Hrvati Grahova

Bosansko Grahovo je veini stanovnika dananje BiH i Hrvatske kraj o kojem se vrlo malo ili gotovo nita ne zna; posebno je povijest ovog kraja prava nepoznanica, kako za obina ovjeka, tako esto i za povjesniare. Povijest Grahova i cijelog kraja oko Grahova u prolim vremenima bila je vrlo burna. To ne udi budui da je preko ovoga podruja vodila jo od rimskih vremena pa do danas glavna prometna veza izmeu mora i unutranjosti. Isto je bilo i u doba srednjovjekovne hrvatske narodne drave, zato je ovaj pro-stor imao veliko znaenje u prolosti Hrvata. To je ve potvreno i u arheolokim istraivanjima, kako onima s konca XIX. stoljea tako i u najnovijim. Dio novih spoznaja o Dinari i stanovnicima koji su prebivali na tim prostorima te o najznaajnijim povijesnim zbivanjima donosimo u nekoliko radova znanstvenika istraivaa u ovoj knjizi.

Gotovo se sa sigurnou moe ustvrditi kako su ovaj prostor naseljavali ljudi jo u prapovijesno doba. Od ilirskih tragova postojanja sve vrvi razliitim dokazima na svakom koraku oko Grahova te planina Dinare, atora i Vilice. Tako se pronalaze ostatci njihovih utvrda i grobova, a sauvalo se i do danas u upotrebi niz naziva i toponima ilirskog podrijetla. O rimskim naseobinama i utvrdama govore i neki istaknuti povjesniari i arheolozi. Spomenut u samo don Franu Bulia, koji je i osobno posjetio taj kraj, te provodio manja istraivanja. On je na temelju toga pokuao dokazati da je na tom podruju bio grad Stridon, rodno mjesto sv. Jeronima, dok je Karl Patsch istraivao rimske naseobine u Grahovu. Najznaajnija istraivanja poduzeta su nakon to je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu, kada je Dominik Kovaevi, upravitelj Grahova, bio na elu ekipe strunjaka koji su evidentirali nalazita te neka od njih i istraili. U to doba svojevrsnu evidenciju vri i Sava M. Babi, pravoslavni uitelj u B. Grahovu rodom iz Sarajeva. On sve ovdanje stare gradove i groblja svrstava u praistorijsko i rimsko doba. Za njega ne postoje Iliri, ne postoji rano kranstvo, a posebno ne postoji rani srednji vijek ni doba hrvatskih vladara, koji su prebivali upravo na ovim podrujima. Babi u svojim biljekama govori o grobljima u Peima i Grkovcima, ali ne navodi ija su, jesu li u njima pokopani katolici ili netko druge vjere. Neupitno je da su ti grobovi iz srednjeg vijeka, a sam poloaj, s uzglavljem prema zapadu, kazuje nam da su u njima pokopani katolici. Zato Babi izbjegava spomenuti sve to bi svjedoilo kako su ovdje nekad u velikom broju ivjeli samo Hrvati. Spominjui Mramorno groblje - koje se nalazi ispod grahovske Gradine i, koje prema njemu, potjee iz prastarog doba, ne moe izbjei podatak da je u tom groblju pokopavano i stanovnitvo koje je ivjelo tu poslije rimskog vremena, tijekom srednjega vijeka, ali ni sluajno ne spominje da su to Hrvati. Opisujui tri stara groba Babi govori da one duguljaste vrlo istroene ploe potjeu iz rimskog vremena - dok u opisu tragova na nadgrobnim ploama govori o udubljenjima u obliku kria, ali to ne povezuje sa starohrvatskim grobnicama kakvih je mnogo u Cetini oko crkve Sv. Spasa. Samo u Mramornom groblju takvih grobova i nadgrobnih ploa bilo je vie od tisuu na poetku dvadesetog stoljea, a kad se uzmu u obzir dimenzije ostataka starog grada na Gradini i mnogi drugi ostatci naselja u ovom kraju moemo ustvrditi da je ovaj kraj oko Dinare imao veliko znaenje u prolosti. Kako e strunjaci istraivai govoriti u svojim prilozima o rezultatima istraivanja i o povijesnim injenicama, ja u se dotaknuti nekih narodnih predaja. Drim kako stanje ovih krajeva u prolosti ne treba gledati sa sadanjeg stajalita administrativno-teritorijalne podijeljenosti na dvije drave, koja je rezultat novijih povijesnih zbivanja. Ove krajeve treba gledati kao cjelinu kakva je bila prije turskog zemana, austrougarske podijeljenosti i srpske

dominacije u dvadesetom stoljeu, kada je udarena granica prema vrhovima planine Pljeevice, Dinarom sve do Konavala gdje je irina Hrvatske svedena na malo deblju crtu na zemljovidima. Budui da granica Dinarom ide na tetu Hrvatske, narod oko Grahova je govorio: Turci vole zaviriti Dalmatincu u lonac, zato su svi vrhovi u Turaka. Ova izreka je gorka istina koja se pokazala zbiljom u svim dosadanjim previranjima i ratovima. Kada su u Domovinskom ratu postrojbe Hrvatskog vijea obrane i Hrvatske vojske zauzele vrhove Dinare, stvorili su preduvjete za oslobaanje svih okolnih okupiranih dijelova Hrvatske (od sjeverne Dalmacije i Like preko Korduna do Banovine). Koliko je vaan planinski vrh Veliki bat (1.854 m/nv) na Dinari, govori izjava Mile Martia, jednog od voa kninske pobune, izreena okupljenim Srbima u svibnju 1995., neposredno nakon poraza srpskih postrojba u zapadnoj Slavoniji od Hrvatske vojske i policije u akciji Bljesak (30. IV. 1995.-2. V. 1995.). Marti im je izjavio: Ako smo i izgubili zapadnu Slavoniju, juer smo osvojili Veliki bat. Prema grobovima i grobljima kojih oko Grahova ima dosta kao i ostatcima utvrda, gradova i crkava moemo zakljuiti da je ovdje ivjelo stanovnitvo koje se uglavnom bavilo stoarstvom, to je bila glavna grana privreivanja sve do nedavno, jer ovaj kraj za to ima sve preduvjete. Sve do Domovinskoga rata (1991.-1995.) na planinama Pljeevici, Vilici, atoru i Dinari u vrijeme ljetne ispae svoja stada su izgonili domai pastiri, kao i pastiri iz okolice Benkovca, Knina, Promine, Drnia i Vrlike. Tako je samo na Dinari bilo pedesetih godina na ispai ak oko 40.000 ovaca i oko 5.000 goveda. O pastirskom ivotu stanovnika Ravnih kotara pisao je fra F. Nimac, koji je opisao kako se blago gonilo na planinu ator kao i ivot pastira u planini.

Hrvati su relativno mirno ivjeli na prostoru Grahova (ako izuzmemo sukobe izmeu plemia) sve do provale Tatara (1232. do 1248.) koji su sruili i crkvu Sv. Spasa na izvoru rijeke Cetine i oblinji grad Vrhriku (koji se nalazio povie rijeke), kada Hrvati i s ovog podruja prvi put bjee prema moru, vrativi se na svoja prijanja prebivalita na grahovskom podruju nakon povlaenja Tatara. Prema nalazima iz katolikih groblja u Vilici, Grkovcima i Peuljima nastavili su uglavnom mirno ivjeti sve do nove opasnosti s istoka i provale Turaka. Turci ovo podruje zauzimaju kada i Knin, godine 1522. Hrvati ponovno bjee veinom u slobodna podruja Dalmacije, te se ne vraaju u grahovski kraj (jer se ovaj osvaja dugo nije povukao), nego su stoljeima ostali ivjeti u novim krajevima, preteno oko planine Promine i Svilaje, gdje su zasnovali nova naselja. Dio Hrvata na grahovskom podruju koji je ostao, bavei se i dalje stoarstvom, najvjerojatnije je promijenio vjeru ukljuujui se u daljnje turske akcije prema Hrvatskoj. Turci su se uvrstili i u osvojenim krajevima od Grahova preko Knina i Drnia sve do blizu Zadra, Biograda, ibenika, Trogira i Splita (koji su ostali pod mletakom vlau). No, dio tih osvojenih krajeva ostao je pust, pa su Turci obeali kako e dopustiti ispau samo onom stoaru koji bude stalno boravio u mjestu ispae. Tako se Hrvati iz Dalmacije ponovno vraaju na svoja nekadanja imanja, koja su u meuvremenu postala vlasnitvo begova, a za koritenje panjaka moraju plaati porez. Hrvati iz okolice Promine koristili su pasita na planinama Dinari i atoru, oni iz Ravnih kotara pasita na planini Vilici, a stanovnici iz Vrlike krajine pasita na planini Dinari kod mjesta Unita. Na planinu su izlazili u rano proljee, gdje su ivjeli u kolibama (bunje), a kad bi pali veliki snjegovi, vraali bi se u stalno prebivalite, u donje krajeve prema Primorju. Tako se ivjelo sve do devetnaestog stoljea i slabljenja moi Turskog Carstva, osim malog broja onih koji su ostajali na turskoj strani, ogrijeivi se o mletake zakone. Tada Hrvati kupuju od bega Siria zemlju u polju Graovu, i tako se za stalno nastanjuju i grade kue u i oko Graovskog polja. Tako su nastala naselja Obljaj, Odak, Ugarci, Korita, Luka i samo Grahovo. Sam naziv dananjeg Grahova potjee od imena polja Graova na

kojem se sadio graovac (grah) sigurno prije turskih osvajanja. U sedamnaestom stoljeu u ove krajeve doli su i pravoslavci, koje grahovski Hrvati danas zovu Vlasi, nastanjujui se u okolne planine; oko polja ih gotovo nije bilo sve do poslije Drugoga svjetskog rata. Prema popisu puanstva rimokatolikog upnika, u Grahovu i okolnim bliim selima bilo je godine 1935. vie Hrvata nego Srba, a tako je i ostalo sve do poetka rata godine 1941. Prvi put su Srbi taj odnos pokuali promijeniti za vrijeme njihova ustanka 1875. u Bosanskoj krajini, koji su podigli uz pomo Srbije. Tako je i Golub Babi, rodom iz Trubara kod Drvara, voa ustanika u jugozapadnoj Bosni, bio poslan iz Srbije. Pod nadzorom ustanika nala su se znatna tamonja podruja. Vojvoda Golub Babi s jo 71 etovoom jugozapadne Bosne, 2. VI. 1876., u Crnim Potocima izdaje proglas u kojem proglaava ujedinjenje sa Srbijom. To ujedinjenje Bosne i Srbije ustanici su 30. VI. 1876. sveano proglasili u Trubaru. Istodobno, iz Srbije im je tada na elo ustanika poslan pukovnik Mile Despotovi.. Ustanici su nakon petodnevnih borba, 7. VIII. 1876. zauzeli i Bosansko Grahovo, iz kojeg su se Turci povukli, te ga opljakali i zapalili. Tada su ustanici Hrvate jugozapadne Bosne protjerali, a kue im opljakali i zapalili. Srpsko-tursko primirje 1877. obvezivalo je i ustanike. Turske snage su poetkom kolovoza 1877. u Crnim Potocima strahovito potukle srpske ustanike na elu s Despotoviem, dok je Golub Babi sa svojim ustanicima, nekoliko dana poslije, preao dravnu granicu i kod Lapca se predao austrougarskoj vojsci. Velike sile na Berlinskom kongresu 1878. dale su Austro-Ugarskoj mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu, to je ona tijekom iste godine i uinila, dok je 1908. Bosnu i Hercegovinu i anektirala, ime i formalno prestaje turska vlast u tim krajevima. Hrvati se tek tada, nakon aneksije, vraaju na svoje posjede u Grahovu i selima oko njega i ponovno grade svoje kue te podiu sela. No, ubrzo e se nai u novim nepovoljnim okolnostima.

U razdoblju novostvorene drave Kraljevine Jugoslavije (1918.-1941.) pravoslavna dominacija postaje i na grahovskom podruju potpuna. Tada i oni pravoslavni koji se do tada nisu nacionalno iskazivali i isticali pod utjecajem politike i Srpske pravoslavne crkve polako prelaze u srpski nacionalni korpus, te se malo-pomalo uvlae u sve segmente vlasti i poinju graditi kue u gradu i pretvarati Grahovo u isto srpsko naselje. Da su Hrvati narod koji slabo ui od povijesti, govori nam i injenica kako su Sarii, koji su bili vlasnici veeg dijela mjesta Grahova, ustupili pravoslavcima teren za gradnju crkve dvadesetih godina ovog stoljea, dok katolike nije ni bilo u gradu. Nije ih osvijestilo ni podizanje pravoslavne crkve na ostatcima katolike crkve Sv. Roka na Gradini, nakon to su Hrvati napravili i posvetili novu crkvu Sv. Ilije u Obljaju, jer je starijem svijetu bilo nezgodno penjati se na brijeg crkvi Sv. Roka. Lukavo su pravoslavci pretvarali sve to su mogli u srpsko, a ono to nisu mogli, unitavali su, kako pie Sava M. Babi. Piui o Mramornom groblju dotie se i odnosa pridolih pravoslavaca prema zateenim kulturnim vrijednostima, kao i njihova odnosa prema vjeri i Bogu, primjerice: U najnovije vrijeme Mramorno groblje izmijeano je s novim pravoslavnim grobljem, te se kroz to mnogo nadgrobno kamenje iskvarilo, a mnogo se i za graevinu upotrijebilo ili mnogo kamenje iz ovog groblja razvukoe teajem vremena da ga upotrijebe u razne graevine, narod iz okolnih sela. Danas nema u ovom groblju nikakvog traga tolikom broju nadgrobnih ploa, a od Babieva vremena nije prolo ni stotinu godina. Na mjestu nekadanjih grobova sada je samo pravoslavno groblje. Staro kamenje su potpuno razbili, kako bi rekao Savo M. Babi, a na ostatcima staroga grada podigli su spomenik poginulim partizanima. Dananje naselje B. Grahovo osnovali su Turci, a kod Mramornog groblja imali su i oni svoje groblje; u doba Save. M. Babia jo su se na njemu mogli vidjeti muslimanski niani, no i njih su, kao i okolne brojne nadgrobne ploe iz srednjega vijeka, pravoslavci ubrzo

potpuno unitili. Oko toga turskog Grahova otvorili su Sarii i Kardumi (iz Livna) prve duane i trgovine, koje su srpski ustanici 1876. opljakali i spalili kao i cijelo Grahovo.

Hrvati nakratko uspostavljaju ravnoteu u razdoblju svibanj-srpanj 1941. tijekom kratkotrajne vladavine Nezavisne Drave Hrvatske (dalje NDH). U srpnju tu vlast Srbi etnici i gerilci rue u pobuni, a Hrvate gotovo istrjebljuju. U selima oko Grahova Obljaju, Odaku, Lukama, Ugarcima i Koritima, sve do godine 1941. ivjelo je oko 1.250 Hrvata, a s Unitima i Crnim Lugom njihov ukupan broj je bio oko 1.500 Hrvata na podruju tadanjeg kotara Bosansko Grahovo (bez kotarske ispostave Drvar). Stanovnitvo se uglavnom bavilo stoarstvom, u manjoj mjeri i poljodjelstvom, uzgajajui ra, jeam i krumpir, a u Grahovskom polju grah. U dravnim poduzeima nije bilo mnogo zaposlenih Hrvata, osim umskih radnika u ipadu - koji je bio u vlasnitvu Nijemca, a to je iskljuivo bilo izvan Grahova po zapadnoj Bosni. Uspostava NDH mnoge od njih je zatekla u tim mjestima, npr. u Srnetici, Potocima, Drvaru, Sanskom Mostu i Prijedoru (uz ipadovu eljezniku prugu) gdje su radili, a mnogi zasnovali i obitelj. Najvei dio Hrvata Grahova, osobito mlaih ljudi, stupa (bilo na osnovi zakonske obveze ili dragovoljno) u oruane postrojbe NDH (od domobranstva, preko orunitva do ustake vojnice), a dio i u slubu vlasti gdje uglavnom ostaju do svibnja 1945. i propasti NDH. Veina se nije nikad vratila u Grahovo. Dio ih je izginuo u borbama diljem NDH protiv etnika i partizana, dok su veinu pobili pobjednici partizani, na krinim putevima, u logorima i na brojnim stratitima diljem Jugoslavije, a da im se ni danas za grob ne zna. U partizanskim postrojbama i u organima partizanskih vlasti, osim nekoliko, nije ih uope bilo.

Gotovo nitko od bosanskohercegovakih Hrvata nije u rodnom kraju doekao kraj rata u svibnju 1945. U partizanskim strukturama te strukturama kotarskih i opinskih vlasti bili su samo Srbi meu kojima i mnogi izvritelji zloina nad grahovskim Hrvatima u srpnju 1941. i tijekom rata (poglavito pripadnici etnikih postrojba do amnestije u rujnu 1944.), a da ih za ta zlodjela nikada nitko nije pozvao na odgovornost. Svi su se oni protivili povratku preivjelih Hrvata, pa je povratak petnaestak hrvatskih grahovskih obitelji uslijedio tek godine 1946., a potom iduih godina jo se vratilo nekoliko obitelji. No i te malobrojne Hrvate, koji su se povratili i namjeravali ivjeti u opini B. Grahovo, pogodile su prave nedae. Kue su im bile unitene, sela spaljena. Ni na kakvu pomo vlasti nisu mogli raunati. I nove, komunistike vlasti u B. Grahovu nastavile su predratnu velikosrpsku politiku progona Hrvata. Pritom su se koristili najraznovrsnijim pritiscima, prijetnjama, lanim optubama, uhienjima, suenjima i ubojstvima pojedinih Hrvata. Oblik progona bilo je i oduzimanje imovine, to je pratilo i zakonodavstvo. Tako su prema Zakonu iz 1948. svim Hrvatima koji se nisu vratili u Grahovo i okolna sela, te nisu stavili svoja imanja u funkciju u kojoj su bila godine 1941., imanja oduzimaju. Mnoga imanja su oduzeta pod optubom da su vlasnici bili ustae, narodni neprijatelji. Na primjeru dvojice Hrvata, Ivana Saria iz Obljaja i Ivana Saria, trgovca iz Grahova, moe se dobro vidjeti da se sve svodilo na ienje Hrvata iz opine Grahovo. Naime, oni su umrli godine 1929., a 1948. im je sueno kao narodnim neprijateljima, dakle 19 godina nakon smrti, za to im je oduzeta imovina. Oduzeta zemlja se daje zadrugama, a vlasnicima se, u najboljem sluaju, ostavljaju okunice. Sve je to utjecalo na daljnje iseljavanje grahovskih Hrvata u druge hrvatske krajeve, a poslije i u inozemstvo. Unato takvim tekim uvjetima ivljenja i progonima, pojedini bosanskograhovski Hrvati su nastavili ivjeti na svojoj zemlji. No, ivot im je bio utoliko tei to od godine 1941. u Grahovu nije bilo rimokatolikog sveenika, niti je dolazio iz druge upe pouavati djecu i odravati vjeru. U poetku su se okupljali i molili zajednike molitve npr. kod Ivana Karduma u Lukama. Udovoljavajui tubama susjednih Srba i to su im

komunistike vlasti branile. Tek godine 1960. prvi put u Grahovo dolazi sveenik iz samostana Gorice i na ruevinama crkve Sv. Ilije u Obljaju slui svetu misu. U naroda preputenog samog sebi bila je oslabjela vjera, a mladi su bili pod utjecajem komunistike ideologije. Neki su tu ideologiju prihvaali iz koristi, a veina zbog straha i zapoljavanja. Djecu su krtavali u Vrpolju kod Knina, gdje su se i vjenavali u tamonjoj crkvi sv. Jakova (ovo pokazuje da nisu zaboravili vjeru otaca). Pritisci na Hrvate nisu prestajali. U selima koja su oni nastanjivali nije razvijana infrastruktura, a Unite se nalo potpuno prometno izolirano i bez pomoi. Tako se poveavalo siromatvo i zaostalost. Posebno je nastavljen pritisak nakon sloma Hrvatskog proljea 1971. kada su i mnogi bosanskograhovski Hrvati zbog najobinije izjave bili uhiivani i zatvarani. No pravu ponovnu kalvariju Hrvati Grahova doivjeli su pri srpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, zapoetu 1991., kroz brojne napade i potpuni progon do sredine 1995. Sve njihove kue su opljakane i potom unitene kao i crkve u Obljaju i Unitima. Grahovski Hrvati su opet morali izbjei u najblie Livno te u Hrvatsku. Kako se ukljuuju u postrojbe za borbu protiv agresora, sredinom 1992. dio izbjeglih bosanskograhovskih Hrvata osniva prvu vojnu postrojbu Hrvatskog vijea obrane Bosansko Grahovo, a dio ih se, smjetenih u Republici Hrvatskoj, ukljuuje u postrojbe Hrvatske vojske. U tim postrojbama sudjeluju sve do protjerivanja agresora, osloboenja Bosanskog Grahova i uspostavljanja mira u ljeto godine 1995.

U ratu protiv grahovskih Hrvata neprijateljske struje opet su crkvu sruile u sijenju godine 1993.: tako je grahovski vjerski puk opet bez sveenika, vjerske poduke i bogosluja. U grahovska sela nakon rata vratilo se tek nekoliko hrvatskih obitelji i to u Obljaj i Luke, dok su Korita pusta, a isto tako i Ugarci. Manji broj Hrvata iz srednje Bosne, koji su utoite nali u Grahovu, ivi u nesigurnosti, u kuama iji su vlasnici izbjegli Srbi koji se vraaju u B. Grahovo, a meunarodna zajednica kao i hrvatske vlasti ne ine nita kako bi se osigurali uvjeti bilo za povratak ili ostanak tih srednjobosanskih Hrvata koji nemaju drugoga sigurnog mjesta za ivot.

Iseljavanje Hrvata iz ovih krajeva bilo da je potaknuto ekonomskim potrebama ili izazvano pritiscima i progonima raznih osvajaa, doveli su pred Domovinskog rata do potpune dominacije i vlasti Srba, koji su koristei se time i svim moguim pogodnostima, zauzimali malo-pomalo itav prostor na tetu Hrvata, kojima je zaprijetilo bioloko unitenje. Valja se nadati da e se stanje poboljati i da e Hrvati ubudue moi ivjeti slobodno, potpuno ravnopravno i uspjeno na ovim prostorima na kojima su ivjeli stoljeima.

Udruga grahovskih Hrvata od godine 1998. djeluje s ciljem ouvanja hrvatske povijesne i kulturne batine u ovom kraju. Svake godine, to ve postaje tradicionalno, na blagdan sv. Ilije u Obljaju i Grahovu organizira se misno slavlje i kulturno-umjetniki program. Godine 1999. povodom istog blagdana organiziran je okrugli stol na temu: ivot, opstojnost i stradanje Hrvata Dinare i Grahova - iji su rezultat i prilozi u ovoj knjizi. Nadam se da je pokrenut kota u rasvjetljavanju povijesti ovoga kraja kao i osiguranju opstanka Hrvata koji ele ivjeti u lijepom i bogatom grahovskom kraju, gdje su i njihovi predci stoljeima ivjeli.

Grahovski kraj je neistraeni prirodni biser s mnogo prirodnih ljepota. Ljepota se vidi svuda unedogled preko planine atora i njegova Divojakog jezera na samom vrhu iz kojeg nastaje Unac, do Preodca i Tieva s mnogobrojnim vrelima, potocima i jezercima. Izdie se uvis Dinara vrhovima Troglavom, Velikim batom i samim vrhom Dinare, a dalje planina Vilica, poslije prozvana Uilica, da bi joj Srbi izmijenili ime u Ujilica, i prema Drvaru planina Jadovnik. Izmeu njih je polje okolo kojeg su poredana sela i samo Grahovo. Unita se kriju s dalmatinske strane planine Dinare, kako kau Graovljani. O ljepotama ovog kraja nadajmo se da e govoriti i

budui posjetitelji, ako se iskoriste prirodni preduvjeti u ovim krajevima i razvije planinski i zimski turizam. Snijega ima oko tri mjeseca u godini, na prirodnim skijakim terenima po padinama i visovima Dinare, te bi ovaj oblik turizma mogao donijeti procvat ovom kraju i narodu. UNITA O Unitima u iznijeti nekoliko podataka odvojeno, jer su Unita odvojena kako Dinarom, prirodno, od ostalog dijela bosanskograhovske opine, tako i crkveno, jer se nalaze u drugom episkopatu i drugoj biskupiju. Naime Unita su od godine 1934., odlukom Pape Pia XI. izdvojena iz banjoluke biskupije i dana biskupiji ibenskoj; no, to bi zaudilo samo onog tko nije doao u Unita. Unita su, naime, s tri strane okruena visokim planinskim masivom Dinare, a samo s jedne strane otvorena i to prema dolini rijeke Cetine i Kijevu. O podrijetlu imena Unita ima nekoliko vrlo zanimljivih pria od kojih je najzanimljivija legenda Bogdana Maljkovia iz Unita, a koja zvui gotovo kao istina. Kako je u selo trebala doi ekipa emisije Selo veselo s Radio Sarajeva i kako je trebala legenda o nastanku imena Unita, seoski mudrijai predvoeni Bogdanom poinju smiljati legendu - koje nije bilo. Svi su dobacivali Bogdanu po neku mudrost. Mio je prvi spomenuo bega i dolazak u nita - a tada je Pero Kovaevi predloio kako bi bilo bolje da se beg pomolio na Priviji i tu kao govorio: Gdje ste me ovo doveli? U NITA? Tako je Bogdan osmislio legendu, a Slobodan Maljkovi proitao jo jednu podvalu na radiju. Da je beg stvarno doao na Priviju, ostao bi zadivljen ljepotom Dinare, dolinom Cetine i Dalmacijom sve do mora. Moe se rei da su ime Unita dobila zato to se nalaze tik uz granicu i svi oni koji bi preli iz bilo kojeg razloga na tursku stranu, austrijska vlast im nije mogla nita, a i kad alkar sa strane dodirne alku kopljem, kae se da je pogodio u nita, to znai da ju je dodirnuo, isto kao kad bi hajduk mitio granicu. Profesor Ivan Cicvari iznosi teoriju kako je ime nastalo od prvotnog naziva Humita (prostor izmeu planina ili naziv za mjesto kamo se gonilo blago ljeti na ispau), ono H je vremenom izgubljeno, jer narod u ovom kraju i danas guta slovo H, a M u imenu Umita je radi lakeg izgovora prelo u N Unita. Ova zadnja teorija ima uporite i u jednom sudskom spisu u Trogiru gdje jedan seljak iz Zagore tui drugog da mu isplati naknadu, jer je od njega posudio magarca na tri dana za odlazak na ispau svojim ovcama, koje su bile u Humitu i da e magarca za tri dana vratiti, ali kako se vratio tek za sedam dana, morao je platiti odtetu. Humita zasigurno nisu znaila Hum u Hercegovini, jer je za put do Hercegovine i natrag trebalo vie od tri dana, koliko je bilo dovoljno do Unita. Humita - Unita su bila ispasite kamo su stanovnici oko Vrlike tjerali blago ljeti na ispau, a kad je udarena granica ispod Unikog polja, zbog turskih zakona o ispai (neki zbog hajdukovanja), poelo se polovinom osamnaestog stoljea gore stalno prebivati i tako nastade selo. Stanovnici Unita sve donedavno su ovce iz primorskih mjesta uvali na Dinari za plau, a u novije vrijeme tim zanatom se bavi samo jedna obitelj. Unita su naselili predci dananjih stanovnika krajem sedamnaestog stoljea, koji su doselili iz sela Maovica iznad Vrlike, to se zna iz usmene predaje, a i prezimena su jednaka maovikim. Galioti su se prije zvali Brajkovii i Medvidovii, a u Maovice su doli iz Igrana nakon poraza omikih knezova Kaia kada su protjerani tzv. gusari od Mleana iz podruja od Omia do Norina. Grizelj je prezime iji su predci prije Maovica ivjeli u Hercegovini; Samardii i koro su vjerojatno doli na Maovice iz Bosne. Petkovii i Maljkovii su pravoslavni, dok su pravoslavni Kovaevii i Utreni doselili iz Podosoja i Kosora u Vrlikom polju. Prije toga su svi pravoslavni ivjeli u istonoj Hercegovini. Uniko Donje Selo je udaljeno od Unikoga Velikog Sela oko osamsto metara i nalazi se tik uz granicu s Dalmacijom. Kako su doli zadnji, pripao im je samo onaj dio zemlje koji je bio pod trnjem i korovom, koji su oni oistili, a zatim mijenjali za

njive ispod svojih kua. U toj razmjeni dano im je doputenje da mogu izgraditi i crkvu na mjestu gdje je nekad bila crkva Svetog Jure (prema prof. I. Cicvariu) i oko koje se nalazilo katoliko groblje, a katolici su izgradili novu crkvu blie kuama vie sela, dok su se nastavili pokapati u starom groblju u polju. Zanimljivo je da stanovnici iz Donjeg Sela nisu smjeli dolaziti u Veliko Selo, a ako bi se netko odvaio doi, bio bi grubo izbaen; kada bi ili na planinu (Unike doce gdje su bile staje i koare) po sijeno ili drva, ili su putem koji je vodio povie sela. Tako je bilo sve do poslije Drugoga svjetskog rata, kada su poeli ii putem kroz selo. Pleme koro je izumrlo, a u selu se prepriavalo kako im se kolino unitilo zbog nevjere: naime kada su bili veliki godinji stoni pazari u Vrlici, a najvei budu za sv. Filipa i Jakova i za Roaricu (Gospa od Ruarija), tada bi preko Unita ljudi iz gornjih krajeva (od Petrovca, Drvara i Grahova) vodili blago na prodaju. koro je imao kuma Gornjaka koji je u Vrliku gonio vola i tamo ga prodao, a na povratku je svratio u kuma. Kum koro ga je lijepo ugostio, a kad je ovaj htio ii kui, ponudi se kum da ga otprati kao da e ga on provesti i uvati od hajduka koji bi ga mogli putem opljakati i ubiti. Kumu Gornjaku je bila draga tolika kumova panja, no kad su doli iza Unikih dolaca, izvadi kum kuburu i ubija Gornjaka te mu uzima novac. Na tom mjestu je navodno izrastao trn i moe se izdaleka vidjeti kako i danas uspravno stoji u Biloborima, budei matu onih koji znaju za ovu priu.

Crkvu iznad sela poeo je graditi fra Mijo Kotara godine 1897. kada su seljani molili pomo od biskupa. Biskup banjoluki Marijan Markovi (1884.-1912.) iste godine pie Zemaljskoj vladi u Sarajevo i u pismu trai pomo za izgradnju crkve navodei, prema savjetu fra Mije Kotaraa, da e narod prijei u grkoistonu vjeru ako se crkva brzo ne izgradi. Te godine Bosnu je pohodio i car Franjo Josip pa su lanovi Zemaljske vlade taj posjet vladara iskoristili za gradnju raznih objekata meu kojima i za crkvu u Unitima, koja je u ast caru Josipu posveena sv. Josipu. Crkva i upna kua zavrene su 3. travnja 1899. godine, a Milan Galiot, prigodom doeka cara Franje Josipa u Travniku od njegova carskog velianstva dobiva za crkvu sv. Josipa kao carski zavjetni dar sve relikvije koje se koriste prilikom sluenja svete mise kao i pozlaenu kutiju u kojima se uvaju. (Ove obredne relikvije spasio je Mate Galiot, odnijevi ih godine 1941. u Vrliku, gdje ih je predao tadanjem upniku fra Jozi, i gdje se oni i danas nalaze). U ast pedesete obljetnice vladavine cara Franje Josipa I., 31. XII. 1899. godine postavljena je spomen-ploa u crkvi, zbog ega je fra Mijo Kotara dobio pohvalu od kotarskih vlasti iz Knina i vlasti kotarske ispostave Grahovo. Fra Mijo Kotara u svojim zapisima u vrijeme gradnje crkve dotie se i opisuje samo ondanje stanje, ne ulazei u opis prolih vremena kao niti politike situacije tog kraja. I tada, godine 1896., Unita su bila u upi Kijevo, a pripadala su ibenskoj biskupiji. U selu je bilo 25 katolikih i 20 pravoslavnih kua bez ikakvog vjerskog objekta. Fra Mijo Kotara biljei kako je narod bio preputen samom sebi, bez vjerskih obreda i pouke. Kijevski upnici su dolazili samo dva-tri puta godinje u Unita i tada bi spavali u jari s blagom i tu sluili misu. Zato ne udi da su i sveti sakramenti slabo primani jer upnici nisu redovito vjerski nauk prenosili i narod pripremali. Poslije Prvoga svjetskog rata u Unita je doao sveenik iz banjolukog episkopata, koji je tamo bio na slubi do godine 1934., kada Unita Papa daje ibenskoj biskupiji. Od tada Unita ostaju bez sveenika sve do dananjih dana. Crkva je poruena godine 1941. i obnovljena godine 1967. za vrijeme upnika fra Jerka Eterovia. Fra Jerko je u Kronici zapisao gotovo iste rijei koje je nekad pisao fra Mijo Kotara - Vjerski je ivot nikakav, u katolika vlada strah od komunistikih vlasti, a djeca ne znaju osnovne molitve, a posebno veliko uenje izazivaju mijeani brakovi. Ne bismo ulazili u ralambe poradi ega se zaboravlja odgovornost crkve kad su u pitanju ovakva mjesta koja su ostavljena bez stalne sveenike prisutnosti. U grahovskim selima sveenik je

posljednji put boravio u osobi don Jurja Gospodnetia, kojeg su etnici ubili godine 1941., a nakon toga prvi sveenik dolazi voditi slubu Boju tek godine 1960., pri blagoslovu vrei i popis katolika oko Grahova. udei se kako je opala i izgubila se vjera kod tako dobrih katolika kakvi su bili nekad, i sam konstatira da je ovaj kraj dvadeset godina bio preputen bezbonicima. Katolici iz Unita su krstili djecu, vjenavali se i obavljali sve vjerske obrede u crkvama u Vrlici i Kijevu. Zato upnici iz Kijeva nisu redovito dolazili u selo i provodili poduku djece, samo oni mogu kazati. Za vrijeme upnika fra Mate Gveria (1987.-27. VIII. 1991.) uvedena je vjerska poduka, a sveta misa se sluila ee nego prije. Crkvu sv. Josipa sruili su etnici do temelja tijekom Domovinskoga rata, 19. I. 1993. godine. Od detonacije prilikom ruenja oteene su mnoge kue. Sadanji upnik fra Jakov Prcela za misni obred koristi seoski dom, a misa se slui svake nedjelje i za blagdane, usprkos injenici da je vrlo malo stanovnika u selu.

Odmah po odreivanju granice 1721. godine dvije drave su uspostavile granini prijelaz, preko kojeg su ile karavane od mora ka kontinentu i obrnuto. Sav promet robe odvijao se ovdje na unikoj Rateli do dolaska Austro-ugarske vlasti, kada je probijena cesta preko Bilog briga i Vagnja za Livanjsko polje. Odmah ispod Donjeg Sela bila je turska karaula i carina, a petsto metara dalje najprije mletaka, pa austrougarska, zatim francuska, pa opet austrougarska carina ili u narodu Ratela. Dananje mjesto Kvartir nosi ime iz tog doba a znai logor: ograeni prostor gdje je bila karantena za stoku povie Lelasove ograde narod i danas zove pidal. Najivlje je bilo za Napoleonove vladavine u ovim krajevima (od 1804. do 1822. kada su ulazili u sastav Ilirskih provincija), kada njegov maral Marmont gradi tzv. Napoleonovu cestu (Drni-Vrli ka-Unita te prikljuak od Knina ka Vrlici). Cesta je izgraena sve do ispod Unita, a trebala je preko Unita voditi dalje za Bosnu (spojiti se na cestu Mostar-Biha, odnosno dionicu Livno-Bosansko Grahovo). Ovo je bio vrlo nemiran kraj gdje su se esto vodile borbe s Turcima, bilo da su ih vodili hajduci ili su ih pokretale mletake, a zatim austrougarske vlasti. Tada bi najvie stradavali Unitani koji su redovito bjeali u Dalmaciju, pa su se tako u zbjegovima rodili i mnogi mjetani. Nikola Grizelj Nikuta rodio se na Kulerii ispod Kvartira gdje su za vrijeme ustanka u Bosanskoj krajini ivjeli izbjegli Unitani; tu je roen i Ivan Grizelj Ivela. Tako opasan nain ivota stvorio je od Unitana oprezne i lukave ljude, koji su vremenom postali hajduci. Mnogi su bili poznati s obje strane granice, a najpoznatiji od svih je Marijan Galiot, koji je zamijenio Mijata Tomia na mjestu harambae, o emu u svojim pjesmama kazuje fra Andrija Kai Mioi, a i danas se spominje u Mirlovi Zagori gdje se sklanjao tijekom zime. Prepriava se kako je prilikom raznih natjecanja uvijek odnosio pobjede. Njegovu sablju, to ju je darovao zetu Nakiu, uva prema naelu naslijea muki lan obitelji Nakia u Mirlovi Zagori. Knjievnik Emil Kazimir eravica iz Jeevia, opisujui put kojim eravice iz Boke kotorske dolaze u Jeevi, spominje hajduke iz Unita od kojih su se doseljenici skrili, da ih promatrai ne uoe s visova koji se zovu pije ili pijaljka. O junatvu Unitana najslikovitije govori i sljedei dogaaj. Turci su prilikom svojih posjeta Unitima i svojoj tamonjoj vojnoj posadi imali obiaj da odsjede kod nekog od seljana. Ovaj im je bio duan zaklati najboljeg ovna i pogostiti ih, pa su idui iz Grahova put Unita razgovarali kod koga bi na objed ovaj put. Jedan meu njima ree da e kod Marka Crnog i da e mu rei da zakolje najboljeg ovna zvonara, drugi su ga odvraali od te nakane, znajui tko je Marko, a ovaj je ostao uporan jo prijetei da e Crnom dati pljusku ako ga ne poslua. Kad su doli u selo, oko njih su se okupili mjetani i Marko meu njima. Priao mu je i onaj Turin zapovijedajui da ode zaklati ovna zvonara i govorei da e poslije kod njega svi na ruak. Marko mu je rekao da e zaklati istog takvog ovna, ali zvonara

neka mu ne dira. Tada mu je priao Turin i udario ga po licu. Marko Crni vadi malu puku iza pasa i puca u Turina. Turin pada mrtav, a ostali Turci u strahu od mjetana bjee u Grahovo. Kad je beg u Grahovu uo to se zbilo i kakav je Crni Marko ovjek, pozvao ga je da se vrati iz Maovica, kamo se bio sklonio, da mu nee nita. Tako je i bilo.

Stanovnici Unita, dok su ivjeli na Maovicama prije nego su zasnovali obitelji i poeli tamo ivjeti zastalno, koristili su samo mali dio dananje katastarske opine Unita i to samo polje i planinski dio prema Velikom batu do vrha. Planinu Dinaru prema Troglavu i dananje Unike doce koristili su za ispau svojih stada stanovnici iz Petrova polja, Drnia i Promine. Taj dio prelazi u posjed Unitana (veinom Hrvata) nakon ubojstva jednog Unitanina kojeg je ubio neki Brajica iz Pokrovnika. To je bilo ovako: Unitanin hajduk Grizelj, zvan Biber - svaki je dan iao presresti momka koji je od kolibe na magarcu gonio hranu obanima na vrinama, gdje su ovce plandovale, i otimao mu sve. Jednom je doao nekakav Brajica u posjet obanima, a momak koji je trebao goniti hranu obanima ispred kolibe stajao je i dvojio kojim bi putem krenuo da izbjegne Bibera. To je uo Brajica te rekao da se ne brine jer e on tog dana odnijeti hranu obanima. Brajica se odjenuo u ensko i kad je Biber stao ispred njega u namjeri da rastovari magarca, Brajica je izvadio kuburu ispod pregae i ubio ga. obani su u strahu od osvete brzo okupili stada i potjerali ih prema Drniu. Za to vrijeme Unitani su oekivali Bibera s hranom. Kad se nije pojavio do mraka, znali su da se neto dogodilo. Izvidnica je dojavila da su Petropoljci uurbano otili s planine. Brzo su se okupili i krenuli da ih preteknu prije zore u Ruji. Postavili su zasjedu te je odjednom neto poelo lomiti grane, kreui se prema njima. Pomislili su da su obani pa su zapucali u grmlje. I nali mrtvo magare. Poslije se govorilo da je netko rekao: Jedan na, jedan njihov. O istom Kijevljani se ale: Vuci zalajae, pasi zavijae, brate moj, skoilo malo i veliko, kad na Priviji broj, broj, ono samo troj. Nakon toga dogaaja Turci zabranie dolazak pastira iz Petrova polja te taj prostor daju Unitanima. Dobivi nove posjede za kosidbu i ispau stoke, stanovnici Unita poeli su ivjeti mirnijim ivotom, ostavivi se hajdukovanja, a mnogi su poeli odlaziti na rad u razne krajeve pod austrougarskom vlau, gdje su neki i ostajali zasnovavi obitelji. Ljeti su svi stanovnici sa stokom izlazili na Planinu, poslije prozvanu Uniki doci. Mnogi su odlazili u Primorje i od tamonjih seljaka uzimali ovce koje bi uvali tijekom ljeta. Za svaku ovcu oban je bio duan dati pola sira na jesen gazdi kad bi mu vraao ovce. Gazda bi kao nekakvu plau obanu davao pola litre vina. Po vino se obino dolazilo uoi Boia, kada bi svaki pojavak (vlasnik ovaca) u mjeinu ulio svoj dio. U mjeini se tako znalo skupiti vino od desetak pojavaka; moe se samo pretpostaviti od koliko aa bi se napio onaj tko je takvo vino pio. Uz to vino vezana je i jedna zgoda. Kad se obnavljala crkva u vrijeme fra Jerka Eterovia, pokraj nje su naili Niko ia i Mirko koji se fratru predstavio kao Jure. Pogoeni su vinom iz mjeine, a kad su se uputili prema torini na planini, Niko je pao s konja, a pronala ga je tetka i povela u selo. ii se od ita koje je dozrijelo, a obasjano mjeseinom u ljetnoj noi, uinilo da vidi more ispod ibenikog sela Grebatice.

O vremenu prije turskih osvajanja nema nekih pouzdanih podataka, ne pria se o drevnim i srednjovjekovnim gradovima kojih je uokolo planine Dinare, a posebno oko rijeke Cetine, bilo mnogo. Ipak, u narodu postoje nejasne prie koje su znali samo rijetki kao npr. Marko Mila, pravoslavac iz sela Cetine. Za Milae i Bariie, i veinu pravoslavnih iz ovih krajeva knjievnik Emil Kazimir eravica tvrdi kako su se poturili, a kada su se Turci povukli iz Cetine oni su preli na pravoslavlje, jer Katolika crkva nije prihvaala otpadnike. Od predaja, zanimljiva je legenda koju je priao Mio Galiot, godine 1975., a tada je imao vie od 90 godina. Kazivao je da su ovdje

ivjeli neki ljudi kojima je vladala ena i da je ovo cetinsko polje bilo sve pod vodom, a tada je ta vladarica dala prokopati kanal u Baleku i voda je oslobodila ovo dananje polje, gdje su se podigli gradovi. Jedan grad je bio u dananjim Koljanima, a drugi povie Lukovae. Postojale su i mnoge vojne utvrde, kao to je dananji Glava i Prozor iznad Vrlike. Kad su poslije preli na kranstvo, sagradili su nove gradove oko izvora rijeke Cetine i podigli zavjetne crkve. Spominjao je nekakve osvajae s istoka koji su sve razorili te zvona s crkve sv. Spasa bacili u vrelo Glava, a narod koji se nije sklonio pobili i u suanjstvo odveli. Kazivao mi je tada i Mate Galiot, koji je imao vie od 70 godina, kako je u to srednjovjekovno predtursko vrijeme mogla maka hodati po ljimenu od Glavaa do Modraa - koliko je tu hrvatskog naroda ivjelo. Prema miljenju nekih povjesniara, grad Vrh rika se nalazio iznad rijeke Cetine, gdje se sastaju sve pritoke, a to je u Koljanima. Ime dananjeg grada Vrlike nema nikakve veze s imenom Vrh rike. Vrlika je dobila ime po tome to je izgraena na Vrlita (na vrhu litice), kao to je i Sinj dobio ime - Visinj (grad na visini). Hrvati su se ponovno vratili ivjeti oko vrela rijeke Cetine gdje su mirno ivjeli do provale Turaka. Stare gradove nisu obnovili nego su obnovili samo neke utvrde kao Glava i Prozor nad Vrlikom, a obnovljena je i crkva sv. Spasa. Turci osvajaju ove krajeve (uglavnom 1522.), a narod se sklanja pod mletaku zatitu u Primorju. Tako stoji zapisano kod fra Josipa Ante Solde kako je fra Juraj Cetinjanin odveo narod od Vrh rike na otoke Olib i Silbu, a jedan dio je otiao u Liku. Iz Like su otili na sjever Bake, pa su dananji Bunjevci zapravo Hrvati s podruja planine Dinare, jer su nastambe, u kojima su ivjeli, stanovnici oko Cetine i Dinare zvali prije, a i danas bunje. Sigurno je da tako brojan narod koji je ivio oko planine Dinare nije mogao nestati, ijih toliko ostataka gradova i grobova pronalazimo, primjerice crkva sv. Spasa i ostatci jo neistraene crkve u Vukovia vrilu nedaleko od crkve sv. Spasa za to je povjesniar i arheolog pokojni Stjepan Gunjaa napisao da su to ostatci biskupije ili samostana. Mogla bi to biti crkva sv. Jure ispod planine koju spominje prof. I. Cicvari. Danas imamo nazive za Bunjevako brdo, Bunjevako groblje, a pravoslavni u govoru Hrvate i danas nazivaju Bunjevcima. Spomenuti Mate Galiot znao je i pjesmu o banu Celiu koji je postao beg. Pjesmu nisam zapisao, a kako je Mate u meuvremenu umro, prepriat u je prema sjeanju. Umro je stari ban i okupe se svi velikai iz ovih krajeva u Glavau, koji je bio bansko sredite, da izaberu novog bana. Stari ban je imao sina i kad su velikai izabrali njega za novog bana ustane jedan od nazonih i ree, kako novi ban nije banov nego krmarov (svinjarov) sin te da zato ne moe biti banom. Mladi ban ode majci koja mu sve potvrdi, na to se on izbezumi i utee u Stambul, gdje se poturi. Zamalo, sultan mu dade vojsku s kojom doe u ove krajeve i opustoi Cetinu, a Vrliku razori i narod odvede u roblje. Pjesma ide ovako: Od Colia roda i plemena poturi se u mlada vremena. Tada su u opustoeni kraj oko izvora rijeke Cetine fratri doveli Hrvate iz Bosne i zapadne Hercegovine te ih ponovno naselili. Od domaeg stanovnitva malo ih je ostalo, a zanemarivo malo ih se vratilo iz izgnanstva, pa zato nema pria i legenda iz starih vremena. Za legendu o banu koji je postao beg, postoji povijesna slinost s nekim dogaajima iz tog doba. Tako npr. prema podatcima prof. I. Cicvaria za zasluge u vrijeme bana Kotromania, Grgur Galei je dobio grad Bistriki i upnu ast u Hlivnu. Imao je i sina kojem se oduzima posjed i upanska ast jer je podravao suparnikog kralja.

O naseljavanju pravoslavnih na ova podruja oko planine Dinare piu u svojim prilozima u ovom Zborniku drugi autori u svjetlu povijesnih dogaaja i injenica. Granica koja je odreena 1699. mirom u Srijemskim Karlovcima razdvojila je ovdje narod u dvije drave, ali nije promijenila narodnu sr jer su ostali isti obiaji, ista narodna nonja i iste pjesme ojkalice u Unitima i selima oko Grahovskog polja kao i u Vrlici, Kijevu i njihovoj okolici.

10

Postoji i pjevanje s prstom u uhu, kako su pjevali obani za ovcama nabrajajui razne dogaaje ili pjevajui o curama. Unitani su bili vjeti u sviranju dipala, a svirale ili dvojnice bilo je milina sluati. Kolo se igralo jednako kao i u Vrlikom kraju, za vrijeme blagdana i svadbenih veselja. Posebno veselo bilo je u kuama gdje je bila neka djevojka za udaju kad bi se spremalo na dernek u Vrliku. Nakon pjeaenja, po dolasku u Vrliku, majka bi keri davala malo vina da se u licu zarumeni ne bi li je, dok bi igrali kolo, netko zamijetio i iz kola umakao (tj. odveo svojoj kui, kakav je obiaj bio sve do nedavno). Unitani su se veinom enili iz svojega sela, a samo rijetki su dovodili cure iz drugih mjesta jer se curama nije svialo ii u planinu za ovcama to je veinom enska eljad i inila. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije (1918.-1941.) mnogi iz Dalmatinske zagore odlaze u Beograd gdje su radili kao nosai. U Beograd odlaze i Unitani koji su tamo radili od jeseni do proljea kada bi se vraali kuama, a ljeti bi odlazili sa stokom na ispau u planinu Dinaru. Mnogi su pjeaili iz Beograda do Unita, a najbri je bio Mio Petrov. On je, prema prianju mjetana, taj put iz Beograda do Unita prelazio za sedamnaest dana. Slinim nainom se ivjelo sve do sredine ezdesetih godina kada se poinje ii raditi veinom u tvornicu u Dugom Ratu kod Omia te u Njemaku. Rat u travnju 1941. i uspostava NDH okupila je Hrvate Unita pod barjak hrvatstva. Veina sposobnih mukaraca ukljuila se u oruane postrojbe ili vlasti NDH u Grahovu, Crnom Lugu i Unitima. U Unitima je krajem lipnja i poetkom srpnja 1941. ustrojena i zasebna oruana seoska straa za zatitu sela, to se pokazalo spasonosnim rjeenjem. Kad je potkraj srpnja 1941. poela srpska pobuna oko Grahova i progon Hrvata iz tamonjih sela, Unita prognanima slue kao siguran prolaz prema Kijevu. Pobuna 27. VII. 1941. godine Unita nije zahvatila iako je bilo nekoliko hrvatskih rtava, te se zahvaljujui seoskoj strai fronta ustalila nadomak mjesta. No, ve nakon nekoliko mjeseci, kad su etnici potpuno oistili Grahovo i okolna sela od Hrvata 23. veljae 1942. godine na red dolaze i Unita. Hrvati iz Unita sklanjaju se u Kijevo, a otuda preko Drnia veinom u Hrtkovce. U Srijemu su ostali sve do prodora Crvene armije i partizanskih formacija, a tada se sklanjaju u Ivankovo, kod Vinkovaca. Manji dio civila poao je za vojskom NDH prema Austriji, ali su vraeni i veinom upueni u Unita.

Prema odluci vrhovnih partizanskih vlasti da svatko od izbjeglica ide svojoj kui, sve hrvatske obitelji koje su tijekom rata (1941.-1945.) izbjegle, vratile su se u proljee i jesen godine 1946. u Unita. Kako su ih samo doekali tamonji Srbi koji su se nadali da se Hrvati nikad nee vratiti, jer su bili ve razdijelili njihovu imovinu meu sobom? Psovali su im ustaku majku u svakoj prigodi ak i svakom djetetu, no prave muke za unike Hrvate nastale su tek sa istkama i radnim obvezama. Seoske srpske vlasti su pod prijetnjom radne obveze prisiljavali ljude da rade njihovu zemlju. Ako bi netko htio svoje uraditi prije nego propane od sunca ili kie, kao pokositi travu ili ito, a prije ga je zvao komunistiki odbornik da radi u njega, jao si ga je bilo takvom drzniku. Tako je npr. Srbin Ilija Bariin, odbornik, vukao Hrvata Karima niz jednu ledinu, a i dobro ga je izudarao zato to nije prije pokupio njegovo sijeno. Govorio je: Imam te u torbaku! Maleno selo kao Unite imalo je u oruanim postrojbama NDH 40 vojnika, kuama se nije vratilo njih 20, a kraj rata nije doekalo ni osmero civila koje su etnici ubili. Kad se tome dodaju i poslijeratne rtve, ukupno stradalih Hrvata bilo je 34. To je za ovako mali broj mjetana golem broj rtava, pogotovo zato to su gotovo svi oni bili mladi ljudi. U porau i poslije u Unitima se ivjelo vrlo teko, a posebno teko oni mjetani Hrvati koji su u ratu ostali bez svega. Hrvati su morali obnoviti imanja i nabaviti stoku koju nisu dobivali od komunistikih vlasti, kao to su dobili stanovnici nekih drugih krajeva. Gotovo svaka pravoslavna kua imala je primanja prema sudjelovanju u partizanskoj borbi, dok su njihovi susjedi

11

katolici, od kojih su veina bili u oruanim postrojbama i vlastima NDH, bili prisiljeni teko raditi odlazei u Srijem u berbu kukuruza, a zatim u tvornice u okolici Splita i u Njemaku. Osamdesetih godina vidjelo se da je u Unitima postojala razlika u kulturi izmeu Hrvata i Srba iako su ivjeli u istom selu. Hrvati su svojim radom napravili i uredili svoje kue, dok su pravoslavne veinom ostale kao to su bile nakon rata. Nakon rata opina je od 1945. do 1956. godine bila u Crnom Lugu, a tada se ukida i prelazi u Bosansko Grahovo, koje je opina Unitima i danas. Do Drugoga svjetskog rata upravno sredite Unitima je bilo Bosansko Grahovo, koje je odreeno vrijeme bilo kotarska ispostava livanjskog kotara, a uoi rata postalo je samostalni kotar. Do 1956. pripadalo je travnikom okrugu, a tada ulazi u sustav bihakog okruga. Prije Domovinskog rata upravno sredite bila je Banja Luka, gdje su Grahovljaci mogli koristiti zdravstvene usluge i razne druge potrebe. Poloaj Unita je u novije vrijeme s obzirom na prometnu izoliranost neodriv. Da bi se dolo do opinskog sredita u Grahovu, treba proi 72 km, a pritom se mora proi dva puta dravna granica. U bivoj dravi to nije bio problem samo za mjetane nego i za opinske vlasti. Jednom je prigodom neki Veso nakon drmusanja po makadamskom putu izbacio iz sebe: Lake je doi u Moskvu nego u Unita. Zbog nepovezanosti s opinskim sreditem mnogi su se odjavili iz Unita i prijavili u Kijevo i Knin, kako bi se mogli i lijeiti u Hrvatskoj. Prijavili su se u Kijevo i neki Srbi i to oni koji su godine 1948. kad je bio referendum za pripajanje sela Unita opini Vrlika, tj. Hrvatskoj, bili protiv njegova pripajanja ustaama. Na tome referendumu 1948. za pripajanje sela Hrvatskoj glasovalo je 37 glava domainstva a samo ih je 7 bilo protiv. Tih sedam su bili pravi etnici koji su pri kraju rata preli u partizane. Oni su se estoko usprotivili odluci unikih Hrvata te su uz pomo vlasti u B. Grahovu uspjeli da se odluka referenduma, tj. volja naroda, ne provede tako da su Unita, umjesto opini Vrlika prikljuena opini Crni Lug i tako dalje ostala u sastavu Bosne i Hercegovine. Veliki broj Hrvata Unita od 1941. iselio se u druga mjesta i krajeve, a najvie u Hrtkovce (odakle su tijekom Domovinskog rata protjerani u Republiku Hrvatsku). Proces iseljavanja nastavljen je i dalje tako da potkraj osamdesetih godina niti jedan Hrvat iz Unita nije bio vie prijavljen u opini Bosansko Grahovo. Vjerske obrede, vjenanja i krtenja djece obavljali su u Kijevu. Djeca su se raala u bolnici u Kninu gdje su i upisivana u matine knjige, te su Unita zapravo ve prela u Hrvatsku, to e se, nadamo se, uskoro i formalno dogoditi kad se usvoji dogovor o granicama izmeu Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Ovaj kraj i ovdanji Hrvati ponovno su u razdoblju od 1991. do 1995. doivjeli razaranja i stradanja od Srba iz ovih krajeva. I ovaj put su Srbi zadojeni velikosrpskom ideologijom uz poticaj, zapovijed i materijalnu i moralnu potporu iz Beograda inili sve kako bi zatrli hrvatski narod na prostoru zamiljene velike Srbije, na crti Virovitica-SisakKarlovac-Ogulin-Karlobag i potom ga pripojili Srbiji. Postoji pouna izreka: ivjeti ovdje, a Boga moliti da kia padne u Kragujevcu, nije dobro. Posljedice ovoga bile su strane. Svi Hrvati morali su napustiti svoja stoljetna ognjita, sva pokretna imovina im je opljakana, a nepokretna unitena. Dio ih je stradao. No ovi velikosrpski etniki planovi i san o velikoj Srbiji razbili su se zbog hrvatskog otpora. Nakon uspjenih operacija postrojbe Hrvatskog vijea obrane (u kojima su se nalazili i bosanskograhovski Hrvati) i Hrvatske vojske godine 1995. vojno su porazili srpskog agresora. Time su se stvorile mogunosti da se prognani Hrvati s podruja Bosanskog Grahova (ukljuujui i Unita) mogu ponovno vratiti na svoja stoljetna ognjita. Porazno je statistiko stanje kad su u pitanju Unita. Tako je prema fra Miji Kotarau godine 1898. u Unitima bilo 25 katolikih obitelji, a kako je tada obitelji inila mnogobrojna eljad (negdje i po 30 i vie), moemo kazati da je

12

u selu bilo oko dvjesto Hrvata. Prema popisu to ga je uinila Marija Galiot, arugina, u Unitima je godine 1940. ivjela 61 obitelj sa 262 lana. Prema istom izvoru godine 1990. u selu je bilo 35 obitelji i 100 lanova, a godine 2000. u Unitima je samo 13 obitelji sa 20 mahom starijih ljudi. Od godine 1970. do 1991. iz sela u druge krajeve otila je 71 obitelj sa 231 lanom; prije godine 1950. do 1970. iselile su 54 obitelji sa 167 lanova, to ini broj od 124 obitelji sa 398 lanova. Danas Unitana ima najvie u Hrvatskoj i to preteito u Kninu, gdje su se smjestili nakon vojno-redarstvene operacije Oluja (izvedena u kolovozu 1995.). No ima ih i u inozemstvu od zapadne Europe pa sve do daleke Australije i Kanade. Temeljem prikupljenih podataka koje mi je rekla Marija Galiot arugina, donosim popis glava obitelji Unitana iz 1940., tj. uoi Drugoga svjetskog rata, zatim iz 1990., tj. uoi Domovinskog rata i danas, godine 2000. Oni pokazuju kako se broj obitelji i njihovih lanova pa tako i ukupan broj Hrvata u Unitima naveliko smanjivao.

13