N A R O D N I HUM OR I M UDROST M U S LIM A N A

Glavni urednik
Marijan Sinković

Za izdavača
Pero Majstorović

Likovna oprema
Svetozar Domić
 NARODNI HUMOR
I MUDROST MUSLIMANA

IZ NARODNOG BLAGA MUSLIMANA

BOSNE I HERCEGOVINE

Odabrao i priredio
N A S K O F R N D IĆ

STVARNOST
ZAGREB 1972
Tisak: Štamparski zavod »OGNJEN PRIČA«, Zagreb
 SADRŽAJ

P r e d g o v o r .............................................................................V II
Priče i z g o d e ....................................................................... 1
Kadije, hodže i h a d ž i j e ..................................................... 87
Humor i mudrost u p j e s m i ............................................... 135
Legende, bajke i b a s n e ..................................................... 217
Poslovice, pitalice, zagon etke............................................... 305
Sarajevo i S a r a j l i j e ........................................................... 363
B i b l i o g r a f i j a .......................................................................403
Rječnik .............................................................................405
 PREDGOVOR

Izdvajanjem Humora i mudrosti Muslimana u Bosni i Herce­

govini u zasebnu knjigu nikako ne želim tvrditi da je to narodno
blago nastalo kao čardak ni na nebu ni zemlji, izolirano od narod­
nih umotvorina drugih jugoslavenskih naroda. Naprotiv, povijesna
je činjenica da su Muslimani Bosne i Hercegovine, tokom pet po-
slednjih burnih stoljeća, sa svojom braćom sunarodnicima na
ovom zajedničkom tlu, proživljavali identične historijske trenutke,
dijeleći zajedničku sudbinu na ovoj vjetrom etini Balkana.
Ali snaga naroda pokazala se jačom od bilo kakve sile, i u naj­
težim razdobljima naš narod je na usta svojih nepoznatih stvarala­
ca iz ojađenog a nekad i obijesnog srca izvlačio zlatnu nit pjesme i
priče, humora i mudrosti, dosjetke i poslovice, potvrđujući svoju
neuništivost i vitalnost na rodnoj grudi koja mu je domovina
više od hiljadu godina. Živeći na istom tlu, govoreći istim jezikom
Muslimani su uz Hrvate i Srbe u Bosni i Hercegovini stvarali u
duhu svog etničkog mentaliteta gotovo istovjetne narodne pjesme
i pripovijetke. Im a posebno u junačkim pjesmama identičnih mo­
tiva u kojima u muslimanskoj varijanti pobjeđuju » turski« junaci,
a u kršćanskoj — kršćanski. To je najbolji dokaz da su te pjesme
nastale jedne uz druge kao dva bliska izdanka istoga tla, kao
dvije, odnosno tri refleksije povijesnih događaja koji su u toku
burnih vjekova jednakim intenzitetom živjeli u dušama Muslima­
na, Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini. I dalje, da proširimo ovu
tvrdnju: ne radi se ovdje samo o području Bosne i Hercegovine
nego o cijelom teritoriju Jugoslavije, što najbolje potvrđuje pri­
m jer opjevanog lika Kraljevića Marka koji je junak ne samo Srba
nego i Hrvata, pa i Muslimana, i dalje Crnogoraca, Makedonaca i
Bugara.
Takva podudarnost, međutim, ne isključuje činjenicu da svaki
od jugoslavenskih naroda ima autohtona obilježja u svom naro­
dnom stvaralaštvu, i to je ono što daje posebnu ljepotu književnoj
baštini naših naroda. Tako su i priče i pjesme, šale i poslovice
Muslimana u Bosni i Hercegovini obojene vlastitim mentalitetom
i etničkim duhom, te su vrlo zanimljiv specifikum u stvaralaštvu
jugoslavenskih naroda. U samoj Bosni i Hercegovini u gradovima
i mjestima, pa i mnogim selima kao što se već na prvi pogled
zapaža specifična arhitektura muslimanskih kuća i mahala, dža­
mija, turbeta i groblja, isto tako se u samorodnoj književnoj
baštini jugoslavenskih naroda s lakoćom prepoznaju one umotvo­
rine koje su nastale u muslimanskoj sredini, je r im je ta sredina
dala svoj govor i boju, svoj duh i mentalitet, s v o j izraz i sadržaj.

VIT
Sastavljač ovog izbora to želi potkrijepiti najljepšim prim jerima
iz obilnog narodnog blaga Muslimana Bosne i Hercegovine, iz
šaljivih i ozbiljnih priča i pripovijedaka, zgoda i anegdota, pjesama
i pitalica, poslovica i zagonetki, bajki, legendi i basni. Na kraju
sam dodao kraće ulomke iz putopisa Evlije čelebije (X V II st) i
dijelove memoarskih zapisa Mula Mustafe Bašeskije (X V I I I st) —
da budu barem fragmentarni tumač vremena i sredine, ljudi i zbi­
vanja u kojima se stvaralo i s generacije na generaciju prenosilo
muslimansko narodno blago u Bosni i Hercegovini.
Samorodnost i autohtonost ovog narodnog stvaralaštva, me­
đutim, ne govori o njegovoj isključivosti, o njegovoj zatvorenosti
u stroge regionalne okvire. Naprotiv, u muslimanskom blagu ima
pravih dragulja koji su očito nastali kao refleksi poznatih tema
u pričama i pjesmama istočnih i zapadnih naroda. Takva je na
prim jer izuzetno privlačna novelističko-anegdotska priča »Dram
jezika« u kojoj se na vrlo impresivan način iznosi sudbina raspu-
snog ašiklije Omera iz Sarajeva, koji kada ostane bez roditelja i
imetka, u neimaštini od Židova Isakara posuđuje trideset kesa
dukata, da bi mogao oženiti lijepu M ejru i dohraniti njene rodi­
telje baveći se trgovinom. Ali Omer uzimajući zajam pristaje i na
mučnu pogodbu — ako za sedam godina ne vrati dug, da mu Židov
ima pravo odrezati dram jezika. Istu temu obrađuje veliki engleski
dramatičar William Shakespeare (X V I st) u »Mletačkom trgovcu«
Umjesto Omera tamo je trgovac Bosanio, a lihvar Židov Shylock
ako hoće naplatiti svoj dug, smije dužniku odrezati samo točno
pogođenu količinu, kao u muslimanskoj priči dram jezika, funtu
mesa u Shakespeareovoj tragikomediji.
I među muslimanskim pjesmama ima prim jera velike sličnosti
sa Shakespeareovim motivima, što nas uvjerava da ima mnogo
zajedničkih, ponekad istovjetnih sadržaja u narodnom i umjet­
ničkom stvaralaštvu, a koji su nastali u davnoj prošlosti, a kao
rezultat kulturnih strujanja i u davnini za koju smo ponekad
skloni vjerovati da je bila barbarska. U desetak muslimanskih
pjesama, obrađena je tema jagluka (marame) koju poklanja milo­
snica svome dragom:

Zavadi se i milo i drago:

Mlad Omer-beg s Omerbegovicom,
U po noći u meku dušeku.
Da kroza što, ne bi ni žalili,
Već zbog jednog vezenog jagluka,
Zlatom vezen, u đulsiji bjeljen,
Da od njega bijel dvor miriše,
I halvati gdje Omer-beg spava,
Da su mu ga milosnice dale.
(Svađa zbog jagluka)
Isti motiv obradio je Shakespeare u poznatoj tragediji »O telo«,
u kojoj hrabri i vjerni crnac udavi svoju voljenu Dezdemonu zbog
sumnje da ga vara a s dokazom svilene marame koja intrigom
dvorjanina I aga dospijeva u ruke lijepog i mladog vojskovođe
Kasija. Još bi se više našlo primjera gotovo identičnih motiva

VIII
narodnog stvaralaštva Muslimana s istima na Istoku. Međutim,
naglašavanjem tog momenta želim utvrditi činjenicu da je narodno
blago Muslimana u Bosni i Hercegovini svojim vitalnim nitima
tokom stoljeća bilo otvoreno prema udaljenim krajevima svijeta i
na Istoku i na Zapadu, a što je pridonijelo njegovoj širini i obu­
hvatnosti u temama i sadržajima. Najveći dio muslimanskog
narodnog blaga nastao je izravno u svojoj sredini, rodio se kao
vlastiti izraz duhovnog kretanja i poimanja kao vlastiti pogled na
etiku života i opstanka, kao originalni, samosvojni govor na svome
tlu kako u leksičkom profilu, tako i u motivskoj obradi.
Pa ipak, čitalac ove specifične antologije susrest će se na
mnogim stranicama s pojmovima Turčin, turski kao sinonimima za
Musliman, muslimanski, a to može neupućenima biti zaprekom da
shvate njihovu pravu suštinu. Gotovo pet stotina godina stanovni­
štvo Bosne i Hercegovine bilo podijeljeno na tursko, to jest
muslimansko i na kršćansko. U to vrijeme i sva Evropa je tretirala
prisustvo Turaka na Balkanskom poluotoku kao sukob polumjeseca
i križa. Međutim, bili bismo u punoj zabludi kada bismo Musli­
mane Bosne i Hercegovine i u samo tursko doba identificirali
s Turcima kojih je u našim krajevima i tada bilo vrlo malo. Histo­
rija je dokazala da je velik broj bosansko-hercegovačkih Musli­
mana nastao od Bogumila koje su Turci zatekli u tim krajevima.
Drugi dio Muslimana potječe od hrvatskih plemića koji su u
vrijeme prodora Turaka u X V stoljeću vladali Bosnom i Hercego­
vinom pa su primanjem islama sačuvali svoje feudalne privilegije
i odmah postali turski dostojanstvenici, age i begovi. Iz povijesti,
kao i narodnih pjesama i priča poznato je da su Turci iz osvojenih
krajeva odvodili djecu svojih podanika na školovanje u Carigrad.
Tako su postale brojne turske paše i veziri srpskog ili hrvatskog
porijekla iz Bosne i Hercegovine.
Mada pokorena i raznim pogodnostima pridobijena, Bosna
je nekoliko stoljeća bila vrlo težak kamen Porti u Stambolu.
Još od Kulina bana ta svojeglava zemlja (»K om e Bosna — tome
dosta!«, narodna poslovica) osjećala se više vezanom za svoje tlo
nego za daleku tursku carevinu. Ona jo j je bila tuđa kao i njen
nerazumljivi jezik kojeg su znali samo malobrojni školovani
ljudi. Prave Turke doseljenike Muslimani su u Bosni zvali pogrdnim
imenom — Turkuše. A da nisu Muslimani u Bosni bili zadovoljni
s turskom vlašću, dokaz su bune i ustanci koje su domoroci,
bosanske age i begovi potpomognuti narodom, dizali u Sarajevu,
Travniku, Banjaluci, Visokom, Mostaru, Krupi, Bihaću, Novom
Pazaru, Bijeljini. B ilo je za turske vladavine u Bosni preko 40
pobuna i krvavih borbi bosansko-hercegovačkih aga i begova protiv
turskih paša i vezira. U poznatom romanu »Zm aj od Bosne«
hrvatski književnik Josip Eugen Tom ić u epskom sjaju prikazao
je lik muslimanskog junaka Huseina Kapetana Gradaščevića koji
je 1831. godine digao vojsku protiv centralne turske vlasti, a za
samostalnu autonomnu Bosnu.
Ovi događaji otpora, sukoba i stalnih nesporazuma Muslimana
Bosne i Hercegovine nasuprot turske vlasti, nisu prošli bez spe­
cifičnog odraza u muslimanskoj narodnoj priči i pjesmi. Između

IX
mnogih navest ću samo jedan kraći citat iz pjesme »Sestra oslo­
bađa brata«, u k ojoj turski paša uhapsi Bosanca Kopčić Džafer-
-bega, ali za njim paši dotrči njegova sestra i odrešitim govorom
prisili turskog generala da jo j vrati brata kojeg su već bili poveli
dželati da ga pogube. Karakteristične su riječi paše kojima se
obraća domaločas osuđeniku na smrt:
O, čuješ li, Kopčić Džafer-beže,
Da mi hoćeš pokloniti seku.
Ja bih tebi poklonio glavu.
Kakva ti je mudra i razumna —
Umjela bi caru dževap dati,
Umjela bi Bosnom okrećati.

Pa ipak u većini priča i pjesama turske paše, sultani pa i

carevi prikazani su kao ljudi puni humanog razumijevanja koji
iznad svega cijene hrabrost i pamet. U priči »žena ocu majka« car
je nekog okrivljenog čovjeka osudio na smrt i to glađu. N ije
dopustio da mu itko išta donosi u tamnicu. Kćer osuđenoga
namolila je cara da svaki dan ulazi svome ocu u tamnicu kako bi
mu olakšala posljednje trenutke života, ali ni ona nije smjela ništa
od hrane unijeti osuđeniku. Međutim, i pored toga osuđenik je živio
40 dana i to veoma začudi cara, pa pozove tu ženu i kaže jo j, ako
m u otkrije tajnu kako oca hrani, da će jo j pokloniti njegov život.
Tada ova žena kaže da rođenog oca hrani svojim mlijekom, je r je
upravo bila rodila i prsa su jo j bila puna. Car se zadivi mudrosti
i hrabrosti te dovitljive žene i pusti na slobodu njenog oca.
U muslimanskim pričama, pjesmama, poslovicama kao i baj­
kama, basnama i zagonetkama prikazane su sve ljudske etičke i so­
cijalne vrijednosti, čitava skala pozitivnih i negativnih osobina ljudi
raznih staleža i vjerskih pripadnosti. Velik broj tema odnosi se
na vezire i paše, age i begove, hodže i hadžije. Mnogo je priča u
kojima se govori o kadijama, tim muslimanskim sucima koji » umi­
ju na svaku«, često sebi u korist ali ima i divnih prim jera u kojima
kadije iskazuju duboku mudrost i objektivnost u zamršenim slu­
čajevima kada samo svojom dovitljivošću mogu razriješiti sporove
a da pred sobom nemaju jasne dokaze tko je kriv a tko prav. Tako
je poznata priča o kadiji koji sudi nekom kmetu što tvrdi da je
posudio dukate i agi koji negira da je zajam primio. Kad su došli
u mešćemu (sudnicu) kadija je naredio da ih se obojicu izmjeri
na kantar i zatim ih otpustio s tim da se jave za mjesec dana.
Kad su ponovo došli kadija je kantarom ustanovio da je aga
odebljao, a kmet smršao, te je prema tome zaključio da je za
proteklih mjesec dana aga samozadovoljno uživao što je prim io
dukate a za to nema dokaza pa ih ne mora vratiti, a kmet se
izjedao što ne može dokazati da je dukate zaista posudio. Tada je
kadija naredio da agu stave pod batinu, našto je ovaj odmah
priznao dug i vratio prim ljene dukate.
Ne bi se mogla sastaviti ova zbirka humora i mudrosti bez
priča o narodnom šaljivdžiji Nasrudin-hodži. Mada je poznato da
je domišljati efendija, živio i umro u Turskoj, njegove su dogo­
dovštine preplavile Bosnu i Hercegovinu i nitko više ne može vje­

X
 rovati da Nasrudin-hodža nije živio u našim krajevima i u mnogim
trenucima govorio iz duše našega naroda o njegovim teškoćama i
težnjama, patnjama i radostima. Tako su mnoge zanimljive aneg­
dote i mudri odgovori koji su plod uma i osjećanja našeg čovjeka
pripisani Nasrudin-hodži. I od njega narod traži pom oć kada treba
riješiti neku zamršenu situaciju. Tako je Nasrudinu došao neki
cjepar i njegov poznanik koji je tražio dio zarade od cjepara, jer
je on, dok je cjepar udarao sjekirom po cjepanicama vikao »heh«
i time, veli, pomagao cjeparu u radu. Nasrudin-hodža je uzeo
metalni novac koji je dobio cjepar, bacio ga u zrak i kad je novac
p ri padu na ploču zazvečao, upitao je cjeparova pomoćnika, da
li je čuo zvek, a kad je to ovaj potvrdio, Nasrudin mu je rekao,
neka on uzme taj zvek, je r to njemu pripada za njegovo vikanje
»heh«, a novac pripada onome tko je stvarno radio.
Međutim, ne samo humor i smijeh, a koji su obilježje samo
naroda visoke kulture, nego još jedna značajna kvaliteta stalno
je prisutna u muslimanskoj raznolikoj narodnoj prozi i poeziji,
a to je mudrost kao duboko životno iskustvo zasnovano na sto­
ljetnim spoznajama dobra i zla, nevolje i radosti, trijum fa srca
i odmjerenog meditiranja ljudskog uma. Hum or i mudrost susreću
se u simbiozi narodnoga duha kao bitno obilježje njegova stvara­
laštva. Muslimanski humor sadrži u sebi i notu poznate sporosti u
razrješavanju fabule, a to je zapravo vrijem e misaonog procesa koje
traje od apsurdne situacije do njenog uobličenja u poantu, mudru
pouku, iznenađujući finale koji prigušuje smijeh, a dušu ispunja
sjajem ljudskog uma. Kad je beogradskom pašaluku jednom
zakasnila plaća dosjeti se neki Husein, obuče se u srpske haljine
te ode u petak pred džamiju i reče da se hoće poturčiti. Muslimani
po običaju da pomognu onoga k oji stupa u islam, odmah skupe
nekoliko stotina groša. Kad su mu htjeli nadjenuti ime ispostavi
se da je on Husein i kad ga prisutni stanu karati što zbija šalu
sa svetinjom, Husein im reče: »Ako do drugog petka ne dođe plaća,
onda će i delibaša doći da vam se p otu rči«
U svom izboru ograničio sam se na narodne priče i pjesme,
bajke i basne, zagonetke i poslovice, uzrečice i pitalice. Ne smatram
da su te sve oblasti ovom zbirkom iscrpljene. Naprotiv, uvjeren
sam da tog blaga još dosta ima rasutog na mnogo strana, pa i
nezabilježenog, te ako moja knjiga nekoga potakne da nastavi ovaj
rad, ili mi pomogne u dopuni, m oj trud će uroditi pravim re­
zultatom.
U prenošenju tekstova držao sam se izvora i samo u krajnjem
slučaju pogrešaka ili očito krivo transkribiranih riječi i pojmova
vršio sam ispravke. Zbog dosljednog prenošenja iz različitih izvor­
nika dogodilo se u ovom zborniku kao neizbježno da su neki
prilozi u ikavskom, neki ijekavskom, odnosno jekavskom govoru,
a to je bilo potrebno ostaviti i zbog različitosti sredina u kojima
je nastajalo to narodno blago Muslimana Bosne i Hercegovine.
Stručni čitalac će otkriti da su neki prilozi pretrpjeli i redakciju
prvih sabirača kao i kasnijih priređivača, pa je i to dokaz utjecaja
vremena i prilika i na oblik govora i leksičke obojenosti narodnog
blaga Muslimana Bosne i Hercegovine. Riječima kojima nedostaje

XI
glas »h «, a koji je najvjerojatnije postojao u narodnom govoru,
dodavao sam taj glas, je r mi se činilo opravdanim da se takva
pogreška ranijeg priređivača sada ispravi.
U ovaj izbor bezimenog narodnog stvaralaštva uvrstio sam i
tri autorska priloga. To su dva spjeva — »A bdiju « Jusuf-bega
čengića iz Foče (1886) i »Duvanjski arzuhal« (1806), nepoznatog
age koji piše u stihovima Bosanskoj vladi u Travnik molbenicu
da njega i njegovu četu premjeste u neki drugi kraj. Dodao sam
tim spjevovima i »P oziv« Jusuf-bega Filipovića »na nauk« (Saraje­
vo, 1880), budničku pjesmu u narodnim osmercima sa poukom da
se narod prosvjećuje školovanjem, što je nekada bio krupan pro­
blem među Muslimanima, jer su se bojali da im se djeca u svje­
tovnim školama odbiju od islama. Sva tri autorska priloga imaju
izrazitih osobina muslimanske narodne poezije jednostavnog kazi­
vanja i upravo zbog toga su među Muslimanima poznati te su s
generacije na generaciju prenošeni kao dio autohtonog narodnog
blaga. To se posebno odnosi na spjev »A bdiju«, koji je na prvi
pogled religiozno-didaktičnog karaktera, međutim, danas »Abdija«
gubi svoje prvotno obilježje, pa nam je više zanimljiv kao etička
i socijalna slika muslimanskog doba i ljudi u Bosni i Hercegovini
prošlog stoljeća. Pojedine dijelove »A bd ije« vrijeme je dovelo na
rub humora, mada u cjelini ovaj spjev privlači našu pažnju kao
oblik narodnog razmišljanja o životu i sudbini čovjeka.
Mada je muslimansko narodno blago u Bosni i Hercegovini
nastalo prije više stoljeća, čitalac će otkriti mnogo suvremenog
u njegovu humoru i mudrosti. U ovoj zbirci moglo bi se naći u
pričama i pjesmama, anegdotama i poslovicama velik broj suvre­
menih tema i pouka s dosta književne ljepote i zanimljivih filo­
zofskih gledanja. Ovaj predgovor, međutim, želim završiti s dva
krajnje bizarna prim jera koji nam govore da je narodni stvaralac
Muslimana Bosne i Hercegovine imao maštu najsuvremenijeg izu­
mitelja. U pripovijetci s elementima basne »Agina šći« između osta­
log stoji: » . . . pošaljimo ga k jenidunjal-divojki šehsadi po ogle­
dalo u kom se vas dunjaluk vidi.« Zar to nije naš današnji
televizor? — Na istu asocijaciju navela me priča »Čudestva Hadži-
-Derviša« u k ojo j stoji: »Krava kad zine, otvore jo j se u ustima
strašne planine, brda i ledine, a po njima se igraju ona zvjerad i
jedno drugo ne jede.« Moglo bi se još dosta naći slikovitih detalja
koji potvrđuju maštovitu vidovitost muslimanskog pripovjedača
i pjesnika, međutim to nije predmet ovoga uvoda.
I nije c ilj sastavljača ovog izbora da čitaoca upućuje u traga-
lačko otkrivanje raznolikih vrijednosti prezentiranog narodnog
blaga Muslimana u Bosni i Hercegovini. Dovoljno je ako današnji
čitalac uvidi da u tim pričama i pjesmama, bajkama i poslovicama
ima dosta svježih ljudskih istina kao da nisu kazane prije nekoliko
stoljeća nego upravo danas. Osim toga ova će knjiga sebe potvrditi
ako čitaocu pruži još jedan argumenat da su Mislimani u B i H
odavno form irani kao jasno izražena etnička cjelina koja danas u
socijalističkoj Jugoslaviji doživljava svoju afirmaciju i slobodan
razvoj u zajednici naroda Bosne i Hercegovine.
Nasko Fmdić

XII
PRIČE I ZGODE
 ALIPAŠINA NAREDBA

Alipaša Rizvanbegović jedanput dade naredbu da niko po

noći bez fenjera ne hoda. Uskoro jedne noći uhvati karakol jednog
ihtijara bez fenjera pa ga upitaju:
— Zar ti ne znaš za Alipašinu naredbu da se noću ne smije
bez fenjera hodati?
— Znam — odgovori ihtijar.
— Pa kamo fenjer?
— Evo ga — d pokaza im fenjer, ali bez svijeće.
— A kamo svijeća?
— O svijeći nije ništa rečeno, već samo da valja s fenjerom
hodati.
Oni ga puste rekavši mu da treba i svijeću da ima u fenjeru.
Drugu večer uhvate ga opet bez fenjera.
— Zar opet bez fenjera? — proderu se na nj.
— Jok — veli on — evo fenjer.
— A svijeća?
— Evo i svijeća!
— Pa što nijeai zapalio?
— Nije ništa rečeno da se zapali.

DUBROVČANIN NA NAPLATI DUGOVA

Pripovijeda se, kako je došao nekakav Dubrovčanin da napla­

ćuje dugove od nekoliko dužnika, i sobom iznese tefter od svih duž­
nika. Budući da nije nikad prije u Trebinje dolazio, i nevješt sudu,
prijavi se jednome svome prijatelju i upita ga, na koji bi način svo­
je pare naplatio, a ovaj mu kaže, da treba tefter kadiji ponijeti, pa
će kadija sazvati sve dužnike i po carskome kanunu naplatiti. Du­
brovčanin tako i učini, i pošto predade kadiji tefter, opet se k
svome prijatelju u dućan povrati. Tu se porazgovore, ručaju, i kad
počeše piti kafu, zaokuisa hodža s munare podne, a Dubrovčanin
ne čuo nikad hodžu, pa upita svog prijatelja:
— Tko ono viče? Koga ono zove?
Dućandžija se desio šaljiv, a vesele volje, i kaže mu:
— Bogme naredio kadija, da zove sve tvoje dužnike na sud, i
da naplaćuje svaku paru i dinar!

3
 Dubrovčaninu bi milo, i nešto se zamisli, pa potrča k džamiji i
vidje hodžu gdje viče pa mu ozdo ispod munare govori:
— Hodža, po bogu brate! Zovi mi Jusufa Ramića, zaboravio
sam ga u tefter zapisati! Dužan mi je dvadeset i tri plete i sedamna­
est para, ovo je treća godina!

NE PUŠTAVA COSO BOSNU

Dočuo ćoso od nekog kako je Sultan poklonio Bosnu neka­
kvome kršćanskome kralju, pa potrči kući te pripaše sablju i izađe
u čaršiju, pa metnuvša ruku na sablju počne vikati:
— Neka dođe sad taj kralj da primi našu Bosnu!
— Ma bolan — odgovore mu — neće nijedan silom ni na zor
nego mu je čestiti Sultan poklonio.
A Ćoso će:
— Ako je i Car dao, ja ne dam. Carev je Carigrad, a Bosna
nam je napola, pa Car neka gospoduje u Stambolu, a ja ću u Bosni,
i lijepo mu stoji doklen se ja ne ražljutim — rekao ćoso na
kraju i opasan sabljom otišao niz čaršiju.

BEKRI-MUJO

Pripovijeda se da je u Carigradu negda bio nekakav Turčin

Bekri-Mujo kome je iza oca ostalo nebrojeno blago, pa on propivši
se sve popio i proćerdao tako da nikakvih drugih haljina nije imao
osim jednog ćebeta kojim je ogrnut po sokaku išao i nekake stare
kapetine, kroz koju mu je perčin bio propao. Jedanput srete ga
turski car na sokaku pijana i stane ga karati što je toliko blago
propio i do takvoga sramotnog stanja dotjerao; no on se osorno
osiječe na cara govoreći mu:
— što je tebi stalo što ja pijem? Ako pijem, za svoje novce
pijem; a ti ako misliš da ja nemam novaca, pošto ćeš mi dati
Stambol?
Car, premda je znao da on nema ni pare, opet pomisli u sebi
da ga nije podgovorio ko drugi ko ima novaca, pa pošto se obreče,
ne može se natrag udariti i zato mu odgovori:
— Ne dam ti, Mujo, cijeloga Stambola nipošto, nego ću ti pola
dati po to i po to, pa onda za nevolju možemo u njem oba carovati.
Mujo mu na to odgovori:
— Dobro! Sutra ću ti ujutru donijeti novce.
I tako se rastanu.
Kad sutradan Mujo ne dođe u određeno vrijeme s novcima, car
pošalje te ga dovedu; no sad Mujo trijezan prizna da nema ni pare,
a kamo li da kupi Carigrad ili polovinu njega. Onda car odmah za­
povjedi da ga posijeku što je tako lagao i s carem sprdnju zbijao.
Mujo se iznajprije stane moliti za oproštenje, a kad vidi da mu
ništa ne pomaže, onda rekne caru:

4
 — Kad si naumio, lasno ćeš me pogubiti. Nego te molim da
učiniš jednu milost prije nego me pogubiš. Da nađem u tvome car­
stvu tri čovjeka: jednoga siromaha koji ništa na svijetu nema,
jednoga slijepa koji ništa ne vidi i jednoga bogalja koji nema ni
jedne noge, nego samo trup; pa da ih dovedeš i da ih lijepo nahra­
niš i napojiš, a nas ćemo dvojica gledati šta će oni raditi.
Car na to pristane i odmah zapovjedi te se tako tri čovjeka
nađu i dovedu, i posadivši jednoga do drugoga, donese im se jelo i
piće i stanu se častiti. Kad se podobro najedu i napiju, onda slije­
pac progovori:
— Hvala bogu i čestitome caru koji nas je nahranio bijeloga
hljeba i napojio crvenoga vina!
A bogalj ni pet ni devet, nego na njega:
— Hrđo ćorava! Kako ti znaš da je hljeb bijeli i vino da je
crveno kad ne vidiš? Sad ću te nogom udariti!
Uz to siromah poviče:
— Udri ga u moj odgovor, ja ću ga platiti.
Onda Bekri-Mujo progovori caru:
— Vidiš, čestiti care, što čini piće! Niti slijepac ima očiju ni
bogalj nogu, ni siromah novaca; a sad kad se napiše, i slijepac steče
oči, i bogalj noge, i siromah novce. Tako sam i ja juče bio stekao
novce da kupim od tebe Stambol.
Vidjevši car d saslušavši to sve, oprosti Bekni-Muji i pokloni mu
život. Poslije toga čudeći se car kako vino taku silu ima i gledajući
kako pijanice za njim ginu, namisli da ga jednom i on ogleda; i
tako zapovjedi te mu jedno veče donesu najljepšeg morskog vina
pa se dobro napije. Kad bude drugi dan ujutro, car bolestan, boli
ga glava, ne može da je podigne s uzglavlja. Kako se to razglasi po
dvoru, skupe se brže-bolje svi Ijekari da liječe cara; no car kaže da
od te njegove bolesti zna bolje liječiti Bekri-Mujo, nego svi Ijekari,
već njega odmah da mu dozovu. Kad Bekri-Mujo dođe, car mu kaže
kako je bolestan, i oda šta, i zapita šta će sad činiti; a on mu odgo­
vori opet da pije ono što je i sinoć pio pak će ga odmah glava
proći. Car ga onda zapita:
— Pa što ću činiti ako me poslije, kad se otrijeznim, opet glava
uzboli?
A Mujo odgovori:
— Opet pij nanovo.
— Pa dokle će tako trajati? — zapita car.
— Dok ne ogrneš ćebe ovako kao i ja — odgovori mu Mujo.

MEHAGINA ČORBA

— Što to ti, Mehaga, toliko piješ vodu?

— Ama, brate, rekoh jutros ženi, da mi ručku svari čorbu i da
metne u nju jedno pola jajeta, a njoj izmače, ja — jallah! —
izli cijelo jaje, te evo vazdan pijem vodu, koliko sam se prejeo!

5
 DOSJETLJIV UDOVAC

Ono je bio jedan udovac, imao je tri sina oženjena. Sinovima

mu se nije sviđalo, da im se otac pod starost ženi, zato narede
svojim ženama, da lijepo sa ocem postupaju i da ga dobro poslu­
žuju. Žena svaka pred svojijem mužem kazivala, da mu oca poslu­
žuje, ali u stvari nije bilo tako. Siromah starac da bi dokazao
sinovima, da mu je nužda oženiti se i da ga snahe aman nikako
ne poslužuju, smisli ovaj način. Jednog dana zovne sva tri sina u
svoju sobu, te će im reći:
— Ja sam imao trista dukata u svojoj sobi, pa mi je nestalo.
Jedna između vaših žena ukrala je pare, jer i sami znate da drugi
nitko ne ulazi u moju sobu.
Tada sinovi dozovu žene, te će najstariji zapitati svoju da nije
uzela očeve pare. A ona će:
— Ako sam mu i ušla u sobu ima osam dana, da bog da ni od
šta sreće ne imala!
Pa zatim se srednja zakune da mu nije u sobu ušla ima dvije
nedjelje. A najmlađa se isto tako zakune da mu nije u sobu ušla
ima i mjesec dana.
Tada otac rekne:
— Evo para, nije mi ih nestalo, samo sam ja stio, da vaše
žene same priznadu da me ne poslužuju. Već evo vam ovi novci, za
vas sam ih i uštedio, a eto sami vidite, da mi je nužda ženiti se.
Tada mu se sinovi zastide i odmah ga ožene.

JUNAČKO SRCE
Izružila žena muža, a on pribjegao u komšiluk i okupio plakati.
Slegoše se komšije oko njega: — što ječiš, bolan? Koja ti je grdna
rana?
A on jecajući: — Izružila me žena, pa mi ne može junačko
srce odoljeti.

MOSTARAC NEĆE MOSTARCA

Pripovijeda se kako je nekakav Mostarac bio osobite naravi,
tako da nijednog Mostarca nije mogao čuti ni vidjeti. Jedan dan
prihvati sobom svoju ženu te otide iz Mostara, i svuda gdje dolazio,
pitao je ima li u onom mjestu Mostaraca, i gdje bi ih nalazio, od
onamo bi bježao dalje. Na četrdeseti konak kad je sa ženom dopao,
srete jednog čovjeka u obje noge hroma, pa ga upita:
— Okle si ti, prijatelju?
— Ja sam rodom iz Mostara, a sad ovdje živim.
Pošto on to ču, okrene se put žene pa joj reče:
— Vidiš li, ženo, sijaseta! Kad je ovi hromi dopro 40 konaka
od Mostara, što li ih neće biti zdravijeh naprijed? No vratimo se
opet u Mostar.

6
 CRNOGORAC U DŽAMIJI

Jedan je Crnogorac došao pred džamiju, da vidi kako Turci

klanjaju. Kad se vratio kući u Crnu Goru, ispričao je svojima:
— Cuj! Božja vjera, jedva sam glavu iznio. Jedan se ispe gore na
skaline pa poče vikati i grditi, a oni svi šute ko zaliveni. Dok ti
jedan djetić zavika ozgor sa tavana, oni svi poskakaše na noge.
Dok oni na noge, a ja, Božija vjera, — tabanima vatru!

LUKAVI LAKOMAC I TRGOVAC

Bio je nekakav prelakomi i štedljivi čojek koji bi vazda ku­

povao gdje je vidio da je najjeftinije ono što mu u kući treba, a
najslađe bi mu bilo onda kad bi mogao koga prevariti u kupovini.
Mnoge je dućanđžije prevario, dok se desio na jednoga koji mu je
u šećer stavio treći dio sitnog bijelog pijeska; pa kad lakomac
opazi, izmisli svojom lukavštinom kako će mu se osvetiti. Sutridan
zamoli telala da mu kroz čaršiju nekoliko puta zaviče:
— Juče je kupio taj i taj u čaršiji kod jednoga dućandžije oku
šećera i u šećeru bijeloga pijeska; pa ako mu do sutra u ovo doba
ne donesu dvije oke zdravoga šećera, javiću da ga sva čaršija zna
i da ga prstom kazuju.
Sutridan ni još sunce ne bješe ogranulo, evo ti lukavom čoje-
ku od pet trgovaca, svaki natajno šilje, po dvije oke najboljeg
šećera.

TRI BRATA U HANU BEZ PARE

Hodili tri brata po svijetu pa, vraćajući se kući, naumiše mu-

kte od hana u han hraniti se i konačiti varajući handžiju. Evo kako!
Oni bi naredili:
— Deder, handžija, donesi nam što najbolje imaš i znaš uraditi
da večeramo i daj nam najboljega vina kojega imaš za gotove pare.
Handžija bi donio što je najbolje imao: a kad bi se dobro
najeli i napili, zovnuli bi handžiju:
— Deder, handžija, kazuj koliko je harča?
Pošto im handžija kaže, sva tri brata vade pare da plaćaju,
a počne jedan drugom vikati:
— Nećeš ti plaćati, no ja!
Tako dok se u prepiranju ne zavade, jedan od njih vazda bi
rekao:
— Znate li koja je? Evo ovdje handžije! Mi ustanimo sva tri
na noge i izmješajmo se, a zavežimo handžiji oči, pa koga handžija
od nas trojice uhvati žmurke, neka oni i plati.
— Tako, tako!

7
 A i handžiji bi red na ovo uslovlje pristanuti, pa da ih se
prije kurtariše, pušta se da mu zavežu oči ručnikom od trpeze.
On poče po odaji tražiti, oni svi trojica jedan po jedan napolje.
No videći da ni jednoga ne može nabrbati, skine ručnik s očiju,
pa kad vidje što je, reče:
— Evo očiju, ali nije pameti!

ZLA ŽENA

Išli putem dvojica prijatelja i opaze podaleko jedan skup že­

na pod jednim hrastom gdje u hladu teferiče. Zapovrgnu između
sebe govor o tim ženama. Jedan reče: — Ćuješ, druže! Bi li ti
meni umio kazati, koja je u onom skupu žena zla žena?
— A tko bi to znao, brate? — odgovori drugi. — Ja ne znam
od njih ni jednu, ni koja je zla!
— N i ja ih ne poznajem u glavu, — odvrati prvi, — ali znam
koja je zla između njih.
— Da se ne šališ? Ja ti ne vjerujem!
— Ne šalim, — odvrati on. — Sad ćemo mi do njih stići i ti
ćeš vidjeti, da ću ja odmah poznati između sviju njih zlu ženu.
Zapute i dođu do žena. Kad su došli do žena, prvi ih najprije
lijepo pozdravi, a onda reče:
— Kako si ti, zla ženo? — A jedna između njih odgovori:
— Dobro, hvala Bogu! Ama otkud ti znaš, da sam ja zla žena?
— Tvoj mi jezik kaza, — odgovori on i nastavi put sa svojim
prijateljem.

VIŠI SUBAŠA NO PAŠA

U nekakvome selu bio je jedan Turčin subaša od najvećih

zulumćara da su se od njega više bojali i Turci i hrišćani nego od
samoga vezira, ali cara, jer je svak mislio da ono što hoće subaša,
hoće i car i paša. Jedna baba onoga sela klela je više subašu no sve
selo za to, što joj je još u nje mladosti na zor poturčio sina i poslao
na peškeš sultanu. Pred samu njezinu smrt dođe oni njezin sin
pašom u Bosnu, i odmah propita je li mu mati živa, pa pošto mu
kažu da jest, čini je k sebe dobaviti, i kaže joj se, da je on njezin
sin. Ona već u dubokoj svojoj starosti, a preprosta žena, ne znajući
da je paša viši od subaše reče sinu: — Ti, ubio Bog i taku carsku
milost! Kad te poturčiše, što te dajbudi ne učiniše subašom, da
zapovijedaš kao naš Hadži-Dedo?

8
 SARAJKA PREVARILA MUŽA

Sarajlija kupio šljive pa ponio kući, i davši ženi, reče joj da

spremi đe ona zna pod ključ da ne bi ko od šljive pio, nego neka
se nađe u kući ako bi ko došao, da ga časte. Jedan dan žena mu
pritegne bocom te napije se šljive kao vode, a malo stavše, zove je
muž iz vrta, u komu ovaj dan sađaše zelje, da mu donese ručak, a
đeca mu odgovore plačući: — Bogme, babo, mami se nešto dogodi
i leže, ne znamo ali je živa, ali mrtva. — Kad je čuo, potrči doma,
pa kad vidi ženu đe je u svu duž potrbuške legla uz duvar, upita je:
— Što ti bi, moje lijepo zlato? — Onda ona njemu ječki kao bonik
odgovori: — Pošeta miš po ovoj više mene polici, te obali sunđer
te mene u glavu, pa mi samata mozak grđe nego da sam pjana. —

PLAC ZA KOBILOM, A SMIJEH ZA ŽENOM

Hodio nekakav čojek na pazar, pak stigne nekakva seljaka u

putu, koji lelekaše i plakaše. Začudi se, pa ga upita: — Što plačeš,
bolan — Ne pitaj me, brate! što ću ti kazivati, kad mi ništa ne
možeš pomoći? — Prođe mimo nj, dok evo ti za njim onoga
istoga čovjeka i š njime još nekakva, i ovi prvi u sav grohot se
smijaše i govoraše: — Blago meni! — Putnik se sad većma začudi,
šta je jutros ovome čovjeku, te malo prije plakaše, a sad se veseli
i smije, te ga opet upita: — Ma kaži mi, kume, oba ti svijeta! Zašto
prije onako jadikovaše i plakaše, a sad se raduješ? — Valaj ću ti,
prijatelju, sad pravo kazati. Jučer mi je lipsala na prečac mlada
suždrebna kobila, pak plakah i kukah, jer nemam novaca da drugu
kupim, a danas ovi moj komšija stiže me i kaza mi, da mi je prošle
noći umrla — da prostiš — moja žena, te zato pjevam. — Pa
zar ti više žališ kobilu no ženu, budalo jedna? — To se zna, jer
ženu mogu dobaviti mlađu i bolju, a kobilu ne mogu onaku za
manje od 300 groša.

ZLO DOĐE I PROĐE KAO I DOBRO

Nekakav putnik svrati kod jednog zenđila čovjeka na konak, pa

vidi đe je svog roba upregnuo u jaram s volom te ore, pa mu se
ražali, te reče onome domaćinu, bi li mu prodao onoga roba da se
onako ne muči; a kad to čuje rob reče mu: — A što je tebe za to, i
to će proći. — Začudi se putnik no šta bi sad radio? Stisne glavu u
ramena pa produlji svoj put. Nakon godine opet ga nanese put u
istu kuću, kad li mu kažu da je oni gospodar umro i da je sve
onome robu ostavio što je imao, na koje mu se putnik obraduje, a
rob mu onu istu lanjsku riječ: — I to će proći.

9
 ŠUTI, BOGA TI! KAKO TE NE MRZI GOVORITI?

Kažu da turski car dembele hrani i odijeva, ah najprije

svakoga ogledaju je li upravo za dembela: da ne bi mogao što
raditi. Tako su pod dvojicom što su bili došli da ih uzmu u dembele
zapalili hasuru da vide šta će raditi, onda jedan od njih reče
onom drugom: — Ustani da siđemo s ove rogožine, izgorjećemo. A
onaj drugi odgovori: — šuti, boga ti! kako te ne mrzi govoriti?
Onda ovoga uzmu u dembele, a onoga što je rekao da ustanu,
otjeraju i kažu mu da on nije za dembela.

ZENĐIJA I HIZMETAČ

Pribio se u jednoga zenđije sluga, da mu bez pogodbe hizmet

čini. Ovi ga zenđija zovne preda se i reče mu: — Evo ti dukat, kupi
mi za n j’ ovna, pa od njega pustekiju, pa od njegova mesa pečen
ćevap i opet ovi isti dukat da si mi natrag donio, a ma za druge
pare ne kupio. Dajem ti trideset dana vremena, a ne učiniš li to,
beli ćeš glavu izgubiti.
Vidi hizmetač da nema šale, pa ode kaharan u svijet. Kad bi
petnaesti dan hoda, nanese ga put na jedan mlin. Tu sjedi starac,
prosula mu se brada do pojasa i melje mlivo. Zapita ga hizmetač,
bi li mogo tude zanoćiti, a starac veli, da ne bi u mlinu, van u
njega. Tako pođu njiha dvojica i za dugo niko ništa ne progovori.
U neke će hizmetač: — Ponesi, ja ti mene, ja ja tebe. Starac
ne reče ništa i pođu opet muče. Idu uz stranicu i pate se jer je
bila visoka. Onda uđu u šumu, a hizmetač opet razriši: — Ušli smo
dvojica, da izađemo četvorica. Mlinar šuti, ništa ne divani i opet
pođu dalje. Sad padoše pod kuću na njivu. Opet poče hizmetač:
— Dobra šenica, čija je? A mlinar veli: — Moja. Onda opet hiz­
metač: — Dobra šenica, lipa šenica, ako nije izjedena. Mlinar opet
ni crne ni bile, i tako padoše na prag. U mlinara bila cura šašijo-
kasta i ona im izpeče kahvu. Reče joj hizmetač: — Dobra kuća,
lipa kuća, ali joj je badža nakrivo. A njemu cura: — Ako joj je
badža na krivo, dim pravo izlazi.
Sad side hizmetač, da pije kahvu, a mlinar i cura mu uđu u
kuću. U neke se vm e i reče hizmetaču: — što si me prije pito,
nisam ti mogo odgovoriti, van evo sada da ti kažem. Kad mi reče
da ponesem ja ja tebe, ja ti mene, to je bilo, ja da ja govorim,
ja ti, da ne idemo muče. što si reko kad smo se patili uz brdo
hodeć, da smo ušli dvojica, a da izađemo četvorica, to je bilo, da
usičemo po jedan štap, da se podbačamo i da lašnje izađemo. Kad
smo izašli pod kuću na njivu, ti si reko: — Dobra šenica, lipa
šenica, ako nije izjedena — Na nju nije ni tica pala, jer je zelena, a
ja nisam dvizac, da sam ju zelenu unapred izijo. Sad se začudi
hizmetač, kako je mlinar sve pogodio, pa ga zapita, ko mu je to
kazo. Mlinar nije mogo obšutiti, te kaže, da mu je to šći kazala.

10
— A molim te zovni mi je, veli hizmetač — i ja bi je nešto zapito.
Mlinar ju zovne i zamoli se je: — Molim te, curo, za svoje zdravlje
namini, a moju glavu kurtariši: Moj aga meni dao ovi dukat, da mu
kupim ovna, od njega pustekiju i ćevap pečena mesa, a da ovi
dukat cio natrag donesem, a ma ne kupivši za druge pare. Ne
učinim li tako, — beli ću glavu izgubiti.
U nje se desilo srce milostivo, pa mu kaže: — Kad me zakli-
nješ, ja ću ti kazati, ali da me nisi odao. Uzmi taj dukat, odnesi
tome čobanu kod ovaca, pa kupi ovna, koji nije ostrižen i nije
jalov: podaj čobanu dukat, dok mu đoneseš novce za ovna.
Sad bi veseo hizmetač, ode k čobaninu, (kupi ovna, dade mu
dukat u zalog, dok donese deset groša. Pa je curi donio ovna, a
ona ga je uštrojila, od onoga ćevap izpekla, pa onda ga ostrigla,
od vime otkala dvije pustekije, jednu je hizmetač prodo za dvadeset
groša, pa je dao deset čobanu, a deset curi što je radila. Čoban mu
vratio dukat, a on uzeo ovna živa i pustekiju i ćevap, odneso sve
svome agi i kurtariso glavu.

NESRECNI ĆELO

Ono ti bio jedan ćelo pa tražio službe. Namjera ga namjeri

na jednog hadžiju. Pita ga hadžija:
— Šta je, moj sinko?
— Bogme, hadžija, tražim službe.
— Pa, sinko, možeš kod mene služiti, samo mi kaži, pošto ćeš?
— Sto groša, dragi hadžija.
Hadžija mu obeća sto groša, a ćelo upita:
— Šta ću ja kod tebe raditi?
— Moj sinko — veli hadžija — na ti ključ, pa hajde u hambar
i uspi varićak i po žita, pa hajde u mlin.
Ćelo ode u hambar, usu varićak i po žita i pođe u mlin. Usput
je ćelo uvijek govorio, da ne bi zaboravio, koliko je usuo:
— Varićak i po, varićak i po.
Idući ćelo u mlin i govoreći tako, namjeri se na ljude, gdje
vrhu žito. Ljudima se to nešto učini čudnovato, što on govori: va­
rićak i po, a oni znaju, da može biti makar sto vreća. Oni pomisliše,
da im je ćelo dušmanin, pa da ne želi, da oni više od varićaka i po
žita u vršaju imadnu; stoga skočiše, popadoše vile i grablje i mog
ćelu zbubaše. A ćelo ih tada zamoli, da mu kažu, kako će on odsele
govoriti. Oni mu vele:
— Govori: — Ove godine toliko, a do godine stotinu!
Idući ćelo dalje i govoreći: — Ove godine toliko, a do godine
stotinu! — susretne ljude gdje nose mrtvaca. Ovo onim ljudima, što
su nosili mrtvaca, bi pokrivo, pa ti se i oni skleptaju te ti ćelu
istuku. ćelo kukavni zamoli i njih, da mu kažu, kako će govoriti,
a oni mu rekoše:
— To vam bilo i prvo i posljednje!

11
 Ćelo se odatle otisne govoreći — To vam bilo i prvo i posljed­
nje! — pa susretne svatove. Svatovima se učini krivo, što ćelo viče,
te ti oni: netko kapom, netko šakom, i tako ti mog ćelu istuku.
Bijen ćelo po treći put upita svatove, kako će odsele govoriti. Oni
ga naputiše, da govori ovako: — To vam bilo sretno d korisno, i s
njom porod izrodio!
Ćelo je govorio dalje, kako su ga svatovi naučili, dok nije sreo
popa, gdje tjera krmaču. A kad pop ču, šta ćelo kaže, popade uzicu,
te ti moga ćelu iza ušiju. Siromah ćelo pita popa:
— A kako ću ja odsele govoriti?
Pop mu kaže:
— Govori: — To ti bilo slasno i masno, iza zuba ti štrcalo, i s
njim bradu namazao!
Ćelo posluša popa, pa otište od njega govoreći — To ti bilo sla­
sno i masno, iza zuba ti štrcalo i s njim bradu namazao! — A tu, po
nesreći ćelinoj, stajao čovjek, koji se raspasivo (išo porad sebe).
Kad ovaj čovjek ču, šta mu ćelo veli, i on se naljuti, pa ćelu ispre­
bija. ćelo ga upita kao i sve prve:
— Da šta ću ja govoriti?
— Govori: — To ti lako ispalo, a drugo još lakše!
Ćelo posluša i toga čovjeka pa poče govoriti, što mu je on
rekao, ali, po nesreći, sretne se sa čovjekom, koji je bio u jedno
oko ćorav. Ćoru ćeline riječi upališe, pa ga i on izdeveta.
Namah izatoga, prispio je ćelo u mlin, pa je zasuo žito i sa-
mlio. A kad je samlio, nije znao, kako će mlin zaustaviti. Onda on
ode da upita ljude, kako se mlin zaustavlja. A oni mu kažu:
— Izađi pred mlin pa zavrni vratiocem, a zovi.
Onda on ode pred mlin i zavme svojim vratom i počne zvati,
ali se mlin neće da zaustavi. Kad vidio ćelo, da neće mlin da stane,
uđe unutra i počne rukom mlin ustavljati. Ustavljajući ga tako,
mlin mu zamota rukave, pa i ruke i njega, i tako ti ćelo pogine.

HRSUZI I HRSUZBAŠA

U jednom selu živio je jedan čovjek, koji je bio, samo ako je

što ukrasti, velik majstor. Zato su ga u selu i okolini hrsuzbašom
zvali.
Jedamput on nakolje nekakvih brava, koje objesi o pantu na
tavanu, da mu se suše. Načivija pun tavan mesa, da se sve crnilo.
Pošto je sve meso objesio, ode nekamo od kuće, a ženi reče:
— Tko god ti danas dođe u kuću, slušaj dobro, šta će govoriti,
da mi sve večeras kažeš, kad se kući vratim!
Pošto mu je žena obrekla, da će učiniti onako, kao što je zapo­
vjedio, on se onda zaputi, a ona sama ostade kod kuće.
Domalo vakta evo ti dvojice ljudi u kuću, koji su se također
hrsuzijom bavili. Zapitaju za hrsuzbašu, a ona im kaže, da je neka­
mo otišao. Tada jedan pogleda u tavan i reče:
— Ih, brate dragi, što se je naoblačilo!

12
 A drugi dočeka, gledajući i on u tavan:
— Eh, akobogda, i razvedrit će se!
Tu su još neko vrijeme posjedili, a onda odu.
Kad se uvečer hrsuzbaša kući povrati, kaže mu žena, šta su
govorili oni ljudi.
— Aja, bogme, ženo — reče joj hrsuzbaša — pokrast će oni
naše meso! Deder ti da mi njega skinemo pa da nosimo u hambar
zaključati, dok nam ga ukrali nijesu!
Brže bolje skoče, skinu meso, strpaju u jednu žaku i odnesu
u hambar te zatvore. Kad se unoćalo, legnu oni u sobi spavati, a
ključ od hambara metne žena na rafu.
Dok su oni u šesnaest spavali, ušuljah se oni hrsuzi nekako u
kuću i stanu tražiti meso. Potjeraj dolje, gore, nigdje mesa. Kad
ne mogoše u kući naći, reče jedan:
— E vjere mi, pobro, sakrio ga je u hambar, nema kud na
drugu stranu.
Kad oni hambaru, al’ hambar zaključan. Nijesu nikako mogli
unići.
Nato jedan ode opet u kuću. Ušulja se nekako u sobu, gdje je
hrsuzbaša sa ženom spavao, te će reći ženi, drmnuvši je:
— Ženo, ženo! A gdje ti je onaj ključ od hambara?
— Eto tamo na rafi! — reče ona i opet zahrka.
On dođe do rafe, uzme ključ i ode, te otključaju hambar, nađu
i izvade meso, pa ga odnesu.
Domalo izatoga probudi se hrsuzbaša. Na um mu padne ključ
od hambara, te ženu drmne i vikne:
— Ženo, ženo! A gdje ti onaj ključ od hambara ostavi?
— Ubio te bog, što me opet budiš! Sad ti kazah, da sam ga na
rafu ostavila, a ti opet pitaš!
— Ama kome si kazala?
— Tebi, eto kome sam! — uzviknu sad žena ljutito.
— Aja, bogme, ženo! To si ti hrsuzima za ključ kazala — po­
krali su nam meso!
Odmah on skoči, te u hambar. Kad vidje, da nema mesa, potrči
za hrsuzima. Stigne ih negdje podaleko od kuće gdje idu putem i
razgovaraju. Mijenjah su se, a koji bi god nosio meso, vazda i
prvi išao, a onaj prazni za njim. — Ih — pomisli hrsuzbaša — kako
ću im oteti meso? N ije sam smio udariti na njih dvojicu, nego
pođe za njima, čekajući zgode. Idući reče jedan hrsuz drugome:
— Deder ti, brate, hajde nosi dalje meso, da ja malo svmem
u granje, stići ću te začas!
— Ne ostani dugo! — dočeka onaj, što je nosio meso — jer
se i meni malo treba odmoriti.
I pođe dalje. Onaj svme u granje, a hrsuzbaša polako kraj
njega, pa hajd’ za onim, što je meso nosio. Dostigne ga i reče mu
polako:
— Deder, pobro, daj da ja ponesem, a ti se odmori malo!

13
 Hrsuz mu dade žaku i svrne odmah u granje, a hrsuzbaša malo
pođe putem u napredak, a onda skrene s puta i vrati se kući.
Hrsuz onaj prvi, što je zaostao, pohiti da stigne onog, što je
meso odnio, te tako mimo njeg i promaši, a ovaj drugi onda pođe
za njim i dostigne ga.
— Kamo ti meso? — upita ga, pošto ga prazna vidje.
— Pa ti si ga odnio! — osiječe se sad ovaj na njega.
— Ama sad ja tebi izručih meso, a ja skrenuh u granje, kamo
meso?
— Vjeruj mi, meni ga nijesi dao!
— Ih, to je nas hrsuzbaša prevario i oteo nam meso! — povika
ovaj. — Poteeimo, da prije njega stignemo njegovoj kući!
Poteku i prije hrsuzbaše kući dotrče. Jedan od hrsuza sav
se skine do gaća i košulje, pa se uvuče u kuću i zatvori vrata.
Hrsuzbaša domalo izatog dotrči s mesom, i kako dođe, odmah
zalupa na vrata:
— Ženo, ženo, otvori!
Onaj hrsuz brže bolje pritrči i otvori vrata, a onda se počne
protezati, trati oči i zijevati, kao da je istom iza sna ustao.
— Deder — izdere se hrsuzbaša — šta si se uzela protezati,
nosi ovo meso zatvori u hambar, pa meni ključ donesi! Ja idem
malo kljusetu položiti, a ti, čuješ, meni odmah ključ donesi!
On se vrati i ode u staju, a hrsuz se išulja iz kuće, pa sinu za­
jedno s drugom ponesavši meso sa sobom.
Kad se hrsuzbaša povrati u kuću, nađe ženu u sobi gdje spava.
— Ženo, ženo, kamo ključ? — upita on.
— Ama kakav hoćeš ključ noćašnje noći?
— Ama kamo ključ?
— Kakav?
— Sad ja tebi dadoh meso na kućnim vratima i rekoh ti, da
mi ključ od hambara doneseš!
— Meni niti si dao meso, nit’ja za ključ znadem — prekinu
ga u govoru žena.
— Aja, bogme, ženo! Opet me hrsuzi prevariše!
Potrči opet za njima drugim putem, jer je znao, da neće ići
prvim. Poteci, poteci, dok ih jedva dostigne.
Nađe ih na jednom brdu: naložili vatru, sjeli jedan prema dru­
gome, žaku metnuli preda se, pa meso vade i peku. — Ih, šta ću
sad — pomisli hrsuzbaša u sebi. — Ne mogu im sad nikako mesa
oteti. Al’ dosjeti se kako će ih prevariti: nagarači se vas po licu i
nekakvu drolju na glavu nabije, pa onda četveronoške pođe prema
njima. Jedan ga spazi, pa će reći svome drugu:
— A zapamti 1’ ti — veli — pobro, kadno prije kuga haraše?
— Ja šta sam već zapamtio — odvrati mu drugi.
— Ja, vjere ti, kakva je ona?
— A kakva: oma, debela, s jednim okom — strašiva!

14
 — A da nije ono? — uzviknu mu drug i pokaza nagaračenog
hrsuzbašu.
— Uj! Jest — veli — boga mi! Bježi!
Zdime oni odatle niz jedan do gotovo sve jedan preko drugog.
Hrsuzbaša, videći, gdje oni pobjegoše, skoči i zahalaka za njima.
Oni, pošto čuju avaz, stanu i oslušaju.
— Šta ono? — upita jedan hrsuz drugoga.
Drugi pošto dobro osluša, odgovori:
— Ih, ako boga znadeš, hrsuzbaša nas opet prevari i odnese
nam meso!
— Pa hajdemo ga opet u njeg ukrasti!
— Kako ukrasti, pa još od hrsuzbaše?! — odvrati drugi. —
Ne vidiš li zore gdje se iza brda rađa?! Nego hajde ti da idemo, a on
nek nosi meso, ko svoje!
Oni krenu za svojim poslom, a hrsuzbaša zaprtivši se mesom
krene kući pjevajući.

GRADI KO IMA, A KRADE KO NEMA

Nekakav zenđio čovjek gradio kuću, pak je htio da učini jed­

nu stvar što drugi nikada nije učinio i da tim dokaže svijetu
svoje bogatstvo, te izmisli i načini halku na avlinskim vratima
srebrnu pa pozlaćenu, i zapiše na vratima velikim slovima: —
Ovako čini ko ima. — Prođe putem nekakav čovjek siromah, pa kad
vidi što nije nikada prije čuo ni vidio, donese po noći jedno gvožđe
te razvrati halku na vratima i ponese pa zapiše: — A ovako čini
koji nema!

KAMATNIK I HARČLIJA

Bio jedan čovjek vrlo kamatnik, da ni za čim nije drugo

čeznuo nego za novcem, pa kad ga je skupio pogolemo, promisli,
da bi najbolje bilo da ga zakopa u zemlju da mu ih ne bi ko ukrao,
ili uzajmio od kuda bi s mukom naplatio: te ih jedno jutro zakopa
u vrt pod kućom. Njegov komšija, koji je mnogo harčio a ništa ne
radio, vidi, pa u večer pođe kradimice te mu ih ponese. Pođe
kamatnik nakom dva tri dana da vidi, jesu li mu novci na mjestu,
i kad ih ne nađe, odmah se došjeti da nije niko drugi do onog
komšije; pa pođe k njemu kao na svjet, a na tajnu, i reče mu: —
Ahbabu, kažem ti na vjeru kao poštenom komšiji: zakopao sam na
jedno mjesto nešto malo para, a imam gotovine malo više — pa
što bi rekao, bih li i ove uz one zakopao ali kako bi? Odgovori mu
komšija: — Nikako bolje, za što je danas kršan zeman a mučan
svijet — kome se uzajmi ne plati. Te on šjutra dan podrani od po
noći, te sve one novce opet na isto mjesto zakopa. Kad kamatnik
šjutra dan pođe i nađe svoje pare, pa zapiše na jedan kamen najbli­
ži koji se desio: — Ovako čini iko ima i ko umije.

15
 BOG SREĆU DIJELI

Dva guslara hodahu jednom po Carigradu; jedan vikaše: —

Pomozi Bože, a drugi: — Pomozi care! — Car slušajući guslara gdje
svaki dan viče — pomozi care, dosadi mu, te naumi sasvim ga
obogatiti. Zato ga pozva k sebi, pa mu dade hljeb u kom su bih
sami dukati zamiješeni, te reče guslaru: — Ne viči sad više, idi
kući pa budi srećan. — Guslar ne znajući što je u hljebu, krene ku­
ći; na putu sretne onoga drugoga guslara i pripovjedi mu sve što se
s njim zbilo, te mu pri tom ponudi hljeb za otkup, pošto je držao da
hljeb nije dosta ispečen. Guslar, koji je vazda vikao — pomozi Bože,
prihvati ponudu i dade mu za hljeb nekoliko dinara. Kad kući dođe,
zareže u hljeb i na veliko svoje čudo spazi gomilu žutih dukata, te
prestane od toga dana prositi. Guslar koji je vikao — pomozi care,
prinuđen bi i na dalje prositi. Kad to car opazi, dozove ga k sebi i
cijelu stvar ispita, i kad je sve saznao reče: — Ne koristi ti vikati:
pomozi care — Bog sreću dijeli.

VEZIR I TABUDŽIJA

Bio jedan vezir u Sarajevu, pa je imao običaj da uzme durbin

te da gleda kroz pendžer ne bi li ugledao kakvu lijepu ženu. I tako
gledajući kroz pendžer, opazio jedanput jednu lijepu ženu nekog
tabudžije, i pošalje po nju da dođe, pa će biti vezirovica. Kad je
došla ona žena što ju je vezir spremio tabudžinioi i poručila joj
kako joj je vezir kazao da će biti vezirovica, tabudžinica joj odgo­
vori da ona ima svoga čovjeka, pa nije htjela doći veziru. Vezir se
ražljuti, pa reče svom muhur-sahibiji da će tabudžiju posjeći. Onda
muhur-sahibija odgovori veziru da ga on ne može bez ikakva
uzroka posjeći. Vezir sad počne razmišljati kakav će uzrok da na­
đe. Najposlije opremi momka i zovne tabudžiju preda se, pa mu
zapovjedi da od akšama do sabaha nastruže i donese stotinu oka
talaša. Tabudžija zatvori svoj dućan, i ode kući zabrinut. Kad je
došao kući, opazi na njemu žena da je kaharli, te ga zapita šta mu
je, a on joj ispriča šta mu je vezir naredio. Ali mu žena reče: —
Što si se prepao? Ta dugo je od akšama do sabaha! — Žena ga
zovne da večeraju, ali on nije mogao od brige jesti. Onda mu žena
do tri puta kaže: — Hodi, što se brineš? Dugo je do ujutru, — a on
jo j sve govori da ne more, te tako ona večera, a on ne htjede.
Poslije večere prostre mu žena da spava, a on kaže da ne more,
i tako ostane cijelu noć sjedeći. Kad bi pred sabah na jedan sat,
kucne neko na avlijska vrata. Ustane tabudžija da otvori, pa
najprije zapita: — Ko si? — Onaj reče: — Ja sam vezirov momak.
— A tabudžija se naljuti i reče: — što ne čekaš dok svane? — i
otvori vrata pa zapita momka: — šta ćeš? — Ovaj mu kaže: —
Vezir je umro, i hoću da mu napraviš tabut do sabaha. — Odmah
tabudžija otrči u svoj dućan, te do sabaha napravi veziru tabut, i
uzme dukat.

16
 TRI PUTNIKA
Sastanu se u putu tri putnika: Bosanac, Tur kuša i Amaut, pa
kad dođu u jedno selo, zaištu sva trojica mlijeka. Kad im seljanka
donese, sjednu sva tri oko ćase, i potegnu hljeb, htijući svaki od
njih da zadrobi, ah se ne razumijevahu: jer što Bošnjak vikaše: —
Da zadrobimo! — to ga ona dva ne razumješe; što opet Turkuša
vikaše: — Dogramali! a Amaut: — Daigrim! — oni ga ne razumješe,
te tako među njima nastade galama i vreva, da se i noževa latiše,
te malo krv ne pade oko drobljenja. Srećom tuda naljeze jedan
čovjek koji se umiješa među njih a znadijaše svi tri jezika, te će
ih jednog po jednog ispitati šta hoće. Kad vidi da sva tri hoće da
zadrobe, nasmija im se i reče: — Ma ljudi, vi ste svi na jednoj! —
Uzme hljeb i stane drobiti, a oni začuđeni gledahu jedan u drugoga
i smijahu se svojoj budalaštini, oko čega šćadijaše krv pasti.
S toga je lijepo znati svaki jezik!

TU TI NECU MANJE OD GROŠA

Bio nekakav, u zemanu, trgovac, pa potraži jednog pomoćnika

koji bi mu pomagao u trgovini. U to nađe baš valjana mladića,
bistra, radina, i što se ono veli u svemu uredna. — Hoćeš li, momče,
ostati kod mene? Neće ti biti krivo od mene, reče trgovac. — Hoću,
reče momče. Više pogodbe najprije nije bilo. Pošto prođe neko
vrijeme, reče trgovac: — Dobro bi bilo da se ja i ti pogodimo, jer
se dobro slažemo, pa se bojim da se ne poijedimo, a možemo bez
toga. — Hoću, reče momče, — s drage volje, jer viđaše, i ako su
trgovci inače lukavi, da ih je ovaj njegov gazda u tome sa njegovim
majstorijama sve nadmašio i pretekao. — Koliko ćeš mi uzimati?
zapita trgovac. — Ja vala ni manje ni više no da mi svaki dan
daš onoliko groša koliko puta slažeš u dućanu, a izvan ti ih neću
ni brojiti. — Vala i ja na to pristajem, reče veselo trgovac. Na ovo
i ostaviše; više pogodbe među njima nije bilo. Kad prođe nekoliko
dana, prebrojiše laže, ali svaki dan što je trgovac lagao u dućanu,
dvadeset i jedan put, a to je upravo po dvadeset i jedan groš dnevno.
— Toliko ti ne mogu nikako davati, reče trgovac, — no dosta ti je
za svaku laž po groša. — I na to ću pristati, reče momče. Ne prođe
dugo, kad ah se gazda raširio u dućanu, pa priča nekima, da ih
tobož primami, te da mu češće dolaze, kako mu je mačka ponijela
cio brav suha mesa kroz krov na vrh kuće, pa u to dunuo sjever
i mačka se smrzla, i da ju je tako sjutradan našao gdje leži smr­
znuta, a meso joj u zubima. Svi se smiju i čude, najviše iz hatera
onih čašica; a naš ti momak sluša ga, sluša ga, da mu ne propadne
nadnica, pa će onako sa strane a glasno povikati: — Tu ti neću
manje od groša.

2 Narodni humor i mudrost Muslimana

 PAMETAN I MAHNIT

Ono će poći dvojica u vilajet; jedan je bio mahnit. Hajde oni,

hajde, dok dođu do kamena. — Vidi moje majke, — reče mahnit
— baš preslica za mlinski kamen! — A što će ti to, bolan ne bio —
Što će, to će; ja ću uzeti tu preslicu.
U akšam dođoše oni u planinu, a tu gori vatra. Strašivo je tu
noćiti, a gdje da noće? Opaziše homoru, pa će se uspeti obojica na
nju. Hoće onaj da ponese i svoju preslicu — šta će ti ta mlinčina
kamenčina? — Ovaj ništa, nego je izvuče na homoru. Kad se oni
uspnu, a evo ti čete hajduka. Nalože vatru, zakolju brava pa ga na
ražnju ispeku. — Pusti — veli harambaša — da se ohladi — Osta­
više da se hladi. Utom mahnit: — Da pustim mlinčinu! — Nemoj,
ako boga znaš. — To onaj i ne sluša, već je otisnu. Kad ona pade,
razbjegoše se hajduci pa rastegoše kud koji. Samo se harambaša
sakri za jedno divo. Utom oni slete s one homore pa za meso: a
harambaša dođe k njima, pa da jede meso. Onaj se jedan prepane,
a mahnit reče harambaši: — Eto ti dlaka na jeziku! — Harambaša
isplazi jezik, a on mu ga nožem odfikari. Ne može on onda da viče,
nego onaj samo tuci, a hajduci još dalje bjež’.
U tom i svanu. Hajde oni pa putuj cijeli dan. Stigne i akšam.
Veli onaj pametni: — Gdje ćemo na konak?
— Gdje? Na bukvu! — mahniti će.
— Izjest će nas vuci a medvjedi.
— Ti, kako hoćeš, a ja ću na bukvu.
Nema ni ovaj kud kamo, nego se uspnu oba na bukvu, a ponesu
sa sobom i onaj prošljen. Dok tako oni, a vuci stanu zavijati:
zajmili oni medvjeda, pa ovi stanu vikati: — Tjeraj ga, potjeraj!
— a medvjed zagrebi na onu bukvu pa se uspne i taman više
njihke proleti. Vuci laju pod bukvom, a on uzmi testeru, pa stani
testeriti onaj stup, na kojem je bio medvjed. Polu pretesteraj, a
druga se pola ocijepi, a medvjed dolje pade. Vuci ga dočekaju, pa
medvjeda na komade istrgaju. Utom i dan, a oni dalje. U akšam
dođu u jednu kuću; eto ti tu mačke, lisice, eto d horoza. Dođu i oni,
a malena kućica. — Gdje ćemo ležati? — Mačka veli: — Ja ću u
lug; horoz: — Ja ću na panjge; lisica: — Ja ću ići u budžak.
Namjeste se oni tako u onu kućetinu. Kad bi u noći, navali
četa, da noći u ovoj kući. Uljeze jedan da vidi, mogu li oni svi
prenoćiti. Mahniti se onaj bio popeo više vrata, pa kad ga vidje, a
on ukini mlinčinu, a mačka puhni iz luga, a horoz zakikoći, a lisica
udri od budžaka do budžaka bježati. Kad to vidi harambaša, jedva
pogodi na vrata, pa bjež’ bez daha među družinu. Dok on do njih
izbi, a oni navali i pitaj, kako bi. — Ne pitajte, — reče harambaša
— kako bi. Nešta najprije obori kamenčinu, a nešto ležaše u lugu,
a nešta trči po kući, da me uhvati; a nešta viče s tavana: — Daj da
ga ubijem! Ja gotov, mislih, božja ti vjera, da propadoh, te jedva
ubjegoh i utekoh.
— Dosta mi je tvoje družine — reče mahniti nego hajde ti
svojim putem, a ja ću svojim. — U tom se oni raziđu, a više nigda
ne dođi zajedno.

18
 ULOVIO KRIVCA

U Hrasnu u Hercegovim ispod kule Alipašine neko ukrade iz

pčelinjaka nekoliko ulišta. Kad dozna paša za krađu, pozove sve
kmetove preda se.
— Noćas mi je netko baratao oko uljanika. Vjera i bog da ga
nađem. Tko je?
Svak šuti.
— Andan sami, što je pasja stoka, neće se sam kazati, a ču 1’,
sad će ga pčela iza vrata! — Dok je on ovo rekao, već se jedan
pipao za vratom.
— Amo ga, za degeneka je, na pokonjez mu bio — zaviče veseo
paša, što je krivca majstorski ulovio.

SELAM OZBOG

Bio ti je ono jedan kmet u čuvenoga sa zla Rustanbega Rizvan-

begovića, pa se počne spremati da ide u age. Stade misliti šta bi
ponio svome agi, da mu dobro ugodi. Da mu ponese grudu sira,
malo je, a da mu ponese janje, opet malo. — Ima u Rizvanbegovića
više nego u mene, pomisli. Sve mislio na jedno smislio: zna da bi
svaki Turčin nazvao selam alejć kad bi došao, a on bi svakome
učinio mjesto do sebe. — Vala mu neću baš ništa nositi, no ću mu
reći selam alejć, pa će biti dobro. U tijem mislima krenu agi. Kada
dođe pred agu, nešto od straha, a nešto od navike, ne reče selam
alejć, nego selam ozbog, aga. — Alejćumu listomoć, sinko! reče
Rustan-beg, pa zovnu kavaza i reče mu: — Vodi, Alija, Vlaha na
Bregutovo pa posijeci! On se mojijem selamom maškari. — Ne,
aga, ako Boga znaš! — pade mu kmet nogama. — Išti šta god hoćeš,
samo mi život pokloni! — E Vlaše, neka ti je sada af! Hajde do-
ćeraj onog debeloga vola šaronju, i ne treba vlahu vo šaronja —
Hej, u z’o čas ti ga ja tebi dođoh! — pomisli kmet, te doćera agi
vola šaronju.

BOLJE DOBRA ŠTEDNJA NO RĐAVO TEČENJE

Kad su Turci u Sarajevu šćeli da načine najveću džamiju, svi

se okupe pred džamijom (koja je već bila ograđena), da svaki
potpiše, koliko će koji novaca za novu džamiju dati; no jedan
najzenđihji Turčin nije bio ni još došao. Pošlju za njega jednoga
od onih te su se bili okupili, i ovi, kad dođe pred kuću, nađe hiz-
mećara onoga zenđila Turčina u avliji gdje plače. Upita ga ovi
poslanik: — šta plačeš, bolan? — Bogme izbio me beg čibukom,
da se ne mogu s mjesta maoi! — A zašto te izbio? — Kad mu pri-
palih oibuk, ne stavih mu ugalj, nego ukresah usjeku, a on me
vidje, pa mi reče: — Zašto trošiš usjeku, kad ima u mutvaku vatre?
Pa na mene skoči, te o meni oni čibuk slomi. Pošto ovi poslanik
ču, pomisli u sebi: kad ovi beg za jednu usjeku ovoliko čuda učini,
kako će da dava novce za džamiju? I tako se vrati i sve kaže
Turcima. Jedan stari hadžija reče mu: — Hajde, more, ti njega
zovni, pa ćeš čuti šta će biti. On se opet povrati, i dovede ga. Evo
bega; svi mu se podignu i učine mjesto, pa mu kažu, zašto su ga
zvali. A on upita: — Koliko vi svi davate? — Bogme smo iskupili
mi svi, koji smo ovdje dvije hiljade dukata. — E dobro, a ja sam
toliko davam.

NE ŽENI SE PREMLAD

Oženio nekakav seljak odveć mlada sina, pa poslije dva-tri

mjeseca vidi ga gdje mu se zasukao nos a sunce mu se kroz uši
vidi, pa mu se uboja životu, te ga spremi bratu u planinu i poruči
mu, da ga kod sebe pridrži dva tri mjeseca, da se malo oporavi u
životu. Poslije tri mjeseca, pošto se dobro popravio, opremi ga ocu.
No sin, idući putem, vidi jednoga jarca privezana pri smreki, polu­
mrtva, ništa na njemu do kosti i kože, no opet ne prestaje večati,
čujući koze na okolo njega. Upita čobana one stoke: — šta je ovo­
me jarcu, te ovako veči, a ne može da ni na noge stoji? — Čoban
mu kaže i pridoda: — Da ga nijesmo privezali, ne bi dočekao živ
osam dana. — Onda sin reče čobanu: — Ako želiš da ti se jarac
povrati odma ga pošalji u amidže (kod strica), e je bolji za lijek
svoj amidža, no sto i jedna ilidža.

PRAVDANJE LUPEŽA

Ukrade neko Turčinu agi konja s livade, te on brže bolje po­

šalje nekoliko ljudi po tragu za konjem, i trag ih dovede do pred
kuću jednoga raje, istoga čipčije onoga age, te oni ljudi okole kuću
i uhvate lupeža, te ga zajedno s konjem povedu agi. Nasrne na nj
aga kao bijesan lav, pa ga upita: — Što mi ukrade konja, vlaše i
vlaški sine? — Aman, efendum, vjeruj mi, nijesam znao da je tvoj.
— To može biti, ali si znao, da nije tvoj nego nečiji, drugoga sahi-
bije, — odgovori mu aga. Zapovjede momcima da ga spute i da mu
odbiju 50 štapa po tabanima. Kad ga počmu biti, poviče čipčija: —
Dosta više, moj zlatni aga. Nijesam ja kriv, nego je tako bilo suđeno
da ja tvoga konja mjesto tuđega ukradem. — I to može biti; ali,
ako je bilo suđeno, da ti moga konja bigair hak ukradeš, tako je
suđeno i da primiš 50 štapa po tabanima.

20
 LAZ JE NAJVEĆI GRIJEH
Bio je nekakav Turčin u vrijeme proroka Muhameda, koji je
hajdukovao i svaka zla radio Turcima i hrišćanima, kad god je
mogao, ne bojeći se Boga ni svoje duše. Pošto već dođe u neke
godine, naumi da se prođe hajdukovanja i svakoga zla ljudima, i
otiđe k svecu Muhamedu, govoreći mu: — Ja sam od moje mladosti
mnogo zla svakome bez razlike radio: ubijao sam ljude, krao, oti­
mao putnike, pa i hodže, koji su na ćabu hodili, odirao, tuđe žene
ljubio, djevojkama sreću zatvarao, i Bog zna šta nijesam radio.
Pa, želeći da se svega ovoga već okanim, došao sam k tebi, kao
božijemu poslaniku, da me svjetuješ, šta da radim, eda bih se
grijeha oprostio i pripravljao se za oni svijet! — Svetac mu Muha­
med odgovori: — Sve što si do sada uradio, to je boš, i halal ti; ali
samo čuvaj se, da ne bi slagao nikad nikome, jer bi sve tvoje do sad
učinjene grjehove pred hak-talom (pravednim Bogom) na oni svijet
ponio na čelu zapisane. — Obveseli se hajduk, misleći u sebi: —
Kad mi svetac ovako reče, ja ću i po danas kao i do danas, raditi,
samo da ne slažem, a to je najlašnje. Opet okupi svoju četu hajdu­
ka i reče im: — Hajdemo doveče, da razbijemo begovsku džamiju
i iz nje iznesemo sve što je srebrno i bakreno. — Kad je bilo po
akšamu, upute se, a u to zapita ga žena: — Kud ćeš, ako Bog da,
sad pod ovo doba? — Ja znam odgovori joj: •— Kad se uputiše put
džamije, srete ih Turčin, koji se vraćaše iz džamije doma, i, po-
znavši ih, upita: — Gdje idete, ljudi? — Amo, nećemo daleko. —
Ma, lijepe vi vjere, kažite mi, kamo ćete? — Evo valaj, pošto hoćeš
da znaš, nigdje, nego hajde s nama da eglenišemo i da se napijemo.
— Kad se vratiše doma, onda se tek spazi riječi svečeve, govoreći u
sebi: — Više za mene nema hajdukovanja, jer ne mogu više ni pro­
stome Turčinu hašati, da nijesam zlo uradio, a kamo li božijem še-
rijatu i carskom hućumetu. — I poslije živio je do svoje smrti kao
najpraviji i najduševniji Turčin.

DERVIŠ I NJEGOVE DVIJE PARE

Hodao derviš po svijetu, pa došao u nekakav turski grad, a ne

imao oni dan ništa do samo dvije pare, s kojima pođe u handžije,
te kupi paru mesa; no, kad se okrenu, da iziđe, handžija ga zaustavi
govoreći da mu da paru. Derviš mu se zaklinjaše, da mu je platio,
a handžija da nije. Derviš, videći se na čudu, dade mu i onu drugu
paru. Sad nemaše čim da kupi hljeba, te on smisli, kako će ekmeš-
džiji zahašati paru, te pođe u ekmeščinicu i zaište paru hljeba, pa
otole svoj put. Ekmešdžija mu zaviče iz dućana: — Daj, dervišu,
paru bolan! — A on: — Da li ti nijesam dao, ako si Turčin? —
Ekmešdžija ga se okani, premda zna, da mu nije platio, a derviš,
da mu ne bi bila haram ona para hljeba, otide prvo u džamiju, pa
prouči i reče: — Bože! ti vidiš, da sam morao ekmešdžiji hljeb bez
pare ponijeti, a da mi dvije uze handžija bigair hak; nego ti, koji
si pravedan, i kako znaš, uzmi handžiji onu drugu paru, pa je
daj ekmešdžiji.

JEDAN MUŽ I DVIJE ŽENE

Imao je običaj nekakav Musliman svako jutro odlaziti u kafanu

rano prije ikoga; vazda bi mučao, sve nešto mislio i uz čibuk kafe
sušio. Mnogi su se tome njegovu poslu čudili, nalazeći ga vazda
prije ikoga i prerano, pa će ga jedan upitati:
— Ma, aga, turske ti vjere, što će reći, da ti tako rano ustaješ
i ćejfiš svako jutro mimo ostalih Turčina?
— Bogme, da ti pravo kažem, ja vidjeh, da nije dosta za zen-
đili i mlada čovjeka jedna žena, te ja vjenčaj i drugu, pa ujutro
sabahile jedna mi peče kafu, druga pomaže, da se oblačim, i posipa,
da se umijem, pa sad sam ti taman rahat, šućur bogu!
Kad ču ovaj Turčin, one iste nedjelje i on vjenča još jednu, pa
do jedan mjesec dana evo ti ga u onu kafanu svako jutro ranije od
onoga prvoga. Upitaće ga prvi:
— Šta je to, aga, turske ti vjere, te sad ti dolaziš u kafanu pri­
je mene?
A ovaj će mu odgovoriti:
— U zli čas te ja poslušao, a u gori drugu ženu u kuću dobavio!
Niti mogu od njihova zla i inata uvečer s mirom zaspati, ni od nji­
hove vike ujutro prispati, i sad znam, zašto si ti svako jutro rano
iz kuće bježao, a mene na sijaset nagnao!

TURČIN I RAMAZANSKI MJESEC

Nekakav Turčin, kojemu je bilo teško postiti od novog do no­

vog mjeseca, upita kadiju na nekoliko dana pred ramazan: — Efen­
dija, treba li zapostiti ramazan prije nego vidim novi mjesec? —
Jok ono — odgovara kadija. Onda Turčin po ovoj riječi onaj dan,
kad su imali svi Turci vidjeti novi mjesec pa odma zapostiti, učini
se bolestan i leže. Kaže mu žena, kako su juče svi Turci zapostili i
da se vidi mladi mjesec; a on se razviče na nju govoreći: — Ne
slušam ja ni lude Turke ni varljivi mjesec, nego kadiju, koji je
svečev većil i koji božje knjige premeće. — Ne izašavši iz kuće za
15 dana, zato da ne vidi mjesec, desi se da nije imao niko drugi
poći na bunar da napoji kobilu. On je povede, dobro se zamotavši
ogrnjačem oko glave, kako ne bi mogao vidjeti mjesec, i kad dođe
na bunar, privede kobilu za uzicu da pije, dok u bunaru ugleda
mjesec. Naljuti se na kobilu, pa je ošine dva, tri puta čibukom,
psujući: — Alah ti belarvesum! Da ne bi tebe, hoćah i ove druge
15 dana mrsiti bez ikakove grehote po kadijinom kazivanju.

22
 NIJE VJEROVATI OČIMA
Nekakav muž zatekao ženu s jednim momkom u hrđavu poslu,
pa odmah potrči u kadije, sve mu kaže, kako je vidio, i hoće da
otpusti ženu od sebe. Upita ga kadija:
— Ma je li itko drugi vidio, osim tebe samoga?
— Tko će da vidi, efendija?! Jedva sam ih i ja zatekao, a ka­
moli da svjedoke dovedem!
Kadija čini dozvati onu ženu, i muž pred njom sve kaže ka­
d iji po drugi put. Upita je kadija:
— Što govoriš ti, je li istina?
žena počne od prve hašati, da nije istina, a kadija na nju srdito
vikne:
— Ma kako nije istina, kujo jedna, kad te muž zatekao i svojim
očima vidio?
— A zar se može, efendija, vazda očima vjerovati?
— Kako ne? Što oči vide, svjedoka ne treba!
— Oprosti, efendija! Tvoja je bolja i starija, ama ne vazda,
jer, kad bi se sve očima vjerovalo, onda ne bi bilo ni aršina ni kan­
tara, niti bi majstor, kad gradi kuću, rastezao tunju, da po njoj
zida!
Kad ču kadija, reče:
— Dina mi, pravo kaže! A ti, Osmane, ako drugi put ikad vidiš
kakva čovjeka kod tvoje žene, pa, ako ne mogao dobaviti šahite, a
ono dobavi kantar, aršin i tunju te najprije dobro omjeri pa onda
vjeruj mjeri, a ne očima!

HERO I CAR

Pošao Hero kod cara i ponio mu u peškeš jedan košić krušaka

sa svoje kruške; no kad uljeze u carevu odaju, vidi pešest ljudi,
koji su nešto bih ukrali, pa ih Janjičari uhvatili i caru doveli, da
ih sudi. Kad to vidje Hero, pribije se u jednu ćošu od odaje i za
sobom spremi oni košić krušaka, pokrivši ga sa sarukom, da mu
ne bi koju oni lupeži ukrali. Car, pošto sasluša davu, zapoviđe: —
Vodite svijeh u haps. — Pa otolen pođe u drugu odaju. Janjičari
povežu sve one lupeže, pa i Hera; a Hero se poče braniti: — Jeste
li vi ljudi, pri sebi? Vidite li da sam ja donio caru na peškeš kru­
šaka, a nijesam ja ortak ovih lopova. — To mu ne vjerovaše, no
promisle da laže, te i jadnoga Hera s lupežima u haps. Nakon godi­
ne dana ode car da gleda tamničare i da sasluša njihove kabahate,
pa da neke pusti, a nekim da oprosti. Dođe i do Hera, te ga upita
— A od kuda ti ovdje, Hero bolan? — N i kriv ni dužan, čestiti care,
na bigair-hak! Lani doneseh ti na peškeš košić krušaka, pa me tvoji
kavazi s onim lupežima svezaše i uhapsiše. Aman za carsko zdrav­
lje! — Bi žao caru, pa zapoviđe svojemu Sanduk-eminu: — Povedi
ga u moje saraje i šta god on hoće, neka uzme i neka nosi doma. —

23
Sanduk-emin povede Hera i kaže mu, što je car naredio. — Nego,
reče mu, evo u ovi sanduk para pa uzmi koliko god oćeš. — Hero
ne šće više iz sanduka para uzeti osim deset groša, pa poče sve
nešto po kući tražiti, ii nađe te uze jednu veliku knjigu iz careva
dolafa, i jednu sjekiru što je u čoši ugleda. Sanduk-emin začudi se
ovome čudnovatome čovjeku, te š njime pravo kod cara, kazavši
mu, da nije Hero ništa htio drugo uzeti osim 10 groša, jedan ćitap
i jednu sjekiru. Car se poče smijati d dozove k sebi Hera, govoreći
mu: — Ma bolan! Zašto još para ne uze, no samo 10 groša? — Ne
trebuje mi više, a s ovim moram kupiti opanke, da bos doma ne
idem. — A što ti hoće sjekira? — Vala, da onu krušku doma posi-
ječem. — A da što ti ćitap hoće? — Kad dođem doma svake godine
na nj metnem obje ruke i da se na ćitapu zaklinjem da od danas
neću više nikad caru peškeš donositi. — Car se počme smijati i
priveže mu dobar ajluk da mu se svake godine iz hazne plaća,
doklen bude živ.

TRI — MISLI TI
Pobratime se u nekakvome mjestu hodža i pop, pa živjeli u
ljubavi i razgovoru o svačem. Upitaće jedan dan pop hodžu: — Ma,
pobratime, turske ti vjere! zašto vi Turci možete uzeti i vjenčati
djevojku od kojega mu drago zakona ona bila, a vaše djevojke ne
davate nikome ako nije Turčin? — Hodža će mu -reći: — Vala,
pobratime, kad si me zakleo, pravo da ti kažem. Mi Turoi vjerujemo
sve stare svece i proroke, pa i samoga vašega Isa pegambera (Hri-
sta) a vi nećete našega sveca Muhameda, cigloga jednoga što ima­
mo, pa za inad ne davamo nikome osim Turcima; a sutra, da bi se
htio ti poturčiti, evo ti, turske mi vjere, moje sestre Zulfe na
poklon, a po našemu čistome i pravome dinu možeš još tri zako­
nite, a nezakonitijeh koliko goć hoćeš, a bogme i možeš, samo ako
te ćesa i srce služi. No znadi da se u nas kaže: — Jedna (žena) kao
nijedna, dvije kao jedna, a tri — misli ti.

SVOJSTVA LIJEPE DJEVOJKE

Nekakav čovjek pričao pokraj vatre na sijelu, da je našao u
knjigama kako je djevojka svaka podijeljena na dva dijela; a to od
pasa niz do u stidno, a od pasa na više u divno, što čojeka prema-
mi da je vjenča. Jedan momak, koji se tu namjerio, reče u družini:
— Hajte, ljudi, da svaki pravo kaže, ko bi što najvolio od djevojke
lijepe od pasa na više? — Jedan reče: Ja bih najvolio njezine tri
bijele stvari: grlo, zubove i obraz. — Drugi reče: — A ja djevojačke
tri crne stvari: oči, solufe i obrve. — Treći: — A ja najvolim nje­
zine crljene stvari: — usnice, jagodice i jezik. — A četvrti: A ja
njezine tri vitke stvari: — ruke, kose i đerdan; — a peti: — A ja tri
mehke stvari: prsi, mišicu i pleća. — šesti se češao po glavi i sve
uvijao nešto ramenima pa reče: — Eto, meni ne ostade ništa, već da
bih pošao u donje selo na konak, pa da i ja probiram.

24
 ZA STOTINU — HILJADU GROŠA

Slušao nekakav prosti Turčin svojega kadiju, đe vazda govori:

— Ko siromahu udijeli jednu paru, njemu će Alah dati stotinu.
Ovi Turčin imao je sto groša, pa promisli: — Daj da ja ovo sto groša
razdijelim fukari, pa kad mi Bog da hiljadu, onda se mogu oženiti.
— Te tako i uradi. Pošto sve razdijeli i ostane bez jednoga groša,
tako da dva dana nije imao čim hljeba kupiti, pa onako gladan
otide u džamiju i počne klanjati, moleći Boga ovako: — Bože i
Muhamede pejgambere! Ako danas nemate da mi date hiljadu gro­
ša, dajte mi daj-budi onu moju stotinu, jer vidite da umrijeh od
gladi. — Videći da mu molitva ne pomaga, ražljuti se, te potrči u
kadije da mu on povrati svoju stotinu groša, i da kadiji halali
onih božjih devet stotina. Kad dođe u kadijin konak, ugleda jedno­
ga raju đe uljeze u odaju kadijinu, a ostavi svoju torbicu pred
vrata pokrivši je strukom. Turčin ovako gladan pomisli: — Ako Bog
da da u ovoj torbici bude hljeba! — pa ukrade onu torbu i
pobježe kući. Kad zbilja, u torbici četvrt vruće pokvasice, i šta
više! u jednoj krpi zamotano hiljadu groša koje je oni raja bio
ponio kadiji na dar, da mu nekakav hućum učini.

HERO OSUĐEN NA SMRT

Služio Hero u cara, pa se pogodi za ajluk, ali tako, ako bi ikad

ikakve hile učinio caru, da nema ničim drugim platiti nego svojom
glavom. Jednom ga optuže caru ostali hizmećari govoreći da mu
je u bašči lupeški pojeo smokve. Car onda prizove Heru i reče mu:
— Hej, Hero, vjero pa nevjero! Ti meni učini hilu i zasluži
smrt kojoj si kriv; ali za ono dokle si me vjerno služio, dajem ti
carsku milost i riječ da izabereš kojom ćeš smrću umrijeti.
— Hočeš li, čestiti care biti od riječi? — upita ga Hero.
— Hoću, vala!
Onda Hero:
— He, čestiti padišahu, pošto je tako, najvolim da umrem od
starosti, kako mi i pokojni babo!
Car se nasmije i oprosti mu život.

PUTNIK I GOSTIONIČAR

Uđe nekakav putnik gladan u jednu gostionicu a nije pri sebi

imao ništa do deset-petnaest para, pa zaviče gostioničaru:
— Hej gazda! Daj da dobro ručam za moje pare!
Ovi mu iznese dobar ručak, što je najboljega u ovaj mah
imao, a putnik, kad se dobro najede i napi, opet zove:
— Hej gazda! Hodi, da ti pošteno platim.

25
 Izvadi mu one pare, pa reče:
— Ovo su moje pare, ja duše mi moje, kod sebe više nemam!
Gostioničar vidi da ga je putnik prevario, pa mu polako reče:
— Hajde, nek ti je prosto što si me prevario, i halal ti što si
izjeo i popio, ali te molim hajde doveče u onu prema meni (pokaže
mu prstom) gostionicu, pa to isto uradi i onome drugome gostio­
ničaru.
A putnik mu odgovori:
— Duše mi neću, jer sam kod njega ovako sinoć večerao, pa
me on naučio da kod tebe dođem ručati!

TURČIN, RAJA I CIGANIN

Hodile tri kiridžije: Turčin, raja i Ciganin, pa počinu na livadi

jednog spahije i puste konje da malo popasu. Vidi spahija pa
onamo potrči pa se razviče:
— Skitači jedni! K o vam je dao izun da pasete?
Pa nastavi:
— Ne čudim se Turčinu jer je turska zemlja, niti vlahu jer
je on naš čipoija; nego se čudim Ciganinu, od koga nema koristi ni
bog ni šejtan jer ne radi ni agi ni sebi! Drž’te ga! — reče dvojici —
pak mu udrite degeneka po tabanima da zapamti ciganska traga
kad je našu livadu harao.
I Turčin i raja poslušaju spahiju te mu dobro potpraše tabane,
a Ciganin od muke zaškripi zubima.
Opet spahija reče:
— Čuješ, vlaše! Moje mi brade, nije pravo ni ti da moju livadu
paseš. A znaš, bolan, da ja sijeno gonim za moje konje, jer ti imaš
svojega agu. A u turskoj živiš zemlji pa ne smiješ, bolan, tako slo­
bodno kao Turčin živjeti.
Pa nastavi:
— Dederte, vi dvojica, držite toga vlaha. Nek i on zapamti da
ne može bez izuna turske livade pasti.
Turčin i Ciganin jedva dočekaju te povale raju te mu otresu
obilatno degeneka.
Te opet spahija:
— A ti, Turčine, prava vjero, pravo bi bilo da si ti bolji od
ove dvojice, jer ti znaš što u ćitabu zapovijeda naš svetac Muhamed
da ne diraš tuđ mal; nego si još naučio i ovu dvojicu te si ti svemu
kabajet pak si gori od njih.
Pa namigne onoj dvojici, a oni onako ljutiti jurnuše na Turčina
te s njime o zemlju kao s napuhanom mješinom, pa štogod su bolje
mogli i doklegod su htjeli potkuju ga bez potkova i klinaca.
 ĐI TI MAL

Bio ti je ono nekakav hadžija veoma bogat, ama velik cicija

i štediša: što no se kaže, štedio je od svoga bogaza. Oženi ti se on,
pa prvo jutro ode u čaršiju te donese ženi u poli ljuske orahove
brašna, a u poli ljuske od lješnika masla i čejrek mesa od vrapca,
pa će joj: — Eto, pa siguraj ručak dok dođem! — Jadna žena pri­
premi ono, ako će i malo, pa čekaj hadžiju, čekaj, a kad ga ne bi,
a ona ono izjede. Kad hadžija dođe, zaište ručak, a ona mu reče da
je sve izjela i da je još gladna. Na to se hadžija naljuti, pa je otro­
va. Tako ti se on nekoliko puta ženio, tražeći ženu koja neće mnogo
trošiti ni jesti. Jest, ama kako će taku ženu naći, kad živ insan
hoće da jede? Tako ti je on sve jednu po jednu trovao. To se
zlo hadžijino pročuje, te više nije mog’o naći ni đevojke ni udo­
vice koja bi za nj pošla.
Začuje ti to, pobratime đragoviću, jedna đevojka u mahali,
pa će reći materi: — Pokuhaj ti meni, mati, mjesto ruha, svakoje
zahire pune sanduke, pa ću ja poći za hadžiju; — Mati je isprva
ščer razbijala, da ne ide za hadžiju, ama kad viđe da je ne more
razbiti, pokuha pune sanduke zahire, te poručiše hadžiji, pa je on
vjenča za se. Sjutridan će reći hadžija ženi: — Je li dosta čejrek
mesa za ručka? — Jest, hadžija, i mnogo! — Je li dosta sud bra­
šna? — Jest, hadžija, i mnogo! — Je li dosta sud masla? — Jest,
hadžija, i mnogo! — Otide hadžija u čaršiju, pa donese ženi sve kao i
prvijem: po ljuske orahove brašna, po ljuske lješnikove masla, i
čejrek od vrapca, pa će reći: — Eto pa siguraj za ručka! — Uh!
Hoćeš li ovo sve moći izjesti, lijepi hadžija? Ne bih, valahi, za
neđelju dana! — Ode ti moj hadžija, a žena izvadi iz sanduka jela,
pa se naslaga, a kad bi pred podne, pripremi ono hadžiji za ručka.
Kad dođe hadžija, iznese mu žena ručak, a on će joj: — Hodi,
hanuma, da ručamo! — Uh za Boga, zar u vas jedu žene; ta meni
je dosta i pare što se nasrčem, dok toliko jelo zgotovim! — Ko je
sada veseliji od hadžije: nije šala, naš’o ženu koja ne jede!
To je trajalo tako nekoliko dana. Sve žena gleda šta hadžija
radi, a on svako jutro probaci po jednu ćahiju u jednu rupu u
duvaru. Kada hadžija ode, prikuči se hadžinica na onu šubu, pa
pogleda kroza nju, kad ima šta i viđeti: iza šube čitava soba, a
u njoj jedna đevojka: jadna, mršava, sjedi na dukatima. — šta tu
radiš, jadna ne bila? — Bogme, evo, čuvam hadžijin mal, pa vidiš
kakva sam došla od gladi; ne da mi hadžija ništa da jedem, nego
na dan po jednu ćahiju — A bi li ti meni dala otalen para, pa bih
ti ja dala slatkijeh gurabija? — Bih, kako ne bih? — Tako ti se
njih dvije pogode, sve leden dukata i leden gurabija. Sad se je
hadžinica imala oklen hraniti. Često bi puta i braći i majci poslala
po koji dukat. Braća su njezina često zvala hadžiju na zijafet, i
njega i ženu mu, ali ni ona ni njezina majka nije nikad šćela ništa
pred hadžijom jesti. Jednom će hadžija reći ženi: — E vala ženo,
sramota je već: toliko nas puta tvoja braća zvaše na zijafet, a mi
njih ni jednom. Beli ćemo ih sjutra zovnuti! — E pa lijepo, hadžija!
 — odgovori mu žena. — A hoće ii biti dosta ćovda mesa (cijel
vrabac)? — Hoće i -mnogo, hadžija! — Hoće li biti dosta tri suda
brašna? — Hoće i puno hadžija! — Hoće li biti dosta tri suda ma­
sla? — Hoće i puno hadžija! — E dobro! — reče hadžija. — Ja
ću otići te donijeti, — i pođe u čaršiju, a žena će mu na polasku: —
A Boga ti, hadžija, kad ćemo se toliko harčiti i trošiti, a ti zovni
na zijafet još i muftiju i imama! Svima će moći biti dosta. Uzgred
reci mom najmlađem bratu da mi dođe da mi pomogne. — Hadžiji
bi drago kad će moći sa tolišno jela tolike ljude častiti, pa pozva
sve, i donese hadžinici kao što je rekao, i dovede joj brata. Pošto
hadžija ode u čaršiju, uze žena nekolika dukata, pa dade bratu da
joj donese što joj god treba iz čaršije; još poruči po mater, te
nakuhaše što ne bi ni dvadeset Hera moglo izjesti. Kada se uvečer
svi pozvani okupiše, pa sjedoše za večeru, a stade se nositi onolika
zahira, viđe hadžija đe je prevaren i da mu je žena našla dukate,
pa se stade udarati rukom po koljenu vičući: — Đi ti mal! Đi ti mal!
— pa zakovrlji i od žalosti crče. — Šta bi hadžiji? Šta bi hadžiji? —
počeše oni pitati, ne znajući dobro šta govori. — A zar ne vidite đe
mu je vakti sahat doš'o? Zar ne čuste, đe viče: — Ženi mal! —
odgovori hadžinica.
Tu ti hadžiju sjutradan ukopaše, a hadžinica raskopa zid, daro­
va sirotu đevojku i pusti je. Tako ti se ona dokopa velikoga hadži-
jina mala.

SVE HODŽI LJUBINJSKOME

Niže Žegulje u džematu Gleđevini živi porodica Muslimana

imenom Sadžaci. Umre, kako pripovjedaju (a istina je bila) najsta­
riji u kući. Dogovore se Sadžaci da ga lijepo ukopaju, kao što im
je na samrti i Omer — tako se zvaše — rekao, te pošalju po hodžu
u Ljubinje, kome je Omer i kravu ostavio, da ga lijepo opremi.
Hodža dođe, pa kako je bila večer, ne mogne ukopati Omera, no
ostavi za sjutra, a reče seljacima: — Svakako treba da dadete kur­
ban, pa je najbolje da ispečete halvu, jer će noćas oblijetati duše
oko ovoga mrtvoga, te bi dobro bilo da ih nahranimo, a i grijeh
bi se mrtvom oprostio. — Sadžaci pristanu, a hodža se dokopa
masla, brašna i šećera, te pun puncat kazan ispeče halve. Onda će
opet reći seljacima: — Sada ćemo ovu halvu pokriti i ostaviti
nasred sobe, vrata ćemo zatvoriti, i sjutra ćemo vidjeti koliko su
duše izjele, a ono što preteče, podijelićemo svijetu. — Tako i učine.
No hodža se digne obnoć, uzme bisage, te u sobu, i pune ih zbije
halve, a oko kazana prospe mrva, biva, da se rekne kako su duše
jele.
Ujutro se dig’o hodža, kao i da nije njegov pos’o, te sa osta­
lim seljacima u sobu. Otkriju kazan, kad halve ni malo, no nešto
malo mrva po podu. Začude se seljaci, pa i hodža. U to će im on:
— Vidite, puno je duša došlo. One su jele, i oko halve se otimale,
i po podu su mrve prosule. One su ostale gladne — nije im ni malo

28
preteklo. Ovaj je mrtvi veoma sagriješio, pun je đunaha; to je
išaret. No znate šta je? Valja ga otkupiti — dati fidije.— Sadžaci
donesu novaca i dadu hodži da podijeli. Hodža razdijeli novce na
hrpice, zaveže u krpice, te će prvi zavežljaj dići i iskati devar od
naroda: — K oji će od vas primiti toliko i toliko grijeha rahmetli
Omera za ovo para? — Seljaci se uzmuhaju, pogleda jedan na
drugoga, pa će započeti: — Ja neću, valahi, nipošto. — Ne bih,
bilahi, za vas dunjah, — drugi će. Tako jedan po jedan — ne primi
se niko. Onda će hodža: — Hoće hodža ljubinjski! — i strpa novce
u džep. Tako učini i sa drugim, trećim, i sa svim zavežljajima, te
sve sebi u džep.
Odnesu mrtvoga na mezar. Klanjaju dže’nazu; predadu mu
rahmet, te se seljaci dignu i odu, a ostane hodža, da mu preda
talkin. Pošto mu preda talkin i pođe s mezara, sjeti se da je na
smrti Omer naredio da mu se dade krava zekulja, pa se opet
povrati na mezar. To seljaci opaze, pa im bude čudnovato, tekad
ih stigne hodža, upitaju ga: — Ama hodža, dina ti, što se ono ti
opet na mezar povrati? — Ništa, no me zovnu mrtvi i reče: Eno
sam ti ostavio kravu zekulju, kao što su ti i kazali; a kad si me
tako lijepo opremio i ukopao, eno nek' ti daju i onu drugu garulju!
S toga sam se vrnuo, a eto vas, pa kako vam drago. — Sadžaci dadu
hodži i garulju, te on krave preda se, čohu s mejita na se, pune
bisage halve poda se, a pare u džepove, pa u Ljubinje.
Tako to bi — sve hodži ljubinjskome!

CIST RAČUN — BIJEL OBRAZ

Nekakav beg kupi stotinu ovaca i dade ih Arapu na napolicu.

Arap prizajmi ovce i dotjera ih kući. Sad stade on jednu po jednu
prodavati i klati, pa kad sve smiri, onda se podiže i krene begu
na hesap. Komšije se čuđahu tome, pa će mu reći:
— Ma, bolan, kako ćeš ti pred bega izaći i dževap mu dati za
toliki mal? Valahi ćeš zlo proći!
— Kolaj — reče on — lako ću ja s njim hesap svidjeti; ne
bojte se vi!
Utom dokopa Arap punu puncatu času ukišeljena mlijeka pod
debelim kajmakom od prsta i krene begu. Komšije pristanu za
njim, da vide šta će biti; pa kad uljeze Arap begu u sobu, oni
ostanu za vratima čekajući ga. Beg, kad ugleda Arapa, upita ga
što je došao. On mu kaže da je rad vidjeti hesap o bravima, a beg
će mu:
— Dobro, dobro, sinak, i ja sam rad!
Pa uze beg kalem i knjige, a Arap stade kazivati i nabrajati:
— Ovoliko ih krepalo; ovoliko vuci poklali; ovoliko hajduci otjerah;
ovoliko čobani pogubili, — dok ne namiri ravno stotinu.
Beg, videći da mu nema nijedne ovce, upitaće ljutito:
— A šta je to, oklen to?

29
 — Evo, dragi beg, ovu sam ćasu mahsuz za tebe ukišeljio, i
eto ti na peškeš pa za ovce — eto tebe, a eto boga! — izmuca
Arap i pruži ćasu s mlijekom begu.
Beg u onoj vatri dokopa ćasu, počne se derati i psovati, pa
njom Arapa povrh glave. Arap vas bijel od mlijeka izleti iz sobe,
a kad ga komšije upitaše:
— Šta je, šta bi?
— Evo vidite — reče im on — ko čist račun svidi, bijela
obraza izlazi!

DOBRO JE KATKAD I ŽENU POSLUŠATI

Otide jednom nekakav kmet kod svog age, pa mu nije imao

šta drugo da ponese na dar, nego samo jedan par piladi. Kad
dođe do age, pokloni mu se po običaju i u ruku poljubi, a aga, tek
što ga vidi gdje nosi par piladi, reče:
— Ej, rajo, kako si?
— Dobro, u tvoje zdravlje, moj lijepi aga! — odgovori mu.
— A jesi li, bolan, već što donio nego to dvoje zgurene piladi?
— Bogme, aga, nijesam, nego da ti pravo kažem, hoćah ponijeti
i malo masla, pa mi, da oprostiš, žena ne dade, govoreći mi da
nemamo u kući no nešto malo.
Aga se pogladi po bradi, pa reče:
— Ko ženu sluša, on je gori od žene, i zato ne valja ženu
nikad slušati.
Nakon nekoliko doba opet dođe nešto poslom do age i ponese
mu malo masla, a on ga upita:
— Bolan, jesi li mi više što donio nego to malo masla?
— Ne, aga moj, nego, da ti pravo kažem, davaše mi jutros,
da oprostiš, moja žena jedan dobar par kokoši i deset puta reče
mi: — Na, ponesi ovo našem dobrom agi — a ja, kako mi ti ono
reče skoro, ne hćeH ženu poslušati.
Na to mu aga reče:
— Dobro je katkad i ženu poslušati.

AKO STEČE PAMET, NEĆE SE OŽENITI

Jedan otac htio da oženi sina vrlo mlada, no je htio da čuje

savjet od jednoga svog najmilijeg prijatelja, te pođe k njemu, i
reče mu: — što bi me šjetovao, moj po Bogu brate, bih h oženio
ove jeseni mog jedinka sina? — Ja, da sam s tobom — odgovori mu
ne bih ni još za koju godinu, dok dajbudi steče malo više snage, a
i pameti. — Ti si čovjek lud, odgovori mu otac, bolan, ja ga baš
zato i ženim doklen je premlad i lud, jer ako moj sin steče pameti,
neće se nikad oženiti.

30
 KAKO TURČIN NE OSTA NIKOME DU2AN

Prolažaše jedan put nekakav raja pokraj turskoga mezara,

pa vidi, đe jedan hrišćanin kopa grob; nazove mu — dobro jutro
— i upita: — Ko je to umro? — A on mu odgovori: — Moj aga
Bajraktarević. — E Bog da ga prosti! — reče mu, ne ostade nikom
dužan. — Kako nije, bolan, — odgovori mu oni, što kopa grob —
Bogme jest mnogima u čaršiji, pa kako čujem i u miriji, i trgovci­
ma u Dubrovniku. — Ne govorim bogme ja da nije dužan po
čaršijd i u Dubrovniku, nego ako mu je ko opsovao majku, on je
njemu d oca i majku, — odgovori mu putnik.

ĐECU MI HRANI, A KRUH MI ČUVAJ

Pođe nekakav čovjek po svijetu, vrlo tvrdica i štedljivac, pa

ostavi svoga komšiju za upravitelja svdjeh svojijeh dobara i đece,
jer nije imao žene. Pri polasku reče mu: — Doklen se vratim, pazi
dobro da u redu bude zapisano u dva teftera ulazak i izlazak, a to
kad se ako Bog da vratim da znam, što si od mojega mala primio
što li potrošio; a preporučujem ti, nemoj da su mi đeca gladna,
ali mi hljeb čuvaj. — Pošto pođe, promisli ovi komšija u sebi: —
Bogme, značeš ciganine i ciganski sine kad se vratiš. — Te on, što
goć je bolje mogao, jedi i pij, a dobro i đecu hrani. Poslije godine
vraća se oni domaćin kući, pa od namjesnika zaište teftere od
naređenog mu ulaska i izlaska; a on mu dovede dva sina pa ih
okrene licem put oca, a pokaže im prstom usta, govoreći: — Ovo
je ulazak, — pa im okrene leđa put oca, i pokaže prstom malo
niže, govoreći: — A ovo je izlazak.

DVIJE HANUME CARIGRADSKE

Nekakva gospođa Turkinja u Carigradu obudovi, a na veliku

đecu ostane iza muža. Imala je nešto prstenja i drugih dragocje­
nih stvari, i bojeći se da joj ko ne pokrade, ponese u jednoga
trgovca njezina komšije sve zamotano i zamoli ga, da joj ovi ama-
net za koje vrijeme pridrži. On se dragoljubno primi; ah kad je
bilo da ova žena opet prihvati svoje, on joj uinćari i kaže da je
luda i da njemu nije ništa dala. Ova se žena poče biti šakama u
glavu, i plakati da su je sve dućandžije i ko je onuda prolazio
čuli i viđeli. Slučajno, u onaj čas, prolažaše i nekakva nepoznata
žena zamotana u feredžu, pa zovne onu ženu izvan dućana, te je
upita: — što ti je? — A ona joj sve po redu kaže. Ova nepoznata
hanuma prišapti joj: — Šjutra na ovi isti sahat dođi opet u ovi
dućan, u kojemu ćeš mene naći pak mu opet zaišti tvoj amanet
da ja čujem, i ako ti ga ne preda, dođi sa mnom da ti ja sve
platim koliko po tvojoj duši rečeš da je valjalo. — Prva se obeseli
i otide svojoj kući, a ova druga nepoznata šjutra dan učini jedan

31
zavezaj u finoj marami u kojoj je bilo pržine i kamenja sitna okolo
5 oka, pa otide k onome dućandžiji te mu kradimice pruži ispod
feredže oni zavezaj govoreći mu palako: — Ja sam sultanija;
jutros sam pobjegla iz harema careva i donijela sam sve moje adi-
đare i ostavljam tebi na amanet; jer sam čula da si ti pravi
hak-đin Turčin, nemoj me prosočiti. — Kad ovo ona njemu go­
voraše, eto ti one prve, koja plačući opet ga zamoli da joj preda
oni amanet i da se on njoj ne griješi; onda on brže bolje izvadi joj
njezino i reče: — Oprosti, hanumo! Ja sam se ono juče s tobom
malo našalio, a ti si za zbilju primila. — Ona svoje prihvati i pođe
doma, a ona druga žena opet za njom svojoj kući, bez da je ikad
poslije znala jedna za drugu ni koja je ni šta je, a oni trgovac,
pogledavši što je u marami, počne se čuditi čudu, i pozna da je
čovječko lukavstvo spram ženskoga ništavo.

KAŽI MI, MAJKO, KAKO ĆU

Kad je nekakva djevojka ugledala svatove da po nju idu,

zovne majku na stranu, pa je na tajno upita: — Ma, moja majko,
kaži mi, kako ću se vladati, kad uz muža ležem? — Bogme, sinko,
kao i sve ostale, po božijemu suđenju, a zemaljskome adetu. —
Ma, hoću h raspučat anteriju kad ležem? — Hoćeš, a da kako? —
A da hoću li ječermu na prsima? Ne, to nije tvoj posao. — A da bi
on htio, moja majko, što ću ja? — Ne pitaj me, sinko! Lako je i za
anteriju i za ječermu, nego ti bila ili ljutita ili milostiva, ali dobra,
ali stidna — nećeš biti mirna!

DVIJE BULE KOMŠINICE

Bila dva Muslimana komšije, koji su se jedne iste godine ože­

nili. Jedan od ove dvojice bio je valjan trgovac, te dan i noć zane­
sen poslovima, kako bi više stekao, a drugi nikakvog posla drugoga
nije imao, nego prodavao očina dobra, te dobro jio, a bolje pio i
vazda veselo kraj žene stajao. Zena ovoga zenđiloga svaki dan
gledajući da njezina komšinica prostire na pendžer peštemalj,
zavidje joj i ukori muža, govoreći mu: — Ma bolan ne bio, zašto
i ti ne živiš onako veselo, kao naš komšija Ibro? On je fukara
spram tebe, pa je vazda veseo, i eno viđi, malo koji dan da njegova
žena ne suši peštemalj, a ti pršte od radnje i od velikih misala, pa
ćeš s tvojom ludom pameti evlada mučno imati. — Kad joj to čuje
muž, ništa joj ne odgovori, nego jedan dan sazove k sebi komšiju
Ibra, i reče mu: — Na, Ibraga, ovu hiljadu dukata, pa se bolan
muči kao i svi ostali ljudi; jazuk je da tako u zaludu tvoju mladost
provodiš. — Ibro to jedva dočeka, te parama okreni trgovati u
konje i volove tako, da bi jedva jedan put u mjesec dolazio doma.
Ovi zenđili muž upita jedno jutro ženu: — Gledaš li sada Ibrovu
ženu da prostire peštemalj? — Ne ja ima dva tri mjeseca. — A
znaš li zašto ne? — Ne ja. — Ono znam ja, — odgovori joj muž.

32
 ALI JE BOLJA PAMET ALI JUNAŠTVO?

Opkladi se pametni i junak. Pametni kaže da je bolji dram

pameti no sto oka snage. Onda prvi reče potonjemu: — Hajd’mo
do cara da ga upitamo, pa kako nam on presudi da mi dva kaili
budemo. — Kad krenu, privede pametni konja da uzjaše, pa reče
junaku da mu pridrži konja i bakračliju kako će uzjahati, a on
to učini. Onda pametni reče: — Vidiš li, ludove, da junak pametno­
me konja drži? — Dobro, odgovori junak, ali hajdemo do cara,
kao što si rekao, pa kako nam on presudi onako da mi pristanemo.
— Upute se, no kad dođu pro nekakve doline u kojoj bješe glib
konju do koljena, prevali se konj u glib, a pametnoga pritisne poda
se. Zapomaže mudri ispod konja: — Pomagaj ako si čovjek! —
Jok, efendija, odgovori mu junak, tebi se lako izbaviti s tvojom
mudrom glavom. — Što mi služi pamet kad se ovđe hoće snaga a
ne mudrost? — A on njemu: Vidiš ludove, da oka snage negđe
više valja nego stotina oka pameti.

CAR ĐELJAO ŠILJKE

Nekakav car sazvao na večeru svu svoju gospodu, lale i vezire,

te u društvu i veselju svi se opiju, pa i sami car, i u pjanstvu ne­
što reče da se šjutra dogovore na divanu kako treba uraditi. Pošto
večeraju, i pošto se gospoda raziđu, car se pokaje što je rekao, pa
u jutru kad se probudi, digne se priđe nego mu gospoda dođoše na
divan te počne đeljati šiljke, a kad dođoše k njemu gospoda, upita­
še ga začuđeno: — Šta to radiš, čestiti care!? — Evo, đeljem šiljke,
da zabodem u oko svakojemu onome koji bi spomenuo za ono
što je sinoć govoreno, i svakome onome koji bi što u pjanstvu
rekao pa učinio prije nego se rastrijezni.

ŽENA OCU MAJKA

Nekakvoga čovjeka osudi pravda na smrt, i to da mu ništa ne

davaju jesti nego da svisne od gladi, od koje smrti grđe nema. Ovaj
čovjek imao kćer udatu, koja je imala dijete pri prsima, pa kad
čuje da su joj oca tako osudili, preporuči svoje dijete jednoj drugoj
ženi u sušjedstvu, a ona pojaše konja te kod cara, i zamoli ga da
joj đopušti poći kod oca u tamnicu, i da kod njega ostane dokle
umre. Odgovori joj car: — To ti ja ne mogu nikako dopuštiti, za
što ako je on osuđen na smrt, nijesi ti; ali to mogu: da pođeš k
njemu svako jutro i večer, ali pod tvoju žestoku odgovornost
nemoj mu što nositi da jede, ali da pije, jer ću ja narediti tamni­
čarima, ako te uhvate da mu što uznosiš, da te svu na komade
izasijeku. — Ona mu se zakune da neće, da otide. Ona je svako
jutro i veče kod oca ulazila u tamnicu i svojim ga mlijekom
podojila, tako, da je živio preko mjesec dana. Car je svaki dan

3 Narodni humor i mudrost Muslimana

očekivao, kad će mu haber donijeti tamničari da je umro: no kad
čuje, da je još živ, promisli, da nijesu tamničari podmićeni velikim
novcem, te on prihvati ključe od tamnice, i sam počne otvorati i
zatvorati tamnicu. No opet vidi da se u sumnji prevario, pa dozove
preda se onu ženu, i reče joj: — Ženo! tvoj je otac još živ, a znaš
da je osuđen na smrt; a ja znam da ga ti nekako hraniš, ah kako,
to ne znam, ma hoću da znam, a na poklon ti život tvoga oca; a
ne budeš li kazati pravo, pogubiću i tebe i njega. — Žena se nađe
na čudu, e ne zna ah će kazati ah neće bojeći se očinoj smrti, pa
mu reče: — Čestiti care! Evo ti pravo kažem: k tebi sam došla
na nerodu konju, a za ljubav mojega sina, materina muža. — Car
se sad u većem čudu nađe, i reče: — Hajde ženo, kaži mi što će
reći: ja šjedim na nerodu konju, a za ljubav mojega sina, materina
muža, pak ti na poklon otac. — Hoću, svijetla kruno! — odgovori
mu. — Konj, na kojemu ja jašem, ima sedlo, postavljeno od kože
jednog ždrebeta, kojega smo iz mrtve kobile izvadili, pak nije se
rodio; a drugo: za ljubav mojega sina, materina muža — to će
reći, da sam ga ja hranila mojim mlijekom sve do danas. — Kad
to razumje car, pokloni joj oca. I da ste mi zdravo.

ŽENSKI ŠER

Ono se priča, kako je jednom jedan čovjek klanjao, pa na dovi

molio: »Da me bog sačuva šejtana i njegova šera!«
To je čula njegova žena, te će mu reći:
— Ama, moh ti boga da te sačuva i ženskog šera!
— Šta? Kakva ženskog šera? Šta meni može žena nauditi?
— Reci ti, ja ti kažem, neće ti biti zgoreg.
— Ja, boga mi, neću to ni progovoriti, kad meni žensko ne
može ni kolik jedan mravak naškoditi!
— Eh, imaš i pravo, ta šta mi žene možemo učiniti! — ujed-
ljivo će žena.
Jednom domaćin bijaše otišao u čaršiju, a žena mu uzme oku
ribe pa odnese doma i svaku pozadijeva u bašču, u zemlju, kao da
je iznikla.
Kad domaćin dođe doma, ona će njemu:
— Hajdemo i mi u bašču tražiti ribe; eno maloprije naša je
kona nakopala silnu ribu.
— Kako će se riba u bašči kopati, bona?! Je si li s uma sišla,
koji ti je vrag?
Ali ona udri otud, udri odovud, boga mi, nekako ga svlada, te
s njim u bašču. Kad na njegovo veliko čudo ima šta i vidjeti. Svuda
po bašči riba iznikla, ama kao da si je posijao. Tu ti se obadvoje
sagnu te povade svu ribu, i domaćin naredi, da štogod prigotovi za
ručka od ribe.
Kad bi vakat od ručka, dođe on doma te je zapita, je U ribu
zgotovila.
— Kakvu ribu? Odakle riba? Kad li si je donio, kad li si je
kupio?

34
 — Onu, što smo je u bašči nakopali.
— Kako ćeš u bašči ribu kopati, što zboriš, ako si božji, je si
li pomahnitao?! — u čudu će žena. — Ta to dosad nikad nisam
čula!
— Šta? S kim ti hoćeš da šalu zbijaš, s kim li ti mataš?! Ribu
na srijedu!
Tako on jednu, a ona ih deset, sklape se, uhvati se gungula, sva
se mahala uzbuni. Komšije dođoše da ih razvade, a žena, kao pravi
vrag, udri u plač i lelek:
— Evo ga, bogme, pomahnitao, pa hoće da me bije, sve na­
opako zbori, hoće nekakvu ribu iz bašče!
On se opet zaklinjao ljudima, da su nakopali silu ribe, pa da je
ona sakrila, da sama jede.
Žena bi ugrabila oči komšijama, pa ništa nego izvadi ribu iz
džepa, pa mu zamigaj, a on se zgrani:
— Eno joj ribe iz bašče!
Ona udri sad u još više kukanje i pomaganje:
— Ja ne smijem s njime ostati, on je pomahnitao, dobri ljudi,
svežite ga pa zovite hodžu, da mu uči.
I, vjere mi, natjera komšije; donesoše nekakvu konopinu, te svi
navališe na njega, da ga svežu. On se siromah otimao i pravdao, da
je pri čistoj svijesti, ali oni ne dadu ni opepeliti, gdje će čovjek či­
ste savjesti u bašči ribu kopati?
Najposlije kad vidje, da će ga baš svezati, stade se braniti, te
počne mlatiti ljude, a oni onda još više navale na njega, te ga za­
čas svežu i pošalju po hodžu.
Kad hodža dođe, on počne moliti hodžu, da ga odriješi, a kad
vidje, da hodža neće, zaprijeti mu životu, a hodža — kao obično
mahnitu insanu — uhvati za štap, pa mu nekoliko odalami, ha maj­
ke sine, ovud hoću, ovud neću.
Pošto ode hodža, onda će mu žena:
— E, nećeš li ti moliti boga, da te sačuva i ženskog šera?
— Ah, hoću, ženska glavo, samo me odriješi! Hoću više i u po­
dne i u pola noći!
Iza tog je poslije svakog klanjanja molio boga, da ga sačuva
ženskog šera.

ĆOŠE-EFENDIJA

Jedna žena otide u hamam da se okupa. Tamam se počela

kupati, kad na vrata uniđe žena carskog munedžibaše. Ugledavši
onu fukaru, rekne: — Izlazi, pasja šćeri, ja ću se kupati! Fukara,
ne znajući ko je, počne se protiviti, a munedžibašinica pozove
hamamdžinicu i išćera fukaru napolje. Fukara pođe uvrijeđena
svome čovjeku, i sasu na njega vatru da on mora biti munedžim.
— Prođi me se, ženska glavo, ako Boga znaš! Ja ništa učio nijesam,
pa kako ću biti munedžim! — brani se jadni čovjek. Žena skoči, uze
feredžu, odreza jo j jaku, pa namjesti džube. Onda uze svoju

3* 35
havliju i zavi čovjeku kao ahmediju oko glave dade mu pet groša
i naredi da ide kupiti divit, kalem i ćageta, pa da ide na ćoše i da
počne pisati. Jadni čovjek, hoćeš nećeš, morade poslušati ženu i
poče na jednom ćošetu pisati. Bog mu dade, pa kome god zapisa,
odmah ozdravi. Na to svjetina poleti hodži, te ga i prozvaše Ćoše-
-efendija. Kroz malo vrijeme ćoše-efendija uze i dućan, te sada
nije više na ćošetu pisao. U tome se razboli i cara šćer, pa k'o
carska moć, đe je čuo za hećima ili hodžu dovodio ga je, ah sve
uzalud. Ne može niko pomoći! Car je obećao silno blago ko mu
šćer izliječi, ali se niko ne nađe. Ćuk po ćuk, čuje car i za Ćoše-
-efendiju da je pravi hodža, i kome god zapiše da odmah ozdravi,
pa naredi da mu ga odmah dovedu. Kada dođe jedan carski kavaz
i kaza mu da ga car zove, jadni efendija u mal' ne pade od straha.
Poče kavaza moliti da ga ne vodi, jer, veli, on ništa ne zna. Ali sve
uzalud, kavaz ga se nije htio proći — E dobro, rekne efendija, —
kad nije druge, ja ću ići s tobom, samo me pusti kući, jer mi je
ćitab ostao kod kuće. Kavaz ga ne htje bez sebe pustiti, nego i on
s njim pođe. Kada efendiju ugleda žena, izleti pred njega, jer se
haviza da ima nešto. — Šta ti je, za Boga? upita ga žena. — Pitaš
me šta mi je! Naopako si me ti i zahodžila, kad je car čuo da
pišem, pa me zove da i njegovoj šćeri zapišem. I eto će me sada s
glavom rastaviti! N i ženi to ne bijaše ni malo drago, pa se pokaja,
e je ona svemu kriva. U tome kavaz viknu efendiju, te odoše caru.
Kad je efendija došao caru, stane mu se pravdati da ništa ne zna,
ali bogme s carem se dugo ne govori, nego mu car naredi da mora
odmah ići da vidi šta mu je šćeri. ćoše-efendija, ode sultaniji u
sobu, đe je ležala kao direk, niti očiju otvara, niti šta govori. Ali
kako efendija uniđe, sultanija odmah otvori oči i poče govoriti.
Brzo odoše caru na muštuluk da mu je šćer progovorila, a car ih
dobro obdari. Car zamiluje ćoše-efendiju, ali jadni efendija moli
cara da ga pusti kući. No car ga ne htjede nikako pustiti. Jednoga
dana pođe car u banju i povede ćoše-efendiju sa sobom, ćoše-
-efendija smisli da se načini budala, pa kad se car skine da se kupa,
da ga onda za noge iz banje izvuče. On će misliti da je lud, i tako
će ga se kutarisati. Tamam se car skinuo da se kupa, a efendija
uleti, uze cara za noge, pa ga izvuče na dvor. Istom on cara izvuče,
a na Božije čudo prolomi se kube. Car ponovo zamilova Ćoše-
-efendiju i nađene mu ime da je evlija. — Patišahu, rekne mu
efendija, — ja ništa ne znam, ja sam jedan džahil, nego svemu je
ovome kriva moja žena! Pa ispriča caru sve što je i kako je bilo sa
njegovom i munedžibašinom ženom. Car mu se onda vjerova, ali
da mu se zafali što je njegovoj šćeri Bog dao derman njegovim
sevebom, i što ga je iz banje izvukao prije nego se kube prolomilo
i cara usmrtilo, dade mu da bude munedžibaša, ali pošto on ne
znađaše učiti, to postavi munedžibašu njegovim vićilom. Sada više
nije smjela munedžibašinica izgoniti efendinu ženu iz banje. Car
sagradi Ćoše-efendiji šaraje, te je on sa svojom ženom sretno
živio. Ako su živi i danas im je dobro.

36
 HVALJENI SLUGA
Jednom pred akšam sastale se age Sarajlije na Mejdanu, da
krijući od žena popiju akšamluk. Koga će poslati po rakiju, nego
hamala Kaku?
— Kako! — zovnut će ga jedan, najdeblji od svih akšamlučara.
— Hoj, hoj! Eto me! — odvrati Kako.
— Hajd’, vjere ti, donesi nam šišu rakije, one jute, znaš, u ono­
ga vlaha, crnog Jovana u Tijesnom Sokaku.
Kako pograbi najveći bardak — jer je šiša malena — pa hajde
po rakiju. Da ne bude dosadno, jedan od njih predloži da pogađaju,
dokle je, biva. Kako stigao.
Jedan veli: — Eno ga niz basamake.
Drugi: — Eno Kako obuva kundure.
Treći: — Eno ga, sanki, niz sokak.
četvrti: — Sišao s Mejdana.
Peti: — Eno Kako trči niz Vratnik ko pomaman.
• šesti: — Kako ti je, sanki, biva, sad pravo prošo kroz kulu.
Sedmi: — Pasji sin, zadiho se, i eno ga u Širokcu.
Osmi: — Eno ga pred mehanom.
Deveti: — Eno Kako ušo u mehanu i odčeplja bardak.
Deseti: — Eno ga, veli Kara Jovanu: — Daj mi one jute; za
koga je, ti već znaš, — a Kara Jovan mu veli: — Je li za age na
Mejdanu? Taman imam za njih rakije, koja je starija od Muse
Kesedžije!
Jedanaesti: — Lažeš, vala, evo ga već kod vrata! O Kako! Jesi
1’ već stigo?
A Kako doista uđe na vrata i veli agama:
— Nisam još ni pošo. Dajderte mi lojanicu, ne mogu da nađem
drugi opanak.

HERCEGOVAČKA TERAVIJA

U nekom zabačenom hercegovačkom selu pogodili seljani

hodžu, da dm klanja teraviju. Pri kraju ramazana hodža sve pogle­
dao, eda će tko početi plaćati, ali sve uzalud. Nitko ni riječi o
tome. A hodža jednako pogledao, iščekivao i nadao se, ah svejedno,
opet uzalud, pa će ti najposlije poslije posljednje teravije selja-
nima:
— Ma, ljudi, ramazan dođe i prođe, a meni nitko ne plaća.
— A bogme ti ga mi platiti nećemo! — odgovoriše mu seliani
u brk.
Hodža vidje šta bi, pa se sav razgoropadi i u onoj ljutini okre­
nu se seljanima:
— E, boga mi, kad vi meni nećete platiti, ja sam vama krivo
klanjo!
Ako si ga ti nama krivo klanjo — dočekaše seljaci u jedan
glas — i mi smo, beli, tebi svi bez abdesta bili!

37
 HERO S ONOG SVIJETA
Vraćao se Hero s pazara kući pa ljuto ogladnio, a naučio se
vazda iz tuđe brašnjenice živjeti, pa opazi jednog hadžiju gdje gleda
težake kako mu u polju rade, a pred njim stoji jedan sahan punan
meda i vruća pogača. Hero mu se pokloni, ali hadžija lukav, pa
će reći:
— Žao mi je, Hero, što te ne mogu ručkom ponuditi: vidiš li,
da je i meni malo, a kuća daleko; nego svrati mi kući i tamo ručaj.
Ode Hero sjetno neveseo, trudan i gladan, ama Hero, ko Hero,
u putu smisli, šta će raditi. Kad dođe pred kuću, vidje ga hadžijinica
d upita ga:
— Tko si? Kojega si mileta?
A on:
— Ja sam, kado, derviš, došao s onoga svijeta, donio selam
od mnogo mrtvih, i da im kažem, kad se vratim, kakvo su im doma.
Oveseli se kada, brže bolje iznese preda nj pogaču, cicvaru i
prigana jaja i poljubi ga u skut i u ruku, pa ga upita:
— A vidje li mi na onom svijetu sina Aliju, kuku majci?!
— Kako da ne? U jednoj smo odaji.
— A kako mi je, lele majci?!
— Hvala bogu, zdravo je, ali je, bogme, nekako udario na muku
bez hašluka, a nema nikoga svoga bolećega, da bi mu uzajmio, da
bar kupi kafe i duhana kao ostali zenđili Turci, nego ti je selam po
meni, i teški mi je amanet predao, da te zamolim, da mu krijući od
babe pošalješ koju paru.
— A kad ćeš opet gore? — upita kaduna.
— Inšala, doveče pa akšamu.
Potrči kada i izvadi jedan zamotuljak para, što ga je u sanduku
od muža krila, te plačući Heri dade, govoreći:
— Na, dervišu, amanet i uz amanet pozdrav mome Aliji, jadna
mu i kukavna majka, i reci mu, neka ne željkuje ni kafe ni duhana,
nego kad mu zatreba, neka mi poruči.
Htijaše ga kada još nešto zapitivati, ali Hero pogleda poljem
i vidje, da se hadžija uputio na konju kući, a on rep u šake, pa no­
gama u ledinu, svrativši se u najbliži grm s puta. Evo dođe hadžija
i videći kadu gdje plače, upita je:
— Šta ti je?
A ona mu sve pravo kaže. Pripita je:
— A kuda okrenu?
— Putem put onoga najvišeg brda, otkuda će, reče mi, po hladu
odletjeti na nebo.
Dosjeti se hadžija, da je to bio Hero, pa obode mamuzom konja
goneći Heru i psujući:
— Anasena siti! Sad ćeš znati, koga si prevario!
Potrči konja putem, a Hero ga iz grma virijaše, pa u sebi reče:
— Hajde ti na konju prazan naviše, a ja ću, dok prebrojim pare
punane kese, naniže! Ti nekome pare oteo nasilu, a ja ih od tebe
primio na hilu! Bog će nekako prebiti jedno za drugo!

38
 POZAJMLJENO RUHO

Neki se Gačanin ženio iz Trebinja, ali bio potanka imovnog sta­

nja. Da bi ipak osvjetlao svoj obraz, otac mladoženjin pozajmi her­
cegovačko ruho i dođe sa svatovima po djevojku. Kad su se svatovi
s rodbinom i prijateljima kod djevojke razgovarali o imanju poje­
dinih ljudi i plemena, mladoženjin otac u zanosnom eglenu reče,
da ima mnogo blaga, a osobito sitne stoke. U tom času stiže mu de­
peša, a on, ne znajući čitati, predade je svome prijatelju rekav­
ši mu:
— Molim te, prijatelju, pročitaj mi ovu depešu, a mislim, da
me onaj moj sin pita, pošto ću prodati dvadeset volova.
Kadli u depeši ni govora o prodaji volova, nego mu prijatelj
pročita:
— Babo, vraćaj čakšire i fermen, jer treba Hasagi.

PUTNIK I TEŽAK

Putnik neki, prolazeći putem, natrta slučajno pokraj jednoga

težaka, koji je orao s dva vola u jednome dolu. Tako, zar po nje­
govoj nesreći, provali se zemlja, i propadne težaku jedan vo do pola
u zemlju. Zapomaže težak izglasa, moleći putnika:
— Pomozi brate, ako boga jednoga znaš! Hodi potegni ti za
rep, a ja ću za uši, pa ne bi li ga kakogod kutarisali.
Siromah putnik, ne misleći nikakva lukavstva, s najbržom hi­
trinom pritrči bijednome u pomoć pa dokopa vola za rep, a težak
za uši, i tako obojica potegnu zajedno. Vo pretežak, snažan, i, po
nesreći, odguli volu rep. Videći to težak, stane putnika grdno pso­
vati, govoreći mu:
— A zašto mi, nesretniče, nagrdi vola? Idem sad od kadije
poslati po te!
I poleti u vas trk na mešćemu.
Siromah putnik, videći se u čudu, dosjeti se odmah zlu, da mu
sad valja muzuru platit ajekteriju, a suviše, ako kadija krivo pre­
sudi, eto ti još većega belaja: valja na pravdi platiti vola. Domisli
se i uzme dva kamena, te ih metne u svoja njedra, pa potrči odmah
za težakom. Oba zajedno prispiju u mešćemu i stanu pred kadiju.
Kadija je pušio čibuk, a pošto vidi njih, turi čibuk niza se i počne
zasukivati brkove. Ukrotio se kao -vuk u grožđima, pa, misleći, veli
u sebi: — Evo mi sad jedne dobre lokme: ha, bit će masla! Zapita
težaka, što su došli. A težak nastavi govoriti:
— Ja sam, efendija, orao u jednom dolu, i tako, zar po nesreći,
provali se jedan ponor, te mi se stropošta jedan vo do pola u onaj
ponor, a ja tada stanem u nevolji vikati, da mi tko pomogne, ne bi
li kakogod kutarisali vola. Tako iznenada đavo donese ovoga obje­
šenjaka, koji dokopa vola za rep kao bjesomučan, poteže, bog ga
posjekao, te odadrije volu rep; ja bih volio, da mi je vo s glave pro­

39
pao, nego ga gledati grdna. Ta što će mi grdan vo, on grdan pred
boga izišao dabogda?! No, efendija, naplati mi od njega vola, pa ti
uzmi tvoj resum.
Taman kadija zausti da nešto zbori, a putnik mu presiječe
riječ:
— Efendija, šta sam ja u tom kriv? Ja sam išo putem, i on me
je sam zamolio, govoreći mi: — Potegni, brate, za rep, ako znaš
što je nevolja, a ja ću za uši, i tako obojica potegnemo, te, po ne­
sreći, odguli se volu rep. No, gledaj, efendija, kako je po šerijatu,
reče te namignu kadiji pokazujući mu rukom u svoja njedra.
Kadija, pomislivši u sebi: — Ondje će biti meni dobra lokma!,
okrene se težaku i srdito mu odgovori:
— On je učinio sevap! Po tvojoj molbi pritrčao ti je u po­
moć, pa što je on kriv, što se volu rep odgulio?! Tako je bilo suđe­
no. Hajde, sikter nadvor, u šerijatu nije, da ti ga plati, i ne će ti
ga ni platiti!
Težak, savivši glavu, ode iz mešćeme. A kadija prizovne sebi
putnika, i šapne mu polagano:
— Daj mi ono iz njedara, što si mi malo prije obećao. Vidiš
kako ja tebi po hatoru presudih, jer da ti nijesam po hatoru pre­
sudio, naplatio bi ti onaj ćulanija vola.
Putnik se primakne kadiji pa izvadi iz njedara ona dva ka­
mena i rekne kadiji:
— Efendija! Da nisi pravo sudio, s vrh moje duše, sa obadva
ova kamena udario bih te u vrh tvoje glave!

SAMOUBOJSTVO

Neki čovjek šetaše kraj vode, a uto dotrča nekakav budalašina,

te se onako u haljinama baci u vodu i poče tonuti. Kad ovaj vidje,
da se hoće utopiti, skoči i izvadi ga. Mahniti se opet baci u vodu,
a ovaj ga opet izvadi, te pošto to i treći put učini, onda mahniti ode
i objesi se o jednom drvetu.
Kad ljudi, koji tuda naiđoše, zapitaše ovog, zašto je pustio čo­
vjeka, da se objesi, on odgovori:
— Maloprije je skakao u vodu, a sad se objesio, da mu se ha­
ljine ocijede.

BRZ ODGOVOR
Jednog upitaše:
— Koliko godina ima, kako si se oženio?
On odgovori:
— Sigurno vam ne mogu kazati, koliko ima otada godina, ali
znam da je to bilo onda, kad nijesam imao pameti u glavi.

40
 BERBER

Neki berber u svojoj berbemici zalijepio razbijeno okno na

prozoru papirom. Naiđu tuda djeca iz mekteba, te jedno glavom
probije papir i rekne:
— Majstore, koliko je sahat?
A majstor udari mu jedan šamar i odgovori:
— Evo sad jedan kucnu!

PRED VJEŠALIMA

Kad nekog zločinca, koji je bio, vrlo odan piću, htjedoše obje­
siti, ponudiše ga: hoće li što pojesti ih popiti. On zatraži bocu lju­
te rakije. Kad mu to donesoše, onda zatraži, da mu daju vode. Upi­
taše ga:
— Što će ti voda?
A on odgovori:
— Kad se ljuta rakija bez vode pije, izgore džigerice.

TVRDICA

Neki tvrdica krene po noći na put. Kad je odmakao od kuće

dva sata, nešto mu na um padne, pa se vrati kući. Kad dođe kući,
upita ga žena u čudu:
— Otkud ti, čovječe, što si se vratio?
— Zaboravi ti kazati — odgovori joj on — da utmeš svijeću,
ostala je iza jnene goreći.
— A kako ti ne bi žao opanaka, podero si ih koliko vrijedi de­
set svijeća?!
— E, skinuo sam ja opanke, pa ih nosio pod pazuhom!

MUSTAJBEGOVI BRKOVI

Mustajbeg običavao svaki dan lojem mazati brkove, kad bi išao

u kafanu, te bi se onda hvalio, kako je dobro ručao. Došavši tako
jednom po običaju u kafanu stade trljati masne brkove i hvaliti se
jednom prijatelju:
— Ih, prijane, što sam ti danas mastan burek okrkao! Ama ha,
pravi burek! Sve maslo kipi!
Uto utrča u kafanu njegov sin i povika:
— Babo, babo, velika se šteta desila: izjela mačka svijeću, što
mažeš brkove, kad u kafanu ideš!

41
 HRSUZI

Ono ti je bila jedna žena pa imala tri sina, a bila je vrlo

siromašna. Jednom povede mati najstarijega sina da ga da na
zanat. Vodila ga je od dućana do dućana, no dijete niđe nije stjelo
na zanat. Najposlije opazi jednoga na ćefenku, đe sjedi i maše
nogama, đe tamo đe amo. Dijete kaže materi: — Ja hoću u onoga
na zanat. Mati ga stane odvraćati, govoreći mu: — Vidiš đe i on
sam nema posla, pa šta ćeš učiti, šta li ćeš naučiti! a dijete
jednako: — Ja hoću, pa hoću. Tada ga mati odvede onome što
mahaše nogama i zamoli ga da joj dijete primi na zanat. A onaj
čojek rekne: — što će mi, kad sam evo i sam bresposlen. No mati
djetinja rekne: — Uzmi ga, pa makar i on sjedio te mahao nogama
k’o i ti, kad dijete hoće tebi i nikome drugome. Onaj ga najposlije
primi i dijete sjede s njim mahati nogama. Kad je bilo u akšam
zatvore dućan, pa odu kući te večeraju. Poslije večere reći će
majstor djetetu: — Znaš, mali, šta ja radim? — Šta radiš, majstore?
upita mali. — Ja kradem carevu haznu, hoćeš i ti sa mnom? Dijete
odmah pristane; te tako se oba krenu i ponesu dvije vreće. Kad
dođu tamo, onda majstor otvori haznu i rekne djetetu: — Hajde ti
dolje, napuni ove vreće dukatima, a ja ću ovde čuvati da nas ko ne
vidi. Dijete odgovori: — Hajde ti sad, majstore, pa ću ja drugi put,
dok se malo obiknem. Majstor siđe dolje, napuni vreće, pa ih doda
djetetu. Dijete izvuče i vreće i majstora, pa odu kući, ostave blago
i legnu spavati, kao da nije ništa ni bilo. Sjutridan otidu opet na
čaršiju u oni isti dućan, sjednu na ćefenak, pa stanu mahati noga­
ma k’o i juče. I taj dan kad se smrkne pođu da kradu haznu. Sad
siđe dijete dolje, napuni vreće, a majstor izvuče na uže i njega i
vreće. Opet odnesu blago kući, a sjutridan su na ćefenku opet
klimatali nogama. U tom se oglasi da se careva hazna krade, pa car
naredi da se u haznu metne kaca puna katrana, pa kad dođe hrsuz
nek se udavi u katranu. Kad se smrkne, i toga večera pođe majstor
sa djetetom da krade. Kad dođu hazni, bila je reda majstoru da
silazi u haznu. Majstor se spusti niz uzicu, kad dolje a on ti ćop u
katran! Dijete kod hazne čekaj, čekaj, a majstora ni od habera. Po­
đe i dijete dolje kad imaš šta i viđeti: majstor u katranu, a oko
njega zaftije. Majstor kad ugleda dijete zaviče: — Bježi, jadan
ne bio, ako hoćeš da ne paneš i ti u ovo perje! Mali se brzo
vrati gore, zgrabi pune šake praha, pa opet pođe u haznu. Kad
dođe blizu zaftija a on prahom u oči, zaspe i jednoga i dru­
goga; dok se stražari zabave oko očiju, on odsiječe majstoru glavu i
pobjegne. Kad dođe kući upita majstorica za majstora kuda se
đeo, a dijete ne odgovori ništa, već izvadi iz vreće majstorovu
glavu, pa je baci preda nju. Kad to viđe žena stane je kuknjava i
pomagnjava, ali dijete joj zaprijeti da šuti, — jer, veli — neće dobro
biti; a ako hoćeš majstora, ja ću ti ga donijeti. Sjutridan kad car
dođe, ima šta i viđeti: u kaci čojek bez glave. Onda car naredi da
izvade trupinu iz kace, da je operu i metnu na čaršiju, jer ko mu
bude svojta doći će i plakati nad njim. Odmah se učini po carevoj
naredbi, a kad čuje majstorica za to a ona šćaše da ide da vidi
čojeka i da se nad njim isplače. Mali kad čuje šta majstorica hoće,

42
ne dadne joj onako ići, već joj da para i reče: — Idi kupi za ove
pare srče, pa kad se vratiš naniđi onij em sokakom, a kad budeš
ispred majstora a ti posmi i pani, srca nek se porazbija, a ti se
onda sita isplači. Majstorica ga posluša, uzme pletenku i one pare,
ode pa kupi punu pletenku srče, a kad bi ispred muža a ona posrne,
pane i svu srču polupa; onda otrgne kukati i sita se za mužom
isplače. Car kad je vidi đe plače, sažali mu se, pa joj da četiri
dukata nek ide kupiti srče što je razbila. A žena primi pare i ode
kući. Ona trupina stajala je i stajala, zaftije je čuvale i niko da
dođe k njoj da plače. Poslije toga mali uzme jednu mehanu blizu
majstorove trupine, pa prodavaše zaftijama rakiju. Jedne noći
napoji on džabe zaftije, te oni pospaju k’o zaklani, a mali skine
trupinu i brže bolje odnese je kući, pa se vrati natrag u mehanu.
Kad se probude zaftije stanu vikati ko im ukrade mrtvoga, a mali
đoja čudi se k’o da ništa d ne zna. Kad car dočuje da je nestalo
mrtvoga, a on naredi da ubiju one zaftije što su ga čuvale. Pošlje
naredi car da se jedna deva natovari blagom i nakiti sve dragijem
kamenjem, — pa, veli, — onaj hrsuz neće moći mirovati, doći će da
ma što ukrade. Zato jedna straža nek ide pred devom, a druga za
devom, pa ko se približi devi toga fatajte, to je hrsuz! Sve se učini
po carevoj zapovijedi, nakite i natovare devu, pa pođu sa stražom
kroz šeher. Onda onaj mali hrsuz ode majstorici pa joj kaže: —
Deder se ti obuci u što ljepše moreš, pa kad prođu tako i tako s
devom, a ti propusti prvu stražu, a kad druga nastupi, ti iziđi pred
nju i stani ašikovati, a ja ću devu pa u avliju, neće niko ni viđeti.
Majstorica učini kako joj je mali naredio, pa kad ona stane ašiko­
vati, a mali s devom u avliju, blago i nakit sakrije a devu zakolje.
Kad čuje car za to prenerazi se od čuda, pa onda pošalje jednu
babu da ide od kuće do kuće i da traži devećeg mesa za iladža.
Baba pođe od kuće do kuće, pa dođe i majstoričinoj kući. Zaište
od majstorice devećeg mesa za iladža, a mah hrsuz nije bio kod
kuće. Majstorica joj da čitav but od deve, a baba uzme but, pa kad
iziđe iz kuće a ona katranom namaže vrata, da pošlje pozna kuću.
U tom dođe mali iz čaršije, pa zapita što su vrata zamazana, a kad
mu majstorica ispriča, a on ti brže bolje katrana, pa sva vrata u
onom sokaku zalijepi. Kad dođu stražari s babom, a ono svaka
vrata umazana; baba ne znadijaše đe je dobila devećeg mesa, te je
zaftije sikterišu. Poslije toga dođe carski paša u jednoga trgovca
na dućan i tuj je sjedio. Prođe tuda mali, pa begeniše na veziru
veliki ćurak, pa pomisli: — Beli će od onog ćurka biti i meni
fermen, pa onda priđe onome dućanu i kupi nešto u trgovca. Dok
je trgovac mjerio, a mali zađe s leđa veziru i odsiječe mu čitav
komad od ćurka, pa ode. Kad vezir ustane i vidi da mu je skut
odrezan začudi se, a začude se i svi kako se more sa živa čovjeka
ukrasti. Kad car vidi na svome veziru odrezan skut, prenerazi se
od čuda, pa odmah naredi da se po sokaku prospu dukati, pa ko se
tijeh dukata dohvati, to je hrsuz. Tako i učine; prospu dukate, a
stražari se sakriju. Mali kad to vidi, nakatrani noge a napuni
njedra golubovima, pa ode onamo đe su dukati, pa onda pusti
golubove, stane zviždati a po dukatima gaziti, dok dukata nestane.

43
Tako se opet ne mogne iznaći hrsuz; a car kad čuje šta je bilo zapo­
vijedi da ko god živi u onome šeheru neka izađe na čaršiju i radi
svoj znat. Ko ne imadne zanata car će ga ubiti. Izađe i onaj mah
hrsuz, uzme tamburu i stane kucati. Car zađe po svijetu od jednoga
do drugoga da vidi ima li svak svoj zanat. Kad dođe car do maloga
upita ga: — Kamo tvoj zanat? A mali odgovori: — Evo, ovo je moj
zanat. Tadaj svi započnu raditi, a stražani se prevare pa zaspu, a
mali se digne te stane krasti. Nekom uzme papuču, nekom firalu,
nekom kesu, nekom maramu, pa onda nekom odsiječe brk, a
nekom bradu, i tako svakom ponešto učini, a zaftijama pokrade
puške pa ih odnese i pobaca. Ondaj dođe u carev dvor i svijem
pašama obriči bradu, pa onda ukreše vatru i vidi ko je car, pa
njemu obrije i bradu i brkove, uzme mu iza pojasa maramu, pa
metne i bradu i brkove u nj. Zatim ode i slomi sebi tamburu, pa
legne i on, a metne tamburu na prsa. Kad ujutru car ustane, jest,
imaš šta i viđeti: na njemu ni brade ni brkova! Stane se car čuditi
i devletiti, a kad poustaju veziri i oni nakazni. Zađe car po svemu
onome svijetu, kad ovaj nema nosa, onaj jednog brka, ovaj bos a
onaj gologlav. Dođe i do hrsuza, pa se začudi kad viđe da je i njemu
neko tamburu slomio. U tom se mali k’o bajagi probudi, pa kad
ugleda tamburu stane gorko plakati. Caru se sažali, pa mu da tri
dukata da kupi drugu tamburu. Kad je car vidio da ne more hrsuza
naći, a on pusti telala da viče: — K o je počinio onaj belaj svijetu,
neka dođe caru pa nek se kaže, neće mu car ništa učiniti, veće će
mu dati hiljadu dukata. Kad to čuje mali, a on ti se odmah uputi
caru, a kad iziđe pred cara reče: — Ja sam onaj hrsuz što ga ti tra­
žiš. Kad ga car zgleda, reče mu: — Idi, bolan ne bio, ti tolišni mali
pa da to učiniš, ja to ne vjerujem! A mali na to izvadi iza pasa čevr-
mu pa rekne caru: — Kad ne vjeruješ, evo se uvjeri, nuto tvoje če-
vrme i u njoj tvoja brada i brkovi! Car se onda zadivi pa reče: — Va­
lahi i bilahi, odsela đe god što nestane neka znaš da je povrh tvoje
glave! Onda naredi te ga ištrampaju, pa mu da dukate i mali ode;
ah sad nije smio više krasti. Tako prođe nekoliko dana, dok
jednom mali rekne svojoj majstorici: — Vala, beli mi se ogadilo
već deveće meso, idem ja u komšiluk ukrasti mesa, pa makar me
odmah na mjestu ubili! Tako i učini, ode u komšiluk i nađe u
jednoga na tavanu suha mesa pa stane krasti. Tako je svaku veče
krao, dok ne uvreba onaj čovjek, pa rekne svojoj ženi: — De, ti
ženo skloni ono meso u naćve, vidiš đe ga nestaje! A mali se jednu
veče privuče kući onoga čojka, a žena je spavala. Onda mali drmne
ženu, pa je upita: — A đe ti je ključ od naćava, jer more doći hrsuz
pa pokrasti meso. Žena misleći da je čovjek njen pita, reče: — Evo
ga pod jastukom! A mali se dočepa ključa, otvori naćve i pokupi
meso, pa bježi u brzine! To začuje onaj čovjek pa ga poćera, a mah
baci meso pa bježi; pa kako je bjež’o sve je skid’o sa sebe haljine
od vreline i prije čovjeka dođe opet njegovoj kući. Kad dođe i onaj
čovjek, a mali ga presretne pa ga upita: — Može li, čovječe, stići
hrsuza? A on rekne: — Oteh, meso, a njega nikad stići! pa doda
malome ono meso, a mali bježi svojoj kući. Kad čovjek uđe u sobu,
a žena ga zapita: — Kamo, more li šta učiniti? Đe ti je meso?

44
Čovjek stane od čuda: — Pa zar ti ga nijesam malo prije dao? —
Jok vala, meni nijesi, odgovori žena. Tadaj se čovjek sjeti: — Jes,
veli, — ono bio hrsuz, tako mi Boga! pa poleti da ga traži. Tuc tamo,
tuc amo, nema pa nema, hrsuz davno umak’o! Kad je doš'o mali
kući pripovijedi majstorici šta je bilo s njim. Majstorica se poboji
da ga ne uhvate i ne ubiju, pa se zdogovori s malijem te odu u
drugo carstvo, a mali uzme majstoricu za ženu i srećno su živili.

KOME JE TEŽE: ŽENI U KUCI

ILI ČOVJEKU NA NJIVI

U nekom selu živjeli su čovjek i žena te se prometali koje

kako, čovjek od težakluka, a žena radila u kući. čovjek bi odmah,
čim bi dan osvanuo, uhvatio volove i otišao u polje orati, a žena bi
ostala kod kuće radeći, te bi mu uvijek donijela ručak na njivu.
Ali čovjeku je uvijek bilo krivo, misleći da žena nikakva posla ne
radi, već samo da ljenčari kod kuće, pa to najposlije i reče ženi.
— Ti, ženo, samo džaba ležiš kod kuće i jedeš, a ne radiš
ništa. Ja bih sav ženski posao uradio za sahat. Mi jadnici ljudi po
cio dan se pržimo na suncu.
Žena se nato stane smijati, te reče čovjeku:
— šuti, bolan ne bio, naš je posao stoput teži od vašeg, a vi ga
ne bi nikad mogli svršiti.
Ali on joj ne dade ni govoriti, već opet zasu, kako ljudi više
rade, a žene ništa. Nato mu ona reče:
— E, pa dobro, ja ću sutra uhvatiti volove pa ću ići orati, a ti
ćeš raditi moj posao.
On to jedva dočeka, te ugovore da će tako raditi, čim zora za­
bijeli. Sutradan žena uhvati volove, a onda poče naređivati čovje­
ku, šta treba da on radi:
— To ostaješ kod kuće i dobro mi pazi, što ćeš uraditi: čuvaj
mi piliće, da ih štogod ne odnese; onda pomuzi krave, ama čuvaj da
ne podoje telad; skuhaj hljeb, izmeti mlijeko i spremi ručak pa mi
donesi na njivu.
žena potjera volove, dok joj nešto pade na pamet, te se povrati
i reče čovjeku:
— Da, zaboravila sam ti kazati, na tavanu ima u ćupu otrov,
čuvaj se, nemoj se prevariti pa izjesti nimalo onog otrova, jer ćeš
odmah umrijeti.
~ Taman reče on — ti nemaj brige, ja ću sve lako uraditi,
a ti dobro gledaj, da uzoreš, što god više možeš.
Zatim ona ode s volovima na njivu, a on ostane kod kuće da
radi.
•T . žena otišla od kuće, čovjek se razleti te stane da radi.
Najprije pomete kuću i naloži vatru, a onda ogleda kvočku i piliće
te se sjeti, da mu je žena rekla da ih čuva, pa se malo promisli kako
će ih najbolje učuvati te se domisli, uzme kanafe te poveže sve pi­
liće za kvočkine noge, da ih što ne odnese. Zatim ode te pomuze
krave, a onda se vrati u kuću i stane zagrtati rukave, da umijesi
hljeb. Počne sijati brašno, pa mu na um padne, da mu valja i
mlijeko izmesti, a dotle mu je već prošlo dosta vremena, te mu
nešto na um padne, i on reče:
— Ha, bogme, ja ću svezati stap za leđa, pa dok ja budem sijao
brašno, mlijeko će se pomalo mesti, i tako ću dva posla uraditi!
Tako i učini: sveže stap za leđa i stane sijati brašno. Dok je
brašno prosijao i hljeb u naćvama zamijesio, na mlijeko je posve
zaboravio. Kada je iza toga iznio hljeb, da ga zapreće, nagne se da
razgrne vatru, a mlijeko preko glave sve se salije na vatru i potme
je. On se razljuti te iziđe pred kuću, da vidi piliće, a u isti čas doleti
nekakva ptičurina te uhvati kvočku, a kako su bili pilići povezani
za nju, to odmah i njih odnese. Kad i to vidi, još se više razljutio
te pođe u pojatu da vidi krave. Pošto je unišao, opazi telad pod
kravama gdje doje, jer je bio zaboravio zatvoriti vrata od telećaka,
te su teoci izišli i podojili krave. Sada mu omrzne život, te se stane
lupati šakama u glavu i reče:
— Eh, kada sam ovoliko uradio zijana, idem, vala, na tavan
pa ću se otrovati, nek ne živim!
Što je mislio, to i učinio. Kada se popeo na tavan, nađe onaj
ćup te zasjedne i stane jesti, sve malo pomalo. Kad je nekoliko
puta založio, stane se okretati oko sebe, kad će se otegnuti i
umrijeti.
Uto već dođe vrijeme ručku, te žena dođe d dotjera volove. Po­
što je ušla u kuću ugleda hljeb na ognjištu nepečen, a po ognjištu
proliveno mlijeko. Zatim ode u pojatu, kad tamo, a teoci podojili
krave gladne i žedne, a kad se htjede vratiti u kuću, opazi da nema
ni kvočke, ni pilića. Uđe u kuću te stane vikati muža.
Ah se on ušutio i načinio se, da je već umro. Žena se sjeti,
da je na tavanu, te se odmah popne gore i ugleda ga gdje jede med,
a ona zaviče:
— Uh, šta to radiš, ako si turčin, što mi sve zijan za zijanom
radiš?!
On se okrene, pa već vidi, da nije mrtav, te zato joj odvrati:
— Ma prođi me se, ženo, eto si vidjela, šta je bilo zijana, pa
sam se evo popeo na tavan da se otrujem, kad sam toliko zijana
počinio, nek i ne živim!
— Hajde, budalo, kako ćeš se medom otrovati, ta to sam osta­
vila za lijek, a ti mi ga eto pojede! Idi, moj junače, pa svoj posao
radi, ori, kopaj, ddi u drva, a nemoj se kvartati u ženske poslove,
kad te za to bog nije stvorio!
Kad to on čuje, jedva dočeka, te brže bolje uhvati volove i ode
i bez ručka orati, a žena ostane svoj posao radeći.
Poslije nije više govorio da su ženski poslovi laki, već je iza-
toga uvijek govorio, da su ženski poslovi još teži od muških.

46
 SARAJLIJE MARIFETLI LJUDI

Razgovarali negdje seljaci oko Sarajeva o onom svijetu. Jedan

upita:
— Hoće li biti u dženetu duhana?
— Neće, — reče jedan.
A drugi će:
— Hoće li biti u dženetu Sarajlija?
— Hoće.
— Eh, Sarajlije će njega nabaviti.

ZA OKU SOLI POŠAO U MOSTAR

Došao nekakav seljak na pazar u Sarajevo, pa pošto je prodao

nešto malo vune, ode u jedan dućan da kupi oku soli, te upita du-
ćandžiju:
— Pošto prodaješ oku soli?
— Kao d svakome — odgovori mu — po trideset para oku.
— Ma zašto, bolan, po trideset, kad je u Mostaru oka po dva­
deset i pet para?
— A ti hajde u Mostar! — odgovori mu dućandžija.
Seljak, za inad onoga dućandžije, vrati se kući bez soli, pa su­
tradan osamari konja, uzjaše, te pravo u Mostar i kupi oku soli. Kad
se peti dan vratio kući, upita ga žena:
— Gdje si bio, bolan, ovoliko dana?
— U Mostar sam hodio da kupim oku soli za inad ciganskog
dućandžije Sarajlije, koji htijaše da mi zalukavi pet para!

OKLEN INGLESKOJ KRALJICI TOLIKE PARE

Jedan car sjedio jednom sa svojijem sadrazanom na divanu,

pa mu reče: — Ima li dko bolji i bogatiji od mene, kad ja svakom
ko rekne kad prođe ispred mojijeh pendžera fise bililah dadem
dukat? — Ima, care, odgovori sadrazan, — ingleska kraljica, jer
ona, ko vikne ispred njezinijeh pendžera fise bililah, dade mu uje-
danput stotinu dukata. Car se začudi, pa ga upita: — Oklen ingle-
skoj kraljici tolike pare? a on mu odgovori da ne zna. — To moraš
znati i meni kazati, rekne sadrazanu car, — ili na tebi nije glave!
Sadrazan na zapovijest carsku spremi se odmah i pođe po svijetu
da ispituje to. Najprije stigne pod pendžere ingleske kraljice i
vikne što je mogao bolje fise bililah, našto mu kraljica baci s
pendžera stotinu dukata. Tako sadrazan prođe ispred kraljičinijeh
pendžera za jedan dan devedeset i devet puta, i sve vičući fise
bililah, te dobi od kraljice devedeset i devet stotina dukata. Ali ga
kraljica zovne sebi pa ga upita zašto ište toliko dukata, a on joj
odgovori: — Radi Boga! — T i nijesi fukara, pa da ti treba prositi,
rekne mu kraljica. — Istina je to, kraljice, odgovori sadrazan, —

47
ali evo uzroka. Jednog dana sjedah sa mojijem carem na divanu,
pa mi on reče: — Ima li iko bolji od mene, kad ja svakom ko vikne
fise bililah dadem dukat? Ja sam mu odgovorio da ima ingleska
kraljica, da ona baci s pendžera stotinu dukata svakom ko zaviče
fise bililah. On se na ovo začudi, pa me upita: — Oklen ingleskoj
kraljici tolike pare? našto mu ja odgovorih da ne znam. — To
moraš znati i meni kazati, reče mi car, — ih na tebi nije glave! Pa
s toga dođoh ovđe da doznam odaklen ti tolike pare — Odavlen
četrdeset konaka daleko, reče mu kraljica, — ima jedan momak;
sjedi u jednom praznom dućanu i kod njega stoji jedan od tuča
havan u kome tuče almaze, pa prah njihov istrese na dlan, puhne,
a praha nestane; otiđi, pa nek ti on kaže zašto to čini, pa ću ti i ja
kazati oklen mi pare. Sadrazan se odmah spremi i pođe dalje. Kad
je proputovao četrdeset konaka, nađe u jednom dućanu praznome
jednog momka i kod njega đe stoji jedan havan. A baš u taj mah
telal prodavaše jedan almaz koji bijaše baš toga mladića. Ah ga
nilco ne može kupiti do opet onaj mladić, koji dade zanj hiljadu
dukata. Kad ga kupi, metne ga u havan, istuče; prah njegov istrese
na dlan, pa puhne, a praha nestane. Sadrazan se približi momku i
rekne mu: — Odaklen ti toliki novci, te ih tako baterisavaš? —
Odavlen četrdeset konaka daleko ima jedan star i slijep dedo, reče
mu mladić, — koji sjedi na dorćolu i sve plače. Ko gođ ispred
njega prođe, udari mu dva šamara, a dedo mu dade dva groša.
Otiđi i upitaj dedu za to, pa ću ti i ja kazati za što me pitaš.
Sadrazan otputuje četrdeset konaka i nađe dedu slijepog na
dorćolu. Dedo mu rekne: — Udri mi dva šamara! — Nijesam
došao, odgovori sadrazan, — da te bijem, nego da te pitam što
sjediš ovđe pa ti svijet udara šamare a ti mu zato daješ para? —
Udri mi i ti dva šamara, reče dedo, — pa ću ti odgovoriti. Na to mu
sadrazan zvizne dva šamara, a dedo mu dade dva groša i rekne: —
Odavlen četrdeset konaka daleko ima jedan mujezin i tu pere
čamašire, a za jedan dan izleti i sleti uz munaru stotinu puta; otiđi
pitaj njega što to čini, pa ću ti i ja na pitanje odgovoriti. Otolen
pođe sadrazan i nakon četrdeset konaka stigne do mujezina. Zapita
ga što toliko izlazi i silazi uz munaru, na koje mu mujezin odgo­
vori: — Ima odavlen četrdeset konaka, sjedi jedan dedo i krpi
postule. Njemu dođe dan pa dva sahata plače a četiri se smije;
otiđi upitaj ga za to, pa ću ti i ja kazati. Sadrazan preputuje četr­
deset konaka, i nađe dedu. A dedi došao oni dan, pa počeo plakati
i ne prestade za dva sahata; a zatim počne se smijati i ne svrši za
četiri sahata. Onda ga upita sadrazan što dva sahata plače a četiri
se smije, na koje mu dedo odgovori: — Odavlen četrdeset konaka
daleko ima jedan čovjek u pustinji. Na dva mu ramena stoje dva
arslana, a on niti se tiče niti miče. Otiđi njemu, pa nek ti on kaže
šta tu radi, pa ću ti ja kazati. Sadrazan ode i dođe u pustinju, u
kojoj nađe jednog čovjeka kao što mu je dedo kazao. Upita ga
sadrazan šta tu radi, a on mu odgovori: — Ne pitaj! Bijah u jednog
hodže sluga; on ode na ćabu, mene ostavi u njegovoj kući i rekne
mi: — Sinko, imadeš svega u kući; nećeš ni čim oskudan biti;
svaku odaju otvaraj, a ovu jednu nemoj nipošto otvoriti. Kad hodža

48
ode na ćabu, a meni đavo ne dade mirovati, nego i onu odaju što
mi je rekao hodža da ne otvaram, otvorim; kad nasred odaje voda!
Tu skinem sa sebe haljine i stanem u vodu da se okupljem. Kad,
moj lijepi brate, najedanput stvorih se ovđe u pustinji, i evo taman
ima četrdeset godina od kako ne viđoh čovjeka nego tebe sada. Ko
te poslao da me za ovo pitaš, tako ćeš mu kazati, i hajde s milijem
Bogom! Sadrazan se s njim halali i vrati se natrag. Stiže do onog
dede što krpi postule i što jednog dana dva sahata plače a četiri
se smije. Sve mu pripovijedi što mu je pustinjak kazao, dok onda
postuldžija nastavi: — Kad ti je on kazao, i ja ću ti kazati: bijah
mlad, te jednom dođoh u Stambol, pa me begenisa carska šći, te me
car s njome vjenča. Ona me je dobro gledala i ponizna prema
meni bila. Kad bih ja sio za sofru da jedem ona nije šćela, a kad
bih je ja zovnuo da sjedne za sofru, rekla bi mi: — Ja nijesam
dostojna s tobom jesti. Do jednu godinu rodi jedno dijete, a do
druge još jedno. Jednog dana dođoh u kahvu i tu nađoh starca
bijele brade do pojasa. Sve mu kazah o mojoj ženi, a on mi odgo­
vori: — Pazi dobro i gledaj da ona ne iđe kuda po noći, pa mi
sjutra kaži. Otolen odem. Kad je bilo uveče, sjedoh za sofru i
večerah, a zatim legoh spavati. Kad je bilo u neka doba noći, ona
ustane pa me žicne šilom u bedra da vidi spavam li. Ja bod šila
pretrpih bez jeka; učinio sam se kao da baš tvrdo spavam. Zatim
ona ustane, otvori sobna vrata pa pođe. Ja se polako dignem i
pođem za njom sve uzastopice, da me ona i ne primijeti. Dok
stignemo na jedan mezar. U tom mezaru bijaše zakopan jedan
mladić. Ona mezar otkopa pa siđe unj, izvadi iz mrtvog mladića
džigericu i izjede je, pa opet mrtvaca zakopa. Ja se tada brzo
vratim kući i legoh spavati; potlje i ona dođe. Sjutridan odem
tražiti onog starca u kahvi, ali ga ne nađoh, niti ga mogoh iđe ačka-
ti. Približi se podne, te odem na ručak kući. Reknem i ženi da i
ona sjedne za sofru i ruča, ali ona ne šćede, nego mi odgovori da
nije dostojna sa mnom jesti. Tada joj ja rekoh: ti si sita, jer si
noćas jela džigericu onog mladića što je neki dan poginuo. Kad, moj
brate, šta ćeš viđeti, ona skoči i poleće put mene. Stvoriše joj se
nokti kao kuke od kantara, te ja bježi, a ona za mnom, dok prođoh
četrdeset konaka te sad ovđe krpim postule, pa kad mi pane na um
dvoje djece dva sahata plačem, a kad mi pane na um ona, četiri
se sahata smijem. Sad, hajde s hajrom, pa ko te spremio k meni
tako mu kaži. Nakon četrdeset konaka sadrazan stigne mujezinu.
Sve mu kaže što mu je postuldžija ispričao. — Kada ti je on kazao,
i ja ću ti kazati, reče mujezin, pa nastavi: — Jednog dana u podne
odem okuisati na ovoj istoj džamiji, kad najedanput doleće ’nakva
velika tičurina, pa me zgrabi i odnese na jednu adu, đe me i ostavi.
Mišljah se kud ću i kako ću, dok ugledah jednu kuću. Uljegoh u
nju i nađoh dvije đevojke. Jedna skoči pa me uze za ruku i reče: —
Blago meni, evo za me muža! pa onda okrene se meni i rekne: —
ču j! Nemoj nikad o svom devletu govoriti, ovđe će ti biti lije­
po. — Na adi proživih jednu godinu, ah jednog dana kad sjedah
sa njom na pendžeru, rekoh: — Eh, da mi je sad u vilajet otići, pa
na džamiji okuisati! — Tek što sam to izgovorio, a doleće opet
ona velika tičurina, zgrabi me i ovđe me kod džamije donese; te sad

4 Narodni humor i mudrost Muslimana

sve letim uz munaru za dan stotinu puta, ne bi li ona tičurina dole-
tila, pa me na adu ženi odnijela. Sad hajde, pa eto ko te poslao
tako mu kaži. — Otolen ti sadrazan put za uši i stigne slijepome
starcu na dorćol. Sve mu iskaže što mu je mujezin rekao. — E
dobro, — reče slijepac, — kad ti je on kazao, i ja ću ti kazati: bijah
kramar, imadijah dvadeset i četiri konja. Putujući jednom sretnem
jednog derviša, koji me upita: — Kramaru, bi li mi nešto natova­
rio? — Ja mu odgovorim da bih, i pođem za njim. Dođosmo pred
jednu pećinu na kojoj bijahu vrata. On izvadi knjigu iz džepa i
počne čitati, dok se vrata pećine otvoriše. Zavika derviš: — Daj
harare! — Ja uzmem harare, te četrdeset i osam harara nasusmo
para, a derviš još iz pećine uzme jedno malo ogledalo. Natovarismo
sve harare na konje, i otolen se krenemo dalje. Kad smo bili u
putu, ja zaištem u derviša jedan tovar para, a on mi ga drage volje
dade. Meni se to učini malo, pa zaiskah u njega još jedan tovar
para, a on mi i drugi dade. Opet mi malo, te ja u derviša zaiskah
sve pare, a on mi sve dade, te tako dvadeset i četiri tovara imadijah
sve para što mi ih je derviš poklonio. Ali ja promislim da više vri­
jedi ono malo u derviša ogledalo nego sve dvadeset i četiri tovara
para, pa rekoh dervišu da mi i ono ogledalo pokloni. On mi odgo­
vori da će mi ga dati, samo, ako ga uzmem, da ću se kajati. A ja mu
na to: — Makar se odmah kajao, daj mi ga, dervišu! — a on mi ga
pruži i dade. Ogledam se na jedno oko: oćoravim; ogledam se na
drugo oko: oćoravim i na drugo. Najedamput me nešto zgrabi i
sa svijem parama donese me ovđe na dorćol. Tako sada, kogođ
prođe ovud, udari mi dva šamara, a ja tome dadem dva groša. I
ovako ću sve davat za šamare pare dok ih gođ teče, kad nisam na
njima bio zadovoljan nego sam od derviša i ogledalo poiskao. K o
te spremio, tako mu kaži, i sad hajd s hajrom! — Sadrazan se krene
dalje i stigne mladiću što almaze u havanu tuče. Sve mu kaza
o slijepom starcu, a mladić mu rekne: — Kad ti je on kazao, i ja
ću ti kazati! — Pa nastavi: •— Moj otac bijaše derviš. Razboli se
smrtno, pa me pozove k sebi i rekne mi: — Sinko, eto ti svega osta­
vljam dosta, pa dobro čuvaj. Ako baterišeš, ja sam ti u onoj staroj
kući načinio u jednoj odaji vješala, pa se objesi, jer za tebe nije
življenje nego smrt. — Zatim se otac sa mnom halali i izdahne.
Odnesemo ga u mezar i zakopamo. Bijaše md ga žao pa plakah; a
kad pogledam oko sebe ugledam mojih dvanaest drugova đe i oni
plaču, pa reknem: — Za Boga, more li se ovaj plač s čime utješiti?
— A jedan od drugova odgovori: — Ima jedna boca što se zove
rahatluk i vrijedi pedeset i jedan dukat; s njom se može plač
utješiti. — Ja odmah izvadim ćesu od para i izbrojim pedeset i
jedan dukat, a boca se rahatluka odmah donese. Svu je u kap
ispijem. Odmah se razvesehh i zaboravih na sve. Počnem pjevati na
mezaru moga oca; već od suza ni spomena nema. Naredim te se
svakome mome drugu donese po jedna boca rahatluka. Svaki
svoju bocu ispije; postanemo veseli kao nikad dotlen. Sad naredimo
te dođu svirači sa tamburama ćemanetima, žurnom i bubnjem.
Stadosmo igrati i pjevati na mezaru moga oca, dok nas noć kući
ne oćera. Sjutri sam se dan opet s drugovima sastao i rahatluka
pio. Sve tako, dan po dan, pio sam s njima i veselio se, a ništa

50
nisam radio, te se vas istroših. Kad, na čudo moje, svaki od mojih
drugova otvori dućan i počne trgovati, a od mene okrenu glavu.
Žao mi je bilo, pa sam često u sebi govorio: — Nesta blaga, nesta
prijatelja! — A znaš kako su se moji drugovi obogatili? Oni su
kupovali boce rahatluka, a svaka boca nije vrijedila nego trideset
dukata, pa su tako od svake boce rahatluka za se po dvadeset i
jedan dukat ostavljali. Život mi omrzne, te odem u onu staru
kuću da se objesim, kako mi je otac rahmetli naredio. Kad u kuću
uđem, otvorim jednu odaju i vidim u njoj vješala đe o šišetu vise.
Popnem se na vješala i namaknem ličinu na vrat a ljuljnem se.
Najedanput se šiše prelomi, i ja s vješalima padnem dolje, a sa
šišeta zasuše sve almazi. Uzmem jedan almaz, i odem u čaršiju pa
ga prodam. Kupim haljine, i postanem opet bogat. Drugovi moji
uviđeše da ja imam para, pa me počeše sebi zvati, a ja ih nijesam
ni pogledao. Tako sad svaki dan zovnem telala pa mu dadem po
jedan almaz da iziđe na cijenu od hiljadu dukata; ja ga onda
uzmem i u havanu istučem. Prah njegov istresem iz havana na dlan,
pa puhnem, a praha s dlana nestane. Tako ću sve radit dok još
dvojica onijeh drugova mojijeh ne svisnu, kao i oni ostali, od muke
i zavisti. Sada hajde s hajrom; ko te spremio tako mu kaži! —
Sadrazan ode i dođe u dvor ingleske kraljice. Ispriča joj sve što
je od mladića čuo. Onda ingleska kraljica rekne sadrazanu: — Iđi
tvome caru, pa mu kaži da je u mene mudrog Solomona blago. —
Sadrazan ode i nakom toliko vremena dođe caru i dade mu odgo­
vor koji ga se ticao glave.

HADŽOI DIV

U blizini nekakva grada nalazio se jedan mlin, u kojem su

— kako svijet priča — divi dolazili mljeti žito. Nitko se nije smio
usuditi da dođe u taj mlin, pa su njegovi putevi bili obrasli zelenom
travom. Tada reče jedan siromašan čovjek, da će on otići u taj
mlin i samljeti svoje žito. Žena ga odvraćala svakako, da ne ide
mljeti u tom mlinu, al’ joj on reče:
— Ja ću ići, pa šta mi dragi bog da! Ako sameljem žito i ako
se vratim živ, donijet ću djeci više mliva, jer neće mi trebati
plaćati mlinarine.
Zatim uprti torbu na leđa punu novih kukuruza, žutih ko du­
kat. Kad je došao u mlin, odmah saspe kukuruze u koš, pusti m lin
da melje, a on sjede da čeka. N ije nešto malo sjedio, dok se otvo-
riše mlinska vrata, a onda se pokaza divlji čovjek visok i debeo,
lica neobična, očiju strašnih, a čupav kao medvjed, pa -vikne na
njega:
— Zar ti, hadžo, smiješ dolaziti u naš mlin?
Hadžo se jedva sabere pa rekne, da smije.
— Onda se moramo okušati, koji je od nas dvojice jači —
rekne div i pritisne rukom mlinski kamen, tako da se nije mogao
okrećati, našto kanu nekoliko kapi vode iz novih kukuruza od
jakog pritiska, a div nato rekne:

4* 51
 — De, da vidim, koliko ćeš kapi ti iscijediti.
Hadžo se brzo dosjeti, i komadić sira, što ga je bacio za pas, da
ruča, spusti sa žitom zajedno pod kamen. Kamen se okrećao, a voda
procuri više, nego kad je div kamen pritiskao i zastavio.
Vidjevši div toliko kaplji vode ispod kamena, prepadne se pa
poviče:
— Aman, ti si, hadžo, jači!
Izatoga div ispruži svoj kažiprst, pa bub u brvno, našto se
brvno iscijepa, dok njegov prst skroz prođe.
Hadžo vidje tu divovsku snagu i upita sam sebe: »0 majko
moja, kako ću ja?«
Nato reče div hadži:
— De, da vidim, kako ćeš ti probušiti prstom ovo jedno brvno.
— Ja ću izabrati, koje je najtvrđe — govoraše hadžo i gle­
daše, ne bi li kakvu zgodu uočio, dok, na svoju sreću, opazi nekakav
čvor u jednom brvnu, koji se sasušio, te gotovo sam da ispadne;
nato se primakne, takne prstom u taj čvor, čvor ispadne napolje,
a on prstom, ko bajagi, vrti.
Kad ovo vidje div, malo ne umrije od straha, a onda zaviče:
— Aman, hadžo, ti si jači!
Vidjevši neznani div, da ga neće taj jaki hadžo ubiti, primakne
se do brvna i stade se diviti, kako je hadžo čisto brvno probušio.
— U tebe, hadžo — veli div — nema ni onih pracipljika kao
u mene.
Poslije toga opet se div davraniše i rekne:
— De, hadžo, da se malo po tučemo, da vidimo koji će kojega
više udariti!
— Hoćemo! — rekne hadžo, pomislivši u sebi: »Majko moja,
čudne ove napasti i moje muke!« Zatim se brzo dosjeti, uze sebi
komadić tahte, a njemu uklepa dugačko drvo, kojim su, valjda,
mlinari nekad mlinsku badžu zatvarali, i rekne:
— Ja sam jači, za to udri ti mene tim velikim drvetom, a ja
ću tebe ovim malim.
Div zamahni, da udari hadžu, a drvo zapni za rogove gore, dok
hadžo onom tahtom ošamari diva čas po desnom, čas po lijevom
obrazu. Dodiju divu napokon hadžini šamari, pa poviče:
— Aman, hadžo, nemoj više!
Hadžo stane, dok div opet učini:
— De, hadžo, da se opet malo potučemo, ali neću ja u mlinu,
izići ćemo napolje, i ja ću uzeti tahtu, a ti uzmi ovo veliko drvo,
jer ti si jači.
— Pa drage volje — rekne hadžo, pomislivši u sebi: »O majko
moja, kako bih se ja kurtarisao ove napasti?« Zatim se brzo do­
sjeti, uzme drage volje ono dugačko drvo, pa udri diva čas u prsa,
čas u trbuh, kad bi god ovaj pošao da ga ošamari onom tahtom i
da mu tako vrati makar jedan šamar.
Kad vidi div, da će ga usmrtiti, ako se još ustuče s njime, pro­
đe se svakog boja. Al' eto nešto gore: on obrlati hadžu, da ide s
njim, da ga njegova braća vide.

52
 — Ja imam dva brata — veli div — jedan je mlađi od mene,
a jedan je stariji. Njim a bi vrlo milo bilo da te vide, kad si tako
jak.
Hadžo bi se drage volje izmigoljio, da ne ide s divom njegovoj
kući, ali se boji sile i snage njegove. Napokon pristane hadžo, i
pođu zajedno. Išli su i išli, dok se na posljetku ne nađoše na
jednom otvorenom polju. Na kraju toga velikog polja bjelasala se
njihova kula nadomak jedne planine, i sad kaže mu on, da je ono
njihova kuća. Zatim pođu brže, a kad biše tamo, div zavede hadžu
iza kuće, gdje su imali jednu trešnju, a bila rodila ko grozd. Odmah
div savije vrh od trešnje i počne brati, a hadžo brao one suhe i
slabe, što su bile na onim donjim grančicama. Opazivši div, kakve
trešnje bere hadžo, pruži mu onaj svoj ogranak, vrh od trešnje,
i rekne:
— Hadžo, ne valjaju te trešnje, evo tebi ovaj ogranak, a ja ću
sebi saviti drugi.
Tek što je on uhvatio onaj ogranak, odmah je i preletio preko
trešnje, i bub na onaj kraj, ko vreća vime! Div se samo čudio, kako
hadžo može lako da preskoči njihovu trešnju, a eto mu još nešto
začudnije: hadžo ide i vuče za uši zeca, golema kohk jarac, na
kojeg je slučajno pao, kad ga je onaj ogranak prebacio.
— Zaboga, hadžo, zar ti tako loviš?
— Jest, ja ovako lovim — odvrati hadžo. — Kad ja uzeh onu
granu, opazih zeca onamo gdje jede opale trešnje; da pođem k
njemu, opazit će me i pobjeći, al’ da tako ne bude, ja sam se
digao najprije u zrak, a onda odozgo padnem poput orla, i uhvatih
ga čvrso za uši.
— Aman, hadžo, ti si jači — poviče div u smrtnom strahu, a
kad vidje, da ga neće hadžo ni ovaj put ubiti, sabere se i reče:
— Hadžo, moja su braća otišla u lov, oni će donijeti lovine, a
mi ćemo sad ovog zeca ispeći i pojesti.
— Drage volje — pristane hadžo, jer ne biva drukčije.
Kad htjedoše zeca da jedu, div da polovinu hadži, a polovinu
sebi, i učini:
— De, koji će brže pojesti svoju polovinu.
Zatim div uvali u usta malo ne svu svoju polovinu, zažmiri i
stade kosti hrskati, a kad naš hadžo opazi, da on ne gleda, brže
bolje spremi svoju polovinu u džep, pa vikne:
— Ej, zar ti nijesi još pojeo?
Div pogleda onako hrščući kosti, kadli se naš hadžo samo
oblizuje, kao da je zbilja svoju polovinu pojeo.
— Uh, zar ti tako brzo jedeš?
— Jest, ja brzo jedem, a mogu mnogo pojesti, prema snazi.
Div sit hadže, pa bi mu, ako ćeš, rekao, da ide svojoj kući na­
trag, al' kad bude braći pričao o hadžinoj snazi i vještini, reći će mu
braća, da to ne može biti. Nato uvede hadžu u kulu i kaže mu, da tu
sjedi. Na posljetku i suton poče da se hvata, dok nešto napolju na­
jednom bu-u, i drugi put bu-u, kao dva velika topa, kad se ispale.
Tko ono kucuka? — upita hadžo diva, kao da se nimalo ne
čudi toj grmljavini.

53
 — To su moja braća iz lova, a ono, što je dva puta lupilo, to
ostaviše topuze u avliju.
Domalo izatoga evo ti i njih dvojice; bih strašni i čupavi, kao
i onaj njihov brat. Kako uđoše, odmah pripeku tabane uz vatru, a
onda počeše peći meso i jesti. Njihov brat pričaše o hadži i njego­
voj snazi, vještini i brzini. I hadžo je to sve slušao, dok će onaj naj­
stariji:
— Onda pazite dobro, gdje će leći, pa kad bude po noći, neka
ustane svaki i neka ga po jedanput topuzom opali!
Ćuvši hadžo njihovu namjeru, kad bi oko po noći, donese ne­
kakvu samaricu, postavi na svoje mjesto i pokri nekakvim ćebe-
tom, a on ode na drugo mjesto pa leže. Divi jedva dočekali po noći;
onaj najstariji prvi uzme topuz i bub u samaricu, misleći, da tu
hadžo leži, samarica se sruši, a on se vrati braći i kaže:
— Ala sam ga muški udario, rebra mu srušio!
Nato izađe srednji brat s topuzom u ruci i opali jedanput po
satrvenoj samarici, vrati se braći i kaže:
— I ja sam ga junački opalio, kosti mu isprebijao!
Onda i onaj najmlađi brat uzme topuz, omjeri samaricu, vrati
se natrag, pa rekne braći:
— Sad možemo mirne duše spavati, on nije živ, ne može nam
ništa učiniti.
Kad bi u ranu zoru, oni ustaše i posjedaše veselo oko vatre,
dok evo ti našeg hadže. Oni se začude, što je živ, dok ga onaj sred­
nji poče pitati:
— Kako si hadžo, jesi li mogao spavati?
— Pa vala nijesam mogao dobro spavati; nekakva buha nago­
nila se triput na me, bihuzur sam bio.
Kad čuše, što hadžo kaže, biše zapanjeni od vehkog čuda. »Me-
đer su njemu naši topuzi kao buhe« — pomisle u sebi.
Idućeg dana spreme se divi i uzmu topuze, da se bacaju, pa
pozovu i hadžu sa sobom. Hadžo je već znao unaprijed, da će mo­
rati i on bacati se topuzom, pa ako se ne dosjeti kakve varke, da će
udariti na sto muka.
— Eno, hadžo, četiri topuza — reknu oni — pa izaberi sebi,
koji ti drago.
— Meni će koji je najteži — odvrati hadžo, motreći gvozdene
topuze, kako su golemi.
— A ti uzmi onaj najveći, onaj je i najteži.
— Hoću li ja sva tri ponijeti?
— Nemoj, mi ćemo ponijeti i tvoj.
Našem hadži sad istom svanu, kad ne mora da nosi gvozdeni
topuz, koga ne bi mogao ni maknuti s mjesta, a kamoli da ga nosi.
Došavši svi na mejdan, gdje se baca topuz, metnu njegov to­
puz pred njega, našto on od muke, da vidi, može li ga rastaviti od
zemlje, prihvati, ah zakleo bi se da je prikovan na zemlju! Nato
rekne:
— Bacite se vi prvi, da vidim, dokle bacate.
Oni se odmah bace topuzima uz polje prema nekakvoj visokoj
kuli, na što on držeći za svoj topuz upita:
— Je li ona kula tvrda?

54
 — Zašto?
— Moj će topuz udariti posred nje.
— Aman — po viču oni — ona je kula našeg cara! Nemoj, ako
za boga znaš, car bi nas ubio!
— Ali što je meni za vašim carem — rekne i prihvati pobolje
za topuz, kao da će se zbilja baciti, dok divi opet:
— Aman, nemoj, pa nemoj se ti nikako ni bacati, i mi velimo
da se ti možeš više baciti!
Dočekavši jedva, da se riješi topuza, započe ih pitati:
— Ako vi hoćete, ja ću vašeg cara ubiti.
— Ne, zaboga, on ima tri sina, i oni bi nas ubili; već ti hajde
svojoj kući, a ponesi što god hoćeš iz naše kuće!
Na to hadžo pokupi, što je valjalo, i tako pobijedi svojim zna­
njem jake i strašne divove.

UMIJE DOBRO DA DIJELI

Bio neki siromašak, pa imao ženu i više djece. Od sve stoke

imao je samo jednu gusku, često je djeci govorio: — Hranite, djeco,
dobro tu gusku, pa kad se ugoji da je ispečemo i pojedemo. —
Jedanput djeca otpočnu bolje hraniti gusku, i za kratko se vrijeme
guska ugoji da ne može bolje biti. Kad to vidje siromašak, on se
poče svud i kod svakoga hvaliti kako ima tu ugojenu gusku. Neki
čovjek mu od komedije reče: — Ti bi trebalo tu gusku da zakolješ,
pa da je ispečeš i odneseš caru na poklon. — Kad siromašak ode
kući, kaza djeci šta mu je onaj čovjek rekao, i reče im kako to od
istine ne bi bilo hrđavo, i sigurno bi ga car nagradio. Djeca na to
pristanu. Odmah zaklaše gusku, lijepo je operjaše, a još ljepše ispe-
koše. Siromah uzme pečenu gusku i odnese je caru. Car ga lijepo
primi, a on mu reče: — čestiti care, od sve stoke imao sam samo
ovu gusku, pa mi je došlo u volju da ti je poklonim. Evo ti je. —
Car primi dar, ah reče: — Ja imam sa mnom i caricom dva sina i
dvije kćeri, dakle nas je svega šestero, no ti naj ovu gusku i raz­
dijeli je na sve nas. — Siromašak uze gusku, pa glavu od guske
dade caru govoreći: — Ti si, care, glava cijele države — glava
pred glavu.— Poslije odsiječe batake od guske, i po jedan dade
carevim sinovima s riječima: — Ovo su stubovi, i kao god što
su oni držali ovu gusku, tako i vi vašeg oca podupirite i potpoma-
žite.— Zatim odsiječe šiju, i pruži je carici rekav: — Kao god što si
ti uz cara, tako je i ova šija uz glavu. — Napošljetku odsiječe oba
krila, i pruži ih carevim kćerima govoreći: — Ova su krila pomagala
gusku da leti, a i vi ćete se razudat’ i odletjet’. — Kad mu ostade
ono resto, on ga sa svake strane zagleda pa reče: — A ovo, čestiti
care, meni sto sam ti ovako lijepo podijelio. — Car zaista ocijeni
da je lijepo podijelio, i dade mu trista dukata, a siromah ode veseo
kući. Sve je pocupkivao putem. Blizu kuće srete ga na putu njegov
bogati komšija. Siromah nije ni od koga krio, no mu se odmah po­
hvali i kaza sve šta je i kako je bilo. Komšija onda reče: — Pa i ja

55
imam jedno pet gusaka, da 1’ i ja ne bih mogao tako što da ura­
dim? — Siromah reče: — Što da ne mo’š? Idi ako ćeš ovoga časa.
— Onaj ode, spremi svih pet gusaka i odnese caru, pa mu reče:
— Čestiti care, imao sam ovih pet gusaka, i od svoje dobre volje
poklanjam ti ih. — Car primi dar, pa ga povrati sa riječima: —
Mnogo ti hvala, no kad si mi to dobro učinio, onda razdijeli te
guske na nas šestero. — Ovaj odgovori: — Čestiti care, moja je
draga volja da ti sve ovo dam, a vi dijelite kako vam je volja. —
Ali car nikako drukčije neće no da se podijeli. Ovaj razmisli, raz­
misli i ne znade kako će pet gusaka podijeliti na šestero, pa reče:
— Ja ne umijem podijeliti. — Car mu kaza: — Idi kod toga i toga
i zovi ga, on će sigurno umjeti. — Ovaj se odmah diže i pozva caru
svoga komšiju siromaha. Car njemu dade pet gusaka da ih podi­
jeli. On uze jednu gusku i reče: — Čestiti care, ti i carica dva,
i ova guska to su tri, — i dade je caru i carici. Pa uzme drugu
gusku, i carevim sinovima reče: — V i dva, i ova guska, to su tri,
— i dade im je. Zatim uze treću gusku i carevim kćerima i reče:
— Vi dvije, d ova guska, to su tri, — i dade kćerima. Najposlije
uze one dvije guske što su ostale i reče: — Ove dvije guske, i ja,
to su tri, — i zadrža ih za sebe. Caru se ova dioba još više dopade
no i ona prva, pa naredi te siromahu dadoše triput više no prvi
put — dadoše mu devet stotina dukata. Siromah spodbi guske i
pare, pa opet još više pocupkujući potrča kući. Njegov se komšija
podiže za njim, pa ga jedva stiže i poče govoriti: — Džaba ti guske,
no kamo te pare, nije pravo ti sve da uzmeš, daj da podijelimo. —
Ali je uzalud govorio i razjašnjavao: siromah ne dade ni guske
ni pare, koje je pravedno zaslužio.

DOSJETLJIVA DJEVOJKA

Pošao jednom car tevdilom po svome golemom carstvu, da

vidi šta i njegovi mlađi rade. Ovako putujući dođe u jedno selo,
pred kuću nekog staroga dede. U ovoga je dede bila lijepa kći,
samo što joj je nos bio malo nakrivo. Kad je car vidje, reći će
dedi: — Lijepe kuće, dedo, da joj nije nakrivo badža. — Kći dedina
se dosjeti šta to znači, pa na mjesto oca odgovori: — Ako je i
nakrivo badža, pravo dim izlazi. — Caru se dopade taj njezin
odgovor, pa naredi da mu sigura ručak, a on ode u baštu da
se odmara. Dedina kći — ne imajući šta drugo — ispeče lijep
čimbur, pa ga posla po ocu caru u bašču. Ona je znala da joj je
otac gladan i da je pohlepan na jaja, pa kad pođe, reče mu: —
Kada dođeš onome čovjeku, upitaj ga je li pun mjesec. — Dedo
ponese čimbur, pa mu se usput šmignu na njega te pojede polo­
vinu, a kada sa ostahjem dođe k caru, reći će mu: — Moja te kći
pita je li pun mjesec. — Car se dosjeti šta to znači, pa pogleda u
čimbur, a kad vidje da je polovina pojedena, reči će: — N ije pun,
nego polovina. — Pošto car to pojede, dariva dedu i ode, a dedo
pokupi sude i odnese kući. Kod kuće ga upita kći: — Šta ti je rekao
onaj čovjek? — Rekao mi je da nije pun mjesec nego polovina. —

56
 Bogme si se, babo, osramotio što si izio polovinu čimbura, jer je
ono bio car. — Dedo se prepade pa se stade oklinjati da nije
čimbura ni okusio, ali mu ona ne dade, no mu reče: — Ne kuni
se ništa, kad si se eto sam odao, ama se ne boj, nije car hrđav
čovjek.
Do nekoliko dana pozva car dedu na divan. Dedo se prepade,
misleći da će ga car za čimbur pitati, ama carsku zapovijed valja
vršiti, i tako on ode tužan i žalostan. Kada iziđe pred cara, car mu
naredi: — Hajde kući, pa reci tvojoj kćeri neka mi sreže ćurak
od mramora, jer drukčije zlo i po tebe i po nju! — Be dedo ti
se sad prepade, nije mala šala, ko će srezati ćurak od mramora, pa
ode tužan i neveseo kući. Kad je došao kući, kaže kćeri šta mu
je car naredio, a ona će mu: — Ne boj se ništa, lako ćemo mi
za to, no hajde lezi pa spavaj. — Sjutridan posla djevojka oca
k caru i reče mu: — Kada dođeš pred cara reci mu: eno ti je
moja kći srezala ćurak od mramora, nego te je pozdravila da joj
pošalješ ibrišima od kuma, da ga sašije. — Kada dedo dođe k
caru i kaza mu šta mu je njegova kći poručila, vidje car da mu je
i u tome doskočila, pa će opet dedi: — Hajde, ne tražim joj ćurka,
ah neka mi pošalje nečorbe u nesudu po nečovjeku. — Dedo ode
kući pa to kaza kćeri, a ona će: — Lasno je i za to, nego ti
hajde u selo, pa potraži čovjeka koji je svojom vjerom prevrnuo,
pa ga dovedi ovamo. — Dedo ode pa nađe jednog poturčenjaka
i dovede, a dedina kći uze tikvu, prereza je i izdube, i u tikvu uspe
nekoliko zrna pirinča, i podli vode, pa dade onome poturče-
njaku i reče mu da nosi caru, da će ga car lijepo darovati.
Poturčenjak ode i odnese, a kad odnese pred cara, car će: — Bog­
me je baš nečorba i u nesudu, ama zašto bi ovi čovjek bio nečov-
jek? — Pa ga upita ko je i oklen je. — Ja sam, veli, bio Hrišćan, pa
sam se poturčio, a živim u istom selu gdje i dedo. — Car će na to
u sebi: — Baš si nečovjek, dok si svoju vjeru prevrnuo, — pa ga
daruje i otpusti. Opet car do nekoliko poruči dedinoj kćeri da mu
dođe u dvor sa dvadeset djevojaka, a ni jednoj da ne bude više
od dvanaest godina, a u svake da ima u prsima mlijeka. Kada to
ču dedina kći, ona zađe po selu pa nakupi djevojaka ne gledajući
ni na godine ni na mlijeko, i dođe s njima pred carski dvor, te
tu uhvati kolo i zapjeva. Car naredi da se djevojke dobro pogoste.
Carska se sluša, i odmah se postavi velika sofra. Jest, ali kad dje­
vojke stadoše nuditi, be neće ni jedna da progovori a kamoli da
što okusi, jer ih je tako dedina kći naučila nego ona za sve odgo­
vori: — Ovdje nema za nas hrane, jera mi ne jedemo ništa drugo
nego salate koja raste jelenu među rogovima. — Taj odgovor
kazaše caru, te car glavom dođe da vidi djevojke, pa će dedinoj
kćeri: — Kako ti možeš iskati onoga što nema? Koje još čuo da
u jelena raste salata među rogovima? — Isto onako, čestiti gospo­
daru, kao što ti tražiš djevojke od dvanaest godina, a da svaka
ima u prsima mlijeka! — Caru se veoma dopade dosjetljivost
djevojčina, pa ostale djevojke dobro nagradi i razudade među
svoje velikaše, a dedinu kćer vjenča sebi.

57
 AŠCIJA I CAR

Ono ti dođe car u neku kasabu, pa naredi aščiji da mu donese

jemek najslađi i najgorčiji. I, brate moj, ko jadniji a ko li žalo-
sniji od aščije? N ije šala car i njegova zapovijed! — A daj znaj
šta je najslađe i najgorčije! Ele, dostu moj, ašoija je bio kao otro­
van i svakog je pitao za savjet, dok će mu jedan starac: — Ma,
čoeče Božji, lako ti je to, iznesi mu, biva, jezik, pa gotov posao!
— Aščija to i učini. Car se čisto u čudu nađe, jer što je slasti u
jeziku je, a što je zla, pakosti i gorčine, opet je u jeziku. Zato on
lijepo mog aščiju carski daruje i pohvali njegovu pamet.

MENI JEDAN A TEBI OSTALO

Hodao sultan kroz Stambol, pa tako hodajući sretne na

ulici đecu đe idu iz mejtefa. Između ove đece jedan mu đak zapne
za oko, pa ga ustavi i upita šta uči. Kad mu dijete pokaza šta uči,
car bijaše zadovoljan sa odgovorom, pa izvadi dukat i pruži mu ga.
Đak nije stio uzeti dukata, a kada car upita zašto ne uzme, odgo­
vori mu: — Ja ne smijem od matere, jera će mi reći da sam ga đe
ukrao. — Na to će mu car: Uzmi, pa kaži da ti je car dao. — A
dijete će opet njemu: — Ne smijem, jera će mi reći mati: — Da ti
je car dao, dao bi ti više! — Caru se ono još više dopadne pa
izvadi punu šaku dukata i dade mu, još mu naredi da dođe k
njemu na divan. Kada je vrijeme došlo, pođe mah caru, ali kada je
stio uljeći zaustavi ga stražar i ne šće ga puštiti. Mali je zadugo
molio, ah mu sve molbe ne pomogoše, ispriča stražaru sve što
se s njime i sa carem dogodilo, i zamoli ga ponovo da ga pušti
caru. Stražar kada čuje, reči će mu: — Puštiću te ako ćemo
podijeliti što od cara dobiješ! — A mah će stražaru: — Meni
jedan, a tebi sve ostalo! — Pogode se tako, pa ga stražar pušti
caru. Kada je mah izišao pred cara, upita ga car šta želi. A on
će njemu da ništa drugo neće no stotinu štapova po tabanima.
Car ga je od toga odvraćao, ah pošto ne može ga odvratiti, naredi
te se donesoše tojage. Kada se tojage donesoše, reći će mah: —
čestiti care, naredi neka se meni udari jedan, a ostalo onome što
vrata čuva, jera me nije stio puštiti tebi dok mu ne obećah da
ćemo dar dijeliti, a ja sam mu obeć’o sve osim jednoga, s toga
po našoj pogodbi njegovijeh je devedeset i devet štapova. — Car
kada ovo ču, naredi te stražaru udariše batine, pa ga onda otpusti,
a maloga uze i dade na nauke, i vele ljudi da mu je poslije bio ve­
liki vezir.

58
 ERO UBIO MIŠA

Prtljao Ero agu na selo. Idući putem siđe aga s konja, pa ga

da Eri da ga povede, a on se svrati u han da popije kahvu. Ero vo­
dio konja, pa stane i započne prisluškivati kako nešto u bisagama
škagrlja, baš kao miš. Slušao Ero, slušao, a ono jednako škagrlja.
— Božja vjera, jes se odnekle uvukao! — veli Ero, zgrabi tojagu,
pa po bisagama udri, udri, dok presta škagrljati. U tom stigne aga,
i Ero mu ispriča šta je učinio. Kad aga otvori bisage, a njegov
sahat vas izmrvljen!

HERE U SARAJVU

Sastala se dvojica Hera pa razgovarali o svačemu, dok će

jedan reći: — A nu, čoče, jesi li vidio onolike kuće po Sarajvu? —
Jesam, brate, — odgovori drugi, — znaš kad sam iša’ u Sarajvo.
— Ama, ničemu se ne čudim, nego kako ljudi u onolikom šeheru
mogu znati koja je čija kuća? — Hajde, šuti beštijo, — reče mu
drug, — zar misliš da se zna, nego đe ko izbira, onđe i noćiva.

GDJE JE NAJLJEPŠE

Falio se Carigrađan Carigradom: — Take kasabe nema na

svitu! — Ču ga Sarajlija, pa će opet: — Jok, brate, nema kasabe
nad Sarajevom. — Sad se odnekle pomoli Travničan: — Kakvo Sa­
rajevo, jadan ne bio, kakav li Carigrad, kakva h u njimaka kasaba!
Ama ni plota da zanj konja privežeš!

NEĆE DŽABA DA LAŽE

U nekom gradu bijaše ihtijar šaljivđija, pa bi često išao paši

u posjete. Paša ga je odviše volio, pa ga je zato i prizivao k sebi,
i sobom mu je ićram činio. Jednoga dana paša sjedaše s nekim
uglednim ljudima, dok evo ti ihtijara. Dočeka ga paša i načini mu
mjesto kod sebe. Pošto starac sjede, paša mu ponudi duhan, i on
napuni lulu pa zapah. Onda mu paša reče:
— Deder nam, amidža, štogod slaži.
— Prođi me se, dragi pašo, meni sada nije ni do šta! — tako
tužno odgovori on.
— Hajirola, šta ti je? — upita ga paša.
— Umrla mi majka, pa je nemam čim da ukopam — odgovori
stari.

59
 Nato se paša maši džepa te mu izvadi tri dukata, a tako i oni
ostali, neki jedan, neki dva. On im zahvali, i pošto još posjedi kod
njih, ustane i izađe iz sobe.
Kad sutra, paša čuje da u njeg nije mati umrla. Odmah poša­
lje slugu po starca, i on dođe. Onda mu paša rekne:
— Sto ti meni jučer šlaga, da ti je mati umrla?!
— Pa ti si mi reko, da ti što slažem, a ja ne mogu, boga mi,
džaba da lažem!
— E, pravo si uradio! — nasmija se paša i opet ga nadari.

BERIĆET

Jedan crnogorski seljak pošao u grad na pazar, pa ga zateče

mrak kod jednog hana, onamo se i navrati da noći. Pošto popije
kahvu, upita handžiju:
— Ima h šta za večeru?
Handžija mu kaže da ima, što god želi. Nato će Crnogorac:
— Ponesi mi svašta, da se najedem.
Handžija mu donese svake vrste jela, i on počne jesti. Tako je­
dući trgne oči na duvar, ugleda na čiviji niz ljutih paprika, pa upita
handžiju:
— Što je 'no na čiviji?
— Ono mi je berićet! — odgovori handžija.
— Tako ti boga, daj mi i toga berićeta da okusim, nijesam ni­
kad io!
Handžija mu dade jednu papriku i kaže mu, da se to odje-
damput iz jede. Crnogorac odjednom turi u usta te ižvaće, dok ga
poliše suze, pa ne znade ni kako proguta.
Kada sutradan Crnogorac pođe odatle, zovne handžiju, da mu
plati konak. Handžija ga upita:
— Je li ti dobro na konaku bilo?
— Jest, brate, vrlo dobro, svašta sam kod tebe io! Bog ti dao,
pa svašta dosta imao, ali berićeta nikad ne imao dabogda!

NE MOŽE IZ TE BOJE U DRUGU

Ono ti je bio nekakav softa posiromah, pa se oženi iz obolje

kuće. Nekako s mukom sastavi nešto malo para, pa skroji novu
džubu. Kada je obuče, odmah pođe u punice, da joj se s novom
džubom pohvali. Kad došao tamo, upitat će punicu:
— Valja li mi džuba?
— Valja, zete, da bog da, da ti bude sretna, pa da i drugu brzo
nabaviš!

60
 Zet, da bi se pohvalio još bolje punici, dade džubu, pa mu se
oboji u drugu boju. Kad bi prvi petak, on obuče džubu, pa opet u
punice, da joj se pohvali. Punica mu čestita, kao i prvi put. Zet je
tako džubu u nekoliko boja bojio i punici hodio, da joj se hvali, ali
je punica znala, da je uvijek jedna džuba. Najposhje zet oboji džu­
bu u crno, pa ode punici, te se pohvali?
— Valja li mi, punice, ova džuba?
— Valja, zete, samo je velika šteta što ne može više iz te boje
u drugu!

ŽENA OD SEDAM MUŽEVA

Nekakav Musliman imao sina za ženidbu, pa mu počne tražiti

djevojku s mirazom, a ne mogao naći, već čuje za nekakvu bogatu
udovicu te je isprosi i vjenča za sina.
Uvečer kad mladence uvedu u đerdek, opazi mladoženja kraj
nevjeste obješenih pet saruka. Začudi se, pa je upita:
— Otkuda ovi silni saruci ovdje?
A ona mu pravo kaže:
— Ovi su saruci mojih pet rahmetli muževa, koje sam svaki
put, kako je ikoji umirao, ostavljala, da se ne bih pobrkala u broju,
koliko sam se puta udavala.
Uplaši se mladoženja, pa objema rukama pritište saruk na
glavi i pobježe iz odaje vičući ocu:
— Evo je tebi babo! Ti budi šesti, jer je ovo žena, koja čisti
muževe kao jastreb ptice!

BOŠNJO U STAMBOLU

U jednoj bosanskoj varoši bila jedna medresa u kojoj se učilo

trideset-četrdeset softa. Tu je medresu izdržavao sam car, pa bi
svake godine po pedeset ćesa preko vezira za izdržavanje slao.
Jednom dođe nekakav valija, velik jaspreša, pa što god sultan
slao, sve je on sebi ustavljao. Ali dragi alah koji o svakom misli, a
najviše o onom ko ga hak vjeruje, pobrinu se i ovoj medresi, te
se održi i ne zatvori.
U toj medresi bijaše jedan Bošnjo, dosta bogat a nikog od
svoga roda ne imađaše. Njemu dragi alah krenu u srce, te ti on
poče čitluk po čitluk prodavati i sa svojim drugovima živukati.
Tako ti on tri godine dana medresu držao, a na izmaku treće godi­
ne prodade najposljednji čitluk. Od ovih para odvoji polovinu te
dade družini, i reče im:
— Evo, pa se s tijem prevladite, a ja sa ovijem ostahjem odoh
upravo u Stambol, da vidim što li se je to na nas čestiti padišah
nasrdio.
To reče i ostavi družinu, i krenu srećno na put.

61
 Za nekoliko dana stiže u Stambol. Po Stambolu nije mnogo
vrljao, on odmah ubrusi te ode caru na divan. Sreća ga posluži te
ga car brže pusti preda se, i on mu sve lijepo ispriča radi čega je
došao. Car ga namjesti u jedan han i reče mu da tu čeka dok ga on
opet zovne. Radi toga posla car teftiša u Bosnu da izvidi je li mu
Bošnjo pravo kazao. Kad se teftiš vratio te kazao caru da je sve
onako istina kao što mu je Bošnjo kazao, car zovnu Bošnju preda
se da mu isplati za tri godine što nije medresa primala, taman sto
i pedeset ćesa. Još mu dade sto i pedeset groša za troška i ferman
da može vazda pred cara izići ako bi opet medresu ustavljao.
Valiju jasprešu smače, a na njegovo mjesto postavi poštena čo­
vjeka.
Kad je Bošnjo primio pare, pođe da još štogod pokupuje u
Stambolu. Da ne bi sve pare uza se vlačio, odbroji ono sto i pedeset
groša, a ostalo ostavi jednome dedi koji je u dućanu samo ćitabe
prodavao, jer mu se on učini najpošteniji. Pošto je kupio što mu je
trebalo, a potrošio sve pare do vižlina, ode dedi da primi pare
pa da ide natrag u Bosnu. Kada je dedi u dućan došao i pare
zaiskao, reći će mu deda:
— Kakve pare, ako si Turčin? Ja te, valahi, nijesam nikad
vidio, a nekmoli da si mi kakve pare dao.
Bošnjo se nađe na čudu, pa stade dedu moliti i preklinjali, ah
se dedo ne dade ni osoliti. Šta će ti jadni Bošnjo nego na davu
pred kadiju. Kadija pozva dedu, pa kad Bošnjo pred dedom ponovi
davu, a dedo zaintači, upitaće kadija Bošnju ima li svjedoka. Bo­
šnjo odgovori da nije niko vidio. Tada kadija upita dedu bi li se
zakleo.
— Bih, efendija, ako hoćeš i deset puta.
I deda se lepo zakune da mu Bošnjo nije ništa dao, te Bošnjo
ode mahajući šaka.
K o jadan, ko žalostan, od velikih misli i muke ne zna šta će,
pa od onoga vižlina uze zolotu duvana i iziđe na kraj Stambola na
jednu ledinu, pa poče sve lulu za lulom pušiti. Spram ledine bijaše
jedan pogolem čardak, a na čardaku jedna bogata hadžinica. Kad
hadžinica opazi Bošnju gde onako nemilice puši duhan, reći će
sama sebi:
— Onome je čovjeku, beli, nekakva golema muka dok onako
puši — pa spremi sluškinju te joj zovnu Bošnju.
Kada je Bošnjo pred hadžinicu došao, upita ga ona šta mu je,
a on jo j sve ispriča šta mu se je dogodilo.
— Ne boj se — reče hadžinica — biće dobro inšalah, samo
malo pričekaj dok se ja spremim, pa ćeš mi dedin dućan kazati.
N ije dugo potrajalo, spremi se hadžinica, a cura pred njom
ponese punu bošču nešta zavijena. Kad pođoše, reći će hadžinica
Bošnji:
— Hajde pred nama, pa kad budeš blizu dedina dućana, kaži
mi ga pa se ti ukloni. Kada vidiš na dućanu da sam ja razdriješila
ovu bošču, onda dođi pa reci dedi: — Došao sam, dedo, da mi dadeš
one pare što sam ih kod tebe ostavio.

62
 Kako to rekoše, tako i učdniše, pa kad biše blizu dedina du­
ćana, reče Bošnjo — ono je — pa se ukloni, a hadžinica uprav na
dućan:
— Dragi dedo — kaže mu ona — otišao mi hadžija na ćabu,
a kuća mi na osami, pa se bojim da me ko ne pokrade, stoga te
molim da mi ovaj amanet ostaviš dok mi hadžija ne dođe. — Pa
razvi bošču. Sinuše, majčin sine, dukati, biser, drago kamenje i
drugi skupi adiđari, te dedi stadoše oči, pa će veselo:
— Hoću, hanumo, što neću?
Taman oni u tome razgovoru, bahnu Bošnjo kao iz rukavice
na dućan pa će dedi:
— Dragi dedo, došao sam da mi dadeš ono para što na ama­
net kod tebe ostavih. — Dedo pogleda još jednom u bošču, pa mu
se učini da u njoj ima i tri puta koliko Bošnjinih para, pa odmah
odgovori:
— Hoću, sinko, hoću — te skoči, izvadi iz čekmedžeta Boš-
njine pare, d predade mu ih.
Još nije čestito Bošnjo pare ni primio, a doleće druga sluškinja
pa će hadžinici:
— Muštuluk, hadžinice, došao hadžija s ćabe.
Kada to viđe hadžinica, zavi bošču, pa se lijepo zahvali dedi
što bi joj amanet pričuvao. Dedo viđe da je prevaren, pa brže-bolje
potrča kući, i nauči ženu da tuži Bošnju da joj je čovjek i da je
ostavio sa djetetom prije petnaest godina, pa da ga sada tuži za
nafaku i da traži od njega sto i pedeset ćesa. žena odmah krenu
pred kapiju, te učini davu, kao što je dedo nasjetovao. Kadija
dobavi Bošnju, te žena pred njim ponovi davu. Bošnjo se poče
čuditi i pravdati kako je najbolje znao, ali sve uzalud, jer po
njegovoj nesreći dijete dedino naličaše dosta na njega, te ga kadija
osudi da plati ženi u ime nafake djetinje i njezine sto i pedeset
ćesa.
Bošnjo reče da nema para, ali dedinica dočeka:
— Preberite ga, efendija, ima pun ćemer para, ja sam mu ih
vidjela kada je sinoć k meni dolazio.
Kada kadija prebra Bošnju te mu nađe pare, još se više uvjeri
da je on zaista njen muž, pa mu oduže sve pare i da dedinici, te
ona ode rahat dedi, a Bošnjo siromah opet mahajući šaka. Šta će?
Ko jadniji, ko žalosniji od njega? Kupi opet za onu drugu zolotu
duvana, pa opet na onu ledinu i stade lulu za lulom pušiti i dert
razbijati.
Hadžinica ga opet opazi, pa čim ga viđe odmah ga poznade, pa
pomisli: — Eto ti ga na, opet ga je nekakva nesreća stigla? — pa
ga brže-bolje zovnu. On, siromah, jedva dočeka, pa ode hadžinici
i sve joj ispriča šta se je opet s njime desilo. Kad ga hadžinica
sasluša, reći će mu:
— Dobro će ti biti inšalah! Ne boj se, nego hajde kadiji pa mu
reci: — Kada ti mene osudi da dam tolike pare, barem mi dosudi
da mi ona žena moga sina povrati. — On će ti ga sigurno dosuditi,
pa kada ti ga da, dovedi ga amo, pa se ne boj da će ti pare propasti.
Neće, ne. No ćemo ja i ti tu još nešto ušićariti.

63
 Kada to Bošnjo ču, uputi se kadiji pa ga zamoli onako kao
što ga je hadžinica nasjetovala. Kadija kad ga sasluša, reći će mu:
— Tako je i hak — pa odmah posla zaptiju da onu ženu s
djetetom dovede. Kad je žena pred kadiju došla, uze kadija dijete
za ruku pa ga preteslimi Bošnji. Žena stade plakati i moliti da joj
ne oduzimaju dijete, i obećavati Bošnji da će mu sve pare
povratiti, ama Bošnjo neće o tome ni da čuje, nego uze dijete pa ga
odvede hadžinici. Dedina žena odletje plačući dedi, pa mu ispriča
kako joj je kadija jedinca oduzeo i Bošnjaku ga preteslimio, pa
stade naricati i dedu kleti. Be, i dedo se sada nađe u čudu, nije
lasno onolikoga sina izgubiti! Taman oni o tome jadu i belaju, dok
telal navede dijete vičući:
— Pedeset ćesa!
Dedo nametnu ćesu, a hadžinica odmah izađe na sto ćesa. Tako
su se dedo i hadžinica nadmetali, dok isteraše na trista ćesa.
Dedo nije više imao para, pa posla ženu hadžinici da je zamoli
da više ne nameće. Žena ode do hadžinice, pa joj pade po nogama i
stade je moliti:
— Mi više nemamo ni pare, a žao nam je jedinče pustiti da
ode drugome, no te molimo, ne nameći se.
— Dobro — reče hadžinica — hajde donesi pare pa plati, a
dedi kaži: ko pod drugijem jamu kopa sam u nju pane.
Dedo izbroja pare i primi sina, a hadžinica izdvoji najpre sto
i pedeset ćesa pa dade Bošnjaku, a onu drugu polovicu podijeliše
po pola. Bošnji reče hadžinica da odmah ide uprav u svoj vilajet
— jer ti još nijesi naučio šejtanluk pa bi te mogao još ko u ovome
velikome gradu prevariti.
Bošnjo posluša, i ode veselo u Bosnu da svoje drugove obveseli.

VIDIO SAMOG SEBE U OGLEDALU I UBIO

Otišla dvojica u krađu u nekakvu kuću vrlo imućnog čovjeka u

Carigradu, pa kad su se uvukli u kuću, ukrešu i uždiju svijeću. Na­
đu se u jednoj odaji najgospodskije popunjenoj dragocjenim po­
kućstvom, kojega oni ni uobraziti nijesu mogli. Između ostalih
stvari bilo je i jedno toliko veliko ogledalo, da su se mogli u njemu
s glave do nogu vidjeti, i promisliše, da su onamo druga dvojica
naoružani, kao i oni, te od straha na njih obore svoje dvije kubure,
a ogledalo na stotine komadića, pa odmah pobjegoše napolje, što
su najbolje mogli. Kad umakoše u jednu usamljenu dolinu, počnu
se o svome polasku i nenadanoj nesreći razgovarati:
— Vidje li, Mićune, po bogu brate?! Zorna li bjehu ona dva
Primorca u onoj odaji!
— Kako da ne vidjeh?! Nego, vidje li Krceta, kako brzo sta-
više ruke na oružje jednako kad i mi?!
— Kako ne vidjeh?! I da mi prvi na njih ne upalismo kubu­
rama, htijahu nas bez zamjene ondje ubiti!

64
 — Ma ovo mi je začudo — opet će prvi reći — kako tebi jedan
od ove dvojice nalikovaše, zakleo bih se na oba moja sina, da ti
onamo bijaše; no, srećom, nađosmo se mi hitriji, te ih ubismo, a
još sretniji, što umakosmo, da ne plaćamo dvije mrtve glave!

BOŠNJAK IZGUBIO SJEKIRU

Nekakav Bošnjak hodio u drva sa sjekirom pro ramena, pa

svrati u jedan šljivnjak i popne se na jednu šljivu koju je najpu-
nijom ugledao, a ostavi sjekiru ispod šljive. Onako gladan poče
jesti šljive a bacati špice na zemlju, dok se tako bio najeo, da mu je
trbuh kao ženi devetoga mjeseca bio nabreknuo. Kad se počeo ski-
dat, pukne mu gatnjik od gaća, a u toliko nekakav putnik prođe
krajem njega. On se uboja da k njemu ne dođe i da ga s gaćama
u rukama ne nađe, ukloni se malo na stranu, dok je gaće opet
zavezao. Vraćajući se, da prihvati sjekiru, kad li je pod šljivom ne­
ma. Promisli da mu je onaj putnik ukrao, te za njim vičući: —
Stan’ malo, enšerija, da nešto vidim! — Kad putnika stiže i kad vi­
dje da kod njega nema sjekire, opet se povrati i počne nogama i ru­
kama razgrtati one špice, kad li, srećom, nađe jedva ispod njih
svoju sjekiru.

NEKA ZNA ČALMA ŠTO JE GUŽVA

Bio je nekakav lađar mlad kicoš, pa, ako je i prevozio s jednu

stranu rijeke na drugu narod, opet se kicošio noseći vazda čalmu
oko glave kao prvi Turčin aga. Jedan dan prevozeći čeljad, kad je
bila rijeka viša no obično, a dunuo vjetar, počne lađu s nategom
voziti, dok od jednom puče mu gužva na veslu. Nemajući druge
gužve u lađi, naljuti se pa odmota čalmu s glave i načini od nje
gužvu govoreći: — Dosta si na mojoj glavi gospodovala i ponosila
se: hajde sad siđi, da i ti znaš kako jadna gužva pati.

POZDRAVI MI SINA ALIJU

Kretala vojska iz jednoga sela na carevu vojsku, pa za njima

pristala jedna stara žena turska, zavita u peču i feredžu, kojoj je
bio sin Alija već davno pošao na vojsku, pa kad naljegu ljudi, ona
zamoli najprvoga turčina: — Mujaga, tako ti lijepoga dina i turske
ćabe, pozdravi mi sina Aliju u ćor-paše ordiji, i reci mu selam
mu je od majke Đulsije. — On joj se zakle da hoće, ali nije ni sina
jo j poznavao, a kamo li nju zavitu od glave do peta. Kad dođu u

5 Narodni humor i mudrost Muslimana

Joziju gdje su se bili Turci i Rusi, Muji je najprva stvar bila ta, da
izvrši amanet stare Đulsije, pa propita koja je ordija ćor-pašina.
Kažu mu, i on u ordiju pođe, i za tri dana sve je neprestano pitao
od čovjeka do čovjeka: — K o je ovdje Alija, sin stare Đulsije? —
Dok najpotle počnu se š njim podrugivati, i jedan mu iz ordije
reče: — Vjeruj Hercegovče, ili će biti Alija poginuo, ili si ti pamet
izgubio.

METNI U BOJU, PA NOSI KAO SVOJU

Nekakav čoek koji nije znao naš jezik izgubio negđe u putu
kabanicu, pa nekoliko dana hoda odande u nekakoj varoši navali
da pusti telala da mu da kabanicu ko je bude našao. Telal videći da
onđe nije prilike tražiti stvar koja je tako daleko izgubljena, uzevši
svoje naprijed vikne preko čaršije ovako: •— Taj i taj izgubio ovđe
i ovđe kabanicu, ko je nađe neka metne u boju, pa neka nosi kao
svoju. — Onaj pak koji je izgubio kabanicu, išao je za telalom i
čujući đe on viče i misleći da viče onako kao što mu je on kazao,
govorio je: — A, a! tako, tako!

ŠTOGOD KO ČINI, SVE SEBI

Dosadivši se nekakoj buli slušajući svaki dan derviša đe viče

sokakom: — Štogod ko čini, sve sebi, — naumi da mu dokaže da
to nije istina, pa pomiješavši s brašnom podosta sićana, umijesi
lijepu malu pogačicu i dade mu je. Derviš ne budući gladan ne
načne pogače odmah, nego je ostavi u torbu, koju je o vratu nosio,
pa otide dalje vičući. Hodajući tako i vičući po varoši, udari ispred
dućana muža one bule što mu je pogaču dala, i budući da je idući
jeo drugi kolač koji mu je neko poklonio, tako dijete ovoga Turči­
na, koje se u dućanu desilo, navali s plačem na oca da mu ište u
derviša onoga kolača što on jede. Otac da bi utješio dijete zovne
derviša i zamoli ga da mu da komadić kolača. Derviš videći dijete
da plače, i imajući u torbi više kolača, maši se u nju rukom i
mjesto komada dade đetetu čitavu pogačicu, i to slučajno onu istu
koju mu je mati onoga đeteta dala. Derviš uzevši od Turčina kao
uzdarje za pogaču nekoliko para otide svojim putem, a Turčin
odlomivši komad pogače da đetetu da jede. Ah tek što dijete
proždere nekoliko zalogaja, a ono se stane previ jati i jaukati da ga
boli trbuh; otac ga brže bolje zamota u ćurak, i malo živo odnese
kući, đe odmah i umre. Kad Turčin ženi svojoj pripovjedi kako je
đetetu uzeo od derviša pogaču, i pokaže joj je, onda se ona uvjeri
da je ono istina što derviš viče: — štogod ko čini, sve sebi.

66
 HAJ ĐIDI KUPUS

Udružila se dva čoeka, pa jedan davao meso, a drugi kupus,

te se hranili zajedno. Kad bi god jeli, onda bi onaj čiji je kupus
rekao: — Haj đidi kupus! — Slušajući to svaki dan onaj čije je
meso, dosadi mu se i bude mu žao što onaj njegova mesa nikad ne
pohvali, nego sve jednako samo svoj kupus; i budući da je on jelo
gotovio, tako jednom skuva kupus bez mesa. Kad ga stanu jesti,
drug mu ne samo što po običaju svome ne pohvali kupus, nego još
rekne da to nije njegov kupus, onda mu onaj drugi odgovori da je
kupus njegov, nego da on svoga mesa nije metnuo podanj, i tako
mu dokaže da sam kupus bez mesa nije ništa.

TI ĆEŠ SVIRATI

Kad je nekakav čoek polazio nekud na put, komšije i poznanici

navale oko njega, pa jedan veli: donesi mi ovo, drugi veli: donesi
mi ono, a ni jedan ne daje novaca; onda nekakvo dijete iziđe
predanj i pruživši mu paru rekne: — Na ti, molim te, ovu paru, te
mi kupi i donesi sviralu — A on mu onda odgovori: — Ti ćeš, sinko
svirati.

MITI GA KAO MATI POPRDLJIVU ĆERKU

Pripovijeda se kako je nekakva devojka nehotice ispustila pred

proscima, pa prosci udarili natrag od prošenja; po tom mati
đevojačka videći šta bi, pokloni im po košulju moleći ih i zakli­
njući da te sramote ne kazuju nikome. Pošto prosci iziđu iz kuće,
mati stane kćer karati i ružiti i kaže joj kako je proscima poklonila
po košulju. Kad đevojka to čuje, ona brže bolje potrči za proscima
i stigavši ih reče jednome: — Molim te, brato, igla mi je u toj
košulji što ti je mati moja dala, nego dajde košulju da je nađem.
— Kad joj on košulju da, ona je razvije i po tom je u brzo
zgužvelja i metne pod pazuho govoreći drugome: — Nema je ovđe,
valja da je u toj drugoj. — A kad uzme i drugu košulju, onda im
reče: — Ove košulje nijesu materine, nego moje, a vi sebi tražite
đevojku bez guzice, — pa se vrati natrag. Onda prosci stanu
govoriti jedan drugome: — Ova je đevojka pametnija od matere, i
mi ćemo teško naći pametniju od nje. — Pa se vrate za njom i
isprose je.

5* 67
 POTURCIT ĆE SE I DELIBAŠA

One godine, kad se biogradski paša Abdul Rahman premjesti u

Bosnu, a novi odmah ne stigne, zadocni plaća biogradskim vojnici­
ma, te ne stigne ili se ne izda na vrijeme. Onda jedan siromah
delija, koji valja da se nije znao drukčije pomoći, obuče srpske
haljine, pak u petak poslije podne otide pred džamiju, i kaže da
će se poturčitd. Turci to jedva dočekaju i odmah mu ondje između
sebe skupe nekoliko stotina groša. Kad ga potom zapitaju, kako
će mu ime nadjesti, a on odgovori:
— Kao i do sad što mi je bilo!
— Kako?
— Husejin!
— A zar si ti Turčin?
— Turčin, elhamdulillah!
A kad ga Turci onda stanu karati, zašto zbija šalu sa svetinjom,
on im odgovori:
— Ako do drugoga petka ne dođe plaća, onda će i delibaša
doći da vam se poturči!

PUŠTENA PAŠČAD, A VEZANO KAMENJE

Išao putnik kroz neko selo, pa ga napala seoska paščad. On se

maši za jedan kamen, da se odbrani, ah kamen zamrznut za zemlju.
Maši za drugi, treći — također. Paščad ga izujedaju, koliko su
htjela. Putnik se, već izujedan i iscijepan, pri polasku okrene pre­
ma selu i reče:
— Proklet neka si ti, nesretni vilajetu, u kome su paščad pu­
štena, a kamenje vezano!

NA VRELU

Dvojica su sjedila kod studenog vrela u ljetno vrijeme. Stane

jedan govoriti:
— Ah, brate, volio bih se sad napiti ove studene vode, nego da
mi sad tko da groš!
Odgovori drugi:
— A pij, brate, tko ti brani, ta nije za plaću!
— Bogme, brate, nemam za čim — ne mogu od gladi!

68
 NAUČIO TURSKI JEZIK
Došao nekakav Hercegovac poslije toliko godina kući, pa, po­
što ga je svak po nešto pitao, da im o svijetu priča, upitat će ga
jednu večer otac krajem vatre:
— Ama za svašto te, sinko, pitasmo, a zaboravih te pitati, nauči
li u ovoliko silnih godina turski jezik?
— Kako da ne bih naučio! — odgovori mu sin.
A otac ga opet upita:
— Kako se zove po turski konj?
— Bengir.
— A kako se zove kobila?
— Bengiruša.
— A ždrijebe?
— Baš onaj isti dan, kad ja kretah iz Carigrada, nadijevahu
mu ime, pa čisto ne znam, kako će ždrebetu ime staviti.

TKO VRIJEĐA, UVRIJEĐEN JE

Šetao se nekakav oholi momak sa svojim prijateljem pa ugleda

jednoga momka iz obližnje varoši, koji mu u svemu sličan bješe,
kao da su se od jedne majke, a u jedan dan rodili. Reći će svome
prijatelju:
— Idem se malo našaliti s ovim nepoznatim momkom.
Pristupi k njemu i zapita ga:
— Otkuda si ti, momče?
— Ni jesam iz daleka, a što me pitaš?
— Želio bih znati, je li kojom zgodom dolazila tvoja majka u
našu varoš.
Ovaj se nepoznati momak odmah dosjeti značenju onoga pita­
nja, pa će mu hladnokrvno odgovoriti:
— Mogu vas uvjeriti, da moja majka nije nikad u vaše mjesto
dolazila, ali jest moj otac mnogo puta!

ŠTO GLUH NE ČUJE, TO DOMISLI

Razbolio se Mujagin prvi komšija. Mujaga se sprema da ga obi­

đe i premišlja, šta će s njim govoriti. Pitat će ga prvo za zdravlje,
pa onda može li jesti, a najposlije, koji mu hećim dolazi. Hele, Mu­
jaga došao komšiji i iza selama upita:
— Kako si mi, komšija?
— Nikako, brate! što koji dan, sve slabiji.
A Mujaga bio gluh pa mislio, da je bonik rekao — Nabolje je
— te on njemu:

69
 — Neka, šućur Allahu! Baš mi je drago! A možeš li šta jesti?
— Vala, haman ništa.
— Pa lijepo, tako i treba. A koji ti hećim dolazi?
— Vala, nisam zvao nijednoga, dok mi Allah ne pošalje Azraila!
— Neka, neka, sevepli je ruke!

STRAH OD SMRTI

Nekakav čovjek bio bolestan, i već se vidjelo, da mu se pribli-

žuje posljednji čas. Njegova žena je često govorila:
— Voljela bih, da ja umrem nego da mi umre Alijaga! Šta bih
ja bez njega?!
To dočuje nekakav šaljivdžija, pa jednog dana pokuca na vrata
onoga bolesnika, žena ga upusti, a on pođe u njenu sobu govoreći:
— Ja sam Azrail, pa sam došao da ti dušu uzmem!
žena, čuvši to, poče vikati:
— Azrailaga, tamo je Alijaga! Azrailaga, tamo je Alijaga! . ..

TITIZ I DŽOMET

Ono ti je bio titiz i džomet, pa pođu zajedno putovati po

svijetu. Od novaca su imali svega pedeset groša, i to u džometa
četerest a u titiza deset groša. Onda rekne džomet titizu: —
Hoćemo li mojih četerest groša prije trošiti? — Titiz mu odgovori:
— Pa de, vala! — Putujući tako nekoliko vremena potroše džome-
tovih svih četerest groša. Onda rekne džomet titizu: — Hoćemo h
sada tvojijeh deset groša trošiti, dok ispane kakav krsmet? — Na
to titiz odgovori: — Kako smo potrošili tvojijeh četerest groša,
mojijeh ćemo deset još lakše. Nego ti sebi gledaj krsmeta, a ja ću
sebi. — Idući tako dojdu do jednog raskršća i tu se rastanu. Džo­
met ode na desnu a titiz na lijevu stranu puta. Džomet idući tako
putov’o je cijeli dan. Pred veče stigne blizu jedne varoši. Ne šćedne
ulaziti u varoš, nego se zamisli i reče: — Što ću ja u ova doba u
varoši, a u kesi ni prebjene pare nemam. — Blizu te varoši bih su
nekakvi stari mlini. On se svrati u jedan od tih mhnova da prenoći.
Prije četerest godina ti su mlini usahnuli. Džomet uniđe unutra.
Ne imajući gdje leći, spusti se za mlinske kamenice i tu se skupi.
Kad je bio tako oko po noći, oćuti se pjevanje i svirka. To su bili
đavoli. Kad su bih blizu onij eh mhnova, svrate se u onaj isti mlin
gdje je džomet bio. Kad su došli u mlin, stanu igrati i pjevati. Kad
su se tako naigrali i napjevali, onda najstariji među njima rekne:
— Stanite, dosta je bilo igranja i pjevanja, — de da pripovijedamo
štogod od starina. — On poče prvi: — Prije četerest godina ovuda
je rijeka tekla i ovi mlini mljeli. — Onda rekne najmlađi: — Da
zna svijet da se otišla pećina, pa vodi ustavila vrelo, a to je na
čaršiji na raskršću. — Na to treći od njihova društva rekne: — A

70
znadete li vi onoga berbera fukaraša što bude u onoj kahvici blizu
raskršća kod džamije? — Da znate u njegovoj kahvi ima sedam
kazana dukata. T i su dukati bili negoka cara. Da zna onaj berber pa
da podigne samo jednu ploču, dukati bi se ukazali. Onda se berber
ne bi ’nako patio. — Tako su se oni tude razgovarali do pred zoru.
Kad se zora ukazala društvo se otalen izgubi, čim su oni otalen
otišli, izajde i džomet iz mlina i ode u onu varoš, uniđe u jednu
kahvu, pa stane pitati: — Ljudi, što se vi patite ’vako za vodu?
— Ljudi mu na to odgovore: — Evo ima četerest godina kako
’vako deveramo. — Džomet im na to rekne: — Da mi hoćete dati
jedno četerest momaka, ja bih vam s Božjom pomoći mog'o naći i
prokopati vrelo. — Oni čim to čuju, odu i prijave veziru. Vezir ga
dozove sebi i dadne mu sto momaka. Još mu rekne vezir: — Ako
pronađeš vrelo, dobro ću te obdariti. — On ode otalen i dođe na
ono raskršće. Tude se najpre raskorači i zakopa. Onda zapovjedi
onim momcima da kopaju. Oni počnu kopati: kopaj, kopaj, dok
dokopaju do jedne stijene. Momci reknu: — Nema vode, nije
fajde kopati! — a džomet poviče: — Ha, tu je voda! — Opet počne
kopati i opkopaju oko stijene. Kad podignu stijenu a voda pokulja
na sve strane. Svjetina se obraduje, iskupi se i počnu i oni kopati.
Voda proteče onim istim putem kud je i prije tekla, čim je pro-
kop’o i naš’o vrelo, zovne ga vezir preda se da ga obdari. Kad je
džomet doš’o pred vezira, vezir ga zapita: — Koliko hoćeš da te
obdarim i čim hoćeš? — Na to mu džomet odgovori: — čestiti
veziru, ništa ti ja ne tražim drugo, samo ako hoćeš uzmi mi od
onoga berbera onu kahvicu. — Vezir zapovjedi da se dozove odmah
onaj berber. Kad je berber doš’o upita ga vezir: — Bili li ti prod’o
onu tvoju kahvu? — Berber rekne: — Bih za dobre pare! — Vezir
uzme džometu kahvu i još ga obdari. Džomet čim izađe iz vezirova
konaka uputi se u onu kahvicu. Odmah zastre dobro pendžere,
zapali svijeću i počne kopati one dukate. N ije malo kop’o, ukaže se
kazan pun dukata. Onda on kopaj, kopaj, te iskopa i ostalijeh šest
kazana. Uzme nekoliko sanduka i izruči u njih one dukate pa ih
onda zakuje. Poslije toga džomet načini kuću i oženi se, pokupuje
nekoliko dućana, pa se zatrgovči. Jedno jutro sjedeći u dućanu
ugleda jednoga siromaha, sav odrpan i poderan. Čim ga vidi, odmah
ga pozna. To je bio titiz, njegov drug. Svrati ga na dućan i ponudi
ga da sjedne. Uveče ga povede sa sobom kući da prenoći i tude mu
ukaže svoje blago. Titiz se ukočio od čuda gledajući toliko blago,
pa ga upita: — Pa Bogu, brate, otkuda ti toliko blago? — Na to
mu džomet rekne: — Jesam li ja tebi kaz’o da će biti krsmeta! —
i sve mu iskaže kako je u mlinu čuo. Onda titiz rekne džometu:
— Džaba ti tvoji dukati, samo me odvedi u onaj isti mlin đe si i
ti prenoćio. — Džomet ga odvede u mlin i pokaže mu ono isto
mjesto đe je i on ležao kad je u mlinu noćio. Titiz legne tude. Kad
je bilo oko po noći začuju se oni isti svirači. Kad su došli u mlin,
stadoše opet igrati i pjevati. Kad su se tako naigrali i napjevali,
ustade najstariji među njima i rekne: — Dosta je bilo igranja i
pjevanja, te da pripovijedamo štogod od starina. — Na to najmla-
1 rekne: A šta bi ti pripovijed’o, kad eno prije smo pripovije-
ali, pa proteče voda i nađoše se dukati. To mora da je neko čuo

71
kad smo pripovijedali. — Na to će srednji od njihova društva reći:
— Hajdemo najprije obići i viđeti da nema koga od ljudi. — Onda
ustadoše, potražiše i nađoše titiza, pa ga svega istrgaše. Tako titiz
svrši svoj titiski život, a džomet osta u poštenju i bogastvu živeći
sretno do duboke starosti.

ISLAMSKI ŠARTI

Jednoga seljaka neznalicu uvijek bi seoski hodža napadao, što

ne zna islamskih šartova, a on, tikvan, nikad da nauči. Jedamput
se opet sreo s hodžom, i pošto ga hodža izružio, on se vrati kući
vrlo snužden. U putu ga sretne jedan znanac, pa ga pita, što je tako
snužden.
— Hodža me vazda ruži — odgovori neznalica. — I sad me je
pitao islamske šartove . ..
— Pa jesi li kazao, da ih je pet?
— šta zboriš ti? Govorio sam, da ih ima i deset, pa opet
uzalud!

KORIST OD MOLITVE

U jednome društvu reći je jedan Gačanin:

— Dajte, ljudi, da klanjamo!
Dočeka drugi:
— A što ćeš ga klanjati, bijesan ga klanjo?! Ta, hodža je Krva-
vac vazda klanjo, pa mu je opet granje oba oka izbilo!

NIJESAM BAŠ IZ SARAJEVA

Momče nekakvo uljeze u berbemicu da se obriči. Berberin se

desio šalčina pa htjede malo našaliti se s ovim mladićem, i zapita ga:
— Odakle si ti, momče?
— Iz Sarajeva — odgovori mu.
Berberin nastavi:
— čuo sam, da ima takvih junaka u Sarajevu, koji se puštaju
bričiti bez sapuna i vruće vode, nego samo studenom vodom. Je li
istina?
Ono momče, da pokaže, kako je i on junak, odgovori mu:
— Istina je, a ako ne vjeruješ, a ti viđi na meni.
Berberin ga namgže samo studenom vodom bez sapuna, pa
britvom o poslu. Ovaj momak počne od teške muke stiskati zube,
vrcati usnicama i zažimati očima, pa, ne mogući dalje trpjeti, reče
brijaču:
— Učini hator, udri mi vruću vodu i malo sapuna, jer ja ni­
jesam baš iz Sarajeva, nego malo odalje!

72
 PUTNIK I DOMAĆIN

Putovao zimi jedan čovjek kroz nekakvu veliku šumu pa ga

još uhvati mrak, a on mrtav prozebao, i naiđe naposljetku na nečiju
kuću usred šume. Tu zalupa u vrata i zamoli domaćina da ga primi
na konak. Prozebao je, veli, i platiće koliko mu budu tražili i što
bude pošteno. Domaćin ga pusti u kuću i ne htjede mu uzeti ni pare,
samo mu kaže:
— Pustiću te da se ogriješ, daću ti večere i konaka, ali mi
moraš odgovoriti na sve što te budem pitao, pa što budeš znao,
dobro, a što ne budeš udariću ti po jedan šamar, pa se drži!
Putnik, šta će, kud će, nego pristane, a domaćin ga onda
odvede večerati za bogatu sofru, pa kad su večerali razgovarali o
svemu i svačemu, onda upita domaćin gosta:
— E hajde sad da mi kažeš šta je ovo? — pa mu pokaže rukom
na mačka ispod sofre.
— Mačak! — odgovori putnik misleći u sebi: šta me pita ono
što i djeca znaju?
— N ije mačak! — reče mu domaćin, pa mu odvali dobar
šamar, — to je, prijatelju, oistota!
Poćute zatim nekoliko vremena, gost se čudi u sebi šta mu je,
pa će mu domaćin reći pokazujući na krčag vode:
— A šta je ovo?
— Voda! — odgovori gost.
— Nije! — veli domaćin — pa mu pljusne još jedan šamar —
to je dobrota!
Opet očute, pa mu onda domaćin pokaže na vatru i zapita
onda:
— A kaži šta je ono tamo?
— Vatra! — veli gost.
— Nije! — i opet šamar njemu — to je prijatelju divota! —
Hajd, to nisi znao, da vidim sad znaš li šta je ono gore? — pa mu
pokaže na tavan.
— Tavan! — odgovori gost, a domaćin njemu zvizne i četvrti
šamar:
— Nije, nego je to visota!
Vidi putnik da neće biti kraja, pa ustane od stola i zamoli
domaćina da ga pusti časom u dvorište da se razmisli malo, pa će
poslije znati da mu bolje odgovara, i domaćin ga pusti. Onda on
izišavši iz kuće uhvati velikog mačka, pa mu priveže zapaljenu
zublju luča za rep, pa poleti za njim. Mačak od straha uteče pravo
na tavan, a putnik se vrati domaćinu pa mu reče:
— Čistota uze divotu i odnese na visotu, nego brže daj dobrotu
da ubijemo divotu!
Zbuni se domaćin ne znajući šta ovaj hoće da kaže, jer nije
pazio šta mu je maločas govorio, pa se ljutffe na gosta:
— Ljudski mi kazuj! — veli, a ovaj kad to čuje, tek se sad
naljuti, pa vikne:
— A, tako li ti znaš! — i vrati mu prvo još bolja četiri vruća
šamara, pa mu onda rastumači:
— Gori ti kuća, prijatelju! — i onda ga ostavi i ode.

73
 HERO I NJEGOVA KRAVA

Hero imao prestara konja, pa ga pogna jedan dan na pazar, ne

bi li ga kome prodao. No, ne nađe mušterije za novce, nego ga pro­
mijeni s nekakvim seljaninom za jednu kravu. To vide tri, četiri
šaljiva momka te jave kroz čaršiju i ugovore, kad Hero povede kroz
čaršiju kravu, da mu svak čestita onoga lijepoga konja. Kad Hero
naiđe s kravom kroz čaršiju, počne mu svaki sa svoje strane če­
stitati:
— Mubareć ti konj, Hero!
— Hairli dorat, Heraga!
— Mašala, mašala! Dobra konja u Here!
Kad iziđe u polje iz čaršije, poče misliti i govoriti:
— Ma ili sam ja jutros izgubio pamet i oči, ili onoliko čaršin-
lija? Ma hajde, bogme, kad onoliko ljudi veli, da je ovo konj, a nije
krava, sad ću te uzjahati!
Odriješi sa sebe pas, te kravi načini oglav, pa preko nje pre-
metne struku i uzjaše, a krava se pomami po polju, kao da joj je
obad pod rep došao. A Hero:
— Stan’, dorušo! Nijesam ja kriv, nego čaršinlije, ako boga
znaš!

LISIČJI REP

Bio nekakav glasovit nushadžija po imenu Mula Zulfo. Dođe

mu jednoga dana nekakav cicija, poznati škrtica, da mu zapiše
sinu, jer mu je — veli on — jako bolestan, pa se boji, da mu ne
umre.
— Ne žalim novaca, samo nek mu bude fajda! — veli čovjek
i pruži mu podosta novaca, samo uz uslov, da mu novac vrati, ako
mu se sinu ne okrene na bolje.
Nushadžija stane malo premišljati, a onda zazbori:
— Dobro, ja primam tvoj šart. Ali i ja imam jedan šart, a to
je, da ti, dok ja budem pisao, ne misliš na lisičji rep.
Škrtica rado pristane na taj prijedlog, a hodža počne pisati
zapis. Za cijelo vrijeme, dok je hodža pisao zapis, cicija mahao gla­
vom. A kad mu hodža napravi zapise, pruži mu ih i upita:
— Ama što ti onoliko mašeš glavom kao konj, kad ga zaokupe
muhe, sve dok sam ja pisao zapise?
— Ah, brate, odgonio misli, jer dok si ti pisao, meni se činilo,
da mi lisičji rep sve maše ispred očiju!
— E, onda ti ne jamčim za djelovanje zapisa.
Cicija stavi zapise u džep i upita:
— Ja hoće li ikoliko biti fajde?
— Evo, meni je bilo, a za njega ti ne znam reći!

74
 ČUDNOVAT SLUGA
Neki velikaš imao vrlo čudnovata slugu. Dadne mu jednog dana
pisamce rekavši:
— Evo ti ovo pismo, pa idi Osman-efendiji i ponesi od njeg
odgovor.
Sluga strpa pismo u džep, pa ode. Kad dođe onom efendiji, po
običaju ga pozdravi, pa stade. Efendija ga upita, što je došao, a on
reče:
— Efendija ti je selam, i poslao me, da od tebe donesem od­
govor.
Osman-efendija neko vrijeme šučaše, a onda izdiže glavu, pa
reče:
— Glupost!
Sluga ga opet pozdravi i ode. Kad dođe svom gospodaru, javi
mu:
— Efendija, onoga, kome si me poslao, našao sam i kazao mu
tvoj selam.
— Što si uradio od pisamceta?
— Evo ga u mom džepu.
— U džepu, dakle, zar ga ni jesi dao onom efendiji? . ..
— Jok, vala, jer mi nijesi ni rekao, da mu ga dadem.
— Bog te ubio! Ja šta si mu rekao, kad si došao?
— Rekao sam mu: Efendija ti je selam.
— Dobro, a što je onda on rekao?
— On primi selam, pa onda gledaše neko vrijeme, i potom sa­
mo reče: — Glupost! — pa već ja sad ne znam, je li tebi, ili meni.

KOLIKO VALJA RODITELJSKI BLAGOSLOV

Bio jedan vrlo zgodan čovjek, koji ostavi sinu sedamdeset

magaza blaga i reče mu: — Eto, sine, da živiš sedamdeset godina
i trošiš sve na godinu po magazu, more ti biti za cijelog života. —
Iza toga otac umre a sin ostane u svemu bogatstvu njegovu. Kako
je bio s parama, oko njega se uvijek skupljalo čitavo društvo.
Ele, tako jedanput dođe s drugovima u mehanu. Tuj vidi đe ljudi
piju rakiju. On zapita šta je to u fildžanu, a drugovi mu kažu
da je to slatka voda. — Ja pošto je fildžan? — upita on. — Dukat
fildžan, — kažu mu drugovi. — E, dajte mi jedan fildžan! —
i pruži dukat. Pošto popije, namrgodi se i strese, a drugovi mu
kažu da se strpi malo pa će proći, a kad malo uminu, zaište drugi,
za koji mu naplate dva dukata, za treći tri, i tako je gonio do deset.
Malo po malo oda se sasvim piću i bekrijanju, pa s drugovima
goni danas, goni sjutra, — ubrzo uputi sve ono sedamdeset maga­
za blaga i ostane go k'o prst. Čak i haljine proda sa sebe, te mu
nekakav čojek iz milosti da pokrovac da se zamota unj i uputi
ga da ide pred džamiju u koju car dolazi: on daje prosjacima po
dukat kad uniđe u džamiju i po dukat kad iziđe iz nje. Siromašak
posluša čojeka i ode pred džamiju onako zamotan u pokrovac.

75
Tu je bilo još mnogo prosjaka, te i on stane među njih. Kad eto
ti cara i pred njim haznadar, dijeli prosjacima. Ugledavši car ono­
ga u pokrovcu, začudi se i pomisli u sebi: — Ako onome ne da
dukat, beh ću ga posjeći! — Haznadar dijeleći dođe do onog u
pokrovcu i preskoči ga, pa svakom drugom prosjaku da po dukat,
a njemu ništa. Tako učini i kad car iziđe iz džamije: svima da po
dukat, samo preskoči onoga u pokrovcu. Začudo caru, ne more se
iščuditi, pa jedva čeka da dođe samo do dvora. Kad dođe u dvor,
odmah pozove haznadara preda se i zapita ga: — č ije ti jutros
dijeh pare: svoje ili moje? — Haznadar mu odgovori: — Bezbeli
tvoje, padišahu! — Ja što ti preskoči u prosjacima onoga najsiroma­
šnijega, što nema ni haljina na sebi, već se umot’o u pokrovac? —
Na to mu vezir kaže sve i ko je onaj i kako mu je iza oca ostalo
sedamdeset magaza blaga, pa je sve profućk’o sa drugovima.
— S toga mu nijesam ni dao sadaku, jer grehota je takome i dati.
— Je h tako? upita car. — Jeste, gospodaru! — odgovori haznadar.
Na to car naredi da ga odmah izvedu i posijeku, a na njegovo
mjesto postavi drugog haznadara. Zatim sakupi sve vezire na do­
govor. Kad su se svi sabrali, zapita ih za toga i toga siromaška.
Oni mu kažu da ga znaju i ispričaju mu sve i kako mu je otac
ostavio sedamdeset magaza i kako je on sve to s drugovima brzo
potrošio, pa i haljine sa sebe prod'o, te mu neko iz milosti dao oni
pokrovac na njemu. Car odmah pozove siromaška i ispita ga za sve.
Pošto mu on sve kaže po istini, car uniđe vezirima i kaže im: —
Znate li šta je onome siromašku? Njemu je otac ostavio sedam­
deset magaza blaga, ama mu nije ostavio blagoslov, zato ga je
tako brzo i rasuo; nego dajte ja ću mu učiniti dovu, a vi svi
vičite amin, pa ćemo ga pustiti nek ide kud zna odavlen! Veziri
poslušaju, te car dovu, a oni amin, car dovu, a oni amin, tako do
tri puta. Zatim ga car dozove preda se i da mu četerest kesa,
pa mu reče: — Evo uzmi ove pare, pa odmah da bježiš odavle kud
znaš, samo da te oči moje ne vide više, jer ako te vidim, odmah ću
te pogubiti! — Siromašak primi pare, ode u čaršiju i kupi nešto
haljina, pa onda krene do đemija. Raspita sve kuda će koja, pa kad
nađe jednu da ide u Misir, uđe u lađu i krene put Misira. Kad
je došao tamo, odsjedne u jedan han i zaište naročitu odaju.
Handžija mu da odaju, te ti on prenoćivši tu sjutridan iziđe u
čaršiju i kupi sebi begovske haljine. Onda upita handžiju bi li
mogao naći dvanest slugu, makar i golijeh, da ga dvore. Handžija
mu nađe dvanest ljudi, kojima on uzduriše lijepe haljine i krene
od kahve do kahve. Đe gođ dođi i popi kahvu, podaj dukat kahve-
džiji. Čudi se svijet novome begu i njegovu malu, pa stanu govoriti:
— Otkako je Misir zakopan, još taki beg nije bio u njemu! Tako
beg svaki dan s momcima od kahve do kahve, i đe gođ dođi i
popij kahvu, svađe podaj po dukat. Dan po dan, izmiču se pare.
Eh dokotur’o bijaše do šestotina groša, a još handžiji nije platio
za ikonak i hranu. Ele toliko se nekako i njemu zadužio, — more
i njemu platiti, pa šta će više? Kad jednu veče izbi u taj isti han
nekakav Piru-ihtijar iz Arnautluka. čim dođe, zatraži u handžije
sobu, rastovari konja i smjesti se. Malo po malo novi se beg upozna

76
s tijem trgovcem, k ’o kad su u jednome hanu. Ele jedne večeri reći
će beg handžiji: — Daj mi načini jedno osamnaest sahana jemeka,
hoću da pozovem onoga dosta na večeru. — Handžija mu zgotovi sve
kako je naredio. U veče zovne beg ihtijara sebi na večeru. Začudi
se čovjek kad vidi toliki zijafet, pa misli: — Bog zna ko je ovi
čojek i koliko je zgodan kad me ovako dočeka? — Sjutridan naredi
ihtijar handžiji jedno pet šest sahana jemeka, da on pozove
bega na večeru. Naređujući handžiji reći će mu kako on ne more
bega tako dočekati k'o što je on njega. A handžija mu ode pričati:
od kako je Misir zakopan da nije taki beg unj doš’o. Đe gođ svrne
u kahvu i popije fildžan kahve, daje zanj po dukat. Još ihtijar
naredi da mu uzduriše suha sira u jednom sahanu i da ga poklopi
ozgo džamom. Ele, kad bi uveče, ihtijar pozove bega na čast.
Sjedajući za sofru ihtijar se pravdaše kako on ne more dočekati
bega k’o što je beg njega. Večerajući opazi beg kako ihtijar umače
kroz džam u sir, pa da zapita: — Zašto ne jedeš? — Ama ne mogu,
— i tako i ovako izvlači se ihtijar, — ja najvolim sira. — Pa što ga
ne jedeš kad najvoliš? — zapita beg. — Ama, eto, ne mogu ni sira,
nego mi se ovako čini slađe. — Vidi beg da je ihtijar tvrdica, pa će
ga zapitati: — Ja kazuj ti meni ko si i oklen si i imaš li kome
ostaviti kad tako štediš? — Ihtijar mu kiže: — Ja sam odovud
od Amautluka i nemam nikoga svoga, već kad umrem sve će
uzeti pejtoman. Ovamo sam došao u trgovinu i ponio sam sobom
jedno pet hiljada dukata, koje čuvam u bisagama. Za nekoliko dana
stići će mi amo četerest lađa i donijeti sto i dvadeset sanduka
čivita. U svakome tome sanduku usred čivita ima po mušema od
hiljadu dukata. Čivit ću ovđe prodati, a pare izvaditi, pa nakupo-
vati robe i ići opet u svoj vilajet. Potom ihtijar zapita bega da mu
priča ko je, od kuda je i šta radi u Misiru. Beg mu ispriča sve
svoje devere i kako mu je otac ostavio sedamdeset magaza, pa
kako je sve sa drugovima profućk’o i do čega je doš’o bio. Kaže mu
i kako je pred džamijom prosio i kako ga je car zvao, raspit’o ga
i dao mu četereset kesa, pa kako je doš’o u Misir, kako ide od
kahve do kahve i plaća sve po dukat što popije kahvu. Kaže mu
kako je sve pare gotovo spirio, još, veli, ima jedno šestotina groša,
a toliko duguje handžiji. Kad mu sve ispriča, još jedanput ga pri­
pita za lađe i za sanduke kad će doći, pa se tu veče rastanu i ode
svaki u svoju sobu. Sjutridan urani beg i siđe u kahvu, pa posije
handžiju da mu zovne onoga ihtijara, — da malo promuhabetimo. —
Ode handžija, kad ihtijar leži u postelji. Kaže mu da ga zove beg
na razgovor, a on odmahne rukom: — Ne mogu, — veli, — bolestan
sam! — Siđe handžija i kaže begu šta je. Kad bi u podne, a ihtijar
oprosti se s ovim svijetom. Brže istrči beg u njegovu sobu, te za
bisage, u kojijem nađe kesu s dukatima i strpa je sebi u džep.
Handžija javi pejtomanu za smrt ihtijarevu, te odmah dođu ljudi
i prepišu sve što ima. Zatim ihtijara odnesu i zakopaju. Beg jednako
hoda od kahve do kahve i sve plaća po dukat đe popije fildžan
kahve. Za pare nikome ne kazuje. Treći dan iza ihtijareve smrti eto
ti lađa pod Misir. Ljudi kažu čiji su sanduci, te pejtoman da sve na
telala. Čuje i beg za čivit te nastavi alterisavati sve po groš, dok
ostali ljudi ćeraju po marijaš. Čudi se svijet ko to tako mnogo

77
cera, dok će jedan kahvedžija: — Ne morete vi s begom na kraj
izići! Taki čojek nije doš’o u Misir otkako je on zakopan, — i ispri­
ča im kako po dukat daje za kahvu. Ljudi se otkane više ćeranja, te
na begu ostane čivit. — Daj plaćaj! zaviče telal, a on odgovori:
— Starije je jutro od večera, nego mi dajte ključe od magaze, da
pregledam šta sam kupio. — Pejtoman mu dade ključe, te ti on u
magazu. Obije jedan sanduk i nađe u njemu mušemu, obije drugi,
treći, i sve tako do deset, al’ u svakom po mušema. Otkani se daljeg
obijanja, nego povadi te pare i sjutridan isplati pejtomanu čivit.
Pošto povadi kese iz sviju sanduka, da opet čivit na telala i proda
ga dobro. Kad se beg dobro sigurisa, isplati handžiji dug, pa ga
zapita: — Bi li ti meni prod’o ovi han? — A što ne bih, za dobre
pare! — odgovori handžija, i tako se pogode te beg kupi i oni han.
Cim ga kupi, naredi da se ruši, a na tom mjestu podiže veliku kuću
i navrh kuće jangi-kulu. Onda namjesti gore stražara i naredi mu da
koga gođ putnika vidi u izđrpanim haljinama, da ga svraća u tu
kuću, đe će dobiti sve džaba i hranu i konak, pa čak i odijelo.
Jako se svijet stade čuditi begu i ne mogaše se iščuditi oklen mu
toliko silno blago. Jedanput navale nanj da se ženi. Jedan mu nudi
sestru, drugi šćer, dok će opet jedan kahvedžija reći: — Prođite se,
dobri ljudi, nijesu vaše đevojke prema njemu, jer ovakog čojeka
nije Misir zapamtio. Jedino što ja znam da bi prema njemu bila
đevojka, a to šči našega sadrazana, koja bi mu donijela hiljadu i
pet stotina čifluka, hiljadu i pet stotina dućana i sto i pedeset
hiljadu dukata. — Dopane se ljudima šta reče taj kahvedžija, te
brže bolje pošalju po sadrazana da dođe među njih. Kad dođe
sadrazan, oni mu kažu sve što je i kako je i kako su skontali da je
za tog čojeka samo njegova šći prilika. — Ne branim, — veli sadra­
zan, — daću mu je odmah; kad neću njemu, ja kome ću! — Tako
se beg oženi i privali mu se još toliki silni mal. Pa načini u Misiru
džamiju kakve nema u svemu turskome vilajetu, a kad umrije sa­
drazan, dopane mu sve njegovo imanje. Eto zato je bolji blagoslov
roditeljski, nego sve blago ovoga svijeta.

ZA NUŽDU SE LAŽE

Bio neki Mujo koji je uvijek lagao, ali tako fino da kad bi
poslije dva dana sam svoju laž čuo, on bi sam pomislio da je
sama istina.
Jednoga jutra Mujo ustane iz postelje, pa se stane misliti šta
će i kako će taj dan provesti, jer ne imađaše u džepu ni cigle pare
a ženi i djeci valja donijeti, pa makar ukro.
Dugo se mislio i premišljao pa najposlije pane mu na pamet da
nešto slaže, pa jeda tijem kakogod do para dođe. Otalen ti on odmah
skoči, uzme čibuk i duhankesu u ruku, pa upravo u kahvu među
svoje komšije. Uniđe u kahvu, a nikome ni selama ni sabaha ne na­
zva, a snuždio se, brate, kao da mu je sve pomrlo i mrtvijem kocem
zakopano. Tu ti on sjede pa stane kucati lulom o tle, a ni s kim ne

78
govori, i nekako mučeći se otud-odovud i na zor pusti nekolike
suze niz obraze. Ostale age sjediše tu i pušiše, dok će ti jedan
između njih reći:
— čuješ, bolan, Mujo, odavno nam nijesi ništa slagao; de nam
bogati, sad što slaži, ama onako kakono ti već umiješ.
Mujo ne šćede ni oka na njih baciti, već jednako preda se
gleda i kuca praznom lulom o tle, jer ne imadijaše je otklen na­
puniti kad u kesi ni praške duhana a u džepu ni prebijene pare.
Utom opet jedan aga zaviče na Muju da im što slaže, a Mujo jedna­
ko šuti. Na to svi skočiše:
— Te što ti nije da ti nije, valja ti nam štogod slagati!
Siromah Mujo šta će, najposlije skoči na noge pa otpočne
plakati i suze trti rekavši:
— Ama prođ’te me se, dobri ljudi, ako boga znate, u mene
je jutros veliko zlo osvanulo, jadan sam i prejadan, da vam od
tegobe ni kazati ne mogu.
Na to svi zaviču:
— šta je, bolan, Mujo? Kazuj šta ti je bilo!
Onda Mujo nastavi:
— Nemate zašto pitati, žena mi je jutros u kući mrtva osva­
nula, sirota šćela je roditi, pa rađajući džan teslim učini. Ostalo mi
je šestoro djece, sve jedno drugom do uha; kod kuće mi jauk
i vriska, ja ne znadoh što ću ni kako ću, već evo dolećeh ovdi, ko
jadan, ko žalostan, nemam parića u kesi da bi je mogo ukopati a
kamoli da djeci hljeba kupim.
Kad saslušaše age Muju, u sviju uniđe tuga u lice i svi ga
počeše žaliti:
— E, zavale Muje, šta mu iznenada na glavu dođe!
Onda ti počeše kupiti, te neki groš, neki dva, i Muji se puno
para skupi u ruci. Onda zavikaše svi:
— Hajde, Mujo, alah rahmetile ženi, čini šućur bogu kad ti
je kobila živa a ženu ti je lahko nabaviti; znaš, štono ima naša
stara riječ: — U sretna žene mru, a u nesretna kobile.
U tome ti još neki zapita Muje:
— A kad ćeš Mujo dženazu kopati?
Ali Mujo ne čuje. On ga pita jednom, pa i drugi put, pa ga
najposlije drmne za rame:
— Ta govori, bolan, kad ćeš ženu kopati?
Tada Mujo jedva kroz plač progovori:
— Na podne sam rad da je snesem u džamiju, a na Bakije ću
je ukopati jer je tako vasijet učinjena.
Jedan opet od tijeh aga poče Muju tješiti:
— Nemoj, Mujo, plakati, i u mene je žena umrla, pa evo me
živa. Znam ja kako to zaboli kad žena umre, ali, šućur bogu, taj
bol časkom prođe, žena kad umre tako ti je: ko kad se čovjek
nehotice ubije u lakat, ja u golijen od noge, plaho ti ga može
zaboljeti, ali časkom prođe, ko da ništa nije bilo; čini šućur te
ti je kobila živa, te moreš na njoj snijeti tovar drva u čaršiju pa
prodati i djeci koru hljeba kupiti.

79
 Mujo na to zaviče:
— E, šućur alaKu, dobri ljudi! — pa okrene leđa i ode pa u
čaršiji kupi mesa, odnese kući da burek skuha za ručka, ponese
sobom od kuće zembilj te u čaršiju; nakupuje svega što mu treba,
be još mu preteklo para! Rahat pođe pred podne kući, ama Mujo
rahat i prerahat, pa je u tome bio zaboravio i na ono što je slago.
Kad on tako idući primakne se blizu kuće, kad al' ima šta vidjeti:
pred njegovijem vratima imade sto ljudi što su se nakupili i če­
kaju podne da Mujinu dženazu snesu u džamiju. Mujo se u prvi
mah bio prepo šta je i kako je al’ u neko doba palo mu je na um.
Opet se snuždi, pa među njih; neki mu reče:
— Da ti je zdrava glava, Mujo!
A on jedva izgovori: — Da su zdravi prijatelji! — Al’ zamal što
se ne nasmija.
Uto Mujo dođe do svojih vrata, otvori vrata, pa se okrene lju­
dima:
— Šta je, ljudi, što ste se iskupili ovde pred mojim vratima,
šta hoćete?
Na to svi odgovore:
— Ta došli smo da dženazu nosimo u džamiju.
Onda im Mujo na to odgovori:
— Ta jeste li vi, ljudi, pri svojoj pameti ih ste pobudaljeli?
Rekoste li vi meni jutros u kahvi da vam štogod slažem što ni
čuo ni vidio nijesam, pa sam vam i slagao, a drugi put vam ovako
nikad slagati neću, ako bogda kada mi žena umre, kazaću vam
uistini, neću vam više slagati — i ova je laž od nužde bila! — Pa
zatvori vrata te u kuću. Ljudi neki odu, a neki ostanu vičući i
psujući Muju, al’ je Muji svejedno: on će danas sa burekom brke
omastiti.

DRAM JEZIKA

Omera bi svaki dan otac karao da se bavi o zanatu, a da se

prođe karaduzena i ašikovanja po sokacima sarajevskim.
— Ti si, sinko, mlad; mi smo stari, raditi ne možemo. Tko će
nas drugi hraniti ako ne ti?
On bijaše u Sarajevu poznat kao kolovođa sviju ašika. Od kuće
do kuće, od pendžera do pendžera, to mu bijaše zanat. Svak je vidio
da Omer još za ženidbu ne bijaše dorastao; i da mu mladost ne bi
smetala, smetala bi mu prazna kesa. Svak je lako cijenio da Omer
od bijesa i vragoluka ašikuje. Sramota i ruglo koje od toga nasta-
jaše na jadne roditelje padaše. Tuga i žalost za rasipnim sinkom
brzo im prekide žicu od života: oni umru.
Omer ostade starješina u praznoj i razdrtoj kući na troje siro­
čadi. On je, doduše, to odavna želio da bez prikora roditelja lakše
i slobodnije mogne služiti svojim budalaštinama, ali naskoro osjeti
kako je biti bez roditelja, kadno sljeme padne na njegovo tjeme.

80
 — Tko će tkati, tko će presti, tko će kuću mesti? Valja se
proći budalaštine!
Poslije ovakvog razmišljanja reče Omer:
— Dajder bugariju! N ije druge, valja se ženiti!
Tamburu pod skut te lijepoj M ejri pod pendžer.
Bijaše upravo jacija kad Omer pod pendžer stupi. Svijeća go-
raše, a šaptanje se čujaše u sobi. Na staklo kucne, šaptanje umukne,
uz bugariju zapjeva, a svijeća se utrne. Njemu nitko ni glasa ne
daje.
Za tri noći bi dolazio Omer pod pendžer, ali uvijek odlažaše
tužan i žalostan. Mejra mu se nikad ni javila ne bi. četvrtu noć
opet dolazi mladi ašik:
— Daj da joj još malo posljednji put zapjevam pa već neće
moja noga pod njezin pendžer.
Bijaše lijepo ugodio tamburu pa žalosnim glasom uz nju popi-
jevati stade:
Tamburice, moja dangubice!
Terzijane, moj golem zijane!
Dosta si me gladna nahranila
i žeđana vode napojila,
djevojaka na dvor izmamila,
djevojačkog lica nagledala . ..
Tamburice, moja dangubice!
Terzijane, moj golem zijane!
Gdje izgubih dneve i godine
pjevajući M ejri uz pendžere,
na me Mejra ni gledati neće!

Na ove besjede svijeća se u sobi utrne, prozor se najedanput

otvori. Omer od radosti ne znadijaše za se misleći da o čemu je ho-
dio, da je već dohodio. Mejra će:
— Sva je prilika, da si ti poludio, Omere. Ja se tvojoj buda­
laštini ne mogu načuditi. Šta tražiš oko mojih pendžera? Od tog
neće ništa biti, neka znaš!
Omerova radost brzo minu, štoviše napade ga tuga veća nego
ikad prije.
Mejra videći Omera smetena, opet nastavi govoriti:
— Moj budačko! Ti bi može biti htio mene za ženu imati. Jelde,
Omere?
— Tako je — odgovori on.
— Toga se ti kani! — priuzme ona. — To bit ne može! Ti ni
komad hljeba u kući ne imaš, pak opet o ženidbi sanjaš. Ja znam
što ćeš ti reći: Slika priliku traži! Da sam i ja siromašnih roditelja,
to je istina, ah promisli zajedno da od mene ne ima pristalije dje­
vojke u svemu Sarajevu, pa baš zato bit ću srećna; naći ću mjesto
u kući prvog kog trgovca sarajevskog. Al čuj, Omere! Nije blago ni
srebro ni zlato, već je blago što je srcu drago! Ja bih tebe volila
nego cijelo Sarajevo, ali sveta je zakletva mojih roditelja. Nju ne
smijem prekršiti! Meni se je reda za onog udavati koji će ne samo
mene već i moje roditelje srećne učiniti, pošteno ih do smrti dohra-
n iti. . . Sve svoje rane u me su zavili.

Narodni humor i mudrost M u s lim a n a

 Čuvši ovo, Omer se malo razabra:
— Ako je dakle samo za tim stalo, koliko bi se htjelo da moja
postaneš, da te otkupiti mogu?
— Ne bih mnogo! — rekne Mejra. — Da štogod dućana otvo­
riš, to jest da trgovati počneš: moje roditelje i svoju siročad moraš
hraniti, a bogme i ruho pokrojiti.
Na to Omer:
— Allahemanet Mejro! Ja razumjeh sve, i ako iz toga mogne
štogod biti, sutra ćemo vidjeti.
Pun radosti i zajedno pun žalosti ode Omer s pendžera Mejrina.
— Ako gdje uzajmim jaspre, tko će biti od mene srećniji? Ako
ne, to opet žalosniji od mene nitko biti neće.
Tako je svu noć zamišljeni ašik sanjao. Kad osvane dan, ne
znadijaše od radosti što činjaše. Pade mu opet na pamet da imade
bogatog jednog trgovca — velikog prijatelja.
— Ako mi on ne uzajmi, drugi neće.
Tako razmišljajući brže se spremi da mu ide u pohode. Na­
šavši svoga prijatelja kod kuće, na svaku ruku nagovaraše boga­
tog Isakara da bi ga prignuo na tolik zajam. Trgovac ukaže se go­
tov i krv proliti za svog prijatelja Omera, a kamoli ne uzajmiti mu
trideset kesa.
— To će i moja radost biti — rekne trgovac Isakar — da lijepa
Mejra bude tvoja zaručnica.
Priupita od Omera za rok kad će platiti.
— Sedme godine! — odgovori Omer.
— Ama, prijatelju! Ako sedme godine ne mogneš platiti, šta
ćemo onda?
Ja ne znam tko njima tu pogodbu na pamet donese, što i pred
kadijom pogode, da ako Omer Isakaru za sedam godina ne vrati
zajam od trideset kesa, da mu Isakar na mešćemi ima odrezati dram
jezika i da nikomu krivo ne bude.
Tko srećniji od mladoženje Omera! Taj dan ništa ne radijaše,
jedino mu je pamet imala posla kako će sjajni pir dogotoviti; koju
li će dibu, kakvu li kadifu na svoju Mejru pokrojiti? Jednom
riječju: ne bijaše on toliko promišljao kako će toliku silu tuđega
blaga povratiti, koliko baš kakvim bi se načinom lakše potrošiti
moglo.
Poslije mjesec dana Mejra bude dovedena u kuću bogatog
Omera. Pirovalo se cijelih osam dana bez prestanka. Niti se zna/o
tko pije, tko li plaća. Poslije osam dana raziđe se svaki sebi. Ostane
sam Omer s lijepom Mejrom. Svak se čudio otkuda Omeru toliko
blago da može raskoš provoditi kao jedan beg. Mnogi su cijenili da
ga nije iskopao.
Al što mu drago, vratimo se mi našem Omeru!
Kazali su davno: cijena zanata veća od zlata! Pa opet: nije sva­
čije ispod sela pjevati.
Tako i naš Omer nije mnogo mario za svojim zanatom koji je
naskoro i zaboravio. On je mislio: ostalo mi je još petnaest kesa;
s ovim ću trgovati.
 Al za svakog nije trgovina, kao što ni za Omera ne bijaše. Isti
na, trgovine imao je prepun dućan. Soli, duhana, luča i brezovih
metala moglo se vazda naći u njega. Za drugu robu ne bi se ni
brinuo.
Tako Omer trgovaše četiri godine. Za sve to vrijeme na njegovu
obrazu nije se mogla opaziti nikakva žalost, činilo se kao da mu
ugovor i pogodba o uzamljenim kesama nikad nije ni na um pada­
la. Al nastavši peta, sve to većma moglo se vidjeti na Omerovu licu
da ga nešto žeže. Sedme pak godine napola ga bijaše nestalo u obra­
zu. Često su ga njegovi bližnji našli gdje tužno pati. Zaludu su
ga pitah za uzrok tolike njegove tuge. On bi svako pitanje žene i
prijatelja svojih odbacio kao čovjek propao.
— Meni nitko ne može pomoći, prođite me se!
To mu bijaše vazda odgovor.
Lijepa Mejra već prvih dana strašne pogodbe saznala je izokola
istinu. Međutim, ona je za dužnost držala pitati Omera za uzrok
tolike boli; za koju da nije nikad nadala se naći lijeka, ne bi se
ni udala za Omera. Jer kojoj bi ženi milo bilo imati muža bez
jezika?
— Već je vrijeme! — rekne Mejra. — Boščaluk pod skut te
kadiji na koljeno!
Tako ona jednoć te i drugi put.
— Ova žena me zastidila — rekne kadija. — Možda! Ne može
biti da ona ne ima namjeru od mene kakvu milost iskati pa je stid.
Kad svane treće jutro, ali Mejra s još ljepšim boščalukom pred
kadiju. Poljubivši u skut, htjedaše ona po navadi bježati, ah kadija
namigne na momke te je zaustave.
— Ženska glavo! — rekne kadija. — Već si me do triput za­
stidila. U čemu ja tebi mogu milost učiniti? Išti od mene!
Mejra jedva i dočeka. Metnuvši ruku jednu na čelo, a drugu na
prsi rekne:
— Kadijo! Tvoje me dobro srce slobodi te mogu moliti, do-
šastog petka samo jedan sat da mogu na tvome mjestu sjediti u
mešćemi.
— Turske mi vjere, ženska glavo! Ako ti je po volji, sjedi cio
dan. Da ti je slobodno!
Poljubivši u ruku zahvali i oprosti se s dobrim kadijom pak
ode vesela čekajući petka.
Petak osvanu, dan ugovora kada se zajam mora vratiti. Omer
ni sitniša ne imađaše gotovo u kesi, a kamoli trideset kesa. Valjalo
je, dakle, izvršiti drugu pogodbu da trgovac Omeru na mešćemi
odreže dram jezika. Mejra bješe zarana uranila. Kadija je jedva
dočeka, pruži joj svoje haljine pa od dragosti svojom rukom natače
joj kaiik na glavu. Čudno bijaše kadiji da žena sudi. Zato se
ukloni odmah u drugu sobu pa tu odluči kroz stakleni prozorčić na
vratima gledati. Golobradi nas kadija bijaše lulu upravo raspuho
kad trgovac i Omer tarući suze na mešćemu stupiše. .. Učinivši
običajni poklon, malo se poizmakoše . .. Prođu dva tri-časa dok ^
kadija pet-šest dimova odbi.

83
 Kadija: — čemu ste vi mušterije?
Trgovac: — Došli smo do tvog suda, dragi efendija.
Kadija: — Koja dobra?
Trgovac: — Dobro, hvala bogu!
Izgovorivši ovo trgovac Isakar iskaže kadiji kako je on prije
sedam godina Omeru uzajmio trideset kesa; pa kakva je onda uči­
njena pogodba među njima da ako mu za to vrijeme Omer tih
trideset kesa ne povrati, da mu ima odrezati dram jezika i da su
za to sad došli.
Kadija: — Je li tako? Kako ti je ime? Je li istina što je ovaj
kazo?
Omer (kroz plač vapijući): — Efendija, sve je prava istina.
Kadija otvori ćitab te list po list stane premetati. Na jednom
mjestu zaustavi nekoliko puta, usnama klapne . ..
— Istina dakle! Sve se tako i u ćitabu piše — rekne kadija.
— A jesi li donio britvu? — nastavi opet.
— Dakako, jesam! — odgovori trgovac.
— E, more! — požešće rekne kadija. — Dobro pazi da samo
dram odrežeš, jer nek’ znaš, ako manje ili više odrežeš nego što
ste pogodili, oštetu nećeš moći dati.
Na ovo se ponešto smete trgovac:
— Jok, vala, nećemo tako, dragi efendija! Već ako mu odre-
žem više od drama, ja ću mu zlatom nadomiriti, ili nek on moga
toliko odreže; ako se ipak manje trefi da odrežem, na poklon mu!
— Bre, siktur! — srdito vikne kadija. Zar si ti posto kadija
da na mešćemi propisuješ zakone? Nijedna lihvarska vjero! Odmah
da si rezo!
Eto muke i nevolje za trgovca!
— Aman, dragi efendija! Ja se u carske poslove neću metati.
Ja znam, tebi je reda po ćitabu suditi, ja ne mogu ni tamo ni ovamo
Alal mu trideset kesa! Alal mu dram jezik a . .. Mi smo prijatelji!
Na ovo se kadija još većma uzbuni, drekne na momke:
— Brzo mi zovnite dželata da naučim nijednu vjeru trgovačku
kako se na mešćemi sluša! . .. Odmah da si rezo!
Dželat s golom sabljom dotrči, trgovac pane na koljena te
skut ljubeći počne moliti. Kadija ne dajući se umoliti sve jedno
govoraše:
— II’ reži dram jezika, ii’ glavu podvrgni dželatu!
Trgovac se osjeti da nije druge . . . valja se otkupljivati:
— Dragi efendija! Tvojih je trideset kesa! Toliko dužniku
opraštam; a te me nevolje izbavi da nikome ne režem jezika, a još
manje mome prijatelju Omeru. .. Aman, efendija, i otac i majka!
Aman! Ja sam zaludio, ti meni oprosti!
— Sjeći kudru! — drekne kadija.
Dželat povuče žalosnog trgovca koji se bijaše dobro za kadiju
uhvatio:
— Medet, efendija, ako si Turčin!
Na ovo poleti Omer te stade kadiju ljubiti i moliti za svoga
prijatelja. Ovo bijaše i čekao kadija:

84
 — Omere! — reče on. — Za tvoju volju nek mu je oprošteno,
a turska je vjera tvrđa od kamena. Upamtio bi trgovac što će reći
mešćema i kadijinski sud!
Trgovac izbroji kadiji trideset kesa; ovaj ga opet ponudi da se
poljubi s Omerom.
— I da nitko ni od koga ne ima ništa tražiti, ja ću zapisati u
ćitab od mešćeme.
Poljubivši još jedanput ćilim i mestve kadijinske, zahvale se
obadvojica kadiji na pravednoj osudi i očinskoj dobroti te ostave
mešćemu.
Jedna se vrata zatvore, druga se otvore. Uniđe kadija (pravi)
zakocenut od smijeha.
— Ženska glavo! Tako mi imana, ni u musafu te pameti ne
vidjeh! Boga mi, da si muško, takog kadije do Stambola ne bi bilo!
Mejra se zahvali na tolikoj milosti što je jedan sat poviše ka­
dijom bila, ponudivši mu petnaest kesa od novaca oglobljenog
trgovca. Kadija ne htjedne uzeti, već ju još s jednom kesom nadari.
Ona još jedanput učinivši svoju dužnost poljubi mu skute i zahvali
se; spusti peču te prije Omera kući stigne.
Omer se bijaše zadržao u kahvi. Ugledavši ga Mejra s pen­
džera gdje na avlijska vrata ulazi, od šale mu se stane rugati:
— Eto Omera odrezana jezika — tepajući mu govoraše:
— Nisi domolila — rekne Omer.
Ona kao začuđena što ne tepa, stane ga pitati:
— Što dakle bi?
— Bog i pametan kadija ( a kakav je lijep ko jabuka! . . . Bog
mu dao svaku sreću!), on mene od napasti izbavi, a trgovca oglobi.
— Je li ljepši taj kadija od mene? — prihvati opet Mejra uka­
zavši mu onih trideset kesa.
Omer od radosti proplače na krilu svoje mudre žene te je triput
poljubi u junačko čelo. Uznavši mudru njezinu majstoriju, odsad
mu je triput draža bila. Mejrine mudre savjete slušajući, Omer
se prihvati zbiljski zanata te domala steče veliko bogatstvo.
KADIJE, HODŽE
I HADŽIJE
1
 PRAVEDNA PRESUDA
U Sarajevu jedan čifut izgubio zašivenu kesu novaca pa
pusti telala i obreče dati s blagoslovom sto groša onome koji
je bude našao. Pošto telal vičući prođe po sokacima, eto ti jednog
seljaka gdje nosi kesu:
— Evo, trgovče, valjda su ovo tvoji novci što si izgubio.
Cifut pun radosti spopadne kesu, pak je otvori i stane novce
brojiti; ali mu se odma okrene radost na žalost kad pomisli da
mu valja dati sto groša onome što je našao; i stane misliti kako bi
mu ji ne dao. Tako, pošto izbroji novce, reče seljaku:
— Ti si, dakle, pobratime, izvadio tvoji sto groša, jer je u
kesi bilo osam stotina groša, a sad nema više od sedam stotina?
Dobro si činio! Fala ti!
Siroma se čovjek upropasti kad čuje to, i više mu bude žao
na potvoru nego za obrečeni sto groša; zato se stane kleti i prekli-
njati da se on novaca nije ni dotakao, nego da ji je onako donio
kao što ji je našao; čifut pak ostane tvrdo pri svome. I tako se
malo-pomalo svađe, i otjeraju se kadiji na sud. Pošto se obojica
zakunu: čifut da je u kesi bilo osam stotina groša a sad nema
do sedam stotina; seljak pak da se on novaca nije ni dodio,
nego da mu je onako donio kao što je našao, onda im mudri kadija
poznavši šta je i kako je, presudi ovako:
— Vi obojica imate pravo: ti si, trgovče, izgubio osam stotina
groša, a ti si, Hero, našao samo sedam stotina; tako to nisu novci
toga trgovca, nego nekakvoga drugoga čovjeka. Ti, dakle, Hero,
nosi te novce kući, pa ji ostavi dok ne dođe onaj koji je izgubio
samo sedam stotina groša; a ti, trgovče, čekaj dok ti se ne javi
onaj koji je našao osam stotina groša.

ZLOGOVOR

Jedan čovjek imao slugu, kojemu je uvijek bio običaj zlo

govoriti i slutiti, pa mu s toga i nađenu ime: Zlogovor.
Kad je jednom taj čovjek pošao na Ćabu, reče svome sluzi: —
Zlogovore, ako bog dade te se vratim s Oabe, kad mi izađeš usu-
sret, ništa mi ne kazuj! — Peke, aga, peke! — odgovori sluga.
Kad je bilo vrijeme, da hadžije dođu, izađe i Zlogovor svome
hadžiji ususret, a kad se sastadoše, poljubi Zlogovor hadžiju u
ruku i upita za zdravlje. — Eh, pa dobro sam, šućur bogu, i zdravo
— odvrati mu hadžija — a kako su mi kod kuće? (Hadžija je bio
zaboravio, da je to njegov Zlogovor). — Sve dobro i zdravo, samo

89
ti je kuja krepala, — jedva dočeka Zlogovor). — Eh, sva šteta je u
njoj bila, — razgovori se hadžija, — a šta joj bi? — Mala — vala
— prejede se mazgina mesa, — odgovori mu sluga. — A zar je,
bolan, i mazga krepala? — u čudu će hadžija. — Crče — vala —
noseći »staroj« naslone — hladno će mu Zlogovor. — Zar je, jadan,
umrla stara (mati hadžijina)? — problijedi hadžija. — Jest, alah
rahmetejle! — sažalno će mu Zlogovor — taman na petnaest dana
prije mlade hanume (žene hadžijine). — Aman šta bi, nesretniče,
ženi? — poviče na smrt blijed hadžija. — Prepade se, vala, kad
ti kuća izgorje, — kaže mu Zlogovor. — Zar mi je, nesrećo, i
kuća izgorjela? — vikne očajno hadžija — ja šta mi se, bolan,
radi kod kuće?! — Bogme dobro — odgovori Zlogovor: — Cigani
se naselili: kuju, dimaju; bolje nego kad si ti bio!

BOG ZNA ŠTO ČINI

Šetao se hodža po bašči u kojoj je bio i jedan veliki dub,
pa ugleda jednu vriježu od tikve đe se popela uz oni dub i na vri-
ježi jednu golemu a na dubu mnoštvo želuda, te u sebe reče: —
Bože moj, je li ovo protivno tvojoj volji da od ovako male vriježe
bude ovako veliki rod, a na ovaj gromoradni dub želud manji od
lješnika? — To govoreći pane mu jedan želud s duba te posred
nosa, a on: — Bog zna što čini; a da su želudi veliki kao ona tikva,
ja bih grdan bez nosa po svijetu hodio. —

NASRUDIN KAO SLAVUJ

Vrativši se iz mekteba gladan, Nasrudin je vikao što ga grlo

nosi:
— Mati, ja sam gladan!
Kako nije bio gotov ručak, mati, da ga skine s vrata, odvali
mu komad prosenice i dade mu:
— Evo ti, pa se zadrami dok bude ručak gotov.
Nasrudin izađe sa suhom prosenicom u ruci na sokak, ali je
ne htjede jesti onako suhu, nego potraži nešto da prismoči. Kao u
svakom selu u Anadolu, bili su i u selu Ortu, gdje se to događalo,
voćnjaci i bostani bez ograda. Nasrudin se obazirao po njima i
begenisao zerdelije. Pope se na jedno drvo i poče jesti zerdelije s
prosenicom.
Opazi ga baščovan i veoma rasrđen dođe pod drvo:
— šta radiš tu, herif jedan?
Nasrudin se ne zbuni, nego dočeka:
— Ja sam bulbul (slavuj)! Popeo sam se na drvo da pjevam.
Vlasnik voćnjaka se nasmija i, da ga digne na trehu, upita
ga:
— Kad si bulbul, bi li nam malo zapjevao?
Nasrudin poče oponašati bulbulov glas, ali je to bilo ni na
što nalik.

90
 — Kakav si ti bulbul? — ismijavao ga je seljak. — Bulbul
pjeva slatko i umiljato, da ga se čovjek ne može naslušati.
Nasrudin mu odgovori hladnokrvno:
— Ja sam još neuk početnik. Od mene se ne može više ni
tražiti.

LOVNIČANI UČE KUR'AN

Nekoć dođe neki Duran Lovničanin u Sarajevo pa čuje kako
uče softe u mejtefu. To njemu začudno bilo, pa pođe tražiti koga
da mu rekne, što oni u mejtefu viču. Tražeći tako namjeri se na
hodžu, pa ga zapita: — Ama, zdravlja ti, hodža, šta oni tamo viču?
— A hodža mu odgovori: — Uče, biva, kur’an. — A on opet upita
hodžu:— Dragi hodža, bi 1’ ja to mogo dobiti? — Bi, ako platiš.
— Duran obeća platiti, a hodža mu rekne, da sutra dođe po
kur’an.
U to vrijeme nađe hodža tikvu pa je napuni stršenovima, a
začepivši je dobro predade ju sutradan uz dobru plaću Duranu. A l’
kad mu predade tikvu, ovako ga uze svjetovati: — Na ti kur’an,
pa kad dođeš med svoje, razgrij dobro jednu odaju, skupi znance
i prijatelje, ulegnite u odaju pa se skinite do naga, a onda ti od-
čepi tikvu, pa ćete svi naučiti kur’an. Duran velikim veseljem primi
tikvu pa put pod noge. Kad dođe u Lovnicu, spremi sve, kako
ga je hodža nasvjetovo. Ljudi se saberu u odaju, da gledaju i uče
čudo od kur’ana. Kad se svi poskidali, odčepi Duran tikvu, a strše-
novi proviruju iz tikve pa onda bijesni navale na nage Lovničane i
počnu ih klati, a ovi od muke nagnu kud koji iz odaje bježati. Ele,
Duran bježeći pred njima pobjegne preko gaja. Kad bilo poslije,
zapitat će jedan drugoga: — Gdje je Duran? A netko se oglasi: —
Eno dva „kur’ana” otjeraše Durana preko gaja!

RAJA I KADIJA
Došao raja u kadije i kaže da mu ima nešto na tajnu pro­
govoriti, i kadija pritvori vrata, sjede i pripali čibuk govoreći:
— Kazuj što imaš.
— Bogme, efendija, tu onomadne jedan nepoznati mi Turčin
gonjaše pokraj moje kuće kravu i tele, pa ga snađe nekakva muka
i zazva me, govoreći mi: — Vlaše, tvoga ti krsta, ako umrem, uko­
paj me me na ovo isto mjesto i stavi na mezaru cipele po našem
zakonu, halal ti ova krava s teletom.
— A je li umro? — upita kadija.
— Jest, i ja sam ga zakopao kako se najljepše moglo, pak sam
došao da te pitam, je li mi krava s halalom ili nije, i ako se poslije
obaznade, jesam li dužan vratiti tuđ mal.
— Čekaj — rekne mu kadija — dok u kuran zavirim, da vidim
što piše.
Prihvati kuran i ćitab, pa počne listove prebirati, kao bajagi da
traži, i odgovoriće mu:

91
 — Evo piše u božjem ćitabu: krava mene, a tele tebe.
— Ama, efendija, vidi što piše: ako se obaznade, kako ćemo
onda?
— Evo kako piše: što god se kadiji donosi, to se više ne
odnosi, a ti valja da tele vratiš, jer piše da smo dužni mrtvoga
badava ukopati.

CIGANIN PRED KADIJOM

Ukrao Ciganin potkovu iz dućana jednog trgovca. Trgovac ga
prividi i ode te ga tuži kadiji. Kadija pošalje zaptiju po Ciganina.
Pošto on dođe, kadija ga upita:
— Jesi li ti ovome trgovcu ukrao potkovu iz dućana?
— Haša — odgovori mu Cigo.
— Ama, evo čovjek kaže da jesi — reče mu kadija.
— Jok! Ja to nipošto ne bih učinio — reče Cigo.
— Onda moraš jemin učiniti kako nijesi potkove ukrao —
reče mu dalje kadija.
— Hoću, ako hoćeš sto puta — odvrati mu Cigo.
Pošto se Cigo zakune, kadija mu zapovijedi da se još jed­
nom zakune. Pošto se Cigo zakune i drugi i treći put, rekne mu
kadija:
— Sad moraš platiti za ta tri jemina tri groša, inače ti se neće
ubrojiti.
Ciganin, kad to čuje, počeše se iza uha, pa poviče:
— Ta ne valja potkova više od groša, a ti hoćeš tri! Evo ti je!
Tad izvadi potkovu iz njedara i baci pred kadiju, pa zdimi na
vrata.

NASRUDIN I PAS

Jednom Nasrudin-hodža išao nekuda kroz selo, pa na njega

naleti pas njegova komšije. Hodža, da se obrani, potegne sjekiru,
udari psa u glavu, a pas otegne repinu. Komšija ode kadiji, pa mu
se potuži. Odmah dovedu Nasrudina, te mu reče kadija: — Što
nisi držalicom udario psa, već sjekirom? — Nato će mu Nasrudin:
— Da je htio pas mene repom ujesti, ja bih njega udario držalicom.

KOGA JE VIŠE?

Ono pitali Nasrudin-hodžu: — Vjere ti, hodža, znaš li ti koga

je više na svijetu, muška ili ženska? — Više žena, — odgovori
Nasrudin-hodža. — Ama kako će to biti? Otkuda ti znadeš, nijesi
ih valjda brojio?
— E, — veli hodža, — ja računam ženama i one ljude koji
slušaju žene.

92
 NASRUDIN I CAR

Nasrudin-hodža riješi da donese caru peškeš. Smisli i kupi

dvije smokve i ponese tanjir i kad dođe pred carski dvor, reče
slugama da jave caru da mu nosi peškeš. Car dozvoli da Nasrudin
dođe s peškešom. Nasrudin ponese dvije smokve i turi to pred
cara. Car kad pogleda zapita ga:
— Šta je ovo, Nasrudine?
— To su, čestiti care, smokve!
Premda je car znao što je, on mu reče.
— A šta će ovo?
— To se, care, jede!
Car reče:
— Pa kako se ovo jede?
Nasrudin uzme jednu smokvu:
— Evo ovako, care! —
Metne u usta i izjede je, pa uzme i drugu, pa je predvoji u pola,
pa reče:
— Možeš i ovako, care! —
Pa izjede jednu polovinu, pa onda i drugu. I tako car ostane
bez ikakva peškeša, naljuti se i izjuri Nasrudina.

HODŽA SE BOJI ZA KRČAG

Kad god je Nasrudin-hodža slao đaka po vodu, uvijek ga je

najprije istukao pa onda mu tek dao krčag da donese vode. Ljudi
se tome čudili, pa naposljetku ga zapita jedan njegov prijatelj:
— A zašto ti, hodža, najprije istučeš đaka, pa tek onda mu
daš krčag u ruke?
— Tučem ga zato da mi ne razbije krčag. Jer kakva mi je
hasna da ga tučem onda kad već razbije krčag?

NADMUDRIO HODŽA RAZBOJNIKA

Jednog ramazana klanjao neki hodža u jednom selu. Kad se

ramazan svršio, seljani mu platiše dobro, a on krene kući. U putu
ga sretne jedan razbojnik na konju, pa mu reče:
— E, efendija, dosta si novca nakupio! Daj, da to raspolovimo,
tebi je mnogo sve.
Hodža poče moliti, da ga se razbojnik prođe, pa će mu on dovu
činiti, ali ne koristi. Dok je razbojnik sjahivao s konja, hodža se
sagne i uzme kamen, pa ga zamota u rubac, pa onda reče:

93
 — Kad nije druge, evo ti novci; ali znaj, da ti ih ja ne mogu
dati svojom rukom, koliko mi ih je žao; već ću ih baciti dolje na
onu hvadu, pa ću otići, a ti onda otiđi i uzmi.
Razbojnik pristane na to. Kad hodža baci rubac daleko od
sebe, razbojnik, pohlepan, pođe dolje i ne obazirući se na hodžu, a
hodža pojase njegova konja pa stisne bježati viknuvši razbojniku:
— Alah emanet i halali!

NASRUDIN U BOSTANU

Prolazio Nasrudin-hodža kraj bostandžijina bostana. Zapele

mu lijepe dinje i karpuze za oči, pa ne mogo srcu odoljeti, pre­
skoči plot pa ih stane u torbetinu trpati. Al eto ti bostandžije:
— Ma hodžo, što radiš u ovom bostanu?
Nasrudin, kako prihvatio dinju da je utrgne, okameni se kraj
nje i izbuljio oči u bostandžiju:
— Ma bostandžijo, vjetar me donio.
— Ako te vitar donio, što držiš dinju u ruci? — upita bostan-
džija.
— Držim da me dalje ne odnese, — veli hodža.
— Ma kad se držiš da te dalje ne odnese, zašto ih trpaš u
torbu? — pita opet bostandžija.
— Beli ni sam ne znam što od straha radim, — doklopi hodža.

MALI I VELIKI KIJAMET

Razgovarali se u kafani Turci o kijametu i kako će biti oni

dan. Jedni kazivali ovako, drugi onako, a treći: — Ma kad znate šta
će biti, znate li boni, kad će biti: — Jedan od njih odgovori: — Jok!
Ovđe nema ni hadžije ni kadije, ni uleme ni muftije, ni imama ni
hodže, koji božje knjige otvaraju i iz njih znaju sve što je bilo i što
će biti. — U to dođe jedan hodža, te im nazove: — Selam alejć! —
A oni njemu: — Alejćumu selam, efendija! — Pošto šjede i počne
uz čibuk prisrkivati šećerli kahvu, zapita ga jedan stari dedo: —
Efendija, kaži nam, dina ti, što u ćitabima piše — kad će biti kija-
met? — A on: — Ma za koji me pitate; ali za mali kijamet ali za
veliki? Ako je za mali, bit će onda kad mi žena umre, a veliki onda
kad ja umrem.
 HODŽA OBRIJAO BRADU

Bio je nekakav hodža zaspao, pa od nekuda dođe miš u odaju

i slučajno mu prođe preko brade, i skoči hodža iza sna pa viđe
da je miš. Brže bolje dozove berberina i svu bradu obrije; no šjutri
dan, kad bez brade pođe u džamiju, svak na nj pogleda i začude
se što je bradu obrijao. Kad svrše klanjanje i iziđu pred džamiju
svi ga jednoglasice zapitaju: — Što hodža od brade uradi, jazuk ti
bilo na obadva svijeta! — On im kaže, za što je to uradio, a oni: —
Pa što mari, ako si Turčin? Ako i prošao miš, zar se nije mogla
oprati brada vodom i sapunom? — Istina je — odgovori im hodža
— ali sam ja to uradio, da oni miš ne načini drugome puta preko
moje brade?

TRI BRATA — SVA TRI DOMIŠLJATA

Bila u davna vremena tri brata te imala jednu lijepu kobilu

koju im jednoć netko ukrade. Videći braća da im je nestalo ko­
bile, reknu među sobom:
— Hajdemo se domišljati tko nam je odveo kobilu i kuda ode?
Najstariji kao najpametniji reče:
— Tko nam je odvede, taj je visok.
A srednji kaže:
— Ako je visok, a ono je plav.
A najmlađi priklopi:
— Ako je plav, a ono je čovjek golemih brkova; hajdemo za
njim;
Što rekoše, to i učiniše.
Potekoše niz polje te na putu sustigoše jednoga čovjeka isto
onakva kako su kazali: visok je i plav je, a ima i goleme brke;
al’ kod njega ne vidješe kobile. Salete ga kao ljuti stršenovi pa sve
pitaj:
— Kamo naša kobila? Sad ili vrati ili plati našu kobilu, dru­
ge ti nije.
Videći čovjek kako će na pravdi boga nastradati, uzme se oti­
mati, moliti i kumiti braću da ga se prođu, jer on njihove kobile
ni vidio nije, a kamoli ukrao. Al’ braća sve jedno te jedno:
—- Daj ti našu kobilu, ti si je ukrao — pa kad vidješe da neće,
spodbiju ga sva trojica pa s njime u Travnik pred kadiju.
Pa kad ih kadija upita:
— Šta ćete?
A oni u jedno grlo:
v * Dragi kadija! Ovaj nam je čovjek ukrao kobilu pa smo
došli da nam naplatiš.
Onda će ih kadija upitati:
A kako vi znate da vam je on ukrao kobilu?
Tada oni reknu:
Milost te bila, dragi efendija, mi smo se domišljali pa zna­
mo da je baš on ukrao, a nitko drugi.

95
 Čuvši kadija što braća govore, iziđe u drugu sobu, zamota
lim u nu golemu krpu pa ga ovako zamotana metnu u vreću te sve
iznese pred braću i rekne:
— Ako se domislite što je u ovoj vreći svezano, naplatit ću
vam kobilu; ako li ne pogodite udarit ću vam svakom po sto šta­
pova na tabane.
Onda najstariji brat rekne:
— Šta je god, ono je okruglo.
Mlađi brat kaže:
— Ako je okruglo, a ono je žuto.
A najmlađi nadoveza:
— Ako je žuto, a ono je limun.
Kad razmotaše krpu, a ono zbilja limun. Još im kadija ne vje­
ruje, već ih zaustavi kod sebe na konak. Pa kad je bilo uvečer,
naredi kadija da se zakolje pašče pa da im se zgotovi za večeru.
Kad je došlo vrijeme večere i braća stala večerati, rekne im
kadija:
— Ako pogodite kakvo je to meso, naplatit ću vam kobilu; ako
ne pogodite, udarit ću vam svakomu po sto štapova na tabane.
Onda najstariji brat rekne:
— Što je god, ono je kasalo.
Srednji kaže:
— Ako je kasalo, ono je njuhalo.
A najmlađi će izvesti:
— Ako je njuhalo, a ono je pašče.
Onda kadija skoči pa viknu:
— Pogodili ste, naplatit ću vam kobilu!
I naplati je.

NASRUDIN PRED VEZIROM

Dođe Nasrudinu haber, da ga vezir preda se zove i da će ga

pogubiti. Bila muka Nasrudinu — ali što vezir reče, to jest i tako
jest, na ino nije — ma glavu tražio. Oprosti se hodža sa ženom, pa
kad već pošo, viče ga žena sa pendžera: — Kad budeš u kasabi,
kupi mi papuče. — Nasrudin se ogleda, pa opet bez riječi pođe
putem, tek pomisli: ko ženska pamet.
Putujući tako udari na jednu vodu, što teče mimo vezirova
konaka. On na vodu, a onp cure pranje peru — ma cure, jedna
lipša od druge, pa pomisli: e, hodžo, da ti dadu birati, koju bi?
Tako dođe i pred vezira. On pred njega, a vezir iz sveg grla:
— Vodite ga i pogubte ga!
— Čestiti veziru!, — zaviknut će Nasrudin, — beli ne znam u
koga je od nas pamet veća: Ja idem amoka, da glavu izgubim, a
žena me viče, da joj kupim papuče, kad budem u kasabi. Meni je
živiti sahat, dva, a zaželio cure, što peru na vodi; ti mi kidišeš glavi,
a ne kažeš nit rad šta, nit za šta.
Vezir vidi da su udarili u besposlicu i halali Nasrudinu.

96
 NASRUDIN SA ŽENOM

Lego Nasrudin-hodža sa ženom na dušek, raširio se i napuh-

nuo, pa pritisno kukavnu ženu do duvara. Kad to ženi dodijalo reče
mu: — De hodžo, odmakni se, tijesno mi je.
Nasrudin na to ni mukaet, van se spremi pa hajde, hajde,
dok već sabah učilo i zora svanula. Eto istim putem komšija gdje
se vraćali sa vašara. — Sabah-hajrula! — Sabah-hajrula! —nazivaju
i odzivaju si komšije, pa kad malo odmakoše viknut će jim hodža:
— Kad dođete kući, popitajte moju hanumu, jesam li se dosta
odmakao i je li joj još tijesno?

NASRUDINOV MUDRI ZEC

Bila u Nasrudin-hodže dva zeca. Jedno jutro, kad je pošo k

svojim oračima na oranje, reći će ženi: — Spremi nam za ručak
dobru braveću čorbu s kupusom i krompirom; na bravinu metni
crljena luka; skuhaj pitu od tikve i pošalji nam dobra šenična
kruha i oku rakije. — Tako rekavši uzme jednoga zeca — š njim u
torbu, pa na oranje.
On k oračima, sve lijepo: — Merhaba! — Merhaba, hodža. — A
ljudi, što bi danaske ručali? — zapitat će ih hodža, bili dobre bra­
veće čorbe s kupusom i krompirom? — Kako ne bi, po bogu brate?,
— vele orači. — A bi li na bravinu crljena luka? — pita hodža. —
A ma nikad bolje, — reći će jedan orač, — bravetina tusta, a luk
ljut: što luk izgrize, bravina zamaže. — A bi li pitu od tikve? —
pita opet hodža. — A ko ju ne bi, veli opet jedan orač, i mrtav bi je
jeo. — Pa onda bijela šenična kruha, — veli hodža, — i okica mu­
čenice, — doklopi jedan orač. — Pa taman, — nasmija se hodža.
Tako budavši, izvuče Nasrudin zeca iz torbe, pa mu reče:
— Skokni hanumi i reci joj, neka nam spremi za ručak braveću
čorbu sa kupusom i krompirom, — na bravinu neka nareže crljena
luka, pa neka skuha pitu od tikve, ama neka ne zaboravi dobra
šenična kruha i oku rakije. — Tako rekavši ispusti zeca a on bjež,
— pa u šumu. — E, kako odskače, — veli Nasrudin, — eto ga sad
kod kuće — ama ni u cara boljeg tatara.
Mili bože što se orači načudiše, kad učilo podne a eto ručka,
ma baš onakova, po kakav Nasrudin poruči. Jedva čekaju noći, da
odu kući i da se nagledaju mudračine zeca. Tako pade i noć, a orači
zanoće u Nasrudina. Ma nije njima bilo do konačenja, van da
se nagledaju mudra zeca. Zec ko zec, a oni misle od onoga,
što je osto kod kuće, da je oni, koga je Nasrudin na oranju
Opustio. — De hodžo, udari mu cinu, pa da trgujemo, — vele
orači. —- Ma šta mislite boni, da je taki zec po paru — dvije? —
Ama nećemo se cjenkat, teke da trgujemo. Beli se orači namoliše
hodži i on im za velike pare prodade zečinu. Odoše orači veseli k
sebika, a hodža se nasmije, pogladi bradu i reče ženi: — Da nejma
luda, kako bi mudri živili?

7 Narodni humor i mudrost Muslimana

 KADIJA I KADINICA

Jednu veče, kad se kadija vratio iz mešćeme kući, kaže mu

kadinica, kako joj je čipčinica donijela jednu tuku, koju je ukrala
u komšinice, pa ga upita, hoće h je zaklati i ispeći, ako samo nije
grehota tuđe muke u kuću unositi. A kadija joj reče, da u ćitabu
piše, što god u peškeš dođe kadiji, da ništa nije griješno, kao ni
more, što se ničim izmijeniti ne može. — A da, moj efendija,
upita kadinica, kaži mi, kome naj pravi je u mešćemi sudiš? —
Kazaću ti, ah neka te nešto upitam: — Ah ti je milija krava, koja
mlijeko dava, ah ona te prevah nogom kabao, te se ne da pomusti?
— M ilija prva — E dobro, u srebru ti se okovala! A kaži mi: ah ti
je milija ona kokoš te ne nosi jaja, ali ona te nosi? — M ilija po­
tonja. — Valaj pogađaš kao po anđelu! A kaži mi: ah ti je m ilije
proljetno runo vune, ah jesenje? — Bogme milije potonje. — Afe-
iim hanumo! svaka ti je prava kao po koncu. A deder kaži mi: ali
je bolje maslo, ah skorup? — Bogme bolje prvo. — Pravo sudiš kao
dram i madžarija, ali je i prvo i potonje sve dobro. Pa, kad znaš
što je od šta bolje, zašto me pitaš?

NASRUDIN UTOPLJEN

Poinadio i plahu kavgu zakuhao Nasrudin negdje u mehani.

Došle zaptije, da ga u vreću metnu i u more bace. Kad to začu
Nasrudin, uzme put pod noge, pa poteci, poreni, — poteci, poreni,
— ne bi li kako izmako.
Tako bježeć susretne čobanina sa ovcama. — Kamo bježiš,
hodžo? — pita ga čobanin. — Bježim nevidom, viče hodža, kako ne
bi bježo, — car dao zapovid, da mu šćer oženim, a ja neću, pa
neću! — Ma kud ti pamet hodžo, čudi se čobanče, da sam ja te
sreće, ne bi ostao ovako praznih ruku. — Pa ako hoćeš, evo obuci
moje haljine, a ja ću tvoje, pa će nam obojici po ćeifu biti.
To čoban jedva i dočeko, brže bolje promine haljine. Nasrudin
odćera ovce, a kad zaptije doćeraše trag do čobana, ne pitaju je li
Nasrudin, nije li, van vrećom preko glave, pa š njim u more.
Tako se Nasrudin kutaniso smrti, a dočepo stoke, pa se vm e
rahat kući. Kad došo u rodnu kasabu i mahalu, pa ćera onoliku
stoku čaršijom, sleže se i staro i mlado, da vide hodžu, koga su
zaptije u more bacile, pa ga pitaju: — De dina ti, hodžo, kako si
izišo iz mora i odakle ti tolika stoka?
— He, nasmije se Nasrudin — ništa, kad me bacilo u more,
dođem na prilipu livadu, punu stoke svake ruke. Ja šta ću, vari
biraj, dok sam ovo nešto izabro, te lipo put pod noge, pa izćeram
stoku na suho i evo, šućur alah, baciše me potribu u more, a iza-
đoh pravi zengjija.
Kad to čuli toliki ljudi, razglasiše koliko imade stoke u moru,
pa ti se sabralo siromaha, da idu u more po ovce: sve jedan drugo­
mu vežu vreću oko glave i bacaju se u more. Kad vidi svit, da se
niko iz mora ne vraća zapitat će Nasrudina: — Kako hodžo, te se

98
ovi ne vraćaju sa tolikom stokom? — A hodža: — Valja su se pola­
komili, pa preduboko ušli ili poveli preveliku stoku pa ju ne mogu
izćerati, a besbeli vide da je ondje lipše, pa ostali.

KADIJA I NJEGOV Su u
Gladne godine ubio čipčija raja kravu svoga age, pa kad je aga
došao u jesen, da mu dade od krave kesim, kaže mu čipčija, da su
kravu izjeli vuci, ali aga propita i dozna, što je s kravom bilo, pa
pozove čipčiju u kadije i povede sa sobom dva svjedoka, koji čisto
obispatiše kako je raja kravu ubio i izio. Kadija osudi, da se agi
krava plati samosedmo i da se čipčiji udari dvadeset i pet tojaga
po tabanima. Kad čuje raja, zaviče:
— Aman, efendija, carski hljeb i božji šerijat! Ovi su šaiti
podmićeni od moga age, nego ću sutra dovesti ja, hoćeš, dva­
deset šaita, koji su vidjeli i čuli, kad su šarulju vuci raznijeli.
— Taman — reče kadija — a ti ih dovedi sutra, da vidimo,
kuzun ćeremile!
Sutradan upadni čipčija, te pravo kadiji u konak, ah vidje ka­
diju gdje klanja, pa dade njegovome momku dvadeset zlatnih du­
brovačkih novaca, na kojima je bio izobražen sv. Vlaha s mitrom
na glavi i šljakom u ruci, pa reče momku:
— Dat ćeš ove pare efendiji, i da sam mu preporučen, da me
kako kurtališe od age, pa predat ćeš mu i ovu puturu masla i ovaj
sahan meda.
Momak zaustavi dva od onih novaca, a osamnaest preda kadiji,
kao i maslo i med, i kaže mu, što je raja rekao.
Donekoliko evo i age i raje pred kadijom, a kadija oduši na
agu:
— Dženabete jedan! Kako možeš ti potvoriti bigair-hak fukaru
raju, da ti je kravu izio?
— Aman, efendum benum! Ako je malo ona dva jučerašnja
svjedoka, dovest ću ti još tri!
— Sikter, majku ti! Raja je meni doveo osamnaest šaita, sve
staraca pod bradom i pod samurli kalpakom, a sa štapom u ruci!
A momak ispred vrata zaviče kadiji:
— Evo i ovamo kod mene, efendija, još dva, ako je potreba,
da uljegnu?
— Jok, jok! Ne trebaju mi više! — odgovori.

NASRUDIN U HAMAMU

Dolazio se Nasrudin-hodža kupati u neki hamam, u kom se

uvijek desetoro djece kupalo. Dogovore se djeca, da prođumbuše
sa hodžom, te ponesu jednoga dana kradomice svako po jedno jaje.
Onda vele Nasrudinu: — ćuj hodžo, danas od nas mora svak po
jaje snesti, ko ga ne snese platit će drugim hamam. — E taman,
veli Nasrudin, ako vi snesete, vala ću i ja.

7* 99
 Sad se uzpne jedno djete na mermemu ploču što bijaše u
hamamu, stade kvocati: — ko — ko — ko — ko — koko — da! —
digne se — i pod njim pravo, pravcato jaje. Tako će i drugo, treće,
četvrto i sve desetero djece: svako kvoca i beli snese jaje.
Dođe i na Nasrudina red. U dobar se on dosjeti svome jadu,
popne se na mermemu ploču, zažme očima, protegne se i vikne
što ga je grlo nosilo: kukuriku!
Sad vide djeca da ih je Nasrudin nadmudrio, pa mu vele: —
Ma hodžo, zašto nisi i ti sneso jaje? — Ko je vidio da deset kokoši
bez horoza valjana jaja nesu — a kad bi ih horoz neso, beli bi ko­
koši kukurikale.

NASRUDIN DIJELI OVNOVE

Zarobilo devet gorskih hajduka, deset ovnova, pa stali da ih

dijele. — Dijeli, pa dijeli, kako god počmu, na svakog dolazi po je­
dan, a samo na jednog po dva ovna. Tako kavgu zametnuše i da će
oružje trgnuti, kad li nanese sreća Nasrudina kraj njiha. Kad ga
oni vide, viknu ga: — De hodžo, Pejgambera ti, naredi kraj inatu i
kavgi: — razdijeli nam ovnove, kako te tvoja pravica uči, — pa
kako ti rečeš, nama će pravo biti.
Sad uđe hodža u družinu i reče: — Ako zaista na moju riječ
pristanete, kako po pravu i pravici rečem i ako mi neće niko zlo-
biti, to ću pravo podijeliti.
Svi hajduci učiniše kletvu, a to bi Nas rudinu drago — pa će
ovako: — Vas devet i jedan ovan je deset; — ja jedan i devet ovno­
va, pa je opet deset. — To rekavši ostavi hajducima jednoga ovna,
a ostalo devet sa sobom odćera.

PRAVEDNI KADIJA

Nekav Turčin bekrija ode u jednoga poštena i zenđila raje i za­

moli, da mu uzajmi pedeset talira do malo dana. Raja mu uzajmi
bez riječi, bez pisma i bez šahita. Kad prođoše dva, tri mjeseca da­
na, srete dužnika i zaište mu svoje novce. A on, ni pet ni šest, nego
zainćari i udari u hašu, t.j., da mu nije dužan. Raja pođe u kadije,
te mu sve pravo kaže, što je i kako je. Kadija dozove Turčina i
upita ga:
— Jesi li dužan, bolan, ovome raji pedeset talira?
— Ne ja, efendija, haša, ni pare, tako mi moje lijepe vjere, a
da ti se zakunem, ako hoćeš, sto puta na sto indžila!
Vidi kadija kakav je posao, a pritom dobro je poznavao i raju
i Turčina, te šta će? Naredi svome zaftiji da donese kantar i da
obojicu na njegove oči izmjeri. Kad ih zaftija izmjeri, kaže:
— Efendija! U našega toliko oka, a u vlaha toliko.

100
 Kadija negdje zapiše, da se zna, pa obojici reče:
— Hajte s bogom, pa od danas do mjesec dana opet dođite, i
gledaj ti, rajo, da nađeš ispate, a ti, mumine, ako ne bude ispata,
da se zakuneš.
Pošto iziđu, jadni raja vidi, da je svoj mal izgubio, pa od muke
i žalosti svaki dan u životu to grđi; a Turčin, znajući da ispata ne­
ma, nego da će mu ih čikti-đikti izjest’, jedi i pij svaki dan, kao što
se i naučio tuđe muke.
Iziđe mjesec, evo raje i Turčina pred kadijom, a kadija opet
dozove onog zaftiju i reče:
— Izmjeri opet, Huso, ovu dvojicu.
Kad ih izmjeri, kaže kadiji, a on zaviri u tefter, pa vidi u raje
manje sedam oka, a u Turčina jedanaest oka više, nego što je prije
bilo. Onda kadija vidi, da raja pravo kazuje, a da Turčin hoće da
mu zainćari, te zapovijedi svojim momcima:
— Oborite ga i odvalite mu četrdeset degeneka po tabanima!
To momci odmah učine, i tek što mu drugu prišiju, zaviče
Turčin:
— Aman, efendija! Dosta više, za tursku vjeru! Platit ću!
A kadija:
— E, a vi mu udarite još po dvoje za ono, što je fukaru raju
mučio!

NASRUDIN I OVĆIJA GLAVA

Nasrudinu, dok je bio dijete, dadne otac dvije akče da mu kupi

pečenu ovčiju glavu, ali on putem pojede meso s nje i metnu pred
oca golu kost.
— Kakva je ovo glava, sine?
— Ovčija.
— Pa kamo joj uši?
— Bila je sirota gluha.
— A gdje su joj oči?
— Bila je slijepa, nesretnica.
— Gdje joj je jezik?
— Nijema je bila, jadnica.
— Pa nema ni mesa na obrazima.
— N ije ona sirotica, kriva. Bila je šugava.
— Pa zašto si je onda kupio?
— Ima dobre zube.
— Hej, nalet te bilo, — reče mu otac i ušutje.

101
 OŽENIO SE — POKAJAO SE

Nasrudin-hodža izašao jedno jutro veoma zamišljen iz kuće. Upi-

taće ga prvi komšija:
— Hodža, što si tako zamišljen i brižan?
— Brate, da ti pravo kažem. Kad sam se lani oženio, toliko mi
je žena bila draga da sam je hotio od dragosti živu izjesti, pa se
sad kajem i žalim, što je ne izjedoh!

OD KOGA CE SE KRITI?

Kad je Nasrudin-hodža bio u Sivri-Hisaru, navališe Sivrihisar-

lije na nj da se oženi. Hvalili su mu jednu curu, pa se Nasrudin
ukajili da se njome oženi, iako je, po ondašnjem običaju, nije ni
vidio. Nadao se da mu neće uvaliti kakva akrepa.
Ali baš se desilo ono čemu se Nasrudin nije nikako mogao
nadati.
Kad je unišao u đerdek, prošla ga je svaka volja od žene i že­
nidbe, ali nije mogao pobjeći. Bio je potpuno razočaran, ah je ipak
podnio udarac sudbine.
Kad je ujutro ustao, upita ga žena:
— Hodžefendija! Ja sam ovdje strankinja. Ne poznam nikoga.
Molim te da me uputiš, pred koga smijem izaći, a pred koga ne
smijem. K o su ti sve rođaci i prijatelji od kojih se ne trebam kriti?
Nasrudin je pogleda smrknuto i jedva se suzdrža od šta goreg
pa joj odgovori:
— Nemoj meni na oči, pa izlazi pred koga god hoćeš!

KLETVA NA NASRUDIN-HODŽI

U medresi, gdje je Nasrudin učio, bila njiha četiri šerića: Na­

srudin i još tri druga. Jednoga dana ukradu ona trojica svom hodži
janjca. Jedan ga zakolje, drugi odere, a treći izpeče. Nasrudin, kako
je svagdje džumbus vidio, smijo se je od svega srca, što ova trojica
rade. Kad hodža vidje zlu i goru, plaho se naljuti i Nasrudina pre­
da se, pa ga pita, što je koji od njiha radio. — Ovi je janje zaklo,
veli Nasrudin, oni ga dero, a oni peko. — A šta si ti radio? — pita
ga hodža. — Beli ništa drugo van što sam se smijo. — Hodža diže
ruku i reče: — Ti, te si klao, — neka i tebe zakolju; — ti te si
dero, — neka i tebe oderu; — ti te si peko, — neka i tebe peku,
— a ti Nasrudine, ti si se mom zijanu smijo, nek se i tebi smiju, dok
zemana teče!
Hodža reče i tako bi. Pa od onog doba, kadgod i gdjegod se
o Nasrudinu govori, — svijet mu se smije.

102
 NASRUDIN HAJDUKA ULOVIO

Lego Nasrudin-hodža sa svojom hanumom i kad će zaspati, čuje

gdje mu neko hoće u kuću. Nasrudin ustane, privuče se k pen-
džeru i pogleda vanka, te opazi hajduka, gdje razgleda kako i kuda
će u kuću. Nasrudin misli što će i kako će, pa sve u jedno smisli,
probudi si ženu, dovede ju na divanhanu, odakle ih je mogo hajduk
dobro čuti, pa poče ovako:
— Valah, ženo, noćas ću ti naplatiti sve dobro, što menika ko
žena radiš; ama naplatit ću ti platom, koja se nikakim blagom
nadomistit ne da. Božjom pomoći ću te naučit, kako ćeš se moći
po mjesečevu traku penjati kudgod trak dospije i tebe volja zanese.
Gledaj gore, kako se sa badže trak dole spuštio — pa kad naučiš
što ću ti kazati i proučiš, beli ćeš se po njem i dizat i spuštat
moći, ko rade po svojoj niti. — Sad uze hodža ćitab i stade bajagi
učiti, a hanuma za njim govoriti. Pa tako sve opet, pa opet, jedno
desetak puta, dok je bio sigur da je hajduk suru naučio, koji je
sve dolje tiho brao.
Sad će opet Nasrudin: — E taman hanumo, sad si naučila, pa
kad te želja zanese po mjesečevu traku ja gore, ja dolje, a ti to
prouči i penji se. A sad hajde da ležerno. — Tako budavši leže
žena, a Nasrudin uze sohu, veliku i omašnu, pa se stisne u budžak
kraj pendžera odakle je mogo vidit što i kamo će hajduk.
Hajduk stane ogledavati oko kuće, da vidi na kojoj je strani
krov najniži, pa ondjeka prisloni nekaku staru tahtu, popne se po
njoj, pa puzaj, dok se do badže dovuče. Kraj badže se načetvero-
nožio pa gleda kuću. Dolje zinula, tamna jama ko bezdan, a kroz nju
sjajan trak svezo badžu za ognjište. — E, nikad bolje, — misli haj­
duk, — fala Nasrudinu što me je naučio, kako ću u kuću. — Sad
prouči što je od Nasrudina čuo, primi se rukama za direk, a no­
gama obuhvati trak, — direk se desio slab, pa se prekine, a hajduk
tresne na ognjište. Beli nije čeko Nasrudin dok se hajduk pridigne,
van potegni sohom po ledjima uz dlaku i niz dlaku, dok je mogo
rukama mahati.

ZNA KADIJA ZA SVAKU

Pozove raja svoga agu u kadije na sud žaleći se, kako mu je

aga silom pognao iz avlije kravu s teletom. Kadija upita Turčina:
— Jel istina, aga? — Jest efendum! obeća mi da će se poturčiti, a
ja njemu od prve dadoh kravu na kesimu, pa mi šlaga. — Haša,
efendija! Nijesam oba mi svijeta! — A kadija raji: — A ti se poturči,
bolan, pa onda ne smije ni jedan Turčin na tebe, a ti smiješ na
raju kad goć hoćeš i možeš; tako u ćitabu piše. — Neću, efendija,
dok sam goć živ. — A ti mu nemoj tražiti krave ni teleta. — Kako
neću, efendija, za carski hljeb? Krava moja, doma mi se otelila. —

103
U to aga pomoli kadiji jedan dukat, a kadija: — Stani, vlaše, da vi­
dim šta u ćitabu piše. — Raja se odma spazi, pa pomoli kradimice
kadiji dva dukata, a kadija — tražeći u ćitabu — reći će: — Evo pi­
še: Ko u sudu donese zdrave i prave šahite, njegov je sud, a ti aga
nijesi izveo osim jednoga šahita; vlaška je krava. — Ode Turčin, a
ostade raja i kad mu dade dva dukata u ruku, rekne mu kadija: —
Sjutra mi doćeraj tele, a krava ti džaba. — Ma zašto, efendija, ako
Boga znaš? — Evo vidi bolan! Piše u ćitabu da mene ide krava, a
tebe tele, ama ja opet žalim fukaru raju, pa dadoh tebi više, a
meni uzeh manje; tebi će se krava opet do godine oteliti, a znam,
bolan, da je po ćitabu i krava i tele Turčinu hodilo, no ćuti i dobro
ti stoji.

KAKO JE HODŽA USPAVAO DIJETE?

Ljuljala Nasrudin-hodžina žena u bešici dijete, koje je plakalo
i nikako nije moglo da zaspi. Nasrudin je u to vrijeme gledao u
nekakav ćitab, pa nije ni čuo dječju dreku.
— Zaboga, Nasrudin-efendija — zovnu ga žena. — Ako znaš
što je muka, ljuljni malo ovo dijete, neće li zaspati. Ja više nemam
snage ni u rukama ni u nogama, da ga ljuljam.
Hodža ustade sa šilteta, uze s rafe jedan ćitab, rastvori ga i
onako rastvorene strane okrene dijetetu, koje se je umivalo u
suzama od plača. Dijete pogleda, osmjehnu se i zaspa.
Žena u nevjerici je li dijete živo i šta mu bi da odjednom zaspa,
upita Nasrudina:
— Tako ti boga, kako ga uspava?
— Ovim ćitabom. Kad god sam kao softa u medresi rastvorio
ovaj ćitab da učim u njemu, odmah bi me drijem uhvatio i smjesta
bih zaspao. .. Znao sam ja da će i dijete tako zaspati.

HRSUZ I BUNAR
Ukrao hrsuz ispred Nasrudina sirac, pa poče bježati na jednu
stranu. Nasrudin skoči i potrča na drugu stranu, gdje je bio seoski
bunar.
— Hrsuz je pobjegao na onu stranu, — vikali su ljudi koji su
vidjeh kradljivca kako pobježe sa sircem. — Poteci za njim,
Nasrudine!
— Sir je toliko slan, da će hrsuz morati doći na bunar da
pije vodu, ili će inače crknuti od žeđi.

KAD BI DEVA IMALA KRILA

Došao Nasrudin-hodža u džamiju da održi vaz. Kako je imao
običaj pomaknuti čalmu na glavi prije nego bi počeo govoriti, do­
hvati čalmu da je poravna, kad osjeti pod prstima nešto mokro i
prljavo. Skide čalmu s glave, kad ono na njoj biljeg od ptice koja
je zrakom proletjela viš njega i ukaljala ga.
 Hodža zaboravio šta je mislio govoriti na vazu, pa reče:
— Narode, zahvalite se Bogu, što nije dao devi krila, jer da
na kuću sleti, kuća bi se srušila, a da se leteći zrakom pobalega,
mogao bi insan nastradati.

DVA RAJE U KADIJE NA SUDU

Došli dvije davudžije, oba raje, u kadije na sud, pa jedan od

njih prvi uljegao i ostavio dva para kokoši pred vratima od odaje.
Preporučujući se kadiji, da njegova bude pravda, zapjeva kokot
ispred vrata, a kadija: — Dobar glas, ako Bog da! Ponesi, Suljo,
doma prije nego oni drugi davudžija dođe. — Kad Suljo ponese
kokoške, prvi još kazivaše svoje razloge, a u to zableja jedno
jagnje pred konakom. Upita kadija: — Što je ono, Suljo? A prvome
reče: — Iziđi ti sad pred vrata, pa se povrati. — Evo drugoga davu­
džije, i nosi dobro jagnje oko vrata. Kadija ga upita: — Kuda ćeš
s tijem janjcem, bolan? Zar ne znaš da je ovo božiji šerijat i
Alkuran? — Efendija! za carski hljeb i za božiji šerijat sud’ mi! —
— Podaj Sulju jagnje, pa ti kazuj, ama pravo; ovdjen se pravo sudi.
— Raja mu sve s početka do kraja kaza, i dozva prvoga i, ne gle­
dajući ga u oči, kaže mu: — Evo po šerijatu i Alkuranu nemaš
nikakva haka, no plaćaj kravu komšiji, a tele da ti je halal; tako
u ćitabu piše. — Ma, efendija, tako ja ne pjevao, kao što kokot
pjeva, sve sam ti pravo kazao, a moj ti je komšija lagao. — ćuti
bre! A tako ja ne bleko, kao što jagnje bleji, njegova je, a ne tvoja
pravda.

NASRUDIN U DŽAMIJI
Domisli se jednom Nasrudin da ode i on u džamiju pa da
uči. Sabrala se sila svijeta u džamiji. Nasrudin se pope na ćurs,
i sad vidi da je zaboravio učiti: ta bukadar vakta nije im’o u
rukama ni kurana, a nekmo li drugoga kakova ćitaba ili knjige!
Ogleda se, okrene se svijetu i reći će: — A znate li vi što ću ja
danas učiti? — Ne znamo, hodžo, — vele ljudi. — Kad ne znate, ka­
ko bih vas sada ja naučio? — reče hodža, sade sa ćursa i otiđe.
Pođe Nasrudin i drugi dan da uči. Kad to vide ljudi hodeći u dža­
miju, dogovore se, ako ih zapita eda li znadu što će učiti, da će
reći da znadu. Tako i bilo. Pope se Nasrudin na ćurs, zapita ih
znadu li što će učiti, a kad oni rekoše da znadu, osječe se hodža:
Pa kad znate, čemu da vas ja učim? — i otiđe iz džamije. Treći
dan pođe opet Nasrudin u džamiju. Sad se ljudi dogovore, ako ih
opet zapita da li znadu što će učit, da će polovica reći da znadu,
a P ° l° vica da ne znadu. Tako i bi. Nasrudin se pope na ćurs,
pa ih pita znadu li što će učit, a polovica reče: — Znamo! — a polo-
Vlca- Ne znamo! — Aferim! — nasmije se Nasrudin pogladiv bra­
du: V i koji znate, naučite one kojii ne znadu, — i izmakne iz
džamije.

105
 NASRUDIN-HODŽI IZGORJELA KUCA

Imao je Nasrudin-hodža zloga komšiju kojenom je bila kuća

mu uz kuću, a pod jednijem Sljemenom, te jedan dan promisli
kako bi mu se osvetio, zaždi svoju kuću kako bi se i ona komšijina
zapalila, te iziđe nekuda u polje kao da nijesu njegovi posli; a kad
se obje kuće zapale, nagme sve selo, pa namjesto da gase počnu
nositi iz obje kuće što je ko mogao. Kad Nasrudin čuje to od ljudi
koji mu kazah da mu kuća gori, on odgovori: — šteta što se nije­
sam doma namjerio da i ja štogod ugrabim, ama kad nije­
sam prispio na pljačku, ano idem na vatru, da se, ako ništa, daj-
budi ogrijem.

HODŽU BRIJE NEVJEŠT BERBER

Jednoga dana ode Nasrudin-hodža da se brije ah naiđe na

nevješta berbera. Kadgod ovaj mahne britvom, zasječe ga pomalo.
Nasrudin-hodžu sve muka hvata, suze mu sve lete preko lica, a
iz očiju mu iskre skaču. U tom se čuo neki čudnovat glas i neka
larma spolja. Nasrudin-hodža zapita berbera kakva je to larma
što se čuje spolja, a berber pogleda kroz vrata, pa reče: — Tu je
blizu nalbantin, pa potkivaju jednoga vola. — Ja sam mislio da ne­
koga briju, — odvrati hodža.

NASRUDIN-HODŽA — VJEŠT KADIJA

Dođoše neki trgovci u ono mjesto gdje je živio Nasrudin i

odsjedoše u hanu. Iste noći ukrade neko jednom trgovcu čemer s
novcem, i niko ne može naći lopova. Dozvaše Nasrudina da pro­
nađe lopova.
Kad je čuo o čemu se radi, Nasrudin-hodža im zapovjedi da
dođu u mešćemu. On prvi ode, pa nađe jednu bijelu kozu, koju
dobro nagaravi ćumurom.
Kad svi trgovci dođoše pred Nasrudin-efendiju, on dovede
nagaravljenu kozu u sobu gdje kadija sudi.
— V i ćete jedan po jedan dolaziti ovdje i gladiti ovcu po leđi­
ma a pod čijim rukama mekne — onaj je pokrao novac.
Učiniše tako jedan po jedan, pa kad se svi izredaše, naredi im
Nasrudin da stanu u jedan red i da dignu obje ruke u vis, s dla­
novima okrenutim njemu. Kad svi izdigoše ruke, a ono svima
dlanovi crni od ćumura, samo u jednoga od njih bijele se ruke.
Njemu priđe Nasrudin-hodža i reče:

106
 — Ti si ukrao novce!
Onaj malo poblijedje, ali ipak reče da nije ukrao.
— Jesi, — veli mu Nasrudin. — Ti nisi smio da pogladiš kozu,
samo si onako bajagi vukao dlane iznad njezina hrpta, jer si se
bojao da koza ne mekne. Eto, tvoji su dlani bijeli, a da si i ti
pritisnuo, ogaravio bi i ti ruke, kao ovi drugi što su.
Lopov je naposljetku morao priznati da je ukrao novac. Trgo­
vac je dobio čemer s novcem, a Nasrudin-hodža se time proslavi
po svijetu sa svoje dosjetljivosti.

HODŽA UCI KLANJATI SELJANE

U nekakvom selu umro hodža, a drugoga nijesu mogli dobaviti

za toliko silnih godina, tako da su stari već poumirali, a mlađi ne
naučili. Nanese put jednoga derviša kroz ono selo, te ga seljani
zamole, da bi kod njih zaostao nekoliko dana, ne bi li naučili
klanjat. Derviš-hodža drage volje na to pristane, i kad je prvi
put pošao s narodom u džamiju, reče narodu: — Svi gledajte
mene, što ja radim, pa svaki onako i životom i rukama. — Počme
hodža dupke podizati oči k nebu, pa podbode dva paoca od ruka
pod oba uha, pa spusti ruke niza se, te klekne na koljena, pa
pregne čelom na dolinu, a oni svi kao i hodža. Kad je bio red da po
drugi put panu na zemlju, desio se do njega nekakav debeli aga,
pa, preklanjajući se k zemlji, prišapti hodži: — Hodža efendija!
znadi ako budeš još i jednom klanjati, ja ne mogu bez moje sra­
mote i grehote, jer sam se prejio pite zeljanice i pilava pod kajmak,
te me, da oprostiš, nadulo. — Hodža se naljuti na agu, gdje mu je
molitvu prekinuo, dohvati jednu svoju papuču, te po agi kao po
napuhanoj mješini. Kad to vidješe ostali seljani, pomisliše da to
tako treba da rade, te svak prihvati svoju papuču, pa jedan dru­
goga počeše tući, i tako bi se tukli do dugo, da ne zavika između
naroda jedan stari Turčin: — Mirujte ljudi, ako ste Turci, tako
nijesu naši stari Turci klanjali, osim ako mladi danas tako nare­
đuju.

HODŽA BABIO SVOJU ŽENU

Kad se Nasrudin-hodži mučila žena s prvim djetetom, rekle

mu žene da iziđe iz kuće i da ne dolazi doma prije nego mu poru­
če. Krenu hodža bez ručka i bez brašnjenice iz kuće, pa kad je
bilo ispred akšama, ljuto ogladni i otide kući; ali mu stare žene
ne dadoše nego ga iz kuće išćeraše veleći mu, da se još nije žena
mu s djetetom razdvojila; a hodža se naljuti, te poteče u čaršiju
i kupi groš suhih smokava, oraha i lješnika, te se trčke vrati kući:

107
prihvati jednu tojagu i izagna i babicu i druge stare žene iz kuće,
a ispod žene baci sve one smokve, orahe i lješnike. Upita ga mu-
čeća se žena: — Što to radiš, zlo te smelo? — Kako što? Ja imam
pameti, ako naše komšinice nemaju; sad ćeš ti vidjeti da će dijete
i glavu i obje ruke pružiti kad ove slatkiše vidi. — Malo stavše
prituže ženi mu prave rođene muke, i u muci zapomaga: — Aman,
hodža, pomozi za tursku vjeru! — Kad hodža pritrča, zbilja se
dijete rodilo, pa od veselja zavika: — Vidiš li, budalo, jesam li
ti ja rekao, da više valja jedan orah mita, nego sve babice bez mita.

NASRUDIN-HODŽA I VRIJEME

Kad je Timur Lenk na svom osvajačkom pohodu došao u bli­

zinu Akšehera, svijet se strahovito prepade, jer je Timur Lenk sve
živo stavljao pod mač. Dogovore se ljudi da Nasrudina upute u
susret Timur Lenku, ne bi li ga on kako udobrovoljio i izmolio mi­
lost za njih i njihov grad.
Nakon duga put, jašući na svom magarcu, Nasrudin stigne do
Timur Lenkova logora i uspije se probiti do njegova šatora. Poljubi
Timur Lenka u skut i u ruku, pa zamoli milost za svoj grad i svoje
sugrađane.
— A šta mi za to donosiš? — upita ga Timur Lenk.
— O premilostivi i nepobjedivi! — poče Nasrudin. — M i smo
siromašni ljudi, pa ti ne možemo ništa osobito darovati, ali ti
zato obećaj em da ću za godinu dana naučiti svoga pametnog magar­
ca da govori ljudskim jezikom.
— Zaista? — dočeka Timur Lenk začuđen i raspoložen.
— Obećajem i zaklinjem se! — potvrdi Nasrudin i ode pa
dovede magarca da ga i Timur Lenk vidi.
— Dobro, — pristade Timur Lenk. — Ali zapamti jedno: ako
magarac za godinu dana ne progovori kao i ti, onda znaj da ni
dijete u majčinoj utrobi neće biti pošteđeno u tvom Akšehera!
Nakon što je magarac usijanim mačem bio obilježen, Nasrudin
se veseo i raspoložen vrati u Akšeher i ispriča ljudima kako je
izmolio Timur Lenkovu milost. Kad oni to čuše, udare u plač
kuknjavu, jer su sada sigurno znali kakva ih nesreća do godine
očekuje. Nasrudin na to planu:
— Šutite, budale! Godina dana je duga i preduga! Za to vrije­
me ili ću ja umrijeti, ili će magarac lipsati ili će Timur Lenka
đavo odnijeti. U svakome od ta tri slučaja, vi ste spašeni. Jer, ako
ja umrem, onda ćete reći Timur Lenku da nije imao ko da uči
magarca kako se govori; ako magarac krepa, ja ću mu reći da
krepana magarca nisam mogao učiti, ako Timur Lenka đavo odne­
se, onda, pogotovo, nikom ništa. A godina je duga i preduga, jedno
od to troje sigurno će se dogoditi!

108
 PISMO NASRUDIN-HODŽE

Došao k Nasrudin-hodži jedan Turčin moleći ga da mu napiše

jednu knjigu, a da će mu platiti koliko se za jedno pismo plaća.
Hodža ga najprije upita: — Kome ćeš pisati i gdje? — Sinu u
Carigrad. — A od koje ćeš cijene da ti napravim knjigu, jer ja
znam na tri načina: jeftino, poskuplje i najskuplje? — Bogme
znaš, hodža, da sam ja fukara, ne mogu mnogo platiti nego
najjeftinije što može biti. — He dobro, Muminaga, odgovori mu
hodža: najjeftinije ti je da ti ja napišem, a da ti sobom poneseš
pismo sinu u Stambol, i da mu sve naustice kažeš što si mu pisao:
drugo pismo poskuplje ti je ono što, kad napišem, pa pošto se
osuši, ne mogu ni ja isti da proučim; a najskuplje ti je ono,
efendum benum, kad ja napišem, pa ga sobom u Stambol ponesem
i proučim, jer nitko drugi osim mene ne bi ga znao proučiti, makar
se sva stambolska ulema okupila, pa i sam Šeh-Islam.

HODŽA DIJELIO ORAHE

Zavadila se dva brata okolo jedne torbice oraha ne znajući

kako podijeliti, te dođu i do ruka. Dočuje u komšiluku hodža, te
poteci k njima i kad vidje šta je, upita ih: — Hoćete li da vam ja
orahe podijelim? — Oba mu jednako odgovoriše da pristaju. Hodža
ih upita: — Hoćete li da ih podijelim na bračku, ali na božiju? —
Pravo, hodža! ti znaš božiju pravdu iz vašijeh indžila, — odgovori­
še mu. Hodža skide s glave fes, pa ga napuni, te preda se izruči
govoreći: — Ovo meni, — pa drugom: — A ovo tebi, — a trećem:
— A ovo tebi, — i sve tako dok na tri prava dijela podijeli. Kad
braća vidješe, začudiše se, te ga upitaše: — Ma, bolan hodža! Ako
smo i komšije, nijesmo braća: što pristade ti u dio? — He, moje
komšije! U našem ćitabu piše da što god se doma nosi, Bog oprosti,
a ko ne zna doma doći s punom torbicom, nema mu mira sa ženom
i djecom.

KAKVA RAĐA — TAKVA PLACA

Nasrudin kao kadija bio je poznat sa svojih duhovitih presuda.

Jednom mu dođoše dvojica pamičara. Jedan je drugoga pogra­
bio za vrat i dovukao ga pred Nasrudin-hodžu. Poče ga optuživati:
— Hakim-efendija! Ovaj čovjek meni neće da plati moje pravo.
— Kakvo tvoje pravo? — upita ga Nasrudin.
— Ovaj što sam ga dovukao u mešćemu cijepao je jednom
bogatu čovjeku tovar drva. Ja sam ga molio da i ja cijepam, pa
da popola naplatimo a on je rekao da je malo drva i da će biti

109
mala i plaća, pa da nemamo šta dijeliti. Kako mi on nije dao da
cijepam, a i meni su pare potrebne, ja sam, dok je on cijepao
sjekirom, sjedio sa strane i svaki put, kad bi on udario po drvetu
sjekirom, othuknuo sa sveg srca — heh-heh! Tako sam zajedno s
njime othukivao i tako mu pomagao da brže i lakše iscijepa.
Kad je završio cijepanje, naplatio je od vlasnika drva za svoj trud,
a meni nije ništa htio dati za ono što sam ja pomagao. Kad sam
mu bio na pomoći, neka mi nešto i plati.
Nasrudin-hodža se zamisli, pa mu reče: — Imaš i ti pravo da
nešto dobiješ.
— Ama kako? — bunio se cjepar koji je cijepao — kakva je
to pravda?
Nasrudin naredi da se donese sarafska daska, na kojoj mjenja­
či mijenjaju novac.
— Daj ovamo pare! — pozva Nasrudin-hodža cjepara.
Ovaj mu ih oklijevajući dade.
Nasrudin izvisoka baci novac na sarafsku dasku, a novac
dade od sebe zvek.
— Jesi li čuo zvek novca kad je pao na dasku? — upita Nasru­
din tužioca.
— Jesam.
— Tvoje je pravo na onaj zvek što si ga čuo! Uzmi ga, a pare
pripadaju onom koji je cijepao.

HODŽA I NJEGOV JORGAN

Jedne zimske noći čuo hodža gdje nekakvi ljudi zbore polako
u avliji, pa, bojeći se da nijesu lupeži, prigme se jorganom te
otvori vrata, a žena mu ostane spavajući. Kad ispade u avliju,
ogreznu među tri nepoznata čovjeka, koji okoliše hodžu, i ne
videći ništa u avliji da mogu sobom ponijeti, reče jedan od njih:
— Hajte, ljudi; kad nemamo ništa drugo noćas ponijeti, uzmimo
s hodže jorgan. — Prihvate mu ga s leđa, a hodža pobježe u kuću
i od straha i od zime. Nađe u odaji ženu probuđenu, koja ga upita:
— Kakvi ono bjehu ljudi u avliji, i što ono zborahu? — Ne znam,
odgovori hodža, koji bjehu, ama znam, da nešto zborahu okolo
našega jorgana. — A gdje ti je jorgan s leđa? — Ne pitaj mene
gdje je jorgan, nego njih.

ZLATNI JEMLJEŠ

Jednom turski car načini za svoje bašče jemlješ od zlata, i

prije nego ga je dao svome baščovanu da preore carske bašče,
sazove sve svoje paše i vezire na zijafet, pa poslije jela ukaže im
ovi zlatni jemlješ, i reče: — K oji od vas najbolje ucijeni jemlješ,
koliko para vrijedi, daću mu dobar peškeš. — Svak počne misliti,

110
ali se niko ne smije usuditi da carskoj volji i riječi odževapi. A
kad car vidje, poruči po svoga veseljaka dvornog Indžil-čauša, pa
mu reče: — De, ti znaš svaki šejtanluk, pogodi ti i ucijeni, što
vrijedi ovi zlatni jemlješ. — Indžil-čauš upita: — Ma je li vas od
zlata? — Kako da ne? — odgovori car. Onda Indžil-čauš reče: —
Ako pane ljeti dobra kiša, vrijedi više no sve tvoje carstvo, a ako
bude ljeto sušno, ne vrijedi ni za što drugo, osim da ga o grlu nosi
doklen je god živ oni ludov, koji ga je dao napravljati.

NASRUDIN-HODŽA I SIR

Nasrudin-hodža bio jednom kod jednog bega kao gost na ruč­

ku. Između ostalog dođe mu na pamet i zaište da mu donesu malo
sira, te počne hvaliti sir: — Sir je veoma lijepa stvar, otvori ištah
za jelom, iza njega se slatko voda pije, a kud god čovjek pođe na
put, lako ga može sa sobom nositi.
U to dođe sluga i reče: — U kući nemamo ni trunka sira, a ako
zapovijedaš, možemo iz čaršije donijeti.
Cim to hodža čuje, odmah primjeti:
— Baš i ne treba, jer za sirom se mnogo vode pije,pokvari se
želudac, prejede se čovjek, pa ne zna kud bi sa sobom.
Na to će beg hodži:
— Molim te, kako ću se ja odsada vladati u pogledu sira?
— Da ti pravo kažem, — reče hodža, — kad imadneš sira,
onako se vladaj kao što sam prvo kazao a kad nemadneš, vladaj se
kako sam sad rekao.

NASRUDIN-HODŽA I BEG

Nasrudin-hodža otišao u jednog bega i tu ostao kao gost

nekoliko dana. Beg hodžu hrđavo pogostio. Jedno jutro reče mu
beg: |
— Hajde, hodža, u selo, pa nađi jedno valjano kerče koje zna
goniti zeca, pa ćemo ići sjutra u lov.
Nasrudin ode u selo i dovede jednog tomjaka koji ovce čuva.
Kad ga beg ugleda, reče Nasrudinu:
— Hodža, ovo je kabasto. Ovo ne može ni potrčati. Ovo nije
ker za zečeve.
Na to će mu hodža:
— Nek ostane u tvojoj kući samo nekoliko dana, ne samo da
će moći trčati, nego će moći i letjeti, da mu ništa živo neće moći
uteći.

111
 OD ČEGA DOLAZI ZIJEVANJE

Jednom Nasrudin-hodžu zovnu na sijelo, na kojemu je bilo

mnogo uzvanica. Nasrudin se nadao da će se, kako je to bio običaj,
na sijelu iznijeti štogod da se pojede, pa nije doma prije sijela
ništa okusio.
Sijelilo se zadugo, pričalo se mnogo, ali domaćin i ne pomišlja
da iznese nešto od jela.
Hodža jednom zijevne, a domaćin ga upita:
— Hodžefendija, od čega dolazi zijevanje?
— Imaju, efendum, dva uzroka zijevanju: može se zijevati
kad je čovjek gladan, a nekad se zijeva i kad je čovjek pospan.
Ali, meni se još ne spava.

I ZLA ŽENA DOBRA ŽENA

Nasrudin-hodža nosio je caru na dar krastavaca, pa slagajući

ih u jedan košić, opazi ga žena i upitaće ga: — Kome to nosiš?
A on: — Caru na dar — Nemoj, reći će mu, nego mu ponesi lijepih
smokava petrovača, bolje će begenisati nego krastavaca. — Hodža
je posluša. Kad dođe kod cara, pokloni mu se i stavi preda nj oni
košić smokava. Car pojede nekoliko, pa kad se nasiti, reče Nasru-
dinu: — Stani mi na biljegu, i ako se makneš, brade mi, sad će
ti polećet glava sa ramena. — Počne ga gađati sa smokvama kuda
je god htio, a hodža svaki put, kad bi ga udario, reći će: — Elham-
dulillah! Kad je car svoj ćeif namirio, upita hodžu: — Ma, turske ti
vjere, pravo mi kaži, zašto ono sve jednako govoraše: — Elhamdu-
lillah! jer, ako je meni bilo do šale, tebi je bilo do muke. — Pokloni
mu se hodža i poljubi mu skut, te će mu reći: — Zahvaljivah Bogu
zato što sam jutros ženu poslušao, jer, da sam ti donio krastavaca,
a ne smokava, hoćahu me napola mrtva doma donijeti; i ovako ću
obrijan doma poći, a po danas bolje ću moju ženu slušati.

DVIJE HODŽE TURCILI RAJU

Zareknu se dvije hodže pred bajram koji će od njih prvo

poturčiti vlaha. Jedan od njih dozove svoga čipčiju te ga nekako
obrlati da se poturči, pokazujući mu sreću i uživanje onoga svijeta.
Promisli se raja, te će hodži odgovoriti: — Ma, hodža bolan, za sve
bi lasno bilo, ali sam ja fukara, neću bojim se moći svaki dan po
pet puta svlačiti pa oblačiti opanke umivajući noge da klanjam.
— Valaj budi pravi Turčin u svemu drugome, a po našemu kuranu
može podnijeti da klanjaš i u opancima. — Na ovo raja pristane
i poturči se. Oni drugi hodža za ovo čuje, pa će prvome reći:

112
__Ma, što učini, ćabe ti? Kako može biti pravi Turčin, kad neće pra­
ti noge kao i ruke i glavu? — Odgovoriće mu prvi: — Znaš li koja
je? Ja sam ga poturčio i do opanaka doćerao, a ti mu ih ako si
kader, izuj.

NASRUDIN-HODŽA I NJEGOVA KRAVA

Ono ti Nasrudin-hodža imao jednu kravu, koja nije ničemu

valjala. Jednom mu reče žena, da odvede kravu na pazar i da je
proda. Kad je hodža dovede na pazar, počne vikati, što mu grlo
daje:
— Ova krava ne valja ništa, neće na vrijeme da se teli, a kad
se oteli, ne može ni jednog teleta da othrani. Mlijeka daje posve
malo.
Tako je Nasrudin-hodža kudio svoju kravu, što je više mogo;
on je to sve istinu kazivao, jer je znao, da je laž haram.
Kad je svijet čuo, šta Nasrudin-hodža viče, nitko ni da pogleda
kravu. U to se Nasrudin-hodži prikuči jedan njegov komšija i
prišapne mu u uho:
— Što tako vičeš na kravu? Ta nijesi pobudalio? Znaš, da ne
valja svoga mala kuditi, jer ga onda nećeš nikad prodati, nego
daj ti meni tu kravu, pa da vidiš, kako se prodaje, a ti se gdje
sakrij i ne izlazi, da ne poznadu, da je tvoja krava.
Nasrudin-hodža dade mu kravu i sakrije se. Njegov komšija
stane vodati kravu i vikati:
— Evo dobre krave, teli se; kad je mlijeko najskuplje daje
na pomužaj po pet oka mlijeka.
On je tako falio, a uto se svijet počeo kupiti oko krave i pi­
tati: pošto je?
Tad odnekle izbije Nasrudin-hodža pa poviče:
— Pa kad je ona tako dobra, neću je ni prodavati!
Uzme kravu od komšije i odvede je kući.

ZAJAM

Došao jedan komšija Nasrudin-hodži da mu da u zajam sto

groša i da mu dadne četiri mjeseca vremena da mu vrati novac.
Na to će hodža:
— Novaca nemam, a vremena ti mogu dati, ako hoćeš i osam
mjeseci.

g Narodni humor i mudrost Muslimana

 KAD MAGARAC SVJEDOCI

Zamoli neki komšija Nasrudin-hodžu da mu da svoga magarca

na poslugu.
— Nemam magarca, — reče hodža.
Upravo u taj čas poče magarac u aharu revati, a komšija
mu reče:
— Ta eno, čuje se magarčev glas.
— E baš mi je začudo, — reče hodža — da više vjeruješ
magarčevu revanju nego mojim riječima.

NASRUDIN-HODŽA U OPASNOSTI

Nasrudin-hodža je sjedio u društvu s nekoliko prijatelja,

pa su svi ispričali poneki doživljaj iz svoga života. Na koncu
upitaju Nasrudin-hodžu da li je on u svome životu preturio preko
glave kakvu nesreću.
Nasrudin odgovori:
— Pa dabogme da jesam. Putujući jednom lađom preko mora,
iznenadi nas strašna bura, koja skrha lađu, koja je za čas potonula.
N ije se spasio ni jedan jedini čovjek, nije ostao ni jedan komadić
robe, ni jedna daska od lađe. Sve je đavo odnio. To je bila najveća
nesreća koju sam ja doživio.
Kad ga zapitaše, kako se on spasio, odgovori im:
— Ja nisam ni bio na lađi te sam se tako spasio.

NASRUDIN MIRI KAVGADŽIJE

Već ležo Nasrudin-hodža sa ženom, kad li čuje na dvoru

galamu.
— šta je to? — pita Nasrudin.
— Galama, — veli žena.
— To i sam znam, da je galama, al’ zašto je, to ne znam, —
odbrusi hodža, pa ogrnuv jorgan izađe pred vrata. On vanka, a
vani nekoliko ljudi kavgu zametnuli. Sad se uplete Nasrudin u
njih i poče ih miriti. To raži ju ti kavgadžije, pak mu otmu jorgan
i pobjegnu nevidom. šta će Nasrudin, pa se vrati bez jorgana
u sobu.
— 0 što su kavgu zametnuli? — pita ga žena.
— Cini mi se, o moj jorgan, — veli Nasrudin i pokrije se
ženinim jorganom.

114
 AKO BUDE I POLA ISTINE, ŠTO HODŽA KAŽE

Podveležac išao u Mostar uz ramazan, pa kad se vratio kući,

pitao ga stari Ramo navečer na sijelu:
— Mumine, ti si danas bio u Mostaru, jesi li bio na vazu u
Karađozbegovoj džamiji, bio jadan?
— A jesam, buga mi.
— Pa šta kazuje hodža na vazu, kuko jedan?
— Ama što kazuje, da kazuje, ako bude i pola istine, što hodža
kaže, bolje nam je, lje, svima vrat polomiti, nego umrijeti!

SIRAT-ČUPRIJA

Neki Gačanin slušao vaz u džamiji. Hodža govorio o sirat-

ćupriji, i kad su izišli iz džamije, prozbori Gačanin:
— Nisam lud, da mu idem preko te ćuprije kad su tolike muke
i strahote! Ja ću kabanicu preko ramena pa preko brda. Malo da­
lje, ali sigurnije!

NASRUDIN-HODŽA I NJEGOV ĆURAK

Jedne noći posvađa se Nasrudin-hodža sa svojom ženom, i ona

ga gume nogom tako da se skotrljao niz basamake.
Komšije čule tu lupu te ujutru zapitaju Nasrudin-hodžu, šta
je to bilo. On im odgovori da se posvađao sa ženom.
Na to oni rekoše:
— Sve je to tako, ali šta znači ona lupa?
On im odgovori:
— Dok smo se tako svađali, moja se žena razljuti te nogom
gume moj ćurak, a on se poče kotrljati niza stepenice.
Komšije se ne zadovoljiše s odgovorom, pa zaintačiše dalje
pitati:
— Kad se ćurak kotrlja niz basamake, onda ne može biti
takva lupetanja.
— Ama šta ste me toliko napali? dojadilo Nasrudinu njihovo
ispitivanje. — Ta ja sam bio u ćurku.

NASRUDIN-HODŽA U HAMAMU

Ode Nasrudin-hodža u hamam, a hamamdžija mu dadne neki

poderan peškir i prljav peštemalj a i inače nije ga lijepo dočekao.
Nasrudin-hodža mu ne reče ni riječi, ali kad pođe iz hamama dade
hamamdžiji deset akči, a u to su vrijeme samo najbogatiji mogli
toliko dati.

8* 115
 U drugi petak ode opet Nasrudin-hodža u hamam. Tad mu
hamamdžija dade najčišće peškire i peštemalje i dočeka ga naj-
uljudnije. Kad pođe Nasrudin iz hamama, baci hamamdžiji samo
jednu akču, na što mu hamamdžija reče:
— Šta ovo znači, efendija?
— To je plaća za kupanje i poslugu od prošli put, a onih
deset aspri što sam ti dao prošlog petka, to je za današnje kupanje.

NASRUDIN-HODŽA I U E K A R

Nasrudin-hodža slomio se niz basamake, te se grdno udario u

krsti i u obje ruke, pa odmah pošlje po hećima, a kad hećim
dođe i reče mu da će ga izviđati, upita ga hodža: — Kaži ti meni
najprije jesi li se kojom lomio niz basamake? — A ljekar mu kaže
da nije nikada, i ne dao Bog. Onda mu hodža reče: — Jok, jok! Ti
me ne možeš izviđati kad nijesi padao, nego ili se hajde slomi
oklen sam ja panuo, ili mi nađi drugog hećima, koji je padao niz
basamake kao i ja.

NASRUDINOVA VARALA

Učestale tužbe sultanu da hodža izvara svijet do gole duše.

Kad sultanu dodijale tužbe, zovne hodžu da se s njime vara.
Došavši hodža pred sultana, ponizno ga zapita: — Što hoćeš,
premilostivi padišahu? — Onda sultan rekne: — Ej, Nasrudine,
čuo sam, a i mnoge su mi tužbe protiv tebe prispjele, da ti izvara
svijet. Pa kad si takav majstor, de prevari i mene, a ne prevariš li
me, skinuću ti sa ramena glavu. — Ej, čestiti padišahu, ja se tome
nijesam nadao, pa i ne ponesoh svojih varala, nego te molim da
mi daš jedna kola i dvanaest volova, pa ćeš vidjeti što su varala.
— Car mu sve to dade. A Nasrudin ode pjevajući goneć kola i
volove. — Prođe dan, prođe i drugi, navrši se bome i mjesec; car
sve čeka, al’ nema ni Nasrudina, ni njegovijeh varala. Ražljuti se
sultan, pa zovne Nasrudina preda se, okosi se na njeg: — Ej, more
hodža, ja tebi dadoh dvanest volova da dovučeš varala, a ti ni
mukajet. Kamo kola, kamo volovi, kamo varala da se varamo? —
Ej, dragi padišahu, u mome životu još nikoga ne prevarih tako k'o
što sam tebe! — I tako sultan videći da je prevaren, nasmija se pa
pusti hodžu zdrava i vesela kući.

116
 NASRUDIN-HODŽINE BISAGE

Jednoga dana nestade Nasrudin-hodži bisaga. Na to hodža iza­

đe iz kuće te zaprijeti svojim susjedima: — Ili mi vratite bisage, ili
ću ja učiniti što sam naumio! — Kasnije nađu susjedi bisage i od­
nesu ih hodži. Samo su željeli znati što je hodža bio naumio učiniti
da mu ih ne bijahu našli, te ga to zapitaju. A on im odgovori: — Da
mi bisage ni jeste našli, ja sam bio naumio jednu staru vreću raskro-
jiti pa ih od nje napraviti.

NE VALJA BITI UVIJEK N I PRISTOJAN

Nasrudin-hodža je uvijek učio svoje đake kako će se vladati

prema starijima, pa im je među ostalim pravilima pristojnosti
isticao da trebaju uvijek, kad neko kihne, zapljeskati dlanovima i
viknuti mu: — Na zdravlje. — Đaci su ga poslušali i uvijek su tako
radili, kad god je on ili neko drugi stariji kihnuo.
Jednoga dana nesrećom se Nasrudin-hodža omakne i pane u
bunar, te stane vikati u pomoć. Đaci brzo nađoše uže te ga spustiše
u bunar, a Nasrudin se uhvati za nj i đaci ga povuku.
Taman još malo da ga povuku, a on, kako je bio mokar i
ozebao, kihnu.
Svi đaci ispustiše uže, zapljeskaše dlanima i povikaše kao iz
jednog grla: — Na zdravlje! — a siromah hodža se opet otisne u
bunar.
Tako su ga dva-tri put izvukli do samog vrha, a kad bi hodža
kihnuo, oni bi zapljeskali i ponovo ga pustili da pane.
Prije nego su ga ponovo povukli naizvan, zaviče im hodža sa
dna bunara:
— Kad je ko u nevolji, ne gleda se na pravila pristojnosti.
 NASRUDIN DOBIO PEŠKEŠ

Jedan seljak donio Nasrudin-hodži zeca na peškeš. Nasrudin

se poveseli gdje je mukte došo do tako lijepe zečine i ustavi seljaka
pri ručku. Kad poručali, ostane seljak i pri večeri: kad povečerali,
ostane seljak i na konaku. Pa tako dva-tri dana dok se i seljak
časti ne nasiti i ne otiđe.
Eto jednoga dana drugoga seljaka.
— Hoš geldum!
— šefaik geldum! Ja sam komšija u onoga seljaka što je
zeca donio.
Nasrudin mu speče kahvu, ustavi ga na ručku, večeri i ko­
naku, a sutradan seljak ode.
Jedva što je taj otišao, eto ti nekoliko drugih seljaka.
— Hoš geldum!
— Alah erazol! Mi smo komšijine komšije u onoga seljaka te
ti je zeca donio.
Seljaci zasjedu, a Nasrudin prostre sofru, donese komad
kruha, času punu vode taze i u ćasi kašike.
— Šta ćeš s tom vodom, hodžo? — pitaju ga seljaci.
— Eto da vas častim — veli hodža — to je od zečeve vode
voda!
I tako se kutarisa nezvanih musafira.

NASRUDIN SA KAZANOM

Rabio Nasrudin kazan. Sam ga ne imo, van ga posudi u

komšije. Kad ispeko pekmez, vrnu komšiji i kazan i saviše malenu
ćasu.
— Kako mi posla ovu ćasu, hodžo? — reći će komšija — ja
sam ti samo uzajmio kazan.
— Eh! — nato će Nasrudin — rodio kazan mlado, pa i ono
tvoje.
Dogodine ustreba opet Nasrudinu kazan i pozajmi ga u
istoga komšije. Kad naš hodža ispeko pekmez, ode u čaršiju i
proda kazan.
Ceka komšija na kazan hoće li ga Nasrudin povrnuti, čeka pa
kad ne može dočekati, pođe k njemu i pita ga što mu ne vraća
kazan.
— Kako bi ti ga vratio, dobar čoeče — veli Nasrudin — kad
mi je umro?
— Kako bi, bolan, kazan umro? — začudi se komšija.
— Ama kad je mogo roditi — veli Nasrudin — zašto ne bi
mogo i umrijeti?
 UMRO A DA NIJE NIKAKO 2IVIO
Nasrudin-hodža je mnogo putovao po Turskoj. Jednoga dana
pred sami akšam dođe u jedno selo, pa se uputi pravo u džamiju.
Prolazeći kroz harem pred džamijom vidje i s jedne i s druge
strane puta zasađene nišane (nadgrobne kamenove), na kojima su
bila ispisana imena umrlih seljaka. Ali začudo, nije pisalo kao
drugdje da je pokopani umro te godine u toj i toj godini života,
nego je kod jednog bilo isklesano na bašluku da je živio petnaest
dana, na drugom da je pokopani živio sedam dana, na trećem
trinaest dana i sve tako redom. Niko od pokopanih nije živio ni
mjesec dana, a bašluci su bili kakvi se stavljaju odraslima, a ne
djeci.
U hajatu pred džamijom zatekao je Nasrudin-hodža dosta
seljaka, među kojima je bilo i starijih ljudi, a i sredovječna svijeta,
pa i mladića.
Kad se pozdravio s prisutnima i upustio u razgovor, upita ih
kakvi su ono bašluci i zašto je pisano na njima da je taj i taj živio
samo nekoliko dana.
— Efendija, — reče mu jedan star seljak, — mi brojimo u
život samo one dane, kad je čovjek bio potpuno rahat, kad nije
imao nikakve brige i nezgode. U nas su u životu samo rijetki dani
za koje se može reći da je čovjek taj dan bio rahat. Zato samo i
zapišemo na bašluk broj tih dana, a taj broj nije nikad velik.
— Eh ljudi, — reče im Nasrudnik-hodža. — Ja sam večeras
musafir u vašem selu, pa ako mi večeras dođe umrli čas, vi me
zakopajte i metnite mi bašluk na mezar, a na bašluku napišite: —
— Ovdje je zakopan Nasrudin, sin Abdulahov, koji je umro a da
nije nikako ni živio.

NASRUDIN-HODŽINO TURBE

Hodža je počeo stariti, a kao dobar musliman uvijek je mislio

na smrt i vjerovao je kao i svaki dobar musliman u proživljenje
poslije smrti. No nikad nije bio mrzovoljan i za svaku priliku je
volio napraviti šalu. Pa i kad je napravio turbe, gdje je htio da
bude pokopan poslije smrti, napravio je šalu sa samim sobom.
Načinio je turbe na drvenim stupovima, sa svake strane otvoreno,
bez ikakva zida, samo je s jedne strane između dva stupa napravio
vrata, a katancem je zakatančio.
Upitaše ga ljudi:
— Zašto nisi sa svih strana zagradio?
— Ko je čovjek, ući će na vrata, a ko je pas, može svukuda.

119
 NASRUDIN UMRE I 02IVI

Išo Nasrudin-hodža sa svojim magaretom u šumu u drva.

Popeo se na velik ogranak pa ga pod sobom siče. Uto išo jedan
seljak ispod tog drveta, pa ugledav što hodža radi, rekne mu:
— Da bog sačuva, hodžo, kako to podsicaš ogranak? — srušit
ćeš se kad ga odsičeš.
— Sdčem kako sičem, i drugi su sikli pa se nisu srušili!
Jedva to progovori, udari sikirom, presiče granu i ljusne o
zemlju. Kad to vidi seljak, udari u smih:
— Nisam li ti kazo da ćeš se srušiti?
— Valah jesi i pravo si kazo i umiš pogoditi. De bolan,
Pejgambera ti, kad tako umiš pogoditi, kaži mi kad ću umrti?
— Što bi ja reko — veli ćesli seljak — umrti ćeš kad budeš s
magaretom uzbrdo išo. Poslušaj mu onda kod zadnjice, pa kad prvi
put popusti, duša će ti se pomaknuti do koljena; kad drugi put, a
duša će ti skočiti do pasa; kadli treći put, onda ćeš beli umrti.
Tako rekavši seljak nazove »evala« i ode šumskom stazicom.
Nasrudin natovari ogranak na magare i pođe kući. Ide, misli,
što mu seljak reče; ide, ide i ugledav pred sobom ovisoku stranicu
kojom ga testa vodila, pomisli u sebi ne bi li mu bilo suđeno da
tuj umre.
— Hajd, mali! — podvikava magaretu, a sve striže ušima da
čuje hoće li magare popustiti. Taman, nije pet-šest aršina uz
stranicu pošo, kad li magare odapne. — Eh, — zaviče hodža, — eto
duše u koljenima! — beli ju oćuti i poče teže koracati. Ali ako je u
koljenima, nije u pasu, tješi se hodža, pa tdra magare i posluškava.
Ide, ide i ne bili do pola stranice, al magare opet ispusti. — Vaj!
taman skoči u pas! — vikne hodža i primi se rukama oko pasa. Već
je teškom mukom hodo, al si opet pomisli: ako je u pasu, nije još
izašla. Tako misli i penje se uz stranicu i kad bi blizo glavice,
poveseli se kako će ju sretno prebaciti, ali magare i po treći put
odrapi. — Lailaihe ilalah, — promrmlja hodža i spusti se na kamen
kraj teste. Zatvori oči i leži, leži, pa kad je tako već podugo ležo,
zaželi znati eda li se je već ohladio. Pruži ruku pod zadnjicu da se
opipa — studen kamen, a ohladila se i zadnjica. Sad mu navriše
suze na oči. — Valah pogodio seljak — pomisli Nasrudin — beli
sam sada odisto umro: evo ohladio, ko studena zemljica.
Istim putem vraćale se njegove komšije iz neke obližnje kasabe
pa ugledav Nasrudina gdje se svalio i pružio ko mrtav, guraju ga i
pitaju šta mu je.
— Hajte kući i sprem’te mi dženazu — veli hodža — eto
sam ovdjeka umro.
— Ama kako si umro, kad divaniš — vele seljaci.
— Ako nisam, vidićete — reče opet hodža i više ni mukajet.
Kad to vide seljaci, misle, druge nije van ga pogrepsti. Odu
kući, spreme sve i pođu po njega; operu ga, namiste i ponesu.
Put ih naveo na blato, a lijevo i desno visok plot.

120
 — Kako ćemo ovuda? Kako M ga preniti, kako li ga se kutari-
sati? — veli jedan nosioc.
— Valah rad Nasrudina blato gazit neću, a po plotu se penjat
ne mogu — veli drugi.
— Da je odakle brvno, da ga premostimo pa pređemo suhe
noge — reći će opet treći.
To već Nasrudinu dogustilo, pa skoči iz tabuta i zavikne:
— Hej dok sam ja živ bio, vira je sam ovuda preskakivo! — pa
se zaleti, preskoči blato i ode zlovoljan kući.

NASRUDIN-HODŽINA PUNICA

Jedanput prala Nasrudin-hodžina punica haljine na rijeci, pa

joj se noga omakne, pane u vodu i nestane je. Odmah odu neki
ljudi koji su to vidjeli i jave Nasrudinu da mu je punica pala u
vodu i udušila se. On potrči i zagazi u vodu da je traži gdje je pala,
pa pođe uz vodu. Nato mu, u čudu, rekoše ljudi koji su to gledali:
— A što ideš, efendija, uz vodu? Treba niz vodu da ideš, jer će
nju bujica niz vodu nositi.
Hodža im reče:
— Ne znate vi nju. U nje je sve naopako. Što god bi govorila,
sve je naopako radila. Ja nju znam najbolje.

NASRUDIN-HODŽA I ŽENE

Nasrudin-hodža se bojao svoje žene, a taj strah nije toliko ni

krio od svijeta, ali je opet želio znati da li se kao on i drugi ljudi
boje svojih žena.
Jednom, kad je u Akšeheru u džamiji držao vaz, zapita prisutne
da li se boje svojih žena. — Ko se boji, neka na noge ustane!
poviče hodža.
Svi ustadoše osim jednoga.
Nasrudin-hodži odlahnu na srcu, kad vidje da nije usamljen,
ali kad vidje jednoga da sjedi, bi mu drago da ima barem neko ko
se ne boji žene.
— Evo, ljudi, pogledajte junaka! Evo čovjeka koji se ne boji
svoje žene!
— Ama jok, efendija! Čim ti spomenu ženu, meni se obje noge
podsjekoše, pa nemam snage da na njih ustanem — dočeka onaj.

121
 NASRUDIN-HODŽA I FRANCUZ

Došao nekakav Francuz u Stambol i javio se u carski šaraj.

Car ga primio lijepo, a Francuz mu kaže da bi se poturčio ako
mu ko mogne misli pogoditi. Traži car gore-dolje, ne može nikoga
naći ko bi mogao s tako učenijem čovjekom govoriti, a još manje
ko će mu misli pogoditi. Kaže mu neko za Nasrudin-hodžu i veli:
— Ako mu on ne pogodi, drugi niko ne može!
Brže car pošalje sluge po Nasrudina. Tražili su ga dugo, nigdje
ga stići. A Nasrudin svaki bi dan uzjahao pa išao nekud u Stam-
bolu kud on hoće, a taj dan pustio magarcu da ga nosi kud maga­
rac hoće. Jedva u neko doba nađu ga carske sluge i kažu mu da
ga car odmah zove k sebi. Nasrudin okrene magarca pa uprav car-
skome šaraju. Gladan je ko vuk jer vazdan ništa nije jeo, kao kad
je išao za magarećom pameti; pa ga eto snađe još veći belaj jer zna
da nije dobra čim ga car zove preda se. Ele kako mu nedrago, sjaše
s magarca, priveže ga za avlijska vrata pa pred cara. Kaže mu car
šta je i kako je, i zašto ga je zvao, a Nasrudin se stade pravdati
da ne zna francuski govoriti. No carski ljudi navale na nj makar
išaretom da govori s Francuzom i tako ga skolesaju. Uđe Nasrudin
u jednu odaju i sjede na minderluk.
Dok eto ti Francuza d sjede prema njemu. Francuz pogleda
Nasrudina pa zaokruži rukom ispred sebe poput kruga, a Nasru­
din opet rukom kao da presjeca krug na pola. Opet Francuz rukom
iz sred onoga kruga sa uzdignutim prstima gore miče rukom neko­
liko puta, a Nasrudin opet rukom ozgor kao da što prosipa po ono­
me krugu. Čudi se Francuz pa poteže jaje iz džepa a Nasrudin ko­
madić sira pa prema njemu. Skoči Francuz pa upravo caru.
— Pogodi — veli — sve štogod sam mislio, i sad turči me kako
god hoćeš!
— Kako to bi? — upita car.
— Eto kako: ja zaokružim ispred sebe, k’o velim: zemlja je
okrugla. A on raspolovi, biva: polovina je voda. Ja opet ozdo ru­
kom pokažem kako iz zemlje raste svakojako bilje, a on opet
rukom ozgor pokazuje kako kiša pada i bez kiše ne može rasti. Ja
potegnem iz džepa jaje misleći ovako: evo ovakva je zemlja, a on
pokaza komad sira: takva je kad snijeg pada.
Iziđe Francuz, a car zovne Nasrudina pa ga pohvali i upita,
kako pogodi sve što je Francuz mislio.
— To je bar bilo lasno — veli Nasrudin. On zaokruži ispred
sebe, kao veli: imam dobru pogaču, a ja kako sam gladan jedva
dočekam i prepolovim rukom, mislim: pola meni, pola tebi.
On opet učini rukom ozdo, kao kad kvrca pilav, i veli: imam dobar
pilav; a ja pokažem rukom ozgo, velim: zamasti, dobro zamasti!
On pruži jaje, ko veli evo pa ćemo i ćimbur ispeći; a ja pokažem
komad sira, velim: evo pa ćemo načiniti i omak.
Nasmija se car Nasrudinovoj mudrosti, lijepo ga obdari i ot­
pusti, i od tada osta riječ: razumjeli se k'o Francuz i Nasrudin.

122
 NASRUDIN-HODŽA I KADIJA

Priča se kako je neki kadija uvijek zvao Nasrudin-hodžu da

mu dođe u posjete, ali mu on nije htio nikada doći. Zato kadija
nagovori svog pisara da štogod naljuti hodžu neće li on doći da
ga tuži. Iza toga malo vremena ugleda pisar hodžu na pazaru gdje
nešto kupuje. Pisar se došulja do hodže te mu iza leđa odvali podo-
bru ćušku, a onda tabanima vatru i pobježe. Hodža potrči za njim,
ali on uteče i negdje se sakri. Sutradan dođe hodža kadiji u mešće-
mu. Kad uniđe, ustade kadija prema njemu na noge govoreći mu:
— Hodi, hodža, izvoli sjesti, otkada mi nijesi došao!
— Neću sjediti, već sam došao da tužim ovoga tvoga nesret­
nika — i pokaže prstom na pisara. — Jučer mi odvali šamar na
pravdi boga, nasred ćaršije.
Nato se kadija okrene pisaru i zapita ga:
— Jesi li ti ošinuo hodžu šamarom?
— Jesam — odgovori pisar.
— A zašto? — zapita kadija.
— Efendum, u mene ima jedna mana, a to je: dođe mi svakog
mjeseca pa moram ošinuti šamarom koga prije dohvatim. I jučer
mi dođe ona moja mana, pa pošto je hodža bio najbliži njega udarih
i odoh svojim putem.
Na to kadija dohvati ćitab, otvori ga i prevmu nekoliko listova
pa će pisaru:
— Ovdje piše da dadeš hodži za jpravdu četiri pare što si ga
udario, a on neka tebi oprosti.
— Nemam sitna — reče pisar.
— Pa idi razmijeni — dočeka kadija namignuvši okom na
njega neka bježi.
Pisar ustade i ode. Kadija će opet hodži:
— Sjedi, hodža, dok on donese pare.
— Mogu stajati — reče hodža.
Prođe dosta vremena, sat — dva, a pisara nema. Vidje hodža
da pisar neće doći s parama pa se primače kadiji, koji gledaše
knjigu smiješeći se, priveza mu jedan šamar što može bolje, go­
voreći:
— Eto tebi svoju pravdu predajem! Kad dođe pisar i donese
četiri pare, neka ih tebi dade, ja nemam kada čekati.
To rekavši pobježe na vrata.

HTIO PREVARITI NASRUDIN-HODŽU

Nekakav mudrac čuo za Nasrudin-hodžu da ga niko ne može

prevariti. Ele, i on pošao da ga nadmudri. Dođe u gradić gdje je
tada živio Nasrudin i nađe u jednom sokaku gdje nekakav čovo
drži na leđima gotovo srušen zid.
— Znaš ti, zemljače, gdje je Nasrudinova kuća? — pita ovoga
mudrac.

123
 — Znam ja — odvrati ovaj. — De mi ovaj zid pridrži da se
ne svali, ja ću ti ga sada dovesti.
— Dobro! — i mudrac se odmah sagne pod zid, a ovaj ode.
Drži on tako zid sat — dva, — tri, dosadilo mu se, a onoga
nikad s hodžom.
Neko tada naišao pa ga pitao što zid drži. Mudrac mu sve kaza.
— E, moj brate! Taj što te je ostavio tu bio je glavom Na­
srudin-hodža.

NASRUDIN-HODŽINA MAČKA

Nasrudin-hodža je volio lijepo što pojesti i vazda je nastojao

da se dobro hrani. Zato je svaki dan kupovao meso na kasapnici
i slao kući, ali je malo koristi imao od toga, jer žena mu se desila
rasipna, pa bi spremljena jela iznijela svojim konama i prijateljica­
ma, a kad bi hodža zapitao za koje jelo od mesa, ona bi vazda našla
neki izgovor: ili nije imala kad da prigotovi, a gdjekad bi svalila i
na mačku da je pojela meso.
Jednog dana hodža pošalje kući dvije oke mesa, a kad dođe
kući, od mesa ni zalogaja na sofri.
— Gdje je meso? — upita on ženu. — Zar nisi ništa od mesa
pripravila?
— Ah, prokleta bila ova mačka! — udari žena u psovku. —
Ništa od nje ostati ne može.
— Šta? — u čudu će hodža. — Pa ja sam dvije oke mesa
poslao. Zar je sve pojela?
— Sve.
Hodža se žestoko rasrdi, spopade mačku, pa je metnu na
terezije. Mačka bijaše teška upravo dvije oke.
Na to hodža upita ženu:
— Ako je ovo mačka, gdje je onda meso? A ako je ovo meso,
gdje je mačka? Obadvoje ne može biti!

MANJE OBAVLJENA POSLA — MANJA ZARADA

Nasrudin-hodža sjedio jednom na obali rijeke, kad mu dođe

jedna grupa od deset slijepaca. Pogodiše se s njim, da mu plate
deset akči da ih svih deset prenese preko rijeke.
Dok ih je jednog po jednog prenosio, desi se da mu posljednji
spane s leđa i utopi se u rijeci. Slijepci osjete po pomaganju topca
da nešto nije u redu, pa nadigoše strašnu viku na Nasrudina zbog
nepažnje.
Kad nije uspio da spasi slijepca iz vode, hodža im reče:
— Šta se derete? Platite mi jednu akču manje i stvar je u redu!

124
 NASRUDINOVE GUSLE
Jedne noći pođe Nasrudin da krade i tako dođe k jednom
dućanu, koji je zakatančen bio. Izvadi turpiju, počne turpijati
lokot. U to vrijeme naiđu stražari i zapitaju Nasrudina:
— Što to, hodža, radiš?
A on im odgovori:
— Gudim.
I opet zapitaju stražari:
— A zašto ti se gusle ne čuju?
A hodža im na to:
— Čut će se sutra.
Kad bude sutradan, a dućan pokraden.

NASRUDIN-HODŽA U DEPUTACIJI

Mongolski vladar Timur-Lenk upotrebljavao je u svojoj vojsci

u bojevima i slonove. Iza jedne velike bitke razdijelio je nekoliko
slonova po obližnjim selima na prehranu. Tako je jedan slon
dospio i u selo u kojemu je tada živio Nasrudin-hodža. Kako slonu
treba mnogo hrane i kako nikakva ograda oko usjeva ne može
odoljeti slonovoj snazi, to ovaj slon za kratko vrijeme uništi
seoske usjeve, da se seljaci listom digoše da tuže za silne štete što
im je slon počinio. Kome će, već Nasrudin-hodži. On ih lijepo
sasluša, i sam uvidje da je tužba opravdana, pa reče seljacima da
bi dobro bilo da se pošalje jedna deputacija samom Timur-Lenku,
da im on skine s vrata ovu nesreću. Svi odmah pristanu na to i
deputacija se izabere s hodžom na čelu.
Kad su pošli iz sela, bio ih je priličan broj, ali što su se više
primicali mjestu careva boravka, to seljaka sve manje. Na posljetku
u vladarevu predsoblju opazi Nasrudin-hodža da je ostao sam.
Osmjehnu se pa sam sebi reče: — Hoće lukavi seljaci da me
prevare: ako bude kazne, da je ja sam pretrpim. Da vidimo ko će
koga nadmudriti!
Uđe T imur-Lenku bez oklijevanja. Kad ga vladar upita šta
želi, on mu ispriča da je jedan slon poslat u njegovo selo na hranu,
ali ne reče ništa o šteti koju im čini, nego, veli, kako je slonu
neobično i neugodno što je sam, što nema drugarice, i zato zamoli
vladara da im se smiluju pa da im pošalje i slonicu.
Timur-Lenku to bi vrlo drago, nagradi hodžu svakojakim
darovima i odmah naredi da se i žensko pošalje u selo.
Kad se hodža povrati u selo, zgrnuše se seljani oko njega da
bi saznali šta im je isposlovao kod cara, a on im odgovori:
— Veselite se, braćo! Dolazi nam i slonica.

125
 ŠTA BUDE OD STAROG MJESECA?

Pitali ljudi Nasrudin-hodžu:

— Šta biva od starog mjeseca nakon posljednje četvrti, a prije
nego se pojavi mlađak?
Hodža odgovori:
— Razdrobe ga, pa od njega prave zvijezde.

KOJU BI ŽENU HODŽA SPASIO

Neko vrijeme Nasrudin imao dvije žene. Jednog dana dođu

one zajedno pred njega, pa ga upitaju:
— Koju od nas dvije više voliš?
— Obje, reče hodža i htjede da tako zabašuri stvar, ali ga one
ne htjedoše pustiti. Mlađa žena mu reče:
— Zamisli da smo obje u lađi na jezeru, pa se lađa izvrne, a
ti možeš samo jednu da spasiš. Koju bi ti od nas dvije spasio?
Hodža se okrenu starijoj ženi i reče:
— Ženo, ono ti znaš malo plivati, zar ne?

JA CU SPOLJA, A TI IZNUTRA, PA DA SKUĆIMO

KUCU

Hodža odvede svoga magarca na pazar pa ga dade čovjeku da

ga proda. Vodajući magarca čovjek poče da ga hvali:
— Evo magarca na prodaju. Hod mu je dobar i brz. Kad kasa
kafa se može na njemu piti. Mlad je i snažan je. Nema nikakve
mahane.
Kupci se jedan za drugim počnu nadmetati u cijeni. Hodža je
to posmatrao sa strane, pa kad vidje navalu kupaca, reče u sebi: —
Kad je moj magarac ovakav, zašto da ga ja sam ne kupim? Zatim
se i on počne nadmetati. Najzad, magarac ostade njemu, te on
izbroji novac i vrati magarca kući.
Uveče ispriča ženi kako je prošao na pazaru, a onda mu ona
reče:
— I ja sam danas privrijedila nešto za našu kuću. Kupujući
kajmak, neprimjetno sam stavila svoju zlatnu narukvicu u tas za
utege pa sam tako za težinu narukvice dobila više kajmaka. Zatim
sam brzo uzela kajmak i pobjegla bez narukvice da trgovac ne
otkrije prevaru.
Hodža kad sasluša to o ženinoj dosjetljivosti reče:
— Samo nastavi tako, sultanijo. Ja ću spolja, a ti iznutra, te
da ovako zajednički što prije skućimo kuću.

126
 HAMAL I HADŽIJA
Bio neki vrlo siromašan čovjek, te ne mogaše drukčije živjeti
nego najposlije morade hamaliti samo da zasluži koru hljeba, pa
da se prehrani. Hamaleći tako nekoliko vremena, čuje on da u
Stambolu ima mnogo posla, te da se može prilično novaca zaslužiti,
s toga se on najposlije odluči te pođe u Stambol, pa kad je tamo
došao počne hamaliti što je više mogao. Pošto je u tom njegovom
poslu bilo mnogo zasluge, zasluži on kroz kratko vrijeme sto
dukata, pa reče: — Kod nas se može sa sto dukata vrlo dobro u
dućanu raditi, pa zašto bih ja ovaj teret podnosio, kad mogu sad
lakše živjeti. Samo ću da zaslužim trošak za puta, a ove ću novce
dati kakvom poštenom čovjeku neka mi kod sebe ostavi dok pođem
kući. — Tražeći on kome bi novce na ostavu dao, vidi nekog starog
hadžiju u veoma bogatoj trgovini, te pomisli: — Ovdje će mi
sigurno mjesto biti da ih ostavim, — pa najposlije na to smisli, i u
magazu hadžijinu uniđe. Kad je u magazu došao, hadžija ga zapita:
— Šta ćeš? — On mu onda odgovori da ga moli neka mu ovih sto
dukata primi na čuvanje, dok kući pođe, — koje sam, — veli, —
sa teškom mukom zaslužio, pa što bude pravo daću ti za čuvarinu.
— Hadžija na to pristane drage volje i reče da mu neće ništa za
čuvanje naplatiti, a još mu i to reče da on ima i od drugijeh ljudi
novaca na ostavi. Hamal izvadi dukate pa dade hadžiji, i ode da
zaslužuje putni trošak. Radio je hamal po Stambolu, te pošto prođe
nekoliko dana vidi da je zaslužio i više novaca nego što mu treba za
putnoga troška, s toga ode hadžiji da zaište ostavljene dukate, te
kad je tamo došao nazove hadžiji selam i zaište onih sto dukata.
Kad hadžija to čuje, počne ga psovati veleći: — Kakve si ti dukate
meni dao? — i najposlije ga i iz magaze istjera. Hamal onako tužan
ode pa stane zamišljen na nekom ćošetu, đe ga vidi neka hanuma
sa pendžera te pošlje sluškinju po njega. Sluškinja dođe k njemu
i kaže mu da ga zove hanuma. On kad je sasluša, pomisli da će joj
nešto nositi i pođe za njom. Kad je tamo došao, reče mu hanuma:
— čovječe, vidim da si nešto tužan, pa sam te zovnula da te pitam
šta ti je. — On joj odgovori: — Prođi me se, ženska glavo, kad mi
pomoći ne možeš! — Ona mu opet reče: — Možda bih ti mogla i
pomoći, samo mi reci šta ti je. On joj onda sve po redu iskaže,
kako je najprije u Stambol došao, kako je hadžiji dukate dao, i
ostalo. Ona kad to čuje reče mu: — To je vrlo lako, ja od prilike
znam koji je to hadžija, nego me pričekaj dok se ja obučem, pa
ćeš preda mnom ići, te kad ugledaš magazu prstom ćeš mi je
pokazati, pa ću ja onda unutra otići, a ti ćeš malo pričekati, te
onda uniđi i zaišti svoje dukate pa će ti ih hadžija odmah dati. —
Kad se hanuma obukla, pođe on pred njom. Kad je magazu vidio,
pokaže joj je prstom, pa ostane iza nje. Ona kad dođe u magazu
nazove hadžiji selam, a hadžija joj odgovori: — Alejkumu selam!
— donese joj stolicu pa reče: — Bujrum, hanuma, sjedi! — Pošto
je ona malko posjedila i odmorila se, zapita je hadžija šta joj treba,
a ona mu odgovori: — Ja sam došla da te nešto zamolim, ali da
mi obećaš da nećeš nikome ništa kazivati o našem razgovoru. —

127
On joj onda obeća da neće nikome ništa kazivati nego da će joj
drage volje učiniti ljubav što će ga moliti, samo ako bi mogao.
Ona mu onda počne govoriti: — Ja sam bila uda ta za jednim
muširom, pa mi je čovjek umro, a iza njega je ostalo mnogo nakita
i novaca, tako da ima vrijednosti oko četiri do pet hiljada dukata.
Ja sam došla da te zamolim da mi te stvari ostaviš samo dok
prepis bude, jer ima mnogo miraščija pa da ne uniđu u dijel, i
što bude pravo za čuvarinu, to ću ti dati kad po stvari dođem. —
Hadžija kad to čuje jedva dočeka i reče da će joj tu ljubav drage
volje učiniti, i da jo j neće ništa čuvarine uzeti. U to isto vrijeme
dođe u magazu i onaj hamal, pa zaište od hadžije da mu da one
novce, a hadžija odgovori: — Hoću, sinak, a koliko ono ostavi? —
Hamal odgovori: — Sto dukata! — a hadžija brzo otvori sanduk
pa hamalu izbroji sto dukata. Hamal kad dobije u šaku dukate
zapita hadžiju: — Koliko ću ti dati čuvarine? — a on mu odgovori
da neće ništa, i tako hamal ode sa sto dukata iz magaze, a ona
hanuma onda reče hadžiji da će mu stvari po sluškinji poslati, pa
ode. Hadžija sad ostane veseo čekajući kad će cura one stvari
donijeti. Ah mu bude uzalud, jer niti bi cure ni stvari. A kad prođe
podne i ićindija blizu primače, sjeti se hadžija da je prevaren te
počne za onih sto dukata tužiti, veleći: — Đe ja gotovih sto dukata
puštih ih ruka, lakomeći se na više! — Uzmučen za dukatima,
najposlije i magazu od muke još u dćindiju zatvori, što nije nikad
prije, pa mjesto da ide u džamiju klanjati, ode odmah onaki ljutit
kući. Kad je kući došao, počne po kući hodati i stvarima lupati, a
žena kad ga onakog vidi, zapita ga: — Šta ti je, zašto si tako ljut?
— On joj onda sve po redu ispriča, kaže joj za ženu, hamala i
dukate. Ona kad ga čuje, reče mu: — To je vrlo lako, samo ako mi
se obećaš da mi neš ništa zamjeriti, pak ru ti ja od hamala sjutra
dukate povratiti. — On joj se obeća da joj neće ništa zamjeriti,
samo neka mu dukate povrati. Kad je ujutru svanulo, pođe ona za
hadžijom u čaršiju, pa kad on vidi hamala pokaže joj ga prstom,
pak se u kraj pribije, a ona onda kao bez duše poleti k njemu pa
mu se o vratu objesi vičući: — Ovo je moj čovjek, pa ima već dvije
godine kako je pobjegao, a mene sa dva sina ostavio bez iđe išta.
— Kad on to čuje, dođe izvan sebe, veleći: — Otkud meni žena i
djeca kad se nijesam nikad ni ženio! — Ona onda počne nanovo
vikati i grditi ga, veleći: — Kad me nećeš da besleišeš a ti hajde
sa mnom pred kadiju, pa me pušti. — On joj na to odgovori: —
Nijesam ja tvoj čovjek niti te mogu puštiti, možda si ti sefila!
— Ona opet poviče: — T i si moj čovjek, tebe ja tražim ima toliko
vremena. — Na tu viku dotrče zaftije, svežu ga, pa pred kadiju
odvedu. Kad su pred kadiju došli, zapita kadija hanumu šta hoće
od njega. Ona odgovori: — Dragi efendija, neka mene i djecu
besleiše ili neka me pušti. — Kadija ga zapita hoće li je puštiti, a
on, pošto se ne mogaše opravdati, da nije njegova žena, najposlije
reče da hoće. Kadija im na to presudi da joj mora on dati sto
dukata nićaha. On se počne izgovarati da on dukata nema, ali mu
ništa ne pomaže. Pošto bijaše dukate kod one hanume ostavio,
zato morade moliti kadiju da ga pušti te da dukate donese. Kadija
mu dopusti i pošlje ga sa zaftijom da donese. Kad je hamal došao

128
onoj hanumi, zapita ga ona šta mu je opet te je neveseo, a on joj
počne sve po redu pričati za ženu i djecu, pa da je došao da
dukate dade te da je pušti. Hanuma kad to čuje reče mu: — To je
hadžijina žena, to je sasvim dobro za te, već evo ti sto dukata te
joj nićah plati, a na djecu neka ti kadija hućum-muraselu dade da
su tvoja, pa ih onda dovedi k meni. — On tako i učini: odnese sto
dukata, plati nićah, a od kadije uzme potvrdu i djecu, pa ih uzme
i hanumi povede, a hadžinica počne vikati da joj djecu ne uzima,
i da ih ne da; ali kadija njemu reče da ih slobodno vodi. Kad ih
h^nnmi dovede, dade im hanuma da jedu, a njemu reče da dođe
sjutra pa će mu ih dati da ih odvede i telalu preda da ih prodaje.
Hadžinica kad je kući došla, dotrči hadžija pa je zapita: — Jesi li
izbavila dukate? — Ona mu odgovori: — Evo dukati, ali djeca
odoše! — Kad hadžija to čuje veoma se sneveseli, ali nije mogao
ništa učiniti. Hamal kad vidi da je vrijeme u hanume ići, spremi
se i ode. Pošto je u hanume došao, reče mu hanuma: — Evo ti ova
djeca, pa ih vodi u čaršiju i podaj telalu, pa neka ih viče sto duka­
ta, a ja ću tamo doći pa se nadmetati s hadžijom, a kad bude
vrijeme da se teslime ja ću ti kazati. — Hamal uzme djecu pa ih
odvede u čaršiju i preda telalu, kazavši mu da viče sto dukata.
Telal uzme djecu, počne ih po Stambolu vodati i prodavati, vičući
sto dukata. Vičući tako naiđe ispred hadžijine magaze, a kad
hadžija spazi djecu, istrči i reče: — Evo još jedan! — Na to se
telal povrati natrag, vičući: — Sto i jedan dukat! — te kad tako
do hanume dođe poviče ona: — Ko se to šali sa tom djecom? Evo
pet stotina dukata! — Telal poviče sad nanovo pet stotina dukata,
pa kad dođe pred hadžijinu magazu i vikne, hadžija reče: — Evo
još jedan! — Telal počne vikati: — Pet stotina i jedan dukat! — i
dođe opet do hanume, viknuvši cijenu, a hanuma telalu reče: —
Hiljadu dukata! — Telal vičući hiljadu dukata dođe pred hadžiji­
nu magazu, a kad čuje hadžija primetne opet dukat. Telal se povrati
vičući: — Hiljadu i jedan dukat ovo dvoje djece! — a hanuma
čujući opet samo jedan dukat viška poviče: — Hiljadu i pet stotina
dukata! — Telal sad počne opet novu cijenu vikati, te dođe glas i
do hadžije, a on opet samo dukat nametnu. Telal počne vikati: —
Hiljadu i pet stotina i jedan dukat! — a kad je do hanume došao
ona opet reče: — Ko se to još sa tom djecom šali? Evo dvije
hiljade dukata! — Telal ode i novu cijenu oglasi, a kad hadžija to
čuje začudi se i reče: — Dokle će to više trajati? — Pa ne mogavši
djecu puštiti nametne još dukat. Telal se opet povrati vičući novu
cijenu, i dođe do hanume, a ona zaviče: — Dvije hiljade i pet stoti­
na dukata! — Telal nanovo poviče cijenu, i kad je do hadžije
došao opet sa višom cijenom to hadžiju vrlo porazi, ali opet ne
mogavši svoju djecu puštiti, nametne još dukat. Hanuma onda
dozove onda hamala i reče mu neka djecu preteslimi, jer je više
dosta nametati se. Hamal na to telalu reče neka ih teslimi, pa telal
odmah ode hadžiji i djecu mu onu preda, a primi dvije hiljade i pet
stotina i jedan dukat, i te novce hamalu odnese i preda. Kad
hamal novce primi, odnese sve hanumi pa metne pred nju i reče:

9 Narodni humor i mudrost Muslimana

— Evo ti svi novci, pa mi daj od njih samo sto dukata, a ostalo
uzmi sve sebi. — Hanuma kad čuje šta hamal govori, začudi se, pa
mu reče: — To je sve tvoje, ja neću ništa uzeti, nego uzmi novce i
odmah iz Stambola odlazi, jer neš ni glave iznijeti. — Hamal joj
se na to toplo zahvali i ode odmah kući, đe je živio srećno i zado­
voljno do svoga vijeka.

UZEO VRAGA RADI BLAGA

Budu tri brata i imadnu jednu kuću. Najmlađi bijaše ćelav, te

ga i zvahu Ćelom. Kako ostala, tako i ova braća pođu se dijeliti, al’
kako god okupe, ne mogu se podijeliti. Na to rekne ćelo:
— M i ćemo se lako podijeliti, vi meni dajte sva vrata, a vama
neka ostane kuća.
Oni pristanu na to, poskidaju sva vrata i dadnu ćeli, a ćelo ih
iznese pred kuću, pocijepa sva osim jednih, pa kad bi pred noć,
uprti se vratima i krene od kuće. Njegova braća ostanu kod kuće,
al' im na um padne kako će prenoćiti u kući, u kojoj nema nijednih
vrata, pa pođu i oni za njim. Stigavši ga nadomak nekakve planine,
počnu ga nagovarati, da se vrati kući, da kod kuće prenoći; ah im
on reče:
— Jok, ja nemam prava noćivati u vašoj kući; ja sam uzeo
svoj dio!
Kad oni vidješe, da se Ćelo ne će vratiti, i da bi oni morali
prenoćiti u kući bez vrata, oni ga upitaše, biše li oni išli s njim.
— Pa ako hoćete, ja vas ne vraćam — veli Ćelo.
Sad pođu sva tri kroz planinu, ali se ubrzo smrkne, ćelo stane
pod jednim hrastom, pa im rekne:
— Ne treba nam ići dalje od ovog hrasta, al’ ne smijemo ni
ovdje noćiti, jer bi nas kojekakva zvjerad mogla bihuzuriti, već
uspet ćemo se na ovaj hrast.
Zatim se Ćelo prvi uspenje, oni mu dodaju ona vrata, a onda se
i oni uspenju.
Tek što su oni sjeli, dođu tri trgovca pod taj hrast.
Trgovci upale svijeću, nalože vatru i pristave večeru, a onda
počnu brojiti pare. ćelo je sve gledao, pa kad oni htjedoše da ve­
čeraju, ćelo zadreči ko jarac, što je više mogao, zalupa onim vra­
tima i — tres njima među njih po onoj vatri. Ko noć, a trgovci sa­
mi od sebe strašljivi, natisnu se bježati glavom bez obzira, ostavivši
i pare i ostali mal. Oni siđu dolje i počnu jesti onu večeru, dok od
onih trgovaca, koji je najslobodniji bio, priđe njima, a oni mu rek-
nu, da jede s njima. Kad su bili u po večere, rekne Ćelo njemu:
— Zini, eto ti dlake u ustima!
On sirota zine, a Ćelo, ko da će mu izvaditi dlaku iz usta, po­
tegne ga jednom rukom za jezik, dok u drugoj držaše britvu, pa
frak po jeziku. On odsječena jezika skoči i stade vikati svoje dru­
štvo — onu dvojicu, al’ je čudnovato bleketao, od čega se oni još
više prepadnu, pa bježi, ćelo uzme torbu, u kojoj su pare bile, pa
rekne braći:

130
 — Meni će samo ova torba, a vi uzmite taj ostali mal!
Odatle se rastanu, ona dvojica vrate se kući, a Ćelo krene svo­
jim putem. Idući tako sretne ga u putu nekakav hadžija, koji opazi,
da su to u Ćele u torbi pare, pa ga upita, kamo će.
— Da mi je doći u prvi grad, pa bih se najmio u koga — veli
Ćelo.
— Pa bi li htio biti kod mene? — upita ga hadžija.
Ćelo vidi, da je u hadžijinu oku njegova torba para, pa da ga
se samo otrese, veli, da on ne može biti kod njega, jer je on bradat.
Hadžija nato sažme ramenima, krene svojim putem, al’ mu Ćelina
torba u glavi ostala, opet se predomisli, prevmu haljine na sebi,
upopriječi put i ispade pred Ćelu.
— Kamo si pošao, delikanlija? — upita ga hadžija promijenivši
nešto glas.
— Da mi je doći u prvi grad, pa bih se najmio u koga — odgo­
vori ćelo.
— Pa bi li htio kod mene?
Ćelo opazi, da je to onaj isti hadžija, koji ga je maloprije zvao
sebi, pa mu opet odgovori, da se ne može kod njega unajmiti, jer je
on bradat, našto mu hadžija rekne:
— Moj sinko, svako je bradat u našem gradu, ti ćeš se najpo­
slije u bradata najmiti, a u mene bi ti najbolje bilo.
Ćelo vidi, da se ne može otresti hadžije, pa rekne:
— Pa dobro, hadžija, ja ću biti tvoj sluga, ako ćeš najprije pot­
pisati senet, da se nećeš nikad razljutiti na mene, te ako bi se raz­
ljutio, da ćeš biti moj sluga.
Hadžija se zamisli. Ona torba para sve mu bila pred očima; na
posljetku potpiše senet.
Prvo jutro da Ćeli komad prosovine i štap i zaputi ga, kuda će
otjerati goveda, da se napasu. Kad bi pred večer, Ćelo vrati goveda,
a hadžija dođe da vidi, je li Ćelo napasao goveda, kadli goveda
gladna. Nato on rekne Ćeli:
— Ćelo, nemoj tako hrđavo napasati goveda, odsele dogoni go­
veda sita.
— Dobro — veli ćelo.
A kad bi sutradan, utjerao goveda u hadžijino žito. Tu večer
vrati goveda sita ko bure, i tako je radio nekoliko dana, dok hadžija
ču, šta mu je Ćelo od žita uradio. Nato rekne Ćeli:
— Ma ojađen bio, kako ćeš ugoniti goveda u žito?!
— Pa, hadžija, ljutiš li se ti? — opomenu ga Ćelo.
— Vala, ne ljutim — hadžija će na to, sjetivši se kakav je se­
net potpisao.
Izatog ćelo je radio sve naopako, a kad god ga je hadžija upi­
tao, zašto je tako činio, on bi ga samo opomenuo, ljuti li se, našto
je siroti hadžija uvijek odgovarao, da se ne ljuti. Pokajao se ha­
džija, što je uzeo Ćelu, pa džaba mu njegovo blago, pa bi, ako ćeš
pregorio neki dio i od svog blaga, samo kad bi se kurtarisao vraga,
al’ kako će, nije znao. Mislio i mislio, dok nije smislio.

9* 131
 Jednog dana rekne hadžija hadžijinici, da zgotovi dvije, tri pite,
jer da će tu večer ići nekamo, a da će ćelo sam ostati kod kuće.
Hadžijinica odmah zgotovi pite, a hadžija nađe jedan veliki sepet,
pa ga natrpa robe, a na vrh metne one pite. Nu, ćelo to opazi, pa
izvadi onu robu, i on se savije u sepet, a one pite metne na se i još
nešto robe.
Hadžija i ne misleći spopadne sepet i pođe sa ženom. Idući pu­
tem ispriča hadžijinici, kako je ugovorio s nekakvim zlikovcem, da
te noći dođe njegovoj kući, da ubije ćelu i da ga gdjegod zakopa.
— A mi — veli — kad se vratimo, možemo se samo čuditi, kako
je ćelo, bajagi, pokrao kuću i pobjegao, dok smo mi bih na putu.
Napokon susta hadžija i sjede da se odmori, pa upita hadžiji-
nicu:
— Hoćemo li sada malo pojesti?
— Ja sam jeo — javi se Ćelo iz sepeta — dete i vi.
I pruži im jednu pitu.
Hadžija se kamenio od čuda, kad je vidio Ćelu u sepetu, pa mu
opet bi teško, što Ćelo zna, što mu hadžija misli.
Tako pođu njih troje, i dođoše na posljetku do jednog mora.
Hadžija vidi jednu strmu obalu, pa im rekne, da će na toj obali spa­
vati. Hadžija legne na jedan kraj, hadžijinica usrijedu, a Ćelo na
drugi kraj, do mora. Ćelo ko da je znao, da se radi o njegovoj glavi,
uzme svoju sedžadu negdje u ponoć, pa je prometne usrijedu i
legne. Izatog zovne hadžija svoju ženu:
— Ženo!
— Ha — odazove se ćelo promijenivši glas ko hadžijinica.
— Ustaj! — rekne hadžija i skoči na noge, a i Ćelo za njim. On
uzme sedžadu do glave, a Ćelo do nogu, te tres hadžijinicom
u more! Hadžija leže opet, ko da nije ništa ni učinio, a i ćelo tako.
Kad nekoliko prođe, hadžija se javi veselo:
— Ženo!
— Ha — odazove se ćelo promijenivši glas ko hadžijinica.
— Ja rabi šućur, mi se kutarisasmo!
— Pa jesmo, ja rabi šućur.
Poslije, kad je zabijelilo, hadžija vidi, da je bacio hadžijinicu u
more, a da je Ćelo ostao; ne znajući, što bi i kako bi, pritisne kapu
i bježi, ne bi li makar on živ umakao.
Lutao tako neko vrijeme ko muha bez glave, a na posljetku se
opet povrati kući, al’ ubrzo čuje, da i Ćelo dolazi. Sad se hadžija
baci u misao, što bi i kako bi, pa namisli ovako:
On zovne trojicu svojih komšija te im najprije kaže svoju
muku i svoj hal, što podnosi od prvog dana, kako je uzeo onog Ćelu
sebi, i kako se ne može od njega sakriti nigdje na zemlji, te ih za­
moli, da ga zatrpaju živa u zemlju, načinivši kakvu zgodu, kako mo­
že dihati — pa kad — veli — dođe ćelo, vi kažite da sam ja umro,
ne bi 1’ onda, kad čuje za moju smrt, otišao.
Komšije sve tako učine, pa onda sjednu čekati Ćelu, dok se
ubrzo i Ćelo pomoli. Prva mu riječ bijaše:
— Gdje je moj hadžija?

132
 — Bogme, ćelo, da ti je zdrava glava, hadžija je umro! — od­
govore oni.
— Ih, majko moja — žalosno će ćelo — pa gdje ste ga ukopali?
— A što ti je stalo za tim?
— Ma kažite mi, da mu odem proučiti jednu Fatihu pa da i ja
idem na svoj sent.
Oni se ovdje prevare te kažu ćeli, gdje je hadžija ukopan, ćelo
dođe tamo na hadžijin kabur pa ko da je znao, da je hadžija živ,
ne htje učiti Fatihe, već se okupi bucati oko hadžijina kabura,
grebsti rukama po kaburu i rikati ko vo.
Kad to ču hadžija, mišljaše, da se to buca nekakav junac, pa
poviče odozdo:
— Voćke, vuk te ujeo, hoće li me opaziti Ćelo!
Čuvši Ćelo hadžijin glas iz kabura, stane se još više bucati i
praćkati, dok nije zasuo zemljom i onu rupu, na koju je hadžija di-
hao. Na taj način, vele, hadžija zaglavi, a Ćelo prisvoji njegov
imetak.
HUMOR I MUDROST
U PJESMI
1
TRI DILBERA

Tri dilbera u tri grada rastu:

U jednomu Sumbul Selimaga,
U drugomu Karamfil Alaga,
U trećemu šećera djevojka.
Nju isprosi Sumbul Selimaga,
A za njime Karamfil Alaga;
Zato su se u sud istjerali.
Najpre ide Sumbul Selimaga.
A za njime Karamfil Alaga,
A za njime šećera djevojka.
Kada dojde šećera djevojka,
Prema njome kadija skočio,
Pa na svoje mjesto posadio,
Pa šećerli kahvu dodavao.
Govorio Sumbul Selimaga:
— Sudi pravo, veliki kadija,
Sudi pravo, tako bilo zdravo. —
Mislio se veliki kadija,
Pa govori Sumbul Selimagi:
— N ije za te šećera djevojka,
N i za tebe, Karamfil Alaga;
Već za mene, velikog kadiju. —
Kad su oni r’ječi razumjeli,
Oni idu kući kukajući,
A kadija osta pjevajući.

PREVARENI ĐUVEGIJA

Isprosio šestokriloviću,
Isprosio Šećerku djevojku.
Dadoše je i ne pitaše je,
Vjenčaše je i ne kazaše joj.

Kad je bilo u petak u podne,

Eto li ti kite i svatova.
Djevojka se bratu zamolila.
Da on ide u lov u planinu.
Da uhvati ticu prepelicu,
Da sašije svileni jastučić.
Čime će se zaklinjati seka.

137
 To je bratac jedva dočekao,
I on ode u lov u planinu,
I uhvati ticu prepelicu.
Pa je zaši u svileni jastuk.
Uze mlada ticu prepelicu,
Pa je metnu sebi pod pojase.

Kada su joj ruke knili.

Govorila lijepa djevojka:
— Ma me knili ii ne knili,
živo mi je čedo pod pojasom,
Živo čedo Kopčić Ali-bega! —
Povedoše kićeni svatovi,
Povedoše Šećerku djevojku.
Govorila lijepa djevojka:
— Vodili me i ne vodili me,
živo mi je čedo pod pojasom,
Živo čedo Kopčić Ali-bega! —
Ništa njojzi svati ne govore,
Dadoše je šestokriloviću.
Kad je bila s begom u odaji,
N jojzi beže tiho govorio:
— Del’ djevojko, na bijelu ruku! —
Njemu veli Šećerka djevojka:
— Što ću tebi na bijeloj ruci?
Živo mi je čedo pod pojasom,
Živo čedo Kopčić Ali-bega! —
To je begu vrlo teško bilo,
Kadiji je brzo odletio,
Da kadija otpusti djevojku.
Kadija je umah otpustio,
Pa je vjenča Kopčić Ali-begu.
Djevojka je ticu izvadila
I tako je na pendžer spustila.

Kada vidje Šestokriloviću,

Udari se rukom po koljenu,
Te mu čoha puče na koljenu:
— Varaše me toliki junaci,
Niko mene prevario nije,
Doli danas Šećerka djevojka! —

BULE BANJALUČKE

Šetale se bule banjalučke,

Na teferič na vodicu hladnu;
Svaka nosi tikvu i pogaču,
A Ajkuna tikvu muzeleza.
Kada su se mlade ponapile,
Sve pospaše kano i poklane.

138
 Prikrade se tursko momče mlado,
Pa ukrade sve gaće sa bula.
Kad se bule od sna probudile,
Svaka vidi da joj gaća nema,
A Ajkuna suze prolijeva:
— Jao, druge, mojih gaća nema!
Da su gaće kao što su gaće,
A1 su gaće veza stambulskoga:
Do koljena vrani i gavrani,
Od koljena vuci i bauci,
A na turu carevi veziri.

A ŠTO MI SE TRAVNIK ZAMAGLIO

Dv’je planine vrh Travnika grada —

Bukovica, spram nje Vilenica.
Vilenica Bukovicu pita:
— A što mi se Travnik zamaglio,
ili gori, ii’ ga kuga mori?
— Niti gori, nit’ ga kuga mori,
djevojka ga okom zapalila,
crnim okom kroz srčali pendžer!
Izgorješe dva nova dućana,
dva dućana i nova mejhana,
i mešćema, gdje kadija sudi!

SVAĐA ZBOG JAGLUKA

Zavadi se i milo i drago:

Mlad Omer-beg s Omerbegovicom,
U ponoći u meku dušeku,
Da kroza što, ne bi ni žalili.
Već zbog jednog vezena jagluka,
Zlatom vezen, u djulsiji b’jeljen,
Da od njega bijel dvor miriše
I halvati gdje Omer-beg spava,
Da su mu ga milosnice dale.
Omer-beg se ljubi svojoj pravda:
— Ti znaš dobro da ja sestru imam,
Milu sestru Zećirbegovicu —
Ona mi je vezen jagluk dala,
Zlatom vezen, u djulsiji b ’jeljen!
Kad to čula Omerbegovica,
Ona skoči na noge lagane,
Pa uzima divit i kalema,
Te zaovi sitnu knjigu piše:

139
 — Zaovice, Zećirbegovice —
Živ ti beže, i ne željela ga,
Jesi 1’ bratu vezen jagluk dala,
Zlatom vezen, u djulsiji b ’jeljen,
Da od njega bijel dvor miriše
I halvati gdje Omer-beg spava?
Knjigu gleda Zećirbegovica,
Knjigu gleda, grozne suze roni:
— Jao meni, do boga miloga,
Sad ako ću pravo kazivati,
Sa snahom ću brata omrznuti.
Ako li ću zakleti se krivo,
Ja se bojim, izgubit ću bega.
Sve mislila, na jedno smislila,
Pa uzima divit i kalema.
Ona snahi knjigu otpisuje:
— Moja snaho, Omerbegovice,
Živ mi beže i ne željela ga,
Ja sam bratu vezen jagluk dala.
Zlatom vezen, u djulsiji b ’jeljen,
Da od njega bijel dvor miriše
I halvati gdje Omer-beg spava!

KOLIKO JE U CURE JARANA

Oj divojko, imaš li jarana?

— Bolan bio, tko je bez jarana!
Koliko je u godini dana,
Toliko je u cure jarana.
Da joj svaki po jabuku dade,
Curi hrana za godinu dana!

ČIN' MI ČINI, KOPČIĆA ROBINJO

Polegla je bjelica šenica

Od Kopčića do Begova dvora,
Žanje šen’cu Kopčića robinja
Desnom rukom, srebmijem srpom.
Tuda ide Biglić Huseine,
— Selam-alejć, Kopčića robinjo,
Je li dobra bjelica šenica?
Je li čemu Kopčića kaduna?

140
 Odgovara Kopčića robinja:
— Lijepa je bjelica šenica,
Jošt’ je ljepša Kopčića kaduna:
Da je vidiš, razbolio bi se.
Da je ljubiš smrtmice bolan,
Ljubeći je ti bi ozdravio!
AT govori Biglić Huseine:
— Čin’ mi čini, Kopčića robinjo,
Da ja ljubim Kopčića kadunu.
Za to ću te dobro darivati!
Kad to začu Kopčića robinja,
Baci mlada srebrnoga srpa,
Pa otide dvoru bijelome
I doziva Kopčića kadunu:
— Da t’ je vidjet’, moja gospođice,
Divan ti je Biglić Huseine,
Da ga vidiš, razboljela bi se,
Da ga ljubiš, bolje bi ti bilo!
Kad to čula Kopčića kaduna,
Robinji je tiho besjedila:
— Čin' mi čini, moja robinjice,
Da me ljubi Biglić Huseine.
Dosad si mi robinjica bila,
A od sad ćeš po bogu sestrica!
Kad to čula tanana robinja,
Ona zove Biglić Huseina,
Ter uzima od Biglića zlato.
Dvaput više od svoje kadune.

PJESMA OD ISTINE

Braćo moja i družina draga,

da vam pjesmu od istine kažem:
Uranio aga Hasanaga,
prije zore na četiri dana!
Konja jaše na magarcu skače
po kupusu — zelenoj livadi!
Gledala ga punica djevojka
sa vrh kule na grani sjedeći.
Zapio se aga Hasanaga,
zapio se žalosna mu majka
u Mostaru na sred Sarajeva.
U piću je glavu izgubio,
mrtav pao, jedva kući došo.
Kod kuće je mrtvu majku našo,
još se jadna ni rodila nije!

141
 Od radosti čibuk prifatio,
na gromu ga ljutu pripalio;
na Biograd pušku naslonio
u Travniku zeca pogodio,
pečena ga kerovi don’jeli,
na siniju pred agu metnuli!
Eto, braćo, pjesma od istine,
od istine što je za družine.

PAŠA I DJEVOJKA

Sinoć paša na Grahovo pade.

Jutrom Fata na divan mu stade.
— Jadan paša, jedan zulumćaru,
Ti uzapti svoje janičare,
Sinoć su mi na dvor udarili,
Moga babu prid dvor istjerali,
Moju majku čizmom prigazili,
Meni mladoj silu učinili!
Nasmija se paša Ali-paša:
— O divojko sa Grahova Fato,
Kako imaš prebijelo lice,
I ja bih se paša prevario,
A kamoli moji janičari!
Razljuti se lijepa djevojka:
— Jadan pašo, jedan zulumćaru,
Ti uzapti svoje janičare,
Ja sam sama sad prida te došla,
Ja ću sama i prid cara ići.
Kod cara su tri dajidže moje,
Jedan cara svlači i oblači,
A drugi mu rusu glavu briči,
A treći mu pašaluke d’jeli.
I tebi je, zulumćaru, dao,
A ko dao, more i uzeti!

Pripade se paša Ali-paša,

Pa govori lijepoj divojci:
— O divojko sa Grahova Fato,
Ti poznaji moje janičare!
— Lako ću ih ja poznati, pašo!
Sinoć bješe u mrku beluku,
Danas na njem crvena kadifa.
Sinoć bjehu čizme i kalčine,
Evo danas kajzer-jemenije.
U sebi je paša pomislio:
— Moj sestriću, godina ti crna.
Kako će te, dajo, pogubiti?

142
 Onda posla dva mrka dželata.
Dovedoše Muju haznadara,
Skidaju mu crvenu kadifu.
Za to Mujo haje i ne haje,
Na divojku okom namiguje.
Zatrka se mrka dželatina,
Da on Muji odsiječe glavu.
Kad to vidje lijepa Fatuša:
— Aman, pašo, pokloni mi Muju!

To je paša jedva dočekao,

Pokloni joj Muju haznadara,
Pa ih vjenča i dobro dariva.

KLETVA DJEVOJAČKA

Akšam dželdi mrak na zemlju pade,

Istor zeman dragoj na pendžere,
Moju dragu druge rasplakale:
— Naša drugo ženi ti se dragi.
— Nek se ženi, želila ga majka,
Dala sam mu srmom vezen jagluk.
Koliko je u jagluku žica,
Onoliko bolovao ljeta,
Koliko je u jagluku grana,
Onol’ko mu na srdašcu rana,
Koliko je na kruški krušaka,
Onol’ko ga ubilo pušaka,
Koliko je na moru brodova,
Onol’ko ga ubilo gromova.
Koliko je pod Livnom nefera
Onol’ko ga liječilo berbera,
Svaki berber po godinu dana,
Omerberber devet godinica.
Nikakav ga izliječit ne mogo.

KUNA HASANAGA

Konja jaši Kuna Hasanaga.

Na vitu se jelu naslanjaše:
— Vita jelo mene boli glava,
Hasanaga s mene li te boli?
Vita jelo, ja ne velim na te.
Već me boli, s’ trijuh djevojaka.
Jedna, jelo, bijela i rumena,
Druga, jelo, tanka i visoka,
Treća jelo, crnijeh očiju.

143
 Štono, jelo, tanka i visoka,
S one mene zaboljela glava;
štono, jelo, bijela i rumena,
S’one, jelo i srdce i glava;
Štono, jelo, crnijeh očiju,
S' one junak hoće umrieti.

SESTRA OSLOBAĐA BRATA

Sinoć pade paša krajem Save,

Krajem Save, krajem vode hladne.
Jutros paši došli na potugu,
Da je tkogod, ne bih ni žalio,
Nego majka Kopčić Džafer-bega:
Da je majku pred dvor istjerao,
A amidži bradu počupao;
Da on pije vino i rakiju,
Da ne klanja pet vakti namaza
I ne posti šehri ramazana;
Da on ljubi sve redom djevojke,
I pred njima pašinu sestricu.
Spremi paša dva hitra kavaza:
— Doved’te mi Kopčić Džafer-bega!
Odletješe dva hitra kavaza
Do bijela Džafer-bega dvora.
Beg Džafer-beg abdest uzimaše,
Sestrice mu mahramu držaše.
Kad ugleda dva hitra kavaza,
Baci bratu mahramu na rame,
Povuče se, uteče u dvore.
Priletješe dva hitra kavaza,
Džafer-begu da savežu ruke,
AT govori beže Džafer-beže:
— Nikom ništa učinio nisam,
Nevezan ću paši odlaziti!
Abdest uze i spušća rukave,
Pa on pođe niz mermer-avliju.
A l’ ga zovnu seka sa pendžera:
— Vrat' se amo, beže Džafer-beže,
Da ti reknem nekoliko r’ječi!
On se natrag seki povratio.
Njemu veli plemenita seka:
— A, moj brate, Kopčić Džafer-beže,
Jutros te je opanjkala majka,
Opanjkala paši Sejidiji,
Da si majku pred dvor istjerao,

144
 A amidži bradu iščupao,
I da piješ vino i rakiju,
A ne klanjaš pet vakti namaza,
I ne postiš šehri ramazana;
Da ti ljubiš sve redom djevojke,
I pred njima pašinu sestricu.
Otvor’ oči, što ćeš govoriti!
Ode beže paši pod čadore,
Paši dođe, turski selam dade,
A paša mu selam prihvatio:
— Je li ovo Kopčić Džafer-beže,
štono mu je sokak-pljaca t’jesna?
— E, ovo je Kopčić Džafer-beže,
štono mu je sokak-pljaca t’jesna,
Što sam majku na dvor istjerao
I amidži bradu počupao.
Hoće mi se da udaje majka,
Za amiđžu, za babina brata,
Pa mi moje sakrivaju blago.
Ako pijem vino i rakiju,
To je moja i starina pila;
Ak’ ne klanjam pet vakti namaza
I ne postim šehri ramazana,
Nećeš za me ti činit dževapa;
Ako ljubim sve redom djevojke,
I pred njima pašinu sestricu.
Kad ja, pašo, iz džamije dođem,
Po četiri na dušeku nađem,
A pred njima pašinu sestricu.
I ti bi se, pašo, prevario,
K oji si se triput oženio,
I ti bi im lice obljubio!
Mignu paša okom na ćehaju,
A ćehaja okom na dželate,
A dželati jedan na drugoga.
Povedoše Kopčić Džafer,bega
Da mu rusu odsijeku glavu.
Džafer-begu dobra sreća bješe,
Jer na njemu zlatan fermen bješe.
Žao bješe dvama dželatima,
Da ga crna ne poštrapa krvca:
Stadoše mu skidat odijelo,
Al’ od zlata ševak ods’jevaše
Po bijelu Džafer-bega dvoru.
I tu njemu dobra sreća bješe.
Jer mu seka uz pendžer sjedaše —
Odmah se je jadu dosjetila,
Pa pogleda niz rosne livade,
A kad vidje brata i dželata,
Ne umjede kuli niz basam'ke,
Nego skoči kuli sa pendžera;

10 Narodni humor i mudrost Muslimana J45

Trkom trči paši pod čadore.
Dok je paši došla pod čadore,
Odmah paši poče govoriti:
— Što je, pašo, cm ti obraz bio!
Zar ćeš brata meni pogubiti?
A tako mi dina i imana.
Kako jesam sad to tebe došla,
Bosonoga, bez žutih papuča,
Gologlava a ne prekrivena,
’Vako hoću i do cara doći,
I kod cara tebe opanjkati.
Kod cara su tri dajidže moje:
Jedan cara svlači i oblači,
Drugi caru stoji na divanu
I zameće ture na fermanu,
A treći vam pašaluke daje,
I tebi je ud’jelio, pašo,
On će tebi glavu odasjeći!
Pa se natrag dvoru povratila.
Pripade se paša Sejidija,
Pa izađe pred b’jela čadora,
I dozovnu dva hitra dželata:
— Povratite bega Džefer-bega,
Nemojte mu posijeći glavu!
Povratiše bega Džefer-bega,
Dovedoše paši pred čadore,
Njemu veli paša Sejidija:
— O, čuješ li, Kopčić Džafer-beže,
Da mi hoćeš pokloniti seku,
Ja bih tebi poklonio glavu.
Kakva ti je mudra i razumna,
Um jela bi caru dževap dati,
Umjela bi Bosnom okrećati!
A veli mu Kopčić Džafer-beže:
— A Boga mi, paša Sejidija,
Ne mogu ti ništa kazivati,
Dok ne pitam moju seku dragu.
Ja sam Bogu jemin učinio,
Da je neću dati ni za koga,
Dat je neću za kog seka neće.
Ode beže svom bijelom dvoru,
Seki kaza što je i kako je.
Ne šće njemu ništa besjediti,
Nego uze divit i kalema,
I ćageta knjige bez jazije,
Pa napisa knjigu šarovitu,
Pa je dade sluzi Huseijinu:
— Nosi knjigu paši Sejidiji!
Ode Huso i knjigu odnese.

146
 Kad je paša knjigu prifatio.
Knjigu uči paša Sejidija,
Knjigu uči, glavom odmahuje.
A što mu je ona otpisala:
— O čuješ li, paša murtatine,
Što me prosiš, kad ti poći neću?
Kako bih ti vjerna ljuba bila,
Kad me htjede s bratom rastaviti!
A tako mi dina i imana.
Da ja imam devet robinjica.
Ja ti ne bih ni devete dala,
A kamo li vjerna ljuba bila!

NESRETNI SVATOVI

Kad Vilići seku udavaše,

Trista ovnov’ kurban učiniše.
Tri turbeta nova sagradiše,
Trista djece sunet učiniše,
Da im seka zdravo goru prijde.
Kad je seka zdravo goru prišla,
Goru prišla, u polje unišla,
Udarila kiša sušnježića,
Svi svatovi natrag pobjegoše:
Osta zlato na sred polja sama.
Na zlatu je devet kavadova,
I deseta svilena košulja.
Sve se devet za košulju smrzle,
Tanka koša za bijelo tijelo.
2ute čizme za krznali noge,
Prstenovi za bijele ruke
A đerdani za bijelo grlo,
Zlatna peća za medena usta.
Ona ide đuveginu dvoru.
Kad je došla pred bijele dvore.
Izlazila stara svekrvica,
Ne veli joj: kako si ozebla?
Nego veli: kako si nam lijepa.
Izlazila mlada zaovica.
Ne veli joj: jesi 1’ nam ozebla?
Već joj gleda vezak niz košulju.
Izlazila mlada jetrvica,
Iznosila čedo u naramku,
Pa svom čedu ona govorila:
Pitaj dušo, je 1’ ozebla strina!
Kad te riječi mlada razumjela
Mašila se rukom u džepove,
Izvadila jagluk srmom vezen,
U jagluku hiljadu dukata.

10 * 147
 — Na der tebi, čedo prenejako,
Jagluk, deri, a strinu spominji,
Ona ide u gornje čardake,
Tere pade na mehke dušeke.
Oni mlidu, da se prenemaže,
A1 se zlato i s dušom razstade.

HADŽINA FATA I ĐIDIJA

— Hadžina Fato, izađi na vrata
Da ti vidim crne kose, da ih mrsim ja!
— što bi bolji bio kad bi ih vidio?
U dućanu turu svile jesi 1’ vidio?
Još su crnje moje kose, more đidijo!
— Hadžina Fato, izađi na vrata,
Te pomoli bijelo lice da ga vidim ja!
— Što bi bolji bio kad bi ga vidio?
U ćitaba list jazije, jesi 1' vidio?
Još je bjelje moje lice, more đidijo!
— Hadžina Fato, izađi na vrata,
Te pomoli bijele grudi da ih vidim ja!
— Što bi bio bolji kad bi ih vidio?
U kafezu dva goluba, jesi 1’ vidio?
Još su bjelje moje grudi, more đidijo!

PLATNO BILI BABA ŽABA

Platno bili baba žaba

u jezeru, na kamenu.
N joj dolazi rak na konju:
— Selam alejć, baba žaba;
— Alejć selam, rače bače!
Progovara rače bače:
— Daj mi, baba, tvoje gaće!
— što će tebi moje gaće!
skoro sam ti ćerku dala!
— Čudnog si mi vraga dala!
Kad na vrata — potrkuša,
kad na prozor — izviruša;
kad ugleda stan u kući:
kakva s’ ovo zakucala?
Kad ugleda ženska nita:
kakva s’ ovo zamrsala?
Kad ugleda dobar biljac:
kakav j ' ovo topliguzac?
Kad ugleda dobar lonac:
kakav j ' ovo nabiguzac?
Kad ugleda plug u kući:
kakvi s’ ovo kozi-rozi?

148
SOVA I ORAO

Sova sjedi na bukovu panju,

viš’ nje oro na jelovoj grani.
Sova orlu tiho besjedila:
— Idi, orle, ne namiguj na me;
sad su ljudi čudnovate ćudi,
pa će reći: ljubi sova orla.
A1 besjedi siva tica orle:
— Id ’ odatle, sovo bućoglava!
N ije ’vaki čelebija za te.

ČIJE ZLATO NA VODI ZASPALO

Sunce zađe, a mjesec izađe,

Mejru s Mehom na vodici nađe.
Meho M ejri obljubio lice,
Mejra ciči kao guja ljuta:
— Ko će kazat' mojoj staroj majci?
Govorio Meho čelebija:
— Ja ću kazat’ tvojoj miloj majci.
I uzjaha dobroga konjica,
Pa on ode pred Mejrine dvore,
Ispred dvora pjesmu zapjevao:
— Čije zlato na vodi zaspalo.
Zlato mu je voda odnijela!
Dok zaciča Mejrušina majka:
— Moja Mejra, žalosna jo j majka!
Govorio Meho čelebija:
— Što će meni biti muštuluka?
Ja sam junak Mejru uhvatio.
Kad to čula Mejrušina majka,
Mejru mu je muštuluka dala.
To je Meho jedva dočekao,
Pa on ode na vodu studenu
I oženi Mejrušu djevojku.

NAMET

Pošetale pašine kokoši,

Dilber Vranka i Karanfil Šarka
A pred njima horo čelebija.
Govorio horo čelebija:
— Da sam mlađi da me carem metnu,
Stavio bih namet na vilajet;
Na Sarajevo groše i dukate,
A na Travnik žito svakojako,

149
 A na Jajce jarce i kozliće,
Skoplje pako davalo bi lonce,
Livno pako varoš plemeniti,
Davalo bi krave i volove.
Na Visoko, na nesretni varoš,
Nametno bi, kože učinjene
A na Vareš kotle i sadžake.
Na Zenicu šljive i pšenicu,
Banjaluku sladku ljubenicu,
A na Tešanj plemeniti češalj,
A na Tuzlu solen-sapuljaču,
I na Žepče kukuruze žute,
A na Zvomik zlato preljevano
Srebrenicu srebro netaljeno.
Na Fojnicu praha puščanoga,
Pak i one tanke pirlftanke.
Na Kreševo ploče litrenjače
A na Vranke klince čavljenjake.
Pak na onu Busovaču malu,
Na nju pobro mlađane kovače
A na novi Šeher premaleni,
Na njega bih kose dimiskinje.
A na Ramu ječam i pšenicu,
Na Neretvu vino i rakiju;
A na Mostar luka sjemenika,
Na Ljubuški duhan i pirinač,
Na Gabelu ribe jeguljice,
A na Foču varoš plemeniti.
Na njega bih metnuo handžare.
Govorile obadvije koke
Dilber Vranka i Karanfil Šarka:
— Odkako si horo ostario,
Vele, ti si pamet izgubio,
Štogod ljepšeg na svijetu ima
To nam nijesi spomenuo, horo!
Gdje su tebi momci Dolačani?
Gdje 1’ djevojke lijepe Kreševljanke?
Što ne kupiš momke i djevojke,
Nek se ljube koliko jim drago.
I junaka nek porode mnogo!

SELAM ALEJK DILBER-MEJRO

Izvor-voda izvirala, bistra, studena,

Zalijevala struk bosiljka, zimi zelena,
čuvala ga dilber-Mejra, bijela, rumena.
Otud ide star na konju, stari delija:
— Selam-alejk, dilber-Mejro, bijela,
rumena,

150
 Pije li se izvor-voda, bistra, studena?
Bere li se struk bosiljka, zimi zelena?
Ljubi li se dilber-Mejra, bijela, rumena?
— Hajd’ otalen, star na konju, stari
delija!
Ne pije se izvor voda, bistra, rumena,
Ne bere se struk bosiljka, zimi zelena.
Ne ljubi se dilber-Mejra, bijela, rumena!
Otud ide mlad na konju, mladi delija:
— Selam-alejk, dilber-Mejro, bijela,
rumena!
Pije li se izvor-voda, bistra, studena?
Bere li se struk bosiljka, zimi zelena?
Ljubi li se dilber-Mejra, bijela, rumena?
— Alejk-selam, mlad na konju, mladi
delija!
I pije se izvor voda, bistra, rumena,
I bere se struk bosiljka, zimi zelena,
I ljubi se dilber-Mejra, bijela, rumena!

HASO HASANAGA

Pohvali se Haso Hasanaga,

Da će za dan obić Šaraj’vo
Vas vilajet za petnaest dana,
Na Zagorju načiniti kulu.
Na vijem u se oženiti ljubu.
Što je reko, to je učinio —
Pa je za dan obišo Sara’jvo,
Vas vilajet za petnaest dana;
Na Zagorju načinio kulu,
Na vijem u se oženio ljubu.
Podigle se šaraj ske gospoje
Idu gledat na Zagorju kulu,
I u kuli Hasanaginice,
I pred njima Hasanaginica.
U kuli je Rade neimare,
Gospoje su Radu darovale,
Svaka mu je po žut dukat dala
Aginica četiri dukata,
1 još uz to riječi besjedila:
— Ova kula vatrom izgorjela.
Iz nje aga mamen izhodio.
Podigle se sarajske gospoje,
I odoše u novo Šaraj’vo.
Ide ago u visoku kulu
Pa on pita Rada neimara,
Šta govore sarajske gospoje,
 Govorio Rade neimare:
— Gospoje me dobro darovale,
Svaka mi je po žut dukat dala
Aginica četiri dukata
I još uz to riječi besjedila:
— Ova kula ružom procvjetala
Iz nje ago paša izhodio. —
To je njemu puno drago bilo,
I on pušča svoju mladu ljubu,
A stariju sebi dovodio.

TURUNDŽICA FATA I TUZLIĆ KAPETAN

Vezak vezla Turundžića Fata,

Na krilu joj đerđef od merdžana,
Na đerđefu dubrovačko platno,
U ruci joj igla od biljura,
A u igli svila iz Misira.
Kraj nje sidi Tuzliđ-kapetane,
Pa joj broji po đerđefu grane,
Grane broji, u lice je ljubi.
Kad zavika iz dvora robinja:
— Eto Fati iz džamije babe,
I dva brata iz pazar-čaršije,
Mila majka iz vruća hamama!
Pripade se Tuzlić-kapetane,
Pa pobiže svome bilu dvoru,
Ostade mu u aharu dora,
0 čiviji dvije puške male
1 pokraj njih dimiskija ćorda,
A na srgu zelena dolama,
Na pendžeru sahat suha zlata,
Na šiljtetu đuzdan iz njedara
I u njemu hiljadu dukata.
Iza toga do malo zemana,
Mal’ zemana, ni nedjelju dana,
Vihor njiše, đulbehar miriše,
Tuzlić Fati sitnu knjigu piše:
— A, Fatima, draga dušo moja,
Spremi meni iz ahara doru,
Sa čivije dvije puške male
I pokraj njih dimiskiju ćordu,
A sa srga zelenu dolamu,
Sa pendžera sahat suha zlata,
Sa šiljteta đuzdan iz njedara
I u njemu hiljadu dukata! —

152
 Vihor njiše, alkatmer miriše,
Fata Tuzli sitnu knjigu piše:
— Moj dragane, Tuzlić-kapetane,
Ja sam babi poklonila doru,
Mlađem bratu dvije puške male,
A starijem dimiskiju ćordu
I uza nju zelenu dolamu,
Majki dala đuzdan iz njedara
I u njemu hiljadu dukata,
A sebi sam sahat, ostavila,
Da ja znadem kada ćeš mi doći!

MUHA I KOMARAC

Igra konja komar momče mlado

pokraj ćoška kozje džigerice,
gledala ga muha udovica
sa čardaka panja kasapskoga,
gledala ga, pa je govorila:
— Bože mili, da čudna junaka!
Da 1’ me hoće junak zaprositi,
ja bih mlada sutra pošla zanjga!
To začuo komarac delija,
pa on prosi muhu udovicu;
al govori muha udovica:
— Id ’ odatle, komar-momče mlado!
Još su mene i bolji prosili:
obadovi paše i kadije,
bumbarovi age i hadžije,
stršljenovi veliki veziri.

TRI DJEVOJKE CV'JECE POSIJALE

Tri djevojke cv’jeće posijale.

Brdom smilje, a dolom bosilje.
Navadi se momče neženjeno.
Te počupa cv’jeće djevojačko.
Al’ djevojke mrežu ispletoše,
Uhvatiše momče neženjeno.
Jedna veli: — Da ga sažežemo?
Druga veli: — Da ga protjeramo?
Treća veli: — Da ga objesimo?
Al’ govori momče neženjeno:
— Nisam zlato — da me sažežete!
N it’ sam hrsuz — da me protjerate.
Već sam junak — da me objesite:
O zlu drvu — djevojačkom grlu!

153
RAZBOLJE SE CAREVIĆU MUJO

Momci k banji, a bule iz banje.

Pred momcima careviću Mujo,
Pred bulama Mahmutpašinica.
Da, l’jep ti je careviću Mujo,
Još je ljepša Mahmutpašinica.
Koliko je stasita i l ’jepa.
Još joj ljepše ruho odgovara.
Razbolje se careviću Mujo
Za kadunom Mahmutpašinicom,
Ode bolan dvoru bijelome,
Pa on leže u meke dušeke.
Sve kadune redom dalazile,
Oblazile Muju carevića,
Al’ ne ide Mahmutpašinica.
Poručuje carica hanuma:
— 0 kaduno, Mahmutpašinice,
T i si veća od mene hanuma?
Moj je Mujo danas na umoru,
Sve su mi ga kade oblazile,
A ti ne šće doći ni obići!
Kad to začu Mahmutpašinica,
Zapregnula skute i rukave,
Zgotovila čelebi ponude,
Đul-baklavu u zlatnoj tepsiji,
Žuto zerde u srebren-sahanu,
I ašlame u medu kuhane,
šeftelije za rose nabrane,
S mora smokve, iz Mostara grožđe.
Obuče se štogod ljepše može,
Pa otide u careve dvore.
Bez izuna u dvor ušetala,
Bez selama na gornje čardake
Gdje boluje Mujo careviću.
Ona sjede Muji više glave,
Pa znoj tare po čelu Mujinu,
Pa govori hanumi carici:
— Kakva bolest na ovom junaku,
Taka bolest na mom bratu bila,
I na meni, Mahmutpašinici!
Ne boluje veće ašikuje!
Kad to čuo careviću Mujo,
Skočio je na noge lagane,
Oko bule čardak zatvorio,
Ljubio je tri bijela dana.
Kad četvrti danak osvanuo,
Mahmut-paša sitnu knjigu piše,
Te je šalje caru padišahu:

154
 — Sultan-care, devlet-čelebija.
Zlatna mi je utva odletjela
I u tvoje dvore uletjela
Evo ima tri bijela dana,
Pusti mi je, ako boga znadeš!
Mahmut-paši care odgovara:
— Oj, boga ti, čestit Mahmut-pašo,
U mene je soko nenaučen —
što uhvati, više ne ispušta!

ČIJI PRSTEN ONOG I DJEVOJKA

Tri junaka gledali djevojku,

Gledali je ljetni dan do podne,
Gledali je i begenisali,
N jojzi svaki svoj amanet daje.
Meho daje tri ogre dukata
Ibro daje biser belenzuke,
Mujo daje zlatan prsten s' ruke;
Svaki hoće da uzme djevojku
Te se kroz to ljuto zavadiše.
Oni veli moja je djevojka
Drugi veli nije već je moja
Na mešćemu odoše kadiji
Da im sudi koga je djevojka.
— Sudi pravo kadi efendija,
Sudi pravo tako bio zdravo:
Koga nas je lijepa djevojka.
Kadija im tiho govorio:
— Kažte meni kako no je bilo,
Kažte pravo što je koji dao,
Što je koji dao amaneta.
Oni njemu po istini kažu:
— Meho dao tri ogre dukata,
Ibro dao biser belenzuke,
Mujo dao zlatan prsten s ruke.
Kad kadija r’ječi razumio
Ovako je njima presudio:
— Čiji prsten onog i djevojka!

DVORIT’ CARA DEVET GODIN' DANA

O stoborje, ti se oblomilo,
O čardače, ognjem izgorio.
Veće ste mi mladoj dodijali,
Šetajući sama po čardaku,
Spavajući sama u dušeku:
Okreni se s desna na lijevo,

155
 Nikog s desna, nikoga sa lijeva,
Oko sebe studen jorgan svijam,
A u jorgan sve jade zavijam.
Al’, vallahi, sirotovat neću!
Ja ću dati ruho na telala.
Kupovat ću konja i sokola,
I na konju štogod konju valja.
Ja ću ići ka Stambolu gradu,
Dvorit’ cara devet godin’ dana
I izdvorit’ devet agaluka,
Pa ću biti paša u Šaraj’vu.
I čudan ću porez udariti:
Groš na momka, dukat na djevojku,
Udovice — po lulu duhana,
Udovčine — razb’jene lončine.

JA SE DRAGOM U NJEDRA SAVILA

Čudna ti mi godinica dođe.

Kad mi dragi ispred dvora prođe
I pogleda uz pendžere moje,
Čini mi se — do mora je moje!
Kad ja vidim dragog u ječermi,
Baš kakono mulu u mešćemi.
Kad ja vidim dragog u beluku,
Baš kakono pašu u begluku.
Opas’o se pašom mukademom,
Mukademu rese objesio.
Kad mu vidim mukademu rese,
Poda mnom se crna zemlja trese.
Kad ja vidim svoga dragog oči,
Ev, umrijeh, evo duša skoči!
Kad mu vidim ruku u mišici,
Pane meni muka po žličici.
Kad ja vidim svog dragoga pleća,
Čini mi se — ja narastoh veća.
Kad mu vidim nogu u topuku,
Čini mi se poletjeti mogu.
Vita jelo, istina je bila —
Ja se dragom u njedra savila!
U njedrima srma-džuzdan bila,
Gdjeno stoje groši i dukati,
A ujutro kafa u fildžanu:
Ne bi U me u kafi popio,
Ne bi li mu na srdašce pala —
Da ja vidim svoga suđenika!

156
SKUPA VEČERA

Ne pije se pivo nekušato,

ne ljubi se zlato nevjenčato,
ne nose se noži bez silaha,
ne primaju pare bez halala,
ne jede se ptica prepelica,
jer će biti skupa večerica!

MED SLAĐI OD ŠEĆERA

Šećer Salko, ne šećeri mi se,

jer ako se počneš šećeriti,
i ja ću se počet’ medeni ti —
med će biti slađi od šećera!

LIJEK ZA DRAGU

Sve hanume šerbe piju,

šerbe piju, halvu iju,
samo neće draga moja.
Ja upitah dragu svoju:
— Što ne iješ, što ne piješ?
Ona meni odgovara:
— Bolan, dragi, bolna sam ti,
pa ne mogu ništa piti,
pa ne mogu ništa jesti!
Već mi zovi komšinicu,
da mi skuha pogačicu
i to triput prosijanu,
da mi skuha maslenicu
i to triput pomašćenu,
ti donesi sepet grožđa
i to taze ustrgana,
i još tome sahan meda,
meda istom izvađena!
Kad pojedem ponudice,
ponudice — te sitnice,
možda ću ti ozdraviti,
pa ću onda šerbe piti,
šerbe piti, halvu iti!

157
NAJBOLJI JE BEKRIJA

Osman-paša sam na kuli sjedi,

Pa dozivlje svoju vjernu ljubu:
— Kažide mi, moja vjerna ljubo.
Triput si se mlada udavala,
Sva tri puta za dobra junaka —
K oji te je bolje milovao?
— Oj Osmane, mili gospodare,
Kad me pitaš, pravo ću ti kazat!
Prvi put sam za Pašićem bila,
U Pašića dosta pusta blaga,
Al’ me junak ženski milovaše.
Drugi put sam za bekrijom bila,
U bekrije nigdje ništa nema,
Nego jedna kićena tambura,
Al’ me junak muški milovaše!
Treći put sam za tobom, Osmane,
I s tobom sam dva rodila sina;
Obadva bi za bekriju dala,
Pa bekriji žice kupovala!

U VODU CURA TONULA

Hladna vodo, livada, u vodu cura tonula.

Ko bi curu vadijo, lice bi joj gladijo.
Dođe babo kraj vode, uze vode pa ode.
Dođe majka kraj vode, malko plaka pa ode,
Dođe seka kraj vode, nali vode pa ode.
Dođe bratac kraj vode, ubra ružu pa ode.
Dođe dragi kraj vode, izvadi je, s njome ode.

VEZAK VEZLA DUDA PENJAVINA

Vezak vezla Duda Penjavina

na čardaku prima Latinluku.
Tud prolazi Kaukčija Mušo
— Srce, dušo Penjavina Dudo,
kome vezeš jagluk na đerđefu?
— Tebi vezem, Kaukčija Mušo,
ako ćeš se Latinluka proći,
i Varoši — varoški’ mejhana,
i Anice, mlade krčmarice,
i Marice s Latinske ćuprije,
i visoke Joše Samardžića
i lijepe Savke ćebedžića.

158
 Progovara Kaukčija Mušo:
Vezi jagluk kome god ti drago,
ja se neću Latinluka proći,
ni Varoši — varoški’ mehana
ni Anice mlade krčmarice,
ni Marice s Latinske ćuprije,
i visoke Joše Samardžića
i lijepe Savke ćebedžića.

PRIČINILA SE MRTVOM

Kad se ženi čelebija Mujo,

Nadaleko isprosi divojku,
Do tri dana priko polja ravna,
A četiri priko gore crne,
Peti danak do divojke dojde.
Malo joj je roka ostavio,
Malo roka misec i nedilju.
Kupi Mujo kićene svatove,
Ide Mujo po svoju divojku,
Zdravo Mujo do divojke dojde,
Prida njega majka išečala:
— Zaludu si svate sakupio.
Umrla je tvoja dijevojka,
Ako mi se, sinko, ne viruješ,
A ti pojdi u gornje čardake.
Mrtva mlada na dušeku spava.
Ide Mujo u gornje čardake,
Kad on dojde u gornje čardake,
Mrtvu mladu na dušeku najde.
A l’ se Mujo nije virovao,
Ide Mujo u goru zelenu.
On privrće stine mramorite,
Pa on lovi guje šarovite,
Pa se vraća jopet do divojke,
On joj meće guje oko vrata,
Niti trene, niti prene mlada;
On joj meće ruke u nidarca.
Niti trene, niti prene mlada.
On joj meće ruke pod krilašca,
Hoće li ga pogledati mlada,
Niti trene, niti prene mlada.
Sad govori Mujo svatovima:
— 0 boga vam, kićeni svatovi,
V i savijte zelene bajrake,
Ne pucajte iz malih pušaka.
Umrla je moja dijevojka!
Kad su došli u goru zelenu.
Progovara Čelebija Mujo:

159
 — O boga vam, kićeni svatovi,
šta će reći punac i punica,
Da ih nisam darom darivao?
Čekajte me u gori zelenoj,
Ja ću poći do njihova dvora.
Kad je Mujo u dvor ulazio,
Zastao je pa je poslušao
Di se mlada s majkom razgovara:
— Kad mi meća guje oko vrata.
Malo da se ne pristraši’, majko.
Kad mi meća ruke u nidarca.
Malo ti ga ne pogleda', majko,
Kad mi meća ruke pod krilašca,
Malo ti se ne nasmija’, majko!
Kad to čuo Čelebija Mujo,
On daruje punca i punicu,
A divojku prida se na konja
Pa je vodi u goru zelenu,
Di su bili kićeni svatovi.
Viče njima čelebija Mujo:
— O boga vam, kićeni svatovi,
V i razvijte zelene bajrake
I pucajte iz malih pušaka,
Oživila moja dijevojka!
Zdravo Mujo bilu dvoru dojde
I zdravo su večer večerali,
A kad jo j se krila dotaknuo,
Onda su se oba nasmijali.

TANKOPRELJA I KUJUNDŽIJA
Dva se grada naporedo grade:
Jedan Jajac a drugi Jezerac.
U jednome Jajčanin Alija,
a u drugom Mejra Jezerkinja.
Poručuje Jajčanin Alija,
poručuje Mejri Jezerkinji:
— Čuo sam ja da si tankoprelja;
imam jedno misirsko povjesmo,
poslaću ti misirsko povjesmo,
opredi mi devet boščaluka,
što ostane sebi ruho slaži!
Poručuje Mejra Jezerkinja,
poručuje Jajčanin Aliji:
— Ja sam čula da si kujundžija.
Imam jednu paru carevicu,
da mi skuješ stanak i brdila,
i svu hormu što mi stanu treba,
što ostane sebi toke šljevaj.

160
 K SEBI RUKE ČELEBIJA MUJO

Mili bože, na svemu ti hvala,

Što se sjaje nasred polja ravna?
Je li đerđef među djevojkama?
Je li igla među terzijama?
Al' je ćitab među hadžijama?
Nije đerđef među djevojkama,
Nit' je saja među terzijama,
Neg’ je ćitab među hadžijama,
Ćitab uči čelebija Mujo,
A sluša ga Fatima djevojka,
Gdje Mujaga dva grijeha kaže:
Prvi grijeh smraziti djevojku,
Drugi grijeh zakleti se krivo.
Učeć’ ćitab čelebija Mujo
Na Fatu je ašik učinio,
Stade joj se dirat' do njedara,
A reče mu lijepa djevojka:
— K sebi ruke, čelebija Mujo,
A da bi ti obje otpanule!
Čitab učiš, a o vragu radiš,
Grijeh kažeš, a o njemu radiš!

Odgovara čelebija Mujo:

— Nisam Fato, života mi moga,
Neg’ ti brojim puca na kaftanu.
Stoje li ti tvrdo na gajtanu,
Da ti ne bi koje otpanulo!
Al' evo ti velike nevolje:
Zape mu se kopča od rukava
Za Fatinu struku od đerdana,
Pak se prosu biser po sokaku.
Tu ih tamna noćca zapanula,
Gdje smrknuše tu i osvanuše
Sve kupeći biser po sokaku.

ZAPJEVALA BULBUL-TICA, MISLI ZORA JE

Zapjevala bulbul tica, misli zora je,

na čardaku, na visoku kraj džam-pendžera:
— Ustaj, Fato, ustaj, zlato, d'jeli darove.
— Ja sam mlada, ja sam luda, ja ne umijem.
Udala me mila majka, nisam ni znala.
Kad me u dvor uvedoše, mislim moji su,
Kad mi ruke staše kniti, mislim bajram je.
U đerdek me uvedoše, mislim brat mi je,
poljubi me, zagrli me, vidim dragi je.

Narodni humor i mudrost Muslimana

A MOJ DRAGI JEDNA PRILIVODO

A moj dragi, jedna prilivodo,

prilivaš se i tamo i amo,
baš ko voda na četiri broda.
I voda će jednim brodom proći,
a ti, dragi, kroz devet sokaka,
pa ti gledaš devet djevojaka.
Jednu gledaš, drugoj prsten daješ,
trećoj šalješ ostarilu majku.
Eto majke, fali ti djevojke,
fali vraga porad nešto blaga!
Na što si se, bolan, polaksio,
zar na sude nekalajisane,
na jorgane triput pokraj ane,
na ibrike — ni kapaka nejma,
na legenje — ni đevđira nejma?
Na što si se, bolan, polaksio?
Žuta ti je kano žuta lala,
oči su joj ko zelena trava.

STAR SE CURCIĆ POMAMIO

Star se Curčić pomamio,

Bijelu bradu obričio,
A brkove namavio,
Dok je Masu primamio.
Kad je bilo o ponoći,
Stade Curčić leđa peći,
A Almasi suze teći:
— Uz koga ću, jadna, leći?
— II' u tuzi ii’ u sreći,
Tebi valja sa mnom leći!
Tad se Masa dosjetila,
Slamom jastuk napunila.
Pokraj starca prislonila.
Kad se Curčić probudio,
Slamni jastuk zagrlio:
— Kam’ ti noge, kam’ ti glava?
U jastuku suha trava.

162
 IBRIŠIM I GABELKA

Seka brata Ibrišimom zvala:

— Ibrišime, gdje si sinoć bio?
— Ne pitaj me, seko, gdje sam sinoć bio
Ja sam bio, seko, na jednom pendžeru.
Vidio sam, seko, Gabelku djevojku;
I kakva je, seko, Gabelka djevojka:
Bijela a rumena, tanka a visoka:
Na noguh joj, seko! sedefli-nalune.
Po nalunam, seko, gaće čivčiane.
Po gaćama, seko, burundžuk košulja,
Na košulji, seko, kratka ječermica,
Po ječermi, seko, tanka anterija,
Pa je onda, seko, tanka tkaničica.
Na tkanici, seko, srmali pavtice,
Na pavticah, seko, sindžir do sindžira.
Na leđima joj, seko, fesa fino fesa,
I na fesu, seko, kita do ramena,
Izpod fesa, seko, sitni dukatići,
Na srijedi, seko, malo razmaknuto.
Na srijedi, seko, dukat funduklija,
Ono ti je, seko, moja jauklija!

PLAĆAJ MORE CAREVA POREZA

Pofali se čelebija Meho:

— Tako junak sabah ne vidio.
Ako neću obljubiti zlato,
Cisto zlato, plemenitu Fatu.
Za to čula plemenita Fata,
Oblači se u muško odijelo,
Pa se gradi carev poreščija.
Ona hoda od vrata do vrata,
Dok ne dođe na Mehina vrata.
Fata kuca halkom na vratima:
— Otvor’ vrata, čelebijo Meho!
Ali Meho doma ne bijaše,
Već izađe ostarjela majka.
N jojzi veli plemenita Fata:
— Je li doma čelebija Meho?
Odgovara ostarjela majka:
— Otišo je Meho u timare.
Neće doći ni za heftu dana.
— Makar došo za godinu dana,
Čekat ću ga u kuli visokoj!

11* 163
 Zove slugu Mehagina majka:
— Hajde brže, slugo Mehagina,
Zovi namah Mehu iz timara,
Zao mu je došo poreščija,
U kuli mu jatak učinio.
Kada Meho slugu razumio,
Brže ode svojoj bijeloj kuli.
Pred njega je Fata išetala.
Pa je Mehi tiho govorila:
— Plaćaj, more, careva poreza!
Meho plati careva poreza.
Otle ode plemenita Fata,
Ispod kule jasno zapjevala:
— Jadan Meho, što si se falio
Da ćeš moje obljubiti lice!
Evo sam ti i u kuli bila.
Pa mi nisi lica obljubio!
Osta Meho jade jadajući.

STRADAO U BIOGRADU

Soko leti iznad Biograda,

Momak spava nasred Biograda.
Budio ga soko sa krilima:
— Ustaj, bolan, jabandžija momče
Izgorje ti Biograd nad glavom.
Progovara momak jabandžija:
— Neka gori, ognjem izgorio;
U njemu sam tri ljeta ljetovo:
Jedno ljeto za l'jepu djevojku,
Drugo ljeto za l’jepe haljine.
Treće ljeto za dobra dorata.
Kad bi vr’jeme ljubiti djevojku,
Dadoše mi staro, obljubljeno;
Kad bi vr’jeme nositi haljine,
Dadoše mi stare izderane;
Kad bi vr’jeme jahati dorata,
Dadoše mi stara, zaduhljiva.

DELIBAŠA IBRO I HUMUŠA DJEVOJKA

Zahvali se šain-begovica
Na sobetu među drugaricam:
— Da mi Bog da ljeta dočekati
I Jurjeva dana bijeloga,
Da iziđu crvene ašlame.
Izvela bih tridest udovica,

164
 I četerest mladih djevojaka,
Dv’je bih kese blaga potrošila.
Dok bi Humi gaće sakrojila
Na sramotu delibaši Ibri.
Bog joj dade ljeta dočekati
1 Jurjeva dana bijeloga;
Iziđoše crvene ašlame,
Izvela je tridest udovica,
I četerest mladih djevojaka;
Dv’je je kese blaga potrošila,
Dok je Humi gaće sakrojila
Na sramotu delibaši Ibri,
Do pol gaća vuci i bauci,
Od pol gaća sve junački broi,
Na okrugi Hasan-paša s vojskom
I pašina c’jela tevabija,
Na učkuru paša u taboru,
Sjedi junak, kao u Stambolu.
Kad to vidi delibaša Ibro,
On otide svojoj miloj seki.
Te jo j kaže što je i kako je.
L’jepo ga je seka svjetovala:
— A, bora ti, delibaša Ibro,
Rasplet’ perčin turu ibrišima,
Da t’ sapletem sitne pletenice.
Rasplete mu turu ibrišima,
Oplete mu sitne pletenice,
Obuče mu dibu i kadifu
I na ruke zlatne belenzuke,
A na noge od zlata nalune
I dade mu crvene terluke.
Tiho ide delibaša Ibro,
Tiho ide, još tihije dođe;
Sve gospoje u ruke izljubi,
A djevojke pod đerdan u grlo.
Al kad dođe Humuši djevojki,
Nju poljubi, gdje joj mendžuh kuca.
Kako ju je lasno poljubio,
Crna ju je krvica oblila.
Kad to vidi Humušina majka,
Ona ide paši Omer-paši:
— Omer-paša, jedan govedaru:
Zar si došo ovdje goved’ čuvat?
N ’jesi došo zulumćarom sudit?
Ja šta čini delibaša Ibro!
Kad to čuo paša Omer-paša,
On zaiska delibašu Ibru.
Dovedoše delibašu Ibru.
— Udrite mu trista degeneka!

165
 Al govori delibaša Ibro:
— Aman, paša, mili gospodaru,
Da ti vidiš gaće Hamušine,
I ti bi se triput baildiso!
— Dones’te mi gaće Hamušine!
Donesoše gaće Humušine,
Kad ih vidi paša Omer-paša,
Tri put se je junak baildiso,
Sud dosudi delibaši Ibri
I dade mu Humusu djevojku.

NUTO MOJE BIJELO LICE, DERVIŠ-ALIJA

— Nuto moje bijelo lice, Derviš-Alija! —

— Ak’ ufatim, obljubit ću, dušo Hajrija! —
— Ak’ ufatiš, baš obljubi, Derviš-Alija!
Nuto moje crne oči, Derviš-Alija! —
— Ak’ ufatim, pomutit ću, dušo Hajrija! —
— Ak’ ufatiš, baš pomuti, Derviš-Alija!
Nuto moje ruse kose, Derviš-Alija! —
— Ak’ ufatim, pomrsit ću, dušo Hajrija! —
— Ak’ ufatiš, baš pomrsi, Derviš-Alija!
Nut’ u mene hazna-kolan, Derviš-Alija! —
— Ak’ ufatim, otpasat ću, dušo Hajrija! —
— Ak’ ufatiš, baš otpaši, Derviš-Alija!
Nut’ u mene tur-dimije, Derviš Alija! —
— Ak’ ufatim, poderat ću, dušo Hajrija! —
— Ak’ ufatiš, baš poderi, Derviš-Alija! —
— Ufatit ću, poderat ću, dušo Hajrija! —

TEKLA VODA TENTELIJA

Tekla voda Tentelija,

Kraj nje rasla šef telija,
Pod njom sjedi Đulbegija.
Tud nalazi star delija:
— Oj boga ti, Đulbegija,
Pije li se Tentelija,
Zobije li se šef telija,
Ljubi li se Đulbegija? —
— Hajd’ otale, star delija!
N it’se pije Tentelija,
N it’ se zoblje šefteli ja,
N it’ se ljubi Đulbegija! —
Tud nalazi mlad delija:
— Oj boga ti, Đulbegija,
Pije li se Tentelija,

166
 Zoblje li se šefteli ja,
Ljubi li se šef teli ja,
— Od boga mi, mlad delija,
I pije se Tentelija,
I zoblje se šefteli ja,
I ljubi se Đulbegija!

ZAPIO SE
Zapio se Mujaga
Biogradlija,
I on popi sto dukata
Sve za jedan dan;
I svog ata, zlatna rahta,
I po Budima.
Za to čuo Selim-paša
Bosne zulumćar,
Pa doziva mlad Muj agu
Biogradliju:
— O bora ti mlad Mujaga
Biogradlija!
Što ti popi sto dukata
Sve za jedan dan,
I svog ata, zlatna rahta,
I po Budima?
Odgovara mlad Mujaga
Biogradlija:
— 0 bora mi, Selim-paša,
Bosne zulumćar!
Da ti piješ ono pivo.
K oje pijem ja,
Da ti gledaš ono zlato,
K oje gledam ja:
Popio bi trista dukat’
Sve za jedan dan,
1 svog ata, zlatna rahta
I sav Budimgrad.

ŽENIDBA KOMARBAŠE

Kad se ženi Komarbaša

I uzima malu muhu.
Pa pokupi sve svatove:
Lepirove vezirove,
Obadove pašalije.
Dva vrepčića djeverčića
I dv'je muhe jenđi-bule,

167
 Kad su bili prvu noćcu.
Prvu noćcu na dušeku,
Na dušeku, na balezi,
Al’ govori Komarbaša
Svojoj mladi, maloj muhi:
— Skinide mi čizme moje!
Al’ govori mala muha:
— Kakve su ti tanke noge,
Ja bih ti ih prekršila! —
Pa se skoči, pa prekrši.
Stade zuka do Vranduka,
Digoše se Glamočani
I pred njima rak na konju
Nosi sohu na ramenu
Pa tulumi malu muhu.
Stade muhu tulum iti,
A muha se jaloviti.

OPKLADI SE MOMČE I DJEVOJČE

Opkladi se momče i djevojče
Da spavaju, da se ne diraju.
Momak daje sedlo i đogata,
A djevojka đerdan ispod vrata.
Opkladiše, u dušek legoše,
Jedno drugom leđa okrenuše.
Do po noći m im o mirovaše.
N o kad bješe noći o ponoći,
Zaplakala lijepa djevojka:
— Okreni se, ne okrenuo se!
Mrtva tebe majka okretala!
Kad ne žalim đerdan ispod vrata,
Zašto žališ sedlo i đogata?
Tvog đogata rastrgali vuci,
A moj đerdan popili hajduci!

DA SE MOŽE JA BIH UMRO ZA TE

Bol boluje lijepa Fahira

Pod orahom i pod jorgovanom.
K njoj dolaze svi dilberi redom,
A najviše Omer momče mlado.
Pa govori Omer momče mlado:
— O, Fahiro, bolovo bih za te!
Da se može, ja bih umro za te! —
Odgovara lijepa Fahira:
— Niti boluj, nit' umiri za me.
Već se svući, pa lezi uza me!

168
DJEVOJKA SVEZALA HVALISAVA MOMKA

Pofali se Fala Mehmed-aga:

— Faljen nisam, ni falit se neću,
ženjen nisam, ni ženit se neću,
dok ne ljubim Najlu materinu.
Kad to čula Najla materina,
pripe peču, prigmu feredžu,
ona ide za goru na vodu,
kad na vodi Fala Mehmed-aga,
ata poji a sokola hladi.
Kad tu dođe Najla materina:
— Selam alejć, Fala Mehmed-aga!
— Alejć selam, Najlo materina.
Hodi, Najlo, da ti ljubim lice!
— Bogme neću, Fala Mehmed-aga!
Moja me je preklinjala majka
da ne ljubim svakakva junaka.
U mene je prebijelo lice.
Ko ne veže naopako ruke
ja mu neću pokloniti lice.
Ja da vidiš Fale Mehmed-age,
gdje otpasa mukađema pasa,
pa ga baci pred lipu đevojku:
— Veži, Najlo, kako ti je drago!
Sveza Mehi naopako ruke,
sve s njeg skida do tanke košulje,
s njega skide a na se obuče,
pa ga sveza za zelenu jelu,
pa poteže pletenu kandžiju
kud ga kuca, onud koža puca,
kud ga bije, crna krvca lije.
— Eto tako ljube se đevojke!
Ona ode kroz goru zelenu.
Sretaju je Mehini jarani.
Jedni vele: — Eto Mehmed-age!
Drugi vele: — Mehina sokola!
Kad su došli Mehini jarani,
progovara lijepa đevojka:
— O, Boga vam, Mehini jarani,
eto doli pod zelenom jelom
ostalo je vižle privezano,
pušćite ga, ošinte ga ’vamo,
ne bi li me vižle sustignulo!

169
ČUDAN MEKTEB
U Mostaru čudan mekteb kažu,
U njem uči tristo djevojaka,
Hodža im je Omer-efendija,
A kalfa im lijepa Umihana.
Pred kalfom su tri nova ćitaba.
N joj mi veli Omer-efendija:
— Deder, kalfo, šta ćitabi kažu!
Odgovara lijepa Umihana:
— Jedni kažu — Hodža, ti s’ oženi!
Drugi kažu: — Nemoj iz daleka!
Treći vele: — Kalfom iz mekteba!

DIZDAREVA FATA

Pofali se Mujo momče mlado

U mejhani među jaranima:
— K ol’ko ima u mahali cura,
Ja sam svaku junak obljubio,
Samo nisam Fatu Dizdarevu;
Vjera moja, poljubit ću i nju! —
Pa on skoči na noge lagane,
A uzjaha svog konja dorata,
I on ode do vode Sitnice.
U to doba Fata na vodicu.
Progovara Mujo momče mlado:
— L ’jepa ti si, Dizdareva Fato,
Svezan bi te junak poljubio. —
Govori mu Dizdareva Fata:
— A Boga ti, momče mlado,
Daj da vidim, kako svezan ljubi! —
Prevari se Mujo momče mlado,
Prevari se, ujede ga guja,
Pa on skide sa sebe od’jelo,
I dade joj mukadena pasa,
Da mu sveže prebijele ruke.
Šale veže, a dobro priteže,
Pa mu sveza naopako ruke,
Još ga sveza za zelenu jelu.
Tad obuče Mujino od’jelo,
Za pas zadje dva čifka pušaka,
Oko sebe sablju pripasala,
A na noge čizme i kalčine.
Pa uzjaha debela dorata
1 pobježe poljem zelenijem.

170
 Cika stoji Muje za jelikom:
— Vrati konja, ujela te guja.
Pa ti hajde, kud je tebi drago! —
Al’ to Fata čuje i ne čuje,
Veće goni pomamna dorata.
Kad je bila usred polja ravna,
Sretoše je Mujini jarani,
Među su se oni govorili:
— Eto ozdo Mujina dorata,
Ali nije Mujo na doratu. —
Mimo njiha Fata natjerala.
Pa je njima turski selam zvala.
Obazre se s desna na lijevo
I mlada je njima govorila:
— Eto gore za jelom zelenom
Svezato je vižle šarovito.
Odr’šte ga i spremite amo,
Nek, mi čuva tuke i kokoši.
Kad dođoše do zelene jele,
Na veliko čudo udariše:
Cika stoji Muje za jelikom
l) gaćama i tankoj košulji:
— Jadan ti sam odsad do vijeka!
Varaše me Turci i hajduci,
Niko mene prevarit ne može,
Veće jedna lijepa djevojka.

UMIHANA HADŽI-JUSUFOVA

Umihana Hadži-Jusufova
Na Vrbasu đugum ostavila,
Na đugumu fesić s dukatima;
Jemeniju na vrhu svezala,
A papuče k vodi okrenula
Da svak misli da se utopila.
Sva mahala k vodi dolazila,
Niko ne sm’je u Vrbas skočiti
Osim jednog Deli-Ibrahima.
Kad se nešto iza grmlja javlja:
— Ne budali, Deli-Ibrahime,
Nisam, bolan, u Vrbas skočila.
Već sam bijelo lice umivala
Da ga ljubi Deli-Ibrahime!

171
NJEMICA FATA

Majka Fatu sitno pletijaše,

pletijaše, Fatu svjetovaše:
— Njemuj, Fato, godinicu dana.
Majka ti je dvije njemovala,
njemujući i sina rodila.
Mudra Fata, još mudrija majka.
Govorio aga Hasanaga:
— Govor’, Fato, ženicu se na te.
Tude Fata šuti, ne govori,
Govori joj do dva do tri puta:
— Ja 1’ govori ja 1’ ću se ženiti!
Fata šuti, ništa ne govori.
Ražljuti se ago Hasanaga,
pa sabjera kićene svatove,
pa se nihnu niz široko polje,
baš daleko Zagorku djevojku.
Kad je došo bliže svome dvoru,
ustavio kićene svatove,
govorio kićenim svatov’ma:
— A Boga vam, kićeni svatovi,
šta ’no mi se na čardaku sjaji?
Govore mu kićeni svatovi:
— Ono ti je Fata ljepotica.
Svi svatovi konje smjerno jašu,
Hasanaga konja razigrao.
Kako hin je Fata opazila,
pred svatove mlada išetala,
ufatila konja za dizgine.
Progovara mlada djevojčica:
— Hajder, hajder, Fato njemovice,
more aga konja održati.
Progovara Fata njemovica,
— Još ti nisi s konja ni sjahala,
al si prije toga prolajala.
Poviknu se aga Hasanaga,
pa ustavi kićene svatove:
— Da 1’ Boga vam, kićeni svatovi,
hoćete 1’ mi mladu natrag vratit'?
Daću vama tri tovara blaga,
tri brojena, a tri nebrojena,
evo meni Fate ljepotice.
Primiše se blaga nebrojana,
povratiše đevojku Zagorku.

172
PRED DVOROM MU ČUDNO ČUDO KAŽU
Je li rano, je 1’ visoko sunce?
Mogu 1’ doći na Zagorje ravno.
Na Zagorje, pred Čengića dvore?
Pred dvorom mu čudno čudo kažu:
Čudno čudo patka podkovana,
A za patkom guska osedlana,
A za guskom koka u terlukam’,
A za kokom horo u tozlukam
A za horom lija u đerdanu,
A za lijom zeče u dolami,
A za zecom vuče u saruku,
A za vukom medo u gaćama.
Ne čudim se patki potkovanoj,
Dobar konjic i jest za kovanja;
Ne čudim se guski osedlanoj,
At misirski i jest za sedlanja;
Ne čudim se koki u terlukam’.
Djevojčica i jest za terluka;
Ne čudim se hori u tozlukam,
Mladi junak i jest za tozluka;
Ne čudim se liji u đerdanu,
Nevjestica i jest za đerdana;
Ne čudim se zecu u dolami.
Lijep bećar i jest za dolame;
Ne čudim se vuku u saruku.
Mrki junak i jest za saruka;
Već se čudim medi u gaćama.
Kad se vuče, kako ih ne svuče,
Kad se valja, kako ne iskalja,
Kad se vere, kako ne izdere.

DVIJE SESTRE BRATA NE IMALE

Dvije sestre brata ne imale,
Pa ga viju od bijele svile.
Od bijele i još od crvene:
Struk mu meću drvo šimširovo,
Crne oči dva draga kamena,
Obrvice morske pijavice,
Sitne zube dva niza bisera,
Zalažu ga medom i šećerom:
— To nam jedi, pa nam probesjedi!

173
BOLAN MUJO I TAMBURA

U polju se al-čador viđaše,

Pod njim Mujo rane bolovaše,
Viš’ glave mu tambura stojaše,
A Mujo joj tiho govoraše:
— Tamburice, moja dangubice!
Terzijane, moj golem zijane!
Dosti ste me gladna nahranili,
I žeđahna vinom napojili.
Ja sam s vama dosta namamio
Udovica na gornje čardake,
Pušćenica na avlinska vrata,
Djevojaka na demir-pendžere;
Sad ćete mi pusti ostanuti.
Tamburice, moja dangubice!
Da te svojoj ja poklonim majci,
Majka dertlj a ti vrlo sesli,
Vazda bi mi majku rastužila.
Da te svojoj ja poklonim seki,
Malešan je, kucati ne znade,
da te svojoj ja poklonim seki,
Seka luda, a ti vrlo huda.
Mladu bi je glasom zanijela.
Da te svojoj ja poklonim dragoj.
Još je mlada, može se udati.
Pa će tebe drugom odnijeti.
Tamburice moja dangubice!
Ja ću junak tebe pokloniti
Svom jaranu, Ibri barjaktaru.
Ne bi li me Ibro požalio,
I s tobom me u pjesmi pjevao!

PREVARENI ĐUVEGIJA

Akšam svate u gori zateče,

Svaki sebi čadore penjaše.
Beg Bećir beg sebi i djevojci.
Kad je bilo oko pola noći,
Govorio beže Bećir beže.
Govorio lijepoj djevojci:
— Ljubi, djevo, ti mene junaka!

174
 Progovara lijepa djevojka:
— O Boga mi, beže Bećir-beže!
Kad je moja majka umirala,
Onda me je hranom zaklinjala,
Da ne ljubim bradata junaka!
Kad to čuo beže Bećir-beže,
On ustade na noge lagane,
Pa uzimlje sablju dimiskiju.
Pa obrija bradu i brkove,
Pa govori lijepoj djevojci:
— Ljubi, draga, mladoga junaka.
K oji nejma brade ni brkove!
Al’ govori lijepa djevojka:
— Stan’, pričekaj, beže Bećir-beže,
Da ja vidim, je li zora blizu!
Ako bude zora na izmaku,
Večeras me poljubiti nećeš;
Ak’ ne bude zora na izmaku,
Ljubi mene, koliko ti drago!
Pa iziđe mlada iz čadora
I uzima ata najboljega,
Pa se njihnu preko polja ravna.
Onda ode svome zavičaju,
Osta mazul beže Bećir-beže
Bez brkova i bez ruse brade
I bez one lijepe djevojke.-

NEVJERNA KADUNA

Pošetale careve delije

Ispred dvora bega Ljubovića,
Pred njima je čelebija Ramo.
Gledala ga begova kaduna,
Gledala ga pa je govorila:
— 0, Allahu, na svemu ti fala.
Divan ti je čelebija Ramo!
Crna oka, a bijela lica,
Crna brka, gojajli perčina,
Rud mu perčin bio vrat prekrio
Kao da je cm gavran panuo.
Blago majci koja ga rodila,
Divna li je sina porodila.
I sestrici koja ga gojila.
Divna li je brata uzgojila
Na čistome skutu djevojačkom.
Blago ljubi koja mu se nada,
Divna li će ljubit’ gospodara.
Gospodara, čelebiju Ramu! —
 Na Ramu je ašik učinila.
Od sevdaha nogom udarila,
Dva tavana ljuta prolomila,
Na trećem se jedva ustavila.
Te doziva svoju robinjicu:
— Pođi dolje u rosne livade,
Pozdravi mi čelebiju Ramu,
Nek’ doveče na večeru dođe,
Sam, bez svoga druga i jednoga. —
Robinja je brže poslušala,
I otide u rosne livade,
I Rami je tiho govorila:
— Pozdrav tebi, čelebija Ramo,
Od kadune, moje prelijepe,
Da doveče na večeru dođeš,
Da ne vodiš druga nijednoga! —
Kad je Ramo riječ saslušao,
Od veselja na noge skočio;
Jedva čeka dok mu noćca dođe,
Pa pogleda put žarkoga sunca.
Pa sa suncem Ramo razgovara:
— Sunce žarko, imadeš li majku?
Čeka li te na večeri majka,
Kao mene seja Senkovića,
A Ijubovca bega Ljubovića? —
Kad je večer o večeri bilo,
Ide Ramo dvoru Ljubovića.
Večeraše gospodske večere
I svu mrklu noćcu prenoćiše;
Al’ kad jutro o zorici bilo,
Progovara begova kaduna:
— 0 svega ti, čelebijo Ramo,
Nemoj svojoj družbi kazivati.
Gdje si bio, šta li si činio! —
Ramo joj se kune i preklinje:
— Neću, kado, života mi moga! —
A u srcu šejtan mira ne da.
Sve će reći čim družini dođe.

KOPČIĆ KUCA, DA FATU DOKUCA

Kopčić kuje na moru sahata,

Kopčić kuje, daleko se čuje.
To začula Fatušina majka,
Govorila Fatuši djevojci:
— čuješ Fato, Kopčića sahata,
Gdje se kuje, kako li se čuje! —

176
 Na to majci besjedila Fata:
— čuješ li me, moja mila majko!
Ono Kopčić ne kuje na moru,
Niti kuje, nit kuca sahata,
Jer je davno sahat sakovao,
Već on kuca da mene dokuca.

PRELETJET ĆE ZELENO STOBORJE

U mahali jadidžar-djevojka
Svoj mahali jade zadavala,
A najviše jedinom u majke.
Poručuje jedinoga majka:
— A, bora ti, jadidžar-djevojko!
Ne mami mi sina jedinoga,
Jer tako mi bora zelenoga,
Načinit ću dvore javorove,
Oko dvora nasadit stoborje.
U dvore ću sina zatvoriti,
Nek mi sjedi u mermer-avliji! —
Poručuje jadidžar-djevojka:
— 0 gospođo, jedinoga majko!
U mene su krila labudova,
Preletjet ću zeleno stoborje,
Doletjet ću u bijele dvore:
U mene su oči sokolove,
Ja ću vidjet tvog sina jedinog.

PEHLIVANI SAVU PRELETJEŠE

Pehlivani Savu preletješe.

U petak su Gradiškome došli,
U subotu tenefe penjali,
U nedjelju vasdan preigrali.
Igru igra pehlivan Hasane,
Gledalo ga malo i veliko,
Dvij' unuke Cerić-kapetana,
Prelijepa Borića Begzada,
I Ajkuna kroz kitu ljubice
I Fatima kroz kitu bisera.

Narodni humor i mudrost Muslimana 177

LJUBAVNI RASTANAK

Dva cvijeta u bostanu rasla:

Plavi zumbul i zelena kada.
Plavi zumbul ode na Doljane
Osta kada u bostanu sama.
Poručuje zumbul sa Doljana:
— Dušo moja, u bostanu kado,
Kako ti je u bostanu samoj? —
Odgovara iz bostana kada:
— Što je nebo, da je list hartije,
Što je gora da su kalemovi,
Što je more, da je cm murećep,
Pak da pišem tri godine dana,
Ne bih mojih ispisala jada.

SRDI, DA SE NE SRDI

Srdo moj, ne srdi se na me.

Jer ako se ja rasrdim na te,
Sva nas Bosna pomiriti neće,
N i sva Bosna, ni Hercegovina.

TRI PUTA JE NA CABU HODILA

Divojka je malo divovala:

Sedamdeset i sedam godina.
Tri puta je na ćabu hodila,
Čabi kući tiho govorila:
— Ćabo kućo, udat bih se mlada!
Iz ćabe jo j nešto progovara:
— Udat ćeš se, lijepa divojko,
Udat ćeš se i pokajat ćeš se;
Na um će ti pasti divovanje,
Spominjat ćeš carstvo divojačko:
Car ti bijah, dok u majke bijah,
Sva me Bosna carem zovijaše,
A moj dragi carem i vezirom.
Ne bih carstva za v&s Stambol dala,
Agaluka za tri pašaluka,
Ni mahale, u kojoj sam rasla,
I u njojzi dragog zagledala.

178
 ZOVNI GA, MAJKO, NA KONAK
— Momče mi prođe kroz selo,
Tamno bijaše, ne vidjeh,
Mučno mi dođe, pogiboh.
Zovni ga, majko na konak,
Zovni ga, majko, boga ti! —
— Prođi se, kćeri, momčeta.
Ono je momče iz grada:
Momčetu treba rakija,
Momčetu treba večera
I gradska meka postelja! >—
— Zovni ga, majko, na konak,
Zovni ga, majko, boga ti!
Moje mu oči rakija.
Moje mu lice pogača,
A b ’jelo grlo zaslada,
Rosna mu trava postelja,
Vedro mu nebo pokrivač,
A moja ruka uzglavlje.
Zovni ga, majko, na konak!
Zovni ga, majko, boga ti!

DJEVOJKA JE MALO DJEVOVALA

Djevojka je malo djevovala,

sedamdeset i sedam godina.
Sedam puta ćabi dolazila,
sedam puta Ćabi govorila:
— ćabo moja, bi 1’ se ja udala?
Sedmi put jo j ćaba progovara:
— Hajd’, ne luduj, lijepa djevojko.
Udaćeš se i pokajaćeš se,
steć’ ćeš muža, venućeš ko’ ruža,
steć’ ćeš djece, venućeš k'o cv’jeće.

SRDO MOJA, NE SRDI SE NA ME

Srdo moja, ne srdi se na me!

Jer ako se ja rasrdim na te,
Sva nas Bosna pomiriti neće,
Butum Bosna ni Hercegovina,
Ni u Bosni šeher Sarajevo,
Ni sva sela oko Sarajeva!
Samo pusta naša medna usta
I bijele ruke oko vrata!

12* 179
S MERDEVINA PAO, BOGU DUŠU DAO
Ašikovo Turundžiću Bego,
Ašikovo tri godine dana.
Udade se draga za drugoga.
Za najmlađeg Fatimbegovića.
Odvede je bilom dvoru svome.
Kad to čuo Turundžiću Bego,
To je njemu vrlo mučno bilo,
I on ode Mati kujundžiji,
Pa govori Mati kujundžiji:
— 0, Boga ti, Mato kujundžijo!
Skuj ti meni lake merdevine,
Od šezdeset i šest basamaka;
I to, Mato, do prvog četvrtka!
Mato njemu skova merdevine,
Uzeo ih Turundžiću Bego.
Kad je bilo uoči đerdeka,
Oprema se Turundžiću Bego
Bilu dvoru Fatimbegovića.
On se penje uza merdevine,
Kad ti sidi Fatimbegoviću
Na dušeku i mehku šiljtetu,
Na krilu mu lipotica Zlata;
Vesele se oni u odaji.
Tad poviknu Turundžiću Bego:
— Znaš li draga, ni Bog ne zno za te,
Ja sam tebi halvu donosio,
Mimo svoju majku pronosio? —
Al govori lipotica Zlata:
— Ako si mi halvu donosio.
Ti si mene drugom nagoj io. —
Opet viče Turundžića Bego:
— Znaš li, draga, Ni Bog ne zno za te,
Kad sam tebi svilu donosio,
Mimo svoje sestre pronosio,
Da mi ruho kiipiš divojačko? —
Al govori lipotica Zlata:
— Ako si mi svilu donosio,
Ja sam beli ruho sakupila,
Da ga dere Fetimbegoviću. —
Opet viče Turundžiću Bego:
— Znaš li, draga, ni Bog ne zno za te,
Kad sam tebi cviće donosio,
Mimo svoju ljubu pronosio? —
Al govori lipotica Zlata:
— Ako si mi cviće donosio,
Ti si gledo, ja sam se kitila. —
Kad to čuo, Turundžiću Bego,
S merdevina on se privalio,
Do zemljice on je mrtav bio.

180
ZIMA MLADE NEVJESTE

Pala tama okolo Mostara,

Mete rosa oko Sarajeva,
Sitna krupa okolo Klobuka,
Pao snijeg po svem Nevesinju.
Po njem šeće šarengaća mlada,
Pa je srete momak saranzada:
— A bora ti, šarengaća mlada,
Je li tebi na snijegu zima? —
— Nije meni na snijegu zima,
Već je meni na mom domu zima.
U mene je pogan đuveglija;
Kada ore, jedva doma dođe,
Kada vlači, jedva se dovlači.
Kada ide večer u ložnicu,
Valja mi ga nosit u naruču.
— Ja ga ljubim, a on se otire,
O n j’ s’ otrle sve nebeske munje!

HASAN-PAŠA I LIJEPA FATA

Hasan-paša na Hercegovini,
Lijepa Fata u Bihoru gradu.
Koliko su na daleko bili,
Jedno drugom jade zadavali.
Knjigu piše Bihorka djevojka:
— Hasan-pašo sa Hercegovine,
Nisi zenđil koliko te kažu,
Nisi lijep koliko te hvale!
Da me prosiš, ne bih pošla za te!
Da s’ oženiš, bih se otrovala!
To je paši vrlo mučno bilo.
Pa on sabra nekoliko druga
I obuče tebdil-odijelo,
Pa on ode put Bihora grada.
Kad je došo gradu bijelome.
Napito je kuću Bihorkinu.
Kad je stao pod demir-pendžere,
Djevojka je na čardaku bila.
Bendžijom je svede na avliju,
Očima je dovede do vrata,
Desnom rukom na đogata baci
I on ode na Hercegovinu.

181
 Usput ga je djevojka pitala:
— Kud me vodiš, neznana delijo?
N ojzi paša serbes odgovara:
— Hasan-paša sa Hercegovine
Vodi tebe svom bijelu dvoru.
Ja sam tebi djever đuvegija,
A družina kićeni svatovi!

JADNI SALKO I IBRO

Mene mladu krivo potvorili,

Da ja imam do devet ašika;
Nemam borme neg tri Krajišnika:
L'jepog Salku — rušpu na fesiću,
L ’jepog Ibru — u njedrima svilu,
L'jepog Mehu — sahat na srdašcu.
Sahat kuca, Salki srce puca;
Sahat zveči, Ibri srce ječi.

DJEVOJKA I JUNAK U TIJESNU KLANCU

Majka Mehu po čaršiji pita,

A Meho se po mehani skita:
— Gdje si, Meho, živ ne bio majci!
Što te, sine, pašalije traže? —
— A bora mi, mila majko moja,
Idoh sinoć iz pjane mehane,
L'jepa Fata iz vruća hamama.
Sretosmo se u tijesnu klancu,
A ja odoh da prođem mimo nju;
Zape moja kopča od tozluka,
Za njezine gaće šarovite.
A ja odoh kopču da odapnem:
Zapnu moji noži i sindžiri
Za njezini p’jevac od bisera.
A ja odoh nože da odapnem.
Zape moja puca od đečerme
Za njezine dv’je dize bisera.
A ja odoh da odapnem pucu,
Zapeše se brci i solufi.
Tu padosmo, mila moja majko,
Tu padosmo i tu osvanusmo.

182
 N E SPAVA SE KAD SE LJUBI ZLATO

Vino piju dva mila jarana,

Jaran Mujo i jaran Alija,
Na varoši gdje piju sarhoši.
Tud prolazi beže Isaj-beže.
Njega zovu dva mila jarana:
— Hajde, beže, da pijemo vina!
— Man'te me se, dva mila jarana,
N ije meni ni do moga dina,
A kamoli do vašega vina!
Sinoć me je oženila majka,
A jutros mi pobjegla djevojka
Sa jastuka i meka dušeka,
Negrljena i ne poljubljena!
Pitaju ga dva mila jarana:
— Bolan bio, što nisi ljubio?
— Sanan bio, moja braćo draga,
Sanan bio, san me prevario,
Prevario pa nisam ljubio!
Tad mu vele dva mila jarana:
— Ej, sokole, beže Isaj-beže,
Ne spava se kad se ljubi zlato,
Već se spava kad se kosi trava!

A JA MLADA KO SUH SORGUĆ OD ZLATA

Divojka sam, na sve mi se žaluje;

Gdi moj dragi drugu dragu miluje;
N it je viša, nit je lipša od mene.
Ešmer-lica ko misirska Arapka;
Usmur-struka ko kaurska Latinka;
Zubi su joj ko skopljanska smitljika;
Oči su joj ko bosanska surutka,
A ja mlada ko suh sorguć od zlata.

POVEO KUĆI STARU LJUBU

Tri su gore naporedo rasle;

Jedno gora crvenog merdžana,
Drugo gora drobnoga bisera,
A treća je mrke hermesade.
Među njima cura djevovala
Sedamdeset i sedam godina;
Tri puta je na ćabu hodila,
Sva tri puta zdravo dohodila.

183
 Na ćabi se Bogu pomolila:
— Daj mi, Bože, Muju Dženetića,
Da bog dade, da mi suđen bio!
Bog joj dade Muju Dženetića.
Odvede je dvoru bijelome.
Govorio Mujo momče mlado:
— Daj mi, Bože, vjetra sa planine,
Da podigne duvak na djevojki,
Da ja vidim, što ja doma vodim!
Zavikala vila iz oblaka:
— Mlad si, Mujo, staro doma vodiš!

ŠTO ĆE TVOJE ŠĆERI PO PENDŽERU?

Vidjeh čudo prije neviđeno,

Gdje Ćehaja Đul-hanumu kara:
— Što će tvoje šćeri po pendžeru,
Što 1' bijele ruke niz pendžere?
Ona mu se oklinjaše mlada:
— N ije Nura tako mi biljura!
N i Alema, tako mi kalema!
N i Cimeta, tako mi nimeta!
N i Almaza, tako mi namaza!
Za Murtu se ja zakleti neću,
Jer je Murta pašu zagledala.
Kud god hodi, na srcu ga nosi,
Gdje god sjedi, o paši besjedi
I s pendžera gleda na dilbera!

UDARIŠE VUKOVI NA OVCE

U Saraj'vu među Sarajlijam

Sobet čini Salko Sarajlija;
Sve Šaraj’vo na sobet sazvao
I lijepu Fatu udovicu,
I majkinu Đulsu jedinicu.
Tu se svake igre izvodile,
A najposl’je vuka i ovaca;
Muški vuci, ženskadija ovce.
Udariše vukovi na ovce,
Svaki vuče sebi ovcu vuče.

184
SAĆINE GAĆE

U kovača gusta bašča,

Kroz nju teče gusta voda,
Tu je Saća gaće prala.
Gaće prala, pa zaspala.
Prikrade se mlado momče.
Pa ukrade Saći gaće.
Saća skače priko bašče,
Ona traži svoje gaće:
— Tko ukrade gaće moje!
Spopale ga muke moje!
N ije meni gaća žao,
Već ja žalim za učkurom.
Vezla sam ga tri godine;
Uvezla sam tri dukata,
Tri dukata čista zlata,
I četiri svake svile,
Ponajviše đuvezlije
I bijela tiriplika.

DA SE MOŽE, I UMRO BIH ZA TE!

Bona Fata u bašči boluje,

Pokrila se kumašli-jorganom;
Po njoj pada inje od oraha,
Dolazi joj miris od katmera.
Od katmera i od tugišaha.
Bona Fata njima govorila:
— Ne padaj mi, inje od oraha,
Ne dolaz’ mi, miris od katmera,
Od katmera i od tugišaha!
Voljela bih da mi dragi dođe,
Da mi dođe i da me obiđe! —
Ona misli, da niko ne čuje,
A to dragi i sluša i gleda,
Pa on stade tješit svoju dragu:
— Čuješ, Fato, čuješ moje zlato.
Da se može, bolovo bih za te,
Da se može, i umro bih za te!
Al mu Fata ljepše odgovara:
— Čuješ, dragi, moje milovanje,
Skin’ dolamu, pa lezi uza me;
Čini mi se, lakše bi mi bilo.

185
ĐUGUMLIJA MUJO

Đugum kuje đugumlija Mujo,

Đugum kuje, daleko se čuje,
Bakrom kuje, srmom oblijeva,
Đugum kuje, đugumu govori:
— Moj đugume, moj bakreni sude,
Ko li će te na vodu nositi
I sa vode kući donositi,
Po mahali tobom jordamiti?
Rad bih znati i fajdu imati.
Otići ću hodži na zapise,
Neka gleda u svome ćitabu,
Hoće 1’ đugum nositi Hajrija
Zumbulušom do Zumbul-česama?
Ako hodža vidi u ćitabu,
Da će đugum nositi Hajrija,
Sjutra ću je zaprosit' od babe.
Ako hodža bude razvidio,
Da mi Hajra nije suđenica,
Salupat ću srmali đuguma,
Što ga kovah devet godin’ dana!

MOMKU MRSKA UDOVICA

U Mostaru na Jenjir-pazaru
Prodaje se tursko momče mlado.
Kupuje ga udovica Hajka,
I za nj dala tri tovara blaga.
Kad je bilo noći o ponoći:
— A boga ti, tursko momče mlado!
Ali ti je u dušeku tvrdo,
Ali ti je pod jorganom zima,
Ali ti je niska uzglavnica?
— N it je meni u dušeku tvrdo,
Nit je meni pod jorganom zima.
Nit je meni niska uzglavnica,
Već je meni mrska udovica.

PAŠINA ZUBEJDA

Pošetala pašina Zubejda

Ispred hana Firdus-kapetana.
Za njom idu četiri robinje.
Skute nose, da se ne urose,
A rukave, da s’ ne kruni zlato.

186
 Govorila pašina Zubejda:
— O Boga vam, četiri robinje.
Je 1’ mi kratka sindžefli-feredža?
Vide 1’ mi se krzli-čiftijane?
Gleda li me Firdus-kapetane?
Govorile četiri robinje:
— Gospojice, pašina Zubejdo,
Jes’ ti kratka sindžefli-feredža,
Vide ti se krzli-čiftijane.
Tebe gleda Firdus-kapetane,
Sa čardaka, sa visoke kule! —

MOJI SU TI DVORI OTVORENI

Oj stoborje, ti se oborilo!
A čardače, ognjem izgorio!
A junače, jadan nevjemiče,
Pod tobom se zemlja prolomila!
II me vodi, ii mi ne dohodi,
II me prosi, ii ću sama doći,
Jer je meni karba dodijala.
Mene kori moja mila majka:
— Prođ’ se, kćeri, momka lafozana.
Lafe meće, uzeti te neće!
A govori momče lafadžija:
— A, što sam ti izlafio draga?
Ako sam te jednoć poljubio,
Nisu usta na licu ostala,
N ije majka na licu poznala.
Pa da pozna okarat te neće;
Da okara, izbiti te neće;
Da izbije, otjerat te neće.
Kad otjera, bježi k meni, dušo.
M oji su ti dvori otvoreni!

ŠTA TI RASTE U NJEDRIMA?

Oj divojko, dušo moja!

Šta ti raste u nidrima?
II su tunje ili turundže,
U su s mora limunovi?
— Nit su tunje ni turundže,
Nit su s mora limunovi,
Već su bili labudovi.

187
VAS JE SEDAM, ADEM-AGA JEDAN
Adem-agu nakitila majka
U najljepše čohano odjelo.
Obukla mu fesić i kićanku,
A na fesić »mašala« prišila,
Ko ga vidi, nek »mašala« kaže.
Njega gleda sedam djevojaka
U avliji lijepe Begzade
I u sebi tiho govorile:
— Mili bože, kome li je suđen?
Pa govore Adem-age majci:
— O boga ti, Adem-age majko.
Hoćeš nama Adem-agu dati?
Odgovara Adem-age majka:
— Kako ću vam Adem-agu dati,
Vas je sedam, Adem-aga jedan?
Progovara lijepa Begzada:
— Onda ćemo njega dijeliti:
Jednoj fesić, a drugoj »mašala«.
Trećoj sahat, a četvrtoj lanac,
Petoj gunjče, a šestoj čakšire,
Majci kovče, meni Adem momče!

NA TVOME CU KRILU UMRIJETI

Vjetar puše, al-katmerom niše,
Dragi dragoj b ’jelu knjigu piše:
— Draga moja, draga dušo moja!
Pošalji mi duše u pamuku,
Crna oka na jazi-ćagetu,
B’jela lica struku bosioka,
Ja ću tebi cvića svakojaka:
Milodula, da se milujemo;
Kalopera, da se ne karamo,
Bosioka, da t’ ne smećem s oka,
Dragoljuba, da se poljubimo.
Draga moja, draga dušo moja!
Da ja znadem, da ćeš biti moja,
Ja bih tebe češće oblazio,
Ja bih tebi češće dolazio,
U godini svakoga mjeseca,
U mjesecu svake nediljice,
U nedilji svakog b’jela dana,
A u danu svakog b’jela sata.
Draga si mi ne, mogu te kleti,
Na tvomu ću krilu umrijeti,
U tvojim se njedrim’ ukopati.
Tvojima se dojkam’ ogrnuti,
B ’jelim licem busom pobusiti.

188
DA JE LJEPŠE NA SVIJETU NEMA

Zafali se Fala materina,

Da je ljepše na svijetu nema:
Glava joj je tura ibrišima,
B’jelo čelo sitna bujruntija,
Obrvice s mora pijavice,
Trepavice krila lastavice,
Do dva oka dva vrela studena,
Dva obraza dva đula rumena,
Usta su joj kutija šećera.
Zubi su joj dva niza bisera,
U njedrim’ jo j dva b'jela goluba,
Ruke su joj dv’je biserli-grane,
Noge su joj dva direka zlatna.

KAKAV JE MOJ DRAGI

Imam dragog biljeg od bisera,

A slađega od nobe-šećera.
Valjaju mu oči Carigrada,
Obrvice grada Srebrenice,
Trepavice šama i Misira,
Bilo lišće bijeloga Livna.
Da bih dragog u knjizi pisala,
Žao mi ga u mrko mećati;
Da bih dragog na jagluku vezla,
Jagluk će se brzo poharati;
Da bih dragog u pismi pivala,
Pisma hoda od usta do usta,
Doć’ će pisma u dušmanska usta,
Pa će mene s dragim zavaditi.

MOŽE LI BITI PTICA BEZ GORE?

Djevojka viče s visoka brda

S visoka brda iz tanka grla:
— Sultan Selime, car-gospodine!
Može li biti Travnik-kasaba
Travnik-kasaba bez pašaluka
I Banjaluka bez agaluka?
Može li biti ptica bez gore.
Ptica bez gore, riba bez vode?
Može li biti dilber-djevojka
Dilber-djevojka bez mlada momka?

189
DA SAM KUTIJA ŠEĆERA!

Da sam, Bog do, kutija šećera,

Ja bih znala, gdje bih se prosula;
Prosula se po dragog dušeku,
Kad se prene, neka šećer bere,
Kad se budi, nek me mladu ljubi!

SVATOVSKI DAROVI

Drag se dragoj na livadi hvali:

— Draga moja, mene ženi majka.
— Neka, dragi, zavidjet ti neću;
Tebe boljom, mene za boljega.
Da me hoćeš zvati na veselje,
Ja bih tebi pril’jep dar don’jela:
Babu tvomu svilenu košulju;
Svile mu se kosti od bolesti!
Majci tvojoj svilenu okrugu;
Svila joj se zmija oko vrata,
što me neće uzet za nevjestu!
Tebi, dragi, ubrus cm ’jem vezen,
Tvojoj dragoj mrklenu mahramu,
S njom omrko, sa mnom osvanuo!

MOMA SE RAZGOVARA S GAJTANOM

Sjela moma na čardaku,

Na čardaku na visoku,
Svilu prede, gajtan plete,
S gajtanom se razgovara:
— Da ja znadem, moj gajtane,
Da će tebe star derati.
Ja bih tebe postavljala
U bunište, za vratište.
A da znadem, moj gajtane,
Da će tebe mlad derati,
Ja bih tebe postavljala
U njedarca kraj srdašca!

190
K U N ’ GA MAJKO I JA SAM GA KLELA!

Vezir-Zejna po bostanu šeta.

Majka Zejnu na večeru zvala:
— Hodi, Zejno, večer večerati,
šećer s mora, voće iz Mostara,
I đulzema na burmu svijana
I baklava medom zalivena.
Vezir-Zejna majci progovara:
— Prođi me se, Đulhanuma moja,
Đulhanuma Mahmut-pašinice!
N ije meni do večere tvoje,
Već je meni do žalosti moje.
Sinoć mi je dragi dohodio,
U đul mi je bašču uhodio.
Golem mi je zijan načinio,
Karamfilu drume načinio,
U ružici konak učinio,
A sumbulu lule otruhnio,
Kaloperu perje oblomio,
Bejturanu sime istruhnio,
Svu jaglicu nogam’ pogazio,
Bosioku stručak uskinuo,
Na pendžeru biljeg ostavio.
Neka znadem, da je dohodio.
Kun' ga majko, i ja sam ga klela!
Cm mu obraz kano gruda sniga!
Pčelice mu dvorak zamaglile!
Bile mu se hiljadile ovce!
Pokisli mu konji i volovi
Vosak goneć na debelo more!
Vrane koze brda privranile,
A kozlići zelene dubrave,
Mili janjci zelene doline.
Vrani konji zelene livade,
A teladi zelene čajire,
A kravice sela zaglušil!

VJETAR PUŠE

Vjetar puše, alkatmerom niše,

Sad moj dragi amber-dušom diše,
Dušom diše, a kalemom piše:
— Djevojke su zlatne hamajlije;
U jednoj se hamajliji piše:
— Ko te hoće, ne ponosi mu se;
U drugoj se hamajliji piše:
— Ko te neće, ne nameći mu se!

191
 Od nameta fajde ne imade
N it’ u rodu nit’ u trgovanju,
A kamo Ii u ašikovanju.
U trećoj se hamajliji piše:
— Ne čin’ jada, lijepa djevojko.
Ne čin’ jada, ne veži sevdaha!
Od sevdaha goreg jada nema
N i žalosti od ašikovanja!
Na žalost će i komšija doći,
Al za jade niko i ne znade
Osim Boga i srdašca moga.

KLETVA
Djevojka je livadu gojila,
Po livadi bostan posijala,
Po bostanu cvijet svakojaki,
Svako jutro cvijet oblazila;
Jedan danak ona g’ ne obišla;
Navadi se Mujo čelebija,
Djevojci je cvijet potrgao,
Njega klela lijepa djevojka:
— Eda Bog da, ljeti bolovao!
Ja ti mlada ponude nosila;
Šećer s mora, smokve iz Mostara
I janjeta prije pramaljetja,
Zeljanice prije kukavice,
Karašlame u medu kuhane:
Zabun hasta, maj, osladi usta.

JELEN I DJEVOJKA
Crna gora listom urodila,
Sitnim listom i zelenom travom.
Nju mi pase ljeljenče zvijere,
Sahat pase, a dva osluhuje.
Pitala ga lijepa djevojka:
— A Boga ti, ljeljenče zvijere
Što ti paseš travu na sahate? —
— Projdi me se lijepa djevojko!
Imadijah jednu košuticu,
Sinoć mi je lovci ufatiše. —
— Ej ljeljenče, jedne ti smo sreće!
Imadijah dragog prema sebi,
Premami ga moja šegrtica,
Šegrtica, dilber Aj kunića,
Kojuno sam vezu naučila;
Eda Bog da, š njim se pomamila!
Te pomamna po gori hodila.

192
 UZORNA SNAHA
Sjajna zvizdo, gdje sd sinoć sjala?
— Ja sam sjala više Sarajeva;
Nisam sjala, neg’ čuda gledala:
Gdje brat seku ludu udavaše.
Ne daje je, da mu nije draga,
Već je daje porad pusta blaga.
Svi u dvoru šenli i veseli,
Ali nije divojačka majka,
Neg' je ona sahtli i kaharli.
Pitala je jedinica Fata:
— Što je tebi, mila moja majko,
Svi u dvoru šenli i veseli,
A ti sama sahtli i kaharli?
— Prođi me se, moja kćeri draga,
Kako tvoju lošu sreću kažu:
Svekra babu zmaja žestokoga,
Svekrvicu živu žeravicu,
Dva divera, dva mrka oblaka,
Dvi zaove, dvije gušterice,
Dvi jetrve, dvije zmije ljute.
Njozi veli plemenita Fata:
— Prođ’ se toga, mila moja majko,
Lako ću im svima ugoditi.
Svekru babi lako ugoditi.
Noge prati i njega slušati,
Eto ću mu mlada ugoditi.
Svekrvici lašnje ugoditi:
Kasno leći, a rano ustati,
Eto ću joj mlada ugoditi.
Diverove knjizi naučiti,
I suviše u lov opremati,
I njima ću mlada ugoditi.
Zaovama ruho sakupiti,
Jetrvama dicu odgojiti,
Eto ću im svima ugoditi.

DOK PRONESU PAMET I LIPOTU ...

Vita jelo, uzvij brdu grane,

Uzvij grane, uzmi me na grane,
Dokle prođu gerzi Crkvičani,
Dok pronesu pamet i lipotu,
Dok pronesu široke rukave,
I još lipše, kajišli-opanke,
I još više, burmu nad očima,
I niz burmu kitu do ramena;
Da j ’ u mene srdce od kamena,
Već bi mi se raztopilo mladoj.

1 3 Narodni humor i mudrost Muslimana J 93

Vita jelo, uzvij brdu grane,
Uzvij grane, uzmi me na grane,
Dokle prođu gerzi Zeničani,
Dok pronesu pamet i lipotu.
Dok pronesu svilene rukave,
I još lipše, fesić nad očima,
I niz fesić kite do ramena;
Da j ’ u mene srdce od kamena,
Već bi mi se raztopilo mladoj.
Vita jelo, uzvij brdu grane,
Uzvij e grane, uzmi me na grane,
Dokle prođu gerzi Čajdražani,
Dok pronesu široke rukave,
I još više, širite na prsih,
I još više, šargiju u ruci,
I još više, kajišli-opanke;
Da j ’ u mene srdce od kamena,
Već bi mi se raztopilo mladoj.
Vita jelo, uzvij brdu grane,
Uzvij grane, uzmi me na grane,
Dokle prođu gerzi Janjićani,
Dok pronesu kerane rukave,
I još više, kratke fermenčiće,
I još lipše, šarene peškire,
Niz peškire kite do ramena;
Da j ’ u mene srdce od kamena,
Već bi mi se raztopilo mladoj.
Vita jelo, uzvij brdu grane,
Uzvij grane, uzmi me na grane,
Dokle prođu gerzi Podbrižani,
Dok pronesu pamet i lipotu,
Dok pronesu spušćane košulje,
Pod košuljom granate tozluke;
Da j ’ u mene srdce od kamena.
Već bi mi se raztopilo mladoj.
Vita jelo, uzvij brdu grane,
Uzvij grane, uzmi me na grane,
Dokle prođu gerzi Putišani,
Dok pronesu pamet i lipotu,
Dok pronesu prejene košulje,
I još lipše, krmezli šalove;
Da j ’ u mene srdce od kamena,
Već bi mi se raztopilo mladoj.
Vita jelo, uzvij brdu grane,
Uzvij grane, uzmi me na grane,
Dokle prođu gerzi Gornjičani,
Dok pronesu pamet i lipotu,
Dok pronesu puce niz nidarce,
I još lipše, čohane čakšire;
Da j ’ u mene srdce od kamena.
Već bi mi se raztopilo mladoj.

194
 MUJO I AJKUNA

Zagleda se Mujo i Ajkuna

Bez promjene devet godin dana.
N it’ je Mujo druge drage gled’o,
N it’ je Ajka drugoga dragana.
Ajku prose sa četiri strane,
Ajka neće prosca nijednoga;
Zaprosiše, pa je izprosiše,
Dadoše je i ne pitaše je,
Vjenčaše je i ne kazaše joj.
Odvedoše kićeni svatovi,
Odvedoše lijepu djevojku.
Tude su joj k’nu postavili.
Tužan Mujo na pendžere dođe.
Kako huknu, tahta džama puknu,
Kako jeknu, sva odaja zveknu,
Pa on pita Ajkunu djevojku:
— Lijepa Ajko, zar ti kniju ruke?
Kniju, Mujo, i noge i ruke!
Opet, Mujo, mislim tvoja biti!
Sve se jenge redom ogledaše,
Zgledaše se, pa se nasmijaše;
Oni misle, da im Ajka laže.
Kad je bilo noći od ponoći
Sve pospalo kano i poklano,
Lijepa Ajka na sanducim svojim;
Malo zaspa, al se brzo prenu,
Ona skoči na noge lagane,
K'nu im je u leden saprala,
Prstenove u ibrik sasula,
Pa izađe na avliska vrata,
Dočeka je čelebija Mujo,
Pa je uze po svilenu pasu,
Pa je nosi svom bijelom dvoru,
Oženi se, radostna mu majka.

SVAK ME HOĆE

Svak me hoće, a ja svakog neću.

Neću bega, ne begenišem ga,
Neću age, jer mi nisu drage,
Hoću hodžu, hodže su mi drage:
Jer se hodže baklavama hrane.

13* 195
VITA JELA

Vita jelo i pod tobom hlada,

Blago onom, tko pod tobom spava!
Dobro ti se smisli i naspava.
A ja svu noć premislih, ne spavah,
Koga će mi Bog u sreći dati,
IV Hasana, granu đulistana,
II' Omera, bora zelenoga,
II’ Mehmeda, đula rumenoga,
II' Mujagu, po čelu rubije,
II’ Ibricu, srmali kanicu,
Ili Sulju, zlato na mosuru,
Ili Salku, srmu na jumaku,
U’ Aliju, sladku gurabiju,
Ili Avdicu, paru carevicu.
Sve bi meni u poštu pristalo.
Đulom bi se mlada umivala,
Kitila se borom zelenijem,
Kad bi metla po čelu rubije,
Lijepo bi mi licu ujisalo.
Utegla se srmali kanicom,
Lijepo bi mi struku ujisalo,
Zlatom vezla, srmom podpunjala,
A izjela sladku gurabiju,
Sve bi mlada lako pregorjela,
Samo ne bih paru carevicu.

ČELEBIJA MUJO I DIZDAREVA UMA

Bostan sije čelebija Mujo,

Bostan sije, a od Boga išće,
Da mu Bog da, da mu bostan rodi.
Sve okolo tunje i turundže,
A po srijedi gospodsko cvijeće.
Bog mu dade pa mu bostan rodi.
Sve djevojke redom dohodile,
Najposlije Dizdareva Uma.
Govorio Čelebija Mujo:
— A bora ti, Dizdareva Umo,
Ti podigni sindžefli feredžu,
Jer je rosa po zelenoj travi.
Diže Uma sindžefli feredžu,
Vidješe se gaće pirlitane;
Sve okolo vuci i bauci,
Po srijedi sve junački brci.
Na turu je pašin delibaša,
Na učkuru čelebija Mujo,
Kad to viđe čelebija Mujo,

19ć
 Uze Umu po svilenu pasu
Pa je nosi na visoku kulu.
Tu su bili i dva i tri dana
N it’ su jeli, nit’ vodice pili.
Govorio čelebija Mujo:
— Hajde, Umo, tražit će te majka!
Ne ću, bogme, čelebija Mujo,
Ti si meni i otac i majka.

RUGALICA GARO

Majka Fatu sitno pletijaše,

Od petero i od devetero.
Majka Fati tiho govoraše:
— Moja Fato, moja ljepotice.
Ne id’ sama preko Atmejdana,
Bez robinja i bez hizmećara,
Vidjet će te Garo, momče mlado.
Majka mlide to nitko ne čuje.
Ali to sluša Garo, momče mlado.
Govoraše jogun-momče mlado:
— Al, Boga mi, ostarjela majko,
N ije Fata tako ni lijepa.
Glava joj je kube od hamama,
Zubi su jo j Begova munara.
Usta su jo j Hrvatin-megara,
Dva su oka dva vel’ka findžana.
Dvije ruke dvije oklagije.

MOMAK I DJEVOJKA

Kolo vodi lijepa djevojka,

Kolo vodi a pjesmu izvodi:
— Nejma cara nad našega cara,
N i vezira nad našeg vezira,
N i junaka nad mojega momka.
Kad to čulo zenđil-momče mlado,
Govorilo svojoj miloj majci:
— Čuješ li me, moja mila neno,
Uzmi mene na bijelo krilo,
Briči meni bradu i brkove,
Nabijeli me i nabakami me,
Navuci mu surmu i obrve,
Napravi mi glavu djevojačku.
Obuci mi svilenu košulju.
Po košulji dugu anteriju,
Anteriju, vezene šalvare.

197
 Obuci mi zelenu feredžu,
Namjesti me štog god ljepše možeš,
Da ja idem djevojci u kolo. —
Majka mu je za riječ hajala.
Sve namjesti kako on hotjede.
Obriči mu bradu i brkove,
Nabjeli ga i nabakami ga,
Navuče mu surmu i obrve,
Napravi mu glavu djevojačku,
Obuče mu svilenu košulju,
Po košulji dugu anteriju,
Anteriju, vezene šalvare.
Obuče mu zelenu feredžu,
Namjesti ga štogod ljepše znade.
Još je njega mati svjetovala:
— Kada dođeš u zelen-livadu,
što je staro sve u ruku ljubi,
što je mlado u bijelo lice,
Kolovođu pod bijelo grlo. —
On je majčin savjet poprimio,
Kada dođe na zelen livadu.
Što je staro on u ruku ljubi,
Što je mlado u bijelo lice,
Kolovođu pod bijelo grlo,
Pod grlom joj dva zuba ostavi,
Koliko je lako poljubio
Sav je đerdan krvlju ukapala,
Droban biser u njedra sasula.

BEGOVIČINA ISPOVIJEST

Ali-beg se s ljubom zavadio

Prvu noćcu na meku dušeku.
Ali-beg joj savezuje ruke:
— Kazuj, ljubo, tko te ljubio! —
— Gospodaru, otpusti mi ruke!
Sve ću tebi pravo kazivati:
Dva Pašića i dva Novalića,
I dva bega Ćurčič Harlibega,
I dijete iz novoga šehra. —
Još joj gore savezuje ruke:
— Kazuj, ljubo, za koliko mita?
— Gospodaru, popusti mi ruke!
Sve ću tebi pravo kazivati:
Dva Pašića — dva žuta dukata,
Novalići — dibu i kadifu.
Dva ćurčića — pedeset dukata,
A dijete — sate iz njedara.

198
 ABDIJA

Pod naslovom A B D IJA napisao je 1866. god.

Jusuf-beg Čengić %vani Pašić i% Foče pjesmu s kojom
je svjetovao svoga sinovca imenom Abdija. Ta se pjesma
ubr%o rasprostranila po svoj Bosni i Hercegovini*

1
Hajd’ Abdija ti na vaz1,
Klanjaj pet vakat2 namaz3,
Terč 4 ne čini božji farz5,
A za Boga, Abdija.

2
Aškom6 srce napuni,
Allah, Allah7 sve zbori
Svoga Boga spominji,
Ah! sve čini, Abdija.

3
Nemoj dunja8 milovat’,
Krivo zborit’ i lagat,
Gafil9 biti i spavat’,
Jazuk10 ti je, Abdija.

4
Haram11 lokme12 ne jedi,
Ti istinu besjedi,
A besposlen ne sjedi;
Dobro slušaj, Abdija.

‘Vaz — predika. 2Vakat — vrijeme. !Namaz — klanjanje, molitva.

•Terč — izostavit, propustit. 5Farz — božja zapovjed. #Ašk — božja
ljubav. 7Ali ah — Bog. "Dunja — svijet na kojem živimo. ’Gafil —
nemaran, lijen, neharan. ‘"Jazuk — šteta, škoda. “Haram — od Boga
zabranjeno. 12Lokma — zalogaj, hrana, jelo.
* Ovdje je integralni autorov tekst kao i tumačenje riječi koje je
dao Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak u svojoj knjizi NARODNO
BLAGO, 1887. u Sarajevu.

199
 5

Uči bolan i hukći.

Svoje srce poturči,
Asi1 nefsa2 sve muči,
Dušman3 ti je, Abdija.

6
Radi dobro dok si mlad,
Jer je starost vel’ka jad
Ne ćeš imat posije kad,
Kajat ćeš se, Abdija.

Nemoj biti binamaz4,

Vaktom5 hajde na namaz6,
Bogu čini sve nijaz7,
Dosta8 traži, Abdija.

8
Prošle vakte9 naklanjaj,
Od grijeha bjež’ u kraj,
Svom se Bogu priklanjaj,
Neš’ se kajat, Abdija.

Terč10 ne čini Sunneta11,

U musafu12 ammeta13,
Velika je ljepota,
Turčin14 biti, Abdija.

10
Nemoj činit kilu kal15,
Uzm’ od svakog ti halal16,
Ne varaj se ti na mal17,
Zlo je po te, Abdija.

’Asi — silan, ohol. 2Nefs — strast. 3Dušman — neprijatelj, ‘binamaz

— nepobožan. ’Vakat — vrijeme. ‘Namaz — molitva. 7Nijaz — ponizan.
'Dost —prijatelj. ’Prošle molitve nadoknadi. 10 Terč — izostavit, pro-
pustit. “ Sunnet — svečeva zapovjed. “Musaf — kuran. “Ame — u
kuranu jedno posebno sure (štivo). “Turčin — Musliman, muhame-
dovac. “Kilu kal — svagja galama. “Halal — oprost, oproštenje. "Mal —
novac, imetak.

200
 u.
Nemoj jednu misliti,
Nemoj drugu zboriti,
Grohotom se smijati,
Dinu1 zarar2, Abdija.

12.
Dunja3 jedna lešina.
Na vratu ti griješina,
A ti jedna mješina,
Ispuhat ćeš, Abdija.

13.
N ije lahko umrijet,
Azraila4 podnijet,
U raku se zavrijet,
Jadni ti smo, Abdija.

14.
Kad ti staneš mrijeti,
Šejtan će se smijati,
Pak će tebi rijeti:
Neka, neka, Abdija!

15.
Kad te metnu u mezar5,
Sa sve strane sve duvar6,
A obuzme vatra nasr7.
N ije lahko, Abdija.

16.
Nejmaš dosta8 nikoga
Izvan Boga dragoga
I amela9 svojega
Pokraj sebe, Abdija.

17.
Bog je jedan jedini,
Svakom pravo on čini,
A naš svetac istini,
Blago nami, Abdija.

'Din — vjera, zakon. JZarar — šteta, škoda. 3Dunja — ovaj svijet.

‘Azrail — angjel koji duše prima, vadi. 5Mezar — grob, raka. ‘Duvar —
zid. ’Nar — paklena vatra. 8Dost — prijatelj. ’Amel — zasluga.

201
 18.
Ti se uzdaj u Boga,
Nemoli se drugoga
Ošljem njega jednoga,
Selamet1 je, Abdija.

19.
Uči dobro i piši,
Ti se čuvaj ne griši,
A šejtana2 sve plaši
Od sebeka, Abdija.

20 .
Na zlikovce ne gledaj,
Prevarit se ti ne daj,
Lijepo se ti vladaj
Sa svakijem, Abdija.

21.
Slušaj dobro starijeg
A ne ljuti ni mlađeg
Pa se ne boj ničijeg
Reziluka3, Abdija.

22 .
Nemoj zborit fuhuša4,
Ode i din5 i duša;
I onome tko sluša —
Nikako je, Abdija.

23.
Sirč6 besjede zboriti,
Mala janF drobiti,
U grijehe gaziti —
Vrlo ružno, Abdija.

24.
U dunja8 se ne uzdaj.
On će proći dobro znaj,
Već od Boga išći raj,
Moj po Bogu, Abdija.

‘Selamet — spas. !šejtan — vrag, gjavo, sotona. 3Reziluk — napast,

ruglo, osramoćenje. ’Fuhuš — sramotne riječi. 5Din — vjera. ‘Sirč —
ružne riječi. ;Mala jani — brbljanje, besposleni govor. 'Dunja — ovaj
svijet.

202
 25.
Ovaj svijet proći će,
I kraj svemu doći će.
Naše duše otići će
Kud valjade, Abdija.

26.
Bez abdesta1 ne hodi,
U džamiju prohodi,
Halik2 dragi sve vidi,
Hajir3 po te, Abdija.

27.
Nemoj mehko sterati,
Nemoj tvrdo spavati,
Vazda valja mučiti
Svoga Nefsa4, Abdija.

28.
Čin’ Abdija ti haj rat5
I veliki hasenat6,
Muhamedu salavat7.
Valjat će ti, Abdija.

29.
ćitab8 kaže grehote
I dženetske9 ljepote,
Džehennemske10 strahote;
Plači bolan, Abdija.

30.
Nemoj se ti krivo klet,
Valja brate umrijet.
Gorku muku podnijet,
Nije lahko, Abdija.

31.
Smrt je jedna Adžija11,
Tatarska je kandžija12,
Ti si bolan Jolgjija13
Ugurolla14, Abdija.

‘Abdest — umivanje, čistoća. 2Halik — stvoritelj. 3Hajir — dobrota

•Nefs — strast. ’Hajrat, hajir — dobro djelo, zadužbina. ‘Hasenat —
dobročinstvo. ’Salavat — blagoslov, ‘čitab — kuran. ’Dženet — raj.
“Džehenem — pakao. “Adžija — gorhoća. “Kandžija bič, korbač.
I3Joldžija — putnik. “Ugurolla — sretan put, s Bogom.

203
 Sirat1 tanka ćuprija,
Od sablje je oštrija,
A od dlake još tanja.
Vajhaluna2, Abdija.

33.

Sirat valja broditi,

Težak tovar nositi,
A od Boga iskati
Selameta3, Abdija.

34.

Mahšer4 jedna jalija5,

A Bog dragi kadija6,
Zebaninska7 dolija8,
Bd će svašta, Abdija.

35.

Na Mahšeru valja stat,

Bogu dragom dževap9 dat,
Ne pomaže Vejsil10 brat,
Vjeruj mi se, Abdija.

36.

Hesab11 davat za sevab12,

Za grijehe bit azab13,
K o što kaže naš ćitab14,
Hoće biti, Abdija.

37.

Džehennem15 je vrlo plah,

U njega će svaki vlah,
Pak će vreti kao grah;
Jao njima, Abdija.

‘Sirat — jedan uski most preko pakla. 2Vajhaluna — teško i užas­

no. 3Selamet — spas. 4Mahšer — strašni sud. 5Jalija — prostrana obala.
‘Kadija — sudac. 7Zebani — paklene sluge. 8Dolija — pobjeda. ’Dževap
— odgovor, račun. ‘“Vejsil — osobno ime. “ Hesab — račun. 12Sevab —
duševne zasluge. 13Azab — paklene muke. “ćitab — nebeska knjiga
(kuran). 15Džehenem — pakao.
 38.

Džehennem je vrlo vruć,

U glavu će maljem tuć;
U njima će pucat žuć,
K o j’ uniđu, Abdija.

39.

Allah1 jedan Resul2 hak3,

Al je danas mučan halk4,
Naopako kreno svak;
Vajhaluna5, Abdija.

40.

Ahir zeman ulema6,

Zajif im je mesela7.
Osvojila mamela8;
Zlo po njiha, Abdija.

41.

Ne će pravo da sude,
Veće muče sve ljude,
Na sabah9 se ne bude,
Gafii10 ti su, Abdija.

42.

Dinu11 nejma ragbeta12,

Turskoj vjeri hurmeta13,
Hej žalosti predrta,
Što će hiti, Abdija.

43.

Jusuf14 Cengić ovako

Piso, reko i plako,
Jer je tebi obreko
Kazat pravo, Abdija.

■Allah — Bog. 2Resul — božji poslanik (svetac). 3Hak — pravedan,

istinit. 4Halk — narod, puk. ’Vajhaluna — teško, užasno. ‘Današnjem
sveštenstvu, hodžama. ’Ne može se čovjek povjeriti. 8Jer su se dali po
zlu. ’Sabah — jutro, zora. 10 Gafil — lijen, nemaran. “Din — vjera.
“Ragbet — počast. ,3Hurmet — počitanje. “Jusuf — osobno ime.

205
 DUVANJSKI ARZUHAL

D U V A N J S K I A R Z U H A L j e molbenica
koju je i% Duvna (Zupanjca) 1806. godine opremio neki
aga u Travnik na bosansku vladu moleć da hude na
koje drugo mjesto premješten i postavljen sa svojom če­
tom, je r %bog mnogijeh oskudica, bilo mu se je veoma
dosadilo u Zupanjcu sjediti. (M. Kapetanović Ljubusak)

1.
Evo pišem arzuhal1.
Da vam kažem za svoj hal2,
Propade nam c’jeli mal3,
Sjeromasim, gospodo.

2 .
Bre pomagaj do Boga!
N ije 1’ mgdi nikoga.
Nikom nije ovoga
što je nami, gospodo!

3.

Stjeraše nas u Duvno,

Kao konje u guvno;
Neka znate ufano,
Pogibosmo, gospodo.

'Arzuhal — molbevica. !Hal — stanje. 3Mal — imetak (novac).

206
 4.
Ehalija1 nije raži2,
A š njima je Bećir kazi3,
A vojnike on ne pazi
Od zarara4, gospodo.

5.
Pobit će nas kameni
Kao hrti mameni;
Ne kasaju ni konji
Ovoliko, gospodo.

6 .
Teška j ’ ova krajina
I krvava haljina,
Ali nas je malina,
Neka znate, gospodo.

7.
Nisam nikad vidio,
A svakud sam hodio,
Što sam ovdje teglio
Tešku muku, gospodo.

8 .
N i čaršije ni hana,
Nestade nam duhana,
Već pušimo smrdana,
Razumte nam, gospodo.

9.
Sakelmišdur bašumuz5,
Diikiilmede jašumuz6,
Agu oldi išumuz7,
Insaf idiin8, gospodo.

10.
Mehmed paša Zade
Za nas i ne znade;
Evo činim ifade9 —
Kažite mu, gospodo.

'Ehalija — narod. !Razi — pristati, odobriti. 3Kazi — kadija, sudac.

4Zarar — škoda, šteta. ’Dodijalo nam je glavi. ‘Proljevamo suze. Težak
nam je posao. 'Smilujte se. ’lfade — prikazujem.

207
 11.
I sabika1 teftedar2,
Moj uzdani gospodar.
Ja sam njegov hizmećar3,
Pozdravte ga, gospodo.

12.
I timarski4 teftedar,
Pozdravte ga sad hezar5
Minetiimuz bi karar6,
Istina je, gospodo.

13.
Teskeredži efendi7,
Bilur kendi her fendi8,
Gjorsun imdi derdmendi9,
Pričajte mu, gospodo.

14.
Niti mogu proći.
Ni u Prusac doći,
Ne smim tamo otići,
Što ću sada, gospodo?

15.
N iti mogu sjediti,
Niti jesti ni piti,
Ne znam što ću činiti,
Svjetujte me, gospodo.

16.
Mislim doći do paše,
AT ako me poznaše,
A dušmani uznaše,
Zlo je po me, gospodo.

17.
V i ste zevku10 sefade11,
A mi derdu12 belade13,
Svaki danak džefade14.
Je li pravo, gospodo?

'Sabika — bivši. Teftedar — financijalni upravitelj. 'Hizmećar —

sluga. Timarski — spahinski. 5Sad hezar — sto hiljada. ‘Podložni smo
sasvim. Vezirski tajnik. ‘Razuman je on čovjek. ’Neka vidi što teglimo.
10Zevk — uživanje. “Safa — mir, pokolj. uDerd — muka. I3Belaj —
nevolja. “Dzefade — muka, patnja.

208
 18.
U dan uši tučemo,
Obnoć sjeno vučemo,
Opanke ne svučemo
Do sabaha1, gospodo

19.
Duvanjski su ajani2
Kao stari tirani,
Oni živu jabani3,
Mučno trpit, gospodo.

20 .
Nitko ne zna do Boga
Moga bega Omera,
Da nam nije još njega,
Nalipismo, gospodo.

21 .
Bog mu dao dženet4,
A otcu mu Rahmet5,
Dobro čini gajret6
Na krajini, gospodo.

22.
Hotio bi mučat,
A1 ne mogu čučat,
Suha kruha ručat
U Županjcu, gospodo.

23.
Ja sam svuda hodio,
U Stambul dohodio,
Nisam ovo vidio,
što je nami, gospodo.

24.
Svi po Bosni neferi7,
Evleriinde seferi8,
A mi aša-jokari9,
Što smo krivi, gospodo.

'Sabah — zora, jutro. 2Ajani — prvaci. 3Jabani — divlje. ‘Dženet —

raj. sRahmet — pokoj. ‘Gajret — pomoć. ’Nefer — vojnik. ’Kod kuća
sjede. 9A mi gore dole kasamo.

14 Narodni humor i mudrost Muslimana 209

 25
On sekizbinj evlerden1,
Gajri jokdur bizlerden2,
Jazu kiišiin seferden3,
Kurtul maduh4, gospodo.

26.
I dan i noć skačemo,
Neprestano plačemo.
Da vam pravo rečemo,
Ne može se, gospodo.

•27.
Ljeti, zimi, sve vojska,
Da je naša Imotska,
I po tovar još voska,
Dojadilo, gospodo.

28.
Osanmišler neferler5,
Hadden ašti seferler6,
Stranputice giderler7,
Utekoše, gospodo.

29.
Bježi jedan po jedan,
Što ću činit ja jedan,
Ako zovnu na mej dan
Neznam skim ću, gospodo.

30.
U dobri čas bih Aga,
Dušti bašum dag daga8,
Prošo bih se ja svega,
A1 ne mogu, gospodo.

31.
Ovog bi se ja prošo
Da bi kući ne došo
I odavle otišo,
A1 sramota, gospodo.

‘Od hiljada Bošnjaka. 2Drugi nejma osim nas. ’Ljeti zimi na vojni.
4Nikad nismo slobodni. ‘Dosadilo vojnicima. ‘Veće trpit ne mogu.
7Stranputice odlazeć. 'Udrih glavom na muku.

21 0
 32.
Mrsko mi se tužiti,
A hođeći ružiti.
Ja ne mogu služiti,
Ne znam šta ću, gospodo.

33.
Dodija mi već tuga.
Buduć vaša ja sluga,
Premnogo će bit ruga
U Zupanjcu, gospodo.

34.
Vama velim na jedno,
Sastante se u jedno,
Pa govorte zajedno
Radi mene, gospodo.

35.
Eto šaljem čauša
Starog Ibru Moruša,
Nemojte mu reć uša
Molimo vas, gospodo.

36.
Smilujte se na svoga
Vjernog slugu staroga,
Pa pošljite drugoga
U Županjac, gospodo.

37.
Jami te nas iz Duvna
Jer bi mogla bit buna
Da je blizu nas Una
Da skočimo, gospodo.

38.
Svojim vojnicim oturak1,
A nama je la jutak2,
Makul gjormez buni hak3,
Ćini mi se, gospodo.

'Oturak — sijelo. 2La jutak — što se trpit ne može, poteško. ’Ni

Bog ne će odobriti.

14* 211
 39.
Nije nama do smiha.
Nestalo nam iz miha.
Te nam duša ispiha,
Pomrijesmo, gospodo.

40.
Kjotumuzdiir zaten hal1,
Rimsede jokdur megjal2,
Džidže džunduz kilukal3
Megju nama, gospodo.

41.
A vama je do smiha,
Nama duša izdiha;
Čuvaj se od griha,
Umrijećete, gospodo.

42.
Ovo tuga govori
Jer nam veće dogori,
N iti kopaj ni ori,
Od kud ćemo, gospodo.

43.
Mi smo opet svi vaši,
Progovorte vi paši.
Svi neferi su naši
Goli, bosi, gospodo

44.
Vele meni neferi,
Da im jesek šećeri4,
Sorar senuz haberi5.
Bježat ćemo, gospodo.

45.
Joktur buna hić takat6,
Nije ništa za žvakat,
Ne možemo već trkat,
Vjerujte mi, gospodo.

‘Naše je stanje užasno. 2Da se trpit ne može. 3I dan i noć svagja

je. *Da sve šećer jedemo. 5Ako nas vi pitate. ‘To se snosit ne može.

212
 46.
Mi tražeći šićara1
Učinismo zarara2,
Pak će biti firara3,
Neka znate, gospodo.

47
Gdjekada se karamo,
Sami sebe haramo,
I nevolju paramo
U županjcu, gospodo.

48.
Najprvo smo mi ziigjiirt4,
Ne jedemo ni jogurt5;
Rad bi činit ja sukjut6,
A1 ne mogu, gospodo.

49.
Gladni konji nam hržu,
Ne mogu se da dižu.
Jer se uža sva tržu
Kraduć sjeno, gospodo.

50.
Neda niko ni boba
N i za pare ni džaba;
Oprostite svog roba
A prid dušu, gospodo.

51.
Uhite nas u sinu,
Pa nas biju ko svinju,
I išću nam još cinu,
Je li pravo, gospodo.

52.
Nije za što kupiti,
A sve hoće skupiti,
Moleć zube tupiti;
Koja fajda, gospodo.

’Šićar — plijen, dobitak. JZarar — šteta, škoda. ’Firar — bjegunac.

'Ziigjiirt — bez novaca. Mogurt — mlijeko. ‘Sukjut — šutiti.

213
 53.
Da otmemo bi zorba1,
Da krademo jest globa2,
Isprazni nam se torba;
Smilujte se, gospodo.

54.

Velimo vam mi aman3,

Nije 1’ došo već zeman4
Da budemo svi revan5
Našoj kući, gospodo.

55.

Biz Duvna je gideli6,

Tarihumuz bezbeli7,
Zilkadenn eveli8.
To se znade, gospodo.

56.
Da znademo kabahat9,
Što teglimo melamet10,
Da je ovo zijafet11,
Dodija nam, gospodo.

57.
Jednu riječ još imam,
Oprav te nam taj meram12,
Bi nam sohbet13 vas tamam14
Falimo vas, gospodo.

‘Zorba — nasilje, otimačina. 2Globa — kazna, multa.5 Aman —

pomagaj, smilujte se. ‘Zeman — vrijeme. !Revan — poći. ‘Mi u Duvno
od kada smo. ’Došli znate lijepo. ‘Zillkadeta — mjeseca. ’Kabahat —
krivnja, pogreška. “Melamet — muka, patnja. “Zijafet — gostba.
12Meram — želja. “Sohbet — riječi, besjede. “Tamam — svršeno.

214
POZIV

Jusuf-bega Filipovića na nauk

Sarajevo, 15. maja 1880.

1.
Braćo moja, svi Bošnjaci,
Osobito Muslimani,
Čujte mene vi junaci,
Nećete se pokajati.

2 .
U nas mnoga djeca mlada
Za nauke svake sada,
A nauka sv’jetom vlada,
Dajdermo ih izučiti.

3.

Vidite li, dobri ljudi.

Koliko se vlada trudi.
Te iza sna naške budi
Na nauk nas uputiti

4.

Našeg cara Veličanstvo,

To je braćo staro carstvo,
Vjekovito gospodarstvo,
Kom podložno valja biti.

5.

Nerazumni neki zjaju

Da će ići u Aziju,
A ne učit gimnaziju —
S tim će sebi nahuditi.

6.
Vjerujte mi, nije muke
Dati djecu na nauke;
S tim nam budu proste ruke
Dobro naše održati

215
 7.
Još je nama svetac reko —
Traž’te nauk na daleko!
Lud bi bio ko bi čeko,
Zato valja pohićeti.

8.
Od bešike do motike
Traž’te nauk bez razlike —
Svetčeve su riječi vel’ke
Što se mora izvršiti.

9.
N ij’ od znanja ništa bolje,
Od neznanja sramotnije
S toga svašta znat je bolje
Bez razlike neg ne znati.

10.
Svi naučni napreduju,
A neznani propadaju;
Zato treba imat volju
Sve što valja naučiti.

11.
Filipović beg to reče —
Sa srca mu to poteče.
Za nas nejma ništa preče:
Neg’ svu mladež izučiti!
LEGENDE, BAJKE
I BASNE
 CUDESTVA HADŽI-DERVIŠA

Bio je nekakav derviš hadžija, koji je mnoga čudesa u narodu

činio. Mnogi drugi derviši, koji su pomanja čudesa činili, dočuju
za njega, te mu počmu zaviditi i dogovore se, da pođu svi na ha-
džinski barjam kod Hadži-derviša na viđenje i na zijafet; pa da bi
mu pokazali da i oni čudesa čine ništa manje nego on; svaki od
njih uzjaše na različito zvijere, neki na lava, neki na tigra, neki
na međeda, neki na vuka itd. i svaki svoje zvijere zauzdao su
dvije žive zmije, a treću drži u rukama mješte kandžije, te svoje
zvijere goni. Kad dođu do pod kuću Hadži-derviša, on ih vidi s
pendžera od kule, pa zapoviđe kuli: — Ded se pokreni iz temelja,
pa hajdmo u susret gostima. — Kula potrči dervišima u susret; a
kad oni vidješe, da Hadži-derviš sjedi na pendžeru, a da kula pod
njim ide, svi skočiše te k hadžiji otidoše i svi mu se pokloniše. On
ih lijepo dočeka, i naredi momcima, da svu onu zvjerad i zmije
zatvore u izbu kod njegove krave. Kad bi u jutru, pokloniše mu se,
te krenu da idu, a Hadži-derviš ih isprati. Oni uljegu u ahar, da
svaki svoga nazovi-konja prihvati, a ne vide ništa drugo osim krave
hadžine. — Aman, efendum! — Svi poviču. — Ovdje ne vidimo
ništa osim tvoje krave. — Stante malo da vidimo, — odgovori
hadžija. Izvede kravu u avliju i naredi joj, da zine. Krava kad zinu,
otvore joj se u ustima strašne planine, brda i ledine, a po njima
se igraju ona zvjerad i jedno drugo ne jede. Reče hadžija: — Eno
pogledajte! moja ih krava svijeh izjela; nego nek svaki od nas
svojega konja uhvati. — Oni tako učine, ali, ne mogući vidjeti one
svoje zmije, zapitaju: — A da gdje su nam uzde i kandžije? Mi ih
ne vidimo. — Eno ih pod onim najvećim drvetom u onom grohotu
ispod onoga najvišega kamena, pa neka svaki svoju izvadi. — Oni to
urade, i, kad svi opet, kao ono prije, posjedaju i kad okrenuše, reče
im Hadži-derviš: — Oisadile, braćo! znadite, da ne možete kao ja
čudesa svi vi činiti prije, dok ne pođete sto i jedan put na ćabu,
pa opet svi vi nećete moći uraditi koliko ja sam.

219
 BORDŽA I GJERGJELEZ ALIJA
Bio je u Krajini nekakav siloviti junak po imenu Bordža, koji
se po Krajini bio proglasio ništa grđi nego još bolji od Gjergjeleza
Alije. Kad momak prihvati svojih 25 godina, niko mu nije smio na
megdan izaći niti se š njim pohrvati, te on piši knjigu Gjergjelez
A liji da k njemu dođe u Krajinu, i Alija mu dođe. Vidje Bordža, da
je Gjergjelez od njega jači, te ne šće ga na smrtni megdan pozvati,
nego mu reče: — Čuo sam za tvoje junaštvo, a ne znam, jesi li ti za
moje, pak sam te zvao da se sjutra pohrvljemo, da vidimo, ko će
koga oboriti na zemlju, i da se pobratimimo. — Gjergjelez na to
pristane, pa po večeri, kad odoše spavati, leže Bordža do Gjergje­
leza Alije, a prije nego što je Bordža legao, dozove sestru Almu i
prišapće joj: »Kad čuješ da je Gjergjelez zaspao, lezi mu na dno
noga, pa primakni i dobro pribi poplate od tvojih noga pri njego-
vijema, i pridrži jedno dva sata, a ne boj se obrazu: ja ću kod
Alije biti. — Djevojka tako i učini kako je Bordža naučio, ali ne
prođe ni po sata Gjergjeleza spopade mrtvačka voda, a djevojci se
uždi krv tako, kao da je pobijesnila, te se diže i šapti bratu
Bordži, da više ne može uzdržati poplate uz poplate Alijine, kako
joj je on bio rekao. Sutri dan dignu se, piju kafu, ručaju i otidu
na livadu, da se pohrvlju, i Bordža obori Gjergjeleza na zemlju.
No kad se vratiše kući, da se bratime, kaže Bordža Gjergjelezu: —
Pobratime, ja tebe oborih i ti misliš da sam ja od tebe jači, je li?
Nije istina, nego sam ja tebi hilu učinio, jer sam vido da si ti od
mene jači i da nad Gjergjelezom Gjergjeleza nema, pa sam te zato
prevario, samo da se s takijem junakom pobratimim.

MLINAR I VILE
Bio neki mlinar, i imao mlin pri nekoj šumi. Jednu večer do­
nese on žito i zaspe da se melje. Kad bude u neko doba noći, mli­
nar oćuti neku pjesmu i preplaši se, pa pođe viriti kroz brvno. Ima
šta i vidjeti: vile uhvatile kolo pa igraju i pjevaju. Na jednoj vili
pozna mlinar zlatnu anteriju svoje žene. Kad vile malo popjevaše i
poigraše, stare vile stadoše mlađima govoriti: — Idite sada svaka
koja nije Boga spomenula, i donesite masla, meda i mliva. — Odoše
vile brzo i donesoše pa vatru naložiše i halvu ispekoše. Jedoše
halvu i svu ne mogoše pojesti. Stara vila progovori: — Ovo što je
ostalo, ostavićemo za onog mlinara. — Mlinar čuvši to istrči iz
mlina na polje pa pođe vilama; one pobjegnu, a mlinar popane
grudu halve pa se baoi za njima, i to na onu vilu što je na njoj
anterija njegove žene. Vila mu progovori: — Mol’ se Bogu, mlinaru,
što horoz zapjeva; a ti bi upamtio na koga si se halvom bacio. —
Mlinar se u mlin povrati, mlivo pokupi i brzo ode kući. Kad dođe
kući, upita ženu: — Kamo ti anterija? — Šta ti je, dobar čovje­
če? Moja je anterija u sanduku. — Daj mi je, ženo, da je vidim. —
2ena otvori sanduk i dade mu anteriju. On pregleda anteriju, i
nađe na njoj bilješke od halve, pa reče ženi: — Noćas ti je anterija
na vili bila.

220
 ŠTA JE ŽENSKI ŠER
Jedno jutro sjede čovjek pokraj vatre i pristavi đezvu uz vatru,
da kahvu ispeče. Čekajući dok đezva provri, zamisli se pa će glasno
reči: — Sta li je to ženski šer? Da mi je znati? — A žena, koja je
brašno prosijavala za naćvama, reći će mu: — Neka ti nije hatur
ja ću ti pokazati. — čovjek je uslobodi da joj neće ništa za hatur
primiti, neka te šejtanluke na njemu izvrši. Žena učini, te se čovjek
prometne u jarca. U tom dođe trgovac, pa ga kupi od žene, te ga
uze za rog i povede. Čovjek htede da reče: — Ne vodi, ja sam
čovjek, — ali zaludu, pošto proavazi, odmah zadreči kao jarac.
Trgovac ga odvede, te zatvori u svoj tor, đe su bila još tri jarca.
Kad dođe prvi petak, izvede trgovac jednog jarca i zakla, a ostaše
njih trojica; a kad dođe drugi petak, zakla drugog, a trećeg petka
trećeg jarca. Sad osta čovjek u jarčevoj koži sam, misleći kako je
došao red na njega, i kako će ludo izgubiti glavu. Kad dođe i četvrti
petak, dođe trgovac te i njega obori da zakolje; on opet šćeo bi da
rekne: — Ne kolji, jadan ne bio, ja sam čovjek, — ali uzalud, čim
šćedne progovoriti, zadreči kao jarac i u velikom strahu razbere
se. Kad se razbere a on sjedi na istom mjestu, đezva još nije
provrela a žena se smije za naćvama što je on čitav mjesec deverao
kao jarac.
Eto to je ženski šer.

SULEJMANIĆ I DŽINSKOG PATIŠAHA ŠĆI

Car Sulejman gradio džamiju u Stambolu. Taman šćeo da

započne gradnju, kad mu doleti nekakva tica i zaviče: — Ama, ama,
ama! — Čuje to car pa zapita: — Ne demek ama? — A tica mu
veli: — Nemoj drugog uzeti za neimara džamiji već onoga koji
mogne na mermeru postaviti jaje da na vrhu stoji. — To tica reče
pa odleće. Car stane tražiti neimara kako mu je tica rekla. Dolazi
i ovaj i onaj, ama zaludu, niko ne more da postavi jaje na vrh.
Obredi se aman sav Stambol, a ne nađe se neimar. Eto ti opet one
tice pred dvor, pa će opet: — Ama, ama, ama! — Ne demek ama?
— zapita car. — Ti hraniš u kafezu sina ima dvadeset godina, pusti
ga neka i on proba metnuti jaje na vrh. — To reče pa odleće. Car
Sulejman pusti sina iz kafeza, on kad čuje oko šta se muče, uzme
jaje, pa skine halku s prsta, metne na mermer i u halku jaje. Tako
Sulejmanić postane neimar nove džamije. Kad svrši džamiju, opet
doleti ona tica i reče: — Ama, ama, ama! — Ne demek ama? —
upita car. — Pusti carevića malo u lov. — To reče pa odleće. Car
pusti carevića da ide u lov. Izašavši u šumu, cio dan je tumarao
tamo amo, dok izbi pred njega jedna baba i na glavi nosi punu
ručicu mlijeka. Carević dokopa pušku, nanišani i pras, posred
ručice. Zali mlijeko babu svu jagom, kao da se okupala u njemu.

221
 p

Na to će mu baba reći: — Ne smirio se, junače, ni umro da Bog da

dok ne vidio džinskog patišaha šćer! A znaš kakva je? Tako je
bijela kao oni snijeg a rumena kao ona krv po snijegu. — Careviću
se odmah uleže to u srce i sve je mislio o njoj. Misleći tako, sve je
iz dana u dan slabio i venuo, dok ne dođe k’o prst. Pita ga otac šta
mu je, a on šuti, ništa ne odgovara. Najposlije zamoli oca da ga
pošalje u gurbetluk. Otac ga spremi, da mu sve što treba za put i
sejsanu dukata. U tome opet doleti tica i zaviče: — Ama, ama,
ama! Ne demek ama? — zapita car. — Ako ode carević, izgubiće
oči svoje, ali će viđeti i džinskog patišaha šćer!
Carević krene na put. Idući tako putem iziđe pred njega đavo
u insanskom suretu, te ga zapita: — Ili je bolji šer, ili hair? —
Pa to se zna da je bolji hair — odgovori carević. — N ije istina —
odgovori đavo — bolji je šer. — I tako pregoneći se, đavo ga navrati
da se oklade o oči, koje bude bolje da onaj iskopa drugome oči.
Ugovore da im presudi prvi čovjek što ga sretnu. No đavo k’o đavo,
išao je i s njim i opet se pretvori u insana, pa iziđe pred njih. Sad
ga obojica zapitaju ili je bolji šer ili hair. Đavo im odgovori da je
bolji šer. Zatim sretnu drugoga čovjeka, pa i trećeg, a ono se sve
đavo pretvarao i svaki im potvrdi da je bolji šer nego hair. Tada
đavo iskopa oči careviću i ostavi ga onako jadna i nevoljna na sred
puta. Otale krene carević dalje, ama kako ne imađaše očiju, ne
mogaše daleko. N ije koračio nekoliko koračaj a, a zapne mu grana,
te preko glave koliki je dug i širok. Tu ležeći zadrijema mu se i
zaspi, dok sni da dolećeše tri goluba i pobiše se viš’ njega. Bijući
se tako, ispanu im dva pera, dok jedan progovori: — E da zna
carević pa da uzme ona dva pera i da iz svojih džepova izvadi oči,
pa ih metne đe su i bile, pa onda da ode ovdje blizu na vodu i da
zamoči perke pa pomaže oči, odmah bi progledao. — Pošto se
digne carević, nađe dvije peruške, uzme ih, nađe oči u džepu, metne
ih na svoje mjesto, pa nekako se dotetura do vode i onijem
peruškama opravši oči, odmah progleda. U tom naleće i oni treći
golub, a on ga uhvati i strpa u njedra, pa hajde dalje. Golub ga moli
da ga pusti, a carević ni da čuje. — Znam ja, — veli mu golub, —
kuda ćeš ti; eto nema četerest koraka do džinskog patišaha. Još
malo pa ćeš viđeti pred sobom velike dvore, do neba dopiru, to su
njegovi dvori. Nego ti mene pusti, ja ću ti vrlo trebovati. Kad
dođeš pred džinskog patišaha i kažeš mu porad šta si došao, on će
te strpati u jednu kuhiju, a ja ću biti u kuhiji, i dočekaću te na
krila, da se ne ubiješ. Poslije će te car zovnuti na večeru, a po
večeri ići ćeš sultaniji, njegovoj šćeri. Ama znaš ko je more dobiti?
Ko bude majstor da je tri večeri uzamanice naćera da progovori,
jer ona ni s kim neće da govori. A kad ti pođeš đevojci, ne idi bez
mene, već čim iz kuhije, a ti mene metni u rukav. Kad dođeš
sultaniji, nazovi jo j selam. Ona ti ga neće prihvatiti, a ti okreni
vikati selam svemu što vidiš u sobi. U tom mene baci za vrata, pa
nazovi selam vratima. Ja ću ti prihvatiti selam, a sultanija će
misliti da vrata govore. Ti onda traži da te razgovorim i da ti
kažem kakvu ićrahiju, i reci: — Kad neće sultanija da progovori,
a sjutra mi valja poginuti.

222
 Carević pusti goluba, pa pođe dalje. N ije malo odmak’o, dok
ugleda dvore. Dođe do njih i odmah ga puste pred patišaha. Kad
ću patišah zašto je došao, odmah naredi da se strpa u kuhiju. Tu
ga golub dočeka na krila, te se ne ubije. Uveče ga patišah pozva na
večeru, a po večeri će sultaniji. Ama, ako ona ne progovori, ode
glava s ramena, kao što je mnogima otišla. Carević je ponio goluba,
pa s Božjom pomoći upravo pred sultaniju. Ušavši carević u sobu,
pokloni se i nazva selam. Sultanija ga pogleda, pa se okrenu na
pendžer, a ništa ne odgovori. Onda carević okrene: — Selam aleć,
pendžeri! Selam aleć, duvari! Selam aleć, vrata! — a goluba je već
bio spustio. Dok kao bajagi vrata odgovore: — O, alejćumu selam!
hošđeldum, šeh zade, carev sine, sultan Selimiću! Oklen ti ovđe? —
Dajte, moja draga vrata, vi me razgovorite, eto sultanija neće da
progovori, pa mi valja sjutra poginuti, nego mi kažite kakvu ićra-
hiju! — Dok istom vrata započeše: — Hoćemo, hoćemo, slušaj
samo. Ono se sastave dunđer, terzija i hodža, pa nekud išli u
društvu. Dunđer i terzija bili su Rišćani, a hodža Turčin. U putu
zanoće na meraji. Tu nalože vatru i ugovore da je po redu čuvaju,
svaki po dva sahata, a druga dva da onda spavaju. Prvi će je čuvati
dunđer. Ele, kako je ostao sam dunđer, uzme alat pa stane tesati
jedno drvo. Teši, teši, dok istesa od njega benzer čovjeka — Vala
ću ga metnuti, nek se terzija prepane — pa ga uspravi prema vatri
uz jedno drvo. Kad ustane terzija i priđe vatri. Boga mi se poče
kostrešiti kad pogleda. Jest, vjera i Bog, privuk’o se neko, pa
polagano, pa ščepa sjekiru, pa zviz po sred glave. Prevmu se drvo,
a terzija se stade smijati sam sebi od čega se prep’o. — Ovo je, beli,
dunđer načinio, da me prepane — reče terzija pa se nešto domisli:
— Valaha, kad ga je on načinio, i ja ću mu skrojiti haljine, pa kad
ustane hodža, neka se još bolje prepane — i tako mu terzija načini
haljine, pa ga obuče i prisloni na isto mjesto. Kad ustade hodža i
priđe vatri, kad imaš šta i viđeti: čovjek se prislonio uz drvo, pa
stoji. Pogleda još bolje, jes’ čovjek pa čovjek. Dokopa hodža sje­
kiru, pa privukavši se, zvizne ga po sred glave. Drvo se prevmu, a
kad hodža razgleda sjeti se da su oni obješenjaci to načinili, da nje­
ga prepanu. Dok se nešto domisli: — Vala, kad su ga oni načinili i
odijelo mu porezali, i ja ću moliti Boga da oživi. — I tako se stane
moliti Bogu, a Alahu kudreten, i dade mu dušu i oživi — kad li
djevojka k’o zlatna jabuka, pravi dunja đuzel! E, sad ti nama kaži,
careviću, čija bi rek’o da je ona đevojka? — To vrata pričaju a
sluša i sultanija, ma ništa ne progovara. Na to će carević: — Ja
mislim, pošto je dunđer načinio, da će biti njegova. — A vrata vele:
— A terzija joj je načinio haljine, ja mislim da će biti njegova. —
Dok sultanija progovori: — šutite, budale jedne, niti je dunđerova
ni terzijina, već onoga koji joj je u Boga dušu, izmolio, ona je
hodžina. — Taman to sam i šćeo, da ti progovoriš! — reče carević i
veselo ščepa goluba, pa na muštuluk patišahu: — Sultanija je
progovorila.
Opet sjutridan metnu carevića u kuhinju, a golub ga dočeka na
krila. Uveče uzme on goluba, strpa u rukav, pa ga upita đe će ga
sad ostaviti. — Metni me pod šahmedan. — I tako po večeri opet će
carević sultaniji. Kako dođe, nazove joj selam, a ona ga samo

223
pogleda pa se okrenu na pendžer. — Carević brže strpa goluba pod
šahmedan, pa će: — Selam aleć, duvari! Selam aleć, pendžeri!
Selam aleć, vrata! — no sve šuti, ništa ne govori. Vrata sultanija
sva iscijepala od ljutine, pa metnula druga. Onda će carević: —
Selam aleć, šahmedan efendija! — 0, alejćumu selam, hožđeldum,
safađeldum, šehzade, carev sine, Sulejmaniću! — Daj me, dragi
šahmedanu, malo razgovori i kaži mi kakvu ičrahiju, jer mi sjutra
valja poginuti, kad neće sultanija da progovori. — Onda će šahme­
dan početi: — Ono su bili čovjek i žena, pa svega imali, samo nijesu
imali đece. Jedanput žena misleći o tome ugleda magare, pa će u
Boga zaiskati poroda, pa makar bio kao ono magare. Bog se ne da
dvaput moliti, sasluša joj dovu, i žena po zemanu rodi, kad baš
ozbilja — magare. Malo po malo raste magare, a roditelji ga paze
i čuvaju, k’o svoj evlad. Kad naraste veliko, hoće da se ženi. Nađu
mu đevojku, ama viđi jada, koja god s njim zanoći, sjutradan ne
ostane živa. Ele nađe se nekakva đevojka koja će poći zanj. Ama
prije spavanja navuče đevojka tri bivoleće kože na se, a roditeljima
njegovim naredi što god ona izbaci uveče iz odaje, da oni spale.
Kad bi uveče, mlada ostane sama s đuvegijom. Polazeći u đerdek,
reći će đuvegija: — Šta je to na tebi što ne skidaš? — Skidaj ti, p^
pa ću i ja— odgovori mlada. On skine jednu kožu, i ona jednu, pa
izbaci napolje, a mati odmah na vatru. Tako skide on i drugu kožu
i mlada odmah za njim, pa i treću, i sve izbaci napolje, a mati sve
sprži. Sad sinu momak k'o jarko sunce, daj dva oka da ga se
nagledaju — i taki ostade uvijek, pošto su mu kože spaljene. Tako
su njih dvoje živjeli srećno i zadovoljno. Od velike ljubavi i bešiku
je svojoj mladi načinio pa je ljuljao k’o malo dijete. Jedanput ode
on nekuda, a sluškinja ne mogući gledati toliku ljubav među njima,
namisli ih rastaviti. Tako ljuljajući mladu, zabode joj bašliju u
glavu. Ona se odmah pretvori u tiču i odleti nekud. Kad dođe
čovjek kući, začudi se kad vidi sluškinju u bešici, pa je upita za
ženu. — Evo ti žene, što bi ti druga, kad sam i lijepa i pristala! —
Jok — veli čovjek, — đe je ona moja prava žena? — Đevojka kaže
kako je ljuljala i po glavi milovala, kad ti se, veli, ona pretvori u
ticu i odleće nekuda — Čovjek namisli ići tražiti je, i ma da su ga
otac i mati odvraćali od toga, ne mognu ga ustaviti. Krene ti se on
u svijet. Putovao je dugo i dugo, dok dođe do nekakva bega i tu
pozna svoju ženu. — E — zaviče on begu — oklen tebi moja žena? —
Nije tvoja već moja! Ona je meni dolećela k'o golubica na pendžer,
pa sam je milovao i našao joj zabodenu bašliju u glavi. Izvadim
onu bašliju, a ona se stvori ovaka k’o što je sad vidiš! — Šta bi ti
rek’o, careviću, čija je ona sad, ili begova ili onog prvog čovjeka?
— Ja mislim onog prvog čovjeka, jer je prije nićah učinio — odgo­
vori carević. — A ja mislim da je begova, pošto je on kutaris’o
muke — Na to sultanija plahne: — Lažete obadva, niti je ona
jednoga ni drugoga, već su se sve šestero gajip učinili, i ono šest
zvijezda na nebu jesu ulčeri njihovi, a njima će Alah suditi kad
bude na rozi mahšeru — To ja i hoću! — veli carević i veseo otrča i
javi patišahu da je sultanija opet progovorila. Sjutridan opet
carević poslije kuhije i večere uđe sultaniji. Golub mu je kazao da

224
ga metne pod skemliju na kojoj je sultanija sjedila. Kad uđe
carević u odaju, stane nazivati selam najpre sultaniji, pa onda
redom ostalim stvarima, čirak je već bio promijenjen a drugi
postavljen. Najposlije nazove selam skemliji, a ona mu taman
poče odgovarati, a sultanija rukom po njoj: — Porkuljo porkulja-
sta, zar ti prije mene da progovoriš? — Tako carević dobi sultaniju
i treći put, te se odmah razglasi i učini se šenluk, jer patišah steče
zeta, i Bog mi te veselio!

OČEVA MOLBA PRIJANJA K BOGU

Bio je nekakav čovjek vrlo zenđil, ali nije imao ni jedno dijete
od svoga srca, pa je zato činio mnoge hajrate i molio se Bogu dan
i noć, da mu podari dajbudi jedno dijete od svoga srca. Dođe mu u
snu jedan stari derviš, i reče mu: — Hajde uzjaši konja, pa klanjaj
na ćabi, i hajde pravo putem od Meke do Medine, i naći ćeš jedno
drvo dvorogasto i na njemu gnijezdo od hadžilejleka, pa odjaši
konja i priveži za ono drvo, uzmi avdes, klanjaj pod onim drvetom,
i pomoli se Bogu, i rodiće ti hanuma sina. On tako učini, i prije
godine žena mu rodi sina. Učini veliko veselje i za zdravlje sinovlje
ogradi u rodnom mu mjestu jednu džamiju. Kad sin uzraste i oženi
se, videći se u onome bogastvu, ne viđaše kraja da mu otac umre,
pa naumi da i on pođe pod ono drvo gdje mu se otac molio Bogu,
eda mu otac čas prije umre. Upita oca da mu kaže, gdje je ono drvo,
da i on pođe moliti Boga, da mu daruje sina, i otac mu kaže, ali
nije mogao ni pomisliti, da će sin moliti Boga za očinu smrt. Sjutri
dan pojaše konja i otide. Nađe ono drvo, ali ne šće uzet najprije
avdest niti klanjat, nego, kad dođe pod ono drvo, podiže oči i ruke
uz drvo, pa se zamoli: — 0 čudotvorno drvo, koje si božijom rukom
usađeno i koje poklanjaš pravim Turcima sve ono za što te oni
mole, daruj mi da, dok se doma vratim, nađem moga oca mrtva.
— Tek što je ovo izrekao, sleće iz onoga gnijezda nekakva straho­
vita tica, te mu obadva oka izbi, a iz vilica jezik izvuče, pa negdje
odleće. Mladić onako ćorav nađe konja i uzjaha, te ode doma na
tragove kukajući i lelečući.

CAREV ZET I KRILATA BABA

Otac i majka imali sina, pa ovaj usnio da je carev zet. Ujutru

kad se razbudi, kaže ocu i majci da je nešto vrlo lijepo usnio. Otac
i majka zapitaju ga šta je usnio, a on im odgovori:
— Vala, neću da vam kažem.
Onda ga otac i majka dobro išibaju i nazovu ga inatom pa ga
otjeraju. Ovaj siromah što će, kud će, te na drum.
Na ovom je drumu zadugo stajao i plakao, dok evo ti carskog
tatarina pa mu kaže:
— Pomozi bog, dijete!

15 Narodni humor i mudrost Muslimana 225

 A ovaj mu odgovori:
— Bog ti pomogao! Kako si? šta radiš?
— Fala bogu, zdravo, kako si ti? A šta ti je te plačeš?
A ovaj mu odgovori:
— E moj brate, usnio sam jedan san pa me ćeraše otac i majka
da im kažem, a ja ne šćeh. Zato me izbiše i kazaše da sam inat
pa me oćeraše.
— E dobro — reče tatarin — kad nisi šćeo njima kazati, a ti
kaži meni. Ja sam carski čovjek pa ću caru kazati, i ako bude što
dobro, može i za tebe lijepo biti.
A ovaj mu odgovori:
— Makar da si i sam car, ja ti kazati neću.
Tatarin otide, no čim caru dođe, odmah mu sve kaže kako je
jednoga dječka na putu našao i što je s njim razgovarao. Onda car
pošalje drugog svog čovjeka te ovog dječaka nađe i pred cara do­
vede.
Sad ga upita car šta je usnio, a ovaj mu odgovori:
— Neću da ti kažem.
A car mu reče:
— Znaš li ti ko sam ja, i da sam ja car pa ako meni ne kažeš,
ja ću te objesiti.
A dječak mu odgovori:
— Vala, ako si baš i car, ja ti opet neću kazati.
Sad ga car zatvori u jednu sobu, do koje je bila jedna velika
soba gdje je bila carska kćer u kafezu. Ovaj se siromah poslije
domišljao što će i kako će, kad uveče, moj brate, ali negdje zve­
ckaju viljuške i kašike. Dječak usamljen razgledaše gdje je duvar
slab da ga kako prokopa i vidi šta je u drugoj sobi i šta se u njoj
čuje.
Kad li, moj brate, prokopa, ali tamo carska kćer zaspala pa joj
više glave gori svijeća šarena, a niže nogu bijela; okolo nje spavaju
sluškinje, a na hastalu svega dosta. Ovaj se onda polagano provuče
kroz duvar i prikrade ka hastalu, pa na onom što nađe sve pojede
i popije; pa onda onu šarenu svijeću iznad glave promijeni pod no­
ge, a onu bijelu ispod nogu metne više glave. Onda otide na svoje
mjesto, a onu provalu tako zazida da se nikako nije moglo znati
da je duvar kvaren.
Kad se ujutro carska kćer razbudi, vidi svijeće promijenjene,
a hastal u svemu prazan. Onda stane vikati na sluškinje govoreći
da su to one učinile. One se kleše da to nijesu učinile, ali carska
kćer to ne vjerova. Sad carska kćer ocu svom javi da u dvoranu
noću sve neko dolazi i s hastala pite i sve ostalo pojede i popije, i
da sluškinjama zapovjedi da se ne usude više svijeće mijenjati.
Car joj učini po molbi, ali pri svem tom carska kćer opet po-
dozrijevaše na sluškinje. Da bi, dakle, i u snu vidjela i uhvatila
onoga koji sve sa hastala pojede i popije, a poslije svijeće joj mi­
jenja, namaže oči nekakvom travom koja i u snu daje vid pa onda
zaspi poslije večere.

226
 Pošto prođe dva tri sahata noći, a dječak opet provali zid i
uđe u sobu te sve s hastala pojede i popije; onda uzme šarenu svi­
jeću iznad glave te je metne pod noge, a onu bijelu ispod nogu više
glave pa pođe da ide.
U tome mahu uhvati ga carska kćer za ruku. No kad vidi
kakvi je prekrasan mladić, onda ga ispita ko je i šta je i otkuda je
u ovu hapsanu doveden i zašto, pa potom mu kaže nek se opet
u svoju sobu vrati.
Ujutro kad svane, poruči carska kćer ocu da još toliko jela
i pića pošalje dokazujući mu kako su joj sluškinje gladne. Car i to
učini i tako se odsad hranjaše mladić s ovom ljepotom djevojkom
dotle dok carski ferman ne iziđe da je kćer njegova punoljetna
i da će je udati.
Kad ovo dozna carska kćer, onda ona piše svom ocu i kaže
mu da ona ni za koga drugog neće poći no za onog junaka koji
džilitom bedeme njina grada prebaci. Razumjevši ovo, car pozove
sve svoje velikaše, vezire i paše i zapovjedi im da svaki svog sina
povede u prvi petak. Kad ovi dođu i svoje sinove dovedu, onda car
izvede svoju kćer i s njom iznese džilit. Onda po želji svoje kćeri
zapovjedi da koji misli i želi biti carev zet baca džilit i bedeme
grada prebacuje. U ovom junaštvu svi su se nadmetali, ah badava,
nijedan ne može ni napola dobaciti.
Kad to vidi carska kćer, onda zamoli svog oca da onog tvrdo-
glavca kojeg je prije tri godine dao zatvoriti i kojega ona kroz
duvar opaža kako diše i duvarove kreće izvede i da ogleda njegovo
junaštvo. Čuvši ovo, car mnogo se udivi i kaže da je taj rob još
prije tri godine tu zatvoren i da je on za njega i zaboravio i misli
da je on odavno istrunuo. Potom dade istog roba izvesti i začudi se
vrlo kad ga ugleda kako je krasan mladić, te mu se odmah vrlo do­
padne i omili. Sad mu dade džilit i zapovjedi da ogleda može li be­
deme prebaciti. Ostala pak velika gospoda i njini sinovi smijahu
se i potprdivahu govoreći:
— Ho, ho, jadan ti je, da on prebaci bedeme gradske, kad naši
sinovi ne mogu.
No ovo njino smijanje preokrene se u žalost kad vidješe da
ovaj momak trideset aršina preko svih bedema dalje prebaci džilit
i do polovine ga zatjera u jedan veliki kamen. Car, videći ovakvog
dobrog junaka i ne mareći što je on od niskog roda, pozdravi
ga Unom muširom i potom dade mu svoju ljubaznu i prekrasnu
kćer za ženu, a uz nju mnogo dara i blaga mu pokloni.
Kad vide ovo vezirski sinovi, jako im bude krivo i vrlo mu
pozavide. I da bi na koji način od ovog momka carsku kćer oduzeti
mogli, naume s njime se opkladiti da vezirovi sinovi u prvi idući
petak spreme večeru za hiljadu ljudi, da carski zet povede svoju
ženu i hiljadu ljudi na zijafet, pa ako sve ono što vezirski sinovi
budu spremili ljudi ne pojedu, da carski zet njima ustupi svoju
ženu i svu pratnju. Na ovo obje strane pristanu i još se pismeno
obavežu.

15* 227
 Kad prispije vrijeme u koje je trebalo poći, onda carski zet
pozove družinu, no ne dođe mu više nego devet stotina devedeset
i pet ljudi. Sad carski zet uzme onijeh devet stotina devedeset i pet
ljudi i svoju ženu pa se krenu na put. Idući tako nađe jednoga
čovjeka koji se bijaše sagnuo uhom k zemlji i tako stajaše.
Sad mu carski zet reče:
— Pomozi bog, brate!
A on mu odgovori:
— Bog ti pomogao.
— A šta tu radiš?
— Vala ništa, tek besposlen, pa slušah kako trava raste.
Kad ovo ču carski zet, a on mu reče:
— Bi li ti, brate, pošao sa mnom u družinu? Mene zovu ve­
zirski sinovi na zijafet pa bi i tebi bilo lijepo.
A ovaj mu odgovori da hoće, i tako carski zet dobije devet
stotina devedeset i šest ljudi.
Idući dalje nađe drugog čovjeka koji ukočen na putu stojaše
i na sve se strane obziraše. Upita ga carski zet šta on ovdje radi
i iščekuje, a ovaj mu odgovori da se opkladio s ticom da ona leti,
a on da trči, — pa eto — reče — tri sahata kako sam ovdje zaišao, a
tice jošt nema.
Začudi se carski zet ovakvoj brzini pa ga zapita:
— A bi li ti, brate, pošao sa mnom u družinu? Mene vezirski
sinovi zovu na zijafet pa će i tebi biti lijepo.
Ovaj se obeća i pođe, i tako carski zet dobidevet stotina i de­
vedeset i sedam ljudi.
Idući još dalje opazi trećeg čovjeka koji u nebo gledaše i upita
ga što u nebo gleda i šta od tuda izgleda; ovaj mu kaže da je bacio
džilit u nebo, — i evo — reče — tri sahata ga čekam da pane, pa ga
ne ima.
Carski zet pozove i ovog te i taj s njim pođe i tako dobije
devet stotina devedeset i osam drugova.
Idući s društvom dalje jedan sahat opazi opet jednog- čovjeka
na putu, koji bijaše zakuhao kazan od trista oka kačamaka; ali za
doručak mu ne bilo dosta te uzeo kutlaču pa po kazanu loj
struguće.
Nazove mu pomozibog, a ovaj mu odgovori:
— Bog ti pomogao.
— A šta tu radiš?
— Vala — reče — ništa, bijah napravio malo za doručak pa
da bijaše jošt, mogaše se poharčiti.
Ponudi i ovog da s njim pođe, a ovaj rado pristane, i tako
carski zet dobije devet stotina devedeset i devet drugova.
S ovom družinom idući dalje nađe petog čovjeka; ovaj bijaše
popio jedno veliko jezero vode pa stao na sredini te seiri kako se
ribe praćakaju.

228
 Nazove mu pomozibog, a ovaj mu odgovori:
— Bog ti pomogao.
— A šta tu radiš? — reče mu carski zet.
— Vala ništa, jutros malo podoručkovah pa se ovdje svratih na
ovu vodicu te malo pijnuh i gledam kako se ovi crvići sickaju bez
vode.
Ponudi i ovog da s njim pođe, a ovaj dočeka, i tako carski
zet dobije hiljadu drugara pa s njima u mjesto.
Kad tamo dođu, onda odsjednu konje pa se malo odmore, a
vezirski sinovi spremili večeru, i svega dosta — jela i pića da i
četiri hiljade ljudi pojelo i popilo ne bi. Sad carski zet pošalje onog
što je trista oka kačamaka pojeo za doručak pa mu ne bilo dosta,
i kaže mu da ogleda jelo i piće i vidi kako je.
Ovaj otide tamo pa uzme kutlaču te od haranije do kazana, od
kazana do haranije; ondale kusni, ondale srkni, dok sve ostavi praz­
no, pa poslije i sve piće popije i dođe carskom zetu pa mu kaže da
je on sam večeru svu pojeo i da mu još nije dosta.
Kad ovo vidi carski zet, onda pozove vezirske sinove i poište
njine žene da mu dadu. Ovi ga stanu moliti da im po ugovoru
prvom ne uzima žene, da još jednu opkladu učine, pa ako carski
zet i ovu dobije, onda da mu dadu svoje tri žene i sve imanje.
Na ovo carski zet pristane, i tako se opklade da oni užare peć
što bolje mogu, a carski zet da nađe jednog čovjeka od svoje prat­
nje i u onako zažarenu peć bace, pa ako ne izgori, da mu dadu
svoje tri žene i sve imanje; ako li sagori, onda da carski zet njima
dade svoju ženu i svu pratnju.
Kad ovi zažare peć, onda carski zet reče onome što je popio
jezero vode da ide i skoči u peć, a ovaj odmah uskoči u peć pa
pljune iz sebe silnu vodu i žar pogasi pa onda stane pjevati:
— U careva zeta sad će da budu četiri žene: naša je opklada,
naša je pobjeda.
Videći vezirski sinovi da i ovom opkladom ne mogaše ništa
dobiti, uplaše se žestoko pa umole carskog zeta te im odobri još
jednu opkladu. Onda mu rekoše da oni imaju krilatu babu, a carski
zet nek nađe u svojoj družini jednog brzog čovjeka, pa neka on
trči nogama, a baba neka leti, i koje prije s izvora ispod te i te pla­
nine vode donese, onoga je opklada.
Onda carski zet poviče:
— Dajte mi iz družine onog čovjeka koji se bio sa ticom opkla-
dio da on trči, a tica da leti, pa tri sahata prije tice dođe.
Kad ovaj čovjek dođe, onda mu vezirski sinovi dadnu jednu
testiju, a krilatoj babi tikvicu. Baba poleti, a ovaj poteci, dok prije
babe dođe te vodu natoči. Taman natoči testiju, i baba doleti pa ga
prevari te mu uzme punu testiju, a uklepa u ruku praznu tikvicu
pa poleti što brže može natrag.

229
 I
Dok ovaj tikvicu natoči, baba daleko izmakla; ali onaj što čuje
kako trava raste odmah opazi šum babinij eh krila pa dotrči i kaže
carskom zetu:
— Baba prevarila našeg čovjeka, uzela mu punu testiju, a ukle-
pala praznu tikvicu. I dok ovaj natočio tikvicu, evo baba gdje je
izmakla i sad će biti tu; čujem već kako leti.
Onda carski zet pozove onog što je bacio džilit u nebo i tri
sahata čekao da padne pa ga još nema. Ovaj ugleda babu pa po­
tegne džilitom u oblake te babu u prsi, baba mrtva na zemlju pad­
ne, a čovjek stiže i donese vodu.
Sad carski zet uzme tri žene vezirskij eh sinova i sve nj ino
blago pa sa svojom ženom, vezirskim snahama i pratnjom dođe
zdravo i veselo svom dvoru, gdje doživi zadovoljstvo do svoga
vijeka.

CAREVIĆ I DIVOVA KĆI

Ono ti je bio nekakav carević. Carević kao carević, nije ti znao

šta je muka ni nevolja, nego uvijek živio u izobilju. Ta samo reci
carević pa već znaš! Kada se domaši snage i pameti, vidje jednom
nekoga siromaška gdje moli milostinju, a upravnik dvora pruži mu
nekoliko marjaša. Carević kad to vidje, začudi se, pa će zapitati:
— Ama čemu ovaj ište para? — Ište jer ih nema. — A zašto ih
nema? — Nema jer je siromah. — Ama kako to siromah? — A
bogme lijepo. Ne mogu biti svi ljudi bogati, no neko siromah, a
neko bogat. — E kad je to tako ovdje, a da kako je po ostalom
carstvu moga babe? Ja ću, beli, obići i vidjeti, pa gdje mognem
pomoći. — Što carević reče, to i učini. Zamoli oca, te mu on dade
izun i dosta para, pa se on diže da obiđe prostrano carstvo svoga
babe. Gdje je god dolazio, svugdje je siromahe potpomagao, pa mu
i ocu to ne bijaše mrsko, s toga je za njim počešće para slao. Jednom
se otisnu carević niz more. Nesreća ga prićera, te mu se lađa razbi,
i on se sam samcat na jednoj dasci kutarisa. — Eh, brate, kutari-
sali ga onoliki sevapi što je sirotinji podijelio. — Izišao je na suho;
ama evo sada muke, pustinja, brate, pustinja, nigdje ništa izjesti,
a on jadan i gladan. Išao je tako nekoliko, dok ugleda jednu
pećinu, a pred pećinom ženu. — Bože ti meni jaki pomozi! —
uzvikne carević, pa se uputi pravo k pećini. Kada dođe pred pećinu,
čim nazva Boga, umoran sjede da otpočine. Žena što bijaše pred
pećinom, reći će mu: — Momče, bježi otalen, jazuk je da tako
mlad zaglaviš, moj je muž div, pa ako dođe, pojesti će te. — Ne
mogu ti od umora odavlen nikuda, pa neka radi kako mu drago. —
Divovici bijaše žao momčeta, pa mu reče: — A ti barem uljezi u
pećinu, pa ću te ja sakriti ako budem mogla — Kada carević uljeze
u pećinu, imade šta i vidjeti. Djevojka kao na gori vila! čim se
njih dvoje zagledaše, odmah se zamilovaše. Tu careviću dadoše
večeru, pa ga u jednu rupu na dno pećine prikriše. Kada uvečer
dođe div, odmah namirisa da imade neko, pa će: — Ovdje ima
pitomoga mesa, nego kazuj gdje je, pa ću ga izjesti. — Žena će mu

230
na to: — Eto ti tele, pa jedi, baš večeras nećeš ovo momče pojesti,
jer mi se čini veoma umiljato i valjano. — Dobro, — reče div, — ja
ću mu dati sjutra posla, pa ako svrši, onda ću ga pustiti. — Sjutra-
dan dozva div carevića preda se, pa će mu: — čuješ mladiću, evo
ovdje imade tovar prosa i tovar pšenice zajedno smiješane, pa ako
do dovečer ne razabereš, nema na tebi glave. — Carević se sada
dade u brigu, ama ne zna kuda će ni šta će, pa stade razbirati.
Kada mu divova kći donese ručak, ne bijaše ni po dvije šake
razabrao, pa joj se stade jaditi i tužiti šta mu je njezin otac
zapovjedio. Kada to ču djevojka, izdiže jednu šipku, pa mu reče:
— S pomoću ove šipke sve će se razdvojiti, ne boj se. — I šipkom
razmiješa žito, a ono se sve razdvoji. Sada uze opet svakog po jednu
šaku pa smiješa i reće mladiću da se s tijem zabavlja do večeri.
Kada uvečer dođe div i vidje posao svršen, veoma se začudi, pa će
momčetu: — Svršio si, s toga ti život opraštam, ama da odmah
odavlen ideš. — Siromah carević bi išao, ama jedno ne zna kuda će,
a drugo, sve ga je nešto vuklo k pećini, pa se opet uputi uprav te
pred pećinu. Tu zamoli diva da ga još bar jednu noć pusti da noći,
a da će ga on zato što poslušati. Div se smilova te ga pusti; dadu mu
večeru i tu prenoći. Sjutradan diže se div, pa zovnu mladića te ga
odvede na jednu rijeku i reče mu: — Hoću da ovde iskopaš do
dovečer ponor, u koji će moći sva voda uvreti, da korito ostane
suho. — Carević se sada još više prepade, ali se pouzda u djevojku,
kćer divovu. Tu njega div ostavi, a on se dade na posao. Kada mu
divova kći donese ručak, on jedva bijaše oveću rupu iskopao. On
joj se sada opet potuži šta mu je i kako njezin otac naredio. —
Ne boj se, — reče djevojka, pa izdiže šipku i zavika: — S pomoću
moje šipke neka sva voda kroz ovu rupu u zemlji uvre. — I tako
i bi, i korito suho ostade. Kada uvečer dođe div te vidje, bogme se
još više začudi, pa će mu: — Odmah odlazi, ja te više ne trebujem.
— Ljubav nije šala, te ti i moga carevića dovede opet pred pećinu.
Kada ga vidje div, reći će mu: — Došao si opet, hajde noći, noći,
ama ćeš sjutra dobiti posao koji baš nećeš lako svršiti. — Sjutradan
kada ustadoše, pokaza mu div jedan komad šume i reče mu: —
Evo vidiš ovu šumu, do dovečer hoću da je sve posječeno i iscije­
pano i složeno sve na jednu stranu, a zemlja preorana i posijana,
— i ostavi ga. Carević se nije htio više ni mučiti, jer je znao da bi
njegova muka bila uzaludna, s toga se prisloni uz jedno drvo u hlad
i čeka divovu kćer. Kada mu ona donese ručak, on joj kaže sve što
mu je otac njezin naredio. — Dobro, — reče ona, — ni za to se ne
bojimo, — pa diže šipku: — S pomoću ove šipke neka je šuma
posječena, drva iscijepana i složena, a zemlja poorana i posijana. —
Još to ona nije ni izgovorila, a sve bi učinjeno. Uvečer kada dođe
div te vidje da je carević sve svršio, naljuti se, pa mu u toj ljutnji
ne reče ništa, no ode u pećinu. Carević je i tu večer došao u pećinu,
ali mu div ne reče ništa. Kad bi uvečer te polijegaše da spavaju,
reći će div ženi: — Ama ovoga mladića ne mogu se nikako kutari-
sati, a kakva čuda čini, ne smijem se usuditi na nj udariti,
nego ćemo ga, kada san dobro utvrdi, ubiti i pojesti. — To
je čula divova kći, pa se brže bolje krijući diže i probudi
carevića i reče mu: — Ustani da bježimo, moj će te otac ubiti. —

231
Carević se diže a divova kći izvadi dvije bube pa ih baci u vatru s
riječima: — Moje male bubice, dok izgorite, odgovarajte za mene.
— Carević uzjaha na jednu mazgu, a divova kći na svoju šipku, pa
pobjegoše. Malo zatijem snijevala je divova žena da je carević sa
njezinom kćeri pobjegao, pa probudi muža i kaže mu svoj san, a
on zovnu kćer po imenu, a jedna se buba odazva. Zatijem zovnu
momka, a druga se buba odazva. To ih primiri malo, ali čim divov-
ka zaspa, opet joj na oči oni isti san, pa ih opet poče zvati po
imenu. Jest, ali se sada niko ne odziva, jer bube bijahu već izgor­
jele. Kada divovka vidje da su pobjegli, brže bolje probudi muža,
pa jmu reče: — Pobjegli su, nego brže obuci one čizme što mogu u
jedan korak sahat puta uhvatiti pa ih goni. — Div se pridmu, obuče
čizme i poćera ih, i taman da ih stigne, a divova se kći okrenu i
opazi ga pa reče careviću: — Pogibosmo, evo oca. — Carević se
prepade pa reče njoj: — Tebi neće ništa, jer si mu kći, ali će mene
izjesti. — Divova kći diže šipku, i zapovijedi te se mazga pretvori
u bašču, carević u jedan džbun ruže, a ona u čelu. Kada je div do
ove bašče došao, začudi se, jer nije prije na tome mjestu bašču
vidio, pa je stade razgledati, ali čela jednako oko džbuna oblijeće,
zu, zu, zu. Međutijem naljeze drugi div, pa ga divbaša upita je li
vidio njegovu kćer i kakva momka. Div mu reče da nije, te se div­
baša vrati kući. Kada dođe kući, upita ga žena: — Stiže li ih? —
Jok, bogme, ne stigoh. — Ama vidje li što neobično na putu. —
Vidio sam što prije nijesam, jednu lijepu bašču, u njoj ružu i oko
nje čelu. — To su oni, nego brže bolje dok ti nijesu opet pobjegli.
— Div se vrati da traži bašču, ali ni bašče ni od bašče traga, jer dok
se div natrag vratio, divova kći opet se pretvorila kako je i bila, pa
pobjegli. Otalen ih opet poćera div, pa goni, goni, i taman da ih
stigne, ali se obazrije divova kći te ga opazi, te brže bolje pretvori
mazgu u livadu, carevića u ovce, a sebe u čobanicu. Kada div stiže
do njih, upita čobanicu je li vidjela kakva momka i djevojku da su
prošli, a ona odgovori da nije, i div se vrati opet kući. Kada se je
vratio kući, kaže sve ženi, a ona mu reče: — A hajvanu jedan, to su
oni bili, nego daj ovamo čizme da ih ja gonim. — Div skine čizme,
a divovka obuče pa ih poćera, i taman da ih stigne, a opazi je nje­
zina kći i zavika careviću: — Evo matere! Ona je gora od oca, nego
evo ti ova dlaka pa ako ti kad dođe nevolja prekini je, — pa brže
bolje pretvori mazgu u rijeku, carevića u lađu, a sebe u patku.
Kada divovka dođe k vodi, poznade ih, pa zovnu kćer po imenu; ali
odgovor bijaše samo — kva, kva, kva. — Na to će im divovka: —
Pretvarali se, ne pretvarali, ja znam da ste vi to, a evo već imam
šipku tvoju, pa ako nećeš sa mnom kući, sada ću je slomiti, i ti ćeš
ostati do vijeka patka. — Ako ćeš mi obećati da nećeš u ovoga
momka dirati onda hoću, ali ako nećeš, onda volim ostati patka
dovijeka. — Mati joj obeća da neće, i ona sve opet pretvori u
pravi lik. Nu divovka zaboravi na obećanje, pa poleće svom snagom
na momka. Momak viđeći se u nevolji prekide dlaku, a Arap iskoči:
— Šta zapovijedaš, gospodaru? — Zapovijedam da me odmah od-
neseš u Stambol. — I što bi rekao tri, on se stvori u Stambolu, a
divovka sa kćeri ode u pećinu. Car se je sinu jako obradovao, stan’
ti kad nije znao gdje je ni kako je, no ga je odavno ubrajao među

232
mrtve. Carević, i ako mu je bilo lijepo u očinom šaraju, misleći na
divovu kćer danas-sjutra razboli se. Car se je dao u veliku brigu, pa
je tražio svud lijeka, ama sve uzalud. Careviću je bivalo sve gore
i gore. Divovoj kćeri je tako isto bilo žao carevića, pa nekako po­
bjegne od oca i dođe u Stambol, gdje se pridvori u hizmet carski-
jeh sultanija, misleći da će tako najprije vidjeti svoga carevića. Car
je slao sve sultanije po redu da zabavljaju i razgovaraju carevića,
ali sve uzalud: on ni s kojom ne progovori ni riječi. Najposlije
okupi car sve žensksinje, među kojima je bila i divova kći, i ode sam
s njima k careviću. Carević je bio veoma iznemogao te ne može
divove kćeri poznati. Kada to vidje divova kći, podiže šipku i za­
vika: — Kako smo se rastali, onako se i sastali! — i najedanput
stvori se se rijeka, carević u lađu a ona u patku, pa stade vikati —
kva, kva kva. — Svi se preneraziše, a car od velika čuda i straha
umalo da ne poremeti pameću, ali djevojka ubrzo opet sve pre­
tvori u pravi lik, te je carević tako pozna i stade je ljubiti i grliti.
Kada je prva radost prošla, onda carević ispriča sve što je doživio,
a car ih blagoslovi i vjenča, pa ako su živi i danas im je dobro.

VEZIROV SIN

U jednog bogatog vezira bio jedinac sin, koji se je u svačemu

dobro i pošteno vladao. Pošto vezir ostari, razbolje se jednoga
dana. Šta ćeš: starost slabost. On dobro razbere da mu je vakti-
-sahat doš’o, te zovne ženu i rekne joj: — Ja sam se veoma razbolio,
još malo, čini mi se, pa ću i ja na oni svijet. Sin nam je sada, hvala
Bogu, dobar; ali šta se zna, čudo je golemo čovjek, te još kad je
mlad, vrele krvi, mog'o bi se i on uskalašiti, te ovo moje imanje
potrošiti, pa bi tebi pod starost hrđavi dani došli. S toga ti uzmi ova
tri ključa od tri tajne sobe, pa ih čuvaj k’o oči u glavi! Dok njih
uzimadeš, neće ti ništa manjkati. — Žena uzme ključeve, a vezir do
nekoliko dana umre.
Sin oca lijepo opremi, sve po adetu, što se najljepše more. Sva­
ki mu je dan išao na mezar i dovu učio. U vezira su bile još tri
sluge, koje je vezir dobro pazio; ah na smrti ih se ne sjeti. Sluge
se pobojaše da im vezirov sin neće pošteno ajluke plaćat k’o njegov
otac, te se počnu zdogovarati kako bi se najlakše naplatili, pa da
idu u bijeli svijet. Najmlađi se sluga sjeti nečem te će im reči: —
Ne bojte se vi! Kakav svijet? Ja ću njega propiti, pa će nam sve
ajluke platiti. Be, ni na tome nam se neće razminut: kutarisaćemo
mi od njega makar polovinu njegovijeh dobara.
Sjutradan pođe vezirović po svome običaju na mezar očev da
učini dovu, a moj ti sluga s ćasom rakije u jogluku odmah te za
njim polagačice, da ga ne vidi. Kad vezirović poče govoriti dovu,
sjedne sluga blizu njega na jedan mezar, prekrsti noge, odriješi
polagačice krajeve od jagluka, pa stane pijuckati rakiju. Veziro­
vić to opazi, ali ne htjede bataliti molitve, no ga, pošto završi, zapi­
ta: — šta tu radiš? — E, — veli mu sluga, — ovo mi je babov me­
zar, pa gledam babu kako mi lijepo sjedi u dženetu uz Pejgambera.

233
— Čuj! A kako ćeš ti vidjeti oca kad ti je na onom svijetu? Evo
ja dolazim svaki dan te činim dovu, ama ga ne mogu nikako vidjeti.
— E moj dragi veziroviću, da se ti napiješ ove čudotvorne vode,
kao ovo i ja, vidio bi i ti tvoga! — Vezirović se začudi, kakva je to
ta čudotvorna voda, te zamoli slugu da mu da da se i on napije;
ali mu sluga odgovori: — E ne mogu ti dati. Ova je voda veoma
skupa. — Pa neka je! Platiću ti. Ostavio mi je babo, hvala Bogu,
dosta mala i para. Imam, hvala Bogu, oklen platiti. — Dobro,
dobro, kad je tako. Daćeš mi deset dukata, pa ćeš ovu svu vodu
popiti odjedanput, pa ćeš vidjeti babu. — Evo na! — progovori ve­
zirović, te mu dade deset dukata, a primače ćasu ustima: kuc, kuc,
cvrknu joj u dno dna. Nema tu više. Zaboravi i na babu i na Pej-
gambera. Za tili se časak natrolja. Tako pi danas, pi sjutra, nauči
se na rakiju, i za nekoliko dana nije bilo veće pijanice od njega u
cijelom gradu. Bogme prodaj danas čitluk, pa odmah u mehanu,
a iz nje ne izlazi dok ono sve para ne uputi. Tako danas, tako sju­
tra. Prodaj komad po komad, dok za nekoliko godina cijelo svoje
veliko imanje, što mu ga je babo ostavio, ne uputi.
Pošto sasvijem osiromaši, ne imadijaše kud kamo nego se naj-
mi u jednoga ekmeščije. Pa ni on ga nije mogao za svašta uzeti: za­
nata nije ni znao, pa ga namjesti da prodaje hljebove. A neko ti do-
čuj za tajne sobe njegove matere, te razglasaj po gradu, dok glas
dođe i do njegovijeh ušiju. Jednoga ti se dana on smisli, pa ode ma­
teri, te je zamoli da mu dade barem jedan ključ. Mati k’o mati:
smilova mu se te mu dade jedan ključ. Kad on otvori sobu ima šta
i viđet. Nađe jednu sandučinu: jadna istrijesana; da je Ciganin Ci­
ganinu prodaje, ne bi mogao dva groša, što'no reknu za nju uzeti.
U sanduku niđe ništa, do u prijeđeljku jedna jasprena ćesetina. Kad
to on viđe, reče u sebi: — Nuto čuda! Međer je i on bio nekad siro­
mašan k’o i ja; ama makar! Uzeću je. Mogu mećati u nju majstoro­
ve pare, — te je turi u džep, pa se uputi u dućan. Kad dođe u dućan,
poče trpati pare u ćesu, kad nu čuda! Što god u nju metni, svaka se
para stvori dukatom.
Videći ovo vezirović obradova se veoma i pomisli: — Baš mi je
otac — Alah rahmetile — ostavio blago, koje nikad ne mogu po­
trošiti! — Sjutradan zavika telal da se udaje carska kćer, i da će
svijet prolaziti ispred nje, pa na koga se ona nasmije, da će onoga
uzeti. Ali ko gođ hoće da prođe ispred nje kroz njezinu sobu, treba
da plati svaki put na vratima deset ćesa. Kad to ču vezirović, ode
odmah, plati deset ćesa i prođe ispred carske kćeri; ali mu ona ni
mukajet, a ne da bi mu se nasmijala. Opazivši to vezirović povrati
se, plati još jednom deset ćesa, ali prođe kao i prvi put. On se po­
vrati još jedan put i uljegne pred carevu kćer po treći put. Kad ga
ona viđe, reče mu: — E momče, momče! Kako ti nije žao trošiti to­
like pare uzalud? — E lahko je meni trošiti, — odgovori on, — meni
je rahmetli babo ostavio čudotvornu ćesu, pa mi neće nikad
nestati u njoj para. — A gđe ti je ta ćesa? — Evo je! — progovori
on, te je izvadi i njojzi dodade. čim se careva kći dokopa ćese,
udari mu sinle i išćera ga napolje.

234
 Vezirović k’o jadan k’o žalostan vrati se majstoru i počne opet
prodavati somune. Sjutradan ode opet materi i zamoli je da mu
dade i drugi ključ. Majka k’o majka, dade mu i drugi ključ. Kad on
otvori sobu, nađe jednu sandučinu i u njoj jedne gaćetine, a ne bi
ih mog’o Ciganin za dvije pare prodati! Začudivši se pomisli u sebi:
— Hvala Bogu, šta će ovo sad biti? — pa obuće gaće i pođe u
dućan. Kad dođe u dućan, zapita majstora: — Šta ću raditi? —
Majstor se stade obzirati: čuje ga gđe govori, ali ne vidi ga, te će
mu reći: — Ama oklen ti to govoriš? — Ja te ne vidim. — Sad se
tek sjeti vezirović da njegove gaće imaju tu moć da učine čovjeka
nevidimim, kad ih obuče, pa se ukloni, te ih svuče i dođe pred
majstora, a on mu dade da prodaje somune.
Pošto se smrče, obuče vezirović gaće, pa se uputi uprav u car­
ski dvor i prođe sve straže — a kako ih ne bi prošao kad ga niko
ne vidi — i dođe carevoj kćeri u sobu. Tu je stade grliti. Careva
se kćer začudi: osjeća da je neko grli, a ne vidi nikoga, pa ga stane
zaklinjati i moliti da joj se kaže šta je i kako je. — Ja sam, —
rekne joj on, — onaj što si mu otela ćesu, i neću te pustiti dok mi
ne povratiš ćesu i obećaš mi da ćeš poći za me. — Carevićka se
hitro dosjeti, te će mu reći: — A zar ti nije došla knjiga? Ja sam
ti odmah pisala da se povratiš, da se uzmemo. Ja sam te samo ku­
šala. Nego mi kaži kakvo imaš sada čudo kod sebe, da te ne vidim.
— E moja draga! Ja imam na sebi čudotvorne gaće, pa me niko ne
vidi, kad ih obučem. — Pa snimi ih, — reče mu careva kći, — da
rahat sjednemo i progovorimo. Ja sam te od ono doba, kad sam te
prvi put viđela, begenisala, pa sam te poželjela. — Vezirović se
opet prevari, te snimi gaće i njojzi dade; a ona, čim ih uze, zavika
nanj, te on jedva uteče ispred sluga što bijahu potrčali da ga mlave.
Sjutradan otiđe vezirović opet svojoj materi, te je zamoli da
mu dade i treći ključ od treće tajne sobe. Mati pomisli: — Ta nije
bilo ni u ove dvije sobe kakve vrijednosti, pa neće ni u ovoj, — te
dade i treći ključ svome sinu. Kad on otvori sobu, nađe u njoj
jednu sandučinu i u njojzi sviralu. U čudu dime vezirović u sviralu
a predanj iskočiše dva Arapa: — Zapovijedaj, gospodaru! — Pošto
se vezirović bio priučio na različita čudovišta, ni malo se ne prepa­
de no reče: — Zapovijedam da skupite veliku vojsku, kakvu ova
zemlja nije još nikad upamtila ni vidjela, i da bude sjutra rano na
brdu više Stambola. — Arapi se poklone i reknu: — Biće sve u
redu, — i nestane ih. Kad se car ujutru probudi, dođoše mu glaso­
noše da je nekakav veliki šah došao sa velikom vojskom nad
Stambol i da mu prijeti pogibija. Kad car viđe da je to sve istina,
prepade se, te skupi veliki sobet, šta će, kako li će činiti. Ali se car­
ska kćer dosjeti da će to biti vezirović, te se brže bolje ukrade,
obuče muške haljine, uzjaha hata i ode pravo veziroviću u tabor.
Kad je straže uhvate i pred vezirovića dovedu, kaže mu se ona
odmah da je carska kći, pa ga stade koriti što je onako brzo po­
bjegao. — Ja sam se veli, samo šalila; a poslije sam te tražila. —
Vezirović joj povjerova i sada, a ona, čim viđe da ga je zadobila,
zapita ga kakvu ima sad majstoriju uza se. On joj pokaza sviralu,
ali joj reče da joj ne da. Ona brže bolje trže sviralu i ote mu je,

235
te ga klepnu njome po glavi, da je odmah zaglavio i u nesvijest
pao. Onda ona dime u sviralu i iskoče Arapi, baš k’o i veziroviću,
te zapitaju što zapovijeda. — Zapovijedam vam, — reče im, — da
se ovo sve raziđe. Šta će ovlika vojska? — Ne bi ni dlanom o dlan
udario, nestade svega, kao da nije ništa ni bilo, a ona uzjaha konja
i ode sa sviralom u Stambol. Siromah vezirović osta golijeh nokata
na ledini.
Pošto se prene iz nesvijesti, promisli se kuda će i kako će, te
opet starome majstoru. Majstor ga dočeka, izgrdi, naruži, ama što
no reknu: ni pas s mesom, te mu dade opet stari posao, da prodaje
somune. Jednoga zimskoga jutra podiže se vezirović da obiđe svoju
staru majku, ah je ne nađe kod kuće. Onda iziđe u bašču, da malo
prohoda. Kad dođe u bašču, ima šta i viđeti: u jednom budžaku
trešnja, a oko nje se ovila loza, e rodilo oboje, ama više ne more
ni jedno da drži ploda. — Hvala Bogu, — pomisli vezirović u sebi,
— svašta li ti je imao moj otac! Nije šala, trešnja, pa u sred zime,
— i u čudu ubere dvije i izjede. Nije, što no reknu, sasvijem ni prož-
dro, a dva roga iznikoše na vrh glave, i što bi izbrojio do deset
uzrastoše kolik aršin dugački. — Još mi je ovo manjkalo, — uzdah­
nu vezirović, pa poče kleti trešnju, ah kad pogleda na jagode po­
misli: — Vala ću ubrati još dvije jagode grožđa, pa kud puklo da
puklo. Gđe su dva roga, neka budu i četiri! — Ali nu čuda! Čim
izjede grožđe, odmah mu rogovi otpadoše, k’o da mu ih ko rukom
odnese. — Ah! pomozi ti jaki Bože! — pomisli u sebi, — povratiću
ja sebi i ćesu i gaće i sviralu, čini mi se, ako Bog da! — Onda na-
bere četiri pet oka trešanja, saspe ih u jednu krošnjicu i ode do
careva dvora. Tu nađe jedno dijete, te mu dade krošnjicu i spremi
ga caru, da odnese trešnje, ah da ih nikome drugome ne dade, jer
će mu, veli, car veliki bakšiš dati. Dijete učini k’o što mu je zapo-
vijeđeno, i car se veoma začudi trešnjama u sred zime, pa ga dobro
nadari i pusti kući, a da ga nije ni zapitao oklen mu trešnje. Car
je htio s ovijem trešnjama svoje ukućane iznenaditi, pa ih sakrije
do večere. Po večeri pokaže on trešnje, a svi se začude i počnu ih
jesti. Ali eto i većega čuda: koliko god koje okusilo trešnje, ono­
liko mu izniklo rogova na glavi. Sad se car nađe na nevolji. Ta
nije šala: orogatio on i sva mu porodica, a ponajgore kćer mu, jer
ona bijaše pohlepna na trešnje, pa se punom šakom zasula. Sve
jedno betemije od drugoga. Ne mogu jedno na drugo od bruke da
pogledaju. Pa još poslao nekoliko i šeh islamu, pa i on orogatio!
Car nije znao šta će činiti: ne smije da razglasa, a ne more se
liječiti. Da viš sad moga vezirovića! Obuče šehsko odijelo i pođe
carskome dvoru. Tu zamoli sluge da puste pred cara. Kad hoćeš!
Neće da ga sluge puste pred cara, pa ni od njih svaki ne smije
pred cara: samo je jednom bilo dozvoljeno da smije uljeći caru, a
on ga neće da pušta, govoreći da car nikoga ne pušta preda se. —
Hajde ti caru pa mu kaži da je meni Pejgamber u snu došao i da
me je poslao da izliječim nekakvu bolest što je car zadobio. — Kad
to ču sluga, veoma se obeseli, te brže bolje dojavi caru, a car za­
povjedi te dovedu vezirovića preda nj. On dođe i zapovjedi caru
da stisne oči. Car stisne oči, a on mu u usta uvali dvije jagode
grožđa, te rogovi odmah otpadnu, k’o da ih nije ni bilo. Tako on

236
liječaše sve jedno po jedno, dok ne dođe do carske kćeri. Kad dođe
do carske kćeri, reče: — E ovu ne mogu izliječiti. Ovo je velika
grješnica. — Onda stade car oko njega oblijetati, i svakako ga
moliti da i nju izliječi; ta nije ni šala: jedinica mu je, a kako će je
danas sjutra udati? — Dobro, — reče vezirović, — samo nek mi
kaže ima li ikakvijeh tuđijeh stvari u nje. — Ona se je dugo isprva
otimala, da ne ima nikakvijeh tuđijeh stvari u sebe, ali kad on
reče da je neće izliječiti dok mu ne dadne tri tuđe stvari: jasprenu
ćesu, gaće i sviralu, što ih ima uza se, priznade ona sve i dade mu
sve tri stvari. E ko ti je veseliji od vezirovića: zadobio sve stvari
što mu ih je bila uzela! Onda on ispriča caru sve što je bilo između
njega i njegove kćeri i reče mu: — Čestiti care! Ako mi nećeš po­
kloniti tvoju kćer, da se s njome vjenčam, neću je ni liječiti. — Car
se malo promisli: da mu je ne da, ostaće mu rogata, pa je onda
neće moći nikako udati; a ni veziroviću nije mane, te najposhje
reče: — Boljega zeta neću ni dobiti. Sretno vam bilo! — Onda ve­
zirović dade carevoj kćeri onliko jagoda koliko joj je bilo rogova
na glavi i vjenča se s njome. Ako su živi, lijepo im je i danas.

STAKLENI GRAD

Bio u cara jedinac. I bude u drugom carstvu bitka pa pojde i

on na bitku. Otac ga lijepo opremi kako se pristoji carskom sinu:
da mu zadosti hrane, zadosti svega. Putujući tako udari na more,
pa kad se vozio morem, duhnu vjetar, uzburka se voda, a lađa mu
se razbije o stijenu. Tu se, moj pobro, potopi sve, samo on osta
plačuć sam, ko panj na studenu kamenu. — Kuku meni do boga mi­
loga, kud ću sada, nigdje suha ne vidim; muka ostat, a muka mi u
vodu skočiti. — Tako naricajući stade tupati okolo, dok ne natupa
na jedan put pokraj onoga kamena te plačuć pojde onim putom i
namjeri se na vrata u kamenu. Na ta vrata uđe u kamen pa najde
jednoga starca bijele brade do pasa. Pita njega starac:
— Otkud si, dobar čovječe, zapo na ovaj kamen?
Onda njemu carević poče kazivati kako je pošo na bitku pa
kako mu se razbila lađa na moru, te najposlije reče:
— Već te prosim kakono oca svoga, bi li ti mene mogo na suho
kako god izbaviti?
Ali starac zadrma sijedom glavom i bijelom bradom pa mu
odgovori:
— Nijesam, brate, ja nigdje suha ni čuo, a kamoli vidio. Već
ima u mene stariji brat, a imam pod sobom šest stotina orlova, oni
će te odnijeti do mog brata; pa ako ti on ne uzmogne pomoći, ja
već ne znam druge pomoći. A evo ti pismo, nek’ zna brat da si k
meni dolazio.
Onda starac izvadi iz njedara srebrenu sviralicu pa zasvira —
i odmah zahuči, zašumi ko da se vjetrovi nagone i doleti šest sto­
tina orlova. Starac im rekne zašto ih sazvo, a kad čuše što je, uzeše
kraljevića među se pa ga odnesoše uz more i snesoše i opet na je­
dan kamen. Tude bili dvorovi najstarijega brata, a i on bio starac,

237
i njemu se strunila brada do pasa, a bijela kosa do ramena. Carević
dok ga ugleda, namah mu potkuoi bratovu knjigu; pa kad prouči
što mu brat u knjigi poručuje, rekne careviću:
— Eh, brate moj, ja sada idem na bitku, pa ti ne mogu ništa
kazati dok ne dojdem. Ti budi kod moje kuće za cijelu godinu
dana, dok se vratim. Ništa se ne boj da ćeš biti gladan, sve će pred
te gotovo dolazit jelo i pilo. I evo ti ključi od devet hodaj a i svaku
moreš otvoriti, al’ devetu nemoj otvarati: ako otvoriš, pokajat ćeš
se; ako ne otvoriš, pokajat ćeš se.
Ode stari na vojsku, a carević osta sam ko sužanj. Ništa mu
pornanjkalo nije. Kad bude ručati, a ručak gotov pred njega dolazi;
kad bude večerati, a večera gotova pred njega dolazi — a on ni­
koga ne vidi tko mu ručak i večeru donosi. Prolazio dan za da­
nom, a on sve sam te sam. Pa kad mu već dotužilo, samotovat i po
onih osam hodaj a hodati, stade najednoć misliti što bi moglo biti
u onoj devetoj hodaj i pa mu stari reko: ako otvoriš, kaj at ćeš se,
ako ne otvoriš, kajat ćeš se.
— Eh, ja ću otvoriti devetu hodaju, pa bilo što mu drago, ta
valjda baš nije za glavu — rekne on, pa otvori hodaju.
Kad otvori devetu hodaju, a onamo lijepa bašča a i po bašči
zlatno cvijeće i samo jedna zlatna ružica a pod ružicom vedro zele­
no jezero. Šarajuć očima ovamo-onamo, opazi okolo jezera tragove,
ko da netko k jezeru dolazi. To njemu vrlo čudno bilo pa se
sakrije u ružice pa će gledati što ono k jezeru dolazi. Malo potra­
jalo vrijeme, a nešto zaguče u zraku i odmah nato padoše dvije
grlice pa upravo na ovo jezero. Kad se skidoše, a ono dvije lijepe
djevojke da se dva oka nagledat ne mogu. Kad on to vidje, skoči
iza ružice pa uze one jedne košulju od perja i metne je u njedra.
Onda dvije djevojke ciknule ko da ih ljuta ujela guja, te jedna
se prometne grlicom i pobjegne, a ona druga ostane i rekne:
— Ja sam tvoja žena dovijeka.
Tu, dakle, živjelo njih dvoje za godinu dana, dok ona ponese
dijete. On onu košuljicu sve nosio u svojim njedrima i nikad se od
nje odvajao. Ele jednoga dana iziđe malo nadvor, a košuljicu
zaboravi na pendžeru. Dok se sjeti, ta' se i povrati da uzme košu­
ljicu, al’ košuljice nema, već grlica sjedi na pendžeru pa mu
govori:
— Zbogom, gdje najdeš stakleni grad, ondje ćeš i mene
naći.
To reče pa odleti. On se suši danas, suši sutra za njom, eh,
osuši se ko biljka. Uto se i stari vratio iz bitke pa kad ga vidje
onako osušena i porušena, rekne mu:
— Jesam li ti govorio da devete hodaje ne otvaraš?
Onda njemu carević odgovori:
— Po bogu si mi otac, jesi li igdje čuo od stakla grad? Ja
li čuo ja 1’ vidio?
Zadrma starac sijedom kosom i bijelom bradom pa mu rekne:
— Sinko, nijesam nigdje suha ni čuo a kamoli vidio, evo
godina bio sam sve na moru. Već imam pod sobom šest stotina
orlova, pitat ću svakoga nije 1' čuo što o suhu.

238
 Tude stari izvadi iz njedara zlatnu sviralicu pa zasvira na nju.
Al' eto tek što zasvira, usta zuka ko da se vjetrovi nagone i doleti
šest stotina orlova. Sve ih redom starac pitao je li kojdgoder na
suho izlazio, ah svi kažu:
— Gospodaru, nijesmo.
Onda stari upita:
— Ja ima li vas ikakav da je gdjegod osto, da nijeste svi
došli?
A orli rekoše:
— Jeste, gospodaru, jedan starac osto, nije mogo doći, jer mu
od starosti popadalo perje.
— Eh, pa hajte pa ga među sobom donesite preda me.
Odoše sluge i donesoše onoga starca pred njega. Kad ga ugle­
da gospodar, rekne mu:
— Stari, dosta tebi godina imade, jesi li ti ikada izlazio na
suho?
— Jesam, gospodaru — odgovori mu stari oro — kod stakle­
nog me grada mati izlegla.
To je gospodaru vrlo milo bilo pa rekne:
— Ja, moj stari, ovog čovjeka valja na suho iznosit, pa kako
bi to uradili?
— Ja bih otišo — rekne stari oro — da ja imam svoja krila;
već ti mene hrani jedan mjesec dana ne bi’ li se pomladio, ne bi li
mi brčna pera potjerala.
To je gospodaru pravo bilo, pa ga hranio jedan mjesec dana,
a kad se mjesec navrši, potjeraše orlu nova krila. Onda se on uzvi
nebu pod oblake pa ga ne bi za tri cijela sata. A kad se povrati
natrag, kaže gospodaru:
— Samo me još hrani petnaest dana jer mi valja putovati dan
i noć.
Prehrani ga za petnaest dana. Onda reče careviću:
— Hodi sada pa uzjaši na me, al’ ponesi tri ovna za moje
hrane i tri mijeha vode. Kad ogladnim pa ti se obazrem na desnu
stranu, založi me mesom; kad na lijevu, napoji me vodom.
Uzjaši carević orla, a on klepne krilima pa se uzvi nebu pod
oblake. I tako putovali devet dana i devet noći. Kad već budu blizu
suha, a oro se obazrije na desnu stranu, al' evo jada iznenada — u
carevića već ponestalo mesa. Te šta će jadan, već iskruži komad od
svoje noge pa orla svojim mesom založi. Odmah se je orio sjetio,
da je to njegovo meso pa ga ne htjede proždrijeti, već ga metne
pod jezik. Kad ga donese na suho, spusti ga na obalu, al’ carević
se složi u travu pa se ne može dići. Pita njega orao:
— Zašto ne ideš? Eto sam te prenio na suho.
Onda njemu kaže šta je i kako je, a oro izvadi ono njegovo
meso ispod svoga jezika pa pritišće na njegovu ranu pa najde
travu i pomaza ranu, a carević izdravi i skoči ko jelen, a oro ga uze
ovako svjetovat:

239
 — T i sad idi, a na putu naći ćeš jedan bostan, al’ ga nemoj
jesti: poslije ćeš naći jedne trešnje, ni njih nemoj nipošto jesti.
Tuj ga ostavi oro pa ode nazad, a carević put pod noge pa
dalje. Idući tako namjeri se na bostan; kad on bostanu, al' ožednio,
ogladnio, pa ne mogne srcu odoljeti, već otkide jednu ljubenicu pa
je počne jesti. Dok je prvi zalogaj pojeo, duhnu vjetar i baci ga niz
more u jednu planinu, te glavinjaj i tumaraj amo-tamo ovom pla­
ninom, dok ne iziđe na jedno polje. Kad on u polje, al’ oćuti ne­
kakav inat i razgovor, te on za tim razgovorom te vidi gdje se dva
brata inate miraz dijeleć. Dva su brata, a tri komada valja dijeliti:
ćulah, kandžiju i pustekiju. Oni dok ga spaze namah poviknu:
— Evo ide čovjek pa nek’ nam podijeli.
Te pritrkaše careviću pa mu rekoše:
— Dobri čovječe, evo nam umro otac pa miraz dijelimo. Ovo
nam ostalo iza oca pa se nikako nagodit ne možemo. Nas smo dvo­
jica, a troje evo valja podijelit.
— Ta to je lako — rekne carević.
A oni ko u jedno grlo:
— Kako lako, ako boga znadeš?
— Hajte niz polje — učio ih carević — potecite se, pa tko
bude brži, onoga su sva tri komada.
To oni jedva dočekaše pa odoše niz polje i zamakoše daleko.
Careviću bude začudo zašto se oni inate za stari ćulah, jednu kan­
džiju i staru pustekiju, pa misleć svakojake misli, metnu ćulah na
glavu, a uze kandžiju u ruke pa sjede na onu pustekiju. On dok
sjedne, namah mu pustekija progovori:
— Kud ćeš, gospodaru?
A on joj rekne:
— Nosi me u staklen grad!
Kad dojde u grad, smota pustekiju i kandžiju, a ćulah natuče
na glavu pa uze hodati čaršijom i tražiti svoje žene. A bio to ćulah
vražji jer tko ga nosi, svakoga vidi, a njega baš nitko. Izidoše na
čaršiju dvije hizmećarice grožđe kupovati, a on polagano pođe za
njima da prićuti što hizmećarice govore. Jedna rekne:
— Kako, sestro, je 1' tvoja gospoja ljuta tebi?
A druga odgovori:
— Nije. A kako je tvoja gospoja?
Onda ona prva govori:
— Moja je gospoja meni dobra, sada sinka rodila pa ga u
naramku njiše.
Kad to začu carević, pojde za tom hjzmećaricom pa će za njom
unići u sobu, al’ tu njegova žena drži sinka u naramku pa ga njiše
i sama sebi govori:
— Eh, careviću, da vidiš kakva sam ti sina rodila.
Onda carević ne uzmože odoljeti srcu, već skide ćulah. Ona
ga vidi pa poleti k njemu te se s njime izljubi. Ako su živi, i danas
su zajedno.

240
 TAMNI VILAJET
Bio jedan car, pa došavši s vojskom na kraj svijeta, pođe u
tamni vilajet, gdje se nikad ništa ne vidi. Ne znajući kako će se
natrag vratiti, ostave ondje ždrebad od kobila da bi ih kobile iz one
pomrčine izvele. Kad su ušh u tamni vilajet i išli po njemu, sve
su pod nogama osjećah nekako positno kamenje, a iz mraka nešto
poviče: — Ko ovoga kamenja ponese, kajaće se, a ko ne ponese
kajaće se! — Gdjekoji pomisli: — Kad ću se kajati, zašto da ga
nosim? — a gdjekoji: — Daj barem jedan da ponesem! — Kad
se vrate iz tame na svijet, a to ono sve bilo drago kamenje; onda
oni koji nijesu ponijeli stanu se kajati što nijesu, a oni što su
ponijeli, što nijesu više.

ZAŠTO TURCI NE JEDU SLANINU

Pripovijeda se u narodu, kako je umro još pri Muhamedovu ži­

votu nekakav zenđil čovjek, koji je s lukavstvom i kamatom stekao,
a nikad ni siromahu ni u džamiju što poklonio, i zato ga je narod
jednogrlice proklinjao. Dođe vrijeme da umre, a nije nikoga svoga
imao, a kamo li žene ah djece. Čuje za njegovu smrt svetac Muha­
med, pa sakupi vas narod i reče: — Evo umrije taj i taj i od njega
ostade velik mal (imanje), pa znadite: koji god od vas prihvati od
njegova mala što jedna dlaka ili para vrijedi, otrovaće svu svoju
pravu muku i iskopaće mu se trag, kao i ovome što je juče umro;
nego svaki od vas na posao, a ja ću najprvi. — Počeše dakle kopati
u zemlji jednu strahovitu jamu, i u nju strpaše sve što je od onog
kamatnika ostalo, i zatrpaše zemljom, a kuću mu zapališe. Sutri
dan opet se svi okupe nad onom jamom, da po zapovijedi Muha-
medovoj svaki baci po jedan kamen na ono mjesto; i kad dođu,
nađu nad onom rupom jednog krmka, gdje je turinom izriljao koli­
ko bi se dva čovjeka mogla ukopati. Stadoše svi da gledaju, što će
biti, dok krmak otkri i nađe kukuruza, i, tek što prva zrna bješe
počeo da pregriza, iskočiše mu kroz obje nozdre dva miša. Onda
reče Muhamed narodu: — Vidite li, što se dogodi? Prokleta živina
od prokletoga žita jela, a dva prokletnjaka iz nozdara mu iskočiše.
Zato da je proklet svaki oni, koji u moj ćitab vjeruje i koji se mo­
jemu kuranu klanja, a praščevine jede. — Od tada do danas ko je
pravi Turčin, čuva se i da ne vidi krmka, a kamo li da od njega
jede.

16 Narodni humor i mudrost Muslimana 241

 NE PREDAJI NIŠTA ĐAVOLU

Ono ti je bio u nekakvoj varoši tu nedavno nekaki hodža.

Znao ti je, jadi ga njegovi ne znali, i šta car večera. A zapis kad
bi kome dao, mutlak bi bila pomoć. Jednom se razbolje žena
kadije u tome mjestu, nije da se razboljela od kakve bolesti, nego,
učuvaj Bože, uljeg’o u nju onamo on (nalet ga bilo od nas hiljadu
i jedan konak!) pa ti brate, k'o kad ko pomahnita, udarila u ludilo:
što god bi joj dali da jede, a ona te pod noge Božji nimet. Siromah
kadija mučio se svakako, zapisivao svugdje gdje su mu god kazah
— u hodža, u popova, u fratara, ama sve badava. Najposlije ode
onome hodži, pa mu i on zapisa zapis i reče mu: — Uzmi ovaj
zapis pa ga metni u procijep i hajde na tu i tu ćupriju, pa sve
stoj! Tuda će naljeći svi šejtani, i pred njima njihov car, pa kad
te opazi, pitaće te šta ćeš, ama ti nemoj za živu glavu progovoriti,
no čekaj dok ti on sam uzme zapis. Kada ti uzme zapis, pa kad
svega nestane, hajde uprav’ kući. — Kadija uzme zapis, pa u
gluho doba te na ono mjesto gdje mu je hodža naredio. Još on
nije ni stao, dok, majčin sine, nagrnu vojska: tu su ti bubnji, tu
svirale, tu konjici, tu topovi, i Bog te sam pitao šta tu nema, a
pred svijem car vas u zlatu. Kad to vidje kadija, prepade se, ama
šta bi, nema kud tamo ni 'vamo, no stoj pa čekaj tu i tutilo. U
tom dođe do njega car pa ga upita: — Šta ćeš ti tu, hemšerija? —
Taman on zausti da mu odgovori, dok se sjeti one hodžine, pa
zaveza, ni crne ni bijele. Car ga upita dva tri puta, pa kad vidje da
mu neće ništa odgovoriti, uze mu zapis iz procijepa pa pročita.
Kad pročita zapis, okrenu se vojsci pa će: — K oji je stao na put
ženi ovoga čovjeka? — Nijesam ja. — N i ja, ni ja, — svi se
izredaše. — Ima li vas gdje još koji? — Ima, jedan hrom, nije mo­
gao s nama. — Brže ga donesite! — N ije čestito ni izgovorio, a
hroma donesoše. — E, hromo, jesi li ti stao na put ženi ovoga
čovjeka? — Jesam. — A zašto? — Dođe jedna komšinica da jo j
zajmi masla, a ona će joj: nemam, seko, đavo odnio! A ja ono maslo
te kao svoje. Pomislih, da mi je brašna i meda, načinio bih halvu,
dok će ona komšinica: ,A bi li imala malo u fildžanu meda?’ —
'Đavo odnio, seko, ako imam i malo’ — A ja uzmem i med. U to
dođe jedna prosjakinja da prosi brašna, a ona će: ,Nemam đavolje
praške, taman danas poslala u mlin.’ Onda ja uzeh i brašno, a u nje
ukradoh kotao, pa nastavih halvu pod njezinom strehom. Taman
do provre, a ona dođe da mi se u kotao pomokri. S toga je ošinuh
malko, da me dobro zapamti. — Sve si dobro učinio, — odgovori
car, — samo si zlo učinio što si ukrao kotao, s toga sada na
vješala! — što bi rekao, dva, tri objesiše ga. Car onda zabilježi
nešto na zapisu, i što bi se čovjek okrenuo, metnu ga u procijep, te
svega nestade. Već i zora zarudije, a moj ti kadija kući. Žena se
umirila i zaspala, a pošto se probudi, zdrava i čitava.
Sjutridan ode kadija od čuda na ćupriju, da vidi ima li šta da
je ostalo, kad tamo nigdje ništa, no jedan miš mrtav visi.

242
 O POSTANKU LJUDI I NJIHOVIH ĆUDI
Još za Adema pejgambera, kad pejgamberi hodahu po zemlji,
dođoše neki prosci da mu prose jedinicu, što bijaše k’o suret
lijepa. On im je odmah obeća; ali iza njih dođu drugi. Ne mogavši
ih rezil učiniti, obeća je i njima. Ne potraja dugo, al’ eto ti i trećih,
a on je i njima da i odgodi vadu u jedan isti dan svoj trojici
kad će po djevojku doći. čujući to njegova žena, stade se ibretiti
kako je mogao tako učiniti i svoj trojici je obećavati, pa mu napo-
šljetku reče: — Kolaj ćemo za to — ko prvi dođe, onoga je. —
On šuti. Prolazi dan po dan, dok ne dođe i urečeni, a troji se
svati kod kuće sastanu. Lijepo ih dočekaju i pogoste, te tu i zanoće.
Pošto se smrkne i oni legnu, digne se Adem-pejgamber i obuče svoju
kćer što je ljepše mogao; odvede je u jednu odaju, a uza nju
mačku i kuju, pa ih zatvori. Kad je ujutro bilo da svatovi polaze,
ode on i otvori sobu kad tamo, emerom Božjim tri cure, sve tri
jednake, da nije mogao svoje kćeri razaznati! On izvede jednu i da
je svatovima, pa ih isprati. Tako i drugu, i treću — sve tri isprati.
Iza toga prolazilo je vrijeme, a on nikada habera o kćerima, te kre­
ne da ih obiđe. Kad je bio podaleko od kuće, nađe čobane kod
ovaca gdje se igraju. On ispita sve jednoga po jednoga čiji je i
kako se zove, dok će jednoga upitati kako im je snaha. On se
stane tužiti da jo j je sve tekmil, ah kad se ražljuti, hoće im svijem
po kući oči da izvadi. Ha! on se sjeti: to je od mačke. Svrati se k
njoj i uputi se dalje. Tako idući, naiđe opet na čobane, te i njih
ispita kao i prve. Kad je zapitao jednoga kako im je snaha, on mu
odgovori: — Sve je dobro, ali kad jo j nešto dođe, sve hršum po
kući čini i hoće da nas iskolje. On se sjeti da je to od kuje. I njoj
se svrati, pa se uputi dalje. Opet idući dođe do čobana, kad među
njima jedno lijepo, čisto odjeveno dijete, da sve na njemu pjeva.
Priprtilo malu finu torbicu i u njoj hljeba i smoka, pa se veselo
osmijava. Upita ga Adem-pejgamber čiji je i kako im je snaha.
On mu se stane hvaliti da ne može kud bolje biti i reče: — Uvijek
se smije i pjeva! — Sad on dozna da mu je to prava kćer, i da je
ono veselo i umiljato dijete od insana; pa pošto je sve tri zijaret
učinio i vidio njihov porod, digne ruke nebu i poviče: — Da Bog da
ova tri nesula ostala i poznavala se po materama od dana današnje­
ga pa do časa kijametskoga!
I tako je ostalo i biće do kijameta. Jer eno vidiš po ljudima
kako nekoji planu, bi rekao sad će ti oči izvaditi — to je, vidiš,
nesul mačji. Drugi opet vazda landaju i inade se i kolju — to je
nesul od kuje. Treći su mirni, vazda se smiju i rahat su — ti su od
pejgamberove kćeri — to je nesul insanski.

16* 243
 ŽENIDBA MUHAMED-PEJGAMBERA

Bio je jedan čovjek vrlo zenđil, koji je činio mnoge zadužbine,

i tako pobožan, da se zakleo, da u njegovome životu neće nikad
ničijeg tuđega što uzeti. Jedan dan, sjedeći kraj jedne rijeke, upa-
zi gdje voda nosi krasnu rumenu jabuku, i on pohiti rukom, te je
ugrabi i, željan jabuke, uzgrizne je zubima, i u toliko na um pade
mu da se zakleo, da neće tuđega nikad ništa; pokaje se i reče —
Idem uz rijeku; čisto ću naći oni korijen, s kojega je jabuka panula,
a poslije znaću i čija je. — Kako je rekao, tako je i uradio. Dva da­
na i dvije noći hodio je sve krajem vode, dok jedva treći dan nađe
oni korijen, s kojega je panula nađena ugrizena jabuka, pa propita u
ono selo, čija je ono voćka, a oni mu po imence kažu, da je oni
korijen jabučin toga i toga čovjeka i pridodadu: — U našemu ga
selu nema poštenijega ni zenđilijega. — Ovi čovjek pođe k onome,
čija je jabuka, i sve mu pravo kaže, vrati mu onu zagrizenu jabuku
moleći ga, da mu halali što je nehotice tuđu ugrizao, pa mu pruži
ćesu od novaca govoreći mu: — Halali mi, a uzmi od ovih novaca
koliko god hoćeš. — N iti ću ti halaliti, odgovori mu, niti ću ti za nju
para uzeti. — Ako je malo ovdje para, kaži mi koliko ću još dati. —
Ma da mi dadeš sve pare, koje su na ovome dunjaluku, ne bih ti
halalio osim samo halalio bih ti da mi pogodiš ciglu jednu stvar,
koju bih ja želio. — A kaži mi, šta je to te ti želiš, da ti odma
pogodim. — Ja imam jednu šćer za udaju, ali znadi da nema očiju,
ni ruka ni noga, pa ni usta; ako je vjenčaš, halaliću ti jabuku a
drukčije nikako. — Ovi se skloni i od prve pristade. Otidoše u ka­
dije, i ugovoriše vjenčanje. U veče kad dođe vrijeme, pokaza mu
tast sobu, u kojoj je njegova vjenčana žena, pa ga blagoslovi i
zatvori sa njegovom šćeri u sobu. A ovi mladić, kad vidje joj zdrave
ruke i noge, a prekrila obraz zlaćenom mahramom, povrati se iz
sobe, pa poče da zove svoga tasta, veleći mu: — Ti si me prevario:
nije djevojka kao što smo ugovorili, nego u svemu savršena; ja onu
neću nego kao što smo rekli. — Ona je baš ista, za koju sam ti
kazivao. Ako sam ti rekao da nema očiju, znadi da do danas nije
nikoga živa vidjela osim svojih roditelja; što rekoh da nema ruka,
znadi da, od kako se rodila, još nije ništa s njezinijem rukama zara­
dila; što ti rekoh da nema noga, znadi da, od kako se rodila, nije
iz odaje nigda izišla; a usta da nema to će reći da nije još nikoga
u obraz poljubila, pa ni u ruku, osim samo svoju mater. Halal ti
moja jabuka, i halal ti moja kćer! Ti nijesi čovjek kao i svi ostali,
nego si božiji pejgamber; tebi će se klanjati na milijune ljudi, pa i
sami carevi pod krunama. — Ovi je mladić bio Muhamed.

244
 NAJVEĆI SEVAP

Bio jedan vrlo bogat čovjek i imao jedinka sina. Kad dijete
odraste i zamomči se, nikad se smiriti kod kuće. Jedanput navali
na oca da mu da dosta troška, pa da ide u svijet. Otac mu učini
po volji i tako momče krene u bijeli svijet. Putovao je cio dan, ne
znajući ni sam ni gdje će ni kako će. Kad bi pred veče, bahnu pred
njega jedan starac, nazove mu Boga i upita: — Kuda ćeš, momče?
— Idem u svijet, — odgovori momak. — A znaš li đe ćeš noćiti? —
opet upita starac. — Ne znam — reče momak, i pođe dalje zajedno
sa starcem. — Kad iziđeš iz ove šume, naći ćeš u strani jednu kuću.
Tu svrati i prenoći, — kaže mu starac. Na raskršću oprosti se s
njim i ode svojim putem. Izišavši iz šume, doista ugleda kuću u
strani. Po savjetu starčevu uputi se toj kući i upita more li kona-
čiti. Čeljad ga lijepo prime i ugoste. No u toj kući bijaše bolesnik.
Kad bi po večeri, bolesnik se uzmuči, dok istom uđe u kuću onaj
starac što je momčetu kazao za konak. Starac priđe bolesniku
i uze mu dušu, pa ga najedanput nestade. Niko to u kući nije
vidio, već samo musafir. Sjutridan momak se oprosti s čeljadima,
zahvali na konaku i pođe dalje. Putovao je cio dan, kad pred veče
— opet ga srete onaj starac. Pošto mu nazva Boga, upita ga: —
Kuda ćeš momče? — Idem u svijet, — odgovori momak. — A znaš
li đe ćeš noćiti? — upita starac. — Vala, ne znam, — odgovori
momak. — Eto, kad iziđeš na vrh ovoga polja, naći ćeš jednu
kućicu. Tu svrati i prenoći, — reče starac i na raskrsnici ode
drugijem putem. Kad je momak bio na vrh polja, ugleda kuću i
pođe tamo da konači. Čeljad ga lijepo dočekaju i ugoste. Ah i u
toj kući nađe bolesnika. Po večeri bolesnik se uzmuči, a onaj
starac bahnu i uze mu dušu, pa ga nestade. Niko to ne viđe od
domaće čeljadi, već samo musafir. Opet sjutridan oprosti se mom­
če s čeljadi i pođe dalje. Putovao je cio dan, a kad bi pred veče evo
ti onoga starca. Nazvavši mu Boga, upita ga isto kao i prije kuda
će i đe će konačiti. Momak mu odgovori da ide u svijet, a ni sam
ne zna đe će konačiti. Starac mu na to reče: — Eto u dnu te njive
ima jedna kućica i tuj svrati na konak! — To rekavši oprosti se
sa mladićem i ode na drugu stranu. Momče nađe kućicu i svrati na
konak. Čeljad ga rado prime. Kad ima šta viđeti: i u toj kući nađe
bolesnika, s kojim se desi isto ono što i sa prvom dvojicom. Po
večeri dođe starac, uze bolesniku dušu i ode, a niko ga ne viđe osim
musafira. Sjutridan momče pođe dalje. N ije malo odmakao od
kuće, dok istom opet izbi onaj starac. Pošto mu primi Boga, momče
ga upita: — Ama, stari, sve ti izlaziš preda me i konak mi kazuješ,
pa đe god sam do sad noćio, našao sam bolesnika, kome si ti
došao i dušu uzeo. Kaži mi se barem ko si i reci mi hoćeš li i
meni dušu uzeti? — Starac mu odgovori: — Ja sam Azrail, što
duše prima. I tebi ću uzeti dušu, kao i svakom čovjeku. — A kad će
to biti? — upita mladić. — Čim se oženiš, pa onu prvu večer
uzeću ti dušu, — odgovori starac i nestane ga.

245
 Mladić se nađe u čudu i stane misliti šta će i kako će. Tako
smisli da ne ide dalje u svijet, nego da se vrati kući, pa da se
oženi. — Kad će mi, veli, uzimati dušu, neka to odmah bude. —
Tako ti se on vrati doma i kaže roditeljima da će se oženiti i već
jednom smiriti kod kuće. Roditelji se obraduju i kažu sinu da bira
curu đe god hoće i oklen god hoće. A sin ni pet, ni devet, nego reče
materi: — U našem komšiluku ima jedan hamal i u njega ima
šći na udaju, idi pa mi je isprosi, jer sam zamilovao samo nju i ni­
kakvu drugu, — a u sebi misli: kad mi i tako valja brzo umrijeti,
bar da usrećim tu siroticu i njezine roditelje, da me imaju rašta
spominjati. Roditelji se začude i stanu ga odvraćati od te cure,
k’o nije šala, oni bogati prema caru, a cura siromašna k’o hamalska
šći, niđe ništa do gole duše. Ah momak se ne da ni osoliti: ja nju,
ja crnu zemlju i zelenu travu, a i ne zna je dobro, već samo hoće
da je usreći, da poslije njega može naći dobru sreću. Najposlije
digne se mati, te u kuću onoga hamala i zaprosi djevojku. Hamal
i njegova žena začude se tome i sve su držali da žena s njima
zbija šalu, ali kad viđeše da tu nema šale, upitaše i šćer da li će
poći za toga i toga momka. Cura od stida sva se zaplami, pa muhnu
iz sobe, a roditelji povikaše: — Neka je sretno i od Boga blagoslo-
veno! — Mati se momkova vrati vesela kući i kaže da je svršila
posao. Pošto je cura isprošena i obilježje dato, momak se da na
posao. On zaište u oca trista kesa blaga. Otac mu da bez riječi, a
on tijem parama kupi kuću svome puncu i punici i namakne u
kuću sve što treba: tu je prostirka, suđe, namještaj, čakar — bakar
— sve k’o u najbogatijega. Kad to svrši, zaište još trista kesa, pa
pokupuje na đevojku odijelo i nakit: tu su đerdani, ogrlice, poćeli-
ce, veliki dukati, tu biserli pavte, anterije sve od svile i zlata i sve
drugo kao u sultanije, k’o kad misli: kad ja umrem, barem neka
me imaju za šta spominjati i blagosiljati. Dan po dan, dođe i
urečeni dan svadbe i veselja. Momak provede svadbu carski. Sav
se oni šeher slegao na svadbu, k'o kad se ženi najbogatiji momak
u onome šeheru. Ele kad mladence svedoše u đerdek, mladoženja
uze knjigu i stade se Bogu moliti, a mladi reče da spava: on će, veli,
dugo sjediti i čitati. Mlada leže i zaspa.
Kad bi oko ponoći, vrata se sama otvoriše i u sobu uđe oni isti
starac što je momka na putu sretao. Čim uđe, i reče: — E, đe si ti
momče? — Mladoženja primi Boga i odgovori: — Evo me, starče,
spreman sam, jer znam porad šta si došao — da mi dušu uzmeš. —
Na to mu starac reče: — Ja sam, istina, došao po obećanju, ali
imam emer od svemogućega Boga da ti poklonim život još če-
terest godina, jer si učinio najveći sevap na svijetu — usrećio si
onu sirotu đevojku i njezine roditelje! — To reče, pa ga nestade, a
mladoženja ostade da uživa sa svima svojima.

246
 KO DOBRO CINI NE KAJE SE
Bio ti je ono neki vezir, prav, pošten i dobar za sirotinju, ama
bogme opet koliko je god bio dobar, sve mu se je činilo da je
mnogoga uvrijedio i ucvijelio, kan'ti kada je ko na velikoj paji,
pa ne može ni on baš sve pravo prosuditi. S toga naumi da nauči
svoje sinove trgovini ja kakvu zanatu, da ne budu zapovjednici
kao on.
Imao je tri sina, pa ih jednom svu trojicu zovne i da im svako­
me po sto i pedeset groša, pa im reče: — Eto svakome podjednako
para, pa radite njima kako najbolje znate heftu dana, pa onda
dođite svaki da mi predate hesap, da vidim šta je koji uradio.
Za harač evo vam svakom đundeluka po tri groša, tijem se možete
izdržavati a da ne krećete u glavnicu. — Braća uzeše pare, pa
pođoše svaki na svoju stranu u trgovinu. Dva starija nakupuju stva­
ri u varoši, pa pođu da rasprodaju, a najmlađi će reći: — Vala ja
neću ovdje ništa kupovati, nego odoh da po selima štogod nakupu-
jem a ovdje prodam. — Što smisli to i učini, pa se krenu od kuće.
Taman kada je izišao iz grada, naljeze pored jednog groblja, kad
opazi što do tada nije nikada ni čuo ni vidio: čovjek jedan iskopao
mrtvaca, pa uzeo štap te ga bije vičući: — Plati mi dug! — Ama
šta to radiš, bolan, jesi li pomahnitao? što biješ mrtvog čovjeka?
— Kako, šta radim, kad mi neće da plati što mi je dužan sto
groša? — Be kako će mrtav čovjek platiti? — Bogme lijepo, a ako
mi ne plati, ja ću ga rasijeći pa od njega ispeći sapun, da svoje
pare izvadim. — Veziroviću se na to sažali, pa izvadi sto groša i da­
de kamatniku: — Na, pa ostavi toga mrtva čovjeka, nalet te bilo! —
Još potraži hodžu, pa mu dade ono preostalih pedeset groša, da po
zakonu spremi i ukopa mrtvaca.
Kada dođe vrijeme da svi predaju hesap ocu, predadoše dva
starija pare i pokazaše po nešto ćara, a najmlađi stade savijati
ramenima. — U što si, more, poharčio pare? — zavikaće otac. —
Bogme, babo, vidio sam što prije nikad nijesam vidio: jedan kamat-
nik bije mrtva čovjeka, da mu plati dug, pa mi se ražali te platih
zanj duga sto groša, a ono ostalo pedeset dadoh hodži da ga po
zakonu ukopa. — Dobro, — reče otac. — Vama dvojici otvoriću
dućane ovdje, a ti, sinko, treba da stečeš i para i pameti, treba ti
ići u tu i tu varoš i tu dućan otvoriti. Prije no odeš treba da nađeš
slugu koji ne bi htio s tobom za sofru sjesti makar ga i zvao,
niti s tobom kahvu piti ni pušiti. — Vezirović je dugo vremena
tražio onakvog slugu kakva mu je otac rekao, ama koga god nađi
ništa no mu zaviči: — Bujrum, — a on odmah s njime za sofru.
Jednoga dana sjedio je vezirović na jednom dućanu, kad evo ti k
njemu nekakva dugajlije: visok, tankovijast, a za pašom mu
cmosapčina, pa će veziroviću: — Čuo sam da tražiš slugu, pa
sam evo došao da ti se ponudim bi li me primio? — Bih, što ne
bih, — reče vezirović. Malo potraja, donesoše im ručak. Veziro­
vić sjede pa zovnu i slugu za sofru. — Jedi ti, gospodaru, u nas nije
adet da sluga jede s gospodarom! — Ma prođi se ti toga adeta, mi
ćemo zajedno putovati, pa treba da zajedno i jedemo. — Jok vala,

247
sluga se ne dade ni osoliti, no osta pri svojoj: neće te neće. Sada
ti se moj vezirović obradova, pa potrča da kaže ocu kako je našao
'nakoga slugu kao što mu je on rekao, a otac mu na to dade
trideset tovara robe te natovariše. Na pohodu reći će otac sinu: —
Čuješ, još evo ovo dobro upamti: na prvom konaku ne noćivaj
nikako gdje te akšam zateče, no ja malo prije rastovari, ja malo
naprijed proćeraj, pa konači. Onda, kada dođeš na to i na to polje,
ako te tu akšam uhvati, nemoj nasred polja noćivati, i treće, karl
dođeš na to i na to jezero, nemoj kraj jezera noćivati, nego ja prije
jezera, ja gledaj, ako možeš, pa se prevezi preko jezera. Vezirović
obeća ocu da će ga poslušati, pa krenu na put u ime Boga. Kad su
bili na prvom konaku, dok akšam, a sluga uhvati prvoga konja za
ular, pa će gospodaru: — Evo ovdje ćemo konačiti. — Nemoj, —
reći će mu vezirović. — Otac mi je naredio da ne konačim na prvom
konaku gdje me akšam zateče, no ja da prije malo otovarim, ja da
malo proćeram. — Ne brini se ti, gospodaru, no klanjaj akšam, dok
mi robu otovarimo i vatru naložimo, pa onda ti mirno spavaj a ja
ću čuvati. — Vezirović ne htjede slugi uz nos, jer je bogme na
putu preči valjan drug no i otac i mati, te pristade da tu konače.
Pošto otovariše, odvedoše kiridžije konje da pasu, a sluga tovare
složi unaokrug pa na srijedi naloži vatru, a iz bisaga izvadi večeru
pa metnu pred gospodara. — Ama hodi jedi i ti sa mnom, bo’ ne
bio! — Ne brini se ti, gospodaru, sa mnom, neću ja gladan ostati,
jedi ti! — Pošto vezirović večera i još se malo prorazgovaraše,
leže te zaspa, a sluga se izmače te sjede među tovare i stade
motriti. Kada bi oko ponoći, evo ti tri miša, pa se stadoše oko vatre
igrati, dok nađoše jednu mrvu hljeba, što je veziroviću ispala
kada je večerao, pa se oko nje poklaše, te onome što bijaše onu
mrvu hljeba ugrabio, ona druga dva oči iskopaše, pa ih nestade, a
slijepi kan’ ti kad ne vidi kuda će, osta na istome mjestu. Ne po­
traj a dugo eto ti one dvojice, nose nekakvu travu, te onome ćoravo­
me oči pomazaše, a on odmah progleda. Miši na to baciše travu kraj
vatre i odoše. Sve je to sluga gledao pa će: — Hvala tebi, Bože, eto
životinja kolišna je pa bolje zna od ljudi! — Diže se i uze onu travu
te je metnu za pas govoreći: — Moglo bi mi gdje i valjati.
Sjutridan krenu dalje, i za nekoliko dana dođoše na ono polje
što je veziroviću otac rekao da na sred njega ne noćiva nikako.
Taman on na sred polja, a akšam. Sluga uhvati prvoga konja za
ular, a vezirović će mu: — Nećemo ovdje noćivati, no proćeraj malo
— tako mi je otac naredio. — Ne brini se ništa, gospodaru! — reče
sluga. — Eto i prije ti je bio rekao da ne noćivamo gdje nas
akšam zateče, pa smo mi noćili d nije nam, Bogu hvala, ništa bilo.
— Drug je preči na putu od oca. Vezirović sleže ramenima, te otova­
riše. Kiridžije odvedoše konje da pasu, a vezirović otklanja akšam
te večera. Zove on slugu da s njime jede, ali on neće, te neće. Po
večeri leže vezirović da spava, a sluga se izmače u tovare pa stade
motriti. Ne potraja dugo, evo ti jednog pustahije, pa obiđe vatru i
tovare te se vrati natrag, a sluga te za njim nazorice. Kada bi
kraj polja, otvori pustahija jedan kapak, pa se spusti dolje pod
zemlju i reče družini: — Evo ovamo, uhodio sam jednog trgovca,
no hajdete da ga porobimo i ubijemo. — Sluga sve sluša, pa stade

248
nad onijem kapkom, pa kako je god koji pustahija ozdo izlazio,
a on ti sve jednog po jednog onom cmosapčinom iza ušiju klep,
klep — isiječe sve do jednoga, taman ih trideset na broju. Pošto
vidje da nema više ni jednoga, strpa ih sve u jamu, pa se vrati k
vatri pošto zatvori kapak.
Sjutridan ne kazuje on veziroviću ništa, no krenuše dalje i
prispješe uvečer taman do onoga jezera što je otac veziroviću rekao
da na njemu ne prenoćiva. Vezirović se htjede uputiti odmah pre­
ko jezera, ah sluga ne dade. — Ta ne boj se, nije ti ništa bilo,
hvala Bogu, evo dva puta, pa neće ni sad. — Vezirović pristade, te
tu zanoćiše, pa pošto večera, leže da spava, a sluga osta čuvajući.
Kad bi oko ponoći, zamuti se jezero, a iz jezera skoči aždaha pa
pođe put vezirovića da ga udavi. Sluga ne bude lijen no cmosapčinu
iza pasa pa aždahu klep: odjednom joj odsiječe glavu. On uze
glavu, a trupina se svali u jezero. Sjutridan krenuše otalen i
dođoše u onaj grad gdje su naumili.
Pošto nađoše dućan i robu namjestiše, zavika telal: — Bi
li iko mogao izliječiti kraljevu kćer, evo ima nekoliko dana da je
oslijepila, a udavala se je do sada pet puta, ah joj svaki muž
prvo jutro osvane mrtav. Ko izliječi, daje kralj što god uzište. —
Sad se sjeti sluga one trave te su njome miševi izliječili svoga
druga, pa se javi telalu, a on ga za ruku, hod vod, hos bos, te
pred kralja. Kada ga kralj vidje, začudi se pa će mu: — Moj
sinko, ja ne vidim da bi ti što od toga znao. No čuješ, ako se
primiš a ne izliječiš, ostao si bez glave, a ako izliječiš, išti šta hoćeš.
— Neću ti mnogo: daćeš mi kćer, dvadeset konja, dvadeset čifta
vreća, i dvadeset sluga. — Kralj se zadugo cjenkao da mu ne da
kćer, ali on ne htjede drukčije, te kralj napošljetku pristade. Onda
on namaza onom travom njezine oči i ona odmah progleda. Kada
to vidje kralj, ne može da ne da ono što je obećao, pa ga stade
nagovarati da ostane kod njega, pa će ga, veh, poslije sebe ostaviti
za kralja. Ah se sluga ne dade ni osoliti, no prihvati kraljevu
kćer, dvadeset konja, dvadeset sluga i četrdeset vreća, pa odmah
potovari i onu robu što je doćerao, i vrati se natrag da obraduje
vezirovića dobrom trgovinom. Kada su bili kraj jezera, ne može se
pristupiti od smrada: voda izbacila mrtvu aždahu, pa se usmrdila
i ucrvala. Oni se začudiše, a sluga će: — Ne čudite se, tu sam
aždahu ja ubio, evo joj glave, — pa izvadi glavu od aždahe i
prinese trupu, kad taman jedno uz dugo. — One večeri kada smo
ovdje noćili, htjela je ona gospodara proždrijeti, ali sam je ja
pretekao i posjekao. — Vezirović se začudi, pa stade slugu hvaliti,
ama ga on presiječe, i krenuše dalje. Kad su bili nasred polja
gdje sluga isjekao pustahije, tu ustavi pa zavika: — Dajte vreće
pa hajte za mnom! — te ih dovede do one jame i otvori kapak,
kad ima se šta vidjeti: trideset pustahija jedan na drugom mrtav
leži, a kraj njih blago na gomile. — Kupite, — reče sluga, — što se
može natovariti u ove vreće. — Kada sluge nakupiše vreće i zave-
zaše, reče im da i sebi nakupe koliko hoće, pa i oni nakupiše koliko
su mogli, a kako i ne bi: onako pusto blago, pa da ostane!

249
 Pošto uzeše sve i potovariše, treći će sluga veziroviću: — Evo
vidiš, ovo smo mi zajedno stekli, pa ćemo sada sve popola podije­
liti, — i podijeli konje i tovare, polovinu na jednu stranu, a polovi­
nu na drugu. Zatijem sluga uze djevojku za ruku, pa će veziroviću:
— Drži, gospodaru, za drugu ruku, da i ovi ćar podijelimo, —
pa raspreže cmosapčinom kao da će je rasjeći. — Ne ako Boga
znaš! — reći će mu vezirović, — Kakva nam je korist od mrtve? —
Sluga se ne dade osmesti, no ponovo poteže nožem, a kraljeva se kći
od straha baildisa, pa u toj neznani izbljuje zmiju što joj je prve
ljude davila. Pošto se osvijesti i malo povrati, reći će opet sluga:
— Drži, gospodaru, ja nikako drukčije ne pristajem nego da je
dijelimo, — pa opet raspreže nožem. — Nemoj, za Boga. Eto ti
sve trgovine, samo meni ostavi djevojku. — Jok, jok, no sve pola
i pola, — i opet razmahnu crnosapcem. Kraljeva se kći opet baildisa
i stade bljuvati, te izbljuva trideset zmičaka, što ih je velika zmija
okotila. Pošto se ona opet osvijesti i povrati, reći će sluga
veziroviću: — Eto ti sada djevojke, sada je zdrava, kao da je
jutros od majke rođena; ništa se ne boj. Eto ti i sve blago, jer ti
ja nijesam bio ortak, nego sluga. Sada je blizu grad, pa ti ja više ne
trebam, niti mogu dalje kod tebe ostati. Evo ti i ove trave što se
njome liječi sljepoća, ako ti je gdje ustreba. Alahemanet. — Stani
barem da ti platim ajluk i da te obdarim. — Hvala, gospodaru, ti si
meni već platio; dao si kamatniku za moj dug sto groša, a pedest
što si me po drugi put ukopao. Ko dobro čini i vratiće mu se. —
I u tome ga nestade kao da je u zemlju propao. Vezirović se veoma
začudi, pa okrenu tovare i djevojku kući te obradova oca. Djevojku
vjenča za se, i ako su živi i danas im je dobro.

ĆELO CAREV ZET

Ono bio jedan ribar, pa imao ćelava sina, a stanovali su u

Stambolu. Ribar je bacao mrežu, pa što uhvati ribe, to je proda­
vao i od toga su živjeli. Jednom zamoli Ćelo oca da mu dopusti da
i on baca mrežu, da vidi šta bi ulovio. Otac mu dopusti, a Ćelo
uhvati samo jednu ribicu, ali je bila vrlo lijepa i nikad se prije
nije taka riba vidjela, ćelo uzme ribu, pa stade po Stambolu
vikati: — Temiz balukči, temiz baluk satar! — Ljudi su prilazili i
pitali ga pošto će prodati tu ribu. ćelo je svakom odgovarao da
nije na prodaju, nego on to samo onako viče. Vičući tako nepresta­
no, temiz balukči, temiz balsatar, dođe i pred careve dvore a uprav
je tada na prozoru stajala careva kćer. Ona pošalje sluge da upitaju
Ćelu pošto će carevoj kćeri prodati ribu. Sluge dođu i upitaju ga
pošto riba, ali ćelo odgovori i njima da nije na prodaju. Sluge odu
i kažu carevoj kćeri, a ona odgovori: — Hajte ga zovnite nek' ovamo
dođe i donese ribu. — Kad je Ćelo došao pred sultaniju, reče mu
ona — Prodaj mi tu ribu, pa išti šta hoćeš, platiću ti sve dukatima.
— N ije na prodaju, — veli ćelo, nego ako hoćeš, veli, otkri mi čelo
da ti ga vidim, pa nosi ribu džabe. — Careva kćer se zamisli, pa
najposlije mu otkrije čelo, veleći: — E pa neće me odnijeti na
očima! — ćelo joj vidi čelo ii na čelu crvenu biljegu, dade joj ribu
i ode kući. Kad ćelo dođe kući, stade ga otac pitati je li prodao
ribu i gdje su mu pare. ćelo kaže ocu da je ribu dao na veresiju,
jer mu, kaže, nije kupac imao sad platiti. Otac na to umuči. Sad
Ćelo zamoli oca da mu dopusti da opet ide hvatati ribu. Otac mu
dopusti, a on uhvati opet onaku ribu, odnese je u čaršiju, pa stane
vikati: — Temiz balukči, temiz balsatar! — ah ribe nije htio pro­
dati, nego je odnese carevoj kćeri i reče: — Daću ti ribu, samo mi
se otkrij do vrata. — Careva kćer se zamisli, ah mu se ipak
otkrije, ćelo joj vidje na bradi plav biljeg, dade joj ribu i vrati se
kući. Otac ga opet upita kamo mu pare za ribu, a on odgovori da je
opet dao na veresiju, pa da će odjednom naplatiti. Ćelo i treći put
zaište od oca mrežu i ode hvatati ribu, pa opet uhvati jednu ribu
isto onaku kao i one dvije prve. Ele, pošto je uhvatio ribu, odnese
je opet carevoj kćeri i zamoli je da mu se otkrije do prsa, a on da
će joj dati i treću ribu. Careva kćer mu se i ovaj put otkrije, a on joj
upazi niže vrata biljeg bijel kao snijeg, dade joj ribu, pa se vrati
kući i opet slaže ocu da je ribu dao na veresiju, i da će ubrzo sve
naplatiti.
Prošlo tako godina, dvije, poslije toga, kad telal zaviče po
Stambolu da car udaje kćer, i da će je dati za onoga ko pogodi ka­
kvo obilježje ima sultanija. Na taj glas skupe se u carevom dvoru
svi velikaši, veziri, paše pa i siromasi: svak je pogađao, ma niko
nije mogao pogoditi. Tu se desi i ćelo, pa i on pođe da pogađa, ah
ga na carskim vratima stanu psovati i biti, odgoneći ga ispred
vrata. Vidi to car s prozora, pa zapovjedi da ga puste gore. Ćelu
puste, pa kad je došao pred cara, zapita ga car: — E, momče, de
pogodi kakvo obilježje ima moja kćer? — Ćelo reče: — Ima tri
biljega: prvi je na čelu i to crven — Šunj, ote mi iz usta — reče
Ciganin, što je za Ćelom stajao. — Drugi joj je biljeg na bradi, i to
plav — Šunj, ote mi iz usta! — reče opet Ciganin. — Treći joj je
biljeg sniže vrata, i to bijel kao snijeg! — Ciganin opet zaviče: —
Šunj, ote mi iz usta! — Pogodio si, — reče car Ćeli. — Šunj, i ja
sam pogodio — reče Ciganin, — samo što je on prije mene izrekao.
Car ne znade kako će presuditi, nego njih obojicu ostavi tude, a
on ode pitati velikog vezira kako treba osuditi njima dvojici. Veliki
vezir reče: — Kad mora biti, opet je Ćelo priličniji od Ciganina,
nego ti Ciganina posijeci, a Ćelu spremi nek ti donese mlijeka od
divice, kaži da si se razbolio i da bi od toga mogao ozdraviti, pa
ako ti to donese, reci mu da će ti biti zet, a znam sigurno da će
tamo poginuti, i tako ćeš se oprostiti obojice. — Car zapovjedi da
Ciganina posijeku, a Ćeli reče da se je razbolio, a da je od nekoga
čuo da bi ozdravio od divskoga mlijeka, već neka mu to donese,
pa onda će mu dati kćer. ćelo se pokloni, iziđe iz careva dvora i po­
đe tražiti divskoga mlijeka.
Išao je tako na konju trideset konaka, dok ugleda na putu
jednoga diva, visoka kao brdo. Ćelo mu priđe i reče: — Pomozi
Bog, po Bogu otac! — Bog ti pomogao sinko! — reče div. — Da
me nijesi nazvao ocem, zlo bi od tebe bilo! — ćelo odmah priskoči
te mu makazama rasiječe dlake oko očiju, jer su u divova obrve

, ~ 251
 «

kao šuma. Div ga upita kuda je pošao, a Celo mu kaže, i zamoli ga

da mu pomogne da dobije divskoga mlijeka. — Bogme, sinko, ja
ti ne mogu pomoći, nego idi odavlen trideset konaka do moga
brata, on je stariji od mene, pa će te bolje i nasvjetovati — ćelo
se podigne otalen još trideset konaka, dok stigne do drugoga diva,
pa i njemu rasiječe obrve i reče mu: — Pomozi Bog, po Bogu otac!
— Div mu reče: — Bog ti pomogao, sinko! Bogme da me nijesi
poočio, bi od tebe trista jada bilo, a tako ti neću ništa, nego mi
kaži kuda si pošao. — Ćelo mu sve ispriča, a div mu reče: —
Bogme, sinko, ja ti ne mogu pomoći, nego ti idi mome bratu,
daleko je odavde trideset konaka, a stariji je od mene stotinu
godina, pa će te on nasvjetovati — Ćelo se podigne, pa hajde, hajde,
dok ne dođe do trećega diva, pa i njemu rasiječe obrve i reče mu:
— Pomozi Bog, po Bogu otac! — Div mu reče: — Bog ti pomogao,
sinko! Bogme da me nijesi poočio, bi od tebe trista jada bilo, a
ovako ti neću ništa, nego mi kaži šta si došao. — Ćelo mu ispriča
sve, a div mu reče: — Bogme, sinko, to će biti teško dobiti, ah opet
pokušaj. Hajde tri tamo u dolinu, tamo je moja žena, doji divčad;
ako je srećom nađeš gdje spava, a ti priđi pa namuzi mlijeka, a ako
li ne bude spavala, nemoj za živu glavu ni blizu prilaziti. — Ćelo
izvadi bočicu iz njedara i pođe u dolinu. Na njegovu sreću baš je
divica spavala, te Ćelo priđe i namuze mlijeka, ali taman da uzjaše
na konja, a divica se probudi pa za njim natisne letjeti, a Ćelo na
konja pa leti, leti, dok se tako dotjeraju do diva. Div ustavi divicu,
a Ćelo proleti, te se tako srećno vrati u Stambol i donese caru
mlijeka. — šta ćemo sad, veziru? — reče car. — Evo ćelo došao i
donio mlijeko — Vezir reče: — Pošalji ga nek ti donese kamen s
glave jednog diva. Taj je kamen kao sač. Ako donese, puno će nam
valjati, a ako ne donese, on će poginuti, pa ćeš ga se tako kutarisati.
— Car dozove Ćelu preda se i reče mu: — Donesi mi dragi kamen s
divove glave, jer mi treba, pa ako mi ga doneseš, daću ti kćer —
Ćelo se pokloni, uzjaše na konja, pa pođe tražiti dragi kamen.
Išao je tako trideset konaka, dok dođe do jednog hadže sijede
brade do pojasa, ćelo mu priđe i reče: — Selam alejć, hadže! —
Alejć selam, sinko! Kuda si pošao? — Ćelo mu sve ispriča, a on mu
reče: — Bogme, sinko, ja ti ne znam o tome ništa reći, nego hajde
ti mome starijem bratu, on je stariji od mene stotinu godina a
dalje je trideset konaka. — Ćelo se digne te putujući trideset
konaka stigne najzad do hadžina brata, pa i njemu odmah priđe
ruci i nazove mu selam alejć. Starac mu odgovori: — Alejćumu
selam — i upita ga kuda je pošao. Ćelo mu sve ispriča, a on reče:
— Hajde ti, sinko, mome starijem bratu, koji je stariji od mene
stotinu godina, a dalje trideset konaka. On će te sve lijepo uputiti.
— ćelo se digne te dođe trećem hadži. Kako ga vidje, prileti mu
ruci i nazva mu selam alejć. — Alejćumu selam, sinko! Kuda si
pošao? ćelo mu ispriča sve i zamoli ga da mu bude u pomoći, a on
mu reče: — Bogme, sinko, najbolje bi bilo kad bi se ti toga okanio,
jer još nitko živ otuda glave nije iznio. — Kad ćelo ne htjede nikako
odustati, hadže mu reče: — Evo ti ove tri bočice, metni ih u
njedra, pa hajde tamo, naći ćeš diva i na glavi mu dragi kamen kao

252
sač. Ako bude spavao, priđi mu i ukradi kamen s glave pa bježi
nazad; ako te potjera, pa vidiš da će te stignuti, baoi za se tu jednu
bočicu, pa bježi dalje; ako te opet pristigne, a ti baci i drugu, pa
tako i treću, nećeš li uteći. — ćelo zahvali starcu, uzme one bočice,
pa hajde, hajde, dok dođe do diva, i srećom njegovom nađe ga gdje
spava. Brže bolje skine mu kamen s glave, uzjaše na paripa, pa
bježi, al’ se div probudi i prokrivi se iza sna, da Ćelo od straha
s paripa pade, te opet uzjaha i odleti, ali mu div doviknu: — Stan’,
nećeš mi uteći da si još lani poletio! — Kad se Ćelo vidje na nevolji
i taman da ga div pristigne, a on zgrabi jednu bočicu pa baci za se,
a to se stvoriše sami klinci, a vrhovi im gore okrenuti. Malakše div
u klincima, jer mu sve noge izraniše, a Ćelo se okuraži, pa bježi još
brže, ah div ga opet pristigne i vikne: — Neće ti to ništa pomoći,
beli mi nećeš uteći! — Ćelo opet uzvadi bočicu pa je baci za se, a to
se stvori sama vatra. Div opet poleti kroz vatru, a ranjav, ah opet
pristiže Ćelu, i taman da ga svali s konja, a Ćelo baci i treću bočicu,
ah u hitnji i strahu baoi je pored sebe, dok se stvori silno more.
Ćelo se na konju nađe u moru, a i div; Ćelo na konju otpliva, a div
osta gušeći se u moru. Ćelo prepliva vodurinu i dođe caru s dragim
kamenom. Caru se vrlo dopane kamen, pa upita vezira: — Šta bi
sad? Evo Ćelo donio i kamen! — A vezir mu reče: — Ti imaš zemlju
što ti se odmetnula već sedam godina. Koga si god tamo poslao,
nije se natrag vratio, pošalji i Ćelu nek ti donese harač od te
zemlje, pa ako pogine, dobro i jest, a ako ne pogine, nego dotjera
harač, onda je zaslužio da mu dadeš kćer: — Car dozove Ćelu preda
se i zapovjedi mu da mu donese harače od odmetnute zemlje, pa
da će mu onda zaista dati kćer.
Ćelo zaište sedam konja od cara, pa kad ih dobije, uzjaše na
jednoga i pođe na put. Putujući tako, nađe čovjeka gdje ore pa ide
za plugom a sve one brazde jede. Ćelo se tome začudi, pa priđe
onome čovjeku i reče mu: — Selam alejć ja beter! — a on mu
odgovori: — Alejćumu selam sende ja beter! Kuda si pošao? —
Pošao sam da donesem caru harač od odmetnute zemlje. — Pa bi
li mene poveo sa sobom? — upita orač. — Brate, drage volje —
odgovori Ćelo, — eto konja pa jaši. — Orač jedva dočeka, uzjaše
konja, pa se krenu dalje. Išli su tako, išli, dok dođu do jednoga
što zemlju u vis baca a od zemlje se stvara mraz. Ćelo mu priđe
te mu reče: — Selam alejć ja beter! Šta to radiš? — Alejć selam
sende ja beter. Vrućina mi je pa se rashlađujem. A kuda ste pošli?
— Ćelo odgovori: — Pošli smo da donesemo caru harač od odmet­
nute zemlje. — Pa bi li mene poveli sa sobom? — Bi, reče Ćelo,
— eto konja pa jaši. — ćovjek uzjaše, i oni krenu dalje. Išli su tako
njih trojica, dok ugledaše jednog čovjeka gdje je prislonio uho na
zemlju pa nešto sluša. — Selam alejć ja beter, — reče ćelo kad mu
priđe. — Alejćumu selam, — odvrati čovjek. — šta tu radiš? —
Evo slušam šta mrtvi govore. A kuda ćete vi? — ćelo mu kaže da
idu donijeti harač od odmetnute zemlje, a onaj čovjek kad to čuje,
zamoli Ćelu da i njega povede, ćelo mu reče da uzjaše konja i da
pođe s njim. Išli su tako njih četvorica, dok nađoše jednoga dugo­
nju što hvata tice po zraku pa jede. — Selam alejć ja beter! —

253
reče mu ćelo. — Alejćumu selam — odvrati dugonja. — Šta to
radiš? — upita ga ćelo. — Evo hvatam tice po zraku pa jedem. A
kuda ste vi pošli? — ćelo mu kaže, a on ga zamoli da i njega
povede, te Ćelo dade i njemu konja i odjezde dalje. Išli su tako
njih petorica, dok nađoše jednog čovjeka gdje čuva devet zecova,
a na nogama mu dva žrvnja. ćelo i njemu nazove Boga i povede ga
na njegovu molbu sobom. Išli su tako njih šestorica, dok nađu
jednog čovjeka gdje usrkuje u sebe jezero i opet ga povraća. —
Selam alejć ja beter! — reče Ćelo. Ovaj mu se odazove i upita ga
kuda je on pošao s toliko drugova. Ćelo mu ispriča, a on ga zamoli
da i njega primi da s njima ide. Ćelo mu dade sedmog konja, te
tako dođu u odmetničku zemlju. Ćim dođu tamo, dočekaju ih
odmetnici i reknu da će im dati harač, ah je u njih adet da nikoga
ne primaju dok ne ode u banju i ne okupa se. Oni pristanu, a
odmetnici ih odvedu u jednu gvozdenu banju, pa pošto ih zatvore,
nalože vatru, da se kuhaju. Vatra je gorjela sa svih strana i pod
kotlom kao u klačini. Banja se grijala i grijala, dok onijem u banji
nije dokundisalo, da oči od vrućine iskoče. Onda onaj što je bacao
zemlju u zrak pa se rashlađivao, lati se torbe pa baci grudu zemlje,
a to se sve pomrzne. — Je li vam vruće? — upita ih on. — Bogme
nije, nego zima, — odgovore mu drugovi. Ah to je malo trajalo,
mraz se otopio i vatra opet prevlada. Onda baci i drugi komad
zemlje, pa ih opet rashladi. Dok opet zavlada vrućina. — Drugovi,
reče onaj, — nema više nego jedan komad zemlje, ako brzo ne otvo­
re, svi ćemo pomrijeti, nego kad otvore, gledajte da svi odjednom
iziđemo. — To reče pa baci i treći komad zemlje, a u tome i odmet­
nici otvore, a oni ti svi brzo napolje. Začudiše se odmetnici kako
iziđoše živi, ah se učiniše nevješti, pa im rekoše: — Mi imamo jednu
babu što pojede kazan graha od stotinu oka, morate i vi to pojesti.
— Oni pristaše, a odmetnici im donesoše. Onda onaj što je brazde
žderao liznu nekoliko puta i sav kazan isprazni. Odmjetnici vidješe
da im ni tu nijesu mogli ništa učiniti, pa im zapovjede da jedan od
njih mora sačuvati sedam zecova, — jer vele, ima u nas jedan
starac pa to sve sam čuva. — Onda onaj što je nogama čuvao
zecove, zaište da mu dotjeraju, ako hoće, čitav dželep zecova, a on
da će sve sačuvati. Odmetnici mu dotjeraju zecove, a on ih stane
čuvati, pa kako koji zec kuda migne, a on samo pruži nogu pa ga
vrati u hrpu, i tako sačuva zecove. Sad im odmetnici zapovjede
da donese jedan od njih za sat vode s mora, — jer vele, naša jedna
baba to učini. — A more je od njih bilo daleko dva dana hoda.
Onda onaj što je hvatao tice po zraku pa jeo, uzme čašu među
prste od noge, pa korači samo nekoliko puta i donese vode prije
nego su oni očekivali. Odmetnici sad učine dogovor da naprave
jednu kuću od samoga luča, pa da ih unutra zatvore, i kad oni
pospu, da kuću zapale, neka pogore. čuje to onaj što je mrtve
prisluškivao, pa kaže društvu, a onaj što je jezero usrkivao u se
reče im: — Ne bojte se vi ništa dok je mene. — Tako oni uđu u
kuću, a odmetnici oko ponoći zapale je, ali onaj skoči, pa pušti iz
sebe jezero i sve odjednom potrne i još se mnogi podave.

254
 Vide odmetnici da ne mogu s njima na kraj izaći, pa im nato­
vare sedam konja blaga i isprate ih, a ćelo je drugove ostavio sve
jednoga po jednoga, kako ih je nalazio, i zahvalio svima na pomoći,
a sam dođe u Stambol. Kad car vidi to, ne može ni on dalje, nego
dade Ćeli kćer. I tako ćelo postane carev zet. Ako je živ, i danas
mu je dobro.

DIJETE SA DEVET ČIRAKA

Bio ti ono jedan majstor pa imao jedno dijete za slugu pa bi

šnjime odilazio u goru po drva, te jednoć bavrljajuć i tumarajuć
gorom najde u zemlji otvorena vrata, al’ ne smjede unići nego
rekne djetetu: — Hajde, slugo, pa što dobijemo, po pole ćemo. —
Dijete jedva dočeka i uniđe u zemlju, te pipaj te tapaj po onom
mraku, pa natapa na veliki podrum. Kad ah ono tamo tri hrpe
blaga, sav se podrum sjaji od njega: na jednoj sjedi orao, na drugoj
se savila guja od tri glave, a na trećoj čuči đavo pa iskesio zube na
dijete. Al' ono ne budi plašljiva srca, no poteci za jednu kamaru
— ne da se odnijeti; poteci za drugu — ne da se odnijeti; poteci
za treću — ne da se ni ova odnijeti. Ništa ti ono tu ne mogne
odnijeti već samo jednu kutiju, koju metne u njedra, al’ dok spremi
kutiju u njedra, duhnu vjetar i zanese dijete u kamenje, u pustu
i gustu šumu, pa td ono pođe te tuc amo tuc tamo, klim amo klim
tamo, dok izljegne nekako iz one šume i dojde k moru. Došav do
mora ugleda s onu stranu jedan grad: što će, kad eto ne može
prijeći! Misli se mali, i sve na jednu smislio, pa sabra nešto drva
što ga može nositi te načini splav, pa vozi, pa vozi, te pređe nekako
preko mora u oni grad. — Kud ću sada, rekne mali, kad u gradu
svoga nemam! — pa najposlije otidje u jedan han te se najmi u
handžije da mu cijepa drva, a on da mu dadne ručak i večeru. Kad
je bilo drugi dan rekne mu handžija: — Eto sam ti dao ručak i
večeru, hajde gledaj na drugom mjestu, meni više ne trebaš! — Ode
ono dijete u čaršiju i prisloni se na jedan dućan, a gazda ga onog
dućana upita: — šta ćeš, dijete? — A dijete mu odgovori: — Hoću,
gazda, da mi dadeš štogod para da večeram, jer sam ljuto izglad-
njeo. — Smiluje se gazda pa mu dadne za dvije večere: — Naj,
dijete, pa večeraj. — Dijete otrči, pa kad potroši pare dojde opet
pred oni dućan, i tako tri večeri sustopice. Kad je bilo treću večer,
rekne mu gazda: — Hajde, sinak, traži nek ti ko drugi da, ja ti ne
mogu više dati. — Začuv ovo dijete vrati se natrag u han, misli se
do Boga šta li će ručati šta li večerati, te trgajuć i pipljuć po sebi
napipa nekako u njedrima onu kutiju. Kad najde kutiju otvori je,
al’ u kutiji devet čiraka. Onda dijete pomisli: — Eh da mi je devet
svijeća da usadim u ovo devet čiraka, pa neka gori! — Dosjeti se
mah te ode jednom gospodaru pa mu se moh: — Daj mi, gospo­
daru, devet para: poslužiću te devet dana. — Dadne mu gospodar
devet para, a on ga služi za devet dana. Dosluživ gospodara uze za
ono devet para devet svijeća u ono devet čiraka, ja kad užeže
svijeće al’ evo ti devet djevojaka na vrata. To je devet djevojaka

255
pjevalo, kucalo i igralo do pola noći. Pošto pola noći bi, a svaka
potegnu po jednu kesu blaga i dadne mu je govoreći: — Naj ti,
gospodaru, da imaš štogod za troška, — i odoše. Kad je bilo sju­
tridan u večer, rekne dijete handžiji da mu spremi bogatu večeru,
a hanđžija se nasmije pa rekne malome: — Nemaš ti para da
namiriš dobru večeru. — Al' dijete mu odgovori: — Mogu ja svojim
parama platiti ovi han, — pa mu pokaza onih devet kesa blaga.
Onda se handžija čudom začudi i poplaši, pa upita: — Moj sinak
dragi, otkud tebi tolike pare kad nijesi imao ništa: da nijesi te pare
pokrao, pa da ne bude za moju glavu zapelo? — Čuvši ovo dijete
se uze kleti handžiji: — Očinjeg mi vida, nijesam ja tijeh para
pokrao, već mi ih je Bog dao. Al’ mi dođi večeras i donesi devet
svijeća te posjedi kod mene, pa ćeš i ti vidjet čuda što ga nijesi
vidjeo. — U večer handžija donese devet svijeća i donese dobru
večeru te sjedne do njega, pa gleda šta će biti. Mah dok spucka
večeru ta i užeže onih devet svijeća u devet čiraka, i namah dojde
devet djevojaka te su pjevale, kucale i igrale do pola noći, a svaka
kad pojde dadne mu i opet po kesu blaga, i tako je bilo za svaku
noć, dok mah vrlo obogati, pa ti zakupi pola toga grada. To se
čudo nadaleko čulo, pa začuje car i njegova kći u Stambolu, pa ga
dobave k sebi, a kad ga odvedoše pred cara zapitaće ga car: — šta
u tebe oto ima pa tebi dolazi devet djevojaka koje te blagom
darivaju? — Onda mah odgovori: — Čekaj, care, dok smrkne, pa
ću ti pokazati. — Kad se smračilo, dođe car i njegova kći a s
njome i mnogo stambolskih gospoja, a mah užeže svijeće, i namah
se pokazaše djevojke, te su pjevale, kucale i igrale sve do pola
noći, a kad je bilo pola noći i one uzele odilazit, svaka je maloga
darivala kesom blaga. To se caru vrlo mililo pa smisli oteti kutiju
od djeteta, te drugu večer skupi oko se stambolsku gospodu pa
pojde u maloga. Kada car i sva gospoda posjedaše u dušeke užeže
mali devet svijeća, al’ dok užeže, usta hrka, usta zvrka, a mjesto
djevojaka izleti devet Arapa, svaki nosi topuzinu, te udri po caru i
stambolskoj gospodi! Usta jauk stambolske gospode, a kad caru
dotužila topuzina uze moliti dijete da ga oslobodi Arapa a da mu
već neće otimati kutije. Onda mali udunu svijeće a Arapa namah
nestade. Otalen se mah vrati u oni svoj grad na moru, pa i danas
je živ, ako nije umro.
 DJEVOJKA — PTICA ZLATNA PERJA
Ono ti je bio u cara u Stambolu jedinak sin. Pošto se on doko­
pa snage, poželi vidjeti prostrano babovo carstvo, pa zaište izun
od baba. Caru nije to bilo milo, ali nije mogao sinu hatora ište-
titi, pa mu dopusti, i dade mu dosta para i ljudi da ga prate.
Jednom lali u pratnji zapovijedi car da dobro pazi na njegova
sina i da mu uvijek javi šta mu sin radi i sa čijem se najradije
zabavlja.
Car učini »hair dovu«, a carević krenu na put. U koju bi
god varoš došao, odmah bi pitao za fukaru, pa bi je tu pomogao.
Đe bi god uz put našao hrđavu ćupriju, odmah bi naredio da se
nova načini. Lala je to sve caru javljao, a caru bijaše veoma milo,
što mu je sin tako dobrim putem pošao, pa mu je još dva tri puta
slao para, da mu ne bi nestalo. Dok carević obišao prostrano babo­
vo carstvo, načinio je samijeh sedamdeset i sedam ćuprija, osim
što je druge »haire« činio.
Kada se vrati carević u Stambol, car ga lijepo dočeka i bolje
ga je pazio sto puta nego prije, jer, što mu je god lala pisao za
njega, sve se podudaralo s carevijem tabijatom da ne more
bolje.
Carević je bio neko vrijeme u Stambolu, ali se zaželi da i preko
mora ide, da vidi prekomorske narode. Caru to ne bude milo, ali
šta ćeš, jedinak mu je, a dobar, pa mu nije mogao hatora ištetiti,
te mu dadne jednu veliku lađu punu svačega i dosta ljudi.
Carević je dugo putovao tako po moru, ali đe je sreće, tu je i
nesreće: jednoga se jutra digoše vjetrovi, pa uzburkaše more, a
dalga zanese carevića daleko, daleko u tuđi vilajet te ga pri-
ćera jednome ostrvu. Taman da se iskrcaju, kad dalga udari, pa
razlupa lađu o jednu stijenu. Eto ti sad nevolje! Što je god bilo živo
na lađi, sve se podavi. Samo se izbavi carević i trojica mu slugu na
jednoj štuci pa izađu na ostrvo. Pošto su se dobro osvijestili i
osušili, vide da su u jednoj velikoj pustinji. Kroz tu su pustinju
išli tri debela dana, a pravoga puta nijesu mogli naći. Hranili su
se plodom voćaka što su ih pogdjegdje nalazili.
Treći dan opaziše jedno malo polje i preko polja grad, te se
obesele i pođu upravo gradu. Čim su nastupili na polje, okupe ih
nekakvi sršljenovi, krupni, majčin sine, svaki po palac, pa onaj
odavle, onaj odanle, dok jednoga slugu odmah oboriše. Kad se
carević obazrije, kad nema ni drugoga. Kad se obazrije na kraju,
polja, kad nema ni trećega, pa onako, kao jadan, kao žalostan
uljeze u grad. Kad u grad, kad ima šta i viđeti: sve sami Jevreji.
Ne da nikakav ni zalogaja hljeba, a on nema ni pare. Be sršljenovi
bi i njega oborili, ali nijesu mogli. Nije šala sedamdeset i sedam
ćuprija, što je on učinio sevapa. Pa ne da sevap pravome
poginuti.
Onako je sumoran tumarao po gradu, dok telal zavika: —
K o će uzeti hambašinu kćer, daće mu hambaša hiljadu i jedan
dukat d učiniće ga sretnijem? — Carević, nemajući kud kamo, javi
se telalu, da će je on uzeti, a telal ga uhvati za ruku i odvede

17 Narodni humor i mudrost Muslimana 257

hambaši. Hambaša ga lijepo dočeka: ugosti ga, obuče mu nove
lijepe haljine i dade mu đevojku. Tako prođoše tri dana. Kad bi
treće jutro, reći će hambaša careviću: — Bi li zete, da se malo
prohodamo? — Bih, što ne bih. — Za tih čas biše gotova dva konja,
kao dvije vile, a oni pojahaše.
Kad su podaleko od grada odmakli, dođoše do jedne velike
stijene. Velike, velike, da je kabil do neba tiče. Tu oni odjahaše
konje. Pošto malo otpočinuše, reći će hambaša careviću: — Čuješ,
zete, ti treba da zakolješ sada ovoga jednoga konja! — Kako ću,
ako boga znaš, klati, kad ja nisam u svome vijeku ništa zaklao? A
što bih i klao tako dobra konja? — Ne brini se ti! — reče hambaša.
— Ko ti je dao toga konja, daće ti i boljega, nego zakolji, jer je u
nas taki adet. — Carević, nemajući kud kamo, zakolje konja. Kad
konj krepa, reče hambaša: — Sada ga lijepo rasparaj, pa izvadi
drob iz njega! — Kako ću, boga ti, parati? — Ta bi li okrvario sve
haljine?! — Ne brini se ti! Ko ti je dao te haljine, daće ti i bolje.
Nego paraj! To je kod nas adet! — Carević se saže, raspara konja
i izvadi iz njega drobinu. — E sada lezi u toga konja! — Carević ga
pogleda začuđeno, jer nije znao od ibreta ni na kome je dijelu
zemlja. Čudi se, pa, da vidi na što će to sve izići, leže u konja, a
hambaša brže bolje izvadi iz džepa jednu veliku iglu, pa ga zaši, te
se izmaknu pa zviznu na jednu košćurinu. Doleće jedna velika pti-
čurina »Devekuša«, ščepa kljusinu i carevića, pa iznese na onu
veliku stijenu. Kada ga iznese na stijenu, zaklikta, pa probuši trbuh
konju, a carević skoči, pa se zakrivi. »Devekuša« se prepade pa
uteče, a carević osta na stijeni. — Vidiš li išta oko sebe? — zapita
ga hambaša. — Vidim nekakvo veliko sjajno kamenje, nego ako
boga znaš, skidaj me sa ove stijene! — Ne boj se! Kako sam te
lahko tu iznio, još ću te lakše skinuti, no mi bacaj toga kamenja!
— Carević stade bacati kamenje, a hambaša kupiti. Kad nakupi
pune bisage, opkorači konja, a careviću reče: — Ostani ti tu! Naći
ćeš još takijeh mahnitova kao što si ti, što sam ih ja gore
poslao.
Kada hambaša izmače dogledu, pogleda carević oko stijene ne
bi li mogao kuda sići, i nađe više od dvadeset ljuckijeh kostura, sve
što su tu skapali od gladi. Carević potraži put, traži, traži, nigdje
nikakva. Carević se sada nađe na nevolji, pa se u muci i jadu po­
moli bogu. Poslije je toga počeo lutati i došao do jedne stijene, pa
pogleda oko sebe, kad spazi s desne strane jednu malu strmu, usku
putanju, pa se obeseli, pomenu alaha, i uputi se njome. Brate, taj
ti je put bio težak, bio je, što no riječ, kao »Sirat ćuprija«, tanak ko
dlaka a oštar ko sablja, ama alah njemu pomože, a održa ga sevap
što ga je počinio, pa srećno pođe putem i dođe na jedno veliko
polje.
Kad je u polje došao, otpočine i tu dočeka ićindiju, pa se
uputi preko polja. U sami akšam stiže pred jedne saraje. Pred
njima jedan bradat dedo: brada mu do pasa; ima mu trista godina.
— Akšam hairosun, dedo! — pozdravi ga carević. — Alah
raziosun, careviću! — odgovori mu dedo. Carević se začudi
oklen ga poznaje, pa mu priđe ruci i zapita kako ga poznaje. — E

258
kako ne bih znao, kad u ove saraje ne more niko doći, nego car ja
carski sin, i to jednom u sto godina. A ko dođe jedanput, more kad
god hoće. Sjedi pa se odmori! Znam da si umoran. — Tu carević
sjede, a dedo donese gotovu kahvu, pa popiše i odmoriše se.
Po kahvi uljegoše u saraje, te najprije otklanjaše akšam, pa
dedo postavi sofru, te večeraše. Po večeri počnu opet piti kahvu,
a carević ispriča ko je i oklen je i šta je na putu propatio, pa onda
zapita dedu šta je on i odaklen je. — E, to me, sinko, nemoj pitati!
Ja sam ovđe sam, pa mi je baš milo što si došao ti, da u muha-
betu još koji dan ljepše provedemo. Ti ćeš ostati ovđe uza me!
Neće ti gore biti no i u baba u Stambolu. Pa ako kad krsmet
dođe, spremiću te ocu, da ga obeseliš.
Tu je carević bio u dede cijelu godinu dana. U dede svega kao
u cara. Ta onakijeh lijepih bašta i nema u cara. Uza nj je naučio
i mandže gotoviti, pa je odmah treći dan odmijenio dedu. Kroz
cijelu godinu nije vidio žive duše osim deda i nekakvijeh čudno-
vatijeh ptica, kojima je po dedinoj zapovijedi davao nekakva čud­
novata žita iz deset zlatnijeh kutija. Pitao bi dedu, ama je znao da
mu neće kazati.
Kada je prošla godina dana, spremi se dedo na put. Pošto
otklanjaše sabah i »hair dovu«, izvadi dedo jedan zlatan
sindžir, na njemu sto i jedan ključ, svi ključi od zlata, a u
svakome po dva alema, pa ga dade careviću i reče: — Evo ti ove
ključeve! Ama nemoj često ići u bašću, što je pod ovijem najma­
nji jem ključem, a ako i iziđeš, ne silazi na potok!
Prošlo je nekoliko dana otkako j e otišao dedo. Carević je
pregledao sve dedine prostorije, koje dotada nije bio vidio, pa
uljeze i u onu bašču. Kad je uljegao u bašču, začudi se. — Ta nije
ovaki ni dženet, — pomisli sam u sebi. Puna bašča cvijeća.
Bože, ne moreš ga se od milina da nagledaš. Posred bašće teče
potok. Carević pođe potoku, ah se sjeti što mu je dedo rekao, pa
se vrati i sjede u jednu sofu, pored jednog velikog busa
zambaka.
Taman on sio malo, a dolećeše dvije ptice, kakve nije do tada
ni u deda vidio, pa padoše kraj rijeke. Svukoše sa sebe zlatno
perje, pa ostaše dvije lijepe djevojke, kao dvije dženetske
hurije. Odmah uljegoše, da se okupaju u potoku. Uz kupanje se
počeše razgovarati: — Eto! Da se sada nešto kogod privuče pa da
nam ukrade perje, mogao bi nas pohvatati, a nismo ni babu kazale
kuda smo otišle, pa nas ne bi mogao ni tražiti. To čuje carević pa
se privuče kroz cvijeće, ugrabi jedno perje pa reče: — Ovo je moja,
a ti hajde pa kaži ocu da je ova ostala u dedinim sarajima uz
carevića iz Stambola.
Mlađa odleće i javi ocu da je ona druga uz carevića, a kad to
otac ču, umiri se. Ta ne bi je za boljega ni udao!
Pošto mlađa odleće, starija se stade uza nj previjati, moliti i
zaklinjati ga da joj dade perje, da i ona ide ocu na blagoslov, pa mu
obećavaše da će doći. Carević se ne dade nagovoriti, no je uze za
ruku i povede u saraje. Tu je on s njome bio jedan mjesec dana,
dok se dedo vratio s puta. Dođe dedo s puta, pa čim viđe carevića,
reče: — Srećan lov! Srećno i čestito! Srećan bio, kad si je ulovio!

17* 259
 Tu je kod deda prenoćio carević još jednu noć, a sjutra dove­
de dedo dvije deve, pa ih dade njima, da na njima odjašu. Pri
polasku poljube oni dedu u ruiku, a dedo im reče: — Čuvaj to
perje, jer ako ga ona ugrabi, otići će ti! Nemoj ga ni spaliti, jer
bi onda i ona umrla, jer ga samo njezin otac smije spaliti. — Pošto
još jednom poljubiše dedu u ruku, reče nešto dedo devama, i oni
otputovaše srećno.
Dugo su tako putovah kroz pustinje, sela i varoši dok najpošlje
ne stigoše do Stambola. Kad su bili kod Stambola, nađe carević
jednog derviša, jednu golu fukaru, pa će mu reći: — Trči
caru na muštuluk! Reci mu da ide sin i vodi sultaniju! —
Kada je car od derviša čuo da mu ide sin i vodi sultaniju, veoma se
obraduje, te daruje derviša, da mu je i dijete nakon djeteta moglo
ići na ćabu. Car naredi te se od veselja opali hiljadu i jedan top.
U to stiže i carević sa sultanijom u Stambol. Car se još većma obra­
dova kad viđe kako mu je snaha lijepa. Lijepa je bila kao dže-
netska hurija.
Carević je živio sa svojom sultanijom mim o i zadovoljno, a
po djedovu savjetu ušije joj zlatno perje u zlatnu krpu, pa je tu
krpu uvijek nosio pod pazuhom kao hamajliju. Jednom bijaše
velika vrućina. Carević legao, da malo prospava, pa onako se pre­
vrćući ispadne mu ona zlatna krpa. Kad to sultanija viđe, žensko
ko žensko, radoznalo da vidi šta je, pa brže bolje zgrabi krpu.
Kad otvori, kad perje! Odmah se obeseli, izvadi perje i obuče se.
Ptica, Ptica! Niko ne bi ni pomislio da je to ona sultanija.
Kada se carević probudio, kucnu ona kljunom na džam od
pendžera, pa mu reče: — Ako ćeš me tražiti, traži me preko »Zabi-
ruri-Hazama u Hintu!« — To reče pa odleće.
Carević viđe šta bi, ali se nije mogao nikako pomoći. Misli se,
misli, šta će od života svoga? Najposlije se samisli da ide onijem
istim putem dedi, pa zamolio izun od baba. Car je sina dugo
odvraćao i razbijao, ah ga nije mogao nikako razbiti, pa mu dade
izun i »hair dovu«.
Carević uzme opet lađu, ali mnogo veću i jaču, pa se krenu
hairli na put. Išli su dugo, dugo po mom, dok stignu do onoga
ostrva, kod koga se prva lađa razbila, tu pritjeraju lađu na kraj, a
carević iziđe, oprosti se s družinom i okrenu sam u dobri čas. čudo
je golemo, kome alah pomaže: pređe pustinju, a i ne umori se, dođe
na ono polje, a nigdje ni jednog sršljena. Tu otklanja podne, pa se
uputi u grad. Taman on u grad a telal viče: — Ko će uzeti ham-
bašinu kćer, daće mu hambaša hiljadu i jedan dukat! — Carević
je imao sada para. N ije mu bilo nevolje ići. Ama on ima drugoga
uzroka što ide, pa se javi telalu, a telal ga odvede hambaši.
Hambaša ne pozna carevića. Lijepo ga dočeka, vjenča ga sa
svojom kćeri i dade mu hiljadu i jedan dukat. Treće jutro
pođu oni, kao i prije, u šetnju. Kada dođu do one stijene, zapovi­
jedi hambaša da zakolje konja. On se ustezao, kao da ga ne po­
znaje, ah kad hambaša reče po drugi put, zakla konja pa izvadi
drob i zavuče se u trbuh, isto kao i prvi put. Hambaša zašije

260
kljusinu, zviznu na onu košćuirinu, a doleti ptica »Devekuša« pa
odnese carevića na stijenu, provali kljunom trbuh, a carević iskoči,
ptica se prepade, pa uteče. — Vidiš li šta oko sebe?, — upita ga
hambaša. — Vidim nekakvo kamenje sjajno. Ama ti ga više neću
baciti, — odgovori carević pa zakotura dvije tri velike stijene na
hambašu. Hambaša je bježao ah ga jedna stijena stiže i vasko-
lika šatre. Ama nema ti druge. Ko zlo radi i dočeka ga. Ne more
drukčije obići.
Carević sada zahvali bogu, otklanja podne pa se uputi onom
uskom putanjom. Kad je došao pred dedine saraje, nazva boga,
dedo mu ga prihvati, i odmah zapita: — Zar ti je utekla sultanija?
— Jest, — odgovori carević — pa sam došao do tebe, da mi po-
mogneš da je nađem. — A oklen ću ti je naći, kad ne znam ni
oklen je? — Znam ja, — odgovori carević. — Kad je otišla, kazala
mi je da ću je naći preko »Zabiruri-Hazama u Hintu«. — E dobro!
— reče dedo. Ovdje ćemo prenoćiti, a ujutro ću ti dati jednoga
pratioca.
Tu su oni, džanum benum, prenoćili, a bilo im je lijepo,
kan’ ti u deda u šaraj ima! Ujutro urani carević i pođe na put. Kad
je krenuo, donese dedo jednu pticu, pa je pušta i reče mu: — Hajde
za ovom pticom, pa gdje te ona ostavi, ono ti je preko »Zabiruri-
-Hazam u Hintu«! — N ije ovo dedo ni dobro izgovorio, kad se ca­
rević — alahu kudretile! — pretvori u pticu i poleće za onom
drugom pticom.
Nijesu, da rečeš, mnogo ni letili, ama su letili brzo i mnogo
su preletili: sedam gora i sedam mora, dok dolećeše u jednu veliku
varoš. Tica što je pred carevićem letila pade na polje pokraj va­
roši, a carević za njom, ah čim pade na zemlju, stvari se čovjekom
kao i ostali ljudi.
Toga istog dana sastale se u šaraj ima one dvije sestre, pa od
đavoluka počele bacati u grah, da vide gdje je sultanijin dragi.
Taman one razbacaše grah, a otac im bahnu na vrata, a one brže
bolje grah pokriše boščom pa se ušeprtljiše. — Šta je, šta? — upita
otac. — N ije ništa, — odgovori starija. — Ne more bit’ da nema
ništa. — Evo bacale u grah, — odgovori mlađa, — da vidimo, gdje
je sada njezin dragi carević. — Pa šta vam grah kaže? — Grah kaže
da je u našem gradu. — Ćim to ču šah, djevojački otac, odmah po­
sla dvije tri sluge, da traže jabandžiju, pa ako koga nađu, da
mu ga dovedu. Nijesu sluge dugo tražile, kad nađoše carevića, gdje
nevješt tumara po gradu. Odmah ga zovnu i odvedu pred šaha.
Kad je carević došao pred šaha i nazvao selam, dočeka ga on
što more bolje i zapita ga ko je i oklen je. Carević mu sve po redu
kaza, a najposlije mu reče radi čega je došao. Kad to ču šah, zovnu
stariju kćer, pa reče: — Je li ovo tvoja žena? — Jest, — odgovori
carević, pa pane na koljena pred šaha i počne ga moliti i zaklanjati
da mu je dade. — Ne boj se, — reče mu šah. — Ta kome bih je bo­
ljemu mogao dati?! — Tu je carević ostao tri dana, dok je šah kćer
opremio i veselje učinio. Naposljetku zovnu carevića šah, pa spali

261
perje svoje kćeri na vatri! — Eto! — reče, — sada se nemoj bojati
da će ti uteći! — pa mu dade kćer i dosta ljudi, da ga prate u
Stambol.
U Stambolu učini car veliko veselje, a carević je po smrti
očevoj sjeo na taht očev i vladao sa svojom sultanijom i lijepo
živio. Uvijek je fukari dijelio i haire činio. Ako je živ, dobro mu je
i danas, ako je umro, mutlak nije mu, ni na onome svijetu
gore, jer se dosta napatio i dosta haira učinio.

BIBERCIĆ

Ono su ti bila tri brata i tri sestre. Odrasli su bili veliki, a

imali su oca i majku. Jednom im se plaho razboli otac i kad vidje
da će umrijeti zovne ženu, sinove i kćeri, pa se s njima oprosti
i halali. Sinovima prikriča za kćeri i reče im: ko prvi dođe da ih
prosi, da se ne zatežu, već neka ih odma udaju. I otac umrije.
Tako prođe godina dana iza očeve smrti, dok jedno veče neko
zakuca na vratima. Braća otvore vrata, kad upade nekakav čovjek,
niti ga znaju ni poznaju, i zaišće najstariju sestru. Braća se sjete
očeve naredbe i bez ijedne riječi daju onome najstariju sestru.
Čovjek je odvede, nit znaju kuda će, ni dokle će. Tako i drugo veče
dođe čovjek te zaprosi i drugu sestru. Braća i nju dadoše iako zeta
i ne poznaju. I treću večer dođe čovjek po treću sestru. Braća i nju
dadoše, ne znajući ni kome, ni kako.
Prođe iza toga godinu dana, a oni nit šta čuju za sestre, niti
znaju gdje su. Elem, opreme se da ih idu tražiti i pohoditi. Putovah
su dugo, dok zađu u jednu veliku planinu i usred planine nađu
nekakve dvore. Polete unutra kad imaš šta i vidjeti: njihove sve tri
sestre u dvoru. Tu se izgrle, izljube, za zdravlje se ispitaju, pa
sjednu da se odmore. Pitaju sestre odakle one u ovim dvorima, a
one im kažu da su sve tri za divovima.
Taman oni to govore, dok topuz pred vrata — puc! Šta je to?
— pitaju braća poplašeno. — Ništa, to dolazi div iz lova!
U tome stiže i div, pa kad vidje njih trojicu, začudi se. A žene
mu kažu da su to njihova braća, pa došla sestrama u pohode. Onda'
se div okrene braći, pa reče: — E, ko će vatru ložiti, ko li će ići
u lov? — Braća kažu da će oni ložiti vatru, a div da ide u lov. Još
im div reče: — Ako ja prije dođem iz lova nego vi budete naložili
vatru, neka znate, prikovaću vas uz onaj direk, a ako vi prije mene
naložite vatru, prikujte vi mene! — Poslije toga dade im topuz od
olova i čakmak i kremen od olova, pa ode u lov.
Jadna braća muči se muči, nikada ništa! Ko će iz olova vatru
iskresati? U tom eto ti diva iz lova. Čim vidje da vatra nije nalo-
žena, baci lovinu, pa spopadne braću i svu trojicu prikova za direk
u kući. Nikud se nisu mogli maći odatle, a sestre su ih hranile,
branile i čistile i prale.
Tako prođu pune tri godine. Jadna mati očaja čekajući sinove
da se vrate s puta. Nikada od njih ni traga, ni glasa, kao da su u
vodu propali. Neobično stairici samoj, pa će jednoga dana ugledati

262
pred sobom zrno bibera i pomisliće: — Da mi hoće bog dati od
srca poroda, pa makar bio kolik ovo zrno bibera, samo da se imam
s kime razgovarati! — Bog joj kabuli molitvu i ona onako stara
i bpz svog čovjeka zatešča. Kad bi na vakat, rodi se dijete kolik
biberovo zrno. Bir se rodi, bir progovori, a što omrče, sve više
osviće. Drago materi što ima sina, pa ga gleda ko oči u glavi i pro­
zove ga Biberčić.
Elem, jednoga dana, kad je Biberčić već odrastao — upitaće
majku: — Boga ti, mati, zar ti nemaš nikoga do mene? — A majka
mu odgovori: — Sad nemam nikoga do tebe, a imala sam prije tebe
tri sina i tri kćeri — pa mu sve ispriča i kaže za sinove kako su
otišli u svijet da potraže sestre. Onda Biberčić kaže majci, kako će
i on otići da potraži braću i sestre. Majka ga je odvraćala i svakako
molila da ne ide, ali sve uzalud.
Biberčić se spremi i krene na put. Putovao je pozadugo, dok
u jednoj planini nađe dvanaest bivola gdje tegle nekakvu grdnu
polugu od gvožđa, pa ne mogu ljudi da dšćeraju bivole, a zapali u
račve, pa ni maknuti. Skoči Biberčić pa uprti onu polugu i iznese
je na brdo, kad pogleda oko sebe: ni ljudi, ni bivola, sve se gajip
učinilo. Biberčić odnese gvožđe kovaču i naredi da mu načini
topuz. Kovač mu skuje grdnu topuzinu, koju dokopa Biberčić i
zavitla je u oblake, pa onda poturi svoja leđa i dočeka ga. Bubnu
ga topuz u leđa, a njemu se učini kao da ga ujede buha, pa po­
misli u sebi: — Ovo je lahko.
Zatim se vrati kući i upita majku, da h je iza njegova oca osta­
lo što gvožđa. Majka mu kaže da ima nekakva gvožđa na tavanu.
Biberčić skoči i iznađe jedno dvjesta, trista oka gvožđa, pa sve
to odnese kovaču i naredi da mu skuje topuz. Kovač se začudi
što će mu toliki topuz, pa pripita: — Zar nećeš i sablju kovati, već
sve u topuz? — Jok, sablja mi ne treba, samo neka je topuz ko što
valja — odgovori Biberčić.
Kad kovač svrši topuz, dokopa ga Biberčić i zavitla u oblake,
pa podmetne leđa. Bubnu ga topuz, ko iz visine, a Biberčić posrnu
na koljena. — E, taman je sada — pomisli u sebi i krene dalje.
Putovao je dugo dok nabasa i zađe u jednu velikačku planinu.
Usred planine nađe dvore i svrne unutra. Začudi se kad vidje tri
momka prikovana, a tri žene ih hrane. Taman sio i počinuo, a
topuz bubnu pred vrata. Biberčić dokopa topuz pa ga vrati natrag
divu, a div ga opet zavitla pred kuću, ah mu ga Biberčić vrati i
drugi, pa i treći put.
Začudi se div, jer je znao da ima neko kod kuće. Ni malo mu
ne bi drago, jer se osjećaše da je bolji junak od njega, šta će, nego
ščepa topuz na rame pa krene kući. Čim ugleda onoga kod kuće,
zaviče: — E, Biberčiću, zar si ti? — Jesam, dilberčiću, baš ja i
glavom i bradom! — odgovori Biberčić. — Pa, Biberčiću, ako ja
svoj posao prije svršim, prikovaću te kao onu trojicu, ako ti prije
svršiš, ti mene prikuj!

263
 Tako se pogode te Biberčić ostane da loži vatru, a div će u lov.
I njemu ostavi div od olova topuz, čakmak i kremen. Biberčić stane
kresati, pa kad vidje da ne može, on brže bolje potegne iza bensi-
laha svoje ocilo i kremen, te časkom ukreše i naloži vatru, a
diva još nema.
Vatra već uveliko buknja, dok se jedva pomoli div i nosi tri
srne. Skameni se div kad ugleda vatru, pa ušavši u kuću, šćede
taman nešto da zausti, a Biberčić ga sapom od topuza po glavi. —
Aman, — zapomaže div, — samo mi život ostavi, rob sam ti od sad
do vijeka! — Biberčić mu pokloni život i primi ga za svoga roba.
Sutradan pođu obojica u lov. Kad zađu u šumu, ugleda Biber­
čić diva sa dvije glave. Nabio na noge žrvnje pa sve trči. Biberčić
ga upita kuda se zaputio, a div mu odgovara: — Ama, čuo sam da
je došao nekakav Biberčić, te mi brata zarobio, pa sam pošao da
ga satarem! — Biberčić mu na to odgovori: — Ja sam taj, šta
hoćeš? — Div poleti na njega ko ovan, a Biberčić ga kvrcnu po
glavi sapom od topuza — dok zapomaga div: — Aman, Biberčiću,
pokloni mi život, biću ti rob od sada do vijeka! — Biberčić mu po­
kloni život i primi ga u društvo da zajedno love.
Taman se Biberčić odvojio malo od ovog diva, kad ugleda
opet diva sa tri glave. U ruci mu mizdrak ko munara, a sve
trči. Biberčić ga upita kuda će, a on mu odgovori: — Ama sam čuo
da je stigao dvoru nekakav Biberčić i oba mi brata zarobio, pa sam
pohitio da ga smrvim! — A Biberčić mu kaže: — Ja sam taj, šta
hoćeš? — Div poleti na njega ko ovan, a Biberčić ga kvrcne po
glavi sapom od topuza, dok div zapomaže: — Aman, Biberčiću,
oprosti mi samo život, pa da sam ti rob od sad do vijeka! — Biber­
čić mu pokloni život i primi ga u društvo da zajedno love.
Lovili su tako po planini sva četvorica. Ulovili su četiri srne,
pa nalože vatru i ostave jednoga diva da ih peče na ražnju, dok
oni još što ulove. Div načini ražanj i stane ga okretati. Jednu po
jednu, ispeče sve četiri srne, pa ih prisloni uz omoru. Taman on
svršio, kad eto ti nekakva ćose upravo njemu. — Daj da jedemo,
kad si tako lijepo ispekao — zaviče onaj ćoso. — Be, hajd sik-
ter, ima ko jesti i osim tebe — odgovori mu div. A ćoso ti skoči,
udari divu sinle, a div se prevrnu. Ćoso ščepa sve četiri srne i —
fuka, fuka, sve ih pojede, pa bog i put.
Taman se div rastrijeznio od ćosina udarca, kad evo ti one
trojice: nose još četiri srne. — Kamo ti pečenje, bolan ne bio? —
upitaše ga. Div im sve ispriča kako je bilo i kako je ćoso sve pojeo.
Onda ostane drugi div da peče one četiri srne, a njih trojica odu
opet u lov. Taman on istavio i četvrtu pečenku, a evo ti onoga ćo­
se. — Daj da jedemo, kad si tako fino ispekao! — reče on. — Be,
hajd sikter, nisam ja za tebe peko, ima ko jesti i bez tebe! — odgo­
vori mu div. Skoči ćoso, pa opali divu sinle. Div se prevmu, a ćoso
zapane za pečenje, fuka, fuka, sve prikusuri.
Taman se div rastrijeznio od ćosina udarca, kad eto ti i one
trojice: nose još četiri srne, a gladni ko vuci. — Kamo pečenje,
bolan ne bio, zar i tebi ćoso pojeo? — upitaju ga. A div im kaže sve
što je i kako je.

264
 Sad ostane treći div da peče, ali njemu ćoso pojede svo pe­
čenje, baš ko i onoj dvojici. Kad dođu oni iz lova, vide šta je, a glad
ih savladala, jedva idu. Dođe reda da Biberčić ostane kod pečenja,
a divovi da idu u lov. Tako Biberčić ispeče sve četiri srne, jer su ih
toliko opet ubili, pa taman da i četvrtu prisloni uz omoru, kad
iskrsnu onaj ćoso. — Daj da jedemo, kad si tako lijepo ispekao! —
povika. — Be, hajd sikter, dosta si ih pojeo, beli nećeš više! — Ćoso
poleti na Biberčića, a on ga ščepa, uprti ga u naramak, pa nos,
nos, dok ga donese do jedne bukve. Rascdjepi bukvu, pa uvuče
ćosinu bradu kao u procjep i tako ga ostavi. Zatim se vrati pe­
čenju, dok u tome stigoše i divovi, svaki nosi po srnu. Začudiše se
kad ugledaše pečenje, pa kako su bih gladni, odmah zasjednu i ne
pitajući kako je bilo.
Pošto se malo podmiriše, Biberčić im ispripovijedi šta je ura­
dio sa ćosom. Odmah se krenu da vide ćosu. Kad tamo, a ćose ni
od habera, a brada mu u bukvi ostala i sva bukva kriva. Opaze
i krvav trag kuda je pobjegao, te po onom tragu pođu da ga traže.
Hajde, hajde tako sve po tragu, dok stigoše do jedne velike kuhije,
i tu nestane traga od krvi. — BeU je dolje sišao, — pomisle svi, pa
se stadoše dogovarati, koji će sićd u jamu. Div ne smije ni jedan, a
Biberčić onda veli: — Ja bih sišo, samo se bojim da mi hinlu ne
učinite? — Nećemo, bog i duša — kunu se divovi i tako Biberčića
spuste u kuhiju.
Kad Biberčić siđe dolje, nađe jedno veliko i prostrano polje.
U polju ugleda kuću i uputi se pravo njoj. Kad je ušao u kuću,
opazi četiri odaje, jednu do druge. Otvori prvu, kad u njoj dje­
vojka, daj dva oka da je se nagledaju! Ona sjedi za zlatnijem sta­
nom i tka zlatno platno. Poslije toga otvori drugu sobu, kad u njoj
djevojka, još ljepša od prve, i pred njom zlatna kvočka i pilići. Ot­
vori treću sobu, kad u njoj djevojka još mlađa i ljepša, i pred njom
zlatno stado. Otvori i četvrtu sobu, kad u njoj najmlađa i najljepša
djevojka — sjedi za zlatnijem đerđefom i zlatom veze. Biberčić
pomisli u sebi: — Ovo je, beli, moja, a one tri povešću za trojicu
robova.
Najmlađa ga djevojka upita: ko je i otkuda je? Biberčić joj
kaže da je sa gornjeg svijeta, pa je pošo tražiti ćosu. — A, to je naš
brat. Nego, ako hoćeš da ga pogubiš, uzmi onu drvenu sablju kojom
ćeš ga, kad ga udariš, presjeći na dvije polovine, a zahvatićeš još i
sedam pedalj a zemlje. Njega ćeš naći tamo u bašči đe spava. —
Biberčić pogleda sabljicu pa se zamisli — bi li je uzeo, ne bi li —
pa kao od šale skine drvenu sablju i ponese je sa sobom.
Kad izađe u bašču, zateče ćosu gdje spava. Nadnese se viš’ njega,
pa poteže i svoju i onu drvenu sablju i zamahnu obadvjema da ga
posiječe onako na spavanju. Zatim se predomisli, jer je sramota
tako udariti na junaka, već ga valja probuditi, da zna od koga gine.
Brže probudi ćosu i dok on skoči i poteže sablju, Biberčić ga lupi
objema sabljama. I nuto čuda — ona njegova sablja ni obrezala
ga nije, a ona drvena presiječe ga na dvije polovine i zahvati još
sedam pedalja zemlje. Onda se Biberčić vrati u dvor i povede sve
četiri sestre, pa opet na onu rupu, gdje su ga divovi spustili. Naj­
prije će pustiti da vuku gore djevojke, pa onda njega.

265
 Tako divovi izvuku jednu djevojku, pa drugu, pa treću. Kad do­
đe reda na najmlađu, ona će reći: — Hajde ti prije mene, jer ako
i mene izvuku, tebe će ostaviti. — Aja, Biberčić neće da posluša,
veleći da su mu se zakleli, da mu neće hinlu učiniti. I tako divovi
izvuku i najmlađu djevojku, pa onda bace užeta i s djevojkama
pođu natrag kući, a Biberčića ostave da se sam spasava i izlazi
kako može.
Kad vidje Biberčić šta bi, nađe se u čudu, pa stade misliti šta
će i kako će. Pokaja se e ne posluša djevojku, ama šta će, tako je
zar suđeno. Otalen se uputi kroz ono polje, pa hajde, hajde, dok ne
ugleda nekakav šeher. Krene pravo kako će u šeher. Kad dođe
blizu šehera, ugleda jedno brdo i na brdu se nešto cmi. Kad se
primače bliže, ima šta i vidjeti: djevojka sjedi na brdu, u crnu se
futu zamotala, a svu je futu suzama natopila. Ispod brda opet
iskupio se silni svijet sa matarama, đugumima, ibricima i drugim
sudima za vodu.
Biberčić pođe djevojci. Došavši do nje, nazva joj boga i upita
je što plače. Djevojka mu kroz plač odgovori: — Bježi otale, nez­
nani junače, dok nijesi i ti poginuo, kao što ću i ja jadna mlada
poginuti. Bježi, bolan ne bio, ako je meni za nevolju ginuti, nije
tebi!
Biberčić je začuđeno pogleda i upita zašto će poginuti i od
koga. A djevojka mu onda stade pričati:
— Tu, u blizini, ima aždaha, pa uzaptila vodu i ne da nikome
nasuti, dok ne dobije tajin — i to svaki dan po jednu djevojku.
Tek onda pusti vodu, i stoga se, eno vidiš, onoliki narod iskupio
sa sudima, pa čeka da zahvati vode. I sav se šeher izredao dajući
tajin, a danas došla reda na carevu kćer — i evo čekam suđeni
čas, da me aždaha proguta, već bježi, kažem ti, dok i ti nijesi
zaglavio.
Biberčić se nasmije, pa joj reče, da se on ne boji smrti već
zla života — i sjede kod nje da je razgovori, a top užinu privuče uza
se. U tome nasloni se na djevojačko krilo i zamoli je da ga pobište.
Djevojka ga stane biskati, a Biberčić zahrka ko zaklan. Bišćući ga,
uplete mu u perčin svoj prsten s muhurom.
Dok istom ti se počne brdo dizati. Djevojka se dosjeti jadu, pa
udri u plač, i suze pokaplju Biberčića po licu. Najednom se on trže
iza sna i upita je šta joj je. — Zar ne vidiš? — reče djevojka, a
Biberčić brže bolje ščepa svoj topuz. Aždaha potegne soluk da ih
proždere, kad ne može. Izmoli i drugu i treću glavu, a Biberčić
topuz, pa joj zaglavi među čeljusti; trgne sablju i odsiječe joj sve
tri glave. Onda otsiječe uši s glava i metne ih sebi u džep. U taj
mah doleti odnekale nekakav Arap, pokupi sve tri glave od aždahe,
pa brže bolje caru na muštuluk — kako mu je on kutarisao
kćerku i ubio aždahu. Car se začudi i odmah naredi da se čini
šenluk po svemu šeheru, a Arapu obeća pokloniti kćer za ženu.
Biberčić se izgubi u onome svijetu, ode u šeher i odsjede
u jednome hanu. čim dođe, baci topuzinu pred han, a on uđe, pa
se odmori. Pošto se odmorio, krene se u carev dvor i javi caru da
je pogubio aždahu i spasio mu kćer. Car se nađe u čudu, pa sagle­
davši Biberčića reče mu: — Došo je prije muštulukčija i

266
izbavitelj moje kćeri — d pokaže mu Arapina. Na to će Arapin reći:
— Odakle da on onolišni pogubi onoliku aždahu? Ta, eno, nema
ni silaha. — A Biberčić reče: — Moj je silah ostao u tome i tome
hanu, a ako ne vjeruješ, idi pa ga donesi.
Arap skoči i ode u han. šnjuhaj po hanu i tamo i ovamo, niđe
silaha, a na topuz se pred hanom i ne osvrće. Pun radosti doleti
caru d kaže da nije mogao naći silaha, a kad mu nema silaha, onda
on, znači, nema nikakva oružja. — E, sad ćeš viđeti — veli Biberčić
pa otrči pred han, dokopa svoj topuz pa pred cara. Začudi se
car sih i topuzu, ali mu opet reče: — Tijem se ne sijeku aždahe:
Kamo ti znak da si je posjeko, ko što je Arap donio?
— A što je donio Arap? — upita Biberčić. I kad mu kazaše i
pokazaše, a Biberčić rukom u džep i izvadi svih šest uha i baci ih
pred cara. — Eto glava, a evo uši, pa reci sad, ko je posjekao
aždahu?
U tom izađe i careva kći i pregledavši perčin u Biberčića, nađe
svoj prsten s muhurom i kaže caru, da je to onaj junak što je od
smrti izbavio. Uvjeri se u to i car, pa naredi da srnaknu Arapa, a
njega stane grliti i ljubiti ko sina rođenoga.
Ponudi car Biberčiću kćer, a on mu, zahvalivši se, reče, da
neće nikakve druge nagrade, nego da ga kako iznese na gornji svi­
jet. Pogleda ga car začuđeno, pa će reći: — Išći što hoćeš drugo,
a to ti ne mogu učiniti. — Biberčić mu kaže da neće ništa drugo.
Onda car, zamislivši se, reče: — Jedno dva sahata odavde ima
jedna tica, ko aždaha velika — ona ima svake godine po dva tića,
ko dva bivola, ah ih nikad ne može pothraniti. Neki đavo stama-
ni joj tiće, da ni sama ne zna šta bude s njima. Idi tamo, pa joj
sačuvaj tiće, i ako te ona ne iznese na gornji svijet, ja ne znam
ko će drugi. Već idi odmah pa se dogovori s njom, a što god ti
zaišće, dođi meni ja ću ti dati.
Biberčić se otale krene d ponese svoju topuzinu. Kad dođe do
onog mjesta, nađe grdnu vrbu i na njoj gnijezdo koliko dva velika
guvna, a u gnijezdu dva velika tića, ko dva najveća bivola. Matere
im nema, nekuda otišla, no tici sami leže. Kad tići vidješe Biberče-
ća, pisnuše ko da ih neko kolje i polete na drugi kraj gnijezda.
N ije malo potrajalo dok ti se poče vrba dizati, a tići polete Bi­
berčiću. Kad on pogleda, ah ima šta i vidjeti: vehkačka aždaha po­
molila glavu da tiće poždere. Potegne soluk, ali ne može, dok po­
moli i drugu glavu, povuče soluk, ali opet ne može. Onda pomoli
treću glavu i povukavši soluk, potegne i vrbu d piliće i njega i sve
— a Biberčić brže bolje topuz pa njoj zaglavi čeljusti, trgne sablju
i otsiječe joj sve tri glave. Poli krvi iz aždahe ko rijeka, dok se
istom naoblači. Tići se skleptaju oko Biberčića i sakriju ga pod
svoja krila.
Ne prođe malo, dok eto ti one tičurine. čim se piimače gnijez­
du cvrknu, a tići se ne pomiču. Cvrknu i drugi, pa i treći put, dok
tići potrčaše prema njoj. Kad tica ugleda Biberčića, reći će: — Ha,
lijo, sad si dolijala! Ti li moje tiće daviš? — A tići joj stanu pričati
šta je i kako je bilo. Razveseli se tica kad ču šta se desilo, pa će
Biberčiću: — Išti šta hoćeš da ti dam što si mi djecu spasio!

267
 A Biberčić odgovori: da neće ništa drugo, nego da ga iznese na
gornji svijet. Tica ga pogleda življe, pa će reći: — Tebe bih nekako
i mogla iznijeti, ama taj tvoj topuz ne mogu. — A ja opet bez
topuza nikud ne idem! — odgovori Biberčić.
Onda mu tica reče: — Meni treba četeres dana da se dobro
hranim. Za to četeres dana treba mi svaki dan po ovan — to je
četeres ovnova. Pri polasku trebalo bi još četeres ovnova, četeres
pogača i četeres tuluma vode. Onda metni topuzinu na moja
leđa, a ti uzjaši na topuzinu, pa ćemo, u ime božje krenuti na
gornji svijet. U putu, kad se obazrem desno, daćeš mi ovna i po­
gaču, a kad se obazrem lijevo — tulum vode. Sad, ako moreš sve
to nabaviti i tako učiniti, moći će nešta i biti.
Biberčić obeća da će sve nabaviti što god tica traži, pa se
odmah vrne caru i sve mu ispripovijedi. Car mu da sve što mu je
trebalo i Biberčić ode hraniti ticu. Kad se navrši četrdeset dana,
spremi još četrdeset ovnova, četrdeset pogača i četrdeset tuluma
vode. Sve to natovari na ticu, ozgo namjesti svoju topuzinu, uzjaše
na nju, pa, u ime božje, tica poleti.
Kad god se tica obazii desno, a on joj podaj pogaču i ovna, a
kad se obazri lijevo, a on podaj tulum vode. Malo po malo, izdava
joj sve, ama i tica gotovo bijaše izići na gornji svijet. Obazrije se
posljednji put, a Biberčić nemajući šta da joj dade, otsiječe ko­
mad mesa od svoje bedre i pruži joj. Tica primi u kljun, pa opa­
zivši šta je, ne pojede, nego sakrije pod jezik. Onda prida svu
snagu i izleti gore.
Kad Biberčić ugleda gornji svijet, vrlo se obradova. Tica ga
spusti, ali on ne može na noge, ko toliki komad mesa odrezo. Tako
ležaše sedam dana, a i tica se odmaraše. Najposlije će mu reći tica:
— Valja da se rastajemo, nego te molim da mi načiniš ferman
kako sam te zdrava iznijela, jer ja bez fermana ne smijem caru na
oči. — Biberčić joj dade ferman. Onda mu tica veli da ide sada
kud hoće. — Ne mogu još na noge od silna umora — odgovori
Biberčić. A tica ga onda upita šta jo j je pružio kad se posljednji
put obazrela.
Biberčić vrc tamo, vrc ovamo, najposlije kaže šta je uradio. —
Stoga ti ne možeš na noge — veli tica, pa izvadi onaj komad mesa
ispod kljuna i prihjepi mu ga na bedru, gdje je i ranije bio. Čim
to uradi, skoči Biberčić ko jelen i oprostivši se s ticom, krene
kroz šumu, dok nađe onu divovsku kuću. Kad ga opaziše divovi,
polete pred njega i — popadaju mrtvi.
Biberčić oslobodi prikovane ljude, pa zajedno sa njima, sa
divskijem ženama i onijem djevojkama krene svojoj kući. Mati
se vrlo obraduje kad ugleda sve sinove i kćeri, pa im poleti
u susret, i stane grliti starije sinove. Začudi se Biberčić šta radi
majka, pa će joj reći: — Bog s tobom, mati, ti grliš tuđina, a
rođenog sina zaboravljaš! — A mati mu odgovori: — Pa i ovo su
mi stariji sinovi, a ovo su md kćeri, a sve tvoja rođena braća i
sestre; zar ti ne znaš, sine, a otišao si da ih tražiš!

268
 Jako se sad obradova Biberčić, pa nije žalio što je toliko bela­
ja preturio, samo kad je našao braću i sestre. Onda ispriča materi
sve: kud je išao i na što je udarao. Kaže joj i za divove, za ćosu i
one njegove četiri sestre, pa svakom bratu da po jednu, a sebi
ostavi najmlađu. I tako 09tanu da svi zajedno žive u zadovoljstvu i
svakoj sreći.

ČUDOTVORNI PRSTEN

Bila jedna udovica sa jednijem malijem sinčićem. N ije imala

nigdje ništa osim jedne male kućice i jedne bašče. Sirota udovica
nije mogla ništa raditi, jer je bila sakata, nego je od milostinje
živjela i dijete hranila.
Pošto se mah dokopa snage, reći će jedan dan materi: — Vala,
mati, sramota je da mi prosimo, kada sam ja, hvala Bogu, poodra-
stao; nego daj da mi prodamo ono malo baščice pa da kupimo
konja, mogao bih ja već drva goniti, pa se oboje hraniti, a da dru­
gome ne dodijavamo. — E moj sinko, — reći će mu mati, — sada
da prodam baščicu pa da kupim konja, ti, boj se, nećeš htjeti
dobro konja čuvati, pa će ga vuk izjesti, te tako nećemo imati ni
bašče ni konja. — Jest, ama bogme mališan neće da se okani, no
saleti otud, saleti odovud, dok jedva mati ukabuli i proda bašču
te kupi konja.
Pošto se mali dokopa konja, poče drva goniti i prodavati, te je
nekako životario s materom. I ako nijesu imali da im se presiplje,
nijesu bili ni gladni, ni bez vatre. Jedno jutro naredi mati sinu da
doćera kući suhovine, jer da će taj dan prati i pariti haljine. —
Dobro, — reče mali, pa po običaju poljubi mater u ruku i ode u
drva. Kada je u šumu došao, pripe na jednoj poljani konja da pase,
a on ode sabirati po šumi suhovinu. Ne potraja dugo, a on začuje
neku jaku jeku i pisku, pa potrči da vidi šta je i kako je. Kad dođe
nad jednu dolinu, ima šta i vidjeti. Aždaha proždrla jelena, pa joj
zapeli rogovi u čeljustima, pa ne može ni natrag ni napred, no se
muči i ječi. čim njega ugleda, reći će mu: — Čuješ momče! kumim
te Bogom i po Bogu da si mi brat, kad te je Bog namjerio sa tom
sjekirom, odsijeci ovome jelenu rogove i kutariši me belaja. — A
jelen će mu: — Nemoj ako znaš za Boga, nego ubi aždaju, ne bih li
ja živ ostao? — Mali se stade misliti, mish, misli: e da sada počne
tući zmiju, može biti da će ona izbljuvati jelena, pa i njega prož-
drijeti, a naposljetku ona ga je prva Bogom zaklela i pobratimila,
te smisili da njoj pomože. Brže bolje poleti tamo te sjekirom jelena
po rogovima klep, klep, dok rogovi otpadoše, te ga aždaha serbez
proždrije.
Pošto aždaha proždrije jelena, reći će mu: — E pobratime, ti
mene kurtalisa smrti, a sad je red na mene da ti se odužim. Moj je
otac zmijski car, pa hajdemo njemu, on će te dobro darivati. Nego
nemoj se prevariti, što ti god uzdaje nemoj uzeti, nego mu išti
prsten. — Pa pođe pred njim. Mah će te za njom, a ona ti ga uvede,
pobratime si dragoviću, u nekakvu pećinu. Kad ga provede kroz

269
pećinu, dođoše na jedno veliko polje, a nasred polja veliki sto, a
na njemu se zmijski car kurisao, a cijelo polje pritisle svakojake
zmijurine. Bogme kada zmije ugledaše carsku kćer, načiniše joj
poširok put, te se mali malo oslobodi, a bijaše se prepao kad je
ugledao onoliku gamad. Kada aždaha dođe do oca, sve mu ispriča
šta je bilo i kako je bilo, kako je ovo momče kutarisalo i kako ga
je pobratila, i kako ga je evo dovela njemu da ga za to daruje.
Kada za to ču car, reći će odmah mlađima da se momku natovari
dvadeset tovara blaga i dade, ali nuto čuda, momak neće na to ni
da pogleda, no će caru: — Hvala ti, care, na blagu. Ako ćeš mi dati
što, daj mi prsten s ruke, a ako mi prsten nećeš dati, ja ti neću
ništa drugo. — Car mu je davao što hoće drugo, samo ne prsten,
ama on zapeo na jednu: prsten te prsten. Car mu napošljetku
odgovori da mu prsten ne može dati, a on se okrenu pa pođe i reče
caru i carskoj kćeri zbogom. Kada mali pođe, a zmija, carska
kći, pođe za njim. — Kuda ćeš ti? — upita otac. — Kako kuda?
Idem sa pobratimom glavom po svijetu, kada ga ti ne htjede
darivati onako kako je zaslužio. — Caru bi žao kćeri, kan’ ti
kad mu je jedna, pa povrati mladića i dade mu traženi prsten.
Tada ga zmija posestrima isprati do onoga mjesta gdje su se prvi
put sastali, pa će mu: — Kad god ti što ustreba, prinesi prsten
k vatri, pa ćeš svega imati. — Mah je u mislima za konja, a ne
misli na prsten; a kada dođe gdje mu je konj pripet bio, kad ni
konja ni od konja glasa, samo samar d četiri ploče, a cijela konja
vukovi pojeli. K ’o jadan k'o žalostan, ne imajući kud kamo, uprti
samar na leđa, a četiri ploče metnu za pas, pa jedva ni živ ni
mrtav u mrtvi akšam dođe kući. Sve je dobro do sada; ali da vidiš
sada jada, kada ga mati opazi bez konja, pa još saznade da ga je
vuk pojeo, stade ga grditi i ružiti na pasja preskakala, pa da se
i na tom razminu, no dokopa štapinu, pa odovud pa otud, k'o vola
u kupusu. Ne da mu ništa ni večerati, niti u sobi spavati. On
jadan, žalostan, ubijen i prebijen, gladan i pregladan, savi se pa
malko onako umoran zaspa, ama kada po njemu počeše crijeva
krčati i gudjeti, probudi se. Tad se tek sjeti prstena, pa ga prinese
k vatri, a dva Arapa pa preda nj: — šta zapovijedaš, gospodaru? —
Zapovijedam da mi podosta donesete, i to odmah, svake zahire,
i punu avliju drva, sve suhovine, neka mi ima mati su čijem
pariti haljine. — Sve će biti gospodaru. — Pokloniše se i odoše. Ne
bi što no se reče dlanom o dlan udario, a to se sve ispuni kao što
je on naredio, a on onako gladan primače se pa se one razne
đakonije nađavasa, a one puste suhovine stače na vatru, pa uza
nju leže i zaspa k'o zaklan. Ujutru mu mati poranila, jer se, bogme,
ni njoj nije dalo spavati — nije šala, ode, konj, ode življenje! —
pa iziđe pred kuću, kad ima šta vidjeti: puna avlija drva. Povrati se
sad da budi sina, kad pogleda oko njega čudo i zahiru, probudi ga
pa mu reče: — A šta je ovo, sinko? — Eto vidiš, mati, to sam ti ste­
kao za konja. — A što ti to ne kaza svojoj materi sinoć, nego te
onako izbih? — Evo ti kažem sad, nego kaži ti meni jesmo li se
sad pomirili. — Jesmo, sine, jesmo, — pa ga stade grliti i ljubiti.
Tu ti je on neko vrijeme s materom u izobilju živio, pa se jednom
prisjeti i reče: — što bih ja živio u ovako tijesnoj kućici? — pa

270
prinese prsten k vatri, a dva Arapa pa predanj: — Zapovijedaj,
gospodaru! — Zapovijedam da mi na toj i toj meraji načinite
šaraj kao što je u cara, a u šaraj namještaj kao što je u cara, pa
kada sve bude gotovo, da mene i mater tamo preselite. — Tu se oni
poklone i odu, a on sa materom zanoći u svojoj maloj kućici, a kad
se probudi, ima šta i vidjeti: kao što je god naredio, sve onako
učinjeno, pa još i njega i mater mu prenijeli, a on niti je šta čuo
ni vidio. Sada ti se istom on kurisa u sarajima, pa naredi materi da
nikoga ispred saraja ne propusti, nego ko je gladan, da ga nahrani,
ko je žedan, da ga napoji, ko je bos, da ga obuje, ko je go, da ga
zaodjene. — Kad je, veli, nama Bog dao, neka i sirotinja živi.
Jedne večeri ovako sjedeći, reći će sam sebi: A kad je meni
ovako bog dao, zašto se ja ne bih i oženio, da nijesam sam? — pa
se misli, mish, dok nešto smisli, pa prsten te k svijeći, a Arapi kao
i vazda: Zapovijedaj, gospodaru. — Zapovijedam da mi donesete
sultaniju, carsku najljepšu kćer. — Oni se pokloniše ,i nestade ih,
i za tili čas evo ih gdje donesoše sultaniju. Tu je on lijepo dočeka i
stade milovati, a bogme i ona kad se vidje u onakvom istom
dobru kao i kod oca, pomisli da je on ja car ja carević, pa stade
i ona njega milovati, te ti se tu lijepo po zakonu vjenčaše i lijepo
živiše. Kada car opazi da mu nema kćeri, stade je tražiti i raspiti­
vati, ali je nigdje ne može pronaći, kao da je u vodu ili u zemlju
propala. Tada car poče obećavati veliko blago ko mu kćer prozna,
a to ču jedna stara badža-vještica, pa od grada do grada, od vrata
do vrata, dok je nađe i pozna, pa se odmah vrati caru i pogodi se
s njime za veliko blago da mu kćer živu dovede. Pošto to sve lijepo
ugovori, uzme baka nekakovu kožu i šipku, pa hos bos opet od
vrata do vrata, dok opet dođe pred onaj dvor. Kada je bila blizu
dvora, opazi je onaj bivši siromašak, pa će ženi: — Eno nekakove
sirote žene, gole i bose, no reci materi neka je svrati, pa neka je
obuče, obuje nahrani. — Prođi se, Boga ti, starijeh babetina! —
stade ga žena razbijati, a on joj veli: — Neću ja da niko prođe
mimo moju kuću gladan i go. Kad je meni Bog dao, što ja ne
bih sirotinji? — 2ena kao žena, e biva ono i treba da posluša
muža, ode dolje pa svrati staru, a svekrvi reče da joj donese
zahire i haljine. Kada svekrva ode da traži haljine, vještica će: —
Boga ti, sultanija, miluje li te kako muž? — Sultanija se začudi,
pa će joj: — Boga mi, miluje, ama mi je za čudo oklen ti znaš
da sam ja sultanija? — Kako ja ne bih znala, kad ja svašta znam!
Ta ja sam to i pripomogla da ti dođeš zanj. Nego ču li me, hajde
ti donesi oni njegov prsten da ja u njemu nešto proučim, pa će
te deset puta više milovati nego do sada. — Davno se reklo: u žene
duga kosa a kratka pamet, te ti ona povjerava babi, pa izleće bolje
brže k njemu u odaju. Po njegovoj nesreći on bijaše zaspao, te mu
ona ponajlak snimi prsten s prsta, a svoj mu namače na prst, pa
sa njegovijem prstenom te babi. Kada se baba dokopa prstena,
reći će joj: — Hodi sjedi, dušo, za me na ovu kožu! — Ona sjede,
a baka šipkom puc po koži, i obje odletiše. N ije šala, brate, vje­
štica i njezina sila, nalet je bilo od nas i naše kuće! Ona ti tako
leti, dok doletiše do cara, te mu baka preteslimi kćer i uze peškeš.

271
Kad se siromašak probudi, zovnu ženu. Jest, ali nje nema. Zovnu
mater, pa pita za ženu, ali mu ona odgovori: — Bogme ja ne znam,
ja odoh da potražim onoj babi što odijela, a kad se vratih, ne nađoh
ni jedne, te pomislih da nije tu s tobom u odajd. — E vala, gdje je
da je, ja ću je dobaviti, — pa brže bolje za prsten, a kad pogleda,
kad nema njegova prstena no mu ženin na prstu. Sada najedanput
kao da ga grom iz vedra neba udari, ko je žalosniji od njega? Vidje
gdje je prevaren, ama je zatvrdo držao da ga žena nije prevarila,
pa se brže bolje preobuče u siromaške haljine i ode glavom po svi­
jetu. Kud god je hodio, dođe u Stambol, ama kako će sad da se
sastane sa sultanijom? Misli, misli, pa smisli te ode pravo pred
carski dvor i prisloni se uz vrata. Carski ga aščibaša spazi, pomisli
da je gladan, te ga upita: — šta ti tu čekaš? — Nemam posla, pa
bih rad da me primite u tu aščinicu makar i za hranu, a mogao
bih vi ako ništa sude prati. — Dobro, dobro, — reče mu aščibaša,
— hajde unutra, dobićeš posla. — Tu ti se on sada kurisa i namje­
sti i za nekoliko mjeseci nauči zanat, i postade prvi aščija iza
aščibaše. Pošto je bio jabandžija, a ostale aščije iz mjesta, to su sve
aščije išle svojim kućama na konak, a on sam ostajao u aščinici.
Da mu ne bi bilo neobično samu po noći, nabavi jednu mačku i
jedno pseto, koje je dobro gledao i milovao. U carskom šaraju bila
je jedna robinja, koja je iz aščinice u harem nosila jelo, te ti
se on s njome dobro upozna i pobratimi. Jednom će on njoj: —
Vala, posestrimo, ja bih te nešto molio, ako mi daš vjeru da o
tome nećeš nikome ništa kazati. — Tvrđa vjera od kamena, pobro,
kazuj slobodno. — Onda će on njoj: Vidiš ovaj prsten? Ja ću
ovaj prsten metnuti evo na ovaj kraj pilava i sahana da dođe pred
carevu kćer. — Hoću, pobratime, da je i šta više. — Tu ti on
metnu onaj sultanijin prsten u pilav, a posestrima dobro uoči
gdje ga je metnuo, pa okrenu onaj kraj pred sultaniju, carsku
kćer. Carska kći kada zahvati drugi put pilava, ugleda prsten u
kašici. Ćim ga vidje, odmah ga poznade, a kako i ne bi poznala
svoj najmiliji adiđar? Brže bolje vješto sakri prsten da ne bi još
ko vidio, pa ga spusti u džep. Uvečer kada ode spavati, zovnu onu
robinju što ulazi u aščinicu pa je upita: — Ti ulaziš u aščinicu,
znaš li, ima li kakav jabandžija tamo. — Imade, veli, jedan, ima
tri četiri mjeseca došao, pa ga aščija uzeo za sevap, a on sada
naučio zanat pa je prvi do aščibaše. — A znaš li gdje noćiva? —
Znam, noćiva u aščinici. — A noćiva li još ko s njime. — Jok, niko,
samo što ima štene i mačku. — A znaš li ti što za ovaj prsten? —
Pa joj izvadi prsten i pokaza. Robinja se malko osmjehnu, pa će:
— Znam bogme. On je dobar i pošten čovjek, pa sam se s njime
pobratila, te me je on, pošto sam mu zadala Božju vjeru da neću
nikome kazati, zamolio da pilav okrenem tako da prsten dođe preda
te. — Dobro je, nego sada da i meni vjeru zadaš da ćeš šutiti, pa
ću ti nešto kazati, a bezbeli ćeš i ti sa mnom srećna ostati. —
Tvrđa vjera nego kamen stjena, slobodno govori. — E kad je tako,
znaj da je ono moj bivši čovjek, nego uzmi ove ženske haljine pa
mu nosi u aščinicu, neka se preobuče i neka s tobom dođe k meni.
— U mlađeg nema pogovora, nego bošču pod pazuho pa pobratimu
u aščinicu. Kad je njemu sve kazala, niko srećniji od njega —

272
obuče se u ženske haljine pa polagano za robinjom te ženi u odaju.
Je h iko srećniji no njih dvoje kad se sastadoše, ama kad prođe
prva radost zapitaće on ženu gdje je onaj njegov prsten. — Bogme
ga odnijela ona baka, — pa mu onda sve ispriča šta se je i kako
dogodilo. — Zlo i naopako, — odgovori on, — nikad se više ne­
ćemo moći našoj kući povratiti! — Pa možemo se mi i ovdje
ovako tajno sastajati i lijepo življeti. — Tako je i bilo. On ti preko-
dan u aščinicu, a preko noć k sultaniji. Ne prođe mnogo vremena
— e, šta ćeš, svašto na svoje vrijeme — kada car nekako za to
saznade, i bi mu velika muka: nije šala taka bruka u carskom
dvoru.
Car je toliko sluga namučio i posjekao, ama sve uzalud: neće
niko da ukabuli ono što nije učinio. Najposlije car zovne onu istu
badžu, pa će njoj sve kazati, a ona će mu: — Imadeš u aščinici
jednoga jabandžiju. On je onaj isti što ti je kćer odveo bio, ja sam
ga odavno poznala. — Car odmah zovne ašoibašu, i naredi mu
da mu dovede jabandžiju što je u aščinici. Kada su toga jabandžiju
pred cara izveli, car bez suvala bez dževapa osudi jabandžiju na
smrt. Badža će nato caru: — Daj, care, meni dva dželata, pa ću
ga pogubiti. — Car joj dade, te ti moga sirotog jabandžiju pove­
doše dželati s badžom u jednu veliku planinu, i dovedoše ga nad
jednu veliku rupu. Tu badža naredi te ga baciše u rupu, a za njim
baciše jednu veliku stijenu. Za njinj bijaše pristala mačka i kuče,
te po babinoj naredbi i njih dvoje za njim baciše u jamu. Ama
kome Bog pomaže, ne može mu niko nauditi, te tako bi i njemu.
Kad ga baciše u jamu, ne ovarisa na dno no se ustavi na jednom
opećku i malo skloni, dok ona stijena protutnji, u tom i kuče i
mače padnu pored njega. Jest, ama su sad muke, nema se šta
jesti, a ne može se izići, te u svome jadu stade milovati štene i
mačku i s njima se gladnijem gladan razgovarati. Tako je prošlo
dva dana, kad jednom u onome mraku popipa oko sebe, kad mu
nema mačke ni šteneta. Sada mu još teže bijaše snositi svoju
sudbinu, ali ne potraj a dugo, dok se opet oni stadoše oko njega
umiljavati. Kada ih poče milovati, opazi im po trbusima da su
siti, pa će sam sebi: — Bogme su oni negdje našli nešto te se
najeh; čekaću dok ogladne, pa ću za njima, ne bih li i ja našao
selameta. — Do nekoliko krenu kučka i mačka opet da idu, a on
ti se lijepo uhvati štenetu za rep, pa za njima ponajlak pobaučke.
Nijesu dugo išli, kad dođoše na čistinu, u nekakav vilajet. Tu ti
nigdje ništa nema no sami miši. Mačka i štene, kan’ ti gladni odmah
skočiše pa počeše daviti, a miši svi pobjegoše k caru. Kad car
opazi njega, zavikaće: — Aman, gospodaru, ustavi tu vojsku, a
išti što god hoćeš. — On viknu na mačku i štene te dođoše k njemu,
pa će caru: — Neću ti ništa drugo, nego od te i te bake taki i taki
prsten! — Car odmah viknu dva stara miša, te ih posla, i ne potraja
dugo a oni donesoše preko pedeset prstenova razne veličine, a to
sve što su od iste badže pokupili. On razgleda sve prstenje, ali
njegova prstena tu ne bijaše. — Nema ovdje moga prstena, nego
odmah ja prsten ovam, ili ću poslati sada ovoga jednog slugu po
veliku vojsku. — Nema u babe više ni jednog prstena, osim jed­
nog što ga vazda drži pod jezikom, pa ga mi ne možemo nikako

|8 Narodni humor i mudrost Muslimana 2 7 3

ukrasti. — Brže prsten kako god znate, ili ću sad poslati po vojsku!
— Na to će jedan mali sakati miš, koji se bojao ako se vojska pusti
da je on prvi na redu: — Ne puštaj, ako Boga znaš, ja ću ići, pa
što god Bog dade! Nego, care, daj mi dva pouzdana i jaka druga,
koji će me nositi, jera ja kao sakat ne bih mogao otići. — Car
mu odmah dade, i oni ga uprtiše, te badži u sobu. Tu se mah
pomokri u smetlje za vratima, pa u to smetlje zamelja rep, i reče
drugovima: — Cim ja zgrabim prsten, zgrabite vi mene pa bježite,
— pa onda ponajlak privuče se babi koja spavaše na prsa i bradu,
pa joj onako mokar i prašljiv rep suknu u nos. Baba kihnu, a iz
usta joj izleće prsten. Hromi ščepa brže bolje prsten, a ona dva
druga hromoga, te umakoše prije nego se baba osvijestila — ute­
koše srećno i veselo, i odniješe prsten da i drugove ovesele. Kada
siromašak spazi prsten, obradova mu se veoma. Jest, ah sada nema
vatre, a bez vatre se ne može ništa. Misli se šta će, dok se nešto
prisjeti pa stade prebirati džepove i po njegovoj sreći nađe jednu
dvije kresavice pa ukresa i prinese prsten, a Arapi odmah: —
Zapovijedaj, gospodaru. — Zapovijedam da iznesete na oni svijet
mene, mačku i kučku. — I što bi dlan o dlan, svi se na vrh jame
obreše. Sada opet ukresa pa naredi Arapima te odmah donesoše
babu, pa onda izvadiše onu veliku stijenu što je baba za njim
u jamu bacila. Najprije baciše babu u jamu — jallah, dušo drži
se zubima za vjetar! — pa za njom zakoturaše stijenu. Leti baba,
leti stijena, dok odjednom dolje u bezdan bub, osta za uvijek.
Sada on rahat uze prsten pa dođe blizu Stambola i zanoći u jednoj
kahvici. Uveče pošto svi pospu, primače prsten k vatri, a kad
Arapi iskočiše, naredi im te ga odmah prenesu k sultaniji u odaju.
Kada ga ona vidje, i obeseli mu se i ožalosti: obeseli što ga opet
vidi živa, a ožalosti bojeći se da će saznati car, pa da će ih oboje
posjeći. — Ne boj se ništa više, — reče joj on, — ja sam opet
prsten kutaiisao, — pa joj poče pričati šta je sve pretrpio, i kako
je babu ubio i do prstena opet došao. Tu se oni rahat učiniše,
a kad ujutru svanu, on neće da ide, te ga sluge pripoznaše i javiše
caru. Car odmah uze sobom dva dželata, pa dođe da ih oboje
pogubi. Kad on opazi cara i dželate, brže bolje prikresa pa prsten k
vatri; Arapi iskočiše, a on naredi te njegova četiri dželata spram
carska dva stadoše. Kada car vidje to čudo, zavika mu: — Ustavi
ti svoje dželate, a ja ću svoje, da se malo porazgovaramo. — On
to jedva dočeka, te ustavi dželate, a c e u - ga upita ko je i oklen je.
On caru sve ispriča po redu ko je i oklen je i šta je doživio —
ovako kao ja vama — pa mu najposlije reče: — Čestiti gospodaru,
mene je Bog do sada čuvao, a tvoja kći koliko je meni mila, toliko
sam i ja njoj, nego da nam i ti dadeš dovu pa da se uzmemo. —
Car se malo promisli, pa će mu: — Tako je suđeno. Dajem ti je,
samo pod tijem ugovorom da ostaneš uza me. — Lijepo, čestiti
gospodaru, samo ćeš mi dati izun da odem po mater, da je obra­
đujem i ovamo dovedem. — Car mu to dopusti, te on dovede mater,
pa car učini veliki šenluk i vjenča ih. Ako su živi, i danas su
dobro.

274
 PRAVDA I KRIVDA
Ono ti je bio jednoć čovjek vrlo zgodan i imao tri sina. Pošto u
tom gradu nije bilo dobre vode, on sagradi dobru česmu sa dva­
naest fiskija i dovede vodu iz dva dana hoda. Na samoj česmi
sagradio jednu kulu i na njoj dvanaest prozora, a na sredini
golemo kube. Kad je i to sve bilo gotovo i česme protekle, počeo
dolaziti svijet, da gleda veliki hajr što je on sagradio. Dolazio
svijet i čudio se, i zahvaljivao hajr-sahibiji. Naposljetku dođe
jedan dedo i pošto sve razgleda, rekne onom čovjeku, još da mu je
bulbul-ptica, da tu u kuli pjeva, sve bi onda bilo kao što treba.
Hajr-sahibija bio dobar čovjek i htio da mu sve bude podtaman,
pa nije druge već naredi sinovima svojim, da idu po svijetu, da
nađu bulbul-pticu. U mlađega pogovora nema, i sva tri mu se
sina zaputi u svijet tražiti bulbul-pticu.
Išli su dugo jednim putem, kad najedanput dođu do jednog
raskršća. Sad se tu razdijele i svaki krene jednim putem, a prije
nego se razdijele, usadi svaki na svom putu po jedan jablan. Kad
se povrate, ako koji bude umro, jablan će njegov usahnuti. I tako
se rastanu.
Ali starijem bratu brzo dojadi hodanje, pa čim dođe u prvu
kasabu, odmah se tu najmi u jednog trgovca. Srednji isto tako
nije dugo tražio bulbul-ptice, već se i on negdje u nekakva bega
pribije i tu ostane konje timareći. Najmlađi išao svojim putem dugo
i naposljetku nabasa na nekakvu golu goricu. Kako bijaše umoran,
tu pade da se odmori, pa reče sam sebi: — Ah, kako je lijepa
ova šuma! I čim je on to izgovorio, božjim hićmetom, ona
gora prolista. Iza toga nastavi put i dođe do neke vode, koja bijaše
gorka. On opet rekne: — Ah, kako je slatka ova voda! — a voda
odmah bude slatka i on se napije. Sad ga put nanese na neku kulu,
koja bijaše debelim i visokim zidom ograđena. Kad dođe pred
kapiju, rekne: — Ah, što se ova vrata lako otvaraju! — a vrata se
sama otvore. Kad u avliju, nabasa na veliko čudo: na jednoj
strani arslan, a na drugoj konj. Pred konjem bijahu kosti, a pred
arslanom sijeno. On, ne budi lijen, uzme sijeno pa metne pred
konja, a kosti pred arslana, pa onda uđe u kulu. Kad u prvu sobu,
a tu djevojka, lijepa ko vila, a u ruci joj bulbul-ptica.
On odmah uze djevojku za ruku i povede je sa sobom, a po­
nese i bulbul-pticu. Djevojka mu u tom dadne nekakvu kutijicu i
rekne, neka to ponese, da bi mu mogla valjati u nevolji, pa onda
pobjegnu. Brzo iza toga probudi se gore na kuli div, što je njegova
kula i ona djevojka s bulbul-pticom, pa kad vidje, da mu nema
djevojke, odmah skoči u potjeru za njom. Stigne ih u avliji, pa
vikne na arslana: — Drži arslane, ne daj mi djevojke! — a arslan
ni da se makne. Onda vikne konja: Ha ti, konju, ne daj im da
pobjegnu! — ali uzalud. Ha, vrata, zatvorite se; rijeko, potopi ga;
goro ne daj mu! — ali ništa se ne miče sa svog mjesta. Onda div
ostane jadikujući, a momak odvede djevojku i odnese bulbul-pticu
sa sobom.

18* 275
 Kad dođe na ono raskršće i vidi da ni jedan jablan nije usah­
nuo, on krene s djevojkom tražeći braću svoju. Došavši u prvu
kasabu, nađe najstarijeg brata i povede ga sa sobom. Onda odu
drugim putem i nađu srednjeg brata, pa i njega povedu i tako sva
tri zajedno krenu kući. Ali u putu starijem i srednjem bratu bude
muka, što je mlađi brat našao bulbul-pticu i onakvu djevojku,
te se oni dogovore i bace najmlađeg brata u jednu jamu, pa pođu
s djevojkom kući. Ali nisu dugo išli, pa se i njih dva posvade za
djevojku, pa stariji ubije srednjeg i sam odvede djevojku. Kad
dođe kući, kaže da su mu braća u putu umrla. Otac žalio sinove,
pa naposljetku i prebolio, a bulbul-ptiću metne u kulu na česmi.
Ali vidi čuda: ptica nikako neće da pjeva, a i djevojka opet neće
s njim da govori.
Najmlađi brat u jami htio da se kakogod iskopa iz jame, ali
nikako ne može. Naposljetku na um pane mu ona kutijica, što mu
je djevojka dala. Uzme je d otvori, ali iz nje izleti Arap i upita ga,
što želi. On mu rekne, da ga odvede njegovoj kući. Arap ga odmah
izvede iz one jame i uputi kući. Kad dođe u svoju kasabu, on ne
htjedne svojoj kući, već se obkonaći u jednoj kahvi. Sjutradan pođe
da vidi babinu česmu: kad tamo, puno svijeta, i sam car došo
da osejiri česmu d kulu i bulbul-pticu u njoj.
Svakom bilo začudo, što ptica neće da pjeva. Ali vidi čuda:
čim on uniiđe u kulu, ptica odmah zapjeva. Svakome to bude za­
čudo, a i caru, te odmah pozove najmlađeg brata k sebi, a on mu
sve kaže po redu. Kad to i ona djevojka potvrdi, onda car naredi,
da se stariji brat baci u tamnicu, a mlađi da se oženi djevojkom.
Tako d bi.
Ako su živi i danas im je dobro.

ATEŠ PERIŠA

U jednoj varoši živio neki čovjek dosta siromaški. Uz sirotinju

svoju imao tri sina i tri kćeri, koji su mu slabo šta pomagali, te se
za svoga života dosta napatio i namučio.
Kada mu smrtni čas dođe, te ga na bolji svijet pozvaše, skupi
on oko sebe svoju djecu, te im ovaj amanet dade: — Đeco moja!
Ja vam nemam ništa ostaviti do ove kućice. Nju ostavljam vama
trojici muškića zauvijek, a vama kćeri moje, da morete u njoj
stajati dok vas hairli sreća nađe. Samo još ovo upamtite: ko vas
god prvi zaište, pođite, nemojte se ustezati; a i vi sinovi moji,
podajte ih, nemojte im sreći na put stajati! — Kad ovo izgovori,
odmah izdahnu i umrije, te ga sinovi po adetu i zakonu spremiše
i ukopaše.
N ije prošlo ni petnaest dana od njegove smrti, kad neko, oko
gluha doba noći, zakuca halkom na vratima. Braća će u čudu
pogledaše, te se sva tri digoše, da otvore vrata i vide ko je. Kad
otvoriše vrata, uljeze nekakav nepoznat čovjek i nazove boga: —
Dobra veče! — Dobra ti sreća! — Došao sam po onaj amanet što
mi ga je vaš otac ostavio. — Kakav amanet? — Da mi date vašu

276
najstariju sestru. — A ko si ti? — Ja vam ne mogu kazati. No,
ako hoćete dati, dajte, a ako nećete, da idem, jer ne mogu dugo
čekati. — Kad nećeš da kažeš ko si i otkuda si, ja ti je ne
mogu dati — reče najstariji brat. — Ni ja mu je ne dam, — doda
srednji — Ja, bogme, neću gaziti rahmetli očevu lakrdiju — pro­
govori najmlađi — pa ću mu je dati.
Onda skoči, dovede najstariju sestru i dade je nepoznatome
čovjeku, koga sa sestrom za tih čas nestane a oni se povrate u
kuću. Opet ne prođe ni petnaest dana dok evo ti drugog stranca
da ište srednju sestru. Opet dvojica starija ne dadu, a najmlađi
dade. Tako bi i sa trećom sestrom. Pošto braća razudaju tako
sestre, zdogovore se i prodadu kuću, te kupe konje i oružje, pa
krenu u svijet, da traže sestre.
Idu, idu tako dugo vremena, dok ne dođu do jedne velike
planine kraj nekakva jezera. Tu su, oko toga jezera, cijeli dan lov
lovili, dok se nijesu dobro umorili i pod večer, pokraj jezera,
pali na konak. Naložili vatru — da rekneš, nije im ni ružno, šta
ćeš, u pustinji su: večerah, porazgovarali se, a kud ćeš više u onoj
pustinji. Dvojica mlađa legli da spavaju, a najstarijega ostavili da
čuva stražu. On sjedne kraj vatre, prigledava braću i uzme pa
zapali. Da rekneš: strah ga je, — nije, ama mu je opet nekako
neobično. Do po noći sve tiho, mirno. Kad bi u po noći, imaš šta
vidjeti: zaljulja se jezero, a iz njega se pomoli aždaha, pa onaj
čas put braće da ih proždere. Ali najstariji brat, ne budi lijen,
pomenu boga, skine sablju. . . klep! Odsiječe joj glavu. Onda
onako, ko da ništa nije ni bilo, osiječe uši od glave i strpa ih u
džep od dolame, a trup se povrati natrag u jezero. Kad bi pred
zoru, potakne vatru, ispeče kahvu, probudi braću, pa opet, kad se
razdani, povede lov s braćom oko jezera, u mislima, da i drugu
noć čuva stražu, ne bi li još štogod vidio.
Kad uveče večeraše i porazgovaraše se, reći će on braći, da će
on i te noći stražu čuvati. — Nećeš, brate! — reći će mu srednji,
— moja je reda. N ije ni pravo da ti uvijek čuvaš. — Hoću! — Ne­
ćeš! — Hoću! Ama nećeš, brate, beli, nego ja! — E pa, de, eto
čuvaj! — Legne najstariji i najmlađi, a srednji ostane na straži.
Kad bi oko po noći, zamuti se jezero, a iz njega se pomoli aždaha
sa dvije glave, te sunu put braće, da ih proždere. Srednji brat
pomene boga, trgne sablju, te odmah put nje. Udri, udri, nekako
je svlada i osiječe joj obadvije glave, osiječe im uši i metne ih u
džep od dolame a tijelo se povrati natrag u jezero. U zoru stače vat­
ru, ko da ništa nije ni bilo, ispeče kahvu, probudi braću da ustaju:
sve kao i stariji brat prošlog jutra.
Treći dan opet provedu u lovu, kao i prva dva. Uveče legnu
starija dva brata da spavaju, a najmlađi ostane da čuva stražu,
jer nije dao da srednji čuva, koji je htio još štogod vidjeti i još
jednu noć čuvati. Kad bi oko ponoći, zaljulja se i zamuti jezero, a
iz njega iskoči aždaha sa tri glave, te poleti put braće, da ih
proždere. Najmlađi brat pomenu boga, trže sablju, te udari na
aždahu i osiječe joj sve tri glave. Otkide uši od sve tri glave, pa ih
metnu u džep od dolame, glave baoi, a tijelo se samo skotrlja u

277
jezero. Kako je trupina jako pljusnula u jezero, popljusnu voda
iz jezera te svu vatru pogasi. Sad se on tek nađe u nevolji. Nije
šala, braća njega dočekala s vatrom i kahvom, a on nema čijem
vatru naložiti, da im ispeče kahvu. Ko jadan, ko žalostan, ne znajući
šta će, opazi prema sebi, u jednom brijegu vatru, te onamo pohiti,
ne bi li jednu glavnju isprosio. Kad dođe vatri, ima šta vidjeti:
oko vatre zasjeli divovi pa se griju.
Pošto im nazva boga, zaiska vatre, ali mu divski starješina
reče: — Lakše, momče, lakše! N ije odavlen lahko vatre dobiti.
Nego, ako misliš glavu iznijeti, hajde pogubi cara u Stambolu, pa
ćemo ti dati vatre, a drukčije nećeš ni glave iznijeti, a kamo li
vatre! — Prođite se toga, ako boga znate! — odgovori im on. —
Kako ću ja pogubiti cara, kad odavde do Stambola ima četeres
konaka? — Ništa za to, — odgovori mu divski starješina. — Ja ću
ti dati divsku poštu, koja će te za tri dekike odnijeti u carsku
sobu.
Kad se on viđe u čudu i neimade kud, pojaše diva i za tili čas
stignu u Stambol. Tu ga div skide sa sebe i reče mu: — Hajde
sada polahko, pa snimi caru sablju iznad glave i njome ga posijeci!
Momče se primače caru, snimi sablju, razmahnu na cara, a udari
diva, te ga na dva komada presiječe. Onda ostavi sablju, snimi
caru polahko prsten s ruke i pokrade se iz odaje.
Kad se braća pokraj jezera probudiše i brata ne nađoše,
pomisliše da ga je aždaha izjela, te se tužni i žalosni razidoše na
dva kraja svijeta.
A kad se car ujutro probudi i vidje diva, začudi se čudom,
te naredi da mu traže izbavitelja, ali ga nigdje naći ne mogoše.
Onda car skupi sobet, na kome se dogovore, da po svom carstvu
podignu hanove, u kojima će svak džabe prenoćište i hranu do­
biti samo da ispriča što je u životu doživio.
Nakon nekoliko godina sastanu se u takom jednom hanu u
Stambolu sva tri brata, a da jedan za drugoga nije ni znao i da se
nijesu mogli poznati. Od sve trojice dođe najprije na red najstariji
brat da priča, te počne svoje doživljaje pričati, kao što je već u
ovoj pripovjetci do sada rečeno: kako je imao braću i sestre, kako
su sestre razudali, kako je na jezeru aždahu ubio i jednog brata
izgubio. A za dokaz svega toga izvadi iz džepa uši od aždahe i
pokaže ih. Kad je došao red da priča srednji brat, on ispriča sve
kao i najstariji i za potvrdu svega toga izvadi dvoje uši od dvije
glave aždahine i reče: — Ovo će, mutlak biti moj brat! — te skoči
i izljubi se sa najstarijim bratom. Onda poče najmlađi pričati sve
što je doživio. Kada poče pričati o divovima, uzvrpolji se handžija,
te zavika: — Pričaj brzo, ako boga znaš! — Kad on sve ispriča izva­
di, za potvrdu svega, troje uši od glave aždahine i carski prsten.
Kad handžija sve sasluša i viđe prsten, hoćaše ga odmah voditi
pred cara, ali on ne htjede, nego se najprije poznade sa braćom i
izljubi, pa onda sva trojica pođoše zajedno pred cara. Kad se car po
prstenu uvjeri da je našao svoga izbavitelja, obdari mu bogato bra­
ću i otpusti ih, a njega zadrža kod sebe, dade mu svoju kćer, sulta­
niju, za ženu i postavi ga muhur-sahibijom.

278
 Mula-Mustafjj, tako mu je bilo ime, kao muhur-sahibija i
carski zet i ljubimac, uživao je sva blaga zemaljska, ali ni ovo ne
potraje dugo. Poslije godinu dana spremi se car na ćabu. Na po­
lasku dade zetu svome sve ključeve od prostranijeh saraja i je­
dan ključ za pas od »čelik kule«, za koju mu strogo zaprijeti da je
ne otvara po živu glavu, jer je, veli, u nju zatvorio Ateš Perišu,
koji mu je bio ugrabio sultaniju, biva njegovu ženu. — Pola me je,
— reče, — carevine moje stao, dok sam ga uhvatio i u onu kulu
zatvorio.
Pošto car otiđe na put, muhur-sahibija pregleda sve magaze
i odaje od saraja, koje do tada nije bio vidio. Najposlije uze ključ
od »čelik kule«, pa reče u sebi: — Kad se nijesam bojao aždahe i
kad sam mogao svladati diva, a čemu bih se bojao toga Ateš
Periša? — I nadari ga đavo te otvori kulu; ali čim se vrata
otvoriše, Ateš Periša puhne, te ga preko zidina dvorskih preturi,
uleće u saraje, ugrabi mu sultaniju i pobježe s njome, bog te sam
pito kuda.
Kad se car povrati sa ćabe i viđe šta se dogodilo, žao mu
bijaše veoma kćeri, ali ni njemu ne mogaše ništa: šta ćeš, život
mu je izbavio. Ali Mula-Mustafa ne htjede mirovati, nego zamoli
cara, da mu dade dosta blaga da ide potražiti Ateš Perišu. Car
ga od toga dugo odvraćao, ah se on ne dade ni osoliti, no hoće
svakako da ide. Kad to vidje car, dade mu dosta blaga, pa ga pusti
da hairli krene u svijet.
Putovao je dugo, i svukud je za Ateš Perišu raspitivao, ah mu
niko ne umjede za njega kazati. Najposlije dođe na jedno veliko,
široko, pusto polje. Na cijelom tom polju nije nigdje ništa bilo
osim nasred njega jedna kula od sedam tavana, na kojoj nije
bilo nigdje vrata, do pod vrhom nekoliko pendžera. Pred kulom
vrelo bistre vode, a više njega jabuka rumenika. Onako umoran
i žedan sjedne on pod jabuku da se odmori i da se vode napije.
Ne potraja dugo, otvori se na kuli pendžer i pomoli se momki-
nja. Cim ona vidje Mula-Mustafu, povrati se natrag u kulu i dozove
hanumu: — Hanuma, hanuma! Da vidiš pod kulom jednog mom­
ka! Koliko je nalik na tebe, ja bih rekla da ti je brat! — Hanuma se
primače pendžeru i pozna brata. — Jest, vallahi, baš moj brat,
najmlađi i najdraži, Mula-Mustafa!
Tu mu se ona javi, pa, kad se poznadoše, spusti mu nekakvu
spravu, te ga izvuku gore u kulu. Pošto se za zdravlje upitaše
reče joj brat otklen je i zašto je došao, a ona mu odgovori: —
One noći, kada ste me dah, odvede me moj čovjek nekakvom
čudnovatom silom, te me zatvori ovđe. Moj je čovjek car od gavra­
nova. Meni je lijepo. Imam svega. Samo sam se vas uželjela, pa, eto,
šučur bogu, i ta mi se želja ispuni. A ti tražiš Ateš Perišu? — Da!
— Bogme ćeš ga mučno naći. Moj ga čovjek traži sa svom svojom
silom, ama mu ne more ništa. Sad će mi čovjek doći. Nego će,
može biti, doći ljut iz boja, pa se sakri u ovu drugu odaju, da te što
ne urezili.

279
 Tek što se on sklonio i mrak se počeo hvatati, doleće vrana
i pade na kulu, a cijelo polje pritište jato gavranova. Onaj što je bio
pao na kulu, strese sa sebe perje i osta čovjek kao i ostali ljudi,
i uljeze u kuću. čim je uljegao u kulu, zavika ženi: — Meni ovđe
miriše insansko meso. Ko ima u kuli? — Ima moj brat. — A je
li najstariji? — Nije no najmlađi. — E, kad je najmlađi, hajde ga
zovni da dođe. A da bijaše najstariji, ne bi više stariji bio!
Kad se zet i šura sastadoše, o svačem su se razgovarah. Mula-
-Mustafa ispriča kako mu je Ateš Periša ženu odveo, pa kako je po­
šao da ga traži. I zamoli ga za pomoć. — E, moj dragi, — reći će
mu car od gavranova, — ja ti za njega ne znam ništa kazati. Nego
ujutro porani, pa se uputi uprav istoku! Do podne ćeš, ako dobro
uziđeš, naći ovako jedno polje, ah mnogo više i na njemu kulu
od devet tavana. Tu ti je srednja sestra za zmajskim carem. Ako
on šta ne znade za Ateš Perišu, drugi ti ne more kazati.
Mula-Mustafa jedva dočeka zoru, te se pozdravi sa sestrom i
zetom, i nastavi put dalje. Oko podne stiže na jedno veliko, pusto
polje. Nasred polja kula od devet tavana, a pod njom vrelo bistre
vode i jabuka rumenika. Mula-Mustafa sjede ukraj vode, pod
jabuku da se odmori i vode napije. Ne potraj a dugo, otvori se na
kuli pendžer i opet se pokaže momkinja, kao i prije. Čim ona
vidje Mula-Mustafu, vrati se natrag i povika: — Hanuma, hanuma!
Da vidiš jednog mladića pod kulom! Koliko je nalik na tebe, ja
bih sto puta rekla da ti je brat! — Hanuma se primakne pendžeru
i pozna svoga najmlađeg brata: — Jest vallahi, baš moj najmlađi
i najdraži brat Mula-Mustafa!
Sad mu njih dvije spuste brže bolje nekakav konopac, te ga
izvuku gore. Pošto je gore izišao i sa sestrom se upitao za zdravlje,
ispriča on sve sestri poradi čega je došao, a ona njemu kako su
je dobro udomili. — Ja sam, — reče, — udata za zmajskog cara.
Svega imam. Jedino sam vas požehla. Moj je čovjek otišao jutros
sa zmajevima da traži Ateš Perišu, koga i ti tražiš. No se ukloni
u drugu odaju! More doći ljutit iz boja, pa se bojim da te ne
urezili!
Tek se Mula-Mustafa uklonio u drugu odaju, stade jeka iz
prijeka. Zmajevi se počeše po polju iskupljati, a car zmajski pade
na kulu, pregleda zmajeve, skide sa sebe zmajsko odijelo, te osta
čovjek kao i ostali ljudi, pa uljeze u kulu. Čim uljeze ženi u odaju,
zavika: — Ima li ovđe pitomoga mesa! — Ima moj brat. — A koji
je? Je li najstariji? — Nije, no najmlađi! — E, kad je najmlađi,
zovd ga! Neka dođe amo. A da bijaše najstariji, ne bi ga više gle­
dala. — Žena se diže, te zovnu Mula-Mustafu. On uljegne, a zmajski
ga car lijepo dočeka i sa njime se upita. Pošto večeraše, ispriča
Mula-Mustafa sve zmajskom caru radi čega je došao i zamoh ga
da^ mu kaže ako zna šta za Ateš Perišu. — Prođi se ti njega! —
reče mu zmajski car. — Kad ja sa svojim zmajevima ne mogu na
kraj sa njime izaći, niti saznati kuda luta. — Onda ga stane sva­
kako odgovarati od toga puta i nagovori ga da se vrati kući. Ali
se Mula-Mustafa ne da nagovoriti, no jednako hoće za Ateš Perišom.
Kad zmajski car vidje da ga ne more razbiti da ne ide, reče mu:
—Dobro! Ujutro podrani iz moje kule, pa ćeš do podne stići na
jedno polje, mnogo više i prostranije od ovoga moga! Na polju je
kula od dvanaest tavana. Tu ti najmlađa sestra za orlujskim carem.
Orlovi daleko dopiru. Moglo bi biti, da će ti oni štogod za Ateš Peri­
šu kazati.
Sjutra rano ustane Mula-Mustafa, pozdravi se sa zetom i se­
strom, te nastavi put dalje. Kada bi oko podne, obre se on na
jednom velikom nepreglednom polju. Nasred polja kula od dva­
naest tavana; ni od kuda vrata, samo pod vrhom nekoliko pendžera.
Pod kulom vrelo bistre vode, a više njega jabuka rumenika. Taman
on sjeo i odmorio se pod jabukom, dok se istom otvori pendžer, a
ukaza se na njemu momkinja, pa zavika: — Hanuma, hanuma! Da
vidiš jednog čovjeka pod jabukom! Ja bih se sto puta zaklela, da ti
je brat.
Kad hanuma pogleda dolje, odmah pozna svoga brata: —
Jest, vallahi, Mula-Mustafa, najmlađi i najdraži moj brat! —
Onda njih dvije spuste njemu zembilj, te ga nekako gore izvuku.
Kad Mula-Mustafa vidi svoju sestru i upita se za zdravlje sa njom,
zapita je, kako joj je. — Meni, šučur bogu, lijepo, ne more biti
ljepše! Samo sam željna našega svijeta. Imam svega. Moj je čovjek
orlovski car, pa se ima nekoliko dana pojavio nekakav Ateš Periša,
pa se jutros diže da ga goni. — Bogme i ja tražim Ateš Perišu, —
odgovori joj Mula-Mustafa, pa jo j sve redom ispriča šta je doživio.
— Ukloni se u ovu drugu odaju. More biti da će mi čovjek iz boja
ljutit doći, pa bi te mogao što ureziliti.
Istom se Mula-Mustafa skloni, a kula se zadrma. Na kulu
pade orlušina, a cijelo polje orlovi pritiskoše. Orlušina pregleda
orlove i strese sa sebe orlovske haljine, pa osta čovjek kao i ostali
ljudi, te uljeze ženi u odaju. Čim u odaju uljeze, zavika: — Ovđe
ima pitomoga mesa. — Ima moj brat. — A koji je? Je li najstariji?
— N ije nego najmlađi, Mula-Mustafa! — E, dobro, kad je najmlađi,
neka dođe! Da je najstariji, ne bi se više glave nanosio! — Hanu­
ma se diže, zovne brata da uljegne caru. On ga lijepo dočeka.
Za večerom ispriča Mula-Mustafa orlovskom caru zbog čega
je došao i zamoli ga da mu kaže ako šta zna o Ateš Periši. — Ja
mu kraja ne mogu da nađem, — odgovori orlovski car, — ama ima
u mojoj vojsci starijih orlova, da ako koji znadbudne.
Mula-Mustafa jedva dočeka zoru. Kad se podobro svanu, iziđe
s carem iz kule, pa car zviznu na nekakvu veliku košćurinu, a sve
polje pritiskoše orlušine. — E, more, znade li koji, gđe je kula
Ateš Periše? — zapita čar orlove. Orlovi gledaju. Nema. Ne zna
ni jedan. — Jeste li se svi skupih? Ima li još koji da je ostao?
— Ima jedan stari. Ostario je, pa nije mogao doći, nego je ostao
za morem pijesak zobljući. — Odmah da ste ga donijeli! — Car
ko car. Njegova se sluša. Podiže se desetak orlova, te ti onoga,
što bi dlanom o dlan udario, donesoše. Car ga zapita: — E, stari,
znaš li ti šta, gđe je kula Ateš Perišina? — Znam. — A bi li mogao
ovoga čovjeka do kule odnijeti? — Bogme ne bih, jer sam opao
i obrđao. E, da ja mogu do kule doći, odmah bi se pomladio, jer na

281
putu imaju dvije planine koje se jednom u godini rasklapaju, pa
ko bi tamo bio kad se rasklope, onda bi mogao lahko proći. A
među njima ima živa voda, pa ko se u njoj okupa, odmah postane
mlad. Ja, što ne bih izio deset ovnova, da mi krila narastu, ne bih se
smio tamo uputiti. — Kad to Mula-Mustafa začu, odmah povika:
— K olji zaboga! Ja ću sve platiti.
Car pristane i za deset dana zakolje starom orlu deset ovnova.
Poshje deset dana, zapita car staroga, hoće li ići, a on mu odgovori
da bi mu trebalo još barem pet ovnova izjesti, da mu se mlado
perje dobro utvrdi, pa da bi onda krenuo. Car pristade i na to, te
zakolje starome još pet ovnova. Kad i to izjede, reče Mula-Mustafi,
da mu se ispenje na leđa i ponese sa sobom pušku i malo baruta.
Kad krenuše na put, zamole stari orlovi svoga druga, da i njima
donese životvome vode, te mu objese oko vrata jednu bočicu.
Orao se sa Mula-Mustafom podiže, te su srećno putovali.
Taman oni k onijem stijenama, kad se stijene na njihovu sreću
otvoriše. Oni srećno prođu između njih, a orao se okupa u vodi,
te se odmah pomladi, a svojijem drugovima natoči vode u bočicu.
Nijesu mnogo dalje putovali, kad dođoše do jedne velike stijene.
Orao tu spusti Mula-Mustafu i reče mu: — Eto ti kule Ateš
Perišine! Onda se digne i ostavi sama Mula-Mustafu. Mustafa se
prikri u jedan šiprag, blizu stijene, te čekaše oklen će Ateš Periša
izaći ili uljeći. Kad bi pred večer stade tutanj zemlje. Eto ti Ateš
Periše na njegovu tronogu konju. Kad dođe do stijene, sjaha sa
konja, te rukom podiže stijenu, te se i on i konj uvukoše, a stijena
se namjesti kao i prije. Ne zna se, ili se je Mula-Mustafa više
začudio ili prepao, ali pomenu boga i veli: — Idem pa idem, pa
šta bilo, da bilo!
Tu, u šipragu, naloži vatru i prenoći, a ujutro, pošto se dobro
sabra, krenu upravo pećini Ateš Perišinoj. Oko pećine stane na
sve strane gledati, dok najpošlje ne vidje jednu rupu. Kad pogleda
kroz nju, ima šta i vidjeti: unutrima pukla livada, a na kraj nje,
dvori da ne mogu biti ljepši, a pod njima njegova žena, sultanija.
Kad vidje Mula-Mustafa svoju ženu, ote mu se nehotice, te je zovnu
po imenu. Čim ona to ču i poznade glas svoga dragoga Mula-Mu-
stafe, doleće mu brže bolje na rupu. Pošto se za zdravlje upitaše,
nauči je on, da pita Ateš Perišu u čemu mu je snaga, pa veli: —
Dobro zapamti šta će ti kazat, da mi rekneš sjutra, kad dođem.
Kad uveče dođe Ateš Periša kući, stane mu se žena ulagivati.
Žena ko žena. Ta ona je prevarila i pejgambera Adema. Stane
ga milovati i ljubiti, dok ga najpošlje ne zapita: — U čemu ti je, bo­
ga ti, snaga? — A što to pitaš? — E, kako ne bi pitala! Što god imam,
sve mi je tvojom snagom stečeno. — E, pa kad si rada znati, moja
je snaga u onoj metli. — To ona dobro upamti, pa kad sjutra Ateš
Periša ode, kaza ona sve Mula-Mustafi što joj je Ateš Periša rekao.
— Laže, — reče joj Mustafa. — Ama ništa zato. Što god imaš
nakita: zlata, srebra, bisera i dragog kamenja, sve nakiti na metlu,
pa je onda metni u vrh sobe, a kad te Ateš Periša zapita, zašto
si to uradila, reci mu: — Kako neću, boga ti, tvoju snagu okititi!

282
 Tako ona učini, pa kad dođe uveče Ateš Periša i vidi metlu
uvrh sobe okićenu, zapita je: — Šta si ovo uradila? — E, pa eto,
tvoju snagu sam okitila, jer bez tvoje snage ja ne bi imala što
imam. — E nije moja snaga u ovoj metli, nego u ovome mom čibu-
ku, — reče Ateš Periša. Kad se sultanija sastala drugo jutro s Mu-
la-Mustafom, reče mu šta je Ateš Periša rekao, da njegova snaga
nije u metli nego u čibuku. — Kuša te, jesi li mu vjerna, a laže.
Ama, svejedno! Snimi sve one nakite sa metle, pa ih metni na čibuk,
i dobro pazi šta će ti reći! — Tako ona učini a Ateš Periša joj reče
da njegova snaga nije u metli, ni u čibuku, nego u onome velikom
bardaku, što se iz njega vino pije. Treći dan ispriča ona Mula-
Mustafi šta je Ateš Periša rekao a on joj odgovori, da nakite skine
sa čibuka i metne ih na bardak, pa opet da dobro pazi šta će joj re­
ći. To ona tako učini a kad Ateš Periša uvidi da mu je vjerna, reče
joj: — E, ženska glavo! Vidim da si mi vjerna i da me voliš. Stoga ću
ti kazati da m oja snaga nije niti u metli, niti u čibuku, niti u barda­
ku, nego u mome konju tronogu. Tu dolje, na niže, ima jedno
jezero. Iz njega izlazi svake godine kobila te se oždrijebi. K o bi
ubio kobilu a ždrijebe uhvatio, bio bi jači od mene, jer ja nisam
kobilu ubio, nego ždrijebetu jednu nogu odbio i tako ga uhvatio.
To ona sve lijepo upamti i sjutra ispriča Mula-Mustafi. Kad to
on ču, potpraši pušku i uputi se k jezeru. Tek što je on sjeo i
otpočinuo pokraj jezera, uzmuti se jezero, a iz njega iskoči kobila
i oždrijebi se. On skoči, nanišani, opah pušku put kobile, puška
sastavi, puče posred očiju. Ha! E sad je lahko. Poleti te uhvati
ždrijebe i metne ga u jednu pećinieu blizu pećine Ateš Peršine.
Jest, ah čim ćeš sad ždrijebe hraniti? Još je ludo, pa neće trave.
Ko jadan, ko žalostan, otiđe na rupu, te zovne ženu. Kad ona dođe,
zapita je ima li šta s mlijekom. — Imam, — reče, — jednu kravu,
pa se od nje svi hranimo i suviše konj tronog. — A bi li meni mog­
la dati? — Bi, — veli, — pa makar meni i manjkalo. — Te skoči
i donese mu nekoliko u ćasi i kroz rupu mu dodadne.
Kad on stade sa tim mlijekom ždrijebe hraniti, začudi se
čudu, jer za petnaest dana uzraste vehki konj, veći nego i Ateš
Perišin tronog. Kad ovo vidje Mula-Mustafa, reče u sebi: — Vala
ću sad uzjahati i svoju snagu okušati. — što smisli, to i učini.
Uzjaše, doćera pred pećinu i pokuša bili je mogao podignuti.
Kad, nu čuda: što je Ateš Periša mogao na jednoj ruci dignuti, to
on digne na malom prstu. — E, sad gđe si, Ateš Periša? Evo me, da
ti izađem na mejdan!
Pričeka ga pred pećinom. Kad se uveče Ateš Periša vraćao
kući, opazi Mula-Mustafu gdje ga čeka nasred puta. Odmah se
sjeti prevari; ama ne imade kud, kamo, do prikupi dizgine tronogu
i udari na Mula-Mustafu. Ali Mula-Mustafa ne budi lijen, no ga do­
čekaj, ubi, i obori s konja. — Ej, kuku meni! Ko god ženi vjerovao,
ovako prošo! — izusti Ateš Periša pri zadnjem uzdahu.
Mula-Mustafa uzme njegova tronoga, uzjaše na njega svoju
ženu sultaniju te odjuri u Stambol. Tu su lijepo živjeli sve do svoje
smrti. Ako još nisu umrli, onda su živi i danas. Gdje su, da su, nije
im ružno.

283
 NOĆNICA

Bio car, pa imao vrlo lijepu kćerku koja je svaku noć iscijepa­
la po jedne haljine i poderala po jedne žute čizme.
To se dodija caru, te počne raspitivati sluškinje, da li znaju,
da ona, može biti, ne izlazi kuda po noći, pa tako podere haljine
i čizme. Sluškinje su ga uvjeravale da careva kći nikuda ne izlazi.
Ali im on ne vjerovaše, nego postavi stražu koja će po cijelu noć
stajati pred vratima i paziti, izlazi h mu kći noću iz sobe. No i to
ne pomože. Čizme i haljine svako božije jutro poderane, pa po­
derane.
Ražljuti se car, pa, da bi kako ušao u trag, pošlje glasnika da
narodu objavi: Ko bi mogao kazati, kuda njegova kći noću ide i
kako haljine cijepa, da će mu je dati za ženu.
Kad se ovaj glas raznese po carstvu, počnu dalaziti junaci sa
svijeh strana da čuvaju carevu kćer. Ali niko nije mogao dokučiti
kuda se ona noću dijeva. Toliko se samo doznalo, da se ona svako
veče tako lijepo obuče, da je nestane, a niko ne mogaše vidjeti kad
ni kuda: u zoru je zateku u sobi s pocijepanim haljinama i podera­
nim čizmama.
Pođe najposlije neki siromašak da čuva carevu kćer, ne bi li
ga sreća poslužila, da što sazna. U putu dođe na jedno široko
polje i nađe tri brata koji hoće da se iskrve tukući se. Pošto im
nazove boga, zapita ih, zašto se tuku.
— Što nas pitaš, vele mu braća, kad nam pomoći ne možeš?
— Može biti da mogu, odgovori siromašak, samo mi kažite
oko čega ste se pobili.
Onda mu najstariji brat kaže, kako im je poslije očeve smrti
ostalo tri stvari: ćilimac, kapa i palica, pa nikako ne mogu između
sebe da ih podijele.
Nasmija se siromašak, pa im reče:
— Pa oko tijeh sitnica se vi bijete?
— Nijesu to sitnice, brate, odgovoriše braća, nego stvari od
velike i velike vrijednosti. Svaka od njih ima osobitu silu. Kad
sjedneš na ćilimac, možeš otići kud želiš; kad ustakneš kapu na
glavu niko te ne vidi; a palicom možeš probiti kroz kamen i že­
ljezo.
— E, kad je tako, onda među vama mira nema, niti se vi sami
možete podijeliti. Nego, ako ćete mene poslušati, ja ću vas časom
izmiriti i podijeliti da će svima biti pravo.
— Pa de kaži kako? rekoše sva trojica u jedan glas.
— Evo ovako. Izmaknite se na ono brdašce, pa ondje stanite u
red. Kad ja rukom mahnem, vi potrčite, pa koji prvi do mene dođe,
onome ću dati ćilimac, koji drugi stigne, onome ću dati kapu, a
pošljednji će dobiti palicu.
Zamisle se zavađena braća, pa, najzad, slože se i pristanu na
to. Predadu siromašku svoju očevinu pa se upute na brdašce. Kako
su se oni odmaknuli, siromašak brže bolje metnu kapu na glavu,
sjedne na ćilimac, palicu uzme u ruke, pa pomisli da mu je biti
u carevu dvoru, i u taj mah ga nestane.

284
--------------------------------------------------------------------------------------------------------

Kad je doletio pred carev dvor, skine s glave kapu, siđe sa

ćilimca, lijepo ih savije i metne u njedra i prijavi se caru, da je
došao da čuva njegovu kćer. Car mu dopusti.
Kad dođe veče i sve se u dvoru smiri, legne siromašak pred
vrata careve kćeri, izvadi iz njedara kapu, metne je na glavu i tako,
nevidljiv, poče motriti i slaktiti. Oko neko doba noći otvoriše se
tiho sobna vrata, a iz sobe se pomoli careva kći lijepa kao gorska
vila. Novo odijelo sve trepti na njoj. Cim prekorači prag, navuče
žute čizme, pritvori za sobom vrata, pa nečujno, kao sjenka, prođe
kroz dvor i izađe napolje, a da je niko ne vidje — osim siromaška.
Odmah ti on izvadi i ćilimac iz njedara, sjede na nj, palicu
stište u ruke i poželje, da se stvori kod nje.
Izišavši iz carskoga dvora, išli su dugo vrijeme jedno za dru­
gim, careva kći lebdeći najprijed a za njom siromašak pod nevi­
dljivom kapom.
Tako dođe careva kćerka u jednu lijepu livadu, pa reče:
— Skloni se, travo, da prođem.
Na to se trava razmakne i careva kćerka prođe, a siromašak
za njom. Siromašak se maši i uzbere trave, pa je metne sebi u
njedra. Na to trava progovori:
— I dosad si, careva ćerko, prolazila, ali mi nijesi štete činila.
Careva se ćerka začudi, šta će to biti, obazrije se, ah ne vidje
nikoga za sobom, pa pođe dalje.
Potom dođe careva kći u jednu divotnu baštu u kojoj je bilo
svakojakih drveta sa voćem od zlata i dragog kamenja. Careva
kći progovori:
— Uklonite se, drveta, da prođem.
Odmah se voćke maknuše u stranu i načiniše joj stazu. Siro­
mašak sve za njom, maši se za grane i uzbere voća od zlata i dra­
gog kamenja, pa ga metne sebi u njedra. No drveta odmah na to
progovoriše:
— I dosad si, careva ćerko, prolazila, ali nam nijesi štete
činila.
Začudi se careva kći, što to može biti, pa se obazre ali za sobom
ne opazi ni žive duše, pa pođe dalje.
Malo zatijem dođe careva kći na more, pa reče:
— Ukloni se, more, da prođem.
Voda se odmah razmakne i careva kći pođe kao po suhu, pa
i siromašak za njom. Tu siromašak vidi na dnu lijepih bisernih
školjaka, uze nekoliko zrna bisera i metne ih u njedra. Onda more
progovori:
— I dosad si, careva ćerko, prolazila, ali m i nijesi štete
činila.
Na to se trgne careva kći i uplaši, pa pomisli, šta bi to moglo
biti, kad ona nije nikakve štete učinila. Opet se obazre, ali, kad
nikog ne spazi, umiri se i pođe dalje.
Kad izađoše na brijeg, puče pred njima poljice a na sred
njega stoji visok jablan a kod korijena mu kamena ploča. Careva
kći udari triput čizmom po ploči, ploča se diže, a pred njom se
otvori jaz. Careva kći se spusti u jaz, a ploča se nad njom za­
tvori.

285
 Onda siromašak potegne svojom palicom, udari po ploči, a
kod se ona otvori, siđe i on dolje, pa za djevojkom nazorice. Kad
dolje, ima tu šta i vidjeti! Krasni dvori, visoki pa prostrani: odaje
i dvomice se nižu jedna za drugom u nedogled, a u njima sve trepti
od zlata i dragog kamenja. Svjetiljke kao sunca osvjetljuju ove
dvore, sve se sjaji i blješti, da ne možeš očima gledati. Vas dvor
je pun nekog svijeta, sve same vile i vilenjaci. Sluge kao na krilima
lete ovamo onamo i poslužuju goste.
U jednijem sobama su postavljene bogate sofre za goste.
Sve najljepša jela i pića u zlatnom posudu na soframa u najvećem
izobilju. Gosti zasjedoše prvo za stolove, te se založiše jelom i
pićem. Siromašak sve to gleda, pa pomisli, što bi gladan ovdje
stajao kod ovakvog jela, pa se ponudi sam. Počne uzimati sa stola
sve najljepše zalogaje, baš sve što mu srce zaželje, i piti rumeniku
vino iz kojeg iskre skaču. Gosti glede kako ispred njih jela nestaje,
kako se čaše pune i prazne, glede pa se čude, jer ne vide ko to
čini. No još se većma začude kad odjednom nestade ispred njih
zlatnih čaša iz kojih su pili. Dok su se oni čudili, siromašak je te
dragocijenosti trpao sebi u njedra.
Carevu kćer je još na vratima dočekao jedan mladić, lijep
kao upisan. To je bio sin vilinskog cara. Kako je ona ušla, uzeše
se pod ruku i sjedoše u jedan ugao. Tu su se razgovarali, šalili
i smijali, dok su drugi jeli i pili. Njima nije trebalo ni jela ni pića,
nego bi gledali jedno u drugo i gladni i žedni.
U to zaguđe odnekuda neka nebeska svirka. Svi gosti poustaja-
še od stolova i pođoše na glas svirke, pa i careva kći sa sinom
vilinskog cara, a siromašak za njima. Uđoše u veliku, veliku dvor-
nicu. Unaokolo stubovi od slonove kosti, na stubovima se nadvio
svod kao nebo, a na svodu sjaje na srijedi sunce, a oko njega
mjesec i zvijezde. Odozgor bruji svirka kao da anđeli s neba u
harfe sviraju. Vile i vilenjaci se pohvataše u kolo i počeše igrati.
Povede se kolo vilinsko, isprva lagano, pa sve brže i brže.
Čini se kao da igrači ne staju nogama na tle, kao da kolo lebdi,
kao da ga zvuci svirke lelujaju tamo i ovamo. Svirka bruji sve za­
nosnije, a igrači i igračice igraju sve plahovitije. Najzad, kao da
uđe bijes u njih, počeše skakati. Među svjema careva kći kao da
dođe u pomamu. Uhvatila se do sina vilinskog cara, jedno drugo
potstiču, skaču, skaču, povode se čas desno čas lijevo. Na carevoj
kćeri odijelo sve puca a žute čizme se sve raspadaju. Od lijepe
haljine koju je obukla kod kuće visili su sada samo dronjci.
Tako se igralo sve do bijele zore. A kad zapjevaše prvi pijetli,
svirka se odjednom ugasi, kolo se raskide, vile i vilenjaci pođoše iz
dvomice u sporedne sobe i za tih čas ih svijeh nekuda nestade.
I careva kći pođe a prati je njen igrač. Na izlasku iz podzemnog
dvora se zagrliše i poljubiše. Ona izađe kroz onaj jaz napolje, a
siromašak sve za njom. Sve istijem putem vrate se natrag i u
sami rasvitak dođu u carev dvor. Careva kći nečujno uđe u svoju
sobu i mrtva umorna legne u krevet. Siromašak skine kapu s
glave, ćilimac i kapu savije pa u njedra, palicu pred sebe i legne
na svoje staro mjesto pred vratima.

286
 Kada svane i sunce grane, pozove car siromaška preda se,
pa ga zapita, eda li je što doznao. Siromašak mu kaže sve što je
vidio, ispriča kuda mu je kći noćas išla, šta je radila, zašto su
joj haljine pocijepane i kako je on nju na noćnom putu pratio.
Car se neobično začudi, kada je sve ovo čuo, te dozove i kćer
pa je zapita, gdje je noćas bila i kako je haljine pocijepala. Ona
mu odgovori da je cijelu noć bila u svojoj sobi. Onda car namignu
na siromaška, te ovaj djevojci sve u oči kaže, gdje je noćas bila
i šta je radila.
Cujući sve ovo, careva se kći u prvi mah veoma iznenadi ali,
misleći da je sve to samo zamka, jer otkuda ovaj siromašak ili iko
na svijetu može nju pratiti na njenoj noćnoj šetnji i dospjeti u
podzemni dvor, udari u bah i osta pri tom da noćas nikuda iz
dvora nije izlazila.
Onda joj siromašak sasvijem potanko kaže kud je išla, šta
je govorila, šta su rekli trava, drveće i more, i izvadi iz njedara
dokaze da je i on išao za njom istijem putem, pokaže joj čaše i
posuđe s gozbe i kaže joj s kim je igrala i kako je bilo na igranci
u podzemnom dvoru. Sada i careva kći razumjede zašto joj se tu­
žila trava, drveće i more, što sinoć nije razumjela. Viđe da su joj
uhvatili trag i da već nema kud, zastide se i ode u svoju sobu.
A car, uvjerivši se da je sve istina što je siromašak rekao, učini
što je obećao i da mu svoju kćer za ženu.

PIJEVAC NA DIVANU

Bio đed i baba, pa baba imala kokoš a đed pijevca. Pa kokoš

babi snijela nekoliko jaja, a đed vidio pa zaiska u babe dva tri
da mu dade. A baba mu veli: — Ne dam, Boga mi, ni jednoga; eto
ti pijevca pa ga oćeraj nek ti donese jaja. — A kad đed čuje,
išćera pijevca pa ga zaćera preko polja. A pijevac pomisli: — Kud
ću ja sad? Vjere mi, idem caru na divan pa ću mu pjevati. — Pa
otale pođe preko polja, pa srete lisiou. A lisica pita pijevca: —
Đe ćeš to, pjevo? — Idem caru na divan. — I ja ću s tobom, — reče
lisica. — Hajde, ama ćeš šuštati. — Neću. — E hajde kad nećeš. —
Idući putem zavika lisica: — Ja sustak pjevo! — Pa hajde se meni
zavući pod krilo! Te mu se zavuče pod krilo. Idući pjevo dalje sre­
te vuka pa ga vuk pita: — Đe ćeš to, pjevo? — Hoću caru na
divan. — I ja ću s tobom, moj pjevo. — Sustaćeš ti. — Neću! Kako
ću ja šuštati na četiri noge, a ti na dvije? — Pa hajde! — I otale po­
đoše idući dalje, dok zavika vuk: — Sustak ja, pjevo! — E hajde
mi se zavući pod krilo. — Pa mu se vuk zavuče. Idući dalje sretu
mijeh vode đe se valja, pa zapita pijevca: — Đe ćeš to, pjevo?
— Idem caru na divan. — I ja ću s tobom, moj pjevo. — Sustaćeš!
— Neću! Kako ću ja šuštati valjajući se? — Pa pođu idući nekoliko,

287
dok zavika mijeh: — Sustak ja, pjevo! — E hajde mi se ispenji
na leđa među krila pod perje, pa lezi. — Mijeh se ispenje, pa
leže među ikrila pijevcu pod perje. Idući malo dalje pjevo, sretu ga
ćele pitajući ga: — Đe ćeš to, pjevo? — Hoću caru na divan. —
I mi ćemo s tobom, moj pjevo. — Sustaćete. — Kako ćemo mi
krilate šuštati? — E pa kad nećete, hajte! — Idući putem dok za-
vikaše ćele: — Sustasmo mi, pjevo! — E hajte mi se zavucite u
perje. — Ćele se zavukoše, a pijevac pođe malo dalje, dok ugleda
careve dvore. Pa dođe pred dvor i zapjeva: — Kukurijeku! Caru na
divan, caru za inad! — Kad to čuje car, zavika svoje sluge: —
Idite ufatite onu pjevčine, pa ga metnite među moje gigove i
tukce neka ga ubiju! — Sluge odmah ufatiše pijevca, pa ga metnu-
še u gigove i tukce. A pjevo pušti lisicu pa sve pognjavi gigove i
tukce. Pa opet zapjeva: Kukurijeku! Caru na divan, caru za inad!
— To čuje car pa zavika: — Idite ga nosite u moje hatove i moje
konje, neće li ga ubiti. — Sluge uzmu pjeva, pa ga ture u hatove,
pa odu. A pjevo pušta vuka, pa sve pokla hatove i ostale konje, pa
opet zapjeva: — Kukurijeku! Za inad, caru na divan! — A car
opet zavika: — Ama idite ga ufatite, pa naložite vatru, pa ga
metnite pod sač nek se ispeče, kad ga nijesu šćeli ubiti gigovi ni
tukci, niti pogaziti moji hatovi ni konji! — Sluge časom nalože vat­
ru, pa uzmu sač te ga zapreću. A pjevo pušta mijeh vode te svu
vatru pogasi, pa se izvuče. Pa opet zapjeva: — Kukurijeku na divan,
caru za inad! — Kad to čuje car, prasnu na svoje sluge: — što vi
ne učiniste što vam ja rekoh? — Sluge reku: — Ama smo učinili,
Boga nam, ama svedno evo čuda! Turi ga u gigove i tuke, pa sve
pobio. N i to nam nije vama za čudo. Vet_nam je za čudo kako
je pokl’o hatove, a za sve kako je pogasio vatru. — Car zavika:
— Zar je to sve on učinio? — Jeste care, tako nam Boga! — Brže
amo doneste ga, ja ću njemu kazati. — Donesoše ga a car sjede na
njega da ga uduši. A pjevo pušta čele, a čele počeše cara žacati,
a car se raskrivi pa skoči: — Aj, zlatni pjevo! Kupi za Boga! Na
svaku ću ti perku svezati po dukat. — A kad to čuje pjevo, pokupi
čele, pa car odmah dozva sluge te mu na svaku perku dukat sve-
zaše. Pa otale pođe pjevo, pa hajde, hajde, dok dođe svojoj kući,
pa izleti na pante, pa zovnu svoga đeda: — Steri, đedo, kabanicu,
da ti tresem dukate! — Kad to čuje đedo, uzme kabanicu pa pro-
strije, a pjevo se trehne a dukati pospu đedu po kabanici dok mu
po nje natrese dukata. A baba to viđe, pa iska dva tri dukata. A đed
joj reče : — Ne dam, Boga mi, nijednoga, — nijesi ni ti meni
dala jaja. Već lijepo očeraj i ti svoju kokoš u svijet k’o što sam
i ja svoga pjeva. — A baba odmah prizajmi kokoš oko kuće, a
kokoš se neđe sakrije. Baba ode u kuću, a kokoš nađe kusturu
gvozdenu, pa izleti na pante, pa stade kokotati: — Steri, baba,
kabanicu da ti prospem dukate! — A baka ču, pa izleće, a nemade
kad iznijeti kabanice, već pogleda gore, a kokoš pušta kusturu,
pa babu u glavu!

288
 LISICJI SUD
Neki čovjek idući kroz šumu čuje, kako na jednom stablu
cvrče mali ptići u svom gnijezdu. Misleći da ih nije napala koja
poždrljivka gume štapom u gnijezdo, da ih izbavi. Tada iz gnijezda
iziđe zmija, spuzi niz onaj štap te omotavši se čovjeku oko vrata
reče: — Sad ću tebe ujesti! — On se prestraši, ali predomislivši se
malo zamoli zmiju, da ga poštedi, dok bar koga upitaju, bi li
bilo pravo, da ga ona ujede. Zmija na to pristane. Utome naiđe
jedan čovjek, koji bojeći se svojoj glavi osudi, da zmija ujede
onoga čovjeka, koji ju je uznemirio. Osuđeni opet zamoli zmiju,
da čekaju još koga. Sad dođe lisica. Ona rekne, da ne može tako na
niskom mjestu suditi, nego neka idu za njom do obližnjeg panja,
gdje će se ona popeti. Kad se je popela na panj, reče zmiji, neka
i ona stane na zemlju usporedo sa svojim protivnikom.
Kad su se tako smjestili, reče lisica čovjeku: — Eto, moja
budalo, štap ti u ruci, a pamet u glavi: udri dušmana po glavi!

MAĆEHA

U stara vremena živio jedan čovjek, po imenu Omer. On je

imao vrlo čestitu ženu i kćer, kojoj bijaše ime Fatima. Fatima je
bila vrlo lijepa djevojka i išla je svako jutro nekoj ženi, »hodži-
nici«, i u nje učila. Ova hodžinica bijaše Udovica i žena na glasu sa
svog znanja i pobožnosti, a znala je i svašta, i svijet išao njoj i
pitao za svašto. Ali njena pobožnost joj je služila da pokrije svoja
nedjela. Jednog dana upita hodžinica lijepu Fatimu: — Draga
Fatimo, čim tebe hrani tvoja mati, pa si tako lijepa i napredna? —
Ona odgovori, da je mati hrani medom i kajmakom.
— A gdje ti mati drži taj med i kajmak? — upita je opet
hodžinica. — Drži u sanduku, — veli Fatima. Kad hodžinica to
čuje, onda nagovori Fatimu, kad joj mati počne vaditi med i kaj­
mak iz sanduka, nek Fatima prihvati kapak od sanduka, pa nek
najedanput spusti, da jo j udri mater po glavi i da je ubije. Onda će
joj ona biti dmga mati i još bolje će je hraniti. Kako hodžinica
Fatimu naputi, onako ona i učini; kad joj mati vadila med iz
sanduka, ona prihvati kapak, pa ga odmah pusti i tako njezina mati
pane od tog udarca i umre. Omer siromah žalio svoju čestitu
ženu, ali doskora preboli. U to udovica opet nagovori Fatimu, da
rekne ocu, da nju dovede, da se njom oženi, a otac učini svojoj
kćeri na volju.
Nekoliko vremena iza toga maćeha je pazila Fatimu, kako je
i obrekla, a poslije poče nagovarati muža, da je kako bilo ukine.
Jadnom Omeru dotuže tužbe ženine, te obeća da će gledati, da je
kakogod smakne. Jednog dana, kad je pošao u diva, povede Fatimu
sa sobom. Kad su došli u jednu veliku gustu šumu, otac je ostavi
kraj jednog debla i reče joj, da sjedi tu kraj toga drveta, dok
čuje da sjekira siječe, i da se nikud ne miče, — a kad ja, — veli on,
— nasiječem drva, onda ću doći po te i povesti ću te sa sobom kući.

19 Narodni humor i mudrost Muslimana 289

 Ona ostade pod onim drvetom čekajući svoga oca, kad će
prestati sjeći, a on napravi nekakvu spravu, koja daje glas od
sjekire, da se ne bi Fatima uznemiravala, dok on zamakne do
svoje kuće. Fatima, čekajući i pogledajući svoga oca, dočeka i noć.
Ona je polako ustala ispod onog stabla i našla sebi u jednom
grmu zaklona od divlje zvjeradi, što se tuda po šumi skita. Su­
tradan još nije ni zora zabijelila, a ona je već po šumi počela tuma­
rati i tražiti gdjegod svoje sreće. Idući tako i tumarajući izađe na
jedno polje i tu spazi jednu veliku kulu. Od radosti pohrli što brže
onamo, a kad tamo dođe nađe otvorena vrata te uniđe unutra. Kad
uniđe unutra, nađe svega i svačeg, što god treba za kuće. Samo
jedno joj je bilo začudo, što nije mogla vidjeti nikako ženskih halji­
na, nego sve muške. Ona u kuli sve lijepo uredi, pa se sakrije, da
vidi, ko će na večer doći. Kad bude pred večer, ali evo ti u kulu
devet braće. Kad vide, da je sve urađeno, začude se te najposlije
povikne jedan između njih: — Ukaži se, ko si, mi ti nećemo ništa
učiniti; ako si muško brat si nam, a ako si žensko, sestra si nam.
— Onda ona izađe pred njih, te je oni ostave kod sebe kao svoju
rođenu sestru.
Tu je njoj bilo vrlo lijepo i živjela je bolje nego kod svoje
kuće. Ali nakon nekog vremena začuje njezina maćeha za nju, kako
je ona došla do svoje sreće, te ode jednoj staroj ženi i kaže joj,
gdje je i kako je Fatima, te joj dade nekakav prsten, da joj odpese
na poklon. Hodajući ona žena nađe onu kulu, u kojoj je bilr. Fati­
ma, pa joj dade na poklon onaj prsten. Fatima uze prsten i metne
ga na svoj prst, ali odmah pade kao mrtva na zemlju.
Pred večer kad dođu ona devetorica braće i spaze da im sestra
leži, pomisle da je umrla, pa u velikoj žalosti htjednu da je uko­
paju. Ah prije nego je počnu spremati, skinu joj onaj prsten s
ruke, a ona, kao da nije ni ležala, odjednom skoči. Braća se obve­
sele toj nenadanoj radosti te im ona ispriča, što joj se dogodilo.
Tada joj braća reknu, da se drugi put čuva.
Dugo je vremena Fatima u miru živjela, dok jednom ne čuje
i opet njezina maćeha, da je ona ostala u životu, te opet potraži
drugu jednu ženu i dade joj jednu jabuku, da je ona žena odnese
Fatimi na poklon. Ona uzme jabuku, zagrize je i odmah pade
mrtva na zemlju. Kad joj dođu braća i spaze svoju nesretnu
sestru, gdje leži mrtva na zemlji, još se većma ražaloste. Oni,
misleći da je mrtva, iznesu je pred kulu na jednu klupu i tu ostave.
Doskora naiđe tuda jedan beg na konju, pa kad opazi djevojku,
prepane se. On se oprezno približi i opazi da se djevojka udavila
jabukom. On odmah izvadi onaj komad jabuke iz grla njezina, a
djevojka se odmah prene kao iza sna. Onda je beg upita:
— Ko si ti, ženska glavo?
— Ja sam djevojka, — odgovori Fatima.
— A bi li htjela biti meni žena? — upita beg.
— Bih, što ne bih, — odgovori Fatima.
On je onda metne za se na konja, pa je odvede svome dvoru
i njome se oženi. Tako je sretno živjela s begom dvije godine i

290
rodila mu sina. Kad su prošle dvije-tri godine, začuje opet njezina
maćeha za nju, pa se sad spremi ona sama sobom, da je potraži.
Hodajući neko vrijeme dođe u ono mjesto i nađe Fatimu. U to
vrijeme bijaše beg otišao u lov. Fatima bila dobra srca, te pri­
mila maćehu — ne poznavajući ko je.
Dok su tako jedna s drugom razgovarale, dotle maćeha zabode
Fatimi u glavu nekakvu svoju iglu, a ona se odmah pretvori u pticu
i odleti kroz prozor napolje, a maćeha brže-bolje obuče njezine
haljine i postavi se kao da je Fatima. Kad je došao beg iz lova nije
mogao poznati, da sad ima novu ženu. Od onog dana, kad je Fatima
postala pticom, svako jutro bi doletjela na jednu ružu, koja je bila
kod begovih prozora, pa čim bi pala na jednu grančicu, rekla bi:
Kako li je beg i njegov sin; jesu li zdravo, — pa bi odmah odletjela.
To čuje begov sluga, koji je tuda radio, pa se potuži begu: —
Dragi beg, evo nekoliko dana nekakva ptica dolazi ovdje na ovu
grančicu i pita, kako si ti i tvoj sin.
— E pa dobro, — reče beg, — gledaj pa mi uhvati tu pticu.
Drugo jutro kad je bilo vrijeme, sluga namaže onu grančicu
smolom, a kad ptica doleti i izgovori one spomenute riječi, on
pritrči, uhvati pticu i predade je svome begu. Begu se omiljela
ona ptica, jer je bila odviše lijepa.
U to se vrijeme razboli Fatimina maćeha, begova nova žena.
Beg zapita, može li išta jesti, a ona odgovori da ne može ništa,
drugo, nego od one ptice mesa, i kaže, da joj se čini, da bi odmah
ozdravila.
Begu se žao rastati s pticom, a nije druge, valja mu, te je on
odnese da je zakolje i ispeče. Noseći je pogladi je po glavi, a nešto
ga bočnu u ruku. Kad on još bolje pregleda, spazi da je igla.
On izvadi iglu, a od ptice se stvori žena i sakrije se pod skut
njegove gornje haljine. Poslije mu ispriča sve što je bilo i kaže
mu, da je ono njezina maćeha, što je ostala na njezinu mjestu iza
nje. Beg posiječe njezinu maćehu, a oni su još dugo vremena iza
toga živjeti sretni i rahat.

VUK I KOZA '

Uhvati vuk kozu, koja je bila legla na kraju osim ostalijeh

koza, pa pođe da je izjede, a ona mu se stane moliti govoreći da je
sad mršava, nego da je ostavi do jeseni, dok utije, pa onda neka
dođe i neka je izjede. Pristavši kurjak na to, zapita kozu kako će je
naći kad drugi put dođe, a ona mu odgovori: Meni je ime Patila,
tako kad dođeš, ako me ne nađeš na ovome mjestu, a ti me zovni
po imenu, pa ću ti ja izići. — Potom kurjak otide, ali koza više
nigda ne legne na kraju, nego sve usred srijede drugijeh koza. Kad
jedno veče kurjak, misleći da je koza već debela, dođe i ne našavši
je na onome mjestu stane je zvati: — 0 Patila! 0 Patila — ona mu
iz srijede odgovori: — Da nijesam patila, ne bih se u srijedu
spratila.

19* 291
 ŠILJALI VUKA NA ĆABU

U nekakvom turskom selu ufatili živa vuka, pa ga za nekoliko

dana hranili eda bi se pripitomio, i ne bi li pogazio na so i na
hljeb, pa poslije ne klao ovce. Jedan dan kad su izašli Turci iz
džamije, dogovore se da skupe u selu vuku harač i da ga pošalju s
ostalim hadžijama na ćabu, pa tobož kad se s ćabe vrati naučiće i
druge vukove da zlo seljanima ne rade. Opreme vuka, i on se vrati
hadžijom, pa reče seljanima: — He, moja braćo! ja više nijesam
kurjak, nego hadži-Vujo, pak mi sad treba da pođem u planinu i
da naučim svu zvjerad da ovce ne kolju i insanu zlo da ne rade. —
Kad dođe u planinu, zaurliče i sva mu životinja četveronožna dođu
na poklon i na hošđeldiju, ali lisice ne dođoše, osim samo jedna
stara, koja poizdaleka gledaše što zvjerad i drugo četveronožno
činjahu i govorahu vuku. Vuk se tome poslu začudi, pa upita onu
staru lisicu: — Što je to, lijo, od tebe i od tvojih drugarica? —
Bogme, efendi-Vujo, svaka o svom poslu radi da po jednu
kokoš ufati i da tebi na peškeš donese, da nam ne bi po čem od
glada skuisao pošto si se odrekao da nećeš više klati ovce; a ja ne
mogah od starosti otići, nego me k tebi na poklon poslaše. — A
što će reći da ti ne pristupaš k meni, nego odalje stojiš? — Pravo
ti reći, čudnovato mi se čini vidjeti hadžiju su četiri noge, a rep i
zubove kao u vuka.

MATERINE SUZE '

Umrlo jednoj mladoj materi prvo dijete od deset mjeseci.

Žalila ona za njim dan i noć i nikad ne prestajala plačući. Tješile
je komšinice i govorile joj, da to ne valja, aU se ona nije dala
utješiti. Jedne noći, tek što se iza plača zavela u san, a njezino
dijete prohodalo i došlo njojzi. Isto je onako obučeno, kao da je
ležalo mrtvo, samo mu po obrazu i rukama velike crne pjege, kao
opekotine.
Obradova se ona, kad ugleda, i poleće da ga zagrli, ali se dijete
nikako ne da.
— Što bježiš od mene, upita ga ona, i što ti je to po obrazu i
rukama?
— Ovo je s tebe, veli jo j ono, što mi mrtvu ne daš da počinem.
Evo ove rane, sve su to od tvojih suza, što me peku kao živa vatra.
I tako ga nestade, a ona ne pusti više ni jedne suze.
 SUDBINA
U jednome gradu živjela tri brata. Dva su starija bila oženjena,
a mlađi neoženjen i veliki rasipnik. Oni odijele njegov dio što je od
oca naslijedio i rekoše mu: — Evo ti tvojega imanja, pa ako hoćeš
radi, s tobom zajedno više nećemo.
Ovaj mlađi brat, pošto uzme svoj dio, ostajao je uvijek pri
svojoj naravi, te vazda trošio gotovinu, a nikad nije htio ništa
raditi. Kad je već sve svoje imanje uputio, pribije se opet kod svoje
braće, te ga oni molili, da se prođe raskalašenosti, a da će ga opet
kao brata sa sobom primiti; no on se nije okanio. Najkasnije mu
reče stariji brat: — Hajde, kud ti drago, mi te više nećemo hraniti!
Onda on, pošto ga braća istjeraju iz kuće, pomisli sam u sebi:
— Ne mogu raditi, jer nemam nikakva zanata, a ja idem u svijet,
pa što mi bog da.
Idući kroz jednu planinu, ne zna ni kud ide, ni šta traži, opazi
na jednom brdu stara čovjeka gdje se prignuo, pa nešto bere.
Pomisli sam u sebi: — Idem onom čovjeku, neće li mi on kakav
selamet kazati. — Tako idući, dođe do njeg, te mu selam
nazove, a dedo mu selam primi i ne obazirući se na njega jednako
je brao nekakvu travu i trpao u torbu, koju je nosio obješenu o
ramenu.
Pošto se već mrak uhvatio, pođe dedo, a za njime i onaj
siromah, jedan s drugim ni riječi ne govore, nego dedo naprijed
ide, a siromah za njim idući, sam u sebi mišljaše: — Vala, kud
ovaj dedo okrene idem i ja, neće li biti kakva selameta.
Tako idući dođu pred jednu kolibicu, koju dedo otvorio, te oba
uđu u nju. Onda dedo izvadi iz dolafa komadić hljeba, razlomi
ga na dvoje, pa polovicu dade siromahu, a polovicu sebi, i to
pojedu.
Kad je bilo vrijeme spavati oboje legnu. Kad je bilo oko pola
noći probudi se siromah i čuje, gdje neko dedu kao iz zemlje zove
i kaže mu, da se rodilo iste noći toliko i toliko hiljada djece, a
dedo zaviče prema onome glasu: — Neka je, da bog da, da im
bude nafaka kao u mene noćas!
Siromah, čuvši to sve, nije se ni makao, da ne znade dedo, da
je on čuo.
Kad je već dan svanuo, ustanu oba te dedo pođe a siromah za
njim, ali jedan s drugim ne govoreći, nego tako odu u planinu. Po
planini je dedo čitavi dan brao travu isto kao i prvi dan, a za njime
onaj siromah išao.
Kad je bio pred veče pođe dedo, a za njim siromah, te pođu
pred jednu kućicu, u kojoj ne bijaše nikog. Uniđe unutra, kad sini-
ja na sred sobe metnuta i na njoj malo čorbe i komad hljeba. De­
do zaviče siromahu: — Bujrum! — i sjedu oba za siniju. Poslije
toga legnu spavati. U pola noći čuje siromah, isto kao i prvu noć,
kako neko zove dedu, a on odgovori: — Neka je, da bog da, da im
bude nafaka kao u mene noćas!

293
 U jutro ustanu, pođe dedo, a za njim siromah, te opet u plani­
nu, gdje je dedo brao travu, a za njim siromah išao sve do večeri.
U veče pođe dedo, te opet siromah za njim. Sad dođu pred
jednu veliku lijepo sagrađenu kuću. Tu ih momci dočekaju, uvedu
ih u sobu koja je bila namještena što može biti najljepše. Kad je
bilo vrijeme večerati donesoše sluge večeru, pravu gospodsku, a
siromah se sve čudi,^pdje je došao, ah ne pita dedu, niti mu on
kazuje.
Pošto su večerali i jaciju klanjali, namjestiše momci
dušek, za svakoga po jedan, te legnu. U pola noći začuje siromah,
gdje opet neko zove dedu, da se toliko i toliko hiljada djece rodilo,
a on odgovori: — Neka im bog da, da im bude nafaka kao u mene
noćas!
U jutro kad ustanu i kahvu popiju, reče dedo onom siromahu:
— Evo ima tri dana i tri noći, kako si ti došao, nit ti meni šta
govoriš, kud si pošao i šta tražiš, nit te ja pitam.
Onda siromah nastavi pričati dedi sve svoje doživljaje, kako
je bio zajedno .s braćom, kasnije se odijelio, te sav imetak upropa­
stio i pošao tražiti selameta, i pošto je prvog dedu našao, pristao je
za njim, neće li mu kakav savjet kazati.
Pošto je dedo razumio siromaha, reče mu: — Hajde ti natrag
kući, svojoj braći, pa kod njih živi i oženi se onom sluškinjom,
kojoj je ime Habiba, što je kod tvoje braće u službi, pa ćeš biti
sretan!
Siromah u čudu zapita: — Kako ću ja sluškinju uzeti?! Ja
sam iz dobre porodice, a ona je iz siromaške, pa mi neće ni braća
dati.
Dedo mu reče: — Nemoj ih slušati, jer ti si se rodio onake
večeri, kako smo prvu noć u kolibi noćili, i vidje li, da je u tebe
onakva nafaka, a ona hizmećarica Habiba, što je u tvoje braće
u najmu, ona se rodila onakve večeri, kako nam je noćas bila, pa
ćeš biti sretan s njome. — Još mu dedo reče: — Kad se oženiš sa
Habibom, nemoj nipošto reći, da je tvoje imanje, nego njezino.
Siromah se tome obradova, pošto mu dedo ispriča. Skoči na
noge, poljubi dedu u ruku, pa ode pjevajući svome zavičaju.
Kad dođe kući braća mu se obradovaše — kao svome bratu, te
ga rado opet primiše, da zajedno žive.
Istom što se malo odmorio, poče pričati braći svojoj sve svoje
događaje, i kako ga je nekakvi dobri dedo nagovorio, da se oženi
s njihovom sluškinjom Habibom. Kad braća to čuše, bijaše im
vrlo teško, da svog brata sa sluškinjom ožene, nego su mu govorili,
neka on probere djevojku, koju mu drago, da će ga odmah oženiti
i kuću mu pripraviti; ali sve uzalud, on jednu, te jednu, da drugu
neće osim Habibe.
Pošto braća vidješe, da ga nikako ne mogu odvratiti od te
nam.jere’ °^ene ga s Habibom i naprave mu malo kućice na jednoj
njivi, da tu sa ženom živi, i ono malo njivice ore, te da sebe i ženu
hrani.
Kad se već oženio i prešao u novu kućicu, uzore njivu, te orući
izore ćup dukata, čemu se cijelo selo začudi, kako mu sreća pođe.

294
 Pošto je njivu uzorao i stade sijati pšenicu, te kako mu sjeme­
na nije doteklo, uzme dukata pa posije namjesto pšenice.
Kod drugih seljana oko njega tekar žito počelo klasati, a kod
njega pšenica već zrela, a klas joj bio zlatan.
Onda on zovne iz sela mobu da žnje pšenicu, te pošto je požeo,
poče vezati, a narod koji je tu prolazio, čudio se zlatno-klasoj
pšenici.
Kad su počeli u snopove vezati, naiđe tuda nekakav star čovjek,
te upita domaćina: — Čija je pšenica?
On odgovori: — Moja.
Pošto starac prođe, bog dade vjetar, te sve snopove stade pod
oblake dizati i nositi, a kad njemu u pamet dođe šta mu je dedo
kazao, poviče: — N ije moja pšenica, nego Habibina!
U tom se vjetar utiša i on nekoliko snopova spasi od vjetra.
Poslije nije nikad govorio, da je šta njegovo, nego sve Habibi-
no, te se jako obogatio, da je sagradio u gradu velike saraje,
kakvih ni u paše ne bijaše, i u njima tri sina rodio, od kojih je
jedan vezir postao. Od to doba nije mu ni na um padalo, da smije
ljenčariti i plandovati, te je i svakog besposlenjaka upućivao na
rad i posao, a zaista je svojim radom i marljivošću svakome i
prednjačio.
Oznoj dlane — sreća ti ne gine!

ZUMBUL I KARANFIL

Pobratime se Zumbul i Karanfil u proljeće. Pri ljubavi i dugu

razgovoru počnu jedan drugoga pitati:
— Jesi h se oženio?
Odgovoriće Karanfil Zumbulu:
— Ja nijesam još, ama mislim, akobogda, dojduće jeseni.
— A gdje si isprosio djevojku?
— N ije daleko, no dan hoda. Čuo sam, kazivah su mi da raste
jedna đuzel pitoma Ružica od mene viša i rumeni ja, taman će za
mene uisati.
— Sretno ti bilo! — reče Zumbul. — AH se bojim, pobratime,
da se ne pokaješ jer Ružicu ne vidje, ćud joj ne znaš. Lijepa je,
ali je iz tuđega perivoja, a svaka ruža punana je drača; uberi je,
bode te; pomiriši je, ubode te; ne miriši je, ljuti se; batališ li je,
uvehnu ti! Ele presađenica nikad kao usađenica! Ja — dalje veli
Zumbul — odabrao sam Kadificu s kojom se svake godine gledam;
zajedno usađeni, a zajedno podrash. Poznao ja njezinu ćud, a ona
moju, te ašikujemo pa se i ja mislim, akobogda, o jeseni ženiti.
Promisli Karanfil pa reče:
— Istina ti je, pobratime, sve što govoriš, ah, bolan, gdje je
ljepota i miris rumene Ružice, gdje li smrdljive Kadifice?
— Ehe, moj pobratime, ja se vladam po pameti starijih ljudi,
a ti po novoj pameti.
— Kako to?
— Ljepota djevojačka za malo traje, a dobrota za uvijek.

295
 N I U GORI ZLA NE GOVORI

Ono ti se združi pas i vuk, pa pođu zajedno. U putu nađu ovna

gdje pase. Sad vuk učita psa: — šta ćemo s ovnom raditi? — Pas
mu odgovori: — što gtf>đ ti hoćeš to i radi! — Onda će ti vuk ovnu:
— Lezi, da te z a k o l j e ! — Ovan će mu reći: — E nemoj, vala, da
liježem, već zini a ja »ću se zatrkati pa ti živ u usta ulećeti. —
Prevari se vuk i zine, aj ovan ti se zaleti pa ti moga vuka rogovima:
gruh, gruh! Otalen ti vuk i pas put pod noge, pa bježi, pa bježi! U
putu naći će magarca gdje pokraj puta pase. Opet vuk upita psa
šta će s magarcem raditi, no ti pas pušti njemu na volju. Vuk reče
magarcu da legne, pa da ga zakolje. Magarac legne i zamoli vuka
da mu skine ploče s nogu. Vuk stane skidati, a magarac ti kletog
vuju nogama odrapi! Elem, i tu ti pas i vuk zle sreće bijahu. U
putu reći će vuk psu: — Ma čuješ, ja sam gladan. Bi li ti znao ima
li gdje šta za jelo? — Pas mu odgovori da ima u varoši u jednoj
kući nešto mesa, ama slana. Sad ti njih obadvojica u varoš i pro-
vuku se nekako u sobu gdje je meso bilo. Pošto ti vuk slano meso
pokrha, upitaće psa: — Ima li se ovdje šta popiti? Crče se od žeđe!
— Pas mu kaže da ima, ali je, veli, kisela. Vuk ne mari što je kisela,
nego stane lokati, a to bijaše rakija. Do malo će ti vuk: — Ej, ja
bih samo malo zavijao. — Pas ga odvraćaše, govoreći mu: — Mani
se, bolan, toga posla: znaš ti da je ovo varoš, skočiće ljudi pa nas
ubiti. — Jok, boš, vuk neće da psa sluša, već će ti reći: — E, ta ja
ću samo malo u pod vijucnuti. — Pas ušuti, ne htjede ništa zboriti,
a vuk će ti iz svega grla: — Au! Au! Au! — Na to vukovo — Au!
Au! — izlete ljudi, pa okupi psa i vuka! Pas ti nekako uteče, ama
vuka dobro izmlatiše, pa ti jedva uteče u goru. Kad je utekao, stane
sam sebi zboriti: — E, vidi ti mene kako sam lud! Prvo, moji stari
nijesu se sa psima družili. Drugo, nijesu čekah da im živ ovan u
usta uleti. Treće, nijesu s magarca ploče skidah. Četvrto, nijesu
pili kisele vode. Vala sam zaslužio da me ko kocem po leđima ošine.
— On nije to ni izgovorio, a čovjek iza bukve kocem: bub! bub!
Opet ti vuk utekne, pa će ti reći: — E, ni u gori zla ne govori!

KO SLUŠA ŽENE, GORI JE OD ŽENE

U jednog plaho zgodna čovjeka razboli se žena. čovjek je sve

činio da kutariše i da jo j što bolje ugodi u bolesti. Tako bolesnica
reče čovjeku da bi ozdravila kad bi joj od tičijih kostiju sagradio
čardak na tome i tome brdu. Brižni čovjek odmah ode i poče sa­
vijati tice u jedno polje. Kada je sve tice savio, viđe da još nema
jejine (sova). Odmah pošalje slugu da zove jejinu. Sluga ode zvati
jejinu, ali ona mu odgovori da ima posla, pa ne može doći. Tako
se vrati sluga i kaza gospodaru, ah ga on opet posla natrag u reče
mu: — Ako ne dođe, odmah je ubi. — Sluga ode po drugi put, te
jejina dođe gospodaru. On je oštro zapita: — Zašto nijesi odmah
došla? — Imala sam dva velika računa. — Kakva računa? — upita
gospodar. — Računala sam ili ima više brda ili dolina. — Pa šta

296
je više? — upita začuđeni gospodar. — Dolina više, — odgovori
jejina. — Kako to? — Eto tako, đe je god brdo, tu su dvije doline!
— Tako je, biva, — reče on i zapita je za drugi račun. Ona mu odgo­
vori: — Računala sam ili ima više ljudi ili žena? — Pa kojih ima
više? — upita začuđeno gospodar. — Žena ima više, — odgovori
jejina. — Kako ima više kad je sve čovjek i žena! — Jest, ah da
nijesu i ljudi žene koji slušaju žene. — On se sad sjeti da se to
njega tiče što je poslušao ženu da gradi čardak od tičijih kostiju.
Smislivši se malo, gospodar pusti sve tice, a mane se čardaka. Sad
druge tice zapitaju jejinu: kako se mogla tako dosjetiti? Ona
odgovori: — E, moje druge, vi ste sve manje, a ja sam najveća, te
bi od mojih nogu bile podumijente (temelj) a od vašijeh samo dru­
gi komadi za kuću, te bi meni najteže bilo!

PIJEVAC I LISICA

Neka lisica zateče na jednom brežuljku više sela pijevca, gdje

se popeo na neko drvo i pjeva.
— Šta tu radiš? — upita ga lisica.
— Evo okujišem, — odgovori joj pijevac.
— Deder časak okujiši, — reče mu lisica, — pa siđi dolje, da
džematile klanjamo.
Pijevac se dosjeti, da ga hoće lisica da prevari, te joj poviče:
— Evo dok ja okujišem, utom će se još džemata skupiti, pa ćemo
svi zajedno klanjati.
— A tko bi imao još doći? — upita ga lisica.
— Eno pogledaj, — reče joj pijevac, — i pokaza joj prstom
prema selu. Lisica pogleda onamo i opazi lovca s dvoje kerčadi,
gdje se penju uza stranu.
Kad lisica opazi pse, prepadne se i poviče pijevcu:
— Klanjajte vi, sada ću se ja vratiti, jer izgubih abdest — i
podbrusi pyete.

JAZAVAC I LISICA

Hodali po gori jazavac i lisica, i pogode se što koji od njih

dvoje prvo nađe za jelo da dijele. Lisica je znala za jedna zapeta
gvožđa i u njima dobar komad mesa, pa navede jazavca, i pokaže
mu: — Vidiš li, brajo, kako je tebe tvoja seja navela da jutros
dobro ručamo? Nego ti si vještiji od mene, hajde ti polako, digni
meso tvojom vještinom, a ja ću čuvat stražu, da ne bi došao iz sela
oni te je zapeo gvožđa. — Jazavac od prve pristane i poče da meso s
čengele i gvožđa vadi, a u to gvožđa šklap! I njega za obje noge.
Zapomaga jazavac: — Aman, sejo, pogiboh! — A ona dotrči da
otpuča gvožđa i poče ono meso jesti, govoreći: — Pri trpi se malo

297
dok ovo tuđe muke pojedem, dok nije ko iz sela došao, pa ću ti
onda noge kutarisati. Viđe jazavac da ga je lisica prevarila, te on
nju zubima za vrat, a u to dotrči seljak, pa zaviče jazavcu: — Drž,
— jazo sokole! vjera ti je moja, sigurna ti je glava. — Ubije lisicu
i odere joj kožu, a jazfivcu reče: — Tebe puštavam, jer tvoja koža
ne vrijedi više od dvav^roša, a lisičja šest, i halalimo se.
U

AGINA SCI

Bio aga na krajini i imo šćer. Dok mlad bio, ne bi mu druga

međ’ junaci, al mu pod starost oslabila ruka za sablju, a tijelo za
konjica, ta bilo mu sedamdeset i toliko godina. Jednoć mu dođe
od cara ferman da ide na vojsku. Kad starićak proučio ferman,
okupi plakati i reče:
— Mili bože, što ću sada? Niti mogu ići, nit ne ići.
To mu čula šći, pa reče:
— Ne tuguj, babo, van ti menika podaj svoje haljine i svoje
oružje, natrpaj mi džepove dukatima i podaj mi iz podruma dobra
dorata; ja ću obući tvoje haljine, uzjašit dorata i poći mjesto tebe
na vojsku.
Aga ne zna što bi prigovorio, pa bome i spremi šćer, kako je
rekla, i pošalje je na vojsku. Ode šći i kad bila na prvom konaku
preteče je aga, pane u busiju i vikne joj:
— Stoj junače, ii ćeš poginuti!
Ali mu šći za to mari i ne mari, pa učini golom sabljom juriš
na agu; kad to ovaj vidi, zaviče:
— Ne sijeci, šćeri, ja sam!
— A što ti tuj radiš, babo? — pita ga šći.
— Došo sam da vidim jesi li dobar junak — veli aga.
— Bolje bi činio da si kuću čuvo — kaže mu šći — a sad de,
idi kući.
Šći ode svojim a aga svojim putem.
Kad šći bila na drugom konaku, preteče je aga opet, zasidne u
busiju i vikne j o j :
— Stoj junače, ii ćeš poginuti!
Al mu to šći sluša i ne sluša, pa golotrbom sabljom učini na
njega juriš.
— Ne sijeci, šćeri — vikne aga — ja sam, tvoj babo.
Nato se šći naljuti i reče:
— De, babo, hajde kući i čuvaj dvorove, jer koga treći put
u busiji nađem, ma ti bio, neću mu glavi halaliti.
To rekav ode ona svojim, a aga svojim putem.
Tako jezdeći pade agina šći u šeher na konak. Tuj prenoći,
a sutradan prije nego će poći, viče telal neka se niko od voj­
nika nikud ne miče, van kud pao, nek ondje i ostane. Ne bilo
i njoj na ino, te ostane u hanu gdje je konačila. Kadli neima
nikakova daljega glasa od cara, đomrzne joj se sjedit u hanu
i pođe s handžijinim sinom šetati. Kad se vrne handžijin sin
k ocu, reče mu:

298
 — Alaj, babo, kršne i zor divojke ovog našeg musafira.
— Kakove divojke? — pita ga handžija.
— Bome ovog junaka što na vojsku ide — veli sin — de,
babo, ako boga znadeš, oženi ju za mene.
— I meni se nešto prelipa za junaka vidi — veli mehan-
džija — al ko će na pravdu boga kazati da je cura ne uvjeriv
se; već znaš šta, sinko? Odvedi ga u bašču, ako je divojka
poći će cviće brati; ako je muško, sisti će kraj vode u hlado­
vinu, zapivati i zaželiti ja vina ja rakije da se u vodici hladi
dok on u hladu počiva.
Tako i bi. Pođe handžijin sin sa aginom šćeri u bašču;
šeću po đulistanu, ona nit gleda đulove al kad dođoše k vo­
dici, baci se u hladovinu i zapiva tanko glasovito, pa zažeh
vina i rakije, da je u vodici hladi dok ona u hladu planduje.
Vm u se iz bašte i handžijin sin kaže ocu da je u hladu za-
pivala i zaželila vina i rakije, a cviće ni pogledala nije. Pa
mu opet reče:
— De, babo, ako boga znadeš oženi me s ovim našim
musafirom.
Opet će mu mehandžija:
— Teško je, sine, na pravdu boga kazati je li muško ih
žensko ne uvjeriv se; već znaš što, sinko, povedi ga k moru
dubokomu, ako je žensko, sisti će kraj mora i opirati noge;
ako je muško, popet će se na stinu i skočiti u more.
To posluša sin i povede musafira k moru: sin side kraj
obale, a agina se šći pope na stinu pa skoči u more i opet
dođe na suho.
To bilo mehandžijinu sinu žao i oni se vratiše kući. Kad
se opet desiše u hanu, prošeće agina šći baščom, a pred sobom
opazi zmiju. Zmija podigne glavicu i reče:
— Dobar insanu, idi k h an d žiji'i kupi me od njega, a ja
ću ti od velike koristi biti.
To čuvši agina šći ode k handžiji i zatraži da mu proda
zmiju. Handžija traži pedeset dukata, a agina mu šći daje
dvaest pet, tako se pogajali, dok i handžija ne obali cinu na
dvaes' pet. Isplativši dvaes’ pet dukata, vrne se agina šći u
bašču, uzme zmiju a ova joj reče:
— Dobar insanu, u dobar si se ti na mene namirio, a ja
na tebe; ja sam sin zmijskoga cara. Uzmi ti meneka i odnesi
na jedno misto koje ću ti ja pokazati; ja ću zazviždnuti, a sve
zmije će se skupiti oko nas pa će nas odniti k momu ocu.
Kad mi tamoka dođemo, pitat će te otac odakle sam ti ja, a
ti reci: »bog m i ga dao«; on će reći: »nije — meni ga je bog
dao«; a ti reci: »ja sam ga kupio«; on će ti reći: »Kad si ga
kupio, a ti mi ga prodaj«, pa će ti davati silu novca i dragog
kamenja i svakog lika i otrova i sve što smislit možeš, al ti
me ne daj, već mu reci: »Ja ne tražim ništa, van malog do­
rata što imaš«. Ako ti dade dorata za mene, podaj me; ako
ti ga ne dade, a ti me nepodaj.

299
 Tako i bi: zmija ga dovede na jedno misto, zviždne, zmije
dolete i odnesu ih k zmijskom caru, ovi daje za nju sve
bogatstvo i zlato i drago kamenje i otrove i likove, al mu je
za to agina šći neV da, van ga traži malena dorata, nu zmijski
kralj nikako i nLcako ne tide dorata pregoriti. To vidivši
agina šći metne o tet svoju zmiju u njedra i pođe od njega.
Kad to vidiše zm ijslog cara velikaši i rodbina, rekoše mu:
— Kad si nećeš rođenog sina da otkupiš, kako bi što za
nas uradio?
I to cara okrene, pa zovne aginu šćer i dade joj malena
dorata, a ona njemuka svoju zmiju i otiđe.
Kad su odmakli, reče jo j dorat:
, — Dobri sahibija u dobar se ti na mene, a ja na tebe
namiri. Uzjaši me i reci mi kamo ću te odniti, zažmiri i samo
malo se u sedlu makni te ćemo začas ondje biti.
Ona ga posluša i reče mu da ju odnese u han u kom je
noćila; uzjaše na njega, zažmiri, makne se u sedlu i začas
ih eto u hanu.
Od cara ne došla još nikakova zapovid. Agina šći proda
svog prvog konja i zapita dorata što jede, a on reče da jede
samo rezaćije i pirinč, a vodu da pije. Ona ga nahrani i
reče mu:
— Evo još od cara nikakove zapovidi, pa nit znam što
ću nit kamo ću; odnesi ti meneka u Stambol da vidim što će
od vojske biti.
To rekavši uzjaše dorata, zažmiri, makne se u sedlu i
istu večer padoše u Stambolu na konak.
Šeće se agina šći četiri, pet li dana po Stambolu i sluša
što će telal telaliti, hoće li se boj činiti. Jednoga dana pođe
telal ulicama vičuć:
— čujte i počujte, dao car hendek iskopati; ko ga pre­
skoči, dat će mu sultaniju.
To čuje agina šći i pripovidi doratu, a ovi jo j reče:
— Idi pa pogledaj hendek i kaži mi kakav je.
Ona ode, pogleda ga i povmuv se reče:
— Dorate brate, mučno ga je očima pregledat, a kamoli
preskočit: ima deset aršina dubljine, a trideset širine.
Dorat jo j na to reče:
— Idi k telalu i reci mu da ćeš sutra hendek preskočiti.
To telal javi caru, a ovi ureče obdulju na sutradan po
podne.
Kad bilo sutradan po podne, navro svit oko hendeka,
glava kraj glave, taman sav Stambol vanka prohodao. I car
na ćoške sašo glavom da gleda. Sad side agina šći na svog
dorata, zažme očima, makne se u sedlu, a dorat kano vila skoči
i na još onliku širinu preskoči.
Caru bilo drago što je takova junaka našo, povede ga u
svoj seraj, dade mu sultaniju, pir učinio i u đerdek ih sveli.
Sutradan pita sultaniju mati kako joj je, a ona veli:

300
 — Baš nikako.
Tako bi i drugi dan. Treći dan dođe sultanija k materi
i reče joj:
— Pobogu majko, neka više ne ide k meni, jer ću u more
skočiti.
To reče mati sultanu i oni učiniše vijeće što će š njime.
— Inače je zor junak — veli car — i žao mi ga pogubiti.
Pošaljimo ga po divsku kobilu, pa se sigurno više natrag neće
vratiti.
To i drugi begenisaše i rekoše carevu zetu da mu je ići
po divsku kobilu, ii glavu izgubiti. *
To aginoj šćeri plaho mučno bilo i ona se potuži doratu:
— Brate dorate, što ću sada, tiraju me po divsku kobilu.
— Idi u čaršiju — veli dorat — pa kupi tri bivolske
kože, namisti od njih ular, pa ćemo otići na jedno jezero, ma
vrlo golemo jezero; kraj jezera je drvo suho, poviše od insan-
skog boja, ti ćeš se popeti na to drvo, ja ću zavrišćat, jezero
će se zalilat, kobila divska će izići, a ti joj reci: »Sidi s mirom,
babo, ne diraj u moje dite.«
Tako rekav, kupi agina šći tri bivolske kože, namisti od
njih ular, zajaši dorata, zažme očima, malo se u sedlu makne
i što bi dlanom o dlan, odletiše k jezeru. Tuj bi sve tako kako
se dogovoriše. Agina šći se popne na suho drvo, uzme ular
u ruke, a dorat zavrišti. Sad se stane jezero gibati a iz jezera
izađe kobiletina, velika i velika, malone ko kuća. Agina šći joj
po vikne:
— Sidi s mirom, babo, ne diraj u moje dite i spusti na
nju ular; kobila se smiri i stane, bilo jo j telisem dok ular
pane na nju.
Pođu oni natrag u Stambol. Izašo svit pred njiha i sve
se čudi kako junak na malešnu doratu vodi ogromnu kobi-
letinu i to bi ćosli za svakoga i svak se nehote nasmije.
Kad dođeše k sultanu, ovomu bi u jednu ruku drago što
imade divsku kobilu, a u drugu mučno što mu se zet i nezet
kući vmo. Ode zet k svojoj sultaniji i tu konak konači, a
sutradan će sultanija materi:
— II ću skočit u more, ii neka više k meni ne ide.
To kaže mati sultanu i učiniše vijeće, žao bilo sultanu
zeta i reče:
— Ne bi bilo pravo da ga u boga pravdi pogubimo, jer
je zor junak ma i bio kukav zet; pošaljimo ga k jenidunjal-
-divojki šehsadi po ogledalo u kom se vas dunjaluk vidi.
Odanle se beli više vmut neće.
Tako rekoše i kazaše zetu.
To bilo aginoj šćeri plaho teško i potuži se doratu; dorat
jo j reče:
— što ćemo i kako ćemo do njega, ne umim ti kazati, ali
časa časiti nije — pođimo kud nas dobra sreća i naša pravda
donese.

301
 Uzjaše dakle agina šći dorata, pa hajd, hajd vas božji dan,
dok ih i dan prevario a noć okupila. Taman bilo i o jaciji, a
oni još pod božjim nebom po gorama jezde.
— Kuda ćemoi’ na konak, šta li ćemo za ogledalo? — veli
agina šći. V
— Sad ćemo Idi onoj vatri u gori — kaže dorat — i naći
ćemo jednu divicu;’ kad je zovneš, pomateri ju i ne boj se je.
Prispiju k vatri, na vatri vrije kazan insana, a kraj njega
leži divica i prebacila jednu sisu preko ramena.
— Selamalejć, mati — vikne joj agina šći, a divica malo
progleda.
— Selamalejć, mati! — vikne joj po drugi put, a ona se
tek makne.
— Selamalejć, mati! — vikne joj po treći put, a ona joj
se odazva:
— Alejćumu selam, junače! Da me nisi pomaterio, ne bi
živ odavle otišo; evo ima sedamdeset godina što nije odavle
niko žive glave iznio.
Sad ju zapita agina šći:
— Reci mi, velika divice, gdje je šehsade jenidunjalije
kuća i ogledalo?
— To ti ja ne mogu kazati — veli divica — ima od mene
starija sestra u trećoj planini; otiđi k njoj i upitaj je, možebit
će ti ona to znati kazati.
Tako budavši pođu oni dalje preko prve, druge i dođoše
na treću planinu. Tuj vatra gori a kraj nje divica leži — sve
ko i na prvoj planini. Agina šći joj selam dade:
— Selamalejć, majko!
A ona joj ga ne odvrati. I tako joj pet puta i selam dade
i pet puta ju pomateri, dok ju ona pogleda i reče:
— Alejćumu selam. Fali bogu što si me pomaterio, evo
ima sto dvadeset godina što odavle niko živ izašo nije, beli
ne bi ni ti.
— Kaži mi, divice majko — veli agina šći — gdje su konaci
jenidunjali Šehsade i gdje joj je ogledalo?
— To ti ja ne umim kazati — veli divica — ima od mene
još za dvaest godina starija sestrana drugoj gori; ako ti ona
ne znade kazati, onda već od nikog ni saznati nećeš.
Tako bilo i oni opet krenuše na drugu goru. I tamo vatra
gori, na njoj vrije kazan insana, kraj njega sidi divica i sve
onako ko i kod prvašnjih.
— Selamalejć, majko! — dovikne joj agina šći, a ona joj
ine odvrnu selam; pa tako sve šest puta i kad joj sedmi
put dade selam i pomateri ju, pogleda ju divica i reče:
— Hvali bogu, mlad junače, što si me pomaterio — evo
ima sto četrdeset godina što odavle niko živ otišo nije.
— Majko divice — reče agina šći — bi li mi umila kazati
gdje su konaci jenidunjali šehsade i gdje je njezino ogledalo?

302
 — Preći ćeš ovu goru — veli divica — i pasti na ravno,
a na sridi ravna su gromade kamenja, nu to nije kamenje,
van okamenjeni insani; tuj ti sjaši s konja, prouči njima pred
dušu, pa opet uzjaši i pođi na vrh polja. Tuj su konaci jeni-
dunjali šehsade i na njima sedmera vrata. Pet vrata ćeš proći
i naći prazna, na šestih vratih stoje hrti a na sedmih konji;
pred hrti ima hrpa sina, pa pred konji hrpa kosti. Tuj sjaši,
metni sino pred konje, a kosti pred hrtove; uniđi u avliju,
popni se u gornje odaje i tuj ćeš naći Šehsadu. Ogledalo joj
je med pendžeri i radi ga se dobavit, a kad ga poneseš, gonit
će te i konji i hrtovi. Ako pređeš kamenje i paneš na ravno,
kutariso si glavu.
To bilo aginoj šćeri plaho drago, zafali divici i odjuri niz
brdice i pade na ravno. Tuj nađe gromade kamenja, sjaše i
proučiv im pred dušu, uzjaše, pa se pope u vrh ravnice i pade
pred dvore Šehsadine. Tuj nađe sve ko što biše divica rekla
prođe petera vrata, na šestih nađe hrtove, a na sedmih konje
pred hrtovi sino, a pred konji kosti. Ona metne pred hrtove
kosti, a pred konje sino, pa se uspne u gornje odaje. Tuj nađe
šehsadu zaspalu na jastuku, a kraj nje med pendžeri ogle­
dalo. Ona polako uzme ogledalo, snese ga u avliju, uzjaše
dorata i poleti na avlijska vrata. Kad to vide hrtovi i konji
poletiše u poćeru za njom; al ko će stignuti njena dorata.
Sve bjež’, bjež’, poteci-poreni preko livade, pa kad pređoše ka­
menje, zavikaše hrtovi:
— Ako si muško, budi žensko!
A konji:
— Ako si žensko, budi muško!
Sad pođe opet dalje rahat i stigne u Stambol. Uzme ogle­
dalo i dade ga sultanu, a ovi sultaniji. To bilo caru u jednu
ruku milo a u drugu nemilo, a . sultaniji u obe nemilo. Pade
noć, a carev zet ode k svojoj sultaniji konačit; ta kud će dru-
gud, š njom se oženio?
Kad sutradan zora svanula i sunce granulo, lupa sultanica
na vratima:
— Ustaj, šćeri, što si tako zakasnila?
A ova joj odvikuje:
— Stani, majčice, sad ću doći!
Kadli sultanija izađe iz ložnice, pita ju mati.
— Kako ti je, šćeri moja?
A sultanija joj odgovori:
— Dobro majko, bog mu dao zdravlje i od babinog zdravlja
pola, od tvoga pola i od moga treće hise.
11
POSLOVICE, PITALICE,
ZAGONETKE
 1% %birke NA R O D N O B L. A G O koju je
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak sakupio po Bosni i
Hercegovini i susjednim krajevima i objavio 1887. u
Sarajevu.

Ako hoćeš da si dobar, ne čini drugom što tebi nije

drago.

Ako hoćeš da si predobar, ni u gori zla ne govori.

(Ove dvije poslovice jako mi se dopadaju i čini mi se da bi

mogle biti temelj za jednu veliku zgradu, pa zato sam ih naprijed
poturio, a ne bi mogle po alfabetičnom redu naprijed doći).

Ako dijete ne plače, m ajka mu sise ne daje.

Ako i krivo vatra gori, pravo dim na badžu izlazi.

(Badža — dimnjak. Ovo se kaže kada tko na tuđem jeziku

što god pročita pak to svojim materinjim jezikom protumači i
razjasni što znači i glasi baš onako kao što i jest, — onda ako je
ono prvo i pogrešno pročitao buduć da je pravilno protumačio
kaže se: ako i krivo vatra gori, pravo dim na badžu izlazi).

Ako je daleko Bagdat, n ije aršin.

(Hvalio se njekakav, da je skakao 25 aršina daljine, kada je

bio u Babiloniji. Na to mu rekne drugi: »Brate, ako je daleko
Bagdat, nije daleko aršin — deder skoči, lasno ćemo vidjet je li
istina.«)

Ako je i kusa munara na n joj je Čišić mujezin.

(Čišići, to je jedna porodica koja se broji među prve u Herce­

govini. U Mostaru u njihovoj mahali ima jedna munara, koju je
vjetar davno do polovine srušio, te je i dan danas kusasta pa se

20 * 307
kaže u narodu: Ako je i kusasta munara, na njoj je čišić mujezin.
Mujezin arap. r. ime onoga, koji objavljuje vrijeme kada treba
ići Bogu se moliti u džamiju; s dm se hoće da kaže: ako je i
hrđava stolica — glasovit je onaj, koji na njoj sjedi).

Ako je hitnja m rijeti, n ije kopati.

Ako je pas izjeo pitu, ostala je tepsija.
Ako je tko lud, ne budi mu ti drug.

A k o mu nećeš reći da laže a ti mu barem reci: To je od

zemana Kulena bana.

Ako neće »n ećo«, hoće »h oćo«.

Ako neće zlo o d tebe, b ježi ti od zla.
Ako ne čuvaš ono što imaš, nećeš im ati onoga što nemaš.
A ko ne dočeka, ne dostiže.
Ako ne možeš b iti glavan i bogat, možeš pošten i dobar.
Ako ne m ožem o kako hoćemo, a m i ćemo kako možemo.
A ko ne pokuči, ne dokuči.
Ako ne zna reći, zna leći.

(Govori se o životinji, jer kada joj dotuži ne zna kazat da

ne može više već samo legne).

Ako nijesu čeljad bijesna, nije kuća tijesna.

Ako sam ti dao kravu, nijesam ti dao m oga pašnjaka.

(Priča se kako je nekakav seljak prodao jednome građaninu

kravu koja je davala svaki dan od 8— 10 oka mlijeka. Nakon
nekoliko vremena građanin vidi seljaka i reče mu: »čuješ ti! Ona
krava mi ne daje više od 2—3 oke mlijeka«, a na to mu odgovori
seljak: »Dragi aga, ako sam ti prodao moju kravu nijesam ti pro­
dao moga pašnjaka!« — To znači da je u seljaka bio dobar pašnjak
u kojem je dobro pasla pa je zaista mogla davati toliko mlijeka,
a u gradu naravno nejma golemih pašnjaka kao po selima.)

Ako se ne nakusa, ne naliza.

Ako se želiš razljutiti, plati što unaprijed.

308
 Ako smo m i braća, nijesu nam kese sestre.
A ko ti je dušmanin kolik mrav, čuvaj ga se kao lava.
Ako ti kažem grijeh, neću ti kazati grešnika.
Ako vuk i prom ijeni dlaku, neće ćudi nikada.
Ako želiš posla, budi skrbnik, ako duga, budi jamac.
A t m i je daidža.

(At — ikonj, ždrijebao; daidža — ujak. Pitali mazgu (katuru):

»Tko ti je otac?« Odgovori: »Konj mi je daidža.« Ovako se kaže
onome koji se s materinim sojem hvali i sebe kazuje, a krije
očevu stranu. Istina, ždrijebao je katuri ujak t. j. materin brat,
ali joj je otac magarac, pak za to neće se da kaže po ocu, već
po materi; prava je kukavica, tko sebe tako prikazuje).

Adže Ram o dobar ti si, hvala Bogu je r ne mogu.

(Adže dolazi od Amidže t. r. znači stric; pripovijeda se kako

je njekad u Nikšiću bio neki glasoviti junak i veliki hajduk ime­
nom Ramo, pa kada je ovi Ramo veoma ostario i počeo već o štapu
hoditi, pristala bi mala djeca za njim govoreći mu gore naznačenu
izreku t. j. »Adže Ramo dobar ti si!« A on bi im odgovarao: »Hvala
Bogu kad ne mogu.« Ovo se kaže onim ljudma, koji se kažu i
grade da su dobri, pošto im ne ide od ruke da što učine a inače
kada su mogli, činili su i da mogu i opet bi činili svakojakih
zločina. Ali hvala Bogu kad ne mogu).

Baba babi prela lan, da jo j brže prođe dan.

Babi se snilo što jo j je milo.
Babo klanja, m ajka se krsti, ja se kamenim .

(U Kulašinu na crnogorskoj granici od pamtivijeka postoji

običaj, da su Muslimani uzimali i kršćanke za žene, a ne bi ih
poturčili, te bi one slobodno svoju vjeru izvršavale kao i oni svoju,
za to se priča da je reklo kulašinsko dijete: »Majka mi se krsti,
babo klanja, ne znam što ću, već se kamenim«).

Banjaluka na K ra jin i hvala, niko ne zna ničijega hala.

(Hal — položaj, stanje).

Bez halata n ije zanata.

Bez krila ni soko ne leti.

309
 Bez mahne tko traži prijatelja, ostat će u vijek bez njega.
Bez muke nejm a nauke.

Bez starca nejm a udarca.

Bez uzde konj se ne jaše.

B jele pare za crne dane.

Blago onom tk o zna da ne zna, a hoće da zna.

Blago prođe, a pamet dođe.

B og će dati i Salki gaće, al se ne zna kad će.

B og sreću d ijeli, a aščija čorbu.

B og te sačuvaj ljeporeka čovjeka i bogom oljne žene.

Bogu božje, caru carevo pa m irna Bosna.

B o lja je i prazna kuća, nego vrag u n joj.

B o lje je b iti i kram ar nego kiridžija.

(Kramar je ime onome koji nadgleda kiridžije kada putuju;

u Bosni je običaj kada kiridžije idu na put, da izaberu između
sebe jednoga, kojega je zadaća nadgledati i brinuti se, pogađati
kiriju, a on je i sam kiridžija kao i ostali, ali naš narod kaže da
je ipak bolje biti i kramar nego prosti kiridžija).

B o lje je b iti i mali gospodar nego veliki sluga.

B o lje je b iti jedan dan pijevac, nego godinu dana kokoš.

B o lje je da na te viču, nego da te žale.

B o lje je i ranjen nego ubijen.

B o lje je im ati dva prsta obraza, nego stotinu oka zadnjice.

B o lje je im ati u glavi nego u sanduku.

B o lje je gledati iz glavice nego iz tamnice.

B o lje je samovati, nego s hrđavim drugovati.

B o lje je u k olibi pjevati nego u ćošku plakati.

(Ćošk — u velike gospode posebna njeka odaja koja je njeko-

liko isturena na ulicu odakle ima lijep izgled, te se zove ćošk
n. pr. kao salon).

310
 B o lje je svoje tele, nego u ortakluku vo.

B o lje zlato i m nogo harato, nego srebro iz nova kovato.

B o lje je zlo trpjeti, nego zlo činiti.

B o lje je znati, nego imati.

B o lje vide četiri oka nego dva.

B o lji je baht nego carev taht.

(Baht — sreća, taht, carska stolica, prijestolje).

B o lji je mršav sulh (n agod a), nego pretila dava (p arn ica).

B o lji je dobar glas nego zlatan pas.

B o lji je pametan dušmanin, nego lud prijatelj.

B o lji je vrebac u ruci, nego ždral u zraku.

B rat je m io koje vjere bio, je r ga steže krvca i zem ljica.

B rz mlin, brzo se satare.

Budi dobra, nećeš b iti modra.

Budža (ru p a ) miša spasava.

Car daleko, a B og visoko.

(U nas Muslimana ne smije se označiti Bogu mjesto, već ka­

žemo da je Bog svagdje).

Ćoravu nejm a fa jd e namigivati.

Ćoravu ne namiguj, a lašcu ne laži.

Ćurci kadiji, gotovina ženi, a zem lja djeci.

(Ovo se govorilo od prvo među nama u Bosni, jer kada bi

koji umro a ostavio bi iza sebe imanje i nejake djece, morao bi
kadija prepisati sav ostatak i naplatiti za prepis taksu „resmi-
krsmet"; naravno, više puta ne bi bilo gotovih novaca na srijedi, jer
bi ih žena ugrabila i sakrila, te onda bi kadija na svoj račun uzeo
iza pokojnog preostavše bunde ili ćurkove, a tako i na taj bi
način samo zemlja ostala djeci).

311
 Čaša iza čaše, a za njim a istina.

Čini čovo što hoćeš, ali nećeš dokle hoćeš.

Čim imam, tim klimam.

Čist račun, duga ljubav.

Čorbeg sjaši, Alibeg uzjaši, dok doratu otpadoše uda.

Čovjek bez slobode, kao riba bez vode.

Čovjek snuje a B og boguje.

Čuvaj zd ravlje za starost, a ljetinu za zimnicu.

Da budala zna da je budala, d vije bi pam eti imao.

Da daju okaljanu do potoka doći, lasno b i se oprao.

Da ih je za n jivom koliko za sinijom (s o fro m ), lahko b i

se obradilo.

Da je lov koristan, b ilo b i i jehudija lovac.

Da je pamet do kadije, kao što je od kadije, drugajačije bi

bilo.

Da je radiša koliko grabiša, ne b i b ilo smutnje.

Da je raži koliko je laži, ne b i svijet gladovao.

Da je srce od kamena, zlato b i ga rastopilo.

Da mu sašiješ usta, na stražnjicu b i progovorio.

Dan po dan dok i smrt za vrat.

Da su u tetke muda, bila b i amidža ili daidža.

Da svako tane pogađa, ne b i ni jedan vojn ik živ ostao.

Da te B og sačuva od zla druga i neznana puta, i od kuće

kapavice, i od žene lajavice i o d kuje k oja mučem kolje.

D elija se likom opasala a jo š pita gdje je b olje vino.

(T. j. opotrebio, ofukario tako da se nejma čime opasati nego

likom, a opet zadire i diže glavu te pita: Gdje je skuplje vino).

312
 Dobar savjet cijene nejma.

Dobra haša i hrđave sape pokrije.

(Haša se rekne onome, čime se konj po sedlu pokriva; naški

se kaže abahija. Po starom običaju, ovo je bivalo zlatom i srebrom
izvezeno, te se upotrebljavalo kod svatova i druge svečanosti; to
znači: Zlatna odjeća mnogu sramotu pokriva).

Dobra ovca malo b leji, al m nogo m lijeka daje.

D obroj maćehi i pastorci su sinovi.

Dobro je gdjekat i ženu poslušati.

Dobro m i je i b oljem se nadam,

u čem hodam u tom e i spavam,
kad večeram ručku se ne nadam,
Bože m io što sam ti skrivio.

Dobru konju sto mehana, a hrđavu samo jedna.

D ogovor volove veže.

(Ovo znači: u jednog seljaka jedan vo, a u drugoga drugi;

napose ni jedan s jednim volom orati ne može, između sebe ugo­
vore i dogovore se, te svežu volove i izoru svoje njive).

Dok djevojka, baš ko srna, kad nevjesta, baš ni s mjesta.

Dok je čohe, biće čohodera, dok je čorbe biće čorboloka.

Dok je meda, biće muha.

Dok mu se daje, dotle haje.

Dok si mlad, trudi, a pod starost — sudi.

Do podne Alija, od podne Ilija.

(Ovo se kaže u Bosni na Ilin-dan koji dolazi na 20. jula;

Muslimani ga zovu Alija a hrišćani Ilija, a svetkuju ga i jedni i
drugi).

Dragi se kamen i u smeću pozna.

Druga pamet mačku pod rep.

(T. j. pošto se vrati od kadije ali od kakva drugoga suda,

mnogi se kaje: što nijesam ovako rekao, ali mačku pod rep).

313
 Drugom jam u kopaj, a o sebi m jeri.

D rži se glave, a p rođi se nogu.

Dva bez duše, treći bez glave.

Dva lava u jednom gnijezdu b it ne mogu.

Fajda i zarar — brat i sestra.

Fala ti kao da si m i kuću zapalio.

Fali čovjeka gd je ne čuje, a ruži ga gdje čuje.

Fali žito u hambaru, fa li ženu u mezaru.

(Mezar t. r. znači grob. S ovom poslovicom među našim na­

rodom hoće se da kaže to: Žito dok se god ne saspe u hambar
ne može se sigurno faliti, jer prvo nego se požanje, može se slučajno
nešto dogoditi, pa da sve propadne i da ne bude od njega nikakve
koristi. Tako isto i žena, koliko će god biti kroz svoj cijeli život
dobra i valjana, opet se može po nesreći pri najposljednjem času
nešto slučiti, što bi joj moglo uništiti čast i da ne bude dostojna
nikakove fale; dakle kada pošteno legne u grob, a žito se saspe u
hambar, tek onda je istom mirna krajina).

Gatala baba da neće b iti mraza pa osvanuo snijeg.

Gavran grkće na jeli,

upitajte ga što veli,
gavran kaže i veli:
nek se starac ne ženi.

G dje d voje diše, treće se piše.

G dje ima ljudi, ima i ludi.

G dje je blaga, tamo je i vraga.

G dje je kauka, nema jauka.

(Kauk — jedna je vrsta turbana ili kape koje su smjeli nositi

samo odličniji i zgodniji dostojanstvenici za vremena janičara;
gdje je bio kauk, naravno je da se nalazila zgoda i blagostanje a
nije bilo plača ni jauka).

G dje je mala, tu je i zijana.

(Mal — dobit, zijan — šteta).

314
 G dje horoz pjeva, kokoši su site.

G dje laž ruča, on dje ne večera.

G dje novac zveči, pravda ječi.

G dje se god naspu dvoja kola mudrosti, mogu i treća lu­

dosti.

Gdje se ati biju, magarci m rtvi ostaju.

Gdje više grm i, m anje kiše pada.

Gine stoka bez svjedoka.

Glas naroda, glas božji.

Glava u berbernici, a dupe u aščinici b it ne može.

Gledaj majku, pa jo j uzmi ćerku.

Gluh što ne čuje, to izmisli.

Gost i riba treći dan smrde.

Goveda se priuzom vežu, a lju d i riječim a.

Gusle gudu — da n ije zaludu.

Hain haina zove, čuvajm o se o d ove.

(Hain — nevjernik, zločinac, varalica, izdajica).

H ajde pa b roj po Velebitu vrhunce.

(Ovo se kaže onome, koji nejma svojega posla, već besposlen

tuđe poslove razbira).

H ajde pa delibaši kaži.

(Delibaša, turska riječ, znači zapovijednik, delija, a delije su

neka vrsta oružnika, koji su prvo bivali kod turskih guvernera,
paša i vezira, od prilike kao što je danas straža sigurnosti. Priča
se kako je njekad u Sarajevu otišla jedna stara žena k delibaši i
potužila mu se na svoga sina imenom Mehmeda, da je neće da
pazi i sluša, već da je veoma muči i bije. Na to odmah zapovjedi
gospodin delibaša, da se čim prije dovede Mehmed. Delije odu u
grad i kroz kratko vrijeme uhvate i dovedu jadnoga Mehmeda.
Delibaša, čim ga spazi, veoma ga izgrdi i umjesto kazne natovari
mu mater na leđa, te mu zaprijeti, da je imade sobom kući odnijeti

315
i lijepo je osela paziti. Tako Mehmed, noseći mater ulicom kući,
slučajno susretne brata koji ga upita: »Brate Mehmede, koga to
nosdš?« On mu odgovori: »Evo nosim našu mater!« — »Bolan, da
li si poludio, zar ne znaš da je naša mati već davno umrla«? Na to
rekne Mehmed: »Jest, ali hajde ti pa delibaši kaži; ja nijesam
imao vremena da mu kažem, jer sila nejma razloga.«)

H ećim liječi, a B og zdravlje daje.

H iljadu osniva, a ni jedne ne potkiva.

H rani se kako možeš, a odijevaj se kako treba.

H rđa jede gvožđe, a tuga srce.

H oće i pečenih divljaka.

(Pripovijeda se kako je bio u njekakva bega hrt, koji nije

htio ništa drugo jesti no pečena mesa i bubrega; taj beg ostavi
svoga psa kod nekakve babe, da ga ona hrani dok on dođe iz
Stambola, a kada se beg povratio reče mu baka, sada hoće tvoj
pas i pečenih divljaka, jer je baka siromašna bila, te ga nije imala
s čime dovoljno hraniti, pa mu je za nevolju bilo pečene divljake
jesti).

I baba b i kupila svašto, da imade za što.

I jarac ima bradu.

(Pripovijeda se kako je nekada jedan star čovjek svjetovo

jednog mladića da zapusti bradu, što svaki Musliman po sve-
čevoj naredbi mora učiniti. Mladić reče starcu, što će mi brada
kada u svakog jarca imade brada. Na to mu starac odgovori:
»Istina je sinko, ali ni u kakva psa nejma brade!«)

I jedan grijeh m nogo je, a hiljadu sevapa m alo je.

(Sevap — dobro djelo; s ovim se hoće reći što je dobro nikad

ga nije odviše, a što je zlo, ako je i malo, mnogo je i premnogo).

Im a ferka kad je kruška mehka.

(Ferk — razlika; s ovom se rečenicom hoće da kaže, kako

imade između zrelih i zelenih krušaka velika razlika, tako isto
da je velika razlika između žene bogate i siromašne).

316
 I n ajoštriji nož ne siječe pamuk.
Insan je tvrđi nego gvozdena ćuprija.
I tvrdo drvo crv istoči.
I u zloj sreći mirna nevjesta dobro prođe.
Iz dvora bubanj, a iznutra šušanj.
Iz m ire dva šejtana vire.
Izbirač nađe otirač.
Izgo rjele konjičke svijeće hesabeći sarajevsko blago.

(Konjic, ime varošice, koja se nalazi na bosansko-hercegovač-

koj granici u Neretvi. Pripovijeda se kako su Konjičani cijelu
jednu zimu sjedili i računali, koliko je koji bogat i zgodan u Sa­
rajevu, pa zato da su im uzalud izgorjele svijeće).

Izgubio stid, našao sramotu.

Izjela konja trava.

(Ovo se kaže kada se imade nešto platiti skuplje, nego je

sami predmet vrijedan. Priča se kako je neki građanin dao svoga
konja jednom seljaku, da mu ga neko vrijeme prehrani, pa kada
mu je seljak kazao koliko je potrošio na konja t. j. koliko imade
za hranu platiti, dva puta je skuplje bilo nego li je sami konj
vrijedio).

Jače selo od medvjeda.

Jadna Fočo što si dočekala,

K os kadija, paša Kukavica.

(Foča, ime kotara na istočnoj strani blizu crnogorske gra­

nice u Bosni; priča se da je u tom mjestu njekad zapovjedao neki
paša koji se zvao Kukavica, a u isto doba bio je kadija komu je
ime bilo Kos, pa je ta rečenica odatlen potekla, jer nije bilo
narodu po volji stanje s tim pašom i kadijom).

Jadna Liko što si dočekala, da te Bosna kukuruzom hrani.

Jaoh nogam pod mahnitom glavom.

Javaš aga hendek var.

(Javaš — polahko, hendek — jarak, var — imade; to se kaže

onome koji se hvali da će Bog zna što učiniti).

317
 Ja zapovijedih psu, pas repu, rep dlaci, id i dlaka ti si
tanka.

Ječam trče a rakija viče.

Jednu reci, a d vije čuj.

Jezik ženu bije.

Junakova djeca najviše plaču.

K ad je ciganin carem postao, svojeg je ćaću objesio.

K ad mene ne bude, makar gora biserom rodila.

(Ovim hoće da rekne: daj mi što god u živa usta, jer kad ja
umrem, onda meni nije nikakove koristi).

Kad možeš b iti svoj, ne budi tuđi.

K ad se lijen i nakani, niko ga ne zaustavi.

K ad smo ljudi, budim o uljudni.

K ad vlah ogladni, m isli da se neće nikada najesti, a kad se

najede, m isli da neće nikada ogladniti.

Kada gori kom šijska kuća, odm ah pazi na svoju.

Kakav imam, taki i džemat.

(Imam — prednjak u molitvi, džemat — mještani).

K ao da se ni na bajram najeo nije.

(Ovo se kaže onome koji je kod jela nepristojan, pa grabi da

mu što veći komad zapadne i mnogo jede).

Kašalj, šuga i ljubav sakriti se ne mogu.

K o dob ije na K olijanu, dobio je i na ahćamu.

(Ova je rečenica potekla od vremena Ali paše Rizvanbegovića

kada se je god. 1821. sa svojim bratom Hadžibegom tako zvanim
Hadžunom borio i tukao, koji da bude zapovjednik St6 cu. Najveći
sukob imadoše blizu Kleka u stolačkom kotaru, kod sela koje se
zove Kolijan. Ušljed toga priča se da su neki pitali Hadži bega:
Sto li će reći u Carigradu vrhovni sud (ahćamiadlije), za tu njihovu
kavgu, a on da im je odgovorio: »Vjera i Bog, tko dobije na
Kolijanu, dobio je i u Stambulu«),
 K o d sile, razloga nejma.
K oga hoće Bog da kazni, da mu jedinicu za ženu.
K oga je m oliti, n ije ga srditi.
K o ja izleti, ne uleti.

(T. j. riječ izidje iz usta, ona se ne zaustavi, već ide dalje od

usta do usta).

K o ja se često ogleda, slabo kuću nadgleda.

K o ji hrt dva zeca tjera, ni jednog ne uhvati.

K o ji priznaje svoje neznanje, taj je pametan.

K o jo j vod i ne znaš gaza, nemoj je ni gaziti.

K o ju vodu moraš piti, nem oj je mutiti.

K om e Bosna, tom e dosta.

(Ova rečenica može se na dvojaki način tumačiti t. j. tko Bo­

snom vlada, dosta mu je, ili tko s njom ratuje, dosta mu je; jedno
i drugo je blizu istine).

Kom u je kadija davudžija, nek mu je Bog jardundžija.

(Kadija — sudac, jardundžija — zaštitnik; ovim se hoće

da kaže, kome sudac hoće da sudi krivo, jedini ga Bog može
spasiti).

K osti m oje, meso tvoje.

(Ovako su imali običaj reći roditelji hodži ili učitelju kada bi

dali svoje dijete u m ejtef ili školu da tamo uči. Ovo znači, da ovlaš­
ćuje roditelj hodžu, neka bije i tuče dijete kako ga je volja t. j.
djetinje meso poklanja učitelju a kosti ostavlja za sebe. Hvala
Bogu, ovaj običaj već se je počeo iskorjenjivati po svoj Bosni
i Hercegovini).

K rpež i trpež fukaru uzdržaju.

Kud god ideš ostavljaj za sobom vrata otvorena.
K ud svi Turci tud i mali Haso.

(Pripovijeda se, kada su još Turci u Srbiji zapovijedali, da je

bio u jednom selu jednoga bega kao zastupnik t. j. subaša imenom
mali Haso koji je umro, nu pošto u selu ne bijaše ni jednog Musli­

319
mana, nijesu znali seljaci kako da ga zakopaju. U tome jedan
između njih progovori i reče: mislim da će najbolje biti, da isko­
pamo raku pa da spustimo Hasu u nju, a kad ga zagrtati počnemo
ja ću glasno govoriti: »Kud svi Turci, tud i mali Haso, a vi ćete
svi ostali dodavati, amin!« Taj prijedlog bio je primljen, te od tog
doba postoji ova poslovica).

Lasno je dairu skupiti, ali ju je mučno razasuti.

(Daira — skup, zbor; s ovom poslovicom hoće da se kaže, da

je lasno pozvati i sakupiti mnogo ljudi, ali da ih je mučno po­
častiti i zadovoljne raspustiti).

Lasno je okom m jeriti, ali da je nogom doprijeti.

Lasno je početi, da je dočeti.

Lasno je tuđim kurcem glogin je mlatiti.

Laž je debela ali je kratka, istina je tanka, ama je duga.

L eti kao Tatar niz Busovaču.

(Busovača, mjesto blizu Travnika. Bosanske paše i veziri

imađahu u Travniku svoju stolicu, pa buduć nije bilo pošte, to
su sva iz Stambula dolazeća pisma, zapovjedi i fermani Tatari
nosili; kad bi takav jedan Tatar listonoša bio na domaku Busovače,
onda bi još više letio, samo da prije stigne u Travnik, pa je ušljed
toga i ova rečenica postala).

L ijep a besjeda i gvozdena vrata otvara.

L ijep e kolo vode, a ružne kuću kuće.

Lice curu udaje.

Lisica je najm udrija zvjerka, al je njenih koža najviše na

prodaju.

Ludi b oj biju, a mudri šerbe piju.

Ludi p ir čine, a mudri uživaju.

Ljubav i gospodstvo društva ne trpe.

Lju bav za ljubav, a sir za pare.

Magarcu je m ore do koljena.

(Valjda siromah misli da niko nije pametan i golem kao on).

320
 M ala sjekira velik dub povali.
M ali lonac brzo pokipi.
M alog konja hvali, a na velikog se uzvali.
Mahnitu ili se ukloni ili pokloni.
M anje znao, m anje i patio.
Mehak obraz, m okra stegna.
Miš ugađajuć stražnjici, izgubi glavu.
M ejhandžiju bajram ski top razveseli.

(Mejhandžija, birtaš ili krčmar; bajram turska svetkovina, koja

dođe svršetkom ramazana; ramazan je u godini jedan mjesec, uz
koji muslimani po danu poste, a jedu samo na večer; oni pak
Muslimani koji inače piju žestoka pića dok ne prođe ramazan
uskrate sebi to uživanje. Čim osvane bajram obično topovi navjeste
početak te svetkovine, kojom zgodom napune se krčme, ušljed
čega dotični krčmar prodaje svoje vino i rakiju, te ima razloga da
se veseli bajramskom topu.)

M nogi b i se poturčio kad bi znao da će postati Omer-paša.

(Ova rečenica poslije poznatog Omer-paše potekla je među

narodom, je je Omer-pašu tako sreća poslužila, da je poturčivši
se, od prostog hrvatskog graničara, postao serdarekrem, što je
kao maršal).

M nogo je mačku goveđa glava.

M oj vole bivole, na ti šaku kukolja;

bješe m i ga davati dok sam m ogo žvakati.

M rtva glava nizam daje.

(Nizam — reforma, uredba, preustrojstvo. Dok ne bude mrtvih

glava po srijedi, ne može se potpuno u starom selu novi običaj
postaviti ih kakva uredba provesti).

N ad silom sila je pravda.

N a m alog magarca svako zajaše.

N a teferiću se ne gleda.

(Prilikom zabava ne smije čovjek pa makar i malo krupniju

šalu za uvredu uzeti; ne treba na svaku riječ paziti).

21 Narodni humor i mudrost Muslimana 32 1

 N a tuđim leđima lahko je breme.
N a vuka sva buka, a lisice meso pojedoše.
N a jb o lje je vino koje se mukte pije.

(Ovome slično: Bolje je badava sirce nego za plaću med).

N a jela se gladnica, nazvala se banica.

Najm učnije je samoga sebe upoznati.

N a jrad ije gleda mačka na m išju rupu.

N ajvećem zlu smrt je lijek.

N am jerila se vila na Halila.

Nasrudin je do podne sadio bob, a od podne čupao.

Naš Huso, m i ga rodili, m i ga o d g o jili a m i ga i ubili.

(Priča se, da se je to dogodilo u Krajini kod Bišća u jednom

selu, t.j. da je poginuo jedan Musliman, kojemu je bilo ime Huso.
Bihaćki paša izašalje svog mubašira [izaslanika] da ispita doga­
đaj i uhvati ubojicu, čim je onamo prispio, sakupi oko sebe seljake
pa ih ispitivaše što je po srijedi, zašto i ko je Husu ubio. Na to
mu seljani jednoglasno odgovore: — Ko ima pravo to pitati i
istraživati? Naš Huso, mi ga rodili, mi ga odhranili a mi ga i ubili.
— Time bude istraga dovršena).

Našla tendžera kapak.

N e b oj se smrti već zla života.

N e b oj se onoga kojem nisi dobra učinio.

N eće ni miš uvijek u jednu rupu.

N e čeka vojska dok se kobila ispiša.

N edaj ludome štapa u ruke, je r će te udariti po glavi.

N e diraj pseto koje spava.

N e gleda se kakva je kokoš već koliko ja ja nosi.

N e gledaj me ko sam b io već ko sam sada.

N e gledaj ko kaže, već slušaj što kaže.

N e gradi od sebe plašilo.

322
 (Pripovjeda se, kako je sinčić htio svoga oca prestrašiti u
mraku, otac ga udari po glavi čomagom. Sin zaplače, te će svome
babi: — Ja oče, zašto me udari tako žestoko? — A otac mu
odvrati gornjom izrekom).

N e grize žaba zecu uši, već onaj što se nad njim e vije.

(Pripovjeda se, kako je zec ležao negdje u trnju, a iznad njega

se jedan veliki orao vijao, u isto doba dođe žaba i počne zecu
uši grizti, hvaleći se, kako je ona velika junačina. No zec joj
odgovori: — Hvali Bogu i moli u zdravlje onoga, koji se eno nad
nama vija; da nije njega, ne bi ti meni sad mojih ušiju grizla).

N ejm a plemena bez slavna imena.

N ejm a vina, nejm a razgovora,

nejm a para, nejm a ni jarana.

N ek je vitica od slame, al vjera do jame.

(Kako što je kod mnogih naroda tako je i kod nas običaj kad
momak hoće da uzme djevojku, dade joj prsten ih kakvu viticu
kao amanet u znak vjernosti da je neće prevariti. Taj amanet
može biti od male vrijednosti, ali se -na to ne pazi, već nek je
vjera do jame t. j. do groba i motike tvrda i temeljita, pa makar
prsten bio i od slame).

Nek zimu ne čeka ko ljeti ne prede.

N e kazuj m i maglu na Veleži.

(Hercegovačka planina na kojoj nikad magle ne manjka).

N e kaži sve što znaš, ne čini sve što možeš, ne vjeru j sve
što čuješ.

N eko se zakloni za list, a neko ne m ože ni za kladu.

N e kuha pitu ko masla im a već ko se je naučio.

Nem a o drači somuna.

N em oj u Lijevnu pjevati, u Posavini konja jašiti nit u

Sarajevu kese vaditi.

(Jer u Lijevnu imade od vajkada dobrih pjevača, u Posavini

dobrih konja, a u Sarajevu imućnih ljudi).

21* 323
 N em oj da te pita starost gdje ti je bila mladost.

N e m ože se s jednom stražnjicom na dva pira ići.

N e m ože se trčati i pišati.

N e m ože temre u harar.

(Temre — koplje, harar — vreća).

N e naučila se krava orati, pa politala jaram.

N e prdi ni uz gluha je r ima nos ako nejm a uha.

N e treba ni začina preko načina.

N e udaje se Fata, neg’ K o b ilja Glava.

(Priča se da je u Sarajevu bila jedna veoma ružna djevojka,

imenom Fata, no jer je imala u selu zvanom Kobilja Glava svojih
čifluka, pa je bila i osim toga imućna novcem, to se je udala za
jednog prvaka; kad se je glas raznio da će se ona naskoro udati,
rekoše njezine komšinice tu izreku).

N e zna b alija što je halija.

(U Bosni se reče balija Muslimanima koji u selima stoje, i

koji nose sukneno odijelo, jer se zove turski sukno aba. Halija
znači ćilim ili sag, t.j. ne zna seljak cijeniti skup ćilim već gazi
po njem kao i po ponjavi).

N e zna rakija što je kadija.

N i bratu se ne ide svaki dan na zijafet.

(Zijafet — gošćenje).

N ije pamet u nogama nego u glavi.

N ije šićar para, dvije, već je muka kad je nije.
N ije siromah ko n ije nikad ništa imao, već je siromah k oji
je imao pa nejma.
Nikad m rava na praznu gumnu.
Nijesu svačija usta kutija.

(To znači da ne treba svojih tajna svakome kazivati, jer svak

ne može da muči).

324
 N išta je čovjek bez zanata kao kuća bez hajata.
N eko zna, a neko zja.
N jih najviše oplakuje m ajka k oji sebe za junake kažu.
Objahuje kao K opčić Duvno.

(Pripovjeda se među narodom u Bosni i Hercegovini, a isto

i po turskoj historiji doznaje se, da je neki glasoviti junak Alaj-beg
Kopčić rodom iz Rame uhvatio u bitci jednog poljskog princa u
15. vijeku kad je sultan Sulejman s Poljacima ratovao. Beg Kopčić
kada je doveo pred sultana toga princa, kojeg mu je pošlo za rukom
živa uhvatiti, reče mu sultan: — Išti što hoćeš da ti darujem. —
Ovi mu odgovori: — Čestiti sultane! Neću drugo ništa, nego dat
ćeš mi u duvanjskoj okolici u mom rođenom mjestu, onoliko
zemlje, koliko mognem za jedan dan na svome konju, »Mlikoti«
objahati. — To mu je sultan rado i dozvolio. Kada se je vojska
kući povratila, na određeni jedan dan uzjaši rano beg Kopćić na
svoga konja »Mlikotu«, te počne objahivati neka brda, planine i polja
baš onuda kuda je on hćeo, a za njim su trčali od vladine strane
određeni povjerenici koji su granice postavili kuda god je on na
svome »Mlikoti« protrčao. Zaista i dan danas gledajuć na to ogromno
zemljište i na postavljene međe i granice ne bi nikad rekao da
je moguće da jedan čovjek za jedan dan može to sve objašiti. Taj
cijeli teritorium raznovrsne zemlje nalazi se u posjedu potomaka
toga junačine bega Kopčića, koji i sad stanuju u prozorskom
kotaru u selu Rami; imade ih i sad do 30 kuća koji se nalaze u
dosta dobrom stanju. Taj glasoviti beg Kopčić kada je umro,
sahranjen je u svom rodnom mjestu u selu Rami pokraj istodmenite
vode Rame, gdje su mu potomci namjestili po turskom običaju
jedan kameniti veliki spomenik [monument] »Turbe«. Malo niže
ovoga spomenika, pokopan je i njegov konj »Mlikota«, nad kojim
je također jedan četverouglasti kamen kao spomen postavljen.
Bezi Kopčići spadaju među prve bosanske plemiće; njihov porodič­
ni grb imade narisan u onoj poznatoj knjizi koju je pop Rupčić u
15 vijeku pisao i koja se i dan danas u kreševskom samostanu
kod franjevaca nalazi. Dakle gore spomenuta rečenica zato je odatle
i potekla, te se i dan danas među narodom upotrebljava).

Obraza su samo dva prsta, a guzice pune šake.

Od hrđava ždrebeta m nogo puta dobar konj iziđe.

Od iskre je M oskva izgorjela.

Od kantara b oljeg kadije nejma.

Od šutnje glava ne boli.

Od m ira b oljeg a od rata goreg vremena nejma.

Od noža rana zaraste, a od jezika nikad.

325
 Od smrti nejm a lijeka.

Od svoje kese b oljeg p rijatelja nejma.

Od te kajde nejm a fajde.

Odakle si ti? — Odakle m i je i žena.

(Kažu da je tako Nasrudin odgovorio).

Odjeven prikladan, bogat pametan, a fukara budala.

Odvedi magarea u Stambol, magarac opet magarac.

O Mostaru, na zlu ti si halu,

N a Dadiću i A li Baliću,

I na K ari Karabegoviću.

(Hal znači stanje. Balić i Karabegović, to su imena njekih

porodica koje i dan danas stanuju u Mostaru; biva da su ove poro­
dice njekad zapovjedale u Mostaru pa se kaže, da je bio tada
Mostar u zlu stanju).

Oni je mudar k oji um ije b iti i lud i pametan.

Ostao kao na Drini ćuprija.

Otac m e prodaje, kadija me kupuje, kome ću plakati.

Otišo je kao Said u Kladanj.

(Priča se kako je nekad u Sarajevu rekao neki aga svojemu

slugi imenom Said, da mu valja sjutra u Kladanj poći, zašto —
nije mu kazao, već je hotio naknadno priopćit mu cijel njegovog
putovanja, nu Said čim je zora svanula uputi se u Kladanj. Kad je
tamo došao, nađe ortaka svoga age, te mu javi svoj dolazak, na
što ga ovaj upita pošto je došao, pa kad mu Said odgovoriti nije
znao, natovari mu aga veliku cjepanicu luča pa ga spremi natrag u
Sarajevo).

Ožeg za hiljadu.

(Ovo se kaže kada tko umre a iza smrti ostavi mnogo duga
pa dođu vjerovnici te razvuku sve što je ostalo).

326
 Pala muha na medvjeda, a m edvjed ni habera nejma.

Pametan m isli što govori, a lud govori ono što misli.

Pam etnije je ju tro od večeri.

Pasju krivicu ovce plaćaju.

(Ako pas svoje stado valjano ne čuva, već opruži repinu pak
pod svakim drvetom u hladu spava, mnogo se je puta desilo da
je vuk iz šume iznenada koju ovcu dmuo).

Pazi konja kao prijatelja, a jaši kao dušmanina.

Pazi s kim i u džam iju ideš.

Pijan oj nevi m ili djeverovi.

(Zato je zabranjeno kod nas Muslimana piti rakije, vina i

drugo sve što opija, jer tko pije opiće se, a pijan će svašta uraditi,
i tako pijana nevjesta se rado šiljka sa djeverovima).

Plaća lanjsko veselje.

(Mlada žena kad prvi put rađa).

Po čirp iji kao Bubića saramsak.

(Bubić je prezime jednog Muslimana koji stanuje u Mostaru.

Pripovjeda se da je on sadio saramsak (bijeli luk) po koncu, pa
zato tako se rekne, kada je što pravilno poredano i u red stavljeno).

Pod janjećom kožom m nogo puta vuk leži.

Podložnu glavu sablja ne siječe.

Pokraj suha drveta i sirovo izgori.

P oletio kao baba na kahar.

(Kahar — žalost, ogorčenje, nužda. Ova se poslovica čuje po

najvećma u gornjoj Hercegovini; ondje i dan danas kada tko
umre, idu babe na žalost, pa običavaju jađikovati i plakati).

327
 Po malo, M ujo, sutra ćeš suho.

Pošljednja pamet mačku pod rep.

Potok huči, a rijeka muči.

Pozlatio mu dlan.

(Ovo se kaže kada tko koga lijepo daruje, dade mu bakšiš, a

osobito onda, ako darovan novac u zlatu bude).

P rije će slagati sijeda brada, nego gnojena njiva.

(Kada se njiva dobro nagnoji, uzore, uskopa i posije, naravno

je da rodi i lijep plod dade, a može i sijed čovjek što prevariti).

Prionuo kao gladna mačka za džigericu.

P rođi se starog berbera i m ladog hećima.

Prom eće se kao Nasrudin-hodža kroz mutap.

(Mutap — pokrovac od kostrijeti).

Puno se hoće, a m alo se može.

Pušci, konju i ženi ne treba vjerovati.

Razumi se kao magarac u kantar.

R azvrlji pa pričvrlji.

(Ova poslovica jednaka je onoj latinskoj »Divite et impera«,

t.j. razvrlji pa kraljuj).

Reci jednu ali vrijednu.

R iječi su za žene, a djela za muške glave.
Riba s glave smrdi.
Rodu na glas, tebi na čast.
Ruku koju ne moreš odsjeći, a ti je poljubi.
Sadi lozu iz tem elja, ženi sina iz plemena.
Sam je junak rešeto dukata,
s rodom junak rešeto krušaka.

(Ova se poslovica najviše čuje u Sarajevu, gdje gospođe žele

imati muža koji nejma mnogo porodice).

328
 Sama ljubav brzo iščezne.

(Ovo se kaže pri kakvoj ženidbi, gdje se ne pazi na kakvi

imetak ili novac, već samo se traži ljubav i ljepota. Zaista ova je
poslovica očito vjerojatna, jer kad nije što da se potroši, brzo
prva želja isplavi; ovome slično vidi gdje pita mladoženja svoju
zaručnicu prvi dan: je si li mi lijepa, drugi dan: je si li dobra
i mirna, a treći dan: što si mi donijela.)

Sa svojim jed i i p ij, a ališ veriša ne čini.

(Ališ veriš — kupoprodaja).

Sa zanatom junak je od zlata, bez zanata rešeto krušaka.

Selam ćeš A liji u vojsku.

(Ovo se rekne onomu, koji što neizvjesno kaže i govori).

Sestra bratu kao grad, a brat sestri kao vrag.

Siromahu je uhar i lijepa riječ -

(Uhar — dobro došla).

Sirota je i na piru bez kašike.

Sila i pravda ne idu zajedno.

Sina ženi kad hoćeš, a kćerku udaji kada možeš.

Sita gosta teško je častiti.

(Kada je čovjek sit, mučno mu je pribaviti jelo koje bi on

begenisao, ovome je protivna poslovica: Gladan kruha ne dopiče
ili Žedan konj mutne vode ne razabira).

S jačim se ne b ij, sa sigurnijim se ne nosi.

S kim se bijem , s tim vino ne pijem .

Skočila Pliva u Vrbas, pa izgubila svoj glas.

Skupio se kao ljubuški dužnik.

Slađe je svoje zelje nego tuđa halva.

329
 Slobodnu kozu brzo vuk pojede.

Smeo se kao Kurtuša kad je darove dijelila.

(Kurtuša je ime jedne Muslimanke koja je nekoć među ro­

đacima darove dijelila, pak joj nije doteklo koliko bi joj trebalo,
te se je radi toga smela).

Star boluje, m lad mu ne vjeruje.

Staro drvo mučno je ispraviti.

S to ji graja kao u ćifutskoj havri.

S to ji mu na v o lju kao šokcu post a vlahu molitva.

Su o b je ruke čupa luk kao hadžija.

(Pripovjeda se kako je neki seljak zatekao u svojoj bašči

jednoga čovjeka, koji mu je luk čupao; opazivši ga dovikne mu: —
Hadžija, nemoj mi luk čupati! — Hadžija se okrene, pogleda selja­
ka, pa mu reče: — Oklen ti znaš da sam ja hadžija? — Na što mu
seljak odgovori: — Eto vidim da objeručke čupaš luk, a to je
hadžijski običaj. — Ova je rečenica potekla od tuda: Poznato je,
da svaki hadžija ili hodočasnik, dok ode na Meku i dok se natrag
povrati, potroši mnogo novaca. Nakon svoga povratka nastoji, da
potrošeni novac nadoknadi, pa se zbog toga hadžijama pripisuje
neka neopravdana štednja i lakomost).

Svačije kudi tko svoga nejma.

Svadile se žene za tuđe tele.

Sva je dava o k o l’ hodžina jorgana.

Svak Boga m oli a sebe voli.

Svak dobar i pošten, a m oje kabanice nejma.

Svaka ptica im a svoga kopca.

Svakoj hrđi ejvalah, osta glava ćelava.

Sve beg znade tko mu konje krade, al ne znade tko julare

skida.

( T.j. poznat je taj koji krade, ali ne zna tko ga podupire).

330
 S velikim čovjekom nije lahko trešnje jesti.

(Ova je poslovica postala od tog vremena: kažu da je njekoć

jedan Bošnjak u Travniku s bosanskim vezirom zajedno ručao,
kad je bilo te su jeli trešnje, ovaj Bošnjak iz trešanja mnoge
koštice nagomila pred sobom, na što se veziru zgadilo, te mu zapo­
vjedi da mora sve koštice progutati, što je dakako i učinio, jer
inače otišla bi glava. Po turskom običaju kada se jedu trešnje ne
bacaju se koštice na sofru već se skrovito ostavljaju u ruku, i
ostave se na mjesto za to određeno).

Sve m i se vrti po glavi kao pootegloj d jevojci udaja.

(Otegla djevojka, reče se onoj, koja se za mnogo vremena ne

uda već sjedi kod roditelja).

Sveži konja gd je ti gospodar rekne.

S vijet je jaka kobila.

S vijetao obraz malo vode treba.

Svila i kadifa u mutvaku vatru gase.

(Mutvak — kuhinja. Tko kupuje svilu i kadifu, troši mnogo

novaca, pa se događa da nejma zašto hrane kupiti).

Svud su bezi po H ercegovini

a kad dođe beže Ljubo vicu,
onda bega ni jednoga nejma.

Šta i šta m ejita nad hastu dođu.

(M ejit — mrtvo tijelo; hasta — bolesnik; t.j. mnogo zdravih

ljudi dođe bolesniku u pohode, pak se dogodi da bolesnik ozdravi,
a onaj zdravi umre).

Štedi dok je puna vreća, je r poslije n ije fajde.

Što bešika zaljulja, to m otika zakopa.
Što će meni diba kad ću biti blida.

(Diba je neka vrsta dragocjenog i veoma skupog svilenog plat­

na. Ovo se kaže pri nepovoljnoj udaji t.j. kada kakav bogat starac
hoće da uzme mladu djevojku, ona kaže: — što će mi svila i kadifa,
kad ću biti blijeda i nevesela).

331
 Što čuo ne čuo, što vid io ne vidio.

(Pričaju da ovako bosanski Zidovi podučavaju još iz malena

svoju djecu da ovako govore t.j. što si čuo ne kaži, što si vidio,
zataji).

Što je dobro i samo se fali, n ije lazum da ga drugi kaže.

Što je prošlo, ja te i ne pitam, sjaši s konja, džaba ti kirija.

Što je ruha na njemu je, što je kruha u njem u je.

Što jedan ludi pokvari, stotinu mudrih ne m ože popraviti.

Što mjesec haje, kad na njega pas laje.

Što sad proklinju, poslije će blagoslivljat.

(Priča se kako je nekakav paša nagonio Bošnjake da prave i

krče put, a ovi ga proklinjali. On im reče: — što sad govorite, to
nek bude vama, a posije što budete govorili nek bude meni. —
Jer je naravno da kada bude put dovršen da će blagosiljati).

Što si se zanio kao d ivlji horoz (te tr ib ).

Šuplje glave vjetrom se hrane.

Šute kao Bogom ili.

(Ova poslovica ponajviše čuje se oko Konjica na Neretvi.

Može biti da se proteže još od onog vremena, kada je narod
većinom bio poprimio bogumilsku vjeroispovjed. Kaže Klaić u bo­
sanskoj povjesti, da su bogumili sasma malo govorili, ali su toliko
bili zavladali, da je mal ne sve bosansko-hercegovačko ljudstvo
bilo primilo njihovu [bogumilsku] vjeru. Oko Rame i Neretve
ima i dan danas muslimanskih seljaka, koji su sačuvali molitve iz
bogumilskih vremena pa ih u obiteljskim krugovima naizust mole).

Šuti djevom , šuti nevom; ja kada ću govoriti.

(Obično reče se u Bosni djevojoi: Ti šuti jer ne valja djevojka

da govori, a također se reče i nevjesti koja se jako dovede, pak
valjda se je nekoj nevjesti dosadilo dugotrajno šutjeti, te može
biti da je za to rekla gornju izreku).

332
 Tankom dlakom svezan za šerijat.

(Šeiijat — pravda, pravi put koga je Bog u kuranu označio.

Za to kaže svaki pobožni Musliman, da je tankom dlakom za šerijat
svezan t.j. time hoće da kaže, kako je podložan zakonu i koliko
mu je stalo da se ne odvoji od šerijatskog suda).

Tara, ne b o ji se ni cara.

(Tara, ime jedne rijeke koja teče duž crnogorske granice u

fočanskom kotaru; zimi mnogo pridođe, te se ne može gazit ni
plovit, zato je rečeno, da se ne boji ni cara).

Teško je kadijom postati, a med i maslo samo će doći.

(Ovo je može biti nekad bilo, ali danas već toga nejma, ako
želi imati meda i masla, mora i kadija kupiti za novce, kao i svaki
drugi, jer je bajdala već prestala).

Teško meni i Omeru mome, kad ja nejm am u tobocu

svome.

Teško mužu ženu slušajući, a bez muža ženi kukajući.

Teško onome koga vode živa, a još teže koga nose mrtva.

Teško onome ko je deverli glave.

Teško onom e ko ne zna da ne zna, već m isli da zna.

Teško onome ko se ženi očima, a ne ženi se ušima.

(T.j. tko samo gleda na ljepotu a ne pita ništa drugo, je li

dobra, mirna, marljiva, poštena itd.).

Teško onome tko od sebe šalu zbija.

Teško ovci s vukom ratujući, i pametnu luda slušajući.

Teško punici na zetovoj ulici.

T i gospoja, ja gospoja, a tko će kravu musti?

T k o brzo sudi, lahko se vara.

Tko hoće krivu ulicu ispraviti, treba mu mnoge kuće

oboriti.

333
 T ko ima m nogo kobila i pod kenjce potura.

(Ovo se kaže i primjećuje pri onom slučaju kada u jednoga

čovjeka imade više kćeri, pa kad koja ode za kakvu svoju nepriliku
t.j. nepovoljno se uda, onda se kaže ta izreka).

Tko izobila masla ima, i muda maže.

T k o je blizu granice, taj je blizu tamnice.

(Ova se izreka ponajviše čuje govoriti duž crnogorske gra­

nice od Trebinja do Kulašina, gdje zaista i jest neprestano borba
i kijamet, a naravno je da se graničari malo gdje u miru nalaze).

Tko je drag ehaliji, drag je i valiji.

(Ehalia — narod; valija — guverner; dakle koga ljubi narod,

toga voli i ljubi i vlada, guverner).

T ko je svakome p rijatelj, ili je odveć bogat, ili je predrta

fukara.

Tko leži sa psom, pun je buha.

Tko menikar hator pazi,

Ćuprija sam, nek me gazi.

T k o se od mene benevreči,

Od njega sam pedalj veći.

T k o m nogo govori, malo misli.

Tko ne čuva fesa, neće ni kalpaka.

T ko nejm a osjećaja, nejm a ni poštenja.

T k o ne traži nasihata, izješće šamar musibeta.

(Nasihat — savjet; musibet — katastrofa, nesreća).

T k o pravo govori, nek sna ne tvrdi.

(Biva da će ga prognati, proćerati, zato neka sna ne tvrdi već

nek se vazda na oprezu drži; zato tko istinu kaže, više puta bude
prognat).

334
 T k o se u Osmanliju uzda, štapom se na vodu naslanja.

(Ova se izreka ponajviše čuje oko Novog Pazara do Rogazne).

T ko što begeniše, ono i egleniše.

Tko na malo gleda, malo i valja.

(Tko se za malu stvar na putu svađa, taj čovjek zaista malo

vrijedi).

T k o za šalu ne zna, nek ne ide na sijelo.

(Obično među našim narodom kada je sijelo ili prelo, tada

ima svake šale i eglena, pa koji ne zna za šalu, mogo bi biti
uvrijeđen, zato je i rečeno, da tamo za takvog mjesta nejma).

Top puče, bajram prođe.

Tražit će zec majku.

(Ovo se kaže kada je odveć velika studena noć pri velikoj

vedrini i buri).

Treba skvasiti gaće, pa uhvatiti ribu.

T rla baba lan, da jo j prođe dan.

Trpež i krpež siromašni imetak.

T rp i tijelo, pam ti dušo.

Tuče mu orahe na glavi.

U bećara svakoga šićara, ponajviše buha i ušiju.

(Bećar — neoženjen besposlen skitalica po svijetu: šićar —

stecivo, dobitak).

U bijesna vuka golem skok, a kratak vijek.

U cara je kula blaga, al mu je hedija draga.

(Hedija — dar, peškeš).

335
 U jeziku je m ed i jed.

U kovača crne ruke, al je bijela pogača.

U Livnu Cacan, u Duvnu Mecan, u Vinici K u rt — nejma

se kud.

(Ova je poslovica potekla od vremena Alipaše Stočevića, kada

je gospodovao u Hercegovini kao mali car. U Livnu bio je zapo­
vjednikom neki aga Cacan, u Duvnu Ali-efendija Mecan, a u Vinici
Ahmed-aga Kurt, od kojih se posljednji i danas u životu nalazi.
Ti ljudi kupili su harač i pobirali đumruk (carinu), pak su valjda
njihovu službu strogo obnašali te je u narodu ova poslovica
postala).

U nasiba peča na očima.

(Nasib znači, što je komu od Boga suđeno, to će mu i biti.

Peča reče se onome što nose muslimanske gospoje na očima, kada
izlaze izvan kuće. Ova peča opletena je od tanke konjske strune
te se kroz nju prilično prozire, a onoga oči i lice koji ju nosi, viditi
se ne može. Ova je rečenica potekla samo iz muslimanskih kru­
gova, pa je s toga mi najviše upotrebljavamo. Iz ove se rečenice
razumije, da mora svaki mladić uzeti za suprugu onu djevojku,
koju mu je sudbina božja odredila, pa bila lijepa ili ružna. Kako
kaže ova poslovica razumije se, da je u njega t.j. u svakog mladića
peča na očima ili takozvana koprena, kroz koju ne može opaziti
mane i pogreške one djevojke, koja je njegova, već ju mora uzeti
jer mu je suđena. Zaista klasično rečeno; jer i meni se čini da nije
ovoga u mladoženja, ta kud bi one djevojke koje nijesu lijepe i
imućne, a ipak ih se većina uda i malo koja da ostane. Zato se
mora priznati, da u ovoj rečenici ima nješta po srijedi).

U petak jesi li m i lijepa, u subotu jesi li valjana a u ne­

d jelju imaš li m i mala.

(Muslimani se obično u oči petka žene. Kad osvane petak

mladoženja drugo ništa ne pita niti želi već samo da mu je dje­
vojka lijepa, — u subotu je pita je li valjana a kad u nedjelju
bogme pita koliko si mi donijela mala, t.j. novaca. Ovako ti se
običaj i kod nas počeo temeljiti od kako je u Bosni počela civi­
lizacija).

U ploške je na dnu istina.

Ustaknuo mu je ćulah na glavu.

(T.j. prevario ga je na lijep način, a on ne zna).

336
 U svakom žitu bude crnadi.

U svoju glavu koka kukuriče.

(Događa se gdje kad da kokoš zakukuriče kao pijetao; to

kukuiikanje tumači naš narod kao slutnju da će se dogoditi
kakova nesreća t.j. da će neko u obitelji umrijeti, te s toga
takvu kokoš odmah zakolju).

U šutnji je pola mudrosti.

Većeg brda od kućnog praga nema.

(T.j. kada čovjek odluči ići na put i pređe kućni prag, sve
mu je drugo lahko, onda može preći i velebitske vrhunce).

Vehdo krpi, konce harči.

V ele je od rečenoga do stečenoga.

V elik mu je dim u glavi.

V elik i ljudi i psi, vrata za sobom ne zatvaraju.

V elikoga gospodina i magarcu hator paze.

(Tjj. N i magarcu velikog čovjeka nije dobro učiniti nešto

protiv njegove ćudi).

V jeran sluga tuđe kese gospodar.

V rijem e kule niz K otare gradi,

vrijem e gradi, vrijem e razgrađuje.

V o lim vjerovati svojim očima, nego tuđim ustima.

Za koga žena nije, onog žena bije.

Zaludu je kula i pendžeri,

kada n ije ništa u tendžeri.

Za malo su ženske suze.

(Ova se poslovica može protumačiti na više načina: 1. Za

malu stvar žensko plače. 2. Kratko vrijeme plače za mužem. 3. Plač
ženski nije važan, neznatan je, od male cijene. Vidi poslovicu:
Dokle lonac izvan vatre vrije, dotle žena muža žali).

22 Narodni humor i mudrost Muslimana 337

 Za sofrom ruku, a među ljudim a jezik pokrati.

Za života govori se svašta,

šuplja daska pokaže istinu.

(T. j. dok je čovjek živ, govori se o njemu i njegovu imetku

puno i svašta, a pošto umre te ga pokopaju i poklope daskom,
svakome bude onda poznato, što je i kako je bio i koliko je imanja
iza sebe ostavio).

Zapala mu sjekira u med.

(T.j. posrećilo mu se odakle se nije ni nadao).

Zapeo kao Šehin jarac na kanari.

Zavadio bi dva oka u glavi.

(Mutivoda koji laže i zavada neprestano).

Zja kao hanska vrata.

Zla se b oj, a dobro ti d odijati neće.

Zlatan ključ najtvrđa vrata otvara.

Zlo je zvijere međed.

(Priča se, kako je nekakva seljaka međed teško ozlijedio,

šatro i prignječio, da je seljak više od godinu dana morao bolovati.
Pošto je već ozdravio, ustane, hoda ali ostane gluh. Pa ko bi ga
god zašto upito ili bi mu reko dobro jutro ili dobra večer, na svašto
bi seljak odgovorio: »Hoće medo, hoće, jer je ono zlo zvijere«).

Zlu dobra ne učini, da ti zlijem ne vrati.

Zlu se ukloni, dobru se pokloni.

Zna B og pošto je aba.

(Aba — sukno koje se većinom u Bugarskoj, a gdjekad u Sara­

jevu tka. Po zakonu moraju Muslimani svake godine od gotova
novca pa i od drugog nekog pokretnog imanja odbrojiti četrdeseti
dio i podijeliti fukari. Taj dio zove se turski: zećat. Pripovijedaju
kako je u Sarajevu neki aga trgovac davao jednome siromahu ne­
koliko aršina abe ili sukna kao zećat, ali s tim uslovom, da mu
siromah primi svaki aršin umjesto jednu stotinu groša i da aga
tako sebi uračuna. Siromah mu na to odgovori: »Ja ću primiti
baš kako ti hoćeš, ali zna Bog pošto je aba«).

338
 Zna on šta car večera.
Zulumu aršina nejma.
Zuđurt hajire gradi, a neoženjen ženu bije.

(Zuđurt kaže se onome, koji nejma nikakova imetka ili novaca.

Hajir zadužbina t. j. koji čovjek novaca nejma misli i sanja, da
imam novca, namjestio bi i postavio bi velike zadužbine, a dok se
ne oženi misli da bi ženu za malu pogrešku bio i tukao, pak slu­
čajno kad postane bogat o zadužhinama neće ni da misli, a tako
isto kada se oženi, mnogog žena tuče a ne on ženu).

Žena je jedna muka bez koje se b iti ne može.

Žena, vatra, more, ne zna se k oje je gore.
Žena se u plač, a hrsuz u krive jem ine uzda.
(Hrsuz — lupež, jemin — zakletva).

Žene se psuju a ljudi sijeku.

Zenit se mladu, rano je, a staru, kasno je.
Živu se vuku rep ne m jeri.
Žao poći, a žao ne poći.
 P ri svršetku sakupljene i dodate poslovice i neke i^refa

Ako pođem, nagledat se jada,

A ne pođem, ja ne vidjeh dragu.

(Ovo je rekao neki mladić kada su ga zvali na svadbu da

dođe, a njegova je bila jauklija t. j. ljubeznica koja se je udavala,
za to mu je bdio mučno poći a mučno ne poći).

A ko želiš prism očiti, valja prvo poskočiti.

B ijelo H livn o sokolovo gnijezdo.
U tebi se sokolovi legu,
S okolovi bezi Atlagići.

(Bezi Atlagići, to je bila jedna porodica od najstarijih i naj­

glasovitijih bosanskih sojeva, u kojem plemenu sve do skora bilo je
i nalazilo se toliko paša, beglerbega, alajbega i t. d. Od ovog ple­
mena od paša bio je najpošljednji Mehmed-paša Atlagić, koji je
poginuo godine 1807. u Srbiji, pod Loznicom, gdje ga je ubio top
pod čadorom sjedeći. Toga paše unuk, imenom Alibeg Atlagić, od
sve porodice pošljednji je i jedini potomak, te je i on 1861. god.
u Hlivnu na svom imanju umro. Iza njega nije ostalo muške djece
nego samo jedna kći koja se je udala za Abdurahman-bega Firdusa
u tom mjestu. Moja je majka njegova rođena sestra, te je isti
meni daidža (ujak). Ta glasovita i stara porodica tako je izumrla,
kao što ćemo svi pomrijeti).

Bogat je ko u drugoga ne ište.

B o lje se je kajati što ne rekoh, nego što ja rekoh.
Čudo pasa ujedoše vuka; dva lješnika orahu su vojska.
Da je tkati kao zjati, sve b i Sarajke svilene košulje nosile.

(Iz ove poslovice se razumije da većinom Sarajke puno hodaju

i teferičeć dangube, a da malo kod kuće sjede i posluju).

Dva se drže za kiku, a treći ih striže.

Fukara, hem zadrta.

(Hem — jošte; slično: Koza lipsaje a rep kovrči).

G dje si bio kad je Sarajevo gorjelo?

(Ovo se reče kada tko oko svijeće ili lampe što mrda, pak je
nehotimice utrne).

340
 G onjaju se kao dan i noć.
Iz ove se kože u drugu ne može.
Iz ropstva ikad a iz groba nikad.
Ja iz bunara psa vadim, a on me ujeda.
Jedne gaće trojice braće.

(Priča se kako su u Bosanskoj Krajini bila tri brata koji su

imali samo jedne gaće, pa bi ih po redu oblačili. Tako se ova
poslovica koristi kad se za nekoga kaže da je veoma potreban i
siromah).

Laž dobro ruča, ali zlo večera.

Laže, da je djed.

(Ovu sam rečenicu najprvo čuo prošle zime od poznatog Aziz-

-bega Paloša u Sarajevu. Pričao mi je, kako ga je neki bio nešto
potvorio, pa on da mu je na sva usta rekao, tamo njemu u brk:
»Lažeš da si djed«! Ja sam odmah upitao Aziz-bega, koje i kada je
bio taj djed? On mi odgovori: »Djed neće slagati, a ja ne znam, ni
ko je, ni kada je bio.« Zato sam dugo mislio i predomišljao tko li
bi bio taj djed, pa da je naš narod u njega toliko golemo povjere­
nje imao. Dok mi na jedanput na um pade, da je bio u Bosni, u
Bogumila ili Patarena djed, njihove crkve poglavica i njihov naj­
viši zakonoša od prilike kao što je kod katolika biskup ili sada
kod nas Muslimana Reis-el-ulema. Dakle, odmah sam zaključio, da
je ta rečenica ostala još od našijeh nekadašnjih pradjedova, tako
zvanih Bogumila.
Što se među narodom priča a što i sama istorija dokazuje
baš je sasma vjerojatno, da su se Bogumili svi listam isturčili pri
padu Bosne kada je sultan Mehmed Bosnu osvojio, jer kako se
razumije njihov zakon blizu je bio turskome, pak zato lasno je
vjerovati da su svi drage volje Muhamedovu vjeru primili i s time
se dugotrajnog progonstva oslobodili. Bosansko mal cielo plemstvo,
i pošlje pada Bosne zvalo se isto kao i prije nego je tursku
vjeru primilo na primjer: Kulenovići, Ljubovići, Kositerovići, Soko­
lovići, Ždralovići i Atlagići itd.).

M oj sinko, baš ti nikad čovjek b iti nećeš.

(Priča se, kako je nekada bio neki stari spahija u okolici

višegradskog kotara, koji je imao vrlo nemirna, vatrena i udarljiva
sinčića, te bi mu češće puta običavao reći: »Baš ti sinko nigda
čovjek biti ne ćeš!« Taj mladić kada je stupio u šesnaestu, sedam­
naestu godinu, odluči se od svog oca, ode u Stambol uniđe u
školu, gdje je po turskom običaju kroz malo vremena puno i svašta
naučio. Dalje posluži mu sreća, stupi u carsku gardu, te kao izučen,

341
oštrouman i vrstan mladić, malo po malo napredujući, kroz nekoli­
ko godina postane velikim vezirom. Odmah sutra dan opremi u
Bosnu tatara i dovede u Stambol svoga oca, izvede ga preda se pa
ga upita: »Sjećaš li se ti, babo, kada bi meni više puta rekao: »da ja
nigda čovjek biti ne ću!« a evo ja postadoh velikim vezirom.« Na
to mu odgovori otac: »Moj sine, ja ti nijesam nikad rekao, da ti ne
ćeš biti veliki vezir, već sam ti kazao, da nećeš biti nikada čovjek
kao što i nijesi, jer da si ti čovjek, ne bi svoga oca pod starost
tatarom iz Bosne u Carigrad doveo.« Kada to čuje vezir, poljubi
oca u ruku i reče mu: »Imaš, babo pravo, ja odsele drukčije ću
postupati i ti ćeš kod mene ostati dok bude života.«)

Muka duše ne vadi već suđeni sahat.

N a jd a lje je što je prošlo, a najbliže što će doć.
N ejm a slave bez m rtve glave.
Nezvan došo, sramotan otišo.
N ije siromah tko malo ima, već tko m nogo želi.
N iti ću hamala, nit ću bazerdjana, već ću babina akrana.
(Hamal — nosač, bazerdjan — trgovac; akran — vršnjak, ravan.
Ova se izreka ponajviše čuje od djevojaka u Sarajevu i znači da
ne traži bogatoga, a neće ni siromaha već priliku svoga oca).

Nuđenu gostu b rojen i zalogaji.

(Iz ove se poslovice lijepo razumi da ne valja gosta pri jelu i

pilu za sofrom mnogo nuditi da jede i pije, kao što je kod mnogi-
jeh taj nesnošljivi običaj. Baš bi valjalo to uopće zabaciti).

Ono je tuđin kojega niko ne poznaje.

Oženi ga da ne pjeva.
Prodaje se doro od mejdana,
Kupuje ga Omer Čelebija,
Za njeg daje hiljadu dukata.
A u džepu pare ni dinara.
(Ovo se prispodablja onome koji hoće mnogo nešta da kupuje
a u džepu ni kraj cera svoga nejmade).

R iječi treba m jeriti a ne brojiti.

Slatke smokve a dragi dinari.
(Ovo se reče kada tko hoće nešto da kupi, a opet žali trošiti
novaca, pak onda ne zna što da učini, drago kupiti, a žao po­
trošiti).

342
 Slava i propast jedno za drugim ide.

Smeten trpi gd je se rodi, a pametan ide gd je mu je bolje.

Što je drago može omrznuti, što je mrsko m ože odražati.

Što ko čini sve sebi.

(Priča se kako je bila neka stara žena u Foči, koja je mnogo

govorila pri svakom slučaju »što ko čini sve sebi!« zato je bila
i prozvana imenom: »Sveseba«. U istom mjestu bio je jedan beg
koji je imao ženu i dva sina. Ova stara Sveseba, mal da ne bi
svaki dan došla do te begovice, da joj što udijeli, neprestano
govoreći rečenu izreku; za to bila je veoma dodijala begovici.
Begovica je jedan dan sama u sebi smislila i reče: vala ću se ja
jedanput kurtarisati te Svesebe, i kazati ću joj da to nije istina
što uvijek govori. Begovica uzme sićana, pomiješa u mlivo i skuha
jednu malu pogaču. Obično sutra dan dođe Sveseba, te joj da
begovica tu pogaču. Sveseba reče, što ko čini, sve sebi, i ode kući
koju je imala na kraj grada. Sutra dan begovi sinovi, vrativši se po-
kasno iz lova, kad su bili pokraj Svesebine kuće, reče jedan: »Daj,
da se svratimo malo kod naše Svesebe, neće li imati malo hljeba da
nam dade i vode da se napijemo.« Tako svrate se obojica. Čim ih
ugleda stara Sveseba odma zaviče: »Hodite moji bezi dragi, jeste li
se umorili i šuštali? Sjete da malo otpočinete.« Sveseba dade im po
jedan komadić od one iste pogače koju j e prvo na dan njihova ma­
ter njojzi dala. Bezi sjedu malo, pojedu hljeba napiju se vode i
pođu kući. Kada su bili taman na domak kuće, obojicu zaboli srce,
počnu plakati, previjati se, te kroz nekoliko minuta oba na sred
puta umru. Za to čuje otac i dotrči odma, pošlje dođe i kadija te
vide gdje su djeca naglo umrla, kao da su otrovana. Pitaju slugu,
koji je šnjima bio u lovu, gdje su bili i jesu li što jeli? Sluga kaže,
kako su se svraćali kod Svesebe, i da su ondje jeli hljeba. Na to
pozovu Svesebu, upitaju je, i ona sve kaže kako je bilo, da im je
dala od iste pogače, koju je njojzi prvo na dan njihova mater dala.
Onda beg ženu žđapi za vrat, kazuj ženo, što je u stvari? Žena
mu kaže sve kako je i što je hotjela učiniti, eto tako pošto je
izgubila dva sina ona prizna za živu istinu, »što ko čini, da je baš
sve sebi«).

Tešk' onom e kom e se iz plijena vraća.

(Plijen zove se u Hercegovini ovce, koze, goveda i to kad se

od neprijatelja otme, ili neprijatelj zaplijeni. U Hercegovini duž
crnogorske granice bio je običaj, kada bi se čije blago zaplijenilo
i oćeralo, potrčale bi sve komšije i pritekli u pomoć, te ako bi
taj plijen od neprijatelja oteli i nazad ga povratili, onda bi po
običaju i narodnom pravu nešto sebi uzeli, a ostalo bi vlastniku
povratili. Za to je rečeno: »Tešk’ onome, kome se iz plijena vraća.«)

343
 T k o m nogo drobi, m alo vrijedi.

T k o po selu m nogo ide, ili će ga psi ujesti

ili će na ručak nabasati.

T k o rat želio, kod kuće ga imao.

T k o tuđu kokoš izjede, neka svoju odmah sveže.

Tko uzme Sarajku, zaboravi oca i majku.

T o je na vrb i svirala.

(Znači, to je ništa, ili: Jedna prazna a u drugoj također ništa.

Ovome slično je: To je na Veleži magla).

Zem lja mu kosti izmetala.

(Ovo je kao neka mala kletva, kada tko koga proklinje, tako
mu reče. Obratno onome: Lahka mu zemlja gdje leži!).

Zim no štene i ljetna mlada ne valjaju.

Zla se žena kazati ne može.

(O zloj ženi mnogo se nešto među narodom priča. Između

ostalijeh pripovijedaka čuo sam od jednoga kako je u nekog selja­
ka bila zla žena, što bi joj god rekao da učini, to bi ona sve obratno
i naopako uradila. Jednoć pođe seljak u polje na njivu, da obra­
đuje svoje žito, te reče ženi: »Nemoj mi danas donositi ručka!«
Kada je bilo podne, al eto ti žene i nosi mužu ručak. Ali bila je
tude na njivi, jedna bezdana jama, koju je malo prvo njezin muž
ćilimom pokrio. Pošto seljak primi od žene ručak, reče joj: nemoj
ti ženo na onaj ćilim nipošto sjesti, jer ćeš zlo proći. Na to žena
odmah zaskoči se te sjedne na ćilim i upane bez traga u jamu. Dođe
večer, otide seljak kući, susretne ga njegovo dvoje malehne djece
i pitaju ga s plačem: »Babo kamo naša majka?« Na to se seljaku
ražali, te on sutra dan ode da iz jame vadi ženu. Spusti uže u
jamu i potegne gore, kad vidi, jedan starac uhitio se za uže i moli
seljaka da ga izvadi a da će mu dati jedan savjet, koji će mu
nebrojeno blago vrijediti. Na to seljak izvadi starca i upita ga
šta je i ko je? Reče starac: Ja sam (tamo on) vrag, bili smo u
ovoj jami sedmerica, stanujemo ima sto godina, pak jučer dođe
kod nas jedna zla žena, te oni svi pobjegoše, a ja ne mogoh, jer
sam u jednu nogu sakat, te s toga sam evo od sinoć sav posijedio.«
Dalje reče vrag seljaku: »Evo ti ova šipčica, a ja idem pak ću unići
u carevu kćer, car će tražiti svuda tko bi mu spasio dijete. U to
vrijeme ti se prokaži da je možeš spasiti, i čim njojzi dođeš, udari

344
je tom šibčicom, ja ću odmah iz nje izaći, za to će ti car dati
nebrojeno blago, ali više ne smiješ to činiti, tako reče vrag i ode.
Ne prođe mnogo vremena, na jedan put čuje se da je vrag
unišo u carevu kćerku, te car daje neizmjerno blago onome, ko bi
je spasio. Seljak proglasi da on to može učiniti, ode tamo, kurtariše
carevu kćer i da mu car neizmjerno blago.
Do nekoliko vremena čuje se da je isto vrag unišao i u kra­
ljevu kćer. Kralj poruči caru da mu pošalje onog seljaka, da mu
spasi kćer, ili da će mu navjestiti rat. Car za izbjeći od rata
odmah naredi i pošalje seljaka kralju. Kada dođe seljak tamo,
moli se bogu i udari onom šibčicom, ali vrag iz nje neće da izađe.
Tako čini za nekoliko dana, ali sve bude uzalud. Nakon jedne
sedmice reče seljak kralju, da svaki dan pale s grada po dva topa
što je i učinjeno. Kada je bilo deseti dan, reče seljak, te opali se
ujedno preko pedeset topova. Na to stane pitati vrag iz kraljeve
kćerke seljaka: »Za što je pucalo od toliko dana samo po dva topa,
a danas preko pedeset?« odgovori seljak vragu: »Za to, jer danas
dolazi ona zla žena.« Čim to čuje vrag u carevoj kćeri odmah reče
seljaku: »Dakle ja bježim u Indiju, a ti bježi kuda znaš, da ti Bog
bude na pomoći« S tim bude spašena i kraljeva kćer).
Poslovice u stihovima
Bez mahane tko traži jarana,
U vijek će ostati bez jarana.
(Jaran — prijatelj)

Budi većil ako posla nejmaš,

budi ćefil ako dužan njesi!
(Većil — zastupnik, punomoćnik; ćefil
— jamac)

Da su m om ci oko vatre lonci,

sve bi cure kuharice bile.

Dokle mudri ćupriju iznađe,

dotle ludi preko vode priđe.

Dok imadoh ja u džepu svome,

svak m e fali i govori za me.
Dok m i nesta iz džepa dukata,
svak me kudi i nem ilo kara.

Dok je čorbe b it će čorboloka,

dok je čohe, bit će čohodera.
N ikad neće nestat ulizica.

Gluhu šaptat, slijepu namigivat,

baš ko trijezan pjana svjetovati.

H alat radi a m ajstor se fali,

hećim liječi a Bog zdravlje daje;
čovjek snuje a B og odlučuje.

Igra m edo pred komšinskim vratim ’,

on će brzo i pred naša doći.

K o jo j vod i ne znaš dobra gaza,

ne treba je ni gaziti ludo.

K ud god odeš, ostarvljaj pendžera,

nek se moreš opet povratiti.

M iluj vranu dok stečeš sokola.

N e budali udbinski dizdare,

San je klapnja, a B og je istina,
sve će b iti što bude suđeno.

346
 Od duhana kuća popljuvana,
od rakije kuća poplakuje,
a od vina kuća je nemirna.

Od n evolje nema škole bolje.

O starosti, hrđavo oružje,

žao m rijeti, a mučno živjeti.

Od kako je svijet postanuo —

njekom mati, njekom je maćeha.

Svaka krava svoje tele liže.

Sveži konja gd je gospodar kaže,

pa makar ga raskinuli vuci.

Teško agi koga uče sluge.

U tuđini neznanu d eliji

kesa — kuma, torba — posestrima.

Prispodobice
Bos kao pas.
Cakli se kao m ačje oko.
Crne jo j oči kao d vije trnjine.
Čeka kao ozebo sunca.
Dovezao ga se kao svrab stražnjice.
Dršće kao riba na ostima.
Drži ga kao malo vode na dlanu.
Drži ga se kao pijan plota.
Gotov kao baba na kahar.
Hukče kao jejina.
Jak kao međed.
Jak kao zemlja.
Jede kao mećava.
K lanja se kao vlaška mlada.
Leže ranjenici kao snoplje.
L o j i očim a kao mačak kad štetu učini.
L ju lja se kao babini zubi.
N am rgodio se kao da će mu snijeg iz čela
udariti.

347
 Oblizuje se kao psina oko mlina.
Prionuo kao gladna mačka na džigericu.
Pun besjede kao šipak zrnja.
Slatko kao duša djevojačka.
Složni kao nokat i meso.
Udara iz njega kao iz bačve.
Uzdiše kao siroče za materom.
Zagledao se kao tele u šarena vrata.

Protivne prispodobice
B ijeli se kao ciganska majka.
Dobro mu je kao raku na ugljenu.
Fala ti kao da si m i kuću zapalio.
Im a kao u žabe dlaka.
Pripravan kao bos u trnje.

Narodne poslovice, odabrane i% zbirke

Vuka S. Karad%ića
A k o m i ne meteš kuće, mekše m i je spavati, ako mi
ne pereš sudova, gušća m i je čorba.

(Kazao nemoćan svekar zloj snahi).

Ako ne možem o kako hoćemo, a m i ćemo kako možemo.

A ko rekoh, ne posjekoh.
Ako ćeš da se osvetiš Turčinu, m oli Boga da počne
p iti rakiju; ako ćeš da se osvetiš Srbinu, m oli Boga da ode u
hajduke.

(Jer Turčin kad počne piti, on pije dok ne propadne sasvim,

a Srbin kad ode u hajduke, već je kuću svoju raskućio, a i glava
mu je gotovo na kocu.) Po Vuku Karadžiću.

A ferim je i magarcu, kad iz blata iznese.

Begovac je begovac, ako neće im ati ni novac; a magarac
je magarac, ako će im ati i zlatan pokrovac.
Besposlen M ujo fišeke savija.
B io i na situ i na rešetu.

348
 Biće m išja rupa za dukat.
(Kad nevolja dođe)

Bogatstvo prikriva horjatstvo.

B og dao, Bog i uzeo.
B og sreću dijeli, a vlahinja surutku.
Bogu božije, a caru carevo.

(Valja davati).

B oli vlahinju peta, da ne češlja vune.

B o lje je popa vezati nego za n jim natezati.
B o lje je um jeti nego imati.
B o lje je iz daljega ljubiti nego iz bliza mrziti.
B o lji je dram sreće, nego sto oka pameti.
Bostandžiji krastavce prodavati.

(Kazivati što onome koji ono bolje zna).

Brada narasla, a pameti ne donijela.

Brani se dok te ljudi ne objašu, a pošto te objašu
n ije fajd e braniti se.
Brat je m io k oje vjere bio.
Budale kuće zidaju, a mudri ih kupuju.
Bujrum Musa — kupusa! — M ogu ja i mesa.

(Rekla baka gostu koji je grabio iz kalje samo meso, a on joj

odvratio na svoj način).

Carevac je carevac, ako neće im ati ni novac; a magarac je

magarac, ako će im ati i zlatan pokrovac.

Car na cara bez velike neće.

Crn ti obraz sutra na divanu,
ko što ti je danas na mejdanu!
Čija sila, toga i pravda.
Čista se zlata hrđa ne hvata.
Čovjek se uči dok je živ, pa opet lud umre.

349
 1

Čorbe čok, mesa jok.

(Puno čorbe nema mesa)

Čuvaj b ijele novce za crne dane.

Ćelava je lasno obrijati.
Ćor-beg sjaši, Mustaj-beg uzjaši, dok doratu grive otpadoše.
Da zna kadija što je rakija, on b i m jesto čitaba držao
bardak pod glavom.

Dva pehlivana na jednom konpcu ne mogu igrati.

Danas vezir, sutra rezil.
Dobar glas daleko ide, a zao još dalje.
Dobar konj ili će ohrom iti ili će oćoraviti.
D obro je (k a d što) i pametnu ženu poslušati.
Dok zm ija zm iju ne proždere, ne m ože aždaha postati.
Dok je m oj babo oblazio, donde je kući dolazio;
a sad kako pođe na prečac, onako i zaglavi.
Dok se jednom e ne smrkne, ne m ože drugome da svane.
Dok se lisici prouče berati, ode koža na pazar.

Doći će vranac u tijesan klanac.

Došlo m i je haka glave.

(To i to mi je tako dojadilo, da sam od toga već gotov

umrijeti).

D ržati jalovu kravu i sahat, to je svejedno.

Drži se glave, a mahni se nogu.
Drhću mu ruke kao da je tuđ amanet pojeo.
Drugi dan druga nafaka.
Drugome hater, a sebi zater.
Djeca, budale i pijani istinu govore.
Đe je svadba, da si delibaša, đe je sofra da si dolibaša.
Đe je šenluk, nek i hala gori.
Đe se prdi, ne da se klanjati.
Zali bože tri oke sapuna što poharči bula na Arapa.
Vatra i voda dobre su sluge, ali zli gospodari.

350
V atra se zejtinom ne gasi.

Veresija pedevsija.

V oda svašta opere do pogana jezika.

V oda svašta opere do crna obraza.

Za nevolju i krinka daidžom zovnuti.

Zdrav, Osmane, ako ti ostane.

(Kad flaša okolo kola).

Zim a gizde ne gleda.

Zlatu će se kujundžija naći.

Zlo je ko ne zna a učiti se ne da.

Zlo činio, sijaset prim io.

Zna se zlato i u đubretu.

Igraju jo j oči kao na zejtinu.

Izb u ljio oči kao sarajevski čifutin.

Izgorješe mostarske svijeće hesapeći sarajevsko blago.

Izio pas talambas. Hrđava čast, a golem glas.

Iz prepuna čanka n ije grjehota odsrknuti.

Ili kupi halat, ii ostavi zanat.

I tu ima njegova masla.

I ćorava koka nađe zrno.

Ja tebi glas, ti meni muštuluk.

Jedan u klinac, a drugi u ploču.

Jedna glava, hiljadu jezika.

Jedno m isli pijanica, a drugo mehandžija.

Jeftin espap kesu prazni.

K ad lisica preko leda pređe, onda možeš topove voziti.

K ad svi poviču: pjan si! Lezi ako i nisi.

K ad se hrsuzi zavade, jedan drugog izdaju.

 K akvo gnizdo, takva tica; kakav otac, takva dica.
K akvu ko pitu želi jesti, onakve i juhke razvija.

K ak o ti je ime? — Islam. — Tako sam ti i sam.

K antar kadija.

K ao Nasrudin-hodža!

(Kad netko radi naopako).

K ao uoči kijameta!

(Kad je vrlo ružno vrijeme).

Kasapsko je meso po četiri pare, lovačko po groš,

a hrsusko po dukat.

K ašalj, šuga i ašikovanje ne m ože se sakriti.

K irid žija, kamo ti k irija? — U handžije i u mehandžije!

K o besjedi šta hoće, m ora slušati šta neće.

K o visoko leti, nisko pada.

K o drugome jam u kopa, sam će u nju pasti.

K o ženu sluša, gori je o d žene.

K o zna bolje, široko mu polje.

K o zna — ne zja.

K o ima obraza — dobro živi, a ko nema — još bolje!

K o ja voćka sama pada, ne va lja je mlatiti.

K o ja kokoš m nogo kakoće, malo ja ja nosi.

K o jedanput ukrade, uvijek se za hrsuza drži.

K o ji koga begeniše, s onim i egleniše.

K o ji su b ili torbonoše, oni su sad harambaše.

K om je zlo, i gore mu se sprema.

K o nema pameti, im a noge.

K o od dvadeset godina ne zna, a od trideset nema, teško

kući k oja ga ima.

352
 K o rano rani, d vije sreće grabi.

K o s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju.

K o se fa jd i nada, onaj m ora i štetu da trpi.

K o se fali, sam se kvari.

K o ti je mani, bio ti u najmu.

K o šćer hoće pridobiti, m ateri valja da se umiljava.

K o um ije, njemu dvije.

Lako je kavgu zametnuti, al je teško kavgi dževap dati.

L ije p a laž — siromaška sermija.

L ijep a (r ije č ) lijepu ište.

L ijep debeo, zendžil pametan.

Majm un je majmun, ma u kakve ga haljine obukao.

M etnuli mu perdu na oči.

M iraz djevojku udaje.

M leci cvijet, a Carigrad svijet.

M oja m ati i njegova m ati na jednom se suncu grijale.

Nagazio na sugreb.

Nakvasi malo, nisam baš iz Sarajeva.

N a litre uhodi, na drame ishodi. (B o le s t).

N a ranu b i ga privio.

N a čijim se kolim a voziš, onoga i konje hvali.

N e budi prim ijenjeno!

N e da Ćoso Bosne.

Nem a smrti bez edžela dana.

N e može b iti hrsuzin bez jataka.

N e m ože se (k riv a ) Drina ramenom' ispraviti.
N e možeš dlanom sunce zakloniti.

N em oj b iti ljuta, da ne budeš žuta; veće budi dobra,

da ne budeš modra.

23 Narodni humor i mudrost Muslimana 353

 N e ortaci se s onim s kim ćeš teško hesapiti.

N e padaju iz neba pečene mušmule.

N e staje on na truhlu dasku.

(Zna šta radi).

N i beza, ni veza.

N ije blago kon ji ni volovi, nit je blago srma niti

zlato, no je blago što je srcu drago.

N ije za svinju od kadife sedlo.

N ije onaj lud k oji je devet proha izio, nego onaj k o ji mu

je dao.

N ik ad neće im ati tri jake za vratom .

N ik o ne m ože natkati mahrama, da cijelom svijetu usta

poveže.

N i kudi Heraka, ni hvali Petaka, oba su brata jednaka.

N i pom ozi bog, ni selam alejkjum .

N it se zna ko drobi, nit ko kusa.

N i u tik vi suda, ni u Vlahu druga.

O brlatio je h ajgir ćoru.

Od domaćeg hrsuzina teško je sačuvati.

Od inata nema goreg zanata.

Od inćara nema b oljeg ćara.

Od oca sermiju, a od Boga ženu.

(Valja iskati).

Od tebe sefte, a od Boga berićet.

Od te kajde nema fajde.

Od usta odvrzi, a na se vrzi.

O jarane, bole li te rane? — Da ne bole, neb’ se

rane zvale!

Onaj m i je brat, k oji m i je dobru rad.

354
 P ije krv na pamuk.

Po zlo ne valja elčije slati.

Pokornu glavu sablja ne siječe.

Pribira nafaku.
(Kad bolesnik pred smrt mnogo jede).

P rije kadija iz Stambola, nego hodža iz Kotora.

Prom eće se kao hodža kroz ponjavu.

Radi, ali ne ukradi.

Razum ije se kao magarac u kantar.

Rugao se lonac tendžeri.

(što je crna).

Sačuvaj te Bože, kamkala, je r iskamka.

Sačuvao te B og s rogatim se bosti i s ćelavim čupati.

Sačuvao te B og od Hasana dizdara i njegova krivoga

kantara.

Svakoj šuši: E j, vala! —

Osta glava ćelava!

Svačem ima prilika, a prijesnacu lopar.

S jednim Vlahom jed i i pij za hastalom, a drugoga veži

u vreću pod hastalom: što ti god m isli onaj pod hastalom,
to ti m isli i onaj za hastalom.

Smaza kao Fata pitu.

Srećnom žene umiru, a nesrećnom kobile crkavaju.

(Pripovijeda se kako je nekakvom čoeku, koji se u tuđu zemlju

bio doselio, crkla krava pa za njom i kobila, i ni jedan od njego-
vijeh susjeda, kojima se tužio, nije rekao da mu naknadi koju od
tijeh šteta; a kad im se stane tužiti da mu je umrla žena, svi navale
da ga žene; onda on reče da je u onoj zemlji bolje da čoeku umiru
žene, nego da mu crkavaju krave i kobile.

T vo j sevap, a naš dževap.

Tele mnogo, koka malo, jagnje žao, te zetu ja je na tavu.

Tele za tele, ako i n ije šareno.

23 * 355
Teško K olaku na zlu konaku.
Tiha voda b rijege nosi.
T op je pukao i bajram je prošao.

T op puče, bajram prođe!

Tražeći iglu, izgubio čuvalduz.

Trbuh je n a jb olji sahat.

Trbuh nema pendžera.

T r i štapa i četvrto ćitab iz dženeta su izašli.

Tuđinu se hvali, a svojem u se požali.

Udala se kurva za džidiju, od večeras do jesenas.

Užegla oči kao čengija.

U žene je duga kosa, a kratka pamet.

Uzeh vraga porad blaga; blago propade, a vrag ostade.

U ja to golube.

(Da te kobac odnese!)

U luda kmeta brza besjeda.

U svakom hljebu ima mekinja.

U snu se ne snilo.

Ustani, lijen i — B og sreću dijeli!

U c m tefter koga zapisati.

(Zapamtiti kao zla čovjeka).

Ušima a ne očim a, valja se ženiti.

Frk para, pazar te našao!

Hazur kola bez točkova.

Hazur puška bez kremena.

H air je na Višegradu ćuprija.

H aturdžija će najviše b iti u džehennemu.

356
 H itar budi šta ćuti, a tih govoriti.

Hoće kula izgoriti, ali će i miši s njome.

Hoćem o se pom iriti, al se nećemo više mašalama pratiti.

Hrsuzin hrsuzina lahko pozna.

Džin baška, a šejtan baška.

Što govoriš, to meni, a što misliš — to tebi!

Štogod ko čini, sebi čini.

Što dalje, sve bliže smrti.

Što bešika zaljuljala, to m otika zakopala.

Što m i veliš, nek mi bude, što mi želiš, nek ti bude.

Što će biti jesenas, neka bude večeras.

Što umuz, to u guz.

(što zaradi to pojede).

Pitalice
Rekao neko H odži: — Hodža, bolan, čuo sam da te se ne
b oje djeca? — Vallahi, ni ja djece, pa neka ide čudo za grdilo!

P itali su Hodžu: — K ad će b iti kijam et? — Vallahi onda

kad žene počnu zapovijedati i gaće nositi!

P itali kadiju: — G dje se n ajbolje živi? — Ondje gd je se

mukte jed e i pije!
Pitali starca: — K ad je čovjek u svom vijeku najveseliji? —
Dva puta: p rvi put kad se ženi, a drugi put kad mu žena umre!
Pitali kiridžiju: — Bolan, što si tako pretovario to kljuse?
— Bogm e mu ja nisam kriv da je konj, i što se ne bješe roditi
beg ali aga.
Pitah udovicu kad se preudala: — A li ti je ovi muž m iliji,
ali oni prvi? — P rvi je bio, a ovi om ilio!
Pitali djevojku, zašto se vjenča za stara čovjeka? — B olje
je uz starca papat, no uz mlada plakat!

357
 Pitao brat brata: — Što tako rano oženi sina? — Da ne
pjeva!

Pitali staru djevojku: — Zašto se dosad ne udade? —

Bogme, car za me ne ču, a vezir ne vidje, a ja ne htjeh tako s
reda!

P itali Ciganina: — Kako znate kad je u vas podne kad

nemate sahata? — Po trbuhu!

Pitalo d ijete oca: — A li je lakše ugostiti sita ali gladna

čovjeka? — Lakše gladna, je r sve pojede, a sit izbira.

P itali Turčina: — Kakve je dlake n ajb olji konj? — Ne

kupuj vranca, prođ se alata, gizdaj đogata, a jaši dorata.

Pitao magarčić oca: — Što te ono danas zovu na svadbu?

— Biće nestalo drva.

Pitali Nasrudin-hodžu: — K o ji su najdulji dani u godini?

— Oni uz ramazan kad se posti.

Pitali hadžiju: — Kako ti b i na ćabi? — N a jb o lje m i zna

tobolac.

Pitali Nasrudin-hodžu, koliko je od neba do zem lje, a on

odgovori: — Taman koliko je od zem lje do neba.

Razgovarali se hodža i kadija, ili je b olje rano um rijeti,

ili kasno, a čuvši to kadijino dijete reče: — B o lje bi obojici
b ilo da se niste ni rađali.

Upita neko Nasrudin-hodžu: — Ili se je b olje ženiti rano

ili kasno, a on reče: — Mladu je b olje rano, a staru kasno.

Nekakva d jevojka stajaše zamišljena na prozoru i reče: —

Ah da imam sina Šabana, i kulu sa tri tavana, pa da m i se sin
slom ije s ovog pendžera, šta b i m ajka kukavica? — pa se od
jada baci niz p rozor i pogine.

Upitali Nasrudin-hodžu, k oji je n ajb olji lijek od kuge, a

on odgovori: — K ljuka i motika, — tj. ukopati.

P itali su Nasrudin-hodžu, ko najgrđe psuje, a on odgovori:

— Vlah s koca. — A ko nasrčanije ljubi — Pjana snaha djevera.

K ad je poslao car turski H ercegovini novoga vezira, poviče

Ćoso, metnuvši ruku na jatagan: — Ako mu je car dao, ne
dam ja.

358
 Nekakva m ati rekla je šćeri: — Da znaš, šćerce, kako je
muka roditi, nikad se ne b i udala, a ona jo j odgovori: — P rijed
nego 9 e udam, ne vjeru jem ti.
K ad je um irao Nasrudin-hodža, stane ga narod m oliti da
im ostavi pamet, a on odgovori: — K o što ima, neka i čuva.

Zagonetke
ŠTA JE OTAC, ŠTA LI SIN

Hodio nekakav vezir u lov, pa ga zateče noć, te bi prinuđen

konačiti u jednoj seoskoj kući, ali se ne kaže, ko je ni šta je. Po
večeri sjedeći krajem vatre vidi domaćina gdje uze u krilo jednoga
sinčića, i upita domaćina: — Što ti je to dijete? — A on mu odgo­
vori: — Ovo je moja zabava u besposlici i u nevolji razgovor. —
Vezir sutra dan otide, i opet dođe do pešest godina, pa upita
domaćina: — Ko ti je ovo momče? — Ovo mi je ortak — odgovori
mu. Vezir opet otide, d do pešest godina idući iz lova svrati kod
istoga seljaka, pa, kad mu vidje sina, opet ga po treći put upita: —
K o ji ti je ovo? — A on njemu: — Ovo je moj dušman. — Začudi se
vezir na ove domaćinove odgovore, pa mu reče: — Kad sam najprvi
put došao u tvoju kuću, ja sam znao, da ti je ono bio sinčić, a posle
tako isto, ali mi kaži, zašto mi u tri maha kaza sve drukčije? — Oni
mu domaćin odgovori: — Dok je moj sin bio do desetak godina,
bio je moj razgovor i igra, a kad mu bi okolo petnaest, poče da mi
pomaga kućnje i zemaljske poslove svršivati: zato ga ja nazvah da
je moj ortak; a što ti sinoć rekoh, da je moj dušmanin, znadi da
sam ga, ima dvije godine, oženio, pa mu žena ljeniva i traži od
muža da joj nabavi i što se može i što se ne može, a on nema para
da joj nabavi, te sad moli Boga, da čas prije umrem, kako će posle
moje smrti prodavati moje tečenje, da ženi ugodi.

OPKLAD OKOLO KOŽE

Nekakav čovjek ubio u čaršiji kravu, pa pošto je meso prodao,

prostre čapru pred svojim dućanom da se suši. Dućandžija, njegov
komšija, reče nekolicini koji su mu u dućanu siđeli: šjedite vi
ovđen, idem se nešto opkladiti s onim čovjekom te je juče ubio
kravu, pa ili ja ili on izgubio pićete i vi s nama. Pođe k onome čija
je bila koža, pak ga ozbiljno zapita: — Cija je ovo koža? — Moja. —
Valaj, nije. — Valaj, jest. — Da se opkladimo u oku vina da nije.
— Valaj, hoću taman u dvije. — Opklade se, jer se obadva uzdaju
da će dobiti. Pitam vas: ko je od ove dvojice dobio opklad? —
Bogme oni čija je koža bila, ada kako ne? — Jok, nijeste pogodili:
koža nije bila njegova nego goveđa.

359
 OTAC I TRI SINA

Neki Musliman ostavi iza svoje smrti svojim trim sinovima

19 deva, pa razdjele tako, da najstariji sin dobije polovinu, srednji
četvrtinu, a najmlađi petinu. Braća se ne mogahu nikako pri raz­
diobi ujediniti, te otiđu kadiji, da im sudi.
Kako im je kadija presudio?
Kadija reče ovako:
— Ja imam u svojoj štali jednu staru devu, koja mi nije više
od koristi, pa vam je poklanjam. Sad broji vaša baština dvadeset
deva. Najstariji brat neka uzme polovinu deva, a to je 10. Srednji
brat neka uzme četvrtinu, a to je 5 deva. Najmlađi brat neka uzme
petinu deva, a to je 4. Svoju staru devu ću ja natrag uzeti, jer je
nijedan neće.

ARAPIN I DVA BEDUINA

Jedan Arapin putovaše po pustinji. Umoran dođe do šatora, u

kom su dva Beduina počivala. Isti su se baš spremali da ručaju.
Beduin A imao je tri krušca, a Beduin B 5. Obojica pozovu Arapina
da sjedne i s njima blaguje. Oni jedoše i sve pojedoše. Arapin,
bogat čovjek, uruči Beduinima 8 dukata, da podijele.
Beduin A, budući da je imao 3 krušca, reče Beduinu B, da mu
pripadaju 3 dukata. Ovaj se ne htjede zadovoljiti želeći imati je­
dnak dio sa svojim drugom, te se posvade i otiđu sucu, a ovaj im
dosudi: da Beduin B ima dobiti 7 dukata, a A samo 1 dukat.
Zašto je sudac tako sudio?
Sudac je ovako sudio: Ne zna se, tko je više od vas pojeo.
No uzmimo, da ste jednako jeli, onda je od 8 kruhova pojeo svaki
8/3. Ti A, imao si 3 krušca, dakle 9/3, a sam si pojeo naravski
8/3; iz toga slijedi, da je putnik od tvoga hljeba pojeo 1/3. T i B,
imao si 5 krušaca, t. j. 15/3 ; sam si naravski pojeo 8/3, a putnik
je pojeo tvojega kruha 7/3. Pripada tebi, B 7 dukata, a tebi, A,
samo 1 .

OKLAD DVA TURČINA

Pri jednom sijelu zainade se dvojica momčadi da je jedan od

od drugoga junačnijega srca. Stariji reče mlađemu: »Hajde! Ko
od nas dva do veče pođe u groblje i nad grobom jednoga mrtvoga
naloži vatru pa zgotovi u tavi pitu a pojede je a ne uplaši se, oni
će biti pravi junak i srca •junačkoga.« Mlađi pristane i reče: »Hajde
ti sutra na veče i kad bude po noći ponesi sobom sve što treba za
pitu, zgotovi je i pojedi; evo dukat, a ako se prepade, ti ga daš
meni.« Pred društvom dadoše jedan drugome ruku da će svftju
riječ obojica obdržati. Mlađi odmah po akšamu podigne jednu plo­
ču i uvali se u grob pa čeka starijega, a ovi kad bi u ponoći evo ga
gdje ide, nosi sobom brašna, masla, meda i sve drugo što treba za

360
pitu, ukreše, stakne vatru, i u tavi poče praviti pitu, i kad bi gotova,
savije noge na tursku poda se pa poče da jede. Mlađi ustade u grob
pa sa svom snagom zaprije ozdol u onu ploču na koju mu drug
sjedijaše, a ovi upita od ozgo: »K o je to što mi ne da is mirom
večerati?« A oni iz groba: »Mrtvi! Da i on malo pite jede, miči mi
se s groba u kojemu počivam ima 2 0 godina, pa mi pita zamirisa.«
Gornji pomisli da se nije s mrtvijem toliko šaliti, pobježe i ostavi
mu više no po pite u tavi. Pitanje: »K o je od ove dvojice bio slo­
bodnijega srca? — »Oni što je bio u grobu.« — N ije istina nego
oni što je na grobu pravio pitu, jer nije znao da je oni živi u grobu
bio, nego mrtvi da se iz groba dignuo.

ŠTA TREBA DOBRO POTKOVANU KONJU?

Prekovao ciganin konja nekakvome begu i rekao da mu
potkovačinu plati, no ciganin, ka ono ti ciganin promisli kako bi
bega prevario, te mu reče: »H ej moj zlatni beže! Ako pogodiš što
treba dobro potkovanu konju, halaliću ti što sam ti konja sad
potkovao: a ako ne pogodiš, da mi za svaku nogu platiš toliko
koliko se plaća za sve četiri potkovane noge.« — Hoću valaj, odgo­
vori beg: »Bogme se hoće 4 potkova, 24 klinaca, korać i kliješta;
jesam li pogodio ali ne? — »Nijesi efendum, a ako ne vjeruješ
siđimo k tvome konju u podrum pa da vidimo.« Pođu obojica, a
ciganin upita bega: »Je li dobro ovi tvoj đogat potkovan ali nije?«
Beg obiđe sve četiri noge konju i kad vidje da je dobro potkovan,
odgovori: »Valaj jest dobro da bolje ne može« — »He, pa šta sad
treba tvome dobro potkovanome konju?« — »Valaj ne treba ništa,
ciganine i ciganski sine, evo ti pare.«

TURSKE MAJKE DIJETE

Šikala jedna bula svoje kutnje dijete u kolijevci pa mu pri-
pijevala: Nina, ninaj mog sina, sine, meni unuk i djever. Pitanje: što
je bilo ovo dijete onoj Turkinji: Evo kako: Turčin uzeo djevojku po
smrti prve žene, a sin mu vjenča malo poslije majku ove djevojke
da bi tako naslijedili sve što je majka i kćer imala, jer nije bilo
muške glave u onoj kući, dakle ova posljednja šikala je dijete svoje
kćere, te joj po kćeri dolazi »sinu mi sin, meni unuk« jer joj ga
kćer rodila, a »djever« t. j. kao da su zaove u jednoj kući udate.

POTPISAO SE DA UBIJE CARA, A NEĆE

U nekakvome prestolnome gradu naume veziri ubiti svoga
cara ali se ubojaše od jednoga koji mnogo bijaše svome caru vje­
ran. Dogovore se da ga dozovu i da ga usiluju da se potpiše kako
i on na to ubistvo pristaje. Pošto ga dobave, zatvore vrata od sobe
i prikažu mu ono pismo na kojem su se svi bili potpisali i zakleli

361
da svoju zadaću nad carem izvrše, govoreći mu »ako se i ti na ovo
pismo ne potpišeš, poginuo si!« Kad prouči pismo, ni najmanje
se ne uplaši, nego ravnodušno uzme pero zapiši ovako:
»Ubiti Cara dobro jest, bojati se nemojte. Ako vi pristajete
ja ne suprotivim se.«
Pitanje: Sad mi kažite je li i ovi pristanuo na to ubistvo ili
nije? — Jest, a da kako nije? — Nije, a čujte zašto ne. On odma
potrči i kaže svomu caru što su ugovorili njegovi veziri, te car u
isti čas dade sve hapsiti: no kad vidje da se i oni njegov vjerni
ljubimac potpisao kao i svi drugi, dozove ga k sebi i reče mu: »A i
ti si s njima pristanuo, nevjerni sine da me ubijete? — Nijesam,
odgovori mu vezir, nego ovako (iste riječi ali promijenivši znake
pravopisa):
»Ubiti cara, dobro jest bojati se, nemojte. Ako vi pristajete ja
ne, suprotivim se«.

OD LUBENICE NEMA NO JEDNA

Razbolio se nekakav beg, i na um palo mu na lubenicu, te

pošalje sina na pazar da mu je kupi, govoreći mu: »Meni ne treba
no samo jedna, ali ti valja kupiti toliko koliko moraš dati đumruk-
čijama na šestoro vrata, a da mene samo jedna dođe.« Upita ga sin:
»A po koliko uzimlju đumrukčije đumruka?« — »Bogme svi redom
po polovicu od lubenice koliko ih goć bude.« Pitanje: Koliko je
morao lubenica kupiti za da jednu donese svome ocu? On ih je
kupio 64. Prvi mu je uzeo 32, drugi 16, treći 8, četvrti 4, peti 2, a
šesti jednu, a jednu ponio ocu.

CAREVA I DERVIŠEVA POGODBA

Igralo se carsko dijete u bašči kraj bunara pak slučajno pane
u bunar. Jedan Derviš, koji je bio došao da prosi, kad vidje, potrči
i ugrabi dijete iz vode, a car to gledaše s pendžera od Saraja pa
dozove Derviša, govoreći mu: »Ti si moga sina kurtarisao od smrti;
sad traži od mene što goć hoćeš da ti poklonim.« Derviš se smjerno
caru pokloni pa mu reče: »Čestiti Padiša! Ja sam fukara božiji rob
i o milostinji živim, pa ne tražim drugo osim samo da u tvome
Šaraju molim Boga za 40 dana, a ti mene da plaćaš ailuk prvi dan
paru, a do 40 dana svaki dan da mi ailuk taman polovicu umnoža­
vaš (t. j. 1-vi dan paru 1, 2-gi 2, 3-ći 4, 8 16, 32, 64 i t. d.). Caru se
to učini vrlo malo i obeća mu. Kad se navršilo 40 dana, znate li
koliko je iznosilo para? Iznosilo je 306 biliona, 877 miliona, 906 hi­
ljada, i 944 pare, što čini 7 biliona, 671 milion, 947 hiljada, i 673
fiorina i 60 krajcara austr. vrednosti. Kad Haznadar prinese caru
ovi račun, car se nađe na veliko čudo pa reče Dervišu: Za sad ne­
mam sve pare da ti isplatim, a moja se riječ ne poriječe, nego nek’
ti pare kod mene stoje na interes dok si živ; u mome ćeš Šaraju
konačiti, jesti i piti kao i ja, te možemo i carevati zajedno.

362
 SARAJEVO I SARAJLIJE

&
$1

I
F

i
ii
ii
tik *
 1% putopisa Evlije Čelebije*
( um ro 1657.)

Građevine velikog šehera Sarajeva

Na sjevernoj, sjevemoistočnoj i zapadnoj strani ovog visokog

grada na terenu ispresijecanom brdima i dolinama, po pitomim
brežuljcima, s desne i s lijeve strane rijeke M i 1j a c k e, po vrtovi­
ma i baščama, nanizane su amfiteatralno u grupama, krasne i
simpatične kuće sa dimnjacima (badža) prizemne i na sprat. Pokri­
vene su većinom ćeremitom, neke šindrom. Svaka kuća ima živu
vodu.
Prema tefteru načelnika grada (šeher ćehaje) Sarajevo (Saraj-
Bosna) ima u svemu četiri stotine mahala. Od toga u deset mahala
stanuju Srbi, Bugari i Vlasi koji spadaju u raju. I Jevreji također
imaju svoje dvije mahale. Grci, Jermeni i Franci (Evropljani),
ukoliko ih ima, nemaju svojih mahala, je r oni ovdje samo dolaze
i odlaze.

D žam ije

Ima sto sedamdeset i sedam bogomolja s mihrabom. U sedam­

deset i sedam klanja se džum’a-namaz. Prva je sultan-Fatihova
džamija gore u gradu. To je pogodna, malena i skromna džamija.
Dolje u šeheru lijepa je Ferhad-pašina džamija koja je pokrivena
olovom.
U sredini šehera pokraj Sahat-kule nalazi se Husrev-begova
džamija.
Ova džamija je dan-noć puna posjetilaca, jer se nalazi na naj­
življem mjestu. To je starinska bogomolja s kamenim minarom, a
sva je pod kupolama koje su pokrivene olovom. Njen je osnivač bio
jedan od zapovjednika Sulejmanova doba, a sagradio je blagom
dobivenim u ratovima; to je džamija koja odiše duhom svog pokoj­
nog osnivača.
Kako su njeni vakufi vrlo bogati, njen je upravitelj (mute-
velli) jednom prilikom kada je bila velika i jaka zima u Bosni na­
redio u ime vakufa da se za brojni džemat grije voda u kazanima
koji su veliki kao imaretski, pa je kroz sve hanefijske česme prove­
dena topla voda kao rajsko vrelo Selsebil.

* Prema prijevodu Hazima Šabanovića

365
 Tu svi pobožni muslimani uzimaju abdest, kad završe molitvu
blagosiljaju dobrotvora Husrev-bega. Još nekoliko džamija i m a ju
ovakve česme s toplom vodom.

M edrese

U Sarajevu ima mnogo profesora (muderris) i tumača Kur’ana

(mufessir). Od svih medresa najljepša je i najimpozantnija Gazi-
husrev-begova medresa.

Mesdžidi
U Sarajevu ima stotinu mesdžida. Hadži-Osmanov mesdžid
koji se nalazi više Careve ćuprije krcat je mnoštvom posjetilaca
više nego ijedan drugi.

Darul-kurra ( Škole za stručnjake u čitanju

K u r ’ana)

Na osam mjesta predaje se memorisanje (hifz) i čitanje časnog

Kur’ana na sedam arapskih dijalekata (kira'ati seb’a), ali malo ima
hafiza (koji znaju čitav Kur’an napamet). Nema posebnih škola za
stručnjake u čitanju Kur’ana (daru’l-kurra), smještenih u velike
zgrade i opskrbljenih bogatim vakufima. Ali velike džamije imaju
nastavnike kiraeta (šejhu’l-kurra)

D a ru’l-hadisi ( Škole za izučavanje islamske

tradicije)

Na deset mjesta izučava se islamska tradicija (’ilmu’l-hadls).

Profesori islamske tradicije predaju besplatno u Carevoj džamiji,
Ferhadiji, Husreviji, u Kodža Ali-pašinoj i Isa-begovoj džamiji i
još na više mjesta. Ali, još nije podignuta naročita škola pod ku­
polom za izučavanje islamske tradicije.

O snovne škole (s ib ja n m e k te b i)

Na stotinu i osamdeset mjesta postoje osnovne škole i odgaja-

Ešta.
Uza svaku džamiju ima po jedna osnovna škola (mekteb). Va­
ljanoj i vrijednoj djeci vakuf daje odjeću.
 Tekije
U Sarajevu ima četrdeset i sedam derviških tekija. Mevlevijska
tekija nalazi se na obali rijeke M i 1j a c k e, na mjestu divnom kao
rajska bašča. To je vakuf-tekija [reda] Dželaludin Rumije. Ima
dvoranu za obrede derviša (sima hane), sobu za razgovore (mej-
dan) i sedamdeset, osamdeset prostranih derviških ćelija s gale­
rijom gdje derviši sviraju (mutreban) s kuhinjom (’imaret) i trpe­
zarijom. Njen je starješina (šejh) obrazovan derviš čijim molbama
bog udovoljava. Starješina njenih svirača (najzenbaši), kaligraf
derviš Mustafa ima prekrasan rukopis.
Tu su još tekije: Šejh Musafira, Abdulkadir Gilanije, halve-
tiska tekija i tekija Bistrigi Ibrahim efendija.

Česm e

U ovome šeheru ima preko stotinu deset česama iz kojih teče

zdrava voda. One uopće nemaju slavine, nego teku stalno kao
Selsebil. Ima mnogo i drugih živih voda. Vrelo koje dolazi s C r n i -
1a je kao voda života (abu hajat). Prema riječima poznavalaca Sara­
jeva u šeheru ima hiljadu i šezdeset svježih vrela i izvora, ali neka
za to odgovara onaj ko mi je to kazao.

Sebilji

Na tri stotine mjesta postoje sebilji (sebilhane) gdje žedni

ljudi piju vodu. Oni su podignuti iz ljubavi prema mučenicima sa
K e r b e l e . Većina ih je u čaršiji i na trgu. Impozantni su sebilji
Ferhad-pašin, Husrev-begov, Murad-begov, Gazi Isa-begov i drugih
prvaka i uglednih ljudi.

Bunar ovi

Ima sedam stotina bunarova. Kako se neke vode za vrijeme

zime zalede, to se onda upotrebljava voda iz ovih bunarova. Stanov­
nici Bosne su po prirodi mudri pa zimi piju bunarsku vodu smatra­
jući da je to zdravo.

Vodenice

Ima tu sto sedamdeset i šest vodenica. Vode koje se nalaze u

donjem i gornjem dijelu šehera, slivaju se jedne u druge i pokre­
ću brze vodenice. Jedna vodenica za noć samelje pedeset mjerica
(kile) sitna pšenična brašna. Na svim putovima podignute su vo­
denice.

367
 Javna kupatila (h a m a m )

Ima pet privlačnih javnih kupatila. Zgrada Careve banje je

najsvjetlija i najljepša. Ima još oko šest stotina i sedamdeset ku­
patila u gospodskim kućama, jer u svakoj kući ima peć, pa su
u kućama prvaka i velikaša podignuta raskošna kupatila. I ja sam
se, siromah, s uživanjem kupao u mnogim gospodskim kupa­
tilima.

Karavan-saraji i hanovi

Na tri mjesta se nalaze karavan-saraji poput gostoljubivih

domova. Tu besplatno konače putnici i namjernici.
Postoje još dvadeset i tri impozantna, uređena, krasna i kao
tvrđava čvrsta hana. Od svih su najpoznatiji Hadži-Beširov i Hađži-
Tartarov han, u samoj čaršiji.

Bećarske sobe

Postoji osam soba za samce. Njihovi kućni čuvari ne puštaju

nikoga u ove sobe sve dok ne dobiju jemstvo. Tu vlada jaka disci­
plina. Onoga koji jednu noć ostane napolju bez dozvole, sutradan
odmah izbace iz hana. Vrata ovih konačišta zatvaraju se svaku noć
poslije jacije i nikome se ne dopušta da kasnije ulazi i izlazi.

Čaršija i bezistan

U čaršiji ima u svemu hiljadu i osamdeset dućana koji su

uzor ljepote. Sama čaršija je veoma privlačna i izgrađena po planu.
Svaki pojedini dio čaršije je natkriven isto kao čaršije u gradovima
H a l e p i B r u s a , samo što ti krovovi nisu građeni od tvrdog
materijala, nego samo od debelih greda. Glavne ulice su čiste i po-
kaldrmisane, a u jednoj krasnoj zgradi koja je sagrađena od tvrdog
materijala nalazi se bezistan.
Tu se može vrlo jeftino kupiti svakojake robe iz I n d i j e ,
S i n d a , A r a b i j e , P e r z i j e , P o l j s k e i Č e š k e . Kako su
D u b r o v n i k i M l e c i udaljeni od ovoga grada samo dva
do tri konaka, to se iz Z a d r a , Š i b e n i k a i S p l i t a za dva
dana doveze na komorskim konjima u ovaj grad bezgranično mnogo
raznih vrsta robe, skupocjenog sukna i finih svilenih tkanina, koje
se prelijevaju kao mramor, pa se tu prodaju.
Čohadžiska (suknarska) čaršija, svilarski i kazandžiski bazar
su vrlo živi.

368
 M o s to vi

Na rijeci M i 1j a c k i ima sedam tvrdih mostova. Između svih

ističe se Careva ćuprija. To je nizak ali vrlo dugačak most. Dužina
mu je dvije stotine i pedeset koraka.
Više ovih mostova, u blizini mevleviske tekije na rijeci M i-
I j a c k i , nalazi se velika brana (»bender«). Sve drvosječe ovoga
šehera sijeku ogromno drveće u onim šumama povrh rijeke M i-
I j a c k e koje su kao planina B i s u t u n i spremaju ga za gorivo.
Svaki na drvima koje je posjekao usiječe na neki način zasjeku i,
označivši tako svoja drva baca i h u M i l j a c k u . Sva građa i drvo
za gorivo splavlja se vodom. Kad se drva zaustave na spomenutoj
brani (»bend-baši«), dolaze vlasmioi drva i, pazeći na svoje oznake,
vežu svoja drveta užetima i prenose ih svojim kućama.

Još nešto

U ovome gradu stavljaju snijeg i led u slamu i čuvaju ih u

podrumima. Kasnije, za vrijeme žestoke žege u mjesecu julu, vade
ovaj kao kristal čisti led i stavljaju ga u kompot od višanja, te tako
prave kompot s ledom.

B oja, fizionom ija i osobine stanovništva

Kako je ovdje klima prijatna, ljudi su u licu rumeni. Sa sve

četiri strane šehera su planinski pašnjaci, a živih voda ima mnogo.
Zbog toga je stanovništvo krepko i zdravo. Čak ima više hiljada
starih i dugovječnih ljudi koji su bili i prošli, oronuli i iznemogli,
ljudi koji su prevalili prosječni život od sedamdeset godina i postali
nesposobni za polni odnos. Sve su to pak bogobojažljivi ljudi,
čistog, ispravnog i nepomućenog vjerovanja. Oni su daleko od
zavisti i mržnje, a svi su, staro i mlado, gospoda i sirotinja, istrajni
u molitvi. Pa i kad u čaršiji, brojeći novac, čuju poziv na molitvu
(ezan), reknu: »Odazivam ti se, bože«, i ostavljajući novac, onako
otvoreno, jatimice hrle u džamiju ne zatvorivši ni dućana.
Poslije, kad obave molitvu, vraćaju se i nastavljaju posao u
trgovini, jer se svi stanovnici drže izreke: »Trudbenik je ljubimac
božji«.

24 Narodni humor i mudrost Muslimana 359

 Nikako ne vole spore i nepokretne ljude, ljude bez ikakva
znanja, a poštuju one koji posjeduju ma kakvo znanje. Visoko uče­
nim i moralnim ljudima daju čak i zekat.

Narod govori bosanski, turski, srpski, latinski, hrvatski i

bugarski.

Im en a bosanskih ljudi

Narod u ovoj zemlji svoja imena izgovara skraćeno, pa

mjesto Mehmed kaže Meho, mjesto Ahmed — Ahmo, Šaban —
šabo, Ibrahim — Ibro, Zulfikar — Zuko, Hasan — Haso, Husejin
— Huso, Sulejman — Suljo, Ramadan — Ramo, Alija — Aljo.
Prezimena su im opet kao: Lubzade, Filip-zade, Koski'-zađe,
Lafi-zade, čovo-zade, Junak-zade, Dešo-zade.

M ušk a i ženska nošnja

Ima vrlo mnogo prvaka (a’jan) i velikaša (kibar). Svi prvaci

nose ogrtače od saja-čohe, saja-kontoše (navezena džubeta) i samur-
-ćurkove. Zimi nose čurkove postavljene kožom od crvene bosanske
lisice, ćurkove postavljene kožom od lisičijeg vrata i košulje od
atlasa, jer su u ovoj zemlji čoha i atlas vrlo jeftini. Obuća im je
potpuno žuta. čalme su im zavijene oko glave na carski način.
Zavijaju i šarene zlatom izvezene turbane.

Ljudi srednjeg imovnog stanja nose pohabanu čohu i idu u

prostijoj obući; zimi oblače poznate dubrovačke ćurkove koji su
postavljeni crnom jagnjetinom.

I ljudi siromašnog stanja takođe nose čohu, a mnogi stavljaju

na glavu zelene krajiške kalpake.

žene su im ljepotice, a čedne su poput Rabije Adevije i

pokrivaju se. U ljepoti i prikladnosti su jedinstvene, riječi su im
odmjerene, govor divan, a zubi kao nanizani biser. Njihove poput
zvijezda blistave djevojke su jako povučene i čedne. One su kao
nerascvjetani pupoljci i skupocjeni biser. Osim oca i djeda nikakav
drugi muškarac ne može, valjda, čuti njihove riječi.

370
 ženska imena su: Saliha, Saniha, Razija, Merzija, Merjema,
Huma, Hava, Hasna, Umihana, Nadira i druga.
Žene u ovom šeheru odijevaju se u odjeću od crvene i žute
čohe, a na noge obuvaju žute papuče i tomake. Na glavu stavljaju
obične i skupocjene fesiće od čohe, dibe i kadife, a preko njih za-
vijače od tankog bijelog platna i crne peče. Vrlo rijetko šetaju izvan
kuće jer su čedne i čestite.

Crkve

Sve su crkve malene, nema crkve sa zvonom. Crkve srpskih

i latinskih hrišćana su u dobrom stanju. Evropejci, Franci i Grci
(Rum) takođe vrše svoje vjerske obrede u ovim crkvama. Ima i
jedna jevrejska sinagoga.

Im areti

U šeher-Sarajevu postoje na sedam mjesta javne kuhinje

(imaret) u kojima putnici i namjernici, đaci i mudžaviri dobivaju
obilno besplatnu hranu. Poznati su:' Kodža Ferhadov, Husrev-
-begov i Kodža Mehmed-pašin imaret. Ovaj posljednji imaret gradio
je Sinan-aga, glavni neimar (mimar-baši) Sulejmanhanov.

Jela

Na glasu su im ova jela: uređeni bijeli latinski somun, i

»ručka ćurek«, tj. jedna vrsta masnog ćureka koji se jede uz
doručak — burek od kokošijeg mesa, kajmak-baklava, raznovrsne
čorbe od povrća, jahnija od ovčije i goveđe pastrme, sušene na
hrastovim, »kupuska«, tj. kiseli kupus i sir od surutke.

V o ć e i piće

Od voća je poznato dobro crno »džurha« grožđe, trešnje

mevleviske tekije, višnje, kruške jeribasme, jabuke i šljive.
Što se tiče pića, u ovome se šeheru u proljeće, puna tri mjese­
ca, pravi na stotine hiljada male buradi (fuči) surutke od kozjeg
mlijeka, tj. vode od sira, koja se prodaje u čaršiji i na trgu u
mnogim čabrićima. Ova voda povoljno utiče na probavu, a licu daje
rumenu boju.

24* 371
 Surutku dobivenu od mlijeka riđe koze uzimaju na jagmu i
piju. štaviše, prema riječima ljekara i u drugim zemljama je kori­
sno u proljeće piti mlijeko od riđe koze, jer ono po njihovom
mišljenju u ljudskom organizmu uništava žuč, melanholiju, sputum
(balgam) i si.
Sirup od višanja, gorušica (hardelija) i medovina takođe po­
voljno utiču na raspoloženje (ćejf).
Ima još jedna vrsta pića koje se zove ramazanija. Ono se pravi
od grožđa kao i nevareno vino (muselles). Ono s nogu obara čo­
vjeka. Najbolju vrstu ove ramazanije imaju imami. To je prijatno
piće koje čovjeka jača za molitvu. Međutim, onaj koji pije pravo
vino (šarab) nesrećnik je koga stanovnici ovoga grada izbjegavaju
i preziru.

Bašče i izletišta

Ovdje ima dvadeset i šest hiljada bašča kao rajskih vrtova,

a kroz svaku teče živa voda. Ti su vrtovi krasni kao zemaljski raj
(bagi irem). Ukrašeni su raznovrsnim hladnjacima, bazenima i
šadrvanima. Jedno izletište je Bašča mevleviske tekije na obali
rijeke M i 1j a c k e. Iznad nje je izletište u Gaju male tekije. Tu
ima neka vrsta tako sočnog i ukusnog crnog grožđa da ga se
čovjek ne može zasititi. Zatim ima izletište na Vrelu Bosne. Na
obali te rijeke ljudi iz cijelog šeher-Sarajeva koji znaju da uživaju,
razapnu manje i veće šatore te u mrežu love pastrmu, tešku po
jednu oku. Od nje prave ukusne ćevape, pa jedući i pijući uživaju.

R udnici

U ovoj provinciji ima devet različitih rudnika kakvih nema

u ostalim islamskim zemljama. Iako je u provinciji Bosni postojao
rudnik zlata, njega je Ferhad-paša zatvorio stoga što mu prihodi
nisu mogli pokrivati izdatke.
U gradu S r e b r e n i c i vadi se jedna vrsta čistog srebra. Takvo
čisto srebro bez ikakve primjese ne kopa se čak ni u kasabi N o v o
B r d o , ni u šeheru S i d r e k a p s i pokraj S o l u n a (Selanik).
U ovoj pokrajini ima takođe i hrmze (vrsta depilatorijuma). A
ima i lazurita (plavog kamena), koji se kao i evropski (frenk)
preliva u hiljade boja i stotine nijansa.

372
 Ima takođe i rudnik olova i bakra. Samo bakrene rude ima
malo i ona sadrži u sebi zlatnu žicu. željeznih rudnika ima veoma
mnogo. U fojničkim planinama vadi se željezo bez mjere.
U gradu se dnevno kolje dvije hiljade brava. Na početku
godine zakolju u pastrmu i na dimu osuše po četrdeset hiljada
brava uhranjenih po planinskim pašnjacima. Pokisele za turšiju po
nekoliko stotina hiljada buradi kupusa, prave salamuru (rasol), a
zakolju nekoliko hiljada goveda u pastrmu. Za tri mjeseca proljetne
sezone, proizvede se od mlijeka riđih koza po nekoliko stotina
hiljada kaca surutke i sira. Prema tefteru tržnog nadzornika
(muhtesib-aga) svakog se dana pojede šest stotina hiljada hljebova,
a ni računa nema koliko ih se u kućama ispeče. To je, eto, veliki
šeher u kome živi more ljudi i u kome se potroši ogromna količina
hrane.
Njegovi su stanovnici po svome junaštvu, odvažnosti i čvrstini
vitezovi s osobinama Sama i Nerimana, tako da se čak svi ratnici
na kordonu (serhat) ejaleta B u d i m a, E g r e , K a n i ž e i B o s n e
u svih sedam stotina i šezdeset pograničnih gradova regrutuju iz
serhata Bosne. Oni dan-noć vode bojeve, čarkanja, ratove i bitke
s neprijateljima na sve strane.
Njegovi stanovnici su dosta dugovječna života i vrlo se brzo
množe tako da je po gradovima i selima, dokle sam ja pomoću
božjom dospio, bog dao toliko blagoslova u djeci i porodu da se od
slatkih derana ne može proći mahalskim ulicama. Imaju tako jako
mnogo djece. Bog im dao još više.
 N a r je č je i narodna frazeologija

Ističem prije svega da oni jelo što ga svako jutro jedu, zovu
»ručka«, ali ovaj izraz Osmanlije smatraju nepristojnim. Jednoga
dana ranim jutrom dođe meni, siromahu, Hadži-Bešaret i reče:
— Evlija čelebi, naši su »kućni dušmani« otišli u hamam;
moja je kuća sada slobodna, pa bih htio da te vodim sebi na do­
ručak (ručka).
Ja sam se, siromah, na ove riječi zbunio. U glavu mi dođoše
razne misli, dok će Hadži-Bešaret:
— U našim se krajevima doručak zove »ručka«.
Kad kažu »čestiti paša«, to znači pravedni paša.

B ošn ja ci ili Bosanci

Narod se u ovim krajevima u pučkom govoru zove B o š ­

n j a c i (»Bošnjak«). Samo draže im je kad se kaže B o s a n c i
(»Bosnevi«). Kao što je čist njihov jezik, tako su, zaista, i oni
sami bistri ljudi koji sve ispravno prosuđuju. Jezik im je blizak
latinskom.

Turbeta u Sarajevu

Prije svega nasred šeher-Sarajeva u mauzoleju pod svijetlom

kupolom pokraj Husrev-begove džamije počiva dobrotvor i dobro­
činitelj Husrev-beg. Iznad visokih vrata njegova mauzoleja na
četverougaonom mramoru napisan je dželi-pismom ovaj natpis:

»N jegov hronostih reče blagosiljatelj s molitvom:

Nek je milost božja na njega svakog dana«.
948 ( = 1541)

Ovaj vezir Asafove upravljačke mudrosti potiče od svijetle

zvijezde kćeri sultana Bajezida Svetoga ( V e l i ) . Bio je vrlo dugog
vijeka i pune trideset i tri godine kao valija upravljao na serhatu
Bosni.

Iz mletačkih ruku silom je uzeo sto sedamdeset gradova. On

je na serhat-Bosni osnovao četrdeset i jednu džamiju u kojima
se klanja džuma-namaz i preko tri stotine vakufa što sve i sada

374
postoji. Njegovo blagosloveno tijelo počiva u haremu (dvorištu)
s lijeve strane njegove džamije u naročitom visokom turbetu, što
je vidan odraz njegovog visokog dostojanstva.
Svi pravovjerni kad ulaze i izlaze iz džamije pomole se bogu
za njegovu dušu i prolaze. Neka je božja milost s njim!
Uz mauzolej ovoga gazije u turbetu, koje je takođe pokriveno
plavim olovom, nalazi se grobnica M u r a d-b e g a.
Grobnica Mevla-oglan Mustafa efendije nalazi se u dvorištu
Husrev-begove džamije.
Kad sam ovaj šeher, koliko sam mogao, razgledao i razmotrio,
oprostih se sa Sari Ibrahim-agom, musellimom našeg gospodara
Melek Ahmed-paše i ostalim prvacima i odoh iz Sarajeva u grad
L i v n o našem gospodaru Melek Ahmed-paši, k oji se tamo nalazio
na čuvanju granice (muhafeza).
Mula Mustafa Ševki - Bašeskija
O Ijetopiscu Bašeskiji znamo samo ono što je on o sebi zabilje­
žio u svom Ljetopisu, pa je, prema tome, to i jedini izvor za upo­
znavanje njegova života i rada. Puno mu je ime Mula Mustafa
Bašeskija sa pjesničkim pseudonimom Ševki. Sin je Ahmedov, a
unuk Kadri-hodže. Rođen je u Sarajevu 1731. ili 1732. godine u
Mimar Sinanovoj mahali. Početno obrazovanje dobio je u mektebu
kod hodže Sulejman-efendije Arnauta. Da se Mustafa isticao u
mektebu među svojim vršnjacima, vidimo po tome što postaje
kalfa. Bašeskija je izučio i kazaski zanat kod majstora šahinbaši-
ća, kazaza i imama jedne sarajevske džamije, o kojem se Ijetopisac
ne izražava najljepše. I nekog Mahmuta Zaimovića spominje kao
svog drugog majstora u kazazskom zanatu. Izgleda da se Mula
Mustafa kasnije nije nikako bavio kazazskim poslom, nego je,
vjerojatno, produžio naukovanje u k ojoj od sarajevskih medresa,
pa je 1757. godine postavljen za sibjan-mualima u mektebu kod
Ferhadije džamije. Dvije godine kasnije prim io se i dužnosti imama
i hatiba Buzadži hadži-Hasanove džamije.
Bašeskija se nije zadovoljio ni sa mualimskom službom koju
napušta i 1763. godine postaje narodni pisar. Ovo će odsada biti
njegovo glavno zanimanje, pa je radi pisarskih poslova iznajmio
jedan mali dućan u Mudželitima pod Sahat-kulom. Sastavljao je i
pisao nepismenom svijetu privatna pisma, molbe, žalbe, ugovore,
potvrde, popisivao ostavštine umrlih građana i drugo. O tome da
mu je pisarski posao dobro napredovao i donosio lijepe prihode,
govori nam i činjenica što on kasnije iznajmljuje drugi, veći dućan
i angažuje i druge pisare za pomoćnike. Pored toga u dva navrata
bilježi prihode i konstatuje koliko je papira utrošio za pisanje.
Svoje lično obrazovanje i usavršavanje Bašeskija i dalje ne
napušta, pa ga vidimo kako sluša predavanja o šerijatskom pravu
i astronomiji kod muderisa Gazi-Husrevbegove medrese Mehmed-
-Razi Velihodžića. Kod šejha Hadži-Sinanove tekije hadži-Muhame-
da izučava misticizam i stupa u derviški red Kaderija. U svom
dućanu, pored pisarskih poslova, podučavao je učenike medresa i
druge osobe u arapskoj kaligrafiji i šerijatskom nasljednom pravu.
Osim toga on 1779. godine bilježi kako se sa nekoliko prijatelja
jednom sedmično sastajao u kući nekog Vilajetovića na Atmejdanu,
gdje bi pored sijela i razgovora po pola sata posvećivali čitanju
knjiga.

377
«
 1% knjige: Mula Mustafa Ševki - Bašeskija
L J E T O P I S (1746- 1804)
Prijevod s turskog i komentar Mehmeda Muje^inovića.

U Sarajevo je dovedena jedna žena iz unutrašnjosti koja od

rođenja nije imala ruku nego je nogama prela i obavljala druge
poslove. Odvedena je u Istanbul da je tamo pokažu.
— Osman-šehdi-efendija Bjelopoljac, koji bijaše ugledan čo­
vjek u Carigradu, sagradi u Carevoj mahali u Sarajevu biblioteku.*
— Kaligraf, misirski trgovac Hasan-efendija dovede u Sarajevo
jednog noja i dva čudnovata ovna. Za njihovo pokazivanje svijetu
uzeo je dosta novaca.
— Hadži Ibrahim Tolo podigao je česmu na Atmejdanu, u koju
ponovno dovede vodu s vrela Pjenkovca na Bendbaši, i ujedno
sagradi češmu kod bunara u medresi.

Umro:
Dugi Ibrahim-efendija, kaligraf sitnog pisma.
— U Bosnu je stiglo sedam stotina deva natovarenih barutom
i kuršumom.
— Stigla je carska zapovijed kojom se naređuje da se od bo­
sanske raje oduzme oružje, koje će se po odobrenju kadije prodati,
a novac uručiti vlasnicima oružja.
— Cijela zima bijaše blaga. Jedino u tri navrata po tri dana
bilo je hladno. Neka se to zapamti.

*Zgrada ove biblioteke nalazila se u lijevom uglu dvorišta Careve

džamije. To je bila manja kamena građevina šesterostrane osnovice i
presvođena kupolom. Njezin osnivač Osman Šehdi je sin Mehmed-
-efendije Kadića. Rođen u Bijelom Polju. Kada je Hekimoglu Ali-paša
po treći put došao u Bosnu za namjesnika, s njim je zajedno stigao
ovamo i Osman Šehdija koji je postao mektubdžija a zatim sekretar
ovog poznatog namjesnika. Osman Šehdi je imao sina kadiju koji je
umro dosta mlad, pa je u znak sjećanja na svog sina osnovao ovu
biblioteku i u nju iz Carigrada dobavio vrijednih knjiga. Zgrada biblio­
teke je porušena 1910. godine, a knjige iz nje prenesene su u Husrev-
begovu biblioteku 1914. godine.

379
 — Ove godine je naređeno da se od raje oduzme oružje, pa
nakon što su ga bili oduzeli, opet raji trgovcima bude odobreno
da smiju nositi oružje, i tako se ovima povrati oružje, a oni ga
primiše.

Umro:
Trgovac, bazrđan, koji je od nekakvog derta skočio u vodu
na Bendbaši i utopio se.

— 17. safera (22. V I 1769) udari grom u kulu travničke tvrđave

i zapali četrdeset kantara baruta, uslijed čega je stradala tvrđava i
porušeno 200— 300 kuća. Navodno je stradalo i 20— 40 osoba.

— 24. rebiul-ahira (28. V III 1769) pojavila se zvijezda repatica

u blizini Vlašića, u zvijezdu Djevice, a na dan smrti Merjemine.
Njezin trag se povećao svake večeri. Ona bi se pojavila u 3— 4 sata
a kasnije je bila vidljiva sve do zore.

Um rli:

Starac Omer Muzur, notorni pijanica, uvijek je bio pijan, siro­

mašan, svjetska maškara, ali je bio pravi muzur, jer uvijek bijaše
pripravan na odgovor.

Kaligraf hadži Hasan-efendija Misirlija, bazrđan. Imao je 10

kesa akči, koji je s robom došao u Sarajevo i oženio se kćerkom
kršćanina Kambera. Kroz kratko vrijeme je dao nekolicini učenika
diplome za kaligrafiju. Poslije je opet otišao u Misir, odakle se
ponovo vratio u Sarajevo, razbolio i umro. Imovina mu je pripala
državi.*

— Pogledajmo jedno čudo Božje. Najednom se nenadano u

dvorištu Begove džamije pod lipom pojavi četiri-pet žena, koje
poslije završenog klanjanja podne-namaza povikaše da su siromaš­
ne, da nema i ne može se dobiti mesa, svijeća, ni masla, a, i ako
ima, sve je skupo. Ove žene zahtijevahu da gradski ajani postave
red i poredak i konačno pozvaše svijet da idu na mehkemu, kuda
se zaista svijet zaputi. Međutim, u mehkemi ne nađoše mula-efen-
diju, jer on bijaše otišao u Travnik.

— Dobrotvor hadži Omer Žetiea, abadžija i Salih-aga Smajla-

gić, kao zastupnik, popraviše vrelo Hrvatinske vode i napraviše
bazen.

*20. muharema 1184 (16. V 1770) g. izvršen je popis ostavine umr­

log kaligrafa Hasan Vefai Misirlije, sina Abdulahova, iz Careve mahale.
Naslijedile su ga dvije žene: Fatima, kći Abdulahova, i druga žena na­
stanjena u Misiru, čije ime nije spomenuto. On je trećinu svoga imetka
oporučio ii dobrotvorne svrhe; iz tih sredstava je opravljeno nekoliko
javnih objekata u Sarajevu. Sahranjen je u dvorištu Bakrbabdne džamije
na Atmejdanu kod ćumurije mosta, gdje mu se do pred drugi svjetski
rat nalazio nadgrobni spomenik s natpisom.

380
 — Hadži Mehmed-efendija Velihodžić predavao je u Husrev-
-begovu mektebu Multeku i astronomiju slijedećim osobama: mula
Ibrahimu Abadžiću i njegovu bratu mula Hasanu, zatim mula
Ahmedu Saračeviću, mula Salihu katibu u mehkemi i hafiz mula
Mahmudu. I moja malenkost je prisustvovala ovim predavanjima.

Um rli:
Mršavi Hadži Osman, sin hadžije Bektaša, tirjaćija. Uvakufio
je 12 kesa imetka za Cekrekčijinu džamiju i u druge dobrotvorne
svrhe.
Suludi derviš Hasan, oblačio je svilenu košulju kao žensko i
stalno izgovarao: — Allah bir — (Bog je jedan). Svakog, pa i djecu,
bi ljubio u ruku i pri tom izgovorio: — Benim kardasim — (Brate
m oj!) Postao je sekban, otišao na vojnu i poginuo. Imao je nekakav
dert.
— Iz zadužbine hadži Osmana Hadžibektaševića popravljene
su česme Kara-Mustafa-pašina vakufa za koje je posebno izrađeno
8.000 čunkova. Svaki čunak je stajao 7 akči i hamajlija po jednu
akču, a voda je dovedena iz vrela Pjenkovca.
Iz iste zadužbine izrađen je i popravljen i podzid od Kozje
ćuprije do Alifakovca.

Umrli:
Smajlagić, koji je brijao bijelu bradu, odličan sahačija, bogat,
darežljiv, preko cijelog Ramazana davao bi iftare (večere); uvakufio
je kafanu koju je posjedovao; Ćemaluški mutevelija, iz 97. džemata;
umro na vojni. Ostavio je mnogo novaca od plaće.
Siromah Huvo, tirjaćija, halač, po kahvama je zbijao šale.
Bolesni starac siromah Ali-baša, knjigovezac.
— 1. muharema (4. IV 1772) proširio sam moj dućan pod
sahat-kulom i zajedno sa mula Osmanom nastavismo pisarski
posao, pa smo i dva-tri mladića podučavali lijepom pisanju.
— Ove godine je pokriven olovom šadrvan u dvorištu Husrev-
-begove džamije u koju svrhu je utrošeno preko hiljadu groša.
— Dva puta se viđalo kako leti meteor koji je bio veoma
sjajan.
— 9. zilhidže 1186 (1. I I I 1773) povodom proslave Kurban-
-bajrama opali jedan dječak s prozora iz puške i rani u leđa ženu
kaligrafa Ahmeda, imama s Atmejdana. Ova žena bijaše dobra i ple­
menita, pa izjavi da će se pokoriti sudbini i da neće podnositi tužbe
nego će se strpiti.

Umro:
Mula Ahmed Karakulak Hubjarić, koji sebi nije mogao naći
pogodna imama za kojim bi klanjao.

381
 — Ove godine se dogodio hrišćanski i katolički Uskrs u isti
dan.
— Ponovno je stigao tumadžija radi pozivanja na vojnu. Pos-
taviše dvojicu telala koji su u čaršiji pozivali janjičare i sve za rat
sposobne Muslimane da pođu na vojnu. Međutim, pokajaše se što
su postavili telale, jer oni koji su htjeli ići na vojnu već su bili
otišli, a oni koji to nisu htjeli ni željeli, ni ovog puta ne odoše.

Um rli:

Bjelobradi Mustafa Zeher, telal, šaljivčina, znao je hebrejski,

učio bi napamet Mevlud, veoma bistar; što god bi zapamtio, ne bi
zaboravljao; madžundžija.
Vilajetović iz Pačadži Nesuhove mahale, popularan gasal, činio
bi devr. On bi ako hoćeš opremio umrlog za dvije pare pa i bes­
platno, jer je volio da se time zanima. Imao je mnogo djece, a uz
to bio jako darežljiv čovjek. Svake bi godine priređivao obilne
gozbe na koje bi pozivao ulemu. Mene je neobično volio i pisao mi
»Ahdname«. Volio je žene i za njima bi uzdisao. Po prirodi šaljiv
čovjek. Imao je žutu bradu. On je opremio najmanje pet, a možda
i deset hiljada mrtvaca.
Emir Defterdar, poznat u čitavoj Bosni kao odličan kaligraf u
mnogim vrstama pisma, učen čovjek, imao je između 80—90
godina, a umro je u Travniku.
Ovom glasovitom kaligrafu bilo je ime Sejid Muhamed-efen-
dija; sin je Ishak-efendije. Posjedovao je više nekretnina u sarajev­
skoj čaršiji i kulu s baščom u Koševu. 19. redžeba 1187 (6. X 1773)
izvršen je popis njegove imovine koja je iznosila 364.800 akči, a tom
prilikom se konstatuje da je umro u Travniku.

Um rli:

Mustafa, alemdar, zvani Tufo, iz Davud čelebijine mahale,

bravar, strastveni pušač. Bijaše vješt u otvaranju katanaca bez
ključa, pa bi ga u svrhu otvaranja dućana svijet koji bi izgubio
ključeve pozivao i tražio da im otvori brave.

Isić, dugog stasa i bijele duge brade, ponekad bi ga snašlo

ludilo i tada bi svašta govorio, a u normalnom stanju se ponašao
kao pametan i otmen čovjek.

Mustafa škoda, knjigovezac, doselio se iz Rame. Poslovao je i s

ćursetima i papirom.

Hadži Ibrahim-efendija Hadžiduraković, nosio je na glavi

čatal-turban; bijaše ohol, ne bi se pozdravljao.*

Iz natpisa^ na jednom nišanu koji se ranije nalazio u dvorištu

Haseći Hatun-džamije vidimo da je tu sahranjen Hadži-Ibrahim, sin
Hadži-Durakov, umro 1188 (1774—75) godine.
 Imam džamije na Begovcu, Puškin brat, starac u bijeloj hrki.
Oko pola noći bi izlazio na munaru i sasvim visokim glasom vikao:
— Allah-Allah. — Bio je siromašan. Njegovu sam ostavinu popisao
kada je umro a iznosila je oko 8.000 duzdi akči.

Abdulah-efendija Kantamirija, veoma star, baba, muderis,

vaiz i baš-katib u mehkemi, veoma uredan čovjek. Nije mu se niko
sviđao.*

Starac Alijaga, kujundžija, velike brade, rijetko bi klanjao; iz

45. džemata.

Poznati hodža Sofo, tirjaćija bez granice. Ponekad bi na konju

silazio u čaršiju; vrlo čudnovate naravi.

Hadži-Hasan Mavija, kazandžija, koji je pješice otišao u Meku.

Ludi Mujo, nosio je đevrek-turban, bio je bradat i omalešan.

Djeca bi mu govorila — »Daj nam za jednu akču brade«. — Uvijek
bi nosio i čitao nekakve knjige slične »Melhemi« i, iako lud, mnogo
štošta je napamet naučio, imao je plaću iz 97. džemata, molitvu nije
obavljao, bio je prljav, za pojasom bi nosio veliki divit kao kakav
nushadžija. Volio je halvu. Bio je ćelav.

Omer-efendija Zafranija, zamjenik katiba u mehkemi, bijaše

poput kakvog Osmanlije jordamli, kaligraf divanije pisma, žućkaste
puti.

— Masa premlati dvije prostitutke, i to Travničku i Aginicu,

a zatim ih protjeraju u Skopje.

— Obnoć, kada je 20— 30 ljudi teferičilo u Mevlevijskoj bašči,

u blizini pećine, začu se u pećini prema njima glas džina i bacanje
kamenja, a čulo se i pljeskanje rukama, što je potrajalo čitava tri
sata. Svi prisutni su to čuli i pripovijedali. Čulo se i u zraku
pucanje kudret-topova, a vrijeme bijaše bistro i lijepo.

— Jednog dana, nakon što je mujezin Kantar proučio ezan

na munari Begove džamije, počelo je jedno šareno pseto zavijati
dosta visokim glasom. Zato svijet poče govoriti da je to predznak
kuge.

*Abdulah-efendija je sahranjen u dvorištu Bakrbabine džamije na

Atmejdanu gdje mu se nalazio i nadgrobni spomenik s natpisom koji
mu je ispjevao Mejlija. Sin je Ahmedov. Na Atmejdanu je sagradio
zgradu za biblioteku i u nju uvakufio svoje knjige, pa je ova biblioteka
i bila poznata po njegovom imenu: Kantamirijina biblioteka. Knjige iz
ove biblioteke prenesene su u Gazi Husrev-begovu biblioteku.

383
 Um rli:
Muharem-aga, zvani Taslidžak, mujezin i mutevelija džamije
Buzadži Hadži Hasanove, živio je u spomenutoj mahali sa svojim
ženom punih pedeset godina. U njegovu komšiluku se nalažaše je­
dan delikanlija, lopov, koji zavede Muharemaginu ženu i jedne noći
uoći petka koncem časnog mjeseca Ramazana sa svojim ocem i još
nekim čovjekom izbode nožem i ubi u postelji Muharemagu. Da bi
sakrili zločin, natovare leš na konja i odnesu ga na Goricu, gdje ga
baciše u jedan napušteni bunar. Muharemagina žena je, međutim,
kazivala svijetu, da joj muž otišao na selo i da se otuda još nije
vratio. Ona pošalje komšiju Misirliju na Goricu da ga traži. Kada
ovaj ode, pronađe tamo lešinu i o tome izvijesti mehkemu, a umrlog
okupaju i pokopaju. Svijet se ovom događaju iznenadio. Na koncu
se sazna da je to izvršeno sa znanjem njegove žene koju predaju
muteselimu i istuku je. žena je stvar priznala. Ukratko, spomenu­
tog delikanliju i njegova oca Ibrahima Pakru, beogradskog jamaka,
zadave, a ženu objese.
Hadži-Osman, bakal, sofija; prepisivao je mushafe.
Hadži-Salih Misirlija, umro nakon povratka iz Meke; govorio
je arapski. Imao je veliku volju za naukom.
Starac Hamza, papučija, pravio je čvrste papuče i po tome bio
poznat; brzo bi govorio, brza jezika herif, sofija.
Ali-beg Popovac, visok i star, na glavi je imao čatal-turban i
veoma se lijepo odijevao, ugodan čovjek. Bio je vješt u igri šaha.

— Ja, siromašni mula Mustafa, imao sam dućan pod sahat-

-kulom, kod javnih nužnika, za koji sam plaćao deset akči dnevno
najamnine. Moj dućan je pristupačan za pisanje svima stanovnici­
ma grada. Okitio sam ga komadima papira izrezanog u obliku mje­
seca, zvijezde i drugog. Dućan mi je bio tako stalno okićen. .. iz­
najmio sam jednu sliku, koja je predstavljala odlazak na vojnu
jednog janjičarskog alaja pa sam je stavio u dućan. Osim toga, na
jednom velikom papiru bilo je još zanimljivih i čudnovatih slika
koje su bile tako izrezane kao da će od sebe progovoriti. Ukratko,
za vrijeme proslave svi građani promatrahu moj dućan.
Pored toga, vidio sam još jednu vješto izvedenu stvar, tako
da bi svako od čuda učio »Vela havle«. Naime, dva handžara su
tako bila postavljena da je izgledalo kao da stoje u zraku. Bilo je
još mnogo lijepo okićenih dućana, a osobito se isticahu dućani
hadži Mehmeda-age Džine i još dvojice Zidova u Tašlihanu.

— 13. redžeba (28. V III 1776) na dan Gospojine kada je sunce

bilo na petom stepenu zviježđa Sumbul, prirediše pekari na Jaliji
blizu Pjenkovca teferič-kušanme, a bijaše ih četrdeset do pedeset.
Pri polasku na teferič kršćani su išli na čelu alaja, a majstori na
konjima. To se nije sviđalo nekim ludama, pa jedan između njih,
po imenu Smajil Škono, potuži se ćehaji, na što kršćani bijahu

384
smijenjeni sa čela. Na ovo nemuslimani zamjeriše i prigovoriše
zašto im se to nije ranije saopćilo i da nije nikako pametno što su
ih na ovaj način osramotili. Ali stvar se tako dogodila, a poznato je
da neki pojedinci sebe smatraju vrlo pametnim. Međutim, ti isti ne­
maju baš nikakva razbora ni pameti i od pilava uvijek prave hlapu.

Um rli:
Poznati aščija, aščijski ćehaja, starac Jusuf-baša. Njegove su
pače bile na glasu.

Slijepi Osman, koji je dvadeset, trideset, a možda i četrdeset

godina potpuno slijep izlazio i penjao se na munaru Bijele džamije,
u Dolu na Vratniku i učio ezan, a i svaki dan bi silazio u čaršiju,
i to sam, pješice. Pratio bi sprovode, stalno bi jezikom slavio Alaha,
a usnama je neprestano micao.

Zatim hadži Mustafa Samsarija, iz Kračula, poznat sahačija,

koji je u svom zanatu slovio kao savršen majstor. Bog mu se
smilovao!

Sočo, prekomorski trgovac stokom, dugo vremena je bričio

bijelu bradu i konačno je zapustio, lijep, surmeljast i dobar čovjek,
uspravan, išao bi poput kakvog delikanlije. Mnogo je lovio sa so­
kolima. Bio je bogat čovjek; iza sebe je ostavio mnogo djece. Zvali
su ga Mula Osman. Oblačio je janjičarski turban. Umro je 12. ra­
mazana (25. X 1776). Bog neka mu se smiluje!

Hadžimuharemović Vrabac, pekar, zvani Šeho, lud, maškara,

mucav, pa bi neke riječi teško izgovarao; na primjer, umjesto
jarebica on bi izgovarao jajebica i slično, pa bi se tome svijet
smijao.

— U gradu Sarajevu se pojaviše čudnovati crvi, k oji pojedoše

sve lišće na zerdelijama a zatim i na požegačama. Crvi su se
toliko namnožili da su na mnogim mjestima po baščama i po travi
počeli ispredati paučinu, tako da je drveće od te paučine izgledalo
kao da je obeharalo. Najzad su crvi počeli ispredati paučinu i po
avlijama, sačacima, divhanama i sofama. Njihova navala je bila
tolika, da su neki stanovnici, kako sam čuo, morali ostaviti svoje
kuće i preseliti se na druga mjesta. Kratko rečeno, Bog zna da se
nešto slično događa u pet stotina godina jednom, a ima pojava
koje se dešavaju jedamput u hiljadu godina. Dakle, sve gradske
bašče i drveće bili su poput pepela izgorjelog duhana. Ovaj ružni
prizor promatrao sam sa Nišana i drugih uzvišenja. Voće je bilo
ogoljelo i ne bijaše nigdje traga zelenilu.

— 22. redžeba 1191 (26. V III 1777) godine bijaše teferič mu-
tabdžija. Njih petnaest do dvadeset sakupiše se u Tabački mes-
džid i tu učine dovu i zatim odu na teferič u Šejh-Alijinu tekiju.

25 Narodni humor i mudrost Muslimana 3 85

 — I čizmedžije odoše istog dana na Souk-bunar na teferič
i tu provedoše peštemalj-kušanmu.
— Mutabdžije se vratiše s teferiča u četvrtak, pošto su podi­
jelili šesnaestorici majstora po čohu. I meni, siromahu, za pisarske
poslove dadoše četiri i po aršina čohe.
— Čizmedžijska povorka bijaše vrlo velika i mnogobrojna, što
sluti na kugu, jer naroda bijaše veoma mnogo, djece bezbroj, a i
majstora bijaše mnogo. S majstorima i kalfama bilo je na ovom
teferiču možda hiljadu duša, a kako vele, samih konjanika u po­
vorci bilo je 219. Sunce se tada nalazilo u zvijezdu Sumbul, na
četvrtom stepenu. U defter su upisane 33 kalfe.
— Ovi teferiči su obavljani za lijepog vremena. Na sarački te­
ferič je obnoć dolazilo mnogo svijeta da posmatra. Ovom teferiču
je prisustvovao i jedan čovjek iz neke kasabe koji je pravio va­
tromet. On je s barutom izvodio mnoge stvari, a s vatrom je izvo­
dio i mnoge igre. U tu svrhu je sakupio mnogo novčanih priloga.

Um rli:
Mula Omer, zvani Čajo, iz 97. džemata, oštrouman, a imao je
i nešto sreće u životu. Sagradio je Hadži-Beširev han, bio povje­
renik kod gradnje mehkeme, zatim postade mutevelija Čaršijskog
hamama.
Hadži Alija Šljivo, misirski trgovac, utopio se u moru.
Sin je Alije, iz Havadže Kemaludinove mahale. Umro je na
putu u Egipat (Misir) kuda je bio otišao trgovačkim poslom.
Starac Mula-Ibrahim, tevećelija, baba, iz Nove mahale. Kako
je nešto znao arapski jezak, ponekad bi upućivao neke neznalice i
nepismene i držao bi im vazove. Njegovi slušaooi ne bi ga shvaćali
ni razumjeli njegove vazove. Razmišljao sam o tome da li je on
licemjer, a Alah najbolje zna! Bio je ljubitelj žena, pratio bi spro­
vode, za jednu-dvije pare bi opremio umrlog, a podučavao je i
djecu.
Siromašni starac Kolar, ćoso, halvedžija, zbivao je šale i stalno
bi vikao: »T i halvu peko i u stmjaku sepetu miješo«.
Pado, sagrdžija, brat Avdage Džine, imao je unuka od kćeri;
bijaše onizak, siromašan, u kratkom džubetu, i starim šalvarama,
lud, ali ne sasvim. Išao bi sasvim brzo. Djeca i delikanlije, kada
bi pored njega prolazili, pljunuli bi, a on bi tada hvatao za nož i
vikao: »Vaj haluna«.
Šejh Hadži-Muhamed, sin Hadži-Hasanov, u 80. godini, šejh
Hadži-Sinanove tekije, koji službu je obavljao preko četrdeset go­
dina. Imao je brojnu porodicu i svak se čudio odakle se izdržavao,
jer vakuf ne bijaše bogat, a on je mnogo trošio. Od kadićevaca je
svakakve neugodnosti i prigovore doživio i slušao, ali on to nije
srcu primao, nije nikoga napadao ni grdio, nego bi govorio: »Strasti

386
su zavodljive«. Ponekad bi u obliku priče ispripovijedao kako on ne
voli prljave poslove. Mene, ovog siromaha, jako je volio i davao bi
mi na čitanje knjige na arapskom jeziku napisane, a i druge
knjige. Lijepo bi pisao, knjigu ne bi odmicao ispred sebe i čitanja
se ne bi nikada zasitio. Bio je učen, vješt u astronomiji, znao je
vefk i rernl, naizust je znao mnogo dova i munađata, bio je vješt
arapskom i perzijskom jeziku. Prema potčinjenima je bio žestok,
tako da su to neznalice smatrali ljutitošću, ali je on samo držao
red. Bijaše mršav i brz; mnogo je proputovao, bio je čak i na
indijskoj skeli. Bijaše pravi šejh, ali neznalicama tajne nije ot­
krivao.
Starac Hadži-Ahmed Čupo, iz 10. buljuka, pametan herif.
»Mogao je i paši odgovor dati«.
Hadži-Salih Semiz, postade ortak u dućanima, majdanima i
hanovima u Varešu; često je putovao i tako sabra nešto imetka,
Bijaše junačan čovjek. Jedno vrijeme je petkom na Bakijama pred­
njačio u igri devekuša, u bacanju kamena s ramena. U bacanju so­
he i kamena bio je ispred trideset do pedest drugova. Na Crnoj
Gori mu je u tijelo unišao puščani metak i tako nestao. Iza toga do
nekoliko godina otvori mu se na tome mjestu rana.
Sejid Hasan Misirlija, iz provincije, ali se nastanio u Sarajevu
u Kebkebirovoj mahali. Oženio se kćerkom Kaukčije i otišao u nje­
zinu kuću. Bijaše čovjek osrednjih godina, a kuća mu sasvim ured­
na i dotjerana. U avliji je imao više češama i šadrvana, zastore,
jastuke, sofe, kaldrmu. To bijaše jedna rijetkost.
Mahmut Neretljak, alemdar, iz naše mahale, iz 50. džemata,
kujundžija, jedno vrijeme je izrađivao i falsifikovao bakrenjače
pare i zato je kažnjen i protjeran. Bio je stalno pijan, ali bez štete
po druge ljude, krupan čovjek, pravi Neretljak. Imao je veliku
glavu. Pametno bi govorio.

— U mjesecu muharemu (30. I — 29. I I 1778) pao je crven

snijeg na dva-tri mjesta u selima u okolici Sarajeva, što je istina,
jer o tome stigoše vijesti s više strana.

— Ove godine su jagode veoma rodile, tako da su ih u Sara­

jevo donosili tovarom, a bakali ih krčmili po šest para na oku,
zatim po osam dinara, pa četiri pare.
Tako sam ja od jednog seljaka kupio oko tri oke za osam para.

Umrli:
Rob Crnogorac Husejin, rob Hadži-Bege Sabure, delikanlija,
bistrog uma; imao je veliku volju za naukom, pa je lijepo uznapre­
dovao u perzijskom jeziku. Pošao je sa svojim agom u Meku na
hodočašće, ali se u Damasku (Sam) razbolio i pao u agoniju tako
da su mislili da je mrtav. Međutim, kada su ga zamotali u ćefine,
počeo je micati nogama. Zbog toga je ostao u Damasku ne obavivši
hadža, a zatim se zajedno sa svojim agom povrati kući, nakon
čega je samo pet dana bolovao i umro.

25* 387
 Hasan-efendija, zvani Žuti-hafiz, bijaše od djetinjstva slaba
zdravlja, žut, onizak, slaba glasa, ali je imao dobro pamćenje, a
u govoru bijaše nježan, slab; bećar, nije se nikad ženio, simpatisao
je derviše i volio šejhove u tekijama. Bio je pismen i načitan, a
stanovao je u jednoj kući gdje bi ga uz Bajram mnogo svijeta po­
sjetilo. Građani su ga poštivali. Nekim bolesnicima bi davao vodu,
a nekima bi i istihare klanjao za ozdravljenje. Svoje goste častio
bi jednim findžanom šerbeta i sa malo zulbije, pite ili drugog čega
što bi od svijeta primio na dar. Neki su smatrali da je vidovit
čovjek i u to su vjerovali. Ukratko rečeno: Ovaj herif nije imao
nikakvih strasti, ali mu je i tjelesni sastav bio takav. Pred smrt je
zavještao 400 groša, i to: za Koštrino turbe, za hatiba Ali pašine
džamije, za hatiba džamije više Sinanove tekije i za samu hadži Si-
nanovu tekiju. Za sve ovo je uvakufio 400 groša. Bio je malo mu-
vesvis i nježan, čuvao bi svoje papuče od prašine; od svakog mirisa
bi začepljao nos. Bijaše slabašan (zaif), klanjajući bi zaspao.

Bašeskija 97. džemata Kara-Ibrahim, sin Hadži-Mustafe Tosu-

na, miran čovjek, crne brade, junak. Umro je naprasno istog dana
navečer kada se vratio iz Meke. Dakle, obnoć bijaše Veseli, a iz­
jutra Crni Ibrahim.

Derviš Meho, rodom iz Foče, siromah, prosjak, u ćulahu i

hrki, šašijast, brzo i nježno bi govorio, mnogo je primao milostinju
od paša i zabita. Petkom za vrijeme hutbe stavljao bi u džamiji
pred posjetioce u safove papire na kojim je bilo napisano: »Milo­
stinja odbija nesreće i produžava život«. Tom prilikom bi govorio:
»Udijelite milostinju!« Neka se još i ovo zna: Djeca bi učila: »Vela
havle vela kuvete illa billahi«. (Alah je najmoćniji), a on bi ih
proklinjao. Veoma mnogo je pušio i sigurno bi, da je imao novaca,
dnevno popušio litru duhana, ali je bio strpljiv, dobar i pobožan
čovjek. Oblačio bi nekakvu bijelu odjeću, ali veoma staru i prljavu.
Bio je šašijast, pa kada bi gledao u čovjeka, oči bi mu bile uprte na
drugu stranu. Bio je moj prijatelj. Bog mu se smilovao!

Sasvim stari čoban Šahin. Na sebi je imao samo jednu odjeću

od abe, otvorenih prsa, pečen čovjek, izdržljiv na studen, nasmijana
lica, siromašan i strpljiv. Kratko rečeno, u svojoj osamdesetoj ili
devedesetoj godini nije mu ništa smetalo ni kiša ni snijeg pri sje-
čenju drva, dobar čovjek. Kada bi s kim razgovarao, smijao se.

— Ove godine smo se sastali na »Sohbet-halvu« u kući sarača

Hasan-baše na Atmejdanu. Svi koji su prisustvovali ovom društvu
davali su i jeli halvu, a to bijaše kod bakalskog dućana. Ovo društvo
su sačinjavali: sarač Hafiz-Mula-efendija Sarač-begović; sarački kal­
fa baša Ahmed, kućedomaćin Hasan i njegov ortak bakal Mustafa;
sarač Bekir-baša Grabevija; imam Buzadži Hadži-Hasanove džamije
Mula-Fazlija šećo; Hadži-Ismail ćomara; hafiz Mahmut, bibliote­
kar; Mula-Hasan Vilajetović; sarač Tabutčić; Osmanov ortak spo­
menuti Hasan; berber Mula-Omer i, konačno, ovaj griješni siromah

388
Mula-Mustafa, katib. Ovo društvo bi nakon obavljene večernje mo­
litve zasjelo u kolo i jedno pola sata bi kao u tekiji učili tevhid,
Kuran, salavate, a zatim jedno pola sata bi čitali iz knjige. To smo
činili jednom sedmično i to uoči četvrtka.

— Sedmi dan proljeća je telal Pračo oglasio po čaršiji da niko

ne kupuje na čaršiji žita više od pola šinika, zatim da se ne pro­
daju djevreci, buza, simit i ćahije; aščije da ne uzimaju hljeba
nego neka svak sa sobom ponese hljeba, zatim da pekari naizred
kuhaju i da se svako jutro ide s mektebskom djecom na dovu za
kišu. Ali svemu ima uzrok, to jest Alah ne mijenja svoje odredbe,
a visoki duhovni svijet je povezan sa zemaljskim. Da bi kiša pala
tomu ima jedan drugi uzrok koji je poznat astronomima, a moliti
za kišu je samo znak pokornosti i služenja Bogu, dok to nije naj­
preči uzrok za padanje kiše, jer kada bi se svaka molitva uslišala,
svijet bi propao, a nama nisu otkrivene tajne. Međutim, kada se
približi vrijeme kiši i neko tada učini dovu, svijet ga nazove
dobrim čovjekom čija se molba uslišava. Tako je bilo i ovog puta:
molilo se za kišu idući od jedne do drage džamije i konačno zaklju-
čiše da će još tri dana ići na dovu kako je to preporučio Imami-
-Azam.
Međutim, ja griješni siromah bijah čuo prije mjesec dana od
jednog astronoma da će upravo kroz mjesec dana nastati spajanje
zviježđa i da će se »vrata otvoriti«, to jest da će nastupiti kišno
vrijeme, što se i dogodi. Tako neznalice počeše izvoditi razne za­
ključke, a da zaključuju i misle kako hoće tome nema nikakve sme­
tnje, jer biva ono što Alah hoće, znali mi to ili ne.

— Kako mi je teško bilježiti izdatke koje napravim kroz go­

dinu dana za kućne potrebe, to sam u nekoliko deftera bilježio
dnevne dohotke, što sam ih primao u mom dućanu pod sahat-
-kulom pišući svijetu temesuke, pisma, zapise, teskere, a te mi je
prihode bilo lakše bilježiti. Počev od 6. hazirana 1192. godine pa do
5. hazirana 1193. godine, to jest kroz 365 dana, zarađivao sam dnev­
no prosječno po 125 akči, što za godinu iznosi 45.625 akči. Ako tome
dodamo jedan peškir koji sam primio, a koji vrijedi 95 akči, to
onda moj prihod iznosi 45.725 akči ili 190 groša. Od toga sam u
kuću trošio.

— U Rumeliji su razbojnici usmrtili trojicu sarajevskih tr­

govaca.

Um rli:
Terzibašić, visoka rasta, mlad, Begin unuk. Njegova majka,
jedna stara žena, mnogo je činila sihir, rastavljala je voljene a i
drage je sihire činila.
Džino, knjigovezac i knjigovezački ćehaja, imao je pamet poput
žene, ali u knjigovezačkom zanatu bijaše pravi majstor; bio je
čovjek iz naroda, uspravan. Umro je od starosti i iznemoglosti.

389
 Starac Mustafa-baša, iz Kračula, koji je radio i trgovao s Aus­
trijom. Konačno je idući na vašar ubijen u mjestu Lugovima. Ovog
sam pogrešno ubilježio, jer ga kasnije vidjeh kako na dućanu s
Hasan-bašom sjedi i razgovara. Ovdje se zapravo radi o jednom
drugom Mustafa-baši, koji bijaše snažan, bradat i umro je kao
dužnik.
Hadži derviš Mehmed, kazaz. Stanovao je u Koševu, zapao je
u ašik i otišao bez putnog troška u Meku i postao hadžija. Kada
je ostalo upražnjeno mjesto šejha u Šejh Alijinoj tekiji, ovaj je kao
derviš uzeo tekiju i tamo se s porodicom preselio, a i nadalje se
bavio kazaskim poslom. Ponekad bi obnoć obavljao derviške obre­
de, a bio je i hatib u Ali-pašinoj džamiji, uzeo je čirak, stekao je
i nešto malo imetka, zatim se razbolio. Umro je a da nije u životu
postigao sve što je želio. Konačno, to se svakome događa, svak
priželjkuje da postane ovo ili ono, da stekne ovo, i svu snagu svoje
pameti u to upotrijebi. Spomenuti je bio kratkog stasa, cmoma-
njaste brade, ali u godinama. Bog mu se smilovao!
Berber, dobar čovjek. Umro je naprasno kada se vratio s
groblja gdje je sahranio svoje dijete, a bijaše potpuno zdrav. Bio
je vješt u tufegdžiluku.
Mula-Ismail Gazno, bojadžija, iz 97. džemata, koji je sebe sma­
trao pametnim čovjekom, a nešto je i znao i učio. Ostario je a
nije se oženio. Bijaše škiljav. Na očima je imao metaljke, ali ih je
Božjom pomoću s laticom izliječio. Svaki put bi prije liječenja
uzeo abdest i izliječi se. Volio je derviše, a molitva mu bijaše
svakakva.

Učeni ljudi (Sarajevo, 1780):

Ahmed-efendija Ćesrija, star pedeset i pet godina, iz kadijske

porodica, pisar u mehkemi, petkom poslije džume držao je vazove
u Begovoj džamiji. Isticao se kao dobar poznavalac stilistike, ali
ni u ostalim znanostima nije bio neznalica. Bio je mještanin i
sasvim vješto bi rješavao mnoga zamršena i teška pitanja. Razgo­
vor mu bijaše pametan. Bio je sposoban i kao pisar mehkeme. Uz
sve to bijaše skroman čovjek.

Ahmed-efendija Dupničanin, muderis Husrev-begove medrese,

koji, kao i maločas spomenuti Ahmed-efendija, ne bi uzalud raspra­
vljao niti se bez razloga ljutio, nego je sa svijetom blago postupao.
Obojica su predavali blagim glasom. I ovome je ime Ahmed-efen­
dija, ali je od ćesrije bio nešto mlađi. Ni za jednu granu nauke ne
bi rekao da je ne poznaje. Međutim, ne bijaše sposoban kao spome­
nuti mještanin, njegov imenjak. Bio je sposoban stilističar i lo-
gičar.

Hadži-Mehmed-Razi Velihodžić, muderis Husrev-begova hani-

kaha, također mještanin. Bio je vješt i sposoban u šerijatskom
nasljednom pravu. Zapravo se može reći da je u toj nauci bio
veliki znalac i majstor. Bio je pisar u mehkemi i kao spomenuti

390
Ćesrija vrlo vješt u pisanju. Dobro je poznavao pitanja iz šeri-
jatskog prava, a bio je sposoban i u drugim granama nauke. N je­
gov pjesnički pseudonim je Razi, jer je pjevao i sastavljao krono-
grame. Ništa ne bi čitao sporo i teško. Kada bi mu neko dao kakvo
djelo, knjigu u ruke, on bi je čitao sasvim brzo i tečno, kao vodu.
Zbog svega toga prozvaše ga Marifetli = vještak. U matematici je
bio brz i tačan. Svake godine je na osnovu kretanja zvijezda sasta­
vljao kalendare-takvime, pa mu kao astronomu nije bilo premca u
Bosni. Učio je pred Begimamom, ali je i njega nadmašio, jer pozna­
še još i perzijski jezik. Imao je sasvim lijep i dopadljiv rukopis.
Svojom rukom je prepisao Vankulin rječnik. I on je, kao i dvojica
naprijed spomenutih hodža, imao preko pedeset godina.
Najprije je bio pripravnik. Njemu je ime Hadži-Mehmed-efen-
dija. Predavao je dječacima i učenicima Hanikaha. Ne bi išao po
džamijama i nije se pravio licemjer. Bio je bogat i dva puta je
išao u Meku.

Zatim još jedan sasvim stari Hadži-Ahmed-efendija Garibija.

I on je, kao i muftija, bio mještanin. Imao je mnogo knjiga, pre­
davao je gramatiku i sintaksu, a držao bi i vazove. Kako je bio
zle ćudi, ostavi ga njegova Okolina, pa se kao neženja povukao i
stalno se bavio pisanjem. Imao je između osamdeset i devedeset
godina.

Kuranija, čiji je pjesnički pseudonim Mejli, kosati derviš u

ćulahu od ugledne porodice, učen i obrazovan, odličan pjesnik, tako
da mu ravnog nije bilo u čitavoj Bosni. I on je bio mještanin.
Bješe neženja, bijele brade, pametan, bistra pamćenja, odgojen i
učen. Bio je slikar. Konačno, iako bijaše dobar poznavalac arapske
gramatike i sintakse, nije se isticao kao poznavalac arapskog jezika.
Krasno je pisao pismo talik.

Evo nas još kod jednog našeg hodže Mula-Mahmuta, bibliote­

kara i sibjan-mualima, koji je stanovao i bio imam u blizini pa-
šinih saraja. On je rođeni Neretljak. Otac mu bješe seljak. Jedno
vrijeme je boravio u Istambulu, a bio je i hafiz. Po dolasku u
Sarajevo posuđivao bi i mnogo čitao knjige, a kako bijaše darovit i
dobrog pamćenja, to se i bez učitelja usavrši u nauci, a uistinu je
bio u svim granama nauke jači od svih gore spomenutih učenih
ljudi. Međutim, on bijaše stidljiv i bavio se svojim poslom, a uz to
je bio siromašan i ličio je na seljaka. U svim znanostima on bi
rješavao najteža pitanja, koja nisu mogli rjesiti ostali učeni ljudi.
Osobito je bio sposoban u astronomiji, tako da se slobodno može
reći da je on drugi Ptolomej. Nije imao lijep rukopis, ali u sabira­
nju, množenju, dijeljenju i oduzimanju i u drugim vrstama računa
postoje njegovi napisani primjerci. Ništa mu ne bi promaklo i is­
pravno bi rješavao sva pitanja. Volio je derviše.

391
 što se tiče MENE, ovog grešnog siromaha, bio sam sasvim
stidljiv i povučen. Zato nisam predavao, a niti sam držao propo­
vijedi. Jedino sam predavao učenicima medresa koji su mi dolazili.
Nakon izvjesnog vremena, družeći se sa šejhom Sinamove tekije i
čitajući djela o tesavufu, sve više sam se naslađivao. Koliko li tego­
be podnose naši muderisi predajući konkretne znanosti, a koje
znanosti nisu dovoljne bez misticizma; kao što ni ptica ne može
letjeti s jednim krilom, tako ni spomenuti učeni ljudi ne mogu
doći do cilja. Nakon što sam savladao stvarne znanosti zaronio
sam u naliku misticizma i razmišljajući danonoćno trudio sam se
i nisam sustao dok mi se konačno ne otvoriše vrata. Eto, tako
sam spoznao suštinu misticizma. Sve sam drugo napustio, jer mi se
otkrila tajna i meni je poznata bitnost i stvarnih znanosti kao i
misticizma. I zaista bi meni bilo zabranjeno reći da stvari ne po­
znajem. I to shvati.

— U 1194 (1780— 81) godini je jedna skupina mladih kadija-

-efendija: Hadžimusić Abdulah-efendija, Alikadići, muftijin zet Ku-
revija, ćemerlić, Pinjo Abdurahman i Salih-aga, Lutfulah čurčić,
Mutevelić, Sulejman Ablagija, Ismail Handžić, Dukatar, Fazlagić,
Cigić i drugi — njih sedamnaest na broju, priređivalo po dogovoru
dva puta sedmično sohbet-halve, na kojima su prisustvovali i će-
haja mehkeme, mulini sinovi, Isa-beg i još nekoliko njihovih po­
znanika i prijatelja. Ukratko, tu bi se postavilo po sedam sofri, na
kojima je bilo po dvadeset do trideset sahana raznih jela, sviralo
bi se uz naj, pjevale bi se sevdalinke i zametale razne šale, a za sve
ovo se trošilo po 40— 50 groša.
— Umrlom Muhamedu, sinu Mula-efendije, sahranjenom u
groblju na Alifakovcu, niže Jusuf-pašina turbeta, sagrađeno je na
podsticaj majke pokojnika turbe i dovedena voda u Češmu u bli­
zini turbeta, koja dotle nije tekla.

Um rli:

Hafiz-Halil-efendija, iz Gumuldžine, kojeg je mutevelija Hus-

rev-begova vakufa doveo u Sarajevo. Bijaše dobar hafiz, lijepa
glasa. Bio je imam Begove džamije. U mladosti je mnogo putovao.
Postao je povjerenik i zamjenik mutevelije spomenutog vakufa i
kao takav sudjelovao je u vakufskim poslovima i stekao imetak.
Otišao je u Meku, vratio se, ostario. Bio je malena rasta, a poznato
je da su svi maleni ljudi smutljivci. Bio je šaljivčina, zanesenjak,
navodno je bio i karija, znao je nešto arapski i perzijski. Pripadao
je ulemi, a pravi neznalica u tesavufu. Umro je i sahranili su ga na
Bakijama.

Delija Salih-aga Ramić; imao je prave muške kretnje, pravi

janjičar, znao je turski, sebe je smatrao pametnim a pametno bi i
govorio. Imao je bijelu bradu, često se ponašao kao delija, a pone­
kad bi pio. Bivao je ćehaja čizmedžijskog esnafa, družio se s hafiz
Halil-efendijom, iz 97. džemata.

392
 šahinbašić, hodža, kazaz, imam iz Tavil Hadži-Mustafine maha­
le, od kojeg sam uzeo testir. Spočetka bi mi davao u posao eskiju,
i tako iz dana u dan. Imao je sedamdeset godina kada mu je umrla
žena, pa se zatim oženio isto tako starom ženom, koja je imala
čifluke i on je sanjao o tome kako će ti ćifluci njemu ostati. Punih
petnaest godina je spletkarenjem nešto poklanjao. Bojao se vlasti
toliko da se to ne da opisati. Ponekad bi navratio meni u dućan i
pitao me za savjet da li ima grijeha ako bi o nekom čovjeku iznio
izvjesne stvari. Bijaše oniska rasta, s glavom nagnutom na stranu.
Išao bi brzo, a imao je između osamdeset i devedeset godina. Veći­
nom je bio zdrav. Učenim i drugim viđenijim ljudima ukazivao je
pažnju. Svi rekoše da je dobar čovjek, pa, evo, i ja kažem neka je
za njegovu dušu Fatiha!

Mula Mustafa Visočanin. Htio je sve da zna, bio je sahačija,

imao je kokošji vid, puno je govorio i bio hatib Ahmed-čelebijine
džamije. Imao je mnogo djece. Ukratko rečeno, bio je čudnovat
čovjek, da mu se u hiljadu godina ne može primjer naći.

— Deset dana u Hamsinu bila je velika studen, tako da su na

Bendbaši popucale visoke stijene i uslijed toga se odronile. Po
cijelu noć bi se čulo pucketanje daski, a čuje se da je uginulo i
mnogo ovaca, koza, teladi i orlova.

Umrli:

Mladi učenjak iz Hanikaha, Emir, iz Zenice, bio je neko vri­

jeme imam u Ferhadiji džamiji. Sasvim mlad, još je mirisao na
majčino mlijeko.

Starac derviš Mujo sa Hrida, bećar; nije se nikada ženio.

Bijaše pobožan, siromašan, imao je žensku narav, pa je volio da
se sa staricama i uopće sa ženama druži i s njima bi učio tevhide.
Postio je i mnogo je Alaha spominjao. Prao bi svijetu ćebad, ćilime,
dušemeta i drugo na Miljacki.

Baba-Alija, koji zapravo ne bijaše baba. To je herif kojem

se ne bi mogao naći primjer u hiljadu godina. Bio je siromašnog
stanja, ranije je bio pekar, a kasnije službeni telal. Bio je pobožan,
na glavi je imao astar. Njegove kretnje i govor bijahu kao u kakvog
junaka. Bio je pravi i do najvišeg stepena maskaradžija. Osobito je
znao pjevati bosanske junačke pjesme uz tamburu ili bi umjesto
tambure uzeo komad drveta. Tom prilikom bi hvalio junake, a
dušmanima sjekao glave. Pri tome bi pravio kretnje rukama i
čitavim tijelom. Tako su ga jednom, kada je bio u Dubrovniku, na­
slikali kada su vidjeli njegovu vještinu. Svijet mu se mnogo
smijao.

Hadži Idris hodža, bogat, muameledžija. Zakupio je han u Ko-

luku, ali ga je kasnije prodao. Pripadao je kaderijskom derviškom
redu, prodavao je u čaršiji voće, koje bi u sepetu snosio iz svoje
bašče. Bio je iz 50. džemata, pao je s kruške i nakon toga je četiri-

393
pet godina išao s dvije šljake. Umro je u osamdesetoj godini.
Prilikom njegova devra i meni je dat jedan talir. Grob mu se nala­
zio na Pirijinom Brijegu. Bog mu se smilovao!

Starac derviš Mehmed Mejli-efendija Kuranija, pjesnik, nije

se ženio, kaderija, mnogo je slavio Alaha, a družio se s ljudima iz
viših krugova i s njima razgovarao.

Sasvim ludi Fazlihodžić »Poskoči Huso«, nije ništa znao.

Kada bi mu djeca govorila »Poskoči Huso«, on bi to svaki put i
činio, pa makar to bilo i četrdeset puta.

Ahmed-aga Caluk, iz 50. džemata u velikom od bijele lisice

ćurku, poput pašinog ćurka, volio je da se lijepo odijeva. Sva­
kome bi nazivao selam, ali je malo govorio. Bijaše junak.

— Počela je gradnja mosta na Bendbaši iz zadužbine hadži-

-Mehmed-age Džine. Most je građen da bi se drva mogla lakše
plaviti i dovoziti u Sarajevo. I ovo se dogodilo na Jurjev-dan.

— Na Aliđun se pojavi kuga u selu Ljubogošti, gdje umrije

četiri-pet osoba. Pet-šest dana nakon toga umrije i jedna djevojka
u Čeljigovićima, a i na Vratniku biše dva-tri smrtna slučaja. Nakon
toga kuga prestade harati. Tomu je svakako razlog što su u isto vri­
jeme harale dvije bolesti, kuga i dječje ospice, pa tako dvije vatre
ne mogu gorijeti na jednom ognjištu.

Um rli:

Jedan starac lutalica, zapravo je bio rodom iz Počitelja. Imao

je crvene očne kapke. Bio je šaljivčina. Ljudi bi ga zadirkivali, a on
bi pucao prstima o prste. Nosio bi u ruci topuz i nenadano, ali iz
šale, navaljivao bi na ljude. Bio je dobar čovjek i šaljivčina.

Ahmed-aga, iz 97. džemata, imao je oko devedeset godina. Na

Banjolučkoj vojni postao je aga i prvi je navalio na neprijateljske
redove probivši čarku-felek. Ukratko rečeno, bio je čuven junak,
visoka stasa i naočit aga. Dugo vremena je zamjenjivao muteve-
liju Isa-begova vakufa. Volio je piće i pod stare dane. Umro je
20. dana prije proljeća 1196 godine (1. I I I 1782).*

*U velikom groblju Nadkovačima stajala je ranije spomen-ploća s

natpisom u kojoj se spominju Ahmed-aga Kandelija i Rizvan Gejlan kao
bajraktari koji su pokazivali veliko junaštvo na banjolučkoj vojni 1150
(1737) godine. Obojica su umrli 1196 (1781) g., imali su po devedeset
godina, a sahranjeni su u spomenutom groblju. Bašeskija ih, kako vi­
dimo, obojicu spominje i ukazuje na njihovo junačko djelo. Na Kande-
liju se sačuvao spomen i u narodnoj pjesmi.

394
 Zimija Ris to, ali ne zapravo Risto, primjera mu na svijetu nije
bilo. Na njemu su šalvare, dolama, pas i na glavi taća, sve is'krplje-
no sa stotinu i hiljadu svilenih zakrpa. Brzo bi išao, mistik, pravi
krišćanin, pobožan, lud, ali nije imao obično nego vjersko ludilo.
Izučio je ćurčijski zanat; znao je kupovati i prodavati i novac
uzimati. On nije nikoga uznemiravao. Imao je kuću na Varoši, koja
je pripala državi, jer pokojnik nije imao nasljednika. Ne bi nikoga
psovao ni napadao.

— Ja, siromah, ostavio sam moj veliki dućan, koji preuze mula
Ibrahim pisar, a ja sam tada otišao u Zgošću i tamo bio hodža oko
godinu dana. Po povratku u Sarajevo nisam se želio svađati i čitavu
godinu dana radio sam u jednom malom dućanu u blizinni spome­
nutog dućana koji sam napustio. Ali, Božjom odredbom, umrije
mula Ibrahim, koji je bio bolestan nekoliko dana, i tako dućan
ostade upražnjen, pa ga ja iznajmih od njegova vlasnika, hadži
derviš Numana, i opet se tamo preselih u utorak dne 13. džumadel-
-evela 1197, na 19 dana prije Jurjeva 1197 (26. IV 1783) godine.
Zaista je Božja milost velika!

— Dvojicu kradljivaca objesiše, a jednom odsijekoše ruku.

Um rli:
Ibrahim, odabaša, sarač, dobar i ugodan čovjek, malo ljutit,
ali pametan, i to u svakom pogledu. Meni je pomogao u pisanju
pisama za dobivanje vojničkih plata. U pismu bi nakon pozdrava
napisao: — Pošaljite plaću! — Kaže da moljakanja nikakva nisu
potrebna.
Mehmed-baša, tarakčija, pohlepan za zaradom, a imao je u
Mudželitima dva dućana, u kojima se za novac moglo dobiti što god
želiš: baruta, meda, loja, sira, svile, opijuma, gajtana i furde. Sve je
to prodavao. Dobar čovjek; malo se obogatio.
Pisar mula Ibrahim, iz Gacka, vrlo ugodne riječi, ponizan.
Pisao je pismo divaniju; polako bi pisao. Znao je naizust mnogo
titula i fraza, koje bi stavljao na potrebna mjesta u pismima.
Imao je kuću na Banjskom Brijegu.
Mula Mustafa Sofo, knjigovezački ćehaja od Rame i Prozora,
nastanjen u Sarajevu u Čoban-Hasanovoj mahali. Ako bi želio
jednu riječ da ti kaže, izgovorio bi uz to još četrdeset riječi, mnogo
je govorio. Volio je da govori turski, ljubitelj uleme, sofija, kadi-
ćevac, moj dućanski komšija.
Smail Karić, bajraktar, umro u devedesetoj godini, stari odmet­
nik, ljubitelj žena.
Starac, visoka stasa, krdžalija s Vratnika, uspravan. Služ­
bovao je skoro čitav život na aginoj kapiji. Snažne ljude bi on
dovodio u zatvor na izdržavanje kazne, ali nije bio nimalo smutljiv;
bijaše čiste unutrašnjosti. Bio je poznat pod imenom Lalo.

395
 Hadži Ibrahim-efendija, abadžija, koji je otišao kao zamjenik
(bedel) u Meku i tamo pregodinio. Bijaše tanak, šaljivčina, razumio
se ponešto i u astronomiji; bio je derviš i pismen. Moj prijatelj.
Umro je u Kairu.*

Janjičar, iz 97. džemata, kojeg su zvali Sutrabeg, veliki šaljiv­

čina, tomrukčija, dugo vremena je brijo bradu.
Mladi Jahja-efendija, pisar u mehkemi, kadija, crne brade,
bogat, zet haseoije hadži Mahmeda Džine. Kod mene siromaha
učio je šerijatsko nasljedno pravo.
Učenik medrese Džumhur, iz Nevesinja, bijaše vješt u igri
šaha.
Smrknuti kazandžija Hadžišabanović, mlad, jako bogat, ali mu
se na licu nikada nije mogao primijetiti osmjeh.

Hadži Omer Žetica, abadžija i trgovac, pohlepan na zarađivanje,

bogat, dobrotvor Hrvatina. Osam kesa novca je potrošio u dobro­
tvorne svrhe; bez djece.

Mula Avdija, tasar, koji je na vojni naučio nešto malo pisati

talik i divaniju pismo, zbog čega su ga u ortakluku hvalili i isticali
njegovu vještinu. Nosio je janjičarsku odjeću, bio je ljubitelj
derviša i ponekad bi zalazio u tekiju. Bijaše brkat. Nikome ne bi
ništa prigovarao. Nešto malo je učio gramatike, sintakse i perzij­
ski, a bijaše i bistar.

Mula Jašar Šatić, koji je meni siromahu mnoge stvari pisao i

čitao. Pisao je talik, divaniju i neshi pismo, dakle poznavao je tri
vrste pisma. Otvorio je dućan u kome se nekoliko godina bavio
pisanjem i tako je stekao ugled. Pisao je lijepim talik pismom
potvrde, pisma, i drugo. Bijaše stidljiv. Pri pisanju volio je stavljati
brojne riječi.

Mladi Menzilović, hafaf, visoka stasa, stalno je izrađivao i

nosio robu iz kasabe u kasabu; ljubitelj derviša. Konačno je otišao
u Kairo, a odatle odmah u Meku te, iako siromašan, postade
hadžija.
Ludi Osman, kojemu su jednom prilikom podmetnuli jednog
muškarca preobučenog u žensko odijelo i doveli kao mladu s kojom
on treba da ide u đerdek, jer je on muškarac. Ove šaljivčine pri­
premahu Osmanovu alatku za rad, ali se ni ne pomaknu, jer je
Osman bio nemoćan. Bijaše tevećelija, malouman, ah dobre naravi.
Rođen je na Vogošći pokraj Sarajeva, nije bio nimalo pohlepan, ne
bi ni prosio. Bijaše »gušav« i tepeli nosa, ili, kako se to bosanski
kaže »gunjkav«.

* Iz sidžila od 22. džumadel-ahira 1197 (25. V 1783) g. vidimo da je

ovaj abadžija, sin Mustafin, iz Oruč-Pehlivanove mahale, umro u Kairu
na povratku iz Meke. U ostavini je upisano i 27 svezaka knjiga.

396
 — Ovih dana Emira jazidžiju prognaše iz našeg šehera, i to,
kažu, bez ikakve krivice, ali svakako njegovu izgnanstvu ima neki
uzrok. On bijaše pisar sarajevskih aga dvije-tri godine. Rodom je iz
Istanbula. Ove godine je bio počeo pred Begimamom i Velihodžićem
učiti astronomiju, izučavati usturlab, rubtahtu, a pisao je i zejdž i
u svakoj od ovih struka bijaše sposoban. Za ove je nauke imao
volju i od ranije.

Umrli:

Delija Zuka, iz 50. džemata, stalno je govorio nepristojne

riječi, ali je bio poznat kao junak, jer je jednom prilikom rastjerao
razbojnike. Kasnije je jako oslabio, obnoć bi spavao u jednom
ruševnom dućanu u čaršiji. Umro je od starosti.

Zatim omalešni hadži Alija Bego, šaljivčina, koji je počeo

liječiti luđake i po tome postao poznat. On je zapravo imao jedan
talisman, prsten, pa kada bi ga bacio, sakupili bi se džini. Tako je u
jednu ženu bio unišao džin i iz nje bi ponekad progovorio. Svojim
očima sam vidio kada je spomenuti stavio navedeni pečat u ženinu
ruku; nakon toga džin poče jaukati, a žena potom prirodno
progovori.

Hadži Ahmed Prešljo, trgovac duhanom, poludio od pića.

Nakon ozdravljenja stupio je u derviški red; obuče hrku, ćulah,
zanemari ovaj svijet i postade pravi derviš. Redovno je obavljao
namaz, dobar čovjek, ostario je i umro.

Zatim zamjenik (bedel) hadži Mehmed-efendija, astronom,

veliki učenjak, pjesnik, pravnik, jako učeni moj prijatelj. On je po
treći put otišao u Meku i, ne izašav na Arefat, umro je. Neka se na
njega izlije velika Božja milost! Dugo vremena je bio mualim djeci,
zatim pisar u mehkemi i šejh Hanikaha. U nasljednom pravu
odlično je rješavao najteža pitanja. Bio je malo nesređen i zatvore­
ne naravi; bio je bez djece, nije naginjao misticizmu.

Kaligraf mula Ahmed-čelebija, sin trgovca hadži Hasana, imam

s Atmejdana, ali je već odavno prodao imamsku dužnost. Stalno je
po kafanama pisao, bio je potpuno gluh, pa bi se mimikom i pisa­
njem sporazumijevao. U mladosti su mu hutbe bile na glasu. Pio
je. U starosti se oženio mladom djevojkom. Na glavi je imao čatal-
-turban. Volio je raditi oko satova. Sin je trgovca hadži Hasan-
-čelebije.

Kum Salih, sarač, koji je upotrebljavao opijum. Jednom sam

ga na sjedenju kod molitve vidio kako mu je glava klonula. Konač­
no je napustio upotrebu opijuma, a prošao se i duhana.

397
 II

Mišćo, belukčija, glasoviti mujezin Kebkebirove džamije. U

zoru bi recitovao hvalospjeve i svojim glasom bi napunio grad.
Bijaše bjelobrad.*
Hasan-baša, sarač, rodom iz Gacka. Naslijedio je oca, brata i
punca u Gacku. Bio je poslovan čovjek i mnogo se trudio, a uz to
šaljivčina. Poznavao sam ga još od mladosti; sagradio je kuće u
Turovim, lijepo ih uredio i obojio. Bio je misirski trgovac. Volio
je žene i lijepo se odijevao, često sam s njim razgovarao i njegova
mi se narav sviđala. Bio je čovječan, svjetski pametan, ali je brzo
završio život. Iako bijaše debeo i pun u licu, razboli se i umre i
sve ostavi. Neka mu je vječni pokoj!
Derviš Salih, opančar, šejh hadži-Sinanove tekije, žutobrad,
kokošijeg vida, pravi i dobri čovječuljak, koji se nije ni u što
miješao, nego se bavio samo svojim poslom. Nije bio sasvim star,
ali je još u mladosti stupio u derviški red, obukao hrku i ćulah,
stalno bi učio virdove. Kod njega, to Alah zna, nije bilo ružnih
svojstava. Bio je bolestan, imao je dvije žene. Bavio se izradom
ćurkova, bijaše pobožan. U velikom požaru Sarajeva bježeći iz
dućana od vatre pao je u jedan bunar, gdje je pronađen nakon deset
dana, izvađen iz bunara i sahranjen u groblju više Sinanove tekije.
— Sarajlije su se počele tužiti na bosanskog pašu Bećir-pašu,
pa napraviše i tri-četiri mahzara, od kojih će jedan navodno poslati
padišahu, drugi veziru, a treći janjičar-agi. Bosanski svijet je ču­
dnovat svijet, naivan je i neznalica, sličan ovci. Ako, na primjer,
neko nekog pohvali, pa bio to paša ih ma ko drugi, svi ga u tom
počnu slijediti, i to ide kao lanac. Međutim, ako domalo iza toga
istog neko pokudi, i opet ga slijede.
— 20. džumadel-evela 1203 (16. I I 1789) godine, na četiri dana
prije prvog džemreta, otpremljen je mahzar. Nakon toga ubrzo
stiže ćoravi tatar Fetah i dovede agama i alemdarima potrebne
činovnike. Zato se Sarajlije pokajaše što su pravili i poslali mahzar.
Šta ćeš, bosanska pamet!

Um rli:
Hadži Ibrahim, zvani Miljaska, čudnovato stvorenje. Dugi niz
godina je u teknetu čistio đerize i meterize. Sakupljao bi stare i
klince, a ni najmanje se nije ustručavao od nečisti. Jednom prili­
kom sam ga vidio kako u šalvarama do pasa stoji u đerizu i nečist
izbacuje rukama kao kakav ribar, što god bi ko izgubio u nužniku
on bi to nalazio. Mnogi ljudi, gledajući ga iz daljine, čudili bi se šta
ovaj radi. Ali, eto, i ovakav siromašni čovjek, što se ono kaže: čo­
vjek od jednu paru, otišao je u Meku i nakon povratka kući opet je
nastavio svoj posao. Bio je ugodne naravi, dobar čovjek.

*Ime mu je Mehmed, sin Jusufov. Koliku je popularnost kao mu­

jezin svojim glasom stekao među Sarajlijama vidimo po tome što se
džamija Kebkebir hadži Ahmedova, u kojoj je bio mujezin, prozvala
njegovim imenom Mišćina mahala i džamija. Sahranjen je u groblju
prema Mišćinoj džamiji, gdje se i danas nalaze dva zelena nišana koje
tradicija označuje kao njegov grob.

398
 Sočo, prekomorski trgovac stokom. Bijaše bijele brade. Život
je proveo idući po Veneciji i talijanskim zemljama i na svom
čifluku kod Sarajeva. Zato ga u Sarajevu nije skoro niko ni viđao.
Cini mi se da je bio dobar čovjek, a bijaše i veoma bogat.

Osman, bajraktar, poznat pod imenom Crna Rijeka. On je još

posljednji od banjolučkih ihtijara i jedan od stotinu bajraktara
banjolučke vojne i kao takav umro je posljednji. Bio je kujundžija,
ali siromašan, prosio je, iz 10. buluka.

Starac Bečić, u hrki, mevlevija, siromašan. Poznavao je naizust

mnogo nabožnih pjesama, koje bi recitovao lijepim kalbi-glasom.

Hadži Salih, knjigovezac, koji u svom zanatu bijaše pravi

majstor. Nije bio ni prazne ruke; stekao je nešto imetka. Bio je
pravi i potpuni sofija, ljubitelj derviša i bogougodnika, a i sam je
bio bogougodnik. Nosio je na glavi čatal-turban, bio je imam. Iako
nije bio učen, ipak se vladao po nauci. Imao je nježan glas i govor.

Ibrahim-efendija, imam Husrev-begove džamije, poznat pod

imenom Begimam, ali već odavno nije lično obavljao ovu dužnost,
nego su ga drugi zamjenjivali. Bio je glasovit astronom, kakvom ne
bijaše primjera od Istanbula do Bihaća. Bogat, starac, trgovac.
Umro je 14. zilhidže 1204. ili 8. agistosa (25 V III 1791).

Hadži Ibrahim Misirlija, ćoso. Često je putovao u Misir trgo­

vačkim poslovima; bijaše razgovoran čovjek.

Starac Jašar-baša, koji je nekom prilikom zbog neke potrebe

obukao ženinu feredžu i zbog toga mu ostade ime Feredža-Jašar.
On bi se toga stidio. Bio je terzija.

Šeho, kopač grobova, siromah, o sebi pri sebi, dobar čovjek.

Hasan Kozar, u osamdesetoj godini, ali se od svoje četrdesete

do sedamdesete godine na Brijegu na Bakijama bacao kamena s
ramena, a bacao je i sohu. Svake godine bi od proljeća do Kasuma
i to petkom od podne do akšama, spomenuti popularni Hasan bio
prisutan igrama. On je bio sa Vratnika, a s Bjelava poznati bajrak­
tar Pinjo od svoje šezdesete pa sve do danas zamijenio je spome­
nutog Hasana u bacanju kamena, sohe, igre jataganom i puškom.

Ahmed-efendija, Mosto, znao je čitati perzijske knjige. Bio je

mualim na Kovačima, bogat, starac, lijepe ćudi.

Sin je Omerov, iz Jakub-pašine mahale. Imao je biblioteku s

fondom od 140 svezaka knjiga.

Mehmed-baša Tambur. U starosti je uslijed siromaštva mnogo

nevolje podnio, bio je đuturum, znao je praviti sazove, a i svirati
uz saz; u tome mu u čitavoj Rumeliji nije bilo premca.

399
 Visoki Karić, lijepo odjeven, volio je da nosi turban omotan na
misirski način a tako i da se oblači; veoma star i poznat misirski
trgovac, velike brade. Zbog male neprijatnosti bi plakao.

Desetgodišnji Halil, koji bi svog slijepog oca vodio za ruku.

Dječakov hodža hadži Sadik hodža istukao je ovog dječaka štapom,
od čega dijete oboli na nogama i od toga umre. Eto, takav je posao
nekih nepametnih i zaguljenih hodža.

Poznati Alij aga Tago. Protivno svim propisima i zakonima,

postao je zaim, jer je želio da dvije karpuze drži pod jednim
pazuhom. Bio je debeo, crven i naočit. Glava i lice su mu izgledali
poput pendžera. Bio je staložen. Umro je naprasno.

Halil, hamamdžija, tabutdžija, džamdžija. U drvorezbarstvu je

bio odličan majstor.

Jedan bičakčija; izrađivao je makaze i u tom poslu mu nije

bilo ravna. Umro je naprasno.

Vrljika, zarobljenik s vojne, veoma star i krupan čovjek,

sahačija, a bio je sahačija i Sahat-kule. Volio je derviše. Lijepim
kalbi-glasom recitovao bi hvalospjeve. Znao je da svira uz naj.
Vjerovatno, ovako star čovjek nakon njega nije ostao u Sarajevu.

Jedan kaukčija, iz Ahmed-čelebijine mahale, poznat starac.

Imao je tri vjenčane žene; bio je utidžija. Zvali su ga Tatar amidža.
Ezan bi učio krupnim glasom, pa ga prozvaše Horozar.

Delikanlija Vilogorac ubio je u visočkoj nahiji dvojicu

-trojicu raja zimija, koji su, navodno, na njega napali i htjeli ga
ubiti, pa ih je u odbrani ubio. Svijet mu je ovo odobrio. Ovaj je
rodom iz trebinjske nahije. Uhvatio ga je stolački serdar. Nakon
toga je iz Sarajeva otpremljena jaka straža i spomenutog ubojicu
dopremila do Ivan-planine, pa ga tu zadaviše iz bojazni da ga drugi
ne bi oslobodili. I o ovom se događaju puno pričalo, ali vrijedi ono
pravilo: — Ko ubije drugog biće ubijen.

Tahmišćija; imao je lijepu šarenu odjeću na sebi. Neki su mu

predbacivali i dirali ga da je pederast, a da to njemu, navodno,
nikako ne dolikuje, jer da je on varen gospodin i otmen čovjek.

Hadžismajlović, koji je preko trideset godina krao i konačno

ga jedne noći uhvati straža u trenutku kada je iz jednog mlina
nosio vreću brašna. U čarapama na nogama su mu našli više
ključeva i sutradan ga objesiše.

— Stigao je ferman kojim se naređuje da se na svaku ovcu i

kozu naplaćuje po jedna para, zvana »čibuk«, ali Bošnjaci izjaviše
da neće davati ovaj porez.

400
 — Dvojica kolukčija zaveli su jednu siromašnu djevojku,
beskućnicu, obećavali joj da će je negdje smjestiti i da se ona neće
više skitati po sokacima, pa su je obnoć odveli na Bendbašu i
silovali. Obojicu su uhvatili i objesili.

— Nekoliko osoba sakupi novac od prvaka i namjesto halvi,

koji se običavahu praviti preko zime, sazovu svijet na izlete, pa su
neke age i išle na ove teferiče. To je rasipnost.

Um rli:
Starac Mrav-hodža, popularni nushadžija. Međutim, on nijed­
nog pisma nije poznavao. Ali seljaci i žene to ne mogu uočiti i ne
razlikuju znanje i neznanje, i tako je Mrav-hodža pomoću njih
živio. Nekakvim bi znakovima napisao po nekoliko redaka. Ime mu
je Ahmed.

Ahmed Begić, koji je imao dvije sestre za žene, iz 97. džemata.

Husejin Kahrimanović. Nakon što se oženio s dvjema ženama,

pobježe u svijet i stiže glas da je umro.

Mula Atif Pekara, koji se mnogo šalio.

Salih Smailagić saka, alemdar, slabunjav čovječuljak. Znao je

svirati. Pjevao je narodne pjesme. Bio je'siromašan i pred smrt je
postao nushadžija i faldžija, a zatim umro od sušice, iz 50. džemata.

Hadži Hasan, rodom iz Prozora, koji se oženio u osamdesetoj

godini. Bio je dobar čovjek. Na deset godina prije smrti dao je
označiti svoj grob, a ja, siromah, napisao sam mu natpis na nad­
grobni spomenik.

Jašar Šukrić, koji u svađama bijaše prvi, borben čovjek. Bio

je star i siromašan, ali je u svađama i borbama uvijek bio prvi.
Imao je odlikovanje (nišan). Sve junake s Krajine i njihove čete
nabrojio bi u jednoj pjesmi naizust. Zapamtio je sve junačke
pjesme i u tome bio hafiz ili tome nešto slično.

Mula Ahmed Sudžuka, ženio se nekoliko puta, a trgovao je u

dućanu u Bezistanu; trgovac raznom robom. Bio je star, ali se
kretao kao kakav mladić, sasvim uspravan. Izrodio je 20— 30 djece.

Poznati bogataš grada Sarajeva, iz 10. buluka, koji je bio dobro

poznat u svih četrdeset i osam kadiluka u Bosni, a cijenjen je i
uvažen i od strane vezira i kapetana. U njegovom konaku u Sara­
jevu boravili bi kao gosti, pored ostalih i mnogi propovjednici i
Arapi. Bio je poznat kao darežljiv i gostoljubiv čovjek. U Sarajevu
i okolici učinio je mnogo dobrih djela: popravio je nekoliko dža­
mija, koje su stradale u požaru, zatim nekoliko mostova. Nije
želio da bude serdengečdija, jer je i po svom imenu bio dobro
poznat, a preživao se je Hadži Bešlija Mustafa. Bio je debeo, lijepe

26 Narodni humor i mudrost Muslimana 401

i čiste vanjštine, bijele brade. Imao je sedamdeset godina. Sprovodu
mu je prisustvovalo mnoštvo svijeta. Posjedovao je više saraja i
čifluka. Bio je oženjen i od prve žene je iza njega ostao jedanaesto-
godišnji sin.

— 8. safera 1213 (22. V II 1798) godine, u petak, došli su u

Sarajevo pehlivani, ali im dva-tri kadićevca pokvariše planove i ne
dozvoliše im da pokazuju svoje vještine, pa su ovi morali otići u
Visoko. Za pehlivanima je otišlo i mnogo svijeta. Kadićevci koji
pehlivanima ne dozvoliše boravak u Sarajevu, mnogo su svijeta
namučili zbog odlaska u Visoko da bi pehlivane vidjeli. Od kadiće-
vaca i dolaze samo poteškoće.

Um rli:
Delija Mujo, imao 95. godina, seljak, a nastanio se u Sarajevu;
govor mu i bijaše kao u seljaka. Često je sjedeći pjevao seoske
bosanske pjesme. Družio se stalno sa seljacima. N ije bio kakve
pameti.
Bekri Mustafa, pisao je kaligrafski pojedine sastave i prodavao.
Nevjerovatno je lijepo crtao, iako ne bijaše pravi kaligraf.
Jedan čovjek divanija, zvani Muharemija. Po čaršiji bi zvao
na molitvu i govorio da prodaje mulinu kuću, čemu se svijet
smijao.
 B IB LIO G R A FIJA

Antologija narodnih umotvorina, izbor i predgovor Milivoja V. Kneže­

vića, izdanje Matice srpske, Novi Sad i Srpske književne zadruge
Beograd, 1957.
Antologijfl srpskih narodnih pripovedaka, priredio Milorad Panić Surep,
Nolit, Beograd, 1957.
Bašeskija Mula Mustafa: Ljetopis (1746—1804); prevod s turskog, uvod
i komentar Mehmeda Mujezinovića; izdanje »Veselin Masleša«,
Sarajevo, 1968.
Dizdar Hamid: Narodne pripovijetke Bosne i Hercegovine, Seljačka
knjiga, Sarajevo, 1952.
Evlija Čelebija: Putopis, prijevod, uvod i komentar Hazima Šabanovića,
»Svjetlost«, Sarajevo, 1957.
Etnografski zbornik srpske kraljevske akademije; Rasprave i građe,
Knj. 1, uredio Veselin Čajkanović, Beograd, 1934.
Hrvatske narodne pjesme, ženske; uredio dr Nikola Andrić, Matica
hrvatska, Zagreb, 1909.
Hrvatske narodne pjesme, knjiga sedma;. Matica hrvatska, Zagreb 1929.
Hrvatske narodne pjesme i pripovijetke iz Bosne; sakupio Kamilo
Blagajić, Zagreb, 1886.
Hrvatska narodna šala, uredio Josip Pasarić, Matica hrvatska, Zagreb,
1923.
Hrvatske narodne pjesme i pripovjetke iz Bosne, skupio N. Tordinac,
Vukovar, 1883.
Hrvatske narodne pjesme, Zagreb, 1943.
Hrvatske narodne bajke: Drvo nasred svijeta, priredila dr Maja
Bošković-Stuli, Školska knjiga, Zagreb, 1968.
Izabrane narodne pjesme, ženske, priredio dr Nikola Andrić, izdanje
Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora, Zagreb, 1913.
Jovanović dr Vojislav: Srpske narodne pripovetke, antologija, Beograd,
1925.
Kapetanović Mehmed-beg Ljubušak: Narodno blago, Sarajevo, 1887.
Karadžić Vuk Stefanović: Srpske narodne poslovice, izdanje »Nolita«,
Beograd, 1969.
Karadžić Vuk Stefanović: Srpske narodne pripovetke, »Nolit«, Beograd,
1969.
Karadžić Vuk Stefanović: Srpske narodne pesme, »Prosveta«, Beograd,
1952.
Kreševljakavić Hamdija: Esnafi i obrti u starom Sarajevu, »Narodna
prosvjeta«, Sarajevo, 1958.
Mažuranić Matija: Pogled u Bosnu, putopis, tisak Narodnih novina,
Zagreb, 1938.
Muslimanske ženske pjesme, priredio Alija Nametak, Sarajevo, 1944.
Nametak Alija: Od bešike do motike, narodne lirske i pripovijedne
pjesme bosansko-hercegovačkih Muslimana, vlastita naklada, Sa­
rajevo, 1970.

26* 403
Narodne pripovijetke, skupio Vuk vitez Vrčević; naklada knjižare
Dragutina Pretnara, Dubrovnik, 1886.
Narodne gatalice i varalice, skupio Vuk vitez Vrčević, Dubrovnik, 1883.
Narodne lirske pjesme, uredio dr Branko Magarašević, Prosvjeta,
Zagreb, 1951.
Narodne pjesme, izdanje Lavoslava Župana, Zagreb, 1848.
Narodne pjesme, II, izbor i redakcija Osman Hadžić, »Veselin Masleša«,
Sarajevo, 1969.
Narodne poslovice i zagonetke, priredio dr Branko Magarašević,
Prosvjeta, Zagreb, 1952.
Narodne poslovice i zagonetke, priredio dr Tvrtko Čubelić, Školska
knjiga, Zagreb, 1957.
Narodne podrugačice, skupio Vuk vitez Vrčević, Dubrovnik, 1888.
Narodne pripovetke, uredio dr Vojislav Đurić, Prosveta, Beograd, 1948.
Narodne pripovijetke, izbor i redakcija Subhije Hmjević, izdanje
»Veselin Masleša«, Sarajevo, 1970.
Narodne pripovijetke, priredila Maja Bošković-Stulli, Zora i MH,
Zagreb, 1963.
Narodne pripovijetke priredio dr Tvrtko Čubelić, Školska knjiga,
Zagreb, 1963.
Narodne pripovijetke, uredio dr Branko Magarašević, Prosvjeta, Zagreb,
1951.
Prodanović M. Jaša: Antologija narodnih pripovedaka, SKZ, Beograd,
1951.
Popa Vasko: Od zlata jabuka, rukovet narodnih umotvorina, »Nolit«,
Beograd, 1958.
Sevdalinke, balade i romanse Bosne i Hercegovine, prikupio, izbor
i redakciju izvršio Sait Orahovac, »Svjetlost«, Sarajevo 1968.
Skarić Vladislav: Sarajevo i njegova okolina, Sarajevo, 1937.
Srpske narodne pripovetke, uredio Veselin Čajkanović, Beograd, 1929.
Srpske narodne pripovijetke, ponajviše kratke i šaljive; skupio Vuk
Vrčević, Beograd, 1868.
101 Nasrudin-Hpdiina šala, izdao Rešad Kadić, Sarajevo, 1968.
Šaljive narodne pjesme, izbor i redakcija Hamid Dizdar, Sarajevo, 1953.
Šaljive narodne priče, izabrao Dušan Makavejev, Prosveta, Beograd,
1963.
Šaljive narodne priče, odabrao i priredio Alija Bejtić, Seljačka sloga
Zagreb, 1955.
Šaljive narodne priče, priredila Cveta Kotevska, Narodna knjiga,
Beograd, 1964.
Šaljive narodne pripovijetke, priredio dr Stjepko Težak, Školska knjiga,
Zagreb, 1965.
Škaljić Abdulah: Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Saraje­
vo, 1965.
Truhelka dr Ciro: Naši gradovi, Sarajevo, 1904.
Velika narodna lira, priredio Ivan Cenerić, Narodna knjiga, Beograd,

404
 RJEČNIK*
Abdest, avdest, abdes — pranje
ruku, nogu i lica pred molitvu
Ačkati — uhvatiti, uloviti
Adet — običaj, navika
Adidžar, jadidžar — dragulj, dragi
kamen
Aferim — bravo, izvrsno
Af učiniti — oprostiti
Aga — prvak, veleposjednik
Ahar-odaja — soba za goste
Ahdnama — povelja, politički u-
govor
Ahmedija — čalma, turban
Ajekterija — put, poputbina
Ajluk, ailuk — mjesečna plaća
Akča — para, novčić
Akran, akram — vršnjak, prija­
telj
Akšam — sumrak, prvi mrak
Akšam hajrosum — dobra večer
Akšamluk — večernja sjedeljka
uz piće i mezu
A1 — otvoreno crven, ružičast
Alabašakast — šarenoglav, pjegav
Alah, allah — Bog
Alah emanet — zbogom
Alahu kudretile — s božijom po­
moći
Alah-rahmetile — rahmetejle —
bože, smiluj mu se!
Alaj — svjetina, parada, svečana
povorka; u vojničkom smislu
— pukovnija
Alaj-beg — komandant, pukovnik
Alajli — svečani, paradni
Alat — konj ridaste dlake
Alčador — crveni šator
Alčak — mangup, vragoljan
Alejkumu selam — pozdravljam
vas, božja milost na vas!
*Uz najveći dio objašnjenih riječi i pojmova u ovom rječniku
izostala su tumačenja nekih izraza za koje nisam našao sigurnu inter­
pretaciju.
405
Alemdar — bajraktar
Aliđun — Ilindan
Alim — učenjak, vjerski učen čo­
vjek
Al-katmer — crveni karamfil
Almas, elmas — dijamant
Alterisavati — podizati cijenu
Aman — pobogu, zaboga, ako boga
znaš!
Amanet — povjerenje, zalog
Amber — veoma mirišijava mate­
rija
Amidža — stric
Anasena siti od Anasini siktim —
turska psovka
Anlaisati — razumjeti, shvatiti
Anterija — gornja haljina s ukra­
sima
Arslan — lav
Aršin — stara mjera za dužinu
Arz-odaja — soba za primanje
Arzuhal, arzohal — molba, pred­
stavka
Asi, asija — obijestan, siledžija
Asker — vojnik, vojska
Aspra — srebren novac
Astar — postava
Ašćibaša — glavni kuhar
Aščija — kuhar
Ašićare — javno, očigledno
Ašik — dragi, momak
Ašikovati — voditi ljubavni ra­
zgovor
Ašlama — trešnja
At, hat — konj plemenite pas­
mine
Atlija — konjanik
Avaz — glas
Avazile — glasno, na sav glas
Azgin — obijestan, nemiran
Azrail — anđeo koji uzima dušu
Aždaha — zmaj, ala
B Biva — tako
Babo — otac
Badža — dimnjak
Baht — sreća
Bahtli — srećan
Bahtsuz — nesretan
Baildisati se — pasti u nesvjest
Bajdala — džabica, ono što je
badava
Bajram — godišnji vjerski praz­
nik
Bardak — zemljani sud za vodu
Basamak — stepenica, prečaga
na ljestvama
Baš — glava
Baškali — odvojeno, posebno
Bašlija — igla s glavom, ukrasna
pribadača
Batal — pokvaren, neupotrebljiv
Bataliti — pokvariti, okaniti se
Baterisati — izgubiti
Bazrđan, bazerđan — trgovac
Bećar — neoženjen
Beden, bedem — zid tvrđave
Bedevija — kobila arapske pas­
mine
Beg — feudalac, plemić
Begenisati — izabrati po svom
ukusu
Begluk — begovsko imanje, sje­
dište bega ili paše
Bekri, bekrija — pijanica
Bekrijanje — raspusan život
Belaj — nesreća, zlo
Belajisati — patiti se, mučno ži­
vjeti
Belenzuka — narukvica, karika
Beli — zaista, sigurno
Ben — madež na licu ili tijelu
Benluk, beluk — jelek, prsluk
Bensilah — široki kožni opasač,
pojas za oružje
Benzer — sličan, nalik
Berat — carski ukaz, povelja
Berićet — izobilje
Besleisati — hraniti, izdržavati
Bešika — kolijevka
Beter — loš čovjek
Bezbeli — zaista, naravno
Bezistan — pokrivena čaršija
Bigair hak — na pravdi boga
Bihuzur — ometan
406
Bihuzuriti — uznemiravati
Bilahi — boga mi
Bir — jedan, čim, kako
Birdem — odmah
Bonluk — izobilje
Boš — prazan, uzalud
Bošča — rubac, stolnjak
Boščaluk — dar nevjeste mlado-
ženjinoj braći i sestrama
Bošluk — praznina
Brčna pera — pera za letenje
Budžak — kut, ugao
Bujrum — izvoli, izvolite
Bujruntija — zapovjedno pismo
paše
Bula — vjeroučitelj ica
Bulbul — slavuj
Burundžuk — koprena
Butum, butun — sav, čitav, cio
Buza, boza — osvježujuće piće
e
Čakar — raznobojnih očiju, raz­
rok
Čakmak — kresalo, ognjilo
Čakmali, čakmakli — sjajne, crne
i pravilna luka obrve
Čakšire — hlače široka tura i
uskih nogavica
Čalgija — svirala
Čalma — platno oko fesa, saruk
Čamašir — veš, rublje
Čapra — koža
Čardak — lijepa, visoka kuća, lje­
tnikovac
Čarku — felek, feleć — ratna za­
preka; vrsta topa
Čatal — dvostruki jular ili uzda
sa dva povodca
Čatali — račvast, viljuškast, za­
mršen
Čauš — podoficir
Ćehra — lice, izgled, fizionomija
Čehreli — lijepa izgleda u licu, ve­
dra lica
Čeiz — djevojačka oprema
čejrečiti — komadati, raskidati
Čejrek — četvrtina
Cekma — prozorsko krilo, ladica
Čekmedže, čekmedža — kovčežić
čelebija — gospodin, džentlmen
Čengele od čengel — gvozdena
kuka
Čevkeni — ukrasni rukavi na do-
lami
čevrma, čevra — rubac od finog
beza
Cibuk — kamiš, cijev sa lulicom
za pušenje
Čifak — par
Čifluk — feudalni posjed
čipčija od čifčija — kmet, beze-
mljaš
Cifte, od čift — par, dvoje dvo­
struki
čiftijan, čiftijane — ženske gaće,
vrsta dimija
Čikti-đikti — došlo-prošlo
Cirak, čirjak — svijećnjak, svje­
tiljka
Čirpija — u boju namočeni konac
Čitluk, čifluk — begovsko imanje
Čivija — klin
Ćivit — modrilo, indigo
Čiza — granična crta, mjera
Čohodar — dvorjanik
Čok — mnogo, puno
čust — hitar, spretan
Č
Ćaba — sveta zgrada u Meki
Ćafir, kafir — nevjernik, nemu-
sliman
Ćage — papir, hartija
ćahija — vrsta peciva, zaslađeni
kruh
Car — dobitak, zarada
Ćasa — dublja posuda za ćorbu,
mlijeko
Ćatib — pisar, činovnik
Čefenak, ćepenak — krilo, kanat
starinskog dućana
Ćefin, čefini, kefini — bijelo plat­
no, šifon u koji se zamotava
mrtvac za sahranu
Čehaja, ćaja — pomoćnik, zastup­
nik
Čeif, ćejif, ćejf, ćef, kejf — nasla­
da, uživanje, želja, prohtjev
čejfiti — uživati u nečemu
Čeifsuz — neraspoložen, malo bo­
lestan
Čemal — savršenost, vrhunac mo­
ći i slave
čemer — kožni ili platneni pojas
u kojem se nosi novac
Čevap — jelo od mesa s umakom
Čibarast — dopadljiv, lijepa iz­
gleda
Čifta — trgovčić, škrtac, filistar
407
Čitab — knjiga, zakon, sveta
knjiga
čorlučiti — prkositi
Čorluk — prkos, inat
čosati — ašikovati, šaliti se, nad­
mudrivati se
Čosli — smiješno
ćoso — muško rijetke brade i br­
kova
Čoše — ugao;
čoše-efendija — čovjek s ugla
ulice
Ćufur, kufur — bezvjerstvo, nevje­
rovanje u jednog boga
čulanija — vragoljan
Čulah — kapa
Ćurak — bunda, kožuh
Ćurčija — majstor za ćurkove,
krznar
Čurdija — gornji dio odjeće po­
stavljen krznom
ćurs — govornica
D
Daidža, dajidža, dajo, dajko, daja
— ujak, materin brat
Dajanisati (se) — podnositi, trpje­
ti, odolijevati
Dajanli, dojanli — izdržljiv, tra­
jan, čvrst
Dalga — val, talas
Dava, davija — tužba, optužba,
parnica
Davranisati se — oporaviti se
Davudžija, daudžija — tužitelj
Defter, — kao tefter — bilježnica
Degenečiti — batinati
Degenek — batina, šipka za ba­
tinanje
Delibaša — najbolji junak, prvak
među delijama
Delija — junak, junačina
Delikanlija — mladić u punom
jeku, u punoj snazi
Dembel, tembel — lijenčina, ne­
radnik
Dernek — dakle
Demir — gvožđe, željezo
Demirli — željezan, od željeza
Denjiz — more
Deredža — stanje, položaj
Derja — velik, širok, učen, bogat
Derman — spas, lijek, pomoć
Dernek — vašar, sajam, narodni
zbor
Ders — nastava, predavanje
Dert — jad, briga, muka, bol
Dertli — žalostan
Derviš — pripadnik sekte u islam­
skoj vjeri
Devar, devr — otkup grijeha
Dever — tegoba
Deverati — proživljavati, patiti se
Deverli — tegoban, težak, mučan
Devekuša — noj
Devlet, devljet — carevina, car­
stvo, država
Devletiti se — čuditi se
Diba — vrsta teške svilene tkani­
ne s cvjetovima, brokat
Dibiduz — potpuno, sasvim, do­
kraja
Dilber —- dragan, ljubavnik; lijep,
krasan
Dimije — ženske široke pumphla-
če koje se nose umjesto suknje
Dimiskija, damaskinja — sablja iz
Damaska
Din — vjera, vjerozakon
Direk — greda, stup, stožer; gla­
var, prvak
Divan — razgovor, vijeće, skupšti­
na, savjet
Divanija — vrsta arapskog pisma
kojim su pisani carski fermani
Divanhana, divhana, divanana —
prostorija za razgovor, vijećanje
Divit — pernica sa mastionicom
zajedno
Diz, diza — red, niska, struka
Dizdar — zapovijednik tvrđave
Dohaberiti — dojaviti, obavijestiti
Dohakati — doći kome glave, u-
propastiti, učiniti kraj nečemu
Dolaf, dolap — nepomični ormar
sa policama
Domuz — svinja, krmak
Dorat, doruša — konj, kobila za­
tvoreno crvene boje, crvenosme-
đe dlake
Dorćol, Dortjol — raskršće
Dost — prijatelj
Dova — molitva bogu, blagoslov
Dovale, dovalje, ejdovale — Zbo­
gom, s božjim blagoslovom!
Dram — mjera za težinu, tačno:
3,207 grama
Dramaluci, drame — čarape mu­
ške i ženske od najljepše tanke
vune
408
Duduk — svirala, mala jednocjev-
na ili ona koju djeca u proljeće
prave od vrbove kore
Duman — dim, magla, prašina;
briga, polusan
Dunđer — tesar i zidar
Dunjak, dun’aluk, dunjaluk (du-
najluk) — ovaj svijet, ljudstvo
na zemlji
Durati — trpjeti, podnositi
Dušema — kućna prostirka
Dušmanin — neprijatelj, protivnik
Duvak — veo nevjeste, tanka ko­
prena za mladu
Duvar — zid
Duvel — Car, kralj; carstvo, kra­
ljevstvo, država
Duz — ravan, uravnan
Duzenli — dotjeran, uređen, nagiz-
dan
Duzina — svežanj, snop, tuce ne­
kih predmeta
Dvizac — ovan ili jarac od dvije
godine
Dž
Džaba, džabica — besplatno, dato
na poklon
Džada — cesta, drum
Džahil — neznalica, nepismen čo­
vjek
Džam — staklo, prozorsko staklo
Džamija — muslimanska bogomo­
lja
Džan — duša
Džanum benum — uzrečica: dušo
si mi draga, dušo moja!
Džefa — svađa, prepiranje, gala­
ma
Džehenem — pakao
Dželat — krvnik
Dželep, đelep, đeljep — stado, kr­
do stoke
Dželepčija, dželebdžija — trgovac
stokom
Džemadan, džamadan — vrsta mu­
škog zatvorenog prsluka od čohe
ili kadife
Džemat — skupština, društvo, za­
jednica, općina
Džematile — skupno, zajedno u
društvu
Džemre, džemreta — topla zračna
struja u proljeće
Dženabet — poganac, nevaljalac,
spadalo
Dženaza, džennaza — muslimanski
sprovod
Dženet — raj
Dženetlija — onaj koji će u raj,
koji je zaslužio raj
Dženjak, dženak, džanak, dženek
— bitka, okršaj, borba
Dževap, dževab, — odgovor
Dževapiti, dževabiti — odgovarati
Džezva, dževza — bakrena posuda
za kuhanje kafe
Džida — koplje, tanko i dugačko
Džidža — igračka za djecu, zvečka
Džidžali, džidžajli, džindžali — na-
kićen, nadžidžan
Džiličija — bacač džilita, igrač
džilitom
Džilit — čomaga, kratak štap s
kvrgom na jednom kraju; vrsta
viteške igre u kojoj se služi dži­
litom
Džilt — povez, korice uvezane u
kožu
Džimrija — škrtac, tvrdica; pro­
palica, prosjak
Džin — duh, demon, dobar ili
zao
Džomba — provalija, ponor, bez­
dan
Džomet, džormet — darežljiv
Džube, džuba — odora, mantija
muslimanskih svećenika, obično
od crne čohe
Džuma, džumaj, džumaja — po­
dnevna svečana molitva petkom
Džumbus, džumbuš — šala, vese­
lje, zabava
Đ Đuzeluk — ljepota
Đahkad — katkad, ponekad
Đaur, đaurin, đavur — nemusli-
man, nevjernik, kršćanin
Đečerma, ječrma, ječerma, gečer-
ma — vrsta prsluka sa tokama
Đeisija, đejisija, đejsija — odjeća,
ruho, odijelo
Del, đela — hodi, dobro došao!
Đela mašalah — Oh dobro mi
došao, hodi!
Đeldi — dođe, stiže
Đem — žvala, metalna prečaga
konju u ustima
Đemidžija — lađar, brodar, spla-
var
Đemija, gemija — lađa, brod
Đene — opet, još i još
409
Đerdan, gerdan, gendar — ogrlica,
nakit oko vrata
Đerdek, gerdek — ložnica, soba u
kojoj mladenci provedu prvu
bračnu noć
Đerđef, đerđev — postolje na ko­
jem djevojke razapinju platno
i vezu
Đerz, gerz — momak, mladić
Đerzovanje, gerzovanje — momač-
ko doba, momkovanje
Đevrek-turban — vrsta turbana
zamotanog na kolute
Đidija, đido, đida — obješenjak,
živahan mladić; junak
Đogat, dogo — bjelkast konj, bi­
jelac, bjelaš
Đoja — tobože, bajagi
Đoz — oko; okno na prozoru
Đozluci — naočale
Đugum — veći bakreni sud za
vodu
Đul — ruža, ružica, cvijet
Đumiš, đumuš — srebro
Đumrukčija, đumrugdžija — ca­
rinik
Đumruk — carina
Đunah, gunah — grijeh
Đundeluk, đunduluk — dnevnica,
nadnica
Đuture, đuturice — sve ujedno, u-
kupno, paušalno
Đuturum — nesposoban za kreta­
nje od starosti ili bolesti
Đuvegija, đuveglija — mladoženja
Đuvezlija — svileni konac
Đuzdan — novčanik
Đuzel, đuzeli — lijep, krasan
E
Eblehu, hablehu, hableho — luc­
kast, budalast, ćaknut
Eđepsuz — nevaspitan, neodgojen,
neuljudan
Edžel — smrt, sudni čas, usud,
kob
Efendi, efendija — gospodin, go­
spodar; muslimanski svećenik
Eglen, jeglen — razgovor, zabava
u razgovoru
Eglenisati, jeglenisati, eglendisati
— razgovarati
Ehalija — mještani, narod
Ejdovale, dovale — Zbogom! s bo­
žjim blagoslovom
 I

Ejsahadile, ejsadile, ejsahatile, ej- Feredža — ženski ogrtač, mantil

sahtile — u dobar čas pošao! od crne ili modre čohe za
Ejvalah, ejvala — doviđenja, zbo­ ulicu
gom; hvala, baš ti hvala Ferkli, farkli — drugčiji, bolji,
Ekmekčija — pekar odabraniji
Ekser — klinac, čavao Ferman — sultanov ukaz, nared­
Eksik, jeksik — nepotpun, manj­ ba, carska zapovijed; dugačko
kav, faličan, načet pismo
Elem, od helem — tako, na koncu Fermen — dio stare narodne noš­
Elhamdulilah — hvala bogu nje, vrsta prsluka od čohe, ka-
Emer, emr — zapovijed, nalog, od­ dife ili šajaka
redba, naredba Fes, fesić — muslimanska kapa s
Emernama, emarnama — pismeni kićankom
nalog, zapovijed, naredba Fetva — uputa, propis, odredba
Emin — čovjek od povjerenja, po­ vjerskog karaktera
uzdanik Fidije, fid’ja — otkupljenje, ot­
Emir — prvak, vođa, vlastelin; kupnina za dušu umrloga
vladar Fil, fUj — slon
Enšerija, kao Hemšerija — ze­ Findžan, fildžan — šoljica za crnu
mljak, sugrađanin kavu
Erbab, erbap — vještak; sposo­ Firale — starinska laka plitka
ban, okretan obuća
Erzak — hrana, opskrba Firaun, firaunka — Ciganin, Ci­
Eskija — starudija ganka
Esnaf — zanatlija, udruženje za­ Fise billah — udijeli u ime boga
natlija Fiskija — slavina, štrcaljka za
Espap — oprema, roba za pro­ vodu
daju Fistan, vistan, fustan — ženska su­
Esrar — tajne knja; muška narodna nošnja u
Ešmer-lica — poput Misirke obliku suknje
Evlad — porod, djeca, potomak, Fitne — smutljivac, intrigant,
rođeno dijete spletkar
Evlija — sveti čovjek, »dobri« Fitnija — smutljivka, namiguša,
Ezan — poziv, zov mujezina s mi­ vragoljanka
nareta na molitvu Frča — četka, kefa
Ezberleisati — napamet naučiti Fukara — siromah, sirotinja
Ezijtiti — smetati, mučiti, Fukaraština — siromaština
Funduklija — vrsta starog turskog
F dukata
Fursat — zgoda, prilika, zgodan
Faiz — kamata, priraštaj čas; samovolja
Fajda, vajda — korist, dobit Fortutma, frtutma, fertutma —
Fal, fale — gatanje, predskaziva- zbrka, metež, trka
nje Furuna, vuruna — peć, limena;
Falake — naprava za šibanje po zemljana pekara
tabanima Futa — pregača, kecelja, zastirač
Faletat, faletanje — gatati, ga­
tanje G
Farz — stroga islamska vjerska
zapovijed, ono što je strogo oba­ Gajip, od gaib, gajb, gajp — ne­
vezno vidljiv, odsutan
Fatih — osvajač; Mehmed II osva­ Gajret, gairet, garjet — nastojanje,
jač Carigrada pomoć; privrženost
Fatiha — molitva za umrle Gajtan — pamučna ili svilena
Fenjer — ručna svjetiljka na pe- upletena vrpca za ukrašavanje
trolej ili je unutra usađena svi­ odjeće
jeća Ganiluk — bogatstvo

410
Garib — stranac
Gasal od gasul — kupanje umrlog
Gazap — srdžba, bijes; nesrećnik
Gazapluk — nesreća
Gazi, gazija — heroj, ratni junak,
pobjednik
Gerz od đerz — momak, mladić
Gibet — ogovaranje
Gida — mjera, obrok
Gigo — veliki pijetao žutih nogu
Gondže — pupoljak, nešto milo i
drago
Granalija — puška čija je cijev
izvezena na grane
Grebi je — groblje
Gurabija — okrugli slatki kolač
Gurbetluk — pečalba, skitanje po
tuđini
H obruč; krug; burma, vitica
Haber, habar, aber — vijest, glas,
obavijest
Hadum — evnuh, uškopljenik
Hadž — hodočašće u Meku, sveto
mjesto Muslimana
Hadžija — hodočasnik;
Hadžilejlek — roda s ćabe
Hadžiluk — hodočašće
Hafiz — onaj koji zna kur’an
napamet
Hain, hajin, hajinin — izdajica,
nevjernik; nevjeran, zloban,
prepreden
Hair, hajir, hajr — sreća, dobro;
dobrota, korist; dobrotvorna
ustanova, zadužbina
Hair-dova — blagoslov, bogu upu­
ćena molitva za nekoga
Haire graditi — zadužbine podizati
Hair-haša — ne, ne dao bog
Hairli, hajirli — sretno! neka je
sretno!
Hairlija — sretan čovjek, sretnik
Hair-sahibija — javni dobrotvor
Hairsuz, hajirsuz — nevaljalac,
nevaljast, nesretan, neposlušan
Hairat, hajrat — dobro djelo,
dobrotvorna ustanova, zadužbina
Hajati — mariti
Hajrola, hajrula — koje dobro?
dabogda prema dobru, što ima?
Hajvan — životinja, stoka
Hak — pravo, pravda, istina;
zasluga; dio prinosa koji čifčija
daje agi godišnje
411
Hakare, hakara, hakaret — grdilo,
rugoba, sramota
Hakik, akik — crveni poludragi,
kamen, kameol
Hakim, haćim — sudija, kadija
Haksuz — nepravedno, bespravno
Hak-tal od hak-teala — uzvišeni
bog
Hal — stanje, prilika, okolnost,
situacija
Halač — pucar, pamuka i vune
Halal — prosto, blagoslovljeno,
dozvoljeno
Halaliti — oprostiti, pokloniti
Halhala, halhal — narukvica u
obliku koluta od zlata ili drugog
metala
Halik — stvoritelj svijeta, bog
Halis — čist, pravi, nepatvoren
Halka, alka — kolut, karika,
Halva — slatko jelo od brašna,
masla i šećera
Halvaluk — dar, nagrada, bakšiš
Halvat — velika prostrana soba u
prizemlju starih kuća, intimna
obiteljska soba
Hamajlija — zapis zavijen u platno
ili kožu
Hamal — nosač
Hamam — javno kupatilo; kupao-
na u kući
Hamamdžinica — sluškinja u ku­
patilu;
Haman — gotovo, skoro
Hambar, ambar — žitnica, silos,
spremište
Han — svratište i prenoćište za
putnike
Handžar — dugi šiljasti nož s
oštricom na obje strane
Handžija — vlasnik ili zakupac
hana
Hanikah — tekija s internatom za
derviše
Harnima — muslimanska gospođa;
žena, supruga
Harab, harabat, haraba — ruševan,
razvaljen, zapušten
Harač — glavarina, vrsta ličnog
poreza
Haram — po vjeri što je zabra­
njeno; nedopustivo, nepravedno
Harambaša — vođa hajduka, haj­
dučki poglavica
Haramija — razbojnik, bandit,
hajduk
Haran — stidan, lijepo odgojen;
vrijedan, valjan, čestit
Haranija — manji bakreni kazan
Harar — vreća od kostrijeti
Harb — rat, boj, borba
Harč — trošak
Harčiti — trošiti
Harem — žensko odjeljenje u mu­
slimanskoj kući; ograđeno dža-
mijsko dvorište
Harvanija, havranija — vrsta ogr­
tača crne boje u turskoj vojsci
Has — osobit, poseban, pravi, ori­
ginalan
Hasna — korist
Hasta — bolesnik, bolestan
Hastal — stol
Hasura — prostirač od meke trs­
tike ili rogozine
Haša — nipošto, ne dao bog!
Hašati — poricati, nijekati
Hašarija — nemirni, obijesni
Hašluk — trošak, novac za tro­
šenje
Hat — pismo, rukopis; od at —
konj arapske pasmine
Hater, hatar, hator, hatur — sje­
ćanje, pamćenje; volja, želja;
pristranost
Hatib — propovjednik, imam
Hatma — jedno čitanje čitava
kur’ana
Hava — vazduh, zrak
Havizati se — dosjetiti se
Havlija — mekani rutavi ručnik,
frotir
Hazna — blagajna, riznica, blago
Haznadar — blagajnik
Hazreti — sveti, uzvišeni, pošto­
vani
Hazur — gotov, spreman, prisu­
tan
Hećim — liječnik
Hefta — sedmica, tjedan
Hegbe — bisage
Helać — propalica, propao upro­
pašten
Hele — napokon
Hemširija, hemšo — zemljak, iz
istog kraja ili mjesta
Herif — obješenjak, prostak
Hero, Ero — Hercegovac
Hesap, od hesab — račun, broj,
procjena
Hesabiti — računati, misliti, sma­
trati
Hićmet — mudrost
Hila, hilla — varka, prijevara,
podvala
Hise, hisa — dio
Hizmet — služba, dvorba,
Hizmetač, hizmećar; hizmećarica
— sluga, sluškinja
Hodaja od odaja — soba
Hodža — muslimanski svećenik,
vjeroučitelj, profesor u medresi
Horjat, horjatin, hojrat, hojratin
— neotesanac, prostak, seljak,
prost čovjek
Hošaf, hošap — kompot od voća,
izvareno voće
Hošdželdija — dobrodošlica;
Hošdželdum, hoš geldum — dobro
došao
Hrka — gornja haljina podložena
pamukom (za zimu)
Hrsuz — lopov, kradljivac;
Hršum — povika, ljutnja
Hućum — suđenje
Hućumet — država, režim, vlast;
Hućum-murasela — sudsko uvje­
renje
Huja — ćud, nervoza, srditost,
ljutina
Hurija — rajska ljepotica
Hutba — propovijed za svečane
molitve petkom
I
Ibret — čuđenje, neobična priča,
bajka
Ibretiti se — snebivati se, čuditi
se
Ibrik — sud za vodu od bakra
Ibrišim — svileni konac
Ićindija — molitva između pod­
neva i zalaska sunca
Ićram — čast, počast, doček, po-
gošćenje
Idara — izdržavanje, alimentacija,
snabdijevanje
Igbal — sreća
Ihtijar — starac
Iklim — klima, kraj zemlja
Iladž — lijek
Ilidža — toplice
Ilika — petlja, rupica na odijelu
Ilum — znanje, nauka, znanost
Ilumli — učen, obrazovan
Imam — glavar, svećenik pred­
vodnik u molitvi
Imam — predvodnik molitve u
džamiji
Iman — vjera u jednog boga, vje­
ra islam
Imdat, indat — pomoć u novcu,
hrani, ljudstvu
Imdi — dakle
Inad — prkos, kapric, tvrdogla­
vost
Inaditi se — svađati se, prepirati
se
Inćar, inkar — nijekanje, pori-
canje
Indžil — evanđelje, sveta knjiga
Insan — čovjek
Inšalah, imšala — akobogda
Islam — muslimanska vjera; po­
uzdanje u boga i Muhameda
Istifan — vijenac nevjeste
Istihare — klanjanje prije sna u
kojem treba otkriti rješenje
Istintak — preslušavanje, ispiti­
vanje
Išaret — znak dat gestom ili mi­
mikom
Ištah — apetit, prohtjev za jelom
Itlak — otpuštanje, odrešenje,
oslobođenje
Izun — dozvola, dopuštenje, pri­
vola, pristanak
J gano, tiho
Jabana, jabanac — stranac, tuđin;
strana, drugi kraj
Jabandžija — stranac, tuđin, ne-
srodnik
Jacija — molitva dva sata nakon
zalaska sunca
Jadiđar — dragulj, dragi kamen,
nakit, skupocjenost
Jafta, japta — tabla s natpisom,
cedulja, etiketa, pismeni ras­
pored
Jag — mirisavo ulje koje hadžije
donose iz arapskih zemalja
Jagluk — duguljasti rubac zlatom
izvezen na jednom kraju
Jagma — grabljenje, otimanje,
pljačka
Jagmiti (se) — grabiti, natjecati
se u nečemu
Jagrz — konj cmomaljaste, ke-
stenjaste boje
Jahnija — vrsta jela od bravetine
s lukom
Jallah — bože pomozi!
Jalan — lažan, potvoren, imita­
cija
Jalduzli — pozlata, pozlaćen
413
Jalija — obala, pust prostor uz
riječnu ili morsku obalu
Jamak — bajraktarov zamjenik,
zastavnički ađutant
Jamiti — uzeti, ukloniti
Jandal, jandan — na strani, po
strani, sa strane
Jangija — požar, vatra
Jangi-kula — požamica
Jankesa — kožna torba o boku,
šarpelj
Japija — drveni građevni materi­
jal, građa; građa tijela
Jarabišućur — hvala ti bože
Jaramaz — nevaljalac, nepristojan
Jaran — pripatelj, drug
Jaranica — prijateljica, drugarica
Jardum, jardun — pomoć
Jasin — naziv 36. poglavlja kur’a­
na, uči se za dušu umrlih
Jašmak — koprena od bijelog mu-
slina
Jatagan — dugi krivi nož poput
sablje, handžar
Jauklaš — dragi, momak koji se
voli
Jauklija — draga, voljena djevoj­
ka, odabranica
Javaš — blag, spor; polako, pola­
Jazi-ćage — cedulja s tekstom
Jazija — pismo, pisanje, natpis,
ono što je napisano
Jazidžija — pisar
Jazuk — šteta, žalibože
Jedek — povodac od julara; rezer­
va, konj koji se vodi za rezervu,
ako ustreba
Jedekile — s rezervom, rezervnim
konjima
Jedžek — jelo, hrana, jestivo
Jehudija — Jevrejin
Jelek — prsluk
Jemek — jelo, pripravljena hrana
Jemenija — rubac od tankog pla­
tna išarana cvjetovima i gra­
nama
Jemin — zakletva
Jenđi-bula, jenđa, jengija — dje-
veruša, svatovka, obično žena
starijeg brata
Jenđiluk — žensko djeverstvo, ulo­
ga djeveruše
Jenidunjal- divojka — djevojka iz
novog svijeta
Jenji-Pazar, od Jenipazar — Novi
Pazar, grad u Sandžaku
Jenjisati, jenisati, kao jendisati —
nadvladati, nadjačati, nadhrva-
tati, nadigrati
Jeribasma — vrsta sočne krupne
kruške
Jesir — zarobljenik, sužanj
Jetim — siroče, dijete bez jednog
ili oba roditelja
Jetim-sabiluk — djetinjstvo siro­
četa
Jok — ne, nije, nema
Jol — put, staza
Jolđaš — suputnik, drug
Joldžija — putnik
Jordamiti — ponositi se
Jordamli — ponosit, upet, ohol
Jozija — Azija
Jumak — mosur za namatanje
konca
K Kasaba — varoš, manji provincij­
Kabajet od kabahat — krivica,
krivnja
Kabil — mogućan, moguće
Kabul — primljen, uslišan, pri­
hvaćen
Kabul-dova — uslišana molitva
Kabuliti — prihvatiti, usvojiti,
uslišati
Kabur — grob
Kada, kaduna — gospođa, ugledna
žena, dobra domaćica
Kadar, kader — mogućan, sposo­
ban, moćan
Kaderije — pripadnici jednog
derviškog reda
Kadifa — svilena baršunasta tka­
nina
Kadija — sudija
Kafez, kafaz, kavez — krletka
Kaftan — vrsta duge gornje ha­
ljine, bez postave, obično od
čohe
Kahar — žalost, tuga, briga
Kaharan, kaharli — žalostan, bri­
žan, neveseo
Kahriman — junak
Kail, kajii — sporazuman, spre­
man, voljan
Kajmekam, kajmakam — zastup­
nik vezira ili valije
Kajnak — izvor, vrelo
Kaiabaluk — mnoštvo, množina,
puno, brojno
Kalauz — putovođa, vodič
Kalem — olovka, pero od trstike
Kamara — hrpa
Kanafa, kanaf — uzica od kono­
plje
Kanara — klaonica
Kanat — krilo prozora, krilo per­
nate životinje
Kandilj — kandilo, uljena svje­
tiljka
Kanli — krvav, crven kao krv
Kantar — starinska željezna spra­
va za mjerenje težine
Kapidžija — vratar
Kara — cm
Karaduzen — mala tamburica
Karakol — noćni stražar, stražar
Karašlame — crne trešnje
Karati — koriti
Karija — onaj koji pravilno iz­
govara riječi iz kur’ana
Karišik — smjesa, mješavina;
smjesa dviju vrsta žita
ski grad
Kasavet — tegoba, nevolja, briga,
žalost
Kastile — namjerno, namjerice
Kat — red, sloj; struka; platno
za jedne haljine
Katana — husar, naoružani voj-
nik-konjanik
Katil — krvnik, ubojica
Kauk — kapa od debele vunene ili
pamučne tkanine
Kaurin — nevjernik
Kaval — svirala
Kavaz — stražar, pandur, sudski
pozivar
Kazaz — svilar, zanatlija koji od
svile pravi gajtane, širite, kite i
ostalo
Keran — izvezen
Kesim — zakupnina
Kidisati — okončati život; nava­
liti
Kijamet — sudnji dan, smak svi­
jeta
Kiridžija — kirijaš, prevoznik ro­
be s kolima i konjima
Kna, kma — svadbeni običaj bo­
jenja ruku, nožnih prsta i kože
mlade prije prve bračne noći
Kobajagi kao bajagi — tobože
Kodžaman, kodžamit — velik, kru­
pan, ogroman
Kojasiti se — množiti se
Kolađele, kojalđele — dabogda s
lakoćom da ti bude; na zdravlje,
dobar tek
Kolaj — lako, bez napora
Kolansuz — bez pojasa
Konak — prenoćište, noćište; je­
dnodnevno putovanje; kuća u-
glednog čovjeka; muško odje­
ljenje
Koparan — tijesan i kratak halje-
tak s rukavima
Košija — trka
Kovanluk — pčelinjak
Krdisati — razbiti, slomiti, isjeći
Krmzi — crven
Krsmet kao kismet — sudbina
Krzli-čiftijane — crvene dimije
Kubura — mala puška, pištolj;
teškoća, nevolja
Kudret — pomoć
Kuhija kao kujija — duboki bu­
nar, jama, čatmja
Kujisati kao okujisati — s muna­
re pozivati na molitvu
Kujundžija — zlatar
Kulaš — konj sivopepeljaste boje
Kulkuma — bočica za mastilo, tin-
tamica
Kum — pijesak
Kumaš — vrsta starog svilenog
atlasa
Kumašli — od svilenog atlasa
Kundure — cipele
Kur’an — muslimanska sveta
knjiga
Kur’an-hamajlija — knjižica citata
iz kur’ana koja se nosi kao ha-
majlija, u limenoj kutijici
Kurban — žrtva, bravče ili goveče
koje se kolje na kurban-bajram
Kurisati se, kurdisati — postaviti,
namjestiti, napraviti
Kurtarisati (se) — spasiti se, izba­
viti se, osloboditi se,
Kustura — nožina
Kušlukovati — ručati
Kuvet — snaga, sila, jačina
Kuzum ćeremile — jagnje drago
Kvartati se — miješati se
L ština
Laf — govor, razgovor; prazan go­
vor, nadgovaranje
Lafadžija — razgovoran čovjek
Lafozan — momak, udvarač
Lakrdija — riječ, govor
Lal — ružičaste boje kao rubin,
rumen
415
Lala — tulipan; dvorski dostojan­
stvenik, carski dvorjanik
Laziti — plaziti, puzati
Lazum — potreban, potrebno
Leden — lavor za umivanje
Lejlek — roda, štrk
Libada — ženska kratka haljina,
srebrom i zlatom ukrašena
Ličina — uže, konopac
Liman — luka, pristanište
Lina mušira — znak maršala
Londža — mjesto sastanka, vije­
ćanja
Lokma — zalogaj
Lud-a — malodoban, -bna
M
Madžarija — madžarski zlatnik
Magaza — skladište
Magbul — cijenjen, drag; uvažen,
uslišan, usvojen
Mahala — gradska četvrt, dio gra­
da ili sela
Mahana — mana, greška
Mahmuran — bunovan poslije uži­
vanja alkohola
Mahrama — ubrus, ručnik, peškir
Mahsuz — naročit, specijalan,
osobit
Mahzar — peticija, kolekivna mol­
ba ili tužba; izvještaj
Majdan — rudnik
Mal — imanje, imovina, imetak
Maman — obijestan, vatren, obi­
čno konj
Mandal — zavor, drvena ili želje­
zna šipka kojom se zatvaraju
vrata iznutra
Mangala, mangal — sud od bakra,
pleha ili zemlje u kojem se drži
žeravica radi grijanja sobe
Mani — zavidan, protivan
Manidžija — zavidnik
Manija — značenje, smisao, tu­
mačenje
Marifet — znanje, umijeće, vje­
Marifetli — vješt, snalažljiv
Maslahat — pribor, jestivo
Mašala — baklja, luča, zublja
Mašalah, mašala — izraz čuđenja
ili dopadanja, izraz radosti pri
dočeku gosta; zapis protiv uroka
Maštrafa — čaša ukrašena šara­
ma ili brušenjem
Mavi — plav kao nebo
Mazgal — puškarnica na kamenoj
kuli, prozorčić
Medet, meded — avaj, pomagaj,
upomoć!
Medina — grad u Saudijskoj Ara­
biji
Medresa — muslimanska vjerska
škola
Međer — dakle, bogme
Megara — pećina, špilja
Mehana, mejhana — krčma, go­
stionica
Mehlem, melem — mast koja se
privija na rane, kraste, uboj
Mejdan, megdan — povelik prazan
prostor; vašarište; boj, dvoboj,
duel
Mejdandžija, megdandžija — onaj
koji izlazi na dvoboj
Mejit, meit — mrtvac, tek umrli
čovjek
Mejtef, mekteb — muslimanska
osnovna vjerska škola
Mejtefari — učenici mejtefa
Mekter, mehter — muzikant, član
orkestra
Mekterhana, mehmerhana — tur­
ska muzika, banda
Meleć, melek, melaiće, melaike —
anđeo
Mem, memla, nem nemla — vlaga
Memlećet memleće, memlećet —
država, zemlja, zavičaj; mjesto,
grad
Memli — vlažno
Menđuh, menđuhe — naušnice
Menzil, menzul — tatarska, pošta;
tatarski konj na kojem se pošta
prenosila
Menzilhana, menzilana — turska
poštanska stanica
Meraja — utrina, ledina, pašnjak
Merak — naslada, uživanje, ugod­
no osjećanje, ugodno raspolo­
ženje
Meram — želja, volja
Merdevine, merdiven — stube, ste­
penice, ljestve
Merdžan — koral
Merdžankinja — mala puška ukra­
šena merdžanima
Merhaba — dobro došao!
Merhamet, mehramet — samilost,
milost .milosrđe
Mesdžid — manja džamija
Mestve — lagane kratke čizme
4 16
Mešćema, mehkema, mehćema —
sud, sudnica
Meteriz — opkop od zemlje, rov,
šanac
Mevlud — rođendan Muhameda
Mezar — grob
Mezarluk — groblje
Mihrab — ovalno udubljenje u
pročelju džamije
Milet — narod
Minder — slamnjača ili šilte vu­
nom napunjeno na sećiji
Miskal — stara mjera za težinu
(dram i po); mjera za čistoću
zlata (1 miskal — 24 karata)
Mizrak, mizdrak — koplje čiji bo­
dež ima oluke; koplje od baj-
raka
Mor — ljubičast, modar
Muavin — pomoćnik
Mubareć, mubarek — veselje, sla­
vlje; srećan, blagoslovljen; do­
bar čovjek, lijepe naravi čovjek
Muderis — nastavnik, profesor
medrese
Muftija — muslimanski svećenik
najstariji po rangu u okrugu ili
pokrajini
Muhabet — razgovor
Muhur-sahibija — čuvar carskog
pečata (veliki vezir)
Muhzur — sudski činovnik, izvrš­
ni organ suda ili uprave vlasti
Mujezin — džamijski službenik
koji s munare poziva na mo­
litvu
Mukadem — muški pojas bolje
vrste od posebne tkanine
Mukajet, mukaet — zainteresiran
pažljiv, obazriv; mukajet biti —
obratiti pažnju na nešto
Mukte — badava, besplatno
Mula, mulla, munla — učen čo­
vjek, teolog; kadija u većim
gradovima; titula koju je sultan
dodjeljivao učenim ljudima
Muluć — kralj, vladar
Mumin — vjernik, musliman
Munadžat — svečana pjesma
bogu
Munara, minara, minaret, minare
— visoki vitki toranj džamije
Munasib, munasip — umjesno,
zgodno, shodno; povoljno
Munedžibaša — glavni astronom,
astrolog
Munedžim — astronom, astrolog
Murasela — poslanica, službeno
pismo kadije, pozivnica, nalog
Murečep, murećef — crnilo, vrsta
crnog mastila, tinte
Murtat, murtatin — izdajica
Musaf, mushaf, — sveta knjiga,
kur’an
Musafir — gost, putnik, namjer­
nik
Muselim — isto što i kajmekam
— zastupnik paše
Mušebak — drvena rešetka na
prozorima starih muslimanskih
kuća
Mušema — ovošteno platno
Mušir — maršal
Muštuluk, mustuluk — bakšiš, na­
grada za dobru, radosnu vijest
Mutabdžija — onaj koji pravi po-
krovce
Mutaf, mutap, mutab — pokrovac
od kostrijeti
Mutevelija — upravitelj vakufa
Muteselim — kotarski načelnik
Mutlak, mutlaka — po svoj prilici,
sasvim vjerojatno
Mutvak, mutfak — kuhinja
Muzur od muhzur — sudski či­
novnik
N Obdulja — konjska trka
Naćve — sanduk za brašno
Nadvor — napolje
Nadžak — sjekirica na dugom
dršku
Nafaka — ono što je čovjeku
suđeno da pojede i popije
Nahija — župa, upravna jedinica
manja od kadiluka
N aj — vrsta instrumenta
Nalbant, nalbanta, nalbantin —
potkivač konja
Nalbantnica — potkivačka radnja
Nalet te bilo — proklet bio!
Nalune, nanule, nalule — vrsta
drvenih natikača
Nam — glas, popularnost
Nama — pismo, dopis
Namaz — muslimanska molitva
koja se obavlja pet puta na dan
u određeno vrijeme
Namus, namuz — čast, čestitost,
poštenje
Nana, nena — baka, očeva ili
materina mati
27 Narodni humor i mudrost Muslimana 417
Nasuliti (se) — izmiriti se, pomi­
riti se, nagoditi se, naravnati se
Nebaht — nesreća, zao udes
Nefer — običnik vojnik, vojnik-
-pješak
Nesul — porijeklo
Nićah — brak, vjenčanje, gotovina
koju muž daje ženi prilikom
sklapanja braka
Nijet — namjera, nakana, naum
Nimet — božja blagodat, božji
dar; hljeb
Nišan — cilj, meta; biljeg, znak
na tijelu, madež; orden, odli­
kovanje; nadgrobni kamen na
muslimanskom grobu
Nizam — regulama vojska u tur­
skoj carevini
Nobečija — stražar, redar
Nobe-šečer — kandirani, žuti šećer
Nokta — tačka
Nushadžija — spravljač zapisa,
amuleta
Nur, nurak — svjetlo, svjetlost,
svježina; plamen koji se javlja
na grobovima pobožnih (narodno
vjerovanje)
Nuto — eno, gle
O
Obeznaniti se — onesvijestiti se
Obispatiti — posvjedočiti
Odadžija — sobar, sobarica, po­
služitelj
Odaja — soba
Odžak — dimnjak; ognjište; kuća,
dom; porodica, koljeno, rod be­
govska kuća uvijek otvorena za
putnike namjernike
Odžaklija — soba, prostorija koja
ima ognjište sa zidanim dim­
njakom
Ograjisati, ograisati — nagaziti na
čine; naići na kakvu neprijat­
nost, na zlo udariti, nastradati
Ograš, ogroš — borba, okršaj
Ojsadile od ejsadile — sretno
Oka — stara mjera za težinu,
Okahariti (se) — ožalostiti (se),
snužditi (se)
Oklagija — obli štap za razvija­
nje jufke
Okomo — osorno
Okuisati — pozivati na molitvu
Opepeliti — progovoriti
Opharčiti se — istrošiti se
Orđaga — aga ordije; visoki čin u
janjičarskoj vojsci
Ordija — vojska, armija u turskoj
carevini
Orta — sredina, središte; mejdan,
pozornica; srednji
Osanisati se — dosađivati se
Osejiriti, osejriti — razgledati,
pregledati
P riti se
Pače, pača — nožica, pihtija, hla­
detina
Padišah — car, vladar
Pafte, pavte — spone, kopče
Paj — dio
Pa ja — položaj, čin, čast, stepen
Parmak — gruBo otesana daska
ili letva koja služi za ogradu
Paša — visoki vojni dostojanstve­
nik u rangu generala
Pašalija — čovjek u službi paše
Patisati — zastati, prestati, smi­
riti se
Pazar — pijaca, pijačni dan; ku-
prodaja, trgovanje
Pazar-bula — trgovka
Peča — koprena na licu
Pehlivan, pelivan — akrobata na
žici ili užetu
Peik, pejik — glasnik, kurir; brz,
okretan
Pejgamber — božiji poslanik, pro­
rok Muhamed
Peke, peke džanum — po volji,
kako želiš
Pendžer — prozor
Penga, penjga — slika, portret
Perde, perda — zavjesa, zastor na
prozoru, veo, pregrada, zaklon
Pervaz — ograda, okvir, optok;
drveni okvir za vrata ili prozore
Peškeš, peščeš — dar, poklon
Peškir, peščir — ručni otirač,
ubrus, marama
Peštemalj — zastirač kojim se
kupač zastire u hamamu
Pijade — pješak, vojnik-pješak
Pilav, pilar — jelo od dinstane
riže
Pirinč, pirindž — žuta bronza
Pirlitanke — duge izvezene puške
Piru ihtijar — čovjek u dubokoj
starosti
418
Pišman (se učiniti) — pokajati se,
odustati
Pišmaniti se — predomišljati se
Pod taman — potpuno
Poharčiti — potrošiti
Ponajlak — polako
Popišmaniti se — promijeniti
mišljenje
Populan — ukrašen pulama-žutom
dugmadi od kovine
Poredžija — poreznik
Posuliti (se) — pomiriti se, izmi­
Porkulja — svinja
Preteslimiti — predati nešto dru­
gom
Priuza — špaga za vođenje govo-
četa
Promuhabetiti — porazgovoriti
Provaziti — progovoriti
Prtljati — seliti, putovati
Puli, purli, pulali — ukrašen
malim žutim ili srebmastim du-
gmadima od kovine
Pusat, puset — oružje; konjska
odora
Pustekija, pustećija — prostirač
od kože bravčeta s krznom
Pusula — cedulja, pisamce, potvrda
Putalj — konj bijelih nogu do
koljena
R
Rabim, rabum Alah — gospode
bože, na svemu ti hvala!
Rade, rada — pauk
Raf, rafa — polica, pregrada u
ormaru ili stalaži
Rahat — zadovoljan, miran, spo­
kojan
Rahatluk — zadovoljstvo, sreća
Rahmet — božja milost, pokoj
Rahmetile, rahmetejle — pokoj
duši umrloga
Rahmetli — pokojni
Raht — konjska oprema, nakit
konja
Rahvan — vrsta konjskog hoda,
dresirani kas konja
Rakam — brojka, račun
Ramazan — mjesec posta kod
muslimana
Rećat — dio muslimanske molitve
— namaza
Refena — zajednički trošak ravno­
mjerno raspoređen
Rehum — zalog
Reis, reisul-ulema — vrhovni vjer­
ski poglavica muslimana u Ju­
goslaviji, prvosvećenik
Renjak, renk — boja, izgled
Resum — taksa, porez
Rešma — lančić, mreža, mrežasti
vez
Rešmanlija, rešmalija — uzda sa
rešmama, navezena, nakićena
Revan, tahterevan — nosiljka u
obliku zatvorenih kočija
Rezačije — grožđice, rozine
Rezil — osramoćen, obrukan, bla­
miran, ponižen
Reziliti — zasramiti, ružiti
Reziluk — sramota, bruka, bla­
maža
Ridžal — dostojanstvenik, velikaš,
odličnik
Rimluk — zapadno kršćanstvo,
domen rimskog pape
Rozi mahšer — onaj svijet
Ruhsat — dozvola, dopuštenje
Rušpa — mletački dukat, cekin,
zlatnik
S Saruk — čalma
Sabah — zora, jutro
Sabahile — ranim jutrom
Sabi, sabija — dijete, maloljetnik
Sabur — strpljenje
Sač — željezni ili zemljani poklo­
pac pod kojim se na ognjištu
peče hljeb
Sačak — isturena streha preko
zida
Sadaka — milostinja
Sade — čist, pravi, bez primjese
Sadrazan, sadrazem — veliki vezir
Saf — red, špalir
Safađeldum — dobro došao
Sagrdžija — kožar
Sahan — bakrena zdjela, tanjur
Sahat — sat, ura, čas
Sahi — istinito, tačno
Sahibija — gospodar, vlasnik, po­
sjednik
Sahtijan — prerađena kozja koža,
obično crvene ili žute boje
Sahtli — neveseo, brižan, mučan
Saija, sahija — glasnik, vjesnik,
knjigonoša
27* 419
Saja — vrsta deblje čohe
Sajali — od čohe napravljen
Sajvan — šator; kišobran, sun­
cobran
Sakat — bogalj, invalid
Sala — nosila; žalovita objava,
učenje mujezina s munare kad
netko umre
Saladžak — život, zdravlje
Salt, salten — samo; sama
Samsar, sansar — kuna bjelica,
bjelka od čijeg se krza prave
ćurkovi
Samur (kapa) — kapa od kunina
krzna
Samurli — napravljen od kunina
krzna
Sanćim, sanći — tobože, bajagi
Sanduk-emin — upravitelj blagajne
Sandžak — zastava, bajrak; oblast,
okružje
Sandžak-bajrak — glavni bajrak
sandžaka
Sandžakli — sa zastavom
Sandžija — probodi, žiganje unu­
tar tijela
Sanki — na priliku
Sarač — sedlar
Šaraj — dvor, palača
Saranzade — češnjaković
Savat — graviranje u metalu
Sedefli — optočen, ukrašen se­
defom
Sedžda, sedžde — spustiti se ni-
čice u molitvi, namazu i pri tom
čelom i nosem dodirnuti tlo
Sef (biti) — pogriješiti, zabuniti se
Sefađelđija — dobrodošlica
Sefer — put, putovanje, ratni
pohod, rat
Sefte — početak, uvod; prvi dnev­
ni pazar
Seir, sejir — gledanje, razgledanje,
promatranje
Seiriti, sejiriti — promatrati
Sejiz — konjušar
Sejizbaša — glavni konjušar, sta­
rješina konjušara
Sejmen — pripadnik jednog roda
janjičarske pješadije
Sejsana — natovaren konj s dje­
vojačkom opremom
Selam — muslimanski pozdrav
Selamet — spas, spasenje, povolj­
no stanje
Sende — također
Senet — isprava, dokument
Sent, semt — kraj, strana; zavičaj,
rodni kraj
Sepet — košara
Serasker, serašćer — glavni vrhov­
ni komandant
Serbez, serbes — slobodan, smion;
slobodno, bez straha
Serdar — glavar, starješina zapo­
vjednik
Serdžada, srdžada — prostirač,
mali čilim na kojem muslimani
klanjaju namaze
Sergija — izložba, mjesto gdje se
nešto izlaže
Serhat — krajina, pogranični kraj,
granica
Serhatlija — krajišnik, graničar
Sermija — glavnica, kapital; trgo­
vačka roba; imovina koja se po­
sjeduje
Sesli — razgovoran
Sevap — dobro djelo koje zaslu­
žuje božju nagradu
Sevdah — ljubav, ljubavna čežnja,
ljubavni zanos
Sevdisati — ljubiti, voli ti, milovati
Sevep, seveb — uzrok
Sevepli ruke — sretne ruke
Sibjan, sibljan — djeca, nedorasla
kućna čeljad
Sibjan mualim — učitelj
Sićan — mišomor
Sihir — čarolije, mađije, čini
Sijaset — kazna; mnoštvo, mnogo
Sikter — gubi se
Sikterisati — otjerati
Silah — oružje
Silihtar, siliptar — čuvar i njego­
vatelj oružja kod paše ili vezira
Simit — bijeli okrugli kruh
Sindžir — lanac
Sindžirli — s lancem, na lancu
Sinija — niska okrugla trpeza,
sofra
Sinle — šamar
Sirat-ćuprija — most iznad pakla,
po kura’nu tanji od dlake a
oštriji od sablje
Sirbaz, sihirbaz — vračar, gatar,
čarobnjak
Skemlija, šćemlija — stolica
Skuisati — lipsati
Smarlaisati — naručiti
Smraziti — ocrniti
Sobet, sohbet — razgovor, zabava,
sijelo
420
Sofa — trijem, uzdignuti prostor;
hladnjak
Sofra — trpeza, sinija
Softa — učenik medrese
Sohbet, sobet — razgovor, sijelo
Soj — pleme, rod, porijeklo
Sokak — ulica
Soluf — uvojak, zalizak kose
Somun — okrugli pekarski kruh
Sorguč — perjanica, čelenka
Spahija — posjednik timara, spa-
hiluka; bolje stojeći seoski do­
maćin
Spahiluk — feudalni posjed, leno
Srčali — staklen
Srča — staklo
Srg — duga motka ispod stropa o
koju se vješa odjeća
Srklet — nervoza, uzrujanost, uz­
nemirenost
Srma — srebro
Srmali — srebren
Stambol — Carigrad
Subaša — nadzornik imanja age;
gradski nadzornik
Sul, sulh — nagodba, pomirenje
Sultan — car, vladar
Sultanija — carica
Suluć — pokret, pohod
Sumbul — cvijet
Sunet — obrezivanje muslimanske
djece
Sunetiti — obrezivati
Sungija, sunđija — bodež, bajonet
Sura — red, linija, redak u knjizi
ili pismu
Suret, sure — slika
Surgun — progonstvo, izgnanstvo
Surma — kozmetička boja za po­
dvlačenje ispod trepavica
Surmelijast — srebrnast
Surudžija — gonič, pratilac onih
koji su nosili carske fermane
Suval, sual — pitanje, upit
Suvaldžija, sualdžija — ispitivač
$
Šadrvan — vodoskok s bazenom
od mramora ili betona
Šah — kralj, car
Šahidola, šahitola — neka ste
svjedoci
šahin — soko dresiran za lov
Šahin-bedevija — bedevija brza
poput sokola
Šait od šahit, šahid — svjedok
Šalvare — hlače
Sam — Damask
San — slava, dostojanstvo, ugled
šargija — vrsta tambure
šart — uvjet, osnovna stvar bitni
element
šašijast, sašijokast — razrok, ški-
ljav
Šćemlija, skemlija — stolica
Šefaik geldum — u boljem te
našao
šeftelija — breskva
šehadet — svjedočenje, svjedo­
čanstvo
Šeih, šeh — starac, starješina te­
kije, prvak derviša
šejtan — đavo, vrag;
Šejtanluk — vragolija, obješe-
njastvo
šeher — grad
šehislam, šejhul-islam — najsta­
riji vjerski dostojanstvenik
Šehit, šehid — mučenik, onaj koji
gine junačkom, smrću u borbi
za vjeru
Šehr — mjesec
Šehzade — carskog porijekla, car­
skog poroda
šen, šenli — veseo, raspoložen,
nasmijan
Šenboj, šeboj — cvijet »noćni
miris«
šenikota — golotinja
Šenluk — veselje;
šenli — veselo
šer — smutnja, zlo
Šerbe — voda s medom ili sirupom
Šerif — častan, plemenit, poštovan
Šerijat — muslimanski vjeroza­
kon, islamski propis, islam
Ševak, šefak — odsjev, sjaj crve­
nilo na nebu
Šičar — korist, dobitak, plijen
šika — varak, suho zlato, pozlata
Šikli — pozlaćen
Šilte. šiljte — vuneni dušečić za
sjedenje
šimšir — biljka, jedna vrsta uk­
rasnog grmlja
šinik — mjera za žito
šiša — boca
šiše — tavanica
Štica — daska, greda
šubha — sumnja
Šućur — hvala bogu!
421
T
Tabak — kožar, koji štavi, učinja
kožu
Tabija — isturena kamena utvrda
odakle pucaju topovi
Tabijat — urednost, pedanterija
Tabir — tumačenje, osobito sna
Tabudžija — majstor koji pravi
mrtvačke sanduke
Tabut — mrtvački sanduk
Tahkik — ispitivanje, provjera­
vanje
Tahmin — pretpostavka, procjena
od oka
Taht — prijestolje
Tahta — daska
Tajin — obrok, sljedovanje
Taksirat — nesreća, nedaća
Takum — pribor, servis, oprema
Takvim — kalendar
Talambas — bubanj
Talik — pismo
Talkim — uputa umrlome
Talum — poučavanje, vježba
Taman, tamam — upravo, potpuno
Tapija — vlasnička isprava na ne­
kretninu
Taš —' kamen
Tašlihan — kameni han
Taze — svjež, nov
Tebdil, tevdil — prerušavanje,
maskiranje
Teferič — izlet, odmor u prirodi,
provod
Tefter — bilježnica, registar, pro­
tokol
Tefterdar — šef financija
Teftiš — inspekcija, izviđanje,
pregled
Tekija — zgrada derviša u kojoj
vrše obrede
Tekmil — dopuna, izravnavanje
Telal — javni objavljivač, dobošar
Temena, temenah — pozdrav ru­
kom
Temesuk — potvrda
Temre — koplje
Tenhan, tenhanluk — samoća,
osama, dokolica
Tepa — brežuljak, brdašce, uzvi­
sina
Tepeluk — ženska kapa okićena
niskama dukata ili bisera
Tepsija — okrugli bakreni ili
emajlirani sud
Teravija — večernja molitva uz
ramazan
Terdžuman — tumač, prevodilac
Terezija — ručna vaga
Terluci, terluke — papuče zlatom
izvezene
Terterivan, tahtirevan — nosiljka
u obliku kočije
Tertib — red, poredak, raspored
Terzija — krojač
Terzijan — trzalica tamburice
Teskera — pismo, pisamce
Teslim — predaja
Teslimiti (se) — predati se
Tespih — brojanica
Teste — svežanj od deset komada
Testera — pila
Testija — zemljana posuda za
vodu
Testir, testijer — dozvola, dopuš­
tenje
Tevabija — pratnja, pristalice
Tevećelija — naivčina, luckast
Timar — njegovanje čišćenje
Tirjaćija — strastveni uživalac
droga ili drugog
Tiriplika — svileni lonac
Titiz — škrtac
Tokmak — malj, glavat komad
drveta poput topuza
Topal — hrom
Topuk — peta cipele ili čizme
Topuz — buzdovan
Tozluci, tozluke — dokoljenice od
čohe ili sukna
Traga — koljeno
Trempe — bubanj
Tufegdžiluk — puškarski obrt
Tufekčija — puškar
Tug — čin, znak pašinskog do­
stojanstva
Tugišah — cvijet »carska kruna«
Tukac — puran, ćuran
Tulum — mješina
Tulumiti — tući
Tunja — zidarska uzica
Tura — monogram, grb; svitnjak;
snopić svile za vez
Turali-ferman — ferman sa sultan­
skim grbom
Turbe — mauzolej, natkrivena
grobnica
Tumadžija — rod janičara; dre­
ser ždralova za lov
Turundža — vrsta naranče
Tutundžija — duhandžija
Tuzga — nečistoća, prljavština
422
U
Učkur — svitnjak
Ugur — sreća
Uinćariti — zanijekati
Ujagmiti — ugrabiti
Uisati, ujdisati — dolikovati, pri­
ličiti, pristajati
Ujdurisati — udesiti, urediti pri­
praviti
Ukabuliti — pristati, usvojiti
Ulak — glasonoša, kurir, poštar
Ulćer od ulće — država, zemlja,
teritorij zemlje
Ulema — učenjaci, svećenstvo
Upengati — uslikati, uvesti
Urdin — orden
Ureziliti — osramotiti
Urgan — uže, konopac
Uraek — mustra, uzorak, obrazac
Usulane — pristojno, pametno
Utija — pegla
Utiti — odebljati
Uvakufiti — dati u dobrotvorne
svrhe
Uzdurisati — nabaviti
V
Vada — termin, rok
Vaiz — propovjednik, predikator
Vajhaluna — teško njemu
Vakat — vrijeme
Vakti-sahat — smrtni čas, smrt
Vakuf — zadužbina
Vala — veo, koprena
Valahi — bogami
Valija — guverner pokrajine u
bivšoj Turskoj
Varak — staniol, pozlata
Varakli — pozlaćen
Varičak — zdjela
Vasijet — oporuka
Vaz — predika, govor
Većil — punomoćnik, zastupnik
Vehdo, vehto — staro, poderano
Vezir — guverner pokrajine, up­
ravnik vilajeta
Vilajet — provincija, pokrajina
Z
Zabit — oficir, zapovjednik
Zabun — mršav, slab, bolan
Zaduniti — ugasiti
Zainćariti — zanijekati
Zahalakati — zavikati, zagalamiti
Zahmet — trud, napor, teškoća
Zahira — hrana
Zahmuriti — zagnjuriti
Zambak — krin, ljiljan
Zaokuisati — početi oglašavati
početak molitve
Zapt — stega, red, poredak
Zaptija, zaftlja, — redar, policija
Zaptiti — držati red, stegu
Zar — zavjesa, zastor, nošnja mu­
slimanske žene
Zarar — šteta, gubitak
Zatuzgati — zaprljati
Zeher — otrov
Zejtin — ulje
Zeman — vrijeme
Zembilj — torba
Zenđija — bogataš
Zenđil — bogat
Zerdast — žutkast
Zerdav — kuna zlatica, hermelin
Zerde — slatko hladno jelo
Zevak — uživanje, slast; blago­
stanje
Zgodan — bogat
Zijafet — čast, gozba
Zijan — šteta
Zijaniti — izgubiti, štetovati
Zijaret — posjeta
Zindan — tamnica
Zinet — nakit, ukras
Zor — sila, snaga
Zoran — silan, junačan
Zorba — nasilje, teror
Zuđurt — siromah, bez pare di­
nara
Zulum — nasilje, nepravda
Zulumćar — nasilnik
Žurna — vrsta svirale s veoma
jakim piskavim glasom
ž
žaka — vreća
 STVARNOST
Zagreb, Rooseveltov trg 4

Tehnički urednik
Svetozar Domić

Korektor
Milena Topalović

Br. M. K. 411