Orhan Pamuk

Zovem se Crvena

Prijevod s turskoga jezika: Ekrem auevi i Marta Andri

Posveeno Ruyi

I kad ste jednog ovjeka ubili, pa se oko njega prepirati poeli Allah je dao da izie na vidjelo ono to ste bili sakrili - ... Kur'an, Al-Baqara, 72

Nisu nikako isto slijepac i onaj koji vidi... Kuran, Al-Ftir, 19

A Allahov je istok i zapad... Kur'an, Al-Baqara, 115

Ja sam mrtvac

Sad sam mrtvac, truplo, na dnu neke jame. Prolo je ve dosta vremena otkako sam izdahnuo, srce mi je odavno stalo; ali osim mojeg podlog ubojice nitko ne zna to me je zadesilo. On pak, mrski zlikovac, osluhnuo je moj dah kako bi se posve uvjerio da me ubio, opipao mi bilo, potom me udario nogom u slabine, odnio do jame pa me je podigao i bacio u nju. Moja lubanja, koju je ve ranije razbio kamenom, rasprsnula se dok sam padao u jamu, razmrskani su mi lice, elo i obrazi, kosti polomljene, a usta puna krvi. etiri su dana otkako se ne vraam kui: moja ena i djeca sigurno me trae. Ki mi, iscrpljena od neprestana plakanja, gleda u dvorina vrata; svi me iekuju pogleda uprtog u vrata, prema putu. Iekuju li me doista na vratima? Ni to ne znam. Moda su se i navikli. Kakav uas! Jer ovjeku se, dok je ovdje, uini da se ivot nakon njega nastavlja i traje kao i ranije. Mome roenju prethodilo je beskrajno vrijeme. I sada, nakon smrti, opet vrijeme bez kraja. Dok sam ivio, o tome uope nisam razmiljao; ivio sam u svjetlu, izmeu dvaju vremn tame. Bijah sretan, ili mi se tako ini; sad shvaam: u Iluminatorskoj radionici naega Padiaha najljepe sam iluminacije izraivao ja, a k tomu nije bilo nijednog iluminatora koji bi se po umijeu mogao mjeriti sa mnom. Poslovi koje sam povrh toga vani radio donosili su mi na ruke po devetsto aki mjeseno. A sve to, naravno, moju smrt ini jo nepodnoljivijom. Radio sam samo iluminacije i pozlatu: ureavao rubove stranica, u okvire nanosio boje, ucrtavao arene listove, grane, rue, cvijee, ptice; uskovitlane oblake u kineskome stilu, listove to se prepleu, ume boj i gazele skrivene u njima, galije, careve, stabla, saraje, 3

konje, lovce... Ranije sam izraivao iluminacije na tanjurima, na poleini ogledal, lic, ponekad na stropovima vla i ljetnikovaca na Bosporu, na kakvoj krinji... A zadnjih sam godina radio samo na izradi knjiga, jer je na Padiah davao puno novca za ukraene knjige. Nisam ovjek koji bi kazao: Kad sam susreo smrt, shvatio sam da novac nema nikakva znaenja u ivotu... ovjek zna vrijednost novca ak i kad nije iv. Znam da ete sada, dok sluate moj glas iz stanja u kojemu jesam i gledate to udo, pomisliti: Pusti sad to koliko si zaraivao za ivota! Priaj nam o svemu to tamo vidi! to ima nakon smrti, gdje ti je dua, kakvi su dennet i dehennem, to sve vidi tamo? Kakva je smrt, gori li ti dua? U pravu ste. Znam da iva ovjeka jako zanima to se dogaa onkraj ivota. Neko su priali o nekakvom ovjeku koji je, iz iste radoznalosti, tumarao krvavim razbojitima, meu leevima Nadao se da e meu ranjenicima na umoru naii na nekoga tko je umro i ponovno oivio, kako bi mu taj mogao otkriti tajnu onoga svijeta. Timurovi vojnici, mislei da je neprijatelj, presjekoe ga sabljom, a on bijae uvjeren da su na onome svijetu svi ljudi raspolovljeni, kao i on sm. Nema nieg takvog. Mogu kazati da se due, koje su na ovome svijetu bile podijeljene nadvoje, ovdje ak objedine. Ali, nasuprot tvrdnjama nevjernika, bezbonika i bogohulnika koji se priklanjaju ejtanu, postoji i jedan drugi svijet, Bogu hvala. Dokaz je to to vam se obraam iz njega. Umro sam, ali kao to vidite, nisam nestao. S druge strane, moram rei da nisam naiao na rajske dvore od zlata i srebra, ispod kojih teku rijeke, ni na stabla krupnih plodova i velikih listova, ni na djevianske ljepotice, o emu govori Kuran asni. Premda se sad jako dobro sjeam kako sam nebrojeno puta s uitkom crtao te rajske hurije krupnih oiju, opisane u suri Vakia. Jasno, nisam naiao ni na one etiri rijeke kojima teku mlijeko, vino, voda i med i o kojima, dodue, ne govori Kuran asni, nego ljudi bujne mate poput Ibn Arabija, uzdiui ih u hvali do neba. Budui da ne elim odvui u nevjernitvo mnoge s

predodbom o drugom svijetu i nadom u njega, moram odmah napomenuti da je sve to povezano s mojim posebnim stanjem: svaki vjernik koji imalo zna o zagrobnome ivotu prihvatit e tvrdnju da e se jedna dua bez spokoja, kakva je moja, namuiti da bi ugledala rajske rijeke. Ukratko: Ja, meu iluminatorima i majstorima poznat kao Tankouti Efendija, umro sam, ali nisam pokopan. I zbog toga moja dua nije mogla posve napustiti tijelo. Da bi mi se dua mogla pribliiti dennetu ili dehennemu, gdje god da mi je sueno, ona mora moi umaknuti iz trulei tijela. Ovo izuzetno stanje, koje je snalazilo i mnoge druge, mojoj dui zadaje strahovite boli. Ja, dodue, ne osjeam da mi je lubanja razbijena i da polovica mog tijela, polomljena i izranjavana, trune u ledenoj vodi, ali osjeam neopisivu patnju due koja se bori nastojei napustiti tijelo. Kao da se cijeli svijet negdje u meni poinje stiskati i sabijati. Taj osjeaj skuenosti mogu usporediti jedino s jedinstvenim osjeajem oslobaajuega beskrajnog blaenstva, koje sam doivio u trenutku smrti. Onoga trena kad mi je taj posve neoekivani udarac kamena postrance razbio lubanju shvatio sam da me taj zlikovac eli ubiti, ali nisam mogao vjerovati da e uspjeti u tome. Bio sam posve ispunjen nadom, iako, ivei svoj blijedi ivot izmeu radionice i doma, toga valjda uope nisam bio svjestan. Prstima, noktima i zubima kojima sam ga grizao grevito sam se hvatao ivota. Ne bih vam dodijavao priajui o boli koju su mi nanijeli ostali udarci po glavi. Kad sam s tugom shvatio da u umrijeti, obuzeo me nevjerojatan osjeaj blaenstva. Trenutak prijelaza proivio sam s tim osjeajem: odlazak na ovu stranu bio je tako blag kao kad ovjek u snu vidi samog sebe kako spava. Na kraju sam vidio cipele svoga podlog ubojice, blatnjave i pokrivene snijegom. Zaklopio sam oi kao da spavam i ugodnim se prijelazom naao na ovoj strani. Ovo moje jadikovanje nije zbog toga to su mi zubi poput slanutka sasuti u krvava 5

usta i to mi je lice uniteno do neprepoznatljivosti, ni zbog toga to sam, zgren, ostavljen na dnu neke jame, nego stoga to me jo smatraju ivim. Mojoj nespokojnoj dui zadaje neopisivu bol to to svi koji me vole esto misle na mene, pomiljaju na to da se u nekom kutku Istambula zabavljam nerazumnim poslovima, ili ak da sam otiao za nekom drugom enom. Neka to prije nau moje tijelo, klanjaju namaz, obave denazu i napokon me pokopaju! I, to je jo vanije, neka nau mog ubojicu! Neka me, ako ele, pokopaju i na najraskonijem groblju, ali hou da znate: dokle god se ne pronae taj zlikovac, iekivat u bez spokoja neprestano se okreui u grobu, i svima vama ulijevati nevjericu. Naite tog kurvinog sina koji bi morao biti moj ubojica, a ja u vam potanko ispriati sve to vidim na drugome svijetu. Ali, kad ga naete, morate ga muiti na spravi za stezanje, lomiti mu kosti, najbolje rebra, tako da lagano pucketaju, a potom onu njegovu odvratnu, masnu kosu i kou lubanje probijte iljcima izraenim ba za to, i oderite mu je polako, tako da zapomae iz sveg grla. Tko je taj ubojica prema kojem osjeam toliki gnjev, i zato me ubio tako iznenada? Zamislite se nad tim! Kaete, svijet je pun bezvrijednih, podlih ubojica, ta svi su isti! U tom u vas sluaju odmah upozoriti: u pozadini moje smrti jedna je gnusna urota protiv nae vjere, obiaja i svjetonazor. Otvorite oi i shvatite da neprijatelji ivota u koji vjerujete i koji ivite, i neprijatelji islama, mogu jednog dana ubiti i vas iz istih razloga iz kojih su i mene ubili. Ostvaruju se, jedna po jedna, rijei hode Nusreta Erzurumlije, ije sam sve propovijedi sluao suznih oiju. ak i kad bi moj zao udes bio isprian i zapisan u jednu knjigu, sve to moram vam kazati - ak ni najvrsniji iluminatori nikada ne bi mogli oslikati. Jednako kao i kod Kur'ana asnog neka se krivo ne shvati, Boe sauvaj! potresna snaga te Knjige i proizlazi iz njezine biti da ju je nemogue oslikati. Sumnjam da ste to mogli shvatiti. Vidite, i ja sam se u vrijeme svoga egrtovanja bojao glasova koji dopiru iz najdublje

stvarnosti, s onoga svijeta, ali im nisam poklanjao panju i rugao sam se takvim stvarima. I moj kraj sad je dno ove sramotne jame! I vas to moe snai - irom otvorite oi! Sad mi ne preostaje nita drugo osim nade da e me moda nai ako potpuno istrunem, zbog mojeg zastraujueg smrada. I da, osim toga, zamiljam muke koje e mojem podlom ubojici, kad ga pronau, nanijeti neki dobroinitelj.

(2) Zovem se Kara

U Istambul, grad u kojem sam se rodio i odrastao, uao sam nakon dvanaest godina kao mjesear. Za samrtnike se kae da ih zemlja vue k sebi, a mene je dovukla smrt. Kad sam tek uao u grad, mislio sam da postoji samo smrt, a kasnije sam susreo i ljubav. Ali ljubav je u to doba, kad sam tek doao u Istambul, bila daleka i zaboravljena kao i moje uspomene na taj grad. Prije dvanaest godina u Istambulu sam se bio zaljubio u ker moje tete, koja je bila jo dijete. Samo etiri godine nakon odlaska iz Istambula, dok sam prelazio beskrajne perzijske stepe, snjena brda i tune gradove nosei pisma i sakupljajui porez, primijetio sam da polako zaboravljam lice tog djeteta u koje sam bio zaljubljen i koje je ostalo u Istambulu. Obuzeo me nemir te sam se jako trudio sjetiti se tog lica, no shvatio sam da ovjek zaboravlja lice koje dugo ne vidi, koliko god ga volio. U estoj godini, koju sam proveo na Istoku radei kao pisar, putujui i sluei paama, ve sam znao da lice koje oivljavam u mati vie nije lice moje ljubavi iz Istambula. Znao sam: to lice to sam ga u estoj godini krivo zamiljao kasnije sam, u osmoj godini, jo vie bio zaboravio, pa mi je u sjeanje dolazilo posve izmijenjeno. Kad sam se dvanaest godina kasnije, u trideset estoj, vratio u svoj grad, s bolom sam shvatio da sam lice svoje ljubljene odavno zaboravio. Veina mojih prijatelja, roaka i poznanika iz mahale umrla je u tih dvanaest godina. Otiao sam na groblje koje gleda na Zlatni rog i pomolio se za majku i strica koji je umro dok me nije bilo tu. Miris vlane zemlje mijeao mi se s uspomenama; pokraj majina groba netko je bio razbio testiju, i ja sam, gledajui te krhotine, iz nekog razloga poeo plakati. Ne znam jesam li plakao zbog pokojnika ili zbog toga to sam nakon toliko godina ivota jo uvijek bio

na poetku. Ili, naprotiv, stoga to sam osjeao kako se moj ivotni put primakao svome kraju. Poeo je prolijetati slab, jedva primjetan snijeg. Iao sam zagledan u rijetke pahulje koje je vjetar nosio tamo-amo; u nedoumicama svog ivota bio sam izgubio put, kad opazih kako me iz mranog kuta groblja gleda crni pas. Suze mi stadoe. Obrisao sam nos. Iziao sam iz groblja zamijetivi kako mi crni pas prijateljski mae repom. Kasnije sam se smjestio u mahali unajmivi jednu kuu u kojoj je ranije stanovao neki moj roak po ocu. Vlasnicu kue podsjeao sam na njezina sina kojeg su u ratu ubili safavidski vojnici. Ona e mi spremati i istiti. Iziao sam na ulicu te dugo, uivajui, etao kao da nisam u Istambulu, nego u prolazu, u nekom od arapskih gradova na drugom kraju svijeta, pa da me, kao, zanima kakav je taj grad. Bijahu li se to ulice suzile ili se meni tako inilo? Na nekim mjestima, u ulicama zbijenima meu kue to su se naginjale jedna drugoj, morao sam se kretati tik uz zidove i kapije, kako bih se maknuo s puta natovarenim konjima. Jesu li se i bogatai umnoili ili se to meni tako inilo? Vidio sam jednu raskonu koiju kakve nema ni u Arabiji ni u Perziji: izgledala je poput tvrave koju vuku gordi konji. Na emberlitau vidjeh drske prosjake u dronjcima, stisnute jedne uz druge, u smradu koji je dolazio s Trnice peradi. Jedan od njih bio je slijep, a smjekao se gledajui snijeg to je padao. Kad bi mi rekli da je Istambul ranije bio siromaniji, manji i sretniji, moda ne bih povjerovao, ali mi je srce to govorilo. Jer kua voljene koju sam napustio bila je na svome mjestu, skrivena stablima lipa i kestena, ali kad sam zazvao s vrata, netko je drugi sad tamo stanovao. Majka moje drage, moja teta, bila je umrla, a tetak se s keri odselio i, prema rijeima ljudi na vratima, koji nisu ni pomiljali na to koliko takvi dogaaji mogu nemilosrdno lomiti srca i snove, snala ih je neka nesrea. Ne bih vam sad priao o tome, nego bih vam kazao da su s grana lipe u starome vrtu visjele ledenice veliine mog malog 9

prsta i da je taj vrt, ijih se toplih, posve zelenih i sunanih dana jo prisjeam, zbog tuge, snijega i zaputenosti u ovjeku izazivao pomisao na smrt. Zapravo sam znao dio onoga to se dogodilo tim mojim roacima, iz pisma koje mi je tetak bio poslao u Tebriz. U tom pismu tetak me je pozvao u Istambul i pisao kako prireuje jednu tajnu knjigu za naega Padiaha, pa eli da mu pomognem. Tetak je uo kako sam neko vrijeme u Tebrizu prireivao knjige za osmanlijske pae i valije i za naruitelje iz Istambula. Ono to sam ja radio u Tebrizu bilo je da uzmem predujam od naruitelja knjiga, naem iluminatore i kaligrafe ogorene ratovima i osmanlijskom vojskom koji jo nisu bili napustili grad i otili u Kazvin ili u neke druge perzijske gradove, pa da tim velikim majstorima, izmuenim besparicom i dosadom, dadem da piu, ureavaju i uvezuju knjige koje bih zatim slao u Istambul. Da mi tetak nije u mladosti usadio ljubav prema iluminacijama, ne bih se nikako mogao upustiti u te poslove. Brija na kraju ulice koja vodi ka ariji i u kojoj je nekad stanovao moj tetak bio je jo u svojoj radnji, meu istim ogledalima, britvama, ibricima i posudicama za sapun. Pogledi su nam se sreli, ali ne znam je li me prepoznao. Obradovao sam se kad sam vidio kako posuda u koju se lijeva vrua voda za pranje glave, na kraju lanca to je visio sa stropa, njiui se naprijed-nazad, jo uvijek crta one iste lukove. Neke mahale i ulice kojima sam u mladosti prolazio izgorjele su tijekom ovih dvanaest godina i nestale u pepelu i dimu: namjesto njih ostala su zgarita na kojima su psi prolaznicima presijecali puteve, a djecu napadali poludjeli isposnici; na nekima su pak izgraeni bogataki konaci koji su iznenaivali one koji, kao i ja, dou izdaleka. Prozori nekih od njih bili su ostakljeni najskupljim venecijanskim staklom u boji. S doksata koji su se nadnosili nad visoke zidove vidio sam da je za moje odsutnosti u Istambulu podignuto jako mnogo bogatakih dvokatnica. 10

Jednako kao i u mnogim drugim gradovima, i u Istambulu novac vie nije imao ba nikakvu vrijednost. U pekarama u kojima se, onih godina kad sam otiao na istok, dobivao ogroman kruh od etiristo drahmi, sada je za iste novce prodavan upola manji, iji okus, k tomu, ovjeka uope nije podsjeao na djetinjstvo. Da moja pokojna majka moe vidjeti da je za dvanaest jaja potrebno izbrojiti tri ake, rekla bi da bjeimo u neku drugu zemlju prije nego nam razmaene kokoi ponu srati na glavu, ali ja sam znao da se taj bezvrijedni novac ve bio proirio u sve krajeve. Prialo se kako trgovaki brodovi iz Holandije i Venecije dovoze na sanduke tog bezvrijednog novca. Dok se ranije u kovnici od sto drahmi srebra kovalo petsto aki, sad su, zbog beskrajnih ratova sa Safavidima, poeli kovati osamsto aki; kad su janjiarima ake koje su im isplatili pale u Zlatni rog, vidjeli su da plivaju na vodi poput suhoga graha prosutog u more s vrtlarske skele, pa su bili podigli ustanak i opkolili saraj naeg Padiaha kao kakvu dumansku tvravu. Jedan vaiz po imenu Nusret, koji propovijeda u damiji na Bejazitu i tvrdi da je izdanak Muhamedova roda, bio se prouo u vrijeme ovog nemorala, skupoe, zloina i razbojnitva. Taj vaiz, kojeg zovu i Erzurumi, sve nevolje to u zadnjih deset godina snaoe Istambul - poare u mahalama Bahekapi i Kazandilar; kugu koja, svaki put kad se proiri gradom, odnese na tisue ivota; to to u ratu sa Safavidima padoe mnogi ivoti, a da od toga nije bilo nikakve koristi; ustanke krana na zapadu i njihovo zauzee malih osmanlijskih utvrda - sve je to objanjavao skretanjem s Muhamedova puta, udaljavanjem od kuranskih zapovijedi, popustljivou prema kranima te napose, slobodnom prodajom vina i svirkom u tekijama. Turudija, koji mi je uzbueno pripovijedao o vaizu iz Erzuruma i kazivao mi te novosti, ree da svi ti novci to su preplavili trnicu - krivotvorene pare, novi dukati, lani florini s likom lava, ake koje se kuju sa sve manje i manje srebra - guraju ljude poput
*

Tj. Erzurumski, podrijetlom iz Erzuruma, grada u istonoj Anadoliji (op. prev.).

11

erkeza, Abhaza, Megrelaca, Bonjaka, Gruzijaca, Armena u krajnji nemoral iz kojeg se teko izvui. Beskrupulozni ljudi i pobunjenici sastaju su se u kavanama i spletkare do zore. Golai za koje se ne zna ni tko su ni to su, vjerski zanesenjaci ovisni o opijumu i propali kalenderije okupljaju se u tekijama i do jutra pleu uz svirku, zabijaju si iljke po cijelome tijelu i, radei svakojake nepodoptine, ope jedni s drugima i s golobradim mladiima, govorei da je to Allahov put. Ne znam jesam li uo ugodnu svirku da pa je krenuo slijediti ili moja duevna zbrkanost, koju nazivam uspomenama i eljama, vie nije mogle podnijeti zajedljivog turudiju, pa mi je dala naslutiti izlaz. Ono to znam jest da, ako volite neki grad i po njemu puno hodate, onda njegove ulice, ak i mnogo godina kasnije, poznaje ne samo vaa dua nego, smo od sebe, i vae tijelo, i to tako dobro da e vas u trenutku potitenosti, kad snijeg sipi tuno i sjetno, noge same ponijeti na neko vama omiljeno brdo. I tako sam napustio Potkoviarsku ariju i s bone strane damije Sulejmanije promatrao kako na Zlatni rog pada snijeg: na krovovima okrenutim prema sjeveru i rubovima kupola izloenim sjevercu poeo se ve hvatati snijeg. Sputena jedra broda koji je uplovio u grad pozdravljala su me leprajui; jednako kao i Zlatni rog, bila su sive boje magle. Stabla empresa i platana, slika krovova, tuga predveerja, glasovi iz donje mahale, uzvici prodavaa i vriska djece koja su se igrala u dvoritu damije mijeali su mi se u glavi i na jedan nimalo iznenaujui nain davali mi do znanja da se odsad moj ivot nee moi nastaviti nigdje drugdje osim u ovome gradu. U jednom sam asu pomislio da e mi se pred oima ukazati lice moje drage, koje ve godinama ne pamtim. Spustio sam se nizbrdicom. Zaao meu svijet. Nakon veernjeg ezana utaio sam glad u radnji jednog digerdije. Paljivo sam sluao to govori vlasnik prazne radnje, koji me nutkao samilosno, kao da hrani maku, pratei svaki moj zalogaj. Nadahnut njegovom priom 12

i oboruan njegovim uputama, nakon to se dobro smrailo, zaao sam u jednu od uskih ulica negdje iza Trnice robova i tu pronaao kavanu. Unutra je vladala guva i bilo je vrue. Pripovjeda, slian onima kakve sam esto viao u Tebrizu i drugim perzijskim gradovima, samo to ih tamo ne zovu meddah nego perdedar, bio se smjestio na jedno uzdignuto mjesto pokraj pei, razmotao i objesio na zid jedan jedini crte: urno, ali vjeto uraen crte psa na grubu papiru pa, upirui svaki as prstom na njega, kroz usta tog psa priao njegovu priu.

13

(3) Ja, pas

Kao to vidite, moji su kutnjaci tako otri i dugi da mi jedva stanu u usta. Znam da mi to daje zastraujui izgled, ali mi se svia. Jednom je jedan mesar, gledajui koliko su mi zubi veliki, rekao: "Joj, ovo nije pas, nego svinja!" Tako sam ga ugrizao za nogu da sam na vrhovima zuba osjetio tvrdou njegove bedrene kosti na mjestu gdje mu zavrava debelo meso. Za jednog psa nita ne moe biti toliko slasno kao kad, posve obuzet mrnjom i gnjevom, zarije zube u meso odurnog neprijatelja. Kad mi se ukae takva prilika, smrai mi se pred oima dok ispred mene glupavo prolazi rtva koja je zasluila biti ugrizena, zubi mi bolno utrnu, i spontano ponem zastraujue reati. Ja sam pas, a budui da vi niste razborita stvorenja poput mene, pitate se moe li jedan pas govoriti. A opet, s druge strane, ini se da vjerujete prii u kojoj mrtvaci govore, a junaci koriste rijei koje ne razumiju. Psi govore, ali za onog koji zna sluati. Neko, u jednu od svojedobno najveih damija u nekoj prijestolnici, hajde, recimo, neka to bude damija na Bejazitu, doao neki neiskusan vaiz iz nekog provincijskog grada. Moda ne bi trebalo otkriti njegovo ime. Zvat emo ga, recimo, hoda Husret, i zato dalje lagati: taj je vaiz bio svojeglav. Ali, koliko god mu je glava bila prazna, toliko mu je, maallah, jezik bio moan. Svakoga bi petka toliko ganuo demat da je bilo i onih koji bi se, kad bi im suze presuile, onesvijestili ili bi im pozlilo. Pazite, neka se krivo ne shvati: ovaj uope nije znao zaplakati poput drugih vaiza jakih rijei. Naprotiv: dok su svi plakali, njemu ni obrva ne bi zaigrala i vikao bi jo glasnije, kao da grdi demat. Valjda stoga to su voljeli te njegove prijekore, svi su bostandije, uvari iz sultanove palae, halvadije, skupine 14

najobinije svjetine i mnogi vaizi poput njega postali njegovi pravi robovi. Eh, pa nije on pas, nego obian ovjek koji je sisao svjee mlijeko; pred tom zadivljenom gomilom prilino se izgubio, ali vidi: ima slasti u tome da se demat zastrai do suza, a to moe donijeti i vie kruha, pa je, prelazei svaku mjeru, kazao: Jedini razlog skupoi, kugi i vojnim porazima jest taj to smo zaboravili islam Poslanikova vremena, pa se ufamo i vjerujemo nekim drugim knjigama i laima tvrdei da je to muslimanska vjera. Je li se i u doba Hazreti Muhameda uio mevlud? Je li za pokojnika prireivana etrdesetnica i za njegovu duu dijeljeni halva i lokumi? Je li u doba Hazreti Muhameda uen Kuran asni uz makam, kao da je pjesma? Da li se itko uspinjao na minaret i uio ezan oholo i umiljeno mislei kako mu je glas lijep, a arapski kao u pravog Arapina, i pjevajui koketno, poput kakve ene? Idu na groblja pa zapomau i oekuju pomo od pokojnika, obilaze turbeta pa se kao idolopoklonici klanjaju kamenju, ostavljaju platno i zavjetuju se. Je li i u Muhamedovo doba bilo dervia koji su drugima dijelili takve savjete? Duhovni uitelj tarikatskih sljedbenika, Ibn Arabi, postao je grenik zaklevi se da je faraon umro kao vjernik. Svi ti dervii, mevlevije, halvetije i kalenderije, koji ue Kuran asni uz svirku te igraju i pleu govorei kako se svi skupa, i djeca i golobradi mladii, mole - sve su to nevjernici. Tekije im treba razoriti, raskopati im temelje sedam arina duboko, a izvaeni kamen potopiti u more, pa se tek tada na njihovu mjestu moe klanjati namaz! estei se jo vie, vikao je da mu je pljuvaka prskala iz usta: Hej, vjernici, zabranjeno vam je piti kavu! Na Poslanik nikada je nije pio jer je znao da ona umrtvljuje duh, razara eludac te donosi kilu i neplodnost i jer je shvatio da je to ejtanska stvar. Sad su pogotovo kavane postale mjesta u kojima ljudi od razonode i bogatai skloni uivanju posjedaju jedan uz drugog i izvode svakojake bezonosti, pa bi te kavane trebalo pozatvarati ak i prije nego tekije. Otkud siromasima novac za kavu? Idu u kavane i 15

pijui kavu budu tako omamljeni da posve izgube kontrolu nad sobom, pa tamo sluaju to im govori nekakvo pseto, mislei da je to stvarno; a pas je, eto, ba taj koji rui mene i nau vjeru!, govorio je taj hoda Husret. Ako dopustite, htio bih se osvrnuti na zadnje rijei tog vaiz-efendije. Vama je, dakako, poznato da ti kojekakvi hadije, hode, vaizi i imami nas pse uope ne vole. Ako se mene pita, to je povezano s priom kako je Poslanik Muhamed, da ne bi probudio maku koja je uz njega zaspala, odsjekao dio svoje halje. Time to je taj znak panje ukazan makama, ali ne i nama, te zbog naeg vjeitog rata s tim stvorenjima ija je nezahvalnost poznata ak i najglupljim ljudima, eli se rei da je Poslanik imao neto protiv pasa. Posljedica tog zlonamjerno iskrivljenog tumaenja jest ta da mi ne smijemo ni prii damiji da im ne bismo pokvarili abdest, kao i svi udarci motkama i metlama koje nam ve stoljeima nanose posluitelji u damijama. Htio bih vas podsjetiti na jednu od najljepih sura iz Kurana asnog, na suru o Kehfu. Ne zbog toga to bi se meu nama, u ovoj lijepoj kavani, nalazili nevjernici koji ne itaju Kuran, nego da vam osvjeim pamenje: U toj se suri govori o sedmorici mladia kojima je dodijao ivot meu neznabocima. Sklonili su se u jednu peinu i zaspali. Allah im je zapeatio ui i uspavao ih na tono tristo devet godina. Kad su se probudili, jedan je od tih sedam mladia, otiavi meu ljude, po noviu to ga je drao u ruci, a koji vie nije vrijedio, shvatio da je u meuvremenu prolo toliko godina, pa su se svi tomu jako zaudili. Podsjetit u vas, iako nije moje da o tome govorim, da se u osamnaestom ajetu te sure, koja govori o odnosu Boga i ovjeka, o Njegovim udima, prolaznosti vremena i o ugodi duboka sna, spominje jedan pas koji je spavao na ulazu peine Kehf, u kojoj su spavala ta sedmorica mladia. Jasno, svatko se moe ponositi time to mu se ime spominje u Kuranu. Budui da sam pas, hvalim se tom surom i 16

nadam da e oni koji, poput spomenutog Erzurumlije, svoje neprijatelje oslovljavaju s "pasji sin" doi pameti, inallah! to je, dakle, izvor i temelj ovom neprijateljstvu prema psima? Zato kaete da je pas neist i pogan, zato, ako vam pas ue u kuu, morate prema artu sve temeljito, od vrha do dna, izribati? Zato se pokvari abdest onoga tko nas dodirne, a ako vam vlana psea dlaka samo malo dotakne rub kaftana, zato ga po artu morate prati sedam puta poput kakvih aavih, ivanih ena? Samo su kalajdije mogli izmisliti la da je neku posudu, zbog toga to ju je pas liznuo, potrebno ili baciti ili dati da se iznova pokositri. Ili moda make. Kad su ljudi napustili sela, polja i nomadski ivot i nastanili se u gradovima, pastirski su psi ostali na selu, pa smo od tad mi psi postali pogani. Prije islama jedan od dvanaest mjeseci bio je psei mjesec. A sad je pas postao nesreonosac. U ove veernje sate ne bih elio vlastitim problemima dosaivati vama, prijatelji, koji elite uti neku pounu priu: ja se ljutim zbog trabunjanja tog vaiz-efendije protiv naih kavana. to biste izvoljeli rei ako kaem da se ne zna ni za oca tog Erzurumlije Husreta? A meni stalno govore: kakav si ti pas, tvoj je tvorac neki meddah koji je u nekoj kavani objesio crte i pria prie, a ti, da bi ga zatitio, laje protiv tog vaiz-efendije, mar! Boe sauvaj, ne lajem ja ni protiv koga! Ja jako volim nae kavane. Znate li da mene ne mui to to sam nacrtan na ovako jeftinu papiru, niti to to sam pas, nego kukam zbog toga to ne mogu sjesti s vama kao ovjek i piti kavu. Ovakvi poput mene umiru za kavu i nae kavane... Ali, o emu ja to... Pogledajte, moj mi majstor lijeva kavu iz dezve. Nemojte pitati moe li crte piti kavu, nego pogledajte: pas pije kavu lapui. Oh, ba mi je prijala, ugrijala me, izotrila mi vid i razbistrila um, i pazite to mi pade na pamet! Sultaniji Nurhajat, keri naeg preuzvienog Padiaha, mletaki je dud poslao na poklon hrpe svilenih tkanina, kinesko porculansko posue oslikano plavim cvjetovima, i znate 17

to jo? Jedno koketno franako pseto, krzna mekeg od svile i samura. Taj je pas bio tako profinjen da je nosio i svileno crveno odijelce. Jedan je moj prijatelj ovo nekako doznao pa je i meni rekao: to se pseto nije moglo ni pariti bez odijela. Ali, u toj su franakoj zemlji svi psi odjeveni. Pria se da se jedna jako plemenita franaka dama, kad je ugledala ne bih sad tono znao da li psa bez odijelca ili psee spolovilo onesvijestila pomislivi: "Ah, pa ta je ivotinja gola!" No, u toj franakoj zemlji pas ima i svoga gospodara. Jadnim psima stave lanac oko vrata pa ih etaju ulicama stalno ih poteui i vukui ih jednog po jednog poput najbjednijih robova. Ti ih ljudi zatim odvuku kui, pa ih ak uzimaju u krevet. Ne samo da se psi ne smiju njukati i pariti nego se ak ne smiju ni etati u paru. Ako se sretnu na ulici, vezani lancima, u tom alosnom stanju pogledaju jedan drugoga tunih oiju eto, samo to smiju. A mi na istambulskim ulicama ne hodamo pojedinano, nego u oporima i skupinama, ne priznajemo nikakvog vlasnika i gospodara i napadamo, kad ustreba, prolaznike na putovima, uivamo sklupani na toplim mjestima, spavamo tiho i mirno u hladovini, vrimo nudu gdje hoemo i ujedamo koga hoemo, no sve to ti franaki nevjernici nikada ne bi mogli shvatiti. I nije da se nisam pitao: protive li se moda upravo zbog toga tovatelji tog Erzurumlije da se na istambulskim ulicama kao milostinja uz molitve psima baca meso te da se za njih podignu vakufi? Ako je njihova namjera odnositi se prema psima neprijateljski i uz to okrutno kao prema nevjernicima, upozoravam da je neprijateljstvo prema psima isto to i nevjernitvo smo. Prigodom - nadam se - skoroga pogubljenja tih gadova, nai prijatelji delati pozvat e i nas da malo jedemo, kao to ponekad i uine da bi to bilo drugima za pouku. Za kraj da ispriam ovo: moj prethodni gospodar bio je jedan veoma pravedan ovjek.
*

Rije Frenk (< perz. Freng < srlat. Francus = Franak, Francuz) u turskome jeziku najprije je oznaavao Saksonca, Germana ili Latina. Kasnije su je Osmanlije poeli rabiti kao ope ime za sve Europljane. Prevoditelji su se odluili za taj arhaini naziv (hr. Franci, franaki) da bi otklonili konotacije koje nose suvremeni termini Europa i europski. U romanu se rije franaki moe poistovjetiti i s pojmom zapadni ako se on promatra u kulturnoj i civilizacijskoj opreci s pojmom istoni.

18

Kad bismo nou odlazili u razbojnitva, podijelili bismo posao: kad bih ja poeo lajati, on bi rtvi prerezao grkljan pa se tako njezino zapomaganje ne bi ulo. A zauzvrat bi te prijestupnike koje kazni isjekao, skuhao, pa bi i meni davao da jedem. Ja ne volim sirovo meso. I delat tog vaiza iz Erzuruma napokon e inallah poeti misliti i na to, pa neu pokvariti eludac jedui posve sirovo meso toga gada.

19

(4) Proglasit e me ubojicom

Da su mi samo trenutak prije nego to sam ubio tu budalu rekli da bih mogao bilo koga ubiti, ne bih povjerovao. Zbog toga se to moje nedjelo ponekad udaljava od mene, polako, poput neke strane galije koja iezava na obzoru. A ponekad se ak osjeam kao da i nisam poinio nikakav zloin. etiri su dana prola otkako sam, i ne elei, zatukao ubogog Tankoutog, koji mi je bio kao brat, pa sam se dosad ve na to nekako i privikao. Silno sam prieljkivao da mrski problem koji je preda me iskrsnuo uzmognem rijeiti tako da ne ubijem ovjeka, ali sam ipak shvatio da nema drugoga puta. Posao sam odmah ondje dovrio i sav teret odgovornosti natovario na sebe. Nisam dopustio da se svi iluminatori nau u opasnosti zbog kleveta jednoga glupana. Ali opet, teko se pomiriti s inom ubojstva. Ne mogu izdrati u kui pa iziem na ulicu, na ulici se ne mogu smiriti pa trim u drugu ulicu, pa iz te u sljedeu i svaki put kad ljudima pogledam u lice, vidim kako se jako mnogo njih smatra nevinima zbog toga to jo nisu dobili priliku da uine neko zlodjelo. Teko je povjerovati da je veina ljudi moralnija ili bolja od mene samo zbog te zanemarive igre sree i sudbine. Ako nita, lica im izgledaju gluplje jer jo nisu poinili nikakav zloin, pa se, kao svi glupaci, samo doimlju dobronamjernima. etiri dana jurnjave po stambolskim ulicama nakon ubojstva onoga bijednika bili su mi dostatni da shvatim da je svatko u ijim sam oima vidio bljesak razboritosti, a na licu sjenu koju je bacala njegova dua, zapravo pritajeni ubojica. Samo su glupaci nevini. Dok sam se, recimo, veeras, u kavani negdje iza Trnice robova, grijao toplom kavom, gledao crte psa u pozadini i, opustivi se, s ostalima smijao prii toga psa, obuzeo me 20

osjeaj da je i momak koji je sjedio uza me ubojica, poput mene. Mogao se on, kao i ja, smijati meddahu, ali ne znam zato, da li stoga to mu je ruka bila bratski poloena tik uz moju ili po nemiru njegovih prstiju koji su drali findan u trenu mi je sinulo da je i on mojega soja i, okrenuvi se iznenada, pogledao sam ga prodorno u oi. Prepao se, lice mu se prenerazilo. Kad su se posjetitelji poeli razilaziti, neki ga je poznanik uhvatio pod ruku rekavi: "Pristalice hode Nusreta upast e na kraju i ovamo." Uutkao ga je migom oiju. Njihov strah obuzeo je i mene. Nitko nikome ne vjeruje, svatko od onog kraj sebe, u svakome trenu, oekuje nekakvu podlost. Zahladilo je jo vie, a na uglovima ulica, podno zidova, snijeg se zadrao na tlu i nagomilao. U mrklome mraku moje tijelo pronalazi put tek slutei uske ulice. Katkad iz ku iji su epenci sputeni, a prozori pokriveni posve crnim kapcima, procuri slabana svjetlost uljanice koja unutra jo uvijek gori, i njezin se treptaj razlijeva po snijegu; veinom pak ne mogu razabrati nikakva svjetla, ba nita, nego put nalazim oslukujui udarce batina nonih uvara po kamenju, zavijanje opora pobjenjelih pasa i jecaje koji dopiru iz kua. Ponekad, u pononim satima, snijeg nekim udesnim svjetlom, koje kao da izbija iz njega samoga, obasja uske i zastraujue ulice i uini mi se da u mraku, meu ruevinama i stablima, vidim aveti koje ve godinama Istambulu donose nesreu. A katkada se iz kua zauju glasovi nesretnik: ili hroptavo kalju, ili mrcaju, ili vrite plaui u snu, ili se pak mu i ena tuku meu uplakanom djecom. Nekoliko sam veeri odlazio u kavanu sluati meddaha da bih se prisjetio onoga sretnog ivota prije nego to sam postao ubojica, i da bih se malo razvedrio. Veina mojih prijatelja iluminatora s kojima sam proveo cijeli ivot odlazi tamo svaku veer. Otkako sam digao ruku na tu budalu, s kojom sam jo od djetinjstva izraivao iluminacije, ne elim vie 21

vidjeti nikoga od njih. U ivotima te moje brae po poslu, koji se, kada se sastanu, ne mogu suzdrati od ogovaranja, kao i u ozraju ovdanje prijezira vrijedne razonode, mnogo je toga to me tjera da se stidim. Da me ne bi zadirkivali kako sam digao nos, nacrtao sam ak i nekoliko crtea za meddaha, iako ne vjerujem da e to zauzdati njihovu zavist. Ali, imaju oni i zato biti zavidni. U mijeanju boja, izvlaenju rubova i slaganju stranica, u izboru teme, crtanju ljudskoga lica, razmjetanju mnogoljudnih ratnikih i lovakih prizor, u crtanju ivotinja, careva, brodova, konj, ratnik i ljubavnik, u pretakanju poezije due u crte, pa ak i u pozlaivanju, ja sam najbolji. Ne govorim vam ovo da bih se hvalio, nego da biste me razumjeli. U ivotu majstora iluminatora zavist s vremenom postane neizostavna, kao i boja. Posred svoga hoda, koji zbog nespokoja postaje sve dui, naem se ponekad oi u oi s kojim od svoje posve prostodune i edne brae po vjeri i tada mi iznenada doe ova udna misao: ako sad pomislim na to da sam ubojica, ovaj preda mnom proitat e mi to na licu. Zato se odmah natjeram misliti na neto drugo: jednako kao to sam se u ranoj mladosti, propadajui u zemlju od srama, trudio ne misliti na ene dok bih klanjao namaz. Ali, za razliku od ovih mladenakih kriza, tijekom kojih nikako nisam mogao izbiti iz glave pomisao na voenje ljubavi, zloin koji sam poinio mogu zaboraviti. Svakako shvaate da vam sve ovo pripovijedam zbog toga to je povezano s mojom situacijom. Ako to u vezi s njom budem i pomislio, vi ete shvatiti. A to me spaava od toga da budem ubojica bez imena i identiteta, koji se kree meu vama poput aveti te sputa na razinu nekog tamo zloinca koji se dao uloviti i kome e glava biti odrubljena. Dopustite mi da i ne mislim ba o svemu, da poneto sauvam i za sebe; a neka se profinjene osobe poput vas po mojim rijeima i bojama potrude otkriti tko sam, kao da trae lopova pratei mu tragove. A to nas pak dovodi do sada veoma bitna pitanja stila: Ima li iluminator svoj osobni 22

stil, sebi svojstvenu boju, ton i treba li ga imati? Pozabavimo se jednim crteom Behzada, majstora svih majstora i pra iluminacije. Na tu udesnu ilustraciju koja, budui da prikazuje umorstvo, veoma dobro pristaje mojemu stanju, naiao sam na stranicama jedne savrene, devedeset godina stare knjige nastale u heratskoj koli, koja potjee iz knjinice nekog perzijskog princa ubijenog u nesmiljenim borbama za prijestolje; i to na stranicama na kojima je zapisana pria o Husrevu i irin. Znate kakav je bio kraj Husreva i irin; neu vam ispriati Firdusijevu, nego Nizamijevu verziju: Dvoje ljubavnika uzme se nakon mnogih pustolovina i nevolja, ali dijete Husrevove bive ene, mladi iruje, poput ejtana je - ne ostavlja ih na miru. Oko toga princa zapelo je za oevo prijestolje i njegovu mladu enu irin. I taj iruje, za kojeg Nizami veli da su mu "usta zaudarala lavljim smradom", iznae naina, zarobi oca i zasjedne na njegovo prijestolje. Jedne noi ue u sobu u kojoj su spavali njegov otac i irin te ih, pipajui u tami, nae u krevetu i zarije handar u oeve grudi. Ocu e krv tei do zore i umrijet e na leaju to ga je dijelio s lijepom irin, koja je spokojno spavala pored njega. Ilustracija velikog majstora Behzada, jednako kao i ova pria, prikazuje istinski strah koji u meni ivi ve godinama: osjeaj prestravljenosti kada se ovjek probudi usred noi i po kripi shvati da u sobi u kojoj se ne vidi ni prst pred okom ima jo nekoga! Zamislite da taj u jednoj ruci dri bode, a drugom vas epa za vrat! Svaki naslikani detalj: paljivo i profinjeno ureeni zidovi sobe, ukrasi na prozorima i okvirima, krivudave i okrugle are tepiha crvenog poput bezglasna krika iz vaeg stisnutog grla, uti i modri cvjetovi izvezeni s nevjerojatnom tankoutnou i radou na predivnu jorganu koji bezduno pritie gola i odurna noga vaeg ubojice u trenu kad vas ubija sve to slui istome cilju: dok s jedne strane naglaava ljepotu ilustracije koju promatrate, s druge vas podsjea na to da je itekako lijepo mjesto ta soba u kojoj umirete i taj svijet to ga naputate. Osnovni smisao te ilustracije, koji 23

ete razabrati dok je promatrate, jest da su i njezina ljepota i ljepota svijeta posve ravnoduni na vau smrt i da ste u trenucima smrti sami samcati, makar uz vas bila i vaa ena. "Behzadova", rekao je prije dvadeset godina stari majstor dok smo zajedno gledali knjigu u mojim drhtavim rukama. Lice mu nije bilo obasjano svjetlom svijee pored nas, nego uitkom promatranja. "Do te je mjere Behzadova, da joj njegov potpis i nije potreban." I Behzad je toga bio svjestan pa potpis nije ostavio ak ni u nekom skrivenom kutku svoga crtea. Prema miljenju staroga majstora, u tom je Behzadovu stavu bilo osjeaja stida i nelagode. Jer, istinsko je umijee i majstorska vjetina nacrtati nedostino udo, a opet, u tom istom udesnom prikazu, ne ostaviti nikakva traga koji e odati identitet samoga umjetnika. Svoju sam jadnu rtvu ubio na obian i brutalan nain, na koji sam nadoao obuzet smrtnim strahom. I svaki put kad bih se nou vratio na ono zgarite da provjerim nije li nakon tog zlodjela ostao kakav trag koji bi mogao ukazati na mene, opsjedala su me pitanja stila. Ono o emu se obino govori kao o stilu zapravo je samo pogreka koja nas zavede da ostavimo vlastiti trag. Naao bih to mjesto i bez bjeline snijega to pada: to je zgarite gdje sam ubio ovjeka s kojim sam prijateljevao dvadeset pet godina. Snijeg ga je sad prekrio i tako zametnuo sve tragove koji bi se mogli prepoznati kao moj potpis. To pak potvruje da i Allah o pitanjima stila i potpisa misli isto to i ja i Behzad. Allah nama, iluminatorima, ne bi ukazao takav znak ljubavi da smo etiri noi ranije, ukraavajui tu knjigu, ak i nehotice poinili neoprostiv grijeh, kao to je tvrdila ta budala. Kada smo Tankouti Efendija i ja te noi doli na ovo zgarite, snijeg jo nije bio padao. uli smo zavijanje pasa koje je kao jeka dopiralo iz daljine. "Zato smo doli ovamo?", pitao je jadnik. "to mi to hoe ovdje pokazati u ovo 24

doba?" "Tu je ispred jedna jama, a dvanaest koraka dalje od nje uvam zakopani novac koji sam godinama sakupljao", rekoh. "Ako nikome ne oda ovo to sam ti kazao, nagradit emo te i Tetak-efendija i ja." "Ti, dakle, priznaje da si od samoga poetka bio svjestan svega to si napravio?", upitao je uzbueno. "Priznajem", slagah jer nije bilo drugog izlaza. "Uvia li da je crte to ste ga nacrtali veliki grijeh?", upitao je naivno. "On je bogohuljenje, bezbonitvo za koje nitko ne bi smogao hrabrosti. Gorjet ete na samome dnu dehennema. Vae muke i patnje nikada nee prestati. A i mene ste uvalili u to!" Dok sam sluao njegove rijei, s uasom shvatih da bi mu jako mnogo ljudi moglo povjerovati. Zato? Zato to su te rijei imale toliku snagu i takvu privlanost da ovjek i ne htijui pokae zanimanje za njih i poeli da se na sunce iznese istina i o drugim podlacima. Ve je ionako kolalo mnogo takvih glasina o Tetak-efendiji, zbog tajnosti knjige koju je dao izraditi i novca koji je za nju davao. A posebice se prvi iluminator, majstor Osman, zgraao nad tim. Pomiljao sam i na to da je ovaj moj brat u pozlaivanju namjerno iskoristio te lane prie da potkrijepi svoje klevete. Koliko li je iskren bio? Naveo sam ga da ponovi tvrdnje koje su nas meusobno zavadile. Govorio je sasvim otvoreno. Kao da me je nagovarao da zatakamo nekakvu krivnju kako bismo se zatitili od batina majstora Osmana, to smo inili i u godinama svoga egrtovanja. Njegova mi se iskrenost tada inila uvjerljivom. I kao egrt irom bi otvarao oi, ali mu se tada jo nisu bile smanjile uslijed rada na pozlati. No, nikako se nisam htio prepustiti naklonosti prema njemu jer je bio spreman sve izbrbljati drugima. 25

"Sluaj me", rekoh s usiljenom prepredenou. "Mi radimo pozlatu, smiljamo rubne ukrase, izvlaimo linije okvir, ukraavamo stranice zlatnim nijansama tako da blistaju, crtamo najljepe ilustracije, uresima razgaljujemo ormare i kutije. Sve to radimo ve godinama. To nam je posao. Kod nas naruuju ilustracije, kau nam: nacrtaj u tom okviru jedan brod, gazelu, nekog padiaha, pa takve ptice, pa ovakve ljudske figure, taj prizor iz prie, pa neka bude tako i tako - i mi nacrtamo. Vidi, ovaj je put Tetak-efendija rekao da nacrtam jednoga konja, za svoju duu. U tri sam dana nacrtao na stotine konja da bih, poput velikih starih majstora, shvatio to znai crte konja, onakav kakav bih smome sebe poelio." Izvadio sam grubi samarkandski papir na kojemu sam, da bih izvjebao ruku, bio nacrtao niz konj i pokazao mu. Zainteresirao ga je pa je, primaknuvi papir oima, na blijedoj mjeseini poeo motriti konje nacrtane crnim tuem. "Stari majstori iz iraza i Herata", rekoh, "govorili su kako iluminatorova ruka mora pedeset godina neprestano crtati konja da bi na koncu mogla nacrtati vjerodostojan crte, onakav kakav Allah eli i vidi. A zapravo e, dodavali bi, najljepi crte konja biti nacrtan u mraku. Naime, u tih pedeset godina iluminator e oslijepiti od neprestana rada, ali e njegova ruka sama od sebe nacrtati konja, po sjeanju." Njegov nevini pogled, kojega se sjeam jo iz naeg djetinjstva, zadubljeno je prelazio preko konj to sam ih bio nacrtao. "Od nas naruuju, a mi se trudimo nacrtati najtajnovitijeg, najnedostinijeg konja, onako kako su ga crtali stari majstori, samo toliko. Bilo bi nepravedno da ns kasnije smatraju odgovornima za ono to su sami naruili." "Ne znam je li to tono", rekao je. "I na nama je odgovornost, i mi imamo slobodnu volju. Ja se ne bojim nikoga osim Allaha. A On nam je dao razum da razlikujemo Dobro od Zla." Odgovor mu je bio na mjestu. 26

"Allah sve vidi i sve zna...", rekoh na arapskom. "Sigurno e shvatiti i to da smo ti, ja, svi mi, obavili taj posao nesvjesni onoga to inimo. Kome e prijaviti Tetak-efendiju? Ne vjeruje li da iza ovog posla stoji volja naega preuzvienog Padiaha?" utio je. Mislio sam: je li mu doista mozak kokoji ili je, zbog nehinjena straha pred Allahom, izgubio prisebnost pa blebee gluposti? Zastali smo pokraj jame. U tami sam mu u jednom trenu ugledao oi i shvatio da ga je strah. Bilo mi ga je ao. Ali, natrag se vie nije moglo. Molio sam Allaha da mi dade jo jedan dokaz da je taj ovjek preda mnom ne samo glupa kukavica nego i podlac. "Izbroj dvanaest koraka odavde i kopaj", rekoh. "A to ete vi kasnije uiniti?" "Rei u Tetak-efendiji, spalit e crtee. Ta to bismo drugo mogli? Kad bi iz Nusrethodina demata douli da je o ovome bilo rijei, niti bismo mi ostali ivi, niti radionica itava. Zna li uope ikoga od njih? Uzmi sad taj novac, da budemo sigurni da nas nee odati njima." "U emu je novac?" "U jednom starom upu za turiju; ima sedamdeset pet mletakih dukata." Za mletake dukate nije udo, ali otkud mi up za turiju pade na pamet? Bilo je toliko glupo da je povjerovao. Tada sam se jo jednom uvjerio da je Allah na mojoj strani: moj prijatelj iz egrtskih dana, koji je iz godine u godinu bivao sve pohlepniji za novcem, oduevljeno je poeo odbrojavati korake u pravcu koji sam mu pokazao.

27

Pomislio sam tada na dvije stvari. Nema tu nikakva zakopanog mletakog blaga! Ako mu ne dam novac, ova e nas podla budala unititi! U jednom mi je trenu dolo da tu podlu budalu zagrlim i poljubim, kao to sam to katkad znao uiniti u vrijeme naeg egrtovanja, ali godine su nas toliko udaljile jednoga od drugog! Pitao sam se i kako e raskopati zemlju. Noktima? Moje razmiljanje o svemu tome, ako se to moe nazvati razmiljanjem, jedva da je trajalo koliko treptaj. Panino sam, s objema rukama, zgrabio veliki kamen koji je leao pokraj jame. Sustigao sam ga na sedmom, osmom koraku i svom snagom udario po potiljku. Kamen ga je takvom brzinom, snagom i estinom lupio u glavu da sam se u tom trenu trgnuo kao da je moja, ak sam osjetio i bol. I umjesto da tugujem nad tim to sam uinio, zapoeto sam htio to prije zavriti. Jer, na zemlji se poeo tako snano trzati da se ovjek, htio ne htio, jo vie uspanii. Tek mnogo vremena nakon to sam ga gurnuo u jamu mogao sam pomisliti kako u svemu tome to sam uinio ima neke uasne grubosti koja nikako, ba nikako ne pristaje profinjenosti jednoga iluminatora.

28

(5) Ja sam va Tetak

Ja sam Karin Tetak-efendija, ali i drugi me zovu Tetak. Jednom davno Karina je majka htjela da me on tako oslovljava, a kasnije su to ne samo Kara nego i svi drugi poeli koristiti. Kara je poeo posjeivati nau kuu prije trideset godina, nakon to smo se nastanili u onoj mranoj i vlanoj ulici u sjeni kestenovih i lipovih stabala, negdje iza Aksaraja. To je bila naa kua prije ove. Kad bih se, ako na vojne pohode s Mahmut-paom krenem u ljeto, ujesen vratio u Istambul, zatjecao bih Karu i njegovu majku sklonjene u sigurnosti nae kue. Njegova pokojna majka bila je sestra moje pokojne ene. A ponekad bih, vrativi se kui u zimskim veerima, nalazio njih dvije zagrljene kako se jadaju jedna drugoj, uplakanih oiju. Njegov otac, koji je uiteljevao po malim, zabaenim medresama ne mogavi se skrasiti ni u jednoj od njih, bio je naprasit i mrzovoljan ovjek, a prilino je i pio. Kara je tada imao est godina. Plakao je kad bi mu majka plakala i utio kad ona uti, a na mene, svoga tetka, gledao je sa strahom. Drago mi ga je sad vidjeti pred sobom kao svoga odlunog, zrelog i uljudnog neaka. Potovanje koje mi je iskazivao, panja s kojom bi mi poljubio ruku, nain na koji mi je, pruajui mi mongolsku mastionicu to ju je donio na poklon, rekao kako je "iskljuivo za crvenu boju", nain na koji je utivo sjedio preda mnom smjerno skupljenih koljena sve me to jo jednom podsjetilo ne samo na to da je postao razuman i zreo ovjek, to je i sm elio biti, nego i na to da sam i ja starac kakav sam elio biti. Slian je svojemu ocu kojega sam vidio jednom ili dvaput: visok je i vitak, pokreti

Prevoditelji su se odluili za rije mastionica kao znaenjski iri pojam od posuenice tintarnica (< njem. Tinte < lat. tincta crnilo). Naime, rije mastionica izvedena je iz stare slavenske rijei mast (= boja), a njezin znaenjski ekvivalent, perzijska rije hokka, ba i oznaava boice u kojima su drane boje. Osim toga, rije mastionica ima arhainiji prizvuk negoli rije tintarnica.

29

ruku i prstiju malko su mu nervozni, ali mu to lijepo pristaje. Nain na koji je sputao ruke na koljena, pogledi kojima mi je, gledajui me ravno u oi dok sam neto vano pripovijedao, govorio: "Razumijem i sluam Vas s potovanjem", i klimanje glavom prema skrivenoj melodiji usklaenoj s ritmom mojih rijei sve je to bilo veoma umjesno. Ja sada, u ovim godinama, znam da istinsko potovanje ne izvire iz srca, nego iz sitnih pravila i izraza pokornosti. Onih godina kada ga je majka, koja je u naoj kui vidjela nekakvu budunost za svoga sina, vrlo esto i pod svim moguim izgovorima dovodila ovamo, zbliili smo se jer sam otkrio njegovu ljubav prema knjigama, pa mi je, kako su to nazivali ukuani, postao 'egrt'. Objanjavao sam mu kako su iraski minijaturisti, iscrtavajui liniju obzora visoko na slici, izumili u irazu jedan novi stil. Pripovijedao sam mu kako veliki majstor Behzad nije nacrtao Mednuna, ludog od ljubavi za Lejlom, u pustinji, skrhana, kako su to inili svi drugi, nego u vrevi, meu enama koje kuhaju jelo, loe vatru puui u ar i hodaju meu atorima, ali da je time jo vie uspio naglasiti njegovu usamljenost. Govorio sam mu da veina iluminatora koji su ovjekovjeili trenutak kad Husrev promatra nagu irin kako se u pono kupa u jezeru, nije proitala Nizamijevu poemu i kako je smijeno to to konje i odjeu ljubavnik boje onako kako im se prohtije; ako nema volje da najprije paljivo i s razumijevanjem proita tekst koji oslikava, objanjavao sam, onda taj iluminator, osim plae, nema nikakva drugog razloga da uzme u ruke kalem i kist. Sada s radou primjeujem da je Kara usvojio i drugo temeljno naelo: Ako se ne eli razoarati u iluminiranje i umjetnost, nipoto ih ne smatraj svojom profesijom. Koliko god nadaren i sposoban bio, novac i mo potrai negdje drugdje da se, kada za svoj rad i umijee ne bude mogao dobiti odgovarajuu naknadu, ne bi ljutio na umjetnost. Priao je da su vrhunski iluminatori i kaligrafi iz Tebriza, koje je ponaosob poznavao 30

jer ih je bio angairao za izradu knjiga za stambolske i provincijske pae i bogatae, zapali u siromatvo i beznae. Ne samo u Tebrizu nego i u Mehedu i Alepu mnogo se iluminatora zbog neimatine i nezainteresiranosti ostavilo ukraavanja knjiga, pa su poeli izraivati crtee na samo jednom listu, kojekakva uda kojima oduevljavaju franake putnike, pa ak i besramne scene. uo je da je knjiga koju je ah Abas poklonio naem Padiahu kad su u Tebrizu sklopili mir sada rastavljena i da su njezine stranice poeli koristiti za neku drugu knjigu. Navodno se indijski padiah Ekber dao u takvo razbacivanje novcima za jednu novu veliku knjigu da su najsjajniji iluminatori Tebriza i Kazvina ostavili posao to im je bio u rukama i pourili u njegovu palau. Dok mi sve to pria, ponekad, na dopadljiv nain, ubaci i neke druge prie: na primjer, zabavnu priu o lanom Mehdiju, ili o tome kako su Safavidi, mira radi, dali Uzbecima svoga glupavog princa kao taoca, pa onda opisuje paniku koja je bila obuzela uzbeku stranu nakon to je taj dobio vruicu i za svega tri dana umro, i pritom mi se smijei. Ipak, po sjeni skrivenoj u njegovim oima znam da jo uvijek nije okonan problem kojeg se obojica bojimo i o kojemu je tako teko progovoriti. I Kara se, naravno, bijae zaljubio u moju jedinu, lijepu ker ekuru, poput svih mladih mukaraca koji su posjeivali nau kuu, uli ono to se o nama pria ili pak, makar i izdaleka, znali da ona postoji. Moda mi to tada i nije izgledalo kao nekakva opasnost nad kojom bi se trebalo zamisliti, jer je u to vrijeme svatko mada je veina nikad nije ni vidjela bio zaljubljen u moju ker, ljepoticu nad ljepoticama. No Karina ljubav bila je strasna ljubav mladia koji je dolazio u nau kuu i tu bio prihvaan s radou i ljubavlju i kojemu se pruala prilika da vidi ekuru. Nije uspio priguiti tu ljubav u sebi, kao to sam se ja nadao, nego je uinio pogreku otkrivi izravno mojoj keri snaan plamen kojim je izgarao.

Prevoditelji su prihvatili lektorov prijedlog da iz praktinih razloga turska imena i nazive navode u liku koji je prilagoen ustroju hrvatskoga jezika.

31

Nakon toga morao je prestati posjeivati nau kuu. Mislim da je i Kara sada znao da sam svoju ker, tri godine nakon to je on napustio Istambul, u godinama kad je bila najljepa, udao za jednog spahiju i da je taj vjetropirasti ratnik, nakon to ju je natjerao da mu rodi dva sina, otiao u rat i vie se nije vratio te da su prole ve etiri godine kako od njega nema ni traga ni glasa. Osjeam da on to nije doznao zbog toga to se takve glasine i vijesti brzo ire Istambulom nego da je sve to otkrivao gledajui me u oi u trenucima kad bi meu nama zavladao muk. Shvaam da ak i u ovom trenutku dok baca pogled na Knjigu due, rastvorenu na stalku, paljivo oslukuje glasove djece koja trkaraju po kui jer zna da su prole ve dvije godine otkako se moja ki sa svoja dva sina vratila u oev dom. Najprije uope nismo spominjali novu kuu, koju sam dao napraviti za Karina izbivanja. Najvjerojatnije je da je Kara, kao i svaki ambiciozan mladi koji si je zamislio da jednom stekne bogatstvo i ast, smatrao nepristojnim zapoinjati razgovor o tome. Ali opet, im je uao u kuu, na stepenicama sam mu rekao kako je drugi kat jo sui i kako e mi, zbog kostobolje, preseljenje na drugi kat dobro doi. Osjeao sam udan sram dok sam spominjao taj drugi kat, ali opet, elim da znate sljedee: i oni ije je bogatstvo mnogo manje od mojega, ak i obini spahije koji posjeduju neznatan timar, uskoro e moi graditi dvokatnice. Bili smo u sobi koju sam zimi koristio kao iluminatorsku radionicu. Slutio sam da osjea ekurino prisustvo u susjednoj prostoriji. Odmah sam otpoeo razgovor o glavnoj temi pisma koje sam mu bio poslao u Tebriz pozivajui ga u Istambul. "Jednako kao to ti u Tebrizu radi s kaligrafima i minijaturistima, tako i ja pripremam jednu knjigu", napisao sam mu. "Moj je naruitelj na preuzvieni Padiah, Uzdanica ovoga svijeta. Budui da je knjiga tajna, Padiah mi je od glavnoga rizniara novac ishodio kriom. 32

O svemu sam se potanko dogovorio s najboljim majstorima iz Iluminatorske radionice naega Padiaha. Jednome sam dao da nacrta psa, drugome drvo, jedan crta rubne ukrase i oblake na obzoru, jedan pak konje. elio sam da sve to sam im dao nacrtati predstavlja itav svijet naeg Padiaha, ba kao i na slikama mletakih majstora. Ali to ne bi trebale biti slike zemaljskih dobara, kako to prikazuju Mleani, nego slike duhovnog bogatstva te radosti i strahova u svijetu kojemu je gospodar na Padiah. Ako naloim da nacrtaju Novac, to je zbog prijezira prema njemu, a ako naruim ejtana i Smrt to je zato to ih se bojimo. Ne znam to kau glasine. Htio sam da naeg uzvienog Padiaha i njegov svijet predstavljaju besmrtnost njegova drvea, umor njegovih konj, razjarenost njegovih pasa. elio sam da i moji iluminatori po nadimku Roda, Maslina, Tankouti i Leptir izaberu temu po svojoj elji. ak i za najhladnijih i najrunijih zimskih noi potajno bi dolazio netko iz radionice naeg Padiaha da mi pokae to je nacrtao za knjigu." "Ne mogu ti sada potanko priati kakve smo ilustracije radili i zato smo tako radili. Ne stoga to to od tebe skrivam ili ti ne elim rei, nego zbog toga to jo ni sm zapravo ne znam to bi te ilustracije trebale znaiti. Ali znam kakve bi morale biti." etiri mjeseca nakon to sam Kari poslao pismo, douo sam od brijaa iz ulice u kojoj je bila naa stara kua da se vratio u Istambul, pa sam ga pozvao k sebi. Znao sam da je u prii koju mu kazujem obeanje i patnje i sree koje e nas dvojicu povezati. "Svaka ilustracija pria jednu priu", rekoh. "Da bi uljepao knjigu koju itamo, iluminator nacrta najljepi prizor iz prie: trenutak prvog susreta dvoje zaljubljenih; prizor kad junak Rustem odsijeca glavu sotonskoj zvijeri; Rustemovu bol u trenutku kad shvaa da je stranac to ga je ubio njegov roeni sin; Mednuna ludog od ljubavi, u pustari i divljini, meu lavovima, tigrovima, jelenima i akalima; Aleksandra kako tuguje jer je, poavi prije ratnog pohoda u umu da mu ptice pretkau budunost, vidio kako je neki golemi orao 33

rastrgao njegovu ljuku... Nae oi, umorne od itanja prie, odmaraju se na ilustracijama. Ako je u prii neto to sputava ivost naih misli i snagu mate, ilustracija nam odmah prua pomo. Ilustracije su areno cvijee pri. Nitko ne moe zamisliti sliku koja nema priu." "Naime, mislio sam da ne moe", nastavih gotovo s kajanjem. "Ali i to se moe napraviti. Kao izaslanik naeg Padiaha, prije dvije godine ponovno sam otputovao u Veneciju. Tamo sam neprestano gledao portrete koji su naslikali talijanski majstori. Nisam znao koji je prizor i iz koje je prie to to je naslikano, ali sam se trudio shvatiti sliku i dokuiti njezinu priu. Ugledavi jednoga dana jednu sliku na zidu neke palae, ostao sam zapanjen. Ponajprije, bila je to slika jedne osobe, nekog poput mene. Neki nevjernik, dakako; nije netko od naih. Ali, kad god bih ga pogledao, osjeao sam da slii na mene. A opet, on mi zapravo uope nije bio nalik. Mesnato, okruglo lice na kojemu se jagodina kost uope nije nazirala i, k tomu, od moje jake eljusti kod njega nije bilo ni traga. Uope mi nije nalikovao, ali bi mi, kad bih ga pogledao, srce nekako zaigralo, kao da je to moja slika. Od mletakog gospodina koji me proveo kroz svoju palau doznao sam da je slika na zidu slika njegova prijatelja, nekog plemia kao to je i on sm. Na toj je svojoj slici dao prikazati sve to mu je u ivotu bilo vano: posjed u krajoliku koji se pruao kroz otvoreni prozor iza njega, selo i umu ije su se boje prelijevale, pa se inilo kao da je prava. Na stolu pred njim sat, knjige, Vrijeme, Zlo, ivot, pero, karta, kompas, kutije i u njima zlatnici, i jo svata, kojekakve sitnice i tko zna to sve ne, i ono to, jednako kao i na mnogim drugim slikama, ne razumijem, ali slutim... Sjena dina, ejtana i zatim, uz svojega oca, njegova ki, lijepa kao san. Kojoj je prii kao ures i dopuna bila napravljena ta slika? Dok sam je promatrao, shvatio sam da je ta slika pria sma za sebe. Ona nije bila dodatak prii, ona je bila neto to 34

opstoji zasebno. Slika pred kojom sam ostao tako zauen nikako mi nije izlazila iz glave. Otiao sam iz palae, vratio se u kuu u kojoj sam gostovao i cijelu no mislio na nju. I ja bih se elio tako moi naslikati. Ne, ta tko sam ja da o sebi tako govorim! Trebalo bi tako naslikati naega Padiaha! Naega Padiaha treba tako naslikati, sa svime to mu pripada, sa svim stvarima koje predstavljaju i okruuju njegov svijet! S takvom idejom mogla bi se oslikati jedna knjiga, mislio sam. Talijanski je majstor tog mletakoga plemia tako dobro naslikao da odmah shvati da je na njoj upravo taj plemi. Da toga ovjeka nisi nikada vidio i da ti kau da ga nae u mnotvu, ti bi ga po toj slici mogao prepoznati meu tisuama. Talijanski su majstori izumili slikarske postupke i umijea po kojima se svakoga ovjeka moe razlikovati ne po odjei ili po ordenju, nego po crtama lica. Oni to zovu portret. Ako ti lice samo jednom tako naslikaju, nitko ti vie nee moi zatrti spomen. Onome koji gleda sliku ini se kao da si uz njega, ak i kada si daleko. Pa i oni koji te za ivota nikada nisu vidjeli mnogo godina nakon tvoje smrti gledat e te licem u lice, kao da stoji pred njima." Dugo smo utjeli. Kroz gornje okno maloga prozora, koje sam nedavno bio prekrio komadom sukna natopljena pelinjim voskom, a ije donje kapke nikada nismo otvarali, probijala se drhturava, hladna svjetlost boje leda. "Imao sam jednog iluminatora", rekoh. "Kao i drugi iluminatori, dolazio mi je kriom zbog te tajne knjige za naega Padiaha, pa bismo radili do zore. On je izraivao najbolje pozlate. Jedne je noi jadni Tankouti Efendija otiao odavde, ali se kui nije vratio. Bojim se da su ubili moga majstora pozlate..." 35

(6) Ja, Orhan

"Da su ga ubili?!", upitao je Kara. Taj je Kara bio visok, mrav i pomalo straan. Ba sam iao prema njima kad mu je djed odgovorio: "Ubili su ga", i tad ugledao mene. "to ti radi ovdje?" Ali, tako me je gledao da sam mu se bez ustezanja popeo u krilo, a on me odmah spustio rekavi mi: "Poljubi Kari ruku!" Poljubio sam mu ruku. Ni po emu nije mirisala. "Ba je mio", rekao je Kara i poljubio me u obraz. "Bit e on jednom pravi momak!" "To je Orhan, est mu je godina. Drugi je stariji, evket. Ima sedam godina. I jako je tvrdoglav." "Bio sam u onoj ulici na Aksaraju", ree Kara. "Bilo je hladno, sve pod snijegom i ledom, ali kao da se nita nije promijenilo." "Sve se promijenilo, sve je gore nego ranije", ree djed. "I to znatno." Zatim se okrenu meni: "Gdje ti je brat?" "Kod majstora." "A zato si ti ovdje?" "Uitelj mi je rekao: Bravo! Ti sad moe ii." "Pa zar si se sm vratio?", upitao je djed. "Brat te je trebao dovesti." Potom je Kari

36

objasnio: "Dva puta tjedno, nakon satova Kurana u mektebu, idu k jednom knjigovei, mome prijatelju. egrtuju kod njega, ue uvezivanje knjig." "Voli li i ti, kao tvoj djed, crtati?" utio sam. "Dobro", rekao mi je djed. "Hajde, ostavi nas sada da razgovaramo." Toplina koja se irila od mangala bila je tako ugodna da nisam htio otii od njih. Zastao sam na tren udiui miris boje i smole. I kava je mirisala. "Ako se na drugaiji nain crta, znai li to da se stvari drugaije i vide?", pitao je moj djed. "Jadnoga pozlatara ubili su zbog toga. A usto, radio je pozlatu na stari nain. Ne znam ak ni jesu li ga ubili, naprosto je nestao. Pod nadzorom prvoga iluminatora, majstora Osmana, rade na ureavanju jedne Surname za naega Padiaha. Svi rade kod svoje kue. Majstor je Osman u Iluminatorskoj radionici. Hou da prvo ode tamo i sve vidi svojim oima. Bojim se da su se meusobno zavadili i poubijali. Ti s nadimcima to im je jo prije nekoliko godina dao prvi iluminator Osman: Leptir, Maslina, Roda... Poi e i posjetiti ih u njihovim kuama... " Umjesto da siem niza stepenice, krenuo sam na drugu stranu. Iz sobe s ugraenim zidnim ormarom, u kojoj je inae spavala Hajrija, zaulo se neko lupkanje pa sam uao. Unutra nije bila Hajrija, nego moja majka. Bilo joj je neugodno kad me vidjela. Napola je stajala u ormaru. "Gdje si bio?", upitala me. A znala je gdje sam bio. Na poleini ormara nalazio se jedan mali otvor. Kroz njega se mogla vidjeti djedova radionica, a ako su vrata na njoj otvorena, i predvorje, potom, na drugoj 37

strani predvorja, djedova spavaa soba. Naravno, ako su i njezina vrata otvorena. "Bio sam kod djeda", rekao sam. "A to ti, majko, radi ovdje?" "Zar ti nisam rekla da se ne ide k njemu kad ima goste?", grdila me, ali ne ba glasno, jer nije htjela da je gost uje. "to su radili?", upitala je zatim umilnim glasom. "Sjedili su. Ali nisu bojili. Djed je priao, a onaj drugi ga je sluao." "Kako je sjedio?" Odmah sam sjeo na pod i oponaao gosta: Gle, majko, ja sam ti sad jako ozbiljan ovjek; ja sad sluam djeda skupljenih obrv, i poput tog gosta jako ozbiljno i skladno klimam glavom, kao da sluam mevlud. "Idi dolje", rekla mi je majka. "Reci Hajriji neka doe k meni. Odmah." Sjela je, uzela u krilo drveni podloak za pisanje i poela neto pisati na komadiu papira. "Mama, to to pie?" "Zar ti nisam rekla da brzo sie i pozove mi Hajriju?" Otiao sam u kuhinju. Brat se vratio, Hajrija je preda nj ve bila stavila zdjelicu s malo pilava prireena za gosta. "Izdajice!", rekao mi je brat. "Otiao si, a mene ostavio s majstorom. Presavijanje stranica i uvezivanje morao sam dovriti sm. Prsti su mi pomodrili." "Hajrija, zove te moja majka." "Istui u te im ovo pojedem. Dobit e svoje za lijenost i izdaju!" 38

im je Hajrija izila, brat je, ostavivi svoj pilav, pojurio na mene. Nisam uspio pobjei. Zgrabio me za ruku i poeo mi uvrtati zglob. "Nemoj, evkete, nemoj! Joj, kako to boli!" "Hoe li ikad vie natovariti svoj posao na mene i pobjei?" "Neu!" "Zakuni se!" "Kunem se!" "Zakuni se na Kuran!" "Kunem se na Kuran!" Svejedno me nije pustio. Odvukao me do sinije i oborio na koljena. Bio je toliko jai od mene da je jednom rukom mogao jesti pilav, a drugom meni jo jae uvrtati zglob. "Ne mui opet brata, okrutnie!", povikala je Hajrija. Pokrivena lica, kretala je na ulicu. "Pusti ga!" "Ti se ne mijeaj, robinjo!", rekao je brat. Jo mi je drao ruku. "Kamo e?" "Idem kupiti limuna", odgovorila je. "Laljivice," ree brat, "ormar je pun limuna." Bio mi je malo popustio ruku pa sam je istrgnuo, udario ga i zgrabio svijenjak, ali se on bacio na mene i oborio me poda se. Lupio se o svijenjak, sinija se prevrnula. "Vi ste mi kazna od Boga!", rekla je majka. Nije vikala da je gost ne bi uo. 39

Kako je uspjela proi kroz predvorje i sii niza stube, a da je Kara ne opazi? Razdvojila nas je. "Neprestano me sramotite, derani!" "Orhan je danas lagao", ree joj evket. "Ostavio me kod majstora u poslu do grla i pobjegao." "uti!", ree majka i pljusnu ga. Nije ga jako udarila pa nije ni zaplakao. "Hou svog oca!", rekao je. "Kad se otac vrati, uzet e crvenu sablju strica Hasana i mi emo se iz ove kue vratiti k stricu Hasanu." "uti!", naredila mu je majka. Odjednom se tako razljutila da ga je zgrabila za ruku i odvukla do mranog kuta poploana dvorita. I ja sam poao za njima. Majka je otvorila vrata upe i, spazivi i mene, rekla: "Ulazite obojica unutra!" "Ali, mama, ja nita nisam napravio!", rekao sam, ali sam ipak uao. Zatvorila je vrata za nama. Unutra nije bilo mrano kao u rogu, kroz drvene kapke okrenute stablu nara prodirala je slabana svjetlost, ali me je ipak bilo strah. "Majko, otvori vrata!", zvao sam je. "Hladno mi je!" "Ne cmizdri, kukavice!", rekao je evket. "Sad e otvoriti." Majka je otvorila vrata. "Hoete li biti mirni dok gost ne ode?", upitala nas je. "Onda, dobro. Dok Kara ne ode, sjedit ete u kuhinji pokraj ognjita i neete ii gore." "Tamo e nam biti dosadno", rekao joj je evket. "Kamo je otila Hajrija?" "Ti se u sve mijea, ve mi te je dosta", opomenula ga je majka. Zaulo se tiho rzanje konja iz konjunice. Kasnije smo ga jo jednom uli. To nije bio djedov konj, nego Karin. Obuzela nas je neka radost, kao da je sajmeni dan ili da svie 40

bajramsko jutro. Majka se nasmijeila kao da je i nas eljela nasmijati. Napravila je nekoliko koraka i otvorila vrata konjunice na ovoj strani dvorita. "Miiir!", oglasila se prema staji. Vratila se, te nas odvela i posjela u Hajrijinu kuhinju, koja je zaudarala po masnoi, a bilo je i mieva u njoj. "Nemojte da sluajno vidim da ste izili odavde dok gost ne ode. I nemojte se svaati da ne bi tko pomislio kako ste razmaena i zloesta djeca." "Majko", rekao sam prije nego je zatvorila vrata. "Majko, neto bih ti rekao: ubili su djedova sirotog pozlatara."

41

(7) Ime mi je Kara

im sam prvi put ugledao ekurino dijete, shvatio sam ega se na njezinu licu ve godinama krivo prisjeam. I ekurino lice bilo je usko kao Orhanovo, a brada malo dulja nego to sam je pamtio. Zbog toga su, naravno, i usta moje ljubljene morala biti manja i sitnija od onih o kojima sam svih proteklih godina mislio. Potucajui se zadnjih dvanaest godina od grada do grada od elje sam si u mati predoavao njezina usta irim, a usne pristalijim, ali i punijim i neodoljivim poput krupne sjajne vinje. Da sam uza se imao sliku ekurina lica, naslikanu u stilu talijanskih majstora, ne bih se, dakle, negdje na sredini svoga dvanaestodinjeg izbivanja morao osjeati kao beskunik stoga to se vie nisam mogao prisjetiti lica svoje voljene, koja je bila ostala negdje daleko od mene. Jer, ako ljubljeno lice ivi u vama, naslikano u srcu, tada vam je itav svijet dom. Kada sam ugledao ekurina sina, porazgovarao s njim, izbliza mu vidio lice i poljubio ga, u meni se probudio nemir kakav nose nesretnici, ubojice i grenici. Neki mi je unutarnji glas govorio: "Hajde, poi sad vidjeti ekuru." Neko sam vrijeme pomiljao da utke proem pokraj tetka i iziem van, pa da sva vrata prema predvorju krajikom sam oka izbrojio pet mranih vrata, zajedno s onima koja vode na stubite da ih, dakle, sva, jedna po jedna, otvorim, sve dok ne naem ekuru. Ali, ja sam dvanaest godina bio daleko od svoje voljene samo zato to sam u jednom trenu nesmotreno i nepromiljeno otkrio to mi je na srcu. Sada sam se pritajio i ekao bez rijei te, sluajui tetka, promatrao mindere na kojima je ekura tko zna koliko puta sjedila i stvari koje je tko zna koliko puta dotaknula. Priao mi je da sultan eli da ova knjiga bude zavrena za tisuitu godinjicu Hidre. 42

Na Padiah, Uzdanica svijeta, htio je u tisuitoj godini muslimanskoga kalendara pokazati da On i njegova drava mogu koristiti franaki stil jednako kao i sami Franci. Kako je Padiah k tome dao izraditi i jednu surnamu, znao je da su iluminatori kojima je povjerio njezinu izradu veoma zauzeti, pa je naredio da ne naputaju svoje domove i da, umjesto u guvi radionice, rade u svojim kuama. Znao je, naravno, i to da potajno posjeuju moga tetka. "Susrest e prvog iluminatora, majstora Osmana", rekao mi je tetak. "Jedni priaju da je oslijepio, drugi da je posenilio. Po meni je on i slijep i senilan." Iako tetak nije bio iluminator i iako to zapravo uope nije bilo njegovo zanimanje, ve sama injenica da je s Padiahovim doputenjem i poticajem prireivao i nadgledao izradu jedne takve knjige neizbjeno je morala pokvariti odnose izmeu njega i starog majstora Osmana, prvog careva iluminatora. Dok sam se prisjeao djetinjstva, obraao sam pozornost na predmete u kui. Jo uvijek sam se sjeao stvari koje sam vidio prije dvanaest godina: plavog ilima izraenog u Kuli, koji je prekrivao pod, bakrene surahije, pladnja za kavu i bakraa, i findan za kavu, koji su preko Portugala stigli ak iz Kine, to je moja pokojna teta esto s ponosom isticala. Te stvari, jednako kao i stalak za knjige iji su rubovi bili ukraeni inkrustacijama od sedefa, zidna vjealica za turbane i crveni jastuk od kadife, ije sam se mekoe prisjetio im sam ga dotaknuo, donesene su iz kue na Aksaraju, u kojoj smo ekura i ja zajedno proveli djetinjstvo, i jo su uvijek nosile neto od sjaja sretnih iluminatorskih dana koje sam proivio u toj kui. Srea i umjetnost. elim da dragi itatelji koji poklanjaju pozornost mojoj prii i mojim patnjama uvijek imaju na pameti ova dva pojma kao polazne toke mojega svijeta. Jednom sam ovdje bio veoma sretan, meu knjigama, kistovima i crteima. Kasnije sam se zaljubio i bio protjeran iz toga raja. Tijekom godina u kojima sam izdravao ljubavno 43

progonstvo mnogo sam mislio o tome koliko sam toga duan ekuri i svojoj ljubavi prema njoj jer su me u mladosti nauile da ivot i svijet prihvaam s optimizmom. Budui da, obuzet djejom naivnou, uope nisam sumnjao u to da e moja ljubav biti uzvraena, bio sam nepopravljivi optimist i na svijet sam gledao s tom ivotnom radou, prihvaajui ga kao dobar. Eto, s takvim sam vedrim ivotnim stavom prihvatio i zavolio knjige, literaturu koju mi je tetak tada preporuivao, predavanja koja sam sluao u medresi, iluminacije i crtanje. Ali, koliko god sam taj prvi i najdragocjeniji dio svoga radosnog i suncem obasjanog obrazovanja dugovao ljubavi koju sam osjeao prema ekuri, toliko sam i smome odbijanju moje ljubavi dugovao svoje mrane spoznaje, koje su trovale to razdoblje: elju da se ugasim i nestanem zajedno s plamenom koji je u ledenim noima dogorijevao na ognjitima po sobama karavansaraj; snove koji su mi se ponavljali nakon ljubavnih noi i u kojima bih gledao sebe kako zajedno sa enom koja lei uza me propadam u pusti bezdan te pomisao da sam nitko i nita, da ne vrijedim ni pet para - sve je to bilo naslijee koje mi je predala ekura. "Jesi li ti znao", pitao me tetak kasnije, "da e se nae due nakon smrti moi susretati s duama onih koji na zemlji, u svojim posteljama, mirno i spokojno spavaju?" "Ne, nisam." "Nakon smrti eka nas jedno dugo putovanje; zato me nije strah umrijeti. Strah me je da u umrijeti prije nego to dovrim knjigu za naega Padiaha." Dok je jedan dio moga mozga nalazio kako sam u usporedbi sa svojim tetkom mnogo snaniji, razumniji i pouzdaniji, drugi je pak bio zaokupljen previsokom cijenom kaftana to sam ga kupio kad sam krenuo k ovom ovjeku, koji prije dvanaest godina nije dopustio da se oenim njegovom keri, te opremom ukraenom srebrom i izvezenim sedlom na konju kojega 44

u uzjahati nakon to sad siem niza stepenice i izvedem ga iz konjunice. Obeao sam mu da u ga obavijestiti o svemu to doznam meu iluminatorima. Poljubio sam mu ruku, siao stubitem i iziao na dvorite. Osjetio sam hladnou snijega i pomislio kako nisam ni dijete, a ni starac: s radou sam osjeao svijet na vlastitoj koi. Dok sam zatvarao vrata staje, zapuhao je vjetar. Vodei na uzdama svoga bijelog konja s poploane staze u dvorite, osjetih kako smo obojica zadrhtali: njegove snane noge proarane nabreklim ilama, njegov nemir te naporno i muno samoobuzdavanje sve sam to prepoznavao kod samoga sebe. Izili smo na ulicu, i ba u trenu kad sam se spremao hitro uzjahati konja i nestati u uskim ulicama poput konjanika iz prie, koji ode da se vie nikada ne vrati, preda me niotkuda iskrsnu veoma krupna ena, idovka, odjevena u ruiasto od glave do pete, sa zaveljajem u rukama. Bila je velika i iroka, poput ormara, a opet tako hitra i ivahna, ak i koketna. "Hej, junae, moj mome, vidim da si doista tako naoit kao to se pria", ree. "Jesi li oenjen? Ili si jo momak? Hoe li za svoju tajnu ljubav kupiti svileni rupi od Ester, najpoznatije uline prodavaice u Stambolu?" "Ne." "A pojas od crvenog atlasa?" "Neu." "Ah, nemoj ti meni neu pa neu! Zar takav junak poput tebe, pa da nema zarunicu ili tajnu ljubav? Tko zna koliko djevojaka suznih oiju izgara od enje za tobom!" U jednom joj se trenu tijelo izvinu poput gipka tijela kakva akrobata te se sa zauujuom gracioznou privi k meni. Istoga asa u ruci joj se, kao da je maioniar, stvori

45

nekakvo pismo. Munjevito ga zgrabih tako vjeto kao da sam se godinama uvjebavao ba za ovu priliku i strpah ga pod pojas. Bilo je to poveliko pismo; ispod pojasa, izmeu slabina i trbuha, osjeao sam ga kao vatru na svome sleenu tijelu. "Uzjai konja i kreni lagano", rekla mi je prodavaica Ester. "Idi uz ovaj zid, pa skreni u ulicu nadesno i nastavi mirnim korakom, ali kad doe do stabla nara, pogledaj kuu iz koje si iziao, u prozor preko puta." Nastavila je dalje svojim putem i zaas nestala. Uzjahao sam konja, ali poput poetnika kojemu je to prvi put u ivotu. Srce mi je uzbueno udaralo, misli mi obuzeo nemir, ruke mi nisu znale prihvatiti uzde, ali kad su mi se noge tijesno privile uz konja, zdrav razum i vjetina nadvladae i konja i mene pa krenusmo ba onako kako me je uputila Ester: moj pametni konj iao je mirnim korakom i mi lijepo skrenusmo u ulicu zdesna. Tada pomislih da sam moda doista i privlaan. Da me, kao u priama, gledaju ene iz ove mahale, skrivene iza svakog kapka i svake reetke na prozorima te mi se uini da e me svakoga trena iznova zahvatiti onaj isti plamen. Zar je to ono to sam elio? Zar me opet obuzima ista bolest od koje sam bolovao toliko mnogo godina? Odjednom iza oblaka granu sunce i to me na trenutak zaprepasti. Gdje je stablo nara? Zar je to ovo otuno, slabano drvce? Da, to je! Na konju se lagano okrenuh ustranu: tono preda mnom bio je jedan prozor, ali na njemu nije bilo nikoga! Ta vjetica Ester, prevarila me! Tako sam mislio, kad se najednom uz tresak otvorie prozorski kapci okovani ledom i ja u prozorskome okviru koji je blistao na suncu nakon dvanaest godina, ugledah svoju lijepu ljubav, njezino lijepo lice iza grana pokrivenih snijegom. Je li moja crnooka ljubav gledala mene ili neki drugi ivot, daleko od mene? Nisam mogao razabrati je li bila alosna ili se 46

smijeila, ili se, alosna, smijeila. Konju moj nerazumni, ne slijedi ritam moga srca, uspori malo! Ipak sam se mirno okrenuo u sedlu i s enjom gledao u nju sve do kraja, sve dok tajanstveno, profinjeno i njeno lice nije nestalo iza bijelih grana. Ovaj je na susret ja na konju, a ona na prozoru toliko podsjeao na prizor, nacrtan tisuu puta, u kojemu Husrev dolazi pod irinin prozor, samo to je sada meu nama bilo i to alosno drvce. To sam shvatio mnogo kasnije kada sam, otvorivi pismo koje mi je dala, ugledao crte to je bio u njemu i spoznao da izgaram od ljubavi, i to onakve ljubavi kakva je prikazana u knjigama koje volimo i kojima se divimo.

47

(8) Zovem se Ester

Znam da sve vas ivo zanima to je pisalo u pismu koje sam dala Kari. I mene je to jako zanimalo pa sam zato sve i saznala. Vratite se, ako elite, na poetak ove prie, kao da njezine stranice listate unatrag i posluajte: ispriat u vam to se sve dogodilo prije nego to sam mu predala to pismo. Sada je predveerje, i nas dvoje staraca, moj mu Nesim i ja, sjedimo kraj pei, uzdiui i otpuhujui, u naoj kui u idovskoj mahali na izlazu iz Zlatnoga roga, i pokuavamo se zgrijati bacajui drva na vatru. Ne obazirite se sad na to to ja za sebe kaem da sam starica, jer kad na ruku objesim zaveljaj u kojemu su svileni rupii, rukavice, plahte, arena platna za koulje dopremljena portugalskim brodovima, a meu njih skrijem prstenje i narukvice te erdane i kojekakve sitnice hoete skuplje ili jeftinije kojima e se mnoge ene obradovati, tad je Istambul lonac, a Ester kutlaa, i nema te ulice do koje ja neu stii. Nema tog pisma ni traa koje ja nisam prenijela od jednih vrata do drugih, a pola istambulskih djevojaka ja sam poudavala; ali nisam sad poela priati o tome zato da bih se hvalila. Nego, kao to rekoh, bilo je predveerje i mi smo sjedili kad kuc-kuc! netko pokuca na vrata i ja odem, otvorim, a preda mnom ona priglupa slukinja Hajrija. U ruci joj pismo. Tresla se - ne znam je li od zime ili od uzbuenja - dok mi je priala to eli moja ekura. Prvo sam pomislila da e to pismo trebati odnijeti Hasanu, pa sam se zaudila. ekura, dodue, ima mua koji se nikada nije vratio iz rata ali, ako se mene pita, taj je nesretnik odavna negdje zaglibio. Eto, taj ratnik koji se nikad nee vratiti kui, njezin mu, ima pomamljenog brata koji se zove Hasan. Ali, shvatila sam da ekurino pismo nije za Hasana, nego za nekoga drugog. Ester je poludjela od znatielje: to li pie u tom pismu? Na kraju sam

48

uspjela doznati. Mi se ba najbolje i ne poznajemo, zar ne? Da budem iskrena, spopao me iznenada nekakav sram i ustruavanje. Neu vam rei kako sam proitala pismo. Moda me osuujete i prezirete zbog moje znatielje, kao da i vi sami niste znatieljni poput brijaa. Dajte da vam samo askom prepriam ono to sam ula dok su mi itali pismo! Ovako je pisala medena ekura: "Kara-efendija, dolazi u moju kuu zahvaljujui tome to si blizak s mojim ocem. Ali, nemoj misliti da e dobiti bilo kakav znak od mene. Mnogo se toga dogodilo otkako si otiao. Udala sam se, imam dva krasna sina. Jedan od njih je Orhan, bio je maloprije u radionici pa si ga vidio. etiri su godine kako ekam mua, i ni na to drugo ne mislim. Moda se osjeam usamljenom, beznadnom i nemonom s dvoje djece i starim ocem, moda i osjeam potrebu za snagom i zatitom koju bi mi mogao pruiti neki mukarac, ali neka nitko ne pomisli da bi se mogao okoristiti ovim mojim stanjem. Zato te molim da vie nikada ne zakuca na naa vrata. Ve si jednom povrijedio moju ast i tada sam morala mnogo toga propatiti da bih je obranila pred svojim ocem. Zajedno s pismom vraam ti i crte to si ga nacrtao i poslao mi dok si jo bio u oblacima. To inim zato da ne bi gajio nikakvu nadu, da ne bi krivo shvatio bilo koji znak. Pogreno je vjerovati da bi se ovjek mogao zaljubiti gledajui nekakvu sliku. Neka tvoja noga vie ne prijee na prag; to bi bilo najbolje." Jadna moja ekura, ta nije ona neki mukarac, beg ili paa, da na kraju pisma udari svoj raskoni peat! Na dnu lista bilo je prvo slovo njezina imena, slino maloj plahoj ptiici, samo to. Peat, rekoh. Sigurno se sad pitate kako ja otvorim i zatvorim pisma koja budu zapeaena. Ta pisma zapravo i nisu zapeaena. Draga ekura misli kako je Ester nepismena idovka pa ne moe razabrati to pie u pismu. To je istina, ja sma ne mogu itati vaa 49

arapska slova, ali naem nekoga tko e mi ih proitati. A vae pismo mogu sama savreno itati. Zbunjeni ste, zar ne? Objasnit u vam to tako da e me razumjeti i najtvre glave. Sve ono to jedno pismo treba prenijeti ne iskazuje se samo slovima. Jednako kao i knjiga, i pismo se ita tako da mu se udie miris, da ga se miluje i dodiruje. Zbog toga mudri kau: itaj, da ujem to kae pismo! Glupaci pak vele: proitaj to u pismu pie! Prava vjetina nije u tome da se proitaju samo slova, nego sve ono to pismo nosi. Posluajte, dakle, to je jo rekla ekura: 1. Ja, dodue, ovo pismo aljem potajno, ali kako ga aljem po Ester kojoj je to posao i navika, dajem do znanja da mi ba i nije stalo do toga da ostane previe skriveno. 2. Pismo je presavijeno puno puta, poput muska-bureka, pa to jo vie ukazuje na skrovitost i tajnovitost koju nosi. Meutim, ono je otvoreno. A k tome je uz njega i poveliki crte. eli se dati privid da se zajednika tajna grevito nastoji sauvati. A tako ne izgledaju pisma kojima se ljubav odbija, nego ona u kojima se na nju poziva. 3. A to i miris pisma potvruje. Taj miris, dovoljno zatajan da onoga tko uzme pismo u ruke ostavi u dvojbi je li ga to ona namjerno namirisala? a opet dovoljno jak da ne moe ostati nezamijeen je li to umjetni miris ili miris njezinih ruku? bio je posve dostatan da omami jadnika koji mi je itao pismo. Pretpostavljam da e jednako tako djelovati i na Karu. 4. Ja sam Ester koja ne zna ni itati ni pisati, ali znam ovo: po tome kako rukopis klizi, po nainu na koji sva slova graciozno trepere kao na blagome povjetarcu, razvidno je da to pero iz dubine svoje due govori upravo suprotno, premda veli: Jako urim te piem nepaljivo ne pridajui ovom pismu neku veliku vanost. Rije maloprije, spomenuta uz Orhana, trebala je dati do znanja da je pismo tada pisano, ali po panji koja izbija iz svakog 50

retka jasno je da je napisano prema ranije smiljenu planu. 5. Crte priloen uz pismo prikazuje krasnu irin kako gleda sliku lijepog Husreva i tako se u njega zaljubljuje, kao to to govori pria koju ak i ja, idovka Ester, dobro znam. Sve istambulske ene i djevojke koje sanjaju o velikoj ljubavi oboavaju tu priu, ali ovo je prvi put da sam vidjela da netko u pismu alje crte s tim prizorom. Vama sretnicima koji umijete itati i pisati esto se dogodi ovo: osoba koja sama ne umije proitati pismo to ga je primila preklinje vas da joj ga vi proitate. Sadraj pisma tako je potresan, ganutljiv i uznemirujui da vas njegova vlasnica, sva obuzeta stidom jer joj postajete ortak u najintimnijim poslovima, sramei se i ustruavajui moli da joj ga jo jednom proitate. Iznova itate. Na kraju je pismo toliko puta proitano da ga oboje znate napamet. Nakon toga uzima pismo u ruke pa vas pita: "Je li tu rekao ovo?" i: "Pie li ovdje ono?", i gleda u slova koja joj pokazujete vrkom prsta iako ih ne razumije. Gledajui te djevojke kako, dok im suze padaju na list pisma, promatraju vitice slova sloenih u rijei koje ne mogu proitati, ali ih znaju napamet, ponekad budem tako ganuta da bih ih najradije zagrlila i poljubila, posve zaboravljajui na to da ih ni ja sama ne znam proitati. A ima i ovakvih bijednika, pazite da ne budete kao oni: Kada djevojka poeli uzeti u ruku pismo da bi ga iznova dotakla i, iako ga ne razumije, vidjela gdje je reena koja rije, te joj ivotinje kau: "to sad jo hoe, pa ti ne zna itati, to e sad opet gledati?!" Neki od njih vie i ne vraaju pismo djevojci, kao da je njihovo, pa tad mene, Ester, zapadne da se svaam s njima i vratim pismo natrag. Eto, tako sam dobra ena ja, Ester - ako vas volim, bit u vam i od pomoi.

51

(9) Ja, ekura

Zato sam se nala na prozoru upravo kad je Kara pod njim projahao na bijelom konju? Zato sam ba u tom trenu, kao da sam neto naslutila, otvorila kapke na prozorima i zato sam ga, vidjevi ga kroz grane pokrivene snijegom, tako dugo, dugo promatrala? To vam ni sma ne mogu tono kazati. Ja sam poslala Hajriju da obavijesti Ester: znala sam, naravno, da e Kara proi tim putem. U meuvremenu sam se sama uspela u sobu sa zidnim ormarom, ije prozore zaklanjaju grane nara, da bih pregledala plahte u krinjama. U jednom mi je trenu dolo da otvorim prozor i kad sam, uzbuena, svom snagom gurnula kapke, sobu je najprije ispunilo sunce. Zastavi na prozoru nala sam se, kao zaslijepljena suncem, oi u oi s Karom: bilo je to tako lijepo! Odrastao je, postao zreo, oslobodio se onog nespretnog, nespretnog mladenakog hoda i proljepao se. Gle, ekura, reklo mi je tada srce, Kara nije samo pristao, pogledaj mu u oi: srce mu je kao u djeteta, tako isto, tako usamljeno. Udaj se za njega. Meutim, ja sam mu ve bila poslala pismo u kojem sam pisala posve suprotno. Iako je bio dvanaest godina stariji od mene, znala sam jo kao dvanaestogodinjakinja da sam od njega zrelija. U to vrijeme, umjesto da preda mnom stane uspravno, poput pravoga mukarca, i kae: napravit u ovo ili ono, skoit u odande ili uzverat u se na ovo, on bi se, kao da se svega srami, zakopavao u knjige i crtee pred sobom i tako skrivao. Kasnije se i on zaljubio u mene. Nacrtao mi je jedan crte i tako obznanio svoju ljubav. Tada smo ve oboje bili odrasli. Kada sam napunila dvanaest godina, primijetila sam da me Kara vie ne moe pogledati, osjetila sam da se boji da u pogleda li me u oi - shvatiti da je zaljubljen u mene. Primjerice, rekao bi mi: "Hoe li mi dodati taj no s drkom od slonovae?", ali bi pri tome

52

gledao no, a kada bi kasnije i podigao pogled, ne bi me mogao pogledati u oi. Ako bih ga ja, na primjer, pitala: "Je li ti fino to erbe od vinje?", on mi ne bi mogao potvrditi da je lijepo umilnim smijekom ili izrazom lica, kao to to svi mi inimo kad su nam puna usta. "Da", uzviknuo bi iz petnih ila kao da govori s gluhakom. Jer, od straha mi nije mogao pogledati lice. U to vrijeme bila sam veoma lijepa. Svi mukarci koji su imali priliku vidjeti me bar jednom, makar izdaleka, skrivenu iza zavjesa, iza odkrinutih vrata ili prekrivenu debelim slojevima odjee, svi bi se u mene zaljubljivali. Ne govorim vam ovo zato da bih se hvalila, nego da shvatite moju priu i podijelite sa mnom moju muku. U svima dobro poznatoj prii o Husrevu i irin postoji jedan trenutak o kojemu smo Kara i ja mnogo razgovarali. apur, Husrevov prijatelj, htio je da se Husrev i irin zavole. Kada je jednoga dana irin, zajedno sa svojim dvorkinjama, krenula u etnju izvan dvorca, apur je kriom objesio Husrevovu sliku na granu jednoga od stabala pod kojima su se one odmarale. Vidjevi sliku lijepog Husreva objeenu na stablu u tom prekrasnom vrtu, irin se zaljubi u njega. Nacrtano je mnogo crtea koje prikazuju taj trenutak, taj kako bi to iluminatori rekli prizor, u kojemu irin, zauena i zadivljena, gleda Husrevovu sliku objeenu na grani. Dok je Kara radio s mojim ocem, mnogo je puta vidio taj crte, a dva-tri puta ga je, ne diui pogleda s njega, i precrtao, jednakog kakav je u originalu. Kada se kasnije zaljubio u mene, nacrtao je jo jedan, za sebe. Ali, na tom je crteu umjesto Husreva i irin nacrtao sebe i mene, Karu i ekuru. Da na crteu ispod mladia i djevojke nije pisalo da smo to mi, jedina bih ja to znala jer nas je i ranije, kad bismo se ponekad alili, uvijek prikazivao istim potezima, istim bojama: ja bih bila u plavom, a on u crvenom. Ovaj je put, kao da to nije bilo dovoljno, ispod crtea Husreva i irin napisao naa imena. Crte je, kao kakvo zlodjelo, ostavio na mjestu gdje je znao da u ga nai i pobjegao. Sjeam se da je promatrao kako u reagirati na njega i to u nakon toga uiniti.

53

Budui da sam jako dobro znala kako se ne bih mogla, poput irin, zaljubiti u njega, u poetku sam utke prelazila preko toga. U predveerje tog ljetnog dana, kad smo se, po Karinu povratku kui, nastojali osvjeiti sokom od vinje rashlaenim komadiima leda koji se navodno dopremao ak s Uludaga, rekla sam ocu da mi je Kara obznanio svoju ljubav. Kara je u to doba tek bio zavrio medresu. Predavao je po zabitim mahalama i vie zbog nastojanja mojega oca nego zbog toga to je to sm elio pokuavao se pribliiti veoma monom i uglednom Naim-pai. Prema rijeima mojega oca previe je lebdio u oblacima. Moj otac, koji se mnogo muio ne bi li Kari nekako izborio mjesto kod Naim-pae za poetak barem pisarsku slubu i koji je govorio kako se Kara oko toga ne trudi te da se nerazborito ponaa, te je veeri, mislei na nas rekao: "Ipak je previsoko ciljao taj siromani neak." I, ne obraajui pozornost na moju majku dodao: "Ipak je pametniji nego to smo mislili." S tugom se sjeam svega to je moj otac uinio u danima koji su slijedili, kako sam se tada drala daleko od Kare i kako je on prestao posjeivati najprije nau kuu, a zatim i itavu etvrt, ali vam o tome ne elim priati: bojim se da biste zamrzili moga oca i mene. Vjerujte mi, nismo imali drugog izlaza. U takvim sluajevima razboriti ljudi shvate da je ljubav bez nade jednostavno beznadna, uvide gdje su granice svijeta srca koje ne priznaje pravila, pa svemu tome uine kraj otmjenom izjavom: "Nismo jedno za drugo." Ili kratko i jasno: "To je naprosto tako moralo biti." Napomenula bih da je moja majka nekoliko puta zamolila: "Barem nemojte djetetu slomiti srce." Kara, kojega je moja majka jo drala djetetom, imao je tada dvadeset etiri godine, a ja sam bila upola mlaa. Kako je otac Karinu ljubavnu izjavu smatrao drskom, mogue je i da se namjerno ogluio na majinu molbu. Ako ga i nismo bili posve zaboravili u doba kada smo douli vijest da je otiao iz Istambula, iz svojih smo ga src zasigurno bili protjerali. Budui da godinama ni iz jednoga grada nismo dobili nikakve vijesti o njemu, mislila sam da je ispravno da crte koji mi je

54

nacrtao i pokazao sauvam kao uspomenu iz djetinjstva i znak naeg djetinjeg prijateljstva. Da ga ne bi prvo moj otac, a kasnije i moj mu-ratnik pronali, uzbuivali se zbog njega i bili ljubomorni, rijei ekura i Kara napisane u dnu crtea majstorski sam prekrila tako da je izgledalo kao da je netko na njih sluajno kapnuo malo Hasan-paa crnila mojega oca, a zatim od kapi naslikao cvjetove. Ako meu vama - budui da sam mu danas taj crte poslala nazad - ima onih koji moje neoekivano pojavljivanje na prozoru pred njim ele iskoristiti protiv mene, moda e se sada malo posramiti, malo zamisliti. Nakon to sam se dvanaest godina kasnije iznenada opet nala pred njim, neko sam vrijeme ostala ondje, na prozoru, obasjana rumenilom veernjeg sunca, i s uenjem, sve dok nisam dobro promrzla, promatrala kako baa na toj svjetlosti poprima blago crvenkastu, a potom naranastu boju. Nije bilo ni daka vjetra. Uope me nije brinulo to bi rekao neki prolaznik na ulici, ili moj otac, da su me vidjeli kako stojim pred otvorenim prozorom; ili Kara, da se vratio na konju i proao ispred mene. Mesrura, jedna od Ziver-painih keri s kojima sam jednom tjedno uz smijeh i ale odlazila u hamam ona koja se uvijek i smije i veseli i, pored toga, u najnezgodnijem trenutku izgovara sasvim neoekivane rijei rekla mi je jednom da ni sm ovjek nikada ne moe znati to u tom trenutku tono misli. Ja mislim ovako: ponekad neto kaem i shvatim da sam upravo to mislila dok sam govorila, ali im to shvatim, tad kategorino mislim suprotno. Bila sam veoma alosna zbog toga to je jadni Tankouti Efendija, slino kao i moj mu, netragom nestao. On je bio jedan od iluminatora koje je moj otac pozivao u kuu i koje sam sve, svakoga posebno vama to neu tajiti potajno promatrala. Bio je meu njima najruniji i najsiromaniji duhom. Zatvorila sam prozorske kapke, izila iz sobe i spustila se u kuhinju. "Majko, evket te nije posluao", rekao je Orhan. "Iziao je iz kuhinje i kroz otvor 55

promatrao Karu dok je izvodio konja iz staje." "Pa to!" uzvikne evket drei u ruci tuak havana. "I mama ga je gledala kroz mali otvor u ormaru." "Hajrija", rekoh. "Ispeci im do veeri kruh s marcipanom i eerom, na malo masnoe. Orhan je poskoio od radosti, a evket je utio. Dok sam se uspinjala uza stepenice, sustigli su me viui, i dok su me obilazili kloparajui po stubama i radosno se gurkajui, rekoh im: "Polako!", smijui se i sama glasno. "Vi, vragolani!" Obojicu sam lagano lupnula po nejakim leima. Kako je divno u predveerje biti kod kue zajedno s djecom! Moj se otac u tiini ve bio predao knjizi. "Otiao vam je gost", rekoh. "Nadam se da vas nije zamorio." "Nije", ree. "Zabavio me je. Pun je potovanja prema svojemu Tetku, kao i nekada." "Lijepo." "Ali i oprezan i proraunat." Ovo je rekao manje zbog toga da bi vidio kako u ja reagirati, a vie zato da bi ovaj razgovor priveo kraju u ozraju koje je bilo omalovaavajue po Karu. Da je to bilo neko drugo vrijeme, moj bi mu britki jezik ve znao uzvratiti. Ovaj sam put pomislila na toga ovjeka, i na to da jo uvijek jae na svome bijelom konju, i ustreptala. Kasnije sam se, ni sma ne znam kako, nala u sobi s ugraenim ormarom, u zagrljaju s Orhanom. I evket nam se pridruio. Naas su se malo gurkali. Pomislih: zapoeli su svau, kad se u istom trenu sve troje strovalismo na divan. Mazila sam ih kao tenad, ljubila im 56

zatiljak i kosu, privijala ih na grudi osjeajui njihovu teinu na svojim dojkama. "Uh," rekoh, "kose vam ne miriu. Sutra ete s Hajrijom u hamam." "Ja vie ne elim ii u hamam s Hajrijom", ree evket. "Jesi li ti to ve odrastao?, uzvratih. "Mama, zato si u toj lijepoj ljubiastoj koulji?", pitao je evket. Otila sam u sobu i skinula ljubiastu koulju. Odjenula sam svijetlozelenu, onu to je inae nosim. Smrzavala sam se dok sam se preodijevala, sva sam se tresla, ali sam osjeala vatru na svojoj koi i ivu snagu svoga tijela. Crvenilo to sam si bila nanijela na obraze izbrisalo se i razmazalo dok sam se grlila i ljubila s djecom te sam ga do kraja razmazala navlaivi dlanove pljuvakom. Znate, svi nai roaci, ene koje sreem u hamamu i svi koji me vide uvijek mi govore da izgledam kao mlada, esnaestogodinja djevojka, a ne kao vremena dvadesetetverogodinja ena i majka dvoje djece. Hou da im vjerujete, da i smi u to povjerujete - shvaate li? - inae vam vie neu pripovijedati. Nemojte smatrati udnim to to s vama razgovaram. Godinama pregledam crtee po oevim knjigama traei na njima likove en, ljepotic. Ima ih, dodue rijetko, i uvijek izgledaju srameljivo, smjerno; gledaju preda se ili, u najboljem sluaju, jedna u drugu, a i tada kao da mole za ispriku. Nikada kao mukarci, ratnici i carevi ne gledaju na svijet ponosno, uzdignute glave. Ali u jeftinim, nabrzinu oslikanim knjigama, zahvaljujui nesmotrenosti njihovih iluminatora, oi nekih enskih likova ne gledaju u zemlju, pa ak ni u bilo to drugo na slici ne znam, recimo u nekakav pehar ili u ljubavnika nego ravno u itatelja. Uvijek sam razmiljala o tome tko li je taj itatelj kojeg gledaju. Sva se najeim kad se sjetim knjig starih dvjesto godina, sauvanih jo iz Timurova

57

vremena, i svezaka koje radoznali nevjernici odnose ak u svoje zemlje poloivi za njih zlato: moda e jednoga dana i ovu moju priu jednako tako sluati netko iz neke daleke zemlje. Ne lei li u tome elja da se ue u knjige, ne daju li svi sultani i veziri kese i kese zlata sastavljaima knjiga koje govore o njima i koje su im posveene? Kada me obuzme to uzbuenje, i ja poelim jednako kao one lijepe dame koje jednim okom promatraju ivot unutar knjige, a drugim onaj koji tee izvan nje poelim, dakle, razgovarati i s vama koji me promatrate tko zna odakle i iz kojega vremena. Ja sam lijepa, pametna sam i svia mi se to to me promatrate. Ako ponekad i ubacim pokoju la, to je samo zato da ne biste stekli krivi dojam o meni. Moda ste osjetili, moj me otac veoma voli. Prije mene imao je tri sina, ali ih je Allah jednog po jednog uzeo k sebi, a mene, djevojicu, nije dirao. Moj je otac uvijek bdio nada mnom, ali se ipak nisam udala za ovjeka kojega mi je on izabrao: pola sam za jednog spahiju kojega sam ugledala i zavoljela. Da se moj otac pita, ovjek za kojega bi me on dao morao bi biti najvei uenjak, razumjeti se u kaligrafiju i umjetnost, u svojim rukama drati mo i vlast i k tome biti bogat kao Harun, a budui da se takvog izabranika nije moglo nai ak ni u oevim knjigama, trebala sam i dalje sjediti kod kue i ekati. Ljepota mojega budueg mua bila je nadaleko uvena; ja sam mu preko posrednika poslala poruku pa je iznaao priliku i stvorio se preda mnom kad sam se jednom vraala iz hamama: iz oiju mu je izbijala vatra i ja sam se istog trena zaljubila. Bio je ljepotan crne kose, snjenobijele puti i zelenih oiju; imao je snane ruke, ali je zapravo uvijek bio nevin i tih, kao uspavano dijete. Meni se inilo da jedva primjetno zaudara na krv, valjda zato to je svu snagu troio ubijajui u ratovima i sakupljajui plijen, ali je kod kue bio njean i miran kao ena. Moj ga je otac smatrao siromanim ratnikom i pristao me dati njemu tek kad sam zaprijetila samoubojstvom, a on je junaki jurio iz boja u boj i ostvarivao najvee podvige pa je tako postao vlasnikom
*

Hrn ar-Rad, glasoviti abasidski kalif (op. prev.).

58

timara od deset tisua aki, posjeda na kojemu su nam svi zavidjeli. Kad prije etiri godine nije doao kui zajedno s vojskom to se vraala iz rata sa Safavidima, mene to u poetku nije uznemiravalo. Ratujui postajao je sve iskusniji, sm je pripremao pohode, donosio sve vie i vie plijena, dobivao sve vei i vei timar i obuavao sve vie i vie vojnika. Bilo je svjedok koji su priali da se sa svojim vojnicima odvojio od pjeakih odreda vojske i otiao u brda. U poetku sam se nadala da e se svakog asa vratiti, ali sam se tijekom dvije godine polako navikla na njegovu odsutnost te sam se, uvidjevi kako je Istambul pun ena slinih meni, ena kojima su muevi ratnici nestali, pomirila sa svojim stanjem. Nou smo djeca i ja u naem krevetu plakali vrsto zagrljeni. Da bih zaustavila njihov pla, govorila sam im lai, primjerice: taj i taj je rekao, a postoji i dokaz, da e im se otac vratiti prije nego grane proljee; oni bi te lai kasnije prenosili drugima pa bi se tako irile od usta do usta i, preinaene i napuhane, opet vratile k meni kao radosne novosti, i ja bih, prije svih ostalih, u njih povjerovala. ivjeli smo na arikapiji, u jednoj unajmljenoj kui, zajedno s ocem mojega mua, koji je bio Abhaz i ponaao se veoma uglaeno iako je ivot proveo u bijedi, i s muevljevim bratom, koji je imao zelene oi kao i njegov otac. Kad je moj mu, stoer kue, nestao, nastupila su za nas teka vremena. Moj je svekar prestao raditi kad se njegov stariji sin obogatio u ratovima, ali se sada, u toj ivotnoj dobi, vratio svome zanatu - proizvodnji i prodaji zrcala. Hasan, neoenjeni brat mojega mua, radio je u carinarnici i kako se poveavala suma novca koji je kod kue slagao, sve se bolje uivljavao u ulogu glave kue. Jedne su zime, zbog straha da nee smoi novac za najam kue, robinju koja je obavljala kune poslove urno odveli na sajam i prodali te su nakon toga traili od mene da obavljam njezine poslove: da radim u kuhinji, perem rublje, pa ak i da idem na trnicu u nabavku. 59

Nisam se usudila pitati otkud bih ja mogla biti ena za takve poslove, nego sam, progutavi ponos, sve to obavljala. Ali kad je Hasan, ostavi sada bez robinje koju je nou odvodio u svoju sobu, poeo navaljivati na moja vrata, nisam znala to bih uinila. Mogla sam se, naravno, odmah vratiti ovamo, u oevu kuu, no po kadijinu je tumaenju moj mu zakonski jo uvijek bio iv, pa ako razljutim muevu svojtu, mene i moju djecu prisilno bi mogli ne samo vratiti u muevljevu kuu nego i mene i mojega oca, koji bi me zadrao u svojoj kui, kazniti i poniziti. Zapravo, mogla sam se i predati Hasanu, koji je bio mnogo ovjeniji i razboritiji od mojega mua i koji je - znala sam to, naravno - bio i veoma zaljubljen u mene. Ali, da sam to kojim sluajem nepromiljeno uinila, ne bih postala njegova ena, nego sauvao me Bog! njegova robinja. Jer, ni oni nipoto nisu htjeli da kadija proglasi smrt mojega mua bojei se da u traiti svoj dio nasljedstva i da u ih ak i napustiti i vratiti se svojemu ocu. Ako moj mu - po kadijinu tumaenju - nije bio mrtav, tada se, naravno, nisam mogla udati za Hasana; no budui da se, jednako tako, nisam mogla udati ni za bilo koga drugog i da me je ta situacija vezivala za njihovu kuu i za taj brak, to da mi je mu nestao i neizvjesno stanje kojemu se nije naziralo kraja, sve je to po njihovu miljenju trebalo prihvatiti kao takvo. Jer, ne zaboravite: ja sam im obavljala sve kune poslove, od kuhanja do pranja, a usto jedan je od njih bio i ludo zaljubljen u mene. Najbolje rjeenje za mojega svekra i Hasana bio je moj brak s Hasanom, ali se za to najprije trebalo nagoditi sa svjedocima, a zatim nagovoriti kadiju. I tako, budui da bi najblii mojega mua, otac i brat, bili suglasni s tim i kako se vie ne bi mogao nai nitko tko bi se usprotivio tome da moj mu bude proglaen mrtvim, i kadija bi toboe povjerovao izjavi lanih svjedoka, potplaenih s dvije-tri ake, kako su na bojitu vidjeli njegovo tijelo. Najvei problem bio bi kako uvjeriti Hasana da neu napustiti kuu nakon to postanem udovica, da neu traiti nikakvo nasljedstvo niti novac zbog toga to u se udati za njega i da u se, to je

60

jo vanije, za njega udati svojom voljom. Dakako, znala sam: najbolji nain da potaknem Hasana na sve to bio je spavati s njim i tako mu uvjerljivo dokazati da sam to morala uiniti ne zato da dobijem razvod, nego stoga to ga istinski volim. Da sam se potrudila, mogla sam se zaljubiti u Hasana. Bio je osam godina mlai od moga nestalog mua; dok je suprug bio kod kue, on mi je bio poput brata, pa me je taj osjeaj njemu pribliio. Voljela sam njegovo nezahtjevno, ali strastveno dranje, uivanje u igri s mojom djecom i poglede pune enje koje mi je ponekad upuivao kao da sam aa hladnoga erbeta od vinje, a on netko tko u tom trenu umire od ei. Ali, s druge strane, znala sam i to da bih se morala mnogo potruditi da zavolim nekog tko ne zazire od toga da perem rublje i da hodam po trnicama poput kakve robinje ili sluavke. Tih dana, kad sam odlazila u oinsku kuu i dugo plakala gledajui lonce, kuhinjske posude i findane, i tih noi to smo ih djeca i ja provodili zagrljeni da bismo ohrabrili jedni druge, Hasan mi nije dao priliku da ga zavolim. Nije mogao povjerovati da bih se mogla zaljubiti u njega niti da se na taj nain moe ishoditi put do naega braka pa se, uslijed nedostatka samopouzdanja, ponaao nepristojno i bezono. Dva-tri puta navalio je na mene, ljubio me i milovao, govorio kako mi se mu nee vratiti i kako e me ubiti, prijetio mi, plakao poput djeteta te sam na koncu shvatila da se neu moi udati za njega jer ta njegova naglost i uzbuenost nisu ostavljali dovoljno vremena da se razbukta istinska i plemenita ljubav, onakva o kakvoj govore legende. Kada je jedne noi pokuao provaliti vrata sobe u kojoj sam spavala s djecom, skoila sam iz kreveta i, ne mislei na to da bih mogla uplaiti djecu, zavikala iz sveg grla da su nam u kuu uli zli dini. Probudila sam svekra i tako Hasana, kojeg jo uvijek nije bila popustila strast, svojim zapomaganjem i strahom od dina prokazala njegovu ocu. Sluajui moju besmislenu dernjavu i nepovezanu priu o dinima, razboriti je starac postieno shvatio runu istinu: jedan je njegov sin, pijan, besramno nasrnuo na enu njegova drugog sina, majku dvoje

61

djece. utio je kad sam rekla da vie neu spavati nego u do jutra sjediti pred vratima i uvati svoje sinove od dinova. Kada sam ih ujutro obavijestila da na due vrijeme odlazim s djecom u rodnu kuu njegovati bolesna oca, pomirio se s porazom. Vratila sam se u oevu kuu ponijevi sa sobom nekoliko predmeta kao uspomenu na brani ivot: uru sa zvonom iz Ugarske, ratni plijen to ga moj mu nije htio prodati, ve ga je donio meni; bi spleten od tetiva najeih arapskih konja; ahovsku garnituru od bjelokosti, izraenu u Tebrizu, s ijim su se figuricama djeca igrala rata te srebrne svijenjake, plijen iz bitke za Nahdivan, zbog kojih sam se, borei se da ne budu prodani, nebrojeno puta svadila. Kao to sam oekivala, moj odlazak iz doma nestaloga mua Hasanovu je opsesivnu ljubav, u kojoj nije bilo nimalo potovanja prema meni, pretvorio u beznadnu, ali spomena vrijednu ljubavnu vatru. Znao je da od oca ne moe oekivati podrku pa mi je, umjesto prijetnji, poeo slati ljubavna pisma u ijim su kutovima bile ptice, lavovi suznih oiju i alobne gazele. Neu vam skrivati da sam u zadnje vrijeme poela ponovno iitavati ta pisma koja su, ukoliko ih nije napisao i oslikao neki njegov prijatelj iluminatorske i pjesnike due, otkrivala bogati svijet Hasanove mate, kojeg uope nisam bila svjesna dok sam s njim ivjela pod istim krovom. U zadnjim pismima Hasan mi je pisao da me vie nee tjerati da mu kao robinja obavljam kune poslove jer da zarauje mnogo novca; zbog toga, a i zbog naina na koji mi se obraao s potovanjem, umilno i aljivo - i beskrajnih sva i zanovijetanja moje djece i jadikovki moga oca, od kojih mi je glava buala, raskrilila sam prozorski kapak da bih duboko udahnula svjeeg zraka. Prije nego to je Hajrija postavila stol za veeru, pripremila sam ocu mlaki napitak od najizvrsnijeg cvijeta datulje dopremljenog iz Arabije, dodavi mu licu meda i nekoliko kapi limunova soka; i dok je itao Knjigu due, ula sam k njemu neujno te napitak, kao to je to i zahtijevao od mene, poput duha stavila pred njega ne dopustivi ni da me primijeti.

62

Tako me beskrajno alosnim i slabim glasom upitao: "Pada li snijeg?", da sam odmah znala da e to biti zadnji snijeg u ivotu moga jadnog oca.

63

(10) Ja sam stablo

Ja sam stablo i veoma sam usamljeno. Kad pada kia, plaem. Zaklinjem vas Allahom, posluajte to u vam ispripovjediti. Popijte kavu da biste rastjerali san i da bi vam oi bile irom otvorene i dobro naulite ui, pa da vam ispriam zbog ega sam toliko usamljeno. 1. Govore da sam nacrtano na hrapavu, grubu papiru, nabrzinu, zato to je iza majstora meddaha trebao visjeti crte stabla. To je tono. U ovome trenu nema uza me ni drugih vitkih stabala, niti stepskih trava sa sedam listova, ni uvijenih, mranih stijena koje ponekad nalikuju ejtanu ili ovjeku, niti na nebu uskovitlanih oblaka, nacrtanih u kineskome stilu. Samo tlo, nebo, ja i linija obzora. Ali, moja je pria mnogo zamrenija. 2. Nije nuno da ja, jedno stablo, pod svaku cijenu budem dijelom neke knjige. Ipak, obuzima me nespokoj zbog toga to ja, kao crte stabla, nisam stranica ni jedne knjige. Padne mi na pamet da bi se ako nisam prizor iz knjige moglo dogoditi da moj crte objese na zid onako kako to ine nevjernici i idolopoklonici, pa da preda mnom padaju niice i mole mi se. Time se kriom ponosim (samo da me ne uju sljedbenici Erzurumskog hode!), ali me nakon toga spopadne sram i neopisiv strah. 3. Osnovni razlog moje usamljenosti jest u tome to ni smo ne znam koje sam prie dio. Trebalo sam biti dio neke prie, ali sam iz nje ispalo kao list sa stabla. Da vam to ispripovjedim:

PRIA O TOME KAKO SAM ISPALO IZ SVOJE PRIE POPUT LISTA OTPALOG SA STABLA 64

Perzijski ah Tahmasp, koji je bio i najljui neprijatelj Osmanlija i najvei zaljubljenik u umjetnost iluminacije meu svim svjetskim carevima, posenilio je prije etrdeset godina te je postao sasvim ravnoduan prema svemu to mu je neko bilo najvanije: i prema zabavama, i prema vinu, i glazbi i iluminacijama. Kad se i kave ostavio, mozak mu je posve stao; s nepovjerenjem smrknutih i mranih staraca, kakav je i sm postao, preselio je svoju prijestolnicu iz Tebriza, koji je tada bio perzijski teritorij, u Kazvin da bi bio daleko od osmanlijske vojske. Jednoga dana, kada je jo vie ostario, opsjeo ga je din pa je doivio ivani slom te se zavjetovao da e se zauvijek odrei vina, lijepih mladia i iluminacije, a to je dobar dokaz da je preuzvieni car, nakon to je izgubio smisao za uivanje u kavi, izgubio i zdrav razum. Eto, tako se dogodilo da su se udotvorni knjigovee, kaligrafi, pozlatari i iluminatori, koji su u Tebrizu dvadeset godina stvarali najvea svjetska uda, rasprili po mnogim gradovima kao jato jarebica. Neak i zet aha Tahmaspa, sultan Ibrahim Mirza, pozvao je najsjajnije od tih majstora u Mehed, gdje je bio valija, smjestio ih u kaligrafsku radionicu te im dao prepisati svih sedam mesnevija zbirke Heft evreng pjesnika Damija, najveeg pjesnika u Heratu za Timurove vladavine, te iluminacijama i crteima uresiti tu udesnu knjigu. ah Tahmasp, koji je svoga pametnog i lijepog neaka i volio i mrzio, i pritom bio ljubomoran na njega jer mu je dao ker, uvi za tu divnu knjigu, nije mogao obuzdati zavist pa je u srdbi uklonio svoga neaka s mjesta mehedskog valije i poslao ga u grad Kain, a kasnije ga je, podlegavi novom napadu bijesa, prognao u jo manji grad Sebzivar. Tako su se mehedski kaligrafi i iluminatori ponovno razili po novim gradovima i zemljama, po radionicama nekih drugih sultana i prineva. Ipak, nekim udom, udesna knjiga sultana Ibrahima Mirze nije ostala nedovrena; on 65

je, naime, imao pravog knjiniara. Taj je ovjek sjeo na konja i zaputio se ak do iraza jer je tamo ivio najbolji pozlatar; odande je, ponijevi dvije stranice, otiao u Isfahan, do kaligrafa koji pie najfinijim nestalik-pismom; zatim je preao planine i izbio u Buharu, i tu jednom velikom majstoru iluminacije, koji je radio za Uzbek-hana, dao osmisliti kompoziciju prizora i nacrtati ljudske likove; potom se spustio u Herat te jednom od napola slijepih starih iluminatora dao po sjeanju nacrtati lelujave trave i listove; u Heratu je svratio i kod jednog drugog kaligrafa da mu zlatnim rika-pismom ispie levhu nad vratima na slici, a zatim opet na jug, u Kain, gdje je pokazao sultanu Ibrahimu Mirzi dopola zavrenu stranicu, plod svoga estomjesenog putovanja, i pobrao njegove pohvale. Kad su shvatili da takvim koracima knjiga nikada nee moi biti dovrena, unajmili su tatarske teklie. Svakome su, uz stranicu koja je trebala biti ukraena i ispisana, u ruke dali i po jedno pismo u kojemu je bilo objanjeno to se od umjetnika trai. Tako su drumovima itave Perzije, Horasana, zemlje Uzbek i Transoksanije jahali glasonoe nosei stranice knjige. to su Tatari bili bri, to je i izrada knjige bre napredovala. Dogaalo se da se u snjenoj noi u kakvu karavansaraju, do kojega je dopiralo zavijanje vukova, susretnu, primjerice, teklii pedeset devetog i sto ezdeset i drugog lista knjige, i kad bi tijekom ugodna razgovora shvatili da rade za istu knjigu, po prizorima sa svitaka donesenih iz svojih soba odgonetali bi o kojoj je mesneviji i njezinu prizoru rije te pogaali redoslijed tih stranica u knjizi. Na jednoj stranici te knjige o ijem dovrenju danas sa alou sluam trebao sam biti i ja. Meutim oh, nesree! jednoga hladnog zimskog dana tekliu Tatarinu koji je, nosei me, prolazio stjenovitim klancima, put presjekoe razbojnici. Najprije jadnoga Tatarina pretukoe i razbojniki orobie, a zatim ga obeastie i neljudski ubie. Eto zbog ega ni sm ne znam s koje sam stranice ispao. Ono to od vas elim jest da me pogledate i odgovorite na

66

sljedee: Jesam li trebao biti sjena Mednunu, koji je preruen u pastira posjetio Lejlu u njezinu atoru? Ili sam trebao utonuti u no da bih prikazao mrak u dui ovjeka bez vjere i nade? Volio bih se pridruiti srei dvoje ljubavnika koji su pobjegli od cijelog svijeta, preplovili mora te pronali mir na otoku prepunom ptica i voa! Ili praviti sjenu Aleksandru, koji je u osvajakome pohodu na zemlju Indiju dobio sunanicu pa posljednje sate svoga ivota lei na samrti dok mu krv danima curkom curi iz nosa. Ili sam pak bio predodreen simbolizirati snagu i mudrost oca koji svojemu sinu daje savjete o ivotu i ljubavi. Koju sam priu trebao obdariti smislom i ljupkou? Meu razbojnicima koji su me, ubivi teklia, uzeli sa sobom pa me nosali po brdima i gradovima bio je i jedan koji je ponekad shvaao moju vrijednost i pokazivao da je profinjen do te mjere da moe shvatiti kako je mnogo ugodnije gledati sliku stabla negoli samo stablo; ali, kako nije znao iz koje je prie to stablo koje je gledao, brzo sam mu dosadilo. Vukui me od grada do grada taj me hajduk nije potrgao i bacio, ega sam se bojalo, nego me u nekom hanu prodao jednom finom ovjeku za vr vina. Taj bi me profinjeni nesretnik nou ponekad gledao pri svjetlosti svijee i plakao. Kad je od alosti preminuo, rasprodali su njegovu imovinu. Mene je otkupio majstor meddah te sam, zahvaljujui njemu, stiglo ak do Istambula. Sada sam veoma sretno i poaeno jer sam se noas naao meu vama, iluminatorima i kaligrafima osmanlijskog Padiaha, koji imate arobne ruke, oi sokolove, eljeznu volju, njene zglavke i osjeajne due te vas, Allahu za ljubav, preklinjem da ne vjerujete onima koji vele da me je na grubu papiru nabrzinu naslikao neki majstor kaligraf da bi me objesili na zid. Posluajte samo kakvih jo lai ima, kakvih kleveta i besramnih podmetanja! Sino je, zar ne, majstor meddah objesio crte nekog psa ovdje, na zidu, i prepriavao avanture te neuglaene ivotinje, pa pritom spomenuo i dogaaje oko jednog Husret-hode iz Erzuruma!

67

E, sad su to sljedbenici uzvienog Nusret-hode Erzurumskog krivo shvatili: na je govor, toboe, ciljao na njega. Kao da bismo se mi drznuli kazati da se ne zna tko je bio otac preuzvienog vaiz-efendije?! Boe sauvaj! Zar bismo takvo to mogli i pomislili?! Kakvo je to spletkarenje, kakvo bezono podmetanje! Pa, budui da Husreta iz Erzuruma zamjenjuju s Nusretom iz Erzuruma, dopustite mi da vam ispriam priu o stablu i Nedret-hodi Razrokom iz Sivasa. I taj je Razroki Nedret-hoda iz Sivasa, uz to to je proklinjao ljubav prema lijepim mladiima i iluminaciji, propovijedao da je kava ejtanska stvar i da e oni koji je piju zavriti u dehennemu. E, Sivaslijo, zar si zaboravio kako se iskrivila ova moja najvea grana? Da vam to ispriam, ali se zakunite da nikome neete kazati, sauvao nas Allah lai i kleveta! Jednoga jutra pogledah, kadli ono ovjek visok, maallah, kao minaret, a ruke mu kao lavlje ape pravi div! popeo se zajedno s gore spomenutim na tu moju granu i tu, skriveni mojim gustim liem, rade, da oprostite, svoj posao. Dok je div, za kojega sam kasnije shvatio da je ejtan, natezao ovog naeg, strasno ga je ljubio u lijepo uho i pritom mu aputao: "Kava je zabranjena, kava je grijeh..." Sudei po tome, oni koji vjeruju da je kava kodljiva ne vjeruju zapovijedima nae lijepe vjere, nego ejtanu. Za kraj u vam rei koju o franakim slikarima: neka to bude pouka onim izrodima meu vama koji se u njih ugledaju. Ti franaki slikari tako slikaju lica kraljeva, sveenika, plemia, pa ak i en da naslikanu osobu po toj slici odmah moe prepoznati na ulici. Njihove ene ionako same hodaju ulicama, pa si moete i sami zamisliti to se krije iza toga. Pa kao da im sve to nije bilo dosta, otili su jo dalje. Ne mislim u svoenju, nego u slikarstvu... etao jednom jedan veliki franaki majstor s drugim velikim slikarom po nekoj njihovoj livadi: razgovarahu o virtuoznosti i umjetnosti. 68

Dok se tako etahu, ukae se pred njima jedna uma. Onaj bolji u slikarskome umijeu ree drugome: "Slikanje u novome stilu zahtijeva raskoan talent; naslika li neko stablo iz ove ume, ono mora biti tako uraeno da svatko, poeli li to, moe doi ovamo i po toj ga slici prepoznati meu svim drugim stablima." Zahvaljujem Allahu da ja, ponizno stablo pred vama, nisam nacrtano s takvim promiljanjem. I to ne zato to se bojim da bi, da sam tako nacrtan, svi stambolski psi, smatrajui me pravim drvetom, dolazili piati po meni, nego zbog toga to ja i ne elim biti pravo drvo: ja samo elim sadravati njegovo znaenje.

69

(11) Zovem se Kara

Snijeg je kasno poeo padati i nije prestao sve do jutra. itavu sam no iznova i iznova iitavao ekurino pismo. U praznoj sobi prazne kue uznemireno sam hodao goredolje, prilazio svijenjaku i pri slabanom, treptavom svjetlu svijee promatrao nervozne drhtaje srditih slova koje je ispisala moja draga, vratolomne skokove koje su izvodila ne bi li preda mnom podastrla lai, i njihovo isprepleteno nadovezivanje, s desna na lijevo. Ponekad bi mi se na tren pred oima ukazao prozor moje ljubljene: ona ga iznenada otvara i pojavljuje se njeno lijepo lice i alobni smijeak. Kad sam tog trena ugledao ekuru, odmah sam zaboravio sva ona lica koja sam u zadnjih est-sedam godina u mati neprestano mijenjao i pripisivao joj: usne boje vinje i lice koje se postupno iri. U noi sam se prepustio snovima o braku. Dok sam snivao, uope nisam sumnjao u svoju ljubav niti u to da je ona uzajamna. Stupamo tako u brak neopisivo sretni, ali se u nekakvoj kui sa stepenitem srea mojih snova rasplinjuje poput mjehuri od sapunice: ne mogu nai odgovarajui posao i svaam se sa enom, ali se ona ne obazire na moje rijei. Usred noi dosjetih se da su mi ti mrani snovi potekli iz poglavlj o loim stranama braka, koja sam kao neenja u Arabiji noima itao u Gazalijevu djelu Oivljavanje vjerskih znanosti, no odmah mi je sinulo i to da se na istim tim stranicama jo opirnije govori o pogodnostima branog ivota. Iako sam se poprilino namuio, od svih dobrih strana braka, o kojima sam toliko puta itao, uspio sam se dosjetiti samo dviju: kad se mukarac oeni, ima nekoga tko e mu domainstvo dovesti u red, ali u kui sa stepenitem iz mojih snova nije bilo nikakvog reda. Drugo, spaavao sam se grinje savjesti zbog samozadovoljavanja i jo munijeg osjeaja krivnje zbog vucaranja za nekim svodnikom po mranim sporednim

70

ulicama u potrazi za bludnicama. Ta pomisao na spasenje ponovo me je u neki kasni sat te iste noi navela na pomisao na masturbaciju. S tom prostodunom eljom, a i da bih mozak oslobodio toga neodoljivog poriva, povukoh se kao i obino u jedan kut sobe, no ubrzo shvatih da ne mogu masturbirati. Nakon dvanaest godina ponovno sam bio zaljubljen! Taj jasni dokaz ispunio mi je srce takvim uzbuenjem i strahom da sam hodao po sobi sav ustreptao, skoro kao svjetlo svijee. Ako se ekura namjeravala pojaviti na prozoru, emu onda ovakvo pismo koje odailje sasvim suprotne poruke? Zato me je otac pozivao ako me njegova ki toliko ne eli; jesu li to oni, otac i ki, igrali neku igru? Hodao sam gore-dolje po sobi osjeajui kako mi zid, vrata i pod pucketanjem i kripom pokuavaju dati odgovor na svako moje pitanje, zamuckujui kao i ja sm. Pogledah crte koji sam nacrtao prije mnogo godina, crte koji prikazuje kako se irin zaljubljuje u Husreva opazivi njegovu sliku objeenu na grani nekog drveta. Bijah ga nacrtao nadahnut istim takvim prizorom iz neke osrednje knjige koja je, dopremljena iz Tebriza, ba tada bila dospjela u ruke mojega tetka. Pogled na crte nije u meni izazvao sram, kao to se to dogaalo svih ovih godina kad god bih je se sjetio (zbog jednostavnosti prikaza i ljubavne poruke), niti mi je vratio sretne uspomene iz mladosti. Pred jutro moj je razum ovladao situacijom: uvidio sam da je vraanje crtea bio ekurin majstorski potez u partiji ljubavnog aha to ga je igrala sa mnom. Sjeo sam te joj pri svjetlosti svijee napisao odgovor. Nakon to sam malo odspavao, ujutro sam, stavivi pismo u njedra, iziao na ulicu i dugo, dugo hodao. Snijeg je bio proirio istambulske uske ulice i raistio gradsku guvu. Sve je bilo tie i mirnije, kao u mojemu djetinjstvu. inilo mi se isto sam to i kao dijete znao pomisliti za snjenih zimskih dana da su vrane opsjele istambulske krovove, kupole i vrtove. Hodao sam brzo sluajui kripu svojih koraka na snijegu i gledajui paru koja mi je 71

izlazila iz usta: osjeao sam uzbuenje pri pomisli kako e i dvorska kaligrafska radionica kamo me je Tetak poslao biti tiha kao i ulice. Ne ulazei u idovsku mahalu po nekom sam djetetu poslao poruku Ester, koja je moje pismo trebala odnijeti ekuri, i javio joj gdje emo se nai prije podnevnog namaza. Zarana sam se zaputio u kaligrafsku radionicu, smjetenu u zaleu Aja Sofije. U izgledu te zgrade, u kojoj sam kao dijete neko vrijeme egrtovao te je, zahvaljujui Tetku, esto posjeivao, nije bilo niega novog osim ledenic to su visjele sa strehe. Slijedei jednog ljepukastog mladog egrta proao sam izmeu starih majstora knjigovea omamljenih mirisom smole i ljepila, izmeu majstora iluminacije, pogrbljenih jo od mladosti, i mladia koji su mijeali boje u zdjelama na koljenima, a da uope nisu gledali u njih jer su im eznutljivi pogledi bili prikovani za plamen u pei. Vidio sam jednog starca - u kutu je paljivo bojio nojevo jaje u svome krilu, i drugog koji je poletno oslikavao jednu ladicu te mlaahnoga egrta to ih je obojicu gledao s potovanjem. Kroz jedna otvorena vrata vidio sam mlade uenike koji su, ukoreni od svojih uitelja, lic crvenih od srama, pozabijali nosove u listove pred sobom pokuavajui dokuiti u emu su pogrijeili. U drugoj eliji neki je tuni i potiteni egrt, zaboravivi na trenutak na boje, papire i crtanje, promatrao ulicu kojom sam, netom, uzbuen proao. Iluminatori koji su pred vratima elije crtali reprodukcije, pripremali kalupe i boje te iljili olovke krajikom oka neprijateljski su pogledavali mene, stranca. Popeli smo se zaleenim stubitem. Proli smo trijemom koji je okruivao drugi kat radionice sa sve etiri strane. Dolje, u unutarnjem dvoritu prekrivenom snijegom, dva su uenika djeake dobi, tresui se od hladnoe iako zaogrnuti debelim ogrtaima od grube vune, neto ekali, vjerojatno da budu kanjeni. Sjetih se batina koje su, dok smo jo bili veoma mladi, uenici dobivali zbog lijenosti ili zbog nepotrebna rasipanja skupe boje, i ib 72

kojima se udara po tabanima dok ne prokrvare. Uosmo u jednu toplu sobu. Ugledah iluminatore koji su se, pokleknuvi, bili udobno smjestili, ali nimalo nisu nalikovali na umjetnike iz moje mate: bili su to mladii koji su tek zavrili egrtovanje. Budui da su veliki majstori, kojima je majstor Osman nadjenuo radna imena, sada radili kod svojih kua, ova soba, to je kod mene neko pobuivala neopisivo potovanje i ushit, nije vie izgledala kao umjetnika radionica monog i bogatog cara, nego kao ovelika soba nekog karavansaraja skrivenog u samotnim planinama Istoka. Odmah po strani, za niskim stoliem, sjedio je majstor Osman: sad sam ga vidio prvi put nakon petnaest godina i uinio mi se ne kao sjenka, nego vie kao sablast. Kad god sam za svojih putovanja sanjario o iluminaciji i crtanju, taj bi veliki majstor iskrsavao u mojoj mati budei u meni isti osjeaj kao i pomisao na Behzada; a sad je, obasjan snjenobijelom svjetlou koja je ulazila kroz prozor to je gledao na Aja Sofiju, odjeven u bijelo, izgledao kao da se odavna pridruio utvarama s drugoga svijeta. Poljubio sam mu ruku prekrivenu starakim pjegama i kazao tko sam: da me je, kao dijete, moj tetak bio uveo ovamo, ali da sam se, budui skloniji peru, otisnuo odatle te mnoge godine proveo na putovanjima po gradovima Istoka, gdje sam slubovao paama kao pisar i kod defterdara kao tajnik, da sam u Tebrizu, upoznavi kaligrafe i iluminatore, zajedno sa Serhat-paom i drugim paama radio na pripremanju knjig, boravio u Bagdadu i Alepu, Vanu i Tbilisiju te preivio mnoge i mnoge bitke. "Ah, Tbilisi!", ree stari majstor gledajui svjetlost koja je dopirala iz snjenoga vrta i probijala se kroz votano platno to je zakrivalo prozor. "Pada li i tamo sada snijeg?" Drao se kao perzijski virtuozi koji su izgubili vid danonono se usavravajui u umjetnosti i koji su nakon odreene dobi ivjeli napolasvetakim, a napolasenilnim ivotom dok su se oko njih plele legende bez kraja i konca; ali, po njegovim prepredenim pogledima 73

mogao sam odmah razabrati koliko snano prezire moga tetka te kako je i prema meni sumnjiav. Ipak sam mu ispripovijedao kako u arapskim pustinjama snijeg ne pada samo na tlo, ili, kao ovdje, na Aja Sofiju, nego i na uspomene. Priao sam mu kako, dok snijeg pada na utvrdu Tbilisija, peraice rublja pjevaju pjesme prepune cvjetnih boja, a djeca pod jastuke spremaju sladoled za ljeto. "Kazuj mi, to ukraavaju i crtaju iluminatori i ilustratori u zemljama kojima si proao?", ree. Mladi kaligraf sanjarskih oiju, koji je u jednom kutu ravnalom iscrtavao rubove stranica, posve utonuo u matanja, digao je oi sa stalka i pogledao me zajedno s ostalima, kao da mi hoe rei: "Ispriaj nam sada jednu pravu priu!" Veina tih ljudi nije znala tko je bakal u njihovoj mahali, zato je susjed u zavadi s prodavaem povra i koliko stoji oka kruha; no, ni na tren nisam posumnjao u to da su podrobno bili obavijeteni o tome tko i kakve iluminacije crta u Tebrizu, Kazvinu, irazu i Bagdadu, i koliko novca daje za knjigu koji kan, ah, padiah ili princ, a pogotovo u to da su se nasluali i previe najnovijih glasina i govorkanja koja se u ovakvim krugovima ire brzo poput kuge. Pa ipak, krenuh s priom. Jer, ja sam dolazio odande, s Istoka, iz Perzije, zemlje u kojoj ratuju vojske, u kojoj se prinevi ogoreno bore, pljakaju i spaljuju gradove, gdje se svaki dan pregovara o ratu i miru i gdje se stoljeima piu najljepi stihovi te izrauju najbolje iluminacije i ilustracije. "Kao to znate, ah Tahmasp, koji je sjedio na prijestolju pedeset i dvije godine, zadnjih je godina svoga ivota izgubio interes za knjige, iluminacije i ilustriranje te se, okrenuvi lea pjesnicima, iluminatorima i kaligrafima, predao pobonosti; kad je preminuo, na njegovo je mjesto zasjeo sin mu Ismail", zapoeh. "im je novi car, kojega je otac dvadeset godina drao zatoena poznavajui njegovu naglost i svadljivost, stupio na prijestolje, otarasio se svoje brae naredivi da neke od njih zadave, a neke oslijepe. Na kraju 74

su ga se njegovi neprijatelji ipak uspjeli rijeiti umorivi ga opijumom i otrovom, a zatim na prijestolje dovedoe njegova starijeg brata, umno zaostalog Muhameda Hudabendija. Za njegove vladavine pobunie se carevii, braa, upravitelji provincija, Uzbeci - svi odreda - te tako zaratie jedni s drugima i s naim Serhat-paom da je zemlja Perzija, pretvorena u prah i pepeo, potonula u kaosu. Bez prebijene pare, i jo poluslijep, maloumni ah nije mogao naruivati ni prepisivanje ni ukraavanje knjiga. Tako se dogodilo da su legendarni iluminatori iz Kazvina i Herata, svi oni stari majstori i egrti koji su u iluminatorskoj radionici aha Tahmaspa stvarali uda, ilustratori iji su kistovi konje gonili u galop, a nacrtane leptire da polete sa stranica knjige, arobnjaci boj, svi oni majstori knjigovee i kaligrafi svi do zadnjega ostali bez posla, bez ijednog novia i krova nad glavom. Neki se odselie na sjever, meu ajbanide, neki u Indiju, a neki dooe ovamo, u Istambul. Jedni se prihvatie drugih poslova i tako upropastie i sebe i svoju ast. A drugi stupie u slubu sitnih prineva i upravitelja provincija koji su jedni drugima bili zakleti neprijatelji, pa se tu dadoe na izradu malih knjiga, ne veih od dlana, od svega pet-est ilustriranih listova. Te se urno napisane i nabrzinu oslikane jeftine knjige, koje su podilazile ukusu obinih vojnika, neuljuenih paa i razmaenih prineva, proirie posvud." "Po koliko ih prodaju?", upita majstor Osman. "Pria se da je veliki Sadiki-beg nacrtao udesna stvorenja ovoga svijeta nekom uzbekom spahiji za svega etrdeset zlatnika. U atoru jednog pae, neuka prostaka koji se u Erzurum vratio s Istoka, iz ratnoga pohoda, pregledao sam uvezanu zbirku punu besramnih crtea, meu kojima je bilo i radova majstora Sijavua. Neki veliki majstori, jo uvijek odani crtanju, prave i prodaju pojedinane prikaze koji nisu dio nijedne knjige, nikakve pripovijetke. Dok promatra takav crte, uope ne razmilja o tome iz koje je prie taj prizor, ve to djelo gleda zbog njega samog i zbog uitka gledanja; kae, na primjer: "Gle, pravi

75

konj! Kako je lijep!", te umjetniku samo zbog toga dade novac. Mnogo se trae ratni prizori i prikazi obljube. Cijena mnogoljudnog ratnog prizora pala je i iznosi do tristo aki, a skoro da i nema zainteresiranih naruitelja. Neki ak ne koriste ni boje, nego crno-bijele prizore crtaju na hrapavu, nedotjeranu papiru, da bi crte bio to jeftiniji i da bi tako namamili kupce." "Imao sam jednog pozlatara, tako sretnog, tako darovitog", ree majstor Osman. "U svoj je rad unosio takvu tankoutnost da smo ga prozvali Tankouti Efendija. Ali, on nas je ostavio i otiao. est je dana prolo, a njega niotkuda. Kao da je u zemlju propao." "Zar bi itko mogao poeljeti napustiti ovu radionicu, ovaj sretni oinski dom?", upitah. "Moja etiri mlada majstora, koje pouavam jo od vremena njihova egrtovanja, Leptir, Maslina, Roda i Tankouti, po zapovijedi naega Padiaha sad rade kod svojih kua", ree majstor Osman. inilo se da je ta naredba bila izdana kako bi iluminatori mogli to mirnije raditi na Surnami, za koju je bila zainteresirana cijela radionica, no to je bio samo privid. Ovoga puta sultan nije traio da se za majstore iluminacije, radi oslikavanja jedne posebne knjige, odvoji jedan radni kutak u dvoritu carske palae, nego je naredio da rade u svojim kuama. Kad mi je palo na pamet da je ta naredba mogla biti izdana zbog knjige moga tetka, zautio sam. U kojoj je mjeri majstor Osman te zadnje rijei izrekao kao aluziju? "Nuri-efendija!", oslovio je jednog pogrbljenog, blijedog iluminatora, "omogui gospodinu Kari 'uvid u stanje stvari'!" 'Uvidom u stanje stvari' neko je nazivan Padiahov ceremonijalni obilazak naih prostorija jednom u dva mjeseca, u onim uzbudljivim vremenima kad je vladar vrlo pomno pratio sve to se dogaa u Iluminatorskoj radionici. Padiah bi u pratnji carskoga rizniara Hazima, dvorskog kroniara Lokmana i glavnog iluminatora majstora Osmana sasluao 76

podroban izvjetaj o svim djelatnostima u radionici: doznao bi koji majstori rade na oslikavanju kojih knjiga, tko radi koju pozlatu i tko boji koji crte; to rade koloristi, crtai rubova i majstori pozlatari, odnosno svaki od iluminatora zlatnih prstiju kojima je svaki posao polazio od ruke. Raalostilo me to to su sada izvodili lanu ceremoniju namjesto prijanje, koju vie nije bilo mogue odrati: dvorskog kroniara Lokman-efendiju, pisca velikog dijela iluminiranih knjiga, snaga je izdala pa vie nije bio u stanju izlaziti iz kue; majstor se Osman gubio u magli ogorenosti i srdbe, a etiri majstora s nadimcima Leptir, Maslina, Roda i Tankouti radili su u svojim domovima; konano, ni na Padiah vie nije gledao na radionicu s djetinjim oduevljenjem. Nuri-efendija uzalud je ostario jer kao ni mnogi iluminatori uope nije iskusio ivot, niti je u svome zanatu ostvario neki uspjeh; ipak, on se nad svojom radnom ploom nije uzalud iskrivio i pogrbio: uvijek je paljivo pratio sve dogaaje u radionici i znao tko radi na kojoj lijepoj stranici. I tako sam prvi put u ivotu uzbueno razgledao legendarne stranice Surname, na kojima su opisana slavlja prigodom sveanosti obrezanja malih prineva, sinova naeg Padiaha. Jo sam u Perziji sluao prie o pedesetdvodnevnom slavlju uprilienu tom prigodom, u kojem je sudjelovao itav Istambul i ljudi svih zanimanja i zanatlijskih udruenja, a za knjigu o toj sveanosti douo sam dok se jo izraivala. Na prvom crteu koji su stavili preda me na se Sultan, Uzdanica svijeta, udobno smjestio na balkonu palae pokojnoga Ibrahim-pae i s odobravanjem promatrao sveanosti na Atmegdanu. Lice mu je bilo naslikano struno i s potovanjem, iako ne precizno do te mjere da bi ga se po njemu moglo razlikovati od ostalih. Na desnoj strani tog crtea nacrtana na dvolistu, na ijoj se lijevoj strani smjestio na Padiah, na prozorima i pod lukovima trijemova stajali su veziri i pae te perzijski, tatarski, franaki i mletaki izaslanici. Budui da 77

oni nisu bili sultan, njihove oi, nacrtane nabrzinu i nepaljivo, nisu bile uperene u odreenu toku, nego usmjerena prema zbivanjima na trgu. Kasnije sam primijetio da se i na drugim crteima ponavlja ista kompozicija i razmjetaj likova, iako su zidni ukrasi, stabla i keramike ploice bili slikani na drugi nain i drugim bojama. Kad kaligrafi budu ispisali tekstove, kada ilustracije budu dovrene i Surnama uvezana, itatelj bi, svaki put kada okrene novu stranicu, trebao vidjeti Padiaha koji, zajedno s mnotvom svojih uzdanika, uvijek u istome stavu promatra isti trg dok se na njemu odvijaju stalno novi dogaaji, obojeni svaki put na drugi nain i novim, drugaijim bojama. Tako sam i ja na crteu mogao vidjeti ljude koji se otimaju za posude s pilavom, kojih je na stotine bilo postavljeno ondje, na Atmegdanu, i one koji su se prepali ivih zeeva i ptica to su izlijetale iz utrobe peenoga vola. Vidio sam lanove kotlarskoga ceha kako u kolima s kotaima prolaze ispred sultana: jedan od njih leao je u kolima i na golim prsima drao nakovanj na kojemu su ostali iskucavali bakar ne ozlijedivi ga pritom svojim ekiima. Vidio sam staklare koji su, vozei se u kolima ispred sultana, crtali na staklu karanfile i emprese; slastiare kako, recitirajui slatke pjesme, vode deve natovarene vreama punim eera i krletkama u kojima su papige od eera, i stare bravare koji su u svojim kolima izloili razne vrste brav: lokote, brave s okvirom, sa zasunom i sa zupanicima, i alili se na loe strane novih vremen i novih vrata. I Leptir i Roda i Maslina radili su na prikazu maioniar: jedan od njih kotrlja jaja po prutu kao po irokoj mramornoj ploi, a drugi mu udara u def. Zapovjednik mornarice Kili Ali-paa natjerao je nevjernike koje je zarobio na moru da od blata naprave jedno 'nevjerniko brdo', a potom je i njih i brdo postavio na kola. I u trenutku kad se nalazio pred Padiahom, potpalio je barut u 'brdu' da bi predoio kako svojim topovima tjera zemlju nevjernika da stenje i bolno jeca; na crteu sam doslovce sve to vidio. Vidio sam i golobrade mesare enskih crta lica, u odijelima boje rue i patlidana, kako se, s mesarskim sjekiricama u rukama, smjekaju oderanim ruiastim ovcama objeenim na kuke. Gledatelji 78

su pljeskali lavu kojeg su krotitelji doveli u lancima pred sultana, a zatim ga izazivali i draili dok mu se od bijesa nisu zakrvavile oi; na sljedeoj sam stranici vidio lava koji predstavlja Islam, kako progoni sivoruiastu svinju, simbol kranskih nevjernika. Nasitio sam oi promatrajui prizor u kojemu brija visi s glavom prema dolje sa stropa svoje radnje koja je na kolima provezena ispred naeg Padiaha, i u tom poloaju brije muteriju dok njegov egrt, odjeven u crveno, dri zrcalo i srebrnu posudicu s mirisnim sapunom te eka napojnicu; tada upitah tko je sjajni iluminator koji je to nacrtao. "Vano je da crte svojom ljepotom ukae na bogatstvo ivota i da ovjeka pozove na ljubav, na potovanje boj u svijetu koji je Allah stvorio, na razmiljanje i vjeru. Identitet je iluminatora nevaan." Je li iluminator Nuri, mnogo senzibilniji nego to sam oekivao, shvatio da me u radionicu poslao moj tetak kako bih izvidio to se tu dogaa, pa se stoga ponaa oprezno, ili je samo ponavljao rijei glavnog iluminatora majstora Osmana? "Zar je Tankouti Efendija nainio sve ove pozlate?", upitah. "Tko sada umjesto njega radi pozlate?" Kroz otvorena vrata koja su gledala na unutarnje dvorite poela je dopirati djeja vriska i kuknjava. Dolje je jedan od naelnika odjel zapoeo batinati po tabanima uenike koji su, najvjerojatnije, uhvaeni s rubinskim prahom u depovima ili sa zlatnim listiem skrivenim u papiru; vjerojatno su to bila ona dvojica koju sam maloprije vidio kako se tresu ekajui na hladnoi. Mladi iluminatori, koji su samo lovili prigodu da se komu narugaju, nagrnuli su prema vratima da bi to vidjeli. Na brat Tankouti Efendija vratit e se, inallah, odande kamo je otiao i dovriti pozlatu ovih dviju stranica prije nego to egrti tlo Atmegdana na tom crteu oboje u 79

ruiasto, onako kako je naredio majstor Osman, kazao je Nuri-efendija oprezno. Na majstor Osman traio je od Tankoutog Efendije da pranjavo tlo Atmegdana na svakom prizoru oboji drugom bojom: ruiastom, indijskom zelenom, afran-utom ili bojom gujeg izmeta. Jer, tko to bude gledao, odmah e na prvom crteu shvatiti da je to trg ije bi tlo trebalo biti u boji zemlje, ali e na drugom, treem crteu poeljeti da tlo bude neke druge boje, da bi se zabavio. Crtei se i izrauju zato da bi se na stranice unijela radost." U jednome kutu ugledali smo s jedne strane oslikan list to ga je tu bio ostavio neki kalfa. Za neku Zafernamu, knjigu o pobjedama, izraivao je crte na kojemu je bila prikazana ratna flota koja kree u boj, ali je, oito, uvi krikove svojih prijatelja koje su ibom nemilosrdno mlatili po tabanima, otrao promatrati taj prizor. inilo se kao da flota to ju je bio precrtao pomou nekog uzorka brodova i ne plovi po moru, ali taj neprirodni poloaj i jedra u kojima nije bilo ni daka vjetra nisu dolazili od uzorka, nego od nenadarenosti mladog iluminatora. Sa alou sam ustanovio da je uzorak divljaki istrgnut iz neke stare, meni nepoznate knjige, moda iz neke zbirke. Bilo je oito da majstor Osman mnogo emu vie nije pridavao vanost. Kad je red doao na njegovu radnu plou, Nuri-efendija je ponosno izjavio da upravo dovrava pozlatu jedne tugre na kojoj je radio tri tjedna. Divio sam se pozlati i tugri iscrtanoj na istu, neispisanu papiru zato da bi ime primatelja i razlog zbog kojega e biti otposlana ostali skriveni. Znao sam da su mnogi buntovniki raspoloeni pae na Istoku odustajali od pobuna im bi vidjeli plemenitu i snanu ljepotu Padiahove tugre. Kasnije smo vidjeli posljednja remek-djela kaligrafa Demala, ali smo brzo preli preko njih da ne bismo dali za pravo neprijateljima boje i iluminiranja, koji tvrde da je kaligrafija umjetnost, a da boje i iluminacije imaju zadatak samo istaknuti ljepotu rukopisa. Crta rubova Nasir nagrivao je jednu stranicu iz Nizamijeve Hamse nastale u vrijeme 80

Timurida, drei kako je popravlja; crte je prikazivao Husreva kako iz potaje promatra nagu irin dok se kupa. Jedan poluslijepi stari majstor, devedesetdvogodinjak, koji nije znao priati ni o emu drugome osim o tome kako je prije ezdeset godina u Tebrizu poljubio ruku majstoru Behzadu i kako je taj legendarni umjetnik tada bio slijep i pijan, drhtavim nam je rukama pokazao ukrase na kutiji za olovke koju e, kada je za tri mjeseca dovri, predati naem Padiahu kao bajramski poklon. itava radionica, u ijim je uskim elijama na donjem katu radilo oko osamdeset iluminatora, uenika i egrta, utonula je u tiinu. Bila je to tiina nakon batinanja, kakvu sam mnogo puta doivio; ponekad bi je prekinuo nelagodni smijeh ili neka aljiva dosjetka, ponekad pokoji jecaj koji je podsjeao na egrtske dane, ili pak stenjanje to prethodi priguenu plau, pa bi se stari majstori sjetili batina koje su dobivali dok su smi bili egrti. Gledajui devedesetdvogodinjeg poluslijepog majstora ovdje sam, daleko od svih ratova i nereda, na trenutak osjetio neto mnogo dublje: shvatio sam da sve ide svome kraju. Netom prije sudnjeg dana zavladat e ista ovakva tiina. Crtanje je tiina misli i glazba oiju. Kad sam na rastanku poljubio ruku majstora Osmana, obuzelo me je ne samo golemo potovanje nego i neki posve nov osjeaj, od kojega mi se sve preokrenulo: saaljenje pomijeano s divljenjem kakvo osjeate prema evlijama, svetim ljudima; udan osjeaj krivnje. Moda i zbog toga to je moj tetak, koji je elio da se potajno ili otvoreno oponaa stil franakih majstora, bio suparnik majstora Osmana. U istom trenu iznenada shvatih da je ovo zadnji put da u velikog majstora vidjeti na ivotu, pa mu, zbunjen jer sam mu se htio umiliti i razvedriti ga, uputih jedno pitanje: 81

"Uzvieni majstore, dragi gospodine, po emu se razlikuje istinski iluminator od prosjenog?" Mislio sam da e glavni iluminator, naviknut na ovakva, pomalo ulizivaka pitanja, dati povran odgovor, tek da me skine s vrata, i da vie zapravo uope i ne zna tko sam. "Ne postoji samo jedno mjerilo po kojemu se pravi iluminator razlikuje od nevjetog i poganskog", ree ozbiljno. "To se mijenja s vremenom. Ono to je vano jesu iluminatorova moralnost i vjetina, s kojima e se suprotstaviti zlu koje prijeti naem zanatu. Kada bih danas trebao provjeriti koliko je nepatvoren jedan mladi iluminator, postavio bih mu tri pitanja." "Koja bi to bila?" "Povodei se za novim obiajima, a pod kineskim i franakim utjecajem, pitao bih ga ustrajava li na tome da pod svaku cijenu ima vlastitu slikarsku tehniku, svoj vlastiti stil? eli li kao iluminator izgraditi svoju maniru i atmosferu po kojoj e se razlikovati od svih ostalih i hoe li to htjeti potvrditi svojim potpisom negdje na crteu, kao to to ine franaki majstori? Eto, da bih to doznao, prvo bih ga pitao to misli o stilu i potpisu." "Zatim?", upitah s potovanjem. "Zatim bih htio saznati to taj iluminator osjea pri pomisli da e nae knjige, poto pomru ahovi i carevi koji su ih naruivali, prelaziti iz ruke u ruku te bivati rastavljene, a nae iluminacije vaene iz njih i rabljene za nove zbirke u nekim drugim vremenima? To je vrlo osjetljiv problem, koji se ne moe prevladati ni tugom ni radou. Zbog toga bih mu postavio pitanje o vremenu. Vremenu iluminacije i Allahovu vremenu. Razumije li me, sinko?" Ne. Ali mu to nisam priznao, nego upitah: "A to je tree?" "Tree je 'sljepoa'!" ree majstor Osman te zautje kao da je to po sebi jasno i ne 82

zahtijeva dalja tumaenja. "to u vezi sa sljepoom?", upitah zbunjeno. "Sljepoa je tiina. Ako sabere ono prvo i drugo o emu sam maloprije govorio, proistei e sljepoa. Najdublje mjesto do kojega se u iluminaciji moe doprijeti jest ono to se ukazuje u Allahovoj tami." Zautio sam i iziao van. Siao sam niz zaleene stepenice bez urbe. Znao sam da u ova tri vana pitanja velikoga majstora postaviti Leptiru, Maslini i Rodi; ne samo zato da bih imao o emu razgovarati nego da bih bolje razumio te svoje vrnjake, koji su za ivota postali legende. Ali, nisam se odmah uputio u domove majstora iluminatora. Sastao sam se s Ester na jednoj novoj trnici blizu idovske mahale, na breuljku s kojega se vidi mjesto gdje se Zlatni rog dodiruje s Bosporom. Meu robinjama zauzetim trgovanjem, enama iz siromanih etvrti ogrnutim izblijedjelim irokim kaftanima, u mnotvu koje se gubilo u mrkvama, dunjama, luku i svenjiima rotkve, pojavila se cvrkutava Ester u svojoj ruiastoj odjei koju je kao idovka morala nositi: njezino ivahno krupno tijelo, usta koja ni na trenutak nije zatvarala, nemirne oi i obrve to su neprekidno poigravale odajui mi znakove. Pismo koje sam joj dao gurnula je u svoje alvare vrlo tajnovitim i vjetim pokretima kao da nas cijela trnica promatra. Rekla mi je da ekura misli na mene. Uzela je napojnicu, a kad sam joj rekao: "Kumim te, pouri, odmah joj to nosi!", kazala mi je kako ima jo mnogo posla pokazala je svoj zaveljaji pa e pismo odnijeti ekuri tek oko podneva. Zamolio sam je da kae ekuri da sam otiao posjetiti trojicu velikih majstora.

83

(12) Zovu me Leptir

Bilo je to pred podnevni namaz. Netko je pokucao na vrata. Otvorih, pogledah: gospodin Kara. Dok smo bili egrti, neko je vrijeme bio zajedno s nama. Zagrlismo se i poljubismo. Zanimalo me nosi li mi kakvu poruku od svoga tetka, kadli ree kako bi volio pogledati stranice koje ukraavam i moje crtee, da je navratio onako prijateljski i da bi mi u Padiahovo ime htio postaviti jedno pitanje. "Dobro", rekoh. "Kakvo to pitanje ima za mene?" On kaza. Pa dobro! STIL I POTPIS "Sve dok se mnoe izrodi koji ne crtaju radi uitka gledanja i za nau vjeru, nego zbog novca i ugleda," rekoh, "bit emo svjedocima i mnogo veim gadostima i pohlepi nego to su to problemi 'stila' i 'potpisa'." Taj sam uvod izrekao zato to se to obino tako kae, a ne zato to sam u to vjerovao: jer, pravu nadarenost i talent ne mogu pokvariti ak ni ljubav prema zlatu i slavi. tovie, ako emo pravo, novac i slava neosporno su pravo darovitoga, oni ga vode k ljubavi kao to je to, na primjer, u mojem sluaju. Ali, kad bih to otvoreno rekao, napali bi me prosjeni iluminatori iz iluminatorskoga odjela, koji ionako kipte od ljubomore, s tvrdnjom da na zrnu rie crtam stablo samo zato da im dokaem kako taj posao volim vie nego oni. Budui da znam da je ova pomama za stilom, potpisom i osobnou dola k nama sa Zapada, preko Franaka, i s Istoka, s utjecajem nekolicine sirotih kineskih majstora koje su zavele slike to su ih sa sobom donijeli jezuitski sveenici, dopustite da vam ispriam tri prie iz kojih se moe izvui pouka o tome. TRI POUNE PRIE O STILU I POTPISU

84

Elif U jednoj tvravi, negdje u brdima sjeverno od Herata, ivio jednom jedan mladi kan koji je bio zaljubljen u iluminiranje i slikarstvo. Od svih ena iz svoga harema on je volio samo jednu. I ona je njega voljela ta djevojka, Tatarka, ljepotica nad ljepoticama u koju je bio ludo zaljubljen. Svake su noi sve do jutra tako vatreno vodili ljubav i bili su toliko sretni da su eljeli da ta njihova srea nikada ne prestane. Dosjetili su se da je najbolji put do ostvarenja te elje rastvoriti knjige i promatrati udesne i savrene crtee starih majstora: gledati ih satima i danima, bez predaha. Kad god bi gledali savrene prikaze to su besprijekorno reproducirali prizore istih pria, osjeali bi da je vrijeme stalo i da se njihova beskrajna srea ispreplela sa sretnim vremenom zlatnoga doba o kojemu pria govori. U kanovoj iluminatorskoj radionici bio je jedan iluminator, majstor nad majstorima: on je uvijek iznova s jednakim savrenstvom izraivao iste crtee za stranice istih knjiga. Majstor iluminator je, kao i obino, na stranicama knjiga crtao Ferhada kako pati zbog ljubavi prema irin, Mednuna i Lejlu dok se pogledavaju pogledima punim divljenja i udnje, Husreva i irin dok izmjenjuju dvoznane poglede u bajkovitu vrtu, slinu rajskomu, ali bi namjesto tih ljubavnika nacrtao kana i njegovu tatarsku ljepoticu. Promatrajui te stranice kan i njegova voljena bijahu posve uvjereni da njihova srea nikad nee prestati, pa ovoga majstora minijature zasipahu hvalama i zlatom. Sve te silne pohvale i zlato na koncu su toga majstora iluminacije odvele s pravog puta te je podlegao i ejtanovim nagovaranjima: zaboravio je da su za savrenstvo na njegovim crteima zasluni stari majstori te je, pun ponosa, pomislio kako bi njegova djela bila jo privlanija kad bi im dodao neto vlastito, osobno. Meutim, ugledavi te novosti to ih je uveo majstor iluminator te tragove osobnog stila kan i njegova draga pomislie da je to pogreka, i to ih veoma uznemiri. Kad je kan osjetio da je njihova prijanja srea s crtea koji je obiavao dugo, dugo promatrati tu i tamo naruena, prvo je postao ljubomoran na ljepoticu Tatarku zbog toga to je bila prikazivana na tim 85

stranicama. Zatim je, da bi lijepu Tatarku uinio ljubomornom, spavao s nekom drugom robinjom. Douvi za to od haremskih traara lijepa se Tatarka toliko raalostila da se utke ubila objesivi se o stablo cedra u haremskome dvoritu. Kan tada uvidje da je pogrijeio i shvati da iza svega toga stoji iluminatorova opinjenost vlastitim stilom te istoga dana dade oslijepiti toga majstora kojega je zaveo ejtan. Be Neko u nekoj zemlji na Istoku ivio jedan sretni stari car, zaljubljenik u iluminacije, zajedno sa svojom enom, prelijepom Kineskinjom, kojom se bijae nedavno oenio. No, izmeu njegova lijepog sina iz prethodnog braka i njegove mlade ene rodi se ljubav. Sin se, u smrtnom strahu da ne iznevjeri oca, optereen stidom zbog zabranjene ljubavi, zatvori u iluminatorsku radionicu i preda slikarstvu. Kako je slikao tugom i snagom svoje ljubavi, svaki mu je crte bilo toliko lijep da ga promatrai nisu mogli razlikovati od crte starih majstora, a njegov je otac zbog njega bio beskrajno ponosan. Mlada bi Kineskinja pak, gledajui slike, govorila: "Da, veoma lijepo! Ali, ako na crtee ne stavi svoj potpis, nakon nekoga vremena nitko vie nee pamtiti da je on naslikao tu ljepotu." "Ako moj sin na crte stavi svoj potpis, nee li ga time nepravedno pripisati samo svojoj zasluzi, preuujui stare majstore koji su mu bili uzor?", odgovarao bi car. "Povrh toga, nee li, ako se potpie, samim tim rei da njegov crte sadri njegovu vlastitu pogreku?" Uvidjevi da staroga mua nee moi nagovoriti, Kineskinja je te prie o potpisu nekako uspjela doturiti njegovom sinu, zatvorenom u kaligrafskoj radionici. I nakon toga sin, ponien time to je ljubav morao zakopati u sebi, a i na ejtanov poticaj, nasjedne na savjet svoje lijepe, mlade maehe te u kutu jednog crtea upie svoje ime, na skrovitu mjestu izmeu trave i zida, mislei da ga nitko nee zamijetiti. Prvi crte koji je potpisao bio je jedan prizor Husreva i irin. Zasigurno vam je poznat: nakon to se Husrev oenio sa irin, njegov sin iz prvoga braka, iruje, zaljubi se u nju; jedne noi

86

ue kroz prozor u njihovu odaju i svome ocu, koji je spavao pokraj irin, handarom probode srce. Eto, dok je stari car gledao sinov crte s tim prizorom, iznenada shvati da je na njemu neto krivo; vidio je potpis, ali ga, jednako kao to se i nama esto dogodi, nije svjesno zamijetio, pa je samo osjetio 'da je na tom crteu neto krivo'. Stari se car veoma uzrujao jer je znao da stari majstori tako neto ne bi uinili. Jer to taj svezak to ga je itao nije prepriavao neku priu ili legendu, nego je govorio o najneprilinijoj stvari za neku knjigu: o realnosti. Uvidjevi to starac se prepade. U tom trenu njegov sin iluminator jednako kao na crteu koji je naslikao ue kroz prozor te mu, ne gledajui oeve oi razrogaene od straha, zarije u srce handar velik kao onaj na njegovu crteu. Dim Raiduddin iz Kazvina u svome je ljetopisu sa zadovoljstvom pisao o tome kako su u Kazvinu prije dvjesto pedeset godina ukraavanje knjiga, kaligrafija i iluminacija bili najcjenjeniji i najomiljeniji oblici umjetnikog izraavanja. ah koji je u to doba sjedio na kazvinskome prijestolju vladao je nad etrdeset zemalja to su se prostirale od Bizantskog carstva do Kine moda se u ljubavi prema iluminaciji skrivala tajna te velike sile ali, naalost, nije imao muke djece. Da bi sprijeio da zemlje koje je osvojio nakon njegove smrti budu razdijeljene, odluio je svojoj lijepoj keri nai jednog pametnog iluminatora za mua te je trojici velikih iluminatora iz svoje radionice - sva trojica su bili neenje - najavio nadmetanje. Prema Raiduddinovu ljetopisu, zadatak im je bio vrlo jednostavan: trebalo je nacrtati najljepi crte! Kako su i mladi iluminatori, jednako kao i sm Raiduddin, znali da to znai crtati u maniri starih majstora, sva trojica nacrtae najomiljeniji prizor toga doba: jednu lijepu djevojku oborena pogleda, kako shrvana tekim ljubavnim jadima sjedi u vrtu nalik rajskomu, pod stablima empresa i cedrova, okruena plahim zeevima i uznemirenim lastavicama. Sva tri su iluminatora, ne znajui jedan za drugoga, naslikala isti prizor, jednako

87

onako kako bi to uinili stari majstori; ipak, jedan je od njih onaj koji se elio najvie istaknuti htijui samo sebi pripisati ljepotu crtea, skrio svoj potpis u najsamotnijem kutu vrta, meu narcisima. Ali, zbog te drskosti koja ga je udaljila od skromnosti starih majstora, taj je iluminator odmah bio prognan iz Kazvina u Kinu. Tako je nadmetanje izmeu dvojice preostalih iluminatora iznova zapoelo. Ovog su puta obojica izradili crtee lijepe kao poezija: ljepoticu na konju u prekrasnu vrtu. Jedan od iluminatora da li zbog krivog poteza kistom ili moda namjerno malko je neobino nacrtao nozdrve bijeloga konja koji je pripadao djevojci kineskih oiju i istaknutih jagodica; otac i ki odmah to prepoznae kao pogreku. Istina, taj se umjetnik nije bio potpisao, ali je u taj divni crte majstorski ukomponirao pogreku da bi bio zapaen. "Pogreka je majka stila!", kazao je ah, te ovog iluminatora protjerao u Bizant. Dok su tekle pripreme za svadbu ahove keri s nadarenim iluminatorom koji se nije ni potpisao niti napravio kakvu pogreku, nego je crtao jednako kao stari majstori, dogodi se, prema opsenom ljetopisu Raiduddina iz Kazvina, jo neto: ahova je ki itav dan uoi svadbe provela tuno motrei sliku mladog i lijepog velikog majstora koji e joj sutradan postati muem. Kad se poela sputati tama, uputila se svome ocu: "Stari su majstori na svojim predivnim crteima lijepe djevojke predoavali kao Kineskinje; to je ustaljeno pravilo s Istoka i nema mu prigovora", ree. "Ali, kad bi neku djevojku voljeli, tada bi u obrve, oi, usne, kosu, osmijeh ili ak na trepavice te ljepotice unijeli neki njezin trag, bilo to. Ta skrivena pogreka to bi je smjestili na crte bila bi tajni znak njihove ljubavi, koji bi samo oni i njihove voljene mogli prepoznati. itav sam dan gledala sliku lijepe djevojke na konju; dragi oe, ondje nema nieg mojeg! Taj je iluminator moda veliki majstor, mlad je i naoit, ali me ne voli!" ah je smjesta otkazao svadbu te su otac i ki zajedno ivjeli sve do smrti. "Dakle, sudei po toj treoj prii, pogreka je zaetak onoga to se naziva stilom", ree Kara krajnje pristojno, prepun potovanja. "Izvire li to iz znaka skrivena na licu, oku ili 88

osmijehu ljepotice u koju je iluminator zaljubljen?" "Ne", odgovorih samouvjereno i gordo. "Detalj koji s djevojke u koju je iluminator zaljubljen prelazi na crte nije pogreka: on na koncu postaje pravilom. Jer, nakon nekog vremena svi e, oponaajui majstora, djevojako lice poeti crtati kao lice te ljepotice." Malo smo odutjeli. Kad sam primijetio da je Karinu pozornost, koji je sve tri moje prie odsluao pretvoren u uho, privuklo lupkanje moje lijepe ene u hodniku i sobi pokraj nae, pogledah ga ravno u oi. "Prva pria kazuje da je stil pogreka", rekoh. "Druga da savren crte ne trai potpis. A trea pria objedinjuje pouke prve i druge i tako nam kazuje da potpis i stil nisu nita doli glupavo i drsko epurenje." Koliko se uope razumio u iluminiranje taj ovjek kojemu sam oitao lekciju? Upitah ga: "Jesi li iz mojih pria shvatio tko sam ja?" "Shvatio sam", ree, ali nimalo uvjerljivo. Ogranieni samo na njegov svjetonazor i spoznaju, ne trudite se shvatiti tko sam, nego mi dopustite da vam to izravno kaem. Meni sve ide od ruke. U zabavi i smijehu crtam i bojim kao stari kazvinski majstori. S osmijehom kaem: bolji sam od svih. A s nestankom pozlatara Tankoutog Efendije to je, ako me osjeaj ne vara, pravi razlog Karinog dolaska ovamo nemam ba nikakve veze. Kara me upitao kako idu zajedno brak i umjetnost. Radim mnogo i radim s ljubavlju. Nedavno sam se oenio najljepom djevojkom iz mahale. Kad ne slikam, vodimo ljubav kao ludi. Nakon toga opet radim. Ali, to nisam rekao. Velik je to problem, rekoh. Ako umjetnik svojim kistom stvori uda na papiru, on taj isti 89

uspjeh nije sposoban ponoviti i sa enom. I obratno: ako iluminatorova pisaljka zadovolji enu, onda ona druga, od trstike, ostavi samo blijedi trag na papiru, dodadoh. Kao i svi drugi koji zavide umjetnikovu talentu, i Kara je povjerovao ovim laima pa se i obveselio. Kazao je da bi elio vidjeti zadnje listove koje sam oslikao. Posadio sam ga za svoj radni stalak, meu boje, mastionice, koljke za glaanje papira, kistove i pera te iljila za pisaljke od trske. Dok je Kara razgledao crte koji sam na dvolistu radio za Surnamu, knjigu o sveanostima povodom obrezanja naega princa, sjeo sam kraj njega na crveni minder, ija me toplina podsjetila na to da je tu netom prije sjedila moja lijepa ena lijepih bedara. I dok sam svojim oruem - tranom pisaljkom - iscrtavao tugu nesretnih osuenika dovedenih pred Padiaha, moja je pametna ena u ruci drala orue moje mukosti. Prizor na tim dvjema stranicama, na kojima sam jo uvijek radio, prikazivao je kako Padiahovom milou oslobaaju dunike i njihove obitelji to su, ne mogavi otplatiti svoje dugove, bili dospjeli u tamnicu. Sultana sam posadio uz rub jednoga saga prekrivenog torbama punim srebrnih aki, upravo onako kako sam to i viao za vrijeme takvih sveanosti. Malo podalje iza njega posjeo sam defterbau i u ruke mu stavio defter iz kojega je itao zapise o dugovanjima. Osuene dunike nacrtao sam meusobno povezane lancima i okovima oko vrata, kako, pokunjeni, a neki i suznih oiju, pred Padiahom tuguju i pate. Poto im je iz kese podijeljena Padiahova milostinja koja e ih izbaviti iz tamnice, svi skupa radosno izgovaraju molitve i pjesme popraene glazbom lijepih sviraa ud i tambura, odjevenih u crveno. A da bih to bolje predoio emer i sramotu dunitva, pokraj zadnjega u redu nesretnih dunika stavio sam iako to sa svim tim uope nije imalo veze njegovu enu u modroj odjei, oronulu od brige, i njegovu divnu ker, pokrivenu crvenom feredom, dugokosu i alosnu. Htio sam tom namrgoenome Kari objasniti kako se poredani dunici u lancima mogu razvui na dvije stranice, kazati mu da crvena boja na slici ima skriveno

90

znaenje i govoriti o nekim detaljima o kojima smo moja ena i ja, divei se crteu, razgovarali kroz smijeh: da sam, recimo, psa kojeg sam s ljubavlju navrljao uz rub slike i Padiahov kaftan od atlasa obojio istom bojom, to stari majstori nikada ne bi uinili; sve sam mu to htio rei da bi mogao shvatiti kako slikati znai voljeti ivot ali on mi tada postavi jedno sramotno pitanje. Znam li, moda, gdje bi mogao biti nesretni Tankouti Efendija? Koji 'nesretni'?! Taj bezvrijedni falsifikator, ta nenadahnuta budala koja izrauje pozlate samo radi novca?! - ali to ne rekoh. "Ne", kazao sam. "Ne znam." Jesam li uope bio pomislio da su nasilnici to se okupljaju oko propovjednika iz Erzuruma Tankoutom Efendiji mogli uiniti neto naao? Suzdrao sam se pa nisam izlanuo da je i on jedan od njih. "Ne", rekao sam. "Zato?" Siromatvo, kuga, nemoral i skandali kojima robujemo u ovom gradu Istambulu ne mogu se objasniti niim drugim osim time da smo se udaljili od islama iz vremena Proroka, Allahova Poslanika, te prigrlili nove, rune obiaje i dopustili da se meu nas uvue franaki stil. I vaiz iz Erzuruma govori samo to, ali njegovi neprijatelji ele obmanuti naeg Padiaha istiui kako njegovi sljedbenici napadaju tekije u kojima se svira glazba i razaraju poivalita evlij. A budui da znaju da ja prema uzvienom Erzurumliji ne gajim, poput njih, neprijateljstvo, sada se, dakle, uljudno i izdaleka raspituju nisam li ja taj koji je ubio Tankoutog Efendiju. Iznenada mi postade jasno da takve prie ve odavna kolaju meu iluminatorima. Grupa nesposobnjakovia bez dara i talenta s uitkom je priala naokolo da sam ja taj bestidni ubojica. Dolo mi je da zavitlam mastionicom u erkesku glavu tog budalastog Kare, samo zato to je uzeo za ozbiljno klevete te gomile ljubomornih iluminatora. 91

Kara je razgledavao moju radnu sobu trudei se popamtiti sve to je vidio; paljivo je motrio duge kare za papir, anke pune arsenika, zdjele za boju, jabuku koju bih, tijekom rada, ponekad zagrizao, dezvu to stoji na rubu pei u pozadini, findane za kavu, mindere, svjetlost to se probija kroz poluotvoreni prozor, zrcalo koje koristim da bih provjerio kompoziciju crtea, moje mintane i, na istome mjestu, crveni pojas moje ene, koji je stajao poput grijeha u kutu, kamo joj je ispao kad je strugnula iz sobe uvi da netko kuca na vrata. Iako sam pred njim skrivao svoje misli, njegovim drskim i nasrtljivim pogledima izloio sam crtee na kojima sam radio i sobu u kojoj sam ivio. Znam, sve e vas zauditi taj moj ponos, ali ja sam iluminator koji najvie zarauje, a to pak znai da sam i najbolji! Jer, Allah zasigurno eli da umjetnost iluminiranja bude radost pa da onome koji znade gledati pokae da je i svijet radost!

92

(13) Zovu me Roda

Bilo je vrijeme podnevnog namaza. Netko je zakucao na vrata; pogledam, kad ono Kara kojega sam pamtio iz djetinjstva. Zagrlismo se. Bijae prozebao pa ga uvedoh unutra i ne pitavi ga kako je naao put do kue. Poslao ga je njegov tetak da se kod mene raspita kamo je nestao Tankouti Efendija i gdje bi mogao biti. Ali, nije samo zbog toga doao: donio mi je i vijesti od majstora Osmana. A imao bi me neto i pitati: majstor Osman veli da ono to pravog iluminatora razlikuje od ostalih jest vrijeme; vrijeme crtanja. to ja mislim o tome? Posluajte! CRTANJE I VRIJEME Kao to je svima poznato, neko su i iluminatori naeg, islamskog svijeta primjerice, stari arapski majstori svijet gledali jednako kao danas franaki nevjernici, i sve oko sebe skitnice i pse na ulicama, trgovce po duanima i izloene strukove celera sve su to crtali iz pozicije toga to vide. Budui da nita nisu znali o perspektivi kojom se franaki majstori danas razmeu, njihov je svijet bio skuen i dosadan, upravo onakav kakav se moe vidjeti iz perspektive psa i struka celera. Kasnije se dogodilo neto to je u trenu izmijenilo itav na iluminatorski svijet. Pa da vam svoju priu time i zaponem! TRI PRIE O CRTANJU I VREMENU Elif Prije tristo pedeset godina, kada je Bagdad jednoga hladnog dana u veljai pao u ruke Mongolima i bio nemilosrdno opljakan, Ibn akir bijae najglasovitiji i najvjetiji kaligraf ne samo arapskog, nego itavog islamskog svijeta pa su se, usprkos njegovoj mladosti, u 93

bagdadskim knjinicama, uvenim u cijelome svijetu, nalazile dvadeset i tri uvezane knjige koje je prepisao, a veina njih bili su primjerci Kur'ana asnog. Ibn akir je vjerovao da e njegove knjige trajati do sudnjega dana te je ivio s dubokim i beskrajnim doivljajem vremena. itavu je no u titravom svjetlu svijee netedimice radio na posljednjoj od tih slavnih knjiga koje su nam danas nepoznate jer su ih vojnici mongolskog kana Hulagua u nekoliko dana sve, jednu po jednu, poderali, rastrgali, spalili i pobacali u vode Tigrisa. Kao i svi arapski majstori iluminacije koji su - odani tradiciji i uvjerenju u besmrtnost knjiga petsto godina obiavali odmarati oi da bi sprijeili sljepilo, i to tako da le okrenutih sunevu izlasku promatraju zapadni horizont, tako se i Ibn akir za jutarnje svjeine popeo na minaret Kalifove damije te sa erefe svjedoio svemu to e privesti kraju itavu kaligrafsku tradiciju dugu pet stoljea. Prvo je vidio ulazak okrutnih Hulaguovih vojnika u Bagdad te je i dalje ostao na vrhu minareta. Vidio je kako je pljakan i razaran cijeli grad, kako na stotine tisua ljudi stradava od sablje, kako je ubijen posljednji od islamskih kalifa koji su pet stoljea upravljali Bagdadom, kako su ene silovane, knjinice spaljene, a deseci tisua svezaka knjiga baeni u Tigris. Dva dana poslije, dok je u smradu leeva i jaucima ranjenika promatrao kako vode Tigrisa teku crvene od tinte kojom su bile ispisane baene knjige, pomislio je kako sve one knjige koje je prepisao krasopisom, a sada su nestale, nisu bile ni od kakve pomoi u spreavanju ovog stranog pokolja i razaranja te se zakleo da vie nikada nee pisati. tovie, poelio je crteom izraziti svoju bol i strahotu kojoj je svjedoio mada je do toga dana omalovaavao iluminatorsku umjetnost smatrajui je pobunom protiv Allaha, te je na papiru to ga je uvijek nosio uza se nacrtao sve to je vidio s minareta. Ovom udesnom, blagoslovljenom dogaaju trebamo biti zahvalni za snagu islamske iluminacije koja je nastavila ivjeti jo tri stoljea nakon mongolskoga napada, kao i za svojstvo te iluminacije, po kojem se ona i razlikuje od slikarstva idolopoklonika i krana: za prikazivanje svijeta odozgo, s mjesta s kojega ga Allah promatra, na taj nain da se ucrta linija obzora, te za

94

crtanje sa skrivenim, najdubljim bolom. Uz to, zahvalnost dugujemo i injenici da je Ibn akir nakon pokolja, s crteima u rukama i s nepokolebljivom odlukom u srcu, krenuo na sjever, onamo odakle su stizale mongolske vojske, da bi kod kineskih majstora izuio slikarstvo... Na taj je nain postalo oito da se misao o vjenosti vremena, koja je pet stoljea ivjela u srcima arapskih kaligrafa, nee ostvariti zapisivanjem, nego crtanjem. Dokaz je tomu i ovo: knjige i uvezi rastavljani su i unitavani, ali su iz njih vaene oslikane stranice i uvezivane u druge knjige i sveske te e tako, prikazujui Allahov svijet, nastaviti ivjeti zauvijek. Be U minula vremena, ne tako daleka, ali ne ba ni bliza, kada se sve u svemu ponavljalo tako da ovjek da nije bilo starenja i smrti ne bi mogao ni zamijetiti da postoji ono to se naziva vremenom, i kada se svijet, kao da vrijeme ne postoji, oslikavao uvijek istim priama i prizorima, malena je vojska aha Fahira, kako kazuje kratka kronika Salima Samarkandskog, "do nogu potukla" vojnike hana Selahattina. Nakon to je ah Fahir Pobjednik zarobljenoga hana Selahattina dao muiti i pogubiti, prema tadanjim obiajima prva mu je dunost bila posjetiti pokojnikovu knjinicu i harem kako bi na njih stavio svoj peat. U knjinici su se iskusni knjigovee dali u razvezivanje knjig pokojnoga aha i uvezivanje novih svezaka od ispresloenih stranica, kaligrafi su zamjenjivali ime hana Selahattina, Vjenog Pobjednika, imenom aha Fahira Pobjednika, a iluminatori brisali lice ubijenog hana Selahattina, neko majstorski nacrtano na najljepim crteima i knjigama (istoga je trena poelo padati u zaborav), te namjesto njega crtali mlado lice aha Fahira. Kad je kroio u harem, Fahir-ah se uope nije morao muiti da si izabere najljepu enu, ali kako je bio tanana dua koja se razumjela u knjige i minijature, namjesto da na silu postane njezinim gospodarom, odluio je osvojiti joj srce pa se s njom upustio u razgovor. Tako je sultanija Neriman, ena pokojnog hana Selahattina, ljepotica nad ljepoticama, od svoga budueg mua aha Fahira suznih oiju

95

zaiskala samo jednu elju: da ne sastruu i ne izbriu lice njezina mua u jednoj knjizi o ljubavi Lejle i Mednuna, a u kojoj je nasuprot sultanije Neriman, prikazane u Lejlinu liku, han Selahattin bio prikazan u liku Mednuna. Barem na toj jednoj stranici ne bi trebalo biti osporeno pravo njezina mua na besmrtnost koju je godinama nastojao postii naruujui knjige. ah Fahir Pobjednik plemenito je prihvatio ovu jednostavnu molbu i samo tu sliku iluminatori nisu taknuli. Tako su Neriman i Fahir odmah vodili ljubav te se za kratko vrijeme zavoljeli zaboravivi stranu prolost. Ali, ah Fahir nije mogao zaboraviti tu ilustraciju u knjizi o Lejli i Mednunu. Ne, nije njega muilo to to mu je ena bila nacrtana s pokojnim muem, niti je bio ljubomoran. Izjedala ga je misao da, budui da sm nije bio nacrtan u toj divnoj knjizi, u toj legendi, nee zajedno sa svojom enom ui u vjenost, meu besmrtnike. Nakon to ga je crv sumnje izjedao pet godina, ah Fahir je na kraju jedne blaene noi, u kojoj su on i Neriman dugo vodili ljubav, sa svijenjakom u ruci, kriom poput provalnika, uao u svoju knjinicu, otvorio knjigu o Lejli i Mednunu te namjesto lica Nerimanina pokojnog mua pokuao nacrtati sebe kao Mednuna. Ali, kao i mnogi vladari zaljubljeni u iluminaciju, bio je nevjet crta te mu to nije polo za rukom. I tako je ujutro knjiniar posumnjavi da se neto dogodilo primijetio da naspram Lejle prikazane u liku Neriman namjesto hana Selahattina stoji netko drugi, neko novo lice te je razglasio kako to nije lice aha Fahira, nego mladog i lijepog aha Abdulaha, glavnog neprijatelja aha Fahira. Ta je glasina oslabila duh vojnik aha Fahira, ali istodobno i ohrabrila aha Abdulaha, mladog i borbenog vladara susjedne zemlje. On je u prvom boju porazio aha Fahira, zarobio ga i dao pogubiti, na njegovu knjinicu i harem stavio svoj peat te tako postao novi mu vjeno lijepe sultanije Neriman. Dim Pria o iluminatoru koji je u Istambulu poznat pod imenom Uzun Mehmet, a u Perziji

96

kao Muhamed Horasanski, veinom se meu iluminatorima prepriava kao pouka o sljepoi i dugu ivotu, ali to je zapravo pria o vremenu i iluminaciji. Najvea posebnost ovog majstora, koji je svoj zanat zapoeo kao devetogodinji egrt i crtao oko sto deset godina, a da nije oslijepio, nedostatak je posebnosti. Ne igram se ja ovdje rijeima, nego izraavam svoje najdublje divljenje. Sve je kao i svi ostali, pa ak i vie obiavao slikati u maniri starih majstora i zbog toga je bio najvei majstor. Njegova skromnost i predanost iluminaciji, na koju je gledao kao na sluenje Allahu, drale su ga daleko od svaa u kaligrafskoj radionici i od tenji da postane glavni majstor iako je bio u pravoj dobi za to. itava svog iluminatorskog ivota, stotinu i deset godina, strpljivo je iscrtavao detalje smjetene po rubovima i kutovima: travu koja se slika da bi ispunila kutove, na tisue listova na stablima, uskovitlane oblake, grive konj koje je sve, jednu po jednu, trebalo raeljati, zidove od opeke, bezbrojne zidne ukrase koji se neprestano ponavljaju te na desetke tisua lica kosih oiju i njene brade, meu kojima se ni jedno ni po emu nije razlikovalo od ostalih. Bio je veoma sretan i vrlo tih. Nikada nije pokuavao samoga sebe istaknuti i nije ustrajavao na stilu i osobnosti. U to je doba smatrao da je radionica svakog hana ili princa za kojeg radi njegova kua, a na sebe gledao kao na jednu od stvari u njoj. Budui da su hanovi i ahovi jedni druge poraavali, a iluminatori se, kao i haremske ene, selili od grada do grada novim gospodarima, stil nove radionice mogao se najprije prepoznati po njegovu liu, busenju trave, naborima stijena i skrivenim obrisima njegova strpljenja. Kad je imao osamdeset godina, zaboravilo se da je smrtnik te se poelo vjerovati da ivi u legendama koje je oslikavao. Moda su i zbog toga neki govorili da ivi izvan vremena i da zbog toga nikada nee ostarjeti i umrijeti. Upravo su u tom udu, po kojemu je vrijeme za majstora bilo stalo, neki ljudi potraili objanjenje za to to on nije oslijepio iako je svoj samaki ivot proivio po sobama radionica ili u atorima, a najvei dio vremena provodio zagledan u listove papira. Neki su pak govorili da je zapravo slijep, no da mu za ureavanje vid nije vie potreban jer je sve crtee izraivao napamet,

97

prema sjeanju. Kad je imao sto devetnaest godina, ovaj je legendarni majstor, koji se nikada nije enio niti je ikada vodio ljubav, u radionici aha Tahmaspa susreo esnaestogodinjeg egrta, pola Kineza a pola Hrvata, mladia od krvi i mesa, jednog od onih kakve je stotinu godina crtao: s kosim oima, sa iljastom bradom i licem poput punoga mjeseca, te se odmah u njega zaljubio; i da bi zadobio ljubav toga mladia nevjerojatne ljepote, upustio se, kao i svaki drugi pravi ljubavnik, u borbu za vlast i spletkarenje u kaligrafskoj druini, pa se na koncu upleo u lai, prijevare i podvale. Iako je horosanski majstor u poetku ivnuo pokuavajui se ukljuiti u svakodnevne tokove od kojih se stotinu godina uspijevao drati daleko, to ga je nastojanje istrgnulo iz starih legendarnih vremena vjenoga ivota. Jednoga kasnog popodneva, u vrijeme ikindije, zanio se pored otvorenog prozora promatrajui lijepoga egrta pa je promrzao od hladnog tebrikog vjetra: sljedeeg je dana kiui oslijepio, a dva dana kasnije, pavi niz visoke kamene stepenice kaligrafske radionice, preminuo. "uo sam za ime Uzun Mehmeda Horosanskog, ali tu priu nisam znao", ree Kara. Te je rijei izgovorio obzirno da bi dao do znanja kako je shvatio da je pria zavrila i da mu je glava puna svega to sam izloio. Neko sam vrijeme utio da bi me se mogao dosita nagledati. Budui da se osjeam nespokojno kada mi ruke nisu niim zauzete, im sam poeo pripovijedati drugu priu nastavio sam slikati od onog mjesta na kojemu sam stao kada je zakucao na vrata. Moj lijepi egrt Mahmut, koji uvijek sjedi podno mojih nogu mijeajui mi boje i otrei pera, katkad i briui mjesta gdje sam pogrijeio, sjedio je bez glasa uza me te me sluao i promatrao, a iznutra se ulo lupkanje moje ene. "Ah!", ree Kara, "Padiah je ustao!" Dok je zauen promatrao crte, pravio sam se da ne pridajem vanost razlogu njegova uenja, ali dopustite da vama iskreno kaem: na dvjesto crtea s prikazom pedesetdvodnevne proslave obrezanja u Surnami na uzvieni Padiah sjedi dok promatra 98

mimohod cehovskih udruga, vojnika i podanika ispod svoje loe, izgraene za tu priliku. Samo je na mojoj ilustraciji nacrtan na nogama: masi okupljenoj na trgu baca florine iz torbe pune kovanica. Uinio sam to da bih mogao predoiti oduevljenje i radost svjetine koja se, da bi zgrabila novie, meu sobom hvatala za iju, udarala akama i utala nogama, a kad bi se sagnuli da sa zemlje skupe kovanice, stranjice bi im strale u zrak. "Ako je ljubav dio teme neke ilustracije, i tu ilustraciju treba oslikati s ljubavlju", rekoh. "Ako ima boli, onda i bol mora navirati iz nje. Ali, ta se bol ne smije vidjeti na nacrtanim likovima ili dokuiti po njihovim suzama, nego treba izvirati iz nutarnje harmonije prikaza, koja se u prvi tren ne moe vidjeti, nego se osjeti. Zauenost nisam doarao po uzoru na stotine majstora crtanja, koji su taj osjeaj stoljeima prikazivali tako da nacrtaju osobu s kaiprstom u zaokruenim ustima, nego sam cijelom ilustracijom izrazio uenje. A to sam postigao tako to sam Vladara digao na noge." Njegov pogled kojim je, traei nekakav trag, promatrao moje stvari, slikarski pribor i, zapravo, itav moj ivot, toliko me je bio zaokupio da sam i sm vlastitu kuu poeo gledati njegovim oima. Poznati su vam prikazi palaa, hamama i tvrav to su neko izraivani u Tebrizu i irazu; da bi takav crte bio usporediv s panjom Uzvienoga Allaha, koji sve vidi i u sve pronie, iluminator bi palau nacrtao kao da je po sredini presjeena velikom, udesnom britvom te bi se tako pogledom moglo do svega to je unutra: do kuhinjskoga posua, a, zidnih ukrasa nevidljivih izvana, zavjes, papagaja u krletki i do najskrovitijih kutaka jastuk i ljepotice nad ljepoticama, kojoj sunce jo nije vidjelo lica, kako sjedi na njima. Gledao je moj crte poput zadivljenog, paljivog itatelja, moje boje, papire, knjige, moga lijepog egrta, stranice knjige o nonjama i albume koje sam napravio za nekog franakog putnika, prikaze obljube i nepristojne stranice koje sam potajno navrljao za jednog pau, 99

raznobojne mastionice od stakla, bronce i gline, iljila od slonovae, pisaljke sa zlatnim drcima i pogled moga lijepog egrta. "Za razliku od starih majstora, ja sam vidio mnoge ratove", rekoh da bih ispunio tiinu vlastitom prisutnou. "Ratne strojeve, topove, vojske, mrtvace. Svodove vojnih atora naeg Padiaha i pa uvijek sam ja ukraavao. Nakon vojnih pohoda, po povratku u Istambul, ja sam bio taj koji bi naslikao ratne prizore koje bi inae svi zaboravili: tijela presjeena nadvoje, sukobljene vojske, vojnike jadnih nevjernika kako s kul opkoljenih tvrava prestraeno gledaju nae topove i vojsku, pobunjenike odsjeenih glava, estinu konj koji napadaju u galopu. Sve to vidim, sauvam u sjeanju: novi mlinac za kavu, prozorsku alku kakvu prije nisam vidio, top, okida neke nove vrste franake puke, tko je odjenuo koju boju prigodom kakve sveane gozbe, tko je to jeo, tko je kamo, i kako, poloio ruku... "to je pouka onih triju pria koje si ispripovijedao?" upita Kara glasom koji kao da je sve saimao i donekle me pozivao da mu podnesem raun. "Elif", rekoh. "Pouka je prie o minaretu ova: neovisno o iluminatorovu daru, ono to stvara savrenu sliku jest vrijeme. Be: Druga pria s haremom i knjinicom pokazuje da su vjetina i slikarstvo jedini put da se izie izvan vremena. Hajde, ti mi kai to je poruka tree!" "Dim", ree Kara siguran u sebe. "Trea pria o sto devetnaest godina starom majstoru povezuje elif i be i pouava nas da vrijeme onoga tko se odvoji od besprijekornog ivota i iluminiranja prestaje, te on umire; eto, tome nas pouava."

100

(14) Zovu me Maslina

Bilo je to nakon podnevnoga namaza: urno sam, ali s uivanjem, crtao ljupka djeaka lica, kad netko pokuca na vrata. Ruka mi je zadrhtala od uzbuenja, odloih trano pero. Drvenu podlogu za crtanje, koju sam drao na koljenima, paljivo odloih na stranu te poletjeh prema vratima, i prije nego to sam ih otvorio, izustih molitvu: Moj Boe... Budui da ste svi vi to sluate moj glas iz ove knjige mnogo blii Allahu negoli ovaj na prljavi i bijedni svijet i ponizni robovi naeg Padiaha, od vas neu skrivati sljedee: Ekber-han, padiah Indije i najbogatiji ah na svijetu, dao je izraditi knjigu o kojoj e svi priati te je na sve etiri strane islamskoga svijeta odaslao poziv da najbolji iluminatori na svijetu dou k njemu. Ljudi koje je poslao u Istambul juer su doli k meni i pozvali me u Hindistan. Otvorih vrata: ovaj put to nisu bili oni, nego Kara, koji mi od djetinjstva nije bio pao na pamet. Odavno se nije druio s nama, bio je ljubomoran na nas. to je sad? Doao je, kae, da razgovara, prijateljuje i pogleda moje slikarije. Ponudih ga da ue i sve pregleda. Veli da je nedavno bio kod glavnog majstora Osmana i poljubio mu ruku. Veliki mu je majstor rekao velike, mudre rijei: Pravi se iluminator moe razabrati po govoru o sljepoi i sjeanju. Dakle, potrudite se razumjeti! SLJEPOA I SJEANJE Prije umijea iluminacije bilo je vrijeme tame, i nakon njega e ponovno nastupiti tama. Naim bojama, talentom i ljubavlju prisjeamo se zapovijedi koju nam je Allah dao: "Gledajte!" Sjeati se znai znati ono to si vidio. Znati znai sjeati se onoga to si vidio. Vidjeti znai znati bez sjeanja. Dakle, iluminiranje je sjeanje na tamu. Ljubav to su je veliki majstori gajili prema crtanju trai da se zna kako su boje i umijee gledanja izronili iz 101

tame i da preko boja vraaju u Allahovu tamu. Tko nema pamenja, taj se ne moe sjetiti ni Allaha ni njegove tame. Svi veliki majstori u svojim radovima kroz boje tragaju za tom dubokom tamom izvan vremena. Da biste to mogli shvatiti, dopustite da vam ispriam to znai sjeati se te tame koju su otkrili veliki stari majstori Herata. TRI PRIE O SLJEPOI I SJEANJU Elif U Lami elebijinom turskom prijevodu djela Nefeht-ul-Uns, u kojem se opisuju udesa evlij, stoji da je u radionici aha Dihana, vladara plemenskoga saveza Crnog Ovna, glasoviti majstor ejh Ali Tebriki nacrtao predivan primjerak legende o Husrevu i irin. Prema onome to sam uo, u toj legendarnoj knjizi, ija je izrada trajala tono jedanaest godina, iluminator ejh Ali, majstor nad majstorima, pokazao je takvo vrhunsko umijee i oslikao tako divne stranice kakve bi od svih starih majstora mogao naslikati jo samo najvei meu njima Behzad; zbog toga je Dihan-ah, ak prije negoli je knjiga bila i dopola dovrena, znao da e uskoro postati vlasnikom knjige kojoj na cijelome svijetu nema ravne. ah Dihan, vladar Crnog Ovna, ivio je u strahu i zavisti koju je osjeao prema Uzun Hasanu, mladom vladaru saveza Bijeloga Ovna, kojega je proglasio svojim glavnim neprijateljem: tako mu je odmah palo na pamet da bi ta divna knjiga, zbog koje e mu ugled porasti im bude zavrena, mogla u jo ljepoj verziji biti napravljena za Uzun Hasana iz dinastije Bijeloga Ovna. Budui da je ah Dihan bio jedan od onih bolesno ljubomornih, vlastitu je sreu zagoravao pitanjem "A to ako jo netko bude ovako sretan?", te se odmah dosjetio: ako bi genijalni majstor oslikao jo jednu takvu knjigu, ili ak bolju od nje, to bi moglo biti za Uzun Hasana, njegova glavnog neprijatelja. Tako je, da bi sprijeio da jo netko osim njega postane vlasnikom te prelijepe knjige, odluio ubiti iluminatora ejh Alija im knjiga bude dogotovljena. Ali, jedna milosrdna erkeska ljepotica iz njegova harema podsjeti 102

ga da je dovoljno samo oslijepiti majstora. Taj sjajni prijedlog, koji je Dihan-ah odmah prihvatio te ga povjerio ulizicama kojima je bio okruen, dospio je i do majstora ejh Alija, ali on nije ostavio knjigu napola dovrenu i napustio Tebriz, kako bi to uinio svaki drugi obini iluminator. Nije pribjegao ni tome da odugovlai rad na knjizi da bi odgodio osljepljivanje niti ju je hotimice loe oslikavao da ne bi bila savrena. Radio je ak s veom revnou i vjerom. U kui u kojoj je sm ivio poinjao bi raditi izjutra, nakon namaza, te bi sve do ponoi, dok mu pri svjetlosti svijee umorne oi ne bi poele bolno suziti, uvijek iznova crtao konje, emprese, ljubavnike, zmajeve i lijepe prineve. esto je danima promatrao stranicu nekog od velikih starih heratskih majstora pa bi onda na drugome listu a da ga ni jedanput ne pogleda nacrtao istu takvu ilustraciju. Na koncu je knjiga za aha Dihana od Crnog Ovna bila dovrena te je majstor, kao to je i oekivao, najprije bio pohvaljen i obasut zlatnicima, a zatim oslijepljen otrom iglom kakve se koriste za privrivanje perjanice na turban. ejh Ali je, dok bol jo nije bila ni minula, napustio Herat i otiao Uzun Hasanu, vladaru Bijelog Ovna. "Da, slijep sam", rekao mu je. "Ali u mojem sjeanju jo su i sada ljepote kojima sam ukraavao rukopis zadnjih jedanaest godina, sve do posljednjega poteza kista i pera, i moja ih ruka ponovno moe nacrtati po sjeanju. Moj vladaru, ja ti mogu oslikati najljepu knjigu, kakvu svijet jo nije vidio. Budui da mi se pogled vie nee zaustavljati na prljavtinama ovoga svijeta, sve Allahove ljepote mogu naslikati na najizvorniji i najii nain, po svome sjeanju." Uzun Hasan odmah povjerova velikom majstoru iluminacije, a majstor odra rije te za hana Bijeloga Ovna prema sjeanju izradi najdivniju knjigu ikada vienu. Svi to znaju: kada je kasnije Uzun Hasan iz dinastije Bijeloga Ovna u jednom prepadu negdje kod Bingola porazio i ubio Dihan-hana, u pozadini svega toga bila je duhovna snaga to je izvirala iz nove knjige hana pobjednika. Ta velianstvena knjiga, zajedno s prethodnom koju je ejh Ali napravio za aha Dihana, pohranjena je u riznici naega Padiaha nakon to je pokojni sultan Mehmed Osvaja u bici

103

kod Otlukbelija porazio Uzun Hasana. Be Budui da je sultan Sulejman Velianstveni, Batinik Raja, kaligrafe cijenio vie nego iluminatore, nesretni su iluminatori njegova vremena, da bi pokazali kako je ukraavanje vanije od krasopisa, prepriavali ovu pounu priu, koju u ja sada ispriati; meutim, ona je zapravo pouka o sljepoi i sjeanju, kao to e moi zapaziti svatko tko je bude paljivo posluao. Kad su nakon smrti Timura, Gospodara Svijeta, njegovi sinovi i unuci krenuli jedan na drugog i zapoeli meusobne napade i nemilosrdne bitke, i kada bi jedni drugima preoteli neki grad, prvo to bi pobjednik uinio bilo je dati iskovati novac sa svojim imenom te narediti da mu se ime spomene tijekom hutbe u damiji, a drugo, da knjige koje bi mu dospjele u ruke dade razvezati, na njihov poetak staviti novu posvetu i novi kolofon u kojima se on velia kao "Gospodar Svijeta" te potom naloiti da se ponovno uveu tako da oni koji budu gledali knjige tog vladara vjeruju da on vlada svijetom. im je jedan od njih, Abdullatif, sin Timurova unuka Ulug-bega, zavladao Heratom, toliko je pritiskao i pourivao iluminatore, kaligrafe i knjigovee da to prije izrade jednu knjigu u slavu njegova oca, da se crtei iz razvezanih knjiga ispremijeae dok su oni ispisane stranice unitavali i spaljivali. Kako je Ulug-beg bio tovatelj iluminacije i kako ne bi dolikovalo da se u nemarno ukorienu albumu nau crtei za koje se ne zna iz koje su knjige i koje prie, njegov sin zatrai da se okupe svi heratski iluminatori i da svaki od njih ispria svoju priu kako bi se crtei u albumu mogli posloiti prema odreenom redu. Ali, svaka su usta imala svoju priu, drugaiju od ostalih, pa su se ilustracije jo vie ispremijeale. Tako su, u neprestanu traganju, doli do zadnjeg i ve ostarjelog glavnog majstora iluminacije, koji je bio zaboravljen nakon to mu je zgasnuo oinji vid nad knjigama svih ahova i prineva koji su u zadnje pedeset i etiri godine upravljali Heratom. Kada se otkrilo da je stari majstor koji je gledao ilustracije zapravo slijep,

104

zavladao je nemir, a bilo je i onih koji su se smijali. No, stari majstor zatrai da mu dovedu nekog djeaka koji jo nije napunio sedmu godinu, koji jo ne zna itati i pisati, ali je pametan. Odmah su ga nali i doveli. Stavivi pred dijete jednu ilustraciju starac mu ree: "Kazuj to vidi!" I dok je dijete opisivalo sve to vidi na ilustraciji, stari ga je iluminator paljivo sluao upravivi slijepe oi prema nebu, a zatim je kazivao: "Aleksandar grli umirueg Darija, iz Firdusijeve ahname... Pria o uitelju koji se zaljubio u svoga lijepog uenika, iz Sadijeva Gulistana... Natjecanje lijenika iz Nizamijeva Mahzen-i Esrara..." Drugi iluminatori, ogoreni na starog i slijepog majstora, rekoe: "I mi smo isto to mogli kazati. To su najpoznatiji prizori iz najuvenijih pria!" Tada stari i slijepi iluminator stavi pred dijete najtee prizore te ga opet paljivo saslua. "Hurmuz otrovom ubija kaligrafe, jednog po jednog; iz Firdusijeve ahname", ree drei i dalje zgasnute oi uperene prema nebu. "Jeftini prikaz loe prie o muu koji je uhvatio svoju enu i njezina ljubavnika na vrhu krukova stabla, iz Mevlanine Mesnevije..." ree, i tako, prepoznavajui prema djetetovu opisu sve ilustracije koje nije mogao vidjeti, omogui da knjige budu uvezane. Kada je Ulugbeg uao u Herat sa svojom vojskom, pitao je staroga majstora u emu je tajna toga da je on, slijepac, mogao raspoznati prie dok to drugi majstori iluminacije, kraj zdravih oiju, nisu mogli. "Razlog nije u tome kako se obino misli to mi je, kao slijepcu, pamenje snano", odgovori mu stari iluminator, "nego je u tome to ja nikada ne zaboravljam da se prie ne prenose slikama, ve rijeima." Ulug-beg odgovori kako su i njegovi iluminatori znali te iste rijei i prie, ali svejedno, nisu znali poredati crtee. "To je stoga", ree stari iluminator, "to oni ispravno razmiljaju o iluminiranju koje je njihovo umijee i njihova umjetnost, ali ne znaju da su stari majstori crtali prema sjeanju samoga Allaha." Ulug-beg upita kako je to jedno dijete moglo znati. "Dijete ne zna", odgovori starac. "Ali ja, stari slijepi iluminator, znam da je Allah ovaj svijet stvorio onakvim kakvim bi ga voljelo vidjeti pametno sedmogodinje dijete. Jer, Allah je svijet stvorio takvim da bi se, ponajprije, mogao vidjeti.

105

Poslije nam je dao rijei da bismo jedni s drugima mogli podijeliti ono to vidimo, da bismo razgovarali, a mi smo od rijei napravili prie mislei kako umjetnost crtanja postoji zbog tih pria. Meutim, crtanje je postupak izravnoga traganja za Allahovim pamenjem i promatranjem svijeta na onaj nain na koji ga On vidi." Dim Poznato je da su neko arapski majstori zbog straha od sljepoe, pred kojom svi iluminatori oduvijek i opravdano strepe, obiavali za izlaska sunca, u osvit dana, dugo promatrati zapadni horizont; stoljee kasnije veina je iluminatora u irazu iz istoga razloga ujutro, na prazan eludac, jela jezgre oraha gnjeene s laticama rue. Opet, u istom tom vremenu, uvjereni da je sunevo svjetlo uzrok sljepoe to ih je sve odreda, jednog po jednog, snalazila poput kuge, stari su iluminatori u Isfahanu radili uglavnom u polumranim kutovima sob ili uz svjetlo svijenjaka, da im suneva svjetlost ne bi izravno obasjavala drvene podloge za crtanje, dok su majstori u uzbekim radionicama na izmaku dana ispirali oi vodom nad kojom su se molili ejhovi. Ali, onaj koji je meu svim tim postupcima otkrio najnepatvoreniji nain pribliavanja sljepoi bio je, naravno, majstor iluminacije Sejid Mirek, uitelj velikoga majstora Behzada, u Heratu. Prema majstoru Mireku, obnevidjelost nije nikakva nesrea, nego kruna sree koju Allah daje iluminatoru nakon to je on itav svoj ivot posvetio Njegovoj ljepoti. To je tako zato to je ilustriranje iluminatorova potraga za Allahovim vienjem svijeta, a ta jedinstvena perspektiva moe se postii tek kroz sjeanje, poto nastupi sljepilo do kojeg dolazi kad se na koncu naporna radnog vijeka iluminatorove oi umore, a on iscrpi. Znai, samo se kroz prisjeanje slijepoga majstora moe spoznati kako Allah vidi svijet. Stari e iluminator itav svoj ivot provesti vjebajui ruku da bi ona sma od sebe mogla prenijeti na papir tu predivnu sliku kad mu se pred oima ukae ta vizija, dakle ta sjeanja i Allahov krajolik u tami iluminatorova sljepila. Prema povjesniaru Mirza

106

Muhamed Hajdar Duglatu, koji je pisao i o iluminatorima i o legendama o njima u Heratu svojega doba, majstor Sejid Mirek je, da bi pojasnio ovakvo poimanje slikarstva, navodio primjer iluminatora koji eli nacrtati konja. Primjer kazuje da ak i najnesposobniji iluminator posve prazne glave (a ba su takvi dananji franaki slikari), dok crta konja pred sobom, svoj crte izrauje prema sjeanju; naime, nitko ne moe u istom trenu gledati i konja i papir na kojemu slika konja. Iluminator prvo pogleda konja, a zatim odmah prenosi na papir ono to je zapamtio. ak da u meuvremenu i proleti vrijeme kratko koliko jedan treptaj, ono to iluminator prenosi na papir nije konj kojega gleda, nego sjeanje na konja kojega je netom prije vidio, a to je dokaz da je ak i kod najslabijih ilustratora crtanje mogue samo putem sjeanja. Kao rezultat takva tumaenja, koje na razdoblje kreativnog ivota jednog iluminatora gleda samo kao na pripremu za oekivanu blaenu obnevidjelost i uspomene koje e mu se kroz sljepou javljati, heratski su majstori toga doba na crtee koje su izraivali za ahove i prineve zaljubljene u knjige gledali kao na uvjebavanje ruke, kao neku vrstu pripreme, a svoj su posao rad, crtanje bez prestanka i razgledanje stranica iz noi u no pri svjetlu svijee, bez pomisli na odmor prihvaali kao blagoslovljeni trud koji e ih dovesti do sljepoe. Cijeloga svog ivota majstor Mirek uvijek je tragao za najpovoljnijim trenutkom u kome e dostii najvelianstveniji kraj: bilo da se brzo i namjerno pribliavao sljepoi crtajui stabalca sa svim listovima na noktu, zrnu rie ili ak na vlasi kose, bilo da je, slikajui radosne, osunane vrtove, oprezno odgaao razdoblje tame. Kad je imao sedamdeset godina, sultan Husejin Bajkara mu je, elei nagraditi tog velikog majstora, otvorio stranice tisua i tisua knjiga pohranjenih u riznici koju je drao pod mnogim kljuevima. U toj riznici punoj oruja, svile, kadife i zlata, majstor Mirek je oslijepio nakon to je pri svjetlosti zlatnih svijenjaka tri dana i tri noi bez prestanka razgledao velianstvene stranice starih heratskih majstora u knjigama od kojih je svaka sma za sebe bila legendarna. Veliki je majstor svoje novo stanje primio zrelo i predano kao da prima Allahove anele i nakon toga nikad vie nije

107

ni progovorio niti je ita nacrtao. Mirza Muhamed Hajdar Duglat, autor Raidove historije, objanjava to ovako: iluminator koji dosegne vidike Allahova besmrtna vremena vie se nikada ne vraa stranicama prireenim za obine smrtnike te dodaje: "Tamo gdje sjeanja slijepog iluminatora dosegnu do Allaha vlada apsolutna tiina, blagoslovljena tama i beskraj prazne stranice." Znao sam, naravno, da mi je Kara pitanje majstora Osmana o sljepoi i sjeanju postavio manje zbog toga da bi doista doznao moj odgovor, a vie zato da bi mogao u miru razgledati moje stvari, sobu i crtee. Pa ipak, bio sam sretan kad sam vidio da su ga moje prie dirnule. "Sljepoa je jedan blagoslovljen svijet, nedostupan ejtanu i grijehu", rekoh mu. "U Tebrizu", ree Kara, "zbog utjecaja majstora Mireka, neki od majstora staroga stila gledaju na sljepou kao na najveu krepost Allahova milosra, pa ih je stid kada ostare, a ne oslijepe. Bojei se da bi drugi to mogli smatrati dokazom njihove nesposobnosti i nedarovitosti, oni se jo i danas pretvaraju da su slijepi. Zbog takva moralnog uvjerenja koje nosi i utjecaje Demalettina Kazvinskog, neki od njih tjednima sjede u tami, meu zrcalima, pri slabanu svjetlu kandila i bez hrane i pia tjednima promatraju oslikane stranice starih majstora iz Herata da bi nauili gledati svijet poput slijepaca, iako zapravo nisu slijepi." Netko pokuca na vrata. Otvorih i pogledah: jedan lijepi egrt iz radionice, lijepih, irom otvorenih oiju. Rekao je da je tijelo naega brata, pozlatara Tankoutog Efendije, otkriveno u jednoj naputenoj jami i da e denaza u vrijeme ikindije krenuti iz damije Mihrimah, te je otrao tu vijest javiti drugima. Allahu dragi, sauvaj nas zla!

108

(15) Zovem se Ester

Pravi li ljubav od ovjeka budalu ili se samo budale zaljubljuju? Ve sam godinama prodavaica-pokuarka i provodadinica, a nisam uspjela dokuiti odgovor na to pitanje. Jako bih voljela upoznati par koji bi, to je ljubav jaa, postajao pametniji, lukaviji i prepredeniji, a pogotovo takva mukarca. Ono to znam jest sljedee: ako je mukarac spreman posegnuti za lukavstvima, malim zamkama i prijevarama, to je znak da je jako daleko od bilo kakve ljubavi. to se pak naeg Kara-efendije tie, oito je da je ve izgubio pribranost i da je, ak i kad sa mnom razgovara o ekuri, prevrio svaku mjeru. Ono to sam mu na trnici rekla da ekura bez prestanka misli na njega, da me je pitala je li odgovorio na njezino pismo, da je ja nikada nisam vidjela takvu sve to kaem i drugima, napamet, kao kakvu pjesmicu. Tako me je gledao da mi ga je bilo ao. Kazao mi je da pismo koje mi je dao "odmah i urno" odnesem ekuri. Sve budale misle da u njihovoj ljubavi postoje posebne okolnosti koje nalau naroitu urbu pa tako, razotkrivajui estinu svoje ljubavi, stavljaju ma u ruke svojoj voljenoj; ona e pak, ako je pametna, priekati s odgovorom. Pouka: u ljubavi urba usporava poslove. Zbog toga bi mi Kara-efendija bio zahvalan da je znao da sam njegovo pismo, koje sam trebala "urno" odnijeti, prvo odnijela na jedno drugo mjesto. Naime, gotovo sam se bila zaledila ekajui ga dugo na trnici. Stoga sam - da bih se ugrijala - odluila svratiti k jednoj od svojih keri, koja mi je bila usput. Ja svojim "kerima" nazivam sve djevojke koje sam ja osobno poudavala i ija sam pisma raznosila. Ta neugledna djevojka toliko mi je zahvalna da ne samo da obigrava oko mene svaki put kada k njoj navratim nego mi u ruku tutne i pokoju aku. Trudna je, kae, i radosna. 109

Skuhala mi je aj od lipe, uivala sam u svakom gutljaju. Kada sam ostala sama, izbrojala sam i novac koji mi je dao Kara-efendija. Dvadeset aki. Opet se dadoh na put. Prooh sporednim ulicama i bijednim prolazima po kojima se blato bilo zaledilo pa se tuda s tekom mukom moglo hodati. Dok sam kucala na vrata, doe mi da se naalim, pa povikah: "Stigla je pokuarica, pokuaricaaa! Imam najbolji muslin, dostojan svakoga padiaha! Imam izvrsne alove iz Kamira, kadifu iz Burse za ivanje pojas, ponajbolje egipatsko platno svilena ruba za koulje, prekrivae od vezena muslina, posteljinu i rupie svih boja! Prodavaica-pokuarica!" Vrata se otvorie, uoh. Unutra se, kao i obino, osjeao zadah kue, postelja, sna, prenoga ulja i vlage. Onaj straan zadah neenj koje sustie starost. "Vjetice!", ree. "Zato se dere?" Ne izustih ni rijei, nego izvadih pismo i pruih mu ga. U polumranoj sobi priao je poput sjene i u trenu mi ga zgrabio iz ruke. Otiao je u pokrajnju sobu, u kojoj je uvijek gorjela jedna svjetiljka. Zastadoh na pragu. "Otac ti nije kod kue?" Nije odgovorio. itao je pismo, sav izvan sebe. Ostavih ga da proita. Nisam mu uope mogla vidjeti lice jer je svjetiljka bila iza njega. Dovrivi pismo, poe ga iznova itati. "Da", rekoh. "to pie?" Hasan proita: "Draga gospoo ekura, budui da i ja ve godinama ivim sanjajui samo o jednoj osobi, s uvaavanjem shvaam da eka svoga mua i da ti, osim njega, nitko drugi nije u

110

mislima. to bi se drugo, osim estitosti i neporonosti, moglo oekivati od ene kakva si ti? (Hasan se glasno nasmija!) Ali, moj dolazak k tvojemu ocu bio je zbog iluminiranja, a ne zato da bih te uznemiravao. Tako neto nikada mi ne bi palo na pamet. Nikada ne bih ustvrdio da sam od tebe dobio ikakav mig, a pogotovo znak ohrabrenja. Kad mi se tvoje lice poput svjetlosti ukazalo na prozoru, smatrao sam to samo posebnom milou koju mi je darovao Allah, i niim drugim. Jer, meni je dostatna radost da ti mogu vidjeti lice. ("Ovo je ukrao od Nizamija", upadne Hasan gnjevno.) Ali, budui da veli da ti se ne pribliavam, reci mi: zar si ti aneo da bi se ovjek tako strano bojao k tebi pristupiti? Posluaj to u ti kazati: Neko sam, u kasnim nonim satima, pokuavao zaspati gledajui kroz prozore hladnih i bijednih karavansaraja (u njima nije noivao nitko osim oajnih vlasnik i razbojnika odbjeglih pred smrtnom kaznom) kako mjeseina obasjava ogoljela brda; i dok sam oslukivao zavijanje vukova koji su jedini bili alosniji od mene, sanjario sam o tome kako e se jednoga dana ukazati preda mnom, ba kao na onom prozoru. Sluaj: Kada ponovno doem k tvome ocu radi knjige, vratit e mi crte koji sam nacrtao u djetinjstvu. Znam, za mene e to biti znak da sam te ponovno naao, a ne znak smrti. Vidio sam jednog od tvojih sinova, Orhana. Jadno siroe. Ja u mu biti otac!" "Maallah, lijepo pie", rekoh. "Pravi pjesnik!" "Zar si ti aneo da bi se ovjek tako strano bojao k tebi pristupiti?", ree Hasan. "To je ukrao od Ibn Zerhanija. Ja piem bolje od njega." Izvadio je iz depa i svoje pismo. "Uzmi to i odnesi ekuri!" Ovo je bilo prvi put da sam osjetila nespokoj uzevi od njega novac koji mi je dao zajedno s pismom. Osjetih neku odvratnost prema opsesivnoj vezanosti tog ovjeka za neuzvraenu mu ljubav. Kao da je htio potvrditi moju slutnju, Hasan prvi put nakon dugo vremena svue masku svoje uljudnosti te mi ree grubo: 111

"Reci joj: ako budemo htjeli, mi emo je vratiti kui uz kadijinu pomo." "Da joj to doista kaem?" Nastupi trenutak tiine. "Nemoj", ree. Svjetlo sobne svjetiljke obasjavalo mu je lice pa sam mogla vidjeti kako gleda preda se kao dijete svjesno svoje krivnje. Ta njegova pisma i nosim zbog toga to ga poznam takvog i zato to osjeam potovanje prema njegovoj ljubavi. Ne zbog novca, kako se misli. Kad sam izlazila iz kue, Hasan me zaustavi na vratima. "Hoe li rei ekuri koliko je volim?", upita uzbueno i izbezumljeno. "Zar joj ti o tome ne pie u svojim pismima?" "Kai mi, kako bih mogao nju, njezina oca, kako bih ih mogao pridobiti?" "Tako da bude dobar ovjek", rekoh i krenuh prema vratima. "U ovim godinama? Prekasno...", odgovorio je s unutarnjim bolom. "Poeo si zaraivati mnogo novca, au-Hasane. To ovjeka ini boljim...", rekoh izlazei. U kui je bilo tako mrano i turobno da mi se vani uinilo kako je vrijeme zatoplilo. Sunce mi je udarilo u lice. Pomislih na to kako bih voljela da ekura bude sretna. Ali, na neki sam nain osjeala potovanje i prema jadniku iz te vlane, hladne i mrane kue. Iako tako nisam bila planirala, obuzeta iznenadnom eljom, skrenuh na Trnicu zaina na Laleliju, nadajui se da u u mirisima cimeta, afrana i paprike doi k sebi; ali - prevarila sam se. Uzevi pisma, ekura me je u svojoj kui prvo pitala za Karu. Rekoh joj kako je plamen ljubavi nemilosrdno zahvatio cijelo njegovo bie, i to joj se svidjelo. 112

"Svi se pitaju zbog ega je ubijen nesretni Tankouti Efendija, ak i ene koje kukiaju u svojim kuama", rekoh mijenjajui temu. "Hajrija, napravi halvu i odnesi je Kalbiji, eni jadnog Tankoutog Efendije", naredi ekura. "Na denazu e doi svi Erzurumlijini sljedbenici i mnogi drugi", rekoh. "Pria se da njegovi roaci govore kako e osvetiti prolivenu krv." Meutim, ekura je ve bila poela itati Karino pismo. Pogledah joj lice paljivo i srdito. Ta ena sigurno ima dovoljno ivotnog iskustva da moe upravljati time kako e joj se osjeaji odraavati na licu. Dok je itala, osjetih kako joj moja utnja odgovara, kako je doivljava i kao moju potvrdu posebne vanosti koju pridaje Karinu pismu. I tako, kad je ekura zavrila pismo i nasmijeila mi se, da bih je udobrovoljila, morala sam je neto pitati: "to kae?" "Kao u djetinjstvu... Zaljubljen je u mene." "to namjerava?" "Ja sam udana. ekam svoga mua." Suprotno vaim oekivanjima, moram vam priznati: to to mi je u trenu slagala nakon to je traila da pokaem zanimanje za sve to se zbiva, to me nimalo nije naljutilo; tovie, donijelo mi je olakanje. Da je vie mladih djevojaka i ena za koje sam nosila pisma i davala im ivotne savjete pokazalo zanimanje onoliko koliko i ekura, to bi upola olakalo posao i njima i meni, a neke od njih pole bi ak i za boljeg mua. "to kae drugi?", upitah ponovo.

113

"Ne elim sad itati Hasanovo pismo", odgovori. "Zna li Hasan da se Kara vratio u Istambul?" "Ne zna ak ni da postoji." "Razgovara li ti s Hasanom?", upita irom otvorivi prekrasne crne oi. "Jer si ti to eljela." "Da?" "On pati. Jako te voli. Ako tvoje srce ak i bude naklonjeno nekom drugom, teko e ga se moi osloboditi. Jako ga ohrabruje to to prihvaa njegova pisma. Treba ga se bojati. Jer, on se ne priprema samo na to da te vrati kui nego i da te, nakon to dokae smrt svoga brata, uzme za enu." Nasmijeila sam se da bih ublaila prijeteu stranu svojih rijei i da ne bih samu sebe predstavila kao puku zagovornicu onog nesretnika. "Dobro, a to kae drugi?" upita. Ali, je li uope znala za koga od njih dvojice pita? "Iluminator?" "Sva sam zbunjena", ree iznenada, valjda preplaena zbog vlastitih rijei. "ini mi se da e se sve jo vie zapetljati. Moj otac stari. to e biti s nama, s tom mojom siroadi? Osjeam da nam se svima pribliava neto strano, da nam ejtan sprema nekakvo zlo. Ester, reci mi neto to e me razveseliti." "Nita se ne brini, draga ekura", rekoh, sva uzdrhtala. "Ti si doista jako pametna i veoma lijepa. Jednoga e dana leati u istome krevetu s lijepim muem, grliti ga i, zaboravivi sve svoje patnje, biti sretna. To itam u tvojim oima." Osjetila sam u sebi toliku plimu ljubavi da su mi se oi ovlaile. 114

"Dobro, ali koji e od njih biti taj moj mu?" "Zar ti to ne kae tvoje mudro srce?" "Nisam u stanju razumjeti to mi srce govori; zbog toga i jesam nesretna." Nastupio je trenutak tiine. Uinilo mi se naas da mi ekura uope ne vjeruje, da svoje nepovjerenje vjeto skriva ne bi li doznala ono to ja znam te da eli izazvati moje saaljenje. Kad sam shvatila da nee odmah odgovarati na pisma, skupih svoj zaveljaj i mugnuh na dvorite rekavi joj ono to kaem svim svojim djevojkama, pa ak i razrokim: "Duo, ako te svoje lijepe oi bude drala irom otvorene, nita te loe nee snai, ne brini!"

115

(16) Ja, ekura

Nekada sam, svaki put kad bi me posjetila pokuarica Ester, sanjarila kako bi neki udvara konano mogao napraviti korak te napisati i odaslati pismo od kojega bi uzbueno zakucalo srce ene kakva sam ja pametne, lijepe, fino odgojene, udovice kojoj se ne moe nita prigovoriti. A kad bih vidjela da su pisma od mojih uobiajenih prosaca, bila bih, ako nita drugo, barem jo jaa i ustrajnija u ekanju svoga mua. Ovih dana pak svaki put kad Ester ode ostanem zbunjena i osjeam se jo jadnijom. Oslukivala sam zvukove vanjskog svijeta. Iz kuhinje se ulo klokotanje prokljuale vode i dopirao je miris limuna i luka: znala sam da Hajrija kuha tikvice. evket i Orhan bili su na dvoritu: negdje kod stabla nara igrali su se maevalaca, skakuui i gurkajui se; ula sam njihove povike. Otac je bio u pokrajnjoj sobi, u tiini. Otvorila sam i proitala Hasanovo pismo te se jo jednom uvjerila kako u njemu nema niega zbog ega bih se morala zabrinuti. Ipak, malko sam ga se vie bojala i estitala sam samoj sebi to sam se, u vrijeme kada smo dijelili istu kuu, oduprijela njegovu navaljivanju da mi postane ljubavnik. Zatim sam proitala Karino pismo drei ga paljivo, kao da je neka lomljiva, krhka stvar, i posve se zbunila. Nakon toga nisam vie itala ta pisma. Izilo je sunce i ja sam pomislila sljedee: da sam jednu no pala u Hasanov zagrljaj i s njim vodila ljubav, to ne bi znao nitko osim Allaha. Slian je mome nestalom muu, bilo bi to isto. Ponekad mi najednom doe na pamet takva blesava i udna misao. Sunce je bilo izilo i kad me je neoekivano obuzela toplina, osjetila sam da imam svoje tijelo: svoju kou, vrat, ak i bradavice na grudima. Dok me je sunce tako obasjavalo kroz otvorena vrata, iznenada uleti Orhan. "Majko, to ita?", upita.

116

Dobro, maloprije sam vam kazala kako nisam ponovno itala zadnja pisma koja mi je donijela Ester, ali sam vam slagala. Upravo sam ih iznova itala. Ovaj put sam ih zaista smotala i, tutnuvi ih u njedra, rekla Orhanu: "Doi k meni u krilo!" Doao je. "Oh, maallah, kako si samo teak, ba si porastao", rekoh i poljubih ga. Dok sam mu govorila: "Hladan si kao led", on ree: "Majko, kako si topla", i nasloni se leima na moje grudi. Oboje smo uivali sjedei tako vrsto stisnuti jedno uz drugo, bez ijedne rijei. Pomirisah mu i poljubih vrat. Privinuh ga jo jae. Ostadosmo tako u tiini. "kaklja me", rekao je puno kasnije. "Hajde, kai mi," rekoh ozbiljnim glasom, "da se pojavi sultan svih dina i kae ti da e ti ispuniti svaku elju, to bi najvie poelio?" "Da evket ne bude s nama." "I to bi jo poelio? Ne bi li elio imati oca?" "Ne. Kad narastem, ja u se oeniti tobom." Pomislih kako prava nesrea nije ostarjeti, izgubiti ljepotu, pa ak ni ostati udovicom ili osiromaiti, nego ostati u ivotu bez ikoga tko bi vam zavidio. Spustih iz svog krila Orhana, koji se bio ugrijao. Razmiljajui o tome kako bi se zla ena poput mene morala udati za nekoga dobre due, pooh ocu. "Kada preuzvieni Sultan bude svojim oima vidio da je knjiga gotova, nagradit e Vas", rekoh mu. "Opet ete ii u Veneciju." "Nisam siguran", ree otac. "Bojim se zbog ovog ubojstva. Nai su neprijatelji sigurno

117

moni." "Znam da ih i ovo moje stanje ohrabruje i otvara put krivim tumaenjima i neutemeljenim oekivanjima." "Kako?" "Ja bih se trebala to prije udati." "to?", ree otac. "Za koga? Ali, ti si udana. Otkuda ti sad to?" upita. "Tko ti je prosac? ak i da postoji veoma razuman i neodoljiv prosac", ree moj razumni otac, "ne vjerujem da bismo ga lako mogli nai i zavoljeti", doda te ovako same moju nesretnu situaciju: "Ti zna da postoje veliki problemi koje moramo rijeiti da bi se ti mogla udati." Nakon podue stanke ree: "Zar bi me eljela ostaviti i otii, draga moja?" "Juer sam usnula da mi je mu umro", rekoh. Ali, nisam plakala kao ena koja je doista sanjala takav san. "Kao to crte treba znati itati kad ga se gleda, tako i san treba znati tumaiti." "Smatrate li prikladnim da vama ispriam svoj san?" Naas je zavladao tajac; nasmijeili smo se jedno drugom kao i svi pametni ljudi koji urno promiljaju o svim posljedicama koje bi mogle proistei iz onoga o emu se razgovara. "Tumaei tvoj san, mogu povjerovati da ti je mu umro, ali njegov otac, brat i kadija koji ih mora sasluati zahtijevat e i druge dokaze." "Prole su dvije godine otkako sam uzela djecu i vratila se kui, ali me njegov brat i otac nisu odveli nazad." "Zato to su jako dobro svjesni svoje pogreke", ree otac. "No, to ne znai da e se 118

sloiti s tvojim razvodom." "Da smo pripadnici malikitskog ili hanbalitskog mezheba", rekoh, "kadija bi mi, prosuujui da su prole etiri godine, dopustio razvod i jo bih dobila i sredstva za uzdravanje. Ali, kako smo mi, hvala Allahu, hanefiti, nama tako neto nije mogue." "Ne spominji mi afiitskog naiba uskudarskog kadije. To su prljavi poslovi." "Sve stambolske ene kojima su muevi nestali u ratu odlaze k njemu sa svjedocima da bi dobile razvod. Budui da je afiit, samo ih upita: Je li ti mu nestao? Koliko je prolo otkako ga nema? Spaja li teko kraj s krajem? Jesu li ti to svjedoci?, i odmah im daje razvod." "Tko ti je sve to usadio u glavu, keri moja?", upita. "Tko ti je zavrtjeo pameu?" "Kada jednom budem razvedena, a pojavi se netko tko bi mi mogao zavrtjeti pameu, jasno je da ete mi vi rei tko je taj, a ja nikada neu odstupiti od vae odluke o mome buduem muu." Moj lukavi otac, vidjevi kako mu je i ki jednako lukava, poe treptati oima. Zapravo, otac uvijek trepe iz tri razloga: 1. kada se nae u stisci pa si razbija glavu kako da nae neki mudar izlaz; 2. kada mu doe da iz sveg srca zaplae zbog beznaa i alosti; 3. kad se nae u kripcu pa lukavo povee prvi i drugi razlog da bi se drugima inilo kako e od tuge svakog trena briznuti u pla." "Zar e uzeti djecu i otii, a svoga starog oca ostaviti sama? Zna li da sam se bojao da bih zbog nae knjige rekao je nae knjige, da! mogao biti ubijen; ali sada, kad ti eli uzeti djecu i otii, ja ionako elim umrijeti." "Dragi oe, niste li vi bili taj koji je uvijek govorio kako bi me jedino razvod mogao 119

spasiti od tog mog nevaljalog djevera?" "Ne elim da me napusti. Tvoj bi se mu mogao jednog dana vratiti. Ako se i ne vrati, nema nita loe u tome da ostane udana. Sve dok si u ovoj kui sa svojim ocem." "Ja i ne elim nita vie od toga da ivim s vama u ovoj kui." "Duo, nisi li maloprije govorila kako bi se eljela to prije udati?" Eto, tako je to svaditi se s ocem: na kraju i ja povjerujem da nisam u pravu. "Govorila sam", rekoh gledajui preda se. Potom, suzdravajui se da ne zaplaem, ohrabrena ispravnou onoga to mi je palo na pamet, rekoh: "Pa dobro, zar se ja nikad vie neu udati?" "U mojemu srcu postoji posebno mjesto za zeta koji te nee odvesti daleko od mene. Tko ti je prosac? Bi li on htio ivjeti s nama u ovoj kui?" utjela sam. Oboje smo, naravno, znali da otac ne bi mogao potovati zeta koji bi bio spreman ivjeti u ovoj kui te bi ga, s vremenom, omalovaavao i postupno unitavao. Otac bi toga zeta-domazeta tako podmuklo i majstorski poniavao da ni ja ne bih htjela ivjeti s tim ovjekom. "Zna da je u tvojoj situaciji udaja bez oeva pristanka gotovo nemogua, zar ne? Ne elim da se uda i neu ti to dopustiti." "Ja se ne elim udati, nego razvesti." "Zato to bi te mogla povrijediti neka nerazumna zvijer koja ne gleda ni na to drugo osim na svoju korist. Ti zna koliko te volim, zar ne, draga keri? A morali bismo i dovriti tu knjigu." 120

utjela sam. Jer, da sam progovorila kako me je poticao ejtan koji je primijetio koliko sam srdita izlanula bih ocu u lice kako znam da on nou k sebi u postelju prima Hajriju; ali pristaje li djevojci kakva sam ja izjaviti pred starim ocem kako zna da on spava s robinjom? "Tko je taj koji se eli oeniti tobom?" Gledala sam preda se i utjela, ali ne od stida nego od bijesa. Da sve bude jo gore, jo vie me je srdila spoznaja da nisam bila u stanju dati bilo kakav odgovor iako sam znala koliko sam bijesna. I tada si zamislih oca i Hajriju u krevetu u onom smijenom i odvratnom poloaju. Bila sam na rubu plaa kad, gledajui preda se, rekoh: "Tikvice su na pei, mogle bi zagorjeti." Prela sam u sobu pokraj stepenita, onu s prozorom koji gleda na bunar i nikad se ne otvara, pipajui rukama u mraku brzo sam nala krevet, razastrla ga i bacila se na njega: Ah, kako je lijepo osjeati se kao nepravedno kanjeno dijete, pa lei u krevet i zaspati nakon duga plaa, oblivena suzama! Ja sam jedina osoba na svijetu koja me voli, a ta je usamljenost toliko bolna da mi vi, koji ujete moje ridanje i jecanje dok plaem nad svojom samoom, dolazite u pomo. Malo kasnije opazih da se Orhan bio pruio na mojem krevetu. Glavu mi je stavio na grudi i jecajui plakao. Privukoh ga k sebi i zagrlih. "Nemoj plakati, mama", ree malo kasnije. "Tata e se vratiti s ratita." "Otkud zna?" utio je. Ali, toliko mi je bio drag da sam ga privinula na grudi tako vrsto da sam zaboravila sve svoje patnje. I prije nego to zaspim grlei Orhanovo njeno, slabano tijelo, 121

moram vam otkriti jedini problem koji me mui: Sad se kajem zbog onoga to sam vam maloprije, u srdbi, kazala o svome ocu i Hajriji. Ne, nije to la ali, opet, toliko se sramim zbog toga da je najbolje da sve zaboravite. Moete li se, molim vas, ponaati kao da to nikada nije reeno, kao da moj otac i Hajrija to ne rade?

122

(17) Ja sam va Tetak

Teko li je imati ker, teko. Plakala je u sobi, sluao sam njezino ridanje, ali nisam mogao uiniti nita drugo osim gledati stranice knjige koju sam drao u rukama. U jednom svesku Knjige o sudnjem danu, na stranici koju sam pokuavao itati, pisalo je kako dua tri dana nakon smrti dobije dozvolu od Allaha da posjeti tijelo u kojemu je ranije prebivala. Kad dua ugleda u grobu alosno stanje svoga nekadanjeg tijela u krvi i trulei, raali se nad njim i tuguje: "Jadno moje tijelo, siroto moje voljeno bive tijelo!" Pomislih tada na tuni kraj Tankoutog Efendije: na to kako je leao na dnu jame i kako ga njegova dua moda i nije zatekla u grobu, nego u toj jami i koliko je tada, naravno, morala biti oajna. Kad su zamukli ekurini jecaji, ostavio sam knjige o smrti. Odjenuo sam jo jednu vunenu koulju, vrsto omotao oko pasa debeli pojas od kozjega krzna da mi ne zebu kria i obukao alvare od zejeg krzna; kad sam izlazio iz kue, na vratima ugledah evketa. "Djede, kamo e?" "Ti idi unutra. Na denazu." Naavi se na pustim ulicama pokrivenim snijegom, proao sam izmeu tronih i nakrivljenih ku koje su se jedva drale i preko zgarita. Iao sam dugo opreznim starakim korakom, pazei da se na ledu ne bih okliznuo i pao. Na putu prema gradskim zidinama proao sam kroz zabaene mahale, vrtove i njive, kraj duan u kojima se prodaju dijelovi za kola i kotai, pored kovakih radnji te sedlar, izraiva konjske orme i potkiva. Ne znam zato je denaza kretala ak od damije Mihrimah kod Jedrenske gradske kapije. U damiji sam zagrlio pokojnikovu glavatu i zbunjenu brau, koja su izgledala srdito i 123

odluno. Mi, iluminatori i kaligrafi, zagrlili smo jedan drugoga i plakali. Dok sam u olovnoj magli, koja se iznenada bila spustila prekrivi cijeli krajolik, obavljao molitvu, pogled mi je pao na tabut poloen na kamenoj ploi musale te sam istoga trena osjetio takvu mrnju prema zlikovcu koji je to poinio da mi se, vjerujte mi, molitva Allahumme Barik posve pobrkala u glavi. Kada su ljudi iz demata nakon namaza podigli tabut na ramena, jo uvijek sam bio meu iluminatorima i kaligrafima. Roda i ja se jo jednom zagrlismo bolno uzdiui, zaboravljajui da me je on u noima koje smo - zbog moje knjige - uz slabano svjetlo svjetiljke znali prosjediti do svanua, pokuavao uvjeriti u to kako su pozlate Tankoutog Efendije slabe i kako je nesmotren u koritenju boje jer posvuda stavlja tamnoplavu ne bi li izgledalo bogatije, a ja mu zapravo davao za pravo, ali pritom ponavljao kako nema dovoljno ljudi koji bi to valjano mogli raditi. Toliko mi se svidio nain na koji me je Maslina prijateljski, s osobitim potovanjem pogledao, i kako smo se zagrlili ovjek koji se zna zagrliti dobar je ovjek da sam jo jednom pomislio kako on od svih iluminatora i kaligrafa najvie vjeruje u moju knjigu. Na stepenicama kod dvorine kapije nali smo se jedan uz drugog majstor Osman i ja, i nijedan nije znao to bi kazao. Bio je to udan, napet trenutak: jedan od pokojnikove brae zajecao je, a neki je pametnjakovi, koji se htio napraviti jako vanim, uzviknuo tekbir. "Na koje groblje?", upitao me je samo da bi neto rekao. Uinilo mi se da bi izgledalo neprijateljski kada bih odgovorio "Ne znam", pa sam smeteno i bez razmiljanja upitao osobu koje je stajala uza me na stubitu: "Na koje groblje? Kod Jedrenske kapije?"

Izgovaranje rijei Allahu ekber Bog je velik (op. prev.).

124

"Na Ejub", odgovori jedan bradati i srditi mladi glupak. "Na Ejub", rekoh okrenuvi se majstoru Osmanu iako je on ionako bio uo rijei tog srditog mladog glupaka. Uputio mi je pogled kojim je htio rei "Razumijem", ali takav da sam u tom istom trenu shvatio kako on ne eli da se na susret dalje nastavi. Naravno da je majstora Osmana naljutilo to to je Padiah meni povjerio ispisivanje, oslikavanje i ukraavanje knjige koju ja nazivam "tajnom". Povrh toga, Padiah se pod mojim utjecajem i oduevio franakim stilom u slikarstvu. Jednom je Padiah prisilio majstora Osmana da kopira Njegov portret, koji je bio naruio kod nekog talijanskog majstora. Znam da je majstor Osman mene smatrao odgovornim za tu neobinu sliku, koju je preslikao s gnuanjem, i za prisilu da oponaa tog talijanskog slikara, to je opisivao kao "muenje". Bio je u pravu. Zastavi nasred stepenica neko sam vrijeme promatrao nebo. Kad sam bio uvjeren da sam poprilino zaostao za drugima, poeh se sputati niz zaleeno stubite. Jedva da sam korak po korak proao koju stepenicu, kadli me netko uhvati pod ruku i zagrli: Kara. "Kako je hladno", ree. "Jeste li promrzli?" Uope nisam sumnjao da je on taj koji je zavrtio ekurinom pameu. ak je i samopouzdanje s kojim me je uzeo pod ruku to potvrivalo. U njegovu ponaanju bilo je neto to je govorilo: "Radio sam dvanaest godina, postao sam zreo ovjek." Doli smo do dna stepenica. Htio sam da mi kasnije ispria sve to je doznao u kaligrafskoj radionici. "Idi ti naprijed, sinko", rekoh. "Pouri da stigne demat." Zaudio se, ali to nije pokazao. Svidjelo mi se ak i to kako je, dostojanstveno pustivi moju ruku, otkoraao naprijed. Ako ekuru dam ovomu, hoe li htjeti ivjeti s nama u istoj

125

kui? Kroz Jedrensku kapiju bili smo ve izili iz grada kad daleko dolje ugledah tabut koji se gotovo gubio u magli i gomilu iluminatora, kaligrafa i egrta koja se, nosei ga na ramenima, urno sputala nizbrdicom prema Zlatnome rogu. Toliko su brzo hodali da su ve bili preli polovinu blatnoga puta koji se iz doline prekrivene snijegom sputao prema Ejubu. Slijeva, u tiini i magli, veselo se dimio dimnjak na prodavaonici svijea Sultanijinog vakufa. U sjeni gradskih zidina nalazile su se klaonice i koare koje su bez prestanka radile za grke mesare na Ejubu. Smrad strvina to je odande dopirao irio se do doline koja se prostirala sve do damije na Ejubu, ije su se kupole jedva razabirale, i empresa na groblju. Nakon to sam neko vrijeme hodao, uo sam odozdo, iz nove idovske mahale na Balatu, vrisku djece koja su se igrala. Kad smo se spustili do ravnice na Ejubu, pridruio mi se Leptir. Razjaren kao i inae, odmah je, napreac, preao na stvar: "To su uradili Maslina i Roda", ree. "Kao i svi ostali, i oni su jako dobro znali da ja s pokojnikom nisam bio u dobrim odnosima; znali su i da to svi ostali znaju. Meu nama ima ljubomore, pa ak i neskrivena neprijateljstva zbog neizvjesnosti tko e od nas doi na elo kaligrafske radionice nakon majstora Osmana. Sad oekuju da e krivnja pasti na me, ili barem da e se glavni rizniar i zbog njegova utjecaja Padiah udaljiti od mene, zapravo, od nas." "Tko ste to vi o kojima govori?" "To smo svi mi koji govorimo da u radionici treba sauvati stari moral, da treba slijediti put perzijskih majstora i da nije mogue svaku temu ilustrirati samo radi novca. Govorimo da u nae knjige namjesto oruja, robova, vojski i osvajakih pohoda trebaju ui stari mitovi, legende i prie, da ne treba naputati stare obrasce, da se istinski iluminatori ne bi smjeli poniavati tako da sjede po duanima na trnici i za dvije-tri ake svakome tko naie 126

nariu bilo koji prizor. Na preuzvieni Padiah u tome nas podrava." "Nepotrebno si predbacuje ni zbog ega", rekoh da bih odmah prekratio tu temu. "Siguran sam da u radionici ne bi mogao nai utoite nitko tko je kadar tako neto poiniti. Svi ste vi braa. Nema niega loeg u tome da se obradi nekoliko tema koje ranije nisu bile oslikavane, niti bi to moglo izazvati neprijateljstva." U tom trenu, jednako kao kad ujem neku novu vijest, iznenada postadoh svjestan neminovne istine. Ubojica Tankoutog Efendije jedan je od majstora stasalih u dvorskoj kaligrafskoj radionici i sad se nalazi u gomili koja se preda mnom uspinje grobljanskom uzviicom. U tom sam trenu bio uvjeren i u to da e ubojica nastaviti sa svojim vrajim poslom i spletkama, da je upravo on neprijatelj knjizi koju stvaram i da je, vrlo vjerojatno, u meuvremenu bio u mojoj kui i uzeo iluminacije i ilustracije nainjene za moju knjigu. Je li i Leptir, poput veine iluminatora koji su proli kroz moju kuu, bio zaljubljen u moju ker? Je li, dok sada iznosi svoje tvrdnje, zaboravio na to kako sam od njega katkad traio prizore koji su posve opreni njegovim nazorima, ili na to majstorski aludira? Ne, nije mogue da je to neka aluzija, pomislih malo kasnije. Jednako kao i ostali majstori iluminacije, i Leptir je prema meni iskazivao vidnu zahvalnost: kad su zbog ratova i Padiahove nezainteresiranosti ukinuti novac i darovi koje je riznica isporuivala iluminatorima, neko je vrijeme svima njima jedini ozbiljni dodatni prihod bilo ono to su zaraivali zahvaljujui mojoj knjizi. Znao sam da su ljubomorni jedan na drugoga zbog moje panje pa sam se iz tog razloga ali i ne samo zbog toga - sastajao sa svakim od njih posebno, u svojoj kui, i nisam mislio da bi to kod njih moglo izazvati neprijateljstvo prema meni. Svi moji iluminatori bili su dovoljno zrele osobe da bi se postavili pametno i pronali to ljudskiji razlog da uzmognu iskreno zavoljeti osobu koju su, zbog svoga probitka, bili primorani voljeti. 127

Da bih prekinuo tiinu i da se ne bismo vie vraali na istu temu, rekoh: Maallah, oni tabut mogu nositi uzbrdo jednako brzo kao i nizbrdo! Leptir se prijazno nasmija pokazavi sve zube: To je zbog hladnoe! Bi li ovaj doista mogao ubiti ovjeka, pomislih. Recimo, zbog ljubomore. Bi li kasnije mogao ubiti i mene? Naao bi ispriku: taj je ovjek vrijeao moju vjeru. Ali, on je veliki majstor, utjelovljenje vjetine, zato bi ubio? Starost ne bi trebala znaiti samo teko penjanje uzbrdo nego i prestanak pretjerana strahovanja od smrti i jednu vrstu izostanka udnje - kao kad se ovjek uvlai u krevet robinje ne zbog elje, nego iz navike i preko volje. S iznenadnom slutnjom rekoh mu u lice odluku koju sam u tom trenu bio donio: Neu vie raditi na knjizi. "Kako?" ree Leptir preneraena lica. "Prati je neka zla srea. A i Padiah je prestao davati novac. Reci to i Maslini i Rodi." Moda je htio jo neto upitati, ali smo se ve nali na grobljanskoj padini prekrivenoj gustim empresima, u visokoj paprati, meu nianima. Kako je grobna jama bila okruena redovima ljudi, po tome to su prisutni zazivali bismillah i al milleti Resulullah te po sve glasnijim i uestalijim jecajima shvatio sam da tijelo upravo sputaju u grob. "Otkrijte mu lice, posve otkrijte!" ree netko. Zavrnuli su mrtvaki pokrov i mora da su se gledali oi u oi s pokojnikom, ako je na njegovoj smrskanoj glavi uope bilo oiju; budui da sam bio iza, nita nisam mogao vidjeti. Ja sam jednom gledao smrti u oi, ali ne kraj grobne jame, nego na jednom sasvim drugom mjestu.

128

Jedna uspomena: Prije trideset godina djed naega Padiaha, Batinik Raja, naumio je Mleanima oteti otok Cipar, a ejhulislam Ebusut-efendija, podsjetivi na to da su nekada davno egipatski sultani odredili taj otok za opskrbu hranom Mekke i Medine, izdao je fetvu kojom je obznanio kako nije ispravno da otok koji je neko hranio sveta mjesta nae vjere ostane u rukama kranskih nevjernika. I tako je meni kao moja prva poslanika dunost pripala teka obaveza da Mleanima priopim tu neoekivanu odluku kako svoj otok moraju predati nama. Obiao sam venecijanske crkve, udio se mostovima i dvorcima, a najvie se oarao slikama u njihovim bogatim domovima; i, u svemu tom divljenju - pouzdajui se u gostoljubivost koju su mi ukazali predao pismo puno prijetnji te im nadmeno i svisoka objavio kako na Padiah eli Cipar. Mleani su se toliko razbjesnili da su u svom vijeu koje se odmah potom okupilo zakljuili kako se o takvu pismu ne moe ak ni raspravljati. tovie, razjarene su me mase prisilile da se povuem u Dudevu palau, a kada su neki probisvjeti uspjeli proi straare i vratare te navalili da me udave, dva su me osobna dudeva gardista provela kroz tajne dvorske hodnike i izvela do stranjeg izlaza prema kanalu. Ondje sam, u magli slinoj ovoj, za visokog bljedolikog gondolijera odjevena u bijelo koji me primio pod ruku u jednom trenu pomislio da je sama smrt i, pogledavi ga u oi, u njima ugledao svoj odraz. S enjom sam matao o tome da potajno zavrim knjigu i jo jednom otputujem u Veneciju. Priao sam briljivo zatrpanom i poravnatom grobu: sad ga u njemu meleci ispituju je li muko ili ensko, koja mu je vjera i tko mu je poslanik. Pomislih na svoju smrt. Jedna je vrana sletjela blizu mene. Karu sam prijateljski pogledao u oi i zamolio ga da me uzme pod ruku i pravi mi drutvo u povratku. Kazao sam mu da ga sljedeeg dana rano izjutra oekujem u svojoj kui zbog rada na knjizi. Jer, im pomislim na svoju smrt, iznova shvatim da knjigu moram dovriti pod svaku cijenu.

129

(18) Proglasit e me ubojicom

Dok su na smlavljeno tijelo jadnog Tankoutog Efendije bacali vlanu i hladnu zemlju, ja sam plakao vie od svih. Zapomagao sam: "Da barem i ja umrem s pokojnikom! Zakopajte me s njim u isti grob!", te su me, da ne bih pao u raku, uhvatili oko struka. Kad se uinilo da bih se mogao uguiti, dlanovima su mi pritisnuli elo i glavu mi gurnuli unazad da bih mogao uzeti daha. Iz pogled pokojnikovih roaka naslutio sam da sam vjerojatno pretjerao s jecajima i plaem, pa sam se sabrao. S obzirom na tu moju silnu alost, klevetnici iz kaligrafske radionice mogli bi pomisliti da smo Tankouti Efendija i ja bili ljubavnici. Do kraja denaze ostao sam skriven iza debla jedne platane da ne bih vie privlaio pozornost. Neki glupavi pokojnikov roak jo vei glupan od toga kojega sam poslao u dehennem naao me iza stabla i gledao me u oi pogledom koji je smatrao veoma znaajnim. Dugo me drao u zagrljaju, a zatim me, glupak, upitao: "Jesi li ti bio Subota ili Srijeda?" Odgovorih mu: "Srijeda je neko bilo pokojnikovo ime", pa se tomu zaudio. Pria o tim nadimcima, koji nas jo uvijek poput kakve tajne veu jedne za druge, jednostavna je. U godinama naeg egrtovanja, kada je majstor Osman tek bio preao s poloaja kalfe na mjesto majstora, svi smo prema njemu osjeali veliko potovanje, divljenje i ljubav. Bio je veliki iluminator, svemu nas je pouio jer ga je Allah blagoslovio i arobnim talentom i velikom pameu. U skladu s obvezama egrta, svakoga bi jutra jedan od nas otiao k majstorovoj kui i dopratio ga u radionicu nosei za njim njegovu kutiju za kaleme, torbu i konu mapu punu papira. Toliko smo se otimali da budemo blizu njega da smo se znali i posvaditi i potui prepirui se tko e tog dana ii po njega. Majstor je Osman imao jednog miljenika, ali da ga je on pratio svakoga jutra, meu 130

iluminatorima bi se dobrano irila govorkanja i neukusne ale koje ionako nikada nisu prestajale; stoga je veliki majstor odluio da svaki od nas dolazi jedan dan u tjednu. Veliki je majstor radio petkom, a subotom je ostajao kod kue. Njegov ljubljeni sin, koji je egrtovao kao i mi, a kasnije i njega i nas izdao napustivi umjetnost, pratio je svoga oca ponedjeljkom, poput svakog obinog egrta. A imali smo i jednog mravog i visokog brata etvrtka, koji je bio nadareniji od svih nas; taj je umro mlad, u vruici, od neke nepoznate bolesti. Pokojni Tankouti Efendija dolazio je srijedom pa se zbog toga zvao Srijeda, ali je kasnije veliki majstor s ljubavlju i znakovito izmijenio naa imena: Utorak u Maslina, Petak u Roda i Nedjelja u Leptir, a njega je, aludirajui na finou njegovih pozlata, prozvao Tankouti. Mora da je neko veliki majstor i njega doekivao s rijeima: "Dobro jutro, Srijedo, kako si danas?", jednako kao i sve nas. Kad sam se prisjetio kako se meni obraao, pomislio sam da e mi krenuti suze: dok smo bili egrti, ivjeli smo unato svim batinama kao u dennetu jer nas je majstor Osman volio, jer bi mu se od ljepote naih radova oi znale ovlaiti pa bi nam ljubio ake i ruke, jer bi sa svakim njegovim poljupcem na talent uvijek iznova procvjetao s ljubavlju. ak je i ljubomora koja je bacala sjenu na te sretne godine imala tada posve drugu boju. Primjeujete da se sada osjeam posve podvojeno, poput likova kojima glavu i ruke nacrta i oboji jedan majstor, a tijelo i odjeu neki drugi. Kada netko bogobojazan kao ja posve neplanirano postane ubojicom, treba mu vremena da se na to privikne. Da bih se mogao ponaati kao da se prijanji ivot nastavlja, usvojio sam jedan novi glas, kakav i prilii ubojici. Sad govorim tim drugim, podrugljivim i nitkovskim glasom, koji nikada ne bih upleo u svoj stari ivot. S vremena na vrijeme ut ete, naravno, i onaj moj stari, poznati glas kojim bih i nadalje govorio da nisam postao ubojicom, ali samo onda kad vam se obraam pod svojim nadimkom, a ne s rijeima ja, ubojica. Neka nitko ne pokua povezati ta dva glasa

131

jer kod mene nema osobnog stila ili pogreke koja bi me mogla izdati. Ja vjerujem da je stil, ili bilo koji detalj po kojemu se jedan iluminator razlikuje od drugoga, zapravo pogreka, a ne kako to neki hvalei se tvrde osobnost. Ali, slaem se da to u mojem osobitom stanju predstavlja problem. Jer, iako bih mogao govoriti pod bilo kojim nadimkom koje nam je s ljubavlju nadjenuo majstor Osman, a koje i Tetak-efendija rado koristi, nipoto ne bih elio da otkrijete jesam li Leptir, Maslina ili Roda. Ako vam to poe za rukom, vrlo je vjerojatno da ete otii trkom i prijaviti me muiteljima zapovjednika sultanove tjelesne garde. Zbog toga ne smijem kazati sve to pomislim. Zapravo, znam da me vi sluate i dok u sebi razmiljam. Ne smijem dopustiti da mi na pamet nepromiljeno padne bilo koji detalj iz moga ivota ili da me obuzme napad bijesa koji bi me mogao izdati. ak i dok sam priao one tri prie, Elif, Be i Dim, bio sam svjestan vaega pogleda. Ratnici, ljubavnici, prinevi i legendarni junaci koje sam na desetke tisua puta nacrtao jednom su svojom stranom okrenuti onomu to je ondje nacrtano: neprijateljima protiv kojih ratuju tamo, u tom mitskom vremenu, zmajevima s kojima su se uhvatili ukotac i prelijepim djevojkama zbog kojih prolijevahu suze. Ali, jednom su stranom i jednim dijelom svoga tijela okrenuti i zaljubljeniku u umjetnost, koji promatra taj udesni prizor. Ako ja posjedujem vlastiti stil i osobnost, to nije skriveno samo u mojim crteima nego i u mome zloinu i mojim rijeima. Hajde, po boji mojih rijei otkrijte tko sam! Kad biste me uhvatili, drim da bi to donijelo smirenje nesretnoj dui jadnog Tankoutog Efendije. Dok ja ovoga trena pod kronjama stabala uivam u pjevu ptica i promatram zlatne vode Zlatnoga roga i stambolske kupole, dok iznova otkrivam kako je lijepo ivjeti, na njega lopatama bacaju zemlju. Jadni me Tankouti Efendija uope nije volio otkako je u zadnje vrijeme postao jako blizak s ljudima oko onoga smrknutog propovjednika iz 132

Erzuruma, no u proteklih dvadeset pet godina, koje smo proveli u oslikavanju knjig za naeg Padiaha, bilo je i vremen kada smo bili veoma bliski. Sprijateljili smo se prije dvadeset godina radei neko vrijeme na ahnami pokojnoga oca naega Padiaha, ali smo se najvie zbliili tijekom rada na osam ilustriranih stranica koje su trebale biti umetnute u Fuzulijev Divan. Tada sam jednog ljetnog predveerja doao ovamo da bih se priklonio njegovim ispravnim, ali neloginim eljama da iluminator mora u dui doivjeti tekst koji oslikava i strpljivo sluao stihove koje mi je izraajno itao iz Fuzulijeva Divana dok su nad nama mahnito lijetala jata lastavica. Usjekao mi se u pamet jedan stih iz te noi: Ja nisam ja; onaj kojega tako oslovljavam uvijek si ti. I propitivanje samoga sebe kako bi se taj stih mogao oslikati. im se proulo da mu je pronaeno tijelo, otrao sam njegovoj kui; maleni vrt u kojemu smo nekada sjedili i itali poeziju bio je pokriven visokim snijegom i uinio mi se jo manjim, kao i svaki drugi vrt koji vidimo nakon mnogo godina. S kuom je bilo isto. Iz pokrajnje sobe uli su se sve glasniji vapaji ena i pretjerana kuknjava, izgledalo je kao da se natjeu jedna s drugom. Kad je njegov najstariji brat progovorio, paljivo sam posluao to veli: lice sirotog nam brata Tankoutog Efendije bilo je gotovo posve smrskano, a glava zdrobljena. Kad su ga izvadili iz jame na ijemu je dnu leao etiri dana, braa ga nisu prepoznala pa je tek njegova jadna ena Kalbija, koju su doveli od kue, unato nonoj tami uspjela to neprepoznatljivo tijelo prepoznati po odjei, iako posve rastrganoj. Pred oi mi je iskrsnuo prizor u kojem trgovci vade iz jame Jusufa Midjanskog, kojega su onamo gurnula zavidna braa. Uivam u crtanju toga prizora iz poeme Jusuf i Zulejha jer me podsjea na to da je bratska zavist u temelju svih osjeaja u ivotu. Kad je u jednom trenu nastala tiina, osjetio sam da gledaju u mene. Da zaplaem? Pogled mi se ipak zaustavio na Kari. Taj nas je podli gad sve promatrao trudei se ostaviti
*

Starozavjetni Josip, sin patrijarha Jakova i Lee (op. prev.).

133

dojam da ga je Tetak-efendija poslao meu iluminatore da bi otkrio istinu. "Tko je mogao poiniti tako uasan zloin?", zavapio je njegov najstariji brat. "Koji je neovjek mogao podii ruku na naeg brata, koji ni mrava ne bi zgazio?" To pitanje, na koje je odgovarao plaui, zaokupilo je i mene te sam zduno nastojao pronai odgovor za samoga sebe. Tko su bili neprijatelji Tankoutog? Da ga ja nisam ubio, tko bi ga drugi ubio? Sjeam se da se jednom valjda onih godina kada je prireivana Knjiga o umjetnosti zavadio s nekima jer su zapostavljali stil starih majstora da bi to jeftinije i to bre pozlaivali i - bojei im rubove loim bojama - unitavali stranice nad kojima smo se mi iluminatori toliko trudili. Tko su bili oni? Kasnije su se ipak pojavila govorkanja kako neprijateljstva i nisu izbila zbog toga, nego radi naklonosti knjigoveina lijepog egrta s donjega kata, ali to je bila stara pria. Bilo je i onih koji su bili kivni na profinjenost, uglaenost i gotovo feminizirano gospodsko dranje Tankoutog Efendije, ali su se iza toga krili drugi razlozi: to da je bio ropski odan starim metodama, da je uporno cjepidlaio oko usklaivanja pozlate s bojom crtea, da je u prisutnosti majstora Osmana s otmjenom tatinom govorio o grekama drugih ilustratora, posebice o mojim... Posljednji njegov sukob odnosio se na neto prema emu je majstor Osman svojedobno bio veoma osjetljiv: na to da dvorski iluminatori kriom rade i vani, da prihvaaju sitne narudbe i izvan dvora... Posljednjih godina, poto je splasnuo interes naeg Padiaha i presuili izvori novca kod glavnog rizniara, svi su iluminatori poeli navraati u dvokatnice skorojevikih, neotesanih paa, a najbolji meu njima poeli su iz noi u no odlaziti k Tetku. Uope me nije dirnulo to to je Tetak odluio prekinuti rad na svojoj na naoj knjizi, izgovarajui se kako je nad njom zla srea. Naravno da pretpostavlja da je glupavog Tankoutog Efendiju uklonio jedan od nas koji radimo na ukraavanju knjige. Da ste na njegovu mjestu, biste li jednom u dva tjedna nou pozivali ubojicu u svoju kuu da s njim 134

radite na iluminacijama? Ili biste najprije odgovorili na pitanja tko je stvarni ubojica i tko je najbolji iluminator? Uope ne sumnjam u to da e on ubrzo shvatiti koji je od iluminatora to posjeuju njegovu kuu najdarovitiji i najvjetiji u svemu: od izbora boja do pozlaivanja, od uokvirivanja do oslikavanja stranic, od crtanja lica do kompozicije prizora te e nakon toga jedino sa mnom htjeti dalje raditi. Ne vjerujem da bi mogao biti toliko nizak da o meni radije misli kao o prosjenom ubojici negoli kao o istinski nadarenom iluminatoru. Krajikom oka pratim onog Kara-efendiju, tu budalu koju je sa sobom doveo. Kad su ta dvojica zajedno krenula s groblja i skupa s masom koja se nakon denaze razilazila i sputala prema pristanitu na Ejubu, i ja sam poao za njima. U pristanitu su se popeli u amac s etiri vesla, a ja sam kasnije uao u jedan sa est vesala, zajedno s mladim egrtima koji su se alili posve zaboravivi pokojnika i denazu. Jednom su nam se na puini kod Fenerkapija amci toliko pribliili da su se umalo dotaknuli pramcima pa sam mogao sasvim izbliza vidjeti kako Kara Tetku neto apatom objanjava i tada sam iznenada pomislio koliko bi lako bilo ponovno ubiti ovjeka. Moj Boe, Ti si svima nama darovao ovu nevjerojatnu snagu, ali si nam ulio i strah da je ne bismo koristili. Ipak, ako ovjek jednom nadvlada taj strah i pokrene se, odmah postane posve druga osoba. Nekad sam se nasmrt bojao ne samo ejtana nego i najmanjeg traga Zla u sebi. Sad pak osjeam da je Zlo sasvim podnoljivo i da je, tovie, neophodno iluminatoru. Ako zanemarim to da su mi nakon zloina ruke nekoliko dana drhtale, otkako sam ubio tog bijednika ja crtam bolje, koristim jae i odvanije boje i, to je najvanije, uviam da moja mata stvara udesa. Ali, koliko je ljudi u Istambulu koji mogu cijeniti moja udesna djela? Na samoj sredini Zlatnoga roga, s puine kod Dibalija, pogledah s bijesom prema Istambulu. Kupole pokrivene snijegom zablistae na suncu koje se iznenada probi kroz oblake. to je grad vei i areniji, to je u njemu vie kutova u kojima se mogu skriti krivnja i 135

grijeh; to je napueniji, to je vie ljudi meu kojima se moete prikriti zajedno sa svojom krivnjom. Mudrost grada ne bi se trebala mjeriti prema uenjacima, knjinicama, iluminatorima, kaligrafima i medresama koje su se u njemu smjestile, nego po broju zloina koji su tisuama godina tajno vreni po njegovim mranim ulicama. Po tome je Istambul zacijelo najmudriji grad na svijetu. Na pristanitu na Unkapanu i ja sam se, za Karom i Tetkom, iskrcao iz svog amca. Bio sam im za petama dok su se, oslonjeni jedan na drugog, penjali uzbrdicom. Zastali su na jednom zgaritu negdje iza damije sultana Mehmeda, jo malo porazgovarali i zatim se rastali. Kada je Tetak-efendija ostao sam, u jednom mi je trenu izgledao kao onemoao starac. Dolo mi je da potrim za njim i da mu ispriam klevete tog gada s ije se denaze vraamo, da mu priznam to sam uinio da bih sve nas zatitio od tih kleveta i da ga upitam: "Ima li istine u svemu onome to je rekao Tankouti Efendija, jesmo li zaista na naim crteima zlorabili povjerenje naega Padiaha, jesmo li izdali svoj iluminatorski stil i uvrijedili svoju vjeru? I jeste li dovrili posljednji veliki crte?" Bila je veer; zastao sam u tami nasred ulice pokrivene snijegom i pogledao prema njezinu mranom kraju: djeca i oevi vraali su se svojim kuama preputajui je, osim meni, dinima, vilama, razbojnicima i lopovima, i tuzi snijegom pokrivenih stabala. Na kraju ulice, u lijepoj dvokatnici Tetak-efendije, pod krovom koji sada razabirem meu granama ogoljela kestenova stabla, ivi najljepa ena na svijetu. Ali, ja ne elim izgubiti pamet.

136

(19) Ja, novi

Ja sam osmanlijski sultanski zlatnik od dvadeset i dva karata. Na meni je slavna tugra preuzvienog Padiaha, Zatitnika svijeta. Ovdje, u ovoj lijepoj kavani ispunjenoj pogrebnom tugom, jedan od najveih majstora naega Padiaha, Roda, nacrtao me je sada, usred noi, pa me nije mogao presvui pozlatom, ali nju ete vi ve sami zamisliti. To je moja slika, a ja sm nalazim se u kesi-novarki velikoga majstora, iluminatora Rode, vaega brata po zanatu. On sada ustaje, vadi me iz kese i pokazuje svima vama. Zdravo, zdravo, budite pozdravljeni majstori umjetnici i svi gosti! Oi vam se ire zbog mojega sjaja, oduevljava vas odbljesak plamena uljanice na meni i na koncu zavidite mojemu vlasniku, majstoru Rodi. U pravu ste jer ne postoji druga mjera ilustratorove vjetine osim mene smog. Majstor Roda je u zadnja tri mjeseca zaradio tono etrdeset i sedam zlatnika kao to sam ja. Svi smo mi u ovoj kesi i gospodin Roda nas, vidite, ni pred kim ne skriva; on zna da meu istambulskim iluminatorima nema nikoga tko vie zarauje. Veoma sam ponosan to smo meu iluminatorima prihvaeni kao mjerilo umijea i to smo time priveli kraju nepotrebne prepirke. Ranije, dok se jo nismo bili navikli na kavu pa nam se razum nije bio izbistrio, priglupi iluminatori ne samo da su provodili veeri prepirui se tko je najdarovitiji meu njima, tko je najvjetiji u bojenju, tko slika najljepa stabla ili tko je prvi u risanju oblaka, nego su se svake veeri i tukli izbijajui jedan drugome zube. Sad moja logika odluuje u svemu, a to u poredak kaligrafske radionice unosi ugodan sklad i ozraje dostojno ak i starih heratskih majstora. U skladu i ozraju te logike dajte da pobrojim i raznorazne stvari koje moete dobiti za mene: jedno stopalo mlade i lijepe robinje, to ini njezin pedeseti dio; jedno kvalitetno

137

brijako ogledalo od orahovine, s rubovima ureenim kotanim umecima; lijepo obojen ladiar ukraen srebrnim listiima vrijednim devedeset srebrnjaka i motivima sunca; sto dvadeset svjeih kruhova; grobna mjesta i tabute za tri osobe; jednu srebrnu amajliju; desetinu jednog konja; noge stare i debele robinje; mladune bivola; dva dobra kineska tanjura; mjesene nadnice dervia Mehmeda Tebrikog, jednog od perzijskih kaligrafa iz radionice naeg Padiaha, i velike veine njemu slinih; jednog dobrog lovakog sokola, zajedno s kavezom; deset testija panajotskog vina; jedan sat raja s Mahmutom, jednim od diljem svijeta uvenih mladia, i mnogo drugih mogunosti koje je nemogue pobrojati. Prije nego to sam doao ovamo, proveo sam deset dana u prljavoj arapi jednog egrta nekog siromanog obuara. Taj se jadnik svake noi uspavljivao u krevetu nabrajajui beskrajno dug popis stvari koje za mene moe dobiti. Stihovi toga epa, slatkog poput uspavanke, potvrdili su mi da nema tih vrata koje novac ne bi mogao otkljuati. Rekoh "vrata", pa se neeg sjetih. Kad bih vam ispriao to sam sve proao prije nego to sam doao ovamo, to ne bi stalo ni u nekoliko knjiga. Mi smo svoji, poznajemo se, pa ako neete nikome rei i, ako to nee smetati Roda-efendiji, otkrit u vam jednu tajnu. Kunete se da je neete odati? Dobro, priznajem. Ja nisam pravi osmanlijski sultanski zlatnik od dvadeset dva karata, iz kovnice na emberlitau. Ja sam krivotvoreni novac. Napravili su me u Veneciji od patvorenog zlata te me, donijevi me ovamo, dali na uporabu kao osmanlijski zlatnik. Zahvaljujem vam na razumijevanju koje pokazujete. Prema onome to sam doznao u kovnici novca u Mlecima taj se posao radi ve godinama. ak su patvoreni zlatnici to su ih nevjernici Mleani donosili i irili po Istoku donedavno bili mletaki dukati koje su oni sami kovali u istoj toj kovnici. A Osmanlije, koji potuju svaki natpis i priklanjaju se logici da je sve onako kako pie, nisu obraali pozornost 138

na koliinu zlata u noviima sve dok je natpis na njima bio jednak, pa su tako lani mletaki novci preplavili itav Istambul. Kasnije su novac poeli provjeravati tako da ga zagrizu, jer je novi u kojemu je malo zlata a mnogo bakra tvri. Na primjer, gori od ljubavnoga ara i pojuri k mladom Mahmutu, ljepotanu nad ljepotanima u kojega je itav svijet zaljubljen, a on prvo uzima u usta novi, a ne onu stvar i zatim te, primijetivi da je novac laan, povede u dennet ne na itav sat, nego na pola. Pogani Mleani uvidjee kako krivotvorenje njihova vlastita novca ima tako alosne posljedice, pa rekoe: "Barem emo osmanlijske zlatnike krivotvoriti, oni to ionako nee primijetiti." Dopustite sada da vam skrenem pozornost na tu udnu situaciju: kad ti mletaki nevjernici slikaju, oni ne prave sliku, nego se ini kao da je posve stvarno ono to slikaju. A kad prave novac, onda ne izrauju pravi novac, nego njegovu krivotvorinu. U Veneciji smo stavljeni u eljezne sanduke, utovareni na brod te smo, ljuljajui se i presipajui se tamo-amo, stigli u Istambul. Naao sam se u jednoj mjenjanici novca, u ustima majstora mjenjaa koja su zaudarala po enjaku. Tek to smo malko priekali, kadli ue jedan priglupi seljak koji je htio razmijeniti svoj zlatnik. Majstor mjenja, hulja nad huljama, ree: "Da vidimo je li tvoj zlatnik krivotvoren: daj ga da zagrizem!", i seljakov zlatnik hitro ubaci u usta. im smo se sreli u ustima, shvatih da je seljakov zlanik pravi osmanski sultanijac. Kad me je ugledao u smradu enjaka, ree mi: "Ti si krivotvorina!" Bio je u pravu, ali kako je njegovo oholo dranje dirnulo u moju ast, slagah: "Zapravo si ti krivotvorina." Glupi seljak uto ponosno izjavi: "Ta otkud bi moj zlatnik mogao biti krivotvoren? Ja sam ga prije dvadeset godina zakopao u zemlju: zar je tada bilo takve opaine?!" Dok sam radoznalo pratio to e se dogoditi, mjenja iz usta izvadi ne seljakov zlatnik, 139

nego mene. Ree mu: "Evo ti tvoj zlatnik, lani novac pokvarenih mletakih nevjernika, neu ga! Zar nema nimalo stida?", i tako nagrdi glupavog seljaka. On se malo branio, a zatim me uzeo i otiao. Kad je i od drugih mjenjaa uo sline rijei, slomljenoga me srca razmijenio kao lani novac za devedeset aki. Eto, tako je zapoela moja beskrajna pustolovina: iz ruke u ruku cijelih sedam godina. Dopustite mi da vam s ponosom dam na znanje da sam veinu svoga vremena u Istambulu proveo prelazei iz kese u kesu, iz pojasa u dep, kao to to i prilii jednom pametnom noviu. Nije da nisam doivio i onu stranu moru da budem stavljen u jednu testiju, a zatim godinama amim zatrpan pod kamenom u nekom vrtu; ali, ta su dosadna razdoblja iz nekog razloga kratko trajala. Veina onih kojima sam dospio u ruke htjeli su me se to prije rijeiti, pogotovo ako bi razotkrili da sam lani novac. Jo nisam sreo nekoga tko bi svoga glupavog kupca upozorio na to da sam krivotvorina. Ali, oni koji ne bi primijetili da sam patvoren pa bi za mene izbrojali sto dvadeset aki, im bi shvatili kako su zakinuti, izjedali bi sami sebe u napadima srdbe, alosti i nestrpljenja sve dok ne bi prevarili nekog drugog i tako me se rijeili. Iako bi tijekom tih napada oni sami nebrojeno puta pokuali prevariti druge to im zbog urbe i bijesa nikako ne bi uspijevalo iz dna bi due psovali ovjeka koji ih je prevario nazivajui ga "pokvarenjakom". U ovih zadnjih sedam godina proao sam u Istambulu kroz petsto ezdeset ruku, i nema kue, duana, trnice, damije, crkve ili sinagoge u koje nisam uao. Dok sam sve to prolazio, shvatio sam da se o meni iri mnogo vie traeva, izmilja vie legenda i govori mnogo vie lai nego to sam to pretpostavljao. Sve mi je ovo bez prestanka govoreno u lice: da osim mene vie nita drugo nema vrijednosti, da sam nemilosrdan, da sam slijep, da i sm volim novac, da je svijet, naalost, izgraen na meni, da sve mogu kupiti, da sam prljav, pokvaren i podao. Oni koji bi uvidjeli da sam krivotvoren jo bi se vie rasrdili pa bi mi

140

govorili jo stranije stvari. Dok je moja prava vrijednost padala, metaforika mi je vrijednost sve vie rasla. Ipak, uvidio sam da me velika veina naroda odano voli unato svim tim nemilosrdnim metaforama i nepromiljenim klevetama. Mislim da je u ovome vremenu bez ljubavi takva odana, tovie strastvena ljubav neto emu bismo se svi trebali veseliti. Vidio sam svaki kutak Istambula, ulicu po ulicu, etvrt po etvrt, i upoznao ruke svih moguih ljudi: od idova do Abhaza, od Arapa do Mingerijaca. Jednom sam iziao iz Istambula u kesi nekog hode iz Jedrena, koji je iao u Manisu. Kad su nam razbojnici iznenada presjekli put i zavikali: "Novac ili ivot!", siroti me hoda u panici gurne u svoj stranji otvor. To je mjesto zaudaralo stranije i od usta onog ovjeka to je volio enjak, a bilo je i veoma neudobno. Ali, odmah nakon toga dogodi se neto jo stranije, jer razbojnici nisu viknuli "Novac ili ivot!", nego "ast ili ivot!" te hodu svi odreda silovae. Nemojte da vam priam to sam sve doivio u tom malenom otvoru. Zbog toga i ne volim naputati Istambul. U Istambulu sam uvijek bio omiljen. Mlade su me djevojke ljubile kao da sam im mu o kojemu sanjaju, skrivale me u vreicama od kadife, pod jastucima, meu pozamanim grudima, u gaicama, ak su i u snu provjeravale jesam li ondje. Bio sam skriven u pei u jednom hamamu, u jednoj izmi, na dnu jedne male boice u trgovini mirisima koja je zanosno mirisala, i u tajnome depu vree za leu nekog kuhara. Obiao sam cijeli Istambul u skrovitim mjestima u opasaima od devine koe, u podstavi od arene egipatske tkanine, u cipelama podstavljenim ohom i skrivenim naborima arenih alvara. Majstor Petro, urar, ugurao me u tajni odjeljak sata s batom, a jedan grki trgovac ravno u kotur sira kaara; skrivali su me u dimnjake i pei, zamotanog u komadiu ohe zajedno s peatima, draguljima i kljuevima; ispod prozorskih okvir; meu minderima punjenim obinom slamom i u tajnim kutovima komod i krinj. Vidio sam oeve koji su svako malo ustajali od objeda da bi

141

provjerili jesam li jo uvijek na mjestu na kojem su me skrili; ene koje su me bez ikakve potrebe stavljale u usta i sisale, kao da sam eer; djecu to su me neprestano mirisala i zaticala u nosnice; starce s jednom nogom u grobu, koji ne bi imali mira ako me barem sedam puta na dan ne bi izvadili iz kone vreice da bi me vidjeli. Sjeam se jedne uredne erkeskinje: nakon to bi itav dan istila i mela kuu, izvadila bi nas iz kese i istrljala nas drvenom etkom. Jedan jednooki mjenja novca uvijek bi od nas slagao kule; jedan nosa, koji je mirisao na cvijet po imenu kozja krv, promatrao nas je zajedno sa svojom obitelji kao da gleda kakav krajolik; a jedan pozlatar koji vie nije meu nama ime mu ne treba ni spominjati provodio je veeri neprestano nas redajui na razne naine. Vozio sam se u amcima od mahagonija, ulazio u sultanovu palau, skrivao se u uvezima heratskih majstora, u potpeticama cipela to su mirisale na rue, ispod prekrivaa pod samarima. Vidio sam na stotine ruku: prljave, dlakave, punane, masne, drhtave, stare... Na meni je miris seansi na kojima se pui opijum, miris trgovine svijeama, miris suene skue i znoja cijelog Istambula. Nakon to sam proao kroz sva ta uzbuenja i strke, jedan me podli hajduk, prerezavi u nonoj tami grkljan svoje rtve, ubacio u novarku, a kad se vratio svojoj nesretnoj kui i pljunuo na mene rekavi: "Gade jedan, sve je to zbog tebe!", to me toliko raalostio da sam poelio da me nema. Ali, kad mene ne bi bilo, nitko ne bi mogao razlikovati dobrog iluminatora od loega te bi se oni poeli meusobno sukobljavati; zbog toga i nisam nestao, nego sam uao u kesu najtalentiranijeg i najpametnijeg iluminatora i doao ovamo. Ako ste bolji iluminator od njega, uzmite me.

142

(20) Zovem se Kara

Koliko je ekurin otac bio obavijeten o pismima koja smo nas dvoje izmjenjivali? Da sam gledao na nain kojim se ta bojaljiva djevojka, uvijek u strahu od svoga oca, obraala u pismima, trebao bih zakljuiti kako meu njima nije bila razmijenjena ni jedna rije o meni, ali osjeao sam da to nije tako. Lukavost u pogledu pokuarke Ester, arolija u ekurinom ukazanju na prozoru, odlunost kojom me Tetak poslao ilustratorima i oaj koji sam kod njega osjetio kad me pozvao da ovo jutro doem sve me to ispunjalo tjeskobom. Ujutro mi je Tetak, tek to mi je ponudio da sjednem preda nj, poeo priati o portretima koje je vidio u Veneciji. U svojstvu poslanika naeg Padiaha, Zatitnika svijeta, proao je kroz mnoge palae, bogatake kue i crkve. Danima je stajao pred tisuama portreta, vidio je tisue lica naslikanih na zategnutu platnu, drvu, u okviru i na zidu. "Svako je bilo drugaije od ostalih: izdvojena, jedinstvena ljudska lica.", govorio je. Bio je opijen raznolikou tih lica, bojama, blagou, ugodnou pa ak i otrinom svjetlosti koja je padala po njima, kao i izrazom u njihovim oima. "Kao da su bili zahvaeni nekom zarazom, svi su naruivali svoje portrete", priao je. "Po cijeloj Veneciji. Oni koji su imali novca i utjecaja naruivali su portrete i kao svjedoanstvo i uspomenu na vlastiti ivot i kao simbol svoga bogatstva, snage i moi. Da bi na taj nain mogli zauvijek stajati ondje, pred nama, objavljivati jedni drugima svoje postojanje i pokazati da je svatko od njih poseban i razliit od svih ostalih." Rijei su mu bile pune omalovaavanja, kao da govori iz ljubomore, ljutnje ili zavisti, ali dok je govorio o portretima koje je vidio u Veneciji, lice bi mu ponekad na trenutak zasjalo poput djetinjeg i ispunilo se ivotom. 143

Slikarske mecene bogatae, prineve i velikake obitelji svoju navadu da se dadu portretirati u svakoj prigodi pretvorili su u takvu zarazu da ti pogani, ak i kad naruuju oslikavanje prizora iz Biblije ili svetakih legendi na zidovima svojih crkava, uvjetuju da se njihovo lice pojavi na toj slici. Tako, primjerice, gleda zidnu sliku koja prikazuje polaganje svetoga Stjepana u grob, kad ono meu likovima koji plau pokraj groba opazi princa koji ti je, radostan, veseo i pun ivota, gordo pokazao slike na zidovima svoga dvorca. Potom, kad pogleda zidnu sliku koja prikazuje svetoga Petra kako ozdravlja bolesnike svojom sjenom, primijeti, razoaran, da je nesretni bolesnik - koji se uz rub slike previja u bolovima - brat tvoga ljubaznoga domaina, inae zdraviji i od svinje. A sljedeeg dana, na slici koja prikazuje uskrsnue mrtvih, meu pokojnicima vidi svoga susjeda za stolom, koji se maloprije za rukom dobrano naderao. "Neki su u elji da se nau na slici otili tako daleko", ree Tetak tiho kao da govori o ejtanskim iskuenjima, "da su pristajali ak i na to da budu naslikani kao sluga koji u gomili lijeva pie u pehare, kao nemilosrdnik koji kamenuje prijestupnicu ili pak kao ubojica krvavih ruku." Pretvarajui se da ga ne razumijem rekoh: "To je isto kao kad gledamo kako ah Ismail sjeda na prijestolje u knjigama koje prepriavaju stare perzijske legende. Ili kao kad u epu o Husrevu i irin naiemo na prikaz Timura koji je vladao mnogo nakon njih." Je li se to ulo nekakvo lupkanje negdje u kui? "Ali, te franake slike kao da su slikane da bi nas zaplaile", ree Tetak kasnije. "Na zastrauju nas samo snagom i bogatstvom onoga tko ih je naruio nego se trude i uvjeriti nas da je postojanje na ovome svijetu neto veoma posebno i udesno. ele nam uliti strah i svojim jedinstvenim licima, oima, dranjem, odjeom na kojoj svaki pregib baca sjenu, i prikazati se kao nekakva tajanstvena stvorenja." 144

Ispriao je kako se jednom bio izgubio u predivnoj galeriji portreta nekog zaluenog sakupljaa ije je bogato imanje bilo smjeteno na obalama jezera Como; taj bijae sakupio portrete svih osoba znaajnih za franaku povijest: od kraljeva do kardinala, od vojnika do pjesnika. "Kad me moj gostoljubivi domain ostavio samog da i po vlastitu nahoenju obiem njegovu palau, kroz koju me je s ponosom proveo," nastavi tetak, "vidjeh kako su mnogi od tih toboe znaajnih nevjernika od kojih je veina djelovala stvarno, a neki su me gledali ravno u oi postali jo vaniji na ovome svijetu upravo zbog toga to su dali naslikati vlastiti portret. Njihova ih je slika ispunila takvom arolijom, uinila ih toliko jedinstvenim da sam se u jednom trenu meu tim slikama osjetio nesavrenim i onemoalim. inilo mi se da bih bolje shvatio zato postojim na ovome svijetu ako se dadem portretirati u tom stilu." Uplaio se te svoje elje jer je odmah shvatio da bi islamska umjetnost, koju su stari heratski majstori napravili savrenom i nepromjenljivom, zbog oduevljenja za portret mogla biti privedena svome kraju. "Ali, kao da sam se i unato tomu elio osjeati razliitim od ostalih, drugaijim i jedinstvenim", kazao je. Osjeao je da ga snana elja gura upravo u ono od ega i strahuje, ba kao kad nas ejtan neodoljivo navodi na kakav grijeh. "Bilo je to, kako bih rekao, kao neka grena elja, kao oholo suprotstavljanje Allahu, kao da sam sebe samoga smatrao vanim i smjestio u samo sredite svijeta." Kasnije mu je palo na um da bi te stvari, koje su se u rukama franakih majstora pretvorile u igru hvalisava djeteta, mogle biti i vie nego obina arolija kad bi se usmjerile k uzvienom Padiahu: mogle bi postati sluga naoj vjeri i pravedna snaga koja e utjecati na svakoga tko ih bude vidio. Eto, iz toga se rodila ideja o prireivanju knjige u kojoj e se nai slika naeg Padiaha i svega to Njega predstavlja. Kad je tetak po povratku u Istambul preuzvienome Padiahu izloio kako bi bilo jako dobro da se dade naslikati u stilu franakih majstora, on se tome 145

isprva usprotivio. "Pria je ono to je najbitnije", kazao je na Padiah. "Lijepa slika dopunjuje priu svojom finoom. Kad zamislim sliku koja nije dopuna nekoj prii, ini mi se da ona na koncu postaje idol. Budui da neemo moi vjerovati prii koje nema, vjerovat emo tada samoj toj slici. To je neto kao tovanje idola koje se njegovalo u Kabi prije nego to ih je na Poslanik razorio. Kako bi ti, na primjer, naslikao ovaj karanfil ili onog drskog patuljka, da nisu dio prie?" "Pokazao bih ljepotu tog karanfila, njegovu jedinstvenost." "Bi li ga kasnije, u kompoziciji te stranice, smjestio u samo sredite?" "Bio sam se uplaio", priao mi je Tetak. "Obuzela me naas panika kad sam shvatio kamo e me odvesti Padiahove misli." Osjetio sam da je ono ega se Tetak bojao svijest o tome da bi u sredite stranice i, samim time, u sredite svijeta, mogao postaviti neto drugo od onoga to je Allah namjeravao. "Kasnije e sliku kojoj si u sredite stavio patuljka htjeti objesiti na zid", kazao je Padiah potvrdivi moju pretpostavku o tetkovu strahu. "Ali, slika se ne smije staviti na zid. Jer, kakve god nae namjere u poetku bile, mi emo se slici koju stavimo na zid nakon nekog vremena poeti klanjati. Kad bih - jednako kao pogani - vjerovao da je poslanik Isa1 Allah nas sauvao! ujedno i sm Allah, tada bih mogao shvatiti da se Allah moe ukazati u ovome svijetu, tovie da se moe vidjeti u ljudskome liku, i mogao bih prihvatiti da nacrtam sliku ovjeka i objesim je na zid. Shvaa, zar ne, da emo svaku sliku koju stavimo na zid i ne razmiljajui na koncu poeti oboavati?" "To sam tako dobro razumio da sam se, upravo zbog toga, poeo bojati onoga o emu
1

Biblijski Isus Krist (op. prev.).

146

smo obojica zajedno razmiljali", priao mi Tetak. "Zbog toga ne mogu pristati na to da moja slika bude objeena na zid", rekao je Padiah. "Ali, elio je ba to", proaputa tetak sa ejtanskim osmijehom. Sad je na mene doao red da se ponem bojati. "Ipak, elio bih da se naslika jedna moja slika u stilu franakih majstora", rekao je Padiah. "Ta slika treba biti skrivena meu stranice jedne knjige. to e ta knjiga biti, to e mi ti rei." "Na trenutak sam se zamislio, iznenaen i zauen", ree tetak. Potom mi se nasmijeio takvim ejtanskim smijekom, nalik prethodnom, da sam gotovo povjerovao kako se tetak naas pretvorio u nekoga drugog. "Preuzvieni Padiah mi je zapovjedio da se odmah otpone s prireivanjem knjige. Od sree mi se zavrtjelo u glavi. Dodao je da knjigu treba prirediti kao poklon mletakome dudu, kojemu e me ponovno poslati. Kada bude dovrena, knjiga e u tisuitoj hidretskoj godini biti dokazom pobjednike snage islamskoga kalifa, naeg preuzvienog Padiaha. Ali, zatraio je od mene da knjigu priredim u tajnosti da se ne bi doznalo za njegovu namjeru o pregovaranju s Mleanima i da u kaligrafskoj radionici ne plane ljubomora,. Tako sam sretan i daleko od radoznalih oiju - zapoeo izradu svojih slika."

147

(21) Ja sam va Tetak

I tako sam mu, u petak ujutro, poeo objanjavati kakva e biti ta knjiga u kojoj e se nai i slika naeg Padiaha u stilu franakih majstora. Zapoeo sam pripovijedajui mu kako sam Padiahu iznio istu ovu priu i kako sam ga nagovorio da dade izraditi knjigu. Ali, skrivena mi je namjera bila da pridobijem Karu da za te slike napie prie koje ja jo uvijek nisam mogao napisati. Rekao sam mu da sam veinu slika za knjigu priveo kraju te da je posljednja gotovo dovrena. "Tu je slika Smrti", kazao sam, "i slika stabla koje pokazuje kako je spokojan svijet naega Padiaha. Nju sam naruio od pametnoga iluminatora Rode. Tu je ejtanova slika, slika konja koji nas nosi u daljine... Pa pas, uvijek podmukao i prepreden, pa novac... Sve su mi to glavni majstori iz radionice tako lijepo naslikali da, ako ih i samo jednom vidi, odmah moe osmisliti tekst koji e uz njih stajati. Poezija i slike, boje i rijei upueni su jedni na druge kao sestre i braa, ti to zna." Nakratko sam premiljao: da mu kaem da bih mu mogao dati svoju ker? Bi li on stanovao u ovoj kui zajedno s nama? Ne daj se obmanuti time to te sada pozorno slua i djetinjim izrazom njegova lica, rekoh sam sebi kasnije. On snuje o tome da ti uzme ekuru i odvede je. Ali, osim Kare nisam imao nikoga tko bi mogao dovriti moju knjigu. Dok smo se vraali s dume, priao sam mu o sjeni, najveem otkriu talijanskih slikara. "Ako bismo", rekoh, "nae slike slikali kao da smo nasred ulice, kao da hodajui ulicom zastajemo, razgovaramo i razgledamo svijet kao to to rade franaki majstori morali bismo nauiti kako na sliku unijeti ono to je na ulicama najuoljivije: sjene." "Ta otkud bi se sjenu moglo naslikati?", upitao je Kara. 148

S vremena na vrijeme kod svog bih neaka, dok me je sluao, primjeivao nestrpljivost. Ponekad bi se igrao mongolskom mastionicom, koju mi je bio poklonio. Ponekad bi pak uzeo u ruke ara pa bi njime razgrtao ar po ognjitu. Ponekad bih pomislio da me tim araem eli udariti po glavi i ubiti zbog toga to iluminiranje elim udaljiti od Allahova gledanja na svijet. Ili zato to bih bio spreman izdati slike nastale kao plod snova heratskih majstora, a time i itavu iluminatorsku tradiciju. I zato to sam i Padiaha na to nagovorio. Ponekad bi dugo sjedio ne trepui i ne bi sklanjao pogled s mojih oiju. Pretpostavljao sam da misli kako je spreman biti i moj rob sve dok mi ne uzme ker. Jednom sam ga, jednako kao kad je bio dijete, izveo u vrt i priao mu poput oca o stablima, o tome kako suneva svjetlost pada na lie, o snijegu koji se topi i o tome zato se kue u naoj ulici ine sve manjima to se vie od njih udaljavamo. Ali, to je bila pogreka, dostatna da mi pokae kako se oinsko-sinovski odnos koji smo nekada njegovali odavna istroio. Sada je mjesto njegova djetinjeg interesa i elje za uenjem zauzelo strpljenje koje je pokazivao prema lupetanju jednog ishlapjelog starca, u iju je ker zaljubljen. Nevolje i praina zemalja i gradova kojima je prolazio tijekom zadnjih dvanaest godina svom su se teinom slegle na njegovu duu. A ja sam ga zamarao, bilo mi ga je ao. Bio je ljut, inilo mi se, ne samo zbog toga to mu prije dvanaest godina nisam dao ekuru to je bilo nemogue nego i zato to sanjam o slikama koje nisu u stilu islamskih iluminatora i legendarnih majstora heratske kole, i zato to mu uporno govorim besmislice. Zato sam i pomislio na to da bi moja smrt mogla doi od njegove ruke. Ali, nisam ga se bojao. Upravo suprotno: ja sam njega pokuavao zastraiti. Jer, osjeao sam da e njegov strah dobro pristajati tekstovima koje sam od njega traio da napie. Kazao sam mu da ovjek moe postaviti sebe u sredite svijeta, kao na tim slikama, i dodao: "Jedan od mojih ilustratora naslikao mi je smrt na veoma lijep nain. Izvoli, pogledaj!"

149

Eto, tako sam mu poeo pokazivati slike koje sam tijekom protekle godine kriom naruivao od majstora iluminacije. U poetku se malo ustruavao, pa ak i bojao. No, kad je vidio da su nadahnuto oslikani prizori koji se mogu vidjeti u mnogim prijepisima Knjige o kraljevima primjerice, prizor kako Efrasijab odsijeca Sijavuevu glavu, ili kako Rustem ubija Suhraba ne znajui da mu je sin odmah se zagrijao za temu. Na slici koju sam dao izraditi alosnim i jakim bojama s crte koji prikazuju denazu pokojnoga sultana Sulejmana, bili su uoljivi kompozicija u stilu franakih majstora i moj pokuaj sjenenja, koje sam naknadno dodao. Ukazao sam mu na paklensku dubinu koja preplie liniju obzora s oblacima. Podsjetio sam ga na to da je smrt naslikana kao jedinstvena osoba, poput nevjernik ije sam portrete vidio u mletakim palaama: svaki se od njih trsio biti razliit od ostalih. "Toliko ele biti razliiti i jedinstveni, i toliko to snano ele da se ovjek ne bi trebao bojati smrti - ta pogledaj joj u oi! - nego snage te elje da bude jedinstven, razliit i izuzetan. Pogledaj tu sliku smrti i napii priu o njoj! Natjeraj smrt da progovori; evo ti pero, divit. Ono to napie odmah u dati kaligrafu." Neko je vrijeme promatrao sliku u tiini. Zatim je upitao: "Tko je to nacrtao?" "Leptir. On je najtalentiraniji. Majstor je Osman bio godinama zaljubljen u njega, bio je njime oduevljen." "Vidio sam sliku slinu ovoj s psom, samo grublje nacrtanu, u kavani u kojoj meddah pria prie", ree. "Veina mojih ilustratora, duhovno vezanih za majstora Osmana i radionicu, ne vjeruju u ono to crtaju za moju knjigu. Mogu si predoiti kako, kad u pono odu od mene, u kavani ismijavaju i mene i te slike koje su izradili za novac. Jednom je Padiah dao da ga naslika jedan mladi mletaki slikar, kojega sam s mukom doveo iz njegova poslanitva. Kasnije je naloio majstoru Osmanu da uljanim bojama naini istu takvu sliku, u istome stilu. 150

Primoran na oponaanje tog mletakoga slikara majstor je Osman mene smatrao odgovornim za to neprilino prisiljavanje i za sliku koje se stidio. Bio je u pravu." itav sam mu dan pokazivao sve slike izuzev posljednje, koju nikako nisam mogao dovriti, poticao ga da napie prie za njih, govorio mu o udima iluminatora i izbrojio mu koliko sam im novca isplatio za njihov trud. Razgovarali smo o perspektivi, o tome je li umanjivanje predmet koji se nalaze u pozadini mletakih slika protivno vjeri ili nije i o tome je li Tankouti Efendija mogao biti ubijen i iz gramzivosti i strasti. Kad se Kara naveer vraao svome domu, bio sam siguran da e sljedeeg jutra ponovno doi kao to je i obeao te da e ponovno sluati prie o mojoj knjizi. Dok sam oslukivao kako se iza otvorenih vrata udaljava bat njegovih koraka, u hladnoj se noi osjealo neto to je besanog i nespokojnog ubojicu inilo snanijim i avolskijim od mene i moje knjige. Za njim sam paljivo i vrsto zatvorio vrata, a na njih prislonio staro vjedro za vodu, koje koristim kao posudu za bosiljak, a prije nego to sam zapretao vatru i poao u krevet, pred sobom ugledah ekuru u bijeloj anteriji, zbog koje je u tami izgledala kao utvara. "Jesi li posve sigurna da se eli udati za ovog ovjeka?", upitah je. "Ne, dragi oe. Ve sam odavna odustala od udaje. Osim toga, ja jesam udana." "Ako se jo uvijek eli udati za njega, mogu ti odmah dati blagoslov." "Ne elim se udati za njega." "Zato?"

151

"Jer vi to ne elite. Ne mogu iskreno eljeti nekoga koga vi ne elite." U jednom sam trenu primijetio odsjaj ara s ognjita u njezinim oima. Oi joj nisu bile suzne zbog alosti, nego od srdbe, ali joj u glasu nije bilo ni trunke ozlojeenosti. "Kara te jako voli", rekoh kao da joj odajem tajnu. "Znam." "itav je dan sluao moje prie ne iz ljubavi prema iluminaciji, nego prema tebi." "Pa dovrit e vau knjigu, to je ono to je vano." "Mu e ti se jednog dana vratiti", rekoh. "Ne znam zato, moda zbog tiine, ali noas sam konano shvatila da mi se mu vie nikada nee vratiti. Moji snovi mora da su istiniti: sigurno su ga ubili. Odavna su ga izjeli vukovi i ptice." Ovo je zadnje proaptala kao da bi je mogla uti zaspala djeca, s udnim prizvukom srdbe. "Ako me ubiju", rekoh, "elim da ti dovede do kraja tu knjigu za koju sam sve rtvovao. Obeaj mi to." "Obeavam. Ali, tko e dovriti vau knjigu?" "Kara! Ti ga moe na to nagovoriti." "Ta vi ste ga ionako ve nagovorili, dragi oe!", ree. "Ja vam nisam potrebna." "Tono, ali zbog tebe se meni priklonio. Ako mene ubiju, mogao bi se uplaiti i odustati od knjige." "A u tom me sluaju nee moi uzeti za enu", smijeei se ree moja pametna ki. 152

Otkud mi to da se smijeila? Tijekom cijelog razgovora nisam mogao zamijetiti nita osim povremenog bljeska u njezinim oima. Stajali smo jedno nasuprot drugog, oboje napeti. "Dopisuje li se s njim, upuujete li jedno drugom znakove naklonosti?", upitah je ne mogavi se suzdrati. "Kako moete i pomisliti takvo to?" Nastala je duga, bolna tiina. Negdje jako daleko zalajao je neki pas. Osjetio sam da lagano zebem, obuzela me jeza. Soba je sad ve bila tako mrana da se uope nismo mogli vidjeti, samo smo osjeali da stojimo jedno nasuprot drugom. Zatim smo se iznenada zagrlili stisnuvi jedno drugo svom snagom. Poela je plakati. Rekla je da joj nedostaje majka. Poljubio sam joj kosu koja je mirisala na njezinu majku i pomilovao je. Odveo sam je i polegao u krevet u kojemu su jedno uz drugo spavala njezina djeca. Kad sam razmislio o dva protekla dana, nisam ni najmanje sumnjao u to da se Kara i ekura dopisuju.

153

(22) Zovem se Kara

Kad sam se te noi vratio kui, nabrzinu sam se rijeio kuevlasnice koja se poela smatrati mojom majkom te, zatvorivi se u sobu, opruio na madrac i razmiljao o svojoj ekuri. Dopustite mi da ponem od onog lupkanja koje sam napeto oslukivao uivajui u tome kao u igri: za moga drugog posjeta njezinoj kui nakon dvanaest godina uope mi se nije pokazala. S druge strane pak, uspjela me na tako aroban nain opkoliti svojom prisutnou da sam bio sasvim uvjeren kako me neprekidno promatra odmjeravajui me od glave do pete kao budueg mua i uivajui u tome kao u nekoj logikoj igri. Zbog toga sam drao da i ja nju cijelo vrijeme vidim. Tako sam bolje shvatio Ibn Arabijevu tvrdnju da je ljubav sposobnost da se nevidljivo uini vidljivim i enja da se nevidljivo bez prestanka osjea u vlastitoj blizini. Mogao sam zakljuiti da me ekura stalno promatra zbog toga to sam napeto oslukivao zvukove u kui i kripanje drvenih podova. Jedno sam vrijeme bio posve siguran da je zajedno s djecom u susjednoj sobi koja izlazi na hodnik: uo sam, naime, kako se djeca gurkaju i svaaju, a zatim stiavaju zbog majinih prijekornih pogleda i smrknutih obrva. Povremeno bih uo kako apuu na jedan neprirodan nain ne onako kako se to radi da se ne bi uznemiravalo nekoga tko klanja namaz nego usiljeno, a nakon toga se prigueno hihou. U drugoj prilici, dok mi je njihov djed priao o udesnim igrama svjetla i sjen, uli su evket i Orhan i ponudili nam kavu s posluavnika koji su drali paljivim i brinim pokretima, za koje je bilo oito da su uzvjebani do najmanje pojedinosti. 154

Pomislivi kako je njihova majka isplanirala da djeca obave tu dunost koju je trebala obaviti Hajrija, kako bi im pruila priliku da izbliza vide ovjeka koji e im jednom moda biti i otac i kako bi i ona sama mogla s njima o tom ovjeku kasnije razgovarati, rekoh evketu: "Kako ima lijepe oi!" te, osjetivi kako je mlaem bratu Orhanu krivo, odmah dodadoh: "I tvoje su lijepe!", a zatim spustih na posluavnik suhe latice karanfila koje sam u trenu izvadio iz depa, i oba djeteta poljubih u obraz. Kasnije se iz kue uo smijeh i hihot. Ponekad bi me neodoljivo zanimalo kroz koji me otvor na zidu, na zatvorenim vratima ili ak na stropu promatra njezino oko i iz kojega kuta, pa bih se optereivao pretpostavkama zagledajui neke pukotine, kvrge na drvetu ili mjesta za koja bih grekom pomislio da su otvor, i pritom zamiljao u kojem se poloaju ekura smjestila iza te pukotine; neoekivano bih posumnjao u neku drugu tamnu toku pa bih, da provjerim ispravnost sumnje ak i pod cijenu da ispadnem nepristojan prema Tetku koji nije prestajao govoriti ustajao sa svoga mjesta pravei se veoma zanesen, zauen i zamiljen te pokazujui time kako toboe pozorno sluam Tetkovo izlaganje, i uzbueno koraao gore-dolje po sobi pribliavajui se tako sumnjivoj toki i zatamnjenju na zidu. Bio bih razoaran kad ondje, iza te toke za koju sam drao da je otvor za uhoenje, ne bih susreo ekurine oi. Na tren bi me svladao osjeaj usamljenosti, gubio bih strpljenje kao netko tko ne zna kako dalje. Ponekad bih s takvom sigurnou osjetio da me ekura promatra i tako snano vjerovao da sam izloen njezinu pogledu da bih se poinjao ponaati kao ovjek koji pokuava izgledati umnije, snanije i hrabrije nego to jest kako bi zadivio voljenu enu. Kasnije bi mi palo na pamet da me ekura usporeuje sa svojim muem koji se nije vratio iz rata, a njezina djeca s izgubljenim ocem, i u tom bih se trenu morao zamisliti nad novim mletakim uglednicima o kojima mi je Tetak priao i o nainu na koji su se davali portretirati. 155

elio sam biti slian tim novim velikanima samo zbog toga to je ekura o njima sluala od svoga oca; oni slavu nisu stekli patei u svojim elijama, kako to i dolikuje svecima, niti kao izgubljeni mu koji je snagom svoga zgloba i otricom svoje sablje skidao glave s ramen, nego napisanom knjigom ili jednom ukraenom i oslikanom stranicom. Trudio sam se pred svojim oima oivjeti slike tih velikana koje su, kako je kazao moj tetak, bile nadahnute snagom vidljivih mranih strana ovoga svijeta i njegovih tajnih zakutaka, nastojao sam si predoiti ta udesna djela koja je tetak vidio i opisivao meni, svome neaku, koji ih nije nikad vidio, i taj je trud bio toliki da sam se, kad me mata izdala a da nita nisam uspio zamisliti, na koncu osjetio poraenim i ponienim. U jednom se trenu evket ponovno naao preda mnom. Kad mi je odluno priao, sjetih se kako je kod nekih arapskih plemena u Transoksaniji i erkeskih naroda na Kavkazu obiaj da najstarije muko dijete u kui poljubi gostu ruku ne samo u dolasku nego i na odlasku te mu, ne razmiljajui, pruih ruku da je poljubi i prisloni na elo. Istoga trena zauh ekurin smijeh, koji je dopirao s nekog, ne ba dalekog mjesta u kui. Je li se meni smijala? Bilo mi je neugodno pa sam, da bih se nekako izvukao, zagrlio evketa i poljubio ga u oba obraza smatrajui da je to ono to se od mene oekivalo. Potom sam se nasmijeio Tetku elei mu dati do znanja kako sam svjestan da sam ga prekinuo, ali kako zapravo nisam htio biti nepristojan, a u isto vrijeme sam paljivo pomirisao dijete ne bih li na njemu osjetio miris njegove majke. Kad sam primijetio da mi je u ruku gurnuo komadi papira, evket se ve odavna bio okrenuo i poao prema izlazu. vrsto stisnuvi aku skrio sam papiri poput dragulja. im sam razabrao da je to pisamce koje mi je ekura poslala, umalo se od sree nisam poeo glupavo smjekati tetku. Nije li samo to bio dovoljno jasan dokaz da me ekura arko eli? Iznenada i sasvim neoekivano zamislih sebe i ekuru kako u ludom zanosu vodimo ljubav. Toliko sam bio

156

uvjeren da e se taj nevjerojatan prizor koji sam zamislio uskoro ostvariti, da sam ondje, pred mojim tetkom, u toj posve neprikladnoj situaciji, primijetio kako mi se digao. Je li ekura to zapazila? Da bih pozornost usmjerio k neemu drugom, dugo sam sluao tetkovo izlaganje. Mnogo kasnije, kad se tetak opruio da bi mi pokazao neku drugu oslikanu stranicu svoje knjige, rairio sam papiri koji je mirisao na cvijet kozju krv i opazio kako na njemu ne pie nita. Okretao sam i prevrtao papiri jer nisam mogao vjerovati da je prazan. "Prozor", rekao je tetak. "Koristiti perspektivu isto je to i promatrati svijet kroz prozor. Kakav je to papiri?" "Nikakav, tetak-efendija", kazao sam, ali sam ga i kasnije jo dugo mirisao. Budui da, nakon ruka, nisam htio koristiti tetkovu nonu posudu, zatraio sam doputenje i uputio se u zahod u vrtu. Bio je hladan kao led. Da mi se stranjica ne bi previe smrznula, brzo sam obavio svoje i iziao, kad preda me poput razbojnika, ali tiho i podmuklo, stupi evket. U rukama mu je bila puna djedova nona posuda, iz koje se jo puilo. Uao je iza mene u zahod i ispraznio je. Iziavi upro je svoje lijepe oi u moje, s praznom nonom posudom u rukama i napuhanih punanih obraza. "Jesi li ikada vidio mrtvu maku?", upitao me je. Nos mu je bio isti kao u majke. Je li nas njegova majka promatrala? Pogledah: kapak arobnog prozora na drugom katu, na kojemu sam je nakon mnogo godina prvi put ugledao, bio je zatvoren. "Nisam." "Da ti pokaem mrtvu maku u kui objeenog idova?" Ne ekajui moj odgovor krenuo je na ulicu. Poao sam za njim. Proli smo jedva pedeset koraka po blatnom, zaleenom putu i uli u jedan zaputen vrt. Osjeao se miris vlage 157

i truloga lia i jedva primjetan miris plijesni. Dijete je sigurnim koracima nekoga tko to mjesto dobro poznaje ulo kroz vrata u utu kuu, gotovo skrivenu podalje, iza sumornih stabala smokava i badema. Kua je bila posve prazna, ali suha i pomalo topla kao da u njoj netko stanuje. "ija je ovo kua?", upitah. "Pripada idovima. Kad je ovjek umro, ena se s djecom preselila u idovsku mahalu na pristanitu Jemi. Sad kuu prodaju pokuarki Ester." Otiao je do jednog kuta kue i vratio se. "Maka je otila, nema je", ree. "Zar mrtve make hodaju?" "Moj djed kae da mrtvaci hodaju." "Ne oni smi", rekoh, "nego njihove due." "Odakle zna?", upita ozbiljno, vrsto obgrlivi nonu posudu u naruju. "Pa znam. Dolazi li ti stalno ovamo?" "Moja mama dolazi s Ester. Nou ovamo dolaze vampiri, ali ja se ne bojim ovog mjesta. Jesi li ikada ubio ovjeka?" "Jesam." "Koliko?" "Nisam mnogo. Dvojicu." "Sabljom?"

158

"Sabljom." "Hodaju li njihovi duhovi?" "Ne znam. Prema onome to pie u knjigama trebali bi hodati." "Stric Hasan ima jednu crvenu sablju, sasijee sve to dotakne. Ima i handar s drkom ukraenom rubinom. Jesi li ti ubio moga oca?" Kimnuo sam glavom tako da se nije moglo razabrati je li odgovor potvrdan ili nije. "Odakle zna da ti je otac ubijen?" "Majka je tako juer rekla. Vie se nikada nee vratiti, kae. To joj se prikazalo u snu." Svi bismo eljeli ukoliko nam se prui takva prilika za neki vii cilj obaviti prljave poslove koje smo spremni odraditi zbog vlastitih niskih ciljeva, zbog strasti od koje izgaramo ili ljubavi od koje nam se kida srce; tako sam i ja tada jo jednom donio odluku da u biti otac tim siroiima te sam, vrativi se u kuu, jo paljivije sluao priu njihova djeda o knjizi kojoj sam trebao dovriti tekstove i ilustracije. Poet u od crte koje mi je tetak pokazao, na primjer od konja: mada na tom crteu nema ljudi i mada je sve oko konja prazno, ne mogu rei kako je to samo crte konja i nita drugo. Konj je tu, ali oito je da je jaha otiao nekamo nastranu, ili e se tko zna pojaviti iz grma naslikanog u pozadini u kazvinskome stilu. To ete, htjeli-ne htjeli, razaznati po sedlu na konju i po ukrasima na sedlu, dostojnim jednoga bega. A moda e se uz konja svakoga asa pojaviti i netko naoruan sabljom. Bilo je jasno da je tetak naruio sliku konja od majstora iluminatora, kojeg je kriom pozvao iz radionice. Budui da je u noi pristigli majstor sliku konja, koja je u njegovoj glavi bila pohranjena kao neki kalup, mogao iz sjeanja prenijeti na papir samo ako tog konja pone 159

crtati napamet, kao da je dio neke prie, on ga je tako i nacrtao. Dok je majstor crtao konja slinog onima kakve je na tisue puta vidio na ratnim ili ljubavnim prizorima, moj ga je tetak, nadahnut metodama franakih majstora, vjerojatno opominjao; govorio mu je, na primjer: "Nemoj nacrtati jahaa!" ili: "Ondje nacrtaj jedno stablo! Ali u pozadini, i neka bude malo." Stigavi pod okriljem noi majstor je sjeo za radnu plohu zajedno s tetkom te se pri svjetlosti svijee poletno dao na crtanje tog udnog, nenormalnog crtea, koji nije bio nalik ni jednom od uobiajenih prizora koje je znao napamet, jer mu je tetak za svaki od njih dobro platio i jer su mu, iskreno govorei, ti neobini crtei bili vrlo dopadljivi. Ali, jednako kao ni tetak, ni majstor iluminator nakon nekoga vremena nije vie bio kadar razabrati koju bi priu mogao ukrasiti i oslikati taj crte konja. Ono to je tetak od mene oekivao bilo je da prouim te crtee nacrtane polufranakim i poluperzijskim stilom te da na suprotnoj stranici napiem priu koja e uz njih pristajati. Da bih dobio ekuru, neizostavno sam morao napisati te prie, ali mi na pamet nije padalo nita drugo osim meddahovih pria iz kavane.

160

(23) Proglasit e me ubojicom

Moj sat s kotaem glasno je objavljivao da je vrijeme akama: ezan jo nije bio prouen, a ja sam ve odavna bio zapalio svijeu na svijenjaku pokraj radnoga stalka. Zamoivi pero u crnu tintu Hasanpaa preletio sam njime po dobro impregniranom i lijepo uglaanom papiru nacrtavi tako u trenu jednog puaa opijuma, onakvog kakvog sam imao u glavi, kadli zauh u sebi onaj glas koji me jednako kao i svake veeri pozivao na ulice. Ali, svladao sam se. Tako sam vrsto bio odluio da veeras neu izii na ulicu, nego u ostati u kui i raditi, da sam u jednom trenutku probao ak i vrata iznutra zatvoriti avlima. Tu knjigu, koju sam tako urno dovravao, naruio je jedan Armenac koji mi je, prispjevi ak s Galate zorom dok su jo svi spavali, zakucao na vrata. Taj ovjek, mada mucav, radi kao prevoditelj i vodi, a kad neki talijanski putnik zatrai knjigu o nonji, on me odmah potrai te se upusti u estoko cjenkanje. Kako smo se toga jutra sporazumjeli oko jedne osrednje zbirke od dvadeset crtea po cijeni od dvadeset aki, sjeo sam u vrijeme veernjega ezana i, posveujui osobitu pozornost njihovoj odjei, nacrtao dvanaest likova iz Istambula: ejhul-islama, kapidibau, imama, janjiara, dervia, spahiju, kadiju, digerdiju, delata veoma je traen prikaz delata u njegovu poslu prosjaka, enu koja je pola u hamam i puaa opijuma. Da bih zaradio koju aku vie, uradio sam dosad toliko mnogo takvih knjiga da sam za samoga sebe poeo izmiljati igre kako se u tom poslu ne bih dosaivao, na primjer, govorio sam si, kadiju u nacrtati tako da kist ni jednom ne dignem s papira, a prosjaka sa zatvorenim oima. Svi razbojnici, pjesnici i nesretnici znaju kako se, kad se oglasi veernji ezan, uznemire svi dini i ejtani u njima, pomahnitaju i uglas ih stanu nagovarati: van!, van!,

161

govori im nemirni nutarnji glas, pojuri meu druge ljude, u tamu, bijedu i patnju! Svoje sam godine utroio na smirivanje tih dina i ejtana. Crtee kojima se mnogi dive kao udu smatrajui ih djelom mojih ruku nacrtao sam uz pomo tih dina i ejtana. Ali, otkako sam prije sedam dana ubio tog podlaca, nisam vie sposoban uveer ovladati tim dinima i ejtanima. Toliko se estoko uznemire da sm sebi kaem: Moda e se smiriti ako malo iziem. im sam to rekao, naao sam se na ulici, a da kao i inae nisam znao kako. urno sam koraao. Bez zastajkivanja sam se zaputio snjenim ulicama, blatnim prolazima, zaleenim uzbrdicama i kaldrmama kojima nitko nije proao. to sam dalje iao i to se nona tama dublje zavlaila u najmranije i najosamljenije zakutke grada, moj je grijeh polagano zaostajao za mnom, i dok je bat mojih koraka sve glasnije odzvanjao uskim ulicama odbijajui se o zidove kamenih hanova, medresa i damija, moj je strah bivao sve manji i manji. Noge su me same donijele u ovu zabaenu mahalu, u koju svake noi dolazim, u naputene ulice kamo ak i sablasti i dini zalaze najeeni od straha. uo sam prie o tome da je polovica mukaraca iz ove mahale izginula u ratu s Perzijom, a druga je polovica napustila bojei se zle kobi; ali, ja u takve prie ne vjerujem. Jedina nesrea koja je zbog perzijskih ratova snala ovu lijepu mahalu bilo je zatvaranje kalenderijske tekije prije etrdeset godina zbog sumnje da je neprijateljsko leglo. Zaobiavi grmove kupine i stabla lovora koji i po najhladnijem vremenu uvijek lijepo mirie, paljivo posloih sitniav kao i uvijek daske izmeu sruenog dimnjaka i prozora kojemu su otpali kapci te uoh unutra. U plua uvukoh stoljetni miris tamjana i plijesni. Boravak u ovom prostoru inio me toliko sretnim da pomislih kako e mi potei suze. Sad elim rei, ako to dosad jo nisam, da se ne bojim nikoga osim Allaha, a kazna 162

koja moe biti dosuena na ovome svijetu za mene nema ba nikakva znaenja. Ono ega se bojim silne su muke kojima e ubojice poput mene biti podvrgnute na sudnji dan, o emu govori i sura Furkn u Kur'anu asnom. Kad god pred mojim oima ta kazna oivi u svim svojim bojama i svom svojom snagom na stranicama starih knjiga to mi rijetko dospijevaju u ruke, podsjeajui me na jednostavne, djetinje ali strane prizore iz dehennema, koje su stari arapski majstori crtali na koi, ili, iz nekog razloga, na demonska muenja s crte kineskih i mongolskih majstora, ne mogu a da se ne upustim u tumaenje njihova znaenja i ne zapitam se to nam kazuje sura Isr u trideset treem ajetu? Ne kae li da se bez opravdana razloga ne smije oduzeti ivot onomu ije ubojstvo Allah zabranjuje? U redu, onda podlac kojeg sam poslao u dehennem nije ni bio vjernik ije ubojstvo Allah brani, a ja sam imao sasvim opravdane razloge da mu smrskam lubanju. Taj ovjek napadao je sve nas koji smo radili za knjigu to ju je na Padiah u potaji naruio. Da mu nisam skratio jezik, on bi Tetak-efendiju, sve iluminatore, ak i majstora Osmana, proglasio idolopoklonicima i bacio pod noge pobjenjelim sljedbenicima erzurumskog Hode. Kad bi bilo tko samo jednom naglas izlanuo da je to to iluminatori rade nevjernitvo, ti bi erzurumlije, koji ionako samo ekaju izgovor da pokau koliko su jaki, zatrli u zemlju ne samo majstore ilustratore nego i cijelu radionicu, a Padiah bi sve to gledao a da ni glasa ne bi pustio. Kao to uinim svaki put kad doem ovamo, sve sam pomeo metlom i pobrisao krpama koje drim u jednom kutu. Dok sam to obavljao, srce mi se zgrijalo, pa sam se osjeao kao Allahov pravedni sluga. Dugo sam molio Allaha da mi ne oduzme taj osjeaj dobrote. Hladnoa zbog koje e noas zec traiti svoju majku probijala me je do kostiju; javljao mi se onaj podmukli bol u iji. Izioh van. Odmah zatim naoh se u nekoj drugoj mahali, ponovno u onom udnom duevnom 163

stanju. Ne znam to se dogaalo na putu od one mahale s naputenom tekijom do ovoga mjesta, o emu sam razmiljao i kako se dogodilo da sam dospio u ove ulice u kojima s obje strane rastu empresi. Ali, koliko god hodao, prati me jedna misao koju nikako ne mogu ostaviti iza sebe i iznutra me izjeda; ako vam je kaem, moda e moj teret biti laki. Pokojni mi je pozlatar zvao ga ja podlim klevetnikom ili jadnim Tankoutim Efendijom, sad je sasvim svejedno dok je razjareno napadao Tetka nekoliko trenutaka prije nego je upokojen, rekao jo neto. Vidjevi kako se nisam previe uznemirio kad je kazao da je na svim crteima Tetak-efendije koritena perspektiva u stilu poganskih slikara, bijednik je nastavio: "Ima jo jedan crte. Na njemu Tetak huli na sve u to vjerujemo. To to je uinio vie nije idolopoklonstvo, to je otvoreno svetogre." Tri tjedna prije nego to je taj bijednik izrekao te klevete, Tetak je doista zatraio od mene da u razliitim kutovima jednog papira (kao da je za neku franaku sliku) nacrtam razliite likove, na primjer konja, novac i smrt, i to veliinom toliko nesrazmjerne da je to izazivalo uenje. Veliki dio stranice koju je Tetak traio da oslikam onaj uokvireni dio, pozlatio ga je Tankouti Efendija stalno je bio prekriven nekim papirima, kao da se od mene i od drugih iluminatora eli neto sakriti. Htio sam pitati Tetka to je dao nacrtati na tom posljednjem velikom crteu, ali me mnogo toga spreavalo. Upitam li ga, jasno je da e posumnjati da sam ja ubio Tankoutog Efendiju te e svoje sumnje podijeliti s ostalima. Druga stvar koja me uznemiruje jest da bi mi Tetak-efendija, ako ga to pitam, mogao rei da je Tankouti Efendija bio u pravu. Ponekad si kaem kako bih ga to mogao pitati kao da to nisu sumnje koje mi je usadio Tankouti Efendija, nego da sam se ja tomu domislio, ali to ne smanjuje moj strah. Svetogre moda i nije toliko strana stvar sve dok ga ljudi nisu svjesni, ali ja sam ga sada svjestan. Moje noge, uvijek bre od pameti, donijele su me same od sebe u ulicu u kojoj je kua 164

Tetak-efendije. uurio sam se u jednom kutu i dugo promatrao kuu Tetak-efendije, koliko sam je u mraku mogao vidjeti: smjetena meu stablima, bila je to golema i neobina bogataka kua na dva kata. Nisam znao u kojem je dijelu kue ekura. Pokuao sam zamisliti kako bi izgledalo kad bi se ta kua mogla vidjeti kao da je po sredini presjeena noem, kako je to prikazano na nekim crteima tebrikih slikara iz vremena aha Tahmaspa, i u mati nastojao nacrtati ekuru procjenjujui kako bih je tada vidio i iza kojeg prozorskog kapka. Ulazna vrata su se otvorila. U mraku sam vidio kako izlazi Kara. Tetak je neko vrijeme s dvorinih vrata suosjeajno gledao za Karom, a zatim ih zatvorio. ak je i moj razum, mada glupavo utonuo u matanja, na temelju tog prizora spontano i s gorinom odmah shvatio tri stvari: Prvo: budui da je Kara jeftiniji i manje opasan od mene, Tetak-efendija e njemu dati da dovri knjigu, nau knjigu. Drugo: lijepa e se ekura udati za Karu. Tree: istina je ono to je jadni Tankouti Efendija govorio. Ubio sam ga ni za to. U situacijama kakva je ova, im na nemilosrdni razum doe do gorke spoznaje do koje srce nikako ne eli doi, itavo nam se tijelo pobuni protiv njega. Polovica moje pameti u prvom se trenutku svom snagom suprotstavila treem zakljuku, zakljuku da sam uzalud postao bijedni ubojica. Moje su se noge sad ponovno pokazale brim i razumnijim od mozga te su me ponijele za Karom. Ne znam koliko smo ulica bili proli kad sam pomislio kako bi mi bilo vrlo lako ubiti Karu, koji je preda mnom koraao zadovoljan ivotom i samim sobom, i kako bi me to spasilo od sueljavanja s prva dva zakljuka do kojih je doao moj razum, a dua ih odbijala

165

prihvatiti. U tom trenutku nisam ak ni mislio na to kako sam sasvim nepotrebno smrskao glavu jadnog Tankoutog Efendije. Ako sad potrim desetak koraka, dostignem Karu i udarim ga svom snagom u glavu, sve e se nastaviti po starom i Tetak-efendija e mene pozvati da dovrimo nau knjigu. Ali, onaj asniji i oprezniji dio moje pameti (zar u veini sluajeva estitost nije nita drugo doli obian strah?) jo mi je uvijek govorio da je podlac kojega sam umlatio i bacio u jamu doista bio klevetnik. Ako je to tono, znai da ga nisam uzalud ubio i da e me Tetak-efendija, u ijoj knjizi nema niega to bi trebao skrivati, sigurno pozvati k sebi. Ali, svaki put kad sam pogledao Karu koji je preda mnom koraao, odmah mi je bilo jasno: nita se od svega toga nee dogoditi. Sve su to snovi. Kara je realniji od mene. Svima se to dogodi: ponekad tjednima i godinama gradimo snove mislei da razumno razmiljamo, a onda jednog dana ugledamo neto: neko lice, odijelo ili nekog sretnog ovjeka, i u trenu shvatimo da se nai snovi nikada nee ostvariti, da nam, primjerice, nikada nee dati neku djevojku ili da nikada neemo stii do nekog mjesta. Promatrao sam kako se Karina glava, vrat i ramena sputaju i diu, gledao sam njegov hod koji mi je kidao ivce kretao se kao da svakim svojim korakom ini dobro ovome svijetu dok mi se oko srca svijala duboka mrnja, poput toplog ovitka. Ljudi poput Kare, kojima savjest ne zna za grinju i kojima se smijei sretna budunost, itav svijet smatraju svojim domom, sva vrata otvaraju kao padiah vlastitu konjunicu i smjesta poniavaju nas koji smo unutra. Jedva sam se suzdrao da ne uzmem kakav kamen sa zemlje i ne mlatnem ga njime po glavi. Nas dvojica, dva mukarca zaljubljena u istu enu on preda mnom (nije ni slutio da ga slijedim), ja za njim ili smo kao dva brata vijugavim istambulskim ulicama na kojima su se borili opori pasa, penjali smo se i sputali, prelazili preko zgarit na kojima obitavaju 166

dini, prolazili kroz dvorita damija na ijim su kupolama zaspali umorni aneli, pokraj empresa koji su umei razgovarali s duhovima, rubom grobalja prekrivenih snijegom na kojima se okupljaju utvare, malo podalje od razbojnika koji dave svoje rtve, izmeu bezbrojnih duana, konjunica, tekija, svjearskih i koarskih radnji i kamenih zidina. I dok smo tako hodali, mislio sam na to kako ga zapravo ne slijedim, nego oponaam.

167

(24) Ja sam Smrt

Kao to vidite, ja sam Smrt, ali me se ne morate bojati jer sam ujedno i slika. Pa ipak, u oima vam itam strah. Ponaate se poput djece koja su se posve predala igri: iako znate da nisam stvarna, obuzima vas jeza kao da ste susreli pravu smrt, i to mi se dopada. Kad god me pogledate, osjeate kako ete se, kad vas stigne taj posljednji, neizbjeni as, od straha unerediti. Nije to ala: u susretu sa Smru, ljudi a posebno veina mukaraca hrabrih poput lavova izgube mogunost upravljanja vlastitim tijelom. Iz tog razloga ratna polja prekrivena mrtvim tijelima koja ste na tisue puta nacrtali ne zaudaraju, kako se to misli, po krvi, barutu i vrelim eljeznim oklopima, nego po govnima i truloj travi. Znam da vam je ovo prvi put da gledate sliku Smrti. Prije godinu dana jedan je visoki, mravi i tajanstveni starac pozvao u svoj dom majstora iluminatora koji me je trebao nacrtati. U polumranoj iluminatorskoj sobi jedne dvokatnice, u mirisu ambre, mladom je iluminatoru ponudio izvrsnu kavu, gustu poput svile, i tako mu razbistrio um. Nakon toga mu je u jednoj sjenovitoj sobi s plavim vratima pokazao najkvalitetnije indijske papire, kistove s etkicama od vjeverije dlake, zlatne listie, pera svih vrsta i otrila za pera s drkama ukraenim koraljima te mu objavio da e mu isplatiti dobre novce i tako mu pobudio zanimanje. "Nacrtaj mi Smrt", rekao mu je potom. "Ne mogu nacrtati Smrt, a da nikad u ivotu nisam vidio sliku Smrti", kazao je iluminator arobne ruke, koji e me neto kasnije nacrtati. "Da bi mogao nacrtati neki lik, nije nuno da prije toga vidi njegovu sliku", nastavio 168

je uporni, profinjeni starac. "Da, moda nije nuno", rekao je majstor koji me trebao nacrtati. "Ali, ako eli da crte bude savren kao oni koje su radili stari majstori, onda on prethodno mora biti nacrtan na tisue puta. Koliko god iluminator bio vjet, kad neto crta prvi put, crta poput egrta, a meni to nikako ne bi priliilo. Dok crtam Smrt, ne mogu svoje umijee staviti nekamo na stranu, jer bi to za mene znailo isto to i umrijeti." "Ta bi te Smrt moda mogla pribliiti temi", ree starac. "Majstorsko umijee ne priskrbljuje nam ono to smo iskusili, nego ono to jo nismo proivjeli." "Onda se majstorsko umijee treba upoznati sa Smru." Tako su se upustili u profinjeni razgovor pun dvosmislenosti, aluzija, igara rijeima, slutnji i nagovjetaja, na nain koji pristaje iluminatorima punim potovanja prema majstorima starog kova i njihovu umijeu. Znam da bi izvrsnim majstorima u ovoj kavani bilo dosadno u cijelosti uti tu raspravu koju sam, budui da se radilo o meni smoj, odsluala pretvorena u uho. Spomenut u samo toliko da se u jednome trenutku razgovor poveo o sljedeem: "Mjeri li se talent iluminatora prema sposobnosti da sve nacrta poput starih majstora, dakle - savreno, ili prema sposobnosti da u crte unese motive koje nikada nitko nije vidio?", upitao je pametni iluminator udesnih ruku i lijepih oiju. Iako je sm znao odgovor na to pitanje, bio je oprezan. "Mleani mjere slikarevu savrenost prema njegovoj sposobnosti da pronalazi nove teme i metode koje nitko nikada nije koristio", ustvrdio je umiljeni starac.

169

"Mleani umiru kao Mleani", ree iluminator koji me je trebao nacrtati. "Ali, smrt je kod svakoga jednaka", odvrati starac. "Legende i ilustracije ne govore o meusobnoj slinosti, nego o razliitosti", ree pametni iluminator. "Majstor iluminacije dosee svoje savrenstvo tako da legende koje ne slie jedna drugoj za nas oslikava kao da jesu sline." Tako je razgovor doao do smrti Mleana i smrti muslimana, do Azraila i ostalih Allahovih anela i do toga kako se oni nikako ne bi smjeli unijeti na slike nevjernika. Mladi majstor, koji me je neto kasnije nacrtao i koji me u ovome asu, u ovoj naoj dragoj kavani promatra svojim lijepim oima, poeo se dosaivati zbog tih velikih rijei, ruke su mu postale nemirne, htio bi me nacrtati, ali si nikako ne moe predoiti moj lik. Podmukli starac, koji je pokuavao nagovoriti mladog majstora, lukavo je to osjetio. U sobi prepunoj sjena svoje je oi, u kojima se odraavao plamen uljane svjetiljke to je gorjela bez potrebe, upravio u mladog majstora udesnih ruku. "Smrt koju Mleani crtaju u ovjejem liku aneo je kao na Azrail", ree. "Ali, u ljudskome obliku. Kao Debrail koji se u ljudskome liku ukazao Poslaniku kad mu je predao Kur'an asni. Shvaa li?" Shvatila sam da je mladi majstor, kojega je Allah obdario nevjerojatnim talentom, postao nestrpljiv i da me eli nacrtati. Zbog toga to je taj ejtanski starac i kod njega uspio probuditi sljedeu ejtansku misao: Ono to mi zapravo elimo nacrtati nije neto to nam se prikazuje u svom punom svjetlu, nego neto nepoznato, napola zakriveno tamom. "Ja tu Smrt uope ne poznajem", ree iluminator koji e me malo kasnije nacrtati.

Kod muslimana Aneo smrti (op. prev.).

170

"Svi mi poznajemo Smrt", ree starac. "Bojimo je se, ali je ne poznajemo." "A ti nacrtaj taj strah!", uzvrati starac. Malo je nedostajalo da moja slika u tom trenu bude nacrtana. ijom mladog majstora proli su trnci, miii ruku su mu se zategli, a vrhovi prstiju posegnuli za perom. No, kako je bio isitinski veliki majstor, svladao se znajui kako e ta napetost u njegovoj dui jo vie produbiti ljubav prema crtanju. A budui je to lukavi starac uoio, bio je posve uvjeren da e moja slika neto kasnije biti naslikana te je, da bi pobudio nadahnue za nju, iz knjiga pred sobom iz al-Devzijeve Knjige o dui, iz Gazalijeve Knjige o sudnjemu danu i iz Sujutija proitao dijelove koji govore o smrti. I tako, dok je iluminator udesnih ruku radio moju sliku koju sad svi vi promatrate sa strahom, sluao je o tome kako e Melek smrti imati na tisue krila koja e se iriti od denneta sve do Zemlje i od najdalje toke na istoku do najdalje toke na zapadu, i kako e ta krila obgrliti sve prave vjernike, a svakoga od grenika i pobunjenika probiti poput uarenih avala te me je, svjestan da je veina vas iluminatora na pravom putu da zavri u dehennemu, naslikao prekrivenu avlima. Iluminator je sluao o tome kako e u rukama Meleka kojeg e Allah poslati da vam uzme duu biti defter u kojemu su upisana imena svih vas i kako e na stranicama tog deftera neka imena biti uokvirena crnim; ali, smrtni as znan je jedino Allahu, a kad taj as nastupi, sa stabla koje raste ispod Njegova prijestolja past e jedan list i onaj koji ga uhvati i proita moi e doznati na kome je red da umre. Zbog svega toga iluminator me nacrtao stranom, ali i zamiljenom poput nekog tko se razumije u knjige i raune. Budui da je aavi starac proitao kako e se, nakon to Melek smrti u ljudskome 171

obliju prui ruku da bi uzeo duu onome kom je nastupio smrtni as, oko njih iznenada razliti svjetlost nalik sunevim zrakama, pametni me je iluminator nacrtao okupanu svjetlou jer je znao da tu svjetlost nee moi vidjeti blinji okupljeni oko umiruega. Opsjednuti mu je starac itao i o svjedoenjima nekih davnih pljakaa grobova, o tijelu posve isprobadanu avlima, o tome kako se na mjestu novozakopanog lea, kad se raskopa zemlja, ukazuje veliki plamen, i o lubanjama u koje je naliveno olovo; zbog toga je savreni iluminator, sluajui ga paljivo, u moju sliku unio sve to moe prestraviti onoga koji je bude gledao. Meutim, kasnije se zbog toga pokajao. Ne zbog straha koji je unio u sliku, nego stoga to ju je naslikao. Zbog toga se i ja osjeam kao netko koga se vlastiti otac odrekao sa stidom i kajanjem. Zato se iluminator udesne ruke pokajao poto me nacrtao? 1. Jer ja, slika Smrti, nisam dovoljno vjeto uraena. Kao to vidite, nisam savrena kao prizori velikih mletakih, niti kao crtei starih heratskih majstora. I sama se stidim svoga traljavog izgleda, u kojemu veliki majstor koji me je naslikao nije uspio dosegnuti dostojanstvo Smrti. 2. Majstor iluminacije, koji me je naslikao nakon to ga je starac naveo na ejtanski put, iznenada je, nenamjerno i nepromiljeno, samoga sebe zatekao kako oponaa stil i predodbe franakih majstora; tako je prema starim majstorima iskazao neku vrstu nepotovanja te se, po prvi put, pred njima osjetio neasnim, i to ga je izjedalo iznutra. 3. I on je, kao neki ovdje prisutni magarci koji su se privikli na mene pa me ak poeli i ismijavati, konano shvatio sljedee: sa Smru se ne treba aliti. Sad majstor iluminacije, gorko se kajui, iz noi u no luta ulicama bez predaha i, poput nekih kineskih majstora, misli da je i sm postao ono to je nacrtao.

172

(25) Zovem se Ester

ene s Kizilminareta i Karakedija naruile su za pokrivae ljubiasto i crveno sukno od kojeg se ivaju dolame iz Biledika, pa sam ih izjutra zarana stavila u zaveljaj. Uzela sam plavu kinesku svilu, nedavno pristiglu na portugalskim brodovima, a zelenu ostavila. Pomislila sam kako ovaj snijeg ne prestaje padati, a zimi nema kraja, pa sam lijepo sloila mnogo pari vunenih arapa, debelih vunenih pojasa i raznobojnih debelih vunenih jeleka te ih smjestila u sredinu zaveljaja da, kad ga rastvorim, od sveg tog arenila i najravnodunijoj eni zaigra srce. Nakon toga dodala sam lagane, ali skupocjene svilene rupie, vreice za novac i izvezene torbice za hamam: sve je to bilo za ene koje me ne zovu zbog trgovine, nego radi traeva. Tad podigoh zaveljaj: uh, kako je teak, lea e mi slomiti! Spustih ga na zemlju. Ponovno ga razvezah da pogledam to bih mogla izvaditi, kad netko zakuca na vrata. Nesim otvori vrata i pozove me. Na vratima je bila slukinja Hajrija, sva crvena u licu. U ruci joj pismo. "Ovo alje gospoa ekura", proaputa. Bila je toliko uzbuena da bi ovjek pomislio da se ona sama zaljubila pa se hoe udati. Uzeh pismo smrtno ozbiljna, a glupu djevojku posavjetovah da se kui vrati tako da je nitko ne vidi. Nesim me je znatieljno promatrao. Uzeh u ruke onaj golemi, ali lagani lani zaveljaj, koji imam uza se kad nosim pisma. "ekura, ki Tetka-elebije, gori od ljubavi", rekoh. "Jadnica, izgubila je pamet." Izioh grohotom se nasmijavi, ali se odmah postidjeh zbog toga. Nije mi bilo do toga

etvrti u Istambulu (op. prev.).

173

da zbijam ale sa ekurinim ljubavnim avanturama, ve sam zapravo eljela liti suze nad njezinim nesretnim ivotom. Kako je samo lijepa ta moja crnooka nesretnica! urno sam koraala pored tronih kua u naoj idovskoj mahali, koja u ovoj jutarnjoj hladnoi izgleda jo pustija i bjednija. Kad sam, mnogo kasnije, ugledala onog slijepog prosjaka, koji je u Hasanovoj ulici zaposjedao jedan kut i odande nadzirao prolaznike, viknuh iz petnih ila: "Pokuarka!" "Debela vjetice," ree mi, "i da se ne dere, prepoznao bih te po koraku." "Prljavi orave," uzdvratih mu, "prokleti Tatarine! Slijepci su bijednici koje je Allah napustio! Neka ti Allah dade kaznu koju si zasluio!" Ranije se nisam ljutila i uzrujavala zbog ovakvih stvari. Vrata Hasanove kue otvorio je njegov gospodin otac. Bio je Abhaz, plemenit i gospodskih manira. "Da vidimo to ste nam ovoga puta donijeli", ree. "Spava li tvoj lijeni sin?" "Da li uope spava?! Oka ne sklapa. Iekuje vijesti od tebe." Ova je kua toliko mrana da mi se svaki put ini da ulazim u grob. ekura nikada ne pita to rade ovi ovdje, ali joj ja stalno priam o ovoj kui tako da ne pomisli na povratak u taj grob. Teko je i zamisliti da je moja lijepa ekura neko vrijeme bila gospodarica u ovoj kui i da je tu ivjela zajedno sa svojim sinovima. Unutranjost je odisala zadahom sna i smrti. Ula sam u drugu sobu, u jo dublju tamu. Nije se vidio ni prst pred nosom. Nisam uspjela ni izvaditi pismo, kad se iz tame pojavi Hasan i zgrabi mi ga iz ruke. Kao i inae, pustila sam ga nasamo da proita i zadovolji

174

znatielju. Odmah je digao pogled od papira: "Nema niega drugog?", upita iako je znao da nema. "To je neko kratko pisamce", dodade i proita: "Kara-efendija, dolazi u nau kuu i tu sjedi po itave dane. Ipak, ujem da za knjigu moga oca jo nisi napisao ni jedan jedini redak. Prije nego to dovri oevu knjigu, niemu se ne nadaj!" S pismom u ruci gledao me je u oi kao da sam ja kriva za sve to se dogodilo. Ne svia mi se takva tiina u ovoj kui. "Nema vie ni rijei o tome da je udana i da e joj se mu vratiti iz rata", ree. "Zato?" "Otkud bih ja znala zato?", odvratih. "Ne piem ja ta pisma." "Ponekad me obuzme ak i ta sumnja", odgovori i vrati mi pismo zajedno s petnaest aki. "Neki su mukarci sve krtiji to vie zarauju. Ti nisi takav", rekoh. Taj je ovjek imao u sebi neto tako ejtanski inteligentno da ste odmah mogli shvatiti zato ekura jo uvijek prima njegova pisma unato svim njegovim mranim i tekim raspoloenjima. "to je ta knjiga ekurina oca?" "Ti zna to je! Kau da Padiah daje sav novac potreban za nju." "Zbog crte u toj knjizi iluminatori ubijaju jedan drugoga", nastavi. "Je li to zbog novca ili sauvao nas Allah! zbog toga to je svetogrdna? Pria se da svatko tko samo baci 175

pogled na te crtee odmah oslijepi." Posljednje je rijei izgovorio smjekajui se, tako da sam odmah znala da ih ne moram uzeti za ozbiljno. ak da ih je i trebalo shvatiti ozbiljno, za Hasana u krajnjem sluaju nije bilo nieg ozbiljnog u tome da ih ja ozbiljno shvatim. Kao i mnogo drugih mukaraca koji su ovisili o meni jer sam im nosila pisma i posredovala za njih, i Hasan me je, kad bi mu ponos bio povrijeen, omalovaavao. A ja se jer je i to dio moga posla pravim da me sve to alosti, da se razvesele. Djevojke me pak, kad im je ponos povrijeen, zagrle i plau na mome ramenu. "Ti si pametna ena", ree Hasan da bi mi polaskao jer je mislio da me je povrijedio. "Brzo to odnesi. Zanima me kakav e biti odgovor te budale." Na trenutak htjedoh rei: "Kara nije tolika budala." U takvim prilikama kad kod mukih suparnika pobudi ljubomoru provodadinica Ester zarauje mnogo novca. Ali opet, bojala sam se da e iz njega provaliti srdba. "Na kraju ulice je onaj prosjak Tatarin, zna", rekoh izlazei. "Jako je nepristojan." Da se ne bih porjekala s oravcem, vratih se drugim krajem ulice i rano izjutra prooh Trnicom peradi. Zato muslimani ne jedu kokoje glave i noge? Zato to su udni! Priala mi je moja baka laka joj crna zemlja! da su, kad su doli iz Portugala, stalno kuhali i jeli kokoje noge jer nisu bile skupe. U etvrti Kemeraraligi ugledah jednu enu te mi se ote uzdah: jahala je na konju uspravna kao mukarac, ponosna da ponosnija nije mogla biti, a uz konja su ili robovi; pitala sam se je li ena kakvog pae ili ki nekog bogataa. I raalostila sam se: da se ekurin otac nije predao knjigama i da nije u oblacima, a da joj se mu vratio s plijenom iz rata sa Safavidima, i ekura bi ivjela kao ta ponosna ena. Ona je toga dostojna vie nego bilo koja 176

druga. Kad sam ula u Karinu ulicu, srce mi je bre zakucalo. elim li da se ekura uda za tog ovjeka? Uspijeva mi da je drim i u vezi s Hasanom i, istodobno, podalje od njega, no to u s tim Karom? Kod njega je sve kako treba, osim te ljubavi prema ekuri. "Pokuarkaaa!" Nita ne bih mijenjala za radost onog trenutka kada u ruke ljubavnik izluenih samoom i udnjom za enom ili mukarcem tutnem ljubavno pismo. ak i kad su sigurni da e dobiti i najgoru vijest svakome od njih, kad ponu itati, duu ispuni nada. Budui da mu ekura nije napisala ni rijei o povratku svoga mua, a zapovijed "Ne nadaj se" vezala uz samo jedan uvjet, Kara se naravno posve opravdano nadao. Uivala sam dok sam ga promatrala kako ita pismo. Od sree se uznemirio, ak i uplaio. Kad se povukao da napie odgovor, ja sam, upravo onako kako i dolikuje jednoj pametnoj pokuarki, razvezala svoj lani zaveljaj i izvadila jednu crnu vreicu-novarku te je pokazala Karinoj znatieljnoj stanodavki. "Od najfinije perzijske kadife", rekoh. "Moj sin je poginuo u ratu s Perzijom", odvrati. "S kim se to Kara dopisuje pa mu ti nosa pisma tamo-amo?" Na licu sam joj ionako ve bila proitala da junaku Kari planira uvaliti svoju slabunjavu ker, ili neku drugu, tko zna iju. "Ni s kim", rekoh. "Neki je njegov siromani roak na umoru u konaitu na Bajrampai, pa od Kare trai novca." "Joj, joj", ree iako mi uope nije povjerovala, "tko je taj nesretnik?"
*

etvrt u Istambulu (op. prev.).

177

"Kako ti je sin umro u ratu?", pitah je inatei se. Poele smo se neprijateljski odmjeravati. Ona je udovica, sama kao panj: kako njezin ivot mora biti teak! Da ste vi pokuarka i pismonoa Ester, vidjeli biste da jedino to ljude zanima u ivotu jesu bogatstvo, vlast i nevjerojatne, bajkovite ljubavne prie. Sve su ostalo tuga, rastanci, ljubomora, usamljenost, neprijateljstva, suze, govorkanja i siromatvo kojemu nema kraja, i sve to nalikuje jedno na drugo kao i stvari u ovoj kui: stari, izblijedjeli, areni ilim, kuhaa i bakrena zdjela na tepsiji za bureke, vatralj i kutija za pepeo pokraj pei, dva dotrajala sanduka jedan vei, jedan manji, vjealica za kavuke koja je trebala prikriti udoviin samaki ivot u toj kui i jedna stara sablja, da odagna provalnike. Kara se radosno vratio nosei jednu vreicu. "Pokuarko", ree tako glasno da ga uje stanodavka koja je bila mnogo znatieljnija od mene, "uzmi ovo i odnesi jadnome bolesniku. Ja u priekati ako bi imao kakav odgovor. Kasnije u itav dan biti kod Tetak-efendije." Sva ta igra uope nije bila potrebna. Ta nema nieg to bi trebalo skrivati kad si jedan pristao momak kao Kara izabere djevojku pa s njom izmjenjuje poruke i alje joj rupie i pisma. Ili se zaista zagledao u stanodavkinu ker? Ponekad Kari uope ne vjerujem i bojim se da ekuru okrutno ne iskoristi. Iako itave dane provodi u istoj kui sa ekurom, nije kadar odaslati joj ni jedan jedini znak. Na ulici sam otvorila vreicu: u njoj je bilo dvanaest aki i pismo. Pismo me je toliko zanimalo da sam Hasanu odjurila trei. Prodavai povra bili su ispred svojih duana poredali kupus i mrkve. No, meni nije bilo ak ni do toga da pogladim veliki poriluk koji me mamio da ga uzmem. Kad sam ula u ulicu, vidjeh da mi se slijepi Tatarin opet sprema neto rei. "Fuj", rekoh i pljunuh prema njemu, samo toliko. Zato ova hladnoa ne zaledi takve gadove da 178

crknu? Dok je Hasan u sebi itao pismo, jedva sam se suzdravala. Na kraju nisam mogla izdrati pa sam ga nestrpljivo pitala: "I?" Na to mi je proitao: "Draga gospoo ekura, zahtijeva od mene da dovrim knjigu tvoga oca. Znaj da nemam nikakav drugi cilj osim toga. U vau kuu dolazim s tom namjerom, a ne da bih tebe uznemiravao, kao to si to ranije pisala. U potpunosti sam svjestan da je moja ljubav prema tebi moj vlastiti problem. Ali opet, ta je ljubav kriva to se nikako ne mogu prihvatiti pera da napiem tekstove potrebne za knjigu, kao to tvoj otac moj tetak eli. Kad god osjetim tvoje prisustvo u kui, zaledim se i ne mogu biti tvome ocu od pomoi. Mnogo sam o tome razmiljao i mislim da je jedini razlog tomu sljedei: Tvoje sam lice nakon dvanaest godina vidio samo jednom, kad mi se ukazalo na prozoru. Sad se jako bojim da ne izgubim tu sliku u glavi. Da te samo jo jednom vidim, ali izbliza, ne bih se bojao da u ti zaboraviti lice i s lakoom bih dovrio knjigu tvoga oca. Juer me je evket odveo u naputenu kuu objeenog idova. U toj nas kui nitko nee vidjeti. Danas, u vrijeme koje ti bude odgovaralo, otii onamo: ja u te ekati. evket mi je juer rekao da si sanjala da ti je mu umro." itajui pismo Hasan je na nekim mjestima svoj ionako kretavi glas jo vie utanjivao, kao kakva ena, a neka je mjesta itao s gromoglasnim smijehom, oponaajui drhtavo zapomaganje izbezumljena ljubavnika. Ismijavao je to to je Kara "da te samo jo jednom vidim" napisao na perzijskome jeziku. "im je vidio da mu ekura daje nade, odmah se upustio u cjenkanje", ree. "Takva proraunatost nije osobina iskrenog ljubavnika." "On je zaista zaljubljen u ekuru", odgovorih naivno. "I te mi tvoje rijei potvruju da si na Karinoj strani", ree. "To to je ekura napisala da je u snu vidjela da mi je brat poginuo, znai da prihvaa smrt svoga mua." 179

"To je samo san", odvratih pravei se glupom. "Znam ja koliko je evket pametan i prepreden. Kolike smo godine ivjeli zajedno u ovoj kui! Da nije bilo majine dozvole i prisile, evket Karu ne bi odveo u kuu objeenog idova. Ako ekura misli da e se rijeiti moga brata i nas, u krivu je! Moj brat je iv i zdrav i vratit e se iz rata!" Prije nego to je dovrio zadnje rijei, otiao je u drugu sobu da na plamenu u pei zapali svijeu, ali se pritom jako opekao pa je jauknuo. Liui ruku, na koncu je upalio svijeu i stavio je na rub stolia za pisanje. Iz divita je izvadio pripremljeno pero, zamoio ga u mastionicu i brzo pisao na komadiu papira. Odmah sam shvatila da mu je drago to ga promatram, ali sam se poprilino trudila da mu se nasmijeim kako bih mu pokazala da ga se ne bojim. "Tko je bio taj objeeni idov, zna li?" "Malo dalje od njihove kue ima uta kua. Pria se da je Moe Hamon, omiljeni lijenik prethodnog Padiaha i jedan od najbogatijih ljudi, ondje godinama skrivao svoju ljubavnicu iz Amasje, idovku, i njezina brata. Kad je prije mnogo godina u Amasji, u predveerje Pashe, jedan mladi, Grk, navodno nestao u idovskoj mahali, ljudi su tvrdili da je udavljen kako bi se od njegove krvi pravili beskvasni hljebovi. Kad su se javili i lani svjedoci, poela su smaknua, a Padiahov je omiljeni lijenik pomogao toj lijepoj eni i njezinom bratu da pobjegnu te ih je, uz Padiahovo doputenje, sakrio. Kad je Padiah umro, lijenikovi se neprijatelji nisu mogli dokopati te lijepe ene, ali su objesili lijenika koji je ivio sam." "Ako ekura ne bude ekala da se moj brat vrati iz rata, i nju e kazniti", rekao je Hasan i predao mi pismo. 180

Ali, na licu mu nije bilo srdbe niti bijesa, nego samo nesrea i alost, svojstvene licima istinskih zaljubljenika. U njegovim oima u jednom sam trenu vidjela kako je tog ovjeka ljubav u kratku vremenu preobrazila u starca. Ni novac koji je poeo zaraivati na carini nije ga nimalo pomladio. Palo mi je na pamet da bi me, nakon uvrijeenih pogleda i nebrojenih prijetnji, mogao ponovno pitati kako bi mogao pridobiti ekuru. Ali, ve se toliko bio pribliio tomu da postane lo ovjek da to vie nije mogao ni pitati. Kad ovjek jednom prihvati da bude zao a odbijanje u ljubavi vaan je razlog tomu nakon toga brzo uslijedi nasilje. Toliko sam se uplaila svega to mi je bilo na pameti i one strane crvene sablje o kojoj su djeca govorila i koja sasijee sve to dotakne da sam se, nastojei pobjei, uspaniena, jedva dokopala ulice. Eto, tako sam se nehotice izloila psovkama tatarskoga prosjaka. No odmah sam se pribrala, hitro podigla jedan kameni sa zemlje i lagano ga sputajui u njegov rupi kazala: "Evo ti, ugavi Tatarine!" Nisam se smijala promatrajui ga kako je pun nade pruio ruku prema kameniu mislei da je novac. Ne obazirui se na njegove psovke, uputila sam se k jednoj od svojih keri kojoj sam nala dobrog mua i udala je. Moja slatka ki preda me je iznijela burek sa pinatom, od juer, ali jo hrskav. Za ruak je pripremala janjeu jahniju s mnogo jaja i lagano zakiseljenu ljivama, ba kakvu volim. Da mi ne bi zamjerila, priekala sam da bude gotova i pojela dvije pune kutlae, sa svjeim kruhom. Skuhala je i kompot od finog suhog groa. Zatraila sam bez ikakva ustruavanja slatko od rue. Dodavi jednu licu slatka u kompot da mi bolje klizne niz grlo, popih ga, a onda tunoj ekuri odnesoh pisma.

181

(26) Ja, ekura

Kad je Hajrija rekla da je dola Ester, slagala sam u sanduk rublje, juer oprano i osueno... To sam vam namjeravala rei. Ta zato bih vam lagala? No dobro: kad je Ester stigla, kroz maleni otvor u ormaru promatrala sam Karu i svoga oca, a budui da sam s nestrpljenjem iekivala pisma od Kare i Hasana, misli su mi bile kod Ester. Jer, jednako kao to osjeam da je oev strah od smrti utemeljen na opravdanim sumnjama, znam i da Karino zanimanje za mene nee trajati zauvijek. Koliko je zaljubljen, toliko se eli i oeniti. A budui da se eli oeniti, lako se zaljubljuje. Ako se ne oeni mnome, oenit e se nekom drugom, i zaljubit e se u tu enu i prije vjenanja. U kuhinji je Hajrija posadila Ester u jedan kut, u ruke joj dala au erbeta od ruine vodice, a mene gledala s osjeajem krivnje. Padalo mi je na pamet da bi Hajrija, otkad je postala oeva ljubavnica, mogla prenositi ocu sve to vidi, pa sam se toga i bojala. "Crnooka moja, moja crna sreo, ljepotice nad ljepoticama, zakasnila sam jer me moj Nesim, ona svinja od mua, nikako nije putao", ree Ester. "Ti nema mua koji bi ti zapovijedao: znaj to cijeniti!" im je izvukla pisma, zgrabila sam joj ih iz ruku. Hajrija se povukla u jedan kut u kojemu nije bila na putu, ali je iz njega sve mogla uti. Okrenula sam lea Ester da mi ne gleda lice i prvo proitala Karino pismo. Kad sam pomislila na kuu objeenog idova, zadrhtala sam. "Ne boj se, ekura, izvui e se ti iz svega", rekoh sama sebi te poeh itati Hasanovo pismo. On je pak bio na granici ludila: "Gospoo ekura, ja izgaram od udnje, ali znam da se tebe to ne tie. Nou sanjam kako po pustim planinskim vrhuncima slijedim tvoj odraz. Svaki put kad moja pisma za koja 182

znam da ih ita ostavi bez odgovora, u moje se srce zarije strijela s tri pera. Ovaj put piem u nadi da e mi moda odgovoriti. uo sam, pria ide od usta do usta, a i tvoja djeca vele, kako si usnula da ti je mu poginuo, pa dri da si sad slobodna. Ne znam je li to istina. Ono to ja znam jest da si jo uvijek udana za moga brata i da treba biti vezana za ovu kuu. Budui da mi sad i moj otac daje za pravo, danas emo obojica poi kadiji da bismo te odveli kui. Skupit emo ljude i doi, neka to i tvoj otac zna. Spremi svoje stvari, vraa se kui. Odgovor mi odmah poalji po Ester." Nakon to sam pismo drugi put proitala, sabrala sam se i upitno pogledala Ester. No ona mi nije rekla nita novo ni o Hasanu ni o Kari. Odmah sam izvukla pisaljku skrivenu u jednom kutu ormara za posue, stavila list papira na dasku za kruh i ba kad htjedoh poeti pismo za Karu zastadoh. Neto mi je palo na pamet. Okrenula sam se i pogledah Ester: bila je prionula na ruin erbet, radosno kao kakvo debeljukasto dijete, da mi se naas uinilo smijenim da bi ona morala znati sve to ja mislim. Papir i pisaljku vratih na mjesto i sa smijekom se okrenuh Ester. "Gle kako se slatko smije, lijepa moja", ree mi. "Ne brini, sve e na kraju ispasti dobro. Istambul vrvi bogatim begovima i paama koji bi ivot dali za to da se mogu oeniti izabranicom kakva si ti: ljepoticom nad ljepoticama, vjetom i sposobnom." Znate ve: ponekad pred nekim izlanemo neto u to vjerujemo, ali im nam rijei prijeu preko usana, upitamo se zato smo te rijei izrekli s takvom nevjericom, mada vjerujemo u njih. Eto, tako sam i ja rekla: "Ali, Ester, tko bi se, za Boga miloga, htio oeniti udovicom s dvoje djece?!"

183

"Takvu kao to si ti eli jaaako mnogo mukaraca", odvrati pokazujui i rukom koliko je to "jako mnogo". Gledala sam je u oi. Mislila sam na to kako je ne volim. Tako sam zautjela da je shvatila da joj neu dati nikakvo pismo i da bi, tovie, trebala krenuti. Nakon to je Ester otila, povukla sam se u svoj kutak osjeajui kako bih vam to rekla istu takvu tiinu u svojoj dui. Dugo sam stajala u mraku, naslonjena na zid, ne radei nita. Razmiljala sam o sebi, o tome to bih trebala napraviti i o strahu koji je rastao u meni. Cijelo to vrijeme mogla sam uti kako evket i Orhan gore razgovaraju. "Plaljiv si kao curica", ree evket. "Napada s lea." "Klima mi se zub", odvrati Orhan. U isto vrijeme, jedan dio moje panje pratio je sve to se dogaalo kod moga oca i Kare. Kako su plava vrata njihove sobe bila otvorena, lako sam mogla uti njihov razgovor. "Nakon to se susretne s portretima talijanskih majstora", ree moj otac, "ovjek sa strahom shvaa kako naslikane oi vie nisu okrugle i jednostavne rupe koje nalikuju jedne drugima, nego su kao nae oi: odsijavaju svjetlost poput ogledala i gutaju je poput zdenca. Usne nisu samo pukotina nasred lic ravnih kako papir, nego su vorovi znaenja svaki od njih u posebnoj nijansi crvene boje koji svojim skupljanjem i irenjem izraavaju svu nau radost, alost i na duh. Na nos nije obian zid koji nam lice dijeli na dvije strane, nego iv, radoznao instrument koji kod svakoga od nas ima posve razliit oblik." Je li se i Kara, kao i ja, udio tomu to je otac o toj poganoj gospodi, koja su dala

184

naslikati svoje portrete, govorio kao o "nama"? Kad sam pogledala kroz svoj otvor, vidjela sam da je Karino lice tako blijedo da sam se prepala. Dragi moj tamnoputi, tuni junae, jesi li ti to cijelu no probdio mislei na mene pa ti je zbog toga lice blijedo? Vi moda i ne znate da je Kara visok, mrav i naoit mukarac. elo mu je iroko, oi poput badema, a nos povelik i lijepo oblikovan. Kao i u djetinjstvu, ruke su mu duge i tanke, a prsti nemirni i spretni. Kad ustane, ilav je i uspravan; ramena su mu malo iroka, ali ne kao u nosaa tereta. Ranije, u djetinjstvu, ni tijelo ni lice jo mu nisu bili dobili svoj konaan oblik. Kad sam ga nakon dvanaest godina prvi put ugledala iz ovog svog mranog kuta, odmah sam vidjela da se razvio do savrene muevnosti. Sada, kad oko sasvim pribliim otvoru, na Karinu licu zamjeujem tugu koju sam zapazila nakon proteklih dvanaest godina. Osjeam krivnju i ponos zbog toga to je zbog mene toliko patio. Dok je promatrao jedan crte prireen za knjigu i sluao moga oca, Karino je lice izgledalo posve nevino i djetinje. I ba tada, kad sam vidjela da je poput djeteta otvorio ruiasta usta, dolo mi je da u njih stavim svoju dojku. Dok bih mu prstima prolazila preko potiljka i kroz kosu, Kara bi glavu smjestio meu moje grudi, a kad bi u usta uzeo bradavicu dojke, sklopio bi oi od sree, kao neko moja djeca, i poput slabana i bespomona djeteta shvatio bi da e samo u mojoj njenosti nai mir pa bi se zauvijek vezao uza me. Taj mi se zamiljeni prizor toliko svidio da sam, lagano se znojei, zamiljala kako Kara ne promatra sliku ejtana koju mu je pokazivao moj otac, nego s uenjem i panjom gleda veliinu mojih grudi. I ne gleda samo grudi, nego, kao opijen, i moju kosu, vrat i mene cijelu. Toliko je zadivljen mnome da mi govori sve one slatke rijei koje mi u mladosti nije mogao rei, a po njegovu licu i pogledu shvaam da je ushien mojim ponosnim dranjem, ivotnim iskustvom, odgojem, strpljivim i hrabrim iekivanjem mua i ljepotom pisama koja sam mu slala. 185

U trenutku osjetih mrnju prema svome ocu, koji je pokuavao osujetiti moju ponovnu udaju. Bilo mi je dosta i slik za koje je zahtijevao da budu izraene u stilu franakih majstora, i njegovih uspomena iz Mletaka. Kad sam ponovno zatvorila oi Allah zna da to nisam uinila svojom voljom u mislima mi je Kara tako njeno priao da sam ga u mraku mogla osjetiti tik pored sebe. Iznenada osjetih kako je iza mene, kako me ljubi po potiljku, po vratu i iza uiju, i kako je snaan. Osjeala sam se sigurnom jer je bio vrst, krupan i snaan i jer sam se mogla osloniti na njega. Zatiljak me golicao, bradavice su mi se ukrutile. Prividjelo mi se da u mraku, zatvorenih oiju, mogu osjetiti kako mi se straga pribliava njegov ogroman ud, tako uvjerljivo da mi se zavrtjelo u glavi. Pitam se, koliki li je Karin? Ponekad mi u snovima mu, trpei bolove, pokazuje svoj. Opaam kako pokuava hodati drei uspravno svoje krvavo tijelo izbodeno kopljima safavidskih vojnika i izranjavano strijelama i, u isto vrijeme, napreduje prema meni. Ali, meu nama je oh, alosti! neka rijeka. Dok mi se obraa s druge obale, krvav i izoblien od boli, primjeujem da mu se digao. Ako je istina ono to je u hamamu ispriala mladenka Gruzijka, na to su se nadovezale stare vjetice kazavi: "Da, toliki je!", onda onaj u mojega mua i nije bio ba velik. Ako je Karin vei i ako je to ono to sam zapazila ispod njegova svitnjaka kad je juer uzeo prazan papir to sam mu ga poslala po evketu a sigurno je to bojim se da nee stati u mene, ili e me jako boljeti. "Mama, evket me oponaa." Izila sam iz mranog kuta ormara, tiho prela u nasuprotnu sobu te iz sanduka uzela jelek od crvene ohe i odjenula ga. Bili su izvukli moj madrac i na njemu se hrvali, uz viku i galamu.

186

"Rekla sam vam da nema galame kad doe Kara, zar ne?" "Majko, zato si obukla taj crveni jelek?", upita me evket. "Ali, majko, evket me oponaa", ree Orhan. "Rekla sam ti da ga ne oponaa, nisam li? I to ovdje radi ta prljava stvar?" Sa strane je bio komad koe. "To je strvina", odgovori Orhan. "evket ju je skupio s puta." "Hajde, brzo, odnesite je odakle ste je i donijeli i bacite." "Neka je evket odnese." "Hajde, rekla sam." Kad sam srdito poela gristi rub usnica kao to to inim prije nego to ih udarim, vidjeli su koliko sam ozbiljna pa su se prepali i izili. Samo da se brzo vrate i ne nahlade! Od svih iluminatora Kara mi se najvie dopada jer me voli vie od svih i jer ga poznajem u duu. Izvadila sam papir i pero i jednim potezom, bez razmiljanja, nabrzinu napisala sljedee: "Dobro, prije veernjega ezana vidjet u te u kui objeenog idova. to prije dovri knjigu moga oca!" Hasanu nisam odgovorila. ak da je danas doista i otiao kadiji, nisam vjerovala da bi on i njegov otac s ljudima koje su okupili odmah opsjeli nau kuu. Kad bi bilo tako, ne bi pisao pismo i oekivao moj odgovor, nego bi odmah navalili na kuu. Sad sigurno eka moje pismo, a kad ga ne primi, izgubit e glavu, okupiti ljude i tad nas napasti. Nemojte misliti da ga se nimalo ne bojim. Zapravo, uvjerena sam da bi me Kara zatitio od njega. Ali, dopustite 187

mi da vam kaem ono to mi je sad na srcu: Hasana se vjerojatno ne bojim previe jer i njega volim. Ne ljutim se na vas i dajem vam za pravo ako pitate: "to, dakle, znai voljeti?" Nije da tijekom onih godina, dok smo pod istim krovom ekali povratak moga mua, nisam vidjela koliko je taj ovjek bijedan, slab i prepreden. Ali, Ester mi je rekla da sad puno zarauje, a da je to istina, znam po Esterinim uzdignutim obrvama. Budui da ima vie novca i, uslijed toga, vie samopouzdanja, mislim da su nestale sve one loe strane koje su Hasana inile odbojnim i da je na povrinu isplivala ona njegova mrana, dinska, udna strana koje me privlai k njemu. Tu sam njegovu stranu otkrila u pismima koja mi uporno alje. I Kara i Hasan mnogo su propatili zbog toga to su zaljubljeni u mene. Kara je nestao na dvanaest godina, rasren. Hasan mi je svaki dan slao pisma na ijim je rubovima crtao ptice i gazele. itajui ta pisma uvijek iznova, prvo sam nauila bojati ga se, a zatim voljeti ga. Vrlo dobro znam da se Hasan zanima za sve to se meni dogaa, pa me nije iznenadilo to to zna da sam u snu vidjela truplo svoga mua. Ali, da je Hasan dobivao od Ester pisma koja sam slala Kari i da ih je itao to sam odavno sumnjala. Zbog toga Kari nisam poslala odgovor po Ester. Vi znate jesu li moje sumnje opravdane. "Gdje ste bili?", upitala sam djecu kad su se vratila. Odmah su shvatili da to nisam rekla s iskrenom srdbom. Ja sam, pak, skrivajui se od Orhana, evketa odvela na stranu, u kut mranog ormara. Uzela sam ga u krilo. Poljubila sam ga u vrat, kosu, potiljak. "Smrznuo si se, duo", rekla sam mu. "Daj mi te svoje lijepe ruke da ih mama ugrije..." 188

Ruke su mu smrdjele na strvinu, ali nita nisam rekla. Snano sam ga zagrlila pritisnuvi mu glavu na svoje grudi. Ubrzo se ugrijao pa se opustio kao maka koja zadovoljno prede. "Dobro, voli li ti svoju mamu jako, jako?" "Mmm." "To znai da?" "Da." "Vie od bilo koga drugog?" "Da." "Onda u ti neto rei", nastavih kao da mu odajem tajnu. "Ali to nikome nee rei, moe?" Na uho sam mu proaputala: "I ja tebe volim vie nego bilo koga drugog, zna?" "Vie nego Orhana?" "Vie nego Orhana. Orhan je malen, poput ptiice, nita ne razumije. Ti si pametniji, moe razumjeti." Poljubila sam ga udiui miris njegove kose. "Zbog toga u te sad neto zamoliti. Sjea se kako si Kari-efendiji juer kriomice dao jedan prazan papiri? I danas e mu odnijeti, moe?" "On mi je ubio oca." "to?" "On mi je ubio oca. Juer mi je to sm rekao u kui objeenog idova." "to je rekao?" 189

"Rekao je: 'Ja sam ti ubio oca.' I dodao: 'Ubio sam mnogo ljudi'." Tad se neto dogodilo. evket mi je odmah siao s krila, plakao je. Zato sad plae to dijete? Dobro, udarila sam ga netom prije, vjerojatno se nisam mogla suzdrati. Ne bih eljela da itko pomisli da sam kamena srca. Ali, razljutilo me to je to rekao za mukarca za kojega se ja za njihovo dobro pokuavam udati. Moje jadno siroe jo je uvijek plakalo i to me odjednom tako dirnulo da sam i sma bila na rubu plaa. Zagrlili smo se. Povremeno bi zajecao, ali zar zbog jedne pljuske mora toliko plakati? Pogladila sam ga po kosi. Sve je poelo ovako: Znate da sam dan ranije u razgovoru spomenula ocu kako sam sanjala da mi je mu poginuo. Zapravo, u snu sam ga vidjela samo na tren to se dogaalo i u protekle etiri godine njegova odsustva zbog rata s Perzijancima ali vidjela sam jo tota drugo, bilo je tu i neko truplo, njegovo ili koga drugog, to mi uope nije bilo jasno. Snovi se uvijek mogu koristiti za neto. U Portugalu, odakle je dola Esterina baka, snovi su koriteni kao dokaz da se heretici sastaju sa ejtanom i s njim vode ljubav. Iako su se tada Esterini preci odrekli svoga idovstva i rekli da su i oni, kao i svi drugi, katolici i krani, muitelji portugalskih isusovaca nisu u to povjerovali, nego su ih bacili na muke i prisilili ih ne samo da opiu ejtane i dine iz svojih snova, jednog po jednog, nego ih i opteretili snovima koje nikada nisu sanjali te ih prisilili da to priznaju kako bi mogli spaliti sve idove. Snove su dakle tamo koristili da bi ljude okrivili za voenje ljubavi sa ejtanom, optuili ih i spalili. Snovi su korisni za tri stvari: Elif: Neto eli. Ali, ne doputaju ti ak ni da to poeli. U tom sluaju kae: 'Sanjala sam to i to.' Na takav nain trai ono to eli, kao da to zapravo i nije tvoja elja. 190

Be: Nekome eli nauditi. Na primjer, nekoga eli oklevetati. U tom sluaju kae: 'Sanjala sam da ta i ta ena ini preljub', ili: 'Sanjala sam da tom i tom pai nose na krage vina.' Tako e im, ak da ljudi i ne povjeruju u to, jedan dio reenoga zla biti zauvijek pripisan." Dim: eli neto, a ni sam ne zna to. Onda ispria neki zbrkani san. Odmah ti ga protumae i kau ti to ti treba i to ti mogu dati. Na primjer, kau: treba ti mu, dijete, kua... Ti snovi uope nisu ono to mi doista sanjamo. Svi priaju one "snove" koje sanjaju usred bijela dana, kao da su ih toboe usnuli nou, da bi ih tako iskoristili za svoje planove. Samo glupaci priaju prave snove koje su sanjali nou. Ako to uini, svi s tobom ili zbijaju ale ili ih kao i svaki put - protumae kao lo znak. Prave pak snove nitko ne uzima za ozbiljno, ukljuujui i onoga tko ih sanja. Ili ih vi uzimate? Kad sam jednim, kao usputno isprianim snom nagovijestila da bi moj mu mogao biti mrtav, moj je otac prvo rekao kako taj san nee moi biti prihvaen kao valjan dokaz, ali nakon to se vratio s denaze, iznenada je po mome snu zakljuio da mi je mu mrtav. I tako, ne samo da su svi povjerovali kako mi je mu, koji u protekle etiri godine nikako nije umro, preminuo u tome snu, nego je ta smrt tako lako bila primljena da se inilo kao da je slubeno proglaena. Djeca su tada shvatila da su zaista postala siroad, pa su tugovala. "Sanja li ti ikad?", pitala sam evketa. "Da", odgovorio je smijeei se. "Otac se ne vrati kui, ali se na kraju ja tobom oenim." Po svome uskom nosu, crnim oima i irokim ramenima slii na mene, a ne na svoga oca. Ponekad osjeam krivnju to nijednom od svojih sinova okrugle glave nisam mogla dati visoko i iroko elo njihova oca. 191

"Hajde, idi se s bratom igrati rata!" "S oevom starom sabljom?" "Da." Sluajui kako djeca lupkaju sabljama i drvenim titovima, dugo sam gledala u strop pokuavajui svladati strah i paniku koji su rasli u meni. Sila sam u kuhinju i rekla Hajriji: "Moj otac je odavno poelio riblju juhu. Moda bih te trebala poslati u Kadirgu. Izvadi nekoliko komadia evketova omiljenog vonog elea koji si skrila i daj ga djeci." Dok je evket halapljivo jeo u kuhinji, ja sam se s Orhanom popela gore. Uzela sam ga u krilo i poljubila u vrat. "Sav si se preznojio", rekoh. "A to ti je ovo?" "evket me je, kako veli, udario crvenom strievom sabljom." "Poplavilo je", rekoh i dotaknuh. "Boli? Kako je taj evket nepromiljen. Sluaj to u ti sad rei. Ti si vrlo pametan i osjeajan. Neto u te zamoliti. Ako mi to napravi, rei u ti jednu tajnu koju neu rei ni evketu ni bilo kome drugom." "to to?" "Vidi ovaj papir? Otii e k djedu. Dat e ga Kara-efendiji u ruke, ali tako da djed ne primijeti. Jesi shvatio?" "Shvatio sam." "Hoe to napraviti?" "Kakvu e mi tajnu odati?" 192

"Odnesi papir", odgovorih. Jo jednom sam mu poljubila vrat koji je lijepo mirisao. Kad smo ve kod mirisa, Hajrija je ve odavna trebala ovu djecu odvesti u hamam. Nisu ili otkako se evketu poeo dizati pred enama u hamamu. "Tajnu u ti otkriti kasnije." Poljubila sam ga. "Ti si jako pametan i jako lijep. evket je naprasit. ak bi i na svoju majku digao ruku." "Neu odnijeti taj papir. Bojim se Kara-efendije. On mi je ubio oca." "To ti je evket rekao, zar ne?", upitah ga. "Brzo, sii dolje i pozovi ga!" Na licu mi je vidio bijes, pa mi je sa strahom siao s krila i otrao. Moda je bio i pomalo zadovoljan jer je slutio da e evket nastradati. Doli su neto kasnije, obojica crvena u licu. evket je u jednoj ruci drao voni ele, a u drugoj sablju. "Bratu si rekao da je Kara-efendija ubio vaeg oca", poeh. "U ovoj se kui tako neto vie nikada nee rei. Kara-efendiju ete voljeti i potovati. Je li jasno? Ne moete itav ivot biti bez oca." "Neu njega. Vratit u se u nau kuu, k stricu Hasanu, i ekati svog oca", ree evket drsko. To me toliko naljutilo da sam ga oamarila. Sablju jo nije bio ostavio, pa mu je ispala iz ruke. "Hou svoga tatu", rekao je plaui. Ali, ja sam plakala vie od njega. "Vaeg oca vie nema, nee se vratiti", rekoh kroz pla. "Ostali ste bez oca, razumijete li, klipani!" Toliko sam plakala da sam se uplaila da e me uti oni u sobi.

193

"Nismo mi klipani", odgovori evket plaui. Plakali smo dugo i gorko. Kasnije sam osjetila da plaem zbog toga to mi pla smekava srce i ini me boljom. Plaui, zagrlili smo se svi troje i opruili na madrac. evket je glavu uvukao meu moje grudi. Ponekad bi se tako privio i stisnuo uza me, ali bih osjeala kako zapravo ne spava. I ja bih moda s njima zaspala, ali misli su mi bile dolje. Do nas je dopirao slatki miris kuhanih narana. Naglo sam se trgla i tako glasno viknula da sam probudila djecu: "Idite dolje, neka vas Hajrija nahrani!" Ostala sam sama u sobi. Vani je poeo padati snijeg. Zavapila sam Allahu da mi pomogne, a zatim otvorila Kur'an asni i iz sure li Imrn jo jednom proitala kako e oni koji poginu u ratu na Allahovu putu zavriti u Allahovoj blizini, te mi je laknulo u dui glede moga pokojnog mua. Je li otac pokazao Kari Padiahovu sliku, koju jo nije dovrio? Govorio je da e ta slika biti toliko uvjerljiva da e se onaj tko je pogleda prestraiti i odvratiti pogled, kao i svi koji pokuaju Padiahu pogledati ravno u oi. Pozvala sam Orhana k sebi te ga, ne uzevi ga u krilo, dugo ljubila po glavi i obrazima. "Sad e odmah, bez straha i tako da djed ne vidi, ovaj papir dati Kari. Je li jasno?" "Klima mi se zub." "Ako hoe, izvadit u ti ga kad se vrati", rekoh. "Pribliit e mu se, a on e se zbuniti pa e te zagrliti. Tad e mu kriomice staviti papir u ruke. Je li jasno?" "Bojim se." "Nema se ega bojati. Zna li tko bi ti elio biti otac, ako to ne bude Kara? Stric Hasan! Zar hoe da ti stric Hasan bude otac?" "Neu." 194

"Onda hajde, lijepi moj i pametni Orhane", rekoh. "Ako ne bude, ja u se ljutiti... A ako bude plakao, ljutit u se jo vie." Nekoliko sam puta presavila papir i ugurala mu ga u ruicu, koju je beznadno i pokorno pruio. Boe dragi, pomozi mi jer sve to radim da mi ova siroad ne ostane nezatiena! Uhvatila sam ga za ruku i odvela do vrata. Na pragu me je jo jednom bojaljivo pogledao. Vratila sam se u svoj kut i kroz otvor gledala kako nesigurnim koracima prolazi predvorje, prilazi mome ocu i Kari, zastaje na trenutak ne znajui to bi i zatim, osvrui se, baca pogled prema malenome otvoru. Briznuo je u pla. Ipak, krajnjim se naporom uspio dokopati Karina krila. Dovoljno pametan da bi mojoj djeci mogao biti otac, Kara se nije uspaniio kad je vidio kako mu Orhan iz nekog razloga plae u krilu, nego je provjerio ima li to u djetetovoj ruci. im se Orhan, praen zauenim pogledom moga oca, vratio, uzela sam ga u krilo, dugo ga, dugo ljubila, zatim odnijela dolje, u kuhinju, usta mu napunila suhim groem koje toliko voli te rekla: "Hajrija, povedi djecu do luke Kadirga, pa kod Koste kupi cipala, ocu za juhu. Uzmi ovih dvadeset aki; kad se budete vraali, od preostalog ete novca Orhanu kupiti njegovih omiljenih utih smokava i suhih drijenaka. A evketu kupi slanutka i slatke salame od groanog pekmeza i oraha. Proetaj ih do veernjeg ezana kamo budu htjeli, ali pripazi da se ne prehlade!" Poto su se svi odjenuli i otili, uivala sam u tiini kue. Uspela sam se na kat i izvadila ogledalo koje je napravio moj svekar, a poklonio mi ga mu; izvukla sam ga s mjesta na kojemu sam ga skrivala, izmeu jastunica koje su mirisale na lavandu, i objesila. Kad sam 195

stala malo podalje od njega i pogledala se, mogla sam vidjeti cijelo svoje tijelo pod uvjetom da se lagano pomiem tamo-amo. Jelek od crvene ohe lijepo mi je pristajao, ali sam eljela da na meni bude i modri jelek, koji je bio dio majina miraza. Izvadila sam iz krinje i obukla i hrku u boji pistacije, na kojoj je baka svojom rukom neko izvezla cvjetove, ali to mi nije dobro pristajalo. Bilo mi je hladno dok sam oblaila modru koulju pa sam se tresla; tanuni plamen svijee drhturio je zajedno s mnom. Kao gornju planirala sam naravno obui svoju crvenu feredu podstavljenu lisijim krznom, ali sam se u zadnji tren predomislila. Preavi tiho preko hodnika izvukla sam iz krinje dugu i komotnu vunenu nebeskoplavu feredu, koju mi je dala majka, i ogrnula je. Upravo tada zaula sam buku kod vrata i uspaniila se: Kara je krenuo! Odmah sam skinula majinu staru feredu i ogrnula crvenu feredu s krznom: stiskala mi je prsa, ali mi se sviala. Dobro sam prekrila glavu i lanenu peu dobrano navukla na lice. Kara-efendija, naravno, jo nije bio iziao; prevarila sam se od uzbuenja. Ako sad iziem, moi u ocu kazati da sam s djecom bila otila kupiti ribu. Spustila sam se stubitem poput make. Vrata sam zatvorila gotovo neujno, poput duha. Tiho sam prela preko dvorita, a kad sam se nala na ulici, zastala sam i pogledala iza sebe: iza moje pee uinilo mi se kao da ta kua nije naa. Na ulici nije bilo ni ive due, ak ni make. Prolijetala je pokoja pahulja snijega. S jezom sam ula u naputeni vrt, u koji sunce nikada ne dopire. Osjeao se zadah trulog lia, vlage i smrti, ali im sam ula u kuu objeenog idova, osjetila sam se kao u svojoj kui. Priaju da nou ovamo dolaze dini, zapale vatru u pei pa se vesele. Bilo me je strah sluati vlastite korake u praznoj kui: ekala sam ne miui se. U vrtu se neto pokrenulo, ali je odmah sve ponovno utonulo u tiinu. Negdje nedaleko zalajao je pas; sve pse u naoj mahali poznajem po laveu, ali ovoga nisam mogla prepoznati. 196

U tiini koja je potom nastupila neto sam osjetila, kao da je u kui bio jo netko, pa sam stajala ne pomiui se s mjesta da ta osoba ne bi ula moje korake. Ulicom su proli neki ljudi razgovarajui. Pomislila sam na Hajriju i djecu: ako Bog da, nee se prehladiti. Kad je ponovno nastupila tiina, polako sam poela osjeati kajanje. Kara nee doi, pogrijeila sam i trebala bih se vratiti kui prije nego to mi ponos bude jo vie povrijeen. Preplaena, pomiljala sam na to da me je Hasan slijedio, kad se u vrtu zaue umovi. Vrata se otvorie. urno sam promijenila mjesto. Nisam znala zato to inim, ali im sam se zaustavila desno od prozora kroz koji je prodiralo svjetlo iz vrta, shvatila sam da e me Kara moi vidjeti, kako bi to moj otac rekao, "u misteriju sjene". Spustila sam peu preko lica i ekala oslukujui njegove korake. Kara me je, preavi prag, ugledao, napravio jo nekoliko koraka i stao. Tako smo se gledali, udaljeni nekoliko koraka jedno od drugog. Bio je zdraviji i snaniji nego to se to moglo vidjeti kroz otvor. Zavladala je tiina. "Makni peu", rekao je kao da apue. "Ja sam udana. ekam mua." "Makni peu", ree istim glasom. "On se nikada nee vratiti." "Zar si me ovamo pozvao da bi mi to rekao?" "Ne, nego da bih te mogao vidjeti. Dvanaest je godina kako mislim na tebe. Makni peu, draga, da te samo jednom vidim." Maknula sam peu. Svidjelo mi se kako je dugo, bez rijei, promatrao moje lice i

197

gledao me u oi. "Brak i majinstvo uinili su te jo ljepom. Lice ti je posve razliito od onoga koje sam pamtio." "Kako si me pamtio?" "S bolom. Jer, kad sam te se sjeao, znao sam da to ega se sjeam nisi ti, nego moja predodba tvoga lika. Sjea se kako smo u djetinjstvu razgovarali o Husrevu i irin koji su se zaljubili vidjevi jedno drugo na slikama, zar ne? Zato se irin nije zaljubila kad je prvi puta vidjela sliku lijepog Husreva objeenu na granu, nego joj je trebalo da je tri puta vidi da bi se zaljubila? Ti si govorila da se u priama sve dogaa tri puta. Ja sam tvrdio da se ljubav trebala rasplamsati im je prvi puta vidjela njegovu sliku. Ali, tko bi mogao naslikati Husrevovu sliku toliko stvarno da bi se u njega mogla zaljubiti i toliko vjerno da bi ga, prema njoj, mogla prepoznati? O tome nikada nismo razgovarali. Da sam tijekom proteklih dvanaest godina imao vjernu sliku tvoga jedinstvenog lica, moda i ne bih toliko patio." U tom smislu - priajui priu o zaljubljivanju pri susretu sa slikom i o tome koliko je propatio zbog mene - izrekao je mnogo lijepih rijei. Budui da mi je u tim trenucima pozornost zaokupilo njegovo pribliavanje meni, korak po korak, njegove mi rijei nisu ostajale u pameti, nego su mi se izravno mijeale s uspomenama. Namjeravala sam ih se kasnije prisjetiti, svake od njih, i razmiljati nad njima. U tim sam trenucima samo nagonski osjeala aroliju njegovih rijei i tako se vezala za njega. Osjeala sam se krivom zbog toga to sam mu dvanaest godina nanosila bol. Kako taj Kara lijepo govori i kako je dobar ovjek! Kao nevino dijete! Sve sam mu to itala iz oiju. Njegova tako velika ljubav prema meni ulijevala mi je povjerenje. Zagrlili smo se. To mi se toliko svidjelo da vie nisam osjeala ni najmanju krivnju. 198

Prepustila sam se osjeaju ugode, slaem i od meda. Zagrlila sam ga jo vre. Dopustila sam mu da me ljubi, i ja sam ljubila njega. Dok smo se ljubili, inilo se da cijeli svijet tone u ugodnu tamu. eljela sam da se svi zagrle tako kao mi. inilo mi se da se prisjeam kako bi ljubav trebala biti neto poput ovoga. Stavio mi je jezik u usta. Toliko sam uivala u tome to sam radila da mi se inilo da skupa s nama cijeli svijet uranja u bljetavilo dobrote i nita mi loe nije padalo na pamet. Dopustite mi da vam objasnim kako bi bio nacrtan na zagrljaj, Karin i moj, kad bi ta moja tuna pria jednoga dana bila ispriana u nekoj knjizi i kad bi je oslikali legendarni heratski majstori. Moj otac ima nekoliko divnih stranica, koje mi je s uzbuenjem pokazivao: na njima je tijek pisma i ispreplitanje lia stvoreno s istim zanosom, ukrasi na zidovima i pozlate na stranicama od iste su tvari; nemir lastavice koja prolijee kroz okvire i pozlatu nalikuje nemiru ljubavnik. Ljubavnici koji izdaleka pomno promatraju jedno drugo i prekorijevaju se znaajnim rijeima na tim su crteima nacrtani tako maleni i toliko udaljeni da ovjek na trenutak pomisli kako pria ne govori o njima, nego o prelijepome carskom saraju u kojemu su se susreli i o njegovu dvoritu, o udesnome vrtu u kojem je svaki list nacrtan s posebnom ljubavlju, o zvjezdanoj noi koja ih obasjava i o tamnome drveu. Ipak, onaj tko vrlo paljivo pogleda skrivenu harmoniju boj, koju je iluminator mogao dostii jedino s potpunom predanou, i tajanstvenu svjetlost koja izbija iz svakoga kuta crtea, odmah e shvatiti da je tajna tog crea u tome da je napravljen od iste tvari kao i ljubav. ini se kao da iz nacrtanih ljubavnika isijava svjetlost koja proima svaki kutak crtea. Kad smo se Kara i ja zagrlili, vjerujte mi, kao da se na isti nain po cijelome svijetu razlila dobrota. Hvala Allahu, iskusila sam dovoljno od ivota da znam kako takva dobrota nikada dugo ne traje. Kara je prvo njeno poloio dlanove na moje velike grudi. To mi je bilo toliko ugodno da sam, zaboravivi na sve, poeljela da mi bradavice uzme u usta. Nije mogao ba to

199

uiniti jer ni sam nije bio siguran u to to ini. Kao da ni sam nije znao to radi, ali je htio vie od onoga to je inio. I tako, to smo se vre privijali jedno uz drugo, meu nas se sve vie uvlaio nekakav strah i sram. Kad mi je bedra privukao k sebi pritisnuvi svoj veliki, vrsti ud uz moj trbuh, isprva mi je bilo ugodno. Bila sam radoznala i nije me bilo sram; kad se toliko grli, i to se dogodi, ponosno rekoh sama sebi. Kad ga je Kara nakon toga izvadio, okrenula sam glavu na drugu stranu, ali oi, raskolaene zbog njegove veliine, nisam mogla odvojiti od njega. Mnogo kasnije, kad me pokuao prisiliti na one bestidnosti koje ne bi napravile ak ni Kipakinje i nepristojne ene koje u hamamu priaju svakojake prie, zastala sam zbunjena i neodluna. "Ljubavi, ne ljuti se!", preklinjao me. Ustala sam, odgurnula ga i poela vikati na njega i ne hajui za to to u ga raalostiti.

200

(27) Zovu me Kara

Prema rijeima ekure koja me, mrtei svoje lijepe obrve, grdila u mraku kue objeenog idova, tu grozotu koju sam drao u ruci mogao sam moda vrlo lako gurnuti u usta erkeskih djevojaka koje sam sretao u Tbilisiju, kipakih bludnica, siromanih nevjesta koje su se prodavale po hanovima, turkmenskih i perzijskih udovica, obinih prostitutki koje su se sve vie i vie irile Istambulom, razbludnih Mingerijki, koketnih Abhaskinja i armenskih babuskara, asirskih i enovljanskih vjetica, dvostranih plesakih transvestita i nezasitih golobradih mladia, ali - u njezina to nee ii. Spavajui s jeftinom i bijednom bagrom svake vrste i odasvud od sporednih ulica vrelih gradia Arabije pa sve do obala Kaspijskoga mora i od Perzije do Bagdada oito je da sam, kako je ekura razjareno zamiljala, izgubio svaku mjeru i zaboravio da ima ena koje dre i do svoje asti. I sve moje rijei ljubavi, sudei po tome, bile su posve neiskrene. S potovanjem sam sluao bujicu rijei moje drage od kojih je krivac u mojoj ruci sve vie nestajao i stidio sam se zbog stanja u kojemu sam se naao i doivljenog poraza nije da nisam ali bile su tu i dvije stvari kojima sam bio zadovoljan: 1. Na ekurin bijes i optube nisam ni pokuao odgovoriti istom mjerom iako sam se u situacijama kakva je ova mnogo puta znao ivotinjski ponijeti prema drugim enama. 2. Otkrio sam da ekura zna mnogo toga o mojim putovanjima, to je znailo da je o meni mislila vie nego to sam pretpostavljao. Kad je vidjela kako me rastuilo to to se moje udnje nisu ostvarile, ekura me ak poela i saalijevati. "Da me doista strastveno voli", ree kao da se ispriava, "vladao bi sobom kao astan mukarac i ne bi povrijedio ast ene s kojom ima ozbiljne namjere. Nisi ti jedini mukarac 201

koji se slui svim svojim lukavstvom kako bi se oenio mnome. Je li netko vidio da si doao ovamo?" "Nije." Njezino slatko lice, kojega se dvanaest godina nisam mogao sjetiti, okrenulo se prema vratima, kao da netko hoda po mranom vrtu prekrivenom snijegom, i tako meni pruilo zadovoljstvo da ga vidim iz profila. Kad se na trenutak zauo neki tropot, oboje smo zautjeli i priekali, ali nitko nije uao. Tad sam se sjetio da je ekura ak i s dvanaest godina znala vie od mene i da je zbog toga u meni budila neki predosjeaj nesree. "Duh objeenog idova obilazi ovo mjesto", ree. "Dolazi li ti ikada ovamo?" "Dini, vjetice, vampiri... Svi oni dolaze s vjetrom, ulaze u stvari i tjeraju ih da progovore. Svaka stvar govori. Nema potrebe da dolazim ovamo. Mogu ih uti." "evket me je doveo ovamo da mi pokae uginulu maku, ali je nije bilo." "Rekao si mu da si mu ubio oca." "Nisam mu ba to rekao. Zar ste i o tome razgovarali? Ne da sam mu ubio oca, nego da bih mu elio biti otac." "Zato si mu rekao da si mu ubio oca?" "Prvo me pitao jesam li ikada ubio ovjeka. Rekao sam mu istinu: da sam ubio dva ovjeka." "Da bi se pohvalio?"

202

"I da bih se pohvalio i da bih se svidio djetetu u iju sam majku zaljubljen. Jer, shvatio sam da je majka te svoje male razbojnike tjeila pokazujui im ratni plijen u kui i preuveliavajui ratna junatva njihova oca." "Pa slobodno se hvali! Jer, oni te ne vole." "evket me ne voli, ali me Orhan voli", rekoh ponosan to sam svoju dragu uhvatio u pogreci. "Ali, ja u im obojici biti otac." Odjednom, kao da je izmeu nas u polumraku kliznula sjena neega nepostojeeg i mi smo se od straha trgnuli i najeili. Kad sam se pribrao, ekura je tiho jecala. "Moj nesretni mu ima jednog brata, Hasana. Dok sam ekala da mi se mu vrati, dvije godine smo ivjeli u istoj kui s njim i sa svekrom. Zaljubio se u mene. Sad sumnja da se neto dogaa, bjesni jer misli da u se udati za nekoga drugog, moda i za tebe. Poslao mi je poruku da me planira na silu odvesti nazad, u njihovu kuu. Kae da e me budui da u kadijinim oima nisam udovica u ime moga mua silom vratiti kui. Svakog bi nam trena mogli napasti kuu. Ni moj otac ne eli da kadijinom odlukom postanem udovica jer se boji da u, ako se razvedem, nai novog mua i napustiti ga. Kad sam mu se vratila s djecom, unijela sam sreu u samou koju je trpio nakon smrti moje majke. Bi li stanovao s nama?" "Molim?" "Ako se vjenamo, bi li ivio s mojim ocem i s nama?" "Ne znam." "Razmisli o tome to prije. Nee imati previe vremena, vjeruj mi. Moj otac osjea da nam se pribliava nekakva nesrea, i ja mislim da je u pravu. Ako Hasan i njegovi ljudi s janjiarima napadnu nau kuu i moga oca izvedu pred kadiju, bi li ti svjedoio da si vidio 203

mrtvo tijelo moga mua? Tek si stigao iz Perzije, povjerovali bi ti." "Svjedoio bih, ali nisam ga ja ubio." "Dobro. A da li bi, da bih ja mogla biti proglaena udovicom, skupa s drugim svjedokom potvrdio pred kadijom da si vidio krvavo tijelo moga mua?" "Nisam ga vidio, draga, ali rekao bih to za tebe." "Voli li moju djecu?" "Volim." "Reci mi, to je to to voli kod njih?" "Kod evketa volim njegovu jakost, odlunost, potenje, pamet i tvrdoglavost. Orhana volim zbog njegove njene osjetljivosti i zato to je malen i pametan. I volim ih zbog toga to su tvoja djeca." Moja se crnooka ljubav malo nasmijeila i pustila nekoliko suza. S proraunatom panikom nekoga tko u kratku vremenu eli dovriti mnogo toga, odmah je prela na drugu temu: "Treba dovriti knjigu koju nadzire moj otac i predati je Padiahu. Sva nesrea koja krui oko nas dolazi od te knjige." "Kakvo nas je to zlo snalo, osim ubojstva Tankoutog Efendije?" To joj se pitanje nije svidjelo. Budui da je pokuavala zvuati iskreno, sljedee je rijei izgovorila hinjeno: "Pristalice Nusret-hode Erzurumskog priaju da u knjizi moga oca ima svetogra i 204

podilaenja Francima. Jesu li iluminatori koji posjeuju nau kuu toliko ljubomorni jedan na drugog da bi pleli intrige? Bio si meu njima, zna to bolje od mene!" "Ima li brat tvoga pokojnog mua ikakve veze s iluminatorima, knjigom tvoga oca i sljedbenicima hode Nusreta ili se dri suzdrano?" "Hasan nema veze s njima, ali nikako nije netko tko bi se drao suzdrano", odgovori. Nastupio je tajanstven, udan mir. "Jesi li pokrivala lice dok si ivjela u istoj kui s Hasanom?" "Onoliko koliko je to bilo mogue u kui s dvije prostorije." Upravo tada nedaleko od nas razjareno zalajae dva-tri psa posve se predajui tome to rade. Nisam je mogao pitati zato je njezin mu, koji je toliko ratovao, postigao tolike pobjede i stekao timar, dopustio da ivi u dvosobnoj kui s njegovim bratom, nego sam, ustruavajui se i oklijevajui, svojoj ljubavi iz djetinjstva postavio sljedee pitanje: "Zato si se udala za svoga mua?" "Jasno, za nekoga sam se morala udati", odgovorila je. To je bilo tono. Tako mi je saeto i otroumno dala do znanja zato se udala za njega, a da me nije raalostila hvalei ga. "Ti si otiao i nisi se vraao. Uvrijeenost je moda znak ljubavi, ali uvrijeeni je ljubavnik i dosadan i nema puno izgleda za uspjeh." I to je bilo tono, ali nije bilo nikakva razloga da tom razbojniku postane ena. ak ni po njezinu lukavu pogledu nije bilo teko dokuiti da me je i ekura, kao i svi ostali, zaboravila ubrzo nakon to sam napustio Istambul. Pomislio sam kako je tu oitu la izrekla zato da bi barem malo olakala mome slomljenom srcu i da bih to sa zahvalnou trebao pozdraviti kao znak dobrih namjera, a zatim sam joj poeo priati kako je 205

tijekom svojih putovanja nikako nisam mogao prognati iz misli, i kako mi se njezin lik noima vraao poput utvare. Bile su to moje najskrivenije i najdublje patnje za koje sam mislio da ih nikada ni s kim neu moi podijeliti; bile su posve stvarne i doivljene, ali, kao to sam tada u udu primijetio, uope nisu bile iskrene. Da bi moji osjeaji i elje koje sam osjeao tog trenutka bile ispravno shvaene, moram se zadrati na pitanju znaenja te razlike, koju sam tada uoio prvi put u ivotu: na tome da izraavanje rijeima, koliko god se oslanja na istinu, ovjeka ponekad natjera na neiskrenost. Kao najbolji primjer moda bi mogli posluiti iluminatori, meu kojima je ubojica od kojega strahujemo: ak i najsavreniji crte recimo, crte konja koliko god da prikazuje jednog pravog konja onako kako je Allah do najsitnijih pojedinosti zamislio, pa i ostale konje velikih majstora iluminacije, moe ne odgovarati iskrenim osjeajima koje je vjeti iluminator proivljavao u trenutku kad ga je crtao. Iluminatorova iskrenost, ili iskrenost poniznih Allahovih sluga kao to smo mi, ne oituje se u trenucima nadahnua i savrenstva, nego, upravo suprotno, onda kad nam se jezik splete ili kad pogrijeimo, klonemo i doivimo bolno razoaranje. Sve to govorim onim mladim enama koje e doivjeti razoaranje kad uvide da se neopisivo snana elja, koju sam u tom trenutku osjeao prema ekuri, nimalo ne razlikuje kako je i ona sama to osjetila od vrtoglave udnje to sam je tijekom svojih putovanja znao osjetiti prema, recimo, nekoj kazvinskoj ljepotici istananih crta lica, bakrene puti i tamnocrvenih usana. Zahvaljujui svome bogatom ivotnom iskustvu i pronicljivosti kojom ju je Allah obdario, moja je mila ekura imala razumijevanja i za moju dvanaestogodinju ljubavnu patnju usporedivu s izvornom kineskom torturom, kao i za to da sam se, kad sam se nakon dvanaest godina prvi put naao s njom nasamo, ponio kao bijedni rob strasti koji nije mogao misliti ni na to drugo osim da to prije zadovolji svoju mranu poudu. Pjesnik Nizami usta irin, ljepotice nad ljepoticama, usporeuje s mastionicom punom bisera. 206

Kad su revni psi ponovno svom snagom zalajali, ekura je uznemireno rekla: "Sad moram ii." Tad smo oboje primijetili da se u idovljevoj kui duhova poprilino smrailo iako jo nije nastupila veer. Moje tijelo se samo od sebe pokrenulo da je jo jednom zagrli, no ona je poput vrapia skoknula u stranu. "Jesam li jo lijepa? Brzo mi kai!" Rekao sam joj, a ona me je tako lijepo sasluala i suglasila se s mojim rijeima. "A moja odjea?" Rekoh joj. "Miriem li lijepo?" I ekura je zacijelo znala da se ono o emu Nizami govori kao o ljubavnome ahu ne sastoji od takvih igara rijei, nego od najskrovitijeg strujanja osjeaja izmeu dvoje ljubavnika. "Kako e sada zaraivati?", upitala me je. "Hoe li moi skrbiti za moju siroad?" Dok sam joj govorio o svom iskustvu u dravnim i upravnim poslovima koji su trajali due od dvanaest godina, o golemu iskustvu koje sam stekao po ratitima i u susretima s tijelima poginulih te o svojoj svijetloj budunosti, zagrlio sam je. "Kako smo se maloprije lijepo bili zagrlili", rekla je. "A sad je sve izgubilo prvotni ar." Da bih joj pokazao koliko sam iskren, jo sam je vre zagrlio te je upitao zbog ega mi je nakon toliko godina uvanja vratila po Ester crte koji sam joj prije dvanaest godina nacrtao i poklonio. Kad sam joj u oima proitao osupnutost mojom glupou i osjeaj 207

saaljenja nada mnom, koji je u njoj sve vie rastao, poljubili smo se. Ovoga se puta nisam osjeao upregnutim u jaram vrtoglave strasti, nego sam bio potresen snanim lepetom orlovskih krila ljubavi koja nam je oboma prodirala u srca, grudi, trbuhe, u svaki dio tijela. Nije li voenje ljubavi najbolji lijek za smirivanje strasti? Kad sam dlanovima obujmio njezine velike grudi, ekura me je odgurnula s jo veom odlunou i ljupkou. Ja, kao mukarac, nisam bio dovoljno zreo da bih mogao ostvariti pouzdan brak sa enom kojoj sam prije toga okaljao ast. Bio sam dovoljno izvan sebe da zaboravim da se u posao koji se previe pouruje upetlja ejtan, i neiskusan do te mjere da nisam znao koliko je strpljenja i muke potrebno prije ostvarenja jednog sretnog braka. Izvukla mi se iz ruku, spustila lanenu peu i krenula prema vratima. Kad sam kroz otvorena vrata ugledao snijeg to je padao na ulice u kojima se zarana smrkavalo, zaboravio sam da smo se dotad stalno doaptavali moda zbog toga da ne uznemirimo duh objeenog idova pa viknuh: "to emo dalje?" "Ne znam", odgovorila je u skladu s pravilima ljubavnoga aha i tiho nestala iz starog vrta ostavivi za sobom ljupke tragove koje je snijeg ubrzo prekrio.

208

(28) Proglasit e me ubojicom

Siguran sam da se i vama zna dogoditi ovo o emu u sad pripovjediti: ponekad, dok zavijam i lunjam beskrajnim istambulskim ulicama, dok u kakvoj ainici u usta stavljam zalogaj kuhana povra ili dok stisnutih oiju paljivo zurim u vitice nekog rubnog ukrasa iscrtanog tranim perom, odjednom osjetim da sadanjost doivljavam kao da je prolost. Doe mi tako da, dok gazim ulicom po snijegu, kaem da sam ulicom po snijegu gazio. Nesvakidanje stvari o kojima u sad govoriti odvijale su se i u sadanjem vremenu poznatom svima nama, ali ini se i u prolosti. Bilo je to pred veer: tama se polako sputala, prolijetale su rijetke pahulje, a ja sam hodao ulicom Tetak-efendije. Za razliku od drugih noi, ovaj sam put doao svjesno, znajui to elim. Noge me nisu kako je to bivalo prethodnih noi - same od sebe donijele u ovu ulicu, dok bih ja zanesen razmiljao o drugim stvarima: o heratskim svescima iz Timurova vremena, s ukrasima u obliku sunca, ali bez pozlate; o tome kako sam majci prvi put rekao da sam za jednu knjigu dobio sedam stotina aki i o svojoj krivnji i glupostima. Ovamo sam doao svjesno, mislei o tome to inim. Velika dvorina vrata bojao sam se da mi ih nee imati tko otvoriti otvorila su se sama od sebe im sam ih dotaknuo da bih pokucao, i tako sam se jo jednom uvjerio da je Allah uza me. Nikoga nije bilo u dvoritu poploanom sjajnim kamenom, preko kojega sam prolazio onih noi kad sam ovamo dolazio da bih u knjigu Tetak-efendije dodao nove crtee. Zdesna je bio zdenac i vjedro na kojemu je sjedio vrabac, posve neometan hladnoom, sprijeda je bila pe koja iz nekog razloga nije gorjela mada je bila veer, a slijeva konjunica u kojoj su se vezali samo konji gostiju; sve je bilo na svom mjestu. Uao sam kroz otvorena 209

vrata pokraj konjunice te se popeo gore glasno udarajui nogama po drvenim stepenicama i nakaljavajui se. Na moje nakaljavanje nije bilo odgovora. Nije ga bilo ni kad sam s treskom ispustio svoje blatnjave cipele izuvi ih u gornjem predvorju, da bih ih ostavio pokraj ostalih parova posloenih uz vrata. Kao to sam obiavao svaki put kad bih ovamo doao, pogledom sam meu cipelama potraio one za koje sam mislio da su ekurine, zelene i elegantne, ali ih nije bilo pa sam pomislio da moda nikoga nema kod kue. Odmah sam uao u prvu sobu zdesna u kojoj je inae, pretpostavljao sam, spavala ekura u zagrljaju svoje djece. Pogladio sam madrace i leaje te, otvorivi krinju u kutu i ormar ija su vrata bila laka kao pero, zavirio u njih. Dok sam razmiljao o tome kako ugodni miris badema, koji se osjeao u sobi, mora biti miris ekurine puti, jastuk to je bio zguran u gornjem dijelu ormara pao je prvo na moju aavu glavu, a zatim sletio na bakrenu surahiju i ae. Zaujete buku i iznenada shvatite da je u sobi mrak, zar ne; no ja sam uvidio da je hladno. "Hajrija", oglasio se Tetak-efendija iz druge sobe. "ekura? Koja je od vas?" Dok trepne, izioh iz sobe, popreno prijeoh predvorje, uoh u sobu s plavim vratima u kojoj sam, za zimskih dana, radio s Tetkom na knjizi te rekoh: "Ja sam, Tetak-efendijo, ja." "Tko si ti?" U tom sam trenutku shvatio da je Tetak-efendija nadimke koje nam je majstor Osman nadjenuo u djetinjstvu koristio za to da bi nas ismijavao. I kao to bi neki razmetljivi kaligraf napisao u kolofonu na zadnjoj stranici neke raskono ukraene knjige, tako sam i ja polako i

210

razgovijetno izgovorio slogove svoga punog imena, mjesto roenja i oevo ime, ukljuujui i frazu 'va bijedni greni rob'. "Ha?" ree najprije, a potom uskliknu: "Ha!" Potom Tetak-efendija uronu u kratku tiinu koja se uinila duga kao vjenost, poput starca koji je susreo Smrt u nekoj asirskoj bajci to sam je uo jo u djetinjstvu. Ako meu vama ima netko tko budui da sam sad spomenuo smrt misli da sam ovamo doao s takvim namjerama, taj pogreno tumai knjigu koju ita. Zar bi onaj tko ima takve namjere kucao na vrata, izuo cipele, doao bez noa? "Znai, doao si", ree opet poput starca iz legende. No, nakon toga sasvim promijeni ton. "Dobro doao, sine. Kai mi to eli?" Ve je bilo poprilino tamno. Kroz maleni i uski prozor prekriven platnom namoenim u vosku u proljee, kad se otvori, kroz njega se vide stablo jele i nara ulazilo je samo onoliko svjetlosti koliko je dovoljno da razaberu obrisi predmeta u sobi i koliko bi se svidjelo kineskim slikarima. Nisam mogao vidjeti cijelo lice Tetak-efendije, koji je, kao i uvijek, sjedio u svome kutu za radnim stalkom tako da mu je svjetlo dopiralo s lijeve strane. Uspanieno sam pokuavao oivjeti osjeaj bliskosti koji sam prema njemu znao utjeti dok smo ovdje, meu kistovima, mastionicama, pisaljkama i gladilicama za papir, pri svjetlu svijee crtali i razgovarali o iluminiranju sve do svanua. Je li nam se to dogodilo zbog tog osjeaja otuenosti, ili zato to sam se ustruavao i stidio da mu izravno kaem bojazni i sumnje da sam crtanjem poinio grijeh te da to znaju ak i softe, to ne znam, ali u tom sam trenutku donio odluku da mu jednom priom predoim svoje muke. Vjerojatno ste i vi uli priu o Musavvir ejh Muhammedu iz Isfahana. U izboru boja,
*

Musavvir (ar.) umjetnik, ilustrator. Ta je rije jedan od devedeset devet Bojih atributa (u znaenju onaj koji stvara, stvaralac i stvoritelj). Na preklapanju leksikih i terminolokih znaenj te rijei izgraena je i

211

komponiranju stranica, crtanju ljudi, ivotinja i lica, unoenju u slike zanosa kakav nalazimo u poeziji i tajne logike svojstvene geometriji, tom iluminatoru nitko nije bio ravan. Nakon to je u mladim godinama dosegao naslov majstora, taj je virtuoz arobne ruke i po izboru tema i po stvaralakoj snazi i po stilu ravno trideset godina bio najsmioniji i najinovativniji iluminator svojega vremena. On je bio taj koji je u vraki istanan i precizan heratski stil slikanja vjeto i odmjereno uveo strane ejtane, rogate dine, konje velikih monji, poluljudska-poluivotinjska stvorenja te divove i gorostase, koji su u stilu sijah kalema preko Mongola stigli iz Kine. On je prije svih pokazao zanimanje za portrete to su dovoeni na portugalskim i flamanskim brodovima i oarao se njima; on je iznova oivio zaboravljene stilove koji su sezali sve do vremena Dingis-kana, pronaavi ih i izvukavi iz starih, poluraspadnutih knjiga; on je prije svih ostalih hrabro oslikao scene od kojih se mukarcima die penis, poput one kad Aleksandar kradome promatra ljepotice koje nage plivaju na enskom otoku, ili irin koja se kupa nou, pod mjeseinom; on je nacrtao Hazreti Pejgambera kako leti na konju Buraku, ahove dok se ekaju, pse kako se pare i ejhove opijene vinom i mogao je to nametnuti itavoj iluminatorskoj zajednici. Sve je to on ponekad tajno, ponekad javno crtao uz mnogo vina i uz opijum, sa zanosom i marljivou koji su ga drali trideset godina. Kasnije je, u starosti, postao uenik nekog pobonog ejha, u kratku se vremenu promijenio od glave do pete, doao do zakljuka da su svi njegovi crtei, koje je u proteklih trideset godina nacrtao, bezbotvo i svetogre te ih se odrekao. tovie, preostalih je trideset godina svoga ivota posvetio hodanju od grada do grada, od saraja do saraja i od knjinice do knjinice pretraujui riznice i knjinice ahova i padiahova ne bi li naao i unitio knjige koje je sm oslikao. Kad bi neki svoj crte naao u knjinici kakvog aha, posluio bi se svim sredstvima ako ne bi ilo na lijep nain, onda silom te bi, kad nitko ne bi gledao, ili istrgnuo stranicu sa svojim crteom ili bi, izabravi pogodan trenutak,
metafora o umjetnicima koji svojim stvaralatvom ele oponaati Boje djelo (op. prev.). * Dosl. crna olovka, crtei uraeni crnim tuem (op. prev.).

212

po njoj prolio vodu i tako je unitio. Ovu sam priu ispripovijedao da bih pokazao kolike patnje jednom iluminatoru moe donijeti nesvjesno udaljavanje od vjere u slikarskome zanosu. Zbog toga sam podsjetio na to da je ejh Muhamed zapalio ogromnu knjinicu u Kazvinu, gdje je carevi Mirza Abas bio upraviteljem; samo je u njoj bilo na stotine njegovih knjiga koje nije mogao izdvojiti od ostalih, pa ju je itavu spalio. U stranom je poaru, u patnji i kajanju, poginuo i sam iluminator, a ja sam sve to iznio preuveliavajui kao da sam sm to proivio. "Boji li se to, sine, zbog slika koje smo naslikali?", upita me Tetak-efendija suosjeajno. Soba je bila tako mrana da ga vie nisam mogao vidjeti, nego sam samo pretpostavljao da mi je to rekao sa smijekom. "Naa knjiga vie nije tajna", rekoh. "To moda nije vano. Ali, posvuda krue glasine. Govore da smo potajno poinili svetogre. Priaju da smo ovdje priredili knjigu ne onakvu kakvu je na preuzvieni Padiah poelio i oekivao nego knjigu prema vlastitome hiru, koja se ak izruguje preuzvienom Padiahu i ini hulu i krivovjerje, knjigu koja oponaa poganske majstore. Ima i onih koji tvrde da naa knjiga ak i ejtana prikazuje umilnim. Govore da smo, promatrajui svijet iz perspektive neistih ulinih pasa, konjsku muhu i damiju naslikali u istoj veliini pod izgovorom da je damija u pozadini i tako nagrdili svoju vjeru i izvrgli ruglu vjernike koji posjeuju damije. Noima ne spavam razmiljajui o tome." "Slike smo zajedno naslikali", rekao je Tetak-efendija. "Jesmo li ikada i pomislili na takve stvari, a kamoli napravili!" "Boe sauvaj!", uzviknuh s pretjerivanjem. "Ali otkud god uli da uli ljudi tvrde 213

da postoji jo jedna slika, posljednja, i na njoj, kazuju, nije ak ni prikriveno krivovjerje, nego otvoreno svetogre." "Ti si vidio posljednju sliku." "Na jednome velikom listu papira nacrtao sam slike koje ste zahtijevali i onako kako ste to eljeli", rekoh Tetak-efendiji s oprezom i uvjerenou koja bi mu, nadao sam se, mogla goditi. "Ali, nisam vidio cijelu sliku. Da sam je vidio cijelu, ja bih odbacio sve te gnusne objede i imao sasvim istu savjest." "Zbog ega se osjea krivim?", upitao je. "to te iznutra nagriza? Tko te je naveo da posumnja u samoga sebe?" "Sumnjati da je knjiga koju je ovjek mjesecima oslikavao napad na ono to mu je sveto, trpjeti paklene muke za ivota... Da sam samo jednom mogao vidjeti cijelu tu posljednju sliku!" "Je li u tome sva tvoja muka?", upitao je. "Jesi li zbog toga doao?" Odjednom sam se uspaniio. Je li mogao doi na tako odvratnu pomisao da sam ja ubio sirotoga Tankoutog Efendiju? "Ovim su se klevetama pridruili i oni to ele naeg Padiaha ukloniti s prijestolja i na njegovo mjesto posaditi carevia, razglaujui kako tu knjigu Padiah zapravo potajno podrava." "Koliko im ljudi vjeruje?", upitao je umorno, sit ivota. "Svaki zaneseni propovjednik, koji privue imalo panje pa mu se od toga zavrti pamet, pone priati kako se vjeru zapostavlja i ne potuje. Tako se najlake domoi kruha."

214

Je li mislio da sam doao ovamo samo zato da bih mu prenio te glasine? "Jadni Tankouti Efendija", rekoh drhtavim glasom. "Navodno je on vidio cijelu tu sliku pa je shvatio da je svetogrdna te smo ga zbog toga mi ubili. To mi je u Iluminatorskoj radionici rekao jedan, meni blizak, nadzornik odjela. Znate kakvi su egrti i kalfe: svi ogovaraju." Slijedei tu logiku govorio sam mu o tome due vrijeme, uzbuujui se sve vie i vie. to sam od svega izgovorenog doista bio i douo, to sam usmrtivi tog lajavog nitkova slagao iz straha, a to izmislio na licu mjesta, dok sam mu to priao, ne bih znao rei. Poto sam mnogo rijei bio potroio na laskanje, nadao sam se da e Tetak-efendija izvaditi tu posljednju sliku nacrtanu na dvjema stranicama i pokazati mi je te me tako smiriti. Zato nije mogao shvatiti da je to bio jedini put izbavljenja od straha da sam ogrezao u grijehu? Htijui ga protresti u jednom sam ga trenu hrabro upitao: "Moe li ovjek i nesvjesno naslikati bogohulnu sliku?" Umjesto odgovora odjednom je napravio blag i lagan pokret rukom kao da je u sobi zaspalo dijete, pa me upozorava i zautio sam. "Jako se smrailo," rekao je gotovo apatom, "ugat u tu svijeu." im je na mangalu zapalio svijeu, na licu sam mu zapazio ponos na koji nisam bio navikao; to mi se nije svidjelo. Ili je to bio izraz saaljenja? Je li mu sve bilo jasno, pa je mislio kako sam ja jedan obini podmukli ubojica ili me se zbog toga bojao? Moje misli sjeam se kao da su mi odjednom izmakle nadzoru, i sve o emu sam tada mislio pratio sam zauen, kao da je tue. Tepih na podu: u jednom kutu bilo je neto slino vuku, ali zato to nisam uspio ranije primijetiti? "Zanos svih hanova, ahova i padiahova zaljubljenih u ilustracije, iluminacije i lijepe 215

knjige mogue je podijeliti u tri razdoblja", kazao je Tetak-efendija. "U poetku su hrabri, postanu nestrpljivi i radoznali. Budui da su iluminacije vidjeli kod drugih, ele ih imati zbog ugleda. U tom razdoblju ue. U drugome pak naruuju knjige prema vlastitu ukusu. Budui da su nauili iskreno uivati u razgledanju knjiga, raste im i ugled s brojem prikupljenih knjiga koje bi im, nakon smrti, trebale uvati slavu na ovom svijetu. Ipak, u jesen svoga ivota nijedan padiah vie nije zainteresiran za odranje ovozemaljske besmrtnosti. Pod 'ovozemaljskom besmrtnou' mislim na njegovu elju da ga pamte narataji koji e nastaviti ivjeti na ovome svijetu, nai unuci. Vladari zaljubljeni u iluminaciju zapravo su ve postigli ovozemaljsku besmrtnost preko knjiga koje su od nas naruili, u koje su dali upisati svoja imena, a ponekad i vlastite ivotopise. Kad ostare, ele si osigurati dobro mjesto na drugom svijetu. Svi odmah zakljue kako je slikarstvo tomu zapreka. To je ono to me najvie plai. Kad se ah Tahmasp, i sm iluminator koji je mladost proveo u vlastitoj iluminatorskoj radionici, pribliio smrti, zatvorio je tu svoju predivnu radionicu, svoje udesne ilustratore protjerao iz Tebriza, unitio knjige koje je dao prirediti i predao se tekom kajanju i pokori. Zato svi misle da e im slike zatvoriti vrata denneta?" "Pa znate zato! Zato to se prisjete da je na preuzvieni Poslanik rekao kako e Allah na sudnji dan najokrutnije kazniti slikare." "Ne slikare", odgovori Tetak-efendija. "One koji stvaraju. To je hadis, Buharijev." "Na sudnji dan e se od stvaralaca zahtijevati da likovima koje su stvorili udahnu duu", nastavih oprezno. "Ali, budui da nita od toga nee moi oiviti, bit e podvrgnuti paklenim mukama. Ne zaboravimo: prema Kur'anu asnom, 'Stvoritelj' je jedno od Allahovih lijepih imena. Allah je taj koji je Stvoritelj, koji od nepostojeeg stvara postojee i oivljava beivotno. Nitko se ne smije ni pokuati odmjeriti s Njim. To to slikari pokuavaju initi ono to On ini i to tvrde da stvaraju kao i On najvei je grijeh." 216

Sve sam to kazao otro, kao da ga i ja optuujem. Pogledao me je u oi. "Jesmo li, po tebi, mi to poinili?" "Nipoto", odgovorih sa smijekom. "Ali, vidjevi posljednju sliku kao cjelinu, pokojni je Tankouti Efendija poeo tako misliti. Govorio je da je slikanje s uvoenjem perspektive i franakoga stila priklanjanje ejtanu. Vele da smo, koristei franaki stil, na posljednjoj slici lice nekog smrtnika naslikali tako da se i ne doima kao slika, nego kao stvarna osoba, pa bi ovjeku koji promatra tu sliku moglo doi da se kako to biva u crkvama pokloni pred njom. Po njegovim rijeima perspektiva je ejtanovo snubljenje ne samo zato to sputa sliku s Allahova kuta gledanja na razinu s koje svijet vidi obian ulini pas, nego i zato to e nas prihvaanje stila franakih majstora, kao i mijeanje naega znanja i umijea s vjetinom i stilom pogana, liiti istoe naega izraza i pretvoriti nas u njihove robove." "Nita nije isto", kazao je Tetak-efendija. "Kad god u iluminaciji i slikarstvu nastanu udesni prikazi, kad god u iluminatorskoj radionici osvane neka ljepota od koje e mi se oi ovlaiti, a cijelo tijelo najeiti, znam da se tu dogodilo sjedinjenje dviju stvari koje se ranije nikada nisu pribliile jedna drugoj i da je zahvaljujui tome nastalo jedno novo udo. Behzada i svu ljepotu perzijskih crtea dugujemo susretu arapskog iluminiranja s mongolsko-kineskim slikarstvom. Najljepe iluminacije aha Tahmaspa objedinile su perzijski stil s turkmenskim senzibilitetom. Ako danas netko ne moe dovoljno nahvaliti slikarske radionice Ekber-hana u Indiji, to je zbog toga to je on svoje iluminatore poticao da usvoje stil franakih majstora. Allahovi su i istok i zapad. Neka nas Allah sauva od elja onih koji su isti i nepatvoreni." Koliko god mu je lice pri svjetlosti svijee izgledalo meko i svijetlo, toliko je njegova sjena na zidu bila tamna i zastraujua. Iako sam sve to je rekao smatrao veoma razumnim i ispravnim, nisam mu mogao vjerovati. Mislio sam da sumnja u mene, pa sam i ja u njega sumnjao: osjeao sam da s vremena na vrijeme paljivo oslukuje dogaa li se to dolje, kod 217

dvorinih vrata i da iekuje nekoga tko bi ga mogao spasiti od mene. "Ispriao si mi kako je Musavvir ejh Muhamed iz Isfahana zapalio ogromnu biblioteku zbog toga to je u njoj bilo i njegovih knjiga kojih se odrekao, i kako je samoga sebe spalio zbog grinje savjesti", rekao je. "Dopusti da i ja tebi ispriam jednu drugu, tebi nepoznatu pounu priu vezanu uz tu legendu. Da, posljednjih trideset godina taj je iluminator tragao za svojim slikama. Ali, u knjigama ije je stranice prevrtao naao je mnogo vie imitacija nadahnutih njime nego vlastitih slika. Kasnijih je godina uvidio da su dva narataja stvaralaca kao uzor prihvatila crtee kojih se on sm bio odrekao, da su te crtee bili urezali u svoje pamenje i po sjeanju ih ne samo bili kadri reproducirati nego su ih uinili i dijelom svoje due. Dok je ejh Muhamed pronalazio svoje crtee i trudio se da ih uniti, sinulo mu je da ih mladi iluminatori s oduevljenjem umnoavaju u brojnim knjigama, da se oslanjaju na njih kad oslikavaju neke druge prie, da ih uvaju u sjeanju i ire po cijelome svijetu. Kad dugi niz godina pregledavamo knjigu za knjigom i crte za crteom, shvaamo da se dobar iluminator ne zadovoljava samo time da zauzme mjesto u naoj svijesti, nego da na koncu mijenja i krajobraze naih sjeanja. I nakon to umijee i djela nekog iluminatora jednom tako postanu dijelom nae due, nametnu se kao jedini kriterij ljepote itavoga svijeta. Dok je Musavvir iz Isfahana pred kraj svoga ivota sve revnije i revnije spaljivao i unitavao svoje crtee, ne samo da je bio svjedokom njihovog sve veeg i veeg irenja i umnoavanja nego je shvatio i to da svi oni svijet vide onako kako ga je neko on sm vidio te da se sve to nije nalikovalo njegovim crteima iz mladosti sada smatrano runim." Nisam uspio obuzdati divljenje to me sve vie preplavljivalo, niti elju da ugodim Tetak-efendiji, pa sam mu se bacio pod noge. Dok sam mu ljubio ruke, na oi mi navrijee suze i osjetih kako mjesto koje sam u svojoj dui davao majstoru Osmanu sada preputam njemu.

218

"Iluminator", rekao je Tetak-efendija glasom nekog tko je zadovoljan samim sobom, "radi svoje iluminacije sluajui glas svoje savjesti i u skladu s pravilima u koja vjeruje, bez straha od bilo ega. Ne pridaje vanost onome to e rei njegovi neprijatelji, vjerski fanatici i zavidnici." Ali, Tetak-efendija nije ak ni iluminator, pomislih ljubei u suzama njegovu ruku prekrivenu madeima i starakim pjegama. I odmah se postidjeh te misli. Kao da mi je tu ejtansku i drsku pomisao netko drugi silom bio usadio u glavu. A opet, i vi znate da je to bila istina. "Ne bojim se njih", rekao je Tetak. "Jer se ne bojim smrti." Tko su bili 'oni'? Kimnuo sam glavom kao da sam shvatio to je kazao. Ali, u meni se kovitlala i srdba. Primijetio sam da je stari svezak koji je leao tik do Tetka bio alDevzijeva Knjiga due. Svi podjetinjeli starci koji ele umrijeti zaljubljeni su u tu knjigu o dogodovtinama due nakon smrti. Meu divitima, iljilima, drvenim podlogama za iljenje pisaljki, mastionicama i kutijama za pisaljke, meu svim tim stvarima poredanim na plitkim pladnjevima, kutijama s pisaim priborom i na sanduku, zapazio sam samo jednu novu stvar otkako sam zadnji put dolazio ovamo: jednu bronanu mastionicu. "Dokaimo da ih se ne bojimo," rekoh hrabro, "izvadite zadnju sliku, da im je pokaemo." "Ne bi li im to pokazalo da njihovim klevetama pridajemo vanost, barem toliku da ih uzimamo za ozbiljno? Nismo poinili nita strano zbog ega bismo se trebali bojati. ime bi se jo mogao opravdati tvoj toliki strah?" Pogladio mi je kosu poput oca. Prepao sam se da e mi na oi ponovno navrijeti suze, pa sam ga zagrlio. 219

"Znam zbog ega je ubijen jadni pozlatar Tankouti Efendija", rekoh uzbueno. "Kleveui vas, vau knjigu i sve nas, Tankouti je Efendija htio sljedbenike Nusret-hode nahukati na nas. Bio je uvjeren da se ovdje priklanja ejtanu i ini krivovjerje, i to je poeo priati na sve strane hukajui protiv vas iluminatore koji rade na vaoj knjizi. Zato se najednom tako promijenio, to ne znam. Moda iz ljubomore, moda zaveden ejtanom. I drugi iluminatori koji rade na vaoj knjizi douli su koliko je Tankouti Efendija odluan da nas uniti. Moete zamisliti kako su se svi bili uplaili i kako ih je, kao i mene, obuzela sumnja. Budui da je Tankouti Efendija jedne noi nekoga od njih pritisnuo i poeo hukati protiv vas, nas, nae knjige, iluminacija, crtanja i svega u to vjerujemo, taj se uspaniio, ubio tog nitkova i bacio ga u jamu." "Nitkova?" "Tankouti Efendija bio je pokvareni, bezoni izdajica. Hulja!" Vikao sam kao da stoji preda mnom u sobi. Nastupila je tiina. Je li me se bojao? Ja sam se bojao samoga sebe. inilo mi se kao da su me zgrabili i ponijeli vjetrovi bijesa i razuma nekog drugoga; ipak, bilo je lijepo. "Tko je taj iluminator kojeg je svladala panika, poput i tebe i isfahanskoga iluminatora? Tko ga je ubio?" "Ne znam", rekao sam. Ali, htio sam da mi na licu vidi da sam ipak slagao. Shvaao sam da sam, doavi ovamo, napravio mnoge pogreke, ali nisam bio ovjek koji bi se zbog toga prepustio osjeaju krivnje i kajanja. Vidio sam da Tetak-efendija sumnja u mene i iz toga sam crpio ugodu i snagu. Mislio sam: sinut e mu da sam ja ubojica i, ako me se prepadne, donijet e i pokazati mi posljednju sliku, koju sam silno elio vidjeti ne samo zato da bih provjerio je li bogohulna 220

nego i zbog toga to me zanimalo kako sada izgleda. "Zar je vano tko je ubio tog bijednika?", upitah ga. "Onaj koji ga je uklonio obavio je dobar posao, nije li tako?" Nije me mogao gledati ravno u oi, i to me je ohrabrilo. Kada se uzviene osobe, koje se smatraju boljima i velikodunijima od vas, postide zbog vas, onda vas upravo tako ne mogu pogledati u oi. Moda i zbog toga to razmiljaju o tome da vas prijave i izrue muiteljima i delatima. Vani, ispred samih dvorinih vrata, psi su zalajali kao pobjenjeli. "Vani opet pada snijeg", kazao sam. "Gdje su ostali ukuani u ove veernje sate? Zato su vas ostavili u kui ovako samog samcatog i otili? Nisu zapalili ak ni jednu jedinu svijeu." "To je vrlo udno, vrlo udno", rekao je. "Uope mi nije jasno." Bio je tako iskren da sam mu doista povjerovao, i mada sam ga zajedno s ostalim iluminatorima znao ismijavati, jo jednom sam u dubini due osjetio da ga zapravo volim. Nikako mi nije bilo jasno kako je u istom trenu shvatio da u mome srcu raste golema ljubav i potovanje prema njemu te me je, opet s onom neodoljivom oinskom njenou, pogladio po kosi. Osjetio sam kako iluminatorski stil majstora Osmana, nadahnut starim heratskim majstorima, nema nikakve budunosti. Bila je to tako runa misao da sam se uplaio samoga sebe. Svima nam se to dogodi nakon kakve nesree: s posljednjim trakom nade, ne obazirui se na to da bismo mogli ispasti smijeni ili budalasti, zavapimo da sve opet bude kao i prije. "Nastavimo ponovno oslikavati nau knjigu", rekao sam. "Neka sve bude kao i prije!" "Meu iluminatorima je zloinac. Rad na knjizi nastavit u s Kara-efendijom." 221

Je li me to izazivao da ga ubijem? "Gdje je sad Kara?", upitao sam. "Gdje vam je ki i njezina djeca?" Osjeao sam kao da mi te rijei u usta stavlja neka tua sila, ali se opet nisam mogao suzdrati. Nakon toga nije mi preostao nijedan izlaz da budem sretan i da se nadam. Mogu biti samo pametan i sarkastian, a u zaleu ta dva uvijek dopadljiva dina inteligencije i sarkazma utio sam blisku prisutnost ejtana, koji je njima upravljao. U istom su trenu prokleti psi ispred dvorinih vrata poeli pomamno zavijati, kao da su nanjuili miris krvi. Bijah li taj trenutak ve proivio nekada davno? U nekom jako dalekom gradu, nekoga dana koji mi se sada ini jako dalekim, dok je vani padao snijeg koji nisam mogao vidjeti, pri svjetlu svijee nekom sam onemoalu starcu, koji me optuivao da sam krao boje, kroz pla pokuavao objasniti da ni za to nisam kriv. I tada su, ba kao i sada, ispred dalekih dvorinih vrata poeli zavijati tamonji psi, kao da su namirisali krv. I po Tetkovoj bradi, koja je odavala nadmenost podsjeala je na bradu onog smeuranog i zlog starkelje i po njegovim oima to ih je sada, konano, mogao nemilosrdno dii i uperiti u moje, shvatio sam da me je odluio unititi. Kao to sam tu runu uspomenu, prizvanu iz vremena kad sam bio desetogodinji iluminatorski egrt, u svojoj glavi oivio kao sliku uoljivih obrisa, ali izblijedjelih boja, tako sam i ovaj sadanji trenutak proivljavao istodobno i kao jasnu i kao izblijedjelu uspomenu. I tako sam, ustavi sa svoga mjesta, hodao iza lea Tetak-efendije koji je sjedio, i dok sam s radne plohe uzimao onu novu, veliku i teku bronanu mastionicu izmeu meni znanih staklenih, porculanskih i kristalnih mastionica, radini je iluminator u meni glavni iluminator majstor Osman pouio nas je da takav jedan ivi u svakome od nas u otrim obrisima i blijedim bojama crtao sve to sam uinio i vidio, kao da to nije sadanji trenutak koji proivljavam, nego neka davna uspomena. Znate kako u snu ugledamo sami sebe izvana 222

pa zadrhtimo: s istim tim osjeajem jeze, drei u ruci masivnu bronanu mastionicu uskoga grlia, rekao sam: "Vidio sam jednu ovakvu mastionicu kao desetogodinji egrt." "Tristogodinja mongolska mastionica", rekao je Tetak-efendija. "Kara ju je donio ak iz Tebriza. Koristi se samo za crvenu boju." Naravno da je ejtan bio taj koji me u tom trenutku hukao da tom mastionicom svom snagom udarim po slabanom mozgu tog sebeljubivog, podjetinjelog starca. No, nisam se dao nagovoriti. S nekom glupavom nadom rekoh: "Ja sam ubio Tankoutog Efendiju." Shvaate zato sam to rekao s nadom, zar ne? Nadao sam da e me Tetak-efendija razumjeti i da e mi oprostiti. I da e me se bojati. I pomoi mi.

223

(29) Ja sam va Tetak

Kad je rekao da je ubio Tankoutog Efendiju, u sobi je zavladala podulja tiina. Pretpostavljao sam da e i mene ubiti. Srce mi je dugo ubrzano udaralo. Je li ovamo doao da bi me ubio ili da bi priznao ubojstvo i zaplaio me? Je li sm znao to eli? Prepao sam se razabravi da uope ne poznajem srce tog izvrsnog iluminatora, iji sam talent i umjenost godinama poznavao. Osjeao sam da stoji iza mene, tik uz moju iju, drei jo uvijek u ruci onu veliku mastionicu za crvenu boju, ali se nisam okrenuo i pogledao mu u lice. Znao sam da e ga moja utnja uznemiriti, pa sam rekao: "Psi jo nisu prestali lajati." Potom smo jo jednom zautjeli. Tada sam shvatio da je moja smrt, ili izbavljenje iz te nevolje, u mojim rukama, u onome to u mu rei. Osim to sam poznavao njegove slike i iluminacije, o njemu sam znao jo jedino to da je inteligentan. A to je, ako vjerujete da iluminator u svome djelu nikako ne smije otkriti sebe i svoju duu, neto zbog ega se mogao ponositi. Samo, kako li me je uspio uhvatiti samoga, u praznoj kui? Staraka mi je pamet urno prebirala po svemu tome, ali bila je i toliko zbrkana da se nije mogla izvui iz ove igre. Gdje li je bila ekura? "Odavno zna da sam ga ja ubio, zar ne?", upitao je. Sve do trenutka dok mi sm nije rekao, nisam ak ni pomislio na to. tovie, i u tom sam asu krajikom uma mislio kako je obavio dobar posao ubivi Tankoutog Efendiju jer bi pokojnog majstora pozlatara moda doista polako svladao strah, pa bi sve nas upropastio.

224

Tako se u meni probudila slabana, jedva primjetna zahvalnost prema ubojici s kojim sam se naao sm u praznoj kui. "Ne udim se da si ga ubio", kazao sam. "Ljudi poput nas, koji ive s knjigama i nou sanjaju stranice, na ovome svijetu neprestano strahuju od neega. Mi se, povrh toga, bavimo neim jo manje doputenim, jo opasnijim: u muslimanskome gradu bavimo se iluminacijom. Kao to je to bilo i kod Musavvir ejh Muhammeda Isfahanskog, u dui svakog iluminatora postoji snaan poriv da osjea krivnju i kajanje, da optuuje samoga sebe prije nego to to uine svi ostali, da zaali zbog onoga to je uinio i da i pred Allahom i pred ljudima trai oprost. Svoje knjige prireujemo u tajnosti, poput prijestupnika, i mnogo puta kao da traimo pomilovanje. Jako dobro znam kako unaprijed saginjemo glavu pred napadima hoda, propovjednika, kadija i ejhova koji nas optuuju da smo nevjernici i kako taj stalni osjeaj krivnje i ubija, ali i potie iluminatorovu matu." "Znai, ne optuuje me zbog toga to sam uklonio nerazumnog Tankoutog Efendiju?" "Ono to nas privlai pisanju, iluminaciji i slikanju sadrano je, eto, u tome strahu. Novac i nagrade nisu jedini razlog zbog kojega se, kleei na koljenima, od jutra do mraka, a noima pri svjetlu svijee, predajemo iluminaciji i knjigama sve dok ne oslijepimo; razlog je i bijeg od buke drugih ljudi, bijeg od gomile. Ali, suprotno toj strasti, elimo da isti ti ljudi od kojih bjeimo i skrivamo se vide i zavole crtee koje smo u nadahnuu nacrtali. No, to ako nas proglase bezbonicima?! Kakve to muke zadaje istinskom stvaraocu obdarenom talentom! Meutim, nepatvorena je slika skrivena u onome to nitko nije ni vidio ni nacrtao. Ona je u slici za koju e svatko na prvi pogled rei da je loa, nepotpuna i svetogrdna. Istinski iluminator zna da mora do toga dospjeti, ali se ujedno i boji samoe koja ga ondje oekuje. Ali, tko moe pristati na takav straan i nespokojan ivot tijekom cijeloga svog 225

ovozemaljskog vijeka? Optuujui samoga sebe prije svih ostalih, iluminator misli da e se spasiti strahova to ga godinama progone. Vjeruju mu samo kad prizna svoj krivnju i tada ga spale. Isfahanski je iluminator taj posao obavio sam." "Ti nisi iluminator," kazao je, "a ja njega nisam ubio zbog straha." "Ubio si ga zato to bi htio slikati onako kako eli, bez straha." Po prvi put nakon dugo vremena iluminator koji je htio biti moj ubojica rekao je neto veoma pametno: "Znam da sve ovo govori da bi dobio na vremenu, da bi me obmanuo i da bi se izvukao iz ovoga", a zatim dodao: "Ali ono to si zadnje rekao ispravno je. elim da shvati sljedee, posluaj me." Okrenuo sam se i pogledao ga u oi. Dok je s mnom razgovarao, posve je bio napustio stara pravila ophoenja meu nama, pa je po tome bilo jasno da je u mislima nekamo odlutao. Ali, kamo? "Ne boj se, neu nauditi tvome dostojanstvu", kazao je. Dok je straga iao preda me, glasno se nasmijao, ali mu se u smijehu ula i gorina. "Dogaa mi se, ba kao i sada, da neto radim," ree, "a ini mi se da to zapravo nisam ja. Kao da je u meni neto nemirno i nespokojno, i to me prisiljava da inim zlo. Ipak, za tim imam neodoljivu potrebu. Isto je tako i sa slikanjem." "Sve su to izmiljene bapske prie o ejtanu." "Znai, misli da laem?" Osjeao sam da nema dovoljno hrabrosti da me ubije pa eli da ga rasrdim. "Ne lae. Ali, ne poznaje ono to osjea."

226

"Oh ne, jako dobro poznam svoje osjeaje. I prije no to sam umro, osjeam paklene muke. Zbog tebe smo do grla ogrezli u grijehu, a da toga nismo bili ni svjesni. Sad mi govori da budem hrabriji. Zbog tebe sam postao ubojica. Sve e nas pobiti Nusret-hodini razjareni psi." to je manje vjerovao u svoje rijei, to je vie vikao i sve jae stiskao mastionicu u ruci. Hoe li netko, prolazei snjenom ulicom, uti njegovu galamu i doi? "Kako se dogodilo da si ga ubio?", upitao sam ga vie zbog toga da bih dobio na vremenu nego zato to me je zanimalo. "Kako ste se sreli ponad te jame?" "Tankouti me je Efendija sm potraio one noi kad je otiao od tebe", poe priati s poletom kakav uope nisam oekivao. "Rekao je da je vidio posljednju sliku uraenu na dvjema stranicama. Dugo sam se trudio nagovoriti ga da ne die galamu oko toga. Odveo sam ga do zgarita i rekao da pokraj jame imam zakopanog novca. Kad je uo za novac, povjerovao mi je. Nema boljeg dokaza da iluminator radi smao za novac. I zbog toga mi nije ao; bio je darovit, ali prosjean iluminator. Bio je spreman noktima raskopati zaleenu zemlju. Da sam kraj te jame doista imao zakopanih zlatnika, ne bi ni bilo potrebe da ga ubijem. Izabrao si jednog bijednika da ti radi pozlate. Imao je sigurnu ruku, ali su mu pozlaivanje, izbor i koritenje boja bili otrcani. Nisam ostavio ni najmanji trag za sobom. Reci mi to je bit onoga to se naziva 'stilom'? Sad i Franci i Kinezi govore o koloritu slikarova talenta, o 'stilu'. Treba li dobar iluminator imati stil po kojemu se razlikuje od ostalih ili ne treba?" "Ne boj se," rekoh mu, "novi stil ne nastaje iz elje iluminatorova srca. Dogodi se da neki carevi umre, da neki ah izgubi ratove, da se zavri neko razdoblje za koje se mislilo da mu nee biti kraja, pa se zatvori neka iluminatorska radionica, a njezini se iluminatori raziu i potrae sebi druge zemlje i nove mecene zaljubljene u knjige. Jednoga dana neki padiah u 227

svome atoru, ili saraju, samilosno okupi te smetene, ali talentirane iluminatore i krasopisce bez krova nad glavom, pristigle s raznih strana recimo iz Herata i Alepa i tako brino zasnuje vlastitu radionicu. Ako ti iluminatori, nenavikli jedni na druge, u poetku i slikaju u vlastitim, starim, njima poznatim stilovima, kasnije meu njima ba kao meu djecom koja se zblie trkarajui ulicama doe do usporeivanja, do sukoba i razraunavanja. Ono to izroni nakon dugogodinjih svaa, ljubomora, zavjera i prouavanja boje i slikanja novi je stil. U veini sluajeva za taj stil treba zahvaliti najsjajnijem i najumjenijem iluminatoru. Moemo ga zvati i najsretnijim. Na preostalim je iluminatorima da taj stil zauvijek samo oponaaju i da ga usavravaju, pa i uljepavaju." Ne smogavi snage da me posve izravno pogleda u oi, blagim glasom kakav nikako nisam oekivao - kao da me moli koliko za poten odgovor toliko i za suut - upita me drhtei gotovo kao neka mlada djevojka: "Imam li ja vlastiti stil?" Na trenutak sam pomislio da e mi na oi navrijeti suze. Trudei se svom snagom biti njean, suosjeajan i dobrostiv, pourih mu kazati ono to sam doista i mislio o njemu: "Ti si najdarovitiji i najudesniji iluminator kojeg sam vidio u svom ivotu duem od ezdeset godina, s najarobnijom rukom i najistananijim okom. Da preda me stave sliku koju su dotaknula pera tisue stvaralaca, odmah bih prepoznao i izdvojio potez tvoga bogomdana, udesna pera." "I ja tako mislim, ali ti nisi dovoljno pametan da bi mogao razumjeti tajnu moje nadarenosti", kazao je. "Sad govori lai zbog toga to me se boji. Ipak, iznova opii moj stil!" "Tvoje pero i potezi kao da svoje putove ne pronalaze s tvojim dodirom, nego sami od 228

sebe. Ono to tvoje pero stvori nije ni zbilja ni ironija. Kad nacrta mnotvo ljudi, napetost koja proizlazi iz unakrsnog pogledavanja likova, iz kompozicije stranice i znaenja teksta, na tvojim se crteima pretvara u vjeiti, profinjeni apat. Uvijek se iznova i iznova vraam tvojim djelima i gledam ih da bih oslukivao taj apat; i svaki put sa smijekom primjeujem da se znaenje promijenilo te se ponovno uputam u, kako bih rekao, itanje tvoje iluminacije, kao da je ispisana stranica. I tako, kad se slojevi znaenj posloe jedan iza drugoga, dobije se dubina koja see mnogo dalje i od perspektive franakih majstora." "Hmmm. Dobro. Pusti franake majstore. Nastavi!" "Tvoje je pero uistinu tako udesno i tako snano da promatra tvojih slika moe prije povjerovati naslikanom nego pojavnom svijetu. I kao to bi svojim umijeem mogao najpravovjernijeg vjernika skrenuti s njegova puta, tako bi svojom slikom i najbeznadnijeg nevjernika mogao izvesti na Allahov put." "To je tono, ali ne znam je li pohvalno. Pokuaj ponovno." "Nijedan iluminator gustou boje i njezine tajne ne poznaje tako kao ti. Uvijek prireuje najblistavije, najivlje i najdivnije boje." "Da. Dalje?" "Zna da si najvei iluminator od Behzada i Mir Sejid Alija naovamo." "Tako je, znam. Ako i ti to zna, zato knjigu ne dovri sa mnom, nego s Karaefendijom, tim primjerom osrednjosti?" "Za ono to on radi nije potrebno iluminatorsko umijee", rekoh. "To je jedno. A drugo, on nije ubojica kao ti."

229

Blago mi se nasmijeio jer sam mu se i ja bio osmjehnuo s razumijevanjem. Osjeao sam da bih se s takvim dranjem i ophoenjem mogao izvui iz te none more. I tako, nakon to sam ja naeo tu temu, zanijeli smo se u ugodnu razgovoru o mongolskoj mastionici u njegovoj ruci, ne kao otac i sin, nego kao dva radoznala, iskusna starca. Priali smo o teini bronce, stabilnosti mastionice, dubini njezina vrata, o duljini pisaljki starih iluminatora i o tajni crvene tinte iju je gustou mogao osjetiti dok je, stojei preda mnom, lagano njihao mastionicu... Govorili smo kako mi u Istambulu uope ne bismo mogli slikati da Mongoli tajnu crvene boje koju su nauili od kineskih majstora nisu donijeli u Horasan, Buharu i Herat. Dok smo razgovarali, kao da se i gustoa vremena mijenjala zajedno s gustoom boje te su sati sve bre i bre prolazili. Jednim sam se krajikom uma uvijek iznova zaueno pitao zato se jo uvijek nitko ne vraa kui. elio sam da tu teku mastionicu vrati na njezino mjesto. "Kad tvoja knjiga bude gotova, hoe li oni koji budu vidjeli moja djela znati cijeniti moj talent?", upitao je sa starom, nekada uobiajenom radnom neusiljenou. "Ako jednoga dana, inallah, sretno dovrimo tu knjigu, na e je preuzvieni Padiah uzeti u ruke i prelistati, i naravno - krajikom oka najprije provjeriti jesu li zlatni listii upotrijebljeni na odgovarajuim mjestima. Zatim e, kao da ita knjigu o ljudskim udima, pogledati svoj portret i, kao i svaki padiah, diviti se ne naoj predivnoj slici, nego vlastitome liku; a ako nakon toga bude naao malo vremena da pogleda udesne prikaze koje smo, nadahnuti i Istokom i Zapadom, oduevljeno slikali ne tedei oi i ne osvrui se na patnje, kakva e to biti blagodat! I ti zna da - ne dogodi li se neko udo on i nee postavljati pitanja poput: tko je napravio taj okvir, ija je pozlata ili tko je naslikao ovoga ovjeka i konja, te da e na koncu pohraniti knjigu u svoju riznicu. Ali, mi emo se, kao i svi drugi obdareni talentom, vratiti iluminiranju nadajui se da e se jednoga dana dogoditi i to udo."

230

Malo smo utjeli. Kao da strpljivo iekujemo neto. "Kada e se dogoditi to udo?", upitao je. "Kada e doista biti shvaeni toliki crtei nad kojima smo radili do obnevidjelosti? Kada e biti iskazano potovanje koje sam zasluio, koje smo zasluili?" "Nikada!" "Kako?" "Nikad ti nee dati to to eli", rekao sam. "U vremenu koje nadolazi jo e te manje razumjeti." "Knjige ive stoljeima", uzvratio je gordo, ali ne vjerujui posve ni samome sebi. "Vjeruj mi, nijedan od talijanskih majstora nema tvoju poetinost, predanost poslu koji radi, senzibilnost i tvoju istou i sjaj boje. Ali njihove su slike uvjerljivije, slinije su samome ivotu. Oni ne slikaju kao da svijet promatraju sa erefe minareta, zanemarujui ono to zovu perspektivom, nego ga slikaju s ulice ili, ako ne tako, onda kao pogled iz prineve sobe, zajedno s njegovim krevetom i jorganom, stolom, ogledalom, tigrom, kerkom i novcem. Zna da oni sve naslikaju. Ne slaem se sa svime to rade; pokuaj da se svijet izravno oponaa kroz slike ini mi se kao omalovaavanje, vrijea me. Ali te njihove slike naslikane u novim stilovima imaju takvu dra! Sve to oko vidi oni naslikaju upravo onako kako oko vidi. Oni slikaju ono to vide, a mi pak ono to gledamo. im vidi njihova djela, shvati kako jedini put da ti lice ostane sauvano do sudnjega dana vodi preko franakog stila. A to ima tako snanu privlanost da Mleani nisu jedini koji se daju tako naslikati: tu su i krojai, mesari, vojnici, sveenici i trgovci iz svih franakih zemalja... Jer, im ovjek jednom vidi te slike, i on poeli sebe vidjeti takvim, poeli vjerovati da je razliit od ostalih, da je jedinstveno, posebno i neusporedivo stvorenje. Tu mogunost ne prua slikanje ovjeka na 231

nain na koji ga vidi razum, nego slikanje novim stilom - onako kako ga vidi golo oko. Jednoga e se dana svi slikati kao oni. Kad se kae 'slika', itav e svijet misliti na njihov rad. ak e i jadni, glupi kroja koji ne zna nita o slikanju poeljeti takvu sliku da bi, nakon to pogleda jedinstvene linije svoga nosa, bio spreman povjerovati kako nije tek neki tamo glupan, nego po svemu posebna i jedinstvena osoba." "Eh, pa i mi emo onda naslikati takvu sliku", ree aljivi ubojica. "Nismo to kadri!", odgovorih. "Zar nisi od svoje rtve, pokojnoga Tankoutog Efendije, nauio koliko se oni boje da ne postanemo oponaatelji Franaka? ak i da se ne bojimo te da pokuamo slikati kao oni, opet e to doi na isto. Na koncu e nai stilovi izumrijeti, nae e boje izblijedjeti. Nitko nee pokazati zanimanje za nae knjige, nae iluminacije. Oni pak koje to bude zanimalo ili nita nee moi razumjeti pa e naprenih usnica pitati zato tu nema perspektive, ili uope nee moi nai knjga. Jer, zajedno s nehajem nae e knjige polako dokrajiti vrijeme i nedae. Budui da u arapskom ljepilu za uvezivanje ima ribe, kosti i meda, a u sjajilu za glaanje stranica jaja i kroba, prodrljivi i nametljivi mievi derat e ih uslast, a bijeli mravi, crvi i nebrojene vrste kukaca izgrickat e ih i dokrajiti. Uvezi e se raspasti, stranice poispadati, a lopovi, nezainteresirana sluinad, djeca i ene koje potpaljuju pe bez razmiljanja e trgati listove i crtee. Mali e prinevi rkati po iluminacijama svojim pisaljkama, probijati oi ljudskim likovima, brisati o njih svoje balave nosie i izvlaiti im rubove crnom bojom; oni koji u svemu vide grijeh iarat e ih, istrgati, isjei, moda e od njih napraviti nove crtee, ili e ih koristiti za igru i zabavu. Dok ih majke budu trgale drei ih besramnim, oevi i starija braa samozadovoljavat e se nad crteima en i svravati na njih; stranice e se slijepiti jedna za drugu ne samo zbog toga nego i zbog prljavtine, vlage, loeg ljepila, pljuvake i svakojake neistoe, i zbog ostataka hrane na njima. Na mjestima gdje su se slijepile, mrlje i irevi od plijesni i prljavtine

232

rastvarat e se poput cvjetova. Kasnije e kia, kapljice s krovova koji prokinjavaju, poplave i blatne bujice unititi nae knjige. Naravno, zajedno s odrpanim, izjedenim, izblijedjelim i neitkim stranicama koje e se zbog vode, vlage, kukaca i nebrige pretvoriti u kau. Posljednji netaknuti svezak, koji e se poput uda pojaviti na dnu nekog udesnog sanduka suhog kao barut, jednoga e dana progutati plamen nekog nemilosrdnog poara. Ima li u Istambulu ijedna mahala koja u dvadeset godina nije barem jednom planula i sagorjela do zemlje, pa da bi u njoj mogle ostati knjige? U ovom gradu, u kojem svake tri godine nestane vie knjiga i knjinica nego to je to bilo kad su Mongoli spalili i razorili Bagdad, koji bi iluminator uope mogao i zamisliti da bi njegova udesna djela mogla potrajati vie od sto godina ili da bi po svojim radovima mogao biti cijenjen i pamen poput Behzada? Ne samo naa djela nego sve to je stoljeima stvarano na ovome svijetu nestat e u poarima, biti izjedeno crvima i upropateno nehajem: irin kako s prozora ponosno promatra Husreva; Husrev kako zadivljeno gleda irin koja se kupa pri mjeseini te ljupki i njeni pogledi svih ljubavnika; Rustem dok na dnu jame davi bijeloga ejtana; tuno Mednunovo stanje dok, lud od ljubavi, u pustinji prijateljuje s bijelim tigrom i planinskom kozom; nevjerni pas, uhvaen i objeen o drvo nakon to je jednu ovcu iz stada koje je uvao poklonio vuici s kojom se svake noi pario; svi oni rubni ukrasi naslikani s cvijeem, anelima, olistalim granama, pticama i suzama; svi svirai da naslikani da bi ukrasili Hafizovu zagonetnu pjesmu; svi zidni ukrasi nad kojima su tisue, desetci tisua iluminatorskih egrta kvarili svoje oi, a majstori zauvijek gubili vid; svi stihovi upisani na male levhe objeene ponad vrata i na zidovima, i skriveni u meusobno isprepletenim okvirima i unutar crtea; skromni potpisi skriveni podno zidova, u kutovima, na zabatima, ispod stopala, pod grmovima i izmeu stijena; sve cvijee to prekriva jorgane koji pokrivaju ljubavnike; sve odrubljene nevjernike glave koje uz rub strpljivo ekaju na pokojnog djeda naeg Padiaha dok on pobjedniki opsjeda neprijateljsku tvravu; svi topovi, puke i atori ijem si se slikanju i ti kao mladi priklonio i koji se naziru u

233

pozadini prizora na kojem nevjerniki poslanik ljubi noge pradjeda naeg Padiaha; svi ejtani s rogovima i bez njih, repati i kusi, iljastih zubi i otrih noktiju; na tisue ptica svih vrsta, ukljuujui i mudrog pupavca, skakutavog vrapca, neiskusnu lunju i pjevaa slavuja; mirne make, uznemireni psi i brzi oblaci; mali i ljupki buseni trave to se ponavljaju na tisuama crtea, nevjeto osjenane stijene, deseci tisua stabala empresa, platan i nara iji je svaki list posebno nacrtan strpljivou nekog profeta; saraji i na stotine tisua njihovih opeka naslikani po uzoru na saraje iz vremena Timura i aha Tahmaspa, mada pripadaju priama iz mnogo davnijih vremen; deseci tisua melankolinih carevia dok sluaju svirku prekrasnih djevojaka i mladia koji sjede na predivnom tepihu prostrtom na cvjetnoj livadi, ispod rascvalog stabla; izvanredni prikazi inija i sagova to svoju savrenost duguju batinama i suzama koje su tijekom zadnjih sto pedeset godina trpjele i lile tisue iluminatorskih egrta od Samarkanda do Istambula; tvoji udesni vrtovi i lunje koje jo uvijek slika s istim zanosom, tvoji nevjerojatni prizori smrti i rata, tvoji graciozni ahovi u lovu i plahe gazele koje s jednakom gracioznou bjee, tvoji umirui ahovi, zarobljeni neprijatelji, tvoje nevjernike galije i tvoji neprijateljski gradovi, sve one tvoje blistave mrane noi, koje svjetlucaju kao da je sama no istekla iz tvoga pera, zvijezde, empresi slini utvarama i tvoji prikazi ljubavi i smrti koje si obojio u crveno, sve, sve e nestati... Zamahnuo je mastionicom i svom me snagom udario po glavi. Od siline udarca posrnuo sam prema naprijed. Osjetio sam stranu bol koju ni na koji nain ne bih mogao opisati. Kao da je ta moja bol naas bila obavila cijeli svijet i obojila ga jarko utom bojom. Iako je veliki dio moga uma shvatio da je to to mi je uinjeno uinjeno namjerno, ipak je, istodobno s udarcem ili moda upravo zbog njega drugi, oteeni dio mozga s rastuujuom dobrohotnou elio kazati bezumniku koji je kanio biti mojim ubojicom: "Smiluj se, pogrekom mi nanosi stranu bol!"

234

Bronanom me je mastionicom jo jednom udario o glavu. Ovoga je puta i onaj oduzeti dio moga uma shvatio da to nije pogreka, nego bezumlje i bijes i da bi to naposljetku mogla biti i moja smrt. Toliko sam se uplaio stanja u kojemu sam se naao da sam svom snagom zapomagao od boli. Da je moj vrisak naslikan, bio bi otrovno zelene boje. Ali shvatio sam da u nonoj pomrini i na praznim ulicama nitko nee moi uti ni osjetiti tu nijansu i da sam posve sm. Uplaio se moga zapomaganja i zastao. Na trenutak smo se pogledali oi u oi. U zjenicama sam mu, uz strah i stid, vidio i predanost i pomirenost s onim to je uinio. To i nije bio iluminator kojeg sam poznavao, nego meni dalek i zlonamjeran stranac koji ak nije govorio ni mojim jezikom. A to je moju trenutanu naputenost produilo na stoljea. Htio sam ga uhvatiti za ruku kao da se hvatam za ovaj svijet, ali nije koristilo. Preklinjao sam ga, ili sam barem mislio da to inim: "Sine, sine moj, nemoj me ubiti!" inilo se da me uope ne uje, ba kao u snu. Ponovno je mastionicu svom snagom sruio na moju glavu. Moj razum, moji doivljaji, uspomene, oi, sve moje sve se to pretopilo u strah i posve izmijealo. Kako nisam mogao vidjeti nijednu boju, shvatio sam da su se sve pretvorile u crvenu. Crvenilo za koje sam mislio da je moja krv bila je tinta. Crvenilo na njegovim rukama, za koje sam mislio da je tinta, bila je moja krv, koja nije prestajala tei. Kako mi je nepravino, okrutno i nemilosrdno izgledalo moje umiranje u tome trenutku. Eto, to je zakljuak do kojega me je polako vodila moja staraka glava oblivena krvlju. Zatim sam zamijetio: moja sjeanja bila su blistavo bijela, kao snijeg vani. Bol u glavi otkucavala mi je u ustima. Sad u vam opisati svoju smrt. Moda ste ve odavna shvatili: smrt nije kraj svega, tu 235

nema dvojbe. Ali, ba onako kao to i pie u svim knjigama, nepojmljivo je bolna. Bilo mi je kao da ne samo moja smrskana lubanja i mozak, nego svaki moj dio izgara razapet bolju. Toliko je teko podnijeti tu neopisivu bol da je jedan dio moga uma nastojao kao da je to jedini izlaz zaboraviti na nj, i pokuavao utonuti u ugodan san. Prije nego to sam umro, sjetio sam se jedne asirske legende to sam je uo negdje na izmaku djetinjstva. Neki starac koji je ivio sam probudi se jednom usred noi i ustane da popije au vode. au stavi na tronoac, kad opazi da nema svijee koja je ondje stajala. Kamo li je nestala? Slabano svjetlo probijalo se iz sobe. Pratei svjetlo vrati se natrag u svoju sobu, kadli u njegovu krevetu lei netko drugi, a u ruci mu gori svijea. "Tko si ti?", upita ga. "Smrt", kae stranac. Starac naas utone u tajanstvenu tiinu. "Znai, dola si", ree kasnije. "Da", kae smrt, zadovoljna. "Ne," odvrati starac odluno, "ti si moj dopola odsanjani san" te brzo puhne u svijeu u stranevoj ruci i sve nestane u mraku. Starac ue u svoj prazni krevet i zaspi. ivio je jo dvadeset godina. Znao sam da se to meni nee dogoditi. Jer, jo me jednom udario mastionicom po glavi. Bol koju sam osjeao bila je tako intenzivna da sam taj udarac jedva mogao osjetiti. I on, i mastionica i soba krto osvijetljena svijeom polako su poeli blijedjeti i gubiti se u daljini. Ipak, jo sam bio iv. To sam znao po tome to sam se pokuavao hvatati za ovaj svijet, to sam elio potrati i pobjei, po mlataranju mojih aka i ruku da bih zatitio krvavu glavu i lice, i po tome kako sam ga u jednom trenutku ugrizao za mislim zglavak, i kako me je mastionica jo jednom udarila u glavu. Vjerojatno smo se malo hrvali, ako se to moe tako nazvati. Bio je veoma snaan i jako uzrujan. Sruio me je na lea. Koljenima mi je pritisnuo ramena i tako me gotovo prikovao za pod te meni, starcu na samrti, govorio neto vrlo neprimjereno, bez imalo 236

potovanja. Jo jednom me je udario mastionicom po glavi, moda i zbog toga to ga nisam mogao ni razumjeti ni sluati, niti podnijeti da gledam njegove zakrvavljene oi. Njegovo lice, glava i cijela odjea bili su crveni od boje koja je prskala iz mastionice i pretpostavljao sam krvi koja je ikljala iz mene. alostan zbog toga to e mi posljednje to u na ovom svijetu vidjeti biti taj ovjek, koji mi je neprijatelj, sklopio sam oi. Odmah zatim ugledah neko meko, njeno svjetlo. Bilo je tako zavodljivo i slatko poput sna koji e mi nadao sam se odmah otkloniti sve boli. U njemu ugledah nekoga. Pitao sam ga poput djeteta: "Tko si ti?" "Ja sam Azrail, aneo smrti", rekao je. "Ja dovravam ovozemaljska putovanja Ademovih potomaka. Razdvajam djecu od njihovih majki, mueve od ena, ljubavnike jedno od drugog i oeve od njihovih keri. Nijedan smrtnik na ovome svijetu nee izbjei susret sa mnom." Shvativi da je smrt neizbjena, zaplakah. Zbog plaa osjetih jaku e. S jedne strane, bila je to bol koja ovjeka vodi prema ludilu. To je mjesto usplahirenosti i okrutnosti na kojemu je moje lice i oi zalila krv. S druge je strane pak bilo mjesto na kojemu prestaju urba i nepravda, ali mi je bilo strano i zastraujue. Znao sam da je Zemlja mrtvih taj obasjani svijet u koji me Azrail poziva, pa sam se njega bojao. Ali, opet, znao sam da neu moi dugo ostati u tome svijetu koji me tjera da jauem i grim se u bolovima, i da u toj zemlji strane boli i muke za mene nije ostao nijedan spokojni kutak. Da bih mogao ostati na ovome svijetu, trebao sam se, inilo mi se, saivjeti s tom stranom boli dokle god ivim, a ja za to, u ovoj svojoj starakoj dobi, nisam bio sposoban. I tako, netom prije svoje smrti, sm sam poelio umrijeti. U istom trenutku doznao 237

sam i odgovor na pitanje oko kojega sam itav ivot razbijao glavu, a nisam ga mogao nai u knjigama: Kako to da svi ljudi, bez iznimke, uspiju umrijeti? Shvatio sam da je odgovor u toj jednostavnoj elji za umiranjem. I da e me smrt uiniti jo mudrijim. Ipak, obuzela me neodlunost ovjeka koji, prije nego to poe na daleki put, ne moe izdrati a da jo jednom ne baci pogled na svoju sobu, svoje stvari i kuu. Panino i s enjom poelio sam jo jednom, posljednji put, vidjeti svoju ker. To sam tako snano elio da sam shvatio kako u je moi doekati ako jo neko vrijeme stisnem zube i izdrim bol i sve jau e. I tako je ono samrtno i ugodno svjetlo na neko vrijeme zgaslo je pred mojim oima, a moj je um otvorio svoja vrata glasovima i buci svijeta u kojemu sam leao na samrti. Mogao sam uti kako moj ubojica hoda po sobi, otvara ormar, pretura po mojim papirima i bijesno trai posljednju sliku, a zatim budui da je nije uspio nai petlja po mojem priboru za boje i nogom udara sanduke, kutije, mastionice i tronoac. Shvatio sam da povremeno jeim i da mi se stare ruke i umorne noge ponekad udno trzaju. ekao sam. Bol nije prestajala, bio sam sve edniji, vie nisam mogao stiskati zube. Ali, i dalje sam ekao. Tad mi je palo na pamet da bi se moja ki, ako doe kui, mogla susresti s ubojicom, ali na to nisam htio ni misliti. U istom trenutku osjetio sam da je moj ubojica napustio sobu. Vjerojatno je naao posljednju sliku. e je bila neizdriva, no svejedno sam ekao. Hajde, keri, lijepa moja ekura, doi! Nije dola. Vie nisam imao snage da izdrim bolove. Shvatio sam da u umrijeti ne vidjevi ker.

238

To mi je palo tako teko da sam htio umrijeti od tuge. I ba tad s moje lijeve strane pojavi se jedno lice koje dotada uope nisam vidio i dobrostivo mi, smijeei se, prui au vode. Zaboravivi na sve, pohlepno posegnuh za vodom. Povukavi au on ree: "Reci da je Poslanik Muhamed govorio lai! Zanijei njegove rijei!" Bio je to ejtan. Nisam odgovorio, nisam ga se ak ni uplaio. Budui da nikada nisam vjerovao da slikanje znai priklanjanje njemu, ekao sam s povjerenjem; mislio sam na beskrajno putovanje to me oekuje i na svoju budunost. im mi se istoga trena pribliio aneo svjetlosti kojeg sam maloprije bio vidio, Iblis je nestao. Jedna strana moga uma znala je da je Azrail taj blistavi aneo koji je potjerao ejtana. Ali, druga, rogoborna strana podsjeala me na to da u Knjizi o sudnjemu danu pie kako je Azrail aneo s tisuu krila to se ire od istoka do zapada i da u svojim rukama dri cijeli svijet. Dok mi se pamet dobrano mutila, prie mi onaj aneo okupan svjetlou i kao da mi eli pomoi, ba kako je Gazali opisao u Draguljima slave, ljupko mi ree: "Otvori usta da ti dua kroz njih izie!" "Iz mojih usta nee izii nita osim besmele", odgovorih mu. Ali, to mi je bio samo zadnji izgovor. Znao sam da se vie ne mogu opirati, da je moje vrijeme dolo. Na trenutak sam se postidio to u svojoj keri, koju vie nikada neu vidjeti, ostaviti svoje krvavo, runo tijelo u tako bijednom stanju. Ali, elio sam se izvui iz ovog svijeta, kao iz tijesnog odijela to me stie.

239

Otvorio sam usta i odmah je sve prekrilo arenilo kao na slikama to prikazuju Mirad, Poslanikovo putovanje u posjet dennetu, i sve je zasjalo predivnim svjetlom, kao da je zaliveno s mnogo zlatne vodice. Iz oiju mi je kapnula suza boli. Iz plua mi se oteo teak uzdah i sve je prekrila predivna tiina. Sad sam mogao razabrati da mi se dua lagano odijelila od tijela i da se nala u Azrailovoj ruci. Moja dua, veliine pele, bila je okupana svjetlou, a kako je poela drhtati naputajui tijelo, i na Azrailovu je dlanu podrhtavala poput ive. Ipak, nisam razmiljao o tome, nego o posve novom svijetu u koji sam ulazio. Nakon tolike boli bio me ispunio spokoj, a spoznaja da sam umro nije mi nanosila bol, ega sam se ranije bojao. Upravo suprotno: osjetio sam olakanje te odmah shvatio da je moje sadanje stanje stalno, a da su tjeskoba i skuenost koje sam osjeao za ivota bile prolazne. Sad bi se sve trebalo nastaviti ovako, stoljeima i stoljeima, sve do sudnjega dana; a to me nije inilo ni zadovoljnim ni nezadovoljnim. Dogaaji koji su me neko snalazili ustro, smjenjujui se jedan za drugim, rasplinuli su se u beskrajnu prostoru, odvijajui se istovremeno. I ba kao na onim irokim crteima na dvije stranice, na kojima u svakom kutku aljivi iluminator nacrta neto posebno i nevezano jedno s drugim, tako se i ovdje mnogo toga odvijalo u istome asu.

240

(30) Ja, ekura

Snijeg je tako jako padao da mi je kroz peu ulijetao u oi. Teko sam se kretala vrtom prekrivenim trulom travom, blatom i polomljenim granama, ali kad sam izila na ulicu, pourila sam. Znam, zanima vas o emu sam razmiljala. Koliko se mogu pouzdati u Karu? Da vam onda otvoreno kaem: i mene smu zanima o emu sam razmiljala. Shvaate, zar ne: u glavi mi je posvemanja zbrka. Ali, i unato tomu, sad ve pouzdano znam: kao i dosad, bavit u se kuhanjem, djecom, ocem i drugim stvarima, a srce e mi nakon nekog vremena, neu ga morati ak ni upitati, smo od sebe doapnuti to je ispravno. Znam za koga u se sutra, jo prije podne, udati. Ima neto to odmah, ak prije nego se vratim kui, elim podijeliti s vama. Ne, dragi moji, zaboravite sada na veliinu one pozamane muke stvari koju mi je Kara pokazao. Ako elite, o tome emo kasnije. Ono o emu zapravo govorim jest Karina nestrpljivost. Nije ba da mislim kako mu se u oima ne ita nita drugo doli pohota. Otvoreno govorei, kad bi i bilo tako, nije naroito vano. Ono to mene zapanjuje njegova je nerazboritost! Dakle, uope mu ne pada na um da bi me time mogao uplaiti i natjerati na uzmak, da bi se mogao poigrati mojom au i uiniti me hladnom prema njemu samome; pa ak ni to da bi mogao stvoriti prostor za jo opasnije stvari. Iz njegova tuna pogleda razabirem koliko me voli i eli. Kad je ve ekao dvanaest godina, zato se ne moe ponaati dolino i priekati jo dvanaest dana? Znate, osjeam da sam zaljubljena u tu njegovu nespretnost, u njegove tune djeake poglede. Osjeala sam to u trenucima saaljenja, kad sam se trebala na njega najvie ljutiti. Ah, jadno moje dijete, govorio je u meni neki glas. Tako se silno mui, i jo si toliko nespretan! Iz mene je izvirala potreba da ga zatitim, toliko snana da sam ak mogla

241

napraviti neku pogreku - mogla sam se predati tom razmaenu stvoru. Razmiljajui o svojoj sirotoj djeci ubrzala sam korake. Upravo kad se zbog snijega i ranoga sutona ni prst pred okom nije mogao vidjeti uini mi se da neki sablasni ovjek ide ravno na mene te mu, duboko pognuvi glavu, umakoh. im sam ula kroz dvorina vrata, shvatila sam da se Hajrija i djeca jo nisu vratili. Dobro, veernji ezan jo nije bio prouen. Uzila sam uza stepenice, kua je mirisala na slatko od narane. Otac je bio u svojoj mranoj sobi. Noge su mi bile sleene. Kad sam sa svjetiljkom u ruci ula u sobu i vidjela da je ormar otvoren, a jastuci razbacani po podu, pomislih: to su napravili evket i Orhan. Tiina u kui, svakodnevna tiina, ipak nije bila ona uobiajena. Iako mi je, kad sam obukla kunu odjeu, palo na pamet da sjednem i na trenutak se u tami prepustim matanjima, tono ispod mene, ne iz kuhinje, nego iz ljetne iluminatorske radionice, zaulo se neko lupkanje. Zar je otac na ovoj hladnoi siao dolje? Ali, ne sjeam se da sam tamo vidjela svjetlo svjetiljke, pomislila sam, kad se ba u tom trenu zau kripa vrata koja iz poploana hodnika izlaze na dvorite. Kad se nakon toga, ba s dvorinih vrata, zau zloslutni lave onih nesretnih pasa, uznemirih se. Hajrija!, viknuh, evkete, Orhane! Bilo mi je hladno. Krenula sam k ocu - u glavi mi vie nije bio Kara, nego djeca mislei: na oevu mangalu zacijelo ima vatre, sjest u s njim i ugrijati se. U ruci sam drala svjetiljku. Jesam li, prolazei predvorjem, pomislila da na mangal dolje stavim vodu za varivo od cipala? Ula sam u sobu s plavim vratima, sve je u njoj bilo razbacano, htjela sam izustiti: ta to je to napravio moj otac u svojoj rastresenosti!? Tad sam na podu ugledala oca. 242

Vrisnula sam uasnuta. Zavapila jo nekoliko puta. Potom sam zamukla gledajui oevo mrtvo tijelo. Vidite, po vaoj utnji, po vaoj hladnokrvnosti shvaam da zapravo odavno znate to se dogodilo u ovoj sobi. Ako ne sve, onda mnogo toga. Vas sada zanimaju moja reakcija na taj prizor, moji osjeaji. I kao to katkada inite dok promatrate kakvu iluminaciju, prosuivat ete o bolu junaka na slici razmiljajui o tome kako je pria uope dola do te bolne toke, a potom, gledajui kako sam ja postupila, s uivanjem ete nastojati dokuiti ne moju bol, nego to biste vi osjeali da ste bili na mome mjestu i da je va otac ovako ubijen. Dobro. Naveer sam se vratila kui i zatekla oca ubijenog. Da, u oaju sam upala kosu s glave. Da, ridala sam na sav glas. Da, obgrlila sam ga svom snagom, kao to sam to radila i u djetinjstvu, i udisala njegov miris. Da, dugo sam drhtala od straha, boli i samoe. Guila sam se. Da, nisam mogla povjerovati u to to vidim i preklinjala sam Allaha da se otac pridigne i da, kao i uvijek, spokojno sjedi u svome kutu, meu svojim knjigama. Ustani, oe, ustani, nemoj umrijeti, hajde, oe, ustani! Ali, njegova krvlju oblivena lubanja bila je razmrskana. Vie me je uplaila mrnja koja je tako razorno unitila sobu i sve stvari u njoj negoli oevi poderani papiri i knjige, njegovi polomljeni i razbacani stalci, kompleti boj i posudice, negoli divljako komadanje mindera na kojem je sjedio, stalaka za itanje, drvenih podloaka za pisanje, negoli injenica da je sve bilo posve isprevrtano. Vie nisam mogla plakati. Dok su sporednom ulicom ila dva prolaznika razgovarajui i smijui se u tami, ja sam u sebi oslukivala beskrajnu tiinu ovoga svijeta i rukama brisala suze s lica i nos. Dugo, dugo sam razmiljala o djeci i naem ivotu. Osluhnula sam tiinu. Potrala. Uhvatila sam oca za noge i, vukui ga i teglei, dovukla u predvorje. Tamo kao da je iz nekog razloga malo oteao, ali sam ga, ne obazirui se na to, poela vui niza stepenice. Kad mi je nasred stubita ponestalo snage, sjela sam. Moda 243

sam htjela i zaplakati, ali me nekakva lupa natjera na pomisao da su stigli Hajrija i djeca te ponovo zgrabih oeve noge, namjestih ih pod pazuho i spustih se dolje, ovaj put bre nego ranije. Glava moga dragoga oca bila je tako razmrskana i okrvavljena da je, svaki put kad bi udarila o stubu, proizvodila zvuk nalik pljaskanju iscijeene mokre krpe. Dolje sam okrenula njegovo - opet iz nekog razloga - olakalo tijelo i, vukui ga po poploanu dvoritu, u nekoliko koraka prela razdaljinu od staje do ljetne slikarske radionice te ula u nju. Da bih vidjela unutranjost posve mrane sobe, odjurila sam do kuhinjskoga tednjaka. Vrativi se natrag pri svjetlosti svijee koju sam drala u ruci vidjeh kako je i iluminatorska radionica, u koju sam uvukla oca, bila posve ispreturana te na trenutak zanijemih. Tko je to bio, dragi Boe! Koji od njih? Misli su mi letjele, brzo sam preispitivala mnoge stvari. Oca sam ostavila u ispreturanoj sobi ija sam vrata dobro zatvorila. Iz kuhinje sam uzela jedno vjedro, na bunaru ga napunila vodom, popela se uza stepenice te pri svjetlosti svjetiljke, koju sam ugala, oprala krvave tragove u predvorju, a potom i na stubama. Uradila sam to jako brzo. Popela sam se u svoju gornju sobu, skinula okrvavljenu i obukla istu odjeu. Upravo kad sam s vjedrom i krpom u ruci htjela ui u oevu sobu, uh da se otvaraju dvorina vrata. Utom se zau se i veernji ezan. Sakupih svu snagu i sa svjetiljkom u ruci doekah ih na vrhu stubita. Mama, stigli smo!, ree Orhan. Hajrija! Gdje ste se zadrali?, povikah siktavim glasom. Ali, mama, stigli smo do ezana..., rekao je evket. uti! Djed vam je bolestan, spava. Bolestan?, upitala je Hajrija odozdo. Ali, po mojoj je utnji osjetila da sam bijesna.

244

Gospoo ekura, ekali smo kod Koste na cipal. A kad je riba stigla, ne gubei vrijeme pobrali smo lovor, a ja sam djeci kupila suhih smokava i osuenih drijenaka. Poeljela sam sii i apatom ukoriti Hajriju, no pomislih da e, dok se budem sputala stubitem, svjetiljka u mojoj ruci osvijetliti mokre stube i kapljice krvi koje u urbi nisam stigla obrisati. Djeca su tapkajui ustrala uza stube i izula cipele. Pssst!, rekla sam gurajui ih prema naoj sobi. Ne onamo, djed spava. Hou u sobu s plavim vratima, do mangala, rekao je evket, a ne u djedovu sobu. Djed vam je tamo zaspao, rekoh apatom. Ali, vidjela sam da se na trenutak kolebaju. Uite u svoju sobu, rekla sam, da i u vas ne bi uli dini koji su uli u djeda i uinili ga bolesnim. Obojicu sam uzela za ruku i ugurala u nau sobu, u kojoj smo spavali zagrljeni. Priajte, to ste do ovog doba radili vani? Vidjeli smo arapske prosjake, rekao je evket. Gdje? Jesu li imali svoju zastavu?, upitala sam. Na uzviici. Dali su Hajriji jedan limun. Hajrija im je dala novca. Glave, odjea, sve im je bilo pod snijegom. Jo? Na trgu su gaali strijelama u metu. Po ovome snijegu?, rekoh. Majko, hladno mi je, rekao je evket. Idem u sobu s plavim vratima. Iz ove sobe nee van, rekla sam. Inae ete umrijeti. Ja u vam sada donijeti 245

mangal. A zato bismo umrli?, upitao je evket. Neto u vam kazati, rekoh. Ali, to nikome neete rei, jasno? Obeali su da nee. Dok ste vi bili na ulici, doao je ovamo mrtvac bijel kao kre, izdaleka, iz neke zemlje, razgovarao je s vaim djedom. No, taj vam je ovjek din. Pitali su odakle din dolazi. S druge strane rijeke, rekla sam. Od tamo gdje je i moj otac?, upitao je evket. Da, od tamo, odgovorila sam. Doao je da bi vidio slike u knjigama vaega djeda. Grenik koji vidi te slike navodno smjesta umire. Zavladala je tiina. Sluajte, ja sad idem dolje, Hajriji, rekla sam. Donijet u ovamo i mangal i posluavnik s jelom. Ne usudite se izii iz sobe, umrijet ete. Jer, din je jo uvijek u kui. Mama, nemoj ii, mama!, rekao je Orhan. Okrenula sam se evketu: Ti si odgovoran za brata, rekoh. Ako iziete van, a din vas ne ubije, ja u vas ubiti. Napravila sam prijetei izraz lica, koji pravim prije nego im opalim pljusku. Sad se pomolite da vam bolesni djed ne umre! Ako budete dobri, Allah e vam usliiti molitve. I nitko vas nee dirati. Poeli su moliti ne predajui se previe tomu to rade. Sila sam dolje. Netko je oborio teglu slatka od narane, rekla je Hajrija. Da kaem maka - nije toliko snana, a pas i ne ulazi unutra. Odjednom je primijetila uas na mome licu i zastala: Neto nije u redu?, upitala je. to se dogodilo? Da se nije dogodilo to tvome gospodinu ocu?

246

Mrtav je. Vrisnula je. Noem i glavicom luka koju je drala u ruci tako je snano udarila o dasku da je razrezani cipal odskoio. Vrisnula je jo jednom. U istome trenu obje smo shvatile da krv na njezinoj ruci nije od cipla, nego s njezina kaiprsta, koji je bila porezala pri prvome vrisku. Potrala sam uza stepenice; dok sam u suprotnoj sobi traila komad muslina, zauh kako iz sobe u kojoj su bila djeca dopire galama i vriska. S komadom platna koji sam otparala uoh u sobu. evket je bio na Orhanu i davio ga pritiui koljenima njegova ramena. to to radite!?, povikala sam iz sveg glasa. Orhan je izlazio iz sobe, rekao je evket. To je la, kazao je Orhan. evket je bio otvorio vrata; govorio sam mu: nemoj izlaziti! Briznuo je u pla. Obojicu u vas ubiti ako ne budete tihi. Mama, nemoj ii!, reklao je Orhan. Dolje smo zamotali Hajrijin prst i zaustavili krvarenje. Kad sam kazala da mi otac nije umro prirodnom smru, uplaila se i izmolila Sauvaj nas, Boe. Plakala je gledajui u porezani prst. Je li voljela moga oca toliko koliko je plakala, neprestano briui oi, ili je pak plakala onoliko koliko ga je voljela? Htjela se popeti na kat i vidjeti ga. Nije gore, rekoh. U stranjoj je sobi. Pogledala me s nevjericom. Ali kad je shvatila da ja ne bih smogla snage vidjeti ga opet, nije mogla svladati radoznalost i elju da doivi strah. Uzela je svjetiljku i otila. S 247

mjesta gdje sam ostala, s ulaza u kuhinju, vidjela sam da je na poploanu dvoritu napravila etiri-pet koraka, s obazrivou i zebnjom lagano gurnula vrata sobe i pri svjetlosti svjetiljke u ruci bacila pogled na sobu. Najprije nije vidjela moga oca te se, podignuvi svjetiljku jo vie, trudila osvijetliti kutove velike sobe. Potom je uzviknula Ah!; ugledala je oca tamo gdje sam ga bila ostavila, odmah kraj vrata. Nepomino ga je promatrala. Njezina sjena na poploanu dvoritu i na zidu staje uope se nije micala. Dok je gledala, sma sam zamiljala prizor koji vidi. Kad se vratila, nije plakala. Obradovala sam se vidjevi da je toliko prisebna da moe dobro upamtiti ono to sam joj kanila rei. Posluaj me sada, Hajrija, rekla sam. Govorila sam maui noem za ribu, za kojim je moja ruka nekontrolirano bila posegnula. I gornji je kat posve ispreturan. Nitkov, ejtan jedan, i tamo je ulazio i sve je polomio, proeljao je svaki kut. Tamo je razmrskao glavu i lice moga oca, tamo ga je ubio. Da ga djeca ne bi vidjela, konano, da se ni sama ne bih bojala, oca sam odvukla dolje. Nakon vas sam i ja napustila kuu. Otac je u kui bio sam. Nisam znala, rekla je drsko. Gdje si bila? Malo sam odutjela; htjela sam da zamijeti moju utnju. Bila sam s Karom, rekla sam potom. Kara i ja nali smo se u kui objeenog idova. Ali, to nikome ne smije rei. Za sada nikome ne smije rei ni da je moj otac ubijen. Tko ga je ubio? Je li uistinu bila glupa, ili je tako postupala da bi me priklijetila? Da znam, ne bih skrivala da je otac mrtav, rekoh. Ne znam. Zna li ti? 248

Otkud bih znala?, odgovorila je. I to emo sada? Ponaat e se kao da se nita nije dogodilo, rekoh. Dolazilo mi je da zapomaem iz sveg glasa, ali sam utjela. Malo smo odutjele obje. Neto kasnije rekoh joj: Pusti sad ribu. Odmah poslui djeci jelo. Kad je, jadikujui, zaplakala, privila sam je uza se, snano smo se zagrlile. Milovala sam je saalijevajui na trenutak ne samo sebe i djecu nego sve nas. S druge pak strane, to sam se vie privijala uz nju, u meni se sve vie budio crv sumnje. Vi znate da sam ja Hajriju i djecu udaljila iz kue, ali da sam to napravila s drugom nakanom te da su se dogaaji nizali jedan za drugim... Ali, zna li to Hajrija? Kad joj to govorim, shvaa li, hoe li shvatiti? Istodobno e i shvatiti i postati sumnjiava. Privila sam se uz nju jo vre, ali kad mi je sinulo da bi ona pameu jedne robinje mogla pomisliti kako to radim da bih prikrila vlastitu podvalu, uinilo mi se kao da je obmanjujem. Dok su ovdje ubijali oca, ja sam se nala s Karom i vodila ljubav s njim. Kad bi samo Hajrija tako razmiljala, ne bih se toliko osjeala krivom, ali znam - i vi tako razmiljate. Priznajte: ak mislite i da skrivam neto od vas. Kako li sam jadna! Koliko nesretna! I tako je, kad sam poela plakati, zaplakala i Hajrija, te se opet zagrlismo. Za objedom koji smo posluile u gornjoj sobi pravila sam se da jedem. Izgovarajui se da hou obii djeda, povremeno sam izlazila van i plakala. Kad su nakon jela djeca legla u postelju, budui da su bila prilino uznemirena, privila su se uza me. Dugo nisu mogla zaspati obuzeta strahom od dina te su se neprestano trzala govorei: Neto kripi, jesi li uo? Da bi se umirili i zaspali, obeala sam im ispriati jednu ljubavnu priu. Poznato vam je, rijei u tami dobivaju krila. Majko, ni za koga se nee udati, zar ne?, upitao je evket. 249

Posluaj sad, rekla sam. ivio neko neki carevi koji se izdaleka zaljubio u jednu prelijepu djevojku. Ali, kako je to mogue? Vidio je sliku te ljepotice nad ljepoticama prije nego nju samu, eto tako. Kao to sam to radila u razdobljima nesree i tuge, i ovaj sam put svoju priu ispriala ne onako kako sam je bila nauila, nego onako kako mi je u tim trenucima dua poeljela. Ureena svim to mi je lealo na srcu, mojim uspomenama i patnjama, moja pripovijest sliila je nekoj vrsti tunog veza koji je podsjeao na udes to je i mene bio zadesio. Poto su oba djeteta zaspala, izila sam iz tople postelje i s Hajrijom pospremila stvari koje je na sve strane razbacao onaj prokletnik. Dok su nam kroz ruke jedna za drugom prolazile razne stvari: razbijeni sanduci, izderane knjige i platna, pobacane i porazbijane alice za kavu, grnarija, teglice i tintarnice, raskomadani stalak za knjige, kutije za boje, papiri i listovi knjige, iskidani i baeni s mrnjom i gnuanjem, neka bi od nas dvije povremeno prekidala posao i plakala. Kao da smo se vie alostile zbog poharanih soba i razbacanih stvari, zbog takvog divljakog upada u nau intimu, negoli zbog smrti moga oca. Ljudi kojima umre netko voljen razvijaju sklonost koju poznajem iz osobnoga iskustva: nastoje da sve to je ostalo u kui i dalje tee svojim starim tokom i u tome nalaze utjehu te, obmanjujui se da zavjese, prekrivai, dnevna svjetlost izgledaju kao i prije, povremeno ne vjeruju da im je Azrail, aneo smrti, uzeo voljenu osobu. Spoznaja da je kua - o kojoj je moj otac skrbio strpljivo i s ljubavlju i ija je vrata i uglove dao briljivo uresiti - bila tako nemilosrdno ispreturana, ne samo da nam nije pruala takvu utjehu i iluziju nego nas je ak i plaila podsjeajui nas na nesmiljenost tog dehennema dostojnog prokletnika koji je obavio taj posao. Na moju elju, sile smo u prizemlje, natoile svjee vode iz bunara i uzele abdest; i dok smo iz Kurana asnog u heratskom povezu, koji je moj otac najvie volio, uile suru Ali 250

Imrn, za koju je mili moj pokojni otac govorio da mu je najdraa jer kazuje o nadi i smrti istodobno, obje smo - obuzete tim istim strahom - na tren zaule kako kripe dvorina vrata, ali se nakon toga nita nije desilo. Kad smo u pono provjerile zasun na dvorinim vratima i ule u kuu poduprijevi ih loncem bosiljka koji je moj otac u proljetnim jutrima sm zalijevao vodom s bunara, naas nam se uinilo da nae izduene sjene, koje je bacala svjetiljka, pripadaju nekom drugom. Dok sam prala oevo lice obliveno krvlju, mislei pritom kako mi ne preostaje nita drugo nego se ponaati kao da je umro prirodnom smru, i dok smo ga u mrtvoj tiini presvlaile (Prui mi odozdo njegovu ruku, proaputala je Hajrija), osjetile smo kako u nama raste uas i ispunjava nas kao neka vrsta nijemog bogosluja. Kad smo skinule oevu okrvavljenu odjeu i donje rublje, ono to je u nama pobudilo uenje i divljenje bila je iva, bjeliasta boja koju je poprimilo njegovo tijelo pri svjetlosti svijee to je u tamnoj sobi padala na njega. Kako smo obje jo uvijek povremeno drhtale u strahu od jo vee prijetnje, uope se nismo susprezale baciti pogled na oevo oprueno, golo tijelo, prekriveno starakim pjegama i ranama. Kad se Hajrija popela gore da uzme njegovo donje rublje i zelenu svilenu koulju, ja se u jednom trenu nisam mogla suzdrati da ne pogledam u stidno mjesto svoga jadnoga oca, ali sam se jako posramila tog svoga postupka. Poto smo mu obukle posve istu odjeu i briljivo obrisale tragove krvi s njegova vrata, lica i kose, svom sam ga snagom prigrlila, zarila lice u njegovu kosu, udisala njezin miris punim pluima i dugo, dugo plakala. Za one koji me smatraju nesavjesnom, ak i krivom, smjesta u kazati da sam zaplakala jo dva puta: prvi put kad sam, dovodei gornju sobu u red kako djeca ne bi zamijetila to se dogodilo, stavila na uho morsku koljku, kako sam to i u djetinjstvu obiavala initi, i primijetila da je huk mora gotovo utihnuo; drugi put kad sam vidjela da je razderan i minder od crvene kadife, koji samo to nije postao dijelom oeve zadnjice jer je na

251

njemu sjedio zadnjih dvadeset godina. Kad je u kui svaka stvar postavljena na svoje mjesto, izuzev onih to se vie nisu dale popraviti, nesmiljeno sam odbila Hajrijinu elju da te noi svoj leaj prebaci u nau sobu. Da izjutra djeca ne bi posumnjala, rekla sam joj. Ali, istini za volju, uinila sam to da bih ostala nasamo s djecom i iz elje da kaznim Hajriju. Uvukla sam se u postelju, ali jako dugo nisam mogla zaspati. Ne zato to sam razmiljala o uasu onoga to mi se dogodilo, nego stoga to sam raunala kakve bi me nevolje jo mogle zadesiti.

252

(31) Zovem se Crvena

Kad je Firdusi, autor ahname, doao u Gaznu u kojoj su ga dvorski pjesnici aha Mahmuta doekali s omalovaavanjem nazivajui ga provincijalcem i tu kao iz rukava izbacio zadnji stih katrena ija su prva tri stiha zavravala jako tekom rimom, a koji nitko drugi nije bio kadar dovriti, i ja sam bila tamo, na Firdusijevu kaftanu. Kad se Rustem, legendarni junak ahname, otisnuo u daleke zemlje u potrazi za izgubljenim konjem, bila sam na njegovu tobolcu; kad je raspolovio legendarnoga diva svojom udesnom sabljom, bila sam u mlazovima krvi to je liptala; a kad je proveo ljubavnu no s lijepom keri aha koji mu je pruio gostoprimstvo, bila sam skrivena u naborima njihova pokrivaa. Bila sam svugdje i svugdje sam. Nazona sam bila i kad je Tur izdajniki odsijecao glavu svoga brata Irea; i kad su se legendarne vojske, lijepe kao san, sudarale u stepi; i u svjetlucanju krvi to je, izazvana sunanicom, postojano curila iz Aleksandrova lijepa nosa. Bila sam na odori ljepotice koju je sasanidski ah Behram Gur posjetio u utorak i u iju se sliku bio zaljubio; onaj Behram Gur koji je svaki put pod kupolom druge boje po jednu no u tjednu provodio s nekom od ljepotica to su pristizale iz razliitih krajeva svijeta, i sluao prie koje mu je svaka od njih pripovijedala; bila sam - od krune pa do kaftana - i na svakom djeliu odore Husrevove, koji se zaljubio u irin ugledavi je na slici. Bila sam na zastavama vojski koje opsjedaju utvrde, na stolnjacima trpeza, na barunastim kaftanima poklisar koji ljube carske noge; i tamo gdje je risana sablja o kojoj djeca s ushienjem sluaju prie. Nanoena tankim kistovima krasnookih egrta na debele listove papira iz Indije i Buhare, a pod budnim okom majstora iluminacije, predoavala sam sagove iz Uaka; zidne ornamente; koulje na lijepim, ali skruenim enama dok kroz odkrinute prozore vire na ulicu; krijeste pijetlova u borbi; mitsko voe i narove mitskih zemalja; ejtanova usta; tanku liniju u okvirima; isprepletene vezove na 253

atorima; golim okom vidljivo cvijee koje iluminator slika samo za vlastiti uitak; oi od vianja na ptijim figurama od eera; arape pastir; svanua to izranjaju iz predaj, te tijela i rane tisua, desetaka tisua ratnika, vladara i ljubavnika. Volim kad me nanose na prizore rata, na kojima se krv rascvjetava kao cvijee; na kaftan najboljeg meu pjesnicima koji s lijepim mladiima u prirodi piju vino i sluaju glazbu, na krila anel, enske usne, na rane i odsjeene glave pogubljenih. ujem vas da pitate: to znai biti neka boja? Boja je dodir oka, glazba za gluhe, rije u tami. Budui da desecima tisua godina prislukujem govor du, koji se kao huka vjetra prenosi iz knjige u knjigu, iz mjesta u mjesto, kazat u da moj dodir nalikuje dodiru anel. Jedan se dio mene ovdje obraa vaim oima; on je moja teka strana. Jedan dio mene leti zrakom noen vaim pogledima. To je moja laka strana. Kako sam tek sretna to sam crvena! Gorim; snana sam; znam da me se zamjeuje; i da mi se ne moete suprotstaviti. Ne tajim: za mene se istananost postie samo odlunou i voljom, a ne slabou i nemoi. Istiem se. Ne bojim se drugih boja, sjen, guve ili pak samoe. I kako je divno kad plohu koja me iekuje ispunim svojom pobjednikom vatrom! Gdje se ja irim, tu svjetlucaju oi, bujaju strasti, diu se obrve, srce ustrepe. Pogledajte me: kako je samo lijepo ivjeti! Promatrajte me: kako je lijepo moi vidjeti! ivjeti znai vidjeti. Pojavljujem se na svakom mjestu. ivot poinje sa mnom, sve se okree meni, vjeruje mi. Umirite se i posluajte kako sam postala tako udesna crvena boja. Jedan majstor koji se razumije u boje svojeruno je u havanu dobro izgnjeio najprobranije osuene crvene ui, dobavljene iz najtoplijih krajeva Indije; potom je izvagao pet drahmi tog praha, jednu drahmu 254

sapunjae i jednu drahmu lotosova korijena. Nalio je tri oke vode u lonac i u njoj prokuhao sapunjau. Potom je u vodu ubacio lotosov korijen i dobro promijeao. Pustio je da to kuha onoliko vremena za koliko se moe popiti dobra kava. I dok je pio kavu, ja sam gorjela od nestrpljenja, kao dijete neposredno pred svoje roenje. Kad mu je kava razbistrila um i irom otvorila oi, ubacio je u lonac crveni prah i dobro promijeao smjesu jednim od tankih i istih tapia koje je koristio u tu svrhu. Tad bih morala postati prava crvena boja, ali je moja konzistentnost iznimno vana: vodu ne treba pustiti da previe vrije, ali, dakako, ni premalo. Vrh tapia zamoio je malo u smjesu i palcem je (drugi prsti nikako ne dolaze u obzir) nanio na drugi prst. Oh, kako je lijepo biti crvena boja! Obojila sam mu nokat u crveno a da se nisam, kao voda, razlila po rubovima. Konzistentnost mi je bila dobra, ali sam imala taloga. Spustio je lonac sa tednjaka i procijedio me kroz besprijekorno istu krpu te sam postala jo ia. Potom me je stavio na vatru, pustio me da jo dvaput prokljuam i zapjenim, dodao malo tuene stipse i ostavio da se hladim. Prolo je nekoliko dana, a ja sam stajala tamo, u loncu, ne mijeajui se ni s im. Srce mi se kidalo jer samo tako stojim, premda sam izgarala od elje da budem nanesena na sve stranice, posvuda, na sve to postoji. U toj sam tiini razmiljala o tome to znai biti crvenom bojom. Neko sam u jednom perzijskom gradu sluala razgovor dvojice slijepih iluminatora dok me je egrt kistom nanosio na are prekrivaa na sedlu konja to ga je jedan od te dvojice majstora bio nacrtao po sjeanju. Mi, koji cijeli svoj slikarski ivot provedemo radei s ushienjem i vjerom, te na koncu, naravno, i oslijepimo zbog toga, znamo i prisjeamo se kakva je crvena boja, kakav je to osjeaj, kazao je onaj koji je nacrtao konja. Ali da smo slijepi od roenja, kako bismo mogli pojmiti to je to crvena boja koju nanosi na lijepi egrt? 255

To je dobro pitanje, rekao je drugi. Ali, boje se ne mogu poimati, njih treba osjetiti. Objasnite nekome tko nikad nije iskusio osjeaj crvenog, objasnite mu kakva je to boja, uvaeni majstore. Da je promijeamo vrhom prsta, osjetili bismo je kao neto izmeu eljeza i bakra. Kapnemo li je na dlan, pekla bi nas. Da je liznemo, bila bi jaka kao zasoljeno meso. Kad bismo je stavili u usta, posve bi ih ispunila. Kad bismo je pomirisali, mirisala bi na konja. Da mirie kao cvijet, nalikovala bi kamilici, ne crvenoj rui. U to vrijeme, prije sto deset godina, kad franako slikarstvo nije bilo realna opasnost koja je oaravala ahove, legendarni su veliki majstori - budui da vjerovahu u svoj stil koliko i u samoga Allaha smatrali jednom vrstom nepotovanja i neiskustva to to franaki majstori koriste razne nijanse crvene boje kakogod: za svaku ranu od maa ili pak za najobiniju ohu, te su se tome smijali. Samo jedan neiskusan, neodluan i nesavjestan iluminator moe koristi razliite nijanse crvene da bi oslikao jedan te isti crveni kaftan, govorili su. Ne moe se takav izgovarati kako time eli doarati sjene. Ima samo jedna crvena boja i samo se u nju ima vjerovati. Koje znaenje ima ta crvena boja?, upita opet majstor koji je po sjeanju bio nacrtao konja. Znaenje je boj da budu pred nama i da ih vidimo, odgovori mu onaj drugi. Onome koji ne vidi nije mogue objasniti to je to crveno. A bogohulnici, heretici i nevjernici, elei zanijekati Allaha, kau da se On ne ukazuje, ree majstor koji je nacrtao konja.

256

Premda se On ukazuje onomu koji gleda, dodade drugi majstor. Kuran asni veli da stoga nikad nee biti jednaki onaj koji vidi i onaj koji ne vidi. Lijepi me egrt lagano nanosio na are prekrivaa na sedlu nacrtana konja. Nanoenje moje vlastite punoe, moje snage i kreposti na crno-bijelu podlogu jednoga lijepog crtea tako je divan osjeaj da od sree predem dok me na papiru razmazuje kist od maje dlake. I tako, dok bojim, kao da svijetu kaem: Budi!, i kao da svijet doista i biva od moje krvavocrvene boje. I premda to porie onaj koji ne vidi, ja sam posvuda i na svakome mjestu.

257

(32) Ja, ekura

Ujutro sam ustala prije no to su se djeca probudila. Napisala sam kratko pismo Kari da odmah doe u kuu objeenog idova i tutnula ga Hajriji u ruke, neka ga trei odnese Ester. Iako me je Hajrija, obuzeta strahom zbog svega to bi nas moglo zadesiti, u tom trenu bez ikakva ustezanja pogledala ravno u oi, ja sam - jer vie nije bilo oca kojeg bih se morala bojati - s novosteenim samopouzdanjem uzvratila istim pogledom. Na taj sam joj nain dala do znanja kakvi e uzusi i kakva pravila ponaanja od sada vrijediti meu nama. Sad u vam priznati kako sam u zadnje dvije godine bila zabrinuta da bi Hajrija s mojim ocem mogla dobiti dijete te zaboraviti da je robinja, izigravajui kakvu gospou. Prije no to su se djeca probudila obila sam svog sirotog oca i s potovanjem poljubila njegovu ruku koja je bila kao kamen, a opet je na neki udesan nain bila sauvala svoju mekou. Sklonila sam oeve cipele, kavuk, ljubiasti kaftan, a kad su se djeca probudila, rekla sam im da se djed oporavio i da je rano izjutra otiao do Mustafa-pae. Dok je Hajrija po povratku s jutarnjega izlaska servirala doruak stavljajui i jedan jo uvijek jestivi dio dema od narane na sredinu trpeze, ja sam mislila na to kako Ester u tom trenu kuca na Karina vrata. Snijeg je prestao padati. Sunce se pojavilo na nebu. Uavi u vrt objeenog idova, vidjela sam isto: ledenice koje su visjele sa streh, s rubova prozor, brzo su se topile, a vrt, koji je vonjao na plijesan i trulo lie, eljno je upijao proljetno sunce. Nala sam Karu kako me eka na istome mjestu gdje sam ga i sino (inilo mi se da je to bilo prije mnogo tjedana) vidjela. Podigla sam peu i kazala: Raduj se, ako ti je do toga. Izmeu nas vie nee stajati prigovori, protivljenje i sumnje moga oca. Sino, dok si se na ovome mjestu nedostojno trudio obljubiti me, netko se, 258

prokletnik neki, uuljao u nau praznu kuu i ubio mi oca. Vjerojatno vas vie negoli Karina reakcija zanima zato sam govorila tako nadmeno i ne ba posve prisno. Ni ja ne znam pravi odgovor na to. Moda stoga to sam se uplaila da u zaplakati i da e me Kara zagrliti te da u mu se tako pribliiti bre nego to sam drala da treba. Kuu nam je unitio, mnogo je toga polomio, oito je da su ga na to naveli bijes i gnuanje. Uope ne mislim da je prokletnik time ispunio svoj posao i da e nadalje sjediti skrtenih ruku. Ukrao je zadnji crte iz oeve knjige. elim da mene, sve nas, knjigu mog oca, zatiti od njega. Ali, u kojem e nas svojstvu zatititi, s kakve distance... To je sad problem. Smogao je snage da neto kae, ali sam ga - kao da to uvijek inim - pogledom zaustavila. Nakon smrti moga oca skrbnik mi je, u kadijinim oima, moj mu i njegova obitelj. Tako je bilo ak i prije nego to je otac ubijen jer je, po kadijinu tumaenju, moj mu iv. Kako me muev brat u odsutnosti svoga starijeg brata pokuao iskoristiti, te je ta njegova bezonost i nesposobnost pokolebala moga svekra, mogla sam se vratiti ocu a da ne budem proglaena udovicom. Dakle, budui da je moj otac umro i da nemam brata, ja vie nikome ne pripadam. Ili su pak - i to bez ikakve dvojbe - moji skrbnici brat moga mua i moj svekar. Zna da su oni zapravo poduzeli sve da me vrate nazad, u svoju kuu, da su se spremali pritisnuti moga oca i da su bili odluili priklijetiti me svojim prijetnjama. im se sazna da mi je otac mrtav, poduzet e sve da me vrate. Kako se ne elim vratiti u njihovu kuu, tajim da mi je otac mrtav. Moda i uzalud. Jer, moda su to oni dali napraviti. Traak svjetlosti, koji se kroz polomljene kapke i rupiaste prozore kue objeena 259

idova graciozno provlaio u sobu osvjetljavajui viegodinju prainu u njoj, tono je u tom trenu razdvojio Karu i mene. Ne tajim oevu smrt samo zbog toga, rekoh uperivi pogled u Karine oi, radujui se to me u tom trenu promatraju vie s pozornou negoli s ljubavlju. Bojim se da neu moi dokazati gdje sam bila kad mi je otac ubijen. Bojim se da je Hajrija - ak i ako je njezino svjedoenje nitavno - dio mehanizma koji radi protiv mene, ako ne protiv mene same, onda svakako protiv knjige moga oca. Mogu jako dobro zamisliti da e, sad kad nemam odreenog skrbnika, nekoga komu pripadam, da e mi moja obznana oeve smrti - ak da mi u prvi mah i ide na ruku kadijino prihvaanje injenice da je zloin izvren - kasnije natovariti na vrat probleme, i to samo zbog razlog koje sam netom nabrojala. Primjerice, Hajrija moe znati da otac nije elio da se udam za tebe. Zar tvoj otac nije elio da se uda za mene?, upitao je Kara. Nije, jer se, kao to zna, bojao da e me odvesti nekamo daleko od njega. Kako mu sada ne moe napraviti takvo to, moj se siroti otac u novonastaloj situaciji ni na koji nain ne bi usprotivio naem braku. Ima li ti to protiv? Ne, draesna moja! Dobro. Ni moj skrbnik ne trai od tebe nikakav novac i zlatnike. Molim te za ispriku zbog nedolina ponaanja jer govorim u svoje ime o uvjetima svoje udaje. Ali imam neke uvjete o pojedinostima koje sam, naalost, sada prinuena spomenuti. Dobro, kazao je Kara tonom koji je nudio ispriku zbog njegove utnje budui da nakon toga dugo nisam progovorila ni rijei. Prvo, otpoeh, prisegnut e pred dvojicom svjedoka da e se na brak smatrati

260

razvrgnutim i da e me i nakon razvoda doivotno uzdravati u sluaju da se prema meni bude ponaao nepodnoljivo loe ili da, pored mene, dovede jo jednu enu. Drugo, ako iz bilo kojeg razloga napusti kuu i ne vrati se vie od est mjeseci, prisegnut e pred dvojicom svjedoka da e se na brak smatrati razvrgnutim te da e i nakon razvoda morati skrbiti o meni. Tree, dakako da e se nakon enidbe preseliti u moj dom, ali sve dok ne pronau podlaca koji mi je ubio oca, ili pak dok ga ti sm ne pronae - elim ga muiti vlastitim rukama! - i dok knjiga naega Padiaha tvojim umijeem i trudom ne bude zavrena i asno mu uruena, sa mnom nee dijeliti istu postelju. etvrto, moje sinove, koji tu postelju dijele sa mnom, voljet e kao da su tvoji. Pristajem! Dobro. Ako se ovom brzinom budu uklanjale sve zapreke pred nama, vrlo brzo uplovit emo u branu luku. U branu luku da, ali ne i u istu postelju. Brakom sve poinje, rekoh. Rijeimo najprije to. Ljubav dolazi nakon sklapanja braka. Ne zaboravi: ljubav koja se rasplamsa prije braka, u braku zgasne te nakon nje ostane opustjelo i tuno zgarite. I ljubav koja se rodi u braku zacijelo prestaje, ali je zamjenjuje srea. Unato tomu, neke se brzoplete budale zaljubljuju prije braka te u strasnome aru istroe svu ljubav. Zato? Jer misle da je ljubav najvei cilj u ivotu. A to je zapravo? Zapravo je to srea. I ljubav i brak slue da se ona dosegne. Mu, dom, djeca, neka knjiga. Zar ne vidi da je ak i ova moja situacija - mu nestao, a otac mi mrtav - bolja od tvoje prazne samoe? Umrla bih da nemam sinove s kojima se cijeli dan mazim u ali i zadirkivanju. Budui da i duom i tijelom prieljkuje provesti ovu no pod istim krovom, ako 261

ne u istoj postelji sa mnom, onda barem s tijelom moga oca i s mojom bunom djecom, dobro posluaj to u ti sada kazati. Sluam. Postoje razni naini na koje mogu dobiti razvod. Lani svjedoci mogu kazati da me je mu prije polaska na ratni pohod uvjetno otpustio, recimo, mogu krivokletniki posvjedoiti da mi se zavjetovao kazavi: ako se za dvije godine ne vratim s ratita, ena mi je slobodna. Ili, jo izravnije, mogu se lano zakleti da su na bojitu vidjeli mrtvo tijelo moga mua, ureavajui svoju priu najsitnijim detaljima. Ali, imaju li se u vidu pokojnik u kui i prigovori moga svekra i djevera, ta su lana svjedoenja jako nepouzdana pa e se promuurni i oprezni kadije uplaiti i odbaciti ih. S obzirom na to da me je mu ostavio bez ikakve materijalne skrbi i da se ve etiri godine ne vraa s ratita, ni kadije hanefitskog nauka, kojemu i mi pripadamo, ne mogu mi dati razvod. Ali, vele da uskudarski kadija, uz preutna odobravanja naega preuzvienog Padiaha i ejhulislama, s vremena na vrijeme ustupa kadijsko mjesto svome zamjeniku afiitskoga pravnog nauka, kako bi enama koje su u istoj situaciji kao i ja, a kojih je zbog ratova s Perzijancima iz dana u dan sve vie, omoguio razvod; a taj pak dijeli razvode akom i kapom i dosuuje nam sredstva za uzdravanje. Ako sad pronae dva ovjeka koji e estito posvjedoiti moju situaciju, dade im odmah malo novca, zajedno s njima prijee na Uskudar, udesi stvar s kadijom, namjesti da za pitanje moga razvoda kadijino mjesto preuzme njegov zamjenik, uz pomo svjedok isposluje moj razvod, uz to ga dade i upisati u kadijin protokol te odmah uzme i neki papir, kakvu potvrdu o tome, te ako pomou drugoga papira nedvojbeno podastre da mi je udaja doputena odmah nakon razvoda, da ne moram ni najmanje ekati, i ako sve to napravi do ovoga poslijepodneva te se ponovo vrati ovamo, moe jo veeras - jer nee biti teko pronai imama koji bi nas predveer odmah vjenao - jo veeras kao moj mu moe ostati pod istim

262

krovom skupa sa mnom i s mojom djecom te nas tako osloboditi more da zbog straha pred onim ejtanom provedemo no drhtei kao prut i oslukujui umove u kui, a izjutra, kad razglasimo da mi je otac umro, moe me svojim prisustvom spasiti od toga da se pred svijetom osjeam jadnom i niijom enom. Da, rekao je Kara optimistino i pomalo djetinjasto. Da. Uzimam te. Maloprije sam kazala da ne znam zato sam s Karom razgovarala svisoka i suzdrano. Sad pak znam: oito sam slutila da u Karu, iju sam rastresenost poznavala jo iz djetinjstva, samo jednom rijeju moi uvjeriti u ono to sam ak i sama teko mogla povjerovati. Mnogo je toga to moramo poduzeti protiv naih neprijatelja, onih koji e zanijekati pravovaljanost moga razvoda i moga - akobogda! - veeranjeg vjenanja, i onih koji nee prezati od raznoraznih podlosti kako bi omeli zavretak oeve knjige, ali ti neu praviti zbrku u glavi koja je sada ionako zbrkanija i od moje. Glava mi uope nije zbrkana, rekao je Kara. Jer, sve to nije moja pamet, to su stvari koje sam nauila razgovarajui s ocem tijekom mnogih proteklih godina, rekoh da ne bi pomislio kako je sve to poteklo iz moje enske pameti, a i da bi povjerovao u ono to sam mu kazala. Meutim, Kara je izgovorio upravo ono to bi mi rekli i svi drugi mukarci koji me smatraju inteligentnom, kad bi mi to mogli u lice kazati. Vrlo si lijepa. Da, rekoh. Jako mi se dopada kad me hvale da sam pametna. I moj otac je to esto radio kad sam bila mala.

263

Ali, upravo kad sam htjela kazati da je otac prestao hvaliti moju inteligenciju kad sam porasla i razvila se, briznula sam u pla. Dok sam plakala, inilo mi se da sam izila iz same sebe i postala neka druga ena, otrgnuta od same sebe, da izvana promatram svoj ivot kao itatelj koji se alosti nad nekim tunim crteom na stranici kakve knjige te sam osjetila saaljenje nad samom sobom. Ima neeg tako istog u tome kad ovjek lije suze nad svojim patnjama kao da su tue, tako istog da nas je, kad me je Kara prigrlio, proela dobrota. Ali, kad smo se privili jedno uz drugo, i ovaj put je ta dobrota ostala meu nama, uope ne doseui svijet neprijatelja posvud oko nas. (33) Zovem se Kara

Kad je moja sirota, moja obudovjela i tuna ekura otila korakom lakim kao pero, u tiini kue objeenog idova ostao sam posve sam s njezinim mirisom badema na sebi i sa snovima o enidbi. Glava mi je bila posve zbrkana, ali je radila tako brzo da mi je gotovo zadavala bol. Ne stigavi dovoljno ni oplakati svoga tetka i ja sam se urnim koracima vratio kui. S jedne strane, nagrizao me crv sumnje da me ekura obmanjuje, da me koristi kao dio jedne velike zavjere; s druge pak, pred oima su mi neprestano lebdjeli prizori sretnoga braka. Nakon to sam otro uzvratio gazdarici koja me je na pragu poela ispitivati kamo sam iao u tako rane sate, i odakle se vraam, u svojoj sam sobi iz podstave pojasa koji sam bio ugurao pod madrac izvadio dvadeset dva venecijanska dukata i drhtavim ih prstima ugurao u kesu. Kad sam ponovno iziao na ulicu, istog sam trena shvatio da mi ekurine uplakane, tune, crne oi cijeli dan nee izlaziti iz glave. Najprije sam pet venecijanskih lavova razmijenio kod jednog mjenjaa idova, koji se neprestano smjekao. Potom sam se, obuzet mislima, vratio u etvrt ije vam ime - budui da 264

ga ne volim - do sada nisam ni spominjao (sada u vam kazati: Jakuti), u uliice gdje je i kua u kojoj su me ekali mrtvi tetak i ekura s djecom. Dok sam hitao gotovo trei, jedna me visoka platana gledala s prijezirom jer u danu tetkove smrti hitam zanesen udesnim matanjima i planovima o enidbi. U tom se asu pitanjem oglasi odleena mahalska esma: Gledaj svoja posla, ree mi, sredi te stvari i pobrini se da bude sretan. No dobro, zapara mi neto kasnije u glavi glas jedne nesretne crne make to se lizala na uglu. Svatko osim tebe dri da su u ubojstvo tvoga tetka umijeani i tvoji prsti. Maka se prestade lizati i moj se pogled u jednom trenu ukrsti s njezinim maginim pogledom. Poznato vam je ve koliko su make u ovome gradu drske jer ih njegovi stanovnici maze. Imam-efendiju, koji uvijek izgleda pospan zbog polusputenih kapaka svojih velikih crnih oiju, nisam susreo u njegovoj kui, nego u dvoritu mahalske damije; tu sam mu postavio veoma esto pitanje: kada je svjedoenje na sudu obvezatno, a kada dragovoljno te sam, uzdignutih obrva, sasluao njegov nadmen odgovor, kao da ga toboe prvi put ujem. Ako ima drugih svjedoka, svjedoenje je dragovoljno, pojasnio je imam-efendija. A ako je pak samo jedan, mora svjedoiti po Bojoj zapovijedi. Upravo to me i mui, upao sam mu u rije. U nekoj svima poznatoj stvari svjedoci ne odlaze na sud jer se, otupljeni i ravnoduni, pozivaju na dragovoljnost svoga svjedoenja te stoga jako hitni poslovi ljudi kojima elim pomoi tavore na jednome mjestu. E-e, ree imam-efendija, a ti malo odrijei kesu. I ja odrijeih kesu i pokazah mu venecijanske dukate u njoj. Zlato na trenutak obasja prostrano damijsko dvorite, imamovo lice, ns obojicu. Upita me u emu je problem. Objasnio sam mu tko sam. Tetak-efendija mi je bolestan, rekoh. eli da prije no 265

to umre slubeno bude oglaeno da mu je ki udovica te da joj se dodijeli materijalna skrb. Nisam morao ni spomenuti zamjenika uskudarskoga kadije. Imam-efendija, kojemu je odmah sve bilo jasno, kazao je da zapravo cijela mahala dugo tuguje nad sudbinom nesretne gospoe ekure te da se ak i zakasnilo s tim. Namjesto da pred vratima uskudarskoga kadije traimo jo jednog svjedoka za njezin razvod, imam-efendija dovest e svoga brata. Sada, ako i za njega dadem jedan dukat, uinit u bogougodno i dobro djelo i glede njegova brata, koji ivi u istoj mahali i zna za patnje ekure i njezinih milih siroia. Pokazao sam imam-efendiji dva dukata, za drugoga je svjedoka davao i popust. Brzo smo se sporazumjeli, pa je imamefendija odmah otiao po svoga brata. U svemu to je uslijedilo u smiraj ovoga dana ima neke slinosti s vratolomnim priama koje meddasi u alepskim kavanama istodobno i priaju i igraju. Ljudi koji te prie zapisuju u formi mesnevije i uvezuju ih u knjige ni u snu ih ne bi uzeli za ozbiljno; ne ureavaju ih i ne oslikavaju ak ni kad su krasopisom zapisane, drei da su previe avanturistike i prijetvorne. Ja sam pak tu nau jednodnevnu pustolovinu na stranicama svoga uma saeo u tri prizora, uresio i ilustrirao. U PRVOM PRIZORU iluminator nas mora naslikati u crvenome amcu s etiri vesla, u kojem od Unkapana plovimo za Uskudar, nasred Bospora, meu brkatim i miiavim veslaima. Dok imam i njegov goljavi i smrknuti brat - zadovoljni neplaniranim izletom brbljaju s veslaima ja siromah na pramcu amca matam o sretnome braku i zurim u more sa strahom da u na dnu strujama uznemirenih bosporskih voda, koje se u sunano zimsko jutro ine bistrijima nego obino, ugledati neki znak nesree, recimo ostatke kakve gusarske lae. Znai da iluminator, koliko god veselim bojama naslikao more, mora naslikati i neto tamno, onoliko tamno koliko je nuno da se uspostavi ravnotea s mojim strahovima, snanim koliko i moja matanja o enidbi - na primjer, kakvu stravinu ribu na dnu Bospora, kako itatelj koji 266

prati nau pustolovinu u jednom trenu ne bi pomislio da mu je predoena u ruiastu svjetlu. DRUGI na crte mora ukljuivati sve potankosti svojstvene detaljnim i kompozicijski dobro napravljenim crteima majstora Behzada, koje prikazuju carske palae, dvorske divane, prijeme franakih poklisara, unutranjost prenapuenih kua, tj. komiku i ironiju sadranu u crteu. Naime, u jednome kutu mora biti naslikan kadija s uzdignutom rukom i gestom odluna odbijanja, kao da meni i mitu koje mu pruam kae Stani!, dok drugom rukom stidljivo gura u dep moje venecijanske dukate; istodobno e se i budui ishod tog mita pojaviti na istom crteu: namjesto uskudarskoga kadije treba narisati njegova afiitskoga zamjenika ahap-efendiju, kako sjedi. Predoiti uzastopne dogaaje na jednom te istom crteu kao da su istodobni mogu samo otroumni iluminatori pomou lukavstva koje se oituje u rasporedu brojnih detalja na njoj. Tako e, primjerice, oko koje najprije ugleda mito to ga pruam - ak i ako ne proita nau priu - shvatiti da je osoba koja na slici sjedi na kadijinu minderu zapravo kadijin zamjenik te da je kadija, kad sam mu u dep spustio dva venecijanska dukata, ustupio svoje mjesto svome afiitskom zamjeniku, kako bi taj ekuri dao razvod. I TREI bi crte morao prikazivati isti prizor, no ovaj put zidove bi trebalo oslikati kineskim ornamentima, ije gusto isprepletene grane jo vie prijee prolaz; potom te ornamente obojiti tamnijim bojama, a nad kadijinim zamjenikom narisati uzburkane i arene oblake te time dati do znanja da se u naoj prii radi o nekoj neasnoj igri. Imam i njegov brat, koji na crteu moraju biti skupa iako pred kadijina zamjenika izlaze odvojeno, svjedoe o tome kako se mu tune ekure ve pune etiri godine ne vraa iz rata; kako jadna ekura budui da mu ne skrbi za nju - ivi u siromatvu; da su njezina dva siroia uplakana i gladna; da nema prosca koji bi tim siroiima bio pooim jer se jo uvijek smatra udanom; da se ak - jer je udana - ne moe ni zaduiti bez mueva doputenja; i obojica su u svjedoenju

267

tako uvjerljivi da bi je ak i uplakani gluhi zidovi istoga trena otpustili iz braka, samo kadijin zamjenik kamena srca i ne haje za to, nego pita tko je ekurin staratelj. Nakon kratkoga kolebanja istupih i rekoh da je njezin uvaeni otac, koji je naemu Padiahu bio u slubi aua i carskog izaslanika, iv. Ni u kom joj sluaju ne mogu dati razvod dok se on ne pojavi na sudu, veli zamjenik. Ovaj put, sav unezvjeren, pojasnih mu kako se moj gospodin tetak na bolesnikoj postelji rastaje s duom i kako moli Allaha da mu ki dobije razvod prije negoli umre te da ga ja u toj stvari zastupam na sudu. Pa to ako i dobije razvod?, upita kadijin zamjenik. Zato netko na samrti toliko eli da mu se ki razvede od ovjeka kojemu se zapravo u ratu gubi svaki trag? Ha, ekaj! Ako je njegovoj keri iskrsla kakva dobra prilika, kakav pouzdan kandidat za zeta, onda ga mogu razumjeti, jer nakon toga moe mirno umrijeti. Iskrsnuo je, gospodine zamjenie, rekoh. Tko? Ja. Kako je to mogue! Pa ti si zastupnik njezina skrbnika!, ree kadijin zamjenik. ime se bavi? U istonim provincijama kod paa sam radio tajnike poslove, vodio vilajetske kancelarije i bio pomonik u financijama. Napisao sam jednu povijest ratova s Perzijom, koju u uruiti naemu Padiahu. Razumijem se u slikarstvo i iluminatorsku umjetnost. Ve dvadeset godina umirem za tom djevojkom. 268

Jeste li u rodu? Osjetio sam kako me pred kadijinim zamjenikom obuzima stid to sam se neoekivano naao u situaciji da ga molim i poniavam se pred njim, to u jednome asu moram pred njega podastrijeti svoj ivot kao kakvu razgolienu i posve banalnu stvar; toliki stid da sam zautio. Odgovori namjesto da crveni kao rak! Inae joj ne dam razvod. Ona je ki moje tetke. Hmmm, shvaam. Hoe li je moi zadovoljiti? To je pitanje popratio jednim prostakim pokretom ruke. Neka iluminator ne prikazuje runou takva postupka. Dovoljno je da pokae u kojoj sam mjeri bio pocrvenio u licu. Pristojno zaraujem. Budui da pripadam afiitskome uenju, nita ne proturjei Svetoj knjizi i mojoj vjeri da nesretnoj ekuri, iji se mu ve etiri godine nije vratio iz rata, dadem razvod, rekao je kadijin zamjenik. Dajem joj razvod. Da joj se mu i vrati iz rata, vie ne bi polagao nikakvo pravo na nju. Crte nakon ovog, ETVRTI po redu, treba prikazati kako kadijin zamjenik poslunom vojskom slov koje uz pomo crne tinte rasporeuje po papiru, upisuje u protokol presudu o razvodu braka i kako mi prua ovjeren papir na kojem stoji da je moja mila ekura napokon postala udovicom te da nema nikakve zapreke da se odmah ponovo uda. Unutarnji bljesak sree koju sam u tom trenu osjetio ne moe se izraziti ni bojenjem zidova sudnice u crveno, ni iscrtavanjem krvavocrvenoga okvira oko slike. Probivi se urnim korakom kroz gomilu drugih mukaraca i lanih svjedoka okupljenih pred kadijinim vratima, koji su se sjatili sa svih strana da bi dobili razvod za svoje sestre i keri, krenuo sam put kue. 269

Kad sam preplovio Bospor i uspeo se u etvrt Jakuti, otarasio sam se pronicljivoga imama (koji je bio voljan i vjenati nas) i njegova brata. Budui da sam znao da mi svaki prolaznik na ulici u potaji smilja podvale i smicalice jer su odreda bili ljubomorni zbog nevjerojatne sree koja mi se smijeila - trao sam sve do ekurine ulice. Otkud nesretne vrane znaju da je unutra mrtvac pa tako raspoloeno skakuu po krovnom crijepu? To da nisam do kraja mogao oaliti tetka, pa ak ni zaplakati za njim, pogaalo me je duboko u srce, ali sam, unato svemu, po vrsto zatvorenim kapcima na prozorima i vratima kue, po tiini, ak i po stablu nara, odmah zakljuio da sve ide svojim tokom. U meuvremenu ste vjerojatno primijetili da postupam intuitivno i jako brzopleto. Zgrabio sam jedan kamen s ulice i bacio ga u vrata, ali - bio je to promaaj. Bacio sam jo jedan kamen, pao je na krov. U bijesu, zasuo sam kuu kiom kamenja, kadli se otvori jedan prozor. Bio je to onaj na drugome katu, na kojemu sam, prije etiri dana, u srijedu, kroz narove grane, prvi put ugledao ekuru. Na prozoru se ukaza Orhan. Kroz otvore prozorskih kapaka uo sam ekurin glas kako ga grdi, potom sam ugledao i nju. Puni nade moja ljepotica i ja izmijenismo kratke poglede. Kako je samo bila mila, kako lijepa! Napravila je pokret koji se mogao protumaiti kao Priekaj! te zatvorila prozor. Do veeri je bilo jo dosta vremena. U pustome vrtu ekao sam s nadom, divei se ljepoti svijeta, stabala, blatnjave ulice. Nije prolo mnogo kad stie Hajrija, obuena i pokrivena peom kao da nije robinja, nego kakva gospoa. Povukosmo se iza smokvinih stabala ne pribliavajui se jedno drugom. Sve se odvija kako treba, rekao sam. Pokazao sam joj papir koji sam dobio od kadije. ekura je dobila rastavu braka. Htjedoh rei: Sada u iz susjedne mahale dovesti jednog imama, ali se brzo ispravih te rekoh: Imam stie. Neka ekura bude spremna. Gospoa ekura eli svatove, pa makar bili i malobrojni, eli da dou susjedi iz 270

etvrti, da ih se poasti svadbenim jelom. Skuhale smo u kazanu pilav s bademima i suhim marelicama. Moda bi i dalje oduevljeno priala to su sve skuhale, ali sam je prekinuo. Ako se svadba toliko iskomplicira, rekoh, stii e vijest i do Hasana i njegovih ljudi. Mogli bi banuti nepozvani, izazvati bruku i uiniti brak nitavnim, a mi im nita ne moemo. Otiao bi sav trud uludo. Moramo se uvati ne samo tog Hasana i svekra nego i vraga koji je ubio naeg tetak-efendiju. Zar se ne bojite? Kako se ne bismo bojali!, ree i zaplaka. Nikome nee nita kazati, rekoh. Obucite tetku nonu koulju, namjestite mu postelju i poloite ga na nju kao da je bolestan, a ne mrtav; uz uzglavlje mu stavite ae, sirupe, zatvorite prozorske kapke. Neka u sobi ne bude svjetiljke; tako e na vjenanju ekurin otac moi biti njezin staratelj. Svatovi ne dolaze u obzir, u zadnji as pozvat ete etiri-pet susjeda, samo toliko. Kad ih budete pozivale, rei ete im da je to posljednja elja gospodina tetka... Ovo e biti tuna, a ne sretna svadba. Ako ne budemo dorasli zadatku, unitit e nas, a i tebe e kazniti, shvaa li? Plaui, kimnula je glavom. Rekao sam joj da u uzjahati svoga bijelog konja, pokupiti svjedoke i ubrzo stii kui, neka ekura bude spremna; rekao sam da u nakon vjenanja gospodar kue biti ja te da istoga trena idem brijau da me obrije. Sve to uope nisam bio ranije isplanirao. Padalo mi je na um dok sam govorio i - kao to mi se dogaalo i u nekim bitkama - vjerovao sam da sam rob kojega njegov gospodar Allah jako voli i titi, da me On uva i da e zbog toga sve tei planiranim tokom. Osjetite li u sebi jedanput to povjerenje i tu predanost Njemu, uinit ete sve to vam padne na pamet i to vam srce poeli, i sve e se to pokazati ispravnim. 271

Proao sam etiri ulice od Jakuta do Zlatnoga roga te u susjednoj etvrti, u blatnjavu dvoritu, pronaao crnobradog i dobrodunog imama Jasin-paine damije, kako s drkom metle u ruci tjera nasrtljive pse. Izloio sam mu svoj problem: da Allah poziva k sebi moga tetka, da emo se - po njegovoj posljednjoj elji vjenati ja i njegova ki te da se ona, odlukom uskudarskoga kadije, danas razvela od mua koji se nije vratio iz rata. Na imamov prigovor da po erijatskome propisu razvedena ena mora priekati mjesec dana da bi se ponovo mogla udati, odgovorio sam da nema nikakve bojazni da bi ena mogla biti trudna jer joj se bivi mu nije pojavljivao ve etiri godine i da joj je uskudarski kadija ba s tim obrazloenjem jutros i dao razvod te sam mu pokazao kadijinu potvrdu. Kazao sam: imamefendija moe biti siguran da ne postoji nita to prijei taj brak; dobro, s mladenkom sam u krvnome srodstvu, ali to da je ona ki moje tete - to nije smetnja braku. Njezin je prijanji brak konano gotov, a meu nama nema razlike ni u vjeri, ni u statusu, ni u imovnome stanju. Ako primi dukate koje mu unaprijed dajem i obavi vjenanje javno, pred oima cijele mahale, uinit e dobro i bogougodno djelo i glede udoviinih siroia. Voli li imam-efendija pilav s bademima i suhim marelicama? Voli, rekao je, ali mu je pogled jo uvijek bio uperen prema psima na dvorinim vratima. Potom je uzeo zlatnike. Obui e odoru za vjenanja, malko dotjerati bradu, kosu i kavuk te doi obaviti vjenanje. Upitao je za kuu, objasnio sam mu gdje se nalazi. Koliko god da sam grozniavo pourivao vjenanje o kojemu matam ve dvanaest godina, to bi moglo biti prirodnije od toga da mladoenja zaboravi svekolika uzbuenja i opasnosti i svoje svadbeno dotjerivanje prepusti mekim rukama nekoga brijaa i ugodnome askanju s njim? Brijanica u koju su me noge sme odnijele nalazila se u istoj ulici u kojoj i ruevna kua na Aksaraju (ona koju su moj pokojni tetak, moja teta i lijepa ekura napustili mnogo godina nakon zavretka naega djetinjstva), na strani do arije. Brija s kojim sam se

272

susreo prije pet dana to jest na dan moga povratka ovamo nakon dugogodinjega izbivanja ovaj me put zagrlio kad sam uao i, namjesto da me pita gdje sam se skrivao proteklih dvanaest godina, kao svaki pravi stambolski brija odmah je poveo razgovor o najnovijim mahalskim glasinama i o onome mjestu kamo emo svi otii na koncu smislenoga putovanja to se zove ivot. Ne mogu rei kako mi se inilo da sam tu bio prije dvanaest dana, a ne dvanaest godina. Majstor je ve bio ostario i, kako se to ve dalo vidjeti po britvi koja je u njegovim rukama, iaranim starakim pjegama, drhtavo plesala po mome obrazu, prekomjerno se odao piu. Stoga je k sebi uzeo jednoga egrta ruiaste puti, lijepih usana i zelenih oiju, koji je s divljenjem gledao u svoga majstora. U usporedbi sa stanjem od prije dvanaest godina, u radnji su vladali red i istoa. Kantica za vodu, iz ije je slavine, smjetene pri dnu, paljivo natoio neto tople vode, oprao mi kosu i umio me, visjela je privrena novim lancem za strop. Njegovi iroki stari lavori bili su pokositreni, mangala ista, bez hre, a njegove britve s drkom od ahata bile su otre. Na sebi je imao besprijekorno istu pregau od svilene tkanine, za to inae, prije dvanaest godina, nije imao volje. Pomislio sam kako je i u radnji i kod samoga majstora zavladao red tek kad je uzeo tog, za svoje godine izraslog, krhkog i gracioznog egrta, a potom sam se prepustio uicima brijanja to su mirisali na ruinu vodicu i toplu sapunicu, uljuljkan slatkim mislima o tome kako enidba donosi nov poticaj i blagostanje ne samo samevu domu nego i njegovu poslu i radnji. Koliko je vremena prolo, ne znam. Oputen spretnim brijaevim prstima i toplinom mangala koji je ugodno grijao malu radnju, bio sam zahvalan Svemoguem to je uinio da mi ivot, neoekivano i bez ikakve naknade, nakon tolikih patnji, danas ponudi najvei dar. Istodobno ispunjen dubokom radoznalou - na kojoj li je to tajanstvenoj vagi uspostavljena ravnotea svijeta to ga je On stvorio? - i osjeajem tuge i suuti prema tetku to je leao

273

mrtav u kui kojoj u malo kasnije postati gospodarom, upravo sam se spremao prenuti iz posvemanje obamrlosti, kad se na stalno otvorenim vratima brijanice neto pokrenu. Okrenuh se i pogledah: evket! Uzbueno, ali samopouzdano, pruao mi je neki papir. Ne kazavi mu nita, a u iekivanju najgore vijesti, proitao sam ga s hladnom jezom: Ne udajem se ako ne bude svatova. ekura. Uhvatio sam evketa za ruku i nasilu ga posadio sebi u krilo. Poelio sam da svojoj dragoj ekuri mogu napisati: Kako god zapovijeda, ljubavi!, no to bi traili pero i mastionica kod nepismena brijaa?! Stoga sam s obazrivom proraunatou proaputao na evketovo uho neka kae majci da pristajem. apatom sam ga upitao i kako mu je djed. Spava. Sad shvaam: i vi i evket sumnjiite me za tetkovu smrt (dakako, evket sumnja u druge stvari). alosno! Poljubio sam ga protiv njegove volje. Otiao je ne pokazavi prema meni ni najmanju naklonost. I na svadbi me je, sveano odjeven, gledao neprijateljski. Budui da ekura nije odlazila iz oinske kue u mladoenjinu, nego sam ja kao domazet dolazio u njezin dom, i svatovi su bili prilagoeni toj osobitoj situaciji. Dakako da nisam bio u stanju - kao to su to mogli i inili drugi - svoje bogate prijatelje i roake, nagizdane i na konjima, dovesti do mladinih kunih vrata. No ipak sam poveo sa sobom dvojicu svojih prijatelja iz djetinjstva, koje sam susreo u proteklih est dana po povratku u Istambul (jedan od njih je, kao i ja, postao tajnik, a drugi je hamamdija), te svoga dragog brijaa, ije su se oi ovlaile kad mi je jo za brijanja poelio puno sree; sm sam uzjahao bijeloga konja, kojega sam jahao od prvoga dana, te se na koncu naosmo pred kunim vratima moje mile ekure, kao da je iz ove hoemo odvesti u neku drugu kuu, u neki drugi 274

ivot. Hajriji, koja je otvorila vrata, dao sam bogatu napojnicu. Praena plaem, jecajima, uzdisajima (neka je ena vikala na djecu), vriscima i povicima maallah!, ekura je izila iz kue obuena u jarkocrvenu vjenanicu i s blijedoruiastom peom, koja joj je pokrivala glavu i sputala se do zemlje, i vjeto uzjahala bijelog konja to smo ga za nju doveli. Kad bubnjar i zurla, koje je u zadnji tren doveo brija saalivi se na me, zasvirae neku laganu svatovsku koranicu i krenue pred nama, krenu i naa sirotinjska, tuna, ali ponosita svatovska povorka. im su se konji pomaknuli s mjesta, shvatio sam da je svadbena povorka dio ekurina ovjerena lukavstva, koje je bila smislila da bi svoje vjenanje postavila na vrste noge. Budui da se, zahvaljujui maloj svadbenoj povorci, nae vjenanje moglo smatrati oglaenim, pa makar i u zadnjemu trenu, te da je na taj nain od svih prisutnih i cijele etvrti zapravo bilo iznueno njegovo priznanje, svi e se mogui prigovori na njegovu pravnu valjanost smatrati neuvjerljivim. S druge strane, i nesuspregnuto razglaavanje naega vjenanja, kao i demonstrativno prireivanje svadbe kao da elimo izazvati neprijatelje - ekurina bivega mua i njegovu obitelj, ve je na samome poetku ugroavalo cijelu stvar. Da su mene pitali, oenio bih se ekurom potajice; ne kazujui nikome ba nita, ne prireujui nikakvu svadbu, postao bih njezin mu i kasnije branio na brak. Dok sam jahao ulicama na elu svadbene povorke, na svome hirovitu bijelcu kao iz bajke, pogled bi mi kliznuo u kakvu sporednu uliicu ili u neko mrano dvorite, ustraeno traei Hasana i njegove ljude, koji su nas odande mogli napasti. Vidio sam starce i odrasle mukarce iz mahale koji su zastajkivali pred vratima i podno zidova i, ne shvaajui posve to se to deava, ali ne pokazujui ni nepotovanje prema nama, promatrali nau udnu svadbenu povorku, kao i strance koji su se zaustavljali i pozdravljali nas. Po raspoloenju trgovca 275

voem i povrem (ne udaljavajui se previe od svojih arenih dunja, mrkava i jabuka na maloj trnici, na koju smo izbili i ne htijui, s nama je preao nekoliko koraka ponavljajui maallah!), po nainu na koji se smjekao tuni trgovac namirnicama, po odobravajuim pogledima pekara koji je svome egrtu dao strugati zagorjele pogae, po svemu tome odmah mi je sinulo da je ekura majstorski osmislila mreu ispletenu od tajnih poruka i glasina te da su se njezin razvod i udaja za mene u kratku vremenu prouli u etvrti i naili na odobravanje. Unato tomu bio sam pripravan u svakom trenu odgovoriti na kakav neukusan i neoekivan napad, ak i na dobacivanje, na runu rije. Zbog toga nisam bio kivan na gomilu djece koja su, dok smo naputali trg, viui, vritei i alei se, trala za nama molei sitni; po osmijesima ena koje sam nazirao kroz odkrinute prozore, kroz prozorske kapke i reetke, shvaao sam da nas radost, buka i guva koju ta djeca prave titi i podrava. Moj je pogled bio netremice uperen u put kojim se, na koncu, Svevinjemu hvala, uputila svadbena povorka i koji je, krivudajui, vodio natrag prema kui, odakle smo i bili krenuli; ali, moje je srce bilo uz ekuru, uz njezinu tugu. Njezina zla kob nije bila u tome to se morala udati istoga dana kad joj je otac ubijen; ono zbog ega sam je alio bila je njezina jednostavna i sirotinjska svadba. Mojoj bi ekuri dolikovali konji sa srebrnom opremom, s bogato ureenim sedlima i jahaima odjevenim u samurovu kou, svilu i zlatom protkano sukno; dolikovala bi joj povorka od koje stotine konja i konjskih zaprega to vuku darove i djevojaku opremu, i brojne paine keri i sultanije iza te povorke, i jo mnotvo postarijih haremskih dama koje bi, sjedei u kolima, priale o raskoi prohujalih vremena. Meutim, ekura nad sobom nije imala ni baldahin od krvavocrvene svile, koji su razmatali iznad svake bogate djevojke da bi je na njezinoj svadbi zatitili od urokljivih oiju, i koji su na tapovima nosila etvorica slugu s etiriju strana njezina konja; jednako kao ni slukinju koja bi ila pred njom gizdavo nosei velike svadbene svijee ureene voem, zlatnim i srebrnim listovima, bljetavim lametama i kameniima, i ukrasno stablo od srebra. Budui da ni sami nisu 276

osjeali potovanje prema svadbenoj povorci, bubnjar i svira na zurli svakoga su asa prekidali svirku; a kako ispred nas nije iao ba nitko tko bi opominjao prolaznike da se sklone jer dolazi mladenka, naa se svadbena povorka mijeala sa svjetinom na trnici i slukinjama koje su na trgu s esme lijevale vodu u posude, i zbog svega toga osjeao sam vie duboku tugu, koja mi je umalo natjerala suze na oi, negoli stid to me polako obuzimao. Kad sam se, na povratku kui, u jednome trenu na svome odvanom konju osvrnuo i pogledao ekuru, shvatio sam da se ona ispod ruiaste koprene i krvavocrvene pee ne uzrujava zbog neimatine koju nipoto nije zasluila, nego osjea olakanje jer se kruni put svadbene povorke zavrio bez nesree i nevolje te i ja napokon odahnuh. Na koncu sam, pokretima koje ine svi mladoenje, skinuo s konja svoju prelijepu mladenku, s kojom u se malo poslije vjenati, uzeo je pod ruku te iz kese koju sam ranije bio pripremio, laganim pokretima - da bi me svatko mogao pratiti i zabavljati se - u pregrtima posipao srebrne novie po njoj. Dok su se djeca, koja su se cijelo vrijeme prolaska te tune povorke motala oko nas, otimala za novie, ekura i ja najprije smo uli u dvorite, preli poploani hodnik i stupili u kuu, gdje nas je, uasnute, skupa s toplinom zapahnuo teki vonj mrtva tijela. Kad sam vidio da se i svatovi, rasporeujui se po kui, ponaaju kao da tog zadaha i nema, jednako kao i starci, ene i djeca koji su ve otprije bili tu (iz jednoga ugla Orhan me sumnjiavo promatrao), na koncu kao i ekura, u jednome trenu obuze me sumnja; ali, bio sam siguran da se ipak varam jer sam u ustima, u nosnoj upljini, u pluima ve otprije osjeao snaan i zaguujui vonj mrtvih tjelesa to su u razderanoj odjei, bez obue, izama i remenja to je bilo skinuto i odneseno leala po bojitima raspadajui se na suncu i ija su lica, oi i usne bili hrana i vuku i ptici. Dolje u kuhinji upitao sam Hajriju gdje se nalazi tetak-efendija i kako to da cijela kua tako zaudara. Rekao sam joj da bi zbog toga cijela stvar mogla biti otkrivena. Sve to nisam

277

izgovorio normalnim glasom, nego sam promrmljao u bunilu. Pritom mi je sinulo kroz glavu da s Hajrijom prvi put razgovaram kao njezin gospodar. Namjestile smo leaj kako ste zapovjedili, obukle mu nonu koulju, pokrile ga jorganom i uz uzglavlje mu stavile ae i sirupe. Ako zaudara, onda je to zbog mangala u sobi, odgovorila je plaui. Dvije-tri suze skliznule su u lonac u kojem je cvralo peenje od ovetine. Po njezinu plau osjetio sam da ju je tetak-efendija nou primao k sebi u postelju, ali sam se kasnije zastidio te pomisli. Ester, koja je mirno i samouvjereno sjedila u uglu kuhinje, progutala je zalogaj u ustima i ustala. Usrei ekuru, rekla je. Znaj je cijeniti. U sebi sam zauo svirku da, koju sam ve bio uo dok sam etao ulicama prvoga dana po povratku u Istambul, ali je u harmoniji sad bilo vie ivota negoli tuge. I kasnije, u polutamnoj sobi gdje je leao moj tetak u nonoj koulji, dok je imam-efendija obavljao obred ekurina i moga vjenanja, u meni je odzvanjala skladna harmonija iste glazbe. Budui da je Hajrija najprije hitro prozraila sobu, a svjetiljku dobro smjestila u jedan kut koji je pravio sjenu, nije se moglo primijetiti da moj tetak, odjeven u nonu koulju, nije bolestan, nego mrtav. Stoga je na vjenanju mogao biti prihvaen kao ekurin staratelj, a svjedoci su bili moj prijatelj brija i jedan lukavi starac iz mahale. Budui da se tijekom ceremonije, koja se zavrila imamovim dobrim eljama, savjetima i molitvom prisutnih, jedan drugi pametnjakovi, zabrinut za tetkovo zdravlje, sumnjiavo pokuao nagnuti prema pokojniku, skoio sam s mjesta im je imam zavrio vjenanje, primio tetkovu zgrenu ruku i svom snagom povikao: Budite bez brige, dragi moj tetak-efendijo! Sve u uiniti da ekura i djeca budu i siti i obueni i da ivimo u slozi i ljubavi! 278

Potom sam se nagnuo, kao da mi tetak s uzglavlja svoje bolesnike postelje pokuava apatom neto kazati te svoje uho paljivo i s potovanjem prislonio na njegova usta. I kao to mi, mladi uzorna kunog odgoja, kad se u pravome asu naemo uz kakva jako uvaena starca, pozorno - kao da pijemo arobni eliksir - sasluamo dva-tri savjeta proistekla iz njegovog cjelog ivotnog iskustva, eto, tako sam i ja rastvorio etvere oi i ui pravei se da sluam tetka. Imam-efendija i starac iz mahale uputili su mi poglede odobravanja i uvaavanja moje vjernosti i beskrajne odanosti jer sluam savjete koje mi s bolesnike postelje apatom daje punac na samrti. Nadam se da nitko vie ne misli da su u ubojstvo moga tetka umijeani moji prsti. Gostima u sobi rekao sam da siroti bolesnik eli ostati nasamo. Zaas su napustili sobu i dok su prelazili u bonu prostoriju u kojoj su se okupljali mukarci da bi jeli Hajrijin pilav i peenu janjetinu (sad sam i ja brkao zadah mrtva tijela s mirisom majine duice, kima i peene janjetine), ja sam iziao u predsoblje i kao svaki mukarac koji se u vlastitoj kui kree rastresen i zabrinut, nesmotreno otvorio vrata Hajrijine sobe i isto tako nesmotreno uao u nju i, ne obazirui se na ene uasnute prisutnou mukarca koji se nenadano naao meu njima, milo pogledao ekuru, ije su se oi nasmijeile kad me ugledala, te joj rekao: Otac te zove, ekura, vjenani smo, poljubit e mu ruku. Nekolicina ena iz mahale, koje je ekura u zadnji tren pozvala da bi vjenanje uinila javnim, te mlade djevojke za koje sam pretpostavio da su roakinje jer im se iz oiju itala odanost, uurbano su se dotjerivale i, pretvarajui se da pokrivaju lica, odmjeravale me pogledima od glave do pete i dugo ispitivaki promatrale. Mnogo kasnije gomila je uzvanika objedovala, smazala orahe, bademe, voni ele, lizalice i bombone s kliniima te se razila nedugo nakon veernje molitve. ekurini esti napadi plaa i mrzovolje te djeja svaa bili su pokvarili raspoloenje u enskoj sobi. A meu 279

nama mukarcima moja krajnja suzdranost spram susjedskih ala na raun moje prve brane noi i moja utljiva potitenost protumaeni su kao tuga zbog puneve bolesti. U svoj toj muci najdublje mi se urezalo u pamenje da smo se ekura i ja prije jela popeli u tetkovu sobu da mu poljubimo ruku te da smo, ostavi nasamo, oboje s nehinjenim potovanjem najprije poljubili mrtvaevu hladnu i zgrenu ruku, a potom se povukli u jedan mrani kut sobe i ljubili se strasno kao da gasimo smrtnu e. Na vrelom jeziku moje ene, to sam ga vjeto uzeo u usta, osjeao se okus bombona s aromom klinia, koje su djeca neprestano jela.

280

(34) Ja, ekura

Kad su posljednji uzvanici nae tune svadbe navukli obuu, umotali se, pokrili glave i potjerali djecu koja su si u usta ubacivala zadnje bombone te izili na dvorina vrata, zavladala je duga tiina. Svi smo bili u dvoritu i osim kljucanja jednog vrapca, koji je iz dopola napunjenog vjedra na bunaru oprezno pio vodu, nije se uo ni najmanji um. Kad se i ta ptica, na ijoj se glavici osvijetljenoj kuhinjskom vatrom presijavalo kratko perje, u jednom trenu izgubila u tami, s bolom sam postala svjesna da u naoj praznoj, u no utonuloj kui, gore, u postelji moga oca, lei mrtvac. Djeco, doite askom ovamo!, rekla sam kasnije Orhanu i evketu tonom koji, to im je ve bilo poznato, koristim kad elim neto vano objaviti. Doli su. Od sada je Kara va otac. Poljubite mu ruku. Poljubili su mu ruku tiho i posluno. Kako se ocu izraava poslunost, kako se pozorno slua to on govori gledajui ga ravno u oi i kako se u njega moe imati beskrajno puno pouzdanja - sve to moji nesretni siroii, jer su odrastali bez oca, uope ne znaju, kazala sam Kari. Ako zbog toga iskau nepotovanje prema tebi, ako budu zazirali od tebe, ako se budu ponaali nedoraslo i djetinjasto, znam da e ih najprije blagonaklono gledati i da e to pripisati tomu to su odrastali ne oca vidjevi ni jedanput i da ga se uope i ne sjeaju. Ja se sjeam oca, rekao je evket. Psst... Sluaj!, rekla sam. Odsad je za vas Karina rije iznad moje. Okrenula sam se Kari: Ako te ne budu sluali i potivali, ako budu i najmanje bezobrazni, razmaeni i 281

neodgojeni, tad ih opomeni, ali im oprosti, rekla sam zauzdavi se da u zadnjem trenu ne spomenem batine, koje su mi ve bile na vrh jezika. Mjesto koje ja zauzimam u tvome srcu mora biti i njihovo mjesto. Gospoo ekura, oenio sam se ne samo da bih bio tvoj mu nego i otac ovim dragim siroiima, rekao je Kara. Jeste li uli? Ne liavaj nas nikad svoje svjetlosti, Allahu, Gospodaru moj!, oglasila se Hajrija iz kuta. uvaj nas od svakojakog zla, Gospodaru moj! uli ste, zar ne?, upitala sam. Bravo, dobri moji sinovi! Budui da vas je tako zavolio, va otac e vam, ak i onda kad na trenutak izjurite van bez njegova doputenja, opet oprostiti. Oprostit u im i kasnije, rekao je Kara. Ali, ako i trei put naprave ono to si im zabranio... Tad su zasluili svoje, kazala sam. Jeste li razumjeli? Va se novi otac, Kara, vratio iz ratova gnjeva Allahova u koje je otiao va pokojni otac da se nikada vie ne vrati, iz najgadnijih, najgorih od svih groznih bitaka; stoga je jako strog. Djed ih je razmazio, dopustio im je da mu se popnu na glavu. Sad vam je djed jako bolestan. elim ii djedu, rekao je evket. Ako ne budete posluni, Kara e vas uvjeriti da je batina izila iz raja. Tad vas ni djed vie nee moi spasiti iz Karinih ruku, kao to vas je spaavao iz mojih. Ako ne elite izazvati oev bijes, nemojte se vie svaati jedan s drugim, dijelite sve meu sobom, ne laite, redovito se molite, ne idite na spavanje prije nego naizust nauite svoju zadau, ne govorite 282

Hajriji rune stvari i ne sprdajte se s njom. Je li jasno? Kara se sagnuo i zgrabio Orhana u naruje, ali se evket nije primaknuo. U jednom asu poeljela sam ga prigrliti i zaplakati. Moj jadni i tuni siroiu, siroti moj evkete, kako si sm na ovome velikom svijetu! Na trenutak mi se uinilo da sam i sma nedoraslo dijete, kao evket, da sam dijete posve samo na ovome svijetu; a kad su mi se u glavi ispreplela evketova i moja vlastita bespomonost, osjetila sam jezu. Jer, pomislila sam na svoje djetinjstvo: na to da sam i ja sjedila u krilu svoga dragoga oca kao sad Orhan u Karinom, ali da sam tamo uivala, dok je Orhan tek privremeno tu, kao plod koji se nije navikao na svoje stablo. Sjetila sam se koliko sam se jako privijala uz oca te kako smo se stalno njukali kao psi. Umalo nisam zaplakala, ali sam se suspregnula i, mada mi to uope nije ni bilo na pameti, rekla: Hajde, kaite Kari oe! Kako je samo hladna bila no i kako tiho nae dvorite! Negdje jako daleko tuno su lajali psi. Proteklo je jo malo vremena, tiina se neprimjetno bila rastvorila i procvjetala kao kakav crni cvijet. No, dobro, djeco, rekla sam dosta kasnije. Uimo u kuu, da sve svi skupa ovdje ne bismo prehladili. Ne samo ja i Kara, kao kakvi mladenci koji se nakon svadbe boje ostati nasamo, nego i djeca, Hajrija, svi mi uli smo oklijevajui kao da ulazimo u mranu kuu nekog tuinca. Unutra se osjeao zadah moga oca, ali to kao da nitko nije primjeivao. Dok smo se tiho penjali stubitem, sjene to su ih na strop bacale svijee u naim rukama neprestano su kruile, preplitale se jedna s drugom i svakog asa rasle i smanjivale se, ali mi se ipak inilo da mi se sve to prvi put dogaa. Gore, u predsoblju, upravo kad smo skidali cipele, oglasio se 283

evket: Da poljubim djedovu ruku prije spavanja? Maloprije sam provirila, rekla je Hajrija. Tvoj djed ima takve bolove, tako mu je slabo da su, izgleda, zli duhovi poprilino ovladali njime; a i cijelo mu tijelo gori u vruici. Uite u svoju sobu da vam prostrem postelju. I ve ih je obojicu ugurala u sobu. Namijetajui postelje, sterui plahte i raskriljujui jorgane, govorila je o svemu to je uzimala u ruke kao o jedinstvenom i neponovljivom udu, kao da je spavati ovdje, ove ponoi, u toploj sobi, na tim istim plahtama i pod toplim perjanim jorganima, isto to i spavati u padiahovu dvorcu. Hajrija, ispriaj nam priu, rekao je Orhan sa svoje none posude. ivio neko jedan plavi ovjek, poela je Hajrija. A njegov je najbolji prijatelj bio jedan zao din. Zato je ovjek bio plav?, upitao je Orhan. Zaboga, Hajrija, rekla sam, ne priaj barem veeras prie o dinima, vilama i sablastima! A zato ne bi priala?, upita evket. Majko, kad zaspimo, hoe li se ti izvui iz postelje i otii djedu? Va je djed, Allah ga sauvao, jako bolestan, rekla sam. Naravno, svake u veeri ii k njemu da vidim kako mu je. A potom se ionako vraam k vama u postelju! Neka Hajrija ide k djedu, rekao je evket. Zar se Hajrija nou ne brine za djeda? Jesi li zavrio?, upita Hajrija Orhana. Dok mu je gazom brisala guzu Orhanovo 284

lice bilo je poprimilo onaj blaeni izraz - bacila je oko na nonu posudu i kao da se namrtila stoga to je koliinu u njoj smatrala nedovoljnom, a ne zbog smrada. Hajrija, rekla sam, isprazni posudu i vrati je nazad. Da evket nou ne bi izlazio iz sobe. A zato da ne izlazim?, upitao je evket. Zato Hajrija ne moe priati prie o dinima i vilama? Jer u kui ima dina, budalo!, odgovorio je Orhan onim glupavim optimizmom koji sam viala na njegovu licu ee nakon pranjenja crijeva negoli kad ga je bilo strah. Ima li, majko? Ako iziete iz sobe, ako budete htjeli posjetiti djeda, din e vas pronai. Gdje e Kara namjestiti svoj leaj?, upitao je evket. Gdje e on veeras spavati? Ja to ne znam, odgovorila sam. Hajrija e mu namjestiti leaj. Majko, ti e ipak spavati s nama, zar ne?, upitao je evket. Koliko to puta moram ponoviti? Spavat u s vama kao i prije. Stalno? Hajrija je izila s posudom u ruci. Iz ormara sam izvadila preostalih devet crtea koje sam bila sakrila - njih podli ubojica, koji je odnio samo zadnji crte, nije bio ni dotakao - sjela na leaj i dugo ih gledala nastojei pri svjetlu svjetiljke dokuiti tajnu skrivenu u njima. Toliko su bili lijepi ti crtei, toliko lijepi da ih ovjek moe gledati kao svoje vlastite, a ve zaboravljene uspomene; i to ih vie gleda, ti crtei, kao i rukopis, poinju razgovarati s onim tko ih gleda. 285

Razgledajui crtee, posve sam zaboravila svijet oko sebe. Po mirisu njegove lijepe glave, koju je bio prislonio na moj nos, shvatila sam da i Orhan sa mnom promatra udnu i sumnjivu crvenu boju. I kao to to katkada biva, najednom sam dobila elju da izvadim dojku i podojim ga. Neto kasnije, dok se grozio crtea koji je prikazivao stranu smrt te ubrzano disao otpuhujui kroz svoje crvenkaste usne, dolo mi je u jednom trenu da ga pojedem. Pojest u te, shvaa li? Pokakljaj me, majko, rekao je bacivi se. Ustani s toga, ustani, ivotinjo!, proderala sam se i udarila mu pljusku. Jer, bio se bacio na crtee. Pregledala sam ih. Nita im se nije bilo dogodilo, samo se gornji bio malo zguvao, ali nezamjetno. Kad se Hajrija vratila s praznom nonom posudom, crtee sam sakupila. Upravo sam bila krenula iz sobe van, kad evket zaviknu: Majko, kamo si krenula? Doi u. Prela sam predsoblje, bilo je hladno kao led. Kara je sjedio u kutu, naspram praznoga mindera moga oca, na istome mjestu na kojem je puna etiri dana s mojim ocem razgovarao o slikarstvu, iluminaciji i perspektivi. Poredala sam crtee na stalak ispred njega, na minder i pod. Soba osvijetljena svijeom u trenu se ispuni bojama; kao da je nekakva svjetlost, nekakva toplina i zbunjujua ivost u jednome trenu sve oivila. Dugo smo promatrali slike u tiini, s potovanjem, ne pomiui se. Da smo samo zatreptali, zrak koji je iz susjedne sobe donosio vonj smrti pokrenuo bi svjetlost svijee te bi se inilo da to trepu tajanstveni crtei moga oca. Je li znaaj crtea porastao u mojim oima 286

stoga to sam ih smatrala uzrokom oeve smrti? Jesam li bila oarana neobinou tog konja, neponovljivou te crvene boje, tugom drveta, melankolijom dvojice lutajuih dervia, ili sam se samo bojala zloinca koji je zbog tih slika ubio moga oca, pa ak i neke druge ljude? Nakon nekog vremena Kara i ja smo shvatili da smo utjeli koliko zbog crtea, toliko i zbog toga to smo se nae prve brane noi nali sami u sobi te oboje poeljesmo progovoriti. Kad sutra ustanemo, svi moraju saznati da je moj jadni otac preminuo u snu, rekla sam. I koliko god bilo tono to to sam kazala, moje rijei kao da nisu zvuale uvjerljivo. Sutra ujutro bit e sve kako treba, izgovorio je Kara istinu s onim udnim prizvukom u glasu, a da ni sam nije vjerovao u nju. Kad je napravio neodreen pokret kako bi mi se pribliio, poeljela sam se privinuti uz njega i rukama primiti njegovu glavu, kao to to inim i s djecom. Utom zauh kako se otvaraju vrata oeve sobe te uasnuta skoih, otvorih vrata i pogledah van. Najeena od straha, pri svjetlosti to se probijala u predsoblje ugledala sam poluotvorena vrata oeve sobe. Izila sam u predsoblje hladno kao led. Oeva je soba, zbog mangala na kojem je jo uvijek gorjela vatra, zaudarala na le. Je li to evket dolazio ovamo ili netko drugi? U oskudnoj svjetlosti mangala tijelo moga oca nepokretno je lealo u nonoj koulji. Palo mi je na pamet kako sam mu katkada prije spavanja, dok bi itao Kitab-ur Ruh, znala kazati: Laku no, dragi moj oe! Lagano se podiui uzeo bi mi iz ruke au i kazao: Tko te vodom napoji, tome nek' sve potee u izobilju, ljepotice moja!, te bi me, kao i kad sam bila dijete, poljubio u obraz i izbliza pogledao ravno u oi. Pogledala sam oevo strano lice i prepala se. S jedne strane, nisam eljela gledati njegovo lice; s druge pak, eljela sam vidjeti u kojoj je mjeri postalo strano, kao da me sam ejtan na to navodio. Ispunjena strahom, tek sam se bila vratila u sobu s plavim vratima kad Kara nasrnu na 287

mene. Odgurnula sam ga, ali vie zbog toga to nisam znala to inim negoli zbog ljutnje. Hrvali smo se pri drhtavoj svjetlosti svijee, ali to i nije bila prava borba, nego samo oponaanje borbe. Uivali smo u tome da se sudaramo, da jedno drugome dodirujemo ruke, noge, prsa. Zbrka u mojoj glavi sliila je duevnome stanju koje opisuje Nizami u svojoj poemi Husrev i irin. Je li Kara, koji je toliko itao Nizamija, osjeao da sam i ja, ba kao i irin, govorei mu: Ne mui me, ne ljubi mi usne, ne ini mi to!, zapravo govorila Uini mi to!? S tobom ne idem u istu postelju sve dok se ne pronae onaj ejtan, dok se ne otkrije ubojica moga oca, kazala sam. Dok sam izlazila iz sobe kao da bjeim, cijelu me obuzeo nekakav stid. Jer, to sam bila izgovorila tako glasno da je odmah bilo jasno kako sam htjela da moje rijei uju djeca i Hajrija. I ne samo oni: kao da sam eljela da moj vrisak uju jadni moj otac i moj pokojni mu, ije je tijelo odavno istrunulo i pretvorilo se u prah i pepeo u tko zna kojoj pustari. im sam se vratila k djeci, Orhan je rekao: Majko, evket je izlazio u predsoblje. Jesi li izlazio?, upitala sam krenuvi da ga pljusnem po licu. Hajrija!, povikao je evket i stisnuo se uz nju. Nije izlazio, rekla je Hajrija. Cijelo je vrijeme bio u sobi. Zbog iznenadna straha nisam joj mogla pogledati u oi. U trenu mi je bilo jasno da e moja djeca nakon objave oeve smrti kod Hajrije traiti utoite i spas od moje ljutnje i povjeravati joj nae tajne, a ta e promuurna slukinja iskoristiti priliku i pokuati zavladati mnome. Pokuat e na me svaliti oevu smrt i skrbnitvo nad djecom prenijeti na Hasana! Da, uinit e to! I sva ta njezina bestidnost proizlazi iz toga to je spavala s mojim pokojnim

288

ocem. Zato bih to vie od vas krila? Naravno, radila je to. Prijazno sam joj se nasmijeila. Potom sam uzela evketa u naruje i poljubila ga. Kazao sam da je evket izlazio u predsoblje, rekao je Orhan. Uvucite se u postelju, napravite i meni mjesta u sredini, pa da vam ispriam priu o bezrepom akalu i crnome dinu. Ali, rekla si Hajriji da ne pria prie o dinima, rekao je evket. Zato ih Hajrija noas ne moe priati? Hoe li proi i kroz grad siroia?, upita Orhan. Proi e!, rekoh. U tom gradu nijedno dijete nee imati ni oca ni majku. Hajrija, ti sii dolje i jo jednom provjeri sva vrata. Mi emo zaspati usred prie. Ja neu, rekao je Orhan. Gdje e Kara veeras spavati?, upitao je evket. U iluminatorskoj radionici, odgovorila sam. Pribijte se dobro uz majku, pa da se pod jorganom dobro ugrijemo. Kojemu su noice tako hladne kao led? Meni, rekao je evket. Gdje e Hajrija spavati? Kad je, kao i obino, kratko vrijeme nakon to sam krenula priati priu, Orhan utonuo u san, stiala sam glas. Ti nee izlaziti iz postelje kad ja zaspim, zar ne, majko?, upitao je evket. Neu. Uistinu to i nisam namjeravala. Poto je i evket zaspao, razmiljala sam kako je 289

zapravo velika srea to to u prvoj branoj noi svoga drugoga braka mogu spavati zagrljena sa svojim sinovima - kad je u kui k tomu jo i zgodni, pametni i strasni mu - i s tom sam milju i utonula u san. Kako sam se kasnije prisjetila, u tom zloslutnom i bespokojnom svijetu izmeu sna i jave najprije sam se razraunavala s ljutitim duhom svoga pokojnoga oca; potom sam se borila da pobjegnem od utvare podloga ubojice, koji je i mene htio poslati k tom duhu, ali je ubojica, straniji i od duha moga oca, pratei me u stopu, stvarao nekakvu buku. U mom je snu bacao kamenje na nau kuu. Pogodio je prozor, krov. Kasnije je gaao i vrata. ak mi se uinilo da ih i silom nastoji otvoriti. Kad je nakon toga taj zao duh ispustio nekakav plaan glas nalik zavijanju ili stenjanju neke ivotinje koju ni s im ne mogu usporediti, srce mi je poelo udarati kao ludo. Probudila sam se sva u znoju. Jesam li taj udni glas ula u snu ili su ti zvuci doista potekli iz same kue pa su me zato i probudili? Kako to nisam mogla odgonetnuti, privila sam se uz djecu i stala ekati ne miui ni malim prstom. Upravo sam bila pomislila kako sam sve te zvuke ula u snu, kad se iznova oglasi isto stenjanje. Istodobno, neto se srui u dvorite. Je li i to kamen? Premrla sam od straha. Ali, odmah je uslijedilo i neto gore od toga: ula sam kloparanje u kui. Gdje je Hajrija? U kojoj je sobi spavao Kara? to je s tijelom moga oca? Boe moj, uvaj nas! Djeca su slatko spavala. Da se to dogodilo prije moje udaje, digla bih se iz postelje i, trudei se zagospodariti situacijom kao muka glava u kui, pozvala bih na megdan dine i duhove. Sad sam se pak samo pritajila i pribila uz djecu. Kao da na ovome svijetu nema ive due; kao da nitko ni meni ni djeci nee priskoiti u pomo. Oekujui neko zlo pomolila sam se Allahu. Bila sam sama kao i u svojim snovima. ula sam da se otvaraju dvorina vrata. Bila su to dvorina vrata ili... Da. 290

Ustala sam u trenu, nabacila na se feredu prije nego sam i sma pomislila to to radim i izjurila van. Kara!, oglasila sam se apatom s vrha stepenica. Navukla sam nekakve cipele i krenula dolje. Svijea koju sam bila ugala na mangalu ugasila se im sam stupila na poploani dio dvorita. Zapuhao je nekakav otar vjetar, ali je nebo bilo vedro. Kad su mi se oi privikle na tamu, vidjela sam da polumjesec dobro osvjetljava dvorite. Boe moj! Dvorina su vrata bila otvorena. Tresui se na hladnoi kao prut stajala sam oduzeta. Zato nisam ponijela no? U ruci nisam imala ni svijenjak, ak ni komad daske. Vidjela sam da su se na trenutak dvorina vrata u tami pomaknula sama od sebe, ali, kao da sam njihovu kripu ula mnogo kasnije, kad su se ve bila zaustavila. Sjeam se da sam pomislila: upravo kao u snu. Bila sam pribrana, ali nisam znala da hodam po dvoritu. Kad se iz kue zaulo lupanje, inilo se kao da dolazi ispod potkrovlja. Pomislila sam da se dua moga sirotog oca mui da izie iz tijela. Spoznaja da dua moga oca pati istodobno mi je priinila veliku bol i donijela olakanje. Ako je moj otac uzrokom sve te buke, rekoh sebi, tad se zbog toga nita loe ne moe dogoditi. S druge strane, rastuivala me patnja due koja se svim silama upinjala to prije napustiti tijelo i uzvisiti se, toliko da sam molila Allaha da pomogne mome sirotome ocu. Pomisao da e dua moga oca zatititi ne samo mene nego i moju djecu, donijela mi je olakanje. Ako je s druge strane dvorinih vrata i sam avo koji se sprema u neemu mi nauditi, neka se prepadne uznemirene oeve due. U istome trenu osjetila sam zabrinutost zbog pomisli da bi Kara mogao biti taj koji je uznemirio oca. I da se moj otac upravo sprema nanijeti mu zlo. Gdje je Kara? U taj as na ulici, tik ispred dvorinih vrata, ugledah Karu i zastadoh. S nekim je razgovarao. 291

Primijetila sam da netko iza stabala u praznome vrtu s druge strane ulice neto govori Kari. Kad sam taj glas povezala sa stenjanjem koje sam maloprije ula u krevetu, odmah sam shvatila da je to Hasan. U njegovu se glasu osjealo nekakvo preklinjanje, nekakav pla, ali mu nije nedostajao ni prizvuk prijetnje. Sluala sam ih izdaleka. U tihoj noi upustili su se u razraunavanje. Istog trena sinulo mi je da sam u ivotu ostala posve sama sa svojom djecom. Mislila sam da volim Karu, ali, zapravo, samo sam ga eljela voljeti. Jer, u Hasanovu tunom glasu, u bolu koji sam odmah prepoznala, bilo je neto to me je duboko dirnulo u srce. Sutra u ovamo dovesti kadiju, janjiare, svjedoke koji e potvrditi da je moj stariji brat iv i da jo uvijek ratuje u perzijskim planinama, govorio je. Va brak nije zakonit. Unutra inite preljub. ekura je bila ena tvoga pokojnoga brata, a ne tvoja, rekao je Kara. Moj brat je iv, samouvjereno je uzvratio Hasan. Postoje svjedoci koji su ga vidjeli. Jutros je uskudarski kadija dao razvod ekuri jer se nakon etiri godine nije vratio iz rata. Ako je iv, neka mu svjedoci kau da je razveden. ekura se ne moe udati prije no to protekne mjesec dana od razvoda, rekao je Hasan. To je protivno vjeri i Kuranu asnom. Kako je ekurin otac pristao na takvu sramotu? Tetak-efendija je jako bolestan, rekao je Kara. Na samrtnoj je postelji... Kadija je odobrio i brak. Jeste li zajedno otrovali Tetka?, upitao je Hasan. Jeste li to udesili s Hajrijom? 292

Moj punac ali zbog svega to si napravio ekuri. Ako je doista iv, i tvoj brat moe traiti da mu poloi raune za sramotu koju si joj nanio. Sve je to la, rekao je Hasan. Izgovori koje je ekura izmislila da bi pobjegla iz kue. Iz kue se zauo vrisak. Bila je to Hajrija. Potom se i evket proderao na sav glas; vikali su jedno na drugo. Obuzeta strahom, i ja sam se nehotice poela nekontrolirano derati te sam, ne znajui to inim, potrala u kuu. evket se sjurio niz stepenice i izletio na dvorite. Djed je hladan kao led!, povikao je. Djed je umro! Zagrlili smo se. Uzela sam ga u naruje. Hajrija je jo uvijek vikala. Njezinu dreku i sve ostalo uli su i Kara i Hasan. Majko, djeda su ubili!, rekao je evket ovaj put. Svatko je to mogao uti. Je li i Hasan? Snano sam prigrlila evketa. Ne uzbuujui se, odvela sam ga natrag, u kuu. Na stepenicama je Hajrija upitala kako se dijete probudilo i neopaeno pobjeglo van. Majko, ta rekla si da nas nee ostavljati!, rekao je evket i poeo plakati. Misli su mi bile uz Karu, koji je ostao kraj dvorinih vrata. Budui da je u mislima bio zaokupljen Hasanom, nije mogao zatvoriti vrata. Poljubila sam evketa u obraze, snano ga privukla sebi, pomirisala mu vrat, smirila ga i stavila ga u Hajrijino naruje. Oboje idite gore, proaputala sam. Popeli su se uza stepenice. Vratila sam se do dvorinih vrata. Mislila sam, Hasan ne 293

moe vidjeti gdje sam, ni da sam nekoliko koraka iza vrata. Je li promijenio mjesto u mranome vrtu naspram nas, je li se povukao za mrano drvee na rubu ulice? Ali, vidi me, i obraa mi se. Ono to me inilo razdraljivom nije bio razgovor u tami s nekim ije lice ne moe vidjeti; uzrujala sam se zato to sam mu zapravo svaki put davala za pravo kad bi mene, sve nas, okrivio; zato to mi je sinulo da sam cijelo vrijeme bila u krivu, da sam ja krivac, kao to mi je i moj otac neprestano davao naslutiti; i jer sam s tugom shvatila da sam zaljubljena u ovjeka koji sve to kae. Allahu dragi, pomozi mi! Zar ljubav nije put do Tebe, a ne uzaludna patnja? Hasan je tvrdio da sam se udruila s Karom i ubila svoga oca. Rekao je kako je uo to je dijete kazalo, da je zapravo sve jasno kao dan i kako je to to smo napravili smrtni grijeh. Izjutra e otii kadiji i sve mu ispriati. Ako sam neduna, ako mi ruke nisu uprljane oevom krvlju, mene i djecu odvest e natrag kui i zamjenjivat e nam oca sve dok se njegov brat ne vrati iz rata. A ako sam kriva, ena koja bezduno napusti svoga mua dok on krvari u ratovima ionako zasluuje svaku kaznu. Kad smo to s nestrpljenjem sasluali, iza drvea je na tren zavladala tiina. Ako se sad dragovoljno vrati kui svoga pravog mua, rekao je Hasan posve drugaijim tonom, ako uzme djecu i mirno se vrati kui ne pokazujui se nikome ivom, i ja u zaboraviti tu predstavu s lanim brakom, sve to sam ovdje veeras uo, zloine koje ste poinili, sve u zaboraviti i sve vam oprostiti. S tobom u godinama strpljivo ekati povratak svoga brata iz rata, ekura. Je li pijan? U glasu mu je bilo neeg tako djetinjastog da sam se zabrinula da bi ga ono to mi je ponudio pred muem moglo stajati ivota. Jesi li razumjela?, oglasio se iza stabala.

294

U tami nisam mogla razabrati gdje se tono nalazio. Allahu moj, pomozi svima nama, grenim robovima svojim. Jer ti nee moi ivjeti pod istim krovom s ovjekom koji ti je ubio oca, ekura, ja to znam. Na trenutak mi je palo na pamet da bi on mogao biti ubojica moga oca. A sad nam se moda izruguje. ejtan je taj Hasan, ali opet, moda se i varam. Posluaj, Hasan-efendijo, oglasio se Kara u tami. Moj je punac ubijen, to je tono. Ubio ga je neki nitkov. Ubijen je prije vjenanja, zar ne?, upitao je Hasan. Ubili ste ga jer se usprotivio toj uroti od braka, tajno ugovorenu razvodu, lanim svjedocima, vaim obmanama. Da je Karu smatrao ovjekom, dao bi mu ker mnogo godina ranije, a ne sada. Kako je godinama ivio zajedno s mojim pokojnim muem, s nama, znao je prolost svih nas kao i mi sami. I da bude jo gore, Hasan se sa strau ljubomorna i zaljubljena ovjeka sjeao najsitnijih detalja svega o emu smo mu i ja razgovarali u kui, to smo zaboravili i to smo sada htjeli zaboraviti. Tijekom mnogih godina sakupili smo on, njegov brat i ja toliko zajednikih uspomena da sam se uplaila. Mislila sam: pone li ih iznositi, osjetit u koliko mi je Kara stran, nov i dalek. Mi mislimo da si ga ti ubio, rekao je Kara. Vi ste ga ubili da biste se mogli vjenati. To je jasno. Ja pak nisam imao ba nikakva razloga da ga ubijem. Ubio si ga da se mi ne bismo uzeli, rekao je Kara. Poludio si kad si uo da je dopustio da se ekura razvede i uda za mene. Ustvari, ljutio si se na Tetak-efendiju to se 295

usudio pozvati ekuru da se vrati doma. Htio si mu se osvetiti. Znao si da ekuru nikada nee moi dobiti dok je on iv. Prekini!, rekao je Hasan odluno. Neu to vie sluati. Jako je hladno. Ionako sam se smrznuo nastojei privui vau panju bacanjem kamenja na kuu. Uope me niste uli. Kara je unutra razgledao crtee moga oca., rekla sam. Jesam li pogrijeila kazavi mu to? Hasan je poeo govoriti onim neprirodnim tonom kakav poprima i moj glas, katkad i protiv moje volje, kad razgovaram s Karom: Gospoo ekura, budui da si ena moga starijeg brata, uinit e najbolju stvar ako uzme djecu i odmah se vrati u dom junaka i spahije s kojim si jo uvijek u zakonitu braku. Ne, rekla sam kao da apuem u tamu. Ne, Hasane, ne! Tad mi moja odgovornost i moja privrenost bratu nalau da sutra kadiji odmah prijavim sve to sam ovdje uo. Inae e traiti da im poloim raune. Od tebe e ionako traiti da poloi raune, rekao je Kara. im ode kadiji, ja u oglasiti da si ti ubio obljubljena roba naega Padiaha, mog Tetak-efendiju. Dobro, rekao je Hasan mirno. Uini tako. Vrisnula sam. Muit e vas obojicu!, povikala sam. Ne idite kadiji. Priekajte. Sve e se razjasniti. Ne bojim se muenja, rekao je Hasan. Dvaput sam bio muen i svaki put sam se uvjerio da se samo muenjem mogu razluiti kriv i nevin. Smutljivci bi se trebali bojati muenja. Ja u kadiji, janjiarskome agi, ejhulislamu, svakome priati i o knjizi i o crteima 296

sirotoga Tetak-efendije. Svi govore o tim crteima. to je na njima? Obojica su zautjeli. Kasnije smo iz pustoga vrta uli korake. Odlazi li, ili nam se pak primie? Nismo ga mogli ni vidjeti, ni dokuiti to radi. Uzalud bi mu bio trud da u gustoj pomrini prolazi kroz trnje, grmlje i kupine na drugom kraju vrta. Mogao se provui izmeu stabala, skrenuti ispred nas i mugnuti, a da ga ni ne vidimo, ali uope nismo uli korake da nam se pribliavaju. Najednom sam viknula: Hasane! Ali, nije se uo ni najmanji um. uti!, rekao je Kara. Oboje smo od hladnoe drhtali kao prut. Ne ekajui predugo dobro smo zatvorili vrata i uli u kuu. Bacila sam jo jednom pogled na oca prije nego to sam se uvukla u postelju koju su djeca bila zagrijala. Kara je pak sjeo pred crtee.

297

(35) Ja, Konj

Ne obazirite se na to to sam sada miran i nepokretan. Ja zapravo ve stoljeima galopiram: jurim preko ravnica, odlazim u ratove, tune keri ahov odnosim na vjenanja, galopiram iz prie u povijest, iz povijesti u legendu, iz knjige u knjigu, sa stranice na stranicu. Budui da sam bio u toliko mnogo pria i bajki, u toliko mnogo knjiga i ratova, da sam pratio nepobjedive junake, legendarne ljubavnike i vojske iz snova te s naim pobjedonosnim Padiahom jurio iz pohoda u pohod, ja sam, razumije se, esto, vrlo esto crtan. Kakav je to osjeaj biti tako esto crtan? Diim se, naravno, time, ali i pitam: jesam li ba ja taj kojeg esto crtaju? I po ovim je crteima jasno da svatko ima drukiju predodbu o mome izgledu. A opet, snano osjeam da svi crtei skupa imaju jedno zajedniko svojstvo, da su suglasni u jednom. Ne tako davno prijatelji iluminatori ispriali su jednu pripovijest te sam iz nje doznao sljedee: Kralj franakih nevjernika naumio se oeniti kerkom mletakoga duda. Dobro, oenit e se, ali to ako je Mleanin siromaan, a ki mu runa? Stoga veli najboljem meu svojim slikarima: idi i naslikaj ker mletakoga duda, svu njezinu imovinu, i pokretnu i nepokretnu, i njezinu djevojaku opremu. Mleani ne znaju za granicu to dijeli vanjski svijet od svijeta intime i obitelji; slikaru doputaju vidjeti ne samo svoje keri nego i svoje kobile, unutranjost svojih palaa. A majstor ih je bio tako nacrtao da odmah, im baci oko na sliku, prepozna tu djevojku, tog konja. Dok je franaki kralj u dvoritu svoga dvorca razgledao crtee to su bili pristigli iz Venecije kako bi odluio hoe li se eniti, njegova vlastita konja obuze ljubavni ar te krenu opkoraiti lijepu kobilu sa slike, a konjuari s tekom mukom zauzdae uspaljenu ivotinju koja svojim velikim organom razdera i sliku i okvir. 298

Iluminatori vele: pomamu franakoga pastuha nije izazvala ljepota mletake kobile sigurno je bila lijepa - nego to to je jedna posve odreena kobila bila naslikana onako kako i izgleda. Pa sad, je li grijeh biti naslikan kao ta kobila, kao slika jedne stvarne kobile? Kao to vidite, u sadanjem stanju vrlo se malo razlikujem od drugih konja na crteima. Ustvari, svi koji primjeuju ljepotu mojih butina, moje duge noge i gizdavo dranje, shvaaju da sam drukiji. Ali, sve te krasote ne svjedoe o posebnosti mene kao konja, nego o posebnoj nadarenosti iluminatora koji me crta. Svima vam je poznato da zapravo nema konja koji bi u svemu izgledao jednako kao ja. Ja sam samo odraz predodbe konja u iluminatorovoj glavi. Ah, kako je lijep taj konj!, kau promatrajui me. A tad zapravo ne hvale mene, nego crtaa. Svi se konji meutim razlikuju jedan od drugoga, i to iluminator prije svih drugih mora zamijetiti. Pogledajte samo, ak ni ona stvar kod jednog pastuha nije ista kao kod drugog. Ne bojte se, moete je izbliza razgledati, ak i uzeti u ruku. Moj organ mami uzvik maallah, on je po svojoj osobitoj formi i zakrivljenim oblinama pravi Boji dar. Zato iluminatorska druina crta konje napamet kad je Najuzvieniji Iluminator, Svemogui Allah, svakoga od nas stvorio da se razlikujemo jedan od drugog? Zato se uznose time da su nacrtali tisue, desetke tisua konja iz glave, uope nas i ne gledajui? Jer se trude preslikati svijet koji Allah vidi, a ne svijet koji oni vide svojim oima, eto zbog toga. Ne znai li to zaglibiti u mnogobotvo i - sauvaj me Boe! - rei: to je Allah stvorio, mogu i ja? Ne zadovoljavajui se onim to vide svojim vlastitim oima tisuu puta crtaju istoga konja iju predodbu dre u svojoj glavi, mislei da je to konj kojeg Allah vidi. Ne natjeu li se zapravo s Preuzvienim Allahom i ne postupaju li kao bezbonici svi koji tvrde da najljepega konja crtaju slijepi majstori napamet? 299

Nove slikarske metode franakih majstora nisu bezbonitvo, nego - naprotiv! - neto u posvemanjem skladu s naom vjerom. Neka me moja erzurumska braa pogreno ne shvate, molit u: meni se nipoto ne svia to franaki nevjernici ne znaju za brano udoree te svoje polugole ene javno pokazuju; to ne znaju za slast uitka u kavi i lijepim mladiima; to im mukarci hodaju golobradi i bez brkova i to - upravo obratno! - putaju kosu kao ene; to - Boe me sauvaj! - tvrde da je Hazreti Isa istodobno i Bog. ak se i uasno ljutim na njih, kad bi mi se samo jedan od njih pribliio pa da ga svojim kopitima... Ali, sit sam i toga da me iluminatori, koji poput ena sjede doma, a da nikada nisu ni primirisali rat, pogreno prikazuju. Crtaju me kako jurim s dvjema istodobno ispruenim nogama. Ni jedan konj ne galopira kao zec. Ako je moja prednja noga opruena naprijed, druga je ostraga. Ni jedan konj nee ispruiti prednju nogu kao kakav znatieljan pas, dok mu je druga vrsto na zemlji, kao to to prikazuju crtei s ratnih pohoda. Nikada konji jedne konjike trupe ne podiu istodobno istu nogu, ali nas crtaju kao da smo sjena jedan drugog i po istome kalupu niu dvadeset takvih redova jedan za drugim. Kad nitko za nas ne mari, upkamo i pasemo zelenu travu pred sobom; nikada ne stojimo graciozni i uspravljeni, kakvima nas crtaju. Otkud im toliki stid zato to jedemo, pijemo, seremo i spavamo? Zato se boje nacrtati ovaj moj pozamani organ? Posebice ga se djeca i ene, kad nikog nema u blizini, ne mogu nagledati. I to je loe u tome? Je li hoda iz Erzuruma i protiv toga? Priaju: ivio neko u irazu jedan star, onemoao i nepovjerljiv ah. Kako je umirao od straha da bi ga neprijatelji mogli svrgnuti s prijestolja i njegova sina proglasiti za novoga aha, on ne posla carevia u Isfahan za guvernera, nego ga dade zatvoriti u najskrovitiji kutak svoga dvorca. Carevi je trideset i jednu godinu proveo utamnien u sobi bez pogleda na vrt i dvorite, odrastajui samo s knjigama; a kad je nakon smrti svoga oca sjeo na prijestolje, istoga trena ree: Dovedite mi jednog konja! U knjigama sam stalno viao njegove slike te

300

me jako zanima kakav je. Dovedoe mu najljepega sivca u dvorac, ali kad je novi ah vidio da konj ima nozdrve iroke kao unak tednjaka, nepristojnu zadnjicu, dlaku koja se uope ne sjaji kao ona na slikama i goleme sapi, razoara se i naredi da poubijaju sve konje u carstvu. Na kraju tog okrutnog pokolja koji je trajao etrdeset dana rijeke tog carstva tekle su tune i krvave. No kako je taj novi ah ostao bez konjice, Allahovom ga je pravdom porazila vojska njegova neprijatelja, turkmenskoga bega iz dinastije Crnoga ovna, a on je sasjeen na komade, kako se nitko ne bi alostio da su konji ostali neosveeni, kao to se to dogaa u knjigama.

301

(36) Zovem se Kara

Kad se ekura skupa s djecom zatvorila u svoju sobu, dugo sam oslukivao umove, beskrajna pucketanja i kripu u kui. Jedanput su ekura i evket poeli aputati, ali ga je majka uutkala jednim uzrujanim pssst! U istom sam trenu uo kripu negdje od bunara, iz poploana dvorita, ali je nakon toga sve zamuklo. Potom mi je panju privukao galeb koji se bio spustio na krov, ali je i on, kao i sve drugo, utonuo u tiinu. Kasnije sam uo bolno stenjanje, dopiralo je s druge strane hodnika. Sinulo mi je: Hajrija plae u snu. Stenjanje se pretvorilo u kaalj koji je iznenada prasnuo, a potom zamuknuo, te je opet zavladala ona grozna, beskrajna tiina. Malo kasnije sledio sam se od straha: uinilo mi se da se netko kree po sobi u kojoj je lealo mrtvo tijelo moga tetka. Tijekom te duge tiine promatrao sam crtee raskriljene pred sobom i zamiljao kako na njih nanose boje strasni Maslina, ljepooki Leptir i pokojni majstor pozlate. Obuzimala me elja da se svakom od tih crtea obratim sa ejtane!, Smrti!, kako je to za nekih noi znao initi moj tetak, ali me je u tome zauzdavao nekakav strah. Zapravo, ti su me crtei ve bili dovoljno rasrdili budui da, unato silnim navaljivanjima svoga tetka, nisam bio u stanju napisati priu koja bi im pristajala. Kako mi je razum polako prihvaao nepobitnu istinu da je tetkova smrt bila povezana s njima, osjeao sam i strah i nestrpljenje: sluajui tetkove prie samo da bih ekuri bio blii ve sam bio sit tih crtea. Zato bih se sada kad mi je ekura ena bavio tim udnim stvarima? Zato to se ekura nije iskrala iz postelje i dola ti ni nakon to su djeca pozaspala, odgovorio je u meni neki neumoljiv glas. Razgledajui te crtee pri svjetlosti svijee, s nadom da e mi doi moja crnooka ljepotica, strpljivo sam ekao. Kad me je izjutra probudio Hajrijin vrisak, zgrabio sam svijenjak i izjurio van. Na

302

trenutak mi je proletjelo kroz glavu da su u kuu upali Hasan i ljudi koje je doveo sa sobom i da crtee treba sakriti. No ubrzo shvatih da je Hajrija vritala po ekurinoj naredbi, kako bi za tetkovu smrt saznala djeca i susjedi. Kad smo se ekura i ja susreli u predvorju, vrsto smo se zagrlili. Djeca, koja su zbog Hajrijine vriske bila izjurila iz svojih postelja, zastala su. Djed vam je umro, kazala im je ekura. Nemojte ulaziti u tu sobu. Izvukla se iz moga naruja, otila k ocu i zaplakala. Ja sam djecu odveo u sobu iz koje su i dola. Presvucite se, inae ete se prehladiti, rekao sam im. Sjeo sam na rub leaja. Djed nije umro jutros, nego sino, rekao je evket. Jedna od prelijepih dugih vlasi iz ekurine kose ispisivala je na jastuku neko slovo, nalikovalo mi je na vav. Pod jorganom se jo uvijek osjeala toplina njezina tijela. Sada je pak do nas dopiralo njezino zapomaganje i pla, zajedno s Hajrijinim. To da je mogla tako ridati kao da joj je otac ovoga trena neoekivano umro - izgledalo mi je tako zapanjujue i hinjeno da sam osjetio kako nimalo, ba nimalo ne poznajem ekuru i kako se u njoj skriva meni sasma nepoznat din. Bojim se, kazao je Orhan pogledom koji kao da je molio doputenje da zaplae. Ne boj se, rekoh. Vaa majka plae da bi susjedi saznali za djedovu smrt i doli ovamo. I to ako dou?, upitao je evket. Ako dou, neemo samo mi plakati zbog njegove smrti, nego e se i oni rastuiti i 303

zaplakati. Tako emo podijeliti i olakati svoju bol. Jesi li ti ubio moga djeda?, prodera se evket na sav glas. Ako bude kinjio majku, uope te neu voljeti!, odgovorih i ja viui. Derali smo se jedan na drugoga ne kao pooim i siroe, nego kao dvije osobe koje razgovaraju na obali kakva buna potoka. U meuvremenu je ekura bila izila u predvorje i, gurajui drvene daske, pokuavala otvoriti prozorske kapke kako bi se njezina vriska bolje ula u etvrti. Iziao sam iz sobe jer vie nisam mogao stajati po strani. Zajedno smo nalegli na prozor u predvorju, borili se s drvenim kapcima na njemu. U zadnjem naletu kapci su se rastvorili i sruili u dvorite. U lice nas udari sunce i hladnoa i naas omami. ekura poe gorko plakati i kukati kao da se obraa cijelome svijetu. Smrt Tetak-efendije, koja je kuknjavom oglaena cijeloj etvrti, u meni se prometnula u traginiju i potresniju bol nego to sam je dotad osjeao. I pla moje ene, iskren ili hinjen, pogaao me u srce te i ja poeh plakati. Jesam li uistinu plakao od tuge ili sam hinio da plaem strepei da e me proglasiti krivim za tetkovu smrt? Ne znam. Otiao je, otiao, joooj, otiao je moj mili otac, napustio nas jeee, kukala je ekura na sav glas. I moji jecaji i rijei zvuali su isto, ali nisam bio svjestan to tono govorim. U tim trenucima samoga sam sebe gledao oima susjed koji su nas motrili iz svojih kua, kroz odkrinuta vrata i iza prozorskih kapaka i razmiljao je li ispravno to to radim. to sam vie plakao, to sam se vie oslobaao nedoumice jesu li moja bol i suze iskrene ili hinjene, zebnje da bih mogao biti okrivljen za zloin, pa ak i straha od Hasana i njegovih ljudi.

304

ekura je bila moja i kao da sam to proslavljao vikom i suzama. Privukao sam k sebi enu koja je ridala i, ne obazirui se na djecu koja su se uplakana pribliavala, s puno ljubavi poljubio je u obraz. Unato tomu to sam plakao, osjetio sam da i njezin obraz mirii na bademova stabla iz naega djetinjstva, ba kao i njezina mekana i topla postelja. Kasnije smo svi zajedno, ukljuujui i djecu, uli k pokojniku. Budui da nije izgledao kao truplo koje je poprilino vonjalo od dvodnevna leanja, nego kao netko tko upravo umire, izustih La ilahe illallah da bi mu to bile zadnje rijei koje e u smrtnome asu ponoviti za mnom i tako ravno otii u dennet. Postupili smo kao da ih je moj tetak i izgovorio i u jednom smo se trenu umalo nasmijeili gledajui u njegovo smrskano lice i lubanju. Istovremeno sam, rastvorivi dlanove, prouio Jasin. Svi su zautjeli i sasluali molitvu. Komadom istog muslina koji je donijela ekura brino smo povezali tetkova otvorena usta, jo jednom mu njeno zatvorili neozlijeeno oko, lagano okrenuli pokojnikovo tijelo i poloili ga na desnu stranu, a njegovo posve razmrskano lice okrenuli prema kibli. ekura je pokrila oca jednom istom plahtom. Svialo mi se to to djeca sve to pratila s pozornou kakva lijenika, kao i tiina koja je nastupila nakon njihova plaa. Napokon sam se osjeao kao netko tko ima pravu enu, djecu, ognjite, dom, i ta je pomisao bila postojanija od svih proivljenih smrtnih strahova. Sakupio sam crtee, vratio ih jedan po jedan u njihove mape, navukao svoj debeli kaftan i urno iziao uzevi ih sa sobom. Uputio sam se ravno prema mahalskoj damiji hinei da ne vidim staru susjedu koja je ula nau kuknjavu i pourila k nama ushiena to joj se pruio uitak dijeliti tuu bol, ni njezina slinava unuka, iji je izgled po svemu odavao da se raduje nenadanoj zabavi. Mija rupa koju je imam nazivao kuom, a koja je u ovjeku izazivala stid, bila je kolibica sklepana uz velebnu graevinu s ogromnom kupolom i raskonim i irokim 305

dvoritem, to je i bilo tipino za brojne novopodignute raskone damije. A imam je, to se i drugdje vrlo esto dalo vidjeti, proirio svoju kuu iz te male i hladne mije rupe na cijelu damiju, i uope se nije obazirao na to to mu ena poutjelo rublje vjea izmeu dvaju stabala kestena na kraju dvorita. Nakon to sam se oslobodio nasrtaja dvaju nametljivih pasa koji su, oito, svojatali dvorite koliko i imamova obitelj, te imamovih sinova, koji su ih batinama otjerali, s imamom sam se nasamo povukao u jedan kut dvorita. Bio je jako ozlojeen zbog vjenanja koje mu nakon jueranjeg razvoda nisam dao obaviti te sam mu na licu itao pogled koji je govorio: Zar opet? I to sad ne valja? Jutros je preminuo Tetak-efendija. Neka mu se Allah smiluje i nek se skrasi u dennetu!, rekao je dobroduno. Zato sam dodao to jutros i tako se izloio nepotrebnoj sumnji? U ruku sam mu tutnuo jo jedan od onih dukata. Rekao sam mu da prije ezana proui salu te da brata uposli kao telala i cijeloj etvrti odmah razglasi Tetkovu smrt. Moj brat ima jednog poluslijepog prijatelja, rekao je, s njim jako dobro kupamo pokojnike. to bi mi bolje ilo na ruku od toga da Tetak-efendiju okupaju jedan slijepac i jedna polubudala? Kazao sam mu da e se molitva za pokojnika klanjati u podne i da e joj se prikljuiti brojni ljudi iz Saraja, iz Iluminatorske radionice, medres i s mnogih visokih poloaja. Nisam rekao nijednu rije o licu Tetak-efendije, o njegovoj razmrskanoj lubanji. Jer, odavno sam bio zakljuio da u problem moi rijeiti samo s viega mjesta. Budui da je na Padiah nadzor nad novcem za knjigu koja je bila naruena od moga tetka blagoizvolio prepustiti glavnome rizniaru, morao sam najprije njemu proslijediti vijest o tetkovoj smrti. Da bih se nekako provukao u Saraj, otiao sam k jednom dekorateru (inae 306

roaku moga pokojnog oca), koji je jo od moga djetinjstva radio u krojakoj radionici naspram Kapije Soukeme. Poljubio sam mu ruku proaranu starakim pjegama i kazao da moram vidjeti glavnoga rizniara, molei ga i preklinjui da mi u tom pomogne. Neko me vrijeme pustio da ekam meu elavim egrtima, koji su ili zavjese presamieni nad arenim svilenim tkaninama u svojim krilima, a potom me prepustio pomoniku glavnoga dekoratera koji je, kako sam razumio, iao u Saraj uzeti nekakve mjere i napraviti obraun. Kad smo proli kroz Vrata Soukeme i stupili na Alajmegdan, nisam morao proi ispred Iluminatorske radionice smjetene u zdanju naspram Aja Sofije i - barem zasad - objanjavati ostalim iluminatorima da se dogodio zloin. Koliko god mi je Alajmegdan izgledao uobiajeno pust, toliko mi se inio i buan. Nije bilo ive due ni oko skladit ni pred vratima Kancelarije za molbe i albe, pred kojom u dane vijeanja carskoga Divana uvijek stoji dugi red ljudi s molbama u rukama. Ali opet, kao da je do mene stalno dopirala huka iz empresovih stabala, iz stolarske radionice i pekarnice, kroz prozore bolesnikoga stacionara, iz staj, od konj i konjuara ispred druge dvorske kapije ije sam kule sa iljastim krovovima s divljenjem promatrao. To svoje uzbuenje pripisao sam strahu zbog toga to sam malo kasnije, prvi put u ivotu, trebao proi kroz tu drugu kapiju, kroz Babusselam Vrata mira. Na Vratima nisam ni stigao obratiti pozornost na ugao na kojem, kako se prialo, ekaju u svakom trenu pripravni delati, niti sam mogao sakriti uzbuenje od straara koji su bacili oko na smotak ukrasne tkanine koju sam nosio da bih se izdao za pomonika svoga dekoraterskog vodia. im smo stupili na Divanski trg, zavladala je duboka tiina. Osjeao sam ak i u eonim i vratnim ilama kako mi srce snano udara. Mjesto o kojem sam toliko mnogo uo od ljudi koji su bili u Saraju, i koje je moj Tetak tako slikovito opisivao, prualo se preda 307

mnom kao areni vrt nad vrtovima, kao pravi dennet. Ipak, nije me obuzeo osjeaj beskrajna zadovoljstva, koji obuzme one koji stupe u dennet, nego straha i pokornosti; osjeao sam da sam obian rob naega Padiaha, koji je, kako sam sada mnogo bolje mogao shvatiti, temelj cijeloga svijeta. Dok sam s divljenjem gledao paune kako se eu u zelenilu, zlatne ae privrene lancem za esme iz kojih je uborila voda, divanske aue kako se u svilenim odorama kreu beumno kao da uope i ne dodiruju zemlju, osjetio sam u sebi uzbuenje to mogu sluiti Velikome Vladaru. Moram zavriti tajnu knjigu naega Padiaha, ije sam napola dovrene crtee nosio pod rukom. Oiju uperenih u Divansku kulu, koja, kad se tako izbliza gleda, pobuuje vie strah negoli divljenje, slijedio sam dekoratera i ne znajui to tono radim. S jednim paom u pratnji, u mrtvoj tiini i s osjeajem komarnoga straha proli smo Divanhanu, zgradu u kojoj se sastaje Carsko vijee, i Riznicu. Imao sam osjeaj da sam sva ta mjesta ve ranije vidio i upoznao. Kroz jedna iroka vrata uli smo u prostor koji nazivaju Starom divanskom vijenicom. Pod jednom velikom kupolom vidio sam majstore kako sjede drei u rukama sukna, komade koe, srebrne korice za sablje, krinjice od sedefa... Odmah sam shvatio da su to majstori iz umjetnike radionice naega Padiaha, koji izrauju topuze, izme, srebrnariju i barun, ukrasne predmete od bjelokosti i glazbala. Svi su pred vratima glavnog rizniara ekali s razliitim povodima radi sravnjivanja dnevnih obrauna, nabavke materijala ili dozvole za ulazak u Enderun, zabranjene prostorije Saraja, kako bi uzeli kakve mjere. Obradovao sam se kad meu njima nisam ugledao ni jednoga iluminatora. I mi smo, povukavi se u jedan kut, stali ekati. Povremeno bi do nas dopro povieni glas tajnika Carske riznice, koji je zbog pogreke u raunima traio da se neka rije ponovi, a nakon toga i odgovor koji mu je s potovanjem davao jedan majstor bravar. Glasovi su vrlo 308

rijetko nadilazili apat; golubovi u dvoritu slijetali su i uzlijetali, a jeka lepeta njihovih krila ula se pod kupolom jae od alopojki nas obrtnike koji smo se jadali jedan drugome zbog nedostatka novca i materijala. Kad je doao red na mene i kad sam uao u malu i kupolom nadsvoenu sobu glavnoga rizniara, vidio sam u njoj samo jednoga tajnika. Odmah sam mu rekao da se radi o jednom velikom problemu s kojim mora biti upoznat glavni rizniar, da je jedna knjiga, koju je naruio na Padiah i za nju se brino zalagao, ostala nedovrena. Unjkavi tajnik neto je predosjetio, iskolaio je oi, a ja sam mu pokazao crtee iz Tetkove knjige. Kad sam vidio da se pomeo zbog neobinih crtea i neuobiajena dojma koji izazivaju, kazao sam mu tetkovo ime, nadimak, zanimanje i dodao da je zbog tih crtea umro. Sve sam to izustio nabrzinu. Jer, dobro sam znao: vratim li se iz Saraja ne doavi do naega Padiaha, rei e da sam ja svoga tetka doveo u to strano stanje. Kad je tajnik otiao glavnome rizniaru da ga obavijesti o tome, oblio me hladan znoj. Zar bi glavni rizniar, za kojega mi je Tetak priao da se nikad ne odvaja od Padiaha, da mu katkad stere molitveni tepih te da je osoba kojoj Padiah povjerava svoje najvee tajne, zar bi samo zbog mene iz Enderuna doao ovamo? Drao sam prilino nevjerojatnom ak i mogunost da je u Enderun, u samo srce Saraja, poslan tekli. Gdje je sada na preuzvieni Padiah, je li siao u jednu od svojih rezidencija na obali ili je u haremu, je li s njim i glavni rizniar? Mnogo kasnije pozvan sam unutra; to me je tako iznenadilo da se nisam bio ni prepao. Ali, kad sam s lica majstora s kojim sam se susreo na vratima sobe proitao izraz potovanja i nevjerice, obuzelo me uzbuenje. Kad sam uao, nakratko sam se bio oduzeo mislei: neu moi usta otvoriti. Na glavi je nosio telli serpu, kapu koju samo on, glavni rizniar, i veziri smiju nositi. Crtei koje je tajnik bio uzeo od mene leali su pred njim na stalku, razgledao ih 309

je. Prepao sam se kao da sam ih ja bio nacrtao. Poljubih mu skute. Sinko, ree, je li tono to to sam uo? Je li ti Tetak mrtav? U jednom trenutku - je li od uzbuenja ili osjeaja krivnje? - nisam mogao odgovoriti te sam to potvrdio samo klimanjem glave. Istodobno se dogodilo neto neoekivano: iz oka mi je skliznula jedna suza i polako se spustila niz obraz praena iznenaenim, ali obzirnim pogledima glavnoga rizniara. To da se nalazim u Saraju, da se glavni rizniar odvojio od samoga Padiaha i doao ovamo na razgovor sa mnom, da mogu biti tako blizu naega Padiaha - sve je to tako udno utjecalo na mene da... Na oi su mi udarile nove suze i ve se u potocima slijevale niz obraze, ali ja nisam osjeao ak ni stid. Sinko, isplai se koliko ti srce eli, rekao je glavni rizniar. Plakao sam ridajui. Mislio sam da sam u proteklih dvanaest godina ostario, sazrio. Ali, kad se ovjek nae tako blizu svome Padiahu, srcu svoje drave, odmah shvati da je dijete. Nije me se ticalo ni to to su moje jecaje uli majstori srebrnari i barunari, koji su ekali vani; napokon sam shvatio da u glavnome rizniaru ispriati ba sve. I tako sam mu ispriao sve to mi je lealo srcu. Osjeao sam olakanje svaki put kad bih vidio da pred oima glavnog rizniara oivljava moja enidba sa ekurom, potekoe s tetkovom knjigom, tajne koje crtei skrivaju pred nama, Hasanove prijetnje, tetkovo tijelo. Budui da sam cijelim svojim biem osjeao da u se iz stupice u koju sam upao moi izvui samo ako se predam beskrajnoj pravdi i milosru naeg Padiaha, Uzdanici ovoga svijeta, govorio sam o svemu. Hoe li razumjeti moju priu i tono je prenijeti naemu Padiahu, Uzdanici svijeta, prije nego to me preda muiteljima i delatima? Neka odmah izvijeste Iluminatorsku radionicu o smrti Tetak-efendije, rekao je glavni rizniar. Neka na njegov pokop doe cijeli odjel iluminatora. 310

Pogledao me je u lice da bi provjerio ima li na njemu kakav znak protivljenja. Ta panja ulila mi je samopouzdanje te sam mu iznio svoje sumnje u vezi s tim tko je i zato ubio moga tetka i pozlatara Tankoutog Efendiju. Aludirao sam na ljude propovjednika iz Erzuruma, na one koji napadaju tekije jer se u njima svira i plee. Primijetivi sumnjiave poglede glavnoga rizniara, poelio sam s njim podijeliti i svoje druge sumnje: dao sam mu do znanja da je to to sam bio pozvan uraditi crtee i iluminacije za knjigu Tetak-efendije meu majstorima Iluminatorske radionice izazvalo neizbjeno suparnitvo i ljubomoru kako zbog novca, tako i zbog asti. Ve je sama tajnost posla pokrenula meu njima svu tu netrpeljivost, mrnju i urote, kazao sam. Ali, to sam vie o tome govorio, to sam, uznemiren, sve vie osjeao da i glavni rizniar na neki nain sumnja na mene, upravo kao i vi sada. Dragi Boe, nek napokon sve izie na vidjelo, ni za to Te drugo ne molim! Zavladala je tiina. Glavni je rizniar skrenuo pogled s mene, kao da se u moje ime stidi mojih rijei i bola te pogledao crtee raskriljene na stalku. Devet ih je, rekao je. S Tetkom je meutim ugovorena knjiga s deset crtea. Od nas je dobio mnogo vie zlatnih listia nego to ih je iskoriteno na ovim slikama. Podli ubojica sigurno je odnio iz prazne kue zadnji crte, uraen s mnogo pozlate, odgovorio sam. Nikako nismo mogli saznati tko je kaligraf. Moj pokojni tetak jo nije bio zavrio tekst knjige. Od mene je oekivao pomo, da je ja privedem kraju. Sinko, pa sam kae da si se tek nedavno vratio u Istambul!

311

U Istambul sam stigao prije jednog tjedna, tri dana nakon to je Tankouti Efendija ubijen. Zar je tvoj tetak godinu dana izraivao slike za jo nenapisanu knjigu? Da. Je li ti objasnio o emu je ta knjiga trebala govoriti? Kako sam od njega uo, ovo je bila elja naega Padiaha: knjiga koja e u glavu mletakoga duda usaditi predodbu o sili i bogatstvu loze Osmanovia - sablje i ponosa islama - a u njegovo srce strah, i to u vrijeme kad se navrava tono tisua godina od hidre naega Poslanika i kad islamski kalendar pokazuje okruglo tisuu godina. Ta je knjiga slikom i slovom trebala prikazati najdragocjenije i najsvetije stvari naega svijeta, a u njezinu srcu, ba kao i u Knjizi o otroumlju, imao je biti portret naega Padiaha. Budui da su u njegovoj izradi trebale biti koritene i metode franakih majstora, portret bi, kad ga mletaki dud ugleda, u njegovu srcu morao pobuditi divljenje prema naemu Padiahu i elju da se sprijatelji s njim. To znam, ali zar bi najdragocjenije i najsvetije stvari loze Osmanovia trebali biti ti psi i ta stabla?, ree pokazujui na crtee. Moj je pokojni tetak govorio da e knjiga prikazivati ne samo bogatstvo naega Padiaha, nego snagu njegova duha i njegove skrivene tuge. A portret naega Padiaha? Njega nisam vidio, mora da je ondje kamo ga je sakrio bezduni ubojica, tko zna, moda je sad u njegovoj kui.

312

Moj pokojni tetak bio je izjednaen s bilo kim tko za gotove dukate nije bio kadar dovriti obeanu knjigu te je namjesto nje dao uraditi nekoliko udnih i u oima glavnoga rizniara bezvrijednih crtea. Je li glavni rizniar mene smatrao osobom koja je ubila tog nesposobnog i nepouzdanog ovjeka da bi se oenila njegovom kerkom ili, tko zna zbog ega drugog, na primjer, da bi prodala zlatne listie? Kako sam iz njegovih pogleda itao da ne uspijevam biti vjerodostojan, progovorio sam uurbano, napregnuvi posljednje snage; kazao sam, tetak mi je povjerio da je sirotog Tankoutog Efendiju moda ubio neki od majstora koje je uposlio na izradi knjige. Ispriao sam mu kako je sumnjao na Maslinu, Rodu i Leptira, ali ne nairoko i nadugo. Nisam imao ni dokaza, ni povjerenja u sebe. Osjeao sam da glavni rizniar sad i mene dri klevetnikom budalom i za podlacem sklonim objedama. Zbog toga sam se obradovao kad je glavni rizniar kazao kako od Iluminatorske radionice moramo tajiti da moj tetak nije umro prirodnom smru, jer sam te rijei protumaio kao prvi znak njegove suradnje sa mnom. Crtei su ostali kod glavnog rizniara. Kad sam, praen budnim pogledima straara, iziao kroz Vrata spasa, kroz koja sam ne tako davno bio uao uzbuen kao da ulazim u dennet, osjetio sam olakanje kao netko tko se nakon mnogih godina izbivanja vraa svojoj kui.

313

(37) Ja sam va Tetak

Moja denaza bila je jako lijepa, upravo onakva kakvu sam i elio. Doli su svi oni iji sam dolazak prieljkivao. Osjeao sam ponos zbog toga. Od vezir koji su se u vrijeme moje smrti zatekli u Istambulu bili su Hadi Husejin-paa s Cipra i Topal Baki-paa; odano su podsjetili na to kako sam, sluei im neko, stekao velike zasluge. Dolazak defterdara Melekpae Crvenog, ija je zvijezda u vrijeme moje smrti i sjala i tamnila pod udarom mnogih objed, izazvalo je komeanje u skromnome dvoritu damije u naoj mahali. S posebnim sam zadovoljstvom primio dolazak aubae Mustafa-age, na ijem bih se mjestu ja naao da sam nastavio ivjeti i aktivno sudjelovati u dravnim poslovima. Tajnik Carskoga vijea, Kemaletin-efendija, svi divanski aui i bliski prijatelji i veliki dumani mektupibaa Salim-efendija Strogi, koji je jo uvijek bio nasmijan i optimistiki raspoloen, bivi divanski inovnici koji su se rano povukli iz aktivna ivota, moji kolski drugovi, mnogi za koje sam se udio kako i otkud su mogli uti za moju smrt, blii i dalji roaci, mladi ljudi - svi zajedno inili su poprilino velik, dostojanstven i dojmljiv skup. Ponosio sam se tim skupom, njegovom ozbiljnou i tugom. Nazonost glavnoga rizniara Hazim-age i bostandibae svakome je posvjedoila da na preuzvieni Padiah svim srcem ali zbog moje smrti. Je li to znailo i da e biti uloen i veliki napor da se moj podli ubojica pronae i izrui muiteljima, ne znam. Ali, sad vidim tog prokletnika kako stoji u dvoritu s ostalim iluminatorima i kaligrafima i gleda u moj tabut s dostojanstvenim i krajnje tunim izrazom lica. No ne mislite da se ljutim na svoga ubojicu, da eam za osvetom, pa ak ni da mi je dua uznemirena jer sam izdajniki i bezduno ubijen. Ja sam sada u jednoj posve drugaijoj

314

sferi, moja je dua itekako spokojna jer se napokon pronala nakon dugogodinjih muka na ovozemaljskome svijetu. Nakon udaraca nanesenih mastionicom moja je dua privremeno napustila moje krvlju obliveno i bolno tijelo i neko vrijeme titrala u svjetlosti. U toj lijepoj svjetlosti, kao to sam mnogo puta proitao i u Kitb-ur Rhu, lagano su mi prila dva lijepa i nasmijeena anela lic sjajnih kao sunce, uhvatila me za ruke i podigla u visine, kao da nisam samo dua nego jo uvijek i tijelo. Kako smo se mirno i meko, i kako visoko, popeli, ba kao u sretnim snovima! Proli smo kroz plamene ume, preli rijeke svjetlosti, zali u mora tame i planine od snijega i leda. Svaki je dio tog puta trajao tisue godina, no meni se inio kratkim kao treptaj oka. Eto, tako smo prolazei pored udnih stvorenja, kroz raznorazne skupine, movare to vrve bezbrojnim kukcima i pticama, kroz oblake preli sedam nebes. Na vrata svake od tih sedam sfera kucao je aneo predvodnik i kad bi neki glas zapitao: Tko je?, spomenuo bi sva moja imena i sve moje atribute, dodajui: Dobri rob Uzvienog Allaha, te mi tako na oi nagonio suze radosnice; no, ipak sam znao da do sudnjega dana, koji e razdvojiti pravedne od grenih, ima moda jo tisue i tisue godina. Jer izuzev poneke beznaajne sitnice sve je onako kako su al-Gazali, al-Devzija i drugi uenjaci opisali na stranicama sroenim na temu smrti. Stvari koje su u knjigama bile isputene kao nerjeive, ili pak kao kakva mrana zagonetka koju moe odgonetnuti tek onaj koji umre, sada su bljeskale jedna za drugom u eksploziji svjetlosti u tisuama boja. Kako opisati boje koje sam vidio tijekom toga udesnog uspea? Vidio sam da je univerzum stvoren od boj, da je sve svjetlost. I kao to sam osjetio da je snaga koja me odvaja od svih drugih stvari stvorena od boj, tako sam shvatio da je boja ono to me sada s ljubavlju prima u naruje i povezuje s univerzumom. Vidio sam naranasta nebesa, tijela boje 315

zelena lista, jaja smea kao kava, nebeskoplave konje iz legendi. Sve je bilo kao na slikama koje sam godinama gledao s ljubavlju, kao u legendama; i zbog toga sam sve to prvi put gledao i s uenjem i s divljenjem, a opet, sve to sam vidio kao da je na neki nain bilo proizilo iz moga sjeanja. Shvaao sam da je ono to nazivam sjeanjem dio univerzuma i da e i univerzum, zbog beskonana vremena koje se preda mnom otvara, u budunosti najprije biti moje iskustvo, a potom moje sjeanje. Umirui u tom veselom prasku boja, shvatio sam i otkud osjeaj olakanja, kao da sam sa sebe svukao tijesnu koulju: nakon ovoga nita mi vie nije bilo zabranjeno, a pred sobom sam imao neogranieno vrijeme i prostor da mogu proivjeti sva druga vremena i prostore. im sam to pojmio, sinulo mi je, prestraenom i sretnom, da sam Mu blizu. U tom sam trenu u dubokoj pokornosti outio prisutnost jedne crvene boje, koja se ni s im ne da usporediti. U kratkom vremenu sve je postalo jarkocrveno. Ljepota te boje ispunjavala je mene i univerzum. to sam se vie pribliavao Njegovu Biu, to me obuzimala sve vea elja da zaplaem od radosti. Osjetio sam stid to izlazim pred Njega tako iznenada i sav obliven krvlju. Neki drugi zakutak moga razuma govorio mi je kako me to On poziva k sebi preko Azraila i drugih anela, kako sam itao i u knjigama o smrti. Hou li Ga moi vidjeti? Mislio sam, dah e mi zastati od uzbuenja. To nadolazee crvenilo, koje je preplavilo sve postojee i u kojem su se razigrano odraavali svi prizori univerzuma, bilo je tako udesno i velianstveno da mi je pomisao kako mogu biti dio Njega i kako sam Mu tako blizu natjerala jo vie suza na oi. Ali, razabrao sam da mi se vie nee pribliavati. Shvatio sam da se raspituje kod svojih anela za mene, da me oni hvale i da me je prihvatio kao dobrog slugu koji se 316

pridravao svih Njegovih naredbi i zabrana te da me voli. Radost to me je cijeloga obuzimala i suze to su mi tekle niz lice najednom se zatrovae sumnjom. Da bih se odmah oslobodio te sumnje, rekoh s osjeajem krivnje i s nestrpljenjem: Zadnjih dvadeset godina svoga ivota bio sam pod snanim utjecajem nevjernikih slika koje sam vidio u Veneciji. Jednom sam ak poelio da moj vlastiti portret bude napravljen u njihovom stilu, ali sam se toga bio prepao. Kasnije sam u nevjernikom stilu dao naslikati Tvoj svijet, Tvoje sluge i naega Padiaha, koji je Tvoja sjena na prolaznome svijetu. U sebi se ne prisjeam Njegova glasa, nego samo odgovora koji mi je dao: Moji su i istok i zapad. Uzbuen, nisam se mogao suzdrati: Dobro, no to je smisao svega toga, svih tih... Kakav smisao ima prolazni svijet? SIR - Tajna, uo sam u sebi odgovor. Ili: SEV - Voli ga!, ali ne mogu biti posve siguran ni u jedno ni u drugo. Po tome to su mi aneli opet prili zakljuio sam da mi je u toj visokoj nebeskoj sferi izreena neka privremena presuda i da u, skupa s nebrojenim mnotvom drugih dua koje su tu ve desecima tisua godina, ekati u berzehu - ondje gdje due iekuju sudnji dan na kojemu e o svima nama biti izreen konaan sud. Sve se odvijalo onako kako je i u knjigama bilo zapisano, i ta mi je spoznaja pruala posebno zadovoljstvo. Sputajui se dolje, iz knjiga sam se prisjetio da u, kad me budu sahranjivali, opet morati biti u svome tijelu.

317

Ali - Bogu hvala! - odmah sam naslutio da je povratak u tijelo samo literarna metafora. Kako je samo, unato svojoj tuzi, besprijekorno izgledala pogrebna povorka - u meni je budila ponos - kad je nakon obavljene molitve podigla moj koveg i uputila se prema malome groblju Tepedik nedaleko od damije! Odozgo mi se inila kao tanak i slabaan konopac. Moram pojasniti gdje sam se nalazio. Kao to se moe razumjeti i iz Poslanikova hadisa: Vjernikova je dua poput ptice koja jede s dennetskih stabala, dua nakon smrti lebdi na nebu. Ovaj hadis ne znai da dua poprima izgled ptice, niti da postaje ptica, kako je to pogreno tvrdio Abu Omar bin Abdulbar, nego da dua boravi tamo gdje i ptica, kako to posve ispravno zamjeuje i al-Devzija. Mjesto s kojeg sam ja promatrao taj prizor - mletaki majstori, koji jako vole perspektivu, nazivaju ga kutom gledanja - potvruje tonost alDevzijevog tumaenja. S mjesta gdje sam bio mogao sam, primjerice, vidjeti ne samo pogrebnu povorku koja je u tom trenu ulazila u groblje proteui se kao kakav konopac, nego i - s uivanjem, kao da promatram kakvu sliku - gledati kako jedan jedrenjak, ija nabrekla jedra gutaju vjetar, razdragano ubrzava plovidbu krivudajui od kraja Zlatnoga roga prema Sarajburnu. Budui da sam sve to promatrao s visine minareta, cijeli je svijet podsjeao na crtee iz jedne briljantne knjige koju sam neko razgledao list po list. Ali, mogao sam vidjeti i vie od bilo koga tko bi se ispeo na takvu visinu, a ija se dua jo nije bila odvojila od tijela: djecu koja su se igrala trule kobile ak na drugoj strani obale, u jednom naputenom vrtu okruenom grobovima, negdje iza Uskudara; prizor od prije dvanaest godina i tri mjeseca: Resulkuttbov amac sa sedam pari vesala savreno klizi Bosporom prevozei mletakoga baila, kojeg smo ukrcali kod njegove rezidencije na obali te ga vodimo u audijenciju kod velikog vezira Ragip-pae elavog; jednu debelu enu na novom 318

pazaru u Langi, koja je na prsima nosila ogromnu glavicu zelja kao bebu koju e podojiti; svoju vlastitu sreu jer je bio umro divanau Ramazan-efendija, a ja sam imao dobre izglede da doem na njegovo mjesto; kako iz naruja svoje bake gledam crvene koulje dok moja majka vjea rublje u dvoritu; kako tumaram udaljenim mahalama traei primaljinu kuu kad je ekurina pokojna majka dobila trudove i poela raati ekuru; mjesto gdje se nalazi moj crveni pojas, koji sam izgubio prije etrdeset i vie godina (ukrao ga je Vasfi); velianstveni vrt u velikoj daljini, koji sam usnuo jedanput, prije dvadest i jedne godinu, i koji e mi Allah bude li to Njegova volja - mnogo kasnije pokazati kao dennet; glave, noseve i ui to ih je gruzijski beglerbeg Ali Beg, kad je porazio pobunjenike u tvravi Gori, poslao caru; istodobno sam mogao vidjeti i svoju lijepu i milu ekuru, koja je na trenutak ostavila ene pristigle iz susjedstva te plae za mnom gledajui pe u dvoritu. Knjige i stari uenjaci kau da dua ima etiri zaviaja: 1. majinu utrobu; 2. ovaj svijet; 3. berzeh, meuprostor u kojem se iekuje sudnji dan, i gdje sam sada; 4. dennet ili dehennem, kamo se odlazi nakon sudnjega dana. Iz berzeha se istodobno vide prolost i sadanjost i dokle god uspomene due ostaju u ondje, u njemu nema nikakvih prostornih ogranienja. Ali, da je ivot tijesna koulja, to postane jasno tek kad se izie iz tamnic vremena i prostora. Naalost, nitko prije nego to umre ne moe shvatiti sljedee: koliko je dua bez tijela u svijetu mrtvih stvarni razlog za sreu, toliko je i tijelo bez due meu ivima izvor najvee sree. Zbog toga sam - s bolom motrei tijekom svoje lijepe denaze najmiliju ekuru kako zbog mene uzalud plae u kui trgajui sve sa sebe - preklinjao uzvienog Allaha da nam u dennetu podari duu bez tijela, a na ovome svijetu tijelo bez due.

319

(38) Ja, majstor Osman

Poznati su vam naopaki starci koji sav svoj ivot nesebino daruju kakvoj umjetnosti. Na svakoga se istresaju. Visoki su, koati i mravi. ele da malo preostalih im godina bude ponavljanje onog dugog dijela ivota koji je ostao za njima. Lako planu i razbjesne se, na sve se ale. ele sve konce drati u svojim rukama te su ve svakom dozlogrdili. Ne svia im se nitko i nita. Ja sam jedan od takvih. Majstor nad majstorima Nurullah Selim elebija, s kojim sam u istoj radionici, sjedei uz njegova koljena, jo kao esnaestogodinji egrt imao ast raditi slike, bio je takav s osamdeset godina (ali nije bio ljut koliko ja). Takav je bio i posljednji veliki majstor Sari Abdija, kojeg smo sahranili prije trideset godina (on pak nije bio mrav i visok kao ja). Poznato mi je da se strijele kritike, odapete u lea tim slavnim majstorima koji su u to vrijeme vodili Iluminatorske radionice, sada snano zabadaju u moja lea; a budui da je tako, elim da znate kako su neke otrcane fraze o nama posve neutemeljene. 1. Ne dopada nam se nita novo jer nema nieg novog to bi uistinu bilo dopadljivo. 2. S veinom ljudi postupamo kao s budalama zato to je veina ljudi budalasta, a ne zato to smo nervozni, nesretni ili to patimo od kakva drugog nedostatka. (Ipak, smatrali bi nas otmjenijima i pametnijima da se prema njima bolje ponaamo.) 3. To to zaboravljam jako mnogo imena i lic i to ih brkam - izuzev mojih iluminatora, koje jo od doba njihova egrtovanja volim i pouavam - nema nikakve veze s mojom senilnou, nego s injenicom da su ta imena i lica toliko liena samosvojnosti i unutarnje svjetlosti da ih i ne vrijedi pamtiti.

320

Na Tetkovoj denazi, kojemu je zbog budalatina Allah rano uzeo ivot, trudio sam se zaboraviti koliko mi je muk nanio pokojnik primoravajui me neko vrijeme da oponaam franake majstore. Vraajui se, razmiljao sam: Ni ja vie nisam daleko od vremena kad e me, Allahovom milou, sustii sljepoa i smrt. Naravno, bit u spominjan onoliko dugo koliko crtei koje sam izradio i knjige koje sam ilustrirao budu radovali vae oko, a u vaem srcu budili osjeaj sree. Ali, elim da nakon moje smrti znate i ovo: i na kraju moga ivota, u starosti, jo uvijek ima mnogo stvari koje mi izmame sretan osmijeh. Na primjer: 1. Djeca (ona saimaju sva pravila ovoga svijeta); 2. Slatke uspomene (lijepi mladii, ene, lijepo crtanje, prijateljstvo); 3. Susret s udesima starih heratskih majstora (neupuenima se ne moe objasniti). Najjednostavnije kazano, to znai sljedee: U Iluminatorskoj radionici naega Padiaha, kojoj sam ja na elu, ne izrauju se vie udesna djela kao nekad. I kako vidim, stvari e krenuti i nagore; sve e se istroiti, nestati. S bolom osjeam da smo ovdje jako rijetko dosezali ljepote starih majstora iz Herata, iako smo cijeli svoj ivot s puno ljubavi darovali ovom poslu. Samozatajno prihvaanje te istine olakava ivot. Zapravo, budui da olakava ivot, samozatajnost je u naem svijetu jako poeljna vrlina. Eto, s takvom sam samozatajnou dovravao jednu sliku za Surnamu, knjigu o ceremonijalnom obrezanju naih prineva. Slika prikazuje egipatskoga beglerbega kako obrezanom djeaku predaje svoje darove: jednu sablju na crvenu barunu, pomno izraenu, optoenu zlatnim nitima i ureenu rubinima, smaragdima i tirkizom, jednu lau i jednoga ljutog, gordog, od munje breg, razigranog arapskog konja, zauzdana zlatnim lancem, sa stremenom ukraenim biserom i krizolitom, s bijelim biljegom nad nozdrvama i dlakom 321

sjajnijom od samoga srebra te sa srebrnim sedlom na leima, ureenim zlatnim vezom, crvenim barunom i suncolikim arama od kamenia rubina. Povlaio sam zadnje poteze kistom na slici iju sam kompoziciju ja izradio, a konja, sablju, princa i poklisare to ih promatraju dao obojiti svakome od egrta posebno. Neke sam listove s platane na Atmegdanu bio obojio u ljubiasto. Na gumbe poklisara tatarskoga hana nanio sam utu boju. I upravo kad sam trunkom zlatne vodice prelazio preko uzda konja, netko zakuca na vrata. Zastadoh. Bio je to jedan pa. Glavni me rizniar zove u Saraj. U oima sam osjeao vrlo laganu bol. Stavio sam lupu za itanje u dep kaftana i krenuo s mladiem. Kako je lijepo hodati ulicama nakon tako duga rada! Cijeli se svijet ini posve novim i nevjerojatnim, kao da ga je Allah tek juer stvorio! Vidio sam jednog psa - imao je vie skrivena znaenja negoli svi postojei crtei pasa. Vidio sam jednog konja - konj mojih iluminatora nosi mnogo vie skrivena znaenja u sebi. Na Atmegdanu sam vidio jednu platanu, onu ije sam listove na crteu netom bio obojio u ljubiasto. Kad se ovjek nae na Atmegdanu - ve dvije godine crtam svite i parade to mimohode tim trgom - i hoda po njemu, ini mu se kao da se naao na neemu to je sam nacrtao, pa sad i hoda po tome. Da smo na franakoj slici, skrenuli bismo u drugu ulicu i kroz okvir slike izili van; da smo na slici naih majstora iz Herata stigli bismo onamo gdje nas Allah vidi; da smo na kineskoj, ne bismo mogli izii jer se kineske slike pruaju u beskonanost. Pa me nije vodio u Staru divansku vijenicu, u kojoj smo se glavni rizniar i ja susretali i razgovarali o isplati trokova, o poklonima koje iluminatori pripremaju za naega Padiaha, o knjigama, oslikanim nojevim jajima, zdravlju i spokoju iluminatora, o nabavci 322

potrebnih boja, zlatnih listia i drugih potreptina, o posve obinim tegobama i eljama, o zadovoljstvu, eljama, raspoloenju i prohtjevima naega Padiaha, Uzdanice svijeta, o svemu i svaemu - mojim oima, leama za itanje, bolovima u slabinama, o tigrastoj maki glavnoga rizniara i o njegovu podmuklom zetu. Tiho smo uli u Sultanov vrt. Jedva ujno, kao da smo poinili kakav zloin, spustili smo se prema moru kroz stabla tia i od nas samih. Pribliavam se Palai na obali. Znai, vidjet u svoga Padiaha, Njegova je Preuzvienost tamo, govorio sam samome sebi, kad u tom asu skrenusmo s puta. Preli smo nekoliko koraka i kroz zasvoena vrata stupili u jednu kamenu zgradu iza spremit za amce. Iz pekare sultanove garde dopirao je miris kruha. Vidio sam ljude iz garde u crvenim odorama. U istoj sobi, zajedno, bili su glavni rizniar i bostandibaa. Aneo i Sotona! Bostandibaa, koji je za naega Padiaha u Carskome vrtu izvravao smrtne presude i provodio muenja, vodio istrage, tukao, kopao oi i bacao okrivljenike u falake, umiljato mi se smjekao. Kao da mi neki beznaajni sobni drug, s kojim u hanu moram dijeliti istu sobu, hoe ispriati kakvu dopadljivu priu. Ali, govoriti je poeo glavni rizniar, a ne bostandibaa. Na Gospodar izvoljeli su mi narediti prije godinu dana da u velikoj tajnosti dadem prirediti knjigu koja je trebala biti jedan od poklona za neko diplomatsko izaslanstvo, rekao je stidljivim glasom. I kao to, zbog povjerljivosti same stvari, nisu smatrali prikladnim povjeriti taj posao glavnome sastavljau carskih kronika, naem majstoru Lokmanu, tako ni tebe, ijem su se majstorskome umijeu uvijek svi divili, nisu eljeli mijeati u to. Uvaavali su injenicu da ste svi vi ve dovoljno zauzeti Surnamom, koja govori o ceremonijalnom obrezanju prineva. im sam stupio u sobu, u glavi mi je sinulo da me je potvorio neki podlac, da je 323

raznim objedama kako toboe na jednom crteu hulim, a na drugom mu se rugam uspio Vladara uvjeriti u svoje lai te da e me svakoga asa poeti muiti ne obazirui se na moje poodmakle godine. Stoga su mi se i od meda slaim uinile te rijei glavnoga rizniara, koji me pokuavao odobrovoljiti jer je na Padiah naruio knjigu od nekog drugog, a ne od mene. Sasluao sam meni i vie nego dobro poznatu priu o toj knjizi, ali nisam saznao nita novo. Znao sam i za ta govorkanja: i o Nusret-hodi, dakako, i o netrpeljivosti u Iluminatorskoj radionici. Tek da bih neto kazao, postavio sam pitanje kojemu sam odgovor ve znao: pitao sam tko je pripremao tu knjigu. Tetak-efendija, kao to vam je ve poznato, odgovorio je glavni rizniar. Pogledao me ravno u oi i dodao: Znate li da nije umro prirodnom smru, nego da je ubijen? Nisam znao, odgovorio sam prostoduno kao dijete i zautio. Na je Padiah jako, jako ljut, kazao je glavni rizniar. Bio je slabouman taj smetenjak to su ga zvali Tetak-efendija. Kako je imao vie revnosti nego znanja, vie poleta negoli pameti, majstori iluminacije o njemu su govorili posprdno i podsmjeljivo. Na denazi mi se ionako neto uinilo sumnjivim. Kako je ubijen? Glavni je rizniar ispriao kako je ubijen. Tragino. Sauvaj nas, Boe! Tko ga je ubio? Padiah je naredio, rekao je glavni rizniar, da se i ta knjiga, kao i Surnama, to prije zavri... Postoji jo jedna Njegova naredba, rekao je bostandibaa. Trai da taj gnusni ubojica, taj sotona, ako je meu iluminatorima, bude odmah pronaen. Kaznit e ga takvom 324

kaznom da nikome nikada vie nee pasti napamet da se jo jednom usudi okomiti na Padiahovu knjigu i ubiti njegova iluminatora. Naas se na bostandibainu licu ukaza znak uzbuenja, kao da je ve znao kakvom e stranom kaznom na Padiah kazniti zloinca. Shvatio sam da je na Padiah obojici maloprije povjerio taj zadatak te da ih primorava na neto prema emu od prvoga trena nisu mogli zatajiti svoje gaenje: na to da zajedno obave taj posao, te sam prema Vladaru osjetio naklonost koja je nadilazila divljenje. Jedan je pa donio kavu, sjeli smo. Tetak-efendija ima jednog neaka kojega je sm obuio i koji se razumije u iluminatorski rad i knjige: Karu. Znam li ga? utio sam. Na Tetkov poziv prije kratkog vremena vratio se u Istambul s perzijske granice, gdje je slubovao kod Serhat-pae (u bostandibainom pogledu bljesnu sumnja); u Istambulu se dobro zbliio s Tetkom i od njega uo priu o knjizi koju Tetak priprema. Nakon ubojstva Tankoutog Efendije Tetak mu je navodno kazao da sumnja na majstore iluminacije koji su ga u pononim satima posjeivali u kui radi te knjige. Vidio je crtee koje su ti majstori izradili za knjigu i ustvrdio da je Tetkov ubojica ukrao jedan od njih Padiahov na iju je izradu navodno utroeno najvie zlata. Taj je mladi ubojstvo svoga Tetka dva dana skrivao od Saraja, od glavnoga rizniara. Budui da je u tom kratkom vremenu s Tetkovom keri na brzu ruku sklopio brak ija je podudarnost s knjigom sumnjiva, te se i nastanio u njezinoj kui, obojica sumnjaju na Karu. Ako im se kue i okunice premetnu i ako ta izgubljena stranica ispliva kod nekog od mojih majstora, pokazat e se odmah da je Kara govorio istinu, rekao sam. Ali, ako su to jo uvijek moja draga djeca, moji iluminatori udesnih umijea, koje poznajem jo od doba njihova egrtovanja, ni jedan od njih ne bi mogao podii ruku ni na koga.

325

Maslininu, Rodinu i Leptirovu kuu, brlog, okunicu, duan ako ga ima, sve to imaju i to je njihovo proeljat emo od krova do podruma, rekao je bostandibaa koristei na podrugljiv nain nadimke koje sam im neko s ljubavlju dao. I Karinu. Potom je nastavio s hinjenim beznaem: Hvala Bogu to smo u ovoj tekoj situaciji ishodili od kadije doputenje da u istrazi moemo koristi muenje. Budui da je ubojstvo i druge osobe bliske iluminatorskom odjelu na sve iluminatore, od egrta do majstora, bacilo sumnju opetovanja zloina, muenje nee proturjeiti zakonu, tako je rekao kadi-efendija. Razmiljao sam ne dajui glasa od sebe: 1. ako je muenje zakonito, znai da dozvolu nije dao na Padiah; 2. to da su, po kadijinu miljenju, svi iluminatori pod sumnjom opetovanja zloina, znai da sam i ja okrivljen jer - kao njima nadreen - nisam mogao pronai krivca meu nama i izruiti ga pravdi; 3. shvaam da i od mene trai da mu izrijekom ili preutno - dadem suglasnost prije nego to pone muiti iluminatore odjela kojemu sam ja voditelj - moga dragog Leptira, Maslinu i Rodu, koji su me zadnjih godina bili izdali, kao i sve druge majstore. Budui da na Padiah trai da i Surnama i ta knjiga, za koju je sada jasno da je ostala nedovrena, budu dolino privedene kraju, brine nas da bi muenje moglo nakoditi rukama, oima, majstorskome umijeu iluminatora, kazao je glavni rizniar. Okrenuo se meni: Zar ne? Nedavno smo imali istu bojazan, grubo je rekao bostandibaa. Jedan od juvelira i zlatara koji vre popravke podlegao je ejtanovoj kunji i, kao kakvo dijete, poelio imati jedan findan s drkom ureenom kameniima rubina, pa ga je na koncu i ukrao. Taj findan pripada sultaniji Nedmiji, sestri naega Padiaha. Vladar je meni povjerio sluaj budui da se kraa findana, koja je njegovu sestru bacila u duboku tugu jer joj je bio jako drag, dogodila u 326

Palai na Uskudaru. Shvatio sam da je i sultanija Nedmije, jednako kao na Padiah, bila zabrinuta za umjetnike sposobnosti, oi i prste svojih juvelira i zlatara. Odmah sam dao svui majstore i baciti ih u zaleeni bazen, meu led i abe. Naredio sam da ih povremeno izvuku van i biuju snano, ali paljivo, da im ne bi nastradali lice i ruke. U kratku vremenu zlatar koji je podlegao ejtanovoj kunji priznao je krau i dobio zasluenu kaznu. Budui da su bili ista obraza, oi i prsti juvelira i zlatara nisu pretrpjeli nikakva oteenja unato ledenoj vodi, hladnoi i brojnim udarcima biem. ak mi je Padiah kazao da mu je sestra jako sretna i da zlatari i juveliri rade s veim ushienjem nakon to je uklonjen kukolj iz njihove sredine. Bio sam uvjeren da e se bostandibaa ponaati jo okrutnije prema mojim majstorima iluminacije negoli prema zlatarima. ak da je i imao potovanja prema uitku koji je na Padiah osjeao prema novim knjigama, drao je da je samo kaligrafija umjetnost koju treba istinski uvaavati; stoga je, kao i mnogi drugi, iluminaciju i (prije svega) crtanje smatrao kanjivom besposlicom koja gotovo granii s herezom, pa ak i s nekom vrstom feminiziranosti. Iako ste ivi i zdravi i u punoj radnoj snazi, vai su dragi iluminatori meusobno poeli spletkariti i kalkulirati tko e biti glavni majstor poslije vae smrti, rekao je da bi me isprovocirao. Je li bilo spletki za koje nisam znao? Je li postavljena neka nova stupica? Suzdrao sam se i utio. Glavni je rizniar jako dobro primjeivao bijes koji sam osjeao prema njemu jer je iza mojih lea pokojnome slaboumniku dao prirediti knjigu, a i prema svojim nezahvalnim iluminatorima, koji su tajno radili crtee za tu knjigu da bi se nekom dodvorili i zaradili neto srebrnih novia. Najednom sam zatekao samoga sebe kako pokuavam zamisliti na koji bi nain moji iluminatori mogli biti kanjeni. Tijekom sasluanja i muenja ne deru kou jer nakon toga 327

nema povratka; ne nabijaju ni na kolac, kao to se to ini s pobunjenicima, jer je cilj takva naina ubijanja zastraiti i opomenuti; no ne bi ilo ni s lomljenjem ruku, nogu i prstiju tih iluminatora. Ne bi priliilo ni iskopati im po jedno oko, kako se to dosta obiava u zadnje vrijeme, sudei po jednookim jadnicima koje sam poeo esto susretati na istambulskim ulicama. Stoga sam si svoje drage iluminatore predoio u bazenu smjetenu u osamljenu dijelu Sultanskoga vrta, u vodi hladnoj kao led, meu lokvanjima, kako drhte kao prut i s gaenjem pogldaju jedan drugog te u jednom trenu umalo da nisam prasnuo u smijeh. Ali, eludac mi se prevrnuo od pomisli kako bi se Maslina derao kad bi mu usijano eljezo pricvrljili na debelo meso i kako bi u licu poutio moj dragi Leptir kad bi ga bacili u lance. Nisam mogao ak ni zamisliti da bi moj dragi Leptir, iji su mi vrhunski talent i ljubav prema iluminaciji katkad nagonili suze na oi, mogao biti baen u falake kao kakav kradljivi egrt te sam nad tim ostao skamenjen. Naas je zanijemio moj ostarjeli razum, zanesen arolijom duboke tiine u njemu samome. Svi skupa neko smo vrijeme crtali s ljubavlju koja sve drugo baca u zaborav. Oni su najbolji iluminatori naega Padiaha, rekoh. Ne uinite im nita naao. Zadovoljan, glavni rizniar skoi sa svoga mjesta, uze svitak papira koji je leao na stalku u drugom kutu sobe, donese ga i razvi preda mnom te, kao da je soba mrana, postavi uza me dva velika svijenjaka, s kojih se irila lelujava svjetlost njegovih podebelih svijea. To su bili ti crtei. Kako bih vam mogao objasniti to sam vidio prelazei leom preko njih? Dolazilo mi je da se nasmijem, ali ne stoga to su bili smijeni. Osjeao sam bijes, ali ne ni stoga to su bili neozbiljni. Kao da je Tetak-efendija rekao mojim iluminatorima neka crtaju kao da su netko drugi, a ne oni smi. Kao da ih je natjerao da se prisjete nepostojeih sjeanja, da odsanjaju jednu budunost u kojoj nikada ne bi eljeli ivjeti. I to je jo nevjerojatnije, ubijali 328

su jedni druge zbog tih besmislica! Gledajui te crtee moete li kazati koji je od iluminatora radio koji crte?, upitao je glavni rizniar. Da, odgovorio sam ljutito. Gdje ste nali te crtee? Donio ih je osobno Kara i uruio nam ih, odgovorio je glavni rizniar. Nastoji dokazati da su i on i pokojni Tetak-efendija nevini. Stavite ga u istrazi na muke, rekoh. Da saznamo kakve je jo tajne skrivao na pokojni Tetak-efendija. Poslali smo po njega jednog ovjeka, poletno je kazao bostandibaa. Nakon toga pretrait emo i cijelu mladoenjinu kuu. Potom na licima obojice sinu traak udesne svjetlosti, straha i divljenja; skoie na noge. I ne osvrnuvi se, shvatio sam da je u sobu uao na preuzvieni Padiah, Uzdanica ovoga svijeta.

329

(39) Zovem se Ester

Kako je lijepo plakati uglas! Dok su u vrijeme denaze oca sirote moje ekure plakale sve ene okupljene u kui blie i daljnje roakinje, prijateljice i poznanice i ja sam s njima lila suze udarajui se po prsima. Katkad sam se naslanjala na lijepu djevojku uza se i plakala njiui se s njom u usklaenu i ugodnu ritmu, a katkad pak lila suze i ridala u posve razliitu tonu, saalijevajui svoj jadni ivot i svoje muke. Kad bih svakoga tjedna samo jedanput tako otplakala, zaboravila bih da cijeli dan tumaram ulicama kako bih zaradila za goli ivot i kako me poniavaju zbog moje debljine i moga idovskoga podrijetla, i bila bih jo brbljavija Ester nego to jesam. Volim ceremonije koliko zbog guve u kojoj zaboravljam da sam crna ovca, toliko i zato to se najedem do mile volje. Na bajramskim svetkovinama silno volim jesti baklavu, namaz od metvice, kruh od marcipana i voni ele; na proslavama obrezanja mesni pilav i findan-bureke; na mimohodima koje na Atmegdanu prireuje na Padiah volim piti sok od vinje, na svadbama jesti sve to mi doe pod ruku; a nakon kakve denaze, halve sa sezamom, medom i mirisnim ekstraktima, koje susjedi prave i donose. Tiho sam izila u predvorje, obula cipele i sila dolje. im sam, prije nego to u skrenuti u kuhinju, ula neki udan um, koji je kroz poluotvorena vrata dopirao iz sobe smjetene uza staju, napravila sam korak-dva i pogledala unutra. Vidjela sam da su evket i Orhan konopcima svezali sina jedne od en to su gore plakale te mu pokojnikovim starim kistovima nanosili boju na lice. Ako pokua pobjei, ovako u te izmlatiti, rekao je evket i opalio djeaku pljusku. Dijete drago, lijepo se igrajte, nemojte jedan drugome napraviti kakvo zlo!, rekla 330

sam najumiljatijim i najhinjenijim glasom. Ti se ne mijeaj!, proderao se evket. Ugledala sam kraj njih i plavokosu, malu, uplaenu sestru djeaka kojeg su zlostavljali i iz nekoga se razloga osjetila izjednaena s njom. Zaboravi sve, Ester! U kuhinji me Hajrija sumnjiavo odmjerila. Presahla sam od silna plakanja, Hajrija, rekla sam. Tako ti Boga, daj mi au vode! Dala je bez rijei. Prije nego sam je popila, pogledala sam je ravno u oi nadute od plaa. Siroti Tetak-efendija, pria se da je zapravo umro prije ekurina vjenanja, rekla sam. Nemogue je svijetu zaepiti usta. Govori se ak da nije ni umro prirodnom smru. Naas je znaajno pogledala u svoje none prste. Potom je podigla glavu i, ne gledajui me, kazala: Neka nas Allah sauva svekolikih objeda! Prva je gesta znaila tono je to kae, a i ton njezinih rijei dao je naslutiti da su nasilu izgovorene. to se dogaa?, nenadano sam upitala apatom, kao da s njom dijelim istu tajnu. Ali, neodluna je Hajrija zacijelo ve bila shvatila kako joj se rasplinula svaka nada da e nakon smrti Tetak-efendije stei bilo kakvu nadmo nad ekurom. I upravo je to bio razlog zbog kojega je maloprije gore tako gorko plakala. to e sad biti sa mnom?, upitala je.

331

ekura te jako voli, rekla sam tonom kojim priopujem novosti. Dizala sam poklopce bakarnih zdjel poredanih izmeu upa pekmeza i upa turije. Iz nekih sam kuala hranu umaui skraja prst i liui ga; nad neke sam se nadnosila tek da ih pomiriem, pitajui pritom za svaki tanjur halve iji je i tko ga je poslao. Kasim-efendija iz Kajserija; majstorski pomonik iz odjela iluminatora, stanuje dvije ulice dalje; kljuar Solak Hamdi; taj je tanjur poslala mladenka iz Jedrena, nabrajala je Hajrija, kad joj ekura iznenada upade u rije: Kalbija, ena pokojnoga Tankoutog Efendije, nije ni dola na suut, niti poslala poruku ili halvu. S kuhinjskih vrata krenula je prema poploanome dijelu dvorita, kojem su vodile stepenice. Shvatila sam da se eli udaljiti od Hajrije i nasamo razgovarati sa mnom te sam krenula za njom. Tankouti Efendija nije gajio neprijateljstvo prema mome ocu. Na dan njegove denaze mi smo im napravili halvu i poslali je. elim znati to se dogaa, rekla je ekura. Idem iz ovih stopa onamo, ispipat u to je posrijedi, rekla sam shvativi to ekura eli. Poljubila me jer joj nisam dopustila da mi dalje objanjava. Zagrlile smo se i tako stajale posve nepokretne premda nam je hladnoa dvorita ledila kosti. Potom sam svoju lijepu ekuru pomilovala po kosi. Ester, bojim se, kazala je. Ne boj se, duo, rekla sam. U svemu ima neeg dobroga. Gle samo kako si se na koncu udala! 332

Ali, ne znam jesam li ispravno postupila, rekla je. Zato mu nisam dopustila da mi se priblii. No sam provela uza svoga sirotog oca. irom rastvorenih oiju gledala me ravno u oi kao da pita: Shvaa li? Hasan tvrdi da va brak u kadijinim oima nije valjan, rekla sam. Poslao ti je ovo. Toga je ve dosta!, rekla je ekura, no odmah je razmotala komadi papira i proitala ga, ali mi ovog puta nije kazala to pie na njemu. Imala je pravo, jer uope nismo bile same u dvoritu, gdje smo stajale zagrljene: jedan je usiljeno nasmijeeni stolar postavljao iznad nas kapke na prozor u predvorju, koji su jutros tko zna zato pali i slomili se, i netremice piljio i u nas i u ene to su unutra plakale; Hajrija, koja je istog asa izila iz kue, trala je otvoriti dvorina vrata sinu jednoga odanog susjeda, koji je kucao i vikao: Stigla je halva! Podosta je vremena prolo od njegove denaze, kazala je ekura. Sad se dua moga sirotog i dragog oca zadnji put i za sva vremena odvojila od njegova tijela i uzdie se na nebo, osjeam to. Izvukla se iz moga zagrljaja i dugo se molila gledajui u bljetavo nebo. Najedanput sam osjetila da sam ekuri strana i daleka; ne bih se zaudila ni da sam bila oblak na nebu, u koji je gledala. Kad je zavrila molitvu, poljubila me s puno ljubavi u oba oka. Ester, kazala je, sve dok je ubojica moga oca na ivotu, ni ja ni moji sinovi neemo imati mira na ovome svijetu. Svidjelo mi se to nije spomenula svoga mua.

333

Otii u kuu Tankoutog Efendije i od njegove ene ispipaj zbog ega nam nisu poslali halvu. Sve to sazna odmah mi doi rei. Ima li to poruiti Hasanu?, upitala sam. Osjetila sam stid ne zbog toga to sam pitala, nego stoga to joj, postavljajui to pitanje, nisam mogla pogledati u oi. Da bih prikrila taj stid, zaustavila sam Hajriju i podigla poklopac zdjele. Ah, halva od griza s pistacijama!, rekla sam i komadi stavila u usta. Dodali su i naranu. Obradovalo me kad sam naas opazila da mi se ekura slatko smjeka, kao da je sve u najboljem redu. Uzela sam svoj zaveljaj i krenula, ali nisam napravila ni dva koraka kad ugledah Karu na kraju ulice. Novopeeni mladoenja, koji je tek bio sahranio punca, bio je zadovoljan ivotom, to se dalo osjetiti i po njegovu ponositu dranju. Da mu ne bih pokvarila raspoloenje, skrenula sam s puta, ula u povrtnjak i prola kroz vrt kue u kojoj je neko ivio objeeni brat voljene ene glasovitog idovskog lijenika Moe Hamona. Kad prolazim kroza nj, taj me vrt s mirisom smrti svaki put toliko rastui da odmah zaboravim kako moram pronai muteriju i prodati ga. Miris smrti iz tog vrta osjeao se i u kui Tankoutog Efendije, no tuge uope nije bilo. Ja, Ester, koja sam zalazila u tisue kua i upoznala stotine udovica, znam da ene koje rano izgube mueve duboko u sebi osjeaju ili poraz i beskrajnu tugu, ili pak bijes i bunt. (Sirota je ekura iskusila i jedno i drugo.) Gospoa Kalbija ve je bila iskapila otrov bijesa te sam odmah shvatila da e mi to olakati posao. Kao i sve gorde ene prema kojima je ivot bio okrutan, i gospou Kalbiju s razlogom je muila sumnja da svatko tko joj u tekim danima pokuca na vrata dolazi iz saaljenja ili 334

jo gore - da se tajno naslauje njezinim alosnim stanjem. Stoga se ni najmanje nije trudila svojim gostima uputiti koju ljubaznu rije pa je istoga asa prelazila na bitno ne podlijeui slabostima kao to su elja da pridobije gostovu naklonost i da ga, u nedostatku tema za razgovor, glupo i neodmjereno obasipa laskavim rijeima. Zato li je ta Ester morala pokucati na vrata upravo kad je Kalbija u svojoj tuzi htjela otkunjati jedan podnevni sanak? Kako sam znala da nee pokazati nikakvo zanimanje za najnovije svilene konce s lae pridole iz Kine, za rupce pristigle iz Bruse, odmah sam joj - s neba pa u rebra!, ne hinei ak ni da razvezujem zaveljaj - ispriala to mui moju uplakanu ekuru. Pomisao da je nehotice povrijedila gospou Kalbiju, s kojom je povezuje ista bol, sirotoj ekuri zadaje novu bol, rekla sam. Samouvjerenim glasom, gospoa je Kalbija potvrdila da se nije zanimala za ekuru, da joj nije ila izraziti suut i podijeliti s njom tugu, da ak nije mogla pregorjeti ni da joj napravi i poalje halvu. Naravno, iza njezina ponosa krila se i radost koju nije mogla zatajiti: njezina je povrijeenost bila zamijeena! Eto, polazei upravo od te slabe toke vaa se pametna Ester potrudila razotkriti razloge njezine ljutnje i dogaaja koji su je prouzroili. Nije potrajalo dugo do Kalbijina objanjenja kako je na pokojnoga Tetak-efendiju ljuta zbog knjige koju je pripremao. Kazala je da je njezin pokojni mu prihvatio taj posao ne da zaradi nekoliko srebrnjaka vie, nego zato to ga je Tetak-efendija uvjerio da je Padiah naloio izradu te knjige. Ali, kad je vidio da iluminirane stranice, koje mu je Tetak-efendija davao na pozlatu, polako prestaju biti iluminirane stranice i pretvaraju se u prave pravcate slike, da te slike nose u sebi naznake nezamisliva bezbonitva, bogohuljenja, pa ak i svetogra, njezinog je pokojnog mua bio obuzeo veliki nemir te se poeo kolebati u nedoumici to je ispravno, a to pogreno. Ali, i zato to je bila mnogo razboritija i opreznija od Tankoutog Efendije, obazrivo je dodala: sve te sumnje nisu dole najednom, nego su se lagano raale, i kako se pokojni Tankouti Efendija nikada nije bio suoio s otvorenim

335

svetogrem, umirivao se pomilju da je sve to samo uobrazilja. Zapravo, pokojni Tankouti Efendija nikada nije proputao propovijedi Nusret-hode Erzurumskog, a ako ne bi na vrijeme klanjao, osjeao bi se duboko uznemirenim. Kao to je znao da mu se neki bestidnici u Iluminatorskoj radionici rugaju jer je poput sufija bio vezan za svoju vjeru, tako je i vrlo dobro primjeivao da oni te nepristojne ale prave iz zavisti koju osjeaju zbog njegova dara i njegove umjetnosti. Jedna bljetava, krupna suza iz Kalbijina sjajnog oka skotrljala joj se niz obraz i u tom je trenu dobrohotna Ester donijela odluku da prvom prilikom Kalbiji nae boljeg mua nego to je bio njezin pokojni mu. Sve te svoje patnje pokojnik nije tako mnogo dijelio sa mnom, rekla je Kalbija paljivo. Ja sam sma svoja sjeanja prebrala u glavi i dola do zakljuka da su nas sve nevolje zadesile zbog slik Tetak-efendije, kojemu je moj mu iao i zadnje noi. Bila je to neka vrsta isprike. A ja sam, kao odgovor na nju, kazala da je i Tetakefendiju moda ubio isti nitkov i uputila ju na polaznu toku, koja objedinjuje ekurinu i Kalbijinu tugu i neprijatelje. I dva siroia velikih glav, koja su me sada sa strane pozorno motrila, upuivala su na slinost situacije u kojoj su se nale. Meutim, nesmiljena provodadijska logika u meni u istom mi je trenu napomenula kako je ekura mnogo ljepa, bogatija i zagonetnija. Progovorila sam sasvim spontano: ekura ti poruuje: Ako sam kriva za bilo to, molim te za oprost, kazala sam. Nudi ti prijateljstvo kao sestra i kao ena koja s tobom dijeli istu sudbinu i moli te da razmisli i da joj pomogne u sljedeem: Je li pokojni Tankouti Efendija, odlazei zadnje veeri odavde, ikako spominjao da e se sastati s kim drugim osim s Tetak-efendijom? Je li ti uope padalo na pamet da bi se trebao susresti s nekim drugim?

336

Samo je ovo pronaeno u depu mog sirotog Tankoutog, kazala je. Iz jedne poklopljene pletene kutije, u kojoj su bile igle za vezenje, komadii sukna i jedan veliki orah, izvadila je presavijeni komad papira i pruila mi ga. Kad sam uzela izguvani grubi papir i paljivo ga pogledala izbliza, vidjela sam mnoge tintom iscrtane figure, ije su se linije bile razlile u vodi. U trenu kad mi je sinulo to predstavljaju Kalbija je tu moju misao pretvorila u zvuk: To su konji, rekla je. Pokojni Tankouti Efendija godinama je pravio samo pozlate i uope nije crtao konje, nitko nije ni traio da ih crta. Vaa je stara Ester zurila u nabrzinu nacrtane, vodom razmazane konje i nije mnogo toga mogla shvatiti. Kad bih taj papir uzela i odnijela ga ekuri, to bi je jako obradovalo, rekla sam. Ako ekura eli taj papir, neka sama doe po njega, kazala je Kalbija razmetljivo.

337

(40) Zovem se Kara

Moda ste u meuvremenu shvatili: Ljudima kao to sam ja, naime: majstorima tuge poput mene, koji ljubav i bol, sreu i zlopaenje koriste kao izgovor za jednu, na koncu trajnu usamljenost, ne dogaaju se ni velike radosti ni velike tuge. Ne kaem da nismo u stanju shvatiti druge ljude kad su im due tako duboko potresene; upravo obratno, itekako imamo razumijevanja za sve koji vrlo duboko proivljavaju takva raspoloenja. Ako ima neto to ne moemo razumjeti, onda je to udan nemir koji se uvue u nau duu. Taj tihi nemir, koji zamrai na um i nae srce, zauzima mjesto istinske radosti i tuge koju bismo morali osjeati. Oca sam joj, Bogu hvala, sahranio, vratio se nakon toga urnim koracima kui i zagrlio svoju ekuru da joj izrazim suut. Kad se kasnije, zajedno s djecom koja su me neprijateljski gledala, bacila na minder i poela gorko plakati, ostao sam nekako zateen. Njezina je tuga bila moja pobjeda: najedanput sam se oenio snom svoje mladosti i oslobodio njezina oca, koji me je poniavao i postao gospodar kue. Tko bi povjerovao mojim suzama? Ali - ne! Vjerujte mi, nije bilo tako. Doista sam htio tugovati, ali nisam mogao. Jer, za mene je otac bio tetak, a ne moj pravi otac. Uza sve to, promuurni imam, koji je okupao pokojnika, nije drao jezik za zubima, pa su se glasine o neprirodnoj tetkovoj smrti, to sam osjetio i u dvoritu damije, bile rairile po cijeloj mahali. Zbog toga sam htio tugovati, drei da bi to to ne plaem moglo biti loe protumaeno. Znate i sami, strah da bi vas mogli smatrati ovjekom kamena srca najiskreniji je osjeaj u nama. Postoji jedan izgovor koji koriste postarije ene pune razumijevanja kad ele sprijeiti da netko kao ja bude izopen iz zajednice. Za takve one kau: ovjek plae u sebi. Dok sam i ja tako u sebi plakao trudei se zavui u kakav kut da me ne gledaju prepredeni susjedi i

338

daleki roaci i ne ude se kako uope mogu tako gorko plakati, i dok sam dvojio moram li se napokon poeti ponaati kao gospodar kue i ovladati situacijom, netko je pokucao na vrata. Na trenutak sam se uspaniio pomislivi: Hasan, ali sam bio voljan platiti i tu cijenu samo da se izvuem iz tog pakla od suza. Bio je to jedan pa. Zovu me u Saraj. Smeo sam se. Prolazei dvoritem u blatu sam naao jedan srebrni novi. Jesam li se jako bojao zato to me zovu u Saraj? Da, bojao sam se. Ali, bio sam zadovoljan to sam vani, na hladnoi, na gradskim ulicama, meu konjima, psima, drveem i ljudima. Pokuao sam zapoeti razgovor i uspostaviti prisan odnos s paom koji je doao po mene; isto ine i zanesenjaci koji, prije nego to budu izrueni delatu, zapodjenu razgovor s tamniarem o svemu i svaemu, o ljepotama ivota, patkama u jezeru i udnovatoj formi oblaka na nebu, mislei da e tako ublaiti nesmiljenost svijeta. Ali, pokazalo se da je pritavi pa smrtno ozbiljan i utljiv momak. Dok sam prolazio pored Aja Sofije i s ushienjem promatrao kako se vitki, posve vitki empresi njeno uzdiu prema tmurnome nebu, najedanput me proe jeza; i to ne iz straha da bih nakon toliko godina prieljkivane i konano ostvarene enidbe sa ekurom mogao umrijeti, nego zbog nepravde koju bi mi nanijela smrt na mukama u Saraju prije nego to sam i jedanput legao sa ekurom u postelju i s njom do mile volje vodio ljubav. Krenuli smo ne prema Srednjim vratima, ije sam kule gledao sa strahom i za kojima su muitelji i delati hitre ruke obavljali svoj posao, te skrenuli prema stolarskim radionicama. Dok smo prolazili iza skladit, neka se maka, koja se lizala u blatu meu nogama jednog dorata iz ijih je usta izbijala para, okrenula, ali nas nije ak ni pogledala. I ona je, jednako kao mi, bila previe obuzeta vlastitom prljavtinom. Iza skladit preuzele su me od utljiva mladia dvije osobe, po ijim zelenoljubiastim odorama nisam mogao razabrati iji su ljudi. Oni su me odveli u mranu prostoriju 339

neke nedavno napravljene kuice, to sam razabirao po mirisu drvenarije, i tu zakljuali. Budui da sam znao da je zatvaranje osumnjienika u mranu sobu jedan od obreda zastraivanja pred muenje, smiljao sam to bih sve mogao slagati da izvuem ivu glavu, nadajui se da e moji muitelji svoj posao najprije zapoeti falakama. U susjednoj sobi vjerojatno je bilo dosta ljudi jer je iz nje dopirao neprestani mete. Sigurno meu vama ima onih koji zamjeuju razdraganu podrugljivost mojih rijei i misle kako uope ne govorim kao netko tko samo to nije stavljen na muke. Zar vam ve nisam kazao kako vjerujem da sam sretni rob kojemu je Allah podario svoju milost? Ako nakon svih muka koje sam godinama trpio - sretni dogaaji u protekla dva dana nisu dovoljan dokaz za to, srebrni novi to sam ga na izlasku naao kraj dvorinih vrata svakako bi morao nositi nekakvu skrivenu poruku. Iekujui muenje naao sam utjehu u srebrnom noviu, za koji sam ve bio sasvim povjerovao da e me tititi. Uzeo sam u ruku taj znak sree to mi ga je Allah odaslao, pomilovao ga i nekoliko puta poljubio. Kad su me izveli iz mraka i odveli u drugu prostoriju i kad sam pred sobom ugledao bostandibau i muitelje Hrvate izbrijanih glava, shvatio sam da mi ni srebrnjak nee koristiti. Bio je u pravu nesmiljeni glas u meni, koji mi je govorio kako srebrnjak u mome depu nije Boji znak, nego jedan od novia koje sam prije dva dana bio posuo po ekuri, i koji je djeci nekako izmakao. I tako, dok su me predavali muiteljima u ruke, nisam vie imao ni nade u koju se mogu pouzdati, ni grane za koju se mogu uhvatiti. Nisam ak ni primijetio da su mi iz oiju poele tei suze. Htio sam moliti za milost, ali, ba kao u kakvu snu, nisam mogao pustiti nikakva glasa od sebe. Iz ratova, iz pogibija, iz politikih pogubljenja i muenj kojima sam prisustvovao nakratko i samo izdaleka, znao sam da ovjek moe nestati u trenu, ali to iskustvo u sebi nikad nisam bio proivio. Liavali su me ovoga svijeta kao da me liavaju odjee na meni. 340

Skinuli su mi vestu i koulju. Jedan od delata sjeo je na mene i koljenima mi pritisnuo ramena. Drugi mi je paljivim, odmjerenim i iskusnim pokretima ene koja priprema jelo navukao na glavu kavez i polako poeo uvrtati zavrtnje na objema stranama. Ne kavez, nego nekakva stega poela mi je stiskati glavu s obju strana sljepoonica. Zaurlikao sam iz sve snage. Molio sam i preklinjao, ali nerazumljivim rijeima. Plakao sam, vie stoga to su mi nervi bili popustili. Stali su i pitali. Jesam li ja ubio Tetak-efendiju? Predahnuo sam: Ne. Opet je poeo uvrtati zavrtanj. Boli. Ponovo su pitali. Ne. Tko je? Ne znam! Poeo sam razmiljati o tome da kaem: ubio sam ga. Ali, oko mene se cijeli svijet ugodno okretao. Obuzela me neka ravnodunost. Ne navikavam li se na bol, pitao sam se. Proveli smo neko vrijeme tako, ja i moji delati. Nita me nije boljelo, samo sam se plaio. Ponovo mi se inilo da me zbog srebrna novia u mom depu nee ubiti. I doista, najednom me pustie! Izvukli su mi glavu iz stege koja mi je zapravo vrlo slabo stiskala lubanju. Odstupio je i delat koji se bio uspeo na mene. Ali, nije se inilo da trai ispriku. Obukao sam koulju i vestu. Nastupila je duga, jako duga tiina. Na drugom kraju sobe ugledao sam glavnog majstora Osman-efendiju. Priao sam mu i poljubio mu ruku. Ne brini se, sinko, rekao mi je. Samo su te iskuavali. 341

Odmah mi je sinulo da sam nakon tetka pronaao novoga oca. Na je Padiah izvolio narediti da te zasad vie ne mue, rekao je bostandibaa. Dri ispravnim da pomogne glavnome iluminatoru, majstoru Osmanu, da otkrije podloga ubojicu dvojice iluminatora, carskih podanika koji su pripremali knjigu. Pronai ete tog nitkova pomnim razgledanjem iluminiranih stranica koje su zavrene u zadnja tri dana te propitivanjem ostalih iluminatora. Vladar je ogoren zbog glasina koje smutljivci ire o njegovim knjigama i iluminatorima. U pronalaenju tog podlaca pomoi emo vam ja i glavni rizniar Hazim-aga, po zapovijedi naega Padiaha. Jedan od vas dvojice bliski je roak pokojnoga Tetak-efendije; upuen je u sve to je on govorio, zna kako su radili iluminatori koji su nou dolazili Tetak-efendiji, zna priu o knjizi. Drugi je veliki Majstor, koji se hvali da iluminatore svoga odjela poznaje kao svoj dep. Ako u roku od tri dana ne pronaete ne samo tog krmka nego i nestalu stranicu, koju je navodno on ukrao i o kojoj krue svakojake prie, na e pravedni Padiah traiti da najprije ti, sine Kara-efendija, bude podvrgnut sasluanju na mukama. Uope ne dvojimo da e nakon tebe doi red i na druge majstore iluminatorskoga odjela. Nisam mogao zamijetiti da su ikakav znaajan pogled, ikakav tajni znak razmijenila meu sobom dva stara prijatelja i dugogodinja suradnika - glavni iluminator majstor Osman i glavni rizniar Hazim-aga, koji mu prosljeuje narudbe te daje materijal i novac iz Carske riznice. Ako se u unutarnjim carskim odajama, u slubenim prostorijama ili majstorskim odjelima naega Padiaha dogodi kakav zloin, svatko znade da se tad cijeli odjel smatra okrivljenim sve dok smo ne pronae i ne izrui krivca; da se odjel koji nije kadar u svojim redovima pronai ubojicu, u cijelosti, poev od age i majstora, upisuje u protokol kao odjel ubojica te da se potom svi u njemu kanjavaju, rekao je bostandibaa. Zbog toga e na 342

glavni iluminator majstor Osman otvoriti etvore oi, svojim otrim okom analizirati sve iluminirane stranice, otkriti koja je to avolija, obmana, smutnja, spletka ili ne znam to ve navela nedune iluminatore da podignu ruku jedan na drugog, pronai krivca i predati ga nepokolebljivoj pravdi naega Padiaha, Uzdanice ovoga svijeta, te time sprati ljagu sa svoga odjela. Zbog toga smo mu stavili na raspolaganje sve to treba i to e mu ustrebati. Moji ljudi skupljaju i donose ovamo iluminirane stranice knjiga koje svi majstori odreda rade u svojim kuama.

343

(41) Ja, majstor Osman

Kad su nam bostandibaa i glavni rizniar ponovili naredbe naega Padiaha i otili, ostali smo u sobi nas dvojica. Kara je, naravno, bio umoran i tuan od hinjena muenja, straha i plaa. utio je kao dijete. Osjeao sam da u ga zavoljeti, ali mu to nisam spomenuo. Imao sam na raspolaganju tri dana da pregledam stranice koje su bostandibaini ljudi pronali u kuama kaligrafa i iluminatora, te da na njima prepoznam svoje iluminatore. Znate i sami kakvu sam odbojnost osjetio kad sam prvi put vidio iluminacije koje su ve bile prireene za knjigu Tetak-efendije, a koje je Kara donio i predao glavnom rizniaru Hazimagi da bi sa sebe skinuo sumnju. Treba priznati: na stranicama koje izazivaju toliko gaenja i odbojnosti u iluminatoru koji je cijeli svoj ivot podredio svom poslu sigurno ima neeg to vam ne doputa da skrenete pogled na drugu stranu. Jer, umjetnost koja je naprosto loa ne pobuuje u nama ni gaenje. Eto, s takvom sam radoznalou iznova poeo pregledati devet stranica to ih je pokojna budala dala izraditi iluminatorima koji su ga nou posjeivali. Na jednome praznom papiru vidio sam nacrtano jedno stablo, u okviru i pozlati sirotoga Tankoutog, koji je to radio i za druge slike. Trudio sam se prisjetiti iz koje prie, iz kojeg prizora potjee to drvo. Kad bih svojim iluminatorima dragome Leptiru, pametnom Rodi i lukavom Maslini rekao da nacrtaju stablo, oni bi ga najprije zamislili kao dio prizora iz kakve poznate prie, da bi ga mogli nacrtati u miru i bez uzrujavanja. Pomno razgledajui to stablo, po njegovim sam granama i liu mogao znati koju si je priu iluminator bio zamislio. Ali, ovo stablo, jadno, bilo je tek obino drvo, i nita vie. Iza njega je bila povuena visoko izdignuta linija obzora, koja je stilom podsjeala na najstarije majstore iz iraza, i koja je to drvo inila jo osamljenijim. Ali, u praznini nastaloj izdizanjem granice horizonta nije

344

bilo nieg drugog. elja da se u stilu franakih majstora nacrta stablo samo stoga jer je stablo, bila se pomijeala sa eljom perzijskih majstora da svijet promatraju odozgo; tako je nastala jedna alosna ilustracija, ni franaka ni perzijska. Stablo na kraju svijeta ne bi trebalo tako izgledati, mislio sam u sebi. Ali, trsei se slijediti dva razliita stila, moji iluminatori i slabi mozak pokojne budale napravili su neto posve bezvrijedno. Srdila me upravo umjetnika nitavnost te slike, a ne injenica da je u sebi pohranjivala zbrkana nadahnua iz dvaju razliitih svjetova. Isto sam osjetio razgledajui i druge slike - savrenoga konja iz snova, enu oborene glave. I izbor tema: dva lutajua dervia, sm ejtan, sve je to u meni pobuivalo bijes. Oito, moji su iluminatori u knjigu naega Padiaha unijeli te crtee. Jo jednom sam osjetio divljenje prema volji uzvienoga Allaha, koji je Tetka pozvao na onaj svijet prije nego to je zavrio knjigu. Nisam imao ni najmanju elju da je ja dovedem do kraja. Jesam li uope bio u stanju ne ljutiti se zbog crtea psa koji nas je, iako nacrtan odozgo, promatrao tik ispod naega nosa, gotovo kao da nam je brat. Jer, dok sam s jedne strane bio zadivljen sasvim obinim dranjem tog psa, ljepotom njegova prijeteeg pogleda krajikom oka u trenutku dok sputa glavu, intenzivnom bjelinom njegovih zuba, ukratko: talentom iluminator koji su radili na tom crteu (upravo sam bio pred rjeenjem zagonetke tko je i to radio na njoj), s druge se strane nikako nisam mogao pomiriti s pomilju da takva nadarenost slui besmislenoj logici jedne nerazumljive elje. udnja za oponaanjem franakih majstora, pa ak ni naredba naega Padiaha da knjiga za duda bude prireena u stilu koji e Mleani razumjeti nije mogla opravdati tu elju za oponaanjem. Crvena boja na jednoj slici punoj detalja, na kojoj sam odmah zamijetio poteze svojih majstora svaki je radio u svome kutu slike uplaila me strastvenou koja je iz nje isijavala. Jedna nepoznata ruka - nikako nisam mogao dokuiti ija - nanijela je na sliku neku 345

udnu crvenu boju, sukladnu nekakvoj zagonetnoj logici te se tako cijeli svijet na njoj polako utapao u crvenilo. Dao sam si neto vremena i Kari pokazao koji su moji iluminatori radili na kojem detalju te slike: platana (Roda), lae i kue (Maslina), zmaj od papira, cvijee (Leptir). Jedan veliki majstor kao vi, koji godinama vodi cijeli iluminatorski odjel, sigurno e prepoznati svoje iluminatore po njihovu talentu i umijeu, po temperamentu pera i udi kista svakoga od njih, rekao je Kara. Ali kad jedan neobian ljubitelj knjiga poput moga Tetka primora iluminatore da crtaju novim i nepoznatim stilom, kako ih onda prepoznajete, kako moete pouzdano znati tko je uradio koju iluminaciju? Na njegovo pitanje poeo sam odgovarati priom: ivio neko jedan padiah koji je vladao Isfahanom. ivio je sam, zaljubljen u knjige i iluminacije. Bio je silan, pronicljiv, ali nemilosrdan vladar. Nije volio nita i nikog osim knjig koje je davao prirediti i oslikati, i svoje jedine keri. Bio joj je toliko neumjereno naklonjen da njegovi neprijatelji, koji su proirili vijest da je padiah zaljubljen u svoju ker, nisu bili posve u krivu. Jer, bio je toliko samouvjeren i ljubomoran da je mogao povesti rat protiv carevia i ahova iz susjednih zemalja, kad bi se preko svojih izaslanika drznuli zaprositi ruku njegove keri. Naravno da nije ni mogao nai mua dostojna svoje keri, koju je bio zatoio u prostoriju iza etrdeset soba zakljuanih s etrdeset brava. Naime, u Isfahanu je bilo raireno vjerovanje da e ljepota djevojke uvenuti ako je vide drugi mukarci, pa je i on vjerovao u to. Kad je jednoga dana poema Husrev i irin, koju je on osobno dao prirediti, bila konano prepisana i oslikana u heratskome stilu, jedna se pria proirila Isfahanom: bljedolika ljepotica na jednom crteu s mnotvom likova bila je ki ljubomornoga padiaha! Kad je padiah, posumnjavi u tajanstvenu ilustraciju i prije no to je uo ta govorkanja, drhtavim rukama rastvorio knjigu, odmah je kroz suze opazio da je u njoj ovjekovjeena ljepota njegove keri. Neki tvrde da se iz sob zakljuanih s etrdeset brava nije bila iskrala padiahova ki osobno, nego njezina

346

ljepota, i to ba onako kako to ine i utvare kojima dodija samoa; da se potom njezin odraz u zrcalu provukao ispod vrat i kroz kljuanice te kao kakva svjetlost, kao posve nevidljiv dim, dospio do oiju jednog od iluminatora to su radili nou. Mladi majstor nije mogao odoljeti iskuenju da tu nevjerojatnu ljepotu, od koje nije mogao odvojiti oi, narie u jednom kutu crtea na kojem je upravo radio. Taj crte doarava prizor kad se irin na jednom izletu izvan gradskih zidina zaljubljuje u Husreva u trenutku kad je ugledala njegovu sliku. Uvaeni majstore, gospodine, to je velika sluajnost, rekao je Kara. Jer, i moja malenkost jako voli upravo taj prizor iz pria o njima. To nisu prie, nego stvarni dogaaji, rekao sam. Posluaj: Na je iluminator nacrtao padiahovu lijepu ker ne kao irin, nego kao jednu od njezinih drubenica koja joj pomae, svira joj na du i postavlja joj trpezu. Jer, kau da je upravo u tom trenu i crtao njezinu drubenicu. Tako je irinina ljepota bila zasjenjena udesnom ljepotom drubenice u kutu, pa je i kompozicijska ravnotea crtea bila poremeena. Kad je padiah ugledao na slici svoju ker, poelio je pronai tog nadarenog iluminatora koji ju je naslikao. Ali, lukavi iluminator, strepei od padiahova bijesa, tu drubenicu i padiahovu ker nije bio naslikao u svome stilu, nego u nekom novom, kako bi time prikrio autora. Jer, na toj su se slici razabirali ruka i kist i mnogih drugih majstora osim njega. Dobro, pa kako je padiah pronaao iluminatora koji je nacrtao lik njegove keri? Po uima! Po ijim uima? Uima svoje keri, ili po uima djevojke na slici? Zapravo, ni jedne od njih dviju. Voen nekim predosjeajem, najprije je raskrilio sve knjige, stranice i ilustracije koje su izradili njegovi iluminatori i pogledao ui. Ponovo je vidio ono to je godinama ve znao: koliko god da je talentiran, svaki iluminator crta ui na svoj 347

nain. I ni po emu nije bilo vano crta li padiahovo, djetetovo ili ratnikovo lice, ili pak ne daj Boe! lice naega preuzvienog Poslanika, skriveno iza pee, pa ak ni pripada li to lice sauvaj me, Boe! samome ejtanu. Svaki iluminator u svakoj prilici, na svakome crteu i uvijek na isti nain crta ui, one su njegov tajni potpis. Zato? Kad crtaju neije lice, majstori iluminacije svoju pozornost usredotoe na izraz na njemu, na to da nalikuje ili ne nalikuje komu, da dosegne uzvienu ljepotu te da ne odstupa od ustaljenih slikarskih manira. Kad doe red na ui, ne kradu ih od drugih majstora, ne oponaaju kakav ustaljeni obrazac niti pak gledaju u stvarno uho. Jer, dok ga crtaju, ne razmiljaju, ne ude ni za im, ne zadravaju se na onome to rade. Samo napamet povlae poteze pisaljkom po papiru. Ali, ne crtaju li veliki majstori sva svoja udesna djela u jednome potezu, zapravo uope ne gledajui stvarne konje, drvee, ljude?, upitao je Kara. Tono, odgovorio sam. Ali, ta se njihova sposobnost crtanja po sjeanju razvila nakon mnogih godina razmiljanja, analiziranja te pomna i predana rada. Poto su tijekom svoga ivota vidjeli mnogo nacrtanih i ivih konja, jako dobro znaju da zadnji konj od krvi i mesa, to je upravo pred njima, nee naruiti savrenu predodbu konja u njihovoj glavi. Konj kojeg je za majstorova ivota tisue i tisue puta nacrtala njegova vlastita pisaljka, na koncu se posve priblii slici konja koju je Allah skicirao i to iluminator osjea iz dubine svoje due i po svome vlastitom iskustvu. Konj kojeg iluminatorova ruka nacrta u nekoliko poteza i po sjeanju nastao je zahvaljujui umjetnikovu talentu, muci i znanju te je blizak konju to ga je Allah stvorio. Ali, uho to ga iluminator nacrta ne sabravi nikakva prethodna znanja, bez svijesti o tome to radi, pa ak i ne obraajui pozornost na uho padiahove keri takvo je uho uvijek manjkavo. I budui da je manjkavo, kod svakoga je iluminatora razliito. Ukratko, 348

ono je neka vrsta njegova potpisa. Zauli su se buka i bat koraka. Bostandibaini ljudi donosili su u sobu stare iluminatorske radionice stranice koje su pronali u kuama kaligrafa i iluminatora. Zapravo, uho je ionako nedostatak na ovjeku, rekao sam sa eljom da od Kare izmamim smijeak. Neto to je kod svakoga razliito, a opet isto. Runoa u pravome smislu rijei. to se dogodilo s iluminatorom kojega je otkrio njegov uni potpis? Nisam rekao da je bio oslijepljen da se Kara ne bi jo vie rastuio. Oenio se padiahovom keri, rekoh. Ta metoda, koja se kako tada tako i danas koristi za otkrivanje iluminatorova identiteta, meu mnogim hanovima, ahovima i padiahovima koji imaju iluminatorske radionice poznata je pod imenom metoda drubenice i uva se kao tajna da bi se, ako koji od iluminatora unese u crte kakav vlastiti detalj, pa to potom zanijee, odmah otkrilo tko je odgovoran za taj detalj. Najvanije je u tome pronai detalje koji nisu istaknuti u samome srcu crtea, kojima nije pridano znaenje, koji su nacrtani u nekoliko poteza i stalno se ponavljaju. To mogu biti ui, ruke, trava, listovi ili konjske grive, pa ak i noge i kopita. Ali, oprez! ni sam ilustrator ne smije znati da su te osobitosti njegova stila postale njegov tajni potpis. Primjerice, to ne mogu biti brkovi; jer, svaki je ilustrator svjestan da brkove crta na svoj nain te da su oni stoga neka vrsta njegova polupotpisa. Ali, to mogu biti obrve jer na njih nitko ne obraa pozornost. Doi sad da pogledamo koji su mladi majstori svojim kistovima i pisaljkama radili ilustracije pokojnoga Tetka. I tako smo Kara i ja poredali jedne uz druge stranice dviju knjiga razliitih tema i sadraja, oslikanih razliitim stilovima, od kojih je jedna ona Tetkova raena u tajnosti, a druga, Surname, Knjiga o ceremonijalnom obrezanju prineva, javno i pod mojim nadzorom, 349

te poeli paljivo zagledati mjesta nad koja se nadnosila moja lupa: 1. Na jednoj stranici Surname najprije smo obratili pozornost na razjapljena usta na glavi jednog lisijeg krzna to ga je, odjeven u crveni kaftan s ljubiastim pojasom, u naruju nosio jedan majstor iz povorke krznarskoga ceha. Povorka je upravo mimohodila ispred naega Padiaha, koji ju je promatrao iz svoje vile, podignute samo zato da bi mogao pratiti tu ceremoniju. Lisiini zubi, koji su se na slici pojedinano mogli razabrati, i zubi onog nesretnog stvorenja s Tetkova crtea na kojemu je bio ejtan, zapravo pola ejtan a pola div, za kojeg drim da je stigao ak iz Samarkanda, potjecali su od iste ruke - iz Maslinina pera. 2. U jednome jako zabavnome danu svadbenog veselja ispod Padiahova prozora koji gleda na Atmegdan pojavio se jedan odred siromanih krajikih gazija, koji su svi odreda bili u dronjcima. Jedan je od njih kazao: Padiahu moj, borei se kao pripadnici tvoje junake vojske protiv nevjernika za svoju vjeru svi smo zasunjeni, a slobode smo se mogli domoi samo tako da im kao taoca ostavimo jednog naeg blinjeg, naeg brata, te doemo ovamo prikupiti otkupninu. Ali, kad se vratismo u Stambol, zatekosmo takvu skupou da sada nismo kadri prikupiti novac za izbavljenje naega blinjeg iz nevjernikog suanjstva te nam je potrebna tvoja pomo. Daj nam ili zlata ili sunja da ga odvedemo i zamijenimo za naega brata taoca i da ga tako spasimo. Eto, kande lijenoga psa u kutu slike, koji u tom trenu jednim otvorenim okom odmjerava naega Padiaha, jadnu gazijsku sirotinju i perzijske i tatarske izaslanike na trgu, i kande psa koji na Tetkovoj slici popunjava kut na prizoru koji prikazuje dogodovtine jedne ake, oevidno su od istoga pera - iz Rodine ruke. 3. Meu onglerima koji pred naim Padiahom izvode salto i kotrljaju kokoja jaja niz dasku nacrtan je i jedan elavac s ljubiastim prslukom i golim potkoljenicama, kako udara u def kleei na crvenom sagu u kutu slike, i pritom dri prste tono kao ena sa sinijom na crvenoj slici iz Tetkove knjige (Maslina); 350

4. Kuharski majstori s loncima u rukama u mimohodu kuharskoga odjela koji ispred naega Padiaha gura kola, a na kolima tednjak s ogromnim loncem u kojem se kuha zelje punjeno mesom i lukom, kreu se po plavim kameniima rasutim po ruiastoj zemlji; ti su kamenii djelo ruke koja je naslikala i crvene kamenie na zagasitoplavoj zemlji, nad kojom lebdi neto kao poluutvara sa slike koju je Tetak nazvao Smrt (Leptir); 5. Kad su tatarski teklii donijeli vijest da su se vojske perzijskoga aha poele pripremati za novi ratni pohod protiv Osmanlija, velebna rezidencija perzijskoga poklisara, koji je ulagujui se naemu Padiahu, Uzdanici ovoga svijeta stalno ponavljao kako je perzijski ah prijatelj naemu Padiahu i kako prema njemu ne osjea nita drugo doli bratsku ljubav, u trenu je sravnjena i zbrisana s lica zemlje; vodonoe su potrali da vodom smire oblake praine koji su se u trenutku tog ruilakog bijesa bili uskovitlali, a pritrali su i ljudi s konim mjeinama na leima kako bi jednu gomilu ljudi, to se spremala jurnuti na strane izaslanike, polili lanenim uljem i tako smirili. Nain na koji vodonoe i ljudi s mjeinama lanenoga ulja na leima diu noge u trku istovjetan je s nainom na koji tre vojnici na stranici na kojoj je naslikana crvena boja, to jest obje potjeu od iste ruke (Leptir). To zadnje otkrie pripadalo je Kari, ije su oi bile iskolaene zbog straha od muenja i elje da se to prije susretne sa enom koja ga je ekala kod kue, a ne meni, koji sam se posve bio predao slijeenju traga pomiui lupu u ruci as lijevo as desno, as na ovaj as na onaj crte. Trebalo nam je cijelo popodne da metodom drubenice pomno pregledamo devet crtea koji su ostali od pokojnoga Tetka, odgonetnemo koji su iluminatori radili na njima i potom analiziramo sva ta naa saznanja. Pokojni Karin tetak ni jednu stranicu nije prepustio kistu samo jednoga iluminatora. Na veini ilustracija radila su sva trojica mojih majstora. To je potvrivalo da su ilustracije noene od kue do kue te da su ti dolasci i odlasci bili esti. Kad sam, osim kista mojih 351

iluminatora, koje sam dobro poznavao, na slikama zamijetio i nevjet trag pete ruke, uhvatio me bijes pri pomisli na to koliko je bestidni ubojica bio i netalentiran, ali je Kara po obazrivo nanoenoj boji prepoznao rad svoga tetka te smo se tako izvukli da ne slijedimo krivi trag. Ostavimo li po strani i sirotoga Tankoutog Efendiju, ije su pozlate za nau Surnamu bile gotovo istovjetne s pozlatama za Tetkovu knjigu (da, naravno da mi se srce slamalo od toga), i za kojega sam drao da je s vremena na vrijeme vrhom svoga kista znao dotaknuti zidove, listove i oblake, bilo je posve sigurno da su na slikama radila samo tri moja najsjajnija iluminatora iz odjela koji sam vodio. Bila su to moja djeca, koju sam od njihovih prvih egrtskih dana s ljubavlju podizao, tri moja draga talenta: Maslina, Leptir, Roda... Ono to u sada kazati o talentu, majstorstvu i naravi svakoga od njih ufajui se da ete nam pomai u naoj potrazi, ne tie se samo njih nego i moga vlastitog ivota:

MASLININA SVOJSTVA

Pravo mu je ime Velidan. Ima li jo kakvo ime pored onoga to sam mu dao, ne znam, jer dosad nikad nisam vidio njegov potpis. U vrijeme egrtovanja utorkom bi izjutra dolazio kui po mene. Jako je ponosan, a to pak znai ovo: kad bi samoga sebe i smatrao toliko nitavnim da ne zavrjeuje potpis, on to ne bi prikrivao, elio bi da se to vidi i zna. Allah mu je podario silne sposobnosti. Sve mu s lakoom ide od ruke, od pozlate do iscrtavanja okvir, i u svemu je najbolji. U slikanju drvea, ljudskoga lica i ivotinja on je najsjajniji crta moje Iluminatorske radionice. Velidanov otac, koji je svog sina doveo u Istambul kad mu je, ako se ne varam, bilo deset godina, uenik je Sijavua, glasovita slikara ljudskih lica iz iluminatorske radionice safavidskoga aha u Tebrizu, pa loza njegovih uitelja 352

see unatrag ak do Mongola. Kao stari majstori od prije sto pedeset godina, koji su bili pod mongolskim i kineskim utjecajem i koji su se skrasili u Samarkandu, Buhari i Heratu, i on crta mlade ljubavnike mjesecoliko, poput Kineza. U taj u sebe povueni, tvrdi orah nisam mogao prodrijeti ni kad je bio egrt, ni sada kad je majstor. Htio sam da napusti metode i obrasce mongolskih, kineskih i heratskih majstora, koje je skrivao negdje u dubini svoje due, da ih ak, ako treba, i zaboravi. Kad sam mu to rekao, on je, kao i veina iluminatora koji su mijenjali radionice i zemlje, odmah odgovorio da ih je ve zaboravio, da ih u biti zapravo nikada nije bio ni usvojio. Veina je iluminatora vrijedna zbog tih udesnih obrazaca koje dre u svojoj glavi, ali, da ih je Velidan zaboravio, bio bi jo vei iluminator. Dvije su koristi od toga to ni sam nije svjestan da je u dubinama njegove due - kao grijeh kojeg se ne moe kloniti - skriveno ono to je neko nauio od svojih uitelja: 1. tako je nosio osjeaj krivnje i otuenosti, koji umjetnosti darovita iluminatora priskrbljuje odreenu teinu; 2. u trenucima kad zapadne u potekoe dovoljno mu je prisjetiti se onoga to je po vlastitoj tvrdnji bio zaboravio te je, rabei jedan od starih heratskih klieja, kadar svladati neku novu temu, neto novo u povijesnome smislu, neki neobian prizor. Budui da ima jako izotreno oko, on znade iz staroga klieja harmonino ukomponirati u novi crte sve to je nauio od starih majstora aha Tahmaspa. U njegovim rukama heratski crte i istambulska iluminacija skladno nadopunjuju jedno drugo. Jedanput sam nenadano, bez prethodne najave, banuo u njegovu kuu, a to sam obiavao initi i svojim drugim iluminatorima. Za razliku od mene i mnogih drugih majstora iluminacije, kut u kojem je sjedio i radio, njegove boje, kistovi, koljke za satiniranje papira, stalak za itanje, sve je bilo u posvemanjem neredu i prljavtini. To je za mene ostala zagonetka - zbog toga se nije bio ak ni posramio. Usto, nije prihvaao nikakav vanjski posao da zaradi koji srebrnjak vie. Kad sam mu to ispriao, Kara je kazao da se Maslina najvie bio zagrijao za stil franakih majstora pokojnog Tetka i da mu se najvie prilagodio. Shvaao sam 353

da je to stara budala smatrala pohvalnim. Ali, i da je to bila njegova pogrena procjena. Znao sam da je Maslina mnogo vie no to se inilo tajno ostao vezan za heratske metode preuzete od Sijavua, uitelja njegova oca, i od njegova uitelja Muzafera, i to me je stalno tjeralo na pomisao da u njemu postoje i druge zapretane i skrovite tajne. On je najtii, najosjeajniji, najkrivlji, najnevjerniji, najpodmukliji (to mi je namah prolo kroz glavu) od svih mojih iluminatora. Kad se spomene bostandibaino muenje, prvi mi on padne na um. (I elim i ne elim da ga mue.) Oi su mu kao u dina, sve vidi, sve zamjeuje, pa i moje pogreke; ali s oprezom ovjeka bez zaviaja i domovine, koji se prilagoava svakoj situaciji, rijetko e progovoriti o naim grekama. Podmukao je, to da, ali mislim da nije ubojica. (Ni to nisam rekao Kari.) Jer, ni u to ne vjeruje. Ne vjeruje ni u novac, ali ga brino skuplja. Meutim, svi su ubojice iz redova onih koji fanatino vjeruju, a ne iz redova nevjernika, kako se to obino misli. Ilustratorsko umijee vodi k slikarstvu, a slikarstvo sauvaj me, Boe! k izazivanju Allaha, i to svatko zna; i u tom je smislu Maslina zbog svoga nevjernitva istinski slikar. Sad pak mislim da je manje nadaren nego Leptir, pa ak i Roda. elio sam da mi Maslina bude sin. Govorei to htio sam da Kara osjeti ljubomoru prema Maslini; ali Kara je samo irom otvorio svoje crne oi i pogledao me s djetinjim zanimanjem. Tad sam mu kazao da je Maslina genijalan kad slika crnim tuem, kad za mape izrauje pojedinane slike ratnik i lovac, krajolike s rodama i apljama u kineskome stilu, kad crta lijepe mladie kako sjede pod drvetom, itaju poeziju i sviraju na du, kad crta tugu legendarnih ljubavnika, ljutnju pobjenjela aha sa sabljom u ruci, strah na licu junaka koji je odskoio pred naletom kakva zmaja. Moda mu je Tetak htio dati izraditi zadnji crte portret naega Padiaha kako sjedi, i to s mnotvom detalja u stilu franakih majstora, kazao je Kara. Je li me time kanio zbuniti?

354

Da je tako, zato bi Maslina, nakon to je ubio Tetka, ponio sa sobom crte koji mu je ionako bio poznat?, upitao sam. Ili, zato bi morao ubiti Tetka da bi vidio tu sliku? Neko vrijeme obojica smo razmiljali. Zato to je na tom crteu neto nedostajalo, rekao je Kara. Ili stoga to se zbog neega pokajao i uplaio. Ili pak..., kratko je razmiljao, ili pak stoga to je htio napraviti tetu nakon to je ubio moga sirotog tetka, stoga to je htio ponijeti kakvu uspomenu, konano, ne bi li je mogao uzeti ak i bez posebnog povoda? Maslina je veliki iluminator i dakako da e osjetiti potovanje prema lijepom crteu. Govorili smo o tome da je Maslina veliki iluminator, rekao sam s ljutnjom. Ali, ni jedna od tih Tetkovih slika nije lijepa. Nismo vidjeli zadnju, rekao je Kara odvano.

LEPTIROVA SVOJSTVA

Poznat je kao Hasan elebija iz Baruthane, ali je za mene oduvijek bio Leptir. To me ime stalno podsjea na njegovo lijepo djetinjstvo i mladost. Jer, toliko je lijep da sve koji ga jednom vide obuzme nevjerica te ga poele jo jednom vidjeti. A pritom, jo jedno udo: koliko je lijep, toliko je i nadaren. Majstor je za boje, to mu je najjaa strana. Slika s ljubavlju, kao da poskakuje i plee samo radi uivanja u nanoenju boja. No odmah sam kazao Kari i da je nestalan, neodluan, da nema odreena cilja. I hotei biti pravedan, dodao sam: on je istinski iluminator koji stvara srcem. Ako iluminatorska umjetnost postoji radi toga da oku priini radost, a ne radi razuma, ne radi toga da se oglasi ivotinji u nama ili da se dodvori 355

Padiahovu samoljublju, onda je Leptir istinski iluminator. Kao da je naukovao kod kazvinskih majstora od prije etrdeset godina, povlai iroke, slobodne, radosne i malo zaokruene linije, odvano nanosi bljetave, iste boje, a u tajnovitoj kompoziciji njegova crtea stalno se osjea nekakav smireni kruni tok; no ja sam ga podigao i poduio, a ne davno pomrli majstori iz Kazvina. Moda ga zbog toga volim kao sina, pa i vie nego sina, ali mu se nipoto ne divim. U djetinjstvu i ranoj mladosti esto sam ga, kao i sve svoje egrte, tukao dralima olovke, ravnalima, pa ak i komadom drveta, ali to ne znai da zbog toga prema njemu ne mogu osjeati potovanje. Jer, i Rodu sam mnogo puta tukao ravnalom, ali sam ga potovao. Majstorove pljuske ne istjeruju ejtana i dine talenta iz mladoga egrta, kako to neki misle, nego ih privremeno potiskuju. Ako se radi o dobroj i pravednoj pljuski, ejtan i dini pomame se i potiu na rad iluminatora koji prolazi razdoblje sazrijevanja. Pljuske koje sam opalio Leptiru napravile su od njega sretna i posluna iluminatora. Kasnije sam opet osjetio potrebu hvaliti ga Kari. Leptirova umjetnost, kazao sam, dobar je dokaz da sliku sree, za kojom pjesnik traga u svojoj mesneviji, omoguuje samo bogomdani koloristiki talent. Kad sam to shvatio, sinulo mi je to je to to nedostaje Leptiru: on nije poznavao onaj trenutak nevjerice i sumnje koji je Dmi u svojoj pjesmi nazvao mranom noi due. Laa se posla poput iluminatora koji blaeno sretan crta u raju, uvjeren da e s nepokolebljivom vjerom i s osjeajem sree naslikati jednu sretnu sliku - i to mu doista i polazi za rukom. Opsjedanje utvrde Doppio od strane nae vojske, trenutak kad maarski izaslanik ljubi nogu naega Padiaha, uspee naega Pejgambera na konju u Sedmo nebo... Sve su to jamano sami po sebi sretni dogaaji, ali se dodirom Leptirove ruke svaki od njih preobraa u istinsku radost koja na krilima izlijee s oslikane stranice. Ako se na kakvoj slici to sam je dao naslikati previe osjea mrak smrti ili ozbiljnost Carskoga divana, ja kaem Leptiru: Oboji taj crte kako eli!, i nekakav vjetar odmah zanjie skute, lie, zastave, mor, sve to je do tog trenutka lealo tiho i nepokretno, kao zatrpano grobnom 356

zemljom. Ponekad pomislim: Allah eli da ivot bude slavlje, a svijet onakav kakvim ga Leptir crta. To je svijet u kojem boje jedna drugoj skladno recitiraju savrene stihove, u kojem vrijeme stoji i u koji ejtan nikada ne zalazi. Ali, ak i Leptir znade da tome neto nedostaje. Neki su mu da, s pravom doapnuli da na njegovim crteima sve blista od sree kao u prazninim danima, ali da oni nemaju nikakve dubine. U njima uivaju mali prinevi i senilne haremske prilenice na pragu smrti, a ne ljudi od ivota, primorani boriti se protiv zla. Budui da je jako dobro znao za ta govorkanja, jadni je Leptir katkada bio ljubomoran na kudikamo manje sposobne i nadarene iluminatore nego to je on sam, jer je mislio da u sebi nose svoga ejtana i svoje dine. Meutim, ono to mu se inilo ejtanskim i dinskim u njima najee je bila plitka zloa i ljubomora. Ljutim se na njega jer ga sretnim ini pomisao da e se iluminacija na kojoj radi dopasti drugima, a ne pomisao da moe nestati u tom udesnom svijetu u trenucima dok ga crta. Ljutim se ak i stoga to misli na novac koji e dobiti. Jo jedna ironija ivota: ima jako mnogo iluminatora koji se po talentu uope ne mogu mjeriti s njim, a koji se u trenucima stvaranja mogu kudikamo vie predati svojoj umjetnosti. Iz potrebe da otkloni te svoje nedostatke Leptir je opsjednut eljom da dokae kako se rtvuje za iluminatorsku umjetnost. Poput iluminator ptijeg mozga, koji na noktu ili zrnu rie izrauju minijature koje se jedva mogu vidjeti golim okom, i on osjea strast prema tako opipljivu radu. Jednom sam ga upitao predaje li se toj strasti, koja je mnoge iluminatore oslijepila u ranoj ivotnoj dobi, zato to se srami talenta koju mu je Allah u izobilju podario. Jer, samo se nedaroviti umjetnici preputaju strasti da na stablu nacrtanu na zrnu rie oslikavaju svaki, pa i najmanji list, da bi se na lak nain prouli i dodvorili svojim zahtjevnim nalogodavcima. 357

To to iluminacije i crtee nije radio za svoje oko i svoju duu, nego po ukusu drugih, ta nesavladiva potreba da bude obljubljen, sve je to Leptira - vie negoli bilo koga drugog napravilo ovisnikom o pohvalama. Plaljivi Leptir, da bi se osigurao, zbog toga i eli postati prvi iluminator. Tu je temu naeo Kara: Da, rekao sam, znam da plete urote i spletkari kako bi nakon moje smrti doao na moje mjesto. Bi li zbog toga mogao ubiti svoju brau po kistu? Mogao bi ubiti. Jer, on je veliki majstor, ali to ne zna i u trenucima kad slika ne moe zaboraviti svijet oko sebe. im sam to izgovorio, shvatio sam kako sam zapravo i htio da na elo Iluminatorske radionice nakon mene doe Leptir. U Maslinu se ne mogu pouzdati, a vjerujem da e na koncu i Roda, nesvjesno, postati orue franakoga stila. Leptirovo ustrajavanje da bude voljen rastuivala me pomisao da je kadar ubiti ovjeka bilo je potrebno kako bi istodobno mogao upravljati i jednom iluminatorskom radionicom i samim Padiahom. Naime, samo se Leptirova osjeajnost i vjera u boje mogla suprotstaviti umjetnosti koja je sve prikazivala kao istinu, a ne kao crte, i zavodila promatrae prikazujui franake kardinale, mostove, amce, svijenjake, crkve i tale, volove i kotae u najsitnijim pojedinostima, ukljuujui i sjene, kao da je svemu tome Allah pridao isto znaenje. Jeste li mu ikad doli nenajavljeni u posjet, kao to ste znali napraviti drugim iluminatorima? Tko gleda Leptirovu sliku, osjetit e da on voli i tuguje srcem i da je sposoban u trenu shvatiti vrijednost ljubavi. Ali, kao svi ljubitelji boja, i on se povodi za svojim prohtjevima i lako se mijenja. Budui da jako volim njegov udesni dar i osjeaj za boje koji 358

mu je Allah podario, u njegovoj sam ga mladosti pratio iz neposredne blizine te znam sve o njemu. Dakako, u takvim situacijama kod drugih se iluminatora odmah javi ljubomora, to optereuje vezu majstora i egrta i moe joj nakoditi. Bilo je jako mnogo trenutaka ljubavi zbog kojih si Leptir uope nije razbijao glavu pitajui se to e drugi kazati. U novije vrijeme, nakon to se oenio lijepom keri bakalina iz svoje etvrti, nisam imao ni elju ni prigodu da ga posjetim. Pria se da je nerazdvojan prijatelj s pristalicama Hode iz Erzuruma, rekao je Kara. Krue prie o tome da nae surname, u kojima su oslikani mimohodi svih njihovih sudionika, od kuhar do ongler, od sljedbenik dervikih redova do plesa oeka, od evabdija do bravar, i nae sefername, knjige o vojnim pohodima s prikazima ratova, oruja, krvavih i svakojakih drugih scena, da sve to zabranjuju softe Hode Erzurumskog s tvrdnjom da razjaruju ljude i protuslove vjeri, i ako se zbog toga ponovo budemo vratili knjigama i postupcima starih perzijskih majstora, Leptir e, vele, imati koristi od toga. Kad bismo se znalaki i pobjedonosno i vratili onim udesnim minijaturama iz Timurova doba, kad bismo se i upustili u one ivotne i profesionalne pojedinosti koje e nakon mene nastaviti moj pametni Roda, opet e sve na koncu biti zaboravljeno, rekao sam beutno. Jer, svatko e htjeti crtati u franakome stilu. Jesam li vjerovao u te obeshrabrujue rijei? Isto je rekao i moj tetak, dodao je tiho Kara. Ali, on je ipak bio optimist.

RODINA SVOJSTVA

359

Vidio sam da se potpisao kao iluminator Mustafa elebija, Grenik. Jer, potpisivao se sa smijekom i s pobjednikim osjeajem, ne razbijajui si glavu pitanjima ima li svoj stil ili nema, i bi li ga morao imati i - ako ga ima bi li ga trebao otkriti svojim potpisom ili pak zatajiti kao svi stari majstori, i je li in skromnosti potpisati ili ne potpisati svoje djelo. Odvano je kroio putom koji sam mu naznaio, vidio stvari koje nitko prije njega nije mogao nacrtati i ovjekovjeio ih na papiru: staklarske majstore kako vrte cijev na ijem je vrhu masa rastopljena u njihovim peima, i puu u nju kako bi izradili plave surahije i zelene boce; kou, igle i kalupe obuar paljivo nagnutih nad cipele i izme to ih iju; graciozni luk vrtuljka na nekom slavljenikom mjestu; kapanje ulja iz sjemenja pod tlakom pree; vatru naih topova okrenutih neprijatelju; cijevi i zavrtnje naih puaka - sve je to vidio ba kao i ja i sve naslikao ne kazavi kako stari majstori Timurova doba i slavni iluminatori iz Tebriza i Kazvina takve prizore nisu smatrali dolinim. On je prvi muslimanski iluminator koji je, da bi se pripremio za rad na sefernami koju e kasnije oslikati, otiao u rat i revnosno se dao na promatranje neprijateljskih utvrda, topova, vojski, konja iz ijih je rana tekla krv, umiruih i mrtvih ratnika, kako bi ih bolje nacrtao i koji se iv i zdrav izvukao iz svega toga. Prepoznajem ga prije po temi negoli po stilu, prije po zapaanju detalj koje nitko ne zamjeuje negoli po temi. Mogu mu mirne due povjeriti itav rad na kakvoj iluminaciji, od pripreme stranice i njezine kompozicije sve do bojenja najsitnijih detalja. Zbog svega toga zapravo njemu pripada pravo da nakon mene bude glavni iluminator. Ali, toliko je ohol i samoljubiv i toliko omalovaava druge iluminatore da ne bi mogao upravljati tolikim ljudima, sve bi ih rastjerao. to se njega tie, zapravo bi on sam mogao izraditi sve minijature nae Iluminatorske radionice zahvaljujui svojoj nevjerojatnoj marljivosti. Kad bi htio, to bi i uinio. Veliki je majstor. Zna svoj posao. Blago njemu! Kad sam mu jednom nenajavljen banuo u kuu, zatekao sam ga da radi na vie stvari:

360

na ilustracijama za knjigu naega Padiah i za mene; na listovima za knjigu o odijevanju, koju su za svoje mizerne knjige davali sklepati budalasti franaki putopisci, skloni tomu da nas omalovaavaju; na jednom od triju crtea koje je bio naruio neki umiljeni paa; na minijaturama za skupne albume, pa ak i na onima koje je radio radi vlastita zadovoljstva... Sve - s izuzetkom jedne opscene to je prikazivala obljubu - leale su naokolo raskriljene na stalcima za knjige, na radnim povrinama i minderima, a moj kao pela marljivi, visoki, mravi Roda trao je od crtea do crtea, pjevuio, tipkao za obraz egrta koji je mijeao boje, unosio u crte kakav aljiv detalj, pokazivao nam ga i grohotom se smijao zadivljen samim sobom. Za razliku od mojih drugih iluminatora nije prestajao raditi da bi mi izrazio ceremonijalnu dobrodolicu, nego je - upravo suprotno - sa zadovoljstvom pokazivao koliko mu hitrine priskrbljuje talent to mu ga je Allah podario i umijee to ga je stekao neprestanim radom (u istom e vremenu uraditi ono to zajedno uradi sedam-osam iluminatora). A sada samoga sebe gdjekad ulovim s pritajenim mislima: ako je podli ubojica jedan od trojice mojih majstora iluminacije, onda je to, inallah, Roda. Kad god bih ga u doba njegova egrtovanja petkom ugledao na svojim vratima, ne bih mu se toliko radovao kao Leptiru. Budui da svakovrsnim pojedinostima bez ikakve logike (osim da budu uoljive) pridaje isto znaenje, njegov stav u slikarstvu nalikuje stavu franakih majstora. Ali, za razliku od njih, moj oholi Roda niti vidi niti crta osobnost i razliitost ljudskih lica. Ljudsko mu lice, drim, ne znai nita stoga to on, skriveno ili ne, omalovaava svakoga ivog. Pokojni Tetak sigurno mu nije povjerio da nacrta lice naega Padiaha. ak i kad radi na nekoj najozbiljnijoj temi, on ne moe odoljeti iskuenju da u kutu crtea nacrta kakva distancirana i sumnjiava psa, ili pak bijedna prosjaka koji svojim ubotvom baca sjenu na bogatstvo i sjaj neke sveanosti. Toliko je samosvjestan da se moe

361

izrugivati minijaturi koju radi, temi i samome sebi. Ubojstvo i bacanje Tankoutog Efendije u jamu nalikuje bacanju Jusufa u jamu od strane njegove ljubomorne brae, rekao je Kara. I ubojstvo moga tetka nalikuje mukom ubojstvu Husreva od strane njegova sina, koji je bacio oko na lijepu irin. Svatko kae da Roda oboava crtati prizore rata i krvava umiranja. Vjerovati da iluminator ima slinosti s temom koju oslikava znai uope ne shvatiti ni mene ni moje majstore iluminacije. Ono to nas odaje nisu teme koje drugi naruuju - one su zapravo uvijek iste - nego skriveni senzibilitet koji unosimo u crte dok obraujemo odreenu temu. Svjetlost koja kao da iluminira iz slike; suzdranost ili bijes koji se nasluuje po rasporedu ljudi, konj, stabala na crteu; tuga koju oko sebe ire empresi stremei u nebo; osjeaj ufanja u Boga i trpljenja koji prenosimo na papir dok obraujemo are fajansnih ploica na zidu sa strau koja osljepljuje... sve su to nai skriveni znaci. Oni ne nalikuju konjima koji stoje nanizani kao da se ponavljaju. Slikajui bijes i silovitost nekog konja iluminator ne rie svoj bijes i svoju silovitost. Trudei se nacrtati najsavrenijega konja on izraava ljubav koju osjea prema bogatstvu ovoga svijeta i njegovu Stvoritelju i prema bojama koje pripadaju nekoj vrsti ljubavi prema ivotu - i nita vie od toga.

362

(42) Tovem se Kara

Cijelo jedno popodne proveli smo veliki majstor Osman i ja u razgovoru o iluminatorima i o knjizi moga tetka donosei prosudbe o raskriljenim stranicama pred sobom. Neke od njih bile su ispisane, neke potpuno zavrene, neke jo neobojane, a neke pak, tko zna zato, tek napola zavrene. Mislili smo da su napokon utihnuli koraci bostandibainih utivih, ali grubih ljudi, koji su donosili radove majstora i kaligrafa ije su kue na prepad premetnute (neke levhe nisu imale ba nikakve veze s naom knjigom, a neke prispjele stranice jo jednom su potvrdile da i kaligrafi kriomice i izvan Saraja rade neke mizerne poslove kako bi zaradili koju aku); mislili smo, dakle, da su se konano povukli, kad jedan od njih, jedan s najvie samopouzdanja, prie velikom majstoru i iz njedara izvadi neki papir. Najprije nisam obratio pozornost mislei kako je to jedna od onih molbi koje otac koji eli dati sina na zanat nastoji doturiti naelniku nekog odjela ili agi nekog odreda. Po slaboj svjetlosti to je dopirala izvana zakljuio sam da je jutarnje sunce zalo za oblake. Da bih odmorio oi, trudio sam se gledati u daljinu ne usredotoujui se na jednu toku, to su stari majstori iz iraza preporuivali iluminatorima kao estu vjebu da ne bi mladi oslijepili. No u tom trenu uzbueno prepoznah onu divnu boju papira koji je majstor gledao s izrazom uenja, i nain (zbog njega mi je srce zaigralo) na koji je bio presavinut: u svemu je nalikovao pismima koja mi je ekura slala preko Ester. Malo je nedostajalo pa da, gotovo kao prava budala, pomislim: kakva sluajnost!, jer mu je, povrh svega, ba kao i u ekurinu prvom pismu, bio pridodan crte nacrtan na komadu grubog papira! Majstor Osman zadrao je crte, a meni dao pismo koje je, kako sam u tom trenutku postien shvatio, bilo od ekure.

363

Moj gospodine Kara, poslala sam Ester Kalbiji, udovici pokojnoga Tankoutog Efendije, da od nje pokua neto saznati. Tamo joj je Kalbija pokazala iscrtani papir, koji ti sada aljem. Kasnije sam je i ja posjetila i tamo joj se ulagivala i dodvoravala, uvjeravala je i preklinjala te na koncu od nje uspjela iskamiti taj iscrtani papir, mislei da bi ti mogao biti od koristi. Navodno je pronaen kod ubijenoga Tankoutog Efendije kad su ga izvukli iz jame. Kalbija kae da nitko od njezina pokojnoga mua nije naruio crte konja, kune se u to. Tko je onda nacrtao ovog? Bostandibaini ljudi pretraili su kuu. Crte ti aljem jer bi to s konjem moglo biti hitno. Djeca ti ljube ruku. Tvoja ena ekura. Zadnje tri rijei toga lijepog pisma proitao sam jo dvaput s uvaavanjem, kao da pomno razgledam tri udesne crvene rue u nekom vrtu. Potom sam se i sm primakao papiru koji je majstor Osman pozorno razgledao kroz lupu. Odmah sam razaznao da figure ija je tinta bila razmrljana prikazuju konje nacrtane u starome stilu i u jednom potezu, kako bi se ruka izvjebala za to umijee. Majstor Osman, koji je bez ijedne rijei proitao ekurino pismo, upitao je: Tko je to nacrtao? Potom je sam dao odgovor na njega: Naravno, iluminator koji je nacrtao konja za pokojnoga Tetka. Moe li biti toliko uvjeren u svoje rijei? Pogotovo stoga to mi uope nismo mogli pouzdano kazati tko je nacrtao konja u knjizi? Izdvojili smo crte konja iz pripravljenih devet listova knjige i poeli ga pozorno promatrati. Bio je to lijep, jednostavan dorat, kojega se ovjek ne moe nagledati. Je li istina kad velim da ga se ovjek ne moe nagledati? Kad sam te crtee razgledao sa svojim tetkom, a kasnije i nasamo ostajao s njima, u izobilju sam imao vremena razgledati tog konja, ali se nisam zadravao na njemu. Bio je lijep, ali posve obian: toliko obian da ak nismo mogli dokuiti ni iji je. Nije bio datuljaste boje, nego od one vrste dorat zagasitosmee, 364

kestenjaste boje; no u njoj se jedva zamjetno osjeala i prisutnost crvene. Konj kakvog sam bezbroj puta znao vidjeti u drugim knjigama i na drugim crteima, toliko obian da je ovjeku odmah bilo jasno kako ga je iluminator nacrtao u jednome potezu, ne premiljajui se ni jedan jedini tren. Tako smo gledali na tog konja sve do trenutka kad smo spoznali da skriva neku tajnu. Sada pak, sad sam u konju vidio ljepotu koja se pred mojim oima izvija poput pare, snagu koja pobuuje silni polet da se ivi, da se spoznaje i sve primi u zagrljaj. Tko je iluminator arobne ruke, taj koji je nacrtao ovoga konja onako kako ga Allah vidi?, pitao sam se kao da sam naas zaboravio da je taj ovjek jedan bijedni ubojica. Konj je bio preda mnom kao da je od krvi i mesa, ali sam jednim dijelom uma ipak bio svjestan da je samo nacrtan. Ta arolija to se nalazim izmeu tih dviju pomisli pobuivala je u meni osjeaj cjelovitosti i besprijekornosti. Neko smo vrijeme usporeivali konja prireenog za Tetkovu knjigu s konjima ovla nacrtanim na papiru ija je tinta bila razlivena i zakljuili da ga je nacrtala ista ruka. Dranje konj nije odavalo pokret, nego mir; bili su ponositi, snani i graciozni. Osjetio sam divljenje prema crteu konja u Tetkovoj knjizi. Taj je konj toliko lijep, rekao sam, da ovjek odmah poeli preda se staviti papir i nainiti isti takav crte. To je najvei kompliment za jednoga iluminatora - rei da njegovi crtei i u nama pobuuju elju za crtanjem, rekao je majstor Osman. Ali, pozabavimo se sada ne umijeem tog ejtana, nego pitanjem tko je on. Je li ti pokojni Tetak ikad rekao za koju je priu nacrtan ovaj konj? Nije. Po njegovu miljenju to je mogao biti bilo koji od konj to ive u zemljama 365

naega monog Padiaha. Neki lijepi konj, konj koji pripada dinastiji Osmanovia. Konj koji venecijanskome dudu predoava zemlje i bogatstvo naega Padiaha. Ali, s druge strane, i taj konj - kako to ve biva sa svime to crtaju franaki majstori - morao je izgledati stvarniji od konja kakvoga je Stvoritelj zamislio, morao je izgledati kao konj koji ivi u Istambulu i tu ima staju i konjuara, tako da mletaki dud pomisli: Osmanlije su poeli sliiti na nas jer su njihovi iluminatori poeli gledati svijet naim oima i crtati kao mi, te da s tom milju prihvati mo i prijateljstvo naega Padiaha. Jer, kad ovjek pone crtati konja na drugi nain, to znai da je i cijeli svijet poeo promatrati drukijim oima. Ali, unato svojoj neobinosti, taj je konj nacrtan u stilu starih majstora. injenica da se o tom konju toliko govorilo uinila ga je u mojim oima jo privlanijim i vrednijim. Imao je lagano otvorena usta, a meu zubima mu se vidio jezik. Oi su mu bile sjajne. Noge snane i graciozne. to je taj crte inilo iznimnim? On sm ili sve ono to je bilo izgovoreno o njemu? Majstor Osman lagano je prelazio lupom preko crtea konja. to nam taj konj eli kazati?, pitao sam se iz dubine due. Zato postoji taj konj? Zato taj konj? Zato me taj konj toliko uzbuuje? Padiahovi, ahovi i pae, svi zatitnici knjige, pomou crte i knjiga koje naruuju ire glas o svojoj snazi i moi i smatraju ih lijepim stoga to obilna pozlata na njima i nemjerljivost uloena iluminatorova vida i truda svjedoe o njihovu vlastitu bogatstvu, rekao je majstor Osman. Ljepota crtea znaajna je i kao dokaz da je iluminatorov dar neto rijetko i skupocjeno, ba kao i zlato uporabljeno za crte. Ostali pak, oni koji gledaju i listaju knjigu, nalaze je lijepom zbog teme i zato to taj konj nalikuje nekom drugom konju, to je taj konj onakav kakvim ga je Allah zamislio ili stoga to je uistinu iz glave nacrtan, te taj dojam autentinosti tumae kao talent. Za nas pak ljepota crtea poiva na mnogoznanosti i 366

istananosti. Spoznaja da je u tom konju osim njega samog i ubojiin prst, ejtanov znak, crte je dakako uinila mnogoznanijim. Uz to, lijepim treba smatrati konja to ga je on nacrtao, a ne sm crte. Ili, drukije kazano: konja ne treba promatrati kao crte, nego kao da je doista konj. to biste vi vidjeli na tom crteu da ga promatrate samo kao konja? Sudim li po veliini konja, mogu kazati da nije patuljaste rase; duina i luk njegova vrata govore mi da je dobar trkai konj, a ravna lea da je pogodan za duga putovanja. Njegove graciozne noge mogle bi znaiti da je okretan i spretan kao arapski konj, ali arapski nije jer mu je tijelo dugo i krupno. Gracioznost njegovih nogu svjedoi o tome da e na konj, kako za vrsne konje napominje uenjak Fadlan iz Buhare u svojoj Knjizi o lijeenju ivotinja, s lakoom preskoiti rijeku isprijei li se pred njim te da se nee prepasti i trgnuti. U Knjizi o lijeenju ivotinja, koju je sjajno preveo Fujzi, veterinar u naem Saraju, mnogo je lijepih rijei izreeno vrsnim konjima; znam ih naizust i svaku od njih mogao bih upotrijebiti za naega dorata s crtea: dobar konj mora imati lijepu glavu, oi kao u gazele, ui uspravne kao listove trstike i irok razmak meu njima; mora biti sitnozub, izboena ela i nezamjetnih obrv; mora biti visok, duge grive, uskih bedara, malih nozdrva, uskih prs i ravnih le; mora imati mesnate butove, dug vrat, snana prsa, irok korijen repa i mesnato meunoje; mora biti ponosit i graciozan, a u pokretu tako otmjen kao da upuuje naklon objema stranama ispred sebe. Na je dorat upravo takav, rekao sam gledajui s divljenjem crte konja. Sad znamo kakav nam je konj, kazao je majstor Osman s istim stidljivim osmijehom. Ali, teta to nam to nimalo ne koristi u razrjeenju tajne tko ga je nacrtao. Jer, znam da ni jedan razborit iluminator nee nacrtati konja gledajui u nekog od krvi i mesa. Moji iluminatori, razumljivo, crtaju konja napamet i u jednome potezu. Dokaz je ve to to 367

veina njih konture konja poinje crtati od kopita. Zar se ne poinje od nogu kako bi konj mogao vrsto stati na zemlju?, upitao sam kao da se ispriavam. Kao to veli Demalettin Kazvinski u svome djelu Crtanje konj, crte konja zapoet od njegovih nogu moemo valjano dovriti samo ako cijeloga konja uvamo u pamenju. Poznato je da se konj kojeg crtamo po sjeanju ili to je jo smjenije tako da gledamo konja uivo, mora crtati od glave prema vratu i od vrata prema tijelu. Vele da ima nekih franakih slikara koji takav crte dakle crte bilo kakvog tovarnog konja s ulice, uraen nesigurno i s mnogo brisanja i ispravaka prodaju krojaima i mesarima. No takav crte konja nema nita zajednikog sa smislom ovoga svijeta, s ljepotom koju je Allah stvorio. Ali, siguran sam da ak i oni znaju kako pravi crte nastaje pomou dobro uvjebane ruke i naih sjeanja, a ne zahvaljujui neem to oko u tom trenu vidi. Ilustrator je uvijek sm kraj svoga papira. Zbog toga se stalno mora oslanjati na pamenje. Sada nam ne preostaje nita drugo doli da naom metodom drubenice pronaemo skriveni potpis koji krije na konj nacrtan po sjeanju, brzim i majstorskim pokretom ruke. I ti dobro obrati pozornost na taj potpis. Lagano je prelazio lupom preko udesnoga konja, kao da traga za zakopanim blagom na nekoj staroj i detaljnoj karti, iscrtanoj na komadu koe. Dobro, rekoh kao kakav uenik ponesen eljom da odmah napravi neko sjajno otkrie da bi se dopao svom uitelju. Moemo usporediti boje i vez na prekrivau s njegova sedla s prekrivaima na sedlima s drugih crtea. Moji majstori iluminacije to uope i ne dotiu kistom. Odjeu, sagove, ukrasni vez na atorima takve detalje na slici rade egrti. Moda ih je iscrtao i pokojni Tankouti Efendija, zaboravi to! 368

A ui?, upitah uzbueno. Jednako tako i ui konja... Ui? Ne odudaraju od kalup jo iz Timurova vremena, to su nama znane ui u obliku trstikina lista. Upravo sam bio zaustio kazati: A pletenica u grivi, nain na koji je dlaku po dlaku raeljana?, ali zautjeh jer mi se ta igra majstora i egrta nije dopadala. Ako sam egrt, moram znati granicu do koje mogu ii. Pogledaj ovo!, govorio je majstor Osman jadajui se, ali i posve predan poslu, tonom koji bi uporabio kakav lijenik pokazujui svome kolegi kunu guku. Vidi li? Lupu je sad bio nadnio nad glavu konja i, odiui je s crtea, sasvim lagano primicao k nama. Da bih dobro razabrao pojedinost koju je lupa uveavala, prignuo sam glavu. Njuka konja izgledala je udno. Tonije, nozdrva na njoj. Vidi li?, upitao je majstor Osman. Da bih bio siguran u to to vidim, morao sam usmjeriti pogled tono u sredinu lupe. Kako je to istog asa napravio i majstor Osman, lica nam se dotaknue tik ispred lupe koja je bila podosta odmaknuta od crtea. Na trenutak se trgnuh kad na svome obrazu osjetih otrinu majstorove brade i njegov hladni obraz. Zavladala je tiina. Kao da se neto fantastino dogaalo na crteu udaljenom pedalj od mojih umornih oiju, a mi, svjedoci, sa strahopotovanjem i uenjem to promatramo. Mnogo kasnije smogao sam snage proaptati: to je to na njegovoj njuci? Nozdrva mu je udno nacrtana, kazao je majstor Osman ne skidajui pogled s crtea. 369

Je li mu se ruka otela? Je li to neka pogreka? Jo uvijek smo zurili u taj udan, jedinstven prikaz njuke. Je li to ono to su svi, pak ak i stari kineski majstori, oponaajui Franke poeli otkrivati kao stil?, rekao je majstor Osman aljivim glasom. Mislei da je njegova ala upuena na raun moga tetka reagirao sam emotivno: Ako neka pogreka ne nastaje iz nesposobnosti ili nedostatka talenta, nego izvire iz dubina iluminatorove due, onda je to ve stil, govorio je moj pokojni tetak. Osim te njuke, iluminatorova ruka, ili sm konj, ili bilo to drugo, nisu nam odavali nikakav znak u potrazi za podlim tetkovim ubojicom. Jer, na crteu ija je tinta bila razmazana, a koji su pronali kod sirotoga Tankoutog Efendije, s mukom smo razabirali ne samo nozdrve nego ak i njuke konj. Izgubili smo dosta vremena u potrazi za crteima konj koje su proteklih godina za najrazliitije knjige radili obljubljeni iluminatori majstora Osmana te u potrazi za pogrekom na konjskoj nozdrvi. Budui da je Knjiga o ceremonijalnome obrezanju prineva, koja je bila pri samome kraju, prikazivala mimohod razliitih skupina i esnafskih udruenja pred naim Padiahom, meu dvjesto pedeset njezinih crtea bilo je jako malo onih s konjima. U Iluminatorsku radionicu poslani su ljudi da donesu nacrte nekih knjiga i tek dovrene sveske crtanki s uzorcima. Poslani su i u unutarnje odaje Saraja i u harem, sa zapovijedi da otamo naravno, s doputenjem naega Padiaha - donesu sve knjige koje nisu bile pohranjene u dobro uvanoj Carskoj riznici. Najprije smo na stranicama jednog sveska Knjige o pobjedama, koja je bila donesena iz sobe jednog mladog princa, razgledali dorata s bijelim biljegom na elu i sivca s oima gazele, koji su vukli pogrebna kola na crteu nacrtanu na dvjema stranicama, s prizorom 370

denaze sultana Sulejmana Velianstvenog, preminulog u vrijeme opsade Sigeta, te druge tune konje, koji su za sultanovu denazu bili opremljeni pozlaenim sedlima i prelijepim prekrivaima na njima. Sve su to bili nacrtali Leptir, Maslina i Roda. Svi konji na crteu, i oni to vuku pogrebna kola s velikim kotaima i oni to odaju posljednju poast svome gospodaru pratei suznim oima njegovo tijelo prekriveno zagasitocrvenim pokrivaem, svi su stajali u onom istom gracioznom stavu preuzetom od starih heratskih majstora: jedna noga otmjeno ispruena, druga kraj nje miruje. Svi su imali dug i povijen vrat, u vor svezane repove, podiane i poeljane grive, ali ni jedan na svojoj njuci nije imao pogreku za kojom smo tragali. Te pogreke nije bilo ni kod jednoga od stotine konja na kojima su vojni zapovjednici, uenjaci i uitelji prisustvovali denazi i na okolnim brdima odavali posljednju poast preminulome sultanu Sulejmanu. Neka potitenost s tog alosnog obreda prela je i na nas. Rastuivala nas je i spoznaja da je ta velianstvena knjiga, u koju su majstor Osman i njegovi iluminatori bili uloili toliko truda, bila pohabana, i da su haremske dame, igrajui se s prinevima, na njezinima stranicama tu i tamo povlaile linije i poneto vrljale. Ispod jednoga prizora lova, na kojemu djed naega Padiaha lovi pored jednoga drveta, neka je ruka loim rukopisom ispisala ovu reenicu: Moj preuzvieni Gospodaru, volim Vas i ekam strpljiva kao ovo drvo. I tako smo, s osjeajem poraenosti i tuge, pregledali sve te legendarne knjige koje sam, sve odreda, poznavao iz pria o njihovu nastanku, ali ih do sada nisam bio vidio. U drugom svesku Knjige o umjetnostima, u kojem su se prepoznavali tragovi kistova sve trojice majstora iluminacije, vidjeli smo na stotine konja svih boja: ogate, dorate i sivce kako pod oklopom i pod punom ratnom opremom napreduju uz zveket i larmu, ali u savrenom borbenom poretku, i kako prelaze ruiasta brda te mariraju iza grmeih topova i pjeatva nosei na svojim leima slavne spahije sa titovima i isukanim sabljama, ali ni jedan

371

od tih konja nije imao pogreku na sebi. Ta to je na njemu pogreno?!, uzviknuo je kasnije majstor Osman promatrajui u istoj knjizi crte Prvih vanjskih vrata Saraja i Alajmegdan, gdje smo se upravo nalazili; na tom crteu - bolnica zdesna, dvorana za prijeme, dvorina stabla toliko malena da mogu stati u njegov okvir, i velika onoliko koliko im na razum pridaje znaenja - jednako kao ni na njukama raznobojnih konja, na ijim su leima sjedili straari, aui i divanski pisari, nije bilo znaka za kojim smo tragali. Gledali smo pradjeda velikih pradjedova naega Padiaha, sultana Selima Okrutnog, kako za ratnoga pohoda protiv vladara od Zulkadira, naredivi da mu se na obali rijeke Kuskun podigne ator, lovi razbjeale crvenorepe divlje pse crnoga krzna, male gazele s uzdignutim zadnjicama i plaljive zeeve i kako za sobom, u lokvi jarkocrvene krvi, ostavlja leati tigra s cvjetnim arama na krznu. Znaka nije bilo ni na njuki dorata s bijelim biljegom na elu, na kojemu je jahao Padiah, ni na konjima na kojima su iza oblinjih crvenih brda ekali sokolari s pripravnim sokolima na podlaktici. Do sumraka smo pregledali stotine konja koji su u zadnjih etiri-pet godina izili ispod kista Masline, Leptira i Rode, iluminator majstora Osmana: crne i ute konje krimskoga kana Mehmeta Giraja, s gracioznim uima i smeim arama na sebi; ruiaste i olovnosive konje, koji se za vrijeme neke bitke pomaljaju iza brda te im se vidi samo vrat i glava; konje Hajdarpae, koji je iz ruku panjolskih nevjernika preoteo utvrdu Halkul Vad u Tunisu, te crvenkastosmee i svijetlozelene panjolske konje, od kojih se jedan strmoglavljuje u bijegu; crnoga konja, koji je majstora Osmana natjerao da kae: Tog sam oito previdio, tko li ga je tako nemarno nacrtao?; crvenoga konja, koji uzdignutih uiju s potovanjem slua d na kojemu pod kronjom stabla svira jedan pa; ebdiza, konja stidljiva i graciozna kao irin, kako na obali eka irin, koja se na mjeseini kupa u jezeru; razigrane konje za viteke igre baca kratkih kopalja; vatrena konja i njegova lijepog jahaa, koji je iz tko zna kojeg razloga nagnao majstora Osmana na primjedbu kako ga je u mladosti jako volio, ali se jako umorio; 372

zlatnoga konja boje sunca, kojeg je Allah poslao svome poslaniku Iljasu* da bi ga spasio od potjere idolopoklonika, no pogrekom crtaa krila konja dobio je poslanik Iljas; plemenitog sivca sultana Sulejmana Velianstvenog, krupnih prsa i malene glave, dok tunim pogledom promatra mladog i ljupkog princa u lovu u koji ga je sa sobom poveo sultan Sulejman nakon prerane smrti trojice svojih sinova; ljutite konje; galopirajue konje; umorne konje; konje o kojima nitko ne skrbi; konje koji nikad nee napustiti te stranice; konje koji se propinju probijajui okvir slike kao da ele pobjei od dosade tih stranica. Ni jedan od njih na njuki nije imao znak za kojim smo tragali. I opet, unato osjeaju bezvoljnosti i tuge koji nas je obuzimao, neko uzbuenje u nama nikad nije posve zgasnulo. Dva-tri puta zaboravljali smo konje i predavali se ljepoti crtea koji smo gledali, bojama koje u trenu zaokupe ovjeka. Majstor Osman vie je s uzbuenjem prisjeanja negoli s divljenjem gledao crtee kojih je veinu on osobno priredio, nadgldao ili izradio. To pripada Kasimu iz Kasimpae, rekao je jedanput pokazujui ljubiastu travu podno jarkocrvenog ratnoga atora sultana Sulejmana, djeda naega Padiaha. Uope nije bio majstor, ali je etrdeset godina u nepopunjene dijelove crtea ucrtavao tu travu s jednim cvijetom i pet listova. Umro je prije dvije godine. Budui da je tu nisku travu crtao bolje nego itko drugi, ja sam mu stalno davao da je crta. Kratko je odutio moj majstor, a potom dodao: teta, teta! Cijelim sam biem osjetio da se s tim rijeima neto zavrilo, da je skonala jedna epoha. Smrkavalo se, kad najedanput sobu ispuni neka svjetlost, nastade neka strka. Moje srce, koje je snano zakucalo, odmah je sve razumjelo: u sobu je stupio na preuzvieni Padiah, Gospodar svijeta. Bacih mu se pred noge. Poljubih mu skute. U glavi mi se vrtjelo. Nisam ga mogao pogledati u oi.
*

Starozavjetni prorok Ilija (op. prev.).

373

No on je ve odavno bio poeo razgovarati s glavnim iluminatorom, majstorom Osmanom. injenica da razgovara s osobom s kojom sam netom prije sjedio koljeno uz koljeno i razgledao crtee ispunila me silnim ponosom. Nisam mogao vjerovati: na preuzvieni Padiah sada sjedi na mjestu na kojemu sam ja maloprije sjedio i tono kao i ja pozorno slua ono to mu objanjava moj majstor. Glavni rizniar, zapovjednik sokolar i nekolicina meni nepoznatih osoba uz Njega istodobno su ga i titili i pozorno gledali crtee na rastvorenim stranicama knjiga. U jednom trenutku sakupio sam svu hrabrost i dugo, makar i sa strane, promatrao lice i oi Vladara svijeta. Kako je bio lijep! Kako je bio odmjeren i pravedan! Srce mi vie nije udaralo tako snano. U tom trenutku on me pogleda i nai se pogledi ukrstie. Jako sam volio tvog pokojnoga tetka, rekao je. Da, meni se obraao. Od uzbuenja su mi promakle neke njegove rijei. ... jako me je potreslo. Ali, tjei me kad vidim da je svaki od tih listova koje je priredio pravo udo. Kad to vidi, mletaki e se nevjernik zauditi, prepast e se moje mudrosti. Sada ete po nozdrvi tog konja otkriti tko je taj prokletnik meu iluminatorima. Ako ne uspijete, izlaganje svih majstora iluminacije mukama bit e puko zlostavljanje, ali neophodno. Moj preuzvieni Sultanu i Padiahu, Uzdanico svijeta, rekao je majstor Osman, ako moji majstori u jednom potezu i bez premiljanja na praznome papiru nacrtaju konja, moda emo po tom crteu moi otkriti kome se omaknuo kist. Naravno, ako je to doista omaka kista, a ne prava nozdrva, zamijetio je vrlo pametno na Padiah. Moj Padiahu, rekao je majstor Osman, ako se s tim ciljem jo noas razglasi da 374

ste izvoljeli prirediti jedno natjecanje i naloili da se svakome od Vaih iluminatora ima pokucati na vrata i zatrai od njega da za natjecanje na praznom papiru u jednom potezu nacrta konja... U pogledu naega Padiaha, upuenog bostandibai, razaznavalo se pitanje je li to uo. Znate li koja je meni najdraa pria pjesnika Nizamija o natjecanjima? Neki su odgovorili da znaju, neki su pitali koja?, a neki, kao ja, utjeli. Ne volim prie o pjesnicima koji se nadmeu; to nije ni pria s ogledalom i kineskim i grkim slikarom koji se natjeu u slikarskome umijeu, lijepo je kazao moj Padiah. Ja najvie volim prie o lijenicima i njihovim okladama u ivot. Samo to je to izgovorio, brzo se udaljio hitajui na veernju molitvu. Kasnije, dok se razlijegao veernji ezan, a ja, iziavi u polutami kroz vrata Saraja, urnim koracima grabio prema svojoj mahali i pritom, obuzet sreom, matao o ekuri, djeci i naem domu, s uasom sam se prisjetio prie o natjecanju dvojice lijenika: Jedan od lijenika koji su se nadmetali pred svojim padiahom, onaj kojeg najee crtaju u ruiastoj odjei, bio je pripravio jednu zelenu pilulu otrova toliko jakog da moe ubiti slona i dao je drugom lijeniku, onom u zagasitoplavom kaftanu. Ovaj je najprije progutao otrovnu pilulu, a potom uslast i jednu zagasitoplavu s protuotrovom koji je pripravio na licu mjesta te mu se, kako se moe razabrati i po njegovom slatkom smijehu, nita nije dogodilo. Usto, sad je na njemu bio red da svome suparniku dade osjetiti miris smrti. Krenuo je polako, uivajui u osjeaju da je sad on na potezu, ubrao u vrtu jednu ruiastu ruu i, prinijevi je usnama, u nju proaptao jedan crni stih. Potom je samouvjerenim pokretima pruio tu ruu lijeniku odjevenom u ruiasto da je on pomirie. Lijenika u ruiastoj odjei tako je svladala snaga stiha izrecitiranog u ruu da se od straha sruio mrtav kad je nosu 375

primakao taj cvijet, koji ni po emu nije bio osobit osim po svojemu mirisu.

376

(43) Zovu me Maslina

Bilo je to prije veernje molitve. Netko je pokucao na vrata, otvorio sam. Bostandibain ovjek iz Saraja, ist, lijep, nasmijan, zgodan mladi. U ruci je drao svjetiljku koja mu je u lice bacala vie sjene negoli svjetlosti, papir, dasku za pisanje. Odmah je pojasnio: Na je Padiah naloio da se priredi natjecanje kako bi vidio koji je majstor iluminacije kadar u jednome potezu nacrtati najljepega konja. Sad se od mene trai da odmah sjednem na pod, stavim papir na dasku, a dasku na koljena, te da na odreenom mjestu, u naznaenom okviru, u jednome potezu nacrtam najljepega konja na svijetu. Gosta sam pozvao da ue. askom sam donio najtanji kist od dlake s majega uha i tu. Sjeo sam na pod i nakratko zastao. Moe li sve to biti smicalica, igra koju bih mogao platiti glavom? Moda! Ali, nisu li sve legende o starim majstorima iz Herata bile obiljeene tom tankom linijom koja razdvaja smrt i ljepotu? Ve me je cijeloga bila obuzela elja za crtanjem, ali kao da sam se bojao i suzdravao povui liniju, ba kao i svi stari majstori. Da bih povratio mir, neko sam vrijeme oklijevao gledajui u prazan papir. Trebam misliti samo na lijepoga konja kojeg moram nacrtati, moram se dobro pribrati i prikupiti snagu za to. Pred oi su mi ak poeli izlaziti crtei svih konja koje sam dotad vidio i nacrtao. Ali, jedan meu njima bio je pravo savrenstvo. Nikome dosad nije polo za rukom nacrtati tog konja, sad bih to ja trebao uiniti. Prizvao sam njegovu sliku; sve ostalo se rasplinulo, kao da sam naas zaboravio samoga sebe, zaboravio da tu sjedim i da u crtati. Ruka mi je sama od sebe umoila kist u boicu i uzela ba onoliko tua koliko je trebalo. Kreni sad, ruko, uvedi u 377

stvarnost tog udesnog konja pred mojim oima! Konj i ja kao da smo se stopili u jedno spremajui se zauzeti svoje mjesto na ovome svijetu. Jedan sam tren, obuzet nekom slutnjom, traio to mjesto u okviru iscrtanom na praznome papiru. U mislima sam tamo smjestio konja i najednom... Da, jo prije no to sam ito stigao pomisliti, moja je ruka sama odluno krenula i gle, kako lijepo! - poela od kopita konja, potom se odmah uspela iscrtavi oblinu njegovog lijepog, njenog zgloba. S istom se odlunou svinula i kod njegovog koljena i kad se hitro prikuila grudnome kou, odjednom me obuze radost! Pregibajui se s tog mjesta, pobjedonosno je krenula navie: kako su divno ispala prsa! Istanjujui se pri kraju linija je iscrtala vrat - slika i prilika konja kakvog imam pred oima! Ne diui kist spustio sam se preko obraza do snanih usta koja sam, premiljajui na trenutak, napravio otvorenim, te sam mu, uavi u njih - tako, rairi jo vie svoja usta, konjiu moj! - izvukao jezik van. Njuku sam mu - ne budi neodluan! - polako zaobiao. Penjui se posve pravom linijom naas sam bacio pogled na uraeno. Kad sam vidio da je linija povuena ba onako kako sam i htio, zaboravio sam da crtam: kao da je sma ruka, a ne ja, nacrtala ui i onaj savreni nagib njegova lijepog vrata. Dok sam brzo i po sjeanju crtao lea, ruka mi se sama zaustavila i zamoila kist u boicu. Obuzimalo me silno zadovoljstvo dok sam crtao njegove sapi, njegovu snanu i uzdignutu zadnjicu. Moj me crte bio posve ispunio. Naas mi se priinilo da sam uz konja kojeg crtam te sam se radosno upustio u crtanje repa - bojni je to konj, brz je to konj napravio sam mu vor na repu, smotao ga i s uivanjem podigao. Dok sam mu crtao trtinu kost i zadnjicu, kao da sam u svojoj zadnjici i guznome crijevu osjetio ugodnu svjeinu; s tim sam uitkom hitro dovrio onu divnu mekotu njegovih sapi, stranju lijevu nogu, koju je bio zabacio unatrag i kopita. Divio sam se i svojoj ruci jer je doarala graciozan poloaj prednje lijeve noge, onakav kakav sam si u glavi i bio predoio, i konju kojeg sam bio nacrtao.

378

Podigao sam ruku i hitro mu docrtao vatreno, ali tuno oko, nozdrvu - naas sam bio neodluan - i prekriva ispod sedla. Grivu sam mu, dlaku po dlaku, ieljao s ljubavlju, kao da je milujem, stavio mu stremen, na elo bijeli biljeg i, da bi sve bilo na svome mjestu, dodao mu muda i ud srazmjernih dimenzija, ali tono one veliine koja mu odgovara. Dok crtam udesna konja, i sm postajem taj udesni konj.

379

(44) Zovu me Leptir

Mislim da je to bilo u vrijeme veernje molitve. Netko je bio na vratima. Kazao je, na Padiah nalae da se priredi natjecanje. Kako zapovijeda, moj Padiahu, tko je kadar nacrtati konja ljepe od mene! A opet, naas sam zastao kad sam uo da crte mora biti u crnome tuu i da se boja ne moe koristiti. Zato bez boje? Je li zato to sam ja najbolji kolorist? Tko e odluivati iji je crte najbolji? Pokuao sam od ljepotana irokih ramena i ruiastih usana, prispjelog iz Saraja, izvui kakvu informaciju o tome i naslutio da se iza toga krije glavni iluminator, majstor Osman. Majstor Osman, nema sumnje, poznaje moj talent i od svih majstora iluminacije najvie voli mene. I tako, dok sam gledao u prazan list pred sobom, pred oima mi poee oivljavati dranje, pogled i raspoloenje konja koji se mora dopasti obojici. Mora biti razigran kao konji kakve je majstor Osman crtao prije deset godina, ali i dostojanstven kao konji koji se sviaju naem Padiahu; obje prednje noge takvog konja moraju biti u zraku, tako da se obojica suglase glede njegove ljepote. Koliko zlatnika iznosi nagrada? Kako bi takav crte izradio Mir Musavvir? Kako Behzad? Iznenada mi je neto sinulo kroz glavu, tako munjevito da je moja prkosna ruka zgrabila kist prije no to sam shvatio to se dogaa i od prednje lijeve noge, dignute u zrak, poela crtati konja kakvoga si nikada nitko nee moi zamisliti. Nakon to mu se noga askom spojila s tijelom, hrabro sam, brzo i s uitkom povukao dva luka - da ih moete vidjeti, rekli biste: taj kao da nije crta, nego iznimno vjet kaligraf. S uenjem sam gledao u svoju ruku koja je sama bjeala, kao da je tua. Velianstveni lukovi pretvorili su se u 380

zaobljeni trbuh velianstvena konja, u njegova jaka prsa, u labui vrat - i crte se ve mogao smatrati gotovim. Kako sam nadaren! Istom pogledah, kadli ono moja ruka, sma od sebe, okruila njuku i otvorena usta sretnog i snanog konja te iscrtala njegovo pametno elo i ui. Potom sam - pogledaj, majice, kako je lijep! - svinuo jo jedan luk, kao da ispisujem neko slovo, kakav blaen osjeaj, umalo se nisam nasmijao. Niz besprijekorni luk vrata moga konja, koji se bio propeo, spustio sam se do sedla. Ruka je crtala sedlo; ponosno sam gledao ve prepoznatljiv oblik konja ije je tijelo, poput mojeg, punano i zaobljeno: svi e mu se diviti. Matao sam o lijepim rijeima koje e mi na Padiah uputiti kad osvojim nagradu: prua mi kesu zlatnika, a mene obuzima elja da se smijem zamiljajui kako u ih doma brojiti, jedan po jedan. U meuvremenu je ruka, na koju sam svrnuo pogled, bila zavrila sedlo, a moj je kist zaronio u boicu i iziao iz nje. Zatim sam nacrtao sapi konja, smijui se, kao da se alim. Brzo sam okruio njegov rep. Kako sam mu lijepo zaokruio zadnjicu mazei je, ispunjen eljom da je zgrabim i vrsto osjetim na svojim dlanovima, kao slatku guzu tog deka iz Saraja, kojeg bih sad odmah mogao povaliti. Dok sam se smjekao, moja je pametna ruka zavrila stranje noge i moj se kist zaustavio: gotov je najljepi propeti konj na svijetu. Cijeloga me obuzela neka radost; presretan, drao sam kako e im se svidjeti moj konj i kako e me proglasiti najdarovitijim umjetnikom, pa ak i glavnim iluminatorom, kad mi sinu kroz glavu da samo budale mogu tako misliti. Jer, mogli bi kazati: kako je samo brzo, smijui se i zabavljajui, napravio taj crte! Obuzela me zebnja da moj udesni crte samo zbog toga nee uzeti za ozbiljno. Stoga sam minuciozno obradio grivu, nozdrve, zube, dlake u repu i pokriva ispod sedla, kako bi vidjeli da sam se i potrudio oko njega. U tom poloaju, straga bono, mogu se vidjeti i muda, ali ih nisam nacrtao da ene ne bi bile opsjednute njima. Svoga sam konja pogledao s ponosom: na stranjim nogama, brz kao munja, moan, snaan. Kao da se digao neki vjetar i sve njegove savreno oble crte zanjihao kao slova kakva rukopisa - a opet je bio miran. Izvrsnog iluminatora, koji je nacrtao taj crte, morali bi hvaliti kao da hvale

381

Kad slikam udesnog konja, ja postajem neki drugi iluminator koji crta udesna konja.

(45) Zovu me Roda

Bilo je to nakon veernje molitve. Upravo sam se spremao krenuti u kavanu kad mi rekoe da je netko na vratima. Daj Boe da su dobre vijesti! Iziao sam. Pred vratima momak iz Saraja. Kazao mi je o emu se radi. U redu! Najljepega konja na svijetu. Obeajte mi da ete platiti nekoliko aki po komadu pa da vam askom nacrtam pet-est najljepih konja na svijetu. Ali, postupio sam obazrivo: nisam to kazao, nego sam mladia uveo unutra. Mislio sam: na svijetu ne postoji najljepi konj, pa ga ne mogu ni nacrtati. Mogu nacrtati ratne konje, velike mongolske konje, istokrvne arapske konje, hrabre konje to se koprcaju obliveni krvlju, pa ak i nesretnog tovarnog konja kako na gradilite tegli kola natovarena kamenjem, ali tko moe kazati da su to najljepi konji na svijetu? Naravno, shvatio sam: kad na Padiah kae najljepi konj na svijetu, onda eli najudesnijeg od svih, onoga koji je u zemlji Perziji tisue puta bio nacrtan prema svim pravilima i obrascima i u tono odreenom poloaju. Zato? Dakako, da ja ne bih osvojio kesu zlata. Da su kazali: nacrtaj bilo kojeg konja, ne bi ilo; poznato je naime da se sa mnom nitko ne moe natjecati u crtanju konja. Tko je obmanuo naega Padiaha? Unato svim olajavanjima onih zavidnika na Vladar dobro zna da sam ja najnadareniji iluminator i voli crtee koje napravim.

382

Najednom se moja ruka pokrenula sama od sebe kao da eli svesti sve te raune, i ja sam, kreui od kopita, u jednom potezu nacrtao pravoga konja. Takvoga ete vidjeti na ulici, u ratu. Umoran, ali gizdav... Onda sam, s istim bijesom, u trenu nacrtao i konja kakvog jau spahije. Taj je bio jo ljepi. Ni jedan iluminator carske radionice ne moe nacrtati neto tako lijepo. Upravo sam bio krenuo nacrtati jo jednog kad se oglasi momak iz Saraja: Dosta je jedan. Htio je uzeti papir i poi, ali sam ga zadrao. Jer, bilo mi je jasno kao dan: ti podlaci nee dopustiti da za te konje dobijem kesu dukata. Ako ih nacrtam na svoj nain, uskratit e mi nagradu! A ako je ne uzmognem dobiti, moja e ast od ovog dana biti ukaljana. Razmiljao sam to mi je initi. Priekaj malo!, kazao sam momku. Uao sam u drugu prostoriju, uzeo dva sjajna lana venecijanska dukata i momku iz Saraja tutnuo u ruku. Prepao se i razrogaio oi. Hrabar si kao lav, kazao sam mu. Izvukao sam jednu od crtanki s uzorcima koje sam skrivao od svakog ivog. U nju sam potajice kopirao najljepe crtee koje sam vidio tijekom minulih godina. K tomu, ako Dezmiju, agi dvorskih kepeca, dade deset zlatnika, taj e ti podlac iz dobro uvanih i povjerljivih knjiga Carske riznice kopirati najljepa stabla, zmajeve, ptice, lovce i ratnike. Moja crtanka s uzorcima prava je stvar za sve koji se hoe prisjetiti starih majstora i starih pria, a ne za one koji na crteima i ornamentima ele vidjeti svijet u kojem ive. Prelistao sam crtanku pokazujui momku iz Saraja crtee u njoj te odabrao najljepeg konja. Hitro sam iglom izbockao linije svoje kopije. Stavio sam pod uzorak ist papir, a uzorak izdano posuo ugljenom prainom i malo protresao da bi ta praina prodrla do papira ispod. Podigao sam uzorak. Svidjelo mi se kako je ugljena praina na donjem papiru - toku po toku - tvorila lik lijepoga konja. 383

Zgrabio sam kist. U nadahnuu koje je u tom trenu poteklo iz mene munjevitim i odlunim pokretima spojio sam te toke na lijep i elegantan nain i dok sam crtao trbuh, lijepi vrat, njuku i sapi tog konja, s ljubavlju sam osjeao njegovu prisutnost u sebi. Eto, rekoh, to je najljepi konj na svijetu. Ni jedan od tih drugih budala nije to u stanju nacrtati. Momku iz Saraja dao sam jo tri lana dukata da i on u to povjeruje te da ne odjuri naemu Padiahu i ispria mu s kakvim sam to nadahnuem uradio crte. Nagovijestio sam mu da u mu dati jo vie ako osvojim punu kesu dukata. Uz to, on se nadao da e ponovo moi vidjeti moju enu, u koju je gledao razjapljenih usta. Mnogi vjeruju da e postati dobri iluminatori ako naue dobro crtati konja. Meutim, samo to nije dostatno da bi se postalo najboljim iluminatorom. Naega Padiaha i glupane oko njega treba jo i uvjeriti u to da ste najbolji. Dok crtam udesnoga konja, ja mogu biti samo onaj koji jesam.

384

(46) Proglasit e me ubojicom

Jeste li po nainu na koji crtam konja razabrali tko sam? im sam uo da se od mene trai da nacrtam konja, znao sam da to nije nikakvo natjecanje, nego da po tom crteu ele otkriti moj identitet. Bio sam svjestan toga da su skice konja, koje sam vjebe radi bio nainio na grubome papiru, ostale kod sirotoga Tankoutog Efendije. Ali, ja nemam nikakva nedostatka, nikakva stila da bi me mogli pronai po konjima koje nacrtam. Bio sam u to posve uvjeren, ali me opet bila obuzela neka zebnja. Je li mogue da sam, crtajui Tetkova konja, nacrtao neto to bi me moglo odati? Sad sam morao nacrtati razliita konja. Ovaj sam put razmiljao o posve drugim stvarima, suzdrao se i - nisam bio ja sm. No, tko sam zapravo ja sm? Jesam li netko tko potiskuje u sebi udesna umjetnika djela da bi se prilagodio stilu Iluminatorske radionice? Netko tko e jednoga dana pobjedonosno nacrtati konja u sebi? Naas sam sa strahom outio nazonost tog iluminatora u sebi. Osjetio sam sram kao da me promatra neka druga dua skrivena u meni. Budui da mi je odmah bilo jasno kako neu moi ostati doma, izjurio sam van i lutao mranim ulicama. U svojoj knjizi ivotopisi evlij ejh Osman Baba veli da jedan istinski dervi mora lutati cijeloga ivota da bi se oslobodio ejtana u sebi i da se ni na jednome mjestu ne smije previe zadravati, a sm se nakon ezdeset i sedam godina lutanja od grada do grada i bjeanja od ejtana na koncu umorio i predao mu se. Ta je starost ivotno doba u kojem majstori iluminacije osljepljuju i susreu se s Allahovom tamom, i u kojem iluminatori mimo svoje volje i imaju prepoznatljiv stil i istodobno se oslobaaju svih prepoznatljivih 385

obiljeja stila. Kao da neto traim, lutao sam po Bejazitu, po Peradarskoj trnici, po praznoj Trnici robova, uivajui u ugodnu mirisu koji se irio iz orbadijskih radnji u kojima se pripravljaju raznovrsni pudinzi. Proao sam pored zatvorenih brijanica i radionica za glaanje odjee, pored jednog starog pekara koji je brojao novce gledajui me zapanjeno, pored radnje koja je bajno mirisala po turiji i usoljenoj ribi te, samo zato jer su me privukle boje, uao u duan jednog trgovca travama i zainima, koji je unutra jo uvijek neto vagao; tu sam, pri svjetlosti svjetiljke, strasno kao da gledam ljude, s divljenjem razgledao vree kave, umbira i cimeta, arene kutije smole, hrpice anisa, kima i afrana, iji je miris smjesta dopro do moga nosa. Katkada sam osjeao elju da sve stavim u usta, da sve to nacrtam na jednome praznom listu papira. Uao sam u lokal u kojem sam prologa tjedna dvaput jeo i koji sam nazvao ainicom tunih ljudi, a zapravo sam ga morao nazvati ainicom ubogih. Onima koji poznaju taj lokal vrata su otvorena do ponoi. Unutra sam zatekao nekoliko ubogih ljudi, obuenih kao okorjeli kriminalci i konjokradice; nekolicinu beskunika iji su se pogledi, u oajanju i beznau, bili otrgli od ovoga svijeta i - kao kod puaa opijuma - odlutali u neka druga rajska prostranstva; dva prosjaka, kojima je teko padalo prilagoditi se ak i pravilima ponaanja svoga ceha, i jednog gospodina koji je sjeo u jedan kut podalje od te cijele gomile. Kuharu iz Alepa uputio sam ljubazan pozdrav. Zatraio sam da mi do vrha tanjura naspe zelja punjenog mesom, prelije ga jogurtom i odozgo pospe aku ljute crvene paprike. Uzeo sam jelo i sjeo pored mladog gospodina. Svake me veeri obuzima neka tuga, neka duboka alost. Brao mila, brao, trujemo se, trunemo, umiremo, iz dana u dan troimo, do grla tonemo u neimatinu... Ponekad ga nou sanjam kako izlazi iz jame i slijedi me, no prekrili smo ga s dosta zemlje, ne moe ustati iz 386

groba. Upuuje li mi Allah neki tajni znak ve time to je razgovor zapoeo gospodin za kojeg sam mislio da je, zabivi nos u zdjelu s varivom, zaboravio na svijet oko sebe? Da, rekao sam, meso su samljeli upravo kako treba, moje rolade od zelja jako su ukusne. Onda sam ja pitao; dvadeset mu je godina, veli, nedavno je zavrio medresu i stupio u slubu kod Arif-pae kao pisar. Nisam ga pitao zato u ovo doba noi nije u painu konaku, damiji ili u kui, u naruju svoje ene, nego u ainici ovih neoenjenih hajduka. On je htio znati odakle dolazim i tko sam. Naas sam razmislio i odgovorio mu: Zovem se Behzad. Dolazim iz Herata, iz Tebriza. Najvelianstvenije crtee uradio sam ja, najnevjerojatnija udesna djela. U svakoj iluminatorskoj radionici u Perziji i Arabiji, u kojoj se rade crtei i iluminacije, ve stoljeima se ovako veli: Misli da je stvarno to to gleda, ba kao da je Behzadov crte. Dakako, to nije sr stvari. Moj crte odraava ono to vidi moj razum, a ne moje oko. Kao to znate, crte je samo radost za oko. Spojite te dvije misli i moj e se svijet ukazati pred vama. Dakle: Elif: Crte oivljava to razum vidi, da bi se oko radovalo. Lam: Od svega to oko na svijetu vidi u crte ulazi samo onoliko koliko koristi razumu. Mim: Ljepota je kad oko u svijetu iznova otkriva ono to razum sam po sebi zna. Je li na mladi gospodin, dvadesetogodinji svrenik medrese, shvatio logiku onoga to je u nenadanu nadahnuu poteklo iz najskrovitijih dubina moje due? Ne. Jer, tri godine sjedi uz uitelja koji za dvadeset aki dnevno* - danas je to dostatno za dvadeset kruhova *

Nie medrese (islamske kole) u Osmanskome carstvu bile su poznate i pod imenom medrese od dvadeset jer

387

predaje u medresi neke prigradske mahale, i jo uvijek ne zna tko je Behzad. Oito, to ne zna ni gospodin uitelj od dvadeset aki dnevno. U redu, kazat u mu: Ja sam oslikao sve, ba sve: naeg Poslanika kako sjedi sa svojom etvoricom kalifa u damiji pred zelenim mihrabom; potom, u jednoj drugoj knjizi, uspee Bojeg Poslanika na konju Buraku u Sedam nebesa, u Noi uspea; Aleksandra kako na svome putu u Kinu udara u bubanj hrama na obali da bi uplaio neman to je na moru podigla oluju; padiaha kako se zadovoljava dok potajice gleda gole ljepotice svoga harema u bazenu i pritom svira na du; kako jedan mladi hrva, koji je ustvrdio da e pobijediti svoga uitelja jer je nauio sve njegove trikove, u padiahovoj nazonosti predaje borbu nakon to ga je uitelj porazio zadnjim lukavstvom - onim kojemu ga nije htio poduiti; kako se Lejla i Mednun u djejoj dobi zaljubljuju jedno u drugo dok kleei itaju Kuran asni u nekoj koli fino ornamentiranih zidova; kako ljubavnici - najstidljiviji, jednako kao i najbestidniji meu njima - nikada ne mogu jedno drugo gledati ravno u oi; zidanje Saraja kamen po kamen; muenje okrivljenih; let orlova; pjesnike kako se natjeu; pobjednike trpeze i one koji poput tebe nita drugo ne vide osim variva pred sobom. Oprezni pisar nije me se vie bojao, ak me je drao zabavnim i smijao mi se. Gospodin uitelj sigurno ti je o ovome govorio, rekao sam. U Sadijevu Bustanu ima jedna pria koju jako volim. Ona u kojoj se kralj Darije za vrijeme lova odvojio od svite i krenuo u etnju po brdima. Iznenada pred njega iskrsnu neki nepoznat ovjek, koji je izgledao opasno. Kralj se uspanii te mu ruka odmah posegnu za lukom, kad kozobradi ovjek zavapi: Kralju moj, stanite, ne odapinjite strijelu, ta kako me ne prepoznajete! Zar ne prepoznajete mene, svoga vjernog konjuara, kojemu ste povjerili stotine svojih konja i drijebaca? Koliko ste me puta dosad vidjeli? Ja u glavu znam svakoga od vaih stotinu konja, znam sve do

su profesori u njima zaraivali dvadeset aki dnevno (op. prev.).

388

jednoga po udi, pa ak i po boji njegove dlake. Pa kako je mogue da vi uope ne zamjeujete nekog poput mene, jednoga od vaih robova nad kojim vladate i kojeg tako esto viate? Kad crtam taj prizor, tad crne, dorataste i bijele konje, koje konjuar s njenou promatra, crtam sretne i spokojne na rajski zelenoj livadi prekrivenoj arenim cvijeem, tako sretne i spokojne da ak i najgluplji itatelj razumije pouku prie pjesnika Sadija: ljepota i tajna ovoga svijeta postaju oitim samo ako im se pokloni panja puna ljubavi i prisno suosjeanje. Ako elite ivjeti u onom dennetu u kojem ive sretne kobile i drijepci, irom otvorite oi i obratite pozornost na njegove boje, njegove pojedinosti i zaigranost. Pitomac uitelja od dvadeset aki istodobno se i zabavljao i osjeao strah od mene. Htio je baciti licu i pobjei, ali ga nisam putao na miru: Behzad, majstor nad majstorima, na toj je slici tako nacrtao kralja, njegova konjuara i konje da i nakon stotinu godina nisu prestali oponaati konje koje je on nainio. Svaki od tih konja koje je majstor nacrtao iz svoje mate, iz srca, na koncu je postao jedan uzorak. Stotine iluminatora - ukljuujui i mene crtaju te konje po sjeanju. Jesi li ti ikada vidio crte konja? U jednoj arobnoj knjizi koju je jedan uitelj, uenjak nad uenjacima, jednoga dana dao mome pokojnom uitelju, vidio sam crte krilatog konja. Da li da zgrabim za glavu tog glupaka koji, kao i njegov uitelj, uzima za ozbiljno Knjigu o udesima, i da ga uguim u zdjeli variva pred njim, ili da ga pustim da mi u zvijezde kuje jedini - i tko zna jo koliko lo - crte konja koji je vidio u svome ivotu? Odabrao sam treu mogunost: spustio sam licu i izjurio iz ainice. Kad sam nakon duga hoda uao u jednu naputenu tekiju, obuzeo me spokoj. Poistio sam prostor u njoj i, ne radei ba nita, 389

oslukivao tiinu. Kasnije sam izvadio skriveno ogledalo, postavio ga na stalak za knjige, u krilo stavio dasku za crtanje i dvostruki list te ugljenom olovkom poeo crtati svoje lice, onakvo kako sam vidio u ogledalu. Radio sam strpljivo i jako dugo. Kad sam nakon dosta vremena vidio da lice na papiru ne nalikuje licu u ogledalu, toliko sam se rastuio da su mi se oi ovlaile. Kako to polazi za rukom mletakim slikarima, koje je Tetak hvalio na sva usta? Na trenutak sam pomislio: ako zamislim da sam jedan od njih i ako s tom zamisli budem crtao, moda e tad moj crte nalikovati na me. Kasnije sam prokleo i franake crtae i Tetka, obrisao ono to sam bio nacrtao i ponovo poeo crtati gledajui se u ogledalu. Dosta kasnije naao sam se najprije na ulicama, a potom u toj sramotnoj kavani. Nisam ak ni bio svjestan kako sam dospio ovamo. Ulazei u kavanu, osjeao sam takav sram to zalazim meu te bijedne iluminatore i kaligrafe da mi se elo orosilo znojem. Osjeao sam da me promatraju, da se gurkaju, pokazuju na mene i cerekaju se, sve to sam, ako ba hoete, vidio. Sjeo sam u jedan kut trudei se da mi pokreti budu prirodni. Pritom sam pogledom potraio druge majstore iluminacije, dragu brau s kojom sam neko vrijeme egrtovao kod majstora Osmana. Bio sam uvjeren da je i njima veeras naloeno da nacrtaju po jednoga konja i da su se te budale, uzimajui natjecanje za ozbiljno, napinjale iz petnih ila da to i urade. Meddah-efendija jo nije bio poeo svoju priu. ak ni crte jo nije bio objeen. To me je natjeralo da se malo srodim s mnotvom u kavani. Dobro, kazat u vam istinu: alio sam se kao i svatko drugi, priao besramne prie, izvjetaeno se ljubio s prijateljima, koristio dvoznane rijei, aluzije i kalambure, pitao 390

mlade kalfe za zdravlje i raspoloenje, zajednike neprijatelje - kao i svi drugi - nesmiljeno zadirkivao, a kad bi me raspoloenje dobro ponijelo, ne bih zazirao ak ni od toga da prijatelje pipkam i ljubim u vrat. Pritom mi je nepodnoljivu bol priinjala spoznaja da je, dok sam to radio, jedan dio moje due bio neumoljivo utljiv. A opet, u kratku vremenu polo mi je za rukom da svoj penis i penise svih drugih koje smo ogovarali usporedim s kistom, trstikom, kavanskim stupovima, s nejom, krovnom gredom, zvekirom, porilukom, minaretom, sa slatkiem u obliku prsta, s borom, a dva puta i s cijelim svijetom, a guze lijepih djeaka s naranama, smokvom, kadajifom, jastukom i siunim mravinjakom. U istom vremenu najpretenciozniji meu kaligrafima mojih godina svoj je komad bio usporedio s jarbolom broda i nosaevom motkom za noenje tereta, k tomu jako nespretno i nesamopouzdano. Uz to sam se u alegorijama i aluzijama osvrnuo i na onemoale penise ostarjelih iluminatora; na usne novih egrta, crvene kao vinja; majstore kaligrafije koji (kao i ja) svoj novac uvaju na nekom (recimo, najnepristojnijem) mjestu; na to da se u vino koje pijem ne stavljaju ruine latice, nego opijum; da za posljednje majstore u Tebrizu i irazu, a u Alepu svakako, pripravljaju mjeavinu kave i vina, ne zaboravljajui pritom spomenuti i njihove kaligrafe i lijepe djeake. Dogaalo se i to da jedna od tih dviju mojih dua prevagne nad onom drugom i ostavi je za sobom te da na koncu zaboravim onu utljivu i nemilu stranu svoga bia. Tad sam se prisjeao bajramskih sveanosti iz svoga djetinjstva, koje sam kao JA proslavljao skupa sa svima ostalima. Ali, usprkos svim tim alama, ljubljenju i grljenju, u meni je vladao neki mk, koji mi je usred tog metea donosio veliku bol i osjeaj posvemanje samoe. Tko je usadio u mene tu utljivu i nesmiljenu duu - din je to, a ne dua - koja me stalno okrivljavala i odvlaila od svih ostalih? ejtan? Ali, mk u meni nije nalazio mir u bestidnostima na koje me navodio ejtan, nego - ba naprotiv! - samo u najbezazlenijim 391

priama koje su djelovale na moju duu. Pod utjecajem vina koje sam bio popio ispriao sam dvije prie ne bi li mi donijele taj mir. Jedan stasiti kaligrafski egrt svijetle, ali ruiaste puti, bio je uperio svoje zelene oi ravno u moje i jako me pozorno sluao.

DVIJE PRIE O SLJEPOI I STILU, KOJE ILUMINATOR PRIA DA BI UBLAIO SAMOU SVOJE DU

Elif Crtanje konj tako da gleda ive konje pred sobom nije izum franakih majstora, kako se misli, nego je prvotno ideja velikog majstora Demalettina Kazvinskog. Poto je Uzun Hasan, vladar Bijeloga ovna, osvojio Kazvin, ostarjeli majstor Demalettin ne samo da je s oduevljenjem pristupio iluminatorskoj radionici pobjednikog vladara nego je s njim krenuo i u vojne pohode s obrazloenjem da svoju Povijest eli oslikati ratnim prizorima koje vidi svojim oima. Tako je taj veliki majstor, koji je ezdeset i dvije godine crtao konje, konjanike i ratne prizore a da uope nije primirisao rata, prvi put otiao u boj, ali ga je topovska kugla ispaljena iz neprijateljskih redova oslijepila i osakatila otkinuvi mu obje ake do runih zglobova prije no to je vidio s kakvom se estinom i tutnjavom sudaraju oznojeni konji zaraenih strana. Dodue, kao svi veliki umjetnici, i stari je majstor iekivao sljepou kao znak Allahove milosti, a nije smatrao velikim gubitkom ni to to je ostao bez ak. Zastupao je miljenje da iluminatorovo pamenje lei u razumu i srcu, a ne, kako su to neki kategorino tvrdili, u ruci, te da sada kad je oslijepio vidi nepatvorene crtee i krajolike koje

392

Allah nalae gledati te posve stvarne i savrene konje. I da bi ta uda mogao podijeliti s ljubiteljima iluminacije, naao si je jednog stasitog, zelenookog kaligrafskog egrta svijetle, ali ruiaste puti te mu dao nacrtati udesne konje koji su mu se u Allahovoj tami pojavljivali pred oima, objanjavajui mu kako bi ih on sm nacrtao kad bi mogao drati kist u rukama. Te opise i crtee tristo tri konja, od kojih je svaki poinjao od prednje lijeve noge konja, nakon majstorove smrti lijepi je kaligraf sabrao u tri sveska s naslovom Crtanje konj, Razigranost konja i Ljubav prema konjima. Neko vrijeme bili su jako omiljeni i traeni u pokrajinama u kojima se osjeala mo Bijeloga ovna, pojavili su se razliiti novi prijepisi i imitacije, egrti i uenici uili su ih crtati napamet, koriteni su kao knjige za praktine vjebe crtanja da bi, nakon to je Bijeli ovan Uzun Hasana zbrisan s lica zemlje a heratska kola iluminacije zavladala cijelom Perzijom, pali u zaborav. Nedvojbeno je u tome znaajnu ulogu odigrala i ispravna logika Kemalettina Rize iz Herata, koji je u svojoj knjizi Slijepevi konji estoko kritizirao ta tri sveska zastupajui stav da bi ih trebalo spaliti. Po njegovu miljenju, ni jedan od konja o kojima se govori u trima knjigama Demalettina Kazvinskog ne moe biti Boji jer nije iskonski i jer ih je stari majstor opisao kao oevidac jedne stvarne bitke, makar je na bojnome polju bio samo jedanput, i to vrlo kratko. Ne treba se uditi to se neki od tih tristo tri opisa konj povremeno susreu i u drugim knjigama u Istambulu te to se neki konji ak i crtaju prema tim opisima budui da je riznicu Uzun Hasana, vladara Bijeloga ovna, opljakao sultan Mehmed Osvaja i prenio u Istambul. Lam Sljepoa majstora iluminacije, koja u posljednjim godinama njegova ivota nastupa zbog prekomjerna rada, nije u Heratu i irazu vaila samo kao pokazatelj majstorove nepokolebljive odlunosti nego i kao pohvala i nagrada koju Allah daje tom velikom majstoru za njegov trud i talent. Podozrivost prema majstorima koji unato svojim poznim godinama

393

nisu izgubili vid neko je vrijeme u Heratu nagnala brojne iluminatora da u starosti poele sljepou. Tijekom jednog dugog razdoblja, u kojem su s divljenjem spominjani oni koji su si oduzeli vid, oni legendarni majstori koji su sami sebe oslijepili radije nego da rade kod nekog drugog padiaha ili da promijene svoj stil, samo je jedan meu njima, Ebu Said, jedan od unuka iz Timurove loze po liniji Miran-aha, u iluminatorskoj radionici to ju je utemeljio nakon zauzea Takenta i Samarkanda, uveo jednu novinu: pokazao je vie potovanja prema oponaanju sljepoe negoli prema njoj samoj. Kara Veli, stari majstor koji je nadahnuo Ebu Saida, rekao je da slijepi iluminator u tami ionako vidi Allahove konje te da je pravo umijee kad iluminator koji nije izgubio vid moe na svijet gledati kao slijepac. To je kao ezdesetsedmogodinjak i dokazao kad je u jednom potezu nacrtao konja koji mu je doao na vrh kista, ne razmiljajui o onome to upravo radi i ne gledajui u papir pred sobom iako su mu oi bile irom otvorene i uperene u njega. Na koncu te iluminatorske predstave, na koju je Miran-ah radi potpore legendarnom majstoru bio doveo gluhe glazbenike da sviraju na du i nijeme meddahe da priaju prie, velianstveni konj to ga je nacrtao Kara Veli dugo je usporeivan s drugim konjima velikih majstora te je zakljueno da se njegov konj ni po emu ne razlikuje od ostalih. Budui da je Miran-ah bio uznemiren time, slavni je majstor pojasnio da obdareni iluminator i otvorenih i zatvorenih oiju vidi konje uvijek i samo na jedan nain onako kako ih Allah vidi. Kad se radi o velikom iluminatoru, smatrao je, nema ba nikakve razlike izmeu onoga koji je slijep i onoga koji vidi: ruka crta uvijek istoga konja jer u to vrijeme nije bilo franakoga izuma koji nazivaju stilom. Konje velikoga majstora Kare Velija muslimanski su iluminatori oponaali sto deset godina, a on sm je - dvije godine po prelasku iz Samarkanda u Kazvin nakon to je Ebu Said poraen, a njegova iluminatorska radionica zgasnula - najprije oslijepljen zbog zlonamjerna osporavanja kuranskog ajeta Zar su isti oni koji vide i oni koji ne vide?*, a poslije i ubijen od strane vojnik mladoga Nizam*

Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? (Kuran, dio devetog ajeta sure Az-Zumar u prijevodu Besima Korkuta).

394

aha. Ljepookom kaligrafskom egrtu htio sam ispriati jo i treu priu, moda o tome kako je veliki majstor Behzad oslijepio samoga sebe, kako nikada nije htio otii iz Herata i zato kad je nasilu odveden u Tebriz - uope nije htio crtati, o tome da je iluminatorov stil zapravo stil iluminatorske radionice u kojoj radi, kao i druge legende koje sam uo od majstora Osmana, ali sam panju usmjerio na meddah-efendiju. Otkud sam znao da e veeras pripovijedati priu o ejtanu? Osjetih potrebu da poviem: ejtan je onaj tko je prvi rekao JA! Tko ima stil i tko razdvaja istok i zapad - taj je ejtan! Zatvorih oi i na meddahovu grubom papiru nacrtah ejtana onako kako me je u tom trenu ponijelo nadahnue. Dok sam crtao, cerekali su se meddah i njegov uenik, svi nazoni iluminatori i radoznalci i zadirkivali me. to mislite, imam li i ja neki stil ili se to zbog vina samo tako ini?

395

(47) Ja, ejtan

Volim miris crvene paprike prene na maslinovom ulju, kie to u zoru padaju na mirno more, trenutak kad se na otvorenu prozoru nenadano ukae i nestane kakva ena, tiinu, razmiljanje i strpljenje. Vjerujem u sebe i veinom ne marim za ono to se pria o meni. Ali, veeras sam doao u ovu kavanu opomenuti svoju brau iluminatore i kaligrafe zbog nekih objed, lai i govorkanj. Dakako, znam da ste spremni povjerovati upravo u suprotno od onoga to ja kaem. Ali, dovoljno ste otroumni da naslutite kako nije uvijek ispravno vjerovati u suprotno od onoga to kaem i dovoljno radoznali da vas zanima sve to kaem ak i kad ne vjerujete u to. Jer, znate da je moje ime, koje se u Kuranu asnom susree pedeset dva puta, jedno od najee spominjanih. No dobro, poimo od Allahove knjige, od Kurana asnog. Sve to je u njoj kazano o meni tono je. Priznajem to u punoj skruenosti i elim da se to zna. Jer, tu je i pitanje stila. Uvijek mi je nanosilo bol to to me Kuran asni poniava. Ta je bol moj ivotni stil. To ja ne sporim. Da, pred nama, svojim anelima, Bog je stvorio ovjeka. Potom je naloio da mu se poklonimo. Da, dok su mu se svi aneli klanjali, ja sam se tomu, kako i stoji u suri al-Arf, usprotivio. Podsjetio sam na to da je Adem* stvoren od blata, a ja od vatre, za koju svi znamo da je daleko uzvieniji element. Nisam se poklonio ovjeku. A Allah me je smatrao oholim. Odlazi iz denneta!, rekao je. Nije tvoje da se u njemu oholi!

Starozavjetni Adam (op. prev.).

396

Dopusti mi da ivim do sudnjega dana, dok mrtvi ne uskrsnu, zamolio sam. Dopustio mi je. Onda sam kazao da u do sudnjega dana Ademove potomke navoditi na krivi put jer me je Allah kaznio zato to se nisam htio pokloniti ovjeku. A On je rekao da e sve takve slati u dehennem. Poznato vam je da se toga obojica pridravamo. O tome jedva da bi se neto vie moglo kazati. Neki su ustvrdili da je tada sklopljen dogovor izmeu preuzvienog Allaha i mene. Po toj logici, ja preuzvienome Allahu pomaem iskuati njegove robove nastojei ih dovesti u napast: dobri odluno i dalje idu svojim putem, a loi se predaju strastima, ogreznu u grijehe i skonaju u dehennemu. To to radim iznimno je vano jer se nitko ne bi dao zaplaiti kad bi svi ili u dennet, jer se ovosvjetski i dravniki poslovi nikad ne bi mogli obavljati samo s dobrotom i jer na svijetu mora biti zla koliko i dobrote, i grijeha koliko i dobrih djela. Iako se Allahov red ostvaruje zahvaljujui meni i s Njegovim doputenjem (zato bi mi inae bilo dano da ivim do sudnjega dana?), to da sam zao i da mi se nikada ne daje za pravo nanosi mi bol koju tajim duboko u sebi. Oni pojedinci kao Mansr al-Hallad, koji je svoj nauk razradio do kraja, ili kao Ahmed Gazali, mlai brat glasovitog imama Gazalija, takvi su otili vrlo daleko ustvrdivi u svojim djelima da su i napasti u koje dovodim grenike zapravo ono to Allah hoe, da se to provodi s Njegovim doputenjem i s Njegovom voljom, da stoga ne postoje dobro i zlo jer sve dolazi od Allaha i da sam ak i ja sm jedan dio Njega. Neki od tih nerazumnih ljudi s pravom su spaljeni skupa sa svojim knjigama. Jer, dakako da postoji dobro i zlo, i zadatak je svakoga od nas povui granicu koja ih razdvaja. Ja sauvaj me, Boe! nisam Allah i tim nerazumnicima nisam takve gluposti utuvio u glavu, sve su to oni sami smislili. Postoji jo neto to me navodi na drugi prigovor: nisam ja izvor svih zala i svih grijeh ovoga svijeta. Jako mnogo ljudi poini grijeh zbog vlastite strasti, poude, 397

neodlunosti, podlosti, a najvie zbog gluposti, a ne stoga to sam ih ja nahukao na to, nagovorio ili potakao na sumnju. Koliko god da su besmisleni napori nekih uenih mistika da me oslobode odgovornosti za bilo kakvo zlo, toliko i proturjei Kuranu asnom smatrati me uzrokom svakog zla. Ja ne dovodim u napast svakog trgovca voem koji vara kupca i podvaljuje mu trulu jabuku, svako dijete koje lae, svakoga laskavca, svakog starca koji ima bludne snove, svakog mladia koji masturbira. Te dvije zadnje stvari Preuzvieni ak ne smatra ni zlom zbog kojeg bi me trebalo prozivati. Razumljivo, jako se trudim da ljudi poine teke grijehove, ali neki hode piu da sam ja zaveo one koji zijevaju nepokrivenih usta, kiu, pa ak i prde. Sve to znai da me uope ne shvaaju. Moete kazati: pa neka i ne shvaaju, tako e ih lake zavesti. Tono. Ipak, moram vam napomenuti da i ja imam ponos i da je upravo on razlog zbog kojega su odnosi izmeu Svevinjeg i mene poremeeni. Iako je tko zna koliko puta zapisano u tisuama knjiga da lako mogu poprimiti svaki izgled, da se poglavito pred ljudima vrste vjere pojavljujem u liku lijepe i poeljne ene, mogu li mi ovdanji braa iluminatori objasniti zato me jo uvijek crtaju kao neku izoblienu rogatu i repatu nakazu bradaviasta lica? Stigosmo tako i do nae osnovne teme - do iluminacije. Jedna gomila ljudi, koja je nagrnula na stambolske ulice nahukana od jednog damijskog propovjednika ije vam ime neu kazati da vas to kasnije ne bi muilo, tvrdi da melodino uenje ezana, okupljanje dervi po tekijama i njihova ekstaza uz muziku i ples, kao i pijenje kave, proturjee Allahovu slovu. Neki od ovdje nazonih iluminatora, koji se boje tog propovjednika i njegove gomile, dre da sam ja odgovoran za crtanje u franakome stilu, tako sam uo. Tijekom proteklih stoljea o meni su izreene nebrojene objede, ali doista ni jedna od njih nije ila tako daleko. Vratimo se na poetak svega. Svi ga zaboravljaju jer se hvataju za to da sam upravo ja

398

nagovorio Havvu* da jede sa zabranjena stabla. Ne, poetak nije ni onaj trenutak kad mi je Preuzvieni spoitnuo oholost. Poetak svega bila je Njegova naredba da se poklonimo ovjeku kojeg je meni i drugim anelima pokazao, i to to se ja, dok su se svi drugi aneli klanjali, s opravdanom odlunou NISAM HTIO POKLONITI OVJEKU. Drite li vi umjesnom njegovu naredbu POKLONI SE OVJEKU! stvoru napravljenu od blata, od tvari kudikamo manje vrijedne negoli je to vatra od koje sam ja stvoren? Odgovorite na to s punom savjeu, brao moja! U redu, znam, bojite se jer mislite da ovdje nita nee ostati meu nama, da e On sve uti i da ete jednoga dana pred Njim odgovarati zbog toga. Tad vas neu pitati zato vam je onda dao savjest. Dajem vam za pravo da se bojite, to vam velim i odmah zaboravljam svoje pitanje i razliku izmeu vatre i blata. Ali, ipak postoji neto to nikad neu zaboraviti, da, neto ega u se s ponosom prisjeati: JA SE OVJEKU NISAM POKLONIO. Meutim, franaki majstori upravo to ine. Nije im dosta to oi svojih gospara, sveenik, bogatih trgovaca, pa ak i svojih en crtaju u odgovarajuoj boji, to u crte unose i najsitniji detalj kao to su lijepa sjena meu enskim grudima, bore na elu, prstenje na rukama, pa ak i odvratne dlake to im izbijaju iz uiju, nego te figure smjetaju tono u sredinu slike kao da je ovjek nekakav stvor kojemu se treba klanjati, pa te slike onda vjeaju na zid kao kumire koje treba oboavati. Je li ovjek toliko znaajno stvorenje da mu se i sjena crta s toliko detalja? Ako se kue u kakvoj ulici crtaju kao da se postupno smanjuju, onako kako to ljudsko oko pogreno vidi, nije li tada u sredite univerzuma stavljen ovjek, a ne
*

Starozavjetna Eva (op. prev.).

399

Allah? To Svemogui i Preuzvieni najbolje zna. Ali ja, koji sam odbio pokloniti se ovjeku, koji sam zbog toga osuen na toliku patnju i samou, koji sam zbog toga onemilio Allahu, koji sam psovan i ruen, ja dakle drim da je sada posve jasno koliko je glupa tvrdnja da ideja za takve crtee potjee od mene. ak i vjerovanje da sva djeca masturbiraju zbog mene i da svi prde jer ih ja nagonim na to, kako piu neki mule i govore neki propovjednici, ini se loginijim od te pomisli. U vezi s tim, na koncu elim kazati jo neto, ali ne ljudima, uvijek nejasnim i neodreenim jer im je razum zamraen eljom da se pokau i jer su zaslijepljeni poudom i novcem i besmislenim strastima! Svojim beskrajnim umom razumjet e me samo Preuzvieni Allah: Nisi li Ti poduio Svoje anele oholosti nagonei ih da se poklone ovjeku? A sada oni sami ine ono to su nauili od Tvojih anela, klanjaju se samima sebi i sami sebe stavljaju u sredite svijeta. Svatko, pa ak i Tvoji najvjerniji robovi, eli biti nacrtan u stilu franakih majstora. Posljedica tog divljenja samima sebi jest ta da e Te uskoro zaboraviti, u to sam siguran koliko i u samoga sebe. Pritom e opet na mene svaliti sav grijeh toga svog zaborava. Kako vam mogu dokazati da sve to ne primam k srcu onoliko koliko se misli? Dakako, pokazujui vam da sam i nakon toliko stoljea, unato okrutnim kamenovanjima, psovkama, prokletstvima i kletvama, jo uvijek iv i zdrav i na nogama. Kad bi se moji ljutiti i povrni neprijatelji, koji me na sva usta psuju, prisjetili da mi je Preuzvieni dao dozvolu da ivim do sudnjega dana, svima bi nam bilo lake. A ivot koji je Allah njima darovao traje samo ezdeset-sedamdeset godina. Kaem li im: potrudite se barem produiti svoj ivot pijui kavu, znam da bi neki rekli: za ime Boga, ako to ejtan trai, moram postupiti upravo suprotno te bi se zauvijek proli kave ili bi se, dubei na glavi, trudili da je naliju u guzicu. Nemojte se smijati! Nije vaan sadraj misli, vana je forma. Ne ono to oslikava iluminator, nego njegov stil. Ali, ni jedno ni drugo uope se ne bi trebalo zamjeivati. Na 400

kraju sam htio ispriati jednu ljubavnu priu, ali je ve kasno. Majstor meddah, koji mi je noas posudio glas, obeao mi je da e- ne sutra, nego prekosutra, u srijedu naveer, kad na zid objesi crte jedne ene, slatkim rijeima ispriati tu priu.

401

(48) Ja, ekura

Sanjala sam oca; govorio mi je neto to nisam mogla razumjeti, bilo je uasno, probudila sam se. evket i Orhan vrsto su se bili pribili uza me s obje strane, bila sam znojna od topline njihovih tijela. evket mi je stavio ruku na trbuh, a Orhan je svoju oznojenu glavu naslonio na moje grudi. Ipak sam se uspjela iuljati iz kreveta i sobe ne probudivi ih. Prela sam predvorje i tiho otvorila Karina vrata. Pri svjetlosti svijenjaka u ruci nisam vidjela njega, nego njegovu bijelu posteljinu, koja se nasred mrane i hladne sobe pruala kao tijelo u mrtvakome pokrovu. Svjetlost svijenjaka kao da nikako nije mogla dosegnuti do njegova leaja. Kad sam vie ispruila ruku, naranasta svjetlost svijee osvijetlila je Karino neobrijano, umorno lice i gola ramena. Posve sam mu se bila primakla; spavao je sklupan kao mokrica, ba kao i Orhan, a lice mu je nalikovalo licu usnule djevojke. To je moj mu, kazala sam samoj sebi. Bio mi je tako dalek i stran da me je obuzelo kajanje. Da sam u ruci imala bode, ubila bih ga. Ne, nisam to eljela uistinu napraviti, samo sam - svi smo to radili u djetinjstvu - samo sam razmiljala to bi se dogodilo da ga ubijem. Nisam vjerovala da je godinama mislio samo na mene, ne vjerujem ni nedunom djetinjem izrazu na njegovu licu. Vrhom gole noge gurnula sam mu rame i probudila ga. Kad me je ugledao, na tren je bio manje oaran i uzbuen negoli uplaen, to sam i eljela. Prije no to se bio potpuno razbudio, kazala sam: Sanjala sam svog oca. Rekao mi je neto uasno. Da si ga ti ubio... 402

Zar nismo bili skupa kad je tvoj otac ubijen? To i ja znam, odgovorila sam. Ali, ti si znao da e moj otac biti sam u kui. Nisam znao. Ti si djecu poslala s Hajrijom. Znala je jedino Hajrija, moda i Ester. Ti bolje od mene zna tko je jo znao. Neki glas u meni kao da mi ponekad eli otkriti zato je sve krenulo po zlu, i tajnu odakle dolazi sva ta nesrea. Otvaram usta da bi mogao izii iz mene, ali mi iz grla ne izlazi nikakav glas, kao ni u snovima. A ni ti vie nisi onaj dobri i prostoduni Kara kojeg sam upoznala u djetinjstvu. I ti i tvoj otac tog ste Karu protjerali. Ako si se oenio mnome da se osveti mome ocu, onda si se ve osvetio. A moda te ni djeca ne vole zbog toga. Znam, rekao je, ali ne s tugom. Prije no to sam zaspao, ti si neko vrijeme bila dolje, derali su se da ih mogu uti: Kara, Kara, guzica stara! Da si ih bar istukao!, rekla sam najprije, elei da ih doista istue. Digne li na njih ruku, ubit u te!, kazala sam potom uzbueno. Doi ve jednom u krevet, rekao je, smrznut e se! Moda nikada neu lei u tvoj krevet. Moda smo oboje pogrijeili vjenavi se. Kau da je taj brak nevaei. Prije nego to sam zaspala, ula sam Hasanove korake. Ne zaboravi, godinama sam sluala njegove korake dok sam sjedila sa svojim pokojnim muem. Djeca ga vole. On ne zna za milost. Ima crvenu sablju, uvaj ga se. U Karinim pogledima zamijetila sam tako velik umor i estinu da mi je odmah bilo 403

jasno da ga neu moi zaplaiti. Usporeujui nas dvoje, kazala sam, ti si onaj koji u sebi nosi vie i nade i tuge. Ja se inatim da ne bih bila nesretna i da bih zatitila svoju djecu, ti pak da bi se dokazao. Ne zato to me voli. Dugo mi je priao koliko me voli i kako je u pustim karavansarajima, na golim planinama, u snjenim noima, neprekidno mislio na mene. Da mi to nije rekao, probudila bih djecu i vratila se u dom svoga biveg mua. Odjednom je pokuljalo iz mene: Katkada mi se ini kao da se moj bivi mu svakog asa moe vratiti. Bojim se, ali ne boravka s tobom nasamo u ovoj sobi, u pono, pa ni toga da bi nas djeca mogla zatei skupa, nego da bi on mogao zalupati na vrata im se zagrlimo. Svana, odmah s dvorinih vrata, zaulo se frktanje maaka koje su se borile nasmrt. Potom je nastupila duga tiina. Naas pomislih da u zajecati. Nisam bila kadra ni spustiti na tronoac svijenjak koji sam drala, ni vratiti se nazad u sobu, djeci. Neu napustiti ovu sobu sve dok ne budem vrsto uvjerena u to da mu prsti nisu umijeani u ubojstvo moga oca, kazala sam samoj sebi. Omalovaava nas, rekla sam Kari. Uzoholio si se nakon enidbe mnome. Zapravo si nas saalijevao jer mi se mu nije vratio iz rata, sad nas saalijeva jer mi je otac ubijen. Gospoo ekura, kazao je brino - dopalo mi se to je poeo ba tako - i ti zna da to nije tono. Za tebe u sve uiniti. Tad ustani iz kreveta i ekaj stojei, kao ja. Zato sam mu kazala da neto ekam?

404

Ne mogu to uraditi, rekao je stidljivo pokazujui na jorgan i pidamu na sebi. Imao je pravo. Ali, opet me razljutilo to to me ne slua. Prije nego je moj otac ubijen, obilazio si oko kue kao maak oko vrue kae, rekla sam. A sad, ak i kad veli gospoo ekura, kao da ni sam ne vjeruje u to to kae, i uz to hoe da i mi znamo kako ne vjeruje. Drhtala sam, ali ne od ljutnje, nego od hladnoe koja mi je poput leda prijanjala uz noge i stopala, uz lea i vrat. Uvuci se u moju postelju i budi mi ena!, rekao je. Kako e biti otkriven bijednik koji je ubio moga oca?, upitala sam. Ako to potraje, nee biti u redu da ja s tobom budem u ovoj kui. Zahvaljujui Ester i tebi majstor je Osman svu svoju pozornost usmjerio na konje. Majstor Osman bio je smrtni neprijatelj moga pokojnoga oca. Sad moj siroti otac odozgo vidi da od tog ovjeka zavisi uhienje njegovog ubojice, i to ga zacijelo jako boli. U jednom trenutku skoio je iz postelje i poao prema meni. Nisam se stigla ni pomaknuti s mjesta. Ali, suprotno onomu to sam pomislila, rukom je ugasio svijeu u mojoj ruci i zastao. Sve je utonulo u duboku tamu. Sad nas tvoj otac ne moe vidjeti, proaputao je. Sami smo nas dvoje. Reci mi sad, ekura: Kad sam se vratio ovamo nakon dvanaest godina, dala si mi osjetiti da bi me mogla voljeti, da bi u svome srcu mogla pronai mjesto za mene. Potom smo se vjenali. Ali, ti od vjenanja bjei od mene, ne eli me voljeti. U nevolji sam se za tebe udala, odgovorila sam apatom. 405

U tami sam bezduno utila kako se moje rijei, kako to kae Fuzuli, kao avli zabadaju u njegovo tijelo tik naspram mene. Da sam te voljela, voljela bih te i u djetinjstvu, proaputala sam. Kai mi, ljepotice u tami, tajno si motrila sve iluminatore koji su zalazili u ovu kuu, koji bi od njih, po tvome miljenju, mogao biti ubojica? Dopalo mi se to je jo uvijek dobro raspoloen. Pa ipak, bio mi je mu! Hladno mi je. Ne sjeam se jesam li to i kazala. Poeli smo se ljubiti. Bilo je lijepo priviti se uz njega dok sam u ruci jo uvijek drala svijenjak, primiti u svoja usta njegov barunasti jezik; moje suze, moja kosa, moja spavaica, moje drhtanje, ak i njegovo tijelo, sve je bilo lijepo. Bilo je lijepo i pri takvoj hladnoi nasloniti nos na njegov vrui obraz i ugrijati ga, ali se plaljiva ekura suzdrala, nije se mogla zaboraviti dok se ljubila i mislila je na svijenjak u svojoj ruci, na oca koji je gleda, svoga biveg mua, djecu koja spavaju u sobi. Netko je u kui!, vrisnula sam, odgurnula Karu i izjurila u predvorje.

406

(49) Zovem se Kara

Iz kue sam se iskrao u jutarnjoj pomrini kao kakav gost svjestan svoje krivice i dugo hodao blatnjavim ulicama. Na Bejazitu sam uzeo abdest u damijskom dvoritu, uao u damiju i klanjao jutarnju molitvu. Unutra nije bilo ive due osim imam-efendije i jednog starca koji je, zahvaljujui sposobnosti koja se stjee samo tijekom mnogih i mnogih godina, mogao spavati i za vrijeme molitve. Izmeu snenih matanja i tunih uspomena osjetimo gdjekad da je Allah naas svratio pozornost na nas te s nadom podanika koji pun velikih oekivanja predaje Padiahu kakvu molbu, molimo neto od Njega. Svoga sam Allaha preklinjao da mi dade dom pun sree i onih koji me vole. Stigavi do kue majstora Osmana, osjetih da je on u jednome tjednu u mojoj glavi postupno zauzeo mjesto pokojnog tetka. Bio je zagrieniji, meni dalji, ali je njegova predanost iluminiranju knjiga bila dublja. Veliki majstor vie je nalikovao na kakva dervia predana svome miru negoli na nekoga tko je godinama meu iluminatorima irio strah, divljenje i ljubavni zanos. Od majstorove kue krenuli smo prema Saraju. Idui tako on, lagano pogrbljen na svome konju, i ja, uz konja, lagano pogrbljen, mora da smo nalikovali na nekog starog dervia i njegova zanesena sljedbenika, koji se mogu vidjeti na jeftinim ilustracijama to krase stare prie. U Saraju smo zatekli bostandibau i njegove ljude, poletnije i spremnije od nas. Budui da je na Padiah bio siguran da emo izjutra pregledati sva tri crtea konja, koje su sino izradila trojica majstora iluminacije, i na brzu ruku utvrditi tko je od njih gnusni ubojica, bio je naredio da se taj prokletnik odmah baci na muke bez obveze da se jo jednom pita za 407

carsko doputenje. I tako smo bili primljeni u onu malu, sklepanu kuu u skrovitu dijelu Sultanova vrta, koju su radije koristili za tajna sasluanja, muenja i pogubljenja, a ne pred Delatovom esmom, gdje se vre javna smaknua kako bi svatko iz toga mogao izvui odgovarajuu pouku. Jedan mladi, toliko otmjen i uljudan da je bilo nemogue povjerovati da je bostandibain ovjek, pokretima punim samopouzdanja odloio je tri lista na stalak za knjige. Kad je majstor Osman izvadio svoju lupu, srce mi je jako zalupalo. S lupom i okom koje je stalno drao na istoj udaljenosti od lupe, lagano je preao preko triju savrenih crtea konja, kao orao koji graciozno klizi iznad zemlje. I kao orao koji s visine netremice gleda gazelu koju e uloviti, tako je i on u jednom trenutku usporio iznad konjskih nozdrva i sav se pretvorio u oko, ali se nije uzbuivao. Nema, rekao je potom hladnokrvno. ega nema?, upita bostandibaa. I ja sam mislio da veliki majstor nee uriti, da e ispitati svaku toku na konjima, od grive do kopit. Mrski iluminator nije ostavio nikakav trag, rekao je majstor Osman. Po ovim se slikama ne da zakljuiti tko je od njih nacrtao dorata. Uzeo sam lupu koju je spustio i pogledao nozdrve konj. Majstor je imao pravo. Ni na jednome od tih triju konja nije bilo nieg to je nalikovalo na udnu nozdrvu dorata nacrtanog za knjigu koju je pripremao moj tetak. U tome trenu zaokupie me muitelji koji su ekali vani s nekakvom napravom za koju 408

nisam mogao odgonetnuti kako se rabi. Dok sam ih tako promatrao kroz odkrinuta vrata, ugledah kako jedan od njih tri unatrake, prestravljen kao da je vidio duha te se baca za jedno dudovo stablo i tu ostaje leati uuren. Tono u tom trenutku, kao svjetlost koja razdanjuje olovno jutro, u sobu je stupio na preuzvieni Padiah, Temelj svijeta. Majstor Osman odmah mu je dao do znanja da po crteima konja nije mogao nita zakljuiti. Ipak, nije mogao odoljeti iskuenju da naemu Padiahu ne skrene pozornost na konje s tih udesnih crtea: na to da se prvi propeo na stranje noge, na profinjenost u gracioznu dranju drugog i dostojanstvo i ponos treeg, to se dade vidjeti samo u jako starim knjigama. Istodobno je procjenjivao kojemu iluminatoru pripada koji crte, a pa koji je sino iao od jednog do drugog potvrdio je tonost njegovih pretpostavki. Gospodaru moj, nemojte se uditi tomu to svoje iluminatore poznajem kao svoj dep, kazao je majstor Osman. Jer, ja se udim kako se nekom od tih iluminatora, koje poznajem kao svoj dep, mogao omaknuti takav, meni nepoznat potez kistom. Jer, ni jedna pogreka koju napravi iluminator nije bez osnove. A to znai?, upitao je na Padiah. Moj preuzvieni i sretni Padiahu, Pokrovitelju svijeta, tajni potpis koji smo vidjeli na nozdrvi onoga dorata, po mome miljenju nije beznaajna i glupa iluminatorska pogreka, nego neto ega korijeni seu jako daleko unatrag, do sasvim drugaijih slika, drugaijih metoda i stilova, a moda ak i drugaijih konja. Ako prelistamo udesne stranice viestoljetnih knjiga koje uvate u svojoj carskoj riznici, u vrsto zabravljenim podrumima, u eljeznim sanducima i ormarima, vidjet emo da je ono to danas smatramo pogrekom nekad moda bio stil, te emo tako i zagonetni crte moi pripisati kistu jednog od trojice 409

iluminatora. elite li vi to ui u riznicu unutarnjih odaja carske palae?, upita Sultan zapanjeno. Da, odgovorio je moj majstor. To je bila beskrajno hrabra elja, kao da poeli ui u harem. U istome trenu shvatio sam i ovo: kao to su zgrade harema i riznice bile smjetene u dvama najljepim kutovima unutarnjeg dvorita koje je pripadalo unutarnjim i poput raja lijepim odajama Saraja, tako su se i te dvije graevine nalazile u najosjetljivijem dijelu Padiahova srca. Dok sam po izrazu lijepoga lica naeg Padiaha, u koje sam se napokon usudio pogledati, nastojao dokuiti to bi se u tim trenucima moglo dogoditi, on se iznenada podie i ode. Je li se naljutio i uvrijedio? Bismo li svi mi, pa ak i svi iluminatori, mogli biti kanjeni zbog majstorove drskosti? Gledajui u crtee pred sobom razmiljao sam o tome da u biti pogubljen, a da nikad vie neu vidjeti ekuru ni lei s njom u istu postelju. Unato svoj njihovoj ljepoti sad mi se inilo da su ti udesni konji izronili iz nekog meni jako dalekog svijeta. U toj jezivoj tiini neprestano me opsjedala sljedea misao: kao to sama injenica da je netko kao dijete primljen u unutarnje carske odaje, u samo srce Saraja, da tu ivi i stjee odgoj, znai da je ta osoba rob naega Padiaha i da moe i umrijeti za sve to, tako i biti iluminator znai biti rob Allahove ljepote i radi nje umrijeti. Kad su nas mnogo kasnije ljudi glavnoga rizniara izveli gore, prema Srednjim vratima, u glavi mi je bila samo smrt; tiina smrti. Ali, dok smo prolazili kroz Vrata mira, na kojima je pogubljeno na desetine paa, uvari kao da nas nisu ak ni primijetili. U tim trenucima nisu me se ba nimalo dojmili ni Divanski trg, koji me je jo juer bio zaslijepio

410

svojom ljepotom kao da je sm dennet, ni kula na njemu, ni paunovi. Shvatio sam da nas vode jo dublje unutra, u unutarnje carske odaje, u srce skrivenoga svijeta naeg Padiaha. Tako smo proli kroz vrata na koja bez dozvole nisu mogli ui ak ni veliki veziri. Kao kakvo dijete koje se nalo u bajci, nisam dizao oboreni pogled da se ne bih suoio s udima i udovitima koji bi mogli iskrsnuti preda mnom. Nisam bacio pogled ak ni na dvoranu za prijeme. Ipak, u jednome trenu moj je pogled skliznuo i naas se zadrao na zidovima harema, na jednoj platani, koja se ni po emu nije razlikovala od drugih stabala, i na jednom visokom ovjeku odjevenom u kaftan od sjajnoga plavog satena. Proli smo izmeu visokih stupova i zaustavili se pred jednim tekim vratima, veim i raskonijim od ostalih, a povrh toga i prekrivenim ornamentima u obliku stalaktit. Na njihovom pragu stajale su age u svjetlucavim kaftanima, a jedan od njih bio je nagnut prema bravi. Gledajui nas ravno u oi glavni je rizniar kazao: Blago vama, na preuzvieni Padiah dao je doputenje da vas prime u Carsku riznicu. Vidjet ete knjige koje jo nitko nije mogao vidjeti, vidjet ete stranice od zlata i nevjerojatne crtee i kao lovci slijediti trag. Moj je Padiah izvolio narediti da vas podsjetim na to da je majstoru Osmanu dan rok od tri dana, a kako je jedan ve proao, da majstor u preostala dva dana, do etvrtka u podne, mora otkriti i obznaniti tko je taj prokletnik meu iluminatorima; a ako to ne uzmogne, da e bostandibaina sasluanja pod mukama tu stvar istjerati na istac. Najprije su skinuli omota lokota stavljenog da bi se zatitio peat koji sprijeava da se u lokot ugura neki drugi klju. ehaja riznice i dvojica aga provjerili su peat i klimanjem glave potvrdili da je netaknut. Kad je peat razlomljen, a klju uguran u otvor, tiinu u kojoj smo svi napeto promatrali to se dogaa naruilo je kljocanje i lokot se otvorio. Lice majstora Osmana naas je poprimilo pepeljastosivu boju. Kad se jedno krilo tekih, rezbarijama ureenih drvenih vrata rastvorilo, inilo se kao da je na to lice pala sjena iz nekih 411

davno minulih vremena. Moj Padiah nije htio da tomu bez ikakve potrebe prisustvuju neki od viih pisara i tajnika koji vode inventarne knjige, rekao je glavni rizniar. Bibliotekar je umro, a na njegovo mjesto nije doao nitko tko bi skrbio o knjigama. Zbog toga je Padiah odredio da s vama moe ui jedino Dezmi-aga. Taj je bio kepec sjajnih oiju, star najmanje sedamdeset godina. Kapa na njegovoj glavi, nalik jedru, bila je udnija i od njega samog. Dezmi-aga poznaje unutranjost riznice kao svoju kuu. On zna bolje od svakog gdje su knjige i sve druge stvari. Stari se kepec nije bio uzoholio zbog toga. Razgledao je stvari koje su unosili paevi carske riznice: mangal s nogama od srebra, nonu posudu s drkom ureenom sedefnim intarzijama, svjetiljku i svijenjake. Glavni rizniar nam je kazao da e vrata za nama opet biti zapeaena sedamdesetogodinjim peatom sultana Selima Okrutnog, da e peat nakon veernjeg namaza u prisutnosti velikoga broja aga kao svjedoka opet biti razlomljen, a vrata otvorena te da pripazimo na to da neto pogrekom ne zaluta u nau odjeu, depove i pojaseve jer e nas pretresti do gaa. Uli smo u riznicu proavi kroz palir poredanih aga. Unutra se osjeala ledena hladnoa. Kad su se vrata za nama zatvorila, naas je sve utonulo u gustu tamu; osjetio sam zadah plijesni, praine i vlage, koji me je guio. Svaki je kut bio pretrpan; stvari, sanduci, kacige, sve je to inilo jednu zbrkanu gomilu. Obuzeo me osjeaj kao da iz neposredne blizine prisustvujem nekom velikom ratnom okraju.

412

Oi su mi se na koncu privikle na udnu svjetlost koja se rasipala po cijelom prostoru prodirui kroz debele reetke na prozorima iznad nas te kroz ograde stub (du visokih zidova penjale su se na meukat) i drvenih odmorita koja su zaobilazila drugi kat. Ta je prostorija bila crvena zbog crvene boje baruna na zidovima, sagova i ilim. S dubokim strahopotovanjem osjetio sam da tu skonavaju svi ratni pohodi na koje se kree radi prikupljanja tog silnog bogatstva i svih tih stvari, da tu zavravaju sve voene bitke, sva prolivena krv, svi opljakani gradovi i riznice. Je li vas strah?, upitao je stari kepec izgovorivi naglas ba ono to sam osjeao. Tko god ulazi prvi put, boji se. Nou due ovih stvari apatom razgovaraju. Tiina uronjena u nepreglednu gomilu svih tih nevjerojatnih stvari bila je ono to je djelovalo zastraujue. uli smo tek zveket peata udarena na lokot vrata iza nas, no mi smo, ne pomiui se, s uenjem promatrali tu gomilu. Vidio sam sablje, bjelokost, kaftane, srebrne svijenjake, zastave od atlasa. Vidio sam kutije od sedefa, eljezne sanduke, kineske vaze, remenje, sazove, oklope, jastuke od svile, globuse, izme, krzna, rogove nosoroga, oslikana nojeva jaja, samokrese, strijele, topuze, ormare, ormare, ormare... Sve je bilo zatrpano tkaninama, sagovima i svilom, i kao da je sve to s gornjih katova obloenih drvetom, s balustrada, iz ugraenih zidnih ormara, iz malih zidnih nia, u rolama lagano klizilo nanie, prema meni. Neka udna svjetlost, kakvu jo nigdje nisam bio vidio, padala je na tkanine, kutije, vladarske kaftane, na sablje, ruiaste i velike svijee, na turbane, jastuke ureene biserima, sedla protkana zlatnim nitima, na duge maeve s drkama ureenim dijamantima, topuze rukohvat ukraenih rubinima, kavuke, perjanice, neobine satove, figurice konj i slonova od bjelokosti, nargile s dijelovima ureenim dragim kamenjem, komode od sedefa, konjske perjanice, goleme brojanice, oklope ureene rubinima i tirkizom, ibrike, noeve... Ta neodreena svjetlost to je dopirala s gornjih 413

prozora osvjetljavala je stupove praine u polumranoj sobi, ba kao kad suneva zraka u ljetnom danu prodire kroz zastakljeni otvor na damijskoj kupoli, samo to to sada nije bila suneva svjetlost. Zahvaljujui toj udnoj svjetlosti zrak u prostoriji gotovo da se mogao dotai rukom, i zbog nje su sve stvari izgledale kao napravljene od iste tvari. Poto smo svi skupa jo neko vrijeme s nelagodom trpjeli muk koji je vladao u prostoriji, primijetio sam da se zbog praine, koja je kao i svjetlost pokrivala sve stvari priguujui u hladnoj sobi prevlaujuu crvenu boju, da se upravo zbog te praine inilo kako su sve stvari napravljene od iste tajnovite tvari. Ono to je cijelo to brdo predmeta inilo jo stranijim bilo je udno i neodreeno slijevanje svih tih stvari u masu za koju ovjek ak ni nakon drugog ili treeg pogleda ne moe dokuiti to je. Od jednog sam predmeta mislio da je sanduk, potom da je stalak za knjige, na koncu sam vidio da je to nekakav udan franaki stroj. Pokazalo se da je i jedna sedefna krinja, ostavljena meu kaftanima i perjanicama koje su iz sanduk nabrzinu bile izvaene i razbacane, da je ta krinja zapravo jedna udna komoda koju je poslao ruski car. Dezmi-aga uvjebanim je pokretima namjestio mangal ispod otvora dimnjaka u zidu. Gdje su knjige?, apatom upita majstor Osman. Koje knjige?, upita kepec. One iz Arabije, ili Kurani napisani kufskim pismom, ili knjige koje je njegova preuzvienost, u dennetu poivajui sultan Selim-han Okrutni, dopremio iz Tebriza, ili zaplijenjene knjige pogubljenih paa, ili svesci koje je mletaki bailo darovao djedu naega Padiaha, ili pak kranske knjige jo iz vremena sultana Mehmeda Osvajaa? One koje je prije trideset godina ah Tahmasp poslao na dar preuzvienom, u dennetu poivajuem sultanu Selimu, odgovorio je majstor Osman.

414

Kepec nas je odveo do jednog velikog drvenog ormara. Kad je pootvarao njegova vrata i pred sobom ugledao ukoriene sveske, majstora Osmana obuzelo je nestrpljenje. Otvorio je jedan svezak, proitao natpis na njemu i prelistao mu stranice. Skupa s njim i ja sam s divljenjem razgledao stranice i briljivo uraene crtee kanova s lagano ukoenim oima. Dingis-kan, agataj-kan, Tuluj-kan i Kublaj-kan, vladar Kine, proitao je majstor Osman, sklopio knjigu i uzeo drugu. Pred nama je iskrsnuo crte nevjerojatne ljepote: Ferhat snagom ljubavi i uz silan napor nosi na leima svoju ljubljenu irin skupa s konjem na kojemu je jahala. Da bi naglasila strast i tugu zaljubljena para, jedna je tuna drhtava ruka nacrtala svjedoke Ferhatove ljubavi litice planina, oblake i lie triju plemenitih stabala empresa, i to s takvim bolom da smo majstor Osman i ja odmah osjetili tugu i okus suza opadajueg lia. Taj dirljivi prizor ni ovdje, kao ni kod svih drugih velikih majstora, nije bio nacrtan da bi se pokazala snaga Ferhatovih miica, nego da bi se crteom kazalo kako cijeli svijet u tom trenu suosjea s Ferhatom. Jedno od djel koja oponaaju Behzada, uraeno prije sedamdeset dvije godine u Tebrizu, rekao je majstor Osman, vratio svezak na njegovo mjesto i uzeo drugi. Bio je to crte iz Kelile i Dimne, koji prikazuje prinudno prijateljstvo make i poljskoga mia. Jadni mi, koji se na njivi naao izmeu kune na zemlji i crvenkaste lunje na nebu, nalazi spas kod jedne jadne make uhvaene u lovevu stupicu. Postiu dogovor: maka se prema njemu ponaa kao prema prijatelju i s ljubavlju ga lie. Kuna i crvenkasta lunja boje se make i odustaju od lova na mia, a mi oprezno izbavlja maku iz stupice. I prije nego sam mogao pojmiti iluminatorov senzibilitet za tu temu, majstor je knjigu ve bio ugurao meu druge sveske i nasumce otvorio novu stranicu neke druge knjige. Na njoj je bio 415

dopadljiv crte neke tajnovite ene koja je graciozno irila dlan jedne ruke pitajui neto, dok joj je druga ruka mirovala na koljenu prekrivenu zelenim pokrivalom, te postrance joj okrenuta mukarca, koji je pozorno sluao to mu ona govori. S uivanjem i zaviu promatrao sam prisnost, ljubav i prijateljstvo meu njima. Majstor je Osman odloio i tu knjigu i otvorio neku drugu stranicu nove knjige. Konjanici dviju od iskona neprijateljskih vojski, iranske i turanske, s oklopima, kacigama i titnicima na koljenima, s lukovima, tobolcima i strijelama, na prekrasnim legendarnim konjima, do glave pokrivenim pancirnim prekrivaima, poredani jedni naspram drugih u besprijekornu nizu u stepi pranjavoute boje, drei uspravno koplja s raznobojnim kiankama na vrhu, strpljivo promatraju borbu svojih zapovjednika prije negoli otponu odluujuu borbu na ivot i smrt. Htjedoh rei samome sebi: ono to zapravo crta jedan iluminator vrste vjere, bilo to danas ili prije stotinu godina, bilo da se radi o ratnom ili ljubavnom prizoru, jest njegova borba s vlastitim biem, sa samim sobom, i njegova vlastita ljubav prema crtanju, a to znai upravo sam htio kazati to znai da iluminator crta svoje vlastito strpljenje, no utom majstor Osman zatvori teki uvez i ree: Nije ni ovo. Na stranicama jednog albuma vidjeli smo dug, beskrajno dug crte nekog krajolika s visokim planinama koje su se gubile u uskovitlanim oblacima. Crtanje je, mislio sam, sposobnost da se promatra ovaj svijet, a potom nacrta kao da je neki posve drugi. Majstor Osman ispriao mi je kako je taj kineski crte mogao dospjeti iz Kine u Istambul putujui iz Buhare u Herat, iz Herata u Tebriz, iz Tebriza u Saraj naega Padiaha: tako to je bio umetan u razne knjige, potom vaen iz njih pa onda s nekim drugim crteima iznova uvezivane u kakvu drugu knjigu... Vidjeli smo crtee rata i smrti, jedan od drugoga straniji i ljepi: Rustem ah s Mzendernom; Rustem napada Efrasijabovu vojsku; Rustem kao tajanstveni ratnik kojeg ne 416

prepoznaju u oklopu... U jednom drugom albumu vidjeli smo trupla raskomadana u okrutnom boju nama nepoznatih legendarnih vojski, bodee umrljane krvlju, nesretne vojnike u ijim se oima zrcali smrt i ratnike kako jedan drugoga sjeckaju na komadie kao luk. Tko zna po koji, moda i tisuiti put, majstor je Osman razgledao glasovite crtee: Husreva kako iz potaje promatra lijepu irin, koja se na mjeseini kupa u jezeru; Lejlu i Mednuna kako gube svijest od uzbuenja u trenutku ponovnog susreta nakon duge razdvojenosti; crte raspjevane sree, na kojemu Salman i Absal, pobjegavi od cijeloga svijeta, posve sami ive na otoku sree, punom stabala, cvijea i cvrkutavih ptica. I kao svaki istinski majstor, ni on se nije mogao suzdrati a da mi, ak i na najloijem crteu, ne skrene pozornost na neku neobinost, bila to iluminatorova nesposobnost ili pak prepirka koju su boje same zapodjenule meu sobom: koji je nesretni i zlonamjerni iluminator posve nepotrebno smjestio na granu tu zloslutnu sovu dok Husrev i irin sluaju slatke prie njezinih drubenica? Tko je smjestio onog lijepog mladia u enskoj odjei meu Egipanke koje su si isjekle prste gulei narane jer nisu skidale pogled s prelijepoga Jusufa? Je li iluminator koji je ovjekovjeio trenutak kad Isfendijara osljepljuju strijelom mogao naslutiti da e i on kasnije izgubiti vid? Vidjeli smo anele koji okruuju naeg preuzvienog Poslanika u trenutku njegova uspea na nebo; tamnoputa estorukog bradatog starca, koji simbolizira planet Saturn; kako mali Rustem spokojno spava u zipci od rezbarena sedefa, pod budnim okom svoje majke i dadilj. Vidjeli smo Darijevu bolnu smrt u Aleksandrovu naruju; kako se Behram Gur s ruskom princezom povlai u crvenu sobu; kako Sijavu kroz vatru galopira na vrancu na ijoj nozdrvi nije bilo tajanstvenog potpisa; tunu denazu Husrevovu, kojega je ubio njegov vlastiti sin. Uurbano pregledajui sveske majstor je katkad prepoznavao iluminatora i pokazivao mi ga, traio je i pronalazio njegov stidljivi potpis skriven u cvijeu, u zakutku kakvih ruevina ili crne jame u kojoj se krije demon te je te potpise i kolofone odgonetao objanjavajui mi pritom tko je od koga to preuzeo. Neke je sveske dugo prelistavao mislei 417

kako emo u njima pronai nekoliko oslikanih stranica. Katkad je nastupala duga tiina, uli smo tek neizvjesno utanje stranica. A ponekad bi majstor Osman uzviknuo: Tako!, ali ja sam utio jer nisam shvaao emu se udi. Povremeno je rastvarao neke crtee, pokazivao mi ih i podsjeao me na to da smo kompoziciju kakve stranice ili poredak stabala i konjanik na nekim crteima ve bili susreli u drugim svescima, u drugim prizorima nekih posve drugih pria. Usporeivao je crte iz jednoga sveska Nizamijeva Petoknjija, prireenog jo u vrijeme Timurova sina aha Rize, dakle gotovo prije dva stoljea, s crteom iz jednog drugog sveska koji je, kako je majstor kazao, izraen u Tebrizu prije sedamdeset sedam godina, i pitao me kako se moglo dogoditi udo da iluminatori nacrtaju isti crte, a da prije toga ni jedan od njih nije vidio radove onog drugog. Crtati znai prisjeati se. Prelistavao je stare sveske; rastuio bi se nad udesnim ljepotama (jer nitko vie nije bio kadar tako crtati), a oraspoloio nad nespretnostima (jer smo svi mi iluminatori zapravo braa!), pokazivao mi stvari kojih se iluminator prisjea crtee starih stabala, anel, kiobran, tigrova, ator, zmajeva i tunih prineva, nagovjetavajui mi u aluzijama sljedee: neko je Allah vidio svijet u njegovoj neponovljivosti i, vjerujui u ljepotu onoga to je vidio, povjerio ga svojim robovima. Obveza je nas iluminatora i onih koji vole iluminaciju i ono to nacrtamo da se prisjetimo tog velianstvenog krajolika koji je Allah vidio i povjerio nam ga. Najvei majstori iz svakog narataja iluminatora, predano radei cijeli svoj ivot sve dok ne bi oslijepili, s velikim su se trudom i nadahnuem trsili dosegnuti tu fantastinu viziju, koju nam je Allah naredio vidjeti i nacrtati. No ono to su napravili sliilo je na njihove najljepe uspomene. Naalost, ak su se i najvei majstori kao kroza san mogli prisjetiti tek pokojeg detalja te velianstvene slike, jednako kao i umorni starci i veliki iluminatori ije su oi ve bile zgasnule od prekomjerna rada. Eto, to je razlog zbog kojeg stari majstori - iako

418

nikad nisu vidjeli radove jedni drugih, iako ih usto dijele stoljea - povremeno, kao kakvim udom, na posve istovjetan nain crtaju drvo, pticu, princa to se kupa u hamamu ili tunu djevojku kraj prozora. Mnogo kasnije, nakon to je crvena svjetlost u prostoriji Carske riznice ve bila postupno potamnjela i nakon to se pokazalo da u ormaru nema ni jedne od knjiga koje je ah Tahmasp poslao na poklon ocu naega Padiaha, majstor se Osman jo jednom vratio istom razmiljanju: Gdjekad se umijee stoljeima prenosilo s majstora na egrta, stoljeima se pokazivalo, pouavalo i uilo kako se crta krilo ptice, list to visi s grane drveta, svinuti rub strehe, oblak u zraku, smijeh ene. Budui da sve to naui od svoga uitelja prihvaa kao obrazac, kao kalup, majstor iluminacije svim svojim srcem vjeruje u nepromjenljivost tih stvari onako kao to vjeruje u nepromjenljivost Kurana asnog, pa stoga nikad ne zaboravlja taj detalj koji mu se, kao i Kuran asni, dobro uree u pamenje. No, to da ga majstor ne zaboravlja ne znai da e ga uvijek i koristiti. Navike iluminatorske radionice u kojoj gubi vid, navike mrzovoljnog uitelja uz kojeg crta, osjeaj za boje i padiahov ukus, sve to katkada ne doputa iluminatoru da u svoj crte unese tu pojedinost, to krilo ptice ili smijeh ene... Ili pak konjsku nozdrvu, dodah u jednom dahu. Ili pak konjsku nozdrvu..., ponovi majstor Osman ne osmijehnuvi se. Sve to taj veliki majstor ne crta onako kako je pohranjeno u dubinama njegove due, nego primjereno navikama majstorske radionice u kojoj radi i nainu na koji to svi drugi u njoj crtaju. Je li ti jasno? Na jednoj oslikanoj stranici Nizamijeva djela Husrev i irin, ije smo brojne prijepise 419

dotad ve imali u rukama, bila je prikazana irin na prijestolju, a na kamenom zidu dvorca vidio se uklesan natpis koji je majstor proitao: Svemogui Boe, sauvaj mo, vladavinu i zemlju naega plemenitog Padiaha, naega pravednog vladara, sina Timur-hana Pobjedonosnog, da bi i sretan (napisano na lijevom kamenu) i bogat (napisano na desnom kamenu) bio. A gdje emo nai crtee koje je majstor nacrtao onako kako se konjska nozdrva i urezala u njegovo pamenje?, upitao sam kasnije. Moramo pronai svezak legendarne ahname, knjige o kraljevima, koji je ah Tahmasp poslao na poklon, rekao je majstor Osman. Moramo se vratiti u ona lijepa, stara, slavna vremena kad nam je Allah darivao svoj udio u stvaranju iluminatorske umjetnosti. Pregledat emo jo jako mnogo knjiga. Kroz glavu mi je sinula pomisao da prava namjera majstora Osmana nije bila pronai konja s udnom nozdrvom, nego razgledati to je mogue vie tih velianstvenih crtea, koji u ovoj prostoriji Carske riznice tavore daleko od svih oiju. Gorio sam od nestrpljenja da to prije pronaemo dokaze i da se vratim ekuri, koja me ekala doma, toliko da nisam htio povjerovati u to da bi se veliki majstor elio to je mogue due zadrati u prostoriji hladnoj kao led. I tako smo nastavili otvarati nove ormare i nove sanduke koje nam je kepec pokazivao i razgledati crtee. Ponekad sam bio sit tih crtea koji odreda slie jedan na drugi; nisam vie htio ni vidjeti prizor u kome Husrev dolazi pod prozor dvorca da bi vidio irin, odvajao sam se od uitelja ne svraajui pogled ak ni na nozdrve Husrevova konja i pokuavao se ugrijati kraj mangala, ili sam, pun potovanja i divljenja, hodao izmeu zastraujuih gomila tkanina, zlata i trofej te oruja i oklop u pobonim prostorijama koje su se nastavljale jedna na drugu. Katkad sam se trkom vraao majstoru, zbog uzvika koji bi mu se oteo, ili zbog njegova 420

odmahivanja rukom, nadajui se da se u nekom svesku pojavilo neko novo udo, ili da je - da: upravo tako! - da je konano na nekoj stranici iskrsnuo konj udnih nozdrva; a kad bih priao majstoru, koji je sjedio pogrbljen na uak sagu jo iz vremena sultana Mehmeda Osvajaa, i pogledao list u njegovim drhturavim rukama, susreo bih se s neim to do tog trenutka nikad nisam bio vidio: s prikazom ejtana kako se podmuklo ukrcava na barku Nuha Pejgambera.* Vidjeli smo stotine i stotine ahova, kraljeva, padiaha i sultana zasjelih na prijestolja raznoraznih drava od Timurova doba pa sve do sultana Sulejmana Velianstvenog, kako, sretni i razdragani, love gazele, lavove i zeeve. Vidjeli smo kako je ak i ejtan pocrvenio od srama pred bestidnikom koji je na stranje devine noge, u visini njezinih koljena, bio privrstio dvije daske kako bi se mogao uspeti na njih i sodomizirati jadnu ivotinju. U jednoj arapskoj knjizi, pristigloj iz Bagdada, vidjeli smo trgovca koji, drei se za noge bajkovite ptice, prelijee mora. Na prvoj stranici potonjeg sveska, koja se sama od sebe bila rastvorila, vidjeli smo prizor koji smo ekura i ja najvie voljeli: kako se irin zaljubljuje u Husreva promatrajui njegov portret objeen na drvetu. Vremena smo postali svjesni tek kad smo ugledali crte s prikazom mehanizma nekakvog zbrkanog sata, koji se sastojao od predmet natovarenih na lea slona: motovil, lopti, ptic i jedne arapske figurice. Nisam mogao razabrati koliko smo vremena proveli idui tako od sveska do sveska, od jednog do drugog crtea. Kao da se apsolutno nepromjenljivo, u svome tijeku zaustavljeno zlatno doba o kojem govore crtei i prie to smo ih prelistavali, bilo izmijealo s pljesnivim i vlanim vremenom koje smo ivjeli u ovoj prostoriji Carske riznice. Stranice koje su stoljeima bile oslikavane u iluminatorskim radionicama tolikih ahova, prineva, hanova i padiahova, i nad kojima je gasnuo oinji vid, kao da su nakon tolikih godina provedenih u nedostupnim krinjama svakoga trena trebale oivjeti i smjesta pokrenuti kacige razasute

Starozavjetni Noa (op. prev.).

421

svuda oko nas, sablje i bodee s drkama ureenim dragim kamenjem, oklope, alice donesene ak iz Kine i pranjave i njene de, jastuke s bisernim niskama i ilime kakve smo doista i viali na crteima, te sve mogue vrste konj. Tijekom mnogih stoljea tisue i tisue iluminatora izraivale su u tiini i tajnosti uvijek iste crtee i tako su tek mi je tad sinulo na svojim crteima ovjekovjeile tihu i neprimjetnu promjenu svijeta u jedan drukiji svijet. Priznajem da nisam mogao u cijelosti shvatiti to veliki majstor time eli rei. Ali, panja koju je posveivao tisuama crtea napravljenim u zadnja dva stoljea na prostoru od Buhare i Herata do Terbiza, Bagdada i odatle ravno do Istambula, ve je uvelike bila nadila potragu za tajanstvenim znakom na nozdrvama nacrtanih konja. Ono to smo mi ovdje radili bila je jedna vrst tunog obreda divljenja nadahnuu, umijeu i strpljenju svih majstora koji su na tim prostorima ve nekoliko stoljea izraivali crtee i iluminacije. Kad su se u vrijeme veernje molitve vrata Carske riznice poela otvarati i kad mi je majstor Osman kazao da ne osjea nikakvu potrebu izlaziti van, da e zadatak koji mu je povjerio na Padiah moi valjano obaviti samo ako do jutra ostane tu i pri svjetlosti svijea i uljanica pregleda crtee, prva mi je pomisao bila ostati ovdje skupa s njim (i s patuljkom!) te sam mu to i rekao. Kad su se vrata Riznice otvorila i kad je majstor nau odluku priopio agama koje su nas ekale vani te od glavnoga rizniara zatraio doputenje za to, istog sam se trena pokajao. eznuo sam za ekurom i kuom. Svaki put kad bih pomislio na to da e sama s djecom provesti no i kako e vrsto zatvoriti prozore iji su kapci u meuvremenu bili popravljeni, osjeao bih se kao na iglama. Velike, mokre platane u unutarnjem dvoritu, koje su se kroz odkrinuto krilo vrata 422

riznice nazirale kao da su u nekoj izmaglici, i gestikuliranje dvojice mladih paeva koji su u tom sretnom vrtu razgovarali jezikom gluhonijemih da ne bi uznemirili naega Padiaha, mamili su me u udesni ivot vani, ali se, obuzet osjeajem stida i krivice, nisam ni pomakao s mjesta.

423

(50) Mi, dva lutajua dervia

Govorkanja da se crte nas dvojice nalazi meu stranicama pristiglim iz Kine, Samarkanda i Herata te da je pohranjen u jednom albumu u najskrovitijem zakutku Carske riznice koju su preci naeg preuzvienog Padiaha stoljeima punili osvajajui i pljakajui na stotine zemalja, najvjerojatnije potjeu od Dezmi-age, i od njega su se pronijela ak do iluminatorskog odjela; a budui da je tako, nadamo se da nam nitko od probranog, u ovoj kavani nazonog mnotva nee uzeti za zlo ako napokon i mi u svome stilu ispripovijedamo priu o sebi samima. Prolo je sto deset godina od nae smrti i etrdeset godina otkako su zatvorene nae tekije kao navodno leglo hereze te kao nepopravljivo i Perzijancima ionako naklono ejtansko gnijezdo, ali gle! mi smo pred vama. Zato? Jer smo nacrtani u franakome stilu, zato! Kako se vidi i na ovom crteu, jednog smo dana nas dva lutajua dervia hodali zemljom naega Padiaha, od jednog do drugog grada. Bosonogi, izbrijanih glava, polugoli; na nama je samo jedan prsluk, srnea koa i oko pasa remen. U rukama nam batine s kukom na vrhu, o vratu nam vise prosjake zdjele okaene o metalni lani; pritom jedan u ruci dri sjekiru, a drugi licu kojom jedemo sve to nam Allahovom milou dospije u zdjelu. Tek to smo se moj dobri prijatelj, moj voljeni, moj brat i ja bili upustili u vjenu raspravu o tome koji e od nas dvojice prvi uzeti jedinu nam licu i poeti jesti iz zdjele - ne, najprije ja, ne, najprije ti, sporili smo se tako na konaitu kraj nekoga izvora - kadli nas zaustavi neki udak, franaki putnik, dade nam po jedan mletaki srebrnjak i poe nas crtati. Zapadnjak je, udan je: smjestio nas je tono nasred svog papira kao da smo u adoru naeg 424

Padiaha, i crtao polugole u oskudnoj odjei, kakvi ba i jesmo, kad mi neto pade na pamet, neto to odmah kazah i svome vjernome suputniku te obojica da bismo izgledali kao dva istinski uboga, prosjaka dervia kalenderijske sljedbe izvrnusmo oi: zjenice unutra, bjeloonice van, i poesmo gledati kao slijepci. Razumije se, u takvu stanju dervi promatra unutarnji svijet u svojoj glavi, a ne onaj vanjski, a kako smo u glavama imali haia, prizor u njima bio je kudikamo ljepi. Vanjski se prizor meutim bio jo vie pogorao jer smo zauli dernjavu i galamu nekog hode. Za ime Boga, nemojte nas pogreno shvatiti! Kad kaemo hoda - to je prologa tjedna u ovoj lijepoj kavani pogreno protumaeno - onda taj hoda-efendija nipoto nije presvijetli Nusret-hoda, propovjednik iz Erzuruma, kao ni neki tamo Husret-hoda od nepoznata oca, niti hoda iz Sivasa, koji je na drvetu opio sa ejtanom. Jer, oni koji sve iskrivljuju, takvi su navodno kazali, ako se meddah jo jednom naruga estitom efendiji Hodi Erzurumskom, odrezat emo mu jezik, a njegovu kavanu pretumbati naglavake. I premda prije sto dvadeset godina nije bilo kavane, spomenuti hoda-efendija pjenio se od bijesa: Zato ih crta, franaki poganine!, derao se. Ti sramotni kalenderije olo su ovoga svijeta, nitarije koje u skitnji kradu i prose, pue hai, piju vino i jedan drugog nateu; a kako se i po njihovoj polugolotinji dade zakljuiti, ne znaju ni za klanjanje, ni za molitvu, ni za kuu, ni za obitelj, ni za zaviaj! Zato crta to zlo kraj tolikih ljepota nae lijepe zemlje, je li zato da nam po zlu krene?! Ne, nego zato to slika vaeg loeg stanja donosi vie novca, odgovorio je nevjernik, a nas dva dervia zaudismo se bistrini njegova uma. 425

Hoete li i ejtana uljepati ako to donosi novac?, lukavo je upitao hoda-efendija nastojei ga uvui u raspravu. Ali, kako se to dade vidjeti i po crteu nas dvojice, franaki je slikar bio pravi pravcati majstor: nije mislio na jalova naklapanja, nego na svoje djelo i novac te se na njega nimalo nije osvrtao. I tako nas je nacrtao, stavio crte u koni povez na stranjem dijelu sedla i vratio se u svoju nevjerniku zemlju. No, budui da je pobjednika osmanska vojska osvojila i opljakala onaj grad na obalama Dunava, i mi smo, malo po malo, na koncu dospjeli u Istambul, u Carsku riznicu. S tog mjesta uvijek iznova kopirani, uvijek iznova prenoeni iz kakve tajne biljenice u neku drugu knjigu, naposljetku smo se nali u ovoj sretnoj kavani, u kojoj se kava pije kao neki eliksir to okrepljuje duu. A sad posluajte:

KRATKA RASPRAVA O CRTEU, SMRTI I NAEM MJESTU NA OVOME SVIJETU

Hoda-efendija iz Konje, kojeg smo maloprije spominjali, ovako je kazao na jednom mjestu svoje debele knjige, u koju je dao sakupiti i zapisati svoje propovijedi: Kalenderije su suvine na ovome svijetu jer se svi ljudi na svijetu dijele u etiri skupine: 1. gospoda; 2. trgovci; 3. ratari; 4. umjetnici. Kalenderija pak nema meu njima. Stoga su suvini. Kazao je i ovo: Oni hodaju u paru i stalno meusobno raspravljaju koji e od njih dvojice prvi jesti jer imaju samo jednu licu. A onaj koji ne zna da je to podmukla aluzija na njihovo prijeporno pitanje tko e koga prvi povaliti, taj se tomu smije ne shvaajui o emu se radi. A budui da i visokotovani Zaimeboga-Nemojte-Nas-Pogreno-Shvatiti-efendija ide

426

istim putem kojim i mi idemo, i to sa svim lijepim djeacima i egrtima, a bogme i s iluminatorskom druinom, dokuio je nau tajnu.

A stvarna je tajna

u sljedeem: Crtajui nas franaki nas je poganin tako milo i tako pozorno promatrao da smo zavoljeli i njega i to to nas upravo on crta. Grijeio je promatrajui svijet vanjskim okom i crtajui ono to njime vidi; tako je nas, koji zapravo vidimo, nacrtao kao slijepce, no to nam i nije bilo vano. Sada smo jako zadovoljni. Hoda-efendija dri da smo u dehennemu, a po nekim smo nevjernicima tek gnjila trupla. Za vas pak, ovdje okupljeno drutvo pametnih iluminatora, mi smo samo jedan crte i budui da smo samo crte kako lijepo!- stojimo tu, pred vama, kao da smo ivi. Jer, nakon naeg susreta s poznatim hoda-efendijom obili smo u pronji osam sela od Konje do Sivasa i triput smo konaili, a onda je jedne noi udario takav snijeg i nastupila takva hladnoa da smo se nas dva lutajua dervia pribili jedan uz drugog, zaspali i smrznuli se. Prije no to u umrijeti, sanjao sam da me crtaju i da moj crte nakon tisu godina ivota odlazi u raj.

427

(51) Ja, majstor Osman

U Buhari se pria jedna pripovijest jo iz vremena Abdullah-kana: Uzbeki kan, koji je bio jako nepovjerljiv vladar, doputao je da na jednom crteu istodobno radi vie iluminatora, ali nikako nije volio da iluminatori jedni drugima gledaju crtee i da se meusobno oponaaju. Jer, ako bi na crteu dolo do kakve pogreke, bilo bi gotovo nemogue pronai krivca meu iluminatorima koji su bez ustruavanja oponaali jedan drugog. I to je jo vanije, iluminatori koji zbog svoje lijenosti plagiraju jedan drugoga vremenom poinju crtati samo ono to vide preko ramena svojih kolega, namjesto da se prisile prisjetiti se u tami Allahovih sjeanja. Zbog toga je uzbeki kan s radou primio dvojicu velikih majstora - jednoga s juga, iz iraza, drugoga s istoka, iz Samarkanda, koji su izbjegli pred ratovima i okrutnim ahovima i potraili utoite kod njega. Zabranivi toj dvojici glasovitih umjetnika da jedan drugome pokau svoje radove, dao im je po jednu malu radnu sobu u dvama meusobno najudaljenijim krilima svoga saraja. Tako su dva velika majstora, rastavljeni jedan od drugog, tono trideset sedam godina i etiri mjeseca sluali od Abdullah-kana (kao da sluaju kakve legende) prie o udesnim stranicama na kojima rade, o pojedinostima u kojima se te stranice razlikuju i aspektima u kojima nevjerojatno slie jedna drugoj te je svaki od njih dvojice izgarao od elje da vidi crtee onog drugog. Kad je uzbeki kan kao kornjaa proivio svoj dugi ivot i umro, oba su iluminatora pohitala jedan drugome u sobu da bi konano vidjeli te crtee. Kad su neto kasnije sjeli na minder, a svaki je pritom u naruju imao knjige onog drugog, i poeli razgledati crtee koje su poznavali samo iz Abdullah-kanovih slavnih pria, obojica su osjetila razoaranje. Jer, crtei koje su imali pred sobom nisu bili legendarna djela o kojima su od Abdullah-kana sluali prie, ve su izgledali kao i svi drugi kakve su viali zadnjih godina: lieni bilo kakve osobitosti, tamni, zamueni. ak i kad je nedugo zatim obojici posve 428

zgasnuo vid, dva velika majstora nisu shvatila da je uzrok te zamuenosti crtea bilo nastupajue sljepilo. I, prosuujui da su cijeloga svog ivota bili obmanjivani, obojica su umrla u uvjerenju da su snovi ljepi od crtea. Dok sam u ponone sate u hladnoj prostoriji Carske riznice sleenim prstima prelistavao stranice knjiga o kojima sam matao stotinu godina, bio sam mnogo sretniji od junak te okrutne prie iz Buhare. Uzbuivalo me to, prije negoli oslijepim i umrem, u svoje ruke mogu uzeti neke knjige o kojima sam itavog ivota sluao legende, toliko da sam, kad god bih bacio pogled na stranicu koja je izgleda jo udesnije nego to je to kazivala legenda o njoj, mrmljao: Boe moj, hvala ti, hvala ti, hvala. Kad je, primjerice, prije osamdeset godina ah Ismail preao rijeku i od Uzbek sabljom povratio Herat i cijeli Horosan te svoga mlaeg brata Sam Mirzu imenovao heratskim valijom, njegov je brat, da bi proslavio taj sretni trenutak, dao nanovo prepisati i oslikati knjigu Susret zvijezda jer je pripovijedala o slinu dogaaju, koji je Emir Husrev doivio na delhijskom dvoru. Kao to mi je bilo poznato i iz legendi, jedan crte u toj knjizi prikazivao je dvojicu vladara kako na obali jedne rijeke proslavljaju svoj susret i pobjedu; ta obojica vladara nisu u licu sliila samo na delhijskoga sultana Kejkubada i njegova oca, bengalskog vladara Bugru Hana, nego i na aha Ismaila i njegova brata Sama Mirzu, za koje je knjiga i bila izraena. Kad sam se posve uvjerio u to da se u sultanskome atoru na crteu pojavljuju lica junak iz one prie koju si u glavi zamislim, zahvalio sam Svevinjem to mi je pruio priliku da vidim tu udesnu stranicu. Na jednom crteu ejha Muhammeda, jednog od velikih majstora iz istih slavnih vremena, bio je nacrtan jedan siromani podanik ije su divljenje i naklonost prema padiahu prerasli u istu ljubav. I dok je njegov sultan igrao polo, taj je podanik strpljivo i dugo ekao ne bi li se lopta moda dokotrljala do njega pa da je on podigne i dadne svom vladaru, a na 429

crteu je prikazan trenutak kad se to doista i dogodilo i kad on loptu koju je podigao sa zemlje prua svome padiahu. Opravdana ljubav, divljenje i predanost koju jedan podanik osjea prema uzvienom vladaru, prema jednom presvijetlom padiahu, ili mlad i lijep egrt prema velikom majstoru, to mi je iz tisua pria ve bilo poznato, na crteu su bili doarani s takvom suptilnou i takvim dubokim razumijevanjem stvari - od naina na koji su prsti to dre loptu bili isprueni, do bojaljiva podanikova susprezanja da podigne glavu i pogleda padiaha u lice da ovjek, promatrajui tu stranicu, shvaa duboko u sebi kako je najvea srea na svijetu biti majstor lijepim i razumnim egrtima i, jednako tako, egrtovati kod velikog majstora s predanou koja prelazi u ropstvo, te sam se alostio zbog onih kojima to nije bilo sueno. Dok sam listao te stranice i pomno razgledao na tisue ptica, konja, vojnika, zaljubljenika, deva, stabala i oblak, sretni kepec Carske riznice iz krinja je neprestano vadio nove uveze i stavljao ih preda me, hvalei se bez ustruavanja, kao kakav vladar iz starih vremena kojemu se pruila prigoda pokazati nam svoje silno bogatstvo. Meu svim tim udesnim i obinim knjigama i albumima stranice dvaju raskonih svezaka (oba su isplivala iz razliitih kutova nekog eljeznog sanduka) jednog boje trule vinje, ukorienog u iraskome stilu, i drugog, izraenog u Heratu, s tamnom politurom na koricama, to se dade pripisati kineskome utjecaju - toliko su sliile jedne na druge da sam najprije pomislio kako su prekopirane. Trudei se otkriti koji je od tih svezaka original, a koji njegova kopija, potraio sam imena umjetnika na kolofonu, tragao za tajnim potpisima i na koncu s jezom shvatio da su ta dva primjerka Nizamijeva djela one legendarne knjige koje je majstor ejh Ali Tebrizi izradio za Dihan-aha, vladara Crnoga ovna te za Uzun Hasana, vladara Bijelog ovna. Kad ga je ah od Crnoga ovna dao oslijepiti kako ne bi isto djelo izradio i za nekog drugog, veliki je majstor iluminacije potraio utoite kod vladara Bijeloga ovna te po sjeanju za njega izradio jo bolju knjigu. To da su crtei drugoga sveska, izraenog u sljepoi, bili ogoljeniji i 430

jednostavniji, a boje prvog jae i punije ivota, dalo mi je naslutiti da sjeanja slijepaca otkrivaju nesmiljenu ogoljenost ivota, ali da ubijaju njegovu dinaminost. Znam da u jednoga dana i sm oslijepiti jer sam uistinu veliki majstor i jer je i to, naravno, predodredio Svevinji, koji sve vidi i sve zna, ali elim li to ba sada? Poput osuenika na smrt koji jo jednom eli baciti pogled na krajolik prije no to mu odsijeku glavu, kazao sam Svevinjem: Pusti me da vidim sve te slike i nahranim oi!, jer se u predmetima ispunjenoj, velianstvenoj i zastraujuoj tami Carske riznice osjeala Allahova vrlo bliska prisutnost. Na stranicama koje sam prelistavao nailazio sam vrlo esto, a sm e Allah znati zato, na legende i poune prie o sljepoi. Glasoviti prizor kad je irin u etnji izvan grada ugledala Husrevovu sliku objeenu na granu jedne platane i odmah se zaljubila u njega, ejh Ali Riza iz iraza nacrtao je tako da pojedinano iscrtani listovi te platane prekrivaju cijelo nebo; i da bi jednoj budali (koja je vidjela crte i rekla kako tema tog prizora ipak nije platana) samouvjereno dokazao da je stvarna tema nae umjetnosti iluminatorova strast, a ne strast mlade i lijepe djevojke, odluio je tu istu platanu, sa svim njezinim listovima, ponovo nacrtati na zrnu rie. Nisam vidio to stablo na zrnu rie, koje je majstor bio dopola dovrio kad je oslijepio sedam godina i tri mjeseca nakon to je poeo raditi, nego zasigurno majstorovo raskono drvo na papiru, ako me ne vara samouvjereni potpis podno lijepih nogu draesnih irininih drubenica. Na jednoj drugoj stranici bio je nacrtan prizor u kojem Rustemova ravasta strijela osljepljuje Aleksandra, i to onako kako bi ga izradili iluminatori koji su upoznali metode iz zemlje Indije: s tako raspjevanim i ivopisnim bojama da se sljepoa, iskonska briga i skrivena elja svakog nepatvorenog iluminatora, onome koji gleda crte ini kao uvod u jedno neobuzdano slavlje. Sve te stranice i uveze razgledao sam koliko s uzbuenjem nekog tko svojim oima 431

eli vidjeti legende koje je godinama sluao, toliko i s nemirom starca koji sluti da nakon nekog vremena nita vie nee moi vidjeti. Kad bi mi se oteo uzvik divljenja u ledenoj sobi Carske riznice, koja je od boje sukana, praine i udne svjetlosti svijea u svijenjacima bila utonula u nekakvu tamnocrvenu boju, kakvu sam prvi put vidio, Kara i kepec povremeno bi mi prilazili i gledali preko moga ramena te udesne stranice, a ja sam im, ne mogavi se suzdrati, priao o njima: Ta crvena boja ostala je tajna koju je sa sobom odnio u grob veliki tebriski majstor Mirza Baba Imami. Njome je obojio rub saga, alevitski znak na turbanu safavidskog aha i, pogledajte, na ovoj stranici trbuh jednog lava, a tu kaftan ovog lijepog djeaka. Tu prekrasnu crvenu boju, koju Allah svojim robovima nikada izravno nije pokazao osim kad krv potee i koju skriva u rijetkim kukcima i meu kamenjem da se potrudimo pronai je, takvu crvenu golim okom na ovome svijetu moemo vidjeti samo na tkaninama izraenim ljudskom rukom i na crteima velikih majstora, govorio sam i dodavao: Neka je velika hvala Onome koji nam je sada pokazuje! Pogledajte ovo!, rekao sam mnogo kasnije ne mogavi se opet suzdrati, i pokazao im velianstven crte, dostojan zbirke gazela o ljubavi, prijateljstvu, proljeu i srei. Dok smo gledali proljetna stabla u raznobojnu cvatu, emprese u vrtu koji nalikuje rajskom i sreu ljubavnika koji sjede u njemu, piju vino i itaju pjesme, kao da smo u hladnoj sobi Carske riznice to je vonjala na plijesan i prainu na trenutak osjetili beskrajno njean miris proljetnog cvijea i puti sretnih ljubavnika. Pogledajte kako je iluminator, koji je slikarskim srcem pogodio ruke ljubavnih parova, njihova lijepa, gola stopala, eleganciju njihova dranja, uivanje s kojim ptice krue oko njih, pogledajte kako je samo nezgrapno nacrtao taj empres otraga!, rekao sam. To je crte Lutfija iz Buhare, koji je zbog svoje plahovite i svadljive naravi svaki crte ostavljao nedovrenim, koji se posvaao sa svim ahovima i kanovima

432

drei kako nemaju pojma o umjetnosti, i koji se ni na jednome mjestu nije mogao skrasiti. Neprestano se svaajui i lutajui od grada do grada, od jednog do drugog aha ne nalazei da je i jedan od njih vrijedan knjige koju bi on radio za njega, taj se veliki majstor naposljetku vezao za iluminatorsku radionicu jednog beznaajnog princa koji je vladao u golim planinama te je kod njega proveo preostalih dvadeset pet godina ivota govorei da je kanova zemlja moda mala, ali da se zato kan razumije u slikanje. I danas zbijaju ale na raun toga i vode rasprave o tome je li iluminator uope znao da je taj beznaajni kan bio slijep. Vidite li ovu stranicu, upitao sam nakon to je ve poodavno bila minula pono, a ovaj su put obojica odmah dotrala sa svijenjacima u ruci. Ova je knjiga stigla ovamo iz Herata i u proteklih stotinu i pedeset godina, od vremena Timurida do danas, promijenila je deset vlasnika. Uz pomo moje lupe sva trojica smo zajedno proitali potpise koji su ispunjavali svaki kut stranice s kolofonom, posvete, kronograme i gusto ispisana te meusobno isprepletena imena sultan koji su se u stvarnome ivotu borili na ivot i smrt. Pisalo je: S Allahovom pomoi ova je knjiga rukom kaligrafa Sultana Velija, sina Muzafera Heratskog, zavrena osamsto etrdeset devete godine po Hidri, u Heratu, za Ismet-ud Dunja, enu Muhammeda Dkija, pobjedonosnog brata sultana Bajsungura, Vladara cijeloga svijeta. Knjiga je kasnije prela u ruke sultana Halila, vladara Bijeloga ovna, potom u ruke njegova sina Jakub-bega, da bi nakon njega dospjela do uzbekih sultana na sjeveru. Svaki se od tih sultana neko vrijeme s radou druio s tom knjigom, a potom iz nje trgao dva-tri stara i namjesto njih ubacivao dva-tri nova crtea neke svoje ljepotice, povodei se za prvotnom vlasnicom knjige, te u kolofon ponosito upisivao i njezino ime. Iz ruku uzbekih sultana prela je u posjed Sam Mirze, mlaega brata aha Ismaila, osvajaa Herata. Potom ju je on s posebnom posvetom poklonio svome starijem bratu. A kad je ah Ismail, koji je knjigu odnio u Tebriz, gdje ju je dao ponovo uresiti kao poklon i ispisati na njoj novu posvetu, poraen u bici na aldiranu od sultana Selim-hana Okrutnog - poivao u dennetu! - i kad je opljakana 433

njegova palaa Het Bihit u Tebrizu, knjiga je, kako smo mogli proitati, zajedno sa sultanovom pobjedonosnom vojskom prela pustinje, planine i rijeke, stigla u Istambul i skrasila se u ovoj prostoriji Carske riznice. U kojoj su mjeri Kara i kepec dijelili sa mnom, jednim ostarjelim iluminatorom, napregnutost i uzbuenje koje sam osjeao? Svaki put kad bih prelistavao nove sveske i nove stranice, u sebi sam utio duboku tugu tisu i tisu ilumunitora koji su u stotinama velikih i malih gradova svoje umijee bili stavili u slubu ahova, hanova i prineva, od kojih je svaki bio razliite udi i okrutan na svoj nain, i tu oslijepili. A bol od batina koje smo svi mi dobivali u dobi svoga egrtovanja, bol od udaraca ravnalom pljotimice po licu, sve dok nam se obrazi ne zaare, bol od tupog udarca mramornog peata po izbrijanim nam glavama, sve sam to osjeao dok sam, postien, prelistavao stranice jedne posve obine knjige o nainima i spravama za muenje. to je ta bijedna knjiga traila u riznici Osmanlij - ne znam; no bila je jedna od onih kakve iluminatori bez trunke asti pristaju sklepati za tri-etiri dukata, i to za nevjernike putopisce koji pomou njih svojim istovjercima ele pokazati kako smo svi mi okrutni i zla srca, namjesto da na muenje gledaju kao na nuan postupak koji se provodi u kadijinoj nazonosti i kojim se osigurava Allahova pravednost na ovome svijetu. Ipak, osjetio sam sram zbog besramna uitka jako sam ga dobro mogao naslutiti koji je obuzimao iluminatora dok je crtao sve te prikaze falaka, batinanja, razapinjanja na kri, vjeanja, vjeanja naglavake, vjeanja na kuku, nabijanja na kolac, ispaljivanja iz topa, prikivanja avlima, davljenja, rezanja grkljana, bacanja gladnim psima, bievanja, trpanja u vreu, stavljanja u stegu, uranjanja u ledenu vodu, upanja kose, lomljenja prstiju, deranja koe, odsijecanja nosa i vaenja oiju. Samo smo mi, pravi pravcati iluminatori, koji smo svih godina svoga egrtovanja bez imalo suuti stavljani u falake, nasumce premlaivani, proputani kroz ake da bi se ivani majstor smirio nakon pogreno povuene crte, mi koji smo satima mlaeni motkama i ravnalima da bi ejtan u nama umro preobrazivi se u demona 434

iluminacije, samo smo mi mogli tako temeljito uivati u izradi crtea falaka i tortura i te sprave obojiti veselim bojama kao da bojimo zmaja od papira. Oni koji na svijet promatraju s odmakom i bez velikog razumijevanja, sa eljom da mu se priblie i shvate ga, no lieni strpljenja da tu elju i ostvare, oni e moda moi naslutiti stid i sreu, duboku bol i uivanje koje mi je priredilo razgledanje crtea u hladnoj prostoriji Carske riznice, no sve to u cijelosti nee moi razumjeti. Dok su moji stari, od hladnoe obamrli prsti prevrtali stranice, moja iskusna lupa sa sedefnom drkom i moje lijevo oko itali su neke nove stvari letei preko crte kao roda koja u doba selidbe na svome dalekom putu prelijee cijeli svijet ne udei se krajoliku ispod sebe, ali divei mu se. Sa stranica to su godinama leale daleko od naih oiju i o kojima sam uo samo legende saznao sam od koga je koji iluminator to nauio, u kojoj iluminatorskoj radionici i u vrijeme kojeg se aha prvi put pojavilo ono to sada nazivaju stilom ili, primjerice, da su i u Kazvinu crtali one uskovitlane oblake u kineskome stilu, za koje sam znao da su se pod kineskim utjecajem iz Herata bili rairili po cijeloj zemlji Perziji. Svaki put kad bih otkrio neto novo, i nehotice bi mi se oteo uzvik, ali bol koju sam osjeao jo dublje u sebi, tuga i stid koji sam se primoravao dijeliti s vama, muke i ponienja koja su, umjetnosti radi, trpjeli mjesecoliki, vitki i lijepi iluminatori s oima gazele (mnoge su od njih u vrijeme egrtovanja zlostavljali njihovi majstori) te uzbuenje i nada koju su oni nosili u sebi, sve je to bilo povezano s duhovnom bliskou egrta i njihovih majstora, sa zajednikom ljubavi prema iluminaciji i sa zaboravom i sljepilom koje ih je ekalo nakon mnogih godina rada. S takvom tugom i stidom uronio sam u taj svijet finih i njenih osjeaja; okruena tiinom, moja je dua ve zaboravljala da ih je mogue outjeti budui da sam za naega Padiaha godinama izraivao samo crtee s prikazima rata i proslav. U jednom albumu ugledao sam nekog perzijskog mladia vitka stasa i rumenih usana, koji je u naruju drao

435

knjigu, upravo kao i ja u tom asu, te sam se prisjetio onoga to zaboravljaju svi ahovi, zaljubljeni u zlato i mo: da sve to je lijepo dolazi od Allaha. Na jednoj stranici drugog albuma vidio sam dva mlada, zaljubljena ovjeka nevjerojatne ljepote, koje je nacrtao jedan mladi majstor iz Isfahana, i suznih oiju prisjetio se ljubavi koju su prema iluminaciji gajili moji lijepi egrti. Jedna stasita, lijepa djevojka bademastih oiju i malih usta obrubljenih usnama boje trenje, s divljenjem je, kao da promatra tri lijepa cvijeta, gledala tri mala, a snana dokaza ljubavi koja joj je upuivao mladi malih stopala, prozrana tena, njena tijela i krhke grae, kakva je bila i ona sama: mladi je brino razgolitio svoju slabanu ruku, ija je put u ovjeku budila elju da ljubi i da umre, te je tu divnu ruku spaljivao na vatri da bi dokazao mo ljubavi i svoju naklonost prema djevojci. Najednom mi je srce udno ustreptalo i zalupalo. Dok sam razgledao pomalo nepristojne crtee pristigle iz Tebriza, na kojima su crnim tuem bili nacrtani lijepi mladii mramorne puti i djevojke malih grudi, na elu mi izbie graci znoja, kao i prije ezdeset godina, kad sam kao egrt gledao te iste crtee. Prisjetio sam se misaone dubine i iluminatorske ljubavi koju sam nekoliko godina kasnije, istom kad sam zakoraio u majstorsko zvanje, osjeao gledajui lijepog mladia aneoskoga lica, bademastih oiju i ruiasta tena, koji je u Iluminatorsku radionicu bio doveden za egrta. Na trenutak sam osjetio da je crtanje povezano s tom eljom koju sam utio u sebi, a ne sa stidom i tugom i da majstorovo umijee tu elju najprije pretvara u ljubav prema Svevinjem, a ljubav prema Svevinjem u ljubav prema svijetu oko sebe; i taj osjeaj bio je toliko snaan da sam sve godine koje sam proveo zgrbljen nad daskom za crtanje na koljenima, sve batine koje sam dobio da bih nauio svoju umjetnost, svu svoju odlunost da crtajui oslijepim, sve slikarske boli koje su mi nanosili i koje sam ja drugima nanosio, sve sam to doivio gotovo kao pobjedu jednoga sretnog uitka. Gledao sam nijemo, dugo i s istim uivanjem taj savreni crte, kao da gledam neto zabranjeno. Proteklo je puno vremena, a ja sam ga jo uvijek 436

gledao. Iz oka mi je niz obraz skliznula suza i izgubila se negdje u bradi. Kad sam primijetio da mi se u odaji Carske riznice pribliava jedan od svijenjaka to su tromo kruili naokolo, podigao sam album i ovla otvorio jedan od svezaka koje je kepec ranije bio odloio kraj mene. Bio je to poseban album, pripremljen za ahove: vidio sam na rubu zelenog proplanka dva zaljubljena jelena i akale koji im zlobno zavide. Okrenuo sam stranicu i ugledao dorate i alate kakve su samo stari heratski majstori mogli nacrtati - kako li su samo lijepi! Prevrnuo sam jo jednu stranicu i ugledao crte nekog slubenika kako sjedi pun samopouzdanja. Taj je crte bio star sedamdeset godina, po licu tog ovjeka nisam mogao razaznati o kome se radi izgledao je kao i svatko drugi. Hou vam rei ovo: atmosfera crtea i injenica da je ovjekova brada bila kolorirana s nekoliko boja naveli su me na pomisao od koje mi je srce snano zalupalo - prepoznao sam udesnu ruku na tom crteu, srce ju je naslutilo prije mene. Samo je on mogao izraditi tako udesno djelo. Pripadalo je velikom majstoru Behzadu. inilo mi se da je bljesak neke svjetlosti s crtea umio moje lice. I ranije sam nekoliko puta vidio crtee velikog majstora Behzada; ali, moda zato to ih prije toliko godina nisam razgledao nasamo, nego skupa sa starim majstorima, moda i stoga to tad nismo bili sigurni pripadaju li velikom Behzadu, moje oi nikad dosad nisu bile tako silno zaslijepljene ljepotom. Teka, na plijesan vonjajua tama Carske riznice kao da se bila razdanila. U mojoj su se glavi stopili ta lijepo nacrtana aka i ona njena, velianstvena ruka igosana dokazima ljubavi, koju sam maloprije vidio. Zahvalio sam Allahu to mi je otkrio te ljepote prije nego to oslijepim. Kako mogu znati da u uskoro oslijepiti? Ne znam! Naas sam osjetio da bih Kari, koji se uza me sa svijenjakom u ruci nadnosio nad istu stranicu, mogao povjeriti tu svoju slutnju, ali mi je iz usta izilo neto posve drugo: Pogledaj ljepotu te ruke, rekao sam. Behzadova je. 437

Moja ruka spontano je dohvatila Karinu kao da hvata ruku nekog od lijepih, mladih egrta meke satenske puti, koje sam, sve do jednoga, u svojoj mladosti toliko volio. Ruka mu je bila glatka i vrsta, i toplija od moje; njezino zapee na mjestu gdje se osjealo bilo bijae njeno i iroko, onakvo kakvo mi se i svia. Primajui u svojoj mladosti ruku kakva egrta djeake dobi, s ljubavlju bih uperio pogled u njegove zaplaene, mile oi prije no to bih mu kazao kako e drati kist. Tako sam pogledao i Karu. U njegovim zjenicama zrcalio se plamen svijee sa svijenjaka to ga je imao u ruci. Mi iluminatori, svi smo mi braa, rekao sam. Ali, sad je svemu doao kraj. Kako? Reenicu Ali, sad je svemu doao kraj izgovorio sam onako kako bi je izgovorio svaki od velikih majstora koji je godine i godine svoga ivota darovao kakvu vladaru ili princu i koji je, oponaajui stare majstore u gospodarevoj iluminatorskoj radionici, stvorio udesna djela, pa ak toj radionici priskrbio i prepoznatljiv stil, ali je nakon svega poelio oslijepjeti jer je njegov kan, njegov pokrovitelj, izgubio sve bitke i jer e za pljakakom neprijateljskom vojskom to prodire u grad stii i novi gospodari, koji e rasturiti njegovu radionicu, raskidati uveze njegovih knjiga, pobrkati njihove stranice i s omalovaavanjem zbrisati sve one male stvari u koje je on sm kao iluminator vjerovao, koje je izumio i volio kao svoje roeno dijete. Ali, to se Kari moralo objasniti na posve drukiji nain: Na tom je crteu veliki pjesnik Abdullah Hatifi, kazao sam. Hatifi je bio tako velik pjesnik da nije ni mrdnuo prstom kad je u Herat uao ah Ismail, kome su se svi drugi ulagivali. A ah Ismail otiao mu je ravno na noge, ak u njegovu kuu izvan grada. Ali, ne po izgledu Hatifija kojeg je nacrtao majstor Behzad, nego iz natpisa podno crtea saznajemo da je to Hatifi, zar ne? Kara me s odobravanjem pogleda svojim lijepim oima. Kad bacimo pogled na 438

pjesnikovo lice s crtea, vidimo da je ono poput svih drugih lica, da nalikuje bilo kojem drugom licu. Kad bi se sada pokojni Abdullah Hatifi naao ovdje, nikad ga ne bismo prepoznali po licu s ovoga crtea. No ipak, prepoznali bismo ga po cijelome crteu: u samoj atmosferi, u Hatifijevu dranju, u bojama, u pozlati, u toj predivnoj ruci koju je nacrtao majstor Behzad ima neto to vas odmah navodi na pomisao da je to neki pjesnik. Jer, na naem je crteu znaenje vanije od forme. Sad kad ponu oponaati franake i talijanske majstore, kao u knjizi koju je na Padiah naruio od tvoga pokojnoga tetka, nestat e sav taj svijet znaenj i nastupit e svijet forme, koji e s franakim stilom... Moj je pokojni tetak ubijen, prekinuo me Kara neuljudno. Pomilovao sam Karinu ruku koja mi je poivala na dlanu, kao da s potovanjem milujem malenu ruku mladoga egrta, koja u budunosti obeava uda. Neko smo vrijeme bez rijei s potovanjem gledali Behzadovo udo. Potom je Kara izvukao svoju ruku iz moje. Preletjeli smo dorate na prethodnoj stranici, a da im nozdrve nismo ni pogledali, rekao je Kara. Tamo nema nieg, kazao sam i vratio se na tu stranicu da bi ga uvjerio u to. Na nozdrvama konj nije bilo nieg posebnog. Kad emo pronai konje udnih nozdrva?, upitao je Kara kao dijete. Ali, kad smo kepec i ja u gluho doba noi pronali ahnamu aha Tahmaspa u jednom eljeznom sanduku, ispod svilenih tkanina i zelenih satenskih sukana i izvadili je, Kara je, spustivi svoju lijepo oblikovanu glavu na jastuk ureen biserima, spavao sklupan na jednom crvenom uak sagu. Meni je pak, kad sam nakon mnogih godina ponovo ugledao legendarnu knjigu, bilo sasvim jasno: za mene je dan tek poinjao.

439

Knjiga je bila toliko velika i teka da smo je Dezmi-aga i ja s naporom podigli i nosili. Kad sam dotakao njezine kone korice, koje sam prije dvadeset pet godina izdaleka samo vidio, shvatio sam da su iznutra obloene drvom. Kad je prije dvadeset pet godina umro sultan Sulejman Velianstveni, ah Tahmasp toliko se bio obveselio to se konano rijeio padiaha koji mu je triput otimao Isfahan da je sultanu Selimu, koji je zasjeo na njegovo mjesto, poslao tovare i tovare darova te jedan velianstven primjerak Kurana asnog i najljepu knjigu iz svoje riznice. Knjiga je najprije u pratnji jednog perzijskog izaslanstva od tristo ljudi otpremljena u Jedrene, gdje je u to vrijeme mladi padiah provodio zime u lovu, a kad je skupa s ostalim poklonima na leima deva i mazgi stigla u Istambul, prvi iluminator Crni Memi i nas trojica mladih majstora, ukupno nas etvorica, otili smo je vidjeti prije no to je pohrane u Carsku riznicu. Tog dana, kad smo urnim korakom hitali u Saraj ba kao Stambolije koji hitaju vidjeti slona dopremljena iz Indije ili irafu pristiglu iz Afrike, uo sam od majstora Crnog Memija da je veliki majstor Behzad u starosti preao iz Herata u Tebriz, ali da, budui slijep, nije ni dotakao tu knjigu. Za nas osmanlijske iluminatore, koji smo se u to vrijeme divili svakoj prosjenoj knjizi sa sedam-osam ilustracija, ve se i pogled na tu knjigu s dvjesto pedeset ogromnih crtea inio kao etnja nekim velianstvenim sarajem u vrijeme kad svi njegovi stanovnici spavaju. Nevjerojatno bogate stranice knjige razgledali smo u nijemoj poniznosti, ne prozborivi ni rijei, kao da razgledamo dennetske bae koje su nam se nekim udom nakratko ukazale. Tijekom punih dvadeset i pet godina nakon tog dogaaja razgovarali smo o knjizi zakljuanoj u riznici. Dvadeset pet godina kasnije tiho sam rastvorio debele korice legendarne ahname, kao da rastvaram velika vrata nekoga saraja, ali dok sam listao stranice to su ugodno utale pod mojim prstima, osjeaj tuge u meni nadiao je moje oduevljenje: 440

Na crtee se nisam mogao usredotoiti zbog govorkanj da su svi stambolski majstori iluminacije ukrali poneto s tih stranica i to koristili za sebe; Nisam se u cijelosti mogao predati udesima koja su se na pet-est crtea u knjizi samo jednom pojavila, nadajui se da u u nekom kutku prepoznati Behzadovu ruku (Kako je Tahmuras odluno i graciozno svojim topuzom mlatio po glavi avole i demone koji e ga kasnije, u vrijeme mira, poduiti abecedi, grkom i mnogim drugim jezicima!); Konjske nozdrve i Karina i kepecova nazonost bili su mi zapreka da se apsolutno predam onomu to vidim. Koliko god za me bila velika srea to sam, zahvaljujui prilici koju mi je Svevinji velikoduno pruio, do mile volje mogao razgledati tu legendarnu knjigu prije nego to mi se na oi spusti barunasta koprena tame, koja je kao Allahova milost ekala sve velike iluminatore, toliko mi se velikom inila i tuga zbog toga to sam je razgledao vie razumom negoli srcem. I prije no to se jutarnja svjetlost probila do prostorije Carske riznice, koja je sve vie i vie nalikovala na hladan grob, ja sam ve bio pregledao svih dvjesto pedeset devet (ne pedeset!) crtea te neponovljive knjige. Osvrem se na to s razumom te, pravei opet ralambe kao arapski uenjaci skloni racionalizmu, elim kazati sljedee: Nisam naiao na konja koji bi po nozdrvama nalikovao konju ubojice mada sam pregledao konje razliitih boja, koje je Rustem susretao u Turanu, u potrazi za konjokradicama; velianstvene konje Feridun-aha kako, unato zabrani arapskoga sultana, preplivavaju rijeku Tigris; tune sivce koji izdaleka promatraju kako jalni Tur izdajniki odsijeca glavu svoga brata Irea jer je njihov otac, darovavi jednome sinu daleku zemlju Rum, drugome jo dalju Kinu, svome najmlaem sinu Ireu prepustio Iran, najljepu od svih zemalja; konje junakih Aleksandrovih oklopnika s metalnim titovima, nesalomljivim sabljama i svjetlucavim kacigama na glavi, potpomognutih Hazarima, Egipanima, Berberima 441

i Tazijcima; legendarnoga konja koji neoekivano i s Bojom pravednom voljom na obali ljekovitoga zelenog jezera ubija aha Jazgirda, kojemu je neprestano curila krv na nos jer se pobunio protiv sudbine koja mu je od Allaha bila zapisana; usto jo i stotine legendarnih i stvarnih konja koje su nacrtala estorica ili sedmorica iluminatora. Ali, raspolaem s vie od dana vremena da pogledam i druge knjige u Carskoj riznici. Postoji jedna tvrdnja o kojoj se u proteklih dvadeset i pet godina meu iluminatorima neprestano uka: da jedan iluminator s posebnim Padiahovim doputenjem ulazi u ove nedostupne prostorije Carske riznice, uzima ovu udesnu knjigu, otvara je i pri svjetlosti svijee kopira u svoje biljenice konje, drvee, oblake, cvijee, ptice, vrtove te ratne i ljubavne prizore pa da ih potom rabi u svojim crteima... Kad god bi neki iluminator nacrtao neto udesno, neto fantastino, drugi, ljubomorni na njega, pustili bi glasine o tome. Malo i stoga da bi mu crte omalovaili kao perzijski rad, kao neto iz Tebriza. U to vrijeme Tebriz nije pripadao naem Padiahu. Kad su se odnosila na mene, ta su govorkanja izazivala u meni opravdanu ljutnju i skriven ponos; inae sam i ja vjerovao u njih kad su se ticala drugih iluminatora. Sada pak, sad sam na udan nain i s tugom shvaao da smo nas etvorica iluminatora, koji smo samo jednom, prije dvadeset pet godina, zavirili u tu knjigu i toga je dana prekopirali u svoje pamenje, da smo je svih ovih dvadeset i pet godina precrtavali u knjige naih padiahova, neprestano je mijenjajui u svojim glavama. Nije me alostila bezdunost nepovjerljivih sultana koji tu, ili neke druge knjige, nisu iznosili iz riznice i stavljali pred nas, nego spoznaja koliko je zakinut na vlastiti iluminatorski svijet. Perzijski iluminatori, veliki majstori iz Herata i novi iz Tebriza, radili su savrenije crtee i virtuoznija djela od nas osmanlijskih iluminatora. Naas pomislih: bilo bi dobro da za dva dana svi iluminatori, i ja s njima, budemo stavljeni na muke, i na crteu koji je bio raskriljen preda mnom vrhom sam svoga peroreza

442

bez trunke samilosti iskopao oi na prvome licu koje mi je dolo pod ruku. Bila je to pria o perzijskom mudracu; gledajui plou i figure koje je sa sobom donio indijski izaslanik, navodno je nauio igrati ah, a im ga je nauio, odmah je i pobijedio majstora Indijca! Perzijska la! Iskopao sam oi igraima aha, i vladaru koji je pratio igru, i svim njegovim ljudima jedno po jedno oko. Prelistavi stranice unatrag, iskopao sam oi ratobornim ahovima i vojnicima pompoznih vojski u savrenim oklopima, i oi na posvud razbacanim odsjeenim glavama - jedno po jedno. A kad sam to napravio na trima stranicama, gurnuo sam perorez u pojas. Ruke su mi se tresle, ali se nisam osjeao naroito loe. Jesam li sada razumijevao to osjeaju desetine luaka kad naprave tu istu, tu udnu stvar, s kojom sam se susretao vrlo esto u svome pedesetogodinjem iluminatorskom pozivu? elio sam da iz iskopanih oiju prokapa krv na stranice te knjige. A to me dovodi do bola i utjehe na zalasku moga ivota. Tu prelijepu knjigu, koju su najbolji perzijski iluminatori radili za aha Tahmaspa punih deset godina, nije ni dotakao kist velikog majstora Behzada - nigdje vie nisam susreo one prelijepe ruke to ih je on crtao. To je potvrivalo da je Behzad bio slijep kad je posljednjih godina svoga ivota stigao u Tebriz iz Herata, gdje je bio pao u nemilost. Tako sam jo jednom s radou shvatio da je veliki majstor, kad je nakon mnogih i mnogih godina neprestana rada dosegao bezgrenost starih majstora, samoga sebe oslijepio da ne bi zbog prohtjev neke druge iluminatorske radionice ili nekog drugog aha morao kvariti svoje djelo. Kara i kepec rastvorili su jedan debeli svezak i stavili ga preda me. Ne, nije to, rekao sam ne inatei se. To je jedna mongolska knjiga o carevima: eljezni konji Aleksandrove eljezne konjice, napunjeni naftom i potom zapaljeni, plamte kao svjetiljke i juriaju na neprijatelja bljujui vatru iz nozdrva. Razgledali smo tu eljeznu vojsku u plamenu, preslikanu s kineskih crtea. 443

Dezmi-aga, rekao sam, poklone perzijskih izaslanika, koji su prije dvadeset pet godina donijeli ovu knjigu aha Tahmaspa, ilustrirali smo kasnije u Selimnami, kronici o sultanu Selimu... Odmah je pronaao taj svezak Selimname, donio ga i stavio preda me. Na stranici naspram one ivo obojene, koja je prikazivala izaslanike kako pokojnome sultanu s ostalim poklonima predaju i Knjigu o carevima, meu pojedinano pobrojanim darovima moje su oi spontano pronale neto to sam nekad davno bio proitao, ali i zaboravio jer u to nisam mogao povjerovati: Igla perjanice, zlatna, s drkom od tirkiza i sedefnim intarzijama, koju su stari heratski majstori i majstor nad majstorima, iluminator Bezhat, koristili za samoosljepljivanje. Upitao sam kepeca gdje je pronaao taj svezak Selimname. U pranjavoj tami Carske riznice provlaili smo se izmeu krinja, gomila sukana i sagova, izmeu ormar i ispod stuba. Vidio sam nae sjene; naas bi se izduile pa onda u trenu smanjile klizei preko titova, bjelokosti i tigrovih krzana. U jednoj od preostalih prostorija, utonuloj u onu udnu boju crvenoga sukna i baruna, pored eljezne krinje u kojoj smo pronali svezak ahname, meu drugim knjigama, prekrivaima protkanim srebrnim i zlatnim nitima, meu neobraenim cejlonskim granatima i bodeima ureenim rubinima, ugledao sam neke od darova aha Tahmaspa - svilene sagove iz Isfahana i ah od bjelokosti - te odmah i jednu kutiju za pisaljke. Kineski zmajevi i grane iscrtane na njezinoj vanjtini kao i sedefna intarzija u formi rozete otkrivali su da potjee iz Timurova doba. Odmah sam otvorio kutiju i u njoj, u nagorjelu papiru i ruinu mirisu, ugledao zlatnu iglu perjanice s drkom od tirkiza i intarzijama od sedefa. Uzeo sam iglu i kao sjena kliznuo natrag, na svoje mjesto. Kad sam ostao sam, na otvorenu stranicu Knjige o carevima spustio sam iglu kojom se majstor Behzad oslijepio, i dugo je promatrao. Proela bi me jeza da sam vidio i bilo koji 444

drugi predmet koji je on doticao svojom udesnom rukom, a nekmoli iglu kojom si je oduzeo vid. Zato je ah Tahmasp sultanu Selimu s poklonjenom knjigom poslao i ovu stranu iglu? Je li stoga to se, iako je u djetinjstvu kod Behzada imao sate crtanja, a u mladosti drao iluminatore kao malo vode na dlanu, u starosti bio udaljio od pjesnikih i slikarskih krugova te se predao molitvi? Je li zbog toga i dopustio da mu iz ruku izmakne ta udesna knjiga, na kojoj su deset godina radili najvei majstori? Je li ta igla poslana s knjigom da bi se svatko uvjerio kako je dragovoljno sljepilo bilo kraj velikoga majstora? Ili pak, kako se neko prialo, s ciljem da se s njom uputi ova poruka: tko jednom baci pogled na stranice ove udesne knjige, taj na ovome svijetu vie nita nee poeljeti vidjeti. Ali, ta knjiga vie nije bila udesno djelo za aha koji se, kao i mnogi drugi ahovi, u starosti pokajao proganjan strahom da je svojom ljubavlju prema iluminaciji poinio grijeh. Prisjetio sam se pri koje su pripovijedali nesretni i pod starost razoarani iluminatori: kad su vojske Dihan-aha, vladara Crnoga ovna, ulazile u iraz, Ibni Husam, legendarni prvi iluminator grada, naloio je svome slugi da ga oslijepi uarenim eljezom jer on ne moe crtati na drugi nain. Prialo se da je jedan stari perzijski majstor, jedan od iluminatora koje su trupe sultana Selima Okrutnog, porazivi aha Ismaila i opljakavi njegovu palau Het Bihit2 u Tebrizu, dovele u Istambul, da je taj stari majstor uzimanjem ljekarija samome sebi upropastio vid govorei kako ne moe crtati u osmanlijskome stilu, a ne da mu je vid zgasnuo od raznih boletina na putovanju, kako se kasnije tvrdilo. U provalama ljutnje ja sam svojim iluminatorima opisivao kako je Behzad samoga sebe oslijepio, da bi im to sluilo kao primjer. Zar nema drugoga puta? Ne bi li majstor iluminacije mogao spasiti cijelu radionicu i

Perz. Osam rajeva (op. prev.).

445

stil starih majstora, makar i djelomice, ako bi prihvatio poneto od novih metoda? Na vrlo otrom vrhu igle koja se pri kraju elegantno tanjila vidjela se neka mrlja, ali moje umorne oi nisu mogle razabrati je li to bio trag krvi ili neeg drugog. Pribliio sam lupu i dugo promatrao iglu, kao da iznova i s istom tugom promatram kakav tuni ljubavni prizor. Trudio sam se zamisliti kako je Behzad mogao izvesti takvo to. Kazivali su da ovjek odmah nakon toga ne osljepljuje, nego da se barunasta tama sputa polagano, katkada danima i mjesecima, kao kod staraca kojima spontano gasne oinji vid. Ve sam ga ranije bio vidio u bonoj odaji; ustao sam i pogledao i doista je bilo tamo: malo ogledalo na bjelokosti ureenoj uzdunim cvjetolikim natpisom, sa spiralno uvijenom drkom i debelim okvirom od ebanovine. Sjeo sam na svoje mjesto i u ogledalu promatrao vlastite oi. Kako je lijepo titrao plamen zlatnoga svijenjaka u zjenicama koje su ezdeset godina crtale i promatrale crtanje! Kako li je to uradio majstor Behzad, zapitao sam se jo jednom. Moja ruka spontano je pronala iglu uvjebanim pokretom ene koja se minka ne skidajui pogled s ogledala. Ni trenutka ne dvojei, odvano, smireno i snano zabio sam iglu u svoju desnu zjenicu, kao da s vrha probijam nojevo jaje koje treba oslikati. eludac mi se prevrtao, ali ne zbog toga to sam neto osjeao, nego zbog prizora koji sam vidio. Ugurao sam iglu u oko za etvrt prsta i izvadio je van. U dvostihu ugraviranu na okviru zrcala pjesnik je onome koji se ogleda elio beskrajnu ljepotu i beskrajnu svjetlost, a zrcalu beskrajno dug ivot. Smijeei se isto sam napravio i s drugim okom. Dugo sam sjedio posve nepomian. Promatrao sam univerzum. Sve to postoji u

446

njemu. Boje univerzuma nisu potamnjele, kao to sam i mislio, ali kao da su se lagano prelijevale jedna u drugu. No ja sam jo uvijek poneto vidio. Neto kasnije blijeda suneva svjetlost spustila se na zagasitocrvena, krvavocrvena sukna Carske riznice. Glavni rizniar i njegovi ljudi na isti su ceremonijalni nain slomili peat, otkljuali bravu i otvorili vrata. Dezmi-aga promijenio je none posude, svjetiljke i mangal, uzeo svje kruh i suhe dudinje te obznanio da emo meu knjigama naega Padiaha nastaviti potragu za konjima neobinih nozdrva. Dok razgleda najljepe crtee na svijetu, to ovjeku moe biti ljepe od njegova nastojanja da se prisjeti univerzuma onakvog kakav je Svemogui vidio?

447

(52) Zovem se Kara

Izjutra, kad su glavni rizniar i age ceremonijalno otvorili vrata, moje su se oi bile toliko privikle na boju crvene kadife u Carskoj riznici da mi se svjetlost zimskoga jutra, koja je prodrla kroz vrata unutarnjeg dvorita, uinila kao neto zastraujue, napravljeno da obmane onoga koji gleda. Nisam se ni pomakao s mjesta, ba kao ni majstor Osman. Pokrenem li se, inilo mi se da e ona pljesniva, pranjava i gotovo opipljiva atmosfera u odajama Carske riznice pobjei kroz otvorena vrata skupa s dokazima za kojima smo tragali. S neobinim uenjem, kao da gleda neku dotad nevienu ljepotu, majstor je Osman gledao svjetlost koja je iza glava riznikih paeva, poredanih u dva reda s obaju strana raskriljenih vrat, prodirala unutra. Promatrao sam ga pozorno i s udaljenosti dok je sino pregledao iluminacije i prelistavao stranice ahname aha Tahmaspa i vidio da mu se na licu povremeno javlja izraz istoga uenja. Njegova sjena na zidu katkada je lagano poigravala, paljivo bi primicao glavu k lupi u ruci, usne bi mu se blago zaokruile kao da se priprema odati kakvu lijepu tajnu, a potom bi same od sebe zaigrale dok je s divljenjem promatrao kakav crte. Kad su vrata ponovo zatvorena, gonjen nemirom koji je neprestano rastao, nestrpljivo sam etkao gore-dolje izmeu soba. Uspanieno sam razmiljao o tome kako iz knjiga u riznici neemo moi prikupiti dovoljno informacija jer za to neemo imati dovoljno vremena. Budui da sam nasluivao kako se majstor Osman dostatno ne udubljuje u taj posao, izrazio sam mu svoju bojazan. Kao pravi majstor naviknut da miluje svoje egrte, s puno me ljubavi uhvatio za ruku. Ljudi poput nas nemaju drugog izlaza osim da se trude promatrati svijet onako kako ga Allah vidi i pouzdati se u Allahovu pravdu, kazao je. Duboko u sebi 448

osjeam da se na ovome mjestu i meu ovim crteima i stvarima to dvoje pribliava jedno drugom. to smo blii Allahovu pogledu na svijet, to nam je blia i Njegova pravda. Pogledaj, to je igla kojom je majstor Behzad samoga sebe oslijepio... Dok je priao okrutnu priu o igli, paljivo sam promotrio otar vrh te jezive stvari pod lupom koju mi je prinio da bolje vidim, i na njemu ugledao ruiastu, vlanu mrljicu. Svaka promjena njihovog umijea, svaka preinaka boj i metod kojima su posvetili cijeli svoj ivot, bila je teka kunja savjesti za stare majstore, nastavio je majstor Osman. Smatrali su neasnim gledati na svijet onako kako im je jedan dan nareivao neki ah na istoku, a drugi dan kakav vladar na zapadu, to pak ine majstori danas. Njegove oi nisu bile uperene ni u moje ni u stranicu pred njim. Kao da su gledale u neku nedostinu i daleku bjelinu negdje u pozadini. Dok su se na otvorenoj stranici ahname, koja je leala ispred njega, svom estinom sudarale iranska i turanska vojska, a konji borili prsa u prsa, koplja konjanik probijala su oklope i komadala tijela, na zemlji su leala raspoluena krvava trupla odsjeenih glav i ruku, a hrabri i razgoropaeni ratnici isukanim sabljama ubijali su jedan drugoga s radou i u bojama koje prilie kakvu veselju. Kad bi stari veliki majstori bili primoravani prihvatiti metode pobjednik i oponaati njihove iluminatore, radi spasa svoje asti odvano bi iglom obavili in zbog kojega su na koncu osljepljivali, a potom bi, prije no to se Allahova nepatvorena tama kao nagrada zauvijek spusti na njihove oi, satima, gdjekad i danima, netremice promatrali neku udesnu stranicu, koju bi pred sobom drali otvorenom. A budui da su je satima promatrali nimalo ne diui glavu, univerzum i znaenje tog crtea katkad umrljanog kapljicama krvi to bi kapnule iz njihovih oiju potisnuli bi s blagom mekoom sve nedae koje su ikada proivjeli jer se vid hrabrih majstora polako zamuivao, a oi su im gasnule! Kakva srea! Znade li koji bih ja crte elio gledati prije nego to uronim u tamu sljepila? 449

Svoje oi inilo se da im se zjenice smanjuju, a bjeloonice postupno ire bio je uperio u daljinu, gotovo nekamo daleko izvan odaja Carske riznice, kao to to ine ljudi kad se trude prisjetiti kakve uspomene iz djetinjstva. Prizor nacrtan na nain starih heratskih majstora: Husrev na konju eka irin podno zidina njezina dvorca izgarajui od ljubavi za njom! Moda je, kao pohvalu sljepoi starih majstora, na melankolino-poetian nain kanio priati o tom prizoru. No ja sam ga presjekao jednim neobinim, unutarnjim poticajem: Veliki moj majstore i gospodine, kazao sam, ono to ja bez prestanka elim gledati to je lijepo lice moje ljubljene. Tri su dana otkako mi je ena. Dvanaest godina u mislima sam eznuo za njom. Prizor kad se irin zaljubljuje u Husreva ugledavi ga na crteu stalno me podsjea na nju. Na licu majstora Osmana pojavilo se mnotvo izraza koje nije mogao sakriti, moda neka briga, no oni nisu bili usmjereni ni na moju priu ni na krvavi ratni prizor pred njim. inilo se kao da iekuje neku radosnu vijest, koju e lagano prigrliti. Kad sam se dobro uvjerio da me ne vidi, hitro sam zgrabio iglu ispred njega i udaljio se s tog mjesta. Na jednom mranom mjestu u treoj odaji carske riznice, onoj uz hamam, nalazio se zakutak sa stotinama neobinih, velikih satova koje su brojni franaki kraljevi i vladari slali na poklon i koji su, kad bi se ubrzo pokvarili, stavljani na stranu. Tamo sam otiao i pozornije razgledao iglu kojom je, kako veli majstor Osman, Behzad samoga sebe oslijepio. Pri crvenkastoj dnevnoj svjetlosti koja se odbijala od zlatnih okvira pranjavih i pokvarenih satova, kristalnih prozoria i dragog kamenja na njima, povremeno bi bljesnuo zlatni vrh igle, ovlaen nekom crvenkastom tekuinom. Je li se legendarni majstor Behzad uistinu oslijepio tim predmetom? Je li i majstor Osman sebi napravio tu istu grozotu? Jedan 450

areno obojani, odvratni Marokanac veliine prsta, prikvaen za mehanizam jednog od velikih satova, kao da mi je svojim pogledima govorio: Da! Taj ovjek s osmanskim turbanom na glavi oito je bio aljivi poklon habsburkoga cara i njegova talentiranog urara i trebao je dakako, onda kad je sat radio - svojim radosnim klimoglavom pokazivati koliko je sati te tako zabavljati naega Padiaha i njegove ene u haremu. Kroz moje ruke prole su mnoge obine knjige. Kao to je i kepec pojasnio, one su isplivavale iz negdanjih dobara pa kojima su glave odsijecane, a sav pokretni i nepokretni imetak oduziman. Toliko je mnogo paa bilo zadavljeno da njihovim knjigama nije bilo kraja. Kepec je zlurado kazao da paa koji zaboravlja da je samo sluga jer su ga opili bogatstvo i mo, te kao kakav sultan ili ah daje u svoje ime prirediti neku knjigu i iluminirati je pozlatom, da je takav zapravo odavno zasluio da mu odsijeku glavu, a imetak zaplijene. ak sam i meu tim knjigama, od kojih su neke bile albumi, a neke pak iluminirani i oslikani divani, susretao prizor kad se irin zaljubljuje u nacrtana Husreva i dugo, dugo ga promatrao. Slika u slici, to jest Husrevova slika koju je na jahanju ugledala irin, nikada nije bila razgovijetna. To nije bilo stoga to iluminatori nisu mogli dovoljno dobro nacrtati neto tako siuno kao to je to slika u slici. Jer, velika veina iluminatora koji su radili crtee bila je kadra napraviti filigranske radove na noktu, zrnu rie, ak i na dlaci. Pa zato onda nisu crtali lice i oi naoitog Husreva, u kojega se irin na prvi pogled zaljubila, tako jasno da odmah bude prepoznatljiv? Dok sam u popodnevnim satima, moda i da zaboravim beznae koje me obuzelo, ovla prelistavao stranice jednog ispremetanog albuma koji mi je doao pod ruku, mislei kako u to pitanje postaviti majstoru Osmanu, jedan konj s crtea koji prikazuje svadbenu povorku, uraena na platnu, privukao mi je pozornost. Istoga trena srce mi je ludo zalupalo. Preda mnom, na crteu, nalazio se jedan konj s neobinom nozdrvom. Na sebi je nosio 451

koketnu mladenku i gledao u mene. inilo mi se da e mi taj arobni konj apatom povjeriti neku tajnu. Htio sam zavikati, ali glas kao da mi nije izlazio iz grla, kao u snu. Zgrabio sam knjigu, izmeu stvari i sanduka otrao majstoru Osmanu i pred njim rastvorio stranicu. Pogledao je crte. Vidjevi da mu se lice nije ozarilo izgubio sam strpljenje. Nozdrva ovoga konja istovjetna je nozdrvi konja nacrtanog za knjigu moga tetka, rekao sam. Nadnio je lupu nad konja. Oi je toliko prikuio crteu i lupi da je nosom gotovo dodirivao stranicu. Nisam mogao otrpjeti dugu tiinu. Kao to vidite, taj konj nije nacrtan na isti nain i istim stilom kao konj namijenjen knjizi moga tetka, kazao sam. Ali, ima iste nozdrve. Oito, iluminator se trudio promatrati svijet kineskim oima. Nakratko sam zautio. Neka svadba. Crte kao da je kineski, ali ljudi na njemu nisu Kinezi, slie na nas. Sad se inilo da je majstorova lupa prilijepljena za crte, a njegov nos za lupu. Da bi bolje vidio, svom je snagom uposlio ne samo oi nego i glavu, vratne miie, svoja stara lea, ramena. Nastupila je vrlo duga tiina. Nozdrve su konja rasjeene, kazao je mnogo kasnije zadihano. Naslonio sam svoju glavu na njegovu. Prislonjenih obraza dugo smo promatrali nozdrve. U jednome trenu s tugom sam primijetio ne samo da su nozdrve konja rasjeene nego i da se majstor Osman napree da ih vidi. Vidite ih, zar ne?

452

Jedva, odgovorio je. Ti mi opii crte. Po meni, radi se o jednoj tunoj mladenki, kazao sam turobno. Uzjahala je jednog sivca s rasjeenom nozdrvom te s tjelesnom straom, koja joj je tua, i sa svojom pratnjom odlazi mladoenji. Lica mukaraca, njihov strogi izraz, njihove zastraujue crne brade, skupljene obrve, gusti brkovi, krupna graa njihovih tijela, njihovi ogrtai od jednostavne, lake tkanine, laka obua, kape od medvjeeg krzna, bojne sjekire i sablje, sve to pokazuje da su to Turkmeni Bijeloga ovna iz Transoksanije. Sudei po tome to sa svojom drubenicom putuje i nou, pri svjetlosti uljanih svjetiljki i zublji, moe biti da je lijepa mladenka, pred kojom je itekako dug put, neka tuna kineska princeza. Ili je iluminator, da bi naglasio savrenu ljepotu mladenkina lica, na njega nanio ne samo bijelu boju, kao to to Kinezi ine, nego joj je i oi nacrtao ukoso, kao u Kineskinje, te mi sad mislimo da je ona Kineskinja, rekao je majstor Osman. Tko god da jest, ao mi je te tune ljepotice, koja usred noi, u pratnji smrknutih, njoj stranih tjelohranitelja, putuje stepom u nepoznatu zemlju, kao mladenka mua kojeg nikada nije vidjela, kazao sam. Kako emo po rasjeenoj nozdrvi konja na kojem jae znati tko je taj na iluminator?, upitao sam odmah potom. Prevri stranice albuma i govori mi to vidi, rekao je majstor Osman. I kepec, kojeg sam maloprije, dok sam trkom nosio svezak majstoru Osmanu, vidio da sjedi na svojoj nonoj posudi, sad je bio s nama te smo sva trojica gledali stranice koje sam listao. Vidjeli smo kinske ljepotice, nacrtane na isti nain kao i naa tuna mladenka; okupljene u nekom vrtu, svirale su na nekakvu udnu du. Vidjeli smo kineske kue, tune karavane koje su krenule na daleka putovanja, stepsko raslinje i stepske prizore lijepe kao 453

stare uspomene. Vidjeli smo stabla koja su se savijala i preplitala u kineskome stilu, a na njima proljetne cvjetove u punome cvatu i raspjevane, sretne slavuje. Vidjeli smo prineve kako na horosanski nain sjede u svojim atorima i razgovaraju o pjesnitvu, vinu i ljubavi; velianstvene vrtove i pristalu gospodu kako ponosito kreu u lov na svojim izvrsnim konjima i s velianstvenim sokolima na podlaktici. A onda, stranicama kao da je bio proao sm ejtan, i kao da smo svi mi zbog toga osjetili da je zlo na crteu najee oznaavalo neto pametno. Je li to iluminator dodao neto komino u kretnje hrabroga princa, koji je divovskim kopljem ubijao zmaja? Je li zlurado uivao u siromatvu jadnih seljaka, koji su od ejhova prisustva oekivali izljeenje? Je li se vie naslaivao crtajui tune oi jadnih, u trenutku parenja nerazdvojivo spojenih pasa, ili pak dok je ejtanski crvenom bojom iscrtavao razjapljena usta ena koje su ih gledale smjekajui se jedna drugoj? Kasnije smo vidjeli i sme iluminatorove ejtane: ta su udna stvorenja nalikovala dinima i divovima koje su toliko esto crtali stari heratski majstori, kao i iluminatori ahname, ali ih je iluminatorov dar za komino napravio jo zlobnijim, nasilnijim i ovjenijim. Vidjeli smo strane ejtane u ljudskoj veliini, ali s izoblienim tijelima, s razgranatim rogovima na glavi i majim repovima, i smijali im se. Svaki put kad bih okrenuo stranicu poeli bi se hrvati i meusobno tui goli ejtani gustih obrva, okrugla lica, velikih oiju, otrih zuba i noktiju te zagasite koe, posve naborane kao u staraca; poeli bi krasti nekakva golemog konja da ga odvedu i rtvuju svojim bogovima, poeli bi skakati i plesati, sjei drvee, otimati lijepe sultanije skupa s njihovim nosiljkama, loviti zmajeve i pljakati riznice. Kad sam kazao da je u tom albumu, na kojem su radili razliiti iluminatori, zastupljen i iluminator Sijah Kalem, koji je crtao ejtane te da je on nacrtao i kalenderijske dervie s izbrijanim glavama, izderanom odjeom, eljeznim lancima oko vrata i sa tapovima u rukama, majstor je Osman zatraio da mu jo jednom pojedinano nabrojim te slinosti i pozorno me sasluao. Razrezivanje konjskih nozdrva da bi lake mogli disati i due trati stari je mongolski 454

obiaj, kazao je kasnije. Kad su trupe Hulagu-kana, koji je na svojim konjima osvojio sve arapske zemlje, Perziju i Kinu, ule u Bagdad, posjekle njegove stanovnike i opljakale cijeli grad, a sve knjige bacile u Tigris, glasoviti kaligraf, kasnije i iluminator Ibni akir, da bi izbjegao pogibelj i pobjegao iz grada, nije krenuo na jug, kao i svi drugi, nego na sjever, odakle su, kako je poznato, pristigli mongolski konjanici. U to vrijeme u knjigama nije bilo crte jer ih zabranjuje Kuran asni, pa iluminatori nisu uzimani za ozbiljno. Utemeljitelj nae umjetnosti, na uitelj Ibni akir, kojemu dugujemo najvee tajne naeg zanata: pogled na svijet s minareta, uvijek prisutnu liniju obzora, bila ona povuena ili skrivena, te crtanje svih stvari od uskovitlanih oblak do kukaca u ivopisnim i vedrim bojama, na nain kako ih Kinezi vide, on je, tako vele, krenuo s namjerom da stigne ak do srca mongolske vojske, i za vrijeme svoga dugog i legendarnog hoda na sjever orijentirao se prema rasjeenim konjskim nozdrvama. Oslikavajui knjige u Samarkandu, kamo je stigao nakon godine dana hoda po snijegu i po egi, ni jednome od konj, koliko sam ja vidio i uo, nije nacrtao rasjeene nozdrve. Jer, savreni konji iz snova za njega nisu bili snani i pobjedniki mongolski konji, s kojima se susreo u zrelim godinama, nego rasni arapski konji njegove sretne mladosti, koje je s tugom morao ostaviti i otii. Zbog toga me udne nozdrve konja nacrtanog za Tetkovu knjigu nisu podsjetile ni na mongolske konje ni na taj obiaj, koji su Mongoli donijeli u Horosan i Samarkand. Majstor Osman priao je to gledajui katkad u knjigu, a katkad u me, ali se inilo da ne vidi nas, nego stvari o kojima mata. Osim rasijecanja konjskih nozdrva i kineskog slikarstva, s prodorom mongolskih hordi u zemlju je Perziju, pa ak i do nas, pristiglo jo neto: ejtani iz ove knjige. Vjerojatno ste ve uli da su oni izaslanici zla, koje mrane snage podzemlja alju ovamo da kradu i otimaju stvari kojima mi ljudi posveujemo ivot i koje cijenimo te da e nas oni odvesti u

455

podzemni svijet tame i smrti. U tom podzemnom svijetu sve stvari imaju duu i govore oblaci, drvee, predmeti, psi, knjige... Da, potvrdio je stari kepec. Bog mi je svjedok: nekih noi kad se zatvorim unutra, ne samo due tih satova, kineskih tanjura i kristalnih zdjelica koje ionako odzvanjaju, nego i due sveg tog oruja, sablji, titova i krvavih oklopa uznemire se i ponu tako glasno razgovarati da se odaja Carske riznice u mrklome mraku pretvara u jedno apokaliptino bojno polje. To su vjerovanje iz Horosana u zemlju Perzijanaca, a odande ak u na Istambul, donijeli kalenderijski dervii koje ste vidjeli na crteu, kazao je majstor Osman. Dok je sultan Selim Okrutni nakon poraza aha Ismaila pljakao Tebriz i njegovu palau Het Bihit, Bediuzzaman Mirza iz Timurova roda izdao je aha Ismaila i s kalenderijskim derviima pridruio se Osmanlijama. Nakon pobjede nad ahom Ismailom kraj aldirana sultan Selim Okrutni poivao u dennetu! po najveem se snijegu i hladnoi vraao iz Tebriza u Istambul, a s njim, osim dviju ena poraenoga aha, ljepotic bijele puti i ukoenih bademastih oiju, bile su i sve ove knjige, preostale od bivih gospodara Tebriza: Mongola, Ilhanida, Dalajirida i vladara Crnoga ovna. Njih je poraeni ah opljakao prije svega od Uzbeka, Perzijanaca, Turkmena i Timurovih potomaka i pohranio u biblioteci palae Het Bihit u Tebrizu. Razgledat u te knjige sve dok me odavde ne udalje na Padiah i glavni rizniar. Ipak, ve se i kod njega mogla uoiti ona neusmjerenost pogled, koja se susree kod slijepih ljudi. Svoju lupu sa sedefnom drkom drao je u ruci iz navike, a ne da bi bolje vidio. Nastupila je kratka tiina. Majstor je Osman zatraio od kepeca, koji je cijelu pripovijest sasluao kao da slua tunu bajku, da opet donese knjigu iji je uvez detaljno opisao. Kad je kepec otiao, prostoduno sam upitao majstora: 456

Pa tko je onda nacrtao konja u knjizi moga tetka? Oba konja imaju rasjeene nozdrve, kazao je. Ali, taj je konj nacrtan u kineskome stilu, pa bilo to u Samarkandu ili, kako rekoh, u Transoksaniji. to se pak lijepoga konja u Tetkovoj knjizi tie, on je nacrtan na perzijski nain, kao i svi drugi udesni konji heratskih majstora. To je graciozan konj, kakav se rijetko moe susresti na ovome svijetu! To je konj iluminatorske umjetnosti, a ne pravi mongolski konj. Ali, nozdrva mu je rasjeena kao u pravoga mongolskoga konja, kazao sam apatom. Zato to je neki od starih majstora, koji je stvarao u Heratu prije ak dvjesto godina, u vrijeme kad su se Mongoli bili povukli, a Timuridi uspostavili novu vlast, bio pod utjecajem mongolskih konja kojih se prisjeao, ili pak crtea nekog drugog iluminatora koji je crtao konje rasjeenih nozdrva. Nitko ne moe znati za kojeg je aha, u kojoj knjizi i na kojoj je to stranici bilo. Ali, siguran sam da su na nekome dvoru ta knjiga i taj crte bili jako obljubljeni i hvaljeni, tko zna, moda i od ahove miljenice u haremu, a neko vrijeme ak i legendarni! A budui da je tako, siguran sam i u to da su svi osrednji iluminatori, puni jala i mrzovolje, precrtavali tog konja rasjeene nozdrve i umnoavali ga. Tako je, zahvaljujui tom udesnome konju, i rasjeena nozdrva postala ablona te se u toj radionici urezala u pamet svakog iluminatora. Kad su ti iluminatori mnogo godina kasnije, nakon poraza svojih gospodara na bojnome polju, nali sebi nove ahove i prineve, poput tunih konkubina koje su otpremane u druge hareme, i kad su promijenili grad i zemlju, ponijeli su sa sobom i graciozno rasjeene nozdrve konj sauvanih u sjeanju. Veina iluminatora tu rasjeenu nozdrvu, pohranjenu u jednom zakutku svoga sjeanja, nije ni crtala u drugim radionicama zbog drugih stilova i majstora, te ju je na koncu moda i zaboravila. No ipak, neki majstori nisu se u novim iluminatorskim radionicama zadovoljili samo time da crtaju konje sa skladno 457

rasjeenim nozdrvama, nego su tomu poduili i svoje lijepe naunike govorei kako su ih tako crtali i stari majstori. I tako, mnogo stoljea nakon to su Mongoli i njihovi snani konji rasjeenih nozdrva napustili Perziju i zemlju Arapa, a u posve razruenim i opljakanim gradovima poeo novi ivot, neki iluminatori, uvjereni da je to ablona, nastavili su crtati konje s rasjeenim nozdrvama. A neki su, u to sam siguran, budui da nita nisu znali ni o mongolskim osvajaima ni o rasjeenim konjskim nozdrvama, ubrzo poeli crtati konje na isti nain kao i nai iluminatori mislei da je to prava ablona. Moj gospodine i majstore, kazao sam s osjeajem divljenja, vaa metoda drubenice doista je dala rezultat koji ste i oekivali. Svaki iluminator ima svoj tajni potpis. Ne svaki iluminator, nego iluminatorska radionica, kazao je s ponosom. No nipoto ne svaka. U nekim nesretnim radionicama svatko radi to mu je volja, ba kao i u nesretnim obiteljima, a nitko ne shvaa da srea proizlazi iz harmonije i da je harmonija srea. Netko hoe crtati kao Kinez, netko kao Turkmen, netko oponaa majstore iz iraza, netko Mongole te na koncu, poput nesretnih suprunika koji se godinama prepiru, ne mogu izgraditi ak ni zajedniki stil. Sada se na njegovu licu jasno oitavao ponos, a izraz alosnog, potitenog starca, koji sam ve dugo viao na njegovu licu, ustuknuo je pred ljutitim pogledom naopaka ovjeka koji sve konce eli drati u svojim rukama. Uvaeni moj majstore, kazao sam, vi ste ovdje, u Istambulu, u proteklih dvadeset godina uspjeli iluminatore razliitih udi i navika, pristigle sa svih strana svijeta, dovesti u takvu harmoniju da ste stvorili osmanski stil. Zato se divljenje koje sam svim svojim srcem netom ranije osjeao prema njemu najednom preobratilo u licemjerje kad sam mu to kazao u lice? Mora li netko prema ijem 458

talentu i umijeu osjeamo iskreno divljenje gotovo posve izgubiti mo i postati pomalo jadan da bismo ga iskreno hvalili? Gdje se zadrao taj kepec?, upitao je. Te je rijei izrekao kao monik koji uiva u ulagivanju i pohvalama, ali koji na diskretan nain - jer hoe izgledati kao da eli promijeniti temu - daje do znanja da u tome ne bi trebao uivati. Iako ste veliki majstor perzijskih legendi i metoda, stvorili ste zasebnu iluminatorsku kolu, dostojnu osmanlijske slave i moi, proaputao sam. Vi ste u iluminaciju unijeli mo osmanlijske sablje, vedre boje njezine pobjede, njezinu radoznalost za predmete i orua i slobodu ugodna ivota. Uvaeni moj majstore, najvea mi je ast u ivotu to to sam s Vama, ovdje, razgledao udesna djela starih, legendarnih majstora... Tako sam mu dugo aputao na uho. Blizina naih tijela u hladnoj pomrini Carske riznice i u kaosu koji je nalikovao naputenom bojnom polju uinili su da moj apat zazvui kao neka vrsta povjerljive ispovijedi. Nakon nekog vremena u oima majstora Osmana, jednako kao i u nekih slijepaca koji ne mogu vladati izrazom svoga lica, nazreo se pogled starca koji se prepustio uivanju. Nadugo i nairoko hvalio sam staroga majstora, katkada iz srca, a katkad s jezom uslijed duboke odbojnosti koju sam osjeao prema slijepim ljudima. Hladnim prstima drao me za ruku, milovao mi miice, doticao lice. inilo mi se da su preko njegovih prstiju na mene preli njegova mo i starost. Mislio sam na ekuru, koja me ekala kod kue. Malo smo zastali pred otvorenim stranicama, uope se ne pomiui. inilo se kao da

459

su nas zamorile moje pohvale i divljenje i saaljenje koje je osjeao prema samome sebi, te smo se odmarali. Osjeali smo i nekakav sram. Gdje li je nestao taj kepec?, upitao je ponovo. Bio sam siguran da nas podmukli kepec motri iza nekog ugla. Pomakao sam ramena lijevo i desno, kao da ga toboe traim, ali sam svoj pogled s krajnjom pozornou bio usredotoio na majstorove oi. Je li doista bio slijep ili je pak sve druge, pa i samoga sebe, htio uvjeriti u to? Neki nenadareni i nesposobni iraski majstori hinili su sljepilo kako bi pod starost izmamili potovanje drugih i kako im se u lice ne bi spoitavao njihov neuspjeh. Ovdje elim umrijeti, kazao je. Veliki moj majstore, gospodine moj, ulagivao sam mu se, u ovim tekim vremenima kad se cijene novac i oponaanje franakih umjetnika, a ne iluminacija i nai stari majstori, ja tako dobro shvaam to to velite da su mi odmah suze udarile na oi. Ali, vaa je dunost i zatititi nae vrhunske iluminatore od njihovih neprijatelja. Kaite mi, molim vas, to ste zakljuili svojom metodom drubenice? Tko je nacrtao onoga konja? Maslina. Kazao je to tako usputno da se nisam stigao ni zauditi. Kratko je odutio. No uvjeren sam da Maslina nije ubio ni tvog tetka ni sirotog Tankoutog Efendiju, kazao je mirno. Da je Maslina nacrtao tog konja, zakljuujem po tomu to je najdublje vezan za stare majstore, to cijelim svojim biem poznaje heratske legende i metode i to rodoslovlje njegovih majstora vue korijene ak iz Samarkanda. Znam, nee pitati zato rasjeenu nozdrvu nikada nismo susreli kod drugih konja koje je godinama crtao. Iako se gdjekad iz 460

narataja u narataj, s majstora na egrta, prenosi crtanje nekog detalja, recimo krila ptice ili nain na koji se neki list dri za granu stabla, ve sam kazao da iluminator takav detalj nikada ne rabi ako je njegov majstor bio udljiv i strog, ili ako nije bio po ukusu iluminatorske radionice i padiaha. Dakle, tog je konja dragi Maslina u svome djetinjstvu nauio crtati izravno od perzijskih majstora i nikada to nije zaboravio. To da se takav konj neoekivano pojavio u knjizi budalastoga Tetka, to je dokaz da se Allah okrutno poigrao sa mnom. Nismo li svi mi uzimali za uzor stare heratske majstore? Nismo li, kad bi se kazalo lijep crte, odmah pomiljali na udesna djela starih heratskih majstora, ba kao to je turkmenski iluminator enu lijepa lica mogao zamisliti jedino kao Kineskinju? Svi mi divimo se starim heratskim majstorima. Iza svih velikih iluminatora stoji Behzadov Herat, a iza Herata mongolska konjica i Kinezi. Maslina je toliko vezan za heratske legende, pa zato bi onda ubio Tankoutog Efendiju, koji je jo vie i jo gorljivije privren starim metodama? Pa tko je onda?, upitao sam. Leptir? Roda!, odgovorio je. A to mi kae moje srce. Jer, poznajem Rodinu strast i luaku predanost poslu. Posluaj: najvjerojatnije je siroti Tankouti Efendija, koji je izraivao pozlate, shvatio da se u knjizi tvoga tetka, koja oponaa franake metode, kriju bezbonitvo, hereza i nevjernitvo te se i prepao toga. S jedne strane, bio je dovoljno ogranien da slua blebetanja onoga budalastog vaiza iz Erzuruma iako blii Allahu negoli iluminatori, pozlatari su, naalost, dosadni i priglupi; s druge strane pak, znao je da je knjiga tvoga blesavog tetka tajan i vaan posao naruen od samoga Padiaha te su se stoga njegovi strahovi i sumnje meusobno sudarili: kome da povjeruje, Padiahu ili vaizu iz Erzuruma? Da su bila druga vremena, naravno da bi taj moj siroti posinak, kojeg sam u duu poznavao, doao k meni, svome majstoru, i povjerio mi muku koja ga je iznutra izjedala. Ali, kako je ak i on sa svojim ptijim mozgom shvaao da izrada pozlat za knjigu Tetka, franakoga imitatora,

461

istodobno znai izdaju mene i nae radionice, potraio je nekoga drugog te se povjerio lukavom i slavohlepnom Rodi jer je, divei se njegovu talentu, bio zapao u zabludu da e se diviti i njegovoj pameti i moralnosti. Ve sam mnogo puta vidio kako Roda, zlorabei to divljenje, koristi Tankoutog Efendiju. to god da se dogodilo meu njima, Roda je ubio onog drugog. Budui da je Tankouti Efendija svoje strahove prije toga bio povjerio i Erzurumlijinim pristaama, oni su, da bi pokazali svoju mo i osvetili se, mogli ubiti tvoga tetka, zaljubljenog u Franke, jer su ga mogli smatrati odgovornim za smrt svojih prijatelja. Ne mogu rei da me to jako raalostilo. Prije mnogo godina tvoj je tetak bio nagovorio naega Padiaha da jednome mletakom majstoru zvao se Sebastiano dade izraditi svoju sliku u franakome stilu, kao da je kralj tog svijeta nevjernika; potom je tu sramotnu sliku stavio preda me kao model i primorao me na neto runo i poniavajue: da prema njoj izradim istovjetnu kopiju, i ja sam, strepei od naega Padiaha, pogazio svoju ast i prekopirao taj portret izraen metodom nevjernik. Da nisam tako postupio, moda bi me smrt tvoga tetka bila rastuila te bih se danas iz petnih ila upinjao pronai podlaca koji ga je ubio. Ipak, moj problem nije tvoj tetak, nego moja radionica. A moji majstori iluminacije, koje sam dvadeset i pet godina podizao strepei nad njima, svakoga od njih volio vie negoli svoje dijete, zbog tvog su tetka izdali mene i nau svekoliku iluminatorsku tradiciju te poletno poeli oponaati franake majstore izgovarajui se kako to na koncu trai i na Padiah. Svi ti neasni ljudi zasluuju muke! Mi, iluminatori, najprije emo zasluiti dennet ako smo robovi svoga talenta i svoje umjetnosti, a ne Padiaha koji nam daje kruh. Sad elim nasamo pregledati ovu knjigu. Zadnje je rijei izustio kao neki umorni paa koji s tugom izrie zadnju elju prije nego mu odsijeku glavu zbog poraza za koji ga smatraju odgovornim. Raskrilio je knjigu koju je pred njega stavio kepec i poeo mu prijekornim glasom izdavati naredbe kako da pronae stranicu koju eli. S takvim optuujuim stavom u trenu se bio preobratio u prvog 462

iluminatora, kakvoga je poznavala cijela Iluminatorska radionica i na kojega se bila navikla. Udaljio sam se i povukao u jedan zakutak izmeu jastuka ureenih biserima, ormara i puaka ije su drke bile prekrivene dragim kamenjem, a cijevi zahrale, te otuda izdaleka promatrao majstora Osmana. Sumnja koja me je izjedala dok sam ga sluao bila me cijeloga obuzela: pomisao da je majstor Osman, da bi zaustavio izradu Padiahove knjige u franakome stilu, dao ubiti sirotoga Tankoutog Efendiju, pa onda i moga tetka, izgledala mi je tako loginom da sam na tren optuio samoga sebe zbog divljenja koje sam netom prije bio osjetio prema njemu. S druge strane, htio ja to ili ne, osjeao sam duboko potovanje prema tom velikom majstoru, koji se bio tako predao crteu pred sobom da se, neovisno o tome je li doista bio posve slijep ili ne, inilo kao da ga razgleda izboranom koom svoga ostarjelog lica. Kad sam sve posloio u glavi i konano razabrao da bi on bostandibainim muiteljima lako mogao izruiti ne samo bilo kojeg od majstor iluminacije nego i mene, s nakanom da sauva stari ustroj i metodu u Iluminatorskoj radionici, da se rijei tetkove knjige i ponovo postane Padiahovim jedinim miljenikom, dugo sam mozgao kako bih se mogao rijeiti duboke naklonosti koja me vezivala uza nj. Prolo je dosta vremena, a u glavi mi je i dalje vladala zbrka. Dugo sam nasumce pregledao oslikane stranice svezaka koje sam izvadio iz sanduka samo da bih primirio ejtane u sebi i dinima neodlunosti skrenuo pozornost na neto drugo. Koliko si je ljudi, mukaraca i ena, guralo prst u usta! U zadnjih dvjesto godina taj je pokret kao izraz uenja koritena u svim radionicama od Samarkanda do Bagdada: dok junak Kejhusrev, kojeg su neprijatelji bili satjerali u tjesnac, iv i zdrav presijeca maticu rijeke Amu Darje na svome vrancu i s Bojom pomoi, podmukli splavar i njegov vesla, koji ga nisu htjeli primiti na splav, gledaju ga zaprepateni, s prstom u ustima. Dok se irin kupa u jezeru ija je srebrna povrina potamnjela tijekom godina, Husrev, koji prvi put vidi ljepotu njezina 463

tena boje mjeseine, zadivljen, dri prst u ustima. Jo due i paljivije promatrao sam prste u ustima lijepih haremskih prilenica koje su se pomaljale na nedostinim kulama utvrd, iza zastora i odkrinutih dvorskih vrata: dok Teav bjei s bojnoga polja nakon poraza od iranske vojske i gubitka krune, s haremskoga prozora tuno, zaprepateno i s prstom u ustima gleda ga njegova prelijepa miljenica Espinuj i pogledom ga preklinje: Ne ostavljaj me neprijatelju! Dok Jusufa odvode u zatvorsku eliju nakon Zulejhine objede da ju je silovao, klevetnica Zulejha, koja to promatra s prozora, u svoja lijepa usta gura prst vie vragolasto i pohotno negoli s uenjem. Dok se ljubavnici, sretni ali melankolini kao da su izili iz kakve gazele, opijeni vinom i ljubavlju, preputaju jedno drugom u vrtu lijepom poput raja, njihova zlonamjerna drubenica promatra ih s prstom u ustima, vie ljubomorna negoli zauena. Iako je ta gesta bila kliej koji su svi iluminatori imali i u svojim mapama i u svojim glavama, dugi je prst svaki put s drukijom gracioznou nalazio put do usta lijepe ene. Koliko mi je utjehe donijelo razgledanje tih crtea? Predveer sam priao majstoru Osmanu i rekao mu: Uvaeni moj majstore, dragi gospodine, kad se otvore vrata, s vaim bih doputenjem napustio riznicu. Kako to!, uzviknuo je. Ta pred sobom imamo jo jednu no i jedno jutro. Kako si se brzo zasitio najljepih iluminacija koje su ikad postojale na ovome svijetu! Dok je to govorio, nije dizao pogled sa stranice pred sobom, ali je zgasnuti sjaj njegovih zjenica potvrivao da polako gubi vid. Otkrili smo tajnu rasjeene konjske nozdrve, rekao sam odvano. Ah!, uzviknuo je. Da! Ono to slijedi nakon toga posao je naega Padiaha i

464

glavnoga rizniara. Moda e nam svima dati oprost. Hoe li im prokazati Rodu kao ubojicu? Nisam to zbog straha ak ni upitao. Jer, bojao sam se da me nee pustiti van. I jo gore, naas sam povjerovao da e i mene okriviti. Nestala je igla kojom je Bezhat samoga sebe oslijepio, kazao je. Vjerojatno ju je kepec uzeo i vratio na njezino mjesto, rekao sam. Kako je lijepa stranica koju gledate! Lice mu se ozarilo kao u djeteta, osmjehnuo se. Husrev nou dolazi na konju podno irinina dvorca i tamo izgara od ljubavi u iekivanju da se ona pojavi, rekao je. U stilu starih heratskih majstora. Gledao je u crte kao da ga vidi, ali lupu ak nije bio ni uzeo. Primjeuje li ljepotu listova na tim stablima, listova koji se u nonoj tami tu i tamo naziru kao da su, poput proljetnoga cvijea i zvijezda, osvijetljeni iznutra? To samozatajno strpljenje u ornamentiranju zida, tu otmjenu odmjerenost u uporabi zlatnih zvijezda, krhku ravnoteu u kompoziciji cijelog crtea? Konj je pristalog Husreva plemenit i draestan kao kakva ena. Vrat Husrevove ljubljene irin, koja ga gleda s gornjega prozora, malko je povijen, ali joj je lice ponosito. Kao da e ti ljubavnici vjeno ostati tu, obasjani svjetlou koja izbija iz iluminatorove strasti i njeno nanesenih boja, tkiva i koe crtea. Vidi, licem su donekle okrenuti jedno prema drugom, ali su im tijela jednom polovicom okrenuta k nama. Jer, svjesni su da se nalaze na crteu i da ih moemo vidjeti. Zbog toga se uope ne trse u svemu nalikovati onome to mi svakodnevno gledamo. tovie, daju naslutiti da su izili iz Allahovih sjeanja. Zbog toga je tamo, na toj slici, vrijeme stalo. I koliko god urila pria koju priaju pomou crtea, oni e, poput dobro odgojenih, stidljivih i otmjenih djevojaka, vjeno ostati tu ne miui ni akama, ni rukama, ni njenim tijelima, pa ak ni oima. S njima 465

e se sve zaustaviti u tamnoplavoj noi: meteor na nebu i leti u tami, meu zvijezdama, uzbueno poput ustreptala srca ljubavnika, ali i za sva vremena stoji tamo, u tom neponovljivom trenu, kao da je prikovan za nebo. Stari heratski majstori primjeivali su kad bi im se Allahova barunasta tama poela sputati na oi kao kakav zastor, znali su dobro da e se njihove due na koncu sjediniti s vremenskim beskrajem na jednom takvom crteu samo ako oslijepe gledajui u nj netremice, danima i tjednima. Kad su se u vrijeme veernjega ezana vrata Riznice otvorila uz istu ceremoniju i u nazonosti istih ljudi, majstor je Osman jo uvijek predano zurio u stranicu pred sobom, u pticu koja je letjela nebom uope se ne miui. Ali, svi koji su primijetili njegove zgasnute zjenice, upravo onako kako primjeujemo neke slijepce kad se iz pogrenoga kuta primiu tanjuru pred sobom, uoili su i to da on na neki neobian nain promatra udesnu stranicu ispred sebe. Budui da me aui odjela Carske riznice, koji su znali da e majstor Osman jo ostati unutra i da je Dezmi-aga na vratima, nisu detaljno pretresali, nisu ni doli do igle skrivene u mojim gaama. Kad sam iz dvorita Saraja iziao na istambulske ulice, skrenuo sam u jedan prolaz, iz gaa izvadio tu stranu stvar to je oslijepila Behzada i stavio je u njedra. Pohitao sam niz ulice kao da trim. Hladnoa riznikih prostorija toliko mi se bila uvukla u kosti da mi se uinilo kao da se na gradske ulice preuranjeno spustio blagi proljetni zrak. Prolazei trnicom Eskihan, ispred duan koji su se jedan po jedan ve zatvarali trgovine namirnicama, brijanice, travarskog duana, prodavaonice voa i povra i radnje u kojoj se prodaje ogrjev usporio sam i paljivo razgledao bave, prekrivae, mrkve i staklenke izloene u toplim duanima koje su osvjetljavale uljane svjetiljke. Ulica moga punca jo uvijek nisam mogao kazati ak ni ekurina, a kamoli moja 466

ulica nakon dvodnevnog izbivanja inila mi se jo vie stranom i dalekom. Ali, radost to se iv i zdrav vraam svojoj ekuri i s obzirom na to da se ubojica mogao smatrati pronaenim logina pomisao da u noas biti primljen u postelju svoje voljene tako me je zbliavala s cijelim svijetom da sam se, ugledavi stablo nara i popravljeni prozorski kapak, koji je bio zatvoren, jedva suzdrao da ne ponem vikati kao seljak koji se oglaava nekomu s druge strane rijeke. Jer, ekuri sam, onoga trenutka kad je ugledam, htio otpoeti priu ovim rijeima: Saznalo se tko je prokleti ubojica. Otvorio sam dvorina vrata. I istoga trena da li po kripi vrata, da li po bezbrinosti vrapca koji je pio vodu iz bunarskoga vjedra ili moda po kui utonuloj u mrak, ne znam istoga sam trena s vujim predosjeajem ovjeka koji ve dvanaest godina ivi posve sm osjetio da u kui nema nikoga. ovjek s bolom shvaa da je ostao posve sam, a opet otvara sva vrata, ormare, ak i poklopce na loncima podie. Tako sam uinio i ja. Otvorio sam ak i sanduke i pogledao u njih. Jedino to sam uo u toj dugoj tiini bilo je ubrzano lupanje moga srca. Kad sam, kao kakav starina koji je sveo sve svoje raune i obavio sve poslove u ivotu, izvukao sablju koju sam krio na dnu najudaljenije krinje i opasao je, u trenu sam osjetio spokoj. U toliko godina tijekom kojih sam radio pisaljkom moja sablja s drkom od bjelokosti stalno mi je pruala unutarnji mir i ravnoteu (isto i u hodu). Knjige nam pruaju samo dubinu koju smatramo utjehom za ovjekovu nesreu. Siao sam u dvorite. Vrabac je bio odletio. I kao kad mornar naputa lau koja tone, tako sam i ja napustio kuu i otiao preputajui je tiini nadolazee tame. Potri!, dovikivalo mi je srce s mnogo vie samopouzdanja, idi, pronai ih! Potrah. Ipak, usporavao sam korake tamo gdje je vladala guva i onda kad su za mnom pojurili opori pasa, zadovoljni to su naletjeli na zabavu u damijskim dvoritima koja sam koristio kao 467

preace.

468

(53) Zovem se Ester

Upravo sam za veeru kuhala varivo od lee kad Nesim ree: Netko je na vratima. Tutnula sam mu u ruku licu i kazala: Nemoj da jelo zagori!, potom u aku primila njegovu staru ruku i licom dvaput promijeala varivo u loncu. Jer, ako mu ne pokae, satima bi je mogao drati u varivu, a da ga uope ne promijea. Kad sam na vratima ugledala Karu, osjetila sam prema njemu samo suut. Lice mu je imalo takav izraz da se ovjek bojao upitati to se dogodilo. Ne ulazi, rekla sam. Ja u se sada presvui i doi. Odjenula sam svoje ruiaste i ute halje, koje odijevam kad me pozovu na ramazanske zabave, bogatake gozbe i duga svadbena slavlja te uzela svoj praznini zaveljaj. Doi u pojesti svoje varivo, kazala sam sirotom Nesimu. Jedva da smo proli jednu ulicu nae male idovske mahale iji su se dimnjaci jedva puili kao i njezini sirotinjski lonci, kad se oglasih: ekurin bivi mu vratio se iz rata. Kara je utio sve dok nismo izili iz mahale. Lice mu je poprimilo sivkastu boju nadolazee veeri. Gdje su?, upitao je mnogo kasnije. Tako sam saznala da ekura i djeca nisu kod kue. Doma su, odgovorila sam. I primjeujui odmah da je ta rije ugrizla Karu za srce jer je ciljala na ekurinu prijanju kuu, dodala sam jo jednu da bih mu dala malo nade: Vjerojatno. 469

Jesi li ti vidjela tog mua, povratnika iz rata?, upitao je gledajui me ravno u oi. Nisam vidjela ni njega niti to da je ekura napustila kuu. Po emu zakljuuje da ju je napustila? Po izrazu tvoga lica. Ispriaj mi sve to zna, kazao je odluno. Da bi Ester, ona koja je mnogim sanjalicama uspjela pronai mueve jer su joj oi stalno uperene u tue prozore, a ui irom otvorene, i koja mirne due moe pokucati na vrata mnogih nesretnih domova, da bi ta Ester mogla biti ova Ester, morala je znati da ne moe uvijek ispriati sve to zna, i to je bilo tuno. Hasan, brat ekurinog prvog mua, rekla sam, uvukao se u nau kuu (vidjela sam da mu je bilo drago kad sam rekla nau kuu) i kazao evketu da e se njegov otac svakog asa vratiti iz rata, da e stii popodne i jako se raalostiti ako doma ne zatekne svoju enu i djecu. Iako je evket majci prenio tu vijest, ekura se ponijela obazrivo, nije se mogla odluiti to da uini. Oko ikindije evket je pobjegao od kue djedu i stricu Hasanu. Otkud ti sve to doznaje? Zar ti ekura nije kazala da je Hasan u zadnje dvije godine na sve mogue naine pokuava vratiti u prijanji dom? Neko joj je vrijeme Hasan preko mene slao pisma. Je li mu ekura ikad odgovorila? Poznajem sve vrste ena u Stambolu, rekla sam ponosito, ali ni jednu koja bi kao ekura toliko mnogo polagala na kuu, mua i svoje potenje. No, sad sam ja njezin mu. 470

U glasu mu se osjeala ona muka nesigurnost koja me je uvijek rastuivala. Prikloni li se ekura jednoj strani, na onoj drugoj nastupa propast. Hasan je napisao jednu poruku da je odnesem ekuri; u njoj stoji da se evket vratio doma da doeka oca, da je jako nesretan zbog tog lanog mua, svog novog oca, s kojim je njegova majka u nezakonitu braku te da se nee vraati kui. to je ekura uradila? Cijelu te je no iekivala posve sama s Orhanom. A Hajrija? Hajrija godinama vreba priliku da tvoju lijepu enu udavi u ai vode. Stoga je i odlazila u postelju pokojnoga Tetka. Kad je Hasan vidio da je ekura provela no posve sama, muena strahom od ubojice i utvara, po meni joj je poslao jo jedno pismo. to je u njemu napisao? Bogu hvala da jadna Ester ne zna ni itati ni pisati pa tako, kad to pitaju ljutita gospoda i razdraeni oevi, ona im kae: Ja ne itam u pismu, nego samo s lica ljepotice koja to pismo ita. I to si proitala? Bespomonost. Dugo nije progovorio. Vidjela sam sovu uurenu na krovu jedne grke crkvice. Oekivala je no. Vidjela sam slinavu mahalsku djecu to su zurila u moju odjeu i zaveljaj i smijala se. Vidjela sam ugave pse kako u neprestanu eanju silaze s grobalja pokrivenih empresima na ulicu, radosni jer se sputa no. 471

Lake!, povikala sam Kari neto kasnije. Je se ne mogu pentrati uz ove padine kao ti. Kamo me vodi s ovim zaveljajem u ruci? Prije no to me odvede Hasanovoj kui, odvest u te velikodunim mladim momcima koji e od tebe kupiti darove za tajne ljubavnike - cvjetne rupie, svilene remene i srebrnim nitima protkane kese za novac. Bilo je dobro to se Kara u tom jadnom stanju jo uvijek mogao aliti, ali sam u toj ali odmah osjetila i prizvuk zbilje. Ako sakuplja vojsku, nipoto te neu odvesti Hasanovoj kui, rekla sam. Smrtno se bojim svae i tue. Ako bude ona pametna Ester, kakva uvijek i jesi, nee biti ni svae ni tue, rekao je. Proli smo Aksaraj i izili na put koji vodi na suprotnu stranu, prema vrtovima Longe. Na gornjem dijelu blatnjava puta, u mahali koja je pamtila i bolje dane, uao je u brijanicu koja je jo uvijek bila otvorena. Vidjela sam kako razgovara s majstorom kojega je pri svjetlosti svjetiljke brijao jedan deko glatka lica i lijepih ruku. Nedugo zatim pridruie nam se brico, njegov lijepi egrt i na Aksaraju jo dva njegova ovjeka. U rukama su imali sablje i sjekire. Na ehzadebaiju, u tami jedne sporedne ulice, prikljuio nam se i jedan deko iz medrese, za kojeg nikada ne bih pomislila da je siledija. Zar ete napasti kuu u gradu usred bijela dana?, upitala sam. Nije dan, nego no, rekao je Kara vie zadovoljnim negoli aljivim glasom. Ne budi tako siguran u sebe zato to si okupio ljude, kazala sam. Pripazi da vas ne vide janjiari kako tumarate naokolo ba kao kakva naoruana vojska! Nitko nas nee vidjeti. 472

Juer su ljudi erzurumskog hode najprije napali jednu mehanu, a potom i dervie derahijske sljedbe u njihovoj tekiji na Gluhim vratima, i sve prisutne istukli. Izdahnuo je, vele, neki starac koji je dobio cjepanicom po glavi. U mrkloj tami mogu pomisliti da i vi pripadate njima. Bila si, vele, u kui pokojnoga Tankoutog Efendije - Bog te blagoslovio! - i tamo vidjela one konje nacrtane razmrljanim tuem, pa si o tome obavijestila ekuru. ini se da je Tankouti Efendija dosta urovao s ljudima tog propovjednika iz Erzuruma. Ako sam se u toj kui izdaleka malko i raspitivala o neemu, uinila sam to zato to sam mislila da e koristiti sirotoj ekuri, kazala sam. Zapravo, onamo sam otila pokazati nova sukna, tek pristigla flamanskom laom. A ne da bih se mijeala u vae erijatske i politike stvari, do kojih ne dosee moja jadna idovska pamet. Gospoo Ester, ti si vrlo pametna ena. Budui da jesam, da ti i ovo kaem: Ljudi tog erzurumskog propovjednika jo e se vie pomamiti i mnogim e ljudima nanijeti bol, pazite se! Kad smo zali u ulicu iza arikapije, srce mi je od straha poelo ubrzano lupati. Gole i mokre grane kestenovih i dudovih stabala svjetlucale su na blijedoj svjetlosti polumjeseca. Vjetar koji su puhali dini i aveti lepetao je zavezanim krajevima moga zaveljaja i zvidei u ogoljelim stablima odnosio miris nae druine mahalskim psima koji su ekali u zasjedi. Kad su zalajali, pojedinano ili u paru, pokazala sam Kari kuu. Naas smo u tiini bacili pogled na njezin mrani krov i kapke. Kara je smjestio svoje ljude oko kue, u opustjeli vrt, s obiju strana dvorinih vrata i straga iza smokvinih stabala. U tom prolazu ima jedan tatarski prosjak, jedan prostak, rekla sam. Slijep je, ali zna bolje od muhtara tko prolazi ulicom. Neprestano masturbira, kao i Padiahovi bestidni 473

majmuni. Ne doputajui da vam dotakne ruku udijelit ete mu devet-deset aki, i sve e vam kazati. Izdaleka sam promatrala kako je Kara Tatarinu najprije dao novac, a potom mu vrh sablje prislonio na grkljan i priklijetio ga. to se potom dogodilo, ne znam; brijaki je pomonik, za kojeg sam mislila da motri na kuu, drkom svoje sjekire poeo mlatiti Tatarina. Promatrala sam taj prizor mislei da e se brzo okonati, ali je Tatarin i dalje plakao. Pritrala sam i iz ruku mu iupala Tatarina prije nego ga ubije. Psovao mi je majku, govorio je brijaki pomonik. Kae da Hasan nije u kui, rekao je Kara. Je li istina to to veli slijepac? Pruio mi je pismo koje je napisao na licu mjesta. Uzmi ga i daj Hasanu, ako ga nema, daj ga njegovu ocu!, rekao je. Zar ekuri nisi nita napisao?, upitala sam uzimajui pismo. Ako joj poaljem posebno pismo, to e jo vie izazvati mukarce u kui, odgovorio je Kara. Reci joj da sam pronaao podloga ubojicu njezina oca. Je li to istina? Ti joj to kai! Prijekorno sam uutkala Tatarina koji je jo uvijek plakao i kukao. Ne zaboravi to sam napravila za tebe!, kazala sam i shvatila da stvar neprestano odugovlaim kako bih ostala tu s njima. Zato sam u sve to gurala svoj nos? Prije dvije godine na Jedrenskim su vratima odsjekli ui jednoj eni, ulinoj trgovkinji poput mene, i ubili je kad se djevojka koja se

474

nekom ve bila obeala udala za drugoga ovjeka. Moja mi je baka govorila da Turci najee ubijaju ovjeka bez ikakva razloga. eznutljivo sam mislila na varivo od lee, koje je moj dragi Nesim sad doma jeo. Iako su mi se noge okretale na suprotnu stranu, krenula sam prema kui mislei kako je ekura tamo. A muila me i znatielja. Pokuarkaaa!, vikala sam. Stigla je kineska svila za prazninu odjeu! Osjetila sam da se pokrenula naranasta svjetlost koja se probijala kroz kapke. Vrata su se otvorila. U kuu me uveo Hasanov uljudni otac. Unutra je bilo toplo, kao i u svim bogatakim kuama. Kad me je ekura, koja je pri svjetlosti svjetiljke s djecom sjedila za sofrom, ugledala, ustala je. ekura, kazala sam, stigao ti je mu. Koji? Novi, rekla sam. On i njegovi naoruani ljudi opkolili su kuu. Spremni su boriti se s Hasanom. Hasan nije doma, rekao je uglaeni svekar. To je pravi pogodak!, rekla sam i pruila mu Karino pismo kao ponositi poklisar koji prenosi padiahovu nepokolebljivu volju: Uzmi to i proitaj! Dok je njezin uljudni svekar itao pismo, oglasila se ekura: Ester, kazala je, doi da ti naspem variva od lee, ugrijat e te. Ne volim ga, kazala sam isprva. Nikako mi se nije dopalo to to govori kao da prihvaa tu kuu. Ali, kad sam shvatila da sa mnom eli ostati nasamo, zgrabila sam licu i krenula za njom.

475

Reci Kari da se sve ovo dogodilo zbog evketa, kazala je apatom. Juer sam ga cijelu no ekala sama s Orhanom, smrtno uplaena zbog ubojice. Orhan je cijelu no drhtao. Moja su se djeca razdvojila! Koja e se majka odvojiti od svoga djeteta? Kad se Kara nije vratio kui, poslali su vijest da su ga muitelji naega Padiaha natjerali da progovori i da je i on imao udjela u smrti moga oca. Nije li Kara bio s tobom kad ti je otac umoren? Ester, rekla je razrogaivi svoje prelijepe crne oi, molim te, pomozi mi! Reci mi zato si se vratila ovamo, pa da razumijem i pomognem ti! Misli li da znam zato sam se vratila?, rekla je. U jednome trenutku uinilo se da e zaplakati. Kara je bio grub prema mome evketu. A kad je Hasan rekao da se vratio pravi otac djece, povjerovala sam mu. Ali, po njezinim oima vidjela sam da lae, i ona je znala da ja to vidim. Hasan me obmanuo, proaptala je, i po tome kako je to proaputala, osjetila sam kako eli da shvatim da voli Hasana. No, je li ekura shvaala da ee misli na Hasana zato to se udala za Karu? Vrata su se otvorila i ula je Hajrija drei u ruci kruh tek izvaen iz penice, koji je zamamno mirisao. Kad me je ugledala, po njezinu sam stalno smrknutu licu odmah vidjela da je nakon Tetkove smrti to jadno stvorenje postalo ekurinim neeljenim nasljedstvom, koje ne moe ni otpisati ni prodati. A kad se ekura vratila djeci s tek peenim kruhom pristiglim u sobu, shvatila sam pravu istinu: ono to ona trai, a ne moe nai, nije bio mu kojeg bi ona voljela, bio on roeni otac djece, Hasan ili Kara, nego ovjek koji bi volio tu djecu izbezumljenu od straha. ekura je bila spremna dobronamjerno voljeti sve dobre mueve. Ono to trai, trai srcem, rekla sam uope ne razmiljajui. Meutim, mora

476

odluiti razumom. Kari u se smjesta vratiti s djecom, rekla je. Ali, imam uvjete! Malo je odutjela. Mora se dobro ophoditi prema evketu i Orhanu. Nee traiti da mu polaem raune zato sam se sklonila ovamo. A potivat e i neke druge uvjete naega braka, on zna koje. Sino me je ostavio samu u kui i prepustio i ubojici i lopovu i nitkovu i Hasanu. Jo nije pronaao ubojicu tvoga oca, ali je traio da ti kaem da jest. to misli, da mu se vratim? Prije nego sam odgovorila, bivi svekar, koji je odavno bio proitao pismo, ree: Recite gospodinu Kari, u odsutnosti moga sina ja ne mogu biti odgovoran zbog toga to sam mu poslao natrag svoju snahu. U odsutnosti kojeg sina?, upitala sam zlobno, ali blagim tonom. Hasana, odgovorio je. No kako je bio gospodin, osjetio je nelagodu: Moj stariji sin navodno se vraa iz Perzije, postoje svjedoci koji e to potvrditi. Gdje je Hasan?, upitala sam. Srknula sam dvije lice variva koje mi je ekura bila nasula. Otiao je nai slubenike iz carine, nosae i ostale ljude, odgovorio je s naivnou dobrih i blesavih ljudi koji nisu kadri prevaliti la preko usana. Nakon onoga to su juer napravili ljudi hode iz Erzuruma, noas su i janjiari na ulicama. Mi ih uope nismo vidjeli, rekla sam idui k vratima. Je li to bila tvoja zadnja rije? Upitala sam to svekra da bih ga zaplaila, ali je ekura jako dobro znala da se pitanje 477

zapravo odnosi na nju. Je li uistinu bila toliko zbrkana ili je moda neto skrivala, je li, recimo, ekala da se vrati Hasan sa svojim ljudima? Zapravo sam se obradovala shvativi da mi se dopada ta ekurina neodlunost. Mi neemo Karu, odvano je kazao evket. A ti, debela, ne dolazi vie ovamo! Ali, tko e tad tvojoj lijepoj majci donositi one ipkane prekrivae i rupie s cvjetnim uzorcima i pticama, koje tako voli, i crveno platno za koulje, koje ti tako voli?, rekla sam i spustila svoj zaveljaj nasred sobe. Do mog ponovnog dolaska odveite ga i pogledajte, odjenite to elite, stavite na se to hoete, odreite, skrojite i saijte to god vam je volja. Izlazei, osjetila sam tugu: nikad do sada nisam vidjela toliko suza u ekurinim oima. Jo se nisam bila ni priviknula na vanjsku hladnou kad me na blatnjavu putu zaustavi Kara sa sabljom u rukama. Hasan nije kod kue, rekla sam. Moda je otiao na trnicu kupiti vino kako bi proslavio ekurin povratak kui. A moda e, kako i vele, svakoga asa izbiti sa svojim ljudima. U tom ete se sluaju boriti jer je lud. Pogotovo kad dograbi onu svoju crvenu sablju. to je ekura rekla? Svekar je kazao ne, ne moe, ne dam snahu, ali ti se ne boj njega, nego ekure. Ako mene pita, ena je izluena, vratila se jer je shvatila kako dva dana nakon smrti svojega oca, obuzeta smrtnim strahom od ubojice, a nakon Hasanovih prijetnji i tvoga nestanka bez ijedne jedine rijei, s tim strahovima u onoj kui nee moi provesti jo jednu no. A rekli su joj da su u ubojstvo njezina oca umijeani i tvoji prsti... Ali, da se ekurin bivi mu vratio, da ovo, da ono - o tome nema ni govora. evket je izgleda nasjeo na Hasanove lai, a ini se i 478

Hasanov otac... ekura ti se namjerava vratiti, ali postavlja i uvjete. Gledajui Karu ravno u oi, nabrojila sam ih jedan po jedan. Prihvatio ih je odmah i nekako slubeno, kao da razgovara s pravim izaslanikom. I ja imam jedan uvjet, kazala sam. Sad opet idem u kuu. Uprla sam prst u kapke svekrovih prozora za njegovim leima: Malo kasnije izvrit ete prepad na njih i na vrata. Kad ja zaviem, prestat ete. Ako Hasan doe, borite se bez ustezanja! Sve bi te rijei jednoga izaslanika zacijelo mogle stajati ivota, ali ova se Ester naprosto zanese. im sam povikala: Pokuarkaaa!, vrata se ovaj put odmah otvorie. Stupila sam ravno pred svekra: Svatko, i cijela mahala i kadija ovog dijela Stambola, zna da se ekura poodavno razvela i ponovo udala po zakonima Kur'ana asnog, kazala sam. ak i da tvoj odavno mrtvi sin oivi, napusti dennet, pa i Bojega poslanika Musu, i vrati nam se ovamo, on vie nije ekurin mu, i gotovo. Oteli ste udanu enu i drite je ovdje. Kara je traio da vam prenesem, on i njegovi ljudi kaznit e vas zbog toga prije kadije. Pogrijeit e, ree svekar uljudno. Ta mi nismo oteli ekuru! Ja sam, Bogu hvala, djed ove djece. Hasan im je stric. Kad je ekura ostala sama, sklonila se k nama, ta to bi drugo? Ako eli, odmah se s djecom moe vratiti natrag. Ali, ne zaboravi: ovo je njezina kua, u njoj je izrodila djecu i podigla ih u srei. ekura, kazala sam nepromiljeno, eli li se vratiti u kuu svoga oca? Zbog rijei 'srea' ekura je ve bila poela plakati. Ja nemam oca, odgovorila je. Ili mi se to samo uinilo? Djeca su joj se priljubila uz skute, potom su je posjela i privinula joj se na grudi; priljubljeni jedno uz drugo, kao kakva lopta, sve troje su plakali uglas. Ova Ester
*

Starozavjetni prorok Mojsije (op. prev.).

479

nipoto nije blesava: shvaala sam jako dobro da se ekura svojim plaem eli poigrati objema stranama, ne priklanjajui se ni jednoj, ali da i unato tomu plae iz sveg srca. Jer, i ja sam se rasplakala. Malo kasnije vidjela sam da plae i ona zmija Hajrija. to se pak tie zelenookog, uljudnog svekra, jedine osobe u kui koja nije plakala, zbog njega je u tom trenu poeo napad Kare i njegovih ljudi. Poeli su udarati po prozoru i provaljivati vrata, a svaki je udarac odzvanjao u kui kao topovska granata. Ti si iskusan ovjek, pravi gospodin, kazala sam svekru ohrabrena i vlastitim suzama. Otvori vrata i kai da ekura dolazi, ne bi li prestali ti pobjenjeli psi vani. Bi li ti izbacila na ulicu i prepustila tim psima enu bez igdje ikoga, koja je kod tebe potraila utoite, a usto je i tvoja snaha? Ona sama eli otii, odgovorila sam. Svojim ljubiastim rupiem obrisala sam nos zaepljen od plaa. Tad moe otvoriti vrata i otii, rekao je. Sjela sam kraj ekure i djece. Svaki novi udarac u vrata stvarao je groznu buku i izazivao sve vie i vie suza. Djeca su udarila u jo jai pla, a to je i meni i ekuri natjeralo jo vie suza na oi. Ali, obje smo istodobno i oekivale te udarce, pod kojima se kua gotovo ruila, i prijetee povike izvana, i obje smo znale da plaemo tek da dobijemo na vremenu. Lijepa moja ekura, kazala sam, svekar ti ne brani, tvoj mu Kara objeruke prihvaa sve tvoje uvjete, oekuje te s ljubavlju, nema vie to traiti u ovoj kui. Odjeni odjeu za van, stavi veo, uzmi svoj zaveljaj i djecu, otvori vrata pa da napokon krenemo tvojoj kui. Te su moje rijei kod djece izazvale potoke suza. Zbog njih je i ekura razrogaila oi: 480

Bojim se Hasana, rekla je. Njegova bi osveta bila strana. On je divlji. Konano, sama sam dola ovamo. To tvoj novi brak ne ini nevaeim, kazala sam. Nala si se u bezizlaznu poloaju, dakako da e se nekamo skloniti. I mu ti je sve oprostio, prima te nazad. to se Hasana tie - kako smo s njim dosad ovih godina, tako emo i odsad. Nasmijeila sam joj se. Ali, ja ne mogu otvoriti vrata, rekla je. Tad bi se smatralo da sam dragovoljno otila. ekura, duo, ni ja ne mogu otvoriti vrata, kazala sam. Zna i sama, tad bi rekli da sam gurala nos u vae stvari. Njihova osveta meni bila bi jo okrutnija. U oima sam joj proitala da mi daje za pravo. Tada nitko ne moe otvoriti vrata, rekla je. Pustimo ih neka ih razbiju, uu i nasilu nas odvedu. Uplaila sam se shvativi odmah da je to za ekuru i njezinu djecu najbolje rjeenje. Ali, tada bi mogla pasti krv, kazala sam. Ako se kadija ne umijea, past e krv, krvna e osveta trajati godinama. Nitko tko hoe biti astan ovjek ne moe sa strane promatrati kako mu razvaljuju vrata, upadaju u kui i odvode ensko eljade. Kad je, namjesto da dade razuman odgovor, privinula djecu na prsa i na sav glas poela ridati, jo jednom sam s kajanjem shvatila koliko je ta ekura podmukla i proraunata osoba. Neki je glas u meni govorio da sve to ostavim i odem, ali ni ja vie nisam mogla prii vratima koja su se gotovo lomila pod snanim udarcima. Zapravo, bojala sam se i da e provaliti vrata i ui, ali i toga da ih nee provaliti. Jer, padalo mi je na um da bi Kara, koji se jako pouzdao u mene i bojao ii do kraja, svakoga asa mogao povui svoje ljude i tako ohrabriti svekra. Kad sam se privila uz ekuru, shvatila sam da prijetvorno plae, ali je od tog plaa bilo gore njezino drhtanje, koje se nije dalo hiniti. 481

Prila sam vratima i proderala se iz sveg grla: Stanite, dosta je vie! Naas su utihnuli i strka vani i pla unutra. Neka Orhan majci otvori vrata!, kazala sam s iznenadnim nadahnuem i dodala umilnim glasom, kao da razgovaram s djetetom: On se eli vratiti kui, na njega se nitko nee ljutiti. Jo to nisam bila ni izgovorila, a Orhan je iskliznuo iz majina olabavljena zagrljaja i, s iskustvom nekog tko je u toj kui ivio godinama, najprije gurnuo zasun, onda kapak na vratima, pa je potom povukao mandal i ustuknuo od vrata dva koraka unazad. Kroz odkrinuta vrata, koja su se sama od sebe otvorila, pokuljala je vanjska hladnoa. Nastupila je takva tiina da smo svi uli kako negdje daleko tek tako laje neki lijeni pas. Kad je ekura poljubila Orhana koji se vratio u majinski zagrljaj, oglasio se evket: Tuit u te stricu Hasanu, kazao je. Kad sam vidjela da je ekura ustala, uzela veo i da sprema svoj zaveljaj, osjetila sam silno olakanje, toliko da sam se prepala da u se nasmijati. Sjela sam i pojela dvije lice variva od lee. Time to nije ni priao vratima kue Kara je jo jednom potvrdio da je bistar. Iako smo ga pozvali upomo kad je evket najednom iznutra gurnuo zasun i tako se zatvorio u sobu svoga pokojnoga oca, Kara nije htio nogom stupiti u kuu, niti svojim ljudima dopustiti da to uine. Tek kad mu je majka dopustila da sa sobom ponese rubinima optoen bode svoga strica Hasana, i evket je pristao napustiti kuu. uvajte se Hasana i njegove crvene sablje, rekao je svekar vie s istinskom zebnjom negoli glasom u kojem se mogao naslutiti poraz i udnja za osvetom. Poljubio je unuke pomirisavi im kosu. I proaputao je neto ekuri na uho. 482

Kad sam primijetila da urno baca posljednji pogled na kuna vrata, zid i dimnjak, jo jednom sam se prisjetila da je tu s prvim muem provela najsretnije godine svoga ivota. Je li zamjeivala da je sad ta ista kua utoite dvojice nesretnih i usamljenih mukaraca i da zaudara na smrt? Kako mi je bila slomila srce, na povratku sam se prema njoj ponaala suzdrano. Hladnoa i nona pomrina nije bilo to to je na povratku zbliavalo nas tri ene udovicu s dva siroia, jednu robinju i jednu idovku nego skuenost nepoznatih mahala i teko prohodnih ulica te strah od Hasana. Poput kakve karavane to prevozi blago naa je mnogoljudna povorka, tiena od Karinih ljudi, vijugala zaobilaznim putovima, sporednim ulicama te udaljenim i zabaenim mahalama kako ne bismo naletjeli na none uvare, janjiare, znatieljne mahalske huligane, na hajduke i na Hasana. Gdjekad smo pronalazili put sudarajui se sa zidovima kua i jedni s drugima u mrklu mraku, u kojem se ni prst pred okom nije mogao vidjeti. Strepei da bi nas u pomrini mogli epati i oteti vampiri, dini i ejtani iz podzemlja, vrsto smo se zbile jedna uz drugu. Odmah iza zidova koje smo doticali pipajui pred sobom u pomrini i iza zatvorenih kapaka ulo se kako u hladnoj noi hropu i kalju spavai, a ivotinje stenju u stajama. Iako sam ja, Ester koja sam korakom premjerila sve stambolske ulice izuzevi one u najsiromanijim i najgorim mahalama, u kojima konae izbjeglice i pripadnici raznih nesretnih naroda iako sam s vremena na vrijeme i pomiljala da smo se u tami bez dna izgubili u beskonano krivudavim ulicama, opet sam mogla prepoznati neke uglove, kojima danju strpljivo prolazim sa zaveljajem u ruci: zidove Terzibaine ulice; otar vonj gnoja, gotovo nalik mirisu cimeta, koji se irio iz staje pored Nurullah-hodina vrta; zgarita u Ulici akrobat... Prepoznala sam i Sokolarski prolaz i na trgu, na koji taj prolaz vodi, esmu Slijepoga hadije te shvatila kako ne idemo prema kui ekurina pokojnog oca, nego u

483

drugom, meni nepoznatu smjeru. Odmah mi je sinulo da Kara svoju obitelj hoe sakriti od Hasana, koji je u napadu bijesa bio kadar svata uiniti, kao i od onoga vrajeg ubojice, i da je na nekom drugom mjestu pronaao sklonite. Da znam gdje, rekla bih vam odmah, a Hasanu ujutro. Ne zbog toga to sam zloesta, ve stoga to sam bila sigurna da e ekura opet htjeti zadobiti Hasanovu panju. Ali, promuurni se Kara s pravom nije vie nimalo pouzdavao u mene. Bili smo u jednoj mranoj ulici iza Trnice robova kad se s kraja ulice zaue dozivanja, dernjava i vika. ule smo naguravanje i ja sam sa strahom prepoznala onaj jedinstveni zveket koji se oglasi kad se ukrste sjekire, sablje i batine, i krike kad udarac zaboli do kosti. Kara je svoju veliku sablju ustupio svome ovjeku od povjerenja, nasilu istrgao bode iz evketove ruke i tako ga rasplakao, a ekuru, Hajriju i djecu uputio dalje u pratnji brijakoga pomonika i druga dva ovjeka. Mene nisu poslali s njima; student medrese kazao je da e me preicom odvesti kui. Je li se iza toga krila sluajnost ili namjera da od mene lukavo zataje mjesto na kojem e se sakriti? Na kraju uske ulice kojom smo morali proi nalazio se jedan lokal, koji je morao biti kavana. Borba sabljama moda se bila zavrila prije nego je i poela. Gomila ljudi koja je ulazila i izlazila uz dernjavu i viku najprije sam pomislila da je pljaka unitavala je kavanu. Najprije su iz nje paljivo iznosili alice, dezve, ae i klupice kako bismo ih mi, radoznalci, pri svjetlosti zublji mogli vidjeti na djelu i iz toga izvui pouku, a potom su ih razbijali pred naim oima. Malo su izbubetali jednoga koji je to htio prekinuti, ali je on na koncu dobro proao. U poetku sam mislila, problem je samo kava, tako su i bili kazali. 484

Govorili su o tetnosti kave, o tome kako unitava oi i eludac, kako otupljuje mozak i ljude izvodi iz vjere, kako je ona franaki otrov i kako je Poslanik Muhammed odbio kavu koju mu je ponudio ejtan u liku lijepe ene. Sve je to nalikovalo pounoj nonoj zabavi i mislila sam kako u, kad stignem kui, prekorjeti Nesima: Ne pij previe tog otrova! Kako je uokolo bilo jako mnogo samakih soba i jeftinih hanova, u kratkom se vremenu okupila gomila radoznalaca eljnih gledanja, sainjena od zgubidan i oloa koji se ilegalno uvukao u grad, to je osokolilo neprijatelje kave. Tad mi je sinulo kako su to ljudi glasovitog propovjednika Nusret-hode Erzurumskog, da po Stambolu razbijaju toionice vina, legla prostitucije i kavane, kanjavaju zabludjele s puta Poslanika Muhammeda i one koji se za tekijskih obreda vrte oko sebe i pleu uz muziku. Psovali su neprijatelje vjere, sve koji uruju sa ejtanom i one to se klanjaju kumirima, bezbonike i crtae. Tad mi je palo na pamet da je to kavana na ije zidove vjeaju crtee i u kojoj se izruguju vjeri i Hodi iz Erzuruma te ine svakojake nepodoptine. Iznutra je iziao jedan kavanski egrt lica oblivena potocima krvi. Mislila sam, sruit e se, ali je rukavom koulje obrisao krv s ela i obraza, umijeao se meu nas i skupa s nama nastavio gledati prepad na kavanu. U strahu, svjetina je malo ustuknula. Primijetila sam da je Kara u guvi ugledao nekog i da je na tren bio neodluan. Po okupljanju Erzurumlijinih pristalica zakljuila sam da pristiu janjiari ili neki drugi batinai. Baklje su zgasnule, a ljudi se ratrkali. Kara me je uhvatio za miicu i predao studentu medrese. Ii ete sporednim ulicama, rekao je. Otpratit e te do kue. I student se to prije htio izgubiti s tog mjesta te se udaljismo urnim koracima. Iz glave mi nije izlazio Kara, ali vam Ester, kad ostane izvan dogaaja, ne moe pripovijedati to se dalje zbivalo.

485

(54) Ja, ena

Kau: Meddah-efendija, ti sve i svakoga moe oponaati, ali ne moe biti ena! Tvrdim upravo suprotno. Da: enidba mi nije bila suena jer sam putovao od grada do grada i na svadbama, zabavama i po kavanama do u sitne sate, sve dok me ne bi izdao glas, priao prie oponaajui sve i svakog. No, to uope ne znai da ne poznajem enski rod. ene poznajem jako dobro; ak sam se s etirima osobno susreo, vidio im lica, razgovarao s njima. To su: 1. Moja pokojna majka; 2. Moja draga teta po majci; 3. ena moga starijeg brata, koja me tukla i derala se Izlazi iz sobe!, svaki put kad bi me zatekla u njoj. (U nju sam najprije bio zaljubljen.); 4. ena koju sam za svojih putovanja samo na tren vidio na jednom otvorenom prozoru u Konji. Iako nismo izmijenili ni rije, godinama sam prema njoj osjeao poudu, i jo je uvijek osjeam. A moda je sad i mrtva. Moi vidjeti enu otkrivena lica, s njom razgovarati, moi posvjedoiti njezine ljudske strane, u nama mukarcima pobuuje i ulne i duboke duhovne osjeaje; a budui da je tako, najbolje je, kako nam to i naa vjera nalae, prije enidbe uope i ne gledati ene, pogotovo ne one lijepe. Radi neizbjena zadovoljenja putenih poriva jedini je izlaz u prijateljstvu s lijepim mladiima, koje nas onda ne goni da traimo ene, te na koncu i to postane slatkom navikom. To to ene u franakim gradovima hodaju ne samo otkrivena lica nego ne kriju ni svoje najprivlanije strane sjajne kose, potom vratove, ruke, lijepe podvoljke, pa ak ako je vjerovati onome to se pria pa ak djelomice ni svoje noge, sve je to razlog zbog kojega se njihovi mukarci stidljivo, teko i bolno kreu s nadignutim prednjim dijelom hlaa i zbog kojega je njihovo drutvo paralizirano. I zbog kojeg franaki nevjernici pod naletom 486

osmanlijske vojske svakoga dana gube po jednu utvrdu. Kad sam tako, jo u ranoj mladosti, shvatio da je ivot podalje od lijepih ena najispravniji put k srei i duevnome miru, ene su me poele jo vie zanimati. A kako u to vrijeme jo nisam bio vidio ni jednu drugu enu osim svoje majke i tete, moja je radoznalost poprimala tajnovite obrise i ja sam, kao da mi je mozak obamro, shvaao da u moi dokuiti kako se one osjeaju samo ako radim ono to i one rade, jedem to i one jedu, ponavljam njihove rijei, oponaam njihova stanja i odijevam njihovu odjeu. Tako sam jednoga petka, kad su svi - otac, majka, brat, teta - bili otili u ruinjak moga djeda na obali Fahrenga, ostao sam kod kue izgovarajui se da sam bolestan. Ta poi s nama!, kazala je pokojna majka. Oponaat e vani pse, drvee, konje i nasmijavat e nas. to e raditi sam u kui? Nisam joj mogao kazati: Obui u tvoju odjeu i biti ena, mamice! Rekao sam: Boli me trbuh. Ne budi mlakonja!, rekao je otac. Poi s nama, hrvat emo se! Sad u vam, svojoj brai iluminatorima i kaligrafima, otkriti to sam osjeao po njihovu odlasku, oblaei komad po komad donje rublje i odjeu moje pokojne majke i tete; otkrit u vam tajnu to znai biti ena, tajnu koju sam tog dana dokuio. Odmah vam mogu kazati ovo: to god mi itali u knjigama, to god nam govorili propovjednici, ovjek se, kad postane enom, uope ne osjea kao ejtan. Naprotiv! Kad sam obukao vunene i ruama oslikane gae svoje majke, cijeloga me proeo osjeaj slatke dobrote, osjetio sam da sam senzibilan koliko i ona sama. Kad mi je golo tijelo dotakla svijetlozelena svilena koulja moje tete - i njoj je smoj bilo ao nositi je osjetio sam veu ljubav prema svoj djeci, pa ak i prema samome sebi. elio sam nakuhati za 487

cijeli svijet i podojiti svakog. I kad mi je onda sinulo kakav je to osjeaj imati grudi, u svoja sam njedra nagurao razne stvari arape, runike jer sam zapravo htio zadovoljiti radoznalost i osjetiti kako je to imati velike sise, i kad sam ugledao te goleme izboine na sebi... Da, u redu: osjetio sam ponos kao sm ejtan. Budui da mi je u trenu prolo kroz glavu kako e mukarci trati za njima i kad im samo vide sjenu, kako e preklinjati i batrgati se da ih dobiju u usta, osjetio sam se silno jakim, ali jesam li htio biti jak? U glavi mi je nastala zbrka: elio sam biti i jak, i pobuivati suosjeanje drugih; elio sam da me ludo voli bogat, snaan i pametan mukarac, kojeg uope nisam poznavao, ali sam se i bojao toga. Nataknuo sam na ruke majine zlatne narukvice koje je bila sakrila u vunene, mousnim mirisom proete arape kraj liem oslikanih plahti na dnu kovega s djevojakom opremom; na lice sam nanio rumenilo koje je koristila da bi joj obrazi po povratku iz hamama izgledali jo rumeniji, obukao tetinu tamnozelenu feredu, skupio kosu i i na glavu stavio njeni veo iste boje; i kad sam se ugledao u zrcalu sa sedefnim okvirom, osjetio sam kako me podilaze marci. Iako ih nisam bio ni dotakao, moje oi i trepavice sad su bile enske. Vidjele su mi se samo oi i obrazi, ali, bio sam izuzetno lijepa ena, i to me je inilo jako sretnim. Moja mukost zamijetila je to i prije mene i ukrutila se. To me je uinilo nesretnim. U ogledalu to sam ga drao u ruci promatrao sam suzu kako se kotrlja iz mog lijepog oka i zbog boli te spoznaje iz mene su pokuljali stihovi. Nikad ih nisam zaboravio. Jer, istoga trena - u nadahnuu koje mi je poslao sm Svevinji, a u nastojanju da zaboravim tu svoju bol - te sam stihove poeo pjevati kao pjesmu, u melodiji i ritmu uz koji sam i zaplesao:

Kad sam na istoku, elim na zapad, a na zapadu udim za istokom, Veli mi moje neodluno srce.

488

Ako sam mukarac, elim biti ena, a kao ena vapim muko biti, ape mi jedan drugi organ. Kako je teko ovjek biti, a jo napornije ivjeti tako! I sprijeda i straga, i s istokom i sa zapadom Ja elim uivati.

Pazite, naa erzurumska braa ne smiju uti da sam otpjevao tu pjesmu svoga srca! Hou rei, jako bi se naljutili. No, ega se ja plaim? Moda se i ne bi ljutili jer, gledajte - nije to ogovaranje - ima onaj glasoviti propovjednik, znate ve, onaj preuzvieni Nije-ak-NiHusret-Efendija, eee... - on vam je oenjen, dakako, ali i on, ba kao i vi, senzibilni iluminatori, i on vam, bar tako vele, vie voli djeake nego nas ene, ako vam ne laem jer su i meni lagali. Ali, taj me ne zanima jer ga ionako smatram jako odbojnim - vrlo je star. Zubi su mu poispadali, a - kako priaju ljepotani koji mu prilaze - iz usta mu se iri neizdriv smrad, ne zamjerite mi, kao iz medvjee guzice. No dobro. Zatvaram gubicu i vraam se svojoj patnji: Kad sam shvatila da sam jako lijepa, nisam vie htjela prati rublje i sue niti izlaziti na ulicu kao kakva robinja. Siromatvo, suze i nesrea, stalna razoaranja pred ogledalom i pla, tuga - sve je to za rune ene. Ja sam morala pronai mua koji bi me drao kao malo vode na dlanu, ali tko je meu vama takav? Tako sam kroz rupu na zidu poela tajno motriti sinove pa i plemenita koje je moj pokojni otac s najrazliitijim izgovorima pozivao kui. Htio sam da moje stanje nalikuje stanju nama poznate lijepe ene, one koja ima siuna usta i dvoje djece, i u koju su zaljubljeni svi iluminatori. Bilo bi dobro da vam ispriam priu o sirotoj ekuri. Ali ekajte! 489

Obeao sam vam u srijedu naveer ispriati jednu drugu priu. Pa, posluajte!

LJUBAVNA PRIA KOJU JE EJTAN DAO ENI ISPRIPOVIJEDATI

Zapravo, pria je vrlo jednostavna. Dogaa se u Kemerustiju, jednoj od siromanijih stambolskih mahala. Jedan od odlinika te mahale, elebija Ahmet, pisar kod Vasif-pae, bio je povuen gospodin. Imao je enu i dvoje djece. Jednoga dana na otvorenom prozoru ugleda jednu crnokosu, crnooku, stasitu, srebrnoputu i vitku bonjaku ljepoticu, i odmah se smrtno zaljubi. ena je meutim bila udana te je elebija uope nije zanimao. Voljela je naime svoga naoitog mua. I tako, siroti elebija nikomu ne povjerava svoju patnju, kopni od ljubavi, kupuje vino od jednoga Grka i opija se, ali na koncu ne moe sakriti svoju ljubav od ljudi u mahali. A kako su svima u njoj ljubavne prie prirasle srcu i budui da su elebiju iznimno voljeli i potovali, najprije su se i prema njegovoj ljubavi odnosili s potovanjem pravei se nastranu dvije ili tri ale - da je ne zamjeuju. Ali kad se elebija, koji vie nije bio kadar vladati svojim beznadnim ljubavnim jadima, poeo svaku veer opijati pred vratima kue u kojoj su sretno ivjeli srebrnoputa ljepotica i njezin mu, svi ga se poee plaiti. Ljubavnika koji je svaku veer plakao skrhan bolom nisu mogli ni istui i protjerati, a ni utjeiti. A elebija je plakao ne putajui glasa od sebe, ne dosaujui nikome i ne uznemiravajui nikoga - kao pravi elebija iliti gospodin. Malo-pomalo njegova beznadna tuga zahvati cijelu mahalu i postade svaijom tugom i nesreom; uniti svako zadovoljstvo i poput esme iz koje neprestano istjee tuga, i sama postade izvorom tuge. Tako se po mahali najprije rairi rije tuga, pa rije nesrea, a potom i misao o prestanku blagostanja - i ta se misao brzo uvrijei meu svima. Neki se odatle iselie, nekima posao krenu loe, a neki postadoe nevini svojim rukotvorinama jer im presahnu svaki polet. Kad jednoga dana (mahala je ve bila opustjela) i 490

zaljubljeni elebija pokupi enu i djecu i odseli u neko drugo mjesto, srebrnoputa ljepotica i njezin mu ostadoe sami samcati. Propast ijim su uzrokom bili oni sami ugasila je njihovu ljubav i udaljila ih jedno od drugog. Ostali su zajedno do kraja ivota, ali nikada vie, ba nikad, nisu bili sretni. Htio sam rei: volim ovu priu jer nam kazuje koliko su ljubav i ene opasne, ali joooj, ta imam li ja imalo pameti! - zaboravih da sam morao rei neto drugo jer sad sam i sm ena! Pa dobro, neto poput ovog: Ah, kako je ljubav lijepa!

Ali, tko su ti stranci to upravo ulaze?

491

(55) Zovu me Leptir

im sam vidio vrevu, znao sam da Erzurumlijine pristae ubijaju nae aljivine iluminatore. I Kara je bio u gomili koja je promatrala prepad. U ruci je drao bode, uz njega je stajala nekolicina udnih ljudi, glasovita pokuarka Ester i jo neke ene sa zaveljajem u ruci. Poelio sam pobjei kad sam vidio kako su posjetitelji kavane nemilosrdno premlaeni, a kavana divljaki unitena. Onda je pristigla jedna druga gomila, vjerojatno janjiari. Erzurumlijine pristae pogasili su baklje i razbjeali se. Na mranim vratima kavane nije bilo nikog, nitko nije gledao u tom smjeru. Uao sam unutra. Sve je bilo prekriveno krhotinama; hodao sam po zdrobljenim alicama, tanjurima, aama i komadima stakla. Jedna svjetiljka na zidu u svoj toj gunguli nije se bila ugasila, ali objeena o visoko zakucan avao nije osvjetljavala krhotinama posve prekriven pod kavane, slomljene tronoce i daske razbijene seije, nego aave mrlje na stropu. Naredao sam mindere jedan na drugi, protegnuo se i dohvatio svjetiljku. Pri njezinoj svjetlosti opazio sam tijela na podu. Kad sam ugledao krvlju obliveno lice najblieg od njih, skrenuo sam pogled ustranu i produio do sljedeeg. Drugo je tijelo jealo. Jadnik je ugledao moju svjetiljku i ispustio nekakav djeji glas, no ja ustuknuh. U kavani je bio jo netko. Najprije sam se pritajio, no osjeao sam da bi taj doljak mogao biti Kara. Zajedno smo se primaknuli treem tijelu. Kad smo mu prinijeli svjetiljku, obojica smo ugledali ono to smo negdje u primisli zapravo i ranije slutili: ubili su meddaha. Na njegovu licu, naminkanu kao da je ensko, nije se vidio trag krvi, ali su mu donja 492

eljust, oko i narumenjene usne bili razmrskani, a na vratu su se vidjeli modri podljevi od davljenja. Ruke su mu bile opruene i zabaene unazad. Nije bilo teko zakljuiti da je netko s lea drao starca odjevenog u ensku odjeu, a da su ga drugi mlatili akama po licu, a potom zadavili. Jesu li mu, prije nego su krenuli s tim nedjelom, kazali: Tko se ruga preuzvienom propovjedniku Hoda-efendiji, tomu odsijecite jezik! Prinesi svjetiljku ovamo!, oglasio se Kara. Priao sam. Svjetlost je pala na slomljene mlinove za kavu, sita, vagu i krhotine alica - sve je to lealo oko tednjaka u prljavoj lokvi okolo prolivene kave. U kutu gdje je ubijeni meddah svaku veer vjeao svoje crtee Kara je pri svjetlosti svjetiljke premetao njegov pribor, pojas, ubrus i muhotuk. Drei u ruci svjetiljku ija mi je svjetlost udarala u lice kazao je da su mu na pameti samo crtei. Da, naravno, dva sam nacrtao ja u prijateljskoj atmosferi: no polo nam je za rukom pronai tek perzijsku kapicu koju je pokojnik stavljao na svoju kao tikva izbrijanu glavu. Ne naiavi ni na koga uronili smo u no kroz stranja vrata, do kojih se stizalo kroz jedan posve uski prolaz. Posjetitelji i iluminatori koji su se u vrijeme prepada zatekli u kavani mora da su na ta vrata izjurili i pobjegli, ali su prevrnute posude za cvijee i otkotrljane vree kave svjedoile o tome da je i ovdje bilo tue. Prepad na kavanu, okrutno ubojstvo majstora meddaha i zastraujua tama noi zbliili su Karu i mene. Mislio sam da smo zbog toga obojica i utjeli. Dvije ulice dalje Kara mi je dodao svjetiljku da je nosim, a onda isukao no i prislonio mi ga na grkljan. Idemo tvojoj kui!, rekao je. Hou je premetnuti. Da se smirim. Ve je premetnuta, kazao sam i zautio. U sebi sam osjetio prijezir, ne ljutnju. To da je Kara povjerovao u sablanjive objede o meni, nije li ve to potvrivalo da je i on jedan bezvezni zavidljivac? A i bode je drao ne 493

ba s puno samopouzdanja. Moja kua nalazila se tono u suprotnom smjeru od ulice na koju smo izili kroz stranja vrata kavane i kojom smo se upravo kretali. Zbog toga smo, da ne naletimo na gomilu, napravili iroki lk kreui se sporednim ulicama as lijevo as desno i preicama kroz opustjele vrtove koji su sjetno mirisali po vlanim i usamljenim stablima. Larma to je dopirala od kavane oko koje smo kruili uope nije prestajala. uli smo kako Erzurumlijine pristae tre niz ulice, a za njima janjiari, mahalski uvari i mlade. Bili smo prevalili pola puta kad se Kara oglasi: Dva dana majstor Osman i ja razgledali smo u Carskoj riznici udesna djela starih majstora. Dugo sam utio. Dosta kasnije gotovo sam povikao: Kad bi u nekim godinama ivota neki tamo iluminator i sjeo na istu klupu s Behzadom, ono to bi vidio priutilo bi samo radost njegovu oku te mir i ushienje njegovoj dui, ali mu ne bi obogatilo talent! Jer, ne slika se okom, nego rukom, a ruka se teko ui i u mojim, a kamoli u godinama majstora Osmana! Vikao sam da bi moja lijepa ena, za koju sam bio siguran da me eka, znala da nisam sm te da se ne bi susrela s Karom, a ne stoga to sam tu jadnu, samodopadnu budalu s bodeom u ruci uzimao za ozbiljno. Ulazei na dvorina vrata priinilo mi se da u kui vidim mirkavu svjetlost svjetiljke, ali, Bogu hvala, sada je sve bilo u mraku. Prinudan ulazak u kuu u pratnji zvijeri oboruane noem, ulazak u moj osobni raj u kojem sam sve svoje vrijeme provodio u crtanju i u potrazi za Allahovim prisjeanjima i - kad bi mi se oi umorile - u voenju ljubavi s najljepom na svijetu, sa svojom voljenom, uinio mi se toliko grubim nasrtajem na intimu moga ivota da sam prisegnuo kako u se osvetiti Kari. 494

Pri svjetlosti svjetiljke bacio je pogled na moje papire, na jedan list koji sam dovravao - dunici primaju oprost od sultana kojeg preklinju da budu osloboeni duga provjerio moje boje, stalke, noeve, ploice za iljenje pisaljki od trstike, kistove, sve to se nalazilo oko moga pisaega stalka, pa iznova papire, koljke za glaanje papira, iljila, zavirio meu kutije za olovke i papir i u krinju na podu, u sanduke, pod minder i potom pod sag i opet se, kruei po sobi, vraao i sve te stvari iznova pregledao prinosei im svjetiljku u ruci. Nije premetao moju kuu, kako je kazao kad je trgnuo bode, nego sobu u kojoj sam crtao. Kao da ono za im je tragao nisam mogao sakriti u sobu iz koje nas sada moja ena potajice motri! Knjiga koju je prireivao moj tetak imala je jo jedan crte, rekao je. Onj koji ga je ubio, taj ga je i ukrao. Razlikovao se od drugih, odmah sam dodao. Tvoj pokojni tetak i meni je dao da u jednome kutu nacrtam jedno drvo. Negdje u pozadini... U sredini i u prednjem planu crtea trebao je biti netko, vjerojatno na Padiah. Bio je predvien jako velik prostor za njega, ali je ostao nepopunjen. Budui da su se predmeti u pozadini te slike morali smanjivati, onako kako ih crtaju franaki majstori, traio je od mene da na tom crteu nacrtam jedno stablo malih dimenzija. Kako je crte napredovao, tako smo sve vie i vie imali dojam da kroz otvoren prozor promatramo svijet, a ne sliku. Tada sam shvatio da okvir i pozlata tog crtea uraenog u franakome stilu zvanom perspektiva imaju funkciju prozorskoga okvira. Okvir i pozlatu radio je Tankouti Efendija. Ako to pita, ve sam ti rekao da ga nisam ubio. ovjek nikad ne priznaje da je ubio, odgovorio je naglo i upitao me kako sam se zatekao tamo kad je izvren prepad na kavanu. 495

Svjetiljku je namjestio malo podalje od mindera na kojemu sam sjedio, izmeu mojih papira i crtea na kojima sam radio, i to tako da mi moe vidjeti lice. On sm kretao se u tami sobe kao kakva sjena. Osim to sam mu kazao ono to i vama, naime da rijetko idem u kavanu i da sam onuda sluajno prolazio, rekao sam mu i to da sam ja nacrtao dva od svih crtea to su vjeani na zid, ali da mi se zapravo uope nije svialo to to se odigrava u kavani. Jer, kazao sam, ako crtanje crpi svoju snagu iz elje da prezre i kazni loe strane ivota, a ne iz talenta iluminatora, iz iluminatorove ljubavi prema crtanju i elje da se susretne i spoji s Bogom, na koncu e i iluminator samoga sebe prezreti i kazniti, pa bio taj kojeg on omalovaava vaiz iz Erzuruma ili ak sm ejtan. K tomu, da se ta kavana nije okomila na Erzurumlijine pristae, moda veeras i ne bi izvrili prepad na nju. Unato tomu zalazio si tamo, ponovio je podlac. Zalazio sam, jer sam se tamo i zabavljao. Je li primjeivao s koliko iskrenosti govorim? Iako mi, Ademovi sinovi, svojom svijeu i savjeu spoznajemo da je neka stvar runa i pogrena, u njoj ipak moemo uivati, dodao sam. Ali me je ipak obuzimao stid zato to uivam u tim jeftinim crteima, oponaanju, u tim priama o ejtanu, novcu i psu, isprianim na priprost nain, bez metra i rime. Zato si onda odlazio u to okupljalite nevjernik? Dobro, odgovorih slijedei svoj unutarnji glas, katkada i u meni proradi crv sumnje: otkako sam ne samo od majstora Osmana nego i od naega Padiaha otvoreno priznat za najnadarenijeg i najsposobnijeg meu majstorima Iluminatorske radionice, toliko sam se poeo bojati ljubomore drugih iluminatora da sam, strahujui da bi me zadavili u ai vode, makar i povremeno zalazio onamo kamo i oni zalaze, druio se s njima i trsio se biti kao oni. 496

Shvaa li? U kavanu tih bijednih nevjernika odlazim otkako su poeli govorkati da sam Erzurumlijin pristaa, da ljudi ne bi povjerovali u te prie. Majstor Osman dri da ti mnogo toga ini da bi se ispriao zbog svoje nadarenosti i sposobnosti. to je jo kazao o meni? Da radi minijaturne, besmislene crtee na zrnima rie i noktima prstiju kako bi ljudi povjerovali da si radi umjetnosti odustao od ivota. Rekao je da se kao iluminator neprestano trudi dopasti drugima budui da se srami talenta koji ti je Allah podario. Majstor Osman je ravan Behzadu, rekao sam iskreno. I to jo? Govorio je otvoreno i o tvojim pogrekama, kazao je podlac. Nabroj ih! Rekao je da, unato svojoj nadarenosti, crta ne iz ljubavi prema crtanju, nego da bi se dopao drugima. Kad crta, ono to te najvie veseli jest predodba zadovoljstva koje e osjeati oni koji budu gledali tvoj crte. Te da bi ipak morao crtati samo radi uitka u samome crtanju. Pogodilo me ravno u srce to to je majstor Osman svoje prosudbe o meni bez ikakva susprezanja podastro ovjeku koji svoj ivot nije posvetio crtanju, nego stvarima primjerenim njegovoj naravi: protokoliranju, prijepisci i ulizivanju. Kara je kazao i ovo: Rekao je da veliki stari majstori nipoto nisu odustajali od metod i stila koji su preuzeli od prethodnik i za koji su rtvovali svoj ivot, e da bi se pokorili sili nekog novog aha, udima nekog novog carevia ili pak ukusu nekog drugog vremena, te da su, da ih se ne

497

bi sililo na to, osljepljivali sami sebe. Vi ste, meutim, izgovarajui se kako je to elja naega Padiaha, za knjigu moga tetka revnosno i neasno oponaali franake majstore. Veliki uitelj i Prvi iluminator Osman time nije mislio nita loe, rekao sam. Idem sad naem gostu skuhati lipov aj. Otiao sam u susjednu sobu. Moja ljepotica, obuena u spavaicu od kineske svile, koju je kupila od pokuarke Ester, bacila se na mene podrugljivo ponavljajui moje rijei Idem sad naem gostu skuhati lipov aj te me zgrabila za klip meu nogama. S dna krinje najblie naoj postelji, ispod plahti to su mirisale na ruine latice, izvadio sam sablju s drkom ureenom kameniima ahata i isukao je iz korica. Otrica joj je bila tako britka da bi i svileni rupi, spusti li ga na nju, prerezala nadvoje. A da nad njom prospe zlatne listie, isjekla bi ih tako ravnomjerno da bi se ti komadii inili kao ravnalom izmjereni. Sakrivi sablju vratio sam se u sobu za crtanje. Kara-efendija bio je toliko zadovoljan to me sasluava da je jo uvijek kruio oko mindera s bodeom u ruci. Na minder sam stavio jednu napola dovrenu stranicu. Pogledaj ovo!, kazao sam. Radoznalo je kleknuo nastojei razabrati o emu se radi. Doao sam mu s lea, isukao sablju, bacio se na njega i sruio ga. Bode mu je ispao iz ruke. Zgrabio sam ga za kosu, pritisnuo mu glavu na pod i odozdo mu otricu sablje prislonio na grkljan. Svojim tekim tijelom navalio sam se na krhkoga Karu, koji je leao potrbuke, a bradom i rukom pritiskao mu glavu onoliko koliko je trebalo da pod grkljanom osjeti britku otricu. Jedna mi je aka bila puna njegove prljave kose, druga je prislanjala sablju na njenu kou njegova grkljana. Bio je dovoljno pametan da ne mrdne, jer sam mu odmah mogao pustiti krv. To to sam bio tako blizu njegove kovrave kose, njegovu zatiljku 498

koji je, da je kakva druga prigoda, naprosto mamio ovjeka da mu bahato odvali pljusku, njegovim runim uima, sve me to jo vie razljutilo. Jedva se suzdravam da te smjesta ne ubijem, proaputao sam mu na uho kao da mu odajem neku tajnu. Svidjelo mi se to me slua ne putajui glasa od sebe, kao kakvo dobro dijete. Legenda ti je poznata iz ahname, proaptao sam. Feridun-ah pravi pogreku jer, razdijelivi zemlju na tri dijela, loije pokrajine ostavlja dvojici svojih starijih sinova, a najbolji dio, Iran, najmlaem sinu Ireu. Tr, spreman na osvetu, na prijevaru namami Irea, na kojega je bio ljubomoran, i prije nego mu preree grkljan hvata ga za kosu, ba kao i ja sada tebe, i svom svojom teinom, upravo kako ja to sad inim, nalijee na tijelo svoga mlaeg brata. Osjea li na sebi teinu moga tijela? Nije odgovorio, ali sam po njegovim oima, po pogledu ovce za rtveno klanje, shvaao da slua i jo jednom me obuzelo nadahnue: Ja sam privren perzijskim metodama i stilu ne samo u crtanju nego i u dranju otrice sablje na grkljanu i predanome odsijecanju glave. Jednu drugu vrstu tog obljubljenog prizora viao sam i na crteima koji prikazuju smrt aha Sijavua. Kari, koji me je nijemo sluao, detaljno sam ispripovijedao kako se Sijavu pripremao za osvetu svojoj brai, kako je zapalio dvor i sav svoj imetak, oprostio se sa enom, uzjahao konja i sa svojom vojskom krenuo u ratni pohod; kako je izgubio bitku i kako su ga epali za kosu i vukli po pranjavu bojitu prekrivenu ljudskim truplima; kako je, kao i on sada, oboren na trbuh i kako mu je na koncu bode stavljen pod grlo; kako je, leei u takvu poloaju, uo raspravu izmeu svojih prijatelja i neprijatelja treba li ga ubiti ili pomilovati, i kako je poraeni ah lica zabijenog u prainu cijelo vrijeme bio primoran sluati taj razgovor. A onda sam se obratio svojoj rtvi: Voli li taj prizor?, upitao sam. Kad se Geruj, pribliivi se straga kao i ja tebi, baca na potrbuke opruena Sijavua, prislanja mu sablju na vrat i, 499

zgrabivi ga ovako za kosu, ree mu grkljan. Krv koja e malo zatim potei najprije e se na neplodnoj zemlji pretvoriti u crni dim, a potom e na tom mjestu niknuti jedan cvijet. Nakratko sam umuknuo, iz daljine se ula strka i zapomaganje Erzurumlijinih pristaa. Zla kob i uas tamo vani istoga su trena jo vie zbliili nas dvojicu koji smo leali na podu, jedan na drugom. Ali, na svim tim slikama, nastavio sam steui jo vie Karin pramen u svojoj aci, na svim tim slikama mogue je osjetiti kako je teko s oekivanom istananou nacrtati dva ovjeka ija su tijela, poput naih, isprepletena, a koji se istodobno gade jedan drugog. Kao da su se izdaja, ljubomora i mete bitaka koje su prethodile onom tajnovitom i velianstvenom trenutku odsijecanja glave malo vie bili zavukli u svaki detalj tih crtea. ak se i najvei kazvinski majstori namue kad crtaju dva mukarca jednog na drugom; jer, sve se zbrka. No gledaj, ti i ja smo sreeniji, uglaeniji. Sijee me sablja, prostenjao je. Hvala ti to si progovorio, ali ne sijee. Paljiv sam, neu napraviti nita to bi moglo pokvariti ljepotu poloaja u kojem jesmo. Kad su veliki stari majstori crtali ljudska tijela isprepletena u svim ljubavnim i ratnim prizorima kao da su jedno, mogli su nam samo nagnati suze na oi. Gledaj: moja se glava priljubila uz tvoj zatiljak kao da je dio tvoje glave. Osjeam miris tvoje kose i tvoga potiljka. Moje su noge s obje strane tako skladno opruene du tvojih da bi netko sa strane mogao pomisliti da smo neka graciozna etveronona ivotinja. Osjea li na svojim leima i svojoj zadnjici moj ravnomjerni pritisak? Nastupila je tiina, ali nisam pritiskao sablju jer je mogao prokrvariti. Ako ne progovori, ugrist u te za ovo uho!, proaputao sam mu na uho. Kad sam mu po oima vidio da je pripravan govoriti, jo jednom sam upitao: Osjea 500

li na sebi ravnomjerni pritisak moga tijela? Da. Je li ti lijepo?, upitao sam. I jo: Jesmo li nas dvojica lijepi? Jesmo li lijepi koliko i legendarni junaci koji u udesnim djelima starih majstora elegantno ubijaju jedan drugog? Ne znam, odgovorio je Kara. Ne mogu nas vidjeti u ogledalu. Kad sam si u mati predoio prizor u kojem bi nas moja ena, koja nas je iz sporedne sobe pritajeno promatrala, mogla vidjeti pri svjetlosti svjetiljke donesene iz kavane i sputene malo podalje od nas, uplaio sam se da u u valu uzbuenja doista ugristi Karu za uho. Kara-efendija, gospodine koji si s noem stupio u moju kuu i u moj intimni prostor i koji si me podvrgnuo sasluanju, osjea li sada moju snagu na sebi? Osjeam i da ima pravo. Sad me pitaj to eli! Priaj mi kako te je milovao majstor Osman. U vrijeme moga egrtovanja, kad sam bio kudikamo vitkiji, njeniji i ljepi nego sada, penjao se na mene, kao sada ja na tebe. Milovao mi je miice na rukama, katkad mi je nanosio i bol, ali mi se sve to svialo jer sam se divio njegovu znanju, talentu i snazi, i pritom nisam mislio nita loe, jer sam ga volio. Ljubav prema majstoru Osmanu za mene je bila put ljubavi prema iluminaciji, bojama, papiru, pisaljkama od trstike, ljepoti crtea, prema svemu to se crta pa dakle i prema univerzumu i Bogu. Majstor Osman za mene je bio vie od oca. Je li te mnogo tukao?, upitao je. Tukao me razlono i s osjeajem za pravednost, onako kako treba tui jedan otac, ali 501

i jako i po kazni, onako kako mora tui jedan majstor da bi svoga egrta poduio zanatu. Danas shvaam da sam zbog straha i bola od udaraca ravnalom po noktima mnoge stvari nauio i bolje i bre. Bojei se u danima egrtovanja da e me uhvatiti za pramen kose i udariti mojom glavom o zid, nisam u posudu prekomjerno sipao boju i netedimice troio pozlatu, upamtio sam dobro oblinu konjskoga kopita, skrivao pogreke crtaa okvir crtea, istio na vrijeme svoje kistove i nauio svu svoju pozornost i duu predati stranici na kojoj radim. Budui da svoj dar i majstorsko umijee dugujem batinama, sad mirno tuem svoje egrte. Znam da e ak i najnepravedniji udarac, ako ne povreuje egrtov ponos, na koncu biti koristan za dijete. Ali, i unato tomu, kad tue nekog lijepog egrta umilna pogleda i aneoske naravi, svjestan si da mu, kad povremeno izgubi nadzor nad sobom, radi svoga zadovoljstva radi one iste stvari koje je tebi radio veliki majstor Osman, zar ne? Znao me je ponekad udariti mramornim peatom iza uha, tako jako da mi je u uhu danima zvidalo, a u glavi mi se mutilo. Katkad bi me tako pljusnuo da bi mi se obraz ario tjednima, a suze bi tekle iz oiju. Prisjeam se svega toga, ali i volim svoga majstora. Ne, rekao je Kara. Ljutio si se na njega. Za bijes koji se nakupljao duboko u vama svetili ste mu se tako to ste u franakome stilu izraivali crtee za knjigu moga tetka. Ti uope ne poznaje iluminatore. Istina je upravo suprotna. Batine koje jedan iluminator pretrpi u ranoj mladosti dubokom i doivotnom ljubavlju veu ga za njegova majstora. To to je Ireu i Sijavuu s lea, okrutno i izdajniki, prerezan grkljan, kako ti sad meni ini, plod je bratske ljubomore. A bratsku ljubomoru u ahnami uvijek izazivaju nepravedni oevi... 502

Tono. Va nepravedni otac, koji vas je nahukao jednog na drugog, sada se sprema izdati vas, rekao je drsko. Joj, ne ini to, ree me!, prostenjao je. Jo jednom je bolno vrisnuo. Da, u trenu mi moe prerezati grkljan i pustiti krv da potee kao u rtvene ovce, kazao je. Ali, ako to napravi prije negoli me saslua - zapravo, vjerujem da bi to mogao uraditi, ahhh, dosta s tim! - onda e godinama odgonetati to sam ti kanio rei. Olabavi malo stisak! Olabavio sam. Majstor Osman, koji je od vaeg djetinjstva slijedio svaki va korak, svaki va dah i - obuzet sreom - pratio kako se pod njegovim budnim okom vaa bogomdana nadarenost rastvara kao cvijet i preobraava u talent, sada vam taj va majstor okree lea da bi zatitio svoj stil i svoju iluminatorsku radionicu, kojoj je, skupa s vama, posvetio cijeli svoj ivot. Onoga dana kad smo sahranili Tankoutog Efendiju ispriao sam ti tri poune prie da bi shvatio koliko je runa ta stvar to ju nazivamo stilom. Ticale su se umjetnikova stila, uzvratio je Kara oprezno. A briga majstora Osmana jest kako zatititi stil Iluminatorske radionice. Priao mi je do u pojedinosti kako Padiah smatra iznimno vanim da se pronae podlac koji je ubio Tankoutog Efendiju i Tetka, da im je s tim ciljem otvorio ak i vrata Carske riznice te da e majstor Osman iskoristiti tu priliku da osujeti knjigu njegova tetka i kazni sve one koji su se priklonili oponaanju franakih majstora. Po stilu konja s rasjeenom nozdrvom sumnja na Maslinu, ali e krvnicima predati Rodu jer je, kao prvi iluminator, uvjeren u njegovu krivicu. Osjeao sam da pod pritiskom sablje govori istinu i htio sam ga poljubiti jer se kao kakvo dijete bio predao svojoj prii. Nimalo se nisam prepao onoga to sam uo; jer, to je znailo da je Roda ispao iz igre te da u nakon smrti majstora Osmana neka mu Allah dade dug ivot! - ja biti prvi iluminator. 503

Nije me uznemiravala pomisao da bi se sve to je ispriao moglo i ostvariti, nego mogunost da se to ne ostvari. Praznine koje sam osjeao izmeu redaka znaile su da bi majstor Osman mogao rtvovati ne samo Rodu nego i mene. Pomisao na tu nevjerojatnu mogunost nije u meni izazivala samo jezu nego i osjeaj uasa kao da sam iznenada ostao bez oca i krova nad glavom. Suzdrao sam se jer me je pomisao na to uvijek iznova mamila da zarijem sablju u Karin grkljan, te se ni s njim ni sa samim sobom nisam vie uputao u promiljanje sljedeeg: zato bi nas smatrali izdajnicima ako smo, nadahnuti franakim stilom, izradili nekoliko bezveznih crtea za Tetkovu knjigu? Jo jednom pomislih kako se iza smrti Tankoutog Efendije krije Rodina i Maslinina urota protiv mene te odmakoh sablju od Karina grkljana: Poimo zajedno do Masline i premetnimo mu kuu!, rekoh. Ako je zadnji crte kod njega, znat emo, ako nita, da se vie nikoga ne moramo bojati. A ako pak nije, povest emo ga sa sobom kao pojaanje i izvriti prepad na Rodinu kuu. Kazao sam mu neka ima pouzdanja u mene i da e njegov bode biti dostatan za obojicu. Ispriao sam se to mu nisam mogao ponuditi ak ni alicu aja od lipe. Dok sam s poda uzimao svejtiljku iz kavane, obojica smo naas znaajno pogledali minder na koji sam ga bio oborio. Pribliio sam mu se sa svjetiljkom u ruci i rekao mu da e jedva vidna posjekotina na njegovu vratu biti znak naega prijateljstva. Bila mu je iscurila tek pokoja kap krvi. Na ulicama se jo uvijek ula galama Erzurumlijinih pristaa i njihovih progonitelja, ali nas nitko nije dirao. Brzo smo stigli do Maslinine kue. Pokucali smo na dvorina vrata, pa na kuna, a onda nestrpljivo i na prozorske kapke. Nije bilo nikoga. Nakon tolike buke mogli smo biti sigurni kako u kui nitko ne spava. Kara je prevalio preko usta ono to smo obojica pomislili: Hoemo li ui? 504

Tupim dijelom otrice Karina bodea olabavio sam metal brave, potom smo bode ugurali izmeu vrata i dovratka, svom snagom uprli u vrata i iupali bravu iz njezina leita. Iznutra nas je zapahnuo godinama taloeni vonj vlage, prljavtine i samoe. Pri svjetlosti svjetiljke ugledali smo razbacan leaj, preko minder nehajno nabacane pojaseve, veste, dva saruka, koulje; potom perzijsko-turski rjenik Nakibendi Nimetullah-efendije, stalak za kavuke, ohu, konac za ivanje, bakreni tanjur pun kora od jabuke, jako mnogo mindera, satenski prekriva za leaj, njegove boje, kistove i sav crtai pribor. Upravo sam se htio zaletjeti meu papire za pisanje, indijski papir brino izrezan na tabake i iscrtane stranice na radnoj plohi, ali se u zadnjem trenu suzdrah. Naime, sinulo mi je da je Kara zainteresiraniji od mene, a i da kopanje po stvarima nekog manje talentiranog majstora onome nadarenijem donosi nesreu. Maslina nije bio nadaren koliko se dralo - imao je samo volju. Nedostatak talenta trudio se nadomjestiti divljenjem starim majstorima. No stare legende samo raspaljuju matu iluminatora, a ruka je ta koja crta. Dok je Kara pomno pretraivao sve sanduke i sadraje kutija, pa i koare za rublje do samoga dna, ja sam, ne dotiui nita, bacao poglede na Maslinine runike iz Bruse, ealj od ebanovine, na prljavi runik za hamam, boice s ruinom vodicom, na jednu smijenu pregau skrojenu od indijske basme, na dempere te njegov teki i prljavi ogrta s razrezom, na jednu iskrivljenu bakrenu tepsiju, njegove stvari, jeftine i neugledne s obzirom na novac koji je zaraivao, i na prljave sagove na podu. Ili je Maslina bio jako krt, pa je tedio novac, ili ga je negdje rasipao... Prava kua jednoga ubojice, nadahnuto sam kazao kasnije. Nema ak ni prostirke za molitvu. No nije me to zaokupljalo. To su intimne stvari osobe koja nije u stanju biti sretna..., mislio sam. Ali, oaloen, krajikom sam uma slutio da i osobna nesrea i bliskost 505

ejtanu mogu koristiti iluminaciji. Iako zna kako dosegnuti sreu, ovjek moe i ne biti sretan, kazao je Kara. Stavio je preda me niz crtea koje je izvadio s dna jednoga sanduka, uraenih na grubom samarkandskom papiru i ojaanih straga tvrdim listovima. Vidjeli smo jednog dopadljivog vraga pristiglog ak iz Horosana, iz samoga podzemlja; vidjeli smo jedno drvo, jednu ljepoticu, psa i crte smrti koji sam ja bio izradio. Bili su to crtei koje je ubijeni meddah svake veeri vjeao na zid i po kojima je pripovijedao svoje sablanjive prie. Kari sam pokazao svoj crte smrti. Isti su crtei i u knjizi moga tetka, kazao je. I meddah i vlasnik kavane suglasili su se kako je pametnije da crte koji e stajati na zidu svake veeri nacrtamo mi, iluminatori. Meddah nam je stoga davao da na grubome papiru nabrzinu neto nacrtamo, potom bi nas malo propitao o prii i iluminatorskim alama, poneto bi i sam dodao, pa od svega smjesta sloio priu. Zato si i njemu izradio ovaj crte smrti, koji si nacrtao za knjigu moga tetka? Jer je to bio crte sam za sebe, upravo onakav kakav je meddah elio imati. Ali, nisam ga radio pomno, kao za Tetkovu knjigu, nego ovla i na brzu ruku. I drugi su tako, moda ale radi, u grubljem i jednostavnijem obliku za meddaha improvizirali crtee na kojima su pomno radili za onu tajnu knjigu. A tko je nacrtao konja?, upitao je. Tog s rasjeenom nozdrvom. Prinijeli smo svjetiljku i zapanjeno promatrali konja. Sliio je na onog izraenog za Tetkovu knjigu, no bio je nactran bre, nemarnije i za kudikamo jeftiniji ukus. Kao da je netko iluminatoru ne samo platio manje i naloio mu da crte to prije naini, nego ga i 506

natjerao da ga nacrta grublje, pa moda upravo stoga i slinije pravome konju. Roda najbolje zna tko je nacrtao taj crte, rekao sam. Budui da ta samodopadna budala ne moe ivjeti bez iluminatorskih ogovaranja, svake veeri odlazi u kavanu. Siguran sam da je Roda nacrtao tog konja.

507

(56) Zovu me Roda

Leptir i Kara doli su u pono, poredali slike na podu i traili da im kaem tko je nacrtao koji crte. U djetinjstvu smo se igrali igre iji je turban, a to je nalikovalo na tu igru. Na komadima papira nacrtaju se uiteljeva, spahijina, kadijina, delatova, defterdarova i pisareva kapa i trai da se ti crtei spoje s imenima ispisanim na papiriima i potom naopako okrenutim. Kazao sam im da sam psa nacrtao ja. Priu o psu ispriali smo svi skupa podmuklo ubijenom meddahu. Smrt, na kojoj poigrava svjetlost svjetiljke, nacrtao je dragi Leptir, koji mi sada dri bode na grkljanu, rekao sam. ejtana je, prisjeao sam se, s velikim poletom nacrtao Maslina; priu o njemu moda je u trenu smislio pokojni meddah. Drvo sam zapoeo ja, a svi ostali iluminatori u kavani docrtali su mu lie. I pria o njemu potjee od moje malenkosti. Isto je i s crvenom bojom. Na jedan list kapnula je crvena boja; krti meddah upitao je moe li od toga ispasti crte. Kapnuli smo jo vie crvene boje na papir, a svi iluminatori odreda ne zadovoljie se samo time da u kutovima docrtaju poneto crveno, nego ispriae i priu o onome to su nacrtali, kako bi je onda na meddah samo za nas ispripovijedao. Tog prelijepog konja - svaka mu ast! - nacrtao je Maslina, a brinu enu, prisjetio sam se, Leptir. U tom trenutku Leptir je maknuo bode s mojih slabina i obratio se Kari, da, sad se i on sjea da je nacrtao ljepoticu. Novac na trnici nacrtali smo svi mi, a dvojicu lutajuih dervia nacrtao je, dakako, Maslina, koji je i sm kalenderijski dervi. Temelji su njihova reda pronja i obljub lijepih mladia, a njihov ejh Evhad ud-Dini iz Kermana napisao je prije dvjesto pedeset godina knjigu o tome te u stihovima ispriao kako je boansku ljepotu vidio u lijepim licima.

508

Oprostite mi, brao iluminatori, zbog ovako neuredne kue. Zateeni smo nespremni, ne mogu vam ponuditi ni kavu s mirisom ambre ni slatku naranu jer mi ena spava unutra, u sobi. To sam im govorio da ne bih morao okrvaviti ruke ako kloparajui ulete u susjednu sobu budui da ono to su traili nisu nali meu vunenim suknima, tkaninama za svitnjake, ljetnim pojasevima od indijske svile i muslina, perzijskim basmama i dolamama poslaganim u koare i sanduke koje su poletno pootvarali i pretraili do dna, pod sagovima i minderima i meu oslikanim stranicama koje sam bio priredio za razne knjige, kao ni meu stranicama uvezanih knjiga. A opet, priznajem da sam osjeao stanovitu nasladu ponaajui se kao da ih se toboe silno bojim. Nadarenost jednog iluminatora poiva kako na sposobnosti da spozna ljepotu trenutka koji upravo traje i da svaku pojedinost uzme za ozbiljno, tako i na sposobnosti da se od ovoga svijeta, koji sam sebe uzima preozbiljno, odmakne jedan korak i da ga, kao u ogledalu, promatra s pravim odstojanjem i osjeajem za alu. Tako sam na njihovo pitanje odgovorio potvrdno: da, u vrijeme prepada Erzurumlijinih pristaa u kavani je te veeri kao i obino vladala guva, u njoj su sa mnom bili i Maslina, crta okvir Nasir, kaligraf Demal, dvojica crtakih kalfi i mladi kaligrafi s kojima su danonono skupa, potom udesno lijepi egrt Rahmi, jo neki drugi naoiti egrti, pjesnici, pa pijanci, narkomani i est ili sedam osoba iz druine lutajuih dervia, ukupno etrdeset osoba skupa s onima kojima je na prijevaru polo za rukom prikljuiti se tom sretnom i aljivom mnotvu. Ispriao sam da je s prepadom otpoela i strka i da nikomu nije padalo na pamet muki braniti kavanu i jadnog starog meddaha odjevenog u ensku odjeu kad je ta isprazna gomila ljubitelj opscenih pria, koje je okupljao vlasnik kavane, poela bjeati na prednja i stranja vrata uspaniena zbog osjeaja krivnje. Jesam li alostan zbog toga? Da! Jer ja, iluminator Mustafa, poznat pod imenom Roda, koji sam cijeli svoj ivot

509

nesebino posvetio crtanju, drim da svaku veer treba sjesti sa svojom braom iluminatorima, avrljati s njima, aliti se i zafrkavati, recitirati poeziju i poigravati se rijeima i alegorinim dosjetkama, kazao sam gledajui ravno u oi ogranienog Leptira, koji je djelovao kako kakav ljubomorom ispaen, punani mladac suznih oiju. Na Leptir, koji je jo uvijek imao oi lijepe kao u djeteta, u doba svoga naukovanja bio je ljepotan izrazite senzibilnosti i prekrasne puti. Tako sam, opet na njihovo pitanje, ispriao da je pokojni stari meddah, koji je pripovijedajui razne prie obilazio gradove i mahale, drugoga dana svoga angamana u kavani, stalnome sastajalitu iluminatora, vidio kako je jedan od njih, moda omamljen kavom, ale radi, objesio na zid jedan crte. Na to je i brbljivi meddah odgovorio alom i zapoeo priu kao da je on sm pas s tog crtea, a kako se to svima jako dopalo, posao je nastavljen uz pomo crte koje su mu svake veeri radili majstori iluminacije i al koje su mu doaptavane na uho. Bockanja na raun propovjednika iz Erzuruma poticao je i vlasnik kavane iz Jedrena jer su ne samo razgaljivala iluminatore koji su se bojali hodina gnjeva, nego istodobno i privlaila veliki broj novih gostiju u kavanu. Kazali su da su te, pred nama poredane crtee, koje je meddah svake veeri vjeao na zid iza sebe, pronali u praznoj kui naega brata Masline, kad su na prepad upali u nju, te od mene zatraili objanjenje. Rekao sam da je svako objanjenje suvino, da je i vlasnik kavane, kao i Maslina, kalenderijski dervi, prosjak, lopov i najobiniji nitkov. Otkrio sam im da je bezazleni Tankouti Efendija, nasmrt isprepadan rijeima Hoda-efendije iz Erzuruma i posebice - njegovim propovijedima, koje je namrgoen drao petkom, sve to prijavio Hodinim pristaama. Ili su, to je jo vjerojatnije, vlasnik kavane i Maslina - obojica su iste udi - okrutno ubili sirotoga pozlatara kad ih je poeo opominjati da to ne rade i da se okanu orava posla. A Erzurumlijine pristae, bijesni zbog toga, ubili su Tetak-efendiju moda zbog

510

toga to im je Tankouti Efendija priao i o Tetkovoj knjizi, a moda i stoga to su ga drali odgovornim za sva ta zbivanja, a danas su - to im je druga odmazda - izvrili prepad i na kavanu. Koliko su pozornosti poklanjali tim mojim pretpostavkama debeljukasti Leptir, koji je proeljavao moje stvari uivajui u tome da podigne svaki poklopac i kamen, i ozbiljni Kara (izgledao je kao sablast)? Na Leptirovu djejem licu primijetio sam zavist kad je u oslikanom orahovu sanduku naiao na moje izme, oklope i ratnu opravu te sam s ponosom ponovio ono to je ve svatko znao: da sam ja prvi muslimanski iluminator koji je s vojskom krenuo u ratni pohod i na bojnim poljima pozorno promatrao paljbu topova, tornjeve neprijateljskih utvrda, boje na odjei nevjernike vojske, trupla razbacana du rijeke i ruenje utvrd, razvrstavanje oklopljenih konjanika i kretanje u napad, i koji je sve to oslikao u knjigama o pobjednikim pohodima! Kad me je Leptir zamolio da mu pokaem kako se navlai oklop, bez ikakva sam ustezanja skinuo svoj mintan presvuen crnim zejim krznom, koulju, akire i gae. Uivajui u tome to me pri svjetlu tednjaka promatraju, navukao sam duge i iste gae koje oblaim ispod oklopa, crvenu ohanu debelu koulju, koja se na hladnoi nosi ispod oklopa, vunene arape, izme od ute koe i preko njih gamae. Izvadio sam oklop iz navlake i s uitkom ga stavio na prsa, okrenuo lea Leptiru i naredio mu kao kakvu pau da mi vrsto zavee vezice oklopa i stavi titnike na ramena. Dok sam na miice ruku navlaio titnike, stavljao rukavice, opasavao remen za sablju od devine dlake i na koncu na glavu stavljao zlatnim i srebrnim nitima protkanu kacigu, koju sam nosio samo u sveanim prigodama, s ponosom sam govorio kako se nakon mene prizori iz rata vie nee crtati na prijanji nain. Konjice zaraenih, jedne naspram drugoj postrojenih vojski vie se ne mogu crtati tako da se jedan te isti kalup dvaput otisne, jedanput s lica, drugi put s nalija, kazao sam. U

511

iluminatorskim radionicama osmanlijske dinastije odsad e se ratni prizori crtati onako kako sam ih ja vidio i nacrtao: kao zbrkana masa zaraenih vojski, konjanika, oklopnika i krvavih trupala! Iluminator ne crta ono to on sm, nego ono to Allah vidi, rekao je Leptir ljubomorno. Da, odgovorio sam, Svemogui ionako vidi ono to mi vidimo. Naravno da Allah vidi i ono to mi vidimo, ali ne naim oima, nego na drugi nain, rekao je Leptir kao da me kori. Bitku koju mi u svojoj smetenosti vidimo kao posvemanji kaos, On, koji nam je uvijek jako blizu, vidi kao dvije meusobno suprotstavljene vojske u savrenom poretku. Dakako da sam imao odgovor. Htio sam kazati: Vjerujmo u Allaha i crtajmo samo ono to nam On dade vidjeti, a ne ono to nam ne pokazuje, ali sam to preutio. No nisam umuknuo zato to bi me Leptir mogao okriviti za oponaanje franakih majstora, ili stoga to je tupom stranom bodea nemilosrdno udarao po mojoj kacigi i leima izgovarajui se kako hoe isprobati vrstinu moga oklopa. Raunao sam da u izmai Maslininoj uroti samo ako se suspregnem i pridobijem za sebe Karu i tu ljepooku budalu. Kad im je postalo jasno da ovdje nee nai ono to trae, kazali su to je: crte koji je, kako vele, ukrao podli ubojica... Kazao sam im da je moja kua ionako premetnuta zbog toga i da e je pametni ubojica upravo stoga skriti na neko nedostupno mjesto (mislio sam na Maslinu), ali koliko su u toj potrazi bili paljivi? Kara mi je podrobno ispriao sve o konju s rasjeenom nozdrvom i napomenuo da je rok tri dana, koji je na Padiah dao majstoru Osmanu, na izmaku. Kad sam ustrajao na tome da doznam zbog ega su vani ti konji rasjeenih nozdrva, Kara je, gledajui me ravno u oi, kazao da te konje majstor Osman kao 512

dokaz povezuje s Maslinom, ali da, znajui moje tenje, najvie sumnja na mene. inilo se na prvi pogled da su ovamo doli potvrditi i dokazati da sam ja ubojica, ali to, ako mene pitaju, nije bio pravi razlog njihova dolaska. Na moja vrata pokucali su i zbog samoe i bezizlazne situacije u kojoj su se nali. Kad sam ih otvorio, bode usmjeren prema meni podrhtavao je u Leptirovoj ruci. Ne samo da su umirali od straha da bi ih podli ubojica, iji identitet nikako nisu mogli otkriti, s osmijehom staroga prijatelja mogao zaskoiti na nekom mranom uglu i prerezati im grkljane, nego im i pomisao da bi ih majstor Osman prema dogovoru s naim Padiahom i glavnim rizniarom mogao izruio muitelju, nije dala spavati; k tomu jo, obeshrabrila ih je i gomila Erzurumlijinih pristaa vani. U toj panici traili su moje prijateljstvo. Ali majstor Osman predoio im je sve to na posve izokrenut nain. Sada im oprezno i podrobno moram dokazati da je istina upravo suprotna, emu se svim srcem i sami nadaju. Ustvrditi da se stari majstor vara, da je posenilio, odmah bi znailo imati Leptira protiv sebe. Jer, kao da sam u oroenim oima lijepoga iluminatora leptirastih trepavica, koji je s noem u ruci udarao po mome oklopu, jo uvijek vidio blijedi plamen ljubavi prema velikom majstoru kojega je bio miljenik. U doba moje mladosti bliskost te dvojice, majstora i egrta, bila je povod ljubomornom zadirkivanju meu ostalim iluminatorima, ali se oni nisu obazirali na to, nego bi se pred svima dugo gledali duboko u oi, mazili se, a potom bi majstor Osman bezduno obznanjivao da je Leptir najspretniji na kistu i najsigurniji u koloriranju. Ta veinom ispravna prosudba davala bi povoda jalnim iluminatorima za beskrajne igre rijei u kojima su pisaljke, kistovi, mastionice i kutije za pisaljke koritene kao nepristojne, avolje aluzije i nedoline metafore. Zbog toga ja danas nisam jedini koji sluti kako majstor Osman eli da ga Leptir zamijeni na elu Iluminatorske radionice. Ve mi je dugo vremena bilo jasno da se zapravo to vrzma po glavi staroga majstora kad drugima pria o mojoj svaalakoj

513

naravi, nepristupanosti i tvrdoglavosti. S pravom je mislio da sam i od Masline i od Leptira kudikamo skloniji franakome stilu i da neu okrenuti lea novim prohtjevima naega Padiaha izgovarajui se kako stari majstori uope nisu tako crtali. Znam da u u tome moi tijesno suraivati s Karom: jer, na se novopeeni i revnosni mladoenja trsio zavriti knjigu svoga pokojnoga tetka ne samo da bi osvojio srce lijepe ekure i pokazao da moe zamijeniti njezina oca, nego i da bi se tim najkraim putom i dodvorio naemu Padiahu. Tako sam preao na stvar s neoekivana mjesta: temu sam naeo ustvrdivi da je Tetkova knjiga jedno nevieno i sretno udo. Da je to fantastino djelo zavreno onako kako je na Padiah izvolio narediti i kako je elio pokojni Tetak-efendija, cijeli bi svijet bio zapanjen moi i bogatstvom osmanskoga padiaha i talentom, gracioznou i sposobnostima nas majstora iluminacije. Svi bi se uplaili ne samo nas, nae snage i nae nepokolebljive estine, nego bi vidjeli i kako se smijemo i plaemo, kako smo poneto preuzeli od metod franakih majstora, kako su ive nae boje i kako smo sposobni vidjeti i najsitniju pojedinost te bi sa strahom osjetili ono to su i najinteligentniji sultani rijetko mogli shvatiti da mi postojimo negdje u svijetu crtea koji smo nacrtali, ali istodobno i negdje jako daleko, meu starim majstorima. Leptir je najprije lupkao po mome oklopu kao dijete koje hoe ispitati je li uistinu pravi, potom je krenuo udarati po njemu kao prijatelj koji hoe isprobati njegovu vrstinu, a na koncu je, s tim dvama izgovorima, mlatio po njemu kao kakav nepopravljivi zavidljivac koji taj oklop eli nekako probiti i muiti me. Zapravo, zacijelo je s bolom shvaao da sam od njega nadareniji, a pritom i da je majstor Osman toga bio svjestan. A kako je Leptir zahvaljujui talentu kojim ga je Bog obdario majstor bez premca, njegova me je ljubomora inila jo ponosnijim. Osjetio sam da u mu se moi nametnuti kao njegov majstor i da e me 514

kao takvoga i prihvatiti jer sam to postao snagom svoje vlastite pisaljke, a ne, kao on, time to sam u ruci drao pisaljku svoga majstora. Povisio sam glas i kazao: kakva teta to ima ljudi koji ele onemoguiti izradu te udesne knjige naega Padiaha i pokojnoga Tetka. Majstor Osman svima nam je bio otac i majstor; sve smo od njega nauili! Ali nakon to je slijedio trag u Carskoj riznici i otkrio da je Maslina podli ubojica, to je iz nama nepoznatog razloga nastojao zatakati. Kazao sam im kako sam uvjeren da se Maslina, kojega nema kod kue, skriva u naputenoj kalenderijskoj tekiji u blizini Fenjer-kapije. Podsjetio sam ih na to da je u vrijeme djeda naega Padiaha ta tekija zatvorena, ali ne zato to je bila leglo sramote i nemorala, nego zbog beskonanih ratova s Perzijancima te da se Maslina neko vrijeme hvalio time da nadzire zatvorenu tekiju. Ako nemaju povjerenja u mene i misle da se iza svega to velim krije kakva urota, imaju bode u ruci i mogu mi presuditi odmah na licu mjesta. Leptir mi je zadao jo dva udarca bodeom, koje mnogi oklopi ne bi izdrali. Okrenuo se Kari, koji mi je dao za pravo, i djetinjasto se proderao na njega. Priao sam mu s lea, oklopljenom rukom stisnuo mu vrat i vrsto ga privukao k sebi. Drugom rukom uvrnuo sam mu ruku te je ispustio bode. Zapravo, nismo se zbiljski ni borili ni igrali. Opisah im jedan takav, malo poznat prizor iz ahname: Kad su se treeg dana na padinama planine Hamaran pod punom ratnom opremom postrojile jedna naspram druge dvije oklopljene vojske, iranska i turanska, Turanci su na megdan poslali ustrog engila da bi dokuili tko je tajanstveni iranski vitez koji svakoga dana ubija po jednoga velikog turanskog junaka, poeo sam priati. Kad je engil tajanstvenoga ratnika izazvao na dvoboj, ovaj je to smjesta prihvatio. I dok su oklopi na vojnicima dviju zaraenih strana bljeskali na popodnevnom suncu, a promatraima od uzbuenja zastajao dah, oklopljeni konji dvojice vitezova sudarili su se s takvom estinom da 515

su iskre, koje su u snopovima suknule s oklop, konjima oprljile dlaku. Megdan je dugo trajao. Turanac je odapinjao strijele, Iranac je sjajno koristio svoj ma i konja; no na koncu je tajanstveni Iranac sruio Turanca engila tako to mu je konja zgrabio za rep. Turanac je pokuao pobjei, ali ga je Iranac sustigao, u oklopu se bacio na njega i straga ga epao za vrat. Prihvaajui poraz, Turanac, kojega je muilo tko je taj tajnoviti vitez, beznadno je upitao ono to je danima muilo i druge: Tko si ti? Tajanstveni vitez uzvratio je rijeima: Za tebe, moje ime glasi smrt. Tko je to bio? Bio je to legendarni Rustem!, odgovorio je Leptir radujui se kao dijete. Poljubio sam ga u vrat. Svi smo izdali majstora Osmana, kazao sam. Sada, prije nego nas kazni, moramo pronai Maslinu, moramo iz sebe izbaciti otrov i ozbiljno se dogovoriti da bismo se ozbiljno mogli suprotstaviti vjenim dumanima iluminacije i onima koji nas migom oka ele izruiti muiteljima. A moda - kad odemo tamo, u Maslininu naputenu tekiju - moda emo tad shvatiti da bezduni ubojica nije jedan od nas. Siroti Leptir nije ni pisnuo. Kao i svi iluminatori koji - koliko god bili nadareni, ambiciozni ili tieni, koliko god bili jalni i netrpeljivi jedan prema drugom - trebaju jedan drugoga, i on je zapravo umirao od straha da bi mogao otii u dehennem ili pak ostati posve sam na ovome svijetu. Na putu prema Fenjer-kapiji s neba je sipila neka udna ukastozelena svjetlost, ali to nije bila mjeseina. Pri takvoj svjetlosti i poznati prizor nonoga Istambula s empresima, kupolama i zidinama, s drvenim kuama i zgaritima, bio je potisnut osjeajem koji u ovjeku izaziva pogled na kakvu neprijateljsku utvrdu. Penjui se na brdo, negdje posve daleko iza Bajazitove damije, vidjeli smo poar. Kad smo u mrklome mraku nabasali na volovska kola dopola napunjena vreama 516

brana, koja su se kao i mi kretala prema gradskim bedemima, platili smo dvije ake i popeli se na njih. Kara je uza se imao crtee pa je paljivo sjeo. Dok sam, opruen na kolima, promatrao niske oblake koje je osvjetljavao plamen s poarita, na moj je oklop kapnula prva kap kie. U potrazi za naputenom tekijom uzbudili smo sve pse u mahali koja se u pono i sama doimala naputenom. Iako smo vidjeli plamen svjetiljki koje su se zbog nas bile upalile u nekoliko kamenih kua, otvorila su se tek etvrta vrata na koja smo pokucali. Jedan stariji ovjek s kapicom na glavi, koji nas je pri svjetlosti svoje svjetiljke gledao kao da vidi vampire, ne promaljajui nos na kiu koja je u meuvremenu poela pljutati, objasnio nam je kako moemo doi do naputene tekije i s uivanjem dodao to bismo sve mogli doivjeti od zlih dina, zloduha i vampira. U tekijskome vrtu doekao nas je zadah truloga lia i mir ponositih empresa, koji uope nisu marili za kiu. Kad sam provirio najprije kroz rupu drvenoga tekijskog zida, a potom kroz kapak jednog prozoria, ugledao sam zastraujuu sjenu nekog tko je klanjao pri svjetlosti uljanice, ili se zbog nas pravio da klanja.

517

(57) Zovu me Maslina

to je bilo ispravnije: prekinuti namaz, odmah ustati i otvoriti im vrata ili ostaviti ih vani da ekaju dok ne zavrim molitvu? Opazivi da me gledaju, otklanjao sam do kraja, ali se vie nisam mogao posve predati molitvi. Kad sam otvorio vrata i pred sobom ugledao svoje Leptira, Rodu i Karu, uskliknuo sam od radosti. Oduevljeno sam zagrlio Leptira. to nas je to zadesilo, to?!, zajecao sam glave prislonjene na njegovo rame. to hoe od nas? Zato nas ubijaju? Na svakome od njih osjetio sam onu paniku da e biti otrgnuti od svoga stada, kakvu sam u svome iluminatorskom ivotu povremeno viao kod svih majstora. ak se ni u tekiji nisu odvajali jedan od drugoga. Ne bojte se!, kazao sam. Ovdje se danima moete skrivati. Bojimo se stoga to je moda meu nama onaj koga se trebamo bojati, rekao je Kara. I ja se prepadnem svaki put kad pomislim na to, rekoh. Jer, i do mene su doprle takve glasine. Glasine su od bostandibainih ljudi stigle do iluminatorskoga odjela, govorkalo se da je osoba koja je ubila Tetka i Tankoutog Efendiju meu nama, koji smo gubili vid radei na knjizi koja vie nije bila nikakva tajna. Kara je upitao koliko sam crtea izradio za Tetkovu knjigu. Prvi je bio ejtan. Nacrtao sam mu jednoga ejtana iz podzemnoga svijeta, kakvog su 518

vrlo esto crtali stari majstori u iluminatorskim radionicama vladar Bijeloga ovna. Meddah je pripadao mome sufijskom redu; zbog toga sam mu nacrtao i dva dervia. Ja sam predloio tvome tetku da ih stavi u knjigu. Uvjerio sam ga da taj prijedlog prihvati dokazavi mu kako i ti dervii imaju svoje mjesto u zemlji Osmanovia. Je li to sve?, upitao je Kara. Kad sam kazao da je to sve, Kara je, razmeui se kao da je u krai ulovio kakva egrta, otiao do vrata, otvorio ih, izvana uzeo svitak pokisla papira i stavio ga pred nas trojicu iluminatora, kao maka koja pred svoje maie stavlja ranjenu pticu. Prepoznao sam ih jo dok su mu bili pod rukom: bili su to crtei koje sam sino za prepada na kavanu zgrabio i ponio sa sobom. Nisam ni upitao kako su uli u moju kuu i uzeli ih. Usprkos svemu, Leptir, Roda i ja smireno smo, jedan po jedan, pokazali crtee koje smo bili napravili za pokojnoga meddaha. Tako je na koncu preostao jedan konj, jedan lijep konj povijena vrata. Vjerujte mi, nisam znao ak ni da je nacrtan nekakav konj. Jesi li ti nacrtao ovoga konja?, upitao je Kara glasom uitelja sa ibom u ruci. Ja nisam, odgovorio sam. A onog u knjizi moga tetka? Ni toga konja nisam nacrtao ja. Po stilu bi se reklo da je crte tvoj, kazao je. Uostalom, do takvoga zakljuka doao je majstor Osman. Ja nemam nikakva stila, uzvratio sam. Ne kaem to da bih se pohvalio kako se ne povijam prema vjetru koji sada pue. Niti da bih potvrdio svoju nevinost. Jer, imati nekakav

519

stil za mene je ak gore nego biti ubojica. Ima neto po emu se razlikuje od starih majstora i od svih drugih, kazao je Kara. Nasmijeio sam mu se. Poeo je govoriti o stvarima za koje drim da ih vi, svi odreda, znate. Pretvoren u uho, sluao sam kako na Padiah i glavni rizniar zajedniki trae nain da zaustave zloine, kako je majstoru Osmanu dan rok od tri dana, o metodi drubenice, nozdrvama konja i o najveem udu da su uspjeli ui u Carsku riznicu i uistinu vidjeti one nedodirljive knjige. U ivotima sviju nas postoje trenuci kad smo svjesni da upravo proivljavamo neto to dugo neemo zaboraviti: vani je sipila tuna kia; Leptir je, kao da ga ona alosti, potiteno drao bode u ruci; Roda, iji je oklop na leima bio posve bijel od brana, sa svjetiljkom u ruci odvano je zalazio u unutranjost tekije. Ti majstori iluminacije, ije su sjene poput utvara klizile po zidovima tekije, bili su moja braa. Kako sam ih samo volio! Osjeao sam sreu zbog toga to sam iluminator. Zna li ti kakva je srea moi sjediti kraj majstora Osmana i danima razgledati udesna djela velikih majstora?, upitao sam Karu. Je li te poljubio? Je li te pomilovao po lijepome licu? Drao za ruku? Jesi li se divio njegovu talentu i znanju? Majstor Osman mi je, dok smo razgledali udesna djela starih majstora, kazao da ti ima svoj stil, uzvratio je Kara. On me je poduio da stil nije neto to bira sm iluminator, nego da iluminatorova prolost i potisnute uspomene otkrivaju njegov skriveni nedostatak. Ukazao mi je i na to da e te skrivene pogreke, slabosti i nedostaci kojih smo se neko jako stidjeli i skrivali ih da nas ne bi udaljili od starih majstora, napokon s velikim pohvalama izii na vidjelo kao iluminatorova osobnost, kao stil, jer su metode franakih majstora zavladale svijetom. Nakon toga e, zbog budala koje se hvale svojim pogrekama, svijet postati ivopisniji, ali gluplji i sigurno kudikamo nesavreniji.

520

Karina nadmena uvjerenost u ono to je izrekao svjedoila je o tome da je i on jedna od tih novih budala. Je li ti majstor Osman stigao objasniti zato sam tijekom proteklih godina za knjige naega Padiaha na uobiajen nain crtao nozdrve na stotinama konja?, upitao sam. Budui da vam je jo od vaega djetinjstva darivao ljubav i da vas je kanjavao batinama, bio vam je i ljubavnik i otac, te stoga ni on sm ne shvaa da vas je sve poistovijetio i sa samim sobom i jedne s drugima. On nije htio da vi imate svoj stil, nego da se osmanska iluminacija prepoznaje po svome stilu. A vi ste, jer ste bili u njegovoj sjeni kojoj ste se divili, zaboravljali svoje potisnute nedostatke, sve ono to je izlazilo izvan kalup i to se razlikovalo. Kad god si crtao za neke druge knjige i oslikavao neke druge stranice, za koje si znao da ih majstor Osman nee vidjeti, crtao si onoga konja koji je godinama bio pritajen u tebi. Moja pokojna majka bila je pametnija od moga pokojnog oca, kazao sam. Kad sam u kui jedne veeri plaui izjavio kako se onamo vie neu vraati zbog batina koje sam dobivao u Iluminatorskoj radionici ne samo od majstora Osmana nego i od drugih okrutnih i razdraljivih majstora, i zbog udaraca ravnalom koje nam je dijelio voditelj odjela da bi nas priveo pameti, kazala mi je da na svijetu postoje dvije vrste ljudi: Prvi su oni koji pokleknu pod teretom batina iz djetinjstva. Takvi ostaju uvijek pokorni, govorila je moja pokojna mati. Jer bi batine, to se i htjelo, ubile ejtana u njima. Drugi su sretnici u kojima ejtan nije ubijen, nego batinama zastraen i ukroen. Ni oni nikada ne zaborave te rune uspomene iz djetinjstva, ali ne govori to nikom, opominjala me majka budui da su nauili ivjeti sa ejtanom, takvi bolje nego bilo tko drugi znaju biti prepredeni, znaju ono to se ne zna, znaju stei prijatelja, prepoznati neprijatelja, na vrijeme osjetiti kad im se iza lea o glavi radi i ovo ja dodajem znaju crtati bolje nego svi drugi. Kad bi majstor Osman smatrao da grane 521

nekoga stabla nisu razmjerno nacrtane, znao bi me tako udariti da bi mi se pred oima zatalasala cijela uma, a niz obraze potekle gorke suze. Najprije bi me izbubetao akama po glavi derui se kako ne vidim pogreku na kraju stranice, a netom nakon toga s ljubavlju bi uzeo ogledalo, poloio ga na stranicu kako bih se oslobodio navike povrna gledanja i, prislonivi svoj obraz uz moj, jednu po jednu bi mi pokazao sve pogreke koje bi se u izvrnutom odrazu ogledala najednom pojavile, i to s takvom ljubavlju da nikad vie nisam zaboravio ni tu ljubav ni pogreke koje sam napravio. Izjutra, nakon proplakane noi u postelji zbog povrijeena ponosa jer me je pred svima ruio i tukao ravnalom po ruci, izjutra bi mi cjelivao miice s takvim ljubavnim zanosom da sam s ljubavlju vjerovao kako u jednoga dana postati legendarnim iluminatorom. Onoga konja nisam nacrtao ja. Mi emo mislio je na Rodu pretraiti tekiju u potrazi za zadnjim crteom koji je ukrao prokleti ubojica moga tetka. Jesi li ti vidio taj zadnji crte? Ne bi ga prihvatio ni na Padiah ni mi iluminatori odani starim majstorima, a ni neki musliman privren svojoj vjeri, kazao sam i zautio. Te moje rijei jo vie su potakle njegove prohtjeve. Roda i on poeli su pretraivati tekiju premeui sve naglavake. Dva-tri puta prilazio sam im samo radi toga da im olakam posao. Pokazao sam im jamu u jednoj od dervikih elija iji je strop prokinjavao da ne bi upali u nju i da je, ako ele, pretrae. Predao sam im ogromni klju male elije u kojoj je boravio ejh tog reda prije nego su se njegove pristae prije trideset godina prikljuile bektaijama i razile na sve strane. Kad su vidjeli da soba u koju su uli s poletom nema jednoga zida i da kia pada ravno unutra, nisu je ak ni premetali. Bio sam zadovoljan to se Leptir drao podalje od njih, no osjeao sam da bi i on priao onoj dvojici im bi se pronaao kakav dokaz protiv mene. Ve su se bili dobro zbliili Roda i Kara, koji je, bojei se da e nas majstor Osman izruiti muiteljima, govorio da 522

moramo podravati jedan drugoga protiv majstora Osmana i tom se zajednikom snagom suprotstaviti glavnome rizniaru. Shvatio sam, ono to je usmjeravalo Karu nije bila samo nakana da pronae ubojicu svoga tetka i na taj nain lijepoj ekuri daruje istinski svadbeni dar, nego i elja da osmanske iluminatore usmjeri na put kojim su hodili franaki majstori i tako novim novcem naega Padiaha, oponaajui franake umjetnike (to je bilo vie smijeno nego bogohulno), Tetkovu knjigu privede kraju. Dakako, bilo je oito da se Roda, koji je sanjao o tome da na kraju postane prvim iluminatorom (jer je svatko pretpostavljao da e majstor Osman htjeti Leptira) te stoga bio spreman uiniti sve za svoju budunost, da se Roda elio osloboditi sviju nas, pa ak i majstora Osmana. Naas mi je u glavi zavladala zbrka. Oslukujui kiu dugo sam razmiljao. Potom sam se, ponesen dubokim nadahnuem, odluio pribliiti Rodi i Kari, poput ovjeka koji se trsi probiti kroz gomilu i stii do vladara na konju i njegovog velikog vezira kako bi im uruio svoju albu. Proveo sam ih kroz jedan mraan hodnik i iroka vrata i odveo na jedno strano mjesto, koje je nekada sluilo kao kuhinja. Upitao sam ih jesu li u ruevinama to pronali. Naravno, nisu. Tu nije bilo ni traga kotlovima, posuu i mjehovima koji su neko koriteni kad se tu kuhalo jelo za onemoale samce i siromahe. Dosad nisam pokuao ak ni oistiti to jezivo mjesto prekriveno pauinom, prainom, blatom, majim i pseim izmetom i krhotinama. Unutra je kao i uvijek kovitlao snaan vjetar nepoznata porijekla te je priguivao svjetlost uljane svjetiljke inei nae sjene as blijedim, a as tamnim. Traili ste moju skrovitu riznicu, ali je niste mogli pronai, rekao sam. Vjeto koristei brid dlana kao metlu razgrnuo sam pepeo u ruevinama koje su prije trideset godina bile ognjite, eljezni poklopac penice koji se ukazao ispod pepela uhvatio za ruku i povukao ga uz kripu. Prinio sam svjetiljku malom otvoru penice. Nikada neu zaboraviti kako je Roda skoio prije Kare i zgrabio kone torbe iznutra. Htio ih je otvoriti 523

odmah ondje, kraj otvora penice, ali budui da sam se vratio natrag u veliku prostoriju i da je Kara, bojei se tu ostati sm, poao za mnom, i Roda je krenuo za nama na svojim tankim i dugim nogama. Kad su vidjeli da su iz torbe isplivale moje iste vunene arape, akire, crvene gae, moj najelegantniji mintan, svilena koulja, britva, ealj i druge moje stvari, na trenutak su zastali. Iz preostalih tekih torbi koje je Kara otvarao jedna po jedna izlazile su na vidjelo ove stvari: pedeset tri venecijanska dukata; zlatni listii koje sam zadnjih godina krao iz Iluminatorske radionice; moja crtanka s uzorcima, koju sam krio od svakog, i ukradeni zlatni listii ubaeni meu njezine listove; besramni crtei koje sam dijelom sam izradio, a dijelom prikupio odasvud; jedan prsten od ahata, uspomena od moje drage majice i jedan pramen njezine sijede kose; moje najbolje pisaljke i kistovi. Da sam ubojica kao to mislite, kazao sam s budalastim ponosom, iz moje tajne riznice ne bi isplivale ove stvari, nego taj zadnji crte. Otkud sad ovo?, upitao je Roda. Kad su mi bostandibaini ljudi pretraivali kuu - ba kao to su i tvoju - lopovski su gurnuli sebi u dep dva od dukat koje sam skupljao cijeloga svog ivota. Drao sam kako e zbog tog podlog ubojice sve nas jo koji put premetati, a ini se da sam imao i pravo. Da je taj crte kod mene, bio bi sad ovdje. Bilo je pogreno to sam izgovorio tu zadnju reenicu, ali sam opet osjeao da su odahnuli i da se nee bojati da bih ih u nekom mranom zakutku tekije mogao zaskoiti i zaklati ih. Jeste li mi i vi povjerovali? Ali, ovaj je put mene cijeloga obuzeo nekakav nemir. Ono to je u meni stvaralo nezadovoljstvo nije bila injenica da su moji prijatelji iluminatori, koje sam poznavao jo iz 524

djetinjstva, saznali da ve dugo krtarim skupljajui novac i da skrivam dukate, pa ak ni to to su vidjeli moje nepristojne crtee i saznali za moju crtanku s uzorcima. Zapravo sam osjeao kajanje to sam im sve to pokazao u jednome trenutku panike. Samo se tajne nekog tko kao ja ivi od danas do sutra tako lako razotkrivaju. Ipak, rekao je Kara mnogo kasnije, dogovorimo se to emo kazati na mukama ako nas majstor Osman ravnoduno i bez rijei izrui u bostandibaine ruke ne izdvajajui nikoga od nas. Osjeao sam da nas je obuzela neka tupost i bezvoljnost. Pri blijedoj svjetlosti svjetiljke Roda i Leptir razgledali su besramne slike iz moje biljenice. Bili su u raspoloenju u kojem ovjek niemu vie ne pridaje nikakvo znaenje, ak i sretni na neki zastraujui nain. Pretpostavljao sam da gledaju neki odreeni crte te osjetih jaku elju da bacim pogled na tu stranicu. Ustao sam, stao iza njih i uzbueno, bez glasa, promatrao opsceni crte koji sam sm bio nacrtao, kao da iznova promatram neku svoju davnu i sretnu uspomenu. Pridruio nam se i Kara. Gotovo da sam osjetio silno olakanje to sva etvorica zajedno gledamo taj crte. Mogu li ikako biti jednaki onaj koji je slijep i onaj koji vidi?, izgovorio je Roda nakon dugog vremena. Je li time aludirao na uzvienost bogomdanog zadovoljstva gledanja, pa ak i kad je ono to vidimo najobinija besramnost? Ali Roda se uope nije razumio u takve stvari, on nikad nije itao Kuran asni. Znao sam da su stari majstori iz Herata vrlo esto ponavljali taj kuranski ajet. Koristili su ga kao odgovor protivnicima crtanja, kad bi ovi ustvrdili da naa vjera zabranjuje crtanje i da e na sudnjem danu svi iluminatori biti poslani u dehennem. Ali, sve do tog arobnog trenutka iz Leptirovih usta nikada nisam uo te rijei, koje su mu navrle gotovo same od sebe. Rado bih nacrtao crte koji pokazuje kako nisu jednaki onaj koji ne vidi i onaj koji 525

vidi! Tko su taj slijepi i taj koji vidi?, upitao je Kara prostoduno. Nisu nikako isti slijepac i onaj koji vidi, to je tumaenje smisla ajeta wa m yastaw al-am wa al-basru, kazao je Leptir i nastavio:

Nisu nikako isto slijepac i onaj koji vidi, ni tmine i svjetlo, ni hladovina i vjetar vrui, i nisu nikako isti ivi i mrtvi.

Naas me proela jeza zbog zla udesa Tankoutog Efendije, Tetka i noas ubijenog brata nam meddaha. Jesu li se i drugi prepali koliko i ja? Neko vrijeme nitko se nije micao sa svoga mjesta. Roda je u ruci jo uvijek drao moju biljenicu, otvorenu, ali kao da nismo vidjeli besramnosti koje sam bio nacrtao iako smo i dalje zurili u njih. A ja bih elio nacrtati sudnji dan, rekao je Roda. Uskrsnue mrtvih, odvajanje grenih od nevinih. Ali, zato ne moemo oslikati na Kuran asni? Radei u mladosti u istoj prostoriji Iluminatorske radionice katkad smo podizali glave s radnih ploha i stalaka, onako kao to su to radili i stari majstori da bi odmorili oi, i zapoinjali razgovor o bilo kojoj temi koja bi nam pala na pamet. Ni tada se nismo gledali dok

Devetnaesti, dvadeseti i (nepotpuno citiran) dvadesetprvi ajet XXXV. kur'anske sure Al-Ftir u prijevodu Besima Korkuta.

526

smo razgovarali o svemu i svaemu, ba kao to ni sada nismo gledali jedan drugoga vodei razgovor nad biljenicom otvorenom ispred sebe. Jer, da bismo odmorili oi, neko smo upirali poglede kroz otvoreni prozor. No kad je red doao na mene, u glavi mi je nastala zbrka, srce mi je zalupalo kao da sam se suoio s kakvom opasnou, da li zbog uzbuenja koje je izazvalo prisjeanje na ljepotu sretnih egrtskih dana, da li zbog iskrena kajanja koje sam u tom trenu osjetio jer dugo u ruke nisam bio uzeo Kuran asni i uio iz njega, ili pak zbog uasa zloina kojemu sam noas svjedoio u kavani to vie ni sm ne mogu znati. I kako mi nita drugo nije padalo na pamet, rekoh: Na kraju sure al-Baqara nalaze se ajeti koje bih ja najvie volio oslikati. Sjeate li se, u njima se veli: Gospodaru na, ne kazni nas ako zaboravimo ili to nehotice uinimo! Gospodaru na, ne stavljaj nam u dunost ono to ne moemo podnijeti, pobrii grijehe nae i oprosti nam, i smiluj se na nas. Najednom me izdao glas, osjetio sam stid zbog suza koje su mi neoekivano udarile na oi. Moda zato to sam se prepao zadirkivanj na koja smo u egrtskim danima uvijek bili spremni da bismo prikrili vlastitu osjeajnost. Mislio sam da e mi suze brzo stati, ali se nisam mogao suspregnuti te poeh ridati. to sam vie plakao, to sam jae osjeao da svakog od njih obuzimaju osjeaji bratske privrenosti, poraenosti i tuge. U Iluminatorskoj radionici naega Padiaha odsad e se slikati na franaki nain, metode i knjige kojima smo podarili ivot polako e padati u zaborav, svemu e zapravo doi kraj i, ako nas ne dokraje Erzurumlijine pristae, osakatit e nas Padiahovi muitelji... I dok sam tako plakao oslukujui u kratkim predasima izmeu vlastitih uzdaha i jecaja tuno dobovanje kie, djelomice sam osjeao da me sve to ipak nije rasplakalo. Koliko to drugi zamjeuju? Budui da sam i plakao iz dubine srca i pritom hinio da plaem, imao sam neki neodreen osjeaj krivnje.

Sura Al-Baqara / ajet 286, prijevod Besima Korkuta.

527

Leptir mi je priao, stavio ruku na moje rame, pomilovao me po kosi, poljubio u obraz i rekao mi utjene rijei. To oitovanje prijateljstva rasplakalo me jo vie, kako zbog nehinjenih emocija tako i zbog osjeaja krivnje. Nisam mu mogao pogledati u lice, ali sam gotovo bio umislio da i on plae. Obojica smo sjeli. Eto, u takvu smo se raspoloenju prisjetili da smo iste godine skupa dovedeni u radionicu na egrtovanje, prisjetili smo se osjeaja tuge i naputenosti jer su nas otrgnuli od majki i neoekivano gurnuli u posve drukiji ivot, prisjetili smo se boli od udaraca koje smo poeli dobivati ve prvoga dana, radosti zbog prvih poklona od glavnog rizniara, dan kad smo trei odlazili svojim kuama. U poetku je samo on govorio, a ja potiteno sluao, ali kad su se askanju pridruili Roda i, neto kasnije, Kara, koji je u prvim godinama naega egrtovanja neko vrijeme odlazio iz radionice i vraao se u nju, zaboravio sam da sam maloprije plakao te sam i ja, smijui se s njima, poeo priati o tome. Prisjetili smo se zimskih jutara, kad su egrti ustajali ranom zorom, loili pe u najveoj prostoriji Iluminatorske radionice i vruom vodom ribali pod. Prisjetili smo se kako nas je jedan obazrivi, sad pokojni, stari majstor, inae toliko nenadahnut da je u jednome danu uspijevao nacrtati jedan jedini list na stablu, po stoti put korio rijeima: Gledajte ovamo, a ne tamo! kad bi nas vidio da kroz otvoren prozor gledamo zelene listove na procvalome drveu, a ne u njegov list, ali nas nikada nije tukao. Prisjetili smo se kako je pla jednoga goljavog egrta, vraenog kui jer je od prekomjerna rada bio ozrikavio, odjekivao radionicom dok je on sa zaveljajem u ruci iao prema izlaznim vratima. Potom nam je pred oima oivio ovaj prizor: iz jedne napuknute bronane mastionice lagano curi ubojita crvena boja na stranicu na kojoj su tri iluminatora radila est mjeseci (osmanlijska vojska, koja se na putu za irvan na obalama rijeke Kinik suoila s glau, objeduje nakon zauzea Erea), a mi to promatramo s uivanjem (jer nije bila naa krivica). Obzirno i s puno uvaavanja

528

spominjali smo jednu erkesku damu s kojom smo sva trojica spavali i u koju smo sva trojica bili zaljubljeni; bila je to najljepa ena jednog sedamdesetogodinjeg pae koji je, zanesen osvajakim uspjesima, moi i bogatstvom, traio da mu oslikamo strop u kui upravo onako kako je bio oslikan u lovakoj rezidenciji naega Padiaha. S enjom smo se prisjeali uivanja u varivu od lee, koje smo u zimskim jutrima jeli na pragu odkrinutih vrata kako para ne bi smekala papir. Spominjali smo i tugu koja nas je obuzimala zbog rastanka od prijatelj i majstor iz radionice kad smo po nareenju naega Majstora odlazili nekamo daleko na egrtovanje. U jednome trenutku pred oima mi je iskrsnuo onaj najmiliji prizor s mojim dragim Leptirom u vrijeme kad je imao esnaest godina: Jednoga ljetnog dana s morskom koljkom u ruci ustro je glaao papir dok je sunce, koje je ulazilo kroz otvoren prozor, padalo na njegove gole miice boje meda. Povremeno je prekidao posao koji je radio posve odsutan, prinosio oima papir i pozorno ispitivao ima li propusta na njemu, te poto bi s dva-tri drukija pokreta preao koljkom preko sumnjiva mjesta, ponovo bi zauzimao prijanji poloaj; i dok mu je ruka hitro klizila gore-dolje, matao je pogleda uprta kroz otvoren prozor nekamo u daljinu. Nikada neu zaboraviti da je tada napravio ono to sam i ja kasnije radio drugima: da me je, prije no to e ponovo skrenuti pogled kroz prozor, u jednom trenu pogledao ravno u oi. Taj pogled, koji su poznavali svi egrti, imao je samo jedno znaenje: Ako ne sanjari, vrijeme nikada nee protei.

529

(58) Proglasit e me ubojicom

Na mene ste bili zaboravili, zar ne? Bar od vas vie ne bih morao tajiti da sam ovdje. Jer, osjeam neizdrivu potrebu progovoriti glasom koji u meni postaje sve jai i jai. Katkad se vrlo teko suspreem u govoru i strahujem da bi me zbog toga moj promukli glas mogao izdati. Katkad se opet posve preputam igri i iz usta mi tada pokuljaju rijei koje otkriju moju drugu linost, koje moda i smi zamijetite. Ruke mi zadrhte, elo mi se orosi znojem i odmah shvatim da su i to novi znaci. Ovdje sam meutim tako sretan! Mi, braa iluminatori, prizivamo uspomene minulih dvadeset i pet godina tjeei jedan drugoga, i u sjeanje nam ne dolaze neprijateljstva, nego ljepota i radost crtanja. Sjedimo tako s osjeajem da je doao kraj svijeta, milujemo se suznih oiju i kao haremske prilenice prisjeamo se ljepote minulih dana. Tu usporedbu preuzeo sam od Ebu Saida iz Kirmana; piui povijest Timurida on je prenio i pripovijesti o starim majstorima iz Herata i iraza. Prije sto pedeset godina Dihanah, vladar Crnoga ovna, zbrisao je male vojske i drave meusobno zaraenih timuridskih hanova i ahova, sa svojom pobjednikom turkmenskom vojskom preao cijelu Perziju, stigao na istok, kraj Astarabada porazio Ibrahima, unuka Timurova sina aha Ruha, zauzeo Gurgan i vojsku poveo prema tvrdome Heratu. Taj snani udarac zadan nepobjedivoj moi Timurida koji su pola stoljea vladali ne samo Perzijom nego i polovicom svijeta od Indije do Bizanta, po kirmanskom je kroniaru izazvao tako snaan osjeaj neumitne katastrofe da je u opsjednutoj utvrdi Herat nastao pravi krkljanac. Povjesniar Ebu Said s udnom nasladom napominje svojim itateljima kako je Dihan-ah, vladar Crnoga ovna, u osvojenim utvrdama bez trunke samilosti pogubio sve potomke Timurove loze, kako je probrao prilenice iz

530

vladarskih i prinevskih harema i poslao ih u svoj harem, a iluminatore razdvojio jedne od drugih i veinu bezduno dodijelio svojim majstorima kao pomonike, pa na tom mjestu skree svoju priu sa aha, koji je s vojskom nastojao probiti neprijateljsku obranu na kulama utvrde, i usmjerava je prema iluminatorima, koji su u svojoj radionici, meu kistovima i bojama, iekivali tad ve sasvim izvjestan i uasan kraj opsade. Ebu Said zapisuje kako svi ti iluminatori, ija imena pojedinano nabraja i koje, kako veli, cijeli svijet znade i nikada ih nee zaboraviti iako su ipak pali u zaborav tijekom opsade nisu radili nita drugo osim to su, prisjeajui se lijepih i tad ve neumitno prohujalih vremena, sjedei zagrljeni, plakali poput ena u ahovu haremu. Poput sjetnih haremskih prilenica i mi smo se prisjetili onih vremena kad nam je Padiah jer nam je neko iskazivao prisniju naklonost poklanjao krznene kaftane i kese pune novca, odmah na licu mjesta, nakon to bismo mu na praznike podastrijeli svoje poklone: ornamentirane, arene kutije, ogledala i tanjure, oslikana nojeva jaja, ukrase od izrezana papira, pojedinane crtee, zabavne albume, karte za igranje i knjige. Gdje su sada ti stari, marljivi i strpljivi iluminatori iz minulih vremena, koji su se zadovoljavali tako malim stvarima? Oni se nikada nisu zatvarali u kue iz ljubomore da se ne vidi nain njihova rada, ili iz straha da bi se moglo otkriti kako rade i za vanjske narudbe, nego su svaki dan dolazili u Iluminatorsku radionicu. Gdje su ti stari majstori, koji su sav svoj ivot smjerno posveivali oslikavanju istananih ornamenata na zidovima nacrtanih dvoraca, iscrtavanju listova na empresima koje je samo otro oko moglo razlikovati jedan od drugoga, i stepske trave sa sedam listova, koja je trebala ispuniti prazna mjesta na crteu? Gdje su sada oni osrednji majstori, koji su prihvaali da ima neke nedokuive mudrosti i pravde u tome to je Allah nekima dao talent i sposobnost, a nekima strpljenje i uzdanje u Boju volju, i koji zbog toga nikada nisu bili ljubomorni na druge? Svaki put kad smo se prisjeali tih oinski brinih majstora, od kojih su neki bili zgrbljeni i stalno nasmijani, neki sanjari i pijanice, a neki pak 531

zainteresirani da nam utrape ker koju nitko drugi nije htio za enu, trudili smo se pred svojim oima oivjeti zaboravljene pojedinosti vezane uz Iluminatorsku radionicu iz vremena naeg naukovanja i naih prvih majstorskih godina. Bio je tu sjeate li se? razroki izraiva okvir, onaj koji je izbacivao jezik van dok je iscrtavao okvire crtea: na desnu stranu obraza ako je linija ila udesno, na lijevu kad je ila ulijevo. Bio je i jedan sitan, njean iluminator koji se sam sebi smijao sitnim kikotom kad bi mu boja kapnula na crte, ponavljajui: Strpljenja, strpljenja, samo strpljenja. Bio je tu i sedamdesetogodinji majstor pozlatar, koji je satima brbljao s knjigovezakim egrtom s donjega kata i koji je tvrdio da crvena tinta, nanese li se na elo, zaustavlja starenje. Bio je tu i nervozni majstor koji je - kad bi mu pocrvenjeli svi nokti na prstima koje je umakao u boju da bi ispitao njezinu konzistentnost zaustavljao kakva egrta, pa ak i nekog sluajnog prolaznika, i na prst mu nanosio boju. Bio je tu i debeli iluminator koji nas je nasmijavao gladei bradu krznenim zejim nogama koje su koritene za prikupljanje zlatnoga praha preostala od pozlate. Gdje li su oni sada? Gdje su sada one daice za glaanje papira, koje su nakon dugogodinje uporabe gotovo srastale uz svakoga egrta, a potom odbaene; duge kare za rezanje papira, koje su egrti otupili maujui se njima; pisae ploe na kojima su bila ispisana imena velikih majstora, kako se ne bi pobrkale jedna s drugom; mousni miris tinte za oslikavanje keramike; u tiini jedva ujno kvrckanje ibrik za kavu; arene make i njihovi maii, iju smo njenu dlaku iz uiju i s potiljka svakoga ljeta rezali i od nje izraivali razne kistove; tabaci indijskog papira koji nam je davan u izobilju da ne sjedimo dokoni, nego da vjebamo kaligrafsko umijee; velik i zastrauju no s elinom drkom, koji je koriten samo s doputenjem prvoga iluminatora kao pouka svima u radionici kad je pomou njega trebalo sastrugati velike greke na crteu, i rituali s kojima su te greke brisane?

532

Razgovarali smo i o tome kako je bilo pogreno to na Padiah nije doputao majstorima iluminacije raditi doma. I o nezaboravnoj vruoj halvi koju su nam donosili iz dvorske kuhinje u ranim zimskim veerima, kad smo od naporna rada pri svjetlosti svjetiljke i lojanice ve osjeali bol u oima. Smijui se do suza prisjetili smo se jednoga ostarjelog i ve senilnog majstora pozlatara ruke su mu se toliko tresle da u njima vie nije mogao drati ni papir ni pero koji nam je, obilazei Iluminatorsku radionicu jednom u mjesecu, sa sobom donosio lokume to ih je njegova ki pekla za nas, egrte. Razgovarali smo i o udesnim stranicama uraenim rukom velikoga majstora Crnog Memija, glavnog iluminatora prije majstora Osmana; pri ienju njegove danima prazne sobe nakon njegove denaze te su stranice pronaene u jednoj mapi ispod madraca koji je stari majstor sterao da bi oko podne mogao malo otkunjati. U razgovoru smo doli i do naih vlastitih crtea; razgovarali smo o tome kojima bismo se, ba kao i majstor Crni Memi, ponosili kad bismo imali njihove kopije i s vremena na vrijeme izvlaili ih na svjetlo dana i razgledali te smo te crtee i nabrajali. Govorili su o nebu iznad dvorca nacrtana za Knjigu umjetnosti; kad je ono premazano zlatnom vodicom, ukazao se krajolik koji je zbog te boje, razlivene izmeu kupola, kula i empresa, podsjeao na kraj svijeta, ali ne zbog smoga zlata nego, kako to i prilii jednom otmjenom crteu, zbog njegove boje. Govorili smo i o prikazu uspea naega preuzvienog Poslanika Muhammeda s vrha minareta na nebo; to da ga je u trenucima uspea s obaju strana ispod pazuha drao po jedan aneo te da je stoga na Poslanik i sm osjeao neobino kakljanje, na reenu je prikazu bilo obojano tako ozbiljnim bojama da je ak i najmanju djecu pred tim blagoslovljenim prizorom najprije obuzimao poboan strah, pa su se tek kasnije s potovanjem mogla nasmijati, kao da i sama osjeaju isto kakljanje. Ja sam im priao o jednom svom crteu na kojemu sam s

533

uivanjem prikazao glave koje je na prethodni veliki vezir i paa nakon prepada na pobunjenike izbjegle u planine dao posjei, i koje sam paljivo i s uvaavanjem oslikao nanizane na rubu svoga crtea: njihove presjeene vratove, na koje je bila nanesena crvena boja, i obrve spojene u smrtnome asu; njihove tune usne kako propituju smisao ivota; nosove koji bez nade posljednji put udiu zrak i oi koje su zauvijek sklopili. Nisam ih nacrtao kao neke tamo bezline mrtvake glave, nego zasebno, jednu po jednu, s licima koja se razlikuju jedno od drugog, onako kako bi ih nacrtali i franaki portretisti, te sam s takvim prikazom odrubljenih glava prenio na crte jedan zastraujui ugoaj nedokuiva tajanstva. Eto, tako smo prizivali u sjeanje najdrae ljubavne i ratne prizore, najraskonija uda i detalje koji su nam tjerali suze na oi te s enjom govorili o svemu tome kao o nezaboravnim i neponovljivim uspomenama. Pred naim su se oima nizali pusti i tajnoviti vrtovi gdje su se sastajali ljubavnici u zvjezdanim noima, proljetna stabla, legendarne ptice, zaustavljeno vrijeme... Predoavali smo si krvave bitke, bliske nam i zastraujue kao vlastite more; raspoluene ratnike; konje s okrvavljenim oklopima; lijepe ljude iz davnih vremena, kako jedan drugoga probadaju bodeom; ene siunih usta, majunih ruku i kosih oiju, kako, pognute, kroz odkrinute prozore virkaju to se vani dogaa... Prisjetili smo se ponositih i samodopadnih golobradih mladia, pristalih ahova i hanova te njihovih s lica zemlje odavno zbrisanih drava i saraja. Znali smo da smo i mi sami preli iz ivota u uspomenu, ba kao ene koje su neko plakale u haremina tih ahova, ali jesmo li - poput njih i mi prelazili iz povijesti u legendu? Kako nas sjena straha da emo biti zaboravljeni, stranija i od sme smrti, ne bi odvela u uas, propitivali smo se koji nam je najdrai prizor smrti. Istoga asa pao nam je na um prizor kad Dehak, na ejtanov nagovor, ubija svoga oca. Budui da je u vrijeme te legende ispriane na poetku ahname svijet tek bio stvoren, sve je bilo jako jednostavno i nita nije trebalo objanjavati. Kad si poelio mlijeko, pomuzao si

534

kozu i popio ga; kad bi kazao konj, uzjahao bi i otiao; kazao bi zlo, i ejtan bi doao i uvjerio te u ljepotu ubojstva roenog oca. Dehakovo ubojstvo vlastitog oca Merdasa, porijeklom Arapina, bilo je lijepo i zato jer je bilo posve bezrazlono, i stoga to se zloin odigrao u pono, u vrtu jednoga velianstvenog saraja, dok su zlatne zvijezde treperavo osvjetljavale emprese i areno proljetno cvijee. Potom smo se prisjetili kako je legendarni Rustem nakon trodnevnog dvoboja ubio Suhraba, zapovjednika neprijateljske vojske, ne znajui da mu je to sin. To to je Rustem plakao i upao si kose kad je po narukvici koju je Suhrabu mnogo godina ranije darovala njegova majka shvatio da je ubio roenoga sina raznijevi mu prsni ko stranim udarcem maa, to nas je sve pogaalo duboko u srce. Kako se zapravo sve to odigralo? Dok je kia melankolino udarala po krovu tekije, etkao sam gore-dolje kad su, najednom, iz mene izletjele rijei: Ili e nas na otac, na uitelj, majstor Osman potkazati i dati pogubiti, ili emo mi njega iznevjeriti i ubiti! Uasnuli smo se ne zato to su te moje rijei bile pogrene, nego stoga jer su bile istinite te smo zautjeli. Hodajui gore-dolje, u sebi sam razgovarao sa samim sobom nastojei u panici vratiti stvari u prijeanje stanje: Da bih promijenio temu, moram opisati Efrasijabovo ubojstvo Sijavua. Ali ta mi izdaja ne ulijeva strah. Opii Husrevovu smrt! Dobro, ali kako? Onako kako je opisuje Firdusi u ahnami ili pak Nizami u poemi Husrev i irin? Ono to u ahnami rastuuje jest to to je Husrev kroz suze prepoznao ubojicu koji je uao u sobu. Kao zadnju nadu u spas poslao je paa van rekavi mu: Hou se pomoliti, donesi mi vodu, sapun, istu odjeu i prostirku za klanjanje! No prostoduni deko ne shvaa 535

da ga je gospodar poslao po pomo i odlazi uistinu donijeti naruene stvari. Kad je Husrev ostao sm u sobi, prvo to je ubojica uradio bilo je da zakljua sobu iznutra. U tom prizoru na kraju ahname Firdusi s gnuanjem opisuje ubojicu kojeg su unajmili urotnici: smrdljiv, dlakav, izbaena trbuha. Dok sam hodao gore-dolje glava mi je bila puna rijei, ali nisam isputao glasa od sebe, ba kao u snu. Tako sam, opet kao u kakvu snu, osjetio da se ostali u tom trenu doaptavaju i da o meni govore kao moji neprijatelji. Najedanput su se sva trojica bacila na mene. U trenutku kad su se sruili na me, takvom sam brzinom izgubio tlo pod nogama da smo se sva etvorica skupa skotrljali na pod. Poelo je naguravanje i hrvanje, ali nije dugo potrajalo. Leao sam oboren na leima, posve dolje, a oni su bili na meni. Jedan mi je sjeo na koljena. Drugi na desnu ruku. Kara se koljenima naslonio na moja ramena i miice ruku, stranjicom snano nalegao na mjesto izmeu trbuha i prsnoga koa i tako ostao sjediti na meni. U takvu stanju nisam se mogao ni maknuti. Svi smo bili osupnuti i zadihani. Prisjetio sam se neeg: Moj pokojni stric imao je odvratnog sina, dvije godine starijeg od mene, nadam se da je u prepadu na karavanu uhvaen i odavno skraen za glavu. Kad god je taj ogavni zavidljivac vidio da znam vie od njega, da sam neusporedivo pametniji i profinjeniji, nalazio bi povoda za svau; a ako ne bi uspio, izazivao bi me na hrvanje, i kad bi me u kratkom vremenu sruio poda se, na isti bi nain naslanjao koljena na moja ramena, upirao svoje ui ravno u moje, onako kako to sada i Kara ini, te na usnama nakupljao pljuvaku. I dok je njezina koliina narastala, on bi tu nakupljenu pljuvaku polako nadnosio nad moje oi i jako 536

se zabavljao dok sam ja s gaenjem okretao glavu lijevo-desno da bih je izbjegao. Kara je rekao neka nita ne skrivam. Gdje je zadnji crte? Priznaj! Zbog dviju stvari osjeao sam teku tugu i bijes: jer sam se uzalud ulagivao ne primjeujui ranije da su se dogovorili to im je initi; jer nisam prije pobjegao ne pomislivi na to dokle moe dovesti ljubomora. Kara je kazao da e mi prerezati grkljan ako im ne dadnem zadnji crte. Smijeno. Usne sam bio vrsto stisnuo kao da e, otvorim li usta, iz njih izletjeti istina. S druge sam strane razmiljao: nita mi drugo ne preostaje. Ako se dogovore i prijave me glavnome rizniaru kao ubojicu, izvukli su se iz svega. Jedina mi je nada bila da bi majstor Osman mogao usmjeriti trag prema nekome drugom, prema nekoj drugoj toki, ali je li tono to to je Kara kazivao o njemu? Bi li me mogli ovdje ubiti i potom na mene svaliti svu krivnju? Prislonili su mi no na grkljan. Odmah sam primijetio da je Kara u tome osjeao i uitak koji uope nije skrivao. Dobio sam udarac u lice. Je li me bode sjekao? Potom jo jedan udarac. Ali, mogao sam krenuti i ovom logikom: ako nita ne kaem, nita se ne moe ni dogoditi! To mi je dalo snagu. Vie nisu ni tajili da su jo od egrtskih dana bili ljubomorni na mene koji sam cijeloga svog ivota, posve oigledno, bio najbolji kolorist, izvlaio najljepe linije i izraivao najljepe iluminacije. Volio sam ih stoga to su toliko bili ljubomorni na mene. Nasmijeio sam se svojoj dragoj brai. Jedan od njih ne elim da znate tko je napravio tu sramotu poljubio me strasno kao da ljubi voljenu za kojom je eznuo jako dugo. Ostali su to promatrali pri svjetlosti svjetiljke

537

koju su bili prinijeli. A ja sam taj poljubac uzvratio svome voljenom bratu. Ako se ve bliimo kraju svega, neka se zna da sam ja izraivao najbolje crtee. Pronaite stranice koje sam izradio i bacite pogled na njih! No on me je poeo ljutito tui kao da ga je razbjesnilo to to sam mu poljubac uzvratio poljupcem. Ostala su ga dvojica zaustavila. Na trenutak su svi neodluno zastali. Njihovo meusobno gurkanje naljutilo je Karu. No, njihova ljutnja kao da nije bila usmjerena prema meni, nego prema onoj strani kamo im ivot nepovratno odlazi te se zbog toga hoe osvetiti cijelome svijetu i svakome ivom. Kara je iz njedara izvadio neto: jednu dugu i na vrhu jako zailjenu iglu. Odmah ju je prinio mojim oima; napravio je kretnju kao da mi je hoe zabosti u oko. Veliki Behzad, majstor svih majstora, shvatio je prije osamdeset godina, dok je Herat padao u neprijateljske ruke, da je svemu doao kraj i asno se oslijepio kako ga nitko ne bi mogao prisiljavati da crta na neki nov nain, kazao je. Ovom iglom za perjanice lagano si je probio zjenice; neko vrijeme nakon tog dogaaja Allahova se velianstvena tama spustila na njegova dragog roba, na tog iluminatora udesne ruke. Na koncu je ovu iglu, koja je sa slijepim i opijenim Behzadom stigla iz Herata u Tebriz, ah Tahmasp poslao ocu naega Padiaha na poklon, skupa s onom legendarnom ahnamom. Majstor Osman najprije nije mogao shvatiti zato je uz knjigu poslana i igla. Ali danas je dokuio da se iza toga okrutnog poklona kriju zla elja i ispravna logika. Vidjevi da se ak i na Padiah eli portretirati u franakome stilu te da ste ga izdali svi vi, koje je volio vie nego svoju djecu, majstor je Osman sino u Carskoj riznici zabio tu iglu u svoja oba oka, ba kao i majstor Behzad. I to sad ako i ja oslijepim tebe, prokletnika koji gura u propast Iluminatorsku radionicu koju je majstor gradio cijeloga svog ivota? Oslijepio ti mene ili ne, na koncu ovdje za nas nee biti mjesta, kazao sam. Da 538

majstor Osman uistinu oslijepi, pa ak i umre, a da mi pod utjecajem franakih majstora nastavimo crtati u prepoznatljivu stilu, sa svim svojim manama i sa svojom osobnou, onako kako i elimo, opet emo samo sliiti samima sebi, ali to vie neemo biti mi. Kaemo li: crtajmo u stilu starih majstora jer samo ako budemo crtali kao oni, sauvat emo svoju osobnost!, na Padiah, koji je ak i majstoru Osmanu okrenuo lea, nai e druge namjesto nas. Vie nas nee ak ni gledati, nego samo saalijevati. A prepad na kavanu doi e im kao naruen. Jer, dakako da e veinu tih dogaaja svaliti na plea nas iluminatora, koji smo se rugali vaiz-efendiji. Iako sam ih nastojao pridobiti i uvjeriti kako nam ne ide na ruku nasrtati jedan na drugoga, od toga nije bilo neke koristi. Nisu me kanili sluati, bili su uspanieni: ako do jutra na brzu ruku zakljue da je jedan od njih ubojica, ne marei pritom je li taj zakljuak toan ili nije, vjerovali su da e se izvui iz nevolje te ne samo izbjei muitelje, nego i moi ostati u Iluminatorskoj radionici, u kojoj e jo mnogo i mnogo godina sve tei po starom. No ipak, ono to je Kara prijetio da e uiniti nije se svidjelo drugoj dvojici. A to ako se pokae da je kriv netko drugi, a do Padiaha doe da su me ni kriva ni duna oslijepili? Plaila ih je i Karina bliskost s majstorom Osmanom i drskost s kojom je govorio o njemu. Stoga su nastojali odmaknuti iglu koju je Kara u neobuzdanu bijesu neprestano drao nad mojim oima. Karu je uhvatila panika jer je mislio da mu iz ruke otimaju iglu i da smo se nas trojica dogovorili. Poelo je naguravanje. Da bih izbjegao to natezanje s iglom tik pred svojim oima, mogao sam samo izdignuti bradu i zabaciti glavu unatrag. Potom se sve tako munjevito odigralo da u prvi mah nisam ni bio svjestan to se dogodilo. U desnom oku osjetio sam otru, ali ogranienu bol. Naas mi je elo utrnulo. Poslije je sve bilo kao i prije, samo to sam u sebi osjetio duboki uas. Svjetiljka se udaljila, 539

no opet sam jasno mogao razabrati kako mi netko drugi odluno zabija iglu, ovaj put u lijevo oko. Netom prije bio je zgrabio iglu iz Karine ruke; ovaj put bio je paljiviji i precizniji. Kad sam osjetio da je igla u trenu prodrla u moje oko, nisam se ni pomakao, ali sam osjetio da me pee. Kao da se osjeaj utrnutosti ela proirio na cijelu glavu, ali je prestao onoga trena kad je igla izvaena. Onda su gledali as u moje oi, as u iglu. Kao da ni sami nisu vjerovali u to to se dogodilo. No kad je postalo bjelodano da me zadesio taj strani udes, naguravanje je prestalo i oslabio je teret na mojim rukama. Poeo sam vritati kao da zavijam. Ne od bola, nego od uasa pred spoznajom to me zadesilo. Ne znam koliko sam vikao. Isprva sam osjetio da moj vrisak ne uznemirava samo mene nego i njih. Moja nas je vriska zbliavala. Primijetio sam i to da ih je sve vie i vie hvatala panika zato to nisam prestajao vritati. Jo uvijek nisam osjeao nikakav bol. Ali, u glavi mi je neprestano odzvanjala pomisao da je ta igla zabodena i u moje oi. No, jo nisam bio oslijepio. Bogu hvala, jo uvijek sam mogao razabrati da me promatraju s tugom i uasom i da se njihove sjene kolebljivo poigravaju na tekijskome stropu. To me je i radovalo i u meni izazivalo uasnu paniku. Pustite me!, derao sam se iz sveg glasa. Preklinjem vas, pustite me da jo jednom vidim svijet oko sebe! Smjesta nam ispriaj kako si se one veeri susreo s Tankoutim Efendijom?, kazao je Kara. Tada emo te pustiti. Vraao sam se iz kavane kui kad me je presreo siroti Tankouti Efendija. Bio je uznemiren i posve izgubljen. Najprije sam se saalio na njega. No pustite me sada, kasnije u vam ispriati! Smrauje mi se pred oima. 540

Ne dogaa se to odmah, rekao je Kara ravnoduno. Vjeruj mi, majstor Osman je i probijenih zjenica prepoznao konja s rasjeenom nozdrvom. Siroti je Tankouti Efendija kazao da eli razgovarati sa mnom, da se pouzdaje samo u mene. No sad sam saalijevao sebe, a ne njega. Ako nam sve ispria prije nego ti se oi napune krvlju, ujutro e se moi posljednji put do mile volje nagledati ovoga svijeta, kazao je Kara. uje li, kia jenjava. Vratimo se natrag u kavanu, kazao sam mu, ali sam odmah vidio da od tog mjesta zazire, pa ak i da ga se boji. Tako sam prvi put od naih egrtskih dana, nakon dvadeset pet godina zajednikog crtanja, primijetio da se Tankouti Efendija bio prilino udaljio od sviju nas. Otkako se bio oenio, u zadnjih osam-devet godina viao sam ga u radionici, ali nisam znao ak ni to na emu radi... Rekao mi je da je vidio zadnji crte. Da nosi u sebi veliki grijeh. Neto s ime ni jedan od nas nee moi izii na kraj. Govorio je da emo zbog toga svi gorjeti u dehennemu. Bio je uspanien, zaplaen; osjeao se poput ovjeka opsjednuta pogubnim osjeajem da je nesvjesno poinio veliki grijeh. Taj veliki grijeh, to je to bilo? Kad sam ga to upitao, zapanjeno je razrogaio oi kao da mi hoe kazati: pa i ti to zna! Tad sam pomislio kako je na prijatelj iz egrtskih dana ostario kao i mi smi. Kazao mi je da je siroti Tetak na zadnjem crteu bez ikakva zazora koristio perspektivu. Da su na tom crteu sve stvari nacrtane redoslijedom koji se priinjava naim oima, kako to ine i franaki majstori, a ne prema znaenju koje im je Allah odredio. I da je to velik grijeh. Da je drugi grijeh to to je na Padiah, islamski kalif, na crteu prikazan u istoj veliini kao i pas. Crtati ejtana u istoj veliini, i jo tako da se ini dopadljivim, trei je grijeh. Ali, da je od svega 541

toga dakako, ako se prihvati franako poimanje slikarstva da je najbogohulnije izraditi veliki crte naega Padiaha i jo sa svim pojedinostima njegova lica. Onako kako to rade i idolopoklonici... Kao portret koji na zidovima crkava rade krani, koji se nikako ne mogu osloboditi idolopoklonikih navika i kojemu se klanjaju. Tankouti Efendija poznavao je jako dobro tu rije to ju je bio nauio od tvog tetka i s pravom je vjerovao da je portret najvei grijeh i da e s portretom skonati islamska umjetnost iluminacije. Budui da nismo otili u kavanu jer da se tamo izruguju preuzvienom vaiz-efendiji i naoj vjeri, sve mi je to ispriao u hodu. Povremeno je zastajkivao i, kao da od mene trai pomo, zapitkivao me je li sve to tono, nema li iz toga kakva izlaza i hoemo li gorjeti u dehennemu. upao si je kose u napadima kajanja, ali sam najednom osjetio da mu uope ne vjerujem. Bio je prevarant koji je hinio silno kajanje. Po emu si to zakljuio? Tankoutog Efendiju znam jo iz djetinjstva. Bio je jako uredan, ali tih, blijed i neupadljiv. Kao i njegove pozlate. Kao da je taj ovjek preko puta mene bio netko gluplji, prostoduniji i poboniji, ali i povrniji nego Tankouti Efendija. I on je bio jako blizak s Erzurumlijinim pristaama, kazao je Kara. Ni jedan se musliman nee toliko kajati ako je nehotice poinio neki veliki grijeh, rekao sam. Dobar musliman zna da je Allah pravedan i pun razumijevanja i da vodi rauna o namjeri svoga roba. Samo neznalice kokoje pameti mogu vjerovati da e otii u dehennem jer su, i ne znajui, jeli svinjsko meso. Pravi musliman zna da strah od dehennema zapravo slui da bi se zaplaio netko drugi, a ne on sm. Eto, Tankouti je Efendija to i radio: htio me je zaplaiti. Tvoj ga je tetak poduio da je to kadar napraviti, to mi je odmah bilo jasno. Sad mi poteno kaite, draga brao iluminatori, jesu li mi oi zakrvavile i gube li mi one jabuice boju? 542

Donijeli su svjetiljke i primakli ih mome licu te me s lijenikom pozornou i s osjeajem suuti pogledali u oi. Kao da se nita nije dogodilo. Zar su zadnje to sam na ovome svijetu trebao vidjeti ta trojica to bulje u moje oi? Shvaao sam da te trenutke dok ivim neu zaboraviti i nastavljao sam priati jer sam, unato osjeaju kajanja, u sebi gajio i nadu: Tvoj je tetak uvjerio Tankoutog Efendiju da radi neto opasno. Prekrivajui zadnji crte obojici je otkrivao tek po jedan njegov kut i davao nam da ga oslikamo, skrivajui pritom cjelinu... Tako je, priskrbljujui crteu ozraje tajnovitog i povjerljivog posla, izazvao bojazan da se radi o krivovjerju. Sumnje i paniku da bismo mogli poiniti grijeh, koje su zahvatile i sve nas, najprije je on posijao, a ne Erzurumlijine pristae, koji u ivotu nisu vidjeli iluminiranu knjigu. ega bi se meutim morao bojati iluminator iste savjesti? Ima mnogo stvari kojih bi se morao bojati iluminator iste savjesti, kazao je Kara pametujui. Da, nitko nema nita protiv iluminacije, no naa vjera zabranjuje slikarstvo. Budui da su crtei perzijskih majstora, pa ak i udesna djela najveih majstora iz Herata, na kraju krajeva smatrani samo uresom na margini stranice, nikome nisu smetali. Dralo se naime da ureavaju rukopis ili prekrasno djelo kakva kaligrafa. Osim toga, koliko ljudi vidi nae iluminacije? Ali, koristimo li metode franakih majstora, naa iluminatorska djela ili pak minuciozni uresi u cijelosti postaju slikarstvo. Eto, to je ono to brani Kuran asni i to se nipoto nije svialo naem Poslaniku. I na Padiah i moj tetak znali su to jako dobro. Zbog toga je moj tetak ubijen. Tvoj je tetak ubijen jer se bojao, rekao sam. I on je, ba kao i ti, bio poeo tvrditi 543

da iluminacija ne proturjei vjeri i Knjizi... A to je upravo ono to su traili Erzurumlijine pristae, koji se iz petnih ila upinju pronai neto to je u nesuglasju s vjerom. Tankouti Efendija i tvoj tetak posve su odgovarali jedan drugome. Te si ih obojicu ubio, zar ne?, upitao je Kara. Naas sam pomislio da e me udariti i istoga trena prolo mi je kroz glavu da ni novi mu lijepe ekure nijednom nije pokazao aljenje zbog smrti svoga tetka. Nee me udariti, a i ako udari, nisam tomu vie pridavao vanost. Zapravo, koliko god da je htio prirediti knjigu pod utjecajem franakih majstora, to je zapravo bila elja naega Padiaha, tvoj je tetak istodobno elio i da ta knjiga svakog izaziva i oko sebe iri strah od poinjena grijeha, kako bi se u svojoj oholosti mogao praviti vaan, kazao sam inatei se. Ropski se divio slikama franakih majstora koje je vidio na svojim putovanjima i predano je vjerovao u stvari i tebi je priao one besmislice o perspektivi i portretu o kojima je svima nama danima govorio. Po mome miljenju, u knjizi koju smo prireivali nije bilo niega ni tetnog ni vjeri protivnog... Budui da je to i on znao, stvarao je oko sebe ozraje kao da toboe radi na nekoj vrlo opasnoj knjizi, i to mu se jako dopadalo... Prireivati neto toliko opasno s posebnim Padiahovim doputenjem za njega je bilo vano koliko i divljenje slikama franakih slikara. Da, nacrtamo li sliku koja e biti objeena na zid, to je sigurno bogohulno... Ali, ja ni u jednome od crtea koje smo izradili za tu knjigu nisam osjetio nita to izlazi iz vjere, nikakvo nevjernitvo, herezu, pa ak ni nekakav neodreen strah da bi to moglo biti zabranjeno... A vi? Moj vid ve je bio poneto izgubio od svoje bistrine ali sam, Bogu hvala, bio u stanju razabrati da ih je moje pitanje jako pokolebalo. Niste sigurni, zar ne?, upitao sam s uivanjem. ak da ste tajno i pomislili da zbog 544

crte na kojima radite u vama postoji nekakva nejasna predodba o grijehu i da vas zbog njih natkriljuje sjena bezbonitva, nikada to ne biste ni prihvatili ni kazali. Jer, to bi priznanje dalo za pravo softama i naim neprijateljima, Erzurumlijinim pristaama, koji vas optuuju. S druge pak strane, ne moete samouvjereno tvrditi ni da ste nevine ovice jer bi to znailo odustati od omamljujue, ohole fantazije da radite na neemu tajnovitom, skrivenom i zabranjenom te od razmetanja i epurenja da ste vane osobe. Znate li kako sam shvatio da i ja na isti nain prodajem oholost? Tako to sam sirotoga Tankoutog Efendiju u pono doveo u ovu tekiju! Doveo sam ga ovamo jer smo se sledili hodajui onim nazoviulicama. Zapravo, dopala mi se pomisao da mu pokaem da sam ostatak jednoga heretinog kalenderije i, jo gore, da sam se trsio to i biti. Kao da me se siroti Tankouti Efendija trebao vie bojati, vie me potivati i moda od straha zaepiti gubicu kad vidi da sam zadnji putnik jedne rasputene mistine sljedbe koja je tolerirala pederastiju, hai, skitnju i svakojake nepodoptine. Dakako, dogodilo se posve suprotno. Osim to mu se ovdje uope nije dopalo, na ogranieni prijatelj iz djetinjstva odmah je ustvrdio da su optube za bezbonitvo, koje je bio nauo od tvoga tetka, umjesne. Tako je na dragi prijatelj iz egrtskih dana, koji me je najprije preklinjao rijeima pomozi mi, uvjeri me da neemo otii u dehennem pa da noas mirne due mogu zaspati, prijeteim glasom poeo govoriti kako e se sve to loe zavriti. Govorio je kako se na zadnjem crteu uvelike odstupilo od naredbi naega Padiaha, kako nam to Padiah nee oprostiti i da e glasine doi do uiju vaiz-efendije iz Erzuruma. Bilo je gotovo nemogue uvjeriti ga da je sve u najboljem redu. Bilo mi je jasno da e on, pretjerujui u svojim izmiljanjima da se izrugujemo vjeri i da ejtana prikazujemo na dopadljiv nain, izbrbljati svojim ogranienim prijateljima pristalim uz vaiza iz Erzuruma sve one Tetkove besmislice te da e i oni povjerovati u te objede. Znate i sami koliko su nam zavidjeli jer nam je Padiah bio sklon, i to ne samo majstori umjetnikih rukotvorina nego i svi ostali obrtnici. Tad bi svi uglas zlurado zavikali: ILUMINATORI SU IZDALI SVOJU VJERU! K tomu,

545

objeda je na koncu mogla biti prihvaena i kao istinita zbog Tetkove suradnje s Tankoutim Efendijom. Kaem objeda jer uope ne vjerujem u ono to je na brat Tankouti govorio o knjizi i zadnjem crteu. Ja tada jo nikome nisam doputao ak ni da poprijeko pogleda tvoga pokojnog tetka. Smatrao sam ak vrlo umjesnim to Padiah iskazuje svoju naklonost vie njemu negoli majstoru Osmanu i - mada ne koliko on sm - vjerovao sam u ono to mi je nadugo i nairoko priao o franakim majstorima i njihovim slikama. Iskreno vjerujem da mi, osmanski iluminatori, ne sklapajui savez sa ejtanom, moemo preuzeti poneto od franakih metoda prema vlastitu nahoenju ili u mjeri u kojoj nas te metode oaravaju na putovanjima, i da si time uope ne bismo natovarili probleme na vrat. ivot je bio jednostavan i tvoj mi je pokojni tetak nakon majstora Osmana bio novi otac u tom novom ivotu. O tome emo kasnije, rekao je Kara. Najprije nam ispriaj kako si ubio Tankoutog. Taj in, poeo sam govoriti svjestan da preko usana ne mogu prevaliti rije ubojstvo, taj sam in poinio ne samo radi spasa sviju nas, nego i za dobrobit cijele Iluminatorske radionice. Tankouti je Efendija bio shvatio da raspolae prijeteim orujem. Preklinjao sam Svemogueg da mi pokae koliko je taj podlac jedan obian bijednik. Allah je usliio moje molitve i pokazao mi beae tog nitkova: ponudio sam mu novac. Pali su mi na um ti zlatnici ali sam, s Bojom pomoi, smislio la. Dukati nisu ovdje, u tekiji, nego na jednom skrovitom mjestu, rekao sam mu. Izili smo van. Bez ikakva plana i cilja hodao sam s njim pustim ulicama i zabaenim mahalama. Uope nisam znao to mi je initi i uasno sam se bojao. Kad smo na kraju tog naeg besciljnog i besmislenog lutanja jo jednom proli ulicom kroz koju smo ve ranije bili proli, na je brat pozlatar, koji je sav svoj ivot darovao ponavljanju i formi, postao sumnjiav. Ali, Allah nas je istoga trena doveo pred jedno pusto zgarite i jedan presuen bunar tik uz njega.

546

Na tom mjestu shvatio sam da dalje neu moi priati pa sam rekao: Da ste vi bili na mome mjestu, i vi biste mislili na spas preostale nae brae iluminatora i uinili biste isto, kazao sam odvano. Kad sam uo da mi daju za pravo, obuzela me je elja da zaplaem. Umalo da sam kazao: zato to je milosre koje nisam zasluio smekalo moje srce, ali to ipak nije bio razlog. Malo je nedostajalo da kaem: jer sam ponovno uo tupi udarac njegova mrtva tijela o dno presahla bunara, ali ni to nije bio pravi razlog. Htio sam kazati: stoga to sam se prisjetio koliko sam bio sretan prije nego sam postao ubojicom, i da se tada ni po emu nisam razlikovao od drugih ljudi, ali ni to zacijelo nije bilo tono. Pred oima mi je iskrsnuo jedan slijepac, koji je u mome djetinjstvu prolazio kroz nau siromanu mahalu. Iz prljave odjee izvlaio bi jo prljaviju bakarnu posudicu i oglaavao se nama djeci, koja smo ga promatrala izdaleka, stojei kraj mahalske esme: Draga djeco, koje e od vas naliti vode u posudu jednoga slijepog starca? Kad mu nitko ne bi priao, ovako bi govorio: To je bogougodno djelo, djeco moja, bogougodno djelo! Boja njegovih zjenica bila je izblijedjela i posve se izjednaila s bojom njegovih bjeloonica. Uspanien da sliim slijepome starcu, nabrzinu i bez ikakva uitka ispriao sam im i to kako sam ubio Tetak-efendiju. Nisam bio ni odve iskren, niti sam previe lagao; kad sam izmeu oboga naao pravu mjeru koja me nije previe dirala u srce, primijetio sam: bili su uvjereni kako tamo nisam otiao da bih ubio Tetak-efendiju. I kao to su shvatili da sam htio kazati: nisam ga ubio s predumiljajem, tako su shvatili jo neto: da za samoga sebe traim isprike tvrdei kako ovjek nipoto ne ide u dehennem ako u srcu nema zle nakane da poini kakvo djelo. Nakon to sam Tankoutog Efendiju izruio Allahovim anelima, rekao sam zamiljeno, rijei koje mi je u zadnje vrijeme kazivao pokojnik poele su me nagrizati kao 547

crv. To to sam zbog zadnjega crtea ukaljao ruke krvlju u mojim je oima uvealo njegovo znaenje. Potraio sam tvoga tetka, koji za potrebe knjige ni jednoga od nas nije vie pozivao svojoj kui, da mi pokae taj zadnji crte. Ne samo da mi ga nije pokazao nego se prema meni ophodio kao da je sve u najboljem redu. Niti je bilo kakva tajnovita crtea zbog kojega bi trebalo poiniti ubojstvo niti bilo ega slinog! Da me ne bi toliko poniavao i da bi me uzeo za ozbiljno, priznao sam mu da sam ubio Tankoutog Efendiju i bacio ga u bunar. Uzeo me je za ozbiljno, ali je nastavio poniavati me. Onaj koji poniava svoga sina ne moe biti otac. Veliki majstor Osman neko bi se jako ljutio na nas, tukao bi nas, ali nas nikada nije poniavao. Pogrijeili smo, brao moja, to smo ga izdali. Osmjehnuo sam se svojoj dragoj brai, koja su me pozorno gledala ravno u oi kao da uz samrtnu postelju sluaju moje zadnje rijei. I kao to osjea brat na samrti, tako sam i ja vidio da se udaljavaju od mene postupno se rasplinjujui u izmaglici. Zbog dvije sam stvari ubio tvoga tetka. Jer je velikoga majstora Osmana tjerao da kao majmun oponaa franakoga slikara Sebastijana. I jer sam ga u trenutku slabosti upitao imam li ja svoj stil. to je odgovorio? Da imam. Ali, za njega to nije bila uvreda, nego, naravno, pohvala. Sjeam se da sam se neoekivano i s osjeajem stida zapitao je li to i za mene pohvala. S jedne strane, stil mi se ini kao neka vrsta izopaenosti i neasnosti, s druge, pak, nagriza me crv sumnje. Ne elim imati svoj stil, ali me ejtan izaziva i budi u meni radoznalost. Svatko potajice prieljkuje imati svoj stil, pametovao je Kara. I svatko eli dati izraditi svoj portret, pa i na Padiah. Je li to bolest kojoj se ne moemo oduprijeti?, upitao sam. Kad se ta bolest proiri, 548

ni jedan od nas nee se moi oduprijeti metodama franakih majstora. Ali, nitko me nije sluao: Kara je pripovijedao priu o nesretnom turkmenskom begu, koji je na dvanaest godina bio prognan u daleku zemlju Kitaj jer je ahovoj keri bio prerano iskazao svoju ljubav. A budui da uza se nije imao portret svoje ljubljene, o kojoj je matao punih dvanaest godina, meu kitajskim je ljepoticama zaboravio lice ljubljene, a ljubavni se bol pretvorio u duboku patnju koju je podnosio Allahovom voljom. Ali svi smo znali da on zapravo pripovijeda o samome sebi. Zahvaljujui tvome tetku, rekao sam, svi smo napokon nauili tu rije portret. Akobogda, jednoga dana nauit emo bez ikakva straha govoriti i o vlastitu ivotu, onakvom kakav jest. Sve bajke pripadaju svima podjednako, kazao je Kara. A ne pojedincu. A sve iluminacije Allahu, nadopunio sam ga stihovima heratskoga pjesnika Hatifija. Ali, kad se raire metode franakih majstora, svatko e misliti da je prianje tue bajke kao da je njegova vlastita neko veliko umijee. Upravo to ejtan i eli. Pustite me napokon!, povikao sam iz sve snage. Pustite me da se zadnji put nagledam ovoga svijeta! Kad sam vidio koliko su se prestraili, u meni se poelo buditi samopouzdanje. Najprije se pribrao Kara: Hoe li nam pokazati zadnji crte? Tako sam ga pogledao da mu je odmah bilo jasno da hou te me je pustio. Srce mi je poelo udarati.

549

Sigurno ste ve odavno otkrili moj identitet, koji toboe nastojim zatajiti. Pa ipak, nemojte se uditi to se ponaam kao stari heratski majstori: oni su krili svoje potpise iz potovanja prema svojim majstorima i normama, a ne da bi sakrili svoj identitet. Sa svjetiljkom u ruci uzbueno sam se kretao posve mranim sobama tekije pravei prolaz svojoj blijedoj sjeni. Je li mi se na oi ve poeo sputati zastor tame ili su te sobe i ta predvorja doista bili toliko mrani? Jo koliko mi je preostajalo vremena, dan, tjedana prije nego oslijepim? Moja sjena i ja zastali smo meu utvarama kuhinje, iz istoga kuta pranjava ormara uzeli papire i hitro se vratili natrag. Kara me iz opreza pratio, ali sa sobom nije ponio bode. Jesam li i ja elio zgrabiti bode i iskopati mu oi prije nego oslijepim? Drago mi je da u to jo jednom vidjeti prije nego to oslijepim, ponosno sam kazao. elio sam da i vi to vidite. Pogledajte ovo! I tako sam im pri svjetlosti svijee pokazao zadnji crte, koji sam uzeo iz kue onoga dana kad sam ubio Tetka. Najprije sam uoio njihove radoznale i uplaene poglede uperene prema slici veliine dviju stranica. Kad sam skrenuo pogled i skupa s njima nastavio promatrati sliku, osjeao sam laganu drhtavicu. Osjetio sam da me je obuzela vruina, zbog igle kojom su mi probili zjenice, ili stoga to sam bio zapao u ekstazu. U razliitim kutovima tih dviju stranica nalazili su se crtei na kojima smo svi mi radili zadnjih godinu dana: stablo, konj, ejtan, smrt, pas i ena; svi su - makar pomalo i nespretno - bili poredani prema Tetkovoj novoj kompozicijskoj metodi i sukladno proporcijama samih crtea, i to tako da su pozlata i okviri pokojnoga Tankoutog Efendije stvarali dojam kao da kroz prozorsko okno promatramo jedan cijeli svijet, a ne stranicu neke knjige. Usred toga svijeta, tamo gdje se trebao nalaziti Padiahov, stajao je moj vlastiti portret, koji sam kratko vrijeme s ponosom promatrao. Donekle sam ipak osjeao nelagodu jer je jako malo nalikovao na mene iako sam ga, promatrajui se u ogledalu, danima i s toliko 550

mnogo truda crtao, brisao, pa opet iznova crtao; ipak, osjeao sam neko nesavladivo uzbuenje, ne samo stoga to me je portret stavljao u sredite jednog cijelog univerzuma nego i zato jer me je iz nekog neobjanjivog, avoljeg razloga inio znatno misaonijim, kompleksnijim i tajnovitijim nego to sam zapravo bio. Htio sam da vide to moje uzbuenje, da ga razumiju, da ga moja braa iluminatori podijele sa mnom. Kao kakav padiah ili kralj, bio sam u sreditu svega postojeeg i k tomu - bio sam to ja, osobno. To me je stanje istodobno inilo i ponosnim i postienim. A budui da su me ta dva meusobno uravnoteena osjeaja smirivala, mogao sam beskrajno uivati u tom svom novom poloaju na slici. Ali, da bi to uivanje bilo potpuno, sve je - poevi od bor na mome licu i nabora na mojoj odjei, od sjen, bubuljic i priteva, od moje brade pa do tkanja sukna na meni - sve je to moralo biti izraeno posve tono i bez i najmanje pogreke, u svim bojama i najsitnijim detaljima, i s umjetnikom vjetinom franakih majstora. Na licima svojih starih prijatelja, koji su zurili u sliku, vidio sam nekakav strah i zaprepatenje, i onaj neizbjeni osjeaj koji sve nas izjeda i unitava - ljubomoru. Osjeali su prema meni ljutnju i odvratnost koju bi osjetili i prema svakom drugom do kraja ogrezlom u grijeh, no istodobno i zavist punu straha. Onih noi kad sam ovdje pri svjetlosti uljanice gledao tu sliku prvi put u ivotu osjetio sam da me je Allah napustio i da bi mi u mojoj samoi samo ejtan mogao biti prijatelj, rekao sam. Da sam se doista i nalazio u sreditu toga svijeta - poelio sam to svaki put kad sam bacio pogled na sliku - osjeao bih se jo usamljenijim unato svim tim meni dragim stvarima oko mene, ak i eni koja slii lijepoj ekuri, unato mojim prijateljima lutajuim derviima i ljepoti crvene boje koja prevladava na slici. Ne bojim se posjedovati osobnost i posebnost, kao ni toga da mi se drugi klanjaju; dapae - to elim. Ti se, dakle, ne kaje?, upitao je Roda glasom osobe koja je tek izila iz damije 551

nakon propovijedi petkom. Osjeam se kao ejtan ne stoga to sam ubio dva ovjeka nego zato jer sam nacrtao takvu sliku. Mislim da sam onu dvojicu ubio samo zato da bih je mogao dovriti. Ali, uasava me usamljenost koju je stvorila nova situacija u kojoj sam se naao. Oponaanje franakih majstora, a da se pritom ne ovlada njihovom vjetinom, jo vie porobljava iluminatora. elim pobjei od svega toga. Da sam obojicu ubio samo da bi u Iluminatorskoj radionici i dalje sve ostalo po starom, shvatili ste i vi, a sigurno i Allah. No to e nam svima stvoriti jo vee probleme, ustvrdio je moj dragi Leptir. Onu budalu Karu, koji je jo uvijek bio zadubljen u sliku, munjevito sam epao za runi zglob, vrsto ga stisnuo zarivi mu nokte u meso i uvrnuo ga. Bode koji je ovla drao ispao mu je iz ruke. Zgrabio sam ga s poda. Uza sve to, neete se moi rijeiti svojih briga samo tako da me predate muitelju, rekao sam i otri vrh bodea prinio Karinim oima kao da u mu ih iskopati. Daj mi iglu perjanice! Izvadio ju je neozlijeenom rukom i dao mi je. Gurnuo sam je u svoj pojas. Pogled uperih u njegove oi; gledao me krotko kao janje. ao mi je lijepe ekure jer nije imala drugoga izlaza osim da se uda za tebe, kazao sam. Da nisam morao ubiti Tankoutog Efendiju da vas izbavim iz nevolje, udala bi se za mene i bila sretna. Ja sam najbolje razumio prie o franakim majstorima i njihovim vjetinama, o emu je svima nama pripovijedao njezin otac. Stoga dobro posluajte to u vam na kraju rei: ovdje vie nema mjesta za majstore iluminacije koji ele ivjeti od svoga dara i svoje estitosti, to mi je od neko jasno. Kad bismo i krenuli oponaati franake majstore, kao to su to od nas traili pokojni Tetak i Padiah, suspregnuo bi nas zasigurno 552

sasvim opravdani kukaviluk u nama samima, ako ne netko kao Tankouti Efendija i Erzurumlijine pristae, i ne bismo bili kadri ii do kraja. Da se i priklonimo ejtanu i stvar dosljedno privedemo kraju, da izdamo svoju prolost i potom se drznemo u franakome stilu i na franaki nain stvoriti jednu novu osobnost, to nam nikako ne bi polo za rukom, kao to ni meni zbog nedostatka talenta i znanja nije polo za rukom izraditi svoj portret. Po primitivnosti moje slike, po tomu to je nikako nisam mogao dotjerati da slii na mene, jo jednom sam spoznao stvar koja nam je zapravo svima ve bila poznata, ali joj nismo pridavali znaenje: da je umjetnost franakih majstora neto to se stoljeima mora uiti. A da je Tetkova knjiga zavrena i poslana, ismijali bi nas mletaki majstori, a njihov podrugljivi smijeh zarazio bi i mletakoga duda, i to je sve. Osmanlije ne ele biti Osmanlije, kazali bi, i vie nas se ne bi bojali. Kamo sree da smo nastavili putom starih majstora! Ali, to nitko ne eli, ni na preuzvieni Padiah ni Kara-efendija, koji tuguje jer uza se nema portret svoje mile ekure! Tad ostanite sjediti ovdje i stoljeima oponaajte metode franakih majstora! Oholo potpisujte svoje imitacije! Trudei se nacrtati svijet onako kako ga Allah vidi stari heratski majstori nisu potpisivali svoje crtee da bi zatajili svoj identitet. Vi pak, vi ete ih potpisivati samo zato da biste sakrili da ne posjedujete identitet. Ipak, ima jo jedan izlaz; moda su i vama kucali na vrata, ali mi to tajite: Ekber, mogulski padiah iz Indije, ne tedei zlato i milost, skuplja oko sebe najdarovitije iluminatore svijeta. Sad je napokon jasno: prigodom prvoga milenija islama izdat emo knjigu u iluminatorskoj radionici u Agri, a ne u Istambulu, a radovi na njoj ve se privode kraju. Mora li iluminator najprije postati ubojica da bi se mogao razmetati kao ti?, upitao je Roda. Dovoljno je da bude najdarovitiji i najsposobniji, odgovorio sam ne pridajui mu vanost.

553

U daljini je jedan ponositi pijetao dvaput zapjevao. Skupio sam svoj zaveljaj i zlatnike i u svoju mapu smjestio biljenice s kopiranim uzorcima i svoje crtee. Kroz glavu mi je prolazilo i to da bih ih jednog po jednog mogao dokrajiti bodeom iji sam iljati vrh drao uperen prema Karinu grkljanu, ali sam jo uvijek volio svoje prijatelje iz djetinjstva, s kojima sam jo od egrtskih dana bio nerazdvojan, pa ak i Rodu koji mi je zabo iglu u oi. Proderao sam se na dragoga Leptira koji je bio ustao, ustraio ga i natjerao da ponovo sjedne. Kako mi je to osnailo vjeru da bih iz tekije mogu izvui ivu glavu, pohitao sam; i upravo kad sam krenuo izii, ishitreno sam izrekao one neodmjerene rijei koje sam u toj prigodi bio naumio kazati: Ovaj moj bijeg iz Istambula nalikuje Ibni akirovu bijegu iz Bagdada u vrijeme mongolske opsade, kazao sam. Tad bi morao krenuti na zapad, a ne na istok, rekao je ljubomorni Roda. Allahovi su i istok i zapad, odgovorio sam na arapskom kao pokojni Tetak. Ali, Istok je na istoku, a Zapad na zapadu, rekao je Kara. Iluminator ne bi smio umiljati, kazao je Leptir. Namjesto da si razbija glavu Istokom i Zapadom, on bi samo morao crtati povodei se za vlastitim srcem. Sad si izgovorio prave rijei!, odgovorio sam dragom Leptiru. Doe mi da te poljubim. Ali, jedva da sam bio napravio korak-dva prema njemu, kad se u tom trenu Kara spretno baci na mene. U jednoj ruci drao sam zaveljaj s rubljem i dukatima, a pod pazuhom mapu punu crtea. Nastojei ih zatititi, nisam pazio na sebe - dopustio sam da mi zgrabi ruku u kojoj je bio bode. Ali, ni njega nije posluila srea: u jednom trenutku izgubio je ravnoteu 554

jer mu je noga bila zapela za tronoac te namjesto da me zgrabi za ruku, inilo se kao da se prihvatio za nju. Snanim udarcima i ugrizom za prste uspio sam ga odgurnuti od sebe. Zavijao je smrtno uplaen. Stegnuo sam mu svom snagom istu ruku nanosei mu pritom snanu bol i s bodeom u ruci proderao se na drugu dvojicu: Ostanite gdje ste! Posluali su. Vrh bodea ugurao sam u Karinu nozdrvu, onako kako je to u legendi napravio Kejkavus. Kad je poeo krvariti, udarile su mu i gorke suze na oi koje su me gledale preklinjui. Da ujem sada, rekao sam, hou li oslijepiti? Po legendi, nekima se krv slije u oi, a nekima ne. Ako je Allah zadovoljan tvojim iluminacijama, darovat e ti svoju velianstvenu tamu da bi mu bio blii. Tad e vidjeti velianstvene krajolike koje i On vidi, a ne ovaj bijedni svijet. A ako nije zadovoljan, pustit e te da i dalje gleda i vidi kao i dosad. Pravo umjetniko djelo naslikat u u zemlji Indiji, kazao sam. Jo uvijek nisam izradio iluminaciju po kojoj bi Allah sudio o meni. Ne zanosi se previe da e pobjei od franakih metoda, kazao je Kara. Zna li da Ekber-kan potie sve iluminatore da potpisuju svoje radove? Portugalski jezuiti odavno su tamo prenijeli franako slikarstvo i metode. Oni su prodrli svugdje. Tko eli ostati ist, tomu se uvijek nae neto da radi i mjesto da se skloni, kazao sam. O, da, kazao je Roda, oslijepiti i pobjei u nepostojee zemlje.

555

Zbog ega eli ostati ist?, upitao je Kara. Ostani ovdje kao i mi i izmijeaj se s onim ega ovdje ima. Cijeloga svog ivota oni e oponaati franake majstore u uvjerenju da imaju svoj stil, kazao sam. A nikada ga nee imati jer ih oponaaju. Drugog nam izlaza nema, rekao je Kara bez osjeaja asti. Sigurno je lijepa ekura, a ne umjetnost, bila njegova jedina srea. Izvukao sam pri vrhu krvavi bode iz Karine nozdrve i digao ga iznad njegove glave kao delat sablju prije pogubljenja. Kad bih htio, mogao bih ti odsjei glavu, obznanio sam ono to je bilo posve oito. Ali u te potedjeti zbog ekurine djece i njezine sree. Budi dobar prema njoj, ne budi grub i nerazuman. Obeaj mi to! Obeavam, kazao je Kara. Time te preputam ekuri, rekao sam. Ali, ruka mi je postupila upravo suprotno od onoga to su moja usta bila obeala. Svom snagom zamahnuo sam bodeom prema Kari. Sjeivo mu se nije zarilo u vrat nego u rame jer se u zadnji as pomakao s mjesta, a i ja sam bio promijenio putanju bodea. Sa strahom sam pogledao u ono to je moja ruka spontano napravila. Mjesto iz kojeg sam iupao u meso zariveni bode postalo je purpurno crveno. Bio sam se i uplaio i postidio tog ina. Ipak, znao sam da uza se neu imati ni jednog od svojih prijatelja iluminatora kojem bih se mogao osvetiti ako uskoro, moda ve na Arapskome moru, na lai, oslijepim.

556

Roda, koji se s pravom prepao da bi red mogao doi na njega, pobjegao je u unutranjost tekije, u mrane odaje. Krenuli smo za njim moja sjena i ja sa svjetiljkom u ruci, ali sam se uplaio i vratio nazad. Zadnje to sam uinio bilo je poljubiti se i oprostiti s Leptirom. urnim korakom udaljio sam se od mokrog i blatnjavog vrta i mrane mahale. Laa koja me je trebala odnijeti u iluminatorsku radionicu Ekber-kana isplovit e nakon jutarnje molitve, a u isto e vrijeme jedan amac zadnji put krenuti k njoj iz Luke galij. Dok sam trao, iz oiju su mi tekle suze. Dok sam tih kao lopov prolazio Aksarajem, na obzoru sam vidio jedva zamjetnu svjetlost praskozorja. Naspram prve mahalske esme, koja je iz sporednih ulica, uskih prolaza i zidova izronila preda me, nalazila se kamena kua u kojoj sam prespavao prvu no po dolasku u Istambul prije dvadeset pet godina. Tu sam kroz otvorena dvorina vrata jo jednom ugledao bunar u koji sam se, s osjeajem krivice, u dobi od jedanaest godina, usred noi htio baciti jer sam u snu bio popiao leaj koji mi je prije dvadeset i pet godina prostro jedan daleki roak pruivi mi velikodunost i dobrotu. Sve dok nisam stigao na Bejazit, mene i moje suze s potovanjem su pozdravljali urarska radnja u koju sam mnogo puta navraao radi popravka zupanik moga slomljenog sata; staklarski duan u kojem sam kupovao prazne kristalne svjetiljke i ae za sokove, ureavao ih iluminacijama i ispod ruke prodavao otmjenim ljudima, kao i boce koje sam ukraavao cvjetnim motivima; hamam u koji su me neko vrijeme same nosile noge jer je bio i jeftin i slabo posjeen. U blizini posve razorene kavane nije bilo ive due, kao ni u kui u kojoj je - tako sam iz sveg srca elio - trebala sretno ivjeti lijepa ekura sa svojim novim muem, koji moda u ovome trenutku umire. Otkako sam priznao svoje zloine i odluio napustiti grad svoga ivota, prijateljski su me gledali svi istambulski psi, mrana stabla, slijepi prozori, crni dimnjaci, utvare te marljivi i nesretni ranoranioci koji su hitali na jutarnju molitvu - svi oni

557

koji su me dumanski gledali onih dana kad sam s rukama uprljanim krvlju tumarao ovim ulicama. Ostavivi za sobom Bejazitovu damiju, s jednog brda bacio sam pogled na Zlatni rog: svitalo je, ali je voda jo bila tamna. Lagano se njiui na jedva vidljivim valovima, dva ribarska amca, teretni jedrenjaci dignutih jedara i jedna zaboravljena galija doviknuli su mi: Nemoj otii! Ne idi! Jesu li mi suze tekle zbog igle kojom su mi proboli oi? Zamisli velianstveni ivot koji te oekuje u Indiji zahvaljujui udesnim djelima tvoga raskonog talenta, kazao sam samome sebi. Siao sam s puta, protrao kroz dva blatnjava vrta i zaustavio se uz jednu staru kamenu kuu okruenu zelenilom. Bila je to kua pred ijim sam vratima kao egrt svakoga utorka doekivao majstora Osmana da bih, pratei ga na odstojanju od dva koraka, u Iluminatorsku radionicu odnio njegovu torbu, mapu, kutiju s pisaljkama od trstike i dasku za crtanje. Tu se nita nije bilo promijenilo, samo su platane u vrtu i na ulici bile toliko izrasle da su kui i ulici davali ugoaj raskoi, moi i bogatstva iz vremena Sulejmana Velianstvenog. Budui da je bila nedaleko od puta koji se sputao u luku, posluao sam ejtana i poelio zadnji put vidjeti lukove na zgradi Iluminatorske radionice u kojoj sam proveo dvadeset i pet godina. I tako sam opet proao putem kojim sam kao egrt utorkom hodio za majstorom Osmanom: Ulicom strijelaca, koja je u proljee opojno mirisala na lipov cvijet; pored pekarnice u kojoj je moj majstor kupovao emlje s mljevenim mesom; uzbrdicom s nanizanim dunjinim i kestenovim stablima i prosjacima pod njima; du zatvorenih duana nove arije; kraj brijaa s kojim se moj majstor svako jutro pozdravljao; rubom pustog povrtnjaka na kojem su akrobati ljeti podizali atore i izvodili predstave; kraj samakih soba koje su zaudarale na prljavtinu i ispod bizantskih stupova koji su irili pljesnivi zadah; pored Ibrahim-paina saraja, stuba s isklesanim zmijama, koje smo crtali stotinu puta, i platane koju 558

smo uvijek drukije crtali, te na koncu, iziavi na Atmegdan, ispod dudovih i kestenovih stabala u ijim su kronjama ranim jutrom cvrkutali vrapci i graktale svrake. Teka vrata Iluminatorske radionice bila su zatvorena. Nije bilo nikoga ni na vratima ni gore u nadsvoenom hodnikom. Uzbuen, tek na trenutak stigao sam baciti pogled kroz sputene kapke na prozoriima kroz koje smo promatrali stabla dok smo u egrtskim danima umirali od dosade, kad me netko zaustavi. Imao je prodoran i kretav glas koji para ui. Rekao je da krvavi bode s drkom ureenom rubinima pripada njemu, da ga je njegov neak evket u dosluhu sa svojom majkom ukrao iz njegove kue. A da to pak dokazuje kako sam ja jedan od Karinih ljudi koji su sino napali kuu i oteli ekuru. Poznavao je taj sveznajui ljutiti ovjek kretava glasa Karine prijatelje iluminatore i znao je da e doi u Iluminatorsku radionicu. Imao je dugu sablju koja se presijavala u nekakvoj udnoj crvenoj boji, jako mnogo nesreenih rauna, koje je iz nekakvog razloga htio izravnati sa mnom i k tomu jo mnogo toga da mi ispria. Moda sam mu trebao rei kako je posrijedi neki nesporazum, ali sam mu na licu proitao nevjerojatan bijes. I da e me napasti kako bi me ubio s gnuanjem. Poelio sam da mu mogu kazati: Stani, za ime Boga! No on je ve bio krenuo u napad. to se mene tie, nisam imao vremena ni uperiti bode u njega, samo sam podigao ruku sa zaveljajem. Zaveljaj je poletio u zrak. Ne usporavajui, crvena sablja najprije mi je odsjekla ruku, potom mi odrubila glavu. Da mi je glava bila odrubljena, znao sam po besmislenu razmahivanju bodeom, po tome to se moje jadno tijelo bilo odvojilo od mene, napravilo dva teturava, udna koraka i 559

sruilo na zemlju dok mi je iz vrata ikljala krv kao iz kakva vodoskoka. Moje jadne noge, koje su se kretale same od sebe, uzalud su se batrgale i koprcale kao u kakva jadnog konja na samrti. Iz blata u koje se otkotrljala moja glava nisam mogao vidjeti ni svoga ubojicu ni zaveljaj pun zlatnika i crtea, koji sam jo uvijek elio vrsto drati u ruci. Oni su bili ostali iza moga zatiljka, u smjeru padine koja se sputala prema moru i Luci galija, do kojih nikada vie neu stii. Moja glava nikad se vie nee okrenuti i pogledati prema njima i preostalome dijelu svijeta. Zaboravio sam ih i prepustio glavu njezinim vlastitim mislima. Prije no to mi je sablja odrubila glavu, pomislio sam sljedee: Laa e isploviti iz Luke galij; to je u mome sjeanju bilo povezano sa zapovijedi Pouri!; i dopunjeno majinim pozivom iz djetinjstva: Pouri!. Majko, vrat me boli i ne mogu se ni pomaknuti! Dakle, to je ono to zovu umiranjem. Ali, znao sam da jo nisam mrtav. Moje iskopane zjenice nisu se pomicale, ali sam otvorenim oima sasvim dobro vidio. Ono to sam vidio odozdo ispunilo je sve moje misli. Put se lagano penje. Zid i lk Iluminatorske radionice, krov, nebo. Tim slijedom. inilo mi se da taj trenutak gledanja traje i traje, dok nisam shvatio da je gledanje sada postalo jedna vrst sjeanja. Tad mi je palo na pamet neto to sam i prije osjeao dok sam satima promatrao jedan te isti crte: ako dovoljno dugo gleda, umom e prodrijeti u vrijeme crtea. Sada su sva vremena postala ono vrijeme. inilo mi se da me nitko nee vidjeti i da e moja glava, dok u njoj blijede misli, 560

godinama gledati tu tunu uzbrdicu, kameni zid i - mada tu, nadohvat ruke - za mene nedostian drvored dudovih i kestenovih stabala. To beskrajno ekanje odjednom je postalo tako bolno i zamorno da sam poelio otii onkraj ovoga vremena.

561

(59) Ja, ekura

Provela sam besanu no u kui Karinog dalekog roaka, kamo nas je poslao da se sklonimo. Unato povremenom hrkanju i kalju uspijevala sam zaspati u krevetu koji sam dijelila s Hajrijom i djecom, ali su me u mojim nemirnim snovima neprestano pratila udesna stvorenja i ene odsjeenih te potom nasumce spojenih ruku i nogu pa sam se budila. Pred jutro me probudila hladnoa; dobro sam pokrila evketa i Orhana, privila se uz njih, poljubila ih u kosu i - kao u dobrim vremenima, kad sam mirno spavala u kui svoga pokojnoga oca preklinjala Allaha da mi podari sretan san. Ipak, nisam mogla zaspati. Ono to sam neprestano viala u svojim sretnim snovima vidjela sam nakon jutarnje molitve, kad sam kroz prozorske kapke male i mrane sobe provirila na ulicu: nekog nalik privienju, iscrpljenog od rata i ran, nekog tko mi se poznatim koracima s enjom pribliavao drei u ruci tap kao kakvu sablju. Uvijek sam se budila u suzama u trenutku kad sam tog ovjeka u svojim snovima htjela zagrliti. Kad sam razabrala da je krvlju obliveni ovjek na ulici zapravo Kara, oteo mi se vrisak koji u snovima nikad nisam bila ispustila. Potrala sam i otvorila vrata. Lice mu je bilo nateeno i modro od udaraca, a nos razbijen i krvav. Velika rana protezala mu se od ramena do vrata. Koulja mu je bila sva crvena od krvi. Kao i mu u mojim snovima, i on mi se neodreeno smjekao jer se napokon uspio vratiti kui. Ui!, kazala sam mu. Pozovi djecu, rekao je. Idemo kui. 562

Ti nisi kadar vratiti se kui. Ne mora ga se vie bojati, rekao je. Bio je to Velidan-efendija, Perzijanac. Maslina..., rekla sam. Jesi li ubio tog bijednika? Laom koja je isplovila iz Luke galij pobjegao je u Indiju, odgovorio je i naas skrenuo pogled jer je znao da nije posve dovrio svoj posao. Hoe li moi hodati do kue?, upitala sam. Neka ti dovedu jednog konja. Kad smo se vratili kui, osjetila sam da e umrijeti i saalila sam se na njega. Ne samo zato to e umrijeti nego i stoga to nikada nije upoznao sreu. Po tuzi i odlunosti u njegovim oima zakljuila sam da ne eli umrijeti u ovoj stranoj kui i da zapravo eli napustiti ovaj svijet, a da ga nitko iv ne vidi u tom stranom stanju. S mukom su ga podigli na konja. Dok smo se sporednim ulicama vraali kui sa zaveljajima u rukama, djeca od straha najprije nisu mogla pogledati Karu, koji je jahao. Unato tomu, Kara im je s konja koji se lagano kretao mogao ispriati kako je pokvario raune podlom ubojici njihova djeda i kako su se njih dvojica borili sabljama. Vidjela sam da mu pomalo postaju skloni i preklinjala Allaha da ne umre. Kad smo stigli kui, Orhan je tako ushieno povikao Stigli smo doma! da sam istoga trena osjetila da e se Azrail, aneo smrti, saaliti na nas i da e nam Allah dati jo vremena. Pa ipak, nisam polagala odve nade u to znajui iz iskustva da je posve neizvjesno koga e, zato i kada preuzvieni Allah pozvati k sebi. S mukom smo Karu skinuli s konja, svi zajedno odvukli na kat, unijeli u oevu sobu s plavim vratima i poloili na leaj. Hajrija je zagrijala vodu i donijela je. Razdirui tkaninu i 563

reui je karama, nas smo dvije s njega skinule krvavu, za kou slijepljenu koulju, pojas, cipele i donje rublje. Kad smo otvorile prozorske kapke, sobu je ispunilo blago zimsko sunce koje je poigravalo na granama u dvoritu, odbijalo se od ibrika, lonaca, kutija za ljepilo, mastionica, komadie stakla i iljila i osvijetljavalo Karino samrtniki uto tijelo i rane boje vinje i mesa. Komade tkanine od izrezane plahte namoila sam toplom vodom, natrljala ih sapunom i njima oprala Karino tijelo, paljivo kao da istim neki skupocjeni stari sag, i njeno i s ljubavlju, kao da njegujem jednog od svojih sinova. Stranu ranu na Karinu ramenu oistila sam kao lijenik pazei pritom da ne dotiem modrice na njegovu licu i ne povrijedim posjekotinu na njegovoj nozdrvi. I pritom sam mu pjevuila neke besmislene rijei, kao to sam neko obiavala kupajui djecu dok su bila mala. I na njegovim prsima i rukama bilo je posjekotina. Prsti njegove lijeve ruke bili su modri od ugriz. Kad god bih komadom tkanine prela preko njegova tijela, postajao bi krvav. Dotakla sam mu prsa, pod rukom osjetila mekou njegova trbuha i dugo, dugo gledala njegov d. Odozdo, iz dvorita, dopirali su glasovi djece. Zato je neki stari pjesnici zovu pisaljkom od trstike? Kad sam ula da je u kuhinju ula tajnovita Ester, oglaavajui se zvonkim i veselim glasom kojim objavljuje radosne vijesti, sila sam u prizemlje. Toliko je bila uzbuena da mi je sve izbrbljala, a da me prethodno nije zagrlila i poljubila: Maslinina glava pronaena je pred vratima Iluminatorske radionice skupa sa zaveljajem i crteima koji su dokazivali njegove zloine. Kanio je pobjei u Indiju, ali je odluio posljednji put svratiti do radionice. Oevici vele: Hasan je tamo susreo Maslinu, potegnuo svoju crvenu sablju i jednim udarcem odrubio mu glavu.

564

Dok je priala o tome, ja sam razmiljala gdje se u tom trenutku nalazi moj siroti otac. Spoznaja da je ubojicu dostigla zasluena kazna najprije me je oslobodila neke zebnje. Osjetila sam i to da osveta prua ovjeku lijep i smirujui osjeaj da je pravda dostina. Istog sam trena jako poeljela znati kako se taj osjeaj doivljava tamo gdje je moj otac i najednom mi se cijeli svijet uinio poput dvorca s bezbroj soba koje se niu jedna za drugom. Iz jedne u drugu sobu mogli smo prijei samo ako se prisjeamo i matamo, no veina nas to je zbog lijenosti vrlo rijetko inila te smo amili u istoj sobi. Ne plai, duo!, tjeila me Ester. Na koncu se sve dobro svrilo. Dala sam joj etiri zlatnika. Jedan po jedan strasno ih je stavila u usta i pohlepno, ali nevjeto zagrizla. Sve su preplavili lani dukati venecijanskih nevjernika, kazala je smijeei se. im je otila, kazala sam Hajriji da ne puta djecu gore. Uspela sam se na kat i zakljuala vrata. Strasno sam se privila uz Karino golo tijelo i vie iz znatielje negoli iz elje, vie iz brinosti negoli iz straha napravila ono to je od mene traio u kui objeenog idova one noi kad je ubijen moj siroti otac. Ne mogu kazati da sam posve razumjela zbog ega su perzijski pjesnici stoljeima usporeivali tu muku stvar s tranom pisaljkom, a usta nas en s mastionicom, i to se skriva iza tih prispodoba iji je stvarni smisao u papagajskome ponavljanju odavno zaboravljen - siunost ust, tajanstvena tiina mastionice ili to da je Allah iluminator? Ali, ljubav mora da je neto to se moe razumjeti nelogikom, a ne logikom osobe poput mene, koja neprestano koristi svoj mozak da bi se zatitila. Otkrit u vam onda jednu tajnu: tamo, u toj sobi s mirisom smrti, nije me uzbuivala ta muka stvar u mojim ustima; ono to me uzbuivalo dok sam tako stajala osjeajui kako 565

cijeli svemir pulsira u mojim ustima bilo je veselo cvrkutanje mojih sinova, koji su se vani naguravali i svaali. Iako su mi usta bila posve zaposlena, mogla sam zamijetiti da me Kara gleda na jedan posve drukiji nain. Rekao je da nikada vie nee zaboraviti moje lice i usta. Koa mu je, poput nekih starih knjiga moga oca, mirisala na pljesniv papir, a u kosu mu se bio uvukao miris praine i sukana Carske riznice. Svaki put kad bih se zaboravila i dotakla mu rane, otekline i posjekotine, stenjao je kao dijete i postupno izmicao smrti, a ja sam tada shvaala da u se jo vie vezati uz njega. Naa ljubavna igra polako je dobivala na zamahu kao jedrenjak ija se jedra pomalo pune vjetrom, i kao taj dostojanstveni jedrenjak smjelo je zabrodila prema nepoznatim morima. Da je Kara jer se jako dobro snalazio u tim vodama mnogo ranije bio stekao iskustvo s tko zna kakvim sve enama, mogla sam vidjeti po tomu to je i na samrtnoj postelji vladao situacijom. Dok ja vie nisam znala ljubim li svoju ili njegovu ruku i je li to to sam gurnula u usta moj prst ili cijeli moj ivot, on je, iako u polusvjesnu stanju od ran i uitka, jednim poluotvorenim okom ipak nadzirao kamo ide ovaj svijet te povremeno njeno primao u svoje dlanove moje lice i s vremena na vrijeme promatrao ga s divljenjem kao da je kakav crte, a odmah potom i s izrazom kao da pred sobom vidi lice neke mingerijske kurve. U trenutku najveega uitka ispustio je krik poput maem raspoluenih slavnih junaka s legendarnih crtea koji prikazuju sraz iranske i turanske vojske, a ja sam se prepala da bi taj njegov krik mogla uti cijela mahala. Ipak, kao pravi iluminator koji moe isplanirati formu i kompoziciju cijele stranice i u trenutku najveega nadahnua, kad mu ruku u kojoj dri pisaljku pokree sm Allah, tako je i Kara, ak i u plimama najveega uzbuenja, jednim krajikom uma neprestano kontrolirao nae mjesto u svemiru. Kazat e, stavljala sam melem na rane vaega oca, rekao je zadihano. 566

Naoj ljubavi, priklijetenoj izmeu ivota i smrti, izmeu zabrane i raja, beznaa i stida, te su rijei ne samo davale ugodu nego su postale i isprikom za nju. U narednih dvadeset i est godina, sve do onoga jutra kad je Karu kraj bunara pokosila srana kap, svakog sam podneva sa svojim dragim muem vodila ljubav dok se kroz zatvorene prozorske kapke u sobu provlaila jedna suneva zraka, a iz dvorita - prvih godina - dopirali evketovi i Orhanovi veseli glasovi, i to smo nazivali stavljanjem melem na rane. Tako su godinama nakon toga u istoj postelji sa mnom mogli spavati moji ljubomorni sinovi, koje sam htjela potedjeti toga da ih jedan grubi i melankolini otac zlostavlja svojim zahtjevima i ljubomornim ispadima. Svaka razborita ena zna da je spavanje s djecom privijenom uza se neusporedivo ljepe od spavanja s ovjekom kojeg ivot nije tedio. Mi, ja i moja djeca, bili smo sretni, ali Kara nije. Prvi vidljivi razlog bio je taj to mu rana na ramenu i vratu nikada nije bila posve zacijelila i to je moj dragi mu - ula sam druge da to kau - ostao sakat. Ipak, osim to se vidjelo, to mu tjelesno oteenje nije oteavalo ivot. Dogaalo se ak da ujem kako neke ene koje su Karu viale izdaleka kau da mi je mu naoit. No Karino desno rame ostalo je sputeno, a vrat udno nakrivljen. Katkad su do mene dopirale glasine da se ena kao ja mogla udati samo za ovjeka kojega nije smatrala sebi ravnim i da je Karin nedostatak bio razlog njegove nesree onoliko koliko i skriveni razlog nae sree. Kao u svakom govorkanju, moda je i u tome bio malko istine. Ali, koliko god se osjeala zakinutom i siromanom jer nisam mogla u pratnji slukinja i sluga gordo projahati stambolskim ulicama na prekrasnu konju, za to je Ester uvijek drala da mi dolikuje, tako sam s vremena na vrijeme eznula za muem lavljega srca, koji bi uzdignute glave i s pobjedonosnim pogledom gledao na svijet oko sebe. to god bilo razlog tomu, Kara je zauvijek ostao sjetan. Budui da sam zamijetila da 567

njegova tuga najee nema nikakve veze s njegovim ramenom, povjerovala sam da u skrovitu zakutku njegove due, ak i u najsretnijim trenucima ljubavne igre, obitava nekakav demon tuge koji ga ini turobnim i zamiljenim. Da bi primirio tog demona, ponekad je pio vino, ponekad razgledao crtee u knjigama i zanimao se za iluminaciju, a ponekad je dane i noi provodio s iluminatorima i skupa s njima jurio golobrade mladie. Kao to je bilo razdoblj kad se u drutvu iluminatora, kaligrafa i pjesnika zabavljao duhovitim igrama rijei, dvoznanim reenicama, aluzijama, metaforama, laskanjem i lijepim mladiima, tako su bivala i razdoblja u kojima je sve to zaboravljao zaokupljen poslovima tajnika i divanskog pisara kod Egri Sulejman-pae, kod kojega je uspio stupiti u slubu. Kad je nakon etiri godine umro na Padiah, a na prijestolje stupio sultan Mehmed, koji je iluminaciji i crtanju okrenuo lea, Karina se zanesenost time preobratila se iz jednog na sva usta hvaljenog uitka u tajnu proivljavanu u samoi, iza zatvorenih vrata. Katkad bi otvarao neku od knjiga moga pokojnoga oca i s osjeajem krivnje i sjete promatrao jedan crte jo iz vremena kad je Timurov sin vladao Heratom (da, prizor kad irin ugleda nacrtana Husreva i zaljubljuje se u njega), i to ne kao plod sretne igre talenta, koja se i u to vrijeme viala u dvorskim krugovima, nego kao neku slatku tajnu koja mu se duboko urezala u sjeanje. Tree godine po stupanju na prijestolje na je Padiah od engleskoga kralja dobio jedan udesan sat, u kojemu se nalazio muziki instrument s mijehom. S lae koja je zbog toga ogromnog sata i njegove pratnje doplovila iz Engleske iskrcani su dijelovi, zupanici, slikovni prikazi i kipovi te tjednima sklapani na jednoj padini Sultanskoga vrta, okrenutoj Zlatnome rogu. Svjetina koja se iz radoznalosti okupljala na padinama Zlatnoga roga ili onamo pristizala amcima s uenjem je i divljenjem gledala kako divovski sat radi buno i u pratnji neke strane glazbe, kako se prikaze i figure u ljudskoj veliini smislenim pokretima vrte jedni oko drugih i u taktu melodije elegantno i smisleno kreu kao da ih je stvorio sam Allah, a ne ljudska ruka, i kako sat udarcima koji su podsjeali na bat zvona cijelome 568

Istambulu oglaava koje je doba dana. Neovisno jedno o drugome, Kara i Ester donijeli su mi glasine kako je taj sat, koji je kod stambolskoga priprostog puka i gomile budala izazivao bezuvjetno divljenje, za fanatike odane naem Padiahu i vjeri s pravom postao izvorom nespokoja, koji pokazuje snagu nevjernik. U jednom razdoblju kad su se takve glasine ve bile posvud rairile, uli smo da se sljedei padiah, sultan Ahmed, jednom u pono trgnuo iza sna nadahnut od samoga Allaha, da je zgrabio svoj buzdovan, siao iz Harema u Carski vrt te zdrobio sat i njegove figure. Oni koji su raznosili tu vijest i glasine dodavali su da je na Padiah u snu vidio blagoslovljeno i boanskom svjetlou obasjano lice naega preuzvienog Pejgambera i da ga je Boji Poslanik opomenuo da e Padiah odstupiti od Allahovih zapovijedi dopusti li da se njegov narod divi slikama, a pogotovo onima koje su stvorene na ovjekovu sliku i priliku i koje se, kao takve, nadmeu s Allahovim stvorenjima, te da je na Padiah na te rijei jo u snu bio posegnuo za svojim buzdovanom. Taj dogaaj priblino je tako dao zapisati i na Padiah svome vjernome kroniaru. Ne alei zlata kaligrafima je naloio da mu prirede tu knjigu, Kvintesenciju kronik, ali je nije dao ilustrirati. Eto, tako je uvenula crvena rua oduevljenja iluminacijom i crtanjem, koja je, s nadahnuem iz Perzije, u Istambulu cvjetala stotinu godina. Rasprave o metodama starih heratskih odnosno franakih majstora, koje su meu iluminatorima raspirivale svae i otvarale bezbrojna pitanja, nikada nisu privedene kraju. Jer, slikanje je bilo naputeno: crtalo se ni u istonjakoj ni u zapadnjakoj maniri. Iluminatori se nisu razbjesnili i pobunili; prihvatili su novo stanje polako i s neupadljivom pomirenou i tugom, kao starci koji bez pogovora prihvaaju kakvu bolest. Nisu se zanimali za djela velikih majstora iz Herata i Tebriza, koje su neko vrijeme s divljenjem slijedili, pa ak ni za ono to rade franaki majstori, ije su nove metode neodluno slijedili s mjeavinom ljubomore i gnuanja. Kao to se kakav grad

569

preputa tami kad se nou pozatvaraju vrata njegovih kua, tako je i crtanje bilo preputeno samo sebi. Okrutno je zaboravljeno da je svijet neko izgledao posve drukije. Knjiga moga oca, naalost, nije mogla biti dovrena. Zgotovljene stranice prenesene su u Carsku riznicu s mjesta na koje su pale Hasanovom zaslugom; tamo ih je neki marljivi i pedantni bibliotekar dao uvezati skupa s nekim drugim bezveznim listovima iz Iluminatorske radionice, tako da su dopale u posve razliite mape. Hasan je pobjegao iz Istambula, nakon toga zameo mu se svaki trag. Ali, evket i Orhan nikada nisu zaboravili da je taj njihov stric posjekao ubojicu moga oca, a ne Kara. Na mjesto majstora Osmana, koji je umro dvije godine nakon to je posve oslijepio, namjeten je Roda kao prvi iluminator. Leptir, ijemu se talentu divio i moj dragi pokojni otac, ostatak svoga ivota posvetio je oslikavanju i ureavanju sagova, tkanina i atora. I mladi kalfe Iluminatorske radionice krenuli su istim putom. Nitko se nije ponaao tako kao da naputanjem iluminatorske umjetnosti trpi veliki gubitak. Moda stoga to nitko nije vidio pravu sliku svoga vlastitog lica. Ja sam cijeloga svoga ivota tajno eznula za tim da budu naslikane dvije slike, ali se nikom nisam mogla povjeriti. eljela sam dati uraditi svoju vlastitu sliku. Ali, znala sam da im to, ma koliko se trudili, ne bi polo za rukom; jer, ak i kad bi mogli vidjeti moju ljepotu onakvom kakva i jest, ni jedan od Padiahovih iluminatora naalost ne bi povjerovao da je lice neke ene lijepo ako joj oi i usne ne nacrta kao u Kineskinje. Da su me i nacrtali kao neku kinesku ljepoticu, kako bi to uradili stari heratski majstori, moda bi oni koji bi me vidjeli i prepoznali bili kadri razabrati da se iza lica te kineske ljepotice krije moje. Ali, kad bi oni koji dolaze iza nas i shvatili da moje oi zapravo nisu kose, ne bi im polo za rukom dokuiti kako je izgledalo moje lice. Kako bih samo bila sretna kada bih danas, u starosti koju mi utjeha mojih sinova 570

ine podnoljivom, imala sliku svoga lica iz mladosti! eljela bih dati nacrtati sliku sree ono o emu i pjesnik Sari Nazim iz Rana domilja u svojoj mesneviji. Jako dobro znam kako bih to napravila. Bila bi to slika majke s dva djeaka; i dok bi mlai, onaj kojeg bi s osmijehom dojila na svojim grudima, nasmijeen sisao bradavicu na velikoj sisi svoje majke, eljela bih da se pogledi starijeg, pomalo ljubomornog brata, i njegove majke ukrste. I da ta majka sa slike budem ja, i da slika prikazuje pticu na nebu kao da leti i istovremeno kao da, ispunjena sreom, vjeno lepra na nebu, i da pritom bude izraena u stilu starih heratskih majstora, koji zaustavljaju vrijeme. Znam, to nije lako. Moj sin Orhan, koji je toliko nerazborit da sve eli razborito razrijeiti, godinama je ponavljao kako me heratski majstori, koji su zaustavili vrijeme, uope nisu kadri nacrtati onakvom kakva jesam i kako franaki majstori, koji neprestano slikaju lijepu majku s djetetom, uope ne mogu zaustaviti vrijeme, te da moja slika sree zapravo nikada nee moi biti naslikana. Moda ima pravo. ovjek doista ne trai osmijeh na slici koja prikazuje sreu, nego sreu u ivotu. Iluminatori to znaju, no upravo je to ono to nisu kadri nacrtati. Stoga sreu ivota nadomjetaju sreom oinjega vida. Ovu sam pripovijest, jer se ne moe ilustrirati, ispriala svome sinu Orhanu, da je moda zapie. Bez ustezanja sam mu dala pisma koja su mi slali Kara i Hasan i razmazani crte konj pronaen kod sirotoga Tankoutog Efendije. Orhan je razdraljiv, udljiv i nesretan i uope se ne boji biti nepravedan prema onima koje ne voli. Stoga mu nemojte vjerovati ako je Karu prikazao smetenijim, nae ivote teim, evketa gorim, a mene ljepom i nepristojnijom nego to sam bila. Jer, nema lai koju nee izmisliti da bi mu pria bila ljepa i da bismo povjerovali u nju. 571

1990-92; 1994-98.

572

RJENIK TURCIZAMA

abdest obredno pranje muslimana prije molitve aga dvorski inovnik ili nii zapovjednik osmanske vojske; poasna titula osmanskih dostojanstvenika koji nisu pripadali plemstvu ili teoloko-pravnoj inteligenciji ajet stavak, ulomak ili reenica iz Kur'ana aka najsitniji osmanski srebrni novac; europski pisci nazivaju ga aspra ili asper, od grkog aspron akam veer, veernji sumrak; etvrta po redu od ukupno pet svakodnevnih muslimanskih molitava (namaz), obavlja se u sumrak alat (konj) konj rie boje aleviti iitska sekta, sljedbenici kalifa Alija anterija vrsta gornje haljine, muke i enske ainica zalogajnica u kojoj se nude jednostavna kuhana jela ili meso s rotilja bakalin trgovac na malo (ivenim namirnicama) basma platno be b, drugo slovo arapske abecede beglerbeg - neko vrhovni vojni i civilni zapovjednik svake velike provincije ili oblasti unutar Osmanskoga carstva bektaije derviki red, posebno utjecajan meu janjiarima 573

berzeh - po islamskom vjerovanju, prostor i vrijeme u kome umrli iekuju sudnji dan besmela fraza U ime Allaha, milostivog i samilosnog bostandibaa zapovjednik bostandija bostandije pripadnici sultanove tjelesne garde ador ator akire vrsta istonjake donje odjee s dubokim turom i uskim nogavicama anak drvena zdjela arija dio naselja u kojemu se odvija trgovaki i drutveni ivot au carski pobonik, nii vojni zapovjednik; glasnik u slubi cara, pae ili vezira aubaa starjeina aua elebija gospodin, uen ovjek; titula osobe plemenita roda inija porculanska zdjela orbadija janjiarski kapetan asa dublja posuda poluokruglog oblika ehaja upravitelj, nadglednik epenak drveno krilo starinskog duana, sluilo je namjesto vrata defter popis, registar defterbaa voditelj financijske uprave

574

defterdar u prvo vrijeme ministar financija, kasnije voditelj financija neke pokrajine unutar Carstva (vilajeta) dervi islamski redovnik, sljedbenik nekog od mistinih redova divan dravno vijee divit pernica, zajedno s mastionicom doksat izboeno mjesto na proelju kue s prozorima na tri strane dorat konj tamnorie boje dehennem pakao delat krvnik, izvritelj smrtne kazne demat muslimanska vjerska opina; podruje jedne damije ili jednog imama denaza muslimanski pogrebni obred dennet raj derahije ime jednog dervikog reda digerdija prodava iznutrica dim tree slovo arapske abecede din nevidljivo duhovno bie, dobar ili zao demon (mn. dini) duma petak; sveana podnevna molitva koja se petkom obavlja u damiji ogat konj bijelac

575

efendija gospodin, gospodar elif prvo slovo arapske abecede Enderun unutranje carske odaje u Saraju i oko njega (ukljuuje jedan dio dvorskoga vrta i jo neke objekte, npr. riznicu i harem), prostor u koji se moglo ui samo s posebnim doputenjem; unutranja sluba u Saraju esnaf ceh evlija kod muslimana sveti, odnosno dobri ovjek ezan poziv na molitvu koji s minareta upuuje mujezin falake vrsta muila; naprava za ibanje fereda vrsta enskog ogrtaa tamne boje fetva pravno miljenje koje izrie muftija ili ugledni vjerski pravnik findan alica bez uke gazija heroj, ratni junak, pobjednik; borac za vjeru hadis govor, izreka Muhamedova; usmena predaja koja se pripisuje Muhamedu i uz Kuran smatra glavnim vjerskim i pravnim vrelom islama hadija hodoasnik koji je obavio had (posjetio Meku); takvi hodoasnici ispred imena nose oznaku hadi halvetije ime jednog dervikog reda hamam javna kupelj 576

hamamdija upravitelj ili vlasnik hamama hanbaliti sljedbenici pravne kole Ibn Hanbala handar bode hanefiti sljedbenici pravne kole Abu Hanife havan posuda od mjedi u kojoj se tucalom mrve zaini, boja i sl.; muar hazinedarbaa glavni carski rizniar hidra seoba Muhamedova iz Meke u Medinu, polazna toka islamskoga kalendara (622. g. n. e.) hoda muslimanski sveenik; vjerouitelj, profesor u medresi hrka gornja haljina punjena pamukom hurija dennetska djevojka, rajska ljepotica hutba propovijed koju dri imam u damiji petkom i o bajramima ibrik bakrena, srebrena ili zlatna posuda za vodu, uskoga grla sa zaklopcem ikindija trea po redu muslimanska dnevna molitva, klanja se izmeu podneva i zalaska sunca imam muslimanski sveenik, osoba koja predvodi molitvu inallah fraza "ako Allah da" jahnija vrsta mesnog variva janjiar pripadnik pjeadijskih odreda neposredno podreenih Visokoj porti 577

kadija muslimanski sudac kaftan vrsta duge gornje halje, kaput kalem pero, kist, pisaljka (ranije od trstike) kalenderije isposniki derviki red kalif vrhovni poglavar sunitskih muslimana i Muhamedov nasljednik ili zastupnik. Prva etiri kalifa bili su Abu Bekr, Omar, Osman i Ali kapidibaa natkomornik, glavni vratar (poasna titula koja je davana pojedinim agama) karavansaraj svratite za odmor karavan, konaite kavuk vrsta orijentalnog pokrivala za glavu kolofon impresum, biljeka na prednjoj ili zadnjoj stranici rukopisa s imenom naruitelja rukopisa, autora ili prepisivaa, iluminatora i dr., gdjekad i s mjestom i datumom kad je rukopis nastao ili je prepisan konak konaite lam arapsko slovo "l" levha arapskim krasopisom ispisane reenice iz Kur'ana; u muslimanskim kuama i damijama stoje kao uokvireni zidni ukrasi lokum vrsta slatkia mahala gradska etvrt makam napjev 578

malikiti sljedbenici pravne kole Malika ibn Enesa mangal limena zdjelasta posuda sa stalkom; slui umjesto pei za grijanje maallah izraz uenja ili divljenja; izraz radosti pri doeku gosta. Po narodnom vjerovanju, kad se vidi neto lijepo, treba rei maallah! da se ne bi ureklo ono to se gleda meddah narodni pripovjeda medresa ranije, muslimanska kola vieg ranga, u koju se stupalo po zavrenom mektebu mehana, mejhana krma mekteb muslimanska osnovna kola mektupibaa nadglednik dvorskih kancelarija i starjeina pisara melek aneo mesnevija pjesma s rimovanim dvostisima mevlevije pripadnici dervikog reda, tzv. vrtei dervii mevlud hvalospjev Muhamedu u ast njegova roendana mezheb pravna kola. U erijatskom pravu etiri su glavna mezheba: hanbalitski, hanefitski, malikitski i afiitski mihrab ovalno udubljenje u zidu damije, mjesto s kojeg imam predvodi skupno klanjanje minaret visoki vitki toranj damije s kojega mujezin poziva vjernike na molitvu ("ui 579

ezan") minder divan, sofa mintan muka gornja koulja s dugim rukavima bez ovratnika muhtar starjeina mahale mujezin islamski vjerski slubenik koji s minareta damije poziva vjernike na molitvu mula uen ovjek, teolog musala vanjski prostor na kojemu veliki broj vjernika skupno klanja molitvu naib kadijin zastupnik; upravitelj okruga (nahije) namaz muslimanska molitva koja se obavlja pet puta na dan, u odreeno doba dana nej - vrsta puhakog instrumenta slinog fruli nian nadgrobni kamen na muslimanskome grobu oka mjera za teinu (1 282 kg) i zapremninu (oko litre i pol) padiah car, vladar paa naslov najviih osmanskih dostojanstvenika pea - koprena na licu muslimanke Pejgamber Boji poslanik; Poslanik Muhamed perdedar pripovjeda, isto to i meddah pilav jelo od gusto svarene rie ili ita (bungur) 580

pr starjeina nekog dervikog reda Ramazan deveti mjesec muslimanskog kalendara, mjesec posta reisulkuttab nadzornik dvorskih tajnika sala molitva kojom mujezin s minareta objavljuje neiju smrt saraj dvor, palaa seija uzdignuto sjedite od dasaka, du zida sinija niska okrugla trpeza sofra trpeza, sinija softa uenik medrese spahija konjanik provincijske vojske nagraen timarom sufi islamski mistik, asket sultanija sultanova ki, princeza sura jedno od 114 poglavlja Kurana surahija staklena, bakrena ili keramika posuda za vodu, s okruglastim trbuhom i poduim uzanim vratom koji se pri vrhu malo proiruje afiiti sljedbenici pravne kole a-afiija ah car ahnama knjiga o carevima; naslov glasovitog epa perzijskog pjesnika Firdusija

581

(10 / 11. st.) alvare iroke orijentalne hlae art uvjet; artovima se nazivaju i osnovi islama i islamskoga vjerovanja ejh starjeina nekog dervikog reda i tekije; poglavar plemena ili obitelji ejhulislam vrhovni vjerski dostojanstvenik muslimana u Osmanskom carstvu ejtan Sotona erefa prostor na damijskom minaretu (tornju) u obliku krunoga balkona, s kojega mujezin poziva na molitvu mujezin vjerski slubenik koji s minareta poziva vjernike na molitvu erijat muslimanski vjerozakon tabak list, arak papira tabut mrtvaki koveg kod muslimana, bez poklopca tarikat derviki red, sljedba tekbir - izgovaranje rijei Allahu ekber Bog je velik tekija duhovni dom u kojemu dervii borave i obavljaju obrede telal objavljiva, izvikiva, glasnik telli serpu vrsta kape ureene zlatnim ili srebrenim nitima, nosili su je neki visoki dvorski dostojanstvenici testija zemljani sud za vodu; vr timar nadarbina, leno; veinom za podmirenje provincijske konjice, spahija 582

topuz hladno oruje za nanoenje tekih udaraca; buzdovan tugra slubeni sultanov monogram (na dokumentu, novcu i sl.) turbe muslimanska natkrivena grobnica, mauzolej turija ukiseljeno voe ili povre turudija onaj tko pravi turiju d arapska lutnja vaiz propovjednik vakuf zaklada valija guverner, namjesnik pokrajine ili vilajeta vav arapsko slovo "v" (w), predzadnje u arapskoj abecedi vezir najvii dostojanstvenik u dravnoj upravi islamskih drava, ministar; veziri su bili lanovi Carskoga vijea (Divana), a njima izravno nadreen bio je veliki vezir

Sadraj Biljeke o prevoditeljima NAPOMENE PREVODITELJA *Prevoditelji srdano zahvaljuju svim itaima teksta na vrijednim sugestijama, a posebice mr. sc. Tatjani Pai-Vuki.

583