Knjige.

Club Books

NASLOV IZVORNIKA
The Magnolia Palace
by Fiona Davis

Fiona Davis

PALAČA
MAGNOLIJA

S engleskoga prevela
Dubravka Sliskovic

2
 Knjige.Club Books

U sjećanje na Eda Berkeleyja

3
 Knjige.Club Books

PRVO POGLAVLJE

New York, 1919.

L illian Carter stajala je polugola, jedne ruke podignute poput balerine, druge spustene
niz bok, racunajuci koliko ce jos dugo moci izbjegavati placati stanarinu dok joj je gazda
u zatvoru. Kada bi gospodin Watkins ovog trena izisao iz zatvora, trebala bi ga izbjegavati
dok ne skupi dovoljno novca za jednosoban stan koji je unajmila u rusevnoj peterokatnici u
Sezdeset petoj ulici. A to nece biti lako jer gospodin Watkins i njegova zena zive pokraj
predvorja na prvom katu. S druge strane, bracni je par Watkins rano tog jutra imao zestok
obracun, urlali su jedno na drugo iz petnih zila i galama je trajala dobrih cetrdeset pet
minuta prije negoli je napokon zavladala tisina. Nedugo potom, dok je odlazila na posao,
Lillian se mimoisla s policajcima na stubistu i pomislila je da ce mozda ovaj put toga
naporna covjeka zadrzati barem cetiri, pet dana da mu odrze lekciju. Nije da je osjecala neku
simpatiju prema njegovoj zeni koja ju je podsjecala na buldoga. Gospođa Watkins mrzila je
Lillian cim ju je ugledala, a osobito kada je otkrila cime se bavi.
„Angelica, vasa je tkanina pala. Opet.“
Gospodin Rossi je cekao, drzeci kalup za zivicu u jednoj i krpu u drugoj ruci. Ni nakon
sest godina poziranja Lillian se nije naviknula na umjetnicko ime koje joj je odabrala majka
Kitty ne bi li zastitila obiteljski ugled. Smijesno. Lillian je povukla svilu preko ramena tako
da joj je samo jedna dojka ostala otkrivena. Tkanina je bila skliska i odbijala je stajati na
mjestu.
Gospodin Rossi bio je brz radnik, glineni je torzo ispred njega bio zamalo gotov. To je
vjerojatno njezin posljednji dan na poslu i pozirala je samo sat vremena, sto znaci da je
danas zaradila samo 75 centi. Nesto vise od centa po minuti. Predbacivala si je sto nije
trazila vise. Kitty joj je, prije nego sto je umrla u veljaci, rekla da niposto ne pristaje na
manje od dolara na sat. Jedna od njezinih brojnih zivotnih pouka koje joj je davala između
napadaja kaslja, kao da se trudila prije nego sto ode ispuniti do kraja svoju roditeljsku
duznost. Lillian je te savjete trebala zapisivati, ali bila je prezauzeta kuhanjem caja,
donosenjem deka, stalnim pozivanjem lijecnika koji su bili zauseti i drugim pacijentima
oboljelim od spanjolske gripe koja je pustosila sve. „Angelica. Molim vas.“
„Tkanina je pala. Opet.“
„Hladno je ovdje. Bojim se da pada od mog drhtanja. Mozete li zapaliti vatru?“
Izbuljene crne oci gospodina Rossija bile su dodatno istaknute teskim obrvama, ali bilo
kakav nagovjestaj prijetnje sprijecio je, nazalost, njegov visok, krestav glas.
„Nemam cime zapaliti vatru. Pa prvi je listopada, uopce nije hladno.“
„Da, kad ste vi odjeveni.“
„Zao mi je, Angelica. Trebate li mozda odmor?“
Bio je besprijekorno pristojan prema njoj otkad je zakucala na njegova vrata prosloga
tjedna pitajuci ga treba li mu model. Prepoznao ju je odmah glasno uzdahnuvsi, a ona se, ne
cekajuci poziv, progurala unutra neprestano govoreci dok nije pristao da mu pozira. S
obzirom na to da je tek nedavno unajmio studio u popularnoj zgradi Lincoln Arcade na
Upper Sideu, nije uspio navrijeme od stanara doznati da joj je vec bila dvadeset jedna i bila
je prezrela, pomalo ocvala.
„Ne, ne treba mi odmor. Dobro sam.“ Bila je sretna sto ima posao, podsjetila se, tek drugi
u veljaci sto je pauza ravna vjecnosti u njujorskom umjetnickom svijetu.

4
 Knjige.Club Books

No umjesto da nastavi s radom, gospodin Rossi obrisao je ruke o pregacu i prisao joj.
„Mozete li se jos malo nagnuti?“ Gurnuo je svoj desni kuk lagano naprijed da joj pokaze. „I
izvinuti se ovako.“
Njezino se tijelo automatski namjestilo u zeljenu pozu.
„Da, tako je bolje.“ Ali njegovo lice to nije pokazivalo. Znala je i zasto. Njezine noge nisu
vise slicile onima na njezinim prijasnjim skulpturama. Ciste linije koje su nagovjestavale
klasicnu ideju savrsenosti sad su bile mekane, blago receno. Otkad je Kitty umrla, osjecala je
stalnu neutazivu glad koju bi ublazili samo keksi od maslaca i pita od limuna s puslicama.
Suknja je taj visak dobro skrila na prvom sastanku. „Mozda da spustis tkaninu preko cijele
duljine nogu.“
Lice joj se zacrvenjelo od silne neugode. Ironija, sto se ona uzrujava jer mora prekriti
tijelo, dok se vecina zena sramila skinuti se, natjerala ju je na nervozan hihot.
Gospodin Rossi samo ju je pogledao. „Jeste li dobro?“
„Jesam, samo sam malo umorna. Moj je stanodavac rano jutros imao bucnu svađu.
Nisam se bas naspavala.“
„Zao mi je.“ Trepnuo je nekoliko puta kao da zeli jos nesto reci prije nego se uhvati gline.
Tisina njegova studija koja ju je inace uspavljivala i bacala u neki trans danas ju je progonila.
Stavila je ruku na glavu. Nekoliko posljednjih teskih mjeseci vidno ju je iscrpilo. „Mozda
ipak da uzmemo pauzu ako nemate nista protiv.“
Gospodin Rossi ispustio je alat na stol pokraj sebe. Glasno je odjeknulo.
„U redu.“ Pripalio je cigaretu i ne pomaknuvsi se s mjesta kao da je spreman odmah
ponovo poceti.
„Mozda bih mogla popiti kavu na brzinu?“ pitala je.
Nije odgovorio, ali se povukao u malu kuhinju u pozadini.
Svi studiji u Lincoln Arcade bili su opremljeni posljednjim tehnoloskim dostignucima pa
su privlacili slikare Greenwich Villagea i kipare iz sredista grada stvarajuci novu boemsku
cetvrt proslavljenu kao „Sixty-Seventh Street Studio District”. Kitty je vec bila predvidjela taj
trend prema sjeveru i unajmila stan u zapadnom Broadwayu sto je znacilo da su neprestano
nailazile na moguce poslodavce, na posti ili u trgovini.
Lillian je preferirala dvoetazni stan u novosagrađenu hotelu za umjetnike, s visokim
stropovima i gotickim sjajem, ali Kittyje to odbacila jer joj je bilo preskupo. Bila joj je
zahvalna za tu odluku ovih posljednjih mjeseci dok joj je saldo na racunu nezaustavljivo
padao.
A onda, da nisu zivjele u vlaznoj zgradi gospodina Wilkinsa, pretrpanoj stanarima,
mozda se njezina mama ne bi razboljela.
Gospodin Rossi vratio se noseci dvije salice kave i pruzio joj jednu. Sisla je s podesta i
zavalila se u jednu od sofa razmjestenih po kutovima studija. Prepoznala je odmah jednu
pohabanu, rozu.
„Uzeli ste je od Lukemana, je l’ tako?“
Gospodin Rossi pogleda je zbunjen. „Vjerojatno. Kad sam se tek smjestio ovdje, nasao
sam mnogo odbacenih stvari u podrumu. Lukemanov je studio dva kata iznad pa se ne bih
cudio da je njegova.“
„Pozirala sam na toj sofi za Sjećanje. “ Cekala je njegovu reakciju.
„Sto je to?“
Za Boga miloga. „Spomenik Titanicu? U sjecanje na Idu i Isidora Strausa?“
Gospodin Rossi energicno je kimnuo. „Naravno, cuo sam za to, ali nikad nisam vidio.
Nisam dugo ovdje. Mnogo je gradova koje jos nisam posjetio.“
Ona je uzivala biti model Lukemanu iako su pozicije nekad bile vrlo izazovne - lezati
preko kauca bocno, jednom nogom viseci preko ruba. Prije nego sto su poceli, kipar i Kitty

5
 Knjige.Club Books

razgovarali su o vaznosti memorijala sto je slavio uspomenu na bogati bracni par koji je
zajedno poginuo na Titanicu nakon sto je supruga ustupila svoje mjesto u camcu za
spasavanje sluzavki birajuci smrt sa suprugom. Posljednji su put viđeni kako sjede na palubi
dok je brod tonuo u ledeno more. Gotova skulptura, objasnio je Lukeman, zurit ce u
reflektirajuci bazen. Lillian se izgubila zamisljajuci radost ljubavi tog para i svu tugu njihove
strasne smrti. Rezultat je bio jedan od njezinih najboljih portreta kojim se najvise ponosila.
I gospodin ga Rossi nije vidio.
„Predivan je“, rekla je. „Pravo umjetnicko djelo.“
„Kad budete spremnija bih opet poceo.“
Otpila je tek koji gutljaj. „Mogu li prije popiti kavu do kraja.“
„Vidite, Angelica. Vec smo imali dvije pauze.“
„Sto hocete reci? Da odugovlacim?“ Naravno da je odugovlacila. Svakih petnaest minuta
bilo je jos 18 centi.
Brkovi su mu se trznuli dok je prekrizio ruke.
Bio je upozoren. Drugi su mu skulptori morali reci, nakon sto ju je angazirao za posao,
da je ona jucerasnja vijest, da vise nije miljenica Bohemije.
Mozda bi, da je vidio Sjećanje, malo omeksao i poceo cijeniti sto je postigla. „Predlazem,
gospodine Rossi, da uzmete slobodno jutro i pogledate Sjećanje. Nije daleko u centru, na
raskrscu West Enda i 106. ulice.“
„Nemam vremena, moram raditi, imam narudzbe koje moram zavrsiti.“
„O, ne, ja ovo dugo radim i, vjerujte mi, uvijek mozete pitati narucitelje da vam daju vise
vremena.
„Cuo sam da ste stara skola. Koliko ste godina u ovom poslu?“
„Pocela sam s petnaest.“
„Naravno. Zadivljen sam vasim prijasnjim djelima. Bili ste inspiracija mnogima.“ Pogled
mu je presao preko njezinih bokova.
Proslo vrijeme. Bili ste.
Uzdahuo je. Zavrsimo za danas. Izgledate umorno.“
„Ne, ja sam dobro. Zaista.“ Krenula je prema podestu uzimajuci tkaninu. Brzo se
oporavila i popela spremna za instrukcije. Nije si mogla priustiti da izgubi ovaj posao. Ako
ga izgubi, nece imati ni za hranu, lako za stanarinu.
„Bojim se da nije u redu. Platit cu vam, dakako, za vase vrijeme, a meni je potrebno malo
vremena da promislim o ovom komadu.“
„Molim vas, gospodine Rossi. Zao mi je.“ Pokusavala je ne preklinjati. Da je Kitty bila
ovdje, svi bi se smijali zajedno, njezina bi mu majka laskala zbog gustih brkova, jakih ruku,
zadirkivala bi ga sve dok ne pocrveni. Tako je zeljela majku sada. Tjednima nakon Kittyne
smrti poslovne su ponude dolazile jedna za drugom kako se vijest sirila i dok su umjetnici
davali svoju potporu da budu sigurni kako je Lillian dobro. Ali u ovim hladnim, mracnim
danima, nije bila sposobna napustiti stan osim zbog nuznih stvari. Lezala je na kvrgavoj sofi,
pokrivena dekom, nekad spavajuci, a nekad buljeci u ispucali strop, ignorirajuci svaki poziv.
Bez majke da joj ublazi sve zivotne nedace, Lillian je posustala, guseci se u svojoj tuzi, sto joj
ona nikada ne bi tolerirala, pa je postajala jos tuznijom. Nakon sto je godinama krivila majku
sto je previse kontrolira i stiti, ukljucujuci i burnu svađu koju su imale prije nego li ce se
Kitty razboljeti, Lillianina neprestana letargija bila je dokaz da je bila izgubljena bez nje.
Vise od svega zeljela je da moze jos jednom svjedociti bezbrojnim nacinima kojima ju je
izluđivala, zvonkom osmijehu, nacinu na koji je pjevusila dok je brisala posuđe. Da
posljednji put pogleda u njezine bademaste oci - zrcalo njezinih, ali uokvireno paucinom
bora. Zajedno su bile sjajan tim.
Unistilo ju je gledati kako bolest pretvara majku, nekoc snaznu zenu na koju se mogla

6
 Knjige.Club Books

osloniti, u krhko stvorenje nalik na dijete koje cvili od bolova skvrceno na njezinim rukama.
Kako nije uspjela nagovoriti gospodina Rossija na jos jedan susret, krenula je u
zalogajnicu preko puta njezine zgrade. Umirala je od gladi i zudjela za zdjelom juhe od
krumpira i komadom pite. Njezina majka nikad ne bi dopustila takvu dekadenciju.
Ali samo jednom, pa nece je ubiti. Bit ce opreznija sutra i pojesti samo konzervu
sardina. Danas, nakon sto se gospodin Rossi prema njoj tako odnosio, zasluzila je malo
neceg posebnog.
Skupina policajaca stajala je preko puta, poredali su se na stubama njezine zgrade.
Cudno da su jos tu. Mozda je gospodin Watkins imao jos jedan napad na gospođu Watkins.
Ako je tako, Lillian bi mogla zadrzati svoj cek za stanarinu na dulje vrijeme dok on sjedi u
zatvoru. To bi moglo biti savrseno. Mama je uvijek govorila da je Lillian imala cudesnu srecu,
izabrana je među mnogima da bude umjetnicka muza.
A majka je uvijek bila u pravu.

***

Puna trbuha, ali gotovo prazna novcanika, Lillian se zadrzala na stubistu pokusavajuci baciti
pogled u stan gospodina Watkinsa na prvom katu. Lillian je podigla obrvu gledajuci gospođu
Brown - nesluzbenu kucnu tracericu i prvu susjedu Watkinsovih koja je virila kroz pukotinu
svojih vrata - ali nije dobila nista zauzvrat osim brza odmahivanja glavom i stisnutih usana.
Policajac je izisao iz stana Watkinsovih, ne zatvarajuci vrata za sobom. Isprva se Lillian
zapitala kad su to Watkinsovi uzeli tako jarko crven sag, a onda je shvatila da je rijec o
osusenoj tekucini, a ne o novom sagu.
Krv.
Drugi je policajac koraknuo da zatvori vrata, ali ne prije nego sto je Lillian ugledala
krvavu ruku zene, njezno savinutih prstiju.
Ustuknula je oslonivsi se na ogradu i odjurila na svoj kat. U stanu je osjetila kako joj se
juha dize iz zeluca, napunila je casu hladnom vodom i sjela za stolic u kuhinji. Bez obzira na
prijeku narav, gospodin Watkins nije se cinio kao ubojica. Da, svađali su se, ali obicno je
gospođa Watkins vise dizala glas iritantno krijesteci.
Posljednji put kad je gospodin Watkins dosao po stanarinu pozvala ga je unutra da
razgovara s njim nasamo. Pogledao je oko sebe procjenjujuci koliko bi mogao povisiti najam
novoj stanarki. Njezin je stan bio jedan od najmanjih u zgradi, imao je samo jednu spavacu
sobu u kojoj su majka i ona spavale. Dva su prozora gledala u sumorno unutarnje dvoriste,
crni metal pozarnih ljestava ljeskao se na kasnom ljetnom suncu. Kuhinja na obje strane
zida sluzila je i kao hodnik, stol i stolice bili su uvuceni u udubini s jedne strane, a ni dnevni
boravak nije bio mnogo veci. Gospodin Watkins na kraju je obratio pozornost na Lillian,
ponudivsi joj suosjecajan uzdah. „Vasa je majka bila zivahna zena, zar ne?“
Cudna fraza, pomislila je Lillian. Zivahna.
Ziva.
Vise ne. Pocela je plakati.
Kad su suze nadosle, nije ih pokusavala skriti, napola placuci za majkom, a napola
nadajuci se da ce kupiti malo vremena i dobre volje. Stavio joj je ruku na gornji dio leđa, a
zatim je pustio da se pomakne do zatiljka, njezno stiscuci. „Zao mi je sto sam vas uznemirio“,
rekao je. „Ali mozda postoji nacin da vam pomognem.“
Trazio je da se nađu u njegovu stanu za mjesec dana kada gospođa Watkins bude u
posjetu svojoj sestri. Namjera je bila jasna. Uzasnuta, Lillian se pitala sto ce uciniti.
Nekoliko dana prije napokon je bila izisla iz stanja tupe obamrlosti, dobila je dva pisma
od holivudskog producenta i ponadala se da bi to moglo sve promijeniti sto ju je napokon
potaknulo na akciju. Prihvatila je prvi posao modela koji je naisao - sto njezina majka nikad
ne bi odobrila - i ubrzo potom dogovorila se i o poziranju gospodin Rossiju. Kombinacija tih

7
 Knjige.Club Books

dvaju poslova dala joj je malo nade da vjeruje kako je samo pitanje vremena kada ce moci
platiti zaostale stanarine. Napisala je stoga gospodinu Watkinsu blago koketnu poruku
odgodivsi njihov „randevu“ dok joj se raspored malo ne rascisti. Nadala se da da ce ga time
smiriti i sprijeciti da je ne izbaci na ulicu.
Ali sada, ako je gospođa Watkins mrtva, a gospodin Watkins ubojica, ona bi mogla ovdje
zivjeti besplatno dok se cijela ova situacija ne rijesi. Kitty bi je ukorila sto u ovom trenutku,
kada je zena ubijena, misli samo na sebe, ali bi zapravo potajno i sama tako razmisljala.
Kucanje na vratima prekinulo je Lillian u mislima. Ustala je da otvori.
„Mogu li uci?“ Policajac koji joj se obracao imao je riđu kosu i brkove. Nekoliko uvojaka
iskocilo je neposlusno nakon sto je skinuo kapu i stavio je pod misku.
Kad je usao, policajac je procistio grlo. „Drugi su stanari spomenuli da ste vi Angelica.“
Pogled mu je preletio preko Lillianinih grudi nakon cega se zacrvenio. „Oprostite, mislim
gospođica Carter.“
Prije nekoliko godina jedan je novinar pisao o Lillianinim grckim atributima za koje su
se otimali kipari i slikari kako zbog klasicne prirode i simetrije, tako i zbog njezinih lijepo
oblikovanih dojki i rupica na donjem dijelu leđa. Slava je brzo dosla, a policajceva reakcija
bila je tipicna za svakoga tko je shvatio tko je ona, uspoređujuci Angeliku koja je stajala pred
njima s mnogim kreacijama po gradu koje su fotografirane za clanak, od jedva odjevene Tri
gracije u hotelu Astoru (ona je utjelovila sve tri, naravno), onih bradavica optocenih zlatnom
pa do lovorom okrunjene Građanske slave na vrhu zgrade opcine.
Nije mogla ne uzivati u njegovoj paznji. Pogotovu nakon prethodne razocaravajuce
reakcije gospodina Rossija. „Ja sam Angelica, da“, odgovorila je.
Policajac je bas zaustio kad se stariji kolega pojavio na pragu.
„Ja cu preuzeti.“ Stariji ju je covjek jedva pogledao. „Gospođica Angelica Carter?“ Bacio
je pogled u mali notes i stavio kvacicu i prije nego sto je Lillian uspjela odgovoriti.
„Da.“ Sjela je za kuhinjski stol i stavila ruke u krilo. Radeci godinama kao model s
nebrojenim musicavim umjetnicima, naucila je razabirati sitne neverbalne znakove iz malih
naredbi. Policajac je zelio dominirati i nad njom i nad mlađim kolegom. Da je majka bila tu
(da je barem majka bila tu), odradila bi sav razgovor dok bi Lillian umirila covjeka jednim
pogledom. Tocno je znala kako. Brada dolje, oci gore, zraceci cednom nestasnoscu sto je
uvijek palilo kao amajlija u amortiziranju nagla i hirovita temperamenta bilo kojeg
umjetnika s kojim je radila.
„Nesto nije u redu s vasim vratom?“ upita je stariji policajac.
Ocito je da ovaj put nije upalilo.
„Imam neka pitanja za vas, gospođice Carter. Koliko ste dobro znali gospođu Watkins?“
Vjerojatno su ispitivali sve stanare. Bit ce korisna najvise sto moze. „Kao i drugi stanari,
bila je gazdina zena. Cesto su se svađali. Zao mi je sto se ovo dogodilo.“
„Sto?“
„Pa da je ona, znate, mrtva.“
„Nismo jos objavili tu informaciju. Kako vi to znate?“
„Vidjela sam dok sam se penjala stubama“, mucala je. „Vrata su bila otvorena. Bila je
ruka.“
Zapisivao je nesto u notes.
Izvijala je glavu pokusavajuci vidjeti sto pise. „Također, gospodine, govorili ste o njoj u
proslom vremenu, znate. Rekli ste ‘koliko ste dobro poznavali gospođu Watkins?’“
„A vi ste od onih pametnih?“ nije to izrekao kao kompliment.
„Koliko dobro poznajete gospodina Watkinsa? Mozete pretpostaviti po pitanju da je on
ziv. Mozda ste sretni zbog toga.
„Sretna?“ Sad je bila zbunjena.

8
 Knjige.Club Books

„Odgovorite na moje pitanje.“

„On je moj stanodavac.“
„Nista vise?“
„Ne. Sto mislite?“
„Nasli smo vase pismo gospodinu Watkinsu u dzepu kucne haljine gospođe Watkins.
Pretpostavljam da ste vi jedina Angelica u zgradi.“
Lillianin se zeludac zgrcio, kao da ju je neko udario sakom u pleksus. Nikada nije trebala
pisati tu poruku, trebala je gospodina Watkinsa odgoditi uzivo. Mora da je njegova zena
nasla poruku pa su se zestoko sukobili. Lillian je pokusala zadrzati paniku u svom glasu.
„Poruka? Moj je najam bio pred istekom, pa je vjerojatno bilo vezano uz to. Gospodin mi je
Watkins dao vremena da skupim novce. Vidite, moja je majka umrla na pocetku ove godine i
otad mi je prilicno tesko.“
„Zao mi je.“ Lice mu je ostalo nepromijenjeno, hladno. „Dakle, zivite ovdje sami otkad
vam je majka umrla?“
„Da.“
Pogledao je u spavacu sobu. „Cini se da ste vi i gospodin Watkins dogovorili rendezvous
iducih tjedana. Jeste li vas dvoje u intimnoj vezi?“
Izvrtala je kontekst u poruci - to nije uopce ono sto je mislila.
„Intimnoj?“ Gotovo se nasmijala od uzasa zamisljajuci sliku debelog gospodina
Watkinsa u postelji, ali se na vrijeme zaustavila. „Ne. Nikad.“
„I ovo je pronađeno u njegovu stolu.“ Policajac je posegnuo u svoj dzep i izvadio isjecke
iz casopisa određene vrste.
Prepoznala je odmah crno-bijelu fotografiju. Na njoj nosi crni kupaci kostim i drzi ruku
iza glave kao da se sunca na Coney Islandu iako je slikana na krovu zgrade Lincoln Arcade.
Ruke su joj bile gole kao i noge do polovine bedara. Oglas kojim se prodaju najnoviji kupaci
kostimi bio je u straznjem dijelu casopisa. Kitty nikada nije dopustila Lillian fotografiranje
za reklame - smatrala je to neprilicnim - ali kada je jedan manje poznat fotograf pristupio
Lillian u predvorju zgrade Lincoln Arcade tog prvog dana kada je zapocela traziti posao,
izazov brze zarade bio je i suvise primamljiv da bi se propustio.
Gospodin Watkins to je vjerojatno vidio u jednom od zeninih magazina i izrezao. Bilo joj
je mucno od pomisli na njega kako bulji u njezina ramena i koljena.
„Ne znam zasto je to imao.“
„Ako je ovo neki ljubavni trokut, a vi bilo sto znate o tome zasto je gospodin Watkins
htio ubiti svoju zenu, bolje vam je da nam odmah kazete.“
Ljubavni trokut? Kako da dokaze nesto sto nije postojalo.
„Nema tu nicega.“ Cak je njezinim vlastitim usima to poricanje zvucalo slabasno.
„Moramo vas privesti na daljnje ispitivanje.“
Ranije uzbuđenje o nekoliko besplatnih mjeseci najma u trenu je iscezlo. Ovaj je covjek
isao u potpuno krivom smjeru. „Ja sam samo stanarka, kao i drugi. Gospodin Watkins
vjerojatno je to sebi umisljao. Nikada mu nisam dala povoda da misli kako sam
zainteresirana za njega.“
Tapkao je po dzepu svoje jakne. „Poruka kaze drukcije.“
„Samo sam ga htjela pristojno odbiti, to je jednostavno nesporazum.“
„Drugi stanari kazu da ste umjetnicki model. Pretpostavljam da nailazite na mnogo
slicnih nesporazuma u svom poslu.“
„Ustuknula je. Nema niceg nepostena u mom poslu. Ni po cemu se ne razlikujem od vas,
samo zarađujem svoju placu.“
„Cisto sumnjam.“
Morala je smisliti kako da dopre do njega, da mu dokaze da nije neka uzdrzavana

9
 Knjige.Club Books

starleta nize klase. „Bit cu filmska glumica.“

Policajac je podignuo obrvu, nije si mogao pomoci, bio je zadivljen.
Nijemi su filmovi tih dana bili veoma popularni. „Hollywood?“
„Tocno. U ovo doba iduce godine bit cu vjerojatno na filmu. Imam i pisma koja to
dokazuju. Ustala je i pocela kopati po hrpi racuna i papira na komodi. „Evo. Producent me
zeli pozvati na audiciju za svoj iduci film. Vidite da stvarno nemam potrebu gubiti vrijeme s
gospodinom Watkinsom. Ja sam cura od karijere.“
Proucavao je slovo na vrhu memoranduma filmskog studija. Lillian je najvazniju
recenicu znala napamet: Bilo bi mi zadovoljstvo razgovarati s vama o ulozi u mom sljedećem
filmskom pothvatu ako se zateknete u sunčanoj južnoj Kaliforniji.
„Zelite otici u Kaliforniju i postati slavni?“ Vratio joj je pismo. “U međuvremenu se
morate zadovoljiti sramotnim sudjelovanjem u ovom skandalu. Vase pismo ne dokazuje
nista, osim da imate mnogo dopisnih prijatelja. I dalje vas trebamo u policijskoj postaji.“
Trebala je vremena da razmisli. „Mogu li se prvo osvjeziti?“
Nevoljko je kimnuo, a ona se okrenula i otisla u spavacu sobu, tiho zatvarajuci vrata iza
sebe.
Novine ce poludjeti za pricom o ubojstvu. Bacit ce „Angelicu“ u tu pricu i njezin ce veliki
ugled, koji je godinama gradila, biti unisten. Lako za to sto bi to moglo unistiti interes
filmskih producenata.
Nije bilo vremena za gubljenje. Zgrabila je odjecu i strpala je u koznatu putnu torbu.
Producentova je pisma ugurala na samo dno pazeci da se ne zguzvaju. Otvorila je prozor
najtise sto je mogla - staro je drveno okno zaskripalo - i spustila se niz pozarne stube. U
trenu je nestala.

10
 Knjige.Club Books

DRUGO POGLAVLJE

New York, 1966.

V eronica se probudila iz maglovita sna u nepoznatoj sobi. Iz sna ju je prenuo vrisak.

Pridigla se na laktove shvativsi da to nije vrisak nego sirena, samo ne ona na koju je bila
navikla. U Londonu su policijski automobili ispustali zvuk koji ju je podsjecao na tuleceg
magarca koji se pomalo ispricava zbog narusavanja mira. U New Yorku su policijski
automobili zavijali parajuci zrak poput naricanja ozaloscenih.
Pospano je skiljila u sat na hotelskom nocnom ormaricu.
Devet sati.
Nije dobro. To znaci da ima samo pola sata da se pripremi za mozda najvaznije
snimanje u karijeri modela. Nije presla sav taj put da bi zabrljala na prvom koraku. To se
nece dogoditi. Svukla je spavacicu i navukla crne ciga-ret-hlace i bijelu majicu. U kupaonici
je skinula maskaru i crtu oko ociju cime se sinoc nije zamarala. Lice joj je bilo isarano, a na
desnom obrazu prijetio je jedan pristic.
Bila je u neredu za sto je sama kriva jer nije otisla sa zabave ranije. Kada je cula da
fotograf ovotjednog snimanja poziva sve u svoj penthouse na Upper East Sideu na zabavu
upoznavanja i druzenja, bila je odusevljena. Veronica je bila najneiskusnija manekenka u
skupini i mozda je popila nekoliko casa vina viska da to nadoknadi. Od svake je case bivala
malo hrabrija i duhovitija iako se vecinu vremena ipak najradije povlacila na terasu odakle
je zurila u grad, zadivljena sto je tu. Unutra se zabava zahuktavala, fotografi njegovi prijatelji
plazili su po modelima u dnevnom boravku koji je sav bio prekriven sagovima. Nekoliko
muskaraca plesalo je na posljednji hit Monkeesa, ali pokreti su im bili mehanicki i iskrzani
kao da im maticna ploca nema dovoljno napajanja.
Bila je to samo prva vecer, rekla je sama sebi. Do kraja tjedna bit ce dio ekipe, a onda ce
se vratiti u London s odlicnim poslom i sjajnim fotografijama koje ce staviti na vrh svoga
portfolija. Kada potencijalni klijent bude okrenuo tu stranicu, ona ce nonsalantno reci. ,,Oh,
da to je snimka Barnabyja Stonea prosle zime u New Yorku za Vogue.
Za cetrdeset americkih dolara na sat za dva snimanja imala bi gotovo cetiristo funti da
polozi na svoj bankovni racun. Sa svim sto je ustedjela u proteklih nekoliko mjeseci od svog
manekenstva trebalo bi bilo dovoljno da nje zinu sestru Polly oslobodi te grozne Kent House
i dovede je kuci.
Sa strahom je izvadila uvijace koje je nasumicno stavila sinoc prije spavanja. Bolje bi
bilo da nije jer joj je samo desna polovica glave bila propisno nakovrcana. Nagnula je glavu
pod slavinu i lagano je smocila, potom ju je rascesljala. U ovim okolnostima, ucinila je
najbolje sto je mogla.
Njezina je kosa bez sumnje privlacila pozornost na sinocnjoj zabavi jer nije mogla biti
razlicitija od duge, ravne kose ostalih djevojaka. Veronicine guste siske, osisane u ravnoj
liniji gotovo do usiju, bile su njezin zastitni znak, kako je to isticao njezin agent u Londonu.
Otraga joj je kosa dosezala gotovo do sredine vrata.
Nije to bila frizura koju je Veronica zeljela kad je rezala sliku iz magazina Rave da je
pokaze majci. „Sto? Zar ces nekomu placati dvije funte za ovo?“, rekla je Trish. „Pusti mene.“
Veronica je imala griznju savjesti zbog svoje rastrosnosti, pa je pristala, sjela je na
kuhinjski stolac i pustila Trish da je zaogrne rucnikom, zatvorila je oci nadajuci se
najboljem.

11
 Knjige.Club Books

Manekenka na fotografiji imala je guste siske preko cela, a ostatak kose bio je dugacak.
Međutim, Trish je zarezala siske preduboko sa strane, a pritom je pokvarila i rubove kose
otraga pa je na kraju Veronica izgledala kao da ima cupavu krpu za pranje poda na glavi.
Identicnu je frizuru imala kada je njoj i Polly bilo pet i kad ih je njihova majka sisala
stavljajuci im zdjelu za pahuljice na glavu.
Veronica je gunđala i predbacivala Trish da joj je unistila kosu, ali na kraju je upravo ta
frizura privukla agenta iz Londona koji joj je dao posao za Vogue. I dok je to izgledalo
prilicno modno efektno na fotografijama, frizura je uzivo tezila tomu da zasjeni njezine
ostale osobne crte.
„Izgleda kao gljiva“, rekla je jedna djevojka sinoc na zabavi.
Veronica je bila iza ugla, istrazivala je sadrzaj polica s knjigama koje su prekrivale
hodnik. Heller, Capote, Pynchon. Sve muskarci. Cak nema ni male Flannery O’Connor, da
razbije niz. Nacula je komentar i znala da se odnosi na nju.
„Meni se sviđa.“ Glas je bio visok i krestav, Veronica ga je prepoznala.
Bila je to Tangerine, cura s kojom se kratko druzila lani na snimanju u Londonu.
Tangerine je bila niza od prosjecnih modela, metar i sezdeset sedam centimetara, bila je
mrsava i imala je krupne oci. „Da barem ja imam hrabrosti odrezati sve ovo. Bilo bi mnogo
lakse odrzavati.“
Druge su cure skocile. „Da se nisi usudila odrezati je. Obecaj!“
Nakon nekoliko obecanja uz hihotanje, maknule su se, a Veronica je izronila iz hodnika,
uzela svoj kaput i otisla. Vani su snjezne pahulje poput komadica konfeta plesale u svjetlu
ulicne rasvjete.
Ako je ona prva otisla, onda, nadala se, nece biti posljednja ujutro na snimanju. Ostale
su imale vise razloga da zakasne, s obzirom na kolicinu konzumirana alkohola.
Zgrabila je svoja dva golema kovcega - jedan pun odjece za snimanje, drugi s onom
svakodnevnom - i odjavila se iz hotela. Nosac joj je pomogao staviti prtljagu u taksi, dala je
vozacu adresu koju je nacrckala u svom notesu.
Snimalo se na dvije lokacije tri dana. Trebali su poceti u New Yorku na mjestu zvanom
Zbirka Frick, u otmjenu muzeju u stilu zlatnog doba, a potom se snimalo u vili u Newportu,
na Rhode Islandu, voznjom vlakom koji ih povezuje. Veronica je zalila sto nije dulje u New
Yorku. Da je barem proslu noc provela na predstavi u Broadwayu ili secuci ulicama, umjesto
u zadimljenu Barnabyjevu stanu. Mislila je da je vazno upoznati ljude, povezati se malo s
njima, ali iduci ce put to preskociti. Ako bude iduceg puta.
Njezina joj je agentica Sabrina rekla da je lokacija grandiozna, ali ovo mjesto na kojem
se taksi zaustavio nije bilo osobito otmjeno, barem ne po engleskim standardima. Zgrada je
bila niska i bijela, zasticena ogradom od kovanog zeljeza i da nije znala, mislila bi da je rijec
o banci, a ne o kuci. Snijeg se otopio preko noci, ostavljajuci na plocnicima bljuzgav nered
skupljajuci se u male nanose u uglovima sest stuba koje su vodile do dvostrukih vrata s
inicijalima HCF urezanima u svod. Iznad toga, na zabatu, gola zena isklesana u kamenu
gledala je sneno na one koje ulaze.
Pokusala je zvekirom, ali nije se maknuo. Je li trebala uci na neku drugu stranu?
Nakon nekoliko trenutaka ipak je mladic u trapericama i zutoj majici otvorio vrata.
„Oprostite, Zbirka Frick zatvorena je ponedjeljkom“, rekao je.
„Ja sam Veronica Weber“, ovdje sam radi fotosnimanja.
„Oh.“ Pogledao ju je i ona je tocno znala sto misli. Da ona ovdje ne pripada. Da ne slici
manekenki. Posebno bez sminke i sa sasavom kosom. „Ha. U redu. Ja sam Steve, jedan od
asistenata fotografa. Upravo namjestamo. Druge su cure sve gore, pokazat cu ti gdje se
mozes spremiti.“
Recepcijom je dominirao golem cvjetni aranzman na stolu usred dvorane, njezni
cvjetovi magnolije izbijali su iz gustih, tamnih grana. Prosli su pokraj orgulja uguranih u

12
 Knjige.Club Books

nadsvođenu udubinu u dnu velikog stubista. Glasno je pitala radi li jos instrument i dobila
slijeganje ramenima kao odgovor.
Na drugom katu Steve je ostro skrenuo desno pa lijevo na manje stubiste, koje je
vjerojatno nekad sluzilo posluzi. Na trecem je katu zamor drugih manekenki lebdio duz
hodnika. Zaustavio se i pokazao na zenski toalet smjesten na pola puta. „Unutra.“
Odvukla je svoje kovcege uz male stube koje su vodile do vrata kupaonice i otvorila
vrata. Unutra je pod od plocica bio gotovo posve prekriven opremom modela, od cipele do
uvijaca i sminke. Djevojke su se naginjale nad porculanske umivaonike zureci u zrcala ispred
sebe i jedva da su pogledale u njezinu smjeru.
„Zdravo“, rekla je. „Mjesto za jos jednu?“
„Bok, Veronica“, zacviljela je Tangerine. „Nedostajala si nam sinoc. Kamo si otisla?“
„Pokusala sam malo odspavati Jet-lag, znas.“
„Mislim da te ne mozemo ugurati“, rekla je najvisa djevojka, Gigi koju je Veronica
prepoznala s posljednje nastavnice Mademoiselle. „Vec je pretijesno.“
Veronica se ispricala - engleska navika koju Amerikanci pogresno shvacaju, kao da je
nekom zaista zao - i nastavila hodati niz hodnik.
Spustila se jedan kat pokusavajuci pronaci drugu kupaonicu. Nekoliko je prostorija bita
zakljucano, a one otvorene vodile su do administrativnih sluzbi. Posljednja su vrata bila
odskrinuta i Veronica zakoraci unutra lagano uzdahnuvsi. Stajala je u savrseno ocuvanoj
starinskoj spavacoj sobi, tapecirani krevet s nestvarnom svilenom krunom parirao je
kazalisnim pozornicama. Iznad pisaceg stola visio je portret djevojcice cudna izraza i
drzanja kao da nije vjerovala onomu tko je bio s njom u sobi. Veronica se priblizila portretu i
proucavala ga. Ni cipkast ovratnik, ni slatke kovrce nisu mogle umanjiti to da je ovo dijete
imalo staru dusu, kao da je duh starice vezane uz postelju izbijao iz njegovih ociju.
Veronica je protrnula i odmakla se od slike gledajuci oko sebe. Tik do prozora bilo je
prugasti chaise longue dugacak zamata kao i postelja, savrseno mjesto da legnes i citas cijeli
dan. Kupaonica spojena sa sobom imala je sve sto je zeljela, pa i golemo zrcalo i deccntno
svjetlo. Bita je to mnogo bolje od guranja s ostalim djevojkama, a ona ce biti pazljiva i ostavit
ce sve kako je i nasla. Bio je to nakon svega ipak muzej.
Otvorila je kovceg sa svom svojom opremom i zapocela dugotrajan proces
raspakiravanja. Manekenke su, cak i za snimanja za najotmjenije casopise poput ovog,
morale sa sobom nositi sve sto bi moglo zatrebati tijekom sesije, među ostalim sest ili
sedam pari cipela, grudnjak koji je isticao necija prirodna dobra i onaj koji ih je skrivao ili
umanjivao, steznike, slipove, carape u crnoj i boji koze, salove, rukavice i nakit. Djevojke su
također same sebi trebale napraviti i frizuru i sminkati se sto je zahtijevalo teske make up
kovcege s uvijacima, cetkama, cesljevima i kopcama. Kovceg je bio tezak kao da ima sto
kilograma i Veronica se cesto morala podsjetiti da hoda ravno i da se ne naginje na jednu
stranu nakon sto ga je satima nosila po ulicama Londona.
Iskopala je komplet za sminkanje i bacila se na posao, nanosila je slojeve pudera, crtala
liniju iznad oka kao da ce izletjeti iz kuta oka, odabrala je svijetlu boju ruza za usne da bude
u kontrastu s njezinom tamnom kosom. Ovo je bio New York, najsofisticiraniji grad na
svijetu, osim mozda Pariza, pa je posula kapke elektricnoplavim sjenilom, odjenula je ogrtac
i s posljednjim pogledom u zrcalo krenula prema glavnom katu.
Kako je veci dio kuce bio poprilicno mracan i sumoran, znala je kamo ici prateci
svjetlost koja je prodirala iz jedne sobe blizu prednjeg ulaza. Stala je i zadivljeno se
zagledala unutra u golemo platno koje je prekrivalo zidove prikazujuci strastan romanticni
susret ljubavnika. Zbirka Frick bila je puna iznenađenja. Pomislila je da se nekad ovdje
okupljala obitelj i zivjela svoju svakidasnjicu u ovakvoj ljepoti. U sredisnjem dijelu sobe bila
je vaza prepuna grana magnolije, svaki se cvijet od tamnomzicaste boje pri dnu latice
suzavao do snjeznobijele na vrhu.
Steve je postavljao tronosce i osvjetljenje s ostala dva asistenta, ugledala je Barnabyja u

13
 Knjige.Club Books

krajnjem kutu kako sapce s umjetnickim direktorom casopisa. Ostale su djevojke okruzile
stalak za odjecu i stilist im je dijelio odjecu za snimanje.
Svi su se u sobi okrenuli prema njoj buljeci zbunjeno.
Mahnula je i pritom ugledala svoj odraz u zrcalu na zidu.
Druge su se djevojke odlucile za prirodan izgled, njezne usne, tanku crtu na kapcima
bez sjenila, a kosa ima je bila spustena i ravna. Ona je pak izgledala kao klaun, s drecavim
ruzem koji se bezuspjesno natjecao s plavim sjenilom na danjem svjetlu. Da je ostala u onom
pretrpanu toaletu s njima, ne bi ovako pogrijesila.
Barnabyje jos nije bio uocio, jos je razgovarao s umjetnickim direktorom. Veronica je
krenula natrag nadajuci se da ce imati vremena izvuci se i popraviti sminku kad se on
okrenuo i pljesnuo rukama trazeci pozornost prisutnih.
„Djevojke, jesmo li sve na broju? Mozemo li zapoceti?“
Gledao je u skupinu djevojaka u kutu i tada mu je pogled pao na Veronicu.
Upirala se iz petnih zila da nesto izusti.
„Blagi Boze!“ Napravio je grimasu i nasmijao se. „Sviđa mi se ova kosa.“
Refleksno je stavila ruku na glavu. Mozda nece proci tako lose.
„Ali sto se dogodilo s tvojim licem?“

***

Veronica je slagala police zalagaonice strica Donnyja kada je „otkrivena“. Bilo je to nekoliko
dana nakon njezina strasna sisanja i bila je zahvalna sto ju je ujak Donny pustio da se makne
na nekoliko sati od blagajne i buljenja kupaca. Ponudio joj je posao prodavacice lani nakon
iznenadne smrti njezina oca. U tim sporim danima gubila bi se u nasumicnim predmetima u
vitrinama i na policama, pitajuci se ciji su prsti doticali prasnjav pisaci stroj Imperial, ili
kakve je zena nosila visece nausnice art deco. Kako su zavrsili ovdje i sto li je vlasnicima
znacilo to sto su ih se morali odreci?
Klijentela zalagaonice Chelsea bila je saroliko drustvo. Veca je vjerojatnost bila da ce
zaloziti smrdljivo bakino krzno nego Cartierov sat, ali svako toliko dolazio je pokoji dendi s
otmjenim naglaskom i nervozno bi gurnuo draguljima optocenu ogrlicu preko pulta.
Veronica bi gledala kako je ujak Donny pregledava, zatim uzdahne pa krene ponovo
proucavati nakit dok klijent ne bude sretan da ista dobije napustajuci zalagaonicu sa
zguzvanim funtama u iznosu manjem od polovine stvarne vrijednosti.
Veronica je upoznala Sabrinu, ugodno lice cetrdeset i nestogodisnjakinje kada se ona
zanimala radi li ukulele iz izloga. Ujak Donny bio je za pultom i potiho razgovarao s mrsavim
mladicem o nekom zlatniku, pa je Veronica iskreno odgovorila.
„Ne radi. Ne bih vam ga preporucila.“
„Hvala, cijenim to“, zena je odgovorila. „Moj necak zeli ukulele za rođendan, mozda
najbolje da odem do kakve glazbene trgovine.“ Zastala je. „Moj Boze!“
Veronica je automatski dotaknula kosu, cekajuci podsmjesljiv komentar ili jos gore
zabrinutost.
Ali zena se jos sire nasmijesila. „Kakva sjajna frizura!“
„Tko je to napravio? Vidal?“
„Hm, ne. Moja mama.“
„Koliko ti je?“
„Osamnaest.“
„Jesi li ikada prije bila model?“
Veronica se nasmijala, ali onda je shvatila da je zena ozbiljna, pa je uzela njezinu
posjetnicu i obecala da ce se pojaviti u njezinoj agenciji sljedecega slobodnog dana. Ondje su

14
 Knjige.Club Books

je pazljivo razgledali agenti i poslali na fotografiranje za „book“. „Inzistirali su na tome da

ostavi posao u ujaka Donnyja kako bi mogla biti slobodna za ,,gosees“ sto joj je Sabrina
prevela audicijom za modele.
Njezina je mama bila sumnjicava, ali kad je vidjela portfolio s Veronicinim fotografijama
s dugim laznim trepavicama i jarkim minicama, uskliknula je od odusevljenja.
„Bit cemo na naslovnicama. Sigurna sam. To je moja cura!
Veronica se savjesno i odgovorno pojavljivala ranije na svakoj audiciji i dobila je
nekoliko poslova. Uglavnom su to bili nizerangirani modelski poslovi poput snimanja za
kataloge i oglase za novine i dok je zarađivala vise nego u zalagaonici, troskovi brojnih
potrepstina koje je taj posao zahtijevao jeli su cijelu njezinu placu pa se pitala ima li to
smisla. A onda je, prosloga tjedna, zvala Sabrina i rekla joj da mora na audiciju za veliko
snimanje, preko u SAD-u u kojem je Vogue trazio britanski model da pozira za uvodnu temu.
Veronica se pojavila rano nadajuci da ce to brzo obaviti i imati dovoljno vremena da posjeti
Polly, ali rekli su joj da ce sve kasniti. Druge su cure oko nje bile blistavo lijepe bez ikakva
napora, a jedino na sto je ona mogla misliti dok je sjedila na tvrdoj metalnoj klupi u hodniku
bila je Polly koja je strpljivo cekala u trosnu predvorju Kent Housea zureci u popucali
linoleum prije nego li joj kazu da se vrati gore u svoju sobu.
Do drugog sata Veronica je bila ljutita na zloglasan obicaj modne industrije da ne
postuje vrijeme modela. Kad je njezino ime napokon pozvano, usla je u sobu, bacila je svoj
portfolio na stol, zatim se odmaknula namrstena, prekrizenih ruku.
„Pa koga mi ovdje imamo?“ upitao je jedan od muskaraca koji su sjedili iza stola.
„Veronica Weber.“
„Super, super.“ Pruzio je njezin book drugoj dvojici pokraj sebe.
„Mozemo li te vidjeti kako hodas?”
Sabrina joj je rekla da, kad god treba pokazati svoj hod, zamisli da lebdi. Zamisli da imaš
knjigu na glavi i paziš, da ne padne.
Umjesto toga Veronica je zamislila razocaranje u Pollynim ocima.
Njezina su stopala tesko padala na drveni pod, a ruke su ostale prekrizene.
„Uh!“ Covjek se zavalio u svoju stolicu. „To je bilo nesto. Mislim da ovo jos nismo sreli, ja
sam Barnaby, Barnaby Stone.“ On je predstavio jos dvojicu za stolom, ali Veronica nije cula
njihova imena. Bila je zacuđena sto je vec nisu izbacili.
„Hej.“ To je bilo sve sto je mogla reci.
Njih su se trojica gledala bez rijeci, kao da provjeravaju na tjelesnoj razini jesu li se svi
slozili da je ovo bila sala, apsolutna katastrofa. Veronica je dosla do stola, zgrabila svoj
portfolio i uzela torbu s poda gdje ju je malocas zbacila.
„Cekajte!“
Barnaby je udarao prstima o stol. “Jeste li slobodni iduci tjedan?“
Nakon sveg tog mrstenja i gazenja, ona ih je zanimala?
„Ne znam.“ Nije se nasmijesila, nije pokazala nista osim prijezira. „Morat cete provjeriti
s mojim ljudima.“
Istoga dana Sabrina joj se javila s vijestima. U nedjelju leti u Ameriku, ponedjeljak
provodi u New Yorku, utorak i srijedu u Newportu i onda se vraca doma u cetvrtak. Bilo je
izgleda, rekla je Sabrina, da ce je njujorska agencija vratiti u grad nakon snimanja u
Newportu i poslati je da vidi jos kojeg fotografa i urednika pa bi se morala primjereno
spakirati.
I samo tako, Veronica je bila na putu za snimanje za Vogue s najtrazenijim fotografom
desetljeca. I samo tako profuckala je to s previse sminke. Angazirali su je da projicira hladnu
suzdrzanost, ali bilo joj je svega previse i bila je u jet-lagu - jednostavno nije mogla
razmisljati normalno.

15
 Knjige.Club Books

Dok je prestravljeno stajala na pragu te prekrasne sobe, osjetila je da je netko iza nje.
„Oprostite, ne smijete sjediti na tim stolicama.“
Mladic u trapericama i bijeloj raskopcanoj kosulji prosao je pokraj nje pokazujuci na
stolicu uz krajnji zid koju je zauzela Gigi s cvijetom magnolije zadjenutim iza uha. Sjedila je s
nogama prebacenim preko naslona stolice i skliznula s nje uz pljesak prije nego li se
docekala na noge zakolutavsi ocima.
„Ta je stolica iz sedamnaestog stoljeca“, rece covjek. Nosio je naocale cetvrtastih okvira
koji su mu pocivali na ostrim jagodicama. Cekao je kao da je trebalo biti reakcije na tu izjavu.
„Molim vas, također, da se ne naslanjate na zid.“
Djevojke koje su lezale na podu smijeseci su se pogledavale pomicuci se malo naprijed.
,,U redu, hvala, covjece.“ Barnaby je pokazao na bijelu plasticnu vrecicu napunjenu
praznim papirnatim salicama za kavu. „Mozete li nam odnijeti to smece, kad ste vec ovdje?“
„Molim?“ Covjek je blago nagnuo glavu na stranu.
„Pa vi ste podvornik, zar ne?“
Nije se maknuo s praga, samo je prekrizio ruke. Sa svojom visinom i isklesanim crtama
mogao je biti model iako je njegovo tijelo bilo premrsavo, a naocale koje je nosio odavale su
strebera. Ali Veronica je bila sigurna da je Barnaby vidio samo boju njegove koze, koja je bila
crna. Kada je napokon progovorio, bilo je to tako polako kao da je govor uvjezbavao sa svim
prijasnjim barnabyjima koji su dolazili u Zbirku Frick. „Ja sam arhivist Zbirke Frick.
Zamoljen sam da nadzirem prostor danas jer je muzej zatvoren. Mozete staviti svoje smece
u podrum.“ Pogledao je Barnabyja prijekorno, kao da je ovaj bio dijete, a ne trenutacno
najuspjesniji svjetski modni fotograf.
Veronica se zgrozila nad ovom pogreskom, ali Barnaby nije pokazao ni najmanji znak
griznje savjesti. Koraknuo je naprijed, rukovao se s covjekom smijeseci se srdacno. „Hvala
sto nam dopustate snimanje ovdje“, kazao je. Jako mi se sviđa, fenomenalna lokacija.“
„Uh.“
„Obecavam da cemo se pristojno ponasati, Sonny Jime.“
„Ime je Joshua. Joshua Lawrence.“
„Tocno.“ Barnaby je pucnuo prstima u smjeru najblizeg asistenta.
„Rijesi se ovog smeca, smjesta.“
Veronica se maknula s puta fotografu koji je odjurio s plasticnom vrecicom u ruci.
Barnaby je stavio ruku oko Joshuina ramena. „Buduci da ste vi ovdje glavni covjek,
mozete li ispricati curama gdje smo to mi sada?“
Joshua je pogledao u skupinu modela koji su ga blijedo gledali ne pokazujuci ni
najmanju zelju za podukom iz povijesti. Nakasljao se. „Kuca je bila rezidencija obitelji Frick
od 1914. godine. Henry Clay Frick bio je celicni magnat koji je volio umjetnost i sagradio je
kucu kako bi u nju jednoga dana mogao prenijeti svoju impozantnu umjetnicku zbirku.“
Joshua je krsio ruke pred njima gubeci ritam i motivaciju zbog nedostatka interesa. Kako ga
je cijela soba ismijavala, Veronica mu je ohrabrujuce kimnula kad je bacio pogled na nju.
Progutao je slinu i nastavio govoriti malo glasnije.„Nakon sto je gospodin Frick umro,
njegova zena i kci Helen zivjele su ovdje dok i gospođa Frick nije umrla 1931. kada su
zapoceli renovacijski radovi i Zbirka Frick otvorila je vrata 1935.
„Imam pitanje“, javila se Tangerine. „Sto znace svi ovi cvjetovi magnolije?“
„Magnolija se dugo povezivala s ovom vilom dok je jos gospodin Frick bio vlasnik
slavnog dijamanta magnolije, besprijekorna dvanaestokaratnog ruzicastog dijamanta. Danas
je Zbirka Frick poznata po golemom stablu magnolije na glavnoj livadi.“
„Sto se dogodilo s dijamantom?“ Veronica nije zeljela privlaciti pozornost, ali znatizelja
je bila jaca.
„Nestao je 1919. Kruzila je glasina je da je obitelj mislila kako je ukraden, ali zanimljivo,

16
 Knjige.Club Books

to nikada nije prikazano u policijskim izvjestajima. Nitko ga otad nije vidio.“

„Bas steta“, rece Barnaby, prateci Joshuu do vrata i tapsajuci ga po leđima. „Moglo bi
nam to koristiti za snimanje.“
„Mogu vam govoriti jos o obitelji, ako vas zanima.“
„Dobro, dobro, zapocinjemo mi sada sa snimanjem.“ Nakon sto je Joshua izisao -
pogledavajuci jos jednom zabrinuto preko ramena - Barnaby je pokazao na Veronicu. „Hoce
li netko pomoci ovoj djevojci da opere lice. Trebam li ja sve reci, ima li koja od vas
inicijative?“ Osramocena, Veronica se okrenula i odjurila.

17
 Knjige.Club Books

TREĆE POGLAVLJE

1919.

K ada je bila djevojcica, Lillian je cesto znala ustati tijekom ljetnih vrelih noci sva znojna i
nervozna i zateci majku kako stoji gola ispred prozora i zuri u prazne gradske ulice dok
joj se tijelo ocrtava u ulicnoj rasvjeti. Za Lillian zensko tijelo nije bilo ni lijepo ni opsceno.
Bile su to samo koza i grudi te madezi poput tockica sto cine konstelaciju na majcinoj ruci
koju je Lillian pratila prstom.
Otac ih je napustio kada je bila dojence, a ona i Kitty preselile su se u pansion u
Providenceu u Rhode Islandu gdje je majka radila u tvornici srebrnine. Kitty je rijetko
govorila o svom zivotu prije nego sto je Lillian rođena, ali ona je znala da joj je majka odrasla
u maloj vili u Newportu - „slavna kuca, sagrađena nekoc kao svratiste za kocije“, pricala je
jednom - prije nego sto se zaljubila i pobjegla s covjekom koji nije bio njezina ranga. Unatoc
tomu sto je se obitelj odrekla i uskratila joj nasljedstvo, inzistirala je na tome da odgaja kcer
s natruhom onoga sto je potrebno za ulaz u dobro drustvo, od poznavanja pravilna pribora
za stolom do pravog nacina da prođe kroz sobu.
Zaluđena kulturom, Kitty je vukla Lillian na sve predstave koje su igrale u jednom od
pet kazalista u gradu, drzeci je u krilu sve dok na ulazu nisu inzistirali da plati dvije karte jer
je Lillian vec dobrano bila prerasla besplatnu ulaznicu. Kittyna primanja odlazila su za
Lillianino obrazovanje u lokalnoj katolickoj skoli koja je bila izabrana ne iz vjerskih razloga,
vec zbog svoje siroke umjetnicke ponude. Skola je nudila ucenicima poduke iz glazbe i
pjevanja u cemu je Lillian brzo zasjala nastupajuci za ostale stanare pansiona svakog petka
navecer. Godila joj je paznja i bila je njezina ideja da se presele u New York City te da pokusa
izgraditi karijeru na pozornici. Kitty je dala otkaz u tvornici u roku od nekoliko dana
objasnjavajuci svakom tko je pitao da je Lillian na putu da postane glumacka zvijezda.
Preselile su se kad je Lillian bilo cetrnaest. Godinu kasnije, Lillian je nasla posao u zboru
na Broadwayu u predstavi Zgodne djevojke kazalista New Amsterdam. Novinski oglas za
predstavu zgrozio je Kitty koja je zaprijetila da ce izvuci Lillian iz zbora. Zgodne djevojke,
pisalo je u oglasu. Sezdeset njih. Ni jednoj nije dvadeset. Ni jedna nije udana.
„To je necuveno“, rekla je Kitty, bacajuci ostro novine.
„To je Broadway“, odgovorila je Lillian. „Uostalom, misli na tjednu placu.“
Dopustila je da nastavi.
Nakon svake predstave vrata pozornice bila su prepuna mladica koji su zeljeli uzeti
jednu curu iz zbora kuci. Kitty se osigurala da to nece biti njezina kci tako sto je plela ispred
garderobe tijekom predstave nakon sto ju je cvrstim stiskom otpratila na pozornicu. Njezina
je prisutnost također obeshrabrila i druge izvođacice da se sprijatelje s Lillian pa je nikada
nisu zvale da iziđe s njima nakon predstave. No to joj i nije bilo dopusteno.
Jedne noci Lillian je nasla poruku zadjenutu za zrcalo. Bila je od umjetnika, ili je tako
tvrdio, koji je trazio modele.
Lillian je molila mamu da razmotri njezinu molbu, da je ne ignorira.
Raspitala se okolo i rekli su joj da je umjetnik, gospodin Isidore Konti, prava osoba.
„Obje znamo da predstava nece dovijeka trajati“, rekla je Lillian Kitty. „I razmisli o Mabel
Normand.“
„Glumica. Sto s njom?“
„Ona je bila model umjetnicima za ilustracije kao i James Montgomery Flagg, a sad je

18
 Knjige.Club Books

vodeca glumica Charlieja Chaplina. To bi mogao biti isplativ korak i bolji novac u
međuvremenu.“
Lillianina zborska placa isla je na racune koji su se nakupili u godini preseljenja.
Proslavile su njezinu prvu placu malom tortom iz pekarnice na Kolumbovoj aveniji, ali osim
toga i dalje su stedjele svaki cent.
„Bolji novac, mozda“, slozila se Kitty. Ali sto ce on ocekivati?“
Napokon je popustila, nakon sto ju je Lillian proganjala cijeli tjedan, pod uvjetom da
Lillian suti, a da ona obavi sav razgovor. „Ubrzo ce on vidjeti s kim ima posla.“
Covjek koji ih je uveo u svoj studio na West Sideu nije izgledao ni najmanje razvratan i
Lillian je odahnula sto nije njurgao na Kittynu pratnju vec im je pristojno ponudio caj. Dok
ga je pripremao, Lillian je gledala okolo. Studio je bio u stvaralackom neredu, radne klupe i
ormari za alat bili su umrljani glinom, a nered se malo ublazio pod sjevernim svjetlom koje
je prolazilo kroz celicno prozorsko krilo.
Ona tada nije znala da je nered znak istinskog rada umjetnika za razliku od prevaranata
koji su pokusavali namamiti naivne djevojke racunajuci na njihovu tastinu. S vremenom bi
se Lillian i Kitty okrenule i napustile studio ako bi bio precist, ako bi imao nabacanih
perzijskih sagova ili svijeca koje su gorjele pokraj netaknute barsunaste garniture.
„Vise kao bordel nego kao radionica“, rekla bi Kitty glasno na izlasku.
Kada se vratio s cajem, gospodin Konti obratio se Kitty, ne Lillian. „Inace ne idem u
kazaliste.“ Bio je u kasnim pedesetim, mekoga bavarskog naglaska i sive brade. „Izveo me
prijatelj i bio sam zapanjen ekspresivnoscu lica vase kceri.“
„Na cemu konkretno vi radite?“ pitala je Kitty.
„Djelo za hotel Astor, Rijec je o Tri Gracije - Milost, Sarm i Ljepota, sa zenskom figurom
koja ce predstavljati sve tri.“
Kitty se malo uspravila u stolici, Lillianin se odmah ponadala. Hotel Astor s tisucu soba
bio je elegantno sidro Times Squarea. „Gdje bi to djelo bilo smjesteno?“
„U plesnoj dvorani.“
Jos bolje.
Uglavnom muze ce biti blago razodjenute. Gospodin Konti slegnuo je ramenima kad je
Kitty uzdahnula. Bila je to jednostavna poslovna cinjenica. „Bit ce placena 45 centi po satu i
rad ce trajati nekoliko mjeseci.“
„Blago razodjenute?“ Kitty je stisnula cvrsto svoju torbicu, kao da je htjela opaliti njime
gospodina Kontija.
„Pretpostavljam da ce dvije muze biti golih grudi, a jedna ce biti pokrivenih. Mozete
vidjeti, ako pogledate moja djela uokolo, da nema niceg sumnjivog u mom radu.
Lillian uopce nije imala problema s poziranjem bez odjece i morala je priznati da su
radovi oko nje bili prelijepi, cak i njezinu neiskusnu oku. Njegov je rad imao neku letargicnu
eleganciju, a lica njegovih figura podsjecala su je na njezino vlastito lice; dug, ravan nos i
uska celjust. Ona tada nije znala da je imala idealno tijelo toga vremena: uska ramena, uski
struk, oblikovane bokove koji se nastavljaju u duge noge.
„Odlucite, da ili ne.“ Gospodin Konti popio je svoj caj. „Mozemo poceti danas, ali i ne
moramo uopce.“
„Necemo uopce poceti.“ Kitty je ustala usutkavajuci Lillianine proteste. „Mojoj je kceri
tek petnaest godina, premlada je za vas.“
„Za mene?“ Gospodin Konti nije bio ljutit, samo mu je to bilo zabavno. „Pa ne radim ja to
radi svog zadovoljstva vec da donesem ljepotu pred oci svijeta.“ Pokazao je prstom prema
vratima. „Taj grozni svijet vani prepun je ljudi bremenitih mukom i brigom i ako netko od
njih podigne pogled prema mojoj skulpturi i vidi nesto lijepo u njoj, ideju ili osobu koja ga
nadahnjuje, ja sam svoj posao obavio. Ne radim ja ovo za sebe. Radim to za covjecanstvo.“

19
 Knjige.Club Books

„Velicanstveno, moram reci.“ Kitti je hvatala Lillian za ruku. „Mi sada idemo.“
Vani je Broadway zaista bio krcat uzurbanim radnicima zeljnim da se sto prije domognu
svoje kuce nakon dugog, napornog dana. Kittyno je lice bilo crveno i Lillian nije znala je li to
zbog Kontijeve ponude ili popodnevne vrucine koja je isijavala iz betonskog plocnika.
„Majko, jesi dobro?“
Kitty se nagnula na Lillian lagano dascuci. Lillian ju je povukla u hlad zgrade podalje od
pjesaka.
„Dobro sam.“
Lillian je shvatila. Njezina majka nikad ne doruckuje, a kada Lillian ustane, kaze da je
vec jela. Za ruckom, nikada nije gladna dok Lillian pojede obilan obrok graha na tostu.
Kitty je krenula naprijed, ali ju je Lillian zaustavila. „Ti nisi jela cijeli dan, je l tako?“ Nije
dobila odgovor. „Jedan sat u gospodina Kontija ravno je tucetu jaja, malo mlijeka i struci
kruha. Misli o tome na ovaj nacin. Zaradit cu nam za dorucak za sat vremena.“
Njezina je majka progutala slinu. Bila je gladna. „Petnaest mi je godina, nisam vise
djevojcica, a uz to, bit ces sa mnom cijelo vrijeme. Jesi li vidjela njegove radove? Predivni su.
Zamisli, ja cu biti u plesnoj dvorani Hotela Astor. Otmjen ce mi se svijet diviti, vidjet ce me
kao umjetnicko djelo. Zapravo, svi ce vidjeti tri mene.“
Majcin ton bio je ironican. „Tri para sisa.“
„Samo dva.“ Rekao je da ce jedna muza biti odjevena.“ Kitty nije mogla a da se ne
nasmije. „Koja si ti mustra, Lilly.“
Cinilo se da nepokolebljivi gospodin Konti nije bio iznenađen njihovim povratkom. Nije
korio Kitty niti je ucinio da se osjeca glupo sto se predomislila. Dogovorili su se. Kitty je
govorila tihim, odmjerenim tonom, kao da dogovara pojedinosti za vrtnu zabavu. Lillian ce
pozirati cetiri sata dnevno, sest dana u tjednu, dok djelo ne bude zavrseno.
Lillian je mislila da ce poziranje tijekom poslijepodneva biti mnogo lakse od ucenja
koreografije i stihova. Prvu seansu poceo je sa srednjom od tri figure rekavsi joj da sjedi i
gleda dolje, lijevo. Od prsa nanize prekrivao ju je tanak sloj svile. Nakon trideset minuta, kad
joj je rekao da se odmori, samo sto se nije srusila. Vrat joj je krckao kada ga je ispravila, ruke
su joj se ukocile od izvinuta polozaja, cak su je i prsti boljeli.
Ubrzo je naucila da je najbolji nacin da izbjegne fizicku bol tijekom poziranja bijeg u
vlastite misli. Izgubila bi se snatreci o opravi koju joj je majka obecala kupiti nakon
obavljena posla - haljinu bez rukava od zorzeta u Bonwit Telleru. Zamisljala je kako je
navlaci preko glave, osjecala je dodir materijala na kozi, uzitak vrcenja oko sebe dok se
slojevi suknje bibaju u zraku.
Nakon nekoliko tjedana gospodin Konti zamolio ju je da pozira za drugu figuru kojoj je
tkanina padala ispod prsa. Do tada se Lillian vec bila navikla na njegov pogled. Promatrao je
njezinu muskulaturu, tetive i kosti, gledao je unutar nje, ne u nju. Nakon pet minuta nije joj
bilo nimalo cudno sto je polugola pred njim. Godine su mu isle u prilog, izgledao je vise kao
namrgođeni djedica nego moguci ljubavnik. Za prvog izlaganja golotinje Kitty je sjedila u
kutu i plela, cinilo se da je zveckanje njezinih igala postajalo sve brze i glasnije, ali polako se
i ona navikavala na to da joj kci sjedi obnazena pred kiparom. Skupljala je placu na kraju
svakog dana uz poslovno kimanje glavom.
Pozirajuci za posljednju muzu dok joj je tkanina padala opasno ispod zdjelice, naucila je
presutno pravilo poziranja za neoklasicisticke skulpture. Nakon sto je zauzela poziciju na
stolcu, napravila je pogresku, siroko se nasmijala. Konti ju je opomenuo poducivsi je da goli
model moze zadrzati dostojanstvo samo ako ima zatvorena usta. „Mozes pokazati naznaku
osmijeha, ali niposto pun osmijeh, ako zelis biti uspjesan model. Ti nisi komercijalni
produkt, niti Gibsonova ili Ziegfeldova djevojka. Ti si vizija savrsene zene, utjelovljenje
ljepote. Anđeo.“
„Angelica.“ Majka je smislila njezino umjetnicko ime bas tada. „Zvat cemo te Angelica.“

20
 Knjige.Club Books

Lillian je znala da je Kitty to napravila kako bi izbjegla da ih rodbina iz Newporta uhvati

u njihovu neobicnu pothvatu, a nadimak se uhvatio. Nije joj trebalo prezime. Sve je vise
skulptora trazilo Angelicu i uskoro je jedina osoba koja ju je zvala Lilly ili Lillian bila Kitty, i
to samo u kuci.
Umjesto toga, postala je ljepotica bala Lijepih umjetnosti, arhitektonskog i dizajnerskog
pokreta koji je zahvatio grad New York.
Postala je Angelica.

***

„Nema spavanja ovdje. Maknite se.“

Lillian se brzo trgnula iza sna i uspravila trljajuci zglobove na mjestu na kojem ju je
policajac, koji se nadvio nad nju, lagano udario. Jarko ju je sunce dezorijentiralo. Zasto je bila
vani, a ne u postelji? Gdje je njezina mama?
Okrutna se stvarnost vratila poput gusta odrona blata. Jucer je poslije bijega iz stana niz
pozarne stube otisla u Central Park. Lutala je Rambleom gdje se malo posjetitelja parka
osmjelilo zaci. Mislila je da ce joj gusto lisce donekle pruziti zastitu. Trebala je smisliti sto ce
dalje, ali kako je Sunce zalazilo, a trbuh je nije prestajao muciti, smjestila se na klupu u
parku i zaspala.
„Oprostite.“ Izbjegavala je pogledati policajca izravno u oci plaseci se da ce je prepoznati
i pojurila uz brdo gdje je iza jedne forzicije zastala i provjerila jesu li joj sve stvari na broju.
Ponovno je otvorila posljednje producentovo pismo, ono koje je jucer pokazala
policajcu, drzeci ga cvrsto da ga povjetarac ne bi odnio. Gospodin Broderick bio
biodusevljen da je sretne. Ona mora samo smisliti kako da dođe k njemu.
U gradu su Lillian i Kitty isle u kino gotovo svakog vikenda bas kao sto su bile stalne
posjetiteljice teatra u Providenceu. Nijemi je film ocarao Lillian. U prigusenoj tami uronila bi
u pricu, gusila se u suzama gledajuci krupni plan djevojke slomljena srca ili se glasno smijala
na sale i gegove. Osim Mabel Norman, obozavala je glumu Mary Pickford i Lillian Gish
misleci da ce i ona uspjeti u Hollywoodu ako je to njima bilo poslo od ruke. Bilo je samo
pitanje vremena.
Bolesna Kitty uzbuđeno je citala novinski clanak u kojem je producent, gospodin
Broderick, trazio glumicu „ljepote i izrazene ekspresivnosti Angelice, najboljeg modela
danasnjice“ za ulogu u svom iducem filmu. Lillian je odmah poslala pismo s fotografijom kao
dokazom da je ona Angelica. Mjesecima kasnije, nakon Kittyne smrti, Lillian je dobila
srdacan odgovor od gospodina Brodericka koji je kazao da su mu mnoge djevojke pisale
tvrdeci da su one Angelica, ali da u nje zaista vidi slicnost. Lillian je istoga dana odgovorila,
kunuci se da je to ona i dajuci mu popis nekih kipova i umjetnika kojima je pozirala kao
dokaz istinitosti. U njegovu sljedecem pismu, onom koje je pokazala policajcu, uslijedio je
poziv da se nađu.
Sto prije uspije doci do gospodina Brodericka i poveze se s nekim velikim holivudskom
studijem, to ce biti zasticenija od ove nevolje u kojoj se zatekla. Ni sad joj se nije cinilo
stvarnim da je gospodin Watkins ubio svoju zenu i da je ona dio te strasne price.
Ali ta ruka gospođe Watkins. Podsjetilo je to Lillian na djelo skulptora, zivotno, a opet
liseno zivota. Umjetnici uvijek tvrde da je ruke i stopala od sve ljudske anatomije najteze
reproducirati. Bilo da je rijec o boji, tinti, glini ili mramoru. Spustila je pogled na svoju ruku.
Imala je zemlje pod noktima, a jagodice su joj bile prljave.
Otisla je u javni toalet i oprala se najbolje sto je mogla, isprskala se hladnom vodom po
licu i dobro je izribala ruke. Zena za susjednim umivaonikom - ocito stanovnica parka -
osmjehnula joj se bezubo. Lillian nije odgovorila, otisla je sto je brze mogla hodajuci prema
istoku.
Kad bi barem imala prijateljicu da joj se moze povjeriti. Kittyna paska unistila joj je

21
 Knjige.Club Books

svaku sansu da se sprijatelji s curama iz zbora, a kad se pocela baviti poziranjem, imala je
jako malo prilika sresti djevojke svojih godina.
Ipak, bilo bi divno da sad ima nekoga komu moze doci - sigurnost pouzdanika.
Gospodin Watkins zelio ju je iskoristiti kada vise nije bilo majke, govoreci joj utjesne rijeci,
gladeci joj vrat dok je plakala. Stavila je ruku na vrat sjecajuci se tog dana. Mozda se blago
savila pod pritiskom, ali ne zato sto joj se on sviđao, nego jer je isprva mislila da je rijec o
roditeljskoj gesti, nacinu na koji otac umiruje kcerku. Nikad nije upoznala takav dodir pa ga
nije mogla ni prepoznati.
Lillian se zaustavila na rubu parka promatrajuci prostranstvo Pete avenije. U proteklih
dvadeset godina bogate su obitelji preselile svoje domove iz komercijalnijeg donjeg dijela
Avenije u drvorede koji su se protezali na suprot Central Parku. Gospođa Astor prva je u
devedesetima 19. stoljeca zamijenila svoju rezidenciju u Trideset cetvrtoj ulici za slavnu
plesnu dvoranu u koju moze stati cetiri stotine ljudi, izgrađenu u duhu francuske renesanse
- nadahnutu dvorcem u cetvrti East Sixties. Jedni za drugima, njujorska ju je elita - Carnegie,
Gould, Clark, Vanderbildt - pratila. Ta je posast cak iznjedrila i novu rijec vanderbuilding,
gdje se svaka obitelj trudila zasjeniti druge svojim spektakularnim vilama. Lillian je te price
pratila u trac-rubrikama uhvacena u mrezu spletki tog svijeta ciji dio nije bila, ali je bila
potpuno opcinjena njime.
„Angelica!“
Srce joj je stalo na spomen njezina imena. Okrenula se i vidjela djecaka, kolportera The
Worlda.
„Nestala zvijezda, svjedokinja ubojstva na West Sideu! Angelica, najljepsa zena na
svijetu. Citajte o tome u Worldu!“
„Zvijezda svjedokinja?“ Lillian se osvrnula oko sebe. Na srecu, trotoari su bili poprilicno
pusti u to doba dana. Prisla mu je drzeci celo spusteno sa sesirom navucenim nisko na nj.
„Mogu li pogledati naslovnicu?“
„Ne, gospođice, morate kupiti novine. Dva centa.“
Nasla je kovanice u torbici i zgrabila novine brzo odlazeci u sigurnost parka u kojem ce
moci sjesti na klupu i mirno procitati clanak. Dala se naslutiti sumnjiva veza između
gospodina Watkinsa i jedne od njegovih stanarki, modela boemskih umjetnika, poznate kao
Angelica, koju je policija trazila zbog ispitivanja u vezi sa smrcu gospođe Watkins. Jos gore,
clanak je ilustriran slikom djela za koje je prije nekoliko godina pozirala vise nego polugola.
Nije bilo vazno sto je kip dobio cijenjene umjetnicke nagrade. Na novinskom papiru to je
izgledalo krajnje nepristojno.
Bas kao sto je policajac i predvidio, postala je ozloglasena. Bila je unistena. Boem, pisalo
je u novinama. Insinuacija da je bila laka, nemoralna zena - bila je vise nego ocita. Tisak joj je
vec presudio i proglasio je krivom.
Međutim, jedna joj je cinjenica isla u prilog. Angelica nije bilo njezino pravo ime. A
njezino prezime, Carter, bilo je vrlo cesto. Hvala Bogu, da je Lillian cuvala „Lillian“ u tajnosti.
Morala je doci do filmskog producenta, sto dalje od New Yorka. U Kaliforniji, moci ce
poceti iz pocetka - novi zivot, novu karijeru. Kad bi filmski studio stao iza nje, imala bi snagu
za borbu protiv ovih glupih optuzbi. Samo je morala skupiti dovoljno novca i kupiti kartu za
vlak iz Grand Centrala. Prije nekoliko godina radila je nesto u obliznjem studiju, bivsem
svratistu kocija u East Seventieth Streetu, izvan Madisona. Kipar joj je dao velikodusnu
napojnicu. Mogla bi traziti zajam od njega, objasniti da joj je baka bolesna i da trebala
odmah doci do nje. Odmah ce mu vratiti.
Lako je pronasla kociju, ali je bila uzasnuta kad je vidjela da ime na zvonu na vratima
nije bilo isto kao i kiparevo. Mora da se preselio. Ipak, pritisnula je dugme i cekala. Nitko se
nije javio.
Postajalo je sve toplije, zeljela je vise od svega casu vode, nesto za pice. Sjetila se
fontane u parku odakle je dosla, ali prije nego li je dosla do Pete avenije, ugledala je figuru

22
 Knjige.Club Books

isklesanu iznad ulaza u raskosnu trokatnicu i tu se zaustavila. Bio je to lezeci akt, naslonjen
na lakat, brade i pogleda prema dolje, kao da procjenjuje ugled svakog tko se usudi proci
ispod. Lillian je morala staviti smijesno pokrivalo za glavu s dvije duge pletenice dok je
pozirala umjetniku Sherryju Fryu. Trbuh figure bio je namreskan misicima koji nisu
postojali u stvarnu zivotu, a ramena i ruke bili su mesnati. Kitty se uopce nije svidio konacan
ishod. „Ako je zelio muskarca, trebao ga je i uzeti da mu pozira“, izjavila je prije nego sto je
priznala da su grudi prilicno dobre napravljene.
„Sto tu samo stojis?’“
Zena se pojavila ispod nadsvođena trijema vile. Nosila je obicnu, tamnu dnevnu haljinu
i imala jedno od lica u kojih je bilo tesko pogoditi tocnu dob, s gustim obrvama i opustenim
celjustima. Lillian se pripremila da ce ju otjerati, ali umjesto toga dosla je blize dizuci ruku.
Lagano joj se tresla kao da ima neuroloskih problema.
„Uranila si“, rekla je s ocitim neodobravanjem. „Prođi kroz ulaz za poslugu, tamo.
Pokazala je nadesno gdje se prolaz između ograde i procelja kuce spusta u stube. „Kroz
podrum.“ Kuharica ce ti dati salicu caja dok cekas. Ona jos nije spremna.“
Salica caja nije nikad bila primamljivija.
Prije nego je Lillian uspjela ista reci, zena se okrenula i nestala u sjeni svoda.
Lillianina kamena skulptura mirno joj se smijesila, kao da je zanima sto namjerava
uciniti sljedece.
Zena je mislila da je netko drugi. Mozda kurirka koja nesto treba odnijeti. Ili kuhinjska
pomocnica. Lillian moze barem popiti salicu caja dok ne shvate da su pogrijesili. Ispricat ce
se i otici, ali do tada, zasto ne? Ove su velike kuce bile prepune sluzincadi, nitko vjerojatno
na nju nece obracati pozornost. Na srecu, nisu je cesto prepoznavali s njezinih kipova. Svaki
je kipar stavljao svoj pecat na njezino lice igrajuci se njezinim crtama kojima se najvise
divio. Tako je zapravo postalo nemoguce da Lillian privuce pozornost ljudi kada je vani, u
stvarnom svijetu.
Popit ce caj. I nestati natrag na ulici.

23
 Knjige.Club Books

ČETVRTO POGLAVLJE

S tube koje je zena izrazene vilice pokazala Lillian vodile su u podrum koji je pak prelazio
u predsoblje. Lijevo je bila prostrana kuhinja u kojoj je, izbrojila je, sedam sluskinja
radilo; gulile su krumpire, mijesale jela u loncima, sve pod budnim okom glavnoga kuhara,
koji je galamio dajuci naredbe na svom engleskom s jakim francuskim naglaskom.
Omamljujuci miris karamelizirana luka zamalo ju je onesvijestio. Nije dotad shvatila koliko
je bila gladna. Zena se opet pojavila i rekla jednoj od kuhinjskih pomocnica da daju Lillian
caj. „Mozes cekati unutra“, rekla je pokazujuci kroz vrata u blagovaonicu za osoblje. Sluskinja
je donijela caj za nekoliko minuta, jedva gledajuci Lillian jer se zurila natrag na posao.
Caj je utazio Lillianinu zeđ. Bilo je ugodno biti ispod ulice u hladnu podrumu. Nitko nije
ni za kog mario, osjecala se divno nevidljivom. Ali nije mogla dugo ostati. Iskapila je salicu
brzo i ustala da ode. Pogledavala je pogacice koje su se hladile na hodniku ohrabrujuci se da
jednu krisom ubaci u dzep kada se zenska silueta pojavila na vratima.
„Pratite me. Gore.“ Okrenula se i krenula kroz vrata.
Lillian se smrznula. Bila je u klopki. Kako da nađe izgovor i da se izvuce iz onoga sto je
gore ceka?
Ako je netko prepozna kao Angelicu - a ako je itko na svijetu prepozna, pa bit ce valjda
obitelj koja je kupila kip s njezinim licem u koje gleda svaki put kad prolazi kroz ulazna
vrata - zvat ce policiju i ona je gotova.
„Bojim se da moram ici“, kazala je.
Zena je nastavila hodati s prstom u zraku. „Ovim putem. Idemo.“
Lillian ju je pratila, ali samo da bi nasla izgovor da ode. „Nisam dobro, vidite, trebala bih
otici. Ugovorit cu sastanak kad se budem osjecala bolje.“
Rijeci su joj odjekivale stubistem, ali zena koju je pratila, cinilo se, nije ju cula, grabila je
energicno gore.
„Hej?“
Bez odgovora. Lillian ju je vec htjela povuci za lakat da je zaustavi, ali tada su upravo
bile stigle do odredista. Nakon funkcionalnih zamki nize razine, gornji je kat hio
posvemasnji sok. Mramorni zidovi prosarani njeznim zilama bili su neprimjetno spojeni s
mramornim podovima poput sjajna kamenog vodopada. Kroz cipkastu ogradu od crnog
zeljeza velikog stubista gledala je nekakve velike orgulje s pozlacenom konzolom i cetiri
reda kljuceva poput blistavih bijelih zuba.
Lillian je vidjela fotografije interijera vila iz Pete avenije u novinama, ali bile su mnogo
drukcije, saloni su bili zagusljivi i mracni, kamini zatrpani vazama i finim, beskorisnim
sitnicama. U usporedbi s tim, ovo je mjesto bilo prozracno, osvijetljeno golemim prozorima.
Uocila je Renoirovu sliku koja je visjela preko puta orgulja, prepoznala ju je iz velikih knjiga
razbacanih u studiju Isidora Kontija koje je rado listala. Voljela bi da je mogla stati i diviti joj
se, ali zena ju je vukla okolo, naglo skrecuci u sobu koja je opet ostavila Lillian otvorenih
usta.
Kao da je ocekivala takvu reakciju, zena je na trenutak zastala gledajuci je mrko.
Ispod kalupa krune spustali su se svileni zastori na krajevima vezani debelim vrpcama s
resicama. Pod je bio od parketa s kompliciranim uzorkom, a sjaj zlata blistao je posvuda, od
oslikana zida do zeljeza kamina i zamrsenih broncanih kandelabara na polici kamina.
Ali to je bilo ono najmanje od glamura. Na zidovima u sobi oslikan je par, zena odjevena
u haljinu iz osamnaestog stoljeca, obrubljenu vrpcama i cvijecem, napuhanih rukava i
suknje ispunjene desecima podsuknji. Bio je to krajolik iz snova daleko od svijeta koji je
Lillian poznavala i to ju je natjeralo da zaplace od sazaljenja nad vlastitom bijedom.

24
 Knjige.Club Books

Zena je coknula prijekorno, dosla do prozora i popravila zastore kojima nije trebala
nikakva korekcija. „Potrudi se ignorirati provokativan dekor.“
„Mislim da je bozanstven.“
Njezin komentar opet nije izazvao nikakvu reakciju zene koja joj je bila iza leđa.
Mora da je napola gluha, Lillian je napokon shvatila. „Vi ste apsolutno ludi ako se ne
slazete.“
Nista. Bez odgovora. Bila je u pravu.
Zena se okrenula oko sebe i pokazala stolicu. „Mozes sjesti ovdje i cekati. Gospođica
Helen doci ce uskoro.“
Tko je gospođica Helen?
Starija zena, odjevena u sjajnu crnu svilenu haljinu s toliko impozantnim poprsjem da
se Lillian iznenadila kako nije izgubila ravnotezu, pogledala je unutra s praga prema
udaljenu dijelu sobe. „Gospođice Winnie? O, tu ste.“ Zakoracila je unutra, a gospođica se
Winnie okrenula osjetivsi vibracije.
Lillian je ustala, ali zena u crnini tek ju je nezainteresirano okrznula pogledom, kao da
je bila bezivotna porculanska vaza na stolicu.
“Da, gospođo?“ odgovorila je gospođica Winnie.
„Trebam vas.“
Gospođica ju je Winnie pratila, Lillian je bila zaboravljena.
Frick. Njihova je, dakle, kuca. Frickovi, Lillian ih je znala iz trac -rubrika, obogatili su se
na celiku, imali su dvoje odrasle djece. Novine su ucinile senzaciju od vijesti da je gospodin
Frick odlucio svoju kucu u dogledno vrijeme ostaviti gradu i pretvoriti u muzej.
Svakako, odlazak gospođice Winnie otvorio joj je priliku za bijeg. Mora sada otici. Ali
dok je ona tako sva uzbuđena razmisljala, druga je zena uletjela u sobu. Bila je niza od
Lillian, mozda koju godinu starija, imala je kokera spanijela tuznih ociju pod miskom.
Haljina joj je bila obicna, ali odlicno krojena, a njezina kovrcava riđa kosa bila je nonsalantno
uređena u frizuru pujfy pompadour koja je bila izisla iz mode prije nekoliko godina. Pruzila
je ruku i rukovala se s Lilian poput drvosjece. Ten joj je bio prosaran pjegicama koje su
postajale tamnije oko ociju nalik na broncane suze.
„Ja sam Helen Clay Frick. Mozete me zvati Miss I Ielen.“ Spustila je psa na pod.
„Ovo je Fudgie. Sviđaju li ti se ove slike?“
Pitanje ju je vratilo u ravnotezu. Iskreno je odgovorila. „Da, jako.“
„Razvoj ljubavi“ Jeana Honorea Fragonarda. Jadnik je sliku napravio kao narudzbu za
dvadesetosmogodisnju ljubavnicu Luja XV., da je postave u paviljon uzitka blizu Versaillesa.
Majka mrzi kad upotrebljavam izraz - paviljon užitka.“ Zastala je, kao da zamislja nelagodu
koju je izazvala. „U konacnici, ljubavnica ga je odbila i rad je nekako dosao do J. P. Morgana
od koga ga je moj otac kupio.“ Ova je akvizicija bila vijest. Lillian se sjecala majke koja se
snebivala nad svotom - vise od milijun dolara.
Gospođica Helen nastavila je predavanje. „Poslozene su po redoslijedu: Covjek prati
zenu, sastaju se u tajnosti, vjencaju se i zadovoljno citaju svoja ljubavna pisma. To je razvoj
od rane strasti do dugorocna prijateljstva.“ Govorila je bez emocija, ravna tona, kao da je
ovaj govor drzala vec nebrojeno puta. Vjerojatno i jest jer se svaki posjetitelj ove sobe morao
zapitati o ovom djelu. Jednostavno je plijenio pozornost. „Kljuc je tumacenja uocavanje
skulptura koje su naslikane u pozadini svake slike.“
Skulpture. Lillian je ustala i hodala od jedne do druge, vise nije bila ometena
drangulijama na glavnoj figuri, gola zena nazirala se na pijedestalu u samom sredistu
kompozicije, kako okrece leđa Kupidu.
„Venera“, Lillian izusti bez daha.
„Da. Bozica ljubavi. Vidjet cete kako cuva strijele od Kupida, boga ljubavi. Kupid je

25
 Knjige.Club Books

nestrpljiv, a Venera je promisljena. Zasto zelite ovaj posao?“

Nagla promjena teme trgnula je Lillian. Nije znala o kakvu je poslu rijec, ali zeljela je sto
dulje ostati u ovoj sobi, okruzena bogatstvom i sjajem.
„Zato sto mislim da je u skladu s mojom prirodom.“
„I kakva je vasa priroda, gospođice...? Namreskala je nos. Zaboravila sam biljeske u
radnoj sobi. Podsjetite, koje je ono vase ime?“
„Lillian Carter.“
Zazalila je rekavsi svoje pravo ime cim ga je izgovorila. Barem u tom stanju zanesenosti
nije odgovorila Angelica.
„Ne sviđa mi se Lillian. Zvat cu vas gospođica Lilly. I reci cu vam odmah da ste vi osma
kandidatkinja s kojom sam razgovarala ovog tjedna i preostale su jos tri. Ne kazem vam ovo
da vas obeshrabrim, samo vam kazem da imate zestoku konkurenciju za posao moje osobne
tajnice.“
Osobna tajnica. Lillian nije imala pojma sto ona radi ili kako. Ustala je da ode. „Hvala sto
ste me primili. Idem sad.“
„Cekajte. Odlazite?“ Gospođica Helen ostala je otvorenih usta.
„Mislim da moram.“
„Ali niste nista pitali.“ Gospođa Helen bila je razocarana.
Lillian je zamislila ostale kandidatkinje kako se trude impresionirati je, a ne otici.
„Znam kada moje usluge nisu zeljene.“
„Placa je stotinu cetrdeset dolara mjesecno.“
Lillian se trudila da ne reagira, znajuci da je to gospođica Helen ocekivala. Stotinu
cetrdeset dolara. Trideset pet dolara tjedno. Nikada nije toliko zarađivala kao model. Placa
za jedan mjesec pokrila bi putnu kartu za vlak do Kalifornije i ostalo bi joj jos dovoljno da se
smjesti.
„Tipkate li?“ pitala je gospođica Helen.
„Ne.“
„Dobro, jer ja ionako preferiram biljeske rukom. Je li vas rukopis citljiv?
„Jedva.“
Jos bolje, volim drugim ljudima otezati stvari. To trebate odmah znati: poznata sam kao
teska osoba.“
„Vidim.“ Bilo je neceg sirovog u gospođici Helen sto je Lillian bilo zacudno osvjezujuce.
Malo je zena koje je srela govorilo s takvom iskrenoscu.
Gospođa se Helen uzvrtjela. „Gospođa Winnie osobna je tajnica moje majke, ali ona vam
nece biti od velike pomoci, zapamtite to. Ona je draga, ali ne cuje osim ako ne stojite tocno
ispred nje. Ona je vise druzbenica. Uglavnom sjedi dok moja majka brblja, ali dio je
kucanstva vec godinama - dosla je kao dadilja - i moja je majka obozava. Radim sve u ovom
kucanstvu, mogla bih se prozvati gospodaricom ove kuce.
„To mora biti tesko.“
„Nemam pojma. U ovoj smo kuci vec pet godina i cini se kao da smo pet desetljeca. Ne
volim New York uopce. Ponosno se smatram socijalnom izopcenicom.“ Frknula je nosom.
„Ali moj je otac prava suprotnost. Danas, na primjer, Papsie odrzava rucak za suradnike i na
meni je da osmislim jelovnik, posaljem pozivnice. Izmozdena sam. I posve se dosađujem.“
Vjerojatno ne toliko koliko i osoblje u podrumu koje kuha, aranzira i postavlja stol, ali
Lillian je drzala jezik za zubima. „Mozda bi osobna tajnica mogla preuzeti nesto
odgovornosti s vasih leđa.“
Gospođica Helen pomno ju je proucavala. Lillian se potrudila da bude potpuno prirodna
i da je ne izbacuje iz takta sto je pod povecalom. Gospođica Helen odmahnula je glavom.
„Prelijepa si. Ne zelim da pobjegnes s nekim lakajem za nekoliko tjedana.“

26
 Knjige.Club Books

Zena je mijenjala misljenja poput cudljiva dvogodisnjaka. Lilliani ovaj posao ne bi

potrajao ni dan. ,,U redu, hvala vam. Ja cu onda poci.“ Ali kako se okrenula da ode, u kutu je
ugledala bistu. Prisla je blize privucena kao magnetom.
Drugi je put toga dana zurila u svoj lik. Kipar Daniel Farthington isklesao je bistu prije
nekoliko godina. Otvorio je golem prozor u svom studiju i rekao joj da pusti kosu, tako da joj
leprsa oko lica dok pozira: pramenovi kose iritirali su joj lice, skakljali nos. Nikad nije vidjela
konacnu skulpturu. Sad je tu. Uvojci su plesali oko njezine glave u laganim valovima, glava
joj je bila blago okrenuta u stranu, usne izvijene u osmijehu. Divljina kose sakrila joj je crte
lica, pa se Lillian nije bojala da ce ju prepoznati. Osim toga, uhvatila je svoj odraz u zrcalu
prolazeci hodnikom. Djelovala je pohabano i iscrpljeno nakon noci provedene u parku.
Nimalo nalik na zanosnu nimfu.
„Sviđa vam se ova?“ pitala je gospođica Helen. „To je...“ Lillian ju je prekinula „djelo
Daniela Farthingtona. Napravljeno prije nekoliko godina kao hommage Houdonovoj Kontesi
od Cayle. Ovo je o letu i vjetru, pokretu i svjetlu. Idealna je za ovu sobu.“
Gospođa Helen hodala je po sobi i stala pored nje. „Tocno. Impresionirana sam.“
Gospođica Winnie je usla. „Sljedeca je kandidatkinja ovdje, gospođice Helen.“
„Posaljite ih kuci. Kao i sve ostale koje dođu.“ Promatrala je Lillian dok ova nije odvratila
pogled. „Ova ce biti u redu.“

***

„Frickovi su velikodusni, dobri poslodavci ako se ponasas pristojno.“

Lillian je pratila straznjicu gospođice Winnie koja se povlacila hodnikom sto se
protezao duljinom zgrade s pogledom na kolni prilaz nadesno. Prosli su kroza dnevni salon
u kojem je zeleni barsunasti naslonjac bio smjesten preko puta grandiozna kamina. Sljedeca
otvorena vrata nudila su pogled na nesto nalik na biblioteku s niskim policama koje su
pratile amplitude slika gore na zidu i velicanstveno ih uokvirivale.
Uzbuđenje od onog sto se dogodilo provalilo je kroz nju kao hladan vjetar. Sto je to
napravila? Radit ce posao za koji nema apsolutno nikakva iskustva, za zenu koja se cini
prilicno sasavom.
Ako se ponaša pristojno, upozorila ju je gospođica Winnie. Upletenost u policijsku
istragu ubojstva vjerojatno se ne bi smatralo pristojnom, a ni prethodni joj se posao ne bi
tako mogao okarakterizirati. Frickovi su se veoma ponosili statuama atraktivnih mladih
zena, ali imati jednu takvu od krvi i mesa vjerojatno bi izazvalo neka pitanja. Usle su u malo
predsoblje i krenule gore na straznje stubiste. Tlocrt vile Frickovih bio je prilicno
jednostavan, nekonvencionalan I-oblik, kao da je gospodin Frick vise zelio vitrine za svoje
umjetnine nego da iskoristi sto vise cetvornih metara unutar svog vlasnistva.
„Obiteljski spavaci dio na ovom je katu s dnevnim salonom gospođe Helen, treca vrata
nalijevo“, gospođica je Winnie grmjela. „Tu ces i ti raditi.“ Nisu otisle dolje niz hodnik, nego
su nastavile gore na treci kat. „Zensko je osoblje tu gore, a musko dolje u podrumu. Vidjet
ces kupaonicu lijevo. Ti si tu.“
Otvorila je vrata i ostala iza, mali osmijeh na licu, pustila je Lillian da uđe prva.
Soba je bila veca od spavace sobe u njezinu apartmanu, jednostavno namjes tena, smeđe
obojena zeljezna postelja sa stolicem uz nju, niska komoda sa zrcalom na vrhu, sag na podu.
Stolica sa sjedistem od pruca bila je u kutu. Prakticni su objekti bili jos i vise nakon sto se
vidi izvanredan postav dva kata nize.
Ali pogled! Mali kvadratni prozor gledao je preko Pete avenije na Central Park, sve do
zapadnog dijela grada. Prepoznala je oker ljusku stambene zgrade Dakota na 72. ulici, kako
izranja iz krosnji zelenih stabala. Zamisljala je sebe kako se nadvija nad prozorskom daskom
i zuri u oblake koji klize oko nje kao da je princeza u dvorcu.
Posao sa sobom i hranom. Sjala je od srece ne mogavsi je sakriti. Zaradit ce ovdje novce,

27
 Knjige.Club Books

nece se morati vratiti u stan. Uskoro ce imati dovoljno novca da kupi kartu za Kaliforniju i
potrosi neke novce dok ne stane na noge, sve ce nevolje ostati iza nje.
Gospođica Winnie proucavala je taj cudan izraz na njezinu licu. Jesi li dobro?“
„Da. Dobro sam. Ovo je krasno.“
,,U redu, mozes se smjestiti. Drago mi je da je gospođica Helen napokon nasla tajnicu,
ovo je za gospođu Frick i mene bila prava muka. Ona je teska. Upozoravam te.“
„Vi ste osobna tajnica gospođe Frick?“
„Jesam.“
„Mozete li mi reci koje su vase duznosti?“
„Uobicajene duznosti.“
„Naravno.“ Morala je doznati vise iako ju je gospođica Helen upozorila da od gospođice
Winnie nece imati velike koristi. „Moj prijasnji poslodavac nije bio bogat poput Frickovih. Ne
bih zeljela napraviti neku glupu pogresku.“ Godine poziranja naucile su Lillian da bude, za
razliku od ostalih ljudi, svjesna govora svog tijela. Tocno je znala koji polozaj ramena
upucuje na snagu, sto pokazuje majcinsku mekocu. Malo podignuta brada izrazavala je
kraljevsku oholost; malo pak spustena znacila bi romantican poziv. Bez sumnje dio uspjeha
u intervjuu s gospođicom Helen bila je njezina sposobnost da ostane mirna i uspravna, da ne
dopusti nijednom znaku nesigurnosti ili tjeskobe da prijeđe licem. Lillian je spustila pogled,
tocno kao sto je ucinila za Spomenik Titanicu pustajuci dasak tuge i nelagode da lebdi nad
njom.
Gospođica Winnie priblizila se i dodirnula joj rame ohrabrujuci je. „Moj posao za
gospođu Frick prilicno je jednostavan. Ona najvise voli da budemo u salonu vecim dijelom
dana i rijetko prima goste.“
Lillian se zapitala zasto ne prima, sto nije bilo u redu. Gospođica je Winnie nastavila.
„Gospođica Helen odgovorna je za kucanstvo, iako, da budem iskrena, ne radi to sa srcem.
Ona je radila za Crveni kriz tijekom Velikog rata i prilagodba na ponovni civilni zivot bila joj
je bas teska. Stoga ce biti na tebi da vodis kucanstvo, sto je slicno onomu sto si prije radila,
sigurna sam, samo vise.“
„Voditi cijelo kucanstvo?“ izustila je zacuđeno Lillian. Sve je to bio posao njezine majke.
Određivala je tjedni budzet, dizala Lillian iz postelje da stigne na vrijeme na sastanke.
„Narucivat ces sve potrebne namirnice: caj, sunku Virginia, posebne sapune koje dame
Frick vole, takve stvari. Podatke imas na prijasnjim racunima, naravno. Vodit ces zapisnik o
zaposlenicima, koordinirati platnu listu. Oh da, oni imaju jos dvije kuce, jednu u Pittsburghu,
jednu na obali Massachusettsa i bit ces zaduzena i za njih.“
Lillian se vrtjelo u glavi. Nema sanse da ce to uspjeti. „Gospođica Helen, kako sam rekla,
zna biti teska. Kada je uhvati histerican napad, najbolje je da da cekas dok ne dođe k sebi.
Zna ona i bacati stvari, nadam se da imas dobre reflekse. Pogodila je prosloga tjedna
sobaricu dnevnikom. Poslije se ispricala, naravno. Nikad to ne misli.“ Lilian je spustila svoju
torbu na postelju, zanos joj je splasnjavao. Treba uzivati u ovim blagodatima koliko god
moze jer, nema sumnje, bit ce opet na cesti za nekoliko dana kada gospođica Helen shvati da
je prevarantica.
„Mogu li ti nesto savjetovati?“ pitala je gospođica Winnie. Ton joj je bio mek i
dobronamjeran, kao da je znala da Lillian u sebi panicari.
„Naravno.“
„Nema sminkanja. I kosu, bolje je zavezi natrag. Oni bas ne vole nove stilove. Hajde,
raspakiraj se i siđi na rucak za osoblje.“
Cim je gospođica Winnie otisla. Lillian je stala ispred jednog od umivaonika zajednicke
kupaonice i ribala lice. Bez tragova rumenila na obrazima i ostataka olovke oko ociju
izgledala je mlađe i njeznije. Zacesljala je kosu i zategnula je u punđu na potiljku. Na srecu,
ono sto ju je cinilo uspjesnom kao model - to da je mogla mijenjati izgled - bit ce od koristi i

28
 Knjige.Club Books

ovdje da je ne prepoznaju. Pomoci ce i to sto nitko, od sobarice do gospodina Fricka, ne

ocekuje da bi Angelica mogla zivjeti među njima. Angelica sa slapovima svoje tamne kose,
nasminkanih usana, naglasenih obrva, vise ne postoji, osim na trgovima i gradskim
fontanama. Sada je bila gospođica Lilly, skromna osobna tajnica gospođice Helen. Potrudit
ce se da ovo nekako uspije. Mora.
Nakon sto je objesila odjecu u mali ormar, a torbu s pismima gurnula pod postelju,
spustila se u podrum umiruci od gladi. Zvuk srebrnine i opojan miris gulasa doveli su je do
kuhinje. Međutim, sa svim zaokretima po hodnicima, mislila je da se nece znati vratiti do
sobe.
Sluzincad je dobrano prionula na svoj rucak kad se ona pojavila na vratima
blagovaonice. Miss Winnie mahnula joj je da sjedne za dugi hrastov stol u sredistu
prostorije. Batler, Englez zvan Kearns, predstavio se, i onda i vise od dvadesetak
zaposlenika, i to tako brzo da nije uspjela uhvatiti sto rade, a kamoli njihova imena. Osim
batlera, tu je bio i podbatler, tri lakaja, osobni sluga, jato sobarica, salonskih sluzavki i pralja.
Frickovi su također zaposljavali inzenjera, dva cuvara i vozaca. Samo u kuhinji izbrojila je
glavnoga kuhara i tri kuharice, a među ostalim i jednu osobu koja se navise bavila
pripravljanjem povrtnih jela. Naravno da kucanstvo poput ovog zahtijeva vojsku ljudi, ali
morala je znati tko su oni i sto rade ako bude sastavljala platnu listu. Sto god to
podrazumijevalo. Cijela ju je ideja prestrasila.
Da su barem bili u proceduri zaposljavanja kuhara za povrce. To bi znala, guliti mrkve i
rezati luk. Radila bi cijeli dan u podrumu, skrivena od javnosti i bilo kakvih znanaca na koje
je mogla naici, a poslije bi se povukla gore u svoju sobu.
Ipak, kao tajnica Helen Frick zarađivat ce znatno vise novca nego kao kuharica. Ne smije
smetnuti s uma dugorocan plan odlaska iz grada, a ovo ce joj mjesto biti bolja odskocna
daska za to. S ovom ce si placom moci kupiti i nekoliko haljina da nadomjesti one koje je
morala ostaviti za sobom. Trudit ce se zadovoljiti kriterije, a onda pobjeci u Hollywood sto
prije bude mogla. Tek kad bude u rukama gospodina Brodericka i ocara ga svojim
sposobnostima, bit ce zaista sigurna. Ali sada mora naci nacina da se uklopi u ovo cudno
kucanstvo.
Zbog iznenadna snazna zvuka Lillian je ispustila zlicu u gulas, umak je poprskao cipku
njezine haljine. Kuhinjska sluskinja koja je sjedila do nje nasmijala se i ponudila joj svoj
rupcic. „To je nas zaneseni gospodin Graham na orguljama. On svaki dan svira za gospodina
Fricka. Nakon nekog vremena neces ni primjecivati da svira.“
To sto je odjekivalo sobom za Lillian nije bila glazba. Bili su valovi zvukova, teski kao
golemi cunami, koji se siri iz orgulja u centralnom salonu. Kako to itko moze podnositi?
Glazba je zaustavila svaki razgovor i jedan po jedan zaposlenik ustao je od stola i vratio se
svojom poslu.
Gospođica joj je Winnie rekla da je gospođica Helen ne ocekuje u njezinu dnevnom
salonu do sutra ujutro, da ima vremena za smjestaj. Lillian se povukla u sigurnost svoje
sobe, gledajuci kroz prozor i pitajuci se sto bi sada njezina majka mislila. Bila je sada
postovanja vrijedna zaposlena djevojka. Bi li Kitty bila razocarana sto vise nije Angelica. Ili
bi bila odusevljena sto je Lillian sve njezine lekcije stavila u metodu i ludilo visoke klase
primijenila u praksi, posebice sto sve to vodi prema njezinoj filmskoj karijeri.
Na kraju, to je bilo sredstvo.
Preskocila je veceru osoblja, apetit joj je oslabio od nervoze, ali oko ponoci zeludac joj je
toliko krulio da je odlucila otici u kuhinju i pronaci komad kruha i sira da ga smiri. Kuca je
bila mracna i tiha, ali u podrumu je gusto svjetlo u kuhinji sjalo kao svjetionik. Nocni je
cuvar sjedio za stolom za sluge, a ispred sebe prostro je novine. Ustao je i pozdravio ju
kazavsi da zavrsava svoju pauzu.
Povukla je ogrtac cvrsto oko sebe. Nije ocekivala da ce itko biti budan u ovo doba. Ali
naravno sa svim ovim bogatstvom u kuci, cuvar je bio vise nego potreban. Nakon sto je

29
 Knjige.Club Books

otisao, uzela je novine koje je ostavio.

Ubojstvo se nije spominjalo na prvoj stranici. Ni na drugoj. Tek na jedanaestoj stranici,
uz popis brodvejskih predstava, uocila je naslov: Traži se svjedok slučaja Watkins. Clanak je
imao samo dva ulomka, ali ju je svejedno oblio hladan znoj. Okružno tužilaštvo traži
umjetnički model Angelica radi informacija o ubojstvu gospođe Eileen Watkins koje je počinio
njezin suprug gospodin Walter Watkins. Angelica je živjela u New Yorku, u domu gospođe i
gospodina Watkinsa u Zapadnoj 65. ulici, stoji u istraziteljevu priopcenju.
Srocili su to kao da je zivjela s njima. Bila je stanarka u zgradi, za ime Bozje. Ipak,
jedanaesta je stranica bila bolja nego naslovnica, kao i to da nije bilo fotografije ili ilustracije.
Ova glupost zamire i zamrijet ce.
Dokle se god bude mogla skrivati kod Frickovih, bit ce sigurna.

30
 Knjige.Club Books

PETO POGLAVLJE

1966.

G ore u improviziranoj garderobi Veronica je istresla sadrzaj svoje torbice na stol,

zgrabila maramice i pocela brisati lice. Olovka za oci ostavljala je za sobom mrlje nalik
na modrice. Bila je izvan svog elementa u ovoj velebnoj kuci s iskusnim modelima i ekipom,
nadajuci se da ipak nece biti otpustena prije nego sto pokaze da i ona zna pozirati i dotjerati
se poput ostalih cura. Dokazati da nije cudakinja, kako upravo sad i izgleda - pretjerano
namazana s kosom nalik na gljivu.
Sabrina ju je upozorila na to da je modna industrija prevrtljiva. Jedan si dan vruca roba,
a sutra nitko i nista. Barnaby je vjerojatno vec zaboravio kako ga je zadivila na audiciji i
zasto ju je uopce zaposlio. Ali morala se izdignuti iznad svojih strahova i brige sto svi misle
ili govore o njoj. Njezin je posao bio da se prezentira kako god snimanje zahtijeva i to ce i
uciniti cim popravi sminku.
„Jesi li dobro?“
Tangerine je provirila na vrata.
Veronica je kimnula, dirnuta Tangerininim suosjecanjem. Ima barem jednu prijateljicu.
Tangerine je povela Veronicu u kupaonicu i stala pokraj nje, pred zrcalom. „Nemoj
dopustiti da te Barnaby izbaci iz takta. On samo laje, ne grize, vjeruj mi.“
„Tako me sram“, priznala je Veronica. „Ovo mi je prvo stvarno veliko snimanje. Mislim,
to je Vogue.“
„Dobra si, meni je trebalo tri godine da dođem do ove razine. Ne grizi se.“
„Hvala.“ Veronica je podigla debeli kist i zastala, u strahu da opet ne radi nesto krivo.
Tangerine je preuzela. „Pusti mene.“
S tihom sigurnoscu Tangerine je posjela Veronicu na rub kade s nogama u obliku
pandza i pocela je uređivati. Kosa joj je mirisala na lavandu sto je Veronicu opustilo;
odahnula je sto je netko drugi preuzeo odgovornost. Pogledavala bi u zrcalo svako toliko,
pamteci Tangerinine tehnike da ih primijeni na iducim snimanjima.
„Gledaj u pod“, kazala je Tangerine dok joj je crtala na kapku tanku crnu liniju tusem.
„Cipele su ti sjajne“, primijetila je Veronica. Za razliku od njezinih jeftinih salonki,
Tangerine je nosila svijetloru-zicaste stikle s finom perlom na vrhu.
„Dior. Lijepe, nisu li?“ zagazila je korak unatrag i proucavala svoj rad. „Hoces da ti odam
tajnu?“
„Naravno.“
„Maznula sam ih lani nakon snimanja za liniju kuce Dior.“
„Sto?“
„Svi to rade. Pogledaj odjecu koju bacaju na snimanjima. Ne vode evidenciju pa nam to
dođe kao dzeparac, lova sa strane. Ili robu zadrzis ili je prodas komisionima. Jednostavno.
Ionako imamo ogranicen rok trajanja kao modeli, moramo dobro iskoristiti svoje vrijeme.
Pogotovo jer nas pola vremena tretiraju kao zivotinje.“
Veronica je mislila da nema hrabrosti uzeti nesto, ali nakon Barnabyjeva ispada mogla
je razumjeti taj nagon.
Pogledala se u zrcalo. I dalje je imala tus na ocima i umjetne trepavice, ali ruz na
usnama i rumenilo bili su priguseni. „Savrseno je.“

31
 Knjige.Club Books

„Fokus je gdje treba biti, na tvojim ocima“, uzvratila je Tangerine. „Boze, obozavam tvoju
kosu. Je li te to Vidal sisao?
Veronica stavi ruku na kosu. Zasto priznati da je to bila pogreska. „Da.“
Ucila je.
„Bas si dobra u ovome, Tangerine.“ Veronica nije bila spremna pustiti ovu nit dobrote
koja joj je neocekivano dosla. Kako si to sve uspjela?“
„Moja starija sestra bila je ljepsa od mene, ali je ostavila ovo sve i udala se. Naucila me je
rano trikovima savrsena mackastog oka. Trebas samo imati sestru.“
„Imam ja sestru, blizanku.“
„Kako dobro, trebale biste napraviti snimanje obje. Sad kad ti je krenulo.“
Veronica je kimnula kad je Tangerine uzela lak za kosu i oblikovala njezinu kosu u
skoljkastu kacigu. Polly nikada nece biti na snimanju. Mozda jesu blizanke, ali nitko ih nije
vidio kao isti par, cak ni kada su bile male djevojcice. Dok je Veronica izisla neozlijeđena,
Polly je predugo ostala bez kisika. Iako je razumjela sto se govori i komunicirala znakovima i
zvukovima, nije govorila. Samo su je Veronica i roditelji razumjeli. Za vanjski je svijet bila
nesto u sto se bulji, cura s cudnim, trzavim hodom i objesenim otvorenim usnama. Velike
smeđe oci koje izbjegavaju pogled.
Njih cetvero zivjelo je prilicno sretno u kucama u nizu londonskog Notting Hilla. Kad se
Veronicin otac odlucio povuci iz zalagaonice koju je osnovao sa svojim bratom i poceti voziti
crni taksi, devetogodisnja Veronica bila je njegov partner u ucenju za Znanje, test koji vozaci
londonskih crnih taksija moraju proci kako bi pokazali da znaju naziv i lokaciju svake ulice
te najkraci ili najbrzi put do nje.
Poznat po tome sto ga je tesko poloziti, test je znacio poznavanje 320 ruta kroz London,
uza zanimljivosti duz puta. Taksist je morao znati najkraci put između bilo koje dvije tocke,
kao i sporedne ulice, krizanja i prometnu signalizaciju. Veronica je voljela kada su zajedno
razgledali kartu Londona, niz cesta podijeljenih zmijolikom Temzom. Vikala bi mjesto
skupljanja putnika i odrediste, likujuci kad bi upozoravala na pogreske, a nakon sto je otac
polozio zadnji od dvanaest ispita, obitelj je to proslavila u otmjenu restoranu s platnenim
ubrusima. Tata je nazdravio Veronici hvaleci njezinu sposobnost da upamti najmanju ulicicu
u Londonu, priznavsi joj da ne bi uspio bez njezine pomoci.
Sedam godina poslije, Veronica je izisla iz kuce krenuvsi u skolu i ugledala ocev taksi na
kucnom prilazu. Radio je nocnu smjenu i isprva je mislila da je zaspao. Pokucala je na
prozor, ali on nije odgovarao, trzala je vratima ne bi li ih otvorila i vicuci ga je dozivala. Ostao
je sjediti nepomican i tih; bezivotna ruka ostala mu je u krilu kao da se izgubio u molitvi.
Ostatak jutra bio je u magli, kola hitne pomoci niz ulicu, bolesni gubitak boje na
maminu licu, Polly koja je stajala iza nje, jedne sake pritisnute na usta. Srcani udar, rekao je
lijecnik.
Bez njega, Veronicina je mama izgubila i muza i stabilna primanja. Zaposlila se kod
odvjetnika na Portobello Roadu i dala je jasno na znanje Veronici da moze zaboraviti na svoj
san o studiranju povijesti umjetnosti - iako Trish to nikada nije naglas izrekla. Veronica je
prosla maturu i ostavila skolu, duge je sate provodila u stricevoj zalagaonici. Nazalost,
Veronicina i Trishina zajednicka primanja nisu bila dovoljna da plate osobu koja ce paziti na
Polly dok one rade i pritom platiti sve rezije. Kada je Polly dosegla određenu razinu
samostalnosti, poceli su epilepticki napadi i niposto nije mogla biti bez nadzora.
Pollyne su stvari bile spakirane i njih su se tri odvezle u Kent House, viktorijansku vilu
prenamijenjenu u dom. Bio je sumoran, kisan dan i niz zabata koji su izbijali iz krova od
skriljevca davali su mjestu zlokobno ozracje. Veronica je bila jedva sposobna sakriti paniku
koja ju je hvatala od pomisli da ce joj sestra od sada tu zivjeti.
„Imat ce ovdje mnogo prijatelja“, rekla je Trish tapkajuci je po ramenu.
Raspakirale su Pollyne stvari, rasporedile obiteljske slike po prozorskoj dasci i poljubile

32
 Knjige.Club Books

su je na rastanku. Polly je stajala na vratima svoje sobe, jednom rukom stiscuci okvir vrata, i
hrabro se smijeseci dok se Veronica okretala da joj posljednji put mahne. U tom trenutku
srce joj je se slomilo. Cula je tu frazu prije, ali sad ju je osjetila u vlastitoj utrobi, srce ju je
stiskalo kao da su opne i komore toga njezna organa bile rascijepljene. Gubitak oca bio je
iznenadan i bolan, ali bilo je pitanje vremena kada ce taj gubitak prihvatiti jer nista tu nije
mogla promijeniti. No gubitak Polly bio je svakako tezi.
Da je Veronica imala posten posao, mogle bi ju dovesti kuci, a ona je bila potpuno
nekvalificirana za bilo koji dobro placen posao. Razmatrala je cak i mogucnost da pokusa
dobiti licenciju za taksi i da krene ocevim stopama, ali odustala je kad je saznala da je samo
muskarcima dopusteno pristupiti ispitu.
Veronica je posjecivala Polly jednom tjedno i nemocno gledala kako joj sestra propada.
Kada su slagale slagalice u zajednickoj sobi za igre, vragolast pogled kada bi pronasla
potrebnu slagalicu zamijenilo je nesigurno slijeganje ramenima. Za to vrijeme u kuci je Trish
brbljala o osobitostima svoga sefa, kako je zahtjevan i kako je po tome poznat, o njegovoj
radnoj etici. Kad je Veronica podrugljivo komentirala kako je jedan skrbnicki posao
zamijenila drugim, ali ovaj put za stranca, Trish je eksplodirala. „Ne mozes se bas pohvaliti
satnicom u zalagaonici. Polly nece biti ni od kakve koristi da bude doma ako je gladna?“
Bol u Trishinim ocima pokazao je pravu cijenu odvajanja od kceri. Bila je to odluka koju
je pokusala obojiti koliko god je mogla u ruzicasto, da bi je mogla ostvariti. Bas je tada
Veronica odlucila kako ce uciniti sve da sestru vrati kuci i za sljedeceg joj je susreta to i
obecala. Tada ju je Sabrina „otkrila“ u zalagaonici i sad je tu, u New Yorku sa sansom u ruci,
sve dok je ne upropasti.

***

Dolje u Zbirci Frick stilist je odobrio Veronicinu novu sminku i dao joj da odjene
kombinezon s leprsavim nogavicama Yvesa Saint-Laurenta. Barnabyje trazio od cura da
iskusaju poze na zidnim panelima ne bi li odlucio hoce li mu soba uopce odgovarati pa su
sve odsetale do knjiznice u kojoj je Veronicu zapao naslov Životi kraljice od Škotske, lijepa
knjiga uvezena u smeđu kozu. Bila je u iskusenju da je prolista, ali umjesto toga zauzela je
polozaj pokraj kamina i stavila knjigu ispod miske, kako joj je nalozeno. Barnaby je bio
zadovoljan, cinilo se, no Veronica je ugledala arhivista kako prolazi hodnikom i naviruje se
na vratima.
Nestao je tek kad je vratila knjigu na policu i kada su svi otisli na rucak.
Dolje u podrumu modeli su usmjeravani u veliku sobu s nekoliko stolova. Dugacki bife
duz zida bio je pun sendvica, voca i vode. Gladna kao vuk, Veronica je krenula prema stolu,
no Tangarine ju je zaustavila.
,,U Americi, fotograf ide prvi.“
,,Barnaby mora jesti prvi?“ Veronica se zacudila.
Tangerine je kimnula. „Ne znam zasto, ali jednostavno je tako.“
Zaista, svi su cekali za stolom - hijerarhija u pravom smislu, stilisti i urednici editorijala
za jednim stolom, modeli za drugim, a snimateljska ekipa za preostalim stolovima, drugi su
stajali ili sjedili na stubama - dok Barnaby nije napokon uplesao u prostoriju. Ubacio je
sendvic na tanjur i pridruzio se urednickom stolu. Tek su tad ostali zapoceli jesti.
Tangerine je za stolom grickala malo grozđa.
„To je sve sto ces pojesti?“ upitala je Veronica.
Kimnula je. „Moram skinuti koju kilu. Agent mi je rekao da izgledam kao kamion.“
„Ma, glupost. Ne mozes biti mrsavija nego sto jesi.“
„Draga si.“
Iako je bila gladna, Veronica je ostavila pola sendvica na tanjuru, da ne ispadne
prozdrljiva.“

33
 Knjige.Club Books

Poslije rucka vratile su se u sobu s panelima i presvukle u svilene Givenchyjeve vecernje

haljine. Veronicina je bila crna, istaknula je sjaj njezine kose, a ten joj je izgledao jos bljeđi,
ali na umjetnicki, otmjen nacin. Nadala se da ce Barnaby biti zadovoljan. Mora zapamtiti da
cesce nosi crno kada ide na audicije.
Okupili su se u velikoj sobi u sredistu kuce ispred francuskih vrata koja ljeti vode na
veliki travnjak, ali sad je bio prekriven nanosima snijega koji su se samo povecavali.
,,U redu“, rekao je Barnaby trljajuci ruke. „Svi van.“
„Sto?“ pitala je Tangerine.
„Djevojke, hocu da skacete po snijegu. Ja cu snimati s praga.“
Modeli su nosili stikle koje ce snijeg nepovratno unistiti. Veronica je svoje platila
dvadeset cetiri funte. Bacen novac. Da ne spominjemo skupocjenu odjecu. „Sto s haljinama?“
pitala je.
„Ne brinite se vi za njih.“
Veronica je primijetila ljutit izraz na licu umjetnicke direktorice iako nije bila voljna
podijeliti to.
Jedna po jedna cura oprezno se spustala kamenim stubama. Snjezne su pahuljice
napravile sjajan sloj na teskom kamenu, a siva su se stabla dizala iznad Pete avenije.
Savrsena zimska slika. Mozda je Barnaby ipak znao sto radi. Sigurno nece biti vani dugo.
Za nekoliko minuta Veronicini su se zglobovi pretvorili u led, pahulje su joj grizle gole
obraze i ruke, vjetar koji se bas digao zamalo ju je srusio na pod.
Pozirale su kako su im govorili, drhteci u grcu dok su asistenti mijenjali filmove u
kamerama, i pozirale su opet. Veronica nije osjecala nozne prste, a svilene su joj cipele bile
potpuno mokre.
„Imam briljantnu ideju“, rekao je Barnaby, pokazujuci slobodnom rukom.
„Ja cu ici na gornji kat i snimat cu vas dolje kako lezite na leđima i radite snjeznog
anđela kada vam dam znak.“
„Sto?“ pitala je Tangerine. ,,U snijegu?“
„Naravno.“
„Mozemo li nakratko uci i ugrijati se dok se vi namjestate?“ Veronica se osmjelila.
„Ne, brzo cu ja. Ostanite tu.“
Trebat ce mu barem deset minuta da sve postavi na katu iznad. I sve se one trebaju
valjati po snijegu. Veronica i Tangerine izmijenile su poglede.
„Ali, ledeno je“, rekla je Tangerine plavih usnica.
„Tangerine.“ Barnaby je pokazao prstom na nju. Nisam mislio da ce tebi biti tako hladno,
s tvojim dodatnim pojasom sala.“
Na Veronicino cuđenje, nitko od drugih modela nije rekao ni rijeci iako su cvokotale od
zime. Sjetila se audicije kada joj je bilo dosta nepostovanja njezina vremena i kada je
kanalizirala svoju frustraciju i otkrila moc koju nije znala da ima. Obuzelo ju je opet. On nije
imao pravo biti tako okrutan.
„Ovo je nehumano“, rekla je, „Svi cemo se strasno razboljeti. I to sto ste rekli Tangerine
je grozno. Trebate se ispricati.“
„Stani“, siktala je Tangerine, „Suti.“
Veronica se okrenula prema njoj. „Ne moze se ovako odnositi prema nama.“
Barnaby je dignuo glas. „Hoces li jos zadrzavati snimanje? Da vas podsjetim, imate vlak
koji morate uhvatiti i trenutacno si ti ta koja drzi ostale na hladnoci.“
„Da, zacepi vec jednom.“ Gigi je gotovo ispljunula recenicu.
Barnaby je progovorio pakosno. „Napravit cu ti pakao sljedecih dana na snimanju ne
budes li me slusala. Razumijes sto ti govorim, Veronica? Ako ti je tako hladno, idi unutra,

34
 Knjige.Club Books

napravit cemo ovo bez tebe.“

Mislila je na Polly i novac koji mora zaraditi i nevoljko je obuzdala svoju hrabrost.
„Dobro sam“, promrmljala je.
Deset minuta kasnije lezala je na leđima u visoku snijegu i mahala rukama i nogama
dok je Barnaby glasno naređivao s gornjega kata. Haljina joj je zapela na tijelu i zarezala
kozu kao kiselina.
„Veronica, ne trudis se“, urlao je Barnaby. „Radi vise s rukama, molim.“
Jak nalet vjetra zasuo ih je snjeznim prahom i djevojke su vrisnule. Zamest ce ih zive
ako se ovo nastavi. Veronica se uspravila. „Ja vise ne mogu. Smrzavam se.“ Barnaby je
spustio kameru. „To je to! Gubi mi se s ociju. Smjesta.“
Nije morao reci dvaput.
Veronica je projurila pokraj snimateljske ekipe i nestala duboko u kuci.

***

Veronica je skinula sa sebe mokru i potpuno unistenu vecernju haljinu i obrisala se salom.
Jos drhteci, izvukla je svoju svakodnevnu odjecu, na srecu je bila ponijela debelu dolcevitu i
traperice. Vani je snijeg padao sve jace. Gledala je opcinjena, jadna sto se nije snasla, i
frustrirana sto je njezino zauzimanje za Tangerine samo sve pogorsalo. Spakirala je svoj
kovceg i nacas sjela, ne znajuci sto bi. Spustiti se i cekati? Otici i uhvatiti sljedeci avion
prema Londonu.
Pogledala je jos jednom kroz prozor. Koliko god se zeljela vratiti kuci, nije mogla
zamisliti let po ovom vremenu. Cak se pitala hoce li vlak moci voziti do Newporta. Oluje
poput ove rijetko se događaju u Britaniji, nije bila sigurna kako sve ovdje funkcionira.
Amerikanci vjerojatno prolaze kroza sve bez obzira na vrijeme, kao i modeli maloprije. Ta
njezna ludorija bila je smijesna.
Ali, zar ce Veronica ugroziti plan za Polly zbog toga bezvezna fotografa. Sabrina bi bila
strasno razocarana. Veronica je uzdahnula. Ne, ona ce otici dolje i razgovarati s Barnabyjem,
pokusati ga urazumiti i uvjeriti ga da je pusti na iduce snimanje u Newportu. To je zrelo
ponasanje.
Pogledala je jos jednom uznemirujuci portret djevojcice na zidu i izisla.
Cim je zamaknula iza ugla, zacula je visoke glasove djevojaka koji su odjekivali
stubistem dok su se penjale gore. Nije sada bila spremna susresti njihove poglede, kao da je
neka luđakinja. Ugledavsi prva otvorena vrata, smugnula je unutra i tiho zatvorila vrata.
Stajala je u malom predvorju koje se lijevo otvaralo u vecu prostoriju ispunjenu c udnim
sjajnim cijevima. Spustila je svoje kovcege i usla dalje. Kada su kao obitelj nekoliko puta
hodocastili u mjesnu zupu, Veronica je zurila u vis u cijevi koje su se dizale iza crkvenih
orgulja i pitala se kako zvuk putuje od tipki ako nema nikoga iza koji puse i tjera ga.
Koracala je oprezno uskim prolazom kroz labirint cijevi prema malom prozoru u
najdaljem dijelu sobe koja je gledala na sjever i nije imala osobit pogled.
Glasovi su se modela rasprsili. Trebat ce im neko vrijeme da se presvuku i spakiraju, za
sad je zrak bio cist. Veronica je krenula prema predsoblju kad joj je iznenada pukla
potpetica, izgubila je ravnotezu, posrnula unatrag i snazno pala na straznjicu ublazavajuci
pad dlanovima. Kako jadno. Nije zasluzila biti model kad ne moze staviti nogu pred nogu a
da ne zavrsi na straznjici. Sjela je nakratko, nogu ispred sebe trljajuci bridece dlanove. Dok
je pokusavala ustati, bljesak neceg bijelog upao joj je u oko. Duboko među cijevima lezalo je
nesto kao gomilica papira. Blago su se povili na rubovima, podsjetili su je na mamina
ljubavna pisma koja je sva nakon oceve smrti bila spremila u kutiju i gurnula duboko u
plakar u hodniku. Posegnula je rukom za papirima prebiruci prstima po hladnu metalu dok
ih nije dohvatila i lagano povukla.
Stranice su bile pune prasine, dvaput je kihnula. Sjedeci prekrizenih nogu, njezno je

35
 Knjige.Club Books

mahala papirom da makne ostatak prasine. Kako cudno mjesto za stare papire. Mozda su
upute za orgulje.
Ali nisu bile. Svaka je stranica sadrzavala neku vrstu cudne poeme, napisane
nalivperom starinskom kaligrafijom. Bile su numerirane i pune cudnih natuknica o
stupovima soli, bracnim skrinjicama, morskim krajolicima. Na sredini si puta na karti
tragova, kaze jedan.
Niz tragova. Prvi je datiran: studeni 1919.
Kada su ona i Polly bile male i nisu mogle izici van zbog kise, zabavljale su se u kuci
igrajuci potragu za blagom. Ili bolje, Veronica je zabavljala Polly. Kopala je po njihovu
kovcegu s igrackama i vadila sitnice poput zvizdaljke ili malene lutke i crtale su sto su bile,
gdje su bile - lutka drzi keks simboliziralo je staklenku s keksima, na primjer. Onda bi ih
sakrila po kuci i gledala sjaj u Pollynim ocima kada ih je trazila. Kad god bi nasla nesto, Polly
bi zabacila glavu unatrag i pustila veseli usklik sto je uvijek natjeralo Veronicu da pukne od
smijeha.
Nije se mogla sjetiti kada su zadnji put igrale potjeru za blagom - mora da je bilo nekad
prosle godine - kako su rasle, igracke su donirane karitativnoj udruzi „Salvation Army“ i
njihove su sasave igre zamrle.
Veronica je odgonetala tragove, jedan po jedan, dok zidni sat nije odzvonio kucom i
razbio caroliju. Koliko je dugo sjedila ovdje? Mora otici dolje, pridruziti se skupini i pokusati
udobrovoljiti Barnabyja na voznji vlakom prema sjeveru.
Onaj bi arhivist sigurno nasao nesto zanimljivo u ovim papirima, urucit ce mu ih prije
nego sto ode. Ubacila je tragove u veliki prednji dzep na vesti, da oslobodi ruke i oprezno
ustala da opet ne padne. Njezin kovceg i mala plisana torbica bili su u predsoblju i prije nego
sto je krenula dolje, otvorila je torbu i provjerila je li tu vozna karta.
Nije je bilo. Protrnula je. Strah je prosao kroz nju kao zmijin otrov, odjednom je osjetila
drhtavicu i slabost. Sjetila se da je gore na stolu u spavacoj sobi istresla sve iz torbice trazeci
rupcic da obrise sminku. Sigurno je karta negdje tamo ostala.
Dok je vukla kovceg, jurila je dolje u salon i pogresno skrenula, nesigurna kamo treba
ici. Metodom pokusaja i pogresaka napokon je nasla sobu uvucenu u straznji dio hodnika.
Karta je lezala na sagu.
Uzela ju je i okrenula se da ode kad su se svjetla naglo ugasila.
Mrak i sablasna tisina, iznutra i izvan kuce, opkolili su je. Smrznula se, naculila je usi
pokusavajuci nekoga cuti, ali nije cula nikoga.
Pritisnula je prekidac za svjetlo, ali nije radio. U crnome mraku nasla je put do prozora.
Vani su ulicne svjetiljke također bile ugasene. Kao i svjetlo na svim zgradama oko kuce.
Kao da je oluja izbrisala sve sa lica zemlje, razbila u nistavilo.
Zamracenje.
Njezina je mama pricala o londonskim zamracenjima koja su ih stitila od njemackih
bombardiranja. Kako je zastrasujuce ne znati sto leti nocnim nebom. Na trenutak je
zatvorila oci, podsjecajuci se da dise, da je savrseno dobro i da samo treba pronaci ostale.
Pipkala je putem zidove kroz hodnik do stubista psujuci stikle koje je obula toga jutra.
Spustila se na recepciju.
„Heej!“ zvala je.
Netko sigurno jos mora biti ovdje. Prosla je recepcijski stol i dosla do para francuskih
vrata koja vode na ulicu.
Iznutra su bila zakljucana i nije bilo ni vijka ni dugmeta za otkljucavanje, samo
kljucanica. Zaklonila je pogled sakama na staklu i virila na cestu. Bijeli pokrivac pokrio je
ceste i plocnike. Bez ljudi, bez automobila. I cak i kad bi netko prosao, nije bila dovoljno
blizu da bi se povici i lupanje culi. A nije ni da ce mnogo ljudi izici u noci poput ove.
Okrenula se oko sebe i zaderala koliko je grlo nosi, ne mareci sto je zvucala kao manijak.

36
 Knjige.Club Books

„Ima li koga? Upomoc!“

Nista. Samo tisina.

37
 Knjige.Club Books

ŠESTO POGLAVLJE

1919.

G ospođica Helen primit ce te u devet sati, gospođice Lilly.“ Glas gospođice Winnie
zazvonio je blagovaonicom za poslugu.
Lillian se okrenula za stolom, gdje je jela zadnje zalogaje zobene kase, prema gospođici
Winnie da joj moze vidjeti usnice. „Kamo trebam ici?“ pitala je.
„Njezin dnevni salon na drugom katu. Istocna strana kuce, druga vrata desno.“
„Hvala.“
Imala je slobodnih pola sata, pa je odlucila istraziti kucu. U juznom krilu, u koje se ulazi
s procelja, bile su zenske garderobe, batlerova ostava, salon za blagovanje s prozorima koji
gledaju na park. Stambeni prostor kuce sirio se na desni kut: Fragonardov salon u kojem je
imala intervju s gospođicom Helen, dnevni salon i biblioteku. Vrata na kraju hodnika bila su
lagano otvorena i zakoracila je da proviri.
„Ne!“
Okrenula se i vidjela iza sebe sluzavku s izrazom ispricavanja na licu. „Oprosti, nisam te
htjela uplasiti. Vjeruj mi, ne zelis uci unutra nenajavljena. Dobit ces odmah po prstima.“
Imala je siroko lice i zubat osmijeh i Lillian nije mogla da joj se ne nasmijesi. „Hvala ti,
pokusavam se snaci. Danas mi je prvi dan.“
„Ah, najnovija ljudska zrtva za gospođicu Helen, je l’ tako?“
Ta je pomisao uznemirila Lillian, ali sluzavka se opet nasmijala. „O, tvoje lice. Ti si bas
prestrasena, zar ne? Pa nemoj biti. Moje je ime Bertha i ja sam njezina osobna sluzavka u
posljednje cetiri godine, pa ako imas ikakva pitanja, slobodno mi se obrati. Stavili su te u
sobu pokraj moje. Nadam se da ne cujes nocu moje hrkanje kroza zidove.“
Prije nego sto je Lillian uspjela zanijekati, Bertha ju je uzela za ruku i vodila po stubama.
„Dopusti da ti pokazem kucu. Dolje kamo si htjela ici umjetnicka je galerija i radna soba
gospodina Fricka. Ondje gospodar provodi najvise sati. Zato pazi, u redu? On je mrzovoljan.
Mrzovoljniji od gospođice Helen. Je li to prava rijec? Mrzovoljniji? Mozda nije.“
Nastavila je, naizgled ne obaziruci se na odgovor. „Vec poznajes treci kat. Gore su
spavace sobe za zensko osoblje, s kupaonicom i malom sobom za odmor. Juzno krilo ima
prostoriju za prtljagu uvucenu u jugozapadni kut kuce, ali budi oprezna jer ce ti nagnuta
streha ostaviti kvrgetinu na glavi. A tu je i soba za posteljinu i trezor za krzno koji je
zakljucan.“
Namignula joj je. „Pokusavala sam otvoriti, tako znam.“ Stigle su na drugi kat. „Tamo su
dva dizala, na drugom dijelu kuce. Jedno je za osoblje, a drugo za obitelj. Uz juzno je krilo
soba za dorucak, smocnica za osoblje i mali ured za gospođu Frick. Ssss, prati me. Trebas
vidjeti gdje ona spava.“ Obje su se usuljale u najljepsu spavacu sobu koju je Lillian ikad
vidjela. Svaka je povrsina bila pokrivena najfinijom ruzicastom i sivom svilom. Da je ona
spavala u takvoj sobi, nikada ne bi izlazila iz postelje. Portret djevojcice visio je iznad uskog
sekretar-stola. Cinilo se da joj je cetiri, pet godina i imala je istu crvenkastu kosu kao i
gospođica Helen, ali umjesto drskih svijetlih ociju, djevojcica je nosila uznemirujucu tugu.
Budoar je, s druge strane foajea, bio dekoriran mastovitim panelima koji su Lillian
podsjecali na one iz sobe Fragonard.
Natrag u hodniku, shvatila je da je potpuno dezorijentirana.“ Je li salon gospođice Helen
tamo?“ pitala je pokazujuci jedna vrata.

38
 Knjige.Club Books

„Ne.“ Berta je svejedno otvorila vrata. Unutra je bila gospodareva spavaca soba, u
tamnom drvu, povezana sa salonom u kojem je bio glasovir od mahagonija. „Ovo je za
gospodina Fricka; jesi li zna da je zaradio prvi milijun prije tridesete? To znaci da je za mene
kasno. Meni su trideset i cetiri. Steta, zar ne?“
„Sto je radio?“ Lillian je znala da je bilo nesto vezano uz celik, ali nije znala pojedinosti.
One koje trebas znati ako radis za nekoga.
„Napravio je koks, koji se upotrebljava za proizvodnju celika. Slavi se ovdje u New Yorku
kao jedan od najbogatijih ljudi u Americi, ali u Pennsylvaniji, odakle sam ja, druga je prica.“
Sad je Lillian bila zaintrigirana. „Zasto?“
Spustila je glas. „Bio je poznat po brutalnosti prema radnicima koji su se drznuli
strajkati. I, zamisli ovo, netko ga je cak pokusao ubiti. Neki ludi ruski anarhist provalio je u
njegov ured i jedva je prezivio. Bio je nastrijeljen i izboden“ - tu je Bertha napravila
prikladnu gestu s pratecim sablasnim zvucima - i opet je prezivio.“ Rekli su da je to ravno
cudu. Bilo je to prije nekoliko desetljeca. Danas je poznatiji kao umjetnicki kolekcionar nego
kao borac protiv sindikata.“
„Sto vi, cure, radite?“
Helen Frick stajala je na hodniku, s rukama na kukovima, ruzicasto rumenilo prekrivalo
je njezine pjegice. „Oprostite, gospođice Helen“, Bertha je problijedjela. Bila je prva osoba
koja je nakon toliko vremena bila dobra prema njoj, Lillian nije mogla dopustiti da upadne u
nevolju zbog toga. „Ja sam kriva“, rekla je kad im je gospođica Helen prisla. „Otvorila sam
vrata misleci da je vasa soba. Bertha mi je bas pokazivala gdje ste.“
„Moj je salon na istocnom dijelu kuce, ondje.“
Bertha je pogledala Lillian sa zahvalnoscu prije nego sto je projurila pokraj svoje
poslodavke. Lillian je slijedila gospođicu Helen u njezinu sobu, uznemireno se pitajuci koliko
je ona mozda cula. U salonu je bilo nekoliko polica s knjigama iza staklenih vrata i stol
nakosen u uglu s pogledom na prozor koji se protezao od poda do stropa. Jutarnje se sunce
slijevalo u sobu.
Police su bile pune sabranih djela Jane Austen, Victora Hugoa, George Eliot, Edgara
Allana Poea i mnogih drugih koznatih uveza koji su sjali na suncu. Iznad kamina visio je jos
jedan portret mlade djevojke rumene puti i plavocrvenkaste kose - slicne onoj u drugoj sobi
- za koju je Lillian sada bila sigurna da je gospođica Helen.
Na udaljenu zidu bio je golem portret zastrasujucega starijeg muskarca: gospodina
Henryja Claya Fricka, covjeka koji je sagradio ovu vilu i Helenina oca. Zapravo, njegovo je
lice bilo posvuda po sobi. Fotografija na kojoj pozira na polici s knjigama, druga na kojoj igra
golf. Na stolu je bio manji portret, slikan iz malo drukcijega kuta od velikoga u srebrnom
okviru. Njegov je lik preplavio sobu, bila je to dvorana zrcala Frickova lica. Na slikama su
njegovi bijeli zalisci i gusti snjezni brkovi, a blijedoplave oci na fotografijama u sepiji
postajale su sablasno sive.
„Moram sada do majke dolje, ostavit cu vam na stolu clanak o kuci i obitelji da se malo
upoznate.“
„Da, gospođice Helen.“
Sjela je za stol. Clanak je bio iz 1915., godinu nakon sto je kuca zavrsena. Spomenuto je
da je rezidencija Frick sagrađena na mjestu nekadasnje biblioteke Lenox prije nego li je
1911. pripojena Javnoj knjiznici na 47. ulici i kako je gospodin Frick angazirao arhitekta
Thomasa Hastingsa da mu izgradi jednostavan, staromodan dom za njegovu obitelj i
umjetnine. Gospodin Frick, pisalo je, imao je cvrsto misljenje o tome kako treba izgledati
njegova kuca i nije bio zainteresiran za natjecanje sa susjedima u velicini i raskosi. Gospodin
Frick želio je udobnu, lijepo raspoređenu kuću, jednostavnu, ali da odiše finim ukusom, stoji u
clanku. Rezultat je duga rezidencija nalik na bungalov s finom galerijom slika i raskošnim
svjetlom.
Ako je ova palaca bungalov, onda je Lillian Marija Antoaneta.

39
 Knjige.Club Books

Zagledala se u lik koji se nadvio nad njom iz pozlacena okvira slike i isplazila mu jezik.
Gospodin Frick mozda vrijedi milijune i milijune dolara, ali mu ona nece, kao ni njegovoj
kceri, dopustiti da je zastrase.
„Sto to radite?“
Gospođica se Helen opet tiho pojavila.
„Nista, gospođice.“ Pokazala je na clanak. „Vrlo zanimljivo.“
„Imate cudan izraz na licu, gospođice Lilly. Biste li mozda nesto podijelili sa mnom?“
„Bas nista, gospođice Helen. Radujem se sto cu poceti raditi.“
„I ja. Mogu li vas zamoliti da sjednete za moj stol, to bih jako cijenila.“
Lillian je skocila, mrzeci sto je dopustila gospođici Helen da joj naređuje. Rijetko je
tolerirala tu bahatu aroganciju i kada je radila za umjetnike. Ali ovo je samo privremeno.
Cim dobije prvu placu, otici ce prije nego sto trepnu. To ce pokazati gospođici Helen sto
znaci zlostavljati zaposlenike. Nece doduse ni primijetiti. Zaposlit ce drugu na njezino
mjesto.
Samo mjesec dana.
Gospođica Helen pocela je s dnevnom korespondencijom. „Trebate otvoriti svu moju
postu prije nego sto ja dođem, poloziti je uredno na sredinu stola, od povoljne do
nepovoljne. Ako je oznaceno Osobno ili Povjerljivo, također otvorite. To je obicno neki
prodavac ili drustveni penjac na polozaje koji mi se pokusava nametnuti. Hajde sad, krenite.“
Dala je Lillian hrpu poste i teski srebrni noz za otvaranje pisama koji je vjerojatno stajao
vise nego sto iznosi njezina mjesecna placa. „Pocnite.“
Pridigla je noz do kuta omotnice kad je gospođica Helen viknula. „Ne! Ne mozete to tako
raditi.“ Zgrabila je natrag omotnice da joj pokaze. „Prvo, skupite neotvorena pisma jedno
11a drugo, poravnajte rubove i adresiranu stranu okrenute prema vama. Zatim ih lupkajte
po stolu s lijeve uske strane. Tako ce biti manja vjerojatnost da se pisma unutra prerezu kad
se omotnica otvara. Papsie me to naucio.“
Lillian se svojski trudila da ne uzme taj otvarac za pisma i ne zabije ga gospođici Helen
u vrat. Kako ce uopce izdrzati mjesec dana u te neuroticne cjepidlake.
Sljedeca tri sata predmeti su razvrstavani po razrađenu dokumentacijskom sustavu: za
spomenuta pisma, za preferiranu kategoriju unosenja sastanaka u dnevni kalendar i interno
knjigovodstvo. Gospođica Helen otvorila je cekovnu knjizicu da pokaze Lillian kako da
pripremi cekove na ocev potpis kad ih lagano kucanje na vratima prekine.
Gospođa Frick otvorila je vrata i stala na ulazu s jednom rukom na celu. Tihim je glasom
rekla kceri da nece moci danas ici na rucak. „Imam strasnu glavobolju.“
„Ali obecala si, majko. Papsie nas sve zeli zajedno, među ostalima i gospođicu Lilly.
Mozemo se dogovoriti o njegovoj rođendanskoj veceri.“
„Ma, to je daleko.“ Kimnula je Lillian i zasjala. „Osim toga, sada imas pomocnicu, ne
trebas mene.“
„Imam osobnu tajnicu, majko. Ne pomoćnicu“ Okrenula se prema Lillian. „To je
gospođica Lilly, majko.“
Gospođa se Frick kratko osmjehnula, kao da joj dizanje krajeva usnica izaziva bol.
„Drago mi je da se opet srecemo, gospođice Lilly.“
Prije nego li je uspjela uljudno odgovoriti, gospođica Helen pocela je brbljati.
„Rođendanska vecera, gospođice Lilly, vrlo je bitna s vaznim ljudima. Mi se ne zabavljamo
cesto, sto znaci da kada to radimo, prate sve trac-rubrike. Bit cete zaduzena za jelovnike,
sjedenje, sve takve stvari. Pretpostavljam da ste to vec radili na prijasnjem poslu?“ Lilian je
progutala knedlu. „Naravno. Mnogo puta. Kada je vecera na rasporedu?“
„Devetnaesti prosinca.“
O, tada nje vec dobrano nece biti tu. To svakako moze ignorirati.

40
 Knjige.Club Books

Dok je gospođica Helen s mamom raspravljala o nuznosti njezina dolaska na danasnji

rucak, Lillian je proucavala cekovnu knjizicu. Na lijevoj strani svakog ceka bio je crtez
djevojcice u bijeloj kosulji na volane. Helenino visoko celo bilo je nepogresivo. Iako se zena
ispred Lillian blizila tridesetima, njezini portreti iz djetinjstva bili su posvuda. Nije ni cudo
da je izrasla u tako razmazeno stvorenje.
Lillian je pogledala gospođicu Helen, proucavala je pa opet spustila pogled na crtez.
„Sto je?“ Glas gospođice Helen bio je ostar.
„Oprostite, primijetila sam slicnost između vas i djevojcice na cekovnoj knjizici. Bas
lijepo dijete.“ Malo laskanja nece skoditi. „Vas otac sigurno veoma uziva gledajuci vase
portrete.“
Gospođa Frick uhvatila je dovratak. „Moram ici.“ U licu je bila zuckasta, kao da bi se
mogla razboljeti. Okrenula se i otklizila hodnikom.
Gospođica Helen zgrabila je cekovnu knjizicu i zatvorila je. „Vidite sto ste sada
napravili.“
„Sto sam napravila?“
Vrijeme je za rucak. Papsie vas zeli upoznati i inzistira na tome da se pridruzite. Ali
zahvaljujuci vama majku necemo vidjeti nekoliko dana.“
„Zasto? Sto sam krivo napravila?“ Zaista nije razumjela.
Ali gospođica Helen krenula je dalje i Lillian je znala kako je bolje da vise nista ne pita.

***

Zacuđujuce mali stol od mahagonija stajao je tocno u sredistu velikodusno dimenzionirane

dvorane za vecere. Desetak parova moglo je plesati valcer po praznoj prostoriji. Navodno se
stol mogao produljiti za svecanu veceru, ali sad sa samo cetiri postavljena mjesta, dvorana je
bila hladna i odbojna. Gospođica Helen upozorila je Lillian da je njezina vecera s obitelji
rijetka zgoda i da to ne uzima zdravo za gotovo.
„Kako si tu prvi dan, Papsie je inzistirao.“
Gospođa Frick, na Lillianino iznenađenje, također im se pridruzila i kci ju je srdacno
docekala. Gospodin Frick usao je bas kad je lakaj donosio krem-juhu za prvi slijed.
Sve one slike i fotografije koje je viđala po kuci nisu ga docarale autenticno. S gotovo
sedamdeset bio je impozantan i magnetican, s neustrasivim plavim ocima, uredno
podsisane brade i velika torza. Usao je u sobu s energicnoscu mnogo mlađeg muskarca i
ocima je strijeljao oko sebe uzimajuci od sluge sako koji je propisno zakopcao. Kratko je
pogledao Lillian dok ju je gospođica Helen predstavljala.
„Cujem da vec pola dana traje vas radni staz u moje kceri“, rekao je. “Cestitam.“
Lillian nije imala pojma kako da mu odgovori, ali nije ni morala jer je skrenuo
pozornost na svoju zenu i kcer. „Gdje je Childs?“ pitao je.
„Ostao je u Long Islandu s Dixie.“ Gospođica se Helen okrenula prema Lillian. „To je moj
stariji brat i njegova supruga.“ On ima troje djece i ocekuje cetvrto iduci mjesec. Ne
posjecuju nas bas cesto jer su interesi moga brata znatno razlicitiji od mojih i Papsiejevih.“
„Fosili“, kazao je gospodin Frick. Moj sin voli fosile. Gestikulirao je po sobi sa zlicom.
„Ovdje smo okruzeni najljepsim radovima proslosti, a on vise voli prljave, stare kosti.“
„On je briljantan znanstvenik“, izgovorila je gospođa Frick tako tiho da ju je Lillian jedva
cula. Nitko drugi, cini se nije, pa joj je Lilian tiho kimnula u znak priznanja.
„Jesu li unuci djevojcice ili djecaci?“ Lillian je pitala. „Tri curice, zasad“, gospodin je Frick
odgovorio. „Nadajmo se da je iduce musko. Ako bude, obecali su ga nazvati po meni.
„Sada, Papsie, ne moras imati unuka da nastavi lozu“, rekla je gospođica Helen
mrzovoljno se mrsteci. „Nisam li ja za to zaduzena? Zar ne uskocim svaki put kada se majka
ne osjeca dobro? Stvarno ne vidim zasto bi Childs i njegov potencijalni sin bili izabrani.“

41
 Knjige.Club Books

Gospodin Frick obrisao je rubove usnica pamucnim ubrusom. „Ti znas, da si ti izabrana.
Cijenim sve sto radis za mene, djevojcice.“
Lillian je digla pogled prema gospodinu Fricku, koji je bio usredotocen na juhu dok je
gospođica Helen pocrvenjela poput siparice. „O, Papsie.“
Kao na znak, njih su se dvoje nasmijali usiljenim veseljem, a gospođa im se Frick
pridruzila na kraju najbolje sto je mogla. Lillian je stekla dojam kao da izvode neku cudnu
obiteljsku pantomimu zbog prisutnosti strane osobe među njima. Da je nije bilo, sigurna je
da bi gospodin Frick uzeo svoj obrok gore, a gospođica Helen uglavnom bi pricala dok bi
njezin otac sjedio u tmurnoj tisini.
„Gospođice Lilly, uzivate li za sada?“ Oci su je gospodina Fricka probole.
„Naravno, gospodine. Drago mi je sto sam ovdje.“ Malo je reci. Prije dvije noci postelja
su joj bile resetke klupe u parku, a nocas je spavala pod krovom jednog od najbogatijih
Amerikanaca.
„Za koga ste radili prije nego sto ste dosli k nama?“ Lillian je zlica pala iz ruku i zveknula
o rub zdjele za juhu. Gospođica Helen bila je toliko zaokupljena sobom tijekom intervjua da
joj nije postavila neka od najvaznijih pitanja. Lillian je vec bila pomislila da se izvukla od
daljnjeg ispitivanja, ali ocito nije. “Radila sam za Jonese u Albanyju“, osmjelila se izabravsi
najuobicajenije prezime kojega se mogla sjetiti.
Gospodin se Frick namrstio. „Nisu mi poznati.“
„Oni sigurno nisu dio vasega kruga“, rekla je Lillian. „Ali mnogo sam od njih naucila.“
„Gospođica Lilly zna i nesto o umjetnosti, oce“, dodala je gospođica Helen.
,,A tako? Ljubavi, pa tvoja je nova zaposlenica dobar izbor. Provjerila si preporuku
gospođice Lilly, zar ne?“ Oci su mu zacaklile i Lillian se pitala je li zadirkivao nju ili svoju
kcer.
Gospođica je Helen oklijevala. „Preporuke?“
Gospodin je Frick upravo htio odgovoriti kada se zacuo glasan glazbeni prasak.
Orguljas se vratio, Lillian mu je u sebi zahvalila na trenutku koji je izabrao da pocne
svirati. Ostatak vecere prosao je bez razgovora dok je svecana koralna glazba odjekivala oko
njih.
Glazba je zavrsila, Lillian se pripremila za nastavak razgovora o neviđenim,
nepostojecim preporukama. Ali razgovor je bio zaboravljen kad je u blagovaonicu uletio
mladic s hrpom papira ispod ruke. Bio je u ranim dvadesetima, s djecacki lijepim licem i
gustom raskustranom kosom s neposlusnim kovrcama. Nosio je okrugle naocale ispod
obrva koje su se savijale u mocnu luku.
Lillian je zacudio takav prodoran ulaz i ocekivala je da ce gospodin Frick zaurlati na tu
drskost, no umjesto toga sirok mu se osmijeh razlio po licu pretvorivsi ga od mrgudna do
izraza cista odusevljenja.
„Archer, ispunjavas nas dom anđeoskim zvucima.“ Gospodin Frick uzeo je mladicevu
ruku u svoju, cvrsto se rukujuci.
„Mislio sam da bi vam se danas mogao svidjeti Handelov Largo. “
„Stvarno jest. I vasa je Ave Maria jednostavno spektakularna.“ Kad je mladic sjeo,
ugledao je Lillian. „Oprostite“, rekao je gospodin Frick. „Moram vam predstaviti novu clanicu
nasega kucanstva: osobna tajnica gospođice Helen, gospođica Lilly. Gospođice Lilly, on je
gospodin Graham, nas glazbenik.“
Gospodin je Graham namignuo Lillian i krv joj je navrla u glavu, lagano joj se zaljuljalo.
Tjelesna reakcija na njegovu paznju bila je nesto sto nikad prije nije osjetila, sto je
objasnjavalo i odusevljenje gospodina Fricka. Sa svojim dugim, uskim prstima i
neukrocenom kosom gospodin Graham odisao je zavodljivom mjesavinom elegancije i
zapustenosti. Glazbenik s takvim sarmom trebao bi biti na pozornici, a ne u prostoriji s
orguljama gospodina Fricka, nije mogla a da ne pomisli.

42
 Knjige.Club Books

„Imate li kakvu zelju, gospođice Lilly?“ pitao je gospodin Frick.

Jedine melodije koje je Lilliana poznavala bile su brodvejske, ali bila je prilicno sigurna
da bi taj izbor izazvao potpuno zgrazanje obitelji. Ali dosjetila se prihvatljiva rjesenja, sjetila
se nota na glasoviru gospodina Fricka kad su Bertha i ona zavirile u njegove odaje. „The
Rosary is lovely“, rekla je nonsalantno nadajuci se da je pravilno zapamtila.
Gospodin je Frick uzviknuo s odobravanjem. „Jedna od mojih omiljenih! To je to, dobri
covjece, mozes li mi svirati iduci put?“
Gospodin je Graham prije nego sto je odgovorio podigao obrvu prema Lilian saljuci joj
joj jedan elektricni sok. „Bit ce mi zadovoljstvo.“
Nakon sto se gospodin Graham povukao, gospodin Frick pozvao je da mu dovezu
automobil na ulaz.
„Ali nismo razgovarali o tvojoj rođendanskoj veceri“, rekla je gospođica Helen.
„Ima za to jos mnogo vremena.“ Gospodin je Frick ustao dok je lakaj spretno doklizio da
mu povuce stolicu. „Idem u klub.“
„Padat ce kisa, Papsie“, rekla je gospođica Helen. „Uzmi kaput. Imas taj dosadan kasalj
vec tjednima.“
„Dobro sam.“ Prosao je pokraj gospođe Frick ne primjecujuci je, ignorirajuci njezino
slabasno mahanje.
Gospođica Helen okrenula se prema Lillian. „Brzo, trazi od batlera njegov kaput i donesi
mi ga na glavni ulaz odmah.“
Na Lillanino pozurivanje, batler Kearns cekao je pokraj ulaznih vrata s crnim vunenim
sakoom objesenim preko ruku kad je dosao gospodin Frick s gospođicom Helen u pratnji.
„Ne treba mi to. Vani je prevruce“, rekao je gospodin Frick.
Gospođica Helen uzela je jaknu od Kearnsa i pruzila je ocu govoreci mu kao da je
neposlusno dijete. „Moras me slusati, ne zelim da se razbolis.“
Ono udovoljavanje gospodina Fricka kceri za vecerom je nestalo. „Dosta, zadrzi to. Ne
zelim to nositi.“
Vani je vozac elegantna Pierce-Arrowa cekao s otvorenim vratima. Gospodin Frick usao
je u automobil ne okrecuci se prema gospođici Helen.
Lillian je uzmakla nekoliko koraka ne zeleci stajati na putu necega cudnog sto se zbivalo
između gospođice Helen i njezina oca.
Dok je vozac sjedao na svoje mjesto, gospođica Helen iznenada je pojurila naprijed i
bacila jaknu kroz otvoren prozor na straznje sjedalo. „Barem je drzi u automobilu, mozda ce
ti kasnije trebati.“
„Za Boga miloga, zeno. Ostavi me na miru.“
Cim su zamakli, gospođica Helen pogledala je Lillian s izrazom trijumfa na licu. „Tako.
To je sređeno.“ Ali cim je automobil skrenuo u 71. ulicu, ruka gospodina Fricka izvirila je iz
prozora i bacila jaknu u jarak.
Obrazi su se gospođice Helen zajapurili od bijesa, izgledala je kao da ce eksplodirati.
„Idi, uzmi kaput, naredila je Lillian, pokazujuci. „Idi, odmah ga uzmi.“
Lillian je pola hodala, pola trcala po cesti dok nije uzela kaput. Pao je u lokvu pa ga je
drzala dalje od sebe da se i sama ne zablati. Lijepi je kaput ovako bacen izgledao poput
stranica novina. Mislila je na pralje u podrumu ciji je posao sada ocistiti ovaj sako jer ce biti
njihova krivnja ako ga gospodin Frick vidi prljava iduci put kad ga zatrazi.
Kada je dosla do ulaznih vrata, predala je kaput tuznom Kearnsu, a gospođicu Helen
nigdje nije uspjela pronaci.

***

Poslijepodne je gospođica Helen bila bezvoljna, predbacujuci Lillian sto ne obraca pozornost

43
 Knjige.Club Books

na besmislene protokole kojima ju je poducavala. Iznenada se stropostala u le zaljku s

teskim uzdahom kao malaksala mlada. Lillian nije spomenula incident s jaknom, a
gospođica Helen vise nije govorila o tome.
„Boze, kako je ovo dosadno“, rekla je gospođica Helen s naslonjaca.
Lillian se nije mogla vise slagati s njom. Dok se rezidencija cinila magicnom izvana,
njezino je vođenje bilo prizemno kao i ono svakoga drugoga kucanstva: narucivanje
toaletnog papira, praska za pranje rublja, vođenje brige jesu li svi siti. Na srecu je gospođica
Helen primala malo pozivnica i preferirala ih je odbiti pa Lillian nije morala obavljati brdo
korespondencije.
„Radite li ovo svaki dan?“ pitala je Lillian kad se blizila vecera. Dio se nje nadao da
postoji neki dio ovoga posla koji bi joj se mogao sviđati. Nesto, bilo sto sto ce uciniti ovaj
posao s papirima malo zanimljivijim.
„Da. Zasto? Ne sviđa ti se?“
Progovorila je ne cekajuci red. „Sviđa mi se, gospođice Helen.“
„Ne, to je potpuna dosada. Jedino sto me drzi kroz dan tajni je projekt na kojem radim.“
Lillian je zivnula. „Tajni projekt? Sto je to?“ Gospođici Helen nisu bila potrebna
potpitanja. Ustala je i povela je dolje niza straznje stube prolazeci pokraj zatvorenih vrata
ureda gospodina Fricka. Obje su cule da se automobil zaustavlja na prilazu prije nesto vise
od sat vremena. Gospođica Helen skocila je na prozor kao da joj se zarucnik vraca iz rata, a
onda sjela natrag za stol s nedokucivim izrazom na licu.
Sada je pak sijala od uzbuđenja. Nastavile su do podruma, gdje su vrata vodila u igracu
sobu s lijepim stolom za biljar. Iznad je bio nekakav dugi hodnik. Lillian se smijesila od
uzbuđenja kad je gospođica Helen upalila svjetlo i ona je shvatila gdje je.
„Imate kuglanu?“
„Imamo.“ Gospođica Helen pokazalo je okolo. „Jedva se itko koristi njome.“
S crvenim poplocenim podom, oblozenim zidovima, nadsvođenim stropom, bila je to
dvorana za kuglanje kakvu Lillian nikada nije vidjela.
„Hoces iskusati?“ pitala je gospođica Helen. „Kugle su jako teske.“
Koristeci se objema rukama digla je kuglu sa zakrivljena postolja na vrhu staze, stala je
poput macke koja se sprema skociti i zakoracila naprijed, kugla je nespretno zvecala po
blistavoj stazi mramora i bora. Tri su cunja pala u glasnu zveketu. Lillian je radosno
pljesnula.
Obicno je mladic dolje i salje kugle natrag, ali sad ces ti to morati. Hajde!
Lillian je hodala uza stazu i pazljivo dignula kuglu iz plitka zlijeba. Krenula je natrag
noseci loptu blizu trbuha kad ju je gospođica Helen zaustavila.
„Ondje je gravitacijski povratni sustav. Vidis onu rampu. Stavi na nju i gledaj.“
Lillian je pazljivo postavila kuglu na usku drvenu sinu. Kugla se pocela vrtjeti,
povecavajuci brzinu i prelazeci cijelu duljinu staze kao da je tjera nevidljiv mehanizam.
Ucinak je zaista bio cudesan i Lillian je lagano poskocila kad je kugla dosegnula odrediste,
tocno gdje ju je gospođica Helen nedavno uzela.
Mozda, pokaze li dovoljno entuzijazma, uspije uvjeriti poslodavku da odigraju nekoliko
partija svaki dan, da razbiju monotoniju. „Koja zabava! Volite li kuglati?“
„O Boze, ne, frknula je gospođica Helen. „Nismo zbog toga ovdje.“
Ili ipak ne. „Onda zasto smo tu?“
„To.“
Lijevo od kuglackih traka, ispod niza lukova bio je uski prolaz. Nekoliko kovcega i
sanduka bilo je poredano duz udaljena zida, pokraj drvenog stola i stolice. Na stolu među
hrpom papira, dokumenata i fotografija bila je lijepa, u kozu uvezena knjiga.
„Ovo je moj tajni projekt.“ Gospođica Helen dosla je do stola i otvorila knjigu jako

44
 Knjige.Club Books

oprezno kao da je rijec o svetom tekstu. „Kutije sadrzavaju istrazivacki rad o povijesti
nekoliko ocevih omiljenih umjetnina. Slazem ih u knjigu tako da ima podrijetlo akvizicije
nadohvat ruci. Nije li to prekrasno?“
Lillian je zavirila preko njezina ramena dok je listala. Na vrhu stranice bilo je ime
umjetnika i datum stvaranja djela, popracen listom prijasnjih vlasnika i potom je slijedio
ulomak koji objasnjava vrijednost umjetnine ili pricu svakog djela.
Jednoga dana netko ce kompilirati slicnu knjigu svih kipova za koje je Lillian pozirala.
Pri samoj pomisli na to lagano se ispravila iako je ovo bio jedan od najduljih dana u njezinu
zivotu. Spomenuli bi kako je pocela raditi za slavnoga kipara Kontija na djelu Tri Gracije,
kako je nestala na neko vrijeme da bi se opet pojavila kao filmska zvijezda.
„Gospođice Lilly, vi me ne slusate?“ Gospođica Helen ogorceno je ispruzila ruke.
„Oprostite. Radite knjigu o umjetninama vasega oca.“
Gospođica je Helen kimnula. To je dar za njegov rođendan u prosincu.“
„To je izvanredno. Svidjet ce mu se.“
„Mislite?“ Gospođica se Helen osmjehnula poput djeteta. U mnogo je cemu bila prava
vjestica, ali onda odjednom kad bi nestala ta namrstenost s njezina lica, Lillian se ucinilo da
je moze zamisliti kao djevojcicu koja pokusava izvuci majku iz melankolije ili zadiviti oca
svojom inteligencijom i duhovitoscu. Kakav veliki pritisak za jednu djevojku. Cini se da je
njezin brat krenuo suprotnim putem, pronasavsi interes koji nije imao veze s obitelji i
potom stvorio vlastitu obitelj. Kako mu je to moralo biti lako jer je muskarac, a gospođica je
Helen jos zivjela u kuci, neudana. Njezin je zivot bio prizma tuđih potreba.
„Cuvat ce to kao blago, sigurna sam.“
Gospođica Helen izgledala je tako zadovoljno, sretnije nego sto ju je ikad dosad vidjela.
„Trebali biste to uciniti za sve njegove umjetnine“, rekla je Lillian. Kuca ce nakon
njegove smrti biti muzej, zar ne? Takva bi knjiga trebala biti dio imovine, postav svakog
muzeja.“
Gospođica je Helen spojila dlanove. „Mogla bih to uciniti. Pa zasto imam sve podatke o
djelima.“
„Bila bi to kao biblioteka njegovih umjetnickih radova.
„Cekaj malo, imam izvrsnu ideju.“ Gospođica je Helen sada koracala sobom s rukama na
kukovima. „Sto bi bilo da napravim biblioteku građe iz povijesti umjetnosti?“
„To sam upravo...“
Gospođica Helen skocila joj je u rijec. „Postoji slicna biblioteka u Engleskoj, posjetila
sam je kada sam putovala. Mogla bih krenuti od toga. Knjiznica s literaturom o umjetnosti,
samo moj projekt, ono sto ce ostati nakon oceve, pa i moje smrti. Sigurna sam da sam nesto
zapisala u dnevniku o londonskoj knjiznici. Gore je. Idem to sada pronaci. Biblioteka
povijesti umjetnosti. Briljantno, zar ner „Briljantno, gospođice Helen.“
Ustala je sa stolice i neocekivano ponudila Lillian da na nju sjedne.
„Ti ostani ovdje. Papsiejeva knjiga mora biti gotova brzo tako da se mogu posvetiti ideji
o knjiznici. Tu su tri slike lijevo - one su navedene na vrhu zadnjih triju stranica. Prođite
kroz kovcege i sanduke i pronađite bilo sto vezano uz njih i ispunite u knjigu kako sam ja
radila s prijasnjima: I pokusajte uskladiti rukopis, najbolje sto mozete. Bez pogresaka. Ja
idem gore.“
Sve je Lillianino zaljenje prema gospođici Helen ucas nestalo. Zena ima koncentraciju
psa koji juri za vjevericom, sad je tu, sad na necem sljedecem.
Lillian je umorno sjela i procijedila kroza zube. Silno ju je naljutila pomisao da ce cijelo
poslijepodne biti zatocena u ovom podrumu.
„Naravno, gospođice Helen. Sto god trebate.“

45
 Knjige.Club Books

SEDMO POGLAVLJE

G otovo svake veceri Lillian se budila u vjesticje doba i lutala po vili Frickovih. Ako se nije
digla, okretala se na sve strane misleci na majcin posljednji dah, na sipljivo disanje dok
se borila da udahne malo zraka i na njezine sirom otvorene oci u groznicavu deliriju. Ta se
slika pretapala s bezivotnom rukom gospođe Watkins. Skoro je suđenje i dalje bilo redovito
u vijestima, ali vise nije bilo ilustrirano Lillianinim slikama, hvala Bogu.
Nedostatak sna nije joj pomagao. U dva tjedna koliko je radila za gospođicu Helen,
Lillian je svakodnevno bivala ukorena zbog neke pogreske ili propusta. Strpljenje gospođice
Helen opasno se tanjilo dok je Lillian uvijek bila korak natrag ili je zaboravljala azurirati
dnevne troskove ili je krivo razvrstala pismo od cvjecara u prihvatljivo umjesto u
neprihvatljivo. Boljela ju je glava nakon svakoga radnoga dana, a neke su je glavobolje budile
i u tri u noci i nije mogla prestati misliti na sve cinjenice i brojke koje je morala upamtiti, a
potom su joj pred oci dolazile slike smrti.
Dok se spustala glavnim stubistem, gdje su cijevi orgulja sjale na mjesecini kao resetke
kakva zlatnog zatvora, Lillian se podsjecala da ima samo jos dva tjedna do place koja ce biti
dovoljna za voznu kartu. Ohrabrena, prelazila je vrhom prstiju duz rukohvata stuba
pretvarajuci se da je gospodarica kuce koja provjerava ima li prasine i hodala duz glavnog
prolaza. Da je ovo njezina kuca, drukcije bi razmjestila slike, stavila bi golem Turnerov
morski pejzaz u dnevni salon u kojem se moze promatrati s distance. Da, to bi bilo mnogo
bolje. Vermeerovu nasmijanu djevojku sa zlatno-crnim steznikom stavila bi u svoju spavacu
sobu da to bude prvi prizor koji ce ugledati kada se ujutro probudi i posljednji prije nego sto
zaspi. Voljela je svakoga dana prolaziti pokraj omiljenih djela primjecujuci kako su drukcija
za jutarnjeg svjetla nego tijekom poslijepodnevnog, hvatajuci iznenađujuce detalje koji su
izranjali sa svakim novim gledanjem. Mislila je na majku koja je odrasla u kuci poput ove, u
kojoj su umjetnine krasile zidove. Koliko se toga Kitty odrekla zbog ljubavi?
Lillian se cesto pitala o svom ocu, posljednji put prije nego sto se majka razboljela.
Prolazile su pokraj njujorske javne knjiznice na Petoj aveniji, gdje se Angelica pojavila kao
ljepotica u skulpturi juzno od glavnog ulaza. Stala je diveci se sama sebi. Njezina figura, koja
bocno sjedi na konju, nije bas bila u pravoj dimenziji, ali to i nije bilo vazno. Vazne su bile
glatke linije otkrivene noge, vedar izraz na njezinu licu.
„Uvijek sam zeljela nauciti jahati“, rekla je Lillian Kitty. Je li moj otac volio konje?“
Kitty je frknula nosom. „Ne sjecam se. Bilo je davno.“
„Mislis li da bi me mogao prepoznati?“ Mislim, pa pojavljujem se na desetak mjesta po
gradu. Mozda ih primjecuje.“
„Tko zna gdje je taj covjek sada? Sto god da radis, ne radi istu pogresku kao ja. Ne udaj
se zbog ljubavi. Nađi nekoga tko ce ti pomoci, a ne osakatiti te besmislenim glupostima. Ili
jos bolje, nemoj se ni udavati.“
Lillian je znala da ne treba navaljivati, ali nije si mogla pomoci. Bila je to kao bol koja se
svako toliko pojavljuje, ogrebotina koju treba zalijeciti ili bi poludjela. „Slicim li na njega?“
Kittyna se usnica podigla podrugljivo. ,,Ne, uopce. Ti si na mene. I to te razmisljanje
nece nikamo odvesti. Zapravo, trebala bi se sramiti.“
„Zasto?“
„Pogledaj gore. Jedino sto je pokriveno jedna je noga, i to jedva. To bas i nije prizor u
kojem otac zeli vidjeti kcer. Dobro je da je otisao jer ti nikada ne bi dopustio da postanes
Angelica.“
„Ali, tada bih imala oca.“
Kitty se zaustavila. „Sto to govoris?“

46
 Knjige.Club Books

„Nista.“
Ali bilo je prekasno, „O, razumijem, ti ne bi zeljela biti najpoznatija umjetnicka muza u
New Yorku i drzavi? Bi li radije radila u tvornici srebrnine u Providcnceu, nas dvije jedna
pokraj druge pakirajuci zlice za bogatase? Ti zapravo nisi u zivotu ni dana radila.“
Kako se usuđuje. „Ono sto radim tezak je posao i ti to uvijek govoris.“
„Kazem sto zelim. Sjedis tamo, zuris u prostor i ne radis nista pod milim Bogom. To nije
rad.“
,,A ti? Sjedis u kutu i pletes? Nisi morala ni prstom pomaknuti otkako ja radim. To si
zaboravila.“
Sva je Kittyna buka utihnula. „Ti mislis da te ja iskoristavam? Ja sam mislila da smo mi
tim. Mozda sam bila u zabludi.“
Suze su joj navrle na oci. Kitty je bila ona koja je trebala biti glumica, ne Lillian. Mogla je
zaplakati na znak - Lillian ju je vidjela na djelu kada su umjetnici pokusavali spustiti cijenu -
i njezine su se emocije cinile nepostojanima. Kad bi je udarali, ona je udarala natrag, jos
snaznije.
Lillian nije smjela spominjati oca. „Oprosti, majko. Naravno da smo tim.“
Kitty se nasmijala i zagrlila je oko pojasa, a poslije joj je na putu kuce kupila i karamele.
Ta je svađa bila u sijecnju, tocno prije nego sto ce majka poceti kasljati i leci u postelju.
Tocno prije kraja.
Lillian je dosla do praga umjetnicke galerije gospodina Fricka, gdje ju je Bertha uhvatila
prvoga dana i upozorila je da se toj prostoriji ne priblizava. Bertha je pocela sjediti pokraj
Lillian u blagovaonici za poslugu i njezina vedra i vesela narav pomogla je da joj boravak u
Frickovih bude podnosljiviji. Navecer bi Bertha kucnula u zid koji ih je dijelio, signalizirajuci
tako „laku noc“. I Lillian bi joj odgovorila. Lillian je mislila da je to najblize sto je ikad imala
od prijateljstva.
Lillian su privukla dijelom otvorena vrata i nije mogla proci a da ne zaviri. Znala je vec,
gledajuci s ulice, da je prostor bio golem, kao velika plesna dvorana. Bilo je steta ne vidjeti je
iznutra kad je vec upoznala cijelu kucu. Priblizila se malo i stala na prag kako bi mogla
zaviriti u sobu a da ne pomice vrata.
Barem trideset slika visjelo je u izrezbarenim okvirima duljinom dugog barsunom
prekrivena zida. Pokucstva je bilo malo, nesto sofa i nekoliko stolova s kipovima na njima, ali
umjetnicki radovi nisu bili najvazniji. Svjetlo punog mjeseca obasjavalo je sobu.
Nije bilo nikoga, nije bilo znakova zivota. Zakoracila je unutra opijena tolikom ljepotom.
„Gospođice Lilly.“
Skocila je okrenuvsi se u smjeru nepogresiva baritona gospodina Fricka.
Sjedio je na sofi uza zid, odjeven u tamno odijelo, nogu rasirenih da raskomoti trbuh.
„Ni vi ne mozete spavati?“
„Oprostite, gospodine. Ne, gospodine.“
„Volim posjetiti svoje ljepotice kasno nocu, kada nema drugih ljudi da mi smetaju.“
Pomaknula se korak unatrag, „Pustit cu vas na miru.“
„Ne, ne.“ Pokazao je na jastuk do sebe. „Zasto mi se ne pridruzite?“
Tek je tada primijetila sto je bilo na njegovu krilu, Knjiga umjetnina gospođice Helen.
Trebao je to biti njegov rođendanski dar u prosincu kada ona vise ne bi trebala biti tu.
„Upalite svjetlo prije, nije pristojno da sjedim u mraku s lijepom djevojkom, zar ne?“
Upalila je svjetlo, pojedini su reflektori blago osvjetljavali svaku sliku tako da se cinilo
kao da su pejzazi, prozori s pogledom, i da su portreti ozivljeni. Lillian je sjela na pristojnu
udaljenost od gospodina Fricka. On je rukom presao preko knjige na svom krilu. Pogled su
joj privukli tockasti bijeli oziljci, kao mali tragovi zubi između palca i kaziprsta.
„Kci mi je dala dar ranije ove godine. Optuzio sam je da misli kako necu jos dugo

47
 Knjige.Club Books

pozivjeti - saleci se naravno - a ona se rasplakala, jadna djevojka. Rekla je da je to napravila

jer vise nije mogla cekati da to podijeli sa mnom.“ Ali Lillian je znala pravi razlog. Childova je
zena rodila sina nekoliko dana ranije i gospođica je Helen zeljela dokazati svoju vrijednost u
obitelji, nudeci svoj doprinos. „Ona je draga zena“, rekla je.
Nasmijala ga je. „Ne bi mnogo ljudi to reklo. Moja je Helen poput mene, povremeno
temperamentna. Kada to treba.“ Jos jedan dugacak pogled. „Sto mislite o slikama?“ Pokazao
je nadesno na jednu koja je visjela pored vrata.
Progutala je knedlu. „Prilicno je velika.“
„Priblizimo joj se i proucimo je. Hocemo li?
Ustao je s glasnim uzdahom noseci knjigu sa sobom. Bili su otprilike iste visine iako je
on tezio dvostruko vise od nje.
„Znate li kako se ova zove?“
Naravno da je znala. Bila je to jedna od slika za koju je gospođica Helen od nje trazila da
upise podatke one noci u dvorani za kuglanje. Posljednja u knjizi. „Izbor između vrline i
poroka“, rekla je.
„Tocno, autor je Veronese, slika je nastala 1565. Tako davno. Moja je kci pisala o njoj u
svom daru, zelite da vam procitam naglas?“
„Ne morate, gospodine. Jako je kasno, trebala bih ici na pocinak.“
„Ne, zelio bih da cujete.“
Slika je bila velikih dimenzija, oko metar i pol sirine i vise nego dva metra visoka.
Karakteriziraju je jarke boje i smjeli pokreti. Prikazuje muskarca koji se izvija od zene u
plavoj svili i naginje prema drugoj u zelenom koja se drzi za njega objema rukama. Lillian se
migoljila pokraj gospodina Fricka dok je on citao naglas, a glas mu je odzvanjao sobom, glas
covjeka koji je naucio da ga slusaju i da mu se pokoravaju.
„Mladića na dan njegova vjenčanja u naručje mami žena u zelenom, što simbolizira zavist,
i odvlači ga od prelijepe mlade čija je kosa ukrašena bijelim cvijećem što simbolizira čistoću.
Mlada drži komad svadbene torte u lijevoj ruci i sprema se baciti ga na mladoženju. “
Sto je trebala reci? Bila je to duga noc u dvorani za kuglanje nakon sto je gospođica
Helen otisla. Lillian je samo htjela ici na spavanje pa je umjesto trazenja pravih opisa na
zadnjem listu nesto brzo sama izmislila s prilicnom sigurnoscu da nece vise biti tu kada to
shvate.
„Primijetio sam i nesto zanimljivo na ovoj stranici, kao i na dvije prije nje“, kazao je
gospodin Frick.
„Stvarno?“ Njezina su se ramena podigla kao da ce biti uhvacena u kostac.
„Rukopis je razlicit od onog prijasnjeg u kojem prepoznajem ruku svoje kceri.“
„Tocno.“ Bolje da bude iskrena. „Ona me je zamolila za pomoc i ja sam, bojim se...“
Prekinuo ju je. „Izmislila. Ovaj je predivan dar upropastila ljubiteljica sala.“ Bila je tako
blizu i onda je sve unistila svojom lijenoscu. On ce odmah ujutro pokazati gospođici Helen
njezin jadan opis i ona ce opet biti na ulici.
Gospodin je Frick sjeo i cekao odgovor.
„Jako mi je zao, gospodine Frick. Kada sam unosila ove zabiljeske, bila je vec ponoc i
imala sam pun raspored iduceg dana. Znam da vama i vasoj kceri umjetnost toliko znaci, a
znaci i meni vise nego sto mogu reci. Ali bila sam jednostavno preumorna, nisam mogla
jasno misliti.“
Ocekivala je urlik bijesa, ali umjesto toga poceo je ljubazno i blago, cak su mu plave oci
malo zasuzile. „Moja je Helen tezak poslodavac bas kao i ja. Ali ona je mnogo vise od toga.“
Lillian je bila tiha.
„Jeste li znali da je moja kci bila u Francuskoj tijekom rata?“
Blijedo se sjecala da je gospođica Winnie spomenula gospođicu Helen i rat prve veceri

48
 Knjige.Club Books

kako je bila u kuci. Iskreno, pomisao da gospođica Helen sa svojom natapiranom kosom
vrluda ratom razorenom Francuskom cinila joj se smijesnom - nemogucom.
„Otisla je s Crvenim krizem na sedam mjeseci i pomagala je izbjeglim zenama i djeci“,
rekao je gospodin Frick. „Kada se vratila, pokrenula je prikupljanje novca i sve je islo
veteranima rata, skupila je vise od pedeset tisuca dolara. Ne govorim joj cesto ali ona je
izvanredna djevojka.“ Nakasljao se nekoliko puta. „Ono sto je vidjela u Europi snazno je
utjecalo na nju i cesto se pitam je li to bila mudra odluka. Ona je njezna, sklona je nesvjestici.
Na zeljeznickoj postaji Grand Central moze hodati samo rubom dvorane, inace joj se vrti u
glavi.“
To je objasnjavalo zasto je gospođica Helen rijetko izlazila iako je cesto bila pozivana.
„Nisam imala pojma.“
Prije rata bila je cudno dijete, ali imala je prijatelje i svoje interese, isla je na klizanje s
curama iz skole, uzimala sate plesa... Prvi mjesec nakon sto se vratila iz Europe budila se u
tri u noci vristeci, svake noci. Navio bih sat u dva i trideset i cekao u stolici kraj njezine
postelje da je mogu smiriti kako bi nastavila spavati. Tada bih se odvukao u svoju sobu.
Uzdahnuo je. „Mnogo sam bolji poslovni covjek nego otac. Nijednom se svom djetetu ne
sviđam.“
Njegova ju je iskrenost dirnula, ali morala se ne sloziti s njim barem u ovom
posljednjem. „Gospođica Helen vrlo vam je privrzena.“
„I moji su mi zaposlenici posveceni, ali to ne znaci da me vole.“
Stajali su na trenutak bez rijeci.
„Mogu li vas prosvijetliti pravom pricom iza ovog umjetnickog djela?“
Niski bariton gospodina Fricka dao joj je na znanje da odbijanje ne dolazi u obzir.
„Vidite, ja smatram da je povijest slike jednako vrijedna kao i slika sama. A slike su, kao
sto znate, vrlo vrijedne.“
„Naravno, gospodine Frick.“
„Imali ste ih otraga. Zena je u zelenom Vrlina i ona vodi Herakla od Poroka, cija je
haljina dijelom otkopcana. Njezini vrhovi prstiju zavrsavaju ostrim pandzama koje su mu
rastrgale carape i naziru se curci krvi. Rad prikazuje zavodljivost uz itka naspram teskom
usponu do istinske srece.“
„O, to je stvarno dobro.“ Ona nije ni primijetila krv na covjekovim listovima na maloj
reprodukciji koju je imala u kuglani. Ni pandze Poroka koje su na slici djelovale prilicno
divlje.
„Ne smatram vase tumacenje zabavnim.“
Hoce li dobiti placu za dva tjedna ako je otpuste sada? Nitko se nece buniti ako odbiju.
Nema nikoga tko bi stao iza nje.
Stao je. „Dobro, malo je zabavno. Bas imate mastu. Pogotovo dio sa svadbenom tortom.“
Skocila je braneci se. „Radile smo naporno cijeli dan i onda je ona htjela zavrsiti knjigu
jer je odlucila da umjesto nje zeli stvoriti cijelu biblioteku.“
„Da, ideja o biblioteci. Rekla mi je da ste joj je vi dali.“ Lillian je bila zapanjena sto joj je
gospođica Helen priznala ikakve zasluge. To nije bilo u njezinoj prirodi. „Uzivala je
istrazujuci za vasu knjigu, to ju je usrecivalo.“ Gospodin se Frick namrstio. „Ne zelim da
pokrece biblioteku, to je previse za nju. Moram je drzati na sigurnom. Oprastam vam sto ste
izmislili tekst za moju knjigu. To uostalom i nije posao za koji ste angazirani, to je izvan
vaseg djelokruga. Moja Helen nije tipicna zena, a ja zelim da bude sretna.“
„Pa mislim da ce je stvaranje biblioteke usreciti.“
„To bi je prilicno opteretilo. Kao i moju zenu koja je delikatne prirode. Usrecilo bi nas to
da se nasa kci vjenca kao i njezin brat.“
To je bio neocekivan preokret u razgovoru. „Mogu li vas pitati, koliko joj je godina?“

49
 Knjige.Club Books

Lillian se nije usudila to pitati gospođicu Helen.

„Trideset jedna.“
Vecina je cura vec bila udana do dvadesete. Lillian nije mogla suspregnuti iznenađenje.
„Moja kci nije imala mnogo ponuda, to je tocno, ali nije pomoglo ni to sto smo je otrgli iz
njezina miljea i preselili u New York. Nikad nije bila sretna ovdje. Mozda bi joj suprug
pomogao da nađe mjesto u ovim drustvenim krugovima. Necu ni spominjati tvoj propust,
tvoju izmisljotinu ako mi nesto ucinis zauzvrat.“
„Sto to, gospodine?“
„Treba mi vasa pomoc. Moja kci ima rubove koji se trebaju omeksati. Razmazio sam je i
oslanjao sam se na nju previse svih ovih godina, a ona uopce nema sposobnosti da privuce
partnera. Uskoro cemo je upoznati s nekim i volio bih da je vi vodite kroz taj proces.“
Kako cudno, gospođica Helen vlada zeljeznom rukom u kuci, a opet se pokorava svojoj
njeznoj prirodi u vanjskom svijetu. Lillian je nije zalila, ne bas, ali ovaj joj je razgovor
pomogao da malo bolje razumije gospođicu Helen. „Ucinit cu sto mogu, ali vasa je kci u
mnogo cemu odlucna ici svojim putem.“
„Ja sam poslovni covjek pa tako i razmisljam. Dao bih vam ponudu, poticaj, ako se
slazete.“
Poticaj. Sad postaje zanimljivo. „Sto to?“
„Ako se moja kci zaruci do Bozica, dat cu vam bonus od, recimo, tisucu dolara.“
Tisucu dolara. Enormna svota, povrh place. Ali dovesti gospođicu Helen do zaruka nece
biti nimalo lako.
Skrivanje u kuci Frickovih dosad je bilo uspjesno, mozda bi bilo vrijedno rizika ostati
jos malo. Vrijedno dodatna novca, svakako. Moci ce si priustiti kartu za vlak prvog razreda i
nove odjece koliko joj srce zeli. Tako ce se pojaviti u producentovu uredu kao zvijezda u
usponu, a ne dosadna osobna tajnica.
Kao model Lillian je naucila biti strpljiva i treba se oslanjati na to umijece iducih tjedana
ako zeli ovo izgurati. Vazno je da pazljivo bira vrijeme i ceka prave okolnosti da sve uskladi
za uspjesan bijeg. Ne smije prekinuti ni prerano ni prekasno.
„Obecavam da cu dati sve od sebe, gospodine Frick.“
Zarucit ce vec ona gospođicu Helen, skupiti novac i otici svojim putem.

***

„O, ne, ne mogu to odjenuti!“

Gospođica Helen zgrabila je haljinu koju je Bertha drzala ispred nje kao stit i bacila je na
pod. Sudeci prema masi haljina na podu, radili su na tome vec neko vrijeme.
„Gospođice Helen!“ Lillian se postavila kao razocarana uciteljica koracajuci kroz jezero
svile i cipke. Takav je ton znao njezinu poslodavku trgnuti iz tantruma. „Zasto ne ova?
Prekrasna je.“
„Pogresna boja. Nikad ne nosim ljubicastu ili ruzicastu.“ Zgrabila je gust snop svoje
kose. „Ja sam plavusa crvene nijanse. U njoj cu izgledati kao golema rajcica.“ Gospođica
Helen cesto je nosila ljubicastu i ruzicastu, ali Lillian se nije htjela natezati s njom.
,,A ova lila, boje jorgovana? Istaknut ce vasu figuru.“ Inace, kad je posrijedi to sto ce
odjenuti, gospođica Helen nije dvaput mislila. To je bila osobina kojoj se Lillian potajno
divila, tomu da svu energiju usmjerava prema van i ne zamara se pokrivanjem svojih pjegica
sto bi vecina zena cinila ili sa svojom staromodnom frizurom zbog koje je izgledala kao
dosadna usidjelica. Koliko je sati Lillian provela kupajuci se u mlijeku ili mazuci kozu
maslinovim uljem? Istina, to je bilo u opisu posla modela, ali opsesija time pokazuje li se
uvijek u najboljem svjetlu stalno joj je bila u glavi. Gospođica Helen na to se uopce nije
osvrtala. Naravno, znacilo je to da je bila usidjelica u 31. godini, ali uz pomoc Lillian i njezina

50
 Knjige.Club Books

oca, to ce se promijeniti. I to brzo.

Proslih se tjedana Lillian dala u pripremanje za vecerasnju zabavu, navodno „spontano“
okupljanje prijatelja i poslovnih partnera obitelji Frick, no istina je bila da je to bio paravan
za upoznavanje gospođice Helen i mladica kojeg joj je otac izabrao - Richarda Danfortha.
Iskreno govoreci, taj je rad pomogao Lillian da skrene misli sa slucaja Watkins. Vijesti je o
tome u posljednje vrijeme bilo sve vise jer je odvjetnik gospodina Watkinsa poceo
odobravati intervjue s novinarima u nastojanju da privuku pozornost javnosti prije suđenja.
„Angelica“ se vise puta pojavljivala u tisku, a Lillian je jos jednom tiho zahvalila za
povucenost gospođice Helene. Zaista je rijetko morala napustiti kucu. Zapravo, gospođica
Helen vise je voljela da joj je pri ruci vecinu radnog dana, dok je obavljala prepisku s
povjesnicarima umjetnosti u Engleskoj za svoj projekt. Ovoga jutra, prvi put nakon mnogo
vremena, Lillian se nije probudila pitajuci se hoce li joj policija zakucati na vrata i odvesti je
u zatvor. Umjesto toga uhvatila se kako misli o ruzama za stolni aranzman koje bas trebaju
stici dostavom. Napravila je mentalnu zabiljesku da mora i dolje u kuhara provjeriti kako ide
priprema kolaca od karamele za desert.
Organizirati veceru za trideset dvoje gostiju cinilo joj se slicnim generalovu planiranju
ratnog napada. Konacan jelovnik koji je chef zamislio i poslije se strastveno borio protiv
svake sugestije gospođice Helen pocinjao je s dinjom koju je slijedila juha „petite marmite“,
file lista, sunka Virginie i sparoge s holandskim maslacem. Dopustio je kolac od karamele za
desert jer je Lillian provela sat vremena smirujuci ga nakon sto je gospođica Helen odlucno
odbila njegov izvrnuti kolac od ananasa nazvavsi ga nezgrapnim, neelegantnim i tropskim.
Popis je pozvanih sastavljen i prosla je filtre odobravanja troje Frickovih i mijenjan je
jos tri puta. Isto je bilo i s rasporedom sjedenja gdje se svaki gost na velikoj mapi, koju je
Lillian napravila, pomicao barem dva puta. Samo se dva stolca nisu dirala, ona gospođice
Helen i gospodina Richarda Danfortha.
Ali sada, gledajuci kako se gospođica Helen raspada u spavacoj sobi prije događaja,
nakon sveg svoga truda i muke, Lillian je bivala sve ocajnija. Morala je naci nacin da je sredi.
Vec je pocela zamisljati svoj kalifornijski zivot primjeren filmskoj zvijezdi i financiran
velikodusnom naknadom gospodina Fricka. U svojim je sanjarenjima imala unajmljen
bungalov s bazenom u kojem se odmarala nakon dugih setova gdje je glumila uz Douglasa
Fairbanksa i Rudolpha Valentina. I dok mnoge djevojke mogu samo mastati o tome, to je
Lillian na dohvat ruci. Kad bijednom naumila nesto, bila to gluma na Broadwayu ili postati
Angelica - ona bi to i napravila. Dosad.
Sudeci po zamoru cavrljanja koji se podizao do drugoga kata, gosti su se dolje u glavnoj
galeriji vec naveliko okupljali. Kokteli i razgledavanje umjetnosti otvorili su svecanost, prije
primanja u dvorani za blagovanje u kojoj su cetiri stola za osam gostiju prstala ruzama i
ljiljanima u teskim kristalnim vazama. Prema rasporedu koji je Lilhan cijeli dan nosila sa
sobom, da joj je zamalo postao modni dodatak - nakon vecere muskarci su se trebali povuci
u biblioteku, a zene u sobu Fragonard. Obje je prostorije Lillian pomno pregledala nakon sto
su pometene i nakon sto je obrisana prasina i stavila konacnu kvacicu na svoj veliki popis.
Bilo je neceg veoma zadovoljavajuceg u kontroliranju stavki s popisa, u kreiranju plana
koji je razbijen na dijelove. Kada je jednom prestala osjecati da je to ispod njezine casti,
prihvatila je taj posao svesrdno i ne samo zbog moguce naknade. Osjecala se kompetentnom
i uvidjela je da zaista voli biti odgovorna za nesto. Iste vjestine kojima se sluzila kao model -
strpljenje, sposobnost da izabere trenutak i uputi sugestiju tako da njezin poslodavac ne
postane defenzivan - sad je odlicno prenijela u ulogu osobne tajnice.
„O, paklena zvona, zapomagala je gospođica Helen. Izgledam kao dosadna matrona, sto
da radim?“
Komad je izmicao kontroli. Lillian je otpustila Berthu i zatvorila vrata hodnika. „Ako
zelite, pomoci cu vam. Zelite li?“
„Trebala bih vec biti dolje, a nisam ni odjevena.“

51
 Knjige.Club Books

„Probajmo ovu boje jorgovana.“

Kada joj je Lillian zakopcala malu dugmad od perla na leđima, zajedno su gledale u
odraz u zrcalu. Boja je ublazila ostrinu gospođice Helen, a spusteni struk ucinio ju je gotovo
modernom, nadoknađujuci cipkasti ovratnik koji je vise pristajao mladim djevojkama nego
zenama. Gospođica Helen nervozno je povukla rukave na rubu suza.
Sto da joj kaze? Odgovor je dosao u bljesku. „Prosli put kada ste je nosili vas je otac
primijetio kako vam lijepo stoji“, rekla je Lillian.
To je bilo dovoljno da smiri nervozu gospođice Helen. „Da je, je l’da?“ Napravila je
polukrug diveci se napokon sebi u zrcalu.
„Sto kazete da vam sredim kosu? Mozda bismo mogle iskusati nesto drugo?“
„Ne. Papsie je voli ovakvu.“
Barem je zena odjevena. Lillian je znala kako je bolje da ne izaziva srecu. „U redu,
hocemo li sici dolje?“
Brada se gospođice Helen zatresla. „Ne zelim. Ne zelim ovo.“ Presla je preko sobe i
energicno s treskom sjela za svoj toaletni stolic grizuci se za usnicu.
„To je samo vecera, vec ste, kladim se, bili na mnogima.
„Ali ne ovako, gdje ce svi gledati u mene i u njega pitajuci se zasto bi, zaboga, covjek
poput Richarda Danfortha gubio vrijeme.“
„Zato sto ste prava prilika, gospođice Helen. Pametni ste, i dobra ste kci i ne zaboravite
da ste bili na prvim linijama fronte u Francuskoj.To je hrabrost.“
„Kako vi to znate?“
„Vas mi je otac rekao.“
Gospođica je Helen zasutjela. „To je bio prvi put da sam se osjecala dijelom necega. Da
sam bila koristan clan drustva.“
„Sto ste tocno ondje radili?“
Nasmijesila se tuzno. „Jedinica Frick bila je zaduzena za izbjeglice u sedamdesetak
francuskih gradova. Uzimali smo podatke o svakoj obitelji, davali im kartice za ugljen,
pomagali im da pronađu izgubljene rođake i da se smjeste. Lice jedne mlade zene bilo je
unakazeno ugrizima psa. Pricala je da su ona i jos cetvero seljana bili uhiceni zbog
subverzije. Kada su njihovi suseljani izisli da im iskazu tihu zahvalnost, Nijemci su
pobjesnjeli i pustili pse na njih petero smijuci se dok su ih psi krvnicki grizli. Bila je prelijepa
zena - pokazivala nam je slike - iskasapili su je. To me jos proganja.“
Lillianino se postovanje prema gospođici Helen udeseterostrucilo. Pokazala je
nevjerojatnu hrabrost pridruzivsi se ratnim snagama u Europi tijekom toga uzasna
vremena. Hrabrost bi bila i samo putovanje Atlantskim oceanom uza sve opasnosti koje su
vrebale od njemackih podmornica.
„Cinila sam sve sto sam mogla da svima pomognem, ali to je imalo svoju cijenu“, pricala
je gospođica Helen. „Postala sam sklona nesvjesticama nakon danonocnih beskrajnih
bombardiranja. I sirena, nikada necu zaboraviti taj zvuk, kao svrdlanje mozga. Nakon sest
mjeseci morala sam se vratiti kuci. Ali uvjeravam vas, to divljastvo koje su cinili Nijemci
nikad necu zaboraviti. Ne mogu hodati ovim sobama punim portreta barunica i vojvotkinja s
licima bez mana znajuci sto se dogodilo toj jadnoj djevojci.“
„To mora biti jako tesko, ali vas se otac jako ponosi vama.“
Spomen oceva imena samo je povecao njezinu nervozu. „Ako ga razocaram, osjecat cu
se strasno. Svaki put kada moram biti u sredistu pozornosti ne mogu a da ne pomislim kako
bi moja starija sestra to bolje obavila da je ziva.“
„Starija sestra?“ ponovila je Lillian.
„Martha. Dosad bi ona bila udana i imala djecu i ne bi morala na ovaj glupi ples. To mi
nije u larvi, znate.“ Stavila je ruku zastitnicki na kutiju s nakitom. „Pokazat cu vam nesto ako

52
 Knjige.Club Books

znate cuvati tajnu.“

„Naravno.“
Gospođica Helen podigla je poklopac od kvrgava drva i pritisnula nesto unutra sto je
otvorilo skriveni odjelak. Bros kameja lezao je na barsunu. „To je Marthina slika.
Bile su mi tri kada je umrla, bas prije svoga sestog rođendana.“
Lillian joj se nagnula preko ramena. Slika Marthe u brosu bila je ona ista djevojcice na
cekovima i na tolikim portretima u kuci. Gospođica joj je Helen dosta slicila, ali njezino je
celo bilo cetvrtastije. Dakle, to je Martha dominirala sobom gospođe Frick i cekovnom
knjizicom gospodina Fricka, a ne gospođica Helen. Kako je sablasno kada duh umrle sestre
zuri u tebe gdje god se okrenes. „Bila je krasna.“
„Martha je bila oceva ljubimica“, priznala je gospođica Helen okrecuci kameju i
otvarajuci je. Unutra je u nevjerojatnim bojama od njezne pastelne do sjajne rumene
svjetlucao ruzicasti dijamant velicine povecega kamencica. „Otac ga je kupio u slavu
Marthina rođenja. Poznat je kao dijamant magnolija i prilicno je rijedak. Kad sam se ja
rodila, nije im bilo do takve ekstravagancije.“ Ugurala je dragi kamen natrag u kameju i
polozila ga pazljivo u ladicu ormarica za dragulje. „Ne osjecam se dobro, mozes li reci mom
ocu da im se ne mogu pridruziti?“
Suosjecanje i frustracija borili su se u Lillian jednakim intenzitetom. Znala je kako je to
kad osjecas da ne mozes zadovoljiti roditelje, ali Lillian je trebala Helen ne samo da
prisustvuje nego i da zasjaji ako zeli ostvariti nagodbu s gospodinom Frickom. A opet, ako
pokaze svoju iznerviranost, gospođica ce Helen jos prije odustati od svega. Duboko je
udahnula.
„Mogu li ja vama odati tajnu?“
Gospođica se Helen okrenula prema njoj iznenađena promjenom teme. „Tajnu?“
„Da, nisam ni ja od velike guzve, također. Kad god imam tezak trenutak u mnostvu, ljude
oko sebe zamisljam potpuno gole.“
„Sto!“ Gospođica Helen prekrila je usta rukom. „Bez ikakve odjece?“
To je bio trik kojim se Lillian sluzila dok je gola pozirala nepoznatim umjetnicima.
Zamisljala je kako oni izgledaju ispod ogrtaca sa svim onim visuljcima koje je vidjela samo
na kipovima pa je bila manje svjesna, sto joj je pomagalo da zadrzi fokus i ostane mirna iako
se svako toliko htjela zakikotati.
Ali gospođica Helen nije morala znati detalje. „Da, oni su smijesni, a ne vi.“
Ali gospođica je Helen prasnula u smijeh. „Kako smjelo! Moja bi majka bila zgrozena da
cuje tu ideju. I kazete da djeluje?“
„Obecavam.“
„U redu. Spustit cu se dolje i iskusati vasu tehniku, ali vratit cu se odmah gore ne bude li
djelovala.“
Nakon sto je otisla, Lillian je pozvala Berthu da ocisti nered za njom. Bila je u iskusenju
da je pita za Marthu - naravno Bertha bi znala sto se dogodilo, znala je sve traceve - ali nije
bilo vremena, sjurila se dolje, srce joj je bilo u petama. Gosti su imali jos petnaest minuta do
vecere. U batlerovoj smocnici na kraju hodnika ugledala je tri lakaja kako stavljaju dinje na
srebrne pladnjeve. Vratila se i zavirila kroz pukotinu na vratima u glavnu dvoranu.
Unutra je krema New Yorka samouvjereno vodila sofisticirane razgovore između
gutljaja sampanjca. Vecernje haljine mladih djevojaka bile su smjele i moderne, svjetlucale
su se od finih perli, jedva postojeceg struka, lagano ogrnute kravatama. Z ena u tirkiznom i
crnom saputala je drugoj u smjeloj narancastoj haljini nalik na kosulju dok ih je obje
natkrivao Van Dyckov plemic s raskosnim ovratnikom smijuci se kao da ih slusa.
Uspjela je. Ona je organizirala i realizirala soareju za visoku klasu u rezidenciji
Frickovih. Kada bi samo Kitty bila ziva da vidi kcerino postignuce.
„Oprostite.“

53
 Knjige.Club Books

Lillian se okrenula i ugledala zenu duguljasta blijedog lica s izrazenim tamnim obrvama
i crnom kosom, odmah ju je prepoznala. Gospođa Gertrude Vanderbilt Whitney, dobro
poznata pokroviteljica umjetnosti i vjesta umjetnica. Srele su se nekoliko puta kad je
gospođica Whitney dolazila u studio Karla Bittera koji je radio skulpturu prema Lillian, onu
koja sada stoji ispred hotela Plaza. Gospođa Whitney izrazila je zanimanje za njezino
poziranje, ali to nisu nikada realizirale.
Gospođa Whitney suzila je oci prinoseci im zlatni lornjon.
„Angelica? Jeste to vi?“

54
 Knjige.Club Books

OSMO POGLAVLJE

1966.

V eronica je pogledala na sat. Predugo se zadrzala u sobi s cijevima orgulja citajuci mapu
tragova, zaboravivsi na vrijeme. Vlak s Barnabyjem i modelima vec je otisao s postaje
Penn. Sigurno je ovo zamracenje privremeno. Kad bi barem mogla doci do grada, uhvatila bi
sljedeci vlak prije nego li se oluja pojaca.
Pokusala je otvoriti francuska vrata u prizemlju - u prostoru recepcije, dnevnog salona -
ali bila su zakljucana.
Kako su je mogli ostaviti? A opet vjerojatno su svi pretpostavili da je vec bila otisla,
napustila cijelo snimanje. Sto ona nikad ne bi ucinila. Zamislila je ljutit telefonski poziv
Sabrine iz Voguea kako joj prijeti da vise nikada nece raditi s njom. Njezina bi karijera bila
gotova. Potrosila je velik dio novca zarađena u posljednjih nekoliko mjeseci na cipele, salove
i pojase te racunala na ovaj honorar kako bi mogla poceti stedjeti za Polly. Imala je povratnu
kartu za London, ali nista vise od toga za sav ovaj trud i muku. Sto ako je agencija natjera da
nadoknadi troskove Vogneu za hotelsku sobu? Ili avionsku kartu. Bit ce u goroj financijskoj
situaciji nego kad je pocela.
Sjene su se produljivale i uskoro ce se tesko vidjeti. Veronica se sjetila da je u sobi u
kojoj se odijevala vidjela svijece i u hipu se popela na kat. U otmjenoj spavacoj sobi zgrabila
je zigice s kamina i zapalila usku svijecu u mjedenom svijecnjaku. Bacala je zlatni,
nepostojan sjaj oko sobe. Iznad nje svjetlucali su odsjaji kristalnog lustera plesuci po stropu.
Sluzbeni ured u koji se sjurila ranije morao bi imati telefon, shvatila je. Nazalost, samo
nekoliko ih je bilo otkljucanih i ni jedan nije imao impulsa. Pozivala je nekoliko puta nula za
operatera prije nego sto je zalupila slusalicom. Nije bilo sanse da ikog dozove u pomoc dok
se linije ne poprave.
Netko bi trebao biti ovdje, cuvari, mozda. Izisla je u hodnik. „Halo“, vikala je. „Ima li
koga?“
Glas joj je odjekivao koridorom, ali odgovora nije bilo.
Tisina je bila uznemirujuca. Otkako je dosla u New York, bila je preplavljena rastucom
kakofonijom truba, sirena i ljudi koji vicu. Sada između nestanka struje i snjeznih zapuha
sve je priguseno kao da je velika rezidencija Frickovih ubacena u gustu vunenu carapu.
Ali svaki ce se cas svjetla upaliti, telefoni proraditi. Moraju. Onda ce zvati policiju i bit ce
spasena. Do tada ce biti u spavacoj sobi i opustiti se u poznatoj prostoriji.
Stavila je svijecu na mali stol pokraj naslonjaca i sjela grleci koljena. Papiri su se s
tragovima u dzepu s zguzvali, oprezno ih je izvukla i pregledavala uza slabasno svjetlo.
Mogla bi ih proucavati dok ceka, tako ce zaboraviti da je ovdje sama i zatocena.
Svaki je papir imao seriju brojeva u gornjem desnom kutu, 1/20,2/20 do 11/20.
Poslozila ih je po redu na stolu i pročitala prvi red prvog traga: Pripremite se za potragu za
velicanstvenim blagom magnolije.
Blago magnolije.
Arhivist je spomenuo da je dragocjen ruzicasti dijamant nestao davno, ali da krađa
nikad nije prijavljena policiji. Zvao ga je dijamant magnolija.
Sto ako je osoba koja je pisala upute za potragu negdje u kuci sakrila dijamant i onda
zaboravila na to ili umrla i nitko ne zna gdje ga naci? Ako je bilo dvadeset tragova, a samo ih
je jedanaest ovdje, to znaci da „velicanstveno blago magnolije“ nije nikada nađeno. Mapa s

55
 Knjige.Club Books

tragovima ocito nije micana neko vrijeme, skupljala je prasinu svih ovih godina.
Ne, njezina je masta isla ispred nje, vizije ruzicasta dijamanta plesale su joj u glavi.
Ipak, uzela je posljednji trag u seriji, hroj jedanaest.

Prirodna ljepota nastala je ni iz čega.

Ipak, ova rumena dama bila je prilično tražena
Van. Ljubavnica Horacijeva
Držite goniča
Idi
Dobro pogledaj okolo

Grozna pjesma, ali nesto u njoj pobudilo je sjecanje na sliku djevojke koja drzi psa.
Veronica je bila sigurna da je vidjela takvo sto tijekom danasnjeg snimanja. Ugurala je papire
natrag u dzep veste i skupila hrabrost da provjeri je li u pravu.
Gledala je slike na zidovima kroza svjetlo svoje lampe. A onda je krenula dolje u sobu s
romanticnim panelima. Na jednoj je zgodni koker spanijel sjedio do nogu dvoje ljubavnika
gledajuci u promatraca. Zena na slici nije nosila psa, sto znaci da nije bila ona. Veronica je
isla od sobe do sobe na prvom katu. Nije bilo slike sa psom.
Vjetar je vani zavijao, a ona je zabavljena potragom zaboravila na svoju klaustrofobiju.
Na trenutak.
U biblioteci je stala na sredinu prostorije i polako gledala oko sebe. Bio je tu portret
zajapurena Georgea Washinghtona koji je, cini se, dobro zavirio u casicu, ulje jedrilice na
stjenovitoj obali mora i serija zanosnih ljepotica s raskosnim vlasuljama. Iznad kamina bio
je portret covjeka grubih crta lica s prorijeđenom sijedom kosom koji je izgledao kao da ce
bas izdati naredbe nevidljivim podcinjenima. Gospodin Henry Clay Frick osobno, prema
imenu na plocici.
Ali u kutu je bila slika koju je zapamtila. Mlada zena u jednostavnoj crvenoj haljini,
djevojacki rumenih obraza sa spanijelom u narucju.
To mora biti to.
Ali gdje je iduci trag? Kada je radila potragu za blagom za Polly. Tragovi su uvijek bili
lako uocljivi. Kuca Frickovih bila je savrseno ocuvana pa je vjerojatno jos tu negdje.
Iako je znala da nista ne bi smjela dirati - ovo je u konacnici bio muzej - oprezno je
odigla jedan kut okvira od zida i provjerila nije li straga zalijepljen trag. Nista.
Platno je visjelo iznad same police s vazom na vrhu. Nije ih bilo ni u vazi ni ispod nje.
Sjela je na pod, prekrizila noge, izvukla pazljivo knjigu s police i prolistala je. Nista. Isto je i s
onom do nje. Gotovo je odustala kad je ugledala poznati zamotuljak u uvezu pete knjige.
Bila je u pravu.
U glavi su joj se rojile mogucnosti. Njezin joj je otac uvijek govorio da joj je um ostar
poput maca, a pamcenje izvrsno. Sto ako uspije pratiti ostale tragove i pronaci blago.
Veličanstveno blago magnolije. Izgubljen dijamant magnolija.
Ako ga nađe, morat ce biti nagrađena.
Ili, s druge strane, ljudi koji vode Zbirku Frick mogli bi biti prilicno bijesni sto njuska iza
njihovih leđa. Americki zakon zna biti ostar s time i mogla bi zavrsiti u zatvoru.
Gubitak dijamanta nikad nije bio prijavljen policiji pa zapravo nitko i ne zna pouzdano
sto se dogodilo. Da ga, recimo, nađe, tko bi znao? Nalet nestasna odusevljenja prostrujao je
kroz nju zbog te mogucnosti, daleke, ali ipak mogucnosti. Nikomu ne bi nedostajao. Bio bi to
savrsen zlocin. Veronica ima sve prave veze ako joj skupocjen dijamant padne u ruke. Ujak
Donny diskretno je vodio poslove sa sumnjivim tipovima sto njezin posteni otac nije
odobravao pa je zbog toga i otisao iz zalagaonice i poceo voziti taksi. Ujak Donny ne bi

56
 Knjige.Club Books

postavljao suvisna pitanja sve dok bude dobivao svoj dio. Ruzicasti dijamant, vrijedan tko
zna koliko, svakako bi izbavio Polly iz Kent Housea.
Veronica je drhtala. Za Boga miloga, postajalo je hladno i mracno i to je utjecalo na
njezino rasuđivanje. Bila je zapanjena sto ju je uopce zabavljala takva ideja. Pa nije ona
lopov.
„Dovraga, sto vi tu radite?“
Veronica je vrisnula zalupivsi knjigu i lupila o policu dok se dizala. Vaza se zaljuljala, ali
na srecu nije pala.
Uplaseno je pogledala figuru covjeka na vratima. Bio je to arhivist kojeg je Barnaby
uvrijedio. Joshua.
Olaksanje sto je nađena zamijenila je strava od toga da je mogla oboriti skupocjenu
vazu.
„Joshua? Boze, kako ste me uplasili!“
„Bili ste danas na snimanju, je l’ tako?“ pitao je priblizavajuci joj se.
„Da, ja sam Veronica, jedna od manekenki.“ Stavila je knjigu na mjesto i stala na noge.
„Nemate pojma koliko mi je drago da vas vidim.“
„Sto jos radite ovdje?“
„Ostavili su me. Ostala sam zakljucana iznutra.“ Jos sve nije izgubljeno. Kad joj Joshua
otvori, moci ce uskociti na iduci vlak i uhvatiti Barnabyja u Newportu do jutra. „Moram
zuriti. Moj je kovceg gore. Uzet cu ga i vidimo se na ulaznim vratima.“
Prisao je stolu u kutu gdje je bila starinska plinska svjetiljka, zapalio zigicu i s
pretjeranom pomnoscu namjestao visinu plamena ne pokazujuci znakove zurnosti. Nakon
sto ju je proucio na trenutak, osvrnuo se po sobi. Sigurno je provjeravao je li sto ostetila ili
ukrala.
„Koliko je sati?“ pitao je.
Pogledala je sat. „Proslo je osam za koju minutu.“
„Nista onda.“
„Kako to mislite, nista onda.“
„Nemam komplet kljuceva.“
„Ali vi radite ovdje.“
„Radim na pola radnog vremena. A mi ne dobivamo kljuceve.“
„Pa rekli ste da ste arhivar.“
„Arhivar na pola radnog vremena. Sluzbeno, ja sam pripravnik.“
Ova ju je rasprava uzrujala. „Moram ici. Mogu li se popeti i izici kroz prozor?“
Odmahnuo je glavom. „Ako to napravite, aktivirat cete alarm.“
Tommy iz sluzbe zastitara postavio je alarm preko noci prije nego sto je otisao i nema
nacina da iziđemo a da nas senzori ne detektiraju.“
„Kako onda planirate izici?“
„Bas sam se to i sam pitao.“
Ovo nema smisla, a vrijeme joj tece. „Oprostite, sto?“
Posramljeno je slegnuo ramenima. „Pokusavao sam nadoknaditi posao zbog vaseg
snimanja i zaspao za stolom.“ Stvarno mu je kosulja bila izguzvana i oci crvene. „Zaglavio
sam kao i vi.“
„U redu, aktivirajmo onda alarm. Poslije cu policiji objasniti sto se dogodilo. Ne mogu
ovdje provesti cijelu noc. Zakasnit cu.“
Uzdahnuo je duboko. „Imam tri protuargumenta na taj prijedlog.“
Cinilo se kao da nije shvacao ozbiljno njezinu zurbu. „Hajde, recite.“

57
 Knjige.Club Books

Kao prvo, ako bismo otvorili prozor, hladnoca i vlazan zrak ostetili bi umjetnine. Drugo,
u gradu je mecava izazvala nestanak struje, sto znaci da ne bismo mogli do zeljeznickog
kolodvora, pogotovu s ovim sto imate na stopalima.“
Pogledala je u svoje macje stikle. Imao je pravo. Dva puta.
,,A trece?“ Imala je osjecaj da covjek uziva u svom govoru.
„Trece, ako budem ovdje kada se pojavi policija, mogu otkazati sve planove za sljedeca
tri dana dok me roditelji ne izvuku iz zatvora.“
„Sto?“ Ali polako joj je postajalo jasno sto je govorio. Crnac koji stoji iza razbijena stakla
u muzeju na Petoj aveniji - to ne bi dobro zavrsilo.
Dok je samo citala o prosvjedima u Americi, svjedocila je iz prve ruke klasnoj borbi
crnaca i bijelaca u Ujedinjenom Kraljevstvu. Prije nekoliko godina na Notting Hillu skupina
je bijelih tinejdzera napala mijesani par sto je izazvalo nemire koji su trajali tjedan dana.
Ona i Polly u suzama su gledali kroz prozor svoje sobe skupljanje stotina bijelaca na ulicama
nakon sumraka, cekajuci crnce, cak i zene i ubijali boga u njima dok je policija stajala po
strani i poticala huligane. Stanje u SAD-u bilo je isto, ako ne i gore.
Pala joj je na pamet nova ideja. „Ali struja je iskljucena, nije li onda i alarm?“
Sustav ima svoj rezervni generator. Zastita je instalirana bas proslog mjeseca. Ne zelimo
da stranci dolaze i pljackaju ovo mjesto.“ Pogledao je jos jednom na vazu na polici. „Sto ste tu
radili?“
„Nista, cekala da mi prođe vrijeme.“ To nije bila laz.
„Aha. Molim vas, ne dirajte vise nista. Krenuo bih u kuhinju da provjerim je li sto ostalo
da pojedemo. Trebali bismo se drzati zajedno. Idete?“
Sve su nade za bijeg propale. Zaglavila je u hladnoj mracnoj kuci s djetetom ili s kime
vec tko nije bio ni pravi zaposlenik. Bez izlaza.
Bacila je zadnji pogled na policu s knjigama i krenula za Joshuom.

***

Dva otuzna sendvica bila su na plasticnom pladnju u podrumskoj kuhinji, sve ostalo bilo je u
kantama za smece. Joshua je otisao u kabinet i uzeo dva tanjura i stavio sendvice.
„Ovaj izgleda kao da je od rozbifa, a ovaj od sunke. Koji biste radije?“
Pokazala je na sunku. „Ovaj, valjda.“
„Zelite li vode?“
„O, Boze, sto bih dala za salicu caja.“
Gledao je okolo s rukama na kukovima. „Imaju malu kuhinju dolje, idem vidjeti mogu li
sto naci. Ostanite ovdje.“
Otisao je prije nego je stigla ista reci. Nekoliko minuta kasnije, nakon sto je prozdrla
pola sendvica jer vise nije mogla cekati, usetao je s pladnjem i dvije salice caja iz kojih se
dizala para.
„Kuhinja je puna osnovnih namirnica pa necemo biti gladni.“
„To je dobro znati, hvala vam.“ Caj je bio vruc i okrepljujuci, na tren je zaboravila na
zbrku koja ju je snasla. Na stolu je bila golema knjiga koju je privukla k sebi. Na naslovnici je
bio onaj isti vrt na kojem se morala s curama valjati po snijegu, samo sto je ovaj na slici
uhvacen u proljece. Nanosi snijega zamijenjeni su sirokim zelenim travnjacima, a trostruka
francuska vrata koja vode u dnevni salon bila su prekrivena granama magnolije u punom
cvatu.
„To je povijest Zbirke Frick“, rekao je Joshua. „Ostavio sam za snimanje primjerak na
svakom stolu ako je netko zainteresiran.“
Veronica se osjecala lose sto je nije ni pogledala dok je rucala s Tangerine, bas kao ni
nijedna druga, u to je bila sigurna. „Ova su stabla carobna.“

58
 Knjige.Club Books

„To su jedne od najvecih magnolija na podrucju New Yorka. Odbor ih je posadio 1939., a
izabrane su jer simboliziraju prolaznost, kao sto cvjetovi nicu i padaju svakog proljeca.“ Ovaj
je tip hodajuca reklama za kucu.
„Kao sto je nekad bila rezidencija, a sada je muzej. Kao sto je postojala obitelj, a sad je
nema.“
„Tocno.
Isto je s dijamantom: obiteljsko nasljeđe i nerijesen misterij. Ali to nije rekla naglas.
Umjesto toga jeli su sendvice u neugodnoj tisini. Kad je Joshua zavrsio, sjeo je natrag i stavio
ruke na butine. „Ako vec ne mozemo izici van, jedno mozemo - upaliti kamin u dnevnom
salonu. Vidio sam da su ga palili u prosincu na bozicnoj zabavi. Ne znam koliko je drva ovdje,
ali barem se necemo smrznuti prije zore.
Gore u dnevnoj sobi Joshua je slozio trescice za potpalu i stavio cjepanicu iz sanduka
pokraj kamina dok je Veronica stajala i gledala.
Okrenuo se napola i pogledao je.
„Zelite li stolicu ili nesto da sjednete?“
„Nisam sigurna smijem li.“
„Dok god ih pazite, mislim da mozete. Vase prijateljice nisu bas bile svjesne vrijednosti
stolica, sudeci po tom kako su jutros sjedile na njima.
Mislio je na Gigi cije su noge visjele preko naslona. „One nisu moje prijateljice.“ Oprezno
je sjela na sofu ciji su jastuci bili premekani od godina neupotrebe. „Kad pomislis da je ovo
nekad bilo moderno - zeleni barsun s resicama.“
„Nije vas stil.“
„Ne bas.“ Vatra se rasplamsala i zagrijala joj prste. Naslonila se i promatrala tri portreta
pred sobom. „Nije da imam neki stil. Mislim, ja jos ne zivim sama. Ali mislim da ne bih
voljela da mi ova trojica vise u dnevnoj sobi.“
Joshua je pokazao na svaki od njih, od lijeva nadesno. „Sir Thomas More, Sveti Jeronim i
Thomas Cromwell.“
„Smijesno je kako su pozicionirani. Cini se da se More i Cromwell mrko gledaju. To ima
smisla jer su bili neprijatelji za zivota. Vas gospodin Frick imao je zlocest smisao za humor.“
„I ja volim misliti da jest. Posebno volim ovaj Moreov s bogatim barsunastim rukavima i
popodnevnom sjenom na licu.“
Veronica je morala priznati da joj se svidio, posebno kad je pokazao tehnicko znanje o
umjetnosti. „Kako ste zavrsili raditi ovdje.“
Moja je majka umjetnica i cesto smo posjecivali Frick kad sam bio dijete. Ona mi je
predlozila da se prijavim za pripravnicki staz jer ce mi pomoci u glavnom predmetu -
povijesti umjetnosti, da ne govorim da je to dobra odskocna daska za karijeru u umjetnosti.“
„Gdje idete na fakultet?“
„Apsolvent sam u Brooklyn Collegeu gdje je moj otac profesor povijesti. Mama i tata sale
se da je ovaj moj posao savrseno spojio njihove profesije.“
»Ha.“
„Ha, sto?“
„Onda bih ja bila vozac taksija koji hvata stenografske biljeske.“
,,E, ne bih volio biti u tom taksiju.“
„Istina. Bila bi to neugodna voznja.“

***

Otvorila je oci i protegnula se na kaucu; bila je pokrivena debelim pokrivacem koji je

prepoznala, bio je iz spavace sobe iznad. Nakon jet-laga i dugog dana, Veronica se potpuno

59
 Knjige.Club Books

onesvijestila od umora u salonu Frickovih.

Sjela je i pogledala oko sebe. Nije vise bila noc, ali umjesto zraka sunca kroz prozore,
okna je tresao silovit vjetar dok je susnjezica udarala po staklu poput tapkanja stotine
nokata. Oluja je bjesnjela, bila je jaca nego jucer. Njezin je sat pokazivao devet sati ujutro.
Joshua je usao, drzeci dvije salice kave i pruzio joj jednu. „Slusao sam radio u kuhinji,
gradonacelnik je proglasio izvanredno stanje zbog snjezne oluje. Grad je zatvoren do sutra
ujutro.“
„To znaci da ne mozemo izici do srijede?“
„Bojim se da je tako.“
Njezina je manekenska karijera zauvijek propala. Nema nacina da bilo koga obavijesti
gdje je i sto se dogodilo. Veronici je dana jedna sansa da ucini nesto za svoju obitelji i sve je
zabrljala. Vratit ce se u ujakovu zalagaonicu. Natrag u stari zivot brige i gubitka. Jadna Polly
zasluzuje bolje. Neki su stanari Kent Housea bili potpuno nesvjesni gdje su i zasto su tu gdje
jesu, ali Polly je tocno znala sto se dogodilo. Da su je smjestili ondje jer si ne mogu vise
priustiti da zivi s njima. Kao djecji poni kupljen iz hira.
Nesto se mora uciniti.
Blago je jos negdje vani. Dok joj se sinoc ideja da uzme nesto sto nije njezino cinila
samo teorijskom, danas se nesto promijenilo. Nije se mogla vratiti u Englesku ni s cim za
Polly. Polly na nju racuna.
Mozda je ovaj dodatan dan znak, neka vrsta dara. Nece dopustiti da sljedeca 24 sat odu
u vjetar.“
„Rekli ste da ste zaspali sinoc prije nego sto smo se nasli.“ Veronica mu se obratila. „Gdje
radite?“
„Dolje u prizemlju, u staroj kuglani. Ondje nema prozora, nema svjetla pa nekad
izgubim pojam o vremenu.“
„Ovdje imate kuglanu?“
„Frickovi su 1914. ugradili kuglanu koja je bila zadnji tehnoloski modni krik. I danas
radi kao sat. Ako nam bude dosadno, odvest cu vas dolje pa mozemo odigrati koju partiju.“
Bio je manje sumnjicav prema njoj nego sinoc ili je to zato sto su zajedno zapeli vise nego
sto su ocekivali pa je to umanjilo njegovo nepovjerenje.
„Zabava. Odlicno. Zasto su vas smjestili u kuglanu?“
„Kada su postavljali alarmni sustav, radnici su dolje pronasli nekoliko kutija pisama.
Bile su ugurane u ormar i zaboravljene godinama. Sad cu ih ja popisati u katalog i potraziti
veze među njima.
Oci su mu zivo sjajile dok je govorio, ovaj covjek stvarno voli svoj posao. Ona je osjecala
takve bljeskove kada je otvarala kutije od prodaje imanja i u njima nasla hrpicu pisama. Ujak
Donny rekao joj je da ih baci u kos, ali ona ih je cuvala za vrijeme kada ne bude posla i c itala
ih jedno po jedno zamisljajuci kako je taj covjek zivio, gdje je zivio, koga je volio.
„Zanimljivo“, rekla je. „Sto ste dosad nasli?“
„Puno stvari, seriju prepiske između djece Hcnryja Olaya Fricka, Childsa i Helen.“
„Sto oni kazu na to otkrice.“
„Childs je umro lani, a nisam siguran da Helen Frick ili ‘gospođica Helen’, kako je zove
osoblje, zna za to. Mislim da su me zbog toga i stavili u podrum, da tajno radim. Ona je,
znate, teska.“
„Koliko joj je godina?“
„Gotovo osamdeset.“
„Pa vjerujem da je tesko kad ti otmu dom, bace te na ulicu i otvore javni muzej.“
„Ona se preselila na imanje od sest stotina jutara na sjeveru drzave, pa ne bih rekao da
je izbacena na ulicu. A teska je jer ne voli određenu vrstu ljudi.“

60
 Knjige.Club Books

Veronica je zastala, pokusavajuci shvatiti sto zeli reci. „Mislite da je rasistica?“

Nasmijao se. „Ne bas. Mrzi Nijemce. Godinama nije htjela zaposliti nikoga s njemackim
prezimenom, cak im nije dopustala da uđu u umjetnicku knjiznicu koju vodi u blizini. Odbila
je kupiti njemacku opremu za svoju farmu.
To je zbog neceg sto se dogodilo u Prvome svjetskom ratu.“
„Zvuci kao da je neka vjestica.“
„Mislim da je nije briga sto ljudi misle.“
„Kako se prezivate?“ pitala je Veronica.
„Lawrence. Tako da je mene zaobisao njezin bijes. A vi?“
Progutala je knedlu. „Weber.“
„O, draga djevojko. To nece proci. Moram vam reci da je ova obrnuta pozicija
osvjezujuca.“ U odsjaju vatre njegovo je lice bilo samodopadno. „Ovako mora biti kad si
bijelac.“
Suspregnula je smijeh, nije bila sigurna je li primjeren ili nije.
„To je trebalo biti smijesno.“
„Oprostite, i bilo je, ali tada pomislih da mozda nije primjereno.“
„Pomislih, kako cudan izraz. Vrlo otmjeno, moram reci.
Zafrkavao ju je. „Zasto je to smijesno?“
„Ne znam. Vrlo je otmjeno, dah visoke klase.“
Doslo je to od covjeka s fakultetskim obrazovanjem i otmjenim stazem. „A nije nesto sto
se ocekuje od modela?“
„Ne, nisam to mislio.“
Jedan plamen u kaminu snazno se razbuktao i dobro je dosao za prekid ovog razgovora.
Joshua je ustao i uzeo jednu od zeljeznih alatki za manevriranje drvom.
Veronica nije htjela zvucati tako grubo. Ona je potaknula ovu konverzaciju i postavljala
pitanja o njegovu poslu. „Ako zelite, mozete nastaviti s poslom ili sto god trebate raditi
danas. Zasto da ne iskoristite vrijeme kad ste vec ovdje, je l‘ tako?“
Pogledao ju je, premisljajuci se. „Jeste li sigurni?“
„Naravno, ja cu biti dobro. Samo idite.“
Cekala je pet minuta prije nego li je otisla u susjednu biblioteku i otvorila knjigu s
kljucem za potragu. Bio je bas ondje gdje ga je ostavila.

Meni su pedeset dvije

Osjećam, se baš tužno
Iako izgledam kao kralj
Nemam apsolutno ništa.
Osim svog imena.

Dok joj je prethodni kljuc prizvao u sjecanju sliku na koju se odnosio, ovaj ju je ostavio
bez ideje. Tragovi za pracenje bili su tezi nego sto je ocekivala, shvatila je razocarano.
Bas je tada cula Joshuu kako dolazi straznjim stubama. Tako brzo. Zatvorila je knjigu s
kljucem u njoj, odlozila je natrag na policu i odjurila na kauc u dnevnom salonu s kaminom
bas kada je Joshua usao noseci dvije krafne. „Naisao sam na ovo u hladnjaku. Nije mnogo, ali
dobro ce nam doci.“
Nije bilo sanse da Veronica rijesi misterij blaga magnolija cak i s ovim ekstra danom. Ne
s Joshuom koji je provjerava svakih pet minuta, a i jednostavno zato sto nije znala gdje bi jos
gledala. Kuca je bila enormna. Misli li ovo desifrirati, treba joj pomoc. Da postoji nagrada,

61
 Knjige.Club Books

sigurno bi bilo vrijedno rizika. Radeci s Joshuom, nije ju se moglo optuziti za krađu ili
upletanje.
Duboko je udahnula. „Svi su otisli prije mene jer sam nasla nesto u toj cudnoj sobi s
cijevima iza glavnog stubista. Zanijela sam se u proucavanju i oni su otisli bez mene.“
„Bili ste u sobi za orgulje? Sto ste, zaboga, ondje radili?“
„Skrivala sam se. Snimanje nije islo onako kako sam mislila i trebao mi je odmor od
svih njih. Nije zeljela priznati koji je debakl dozivjela, ali na srecu on nije postavljao nova
pitanja.
Obrisao je svaki prst svojom maramicom ne skidajuci ociju s nje. „Sto je to sto ste nasli?
Glazbu, biljeske ili sto?“
„Ne.“ Izvadila je biljeske iz svoga sirokog dzepa na vesti i predala mu ih. „Znate li o cemu
govore?“
Primaknuo se blize prozoru da ih bolje promotri. „Mislim da opisuju ovdasnje
umjetnine. Ovo ste nasli u sobi s orguljama?“
„Htjela sam vam spomenuti sinoc, ali sam zaspala. Oprostite.“
Pricekao je malo prije nego sto se vratio biljeskama. Bilo je jasno da nije znao bi li joj
vjerovao.
„Mislim da je potraga za blagom“, javila se. „Igrala sam to sa sestrom kada smo bile
mlađe.“
„I to je samo lezalo u sobi za orgulje?“
Slegnula je ramenima. „Bile su na podu, duboko pod cijevima, kao da su pale.“
Joshua je s oprezom drzao papire po rubovima i jos ih jednom prelistao. „To je
nevjerojatno. Bas nevjerojatno.“
U glasu mu je raslo uzbuđenje. „I mislim da znam tko ih je pisao.“

62
 Knjige.Club Books

DEVETO POGLAVLJE

1919.

A
ngelica“, gospođa Whitney je ponovila, „jesi li to ti?“
Lillian je stisnula svoj fascikl na prsa i buljila u gospođu Whiney koja joj se jos vise
priblizila. U galeriji se oglasilo zvono pozivajuci uzvanike da krenu prema sali za
blagovanje. Krenuli su poput stada i Lillian se izmakla da ih propusti.
Na njezinu nesrecu u tome joj se pridruzila i gospođa Whitney stavsi tocno pokraj nje.
„Izgledate potpuno isto kao i umjetnicki model kojega sam sretala nekoliko puta u gradu.
Njezino je ime Angelica.“
„Zamijenili ste me s nekim, ja radim za gospođicu Helen.“ Pogledala je na svoj popis i
nesto oznacila. „Molim vas, ako biste krenuli ovim putem, vecera ce upravo biti posluzena.“
Zena je bila nezaustavljiva. „Zaista je fascinantno. Mogle biste biti blizanke.“
Tada je Lillian primijetila muskarca koji se spustio stubama i zastao blizu nje. Bio je to
orguljas, gospodin Graham. Bila je u klopci.
„Bojim se da nikad nisam cula za nju.“ Lillian se preznojila, mrlje su izbijale na haljinu.
Ovo nije istina, ovo se ne događa.
Gospodin Graham pristupio joj je i lagano je dodirnuo za lakat. „Gospođice Lilly, mogu li
vas nakratko vidjeti gore?“
Povukao se na stubiste, a Lillian je odahnula, brzo se ispricala gospođi Whitney i
krenula za njim. Na drugom je katu krenuo juzno decentnim korakom drzeci snop nota
ispod ramena. Je li cuo kako je gospođa Whitney zove Angelica? Nije bila sigurna.
„Ta je zena bila strasno nepristojna.“ Gospodin Graham kratko je pogledao u Lillianinu
smjeru i nastavio hodati. „Nije mi se svidio nacin na koji vas gleda, kao da ste jedna od
igracaka gospodina Fricka.“
„Hvala vam za to. Vjerujem da mi se vidjelo na licu da trazim pomoc. Znam to raditi.“
Skrenuo je lijevo prema glavnom stubistu. Spustili su se zajedno, jedno do drugoga. Nosio je
odijelo od tvida i pripadajucu prugastu, plavu kravatu i ukrasni rupcic za dzep. Sako je bio
krojen po posljednjoj modi. Na dnu stepenista odlozio je papire na notni stalak.
Morala je provjeriti u blagovaonici je li prvi slijed gotov, ali prvo je morala doznati
koliko je gospodin Graham nacuo. „Koliko dugo radite ovdje, gospodine Graham?“
„Ima vec cetiri godine. A sad mi recite istinu.“
Soba joj se zamaglila, jedva se uspjela usredotociti. „Istinu?“
„Da. Kako vam se sviđa?“
„Sto?“
„‘Rosary’. Svirao sam je neki dan i gospodin Frick bio je prilicno zadovoljan. Nadao sam
se da ste i vi.“
Smijao se i flertovao s njom, ali nesto u izrazu njegova lica i bora oko ociju natjeralo ju je
da mu uzvrati. „Jesam, bilo je lijepo.“ Naravno da nije imala pojma kako ide melodija, ali
nadala se da je odgovorila uvjerljivo.
„Bas sam sretan sto to cujem. Rijetko dobivam reakcije na svoje muziciranje kad sam
skriven ispod stubista.
Pogledala je u orgulje, nervozna od njegove paznje. „Impozantan instrument.“
„Nema mnogo ovakvih u privatnim rezidencijama“, rekao je s vidljivim ponosom, kao

63
 Knjige.Club Books

dzokej koji se hvali najbrzim konjem. „To je ljepotica.“

Lillian je pokazala prema mjedenim cijevima koje su se uzdizale iznad stuba. „One su
same po sebi umjetnicko djelo.
„Vjerovali ili ne, to je samo lijepa fasada.“
„Fasada? Pa jesu li to prave cijevi?“
Pokazao je na vrata gore. „Iznad laznih, kroz ta vrata. Svih cetiri tisuce i sedamsto.“
Smjestio se, ali Lillian je i dalje ostala stajati, cupkajuci s noge na nogu. Ako je cuo bilo
kakav spomen Angelicina imena, dobro to skriva. Molila se da nije cuo taj dio razgovora ili
da nije registrirao vaznost tog imena.
Sjeo je dolje petljajuci nesto oko zapora orgulja. Odjednom je uzeo zrak i pustio akord
toliko glasno da je umalo pala niza zadnje dvije stube.
„Gospodine Graham!“
Nasmijao joj se. „Samo se salim.“ Namjestio je zapor, pogledao u note i lagano usao u
Bachovu sonatu.
Namrstila se i krenula u dvoranu nadajuci se da nitko nije nista prolio kad joj je taj
sasavi covjek zamalo probusio usi. Zavirila je unutra i prvo locirala gospođu Whitney koja se
unijela u razgovor s gospodinom Frickom okrenuta leđima prema vratima. Za stolom blizu
kamina gospođica Helen sjedila je djelujuci ocajno s praznom stolicom pokraj sebe.
Pa gdje je po pocasni gost?
Kao na znak, otvorila su se ulazna vrata, nalet hladnog zraka prostrujao je hodnikom.
Gospodin u svecanoj odjeci pruzio je kaput i sesir batleru. Prvih nekoliko koraka napravio je
nesigurno, kao da bi se mramor ispod mogao pretvoriti u zivi pijesak, ali kad je ugledao
Lillian, koja je zurila u njega, ubrzao je i siroko se osmjehnuo. „Ispricavam se zbog svog
kasnjenja.“ Pokazao je prema njezinu fasciklu. „Gospodin Richard Danforth, glavom i
bradom.“ Posljednji dio slagalice.
„Hvala, gospodine Danforth.“ Prekrizila je njegovo ime na svojem popisu s naglasenim
pokretom. „Odusevljeni smo sto ste s nama.“
„Mogu li pitati tko izrazava odusevljenje?“
„Osobna sam tajnica gospođice Helen, gospođica Lilly.“ Osjetila je malo ponosa
izgovarajuci osobna tajnica naglas. Stala je i uspravila se zeleci ga sto prije poslati gospođici
Helen. Bio je zgodan covjek, imao je rupicu na bradi i blage plave oci. Hoce li smatrati
gospođicu Helen staromodnom i dosadnom. Ili ce vidjeti ranjivo stvorenje i ostvarenu zenu
ispod te fasade oholosti?
Otpratila je gospodina Danfortha do lakaja ne ulazeci sama da ne privuce opet
pozornost gospođe Whitney. Ipak, virnula je kroz odskrinuta vrata dok je on voden do svog
mjesta, pokraj gospođice Helen. Ona je nesto rekla i oboje su se nasmijali, onda je gospođica
Helen pogledala okolo i vidjela Lillian kako spijunira. Namignula je i vratila se svojoj ulozi
uvijek ljubazne domacice kao da cini takvo sto barem dva puta tjedno.
Lillian je provela cijelu vecer sjedeci u predvorju, slusajuci zvuke orgulja. Nasuprot nje
bilo je objeseno Turnerovo djelo, ulje na platnu koje prikazuje Rajnu koja tece njemackim
Kolnom. Na lijevoj strani platna turisticki je brod koji je spokojno plovio mirnim vodama, ali
pozornost joj je privukao mrsavi pas koji je pio rijecnu vodu blizu crne odvodne cijevi na
dnu desnoga kuta, dok su se radnici mucili na pjescanoj obali. New York je imao istu
mjesavinu ljepote i ruznoce, vile na Petoj aveniji i slamovi na Lower East Sideu.
Prodoran smijeh gospođice Helen vratio ju je na noge. Zvucala je gotovo histericno, a to
se događalo kad je bila ili preumorna ili prestimulirana. Lillian je stala na vrata i gledala.
Gospođica Helen nemocno se kikotala necemu sto joj je gospodin Danforth rekao. I dok se
on smijao njezinu veselju, lagano se udaljio. Mozda mu je bilo neugodno zbog njezina
ponasanja. Gospodin Frick se mrstio strogo zureci u kci.
Lillian je odjurila do batlerove smocnice. „Idite unutra i recite gospodinu Fricku kako je

64
 Knjige.Club Books

vrijeme da se gospoda povuku u salon“, rekla je Kearnsu.

„Ali to ne ide tako“, uzvratio je Kearns. „Gospođa Frick ili gospođica Helen trebaju ustati
prve i potaknuti i pozvati dame da im se pridruze u Fragonardovoj sobi.“
Gospođa Frick bila je preplaha za takvu inicijativu, a cinilo se da je gospođica Helen
izgubila osjecaj za vrijeme i ponasanje. „Morate, ja cu objasniti gospodinu Fricku ako se
bude zalio.“
Kearns je nevoljko usao u sobu, gledala je kako sapuce gospodinu Fricku, a onda
pokazao prema Helen.
Pogledali su se, on je kimnuo shvacajuci i ustao.
Gospođica Helen nece ovo uciniti lakim.

***

Iduci je dan gospođica Helen bila u dobru raspolozenju, pjevusila je sebi u bradu i sjedila u
naslonjacu listajuci veliku knjigu o umjetnosti rane renesanse dok je Lillian prolazila kroz
pisma zahvale gostiju. Prema svemu sudeci, vecera je bila uspjesna. Gospođa Frick cak je
dosla tijekom dorucka u blagovaonicu za poslugu i svima zahvalila na usluzi. Gospođa Frick
povukla je Lillian na stranu i uzela njezinu ruku u svoju. „Vi se jako dobro brinete o mojoj
kceri“, rekla je, a gospođica je Winnie sijala iza nje.
Gospođica Helen nije spominjala njihovu sinocnju intimnu konverzaciju, a Lillian je
znala kako je bolje da je ne podsjeca na to. Otvorila je iducu omotnicu prepoznavsi odmah
ime. „Ova je od gospodina Danfortha, zelite li da vam procitam naglas?“
Gospođica Helen naglo je zatvorila knjigu. „Ne. Dajte mi, sama cu.“
Dok je citala, Lillian je ostale omotnice slagala u urednu gomilicu kako je bila poducena
prvog dana. Dosad je to vec pocela raditi spontano i gospođica Helen rijetko ju je ispravljala
ili korila.
„Ajme meni!“ Gospođica Helen pokrila je usta rukom, pa se nije znalo smije li se ili se
mrsti.
„Sto je? Sto je napisao?“
„Kaze da bi me zelio zvati.“ Pogledala je gore, skupivsi obrve zabrinuto. „Sto da mu
odgovorim?“
„Trebali biste ga ohrabriti. Zapravo, zasto ga ne biste pozvali na caj sutra.“
„Ne mogu, to ne bi bilo primjereno.“ Pustila je da joj poruka padne u krilo „Mozda za
tjedan dana.“
„Mozda cete ga za tjedan dana pozvati na caj?“
„Mozda cu za tjedan dana odgovoriti.“
To nece ici. Ako je do gospođice Helen, udvaranje ce trajati godinama. „Ali bas ste lijepo
proveli vrijeme s njim.“
„Ne znam o cemu bismo razgovarali tijekom caja.“
„O cemu ste razgovarali za vecerom?“
„On me je pitao za moje pse, a ja sam opisala svakoga kojeg sam dosad imala, pocevsi od
Charlieja i zavrsivsi s Fudgijem. I kako su svi imali drukcije osobnosti. Rekao je da voli pse,
znate.“
Lillian se uspjela slabasno nasmijesiti. „Koliko ste pasa imali dosad?“
„Dvanaest.“
Dragi Boze! „Mora da je bio zadivljen.“
„Ne bih znala reci.“
„Pa ako ga pozovete na caj, mozete ga pitati za njegove pse i slusati sto ce reci?“
Gospođica je Helen razmotrila ideju. „Mislim da bih mogla. Hajde, pogledajte sto je

65
 Knjige.Club Books

napisao.“
Pismo je zaista bilo vise nego poruka zahvale. Gospodin Danforth govorio je o
ljubaznosti gospođice Helen i pozivu na veceru u rezidenciju, ali je primijetio i njezin
pobjednicki osmijeh i duhovitost.“
„O, gospođice Helen, on je zainteresiran za vas. Mogu vam reci.“
„Mislite?“ Gospođica je Helen gledala u svoju knjigu o umjetnosti ceznutljivo, kao da bi
radije zaronila opet u nju nego se nosila s cudljivosti udvaranja. „Biste li i to napisali umjesto
mene? Znate bolje od mene sto treba.“
Lillian je poskocila od mogucnosti koje su se otvarale. Mogla bi prikazati gospođicu
Helen manje luckastom nego sto je bila i stvoriti temelje koji bi se mogli drzati. Da je to
prepusteno gospođici Helen, tko zna sto bi rekla. Mozda nesto o Fudgiejevu psecem zadahu.
Sjela je na trenutak i pribrala misli prije pisanja poruke. Kao gospođica Helen, zahvalila
je na njegovim ljubaznim rijecima koje bez sumnje otkrivaju njegovo dobro srce i poziva ga
da je posjeti sutra te se nada da ce moci cuti vise o njegovim interesima i zeljama. Rijec zelja
cinila joj se presnaznom, ali vrijeme je bilo kljucno pa je pismo potpisala i zalijepila prije
nego li je gospođica Helen stigla pitati da vidi sto je napisala.
„Dat cu lakaju da isporuci poslijepodne“, rekla je Lillian, ,,s ostatkom korespondencije.“
„Ne.“ Gospođica je Helen popravila haljinu. „Odnesi to sada, sama. Tako cu moci do
rucka Papsieju reci sto je odgovorio.“
Lillian je pogledala adresu. Zivio je na East Fifties, laka setnja i dobro ce joj doci da malo
udahne zraka. Navuci ce veo na sesiricu preko ociju ako bi kojim slucajem naisla na kakva
znanca. Ili gospođu Whitney.
„Vas mi je savjet sinoc beskrajno mnogo pomogao, gospođice Lilly“, rekla je gospođica
Helen.“ Prvo sam kada sam usla u salon i kada su se svi okrenuli prema meni, pozeljela
pobjeci natrag u svoju sobu. Ali tada sam ih zamislila kao od majke rođene i osmijeh mi je
presao preko lica, a oni su mi isto tako uzvratili.“
„Odlicno!“
„Kako god, nisam to ucinila s gospodinom Danforthom. Prvo, ne bi bilo primjereno, a
drugo, nisam ni trebala. Dotad sam se vec osjecala sigurno.“
Bravo, curo, Lillian je umalo izletjelo, a onda se ispravila: „Sigurna sam u to, gospođice
Helen.“
Lillian je uzela svoj sesir i torbicu i krenula. Bilo je neobicno toplo za listopad, sunce je
osvijetlilo procelja trgovina duz Avenije Madison. Zastala je kod cvjecarnice i divila se
krizantemama boje hrđe obecavsi sebi da ce kupiti buket za svoju sobu kada se bude
vracala. Stedjela je svaki novcic i zasluzila je malo zadovoljstva od svoga teskog posla.
Danforthova rezidencija bila je u gradskoj cetvrti Turtle Bay, jedna u dugom nizu kuca
od smeđeg kamena. Lillian je prosla kroz vrata od kovana zeljeza i pozvonila. Otvorio je
sluga pognut od starosti. Objasnila je svoj zadatak i pitala moze li pricekati gospodinov
odgovor. Zastao je na trenutak i otpratio je do salona ciji su zidovi bili u tamnu drvu, a
stolice pretrpane. Razlikovao se od rezidencije Frickovih, bio je to povratak u viktorijansko
doba. Svaki je moguci djelic prostora bio popunjen vazama, uokvirenim fotografijama i
cipkastim ubrusima. Bilo je jedva prostora za manevriranje a da se ne srusi nesto na stolu sa
staklenom svjetiljkom u obliku tulipana ili da se ne zapne za vezeni stolcic za noge koji je
vidio i bolje dane.
Gospodin Danforth ubrzano je usao u sobu noseci poruku u ruci. Ugledao je Lillian i
vidno odahnuo. „Zdravo, gospođice Lilly. Osobna tajnica, je li tako?“
„Jest.“
„Na trenutak sam kad mi je covjek rekao da imam posjetiteljicu pomislio da je
gospođica Helen dosla uruciti pismo osobno.“
Lillian nije bila sigurna je li osjetio olaksanje jer nije htio da gospođica Helen vidi stanje

66
 Knjige.Club Books

njegove kuce ili nije htio vidjeti nju.“ Gospođica je jutros bila zauzeta.“
„Naravno, ona bez sumnje mora biti zauzeta.“
„Njezin je drustveni kalendar prilicno ispunjen“, lagala je Lillian.
„Da, hvala vam. Vidim, poslala je pozivnicu za caj.“
„Trazila je da cekam odgovor, ako vam to nije problem.“
„Mislim da nije.“ Pokazao je oko sebe na sobu. „Nadam se da niste uznemireni zbog
okruzja. Mogu samo zamisliti kako je to doci iz vile Frickovih u moj skroman dom. Susta
suprotnost.“
Brinuo se zbog dekora, a ne zbog prisutnosti gospođice Helen.
„Ovo je moja obiteljska kuca“, nastavio je, ,,u kojoj sam odrastao i gdje su moji roditelji
zivjeli dok nisu podlegli spanjolskoj gripi na pocetku godine.“
Vjerojatno je jos tugovao nemocan da ista baci. Razumjela je potrebu da ostavis stvari
gdje su bile. Nakon sto joj je majka umrla, Lillian nije mogla dati njezinu odjecu i cipele. Kad
god bi otvorila ormar, val bi je tuge preplavio. Ali kad bi gledala pojedine predmete, izbila bi
sjecanja koja bi donijela nemustu radost. Poput majke kako plese po stanu u stikalma od
aligatora koje joj je Lillian kupila kao iznenađenje nakon jedne financijski izdasne sesije.
Dosad su sigurno sve njezine stvari bacili na ulicu smetlarima. Pozeljela je zaplakati pri
pomisli na rublje i carape svoje majke bacene u smece da se stan isprazi za druge stanare.
„Gospođice Lilly, jeste li dobro?“ Pokazao je na sofu. „Hocete li sjesti? Vani je toplo,
znam.“
Dok je sjedala, nalio joj je casu vode iz vrca. Popila je nekoliko gutljaja pustajuci da je
hladna tekucima opet ozivi, vrati u sadasnjost.
„Bivala vam, ovo zaista pomaze.“ Vratila je casu na stol tik do fotografije zgodna para.
Muskarac je imao ostru bradu bas kao i gospodin Danforth. Jesu li to vasi roditelji?“
„Da. Slikani prije nekoliko godina.“ Izbjegavao je gledati u fotografiju dok joj je
odgovarao.
„Moja je majka umrla od gripe u veljaci“, javila se Lillian. Cinilo se da se oporavlja, a
onda je naglo propala.“
„Zao mi je. Onda razumijete.“
Kimnula je.
„Uskoro, cim budem imao vremena, planiram obnoviti dekor. Ne namjeravam zauvijek
zivjeti u homageu proslom stoljecu.
„Covjek ne moze zuriti sa zalovanjem.“
Promatrao ju je u prigusenu svjetlu. „ Jako ste mudri. Koliko ste dugo tajnica Gospođice
Helen?“
„Danas je mjesec dana.“
„Napravili ste cudo od posla sa sinocnjom zabavom.“
„Hvala. Zapravo je za to zasluzna gospođica Helen, ja sam samo izvrsavala naloge.“
„Cini se da ona jako voli svoje pse.“
Lice mu je ostalo neutralno, nije mogla reci ismijava li gospođicu Helen ili ne. Njegov
odgovor jos nije stigao, a ovo je bila mozda jedina Lillianina prilika da uvjeri gospodina
Danfortha da prihvati poziv, posebno ako razgovor sinoc nije bio uspjesan kako se gospođici
Helen cinilo. „Da, voli svoje pse, ali voli i putovati, dobro je upucena u umjetnost. Gospođica
Helen ima snazniju osobnost od ostalih djevojaka u drustvu, nije li to osvjezujuce? Jeste li
znali da je isla u Francusku tijekom rata?“
„Gospođica Helen?“
„Da, dobrovoljno se prijavila u Crveni kriz i bila na linijama fronte s vojnicima.“ Lillian
nije mogla vjerovati da mu ona mora davati bitne informacije. Gospođica je Helen sama

67
 Knjige.Club Books

trebala to spomenuti.
„O, pa sad joj se jos vise divim. Kakvo strasno vrijeme za sve.“
„Vjerujem da biste vi i gospođica Helen imali mnogo zajednickih tema, ako joj pruzite
priliku. Dat cete joj sansu?“
„Vrlo ste gorljiva zagovornica svoje poslodavke.“
Tisuca dolara je tome dosta pridonijela, ali tu je sitnicu bolje presutjeti. „Dolazite li?“
Proucavao ju je na trenutak prije nego li je krenuo prema pisacem stolu blizu prednjeg
prozora. „Doci cu. Sastavit cu sad poruku da joj odnesete. Ako zelite, poslat cu vam kavu dok
cekate.“
„Ljubazni ste. To bi bilo sjajno.“
Gledala ga je kako je uzeo pero iz ladice s listom papira. Bio je stvarno zgodan na
djecacki nacin, ali njegovi su pokreti bili nesigurni, sjetila se njegova sinocnjeg ulaska i
oklijevajuceg hoda. Kao da je pokusavao uspostaviti kontrolu nad sobom, da ne bude ni
preuzbuđen ni pretuzan, boreci se za sredinu koja ne narusava ravnotezu trenutka.
Pijuckala je kavu koju je batler brzo donio i pomnije razgledala sobu, primijetila je da su
se tapete pocele odvajati od ukrasne letvice, sagovi su bili dotrajali. Bogatstvo bi gospođice
Helene svakako pomoglo ako je stanje kucanstva bilo pokazatelj financijske moci. Veliki je
drveni sat otkucao jedanaest, a gospodin Danforth napisao je samo nekoliko rijeci i sada
zuri kroz prozor izgubljen u vremenu i prostoru.
„Gospodine Danforth.“ Kad je progovorila, odskocio je kao da je prekinula tisinu krikom.
„Da, izvolite?“
„Ne bih vas zeljela pozurivati, ali ja bih se trebala vratiti.
„Jasno.“ Prosao je prstima kroz kosu. „Mogu li vam nesto priznati.“
„Naravno.“
„Gospođica mi je Helen napisala stvarno sarmantno pismo. Osjecam da je moje u toj
usporedbi dosadno.“ Buljio je u napisano. „Sto mislite, sto bih trebao napisati. Zelio bih
pokazati svoje zanimanje, ali ne bih htio biti neprilican.“
Lillian se stala iza njega gledajuci sto je napisao. Jedino ime gospođice Helen i datum.
Pa zar ona mora sve uciniti? Zaboga, bila je Cyrano de Bergerac na kvadrat, pisuci ljubavna
pisma samoj sebi. „Rado cu pomoci.“
Nabacila je nekoliko ljubaznih recenica s molbom da bi rado vidio Fudgieja. „To ce biti
dovoljno.“
On je potpisao i zalijepio omotnicu s opipljivim olaksanjem. „To je onda to. Idete li
natrag automobilom ili pjesice?“
„Divan je dan, planirala sam hodati.“
„Imate li ista protiv da vam se pridruzim dio puta? Imam rucak u Plazi, sto vam je usput.
Rado bih vas otpratio.“
„Naravno.“

***

Od svjezeg je zraka i sunca gospodin Danforth zivnuo, slobodno je Lillian komentirao

sinocnje uzvanike. Govorio je i o svom odrastanju, pohađanju prestizne skole na
Manhattanu nakon koje je uslijedilo tri godine Harvarda. Njegova je majka bila s juga, a
njezina je obitelj imala u vlasnistvu brojne tvornice pamuka. Gospodin je Danforth do smrti
vodio posao.
„Jeste li preuzeli obiteljski posao?“
„Zasad. Nazalost, proizvodnja i prihodi nezaustavljivo se smanjuju, poceli su cak i prije
oceve smrti. Trebao sam danas otici u ured, ali jednostavno nisam mogao. Sad mi je drago

68
 Knjige.Club Books

sto sam ostao kuci, vase mi je pojavljivanje popravilo raspolozenje“

„Sto biste htjeli raditi ako ne zelite voditi obiteljski posao?“
Oklijevao je hoce li poceti govoriti, kao da zeli procijeniti moze li joj vjerovati. „Vjerujem
da ce ovo stoljece biti jako uzbudljivo u medicini. Volio bih biti lijecnik, pomagati
bolesnima.“
„Nije li prekasno za promjenu karijere?“
„Cini se da jest.“
Ako bi ovaj spoj uspio, on bi bio uvucen u obiteljski posao Frickovih. Ali opet, gospođica
je Helen pokusavala ostvariti svoju ideju o biblioteci, neovisno o obitelji i usprkos ocevu
protivljenju. Ona bi mogla uzivati s muzem medicinarom. Lillian si je napravila mentalnu
biljesku da spomene tu temu za sutrasnji razgovor.
Dotad su stigli do fontane ispred Plaze koja je Lillian uvijek podsjecala na vodenu
svadbenu tortu s tijarom iz koje je padala pjenusava voda u mlazovima. Mlazovi su
nadvisivali jedan drugog sve do vrha koji je zauzela broncana statua boginje Pomone.
Gospodin je Danforth zurio gore u nju. „Uvijek me zanimalo zasto su izabrali bas
boginju vocnjaka za ovu lokaciju.“
„Impresionirana sam da to znate“, rekla je.
„Mislim, pa nosi kosaru s vocem.“
Lillian se nasmijala. Sjetila se kako je bilo tesko drzati je postrance lagano sagnuta
naprijed zbog cega je dobila grc. Kako je bilo lijepo vidjeti je ovdje, na svjezem zraku, gdje ju
je mogao promatrati svaki prolaznik. Zato je najvise voljela da se kipovi reproduciraju u
mramoru i da krase gradske zgrade i mostove, a ne da su sakriveni po privatnim kucama ili
otmjenim muzejima - u njima trebaju svi uzivati.
„Fontanu je dizajnirao Thomas Hastings, isti arhitekt koji je projektirao rezidenciju
Frickovih. Statua je rad Karla Bittera. Bozica Pomona simbolizira izobilje.“
Gospodin se Danforth okrenuo prema njoj. „Sad sam ja impresioniran. Vidim da se vi
odlicno uklapate u Frickovu kucu.“ Pogledao je opet skulpturu. „Pomona.“ Pogledao je
Lillian. „Moram reci da je ovo nevjerojatno.“ Nije smjela skretati pozornost na kip. Sto joj je
bilo?
„Sad stvarno moram ici.“
„Ne, cekajte.“ Stavio je ruku na njezino rame i pokazao gore. „Vi imate isti profil kao
nasa boginja. Vidite li?“
U jednu je ruku osjetila ponos jer ju je prepoznao. Bilo je kao kad je bila na vrhuncu
karijere modela, kada je slavljena i bila prozvana velikom umjetnickom muzom koja je bila
poznata gotovo kao i umjetnici sami. Zamisljala je da ce putovati Europom i pozirati Degasu
i Picassu sluzeci se slavom kao odskocnom daskom za filmsku glumu. Mogucnosti su bile
beskrajne.
Ali gospodin je Danforth zasao na opasan teritorij. Lillian nije odgovorila, ali je umjesto
toga sva porumenjela. Nije bilo tesko. Nakon svega, on je uspoređivao osobnu tajnicu
gospođice Helen i nagu zenu. Javno.
„Ajme meni. Zao mi je. To je jako izravno od mene. Ali nisam mislio na, ovaj, na ostalo
nego... Mislio sam na crte lica. O, Boze, samo se dublje zakopavam, zar ne?“
Trebala je reagirati kao rumena djeva i odmah otici, ali nije mogla podnijeti misao da
ostavi ovog covjeka u mukama. Nije to zasluzio. Zato ga je pogledala ravno u oci s
ohrabrujucim osmijehom. ,,U redu je, gospodine Danforth. Gospođica ce vas Helen vidjeti
sutra, je l’ tako?“
„Bit cu tamo. Obecavam.“
Na to je krenula prema kuci nestrpljiva da izbjegne daljnje ispitivanje.

69
 Knjige.Club Books

DESETO POGLAVLJE

G
ospođice Lilly, gospođa bi Frick zeljela da joj se pridruzite u sobi za dorucak.“
Sluge okupljene oko stola za blagovanje u podrumu prvo su podigli pogled prema
gospođici Winnie na vratima, a onda prema Lillian. „Otmjen kadar“, rekla je Bertha koja
je sjedila pokraj Lillian. „Vjerojatno ces dobiti dobru kavu gore.“
Ustala je i pratila gospođicu Winnie hodnikom gledajuci u njezine njisuce bokove koji su
je podsjetili na konje Clydesdale koji su prevozili bacve u kolima gradom.
Prema izvjestaju koji je gospođica Helen bez daha podnijela, caj s gospodinom
Danforthom bio je uspjesan - zapamtila je da ga ona pita dva pitanja na svako njegovo
upuceno njoj - i planirali su ici u Central Park s gospođom Frick kasnije tog dana. Gospođica
Helen sjala je od srece dok se prisjecala posjeta. Lillian je shvatila da nece proci dugo do
objave zaruka nakon cega ce uzeti svoje novce i otprasiti u Kaliforniju.
U prostoriji za dorucak kroz prozore je ulazilo blistavo sunce. Iznad kredenca visjela je
Milletova slika seljanke koja sije pod svjetlom lampe. Jednostavnost njezine haljine i
sumornost okruzenja cudno su pristajali ovoj sobi, koja se gizdala kaminom od dvije vrste
talijanskog mramora, svilenim zastorima i sklopivim paravanom u jednom kutu.
Gospođa je Frick zapazila Lillianin pogled. Gospodin je Frick inzistirao da Milleta
smjestimo u sobu za dorucak, kao dnevni podsjetnik da je krenuo ni od cega. Molim vas,
sjednite.“
Lillian i gospođica Winie sjele su za stol. Gospođa je Frick proslih tjedana uglavnom bila
u svojim odajama, pojavljujuci se samo kada je bilo nuzno. Sad kada je Lillian shvatila kako
funkcionira vođenje kucanstva, nije mogla a da ne zamjeri sto tako malo sudjeluje. Sve je
padalo na leđa gospođice Helen - dakle na Lillianina - a zapravo je trebalo biti odgovornost
gospođe Frick.
„Gospodin je Frick stvarno mnogo postigao.“ Lillian je odmotala svoj ubrus. „Nisam
znala da je poceo od nistice.“
„Isao je u skole samo tijekom zimskih mjeseci, a ipak je bio vlasnik svoje prve tvrtke s
dvadeset dvije godine. Stoga je frustriran djecom i njihovim smijesnim svađama.“ Sluzavka
je lijevala kavu u salice s uzorkom magnolija. „Moja kci kaze da imate oko za umjetnost.“
„Ne bas. Njezina je strucnost mnogo veca od moje.“
„Pa ipak moram reci da carobno djelujete na nju, na vise nacina. Culi smo da je caj s
gospodinom Danforthom jucer prosao fino.“ Gospoda je Frick pogledala prema gospođici
Winnie koja je mudro kimnula.
„Vjerujem.“ Lillian se suzdrzala da ne kucne o drvo. „Moj ce muz biti sretan kad to cuje.“
Lillian je otpila malo kave, zaista je bila mnogo bolja od one sluzene posluzi. Ili je mozda
fini porculan cini takvom.
„Zanima me, gospođice Lilly, sto mislite o gospodinu Danforthu?“ pitala je gospođa
Frick kad je sluzavka otisla.
„Cini se da je on zaista prikladan udvarac“, rekla je Lillian.
Gospođica se Winnie nasmijala, ali se zaustavila kad je vidjela da se gospođa Frick ne
smije.
„Prikladan udvarac“, ponovila je gospođa Frick. „Vi se salite. Zar ga ne smatrate
prikladnim udvaracem?“
„Smatram, naravno“, Lillian se odmah vratila u traku. Gospođu Frick nije bilo lako citati.
„Vjerujem da jedno drugom dobro odgovaraju. Naravno, ja sam kratko u vas, ali gospođica
se Helen cini jednako uzbuđena situacijom oko gospodina Danfortha kao i oko biblioteke.“

70
 Knjige.Club Books

„Biblioteka.“ Gospođa je Frick spustila salicu i napravila ozlojeđenu grimasu. „Gospodin

se Frick i ja slazemo da je bolje takve pothvate ostaviti znanstvenicima i sveucilistarcima, ne
sasavoj Helen. Pogotovu kad se uda. Ne mozemo to dopustiti.“
Lillian se nadala kako ce joj moci pomoci da uvidi i drugu stranu medalje. „Danas su
stvari drugacije. Zene se ohrabruju da slijede svoje strasti bas kao i muskarci. Pa uostalom,
zar nemamo pravo glasa. Zasto tu stati?“
„Zenina strast trebaju biti njezin muz i djeca.“
Cudno za nju da to govori s obzirom na to da gospođa Frick rijetko napusta svoju sobu i
ne pokazuje strast ni prema cemu, prepustajuci kceri da bude druzica njezinu muzu.
Gospođa je Frick sjela u stolicu s rukama na krilu. „Znam sto mislite, da ja nisam dobar
primjer za ovu prodiku. Ali, znate, ja sam bolesna.“
Koliko je Lillian mogla zakljuciti, boja gospođe Frick bila je rumena, a građa joj je bila
cvrsta i snazna.
„Kada su djeca bila mala, bila sam drukcija.“ Pogledala je gospođicu Winnie. „Sjecate li
se kako sam vedra i vesela bila.“
„Tako radosno mlado stvorenje“ gospođica je Winnie ponovila.
Dok je Helen bila dijete, preuzela je na sebe nemoguc teret da usreci mene i oca nakon
teskog vremena. Uspjela je s jednim od nas.“ Rijeci su joj zadrhtale.
„No, no, gospođo Frick, necemo zdvajati nad prosloscu“, intervenirala je gospođica
Winnie.
Ali Lillian je zeljela znati vise. Nesto je strasno mucilo ovu obitelju u njezinoj srzi, a nju
je znatizelja opsjedala. Pitala je Berthu neki dan o davno umrloj sestri, ali Bertha joj je rekla
samo ono sto je vec znala, da je bila rijec o nekoj dugoj bolesti.
„Zao mi je, gospođo Frick“, rekla je Lillian. Gospođica Helen s velikom njeznoscu govori
o Marthi.“
Gospođi su Frick pocrvenjele oci, zgrabila je rupcic iz rukava i pokrila usta. „Ne mogu.“
Odmaknula je svoju stolicu od stola i oteturala do vrata spoticuci se o suknju. Gospođa joj je
Winnie krenula u susret, ali joj je s rukom na leđima odmahnula dok je drugom jos
pritiskala usta. „Ostavite me sada samu“, promrmljala je u dlan. Zaustavila se na pragu. „Ali
za pola sata donesite moju razinu vodicu.“
Lillian je ostala sjediti za stolom u cudu. „Zao mi je, nisam mislila uzrujati gospođu
Frick.“
Gospođica Winnie nalila je sehi jos kave. „Bude ona takva, s vremena na vrijeme. Uvijek
prođe.“
Tragedija se dogodila prije nekoliko desetljeca, a ona jos nije mogla cuti djetetovo ime a
da ne izjuri iz sobe. Lillian je poznavala obitelji koje su izgubile svoju djecu, bilo zbog
nesrece ili sarlaha i zausnjaka - bilo je tako mnogo nacina da ranjiva djeca podlegnu bolesti.
Ali opet, mozda Lillian nije razumjela, jer nije imala djece, a ni bracu ni sestre. Nikad nije
imala poriv da se uda i skrasi, kao da je vani toliko iskustva koje ceka na nju, a i majcino je
stajaliste o tome nesumnjivo utjecalo na to.
Gospođica Winnie pricekala je na trenutak i pocela govoriti. „Prije nego sto se
razboljela, Marta je bila dijete koje se samo moglo pozeljeti, njezine ruzicaste usnice, uvojci,
uvijek radosna i raspolozena. Kad malo bolje promislim, i ja sam bila dijete kada sam pocela
ovdje raditi. Bilo mi je samo trinaest godina, mozete li to zamisliti? Nazalost, prve su tri
godine zivota gospođice Helen bile i posljednje njezine sestre sto znaci da je gospođica
Helen bila svaki dan okruzena bolescu i patnjom. Mogu se vidjeti Marthine slike svugdje po
kuci.“
Malo je bilo reci to. „Bila je lijepo dijete. Mogu li vas pitati sto joj se dogodilo?“
Gospođica Winnie pogledala je navrata kao da provjerava je li gospođa Frick zaista
otisla. „Kada je obitelj bila na prvom putovanju zajedno u Europi, zaposlili su stranu dadilju.

71
 Knjige.Club Books

Dvije godine nakon tog putovanja nasa je Martha bila u velikim bolovima i nitko nije znao
zasto. Simptomi su dolazili i odlazili. Frickovi su angazirali sve moguce lijecnike, neki su
rekli da joj izbijaju zubi, neki da je akutni zastoj probave, ali ni jedan lijek nije djelovao.
Jednog joj se jutra na kuku pojavila cudna izraslina. Bila je prepuna gnoja i na lijecnikovo
cuđenje, u rani je bila pribadaca. Bez pravog nadzora u Europi, Martha je progutala
smrtonosan komadic metala koji je ranjavao njezino tijelo dok ga ono nije izbacilo. Ali vec je
bilo prekasno. Zivjela je jos dvije godine u strasnoj agoniji s dugotrajnim posljedicama
sepse. Svake godine na datum njezine smrti gospodin me Frick pozove u svoju radnu sobu,
izvadi cuperak njezine kose i nalije nam pice. Tad nazdravimo sjecanju na nju.“ Tamna joj
sjena prijeđe licem. Pocela je saptati iako nikoga nije bilo u sobi.“ Nemojte reci gospođi Frick
za to, ona to ne bi odobravala.“
Kako je nepodnosljivo moralo biti gospođi i gospodinu Fricku kada je Martha patila a da
nisu znali zasto i onda to strasno otkrice igle. Nije bilo rijeci za to.
Lillian je razumjela zasto je gospođica Helen uvijek zivjela u sjeni pokojne sestre boreci
se za roditeljsku ljubav. Njezina je pak slicnost s Marthom roditelje stalno podsjecala na
njihov gubitak. „Tako mi je zao.“
Gospođica Winnie je uzdahnula. „Mnogo, mnogo je godina proslo. Niste mogli znati.“
Lillian je pomislila na kameju, cekovnu knjizicu i sve te portrete rasirene po kuci.
Njezino je srce bilo uz gospođicu Helen i njezinu uzaludnu ulogu u vlastitoj obitelji. Nije bila
kriva sto je Martha umrla. Morala bi moci izgraditi svoju biblioteku kao sto bi se gospodin
Danforth trebao baviti medicinom - sto ih briga sto ostali govore.
Iako je Lillianina buducnost ovisila o uspjesnosti zaruka gospođice Helen i gospodina
Danfortha i iako joj se sviđao gospodin Danforth i imala je postovanja prema svojoj
poslodavki, proganjala ju je misao da bi njezina kriva interpretacija mogla izazvati
katastrofalan spoj. Gospođica je Winnie s obitelji oduvijek znala sve o svakom clanu, pa
Lillian nije mogla a da je ne pita. „Mislite li da bi ovaj brak bio dobra ideja?“
Gospođica je Winnie odgovorila kao iz topa. „Vjerojatno ne. Ali, gospodin i gospođa
Frick to su uredili.“
Lillian se nadala da ce gospodin Danforth i gospođica Helen hiti bolji par nego oni.
„Nemojte da vas gospodin i gospođa Frick zavaraju, među njima jos tinjaju iskrice,
unatoc godinama.“ Gospođica Winnie pokazala je u ruzicasti cvijet magnolije koji krasio
mjesto za stolom gospođe Frick. Svako jutro bez iznimke gospodin Frick bira cvijet iz
aranzmana u predvorju a potom ga donese u kuhinju da ga odnesu njegovoj supruzi s
doruckom.“
Lilli an je bila dirnuta slikom kako gospodin Frick kruzi oko aranzmana i bira pravi
cvijet. Mogla je zamisliti i da gospodin Danforth cini isto. Ali, mogu li oni zaista funkcionirati
kao par? „Gospodin Danforth nije bogat, znate.“ Lillian se nadala da je zvucala zabrinuto, a
ne tracerski.
„Oni znaju sve o tome. Nista se ne moze sakriti u njujorskom visokom drustvu. Mislim
da ne haju za to. Gospođica je Helen ipak presla tridesetu.“
„Onda se nemamo sto brinuti. Ona zna dobiti sto zeli.“
„Gospodin Frick inzistira. Mislim da osjeca u posljednje vrijeme svoje godine i zeli biti
siguran da je zbrinuta.“ Gospođica je Winnie zastala i pogledala Lillian.
„Cemu sva ova pitanja? Mislite li da su los spoj?“
Nije bila oprezna, umalo je sabotirala vlastiti projekt. Njoj treba ovaj brak, nije bilo
govora o tome, i kako je gospođa Winnie rekla, gospođica Helen i gospodin Danforth nisu
nista gori od drugih parova.
Sad kad je dio obitelji Frick bilo je Lillian lako zaboraviti kako je bila ranjiva sama vani.
Mora imati na umu sto sve stavlja na kocku: mrezu skandala i moguci zatvor ili bijeg s
dogovorenim bonusom. „Ja sam vise nego sretna zbog nje.“ Lillian je popila kavu i ustala.

72
 Knjige.Club Books

„Kao sto ste rekli, naviknut ce se jedno na drugo i naci nacina. S vremenom.“

***

Poslije u salonu gospođice Helen, Lillian je zavrsavala ljubavnu poruku gospođice Helen za
gospodina Danfortha kada je gospodin Frick usao u sobu. Je li moja kci ovdje?“
Znala je da je bolje ne govoriti da gospođica Helen jutros radi u podrumu. „Izisla je,
obavlja neki posao, vjerujem. Mogu li vam pomoci?“ Dok je govorila, primaknula je poruku
blize tijelu, ali tako je samo privukla pozornost gospodina Fricka.
„Sto to pisete?“ pitao je priblizivsi se i gledajuci preko njezina ramena. Na toj je blizini
osjetila miris peperminta i njegova losiona poslije brijanja s notom drva. Duboko je
uzdahnuo i zaobisao stol spustajuci svoje masivno tijelo na drvenu stolicu preko puta nje.
Nadala se da ce ga stolica podnijeti. „Pisete ljubavna pisma za moju kcer, je l’ tako?“
Kako to objasniti? „Gospođica je Helen trazila od mene da to ucinim.“
„Jos bolje, kladim se da je to bila vasa ideja.“ Pokazao je prstom u nju. „Jesam li u pravu?“
Cini se da je danas dan kada ce u dvadeset minuta uzrujati oboje starijih clanova obitelji
Frick. Pa neka bude. „Kao njezina tajnica, zaduzena sam da stavljam njezine misli na papir.“
„Njezine misli? Ili vase?“
Cekala ga je, nije odgovarala.
„O, ja nemam nista protiv“, odmahnuo je rukom. „To je i bio nas dogovor, nakon svega.
Sviđa mi se vasa inicijativa. Podsjecate me na mene samog, oboje znamo kako potezati
konce tako da drugi rade za nasu stvar. Vi ste kameleon, sto sam i ja bio kada sam poceo
raditi kao sluzbenik. Trudio sam se zadovoljiti svakog tko je bio odgovoran, ali njegova sefa
jos vise. Sviđa mi se to da se nijedno od nas ne boji kreativnog pristupa u probijanju puta
prema uspjehu.“
Jedan od najbogatijih Amerikanaca upravo se divio Lillianinim vjestinama, rekao je da
su slicni - lagani joj je smijesak zatitrao na licu pri toj pomisli. Ipak nije zeljela biti preslicna
gospodinu Fricku. Nije odobravala nacin kako je okretao clanove obitelji jedne protiv drugih.
Osim toga, njezino je manipuliranje vezom gospođice Helen i gospodina Danfortha izazvano
nemilim okolnostima u kojima se nasla, a gospodin je Frick bio maliciozniji, nekako mracno
razdragan.
„Sviđa li vam se zivjeti ovdje, gospođice Lilly?“ pitao je.
Promjena teme dosla je kao olaksanje. „Naravno. Moci gledati Gainsboroughov portret
ili etericnog Hoppnera dan za danom rajsko je iskustvo u mom zivom.“
„Volim biti okruzen lijepim damama.“ Osmijeh mu se jos rasirio. „Cak i kad su neke
samo dvodimenzionalne.“
Gospodin je Frick bez sumnje vise volio misticne portrete nego zivotne komplikacije
svoje zene i kceri. „Mozda je to razlog njihove privlacnosti.“ Nije mogla vjerovati kako je bila
izravna. Ali nije nijekao. Zurio je kroz prozor, a kad je progovorio, glas mu je zadrhtao.
„Kao sto sam rekao, pronicavi ste. Cini se da sam zatajio sa zenama u svom zivotu, za
njih sam samo stara svraka. Ali zaista ih volim.“ Ustao je ukoceno i izvukao rupcic. „Moram
ici, dosta je gubljenja vremena. Recite Helen da sam je trazio.“
Otisao je ne cekajuci njezin odgovor.

***

Lillian je nadgledala Berthino pakiranje sanduka gospođice Helen kada je ona uletjela u
sobu s naramkom punim knjiga.
„Morate naci mjesta za ove, Bertha.“
Bertha se zagledala u hrpu knjiga pa opet u sanduk koji je vec bio prepun donjeg rublja
i haljina. „Ali nema mjesta.“

73
 Knjige.Club Books

„Onda otiđite u sobu sa sanducima i donesite jos jedan.“

Bertha je otisla, ali je prije toga pogledala Lillian i zakolutala ocima iza leđa gospođici
Helen. Lillian je uzela knjige iz ruku gospođice Helen i stavila ih njezno na postelju. Jos
istrazivanja za knjiznicu?“
„Naravno. Ne mogu si priustiti da izgubim cijeli tjedan.“
Gospodin Frick nije se dobro osjecao i lijecnik je preporucio morski zrak pa je obitelj
trebala otici u Eagle Rock, njihovo imanje na obali Massachusettsa. Lillian je trebala ostati i
veselila se tjednu relativne slobode. Imat ce vremena rijesiti zaostatke s knjigovodstvom i
racunima uz ostale duznosti. Moci ce to raditi bez prekida i tomu se veselila. Raditi mjesecni
obracun ili odlucno odbijati pozive za gospođicu Helen sa slatkom notom zaljenja bile su
njezine omiljene i najuspjesnije aktivnosti, uspostavilo se. Zasad.
Jos bolje, planirala je staviti veo i sesir i otici na Times Square vidjeti Mary Pickford u
filmu Daddy-Long-Legs, kako bi proucila njezinu tehniku. Osim sto zasluzuje malo odmora
nakon naporna rada u proteklih sest tjedana, bit ce to odlicna priprema za Kaliforniju.
„Kako je proslo sinoc?“ Lillian je pitala ne gledajuci gospođicu Helen.
„Divno. Slusali smo Rahmanjinova, a poslije me gospodin Danforth otpratio do kuce.“
Sve se odlicno razvijalo. Nedavne su Lillianine brige o njima bile nepotrebne, hvala
Bogu. „Zamislite, uskoro cete hodati prema oltaru.“ Malo je pretjerivala ali nije bilo vremena
za gubljenje. „Jeste li pozvali gospodina Danfortha u Eagle Rock?“
„Ne moze nam se pridruziti zbog nekog bezvezna posla. Mozda i bolje da ne upozna
majku i Papsieja predobro odmah, imat ce vremena kada se doseli nakon vjencanja.“
„Preselit ce se. Ovdje?“ Lillian nije mogla zamisliti gori nacin da pocnu brak nego da zive
u kuci Frick pod budnim nadzorom oca gospođice Helen.
„Naravno da ce se preseliti ovdje. Tu je moj istrazivacki projekt. I Papsie, naravno. Kako
god, pitala sam gospodina Danfortha hocu li mu nedostajati i on je rekao da hocu. Tada mi je
poljubio ruku.“ Zastala je. ,,A onda sam mu rekla da imam iznenađenje za njega.“
„Sto to?“
Obrazi su joj gorjeli od uzbuđenja. Otisla je do nocnog ormarica i uzela omotnicu
naslovljenu na gospodina Danfortha. „I napravila sam mu potragu za blagom dok me nema.“
„Potraga za blagom? Gdje?“
„Ovdje, naravno, svuda po kuci. Ima dvadeset tragova skrivenih okolo, a ovo je prvi.
Kada dođe, daj mu ovu omotnicu i pusti ga da trazi okolo. Upoznat cu ga i sa stvarima koje
su Papsieju i meni najdraze. Ako se zeli pridruziti obitelji, moramo biti sigurni da je dobro
upoznat s kolekcijom. Ovo je rekvizit broj jedan.“
Lillain se nasmijesila, ne pokazujuci joj kako malo zeli biti dadilja gospodinu Danforthu.
„Bas lijepo od vas. Znate li kada ce doci?“
„Ne, ali je obecao da ce naci vremena. Vi cete biti tu da ga primite, naravno. I morate
isplanirati veceru za Dan zahvalnosti. Ostavila sam neke ideje za jelovnik.“ Pokazala je na
gomilu razbacanih papira na stolu. „Tu negdje. Mozete i to malo srediti.“
Toliko o slobodnom vremenu. Lillian je suspregnula uzdah i nastavila pakirati.

***

Sutradan je obitelj otisla i kuca je utihnula, kao da je bez vlasnika prelazila u stanje
hibernacije. Nije bilo glazbe orgulja, posluzivanja hrane i posluga je imala jutro i
poslijepodne slobodno kad su temeljni kucni poslovi obavljeni. Lillian je uspjela izici jednog
poslijepodneva, veselo je ostavila svoje obveze i provela sate u tamnoj kino-dvorani.
Obozavala je sve vezano za Daddy-Long-Legs, kostime, sjajne oci Mary Pickford, razrađen
set. Mogla se zamisliti ondje, usred filma. Angelica, ali ne vise kao bezivotna kreacija u
kamenu, vec kao ziva zena koja misli i osjeca, izgovara cak i tekst koji publika, doduse, nije

74
 Knjige.Club Books

mogla cuti. Mogla je ona to, sigurno je mogla.

Kad je pozirala kao Angelica, umjetnici su joj cesto govorili da se spusti s podija tijekom
poziranja i da im kaze svoje misljenje o djelu i pazljivo su slusali sto ima reci. Uzivala je biti
dio umjetnickog procesa. Zapravo, sto je vise o tome razmisljala, to je vise shvacala da joj je
vladanje svijetom umjetnosti pomoglo ne samo kao nadobudnoj starleti vec i kao
zaposlenici ovoga kucanstva. Instinktivno je znala koju bi ulogu trebala odigrati u kojem
trenutku: pouzdanica kada razgovara s gospodinom Frickom, starija sestra kada govori o
udvaranju s gospođicom Helen, odgovorna tajnica kad obavlja poslove gospođice Helen. Ona
je vec bila glumica, na mnogo nacina.
Nakon filma odsetala je na kolodvor Grand Central i pitala sluzbenicu na informacijama
koji je najbolji nacin da iz New Yorka dođe do Los Angelesa, dala joj je raspored za
zeljeznicku liniju 20th Century Limited koja je isla do Chicaga gdje je presjedala na Los
Angeles Limited. Zamisljala je pejzaze Amerike koje ce gledati kroz prozor vlaka ostavljajuci
iza sebe cijelu obitelj Frick sa svakom miljom koju prođe.
Kupila je novine na putu kuci, prolistala ih i bacila u kos. Angelica se spominjala samo
jednom, u vezi s ubojstvom Watkins na samom dnu clanka. Suđenje je bilo sazvano za
sijecanj, a dotad ce ona vec debelo biti u Kaliforniji.
Sutradan je gospodin Danforth dosao tocno u cetiri sata, izgledao je zabrinuto. Lillian ga
je srela u knjiznici u kojoj mu je urucila zalijepljenu omotnicu s instrukcijama gospođice
Helen, ali i s onom da Lillian ne smije niposto pomagati gospodinu Danforthu.
„Oprostite, ali sto bih trebao uciniti?“ zamuckivao je. „To je potraga za blagom. Nisam
bas sigurna sto je imala na umu. Nije me uputila u svoje planove. Trebate citati sto vam je
napisala i pratiti, tako cete doci do iduceg traga. I tako dalje-“
„Koliko ima tragova?“
„Dvadeset.“
Nasmijao se: „Gospođica me Helen zeli zaposliti dok je odsutna. Rekao sam joj da jedan
tjedan nista ne znaci, da treba otici brinuti se za oca i uzivati u moru.“
„Ne mislim da vas zeli uciniti zauzetim. Zeli podijeliti blago ove kuce s vama da
razumijete njezinu i strast njezina oca prema njihovoj umjetnickoj kolekciji.“
„U redu. Dajte mi to. Pocet cu.“
Pruzila mu je omotnicu i gledala ga dok ju je otvarao. „Sretno!“
Za pola sata salonska je sobarica zakucala na vrata dnevne sobe gospođice Helen.
„Gospodin vas Danforth trazi“, rekla je. Oo je u umjetnickoj galeriji.“
„Nije trebalo dugo“, nasalila se kada je usla.
„Ako je ovo neka vrsta testa, bojim se da cu pasti“, rekao je Danforth s laganom panikom
u glasu. Ne znam mnogo o umjetnosti i jos nisam ni prvi trag rijesio. Bojim se da cu
razocarati gospođicu Helen. Znam da ste dobili stroge naputke, ali hocete li mi pomoci?“
Na papiru je bio datum studeni 1919., a u gornjem kutu napisano je 1/20.

Na početku si potjere za veličanstvenim blagom magnolije

Ponuditi ovu zagonetku zadovoljstvo veliko mi je
Malešna kutija prvi trag skriva,
Naći češ ga tako da tražiš anđele
Gdje moj otac obavlja svoje poslove

Lillian nije znala mnogo o poeziji, ali je znala da je rima bila ocajna.
„Malešna kutija? Ova je kuca golema“, rekao je gospodin Danforth. „Ako su svi tragovi
poput ovog, trazit cu jos kada se oni vrate.“
„Dajte da razmislim.“ Lillian je pogledala okolo. „Ured je gospodina Fricka na krajnjem

75
 Knjige.Club Books

dijelu galerije, gdje pretpostavljam obavlja svoje poslove. Sjecam se kako mi je gospođica
Helen rekla da je to preko puta kupljene J. P. Morgan kolekcije Limogesovih emajl-slika.“
Otisli su u sobu s emajlima koju Lillian nikad nije voljela. Bila je gusto oblozena plocama
poput pecine, prava suprotnost jednostavnim i cistim linijama koje su dominirale ostalim
sobama prvoga kata, kao da je arhitekt sve svoje ektravagantne sklonosti koncentrirao u
jednu od najmanjih soba.
„Bi li to moglo biti to?“ Pokazao je na malu kutiju boje dragulja. Lillian ju je odmah
prepoznala iz kataloga gospođice Helen.
„Mislim da ste u pravu. Koliko ja znam, to je svadbeni sanduk, dekoriran je anđelima,
kerubinima.“
„Svadbeni sanduk - kako cudna kombinacija rijeci.“
„Slazem se. To je slika iz sredine 16 stoljeca.“ Bila je zadivljena kako je to zapamtila.
Gospodin se Danforth primaknuo blize i zviznuo: „Cini se da sviraju ili flertuju.“
„Ne znam sto opis kaze. Kakav je vas francuski?“
„Dosta dobar, ali ovo je stari francuski. Ljubav da je radost. Porazila ih je ljubav.
Mislite li da je iduci trag unutra?“
Lillian je oprezno digla poklopac i otkrila komad papira i pruzila ga gospodinu
Danforthu.
Odbio je uzeti. „Ne mozete ovo ostaviti samo na meni. Obecavam da necu reci gospođici
Helen da ste mi pomagali, ali jednostavno morate mi pomoci.“
„Nisam sigurna da bih trebala.“
„Molim vas“, zastao je. „I prije nego sto kazete da ili ne, molim vas primite moje isprike
za ono sto se dogodilo tijekom nasega zadnjeg susreta. Pokraj Fontane. Nisam mislio nista
lose.“
Kad bi on samo znao. Dopustila si je da se zacrveni i ugrizla usnicu bas kako je to Mary
Pickfort napravila u Daddy-Long-Legs. „Naravno, gospodine Danforth. Sve je u redu, ne
brinite se.“
„Hvala.“ Procitao je iduci trag, pod nazivom 2/20, naglas: Ostani gdje jesi / Stani /I
pogledaj stup soli. Hmm, je li soljenka ovdje?“ Gospodin je Danforth pogledao okolo.
„Referira se na biblijsku pricu o Lotu i njegovoj zeni.“ Lillian se okrenula i i ugledala svoj
plijen: siroki bakreni pehar. „Ovdje.“
Stajali su jedno uz drugo zureci u pehar s briljantnim plavim emajlom. Lillian je
pokazala detalje. „To je Lot sa svojom zenom - stupom soli - u daljini.“ Njezino je katolicko
obrazovanje napokon dobilo smisla.
„Tocno. Okrenula se i pogledala Sodomu iako su je anđeli upozorili da to ne cini. Nije
bila dobra ideja.“
Scena je bila sva u pokretu. Vatra je prozdirala grad u kutu, stabla s korijenjem poput
prstiju pojavila su se u drugom, ipak oko je odmah pobjeglo na gole grudi jedne od kceri,
meso je bljesnulo poput svjetionika u zelenoplavom koloritu, i na kraju price, Lillian se
sjetila, Lotove dvije kceri napile su oca i zavele ga.
Blagi Boze, samo gospođica Helen moze izabrati ovu poganu scenu kao prikladnu za
ukljucivanje u obitelj. Ali Lillian je znala zasto. Gospođica je Helen vidjela samo ljepotu slike,
ne i nakaradno zavođenje koje opisuje ne misleci uopce kako bi to moglo odbiti moguceg
udvaraca.
Gospodin Danforth procistio je grlo. „Uhm, u redu.“
Prije nego li je mogao pobjeci iz sobe vristeci, Lillian je digla pehar i sljedeci je trag bio
tu. Vodio ga je do broncane biste iz 18. stoljeca u biblioteci. Odatle su usmjereni u sjevernu
dvoranu prema Degasovim balerinama, ulju na platnu. Nije bilo lako dokuciti na koje je djelo
gospođica Helen mislila, bilo je potrebno nekoliko puta proci svaku sobu. Ubrzo je sunce

76
 Knjige.Club Books

pocelo zalaziti.
Gospodin Danforth djelovao je prilicno izmozdeno. „Mogao bih se preseliti ovdje i
provesti cijeli tjedan umjesto da radim.“
Lillian je trebala uciniti nesto ako zeli da ovih zaruka bude. „Zasto ne biste dolazili svaki
dan, ja cu vam pomagati dok ne zavrsimo. Oduzet ce vam malo vremena.“
„Ucinili biste to?“
„Naravno. Trebali biste znati da gospođica Helen planira osnovati biblioteku za
literaturu iz povijesti umjetnosti sto je jos jedan razlog zasto trebate biti upoznati s
kolekcijom.“
„Zena da vodi knjiznicu? Je li joj otac to dopustio? Iznenađen sam.“
Nije joj se svidjela njegova reakcija, ali ga nije htjela odbiti.
„Ako je zelite osvojiti, nemojte tu ideju smatrati losom.“
„Naravno, apsolutno ste u pravu. Zaista joj zelim udovoljiti. Nemojte zamjeriti sto vam
se povjeravam, ali planiram je zaprositi za Dan zahvalnosti.“
Jos dva tjedna.
Nije uopce dugo.
Kad je gospodin Frick isplati, Lillian bi mogla naci neku bolesnu tetu u Kaliforniji kao
razlog da ode. Svadbene ce pripreme morati preuzeti iduca privatna tajnica. Lillian se nadala
da ce, tko god to bude, biti sposoban gospođicu Helen upozoravati na postenu vjencanicu jer
bi ona u svojoj uzurbanosti, bude li bila prepustena sebi, mogla napraviti nezgodan izbor.
„To je krasno“, rekla je. „Jeste li vec zatrazili njezinu ruku od gospodina Fricka.“
„Jesam, bas prije nego li su otisli na Eagle Rock. Sve je u tijeku. Sto me sjetilo, gospodin
mi je Frick poslao pismo da vam ga predam.“ Posegnuo je za dzepom svog kaputa i izvukao
komad papira. „Ovo.“
U pismu je pisalo da gospođica Lillian da gospodinu Danforthu cek koji je na stolu
njegove dnevne sobe, svotu koja je potrebna za kupnju zarucnickog prstena za gospođicu
Helen.
„Ovo je prilicno neugodno, da budem iskren.“
Gospodin Danforth nije ju pogledao u oci. „Uzeo bih majcin prsten, ali bojim se da nije
dovoljno elegantan za gospođicu Helen. Gospodin je Frick svjestan mojih ogranicenih
financijskih sposobnosti koje ste sigurno uocili tijekom vaseg posjeta. Znam da ovo nije
obavljeno na uobicajen nacin u koji ste vi kao osobna tajnica detaljno upuceni i nadam se da
niste zbog toga sokirani.“
Stavila je ruku ohrabrenja na njegovo rame. „Najvaznije je da je gospođica Helen sretna,
sigurna sam da ce biti jako zadovoljna sto god da izaberete. Idem po vas cek.“ Dok je
prolazila pokraj spavace sobe gospođice Helen na drugom katu, sjetila se dijamanta
magnolije ususkana u Marthinoj kameji u kutijici za dragulje. To bi bio savrsen vjencani
prsten, ali mozda bi gospođa i gospodin Frick to smatrali skrnavljenjem sjecanja na Marthu.
Kako je to uzasno nepravedno prema gospođici Helen.
Cek je bio na sredini stola gospodina Fricka, Marthina slika gledala je u Lillian.
Dolje ga je urucila gospodinu Danforthu koji je cekao ispred ulaza.
„Vi ste pravo blago, gospođice Lilly, zbog vaseg razumijevanja i ljubaznosti. Necu to
zaboraviti, obecavam.“
Gledala ga je smijeseci se dok je odlazio. Jos samo dva tjedna.

***

U tri dana potrage za blagom Lillian i gospodin Danforth dosli su tek do dvanaestoga koraka.
Pisma gospođice Helen bila su skrivana na pozadini platana, ispod broncanih kipova ili
ladica stola. Jedno je nađeno ugurano ispod kuta saga u dnevnoj sobi gdje su zurili u tmurni

77
 Knjige.Club Books

portret Thomasa Crowella. Kad su oboje htjeli kleknuti da ga uzmu, snazno su se sudarili
glavama i pali ravno straznjicama na pod. Cini se da Lillian nije uopce marila sto ne izgleda
damski sto joj se nije nikad dogodilo, u odjeci, naravno.
„Kako vasa glava?“ pitao je gospodin Danforth.
„Sad boli i izvana kao sto boli iznutra od trazenja ovih besmislenih tragova.“
Gospodin se Danforth smrznuo, otvorio je usta i poceo se grohotom smijati.
„Niste bas ono sto se ocekuje od osobne tajnice.“
„Ne, mislim da nisam, Ali i gospođica je Helen je jedinstvena individua.“
Stao je i pruzio ruke da pomogne Lillian ustati. Kad je stala na noge, nastavio ju je drzati
za ruke. „Zelim vam iskreno zahvaliti. Ne cijenim umjetnost na isti nacin kao obitelj Frick, a
vi ste mi dali priliku da ne izgledam kao tupan sto inace jesam.“
Nakon pocetne gnjavaze sto mora pomagati gospodinu Danforthu, proteklih se dana
pocela radovati njihovim popodnevnim susretima. Bila je radoznala sto ce sljedece otkriti i
uzivala u zadovoljstvu nalazenja odgovora. Posebno su joj zabavne bile njegove zbunjujuce
reakcije na svaku ocajnu pjesmu koju je pompozno citao s nekim nejasnim europskim
akcentom. Njegova potpuna posvecenost takvoj smijuriji svaki ju je put nasmijala.
Sjela je na sofu trljajuci jos glavu. „Kao prvo, oni ne cijene umjetnost, oni su gladni
umjetnosti, na nacin koji nije ni najmanje uobicajen. Gospodin Frick i njegova kci tretiraju ta
remek-djela kao kolekciju maraka. Kupuju u hipu slike od tisucu dolara. Ne, tisucu, milijun.
Fragonardovi su paneli stajali 1,25 milijuna dolara. Mozete li zamisliti?“ Zabrinula se da nije
pretjerala kvocajuci o obiteljskim financijama. „Oprostite, to nije bilo lijepo od mene“, rekla
je.
Pridruzio joj se na sofi. „Jos jedan razlog zasto ste dasak svjezine. Nema potrebe da se
ispricavate. Ovi bi Fragonardi renovirali moju kucu, koja za tim vapi, i opremili je usput
modernim namjestajem.“
Cula sam da cete se preseliti u kucu nakon vjencanja. „Da. To je plan.“ Postao je tih.
„Brinete li se zbog toga? Uvjeravam vam da je posluga dobra i divno je mjesto za zivot.“
„O, ne, naravno da ste u pravu. Rijec je o rastanku sa stvarima mojih roditelja.
Kao da gubim dio njih. Bilo bi drukcije da sam ih vidio prije nego sto su umrli.
Zadnji smo put razgovarali prije dvije godine uoci mog puta u Europu. Uvijek sam
mislio da ce biti tu kad se vratim. Tesko je krenuti dalje.“
Mislila je na majcinu odjecu. „Znam, i ja sam morala ostaviti sve stvari svoje majke kada
sam pobjegla.“
„Kada ste sto?“
„Kada sam otisla.“
Nije se cinilo da mu je bila sumnjiva njezina izmjena. „Veselim se raditi s vama kad se
preselim ovdje za stalno. Helen i ja cemo mozda nekad trebati prevoditelja. Moram priznati
da je cudna. Ali opet pomalo sam i sam takav. Mozda cemo se ipak dobro slagati.“
Osjetila je laganu griznju savjesti znajuci da nece biti tu kad se on useli. Morat ce sam
naci nacin s buducom suprugom i svojtom. Ipak, htjela je pomoci. „Gospođa Frick ne govori
mnogo i rijetko napusta svoje odaje, ali gospođica Helen to nadoknađuje. Kada ona brblja,
najbolje ju je pustiti da se ispuse. Ako ju se prekine, zna biti neugodna. Nikad ne mozete
znati sto gospodin Frick misli, nemojte misliti da ako slusa i miran je, ne moze za trenutak
planuti od bijesa, obicno zbog kasnjenja placanja ili neocekivana racuna. Ako misli da ga
netko iskoristava. Pazite se vatrometa.“
Gospodin je Danforth problijedio. Rekla je previse.
„To je iz moje perspektive, naravno, kao zaposlenice. Prema vama kao zetu svakako ce
se drukcije odnositi.“
Kada ju je pogledao, oci su mu zacaklile. „Mislim da ja ovo necu moci.“

78
 Knjige.Club Books

„Pa mozemo se odmoriti, vratite se sutra ujutro. Oni se vracaju popodnevnim vlakom.“
„Ne. Mislim na sve ovo.“
Govori li on da nije sposoban za ovaj brak? Lillian je izazvala stetu govoreci otvoreno. U
tom je trenutku gospodin Danforth bio miljama daleko od zaruka i cinilo se da se one nikada
nece dogoditi. A bila je tako blizu. „Molim vas, nemojte tako govoriti.“
Izvadio je rupcic i obrisao lice. „Toplo je i zagusljivo ovdje, zar ne?“
„Hajdemo u brzu setnju Central Parkom. Zrak ce nam dobro doci.“
Na njezino je olaksanje gospodin Danforth prihvatio.
Boja mu se vratila od svjezega jesenskoga zraka, ali raspolozenje se popravljalo svakim
korakom kojim su se udaljavali od vile. „Imam ideju“, rekao je. „Ovuda.“
Pratili su putokaz za East Drive i kako su hodali prema juznom rubu od Turtle Ponda,
ona je shvatila kamo idu. „Dvorac?“
„Tocno.“
Dvorac Belvedere izranjao je ispred njih. Prvi put kada su Lillian i njezina majka setale
okolo, a to su bile njihove prve setnje parkom iako Kitty nikad nije bila od velikog hodanja,
Lillian je bila zadivljena. Dvorac je sagrađen iznad najvisih dijelova parka, divovska sjetva
kamena skriljca koji se digao iz ribnjaka u podnozju, okruzen brijestom i platanama, poput
tvrđave iz bajke u mrtvom sredistu uzurbana americkog grada.
„Uvijek sam se pitala zasto je izgrađen“, rekla je dok se penjala stubama koje su vodile
do jedne od terasa. „Zamisljala sam da su shvatili kako gradonacelnik New Yorka moze
zivjeti ovdje kao kralj i vladati svojim lenom.“
„Zapravo je sagrađen 1870-ih, kao puka dekoracija, bez neke realne svrhe i funkcije. Da
se moze vidjeti nesto oku ugodno.“ Gospodin ju je Danforth lagano primio za lakat i vodio do
ruba terase sjeverno gdje je velik kvadratni rezervoar vode sjajio na suncu. „Danas dvorac
sluzi kao spremnik za vodu.“
„Drago mi je da ima svrhu“, rekla je Lillian. „Sve bi trebalo imati neki smisao.“
„Ukljucujuci i ljude?“
„Oni ponajvise.“
„Gospođica Helen kaze da ste stvarno dobri u svom poslu, tako da ste vi svakako među
svrhovitima.“
Pomisao da ju je gospođica Helen pohvalila gospodinu Danforthu lagano ju je sokirala.
„Zaista je to rekla?“
„Da, rekla je također da se razumijete u umjetnost sto sam i sam otkrio tijekom nasih
potraga. Gdje ste toliko naucili?“
„Citajuci knjige“, odgovorila je britko. „To znaci da je kuca Frickovih u suprotnosti s
cistom dekoracijom. Gospodin ju je Frick vec projektirao kao gradski muzej. Gradio ju je s
jasnim ciljem u glavi.“
Gospodin Danforth nije odmah odgovorio. „Pozlatiti zlato, obojiti ljiljan / Baciti parfem
na ljubičicu / rasipno je i smiješno pretjerivanje."
„Otkud je to“, pitala je.
„Shakespeare. Kralj Ivan.“
Rijeci su lijepe, ali osjecaj je uznemirujuci kad izlaze iz usta covjeka kojemu je
namijenjena ruka gospođice Helen. „Hocete reci da je zbirka Frickovih smijesno
pretjerivanje?“
„Jedna od njihovih slika mogla bi deset godina hraniti cijeli stambeni blok u Lower East
Sideu. Dodao bih tu i pitanje je li njegova odluka da ostavi slike gradu iznikla iz grizodusja.“
„Zbog cega?“
„Neceg sto se dogodilo godinama prije, mozda cak i tridesetak godina. Sto su svi osim
rijetkih davno zaboravili.“

79
 Knjige.Club Books

Cekala je i on je napokon nastavio. „Gospodin Frick i njegov prijatelj imali su privatno

jezero za njihov ribolovni klub uzvodno od grada Johnstowna u Pennsylvaniji. Ondje je bila
brana koju je trebalo obnoviti, ali puknula je i odnijela sa sobom cijeli grad. Vise je od dvije
tisuce ljudi poginulo.“
„Strasno, ali zasto bi to bila krivnja gospodina Fricka?“
„Zbog njegova i nemara i drugih clanova kluba da ucine potrebne popravke na brani.
Poskje toga su osnovali odbor za pomoc prezivjelima, ali govorilo se kako su iskoristili
utjecaj da naprave pritisak na istrazitelje. Ni jedna optuzba nije podignuta.“
Vise je od dvije tisuce ljudi mrtvo. Prava katastrofa. Ugled je gospodina Fricka ispran u
nadolazecim godinama u kojima je ucvrscivao svoju moc u rastucem bogatstvu koje ga je
ucinilo nedodirljivim.
„Eto, vidite, gospođice Lillian, Frickovi su zlatni stalez ovoga velikog grada. Imaju srece.“
Pogledala ga je.
„Da. Vjerojatno je smijesno kada ja to govorim. Ali mi Danforthi visoka smo klasa samo
imenom. Moj je obiteljski posao skripao davno prije oceve smrti. Imam samo batlera, morao
sam otpustiti sobara, kuhara, mnogo njih.“ Smijao se. „Na mnogo sam nacina i sam samo
dekoracija bez svrhe, osim da spasim svoje ime i polozaj zenidbom. Ali nemojte me krivo
shvatiti. Zahvalan sam gospođici Helen sto me smatra vrijednim. Ona ce me svakako drzati
na oprezu, bez sumnje.“
To sto se gospodin Danforth osjetio slobodnim da joj povjeri takve intimnosti dalo joj je
malo zadovoljstva, ali prevagnula je tuga zbog njegova niskog samopostovanja.
„Neki ste dan spomenuli da ste zeljeli ici na medicinu“, pitala je. „Sto vas je tomu
privuklo?“
„Bojim se da to nije lijepa prica.“
„Nema veze.“
„U ratu su nam govorili da se cuvamo mirisa cesnjaka, da odmah stavimo plinsku masku
cim ga osjetimo. Jedan vojnik nije imao osjecaj njuha i kad smo mi svi u rovu stavljali masku,
mijesao je spil karata za remi. Dva sata poslije bio je u strasnim bolovima, povracao je,
vristao. Kad smo ga odveli lijecniku, jedino sto su mogli bilo je polijevati mu lice vodom kako
bi to isprali. Siguran sam da se moglo uciniti nesto vise, osim gledanja kako krvari na nos i
usta i bori sa za dah dok su mu pluca bila opustosena cirevima. Ne zelim vise nikada biti
tako nemocan.“
„Onda je to vasa prilika, gospodine Danforth. Mislite kakvu cete moc imati da mijenjate
svijet kao clan obitelji Frick. Gospođica Helen mnogo je pokazala tijekom rata, pomagala je
stotinama izbjeglica. Bit cete sjajan par.“
Slabasno se osmjehnuo. „Valjda. Mogu li vam povjeriti jos jednu tajnu?“
„Prije nego li je sve ovo s gospođicom Helen pocelo, prijavio sam se u medicinsku skolu.
Prije nekoliko sam dana doznao da sam primljen.“
„Pa to je divno. Onda morate ici.“
„Pa sada to nece biti lako. Medicinska je skola u Bostonu.“
Nagli nalet vjetra odnio joj je sal. Oboje su posegnuli da ga uhvate i promasili. Pao je
dolje ma stijene kao dasak grimiznog na sivom kamenju.
„Uzmite moj.“ Gospodin Danfort nije htio prihvatiti njezino odbijanje i prije nego sto se
snasla sal topao od njegova vrata bio je zamotan oko nje dok su se vracali u rezidenciju
Frickovih. Na povratku su razgovarali o laksim temama od rata i nepotrebnih pretjerivanja.
Carolija njihova tihog povjeravanja na terasi Belvederea razbijena je dolaskom drugih
setaca.
Stojeci opet u dnevnom salonu, gospodin Danforth je kimnuo prema kolicima s picem.
„Mogu li se posluziti jednim konjakom? Moji zivci.“

80
 Knjige.Club Books

„Naravno.“
Ustao je i natocio si pice. „Inzistiram da mi se pridruzite“, rekao je.
To ne bi bilo pametno. Nije zeljela da spremacice ili Kcarns prijave kako je pila alkohol
gospodina Fricka. Bilo bi, također, skandalozno da nasamo pije s buducim muzem gospođice
Helen.
Ipak, prisjetila se, trebala je samo glumiti pristojnu osobnu tajnicu, cinjenicu koju mora
zapamtiti zeli li krenuti ispocetka nakon objave zaruka. U doba dok je bila model, njezina se
mama znala pridruziti umjetnicima na kratkom picu nakon poziranja i kako je bivala
starijom, i njoj bi dopustala koji gutljaj. Cak i kad bi bila smrznuta od tri sata stajanja, prvi
bije gutljaj ugrijao i ozivio. Dobro bi joj doslo malo te hrabrosti sada. „Prihvacam.“
Gospodin Danforth otpio je par gutljaja i pustio miran uzdah. „Fino je. Hvala vam.“
„Nema potrebe za zahvalom.“
„Gledao je kroz prozor na travnjak. „Sto vam se to sviđa u ovoj kuci?“
Cekala je trenutak prije nego sto je odgovorila. Mogla je toliko toga reci. Umjetnine,
izrezbareni cvjetni vijenci koji su se penjali uz dimnjak u biblioteci, pogled na park iz
njezine sobe, nacin na koji sunce pretvori sve u zlato kad zalazi. „Osjecaj mogucnosti. Da je
gospodin Frick krenuo ni od cega, a sada zivi kao kralj. Da se sve moze dogoditi. Primjerice,
ako stvarno zelite, mozete biti lijecnik. Nista vas ne moze zaustaviti.“
„A sto je s vama. Sto biste vi zeljeli raditi, gospođice Lilly, da niste osobna tajnica.
Nije oklijevala. „Bila bih zvijezda nijemog filma.“
Ocekivala je da ce se nasmijati, proliti pice od njezine budalaste izjave. Ali nije.
„Dovoljno ste lijepi i za pozornicu i za platno.“
Njegove su rijeci visjele u zraku, culo se samo kucanje sata od ebanovine iza njih. Ni
jedno nije skrenulo pogled od drugog na trenutak, a Lillianini su se otkucaji srca
udvostrucili.
Popio je svoje pice. „Nasa setnja i ovo pice potpuno su me osvjezili. Rijesimo jos jedan
trag i onda cu poci kuci.“
Izvukao je snop papira iz unutarnjeg dzepa. „Na broju smo deset. Zvuk je glazbe pothvat
zagonetan / Ovdje na One East Seventieth ulici / Nađi mu izvor pravi / I bit ćeš na sredini
tragova.“
Lillian je napravila grimasu. „Molim vas bez slavenskih recitacija ovoga. Ne bih mogla
podnijeti. “
„Pokusat cu ne biti uvredljiv.“
„Na srecu, mislim da znam na sto se ovo odnosi. Pratite me.“
Vodila ga je uza stube do prvoga kata i pokazala cijevi orgulja podijeljenima cetirima
mramornim stupicima. „Iz pouzdana izvora znam da su ove cijevi lazne.“ Na drugom je katu
skrenula lijevo, prosla dizalo i otvorila siroka vrata mahagonija na kraju dvorane. „Ova se
prostorija zove soba orgulja iako, moram priznati, nikada dosad nisam bila ovdje.“
Lijevo je bila uska staza kojom su s obje strane bili polozeni slojevi cijevi, tisuce njih.
Cijevi su bile razlicitih visina i promjera - neke nisu bile vece od slamki, a druge su bile
siroke kao muska noga - i uzdizale su se do stropa. Posve drukcije od otmjene vanjske strane
zida, ova je bila korisna, ali Lillian cak nezamislivo lijepa. Kao da hodas unutar
trodimenzionalnoga umjetnickog djela.
Krenuli su oprezno. Pogresan bi korak bio katastrofalan i za orgulje i za osobu koja bi
pala. „Nas orguljas, gospodin Graham, kaze da ima vise od cetiri tisuce i sedamsto cijevi
ovdje“, rekla je.
Nakon sto ga je izbjegavala poslije susreta s gospođom Whitney, nekoliko tjedna poslije
zaustavio ju je u hodniku i pitao da mu predlozi cime da osvjezi repertoar. U sali mu je
spomenula popularnu pjesmu „I’m Forever Blowing Bubbles“. Nedugo potom, odsvirao ju je

81
 Knjige.Club Books

u klasicnom stilu i gospodin ju je Frick trazio otada svake veceri potpuno nesvjestan da je
rijec o modernu hitu. Kad god ju je gospodin Graham svirao, Lillian nije mogla suspregnuti
smijeh.
„Trag moze biti svugdje“, rekao je gospodin Danforth. „Ovo je nocna mora.“
Trazili su na suprotnim stranama uske staze i zavrsili gledajuci jedno u drugo na pola
puta. Bilo je malo prostora za manevriranje.
Nasmijao joj se, dah mu je mirisao na konjak. „Ako ne nađem, mogu li vam se pridruziti
u bijegu u Hollywood.“
„Naravno. Ne zelimo osjetiti na kozi bijes gospođice Helen.“
Lillian, pomalo lakomislena i nestabilna zbog konjaka, blago se zaljuljala. Gospodin ju je
Danforth uhvatio za laktove i ta ju je intimna gesta docekala nespremnom. Majka joj je
obicno cetkala kosu svake veceri, ali otkako je umrla, nitko je nije fizicki dodirnuo osim
gospodina Danfortha neku vecer pomazuci joj da se digne nakon sto su se sudarili glavama. I
sad.
„Pogledajte, tu je.“ Pustio ju je i okrenuo se izvlaceci komad papira koji je virio iz cijevi.“
Tako. Iduci trag.
Nije ga ni pogledao, umjesto toga ugurao ga je među ostale savijajuci ga prije toga na
pola. „Umoran sam od ovoga.“ Stavio ih je na mala drvena kolica koja su vozila između cijevi
i okrenuo se natrag prema Lillian.
Gledali su se, cinilo se satima. Kada se nagnuo blizu, nije se ni trznula niti ustuknula,
nije ucinila nista da ga zaustavi. Dijelom jer se nije htjela saplesti i pasti, ali uglavnom zato
sto je zeljela osjetiti njegove usnice na svojim. Nakon svega, shvatila je, morat ce se poljubiti
na ekranu i mora znati kako to uciniti kako treba. Otici ce brzo i to moze biti njihova tajna.
Podijelili su zajednicku tugu i jednostavno se cinilo ispravnim da ovdje u ovim granicama
ucine to. Poljube se.
Usnice su im se dotaknule i sve je ostalo nestalo: vila Frickovih, slike, potraga za
blagom. Jedino sto je ostalo bio je caroban dodir ruku gospodina Danfortha na malim
Lillianinim leđima, osjecaj, njegova blago otvorena usta i njezina koja su ih slijedila.
Negdje daleko culo se priguseno Kearnsovo gunđanje. Vjerojatno je dostava dosla na
pogresna vrata. Vrata za poslugu kroz podrum cesto zbunjuju dostavljace.
Kada se zacuo piskav glas „Kod kuce sam“, Lillian se u sekundi pribrala.
Gospođica Helen vratila se dan ranije. I po zvuku je bilo jasno da se penje uza stube.
A vrata sobe za orgulje bila su sirom otvorena.

82
 Knjige.Club Books

JEDANAESTO POGLAVLJE

1966.

O vo je pisao netko zaljubljen.“

Joshua je polozio papire na francuski barokni stolic u dnevnom salonu i odmaknuo se
da se Veronica moze nagnuti i pogledati ih. Cjepanice su u kaminu pucketale i siktale u
pozadini.
Veronica se slozila. „Da, prilicno su flertovska.“
„‘Velicanstveno blago magnolije.’ Ha.“
Morala je pitati. „Mislite li da se to odnosi na dijamant koji ste spomenuli prije
snimanja?“
„Frickovi su skupljali razne predmete sa slikama magnolije, moze se referirati na bilo
sto.“
„Oh.“
Zapazio je njezino razocaranje i dodao:. „Mislim, moguce je, ali sumnjam. Imamo
brojeve od jedan do dvanaest, a na prvom je listu datum 1919.“
„Tko je od Frickovih mogao flertovati 1919.?“
„Sin, Childs Frick bio je ozenjen i zivio je na Long Islandu tada.“
Jedini clanovi obitelji u kuci tada bili su Henry i Adelaide Friclc te Helen. Moram
provjeriti, ali mislim da bi to mogao biti njezin rukopis.“
„Koliko joj je tada bilo godina?“
Joshua je razmislio na trenutak. „Trideset jedna. Vidio sam nesto u papirima Frickovih u
vezi sa zarukama u to vrijeme, ali nisam siguran tko je bio sretnik.“
„Mozda smo nasli njezina ljubavna pisma. Ali zasto su skrivena u sobi za orgulje?“
„Jedanesti ih je trag tu doveo.“ Pokazao je tekst. „Vidite, nesto o pronalazenju zvuka
glazbe. To je, dakako, soba za orgulje.“
Bilo bi dobro da otkrije svoj pronalazak Joshui, ipak je on znao svaki kutak kuce bolje
nego sto su je sami Frickovi ikad znali.“
Poceo ih je skupljati u hrpu. „Pokazat cu ih svom sefu cim se zgrada opet otvori, vidjet
cu sto ce reci.“
Mogla ih je samo zgrabiti natrag. „Zasto cekati?“
„Molim?“
„Sto sad imamo bolje raditi? Pokusajmo ih naci.“ Skinuo je naocale i protrljao oci. „Zato
sto je mracno i hladno i nemamo struje.“
„Imamo svjetiljku. To ce biti dovoljno. Mislim. Pogotovu danju iako je prilicno tmurno.“
„Stvarno nisam siguran je li to dobra ideja. Trebao bih to prije provjeriti s
nadređenima.“
Njegovo ju je oklijevanje nerviralo. Imali su dug dan ispred sebe i nisu mogli nista raditi
osim buljiti u vatru i gubiti dragocjenu priliku da pronjuska okolo. Posegnula je i izabrala
jednu nasumce. Nađi zeca i svoj ces dio odradit’/ Toplina slike dragu će ti razgalit. Zecevi?
Ima li slika sa zecevima?
„Upravo u ovoj sobi“, pokazao je u smjeru suprotnom od kamina gdje je visio veliki
pustinjski pejzaz. Bellinijevo platno Sv. Franjo u pustinji smatrano je najvecom renesansnim

83
 Knjige.Club Books

slikom u Americi. Toliko je popularna da redovito moraju mijenjati sag ispred nje.“
Veronica je otisla tamo i zaista je sag mjestimice na metar od zida bio dotrajao. Slika je
prikazivala covjeka koji izlazi iz spilje, a u pozadini se nazire grad u daljini. „Gdje je zec?“
Nagnula se blizu. Glava krznate zivotinje virila je iz rupe u kamenom zidu tocno ispod desne
ruke glavnog junaka. „Nasla sam ga! Izgleda kao da se skriva. Sladak je. Sto s njim?“
Joshua je bio tocno iza nje kao da se bojao da ce naglavacke pasti u sliku. „Sveti Franjo
dobio je stigme 1224. i slika prikazuje taj trenutak - mogu se vidjeti rane na njegovim
rukama. On gleda gore u svjetlost s neba u gornjem desnom kutu. To je sto se tice otkrivanja
topline.“
„Sto se slaze s pjesmom. Hej, stvarno ste dobri u ovome, Joshua.“
„Pa, hvala.“ Sjao je od zadovoljstva. „Ovo je bilo stvarno prejednostavno.“
„Pratimo trag, krenuvsi od posljednjeg“, rekla je. “Za potragu s blagom koju sam radila
za svoju sestru, na kraju bih stavila slatkise.“
„Nadate se da cete negdje ovdje naci bombon stoljece star?“
Ili dragocjeni kamen. Jos se nadala. „Sto drugo mozemo?“
„Pretpostavljam da mozemo pokusati.“ Proucio je jedanaesti trag i glasno ga
izdeklamirao. Prirodna ljepota ni iz čega je došla / Ali dama ova prilično je tražena / Vani.
Ljubavnica Horacijeva / Drži lovačkog psa / Idi / Dobro se osvrni oko sebe. Ha. To je očajna
pjesma, ali odgovor je lak. To je upravo na idućim vratima.“
Odveo ju je do slike gospođe sa psom u biblioteci koju je vidjela dan prije. „Gospođa
Hamilton kao Priroda, naslikao ju je George Romney.“
Veronica je proucavala zenino lice stidljiva osmijeha, uzdignute brade kao da ju je tek
sad primijetila. „Tko je gospođa Hamilton?
„Rođena je kao Amy Lyon, kovaceva kci koja je postala ljubavnicom niza bogatih
engleskih aristokrata i naposljetku zapela za oko lordu Nelsonu. Bila je nevjerojatno slavna i
nadaleko se za nju znalo, no nakon Nelsonove smrti izgubila je sve i umrla u siromastvu.“
Prica je ogorcila Veronicu. Kad je prvi put gledala portret, mislila je da je rijec o zeni ciji
je zivot bio lagodan, kojoj je jedina briga bila usreciti svoga psa. Ali Veronica je, dakako,
gledala slikarevu zenu, ne onu stvarnu. Zamumljala je kao odgovor.
„Sto?“ pitao je Joshua. „Ne sviđa vam se?“
„Slika je krasna, ali nervira me sto je jedino sredstvo uspjeha gospođe Hamilton to sto je
privlacila uspjesne muskarce.“ Pokazala je na sliku iznad kamina. „Gospodin Frick nije bio
zgodan, ali to nije bilo vazno jer je muskarac. Nije posteno.“
„Pa nije.“
„Idemo sad za tragom?“ Pogledala je dolje prema polici s knjigama.
Joshua se zaledio. „Cekajte. Kada sam vas prvi put nasao, sjedili ste na podu i listali
knjigu. Vi ste ovo procitali i nasli trag i sada trazimo sljedeci.“
Znala je da je bolje to ne poricati. „Da, u pravu ste. Bila sam znatizeljna mogu li naci...“
„Cemu onda pretvaranje?“ Glas mu je bio hladan i odsjecen.
„Zao mi je“, rekla je.
„Pogrijesila sam. Jucer sam pocela pratiti tragove da se odmaknem od strasnih misli
kako sam zarobljena u mraku. I tada ste se pojavili. Znala sam da su vam modeli i ljudi sa
snimanja poremetili mir i da ste bili ljutiti sto su njuskali po stvarima. Zao mi je, pretjerala
sam.“
Namrstio se, ali onda je odjednom popustio. „Jeste li nasli?“
„Peti svezak slijeva.“ Cekala je dok je otvarao knjigu i izvlacio trag.
Citao je tiho i onda, iako nije zelio, pogledao trijumfalno. Znao je odgovor. „Ovaj je u
umjetnickoj galeriji, jedna vrata do nas.“
Dvanaesti se trag referirao na Rembrandtov svecani autoportret koji je zaista visio u toj

84
 Knjige.Club Books

galeriji. Zlatno i crveno odijelo koje slikar nosi u suprotnosti su s bankrotom u kojem se
nasao“, objasnjavao je Joshua kao da je to studirao. „Lavlja glava u zaljevu, istrošena i
melankolična. “
„To tocno objasnjava. Jeste li to izmislili?“
„Ne. Tako ju je Met opisao na izlozbi 1909., tri godine nakon sto ju je Frick kupio. Trag
Helen Frick odnosi se na ‘u crveno zavijenog lava?“
„Odlicno. Sto mislite, hocemo li nastaviti?“ pitala je.
„Mogli bismo.“

***

Napetost između Veronice i Joshue topila se dok su radili zajedno. Tragovi su obicavali biti
blizu opisana predmeta ili slike, stavljeni pod rub saga ili zalijepljeni za unutarnji dio
pokucstva u blizini. Sljedecih je nekoliko sati proslo iznenađujuce ugodno, katkad malo
frustrirajuce, jer nisu svi tragovi bili ociti kao oni o Lady Hamilton ili Rembrandtu. Joshua je
bio sposoban vodic i kad god bi rijesio zagonetku, njegove bi oci zasjale od uzbuđenja.
Proucavanje slika i skulptura pod slabasnim svjetlom lampe bilo je jos intrigantije, kao da
figure lagano izmicu okvirima, kao da su zive. Imali su male stanke, jeli kad bi osjetili glad i
veselo nastavljali dalje.
Devetnaesti trag vodio ih je opet u umjetnicku galeriju do Goyina djela Krivotvorine.
Slika prikazuje tri kovaca koja stoje oko uzarene celicne plohe i svojom sirovom snagom
bacaju aristokrate i krajolik u drugi plan interesa promatraca slike. Snazne, misicave ruke,
cekici uhvaceni u zamahu, govorili su o snazi muskaraca.
„Ova je drukcija od ostalih“, rekla je.
„Kako mislite?“
„Nije lijepa, pretpostavljam.“
„Henry Frick bio je magnat celika, na tome se obogatio“, rekao je Joshua. „Mozda ga je to
podsjetilo na rane dane.“
Veronica se primaknula blize. Jedan od kovaca - onaj koji je nosio komad metala - imao
je sijedu kosu i nagnuo se gotovo cijelim tijelom nesmotreno nad vatru. „Pitam se je li se
poistovjetio s mladim ili starim.“
„Mozda se mijenjalo s godinama. Slike cine takvo sto.“
„Kao i knjige.“
„Tocno.“ Pogledao ju je iznenađeno.
„Modeli znaju citati.“ Nacerila mu se. „Hej, mozete pisati clanak o ovim tragovima i kako
su povezani s umjetninama ovdje. Kladim se da biste dobili visoke ocjene.“
„Znate da je to odlicna ideja.“
Poslije njegova pocetna neodobravanja njezinih zamisli bilo je lijepo najzad cuti
pohvalu. Vladala je ugodna tisina među njima dok su gledali sliku. „Volite li raditi ovdje?“
pitala je.
„Volim istrazivacki dio posla. Iako se katkad osjecam autsajderski, okruzen svim ovim
slikama bijelih bogatasa, kupljenim od bijelih bogatasa. Moj otac kaze da je to dobro mjesto
za pocetak i u pravu je. On je uvijek u pravu.“
„Spomenuli ste da vam je majka umjetnica. Sto ona misli?“
„Ona razumije moju uzrujanost - vjerujem da je to ta rijec iako mi se ne cini posve
tocna. Nestrpljenje je bolja. Ali menije oduvijek suđeno da se bavim umjetnoscu. Kad sam se
rodio, inzistirala je da se zovem po prvom dokumentiranom crnom umjetniku u Americi -
Joshui Johnsonu.“
„Koja je njegova prica?“
„Zivio je u Baltimoreu potkraj 18. i na pocetku 19. stoljeca. Zarađivao je za zivot slikajuci

85
 Knjige.Club Books

portrete utjecajnih bijelaca. Najvjerojatnije je bio samouk.“

„Nikada nisam cula za njega.“
„To je tocno.“ Nos mu se nabrao dok je mahnuo rukama u zraku. „Zasto niste? Mislim,
osim cinjenice da ste iz Engleske. Ali opet, to nije opravdanje.“
„Ne znam bih li mogla prepoznati mnogo drugih umjetnina, da vam budem iskrena. Ne
volim bas ici u muzeje. Volim Van Gogha.“
Po nakrivljenim Joshuinih usnama zakljucila je da to bas i nije bilo pohvalno. Veronica
nije poznavala taj svijet i nije znala kako razgovarati o umjetnosti osim da dijeli umjetnine
na one koje joj se sviđaju kao one Renoirove djevojcice u krznu u hodniku ili koje joj se ne
sviđaju poput Goyine Krivotvorine. Drugi se put u dva dana osjecala kao budala i to ju je
vrijeđalo. „Prema vasoj sutnji zakljucujem da ne volite Van Gogha. Previse poznat za vas?“
„Ne, volim ga, smatram ga jednim od najboljih post-impresionista. Samo mi je smijesan
nacin na koji izgovarate njegovo ime. Van Gojf. Naglasio je drugu rijec. U Americi kazemo
Van Go.“
Nasmijala se s olaksanjem sto opet nije napravila budalu od sebe. Barem nije mislio da
je glupaca. „Tocno, oprostite.“
„Zasto se ispricavate?“
„Jednostavno smo takvi.“
„Tko vi?“
„Britanci. Mi se ispricavamo. Ali obicno to ne mislimo, to je tek nacin da se odrzava
konverzacija.“
„Zao mi je što osjecate da to morate.“ Nasmijao se kratko.
Smijala se iako nije htjela. „Pokusavam razbiti tu naviku. Recite mi kakav je bio rad
Joshue Johnsona.“
„Portreti su mu bili cudni, lagano ukoceni, ali s toplim ocima. I imao je fantasticno oko
za detalj. Cini se kao da bi komadic cipke mogao odleprsati s platna.“
„Voljela bih vidjeti njegov rad.“
„Necete ga naci u zgradi, sigurno.“
„Pretpostavljam da necu.“ Cekala je, ali on nije nastavljao. „Hocemo li onda krenuti na
posljednji trag?“
Joshua je prevrnuo jastuk drvene stolice ispod slike. „Tu je nesto“, rekao je odljepljujuci
komad papira. „Broj dvadeset od dvadeset.“ Oboje su se nagnuli i priblizili tako da je mogla
osjetiti njegov dah na vratu dok je citao naglas. „ Vaša je nagrada u sobi odakle je svepočelo /
Nađi pravu ploču i to je to / Možeš mi zahvaliti. “ Joshua je trazio među papi rima prvi.
„Prilicno sam siguran da znam gdje trebamo ici. Prvi je trag vodio u sobu emajla u kojoj je
nekad gospodin Frick imao svoj ured. Tocno ovdje.“
Pokazao je na vrata sobe najblize Petoj aveniji.
Unutra je bilo izlozeno glazirano zemljano posuđe i briljantno obojena keramika.
Joshua je kruzio po prostoru ignorirajuci umjetnicke predmete. Zurio je u zid prekriven
tamnim drvenim kvadratnim panelima. „Cini mi se logicnim da je iza ovih ploca neko
spremiste jer je tu radio gospodin Frick.“
Oboje su prisli zidu i poceli tapkati po njemu istrazujuci svaku plocu. Veronica je
prstima prelazila preko drva ne vjerujuci ocima na slabasnu svjetlu. Priblizili su se jedno
drugomu u sjeveroistocnom kutu sobe. I bas je tada Veronica pod prstima osjetila sicusnu
nepravilnost. Joshua je viknuo.
„Ovdje je rupa, kao da bi unutra mogla biti drska ih sto slicno.“ Ugurao je penkalu u uski
dzep u rupi i s malo napora njezno otvorio.
Unutra je bio dubok mracni pretinac.
Uvukao je ruku vrlo polako i izvadio kratku usku vrpcu od oko deset centimetara s

86
 Knjige.Club Books

finim lancem zakvacenim na vrh. Dno je bilo izrezano u obliku obrnuta slova v, a u sredini je
visio pozlaceni privjesak.
„Sto je to?“ pitala je Veronica. Sto god da je bilo, nije bio ruzicasti dijamant.
„Starinski drzac za sat, valjda.“ Drzao ga je blize svjetlosti. S pomocu njega bilo je lakse
izvuci sat iz dzepa prsluka. Inicijali su na privjesku RJD.
„Tko bi to mogao biti?“
Presao je palcem po gravuri. „Nisam siguran. Izvezen je cvijet. Magnolija.“
„Mogu li pogledati?“ Bio je u pravu, njezni blijedi pupoljak magnolije uvezen je u svilu.
Veronicu je preplavio val razocaranja. Sva njezina proucavanja knjiga, dizanja stolica,
virenja iza slika - ni za što.
Blago magnolije bio je svileni drzac za sat, a ne sjajni dijamant.
„Vrijedi li mnogo?“ pitala je Veronica jos se nadajuci.
„Sumnjam. Ali bit ce divan dodatak obiteljskom arhivu. Moj ce sef biti presretan.“
Veronica se nagnula i zabila ruku unutra provjeravajuci za svaki slucaj. Prostor je bio
prazan. Lanac za sat bio je jedino blago unutra, i to ne bas neko. Vratila se korak i gledala
panele koje je pregledavala prije nego li je Joshua povikao. Bilo joj je logicno da bi u radnoj
sobi moglo biti jos koje skloniste. Prolazila je kaziprstom po linijama drva i dosla do jos
jedne rupe.
„Mislim da imamo jos jedan tajni panel, Joshua.“
Sklonila se s puta dok je on ponovo izvodio svoj trik s olovkom, pazljivo otvarajuci. Ovaj
put, međutim, ona je posegnula unutra, nesposobna cekati ni trenutak vise. Prsti su joj
unutra napipali nesto tvrdo i hladno.
Izvukla je predmet. Bio je to bros kameja s profilom od bjelokosti djevojcice s uvojcima
njeznih crta lica. Veronicina je majka imala slican bros koji je dobila od svoje bake. Trish ga
je odnijela ujaku Donnyju nakon oceve smrti, ali nije vrijedio mnogo ni nakon velikodusne
ujakove procjene.
„Je li ovo ista djevojcica kao i ona s portreta gore u spavacoj sobi?“ pitala je. U ovom
trenutku, najbolje cemu se mogla nadati bila je sentimentalna vrijednost.
„Mogla bi biti.“ Zaskiljio je prema brosu. „Martha.“
„Tko je Martha?“
„Druga kci gospodina Fricka, Moram proci kroz papire dolje u podrumu da vidim ima li
ikakve povezanosti s ovim sto smo otkrili. Blijedo se sjecam jedne, ali nisam siguran.“
„Sto cemo uciniti s brosem i lancem za sat?“
Razmisljao je o pitanju. Ostavite ih na njihovim mjestima, zasad. Bolje da ne micemo
stvari previse, moramo ih tretirati kao da smo arheolozi koji kopaju. Papire, svakako
ponesite, trebaju nam ti podaci.
Nakon sto su predmeti bili na sigurnom, Joshua je Veronici dao znak.
„Pratite me.“

***

„Niste se salili. Ovo je zaista kuglana.“ Veronica je zurila u dvije duge sjajne staze.
„Drvo je bor i jasen, a gravitacijski mehanizam za vracanje kugla zaista radi“, rekao je
Joshua. „Zelite li iskusati?“
Pogledala ga je. „To je dopusteno?“
„Cekajte minutu.“
Stavio je svjetiljku u srediste prostorije i okrenuo plamen tako da je gotovo djela staza
bila osvijetljena. „Pokusajte!“
Uzela je kuglu s pladnja i zbacila cipele s nogu. Sad kada je potraga za blagom okoncana

87
 Knjige.Club Books

ispod svakog ocekivanja, kao sto je Joshua i predviđao, nije na odmet da nesto tesko baci oko
sebe. „Ovo sam gledala samo u filmovima. Sigurni ste da je to u redu?“
„Dok su sve lopte u stazi, u redu smo.“
Digla je kuglu do brade, pustila da joj ruka padne iza i zamahnula naprijed pustaj uci
kuglu. Ona je sletjela uz tresak i zakotrljala se. Gledala ju je kako se spusta i na njezino
iznenađenje ulazi tocno u sredinu među cunjeve i rusi ih sve do jednoga domino-efektom.
„Pogodak!“ vikao je Joshua. „Odlicno!“
„Sad znam sto mi je sljedeca karijera.“
„Profesionalna kuglacica/model. Sviđa mi se.“ Proteklih nekoliko sati nije nijednom
pomislila o jucerasnjem debaklu, ali njegov ju je komentar vratio u stvarnost. Njezina je
karijera modela najvjerojatnije zavrsila i grozila se misli sto joj nosi buducnost, toliko da ju
je zabolio trbuh kao da je bio pun kamenja. Polly ce zauvijek biti u Kent Houseu dok ce
Veronica i njezina majka raditi mizerne, slabo placene poslove do posljednjeg daha. Boze,
kako je sve zeznula. Za razliku od Joshue koji se cinio uspjesnim i pametnim. Bila je stvarno
jadna.
Joshua ju je cudno gledao. Namjestila je neutralan izraz lica. „Kako se kugla vraca
natrag?“
Hodao je do kraja staze gdje su cunjevi pali, podigao ih i vratio. „Obicno je tu stajao
sluga i to obavljao.“
„Naravno.“
Stavio je kugle na usku traku koja se protezala uzduz kuglacke staze i pustio
mehanizam.
Lagano su se vrtjele prema njoj, zaustavljajuci se pokraj njezina koljena, spremne opet
zakotrljati stazom.
„Hocete i vi pokusati?“ pitala je. „Imamo cijelu noc.“
„Mozda nakon sto pogledamo ova pisma i pokusamo ovo rijesiti. Dat cu vam da uzivate
u ovim kratkim trenucima pobjede.“
Vodio ju je do stola u koridoru koji je isao paralelno s kuglanom, odvojen velikim
arkadnim stupovima.
Kutije su bile najednom od stolova, a ostali su rascisceni kao radni prostor s
pripadajucim stolicama. Zamislila je Joshuu kako je zaspao za stolom. Kako je slatko
izgledao s glavom na rukama, bez naocala. Ovdje dolje, duboko pod zemljom nije ni cudo da
je zaspao i da nije cuo njene pozive upomoc. Buka ovdje nije dopirala.
„Na ovome radite?“ pitala je.
„Tako je. Majstori za alarm nasli su ove kutije duboko u ormaru u koridoru. Kada je
gospođica Helen pocela planirati knjiznicu, ovdje se pripremala, pa i nije cudno.“
„Kazete da joj niste jos rekli za nalazak.“
Brzo je potvrdio kimanjem. „Ona jako drzi do privatnosti, a ovo nije samo o njoj, o cijeloj
je obitelji pa bi ih odjel za arhiviranje zelio prvo prouciti.“
„Zar ne mislis da ce biti ljutita? Ja bih bila prilicno uznemirena da je netko nas ao moja
pisma i nije mi rekao.“
„Najvjerojatnije hoce, pa sam zbog toga i zapeo ovdje dolje - dok oni ne nađu nacin da
joj priđu.“
„Kao neka tajna misija.“
„Samo ako vam je stalo do bljutavo pristojnih pisama i menija od sest sljedova. Nisam
naisao ni na sto zanimljivo.“ Polako je listao papire njezne boje caja.
Sjecam se ipak pisma gospođice Helen osobnoj tajnici o nekoj igri. Poslano je iz njihova
dom u Massachusettsu u studenome 1919. godine.“ Izvukao ga je slavodobitno. „Evo.“
Veronica je citala na glas: „Gospođice Lilly, nadam se da je sve u redu u mojoj odsutnosti.

88
 Knjige.Club Books

Ostavljam u vašim sposobnim rukama da izvede te turu kroz kuću Frickovih za gospodina
Danfortha. Nadam se da razumijete koliko je uspjeh te misije važan za našu buduću uniju.“
„Tura kroz kucu Frickovih.“ Joshua je ponovio, kolutajuci rijeci na svom jeziku. „Pitam se
referira li se na potragu za blagom?“
„Tko je gospodin Danforth?“
„Ne znam pouzdano, ali mozda nije koincidencija sto mu prezime pocinje s D. Imam
hrpu korespondencije, hocemo li podijeliti, mozda nesto nađemo.“
„Zelite da vam pomognem?“ pitala je.
„Ili biste radije kuglali?“ odgovorio je s izazivackim osmijehom.
„Dajte mi ih.“
Dovukao je stolicu iz sobe za biljar i sjeli su jedno do drugog za stol. Veronica nije bila
sigurna sto tocno trazi, ali ubrzo su sve brige nestale kako se ona sve vise udubljivala u
posao. Divni su detalji obiteljskog zivota izbijali na povrsinu, ljubazne poruke gospodinu
Fricku od orguljasa, gospodina Archera Grahama, koji je pisao da potvrđuje jos jednu
„ugodnu sezonu muziciranja za vas i vasu obitelj“, sest listova duga prepiska iz 1914. od
otpustena kuhara kojega su pogresno optuzili da je razbio obiteljski porculan. Lamentirao je
da su narudzbe Frickovih nerazumne i da ih je nemoguce ispuniti.
Citanje ovih dokumenata udahnulo je tihoj i praznoj kuci iznad Veronicine glave zivot i
zamalo zasjenilo to da je potraga bila razocaravajuca. Mogla je gotovo cuti kuhara kako
psuje nakon razbijanja jos jednog tanjura ili zvuk orgulja dok gospodin Frick cita novine u
biblioteci. Da je barem imala priliku studirati povijest na sveucilistu, mozda bi i ona imala
posao kao Joshua. Proucavala bi stare spise i rjesavala slagalice. Otac bi se ponosio njome.
Pripreme za svečanu večeru 29. listopada 1919., osam sati, bilo je najednom dokumentu.
Ukljucivao je veceru od sest sljedova, popis gostiju. Tiho je ciknula.
„Sto je?“ pitao je Joshua, naginjuci se da vidi.
„Popis gostiju za svecanu veceru potkraj listopada 1919. godine. Ukljucujuci i
gospodina Richarda J. Danfortha.“ Uprla je prstom u njegovo ime.
„RJD: To mora biti on. Odlicno!“
Zarumenjela se od ponosa. „Pitam se zasto nikad nije nasao drzac za sat?“
„Potraga za blagom bila je prilicno teska, mozda nikada nije stigao tako daleko.“
Vratili su se na posao i sada je bio Joshuin red da nesto nađe. „Evo nesto zanimljivo.“
Stranica je jos imala otiske od savijanja na trecinu lista. „Pismo Helen Frick bratu Childsu,
nekoliko mjeseci kasnije. Jedino što znam da ste ti i Dixie ukrali dragu Marthu ravno iz
njegovih hladnih ruku. Kako ste mogli? Znali ste što mi je taj broš značio, koliko je vrijedio.
Tvoja je ljubomora, brate, čisto zlo.
„Ovo je zloslutno“, rekla je Veronica. „Mislite da se bros odnosi na nasu kameju. Mozda
su ipak nasli nesto vrijedno. Dovoljno vrijedno da budu nagrađeni.“
Svjetiljka je utrnula i tama je progutala podrum. Veronica je posegnula za Joshuinim
rukavom, a on je, odgovarajuci joj na to, stavio svoju ruku na njezinu. „Ne brinite se, sve je u
redu. Ulje je svjetiljci dogorjelo. Drzite se za mene, vodit cu vas po stubama.“
Joshua i Veronica polako i oprezno zakoracili su u gustu tamu manevrirajuci poput
prastara para na kaldrmi. Kad su dosli do stuba, primila se za rucku ograde. Izronila je u
prizemlje i iznenadila se shvativsi da je sumrak davno prosao. Dan je prosao brze nego sto je
ocekivala.
„Potrazit cu drugu svjetiljku“, rekao je Joshua. „Zasto ne biste pricekali u galeriji? U
svjetlarniku cete se manje bojati.“
Uspravila se, lazno prkosna. „Ne bojim se.“
„Naravno. Zato ste mi zaustavili cirkulaciju stiskom na stubama.“
„Samo sam htjela biti sigurna da se ne spotaknete.“

89
 Knjige.Club Books

Galerija je bila mracnija od spilje. Umjesto da ceka Joshuu, otisla je ravno u sobu emajla,
bivsi ured gospodin Fricka.
Prosla je rukama po rubu ploce vrata gdje je spremljena kameja. Nisu bila potpuno
zatvorena, pokusala je noktom, povukla i otvorila. Izvukla je bros i priblizila se blize prozoru
gdje je bilo nijansu vise svjetla. Dolje u podrumu Joshua je pokazao Veronici crno-bijelu
fotografiju gospođe Frick iz proslog stoljeca. Nosila je je biserni privjesak velicine ocne
jabucice, njezina je tamna kosa zaglađena ukosnicom s draguljima. Kao njezina kci, Helen
Frick je sigurno imala dosta rubina i smaragda da napuni kovceg s blagom mnogo vrednijim
od jedne kameje, a opet pismo njezinu bratu bilo je vrlo cudno. Znao si koliko je vrijedilo,
gospođica je Helen pisala.
Mozda je govorila o sentimentalnoj vrijednosti. Ali sto ako nije?
Odjednom se poleđina kameje odvojila. Veronica je vrisnula u ocaju dok se komadic
kotrljao po podu kraj njenih nogu. Sad je za nju gotovo. Bros je bio star, delikatan, a ona je od
uzbuđena pregrubo rukovala njime.
Gospođica bi Helen bila bijesna, kao i Joshua. Ali dok je Veronica gledala kameju iz
blizine s drhtecim rukama, shvatila je da se nije razbila. Malo dugme sa strane iskocilo je i
otkrilo prostor unutra za uspomenu. Uspomenu koja je sada ispala. Pala je na koljena i
jagodicama pretrazivala pod. Nije moglo pasti daleko, sto god bilo, zvuk okretanja nije dugo
trajao. Osjetila je nesto tvrdo i podigla.
Dizuci se na noge, drzala je to prema prozoru.
Veliki rumeni kamen sjajio je jarko unatoc tami kao da je sam bio izvor svjetlosti. Sjaj je
bio neosporan. To je bio predmet vazan gospođici Helen, a ne kameja. Ruzicasti veliki
dijamant.
Dijamant magnolija.
Nasla ga je.
Dijamant je bio u kameji, stavljen u tajni pretinac, gotovo pedeset godina.
Veronica je cula Joshuin korak. Vrata galerije obasjao je gust sjaj - potraga za svjetiljkom
bila je uspjesna. Zamisljala je kako mu pokazuje dijamant i izraz srece na njegovu licu kada
shvati sto su nasli.
Ali sto poslije toga.
Veronica je mislila na Polly koja ceka njezin povratak u London, ceka na nju da ispuni
svoje obecanje i izbavi je iz Kent Housea. Ovaj bi dijamant mogao rijesiti sve Veronicine
probleme: mogla bi dovesti Polly kuci i angazirati nekog za pomoc, Veronica bi mogla
studirati umjesto raditi u zalagaonici, majka vise ne bi morala paziti na svaku funtu. Ujak
Donny znat ce kako rijesiti transakciju, kako usitniti ovaj kamen da se moze prodati bez
sumnje. Majci moze reci da je dobila novac na snimanju.
Bit ce to lako sakriti.
Zatvorila je kameju i vratila je u tajni pretinac. Kako se Joshua priblizavao, vrtila je
kamen između palca i kaziprsta, nesigurna. U zalagaonici je ujak Donny katkad znao
prinijeti dijamant jeziku i iskusati ga. „Osjecam hladnocu“, govorio je. Dodirnula je dijamant
vrhom jezika. Kao da je kusala kocku leda. A opet bilo je i hladno u vili pa nije iznenađujuce.
Mozda je imitacija. Mozda ce zadnji smijeh biti na njezin racun.
Cas prije nego sto ce Joshua uci u sobu, ubacila ga je u prednji dzep traperica.

90
 Knjige.Club Books

DVANAESTO POGLAVLJE

Š to se ovdje događa?“
Lillian i gospodin Danforth maknuli su se jedno od drugog, ali ukradeni poljubac zarobio
ih je poput nevidljive paukove mreze. Gospođica je Helen provirila s praga u sobu za orgulje.
„I mislila sam da cu vas naci ovdje. Trazite blago, vidim.“
Gospodin Danforth se oprezno okrenuo oko sebe trazeci prostor. „Gospođice Helen,
vratili ste se. Dan ranije.“ ,,A vi ste me varali.“
Lillian je progutala knedlu zahvalna sto je gospodin Danforth stajao ispred nje pa ju
poslodavka nije vidjela. Tijelo joj je bilo jos toplo od poljupca, a koljena su joj klecala.
„Varali?“ Glas mu se zatresao, ali gospođica Helen to nije primijetila. Odozdo su dopirali
zvuci uzurbane posluge. Mora da su gospođa i gospodin Frick upravo ispod njih, predaju
kapute posluzi zabavljenoj njihovom prtljagom. A ona je uhvacena u poljupcu s udvaracem
gospođice Helen.
„Da, rekla sam da morate potragu obaviti sami, ali jasno je da vam gospođica Lilly
pomaze. Zlocesti decko.“
„Oprostite.“
„Ne vi, ova mala ljubav.“ Sagnula se i podigla stene koker spanijela s velikim smeđim
ocima koji joj je slinio na kosulju. „Imamo novog clana obitelji. Upoznajte Wrigleyja.“
Gospodin je Danforth zakoracio naprijed i pomilovao psica po glavi prije nego se
gospođica Helen okrenula i pozvala ga. „Slijedite me!“
Vani na hodniku, Lillian je zatvorila vrata sobe orgulja i naslonila se na njih. Bila je
sigurna da joj noge mogu svaki cas otkazati.
„I? Sto imate reci?“ gospođica je Helen zahtijevala odgovor.
Morala se pribrati, inace je sve izgubljeno. „O cemu?“
„O psu, naravno.“
Njezino uzbuđenje zbog nove akvizicije ucinilo ju je slijepom za nervozu i nelagodu
Lillian i gospodina Danfortha. A opet, gospođica Helen nikad nije bik od proucavanja
ljudskih hirova, osim ako nije bila rijec o njezinu voljenom ocu.
Lillian je provela cijelu minutu u ‘uhanju’ i ‘ahanju’ oko psica dok gospođica Helen nije
bila zadovoljna. Za to je vrijeme gospodin Danforth, s vidljivom nelagodom, stajao sa strane.
„Dosli smo doma ranije jer se Papsie nije osjecao bolje“, rekla je gospođica Helen. „Od
morskog se zraka samo prehladio.“
„Gospođice Helen“, rekao je gospodin Danforth, „moram na zalost priznati da nism
uspio zavrsiti potragu za blagom.“
„Trebala bih se bas naljutiti na vas, ali uhvatili ste me u dobru raspolozenju. Mozda cu
vas natjerati da zavrsite kada budete zivjeli ovdje. A sada moramo zbrinuti ovog malca.“
Nakon sveg njihova naporna rada u potrazi za blagom, gospođica je vec presla na iducu
stvar.
Lillian dotad nije shvacala koliko ju je opcinila potraga, dijelom zbog drustva gospodina
Danfortha, a dijelom jer joj je to ozivilo kucu. Uzivala je u rjesavanju svake nove zagonetke,
ma kako lose bila sastavljena. Tragovi su ostali gdje ih je gospodin Danforth ostavio, na
drvenom nosacu između cijevi za orgulje. Trebala bi se vratiti i uzeti ih, ali prije nego sto je
mogla to uciniti, gospođica Helen gurnula joj je psa u narucje. „Odvedite ga u moju dnevnu
sobu i pozovite dolje da donesu malo vode. Zatim nadgledajte Berthu dok ona raspakirava
moju prtljagu, provjerite je li sve ispravno poslozeno. Ima iritantnu naviku da mi cipele slaze

91
 Knjige.Club Books

naopacke, lijevu na desnu stanu i obrnuto.“ Nasmijala se gospodinu Danforthu koketno.

„Kunem se da to radi namjerno, samo da me nervira.“ Osmijeh joj je iscezao kad se okrenula
Lillian. „Kad sve bude sređeno, zeljela bih proci kroz tjednu korespondenciju s vama. Nadam
se da ste je uspjeli pravilno kategorizirati dok me nije bilo.“
Lillian je na trenutak stajala tupo. Gospodin je Danforth izbjegavao njezin pogled.
„Naravno, gospođice Helen.“
Lilbani su misli bjezale dok je Bertha odsutno raspakiravala stvari gospođice Helen i
cavrljala kako se dobro zabavila tijekom slobodnih popodneva jureci po gradu s vozacem iz
Park Avenue. „Mislim da sam srela svog covjeka“, rekla je je skidajuci poklopce s kutija za
sesire dok je Lilkan vadila knjige iz povijesti umjetnosti, stavljajuci ih u kut da bi ih poslije
odnijela dolje u kuglanu. „Roddy je pametan kao zvono i plese kao nitko. Savrseno, je l’da?“
„Da.“ Lillian se jos oporavljala od upada gospođice Helen i od prvog poljupca pa nije bas
mogla pratiti Berthinu pricu.
„Sto je s tobom, Lilly?“
„Oprosti, nije nista. Sretna sam zbog tebe.“ I bila je. Bertha je marljivo radila za obitelj
Frick i zasluzila je malo zabave u zivotu. Priliku da ima obitelj.
„Sto je s tobom? Primijetila sam da te onaj zgodni orguljas dugo gleda kad god prolazis.
Mozda bi bilo zabavno biti s nekim muzikalnim.“
„Oprosti, sto?“
„Gospodin Graham. Boze, koja kosa. Tako bih rado prosla prstima kroz njegovu grivu.“
Unatoc svemu, Lillian se smijala. „Bas si smijesna. Znas to, zar ne?“
„Ma hajde, reci mi da se tebi ne sviđaju njegove lokne.“
On je sigurno bio najljepsi muskarac kojeg je vidjela, ali nikad to nije nikomu priznala,
cak ni Berthi. Majcin joj je savjet zvonio stalno u usima kao da je Kitty lebdjela nad njom:
Drži se dalje od sentimentalnih zaljubljivanja, ne oslanjaj se na muškarce.
Ali gospodin bi joj Danforth mogao ponuditi drukciji zivot ako bi zavrsio medicinsku
skolu i postao lijecnik. Lillian nije bila „gospođica Lilly“, zaista nije. Bila je Angelica i uvijek
ce vuci teret tog imena sa sobom. Prvi je put pomislila kako bi to bilo biti obicna cura, poput
Berthe, naci pristojna momka i skrasiti se. Ali to nije bila njezina sudbina. Cak i prije
skandala sa stanodavcem, Lillianina nekonvencionalna proslost davala joj je dvije
mogucnosti: ili ce od muze postati glumica i preuzeti stvari u svoje ruke ili ce postati
ljubavnica nekog bogatasa koji zeli posjedovati Angelicu kao svoju igracku dok mu ne
dosadi. Cak i kad bi bila zainteresirana za obiteljski zivot, ni jedan ugledan udvarac ne bi
tolerirao njezinu proslost. Cak ni dobrodusni gospodin Danforth.

***

Tri dana poslije gospodin Frick pozvao je Lillian u knjiznicu, u kojoj se obitelj okupila ispred
vatre koja je gorjela u kaminu. Sjedio je u stolici s naslonom, a njegov je krupan trbuh
ispunio prostor između dobrano rasirenih nogu. Gospođa je Frick pak ukoceno sjedila na
rubu kauca jer joj je korzet prijecio svaku mogucnost opustanja. Helen je bila u drugoj
fotelji.
„Gospođice Lilly, moja kci kaze da otkad je dosla iz Eagle Rocka, nije primila ni jednu
poruku ili telefonski poziv od gospodina Danfortha“, kazao je gospodin Frick. „Je li to tocno?“
Pogledao je u gospođicu Helen koja se sva jadna skupila u barsunu naslonjaca.
Gospođica Helen nije imala nikakve poste, to je tocno.
Ali Lillian je imala. Tri pisma dnevno, sva isporucena na ulaz za poslugu, jedno
strastvenije i romanticnije od drugog.
Pisao je da je njihov zajednicki trenutak u sobi za orgulje bio neocekivan i prepun
odusevljenja, a lakocu kojom komuniciraju nije iskusio ni s kim prije. Gospođica Winnie
uhvatila je lakaja kada joj je tog jutra urucio jedno pismo. Pitala je o cemu je rijec, a Lillian

92
 Knjige.Club Books

joj je odmah objasnila da savjetuje gospodina Danfortha o zarucnickom prstenu. Gospođica

je Winnie kimnula i otisla dalje svojim poslom.
Lillian nije odgovorila na njegova udvaranja. Mislio je da je ona ohicna djevojka i ne hi
mogao razumjeti njezinu proslost. On je vjerojatno mislio kako je njezina zelja da postane
glumica sasav djevojacki san, a ne pravi cilj koji je blizu realizacije. Nisu mogli biti razlicitiji.
Da ne spominjemo sto bi bilo kada bi gospodin Frick saznao da je uzurpirala paznju
gospodina Danfortha; srucio bi se na nju njegov strasan bijes i gnjev. Nitko ne ljuti
gospodina Fricka. Nitko.
Cvrsto je namjeravala spaliti pisma - bilo je glupo pustiti ih - ali svaku vecer prije
spavanja samo pogled na njih izazvao je da joj krv projuri kroz vene dok je ponovo
prozivljavala poljubac i nacin na koji ju je gospodin Danforth gledao, kao da mu znaci sve na
svijetu.
Dosad nije smogla hrabrosti da zapali zigicu.
Gospodin je Frick zurio u nju cekajuci na odgovor.
„To je istina, da. Gospodin Danforth nije dolazio do gospođice Helen, koliko ja znam.“
„Planirali smo objaviti zaruke na Dan zahvalnosti. Brinem se da je moja kci rekla ili
ucinila nesto glupo i razbila nase nade. Mozete li nas prosvijetliti?“
Kako je mogao tako razgovarati pred vlastitom kceri? Neocekivan osjecaj sucuti obuzeo
je Lillian. Zeljela je kleknuti pred nju i reci da ne zasluzuje oceve grube rijeci. Da zasluzuje
ljubav i da povlacenje gospodina Danfortha nije njezina krivnja.
„Gospođica Helen, sigurna sam, nije ucinila nista neprilicno.“
„Sto onda nije u redu?“
Glupo Lillianino ponasanje tijekom potrage za blagom vratilo joj se kao bumerang.
Zanijela se u trenutku luksuznim okruzenjem i tjednom izolacijom, ponasala se kao da je
vila bila njezina i kao da je kavalir gospođice Helen bio njezin. Mora to popraviti.
„Upoznata sam s nekim pitanjima gospodina Danfortha u vezi sa zarucnickim
prstenom, prosidbom i tako dalje. Pogledala je prema gospođici Helen koja se jako
razvedrila. „Zao mi je sto sam to tajila od vas, ali on je zelio da to bude iznenađenje.
Uvjeravam vas, sve je u redu.“
Gospođa je Frick pljesnula svojim sitnim rukama i olaksanje se razlilo licem gospođice
Helen. Gospodin Frick pak nije nimalo promijenio izraz lica, a njegove plave oci nisu
skrenule s Lillianinih. „U redu onda, pretpostavljam da je to dobra vijest.“
Cak i ako bude bolno za Lillian, to je najbolji nacin djelovanja. „Necu mu dati na znanje
da znam. Ne brinite se.“
Iduci se dan nasla pred vratima kuce gospodina Danfortha drzeci poruku od gospođice
Helen u ruci - koju je na inzistiranje gospođice Helen napisala Lillian, naravno. Bilo je
vrijeme da Lillian zaustavi gospodina Danfortha u pogresnoj ideji kako su dobar par. To
jednostavno ne moze biti. Riskirala je svoj teski dvomjesecni rad.
Kako je okrutno bilo od nje nespretno ugroziti buducnost gospođice Helen. Bila je teska
i nekad nepotrebno zajedljiva, ali nije to sve bila njezina krivnja. Rat i obiteljske
manipulacije ostetili su je, zakocili njezin razvoj. Zasluzuje sretan dom, izvan dohvata
dominantna oca i duha starije sestre. Gospodin je Danforth rjesenje i Lillian im se mora
maknuti s puta.
Batler ju je uveo u prednji salon. Prije nego sto je gospodin Danforth usao, cuo je kako
da je batleru zadatke, nesto o odlasku u trgovinu i ulazna su se vrata otvorila i zatvorila.
Kroz prozor je vidjela batlera kako ide prema Trecoj aveniji.
Vrata su se salona otvorila i gospodin se Danforth pojavio. Sjena je presla njegovim lica
kad je ugledao njezin kameni pogled.
„Gospođice Lilly.“ Uzeo je njezinu ruku u rukavici nakratko.
Lillian mu je urucila pismo. „Od gospođice Helen, za vas.

93
 Knjige.Club Books

Nije odmah otvorio. „Pitala se gdje sam nestao.“

„Prosla su tri dana, pa su se ona i gospodin Frick zabrinuli jesu li se vase namjere
promijenile.“
„Jesu li?“ Pogledao je u nju s nadom.
„Ne mogu na to odgovoriti.“
Poderao je omotnicu i otvorio pismo te prasnuo u smijeh. „Vi ste ovo napisali zar ne? Ne
ona.“
Nije bilo svrhe lagati. „Kako znate?“
„Nakon sto sam proveo s vama dane u vili, poznajem vas stil. Zapravo, vi ste pisali i
druge poruke, je l’ tako, od samog pocetka?“
Lillian je pogledala kroz prozor nadajuci se da ce se batler brzo vratiti. Biti sama s
gospodinom Danforthom bilo je smjelije nego biti naga usred studija. Kao da se nesto moglo
dogoditi. „Jesam.“
Opet se grohotom smijao. „Znaci, vi ste zapravo cijelo vrijeme pisali sami, tamo i natrag.
Zastupnica za toboznje ljubavnike.“
Nije mogla ne nasmijati se. „Smijesno. Priznajem, iako, kad je rijec o drustvenim
spajanjima, vjerujem da nije neuobicajeno.“
„Drustveni spojevi.“ Uzdahnuo je. To je bilanca. Ja Helen omogucujem respektabilan
brak i bijeg izvan granica oceve volje, a ona meni da je pristup obiteljskom bogatstvu i
lagodan zivot.“
„Dok god ste dobri jedno prema drugomu, nema razloga da to ne funkcionira. Ja dobro
poznajem siromastvo i zamijenila bih ga za luksuzni zivot u sekundi.
Pokazao je oko sebe. „Znaci, da sam bogat, bili biste mi zena?
To nije uopce ono sto je mislila. „Je li to vasa prosidba. Ako jest, poradite na onoj za
gospođicu Helen ako zelite da za odgovor.“
„Mozda ne zelim.“ Primaknuo se blize. „Ja mislim da vi znate sto ja zelim.“
„Zelim da gospođica Helen bude sretna.“
„Stvarno to zelite“ Gospođice Lilly, vi ste najljepsa zena koju sam vidio u zivotu.“
Kad bi samo znao koliko je cesto slusala tocno tu frazu. Rijeci su se izlizale postavsi
bezvrijednima.
„Zao mi je“, rekao je uhvativsi razocaranje u njezinim ocima. „Jasno mi je da je to
trivijalno. Neiskusan sam u udvaranju i ne znam se bas dobro izraziti.“
„Gospodine Danforth, vratio sam se, zaboravio sam popis s namirnicama.“
Batler se opet javio kad je zalupio ulazna vrata. Zvuk je odjeknuo u njezinoj glavi
podsjetivsi je zasto je dosla. „Napisite joj pismo danas.“
„Sto da kazem?“
„Recite da cete je vidjeti na Dan zahvalnosti.“
Lice mu se objesilo. „Ali sto je s nama?“
„Dosla sam danas ovdje inzistirati da nase prijateljstvo ostane bas to. Nisam
zainteresirana ni za sto vise i savjetujem vam da se usredotocite na pravi tok. Frickovi ovise
o vama. Ja ne.“
„Mislim da ne mislite zaista tako.“
„Ocekujem vasu poruku za gospođicu Helen do tri sata.“
Odjurila je iz salona, stustila se niza smeđe kamene stube do sigurnosti ulice.

***

Gospodin Danforth ucinio je kako je Lillian bila trazila i olaksanje koje se vidjelo na licu
gospođice Helen kada je dobila njegovu poruku na srebrnom pladnju samo je dodatno

94
 Knjige.Club Books

ucvrstilo Lillianinu odluku. Napravila je pravu stvar. U poruci je naveo da na Dan zahvalnosti
prvo mora posjetiti tetu u New Jerseyju pa ce se onda pridruziti obitelji na desertu.
Lillian je opet poslozila stvari i opet se vratila na svoj zadani put. Cim gospođica Helen i
gospodin Danforth budu zaruceni i cim dobije novac od gospodina Fricka, bit ce na putu u
Kaliforniju i ostavit ce ovu groznu zbrku za sobom. Umalo je sve zabrljala zagledavsi se u
gospodina Danfortha, ali danas joj je jasno kako zeli karijeru, a ne neku zbrkanu ljubavnu
vezu.
Stol u blagovaonici obitelji Frick bio je rasiren da primi sve goste za Dan zahvalnosti:
gospodin i gospođa Frick, gospođica Helen, Childs Frick i u posljednji tren Lillian. Childsova
supruga nije mogla doci jer je jedno dijete bilo bolesno pa nije htjela ici daleko od imanja na
Long Islandu. Gospođica Helen inzistirala je na tome da Lillian zauzme njezino mjesto za
stolom. Desert ce se sluziti kasnije u sobi Fragonard kad gospodin Danforth dođe i Lillian je
mislila kako ce naci neko opravdanje da izbjegne to druzenje.
Gospođica je Helen djelovala drazesno u njeznoj bijeloj haljini s dugom ogrlicom od
crnih bisera. Kombinaciju je izabrala Lillian da je ucini malo modernijom i mladenackijom.
No nazalost, gospođica je Helen svoje komentare za vecerom garnirala krestavim, gotovo
histericnim smijehom. Lillian se nadala da nece tako odgovoriti gospodinu Danforthu jer bi
mogao pobjeci glavom bez obzira.
Nakon sto je posluzen prvi slijed, gospodin je Frick podigao casu. „Zelio bih nazdraviti.“
Lillian je primijetila da je Helenina casa gotovo prazna. To je objasnjavalo njezino
smijuljenje. Pokusala joj je uhvatiti pogled, ali gospođica je Helen vec zvala lakaja da svima
napuni case.
„Velika je stvar okupiti obitelj opet“, zapoceo je gospodin Frick.
„Nista me ne usrecuje kao kad vidim da su moja djeca zadovoljna. Iako katkad
razocaraju.“ Govor mu je bio protkan sarkazmom. Ostatak se obitelji ukocio u svojim
stolicama od svilena damasta osjecajuci da je gospodin Frick u jednom od svojih
raspolozenja.
Okrenuo se prema sinu. „Childs, ponosan sam sto ces nastaviti obiteljsko ime, nakon
moje smrti.“
„Tako je, oce.“ Gospodin se Childs nacerio gospođici Helen. „Imas svog unuka. Dixie i ja
ne mozemo biti sretniji.
„Sad, oce“, prekinula je Helen. „Ja jednako mogu nositi obiteljsko ime.“ Okrenula se
prema Lillian. „Prije dvije sam godine promijenila svoje ime iz Helen Childs Frick u Helen
Clay Frick. Sjecas se, oce, kako si bio sretan? I sad kad se udam, mogu ti i ja podariti unuka.“
Gospodin se Childs nasmijao, ali ga je gospodin Frick ocima zaustavio.
„Vjencanja me cine sentimentalnim“, rekao je gospodin Frick. „Mozda zato sto se sjetim
stvari i ljudi kojih vise nema, ali zivot ide dalje. Sada znam da ime Frick nece biti
zaboravljeno, imam svoju kolekciju i potomstvo koje ce ga nositi u buducnosti kad mene ne
bude bilo.
„Molim te, nemoj biti tuzan, oce“, zavapila je gospođica Helen. „Ne mogu to podnijeti.“
Gospodin je Childs spustio casu, nije popio ni gutljaj. „Zanimljivo, sada kolekcija ide na
prvo mjesto“, promumljao je.
Gospođica je Helen povisila glas, „Childs, nemoj biti grub prema ocu danas, ne osjeca se
dobro. A to bi znao da nas se koji put udostojis posjetiti.“
„Prestani, seko.“
Napetost je u sobi bila tolika da je Lillian pozeljela ustati i prevrnuti cijeli stol. Kao da je
cilj bahacenja gospodina Fricka bio podijeliti svoju djecu, kao da je bio kralj Lear.
„Ti si, Childs, nasilnik. Uvijek si bio.“ Gospođica se Helen okrenula prema Lillian. „Znate
sto mi je radio kad smo bili djeca. Skrivao se ispod moje postelje i grabio me za nogu dok
sam se penjala u postelju. Ili bi me tjerao da zurim u zrcalo i govorio mi da sam ruzna dok se

95
 Knjige.Club Books

ne bih rasplakala.“
„Prestanite s time, oboje“, rekla je gospođa Frick. Lillian ju je pogledala u soku sto je
burno reagirala, a ne nestajala u zidnom dekoru.
„Hajde, Adelaide, sto ima lose u malo zadirkivanja“, odgovorio je gospodin Frick. „Sto ce
ih drugo natjerati da malo ocvrsnu kad su odrasli u luksuzu s trideset sluga.“
„Trideset sedam“, ispravila ga je gospođa Frick.
Pauza prije nego li je gospodin Frick progovorio bila je gusta kao ljetna oluja. „Ti bas
volis svoje brojke?“ rekao je napokon gospodin Frick. „Onda sto mislis o ovoj: sezdeset. Ne
umalo starica, ali blizu.“
Gospođa je Frick pokunjeno gledala kroz prozor kao da je zeljela biti bilo gdje samo ne
u ovoj sobi.
Gospođica je Helen ustala sa stolice, posegnula je za necim iz svog dzepa. „Oce, vidi sto
imam za tebe.“
Izvadila je minijaturu i dala mu je dok se Lilliam ukocila od muke. Ucinila je sve da je
odvrati od te ideje, ali ona ju je sad prezentirala pred cijelom obitelji.
„Daj da vidim.“ Gospodin je Frick nataknuo naocale na nos i provirio dolje u predmet
koji je u njegovu velikom dlanu izgledao kao komad stakla.
Lillian je znala sto drzi: sliku Marthe koja je naslikana kad joj je bilo oko cetiri, pet
godina, crvenokosa, rumenih obraza u cipkastoj bluzi, gledala je vedro iz zlatnog okvira.
Gospođica je Helen, u trenutku koji je smatrala inspiracijom, narucila da umjetnik naslika i
nju, kao djevojcicu, uza sestru. Izgledale su gotovo kao blizanke, osim sto je gospođica Helen
imala plavu kosu i vise celo.
„Mislila sam da bi volio imati portrete svojih dviju omiljenih kceri“ rekla je gospođica
Helen.
Gospodin je Frick prekrio sliku dlanom nakratko i onda dignuo predmet da ga svi za
stolom mogu vidjeti.
Gospođa je Frick izgledala kao da ce se razboljeti.
„Tako si nevjerojatno nepromisljena“, rekao je gospodin Childs. „Zasto, zaboga, skrnavis
to svojom ruznom njuskom.“
Gospođica Helen je govorila kroz zube. „Vidis, oce. To ja trpim cijeli svoj zivot, ti
razumijes zasto sam to ucinila. Da ti udovoljim.“
Gospodin Childs nije odustajao. „Tebe samo oporuka zanima, ne pretvaraj se da te ista
drugo zanima.“
„Childs!“ Gospođa Frick opet je progovorila. „Uzasno je to sto si rekao.“
Gospodin je Frick zavaljen u stolici gledao predstavu koja je trajala, sigurna je bila
Lillian, zabavljajuci se. Njegovo zvjersko maltretiranje djece ovog popodneva nije se moglo
spojiti s onim mekim covjekom kojeg je srela u galeriji one noci kada je bio zastitnicki
nastrojen prema kceri i gotovo zasuzio od ponosa. Kasno navecer, okruzen svojim blagom,
mogao si je priustiti malo suosjecanja.
„Sad vidimo sto je iza svog vaseg laskanja“, kazao je gospodin Frick.
„Mozete se sramiti, oboje“, pokazao je na gospođicu Helen i Childsa. „Martha se nikada
ne bi ponasala tako odvratno. Morate cekati, je li? A strpljenje vam nikada nije bila jaca
strana, nijednom od vas.“
Ustao je, ali opet sjeo nazad, s jednom rukom na trbuhu.
„Sto je, oce, jos jedan napad?“ Gospođica je Helen stavila ruku na njegovo rame.
„Pomozi mi do moje dnevne sobe, Helen, hoces li?“
Gospodin Childs ustao je da pomogne, ali je njegova sestra pozvala Lillian. „Uzmite
njegovu ruku, gospođice Lilly.“
Odvele su ga do dizala i onda do drugoga kata. Dok je dosao do praga svoje sobe, vec je

96
 Knjige.Club Books

bio manje blijed. Sjeo je na sofu i zurio u drveni strop s odsutnim izrazom dok mu je
gospođica Helen nosila casu vode.
„Hvala ti, ljubavi“, rekao je kad se vratila i kleknula pokraj njegovih nogu gledajuci ga
kako pije, a potom pruzila praznu casu Lillian.
„Nema na cemu, Papsie, oprosti ako sam te uzrujala“,
Dodirnuo joj je obraz. „Minijatura je prelijepa. Uvijek cuje cuvati. Da si bar mogla
odrastati uz Marthu kao stariju sestru. Bila je tako blage prirode. Mogla je ublaziti tvoju.“
Covjek je znao kako zabosti noz i okrenuti ga.
„Grdio sam Marthu dvije godine da prestane plakati i prigovarati.“
Iako je pogled gospodina Fricka bio prikovan uz Helen, ona mu vise nije bila u sredistu
pozornosti, nestao je u uspomenama na drugu kcer. „Nismo znali sto je ucinila. Mislio sam
da je tvrdoglava. Bila je moja pogreska.“
„Ne, nije. Niste znali“, uvjeravala ga je gospođica Helen.
„Rekao sam im da ne operiraju, da se bave homeopatijom, imao sam veliku vjeru u nju.
A sto ako sam trebao pustiti da je lijece propisno? Mozda bi joj bilo bolje i te se strasne cetiri
godine mucenja nikada ne bi dogodile. Na kraju nije mogla jesti, piti, propadala je. Jedva je
govorila i disala, bila je u tolikim bolovima, tijelo joj je prozdirala sepsa. Dao sam joj svoju
ruku da grize.“ Izvukao je ruku s oziljkom koji je Lillian primijetila one noci u umjetnickoj
galeriji. „Vidis?“
„Znam, Papsie“, rekla je Helen. „Ucinili ste sto ste mogli. Bilo je drugo vrijeme, nije bilo
rendgena i prave medicine.“
„Tada je tvoja majka pocela pobolijevati od neuralgije. Nisam smio biti tako okrutan.
Reci joj da mi je zao, hoces li?“
„Mozes joj sam reci. Ona je dobro, mi smo dobro.“
„Ti si dobra cura.“
Gospođica se Helen smijala blazeno kao da ju je papa blagoslovio.
Uza sve bogatstvo obitelj je bila pogođena tragedijom koja je odjekivala generacijama.
Marthina smrt izvukla je iz njih njihove najgore verzije. Slabost i bolest gospođe Frick,
okrutnost gospodina Fricka, sklonost njihova sina da ocajnicki zeli stvarati nevolje i
gospođice Helen da se previse trudi da se svidi.
Dolj e se zaculo zvono ulaznih vrata.
„To mora biti gospodin Danforth“, rekla je gospođica Helen. „Molim vas, Lilly, ispratite
ga i recite da dođe sutra.
U cijeloj zbrci Lillian je zaboravila da ce doci. Nasla ga je dolje kako zbunjeno hoda
glavnim hodnikom.
„Gospodine Danforth“, rekla je. „Bojim se da se plan promijenio. „Gospođice Lilly“,
govorio je glasno kao da glumi, „Je li sve u redu?“
„Bilo je nekih problema. Molim vas, pođite za mnom.“
Provela ga je kroz knjiznicu van na lođu koja je isla uzduz juzne strane umjetnicke
galerije. Cetiri seta spojenih stupova dijelili su stazu od prostranstva travnjaka. U noci bez
mjesecine bili su nevidljivi ovdje. Ona je trebala malo svjezeg zraka nakon zagusljivosti
dnevne sobe gospodina Fricka.
„Gospodinu Fricku nije bilo dobro i gospođica je Helen gore kod njega.“
„Zao mi je sto je bolestan.“
„Da.“ Govorila je brzo. Moramo promijeniti raspored prosidbe. Pogledat cu ujutro u
kalendar i poslat cu vam alternativne datume.“
„Nisam dosao prositi, dosao sam objasniti zasto se necu vjencati s gospođicom Helen.“
Lillian je osjetila da se nesto u njoj raspada. Novac. Njezin novac. Njezini snovi. A opet.
Gospodin je Danforth bio spreman odreci se sveg bogatstva zbog Lillian? Zar je mogla imati

97
 Knjige.Club Books

tako dramatican utjecaj na njega? ,,Ne, to nece ici“, rekla je. Ali rijeci su zvucale slabo sto je
samo osmjelilo gospodina Danfortha.“
„Nisam zaljubljen u nju i mislim da ne bismo bili dobar par. Od svih ljudi, vi biste me
trebali razumjeti.“ Dotaknuo joj je ruku.
Bljesak svjetla s prozora dnevnog salona pao je na travu. Netko je pomaknuo zastor i
gledao vani. Gospodin se Danforth sklonio dublje u sjenu povukavsi Lillian za sobom.
„Znam da nemam mnogo ponuditi, samo male godisnje prihode“, rekao je. „Ali mislio
sam o onom o cemu smo razgovarali. Zelim studirati medicinu u Bostonu i voditi
jednostavan zivot. Sve to“ - pokazao je na kucu koja je izvirala iz tame poput groba - „nije
moj stil. Mislim da nije ni vas. Mogli bismo imati dobar i sretan zivot zajedno.
Nudio joj je priliku za drukciji zivot od onog o kojem je mastala. Stabilnost partnerstva.
Znala je dovoljno o njegovoj tuzi i dobroti te o tome da ga nije impresioniralo bogatstvo
Frickovih. Znala je da je dobar covjek. Dobar covjek koji je bio zaljubljen u nju.
Svakodnevna uzurbanost kuce Frickovih posluzila je samo kao distrakcija od njezina
osjecaja potpune osamljenosti i koliko god mislila da je nezamjenjiva gospođici Helen,
njezino bi mjesto u hipu mogla preuzeti druga osoba. Previse je ona sluzila drugima, stajala
strpljivo pred umjetnicima, potpuno ogoljena. Brinula se za Kitty. Trpjela podle hirove i
izljeve bijesa gospođice Helen. Oblikovala je sebe u koji god je oblik bilo potrebno i
podnosila to dobro. Treba li propustiti ovo?
Prihvatiti njegovu ponudu znacilo bi odreci se snova o filmskoj karijeri. Ali zar nije
zasnivala svoje nade samo na dva tricava pisma producenta? Gospodin Broderick takvih je
slao na stotine tjedno. Kako je naivna bila da se smatra posebnom.
Ali gospodin Broderick trazio je tip glumice poput Angelice. Trazio je nju. Radila je
naporno, dosla tako blizu i nece nikada znati moz e li biti uspjesna u Kaliforniji ako ne
pokusa. A tu je i cinjenica da bi bijeg s gospodinom Danforthom izazvao bijes Frickovih.
I, napokon, ako se uda za gospodin Danfortha, morat ce mu reci istinu o Lillian. Sve o
Angelici.
„Nisam sigurna“, rekla je. Je li imala snage potpuno se razotkriti? Prestati se skrivati? Ali
to je smisao ljubavi, ako je vjerovati pjesmama i romanima koji se pisu stoljecima. Ljubav je
davanje sebe drugomu i povjeravanje svih svojih tajni. Nikada nije ni pomislila da ce
poljubac gospodina Danfortha sve to promijeniti. Volio ju je unatoc opasnostima oko njih.
„Vi mozda niste sigurni, ali ja jesam“, odgovorio je. „Nađimo se u ponedjeljak u parku, na
terasi dvorca Belvedere u 11 sati. Pobjeci cemo zajedno, vjencati se i poceti novi zivot
zajedno. Hoces li, Lilly?“
Zastao je i cekao. „Zelite li to?“

98
 Knjige.Club Books

TRINAESTO POGLAVLJE

I duceg jutra Lillian su rekli da se gospodin Frick ne osjeca dobro i da su zvali lijecnika.
Cekala je s gospođicom Helen ispred vrata dnevne sobe dok je trajao pregled i nakon toga
su ispratile lijecnika do predvorja.
Covjek je imao ozbiljan izraz lica. „Upala plucne maramice. To mu izaziva zaduhu, zbog
toga nema zraka.“
„Nadam se da mu to niste rekli“, rekla je gospođica Helen.
„Ne. Kako ste trazili, nisam mu otkrio ozbiljnost situacije. Rekao sam mu da je kasalj
uzrokovan losim vremenom. Drzite ga na tekucoj dijeti i osigurajte mu odmor. Doci cu sutra
u kontrolu.“
Gore je gospodin Frick lezao na sofi pokriven kraljevskoplavim poplunom. Bio bi dobar
Sveti Nikola sa svojom bijelom bradom i velikim trbuhom. Ali gospodin je Frick bio daleko
od radosna raspolozenja cak i u doba dobra zdravlja.
Njegov je sobar stajao pokraj i nesto zapisivao.
„Za rucak, zelim telece brizle i gratinirani krumpir“, diktirao je gospodin Frick. „Ne
zaboravite poslije donijeti cigaru i vruci viski.“
„Ne, Papsie, to ne moze.“ Gospođica se Helen okrenula sobaru. „Imat ce nemasnu juhu i
caj.“
„Ne“, sijevnuo je gospodin Frick. „Moj posljednji obrok nece biti juha.“
„Tko spominje posljednji obrok. Molim te, Papsie.“
Sobar je otisao, pogledavsi sucutno gospođicu Helen.
Sjela je na stolicu pokraj njega. „Neces me slusati, je l’ tako?“
„Zasto bih? Kako bi ti mogla znati bolje od mene sto ja zelim za rucak?“
„To je zdravije za tebe.“
„Pih. Igrajmo dame.“
„Igraj s gospođicom Lilly. Nesto moram obaviti.“ Ustala je i pokazala na ulastenu
sahovsku plocu na malom stolu. „Gospođice Lilly, primaknite se blize njemu i igrajte. Znate
kako se igra, zar ne?“
„Znam.“
Gospodin je Frick urlao najbolje sto je mogao dok je gospođica Helen napustala sobu.
„Nemoj mi mijenjati jelovnik“, ali prije nego sto je uspio zavrsiti prijetnju, poceo je kasljati.
Lillian je natocila casu vode iz kristalnog vrca i pruzila mu je. Popio je i hripanje se smanjilo.
Procistio je grlo. „Sjedite, igrajte sa mnom.“
Lillianina vrijednost, kao i ostalih sluga, varirala je ovisno o kolicini stresa koja je poput
struje kolala dvorcem. Jutros se s gospodinom Frickom osjecala poput psa Wriglcyja,
naređivalo joj se i ocekivalo se da slusa.
Sjela je nasuprot gospodinu Fricku, slozila i poravnala figure. On je igrao prvi.
Igrali su u tisini, culo se samo njegovo disanje, poput parne lokomotive. Dok je
razmisljao o iducem potezu, Lillian je iskoristila priliku da promatra umjetnine na zidovima
uspoređujuci ih u glavi s unosima za kataloski sustav biblioteke gospođice Helen. To ju je
smirivalo i opustalo, nije mislila na to da gospodin Danforth ocekuje njezinu odluku za tri
dana. Ako napusti Frickove, nikada nece vidjeti pocetak rada biblioteke sto ju je na njezino
iznenađenje ispunilo sjetom. U pomaganju gospođici Helen Lillian je pronasla veliko
zadovoljstvo, prolazila je kroza slike najljepsih svjetskih umjetnickih radova, razmisljala
kako najbolje kategorizirati pejzaze, portrete, bronce, poprsja. Rad je ujedinio njezinu ljubav

99
 Knjige.Club Books

prema redu koju je otkrila nakon sto je pocela ozbiljno shvacati svoj posao osobne tajnice i
ljubav prema umjetnosti iz prijasnje karijere.
Pritiskale su je misli o posljedicama odluka.
Gospodin je Frick uhvatio njezin pogled. „Kad sam poceo skupljati umjetnine, nikada
nisam mislilo da cu biti okruzen majstorima.“
„Mora da ste jako ponosni.“
„Ponosan? Pa nisam ih ja slikao.“ Zavalio se natrag. „Cine se tako obicnima sada.“
Običnima. Nije to rijec koju bi upotrijebila. Poceo je opet kasljati i prvi ga je put gledala
kao ranjiva starca, na borana sirokog cela i uplasenih ociju. Tijekom svog zivota pokorio je
sve sto je zamislio, jedino su ga njegova slaba pluca podsjecala da je samo smrtnik.
„Kakvo cete nasljedstvo ostaviti građanima New Yorka“, nadala se da ce mu podici
raspolozenje.
„Hoce li oni za sedamdeset, osamdeset godina mariti za kucu nekoga mrtvog bogatasa,
punu umjetnina?“ Zastao je. „Necu jos dugo.“
Nije ga htjela gledati u oci da ne bi nastavila ovaj morbidan razgovor.
„Lijecnik je optimistican.“
„Laze.“
Lillian je negodovala sebi u bradu.
„Jeste li znali da sam vec jednom zamalo umro?“ Pomaknuo je zeton na najdalju poziciju
i pretvorio ga u damu.
Sjetila se da je Berha nesto govorila o napadu nekoga ruskog anarhista. „Kako je to
moralo biti zastrasujuce.“
„Sjedio sam u svom uredu u Pittsburghu, imao sastanak i odjednom sam ugledao
covjeka s pistoljem. Prostrijeljen sam dva puta u vrat, uboden nekoliko puta u noge i prsa.
Odbio sam anesteziju u vrijeme operacije vađenja metaka koja je trajala cetiri sata. Kirurzi
su me spasili, ali znate tko me je zapravo spasio?“
„Tko?“
„Moja prva kci. Kad je luđak uperio pistolj u mene, pojavio se bljesak svjetla, siguran
sam da je to bila Martha. Zaslijepilo ga je pa je promasio. Martha me spasila.“ Podignuo je
malo desnu ruku, onu na kojoj su bili oziljci. „Od svih mojih oziljaka, ovaj me proganja
najvise. Moja je kci patila cetiri godine. U usporedbi s time, moje su muke nistavne.“ Uzeo je
Lillianin zadnji zeton s velikim zadovoljstvom.
„Jeste li namjerno izgubili da razveselite jednog starca?“
„Nikad!“
Oboje su se nasmijali.
„Hocete li mi obecati da cete se brinuti za moju kcer kada me ne bude bilo? Njoj treba
pomoc. Vi ste razumni i razumijete kako svijet funkcionira, vidim ja to. Hocete li je
nadzirati.“
Prije nego sto je uspjela odgovoriti, vrata su se naglo otvorila, gospođica je Helen nosila
pladanj.
„Papsie, donijela sam ti vruce pice. To ce ti pomoci. To ti meni uvijek kazes kad sam
bolesna, nije li tako?“
„Ne zelim to. Za Boga miloga, prestani oblijetati oko mene. Posalji to dolje.“
Lice se gospođice Helen objesilo. Spustila je zustro pladanj na stolic i sjela na kraj sofe.
Otac se nije htio pomaknuti pa je sjedila neudobno napola viseci u zraku. „Kako je prosla
partija? Vidim da si pobijedio gospođicu Lilly. Grozna je u igrama.“
„Ne zato sto je grozna nego zato sto pusta protivniku da pobijedi“, odgovorio je
gospodin Frick. „Gospođica je Lilly pametna, trebas je slusati.“

100
 Knjige.Club Books

„O cemu ste razgovarali?“ gospođica Helen je gledala Lillian sumnjicavo.

„Gospođica je Lilly bila moja ispovjednica“, rekao je. „Bas sam to trebao. Sad se osjecam
mnogo bolje.“
Lillian bi ga najradije ugusila, ali vec je ionako imao dovoljno problema s
disanjem.Huskati ljude međusobno bilo mu je u prirodi kao i disanje. To je mozda imalo
efekta u poslu, ali njegova je obitelj bila vec krhka, raspadala se.
„Tko zna sto ce biti kad se vjencam?“ rekla je gospođica Helen.
„Gospodin Danforth i ja bismo vrlo lako mogli odlu citi preispitati nase potrebe za
osobljem.“ Pokazala je na stolicu u udaljenom kutu. „Gospođice Lilly, molim vas uzmite New
York Times i sjednite ovdje. Oznacite clanke koje mislite da bi moj otac zelio da mu ih
procitam.“
Opet naredbe, da ne spominjemo ne tako suptilne prijetnje gospođice Helen da ce ju
otpustiti. Ali Lillian je poslusala, sjedajuci na najneudobniju stolicu u sobi. Gospodin je Frick
bio bolestan, podsjetila se. Obitelj je bila pod velikim stresom, pitajuci se kako ce zivjeti
nakon njegove smrti, hoci li uspjeti bez njega kao zastitnika.
„Papsie, dok ona to radi“, rekla je gospođica Helen, „zelis li da ti citam The World. Bi li to
zelio?“
„Da, jako.“ Namjestio se udobno, zadovoljan sto je zavadio gospođicu Helen i Lillian.
Sto ako Lillian pobjegne s gospodinom Danforthom?
Richard. Mora se naviknuti zvati ga imenom ako zeli bjezati s njim. Bilo je trenutaka, kao
danas, kad je bila sigurna da gospođica Helen ne zasluzuje gospodina Danfortha. Richard je
bio prefin i dobar za takve poput nje. Bili bi nesretni za mjesec dana, nema sumnje, a
gospodin bi ga Frick mucio, kao i druge, za ovo malo vremena sto mu je preostalo. Ako
prihvati Richardovu ponudu, Lillian bi se rijesila svih okrutnih intriga Frickovih, imala bi
pristojan zivot kao supruga dobrog covjeka. Zasluzila je to, nije li? Ali iako je razmatrala tu
mogucnost, znala je da je pogresno udati se iz inata. Morala je dobro razmisliti ako zeli
uciniti takav, korak povjerenja. I to je morala do ponedjeljka.
Dok je gospođica Helen citala ocu, Lillian je listala Times. Gospodin je Frick preferirao
poslovne teme, ali ona je skenirala kulturne teme. Samo je Bog znao koliko ce gospođica
Helen drzati Lillian na neudobnoj stolici u kutu.
Ekskluzivni intervju s Alanom Broderickom., producentom nijemog filma.
Srce joj je poskocilo na naslov, brzo je prosla kroz clanak. Bio je u gradu, trazio lokacije
za novi film u kojem uloge jos nisu bile podijeljene. Razgovor se vodio u hotelu Plaza u
kojem je gospodin Broderick odsjeo i bit ce do sredine drugog tjedna, prije nego sto se vrati
u Kaliforniju.
Bio je ovdje.
Ostala je u kutu dok gospodin Frick nije zadrijemao i tad je pitala gospođicu Helen
moze li ici posvetiti se knjigovodstvu. Ali umjesto da ode u dnevnu sobu gospođice Helen,
pozurila je u svoju sobu, u kojoj je na usne stavila malo ruza, pocesljala se i odjurila
stubama.
U hotelu je spustila veo i prisla recepcionaru zatrazivsi da posalje poruku gospodinu
Brodericku. Rekao joj je da je jos u apartmanu, ona ce pricekati odgovor, kazala je momku i
dala mu napojnicu za njegov trud.
Sjela je pokraj goleme vaze s cvijecem i gledala goste kako prolaze lobijem. Interijer
rokoko i zidovi od ruzicasto-zelenog brokata nakon relativne jednostavnosti kuce Frickovih
izazivali su joj glavobolju. Sad ju je vec sigurno gospođica Helen trazila po kuci, angazirala
Berthu da je nađe, ljutita sto je nema. Strasno je riskirala.
Nakon deset beskrajnih minuta, recepcionar joj je prisao s porukom. „Od gospodina
Brodericka“, rekao je naklonivsi se.
Rastrgnula je omotnicu moleci da su vijesti dobre. Gospodin ce se Broderick rado naci s

101
 Knjige.Club Books

njom na pocetku iduceg tjedna.

U ponedjeljak u 11 sati.
Bas kada se treba sastati s Richardom.

***

Vikend je sporo prolazio. Gospođica Helen bivala je sve nervoznija kako joj je otac bivao sve
bolesniji. Tijelo mu je oticalo od zadrzane tekucine i lijecnik je prepisao morfij da mu olaksa
muke. Gospodin Childs s obitelji je posjetio bolesna oca u nedjelju, djeca su stajala sirom
otvorenih ociju u svecanim odjelima. Ubrzo su poslani na brigu dadilji dok su gospodin
Childs i njegova supruga ostali uz gospodina Fricka jos sat, a onda su se svi uputili natrag
kuci na Long Island.
Gospođici Helen nisu se svidjele prognoze koje je lijecnik dao obitelji. Otpustila ga je i
dovela drugog. Nije spavala vec 24 sata i gospoda je Frick konacno od nje zahtijevala da se
odmori, sto je za nju bio neobican izljev majcinske brige. U devet sati u ponedjeljak Lillian je
sjedila u svojoj sobi s dvije poruke u ruci. Jednom za gospodina Brodericka s odbijanjem
poziva da se sastanu i drugom za Richarda u kojoj je iskazala svoje zaljenje. Koju da posalje?
Kitty je gorko klela njezina oca sto ih je ostavio u neimastini. Stoga je Lillian mislila da
muskarcima nije vjerovati. Ni njezinu ocu, ni gospodinu Watkinsu, a svakako ni gospodinu
Fricku koji se poigravao svojom obitelji kao da su lutke na koncu. Ipak Richard se cinio drag,
nije znao tko je ona stvarno i sigurno joj ne bi dopustio da se bavi glumom. To nije za dame,
ne u krugovima iz kojih je on dolazio. Naposljetku on je samo vidio svoju mastariju o njoj
kao prvoklasnoj osobnoj tajnici sto jednako tako nije bilo razlicito od fantazije o Angelici.
Anonimnost zaposlene djevojke bila je dobra, ali Lillianina je snaga uvijek bila u njezinu
izgledu, njezinoj ljepoti. Ako ne iskoristi priliku da pokusa biti glumica, zalit ce cijeloga
zivota. Osim toga tu je i suđenje gospodinu Watkinsu u sijecnju. Cak i ako prihvati
Richardovu ponudu i postane ugledna udana zena dotad, nema jamstva da ce izbjeci
skandal. Ne, jedini je nacin da iskusa milost gospodina Brodericka i napusti Istocnu obalu
zauvijek.
Potrgala je poruku gospodinu Brodericku i bacila je u kantu za smece, a onu adresiranu
na Richarda dala je lakaju pri izlasku iz kuce, s napomenom da je dostavi sto prije.
U hotelu Plaza malo prije 11 sati pokucala je na vrata na petom katu. Mladic s izrazenim
predgrizom, ali srdacnim osmijehom uveo ju je u luksuzan salon u njeznoj zutoj boji, s dva
prozora s vezenim zastorima od organdija koja su gledala na Central Park. „Drago nam je da
se vidimo“, izrekao je asistent kao dobrodoslicu.
Gospodin Broderick ustao je sa sofe i pruzio joj ruku. Bio je mlađi nego sto je mislila,
vjerojatno u kasnim tridesetima, preplanula tena od kojeg su mu se sjajne zelene oci isticale.
Slika i prilika zdravlja, posebno u usporedbi s hripcucim bolesnim bljedilom gospodina
Fricka. „Drago mi je da se vidimo. Recite mi vase ime, molim vas.“
Gledala je u asistenta i opet u gospodina Brodericka, zbunjena. „Angelica.“
Gospodin Broderick lukavo ju je pogledao. ,,U redu. Vec smo se culi s brojnim zenama
koje su tvrdile da su Angelica. Sve lijepe s dugom tamnom kosom. Ali nijedna otkad je izbio
skandal. Stvarno imate hrabrosti doci, tko god da jeste.“
Tko god da jest? Ali on je znao tko je ona. „Bili ste jako ljubazni u pismu, pa sam
pomislila da vam mogu vjerovati.“
„Pisma?“ Odmahnuo je rukom, „O to, ja ne vodim korespondenciju. To je posao mog
asistenta.“
Pogledala je u zubata klinca. To je stvorenje s kojim se dopisivala.? Njemu je povjerila
detalje iz Angclicina zivota, da potvrdi svoj identitet.
I on je odgovorio s velikim entuzijazmom.
Gospodin Broderick nije napisao ni jedno pismo.

102
 Knjige.Club Books

„Mislim da je ona prava, gospodine Broderick“, rekao je asistent. Pogledao je Lillian s

ohrabrujucim i lagano ispricavajucim pogledom.
„Ma nemojte mi reci?“ Gospodin ju je Broderick gledao od glave do pete.
Dobro, Lillian je sigurno bas bila nagrađena za krivotvorenje tolikih poruka posljednjih
mjeseci. Ali nije dopustila da je to zaustavi sada kad je dosla tako daleko. „Ja sam ona.
Angelica, mislim.“
Gospodin je Broderick otpustio asistenta i zamolio je da sjedne na sofu. „Pa, kako ste,
draga Angelica?“
Tako jednostavno pitanje, a njoj je jezik svezan. Toliko je toga na kocki na tom odgovoru.
Gospodin ju je Broderick gledao duboko, suosjecajno da je na vlastito iznenađenje briznula
u plac.
Posegnuo je za dzepom u jakni i dao joj rupcic s izvezenim monogramom. Pritisnula ga
je na oci, pazljivo da ne razmaze olovku. Sminka koju je stavila jutros bila joj je poput maske
nakon mjeseca zivota bez nje. „Zao mi je“, promrmljala je.
„Hajde, hajde.“ Uzeo ju je za ruku. Dodir mu je bio mekan kao djecja koznata rukavica.
„Propatili ste mnogo u posljednje vrijeme, siguran sam. Pricajte mi o tome, draga djevojko.“
Moze li se usuditi? Mogao bi je prijaviti policiji svake sekunde. Mora zasluziti njegovo
povjerenje i simpatije, mora mu omoguciti da vidi njezine vrijednosti i da je odluci povesti u
Hollywood sa sobom. „Pritajila sam se, nakon svih clanaka u tisku. Jos jednom, hvala vam sto
ste me primili.“
Cini mi se da vas vidim kad god sam u New Yorku. Vi ste ispred moga hotela, iznad
fontane, na pijedestalu u parku, na reljefu procelja knjiznice. Vi ste svugdje, Angelica.“
„U posljednje vrijeme, zeljela bih da nisam. To strasno ubojstvo, nisam imala nista s
time. Covjek mi je bio stanodavac i to je bilo sve.“
„Naravno. Gdje ste bili sve ovo vrijeme?“
„Nasla sam posao, radim za jednu obitelj i drzim se po strani. Plan mi je bio da dođem u
Kaliforniju k vama, ali onda sam procitala u novinama da ste u gradu i eto me.“
Gospodin JBroderick nagnuo se blize. „Sto li ste sve prozivjeli, moja djevojko? Vjerujte
mi, znam ja novinare, nije njih briga sto se stvarno događa. Kao ni policiju. Imali ste pravo
pritajiti se i potraziti me. Pobrinut cu se ja za vas. Ne brinite se.“
„Hocete?“ Bila je to dobra odluka sto mu se povjerila. „Rado bih isla na audiciju za bilo
koju ulogu, pa i najmanju.“
Ustao je i poceo koracati. „Vec je mogu vidjeti u glavi sto je dobar znak. Tako ja radim,
cekam da mi prica nadođe. Covjek ne moze forsirati kreativne procese.“
Ohrabrila se. „Podsjecate me na umjetnike za koje sam pozirala“, rekla je. „Najbolji su
obicno kruzili oko mene u studiju sat vremena prije nego li su poceli raditi. Mumljali su
nesto za sebe i skicirali. Kada su poceli raditi, to je postalo partnerstvo, na mnoge nacine. Ja
bih sugerirala sto sam smatrala bitnim i pozirala.“
„Bili ste muza njima, a bit cete muza i meni. Vidim to. Drzi li vas ista u New Yorku?“
Pomislila je na gospođicu Helen i Richarda. Bilo je bolje za nju da ode da oni vide hoce li
njihov aranzman funkcionirati bez nje okolo da im smeta. „Ne. Nemam nikoga.“
„Mislim na istragu. Ima li policija nalog za vase uhicenje?“
„Vjerujem da me trebaju samo radi ispitivanja, tako barem pise u novinama.“
„Odlicno. Onda mozete otputovati sa mnom sutra. Smjestit cemo vas nekamo blizu
studija dok ne smislimo najbolju pricu za tisak. Reci cemo da ste pobjegli iz velikoga,
opasnoga grada u suncani Los Angeles i da ste preporođeni.
„Preporođena?“
„Vise bih volio da mozemo snimiti u studiju na pravom setu i s kostimima, ali pokusat
cu to napraviti ovdje. Stanite tamo!“ Pokazao je u srediste sobe.

103
 Knjige.Club Books

Napravila je to i cekala. Udaljavao se drzeci dlanove u obliku dvaju spojenih slova L i

kleknuo. „Tako, odlicno, dignite bradu gore, gledajte iznad mene, preko mene.“
Na trenutak se osjecala nervoznom, ali se podsjetila da su je vec mnogo puta prije
pregledavali i proucavali. Nadala se da se vrecice ispod njezinih ociju od nespavanja ovoga
vikenda nisu vidjele.
„Boze, izgledate dobro iz svakoga kuta“, rekao je. „Ja cu sada govoriti, a vi reagirajte na
to sto govorim kako mislite da je prirodno. Jeste li spremni?“
Kimnula je.
„Idite na prag.“
Koracala je do mjesta na koje je usla.
„Evo sto zamisljam. Zelim ispricati vasu pricu.“
„Moju pricu?“
„Da. To ce biti suradnja .Angelica, muza umjetnika.“
Suradnja.
Njezino ime u naslovu filma.
Nastavio je. „Mi moramo prikazati sto ste radili prije, pokazati da ste simbol, utkana u
kulturu New Yorka. Da ste proganjani i nazivani pogrdnim imenima, ali da ste jos u svojoj
biti cisti kao suza.“
Pogrdna imena? Pa ona nije zeljela pozornost na skandal sa stanodavcem. Cijela poanta
odlaska u Kaliforniju na glumu bila je izdici se iznad toga, ostaviti to iza sebe. Bila je
spremna volontirati samo da radi na filmu, ali nije mogla doci do rijeci. On je „snimao“
hodajuci oko nje i govorio bez prestanka.
„Pretvarajmo se da ste prvi put u umjetnickom studiju i da ste zamoljeni da pozirate.
Hajdemo, akcija!“
„Akcija?“ Stajao je zadihan.
„Da. Uđite u sobu kao da je studio. Mozete li to?“
„Moja je majka uvijek bila sa mnom.“
„Nema majke. Moramo povecati ulog, pojacati narativ. Sami ste i prvi put to cinite.
Mozete li to zapamtiti?“ Mogla je i zadrhtala je pri sjecanju na to.
„Da! Tocno to trazim. To sto ste napravili ovdje. Nastavite tako.“
Zadivila ga je svojim glumackim sposobnostima iako to nije bilo ono sto je ocekivala.
Lillian je usla u sobu i ustala,gledala sirom otvorenih ociju kao da je bila okruzena
zavrsenim kipovima i statuama u procesu izrade. „Predivno! Sada dolazi umjetnik. Kruzi oko
vas.“ Ukocila se gledajuci zamisljena covjeka koji prolazi pokraj nje.
„Sjajno. Sada moramo opet ponoviti sto se dogodilo u studio. Osjecate da on zeli nesto
vise od poziranja i to vas plasi. Pokazite mi to.“
Izasla je iz lika, konfuzna. „Ali to se nikad nije dogodilo. Svi su kipari bili umjetnici, a ne
zavodnici. Moja bi se majka uvijek pobrinula da tako bude.“
„Opet mama. Nema mame, je li to jasno?“
„Ali ako ce to biti moja prica, mora biti istinita, zar ne? Ne sramim se toga sto sam
radila. Pozirala sam i nikada nista neumjesno nije bilo u tome.“
Gospodin je Broderick sjeo u stolicu, rasirio koljena i na njih postavio lakte, dlanovima
je drzao bradu. Govorio je monotono poput razocarana roditelja koji strpljivo objasnjava
pravila svomu djetetu. „Vi niste neka cura s farme u Omahi koju nitko prije nije vidio. Ako
ste prava Angelica, trebamo prigrliti vasu nedavnu ozloglasenost.“ Trebamo nadici ono zbog
cega ste bili na zlu glasu.“
„Zeljela bih nadici svoju ozloglasenost, ako mogu.“
„Kasno je za to. Ali ako mozete navesti publiku da se zaljubi u vas, da suosjeca s vasom

104
 Knjige.Club Books

nevoljom, onda cete imati svu moc svijeta. I ona ce vas izvuci iz ove nevolje.“
Prekrizila je ruke, nije bila sigurna.
„Studio mi nece dopustiti da snimam ista sto je imalo neprilicno ili nepristojno“, kazao
je gospodin Broderick. „Sa mnom ste sigurni, ali mi morate vjerovati. Mozete li to?“
Pogledala ga je zabrinuto. „Valjda.“
„Trazit cu mnogo od vas, Angelica. Morat cete se izloziti i zelio bih sad znati jeste li
sposobni za to?“
„Na sto mislite?“
„Za pocetak, morate mi ponuditi sirovu, koncentriranu emociju. Morate kopati duboko. I
morat cemo imati barem jednu snimku vasih legendarnih rupica.“ Posljednju je recenicu
rekao umalo samom sebi, kao da ona nije u sobi.
Srce joj se stisnulo. Ali mozda ga je mogla odvratiti od toga. „Ovako?“
Nasmijala se.
„Ne te rupice:“ Glas mu je bio cvrst. „Da ili ne, Angelica?“
Vi odlucite, ako ste zapravo stvarna Angelica, zasto bi to bio problem. Jeste li prava
Angelica?“
Gospodin Broderick nije bio zainteresiran da zajedno rade nesto lijepo. Htio je uzeti
njezinu pricu i napraviti nesto odvratno. Portretirati zrtvu, djecju kreaturu bez moci, a ne
muzu najboljim umjetnicima svijeta koja je bila prilicno uspjesna u svoje vrijeme.
„Lagala sam.“
„Sto?“ pitao je.
„Lagala sam. Nisam Angelica. Zao mi je vaseg vremena.“
Opsovao je prigusenim glasom. „Glupaco. Znao sam to sve vrijeme. Nos ti je prevelik. Ne
bi trajala ni dan u umjetnickom studiju, a kamo li na filmu.“
Dok je odlazila, derao se asistentu da uvede sljedecu djevojku.

105
 Knjige.Club Books

ČETRNAESTO POGLAVLJE

1966.

U rezidenciji Frickovih zidni je sat zvonio, zvuk je odzvanjao tamnom utrobom kuce
prodiruci duboko u prostorije gusto popunjene slikama i svilenim divanima. Zvuk se
odbijao prostranom galerijom u kojoj se Veronica susrela s Joshuom, s ruzicastim
dijamantom duboko u dzepu. Trebala mu je reci sto je nasla. Ali onda se sjetila Polly i nije
mogla naci prave rijeci.
Naoruzan novom plinskom svjetiljkom Joshua je ponudio Veronici obilazak zgrade sada
kad su zavrsili potragu za blagom. „Tura koja je rezervirana samo za posebne pokrovitelje
Frickove kolekcije.“
„Zatvorenike bez mogucnosti bijega, mislite?“ rekla je.
„Tocno.
Slozila se, misleci da ce kad-tad doci trenutak da mu prizna sto je nasla. Jos nije bilo
kasno. Ali Joshua je vec bio krenuo ponosno pokazujuci nove dodatke jos od dana Frickovih,
vrtno dvoriste s fontanom i biljkama koje je nekad bilo kolni prilaz i prostor recepcije te
ulazni hodnik na kojem su nekada stajala ulazna vrata. „Jeste li mozda vidjeli figuru iznad
ulaza kada ste dolazili?“
Bila je u zurbi, jedva se sjetila gole zene isklesane u kamenu s dvije duge pletenice na
ramenima. Cinilo se cudno i nije bilo u skladu s arhitekturom zgrade koja je bila cvrsta i
kvadratna. „Sjecam se.“
„To je nekad bilo iznad ulaza za kocijski prilaz i premjestena je ovdje na ulazna vrata
muzeja. Model je bila zena imenom Angelica ciji se lik moze susresti na mnogim
skulpturama po Manhattanu. Bila je slavna po svojoj klasicnoj ljepoti, a onda je umijesana u
neki skandal s ljubavnim trokutom ciji je epilog ubojstvo i potom je nestala.“
Veronica je svjedocila iz prve ruke nevoljama modela koji su bili hvaljeni zbog svoje
ljepote, a onda su sve izgubili zbog droge ili alkohola ili zbog prejedanja ili pak gladovanja.
Bas je bilo tuzno za tu Angelicu sto je imala iza sebe svu tu ostavstinu ljepote u kojoj nije
mogla uzivati. „Nestala je? Pitem se sto joj se dogodilo.“
„Pokusavao sam to iskopati tijekom jeseni, ali ispalo je da nitko nista ne zna.“
Popeli su se dizalom na gornji kat na kojem je Joshua pokazao na staro spremiste krzna
koje je postalo novo skladiste posteljine i rublja. Masivne ladice klizile su bez imalo
skripanja. „Mehanizam je izrađen od celika Fricko vih“, rekao je.
Neskriveno uzbuđenje zbog dijeljenja takvog detalja izmamilo joj je osmijeh.
„Sto?“ pitao je.
„Nista. Nastavite, molim vas.“
Kat ispod otvorio je vrata ravnateljeva ureda u kojem je portret magnata celika visio
nad glasovirom. „To je nas covjek, gospodin Henry Clay Frick. Imao je prodorne oci poput
sablja.“
„Muzej je sretan sto vas ima. Koliko dugo radite ovdje?“ Hodala je sobom prelazeci
prstom preko poklopca klavijature.
„Od rujna.“
„Nadam se da vas cijene. Upoznati ste sigurno s vise detalja nego vasi nadređeni.“
„Osoblje je ovdje vrhunsko. Naucio sam mnogo od njih.“ Slegnuo je ramenima.

106
 Knjige.Club Books

„Iako me katkad muce price koje se ne pricaju.“

„Kao na primjer?“
„Na primjer koja prica stoji iza ovog bogatstva.“ Pokazao je oko sebe po sobi.
„Posjetitelji su zadivljeni ovim mjestom, ali rijetko se pitaju kakav je bio covjek koji je
stekao sve ovo bogatstvo. Obogatio se na leđima radnika, guseci strajkove u krvi. Ljudi su
gubili glavu jer su prosvjedovali za bolje place i uvjete rada. Sva ova pozlacena ljupkost
skriva mracnu proslost. Razmisljao sam da o tome pisem za svoj zavrsni rad, cak sam iznio
tu ideju svome mentoru, ali on me je obeshrabrio. Rekao je da ce mozda biti u redu kad
steknem doktorat, ali da ne pisem kao diplomski.“
„Zato sto bi se to smatralo izazivanjem problema?“ Joshua je kimnuo. „Mene automatski
smatraju autsajderom, prijetnjom za postojece stanje, pa pisanje bilo cega i blago
kontroverznog ne bi bilo dobro primljeno. Dovoljno je tesko biti crnac na ovim prostorima.
Otici na izlozbu u Met i da kustos ignorira vasu dignutu ruku dok ostali bulje s nelagodom u
pod.“
„To mora biti strasno frustrirajuce, pogotovo sto ste jedan od najvecih knjiskih moljaca
umjetnicke literature kojega sam ikada srela.“
„Smatrat cu to komplimentom.“
„Kao sto i trebate. Sjetila se svoga nedavnog klasnog sukoba s Barnabyjem. Sad kada je
prosao prvi sok vise nije bila prestravljena. Zapravo se ponosila time sto je ucinila braneci
svoje interese.
„Mozda biste trebali ici naprijed i pratiti svoje interese, bez obzira na sve. Ne treba
trpjeti te besmislice.“
„Ako zelim skrenuti umjetnicki svijet u novi smjer, trebao bih prvo sve razumjeti. Ono,
bas potpuno razumjeti, osjecati taj smjer u kostima. Samo zato sto se ne slazem s metodama
gospodina Fricka kojima je akumulirao svoj kapital, ne znaci da ne cijenim njegov ukus.
Mislim, covjek je imao ukusa.“
„Sigurno jest. Stari zlocko.“ Zijevnula je.
„Oprostite, brbljam li ga brbljam. Vi ste sigurno iscrpljeni i gladni.“
Zajedno su trazili veceru po kuhinji i poslije se zagrijali pred kaminom.
„Veceras, ako zelite“, rekao je Joshua, „mozete spavati u sobi gospodina Fricka iako
nisam siguran koliko je udoban madrac star pedeset godina.“
„Bit ce mi bolje nego na ovoj sofi, sigurno. Posebno ako stavim koju deku. A vi?“
Pogledao je kauc. „Ja cu ovdje prespavati. Ali dajte da vam osvijetlim put do sobe.“
Gore u sobi gospodina Fricka, pokazao je u njezin kovceg. „Dobro da imate svoju cetkicu
za zube sa sobom.“
„Zao mi je sto nemam rezervnu. Ali ako vam treba steznik ili koraljni ruz, slobodno mi
se javite.“
„Hocu, sigurno.“
Vani je vjetar fijukao. Oluja je bivala sve jaca. Joshuino kampiranje na katu ispod nje
uopce joj se nije svidjelo. „Ne nakon sto su toliko sati proveli hodajuci po kuci. „Hej, mozete
prespavati na ovom naslonjacu, ako zelite.
Nonsalantno je to predlozila trudeci se da zvuci nevazno. „Nema potrebe da idete
dolje.“
„Bojite se?“ Vragolasto se nasmijao.
„Ne. Da. U ovoj su jezivoj kuci ljudi umirali, zar ne?“
„Gospodin Frick zasigurno jest, ali ne u ovoj sobi, ako to nesto znaci. Kako god, tako je
bilo u ono doba.“
„Svejedno, vise bih voljela da ne budem sama, iskreno.“
„Onda cu strazariti.“ Sjeo je na naslonjac i izuo cipele. Naslonila se na rub postelje i

107
 Knjige.Club Books

gledala ga kako odvezuje dvostruki cvor na crnim koznatim cipelama do gleznja, prvo jedan,
onda drugi, pazljivo ih izuva i stavlja uredno jednu uz drugu. Vidjela je da mu te cipele
mnogo znace, da ih cuva kao ona svoje svilene stikle. Od pomisli na njega kako glanca cipele
prije polaska na posao iz nekog joj je razloga poskocilo srce.
Smjestila se u postelji i pokusala skrenuti misli s pljesniva mirisa posteljine gledajuci u
strop oslikan vrtlozima cvijeca. „Spominjali ste vec da je Frick imao jos jednu kcer osim
Helen. Sto joj se dogodilo?“
„Martha?“
„Da, Martha.“
„Sigurni ste da zelite znati. Mogli biste ruzno sanjati.“ Rekla je da ce biti dobro i on joj je
poceo objasnjavati s obzirnoscu koju zasluzuje u hladnoj, mracnoj sobi - o progutanoj igli,
godinama patnje, krivim dijagnozama i dugoj agonije djevojcice. Veronica je bila
nepodnosljivo tuzna zbog jadnog djeteta kao i zbog obitelji koja je gledala njezine muke.
Gospodin Frick postao je odjednom manje kapitalisticki monstrum, a vise gresno ljudsko
bice. „Pa kako ste to doznali?“
„Citajuci Frickova pisma“, rekao je Joshua. „Nisu shvatih sto nije bilo u redu s njom dok
nije bilo prekasno. Dijete je bilo premalo da komunicira.“
„Moja sestra ne moze komunicirati.“
Veronica nije imala pojma zasto je to rekla. Lezala je u mraku s Joshuom u kojem ni
jedno od njih nije moglo vidjeti lice drugog, osjecala se sigurno, kao kad je nekad bila u sobi
u Notting Hillu koju je dijelila s Polly. Zalijepile bi svjetlucave nebeske zvijezde na strop i
svake bi se noci Polly smijala kada su one izranjale iz tame nakon gasenja svjetla. „Nesto se
dogodilo kada je rođena i nikad nije mogla govoriti. Moja mama i ja razumijemo sto govori,
ali nitko drugi ne moze.“
„Kao tajni jezik?“
„Znam sto zeli po zvukovima koje ispusta. I po njezinu osmijehu. Ima opak smisao za
humor i razumije sale. Uvijek, uvijek shvati salu. Kada je jednom mama dosla doma iz
kupnje ne znajuci da je izisla s ruzicastim uvijacem na zatiljku, Polly je zamalo pala sa
stolice. Kao i ja, uostalom. Umirale smo od smijeha.“
„Ja sam oduvijek htio imati brata ili sestru da mozemo dijeliti interne sale, kao vas
dvije“, rekao je Joshua. „Je li Polly starija od vas?“
„Mi smo blizanke.“ Sutjeli su na trenutak, ali bila je to ohrabrujuca vrsta tisine, kao da
joj je dao vremena da oblikuje svoje misli i odluci sto zeli podijeliti. „Polly nema kontakt
ocima, ali vidi sve sto se događa oko nje. Nazalost, vecina je ljudi potpuno izbjegava. Plasi ih.
Zivjela je s nama do prije nekoliko mjeseci kad je mama inzistirala da je smjestimo u dom da
obje mozemo raditi. Mrzim sto je ondje, okruzena ljudima koji je ne razumiju.“
„Sto je s tatom?“
„Vozio je nocnu smjenu kao taksist i jednog sam jutra izisla i vidjela ga kako spava u
taksiju sto nije bilo neobicno. Nije nas volio buditi. Ali nije spavao. Bio je mrtav, imao je
srcani napad.“
„Jako mi je zao. Prosli ste kroz mnoge teskoce.“
Pokusala je odagnati sliku njega iza upravljaca, s bradom na prsima. „Dobra je vijest sto
cu vjerojatno vidjeti Polly brze nego sto sam mislila.“
„Zasto?“
„Snimanje je trebalo trajati tjedan dana. Iduce je odrediste trebao biti Breakers u
Newportu, ali ja sam zabrljala.“
„Kako to mislite?“
„Fotograf je vikao na jednu curu, bio je nepristojan. Rekla sam mu da prestane.“
„Zvuci junacki.“

108
 Knjige.Club Books

„Aha, cini se da drugi modeli nisu tako mislili. Sve su otisle bez mene. Vjerojatno su
mislile da sam dala otkaz i otisla. Trebala sam.“
„Onda ne bismo nasli tragove i tajni pretinac.“
„To je bilo zabavno“
„Slazem se.“
„Pretpostavljam da je to vas posao, njuskati okolo. Otkrivati izgubljene tajne.“
Lezali su malo u tisini. Veronica je mislila da je Joshua zaspao, ali onda je opet
progovorio. „Mozda ce Polly uzivati ondje kad se malo privikne.“
Pridigla se na laktove. Oci su joj se navikle na mrak i mogla je vidjeti njegove obrise.
„Kako to mozete reci, ona je ocajna.“
„Kao i moja baka kad smo je smjestili u dom za starije. Padala je, bilo je opasno i moj je
otac to jedva ucinio. Ali sad je ondje sretna i ima mnogo prijateljica. Kunem se, drustveni joj
je kalendar toliko pun, toliko zauzet da nas jedva stigne vidjeti.“
„Moja mama govori isto, ali nije u pravu. Vi niste u pravu. To nije tako. Nije isto.“
,,U redu, zao mi je.“
Cula ga je kako je legao. Nije se mislila otresti na njega, ali on nije imao pojma kakva je
bila njezina obiteljska situacija. Polly ne bi trebala biti u instituciji - Veronica je u to bila
sigurna.
I sad ima sredstvo u svom dzepu koje bi moglo sve promijeniti. Bujica nade preplavila ju
je otkako je prinijela prvi put dijamant svjetlu. Bio je izgubljen toliko dugo, nitko ga vise nije
trazio, nikomu ne nedostaje. Gospodin bi Frick vjerojatno ucinio isto, uzeo bi sve sto bi mu
doslo pod ruku da se probije. Mnogo je bolje da je dijamant dosao u ruke nekomu komu
treba nego nekoj ustanovi koja je vec ionako uronjena u bogatstvo.
Osjecala se lose zbog nagle reakcije. „Koliko ti je godina, Joshua?“ pitala ga je.
„Dvadeset jedna.“
„A tebi?“
„Osamnaest. Jesi li ti uvijek znao sto zelis raditi?“ Nesto u tami i tisini ohrabrilo ju je da
postavlja pitanja koja inace ne bi. Njegov je zivot na niz nacina bio razlicit od njezina.
„Roditelji su me vodili u muzeje i galerije dok sam jos bio dijete, ali ne mislim raditi u
buducnosti u prostoru poput ovog. Imam druge zamisli.“
„Kao?“
„San mi je postaviti izlozbu art brut! “
„Sto to znaci?“
„To je na francuskom ‘gruba umjetnost’ ili ‘sirova umjetnost.’ Odnosi se na umjetnike
bez formalnog obrazovanja, koji nisu dio mainstream svijeta umjetnosti, poput Joshue
Johnsona. Ili Billa Traylora, koji je rođen u ropstvu i umro kasnih cetrdesetih godina. Kladim
se da cu, odem li na jug i proputujem okolo, pronaci jos vise umjetnika koji su neotkriveni.“
„To zvuci nevjerojatno. Mozda cu poci s tobom.“
Cim je to izgovorila, zazalila je. Prvo, jer to podrazumijeva bliskost koju nije htjela
sugerirati. Drugo, cak iako nije bila iz SAD-a, znala je da crni muskarac i bijela zena ne bi
daleko dogurali na jugu a da ne upadnu u nevolje.
„Mislim da oboje znamo kako to nije moguce“, rekao je tiho Joshua.
„Oprosti, u pravu si.“
U Londonu su se ocevi prijatelji skupljali vikendom da gledaju West Ham United na
televiziji i imali su sve moguce komentare na racun Johna Charlesa, prvoga crnog igraca toga
kluba. I dok njezin otac nije davao nikakve rasisticke primjedbe, nije ih ni zaustavio. „Ali
mozda ce jednoga dana htjeti.“
„Taj je dan daleko. Svakako, cijenim tvoju ponudu.”

109
 Knjige.Club Books

Htjela mu je nesto reci otkako su se prvi put sreli, a sada su se napokon otvorili jedno
drugomu. Udahnula je. „Oprosti zbog nacina na koji se Barnaby ponasao prema tebi kad si
se prvi put pojavio.“
„Mislis, zamijenio me s podvornikom? Nije prvi put da mi se to dogodilo. Prvog dana
mog predavanja iz povijesti umjetnosti profesor me je pitao jesam li u pogresnoj sobi. Kao
da bi mu crna osoba koja studira umjetnost uopce mogla pasti na pamet.“
„To je grozno.“
„Slazem se. I jednog cu dana organizirati predstavu crnih umjetnika koja ce ih natjerati
da sve preispitaju, to ti mogu obecati.“ Njegovo pouzdanje u vlastite sposobnosti beskrajno
je impresioniralo Veronicu. On je covjek koji se nije bojao traziti ono sto zeli od zivota.
„Mogu li te sada nesto pitati?“ rekao je.
„Naravno.“
„Zapravo dva su pitanja. Jesi li oduvijek zeljela biti model? I sto ti je s kosom?“
Nasmijala se. „Moja je kosa bila uzasna pogreska koja je pokrenula vatrenu, ali kratku
karijeru modela.“
„Sviđa mi se kako se ljulja.“
„Hvala. I da odgovorim na tvoje drugo pitanje, ne, nisam planirala manekenstvo uopce.“
Nalet vjetra zatresao je prozor. Otvorio se uz glasan prasak, i snijeg i vjetar prodrli su u
sobu preplavivsi je hladnocom. Oboje je potrcalo do prozora, ali Joshua je stigao prvi i
osigurao zasun.
„Mislis li da je to pokrenulo alarm?“ upitala je drhteci od zaostala propuha. „To je samo
za prizemlje. Steta sto nemamo ljestve.“ Stavio je kaziprst na prozorsko krilo. „Čuo je snijeg
kako pada slabo kroz svemir i lagano pada. “
„Na sve žive i na mrtve", odgovorila je.
Iznenađeno ju je pogledao. „Poznajes Jamesa Joycea?“
„Naravno, kao sto sam ti rekla, modeli znaju citati.“
„Dakle, nisi samo lijepo lice.“
Nacin na koji je zurio, kao da je ona neka egzoticna vrsta ptice, natjerao joj je rumen u
obraze. Imala je nekoliko mladica u Londonu, ali nista ozbiljno, tek momke koji su je odveli
na ples ili u pub na pice. Jos je zivjela s roditelji ma kao i ti momci koje je znala jos iz skole -
nekoliko ih je otislo na fakultet i rijetko se tko vratio. „Pretpostavljam da nisam: mislim da
smo oboje cesto podcijenjeni.“
„Vjerojatno si u pravu.“
„Sto mislis raditi nakon diplome?“ pitala je.
„Volio bih otici na Columbiju na doktorat, ali kako moj otac radi na Brooklyn Collegeu,
to je ekonomski isplativije, a bit ce mi i blizu da me ima na oku i da bude siguran kako
iskoristavam sve svoje potencijale.“
Mislila je na dijamant i kako bi im oboma rijesio probleme. „Je li Columbia skupa?“
„Jako.“
Bila je u iskusenju da izvadi dijamant i pokaze mu ga, ali on je promijenio temu.
„Sto ces ti napraviti kad budes oslobođena?“ pitao je. „Uputit cu se u zracnu luku i
odletjeti kuci. Ignorirat cu poziv agentice koja ce me koriti zbog loseg ponasanja.“
„A kad novac ne bi bio problem?“ pitao je Joshua. „Sto onda?“
Kao da je znao sto je ucinila. „Ne znam“, rekla je tiho. „Nikad nisam o tome razmisljala.“
„Bi li isla na koledz?“
,,U Engleskoj su dvije staze, jedna za one koji idu na univerzitet i druga za one koji idu
raditi. Nakon sto mi je umro otac smjestena sam u potonju.“
„To sto upotrebljavas rijec potonji kvalificira te za povratak u prvu stazu. Iskreno,

110
 Knjige.Club Books

ljubomoran sam. Nekada me pritisak da se roditelji ponose mnome tjera da ucinim ono sto
si ti napravila na snimanju. Da se suprotstavim autoritetu i dignem sve u zrak.“
„Kakav pritisak?“
„Moram biti suveren u obje kulture: u svijetu u kojem moji visokoobrazovani roditelji
zive, u kojem nas tolerira bijela vecina i u svijetu nastanjenom uglavnom crnim ljudima, sto
je uzasno iscrpljujuce.“
„Zao mi je, Joshua.“
„I meni, Ve, i meni“
Smirili su se i utisali - Veronica se smjeskala u sebi, zadovoljna sto joj je dao nadimak.

***

Iduce jutro Veronica je cula sest udaraca sata. Zaspala je i rame ju je boljelo od krutog
madraca. Vani se cula ralica, grubo struganje metala po asfaltu, prvi znak nadolazece
slobode. Mecava je bila gotova.
Joshua se promeskoljio s druge strane sobe.
„Jesi li budan?“ pitala je.
„ Jesam.“
„Jesi li uopce spavao?“
„Nesto jesam.“
„U koje se vrijeme zgrada otvara uobicajeno?“
„Cuvar dolazi u osam“, rekao je Joshua.
Jos dva sata. „Pitam se sto bi gospodin Frick rekao za nas dvoje kako se izlezavamo u
njegovim spavacim sobama, bauljamo po njegovoj kuci u tami.“
Joshua se priguseno nasmijao.
„Vjerojatno se okrece u grobu.“
Uzivala je nasmijavati ga. Kad ga je prvi put vidjela kako stoji na vratima sobe s onim
predivnim panelima, zracio je mjesavinom brige i autoriteta, izrazom koji vecina honoraraca
njegovih godina nisu uspjeli imati. Odgojen je da cijeni umjetnost i osobno je angaziran u
brizi o ovim prekrasnim predmetima.
Opipala je tvrdi kamen koji joj je bio u dzepu. On nece samo pomoci Polly nego bi
mogao i Joshui za skolarinu na Columbiji. Polako je to pocela skicirati.
Joshua, nesto ti moram reci.“
„Sto?“
Njezin je odgovor zaustavio snazan prasak odozdo.
„Je li to vjetar?“ Sjela je i pocela se obuvati kao i Joshua. „Vjetar se vec smirio.“ Oluja se
stisala, a velike su pahulje lijeno lelujale vanjskom stranom prozora. Joshua je izvadio
zeljezni zarac iz pribora za kamin.“ Netko je unutra. Ostani tu i zakljucaj se u sobi kad
iziđem.“
„Nije to dobra ideja, trebali bismo ostati ovdje i sakriti se, a ne suprotstavljati.“
„Sto ako dolje nesto kradu?“
„Sto ako je policija koja provjerava stvari?“ rekla je s trackom nade prije nego sto se
sjetila njihova prijasnjeg razgovora o tome kako bi izgledalo da se policija pojavi. „Mozda bih
se ja trebala spustiti dolje.“
„Niposto.“
„Onda idemo zajedno.“
Krenuli su glavnim stubistem, sunjajuci se sto su tise mogli.
Opet buka, jos jedan udarac. „To je iz smjera vrtnog dvorista“, rekao je Joshua.

111
 Knjige.Club Books

Pokazao joj je zatvoreno dvoriste tijekom prijasnje ture, uglavnom se sastojalo od

biljaka poredanih oko fontane. Bilo je dodano kasnije, nakon sto su se Frickovi iselili, kao
mirno mjesto za odmor posjetitelja na kojem su mogli sabrati svoje misli i dojmove.
Osmjelili su se uci, Joshua prvi. Prve mrlje jutarnjeg svjetla prodrle su kroz lucne
krovne prozore u neravnim oblicima, ovisno o tome gdje su nanosi snijega postali preteski
pa su skliznuli. Slijeva je bio niz francuskih vrata koji se protezao duz glavnoga kata
hodnika. Prostorijom se zaculo cudno mrmljanje, ali Veronica nije mogla proniknuti odakle
je dolazilo. Uslijedilo je cerekanje, poput vjesticjeg smijuljenja. Veronica je premrla od
straha. „Sto je to bilo?“ prosaptala je.
Joshua je ustao i zakoracio naprijed. Zgrabila ga je za kosulju da ga povuce natrag, ali joj
je tkanina skliznula kroz prste.
Polako je i ona izisla.
Ondje nije bilo nicega. Samo biljke i tiho zuborenje fontane.
Mozda je to bio samo zvuk snijega koji pada s krova. Pogledala je Joshuu i htjela mu to
reci, kad se na stubama na suprotnom kraju od njih pojavilo sjenovito priviđenje. U
polumraku, Veronica je mogla razabrati zenu, odjevenu u crno. Usta su joj bila stisnuta od
bijesa, a ruke poput pandza. Nisu bili sami, mozda nisu bili sami cijelo ovo vrijeme.
A sada je ona jurila prema njima vristeci.

112
 Knjige.Club Books

PETNAESTO POGLAVLJE

1919.

D ok je jurila Petom avenijom, Lillian je u mislima ponovo prolazila sastanak s

gospodinom Broderickom. Kako je bilo glupo od nje sto je ocekivala da ce filmski
producent rijesiti njezine probleme, spasiti je od propasti. Sati koje je provela u kiparskim
studijima bili su radi umjetnosti, to je bilo nesto posve drukcije.
Ono sto je gospodin Broderick imao na umu s Angelicom kao glumicom, bilo je daleko
od genija komedije bivseg modela Mabel Normans ili ljupke duhovitosti Mary Pickard. Htio
je od nje da se ponizi kako bi iskoristila priliku za zvjezdani uspjeh.
U kuci Frickovih Lillian se usunjala u garderobu za dame pokraj predvorja. Bio je to mali
prostor, mjesto gdje su sluzbene posjetiteljice skidale svoje kapute i sesire te gledale svoj
odraz u zrcalu prije nego sto bi ih domacini primili. Obitelj je jedva primala goste otkad se
gospodin Frick razbolio, pa je soba postala zaboravljeno skroviste za Lillian da se pribere.
Trebalo joj je vremena da razmisli prije nego sto se preobrazi iz propale starlete u osobnu
tajnicu gospođice Helen.
Izvadila je pribadace iz sesira i zagledala se u svoj odraz u zrcalu. Sminka joj je izgledala
napadno na popodnevnom svjetlu, pa je izvadila rupcic iz svoje torbice i obrisala lice
najbolje sto je mogla. Lillian nije mogla okriviti nikoga osim sebe. Spalila je oba mosta, s
gospodinom Danforthom - ne vise „Richardom“, ne nakon sto je primio poruku o prekidu - i
gospodinom Broderickom. Ostao joj je samo njezin posao privatne tajnice te prijetnja da ce
je razotkriti ako je netko prepozna. Lavina je suza zaprijetila, ali progutala je knedlu. Nije
bilo vremena da oplakuje svoj izgubljen san.
Izisla je iz sobe i naisla na gospodina Grahama koji je pripremao orgulje.
„Dobar dan, gospođice Lilly.“ Nadala se da ce se vratiti glazbi, ali on je zastao i
promatrao je. „Je li sve u redu?“
Na njezin uzas, lice joj se zgrcilo. „Molim vas, sjednite, predahnite nacas.“ Pokazao je
prema klupi za orgulje. Morala se brzo pribrati. Lillian je skliznula na klupu, zahvalna sto ne
mora uspostavljati kontakt ocima. Njezno je polozila ruke na donju tipkovnicu i pustila da se
smiri. Kako mora biti umirujuce prelaziti prstima preko tipki i stvarati prekrasnu glazbu.
„Je li gospodin Frick?“ pitao je gospodin Graham.
Odmahnula je glavom. U roku od jednog sata odbila je bracnu ponudu i priliku da snimi
film. Sada je bila tu, vratila se da smiruje gospođicu Helen. Pri pomisli na apsurdnost svoga
jutra njezin je glasan smijeh odjekivao ispod nadsvođene nise, no ona nije marila sto se
ponasa poput luđakinje.
„Volite li svoj posao, gospodine Graham?“ pitala je. „Svirati glazbu cijeli dan?“
„Postoje vidovi koje volim, da. Neke, ne mnogo njih. Ali privilegij je zivjeti zivot prepun
glazbe. Pokusavam se sjetiti toga kad mi je tesko.“
„Ja zivim zivotom obavljanja beznacajnih poslova kako bih zadovoljila druge.”
„Pretpostavljam da je to tesko cak i u kuci u kojoj ljepota umjetnosti izvire iz svakoga
kuta.“
Mislila je na Vermeera koji je visio na nekoliko metara od nje u hodniku, nasmijesenu
djevojku koju je toliko voljela. „To pomaze. I priznajem da nisu svi moji poslovi nevazni.“
„Sto volite u svom poslu?“

113
 Knjige.Club Books

„Kada mi gospođica Helen dopusti da joj pomazem u istrazivanju za biblioteku. Tada

sam u svom elementu.“
Oci su gospodina Grahama zasjajile. „Biblioteka?“
„Referentna umjetnicka knjiznica“, rekla je. „Referentna umjetnicka knjiznica Frick.“
Gospođica se Helen odlucila za ovo prije nekoliko dana.
,,O, pa to je iznenađenje.“ Gospodin je Graham lupkao po svojoj bradi. „Gospođicu Helen
nikad ne treba podcjenjivati. Kakva sjajna ideja.“
Lillian je osjetila zalac ljubomore. „To je zapravo moja ideja.“
„Briljantno, gospođice Tally. Takve biblioteke nema u zemlji, koliko ja znam. Knjiznica za
umjetnost.“
„Mislite?“
„Naravno. Moja rođakinja radi na odjelu za umjetnost i arhitekturu u njujorskoj javnoj
knjiznici i to je bas njezino podrucje. Javite mi kada gospođica Helen pocne traziti glavnoga
knjiznicara.
Glavni knjiznicar. Ugledna titula. Sto je netko morao uciniti da postane glavni
knjiznicar? Ili bilo kakav knjiznicar? Ako je Lillian vec zaglavila radeci za Frickove, mogla bi
ciljati na profesionalniju uloga od one glavne naruciteljice toaletnog papira. Prije nego sto je
uspjela pitati gospodina Grahama vise o poslu njegove rođakinje, zacuo se glas gospođice
Winnie koji je zazivao njezino ime. Lillian je skliznula s klupe za orgulje, podigla pogled i
vidjela kako se naginje preko ograde.
„Gdje si, zaboga, bila? Gospođica te Helen treba smjesta. Ona je s gospodinom Frickom u
njegovoj spavacoj sobi.“
„Idem.“
Gore je na hodniku diskretno pokucala na vrata sobe gospodina Fricka prije nego sto je
usla.
Gospodin je Frick spavao u postelji i lagano hrkao. Gospođica Helen sjedila je kraj njega
s mapom u krilu.
„Kako je?“ Lillian je tiho pitala.
„Napokon spava. Mislim da cu pronaci drugog lijecnika da ga pregleda. Ne sviđa mi se
ovaj novi.“
Lillian je sumnjala da ce treci lijecnik moci dati optimisticnije prognoze, ali znala je
kako je bolje da to zadrzi za sebe. „Zelite li da zovem nekoga?“
„Da. Ne. Nisam sigurna.“
Lillian je cekala. „Mogu li uzeti te papire za vas?“ pitala je.
Gospođica je Helen gledala dolje u mapu kao da je ne prepoznaje.
„Ovo su neki dugovi koje je moj otac htio rijesiti. On misli da mu se blizi kraj. Rekla sam
mu da je sasav i da je savrseno dobro. To je samo kasalj, nije li?“
„Sigurna sam da je samo to.“ Lillian je polozila ruku na rame gospođice Llelen koja je
briznula u plac, gotovo jednako kao sto se malocas Lillian rasplakala pred gospodinom
Grahamom. Nijedna od njih nije bila navikla na dobrotu i njeznost. Stoga bi, kad god bi netko
pruzio ruku, njezno i pazljivo, to bilo dovoljno da se zidovi prkosa i obrane sruse. Stajala je
tamo, trljajuci koscato rame gospođice Helen nekoliko minuta dok se nije pribrala.
„Hvala vam, gospođice Lilly.“ Gospođica Helen uzela je rupcic iz svog rukava i obrisala
nos. „Mogu racunati na vas, kao ni na koga drugog.“
Kad bi samo znala! Zaculo se kucanje na vratima i gospođica je Winnie gurnula glavu
unutra. „Gospodin Danforth je dosao da vas vidi, gospođice Helen.“
„Boze, ne, ne mogu ga sada vidjeti.“ Pogledala je u Lillian. „Hocete li vi otici dolje i
objasniti mu situaciju s Papsiejem? Ne mogu ga sad ostaviti.“
„Mozda je bolje da ja ostanem s vama“, suprotstavila se Lillian. „Gospođica Winnie mu

114
 Knjige.Club Books

moze odnijeti poruku.“

„Ne, bolje je da vi to ucinite. Idite. Recite mu da cu ga potraziti kad budem spremna za
posjetitelje.“
Dok se Lillian spustala niza stube, gospodin je Graham bio usred svoje zlokobne fuge.
Gospodin Danforth imao je sesir u rukama i pogledao gore prema njoj. Lice mu je bilo
blijedo.
„Gospođica vas Helen sada ne moze primiti.“ Lillian se uhvatila kako govori glasno da
nadglasa glazbu, ali i da upozori gospodin Danfortha da bude oprezan sto ce reci. „Njezin je
otac bolestan. Poslat ce vam poruku kada da je opet posjetite.“
Priblizio joj se. „Sto se dogodilo?“ Nije se referirao na gospođicu Helen.
„Ne ovdje.“
Lillian ga je povela van gdje je rominjala kisa. Stajali su u kutu na ulazu najdalje od
vrata, daleko od znatizeljnih pogleda iz predvorja.
„Zasto si mi poslala poruku da prekidas?“ rekao je. „Nisam to mogla uciniti gospođici
Helen. Ne zasluzuje da je tako izdam.“
„Otisao sam u dvorac nadajuci se da ces promijeniti misljenje i doci.“
„Ne bi bilo posteno da pobjegnem s tobom i zao mi je ako sam te navela na krivi
zakljucak prije. Nisam ona kojom me smatras.“
Odmahnuo je glavom. „Znam da ne dolazimo iz istih drustvenih krugova, ali vremena su
drukcija. Nije mi nimalo vazno sto nisi iz njujorskoga visokog drustva. K vragu, ni ja nisam
vise dio njega.“
„To nije to. Ne poznajes me.“
„Tko god da jesi, ili mislis da jesi, ja te zelim takvu. Nista me ne moze razuvjeriti i
obecavam da cu se pobrinuti za tebe. Iz onoga sto vidim, gospođica je Helen neljubazna s
tobom, hirovita je i iritantna. Ne razumijem zasto je zelis zastititi.“
„Ona je sve to, ali sada bi to znacilo povrijediti je kad je najranjivija.”
„Ona se prema svojim psima ponasa bolje nego prema tebi.“
Opaska je bila ostra, ali u isto vrijeme djelomicno istinita. Bas je proslog tjedna
gospođica Helen uzela Lillianin sendvic s pladnja za rucak koji su im donijeli u dnevnu sobu
i nahranila Wrigleyja.
Unatoc napetosti s gospodinom Danforthom osmjehnula se tugaljivo. „Imas pravo.“
Na vratima se pojavio lakaj pa su se Lillian i gospodin Danforth razdvojili, cekajuci da
on prođe i skrene na ulicu. Lice se gospodina Danfortha smeksalo. „Znam da je nacin na koji
smo se nasli u najmanju ruku neuobicajen. Mislim da oboje zasluzujemo novi pocetak.“
„Sto mislis?“
„Dosao sam reci gospođici Helen da prosnje nece biti. Zelim poceti cisto i posteno zivot
s tobom. Prihvatio sam ponudu Harvardove medicinske skole u Bostonu. Prodao sam
roditeljsku kucu i naci cemo prostor ondje gdje cu studirati, daleko od Frickovih. Zamisli
piknik na bostonskom Commonu, setnje uz rijeku Charles. Doci cu kuci nakon pacijenata
ravno u tvoj zagrljaj.“
Koliko god primamljive bile slike koje je docaravao, Angelica je uvijek virila iz prikrajka.
Suđenje u sijecnju samo ce povecati broj novinskih clanaka koji ce lako doprijeti i do
Bostona. Pokusala je ponovo. „Ne znas sve o meni.“
„Znam da ti vidis sve oko sebe, da si sposobna mirno i razborito promatrati kao malo
ljudi, znam da ti jako nedostaje majka kao i meni moji roditelji. Znam da si sposobna
prilagoditi se drugim ljudima, poput gospođice Helen, ali znam da to nije sve o tebi. Znam da
volis kavu s mlijekom, ali bez secera i bio bih ponosan kad bi postala moja supruga. Necu
prestati dok ne kazes ‘da’.“
Njegovu je romanticnu narativu nedostajalo to da ona nije bila istinski svoja s njime.

115
 Knjige.Club Books

Prilagodila se njegovoj percepcije nje, bas kao sto je ucinila i za gospođicu Helen. „To nije ni
polovica.“
„Gdje je druga polovica? Molim te, Lillian, ti si najslađa, najcisca zena koju znam. Ako
zelis, objavit cu vijest o nama gospođici Helen i ti ces biti slobodna. Kleknut cu na koljeno
ovdje i sada. Reci da ces se udati za mene.“
Mogao je to uciniti. Netko ce vidjeti. „Molim vas, gospodine Danforth, dosta je“, pokusala
ga je zaustaviti formalnim tonom.
„Draga moja gospođice Lilly, Lillian.“ Kleknuo je pred nju drzeci obje ruke na srcu.
„Molim te, udaj se za mene.“ To jednostavno nije moglo tako. Vrijeme je da dozna istinu.
Njegova ce reakcija pokazati voli li je istinski ili voli samo ideju o njoj. Uhvatila ga je za ruku i
podigla na noge. „Dođi sa mnom.“
Dovela ga je na sredinu prilaza, okrenula se i pokazala mu lezecu figuru isklesanu u
kamenu na vrhu procelja. „Vidis li to?“ upitala ga je.
„Da.“
„To sam ja.“
Riskirala je - mogao je otici ravno na policiju i prijaviti je. Ali nije mislila da je to u
njegovoj prirodi. Pogledao je u isklesan reljef, zatim ponovo u Lillian i nasmijao se. „Bas.“
„Prije nego sto sam pocela raditi za Helen bila sam model za umjetnike. Uspjesan
model. Za ovaj konkretan rad pozirala sam za utjelovljenje Istine za kipara Sherryja Fryja.
Nije mi omiljen, priznajem. Onaj kip Pomone kojem si se divio ispred Plaze? Također ja. Bio
si u pravu kad si primijetio slican profil.“
„Sto? Zasto?“ Izgledao je unezvijereno.
„Zato sto sam morala zaraditi novac da moja majka i ja mozemo jesti i platiti stanarinu.“
Gledao je gore u figuru pa natrag u nju, promatrajuci je drukcije, objektivno.
Uspoređujuci nos, bradu. „Bila si model?“
„Da. To sam bila. Bila sam Angelica. Ja sam Angelica.“
Lice mu se izohlicilo od soka.
„Gospođice Lilly?“
Gospodin se Graham pojavio ispod luka. Nije bio ondje samo sekundu prije. Je li se
skrivao u sjeni i prisluskivao?
„Da?“ Grlo joj se stisnulo od panike.
„Gospođica vas Helen zove. Prilicno glasno, ako mogu dodati. Zao mi je sto prekidam.“
Slusao je, to je sigurno. Bio je prisutan i kada ju je gospođa Whitney identificirala i sad
ovo. Ali ima precih stvari sada kojima se mora baviti.
Odgovorila je ostro. „Hvala, odmah cu.“
Nakon sto je nestao, okrenula se gospodinu Danforthu, koji je zurio u njezin kameni lik
cijelo vrijeme. „Zao mi je ako si sokiran, ali meni nije zao sto sam to radila. Pozirala, mislim.
Bila sam muza, vidis.“
Gospodin je Danforth pocrvenio. „Skinula si odjecu da te mogu slikati.“
„Radila sam uglavnom s kiparima. Nisam sa slikarima.“
„Majka te natjerala na to.“ Borio se da joj nađe opravdanje, nacin da si prilagodi novu
informaciju. Bilo joj ga je jako zao.
„Zapravo nije, odlucile smo to zajedno. Bio je to uspjesan posao kao sto mozes vidjeti.“
„Radila si to i sviđalo ti se.“ Izjava, a ne pitanje. Test. „Zarađivala sam dobar novac i bila
inspiracija za veliku umjetnost. Dakle, jesam, sviđalo mi se. Ne sramim se.“ Tada je ustuknuo
nespretno. „Moram ici.“
Kao sto se i pribojavala, njegov je interes posve splasnuo. Daje gospodin Danforth zaista
voli, ne bi tako grubo sudio o njoj. Svidjelo mu se da misli kako nije dio njujorske elite, ali

116
 Knjige.Club Books

duboko u sebi, on je to bio. Uvijek ce biti. Nikad se ne bi mogao spustiti i ozeniti osobom
poput Lillian.
Njezin prvi poljubac, prvo ljubavno iskustvo, srusilo se pod teretom istine kao kula od
karata.

***

Lillian je lagano uzdahnula kad je usla u dnevnu sobu gospođice Helen. Iako ju je gospodin
Danforth natjerao, napravila je pravu stvar kazavsi mu svoju proslost, doznavsi tako na
cemu je s njim. Nece biti bijega u Boston ni setnji pokraj rijeke Charles. Zaboravila je na sva
Kittyna upozorenja kada se muskarci zanesu svojom vizijom ljubavi. Lillianina naivnost
kada je rijec o udvaranju, iskreno, ista je kao i ona gospođice Helen.
„Slusate li me uopce?“ Gospođica je Helen sjedila za stolom, a mapa koju je drzala u
ocevoj sobi bila je otvorena i vidjelo se nekoliko svijetlih omotnica zapecacenih voskom.
„Prolazim kroz oceve papire otkako je on indisponiran.“
„Oprostite, mogu li pomoci kako? I kako je vasem ocu?“
„Mnogo bolje, cak je i lijecnik rekao da mu je bolje.“
To je bila dobra vijest.
Gospođica se Helen uspravila u stolici i zaskiljila. „Jeste li govorili s gospodinom
Danforthom.“
„Da. On zna da vam je otac bolestan.“ Lillian je sumnjala da ce se ikada vise vratiti, ali
gospođica Helen sada to ne mora znati.
Sjena brige presla je preko njezina lica. Mozda je pogrijesila. Sto ako gospodin Danforth
kaze Frickovima istinu? Ne, ne bi to ucinio. Glasine o zarukama vec su bile objavljene u
tracerskim rubrikama, a njegova povezanost s obitelji javno je zabiljezena. Sve sto bi ucinio
srusilo bi i njegov ugled. Informacije koje je neocekivano otkrila bile su, nadajmo se,
dovoljne da ga odbiju, ah ne i da sve povuce dolje.
„Znam sto ste ucinili.“
Tek sada je primijetila da su sake gospođice Helen stisnute. A vena na celu joj je
pulsirala. Lillian je bacila pogled na prozor. Je li gospođica Helen mogla vidjeti svađu. Je li
vidjela kako gospodin Danforth pokusava kleknuti pred njezinom osobnom tajnicom i
prepoznala to kao ljubavnu svađu? Lillian je bila sigurna da su bili skriveni od pogleda, ali
mozda je zvuk doputovao do gore. Prozor je bio zatvoren, ali da ga je otvorila...
„Nemojte mi lagati. Znam sve.“
Lillian je pokusala ostati smirena, usredotocena na gospođicu Helen. „Sto je to sve’?“
„Imate konja u ovoj utrci. Jednog o kojem niste govorili.“
„Molim vas, gospođice Helen, stvarno ne razumijem.“ Gospođica je Helen zgrabila jednu
od omotnica sa stola. Za razliku od drugih, ova je bila otpecacena. „Papsie je rekao da zeli
rijesiti svoje dugove i da posaljem korespondenciju trgovcu umjetninama, krojacu, brijacu.“
Drzala je omotnicu za krajicak kuta kaziprstom i palcem kao da je bila kuzna. Ova ima vase
ime sto mi nije imalo smisla. Placam vas s kucnog racuna, ne s profesionalnog. O kakvom je
dugu rijec?“
Lillian je znala da ne treba odgovoriti.
„Otvorila sam i procitala poruku. Cini se da ste vi i Papsie imali neku vrstu dogovora u
vezi sa mnom i gospodinom Danforthom.“ Izvukla je ceduljicu i razmotala je. „Napisao je da
je siguran da cete se vjencati cak i ako on ne bude tu, pa je prilozio cek na tisucu dolara koje
je obecao, jer je zelio biti zapamcen kao covjek od rijeci.“
Lillian je groznicavo trazila opravdanje. Barem gospođica Helen nije znala za zanimanje
gospodina Danfortha za nju. Bila je zahvalna na tome. Svejedno je ta poruka pogodila srz
ranjivosti gospođice Helen: da ce otac kontrolirati svaki njezin korak, cak i iz groba. Da ce

117
 Knjige.Club Books

uvijek biti tatina curica koja nije neovisna, cak ni poslije njegove smrti. Nije ni cudo da je
bila ljutita, Lillian je nije krivila. „Nije bilo tako.“
„Vi ste oboje mislili da ja to ne mogu sama? Kako ste mogli?“
„Molim vas da vam objasnim.“
Lillian je sjela na stolicu pokraj kamina pokusavajuci spustiti tenzije u sobi. Na trenutak
se cinilo da se gospođica Helen nije micala, ali napokon je popustila i pridruzila joj se.
Izbjegavala je Lillianine oci, umjesto toga zurila je u strog portret gospodina Fricka na
suprotnom zidu, kao da je i on u sobi.
„Kad sam tek pocela raditi ovdje“, zapocela je Lillian, „vas je otac spomenuo svoju zelju
da se vi i gospodin Danforth vjencate. Zatrazio je da vam olaksam dogovor.“
„Olaksate?“
„Nije bilo nista vise od onoga sto sam vec radila. Sjecate li se pisama? Kako sam vam
pomogla pisati ih kada ste trazili?“
„Ali obecao vam je novac. Tisucu dolara. To je golema svota.“
„Vas je otac velikodusan covjek. Nisam to htjela, ali on je inzistirao. Nisam mogla reci ne
i uvrijediti ga.“
Glas joj je prerastao u cviljenje djevojcice. „Ali ja sam ucinila da se gospodin Danforth
zaljubi u mene, zar ne?“ Lillian nije znala kako odgovoriti na to. „Ucinili ste sve kako treba.“
Gospođica Helen posegnula je u omotnicu i izvukla cek. „Izvolite, onda. Uzmite.“
„Ne zelim.“
Gospođica Helen mahala je cekom prema Lillian, Marthina je slika plesala po zraku. „On
zeli da uzmete. Vasa provodadzijska provizija.“ Bacila je cek u Lillianimo krilo.
Lillian ga je gledala, tisuca dolara. Potpis je bio drhturav, slab. Nije vise trebala dodatan
novac. Nikada nece biti zvijezda. Nikad nece trebati ormar fine odjece ili lekcije glume ili
automobil da se vozi oko Los Angelesa.
Prije nego sto je ista stigla reci, gospođica je Helen zgrabila cek i poderala ga na pola.
Lillian je tiho zajecala zbog njezine silovitosti.
„Promijenila sam misljenje. Ne mozete to dobiti“, rekla je gospođica Helen s opakim
osmijehom.
„Ne zelim ga, rekla sam vam, to je bilo prije nego li sam vas upoznala bolje. Dok ste se vi
brinuli u vezi s uspjehom u ljubavi, ja sam se brinula o svojim duznostima, da necu obaviti
svoj posao dobro, da cu iznevjeriti. Vas, ne vaseg oca. Zao mi je sto ste to doznali u ovo tesko
vrijeme, ali ja zelim samo ono sto je najbolje za vas.“
„A sto je to?“ gospođica Helen je pitala.
„Zelite li istinu?“
„Da, dugujete mi to.“
Gospodin je Danforth nikada nece zaprositi. Ne nakon sto je Lillian sve zabrljala.
Najmanje sto je mogla uciniti bilo je pustiti gospođicu Helen da misli kako je sve to bila
njezina ideja. „Mozda vam gospodin Danforth nije najbolji par. Vi jeste iz slicnih krugova, ali
vi imate svoju knjiznicu i svoje pse, izgradili ste prekrasan zivot za sebe oko svojih interesa i
zabrinjavam se da cete se udajom morati odreci nekih od tih stvari.“
„Sto mislite? Vidjeli ste njegova pisma. Dijelimo tocno iste interese - umjetnost i psi.
Rekao je stosta lijepo o knjiznici.“
Kako objasniti? „Ono sto se pise tijekom udvaranja nije nuzno ono u sto se doista
vjeruje.”
Gospođica je Helen promislila na trenutak i onda blago zatresla glavom. „Mozda mislite
da nisam materijal za brak.“
„Ne“, zastala je. „Cak i ako to vas otac zeli, ja mislim da niste.“
Gospođica Helen digla je Wrigleyja u krilo i poceskala ga po glavi. Zastala je trenutak

118
 Knjige.Club Books

prije nego sto je pocela govoriti. „Mozda ste u pravu. Mozda sam bila za brak prije rata. Ali
sad, preferiram nekomplicirane veze, kao ove s krznatim zvjerkama. Sto je s vama? Jeste li vi
materijal za brak?“
Lillian je razmislila i oprezno odgovorila. „Ne, mislim da ni ja nisam. Zelim zivjeti na
svoj nacin.“
„Znaci, bit cemo zajedno usidjelice?“ Osjetio se dasak uzbuđenja u pitanju gospođice
Helen. Njezina veza s gospodinom Danforthom bila je slabasna u najboljem slucaju i duboko
u sebi ona je to znala. „Bit cemo druzice do kraja?”
Entuzijasticna reakcija gospodina Grahama vratila je Lillian u stvarnost. Ako uspiju
pokrenuti Refererentnu umjetnicku knjiznicu Frick, bit ce prvi u Americi, a to je bogme
pothvat, nije li? Posao ce biti ispunjavajuci i zahtjevan. Gospođica Helen nije imala
temperament da se moze susretati s arhitektima i znanstvenicima bez povisenih tonova i
zapovijedanja. Lillian bi to mogla ublaziti, kao sto je cinila s gospodinom Danforthom. Kao
sto je uostalom bilo i s gospodinom Frickom. Mogla bi pristojno zarađivati, mozda bi mogla
postati i glavna knjiznicarka. Nije to zivot koji je zeljela za sebe, ali mozda bi to bilo dobro.
„Ako to trebate“, napokon je odgovorila.

***

Rano ujutro sljedeceg jutra Lillian je probudilo lupanje na vratima njezine sobe. Sjela je
zbunjena misleci da je u stanu s majkom i da je prespavala termin za poziranje te da ce biti
ukorena. Sunce jos nije bilo izislo.
Ali ne, bila je u svojoj sobi na vrhu rezidencije Frickovih. Okruzena svom tom hranom
koju je mogla jesti. Zidovima punim najsjajnijih umjenickih djela pokraj kojih je svakoga dan
prolazila i divila im se. Bila je sigurna.
Lupanje je postalo snaznije.
„Sto je?“ Viknula je i spustila noge na pod.
„Gospođice Lilly?“ Bio je to glas gospođice Winnie.
Lillian je otvorila vrata. Dolje u hodniku Bertha je izisla iz kupaonice, konfuzna i
pospana. „Sto se događa?“ pitala je.
Gospođica Winnie dahtala je od uspinjanja stubama. „Nema veze, vrati se u postelju.
Dosla sam po gospođicu Lilly.“
„Sto nije u redu?“ upitala je Lillian, zgrabivsi svoju kucnu haljinu koja je visjela na
straznjoj strani vrata.
„Gospođica Helen vas treba, u spavacoj sobi njezina oca. Sada.“

119
 Knjige.Club Books

ŠESNAESTO POGLAVLJE

N a prigusenu svjetlu sobe Lillian je primijetila tamne kolobare ispod ociju svoje
poslodavke. Gospođica Helen sigurno je cijelu noc bila budna sa svojim ocem, koji je
lezao sucelice zidu, prsa su mu se dizala sa svakim dahom dok su mu kapci bili zatvoreni.
Spavaca soba gospodina Fricka bila je oblozena tamnim drvom od poda do stropa, a Lillianin
je pogled privukla slika na obliznjem zidu, portret djevojcice koja nosi sitan plavi kamencic
na zlatnom lancicu oko uskoga vrata, toliko zivotan da se Lillian cinilo kako je mogla
posegnuti i iscupati ga.
„To je slika sir Thomasa Lawrencea“, rekla je gospođica Helen sjedeci kraj oceva
uzglavlja. „Nikad mi se nije svidjela.“
„Zasto?“ Lillian je privukla stolicu. Situacija se nije cinila kriticnom kako je gospođica
Winnie najavila, zapravo je gospođica Helen djelovala vise tiho i zamisljeno nego mahnito.
„Skupio je sve njezine crte nasred lica. Ucinak je kao da se smijesi gledatelju, a ne da nas
poziva unutra.“ Lillian nije istaknula sve slicnosti s Marthom. Crvenkaste kovrce, ruzicasti
obrazi. Gospodin Frick nikada nije bio daleko od svoje izgubljene kceri, cak ni kad je spavao.
„Gdje vam je majka?“ Lillian je pitala.
„Sinoc je svratila. Rekla je da se mora odmoriti, ponovno je muci glava.“
Zbog toga je gospođica Helen ostala sama na bdijenju. Kad bi barem ona i Childs imali
bolji odnos i mogli podijeliti teret.
„Sto mogu uciniti da pomognem?“
Stenjuci, gospodin se Frick okrenuo i zagledao u dvije zene sirom otvorenih ociju, lica
sjajna od znoja. „Tko si ti?“
Gospođica Helen podvukla mu je pokrivace. „To sam ja, tvoj Pupoljak.“
Pridigao se da bi sjeo. „Kako, za Boga miloga, da spavam, kada brbljate tu cijelo vrijeme.
Bio sam dobro dosad. Izgubljen izraz lica koji je malocas imao zamijenilo je ono njegovo
uobicajeno poslovno drzanje. „Cekas me da odapnem, ha? Daj mi nesto protiv bolova za ime
Bozje.“
Lice se gospođice Helen snuzdilo. „Naravno, Papsie.“
Lillian ju je slijedila u mali hodnik koji je spajao spavacu i dnevnu sobu. Medicinska
sestra - koju je gospođica Helen unajmila prije nekoliko dana - ustala je sa sofe cim su usle.
„Zasto mu ne pomazete?“ pitala je gospođica Helen. „Boli ga opet. Nema smisla da vas
placamo da se izlezavate cijelu noc.“ Lillian je vec mnogo puta svjedocila slicnu ucinku
valovitosti: gospodin bi Frick od boii vrijeđao svoju kcer, saljuci je tako dalje u ratni pohod
na svakog tko je imao tu nesrecu da se pojavi u njezinoj blizini, bila to sobarica koja brise
prasinu s police za knjige ili, cesce, Lillian.
Sestra je prekrizila ruke pred njom. „Ovdje sam.“ Pratila ih je u spavacu sobu u kojoj se
disanje gospodin Fricka pretvorilo u stenjanje. Lillian i gospođica Helen stajale su u pozadini
dok ga je bolnicarka pregledavala. Stenjao je opet.
„Morate nesto uciniti!“ rekla je gospođica Helen.
Sestra se okrenula prema njoj, mrzovoljna izraza lica. „Dali smo sest doza terpentina u
ponoc i to ga je uspavalo brzo. Za sada moramo cekati posjet dr. Partridgea, koji je najavljen
za devet sati.“
„Devet sati! Pa to je jos cetiri sata. Ne dopustam da pati toliko dugo. Blijed je i jako se
znoji. Mora biti nesto sto mozemo uciniti. Idite i zovite lijecnika.
„Gospođice Helen, ali zaista nista ne mozemo uciniti.“
Lillian se morala sloziti. Covjek je trebao mira i odmora. Ali to nije bilo dovoljno dobro

120
 Knjige.Club Books

za gospođicu Helen. „Idite dolje i recite im da zovu lijecnika. Sada.“

Kad je sestra otisla, gospodin je Frick stavio ruku na prsa. Gospođica je Helen poletjela
do njega i stavila svoju ruku na njegovu. „Sto trebas, oce?“
„Vode, daj mi vode!“
„Dajte mu vode! Helen je viknula Lillian. „Pozurite.“
Lillian je otisla u kupaonicu u kojoj je casa vode bila na porculanskom umivaoniku.
Uzela ju je i uhvatila svoj odraz u zrcalu. U blijedom jutarnjem svjetlu sva njezina jedrost i
mladost bile su iscijeđene. Od kose skupljene u punđu, kako je gospođica Helen preferirala,
nos joj se cinio kljunastim, ne orlovskim, a usta premalena. Iscrpljeno, to bi Kitty rekla.
Izgledas iscrpljeno.
„Sto cekate?“
Gospođica Helen pojavila se iza nje u zrcalu gadno se mrsteci. „Moj je otac bolestan, a vi
se divite sebi u njegovu zrcalu?“
Zgrabila je casu iz Lillianine ruke i povukla se u spavacu sobu. Lillian je bacila posljednji
pogled i ispustila uzdah.
U spavacoj je sobi gospođica Helen podigla ocevu glavu. „Popij ovo, osjecat ces se
mnogo bolje. Doktor je Partridge na putu i onda ces se opet osjecati dobro.“
„Hvala ti, djevojko moja.“
Lillian je gledala s vrata kako se otac i kci tiho smiju. Ona je cula neki dan lijecnika kako
govori sestri da ga izdaje srce. Vise ne moze pumpati dovoljno krvi da mu pluca normalno
rade. U plucima se zato zadrzava voda. Nece dugo, rekao je lijecnik. Tjedan, dva najvise.
Jadna gospođica Helen. Ona ce trebati Lillian vise nego ikada, i to vrlo skoro pa se
Lillian uopce nije zeljela zamarati njezinom nepristojnoscu.
Sad je bilo vrijeme za sucut. Gospodin Watkins htio je iskoristiti Lillian kada je zalovala i
ona nije zeljela da se takvo sto dogodi gospođici Helen. Lillian ce je dok tuguje stititi od ljudi
koji ce pokusati iskoristiti situaciju, a bit ce takvih kad je u igri ovakvo nasljedstvo, izmiljet
ce iz rupa kao misevi.
Mozda bi gđica Helen, kad gospodin Frick ode, mogla shvatiti gdje joj je mjesto u ovom
svijetu, bez roditelja koji je bez prestanka pomno promatra, nepravedno je uspoređujuci s
davno umrlom sestrom. Moglo bi biti uzbudljivo gledati gospođicu Helen kako dolazi na
svoje. Imala je sve prednosti - inteligenciju, drustveni polozaj, strast prema svojoj knjiznici,
novac - i mozda ce to biti dovoljno da iskorijeni svoju sitnicavost i obuzda svoj temperament
kako bi postala meksa verzija sebe. Ljubaznija verzija.
„Papsie?“
Glava gospodina Fricka odjednom je klonula na jastuk, oci su bile zatvorene. Gospođica
je Helen zbunjeno pogledala Lillian, a zatim ponovo svog oca.
„Sto se dogodilo?“
Lillian joj se pridruzila uz postelju. Zurila je u lik ispod popluna, cekala pokret. Nista.
„Papsie?“ Gospođica ga je Helen potapsala po obrazu, nagnula mu se se blize i dozivala
ga.
U to se pojavila medicinska sestra i omotala prste oko debelog zapesca gospodina
Fricka. Lillian je po tezini ruke mogla zakljuciti da nece biti pulsa, a sestra je to ubrzo i
potvrdila. „Zao mi je, gospođice Helen.“
Gospođica je Helen bezizrazajno gledala medicinsku sestru. „Zakasnili ste. Otisao je.
Beskorisna zeno.“ Ustala je. „Trebali bismo otici reci majci.“ Lillian je znala da je uzrok
nepovezanosti između onoga sto se upravo dogodilo i tupe reakcije gospođice Helen
najvjerojatnije sok. Obgrlila je rukom ramena gospođice Helen dok su izlazile. „Jako mi je
zao“, rekla je.
Pogledala je u sestru dobacivsi joj pogled ispricavanja za ponasanje svoje poslodavke,

121
 Knjige.Club Books

ali nije sumnjala da je ona dozivjela i gore epizode.

Ali bolnicarka je nije gledala. Digla je praznu casu sa stolica pokraj postelje i cudno je
njuskala.
Lillian se usredotocila na gospođicu Helen vodeci je praznim hodnikom kuce koju je
gospodin Frick zamisljao cijeloga zivota, a u njoj uzivao kratkih pet godina.

***

Lillian je provela cijelo jutro i rano poslijepodne groznicavo organizirajuci istoga dana
ceremoniju oprostaja obitelji i prijatelja oko odra gospodina Fricka. Pogreb je trebao biti u
obiteljskoj grobnici izvan Pittsburgha, ali zeljeli su pruziti priliku bliskom krugu njegovih
njujorskih prijatelja i poslovnih suradnika da mu odaju pocast prije u rezidenciji Frick.
Gospođa se Frick skrivala na drugom katu, ostavljajuci gospođicu Helen i Lillian da
urede detalje. Ili, iskreno, ostavljajuci Lillian da to ucini jer bi gospođica Helen svakih deset
minuta briznula u plac i izjurila iz sobe. Lillian je jurila kroz popis poslova koji je zacrtala
nedugo nakon sto se stanje gospodinu Fricku pogorsalo prije nekoliko tjedana. Doveden je
aranzer da uredi gospodinov odar, a potom je tijelo poslano k pogrebniku. Poslijepodne je
pogrebnik trebao isporuciti kovceg s tijelom gospodina Fricka kojeg ce prekrivena ruzama,
ljiljanima i tulipanima izloziti u umjetnickoj galeriji. U tocno pet i trideset gosti ce se okupiti
u salonu u kojem ce slusati citanje „Propovijedi na Gori“, a onda ce biti pozvani da se oproste
od gospodina Fricka uz odar dok ce gospodin Graham svirati orgulje. Pozivnice su razaslane
odmah izjutra i batler gospodina Danfortha odgovorio je da je njegov poslodavac izvan
grada te da salje svoju sucut. Lillian nije bila sigurna je li gospodin Danforth lagao, ali je
odahnula i prekrizila ga s popisa.
Cijela je obitelj trebala potom, kasnije navecer, vlakom krenuti s kovcegom gospodina
Fricka u Pennsylvaniju.
Lillian je bila u predvorju rjesavajuci postu za vozaca da je razveze kada ju je gospođica
Helen zazvala s drugoga kata.
Lillian je krenula k njoj penjuci se uza stube. „Sto je bilo?“
„Zelim da se oceva postelja premjesti u moju sobu:“
„Sto zelite?“
„Culi ste me.“
„Trenutacno posluga ima pune ruke posla s pripremama za pogreb.“ Sobarice su nosile
dolje namjestaj i preuređivale raspored u dvorani u kojoj ce biti odar, a sluzavke su
premjestene u kuhinju da ondje pomognu. „Mozete li pricekati do sutra? Sjecate se, bit cete
cijeli tjedan u Pittsburghu.“
„Ne, to se mora sada napraviti.“
Lillian je prigusila uzdah nestrpljenja, ali je shvatila tu cudnu potrebu. Dan nakon sto je
Kitty umrla, lezala je u njezinoj postelji i udisala ono sto je ostalo od njezina bica, mjesavinu
mentola i sapuna od kruske, mjesavinu bolesti i zdravlja.Tijelo je njezine majke uzeto,
udaljeno i vrlo brzo zbrinuto - bio je vrhunac drugog vala gripe, i svi lijecnici, bolnice i
pogrebnici bili su preoptereceni mrtvima i umirucima. Nije mogla ni staviti ruzu na njezin
grob.
,,U redu, angazirat cu radnike.“ Zatrazila je od Kearnsa da posalje radnike i nekoliko
lakaja pa gledala s gospođicom Helen dok su rastavljali krevete. Poslije, kada su sastavljali
gospodinov krevet u njezinoj sobi, povela ju je dolje u podrum. Gospođica ih je Helen cijelo
vrijeme uzrujano opominjala da paze da ne ogrebu drvo.
Nakon sto su otisli, Lillian je mislila da ce se gospođica Helen histericno baciti na krevet,
ali umjesto toga, otisla je do svoga toaletnog stolica i zurila kroz prozor; zamjena kreveta
bila je potpuno zaboravljena.
„Je li kovceg s mojim ocem vec dosao od pogrebnika?“ pitala je.

122
 Knjige.Club Books

Lillian je pogledala na sat na okviru kamina. „Uskoro ce.

Gospođica je Helen otvorila ladicu. „Zelim da bude pokopan s ovim.“ Drzala je Marthinu
kameju u rukama.
Lillian je promislila o svim stvarima koje bi ovaj skriveni dijamant mogao kupiti: odjecu,
hranu, kredite. Pomisao o dijamantu koji ce biti zakopan pod zemljom, izgubljen zauvijek,
cinila joj se nepristojnom. „Jeste li sigurni? Sto mislite da pokopate s njime samo kameju, a
da prodate dijamant i donirate novac za nesto u spomen na gospodina Fricka.
„Ne. On je najvise volio Marthu. Ovo ce biti kao da je polozen s malim dijelom nje.“
Vrijednim djelicem nje.
Lillian se bojala da bi gospođica Helen to mogla lakomisleno odbaciti. Vise nikada to ne
bi mogla vratiti, a gospođica Helen nikada nije bila bas dalekovidna. Sto ako zazali? „Mogli
biste od dijamanta napraviti prsten za majku.“
„Ne. Papsie bi zelio ovo, sigurna sam. Dođite sa mnom.“
„Spustale su se zajedno straznjim stubama. „Kada se vratim iz Pennsylvanije“, rekla je
gospođica Helen, „inzistirat cu na tome da se gospodin Danforth i ja vjencamo cim zalovanje
zavrsi.“
Lillian se stisnuo zeludac. ,,A sto je s jucerasnjim razgovorom o neovisnosti.“
„Moj je otac zelio da se vjencam. Koliko je to zelio, vidljivo je i iz dogovora koji je s vama
sklopio. Dakle, vjencanja ce biti.“
To je znacilo da ce Lillian uskoro biti opet u skripcu. Hoce li gospodin Danforth opet
razmotriti prosidbu nakon sto se Lillian sama izbacila iz igre i izabrati nakon svega
gospođicu Helen? Prva joj je reakcija bila ne, nece, ali sto je vise mislila na njegovu
predstavu na prilazu - teatralno klecanje - to je sve vise uviđala kako ga zapravo malo
poznaje. Njegova prisutnost u kuci ucinit ce njezinu neodrzivom.
Bertha je izlazila iz galerije dok su prilazile.
„Je li cvijece vec tu, Bertha?“ pitala je Lillian.
„Ne, gospođice. Jos nije.“
„Unesite ga cim stigne. Necemo imati mnogo vreme-
Kovceg je bio polozen na kraju sobe s emajl-slikama, tocno ispod melankolicna
Rembrandtova autoportreta.
„Kako bi on ovo volio“, rekla je gospođica Helen. „Savrseno je, zar ne?“
Lillian je morala priznati da je ovo zaista bio pravi ispracaj za gospodina Fricka.
Okruzen djelima koja je najvise volio, kao i svojom obitelji u palaci koju je izgradio od svog
bogatstva i umjetnickog ukusa. „Bas jest.“
„Hvala vam, gospođice Lilly, sto ste se tako dobro brinuli o njemu. I o meni.“
Lillian se nelagodno promeskoljila. Stavila je sve sto je imala u pripreme za oprostaj s
gospodinom Frickom. Pobrinula se da sve ide tocno prema njezinim naputcima, uglavnom
zato sto to tako nije mogla uciniti i s Kitty. Toga hladnog dana u veljaci pogrebnici su
nespretno spustali nosila s majcinim tijelom niza stube njihove stambene zgrade. Gurnuli su
je u straznji dio prljavoga kamiona zaprljana blatom, zalupili vratima i odvezli se. Otac
gospođice Helen imat ce posve drukciji ispracaj; Lillian se za to pobrinula.
Gospođica je Helen izvadila bros s kamejom iz dzepa. Lice gospodina Fricka u lijesu
cinilo se spokojno, blijedo i na neki cudan nacin jos prisutno, kao da je samo sklopio oci da
se sjeti neceg vaznog i zacas ce ih opet otvoriti.
Gospođica mu je Helen stavila bros s kamejom u dlan i poklopila ga njegovim teskim
prstima. Ista ruka s oziljkom od Marthina ugriza sada drzi ruzicasti dijamant. Kakvo
prikladno uparivanje. Mozda je gospođica Helen u pravu i ovo je nacin da se zakopaju svi
duhovi proslosti, duh izgubljene kceri i njezina oca u isto vrijeme. Da ih oboje pusti da odu.
Bertha je svratila da kaze kako je cvjecar stigao i Lillian je pogledala kako su aranzmani

123
 Knjige.Club Books

raspoređeni dok se gospođica Helen otisla presvuci. Otisla je tada u kuhinju da provjeri s
kuharom ide li sve po planu i opet se vratila gore u galeriju radi posljednje provjere.
Dok su zvuci orgulja lebdjeli hodnikom, Lillian je stala pokraj gospođice Winnie i
gledala kako se obitelj okupila oko lijesa, odvajajuci za sebe tihi trenutak prije nego sto
stignu drugi gosti. Gospodin Childs stajao je kraj svoje zene, Dixie, u podnozju lijesa.
Gospođa je Frick glasno puhnula nos u rupcic dok su ona i gospođica Helen prilazile i
zauzimale polozaj postrance.
Ali onda je gospođica Helen odskocila kao da ju je gurnula nevidljiva sila.
„Nema je!“ okrenula se i pogledala Lillian. „Gdje je?“
„Gdje je sto?“ Gospođa je Frick opet puhala nos.
„Marthina kameja u kojoj je dijamant.“
Sada je imala obiteljsku pozornost. „Koji dijamant?“ pitala je gospođa Dixie.
„Sto si, zaboga, sada napravila?“ zahtijevala je odgovor gospođa Frick.
„Stavila sam ga u Papsiejevu ruku, da ga ponese sa sobom“, rekla je gospođica Helen.
„Ali sada ga nema.“ Pokazala je prema lijesu. Gospođica Winnie i Lillian primaknute su se
blize. Istina. Bezivotni prsti gospodina Fricka bili su rasireni, nisu vise bili savijeni oko
privjeska onako kako je to gospođica Helen namjestila i ostavila. Gospođica je Helen
posegnula za njegovom rukom, dignula je, ali nicega nije bilo ispod nje.
Netko je uzeo kameju.

***

Dok je obitelj bila tjedan dana odsutna zbog pokopa, kuca je bila mracna i tiha kao da je bila
zamotana u barsun.
Lillian je obavljala svoje duznosti, skupljajuci rastucu gomilu poruka izjava sucuti
gospođici Helen da na njih odgovori. Gledala je kako cvjetni aranzmani u galeriji blijede te
odvajala one koji su trebali biti baceni.
Prije nego sto su otisli, gospođica Helen nalozila je glavnom cuvaru kuce da pretrazi sve
sobe osoblja, ali privjeska i dalje nije bilo. Netko ga je uzeo iz ruku gospodina Fricka, jeziva
pomisao. Kako je, tko god da ga je uzeo, znao sto trazi? Samo je Lillian znala da ga je
gospođica Helen stavila ondje. Molila se da se pronađe uskoro.
Lillian je popodne prije nego sto ce se obitelj vratiti provela u arhivu u kuglani. Ucinila
je sve sto je mogla u vezi sa svojim redovitim kucanskim duznostima, a znala je da je
gospođica Helen planirala ispitati sadrzaj nekoliko sanduka punih arhivskih dokumenata
prije nego sto joj se otac razbolio. Lillian je mislila da ce se baciti na taj posao i pozitivno
iznenaditi gospođicu Helen svojom inicijativom. Potaknuti je na stvaranje biblioteke
umjesto na nepromisljeno srljanje u brak. Tisina sobe, duboko pod zemljom, umirivala je
Lillian, kao i sređivanje mnogih faktura za kupnju umjetnina po datumu. Degas, El Greco,
Manet - ukupna vrijednost za broncane figure i slike morala se mjeriti u desecima milijuna.
A ipak je gospođica Helen smatrala taj bros s kamejom u kojem je bio dijamant
najvrednijim od svega. Ako to ne pronađu, nije znala sto ce se dogoditi.
„Gospođice Lilly?“
Cula je muski glas kako je zove sa stubista i nedugo potom ukazao se gospodin Graham.
Iako se zbog svjetiljki nazirala tek silueta, njegova gusta griva odmah ga je odala.
„Gospodine Graham. Sto radite tu dolje?“
„Kearns je spomenuo da biste mogli biti tu. Dosao sam uzeti svoju placu.“
Potpuno je zaboravila na to, sto joj uopce nije slicilo. No bio je to cudan tjedan.
„Ispricavam se zbog toga, malo sam smetena od svega i bojim se da sam zaboravila pitati
gospođicu Helen da potpise cek za vas prije nego sto je otisla.“
,,U redu je. Mogu ga uzeti i iduci tjedan, ako je to u redu. Djelujete kao da vam je fino tu

124
 Knjige.Club Books

dolje među korovom.“

„Da prolazim kroz neke stare zapise.“
Cekala je da se isprica i ode, ali on se premisljao lebdeci oko nje.
„Je li to sve za novu knjiznicu?“ pitao je.
„Nadajmo se. Da budem iskrena, ne znam hoce li gospođica Helen jos biti zainteresirana
za nastavak razvoja projekta nakon oceve smrti.“
„To bi bila velika steta.“
„Mogu li vam pomoci s necim drugim?“ pitala je.
Procistio je grlo. Njegov je uobicajen djecacki sarm nestao, zamijenilo ga je nesto
mracnije. „Pitao sam se hoce li Frickovi i dalje zeljeti da sviram tijekom vecernjih sati. Znam
da je to bila ideja gospodina Fricka, mislio sam da biste ih vi mozda mogli uvjeriti da me
zadrze.“
Razmislila je o tome. Glazba bi obitelj samo podsjecala na njihov gubitak. No, gospodin
je Graham dio osoblja vec neko vrijeme i zasluzuje barem neku informaciju o svom statusu.
„Razgovarat cu s gospođicom Helen i njezinom majkom.“
„Također, htio sam reci - to mi je tesko i ne zelim vas uzbunjivati.“ Zastao je. „Samo
budite oprezni.“
„Molim?“ Nije mogla procitati izraz njegova lica. Je li joj prijetio? Ili joj je pokusavao
pomoci? „O cemu vi govorite?“
„Nedavno sam nacuo konverzaciju koja me muci i koja bi vam mogla izazvati nevolje.“
Aludirao je na njezin razgovor s gospodinom Danforthom kada ga je otjerala od sebe
priznavsi mu svoju proslost.
Je li gospodin Graham zelio reci da zna sto se događa? Hoce li reci obitelji ako ih ne
uvjeri da ga zadrze na platnoj listi?
Lillian je prosla dug put i nece dopustiti da je ucjenjuje obiteljski zabavljac.
„Nemam pojma na koji razgovor mislite, gospodine Graham.“
Lagano je ustuknuo pred njezinim agresivnim tonom. „Ne, ono sto pokusavam reci...“
Prekinula ga je. „Ako nemate nista protiv, stvarno bih se trebala vratiti poslu. Ostavit cu
vas cek Kearnsu u ponedjeljak.“
„Ali, gospođice Lilly...“
„Dosta. Rekla sam, dosta.”
Zurila je dolje u papire na stolu, smrznuta dok nije cula kako koraci nestaju uza stube.
Toliko je toga sto je mogla podnijeti. Cim se gospođica Helen vrati, Lillian ce je morati
uvjeriti da je u njezinu najboljem interesu prekinuti sve veze s gospodinom Danforthom i
otpustiti gospodina Grahama. Ako ne bude tako, oba ce muskarca imati moc nad Lillian da
iznesu istinu o njezinu identitetu u bilo kojem trenutku. Osjetila je da se odjednom zidovi
podruma priblizavaju. Val ocaja prijetio je da ce se srusiti na nju, ali umjesto toga, Lillian se
ponovo bacila na svoj posao istrazivanja podrijetla Frickove kolekcije Gainsboroughovih
portreta. Bilo sto samo da ne misli o sadasnjosti.

***

Citanje oporuke bilo je sazvano na dan povratka obitelji. Lillian je smjestila odvjetnika
Frickovih u knjiznicu da ih ceka uz kavu, a onda, cim su dosli, pojurila za gospođicom Helen
u njezine odaje.
„Jesu li uhvatili kradljivca dijamanta?“ gospođica Helen pitala ju je cim je zatvorila vrata.
„Zao mi je, nisu jos.“
„Jedva da je proslo malo vremena otkad sam mu ga stavila u ruke i otkad je nestao.“
To je istina. Kao da se neka od figura sa slika spustila s platna i uzela ga. „Nadam se da

125
 Knjige.Club Books

ce vam ga vratiti uskoro.“

„Ne vjerujem Childsu pa vas molim da na citanje oporuke dođete s notesom i
zapisujete“, rekla je gospođica Helen.
Lillian je ucinila kako joj je receno. U sobi je vladala opipljiva napetost između
gospođice Helen i njezina brata koji nisu razmijenili ni rijeci. On i gospođa Dixie smjestili su
se u fotelje dok je gospođica Helen ostala stajati iza naslonjaca gdje joj je majka sjedila ravne
kraljeznice i visoko podignute brade, kao da je na tronu. Prije toga Lillian je kratko
razgovarala s gospođicom Winnie u gornjem hodniku pitajuci je kako je prosao tjedan.
Gospođica je Winnie stavila ruku na uho i Lillian je pitala ponovo, glasnije nego sto je
smatrala primjerenim.
„Htjeli su se poubijati.“ Gospođica Winnie glasno je odgovarala.
Tocno kako bi gospodin Frick zelio, stvarno. On je uvijek bio onaj koji ih je dijelio, cak i
nakon smrti, drzeci ih tako u svojoj moci. Nije bilo vazno sto je vjerojatno bilo dovoljno
novca i imovine za sve. Iako su palaca i umjetnine trebale ostati gradu, ostala je jos velika
svota.
Odvjetnik je sjedio za stolom u stilu chippendale s posljednjom voljom i oporukom
gospodina Fricka ispred sebe. Nosio je naocale koje su kliznule na pola nosa, Lillian se
povukla na stolicu pokraj prozora, odakle je mogla diskretno pratiti sto se događa. Svi su bili
mirni i tihi osim gospođe Dixie koja se njihala i lagano pjevusila sebi u bradu. Zivci ili je
mozda Berthin trac da je voljela redovito zaviriti u casicu bio istinit.
„Hocemo li poceti?“ javio se odvjetnik.
„Molim vas. Mi znamo da je on zelio da sve ovo“ - gospodin je Childs siroko zamahnuo
oko sebe kao da tjera duhove - „ostane gradu New Yorku“. Pokazao mu je pokretom i
samozadovoljnim osmijehom na licu da sad on moze preuzeti rijec.
„To je tocno. Sada, kad smo se svi okupili, procitat cu naglas posljednju volju i oporuku
gospodina Henryja Chaya Fricka, datiranu 24. lipnja 1915.“
„Sto? Gospodin se Childs nagnuo naprijed. Devetsto petnaeste? Rekao je da ce sastaviti
novu.“ Buljio je divlje u majku. „Ti se sjecas, zar ne? Bila si ondje, majko. Sjecas se?
Gospođa je Frick pogledala gore u svoju kcer, a potom u svog sina. „Sjecam se, ali on je
hio tako bolestan...“ Zasutjela je i okrenula se prema odvjetniku. „Sto ova kaze?“
„Ova je, odgovorio je, „jedina. Dopustite mi da to savrseno jasno istaknem.“ Poceo je
citati monotonim glasom, mozda se nadajuci da ce tako ublaziti ucinak koji dokument moze
donijeti.
Gospodin ga je Childs prekinuo nakon samo jedne stranice. „Sazmite to, molim vas.
Prijeđite na stvar.“
Gospodin je Smith procistio grlo. „Dobro. Prema oporuci, gospođa Frick dobiva
dozivotni zakup rezidencija u One East Seventieth Street i Eagle Rocku, kao i milijun dolara
izravno i pet milijuna dolara u zakladi.“
„To je smijesno“, rekao je gospodin Childs. „Mizerna svota.“
Gospodin Smith nije odgovorio, samo je cekao da se gospodin Childs smjesti. Gospođa
Frick ostala je nijema iako su joj se ruke stiskale i sirile u krilu.
„Gospodin ce Childs dobiti jedan milijun izravno i dva milijuna u zakladi.“
„Ne! Sto?“ Gospodin je Childs viknuo, a njegova zena je problijedjela. Gospođica Helen
ugrizla se za usnicu kao sto je to obicno cinila kad je bila uzbuđena.
„Sto jos?“
“Za vas, gospođice Helen, bit ce pet milijuna u potpunosti, vlasnistvo rezidencije Eagle
Rock i njezina sadrzaja nakon smrti vase majke, vlasnistvo nad vilom u Pittsburghu i, hm,
nekoliko milijuna u vrijednosnicama.“
Gospodin je Childs povukao usne unatrag pokazujuci zube. „Blagi Boze, koliko ukupno

126
 Knjige.Club Books

dobiva moja sestra?“

„Trideset osam milijuna dolara.“
Cak je i Lillian bila sokirana. Neravnomjernost raspodjele bila je okrutna. Cinilo se da su
zena i sin gospodina Fricka bili kaznjeni. Ipak je tijekom veceg dijela svog zivota gospođica
Helen bila oceva osoba od povjerenja, vise od svoje majke i svakako vise od svog brata. Pa
mozda je ovo bila njezina nagrada. Childs je ustao. „Gospodine Smith, zahtijevam da vidim
njegovu izmijenjenu oporuku. Ne ovu. Ova ne vrijedi.“
Gospodin Smith lupkao je kaziprstom po dokumentu. „To je to. Bojim se. Od mene je to
trazio potkraj studenog i pretpostavio sam kako je zelio da prođemo kroz oporuku, ali onda
se razbolio i trazio je da to odgodimo.
„To nije u redu. Sto ce ljudi reci kad vide da je mlađa sestra, koja cak nema ni
nasljednika, koja je bezvrijedna, dobila sve?“
„Bezvrijedna?“ Gospođica je Helen gledala ispod oka u Childsa. „Reci ce da je otac znao
sto je radio i da je znao tko ce upravljati njegovom ostavstinom kako je on zelio, umjesto da
baca novce na fosile i kamenja.“
„Gospodin Childs pogledao je svoju zenu koja mu je dala znak blago odmahnuvsi
glavom.
„Nemoj“, rekla je tiho. „Ne sada. Jos ne znamo pouzdano.“
„Sto to?“ pitala je gospođica Helen. „Mozete osporiti oporuku ako zelite, ali gospodin
Smith kaze da Papsie nije napisao drugu.“
„Jer si se pobrinula da ne stigne.“ Gospodin Childs je ustao i poceo koracati po sobi,
govorio je isprekidano uperivsi prst prema gospođici Helen. „Nadao sam se da necu morati
posezati za ovim, ali okolnosti me tjeraju na to.
„Za cim, dragi?“ javila se gospođa Frick.
„Prisla mi je bolnicarka onog jutra kada je umro. Rekla je da je primijetila tanku opnu
taloga, kao da je prasak za spavanje dodan u vodu, na dnu njegove case. One koju mu je
Helen dala tocno prije nego sto je prestao disati.“
Gospođica se Helen smijala. „To je smijesno. Dala sam mu vodu. Znam da mu je prasak
za spavanje dan nekoliko sati prije.“
„Sestra mi je dosla zabrinuta da si dodala drugi.“
Gospođica je Helen pogledala u Lillian, kao da trazi potvrdu. „Bila je casa vode. Sjecam
se da sam je vidjela pokraj umivaonika. Vi ste mi je dali.“
Sve su oci bile uprte u Lillian.
„Da. Sjecam se.“ Vratila je sliku case, tri cetvrtine pune, stavljene na rub umivaonika.
Obicna casa vode. „Uzela sam je s ruba umivaonika i dala je vama.“
Lillian se sjetila da je gospodin Frick onemocao gotovo odmah nakon sto je popio casu
vode. Gospođica Helen je vjerojatno također vracala film u glavi.
„Ako je unutra bilo sredstvo za spavanje, onda je bolnicarka napravila pogresku.“
Gospođica je Helen inzistirala dok joj je lice crvenjelo od bijesa. „Smrtnu pogresku. Pobrinut
cu se da ostane bez licencije ako je to istina. Bacit cu je u zatvor.“
„Bolnicarka je rekla da nije ostavila nikakav lijek za njega“, odgovorio je Childs. Zato je i
bila tako zabrinuta kad je vidjela ostatke. Rekla mi je da je umro nedugo nakon sto je to
popio.“
„Kako se usuđujes!“ povikala je gospođica Helen. „Nikada ne bih ucinila takvo sto.
Mislila sam da mu je bolje. Osim toga...“ Okrenula se prema Lillian.
„Gospođica Lilly je prije mene otisla u kupaonicu.“

127
 Knjige.Club Books

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

1966.

Š to, dođavola, radite u mojoj kuci?“

Zena koja je vristala iznenada se zaustavila tri metra od Veronice i Joshue bas kad je uz
tresak komad snijega skliznuo s krovnog prozora. Na jutarnjem svjetlu Veronica je mogla
vidjeti da je odjevena poput sicilijanske udovice, bila je u crnom blejzeru, dugoj crnoj suknji
i zdepastim crnim oksfordicama na nogama. Jedini trag boje bio je zeleni svileni sal vezan u
cvor oko vrata. Stajala je nesigurno, mracni lik naspram bijelom mramoru oko njih. Kosa joj
je bila skupljena u punđu na zatiljku, nekoliko kovrcavih vitica pobjeglo joj je iza usiju. Koza
na njezinu licu bila je isarana godinama, kapci spusteni i naborani, usne tanke i ravne. I oci
plave poput crvendaceva jajeta.
„Tko si ti?“ zahtijevala je odgovor prebacujuci tezinu s noge na nogu, poput postarijeg
boksaca lake kategorije. Ovo nije bio lovac, ni duh, ni policija. Samo mrsava starica. Joshua je
prisao blize, a Veronica je krenula s njim. Ali zena je protumacila njihov pristup kao napad i
ponovo krenula vristeci na njih. Ispruzila je ruke ispred sebe, a dlanove okrenula prema
njima i prije nego sto su joj se stigli maknuti s puta, vec se zabila u njih.
Joshua je jedva registrirao njezin kontakt, ali Veronica, koja je nosila proklete macje
potpetice, nije uspjela odrzati ravnotezu. Koraknula je unatrag da ne padne, udarila je o
nesto straznjim dijelom koljena i prije nego sto je znala, sletjela je ravno na straznjicu.
U fontanu.
Bilo je u njoj tek desetak centimetara vode, ali sok hladnoce i vlage uz ponizenje od
nezenstvena polozaja u kojem se nasla - sa stopalima koja vise preko ruba fontane i
rasirenih nogu - bilo je vise nego sto je mogla podnijeti. Tko je ova vristeca vjestica i kako se
usuđuje?
„Izvadi me van!“
Joshua ju je uhvatio za ruke i pridigao ju na noge. Traperice su se namocile vodom i
cijedile se na mramorni pod.
„Ovo je bilo apsolutno nepotrebno.“ Veronica je prosiktala.
Starica se nije nimalo smela. „Sto dovraga radite u mojoj kuci?“
„Pokusavao sam vam odgovoriti“, rekao je Joshua, „kada ste krenuli na nas. Ja sam
pripravnik ovdje, Joshua Lowrence. Ovo je Veronica. Ona je manekenka koja je radila ovdje
na snimanju jucer.“
Zena je frknula nosom. „Tocno, cula sam da je odbor to odobrio. Ne bi se to dogodilo, da
sam jos tamo, mogu vam to jamciti. To jos traje? Mislite da je ovo nocni klub, je li?“
„Ne. Oboje smo zakljucani. Cekamo Sama da dođe i pusti nas van.“
Spomen imena cuvara malo ju je smirilo.
„Jeste li i vi zakljucani, gospođice Helen?“ pitao je Joshua.
Dakle, to je bila zloglasno teska gospođica Helen. Bilo je tesko zamisliti tu zenu da
skriva tragove po kuci za svog zarucnika i da pise te zavodnicke stihove. Mozda su sve krivo
povezali.
„Dragi Boze, ne, pa ne bih samu sebe zakljucala“, rekla je gospođica Helen. „Zasto bih
ucinila nesto tako glupo? Ostala sam prijeko u knjiznici koja je prva vrata od kuce; samo bi
idiot vozio po ovakvu snijegu. Sinoc sam primijetila slabasno svjetlo i pomislila da je nocni

128
 Knjige.Club Books

cuvar, a onda sam se sjetila da ga nismo imali od 1931., sto je znacilo da se nesto sumnjivo
događa i dosla sam to istraziti.
„Uvjeravam vas da to nije tako.“ Zastao je. „Cekajte. Bili ste u knjiznici? Kako ste izisli a
da niste aktivirali alarm?“
„Knjiznica su i kuca povezane, ali to nije informacija koju volim dijeliti jer ovako mogu
doci kad god pozelim.“
Kad je samo pomislila da su mogli van kad god su pozeljeli. Iako Veronica mora priznati
da ova dva dana nece brzo zaboraviti, a i nisu mogli nikamo otici kad je grad bio blokiran.
„Oprostite, ali ja bih se trebala obrisati, ako nemate nista protiv.“ Krenula je prema
straznjim stubama, ali zena ju je zaustavila s iznenađujuce cvrstim stiskom oko misice.
„Ne. Necu vas pustiti iz vidokruga. Znam jedino to da ste vi par tinejdzera na spoju koji
je ovdje provalio.“
„Uvjeravam vas da to nije tako“, rekla je Veronica. Htjela je jos dodati da nece tolerirati
maltretiranje, ali onda je vidjela Joshuin moleciv pogled. Pripravnistvo mu je bilo vazno,
sjetila se Veronica. Osjecao bi se grozno kada bi ga otpustili. Omeksala je ton. „Presvukla bih
se gore, mozete me pratiti ako mi ne vjerujete.“
„Ne, to nece ici. Imam popis zaposlenih u svom uredu i namjeravam ga pogledati. Oboje
idete sa mnom.“
Gospođica je Helen krenula, ali Veronica je ostala gdje je bila.
Gospođica je Helen oklijevala gledajuci gore-dolje. „Zar cete radije biti mokri? Dat cu
vam nesto da se presvucete.“
Dok je prolazila pokraj njih, Veronica i Joshua izmijenili su poglede. Vidjela je koliko zeli
vidjeti tajna vrata te izbjeci jos vecu uzrujanost gospođice Helen.
„Dolazite ili ne?“ nestrpljivo ih je pozvala.
Veronica je kimnula. „Da, dolazimo.“
Izisli su na vrata u sjeveroistocnom kutu vrtnog dvorista u ovalnu prostoriju u kojoj su
stolice poslozene u redove. „Soba za glazbu“, frknula je gospođica Helen. „Jos jedan
nezgrapni dodatak. Moj otac ne bi bio zadovoljan.“ Na najudaljenijem zidu, gospođica je
Helen pritisnula nesto za sto je Veronica mislila da je samo ploca sve dok se nije klizeci
otvorilo. Ova je kuca, cini se, bila puna trikova.
Tocno iza vrata bilo je malo predvorje s garderobom, polukruznim stolom i dizalom, sve
u najfinijoj izrezbarenoj hrastovim. „Gdje smo to mi?“ Veronica je zbunjeno upitala.
„Upravo smo iza Sedamdeset prve ulice usli u Frick Art Reference Library”, rekao je
Joshua. „Nisam imao pojma da postoje tajna vrata koja povezuju ova dva zdanja.“ Gospođica
Helen otvorila je poluvrata garderobe i nestala unutra vracajuci se s nekoliko vjesalica
prekrivenih dugim crnim suknjama - slicnim onima koje je nosila gospođica Helen. „Jedna
od ovih trebala bi posluziti.“ Pritisnula je dugme dizala i svi su se nagurali unutra. „Zelite li
obilazak mog remek-djela?“
Veronica je zeljela presvuci mokru odjecu, ali Joshua je energicno kimao. Privatni
obilazak s gospođicom Helen vjerojatno nije bila tipicna pripravnicka povlastica.
Nakon sto su izisli iz dizala, skrenuli su ostro udesno i nasli se u sobi s cetiri dugacka
stola sa po osam drvenih stolica. Freska od zlatnih listica visjela je najednom zidu, a portret
Henryja Claya Fricka na drugom. S podom od crvenih plocica i debelim drvenim gredama na
stropu prostorija je vise nalikovala na talijanskoj kapelicu nego na knjiznicu iako ju je
odavao pljesniv zadah starih knjiga.
„Soba za citanje“, najavila je gospođica Helen. „Projektirana je po uzoru na talijanske
citaonice iz 16. stoljeca, iako one nisu imali specijalne zidove koji apsorbiraju zvukove.“
„To je zadivljujuce“, rekao je Joshua. „Kad samo zamislim da je sve poteklo iz kuglane. To
je mjesto na kojem uglavnom radim.“

129
 Knjige.Club Books

„Jadni vi, zasto su vas poslali dolje?“ pitala je gospođica Helen.

Joshua je zaustio pa odmah zatvorio usta. Tijekom njihove zakljucane turneje po
rezidenciji aludirao je na prilicno napet odnos između gospođice Helen i odbora Zbirke
Frick koji je kulminirao njezinom ljutitom ostavkom prije pet godina. Veronica je znala da ne
moze odgovoriti iskreno: da je njuskao po privatnoj korespondenciji gospođice Helen.
Ali gospođica je Helen vec bila krenula dalje. „Osnovala sam knjiznicu 1920. godine, a
otvorila sam je cetiri godine kasnije. Godine 1933. zgrada je prosirena i mi sada primamo
sest tisuca posjetitelja godisnje. Jedino vrijeme kada smo bili zatvoreni bilo je tijekom
Drugoga svjetskog rata kada smo Ministarstvu obrane pomogli nacrtati karte vaznih
kulturnih mjesta u Europi. Tako smo spasili tisuce umjetnina od bombardiranja.
„Nevjerojatno.“
Joshua je bio u sedmom nebu, ali Veronica je uvijek imala mokru straznjicu. „Mogu li se
presvuci, molim vas?“ U dizalu je gospođica Helen pritisnula dugme za pent-house. „Mozes
probati tu odjecu gore. Potrebna mi je salica kave nakon soka koji ste mi prije priustili.
Mozete se i vi posluziti, ako zelite.“
Bas velikodusno. Zena je bila prava mustra.
Gospođica Helen odvela ih je u ured koji je Veronicu podsjecao na sobe u rezidenciji
Frick: veliki prozori, ukusno suzdrzan namjestaj, nezaobilazni portret Marthe iznad kamina.
Cinilo se da gospođica Helen cita Veronicine misli. „Kada sam ovo dizajnirala, namjera mi je
bila odrzati uspomenu na moju obitelj vrlo zivom. Sva zeljezarija - sarke, kvake, prekidaci za
svjetlo, ploce, poluge prozora - sve je iz oceve stare spavace sobe.“
Cudan izbor, ali Veronica je ostala nijema.
„Idite isprobati ovo u mojoj kupaonici.“ Gospođica je Helen pokazala prema vratima.
Unutra se Veronica pokusala pribrati. U svem ovom kaosu potpuno zaboravila na
ruzicasti dijamant u dzepu svojih traperica. Cinio joj se vruc pod prstima kad ga je izvadila
iako je znala da to nije moguce. Razum je ipak nije napustao.
Navukla je jedinu suknju s dzepovima koja joj je visjela nisko na kukovima i smjestila
dijamant unutra.
Kada se pojavila na vratima ureda, gospođica je Helen kimnula u znak odobravanja iz
udaljena kuta u kojem je petljala s kuhalom za kavu. „To je lijepo. Ne razumijem koja je car
minisuknje, koji je razlog da su danas tako popularne. Nema potrebe da se toliko pokazuju
noge.“
„Mogu li vas pitati zasto imate toliko suknji objesenih u garderobi?“ Veronica je cula za
kravate za neformalno odjevene goste u otmjenim restoranima, ali suknje?
Gospođica ju je Helen ostro pogledala. „Zato sto se posjetitelji moje biblioteke moraju
pridrzavati mojih pravila odijevanja. Nema za zene hlaca, kratkih suknji i siljastih potpetica,
a muskarci moraju nositi jakne.” Kimnula je u Joshuinu smjeru. „Da je radno vrijeme, bili
biste u jakni, mladicu.“
Veronica je sjela do Joshue na sofu.
„Ja imam standarde“, rekla je gospođica Helen. Stavila je posluzavnik sa salicama kave
na stolic ispred njih. „Koje je vase prezime?“ Pitanje je bilo upuceno Joshui.
„Lawrence.“
Otisla je do stola i izvukla neki spis. „Da vidimo ovdje.“ Prelazila je prstom dolje po
papini. Joshua Lawrence, pripravnik, Brooklyn College.
„To sam ja“, odgovorio je.
„Lawrence, anglizirano od francuskog Laurent. Dobro, solidno ime.
Jos od Velikog rata, oprala sam ruke od svega teutonskog, a savjetovala bih i vama
mladima da to ucinite. Zivim na farmi sjeverno odavde i vjerujte mi na rijec kad kazem da ni
jedan njemacki posjetitelj nije nogom krocio na moje imanje. Kad bih imala moc, ne bih

130
 Knjige.Club Books

dopustila ni njemackim posjetiteljima gledati Frickovu zbirke, a isto bi bilo i s mojom

knjiznicom. Malo sam omeksala u tom od tada, iako nevoljko.” Zaustavila je pogled na
Veronici. „Kako se vi prezivate?“
O, ne.
Mogla je slagati i izmisliti neko lazno, ali njezin se otac uvijek ponosio svojim precima.
„Weber.“
Gospođica Helen trznula se kao da ju je stresla struja. „To nece ici. To uopce nece ici.“
„Niste valjda ozbiljni“, rekla je Veronica gospođici Helen. „Odbacujete cijeli jedan
narod?“
Drugi svjetski rat dokazao je da sam imala pravo, nije li tako? Ipak me nitko nije slusao.
Nitko.“
„Moji su roditelji Englezi“, Veronica je rekla sto je mirnije mogla. „Zivimo tamo vec
generacijama. Ja sam Britanka, a ne Njemica.“ To sto se morala braniti od tog ludila silno ju
je uzrujalo. „Nije da je to vazno. Pa bilo je to desetljecima prije.“
„Iz prve sam ruke vidjela sto su ti pogani cinili.“ Pokazala je na Joshuu. „On moze ostati.
Ali vi, skinite tu suknju i odlazite odavde. Sve sto ja znam jest da ste bili ovdje i pretresali
dom moga oca, ponos moga oca. Tipicno njemacki.“
Veronica je ustala, a srce joj je lupalo. Ona je pretraživala kucu. Bilo bi najbolje da
pokupi svoje stvari i ode sto je brze moguce.
„Cekajte!“ rekao je Joshua, ustajuci. „Gospođice Helen, nesto vam moramo pokazati.
Nesto sto je, mislimo, iz proslosti.“
Joshua je govorio mirno i jednolicno kao da se priblizava razdrazljivu zdrebetu.
Objasnio je da su pronasli tragove za potragu za blagom koja se dogodila prije nekoliko
desetljeca, prije nego sto je Frickova rezidencija postala Zbirka Frick.
Veronica je ocekivala da ce se gospođica Helen jos vise naljutiti zbog njihova otkrica, ali
ona se uvukla u sebe dok je Joshua pricao, postajuci vidno manja i slabija.
„Mogu li ih vidjeti, te tragove?“ rekla je promuklo.
„Veronica, pokazi joj“, rekao je Joshua.
Veronica je posegnula u dzep dzempera i izvukla ih.
„Sto ste vi, klokan?“ kazala je gospođica Helen. Ali ruke su joj pocele drhtati dok je
citala. Nekoliko joj je listova palo na pod, ali Joshua ih je brzo pokupio.
„Prosla dva dana, dok smo bili zakljucani unutra, pratili smo tragove“, Joshua je rekao.
„Bio je to jedinstven put da se umjetnost sagleda iz insajderske perspektive. Palo mi je na
pamet da bismo to mozda mogli uklopiti u ture. Neka se posjetitelji okusaju u potrazi.“
Gospođica se Helen ukocila. „To je glupa ideja. Ovo je bila tek sitnica napravljena za
gospodina iz nekoga drugog doba.“
„Richard J. Danforth“, izustio je Joshua.
Gospođica je Helen podigla bradu. „Nisam cula ime Richard Danforth jos od 1919. Kako
ste znali?“
Veronica je to vidjela na popisu gostiju za veceru datiranu negdje u isto vrijeme.
Usporedili smo s monogramom na lancu za sat.“
„Boze, zaboravila sam na ovo. Uspjeli ste doci do kraja potrage za blagom, Gospodin
Danforth sigurno nije. Mozda bih se trebala udati za vas.“
„Uh, mi smo stigli do kraja“, zamuckivao je Joshua. „Ako zelite, mozemo vam pokazati.“
„Vodite me, gospodine Lawrence. Pokazite put.“

***

Veronica je pratila Joshuu i gospođicu Helen kroz tajna vrata u kucu Frickovih i natrag u

131
 Knjige.Club Books

umjetnicku galeriju. Kako su se priblizili sobi s emajlima, noge su joj se pocele tresti. Bila je
tako glupa da sakrije dijamant.
Joshua je prisao prvom tajnom pretincu i otvorio ga s penkalom uzevsi lanac za sat i
predavsi je u ruke gospo đici Helen.
Omotala je svilu oko palca. Narucila sam to specijalno za potragu, ali moj izabranik nije
dosao tako daleko. Cudno je kako to nitko vise ne nosi.“ Digla ga je drzeci ga za palac i
kaziprst i vratila ga Joshui. „Mozete to zadrzati. Ne znaci mi nista.“
Koraknula je unatrag i pogledala okolo. „Kada smo se preselili ovdje, ovo je bio ocev
ured. Znao je cuvati zalihe peperminta u pretincima. Mislio je da nisam znala, ali njuskala
sam i redovito ga potkradala za nekoliko bombona.“ Jedna joj je ruka dotaknula vilicu. „Nije
ni cudno da su mi zubi sada tako losi.“
Glas joj je postao mekan, gotovo muzikalan, izgubljen u proslosti. Na trenutak je
Veronica mogla vidjeti duh mlade zene koja je nekad bila. Zena s dobrim drzanjem i
neukrotivom kosom. Ne klasicna ljepotica, vise zgodna zena.
„Sto se dogodilo s vama i vasim udvaracem?“ pitala je Veronica.
Gospođica Helen prostrijelila ju je pogledom. „Izdala me je jedna zaposlenica. Ukrala ga
je, s necim meni mnogo vrednijim.“
„Nasli smo jos nesto“, rekao je Joshua. Otvorio je drugi pretinac i Veronica se pripremila
kada je posegnuo unutra. Okrenuo se gospođici Helen i otvorio dlan na kojem se ukazao
bros s kamejom.
Zgrabila mu ga je iz ruke i prinijela blize da ga dobro promotri. „Ne moze biti. Ne, ja ne
vjerujem. Tu je bio sve vrijeme?“
„Ne znam pouzdano“, rekao je Joshua. „Jeste li mislili da je to ukrala vasa zaposlenica?“
„Moja osobna tajnica. Da. Ali to nema smisla. Ona nije znala za ove pretince. Nije bila
ovdje kada su upotrebljavani.“
„Sto joj se dogodilo?“
Vani je zasjalo sunce, prvi put u ova dva dana, ah gospođica je Helen bila blijeda kao
snijeg. „Ne zelim misliti o tome. Bilo je to grozno vrijeme.“ Stajala je i zurila u daljinu,
stiscuci kameju objema rukama kao da drzi krunicu.
„Mogu li vam donijeti malo vode?“ pitala je Veronica koja nije zeljela vise biti u ovoj
sobi, sve joj se vrtjelo.
„Ne, ne, dobro sam. Ima, doduse, jedna stvar.“ Pocela se smijati nekako krestavo
histericno. „Tajni je pretinac u brosu s kamejom koji je nađen u tajnom pretincu. Nije li to
sjajno? Sada bi to bio odlican trag za potragu.“
Rijeci su joj izlazile kao da gubi smisao za stvarnost. Veronica je cekala, nadajuci se da
ce gospođica Helen prestati govoriti, zahvaliti im na pomoci i zatraziti da iziđu. Ali nade su
joj pale u vodu kada je gospođica Helen okrenula kameju. Prst joj je pronasao maleno
dugme i mekim klikom poleđina brosa bila je otvorena.
Veronica je bila gotova.

132
 Knjige.Club Books

OSAMNAESTO POGLAVLJE

1919.

U knjiznici su mnoga lica zurila u Lillian: gospodin Childs, gospođa Dixie, gospođica
Helen, gospođa Frick i odvjetnik. Skupila se u svom sjedalu, zgrozena onim sto se
impliciralo: da je stavila lijek u pice sto je uzrokovalo predoziranje gospodina Fricka i
njegovu smrt.
„Nisam nista dodala u casu vode“, rekla je Lillian. „Samo sam je predala gospođici Helen,
uvjeravam vas.“ U ranim jutarnjim satima bila je umorna i zbunjena, ali svakako nedovoljno
da slucajno nesto umijesa u casu. Netko je drugi to ucinio i ostavio pice da ceka osobu koja
nista nije sumnjala i da je upotrijebi.
„Mozda je medicinska sestra pogrijesila i ostavila drugu dozu vani“, rekla je gospođica
Helen.
„Ali zasto bi onda dosla meni?“ odgovorio je gospodin Childs. „Nije trebala nista reci i
mi ne bismo bili pametniji. Ne. Ona je posumnjala da je netko to ucinio namjerno i zbog toga
sam zatrazio privatnog detektiva da nam se pridruzi.“ Ustao je i otisao do vrata, pozvao dolje
po Kearnsa. „Recite gospodinu DeWittu da smo spremni za njega.“
„Kako se usuđujes, Childs?“ rekla je gospođica Helen. „Isao si s nama pokopati Papsieja
znajuci sve vrijeme da ces osporiti oporuku ovom laznom optuzbom. Sto bi bilo da je gomila
novca pripala tebi, bi li onda jednostavno otkazao detektiva?“
„Samo pokusavam doznati sto se dogodilo one noci kada je otac umro.“
„Dovoljno je tesko, Childs“, priguseno je govorila njegova majka s rupcicem stisnutim na
ustima. „Kako mozes?
Privatni detektiv - mrsav covjek s ruzicastim prcastim nosom - usao je, a gospodin
Childs otpustio je obiteljskog odvjetnika odmahivanjem, kao da je obican dimnjacar. „Mi smo
gotovi s vasim uslugama za sada, gospodine Smith.“ Dok je odvjetnik zurno izlazio drzeci
svoju hrpu papira, privatni je detektiv pregledavao interijer. Lillian ga je zamislila kako
izracunava ukupnu cijenu umjetnina, namjestaja i zastora, procjenjujuci koliko bi mogao
zaraditi na obiteljskoj svađi Frickovih.
Prvi joj je impuls bio da bjezi. Nije nista pogresno ucinila, ali tada bi gospodin Childs
rekao da je u dosluhu s gospođicom Helen.
Pokusala je otresti sok od ovog cudnog preokreta i smiriti misli. Svatko je u ovoj obitelji
mogao pozeljeti ubiti gospodina Fricka. Vrlo nelogicno. Koliko god to smijesno zvucalo, cak
je i gospođica Helen - ako je znala je da je otac planirao promijeniti oporuku - imala motiv.
Ali ako nije kanio azurirati svoju oporuku, gospodin je Childs imao sve razloge vidjeti svojeg
oca mrtvog na sumnjiv nacin. To bi mu oslobodilo put da ospori oporuku ili, jos bolje, okrivi
gospođicu Helen za ocevu smrti i lisi je nasljedstva. Da budemo potpuno iskreni, cak se i
gospođa Frick, koja je godinama trpjela podbadanje i muzevljevo nezadovoljstvo, mozda
htjela osloboditi njegova mucenja. Ova obitelj sigurno nije bila najsretniji klan, ali zar bi
netko od njih doista bio sposoban za takav smrtonosan cin?
Gospodin je DeWitt govorio. „Cujem da ima nekih razilazenja vezano za smrt gospodina
Fricka. Vec sam razgovarao s medicinskom sestrom, koja je bila te noci na duznosti, prema
naredbama gospodina Childsa. Obavijestila me je da se cinilo kako je gospodinu Fricku dana
smrtonosna, druga doza lijeka za spavanje. Također mi je receno da postoji jos jedan moguci
zlocin vezan za njegovu smrt. Toj je bros s kamejom u kojem je bio vrijedan dijamant

133
 Knjige.Club Books

ukraden iz kovcega umrloga tjedan dana prije. Je li to tocno?“

Gospođica je Helen potvrdila kimanjem. „Da. Ja sam mu ga stavila u ruku i nestao je.“
Njezin je pogled zastao na Lillian. koja je osim nje same bila prisutna u obje prilike.
Bi li gospođica Helen bila sposobna namjestiti Lillian da preuzme krivnju za ubojstvo
njezina oca? Lillian je uzvratila pogled, prestravljena.
„Vidim da ste vi i vasa osobna tajnica“ - gospodin je DeWitt pogledao malu kozom
uvezenu biljeznicu - „gospođica Lillian Carter bile prisutne u oba slucaja.“
„Da, bile smo“, rekla je gospođica Helen nelagodno, kao bas da ne vjeruje u to.
,,A vi“ - obratio se Lillian - „ jeste li osobna tajnica?“
„Jesam.“
Obratio se siroj skupini. „Je li bilo ikakva razloga da gospođica Lilian zeli vidjeti
gospodina Fricka mrtvog?“
Tajac je zavladao sobom. Usne su se gospođice Helen pomaknule, ali zvuk nije odmah
izlazio iz njih. Lillian je mogla vidjeti kako se misli gospođice Helen groznicavo vrte da bi
nasla objasnjenje, zeleci prebaciti krivnju.
I Lillian je postala savrsena meta. Napokon je prekinula tisinu tihim mrmljanjem koje je
samo ona razumjela. „Isplata.“
„Oprostite, sto?“ rekao je gospodin DeWitt.
„Moj je otac imao tajni dogovor s gospođicom Lilly da ce ona dobiti određenu svotu
nakon mojih zaruka. Kada sam to doznala, poderala sam cek.“
Lillian je ustala. Bolje da ne porice istinu. „Gospodin se Frick ponudio platiti mi tisucu
dolara, da.“ Obrve su se gospodina DeWitta podigle i cijela obitelj Frick, osim gospođice
Helen, bila je zgranuta. „Ali nikad nisam to planirala uzeti, nisam mislila da je u redu. Mislim,
u pocetku sam razmisljala, ali kad sam upoznala gđicu Helen, odustala sam od toga.“ Samu je
sebe spasavala. Bolje je biti otvoren. „Laknulo mi je kad je poderala cek.“
Gospođa je Dixie uzviknula. „Mozda je zato gospođica Lilly ukrala dijamant, da
nadoknadi izgubljen novac.“ Sve je izmicalo kontroli, a privatni detektiv nije cinio nista da
zaustavi lazne optuzbe koje su letjele okolo po sobi. Zapravo, cinio se vrlo zadovoljnim.
Gospođica Helen odlucno je odmahivala glavom kao da nije mogla vjerovati sto se
pocelo događati. „Ne. Ne mogu vjerovati da bi gospođica Lilly mogla takvo sto uciniti. Nesto
se drugo događa ovdje, ali ne razumijem sto.“
„Nije vas posao da razumijete, gospođice Helen“, rekao je gospodin DeWitt. „To je moj
posao. Zasad, zelim da svi odete u svoje sobe. Razgovarat cu prvo s osobljem, a onda sa
svakim od vas.“
„Vrlo dobro.“ Gospodim Childs bio je vidno zadovoljan rezultatom.
„Dixie i ja cemo biti u ocevoj radnoj sobi i cekati. Naci cete nas ondje. Ako je nitkov
među nama, privatni ce detektiv njega ili nju pronaci. Gospodine DeWitte, imajte na umu da
je posljednje sto zelimo skandal. Zeljeli bismo ovo zadrzati unutar obitelji, ako je moguce.“
„Ucinit cu sto mogu, gospodine Childs.“
Lillian se popela na treci kat, zaustavivsi se prvo u zenskoj kupaonici, u kojoj je
hladnom vodom poprskala lice pokusavajuci se sabrati. Da je imala vremena za razmisljanje,
mogla bi smisliti izlaz iz ovoga nereda. Netko joj je smjestio; samo je morala otkriti tko.
Obrisala je lice rucnikom i duboko udahnula prije nego sto je krenula u sobu.
„Jesi li dobro, draga moja?“ Gospođica je Winnie dolazila iz suprotna smjera. Povukla je
Lillian blize. „Te su optuzbe neutemeljene, shvatit ce oni to. Ti nisi kradljivica, ja to znam, a
znaju to i oni. To njihova zalost progovara iz njih.“
Kakavo je olaksanje bilo imati osobu koja joj vjeruje. „Hocete li reci nesto gospođi Frick
u moju obranu? Molim vas, sto god mozete uciniti.“
„Hocu. Sigurna sam da ce se ovaj nered ubrzo srediti.“ Ali Lillian nije bila tako sigurna.

134
 Knjige.Club Books

Povukla se u svoju sobu, koracala od vrata do prozora i natrag. Vec je bila osumnjicena
za ubojstvo i sad ovo. Sto ako gospodin DeWitt otkrije tko je ona. Njezin bi zivot mogao biti
gotov.
Otisla je do prozora, otvorila ga i pustila da je zapljusne hladni zrak. Kako da ih uvjeri da
nije ucinila nista lose? Gospodin je Childs trazio krv - to je bilo ocito. Lillian se vrtjelo u glavi
od optuzbi, mogucih i dvostrukih. Gospodin Childs nikada nije bio blizak s ocem, najblaze
receno. Je li on mogao smisliti sve, a zatim pozvati privatnog detektiva - koji je vjerojatno bio
njegov igrac - da to zavrsi? Zaculo se kucanje na vratima. Lillian se pripremila, ali s druge
strane nije bio gospodin DeWitt. Bila je to gospođica Helen.
Zurno je usla unutra i zatvorila tiho vrata za sobom. „Sve izmice kontroli.“
Lillian je imala priliku uvjeriti gospođicu Helen da joj vjeruje. Nije ju smjela prokockati.
„Kunem vam se, usla sam u kupaonicu i vidjela casu. I onda ste odmah potom vi dosli i uzeli
je od mene. Nije bilo vremena da ista dodam, niti sam ja imala pristup medikamentima za
spavanje. Kunem vam se, nemam nista ni s kamejom ni s lijekom.“ Gospođica je Helen
kimnula. „Vjerujem vam. Privatni detektiv i Childs su u dosluhu. Pokusavaju me slomiti.“
Hodala je do prozora s prekrizenim rukama i pognutih ramena. „Koliko znamo, Childs je
potplatio medicinsku sestru da iznese optuzbu kako bi mogao osporiti oporuku i domoci se
Papsiejeva novca. Cak i na sprovodu, mogla sam vidjeti da je Childs bio ljutit. Nije bio nista
bolji od ostatka takozvanih ozaloscenih koji govore ljubaznosti, ali kipte od ljubomore na
uspjeh nase obitelji. Znala sam sto su zapravo mislili.”
„Sto su mislili?“ Lillian je mogla osjetiti da se misici i zivci u njezinu tijelu lagano
opustaju otkako su ona i gospođica Helen udruzile snage.
„Da je moj otac zaradio bogatstvo preko leđa radnika. Da je bio fanatican, a katkad i
zloban u svojim poslovnim pothvatima. Oh, zavist u njihovim ocima! Zaboga, jedne od
lokalnih pensilvanijskih novina napisale su cijeli clanak o onoj groznoj poplavi koja se davno
dogodila. Istragom je ustanovljeno da Papsie nije bio kriv. Zar ne mogu pustiti covjeka da
pociva u miru?“ Pogledala je ravno u Lillian. „Stalno razmisljam o noci kad je umro i pitam se
sto sam trebala uciniti drukcije. Miss Lilly, mislite li da sam ga mogla slucajno ubiti? Kako se
to dogodilo cim sam mu dala casu, moram se zapitati je li ta tekucina bila samo voda. Ali ako
je netko vodi dodao prah za spavanje, tko bi mogao biti?“
„Ne znam.“
„Mi smo u ovome zajedno.“ Gospođica je Helen pogledala malu prostoriju, kao da se
prisjetila gdje je bila. „Ovdje smo vas smjestili?“
Lillian je to promatrala ocima gospođice Helen. Namjestaj je bio jednostavan i stur.
Gospođica Helen ne bi znala sto bi sama sa sobom u ovakvoj sobi. Za nekoliko bi sati
poludjela zbog nedostatka luksuza. Pamucni poplun na krevetu koji je, pomislila je Lillian,
na srecu jutros napravila; sag i komoda na kojoj su stajali njezina cetka i cesalj.
I na nocnom ormaricu, hrpa pisama.
Lillian je zastalo srce.
Uzela je sinoc strastvena pisma gospodina Danfortha iz ladice i ponovo ih iscitavala da
se podsjeti kako je jednom, bar nakratko, bila voljena. Njegovo odbacivanje, iako ga je sama
isprovocirala, jos ju je boljelo. On je bio spreman odbaciti bogatstvo Frickovih zbog nje, sve
dok ga nije sablaznila svojom prosloscu. Pomaknula se prema vratima nadajuci se kako ce
potaknuti gospođicu Helen da ucini to isto, ali ona je bila zaleđena. Zurila je prema nocnom
ormaricu.
„Je li to rukopis gospodina Danfortha?“ pitala je gospođica Helen priblizavajuci se.
Lillian je zgrabila pisma i stavila ih u dzep suknje. „Htjela sam vam to staviti u spise
danas. Sredit cu to poslije.“
Gospođica joj je Helen drzala ruku. „Ne, trebam se vratiti u sobu i cekati toga smijesnog
detektiva. Ponijet cu ih ja i staviti ih na stol.“

135
 Knjige.Club Books

Lillian ih je sporo vadila iz dzepa i predala ih s prazne strane okrenute prema gore.
Ali gospođica ih je Helen okrenula i skiljila u rukopis. „Zasto je vase ime na omotnici?“
Nista nije mogla reci, nije ju mogla zaustaviti. Gospođica Helen je otvorila prvo i citala
ga. Trenutak poslije digla je pogled na Lillian na trenutak. Onda je sjela na stolicu i prodtala
sva pisma. Lice joj je postalo pepeljasto, a jedino su joj se od micale dok je dtala pisma puna
ljubavi. Ljubavi prema Lillian.
Gospođica je Helen zavrsila posljednje i ustala pustivsi da joj pisma padaju iz krila kao
bijeli slapovi.
„Bila je to pogreska, gospođice Helen. Zao mi je. Odbila sam ga.“
„Znad, cijelo vrijeme dok sam mislila da mi se gospodin Danforth udvara, on se udvarao
vama?“
„Ne zasluzuje on vas. Kako bi i mogao? Strasno mi je zao. Pokusala sam ga odvratiti.“
„Ja sam preobicna. Je li tako? Smatra me preobicnom?“ To sto je gospođica Helen krivila
sebe, a ne nju, slomilo je Lillianino srce. Jadna se zena oduvijek osjecala bezvrijednom, otac
ju je neprestano podsjecao na to da nije dovoljno dobra. „Molim vas, nemojte sebe kriviti.“
„Koga da krivim?“ Zakoracila je blize zureci u Lillian. „Njega. Gospodina Danfortha.“
Kada je gospođica Helen napokon progovorila, sva je neizvjesnost nestala, zamijenio ju
je celican glas koji je pripadao najbogatijoj neudanoj zeni u Americi. „Prevarili ste me, niste
li? Iskoristili ste sve sto sam vam dala i onda uzeli sve sto sam imala. Unistit cu vas zbog
toga, gospođice Lilly. Kako se usuđujete praviti od mene budalu. Znam ja sad sto ste vi.
Podmukla lazljivica.“
Bila je toliko blizu da je Lillian mogla vidjeti sitne crvene kapilare u njezinim ocima.
„I ne samo to. Vi ste ubojica.“

***

Detektiv je dosao u Lillianinu sobu nekoliko sati poslije i ispitao ju je o pojedinostima smrti
gospodina Fricka i njezinu odnosu s gospođicom Helen, je li sto zamjerala obitelji, kakvim je
interakcijama između gospodina Childsa i gospođice Helen svjedocila. Odgovarala je iskreno
koliko je mogla praveci se da ljubavna pisma nikada nisu nađena. Gospođica Helen
vjerojatno ne bi zeljela objelodaniti cinjenicu da joj je osobna tajnica otela udvaraca. To je
privatna, a ne javna uvreda.
I imala je svako pravo tugovati, pomislila je Lillian dok je gledala sa svog prozora sunce
koje je zalazilo nad Central Parkom. Nebo je priredilo predstavu za njezinu, mislila je,
posljednju noc u kucanstvu Frickovih. Purpurna i narancasta boja borile su se za prevlast na
nebu. Sutra ce biti odvedena u zatvor i njezin zivot vise nece biti njezin. Ciljala je previsoko i
sad je nisko pala.
Kako jos u dva u noci nije mogla zaspati, izisla je iz sobe i spustila se niza stube pa
uzduz glavnog hodnika na prvi kat. Na mjesecini se cinilo kao da se portreti razocarano
mrste na nju. Nije bila sigurna kamo je krenula, ali kada je dosla do ulaza, trgnulo ju je neko
kretanje. Jedan od lakaja - jedan od krupnijih lakaja - sjedio je na stolici lijevo od vrata i
ustao je kad je prisla.
Nije krenuo prema njoj, ali je brzo prisao vratima, kao da je ocekivao da ce ona bjezati.
To je mozda ona i htjela ili barem istrazivala mogucnosti za to.
„Gospođice Lilly? Bojim se da vas moram vratiti u vase odaje. Frickovi su trazili da
nikome ne dopustam da ode.“
„Vidim.“ Lillian je zategnula ogrtac jos cvrsce oko sebe. „Jesmo li zarobljeni?“
„Ne znam, gospođice. Ja samo radim sto mi je receno.“
„Dakako. Oprostite.“
On sigurno nije bio nista kriv. Natrag na trecem katu otvorila su se vrata do njezinih,

136
 Knjige.Club Books

Lillian je odskocila i pozvala u pomoc. Ali bila je to samo Bertha koja je trljala oci.
„Gospođice Lilly, je li sve u redu?“ pitala je. „Cinilo mi se da cujem korake.“
„O, draga, jako si me uplasila!“
„Svi su na udaru“, govorila je sapatom. „Ne mogu vjerovati da misle kako je netko ubio
gospodina Fricka. To ne moze biti istina, zar ne?“
Lillian se sjetila onoga sto je gospođica Flelen rekla prije nego sto je ugledala pisma,
kako je njezin otac stekao mnogo ljubomornih neprijatelja. Zbog one davne poplave koja je
ubila tisuce nevinih ljudi. A to je znacilo da je mnogo vise ljudi od samo uze obitelj
gospodina Fricka imalo razloga da ga ubiju.
Ne, Lillian se hvatala za slamku; od soka i nedostatka sna oslabila je njezina sposobnost
jasna razmisljanja. Kuca je bila neprobojna; nitko se ne bi uspio usunjati.
„Imam malo viskija, zelis li da ti pomogne da zaspis?“ pitala je Bertha susprezuci
zijevanje.
Ne bi smjela drzati sve ostale budnima, to nije bilo posteno. „Ne, dobro sam“, rekla je.
Nedugo nakon sto su se rastale, Berthino se hrkanje zaculo kroz njihov zajednicki zid. Kako
bilo, Lillian nije mogla spavati. Morala je otkriti tko je stavio medikament u vodu ako zeli
oprati svoje ime. Nitko drugi nece stati iza nje.
Odgovor je bio tu, u necijem ponasanju ili rijeci, bila je sigurna. Nesto nije bilo u redu,
ali nije znalo tocno sto. Nesto se jucer dogodilo, nesto sto nije imalo smisla. Ali sto?
Provela je ostatak budnih sati vracajuci film s citanja oporuke, nastojala se sjetiti sto su
clanovi obitelji govorili, kako su reagirali. Pokusala je pronaci sto ju je mucilo, ali nije imala
srece.
U osam sati ujutro, preumorna i na rubu iznemoglosti otvorila je vrata na koja je netom
kucao sobar. „Gospođa Helen rekla je da dođete u sobu Fragonard za sat vremena, gospođice
Lilly.“
,,U redu, hvala vam.“
„Osvjezila se najbolje sto je mogla, podocnjaci su joj bili poput mrlja od pepela iz
kamina, i usla u sobu u dogovoreno vrijeme. Kako prikladno da je otpuste, ili posalju u
zatvor, ili sto su vec planirali uciniti, u istoj prostoriji u kojoj je ona prvo nasamarila
gospođicu Helen da dobije ovaj posao. Ondje, usred panela gdje su se nimfe sepirile i
ljubavnici rumenjeli, svecano je sjedila gospođa Frick, gospođica Winnie, gospođica Helen,
gospođa Dixie i privatni detektiv, a gospodin se Childs bio naslonio na zid blizu jednog od
prozora; na licu mu je bila ruzna grimasa.
Gospodin DeWitt je ustao, uzeo notes i obratio se Lillian. „Nedavno sam doznao o vasoj
prijevari obitelji Frick.“
Znaci, gospođica mu je Helen ipak rekla. Lillian je odgovorila prije nego sto je stigao
nastaviti. „Vec sam se prije ispricala gospođici Helen i sada se ispricavam obitelji. Nisam
namjeravala privuci pozornost gospodina Danfortha, uvjeravam vas.“
Zadnje sto je htjela bilo je poniziti gospođicu Helen pred obitelji, ali morala je objasniti.
„Progonio me, i neko sam vrijeme bila nakratko zadivljena, ali sam mu onda bez sumnje
rekla da nisam zainteresirana. Zao mi je sto sam povrijedila gospođicu Helen, nakon svega
sto je ucinila za mene.“
„Zaboga, ne mozes ni to uciniti kako treba.“ Ali izljevi bijesa gospodina Childsa nisu bili
usmjereni prema Lillian, nego prema njegovoj sestri. Ruzno joj se podsmjehivao. „Danforth
je progonio siromasnu zaposlenu djevojku, a ne tebe, nasljednicu? O kako bi se otac smijao
cijeloj ovoj situaciji. Tebi.“
Gospođica je Helen viknula. „Jako si okrutan, Childs. Majko, reci mu da prestane.“
Gospodin se DeWitt nije referirao na pisma. U panici je Lillian otvorila teme koje je
najvise zeljela zaobici.
Gospođica Winnie i gospođa Frick izmijenile su poglede kao da nisu bile iznenađene

137
 Knjige.Club Books

vijestima. Jadna gospođica Helen, uvijek razocaranje.

„To nije prijevara na koju sam mislio“, rekao je gospodin DeWitt.
Obitelj je zurila u njega. „Sto jos?“ pitala je gospođa Frick.
„Gospođice Lilly“, pitao ju je gospodin De Witt: „Imate li jos imena?“
„Nisam sigurna na sto mislite.“
„Informirani smo da vi niste osoba za koju se predstavljate. Da ste također znani kao“ -
pogledao je dolje - „gospođica Angelica Carter. Ili bolje znana samo kao Angelica.
Lillian je odmah znala prema nacinu na koji ju je gledao da je on tocno znao tko je bila
Angelica, da je vidio sugestivne ilustracije u tisku. Gospođa Frick i gospođica Winnie bile su
potpuno konfuzne, a gospođica se Helen zaledila otvorenih usta. „Model?“ rekla je samo.
„Da, odgovorio je gospodin DeWitt. „Umjetnicki model.“
Sve su njezine tajne sada bile otkrivene i nakratko je osjetila olaksanja sto napokon
moze biti ono sto jest i prestati se skrivati. Ali taj je osjecaj ubrzo zamijenila panika. Tracak
nade pocivao je u gospođici Helen, koju bi poznavanje svijeta umjetnosti moglo navesti da
bolje razumije ulogu modela u kreativnom procesu i da bude manje sablaznjena njezinom
prijasnjom karijerom. Ali duboko u srcu znala je da je samo nekoliko kolekcionara
umjetnina - gospođa Whitney među njima, i sama umjetnica - imalo tako liberalne poglede.
Bio je to jos jedan razloga da joj ne vjeruje, a nije da joj je trebalo vise razloga nakon sto je
vidjela pisma gospodina Danfortha. Ipak, Lillian se obratila gospođici Helen, a ne privatnom
detektivu. „Bila sam model, da.“
Gospodin Childs zabacio je glavu i poceo se smijati. „Cijelo smo vrijeme imali
ozloglasenu Angelicu pod krovom? Cekajte malo, zar nije otac rekao da je ona bila model za
figuru zene iznad ulaza. A sad stoji ispred nas, od krvi i mesa. To je divno.“
„Childs!“ prosvjedovala je gospođa Dixie.
„Nije vrijeme za smijanje“, rekla je gospođa Frick. „Sto si zaboga ucinila, Helen?“
Gospođica je Helen proucavala Lillian kao da je bila portret na zidu, pomno gledajuci
njezina ramena, struk, kosu, noge. „Pozirali ste? Za novac?“
„Bila sam u proslosti muza umjetnika. Ali nisam ucinila nista lose.“
„Je li istina da ste ubili stanodavcevu zenu?“ pitao je gospodin Childs neizmjerno
uzivajuci. Sada kada je bacio sestru na koljena, bio je opet siguran u svoje mjesto u obitelji.
„Sto, zaboga?“ Gospođica Winnie je problijedjela.
Sve se prebrzo događalo, Lillian nije stizala objasniti, toliko je ljudi bilo u sobi i svi su
buljili u nju. Toliko je toga trebalo rascistiti, smrt njezine majke. Ponudu gospodina
Watkinsa, bezivotnu ruku gospođe Watkins, krv na sagu. Rijeci nisu dolazile.
Gospodin De Witt umorno je cekao na odgovor. „Nakon sto sam saznao pravi identitet
gospođice Lilly, proucio sam istragu o smrti gospođe Watkins u Zapadnoj 67. ulici. Cini se da
se gospođica Lillian, ili Angelica, trazi za ispitivanje u tom slucaju.“
Tko ga je informirao? Sigurno nije gospodin Danforth, kao sto nije mogla zamisliti
gospodina Childsa da mu se povjerava o posljednjim obiteljskim zbivanjima. On je ipak bio
autsajder. Mora biti netko iz kucanstva. Jedini tko je znao za nju bio je gospodin Graham.
Sjetila se kako joj je dosao u podrum s upozorenjem. Je li ju on prijavio? Sa svojim poslom
koji je bio ugrozen mogao je ponuditi informacije za određenu nagradu.
Ali to joj je sada bila najmanja briga. „Neduzna sam, kunem se.“
Ali popis slucajnosti koje su sve povezane s Lillian bilo je nemoguce zanemariti. Mogla
je reci prema izrazima svih lica, u rasponu od straha do uzasa, od izdaje do poruge. Bila je
gotova.
„Sto ce se sada dogoditi?“ upitala je gospođica Helen.
„Odvest cu je u policijsku postaju, a oni ce pokrenuti istragu“, rekao je gospodin DeWitt.
„Ne!“ Glas gospođe Frick, inace poput pticice, glasno je odjeknuo prostorijom. „Ne

138
 Knjige.Club Books

mozemo imati takav skandal povezan s imenom Frick. Moj je muz cijeloga zivota stvarao
bastion umjetnosti i kulture i sada tjedan dana nakon njegove smrti, vi planirate baciti tu
zenu u javnost i sve nas osramotiti. Uza sve gluposti moje kceri, to necu dopustiti.“
Gospodin je DeWitt trepnuo koji put pogledavajuci u gospodina Childsa.
Gospodin je Childs kimnuo. „Ima pravo. Ne zelimo prljati svoje ime. Moze li se to rijesiti
tiho?“
„Ne vidim kako, gospodine“, rekao je gospodin DeWitt. „Angelicu traze vec gotovo tri
mjeseca. To ce biti vijest, bez obzira na to sto cete vi uciniti.“
„Onda nam dajte jedan dan“, rekla je gospođa Frick. „Otputovat cemo iz grada u Eagle
Rock na mjesec dana odmora, dok se sve ovo ne stisa.“
„Sto cu napraviti u međuvremenu s njom?“ zanimalo je gospodina DeWitta.
Lillian je mrzila sto se o njoj razgovara kao da je bila vreca robe. „Molim vas, nisam nista
napravila.“
„Lagali ste o svom identitetu“, rekao je gospodin Childs. „Dobili ste prijevarom posao
kod nas. Mijesali ste se u posao moje sestre. Iznudili ste novac od moga oca. Mozda ste ga i
otrovali i poslije svega ukrali kameju i dragi kamen koji je pripadao mojoj dragoj pokojnoj
sestri. Trebam li nastaviti?“
Lillian je spustila glavu, zureci u kompliciran uzorak podnog parketa, niz isprepletenih
dijamanata. „Nisam to ucinila“, ponovila je tiho.
Ali nitko vise nije obracao pozornost na nju. Njezina je sudbina bila zapecacena. „Drzat
cemo je u njezinoj sobi do sutra“, rekao je gospodin Childs. „Kad odemo, gospodin DeWitt
moze doci i odvesti je u policijsku postaju. Ondje necete spominjati da ste ovdje otkrili
Angelicu. Mozete li to obecati, gospodine DeWitt?“
Ucinit cu najbolje sto mogu da ime Frickovih ne bude u policijskim izvjestajima.“
„Bit cete za to dobro nagrađeni, kao i za ekspeditivnost kojom ste dosli do uzroka nasih
nevolja.“
Ja to nisam napravila!“ prosvjedovala je Lillian, ovaj put glasnije. „Za Boga miloga,
svatko je u ovoj sobi imao motiv za ubojstvo.“
Zajednicko negodovanje prijetilo je isisati sav zrak iz sobe.
„Kako se usuđujete!“ rekla je gospođa Frick dok je gospođica Winnie svojom
debeljuskastom rukom mahala lepezom i hladila svoje lice. Gospođica je Helen prisla Lillian,
zastala, a zatim je snazno pljusnula posred lica. Lillian nije ustuknula. Zasluzila je to od
gospođice Helen.
Gospođica se Helen okrenula prema ostalima u sobi. „Ja cu je odvesti gore.“
„Jeste li sigurni?“ pitao je gospodin DeWitt.
„Lakaji su raspoređeni na svim vratima“, rekao je gospodin Childs. „Nitko nikamo ne ide.
Ne dok ja ne zapovjedim.“
Gospodin je Childs pozvao domacicu, a ona i Lillian su cekale, bez razgovora, u glavnom
hodniku dok glavni kljuc od kuce nije predan u ruke gospođice Helen. Popele su se dizalom
do trecega kata, a Lillian je iskoristila njihovu prisilnu blizinu da ponovo razjasni svoj slucaj.
„Nisam dosla ovamo s namjerom. Bila sam na ulici kad je gospođica Winnie
pretpostavila da sam kandidatlđnja za posao. Bila sam jako zedna, a ona mi je ponudila caj
pa sam krenula za njom. Nisam to napravila da vas prevarim.“
Gospođica je Helen stajala u tisini. Vrata su se dizala otvorila i krenule su niz hodnik
prema Lillianinoj sobi koja ce uskoro postati njezina privremena zatvorska celija.
„Bila sam model, i to vrlo uspjesan. Ali to niposto nije bilo neprilicno. Moja je majka bila
sa mnom kad god sam pozirala. Postajala sam sve popularnija i moj je stanodavac bio
zaluđen mnome, a nakon sto mi je umrla majka, htio je iskoristiti priliku. Ubio je svoju zenu,
a onda je odjednom moje ime bilo povezano s njim.“

139
 Knjige.Club Books

„Onako kako ste se povezali s gospodinom Danforthom.“

Nije se vise moglo nista reci. Lillian je bila budala na mnogo nacina, ali ponajvise zato
sto je mislila da bi mogla imati dugorocan polozaj u gospođice Helen i da bi mogle zajedno
stvarati spektakularnu knjiznicu. Da bi to moglo biti njezino zanimanje, njezin zivotni posao.
Gospođica je Helen otvorila vrata Lillianine sobe i pokazala joj da uđe. Nakon sto je ona
usla, gospođica je Helen zalupila vratima i zakljucala je izvana.

140
 Knjige.Club Books

DEVETNAESTO POGLAVLJE

G ospođica Helen zeli vas vidjeti.“

Sobarica koja je otkljucala Lillianina vrata nosila je pladanj sa zdjelom juhe od rajcica i
salicom caja. Lillian je bila gladna, ali uzela je pladanj od djevojke, stavila ga na stolic i
krenula za njom niza stube. Ohladit ce se, ali to joj je bila najmanja briga.
Nalet aktivnosti docekao ju je u spavacoj sobi gospođice Helen koja je bacala odjecu u
zrak, a Bertha se vukla za njom i podizala je jedva izbjegavsi da je ne udari brokatnom
cipelom.
„Gdje je?“ rekla je gospođica Helen. „Znam da je bio ovdje, a sada ga nema. Moram ga
pronaci!“
„Gdje je sto?“ upita Lillian ne micuci se s vrata.
Gospođica Helen se uspravila, usta stisnutih u napetu crtu. „Poslala sam po vas jer se
nadam da znate.“
Lillian je udahnula. „Znam sto?“
„Dokument s pismima sir Roberta Witta u kojima je razlozio svoj sustav klasifikacije
londonske umjetnicke knjiznice. Moram uzeti pisma u Eagle Rock, a ne mogu ih naci.“
„Trazili ste da ih stavim u kuglanu, na police rezervirane za korespondenciju.“
„Jesam li?“ Gospođica je Helen buljila iznad Lillianine glave kao da ce istinu naci u
pukotinama stropnih letvica. „Jeste. Mogu li sad ici pojesti svoj obrok.“
„O, molim vas, ne budite dramaticni.“
To sto je gospođica Helen rekla nesto tako lakonski i bezbrizno, kao da se Lillian nije
smijesila zatvorska kazna, razbjesnilo ju je. Lillian je pokazala razbacanu odjecu i knjige po
sivom sagu. „Nisam ja ta koja je dramaticna. Bertha ce sada za vama imati sto cistiti, a
dokument uopce nije bio ovdje.“
„Tako je. Hoce.“ Gospođica je Helen pogledom kliznula na Berthu. „Ona nema nista
protiv.“
Kratak pogled pun mrznje presao je preko Berthina lica, ali gospođica se Helen vec bila
okrenula od nje. Nista nije moglo probiti njezin mjehur izoliranosti. Dala je znak gospođici
Lillian. „Pođite sa mnom da ne protratim jos jednu minuta.“
U podrumu su se uputili u radni prostor. Cinilo se da je tako dugo proslo otkako su
zajedno kuglale. Cijeli zivot.
Lillian je lako pronasla pretrpan spis na donjoj polici. „Ovdje. Zavedeno je pod K za
korespondenciju.“
Gospođica ga je Helen pogledala kao da nije bila sigurna zasto joj je zapravo trebao i
uzdahnula. „Strasno je velik. Mozda cu ga ipak ostaviti ovdje.“
Lillian je sad mogla tu zenu dobrano pljusnuti.
„Je li to sve?“ upita Lillian.
,,Oh, ne budite takvi.“ Helen je zastala. „Moram vam nesto reci. Mislim, nisam vas dovela
ovamo radi toga, nego da budemo same...“
Lillian je cekala.
„Obitelj je govorila s gospodinom DeWittom i odlucili su da cemo vas osloboditi ako
nam kazete gdje je kameja s dijamantom. Ne bismo htjeli da nam se ime vuce po blatu, a to
bi se dogodilo ako vas privedu u policiju i optuze.
Uvijek misle na sebe. „Ne znam gdje je. Nisam je ja uzela.“
„Znam da to govorite, ali budite razumni. Bit cete slobodni, svima ce biti bolje ako

141
 Knjige.Club Books

priznate gdje je.“

„Ne znam.“
Gospođica je Helen gledala Lillian. „Jos ne mogu vjerovati da ste se razodijevali i pozirali
pred muskarcima.“
„Tako sam sebe i majku hranila i placala nam rezije.“
„Svejedno. Ne mogu zamisliti da bih radila takvo sto. Kad ste mi rekli prije one vecere
da se pretvaram da su svi neodjeveni, to ste zapravo vi radili, je li tako?“
„Nekad. Ali kad se naviknes na sve to, osjecas se prilicno prirodno. Sjetite se svih slika
golih zena velikih umjetnika poput Tiziana i Botticellija. Netko im je morao pozirati.“
Gospođica je Helen nakrivila glavu. „Smijesno. Gotovo sam zaboravila da su u tome
sudjelovali stvarni ljudi.“
„Prilazite tome s druge tocke gledista, kao umjetnickom djelu koje ce biti katalogizirano
i cija ce vrijednost biti navedena.“
„Ne mogu vjerovati koliko vas je vani, po gradu.“ Govorila je sa strahopostovanjem, a ne
s odbojnoscu. „Svugdje ste.“
„Ali to nisam ja. One su idealizirane, pretjerane verzije onoga sto muskarac misli da bi
zena trebala biti. Svakako, mislim da je sjajno sto su vani u svijetu i sto za njih nije potrebna
ulaznica. Ako obican covjek moze pogledati kip koji ce ga dirnuti, ne nalazim nista uvredljivo
u tome.“
„Pretpostavljam da imate pravo.“
„Gledajte, vise nego itko, zeljela bih otkriti tko je ukrao kameju. I tko je stavio prasak u
vodu na umivaoniku. Mozda bismo to otkrile kada bismo radile zajedno.“
Gospođica je Helen stiskala papire na grudima. „Ali vi ste jedina osoba kojoj sam rekla
za Marthinu kameju i dijamant.“
„Sto ako nas je netko cuo dok smo razgovarale? Sto ako je netko bio u sobi s emajlima
kad ste kameju stavili u oceve ruke, a mi to nismo znale.“
Gospođica je Helen zastala. „Ako je netko bio ondje, mogao nas je sve cuti. Ali to je zaista
nategnuto.“
„Sto ako su nas vasa majka i brat culi da dolazimo i sakrili se ondje.“
Gospođica Helen grohotom se smijala. „Zasto bi moja majka ili brat zeljeli ukrasti
kameju?“
Lillian se trsila naci odgovor, samo da odrzi konverzaciju i zadrzi gospođicu Helen da
razmotri druge mogucnosti. „Vasa bi je majka mogla htjeti za sjecanje na Marthu; nije zeljela
da bude pokopana s vasim ocem.
„Moja bi mi majka onda to rekla i ne bi dopustila da se neduzna zena optuzi.“
„Mogli biste također optuziti gospođicu Winnie.“
„Zasto nju? Je li ga i ona htjela uzeti? Zasto bih? Ona obozava cijelu obitelj i s nama je
vec desetljecima. Sto bi ona to ucinila, ukrala kameju i pobjegla s batlerom? Osim toga,
zaboravljate da je posve gluha. Ona nije mogla nacuti nas razgovor.“
To je bilo tocno. I bez obzira na to, nitko iz obitelji ne bi priznao cak ni da je to ucinio. ,,U
redu, onda, kao sto sam rekla, ja to nisam ucinila i ne mogu vam reci gdje je.“
„Onda cete ici u zatvor, a mogli biste biti slobodni.“
„Ako je tomu tako, nemam izbora. Tko je rekao gospodinu DeWittu da sam ja Angelica?
„Ne mogu vam reci.“
Nije bas ni bilo vazno.
„Dobro, zao mi je sto mora biti tako“, rekla je gospođica Helen. „Cijenila sam vasu
pomoc.“Otpustala je Lillian kao da ide na drugi posao, a ne u zatvor.
„Vi ste okrutni.“ Rijeci su jednostavno izletjele iz Lillianinih usta.

142
 Knjige.Club Books

,,A vi ste tvrdoglavi. Zvat cu nekog od lakaja da vas vrati u vasu sobu.“ Otisla je do
udaljena zida sobe za biljar i povukla vezenu uzicu sa zvonom.
Lillian je instinkt govorio da bjezi, da se sakrije. Imala je samo minutu prije nego sto ce
je opet zakljucati u sobu.
Podrum je bio pun kutaka i tajnih hodnika. Padala je u iskusenje da nađe jedan i ususka
se u njemu. Ili da ode na treci kat i uvuce se u prazan kovceg u spremistu ili u neku golemu
ladicu ormara s posteljinom. Ondje bi u mrkloj noci nasla nacina da pobjegne. Uostalom, to
je vec jednom i bila ucinila, pobjegla je iz stana. Ali sluge obitelji Frick znale su kucu bolje od
nje. Brzo bi je uhvatili.
„Otici cu sama u sobu, ne treba mi pratnja.“ Lillian je marsirala prema stubama pitajuci
se hoce li je gospođica Helen zaustaviti.
Nije.
Umjesto da nastavi na treci kat, Lillian je izisla na glavni hodnik na prvom katu.
Salonska sluzavka tiho je izustila ,,Oh“ kada je Lillian prosla, ali nije zvala nikoga. Da su
ulazna vrat bila prazna, Lillian bi nastavila, samo s ovom odjecom na sebi. Nista nije mogla
izgubiti.
Ali ista gromada od lakaja stajala je ispred ulaznih vrata.
Gore u nisi za orgulje, vidjela je da je koznata torba gospodina Grahama naslonjena na
klupicu. Brzim pogledom prema gore, vidjela je da je soba za orgulje otvorena.
Soba u kojoj se fatalno poljubila s gospodinom Danforthom.
Tiho se na prstima popela mramornim stubama i usunjala unutra.
Gospodim je Graham provjeravao jednu cijev blizu prozora. Okrenuo se i obrisao ruke o
hlace. „Ah, gospođice Lilly. Obavljam posljednji posjet. Gospođa mi je Frick rekla da je zvuk
orgilja previse podsjeca na supruga. Danas sviram i onda zavrsavam posao ovdje. Krecem na
vece i bolje stvari.“
Razbjesnilo ju je kako je mogao tako opusteno cavrljati dok je njezin zivot bio u rasulu.
„Ili vas se zele rijesiti kada ste im odali moj skandal.“
„Molim?“
„Sad znaju sve. Ako sam i bila u nevolji, vi ste je udvostrucili.“
„Kako?“ Gurnuo je naocale na vrh nosa.
„Rekli ste privatnom detektivu tko sam ja i sad ce me baciti u zatvor.“
„Za sto god da me optuzujete, to nisam napravio. Glas mu je bio jednolican, nije cak ni
bilo prenaglasenog poricanja kao sto je obicaj u lazljivca. No mozda je bio dobar u tome.
„Naculi ste gospođu Whitney koja me je zazvala Angelica i poslije ste slusali kako to
priznajem gospodinu Danforthu na ulazu.“
„Da, bio sam ondje u obje prilike. I da, sumnjao sam tko ste. Ali nikada ne bih ucinio
nista vise.“
„Vjerujem da ce vas velikodusno nagraditi za te informacije. Trebala sam znati nakon
sto ste dosli u podrum prijetiti mi.“
„Pokusao sam vas upozoriti.“ Rijeci su mu ispadale. “Vidite, nisa u kojoj su orgulje hvata
govor bilo koga u krugu, poput galerije saputanja. Prije nego sto je obitelj otisla pokopati
gospodina Fricka u Pennsylvaniju nacuo sam gospođu Dixie i gospodina Childsa kako govore
o nestaloj kameji spominjuci vase ime u tom kontekstu. Pokusavao sam vam reci da budete
oprezni.“
Vratila je njihov razgovor. Pozurila je sa zakljuckom braneci se unaprijed i sve je
pogresno shvatila. Sjecala se osorna nacina na koji ga je otpravila. „Nisam shvatila...“
zasutjela je, nesigurna.
„Svakako ne nalazim nicega skandaloznog u tome sto ste Angelica.
Frickovi zaista imaju dvostruke standarde. Okruzeni su stotinama broncanih golih

143
 Knjige.Club Books

kipova, a zgrazavaju se nad pomisli o goloj zeni od krvi i mesa.“

Iza njegove izjave nije bilo nikakve podlosti. Jednostavno je iznosio cinjenicu, a oci mu
nisu lutale njezinim tijelom dok je govorio, kao sto je to bilo tako s gospodinom Childsom i
privatnim detektivom. Nakon toliko vremena, netko osim nje shvacao je gorku ironiju
situacije. Povjerovala mu je i sva je njezina bahatost nestala. Prisla je prozoru i naslonila se
na prozorsku klupicu. Steta sto je bio premalen da se kroz njega provuce. „Moram otici
odavde. U strasnoj sam nevolji.“
Sto mogu uciniti da vam pomognem?“
Okrenula se prema njemu. „Izgubljena sam. Sve sam pokusala. Obitelj ne zanima sto je
istina. I ja ne znam, sto je istina, pa sam ranjiva za njihove strasne optuzbe.“
„Branite se.“
„Jesam i nije ih briga. Nikoga nije briga tko je zapravo ucinio ono za sto sam ja optuzena:
ubojstvo gospodina Fricka, krađa kameje i dijamanta koji je pripadao Marthi. Jednostavno
sam laka meta.“
„Onda to mozete objasniti policiji, a mozda i oni mogu istraziti.“
„Privatnog detektiva unajmio je gospodin Childs. Nemam sanse, pogotovo sada kada
znaju da sam ja Angelica.
„Dosli ste ovamo, to nesto govori. Priznajem da sam bio prilicno zadivljen kad sam
shvatio tko ste i da ste se uspjeli izboriti za mjesto privatne tajnice Frickovih.“
„Nisam mislila nista iskoristiti. Samo sam se spotakla o ovu kucu nadajuci se salici caja.“
Ipak, postigla je nemoguce, napredujuci i u klasi i u okolnostima, prilagođavajuci se
hirovima gospođice Helen, uceci kako raditi stvari o kojima tri mjeseca prije ne bi ni sanjala.
Nije to bila samo sreca; sluzila se glavom, oslanjala se na vlastitu pamet.
Upravo u tom trenutku netko je viknuo njezino ime, praceno teskim koracima. Lakaj je
dolazio po nju.

***

Nebo iznad parka bilo je sivo, a stabla ogoljela. Lillian je zurila kroz prozor i mislila na sve
kipove s njezinim likom na raznim mjestima u gradu. Kada bi mogla nekom carolijom
zamijeniti mjesto s njima. Ostala bi nepomicna na vrhu kojeg god pijedestala se nasla,
gledajuci necujno na ljude ispod sebe, a zatim, kad bi se dan pretvorio u noc, spustila bi se u
tamu ulice, nestajuci u prostranstvu anonimnosti New Yorka. Policija bi dosla u njezinu sobu
na najvisem katu rezidencije Frickovih da je odvedu i nasli bi samo mramornu figuru kako
stoji pokraj prozora, kao da se pretvorila u kamen.
„Kad pomislim sto je ta zena radila prije nego sto je dosla ovamo.“ Siljast alt gospođe
Dixie dizao se iz vrta. Lillian se nesigurno nagnula preko prozora i ugledala vrhove glava
gospođe Dixie i gospodina Childsa. Stajali su tocno ispod nje, na stubama izvana koje su
vodile dolje na travnjak. Malo se povukla kako je ne bi vidjeli podignu li pogled. Njihove su
rijeci lako lebdjele.
„To je odvratno“, odgovorio je gospodin Childs.
„Mislis li da ce to utjecati na nasu djecu?“
„Jedva da je bila s njima. Nije da im je bila dadilja.“
„Svejedno. Helen je trebala znati, trebala je provjeriti njezine preporuke. Glupaca.
Dobro je da je gospodin Danforth dosao k tebi kazati da nece zaprositi Helen. Inace bismo
jos bili u mraku.“
U Lillianinim usima odzvanjalo je ostro zujanje. Gospodin Danforth, izdajnik, od njega je
procurila istina. Sve ovo vrijeme mislila je da to nije mogao biti on, a ipak, sto je vise
razmisljala o tome, to je bivala manje iznenađena. Ovo je bilo upravo ono na sto ju je Kitty
upozorila, sva su se ta vrtlozna udvaranja pretvorila u rusevinu. Lillian je bila previse naivna
da to shvati, zanesena mogucnoscu da bi je netko mogao voljeti.

144
 Knjige.Club Books

„Cinilo mi se da je jos nesto izjedalo tog momka kad se pojavio da vrati ocev cek, jos
nesto osim toga da nije mislio kako bi se on i Helen dobro slagali“, govorio je gospodin
Childs.
„Uvijek si bio tako intuitivan, dragi moj. Kako ti je, zaboga, to uopce priznao?“
„Spomenuo je kako je doznao neke stetne informacije i nije mogao podnijeti da gleda
kako se blati dobro ime nase obitelji, a zatim je sugerirao da se sto prije otarasimo
gospođice Lilly.“
Ona je odbila Danfortha, a on ju je zauzvrat odlucio upropastiti. Usprkos svem majcinu
treningu, hirovi visih klasa bili su joj strani poput neke europske zemlje u kojoj nije govorila
jezik ni razumjela obicaje. Da jest, mozda bi sama shvatila kako su ljubavne objave
gospodina Danfortha poput povrsine prljavog ribnjaka, blistave boje, ali ljigave na dodir.
„Dobro je da ti je gospodin Danforth rekao“, otpuhnula je Dixie. „Inace nas je sve mogla
poubijati, jedno po jedno.“
„To je cudno. Helen je rekla kako sumnja da je gospođica Lilly umijesana. Ili Angelica.
Kako god se zvala. Misli da to ona nije ucinila. Rekla je da nije bilo dovoljno vremena otkako
joj je kazala da donese vodu i kad je sama krenula za njom.“ Gospodin je Childs ispustio dugi
cujan izdah. „Cudno je i to sto nije htjela priznati u zamjenu za slobodu.“
„Mozda nije vjerovala da cemo odrzati rijec.“
„Bila bi u pravu.“
Znaci, sve je bilo namjesteno. Lillian je sumnjala da je gospođica Helen znala za taj dio
dogovora. Ipak po nacinu na koji su gospodin Childs i gospođa Dixie razgovarali nije se
cinilo da su otrovali gospodina Fricka ili ukrali kameju. Ovaj ih je razgovor iskljucio s popisa
osumnjicenih, osim ako gospodin Childs nije iskljucio svoju zenu iz planova.
Lillian je boljela glava od svih tih dvoumljenja i paralelnih prica.
„Tko je jos imao pristup?“ upitala je opet Dixie.
„Soba tvoje majke povezana je s Heleninom, koja je povezana s onom tvog oca.“
„Mislis da je moja majka ubila mog oca?“
„Trpjela je dovoljno njegovih gluposti godinama.“
„Dosta, Dixie. Prestani s tim. Cijelu moju obitelj zavela je strankinja sa sramotnom
prosloscu i ugled je nase djece ugrozen. Netko za to mora odgovarati.”
„Dobro.“
„Kad policija dođe, mi cemo vec biti daleko pa neka je odvedu i rade s njom sto zele...“
Glas gospodina Childsa utihnuo je dok su ulazili u kucu, ali Lillian je nastavila
razmisljati o onome sto je gospođa Dixie rekla. Ako je njih dvoje nevino, kao i Helen - njezina
je tuga bila duboka i stvarna, Lillian jednostavno nisam mogla zamisliti da je izazvala ocevu
smrt - je li onda mogla biti gospođa Frick? Ostala je samo ona. S bilo kojim od sluga,
vjerojatno.
Prisjetila se obaju događaja, kada je gospodin Frick umro i kada je kameja bila
ukradena. Nesto je povezivalo oba događaja. Netko.
U sobi pokraj cula je Berthu kako se vratila u sobu pjevuseci ispod glasa.
Bertha.
Bertha je bila budna i u hodniku kada je gospođica Winnie dojurila po Lillian te
sudbonosne zore kada je gospodin Frick umro.
Bertha je izlazila iz umjetnicke galerije kada su gospođica Helen i Lillian isle staviti
kameju u ruke gospodina Fricka.
Lillian se sjetila Berthina pogleda punog mrznje prema gospođici Helen ranije toga
dana kada je gospođica Helen pretresala sobu trazeci korespondenciju sa sir Robertom
Wittom. Bljesnulo je Berthinim licem nakratko, ali Lillian nije promaknulo.
Na pocetku njihova prijateljstva Bertha je spomeula odakle je.

145
 Knjige.Club Books

Pennsylvania. Ondje je gospodin Frick stekao mnogo neprijatelja i moguce bio kriv za
smrt tisuca ljudi.
Mogla je cuti Berthu kako otvara i zatvara ladice. Bila je tako blizu. Ali, kako da dođe do
nje.
Prozor je bio istockan ledom, pocela je padati susnjezica. Lillian je podignula prozor i
otvorila ga. Ispod nje, vrlo uska izbocina i balustrada pruzale su se duz vanjskog dijela kuce.
Oprezno je izisla, cvrsto se drzeci za prozorsku dasku, a zatim krenula bocno, nogu pred
nogu, kako bi dosla do Berthina prozora. Nekoliko se puta okliznula, ali se drzala uz rub
kuce kao da je camac za spasavanje i cekala da joj srce prestane divljacki lupati pa da nastavi
dalje.
Napokon je uspjela. Bertha je lezala na svom krevetu i citala casopis, ali je brzo
poskocila kad je cula Lillianino lupkanje po staklu.
„Pusti me unutra!“ Lillian je priguseno govorila.
„Ti si luda! Mogla si pasti i ubiti se, gdje ti je pamet, curo?
„Moram te nesto pitati, Bertha.“ Lillian je brisala susnjezicu s kose i haljine.
„Zelis da ti pomognem s bijegom?“ Bertha ju je preduhitrila. „Rado bih kad bih mogla,
strasno je to sto se dogodilo. Ali oni imaju nekog ispred svih vrata.“
„Bertha, odakle si iz Pennsylvanije?“
Pogledavala je okolo. „Daj da provjerim je li prozor zatvoren, zna inace biti propuha pa
ohladi sobu.“
„Ti si iz grada u kojem je bila poplava, nije li tako?“ Bertha ju je pogledala blijedo.
„Kakva poplava?“
„Brana je puknula i odnijela cijeli grad. Gospodin je Frick osumnjicen za nemar, ali
nikada nije bio optuzen, nikada nije bilo suđenja. Ti si iz Pennsylvanije, zar ne? Bila si ondje.“
Cekala je i gledala kako se u Berthinim ocima pojavljuje strah. „Sigurno si bila prestravljena.“
Berthini inace rumeni obrazi bili su bijeli, a donja joj je usnica pocela drhtati.“
„Mozes meni reci“, hrabrila ju je Lillian.
„Nema se sto reci.“
Lillian je jos malo pricekala. „Ti si bila u galeriji također, neposredno prije nego sto je
gospođica Helen stavila dijamant u ruke gospodina Fricka. Mogla si to slusati na vratima,
vratiti se i ukrasti ga.“
„Sto? Ne!“
„Ako ne budes razgovarala sa mnom, podijelit cu svoje sumnje s gospođicom Helen
ujutro.“
Bertha se trgnula, kao da stiti svoje tijelo od fizickog udarca. Sjela je potom na postelju,
krseci ruke. Napokon se nesto u njoj predalo. „Kazu da je val bio dvadesetak metara visok,
kao krosnje drveca. Bila sam s ujnom u brdima, brale smo gljive. Gledale smo kako je pomeo
tvornicu zice, gdje su eksplodirale peci, a i role bodljikave zice nosili su valovi. Mogla sam
vidjeti svoje roditelje i dvije sestre kako su izletjeli iz kuce nakon eksplozije. Bio je Dan
sjecanja, svi su bili u kuci. Vristala sam punim plucima, ali bile smo predaleko i zvuk
razaranja bio je zaglusujuci. Uvijek se pitam jesu li umrli od utapanja ili su iskrvarili na smrt,
nakon sto su izmasakrirani bodljikavom zicom? Ili neka uzasna kombinacija toga svega?“
Od napora prisjecanja i povjeravanja Bertha je sva drhtala. „Tako da, da, nije bila
koincidencija sto sam se zaposlila u Frickovih. Htjela sam da plate nekako, ali onda mi je
hrabrost splasnula. Bili su stvarni ljudi, a ne cudovista. Mrzila sam se zbog svoje slabosti, ali
isla sam dalje misleci da cu jednoga dana smoci snage.
Lillian je prekrizila ruke. „I, napokon si smogla hrabrosti.“
„Ne. Nisam ga ubila. Zamalo jesam, ali nisam mogla.“
„Kako to mislis? Bila si budna te noci, noci njegove smrt. Vidjela sam te.“

146
 Knjige.Club Books

„Zamolili su me da ostanem budna ako bi gospodin Frick ili gospođica Helen zatrebali
sto. Usla sam u njegovu kupaonicu i vidjela bocicu veronala. Moj ga je otac uzimao protiv
nesanice i ja sam to shvatila kao znak da je ovo napokon moja prilika. Cetiri sam godine
cekala svoju priliku.“
Berthina su se usta zgrcila, kao da ce zaplakati. „Napunila sam casu vodom, a onda sam
uzela veronal i otvorila cep. Ali ruke su mi se tako tresle; jednostavno nisam mogla.
Pomislila sam na Roddyja i kako se planiramo vjencati u proljece, na nase obecanje jedno
drugomu. Shvatila sam da ubojstvom gospodina Fricka necu vratiti svoju obitelj, ali sam
mogla unistiti priliku koju imam da osnujem svoju. Onda sam vratila bocu i cep na
umivaonik te pobjegla. Nisam provela svoj naum, kunem se.“
Lillian ju je proucavala. „Ali boca nije bila pokraj case kad sam otisla u kupaonicu.“
Mogla je savrseno zamisliti, samu casu sa strane umivaonika, bez veronala na vidiku.
„Tako je bilo kad sam otisla.“
To je znacilo da je netko drugi zavrsio posao prije nego sto je nestao bez traga.
„Zao mi je sto sam to ucinila“, plakala je Bertha. „Zbog onog sto sam umalo ucinila.
Priznat cu im. Reci cu im sve.
Berthina je prica slomila Lillianino srce. Nije ju mogla kriviti iako je nastradala od
posljedica svega toga. I ona uostalom nije ucinila nista lose. „Ne. Imas Roddyja. Udaj se i idi
odavde, u redu? Obecaj mi to.“
„Obecavam.“ Oci su joj bile crvene. „Ali znas, nisam bila jedina osoba u galeriji kada je
dijamant ukraden.“
„Ne? Gospođica Helen i ja bile smo ondje neko vrijeme i nikoga nismo vidjele.“
„Onda se skrivala.“
„Tko? Gdje?“ Zastala je i cekala odgovor. „Bertha?“
Bertha je tesko progutala i pocela pricati.

***

Lillian se oprezno vratila u svoju sobu nakon razgovora s Berthom, jos potresena onim sto je
cula. Cekala je stojeci tocno na vratima dok nije cula korake i slabasno zazvala. „Tko je tamo?
Ima li koga?“
Osoba se priblizila.
„Da, gospođice Lilly?“ Prepoznala je glas glavne domacice. Savrseno.
„Moram ici u toalet. Ne osjecam se dobro. Mozete li me pustiti?“
„Receno nam je da ne.“
„Stvarno mi nije dobro. Mozete me pratiti ako zelite.“
Poslije nekoliko sekunda kljuc je kliknuo u bravu i vrata su se otvorila. Domacica je
pokazala glavom prema hodnika. „Idite, budite brzi.“
Lillian je otisla u zensku kupaonicu i zakljucala se. Nakon nekoliko minuta domacica se
osmjelila uci unutra. „Sto se događa ovdje? Jeste li gotovi?“
Lillian je zastenjala. „Ne mogu nikamo. Mozete li pozvati lijecnika? Mislim da je
ozbiljno.“
„Jeste li sigurni?“
Lillian je ispustila zvuk koji je cak i nju iznenadio.
,,Oh, zaboga.“
Cim je zena otisla, Lillian je izisla i spustila se glavnim stubistem na drugi kat, hodajuci
najnecujnije moguce. Cula je nekoliko sluga na stubistu, ali se uspjela skriti u malom foajeu
da ih izbjegne. Otamo se lako iskrala kroz sobu za dorucak i smocnicu za sluzincad do
budoara gospođe Frick.

147
 Knjige.Club Books

„Za Boga miloga!“

Gospođa je Frick sjedila iza malog stola i pisala nesto u knjigu s crnim koznatim
koricama dok je gospođa Winnie sjedila na naslonjacu uz duz zida.
Lillian je ispruzila ruke. „Ovdje sam da se ispricam za svoje neistine. Mislila sam da
biste ih trebali cuti od mene.“
„Neistine?“ promrmljala je gospođa Frick. „Vise su to bile lazi.“ Pokazala je rukom
gospođici Winnie. „Odmah pozovi Kearnsa.“ Gospođica Winnie je ustala i teska koraka posla
do dugackog uzeta s resicama koje je pozivalo batlera. Lillian nije imala mnogo vremena.
„Bio mi je drag gospodin Frick. Nikada ga ne bih povrijedila. Molim vas, vjerujte mi.“
„Mislila sam da ste dobri za moju kcer, ali sada znamo bolje, zar ne?“ rekla je gospođa
Frick.
Bas kad je gospođica Winnie posegnula za uzetom, Lillian je tiho i ljutito zarezala.
Obje su se zene prenule, a gospođa je Frick polozila ruku na srce. „Za Boga miloga, jeste
li poludjeli?“
Dobila je odgovor. „Ne. Nisam.“
Ali sto sada uciniti? Nitko joj ne bi povjerovao.
Pa je potrcala.
Natrag u manji hodnik, a zatim na odmoriste. Gospodin se Graham pridigao s klupe za
orgulje i podigao pogled dok je ona provirila preko ograde. Zaledila se i cekala da vidi hoce li
je odati. Ako nekog zazove, lakaj ce ju za tren uhvatiti. Bez sumnje bi se vijest da je pobjegla
brzo prosirila.
On nije govorio, samo je pogledavao u vrata sobe za orgulje. Kliznula je duz zida, izvan
vidokruga, polako mu se priblizavajuci, a zatim uletjela unutra. Nakon minute, vrata su se
otvorila i on joj se pridruzio. „Sto radite?“
„Znam tko je ubio gospodina Fricka. I tko je vjerojatno ukrao kameju.
„Tko?“
„Nema vremena. Ali necu prihvatiti krivnju za nesto sto nisam ucinila. Moram otici
odavde.“
Zastao je kao da je odlucivao i onda kimnuo. „Ucinit cu sto mogu da vam pomognem, ali
kraj svakih je vrata netko.“
Morala je pobjeci i bio je samo jedan nacin da uspije. „Imam ideju.“
Lillian je cekala sama u sobi s orguljama slusajuci gunđanje i povike lakaja dok su vukli
obiteljske kovcege u automobile upaljenih motora. Cinilo se kao da su prosli sati, a proslo je
samo nekoliko minuta. Gospodin se Graham ponovo pojavio i pokazao joj da je sigurno. Brzo
su krenuli, drzeci se za zidove. Policija bi mogla biti tu svakog trenutka da odvede Lillian.
Slijedila je gospodina Grahama duz hodnika pokraj spavacih soba Frickovih do ulaza u
dnevnu sobu gospodina Fricka. Kad je usla, uputila se prema prozoru lijevo od kamina.
Primijetila je da je prozor blizu krova lođe kad se verala po reljefu procelja da uđe u
Berthinu sobu. Probit ce se do sjeveroistocnoga kuta krova i poput vodoriga cucnuti kraj
svjetlarnika galerije, sve dok ne uspije pobjeci. Susnjezica se zaustavila pa se nadala da ce
pad biti malo manje opasan.
Gospodin Graham povukao je pokrivac od kasmira sa sofe i pruzio joj ga. „Da vas ugrije.
Otrcat cu do Sedamdeset prve ulice najbrze sto mogu.“
„Ne mogu vam dovoljno zahvaliti.“ Ako ovo ne uspije, zavrsit ce u zatvoru sa slomljenom
nogom ili mozda cak i mrtva. To sto se gospodin Graham bio voljan izloziti opasnosti zbog
nje jako ju je ganulo. Lakomislena od straha, ovila je ruke oko njega i poljubila ga. Ovo nije
bilo nimalo slicno poljupcu s gospodinom Danforthom ili onima koje je gledala u nijemim
filmovima na Times Squareu. Ovo je bilo nesto posve drugo, potpun misterij, a opet
neobicno poznat i siguran.

148
 Knjige.Club Books

Kada su se napokon razdvojili, oboje su tesko disali.

„Budite oprezni, gospođice Lilly“, rekao je gospodin Graham dok su mu obrazi bridjeli
od crvenila.
Zacuo se zvuk u kuci, u blizini. „Trebali biste otici“, rekla je. „Ako vas nađu, zeljet ce znati
zasto ste u ovom dijelu kuce.“
Nakon sto je otisao, Lillian je zadnji put pogledala portret gospodina Fricka iznad
glasovira.
Nikada vise nece vidjeti ovu kucu, ako bude imala srece.
Otvorila je prozor.
I skocila.

149
 Knjige.Club Books

DVADESETO POGLAVLJE

1966.

G ospođica Helen tiho je zaplakala. Zvuk je ispario poput magle u gornji dio sobe s
emajlima u kojoj su Veronica i Joshua stajali s obje strane pokraj nje. „Nema dijamanta“,
rekla je.
Joshua ju je odveo do stolice s cvrstim naslonom postavljene uza zid. S treskom je sjela i
ispruzila kameju. „Evo, vidite, postoji tajna kvacica. Unutra je bio dijamant koji je bio
namijenjen mojoj sestri.“
„Cekajte malo, govorite li o dijamantu magnoliji?“ upitao je Joshua.
„Da.“ Gospođica Helen zurila je u njega razrogacenih ociju na trenutak dok su joj na
vratu izbijale crvene mrlje.
„Moj otac dao joj ga je kad se rodila; velikodusnost toga dragog covjeka nije poznavala
granice. Stavila sam Marthinu kameju s dijamantom u ocevu ruku na dan kada je umro,
znajuci da mu je vise od svega nedostajala Martha. Ali je ubrzo nakon toga ukraden iz
njegova lijesa. I smjesten ovdje, ocito.“
Veronica je nijemo stajala pokraj. Trebala je odmah predati dragulj i obilato se ispricati.
Ali kad bi to ucinila, mogli bi pozvati policiju. Gospođica bi je Helen sigurno predala policiju,
nju s takvim prezimenom. Weber. Nije bilo sumnje.
„To se dogodilo neposredno prije pocetka oprostaja s njim.“ Gospođica Helen izvukla je
rupcic iz rukava i potapkala oci. „Kad je moja sestra, Martha, umrla, bilo je to gorko
olaksanje za sve nas. Vidjeti da se rijesila boli. Ali mozete li zamisliti kako je bilo mom ocu?
Biti jedan od najbogatijih ljudi u Americi, ali biti nemocan pomoci sicusnoj djevojcici?
Mislila sam da bi mu moglo donijeti malo mira ako ostavim Marthin dijamant s njim.“ Lice
gospođice Helen bilo je crveno, nos joj je curio. „Ali nakon sto je ukraden, nismo imali izbora
nego ga pokopati bez toga. Vrlo je malo ljudi znalo za kameju, odnosno za dijamant ili da
sam ga htjela zakopati s mojim ocem. Samo gospođica Lilly.“
„Gospođica Lilly?“ pitala je Veronica.
„Moja osobna tajnica.“
Joshua je kimnuo. „Ona koja vam je otela mladica. Zao mi je sto vam je to izazvalo
nevolje.“
Raspolozenje gospođice Helen munjevito se promijenilo. „Sigurno jest, vi oboje
njuskate po mom domu, podsjecajuci me na najgori dan u zivotu. Kako se usuđujete?“ bila je
ljutita.
Joshua bi izgubio sve kad bi gđica Helen prijavila sto su ucinili. Dobio bi otkaz i nikad ne
bi upisao poslijediplomski studij.
Veronicina odluka da uzme dijamant bila je uzasna, shvatila je to sada. Obitelj Frick
prosla je kroz mucna razdoblja, i uzimanje dijamanta za pomoc u rjesavanju vlastitih
obiteljskih problema nije bio pravi nacin. Unatoc bogatstvu gospođice Helen, ovaj dragulj
znacio joj je vise od svih slika i skulptura zajedno. Veronica nije imala pravo na to. Ali kako
da sve ispravi? Nonsalantno ga je izvadila iz dzepa i sakrila u saku.
„Pricekajte trenutak, da jos jednom pogledam.“ Veronica je prisla drugom tajnom
odjeljku, blokirajuci njihov pogled s leđima, i napravila predstavu trazeci rukom po pretincu.
„Samo malo.“ Polako je izvukla dijamant, kao da je tek sad naisla na njega. Njezino je

150
 Knjige.Club Books

rukovanje bilo nespretno, cak i njoj samoj. „Gledajte, je li to to?“

Gospođica Helen tesko je disala. „Jeste li ga nasali?“
„Sigurno je u nekom trenutku ispao iz kameje.“ Veronica je pazljivo stavila kamen na
dlan gospođice Helen. Joshua je cudno pogledao Veronicu. Znao je da prije nije bio u tajnom
pretincu. Znao je da se pretvarala da ga je pronasla. Bilo ju je sram sebe. Nije bilo isprike i
mrzila je sto ga je iznevjerila.
Odjednom, struja je proradila s dojmljivom ucinkovitoscu. Zamracenje su i snjezna oluja
zavrsili. Veronica je podigla pogled prema blistavu svjetlu zarulja kristalnog lustera pa
prema gospođici Helen. „Dakle, mislili ste da vam je tajnica ukrala kameju?“ pitala je
ocajnicki zeleci skrenuti pozornost sa sebe.
„Tada jesam. Ali sad mislim da to nije mogla uciniti.“
„Zasto?“
„Ona nije znala za ove pretince. Njih ne mozes vidjeti samo gledajuci sobu. Moras znati
da su tu.“
„Ali to je bilo dio potrage za blagom“, rekao je Joshua. „Gospodin Danforth nije nikada
dosao ni do lanca za sat, a i sve sam tragove sama napisala, bez pomoci gospođice Lilly. Bilo
je to jako tesko vrijeme za moju obitelj. I kada se sve raspalo, gospođica Lilly optuzena je za
dva zlocina. Krađu kameje i trovanje moga oca. Vjerovalo se da je ona dodala prasak za
spavanje u vodu sto je ubilo moga oca. Kad su je ispitivali, uvijek je sve poricala, klela se da
je bila nevina i onda je pobjegla prije nego sto je policija dosla po nju. I sad nikad necemo
znati istinu. Vise nema mog brata i njegove zene, majke, oca - svi su mrtvi. Nitko nije ostao,
osim mene.“
Ali nuzno ne mora biti tako. „Sto ako nađemo tu gospođicu Lilly?“ rekla je Veronica.
Gospođica je Helen odmahivala glavom. „Poslije sveg ovog vremena? Tko zna gdje je
ona? Vjerojatno daleko odavde. Kontaktirala sam jednom s njom kada mi je majka umrla.
Izrazila je sucut i rekla da mi ima nesto vazno reci.“
Dakle, nije potpuno nestala.
„Koje je njezino puno ime?“ pitala je Veronica.
„Lilly, Lillian Carter. Ili Angelica.“ Istaknula je posljednju rijec.
„Molim?“ Joshua je bio zbunjen.
„Angelica joj je bilo umjetnicko ime dok je radila kao model.“
„Mislite ona Angelica? Muza pozlacenog doba?“
„Jeste li culi za nju? iznenadila se gospođica Helen.
„Jesam. Cekajte - vasa osobna tajnica bila je Angelica, model za reljef na ulazu?“ rekao je
Joshua.
Veronica se sjetila da joj je spominjao Angelicu tijekom setnje kucom rekavsi da je
nestala. Model i tajnica bili su jedna te ista osoba. Bilo je utjesno cuti da zena nije upala u
nevolje kako je Veronica zamisljala, nego je nasla novi put.
„Vjerujte mi, ja uopce ne znam tko je ona bila“, rekla je gospođica Helen.
„Kako je postala vasa osobna tajnica?“ pitala je Veronica.
„Pogreskom. Jos nisam sigurna sto se dogodilo. Ali bilo nam je dobro zajedno, neko
vrijeme.“ Gospođica Helen sjetno je odlutala, izgubljena u vremenu.
„Kada vam je pisala? Bila je adresa posiljatelja na omotnici?“ pitala je Veronica. „Mogli
bismo to pratiti i vidjeti je li jos ziva.“ Bila je ocajna da odrzi konverzaciju s gospođicom
Helen, da ne da priliku Joshui da postavi ijedno pitanje o cudesnu pronalasku dijamanta.
„Boze, tko ce se toga sjetiti? Bilo je to 1931. godine. Bacila sam to u smece gdje i
pripada.“ Ali onda se zaledila kao da pokusava vratiti sjecanje. „Negdje sjeverni dio drzave.“
„Sjecate li se postanske marke, bilo cega takvog?“ pitao je Joshua.
Zastala je. „Bilo je stablo. Nekakav bor.“

151
 Knjige.Club Books

„Mozda mozemo nesto otkriti i pomoci vam da je nađete“, sugerirala je Veronica.

„Ma to je izgubljen slucaj. Ne znam zasto se muciti.“ Ali gospođica Helen ipak nije
energicno odbijala tu ideju.
„Treba nam karta drzave“ rekla je Veronica, „Imate li nesto takvo.“
„Vodim knjiznicu, naravno da imam.“
U svom uredu u zgradi knjiznice gospođica je Helen prekapala po ladicama malog stola
koji je stajao u kutu.
„Morala sam otpustiti svoju sadasnju tajnicu prosli tjedan jer nije razumjela moj sustav
arhiviranja iako sam joj toliko puta objasnjavala. Ovdje.“
Izvukla je kartu drzave New York i pruzila je Veronici koja ju je polozila na stolic ispred
sofe. Prolazila je kaziprstom dolje po indeksu imena gradova. „Pine Knolls. Moze li to biti
to?“
Gospođica se Helen nasmijesila zadivljena sama sobom. „Da, naravno. Pine Knolls.
Uvijek sam imala ostro oko za detalje i dobro pamcenje. To mi je otac uvijek govorio.“
Covjeka nije bilo vise od pedeset godina, a gospođica ga je Helen spominjala toliko cesto
kao da je jos u susjednoj rezidenciji zauzet skupljanjem umjetnina. Veronica se sjetila kako
je gospođica Helen ponosno objavila da je sva zeljezarija u njezinu uredu stigla iz njegove
sobe. „Mogu li se posluziti telefonom?“ pitao je Joshua. „Ako radi, mozemo pitati operatera
za informacije.“
Gospođica je Helen kimnula.
Joshua je izbjegavao Veronicin pogled dok je hodao prema stolu. Mora da je bio uzasnut
time da je uza se imala dijamant satima. Nadala se da nece zvati policiju i aredati je zbog
flagrantne prijevare. Veronici je sinulo da je posve sama ovdje u Americi, bez ikoga tko bi joj
pritekao u pomoc i u tom je naletu panike ocajnicki zeljela cuti majcin glas. Obecala je da ce
je nazvati nakon snimanja i Trish se vjerojatno zabrinula misleci da ju je dosad progutao
New York. „Moram i ja obaviti telefonski poziv, mogu li nacas izici?“
Ni Joshua ni gospođica Helen nisu odgovorili, pa se odsetala i spustila do telefonskih
govornica koje je prije zapazila u predvorju knjiznice. Usla je u jednu od njih i cekala da je
operater spoji.
„Veronica, kako si?“ pitala je majka, a rijeci su joj tupo odzvanjale.
„Dobro sam, mama. Oprosti sto se prije nisam javila. Bila je oluja i sve je bilo blokirano.“
„Bas nezgodno. Ides danas u Newport, nije li tako?“
Sve to - Barnaby, snimanje - cinilo joj se kao davni zivot. Potpuno nepozeljan zivot. Cak i
da je Sabrina moli da nastavi, Veronica je odlucila da nece. Nije zeljela vise trpjeti muskarce
napuhana ega i mrsave, zloceste djevojke.
Proteklih nekoliko dana u kuci Frickovih otvorilo joj je oci za druge mogucnosti. Ako se
Joshua mogao infiltrirati na umjetnicku scenu, slijediti svoju strast, onda i ona moze. Nije da
je jos znala koja je tocno ta strast.
Tesko je progutala slinu, misleci na Polly. Nije bilo jednostavna odgovora.
„Ne necu ici u Newport. Zapravo, mislim da cu brzo doci kuci. Kako je Polly?“
„O, draga moja.“
Veronici je zastalo srce. „Sto je bilo, sto nije u redu?“
„Odbija jesti. Pokusali smo s njezinom omiljenom hranom, cak sam joj donijela i kolac
od jagoda, ali jednostavno nece.“
„Jadna Polly. Sigurno joj je uzasno kad nije pojela ni komadic omiljena kolaca. Tko zna
sto se ondje događa? Suze su joj navrle. „Mama, ona mora doci doma.“
„Znas da to ne mogu. Bolnicko osoblje kaze da je to tipicna reakcija i kako joj je
potrebno vise vremena da se prilagodi. Bit ce ona uskoro dobro.“
Od neprimjerene veselosti u majcinim rijecima bila je jos anksioznija. Veronicina je

152
 Knjige.Club Books

majka ocajnicki vjerovala da osoblje ima pravo, samo je zeljela da joj obje kceri budu dobro.
„Doci cu sljedecim letom.“
„Ne pozuruj se. Pazit cu je ja, ne brini se. Obecavam.“
Nakon sto je Veronica poklopila slusalicu, nazvala je zrakoplovnu tvrtku, ali letovi su bili
otkazani poslije oluje i nije mogla dobiti mjesto do sutra poslijepodne. Promijenila je
rezervaciju i vratila se u ured gospođice Helen. Prosla noc bila je poput sna, koji se rasplinuo
u jutarnjem svjetlu, a sada ju je stvarni svijet pritiskao sa svih strana. Nakratko je
razmisljala o tome da uzme svoje kovcege i nestane podvijena repa u snijegom prekrivenu
gradu, ali to nije mogla uciniti Joshui. Ne nakon sto su dva dana proveli zajedno.
„Ne mogu se sjetiti njegova imena da me ubijete“, govorila je gospođica Helen Joshui
kad se Veronica vratila. „Kako bi Papsie bio ljutit. On je volio tog covjeka.“
„Koga to?“ upitala je Veronica.
„Orguljasa koji nam je svirao za vecerom.“
Joshua je objasnio. „Ne mozemo pronaci Lillian Carter u Pine Knollsu; gospođica Helen
kaze da je obitelj vjerovala kako je pobjegla s orguljasem koji je ondje svirao.“
„Napustio je posao cim je gospođica Lilly pobjegla i mi smo se uvijek pitali postoji li tu
neka poveznica“, rekla je gospođica Helen. „Ali onda se obitelj pocela svađati između sebe u
vezi s nasljedstvom i slicnim i nikada se vise nismo pitali. Ali jednostavno se ne mogu sjetiti
njegova imena.“
Veronica je odgovorila kao iz topa. „Archer Graham“, rekla je. U svojoj je glavi jasno
mogla vidjeti stranicu pisanu nalivperom.“
„Sto?“ rekao je Joshua.
„Archer Graham“, ponovila je. Sigurna sam da se tako zvao.
„Briljantno!“ Gospođica je Helen zapucketala prstima. „Tako je, u pravu ste.“
„Kako to znas?“ Joshua je zacuđeno upitao Veronicu.
„Napisao je pismo gospodinu Fricku, potvrđujuci da ce svirati za njega jos jednu sezonu.
Vidjela sam na jednom od dokumenata dolje.“
„Bravo, djevojko“, rekla je gospođica Helen. „Podsjecate me na gospođicu Lilly. Zena je
imala nevjerojatnu sposobnost sjecati se takvih detalja, da tocno zna gdje su bili predmeti
koje sam izgubila. Steta sto je bila tako drska bestidnica.“ Odmahnula je koscatim prstom
Joshui.
„Da Archer Graham. To je to. Nazovite ponovo i pitajte za to ime.“
Joshua je nazvao operatera. „Trazim telefonski broj i adresu Archera Grahama u Pine
Knollsu, molim.“
Nastala je stanka. Divlje je skrabao po biljeznici, a zatim spustio telefonsku slusalicu.
„Pronasli smo ga.“
„Dakle, pobjegli su zajedno“, rekla je gospođica Helen. „Moj je predosjecaj opet bio
dobar.”
„Zelite li je nazvati?“ Joshua je okrenuo biljeznicu tako da je bila okrenuta prema
gospođici Helen.
Odmahnula je glavom. „Ne. To se ne radi tako. Zelim vidjeti lice te zene kad je budem
ispitivala. Koliko je daleko Pine Knolls?“
Joshua je proucavao kartu. „Oko dva sata.“
„Moj je automobil vani“, rekla je gospođica Helen. „Ceste su do sada vjerojatno
ociscene.“ Pogledala je svakog od njih, njezin uobicajen prijeziran pogled zamijenio je vrckav
sjaj u ocima. „Zelite li mi se pridruziti? Uvijek je lijepo imati drustvo za izlet izvan grada.“
„Pretpostavljam da su mi predavanja danas otkazana“, rekao je Joshua. „Volio bih.
Veronica, jesi li za?“
Pitanje nije bilo postavljeno toplo.

153
 Knjige.Club Books

Alternativa pridruzivanju bila je provesti vrijeme cekajuci u vjerojatno vec prepunoj

zracnoj luci. To bi odvratilo Veronicinu pozornost s Pollyne patnje i dalo joj priliku da se
isprica Joshui zbog svoje sebicne odluke da ukrade dijamant. Također, morala je priznati,
osjetila je zelju saznati vise, kao i upoznati supermodel iz 1910-ih.
„Ja sam za.“

***

Veronica je sjedila na zadnjem sjedalu Lincoln Continental gospođice Helen pokusavajuci se

usredotociti na horizont kao sto joj je uvijek govorio tata da bi izbjegla mucninu u voznji.
Mozda je to moguce na otvorenu moru, ali sigurno nije na vijugavim cestama sjeverno od
grada. Prije svega, nije bilo horizonta, samo stabla za stablom koja su prolazila pokraj
prozora vrtoglavom brzinom. Drugo, gospođica se Helen nije trudila postovati ogranicenja
brzine ili pravila ponasanja u voznji. Obicavala je brzo prici iza nekog vozaca koji nista nije
sumnjao, a zatim nagaziti vise puta kocnicu, opasno se priblizavajuci njegovu straznjem
braniku. Joshua je nekoliko puta refleksno posegnuo za plocom ispred sebe ne bi li se
podupro, ali nakon cetvrtog puta gđica ga je Helen s podsmijehom pogledala i ispod glasa
kazala nesto o srcu u petama i on je otada sjedio prekrizenih ruku.
Temperatura se popela iznad nistice, pretvorivsi nocasnji snijeg u sjajnu, vlaznu bijelu
masu. Voda je curila ispod nanosa koji su se nizali s obje strane ceste, a Veronica je zahvalila
nebu sto nije zaledilo. Tada bi sigurno zavrsili u jarku prije nego li bi stigli do Pine Knollsa.
Bila je potpuno iscrpljena, sto je sprecavalo da joj broj otkucaja srca ne podivlja. Nije mnogo
spavala protekle dvije noci. Maglovit je umor pritiskao je svaku njezinu misao.
Osim da vidi Polly, Veronica nije imala mnogo razloga za povratak kuci, a pomisao na
ono sto je bilo pred njom uzasno ju je deprimirala. Objasnjavanje majci da je sve zabrljala.
Suocavanje sa Sabrininim gnjevom i razocaranjem zbog njezina ponasanja. Vracanje na
posao k ujaku Donnyju.
Nekoliko sati kasnije stigli su do glavne ulice Pine Knollsa u kojoj su izlozi u usporedbi
sa sjajnom bjelinom novog snijega djelovali umorno i otrcano. Presli su spletzeljeznickih
tracnica i s Joshuinom pomoci na karti - Veronica mu nije nimalo zavidjela na tom zadatku;
gledala ga je kako je vec pozelenio - napokon su se zaustavili kraj male seoske kuce sa sivim
kapcima, odvojene od ceste kamenim zidom. Na prednjem dvoristem uzdizao se golemi
hrast s granama poput rasirenih prstiju.
Gospođica se Helen zaustavila na prilazu i stavila mjenjac u polozaj parkiranja. Za
voznju je nosila smijesan sesir sa sirokim obodom i vrpcom, te kozne rukavice za voznju,
kao da upravlja konjskom zapregom, a ne modernim automobilom. Zena nije bila iz ovog
vremena.
„Hocemo li uci? upitao je Joshua.
„Mozda to nije prava kuca.“ Gospođica je Helen skinula samo jednu rukavicu, kao da se
predomisljala u vezi s cijelim pothvatom.
„Prilicno sam siguran da jest“, odgovorio je Joshua.
Veronica je pokusala ublaziti njezine strahove i smanjiti njezina ocekivanja. „Mozda vise
ne zivi ovdje, mozda je umrla“, razmisljala je Veronica.
„Mrtva? Ne. Ta zena ima celicne zivce. Svakako ce me nadzivjeti.“
Drugu je rukavicu skinula za tren oka. „Vrijeme je da joj kazem sto je ide. Kako se samo
usudila pobjeci kao sto je pobjegla!“
Uzak putcljak do ulaznih vrata bio je rasciscen i Joshua je propustio gospođicu Helen
naprijed. Veronica je krenula za njom, ali i Joshua je to istodobno ucinio pa su naletjeli jedno
na drugo.
„Oprosti“, rekla je. „Idi naprijed.“
„Ne. Idi, ti.“

154
 Knjige.Club Books

Gospođica je Helen vec bila stigla do trijema. „Hajde, vas dvoje.“ Veronica je dotaknula
rukav njegova kaputa i tiho progovorila. „Zao mi je, Joshua, zbog dijamanta.“
„Znaci, uzela si ga“, sapnuo je.
„Jesam i zao mi je zbog toga. Htjela bih ti objasniti.“
Ali nije imala priliku. „Hajde, idemo, nemam cijeli dan!“ vikala je gospođica Helen.
Okupili su se pred ulaznim vratima na trijemu na kojem je između dviju vanjskih
svjetiljki bila klupa boje razlicka. Gospođica Helen energicno je pokucala. Stariji muskarac
guste srebrne kose i okruglih naocala otvorio je vrata. Promotrio ih je zbunjena izraza lica.
„Mogu li vam pomoci?“
Gospođica je Helen progutala slinu prije nego sto je odgovorila i to je bio jedini vidljiv
znak nervoze. Lice joj je zadrzalo kamen izraz.
„Archer. Sto, zaboga, radite u ovom besprizornu gradu? Pretpostavljam da svake
nedjelje svirate u nekoj jadnoj crkvi i poucavate zbor beskucnika bez sluha. Moj bi otac bio
silno razocaran da vidi kako rasipate svoj talent. Kakva steta.“
Covjek je rasirio oci. „Gospođice Helen?“
„Tako je. Pustite nas unutra.“
Pustio ih je zakoracivsi unatrag u malom predsoblju. Gospođica Helen uplesala je
unutra, a Joshua je dao Veronici znak da uđe te se samo nacas ustrucavao uci cekajuci da ga
vlasnik kuce sam pozove. Veronica je shvatila koliko neoptereceno ide kroz zivot. Dok ona i
gospođica Helen nisu dvaput mislile o pozivu, Joshua nikad nije bio siguran je li dobrodosao.
„Sto radite ovdje, gospođice Helen?“ pitao je Archer Graham. Iz druge se prostorije culo
kako netko pere suđe.
„Trazim odgovore. Gdje je gospođica Lilly? Prilicno sam siguran da je u kuci.”
„Lillian!“ doviknuo je covjek.
Nasli su je.
Voda je prestala teci. „Da, dragi?“
Trio ga je slijedio u kuhinju, u kojoj je zena u kasnim sezdesetima stajala kraj sudopera i
brisala casu. Ugledala je gospođicu Helen i sledila se na sekundu, a potom je pazljivo
odlozila casu na pult.
Joshua je rekao da je ta zena bila top-model svog vremena i Veronica je mogla vidjeti
zasto. Imala je savrsene crte lica klasicnih proporcija, ukljucujuci kraljevski nos i blago
suzne smeđe oci. Koza joj je bila malo naborana, ali struktura kostiju bila je nedvojbeno
zgodna - jaka brada i visoke jagodicne kosti. Pedeset godina mlađa Veronica osjecala. se u
usporedbi s Lillian kao djevojka koju nitko ne zove na ples, sa svojom neukrotivom kosom i
strkljavim udovima. Moda su se i stilovi promijenili, ali gospođica Lilly, kako ju je gospođica
Helen zvala, uvijek ce biti ljepotica.
„Jeste li za kavu ili caj?“ pitala je gospođica Lilly kao da su oni bili susjedi koji su svratili
pozdraviti.
„Caj za sve nas“, zahtijevala je gospođica Helen, jednako odlucna da ostane
nepokolebljiva. Svi su prihvatili poziv gospodina Grahama da sjednu za kuhinjski stol.
Tamno drvo bilo je prosarano vodenim mrljama i ogrebotinama poput drevnih hijeroglifa,
daleko od sjajna mahagonija stolova u rezidenciji Frickovih. Veronica je, dok su prolazili
kroz dnevnu sobu, primijetila policu punu fotografija, starijeg para s mladom zenom koja je
drzala djetesce u narucju. Ovo je bio stol za kojim su sjedila djeca i unuci, gdje su pravili
nered i to nije bilo vazno.
„Ovdje sam s kolegama“, objavila je gospođica Helen mahnuvsi prema Joshui i Veronici.
„Hajde, predstavite se.“ Joshua je blago mahnuo. „Joshua Lawrence, radim na pola radnog
vremena u Zbirci Frick.“
„Drago mi je, Joshua“, odgovorila je gospođica Lilly. „Ja sam Lillian, a ovo je moj suprug

155
 Knjige.Club Books

Archer.“
Bio je Veronicin red i nije bila sigurna kako se uklapa u pricu. „Veronica Weber. Prilicno
sam nova na sceni.“ Gospođica Fielen nakratko se namrstila cuvsi njezino prezime, ali tada je
kimnula u znak odobravanja, kao da su se djeca napokon naucila pristojno ponasati.
„Primila sam vasu poruku, gospođice Lilly, nakon majcine smrti“, rekla je gospođica
Helen.
Lillian je ulila vrucu vodu u cajnik i stavila ga na stol, a Archer poslagao salice i
tanjurice, mali vrc mlijeka i posudu za secer. „Vasa je majka bila ljubazna osoba, na svoj
nacin. Bilo mi zao je kad sam cula da je umrla.“
„Da, to je bilo davno. Necu tratiti vrijeme. Ovdje sam zbog tog pisma. Rekli ste da mi
imate nesto vazno reci, vezano za okolnosti iz studenoga 1919.“
„Sada je 1966., Helen. Zasto ti je trebalo tako dugo?“ Gospođica Helen bila je zatecena
Lillianinom neformalnoscu i nonsalancijom. Ocito je nikad ni jedan sluga, sadasnji ili bivsi,
nije nazvao imenom. „Pa, kao sto znate, gospođice Lilly, ja vodim knjiznicu i uz to sam
angazirana na transformaciji rezidencije u muzej. Prilicno sam zauzeta.“
„Naravno.“
„Hajde, sad se mozes ispricati.“
Lillian je nakrivila glavu, oci su joj bile blistave i ostre. „Za sto?“
„Zbog traume kroz koju je moja obitelj prolazila, pretpostavljam da si mi zbog toga
pisala.“
„Pa, nisi u pravu. Ja mislim da bi se ti trebala meni ispricati nakon svega sto ste mi
priredili.“
Gospođica Helen nagnula se u stolici, spremna na svađu. „Dvije rijeci, draga moja:
Richard Danforth.“
Na to je Lillian malo zastala. „To je istina. Zao mi je zbog toga. Bila sam mlada.“
„Mislila sam da smo prijateljice. Prijateljice si to ne bi trebale raditi.“
„Prijateljice? Radila sam za tebe. Bila si moj poslodavac.
„Dobro, necu se prepirati s tobom. Ovdje sam jer sam nesto nasla. Ovo.“ Izvadila je
kameju iz torbice i stavila je na stol.“
Lillian je lagano uzdahnula. „Kameja.“ Ispruzila je ruku i oprezno je dotaknula, ali je nije
podignula. „Gdje je bila?“
„U sobi s emajlima, u tajnom odjeljku u zidu.“
„Od svih mjesta? Kako ste je pronasli?“
Gospođica Helen odmahnula je rukom. „Ovo su dvoje naisli na to dok su se sunjali po
vili nakon radnog vremena.“
,,A dijamant magnolija?“
„Nasli smo i njega.“ Otvorila je kameju i otkrila dijamant koji se cinio jos vecim i
bljestavijim na danjem svjetlu, a onda ga je brzo opet zatvorila.
Veronica je osjetila Joshuin pogled nacas prije nego li je okrenuo glavu.
„Tko bi stavio kameju u sobu s emajlima?“ pitala je Lillian.
„Ne znam. Pretpostavljam da ti nisi.“
„Naravno da nisam. Nisam znala ni za kakvo tajno mjesto u sobi za emajle. Znas to.“
„Znam“, priznala je gospođica Helen.
„Znaci, netko je uzeo kameju i sakrio je“, rekla je Lillian. „Ali je nije ukrao.“
„To je cudno.“
„Mozda su te htjeli kazniti?“
„Takvih nije bilo malo jer ja nikad nisam bila popularna“, rekla je gospođica Helen.
„Ponosim se time.“

156
 Knjige.Club Books

Lillian i Archer dugo su se gledali. Veronica nije mogla vidjeti sto jedno drugom
signaliziraju, ali kad su svrnuli pogled, Lillian se pripremila da govori.
„Sto je s tajnicom tvoje majke?“
,,S gospođicom Winnie? Ne. Nema razloga da je ona isla tamo, cak ni kada je bila radna
soba mog oca.“
„Stvarno? Nikad?“
„Pa je se ne sjecam. Mozda jednom ili dvaput. Ali bila je jako privrzena obitelji i ne vidim
zasto bi me zeljela izdati. Ni Marthu, koju je jako voljela.“
„Jesi li sigurna?“
„Naravno. Jesi li mi to htjela reci u svojoj poruci? Da mislis kako je gospođica Winnie
neka bolesna kriminalka? Nikada nas nije napustala, cak ni kad su vremena bila uzasna. Kad
je Marta bila bolesna, bila je uz nju danonocno. Majka je rekla da nikad nisu imali bolju
dadilju. Da su je barem poveli sa sobom na ono grozno europsko putovanje, Martha nikada
ne bi progutala pribadacu.“
„Cekaj“, rekla je Lillian. „Dadilja? Ona je tvojoj majci bila tajnica.“
„Prvo je bila angazirana kao Marthina dadilja. Tek poslije njezine smrti moja ju je majka
uzela kao svoju tajnicu. Nije mogla podnijeti da je izgubi, nakon svega sto su zajedno prosle.“
Zastala je.
„Nije da je bila od velike pomoci. Bila je gluha, ali moja je majka trebala druzicu u
tugovanju, cak i vise poslije kad se borila s depresijom. Gospođica Winnie je svetica.“
Pogledala je u Joshuu. „Dakle, ovo je bilo uzaludno putovanje.
Prica je, prema Veronicinu misljenju, postajala sve zanimljivijom. „Ona je svetica?“
ponovila je. Gospođica Winnie je ziva?“
„Ziva je. Posjecujem je svakih nekoliko tjedana. Dobro se brinu o njoj iako stalno moram
podsjecati osoblje da je gledaju u lice dok govore.“
„Ne slazem se.“ usprotivila se Lillian.
„Kako to mislis?“
„To sam ti pokusala reci kada sam ti pisala. Da gospođica Winnie cuje bolje nego sto
priznaje. Barem je cula tada. Nije uopce bila djelomice gluha.“
„Naravno da je bila. Zasto to govoris?“
Lillian je jos jednom pogledala muza koji je kimnuo. Sto god da se ona spremala otkriti,
njih je dvoje to vec raspravilo do u tancine. „Jednog dana, pred kraj, kad se sve bilo dobrano
uskomesalo, gospođica je Winnie dosla k meni i uvjeravala me da ce sve biti u redu. Rekla je
da su optuzbe neutemeljene i da nisam kradljivica, bez obzira na to sto je gospodin Childs
tako rekao. Cijenila sam njezinu dobrohotnost, naravno, ali tek sam poslije shvatila kako je
ponavljala ono o cemu se razgovaralo u knjiznici pred privatnim detektivom iza zatvorenih
vrata. U prostoriji u kojoj nije bila prisutna.“
„Sto ako joj je netko spomenuo to sto je receno?“
„I ja sam se to pitala. Pa sam onda napravila test. Zarezala sam.“
„Sto si ucinila?”
„Kada me tvoja majka i gospođica Winnie nisu gledale, stvorila sam cudan zvuk.“
„I sigurna sam da su te smatrale ludom.“
„Obje su se okrenule.”
Gospođica Helen dotaknula je grlo drhtavom rukom. „Obje?“
„Obje.“
Spustila je pogled na kameju, kao da je vidi prvi put. „Dobro onda. Krecemo.“
„Kamo, gospođice Helen?“ upitao je Joshua. „Razgovarati s gospođicom Winnie. Da
saznam istinu, jednom za svagda.“

157
 Knjige.Club Books

DVADESET PRVO
POGLAVLJE

L illian se uvijek pitala sto se dogodilo s njezinom bivsom poslodavkom. Katkad bi u

novinama naisla na male vijesti o umjetnickoj referentnoj knjiznici Helen Frick ili o
Zbirci, odnosno muzeju opcenito, ali nista vise. Njezina tri turbulentna mjeseca u vili
Frickovih bila su poput groznicava sna, maglovita i dalekog. Ali jednog su se ljeta ona i
Archer pocastili putovanjem u Pariz i zidovi Louvrea vratili su slikovito sjecanje na slikare i
slike. Bukolicka vedrina Constablea, pamucna mekoca Fragonarda - pomislila je kako je
nekada zivjela među njima, prolazeci pokraj njih nekoliko puta u danu.
Helen nije izgubila nista od svoga vladarskog drzanja, cak ni nakon gotovo pet
desetljeca. Pustala je glasno klasicnu glazbu na radiju tijekom cetrdesetpetominutne voznje
do doma za starije, cineci tako nemogucim cavrljanje između Lillian, Veronice i Joshue.
Lillian je uzivala dok je Lincoln jurio niz autocestu, klizeci iz traka u trak. Nakon sto su stigli
u staracki dom - lijepo uređen viktorijanski dvorac - Helen je otisla do recepcije, lupajuci
ispruzenim dlanom po pultu i pozivajuci osoblje. Nesto se nikada ne mijenja. No opet, ona je
od vecine zivotnih opasnosti bila zasticena svojim hrpom novaca, svojom knjiznicom u kojoj
je stvorila prostor u kojom je vladala bez mnogo utjecaja drugih.
Lillian je, s druge strane, iskusila uobicajena iskusenja i nevolje. Njezin zivot s Archerom
nije bio lak, ali su se uglavnom smijali. Pravo iznenađenje, s obzirom na to koliko ga je malo
poznavala prije bijega. Nedugo nakon svoga zastrasujuceg skoka iz dnevne sobe gospodina
Fricka na krov lođe zacula je Archerov glas na ulici ispod. S pomocu nekih sanduka
nesigurno naslaganih jedan na drugi dospjela je na plocnik, na sigurno i od tada je uz nju.
Prvo u hotelu u gornjem dijelu grada, gdje je spavao na podu, zatim ovdje u Pine Knollsu,
gdje je imao rođaka koji im je dopustio da se smjeste dok se ne snađu. Za to se vrijeme
zaljubila u Archera i uspjela je stvoriti novi zivot za sebe, daleko od pogubna utjecaja
Frickovih. On ju je vidio kao cjelovitu osobu i nije se obazirao na njezinu proslost niti ga je
ona vrijeđala.
Oni su se pokrivali novcem koji je zarađivao svirajuci na misama i vjencanjima u
mjesnoj crkvi. Svirao je ondje goleme orgulje, tesku zvijer u usporedbi s Frickovim
cistokrvnim instrumentom. Ali nikada se nije zalio, ni kad bi se vratio s privatnih sati s
djecom koja su imala malo talenta ili sklonosti, ni nakon proba crkvenoga krestavog zbora.
Stvorili su miran zivot zajedno, uzgajali su povrce i uređivali kucu. Isli su u duge setnje u
sumu koja je nekada bila poljoprivredna povrsina, prateci prastare stijene koje vise nisu bile
ograda stoci ili granica usjevima, ali su prezivjele stoljecima.
Nitko ovdje nije znao tko je ona nekad bila, a niti bi ih to bilo briga, pretpostavila je
Lillian. Vecina stanovnika grada rijetko je, ako ikad, zalazila u veliki grad. Svoje je lice mogla
vidjeti samo u zrcalu i promatrala je s distanciranom znatizeljom kako joj se koza spusta i
kako poprima suncane pjege. Kako bi samo njezina majka plakala za kcerinim porculanskim
tenom koji je na suncu potamnio. Kosa joj se lagano prorijedila i postajala prosarana
sjedinama, no Archer ju je i dalje vidio kao ljepoticu i jedino je to bilo vazno.
A kada je ona pogledala njega, jos je vidjela zgodna mladog dzentlmena s grivom na
glavi, samo sto je ona sada bila srebrna.
Imali su kcer Annu koja je zivjela blizu njih sa svojim suprugom i djevojcicom. Lillian je
bila zahvalna sto su ona i Archer stvorili sretnu obitelj s vrlo malo neslaganja. Mozda je
upalila njezina politika nemijesanja toliko razlicita od Kittyna stalna dominiranja ili

158
 Knjige.Club Books

neprestana upletanja gospodina Fricka. Ili je mozda jednostavno imala srece.

Brzo je, barem se njoj tako cinilo, postala majka, a zatim i baka, pa je pronasla istinsku
radost u zvuku djecjeg hihotanja koje se sirilo poput mjehurica srece. Povezala se s Berthom
i dvaput na godinu nalazile su se u gradu te ponosno dijelile obiteljske fotografije (Bertha je
bila sesterostruka baka). Iako su rijetko razgovarale o posljednjoj noci u rezidenciji, znale su
da su njihove tajne sigurne i to je bila veza koja nikada nije bila prekinuta.
Kad bi Lillian dosla u grad, izbjegavala je prolaziti pokraj statua sa svojim likom, kao da
je svaki hladni kameni kip podsjetnik na njezinu nevinost i mladost i kako brzo sve odlazi u
zaborav. Dok su imena kipara bila zapisana u povijesti, njezino je bilo izgubljeno zauvijek.
Dok je Helen drzala prodike zeni na recepciji doma, Lillian je proucavala dvoje mladih u
pratnji. Izgledali su umorno i zbunjeno. Nije bila sigurna kako se oni uklapaju u sve ovo.
Djevojka, Veronica, bila je izuzetno stvorenje s najcudnijom frizurom koju je vidjela. Gledala
je tog covjeka - Joshua mu je ime - kao da nesto treba od njega.
„Gospođica je Winnie u solariju“, objavila je Helen. „Pratite me.“ U straznjem su dijelu
zgrade usli u sobu ispunjenu suncem, s papratima i orhidejama. Intenzivna vlaga iznutra
vratila ih je je u vruce ljetne dane kada je gusti zrak bio otezan vlagom. Helen se zaustavila i
pokazala gdje je.
Gospođica Winnie izgledala je gotovo isto, stasita i naborana, iako je vec morala biti u
ranim devedesetima. Kosa joj je bila prorijeđena i naziralo joj se glatko tjeme sjajne
svijetloruzicaste boje. Bila je drijemala u invalidskim kolicima, brade klonule naprijed, ruku
sklopljenih na vrhu karirana pokrivaca.
„Cekaj.“ Lillian je zaustavila Helen s rukom na njezinoj nadlaktici.
„Trebala bih ja ici.“
„Zasto ti?“
„Element iznenađenja. Zar nisi rekla da je redovito posjecujes?“
„Dolazim jednom mjesecno.“ Helen je oklijevala samo na trenutak. „Pretpostavljam da si
u pravu. Mi cemo stajati okolo straga, gdje nas ne moze vidjeti, a mi mozemo cuti.“
Lillian je kimnula. „Pricekat cu dok ne budete na polozaju.“
„I ja bih zeljela poci s vama, Lillian, ako je u redu?“ rekla je Veronica. Premjestala se s
noge na nogu. „Mozda mogu pomoci na neki nacin, ako zapnete.“ Zurila je u nju ispod gustih
sisaka, podsjecajuci Lillian na nestasna psa. Nesto se događalo između ovog neobicnog trija
koji se jutros pojavio na njezinu pragu, ali nije mogla tocno povezati sto.
Lillian je provjerila s Helen koja je slegnula ramenima.
Gospođica se Winnie budila kad su joj Lillian i Veronica prilazile. Lillian si je privukla
stolicu dok je Veronica ostala stajati postrance iza nje.
„Gospođice Winnie. Sjecate li me se?“ upitala je Lillian.
„Ne.“ Zakasljala se nekoliko puta, disala je vlazno i tesko. „Tko si ti ?“
„Bila sam osobna tajnica gospođice Helen, otprilike u vrijeme kada je gospodin Frick
umro. Sjecate li se?“ Gospođica Winnie je kimnula, ali se nije nasmijesila. Pogledom je
prelazila od Lillian na Veronicu i obrnuto dok se nije zaustavila na Lillian. „Ti si bila ona
lijepa. Sjecam se.“
„Ispostavilo se da ne zivim daleko. Kakva slucajnost, zar ne?“
„Pa lijepo. Zasto ste ovdje? Tko je to, tvoja kci?“
Veronica je pruzila ruku gospođici Winnie. „Ja sam prijateljica, moje je ime Veronica.
Dosle smo posjetiti nekoga tko zivi ovdje i onda vas je Lillian ugledala i shvatila da vas
poznaje.“
Gospođica je Winnie proucavala Lillianine crte lica kao sto se proucava slikarsko platno.
„Vise nisi lijepa.“
„Niste ni vi.“

159
 Knjige.Club Books

Gospođica se Winnie nasmijala. „Nikad nisam ni bila. Ali ti si sad lijepa na drugi nacin.“
„Hvala.“
Sestra je prolazila pokraj njih i Lillian je sutjela dok nije prosla. Gospođica je Winnie
prva progovorila „Bilo je to uzasno vrijeme.“
Lillian je kimnula, ali nije odgovorila nadajuci se da ce tisina potaknuti njezinu
sugovornicu da se otvori.
Taktika joj je upalila. Nakon nekoliko trenutaka gospođica je Winnie duboko uzdahnula.
„Bogatasi misle da su zasticeni, da imaju carobne moci, ali zapravo su samo obicni smrtnici
kao i mi ostali. Tijela se kvare, izdaju nas. Ljudi koje volis umiru. Cak i djeca.“
Prije, kada je gospođica Helen otkrila da je gospođica Winnie bila Marthina dadilja,
Lillian se mutno prisjetila da joj je to receno prvi dan kada je dosla u kucu, ali tada joj to nije
bilo vazno, a i bila je u soku sto je postala tajnica. „Zacijelo ste se svega nagledali radeci za
obitelj toliko godina, ukljucujuci i Marthin odlazak.“
Gospođica je Winnie sumnjicavo pogledala. „Oni ne vole kad govorim o tome.“
„Gospodina i gospođe Frick vise nema.“
„Istina. Davno su otisli. Ne mogu vjerovati da sam ja jos ziva.“
„Zasto nisu zeljeli da govorite o tome?“
„Jer sam znala istinu.“
„Kakvu istinu?“
Gospođica je Winnie stisnula usnice i pogledala okolo. „Marthina je smrt bila bolna za
cijelu obitelj. Sigurna sam“, kazala je Lillian. „Ni jedan roditelj ne bi smio prolaziti kroz to.“
„Ma!“ Mrak je presao preko zenina lica. „Nisi bila ondje kada ju je gospodin Frick tjerao
da vozi bicikl kao normalna djevojcica. Silio ju je i kad je bilo ocito da je u bolovima. Zbog
toga sam kiptjela od bijesa. Da su me bar uzeli na to putovanje u Europu, umjesto sto su
angazirali neku mladu strankinju da pazi na nju, nista joj se ne bi dogodilo. I poslije, da su
me poslusali kada sam ponavljala da nesto nije u redu, mozda bi je spasili.“
„Zasto ste onda ostali nakon Marthine smrti?“
„Netko se morao brinuti za gospođu Frick, jadna zena. Nije bila snazna. Nije imala
nigdje oslonac.“ Lice joj se smrknulo. „Ne zelim vise govoriti o tome. Sestro!“
Odjednom je Veronica, koja je promijenila stranu, tiho, da ju je jedva Lillian cula, kazala.
„Nasli smo izgubljenu kameju. Nakon svih tih godina.“
Vrat gospođice Winnie trznuo se ulijevo, pocela se vrtjeti u stolici, a onda je shvatila i
vratila se u prijasnji polozaj. Isprva je Lillian bila ljutita sto se Veronica pridruzila razgovoru,
ali onda je shvatila sto je djevojka ucinila. Ondje gdje je Veronica stajala gospođica je Winnie
nije mogla cuti ili joj citati s usana. A ucinak je bio kao eksplozija bombe.
Pametna djevojka, ta Veronica. Zapamtila je sto je Lillian rekla kako je testirala
gospođicu Winnie na slican nacin prije nego sto je pobjegla.
„Sto je to bilo?“ rekla je gospođica Winnie, pretjerano izvijajuci vrat pokusavajuci sakriti
svoju prvu reakciju.
Lillian je podigla kameju i stavila je u ruku gospođice Winnie. „Sjecate se ovoga, nije li
tako?“
Gospođica ju je Winnie pregledala okrecuci je. Nije otvorila poleđinu, ali je malo
pretresala medaljon. Dijamant iznutra lagano je zveckao. „Marthina kameja. Da. Sjecam se.
Zasto mi to pokazujes? Daj je gospođici Helen, bit ce jako sretna.“
Nije pitala gdje je pronađeno, najocitije pitanje. To je, s njezinim ostrim sluhom,
potvrdilo da su Lillianine sumnje bile tocne. Nakon toliko vremena. „Zelite li znati gdje je
pronađena?“ upitala je gospođicu Winnie.
„Dobro. Naravno. Gdje je nađena?”
„Mislim da vec znate jer ste vi to stavili ondje.“ Gospođica je Winnie uzdahnula, a zatim

160
 Knjige.Club Books

bijesno pogledala Lillian. „Ma kako se usuđuju da taj covjek bude polozen s Marthinom
kamejom.“
„Dakle, bili ste tamo.“
„Da, bila sam. Bila sam u galeriji s jednom od sluskinja, pomagala sam da sve bude na
vrijeme pripremljeno za primanje ozaloscenih. Usla sam u sobu s emajlima da pregledam je
li sve uredno i cula razgovor između tebe i gospođice Helen. Kad ste otisle, zgrabila sam tu
stvar iz njegovih hladnih mrtvih ruku. Nisam to htjela za sebe, samo nisam zeljela da on to
ima.“
„Ali zasto niste uzeli za sebe?“
„Nisam bila sigurna sto bih s tim, kako da ga se rijesim i sjetila sam se pretinaca iza
panela. Ondje je gospodin Frick drzao pramen Marthine kose, prije nego sto je njegova
radna soba premjestena da napravi vise mjesta za emajle.“
„Uvojak kose uz koji ste vi i on pili na njezinoj godisnjici smrti?“ upitala je Lillian.
„Rekla sam ti za to, nisam li? Da. Odvrnuli su okrugle drske, ali ja sam se koristila
ukosnicom, vratasca su se otvorila i bacila sam kameju unutra.“
„Ali onda ste pustili da krivnja padne na mene“, rekla je Lillian.
Gospođica je Winnie nije gledala u oci. „Nisam mislila da ce se to dogoditi. Nisam znala
da je dijamant magnolija unutra dok nisam cula kako se gospođica Helen uzrujala.“
„Vi niste gluhi“, izrekla je Veronica tvrdnju, ne pitanje.
„Ne, cak ni u svojoj poznoj dobi. Savrseno dobro cujem.“ Gospođica Winnie pucala je od
ponosa. „Sve se ostalo gasi, ali moje su usi odlicne.“
„Pa zasto ste se pretvarali?“
„Tako mi je bilo lakse sjediti satima s gospođom Frick. Ona ne bi prestajala govoriti o
svojim bolestima, o strasnoj nepravdi koja joj je ucinjena. Ja sam suosjecala do neke mjere,
ali ona nije znala koliko zivot moze biti tezak u stvarnom svijetu. Moja je obitelj bila vrlo
siromasna, dali su me na posao kad mi je bilo trinaest godina i provela sam vecinu svog
vremena donoseci tonike i meleme zeni koja je jela previse marcipana i onda se zalila na
probavne smetnje, koja je suncane dane smatrala osobnom uvredom. Pocela sam
primjecivati da je moja lazna nemoc ucinila ljude spremnijima da slobodno govore u mom
drustvu. Cula bih ono sto ne bih trebala. Oh, ljudi su me odbacili kao maloumnicu, ali uvijek
sam slusala, uvijek.“
Pogledala je Lillian. „Osjecala sam se krivom zbog onoga sto ti se dogodilo, sto si ti
ponijela krivnju, ali bila si uljez, bila si svima u milosti. Nikad ti nisam vjerovala. A onda taj
posao s Heleninim udvaracem. Znala sam ja da si ti trula jabuka. Tako lijepa, morala si
zasjeniti gospođicu Helen, pokraj tebe ona nikada nije imala sanse. Ucinila sam ono sto je
bilo najbolje za nju, za obitelj.“
Ostar ubod krivnje zbog Lillianina zabavljanja s gospodinom Danforthom nije se
smanjio tijekom godina. Ali nastavila je. „Kao sto je ostavljanje case vode za gospodina
Fricka nakon sto ste u nju stavili lijek za spavanje?“
Mali, pobjednicki osmijeh pojavio se na usnama gospođice Winnie. „To nije bila moja
ideja. Dobra ideja, ali nije moja.“
„Kako to mislite?“
Prosla sam pokraj kupaonice gospodina Fricka i ondje je bila ta ista sluskinja - Bcrtha
joj je bilo ime - koja se motala oko umivaonika s bocicom veronala u ruci. Ona mene nije
vidjela, ali ja sam je promatrala dok ga je pocela sipati u casu, a zatim je prestala. Pogledala
se u zrcalu, odlozila bocu pokraj case i pobjegla. Kukavica.“
„Pa ste ga vi otrovali umjesto nje.“
„Mislila sam, zavrsit cu ono sto je ona zapocela. Nasula sam prasak u casu, a bocu sam
sakrila u dzep, nalila sam vodu i ostavila casu na rubu umivaonika. Nisam ga ja u konacnici
ubila. Nije cak bila ni moja ideja.“

161
 Knjige.Club Books

„Ali onda mu je Helena dala tu casu“, rekla je Lillian. „Stavili ste je u stravican polozaj.“
„Nisam htjela da itko nastrada, ta glupava medicinska sestra...“ Nije zavrsila misao.
„Oslobodila sam gospođicu Helen iz okova koje je kao kci svoga oca imala. Bolje joj je bez
njega.“
„Ako nista drugo, bilo joj je teze pustiti ga, nastaviti dalje zivot.“
„Svima sam im ucinila uslugu, i to u spomen na Marthu. Oni su mi zahvalni zbog moje
sluzbe u obitelji. A zbog njihove sam velikodusnosti tu.“
Gospođica Winnie mahnula je oko solarija. „Svi su zavrsili posve dobro.“
Zena je izvrnula stvarnost kako odgovara njezinim ciljevima.
„Osim gospodina Fricka“, rekla je Lillian.
Gospođica se Winnie nagnula naprijed, ljutita. „Ne osuđuj me. Ti si bila jedna od
ljepotica. Gospođica Helen nikad nije imala priliku s tim konjskim licem. Ni sa svojim ocem
ni s onim udvaracem. Takva je djevojka trebala moju zastitu.“
„To je drsko kad dolazi iz vasih usta“, odgovorila je Lillian. „Kazete da ste se osvecivali
gospodinu Fricku, ali vi ste bili isti kao on. Sudili ste o ljudima prema svojim grubim
standardima, pretpostavljali, manipulirali onima oko vas koji su vam vjerovali.“
„To sigurno nisam.“
„To sigurno jeste.“ Helen je izisla iz sklonista, a pokraj nje je bio Joshua.
Gospođica Winnie snazno se trgnula, njezine su se reumaticne oci sirom otvorile od
soka. „Gospođice Helen!“
Helen se priblizila. „Zivjela sam s osjecajem krivnje sve ove godine, a vi ste bili krivi.
Pogresno sam okrivila gospođicu Lilly za krađu, koju ste, opet, vi bili pocinili.“
Gospođica Winnie nagnula se naprijed u svojim invalidskim kolicima, ruku oslonjenih
na naslone za ruke. „Pogledajte sve sto ste postigli nakon njegove smrti. Vi ste prije toga bili
njegova ulizica, pokoravali ste se njegovoj volji na sve nacine. Kao i vasa majka, godinu za
godinom. Ali vi ste se okrenuli i napravili nesto od sebe. Ponosim se vama, gospođice Helen.“
Dok je Plelen mrmljala, nesposobna odgovoriti na ovaj okrutno iscasen kompliment,
Lillian je progovorila. „Vi ste sebi i sudac i porota.“
„Jesam. I da trebam sve ispocetka, opet bih to napravila.“ Gospođica je Winnie sjela
ponovno, zadovoljna sobom. „Zapravo da sve mogu opet, ukrala bih Marthu iz te kuce dok je
jos bila dojence i spasila bih je od kratka zivota punog muke.“
Helen je ustuknula. „Mozda biste trebali zapamtiti s kim razgovarate. Sve ovo placam iz
svoje velikodusnosti, kako kazete. Na kraju ovoga mjeseca, mogla bih reci da vas izvezu van i
zakljucaju vrata za vama.“
Sva boja nestala je s lica gospođice Winnie. „Ne biste to ucinili.“
„Iskusajte me.“
Helen ne bi oklijevala srusiti buldozerom bilo koga na svom putu. Ali bacanje slabasne
starice na ulicu bilo je hladnokrvno, cak i za nju. Veronica je izgledala kao da ce zaplakati.
Lillian je morala sprijeciti Helen da ne krene bezdusnim stopama svoga oca. „Helen“,
rekla je. „Ni na koji nacin ne branim gospođicu Winnie za ono sto je ucinila, ali moras
zamisliti kako je njoj tada bilo. Svi mi, pa i ti, dobivali smo svoju dozu maltretiranja od vaseg
oca. Sjecam se toliko prilika u kojima je ucinio da se osjecas malom ili nedostatnom. Ne
kazem da te nije volio, mozda je to bio njegov nacin da to pokaze. Ali zamisli da si bolesno
dijete i da je ta ista zestoka energija usmjerena na tebe. Zamisli da si zaduzena za to dijete i
nemocna da uskocis i zaustavis ga.“ Pomislila je na Berthin zapreten bijes za sve one ljude
tog pensilvanijskoga gradica koji je izbrisan s lica zemlje. „Imas priliku prekinuti lanac
generacija boli.“
„Financiranjem njegove ubojice?“
„Oprostom. Gospođici Winnie, ocu, meni.“ Zastala je. „I najvise od svega, sebi.“

162
 Knjige.Club Books

***

Cetvorka je sutjela tijekom voznje do Lillianine kuce. Helen je vozila kao da zamislja
gospođicu Winnie kako lezi na cesti ispred nje, gazeci nemilice po gasu. Na jednom ostrom
uglu, dvoje djece na straznjem sjedalu naletjelo je jedno na drugo, a Lillian se okrenula
otprilike na vrijeme da vidi Joshuu kako njezno tapka Veronicinu nogu.
„Opa, gospođice“, rekao je.
Lillian se pitala jesu li oni par, koja je to prica, ali ovo nije bio trenutak da to sazna.
Nakon Lillianine molbe, Helen se nasmijala i okrenula da ode. Ali napravila je samo
nekoliko koraka i zastala oklijevajuci, dosla je natrag do gospođice Winnie. Podigla je ruku i
stavila je na obraz gospođice Winnie. Svi su se ukipjeli, pitajuci se sto sad slijedi, a gospođica
je Winnie pocela plakati. Helen joj je palcem obrisala suze, ispravila se i rekla zbogom. Bio je
to znak, nadala se Lillian da su njezine rijeci ipak imale nekoga smisla.
Kad su se vratili u kucu na farmi, Lillian ih je pozvala unutra. Archer ju je znatizeljno
pogledao. Kad su usli natmurnih lica, znao je kako je bolje da nista ne pita.
Helen je trljala oci. „Mrzim sto je moja obitelj umrla pitajuci se jesam li slucajno ubila
Papsieja. Majka mi je na samrti rekla da mi oprasta. Voljela bih da mogu vratiti vrijeme i
dokazati joj da nije bila u pravu, da ja to nisam ucinila.“
Lillian se nagnula i protrljala Helenino rame. „Svatko je ucinio najbolje sto je mogao, sa
znanjem koje je imao. Tvoja te je majka voljela, znas to, kao i otac, na svoj nacin.“
„Vec gotovo pedeset godina mucim se mislju da sam ubila svoga oca. Napokon se zna
istina, ona oslobađa unatoc visokoj cijeni. Svima moram za to zahvaliti. I zaista sam vam
zahvalna. Mozda necu nikada oprostiti gospođici Winnie, ali znam da cemo uvijek dijeliti
ljubav prema Marthi.“
„Znaci, necete je izbaciti iz doma?“ upitala je Veronica.
„Necu.“
Helen je izvadila kameju iz dzepa i stavila je na stol. Svi su je promatrali kao da je neka
zivotinja koja se secira u laboratoriju.
„Najvise su voljeli Marthu“, rekla je Helen. „I to je u redu. Zasluzila je svu ljubav koju je
mogla dobiti u svom kratkom zivotu.“
„Sto cete sada uciniti s kamejom?“ upitao je Joshua.
„Ne znam. Bila je skrivena sve ove godine. Gotovo bih je vratila tamo odakle je dosla.“
Ostro ga je pogledala, ali u ocima joj je bljeskalo. „Osim ako vi radoznalci ne biste opet
istrazivali po mojoj kuci.”
„Znam sto biste trebali“, rekla je Veronica. Uzela ju je i okrenula Helen. „Nosite je.“ Bez
pitanja je bros zadjenula za rever kaputa gospođice Helen. „Nosit cete uspomenu na Marthu
sa sobom cijelo vrijeme. Kladim se da bi joj se to sviđalo.“
Helen je prosla prstom preko kameje i nasmijala se. „Mozda. Cudno, ali ne mogu je vise
zamisliti. U glavi vidim portret, a ne stvarnu djevojcicu. Bilo je to tako davno i ja sam bila
mala.“
„Ponosila bi se tobom, bas kao i tvoj otac“, rekla je Lillian. „Zivis nekonvencionalan zivot,
kao sto je i on zivio.“
„Nikada nisam dopustila da me netko maltretira. Nije lako za zenu u moje vrijeme. Cak i
bogatasicu. Ostvarila sam svoje snove. Knjiznica i moja farma. Morate me posjetiti nekad,
gospođice Lilly.“
„To je ljubazno od tebe. Mozda cemo htjeti“, odgovorila je Lillian. „Oni mjeseci u kuci
Frickovih promijenili su mi zivot, priznajem. Kada sam otisla od vas, znala sam da se mogu
snaci u svijetu ne oslanjajuci se na svoju ljepotu. Bolje je to rano nauciti nego se pokusavati
boriti s neizbjeznom staroscu.“
„Nema na cemu“, rekla je Helen i svi su se nasmijali. „Zaista uzivam biti ekscentricna

163
 Knjige.Club Books

starica. Moc koja dolazi kad ne maris sto drugi misle okrepljujuca je.“
Lillian je uzela Heleninu ruku u svoju. „Zao mi je, Helen, sto sam nasjela na gospodina
Danfortha. To je bilo okrutno od mene.“
„Pa, kad smo iskrene, pomogla si mi da izbjegnem katastrofalnu uniju. Moj otac, koliko
god je govorio da zeli moj brak, mrzio bi da me mora dijeliti, da je pozivio. Povrh toga, nikad
nisam bila materijal za suprugu; zavrsilo bi to sigurno uzasnim skandalom. Ali cijenim sto to
kazes.“ Helen je otpila gutljaj caja i ljubazno pogledala Lillian koja joj je potapsala ruku jos
koji put.

164
 Knjige.Club Books

DVADESET DRUGO
POGLAVLJE

V eronica je gledala gospođicu Helen i Lillian s olaksanjem sto su se napokon pomirile.

Pogledala je u Joshuu koji joj se kratko nasmijesio. Nadala se kako je ono sto je
napravila da se otkrije prijevara gospođice Winnie dovoljno da se smeksa prema njoj. Ali jos
im je potreban razgovor.
„Sto ce biti s dijamantom?“ Veronica je upitala gospođicu Helen.
Gospođica je Helen dotaknula kameju na svom reveru i lagano je protresla. Dijamant je
zauzvrat zazvecao. „Mislila sam ga prodati i uloziti u biblioteku.“
Veronica je duboko uzdahnula. „Sto mislite o zakladi za stipendije za studente
umjetnosti?“
Gospođica je Helen dugo zurila u nju, sto bi u normalnim okolnostima iziritiralo
Veronicu. Ona se zapravo nikada nije naviknula da je gledaju i proucavaju fotografi, modni
urednici i slucajni prolaznici koji su reagirali na njezinu ludu frizuru, ali pogled je gospođice
Helen bio drukciji; pokusavala je shvatiti njezinu nutrinu, nije promatrala Veronicin izgled.
Ona je nije gledala, vec ju je vidjela. „Stipendije?“ napokon je rekla.
„Naravno. Za ljude poput Joshue, na primjer.“
Joshua je zatreptao od iznenađenja. „Hm, Veronica. Mozemo nakratko porazgovarati?“
Dok ga je Veronica pratila van na trijem, srce joj je htjelo iskociti iz grudi. „Jesam li
ucinila nesto pogresno?“
„Pa, ocito se pokusavas iskupiti zbog necega. Kao na primjer pokusaja krađe dijamanta.“
Pogledala je u svoja stopala i onda u njega. Kao i gospođica Helen, Joshua ju je stvarno
vidio u ovih proteklih 48 sati usprkos zamracenju cijeloga grada. „Buduci da je danas dan
isprika, zao mi je zbog toga. Dijamant je ispao iz kameje kad si otisao po drugu svjetiljku i na
trenutak nisam znala sto bih. Bila sam izvan sebe sto sam potjerana sa snimanja, sto sam
unistila karijeru i mogucnost da se brinem o sestri, sve sam upropastila.“
Izdahnuo je polako. „Svejedno mislim da si trebala donijeti pametniju odluku bez obzira
na okolnosti.“
„Znam“, priznala je. „Bio je to djelic sekunde i odmah sam zazalila, ali kad si se bio
vratio, vec je bio u mom dzepu.
Joshua nije odgovorio, ali izraz razocarenja na njegovu licu bio je snazniji od rijeci.
„Mama mi je rekla da je Polly prestala jesti. Ne zelim izgubiti nju kao sto sam izgubila
oca.“ Susprezala je suze, ovo nije bilo vrijeme za predstave. „Ali bila je velika pogreska.
Planirala sam ti reci nekoliko puta dok smo bili zakljucani unutra. Mislila sam da bismo
mozda mogli podijeliti zaradu, da ti dobijes svoju diplomu na Columbiji, da ja mogu dovesti
Polly kuci.“
„To ne pomaze. Nikad to ne bih prihvatio.“
Naravno da ne bi. Umor joj se pomijesao sa samoprijezirom i sve sto je htjela bilo je
sklupcati se u loptu i nestati u snu. Odlutati, udaljiti se od svega. Ali umjesto da se valja u
vlastitoj nesreci, uspravila se. „Zao mi je i ucinit cu sve sto mogu da to ispravim. Ako zelis da
kazem gospođici Helen sto sam ucinila, reci cu joj. Prihvacam punu odgovornost.“
Srce joj je zastalo u grlu dok je cekala njegov odgovor.
„Necu traziti da to ucinis“, napokon je rekao.
Joshua je bio pravi prijatelj proteklih nekoliko dana, brinuo se za nju i zastitio je, vodio

165
 Knjige.Club Books

je kroz potragu za blagom do iznenađujucega kraja. A zauzvrat je pokusala ukrasti dijamant

magnoliju, vitalni dio kuce i njezine povijesti. Joshua je postovao i volio Zbirku zbog njezine
sirine i povijesne vaznosti i uzimajuci dijamant, ona je tu ljubav izdala.
Srce joj se slomilo jer je srusila krhko povjerenje koje su stekli jedno u drugo u protekla
dva dana.
Vise se nista nije imalo reci, ali dok je posegnula rukom za kvakom da se vrati unutra,
stavio je svoju preko njezine.
„Pricekaj trenutak. Zao mi je zbog Polly, Ve. Iako nemam sestru, razumijem sto te
nagnalo da razmislis o uzimanju dijamanta. I na kraju si ispravila sve. Cijenim to.“
Opet su stali jedan naspram drugomu. „Stvarno?“
„Da. I znas, postoji jos jedan nacin da zaradis tonu novaca. “
„Koji to?“ Znala je da je zeza i prije nego sto je progovorio; jedna mu je strana usana bila
podignuta.
„Profesionalna kuglacica.“
Udarila ga je rukom dok ju je preplavljivalo olaksanje.
Kad su ponovno usli u kuhinju, gospođica je Helen kimnula u njihovu smjeru.
„Razgovarali smo o ideji o stipendijama“, rekla je. „Nije losa.“ Obratila se Joshui. „Iz onoga sto
sam vidjela iz prilicno turbulentnog uvoda, vi ste vrijednost Zbirke Frick, gospodine
Lawrence. I je li istina da zelite pohađati poslijediplomski studij?“
„To je moj plan.“
„Pretpostavljam da vam to nije lako. Mozda ja mogu malo olaksati.“
Promucao je hvala, a Veronica nije mogla suspregnuti osmijeh.
„A sto se vas tice“ - glas gospođice Helen pao je oktavu dok je okretala pogled prema
mackastozelenim Veronicinim ocima. „Sviđa mi se kako razmisljate. Vi ste pametna dama.
Pomogli ste rijesiti misterij koji je dugo mucio moju obitelj.“
Lillian se pridruzila. „Bilo je briljantno ono u domu kako ste natjerali gospođicu Winnie
da prizna nedostatak nedostatka sluha.“ Njezin se muz nasmijao njezinoj igri rijeci, a Lillian
mu je odgovorila sasavim osmijehom. Bih su jos jako privrzeni jedno drugom, jos zaljubljeni
nakon svih tih godina.
„A sto vi radite, djevojko moja?“ pitala je gospođica Helen.
Veronica se osvrnula, nije bila sigurna kako da odgovori. „Trenutacno sam nezaposlena.
Radila sam u zalagaonici, a potom kao model nakratko.“
„Model. Imam iskustva s tom vrstom.“ Gospođica je Helen pogledala u Lillian i nasmijala
se. „Zapravo, trazim osobnu tajnicu. Znam da to danas nije pravilan termin, trebala bih reci
‘asistenticu’, ali ne marim za azuriranje vokabulara.“
„Ja osobna tajnica?“ zbunjeno je ponovila Veronica. „Zelite da vam budem osobna
tajnica?“
Gospođica Helen dramaticno je zamahnula rukama u zrak. „Nikada ne ostaju dugo u
mojoj sluzbi, Bog zna zasto.
Svi su se nasmijali, pa i gospođica Helen.
Joshua je procistio grlo kako bi progovorio, a Veronica je zadrzala dah iscekujuci sto ce
biti dalje. „Veronica je uocila brojne veze koje su pomogle da rijesimo zagonetku, nakon
samo kratkog pogleda na arhivu. Pamcenje su joj i zapazanja iznimni.“
Zbog njegovih pohvala, kada ih je najmanje zasluzivala, stegnulo joj se grlo. Međutim,
ponuda, iako cijenjena, ne bi bila prihvacena iz dvaju razloga. Prije svega, Polly. Veronica je
nikad ne bi ostavila zbog posla u Americi, ni pod kojim okolnostima.
Gospođica je Helen osjetila njezino oklijevanje. “Sto je, djevojko?“
„Cijenim vasu ljubaznu ponudu, gospođice Helen. Ali bojim se da je ne mogu prihvatiti,
imam obitelj u Londonu koju ne mogu ostaviti. Imam sestru, vidite, koja je u instituciji, a

166
 Knjige.Club Books

pokusavam je izvuci odatle i vratiti se kuci, ja i moja mama, ali to je je frustrirajuce...“

Zasutjela je, svjesna da je usla u mnogo vise detalja nego sto je bila namjeravala.
„Zao mi je sto to cujem.“ Gospođica je Helen pritisnula grlo vrhovima prstiju. „Ucinila
bih sve za svoju sestru, bilo sto. Obozavala sam je i mrzila sto je tako patila.“ Izvukla je
rupcic iz rukava i njezno ga utapkala u kutove svakog oka. „Dakle, razumijete“, rekla je
Veronica. Iako su lose zapoceli, morala je priznati da se pocela diviti gospođici Helen. Imale
su vise zajednickog nego sto je mogla zamisliti.
Gospođica Helen iznenada je udarila rukom po stolu da su zazveckale sve zlice u
tanjuricima. „Znam, dovest cemo je ovamo“, rekla je, kao da je to najocitiji odgovor na
svijetu. „Ima ovdje svakakvih aranzmana koji se mogu napraviti. I vasu cemo majku dovesti
ako zeli. To ce biti moj nacin da ispravim ono sto nisam mogla s Marthom.“
Veronica je na trenutak sjedila, zapanjena. Mogla bi dovesti Polly ovamo. Mogle bi sve
zajedno zapoceti novi zivot. Od svih stvari. „To bi bilo... izvanredno.“ Govorila je polako,
promisljeno. „Hm, postoji, doduse, jos jedna stvar. Jako sam uzivala pregledavati stara pisma
i dokumente s Joshuom trazeci vezu kako se odnose prema proslosti i onomu sto se događa
danas. Mislite li da bih se kasnije mogla prijaviti za posao kao arhivistica? Ako mi je
potrebno dodatno skolovanje, bila bih spremna uciti. Sto god zatreba.“
Pogledala je prema Joshui, koji joj je suptilno kimnuo u znak odobravanja. Tijekom
protekla dva dana naucila je mnogo o preuzimanju rizika i trasiranju vlastita puta, makar se
ulazak u svijet umjetnosti i cinio zastrasujuci iako je u njega usla nepozvana.
„Ti si teska, vidim to. Arhivistica? U Fricku?“ Gospođica je Helen j zapovjednicki podigla
bradu. Na trenutak, Veronica nije mogla reci je li bila iziritirana ili zadivljena. „Pa, mozda
imam nekoliko veza tamo, kako to biva.“
„Tako sam cula“, uzvratila je spremno Veronica.
„Samo, ta je frizura neprihvatljiva. Trebala bi kosu urediti kao ja.“ Gospođica Helen
potapsala je svoju punđicu pompadour. „Frizura je funkcionalna i kosa ne ide u oci. Nisam
promijenila svoj stil od 1903. i prilicno se ponosim time.“
Lillian je krajnje nezenstveno frknula dok se Veronica osvrnula oko sebe, u ljude koje je
upravo upoznala i koji su joj vrlo vjerojatno promijenili tijek zivota. „To je bez sumnje
klasika, gospođice Helen. Bas kao i vi.“

167
 Knjige.Club Books

DVADESET TREĆE
POGLAVLJE

L illian i Archer uputili su se u New York kako bi posjetili Zbirku Frick po Heleninu nalogu
- ili prikladnije, na njezinu zapovijed. Proljece se bas pocelo osjecati u zraku, a zalazece
sunce davalo je zivu ruzicastu boju dvorcu od vapnenca koji se gotovo mogao mjeriti s onim
mocnim stablima magnolije sto su okruzivala stube za dnevnu dvoranu.
Iza ugla, na glavnom ulazu, Lillian je stala i pogledala gore, kao sto je to ucinila prije
mnogo godina u zoru doba jazza, te proucavala lezeci lik iznad vrata. „Izgledas prilicno
tromo gore, curo moja primijetio je Archer. „Nije mi jasno zasto debela djevojcica s desne
strane drzi ping-pong reket?“
„To je kerubin koji drzi zrcalo, budalo jedna.“
„Mogao sam se zakleti da je to ping-pong reket.“ Upravo ga je htjela dobro tresnuti
svojom torbicom kad se Helen pojavila na ulazu. „Tu ste. Hajde, idemo, kasnite.“ Slijedili su
je kroz novu dvoranu za primanje i natrag u vrt, u kojem je pravokutno jezerce s ljiljanima
odrazavalo boju neba.
„Dodali smo ovaj vrt 1957. godine. Nemojte nikomu reci, ali pustam svoje pse da trce
ovdje nakon radnog vremena. Vole juriti kroz tulipane.“
U sredini malog travnjaka stajali su Veronica i Joshua drzeci se za ruke. Lillian se
nasmijesila na taj spoj. Toga snjeznog zimskog dana gore u Pine Knollsu osjetila je
elektricnu vezu između njih, nesto dublje od saveza sklopljena da upravlja Heleninim
raspolozenjem i makinacijama. Ona i Archer prisli su im i rukovali su se.
„Cestitam na novom poslu, Veronica“, rekla je Lillian.
„Hvala vam, da, gospođica me Helen postavila na polozaj pomocnice arhivista.“
Trenutacno pomazem s novom izlozbom koja istice ulogu kucnog osoblja, dok je jos
zgrada bila rezidencija.“
„To zvuci lijepo“, rekla je Lillian.
„Zapravo, nadala sam se da cu vas jednom moci intervjuirati“, Veronica je dodala.
„Naravno. Obecavam da cu sve reci.“
Helen se uznemirila, ali je zadrzala osmijeh na licu.
,,A sto je s tvojom sestrom?“ upita Lillian. „Helen je spomenula da je ona ovdje u New
Yorku s tobom. Kako je ona?“
Veronicino se lice ozarilo u blistav osmijeh. „Polly je sjajno, ima njegovateljicu koju
obozava, ona je s njom dok smo mama i ja na poslu. Zapravo, moja mama radi kao tajnica u
knjiznici. Sve zahvaljujuci gospođici Helen, naravno. A Joshua ce ici na Columbiju na jesen,
prva Frickova stipendija.“
„Kakve divne vijesti.“ Lillian se osvrnula oko sebe, nesigurna sto su svi stajali u vrtu.
„Hocemo li sada na veceru? Helen, rekla si nesto o tome da svi idemo u neko talijansko
mjesto u blizini. Archer umire od gladi.“
„Prvo ti moramo nesto pokazati“, rekla je Helen.
Joshua se izmaknuo sa strane otkrivajuci iza sebe figuru pokrivenu bijelom plahtom.
Dok je Veronica polako skidala plahtu, Lillian se nasla licem u lice s Angelicom. Sjetila se
poziranja za taj kip - bio je to jedan od njezinih prvih poslova - i sjecanja su navirala u cudnu
valu: njezina majka smjestena u naslonjacu u studiju na West Sideu, umjetnik u tihom,
metodicnu radu i Lillian koja je zurila u daljinu, blago podignutih ruku i jedne noga
iskoracene naprijed kao da levitira u magli. Bila je u najboljim godinama, tijelo joj je bilo

168
 Knjige.Club Books

glatko i snazno, duga i ostra linija vrata. Kip je bio u izuzetno dobrom stanju nakon toliko
desetljeca, bijeli alabaster.
„To sam ja“, bilo je sve sto je uspjela reci; grlo joj se iznenada stisnulo. Bila je to Lillian
kad su je najavljivali i hvalili kao mladu ljepoticu, kad je imala majku da se brine o njoj. Prije
nego sto je shvatila da svijet nije tako gostoljubiv kako je mislila, a koprcanje kroza zbrku i
nesrecu bilo je jedini nacin da shvati tko je i sto zeli od zivota. Archer je progovorio osjetivsi
da je ostala bez rijeci.
„Gdje ste to pronasli?“
„Prema mojim uputama, Veronica je bila u potrazi za bilo kojim od kipova Angelice koji
dodu na aukciju, a ovaj se pojavio prije nekoliko tjedana“, rekla je Helen. „Cim sam to vidjela,
znala sam da to moramo dodati u Zbirku. Upravni se odbor slozio s tim.“
Lillian je zacuđeno odmahivala glavom trazeci od Archera potporu.
„Ovo ce biti uvrsteno u Frickove obilaske u buducnosti“, dodala je Helen. „Docentima ce
biti nalozeno da spomenu ne samo umjetnika nego i model koji ga je inspirirao. Angelica,
inace poznata kao Lillian Carter Graham.“
Nakon sto je godinama njezina anonimna slika bila na raznim mjestima po Manhattanu
i sire, Lillian ce napokon biti prepoznata. I to ne na jeftin lascivan nacin povezan uza
skandale ili kao lijepa lutka nekog holivudskog producenta, nego za svoj ozbiljan doprinos
svijetu umjetnosti. To je bilo sve cemu se tiho nadala sve ove godine.
Zakoracila je naprijed i zagrlila Helen, drzeci je blizu. Od onog susreta na sjeveru drzave
nastavile su se redovito viđati. Isle su u duge setnje na Heleninoj farmi ili su razgovarale uz
kavu u njezinu uredu u knjiznici.
Lillianina prisutnost omeksala je Helenin nagli temperament, a Helen je u Lillianin zivot
vratila ljubav prema umjetnosti i povijesti. Kada bi pocele, mogle su razgovarati satima.
Dvije su zene prezivjele desetljeca teskih promjena kad se svijet ozbiljno naginjao na
svoj rub. Ratovi su bili isprekidani nestabilnim mirnim razdobljima, konjske zaprege
zamijenili su automobili s „perajama“, rub suknje koji se vukao po podu podigao se do
nezamislivih visina. Dvorac Frick, koji je nekoc udomljavao zivucu obitelj i njihovo osoblje,
sada je bio relikt iz nekoga drugog doba, mjesto davnih teznji. Ipak, dan za danom,
suvremeni posjetitelji nestrpljivo su ulazili unutra i ispunjavali svaku prostoriju divljenjem.
Lillian i Helen stajale su ondje drzeci jedna drugu tiho i cvrsto dok ih je kip promatrao
sa spokojem i sveznajucom milosti.

169
 Knjige.Club Books

BILJEŠKA AUTORICE

Jednoga hladnog zimskog dana krajem 2019., nakon obilaska Zbirke Frick, zagledala sam se
u glavni ulaz muzeja i zapitala se sto bi se dogodilo da je zena koja je pozirala za lik na
zabatu iznad vrata - 1910-ih smatrana „super-modelom“ - naisla na Helen Clay Frick,
tvrdoglavu odraslu kci Henryja Claya Fricka. Iako je prica za ovu knjigu procvjetala na tom
mjestu i u tom trenutku, nema dokaza da su se putevi ovih dviju zena ikad susreli. U svim
mojim knjigama, volim fiktivnu pricu slagati preko povijesnih skela cinjenica, pa onda
citatelju biljeskom razloziti svoje nadahnuce za zaplet i likove, kao i ponuditi mu ideje za
daljnje citanje.
Lik Lillian donekle se temelji na stvarnom zivotu umjetnickog modela ciji lik krasi zabat
iznad ulaznih vrata Zbirke Frick. Zvala se Audrey Munson i na pocetku 20. stoljeca bila je
miljenica umjetnickih krugova u New Yorku, pozirajuci za sve poznate kipove koji se
spominju u Palači Magnolija i jos stotinu vise. Godine 1919. Audreyin stanodavac okrutno je
ubio svoju zenu, a Audrey je na temelju oskudnih dokaza upala u zamku istrage. Ono sto
slijedi skandal je koji je unistio njezinu filmsku karijeru u nastajanju, a Audrey i njezinu
majku povukao u sjeverni dio drzave New York. Nazalost, Audreyin stvarni zivot zavrsava
sasvim drukcije od Lillianina. Audrey je 1922. pokusala pociniti samoubojstvo gutanjem
zive, a devet godina nakon toga, kako joj se psihicko stanje pogorsavalo, primljena je u
sanatorij gdje je ostala iducih sezdeset pet godina. Umrla je 1996. u dobi od 104 godine, a
pokopana je u neobiljezenom grobu.
Za daljnje citanje toplo preporucujem The Curse of Beauty: The Scandalous & Tragic Life
of Audrey Munson, America’s First Supermodel Jamesa Bonea.
U pisanju o Frickovima nadahnula su me dva sveska Marthe Frick Symington Sanger,
praunuke Henryja Claya Fricka - Helen Clay Frick: Bittersweet Heiress i Henry Clay Frick: An
Intimate Portret. Oba naslova duboko zaranjaju u povijest obitelji Frick, u podrijetlo i
vaznost umjetnina u Zbirci Frick.
Sljedece tocke zapleta u Palači Magnolija odjek su događaja iz obiteljske povijesti:
Martha, prvorođena kci Henryja Claya i Adelaide Frick, preminula je u dobi od pet godina u
tragediji opisanoj u mojoj knjizi. Frickovi su također imali sina koji je umro u djetinjstvu, pa
se moze samo zamisliti bol koju su im ti gubici morali prouzrociti. Odlucila sam ne
spominjati sina kako bi fokus ostao na Marthi i Helen. Dok je Henry Clay Frick bio poznat po
raskosnom skupom dragom kamenju i nakitu na njegovoj zeni i kceri, dijamant magnolija
moja je izmisljotina. Helen Clay Frick bila je gotovo zarucena, ali nikad se nije udala, a zatim
je 1917. otplovila u Francusku kako bi radila u Crvenom krizu tijekom Prvoga svjetskog rata.
Helenin brat Childs i njegova supruga Dixie bili su prilicno nezadovoljni oporukom Henryja
Claya Fricka i optuzili su Helen za trovanje oca, iako nikad nije provedena sluzbena istraga.
Helen je 1920. osnovala Frick Art Reference Library i neumorno radila kako bi ocevu
ostavstinu sacuvala nakon njegove smrti.
Helen Clay Frick postigla je mnogo vise u svom zivotu od onoga sto je moj roman mogao
obuhvatiti. Godine 1909. osnovala je Dom za zaposlene djevojke u Wenhamu u
Massachusettsu gdje su se mlade zene, tvornicke radnice, mogle odmoriti i oporaviti. Nakon
sto se vratila iz Prvoga svjetskog rata 1918. organizirala je trgovinu rabljenom robom
Crvenog kriza na Manhattanu prikupivsi vise od 50 000 dolara za veterane, a poslije je
financirala Frick Fine Arts Building na Sveucilistu u Pittsburghu. Helen se nikad nije udala
niti je imala djece, a u dobi od devedeset sest godina u svom je domu u Pittsburghu umrla
1984. Sva umjetnicka djela i skulpture koja se spominju u romanu temelje se na stvarnim
kreacijama, osim poprsja spomenutog u prizoru gdje se Lillian i Helen prvi put susrecu - to

170
 Knjige.Club Books

sam izmislila. Također, Tri gracije Isidora Kontija u hotelu Astor zapravo su dovrsene 1909.,
no ja sam u romanu pomaknula datum naprijed kako bi odgovarao vremenskoj crti radnje.
Knjige koje su bile od pomoci za moje istrazivanje ukljucuju Millionaires and Grub:
Comrades and Contacts in the Last Half Century Jamesa Howarda Bridgea, The Frick
Collection: Handbook of Paintings urednice Elaine Koss, The Sleeve Should Be Illegal koji je
uredila Michaelyn Mitchell, Building the Frick Collection: An Introduction to the House and Its
Collections Colina B. Baileyja, Mirror to America: The Autobiography of John Hope Franklin
Johna Hopea Franklina, Young, Gifted and Black: A New Generation of Artists, urednika
Antwauna Sargenta, Model: The Ugly Business of Beautiful Women Michaela Grossa i
Wonderful Tonight Pattie Boyd i Penny Junor.
Frickova web stranica (frick.org) ukljucuje sjajan virtualni obilazak i desetke online
programa koji nude „pogled iza scene“ zbirke. Zbirka Frick inovator je kad je rijec o razvoju
inicijative usmjerene na raznolikost i inkluziju, ukljucujuci umjetnicka staziranja, programe
spremnosti za karijeru i Film Frick project, jedinstven projekt u suradnji s Ghetto Rim
School sa sjedistem u Bronxu, koji nudi on line obrazovanje. Svakako preporucujem i
Frickove „koktele s kustosom” na mrezi gdje briljantni kustosi poput Amy Ng i Xaviera F.
Salomona raspravljaju o odabranim djelima. Poticem vas da to ucinite i saznajte vise o
zgradi, njezinu blagu i njezinu dosegu.
Hvala vam sto citate Palaču Magnolija. Odusevljena sam i pocascena sto sam taj dragulj
New Yorka - Zbirku Frick - mogla podijeliti s vama.

171
 Knjige.Club Books

ZAHVALE

Hvala Stefanie Liebcrman sto si vjerovala u mene jos prije sest knjiga, vodeci me cijelim
putem svojom mudroscu i duhovitoscu. Zahvaljujem također Molly Steinblatt i Adamu
Hobbinsu sto su mi dali briljante primjedbe i sugestije citajuci rukopis.
Stephanie Kelly, bila si urednica iz snova, ne mogu ti dovoljno zahvaliti na maestralnom
nacinu kojim si mi pomogla pretvoriti ovaj rukopis u roman. Ovih su sest posljednjih godina
s tobom apsolutna radost i uzbuđena sam zbog onoga sto te ceka. Cijelome timu iz snova u
Duttonu - Madeline McIntosh, Allison Dobson, Ivan Held, Christine Ball, John Parsley,
Amanda Walker, Lindsey Rose, Alice Dalrymple, Becky Odell, Stephani Cooper, Natalie
Church, Lexy Cassola, Katie Taylor i Christopher Lin - hvala za vas entuzijazam i postojanost
i sto ste ucinili da cijeli proces lansiranja ove knjige u svijet bude tako zabavan.
Veliku zahvalnost dugujem Kathleen Carter, koja je uz mene bila od samih pocetaka.
Duboko sam zahvalna bivsem i sadasnjem osoblju Zbirke Frick, ukljucujuci Heidi
Rosenau, Colina B. Baileyja, lana Wardroppera, Sally Brazil i Julie Ludwig. Redom golema
hvala Jennifer Quinlan, Nikki Slota-Terry, Williamu Johnsonu, Tammi Lawson, LeRonnu R
Brooksu, Thelmi Golden, Yaelu Peresu, Meredith Bergmann, Margeaux Weston, Mary
Morgan, Coco Arnesen, Andrewu Alpernu, Dilys Davis i podcastu The Bowery Boys.
Jako sam zahvalna zajednici knjizara i knjiznicara, knjiskim blogerima i autorima. Lista
je duga, ah pocet cu sa zahvalom Amy Poeppel, Susie Orman Schnall, Nicoli Harrison, Lyndi
Cohen Loigman, Jamieju Brenneru, Suzanne Leopold, Kristin Harmel, Wendy Walker,
Georgiji Clark, Brendi Janowitz, Lauren Willig, Christini Baker Kline i Kerri Maher. Zaduzilo
me toliko ljudi koji su pomogli siriti rijec - Andrea Peskind Katz, Pamela Klinger-Horn, Zibby
Owens - i fantasticnih pet u Friends and Fiction, Robin Kail Homonoff, Cindy Burnett, Jamie
Rosenblit, Kristy Barrett, Christie Hinrichs i Susan McBeth. Previse vas je da bih vas sve
ovdje navela, ali zahvaljujem svima vama na povezivanju citatelja i autora.
Hvala mojoj obitelji: Brianu, Dilys, Martinu, Maceu, Caitlin, Erin i Lauren. Naposljetku,
hvala Gregu Wandsu za nesebicnu dusu i ljubav.

Sken i obrada:
Knjige.Club Books

172