Zlatko Tutic

13. Februar ·
ROŽAJSKE KUĆE

Nije svaka smrt ista, stare kuće umiru za razliku od ljudi nekako mirno.
Tiho i dostojanstveno.
Zaboravljene.
Slika kuće je prva slika koju u životu zapamtimo. Nije slučajno da sva djeca na isti način crtaju svoju
kuću. Kuća je simbol i arhetip našeg postojanja i svijesti. Ona je sinonim za sreću, toplinu, nježnost,
sigurnost.
Stare kuće kao nijemi svjedoci dočekivale su i ispraćale ljude, događaje, i na kraju ostajalo je samo
pamćenje koje bi u svojoj selektivnosti i subjektivnosti postajalo lična stvar, jer neke slike iz prošlosti
pamtimo do detalja, npr. mirise djetinjstva, a opet imaju djelovi sjećanja koji kao fleš bljesnu i nestanu u
beskonačnosti. Decenije, pa i vjekovi koje su proživjele, učine ih grubim i bezosjećajnim. Grede od kojih su
napravljene napuknu, ispucaju nekako uzdužno i nepravilno, potamne, dobiju patinu koja izaziva poštovanje,
njihova gruba obrada i stamenost daju posmatraču osjećaj sigurnosti i, ponavljam se, poštovanja.
Posebna priča takvih kuća su današnji prozori. Sa polupolomljenim staklima izgledaju kao oči koje
gledaju, gledaju i ćute. Dubina tih očiju fascinira, tama koja ćuti iz njih kao tarih na starim turskim
grobovima opominje i kaže ''Polako, prolazniče, i ja sam nekad bila takva begenisana''. Da bi se ispričala
priča o rožajskim kućama mora se bar u kratkim crtama objasniti istorijski kontekst nastanka Rožaja.
U današnjim Rožajama živi 13, 14. i 15. generacija Rožajaca, tako kažu istraživanja koja navode
istoričari Lutovac, Mušović i Memić npr., dakle, nedvosmisleno je utvrđeno da je današnje Rožaje formirano
poslije Velikog bečkog rata koji je trajao 16 godina (1683-1699). godine. Inače, Veliki bečki rat je bio vojna
operacija Turske vojske koja je imala za cilj osvajanje Beča.
Prostor današnjih Rožaja naseljavao je pravoslavni živalj koji je digao bunu i pridružio se poljskom
kralju Janu Sobejskom, komandantu vojske Svete Alijanse, koja je razbila Tursku blokadu Beča i u
kontraudaru protjerala Turke do današnjeg Kosova. Bečki rat je za posljedicu imao ogromno razaranje,
stradanje i seobe stanovništva. Kada je rat završen i potpisan mir u Sremskim Karlovcima 1699. godine,
prekomponovano je stanje na terenu, tj. granica između Turske i Austrougarske postale su rijeke Sava i Una.
Svi posjedi koje je Turska držala na prostorima Hrvatske, Slavonije, Vojvodine i Mađarske izgubljeni su,
odnosno, postali su dio Austrougarske carevine. Pravoslavni živalj je iz straha od Turske odmazde, koji su se
nakon potpisanog mira vraćali na Balkan - Rumeliju, iselio sa ovih prostora u dva pravca: jedan na granicu
između ove dvije carevine (Kninska krajina) i drugi sjeverno od rijeke Save. Prostor današnjih Rožaja je
ostao pust, nenaseljen.
Turska vlast donosi odluku da ovaj strateški važan prostor naseli buntovnim albanskim plemenima sa
sjevera Albanije: Klimentama, Lirama, Gegama, Škreljama, Toskama, Hotima i Keljmendima, koji su bili
katolici, i Kučima sa šireg prostora današnje Podgorice (Meduna), kojih je imalo i muslimana i
pravoslavaca.
Prvi, Klimente, su se naselili u današnjoj Gornjoj čaršiji. Potomci tih doseljenika se danas prezivaju
Kurtagić, Zejnelagić, Feleć, Agić, Ramović, Ademagić, Agović, Nokić i Ćatović. U ovoj mahali
starosjedeocima se smatraju i Sutovići, mada se njihovo porijeklo ne može tačno utvrditi i poistovetiti sa
porijeklom prethodno pobrojanih prezimena, jer sami Sutovići tvrde da je njihovo porijeklo iz današnje
Mađarske.
Donju Kučansku mahalu su, kako smo rekli, naselili islamizirani Kuči. Danas u toj mahali žive njihovi
potomci grupisani u više bratstava: Ganići, Fetahovići, Bećiragići, Kardovići, Hadžići, Mulalići,
Hadžialijagići, Topalovići.
Kao vrijeme dolaska današnjih stanovnika Rožaja uzima se 1700. godina, dakle početak XVIII vijeka.
Prema putopiscima koji su prolazili ovim krajevima o tom vremenu govore kao nestabilnom i veoma
opasnom. Tadašnji stanovnici Rožaja, naročito Klimente, ''nisu htjeli u brazdu'', odnosno, stalno su dizali
bune protiv Turske vlasti. Bilo je mnogo buna, ali i mnogo kaznenih ekspedicija Turske vojske koja je više
puta do temelja rušila Rožaje.
 Gornja čaršija smještena je uz Ibar do Suhog polja i Lovničke rijeke do Hurija, dok se Kučanska,
donja mahala, prostire niz Ibar u podnožju brda Šušteri i Ganića krša.
Dolinu u kojoj je smještena varoš Rožaje na pola dijeli rijeka Ibar, ali Ibar nije nikad bio granica
između ova dva plemena koja su ovdje naseljena. Iako su dijelili isti prostor i pripadali istoj religiji nisu
imali nikakvih kontakata. Bilo je tu i “oružanih sukoba”, nisu se ženili i udavali između sebe sve do kraja
XIX vijeka. Kao potvrda teze “netrpeljivosti” Kuča i Klimenti može poslužiti činjenica da je Rožaje tada
brojalo oko 100 kuća podijeljenih u tri mahale: klimentska, kovačka i kučanska. Zamislite, na tadašnjih
stotinak kuća Rožaje je imalo dvije čaršije, dvije džamije, dva groblja, suštinski dvije kasabe na jednom
mjestu.

Dva potpuno odvojena života.

Mahale su, inače, nastajale nakon turskog osvajanja i transformacije naselja u kasabe. Svaka mahala
je imala centar koji je obično bio oko džamije, česme ili šadrvana. Mahalski sokaci su bili popločani
kaldrmom, koje danas skoro i da nema. Unutarmahalski odnosi su bili rodbinski, jer u mahali svako je
svakom komšija ma koliko mahala bila velika.
Prema istorijskim izvorima za Klimente je nesporno utvrđeno da su u Rožaje došli kao Albanci -
katolici, dok je sa Kučima drugačija situacija. Naime, Kuči smatraju da nikada nisu bili etnički Albanci i da
nikada nisu govorili albanskim jezikom. Za potvrdu ove tvrdnje mogu poslužiti nedavno publikovane
fotomonografije starih Rožaja i Rožajaca. Na tim fotografijama je uočljivo da Klimente nose odjeću
karakterističnu za Albance; čalma, ćulah i čakšire, dok Kuči nose odjeću koja je najbliža muslimanskim
gradskim nošnjama.
Treća, kovačka mahala, je po logici najstarija, jer su stanovnike te mahale doveli turski vojnici radi
svojih potreba, odnosno to su bili zanatlije (kovači, sarači, svirači) koje su Turci doveli sa svojom vojskom.
Granica između ova dva plemena je Lovnička rijeka. Inače, kompletan tok ove rijeke je smješten na lijevoj
obali Ibra. Desna strana Ibra tada nije bila naseljena i tadašnji Rožajci su taj prostor koristili za čairove,
ornice i livade. Nesigurna i teška vremena su trajala čitav XVIII i polovinu XIX vijeka. U ovih skoro 150
godina Rožajske kuće su izgledale kao građevine i za življenje i za odbranu, kao polutvrđave, sa
grudobranom od grubo otesanih i zašiljenih dasaka, šarampova. U kući je raspored uvijek bio isti; gore
porodica, dolje izba za stoku, odnosno jedina blaga koja su tada imali. Dakle, bile su to kuće u kolonijalnom
stilu, odnosno prva faza rožajske kulture stanovanja.
Kada su tadašnji Rožajci za koje je engleski oficir i putopisac Edmond Spenser prolazeći kroz ove
krajeve 1850. godine napisao “Rožajci su najfinija rasa u evropskom dijelu Turske ili možda u Evropi”
prestali da se bune protiv sultana, vezira i paša i konačno se okrenuli biznisu, prvenstveno trgovini a rjeđe
esnafu. Stekli su velika bogatstva u zemljišnom posjedu i broju grla stoke da su se počeli poistovjećivati čak i
sa bogatstvom Stambola. Otad i potiče ona čuvena rožajska “da Stambol izgori Rožaje bi ga napravilo”.
Naravno da je ovdje riječ o preterivanju i tafri, jer je opštepoznata činjenica da svaka sredina gaji mit o
svojoj posebnosti, pa tako i Rožaje.
Rožajske kuće od druge polovine XIX vijeka predstavljaju drugu, neokolonijalnu, fazu kulture
stanovanja tadašnjih Rožajaca. Ove kuće su slične današnjim kućama, jer je u njima živjela samo porodica.
Ideja za ovu priču i bavljenje ovom temom je autorov pokušaj da oživi jedno vrijeme, pa samim tim i kulturu
sjećanja. Povod za ovaj novinarsko-literarni uradak je detalj pored kojeg većina nas svakodnevno prolazi i
ne primjećujući ga, jer u principu ne postoji slučajnost, samo postoji čovjekova nemoć da u prostoru i
vremenu razumije i poveže stvari. Dakle...
U Gornjoj čaršiji danas, dvadesetak metara jedna od druge, samuju dvije kuće, starice, jedna u
vlasništvu familije Kurtagić i druga u vlasništvu familije Feleć. Ove dvije kuće u metrima tako su blizu, a
opet i tako daleko. U suštini one predstavljaju vremensku kapsulu Rožaja; jedna je stara preko 200 godina i
izgleda i kao kuća i kao tvrđava, dok je druga mlađa za stotinak godina i nekako je urbanija u svojoj
simetriji i gracilnosti. Danas ove dvije kuće teško je uklopiti kao cjelinu u detalje, a još teže ih je uklopiti kao
detalje u cjelinu. Dakle, one su priča za sebe. U ovoj rečenici staje ukus i miris ove priče.
 Ove dvije preživjeje kuće su oblikovala dva apsolutno kontradiktorna principa; preživjeti i živjeti. Iako
je obje kuće gradila ista vjera, isto carstvo i u konačnom isto pleme (Klimente), one su toliko različite, kao
da su ih pravile hiljadama kilometara udaljene civilizacije. Starija izgleda nekako strašno, tmasto i nabijeno
sa krovom kao poluzatvorenim crnim kišobranom, dok se za ovu mlađu može reći da se svojim spoljnim
izgledom najviše približila Carigradu, odnosno carigradskim gradskim kućama, koje je na briljantan način
opisao Orhan Pamuk u svom “Zovem se crveno”.
U prilog činjenici da je bezbijednosna situacija itekako bila važna govori i mjesto gdje su ove kuće
napravljene. Starija na platou¬ - tabiji iznad Ibra gdje se pruža pogled na skoro čitavu desnu stranu ove
rijeke, kao i na prostor od Ibarca preko Bandžovog brda pa do Golog brda, a mlađa ispod malog Topa što u
slučaju neke opasnosti i nije baš mudar potez. Lokacija mlađe kuće govori da je opasnost od buna i hajduka
koji su krstarili ovim krajevima relativno prošla. Kako se tadašnja vlast stabilizovala, odnosno, kako su za
Rožaje karakteristične bune prestale, tako su se i građevinski standardi mijenjali, odnosno, kad je počeo
život opuštenije, bez zebnje i straha, tada je počela izgradnja kuća u neokolonijalnom stilu. Za rožajske kuće
se može reći da je osnovna namjena tih kuća bila zadovoljenje egzistencijalnih potreba, a bogami i komfor.
Malo je ostalo starih rožajskih kuća koje svjedoče i pamte prohujala vremena kojih se više niko i ne sjeća.
Vremena koja se, eto, ponekad u rijetkim trenucima i pomenu.
Generalno, kuće su kao i ljudi. Dok su mlade i potentne i dok se u njima rađa i živi one su vesele,
svježe, mlade i pune života. Kako vrijeme prolazi one počnu da liče na nas, pogrbe se, uspore. Položaj
rožajskih kuća je uslovljen terenom na kojem su izgrađene, ali se ipak vodilo računa o tome da kuća bude na
sunčanoj strani i da je okrenuta prema jugoistoku, odnosno Kjabi, što je činilo sklad između
egzistencijalnog, odnosno praktičnog i duhovnog, islamskog principa.

U slobodnoj interpretaciji, rožajske kuće su se sastojale iz pet elemenata.

Prvi je posjed, odnosno tarabe koje su međile prostor koji je pripadao tom i tom čovjeku. Tarabama se
definisala imovina. One su odvajale privatno od javnog. Tarabe su bile od drveta, od čega bi u Rožajama,
inače bile.
Rožajske su kuće okrenute prema ulici, sokaku. Strogo se o tome vodilo računa, kao i da se komšiji a i
sebi ne zakloni vidik.
Drugi elemenat kuće je bila avlija koja je predstavljala sastavni dio ukupnog kućnog ambijenta. Avlije
su bila spoljašnja manifestacija tabijata, reda koji je vladao u kući. Avlija se, kao i unutrašnjost kuće,
svakodnevno čistila i održavala i bila je ponos naročito ženskog djela familije.
Za uređiivanje avlije koristio se većinom ibarski kamen koji je kao arabeska oplemenjivao i budio
život. Avlijskom kamenu je posebnu draž davala intarzija i simbioza bijelog kamena i trave koja je rasla na
posebnim i za to predviđenim mjestima, kao i cvjetovi kadife i ružice. Od ružice su pored mirisa korišćene i
latice od kojih su rožajske domaćice pravile slatko i šurup. Sok koji se miješao sa vodom, zrijevao na suncu i
posluživao se tokom cijele godine. Cvijeće je obavezno raslo ispod prozora kako bi se miris za ljetnjeg
perioda osjetio i u kući. Avlija je, skoro pa i obavezno, imala drvo. U Rožajama je to obično bila džanarika
koja je dominirala i živjela barabar sa kućom, ali je nije zaklanjala. Ispod drveta u hladu je uvijek imao
hastal sa klupama na kojima se za lijepoga vremena pila kahva. Rožaje je varoš koja je uvijek kuburila sa
vodom tako da je bila rijetkost da se u avliji ima bunar ili izvor vode. Zato su u avlijama imali veliki ibrici i
sudovi sa vodom koji su služili za svakodnevno održavanje avlije i higijene ukućana, jer u kuću se nije moglo
ući isprljane odjeće i ruku ili nedajbože obuven. Problem sa vodom se rješavao tako što je svaka mahala
imala sokače ili prolaz do Ibra i Lovničke rijeke, gdje se napajala stoka i u pomenutim ibricima donosila
voda za piće, spremanje hrane i održavanje higijene.
Rožajske su kuće imale dva boja, sprata. Prvi sprat ili treći elemenat rožajske kulture stanovanja
građen je od grubo tesanog kamena, dok se gornji pravio od ućertenih četvrtastih greda ili od danas
zaboravljene čatme. Dakle, prvi sprat je počinjao od santrača sa policama za obuću i nastavljao se
aralukom koji je vodio do “ekonomskog dijela”, mutvaka, kuhinje, kuće i sobamale na jednoj, a na drugoj
strani ostave, ćilera, u kojoj su se čuvale svakojake potrepštine. U ostavi je obavezno bio iskopan i grubo
ozidan trap ili magaza gdje se čuvala hrana. Prvi sprat se obično koristio za zimovanje, jer su rožajske zime
duge i oštre.
 Četvrti elemenat, gornji sprat, po svom konceptu je bio sušta suprotnost donjeg. Dolje se živjelo i
radilo a gore živjelo i uživalo. Na gornji sprat se stizalo unutrašnjim stepenicama, stubama, koje su u cilju
“energetske efikasnost” obavezno imale poklopac (kapak, klupa) kojim se fizički odvajao prvi od drugog
sprata, naročito noću i zimi.
Konačno kad se stupi na gornji sprat dolazi se do, u svakoj rožajskoj kući najistaknutije prostorije,
divanhane sa obaveznim ćoškom koji predstavljaju peti i poslednji elemenat rožajske kulture stanovanja.
Pored divanhane i ćoška na gornjem spratu bile su sobamala, sobavelika i ognjište sa ćilerom.
Tradicionalni narativ u opisivanju starih kuća obavezno govori o rasporedu soba, o mnoštvu prozora,
o prostrtim ćilimima, o danas zaboravljenim hamamima, musanderama, ćilerima, aralucima, abdestlucima,
selamlucima i haremlucima, čardacima, minderima, tagarima i naravno o besprijekornoj čistoći koja je bila
uobičajena za stare rožajske kuće.
Divanhana i ćošak su bili mjesto za obraza svakog domaćina. Tu se sjedilo i uživalo i tu je svaki član
porodice imao svoje mjesto. U divanhani su pravljeni i prvi i poslednji koraci u životu. Rožajske divanhane i
ćoškovi nisu bili pretrpani namještajem, dakle, jednostavno, skladno i dekorativno, rijetki predmeti gdje
svaki ima svoju neispričanu priču koja bi vremenom iščilila iz sjećanja.
Ljudi koji su imali sreću da žive u takvim kućama, za razliku od nas koji nismo imali tu priliku, svoje
djetinjstvo i odrastanje doživljavaju sa nemalom sjetom i što je posebno interesantno svi upadnu u istu
zamku, zalutaju u uspomenama.
Ćošak je suncem osvijetljeni nastavak dubokosti divanhane i njenog tamnog kolorita, ćošak je od zida
do zida zauzimao minder na kom se sjedelo i razgovaralo, a ponajviše ćutalo i razmišljalo. Sastavni dio
ćoška je bio pogled, odnosno pogled na avliju, sokak i čaršiju. Pogledom su se sretali i dodirivali ljudi,
prostor, vrijeme i pamćenje koje bi iz nekih svojih džepova vadilo likove, riječi i kretnje. Pamćenje u svojoj
beskonačnosti sa nama putnicima igra igru kojoj mi ne možemo da dokučimo pravila. Igra je prosta; sastoji
se od rođenja, radosti, žalosti, bolesti i smrti. Igra bez prestanka traje, samo se igrači mijenjaju.
Moj doživljaj stare rožajske kuće je urezan u pamćenje na jedan bezvremen nači. Naime, divanhanu i
ćošak pamtim onako kako samo dijete može zapamtiti. Dakle, pamtim sliku, a ispod nje legendu koja bi u
skraćenoj verziji glasila; poguren starac, prekrštene noge, fildžan sa do pola popijenom kahvom, smotana
cigara u drhtavoj i koščatoj ruci koju je snaga davno napustila. Druga ruka je zauzeta obrtanjem tespiha čije
svako zrno predstavlja jednog umrlog rođaka ili prijatelja i tišinu, pamtim. Na licu tog čovjeka, umornog i
žalosnog pogleda, gdje emocije ne prodiru dalje od očiju, život je već ispričan, život se polako krunio.
Ostajala je siva, ružna i gluha starost čija jedina svrha je očekivanje neizbježnog vakti sahata.
Od smrti je gori samo beskraj čekanja smrti, stara je istina.
Pitanje budućnosti ovih kuća kao mnogih prije njih riješiće vrijeme. Nažalost, one će, kako se život
bude odmotavao, postati plac za gradnju nekih novih kuća, jer mi zasigurno nikada nećemo shvatiti šta za
nas u identitetskom smislu znače ove kuće. Za potvrdu teze o našem bagatelisanju identiteta može poslužiti
sudbina autentične Ganića kule, askerskog groblja pored gornje džamije kao i sudbina Iljazagine kule koja
je pretvorena u parking prostor, a mogla je biti primaća soba Rožaja.
Kako god, ove dvije birvaktilske kuće stoje kao da su majka i ćerka. Stoje i svojim postojanjem
svjedoče o privremenosti i prolaznosti. Na prvi pogled apsurdno, ali ubijeđen sam da, i pored svoje
dugovječnosti, ove kuće isključuju ideju vječnosti i afirmišu prolaznost kao jedan od temeljnih islamskih
principa koji se najčešće upotrebljava, izgovara na hatarima i koji se “kompresovano” može verbalizovati
onom čuvenom “ko je udahnuo taj će i izdahnuti”.

Jun, 2018. godine