život, pa da iščezne nečiji
nokat, ili život onoga kog On više ne vidi! Da smrt i nije drugo,
nego moment u kom nas više niko ne percepcira, u kom je i Bog
prestao da nas percepcira!
Berkli je, međutim, uistinu bio spreman na sve ove rizike.
On nigdje nije porekao da naše postojanje zavisi od toga jesmo li
predmet i sadržaj nečijeg pogleda, jesmo li u nečijem vidnom
polju.
On nije odustao, nije odstupio, ni povukao granicu: mi
uistinu nemamo jači dokaz ni čvršću garanciju da postojimo, od
činjenice da smo nekome vidljivi, ili da nas neko čuje, miriše,
dodiruje!
Njemu bi, da je samo znao za običaj voodoo - a, po kom
ritualu apsolutne ekskomunikacije, praktikovan u nekim
plemenima, zbilja i dovodi do brže smrti i najjačeg, sasvim
zdravog pojedinca! - izgledao sasvim razumljiv i dobrodošao
dokaz istinitosti osnovnog stava: esse percipi! Niti bi se čudio što
je neki čovek izdržao herojske odiseje opstanka, samo zato što je
znao da ga oni koji ga čekaju, naprosto neprekidno vide i tim
pogledom održavaju živim i stvarnim.

127
 O onog prvog, saplemenici se naprosto ni ne sapliću; on je
vazduh, on je ništa, on nema svoje esse jer ne može da konstituiše
sebe kao percipi.
Onaj drugi, naprotiv, ne može da izgubi svoje esse jer ni za
trenutak nije izgubio svoje percipi.
To: da moramo biti viđeni, da bismo postojali i da moramo
stalno vidjeti one čije postojanje želimo, to je opšti antropološki
rezultat i Berklijevog i Kunderinog odnosa prema stvarnosti i
životu. Viđeni - jesmo. Viđeno - jeste. A ono što volimo - što
smo spremni sopstvenim poljupcima pretvoriti u sopstveni esai -
u sopstveni Štit od zlata - to ne smijemo, ni za tren, ispuštati iz
vida.

***

Ako je već, vidjeti-postojati, onda može biti jasno zašto se

jedan vjernik, pa još i biskup, zagledao u sferu duhovnosti. On
shvata da je njegov garant svemoćan i da mu niko ništa ne može,
sve dok je pred očima svog čuvara, ali, ujedno, zna i da taj čuvar,
Bog uistinu postoji - jer, kako bi inače njega, biskupa Berklija,
mogao vidjeti?
Bezrezervni vjernik Berkli, uslovio je tako i samog Boga,
odnosno, sopstveni oslonac. Tako dugo dok je predmet božanske
percepcije, on je dokaz da obojica postoje - dokaz dostupan i
jednome i drugome.
Bezrezervni ikonoklast i jeretik, Kundera je održao svjest o
sopstvenoj presudnoj ulozi za postojanje svega što je ikada vidio i
svih sa kojima se ikada sreo: sve će postojati dok god ga on vidi,
čuje, osjeća, pamti. Borba sjećanja protiv zaborava, uostalom,
veoma je berklijevska rečenica. I osim toga: zašto bi tu borbu
uopšte trebalo voditi? Čemu sjećanje, čemu pamćenje nečega što
bi i zaboravljeno, produžilo da postoji? Ali, sjećanje je nužno,
ako se pretpostavi da je postojanje nečega moguće samo ukoliko
je to nešto zadržano u sjećanju. Zašto borba protiv zaborava ako
ne zato što je i Kundera ubjeđen da je tu ulog - sve! Postojanje -

128
protiv nepostojanja. Postojanje, pa makar bilo i nepodnošljive
lakoće.

***

- Bila sam sahranjena - pričala mu je. - Već dugo. Dolazio

si svakog tjedna. Uvijek bi pokucao na grob i ja bih izišla. Oči su
mi bile pune gline.
- Ta ovako ne može gledati! - govorio si i čistio glinu sa
mojih očiju.
- Ali je i tako ne vidim - govorila sam. - Umjesto očiju
imam samo rupe.
Tereza zna da Tomaš ne želi da je vidi i zato sanja da je
ona umrla (jer, biti, znači, biti viđem); ali, ona neće da Tomaš
radi ono što ona zna da on radi - da bude sa drugom ženom. Zato
ona ima glinu i još, umjesto očiju samo rupe (jer, što nije viđeno i
ne postoji!).
A kasnije, sasvim eksplicitno, berklijevski, više od samog
Berklija: Svima nam je potrebno da nas neko posmatra. Prema
tome pod kakvim pogledom želimo živjeti, dijelimo se u četiri
kategorije.
A najvažnija je ona kategorija koja želi da živi pod
imaginarnim pogledom neprisutnih ljudi.
Ovim se Kundera sasvim priključio Berkliju, podjednako
uvjeren u ontološku, sazdajuću moć vida. Vidjeti ili propasti! To
jeste jedna luda, nedokaziva i neoboriva ideja. Misao koju sem
Berklija i Kundere niko drugi nije imao smjelosti da uzme
ozbiljno. Pa ipak, ta je misao i logična i neophodna i umije da
iscijeli, da izvida rane koje je sama nanijela - baš kao što je
Ahilovo koplje jedino moglo izliječiti rane njime nanesene! Pred
sveopštom prividnošću, prolaznošću, trošnošću svega što nam
govore, čemu nas uče, što nam pokazuju, neophodan je nekakav
čvrst, pouzdan oslonac. U velikoj daljini od nas odvojena i
neviđena - što nam garantuje da bića koja volimo uopšte još -
jesu!? Kako to da odjednom toliko povjerujemo jednom čulu -

129
ako ono uistinu nije potvrda da nešto ili neko još pripada u ono
što jeste!? Na čemu gradimo uvjerenje da omiljeni bor još stoji,
stasit i silan, na istoj stijeni, da svijet još jeste i da će, sutra, kada
se probudimo, još biti tu!? Zašto najpre pogledamo kroz prozor!?
Ništa ne može tako razbiti privid, kao potpuno povjerenje u
vid.
I kada god voz krene, mašemo sve dok god se možemo
vidjeti.
U tome nalazimo bar onoliko sigurnosti, koliko nam
obećava knjiga, u tvrdom, plavom platnenom povezu, smještena
na policu od bijelog javorovog drveta, sa naslovom: Kein Grund
zur Panik.

130
 ZVIJEZDE NA VRACOM

Hamza i ja se razumijemo; on zna da se i ne može bolje

objasniti zašto čovjek, makar mu sve bilo dobro i na svom mjestu,
ipak, ponekad čuje žuborenje zvijezda nad nekom Vracom i zašto
krene za tim pozivom, bez obzira na sve teškoće i svu besciljnost
takvog puta.

Hamza i ja se razumijemo; on zna da se i ne može bolje

objasniti zašto čovjek, makar mu sve bilo dobro i na svom
mjestu, ipak, ponekad čuje žuborenje zvijezda nad nekom
Vracom i zašto krene za tim pozivom, bez obzira na sve teškoće i
svu besciljnost takvog puta.

Sam, sve kroz oblake putujući, ostavljao sam, iz sata u sat,

nevidljiva mjesta: Vakuf, Karabunar, Smreka, Džini Beg,
Sulejmanica, Milevo; sopstvena stopala nisam mogao vidjeti,
Samo povremeno, procjepalo bi svijetlo kroz perine oblaka i onda
bih ugledao mokar, žut komad travnatog tla, zasutog ponegdje sa
krpama snijega. Studen se hvatala u inje i ledenice.
I Ovčinec je osvojen. Na samom vrhu susnježica i fijuk
vjetra. Jednako zasljepljeno spuštanje. Poslije punih jedanaest sati
hoda bez odmora, noge se još drže dobro. Postepeno primjećujem
da sam već ušao u neki sokak. Vjetar natjeruje oblake između
kuća, kroz kapije, preko krovova; oko mene, na rastojanju, raste
grupa radoznale djece i prolaznika. Osim huka vjetra, čuju se još
samo udari mog drvenog štapa po kliskoj, mokroj kaldrmi uske i
strme ulice; pridružuje se jak žubor česme.
Izbijam ne sred selo: pet mlazeva iskri kroz mutno
lepršanje oblaka i pada u ozidano, betonirano korito. Po kaldrmi,
odsječene, krvave glave teladi, ovnova; sa streha krvave, odrane
kože - kaplje i toplo isparava zadnje što je ostalo od života; ljudi
se ostavljaju posla. Okružuje me - još na rastojanju. Nema
nikakvog zvuka - samo žubor onih pet mlazeva. Najzad mi prilazi

131
jedan čvrst, markantan čovek u poodmaklim godinama. Želi mi
dobrodošlicu i oslovljava me imenom.
Kasnije, u njegovoj kući, sjedimo na bijelim krznima
ovnova, uz toplu peć, pijemo čaj. Soba puna ukućana. Hamza me
pita:
- Zašto ideš u planine?
Ne znam kako da mu objasnim; svi koje sam, putujući sam
planinama, sretao, smatrali su me ili šumarom ili geometrom,
ili... u svakom slučaju čovjekom koji je izabrao vrlo tešku službu
čim i po svakom kijametu mora u planinu i to - sam! A ubjeđivati
ih da mi to nije služba, značilo je predstaviti se u ulozi veselinka
kome nisu sve na broju.
I onda Hamza odgovara: - Ja imam već osamdeset i tri
godine. Najbolje bi bilo sjediti kod kuće, grijati se i uživati uz
unuke i djecu.
Ali, ja još uvijek idem u planinu sam. Ponekad, čak, usred
noći, u dva po ponoći, razbudim se; čujem, sa Vrace vjetar, miris
trave, klokot izvora. Ipak, ne ustaje mi se iz tople postelje, a i
gdje bih, u to doba!? Da me neko sretne, ko zna šta će pomisliti!
Da moji vide da me nema u krevetu, uplašiće se! A ne mogu ih
buditi i objašnjavati. I tako, taman odlučim da ne ustajem, kad,
kroz prozor čujem šapat. I odmah vidim kako igraju, trepere,
zvijezde nad Vracom. Čujem ih kako me zovu. Obučem se, pušku
na rame i - odem! A do Vrace ima tri dobra sata. Eto zbog čega ja
idem u planinu.
U trenu hvatam osmijeh na licu Hamzinice, Fatime
hanume.
Ljubav Hamze i Fatime ušla je u narodnu pjesmu koja se i
danas pjeva u Gori. Hamza je bio mlad momak, čoban, prvi po
snazi, hrabrosti, rječit i naočit. Pravi junak kog su prijatelji voljeli
a dušmani se klonili uz uvažavanje. Nikada se nije sagnuo da
podigne nešto što bi mu ispalo iz ruke, makar to bio i dukat. Do
jednom, kad je za veliki praznik Hidirlez, u Dragašu, na očigled
svih sa trave podigao maramicu. Fatima je brzo doznala da je to

132
bila svilena maramica u koju je Hamza savio najmirisnije
planinske trave.
Nanijetio je bio, po svaku cijenu da je baš njoj pošalje po
nekoj djevojci.
A Fatima je bila taman prema Hamzi ako je po onome što
je od Boga. Najljepša, najvrijednija djevojka iz bogate kuće.
Mnogi su je tražili. Najozbiljniji prosac je bio sin najuglednijeg i
najbogatijeg bega iz Broda. Istog dana, čim je pao prvi mrak,
pobjegla je Fatima djevojka za svoga Hamzu deliju. Cijeli život
su zajedno, a njihova ljubav se samo u sve jasniji sjaj pretvarala.
Tako i sada, blaga ozarenost njezinog osmjeha ne promače
ni Hamzi.
- Šta je? Nešto mi se smiješ.
- Minu sjena preko rijeke, moj Hamza!
On se na trenutak zamisli; pa se nasmija:
- Minu, istina je! Ali malo koja rijeka je ljepše sjene
vidjela! Od tvoje.
- Ja sam i na tvoju i na moju sjenu mislila moj Hamza.
Nikada ih nisam vidjela razdvojene od kad su prvi put takle rijeku
preko koje evo, prelazimo.
Ako sam ikad vidio da se dvoje vole, to se Hamza i Fatima
vole!
Hamza i ja se razumijemo; on zna da se i ne može bolje
objasniti zašto čovjek, makar mu sve bilo dobro i na svom
mjestu, ipak, ponekad čuje žuborenje zvijezda nad nekom
Vracom i zašto krene za tim pozivom, bez obzira na sve teškoće i
svu besciljnost takvog puta.
Možda su i sirene, zbog čijeg se neodoljivog glasa Odisej
vezao za jarbol, a posadi naredio da stavi vosak u uši, bile samo
razigrane ponoćne zvijezde; možda one i danas pjevaju, bez
prekida, samo što ih mi, potomci onih mornara što su stavljali
vosak u uši, više ne možemo čuti!? A Hamza, koji ih još ponekad
čuje, možda je samo potomak Odiseja, ali potomak koji je
zaboravio trik sa vezivanjem na jarbol?

133
 Sigurno je, ipak, da bi one koji umiju oslušnuti zvijezde
nad Vracom, one od kojih dopire magnetni poziv planina, bilo
moguće zadržati samo vezivanjem za neki jarbol.
Oh, World! I cannot hold you close enough! Uistinu,
Svijete, čovjek te ne može zagrliti dovoljno čvrsto, ne može ti
prići dovoljno blizu! To osjećanje koje je imao Volt Vitmen,
imaju oni koji idu noću u planinu da osluškuju zvijezde! Čovek
ne može dovoljno čvrsto zagrliti planine, ne može dovoljno ući u
njih!
Jer i u trenutcima najdublje radosti, okruženi onima koji
nas vole i poštuju, onima kojim mi volimo i poštujemo, izloženi
smo, sred mira i obilja, nenadanom i snažnom osjećanju koje je
Blez Paskal nazivao pustoš života, a za koje je smatrao da nema
lijeka, ni skrovišta.
To osjećanje i nije ništa drugo nego ono isto koje su
Rimljani nazvali tedium vitae i koje, zapravo, govori da smo na
mjestu koje nam ne priliči, da smo izgubili vjeru i snagu, da to
mjesto napustimo i odemo ondje gdje pripadamo, da činimo ono
što nas nije dostojno i da nemamo snage učiniti ono što jeste
dostojno nas - ukratko, da mi nismo mi! Nema nikakve razlike
između ta dva osjećanja i emotivne, ljudske potke na kojoj je
nastala Himenesova pjesma Ja nisam ja - kao što se sve tri
situacije svode, opet, na ono što se zbiva u Hamzi, nenadano
razbuđenom prenutom, nečijim glasovima zvijezda nad Vracom.

***

Upravo u tim putovanjima, u spremnosti da se proslijedi ta

zlatasta nit u rješenosti da se učini ono za šta Kant nije imao
snage, a što je jasno osjećao - naime, da se ujedini taj
neshvatljivo srodan potres koji u nama izaziva zvjezdano nebo i
moralni zakon - sadržana je i jedna mogućnost autentičnog
uzdizanja iznad pustoši života. Kant je znao da čovjeka ništa tako
ne uzbuđuje kao ona dva kosmosa, ili, ako se hoće, ona dva
moralna zakona: zvjezdano nebo nad nama - ali se zaista ne bi

134
ništa izmjenilo ako bi se reklo: zvjezdani zakon nad nama i
moralno nebo u nama - ista neopozivost sadržana je u oba
beskraja i ujedno, oba ih osjećamo kao svoje izvorište i prostor u
kom smo shéz soi - na svome!
Samo tu, onaj tamni pokrov, što kao zamrli akord titra i nad
našom najzanesenijom radošću, ono stanje zbog kojeg nam i
najvedrija pjesma umije zazvučati istom turobnom i
veličanstvenom bespomoćnošću i osjećanjem da je sve
izgubljeno, kao Albinonijev adaggio, razrađuje se i rasplinjava -
prelazi u sjaj i modrinu. Jer, kao i pramenje magle, osjećanje -
pustoši života, najčešće pada po dolinama, kotlinama, ravnicama,
po mjestima koja smo naselili, pa se čovjek čak pita nisu li magle
samo isparenja ljudi, skupljenih u velikom broju na jednom
mjestu i obuzetih paskalovskim osjećanjem pustoši života!? I kao
magla, to osjećanje rijetko se uzdiže do oštrih vrhunaca, a ako
kadkada i stigne, zupci visova procjepe ga, drhtave modre munje,
izgore ga.

***

Koji god grad posjetili, od stvarnih do nestvarnih, od

Atlantisa do utopije, ni u jednom nije kao u planinama. Tu, ili,
tačnije - tamo, nema više ni čemera ni pustoši života. Afekat
potire afekat - kako kaže Spinoza: pustoš bez života, kakva vlada
na planinama, poništava životnu pustoš, kakvu smo zatekli u
sebi! A nabujao život umnožava i sve što se u njemu javlja kao
nevolja.
U planinama, tim svetilištima, tim katedralama i oltarima
na kojima se pročišćava i osvježava naš dar zanosa, mnogi su
filozofi potražili i bili uvjereni da su našli rodno mjesto čovjeka
-ili barem, mjesto koje se poklapa sa konfiguracijom ljudske
duše! Od sholastičkih majstora koji su anthroposa izvodili iz ano
thropie, sposobnosti uspinjanja, žudnje za vrhovima, pa su u
čovjeku vidjeli onoga koji visinama, usponu traži, do Kirkegora,
kome planine nisu bile suđene, nego samo danske magle, ali koji

135
je znao da je vrh mjesto na kom može stajati samo jedan; Ispod
vrletne Čaušice, oko dvjesta metara ispod vrha, ima jedan prolaz:
uprkos visine i u augustu je okićen sa bezbroj raznovrsnih
cvjetova, uronjenih u gustu, kratku, vazda svježu, zagasitu travu;
a s desna, prema usponu, odjekuje praznim zjevom, ogromna
stijenovita kotlina - Mečkarnik; s lijeva, strmina, tjesnac u kom
hući pjena vodopada. Pošto tim prolazom, baš na tom mjestu, u
dužini od desetak metara, može proći samo jedan čovjek, taj sam
prolaz nazvao Kierkegaardov prolaz. Često imam osjećaj,
prolazeći, da sam, u stvari, samo doznao pravo ime tog prolaza, a
ne da sam ga ja tako nazvao!
Dolovi, mjesta u kojima je množina, gdje je gomila - laž i
jer je istina - jedna; stoga istina i boravi na vrhu. I Niče je,
boraveći u Alpima Švicarske, zapisivao da je visinska granica od
jedne milje, granica iznad koje se tek može sresti čovek, iznad
koje čovjek treba boraviti, iznad koje se tek može osjetiti kao -
čovek! Niže - to je ono područje zatvorenog vazduha, intriga,
politike, morala, religije, stješnjenosti, potčinjenosti. Sloboda je -
iznad!
Prije nego što sam ugledao Denver, One mile city (grad na
milju visine - 1.600 m.), izašao sam iz autobusa i zaputio se
prema čuvenom Pik's Peak - u. Sutradan sam sačekao novi
autobus na istom mjestu i spustio se na milju. Niče je bio u pravu,
samo što bi sada vjerovatno i sam pomjerio onu granicu na dvije
milje.
I ako je za Šopenhauera muzika, u stvari, filozofija koja
istinu saopštava bez pojma, samo zvukom, onda su planine
muzika bez zvuka, ili filozofija kojoj ne trebaju ni pojam ni zvuk
- samim svojim postojanjem izražavaju sve, kazuju nemušto, a
direktno ono što je dostojno da bude njegova istina, iznad šuma
nastanjenih kotlova, koji vriju i u kojima se svi krčkamo;
podsjeća nas da smo bića kojima se namjenjene visine,
uspinjanja, prostranstva.
Tišinama tih beskrajnih osama, kroz koje, kao glasnici iz
sna, tečnošću koja nije od ovoga svijeta, huje vihori, iznad

136
podanika i vladara, iznad sitne zagnjurenosti u sujetu i zavist, nad
koju se, od onih što su ostali u dolu, možda samo Benediktus
Spinoza uzdigao, nastanjen u planinu sopstvenog duha, prostire
se jedan svijet bez zakona, bez granica, bez prijetnje i straha, bez
moći i nemoći: svijet kakav je bio prije nego što je Diogen
užegao svoju lampu tragajući za čovjekom.
Između Bogovinskog i Bijelog jezera, na jednom malom
bezimenom vrhuncu, visokom oko 2.400 metara, nauznak legao u
gustu planinsku travu, sa drenovim štapom pod glavom, gledam
kako direktno iznad mene, ne dalje od pedesetak metara, na
vjetru lebdi orao bradan. Srećom, odavno su uvjereni svi znalci
da ih više nema, pa poneki orao još i opstane; igraju mu velika
pera na krajevima snažnih krila, leluja se paperje na žućkastom
stomaku, ocrtavaju se dvije crne linije koje vode do očiju prema
vratu, treperi pramen pod kljunom, crn baš kao čuperak brade;
iznad svega dignut, opazio me i sada fiksira uljeza; polako
izvlačim štap, namještam ga uz lice, nišanim - kao puškom; on ne
bježi; hoću da ga preplašim, da ga naviknem da nam ne vjeruje;
ili je nekako osjećao ko sam, znao da je štap - štap, a ne puška, ili
bio prerušeni Diogen koji je najzad sreo čovjeka - ali, nije odmah
odleteo. Postepeno se počeo, u spiralama dizati - život koji je
našao načina da pogleda na sopstveno dosuđeno boravište!
I na toliko se mnogo mjesta čuje zvonki glas zvijezda nad
Vracom, rasutih, kao praporci od žute mjedi, po tamnim mišićima
na vratu lijepog konja! Džebel Tubkal! Iznikao iz šumovitih
podnožja Visokog Atlasa, obraslih veličanstvenim cedrusom
atlanticusom; kroz njih, kroz šume, do slavnog, moćnog monarha
- cedrus Goureau - dobio je i ime i tablicu, ali ga to nije ni
umanjilo ni pripitomilo, kao što ni lisica iz Malog princa još
jednog nazaboravnog penjača, pilota!, Sent - Egziperija nije
dozvolila da bude apprivoiser. Džebel Tidihrin! Ketama!
Kavkaz! Ili - Tibet! Kako samo zvone imena mjesta, slična
imenima kakva bi trebalo da imaju zvijezde: Šangri - la, pengri
-nor, Ustun - tag, mjesta koja i jesu zvijezde sred nedostupne
pustoši kroz koju silne rijeke, usječene u klisure, dublje od tri

137
kilometra, još uvijek teku po dnu koje je više od pola kilometara
iznad najvišeg vrha Alpa, Mon Blana! I kakve su to rijeke, sa
kakvim hukom i sa koliko snažnim maticama što se izlivaju iz
planina mlazom, kao što krv prska mlazom iz zaklanog bika:
Hoang-ho, Jang-ce, Me-kong, Siluen, Ind, Gang, Bramaputa... a
tri zastave osamljenih isposnika viore se, zauvijek urezane u nebo
iznad svete, skrivene planine. Kailas, kao očuvana misao
isposnika kojih, već odavno, nema među živima, a koji su možda,
takođe odavno već, stigli da samo posvećenima znanog vrha
Minja-Konka, za koji su prvi, što su se vratili iz njegovog
podnožja, tvrdili da mora imati više od devet hiljada metara i da
se ogleda direktno u sjaju božanskog jezera Manasarnar.
I još je pred samostanom, za kolac privezan, moćni tibetski
Sang-khi; čuva samostan, dok se u njega ne vrate ona tri
isposnika!
I viori mu na oštrom vjetru čupavo mrko krzno i silni bijeli
zubi bljeskaju u tamnom svodu čeljusti i grmi njegov lavež nad
klancima!
...Za takvim su svijetom krenuli mnogi, ostavljajući - sve.
Svako je od njih tragao za mjestima iznad pustoši života.
Kao, na primjer, nezaboravni Malori i Irvin, ljudi koji su, možda
oba, možda samo Malori, bili na samom vrhu koji se zove
Saghermata za Nepalce, a za Tibetance Džomolungma, u oba
termina sa istim značenjem – Nebeska Majka, inače arognacijom
kolonijalnog mentaliteta preimenovan u Mont Everest i koji su,
do danas, kao što vjeruje Rajnhold Mesner, tamo i ostali; možda
sjede, potpuno isti, sve na njima očuvano, neizmenjeno,
osmjehnuti i smireni i duše im više za ničin ne tuguju - još od 8.
juna 1924. godine...
Treća, uzastopno i poslednja noć koju provodim na vrhu.
Prošla je ponoć. Studen - neizdrživa. Nemam ni šatora, ni
vatre, puna mjesečina, razlivena susjednim vrhom - 2.712, jasno
obasjava mjesto na kom, ranom zorom, sa prvim suncem, pase
onaj veliki divojarac. Trčim u mjestu po pola sata, sa odmorima
od pet minuta; ne da se zagrijem, nego samo da se ne ukočim od

138
hladnoće koja prodire i spolja i iz mene; navire odasvuda, jer
nemam ni hrane. Danju, siđem do izvora - 2.486 - sunčam se i
pijem vodu. Rezerve unutrašnje topline su sasvim na kraju. Do
mjesta na kojem se ivica Zemlje dodiruje sa svodom, ne vidi se
nijedan jedini znak ljudskog postojanja - nijednog svjetla! Samo
gore, zvjezdanim nebom nad nama, povremeno bez ikakvog
zvuka, promakne žižak satelita, ili nekog dalekog aviona.
Na selu južne padine, sasvim blizu, izronila tri vuka - jedno
je vuče, mladunac; srebrna krzna iskre im na mjesečini. Ne trčim
više u mjestu. Gledam pravo u njih. Polako krenuše i prebaciše se
preko sedla - utonuli u sjenovitu stranu vrha; vidim da se krenuli
tačno putem kojim su i namjerili. Nisu zbog mene ništa mijenjali.
Sunčanim danom, sutra, vračam se; ostvario sam ono zbog
čega sam i došao - postao sam dio planine. Vukovi su mi to,
noćas, priznali, kada su prošli kraj mene, kao pokraj kamena na
mjesečini.
Gore, gdje nema ni kralja ni vazala, ni nepravde, ni
iskupljenja, ondje gdje ne dopire prijetnja i gdje se topi sila, tamo
je mjesto podsjećanja na mnogo šta od onoga što smo izgubili iz
vida, a što je vrijedilo pamtiti. Planine, ta stalna podsjećanja da je
vječnost uz nas, u blizini; planine, kao ostvarene Utopije, kao ona
mjesta za koja je Vajld govorio da su jedina vrijedna da se ucrtaju
u karte i da karte na kojima ih nema, nisu vrijedne ni pogleda;
enklave slobode! Katedrale ljudskog roda i čitave planete, sveta
mjesta na kojima sve što živi može prošaptati svoju molitvu!
Pribježišta, ambasade onog boljeg svijeta, mjesta na kojima
nema nepravde, do kojih ne stiže knuta - ostvareni Univerziteti i
podsjećanja na važnost meditacije, blagotvornost mira, prolaznost
vještina i neprolaznost znanja!
Mjesta sa kojih se vidi da ljudi, šta god sebi kao zadatak
postavljali kroz istoriju, ništa još od toga nisu ostvarili! Mjesta na
kojima treba snažno udahnuti, neposredno pred spuštanje i
povratak - da bi se što duže izdržalo zagnjuren, bez vazduha,
ondje, ispod jedne milje, gdje je Niče znao da je disanje
nemoguće; Planine i jesu tu, da bi sagraditelji mogli odmoriti, da

139
bi udahnuli svjež vazduh i da bi se podsjetili, na šta treba ličiti
ono što su prije nekoliko hiljada godina otpočeli graditi.

***

Naslonjeni, laktovima uronjeni u meku, gustu travu visova,

na širokom smo hrbatu, iznad Livadičkog Jezera; 2.491 metar.
Povaljeno cvijeće, koje se ne može izbjeći, obilježava putanju
kojom smo, polako, nogu pred nogu, izbili na vrh; s lijeva, malo
dole, visok, blistav izvor, (kao strujanje radosti kroz ruke, kao
trnci u dlanovima), prigušeno obgrljen travom, ulazi u zaravan,
tamno-zelenu, natopljenu; buket jarko-žutog cvijeća po ivicama;
nekoliko bivolica poleglo u sred te široke, okrugle, ravne trpeze -
uživaju!
Mi - kao dvije strijele, zustavljene u onoj tački u kojoj je
uspon, uzlet, završen, a pad još nije odpočeo: lebdimo, savladivši
visine, ignorišući zov nizine.
To je bilo nekako usred jasnog julskog dana; začudo, ni
trenutka ne možemo posumnjati da i sada čujemo zvonki glas
zvjezdanih praporaca i da vidimo kako blago presijava sitna
piljevina sa velikog Štita od Zlata, kao što smo ih tada čuli i kao
što smo tada vidjeli. I da je to onaj isti zvuk kojim su se Odiseju
glasale Sirene dok se vraćao u svoju Itaku i kojim su zvijezde nad
Vracom budile Hamzu; i ona ista zlatna piljevina što se, kao prah
sa leptirovih krila, skida sa naših Štitova od Zlata, pri svakom
poljupcu, svakog dana što mine.
Podudarati - a ovde je riječ o podudarnosti, šta god ona
značila, na šta god upućivala i koliko god uopšte bila moguća -
dakle, biti slične, mogu samo stvari koje istrajavaju; ono što je
kratkog vijeka, nema vremena da se podudari sa bilo čime, a sve
ako bi se to i desilo, teško će baš u tom trenutku biti u blizini biti
neko ko bi to registrovao.
Kako bi to opazio. A ono što nije opaženo ni od koga, toga
i nema.

140
 AUSTRIJSKE GLAVE

Podudarati - a ovde je riječ o podudarnosti, šta god ona

značila, na šta god upućivala i koliko god uopšte bila moguća -
dakle, biti slične, mogu samo stvari koje istrajavaju; ono što je
kratkog vijeka, nema vremena da se podudari sa bilo čime, a sve
ako bi se to i desilo, teško će baš u tom trenutku biti u blizini biti
neko ko bi to registrovao. Kako bi to opazio. A ono što nije
opaženo ni od koga, toga i nema.

Kapetan Franciscus Trakl, miljenik 6. brdske regimente,

ranom zorom tog dana, prvi izbi na planinsku zaravan. Vojnicima
koji su na čelu otegnute kolone od 162 čovjeka išli za njim, na
rastojanju od pedesetak koraka, učini se da njihov Franci, ta
silueta širokih i pravih leđa, otmjenog oficirskog držanja,
ukopana u sedlo svog mišićavog Kulaša, zajedno sa konjem
potonu u svijetlu plavet, preko tamnog ruba grebena, naglo i
neopozivo, onako kako odlaze oni koji se više neće vratiti i kao
što se prekine san koji više nikada nećemo usniti.

***
Kada njegov konj kroči preko ruba sjene, koju je ljubičasti
mrak resko ocrtavao tik do samog oboda oštrog uspona, sasvim
kao što okeansko indigo ocrta brid ostrva i odijeli ga od tamnih
dubina, kapetan Trakl odjednom uroni u zaslijepljujući sjaj.
Zaboravi na svoju četu, na sve četiri mučne godine vojevanja.
Pritegnu uzde. Konj zastade toliko sinhrono sa njegovom
kretnjom, da se ne bi moglo reći nije li, djelić sekunde prije
komande i sam stao opčinjen čudom koje se otvorilo pred njima.
Nije to bila obična visoravan! Okean zelenih talasa obasjan
jutarnjim suncem blistao je do granica horizonta. Sličan
nebeskom ostrvu, blago se njihao taj prizor čiste, jarke trave i
samo se poneki daleki greben, posijan bijelim stijenjem, ili
lelujanje kovilja po blagim obroncima, izdvajalo iz okeanskog
doživljaja, kao bjelasanje pjene sa dalekih talasa. Kada mu se vid

141
priviknu, kapetan Trakl zapazi da se tom utihlom sjajnom pustoši
osipaju guste galaksije livadskog cvijeća - poslednje zlato
zvijezda padalica. U daljini je svjetlucalo nekoliko plavih
ogledala; bijahu to glacijalna jezerca, tamnija i modrija od ostale
površine, što Trakla potsjeti na prizore koje je gledao u
Kornatima, na Jadranu, kada pod blagim udarima maestrala,
usred sivila namreškane morske površine, sličnog nabranoj
slonovskoj koži, svjetlucaju glatke tamne pjege mirnog mora.
Malo ga iznenadi saznanje da mu ni malo ne smeta potpuno
otsustvo bilo kakvih tragova ljudi, civilizacije, istorije. A onda
mu preko lica preleti onaj fini unutrašnji osmijeh koji su njegove
ljubavnice toliko voljele. Iznenadi ga jasna i kao već nekada
zapisana ili pročitana misao. Da, ovdje bez sumnje nema ni Beča,
ni Salcburga, nema Venecije, ni Praga. Ali ovo i nije čovjekov
svijet. Ta sva četiri elementa, što ovdje tako raskošno caruju, ova
širna zemlja visoravni, prozirni i reski vazduh planine, kristalno
čista voda potoka i iskričavog jezerca i vatra ovog vječnog
Sunca, koje caruje nad svime i svima, sigurno su nekako ovako
izgledali i prije nastanka ljudi. Kako, to nikada neću znati. Ali,
evo, znam sigurno kako će izgledati poslije našeg nestanka!

***
Površinom tog bezmjernog, vanvremenskog Okeana, mirno
i sigurno, kao svetac koji hoda po vodi, primicao mu se poručnik
Musil, komandant izvidničke patrole. Niz dug, blag zeleni talas,
lijevo, kapetan ugleda kako silazi četvorka iz patrole, istim
mirnim i suverenim svetačkim korakom, kao u molitvi ili u snu.
Pošto je salutirao, poručnik Musil resko podnese raport.
Sve je u redu gospodine kapetane! Nema tragova ljudi, ni
bilo kakvih stambenih objekata, zidova, rovova ili dokaza
ljudskog prisustva.
A onda dozvoli sebi komentar:
Sve mi izgleda nestvarno, vanvremensko. Kao da sam sav
svoj prethodni život sanjao. Čini mi se da nas nikada nije ni bilo

142
prije nego sto smo ovdje došli, kao da zapravo nikada nigdje
nismo ni bili!
Kapetan Trakl i poručnik Musil bili su drugovi još sa vojne
akademije. Ovakva neformalnost među njima nije bila
neuobičajena, a njihovo prijateljstvo je odoljelo svim iskušenjima
stroge vojničke subordinacije.
Slažem se, stari moj. Iako bih dodao da mene impresionira
ona druga, komplementarna poenta: kao da nas tek sada ima. I
kao da smo upravo stigli tamo gdje ćemo zauvijek ostati. Iz
vremena pređosmo u vječnost, iz mraka u svjetlo, iz privida u
stvarnost.

***

Franciscus Trakl bio je iskusan vojnik. Kao jedan od tri

najbolja pitomca u generaciji na Militarische Akademie, on je
imao sve preduslove za brilijantnu vojničku karijeru. Rat ga je
iznenadio i odložio te perspektive, ali se sada, na domaku kraja
sve moglo opet pokrenuti. Čak i ubrzati, jer zemlji će, poslije
ovakvog poraza, trebati svaki sposoban čovjek. Često obuzet
planovima o budućnosti, kapetan se iznenadi osjećajem
bezbrižnosti, mira i gotovo potpune indiferentnosti prema bilo
kakvoj pomisli o planiranju. Njegova jedinica povlačila se sa
Solunskog fronta, iz regiona Kajmakčalana, poslije dugih
rovovskih borbi. Mudrim odlukama, razumijevanjem logike
terena i odličnim taktičkim potezima, kapetan Trakl je uspješno
vodio svoju jedinicu praktično bez gubitaka kroz tri beskrajno
duge godine vojevanja. Bio se sasvim zbližio sa svakim
čovjekom, dijeleći njihove brige, nade, interesovanja i snove. U
četi je imao jednog profesora filozofije, dva slikara, četiri
muzičara od kojih jednog kompozitora i jednog violinistu iz
Wienner Filharmonische Orchestra, dva fizičara... Svaki od njih
imao je priliku da se iznenadi temeljnim poznavanjima i
inventivnošću duha njihovog kapetana, bilo da se diskutiralo o
estetičkim shvatanjima Benedetta Crocea, o Hegelovoj

143
dijalektici, ili o koncepcijama Max Planka. Jednako uvjerljivo
demonstrirao je Trakl duboko razumijevanje slikarstva, posebno
period Quattrocenta i Cinquecenta, kao i opus Tiziana i Rafaela,
dok je finese moderne muzike poznavao ne samo teorijski nego i
iz prve ruke. Franciscus Trakl, naime, vladao je violinom tako
dobro da je, u sedamanestoj godini bio dobio ponudu da svira na
Conservatoriju.
Nego, kapetan je umio da se postavi i prema svakom
drugom čovjeku svoje čete, bez obzira na nivo obrazovanosti.
Veselio se i lumpovao sa trojicom krojačkih pomoćnika, pričao
masne šale sa desetak fabričkih radnika, ravnopravno se nosio sa
dva profesionalna hrvača iz svoje čete. Rođen u Insbrucku, često
je, od malena, putovao u Bolzano, gdje su njegovi redovno
zimovali, pa je tako zarana besprekorno naučio italijanski. Tu se,
u svojoj petnaestoj godini upoznao i sprijateljio sa vršnjakom,
pomoćnikom u hotelu u kojem je familija Trakl redovno
odsjedala, po imenu Martin Lupino. Kada je rat počeo, u jedinici
Franciscusa Trakla našao se i Martin, vjerovatno na diskretnu
intervenciju samog kapetana, o kojoj on nije ostavio nikakav trag,
niti je tu temu ikada doticao u razgovorima sa Lupinom.
Kako god bilo, njihovo druženje od tada nije prestalo. I
sada su bili zajedno. Martin mu je bio dodijeljen kao lični
ađutant, a kroz ove tri godine njihovo prijateljstvo preraslo je u
onu rijetku vrstu direktnog, gotovo instinktivnog i telepatskog
razumijevanja.
Entre nous, dragi moj kapetane, čini mi se da smo ovdje u
ovoj primordijalnoj regiji vječne tišine veoma bezbjedni,
bezbjedniji nego da smo u našoj kasarni u Linzu. Reče poručnik
dok su lagano koračali prema mjestu izabranom za svoje
odmorište.
Mislite na naredbu o postavljanju straže? Upita kapetan
Trakl.
Da, mislim da bi bilo kakav razlog za postavljanje straže,
osim pravila službe, sve i kada bi se našao, bio pravo čudo!
Objasni Musil.

144
 Kapetan Trakl se osmjehnu: Meine Lieber Hauptmann! Ja
vjerujem u čuda. To je sastavni dio mog posla!

***

Zavaljeni na udobnoj kosini, poduprti denjkovima,

raskopčanih košulja, bosih nogu, da odmore noge i prozrače
obuću, spavali su Traklovi vojnici. Odjednom, dok su se svuda
okolo njegovi ljudi prepuštali suncu i ovoj nadljudskoj ljepoti,
povremeno još driješeći rance i razvezujući pertle sa teških
cokula, kapetan spozna svoju sudbinu. Iako je još stajao, on
ponovo zaboravi na sve što je prethodilo ovom trenutku, kao kada
se u sred sna, drugi san spusti i mekim krilom zaborava prekrije i
spavača i onaj prvi san.
Kapetan Franciscus Trakl uzdahnu i najzad leže u tu
dragost cvijeća, kao da leži u Božjoj ruci.

***
Trže ga neka nejasna slutnja. Posvuda je pritisla grobna
tišina. Sunce je bilo još visoko i grijalo je onom prijatnom
planinskom toplinom, koja zrak ostavlja svjež i lak za disanje.
Njegov izoštren vojnički instinkt mu je govorio da nešto i to
veoma krupno, nije u redu. Prosto je mogao namirisati opasnost -
a ovo što je sada osjećao bilo je mnogo više od opasnosti. Opet
mu dođe ona misao o sunčanom predjelu koji se, u smiraj dana,
bez otpora prepušta sumraku, kao što se janje prepušta nožu.
Osjećao je da je veoma daleko od svoje prošlosti, od svega što je
pamtio, što mu je bilo važno. Kapetan Trakl shvati da više ništa
ne drži u svojim rukama, da je nekakva odluka negdje već
donijeta, da je ta odluka zapravo presuda i još da je ta presuda
neopoziva. I kao da je baš nastupio čas da bude izvršena.
Stražari su ubijeni!
Ovo je viknuo i jasno osjetio istovremeno, ne znajući kako
to zna! Martin poskoči na ovaj kapetanov povik. Već prekasno.
Prolomiše se plotuni sa svih strana. Franciscus Trakl ugleda svoje

145
ljude kako ustaju, prenuti iza sna i odmah padaju nazad u gustu
travu, u kovilje i cvijeće, pogođeni tanadima što su fijukala
posvuda. Dohvati svoj karabin, prileže uz nekoliko gustih busena
i poče osmatrati. Puške su grmile bez prestanka, ali se nijedan od
napadača nije vidio. Amfiteatar, onako zgodan za sunčanje, sada
je postao kobna klopka po čijem obodu su zauzeli položaje
nevidljivi napadači. Pokušavajući se grupisati, njegovi ljudi su
ustajali, trčali par koraka, ili nijedan i padali, padali kao snoplje,
padali kao otkosi. Čistina livade nije nudila nikakav zaklon, ni
najskromniji grudobran.
Pucao je, naravno i on. Bio je svjestan činjenice da i
njegovi vojnici poznaju zvuk njegovog karabina. Prvoklasan
strijelac, pobjednik mnogih vojničkih takmičenja, kapetan
Franciscus Trakl je pomno trošio svaki pucanj. Gađao je
uglavnom u ona mjesta sa kojih bi se čas prije, podigao oblačić
barutnog dima, tamo gdje se, logikom konfiguracije terena,
mogao kriti napadač. Samo dva puta mu se učinilo da je poslije
njegovog hitca, pucanje sa onih mjesta u koja je gađao smjesta
utihnulo; visoka gusta trava krila je istinu o tome da li je i on
nekom od nevidljivih snajperista, vratio ravnom mjerom. Uz
njega je, par koraka niže, ostao još samo Martin Lupino i pucao
žurno repetirajući.

***

U jednom trenutku primjeti kako tamne prilike hitro iskaču

iz trave i mijenjaju položaje prilazeći sve bliže, već sasvim
duboko u njihovim linijama. Trakl uperi svoj oficirski dvogled u
jednoga koji je upravo pretrčavao brisanim prostorom. Htio je da
bude siguran da će ga pogoditi i čekao je da se čovjek zaustavi na
novom položaju koji će on tačno locirati, makar pucao i u mjesto
u travi koje bi ga mogla skriti od očiju ali ne i od metka. Ukaza
mu se oštro, suvo lice gorštaka, sa gustim brkovima. Izraz mu je
bio napregnut ali bez ikakvih emocija – kao kod lepoarda dok
goni plijen. Ni pogled ni izraz nisu odavali ni bijes, ni lakomost,

146
ni jarosnu potrebu za borbom, ili onu ozarenost koju stvara želja
za podvigom. Pucao je u brzom trku, kao da izvršava neku
zapovijed, ali ne običnu, vojničku naredbu, već više u transu
mirne riješenosti. Kao da izvršava naređenje dobijeno od sudbine,
usuda, kao da je na zadatku dobijenom od anđela propasti lično.
Trakl spusti dvogled i dohvati se puške. Niko ovdje nikoga
ne mrzi, pomisli. Učini mu se kao da su svi oni u polju neke
gravitacije koja je određivala njihove postupke onako kao što
zemljina teža određuje putanju teške stijene koja sve pred sobom
lomi, ruši i drobi, nijema i beslovjesna, ne mrzeći nikoga i ne
hajući za ničiju propast!

***

Malo se pridiže iznad linije trave i opali. U istom trenu,

dok mu je u ušima još zvonila jeka njegovog pucnja, kapetan
Franciscus Trakl osjeti vreo udar posred prsa, naglu toplinu u
obrazima, šum u ušima. I sasvim blagu malaksalost.

***

Meko, više kao da se spušta nego što pada, vrati se kapetan

opet u onu toplu slast mirisne trave. Zadrža se na jednom koljenu.
Lice mu dotače kovilje koje ga je lelujavo milovalo, već sasvim
do njegovih očiju. Spusti i drugo koljeno na zemlju. Još je držao
svoj karabin, nagradu sa svearmijskog takmičenja održanog u
Grazu 1912, u ljeto, nekako baš u ovo vrijeme, možda baš na
današnji dan, prođe mu kroz glavu i živo mu dođe pred oči taj
trenutak, to dok je iz ruku pukovnika Stahla primao ovaj isti
karabin, a ona slatka madchen Paula mu se osmjehivala sjajnih
očiju, zlatne kose, u snježno bijeloj bluzi i kratkoj haljinici sa
tregerima crvenim kao šumska jagoda, stojeći u prvom redu, u
sredini svojih dragih i veoma uvaženih mama und papa, koji će
mu postati, već u jesen te iste godine, tast i tašta i svi mu srdačno
i srećno aplaudiraju...

147
 Kapetan Franciscus Trakl raširi ruke kao nikada prije,
toliko da se iznenadi i sam; kao da su sasvim od gume, ili bez
kostiju i ligamenata, njegove raširene ruke na njegove oči istezale
su se sve dalje, preko granica ovog bojišta i kao od šale dosezale
do samog horizonta koji bi, učini mu se, samo da je htio, mogao
lako obgrliti. Osjeti da je nekuda krenuo, da se ovako odlazi iz
sopstvenog života.
Kapetan Franciscus Trakl shvati da se to iznenadno nadošla
čežnja za budućnošću suočila sa naglim otkrićem da će tu, u ovoj
predivnoj livadi, uskoro ležati mrtav! Ili da već leži...
Nijedan bol ne traje duže od života! Sinu mu sa
olakšanjem.
Nedugo zatim, bol se naprečac stiša i onda - sasvim uminu.
Odjednom pmisli: Biti sam, to znači biti udvoje sa Bogom!
Savršena, oslobođajuća snaga ovog saznanja, ukloni sa kapetana
Franciscusa Trakla teret svih drugih misli.

***

Martin Lupino je ležao iz jednog velikog kamena, visoko

iznad bojišta. Oznojen, ali nepovrijeđen još je pribirao dah dok je
netremice posmatrao mjesto katastrofe. Cijela jedinica bila je
uništena. Svi njegovi drugovi bili su mrtvi. Kada se smračilo,
Lupino je krenuo. Nikada nije otkrio kuda je tačno bježao na putu
za Restelicu. Ipak, Martin se nekako iskobeljao i kasno u noć
ušao u to zabito planinsko selo na visini od preko 1.800 metara.
Primili su ga prvi koji su ga našli kako tetura strmim
sokakom. Nije ništa govorio, bio mu se oduzeo govor. Nisu ga
gnjavili pitanjima. Očigledno su viđali ljude u sličnoj situaciji.
Večerao je za istom sofrom sa domaćinom i prenoćio u
zajedničkoj sobi u kojoj je spavala cijela porodica. Sutradan, dok
je sjedio u čajdžilnici pokušavajući da se sporazumije sa
mještanima, u jedinu seosku čajdžilnicu su ušli neki od napadača.
Da kupe hrane. Onaj što je nosio mundir kapetana Franciscusa

148
Trakla, vođa pljačkaša, prišao mu je prijazno se smijući i
prijateljski ga potapšao po ramenu. Čak mu je dao i tri zlatnika.
Ništa lično ni protiv koga. Ovo mi je prosto zanat. Od toga
živim. A od ovoga se zanata ne živi ni lako, ni dugo. Kada si sada
preživio, živjećeš ti. Svakako ćeš i mene nadživjeti. Evo ti tri
dukata. Da ti se nađu. Za sreću. I da me se sjetiš kad doznaš da
me nema.
Pa je bučno smijući se odjahao sa tri pratioca. U sedlu i na
konju kapetana Franciscusa Trakla.
Mnogo puta je Martin u sjećanju ponovio svaku riječ,
obnovio svaki detalj ovog zadnjeg susreta sa nečim što je
pripadalo njegovom kapetanu Traklu. Ostao je cijele tri godine u
Restelici. Radio je kao seoski kuhar. I danas su sačuvani neki
njegovi recepti. La cuisina Italiana di Restelica - ponekad se
smijao Martin, objašnjavajući namjernicima kakva su to čudna
jela koje niko od njih nikada prije nije ni vidio ni okusio. Ali,
mještani, Resteličani, brzo su se navikli i prihvatili neke njegove
specijalitete, ipak tražeći najviše svoja nomadska, ovčarska jela,
na kojima je othranjena njihova jednostavna duša.

***

Na mjestu okršaja, ostali su svi njegovi drugovi. Uvijek u

pokretu, razbojnici nisu ni pokušali sahraniti pobijene. Rijetki
namjernici, uglavnom ovčari, dugo su izbjegavali to mjesto. Tek
poslije nekoliko godina odvažili su se rijetki među njima, da
prođu kroz predio pokriven već pobijeljelim i razbacanim
kostima, odvraćajući pogled u stranu kad god bi u gustoj travi ili
sred bujnog cvijeća, ugledali koju ljudsku lobanju.
Stada ipak niko nije tamo napasao, a toponim Austrijske
Glave od tada je označavao mjesto kojim se ne prolazi bez
prijeke potrebe, samo u krajnjoj nuždi, a i tada žurno, bez riječi,
pun smjerne pobožnosti.
Martin se dugo borio sa iskušenjem da posjeti još jednom
mjesto onog događaja. Najzad je, u ljeto treće godine ovog

149
novog, poklonjenog života, u pratnji Mursela, s kojim je stvorio
neku vrstu gotovo nijemog prijateljstva, pošao u to strašno
hodočašće. Pod dejstvom jakog planinskog sunca, vjetra, kiša i
mrazeva, kosti su već postale komadi bijele krede i na tom
vedrom danu gotovo svetački su sijale. Posebno su ga potresle
lobanje - te austrijske glave zaista su dobile neku ekspresivnu
energiju koja je prosto morala i te neuke ovčare navesti da
nepogrešivo izaberu ime za ovo mjesto. Kroz duplje tih špilja,
nekada nastanjenih dušama, mislima, planovima, sada je samo
probijao po koji busen trave, po neki pramen cvijeća.
Ovu sliku Lupino nikada nije izbrisao iz sjećanja, niti se
više ikada vratio da posjeti Austrijske Glave.
Kada je zaradio nešto novaca i kada su vijesti o stabilizaciji
situacije stigle i u Restelicu, daleku i samu, Martin je napravio
veliki ručak za cijelo selo, pozdravio se sa ljudima i rekao da se
vraća kući, u Italiju. Zagrlio se u mislima sa svim onim dragim
mjestima na kojima je drugovao sa Franciscusom Traklom,
prepun čemera koji mu se nakupio pod srcem pri pomisli da su to
sada mjesta na kojima njegovog kapetana više nema i neće ga
nikada biti. Za njim se kao knjiga zaklopila ta poslednja slika:
Restelica, daleka i sama!

***

Bolzano je Martin čekao sa strepnjom. Nije htio da se

zaposli u onom istom hotelu, a nedugo poslije, preselio se u
region Abruzzese i Marrema, iz dva razloga. Najprije, da bi
izbjegao susret sa roditeljima i suprugom Franciscusa Trakla;
osjećao je da njegov prijatelj i kapetan, ne bi volio da se ikada
dozna bilo šta izvan službenog dopisa koji su svakako već dobili:
NESTAO! Drugo, fascinantna energija onih predjela učinila mu
se toliko važnim faktorom njihove zajedničke sudbine, da je
vjerovao kako ponovni, a vjerovao je i neminovni susret sa
Franciscusom Traklom i svim svojim tamo poginulim drugovima,

150
može da se ostvari samo na nekom mjestu približne ljepote.
Centralna Italija sa Gran Sassom bila mu je najsličnija.
Imao je dva sna, koji su se često ponavljali i o kojima je
zapisao par redaka. San prvi:
Ugledah je, tamo kraj vodopada, lijepu i kobnu, kako stoji i
zaziva, kao što zove vitka, nježna i lomna a smrtonosna pečurka
u majskoj rosi. U Derviško Teke čekaću te, reče mi. A pod
hrastom jezdila je na konju doratu. I obreh se odjednom, sred te
puste, teške kose, kao kad čovjek stupi u gusti miris šumskog tla
prepunog tajnog bilja što niče.
O smislu tog zapisa moglo se nešto dokučiti kroz podatak
da je na adresu Mursela, čija je lijepa ćerka dugo odbijala da se
uda, dugo godina redovno stizala nepoznata suma novca iz neke
strane zemlje. San drugi:
Jednom vidio, cijeli život sanjam!
U glavama im snovi o Croceu i Hegelu, lebde im slike
Rafaela i Tiziana, Michelangela i Leonarda... i dolaze veliki
medvjedi i nečujne vučje sjene i hitre lisice i grakću gavranovi i
moćnim krilima lepetaju orlušine i kruži bradan suri! I kidaju
strašnim vilicama Newtonove teorije i drobe skulpture Davida i
užurbanom pohlepnošću gladnih zvjeri žvaću i gutaju, vare u
razjedajućim kiselinama svojih utroba, freske sa zidova Sistinske
Kapele, cijede im se boje renesansnih majstora sa krvavih
kljunova, a Pico della Mirandola odlijeće progutan u komadima,
u utrobi bjeloglavog sup, tom letećem grobu. I zimi snijeg
pokriva u rojevima te puste pećine bez svojih žitelja...
...Jednom vidio, cijeli život sanjam. I znam da te zvijeri i
ptičurine muku muče, ne bi li progovorile, sebi olakšale, znam da
im pred očima iznebuha, ili u snu, pri parenju ili usred lova,
zaigraju platna slikara, kipovi, formule i stranice mnogih knjiga.
Čujem ono što oni čuju, u ušima mi odjekuju iskidane misli
Hegela i Leonarda, dok se iznebuha oglašavaju kroz promuklu
riku i urlike, graktanje i kriještanje, kroz medvjeđe ralje i vučje
čeljusti, kroz lisičju njušku, kroz rožnati kljun gavranova i
orlušina. A spasa nam nema, ni pomoći njima, osim ako ne odem

151
tamo. Jer samo ja mogu razumjeti taj nemušti jezik duša
pretvorenih u zvjerad... I onda idem tamo i skupljam ostatke tih
slika i knjiga, fragmente krikova i muzike, pa ih vraćam u
muzeje, na postolja, u biblioteke, sve je na svome mjestu ponovo i
svi su opet živi i rukuju se sa mnom, pa odlaze nekud, a čim
odmaknu, opet se pretvore u životinje i ptice, pa me me preklinju
i proklinju, blagosiljaju i bogorade i iz trave veselo štekću riđe
lisice i s neba zlovoljno grakću gavranovi i zaneseno klikće sokol
i u glas mi svi objašnjavaju nešto što samo njih tišti, svako na
svom jeziku, a gore, iznad te pustoši, kruži tamna sjena: to orao
bešumnom putanjom upisuje svoje ogromno pitanje u nebesku
bezdan.. Nad njim, nijemo blješti Sunce žuto i caruje svijetom
ujedajući ljuto!
Pa se onda budim. I budan opet vidim to sve, sasvim isto.

***
O punom smislu ovoga zapisa, uistinu, samo bi Martin
Lupino mogao reći pravu riječ. Oba zapisa dobio je onaj isti
Mursel poštom, mnogo godina kasnije i, otkad ih je pročitao,
napola sluteći, napola u nedoumici šta bi mogli značiti, sakrio ih,
gurkajući drenovim prutićem, duboko u procjep između dva
kamena, u zidu jednog bačila, kada su u kasnu jesen sa stadima
krenuli na zimovanje, kući u Restelicu, udarivši uobičajenim,
dužim putem preko Dedel-bega i Zendel-bega, zaobilazeći u
širokom luku divnu i samu, ukletu dolinu. Iznad te dubodoline,
već je počela vijavica. Pahuljice su se u rojevima lijepile za
izbijeljene kosti i taložile se po svodovima opustjelih
lobanja/pećina, pokrivajući tihom avetinjskom neumoljivošću
kao košmari živih, Austrijske Glave.

152
 PLATNAR I CRNA

Prah i pepeo, ili šta drugo si sada?

Bezumno pitanje, dostojno onog kome je
Tuga pamet oduzela!
Ta onaj si, isti, koji uvijek biješe,
Jer ništa nikada ne postaje drugo,
Već istim biva, što je uvijek bilo!

Godina prođe. Već čitavu godinu teče Crna, sve njega

čekajući! Godina rijeke proteče, a Platnara nema. Ni da je
pregazi, ni onu svoju lavovsku grivu da uroni u vir, ni u pjeni
njenih bukova, mušku snagu da okrijepi. Sve nove i nove vode iz
svakog od svojih pet izvora, šalje Crna svojim tokom da ga
dočekaju! Da rijeku zatekne, kada na rijeku iziđe! Da ga ne
iznevjeri, kada mu bude nužna, od svega potrebnija. Navršila se
prva godina kako Crna čeka svoga Platnara. Sve buduće godine,
teći će Crna, nadajući mu se! Njemu, jedinom biću kome je bila
radost i zanos i tajna i odgonetka, smiraj i podsticaj, više nego što
je ikada nekome bila neka rijeka! Prolaze njene vode, otiču, ni
zastaju niti se vraćaju. Sjene krošnji nadnijetih na rijeku
odolijevaju tom proticanju, tom neprestanom odlaženju svega.
Pod njima promiče voda, kao što promiču dani bez Platnara.
Sjene krošnji ostaju nad tim tokom, koji uzaludno pokušava da ih
povuče i odnese sa sobom, kao što odnosi sve drugo. Koliko god
još godina prošlo, neće proći čežnja Crne za Platnarom, kao što ni
njene vode neće nikada odnijeti sa sobom sjenu one krošnje nad
rijeku nadnijete...
...Pelagonija pusta bez tog jahača, zanijemila. Tamo, preko
ruba onog ugašenog vulkana zvanog Mariovo, još odjekuju
neumorne potkovice riječi! Oglasi se iznenada, zanjišti, dok kroz
Mariovo galopira Platnarova kobila, kao brod bez posade; boje
riblje krljušti, boje sedefa, gorskog kristala, prošarana svijetlo
zelenim pjegama sa kojima se ospe hrastov list dok je još
pupoljak!

153
 Odskače na plećima kobile prazno sedlo; s njega dopire
samo suh odijek riječi, treptavih zvijezda u dno vira urezanih,
koje još gospodare njegovim životom...
...I tako, nađoše da je zlato iz pradrevne masline, kapalo u
zakutke njegovog srca. I da se, pri svakom otkucaju, slivalo u
njegovu misao, na vrelini krvi isparavalo u njegov dah. Tako je
razjašnjena tajna Platnarovog pisanja i svake njegove ikada
izgovorene riječi...
Poslije dugog pješačenja, najzad sam na rijeci. Zaista je
Nigra, sed formosa Crna, ali lijepa, čujte me kćeri jerusalimske i
sinovi prilepski! Pravo ime za rijeku koja se zove Crna, našao je -
ko bi drugi? - nego Platnar za svoj film o njoj. U sklopu filmske
trilogije posvećene, kao što uvijek biva kod velikih djela, velikoj
ljubavi. Tačnije, tu su ovjekovječne tri velike Platnarove ljubavi:
Crna, letenje, Mariovo kao centar Svemira! Sada sam
stigao do Crne. Od Vitolišta, preko Živova, tamo gdje su mu
nasrnuli oni bačilski psi koje je opjevao, otuda na Vrbsko i onda
dolje, prema koritu Crne, do najpoznatijeg izvora Ladnata-voda!
Taj akcenat što spaja vodu sa uzvikom, a svježinu i ukus, sa
priznanjem i tako stvara kovanicu tavoda, dovodi već decenijama
Platnara, toj maloj livadi i onom velikom hrastu i izvoru. Izbijam
na tu arkadijsku idilu i zateknem Platnara. Eno ga, usnuo u
podne, pod okriljem lješnikovog lišća, sred izvorskog žubora,
sanja! Na usnama mu iskri žar soka one neuporedive karadudke
ispod kladenca u Vrbskom. U kamenom koritu izvora, ulovljene
ribe plutaju kao teme nekog od mnogih snova koje i sada sigurno
sanja i za koje sada ima sve vrijeme svijeta. Crna teče, tu odmah,
iza ševara i visoke trske. A sjena velike vrbe treperi u ovo Veliko
Podne na talasima, nepomična u tom stalnom proticanju, kao riječ
što ostane nad tokom vremena; svaka odolijeva onoj svojoj rijeci
sa kojom sve drugo otiče!
Sanja Platnar i nešto šapće, kroz grmunenje sjaja grimiznog
soka karadudki. Riječi njegove pristižu iz sna, sa dna vira dopire
šapat tih urezanih zvijezda, dopire i životom jednim gospodari...

154
 ...O serafinima i kerubinima, o duhovima dobrim i zlim
govori! Vadim moju duhankesu sačinjenu od štavljenih mošnica
ugiča, ovna predvodnika. Iz nje, duhan, The Balkan Sobranie,
lulu, ognjilo od čelika, ljuti kremen što siječe staklo, meki
pramen truda, pripremljen rukom poslednjeg pravog majstora
Atanasa iz Ume, sa Kožuf Planine! Poznati miris dima smiruje
Platnarov san.
Dok potežem poslednje dimove, skoro čitav sat kasnije,
Platnar se budi. Kaže da je najprije sanjao nekakvu svoju još
nenapisanu knjigu sa naslovom Serafini i Kerubini, a poslije neku
opkladu da ću ja ipak danas doći i to pješke! Ja jesam došao, ali i
vratio se.
Knjiga tog naslova se pojavila. I ostala. Poslednja koju je
Platnar objavio. Već na korici, naslov odredili besmrtni anđeli,
serafini, heruvimi, kerubini, iz onog sna, sanjanog u Visoko
Podne, onda i tamo, kraj izvora Ladna ta - voda...
...Bijaše sam rub ljeta; za ljubav još najbolje doba. A ljeto
ima dva ruba. Onaj kojim iz proljeća ide prema sebi; i onaj drugi,
kojim iz sebe prelazi u jesen. Onaj kojim se pali i onaj kojim
postepeno zamiru. I ljeto i ljubav. Na ovom drugom rubu ljeta,
samo prije godinu dana, dok su negdje vrhovi kopalja umnožavali
sunce, kraj Crne, govori, visokim govorom, egzaltirano Platnar! I
dodaje: Rub ljeta! Zaista najbolje doba za ljubav. I za smrt.
Samo par dana kasnije mediji su objavili da je iskopana
najdublja bušotina u svijetu. Sa dubine od 54 km u mikrofone
bušilice oglasili su se neki glasovi. Video oprema nije
registrovala ništa. Na kraju se jasno razabrala rečenica: Da nam
je odavde izići, svaki bi nam dan bio kao čitav život! Ne znam
koliko je to istina. Šta god bilo, neka ostane tamo. Znam da je
Platnar oduvijek bio vrlo blizak sa ljetom i da je sa onog drugog
ruba otišao zajedno sa svojim posljednjim ljetom..
...Znao je Platnar i onu tajnu nad tajnama, znao je kako
savladati umijeće letenja. U detalje. Bio je upućen u sve magične
riječi, postupke, alhemiju pretvaranja hodača u letača, o kojima je
i govorio i otkrio tajnu svima u svom filmu Gorna Zemja

155
(Gornja Zemlja)! Tako se i desilo ono što je i kamera
registrovala. Pod njim veličanstveni spokoj Mariovskog
prostranstva. Uvijek je imao strah od visina, akrofobiju! To su svi
znali. Ali niko nije znao da je to onaj strah koji muči sve ptice,
velike letače, opjevane u sudbini onog albatrosa na palubi broda,
strah koji traje dok god su na zemlji! I Platnar to otkriva u ovom
filmu. I on se plaši scene u kojoj treba prići tako blizu vrtoglavoj
praznini. Njegov strah traje sve dok ne ugleda taj prostor! Sve
dok se ne odvaži da poleti!! A tada, ono što je do maloprije bila
provalija, što je prijetilo i užasavalo, odjednom postaje poligon
otvoren svim željama duše koja leti! Kamera ga prati, dok se
leđima priljubljen uz stijenu, oprezno pipajući stopalima po
uskim ispustima u kamenu, primiče sve bliže kraju te nesigurne
staze: Na samom rubu provalije Platnar zastaje. Treba pratiti
njegove oči:
U bezdan zagledam, uzdiže se i u visinama - nestaje! Tajnu
nam je otkrio. Pokazao kako se to radi. Znao da leti i rado letio.
Ali nije sve do učitelja. Aforizam koji govori o tome da je samo
onaj učitelj dobar kojeg njegovi učenici nadmaše, smatrao je
Platnar za notornu demagošku besmislicu! Po tome, rado je
objašnjavao, najgori učitelj kog bi svi njegovi učenici lako
nadmašili, morao bi se smatrati za najboljeg! Dužnost učitelja,
obaveza pjesnika, imperativ i za odgajivača duhana i za pisca
dramskih tekstova, ukratko zakon za sve ljude šta god radili,
prema Platnaru, jeste da to što rade urade najbolje što mogu! A to
nadmašiti, nije lako. Ko uspije, samo taj je bolji! Ali ne zato što
je onaj drugi bio slab. Platnara nadmašiti, neće biti lako nikome! I
to je ono što mu treba biti priznato kao velika zasluga...
...Knjige, drame, pjesme, kabaretske tekstove, kolumne,
recenzije, prijevode! Sve što je Platnar pisao, pisao je tako da se
znalo da ga je pisao Platnar. Nije se moglo pogriješiti, čak ni za
trenutak se upitati ko je autor! Njegovo znanje, erudicija,
enciklopediski duh, bili su onoliko beskrajni kao lice Crnog
Arapina iz njegove pjesme: Lice mu, cijela Azija gorka!

156
 Zbirke Pasja pjena (Pesja pena) i Ledna urna, jasno su
označile da je tu svoj šator razapeo junak od formata kakvom se
do danas niko nije usudio izaći na megdan! Elitis, Rilke,
Helderlin, to bi bili pravi zatočnici! Sad tamo zajedno kruh i vino
dijele; najzad im je stigao četvrti i za razgovor i za bridž, dostojan
njihovog stola. I njemu je sigurno lakše, sada kad više ne mora
pola svojih misli i to onih najboljih, da zadrži za sebe. Kao
nekada, kada nije bilo nikoga s kim bi ih podijelio...
Drame su mu nebeske: sedam drama, sedam slojeva neba.
S tim što je svaka ravna sedmom nebu! Sedam nebesa i svako od
njih je sedmo: Spiro Crne, Arsenij, Ibro Jarane, Lepa Angelina,
Letni Siljane, Železno pile, Venko. Ne znam koliko je razrađena
teorija reverzibilne i retroaktivne reinkarnacije! Da se duh može
seliti unazad, kroz vrijeme, isto toliko u prošlost kao i u
budućnost!
Predlažem tezu da je isto toliko vjerovatno Šekspirov duh
stigao u Platnara, kao i da se Platnarov duh, zapravo nekada
davno nastanio u Šekspir! Ko god pročita dramu Lepa Angelina
shvatiće da je najnevjerovatnija mogućnost ponekad i jedino
prihvatljivo rješenje nekih dilema...
...Kruhom da se založimo, pa vinom, suzom zemnom da se
okrijepimo!
Za smrt nas je uvijek previše, za nadanje taman, za
pobjedu, premalo! Ne samo: Ko još govori o pobjedi? Dovoljno
je sada samo izdržati! - nego: Ko je ikada imao pravo
progovoriti o pobjedi? I zar oduvijek nije bilo dovoljno samo
izdržati!? Stanje u kom je neopravdan svaki govor o bilo kakvoj,
makar i najbeznačajnijoj pobjedi (ali pobjedi koja neće biti
sljedećeg trenutka poraz, zabluda, grijeh ili omaška!) jeste naše
trajno stanje, situacija našeg života, univerzalna i perenijalna
odlika svega što obuhvaća ona mutna, čemerna, strašna i uzvišena
sintagma conditio humana...
...Svijetu dugujemo? Mi nešto moramo, da bismo se odužili
ovome svijetu!? Ne, dame i gospodo! Ovaj svijet duguje nama!
Za svaki gram dobrote, svaki odsjaj ljepote, za ljubaznost čednu,

157
za podvig i radost, za misao i smisao! Kroz nas samo, Svemir je
svjestan sebe, kao što je fizičar forma u kojoj je atom svjestan
sebe!
Mi ništa ne moramo činiti zbog ovoga i ovakvoga svijeta.
Ali zbog sebe, zbog nas samih, moramo pokušati sve što je u
našoj moći, da bismo bili bolji nego što jesmo, makar za tren, ako
ne više a ono tek koliko stane u kljun slavuja, dok kroz toplu
aprilsku noć prosipa sjeme svoje panspermične pjesme! Sebi,
moje dame i gospodo, samo sebi dugujemo. Ne drugima, niti
drugi prema nama imaju nekog duga! Od nas, za one koje
volimo, božanski je i dosta je to što jesmo! Što nas ima! I od njih,
od onih koje volimo, većeg uloga ni radosti ravne toj nema! Šta
reći prijatelju koji nas pita šta bi mogao učiniti za nas, kako mu
objasniti da je paklena nezahvalnost i pohlepnost nezasitna tražiti
bilo šta i bilo kada od onih koje volimo i pri tom misliti da nas to
može učiniti srećnijim nego činjenica da oni, ti koje volimo,
jednostavno jesu!? Zar mi treba više nego što te vidim živog i
krepkog!?
Vrlina, za kojom vrijedi zažaliti, kada se napusti ovaj
svijet, ovo mjesto u kojem jedino, jesmo, svakako je vrlina
ljepote i s njom povezan dar ljubavi. Pogledaj je, dok slična valu
što pjenom se kruni, san oduzima i nebu i zemlji!
Osmjeh njen, polen je koji se meko osipa po ljudima, ta
smrtnim, a Božjim djelima! Djevojko moja divna i za mene ne
odveć mlada! Kažeš da bih trebao pogledati sebe i vidjeti koliko
si od mene mnogo ljeta mlađa! Učini ovako: poslušaj savjet što
meni ga dade! Mene ti pogledaj, ravno među oči čarne! Zagledaj
se u ovu mrežu satkanu od bora na licu, pronikni iza ovih rešetki
iskovanih od bola koji nikoga ne zaobiđe pa ni mene! Tako! Sad
već vidiš sedamnaestogodišnjaka kako te nasmijan poziva na
ljubav! Ti se već na pragu 23-će!? Tačno!? Pravo vrijeme da se
prisjetiš tvoje sedamnaeste! E pa evo prilike da provjeriš kako je
ljubiti nekog ko je od tebe mlađi...
...Čelo mu, pri pogledu prvom, zatekoše plavim encijanom
ovjenčano; rekao bi, predugo uz grudi mrtvog pauna prislonjeno.

158
Ili moru modrom okrenuto, pečatom neba, iz nadležne kancelarije
Gornje Zemlje, dotaknuto, koliko zbog sjaja i onog istog preliva,
kao s plaveti vječne preslikanog! A tamo dublje, iza njegovog
čela, gdje mu misao boravi, otkriše tajnu plave munje koja
najavljuje grad, taj bijeli zamrznut nebeski ejakulat i doznaše
zašto mnoga žena zadrhta od slatke vrtoglavice, pri sjećanju na
njegov zagrljaj...
...Samo ko se kroz Had glasio lirom... Takav je Platnar,
znajte!
I Had dozna, rano, još dijete. Od teškog rada ruke mu se
tetivama opletoše, dovoljno duge za svaki zagrljaj i teretu
dorasle!
Snažan, okretan, nikada oboren s nogu! Niti su ga stigli
koji su ga gonili, niti mu doskočili koji se s njim mjerili! Sa
zmijama drugovao prisojkinjama, razgovor vodio i duge rasprave
o otrovima i mlijeku, dok je u malinjaku stršljenu tumačio
aeronautiku! Had je upoznao i onaj gori, kada je Švejkovim
tragom kroz habzburško carstvo do Češke stigao, trgajući za
onim što su drugi imali napretek! Ni primakao ne bijaše još
dvadesetoj, a već nauči sve čemu se najbolji uče čitavog života i
opet, bi dobro učinili da su njega zapitikivali o svemu što im
nejasno osta!
Samo ko se kroz Had glasio lirom, smije sklad hvale
beskrajne da prospe širom... a lira njegova sa Hiosa, od zlata joj
ram, tanke žice kose djevojačke, on kraljevskim korakom kroz
Had prohodio i lirom se glasao! Ko god je zov njegove lire čuo,
što je iz Hada dopirao, u edenskom vrtu se obreo...
...Kuća od kamena, čardak! O tome je sanjario, to je
planirao, za mjestom gdje će samo za njega biti podignuta,
godinama tragao!
Čak je i Aristopolis, najbolji grad za najboljeg kako njemu
i priliči, osnovao! Temelje kopao, Crna ih plavila. Da ga odvrati
od tog mjesta dok sam mjesto ne ugleda, svoju kuću još
nepodignutu dok ne prepozna da stoji završena tamo! I tako bi.
Eno je, reče, eno je i pokaza na mjesto i kuća je zaista bila tamo

159
iako ne prije tog trenutka! I od tada stoji ta kuća i čardak i onaj
kamen belutrak što ga je lično Platnar ugradio da njegov
pobratim kreše ognjilom, da iskru izbije i trudom lulu zapali. I još
kada su prvi put sjeli zajedno da na tom čardaku zajedno odbijaju
dimove govorili su o svemu osim o onome što su odmah znali a
što na sam rub toga ljeta izreče Platnar: da je sva ta ljepota tu i
takva samo zato što je, svojim prisustvom čine oni jedan za
drugoga i da ne bi bilo ništa od te ljepote, ni za jednoga od njih
bez onoga drugoga! I evo, već godinu dana protiče Crna, ali bez
Platnara i zato je sada baš tako kako je rekao, pusto i bez
ljepote...
...Ponekad gnoj, ponekad pjesma; uglavnom, uvijek nešto
izbije kada Platnar pritisne prstima po sopstvenom životu! Sada
samo pjesma. Jer je stigao do onog stanja za koje suvereno važi
istina: I nikakvu neće smrt imati vlast...

160
 CAR PTICA

Planine!
Šta su Planine?
Pritisnuta sopstvenom bezmjernom težinom, Zemlja bez
predaha i odmora, poravnava sve svoje nabore. Srubi ono što
štrči, obara i položi u horizontalu uspravljeno; obruši zidove
provalija, pa ih oplića, ispuni urušenim komadima sopstvene
kože. Rubove procjepa spoji, poravna, ranu zatvori. Daš li joj
vremena i ožiljke izbriše.
Stabla stoljetna, moćna, okrnji, načne. Potkopa im oslonac
korijenju. Polegne ih. Svojim valjkom pređe preko cijelih
prašuma. One potonu duboko. Nad njima, visoko gore, kao ploča
nad grobnicom, ravna i zategnuta, skorena ledina.
Ni gradove tvrde ne poštedi. Zidine podignute, kule ka
visinama ustremljene, nanosima pijeska zatrpa, zemljom rahlom
pokrije. Dublje, sve dublje ih spušta. U tamne slojeve ih povlači,
sve bliže svom srcu, Zarobljeno u crnom središtu, pritisnuto
svime što je nad njim, to bi srce da ono sve čime je okovano, u tu
mračnu čahuru, sopstvenu tamnicu! – ugura, natrpa, natisne. A
ono, to isto srce prepuno muke, na svjetlo da iziđe! Nebo da
ugleda. Neba da se nagleda!
Eto šta su Planine!
Svaki planinski vrh, svaka uzvisina, jeste po jedno kube
sinagoge, krov crkvenog tornja, šiljak vitke munare, zvonik i
čardak, pagoda i tekija. Planine su svetilišta i hramovi koje je
Zemlja podigla da slavi Nebo. Planine su riječi molitve koju
Zemlja, od svog postanja, šapće danonoćno, bez odmora, bez
zastoja, da iz mraka sopstvene utrobe put nađe, svjetla da se
nagleda. Planine su velike himne radosti, ispjevane beskrajno
dugim tugovankama, bugarenjem i lelekom. Planine su sjećanje
na elegije započete kao hropac, koje su čudesnom osmozom, onaj
mukli uzdah prvog umrlog bića, kroz splet tajnovitih akustičkih

161
arterija i kapilara, pretvorili u pjev planinske ševe, drozda i
slavuja.
Velike muke podnijete su u svakoj iznikloj travci i
neizmjeran teret je podignut laticom svakog planinskog cvijeta,
kao što svaka istinski plemenita i utješna riječ izgovorena
zablista, kao zrno zlata u situ kroz koje su prethodno prošle tone
mulja, gustog blata i jalovih nadanja. Samo takve riječi, nastala u
srcu koje na sebi nosi sav teret ovoga svijeta, mogu postati toliko
raskošne i blistave, tako uzvišene i ekstatične, kakve su riječi
kojima izričemo planine. Samo riječi nadošle iz molitve ojađene
duše i čemernog srca, mogu postati Planine!
Od svih bića koja Zemljom hode, samo ljudi mogu
sagledati ovu istinu. Od ljudi, to mogu samo nomadi koji su, ako
išta, najprije sveštenici Planina, tih velikih hramovnih zdanja
kojima Zemlja slavi Nebo.
Od bića koja lete, to znaju ptice.
Ako su Planine hramovi kojima se zemlja moli Nebu i ako
su nomadi sveštenici koji tu molitvu pretvaraju u ljudske riječi,
onda su ptice bića nastala iz onih najljepših ljudskih riječi. Ptice i
jesu te riječi i takve riječi, prije ili kasnije, dobiju krila, polete,
postanu ptice! Jata ptica, koja zorom i u sumrak, pokriju rumen
neba, jesu nomadske molitve, poslane da nekada, nekome, negdje
- tamo! - prenesu zanos i uznesenost.
Ali, izrečena riječ, kada jednom poleti u pticu pretvorena,
dobija dar da dalje sama traži uho i dušu onoga kome je upućena.
Sve ptice koje lete, na kojem god drvetu, stijeni ili planinskom
vrhu zastale da predahnu, hrle ka jednoj istoj tački. Onome vrhu
na kojem je ptica nad pticama, Car Ptica. Jer samo on može
prenijeti dalje, do samog Stvoritelja, sve riječi i svaku molitvu.
Samo on zna kako da ispriča priču o Zemljinom srcu,
zarobljenom pod cijelim teretom ovoga svijeta, priču o
Planinama, koje jesu svetilišta i o ljudima sveštenicima tih
svetilišta i samo on umije saopštiti ono što od života išču reći sve
ikada izrečene molitve, sva jata ptica što su ikada poletjela i što
će nekada poletiti.

162
 I samo Car ptica zna put do Onoga kome su sve te molitve
upućene.
I tako, moralo se i to desiti: odluče ptice da pronađu onu
Planinu, na kojoj je onaj Vrh, na kojem je onaj dvorac, u kojem
boravi njihov car. I čeka da mu ptice prenesu sve molitve ikada
izrečene! Ptičije, ljudske, one od zvjeradi i one tihe, bešumne što
ih šume šapću; i još onu najtežu, što iz čamotinje najteže i čemera
najgorčeg bez predaha i odmora, šalje zasužnjeno tamno srce
Zemlje.
Sastanu se, dakle, sve ptice svijeta i između sebe izaberu
jato. Ah, kakvo je to jato bilo! Sve što je ikada bilo krilato, ono
najbolje i najljepše je od sebe za to jato izdvojilo, za taj cilj
odabralo. Moćne kondore, lakokrile albatrose što se jedva i vode
dotiču jednom u mjesecu, orlove sure i bradane, divlje guske, te
neumorne čudesne letače.
Hraniše ih, pa ih ugojiše. Blista njihovo perje, sijevaju im
oči. Od snage im i rožnati kljunovi sjakte, kao zlatne oštrice
kindžala. Provjeri ih najstariji gavran. Odavno je tristotu prešao.
Mudar gavran, sve ptice poznaje, sve planine, sve tajne letenja.
Opomenu ih na opasnosti, pouči ih, sreću im poželi. Svjetova ih
kako da se od studi odbrane, u visinama do kojih prije njih,
nijedno pernato biće nije stiglo; i kako da tragaju i da nađu onaj
dvorac koji nijedna ptica nikada nije vidila. I kako tamo, u
dvorcu, da se poklone Caru Ptica i da ga pozdrave. Šta da kažu
njemu koga nikada nijedna ptica iz jajeta izvedena, nije sučelila,
njemu koji je svim pticama od pamtivijeka, zapovijedao i o
sudbini svake ptice odlučivao, od vajkada.
Stotine hiljada ptica poletješe zajedno sa izabranim jatom
na ispraćaju, tako da se nebo zacrnilo. Od lepeta krila zamuknu
huk planinskih rijeka i vjetar se diže toliko jak da je stable iz
korijena čupao. Oproštajući se, dok su još mogle pratiti njegovu
brzinu, svaku sreću poželješe najboljem jatu koje je ikada bilo
sakupljeno i zajedno, poletjelo. A jato, sve letač do letača, brzo se
uzdiže u nijemu spiralu, nalik molitvenom osmjehu, što blago
titra dok se ne izbriše i onda postpeno izblijedi, dok u visinama

163
ne iščeznu: toliko visoko da ih ni one ptice sa najoštrijim vidom
nisu više mogle pratiti.
Poletilo jato, odletilo! Iznad svih planina preletilo. Mnogi
novi pašnjak ugledalo, mnogu bistru vodu vidom domašilo;
nomadima poruke poslalo, krikom, piskom i moćnim krilima.
Zahvalni, nomadi glas pronosili dalje; na vrletnom stijenju
ostavljali, od debelog mesa ovnujskoga, da se hrane i osnaže
ptice, da odmore izmorena krila, dah da vrate, dušu da saberu.
Kako koja krilo salomila, liječile je medom i mehlemom; medom
pjeva, mehlemom ljubavi. Vidali im rane i lomove.
Jato je vidjelo što nijedno oko prije njih nije krz zjenicu
svoju propustilo. Dok vrhove, oblakom skrivane, tanke šiljke
okom netaknute, nijedna ih noga pohodila, ne ugleda. U travi se
gustoj odmaralo, što je nisu pasle divokoze, a kamoli stada od
nomada.
Dugo su letjele, predugo. Sve junak do junaka, sve letač do
letača. Gavranove riječi spominjali. A od dvorca, ni trraga ni
glasa.
I poče ono što se nije moglo odgoditi! Najprije umrije, u
sred leta, jedna. Jato zatreperi, zadrhta. Drug njihov, jedan zlatni
orao, padao je, kao zapaljen kamen: perje žuto na plamen ličilo.
A poslije, to učesta. Jedna po jedna ostajale su u nekoj vrleti,
nemoćne ponovo da uzlete. Druge su, kao onaj orao, u buktinje
perja pretvorene, sunovratom tonule. Ka zemlji, ka tlu, kroz koje
će im kosti, polako propadati, dok ne stignu tamo do onih
mračnih dubina kojima će moći predati poruku sve do srca
Zemlje, da nisu stigle do Cara Ptica.
Jato se krnjilo: od zamora, napora, od gladi, od studi, od
vjetrova i vihorova, ljutog grada i sniježnih mećava.
One preživjele letile su i letile. Dok dođoše do jednog
masiva koji nikada nijedna od njih nije vidjela. Mjesne ptice im
rekoše da je vrh daleko, u nebu, da se ne može ni za bistra dana
okom dobaciti i da nema tih krila koja bi do tamo mogla doletiti.
Odmorilo se jato, predahnulo. Pa su zorom ptice uranile. Sada je
svaka od njih svu mudrost i vještinu letenja znala bolje nego i

164
jedna druga živa ptica. časkom su, kao u transu, preletile pleća
najviših ridišta, snijegom okićene vrhunce dohvatili, pa preletili i
kroz oblake probili obruč vječne vedrine. Nad njima, onaj strašni
granitni masiv, dizao se gore i gore, kao da tek počinje sa dna
doline. Poslije mnogih dana i noći bez odmora i sna, bez hrane i
vode, one najjače i najzdravije stigoše: vrh poslednje, najviše
stijene štrčio je gol i sam, iznad svega, daleko od svih. Nad njim,
samo nebeska bezdan, kao provalija posuta zvijezdama; pod njim
- sve!
Ali na toj najvišoj, poslednjoj stijeni svijeta ne bi ničega.
Ni dvorca, ni njegovog uzvišenog žitelja, Cara Ptica. Ni traga od
ikakvog zdanja, ili gnijezda. Ničega. NI-ČE-GA!
I sve te pripreme, ta nadanje, one mudrosti tristogodišnjeg
gavrana i sve žrtve i stradanja i muke, zar samo do te hude stijene
vode?! I kuda to zaista hrle riječi-jata, riječi-molitve!? Kojem se
to Caru Ptica obraćaju, od koga čekaju da ih usliši? I zašto ih
šapću nomadi, dok se zlopate, isposnički sveštenički, po
Planinama, hramovima u slavu Neba od Zemlje crne podignute!?
I dok muklo ječi, svime pritisnuta, šta još čeka Zemlja, u središtu,
na samom dnu svog crnog srca, u kojem čuva svoju potisnutu
tajnu, muku da izdrži, da glas pošalje, da svoju molitvu, barem u
poslednjoj kadenci, makar kao krkljanje i hropac, pred noge Cara
Ptica položi!?!
Zgledaše se ptice; jadni ostatci slavne eksadrile. Nema ni
jedne kojoj svako pero nije polomljeno. A kod mnogih, nekoliko
puta. Mršave, propale, a tvrde, tvrđe nego što je ikada i jedna
riječ bila. I takvo, slomljeno i pokidano pero, na svakoj od njih,
znalo je i moglo više nego što je ta ista ptica znala i mogla prije
nego je poletila! Više od svih ptica što su ostale dolje, nemoćne
da stignu do ovog skamenjenog uha, koje evo, prazno i gluho
kazuje da je tu kraj. Da ne osta ništa potražiti, jer se drugo ne
može pronaći.
I prebrojaše se ptice. I nađoše da ih ima još trideset, koje su
tu stigle. Od tri hiljade-tri stotine-trideset-i-tri, koliko ih je bilo
kada su poletile, od mudrog gavrana tristogodišnjeg svjetovane.

165
 Tu je ova priča, koliko su je nomadi sačuvali, završena.
Oni samo znaju da ptice jesu stigle do najvišeg vrha, ali da tamo
nisu našle ništa. Ni carskog dvorca, ni cara ptica. Neki od njih
ovaj najviši zubac zemaljskih kopalja smještaju u Ala-Dag, neke
u Kavkaz, druge opet, u Tjan-Šan, u Altaj, Karakorum, u Pamir, a
brojne su one koje tvrde da su ptice najzad stigle do vrha vrhova,
u ogromnoj zoni Himalaja, Šangri-la., Džomolungma, Sagermata.
Sve drugo u ovoj legendi u osnovi je isto; a isti je i to je
zanimljivo i broj ptica-riječi. koje su do tog tajanstvenog vrha,
kao desetkovana i poharana, ali neporažena vojska, stigle u
ranama, u krpama izlomljenog perja, onakvo kakvo stiže sve ono
najbolje iz naših molitvi, jer samo to i takvo odoli najtežim
iskušenjima i jer je najduži put koji je tom najboljem u svakoj
molitvi, dosuđen da pređe. Ako smogne snage da stigne. I svi
tvrde da je u tome i sav smisao podviga: ono što pretekne, ono što
se kroz njega poslednje oglasi, kakvo god izgledalo, uvijek je ono
najvrijednije i najbolje!
Neki mudraci, koji su popustili priliku da priču učine i
poučnom, (navika koja se kod malih priča može i oprostiti, ali
koja neizbježno upropasti velike priče, jer je moć njihovog muka,
njihove suverene nijemosti, uvijek iznad glagoljive slabosti
tumačenja), završili su ovu besprimjernu epopeju na svoj način.
Budući da su se oslonili na lingvistički korelat čija etimologija
vuče na centralno-azijske, altajske i turanske korijene, sva je
prilika da su to bili oni koji za sam podvig opstanka u planini
nisu bili sposobni, ali da su upravo iz te fizičke slabosti, razvili
jasniji osjećaj divljenja za ono što su, njihovi saplemenici, fizički
spremniji, jednostavno činili. Jer, veličinu svega bolje ocjeni onaj
koji o veličini samo mašta, nego onaj koji je ostvaruje. Zato i
živote slavnih muževa uvijek bolje opjevaju oni u čijim životima
je podvig samo priča, nego oni čiji životi jesu podvig.
Učinjeno zasiti, jer je sebe ispunilo; neučinjeno je korijen
žudnje za besmrtnošću. Slava je ono područje u kom se ova dva
toliko različita života sretnu. I uzajamno se opravdaju.

166
 Za te anonimne prenosioce i tumače ove priče, nesumnjivo
iza same nomade, ali i za romantičare i pjesnike, priča, u više od
sedamnaest do sada sačuvanih varijanti, završava ovako:
A kada su preostale ptice vidjele da na vrhu nema
nikakvog dvorca i nikoga živog osim njih, pogledale su se u oči,
svaka sa svakom i svaka sa svima, pa su, onako iznurene i
slomljene, ali prekaljene i ponosite, odjednom uvidjele da ih je
upravo preostalo još samo trideset. I tada rekoše: - Ako je ovo
Vrh Vrhova, a jeste i ako je onaj ko se nalazi na njemu, upravo
sam Car Ptica, onda smo mi, nas trideset, taj Car! Jer, na našem
jeziku se za Cara Ptica kaže Simorgh, a i za 30 ptica se jednako
tako kaže Si (30) Morgh (ptica).
Neki savremeni tumači, koji nemaju snage ni da učine
hodočašće do podnožja one veličanstvene planine, iz svojih
kabineta dubokoumno su zaključili da je ova etimološka
podudarnost zapravo ključ za porijeklo svih osnovnih glasova
(30!) iz kojih su stvorene sve riječi, pa svakako i posebno, prije
svih drugih, riječi svake molitve, posebno one molitvo koja
najdalje stiže i koja poslednja zamre!
Nježno, uzbudljivo, uzvišeno, mistično i vedro, onako kako
i dolikuje poetskoj i mističnoj duši. Jer ona bi uvijek da svoje
razumijevanje podviga uzdigne iznad samog podviga. Ali, tu
valja biti oprezan iz dva važna razloga. Najprije, zato što riječi
nikada nisu isto što i ono koje bi one da označe. Istraživanje riječi
jeste korisno i važno, ali ne otkriva cjelinu na koju, kroz riječ,
hoće da uputi onaj koji riječ kazuje. Riječi su, dakle, znaci, za
nešto od njih bitno različito. I upravo zato znanje o stvarima ne
treba ni izvoditi iz, ni svoditi na njihova imena, nego iz njih
samih i na njih same.
A drugo, na ovoj opomeni zasnovano: ako je ponegdje riječ
samo djelomično zasnovana u onome što hoće da označi, mora se
pretpostaviti, da bi, povećanjem ove udaljenosti i smanjenjem
njihove sličnosti, ova zasnovanost morala sasvim prestati! Dakle,
neke riječi jednostavno upućuju samo na riječi i na ništa drugo.
Moguće je da nikada nikakvog Cara Ptica nije ni bilo, ni

167
njegovog Dvorca, ni Vrha Svih Vrhova. Sva bi se priča mogla
svesti na didaktički trezvenu, ali negativnu lekciju: u priči se
dogodilo ono što se događa i u životu. Da i najjači, najistrajniji,
oni koji izvrše najveći podvig svog života, ne nađu ono za čime
su žudili. Podvig je onaj čin, koji nas, kompletno ostvaren,
neopozivo uvjeri u uzaludnost svakog podviga!
A moguće je i da Car Ptica zaista postoji. Jer, kako bi se
inače mogla razumjeti tolika žudnja za nečim, ako to nešto ne bi
nikako i nigdje postojalo. U tom slučaju, Car Ptica postoji, ali na
nekom drugom mjestu do kog, eto, ni najsposobniji i najsmjeliji
među letačima nisu uspjeli stići! Ime toga Cara Ptica, po istoj
sasvim plauzibilnoj logici, moglo bi i da ne znači ništa što bi se
na njega odnosilo, a moglo bi i da znači nešto na jeziku koji ni
nomadi, ni ptice ne znaju, kao što bi moglo značiti upravo to: i
Car Ptica i 30 ptica, ali samo metaforično, kao nekakva konačna
mjera koja skriva beskonačnost. Car Ptica, jak i je sposoban i
vrijedi kao 30 ptica, ali onih najboljih, onih koje poslednje
preostanu od jata koje je u hiljadama sabrano, poletilo i na kraju
stiglo do tačke u kojoj se suočilo sa činjenicom da onaj koga su
tražili, vrijedi kao sve ptice zajedno. I više od njih, jer ga ni napor
svih ptica nije dosegao.
A sve se, zaista, moglo i zbiti upravo onako kako je
nomadska priča ispričala. Možda imamo pravo da vjerujemo da
smo uvijek jednaki sami sebi kada od sebe saberemo i u djelo
pretočimo sve najbolje u nama, da smo isto što i onaj cilj za čije
smo ostvarenje uložili sve svoje snage, svu svoju strast, čitavu
svoju ljubav! A moguće je da to zaista i postajemo! Ono što
tražiš, naći ćeš ako ga tražiš iz svega snage i bez ikakve sumnje.
Vjeruj da će se planine pomjeriti i planine će se pomjeriti! Za
koga!? Sasvim svejedno, ako je na spisku onaj koji je u to čudo
uvjeren. Ko život posveti traženju Cara Ptica, naći će ga, maker u
sebi samom, možda kaže ova priča, kao što će onaj koji traži
Gospoda, do Njega i doći, maker onako kako je do svog Cara
Ptica stiglo onih 30 ptica. Tragajući za onim najboljim i
najvrijednijim, na kraju smo nagrađeni ako utvrdimo da smo to

168
našli kod sebe - eto jednog od uvida koje je zabilježilo nekoliko
priča iz slavne knjige Hiljadu noći i noć, a koja je u Alhemičaru
svedena na minornu moralističku pouku, uz ne sasvim
beznačajnu kolateralnu narativnu štetu.
Ipak, ni to se nikada ne desi prije nego što ishodimo svoj
put do kraja i svoje blago zakopano u našem dvorištu ne nađemo
prije nego što minemo kroz sve radosti za koje smo bili kadri i
dok ne pretrpimo sva stradanja koja možemo podnijeti; ne prije
nego što nadletimo sve planinske prevoje i dok ne stignemo do
onog Vrha koji nam je bio pred očima, još od prvog koraka, kada
smo na put i polazili.
Ne ispustimo iz vida i činjenicu, da za one koji sa pticama
druguju i kojima katkada, ptice pomažu da pronađu nove izvore i
skrivene pašnjake, a koji, zauzvrat, ptice hrane i liječe (nomadi
nikada i nigdje direktno ne ubijaju ptice: čak i za sportski, a još
više, filozofski čin lova na ptice, koriste isključivo druge ptice.
Balkanski nomadi smatraju velikim grijehom ubiti bilo koju
pticu!), za one koji svoje šatore od kozje kostrijeti razapinju po
krovovima i balkonima onih hramova i svetilišta kojima Zemlja
slavi Nebo, ova priča ne završava nikakvom dilemom, nitu u
otvorenim interpretativnim mogućnostima. A priča je, podsjetimo
se, njihova, dakle, izvorno nomadska priča! Ne završava tako,
zato što, najvjerovatnije, upravo ovakva kakvu su je oni ispričali,
njima kazuje više i otkriva važnije istine nego bilo kome drugom,
više nego što njima iko drugi može reći. Jer im govori o onome
na čemu oni temelje svoj izabrani život.
U misteriju Dvorca u kojem boravi Si Morgh, car Ptica, mi
možemo sumnjati, ali je moguće da u taj događaj ne sumnjaju
onih 30 orlova, sokolova, ždralova, labudova, dvljih gusaka i
divljih pataka, sve samih letača nad letačima, koji znaju da su
stigli do Vrha Svih Vrhova, makar to bio i samo onaj vrh do kog
ih je krijepila njihova snaga da stignu!
Oni koji su otišli do kraja sopstvene snage, pronašli su svoj
cilj. Samo tamo, u toj tački, nema nikoga osim onoga koji je do te
sopstvene poslednje granice stigao!

169
 Car Ptica postoji. Iako nije odgonetnuto mjesto gdje on
boravi. Najvažnije tajne u ovom životu nisu odgonetnute, a
vjerovatno, nisu ni odgonetljive. Ono što se u ovom životu može
riješiti, ne vrijedi da mu se posveti čitav život. Koliko je bio
visok taj vrh? Vrh čiju visinu možeš izmjeriti, nije vrijedan
napora.
Za male tajne, žrtvuj mali dio života; čitav život, samo za
onu tajnu koja se ne može riješiti! Postoje dvije velike kletve
ljudskog života: ne ostvariti svoj najveći cilj i ostvariti ga. Ovo
drugo je mnogo gore. Naći nešto čemu si posvetio čitav život,
gore je od najteže kazne! To bi značilo da si podcijenio svoje
snage, da nisi ciljao dovoljno visoko! Samo je ona tvoja meta, do
koje ne doseže ni tvoja najbolje hitnuta strijela i samo je takva
strijela opravdano odapeta! Tvrditi da su ptice našle svoga
istinskog Si Morgha, da su ga mogle uistinu naći, isto je što i
rugati se i onoj ptici u nama, što ne sklapa krila i kada mi
zauvijek otpočinemo i onom ljudskom u pticama, razlogu zbog
one lete i kada još toliko bezmjernog neba preostaje nad njihovim
letom!
A ime Cara Ptica, na jezicima centralno azijskih nomada, u
rasponu od slavnog gorja Ala-Dag, gdje, po juručkoj legendi,
besmrtni žive veliki ljubavnici Halil i Džeren, do Kavkaza na
kom je okovan za stijenu, svojom džigericom orlušine hranio sam
Prometej, preko čudesnog jezera Isik-Kula; od Ararata gdje je
Noe, Nuh, svoj korab kopnu doveo, do Damavanda, koji još
ispušta sumpor ljutog bola Gilgamešovog za izgubljenim
prijateljstvom Enkidua; od Karakoruma, u tamnu tajnu
zaodjenutog, do pustinje Gobi, pod čijim pijeskom počivaju
ruševine slavnih gradova; ukratko, svuda gdje nomadi još
razapinju svoje šatore, ime te ptice uistinu glasi Si Morgh.
I svugdje ista sintagma znači i 30 Ptica.
I to je sve što je važno.

170
 JANJE, IZA ČELA!

Jednog dana, dok sam, lakonog i hitar, jezdio beskrajem

Nebeskog Ostrva, namjerih to stado i u njemu, ono janje. Planina
se tu uzdiže u visoravan. Obrubljena vrhovima sa svih strana, ta
visoravan se graniči, odasvud, samo sa nebom. Zato sam taj cijeli
predio, kao istrgnut iz cjeline svijeta i nazvao Nebeskim
Ostrvom. Prekriven gustom mladom travom poznog juna,
Nebesko Ostrvo postaje jarko zeleni splav koji se ljulja na tihoj
pučini neba dvije hiljade metara iznad svega, odvojeno od svijeta
i vremena.
Ono što zovemo istorijom, to je samo jedan veliki,
nepopravljivi nesporazum sa njom. Zapisujemo ono najvidljivije,
a htjeli bismo prepoznati ono najvažnije; registrujemo ono
najbučnije, a težimo da uočimo ono najdramatičnije; nabrajamo,
u detaljnom opisu, sve aktere jednog događaja, a namjera nam je
da izdvojimo centralni lik koji određuje mjesto svakom od njih i
koji svojim prisustvom, tumači smisao njihovog prisustva.
Veliko je bilo to stado: sedam, možda i osam stotina ovaca.
Pet ovčara, jedanaest konja, od njih sedam natovarenih. Petnaest
pasa, četiri posebno agresivna, ne računajući i tri šteneta od 4-5
mjeseci. Sa ujednačenom muzikom čaktara, zvona na grlima
ovnova predvodnika, skladno se mješao gromki lavež snažnih
pasa, dovikivanje čobana, hrzanje konja. Svi ti zvuci uklapali su
se u sekvence blejanja koje je neprestano dopiralo iz velikog
stada, da bi zatim tonuli preko ruba Nebeskog Ostrva u muklu
tišinu beskrajne plaveti.
Stojim, po strani i razgovaram sa jednim ovčarom. Stado je
već prošlo. Kraj potoka, vidim jedno janje: samo!
- Njega ćemo ostaviti!
- ??
- Mati ga neće. Ili ga ne prepoznaje. Druge ovce ga
odbijaju. Previše je malo, grijeh je zaklati ga. Ide s nama već

171
drugi dan. Danas se više i ne nada da će ga neka ovca primiti. A i
umorilo se, jadno. Ostavićemo ga tu.
Stado je zamaklo. Na horizontu Nebeskog Ostrva ocrtavale
su se siluete samo još ona četiri psa; povremeno, neki od njih bi
zalajao, kao kada se iz daljine, vjetrom donijeta oglasi frigijska
muzika. Kad psi isčezoše i to zamuknu.
Maleno, bijelo, ne starije od pet-šest dana, janje ostade kraj
potoka. Gledalo je još u onu svijetlu prazninu koja se prevukla
iza velikog i bučnog stada. Oko ostavljenog janjeta polako se
sklapala sva pustoš i samoća ovoga svijeta. Blagosloveno ili
ukleto!? Ne znam.
Mnoga sam stada vidio i prije i poslije tog janjeta. I sva mi
se i danas čine jednako nevažna, prolazna, kao kad veliki bijeli
oblak prođe nebom. Prosto, prizor, koji nam se ukaže, ali se ne
odnosi na nas, niti sa nama ima neku vezu. Takne nam vid, dopre,
povjetarcem do čela i onda se rastvori u ništa. A ono ostavljeno
janje se sklupčalo, našlo zaklon, zauvijek ostalo, tu, u sjećanju,
pred očima, a iza čela.
Ponekad mi se učini da svi mi, sav ljudski rod, zajedno sa
cijelom našom istorijom, jesmo ono isto janje, ostavljeno na
ovom Nebeskom Ostrvu, iza Božjeg Čela. I da je to jedino što će
biti vrijedno da se upamti od ovog velikog stada koje još
prolazi...

172
 VUK U ZAČARANOM TORU

Prije par dana ugrabio sam malo slobodnog vremena.

Isplanirao sam da ga provedem u čitanju. Posegnem da isključim
mobilni telefon, oglasi se poziv. Kad zazvoni, odgovaram.
- Jesi li u Skopju? - malo sam se dvoumio, a onda
prepoznah glas mog poznanika, sopstvenika stada od oko 300
ovaca.
- Jesam, šta ima!? - svakako mu nešto treba, a nisam imao
mnogo slobodnog vremena.
- Odmah dođi! - nije mi ostavio vremena da smislim neki
izgovor o zauzetosti. - Na zimsko bacilo, znaš kraj puta prema B.
Zbogom moje čitanje. Tih dvadesetak km magistralnog
puta i onda još manje od kilometra dobrog makadama do bacila
prošao sam za manje od pola sata. Na utabanoj čistini, pred
zatvorenim vratima zimskog tora zidanog od blok cigli i
pokrivenog krovom od slame i granja, sačekao me moj poznanik,
sa dva čobana. Svi su bili usplahireni. Iz tora se čuo bjesomučni
lavež pasa.
- Vuk! Vuk je unutra! Nanjušio je ovce u toru, popeo se na
krov i propao kroz jednu rupu. Sada ne može da iziđe. Od ljetos
se spremam da popravim krov, a vidi…
Kroz oprezno otškrinuta vrata hitro smo se uvukli u tor.
Pedesetak ovaca zbilo se u jednom ćošku mračne prostorije. U
suprotnom uglu iskeženih zuba i nakostriješen, vuk. Oko njega,
na pet-šest koraka, kružni obruč ovčarskih pasa. Kada smo mi
ušli još žešće su zalajali. Povremeno, zaletio bi se jedan pas
ovdje, jedan ondje, prema vuku. I još brže bi uzmakao,
nakostriješen od vrata do repa, skljocajući zubima, dok je pjena
prskala iz čeljusti!
- Zatekli smo ga tu. Bio se pritajio, umalo nam je kliznuo
kroz noge kad smo otvorili vrata. Nije ni jednu ovcu zaklao. Misli
samo kako da spasi glavu. Vidi se da je mlad, možda godišnjak!
Dugih nogu i krupnih sapa, bio je to mlad vuk; krzno mu
još nije bilo nijednom promijenjeno. Tek sto je izrastao do svoje

173
visine, očigledno mu je trebalo još najmanje godinu dana da se
razvije i dostigne punu snagu, žilav i još sasvim lagan, mogao je
imati oko 30-35 kg.
- Odmah smo javili ovčarima da dovedu pse. Dok su svi
stigli skupilo se 14 pasa. I evo cijeli sat nijedan ne smije da udari
na vuka! Sada čekamo Belica, on je gore dalje, sa jaganjcima.
Samo gledaj šta će biti kad dođe Belic!
Povremeno, u kratkim predasima između stalnih nastraja
pasa, mladi vuk je gledao prema otvoru na krovu. Odatle je
dolazila svjetlost, a sa njom svi mirisi i prizori spasa i slobode
koje je vuk osjetio i upamtio u svom kratkom životu. Pomislio
sam da bi bilo fer ako otvorimo vrata i ostavimo psima i vuku da
sami riješe pitanje: oni, svoje časti; on, svog života! Ako se vuk
probije, neka živi; ako pogine, neka se psi ponose i prepričavaju
potomstvu svoj podvig u dugim zimskim noćima!
Ali, znao sam da u toj situaciji niko od učesnika i ne
pomišlja na to da bude fer. Takav prijedlog ostao bi potpuno
neshvaćen. Antička tragedija nametnula je tu zakon svoje
poetike! Nema bjegstva od prokletstva! Kada usud počne
djelovati, nema sile koja bi ga promijenila ili zaustavila!
Zeleni fosfor vučjih očiju sipao je plamen prema
zapjenjenim psima. Svaki od 14 pasa bio je i stariji i krupniji od
ovog mladog vuka. I opet, nijedan se nije odvažio da priđe na
dohvat iskeženih sniježno bijelih očnjaka. Kad bih mogao
djelovati kao Deus ex machina! Kada bih pojurio i širom otvorio
vrata tora i koristeći svoj autoritet i zbunjenost mog prijatelja i
dvojice mladih čobana, zadržao ih otvorena dovoljno dugo da
vuku dam šansu za poslednji juriš!
Možda sam mogao pokušati. Ali nisam. Kao opčinjen
gledao sam tu dramu, oprhvan osjaćenjem neumitnosti. Kao da se
neka tanka nevidljiva opna kojom smo pokriveni dok god život
teče mirno i ustaljeno, odjednom prokinula, kao da se u tom
maglovitom kišnom jutru i pod nama procijepio onaj krov od
slame i bukova granja i kao da smo kroz taj otvor svi propali – i

174
vuk i psi, i zbite stišane ovce, i moj poznanik, i oba čobana, i ja. I
niko od nas nije više mogao izići iz tog začarnog tora.
Onda je stigao ovčar sa ‘Belicem’. Samo trenutak, zaista
jedva koliko blijesak magnovenja, nastupi, ili još tačnije - udari
tišina kao kad prasne grom! - to Belic zastade ugledavši vuka.
Odmah zatim, iz mjesta poleti kao kamen ili kao oštrica sjekire i
udari pravo u vuka. Gotovo istovremeno, nasrnuše svi psi. Divlje
režanje, skičanje, kratak hropac. Vuk je bio doslovno rastrgnut;
dva psa su lizala rane, jedan prednju šapu, drugi slabinu.
Dok sam vozio nazad, znao sam da od čitanja neće biti
ništa. Kada se gusti niski oblaci za trenutak malo rastvoriše, učini
mi se da se to nad gradom i čak, nad cijelim svijetom, provalila
rupa u nebeskom krovu i da za nikoga od nas nema izlaza iz ovog
začaranog tora koji zovemo svijet.

175
 ŽIVOJ MI JE SRCE ISPUCALO

- Živoj, šta je to živoj? - upitao sam se, dok je pun i lijep,

jasan glas pjevačice iz kafane odugovlačio ovu riječ. Muzika je
bila klasična sevdalinka, melodijska podloga za mnoge pjesme:
Ali-paša na Hercegovini; Svadili se orli i sokoli; Haj, što mi se
Travnik zamaglio; Dvije su se rijeke zavadile; Haj, kolika je
šeher Banja Luka…koja im savršeno odgovara, kako za ženske
tako i za muške glasove: kao što Levi Straus 501, besprijekorno
stoji na mnogim nogama, ženskim i muškim.
Kad je stih produžio - dugo se dvoumeći, kao što se život
dvoumi, (sve bi dao da se zaustavi, da stane, da više ne teče) kad
postane pun i lijep – formirajući rečenicu Živoj mi je… - već sam
se kladio da je nepoznata pjevačica, skrivena tamo u bašči iza
visoke žive ograde od šimšira napravila grešku iz koje se ne može
više izvući! Mora da je pogriješila, jer stih je mogao logično teći
samo kao Život mi je… - nikako ne Živoj mi je… I baš dok sam,
privučen slutnjom raspleta sitne, a sasvim slučajno ulovljene
omaške, stupio u prostor restoranske basče, dilema se razriješila:
…srce ispucalo!
To nisam očekivao! Tu rečenicu bez presedena u mom
skromnom, pa ipak ne površnom, ne skučenom poznavanju
izvorne pjesme: Živoj mi je srce ispucalo! Sjeo sam za prvi
slobodni stol, dok je harmonika vezla onaj predah i sačekao kraj
pjesme:
Kao ljeti zemlja bez sunašca.

Oblak ide i kiša će pasti,

Zemlja će se sa nebom sastati,
A ja s dragim nikad do vijeka!

Kraj sam znao. Sjetio sam se da sam i cijelu pjesmu mnogo

puta već čuo: Gdje si dragi (draga), živa željo moja / Živom sam
te željom poželi(o)la. A eto, nikada nisam zapazio taj stih Živoj
mi je srce ispucalo.

176
 Ono najljepše, najvažnije, konačno – ono dramski
najvrijednije – baš to nisam nikada, do te večeri, umom
registrovao! Kako se to moglo desiti? Mora da je neka unutrašnja
kočnica spriječavala normalni proces slušanja. Koja kočnica –
tačnije, šta sam htio skriti, čega sam se to želio poštediti
isključujući baš taj stih iz svijesti!? I još važnije: kako se desilo
da baš u tom trenutku otkaže sigurnosni sistem isključivanja
nečega što mi, bez ikakve sumnje, nije bilo prijatno!? Nosim li na
savjesti neki glas koji mi je nekada poručivao – možda ne nužno
baš meni, ali koji sam ipak ja čuo i utoliko, na koji sam se mogao
a vjerovatno i morao – odazvati!? Kada li sam se pokrio
prekrivačem gluhe savjesti, kada li sam to izbjegao da budem
oblak koji će nekoj ispucaloj zemlji donijeti kišu, omogućiti čudo
da se zemlja sa nebom sastavi!?
- Ne znam! – to je jedno: - Nisam nikada! – to je sasvim
drugo. Ono prvo je istina; ovo drugo je izgovor!
Nikada nisam jasnije, nego te večeri, shvatio da svi živimo
u gluhom svijetu – u svijetu gluhe savjesti! Živima oko nas,
posvuda, srca pucaju: od želje za trenom nježnosti; za jednom
jedinom ljudskom riječi; za prijateljskom podrškom, za gestom
saosjećanja; za jednostavnim, a toliko nužnim tako herojskim
činom pružene ruke!
Zemlja se sa nebom sastavlja, ali čovjek s čovjekom
nikada!
I odjednom ugledah mutnu, duboku vodu, posvuda i po
njoj davljenike. Blijede, tanke ruke koje mašu, glasove koji
zazivlju za pomoć, a milosti nigdje! Nijednog heroja na pomolu -
samo pustoš bešćutnih sebičnih interesa – dok voda nadolazi i
odnosi i te blijede, mršave ruke i grozničave glasove. Na obali,
sjede ravnodušni ljudi i žene, večeraju, uz piće, svako iza svoje
visoke ograde obrasle šimširom…

177
 PORUKA IZ STRAŠNOG STANA

Svakim podvigom izbrišemo po jednu vidljivu i trošnu

stepenicu i zamjenimo je nevidljivom i neprolaznom; svakim
lijepim činom i doživljajem (ovdje smo zbog - ljepote!), skinemo
po jedan beskrajno tanak premaz zlata sa svog sopstvenog štita i
pretočimo ga u neugasiv sjaj kojem je zlato nepotrebno; svakim
gestom otpora protiv onih koji bi da nas drže zatočene, uklonimo
po jedan sloj rešetki zakovanih preko neba i zamjenjujemo ga
slojem alabastera kroz koji se počinje nazirati kako hitro
prolijeću razigrani divlji golubovi.

A haljine, u koje odjenu umrlog, da bi ga u njima sahranili,

nazivaju ovdje strašni stan. Upitani za razloge tako neobičnog
imena, rekli su da u svijetu postoje mnogo strašne stvari, ali da od
smrti ništa strašnije nema, pa je zato i ona poslednja odjeća iz
koje više nema izlaska dovijeka - boravak u strašnom stanu.
O porijeklu, istoriji i namjeni štita, pisano jeste, ali gotovo
sve je to u jednoj tački saglasno: štit je zaklon kojim sebe čuvamo
od nečega što k'o prijetnja dolazi spolja! On je tu da spasi
unutrašnje od okolnog; od hitnutog kamena, izbačene strijele,
zamahnutog mača, zavitlane toljage.
U takvoj funkciji štit se zadugo javlja ne samo kao prvi,
već i kao jedini oblik zaštite od opasnosti koje nas vrijebaju
izvana. Kod mnogih plemena odbrambena oružja su zauvijek
ostala svedena samo na štit. Pravili su ih od svega što je
objedinjavalo tvrdoću i dovoljnu lahkoću: od neštavljene kože
krupnih životinja - od nilskog konja, slona, ali i divljleg vepra i
bizona; od snažno i gusto pletene like i lijana; u Australiji,
Indoneziji, na Pacifiku, gdje god je bilo tvrdog i veoma lahkog
drveta, štitovi su tesani od drveta; Sudanska plemena Dinka i
Mundu pravili su okrugle, udobnije štitove u koje su hvatali
neprijateljske strijele - jer sami nisu dovoljno ovladali vještinom
pravljenja vrhunskih strijelica.

178
 Kod Tapiro Negritosa, iz prašuma centralne Nove Gvineje,
štitovi su nošeni u mrežici vezanoj oko vrata - da bi zaštitili prsa i
ostavili ruke slobodne za borbu. Njihovi susjedi i protivnici -
pleme
Gulfa, naprotiv, pravili su veliki štit pričvršćen za lijevo
rame, sa velikim usjekom sa gornje strane - za izvođenje udara
desnicom - kao kada kroz usjek prednjih zuba zapalaca jezik
otrovnice.
Komanči su, sve do dana Kvanaha Parkera, bili poznati kao
nenadmašni majstori borbe kopljem i štitom - od načinjene
bizonske kože; sam Kvanah zadržao je u tom štitu čak i tri
puščana zrna kada je pomagao svojoj majci - bjelkinji - da po
drugi put pobjegne u indijanski ropstvo iz slobode bijelih ljudi,
njenih sunarodnjaka.
Tako se, pregledom raznih vremena i mnogih situacija u
kojima su živjeli ljudi, pokazalo da je štit uvijek bio jedna vrsta
defanzivnog oružja koje se stavljalo između sebe i svijeta. Ali, ne
stavlja se bilo šta između sebe i svijeta! Ono na šta svijet
dočekujemo - štit - uvijek je veoma pažljivo birano, sa stalno
istom i jasnom mišlju: da to bude naše lice! Mi zapravo,
stavljajući štit, svijetu saopštavamo sebe - štitom legitimišemo
svoju najdublju unutrašnost. Jer, svi već spomenuti primjeri, kao i
mnogi koji će ostati nesaopšteni, uz neke koje ćemo još navesti -
od egipatskih štitova iz Starog Kraljevstva, do Hamurabijevih,
hetitskiih, tebanskih, persijskih, rimskih štitova, uvijek su, bez
izuzetka, imali i neku šaru, nakakav znak, crtež. I taj je crtež
uvijek predstavljao na simboličan način, ličnost, personalitet - u
najdoslovnijem smislu - dušu - sopstvenika.
Za stolom legendarnog gospodara Kamelota, kralja Artura,
nije uvijek biti prisutan svaki vitez: ako bi, iza praznog sjedišta
od rezbarene hrastovine, visio štit sa njegovim znakom, bivalo je
to isto kao da je i sam vitez tu. Od Lanselotovog jezera i koplja,
preko Gavenovog zmaja, do Valijantovog znaka - konjske glave -
štitovi su čuvali i prepoznatljivost i priznanja koja su stekli
njihovi vlasnici. Znaci na štitu su i kod najdivljijih plemena

179
pričali priču o sopstveniku - o onom što je u njemu bilo najbolje,
što je bilo najviše njegovo, dakle - najličnije. Štitovi su bili
legitimacije, otisak duše, ili otisak prstiju koje je ostavljala duša.
Stoga su štitovi uskoro prerasli i u znakove roda i loze - postali su
nasljedni simboli čitavih porodica.
Prema nalazu mudrog i široko štovanog (Johannes de Bado
Aureo, Tractatus de Armis, 1349) znalca Aurea, ...Štit jeste način
na koji se jedan čovek razlikuje od svih drugih ljudi... On je
njegov znak i sama duša čovjekova (spiritus homine)... A tri
stotine godina kasnije, kada štit već gubi funkciju zaštite od
spoljne opasnosti i vidljivije manifestuje svoju suštinsku ulogu
nosioca poruke o nama i našem identitetu, piše tadašnji vrhovni
ekspert Dagdejl (Sir William Dugdale: The Ancient Usage in
Bearings of Arms, 1681): Štitovi su oduvijek bili ono što će i
ostati zauvijek: insignije časti i vrlina vlasnika, imprimatur
njegove ličnosti i duha.
I dobro upučeni Li (Gilbert Legh: Shield and Crest, 1591)
misli vrlo slično (...Štit jeste lice ljudske duše...) i vrli Kristi
(Frederic Christy: Jurisprudentia heroica, 1668) smatra to
istinom o štitu: ...ono što jeste čovjek, to jeste i znak njegovog
štita...
I na ovom uviđanju razvila se čitava nauka heraldike i
insignija, kao načina izražavanja stvarnih ali i željenih, cijenjenih
odlika - (preferable distinctions - kako kaže Sir John Ferne: The
Blazon of Gentrie, 1586); isti autor i tumači popularni termin
blazon, njemačkim korenom blasen - puhati u rog, dakle,
saopštiti ali puhanjem iz duše, iznutra, dahom, svoj osnovni
tonalitet, svoj karakter, svoju ličnost. Štit je polje na kojem se
crta lik naše duše: per pale - vertikalno; per fesse - horizontalno;
per cross - unakrsno; per bend dijagonalno... I njegov savremenik
Vagner (A.R.Wagner) zaključuje: ...Štit je supstrat svih duševnih
svojstava jednog čovjeka; on je polje za sistematsku upotrebu i
prikaz (display) onoga najboljeg čitave porodične loze; sve
vrline bivaju centrirane na štitu...

180
 Šta se događa onda i onde kada i gdje više nema štitova?
Zar se gube lične vrline, zar prestaje želja da se one izraze i
centriraju negdje, zajedno okupljene? Šta ostaje onima kojima štit
nije više dan - oni kojima nije dato da ga imaju?
...Iskivan od zlata, opleten čeličnom oputom, tesan u
drvetu, obložen stvrdlom kožom, istkan iz muzike, štit je uvijek
znak; on upozorava na nešto što se ne može izgubiti, što se ne
može nemati - ali sam štit, kao predmet izvan nas - nije to! Pravi
štit, onaj štit koji se ne može poreći, čiju suštinu svi opredmećeni
štitovi samo saopštavaju, samo prikazuju - jeste štit našega tijela.
Heraldičke insignije naše duše - to su naša lica, ucrtana na
sjedištu štitova.
Neizbrisivi su to crteži - ne mogu se ni izmjeniti, ni
izmješati, zamjeniti za neke druge. Gaven nikada neće moći da se
odrekne svog štita, niti će moći da uzme Valijantov štit. Toma
Akvinski se pita o svemoći Božjoj, pa ipak i njoj nalazi granicu
koju ni Bog ne može premostiti. Može li učiniti razdjevičena da
opet postane djevica?! (...Utrum Deus possit virginem reparare?
- Tomas Aquinas: Questio Quodlibetalis, V.5.3.)...
I onda kaže: Mogla bi ona opet biti dovedena u prvobitno
fizičko stanje, mogao bi joj grijeh biti oprošten, moglo bi se
učiniti da svi ljudi zaborave šta se njoj desilo, ako bi to kojim
čudom i znali - ali, sam Bog na bi motao poreći da je bilo ono što
je bilo! Koliko god puta bila iznova učinjena djevicom, ista osoba
je ipak toliko puta morala prestati da to bude - i to ne može
izmjeniti ni poreći niko. Niko!
A jedan od najreligioznijih ljudi svih vremena, Danski
Sokrat - Kjerkegor, u istoj činjenici je vidio najmočniji oslonac
ljudskom životu. Samo učinjeno ne može biti poreknuto! Samo
izgubljeno - ne može biti oduzeto! I djevica koja je to jednom
prestala da bude, nije više, upravo u granicama tog čina, ni u čijoj
vlasti. Učinjenim, preduzetim, prelazimo mi s onu stranu nužnosti
u istinsko carstvo potpunog suvereniteta. Tako nam se ne može
poreći, ni oduzeti, samo ono što smo učinili, ono na šta smo se

181
odvažili. I suma našeg bogastva ravna je količini onoga što smo
bili spremni da izgubimo.
Zagonetna Kjerkegorova jadikovka - da mu je bilo
uskraćeno da učini ono što je smatrao najvažnijim od svega što
čovjek može učiniti - da prinese žrtvu, samo naizgled ima svoj
rasplet u njegovom opisu razloga. Jer, on kaže da nikada nije
imao ništa što bi mogao žrtvovati: sve što je imao, prije nego što
je shvatio da je žrtva neophodna, bilo mu je oduzeto - poslije tog
saznanja. Ali, kako nam uopšte može biti sve oduzeto? Ko smo
onda mi - ili čiji smo? Jer, prema Kjerkegoru, ili nas nema, ili
nismo svoji.
A Lav Šestov navodi da je u ruskom jeziku nemoguće
(nedopustivo) izvesti zapovjedni način za glagol očajavati;
odmah zatim, uz napomenu da je to dopustivo u danskom i
njemačkom (verzweifeln-verzweifle!), zaključuje da iz ove razlike
ne treba izvesti zaključak o nekom ograničavajućem faktoru u
ruskom jeziku koji oduzima ...čovjekovu mogućnost da od ljudi
zahtijeva da dobrovoljno padaju u očajanje...; po njemu, prije će
biti da danski i njemački jezik ovdje prihvataju da izraze kao
moguće nešto što niko nije ostvario. Naprosto, veli Šestov,
dobrovoljno očajanje nije očajanje, već simulacija očajanja. Na
očajanje se ne pristaje, ne biva se očajan preko pritiska, nego
upravo preko očajničkog otpora, preko odbijanja - ali, uzaludnog
otpora i poraženog odbijanja.
...Ali, šta će nam, uopšte štit.? Zbog čega branimo tijelo od
prijetnje koja se nadnosi spolja? Iz kojih pobuda stavljamo tu
zaštitu izmađu hitnutog kamena, izbačene strele, zamahnutog
mača, zavitlane toljage - i našeg sopstvenog života koji više nije
očuvao ni onoliko koliko je potrebno da bi se nešto, makar šta -
moglo žrtvovati; života koji se ne može, po zapovjesti, ali ni po
pristanku, čak ni obaviti u očaj?...
Među enigmama za čijim riješenjem će se uzaludno tragati
po istorijskim studijama, na strani psiholoških traktata, kroz misli
očuvane na učenim spisima, a koje su, opet, nevidljiva, ali noseća

182
osa svekolike umjetnosti, izdvaja se misterija gladijatora drevnog
Rima.
Ako i najsmjeliji crpi dio svoje odvažnosti iz makar
teorijske nade da će preživjeti prihvati li strašan rizik, gladijatori
nisu imali ni tu nadu; oni su stajali s' one strane praga straha,
lišeni i same pomisli o budućem - uronjeni u kratko i jedino sada.
Smrt im se nije ukazivala kao mogućnost, nego kao sasvim
određena, jasna izvjesnost, poznata do u detalje. Njihova
sopstvena srčanost, povezana sa majstorstvom u baratanju
oružjem, ujedno im je činila sasvim vjerovatno i prisnom sliku
upravo onog druga, što, eto u onom uglu sjedi na klupi i odmara
se - kao sliku kojom će se sama smrt, sutra, u areni zaodjenuti i
dokrajčiti ih. I smrtni udarac će možda biti zadat baš tim istim
mačem koji oznojeni i zamišljeni drug, sada, ovog trena obrće u
rukama i polako, odsutan, oštri!
Šta je njih navodilo da se ponašaju kao da tek oponašaju
život - kao da žive neki prividan, bestjelesan život, kao da žive
snove nekih drugih ljudi, dok negdje, neki drugi ljudi sanjaju
njihove, prave živote? Zbog čega su postupali tako defetistički?
Zašto nikada, ali uistinu nikada nisu, nakon izlaska u arenu,
okrenuli svoje kratke mačeve, svoje trozupce i sulice, zajednički
protiv stvarnih neprijatelja? Zašto nisu zafijukali mrežama,
zazvonili okruglim, lakim i čvrstim štitovima - pa udarili na
pretorijance, na publiku - zašto se nisu ustremili na grlo
Imperatorovo!? Kako su mogli pristati na takvu igru: na igru u
kojoj je njihov život, samo goli scenski i dramaturški uslov za
razonodu drugih? Kako je iko od njih smogao snage da izusti
onaj pozdrav koji svojom iracionalnom čestitošću prema
dužnosti, lomi logiku stoljeća: Ave Caesar! Morituri te salutant!?
Poginuti za čast Otadžbine - koliko god bila apstraktna i
nestvarna, za spas stvarnih i živih drugova, za ljubav, ili najzad,
makar i samo za osmjeh nekoga ko se voli - sve to može biti i
herojski i ljudski; ali pristati na pogibiju od ruke svog druga, ili
na to da se sopstvenom rukom taj isti drug usmrti, da bi se
razveselila razularena masa? Pristati na to da se sopstveni život,

183
ili život oborenog druga, iz čijih rana, našom rukom zadatih, lipti
krv i tone, upijena u sitni pjesak arene, ostavi namćorastoj
presudi smežuranog palca mlohavog senilnog starca kojega još
samo krvoločnost prizora drži budnim!?
Ako se ikada na ikoga mogla s pravom primjeniti ona
parabola - Dolazi, lijepa i strašna kao vojska pod zastavama - to
se mogla primjeniti na povorku gladijatora koja pristaje, lijepa i
snažna i strašna, da bisere svoje vještine i hrabrosti razmjeni za
groktanje svinja u pomami voajerstva! Zašto su na to pristajali?
Kako se takav pristanak uopšte može razumjeti u okvirima
jednog ljudskog bića?
Vidjeli smo - to nije mogla biti nekakva nada, nikakve nade
nije bilo. Kroz strah se prošlo već u trenu kada se, sred huka
raspaljene publike, pažnja koncentrisala na zvižduk mača, ili se
makar samo jednom prije toga, sa strijepnjom, nauznak, molilo
da onaj smežurani palac - barem sada, još samo sada - ne klone!
Ni ucjena, ni žrtva - jer svojom pogibijom niko se nije spašavao
duže od vremena koliko će proteći do slijedeće borbe! Ni
pohlepa, jer se pobjedom nije dobijalo ništa sem prilike za novi,
strašniji košmar - jer se morao naći bolji protivnik od onog već
pobjeđenog.
Pa ipak i Spartak, sa divovskim Enomajem i ostalim
drugovima, umakao je iz vježbaonica kriomice, tajno, noću. Nisu
ni trenutak osporili samu instituciju, sam princip. Kao da bi bilo
nedolično ne pristati na pravila arene - kada se u nju već jednom
kročilo?
I još jedna velika zagonetka: neki istoričari spominju
zabavu, koju su, sebi i posebno poštovanim zvanicama, ponekad
znali da upriliče pojedini vlastelini. Osuđenike na smrt, puštali
su, uskim hodnikom, sasvim zamračenim, da trče do vrata, iza
kojih je, napolju, čekao dželat sa dvosjeklim mačem i odsjecao
im glave, zajedno sa iznenadnim bljeskom sjajne otvorene livade
i zelenog prostora u sunčano prijepodne (obavezno se čekalo da
bude sve u cvijetu i da sunce zasija vedrim nebom) - sa prizorom
koji se, kao poslednje, urezivao u vid nakon trka kroz mračni

184
tunel. Na presječeni vrat hitno je stavljana laka metalna ploča,
zagrijana toliko da uspori mlazove navrele krvi, da bi tijelo
moglo pretrčati još nekoliko koraka upamćenih kao poslednju
zapovjest glave.
Sklapane su opklade oko toga ko će najdalje stići i kolika je
najveća moguća daljina koju može tijelo preći bez glave! Trk su,
sa učesnicima u ovakvim opkladama, gledale (jesu i mogle?),
glave popadale u travu - gledale su svoja tela kako im izmiču i
odlaze.
Zašto su zatvorenici pristajali da trče tamnim hodnikom? I
oni su, kao i gladijatori, tačno znali šta ih čeka, jer su, kroz uske
prozore, mogli vidjeti šta se dešava dole, na izlazu iz hodnika.
Može li se naći neko razumljivo tumačenje? Možda i može;
možda je moguće smisliti i logično i neprotivriječno objašnjenje.
Ali, zar bi se ono, onda moglo uopšte odnositi na pomenute
situacije? Može li kakva logika i bilo koja ne protivriječnost da se
na bilo koji način uklopi u dvije pomenute antropološke enigme?
I nije li potreban samo mali napor, neznatno pomjeranje žižne
daljine, za djelić dioptrije jače sočivo - pa da se obe enigme
pokažu kao univerzalna zagonetka, a njihove koordinate, kao
sveopšte i perenijalne? Nisu li, milioni ljudi od davnina, zapravo
bili - gladijatori? Nisu li svoju sudbinu, hiljadama i desetinama
miliona, smjeli, oružju vični mladići i zreli muževi, doslovno
ponudili samovolji smežuranih palčeva svojih vladara? Zar nije
još prisutan tutanj njihovih koraka u huk glasova, dok marširaju i
kliču, prolazeći ispred vladarevih tribina, svoje gromko i složno i
požrtvovano i neshvatljivo: Ave Caesar!?
I čak, izvan toga: nije li svaki čovek, oduvijek, stupanjem u
život, stupio u arenu iz koje se živ ne može izaći? Utrčao u tunel
na čijem je svijetlećem kraju rajske kulise - dželat sa teškim i
zloslutnim bljeskom u rukama? Zar se na bilo koji život - na
svaki život - ne može pogledati kao na prizor koji se ukazuje
našoj glavi: dok nam se tijelo, kao u maglovitoj nevjerici
košmara, polako udaljava, tetura bezglavo kroz travu po kojoj

185
škropi krv - korak više ili manje, šta bi još mogao stvarno
značiti!? Gubitak ili dobitak nečije opklade!?
Možda su baš to uspjeli, u hipu, da shvate i gladijatori i
trkači bez glave: da je sva razlika samo prividna i površna! Da je,
u jednom širem krugu, svako iz te publike, pa i, onaj, sam Caesar,
već ušao u onu arenu, da je svako od njih, sutrašnji gladijator, da
su i onaj dželat i gledaoci zaneseni u klađenje, posjednuti pod
sjenovite baldahine, dok se hlade bistrim vinom - takođe već
otpočeli svoj trk kroz zamračeni poslednji hodnik, da već hrle
prema trenu u kojem će im glave ugledati sopstvena tijela kako se
zanose, do klonuća?
Da smo svi - ko ranije, ko kasnije, već stupili u arenu iz
koje je nedolično ustuknuti!?
Jer, zašto se ni mi ne okrećemo na pretorijance? Zašto ne
udarimo na Caesara?
Nedostupni su pravi pretorijanci i nevidljiv je palac pravog
Caesara.
Žitelji Usore, s pravom su smatrali da je posljednje odijelo,
ono koje se više nikada neće moći skinuti ni zamjeniti - ujedno i
najstrašnije boravište. Ali, sveopšta činjenica ljudskog postojanja
jeste to da je ono naše prvo odijelo, ono s kojim se rodimo, ono
isto koje će nam biti i poslednje, ono s kojim će se mrijeti; naše
sopstveno tijelo jeste naš pravi, neumiti strašni stan. Onaj štit,
pravljen da to tijelo, da taj strašni stan, odbrani od
opasnosti što dolaze spolja - čemu će nam!? Zar iko brani
ono mjesto na kome mu je strašno i zar svi ne gledaju da takvo
mjesto što prije - napuste?
Ali, upravo taj štit jeste tu da bi odbranio ono što boravi u
strašnom stanu: jer, ako onaj prvi štit - kožni, od like, drveni, od
kaljenog čelika i bronzane legure - skriva, zatvara, pritiska - ovaj
drugi, naše tijelo, tu je da otkrije, otvori, oslobodi. Kroz njega
progovara i zrači ono što mi jesmo, preko njega se ostvaruje sve
što smo mogli i uzmogli biti. I dok se, godina za godinom, u
njegovu površinu urezuju brazde izdubljene kiselinama življenja,
dok ga rđa vremena izjeda, kako god, pod pljuskovima i

186
vjetrinama, vene i postaje urvina - taj naš strašni stan, unutar
kojega zauvijek boravimo - postepeno se preobražava, sloj po sloj
prelazi u listiće zlata, sjaja, ljepote, sve slične istinskom štitu od
zlata.
Svakim podvigom izbrišemo po jednu vidljivu i trošnu
stepenicu i zamjenimo je nevidljivom i neprolaznom; svakim
lijepim činom i doživljajem (ovde smo zbog - ljepote!), skinemo
po jedan beskrajno tanak premaz zlata sa svog sopstvenog štita i
pretočimo ga u neugasiv sjaj kojem je zlato nepotrebno; svakim
gestom otpora protiv onih koji bi da nas drže zatočene, uklonimo
po jedan sloj rešetki zakovanih preko neba i zamjenjujemo ga
slojem alabastera kroz koji se počinje nazirati kako hitro prolijeću
razigrani divlji golubovi.

Novi Pazar, 22. 01. 2006.

187
 JASTREB I DJEVOJKA

Sada su ti potrebni smjelost i hrabro srce, Eneju! - sjetih se

ovog Veirgijevog stiha.

***

...Nad Mahojem, preko Borovničkog Vrha, iznad krošnji

ogromnih borova, prelijeće jastreb. Srcolika, snažna, ne
preduga, ne prekratka krila vrhunskog letača, utiskuju svoj žig u
modrinu neba. Klikne tri puta, visokim jasnim glasom, i zamakne
za brdo. Zakoraknem mahinalno, naviše, da ga vidim još sekundu
duže. Upravo u tom trenutku, kroz grane visokog bora mog
rođaka koji je tu smolario (skupljao u kanticu borovu smolu),
pada sjekira koju je nepažnjom ispustio iz ruke. Zabija se u
travu, tačno na mjestu sa kog sam se sklonio da vidim jastreba...

***

Propadao sam u vlažan i težak snijeg visoko iznad koljena.

Računao sam da će hladnoća u ovom dubokom osoju planine
sačuvati tvrdu koru sniježnih nanosa i da ću ovom strmom
prečicom, koliko god bila naporna, brzo stići do širokog grebena
planine, visoko iznad linije šume. Greben! Mnogo se ima pričati
o tome šta znači greben za onoga ko se druži sa planinama, kao
seosko dijete sa orasima! U dugim zimama, djeci iz planinskih
sela najmilija igračka su orasi - kućanje sa orasima! - sjetih se
tog izraza, i prizori tople sobe; nas djece na podu dok se uz graju
nadmećemo ko će najviše oraha pokupiti u igri kućanja orasima;
sećije na kojoj sjede i razgovaraju odrasli; miris kafe, rasplinuta
plavet duhanskog dima, u zracima svjetla koje dopire kroz male
četvrtaste prozore, izroniše iz davnog sjećanja kao sada snopovi
sunca kroz krošnje guste bukove šume prekrivene snijegom. Ko
ima samo jednu igračku, našao je svoju najomiljeniju igračku! Za
onoga kome je planina jedina igračka, planinski greben je

188
najmilija igračka i najveća radost! O radostima grebena - kad
izbijem na greben! Ali sada sam od grebena bio mnogo dalje
nego što sam računao kada sam izabrao ovaj uspon; krenuo sam
po mrklom mraku u pet ujutro, sada je već bilo osam, a još stojim
na strmini mračne šume, do pasa zapao u mokri snijeg. Greben se
i ne sluti.
Već tri sata hodam. U prva dva sata prešao sam i više nego
što sam planirao: dobrih 14 kilometara! Početak je februara. Preći
tih 48 kilometara u zimskim uslovima, po snijegu, za jedan kratak
zimski dan - to je bio izazov koji mi se učinio dorastao mojoj
snazi! Nisam se dvoumio mogu li to učiniti za 12-13 sati - od pet
ujutro do 5 popodne, jer mi je valjalo stići dok je još vidjela. Evo
me tu, u snazi koja se uvijek brže obnavljala, koliko god je
nemilice rasipao i harčio. Do danas nisam shvatio o čemu govore
ljudi kada pričaju o umoru, iscrpljenosti, ili odustajanju i vraćanju
s pola puta!
Reći će, da junak nije, ko se s pola puta vrati! - ovaj stih iz
junačkog skandinavskog spjeva Kalevala, to je prava muzika za
moju dušu. Niti sam ikada osjetio pravi zamor, niti sam makar i
za tren pomislio da odustanem i da se s pola puta vratim za ovih
12 godina intenzivnog kućanja sa planinama; kada sam,
prethodnog ljeta, za 17 sati hoda prešao 105 kilometara po
teškom planinskom terenu, većim dijelom iznad 2500 mnv,
ovdje, na znatno lakšim hrbatima planine visoke 1600 metara,
ishodaću tih 48 km bez po muke za desetak sati. Ona dva sata
pride, dodao sam kao rezervu zbog zimskih uslova i dubokog
snijega. Jedva sam čekao da se domognem grebena, širokog i
oblog kao sapi dobro timarenog konja! Tim sam grebenom, ljeti
kada je planina blistala britkim zelenilom guste kratke trave,
lakonog - letio a ne hodio! - radosna, razigrana kometa koja
zamakne iza slijedećeg grebena, prije nego što se za njom ispravi
povijena trava i sklopi trag ostavljen kroz galaksije prosutog
cvijeća! Taj raskošni greben sada mi je neočekivano sve više
izmicao iz ruku! I ljeti je bivalo da ga samo ja posjetim i da meni
daruje svu svoju ljepotu! Zar sam mogao ostati gluh na njegov

189
zov, ne posjetiti ga, odoliti želji da obradujem i njega i sebe,
usred zime kada mjesecima samujemo, ja bez njega, on bez
mene!? Kad grane pravo proljeće, pa kad se ispružim na onu
kratku, gustu, tek izniklu travu, kad zaronim lice u rahli miris
zemlje i opoj zlaćanih latica, cijela će se planina sjetiti da sam je i
u sred zime pohodio i radost s njom podijelio - eto tako sam
mislio i zato sam naumio da prođem tim dugim grebenom po ciči
zimi i najdubljem snijegu!
Eeeh, ali čovjek snuje a Bog određuje! Nisam predvidio da
će naglo toliko otopliti, a snijeg u ovoj osojnoj strani sasvim
omeknuti. Da bih lakše hodao i brže prešao cijelu turu, nazuo sam
lake platnene patike sa gumenim džonom - ping-pongarske
šangajke. Sada treba što prije izići iz šume i svladati cijeli uspon
do zaravni grebena. Gore se sigurno uhvatila ledena kora po
snijegu! U lakim patikama trčanjem ću nadoknaditi izgubljeno
vrijeme i uhvatiti planirani vozni red! Možda ću stići i za deset
sati: naumio sam da se sa planine, na kraju cijele ove ture,
spustim u malo planinsko selo do četiri popodne. Poslednji
autobus polazi u 6 (18) sati, pa ću imati vremena da popijem par
čajeva i malo ugrijem stomak. Kao i obično, nisam nosio ni
hranu, ni bilo kakvo osvježenje, ni parče čokolade protiv
hipoglikemije! - ništa! Čak ni suhe potkošulje, džepni nožić ili
šibicu - ništa! Sa velikim prtljagom, ne stiže se daleko! Ovu
misao doveo sam do krajnje konsekvence: najdalje se stiže bez
ikakvog prtljaga!
Bio sam na pola puta do zaravni. Umjesto u 9 ujutro, na
sami hrbat izbio sam puna tri sata kasnije! Tačno u Veliko podne
- rekao bi Niče, veliki filozof-zaljubljenik u Planinu - moja
malenkost gordo se ispravila na grebenu planine pretvorenom u
pleća veličanstvenog bjelca! Jesam, bio sam ponosito ispravljen -
ali moj izgled nije bio u skladu sa tim osjećanjem. U protekla čtiri
sata neprestanog hoda, klizanja, probijanja prtine, hvatanja za
bukove grane ili pridržavanja za po koju suru stijenu, četiri puta
sam, u svim kombinacijama, mijenjao mjesta potkošulji, košulji,
džemperu i jakni: sada je potkošulja bila rastegnuta preko jakne,

190
ispod koje je bila košulja, a uz samo tijelo navukao sam džemper.
Do tada sam tri puta zastajao da iscijedim svaki dio odjeće;
vjerujte, čak i pri uvrtanju jakne, znoj je lio kao da je vadim iz
lavora! Sva razlika bila je u tome što je sada džemper bio vlažan,
košulja veoma vlažna, jakna mokra, a potkošulja potpuno mokra!
Već sam vam rekao: nisam pretstavljao prizor koji vrijedi
upamtiti!
Moja gordost nije bila pomućena mojim traljavim
izgledom. Konačno na grebenu, ja sam već vidio sebe kako
neumornim korakom letim po sjajnoj smrznutoj kori snijega koja
iskričavo svjetluca kao ogromni bijeli dijamant izglačan
glazurom miliona kristala. Zamor prođe, kao rukom odnesen
smiri se puls i uskladi dah! Sav napor sam zaboravio, a radost što
ću preostalih tridesetak kilometara preći svakako za manje od pet,
a možda i za samo četiri sata, ispunjavala me pravim ponosom
iskusnog planinarskog vuka kome su ipak sve karte na kraju
došle u ruke, u pravi, i što je još važnije, u poslednji čas! Sjetio
sam se Bonapartine izjave pred bitku kod Vaterloa: Napoleonovi
grenadiri padaju, ali se ne predaju! Pokazalo se da mi je to
predosjećanje bilo proročanski tačno. Riješen da se ne predam,
kao Napoleonov grenadir, sjurio sam u susret zasljepljujućoj
bjelini nedogledno dugog grebena. I kao Napoleonov grenadir
sam pao! I kao Napoleonov grenadir, nisam se predao! Ni za
trenutak nisam ni pomislio da će toplo vrijeme i sunčani dan,
stopiti črstu ledenu koru sa snijega i ostaviti sasvim tanku
pokoricu; od neprobojnog srebrenog oklopa, ostala je sasvim
tanka, gotovo prozirna emulzija koja je, treba pravo reći u
odbranu moje nepromišljenosti! - izuzetno uvjerljivo dočaravala
iluziju leda. Ali samo koliko za uumjetnički dojam.
Prvim korakom noga mi je propala u teški, mokri snijeg do
samog bedra! Kao da sam upao u usku ozidanu ili betoniranu
rupu: od nabijenog vlažnog snijega, nogu nisam nikako mogao
saviti, nego sam je morao izvlačiti ravno, sa krutim koljenom. To
mi je uspjelo tek poslije nekoliko napornih trzaja i raskopavanja

191
snijega golim rukama (osim što ne nosim hranu i vodu, nikada ne
ponesem ni rukavice, pametan kakav već jesam!).
Pola sata kasnije, zastao sam da predahnem totalno
iscrpljen. Obazrem se: jedva da sam prešao stotinjak metara!
Izračunao sam brzinu kretanja po formuli: 100 m x 30 min. x 2 =
200 metara na sat i procijenio koliko će mi vremena biti potrebno
(pod uslovom da zadržim ovu brzinu) da stignem do planiranog
cilja: čajdžilnice u planinskom selu. Danas je 7 februar... aha...
čekaj da vidim... dakle stići ću tačno do trećeg marta! I to pod
uslovom da ne zastajem ni za trenutak! Stojim sam (gord i
buntovan, razumije se!) na najvišoj tački dugog grebena
prekrivenog snijegom. Sjetih se Imanuela Kanta! Mudri
osamljenik iz Kengsberga izjavio je jednom da ga potresaju samo
dvije stvari: zvjezdano nebo iznad njega i moralni zakon u
njemu! Ja sam sada bio potresen sunčanim nebom iznad sebe i
mokrim dubokim snijegom ispod sebe! Iznad mene Sunce, koje
grije jednako za sve; zatekao sam se u planini od koje su svi
jednako i bezbjedno daleko; oko mene svuda dubok i mokar
snijeg; ja ostavljen od svih i prepušten na milost i nemilost suncu,
planini i snijegu! Odlična konstelacija za dramske replike. Ali,
nije vrijeme za dramske replike. Znam da moram biti
pragmatičan: u jednom trenutku sasvim ozbiljno sam razmotrio
mogućnost da ostanem tu gdje jesam. Dok se snijeg ne istopi
dovoljno da produžim. Ako imam sreće, trebaće najviše desetak
dana, možda i samo jedna nedelja do tada! Čekaću baš ovako,
stojeći, uspravan u snijegu koliko god treba. A onda ću
jesdnostavno produžiti putem kako sam naumio! Jer ja sam od
onih koji se nikada ne vraćaju s pola puta!
Možete vi misliti šta god vas volja; možete se smijati mojoj
naivnosti ili čuditi tolikoj aroganciji: ali ja sam tada, u tom
snijegu pouzdano znao (a ne smatrao, vjerovao, bio ubijeđen) da
bih ostao živ tu, usred sniježne pustoši, na sapima mog divnog
bijelca, moje planine, sve do prvih dana marta! Da bih izdržao
tako uspravan, stojeći, i hladnoću i glad! I da bih onda imao
snage stići do svog namjeravanog cilja! Zašto nisam izabrao to

192
rješenje!? Jedno je bilo jasno: nije imalo smisla produžiti kretanje
brzinom manjom od 200 metara na sat. Moje noge bile su
slijepljene za farmerice; njihove napola mokre-napola stvrdnute
nogavice od platna koje je prije 130 godina trgovac Levi Štraus
planirao za jedra velikih prekookeanskih jedrenjaka, čuvenih
Klippera, dok rudari i govedari (cowboys) nisu otkrili da je
odlično za radne pantalone, intenzivno su iritirale kožu na
bedrima i butinama. Iako ih na reklamnom brendu uzalud
pokušavaju rastrgnuti dva upregnuta konja, ja sam morao sam
uraditi ono što konji nisu mogli: rastrgao sam bočne šavove
farmerica zupcem opasača, i onda dlanovima stopio
poluzamrznuto platno i dobro ga iscijedio. Stopala, zatvorena i
praktično sasvim nezaštićena u tankim platnenim patikama
šangajkama, na moje ogromno iznenađenje, bila su sasvim topla,
tačnije, bila su u mlakoj vodi! Otkrio sam važnu, vitalni tehniku
protiv smrzavanja stopala u planini: ne postoji bolji način da
izbjegnete gangrenu zbog smrzavanja nožnih prstiju, od
neprekidnog intenzivnog hodanja! Ne zaustavljajte se, ne
prestanite hodati - i vaša stopala će sate i sate stvarati dovoljno
toplote!
Otkriću vam jednu tajnu: Iz prethodnog iskustva znao sam
da je najbolji način da preživite u sniježnoj pustoši, iskopati sebi
sklonište u snijegu. Kao odličan termo-izolator, snijeg će vas u
ovakvom skloništu zaštititi ne samo od vjetra nego i od studeni,
jer će sačuvati vašu tjelesnu toplotu toliko da se jedno sasvim
malo sklonište od snijega čak i ugrije dobro iznad nule! Kada sam
razmatrao varijantu da ostanem tu do marta, imao sam u vidu
upravo to moje provjereno iskustvo. Dakle, osim ogromnog,
nepomućenog samopuzdanja, imao sam i asa skrivenog u rukavu!

***

...Upekao zvizdan! Ljeto je u jeku. Nad nepreglednom

mađarskom pustom, treperi jara. Mi idemo na salaš kod
prijatelja. I sada je jedan konj u priči. Ovaj put nisam u sepetu.

193
Jašem na viosokom, nervoznom konju, đogatu. Moj prijatelj,
vlasnik salaša, poigrava svog azgin ajgiru, četvorogodišnjeg
pastuha, koji se rita - baca čifte! - nestrpljiv da se stušti u gallop;
jednim kratkim trzajem uzde, moj prjatelj ga smiruje, zakopava
ga u mjestu! Iz futrole s boga, vadi češku dvocijevku bokericu
dugu zbrojovku, prislanja je uz obraz, upire cijev u nebo... čujem
onaj kliktaj, zapamćen iz Klanca... i vidim prekrasnog velikog
jastreba iznad nas. Pucanj zagrmi treptaj poslije mog udara po
cijevi puške. Prije nego se stopi sa plaveti zažarenog neba,
jastreb klikne još dva puta... Na putu do salaša i za vrijeme
večere, prijatelj ne razgovara sa mnom...

***

...Ovo je jastreb! To ja u sebi kažem sebi. I onda dopunim

na glas: Accipiter gentili! Kroz polusvijest registrujem prvi
kliktaj; onda anticipiram iščekujući, slijedeća dva! Onda dižem
pogled: iznad mene, sasvim nisko nadlijeće prekrasan veliki
jastreb. Očigledno siguran da nemam vatreno oružje, radoznao da
vidi ko je taj što se uporno, a bespomoćno batrga u snijegu, na
samom grebenu planine, jastreb sada kruži gotovo na dohvat
ruke: jasno čujem šutanje braon i bijelih prugastih pera na vjetru,
vidim njegov oštri povijeni kljun - čak sun am se i pogledi sreli!
Jastreb je toliko velik da sam sada siguran: to je ženka! Kod ptica
grabljivica (ne volim tu riječ, jer diskvalifikuje toliko prekrasnih
živih bića koja, za razliku od nas ljudi, love samo zato što moraju
a pojedu samo koliko mogu!) dakle, kod orlova, jastrebova,
sokolova, ženke su znatno veće, krupnije i snažnije od mužjaka!
Ženka-jastreb me odjednom vraća u realnost: gotovo do pasa
propao u dubok snijeg, sav gola voda, zadihan, zanesen u davna
sjećanja, gledam i slušam, slušam i gledam jastreba! Poslije pet
krugova, skoro na dohvat ruke (treba imati na umu: dok ste skoro
do pazuha zaglavljeni u mokrom snijegu koji se u pretvara u
armiranu cijev iz koje nogu možete izvući samo akrobacijama
dostojnim titule čovjek od gume, glavne zvijezde solidnog

194
cirkusa, ništa vam nije zaista na dohvatu, pa čak ni sopstvena
glava!), prekrasna ženka-jastreb otavlja kaligrafski potpis svojih
krila na tamnoj modrini neba. Tišina podneva ponovo je savršena.
I ja kroz poptunu tišini, kroz neki svijetli fon svijesti samo
vidom, bezglasno čitam stihove:

Dok se kroz dubok snijeg probijam

Ja snagom blistam i tijelom sijam...

Stani, rekoh sebi, šta radiš!? Kakvi su sad ovo stihovi?

Odakle sada to!? Poznati su mi odnekud, ali samo melodija, i
poenta - nekakvo iznenadno prosvjetljenje!? Kao da se kroz ovu
rimovanu pjesničku mantru razriješila sva moja prevelika
napetost! Poezija mi se odjednom jasno ukazala kao potpuno
razumijevanje svijeta koje se prosto desi, zbije, gotovo bih rekao
- objavi, kada se odjednom prekine preduga i nepodnošljiva
hipertenzija! I kada sam to pomislio, kada mi se učinilo da me je
onaj dvostih zapravo izveo na čistinu iz prevelike fizičke i nervne
napregnutosti koja ne prestaje punih osam časova, i da je, dakle
poezija zapravo neka vrsta mentalnog prosvjetljenja kroz koje se
psihološki oslobodimo potištenosti i depresije zbog objektivne
nerazrješivosti neke egzistencijalne situacije... sinu mi! Ti stihovi,
to je Jejts:

While on the shop and street I gazed

My body of a sudden blazed…

Jeste, to je bilo to, samo što je Jejtsu zablistalo tijelo u toku

lutanja ulicama i zurenja u prodavnice, a meni zarobljenom ovdje
u dubokom snijegu na vrhu planinskog grebena! Osjetio sam da
prolazim kroz autentično satori iskustvo! Bio sam prosvijetljen i
blagoslovljen, prosvijetljivao sam i blagosiljao u istinskom
zanosu potpune radosti i unutrašnje ozarenosti! Sasvim sam
zaboravio i na cilj putovanja, i na to gdje sam, i na imperativ da
nešto učinim i izvučem se iz teške situacije. I onda mi se samo od

195
sebe ukazalo, jasno i nedvosmisleno - rješenje! Ne, to što mi se
toliko jasno ukazalo kao istinsko rješenje, nije bila nikakva
demoralisanost, još manje kapitulacija, ili kompromis sa
sopstvenim karakterom, iako bi mi, prije ovog prosvijetljujućeg
mističnog iskustva, to isto rješenje bilo apsolutno neprihvatljivo i
čak ogavno!
Na jedvite jade izvukao sam konačno obje noge iz rupa u
snijegu u koje su bile kao okovane, i onda, poduprt na podlaktice,
ne propadajući više u snijeg, potrbuške počeo puzati po snijegu!
Ponovio sam to sebi odmah i naglas: Ja pužem po snijegu!
Čujete li, - ja, među čobanima s obe strane Šar Planine poznat
kao Onaj-Koji-Pase-Divlje-Koze, Fantom sa planine koji za jedan
dan pređe veći put nego što jahač može preći za tri dana, ja,
uspravni i neumorni, ja sam doživio da sam sebe vidim kako
pužem po snijegu, kako se potrbuške vučem planinskim
grebenom!? Naizmjenično sam se glasno i neurotično smijao
samom sebi, pjevao one stihove, a zatim u tišini neizrecivog
poniženja i očaja, ostavljao sebe, tog bijednog crva, da puže i
puže... Za pola sata prešao sam tako najmanje dva kilometra. I
noge su mi se odmorile, disanje smirilo i dah ujednačio. Fizički
sam bio preporođen, moralno dotučen, kada sam u četiri
poslijepodne skinuo patike uz prvi potočić, da operem noge i da
se umijem. Stigao sam za manje od tri sata. Hodanje kroz tako
dubok i težak snijeg, oduzelo bi mi do ovog istog mjesta
najmanje 16 do 20 sati! Snijeg je ovdje bio ispod koljena; ponovo
sam se mogao uspraviti!
Oko sedam uveče, po mrklom mraku, ušao sam u selo.
Krupni ovčarski psi skupljali su se oko mene, najprije lajući,
onda potmulo režeći, da bi na sve završilo opreznim njuškanjem i
mahanjem kitnjastim repovima. Bila je puna mjesečina, zec je od
hladnoće u šumi tražio majku; znao sam da je poslednji autobus
odavno otišao. Pred jednom kapijom ramijenio sam pozdrav sa
čovjekom koji je upravo izlazio. Nije se raspitivao kako me noć
tu zatekla samog i očigledno totalno iscrpljenog. Pozvao me bez
oklijevanja u kuću da prenoćim kod njega. Na svjetlu u hodniku

196
kuće, dok sam izuvao potpuno mokre platnene patike, pogledao
sam ga pažljivije: srednjeg rasta, čvrst, pedesetih godina, crni
potkresani brkovi, kratka sijeda kosa, gusta kao čekinje. Dok smo
večerali, ispričao sam domaćinima moju priču o putovanju
planinom. Na okupu je bila cijela porodica; muž domaćin, žena
njegovih godina domaćica i troje djece od sedam do možda 14-15
godina i jedna djevojka ne starija od 20 godina. Jastreba nisam
spomenuo, a preskočio sam i svoje ponižavajuće puzanje po
snijegu, Sada, u toploj bezbjednosti velike sobe, uz vatru i za
punom trpezom, činilo mi se da te sramne episode nije ni bilo!
Svoju priču sam premazao sjajem svoje nadljudske snage, ističući
svoju ogromnu fizički moć i nepokolebljivost svog karaktera.
Namjerno sam potencirao ona mjesta u priči za koja sam znao da
će impresionirati ove ljude koji vole planinu, ali koji strepe od
njene nepredvidljive ćudi i ne pomišljaju da joj prkose ili da
odmjeravaju svoju moć sa njom! Nikada se oni ne bi osmjelili
poći na tako dug put kroz planinu bez ljute nevolje, samo da bi
sebe isprobali; pa još sami: i bez hrane, bez vode, bez oružja!
Iako sam se obraćao direktno domaćinu, posebno sam se
trudio da impresioniram mladu djevojku, prijatnog lica, visokog i
skladnog stasa - vjerovatno domaćinovu kćer. Ona je slušala bez
riječi, ali me je gledala otvoreno i pravo u oči. Kada sam završio
priču, rečenicom u kojoj sam pohvalio čvrstinu svoj karaktera,
neustrašivost i odlučnost moje volje i posebno svoju nesalomljivu
moć, djevojka zvonkim glasom saopšti svoju presudu:
- Nije lijepo hvaliti moć, osim Božje svemoći. Ljudska
moć je odvratna. Čovjekova moć je lukavstvo a ne vrlina,
podmuklost a ne iskrenost. Zato ljudska moć potčinjava, a ne
oslobađa. Moć je smrtni neprijatelj čovječnosti.
Pogleda me oštro. Očima jastreba. Uronih u taj svijetli
zlatasti ćilibar djevojčinih očiju i tako zagledan, sjedeći za stolom
- zaspah. Kako sam tonuo u san, tako sam jasnije primjećivao
kako iz bijelih širokih rukava platnene košulje, umjesto ruku
izranjaju snažna jastrebova krila u obliku srca. I kako kroz
prozor, koji je domaćica otvorila da napuni malo snijega u jednu

197
šolju djeci da učvrste orahe dok se kućaju, polako polijeće
prekrasan jastreb, toliko velik da je sigurno morala biti ženka!
Već sasvim u dubokom snu, zadivljeno sam gledao kako tone u
mrak ova plemenita ptica (gentilis), zakleo bih se da smo svi u
sobi jasno čuli kada se tri puta oglasila visokim i jasnim
kliktajem jastreba!
Materija - to su ostatci sa gozbe ljubavi, to je pepeo
velikog požara zanosa i smjernosti! Jastreb od perja je samo
materijalni uslov jastrebovog leta i jastrebovog kliktanja! Stigao
si danas kroz snijeg, ne da bi potvrdio svoju moć, nego zato da
shvatiš da smjernost vodi istinskom cilju brže i lakše od sve i
svake moći ovoga svijeta...
Eto ovu sam rečenicu zapamtio sasvim jasno, dok sam se,
pred zoru, razbudio na prostirci u tihoj i toploj sobi seoske kuće.

***

...Još nemam četiri godine. Šćućuren sam u ovećem sepetu

koji se ljulja privezanom jakim konopcem za samar mirnog i
jakog konja. S druge strane samar čvrsto vezane su dvije vreće
brašna. Amidž Remzo umiruje moju majku , zabrinutu da se konj
u snijegu na strmini zvanoj Klanac, ne oklizne, riječima: - Ne boj
se nevista! Jak je moj Vranac! Uznese on i po 150 kila žita uz
Klanac po goroj mećavi od ove! Pohitimo hukom, dan je kratak.
Još malo pa ćemi izbiti na Brdo, prije mraka, i eto nas na
Mahoju! Onda dugo putujemo, bez riječi, Smrkava se. Snijeg
sipa, šušte pahuljice, škripi pod nogama odraslih, ja se u sepetu
ljuljam umotan u nekakvu ovčiju kožu, polako me svladava san
dok gledam kako oblake pare lipko se dižu sa sapi snažnog
vranca... Prene me visok jasan kliktaj iz oblaka, ponovljen tri
puta!
-Šta se to čuje amidža? - prenut iz drijemeža pitam amidžu
Remzu (rahmet njgovoj duši!)
- Jastreb, kaže amidža. To je bio jastreb!
- A šta je to jastreb amidža?

198
 - Ptica što živi u šumi.
- A zašto jastreb živi u šumi i po ovakvoj zimi? Zašto ne
spava u kokošinjcu sa kokama? (Ako je jastreb ptica, onda je i
njemu zima i strašno u šumi, kao što bi bilo i kokama koje su isto
tako ptice - razmišljam).
- Zato što ga ne možemo natjerati u kokošinjac! - smije se
amidž Remzo.
- A zašto njega ne možemo natjerati, a koke možemo,
amidža?
- Zato što naša sila ne stiž do njega!
Tako sam zavolio jastreba za cijeli život; i zamrzio moć,
isto tako - za cijeli život...

199
 Sadržaj

Štit od Zlata ...............................................................................

Pajazit i pas ..............................................................................
Lijepo lice Imrana Pjesnika ........................................................
Melanholični Zenon ....................................................................
Physeter Catadon ........................................................................
Ždrijebica lorda Mortona .............................................................
Loš dan za resteličke šarplanince .................................................
Mario galopira ............................................................................
Hanibal i Harun .........................................................................
Dva tunela .................................................................................
Berkli i Kundera ...........................................................................
Zvijezde nad Vracom ....................................................................
Austrijske glave .............................................................................
Platnar i Crna ..................................................................................

Novi tekstovi
Car ptica……………………….....………………………………..
Janje, iza čela! ............................................................
Vuk u začaranom toru............................................................
Živoj mi je srce ispucalo............................................................
Austrijske glave............................................................
Poruka iz strašnog stana ............................................................
Jastreb i djevojka ............................................................

200