MARIO PETRIĆ

Porijeklo stanovništva

ORIGINE DES HABITANTS

GEOGRAFSKI PREGLED

Imljani su planinski predio 15 km zračne linije sjeverozapadno od planine

Vlašića i grada Travnika. Predio leži između rijeke Ugra sa zapadne i jugozapadne
strane, Kobiljske rijeke i potoka Zmajevca na sjeveru i Ilomske rijeke sa istočne strane.
Cijeli ovaj rubni pojas Imljana ispresijecan je dubokim riječnim i strmim kosama tako
da su visinske razlike velike. Nadmorska visina u dolini Ugra kreće se između 550-600
m, u toku Ilomske rijeke oko 600 m. dok je srednja, apsolutna visina centralnog dijela
Imljana 1100 m. Ove visinske razlike znatno su ublažene u dolini Zmajevca na njegovoj
istočnoj, izvorišnoj, strani prema naselju Zlovarići u Vlatkovićima, gdje šumski predio
Potkres pravi kontinuirani morfološki nastavak između Imljana i Petrova polja na
istoku. Premda su Imljani u velikoj mjeri izolirani od susjednih predjela: Pougarja,
Korićana, Kobilje (osim spomenute sjeveroistočne strane) i ogranaka Vlašića, ipak se
jednim dijelom mogu uvrstiti u areal te planine, i to kao njen krajnji, sjeverozapadni
nastavak, dok bi sjeverni dio Imljana trebalo više povezati sa karstnim platoom Ravne
vrhovine.
Komunikacije sa najbližim varoškim i gradskim naseljima su izrazito slabe, te se
koriste jedino pješačke staze. Najbliži i ujedno najfrekventniji put je onaj do Šipraga,
koji vodi preko zaseoka Zlovarića u Vlatkovićima i šume Brestovače.
Put prema Travniku prolazi preko naselja Pušića (u Imljanima) na Ilomsku
rijeku; odatle uzvodno dolinom Ugra do pod Vitovlje, zatim na Gostilj i Turbe. Put
prema Skender-Vakufu vodi preko Vujnovića u Imljanima, Kobilje i Borka, dok onaj
koji vodi u Jajce prolazi preko sela Orašca, planine Ranče i Dnoluke. Tek u posljednje
vrijeme (od 1958. god.), zbog lakše eksploatacije šume na ovom području, izgrađuje se
bolja šumska cesta koja će od Turbeta preko Korićana prolaziti na Ilomsku rijeku (jedan
njen dio od Korićana do Petrova polja je dovršen). Svakako da će ova cesta, kojom se
predviđa saobraćaj motornih vozila, povoljno uticati na uspostavljanje jačeg kontakta
Imljana sa privredno razvijenijim naseljima.
Iako su Imljani stočarski kraj, ni zemljoradnja nije sasvim zapostavljena.
Uzgajaju se isključivo one kulture koje su neophodne za prehranu stanovništva i stoke.
Oko 70 % od cijelokupne površine Imljana otpada na pašnjake i obradivo zemljište, dok
je ostali dio pokriven crnogoričnom šumom, pretežno smrčom, a na nižim i prisojnim

1
stranama preovlađuje listopadno drveće. Iz narodnog predanja stanovništva može se
zaključiti da je šume u prošlosti bilo više; na to upućuju i nazivi za pojedine lokalitete
kao, npr., ″Krčevine″.
Imljani se kao selo spominju u području Vrhovina već polovicom XVI vijeka.
Kako se iz podataka vidi, tada su Imljani brojili 14 kuća, među kojima je bila i 1
muslimanska. Ovi podaci su ujedno i najstariji pomen o Imljanima u srednjem vijeku.1
Noviji podaci su statistički popisi stanovnika iz vremena austro-ugarske okupacije. Prije
popisa stanovništva Bosne i Hercegovine 1885. god.,Imljani su zabilježeni kao općina
(džemat) Imlani (okrug Travnik, kotar Jajce) u čijem se sastavu nalazilo 12 sela; od tih
sela samo su: Benići, Đenići, Makarići i Ponorci su sa područja današnjih Imljana, i
brojili su ukupno 671 stanovnika.2Isti broj stanovnika vidi se i iz Šematizma
pravoslavne mitropolije i arhidijeze dabro-bosanske za 1882. godinu.3Tu se spominje i
55 kuća. Ponovnom popisu stanovništva iz 1948. god., Imljani su imali 2019
stanovnika.4Ovaj broj stanovnika odgovara približno i današnjem stanju, a broj kuća
kreće se na 226, uračunavši tu i Petrovo polje, koje se za vrijeme II svjetskog rata
počelo naseljavati imljanskim stanovništvom. Prilikom nove administrativne podjele
1955. god., Imljani potpadaju pod nadležnost NOO Šiprage, srez Banja Luka. U
Imeniku mjesta iz te godine, pored Imljana spominju se još Benići, Đenići, Makarići,
Ponorci i Vujnovići.5Ova naselja se ne spominju u najnovijem Imeniku mjesta 1960.
god.; spominju se samo Imljani. Novo sjedište NOO je Kotor-Varoš, a sjedište sreza je
Banjaluka.6
Iz gornjih podataka može se uočiti da pojam Imljana u administrativnom pogledu
nije bio isti. Najstariji podatak (iz XVI vijeka) tretira ih kao selo, šematizmi i austro-
ugarski popisi kao veću administrativnu jedinicu –općinu, u okviru koje se nalaze sela.
Međutim, narodno shvatanje pojma sela, sasvim je drugačije i različito se interpretira.
Tako npr., ako se Imljanac nalazi izvan imljanskog područja, on će tom prilikom
Imljane smatrati kao selo; ako se pak nalazi u Imljanima, onda se pojam sela odnosi
samo na naseljene dijelove. Imljani su u tom slučaju širi pojam, neka vrsta predione
cjeline.
Naseljeni srpskim stanovništvom ijekavskog govora, Imljani, zajedno sa
susjednom Kobiljom, Vlatkovićima i Gornjim Korićanima, predstavljaju jednu širu

1
Tapu defter No 415. Original u Arhivi predsjedništva Vlade u Instanbulu. Prevod mi je stavio na raspolaganje N.
Filipović, docent Filozofskog fakulteta u Sarajevu.
2
Ortschafts und Bevölkerungs-Statistik von Bosnien und der Hercegovina. (Popis od 1. maja 1885. god.) Sarajevo 1886,
str. 198.
3
Šematizam pravoslavne mitropolije i arhidijeze dabro-bosanske za godinu 1882. Sarajevo 1882, str. 34.
4
Konačni rezultati popisa stanovništva od 15. marta 1948. godine. Kw.IX. stanovništvo po narodnosti, Beograd 1954, str.
426.
5
Imenik mesta (Pregled svih mesta i opština, narodnih odbora srezova i pošta u Jugoslaviji), Beograd 1954, str. 426.
6
Imenik mesta (Pregled svih mesta, opština, narodnih odbora srezova i pošta u Jugoslaviji), Beograd 1954, str. 426.

2
etnićku grupaciju. Od spomenutih sela izdvajaju se jednom specifičnošću: zajedničkom
slavom sv. Simeuna Bogoprimca.

PREDIO U PROŠLOSTI

Da je područje Imljana bilo naseljeno još u prahistorijsko doba ne može se sa

sigurnošću tvrditi jer iz tog vremena nema nikakvih ostataka koji bi to potvrdili. Ipak,
na temelju same konfiguracije ovog kraja mogli bismo pretpostaviti da je jedan dio
sjevernog, a naročito južnog i zapadnog dijela, mogao biti pogodan za stvaranje, ako ne
stalnih, a ono privremenih naselja. Južni i zapadni krajevi Imljana dopiru do rijeke Ugra
i kao prisojna strana odlikuju se blažom klimom. Veće količine vode (izvori, rijeka
Ugar) daju i povoljnije uslove za obrađivanje zemljišta. Strme kose, koje u većini
slučajeva završavaju ravnim površinama-platoima, pogodne za podizanje naselja.
Sasvim u blizini, podoru srednjovjekovnog grada Oštrca, jedan putopisac iz prošlog
stoljeća spominje veliki broj ulomaka od nekakvih posuda,7a tu je i pronađen i jedan
dobro sačuvani bronzani kelt.8
Na sjeverozapadnoj strani Imljana, u zaseoku Vujnovićima, seljaci pričaju da
prilikom kopanja nailaze na kamene bruseve, a nad Zmajevačkim potokom,
sjeveroistočno od Grubača, diže se jedna pećina, za koju pričaju da je služila kao
sklonište od kuge. Nismo bili u prilici da provjerimo priče seljaka iz Vujnovića kao i da
pregledamo spomenutu pećinu, ali bi bilo sasvim moguće da se u tom dijelu Imljana
naiđe na tragove najstarijeg stanovništva. Cijeli taj kraj, koji se preko Zmajevačkog
potoka vezuje za Vlatkoviće i Kobilju, pogodan je za razvitak i stalnijih naselja,
naročito gradinskog tipa. Na žalost, u svim spomenutim predjelima nisu vršena
arheološka istraživanja, koja bi jedino mogla potvrditi ili odbaciti naše pretpostavke.
Na širem kompleksu oko planine Vlašića, u krajevima oko Turbeta, arheološka
ispitivanja su pokazala da su ti predjeli u prahistorijsko doba bili gusto naseljeni. J.
Korošec je samo u travničkom okrugu registrirao 42 gradine, za koje smatra da nisu
bile samo pribježišta (refugium) u slučaju opasnosti, nego da su služile kao stalna
naselja. Naročito je značajna Crkvina kod Turbeta, koja, kao što je utvrdio Korošec,
pripada ranoj fazi bronzanog doba, odnosno sloju tzv. slavonske kulture.9
Arheološka istraživanja u okolici Turbeta i dolini Lašve pokazala su da je ovaj
teritorij u rimsko doba bio gusto naseljen. Ta naseljenost je vjerovatno uslovljena
bogatstvom nanosa zlatonosnog pijeska u rijeci Lašvi, koja se po tome naročito ističe
među bosanskim rijekama.10U prilog tome govore i ostaci rimskih fortifikacija kod

7
vi}, Listovi o Bosni, »Bosanski prijatelj« sv.IV, Sisak, 1870, str. 73.
8
S. Sielski, Arheološki nalasci u okolici Travnika i Žepča, GZM XLIII, 1931, STR. 11.
9
J. Korošec; Travnik i okolina u prethistorijsko doba, GZM NS IV-V, Sarajevo 1949-50, str. 263-4.
10
A. Hoffer, Zlato i druge rude u travničkom kotaru, GZM IX, 1897, str. 413-423.

3
Turbeta i Dželilovca gdje je konstatirana radinost na ispiranju zlata.11Krajem prošlog
stoljeća u Šipragama su pronađeni znatni ostaci iz rimskog vremena. Radimski drži da
je tu morala postojati jedna veća rimska naseobina. Na temelju pronađenog materijala,
on je utvrdio i postajanje jedne kršćanske bazilike iz rimskog doba. Isto tako, u Podbrđu
su ustanovljeni ostaci rimskih građevina.12
U narodu se očuvalo mnogo predanja o bijegu Crne kraljice sa Vlašića.
Zanimljivo je da se pravac njenog kretanja često podudara sa trasom rimskih cesta koje
su sada napuštene ili su obrasle šipražijem. Takvih koincidencija našlo se i u ostalim
dijelovima Bosne. One ponekad mogu da posluže kao indikator za traženje starih
komunikacija, kao što je slučaj i sa nazivom za razne prahistorijske, rimske i
srednjovjekovne lokalitete (Gradina, Crkvina, Gradac, Grad i sl.), a što je već i praksa
arheloga potvrdila.U našem slučaju radi se o predanju koje govori da je Crna kraljica
bježala sa Vlašića, zapravo od Bile na Šiprage. Put je vodio preko Vlašića na Petrovo
polje, a odatle u Šiprage. Gotovo istu priču zabilježio je u prošlom stoljeću Hoffer. On
kaže: »dosta je osnovano mnijenje, da je od Zenice preko Stranjana vodila rimska cesta
i svijet kazuje o staroj kaldrmi u šumama visoko nad Bilom, po kojoj se može hodati na
Vrbanju...«13.Premda taj kraj nije ispitan, E. Pašalić pretpostavlja da bi mogla u tom
pravcu postojati rimska komunikacija koja bi kao jedan krak izlazila na Banjaluku.14
Osim navedenih podataka, drugih tragova o rimskim naseljima i komunikacijama
nije se moglo naći na imljanskom području i u okolici. Jedini vidljivi ostaci, koji
pripadaju kasnijem vremenu su male srednjovjekovne nekropole na južnoj i
jugozapadnoj strani Imljana. Koliko god one izgledaju usamljeno, može se primjetiti da
pripadaju jednom velikom i dugom nizu srednjovjekovnih nekropola, koje se pružaju od
okolice Travnika preko Turbeta, dolinom Ugra (sa obje strane) i dalje na sjever. Na
veliko mnoštvo tih nekropola ukazala je P. Korošec, koja je vršila ispitivanja u okolici
Travnika do Korićana, južne granice Imljana.15Sjeverno od Korićana nisu vršena
ispitivanja.
Najpoznatija imljanska nekropola »Mramori« nalazi se na jednom platou između
Šodolovića i Novakovića kuća. Sastoji se od pet stećaka, od koji četiri pripadaju
pločastom tipu, a jedan »sljemenjak« između ovih zauzima dominantno mjesto. Danas
leži prevrnut; na dužoj vidljivoj strani nalaze se kao ukrasni znaci: stilizirani ljiljan, nad
kojim se na jednom kraju nalazi polumjesec, a na drugom, plastični krug.Nije
isključeno da je i druga strana stećka na kojoj on sada leži-ornamentirana. Osim
spomenutih ukrasa, na samom sljemenu (u sredini i na krajevima) isklesane su tri

11
E. Pašalić, Antićka naselja i komunikaciji u Bosni i Hercegovini. Posebno izdanje Zemaljskog muzeja, Sarajevo 1960,
str. 95.
12
V. Radimsky, Ostaci rimskih naseobina u Šipragi i Podbrđu za tim starobosanski stećci u Šipragi i uz Vrbanju u Bosni.
GZM IV. 1892, STR. 75-79.
13
A. Hoffer, Rimski natpis iz Fazlića, GZM V, 1893, str. 322-323.
14
E. Pašalić, nav. djelo, str. 24.
15
P. Korošec, Srednjovjekovne nekropole okoline Travnika, GZM NS VII 1952,

4
polulopte. Natpisa nema. Na pločastim stećcima nema nikakvih ukrasa. U neposrednoj
blizini nekropole, u jednoj stjeni, još i danas su vidljivi tragovi eksploatacije kamena.
Cijela nekropola dominira nad dolinom Ugra i Pougarjem. Druga nekropola se nalazi u
blizini Ugra, južno od Novakovića kuća. U narodu je poznata pod imenom »Đidalovo
greblje«. Sastoji se od 7 komada i sedrenih sanduka, bez natpisa i ornamentike.
Sjeverno od nje, na njivi ispod Makarića kuća, također se nalazi jedna nekropola od 5
stećaka. Stećci su amorfni i toliko obrasli žbunjem, da ih je bilo teško identificirati.
Sa lijeve strane Ugra broj srednjovjekovnih nekropola je daleko veći. Ta strana
nije ispitivana, ali prema podacima jednog putnika iz prošlog stoljeća, koji je prolazio
starim drumom kroz Pougarje, vidi se da je lijeva strana Ugra bila naseljenija. U
Donjem Orašcu spominje on mnoge starinske grobnice i stećke razasute po šumi, a prije
ulaska u Gornji Orašac, spominje jedno groblje od 6-7 stećaka koje narod zove »Vlaško
groblje«. U Kričićima također postoji groblje sa stećcima, a između Kričića i Jejića
nalazi se stari grad Korlač (Orlač) koji je razoren u doba Turaka.16
Jedan od najdominantniji položaja zauzima nekropola »Mramori« u Kobilji, na
900 m nadmorske visine, odakle se pruža vidik na veliki dio Pougarja, na Imljane,
planinu Ranču i okolicu Skender-Vakufa. Ta se nekropola sastoji od 10 stećaka, od
kojih 9 pripada pločastom tipu, dok jedan od njih, u obliku visokog sanduka, zauzima
istaknuto mjesto među ostalim i jedini je ornamentiran. Na dužoj strani toga spomenika
okrenutoj prema zapadu ističe se veliki plastični polumjesec u kome je smještena
također plastična kružnica, sa urezanim znakom krsta u sredini. Ovaj motiv najsličniji je
onome u Potkraju kod Travnika, gdje je isto tako predstavljen veliki plastični
polumjesec.17Položaj i oblik nekropole, kao i nekih drugih lokaliteta u blizini,
umnogome podsjeća na gradinska naselja. Pomalo iznenađuje činjenica da selo
Vlatkovići, koje se nadovezuje na Kobilju, nema, koliko se moglo ustanoviti, tragova
srednjovjekovnih spomenika, premda se pouzdano zna da su u srednjem vijeku bili
naseljeni. Možda je zapravo pravi centar Vlatkovića bili današnja Kobilja, koja je
samim svojim položajem kudikamo prikladnija za stvaranje naselja.
Ovom prilikom spomenut ćemo još i srednjovjekovnu nekropolu u D.
Korićanima, koji narod naziva »Grčko greblje«. Ona je dosta slabo sačuvana tako se
samo vide ostaci od nekoliko spomenika, koji svojim oblikom podsjećaju na krstove.
Ova nekropola mora da je doživjela veća razaranja, jer je prostor koji ona zaprema
daleko veći od broja očuvanih spomenika.18U blizini nekropole i južne granice Imljana,
vide se na jednom brijegu ostaci srednjovjekovne utvrde Oštrca.
Ovaj osvrt na smještaj nekropola u susjednim, graničnim krajevima Imljana
učinili smo radi toga da bismo bolje predstavili povezanost srednjovjekovnog naselja

16
vid, nav. djelo, str. 70-71.
17
P. Korošec, nav. djelo, str. 381.
18
Katolici iz G. Korićana drže »Grčko greblje« za svoje. Prema pričanju pravoslavnih seljaka iz D. Korićana, to groblje
posjećuju katoličke žene nerotkinje iz G. Korićana i na njemu se mole.«

5
južne strane Imljana sa ostalim predjelima koji se prostiru u jednom velikom nizu, od
Travnika dolinom Ugra.
Teritorij Imljana bio je u granicama stare župe Luke, koju pop Dukljanin
spominje polovicom XII vijeka u vezi sa osvajanjem Bosne od Strane Krešimira i
njegova ujaka.19Ovog Krešimira Šišić identificira sa hrvatskim kraljem Mihajlom
Krešimirom II (949.-o. 969.), a isto tako misli i Ćorović.20Pošto su opustošili Uskoplje,
Luku i Plevu (»praedaverunt Uscople et Luca et Pleva«), priča Dukljanin, bosanski ban
nepoznatog imena pobjegne u Ugarsku, a Krešimir zauzme cijelu Bosnu i zavlada
njome (»Cresimirus cepit totam Bosnam et dominavit eam«).21Iz ovog se može
razabrati da je župa Luka u prvo vrijeme bila u sastavu hrvatske državne teritorije. Ona
se prostirala na desnoj obali Vrbasa, istočno od Jajca, a ime joj se sačuvalo po svoj
prilici u današnjem nazivu predjela Dnoluka.22Kasnije župu Luku nalazimo u okviru
Donjih Krajeva (Partes Inferiores) koji se prvi put spominju 1244. god. u jednoj ispravi
Bele IV. Krajem tog stoljeća Donji Krajevi potpadaju pod vlast bribirskih Šubića, ali su
neposredni gospodari bili njihovi vazali Hrvatinići, čija je porodica na temelju feudalnih
odnosa držala ove krajeve. I kasnije, kada Hrvatinići dolaze u vazalni odnos prema
Kotromanićima, ovi krajevi ostaju u stvarnoj vlasti te porodice. Iz jedne povelje,
datirane 2. IV 1412. godine, doznajemo da je on gospodar Luke Hrvoje Vukčić, a knez
u njoj Milat Čučić iz Luke.23Nekoliko godina kasnije (1446.) spominje se u jednoj
povelji selo Vlatkovići, koje je sačuvalo uspomenu na Vlatkoviće, potomke Vlatka
Vukosalića, čiji je Otac Vukosav bio stric vojvode Hrvoja. Selo Vlatkovići pripadalo je
župi Luki, kao i Podstinje koje se spominje 1323. god.24Vjerojatno je, kao što smo to i
prije iznijeli, da su se Vlatkovići prostirali na teritoriji današnje Kobilje gdje su
sačuvani spomenici iz tog doba, a da su ime starog naselja prenijeli kasnije doseljenici
na kraj gdje se danas nalazi selo Vlatkovići.
U župi Luci bilo je mnogo utvrđenih gradova, među kojima su se isticali Bočac
(na lijevoj strani Vrbasa) i grad Komotin blizu Jajca. Uza sve to, oni nisu mogli
spriječiti provalu Turaka u župu Luku 1432. god. prilikom njihovog napada na
Hrvatsku. Tada su Turci u Luci zaplijenili veliki broj stoke.25U sukobima sa Turcima,
koji su učestali naročito pred prvo osvojenje Jajca 1463. g. pa do konačnog pada Jajca
1528. godine (kada je i župa Luka definitivno potpala pod njihovu vlast), Ovaj kraj
(Pougarje-Imljani) mora da je bio pod stalnim udarom Turaka. Pougarjem je prolazila
stara cesta, koja je iz Travnika vodila prema Banjaluci, a to je bio i najzgodniji put

19
F. Šišić, Letopis popa Dukljanina, Matica hrvatska, Zagreb 1950, str. 73.
20
F. Šišić, Letopis popa Dukljanina, Posebno izdanje SKA, kw. LXVII, Beograd 1928, str. 448.
21
Ljetopis popa Dukljanina, str. 73.
22
F. Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350-1416), Zagreb 1902, str. 4-5.
23
Isti, 4-5.
24
Đ. Mazalić, Kraći članci i rasprave, GZM NS IV-V, 1949-50, str. 229; M. Vego, Naselja bosanske srednjovjekovne
države, Sarajevo 1957, str. 93.
25
E. Fermexin, Acta Bosnae, Zagreb 1892, str. 138.

6
kojim su se Turci koristili prilikom svojih napada na Jajce. Zbog toga je vrlo
vjerovatno, da se veliki dio stanovništva ove oblasti, povukao u Hrvatsku i u predjele
izvan domašaja Turaka, a isto tako nije isključena mogućnost da su neki našli sklonište i
u planinskim predjelima Vlašića.
Tko su mogli biti stanovnici Pougarja, Imljana i susjednih krajeva? Možda bi
današnji smještaj etničkih grupa ove oblasti olakšalo odgovor na to pitanje. Pougarje ili
katolička župa Dobretići predstavlja kraj naseljen hrvatskim stanovništvom, koje se
obnavljalo čestim seobama s juga, iz Dalmacije. Starije stanovništvo, ukoliko nije
izbjeglo za vrijeme ratova sa Turcima, moralo se pretopiti u masi doseljenika. Parohija
Dobretići, kako se vidi iz šematizma Ordinis fratrum minorum, obnavljala se
stabilizacijom prilika u Bosni. Inače, ona se u okrugu jajačkom smatra jednom od
najstarijih. Matice je vodila od 1758. godine.26
Pored glavnine katoličkog elementa, spominje se vrlo mali broj muslimanskih i
pravoslavnih porodica.
S druge strane, pak, moramo voditi računa o jednoj seobi pravoslavnog
stanovništva, koje je zbog prodora Turaka napustilo svoju maticu negdje u Crnoj Gori,
Hercegovini i Staroj Srbiji i naselilo krajeve jajačkog banata27.Možda ovoj struji
doseljenika treba pripisati toponime u Pougarju kao što su Krčići i Krike, koji se još
1260. godine javljaju na Tari kao Kričani, a u pričama Drobnjaka-Kričkovići ili Krički,
koje su iz Jezera potisnuli preci Drobnjaka.28Turski izvori iz XV vijeka spominju u
kadiluku Mileševu (između gornjeg i srednjeg Lima i Tare) Kričku nahiju podijeljenu
u više džemata Vlaha.29 S tim u vezi, ne bismo smjeli odbaciti mogućnost da su ovi
krajevi bili nastanjeni i vlaškim, romanskim elementom. Na to nas, pored spomenutog
upućuje i samo ime Vlašić, na koje još upozorava Novaković,30a Skok to potvrđuje, kad
kaže da su se Vlasi širili pravcem »od Šapca preko Drine i Drinjače na Travnik«.31Oni
su mogli predstavljati vezu između Vlaha na istok, u Srbiji i onih u Hrvatskoj i
Dalmaciji.To što se nije sačuvalo više vlaških tragova u topografskoj nomenklaturi
Imljana može biti posljedica vrlo čestih promjena u stanovništvu ove oblasti, te su se
zbog toga stariji nazivi i mogli izgubiti.
U predanjima o starijem stanovništvu Imljana spominju se neki Bencuni koji su
stanovali u južnom dijelu, na mjestu gdje su danas Novakovići. Truhelka drži da su

26
Schematisimus almae missionariae Bosnae Argentinae-Ordinis fratrum minorum – pro anno MDCCCLXXVII,
Mostarini 1877, str. 87-88. Vidi još šematizam za 1887. i 1906. godinu.
27
C. Jireček, Staat und Gesellschaft V, Wien 1912, str. 56. –Opširnije o Kričima vidi: A. Luburić, Drobnjaci pleme u
Hercegovini, Beograd 1930, str. 17-19.
28
K. Jireček-Radonić, Istorija Srba, knj. I, Beograd 1952, str. 77.
29
H. Šabanović, Bosanski pašaluk, Naučno društvo BiH, Djela knj. XIV, Sarajevo 1959, str. 166.
30
S. Novaković, Selo, Glas SKA, XIV, Beograd 1891, str. 31.
31
P. Skok, Iz rumunske literature o balkanskim Vlasima, Glasnik skopskog nau~nog dru{tva, kw. III, Skopqe 1928, str.
302.

7
Bencuni potomci doseljenih Vlaha , koji su uspjeli sačuvati svoje porodično ime još iz
doba njihovih seoba.32
Nekoliko godina nakon konačnog osvojenja Bosne, u turskim defterima ne
spominje se župa Luka iako su Turci u teritorijalnoj podjeli osvojenih zemalja obično
zadržavali granice kao i imena starih župa i pripisivali ih svojim nahijama.
U prvo vrijeme nakon osvojenja, pa do četrdesetih godina XVI vijeka, bivša župa
Luka pripadala je brodskom kadiluku, a od 1540. do pred konac XVI vijeka–kobaškom
kadiluku. Poslije 1580. god. Jajce je postalo središte istoimenog kadiluka izdvajanjem
nahija: Jajce, Vinčac, Vrbanja ili Vrhovine i Trebova iz banjalučkog kadiluka. Prema
podacima koje navodi Šabanović, nahija Vrhovine zauzimala je istočni dio šireg
istoimenog predjela, koji je nazvan Ravna vrhovina.U ovom užem opsegu ona se
spominje prvi put 1562. godine. Središte nahije bio Skender-Vakuf.33
U jednom turskom defteru34spominje se nahija Ugar polovicom XVI vijeka.Ona
se svakako prostirala u porječju istoimene rijeke. Šabanović nije siguran da li je ova
nahija bila identična sa Vrhovinama ili je pak predstavljala posebnu nahiju.35U
spomenutom turskom defteru spominje se selo Imljan u području Vrhovina. Tu se
navodi da ovo selo ima 14 kuća (1 muslimanska). U istom defteru navodi se i selo
Koritan i mezra Ovča brv. Ova dva posljednja podatka potvrđuju naše mišljenje da pod
selom Imljan treba podrazumjevati današnje Imljane. Ovča brv je i danas predio u
blizini sastavaka Ilomske rijeke i Ugra (južna granica Imljana), a zatim Koritan bez
svake sumnje držimo da je to današnje selo Korićani. Prema tome, najstariji pomen
Imljana nalazimo u drugoj polovici XVI vijeka, i ujedno saznajemo da su u tom
vremenu bili naseljeni. Ovdje se najvjerojatnije radi o naselju filurdžija, vlaha-stočara,
koji se spominju u nahiji Ugru u vezi sa plaćanjem filurije.36

RAZVOJ NASELJA I PORIJEKLO STANOVNIŠTVA

Na temelju materijalnih ostataka nekoliko manjih srednjovjekovnih nekropola

može se sa sigurnošću govoriti o naseljenosti Imljana u doba prije osvojenja ovih
krajeva od strane Turaka. To se naročito odnosi na južnu i zapadnu stranu ovog
područja, gdje i nazivi za pojedine lokalitete upućuju na to da su na tom predjelu nekad
postojala naselja. Ispod Šodolovića kuća, u nepsrednoj blizini srednjovjekovne
nekropole »Mramori«, postoji lokalitet »Kućerine«. Predio je danas obrastao u šumu
tako, da sam naziv podsjeća na nekadašnje naselje. U blizini je izvor žive vode. Veliki

32
Ć. Truhelka, Studije o podrijetlu, Zagreb 1941, str. 41. – Vidi još: Vl. Skarić, Porijeklo pravoslavnog naroda u
sjeverozapadnoj Bosni, GZM XXX, 1918, str. 238, 234, 262.
33
H. Šabanović, nav. djelo, str. 185.
34
Tapu defter No 415. Šabanović drži da je ovaj defter nastao poslije januara 1575. g.
35
H. Šabanović, nav. djelo str. 185.
36
Vl. Skarić, župa Zemaljnik i stara nahija Zmijanje, GZM XLIX, sv. 1. 1937, strana 52.

8
je broj lokaliteta pod nazivom »Selište«. Mjesto gdje su danas kuće Novakovića, zove
se »Selište«, a tu su nekada živjeli i neki Bencuni o kojima govori narodno predanje.
Ispod Novakovića, kod Terzijine vode je »Đidalovo greblje« sa 7 komada kamenih i
sedrenih nadgrobnih spomenika, a na Makarićevoj njivi-»Selištu« vide se ostaci jedne
stare nekropole od 5 amorfnih stećaka. Priča se, da je »Goveđe brdo«, koje se nalazi
jugoistočno od spomenutih lokaliteta, bilo staro groblje u kojem su se pokopavali
nekakvi »Grci«, koji su imali i svoju crkvu u Ogradici, na Crnom vrhu (Danas se na
»Goveđem brdu« pokopavaju Pušići, Benići i Đenići). Predio iznad Goveđeg brda – od
Pušića do Benića – i danas se još zove »Selište«.37
Pada u oči da su najstarija imljanska naselja bila orijentirana na Pougarje.Isti je
slučaj sa Kobiljom na sjeverozapadu i Korićanima na jugoistoku od Imljana. Po svemu
sudeći, izgleda da su sva ta naselja bila nekada u tješnjoj vezi i u kontaktu sa naseljima
s lijeve strane Ugra. Strateški položaj tih naselja bio je povoljan. Zaleđe je bilo pod
šumom i, najvjerojatnije, bez komunikacija, a tamo gdje su postojali prirodni prolazi
nalaze se utvrđenja. Grad Oštrc na granici Imljana i Korićana, a na utoku Ilomske
rijeke u Ugar, štitio je prolaz u dolinu Ugra i Ilomske rijeke, kojom se moglo zaći u oba
naselja. Istu funkciju vršio je i grad Korlač (Orlač) između Kričića i Jejića s lijeve
strane Ugra; on je branio dolinu Ugra. Spomenuti drum Travnik-Banjaluka, kojim se
promet obavljao i u doba bosanskih vladara, prolazio je upravo Pougarjem. Veliki broj
naselja u srednjem vijeku, naročito u predjelu Karaula-Turbe, potvrđuje važnost ovog
puta koji je povezivao župe Lašvu i Luku, a nastavljao se dalje dolinom Vrbasa do
Banjaluke. Bez sumnje, i to je bio jedan od razloga, pored već spomenutih , zbog čega
su srednjovjekovna naselja na teritoriju Imljana bila orijentirana upravo na južnu –
jugozapadnu stranu koja gleda na Pougarje.
Nekoliko decenija poslije osvojenja župe Luke od strane Turaka (1528.) izvršen
je detaljan popis bosanskog sandžaka . U već spomenutom defteru, koji potiče iz
polovice XVI vijeka, spominje se selo Imljan u nahiji Vrhovini, sa 14 kuća (1
muslimanska). Da li je stanovništvo ovog naselja moglo pripadati starom,
srednjovjekovnom stanovništvu predturskog perioda, teško je utvrditi. S druge strane,
postavlja se i pitanje da li su najstariji rodovi današnjeg imljanskog stanovništva mogli
imati dodira sa stanovnicima onih 14 kuća, koji se spominju u polovici XVI vijeka.
Prema narodnom predanju najstarijih imljanskih rodova, predio koji je bio naseljen u
srednjem vijeku (južna i jugozapadna strana), ne spominje se nikad kada je riječ o
razvitku naselja današnjeg stanovništva Imljana. Jedino se spominju Bencuni, koji su
nekad živjeli na mjestu današnjih Novakovića kuća.
Naselja najstarijih imljanskih rodova nastala su u sjevernom dijelu pored
Zmajevačkog potoka, nasuprot Vlatkovićima. I najstariji rod u Vlatkovićima –
Zlovarići,nekada su živjeli u Rijeci kod Zmajevičkog potoka- na imljanskoj strani, a

37
Podatke o selištima saopštio mi je Nikola Pavković, kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

9
odatle su prešli na današnje mjesto. Neki ih i danas drže za Imljance. Iz narodnih
predanja o formiranju današnjih imljanskih naselja može se uočiti da je čitavo područje
Imljana u vrijeme naseljavanja bilo nenaseljeno, osim sjevernog dijela, na prostoru od
Grubača do današnjih Vujnovića. Na tom prostoru bile su prve kuće Benića,
Novakovića i Grubača, najstarijih rodova. Izuzetak su Đenići u jugoistočnom dijelu,
za koje nije utvrđeno da su tamo stalno živjeli, i Ponorci, koji su se doselili iz Đ e n ić a .
Općenito se smatra da su Grubači (11 kuća ) prvi doseljenici i da su oni najstariji
rod u Imljanima. Predak današnjeg Trifuna Grubača, Glišo, doselio se sa četvricom u
Karaulu više Turbeta. Odatle su, kako predanje kaže, pobjegli od Turaka i došli u
Imljane. »u same šume i pustinju«. Tu su stvorili veliki »imatak« (imetak). Međutim,
Turci ih i odatle protjeraju, a oni se nakon dužeg izbivanja po Vrhovini podijele:
dvojica mlađi odsele prema Odžaku, a Glišo, sa još dva brata vrati se u Imljane na staro
mjesto. Od njih su potekli svi današnji Grubači. Za Grubače je vezana priča o izgradnji
stare crkve – brvnare na Crkvenom brijegu. Crkva se prema predanju nalazila u Rijeci,
ispod pećine, bila je neugledna, a samo mjesto zapušteno. Jedan od poznatijih Grubača,
Adam, isposlovao je od vezira »ferman« da se crkva može podići na drugom mjestu.
Crkvu su onda prenijeli na brijeg iznad Rijeke i od tada se on prozvao Crkveni brijeg. O
starini crkve pričaju ne samo Imljaci, nego i Vlatkovićani koji kažu:»Crkva je stara
koliko i Imljani«. Premda se iz njihovih kazivanja osjeća ton pretjeranosti, ipak se može
uočiti nastojanje tih prvih doseljenika da imaju svoje svetište oko kojega će se okupljati
i držati zborove. Nije sasvim bez razloga što se podizanje crkve pripisuje Grubačima.
Grubači su jaka zajednica, čija je zadruga počela da se dijeli tek 1912. godine. Njima se
(uz Ponorce) pripisuje »da su starovnici i svojaci od postojanja«.38 Od Grubača potiču
Jovetići (3 kuće), koji su se izdvojili iz zajednice 1912. godine i po nekom Jovi uzeli
novo prezime.
Pada u oči da su i predanja o porijeklu najočuvanija kod Grubača. To se može
dovesti u vezu sa rzvijenom zadružnom tradicijom (kao što je slučaj i u drugim
krajevima), gdje se predanje jedino i moglo očuvati, za razliku od ostalih imljanskih
rodova, kod kojih je tradicija o porijeklu sasvim izgubljena.
Skarić u Grubačima (imljanskim) vidi predstavnike starog bošnjačkog
stanovništva, navodeći da se njihovo ime nalazi zabilježeno na nekoliko
srednjovijekovnih »mramorova« u Hercegovini, u Opličićima i Boljunima.39Međutim,
Grubače nalazimo na nekoliko strana u Crnoj Gori, gdje se spominju kao staro bratstvo.
Erdeljanović im nalazi trag u Brskutu, gdje se od starog stanovništva jedino znalo za
neke Grubače (Gurbače), koji su tu nekada živjeli, a kao sjećanje na njih navodi naziv:
Grubačeva pećina, Grubačev do.40U Donjoj Crkvici, u Pivi, Grubači znaju da su

38
M. Karanović, Nekolike velike porodične zadruge u Bosni i Hercegovini, GZM XLI, 1929, STR. 71.
39
Vl. Skarić, nav. djelo, str. 262.
40
J. Erdeqanović, Kuči, SEZb kw. VIII (Naselja knj. IV), Beograd 1907, str. 121.

10
porijeklom iz Drobnjaka,41a isto tako i oni Grubači koji žive u Liječevine, u kanjonu
Tare, znaju za svoje drobnjačko porijeklo.42
Prateći kretanje Grubača, nalazimo ih sada kao crnogorske doseljenike u Bosni.
Na Glasincu, pod imenom Zekovići, znaju da su im djedovi doselili negdje iza Golije.
U Sarajevskom polju ima ih kao Bogdanovića, a u Košutici kao Andrića. Bogdanovići
znaju da su starinom iz Banjana.43
Svi ovi podaci sami po sebi dosta uvjerljivo govore gdje treba tražiti maticu
Grubača. Ako ovo još potkrijepimo Dedijerovom tvrdnjom da je jedna migraciona
struja pravoslavnog elementa išla od Pive i Sandžaka preko Glasinca u srednju i
sjevernu Bosnu,44onda se sada, sa dovoljno sigurnosti može tvrditi da imljanski
Grubači, koji su po predanju doselili sa Romanije, pripadaju toj migracionoj struji.
Osim Grubača, u najstarije rodove ubrajaju se još: No va ko vić i, Be nić i,
Po norc i i Đe nić i.Ni jedan od ovih rodova ne zna za dalju starinu, štaviše ni za
posljednju etapu prije doseljewa u Imljane. Novako vić i znaju da su »u tursko doba«
živjeli u današnjim Vujnovićima i da su odatle doselili na današnje mjesto, na zemlju
Salih-bega Kulenovića. Novakovića danas ima 12 kuća. Za B e n i ć e se također zna da
su prije okupacije 1878. stanovali u Rijeci, na mjestu gdje danas žive Simanovići.
Odatle su se odselili na Crni vrh. Zaselak Benići danas je najbrojniji; ima 37 kuća pod
različitim imenima, dok pravih Benića ima 4 kuće. – Naselje Đenići nalazi se na
jugoistoku Imljana, prema Korićanima. Za vrijeme rata neki su odselili u Petrovo polje
gdje je pod imenom Đenići-Kalabići nastala 1 kuća, a kao N ikod ino vić i 12 kuća.
Đenićima nije poznato da su oduvijek bili na istom mjestu. Poznato im je da su
Po norc i davno odselili od njih. Porodično predanje Ponoraca to potvrđuje. Ono kaže
da su oni živjeli najprije u Đenićima kod njive Ponor, a odatle da su još za vrijeme
Turaka doselili na Vidovište, gdje je poslije sagrađena nova crkva (1881.).45Poslije
Benića to je bio najbrojniji rod u Imljanima. Danas ih ima svega 4 kuće. Za vrijeme II
svjetskog rata, kad su izgorjele kuće Ponoraca kod crkve na Vidovištu, neki su odselili
u Petrovo polje i tu se nastanili. Ima ih 8 kuća. Ponorci tvrde da nisu nikada bili na
begovskoj zemlji, a drže ih da su, kao i Grubači, »starovnici i svojaci od postanja«.Od
Ponoraca potiču današnje kuće: Savići (2 kuće), Tešići (1 kuća), Tomići (1 kuća) i
Perići (3 kuće), koji su se prilikom izdvajanja iz zajednice Ponoraca prozvali po očevu
imenu. U Ponorcima žive Ražići (3 kuće); jedna kuća Ražića potiče od Ponoraca, dok
druge dvije kuće, koje slave sv. Iliju, potiču od dva brata koje je majka dovela iz
Javorana (kod Banjaluke) k Ražićima. Oni su zadržali slavu svoga oca, a preuzeli
očuhovo prezime.
41
S. Tomić, Piva i Pivljani, SEZb kw. LIX (Naselja knj. 31), Beograd 1949, str. 503.
42
Isti, str. 504.
43
M.S.Filipovi}, Glasinac, SEZb knj. LX (Naselja knj. 31), Beograd 1950, str. 412.
44
J. Dedijer, Porijeklo bosansko-hercegovačkog stanovništva, »Srpska Riječ«, God. VII, br. 46, Sarajevo 1911, str. 1
45
Crkva parohijska Rožd. presv. Bogorodice podignuta je i osvećena 1881. godine. Crkvene matice vođene su od 1890.
god. – Prvi Šematizam pravoslavne srpske mitropolije banjalučko-bihaćke za godinu 1901, str. 137.

11
 Preostaje nam još da po mogućnosti odredimo vrijeme doseljavanja spomenutih
rodova. Za No vako viće, Be niće, Đeniće i Po norce to je gotovo nemoguće s
obzirom na to da njihova porodična predanja o porijeklu ne prelaze izvan granica
Imljana. U ovom slučaju moramo se osloniti na tradiciju Grubača i na jedan nadgrobni
spomenik koji se sačuvao na Crkvenom brijegu. Na ovom spomeniku spominje se
Dimitrije Grubač, rođen 1773. a umro 1880. godine. Ovaj Dimitrije bio je unuk jednog
od one dvojice braće, koji su zajedno sa bratom Glišom stalno u Imljanima. Iz ovoga
bismo mogli pretpostaviti da su prvi Grubači doselili u Imljane krajem XVII ili
početkom XVIII vijeka. Predanje Grubača kaže da su u Imljane došli »u same šume i
pustinju«,a tek nešto kasnije su dobili susjede: Beniće i Novakoviće. Đenići i Ponorci su
u isto vrijeme bili na mjestu gdje su i danas Đenići. Prema ovom predanju mogli bismo
zaključiti da su spomenuti rodovi doselili u Imljane negdje u početku XVIII stoljeća.
Drugu grupu, rodova, predstavljaju oni doseljenici koji su tokom XIX i početkom
XX vijeka naseljavali Imljane. Među tim rodovima bilo je i takvih koji su vremenom
toliko ojačali, da i pojedini zaseoci nose danas njihova imena. Takvi su Marići (34
kuće) koji su došli u Imljane iz Vitovlja prije okupacije. Za dalju starinu ne znaju. Do
II svjetskog rata živjeli su u blizini Đenića i Pušića, a kad su im kuće u ratu bile
popaljene, jedna grupa Marića odselila se u Petrovo polje gdje ih danas (1958. god.)
već ima 15 kuća.
Makarić i (12 kuća) su starinom iz Vrhovine, od sela Bastaja kod Skender-
Vakufa. U »tursko doba« živjeli su najprije u Rijeci, poslije na Kamenici kod Crkvenog
brijega, a kada im se tu zapalila kuća, doselili su na to mjesto gdje danas žive. Njihovo
predanje kaže da im se »pleme rasulo u tursko doba«, ali svi znaju da su »od jednog
plemena«. S tim u vezi navest ćemo da se Makarići kao izbjeglice iz Bosne spominju
1722. godine na području Gradiške,46a ima ih i u popisu porodičnih imena karlovačkog
kotara iz 1710. godine.47
Od Makarića potiču Lazići (12 kuća) i Šilovanovići (1 kuća) u Rijeci. Do 1927.
godine još su nosili staro prezime; prilikom diobe, jedni su se po nekom Lazi prozvali
Lazići, a drugi su uzeli prezime Šilovanović. Danas se i službeno vode pod tim
prezimenima.
Ke le ma ni (23 kuće) su prije austro-ugarske okupacije doselili iz Kozića kod
Kobilje i naselili se na zemlji bega Kulenovića iz Jajca. Na starom mjestu ih više nema.
Ne znaju odakle su daljom starinom. Skarić ih drži za predstavnike starog bošnjačkog
stanovništva (kao i Grubače), te ih dovodi u vezu sa Kelemanima koji su u prvoj
polovici 16. stoljeća živjeli u bosanskom (tada hrvatskom ) Pounju, u Koprivnici blizu
Cazina. Ovu porodicu Skarić drži kao ogranak poljičkih Kelemana u Dalmaciji, čiji su
preci mogli biti porijeklom iz Bosne.48 U jednoj listini omiškog kneza Kolomana i
47
G. Bodenstein, Povijest naselja u Posavini god. 1718-1739, GZM XXIV, 1912, str. 558.
48 R. Strohal, Karlovački kotar od XV do XIX vijeka, ZbN@O knj. XXX, sv. 2. Zagreb 1936, str. 125.
48
nije prkazano

12
prilikom sklapanja mira s Dubrovčanima 1235. godine među svjedocima spominje se i
neki Kaliman, za čije ime ne možemo reći da je slavensko kako je primjetio Đ. Mazalić
i spominjući i ostala imena te listine, te ih drži za slavizirano-romanska, odnosno
vlaška.49
Kao i Makariće, tako i Kelemeniće nalazimo u Hrvatskoj, u okolici Karlovca u
popisu 1732. godine.51
U zaseoku Vujnovići pored Vujnovića (4 kuće) žive još Suvajčevići (10 kuća) i
Ignjići (2 kuće). Vujnovići su se doselili za »vrijeme Turske« iz sela Lužnice kod
Šišave gdje ih i danas ima. Postoji porodično predanje da su u Šišavu doselili od
Lijevča polja kod Gradiške. Poznato im je da su Novakovići imali svoje kuće na mjestu
gdje su se kasnije doselili Vujnovići.
Dok su Ignjići doseljenici iz Vrhovine, od Skendera, prije austro-ugarske
okupacije, dotle su Suvajčevići doselili u Vujnoviće iz Šišave, početkom XX vijeka.
Poslije II svjetskog rata dvije kuće Ignjića odselile su se u Petrovo polje.
Od Vujnovića potiču Drakulići (7 kuća), koji sada žive pored Zmajevačkog
potoka, između Lazića i Vujnovića. Po pretku Drakuli uzeli su prezime Drakulići.
Na južnoj stranu Imljana, u predio Borje, doselili su se krajem XIX vijeka
Blaževići (1 kuća) iz Borka kod Kobilje. Dalja Starina im nije poznata. u tom dijelu
Imljana su i Novakovići, o kojima je bilo govora, a tu su i Šodolovići (6 kuća) koji su
prije austro-ugarske okupacije došli iz Vitovlja u Imljane.
U najbrojnijem naselju, Benićima, osim nekoliko doseljenih rodova, svi ostali
rodovi vode porijeklo od Benića. Takvi su: Rorokovići (1 kuća), Keverovići (1 kuća),
Šmu(n)govići(6 kuća), Pekvići (1 kuća), Simanovići (2 kuće) u Rijeci i
Krajšumovići, koji su odselili u Bačku 1957. godine, tako da ih danas više nema u
Imljanima. U Beniće su se doselili: K e k e r o v i ć i (1 kuća) prije 50 godina iz
Korićana, gdje i danas imaju svojih rođaka; R a d u l i ć i (4 kuće) iz Pojezne u
Posavini, gdje su se zvali Vukadinovići, a po djedu Radi prozvali se Radulići. Njihovo
porodično predanje kaže da su daljom starinom iz Hercegovine.
Prije austro-ugarske okupacije doselili su iz Vitovlja u Beniće Škeljići (9 kuća).
Tih »pravih« Škeljića ima danas 4 kuće. Poslije II svjetskog rata neki Radulići (Lazo,
Petar, Mirko i Vojin) i jedan Zlovarić (Ilija) preuzeli su njihovo prezime.
Većina Imljanaca drži da Pušići(3 kuće) pripadaju zaseoku Benićima premda
stanuju izvan njihova područja. Pušići ne znaju odakle su starinom. U Šematizmu
dabro-bosanske mitropolije spominje se 1886. godine u Imljanima.52
Kod Dime B e n i ć a živi Lazo Konjević čiji je djed doselio iz Buletića kod
Teslića. kako je bio »beskućnik, sirota «, primili su ga Benići. Lazo slavi sv. Nikolu.

50
Đ. Mazalić, Kraći članci i rasprave, GZM NS IV-V, 1949-50, str. 239.
51
R. Strohal, nav. djelo, str. 123.
52
Šematizam pravoslavne mitropolije i arhidijeze dabro-bosanske za godinu 1884, 1885. i 1886, Sarajevo 1886, str. 108.

13
 U Benićima su živjeli Babići, koji su »razumrli« osim Petra Babića koji danas
živi u Sarajevu. Za njih se priča da su se doselili iz Župe (Posavine). U Šematizmu se
spominju 1886. god. u Imljanima.53
Ovi podaci, svedeni na statistiku, kažu da od ukupno 33 roda koja danas žive u
Imljanima i u Petrovom Polju, 5 ih pripada najstarijim stanovnicima, 13 onima koji su
se doselili tokom XIX i XX vijeka, a 14 »novim« rodovima koji potiču od onih 5
najstarijih. Za jedan rod (Pušići) nije se moglo utvrditi odakle je doselio, a ne pripada,
prema narodnom predanju grupi starijih rodova. Iznenađuje činjenica da tradicija o
daljoj starini kod Imljana danas ne postoji (osim za Raduliće i Grubače). Neki
ispitivači dovode to u vezi sa velikom starinom takvih rodova. Mislim da se u našem
slučaju radi o jednoj drugoj pojavi, koja je uticala na nestajanje predanja o porijeklu i
starini rodova. Na prvom mjestu, to su česte promjene mjesta boravka zbog raznih
uzroka (ratovi, epidemije, glad, progoni od strane Turaka koji se inače često spominju u
predanjima i dr.), a prvenstveno zbog spahijskog sistema kad su premještanja sa jedne
zemlje na drugu bila gotovo redovita. Stoga nije čudo što većina rodova pamti samo
posljednju etapu pred doseljenje u Imljane.
I posljednji rat je u velikoj mjeri uticao na to da se narodna tradicija o porijeklu
izgubi. Stoga je vrlo vjerovatno da je prije II svjetskog rata narodna tradicija u
Imljanima bila koliko-toliko življa i da se moglo naći takvih rodova koji su znali više o
svom porijeklu. M. Karanović, koji je u to vrijeme boravio u Imljanima (1928.god.) i u
susjednoj Kobilji, kaže: »Kad se povede reč o starini porodica, reknu svi, samo onako
općenito, sve je ovo od Hercegovine naseqljeno«.54 On nam pobliže određuje njihovu
maticu: »Sva je prilika da su Imljaci iz Stare Zete, iz onog kraja gde se razvila
plemenska oblast Bjelopavlića«.55Očito je da Karanović svoju tvrdnju zasniva na
podacima o rasprostranjenosti slave sv. Simeuna Bogoprimca jer se, prema ispitivaču te
oblasti ― P. Šobajiću, iz Bjelopavlića raselilo jedno starinačko bratsvo sa slavom sv.
Simeuna.56Iz istog razloga, Karanović i Simeunštake Skočajiće u Nevesinjskom polju
drži za doseljenike iz Bjelopavlića.57Prema vlastitim ispitivanjima, u Vlatkovićima se za
neke porodice pouzdano znade da potiču iz Hercegovine, a u D. Korićanima
Slavnići(koji također slave sv. Simeuna Bogoprimca) pričaju da su porijeklom iz Crne
Gore.
Premda slavljenje krsnog imena kod srpskog stanovništva znatno olakšava posao
prilikom etnografskih ispitivanja, ipak ima slučajeva da krsna slava ne mora da bude
uvijek i pravi indikator u takvim ispitivanjima. Vl. Skariću, koji se posebno bavio
pitanjem porijekla pravoslavnog stanovništva u sjeverozapadnoj Bosni, privukao je

53
Isto
54
M. Karanović, Imljani i Imljaci, »Politika« od 29. VIII 1937. god. str. 12.
55
Isto.
56
P. Šobajić, Bjelopavlići i Pješivci, SEZb kw. XXVII (Naselja knj. 15.), Beograd 1923, str. 179.
57
M. Karanović, isto.

14
pažnju »nesrazmjerno veliki broj Simeunštaka« u tri parohije: Korićanima, Imljanima i
Ugodnovićima. To ga je navelo da Vlašić kao zasebnu cjelinu izdvoji od Ugra i
Vrhovine »u kojima ima doduše Simeunštaka, ali ne u onako velikom broju kao u
spomenutim krajevima«.58Pritom se poslužio statističkim podacima o broju stanovnika
u sve tri parohije, te je iz toga izveo brojčani odnos simeunštaka prema stanovništvu
koje slavi neko drugo krsno ime. Tako su od 187 porodičnih prezimena koja se nalaze
zabilježena u sve tri parohije, 82 simeunštaci, 105 ih otpada na druga krsna imena. Taj
zaista veliki broj simeunštaka naveo ga je na zaključak da je planinska oblast Vlašića
»matica sviju Simeunštaka što stanuju u krajevima oko Vlašića, južno, istočno i
sjeverno, čak do Save.59«Na drugom mjestu on kaže da je »južna planinska oblast
(Vlašić―M.P)« matica sviju onih porodica između donjeg Vrbasa i donje Bosne koje
slave svetog Simeuna. U prilog svojoj tvrdnji navodi stočarska kretanja vlašićki
stanovnika koji su »silazili u proljeće na janjila u niske župske krajeve na sjeveru sve do
Save i tamo slali svoje suvišno stanovništvo«.60
Mišljenja smo da se zaključci o rasprostranjenosti simeunštaka ne bi smjeli
stvarati na osnovu brojčanog odnosa simeunštaka u jednoj parohiji prema ostalim
slavama. Po tom kriteriju, simeunštacima bi trebalo tražiti maticu u sjevernim,
posavskim krajevima, gdje su oni brojčano uzevši, daleko više zastupljeni nego na
Vlašiću. (U protoprezviterijatu derventskom u 36 sela ima 107 rodova koji slave sv.
Simeuna, a u tešanjskom u 54 sela 117 rodova, ne uzimajući parohiju Ugodnović koju
Skarić spominje).61
Iz pregleda porijekla današnjeg imljanskog stanovništva vidjeli smo da među
doseljenicima ima i takvih koji su se doselili iz Posavine i Vrhovine, dakle iz krajeva
sjeverno od Imljana. Veći broj simeunštaka na planini Ozrenu, kod Maglaja, vodi
porijeklo upravo iz Vrhovine.62Doseljavanje iz sjevernih krajeva moglo je biti i ranije,
tim više što je, kako nam je poznato iz turskih izvora, nahija Vrhovina nekad
obuhvatala i teritorij Imljana. Prema tome, ti doseljenici sa sjevera mogli su u Imljane
donijeti i kult sv. Simeuna, pa ga tokom vremena prenijeti i na ostalo stanovništvo koje
sukcesivno dolazilo iz drugih krajeva. Da je bilo slučajeva da doseljenik ostavlja svoju
a od starijeg stanovništva preuzima slavu, potvrđeno je podacima iz drugih krajeva
Bosne i Hercegovine.
Pretpostavka da su noviji doseljenici primali slavu sv. Simeuna od ranijeg,
starijeg stanovništva koje je moglo doseliti sa sjevera, izgleda nam najprihvatljivija. Iz
svega ovoga proizlazi da maticu simeunštaka ne moramo tražiti na uskom području
Vlašića, kako to hoće Skarić.

58
Vl. Skarić, nav. djelo, str. 261.
59
Isti, str. 260.
60
Isti, str. 261.
61
Šematizam prav. mitropolije za 1884, 1885. i 1886, str. 35-37.
62
M.S. Filipović, Ozrenjaci ili Maglajci, GZM NS sv. VII, 1952, str. 345-347.

15
 Za naša ispitivanja od posebnog je interesa i značaja pitanje da li je postojao
kontinuitet između srednjovjekovnog stanovništva Imljana iz predturskog doba, čije je
prisustvo na tom području potvrđeno, i onog stanovništva XVI vijeka, spomenutog u
turskom defteru. Od istog je značaja i pitanje da li je današnje stanovništvo Imljana
imalo kakvog kontakta sa stanovništvom koje se spominje u XVI vijeku.
Srednjovijekovne nekropole i naselja konstatiran u spomenutim krajevima
(Pougarje, Korićani, Kobilja, južna strana Imljana) govore da je u to vrijeme u cijelom
tom kraju živio stariji sloj stanovništva, kao što je to već ranije spomenuto. Pitanje je da
li je to stanovništvo preživjelo tursku provalu u župu Luku kao i neprestana pustošenja
prouzrokovana tursko-ugarskim ratovima koji su trajali gotovo stotinu godina ili je za to
vrijeme uspjelo privremeno izbjeći pa se ponovo vratiti na svoja kućišta. Ako se u
Pougarju, posebno u Dobretićima koji su nesumnjivo veoma stari, očuvalo ostatka od
tog starijeg stanovništva (Što ne mora biti isključeno), onda bi bilo sasvim razumljivo
da je moglo doći do kontakta sa stanovnicima Imljana koji se spominju u XVI vijeku.
Da su stanovnici XVI vijeka u Imljanima bili Srbi ijekavskog govora sa vlaškim
primjesama (spomenuti Bencuni), imamo dovoljno razloga da to pretpostavimo.Planske
kolonizacije stočarskog stanovništva iz južnih i jugoistočnih oblasti u Bosnu dovoljno
su poznate, pa smatramo da nije potrebno ovu pretpostavku detaljnije dokumentirati.
Spomenut ćemo da je u prvoj polovici XVI bijeka bilo jedno veliko iseljavanje
stanovništva iz Hercegovine u Donje krajeve. Ova seoba pada upravo u vrijeme nakon
konačnog osvojenja Jajca od strane Turaka.63Kao što smo vidjeli broj filurdžija XVI
vijeka u Imljanima nije bio velik, svega 14 kuća, a poznato je nastojanje Turaka da
naseljavaju puste predjele. Sjećanje na Bencune kod današnjih imljanskih rodova
(Novakovića), pričanja o podizanju imljanske crkve (Adamu Grubaču vezir je dao
ferman da podigne crkvu), sjećanje na tapije na zemlju kod Grubača i Ponoraca, za koje
se kaže da nisu nikada bili kmetovi, na kraju, pričanja o fermanima na planine Ugrić i
Torine u Baltićima, kao i istovjetna predanja o fermanima u Pougarju,64sve to govori u
prilog pretpostavci da je između stanovništva XVI vijeka i današnjih najstarijih
imljanskih rodova mogao postojati kontakt.

%%%%%%%%%%
%%%%%%%

Kao što se iz današnjih razmatranja vidi, za proučavanje porijekla imljanskog

stanovništva od osobite je važnosti bilo utvrđivanje starijih slojeva stanovništva, čije
prisustvo nesumnjivo potvrđuju materijalni i pisani historijski izvori. U prvom slučaju
radi se o starom, srednjovijekovnom stanovništvu iz predturskog perioda, koje je za

63
M . K a r a n o v i ć , Nasledna kneževska porodica u Zmijanju, GZM XLIII, 1931, strna 87.
64
Opširnije o tome vidi u radu V. Palavestre!

16
vrijeme dugogodišnji tursko-ugarskih sukoba bilo ugroženo, što svjedoče i historijski
izvori. Ovom sloju stanovništva, kako su pokazala naša ispitivanja, najvjerovatnije su
pripadali i stari doseljenici iz Crne Gore i Hercegovine, koji su pred Turcima napustili
svoju maticu i naselili jajački banat, a isto tako i predstavnici starog plemena Kriča od
Tare, čije se ime zadržalo u toponomastici Pougarja, u nazivima Kričići i Krike.
Značajno je da se Kriči u turskim izvorima iz XV vijeka spominju kao vlaška nahija na
području Tare. S tim u vezi, pretpostavka da je u ovim krajevima moglo biti i vlaškog
elementa (na što upućuje i sam naziv planine Vlašić) nije isključena, nego je štaviše,
samo potrkepljena. Ukoliko su ostaci ovog starijeg stanovništva uspijeli da privremeno
izbjegnu za vrijeme tursko-ugarskih sukoba i da se stabilizacijom prilika povrate na ovo
područje, onda se u tom slučaju može sa dosta sigurnosti reći da je to starije
stanovništvo uspostavilo kontakt sa kasnijim doseljenicima u Imljanima.
Turskom periodu pripadaju stočarski baštinici-filurdžije, koji se u izvorima XVI i
XVII vijeka u vezi sa plaćanjem filurija. Da je ovo stanovništvo sa filurdžijskim
statusom moglo imati kontakta sa današnjim najstarijim imljanskim rodovima, postoje
indicije koje govore u prilog tome (sjećanje na Bencune, često spominjane povlastice za
starije stanovništvo – fermani, berati, tapije – u Imljanima i u susjednim krajevima).
Iz rekonstrukcije porijekla stanovništva došli smo do zaključka da su najstariji
imljanski rodovi doselili krajem XVII i početkom XVIII vijeka i da su bili malobrojni,
svega 5 rodova. Za jedan rod (Grubači) može se sa dosta sigurnosti tvrditi da su
doseljenici iz Crne Gore, dok ostali rodovi najvjerojatnije pripadaju raznim
doseljeničkim strujama iz Hercegovine i Crne Gore, što se može zaključiti iz njihovh
dosta općenitih izjava. U svakom slučaju,ovdje smo uzeli u obzir i podatke o velikom
doseljavanju i migracionim putovima stanovnika iz spomenutih krajeva.
Da se ne može govoriti o jednoj kompaktnoj doseljenoj struji stanovnika sasvim
se pouzdano može pratiti iz podataka o posljednjoj etapi pred doseljavanje u Imljane. S
tog razloga i pitanje krsne slave sv. Simeuna Bogoprimca, koja je zajednička za sve
imljanske rodove, nije bilo od presudne važnosti za utvrđivanje njihova porijekla.
Ispitivanja porijekla stanovništva jasno su pokazala da je slava mogla biti preuzimana
od starijih rodova, kao što je to slučaj i u nekim drugim krajevima. Zajednička slava
Imljanaca privlačila je pažnju nekih ispitivača etnogeneze (koji nisu vršili sistematsko
ispitivanje porijekla stanovništva) i dovodila ih do krivog zaključivanja o porijeklu i
sastavu ovog stanovništva.65
Uzimajući u obzir sve ono što je u razmatranjima o porijeklu stanovništva
Imljana rečeno, mišljenja smo da današnje srpsko stanovništvo u Imljanima pripada
različitim migracionim strujama iz jugoistočnih krajeva (Crne Gore, Hercegovina), koje
se sukcesivno naseljavalo u manjim grupama od kraja XVII pa do XX vijeka.
65
Tako P. Gaković tvrdi: »Od rasturawa plemenskih organizacija sačuvali su se srpski vlasi samo na Vlašiću (Imljani,
Vitovlje, Korićani), koji i danas slave jednu slavu (sv. Simeuna Bogoprimca) kao i crnogorska plemena«. – P. Gaković,
Rasap Bosanske krajine 1683-1699. Razvitak, God. VII, br. 3., Banja Luka 1940, str. 79-81.

17
18
 POPIS RODOVA I TOPONIMA U IMLJANIMA
Crne kraljice, 4
A Crni vrh, 11
Crnoj Gori, 7
administrativne podjele 1955. god, 2 Crnom vrhu, 9

B D
Babići, 14 Dalmacija, 8
Bačku, 13 Dalmacije, 7
Baltićima, 16 Dalmaciji, 13
Banjaluka Đenići, 11
srez i sjedište, 2 selo, 2
Bencuni, vlaška porodica, 8 Đenići, porodica, 9
Beniće, 11 Đenići, rodovi, 10
Benići Đenići-Kalabići, 11
selo, 2 Đidalovo greblje
Benići, porodica, 9 lokalitet, 5
Benići, rodova, 10 Dime B e n i ć a , 14
Benićima, 14 Dimitrije Grubač
Bila, 4 rođen 1773, a umro 1880 godine, 12
Bjelopavlića, 14 Dnoluka, 1
Blaževići (1 kuća), 13 Dnoluka, predjel, 6
Bočac, utvrda u župi Luci, 7 doba Turaka, 5
Borje, 13 Dobretići, katolička župa, 7
Borka, 1, 13 Dobretićima, 16
bosanski ban, 6 dolina Ugra, 4
Bosna Donjem Orašcu, 5
država, rijeka, 4 Donji Krajevi, zemlja, oblast banovine
pokrajina, rijeka, 4 Bosne, 6
brata, 10 Draku lići (7 kuća),, 13
Brestovače Drina, rijeka, 7
šume, 1 Drinjača, rijeka, 7
bribirskih Šubića, 6 Drobnjak, jedno srpsko pleme u
brijeg, 6 današnjoj Crnoj Gori, 7
brodskom kadiluku, od 1540 g., 8 Dubrovčanima, 13
bronzanog doba, 3 Dželilovac, 4
Buletića, 14 Dželilovca, 4

C E
Ćorović, naučnik, 6 E. Pašalić
Crkvenom brijegu, 12 naučnik, 4
Crkvina, 3
sred.lokalitet, 4
Crna kraljica, 4

19
 F imljanskih rodova, 10
imljanskim rodovima, 17
ferman, 16
filurdžija, 16 J
filurija, 17
J. Korošec
G naučnik, 3
jajački banat, 17
Glišo, 10 Jajce, 1
Gornji Korićani, 3 Jajce, nahija, 8
Gostilj, 1 Javorana, 12
Goveđe brdo, lokalitet, 9 Jejići, 5
Grad Jezera, 7
sred.lokalitet, 4
Grad Oštrc, 9 K
Gradac
sred.lokalitet, 4 kamene bruseve, 3
Gradina Kamenici, 12
sred.lokalitet, 4 Karanović, 14
gradine, 3 Karaula-Turbe, predio, 9
Gradiške, 12 karlovačkog kotara, 12
Grci, nekakvi, 9 K e k e r o v i ć i (1 kuća), 13
Grčko greblje, nekropola, 5 Kelemana, 13
Grubači, 3, 12 K el e ma n i (23 kuće), 12
Grubači, rod, 10 Kelemanima, 13
Kelemeniće, 13
H Keverovići (1 kuća),, 13
kmetovi, 16
Hercegovine, 13 kneza Kolomana, 13
Hoffer Kobilja, 1, 5
naučnik, 4 predio, 1
Hrvatinići, 6 Kobilji, 5
Hrvatska, 8 Kobiljom, 3, 9
Hrvoje Vukčić, gospodar Luke, 6 Kobiljske rijeke, 1
Kobilju, 3
I Komotin, grad u župi Luci, 7
kompleksu, 3
Ignjići, 13 Koprivnici, 13
Ignjići (2 kuće)., 13 Korićana, 13
Ilomske, 1 Korićani, 1, 4
Ilomske rijeke, 1, 8 predio, 1
imatak, (imetak)., 10 Korićanima, 9, 11
Imlani Koritan, selo, 8
općina (džemat), 2 Korlač (Orlač)
Imljan. selo u području Vrhovine, 8 stari grad, 5
Imljana, 9, 11 Korlač (Orlač), grad, 9
Imljani, 1 kotar Jajce, 2

20
Kotor-Varoš N
sjedište NOO, 2
Kotromanići, 6 narod, 4
Kozića, 12 naselja, 9, 16
krajevima, 16 nekropole, 16
Krajšumovići, 13 Nikodinovići, 11
Krčevine, 2 njive Ponor, 11
Krčići, 7 NOO Šiprage, 2
Krešimir, hrvatski kralj, 6 Novaković, naučnik, 7
Kričići, 5 Novakovića, 11
Krike, 7 kuća, 4
kršćanske bazilike, 4 Novakovići, današnje selo, 8
krst, 5
Kućerine, lokalitet, 9 O

L Odžaku, 10
Ogradica, 9
Lašva okrug Travnik, 2
rijeka, 3 Orašac
Lazići (12 kuća), 12 selo, 1
Lazo Konjević , 14 Ordinis fratrum minorum, šematizam,
Lijevča polja, 13 7
Lim, rijeka, 7 Oštrc
ljiljan srednjovjekovni grad, 3
stilizacija na stećku, 5 Oštrc, srednj.utvrda, 6
Luka, župa, 6 Ovča brv, mezra, 8
Lužnice, 13 Ozren
planina, 15
M
P
Maglaja, 15
Makariće, 13 P. Korošec
Makarićevoj njivi, 9 naučnik, 4
Makarići Parohija Dobretići, 7
selo, 2 pećina, 3
M a kari ći (12 kuća) Pekvići (1 kuća),, 13
iz Vrhovine, od sela Bastaja, 12 Perići (3 kuće), 12
Marići (34 kuće), 12 Petra Babića, 14
Mihajlo Krešimir II (949.-o. 969.), Petrovo polje, 1, 11
hrvatski kralj, 6 planine Ranče, 1
Milat Čučić, knez iz župe Luke, 6 planine Ugrić, 16
Mileševa, kadiluk iz XV vijeka, 7 planine Vlašića, 3
Mramori plastična kružnica, 5
nekropola, 4 plastični krug
stilizacija na stećku, 5
plastični polumjesec, 5

21
Pleva, župa, 6 rimsko doba, 3
Podbrđe, 4 Rorokovići (1 kuća),, 13
Podstinje, selo župe Luke, 6
Pojezne, 13 S
polumjesec
stilizacija na stećku, 5 Šabac, 7
Ponorci, 11 Šabanović, naučnik, 8
selo, 2 Salih-bega Kulenovića, 11
Ponorci, rodovi, 10 Sarajevu, 14
pop Dukljanin Save, 15
pripovjedač, 6 Savići (2 kuće), 12
Posavine, 15 Selište, lokalitet, 9
Potkraj, 5 seljaci, 3
Potkres Šilovanovići (1 kuća), 12
predio, 1 Simanovići, 11
potoka Zmajevca, 1 Simanovići (2 kuće), 13
Pougarje, 9 Šipraga, 1
kraj, 5 Šiprage, 4
predio, 1 Šišave, 13
Pougarje-Imljani, kraj, 7 Šišić, naučnik, 6
Pounju, 13 Skarić
prahistorijsko doba, 3 naučnik, 12
presudne, 17 Škeljići(9 kuća)., 13
pribježišta (refugium), 3 Skender-Vakuf, 1
Pušića, 12 Skočajiće, 14
Pušići Skok, naučnik, 7
naselje, 1 slava, 17
Pušići(3 kuće), 14 Slavnići, 15
Pušići, porodica, 9 slavonske kulture, 3
sljemenjak
R tip stećka, 5
Šmu(n)govići (6 kuća),, 13
Radi, 13 Šodolovića
Radimski kuća, 4
naučnik, 4 Šodolovića kuća, 9
Raduliće i Grubače, 14 Šodolo vići (6 kuća), 13
Radulići, 13 spomenik, 5
R a d u l i ć i (4 kuće), 13 Srbija, 8
Ravna vrhovina, predijo, 8 srednjovjekovne nekropole, 4
Ravne vrhovine. srez Banja Luka, 2
plato, 1 Stare Zete, 14
Ražići (3 kuće), 12 stećak, 4
Rijeci, 11 stjena, 5
Rijeci, kod Zmajevačkog potoka, 10 stočarski baštinici, 17
rijeke Ugra, 1, 3 strane Ugra, 9
rimska cesta, 4 Stranjani, 4
rimske fortifikacije, 4 Suvajčevići (10 kuća), 13

22
sv. Iliju vlasi, 7
svetac, 12 Vlašić, 1, 15
sv. Simeuna Bogoprimca. Vlaško groblje
slava, 3 groblje, 5
VlatkaVukosalića, 6
T Vlatkoviće, 3
Vlatkovići, 1, 5
tapije, 16 Vlatkovići, selo, 5
Tara, rijeka, 7 Vlatkovići. selo, 6
Tari, 7 Vlatkovićima, 3
teritorij, 3 Vrbanja, 4
Terzijine vode, ispod Novakovića, 9 Vrbanja ili Vrhovine,nahija, 8
Tešići (1 kuća), 12 Vrbas, rijeka, 6
Teslića, 14 Vrhovine, 15
Tomići (1 kuća), 12 područje, 2
Torine, 16 Vrhovine, nahija, 8
Travnik, 1, 4, 5 Vrhovini, 10
Travnik-Banjaluka, drum, 9 Vujnovići, 1
Trebova, 8 selo, 2
Trifun, predak Grubača, 10 zaseok, 3
Truhelka, naučnik, 8 Vujnovićima
Turbe, 1, 4 selo, 11
Turci, pomen 1432 g., 7 Vukadinovići, 13
Vukosav, stric vojvode Hrvoja, 6
U
Z
Ugar, nahija polovicom XVI vijeka, 8
Ugarska, 6 Zenica, 4
Ugodnovićima, 15 Zlovarić
Ugra, 1 zaseok u Vlatkovićima, 1
Uskoplje, župa, 6 Zlovarić (Ilija), 14
Zlovarići
V naselje, 1
Zlovarići, rod, 10
Vidovište, 11 Zmajevca, 1
Vinčac, nahija, 8 župe Lašvu i Luku, 9
Vitovlja, 12 župe Luke, 6
Vitovlje, 1

23
 RĖSUMĖ
Dans ce travail l'auteur essaie de presenter le developpement de la localite
d'Imljani, region monta gneuse au nord-ouest du mont Vla{i} et de la ville Travnik, et
l'origine de ses habitants.
Imljani est en grande partie isole des regions voisines par de profondes vallees et
par suite tres mal relie aux localites voisines. Environs 70% de la superficie totale
d'Imljani est couverte de paturages et de terre cultivable le reste de fortes de pins (Picea
excelsa) qui etaient autrefois, parait-il, beaucoup plus denses. Les Habitants d'Imljani
sont des Serbes (iekaviens), qui pratiquent le plus souvent l'elevage (moutons).
Cependant, l'agriculture non plus n'est pas negliges.
Contrarirement aux Serbes voisins de Vlatkovi}i, de Kobilja, de Kori}ani, toutes
les familles d'Imljani celebrent la St. Simeon Bogoprimac.
On ne rien dire de precis sur les habitants d'Imljani a l'epoque prehistorique et
romaine; il n'existe pas d'artefacts authentiques datan de cette epoque. Cependant les
resultats des foulles archeologiques effctuees dans cette region ont demontr que cell-ci
atait a l'epoque prehistorique et romaine tres fortem ent qui porte a croire qu'une partie
d'Imljani etait alors habitee. C'est surtoui de la partie sud de cette region, qui presentait
toutes les conditions requises au developpement et a l'existence d'une localite (proximite
de la riviere Ugar, sources nombreuses, terre fertile, climat doux).
Il wxite au sud d'Imqani plusieurs necropolos medievals de grande importance,qui
prouvent que cette region etait habitee avant l'arrivee des Turcs. C'etait une region de
transit, au cours des invasions furgues en Bosnie occidentale et et en Croatie.Les Turcs
firent iruption dans la joupa de Luka pour la premiere fois 1432, et s'emparerent d'un
grand nombre de troupeaux. Plus tard cette region fut le theatre de longues guerres entre
les Turcs et les Hongrois, luttant pour Jajce. Jajce finit par tomber entre les mains des
Turcs en 1528.
Il est difficile de savoir si la population s'etait maintenue a Imljani au cours de
ces guerres; mais elle a reussi a regagner cette region, une fois la situation normalisee, on
est en droit de supposer que le contact s'est etabli entre les aborigenes et la population
plus recente. Le document ecrit le plus ancien mentionnat Imljani en tant que village qui
comprenait 14 maisons (dont une muslimane) est un livre comptes turc du XVIe siecle.
Bien que ce document ne precise pas l'appartenance ethnique de ces familles, l'auteur
estime qu'il pouvait s'agir de Serbes – eleveurs de betail – filurd`ije – (que les Turcs
installaient dans des regions deserts). Ils etaient generalement originaires des regions
sudest de l'Herzegovine et du Montenegro. Il y avait tres probablement parmi eux
certains elements valaco-romains, slavises en majeure partie. Comme l'ont demontre les
recherches sur l'origine de la population d'Imljani, il est fort possible qu'il existe une
relation entre les Serbes – eleveurs de betail et les familles actuells les plus anciennes, ce
dont temoigne la tradition populaire parlant d'habitants de jadis, les Bencuni, qui
jouissaient de certains privileges (firmans, decrets, documents ayant aux proprietes
foncieres etc) – a en juger par la tradition conservee dans les familles les plus anciennes
d'Imljani, arrivees la vers la fin du XVIIe siecle et le debut du XVIIIe siecle. Bien que la
tradition ne fournisse pas de donnees precises sur l'origine de la population actuelle
d'Imljani (a l'exception d'une famille dont l'origine montenegrine est certaine; les autres
pretendent le plus souvent etre originaires d'Herzegovine), on peut cependant affirmer,
compte tenu des migrations connues des Serbes du Montenegro-et de l'Herzegovine a

24
partir du XVIe siecle, que ces familles remontent a un vaste mouvement de migration des
Serbs, venus la des regions sud-est de l'Herzegovine et du Montenegro a l'epoque truque.

Friday, January 02, 2009

25