Naš svet knjiga

~1~
 Naš svet knjiga

I. DIO SERIJALA NEVJESTE GORŠTAKA

~2~
 Naš svet knjiga

„Prijateljstvo je rođeno u trenutku da jedna osoba kaţe drugoj:

„Što? Zar i ti? Mislilo sam da sam jedini!“

– C. S. Lewis

E tako smo se svi mi pronašli u čarobnom svijetu knjiga i riječi.

I dok svuda vlada neka apatija, ljudi bez empatije pokušavaju skrenuti
misli na sebe,7 predivnih stranica uz šalu rješava za nekog ne bitne, ali
nama vaţne stvari .

Posljedica toga druţenja je projekt „ 7 dana,7 knjiga,7 stranica“ i ovaj

veličanstveni serijal o gorštacima . Prvi , a nadamo se ne i posljednji,
Projekt 7, nastao je kao posljedica zabavnog druţenja, međusobne suradnje
a prije svega poštovanja kako admina tako i cjelokupnog članstva ovih
veličanstvenih stranica .

Uţivajte u čitanju i šetnji kroz Visočje, što su vam omogućile:

Naš svet knjiga

Čarobne knjige i ljubavni romani
Klub Brbljivica
Trofej Knjiga
BookLand
Kraljevstvo knjiga
Book as passion

Za prekrasne naslovnice zasluţna je Tina Tate.

Hvala ti draga na nesebičnom trudu.

~3~
 Naš svet knjiga

„Annabel? Annabel?”
Annabel je pospano uzdahnula i okrenula se od upornog glasa koji je
prekidao njeno drijemanje.
„Annabel, probudi se,” glas je još više inzistirao.
„Sestra Clara i ja smo bile budne cijelu noć pokraj kobile koja se treba
oţdrijebiti,” Annabel je umorno promrmljala, prepoznavši glas sestre
Maud. „Nadstojnica je rekla da moţemo danas duţe spavati.”
„Da. Pa, sada ţeli da ustaneš. Tvoja majka je ovdje.”
Annabel se naglo okrenula na leđa na malom krevetu i trepnuvši
otvorila oči kako bi zapanjeno zurila u Maud. „Što?”
„Tvoja je majka ovdje i nadstojnica me poslala po tebe,” strpljivo je
ponovila Maud. Tada je otišla pokupiti halju koju je Annabel skinula i
ostavila na podu kad je stigla u svoju sobu.
Annabel je uzdahnula kad je vidjela pogled neodobravanja na
Maudinom licu dok je otresala zguţvanu halju. Nije nimalo sumnjala da će
je ta ţena tuţiti nadstojnici zbog lošeg postupanja s odjećom. Ta ju je
pomisao nagnala da poţeli da si je uzela vremena da je uredno sloţi i stavi
na škrinju u podnoţju kreveta, ali bila je skoro zora kad je posrćući ušla u
svoju sobu. Bila je tako iscrpljena da je jednostavno samo pala na krevet u
duboki san. Ta pogreška će uzrokovati da će morati odraditi svoju kaznu, a
ne da će se vratiti spavanju nakon što vidi svoju majku, bila je sigurna.
Prisjetivši se činjenice da joj je majka tamo, Annabel je sjela na jednu
stranu malog, tvrdog kreveta u potkošulji od kostrijeti i košulji, te je trljala
oči kako bi se razbudila, kad se Maud okrenula.
„Zašto je moja majka ovdje?” upitala je, ustavši da primi halju koju joj je
ţena pruţila.
~4~
 Naš svet knjiga

„Ne bih znala. Odvedena je k nadstojnici čim je stigla i otada su

zatvorene u njenom uredu,” rekla je kruto Maud, njen pogled je kliznuo niz
potkošulju od kostrijeti, vidljivu ispod Annabeline košulje.
Potkošulja od kostrijeti je postojala kako bi podsjetila Annabel da ne ţuri
na nedostojan način. Uvijek je trebala hodati polako s drţanjem kakvo je
nevjesta Gospodnja trebala imati. Pošto ju je već nosila zbog jednog
prekršaja, njena kazna za odbačenu haljinu bi vjerojatno bilo bičevanje,
Annabel je znala, i nije nimalo sumnjala da Maud uţiva u toj mogućnosti.
Toj ţeni se iz nekog razloga nikad nije sviđala.
Annabel je povukla svoju halju preko glave. Brzo se razbudila, sada kad
je zabrinutost potakla taj proces. To što je njena majka ovdje ne moţe biti
dobro. Ipak, ţena nije bila ovdje da je posjeti otkad ju je predala opatiji prije
četrnaest godina. Moralo je biti nešto vaţno što ju je sad dovelo ovdje. Da li
je njen otac umro? Njena sestra? Da li su pljačkaši zauzeli dvorac Waverly?
Mogućnosti su bile beskonačne i niti jedna nije bila dobra. Teško da bi
dobre vijesti dovele njenu majku ovdje ranom zorom. Mora da je jahala
cijele noći kako bi stigla ovako rano.
„Koliko su dugo zatvorene u uredu nadstojnice?” upitala je Annabel
namrštivši se, veţući svoj korzet.
„Kako bih ja to znala? Imam vaţnijeg posla nego da stojim i pratim tvoje
posjetitelje,” ukočeno je rekla Maud, gledajući kako Annabel uzima četku i
prolazi njome brzo kroz kosu, snaţno trgajući svaki čvor na koji naiđe. „Da
li nadstojnica zna da se još nisi ošišala?”
Annabel se ukočila na to pitanje. Nadstojnica je to naredila prije nekoliko
tjedana, ali Annabel se jednostavno nije mogla natjerati da to učini. Još nije
bila redovnica, pa je osjećala da se još ne treba unakaziti i čuvala je to kao
tajnu pod svojim redovničkim velom.
Radije nego da to prizna, Annabel je spustila svoju četku, stavila svoj
redovnički veo i krenula prema vratima s ubrzanim hodom, „Hvala ti što si
me probudila, Maud.”

~5~
 Naš svet knjiga

Mogla je osjetiti kako joj ţenine oči probadaju leđa dok je ţurno izašla iz
sobe i uzela si trenutak da se zabrine oko toga hoće li redovnica pretraţiti
njenu sobu u potrazi za još prekršaja zbog kojih bi je mogla tuţiti
nadstojnici. Ali nije ništa mogla učiniti u vezi toga, pa je Annabel umjesto
toga skrenula svoju paţnju na razlog zbog kojeg je njena majka ovdje.
Skoro je počela trčati potrudivši se da brzo dođe do opatije, ali namršteni
pogledi nezadovoljstva starijih redovnica dok je prolazila pored njih
nagnali su Annabel da uspori u brzi hod... dok nije skrenula iza ugla i
starije je redovnice više nisu mogle vidjeti. Tada je opet potrčala i nije
usporila dok nije skrenula u hodnik gdje je nadstojnica imala svoje odaje i
ured.
Annabel je odmah spazila dvije ţene kako razgovaraju ispred
nadstojničinih vrata, ali je svoju majku prepoznala samo po tome što ona
nije nadstojnica. Annabel su poslali u opatiju u ranoj dobi od sedam godina
i otada je nije vidjela. Ova ţena nije nimalo ličila na majku iz njenog
sjećanja. Njena majka je bila svjetlokosa ljepotica sa sjajnim očima i bojom u
svojim obrazima. Uvijek bi se smiješila ili smijala. Ova ţena je bila blijeda,
njena kosa je bila više sijeda nego plava, njene oči pune zabrinutosti, a ne
radosti. Nije se smiješila. Njena usta su bila čvrsto stisnuta, tjeskoba se
tamo ocrtavala kao i u načinu kako je stiskala ruke.
„Ah, Annabel,” rekla je nadstojnica kad ju je opazila. Dobra ţena se tada
okrenula prema Annabelinoj majci i poklonila joj osmijeh ohrabrenja dok ju
je tapšala po ruci. „Evo je. Sada moţete krenuti. Sve će biti u redu.”
„Hvala vam,” prišaptala je Lady Withram, zureći u Annabel sa ţestokom
koncentracijom dok joj je prilazila.
Zapravo, način na koji ju je gledala je bio prilično uznemirujući,
zaključila je Annabel. Ako njena majka nije bila baš onakva kakve je se
sjećala, ona sama očito nije nimalo bila ono što je njena majka očekivala... ili
moţda ono čemu se nadala. Annabel je bila sigurna da je vidjela kako je
nezadovoljstvo prešlo ţeninim licem prije no što joj se izraz lica čvrsto
zategao.
~6~
 Naš svet knjiga

Annabel je još uvijek bila na pola hodnika kad se nadstojnica okrenula i

ušla u svoj ured, ostavivši Lady Withram da poţuri naprijed kako bi je
pozdravila. Iako, pozdravila bi bila kriva riječ. Nije čak niti usporila, kamoli
stala, već poţurila naprijed, uhvativši Annabelinu ruku i okrenuvši je
nazad u smjeru iz kojeg je došla, govoreći, „Moramo poţuriti!”
Širom raširenih očiju, Annabel je dozvolila da je vuku prema ulaznim
vratima. Tada se malo namrštila, upitala je, „Kuda idemo?”
„Kući,” bio je iznenađujući odgovor njene majke.
„Kući?” zbunjeno je upitala. „Ali, mislila sam da je ovo moja kuća. Što-”
„Jesu li konji spremni?” njena majka ju je prekinula i na trenutak,
Annabel je mislila da ona to nju pita, ali onda je stupila kroz vrata opatije, a
krupan stariji muškarac koji je stajao kraj kočije je odgovorio.
„Da, moja gospo. Nadstojnica je poslala van redovnice kako bi osigurala
da dobijemo dvije najbolje ţivotinje koje ovdje imaju u zamjenu za naše.
Dobro su odmorene i u formi. Lako će nas vratiti nazad istom brzinom
kojom su nas naši doveli ovamo.”
Odgovor je odvukao Annabelin pogled prema konjima o kojima je bila
riječ. Prepoznala je oba i zaista su bili najbolje što je opatija imala za
ponuditi. Međutim, Annabel nije nimalo sumnjala da su konji koje su
ostavili bili jednake ili čak bolje kvalitete. Nadstojnica ne bi prihvatila ništa
manje. Annabel je pogledala opet naprijed kad je povučena za ruku. Njena
majka ju je još uvijek čvrsto drţala i sada ju je vukla prema kočiji koja je
čekala.
„Hvala ti, Aelric.” Lady Withram se smrknuta popela u kočiju uz
njegovu pomoć, te povukla Annabel iza sebe, za ruku koju je još uvijek
čvrsto drţala. Zaista, ţena ju je drţala u smrtonosnom stisku, kao da se
bojala da bi se mogla osloboditi i pobjeći u svakom trenutku. Njeni nokti su
se ukopali u Annabelino meso, te je bilo pravo olakšanje kad ju je majka
povukla da sjedne pokraj nje u kočiju i konačno je pustila iz stiska.

~7~
 Naš svet knjiga

Annabel je na trenutak protrljala svoju ruku dok je Aelric zatvorio vrata i

zaljuljao kočiju dok se penjao na svoju klupu. Kad su krenuli, pogledala je,
malo zabrinuto, u svoju majku i upitala, „Kuda idemo?”
Mislila je da je bila prilično suzdrţana. Ipak, upravo je bila izvučena iz
svog kreveta i izvan jedinog doma za koji je znala u zadnjih četrnaest
godina, bez riječi objašnjenja. Međutim, majka joj je izgledala prilično
iznervirana zbog pitanja.
„Rekla sam ti. Kući.”
„Opatija Elstow je moja kuća,” rekla je tiho Annabel.
„Bila je tvoja kuća,” sloţila se i onda čvrsto dodala, „Ali više nije.
Waverly je.”
Ova vijest je bila prilično uznemirujuća. Odvodili su je iz jedinog doma
za koji je zaista znala. Kako je Annabel bila mlada kad je otišla, njene
uspomene na Waverly su bile slabe, u najbolju ruku. Pa je odahnula kad je
njena majka dodala, „Bar sljedećih dan ili dva.”
Dakle, samo je vraćaju kući u kratak posjet, pomislila je, a onda se
osjećala glupo što je pomislila drugačije. Ipak, čak joj nije bilo dozvoljeno ni
da se spakira niti da bilo što ponese. Zbog toga se sada namrštila, jer neće
imati ništa osim odjeće koju ima na sebi dok se ne vrati. Činjenica da ju je
majka ţurno izvela bez ikakvog obzira, govorilo joj je da je situacija bila
hitna.
„Da li je u pitanju otac?” upitala je suosjećajno. Pomisao da joj je otac
moţda umro i da je vode kući zbog sprovoda, činila joj se kao da ima
smisla. Također je budilo iznenađujući trag tuge u njoj. Iznenađujući jer su
uspomene na čovjeka koji ju je začeo bile u najboljem slučaju blijede, ali se
sjećala visokog, dobroćudnog, zgodnog čovjeka s bradom koja ju je
škakljala kad ju je zagrlio za oproštaj. Koliko se sjećala, često je izbivao od
kuće boreći se u tom ratu ili onoj bici za njihovog kralja.
„Da li je otac što?” upitala je njena majka i Annabel ju je bolje pogledala
kad je primijetila iscrpljenost u ţeninom glasu. Jedan pogled na njene
umorne, crvene oči rekao je Annabel da je ţena sigurno probdjela cijelu noć
~8~
 Naš svet knjiga

tijekom voţnje iz Waverlya, ali opet bilo bi teško spavati uz sve to drmanje,
pretpostavljala je. Nije se vozila u kočiji otkad su je odveli u opatiju i nije se
sjećala da je bilo toliko drmanja, ali čini se da su putovali brţe nego što bi
se netko inače usudio ići s kočijom.
Shvativši da njena majka i dalje čeka odgovor, rekla je, „Da li se nešto
dogodilo ocu? Da li me zato vodiš kući u posjet?”
Lady je otvorila svoja usta, oklijevajući, i onda uzdahnula i rekla, „Ne.
Tvoj otac je dobro. Tvoja sestra je razlog zašto sam došla po tebe.”
„Kate?” upitala je Annabel iznenađeno i zaprepašteno. Od svih u
Waverlyu, najbolje se sjećala svoje starije sestre Kate. Razlika među njima je
bila samo godinu dana i bile su dobre prijateljice kao djeca. Kate joj je
najviše nedostajala kad je tek došla u opatiju. Annabel je plakala za njom
svake noći prve godine, ali konačno, kako je vrijeme prolazilo, čak je i Kate
ponešto izblijedjela u njenom sjećanju. „Što se dogodilo? Da li je ona-?”
„Ne sada, Annabel,” umorno je rekla njena majka, sklopivši oči. „Bit će
dovoljno vremena da ti sve objasnim, ali sada sam iscrpljena od voţnje u
ovoj smiješnoj kočiji i moram malo sklopiti oči.”
Annabel je oklijevala, ali onda je rekla, „Čudim se da nisi došla jašući.”
To je stvarno bilo dobro pitanje. Njena majka je voljela jahati, koliko se
sjećala, a rijetki bi odabrali voziti se u kočiji. Nije baš udoban način
putovanja, a i puno je sporije nego jašući na konju.
„Tvoj otac je mislio da ti ne bi mogla sama jahati,” bio je grub odgovor.
„Nije bilo potrebe da ti znaš jahati u opatiji.”
Annabel nije odgovorila. Nije bilo razloga da se jaše u opatiji i većina
ţena tamo je to radila rijetko ili nikako. Iako je ona to radila noću, kad su
svi spavali, kako je ne bi uhvatili, a onda bi jahala bez sedla. Nikad se nije
potrudila niti da iskuša neka sedla ili poprečna sedla koja su visila na
zidovima staje.
Annabel je razmišljala o tome da ponovo pita za svoju sestru usprkos
majčinom zahtjevu da čeka, ali onda se zaustavila. Lady Withram je zaista
izgledala iscrpljeno. To je bilo stanje s kojim je mogla suosjećati pošto ni
~9~
 Naš svet knjiga

ona sama nije spavala više od nekoliko trenutaka prije no što su je

probudili tog jutra. Mogla je pričekati da sazna kakva se bolest ili nesreća
dogodila Kate. Iskreno, Annabel bi ionako radije malo odspavala prije no
što čuje tuţnu priču. Kako je bila iscrpljena, bojala se da će zajecati ako sada
čuje tu priču.
S tom mišlju, koja joj je prevladavala u umu, Annabel se naslonila u kut
kočije i pokušala se smjestiti dovoljno udobno kako bi zaspala, ali je slutila
da će to biti teţak zadatak s obzirom na to kako se kočija tresla i
poskakivala.

„Kako si se, dovraga, uspio zaručiti s curom iz Engleske, od svih stvari?”

Ross se lagano nasmiješio na Marachovo pitanje. Čovjek, jedan od
najboljih ratnika i otprilike njegovih godina, zvučao je uţasnuto. Ali onda,
većina njegovih ljudi bi vjerojatno bili uţasnuta zbog mogućnosti da imaju
Engleskinju kao svoju damu. Ross je zinuo kako bi odgovorio, ali je previše
odugovlačio. Gilly ga je pretekao.
„Gospodar Waverlya je spasio Rossovog tatu dok su bili u kriţarskom
ratu prije dvadeset godina,” objasnio je stariji ratnik. Onda je tuţno dodao,
„A Ross otplaćuje dug tako što će biti okovima vezan za kćerku engleskog
lorda do kraja svog ţivota.”
Ross se jedva suzdrţao da se ne nasmiješi na tu tvrdnju. Gilly je bio
njegov zamjenik. Također je bio i zamjenik Rossovog oca prije toga. Dok je
njegova dob obično značila da Ross moţe računati na čovjeka da mu da
mudar savjet, također je značilo da je imao dugo pamćenje o tome što je
Engleska napravila Škotima. Sama ta činjenica je skoro navela Rossa da
odluči da ne povede tog čovjeka na ovo putovanje, ali nije postojao nitko
drugi kome je vjerovao više da će mu čuvati leđa, nego dva ratnika koja su
mu jahala svaki s jedne strane: Gilly i Marach. Obojica su bili odlični u bici

~ 10 ~
 Naš svet knjiga

kao što su njemu bili dobri prijatelji. Svakom od njih bi povjerio svoj ţivot
bilo kad, bilo gdje.
„Da li je to istina?” upitao je Marach namrštivši se dok su izjahali dalje
od drveća i krenuli brdom prema dvorcu Waverly.
„Da, Waverly je spasio mog oca,” zagrmio je Ross, te dodao, „Ali dva
muškarca su postali prijatelji nakon toga i odlučili su zapečatiti prijateljstvo
zdruţivši dvije kuće brakom. Ja sam imao sedam godina, a Waverlyeva
ţena je rodila djevojčicu godinu dana ranije, pa su sklopili nagodbu.”
Gilly je ţalosno odmahivao glavom na ove vijesti. „Iako mi je drago što ti
je otac preţivio, ovo je uţasna cijena koja se očekuje da ju platiš.” Nakrivio
je glavu i lukavo dodao, „I ti to znaš, inače ne bi čekao tako dugo da odeš
po nju. Pretpostavljam da si se nadao da će cura pasti u bunar ili tako nešto
i poštedjeti te braka s njom?”
„Ne,” Ross je porekao optuţbu smijuljeći se i onda je ozbiljnijim tonom
rekao, „Znaš da sam htio ići po nju prije četiri godine, ali me spriječila
očeva smrt.”
„O, da.” Gilly je s poštovanjem kimnuo.
Ross je zašutio na tu uspomenu. Smrt njegovog oca, Ransona, je bila
dovoljno teška za podnijeti. Poglavar klana MacKay je bio dobar čovjek i
dobar otac, ali ono što je uslijedilo nakon njegove smrti, učinilo ju je
dodatno teškom. Njegov rođak, Derek, iskoristio je priliku da pokuša oteti
titulu lorda Rossu, tvrdeći da je on s dvadeset i tri godine premlad za taj
zadatak. U trenutku kad je Derek to učinio, ostali su istupili i htjeli poloţiti
pravu na tu titulu. Klan se razdijelio na nekoliko stranki, svaka je
podupirala drugog muškog člana svoje obitelji. Ross je proveo zadnje tri
godine boreći se protiv onih koji su htjeli prisvojiti titulu i dokazujući se.
Morao je pobijediti svog rođaka, Dereka, u bici godinu ranije, kako bi se
klan smirio i prihvatio Rossa kao poglavara klana.
Čekao je ovu zadnju godinu da se uvjeri da prevladavaju mir i
prihvaćanje prije no što je riskirao napuštanje MacKaya kako bi otišao po

~ 11 ~
 Naš svet knjiga

svoju nevjestu... i nije nimalo sumnjao u to da ona neće biti zadovoljna što
ju je ostavio da čeka tako dugo.
„Engleska cura,” promrmljao je Marach, pridruţivši se razgovoru tuţno
odmahujući glavom.
Ross se cerekao, ali je blago slegnuo ramenima dok su prilazili ulazu u
Waverly. „Cura je cura.”
„A engleska cura je engleska cura,” smrknuto je rekao Gilly dok su jahali
mostom preko jarka. „Još nisam sreo englesku curu koja nije gledala
svisoka na nas 'pogane Škote'. Sve su one jako razmaţene.”
„Hmm,” rekao je Ross s uzdahom. „Pa, preostaje nam da se nadamo da
ova nije razmaţena.”
„Samo se ti nadaj, prijatelju,” rekao je Gilly s grimasom. „Ali pripremi se
na rospiju od nevjeste koja će ti pretvoriti ţivot u noćnu moru.”
Ross se počeo smijati na to predviđanje, ali se skoro ukočio na zvuk kad
je iznenadni vrisak proparao zrak. Prolazili su vanjski bedem tvrđave,
krećući se prema konjušnici. Ross je zauzdao konja i divlje pogledavao
okolo, traţeći izvor. Marach je bio taj koji je pokazao prema prozoru na
tornju.
„Došlo je odande,” rekao je dok je tamnokosa ţena prošla pokraj
otvorenog prozora.
„Da,” sloţio se Gilly, očiju uperenih u prozor kad se ţena opet pojavila.
„I mislim da je to tvoja nevjesta. Rospija,” dodao je znalački i onda tuţno
odmahnuo glavom. „Sad smo svi nastradali.”
Marach, Gilly i tri druga muškarca koja su putovala s njima odjahali su
prema konjušnici, ostavljajući Rossa samog da zuri u sada prazan prozor sa
zaprepaštenjem.

~ 12 ~
 Naš svet knjiga

„Annabel, budi tiša. Netko će te čuti,” Lady Withram ju je nezadovoljno

opomenula.
Naredba ju je nagnula da zine na kratko. Annabel nije mogla vjerovati
da je to sve što njena majka ima za reći. Nije mogla vjerovati ničemu što se
događalo i bojala bi se da joj njena iscrpljenost zamućuje razum, ali
Annabel je uspjela zadrijemati u neudobnoj kočiji i zapravo je prespavala
skoro cjelodnevno putovanje u Waverly. Spavala je na mahove, budeći se
samo kad bi kočija stala. Još je trljala oči kako bi se razbudila kad su se
vrata otvorila i kad je starac pohitao ka kočiji kako bi nervozno pogledao
prvo u njenu majku, a onda u nju.
Iznenadno olakšanje od kojeg su se čovjeku opustila ramena učinilo je
Annabel znatiţeljnom, ali prije no što je mogla puno razmišljati o tome,
njena majka ju je bockala i gurala van iz kočije, pitajući, „Da li je već
stigao?”
„Nije. Hvala Bogu,” rekao je čovjek s nešto osjećaja. „Ali ljudi na
zidinama su upravo objavili da vide malu grupu jahača kako ulaze u šumu
s druge strane. Šest muškaraca na konjima, a ja mislim da je to on. Bolje da
je odvedeš gore i pripremiš je.”
„Da,” rekla je smrknuto njena majka i uhvatila Annabel za ruku kako bi
je odvukla u dvorac.
Annabel se nije odupirala, već je dopustila da je vuče, njena glava se
okretala cijelo vrijeme i oči su joj bile širom raširene i uperene u muškarca
za kojeg je shvatila da je njen otac. Njena majka nije bila jedina koja se
postarala u ovih proteklih četrnaest godina. Njen otac više nije bio snaţan
zgodan muškarac kakvog se sjećala iz njene mladosti. Njegova mišićava
prsa su pala, činilo se, tamo gdje je njegov ravan trbuh nekada bio, samo

~ 13 ~
 Naš svet knjiga

što više nije bilo mišića. I nekako se smanjio, ili moţda se samo činio višim
onda jer je ona bila malo dijete.
Što se tiče njegovog nekoć zgodnog lica, sada je bilo prekriveno sijedim
dlakama na licu koja su, činilo se, rasla divlje kao korov u neodrţavanom
vrtu. Jedva je mogla pojmiti da je ovo bio otac iz njenog sjećanja. Bila je
tako preplašena ovom promjenom, da Annabel nije zapravo slušala što se
govori, pa je bila potpuno zaprepaštena kad su ušle u spavaću odaju u
gornjoj kuli, a majka joj objavila novosti. Dok je njen prvotni odgovor bio
vrisak čistog protesta, sada se trudila shvatiti informaciju koju je upravo
primila, ali činilo se da je njen mozak nije mogao procesirati.
Annabel je duboko udahnula i odmahnula glavom. Još nekoliko dubokih
udisaja i osjećala se dovoljno mirnom da pita, „Molim vas, mislim da vas
nisam dobro čula, moja gospo. Da li ste doista upravo rekli-?”
„Udaješ se za MacKaya umjesto tvoje sestre,” odlučno je ponovila njena
majka. Začudo, čvrst ton koji je koristila, čini se, nije učinio da riječi zvuče
imalo razumljivo.
„Kako je to moguće?” upitala je zbunjeno. „Ja sam posvećena. Trebam se
zarediti.” Kratko je zastala, ali kad njena majka nije komentirala, Annabel je
pomislila da moţda ona ne shvaća situaciju, te dodala, „I postat ću
redovnica. Udat ću se za Isusa.”
„Više ne,” uvjeravala ju je njena majka. „Još se nisi zaredila i moţeš se
udati. Ugovor navodi da će Ross MacKay oţeniti najstariju ţivuću kćer
Williama Withrama. Pošto tvoje sestre nema, to si sada ti. Moraš se udati za
njega ili ćemo morati platiti miraz kao i veliku količinu novca. To će nas
upropastiti. Ti ćeš se udati za njega.”
Annabel je tiho zurila u nju i onda upitala, „Što se dogodilo Kate? Kako
je umrla?”
Lady Waverly je frknula kao izraz gađenja i otišla do kreveta kako bi se
umorno spustila na njegovo podnoţje. „Radije bih da je umrla nego trpjela
sramotu koju nam je priredila.”

~ 14 ~
 Naš svet knjiga

Annabeline oči su se raširile i pojurila je naprijed dok se kratko

ponadala. „Ako nije mrtva-”
„Pobjegla je sa sinom glavnog konjušara,” Lady Waverly ju je grubo
prekinula. „Tvoj otac je se odrekao i razbaštinio je. Što se tiče svih i svega,
ona je mrtva. Ti si sada najstarija kći i ti ćeš se udati za Rossa MacKaya.”
Annabel se spustila na podnoţje kreveta pokraj svoje majke, noge su joj
odjednom bile preslabe da bi je drţale. Njen glas je bio jednako slab, kad je
rekla. „Ali, ja ne znam biti supruga. Uvijek sam trebala postati redovnica.
Sve moje obrazovanje je bilo usmjereno tome. Ne znam ništa o vođenju
kućanstva, ili – ili bilo čemu,” bespomoćno je dodala.
Kad je njena majka potapšala njenu ruku, pogledala je prema njoj u nadi
da će dobiti neko ohrabrenje i dobila, „Da. Vjerojatno će biti teško.
Međutim, bar tvoj otac i ja nećemo biti upropašteni.”
„Da, to stoji,” suho se sloţila Annabel.
Lady Waverly je kimnula, očito u potpunosti propustivši njen sarkazam.
To je vjerojatno bila dobra stvar, priznala je. Nadstojnica bi se namrštila na
taj komentar i prikladno je kaznila. Nadstojnica ju je često kaţnjavala u
proteklim godinama. Zapravo, Annabel je pretpostavila da ionako ne bi
bila dobra redovnica. Sigurno nije bila dobra novakinja. A niti dobra
kandidatkinja, što se toga tiče. Bila je kandidatkinja godinama prije no što
ju je nadstojnica unaprijedila u novakinju, a Annabel je slutila da je ţena to
učinila iz čistog saţaljenja.
Annabel nije bila sigurna što zapravo nije u redu s njom. Očekivala je da
će postati redovnica i zaista se trudila da se uklopi, ali unatoč svojim
najboljim naporima, nekad joj je jezik bio brţi od pameti. Njen jezik, njena
narav, njen apetit...
Napravivši grimasu, Annabel je prekinula litaniju u svojoj glavi. Bila je
itekako svjesna svojih mana kao redovnice. Nadstojnica i više časne sestre
su joj to isticale jako često. Ipak, koliko god da je bila loša u tome, biti
redovnica je bilo jedino što je znala i ako nije mogla to savladati nakon

~ 15 ~
 Naš svet knjiga

godina rada na tome, kako će, za ime svijeta, savladati da bude ţena i
dama, za što nije imala nikakvu obuku?
Annabel je tuţno uzdahnula i njena majka je skočila s kreveta kao da je
to bio neki znak.
„Pa, bolje da vidim gdje su sluškinje kako bih te obukle,” oštro je
najavila, krećući prema vratima.
„Obukle?” upitala je nesigurno Annabel, također ustavši.
„Pa, ne možeš upoznati svog zaručnika u redovničkom velu,” rekla je
majka kao da bi to trebalo biti očito.
„Ali – da li je on sada ovdje?” upitala je opet uzbuđena.
„Ne, ali će uskoro biti, a sigurna sam da će trebati cijela vječnost da te
učinimo prihvatljivom. Čekaj ovdje; vratit ću se odmah.”
„Majko?” rekla je iznenada Annabel dok je ţena krenula van iz sobe.
Lady Waverly je zastala na vratima kako bi nestrpljivo pogledala nazad.
„Što je bilo?”
Oklijevala je, ali onda je podigla glavu i pitala pitanje koje ju je mučilo
otkad su je odveli iz njenog doma kao malo dijete. „Zašto sam bila poslana
u Elstow kao dijete?”
Obrve njene majke su se malo podigle. „Pa, ionako bi s vremenom bila
poslana tamo.”
„Bih?” upitala je Annabel namrštivši se.
„Da, i Kate također, da sam rodila sina nakon tebe. Ali, kako se
dogodilo, iako sam ostala trudna nekoliko puta nakon toga, niti jedno
dijete nije preţivjelo da se rodi.”
Annabel nije mogla ocijeniti da li je to na licu njene majke bilo olakšanje
ili ţaljenje... moţda kombinacija oboje. Pretpostavljala je da bi ţena bila
zadovoljna da rodi jednog sina svom muţu, i da je to sve. Biti natovarena s
djevojčicama nije bilo prikladno koliko je mogla ocijeniti.
„Dakle,” nastavila je njena majka slegnuvši ramenima. „Kate, kao
najstarija i nasljednica, morala je ostati ovdje da nauči kako voditi Waverly,

~ 16 ~
 Naš svet knjiga

kako bi nakon što vaš otac i ja umremo, ona znala voditi imanje koje bi
naslijedili ona i njen muţ. Ali, nije bilo razloga da tebe zadrţimo ovdje.”
„Nikada nisi uzela u obzir mogućnost da mene udaš, umjesto toga?”
tiho je upitala Annabel, iako je bila prilično sigurna da zna odgovor.
Lady Waverly je napravila grimasu i odmahnula glavom na sam
prijedlog. „Kate je uvijek bila ta s dobrim izgledom. Ti si uvijek bila malo
bucmasta. Pronaći prikladnog lorda, koji bi te htio oţeniti, zahtijevalo bi
više novca no što smo bili voljni uloţiti. Srećom, opatija te primila za
polovicu miraza koji bi morali isplatiti da te udamo, i uzeli su te mladu, pa
te nismo morali hraniti, odijevati, niti se gnjaviti s tvojom obukom sve te
godine. I, naravno, uvijek je dobro imati člana obitelji u crkvi da moli za
naše duše, kao što znamo da te je nadstojnica tjerala da činiš.” Oči su joj se
suzile. „Tjerala te je da se moliš za nas, zar ne?”
„Da,” rekla je odmah Annabel.
„Dobro.” Opustila se Lady Waverly, ali onda ju je odmjerila
nezadovoljnim pogledom. „Sada, trebat će puno truda da te učinimo
pristojnom. Moram dovesti sluge kako bi mogli odmah početi s tim.”
„Naravno,” promrmljala je Annabel i onda gledala kako se vrata
zatvaraju. Iako je njena majka pokazala svoje očito razočaranje, Annabel je
navikla na to. Bez obzira koliko se jako trudila, činilo se da je uvijek
razočarala i nadstojnicu također... a nema sumnje da će biti razočaranje i za
svog muţa.
Otresavši se depresivne spoznaje, Annabel je gledala po sobi u kojoj je
bila. Bila je prilično sigurna da je to soba koju je dijelila s Kate kao dijete,
iako su posteljina i zastori oko kreveta bila sada drugačiji. To ju je nagnalo
da se prisjeti noći davno prije kad su ona i Kate leţale na krevetu hihoćući
se zbog neke šale ili nečeg drugog. To ju je zauzvrat natjeralo da se zapita u
vezi svoje sestre.
„Pobjegla je sa sinom glavnog konjušara,” rekla je njena majka.
Ta pomisao je bila prilično šokantna za Annabel. Osjećaj duţnosti su
utuvili u glavu kandidatkinjama i novakinjama u opatiji. Sve što je mogla
~ 17 ~
 Naš svet knjiga

smisliti je bilo da mora da je Kate zaista voljela sina glavnog konjušara, kad
je tako išla protiv njihovih roditelja. Morat će pitati majku u vezi toga kad
se vrati, odlučila je Annabel dok je skidala svoj redovnički veo.
„Hvala Bogu što nisam skratila svoju kosu,” promrmljala je i prošla
rukom kroz duge pramenove. Annabel je bila prilično sigurna da joj kratka
kosa ne bi nimalo pomogla u ovome.

~ 18 ~
 Naš svet knjiga

„Sjednite, sjednite.”
Ross je skrenuo pogled sa ţene koja je jurila niz stepenice na riječi Lorda
Withrama i krenuo kako bi se smjestio za stol.
„Mora da ste ţedni nakon svog putovanja. Idem se pobrinuti za
osvjeţenje,” rekao je čovjek i ţurno izašao.
„Činio se malo nervoznim zbog nečega,” komentirao je Gilly dok su
gledali kako Waverly juri, ne prema kuhinji, već prema ţeni koja je upravo
sišla niz stepenice. Napravivši grimasu, onda je dodao, „Ali opet, takav je
bio i glavni konjušar. Vrteći rukama i izbjegavajući naše poglede u
konjušnici.”
Ross je to primijetio. Također je primijetio da su se svi pored kojih su
prošli ili susreli dosad nervozno smiješili i onda pohitali nekuda kao da se
boje da će ih pitati pitanje na koje nisu htjeli odgovoriti. Bilo je to dovoljno
da uzruja bilo koga, ali Ross nije bio takav da će se zabrinjavati zbog stvari
prije no što se dogode. Zadovoljavao se s tim da sačeka i vidi, pa je samo
zagunđao kao odgovor na Gillyeve riječi i gledao kako Lord Withram
kratko razgovara s damom prije no što su njih dvoje poţurili zajedno
prema kuhinji.
„Gdje misliš da se nalazi tvoja nevjesta?” upitao je Gilly.
Ross je slegnuo ramenima, njegov pogled je kruţio čudno praznom
velikom dvoranom. Velika dvorana u MacKayu je rijetko kad bila prazna.
Uvijek je netko dolazio ili odlazio, te bi očekivao da je i ovdje takav slučaj
također, pa je potpuna odsutnost ljudi bila malo čudna.
Njegov pogled je kliznuo na vrata za koja je pretpostavljao da vode do
kuhinje kad je dama izjurila, a slijedilo ju je nekoliko sluga noseći kadu i
vjedra vode, iz nekih od njih se pušilo.
~ 19 ~
 Naš svet knjiga

„Čini mi se da će proći neko vrijeme dok ne budeš mogao vidjeti svoju

nevjestu,” rekao je suho Gilly, njegove suţene oči slijedile su sluge uz
stepenice.
„Da,” sloţio se Ross uzdahnuvši. Nadao se obaviti taj posao i odmah
krenuti nazad u MacKay. Pošto je ovo bio prvi put da je napustio dvorac
od očeve smrti, bio je malo nervozan da se vrati i uvjeri se da je sve u redu.
Činilo se kao da neće krenuti tako brzo kako se nadao.

„Hoćeš li mi pričati o Kate?” upitala je Annabel dok je zastala pokraj

kupke koju su sluge pripremile za nju.
„Što se ima reći?” rekla je gorko Lady Withram. „Pobjegla je s glupim
dečkom.”
„Mora da ga jako voli,” promrmljala je Annabel dok je počela skidati
svoju halju. „I mora da i on nju voli također, kad je tako riskirao očev
bijes.”
„O, da. Ona voli njega i on voli nju,” rekla je Lady Waverly s gađenjem i
onda dodala. „On nju voli u njenim skupim haljinama i s njenom sjajnom
kosom, koja svjetluca i koju joj sluškinja podigne na vrh glave.”
Odmahnula je glavom. „Mala budala nije uzela u obzir što bi se dogodilo
sa svim tim lijepim osjećajima kad haljina bude ništa drugo nego krpa na
njoj, a onda bude blijeda i ispijena od nedostatka hrane. Što se tiče njega,
sigurna sam da je on njoj izgledao sasvim dobro dok je radio ovdje, ali on
će sada biti bez posla. Ljubav neće dugo trajati, a što će onda ona učiniti?”
upitala je oštro. „Najvjerojatnije će dotrčati nazad ovamo s kopiletom u
trbuhu, suzama u očima, te molbom na usnama da je primimo nazad.”
„Hoćete li?” upitala je tiho Annabel.
Lady Withram je odmahnula glavom i promrmljala, „Ona je mrtva za
tvog oca.”
„A za tebe?” upitala je Annabel.

~ 20 ~
 Naš svet knjiga

„Ja nisam gospodar ove palače. Ja sam samo ţena,” rekla je tiho i onda s
malo otrova, dodala, „Ali ne, ni ja je ne bih primila nazad. Nije ni pomislila
na nas niti kakav će to utjecaj imati na nas kad je donijela tu odluku.” Usta
Lady Waverly su se gorko stisnula. „Pa, kako si je prostrla postelju tako će i
spavati.”
Annabel je mislila da je to prilično oštro, ali nije komentirala. Spustivši
haljinu preko stolice pokraj vatre, skinula je svoju potkošulju i onda
posegla za vezicama košulje koju je nosila ispod.
„Što je to, dovraga?” upitala je njena majka, pribliţivši se.
„Košulja od dlake,” promrmljala je Annabel srameći se.
„Da li je to kozja dlaka?” Lady Waverly je pipnula rub i napravila
grimasu. „To je grubo. Mora da je jako neudobno. Zašto bi, dovraga, nosila
košulju od dlake?1”
Annabel je nesretno uzdahnula i pustila da košulja padne na pod kad je
odvezala posljednju vezicu. Koraknula je u vruću kupku prije no što je
priznala, „Nadstojnica je naredila da je nosim.”
„Zašto?” odmah je upitala njena majka.
„To je kazna u opatiji,” promrmljala je Annabel.
„Ovi tragovi na tvojim leđima nisu od košulje,” rekla je njena majka,
prolazeći prstima lagano preko oţiljaka na njenim leđima.
„Nisu,” sloţila se Annabel. „Oni su od biča.”
„Bičevali su te u opatiji?” upitala je njena majka čudeći se.
„Ne. Ja sam.”
„Zašto bi, za ime svijeta, učinila tako nešto?” upitala je zaprepašteno.
„Jer mi je nadstojnica to naredila,” Annabel je tiho priznala.
„Nadstojnica...?” Zurila je zaprepašteno i onda oštro upitala, „Što si,
dovraga, radila tamo u toj opatiji?” Njen ton je upućivao na to da zapravo
ne ţeli znati, a Annabel je pretpostavljala kako sada misli da su joj obje
kćeri veliko razočaranje.

1 Donji veš koji se pravio od grube tkanine ili ţivotinjske dlake, namijenjen tome da stalno iritira koţu.
Nosio se kao oblik kaţnjavanja ili samokaţnjavanje.
~ 21 ~
 Naš svet knjiga

Naţalost, Annabel je pogodila da je to istina. Kate je bila kćer koja nije

baš obavljala svoje duţnosti, a ona sama nije bila baš dobra posvećenica.
Trudila se. Annabel se jako trudila da bude dobra novakinja, ali uvijek je
kasnila, ili je imala neodrţavanu, ili umrljanu ili oštećenu odjeću, ili je
uništila svoje papuče, ili je posvuda ostavljala blatne tragove za sobom.
Popis njenih pogrešaka nije imao kraja. Previše je jela, previše je govorila,
prebrzo se kretala i općenito nije bila pogodna, srameţljiva, mirna,
dostojanstvena, spokojna redovnica. Zato joj nadstojnica još nije dopustila
da se zaredi i nije je unaprijedila na status opatice. Zato je još uvijek bila na
raspolaganju svojim roditeljima da je prisile na brak.
Annabel nije to istaknula svojoj majci, ali je sama bila jako svjesna toga.
Da se samo potrudila malo više i bila malo bolja, moţda bi sada bila
redovnica i ne bi se suočavala s uţasnom budućnošću koju je njena obitelj
dogovorila za nju. I to je bilo zastrašujuće za Annabel. Nije znala ništa u
vezi braka, vođenju dvorca, ili... pa... zapravo o bilo čemu. Išla je naslijepo
u stranu situaciju... ili je gurnuta u nju... i bila je prestrašena.
„Sigurno se Kate i njezin konjušar ne mogu vjenčati bez očeva
pristanka,” rekla je sada Annabel, očaj ju je poticao dalje. „Moţda ako bi je
pronašli...”
„Moţda nisu vjenčani, ali zar zaista misliš da još nije legao s njom?”
upitala je oštro njena majka. „Od njenog odlaska saznali smo da se Kathryn
znala iskradati iz dvorca u noći kako bi se sastala s tim dečkom i često se ne
bi vratila do pred zoru. Ima svjedoka koji su se previše bojali išta reći u to
vrijeme, ali su istupali u grupama kad su nestali,” gorko je dodala.
„Pa, moţda više nije nevina, ali moţda se urazumila i-”
„I što?” prasnula je Lady Withram. „Što bi učinili s njom? Škot bi nas
ubio u našim krevetima što smo mu predali okaljanu nevjestu i imao bi
puno pravo na to.”
Annabeline oči su se raširile od zaprepaštenosti. „Ali-”

~ 22 ~
 Naš svet knjiga

„Nema više ali, Annabel,” rekla je njena majka iznenada zvučeći opet
iscrpljeno. „To se mora obaviti. Udat ćeš se za Škota. To je ionako bolje
nego da veneš u opatiji punoj ţena.”
Annabel se namrštila na taj komentar. Točno se sjećala kako joj je majka
govorila da je bolje postati redovnica nego da bude pod kontrolom nekog
uţasnog muškarca cijelog svog ţivota, kad ju je odvela u opatiju. Zvučalo je
kao da je to bolje od braka i djece. Dakle, što je točno? Činilo se da je to
ovisilo o tome što su njeni roditelji htjeli da ona učini.
Naţalost, bez obzira na to što je to istina, ona jednostavno nije imala
izbora u toj stvari. Njeni roditelji su odlučili o njenoj budućnosti. Ona nije
imala konjušara s kojim bi pobjegla, a sigurno je da je nadstojnica ne bi
primila nazad nakon što ju je prepustila majčinoj skrbi. Toj je dami
vjerojatno laknulo što se oslobodila njene nespretnosti i nesposobnosti.
Nemajući što drugo raditi, Annabel se počela sapunati. Čini se da će se
udati, biti ţena tom nepoznatom Škotu, biti majka njegove djece, te
gospodarica njegovom narodu... Neka ih Gospod sve spasi.

Ross je uljudno kimnuo kad se Lord Withram ispričao kako bi otišao

provjeriti kako dame napreduju. Bio je to treći put da je to učinio od
njihova dolaska ovamo. Čini se da je njegova zaručnica ili njena majka,
odlučila da se treba okupati i sada se „uljepšavala za njega,” kako je to
sročio Lord Withram. Očito je to bio dug posao. Stigao je prije dva duga
sata i još uvijek nije vidio niti koţu niti kosu ţene koju je trebao oţeniti.
Nadajući se da je to znak da njegova zaručnica nije previše neprivlačna,
Ross je pogledao u stranu kad se Marach tamo pojavio, potapšavši ga po
ramenu.
„Što je bilo?” upitao je, te znatiţeljno slušao kad se Marach nagnuo da bi
mu prišaptao u uho.

~ 23 ~
 Naš svet knjiga

„Otišao sam provjeriti naše konje, kako bi se uvjerio da su ih pripremili

za spavanje kako treba.”
„Da,” promrmljao je Ross.
„Kad sam stigao tamo slučajno sam čuo kako glavni konjušar i drugi
čovjek razgovaraju o tome kako je sin glavnog konjušara uvalio oca u
nepriliku s Lordom Withramom tako što je pobjegao s gospodaričinom
kćeri samo dva dana prije no što se ona trebala udati za „Škota.”
Ross se naglo uspravio na tu vijest i upitno ga pogledao. „Jesi li siguran
da si dobro čuo?”
Marach je mirno kimnuo. „Čuo sam ih kako razgovaraju kad sam se
pribliţio i zastao sam da ih prisluškujem. Razgovarali su o malo o tome.
Kako bi glavni konjušar htio bičevati svog sina zato što je tako glup,
pogotovo zbog razmaţene lake cure kakva je najstarija Withramova cura.
Nastavio je dalje o tome kako njih dvoje nemaju dovoljno pameti da se
sklone s kiše, te će vjerojatno završiti mrtvi negdje pokraj ceste. A ako se ti
odbiješ oţeniti drugom kćeri s kojom će je zamijeniti – a iz nekog razloga
oni misle da hoćeš,” dodao je značajno, prije no što je nastavio, „ako je
odbiješ, glavni konjušar misli da će najvjerojatnije i on završiti kao
beskućnik i umrijeti pokraj njih.”
Ross se opet opustio na klupi namrštivši se. Što nije bilo u redu s
drugom kćeri da je čovjek bio tako siguran da će je on odbiti?
„Prokleti Englezi,” promrmljao je Gilly, kad je čuo Marachove riječi.
„Mogao ti je objasniti situaciju kad smo stigli. Umjesto toga, pokušava ti
podvaliti mačka u vreći. Tako ti podvaliti drugu kćer. A mora da je prilično
ruţna kad ti ljudi misle da bi je odbio. Sigurno je to što te tako pokušava
prevariti i što nije iskren u toj stvari, dobar razlog da odbiješ vjenčanje?”
upitao je, a onda dodao s iznenadnim veseljem, „Ako je tako, moţemo
krenuti kući i naći ti dobru škotsku curu koju ćeš vjenčati i odvesti u
krevet.”
„Mislim da je bolja druga kćer nego prva nakon što ju je konjušar imao,”
istakao je Marach.
~ 24 ~
 Naš svet knjiga

„Samo ako nitko drugi nije imao drugu kćer,” rekao je suho Gilly i onda
istakao, „Jabuka ne pada daleko od stabla i obično padne odmah pored
ostalih jabuka.”
Ross se namrštio na taj komentar i odmahnuo glavom. „Da je čast
nasljedna u obitelji, Derek bi bio sličniji meni. Samo zato što je starija sestra
bila nevjerna ne znači da je i druga kći takva.”
„To je istina,” priznao je Gilly. „Ali, razmisli o ovome, ako ona nije laka
cura kao njena sestra, zašto su njeni zabrinuti da je ne bi prihvatio?” Čekao
je trenutak, ali kad Ross nije odgovorio, on je sam odgovorio. „Ako nije
laka cura, onda mora da je ruţna kao grijeh ili je namrgođena rospija. Ili
oboje,” završio je smrknuvši se.
Ross je samo zurio u čovjeka, um mu je vrvio mislima. Dragi Boţe, zar
ništa u njegovom ţivotu neće biti lako? Prvo mu je umrla majka, a onda ju
je slijedio i njegov otac godinu dana kasnije, onda mu nije dozvoljeno
vrijeme za tugovanje za čovjekom, već je preuzeo svoje duţnosti kao
poglavar klana uz potporu svog naroda, ali se morao boriti za to pravo.
Sada, konačno je uspio većim dijelom srediti stvari i došao je zatraţiti svoju
zaručnicu i osnovati vlastitu obitelj, samo kako bi saznao da je njegova
prva kandidatkinja pobjegla – i to s konjušarom – te se očekivalo da oţeni
njenu sestru koja je, ili bila laka cura kao i njena sestra, ili neka namrgođena
rospija.
Ţivot je ponekad bio tako nepravedan. Zapravo, cijelo vrijeme, dodao je
gorko Ross. Nije mogao smisliti puno toga što je išlo lako i kako treba i
iskreno, postao je umoran od stalne borbe za preţivljavanje.
Gilly je bio u pravu, mislio je. Najlakše bi bilo ustati, izaći van, krenuti
kući i oţeniti dobru škotsku curu po svom izboru. Sigurno je imao pravo
na to? Nije bio zakonski obvezan oţeniti se drugom kćeri, zar ne? Da li se
Withram zakonski odrekao svoje najstarije kćeri? Da li je uspio to napraviti
u tako kratkom vremenu? Iskreno, Rossu nije bilo vaţno. Bilo mu je dosta
da se muči u ţivotu. Ide kući.

~ 25 ~
 Naš svet knjiga

Gilly i Marach su i dalje razglabali o situaciji dok je on razmišljao, ali su

oba zašutjela kad se Ross naglo ustao. Vidio je pitanje u njihovim očima i
rekao, „Odlaz-”
„Evo je napokon.”
Ross je zatvorio usta i polako se okrenuo na tu gotovo očajnički veselu
najavu Lorda Withrama. Čovjek se ţurio prema stolu sa stepenica, dvije
ţene su ga slijedile mirnijim korakom.
„Znate kakve su ţene,” nastavio je Withram, zvučeći izrazito nervozno.
„Naša Annabel je htjela izgledati savršeno za svoj prvi susret s vama.”
Ross nije odgovorio. Nije čak niti prihvatio riječi pogledom. Njegov je
pogled bio prikovan na mladu ţenu koja je prilazila uz Lady Withram.
Niska, ne viša od 152 cm, lijepog lica, sa sjajnom, dugom, valovitom
tamnom kosom i s više oblina od njegova štita. Odmah je primijetio sve to,
dok mu je pogled s divljenjem prelazio preko svakog atributa, prije no što
se zaustavio na njenim očima. Bile su boje kakvu nikad prije nije vidio u
očima, mješavina svjetlo plave i zelene, skoro tirkizne s tamnim krugovima
oko neobičnih šarenica. Bile su apsolutno prelijepe... i trenutno su bile
prepune nervoze i straha.
Prije no što je shvatio da će to učiniti, Ross se uhvatio kako se miče od
stola kako bi prišao djevojci. Uzevši njenu ruku u svoju stavio ju je na svoju
ruku i mirno gledao dolje u njene neobične oči prije no što je objavio,
„Vrijedna je čekanja.”
Bio je zadovoljan vidjevši da je nešto njena straha izblijedjelo. Samo
malo, ali i to je bilo nešto. I porumenjela je, spustivši glavu kao da nije
navikla na takav kompliment... a njeni prsti su drhtali na njegovoj ruci gdje
su se nalazili. Nije mu se činila kao laka cura, niti je bila namrgođena niti
ruţna, ali je imala najljepše oči koje je ikad vidio, i htio ih je još više gledati,
pa se Ross okrenuo i dopratio je do stola.
Nisu mu promakli glasni uzdasi olakšanja njenih roditelja iza njihovih
leđa. Niti mu je promaklo kad je Gilly promrmljao, „Prokletstvo. Sad je
gotov.”
~ 26 ~
 Naš svet knjiga

Sudeći po laganom trzaju Annabeline glave, prvo na jednu stranu, a

onda na drugu, niti njoj nije ništa od toga promaklo, ali niti jedno od njih
nije ništa reklo.

„Dakle, sada kad ste se upoznali nema potrebe za odugovlačenjem.”

Annabelin otac je zastao kraj nje i poticao je da se digne. „Otac Athol i
seljani čekaju ispred crkve.”
Annabel je pogledavala od oca do majke u čudu. Ross ju je doslovno tek
smjestio za stol. Bila je sigurna da njena straţnjica nije sjedila na klupi ni
dok bi nabrojao do četiri, a njen otac ju je već poţurivao da ustane.
Shvaćala je da se njeni roditelji boje da će još nešto poći po zlu i da će ipak
ostati upropašteni, pa su bili ţeljni to obaviti, ali ova ţurba joj se
jednostavno činila nepriličnom. Pa se iznenadila kad je Škot ustao
kimnuvši kao znak pristanka, te je još jednom uzeo za ruku.
„Idemo, curo,” rekao je mirno. „Da to već jednom obavimo.”
To je istina, pomislila je Annabel ošamućeno, trudeći se najbolje što je
mogla da ne gleda u muškarca. Izbjegavala ga je pogledati otkad ga je prvi
put ugledala. Annabel je provela svoj ţivot od sedme godine u društvu
ţena. Jedini muškarac kojeg je ikad vidjela je bio otac Gerder, koji je
odrţavao mise u opatiji. Bio je visok, vitak, stariji muškarac sa sijedom
kosom i mršavog tijela. Po svom dolasku ovdje, Annabel je pomislila kako
se njen otac smanjio i stanjio, te unatoč svom istaknutom trbuhu, podsjetio
ju je na oca Gerdera.
Ross je ni na koji način nije podsjećao na oca Gerdera. Niti ju je
podsjećao na ţenu koja ju je odgojila. Nije bilo ništa meko niti mirno u vezi
njegova izgleda, ništa malo niti njeţno. Ross je bio ogroman i grubog
izgleda, hodajuća stijena od čovjeka snaţnih mišića, mošusnog mirisa, te
dubokog glasa.

~ 27 ~
 Naš svet knjiga

Jednostavno je bio tako nadmoćan da su se Annabel osušila usta, bila je

nervozna i čudno zbunjena. Zbog svega toga je osjetila da prilično drhti.
Bar je to bilo ono što je okrivila za blago drhtanje koje je počelo u njoj kad je
on uzeo njen dlan kako bi ga stavio na svoju ruku. Zapravo, to se dogodilo
i prvi put kad je to učinio kako bi je doveo do stola. Taj osjećaj je prošao
kako bi napravio mjesta olakšanju koje je osjetila kad ju je pustio. Međutim,
za nju nije bilo kratkog odmora ovog puta. Nije je vodio samo nekoliko
stopa do stola.
Ross ju je odveo do vrata i van, te preko mosta do kapelice, te sa svakim
korakom, Annabelino drhtanje se povećavalo dok nije bila sigurna da je on
to primijetio.
„Duboko diši.”
Annabel je trepnula na te riječi dubokog tona od Škota. Nesigurno ga
pogledavši, upitala je, „Molim?”
„Duboko diši,” rekao joj je dovoljno tiho da ga samo ona moţe čuti, a
onda je njeţno dodao, „To će pomoći tvojim ţivcima.”
„Oh.” Uspjela se nasmiješiti, ali bila je svjesna da se jako zacrvenjela.
Primijetio je. Pročistivši grlo, bolnim glasom je rekla, „Ispričavam se zbog
neprilične ţurbe mojih roditelja. Imaju dobre namjere.”
Ross je slegnuo ramenima. „Nemaš se zbog čega ispričavati. To mi
odgovara. Bolje je neugodne zadatke obaviti brzo, zar ne misliš tako?”
Annabel je bila tako šokirana njegovim riječima da je skoro sama sebe
spotakla. Dok je ona sama bila zatečena novosti da će se udati, to nije imalo
nikakve veze s mladoţenjom. Nije ga čak niti uzela u obzir u svemu
ovome. Sva njena uzrujanost je bila vezana uz naglu promjenu u svom
ţivotu i okolnostima. Ipak, do prije nekoliko sati mislila je da će postati
redovnica.
Ross, međutim, je došao ovdje posebno s namjerom da se oţeni. Za njega
nije bilo gadnog iznenađenja... osim moţda što je upoznao svoju nevjestu.
Što je značilo da je upravo brak s njom bio taj neugodni zadatak o kojem je
govorio. A to je bilo prokleto uvredljivo. Također nije davalo dobar znak za
~ 28 ~
 Naš svet knjiga

njenu budućnost. Ipak je ovo bio čovjek s kojim će provesti ostatak svog
ţivota. Ako je bio nezadovoljan nakon što ju je samo vidio, koliko će
nesretan biti kad shvati koliko će biti nesposobna kao supruga? A jako se
bojala da će biti nesposobna.
Ali nije postojala niti jedna prokleta stvar koju bi ona mogla učiniti da
spriječi ono što je dolazilo. Bili su u kapelici i stali su pred svećenika. Njena
budućnost je sada bila čvrsto usmjerena u datom smjeru.

Ross je s puno olakšanja gledao kako je njegov novi tast zatvorio vrata za
grupom ljudi koji su odlazili. Smatrao je da je cijela ceremonija lijeganja u
krevet bila prilično iscrpljujuća; tucet pijanih Engleza, zajedno s njegovim
pijanim ljudima, su ga okruţili i gurali ga gore uz stepenice i onda povlačili
i vukli njegovu odjeću dok nije ostao gol. Onda su ga gurnuli u krevet
pokraj njegove nevjeste koja ga je čekala, jednako gola, skrivena pod
plahtama.
Ross je pretpostavljao da mu neće to toliko smetati ako i sam bude pijan.
Međutim, nije htio započeti svoj brak tako da bude ili ukočen od pijanstva,
ili da bude grub prema Annabel zbog pića, pa se suzdrţavao nakon jednog
pehara vina kojim je nazdravio svom braku. Trpio je grube namjere
muškaraca trijezan.
Iznenadno šuškanje i pokreti u krevetu pokraj njega privukli su Rossovu
paţnju na činjenicu da je njegova nevjesta ustala iz kreveta. Zinuo je da pita
što je naumila, ali pitanje nikad nije prešlo preko njegovih usana. Bila je
gola od glave do pete... i apsolutno prekrasna. Njegova nevjesta je imala
lijepu ţensku figuru, sva meka i obla. Baš kakve je ţene volio i sline su mu
curile na taj prizor. Ali bio je to vrlo kratak prizor koji je uspio vidjeti prije
no što je navukla dugu košulju i kao zastor je spustila preko sve te ljepote.
„Što je to, dovraga?” Pošto su to bile prve prave riječi koje je rekao otkad
se oţenio s tom ţenom, Ross je pretpostavljao da i nisu ono što bi bilo

~ 29 ~
 Naš svet knjiga

poţeljno za reći. Ali jednostavno je bio tako šokiran na prizor kako ruţna
košulja prekriva svu tu ljepotu, da si nije mogao pomoći.
„To je chemise carouse2,” objasnila je Annabel, iznenada izgledajući
nesigurno. Oklijevala je, njen jezik je brzo izvirio kako bi oblizala usne, a
onda se bolno osmjehnula, i dodala, „Otac Athol je mislio da bi je moţda
htjeli koristiti, ali sam zaboravila na nju do sada.”
„Iskoristiti je za što?” upitao je zbunjeno.
„Za lijeganje u krevet,” objasnila je, jako se zarumenivši.
Njegov pogled je kliznuo preko njenog tijela u čudnoj odjeći. Bila je to
jednostavna duga košulja napravljena, čini se, od jako teškog materijala, te
je pokrivala svaki centimetar njenog tijela
„Kako bi, dovraga, mogao leći s tobom u tome?”
„O, postoji rupa,” rekla je brzo i povukla tkaninu oko svojih kukova,
samo da bi je brzo pustila kad je shvatila što otkriva. Ipak, drţala ju je
dovoljno dugo da on vidi da zaista postoji rupa, nekoliko centimetara
ispod vrhova njenih bedara... za što je pretpostavio da bi on trebao
iskoristiti kao ulaz.
Odmahujući glavom, pustio je da mu pogled opet klizne po njoj. Košulja
je očito bila sašivena za puno krupniju ţenu, ili to ili je netko precijenio
Annabelinu veličinu. Pogled mu se vratio na njeno lice kako bi vidio da se
ona još jarko crveni i izbjegava njegov pogled. Ross je samo zurio u nju
nekoliko minuta, nesiguran kako reagirati u ovakvoj situaciji.
Čuo je za chemise carouse. Bile su namijenjene da osiguraju da slučajno
ne bude zadovoljstva u bračnom krevetu. Zato što, naravno, crkva je mrko
gledala na bilo kakvu vrstu zadovoljstva, ali posebno, seksualno
zadovoljstvo. Ross je smatrao da je seks zdrav i prirodan i da je namijenjen
za uţivanje, ali je znao da nisu svi tako prosvijećeni. Činilo se da je njegova
nevjesta drugačije odgojena.

2 To je srednjovjekovna teška noćna košulja s prikladno oblikovanom rupom kroz koju bi suprug
mogao oploditi svoju ţenu, a da pri tome izbjegne kontakt s bilo kojim drugim dijelom tijela.
~ 30 ~
 Naš svet knjiga

Nije mislio da će naići na taj problem, i iskreno, nije imao pojma što da
učini u vezi toga. Nije bilo šanse, na ovoj Boţjoj zelenoj zemlji, da je
namjerava samo polegnuti na leđa i jednostavno prodrijeti u njeno
nepripremljeno tijelo. To ne bi učinio ni ţeni svog najgoreg neprijatelja, a
kamoli vlastitoj. Morali su provesti ostatak svog ţivota zajedno.
Usto, uţivao je u tjelesnim uţicima i volio je što su njegovi roditelji
također iskusili uţitak. Uţivao je kad bi čuo kako uzdišu i stenju i jecaju.
Volio bi da su drhtali i tresli se od uţitka dok ne bi preklinjali od potrebe.
Kad je Ross jednostavno nastavio zuriti u nju, njegova nova nevjesta se
neugodno premjestila i onda se uvukla u krevet pokraj njega. Okrenula se
na leđa ne povukavši posteljinu i krzna da pokrije košulju, sklopila oči, te
hrabro izjavila, „Spremna sam.”
Ross ju je kratko pogledao, onda odmahnuo glavom i gurnuo u stranu
posteljinu i krzna koja su ga prekrivala. Uzevši svoj tartan3 s poda, lagano
ga je omotao oko svog struka i drţao ga na mjestu, dok je šetao po sobi.

Annabel je trepnuvši iznenađeno otvorila oči na zvuk vrata koja se

zatvaraju i namrštila se na prizor prazne sobe. Ross je otišao.
Pretpostavljala je da bi trebala biti uzrujana, ali joj je skoro laknulo.
Annabel je čula šuškanje i osjetila pomicanje kreveta i pripremila se na to
da će je njen muţ zajahati, ali nije se baš veselila tome.
U opatiji je bilo tucet posvećenica kao ona, nekoliko novakinja, te
vjerojatno nije iznenađujuće da se tema seksa ponekad znala pojaviti. Dok
bi ribale kamene podove ili čistile konjušnicu, šaptale bi o tome koliko su
sretne što će izbjeći muškarce, brak i bračni krevet, jer koliko su one znale
to je bila grozna muka za one koje su bile dovoljno nesretne da ulete u to.

3 Tartan pokrivač je dugi komad vunene tkanine, čiji se naborani donji dio omotao oko struka, dok se
nenaborana gornja polovica omotala oko torza, a preostali dio se prebacio preko lijevog ramena.
Nakon 17.stoljeća ti dijelovi su odvojeni u kilt i pokrivač.
~ 31 ~
 Naš svet knjiga

Rečeno im je da je trganje vela nevinosti bolno i krvavo iskustvo. Jedna

djevojka, puno mlađa od svojih sestara, je bila prisutna na vjenčanju svoje
sestre i tvrdila je da čak niti zvukovi veselja na svadbenom piru nisu u
potpunosti mogli prikriti vrištanje koje je dolazilo iz sobe njene sestre
tijekom konzumacije braka koje je uslijedilo nakon ceremonije lijeganja u
krevet.
Sve su zadrhtale na te vijesti, te se sloţile da su sretne što su to izbjegle.
Annabel nije ni zamišljala tada da će ona leći u krevet u chemise carouse
pripremajući se da vrišti i krvari.
Smrknuvši se, povukla je posteljinu i krzna da se pokrije i onda
jednostavno uzrujano leţala tamo. Annabel nije imala pojma gdje joj je muţ
otišao – vjerojatno da se pridruţi slavlju – ali će se bez sumnje vratiti.
Moţda je otišao dolje da potraţi nešto za piće ili dva kako bi prikupio
hrabrost za ono što slijedi, sigurno, ako je to bilo toliko neugodno za ţenu,
ne moţe biti ni puno ugodnije za muškarca? To se čini kao logični
zaključak, ali još jedna djevojka je tvrdila da, ako se moţe zaključiti po
njenom ocu i braći, muškarci su voljeli tjelesni čin, jer su vječno lovili
sluškinje i znali ih stjerati u kut kako bi dospjeli pod njihove suknje.
Annabel je uzdahnula na tu uspomenu. Nepravednost svega toga je bila
prilično deprimirajuća. Ne samo da su muškarci mogli uţivati u seksu, koji
je po svemu sudeći bio bolan za ţenu, već nisu morali niti trpjeti mjesečno
krvarenje, niti izgurati ogromne bebe u svijet iz svojih vlastitih tijela, što
nije bilo samo bolno, već je često znalo i ubiti ţenu. Iskreno, činilo joj se da
ţene često izvuku deblji kraj u ţivotu.
Otvaranje vrata je privuklo njen prestrašeni pogled i gledala je širom
otvorenih očiju kako se njen muţ vraća s dva pehara u jednoj i dva vrča u
drugoj ruci. Njegov tartan je sada bio svezan oko struka kako bi to mogao
nositi.
Annabel je automatski počela izlaziti iz kreveta kako bi mu pomogla, ali
kratko „Stani”, natjeralo ju je da zastane. Jednostavno je sjela i zurila u
njegova vrlo široka, vrlo gola prsa kad je nogom zatvorio vrata i onda
~ 32 ~
 Naš svet knjiga

noseći vrčeve i pehare zaobišao krevet kako bi došao do njene strane. Ross
je spustio vrčeve i jedan pehar na noćni ormarić i onda nalio tekućinu iz
jednog od vrčeva u drugi pehar prije no što ga je ispruţio prema njoj.
„Pij,” naredio joj je.
Annabel je skrenula pogled s njegovih mišićavih prsa kako bi vidjela da
je pehar bio pun do vrha, ispunjen medovinom.
„Hvala, ali nisam baš jako ţedna, moj-”
„Pij,” ponovio je odlučno Ross.
Namrštila se na kratku naredbu, ali je prihvatila pehar i prinijela ga
ustima kako bi popila gutljaj.
„Popij to do kraja, curo. To će ti pomoći pri lijeganju sa mnom.”
Annabel je osjetila kako se malo opustila na te dodatne riječi. Pokušavao
je biti ljubazan, dajući joj anesteziju od alkohola prije no što izvrši bolni i
krvavi čin. To je bilo zaista jako paţljivo od njega, zaključila je, te je iskapila
svu tekućinu što je brţe mogla, uspjevši to učiniti u tri gutljaja. Annabel je
tada spustila pehar na noćni ormarić, samo kako bi širom raširenih očiju
gledala kako on odmah toči još iz jednog od vrčeva.
„Zar ti nećeš malo popiti?” upitala je samosvjesno dok je prihvaćala
pehar koji joj je tada ponudio.
„Pij,” bio je njegov jedini odgovor.
Annabel je pila. Popila je pet pehara medovače zaredom, jedan za
drugim, ali kad joj je pokušao dati šesti, odmahnula je glavom, pitajući se
zašto se činilo da se soba trese kad je to radila.
„Zaista vjerojatno ne bi trebala više. Popiti više,” ispravila se Annabel,
namrštivši se kad je primijetila da je malo frfljala... i vjerojatno joj nije
zvučalo baš kako treba. Bila je prilično sigurna da je krivo rekla vjerojatno.
„Još jedan,” nagovarao ju je Ross, gurnuvši joj pehar u ruke.
Annabel je napravila grimasu, ali je uzela pehar i popila malo. Brzo je
strusila prve pehare, ali što je više pila, sporije je obavljala taj zadatak.
Jednostavno nije bila ţedna. Zapravo, Annabel je osjećala upravo suprotno
od ţeđi, bila je i više nego puna... toliko da je počela osjećati uţasnu
~ 33 ~
 Naš svet knjiga

potrebu da se olakša i isprazni malo te tekućine koju je unijela u sebe. Bila

je zapravo sve očajnija da posjeti garderobu, ali ju je također bilo sram
imenovati tu potrebu pred strancem koji stoji polugol ispred nje.
Annabeline oči su opet kliznule na njegova prsa, ali ih je silom otrgla.
Činilo se da su voljele gledati njegova prsa i jednostavno su to nastavile
raditi bez dozvole. Sigurno da je to u pitanju, ona ne bi dozvolila da lutaju
preko tog širokog, golog prostora i slijede trag gušćih dlačica dolje do
ispod tartana oko njegova struka. Sigurno ne!
„Pij,” poticao ju je.
Annabel je ispustila dah i popila još jedan veliki gutljaj. Iskreno,
poţeljela je da već jednostavno obave lijeganje u krevet. Nije da je bila
toliko pijana. Istina, frfljala je riječi malo, ali nije osjećala ništa drugo osim
toga... Pa, osim što je soba imala namjeru da se vrti oko njih, pretpostavljala
je. Ali to je bio problem sobe, ne njen.
Štucanje je pobjeglo između njenih usana i Annabel je brzo pokrila svoja
usta, upravo na vrijeme da uguši neugodno hihotanje. O, Boţe, zaista je
morala pišati. Da li bi bilo nepristojno jednostavno to objaviti? Ili bi se
samo trebala ispričati i otići iz sobe? Sigurno u opatiji nisu spominjali ništa
kao prirodne tjelesne funkcije, ali moţda je to bilo dozvoljeno izvan opatije.
A što ako se ona ispriča, a on je pita kuda ide?
„Ţeno?”
Annabel je gledala po sobi prije no što se okrenula nazad k njemu i
iznenađeno rekla, „O, misliš na mene?”
Iz nekog razloga to joj se činilo smiješnim i uhvatila se kako se opet
hihoće.
„Kako se osjećaš?” upitao je, pozorno je promatrajući.
„Kao da moram piškiti,” odgovorila je, a onda je zaprepašteno stavila
ruku preko usta, samo kako bi je odvojila i promrmljala, „Prokletstvo, rekla
sam to,” za čim je uslijedilo uznemireno, „O prokletstvo, rekla sam
prokletstvo.” Psovanje definitivno nije bilo dozvoljeno u opatiji.

~ 34 ~
 Naš svet knjiga

Iz nekog razloga činilo se da njene riječi zabavljaju muškarca. Mogla je to

procijeniti po načinu na koji su se njegove lijepe tamne oči namreškale i
njegova uţasno čvrsta usta razvukla. Imao je lijepe oči.
„Hvala ti,” zagrmio je Ross. „I ti isto.”
„I ja isto, što?” upitala je zbunjeno.
„Imaš lijepe oči,” objasnio je.
„Nisam rekla da imaš lijepe oči. Jesam li?” upitala je namrštivši se.
Annabel je bila sigurna da je to samo pomislila.
Još uvijek se smiješeći, lagano je odmahnuo glavom, ali očito je odlučio
da se neće zamarati odgovorom, jer nije odgovorio, te se jednostavno
sagnuo da povuče krzna i posteljinu s nje, govoreći, „Dođi, otpratit ću te do
garderobe.”
„O, ne,” rekla je odmah, mičući se kako bi ustala iz kreveta. „To nije
potrebno, moj gospodaru. Znam gdje je. Nekad sam ţivjela – Oh,”
iznenađeno je uzdahnula Annabel kad je ustala, a soba se divlje zaljuljala.
Ross je odmah posegao da je umiri, a ona se naslonila na njegove grudi i
sklopila oči nakratko u nadi da će se soba smiriti kad ih opet otvori. Nakon
jednog trenutka, paţljivo ih je otvorila i nakrivila glavu kako bi pogledala
čovjeka koji ju je drţao. Imao je jako lijepo lice. Nije vidjela dovoljno
muškaraca da bi mogla procijeniti da li bio zgodan u usporedbi s drugima,
a zasad mu se lice činilo malo krutim većinu vremena. Ali ispunjeno
brigom kakvo je sada bilo, bilo je lijepo, odlučila je... a onda se morala pitati
zašto se povećavalo. Njegove usne su skoro dotakle njene prije no što je
uspjela shvatiti da se povećavalo zato što se pribliţavalo.
Prvi dodir njegovih usana je bio lagan i iz nekog razloga to ju je
iznenadilo. Annabel je pretpostavila da je očekivala da će njegovi poljupci
biti grubi i agresivni, kao što se po njegovom vanjskom izgledu moglo
pretpostaviti. Kad je primijenio više pritiska, nasmiješila se uz njegova usta,
iako nije mogla reći zašto. A kad je osjetila da je njegov jezik iskliznuo kako
bi prošao preko njenih usana, otvorila je usta od iznenađenja,
namjeravajući pitati da li je to normalan dio ljubljenja i da li bi ona trebala
~ 35 ~
 Naš svet knjiga

uzvratiti, samo da bi uzdahnula od zapanjenosti kad je njegov jezik

iskoristio prednost tog postupka i kliznuo u njena usta.
Iskreno, iako je znala da usta nisu stvorena da drţe dva jezika u sebi,
bilo je prilično lijepo imati njegov jezik unutra. Osjećaj kako se trlja uz njen
i ispunjava njena usta bio je iznenađujuće uzbudljiv i Annabel je
instinktivno otvorila više svoja usta, njene ruke su kliznule uz njegove ruke
kako bi se omotale oko njegova vrata.
Ross je odgovorio tako što je uhvatio njen zatiljak jednom velikom
rukom, te ga lagano nagnuo pod boljim kutom. Onda je spustio obje ruke
kako bi obuhvatio njenu straţnjicu i podigao je dok se uspravio. Annabel je
pretpostavila da je to bilo zato da se ne mora saginjati, ali je ta radnja
potakla da se njihova tijela trljaju zajedno na najzanimljiviji način.
Kad je osjetila da ju je uhvatio ispod bedara i podigao njene noge oko
svojih kukova, Annabel se prepustila tome voljno, čak i ţeljno. Ali onda je
on prekinuo njihov poljubac i pustio je da sklizne malo dolje dok se
okrenuo prema krevetu, a strana tvrdoća se trljala o njenu srţ. Taj je
postupak poslao neuobičajeno uzbuđenje da proleti kroz nju, zbog čega se
Annabel uhvatila za njegova ramena iako je zabacila glavu unazad kako bi
udahnula zraka kojeg nikako nije mogla naći. Zabacivanje glave vjerojatno
nije bila dobra ideja, osjećala se kao da pada, i Annabel je otvorila oči kako
bi vidjela da se svijet topi oko njih u tamu.

Ross je prigrlio Annabel na svoje grudi kad je shvatio da pada unazad, a

onda je jednostavno zurio u nevjerici dolje u njezinu glavu koja je leţala na
njegovoj ruci. Onesvijestila se, shvatio je zapanjeno i namrštio se na nju
zbog toga. Ali nakon jednog trenutka, uzdahnuo je i spustio je na krevet,
shvativši da se neće tako skoro probuditi... i da je sam kriv za to. On je bio
taj koji je inzistirao da pije, a Annabel je to poslušno i učinila.

~ 36 ~
 Naš svet knjiga

Htio ju je propisno napiti i onda je zavesti i izvući iz njene chemise

carouse. Nadao se da će s dovoljno alkohola moći natjerati je da zaboravi
na crkvena pravila i opusti se dovoljno da uţiva u lijeganju u krevet. I plan
mu je skoro uspio. Sigurno se činilo kao da uţiva u njihovom poljupcu s
neskrivenim uţitkom, a sumnjao je da bi uţivala i više da je ostala pri
svijesti. Naţalost, čini se da je pretjerao s količinom alkohola koju ona moţe
podnijeti. U njegovu vlastitu obranu, činilo se da ga ona jako dobro
podnosi... sve dok se nije onesvijestila.
Ross se sagnuo i brzo skinuo chemise carouse s nje. Još je drţeći
uspravno jednom rukom, drugom je bacio uvredljivi komad odjeće preko
sobe, uvjeravajući se da će ga spaliti odmah ujutro. Onda se okrenuo nazad
k svojoj nevjesti i zastao kad je primijetio modrice na njenim leđima. Ross
ih je odmah prepoznao kao tragove od biča i to ga je natjeralo da se ukoči
od bijesa na pomisao da ju je itko tako nasilno dotakao. Nije puno mario za
njene roditelje; njihovo je ponašanje bilo hladno i bez osjećaja prema svojoj
kćeri. Nije primijetio niti jedan znak njeţnosti prema njoj, ali ovo je
prebacilo njegove osjećaje s nezainteresiranosti na aktivno nesviđanje.
Čvrsto stisnutih usana, Ross je lagano spustio Annabel na krevet,
potrudivši se da je okrene na bok kako je modrice ne bi boljele u snu. Onda
je povukao gore plahte i krzna preko nje. Uspravivši se, tada je zurio dolje
u nju na trenutak, njegov izraz čvrsto stisnutih usana se smekšao i počele
su se trzati od zabavljenosti kad je počela lagano hrkati. Bila je jednostavno
tako prokleto slatka.
Odmahnuvši glavom samom sebi, Ross je pogledao okolo da vidi gdje je
sletio njegov sgian dubh4 kad ga je ekipa za lijeganje u krevet skinula. Ne
mogavši ga pronaći, zadovoljio se sa svojim mačem umjesto njega i
zaobišao krevet kako bi ga uzeo. Sjedeći na krevetu, Ross je maknuo gornje
plahte i krzna s puta, onda lagano zarezao svoj dlan i rastrljao krv koja je
curila na donju plahtu pokraj njenog kuka. To će ih poštedjeti objašnjenja

4 Crni noţ, mali noţ koji se nosio kao dio Škotske nošnje zajedno s tartanom
~ 37 ~
 Naš svet knjiga

ujutro kad njeni roditelji i svećenik dođu po plahte kao dokaz da je brak
konzumiran. Osim toga, brak bi bio konzumiran da se ona nije
onesvijestila, a on je neće vidjeti poniţenu zbog njegovih vlastitih
postupaka što joj je gurao previše medovine niz grlo.
Nakon što je odloţio svoj mač opet na pod, Ross je maknuo svoj tartan
koji je svezao oko struka i bacio ga na njega. Onda je spazio chemise
carouse kako leţi tamo gdje ju je bacio ranije i brzo je uzeo i bacio je u
vatru, prije no što se vratio u krevet kako bi se smjestio pokraj svoje
nevjeste.
Ross je sklopio oči i pokušao zaspati, ali san mu nije dolazio na oči i
nakon nekoliko trenutaka ih je opet otvorio i okrenuo glavu kako bi gledao
Annabel. Smjestio ju je na bok kako bi mu bila okrenuta licem, a usta su joj
sad bila otvorena, malo sline joj je curilo iz usta. Iz nekog razloga taj prizor
je uzrokovao toplo brujanje kroz njegove grudi i to je donijelo osmijeh na
njegove usne. Jednostavno mu je bila tako preslatka.
Ta pomisao je uzrokovala da se kiselo nasmiješi. Bio je spreman narediti
svojim ljudima da uzjašu konje i odjašu dalje radije nego da se oţeni s
curom koja je Withramova druga kćer, a onda je ugledao i nešto u vezi nje
je uzrokovalo da odmah promijeni mišljenje. Ali on stvarno nije mogao reći
što to nešto zapravo jest. Bila je dovoljno lijepa, pretpostavio je Ross, ali
vidio je i ljepše. I nije mu uputila više od nekoliko riječi cijelu noć, pa nije
da je imala sjajan um i šarm, bar ne koliko je saznao. Moţda je to bilo zbog
straha i tjeskobe u njenim očima. Njen izraz lica je bio miran i čak ljubazan,
ali njene oči su bile preplavljene nesigurnošću i uţasom. Odmah ju je htio
uvjeriti, umiriti i zaštititi.
Slijediti svoje instinkte u ovoj stvari je moţda bilo pogrešno, priznao je
Ross. Ipak, nije uopće poznavao tu ţenu. Ali njegovi instinkti ga nikad prije
nisu iznevjerili i zadovoljio se time da im vjeruje sada. Kako god, također je
bio odlučan da je makne od Waverlya odmah ujutro. Nisu mu se sviđali
Lord i Lady Waverly. Nije mu se sviđao podmukao način na koji su
podmetnuli svoju drugu kćer umjesto prve ni ne spomenuvši mu to. Niti je
~ 38 ~
 Naš svet knjiga

bio zadovoljan njihovim očitim olakšanjem jednom kad je ceremonija bila

gotova i kad su mislili da su se izvukli sa zamjenom. Ali čak i više, nije mu
se sviđalo kako se odnose prema Annabel.
Njeni roditelji su razgovarali s njom s odbijajućim manjkom brige ili
njeţnosti. Ponašali su se prema njoj s pristojnom nezainteresiranošću
stranaca tijekom svadbene gozbe. Majka ju je čak poslala samu sa
sluţavkama kad je došlo vrijeme da je se otprati gore, skinu je i stave u
krevet. Zapravo, ţena uopće nije otišla gore, već je sjedila za stolom i pila s
muškarcima. Kao da je, jednom kad se udala, ţena oprala ruke od djevojke.
Međutim, modrice na njenim leđima su bile posljednja kap.
Da, krenut će za McKay odmah ujutro, odlučio je Ross. Odvest će je kući,
gdje će moći konzumirati svoj brak u krevetu, u kojem će ona jednog dana
rađati njihovu djecu. Annabelin ţivot ovdje je završio. Sad je bila njegova.
Samo bi volio da je moţe priznati kao svoju fizički.
Rossove oči su kliznule preko njenih golih ramena koja su virila ispod
krzna. Bila su obla i mliječno bijela. Kao i ostatak nje, prisjetio se kad ju je
ranije vidio. Meke, oble bijele grudi s tamno ruţičastim bradavicama; meki,
obli bijeli kukovi...
Ovo je njegova prva bračna noć, prisjetio se Ross, oblizujući svoje usne.
Kad je trebao konzumirati njihov brak... i zapravo, moglo bi biti ljubazno
da joj oduzme nevinost i završi s tim dok je još previše pijana da je boli. To
bi raščistilo put za nju da osjeti samo uţitak kad budu prvi put zajedno dok
je ona pri svijesti.
Shvativši kamo ga misli vode, Ross je okrenuo glavu kako bi zurio u
strop radije nego u iskušenje koje je leţalo pored njega. Prokletstvo, nije
mogao vjerovati da uopće razmišlja o tome da zajaše ţenu dok je još
onesviještena. Ali sve o čemu je razmišljao otkad je ona sišla dolje tog
poslijepodneva, je bilo da će unutar nekoliko sati moći umočiti svoju tvrdu
batinu u njenu toplo, meko tijelo i...

~ 39 ~
 Naš svet knjiga

Naglo se uspravio, Ross se skoro bacio s kreveta. Zgrabivši svoj tartan

dok je odlazio, otišao je do vrata, ali onda je zastao. Nije mogao sići dolje.
Trebao bi biti ovdje gore raditi upravo ono što bi ţelio raditi.
Namrštivši se, nevoljko se okrenuo od vrata i gledao krevet, a onda je
njegov pogled pao na vrč medovine na noćnom ormariću. Više je volio
pivo ili viski nego slatka pića, ali medovina će morati posluţiti. A i uvijek je
mogao sići dolje i uzeti malo piva, ako popije svu medovinu i još uvijek
bude ţedan. Do onda će proći dovoljno vremena da bi drugi mogli
pretpostaviti da je spavao sa svojom nevjestom i da joj samo daje malo
odmora prije nego opet ode, da odnese malo piva sa sobom.
Kimnuvši, zaobišao je krevet kako bi uzeo vrč i drugi pehar. Dok ih je
nosio do jedne od stolica pokraj vatre, Ross si nije mogao pomoći da ne
pomisli kako nije očekivao da će ovako provesti svoju prvu bračnu noć.

~ 40 ~
 Naš svet knjiga

Glasno nabijanje je prenulo Rossa iz sna. Okrenuvši glavu prema

vratima, zastenjao je od boli, koju je ta radnja uzrokovala, prostrijelivši
njegov jadni izmoreni mozak, te je zurio u drvenu ploču zamagljenih očiju.
Nakon drugog kucanja uslijedio je pospani uzdah i šuškanje s njegove
druge strane, pa je okrenuo glavu na tu stranu kako bi vidio kako je
njegova jadna ţena prošla tog jutra. Nije nimalo sumnjao da će i nju boljeti
glava, ako ne i nešto gore, pa se iznenadio kad je sjela u krevetu i zurila
okolo širom otvorenih očiju.
„Oh! Htjet će plahte!” Uzviknula je i uzrujano ga pogledala.
„Mogu ih uzeti,” zagunđao je, prisilivši se da se pridigne i zbaci gornju
plahtu i krzna sa sebe kako bi otkrio krvavu mrlju između njih na donjoj
plahti.
„Oh,” Annabel je zurila u sasušenu mrlju širom otvorenih očiju,
pogledavši dolje u svoje krilo, onda u njegovo, te je nakratko zastala, oči su
joj se još više raširile, ako je to uopće bilo moguće, od pogleda na njegovu
golotinju. „Oh,” tiho je ponovila, onda odvojila pogled od njegove jutarnje
erekcije, odmahnula glavom, te odbacila u stranu ono malo plahti i krzna
koji su je još pokrivali, kako bi skočila iz kreveta.
„Pa, to je u redu,” rekla je veselo, iznenada se čineći potpuno budnom i
prokleto ţivahnom, dok je iskočila iz kreveta, počela se uvlačiti u svoju
košulju, cijelo vrijeme čavrljajući. „Gospode, nisam niti osjetila prodor,
odnosno ako i jesam, ne sjećam se toga. A čini se da me ništa ni ne boli niti
imam neke loše posljedice.” Navukavši košulju, Annabel mu je dobacila
zadovoljan osmijeh i sagnula se da uzme svoju haljinu od prijašnjeg dana,
dodavši, „Bilo je ljubazno od tebe što si me tako poštedio, moj gospodaru.
Ja sam jako sretna ţena što imam tako uviđavnog muţa kao što si ti.”
~ 41 ~
 Naš svet knjiga

Ross je zbunjenim izrazom lica gledao kako oblači haljinu. Mislila je da

su oni zapravo... da je on... i bila je prokleto zahvalna zbog toga! Mogao je...
Prokletstvo, pomislio je zbunjeno. Bio je dţentlmen i napio se toliko da ga
glava boli kako bi izbjegao da je dodirne, a sve nizašto. Prokletstvo!
Još jednom se začulo kucanje, zbog čega se Ross namrštio. Da li moraju
tako prokleto jako kucati? Pitao se s gađenjem i ustao dok je njegova
nevjesta jurcala oko kreveta. Zavezavši svoj korzet dok se kretala, Annabel
je sretno povikala, „Dolazim!” dok je hodala, a Ross se trznuo na veseli
zvuk koji mu je probio uši i zabio se u njegov mozak. Očito nije patila od
bilo kakvih loših posljedica od pića, ona je bila prokleto vesela. Ţivot je
ponekad bio tako nepravedan. Iako, pretpostavljao je Ross, da bude iskren,
pošto ju je on poticao da pije, ona ne bi trebala patiti od glavobolje.
Međutim -
Njegove su misli zastale kad je njegova ţena otvorila vrata, blještavo se
osmjehnula ljudima na hodniku i počela ih uvoditi unutra, samo da bi se
ukočila vidjevši da on samo stoji tamo, potpuno gol. Zarumenivši se, naglo
se okrenula, blokirajući ulaz. „Samo trenutak. Moj muţ još nije-”
„U redu je,” zagrmio je Ross, prigušujući stenjanje kad se sagnuo da
uzme svoju platnenu košulju i tartan. Nije mario da li su ga razni ljudi
vidjeli golog, ali njegova ţena očito je, pa je zasad ostavio košulju sa strane
i samo je omotao svoj tartan oko svog struka i onda joj kimnuo.
Nesigurno se nasmiješivši, Annabel je stala u stranu kako bi svećenik
uveo Lorda i Lady Waverly u sobu. Trojac je pregledao plahte, a onda dok
je Lady Waverly počela skidati ih s kreveta, Lord Waverly se okrenuo k
Rossu s namještenim osmijehom i rekao, „To je dobro, dobro. To je
obavljeno onda. Kad planirate krenuti?”
Ross se ukočio. Iako je već odlučio krenuti odmah ujutro, ova čovjekova
tako očita ţelja da im što prije vidi leđa, bila je i više nego uvredljiva. Za
oboje, tmurno je pomislio i pitao se kakav je ţivot njegova jadna nevjesta
trpjela kao kćer tako bezosjećajnih pojedinaca. On sam je bio blagoslovljen s
roditeljima punim ljubavi koji nikad nisu učinili da se on osjeća kao da nije
~ 42 ~
 Naš svet knjiga

dobrodošao ili da nije vaţan. Činilo se očitim da Annabel nije uţivala u

istim okolnostima.
On će joj to nadoknaditi. Više nikad se neće osjećati kao da nije
dobrodošla ili da nije vaţna, odlučio je, te kratko objavio, „Odmah.”
„Odmah?” Annabel se iznenađeno okrenula prema njemu.
„Da!” Ross je skinuo svoj tartan kako bi ga stavio na pod, brzo obukao
svoju košulju i onda kleknuo kako bi presavio nabore na svom tartanu,
dodavši, „Zato skupi što moţeš u nekoliko minuta koje još imaš, a ja ću
završiti s oblačenjem i moţemo krenuti.”
„Ali-” počela je zbunjeno Annabel, samo da bi ušutjela kad je njena
majka glasno progovorila.
„To je u redu, Annabel. Dođi.”
„Ali,” opet je počela Annabel. Ross nije čuo ništa više i podigao je pogled
vidjevši da ju je majka izvukla iz sobe i vukla je prema hodniku izvan
vidokruga.
„Pa,” rekao je Lord Waverly nesigurno, pljesnuvši rukama i krećući se
prema vratima, svećenik ga je slijedio. „Ovo je onda dobro ispalo. Vas
dvoje ste ispunili ugovor i sve je sređeno. Pretpostavljam da ću sada otići
pobrinuti se da izvjese plahte kako bi se svi uvjerili da je obavljeno.”
Ross se samo vratio svom poslu bez komentara. Nije mu se sviđao
podmukli čovjek i nije baš puno mario za ono što on radi. Sada je bio u
potpunosti usredotočen na to da sebe, svoje ljude i svoju nevjestu prokleto
odvede odavde.

„Nikada ne proturječi naredbama svog supruga. Moraš cijelo vrijeme

biti poslušna i ispunjavati svoje duţnosti.”
Annabel je zagrizla usnicu na oštre riječi svoje majke, dok ju je izvukla iz
sobe gdje su ona i Ross prespavali. Ali, nakon nekoliko trenutaka,
jednostavno se nije mogla suzdrţati da ne kaţe, „Da, ali sigurno ne

~ 43 ~
 Naš svet knjiga

moţemo krenuti odmah? To je dugo putovanje u Škotsku. Sigurno ima

puno toga što treba pripremiti za taj put?”
„Što se to treba napraviti, Annabel?” značajno ju upitala njena majka.
„Pa... Spakirati se?” nesigurno je predloţila. Pošto nikad nije putovala,
osim u opatiju i onda putovanje kočijom nazad, Annabel nije imala pojma
što bi netko trebao učiniti da se pripremi za takvo putovanje, ali sigurno je
pakiranje bilo -
„Nemaš što pakirati,” Lady Waverly je rekla ledenim tonom. „Tako da je
dobro što ti ne daje vremena da se spakiraš. Moţeš krivnju za nedostatak
stvari svaliti na njegovo poţurivanje polaska.”
Annabel se namrštila. „Pa, sigurno Kate nije uzela sve svoje haljine sa
sobom? Moţda bih mogla-”
„Tvoj otac je bio toliko bijesan da je dao spaliti sve haljine tvoje sestre
kad je se odrekao,” prekinula ju je majka i onda dodala, „I da ti nije palo na
pamet predloţiti da ti dam neke moje. Prekrupna si da bi ih nosila.”
Annabel je blijedo zurila u nju. Uvijek je bila krupna u usporedbi s
drugim ţenama u opatiji. Nadstojnica je čvrsto bila pri tome da se tjelesna
zadovoljstva trebaju izbjegavati, a hrana je bila jedno od njih, što se nje
ticalo, i naravno bila je u pravu, proţdrljivost je bila grijeh.
Većina ţena u opatiji je jela malo više od ptičice kako bi zadovoljile
nadstojnicu, ali Annabel to nije mogla. Rad u konjušnici je iziskivao
energiju i morala je jesti kako bi mogla dobro odraditi posao. To je bio
kamen spoticanja između nje i nadstojnice i bila je kaţnjavana zbog toga
ponovo i ponovo. Međutim, njena majka nije bila mršava, blijeda ţena kao
redovnice uz koje je Annabel odrasla. Ako išta, bila je zapravo krupnija od
Annabel, ali to nije istaknula. Činilo se očitim da se njena majka nije ţeljela
odreći niti jedne od svojih haljina, pa će ići bez njih.
Što je značilo da nema ništa. Annabel nije bilo dopušteno čak niti da
spakira ono malo stvari iz svoje sobe u opatiji, prije no što je otišla. Nije da
je imala puno; osušeni i sprešani cvijet od dana kad su ona i ostale djevojke
bile poslane da nađu biljke i smijale su se i čavrljale više no što su radile. To
~ 44 ~
 Naš svet knjiga

je bio lijep dan i ubrala je cvijet i pritisnula ga između kamene ploče u

svojoj sobi i velikog kamena dok se nije osušio, kako bi ga mogla sačuvati.
Osim toga, sve što je posjedovala je bila iznošena i pohabana haljina koju
je obukla za susret sa svojom majkom... Ta je pomisao probudila nadu u
njoj i rekla je, „Imam haljinu u kojoj sam došla ovamo.”
„Dala sam je spaliti,” odmah je rekla Lady Waverly. Kad se Annabel
zaprepašteno zagledala u nju, nestrpljivo je istaknula, „Teško da si je mogla
ponijeti sa sobom. Bila je sašivena od najjeftinije tkanine i očito je bila za
novakinje. Tvoj muţ ne zna da si bila u samostanu.” Oklijevala je i onda
dodala, „Nemoj biti tako glupa da mu to kaţeš. Osjećat će se prevareno što
nije dobio dobro pripremljenu nevjestu, te iako nam sada ne moţe ništa
učiniti zbog toga, brak je sklopljen i konzumiran, mogao bi se šakama
iskaliti na tebi.”
Annabel je progutala na te riječi, iznenađena brigom koja se nakratko
pokazala na licu njene majke, prije no što ju je prikrila. Bile su kao stranci
otkad je njena majka došla u opatiju. Ovo je bio prvi znak ičega imalo
sličnog majčinskoj brizi s njene strane. Međutim, Annabel nije mogla
razmišljati o tome, više ju je brinulo ono što je njena majka rekla. Nikad joj
nije palo na pamet da bi njen muţ bio ljut zbog njenog odgoja, ali je
pretpostavljala da bi trebao biti. Annabel je bila i više nego svjesna da nije
pripremljena za vođenje njegova kućanstva, niti da bude supruga. On to
nije znao. Još. Uskoro će saznati, međutim... i moţda će biti ljut, kao što je
njena majka rekla. Niti jedan muškarac ne ţeli ţenu koja ne zna ništa o
vođenju kućanstva.
„Nauči me,” očajnički je izlanula.
Lady Waverly je blijedo zurila u nju na trenutak i onda je zapanjeno
upitala, „Što da te naučim?”
„Nauči me kako da budem prava ţena Rossu, da vodim njegov dom i
vladam njegovim ljudima i -”

~ 45 ~
 Naš svet knjiga

„Annabel,” prekinula ju je njena majka s gađenjem. „Ne mogu te nikako

naučiti sve što trebaš znati u kratko vrijeme koje ti je još preostalo prije no
što odeš.”
„Ne, naravno da ne moţeš,,” nesretno se sloţila Annabel, pogled joj je
pao na pod u hodniku dok je razmišljala o svojoj budućnosti. Međutim,
pogledala je gore, kad ju je majka potapšala po ramenu.
„Jednostavno ćeš se morati potruditi najbolje što moţeš i nadati se da je
to dovoljno dobro,” Lady Waverly je promrmljala, a onda se okrenula da
proviri u hodnik s očitim olakšanjem kad je Ross izašao iz sobe gdje su
spavali i zurio okolo. „A, tu si. Pretpostavljam da je vrijeme da krenete.
Hajde, Annabel, nemoj da te muţ čeka.”
Pošto nije mogla napraviti ništa drugo, Annabel je jednostavno kimnula
i slijedila svoju majku do svog novopečenog muţa. Nije imala pojma zašto
je bila tako očajna da odgodi svoj odlazak. Dok je njen muţ bio praktički
stranac, kao i njeni roditelji, i iskreno, on joj je pokazao više ljubaznosti u
zadnjih dvadeset i četiri sata otkad je otišla iz opatije, nego njeni roditelji.
Pomisao na to ju je trebala ohrabriti, pa nije imala pojma zašto ju je toliko
rastuţivala.

„O, pogledaj! Zar nije lijepo? Što je to?”

„Zlatoglavi kraljić5,” odgovorio je Ross, jedva se suzdrţavajući da ne
uhvati Annabelinu ruku da je spriječi da ne ispadne iz sedla dok se
vrpoljila kako bi gledala ptičji let. Ţena se okretala, pokazujući na skoro sve
pokraj čega su prošli, te ispitujući što je to, otkad su otišli iz Waverlya tog
jutra... te usprkos njegovoj zabrinutosti, nije niti jednom ispala iz sedla.
Iako, nije znao kako se odrţava na sedlu. Iskreno, njegova novopečena
nevjesta je bila skoro najgori jahač kojeg je ikad vidio. Umjesto da jaše

5 Vrsta ptice
~ 46 ~
 Naš svet knjiga

ţivotinju, ona je poskakivala na leđima konja kao vreća puna repe. Da nije
znao da je dama, te je stoga morala jahati i prije, Ross bi se mogao zakleti
da nikad u ţivotu nije bila na konju. To ga je natjeralo da postavi puno
mirniji ritam putovanja kući nego što je planirao, iz straha da bi ona mogla
jednostavno odskočiti ravno dolje s kobile koju je uzeo iz Waverlya kao
vjenčani dar za nju.
Ross se nasmiješio. Dok je on bio uzrujan na ritam koji je morao
odrţavati, morao je priznati da ga je njen odgovor na njegov dar jako
zadovoljio. Kad ju je izveo van, Gilly je doveo konja k njima i Ross je
objavio da je kobila vjenčani dar za nju.
Annabel je uzdahnula od iznenađenja i onda se bacila na njega, čvrsto ga
grleći, dok je vikala, „Hvala, hvala, hvala ti.” Prije no što se mogao
dovoljno pribrati da sklopi ruke oko nje kao odgovor, ona se odmakla i
pojurila ka kobili, te joj tepala i gugutala. Ross ju je gledao s malim
smiješkom dok nije primijetio izraze na licima njenih roditelja. Očito su
oboje bili uplašeni i nisu odobravali što je Annabel napravila toliku scenu
oko dara, a njemu se nije svidjela njihova reakcija.
Stisnutih usana, Ross joj je prišao, uhvatio je svoju nevjestu oko struka i
podigao je na poprečno sedlo, koje joj je također nabavio. Onda je uzjahao
svog konja i vodio put izvan zidina dvorca, svjestan i bez gledanja da će se
njegovi ljudi pobrinuti da Annabel ide odmah iza njega, dok su se oni
postavili okolo i iza nje sa svojim vlastitim konjima.
Bar je tako počelo, ali su njena pitanja počela skoro istog trenutka kad su
prošli vanjske zidine dvorca. Dok su muškarci isprva odgovarali na njena
pitanja, Ross se uhvatio da je ljubomoran na sve čavrljanje i smijeh koje je
Annabel izmjenjivala s njegovim ljudima. Konačno je usporio kako bi jahao
pored nje, ostavljajući Gillya da preuzme vodstvo. A otad je bio u stanju
velike nervoze.
„Ooooh, pogledaj ono! Što je to?”
Ross je pogledao u svoju nevjestu i slijedio njen uperen prst u plavo-ţutu
pticu koja joj je upala u oko. „Plavetna sjenica.”
~ 47 ~
 Naš svet knjiga

„Ovo je lijepo,” rekla je uzdahnuvši, poskakujući na svom konju.

Ross se namrštio. Poskakivala je tako cijeli dan ne ţaleći se, ali mora da
je bilo bolno. Čak su i jeli u sedlima, radije nego da stanu da ručaju, a sada
je sunce zalazilo. Ţena nije čak niti traţila da stanu kako bi se olakšala. Kad
je već kod toga, on je imao jaku potrebu da to sam učini, sad kad je
razmišljao o tome. Ionako bi mogli stati da provedu noć, odlučio je, te
zazviţdao kako bi privukao Gillyevu paţnju.
Čovjek je odmah usporio i potjerao konja pokraj puta kako bi Ross
mogao jahati uz njega, te onda uskladio ritam jahanja s njim. Nekoliko
trenutaka kasnije zaustavili su konje na čistini pokraj malog izvora. Bilo je
to prekrasno mjesto, a Ross je razmišljao o tome da se iskrade u šumu kako
bi konzumirao svoj brak, ali samo na kratko. Annabelin prvi put ne bi
trebao biti u šumi gdje bi svi mogli nabasati na njih. Usto, zbog načina na
koji je jahala, nije nimalo sumnjao da će je sve boljeti kao vrag i da neće baš
biti raspoloţena. Uz sve to, nije htio još pridodati toj boli, pa je zatomio tu
misao i pomirio se s još jednom noći bez toga. Ali nije si mogao pomoći da
ne napravi grimasu zbog nedostatka toga dok je sjahao i prišao kako bi
skinuo Annabel s njene kobile.
„Oh!” iznenađeno je uzdahnula kad je pokleknula. Pala bi da ju je pustio
kad ju je spustio na tlo, ali Ross je to očekivao i pridrţao je. Nakon jednog
trenutka, ona mu se tuţno nasmiješila. „Ispričavam se, milorde. Bojim se da
nikad prije nisam tako dugo jahala.”
„Zar nikad nisi jahala sa svojim roditeljima do kraljevskog dvorca ili u
posjetu drugima?” iznenađeno je upitao.
Annabel je odmahnula glavom, a onda je izgledala kao da joj je
neugodno i spustila je glavu. „Ne. Najduţe putovanje na koje sam išla je
bilo udaljeno malo više od pola dana jahanja i to u kočiji.”
„Ali, jahala si i prije?” upitao je, nagnuvši se malo u stranu u pokušaju
da joj vidi lice.

~ 48 ~
 Naš svet knjiga

„Naravno,” uvjeravala ga je, pogledavši opet gore. Činilo se da Annabel

ţeli još nešto dodati, ali onda se samo nasmiješila i upitala, „Da li stajemo
da prenoćimo?”
„Da.”
Annabel se prestala naslanjati na njega i činilo se da se oporavila, pa je
Ross popustio svoj zahvat na njoj. Ostao je u pripremi da je opet uhvati ako
bude bilo potrebno, ali nije. Sad je mogla sama stajati.
Brzo se oporavila, priznao je Ross i to, uz to što se nije ţalila danas, ga je
impresioniralo. Njegova nevjesta nije bila neka slaba engleska dama,
pomislio je sa zadovoljstvom, te je uhvatio za ruku kako bi je odveo na rub
čistine. „Sigurno se ţeliš osvjeţiti.”
„Da,” promrmljala je, a on ju je oštro pogledao. Njen ton je bio
nesiguran, čak i nervozan, a on nije bio siguran zbog čega, ali je zanemario
to.
Ross ju je odveo do mjesta, prilično udaljenog od njegovih ljudi i iza
zavoja, a onda je pustio, govoreći da će je čekati s druge strane zavoja.
Olakšanje na njenom licu je otkrilo razlog njene prijašnje nervoze. Slutio je
da se pitala kako da mu kaţe da treba trenutak nasamo da se olakša. Još je
bila srameţljiva u njegovoj blizini, naravno, i nije ni sumnjao da će i biti
dok zaista ne budu konzumirali brak.
Ross je brzo izbrisao tu misao iz uma. Nije bilo pametno da počne
razmišljati o tome da je dodiruje i ljubi i da uroni u njene tople dubine. Već
je odlučio izbjegavati to iskušenje dok ne stignu u MacKay, ali proklet bio
ako nije samo to što ju je drţao uspravno probudilo njegovu muškost.
Odmahujući glavom na svoje vlastito tijelo, Ross je zastao kraj grmlja,
podigao svoj tartan, uzeo svoj još napola podignuti prije spomenuti ud, te
ispustio mali uzdah dok je zalijevao zelenilo. Ponekad je jednostavno bilo
tako prokleto dobro isprazniti mjehur, pomislio je i onda se trznuo usred
mlaza i potrčao na iznenadan Annabelin vrisak.

~ 49 ~
 Naš svet knjiga

Nije otišao daleko, samo dovoljno da joj da privatnost, pa mu je trebalo

samo par koraka da dođe do nje. Kad je, vidio je kako zuri širom otvorenih
očiju u grmlje u suprotnom smjeru od onoga iz kojeg je došao.
„Što je bilo?” upitao je odmah, iako mu se um napola pitao da li je
moţda popišao svoj tartan i kad će uspjeti završiti ono što je započeo.
Prokletstvo, nasmrt ga je prepala tako da je spustio svoj tartan i mlatio
njime tako brzo -
„Netko je u onom grmlju,” prišaptala je Annabel, pokazujući drhtavim
prstom.
Ross se namrštio kad je vidio da se grmlje još trese. To je bilo dovoljno
da pitanje o aktivnostima donjeg uda izbriše iz uma. Izvukavši mač iz
korica za svojim strukom, odmah je krenuo naprijed, naredivši „Čekaj
ovdje.”
Ross je slijedio jako očiti trag dobrih dvadeset stopa prije no što je zastao.
Nije htio ići dalje dok je Annabel ostala sama iza njega. Ako onaj, koga god
da je vidjela, napravi krug i vrati se do nje, bit će nezaštićena. Ta pomisao je
bila dovoljna da se brzo vrati odakle je došao.
S olakšanjem je vidio da ga Annabel još uvijek čeka tamo gdje ju je i
ostavio. Izgledala je neozlijeđena, ali nervozna, i nije mogao da ne primijeti
da unatoč tome što je bila snaţna u tome da se ne ţali i tako dalje, često se
činila prilično nervozna. S druge strane, Ross je pretpostavio da je
mogućnost gubitka nevinosti i da te netko napadne dok se olakšavaš
vrijedno svake nervoze.
Uhvativši je za ruku, počeo ju je ţurno voditi nazad putem kojim su
došli, ali ona je stala kao ukopana.
„Oh, ali ja još uvijek moram-” prekinula se i porumenjela.
„Da. Hoćeš. Samo ţelim dovesti ljude,” uvjeravao ju je, pokušavajući je
natjerati da se opet pokrene.
„Ljude?” Annabel je zabrinuto zakreštala, ukopavši se na mjestu.
„Da. Moţemo jednostavno stajati oko tebe kako bi se osigurali da ti se
nitko ne moţe opet prišuljati,” objasnio je Ross. Njemu se to činilo savršeno
~ 50 ~
 Naš svet knjiga

razumnim. Ali sudeći po uţasu koji je prekrio njeno lice na taj prijedlog,
ona se nije slagala.
„Moj gospodaru, sigurno ne očekuješ od mene da... s muškarcima koji
stoje oko mene?” upitala je kao da je predloţio da to učini usred sela kako
bi svi mogli vidjeti... i to gola.
„Pa, neće ništa moći vidjeti,” uvjeravao ju je sa zabavljenošću. Proklet
bio kad bi dopustio da njegovi ljudi vide njenu slatku malu straţnjicu dok
čuči u grmlju. „Oni će biti s druge strane grmlja, ali će zaustaviti bilo koga
tko se pribliţi.”
Annabel je odmahivala glavom kad je završio. „Ne mogu nikako – ne
dok znam da tvoji ljudi stoje okolo i slušaju me... jednostavno ne mogu,”
rekla je bespomoćno.
„To je pišanje, curo,” rekao je pokušavajući pomoći, pošto se činilo da
ona sama ne moţe izreći tu riječ. „Trebaš pišati. Moţeš izreći tu riječ. Neću
misliti ništa loše o tebi zbog toga.”
Annabel je otvorila usta, zatvorila ih, a onda jednostavno opet
odmahnula glavom.
Ross je uzdahnuo. Ako nije mogla čak niti izreći prokletu riječ, nije bilo
šanse da će to učiniti sa straţarima koji stoje stopu dalje od nje. Pogledao je
uokolo, razmišljajući što učiniti, onda je kimnuo. „Dobro. Onda dođi
ovamo.”
„Kuda-?” Njeno pitanje je zamrlo dok ju je vodio do grmlja na rubu
potoka i zastao.
„Učini to ovdje,” rekao je pustivši joj ruku i odmaknuvši se tri ili četiri
stope dalje kako bi joj okrenuo leđa. „A ja ću straţariti ovdje. Tako su ti i
prednja i straţnja strana sigurne i oboje moţemo paziti na obje strane.”
Ross je čekao ili slaganje s njim ili šuškanje njene odjeće dok je namješta,
ali nijedno se nije čulo. Odupirući se potrebi da pogleda unatrag i vidi što
ona radi, upitao je, „Ne radiš to, zar ne?”
„Umm... ne, ne još,” promrmljala je, onda zastala, pročistila grlo i
upitala, „Da li bi mogao zviţdati, moj gospodaru?”
~ 51 ~
 Naš svet knjiga

„Zviţdati?” Tada je pogledao okolo. Stajala je gdje ju je i ostavio,

izgledala je kao da joj je neugodno, ali još uvijek uspravljena, ne u čučećem
poloţaju sa suknjom podignutom oko svog struka.
Annabel se ispričavajući namrštila. „Pomoglo bi kad bi to učinio.”
Uzdahnuvši, Ross je odmahnuo glavom, ali se okrenuo i počeo zviţdati.
Međutim, poţelio je da ona jednostavno poţuri i obavi to. Još je i sam
morao obaviti pišanje. Pa je osjetio prilično olakšanje kad je pročistila grlo
trenutak kasnije i promrmljala, „Moţemo se vratiti na čistinu.”
Ross ju je otpratio nazad do mjesta gdje su muškarci podigli kamp,
porazgovarao je s Gillyem i Marachom, ispričavši im što se dogodilo. Tada
je naredio da paze na Annabel, te naredio ostalim muškarcima da pretraţe
područje kako bi bili sigurni da je, tko god da je naišao na njegovu ţenu,
otišao.
Ross je sumnjao da je to bio neki drugi putnik, koji ide pješice, ili
kampira u blizini i koji je traţio vlastito mjesto da obavi svoje privatne
potrebe, ali niti on niti itko od njegovih ljudi nisu na nikoga naišli. Ponovo
je našao trag koji je ranije slijedio, ali se nastavio samo nekih deset stopa
prije no što je nestao na rubu vode. Nije bilo znaka da je čamac prošao
tuda. Međutim, sumnjao je i da je potok uopće dovoljno dubok za čamac,
pa ili su prešli potok ili su prolazili kroz njega neko vrijeme prije no što su
se vratili nazad na put. Međutim, to nije promijenilo njegovo mišljenje da je
to bio slučajan susret. Bili su u Engleskoj. Koji Englez ne bi iskoristio potok
da prikrije svoje tragove kad ga juri ljutiti Škot, spreman da ga pretuče što
je tako naišao na njegovu ţenu?
Zadovoljan što je sve u redu, Ross je prekinuo potragu i ostavio ljude da
love nešto za večeru dok se on vratio u
kamp svojoj nevjesti.

~ 52 ~
 Naš svet knjiga

Annabel se okrenula na leđa i otvorila oči sa sretnim, pospanim malim

uzdahom, onda iznenađeno trepnula kad je shvatila da zuri u strop iznad
glave, umjesto u otvoreno nebo. Naglo je sjela, zurila okolo, širom
otvorenih očiju dok je razgledala sobu u kojoj se nalazila. Bila je velika sa
stolom i stolicama u daljem desnom kutu, dvije stolice i mali stolić ispred
vatre ravno preko puta nje, te stalak za lavor između dva prozora s njene
lijeve strane... i onda, naravno, tu je bio krevet u kojem se ona nalazila,
vjerojatno najveći krevet koji je ona ikad vidjela, i tako mekan i udoban.
Činilo se kao da je napunjen perjem, a ne slamom. Bio je bar pet puta veći,
nego tvrdi, ravni poljski krevet u kojem je ona spavala posljednjih četrnaest
godina u opatiji, i skoro dvostruko veći od kreveta u kojem su ona i Ross
prespavali u Waverlyu. Također, definitivno je bio udobniji nego što je bio
taj krevet. Annabel je bila prilično sigurna da ni kralj ne moţe imati bolji
krevet kad se radilo o udobnosti.
Problem je bio taj, što nije imala pojma čiji je to krevet, niti gdje se nalazi.
Posljednja stvar koje se Annabel sjećala je bilo jahanje na kobili trećeg dana
beskonačnog puta u njen novi dom. Stali su prva dva dana kad je sunce
počelo zalaziti, ali treće noći su nastavili dobrano nakon zalaska sunca.
Annabel se pitala u vezi toga, misleći da su moţda blizu MacKaya, ali nije
pitala i jednostavno je nastavila dalje.
Annabel je pretpostavljala da je zaspala u sedlu i bila je prilično
iznenađena što nije pala sa svog konja. Zaista, ta glupa poprečna sedla su
bila grozan izum. Ljudi nisu stvoreni da bi jahali s nogama sa strane, bila je
uvjerena, te iako nikad nije jahala u sedlu opkoračivši konja, bila je
uvjerena da to mora da je puno udobnije. Sigurno, moralo je biti lakše

~ 53 ~
 Naš svet knjiga

usmjeravati konja stisnuvši ga nogama, umjesto oslanjajući se potpuno na

potezanje uzda.
Otvaranje vrata sobe odvuklo je Annabel od njenih misli i ona se ukočila
i pogledala u njih, malo se opustivši kad je starija ţena provirila unutra.
Strankinja se onda ozarila kad je vidjela da Annabel sjedi u krevetu.
„Ah, dobro! Budna si, jesi.” Tada je širom otvorila vrata i ušla unutra,
vodeći paradu sluga koji su nosili razne stvari.
Annabel je navukla krzna do brade i širom raširenih očiju gledala kako
dvojica muškaraca nose kadu i smještaju je u veliki prostor koji se nalazio u
daljem lijevom kutu sobe. Slijedili su ih četiri muškarca, svaki je nosio
kantu vode u svakoj ruci; iz nekih je kanti izlazila para, iz nekih ne. Iza
muškaraca su slijedile ţene noseći sapune, platna, i jedan pladanj s
hranom. Posljednji su u sobu ušli dvojica muškaraca noseći škrinju između
sebe.
Na trenutak je soba bila prilično popunjena, ali se brzo ispraznila kad je
svaka osoba spustila svoj teret i poţurila van s brzim znatiţeljnim
pogledom, pristojnim kimanjem glave, ili osmijehom u njenom smjeru.
Annabel je uzvratila nervoznim osmijehom, kimnuvši svakoj osobi dok je
prolazila dok nije ostala samo ţena koja je prva ušla.
„Eto nas!” rekla je veselo, zatvarajući vrata iza posljednjeg člana posluge
koji je izašao. „Mislim da imamo sve spremno.”
„Um,” promrmljala je Annabel, još drţeći krzna pod bradom. Nije bila
baš sigurna za što su bile spremne. Nije čak bila sigurna ni gdje se nalazi,
iako je počela naslućivati da je prespavala svoj dolazak u MacKay. Netko ju
je očito odnio gore u krevet... i svukao je, zaprepašteno je shvatila
primijetivši da je potpuno i apsolutno gola ispod plahti i krzna.
„Sada, pojedi svoj doručak dok ti ja pripremim kupku.” Riječi su bile
popraćene pladnjem hrane koji je bio stavljen na njeno krilo u krevetu.
Pladanj je sadrţavao kruh, sir, dva kolača mekanog izgleda, te neku
vrsta pića. Sudeći po mirisu pare koja je izlazila iz njega, topla jabukovača.

~ 54 ~
 Naš svet knjiga

Annabel je samo zurila u hranu, ţenine riječi su joj prolazile mislima: „Sada
pojedi svoj doručak dok ti ja pripremim kupku.”
Kada je bila za nju? I hrana? Annabel nije navikla da je se dvori. U opatiji
je bilo jedno određeno vrijeme za kupanje za sve, po naredbi nadstojnice.
Ona bi objavila da je dan za kupanje, velika kada je bila pripremljena u
kuhinji i ţene su se izmjenjivale koristeći je. Kao jedna od mlađih
stanovnica opatije, Annabel je uvijek bila jedna od posljednjih koja bi se
kupala i voda je bila uvijek mlaka i prljava dok bi došla do nje.
Annabel je to trpjela jer je morala, ali nakon kupanja se nikad nije
osjećala čistom i često bi se iskrala da se okupa u potoku čim bi to mogla.
Zapravo, često bi se iskrala do potoka između dva kupanja. Annabel je
provela pola svog vremena u opatiji brinući se o ţivotinjama u konjušnici i
pola vremena ukrašavajući tekstove. Njen posao s tekstovima nije bio
problem, ali rad u konjušnici je bio prljav posao, a nadstojnica nije naredila
kupanje toliko često koliko bi Annabel to voljela, pa se ona redovito
iskradala do potoka.
Naţalost, nadstojnica je otkrila njene male izlete i nije bila zadovoljna. U
njenom umu, bila je taština što je Annabel htjela biti čista. Modrice od biča
koje je Annabel trenutno imala na leđima bile su njena kazna. Nadstojnica
nikad nije udarila ţenu koja je pod njenom skrbi, ali ih je tjerala da to same
rade, a ako nemaš tragove, prijetila je gorom kaznom. Bilo je puno gorih
kazni u opatiji. Nadstojnica je bila vrlo kreativna kad se radilo o
kaţnjavanju onih koji su bili pod njenom vlasti.
„Zar ti se ne sviđaju kolači?”
Annabel je podigla pogled s pladnja kako bi vidjela da je starija ţena
zastala prazneći kantu u kadu, kako bi je zabrinuto pogledala.
„O, da,” brzo je rekla, uzevši jedan od mekih kolača. Annabel nije imala
pojma da li voli kolače. Nikad nije nijedan probala. Kuharica u opatiji nije
baš bila dobra kuharica. Najbolje što joj je uspijevalo su bili gulaši ili ostala
laka i jednostavna jela. Ionako, nadstojnica ne bi poticala kuharicu da pravi
takve stvari. Smetala joj je proţdrljivost i ţene koje su se usudile uţivati u
~ 55 ~
 Naš svet knjiga

hrani. Annabel je osobno smatrala da ima nešto neprirodno u toj

nadstojničinoj opsesiji u vezi toga, ali je to jednostavno prihvatila kao dio
svog ţivota.
Sada, paţljivo je zagrizla i onda ga je jednostavno drţala u ustima, oči su
joj se polako raširile. Nikad u ţivotu nije okusila nešto tako dobro kao taj
meki kolač sa sredinom punjenom slatkim voćem. Dok je kuhar u
Waverlyu moţda znao napraviti nešto tako dobro kao što je bila gozba na
njenom vjenčanju, Annabel je bila previše nervozna da bi jela i jednostavno
je sjedila pijuckajući medovinu koja je bila stavljena pred nju. Ali ovo... ovo
je bio raj.
Zveckanje je privuklo njen pogled na sluţavku koja je ulila vodu u kadu,
a Annabel je strpala u usta ostatak kolača, te ţvakala dok se ogledala oko
sebe u potrazi za svojom haljinom. Spazila ju je kako je poloţena na
podnoţju kreveta. Progutavši kolač, stavila je pladanj sa strane i nagnula se
naprijed da uzme haljinu. Annabel ju je brzo navukla preko glave i onda
ustala iz kreveta, pustivši da joj se haljina spusti niz struk dok je poţurila
da pomogne s vodom.
„Što to radiš, curo?” pitala ju je zaprepašteno ţena kad je Annabel
podigla kantu vode i izlila je u kadu.
„Pomaţem?” rekla je nesigurno Annabel, malo zapanjena ţeninim
zaprepaštenim izrazom lica.
„Pomaţeš?” rekla je ţena polako, a onda odmahnula glavom. „Pa,
prestani i vrati se nazad u krevet da dovršiš svoj doručak. Ovo je moj
posao, ne tvoj.”
„Oh.” Annabel se zarumenila od srama i spustila je kantu nazad dolje.
Onda je otrčala nazad u krevet i sjela kako bi privukla pladanj bliţe. Prvi je
kolač brzo progutala kako bi poţurila i pomogla s kupkom, ali si je za
drugi uzela vremena i uţivala u njemu. Zaista je bio ukusan, a ona nije
mogla da se ne zapita da li je moţda bila dobra stvar što kuharica u opatiji
nije znala napraviti tako fine stvari kao što je ovo. Njena leđa bi bila
iskriţana modricama i oţiljcima od biča zbog proţdrljivosti.
~ 56 ~
 Naš svet knjiga

Unatoč tome što si je uzela vremena, Annabel je pojela kolač prije no što
je starica završila s punjenjem kade, pa je kratko pogledala sir i kruh. Ali
više nije bila gladna, pa je ostavila pladanj sa strane nakon nekoliko
zalogaja i samo pijuckala toplu jabukovaču dok je čekala.
„Evo.”
Taj zadovoljni komentar od strane starije ţene skrenuo je Annabelinu
paţnju na činjenicu da je završila s punjenjem kade i sada je gledala
Annabel.
Spustivši jabukovaču nazad na pladanj, Annabel se podigla iz kreveta i
poţurila do kade.
„Lord je rekao da nije dogovorio da dovede tvoju sluţavku, pa ćeš
morati izabrati jednu od ţena odavde. U međuvremenu, morat ću ti ja
posluţiti,” objavila je ţena, poseţući da joj pomogne da skine haljinu.
Annabel nije navikla na pomoć damine sluţavke. To se jednostavno nije
događalo u opatiji. Bar se njoj nije događalo, a koliko je znala ni ostale ţene
nisu imale sluţavke da ih svlače i oblače. Pa, osim nadstojnice. Moţda je
zato to što ju je starija ţena pokušala skinuti uzrokovalo da Annabel bude
tako uţasno neugodno.
Progutavši protest da nije dijete i da se moţe snaći sama, Annabel je
pretrpjela njenu pomoć, ali bilo je olakšanje kad je haljina bila skinuta i kad
je mogla ući u vodu. Međutim, jednom kad je ušla, ţena je nije ostavila na
miru, već je uzela platnenu krpu i sapun. Umjesto da ih preda njoj, kako je
Annabel očekivala, ona je umočila tkaninu u vodu, nanijela malo sapuna i
počela je trljati da napravi sapunicu. Čak ni tada je nije predala Annabel,
već je maknula njenu kosu u stranu preko njenog ramena i počela joj prati
leđa.
Annabel je sjedila potpuno mirna nekoliko minuta, a onda je pročistila
grlo i upitala, „Kako se zoveš?”
„Oh,” sluţavka se lagano smijuljila, njeno trljanje leđa je nakratko
prestalo dok je rekla, „Oprosti, milostiva. Nisam se niti sjetila da ti to
kaţem, zar ne? Ja sam Seonag.”
~ 57 ~
 Naš svet knjiga

„Seonag,” promrmljala je Annabel, izgovorivši Shaw-nack, kao i ona.

Onda se okrenula u kadi kako bi je pogledala i dobacila joj osmijeh.
„Zadovoljstvo mi je upoznati te, Seonag.”
„Oh.” Ţena je izgledala iznenađeno,, a onda je uzvratila širokim
osmijehom. „Pa, sigurno je zadovoljstvo upoznati tebe, moja damo.”
Kimnuvši, Annabel se opet okrenula. Seonag je odmah počela trljati
njena leđa i nakon jednog trenutka, Annabel je upitala, „Onda, ovo je
MacKay?”
Seonag je nakratko prestala s trljanjem, a onda se uspravila i pomakla se
da stane uz rub kade gdje joj je mogla vidjeti lice. Usta su joj bila širom
otvorena kad je tu stala, ali ih je zatvorila i onda ogorčeno rekla, „Pa
sigurno da ne znaš, zar ne? Spavala si kad te je lord unio unutra. Boţe,
mora da si sjedila tamo i pitala se tko smo, dovraga, svi mi koji smo upali
unutra.” Odmahnula je glavom i onda rekla, „Da, moja gospo. Ovo je
MacKay.”
Annabel je kimnula. To je i pretpostavila, ali je bilo dobro biti sigurna.
„A gdje je moj... muţ?” Bilo je čudno zvati Rossa tako. Annabel je
pretpostavila da je to zato što je sve još tako novo.
„Oh, otišao je razgovarati s Liamom,” rekla je kao da se to moglo
očekivati. Annabel nije imala pojma tko je Liam i pretpostavila je da je njen
izraz bio blijed na ovu vijest, jer je Seonag objasnila, „Liam je njegov
pomoćnik. On će izvijestiti lorda što se događalo dok njega nije bilo.”
„O, da, naravno.” Kimnula je Annabel.
Nasmiješivši se, Seonag se opet pomakla iza kade, ali ovaj put da ispere
sapunicu koju je nanijela. Kad je završila rekla je, „Sada ću ti oprati kosu, a
onda ću te ostaviti da završiš dok ja razvrstam haljine. Mora biti jedna ili
dvije koje će morati posluţiti dok trgovac ne dođe s tkaninama koje bi
mogli kupiti da ti sašiju garderobu.”
„Haljine?” upitala je Annabel zainteresirano, gledajući okolo. Njen
pogled je tada pao na škrinju koju su zadnju donijeli unutra.

~ 58 ~
 Naš svet knjiga

„Da. Lord je rekao kako ti nije dao čak ni toliko vremena da spakiraš
škrinju koju bi ponijela sa sobom i da trebaš nove haljine, pa sam naredila
dečkima da donesu škrinju Lady Magaidh.”
Annabel je zagrizla usnu, ali je bila spašena od komentara kad ju je
Seonag nagnala da se nagne unazad kako bi joj mogla smočiti kosu. Ipak je
bila vrlo svjesna da nije bilo ništa za spakirati. Čak nije niti bila sigurna čiju
je haljinu nosila na svom vjenčanju. U svoj paničnoj situaciji, nije se niti
sjetila da pita. Pretpostavila je, međutim, da je to bila vjenčana haljina
napravljena za Kate, da je nosi na vjenčanju s Rossom. Sigurno nije bila
napravljena za nju. Sluţavke njene majke su morale dodati tkanine sa
strane da je povećaju dovoljno da joj pristaje i grozničavo su radile na tome
da je dovrše dok se Annabel okupa i pripremi. Nasreću, Kate je očito bila
viša, kao i tanja, pa 7 cm koja su odrezali s ruba suknje, kako ne bi gazila po
njoj, su bila dovoljna da naprave dva dodatka, svaki s jedne strane.
„Tko je Lady Magaidh?” upitala je znatiţeljno dok joj je Seonag
šamponirala kosu.
„Lordova majka,” odgovorila je Seonag, i objasnila, „Preminula je prije
pet godina, pa haljine nisu nove, ali sigurno ima nešto što moţemo učiniti.”
Annabel je tiho kimnula.
„Dvije su tvoje veličine također, pa neće biti potrebe za previše
popravaka osim da ih malo moderniziramo,” rekla je veselo Seonag. „I to je
super.”
„Da,” sloţila se Annabel dok je Seonag počela ispirati sapun iz njene
kose. Ali nije mogla da ne misli da je to prvi put da je itko mislio da su
njene velikodušne obline dobra stvar. Njena majka je imala nekoliko
razočaravajućih komentara dok su je pripremali za vjenčanje, ţeleći da je
visoka i vitka kao što je njena sestra, Kate, očito bila kao odrasla. Sigurno
nadstojnica nije učinila ništa osim što ju je kritizirala zbog njene
proţdrljivosti, koju je Annabelina veličina, po njenom mišljenju, otkrivala.
„Eto ga. Gotovo,” rekla je tiho Seonag, potičući je da opet sjedne
uspravno u kadi. „Ti završi, a ja ću početi pregledavati haljine.”
~ 59 ~
 Naš svet knjiga

Annabel je uzela krpu koja joj je bila ponuđena i počela prelaziti

nasapunanim komadom platna preko ruku i grudi, ali njen pogled je bio na
Seonag dok je otišla do škrinje i otvorila je kako bi otkrila kolekciju
raznobojnog materijala. Gledala je kako podiţe prvu haljinu, duboko
crvenu kreaciju koju je kratko pregledala prije no što ju je polegla preko
podnoţja kreveta. Slijedila ju je tamnozelena haljina, prije no što je ţarko
narančasta s velikom mrljom bila bačena na pod.
Još nekoliko haljina su bile poloţene preko kreveta prije no što je
Annabel završila sa svojom kupkom, ali čim je počela ispirati krpu koju je
koristila za pranje i krenula ustajati, Seonag je prekinula to što je radila i
uzela veliko suho platno da je omota u njega.
„Hvala vam,” rekla je Annabel s iskrivljenim smiješkom. Jednostavno
nije navikla na to da je dvore i bilo joj je neugodno zbog toga. Ali nije to
priznala. Ţena bi se vjerojatno pitala što nije u redu s njom. Annabel je
pretpostavila da su se tako odnosili prema damama... kad nisu posvećenice
u samostanu.
„Evo sada, sjednite pokraj peći, a ja ću vam raščešljati kosu,” rekla je
Seonag, uhvativši je za ruku dok je Annabel izlazila iz kade.
Annabel joj je dozvolila da je odvede do jedne od stolica koje su bile
pokraj kamina. Nije bilo vatre, bilo je ljeto, te nije bila potrebna. Isprva je
šutjela dok je Seonag provlačila četku kroz njenu kosu, ali onda je počela
postavljati pitanja. Annabel nije znala ništa o svom novopečenom muţu,
svom novom domu, niti ljudima u njemu, te joj se činilo da je dobra ideja
da se naoruţa informacijama, pa je pitala, „Da li je moj muţ bio blizak sa
svojom majkom?”
„Oh, da. Oboţavao je svoju majku,” uvjeravala ju je Seonag. „Lady
Magaidh je bila vrlo posebna dama. Svi su je voljeli. Svi su se poznavali po
imenu, od kuharice do najniţeg sluge. I ovu kulu je odrţavala kao san.”
Seonag je tuţno uzdahnula. „Bio je to zaista tuţan dan kad je ona umrla.”
Annabel se namrštila. Nije nimalo sumnjala da neće dobiti takve pohvale
od bilo koga za svoje odrţavanje kule. Nije čak niti znala što je to
~ 60 ~
 Naš svet knjiga

uključivalo. Što se točno od nje očekivalo? Uzdahnuvši, pustila je to za

sada, i upitala, „Kako je umrla?”
„Problemi u prsima. Isprva se samo ponekad činila zadihana, ali onda je
počela boriti se da udahne zrak i puno je kašljala. Tada više nije mogla
udahnuti dovoljno zraka da bi se mogla kretati. Morala je voditi kućanstvo
iz fotelje u velikoj dvorani i onda iz kreveta, a onda je jednostavno...”
Seonag je bespomoćno slegnula ramenima i završila, „uvenula.”
Annabel je suosjećajno promrmljala i pustila da trenutak prođe u tišini
prije no što je upitala, „A otac mog muţa?”
„O, da, stari lord.” Seonag je tuţno uzdahnula, četka je usporila u
Annabelinoj kosi. „Umro je od truna.”
Annabel je trepnula i okrenula se da pogleda u nju. „Truna?”
„Hmm.” Kimnula je Seonag i potakla je da se opet okrene kako bi mogla
nastaviti češljati je. „Inficiralo se. Gnjavila sam ga zbog toga, ali mi je samo
odmahivao i nije htio slušati. Istina je bila da mu je srce bilo toliko
slomljeno zbog gubitka Lady Magaidh da mu jednostavno nije bilo stalo do
ţivota,” dodala je s još jednim uzdahom. „Kad je crna linija krenula uz
njegovu ruku znala sam da je gotov.”
„O, Boţe,” promrmljala je Annabel. Smrt od truna. Pretpostavila je da ne
bi trebala biti iznenađena. Zapravo, to i nije bilo tako rijetko. Barem prema
onome što su joj rekli. Sestra Clara, koja je s njom radila u konjušnici,
jednom je rekla da male rane obično budu zanemarene i ostave ih da se
zagnoje, dok se većima posveti sva paţnja. Sestra Clara nije bila
posvećenica. Imala je normalan ţivot, odrasla je u obitelji prije no što se
udala i imala djecu. Tek kad su djeca odrasla i poţenila se i poudala, a njen
muţ umro, ona je pronašla svoj put do opatije i poloţila zavjete. Rekla je da
joj ţivot nije bio isti bez muţa, te je bila zadovoljna da sluţi Bogu do kraja
svog ţivota.
Sestra Clara je puno toga naučila Annabel. Bila je jedna od rijetkih
svijetlih točaka u njenom ţivotu u opatiji. Nedostajat će joj... a nije se čak
niti uspjela oprostiti. Na tu se pomisao namrštila. Nije joj bilo dozvoljeno
~ 61 ~
 Naš svet knjiga

da bilo što uzme, a nije joj niti dana prilika da se oprosti s bilo kime... Zar
nisu mogle pričekati još nekoliko minuta da učini oboje?
„Ahhh, to lijepo izgleda.”
Annabel je trepnula kad je Seonag iznenada stavila ručno ogledalo sa
zamagljenom, lagano iskrivljenom površinom ispred nje. Onda je
jednostavno zurila. Ogledala nisu bila dozvoljena u opatiji. Nadstojnica je
rekla da je taština grijeh, a ogledala su bile vraţje igračke. Da li je u
Waverlyu bilo ogledala, Annabel nije znala. Sigurno joj njena majka nije
ponudila jedno kad je bila pripremljena za vjenčanje, a ona se nije sjetila
pitati. Jedini put kad je vidjela svoj odraz je bilo na površini potoka u kojem
je plivala u opatiji, što je bio u najboljem slučaju, mutan odraz.
„Da li ti se sviđa?” upitala je Seonag, smiješeći se.
Annabel je posegla gore i dotakla svoju kosu. Seonag ju je češljajući
osušila. Bila je sjajna, crna masa u odrazu i padala oko blijedog ovalnog lica
s ruţičastim obrazima. Sluţavka je povukla i isplela nekoliko malih
pramenova sa svake strane Annabelina lica, nekako ih spojivši iza
Annabeline glave. Tako su joj oči izgledale ogromne. Ili to ili je imala
ogromne oči, pretpostavila je Annabel.
„Izgledam prelijepo,” rekla je čudeći se i iz nekog razloga te riječi su
prouzrokovale da Seonag prasne u smijeh.
„Ljepotice, ti jesi prelijepa,” dodala je Seonag zabavljeno, a onda njeţnije.
„Sigurno su ti tvoji roditelji to rekli?”
Njena majka nije učinila ništa osim što je mrmljala od uzrujanosti što je
tako krupna, te stenjala kako je sramotno to što je nadstojnica dozvolila da
dođe do te veličine. Annabel je sumnjala da bi se Lady Waverly sloţila s
tim da je prelijepa. Međutim, bila je pošteđena da to kaţe, jer su se vrata
spavaće sobe otvorila. Obje, i ona i Seonag su ih iznenađeno pogledale, ali
Annabel se morala okrenuti u stranu i viriti iza Seonag, kako bi vidjela da
je to njen muţ.
„Ah, dobro. Spremna si,” rekao je Ross odobravajući kad ju je spazio.

~ 62 ~
 Naš svet knjiga

„Pa, to ovisi o tome za što ţeliš da bude spremna,” rekla je zabavljeno

Seonag, maknuvši se u stranu kako bi otkrila da je Annabel još uvijek
prekrivena samo platnom u koje je omotana.
„Oh.” Ross je nakratko zurio, pogled mu je prešao preko nje tako da je
Annabel osjećala kao da nije ni prekrivena. Nakon što je njegov pogled
proţdro svaki njen centimetar, zareţao je samo jednu riječ. „Seonag.”
Ţena je odmah prekinula zabavljeno smijuljenje i otišla prema vratima,
usput kratko zastavši da uzme haljine s kreveta. „Samo ću odnijeti ovo
dolje i vidjeti što mogu učiniti da popravim i pripremim ih, dok ti popričaš
sa svojom nevjestom.”
Ross je zagunđao zvuk odobravanja i povukavši otvorio joj vrata. Čim je
sluţavka prošla kroz njih, zatvorio je vrata i prešao preko sobe do Annabel.
„Oh,” rekla je slabašno dok joj je prilazio. Pogled mu je bio prikovan za
nju kao vučji na plijen, na bespomoćnog zeca, a ona se prilično osjećala kao
zec u tom trenutku. Bilo je nešto u njegovim očima što ju je činilo iznimno
nervoznom. Izgledao je gladno, ali ne hrane. Iz nekog razloga mislila je da
moţda on ţeli opet konzumirati njihov brak. Iako je pretpostavljala da se
ne moţe konzumirati više od jednom, mada sigurno nije bila stručnjak u
tim stvarima. Zapravo, nije se čak niti sjećala prve konzumacije, te je bila
potpuna neznalica na tu temu, ali je bila sigurna da ima neke prilično
tjelesne misli.
Kad mu je pogled stao na području njenih grudi kroz vlaţno platno i kad
je oblizao usne, Annabel je naglo ustala, ruka joj je čvrsto stiskala platno
koje je drţala oko ramena. Uspjela se nasmiješiti, ali su je stopala odnijela
unatraške, dalje od njega, dok je govorila. „Ţao mi je što sam spavala tako
do kasno, milorde.”
„Bilo je to dugo putovanje i nisi dobro spavala tijekom puta. Rekao sam
slugama da te puste da spavaš,” rekao je prateći njen napredak uzmicanja.
„Oh. Pa, to je bilo... um... to je bilo lijepo.” Annabel je mucala kad je
osjetila vrh police kako je udara u zatiljak. Ne mogavši se pomaknuti više
unazad, počela se pomicati u stranu umjesto toga i rekla. „Hvala ti.”
~ 63 ~
 Naš svet knjiga

„Nema na čemu,” odgovorio je. Dok joj se pribliţavao, pogled mu je

kliznuo preko tkanine koja ju je prekrivala, kao da moţe vidjeti kroz nju.
Bar je mogao na mjestima gdje je platno bilo vlaţno... a činilo se da je takvo
posvuda na bitnim mjestima, primijetila je uzbunjeno i prisjetila se
predavanja oca Gerdera o ţeninom zlu i iskušenjima koje one nude. Dragi
Boţe, činilo se da radi upravo to, bez da to namjerava, izazivajući svog
muţa na tjelesna zadovoljstva...i to u srijedu, na jedan od dana na koje je
crkva zabranila tjelesne uţitke.
Annabel je neočekivano udarila u drugu stolicu pokraj kamina i naglo se
zaustavila. Njen muţ, međutim, nije stao, bar nije dok se nije pribliţio na
par centimetara od nje. Zagradivši je uz stolicu, Ross je posegao za njenim
strukom i privukao je naprijed dok im tijela nisu bila pritisnuta jedno uz
drugo.
Annabel je gledala u njega širom raširenih očiju, dok mu se lice nagnulo
prema njenom i onda je izlanula, „Ovo je lijepo jutro u srijedu, zar ne?”
„Da,” sloţio se, usta su mu naciljala njena. Bila je prilično sigurna da će
je poljubiti, ako ne okrene glavu.
Kad su umjesto toga njegove usne potraţile njen vrat i počele ga grickati,
čineći najčudnije stvari njenoj ravnoteţi, Annabel je obuhvatila njegove
nadlaktice kako bi odrţala ravnoteţu i očajnički rekla, „Da, lijepo jutro u
srijedu.” Kad se i dalje činilo da on ne shvaća vaţnost toga, već dozvoljava
svojim usnama da putuju dolje do njene ključne kosti, očajnički je dodala.
„Pitam se zašto je crkva proglasila srijedu kao neprimjeren dan za to da
parovi uţivaju u lijeganju u krevet?”
Ross se ukočio na njene riječi, te je nekoliko trenutaka stajao potpuno
mirno, ali onda se polako uspravio. Njegov izraz nije bio sretan dok ju je
promatrao. „Je, zar ne?”
Annabel je kimnula kao da se ispričava i bilo joj je skoro ţao što mu je to
spomenula. Dio nje je poţalio što ga je podsjetila i spriječila da dobije ono
što je ţelio. Međutim, druga stvar se otkrila. Dok je cijenila njegovu paţnju
što ju je napio za konzumiranje njihova braka, kako ona ne bi morala patiti
~ 64 ~
 Naš svet knjiga

prilikom toga... pa, zapravo, pošto se nije mogla sjetiti toga, bila je u
neznanju i nervozna zbog tog čina kao što je bila u prvoj bračnoj noći. I po
njenom mišljenju, uvijek je bolje obaviti neugodne stvari i maknuti ih s
puta.
Prokleti otac Gerder što je tupio o stvarima u bračnim odnosima, i kad
jesu i nisu prihvatljivi, pomislila je iziritirano Annabel. Da to nije učinio, za
otprilike pet minuta bi izašla iz kreveta kao mudrija ţena, jer sigurno to ne
traje dugo?
Iskreno, Annabel nije imala pojma zašto se svećenik trudio predavati o
tome hrpi redovnica, ali onda opet, postoje mnoge stvari o kojima je drţao
predavanja, a koje nisu bile značajne za stanovnice opatije. Činilo se da je
čovjek jednostavno upadao u takva raspoloţenja gdje bi gromoglasno
protestirao protiv sveg zla u svijetu. Obično se radilo o takvim stvarima
kao što je bio bračni krevet i tjelesni grijesi. Zapravo, čovjek je bio
opsjednut tim stvarima kao i nadstojnica.
Uzdahnuvši, Ross se uspravio i pustio je. Onda joj je čvrsto kimnuo i
okrenuo se kako bi izašao iz sobe, bez ijedne riječi.
Annabel je zurila u zatvorena vrata i zagrizla svoju usnu. Znala je da je
učinila pravu stvar. Crkva je zabranjivala lijeganje u krevet zajedno
nedjeljom, srijedom i petkom. Ipak, osjećala se kao da je na neki način
iznevjerila muţa. Annabel je slutila da je to osjećaj na koji će se morati
naviknuti. Nije nimalo sumnjala da će ga često razočaravati kad se pokaţe
kakvu neuku i nepripremljenu nevjestu je dobio.
Namrštivši se, Annabel je gurnula tu misao u stranu i razgledala po sobi
dok nije spazila svoju haljinu kako leţi preko obliţnje stolice gdje ju je
Seonag očito ostavila, nakon što joj je pomogla da se svuče. Prišavši, uzela
ju je i odmah se namrštila zbog smrada na njoj. Annabel ju je nosila četiri
cijela dana, što nije bilo neobično, ali tri od ta četiri dana su bila provedena
na putu ovamo i sada je smrdjela po konju, travi i znoju. Smiješno je kako
to nije primijetila prije kupke, a i činilo se šteta da je obuče nakon što se
okupala.
~ 65 ~
 Naš svet knjiga

Okrenuvši se, Annabel je razmišljala o haljinama koje je Seonag ostavila

razbacane u škrinji. To su bile odbačene haljine, stavljene u stranu jer su
imale neku manu, ali moţda se mogla naći neka u dovoljno dobrom stanju
da bi je mogla nositi, ili bar da je prihvatljivija od njene prljave haljine.
Nakon brzog pregleda, Annabel se odlučila za blijedo ruţičastu haljinu s
malom mrljom na dekolteu. Mrlja je zaista bila vrlo mala, jedva
primjetljiva, bila je sigurna, pa je obukla haljinu i onda gledala dolje u sebe.
Činilo se da Seonag nije imala pravo; ona i Rossova majka ipak nisu bile
jednake veličine. Bar ne u području grudi. Ostatak haljine je savršeno
pristajao, ali Lady MacKay definitivno nije bila tako obdarena kao ona.
Annabel je gurnula svoje grudi, pokušavajući ih ugurati u haljinu koliko
god je moguće, ali su još uvijek uspijevale pobjeći van. Uzdahnuvši,
prekapala je po škrinji dok nije pronašla komad fine bijele tkanine. Stavila
je to u ovratnik, kako bi izgledala pristojnije, a onda misleći da je učinila
najbolje što je mogla, krenula je prema vratima, namjeravajući poći u
potragu za Seonag. Međutim, taman je posegnula za vratima, kad je buka i
vrištanje s prozora iza nje učinilo da stane.
Namrštivši se, okrenula se i prešla preko sobe. Bile su to ţaluzine koje su
trenutno bile širom otvorene. Pretpostavila je da ih je Ross otvorio kad je
ustao ujutro kako bi omogućio da uđe svjetla koje bi mu pomoglo dok se
oblači. Ili to ili su bile otvorene cijelu noć. Što god bilo u pitanju, sada su
bile širom otvorene i Annabel se nagnula kako bi provirila dolje u dvorište.
Isprva, nije mogla odrediti što se dogodilo, ali onda je vidjela malu grupu
ljudi koja se okupila oko prevrnutih kola. Kad se jedan čovjek pomaknuo,
vidjela je čovjeka na tlu i krv, i to je bilo dovoljno da se uspravi i pojuri
prema vratima.
„O, moja gospo, upravo sam krenula da-” počela je Seonag kad je
Annabel prošla pored nje dok je jurila niz stepenice s gornjeg kata. Ako je
sluškinja dovršila ono što je govorila, Annabel je nije čula. Nije čak niti
usporila zbog ţene, već je projurila pored nje kako bi preletjela preko

~ 66 ~
 Naš svet knjiga

posljednjih stepenica, preko pretrpane velike dvorane, te van u dvorište, na

stopalima koja su se činila kao da su krila, tako se brzo kretala.
Annabel je morala zastati na stepenicama jednom, kad se progurala kroz
vrata i van u dvorište, kako bi se mogla orijentirati, ali to je bila najkraća od
svih pauza, prije no što je spazila rastuću gomilu oko prevrnutih kola i
pojurila u tom smjeru. Mrmljajući isprike i „Izvinjavam se,” progurala se
kroz gomilu do središta i ozlijeđenog čovjeka, te odmah pala na koljena
pored njega, oči su joj upijale situaciju.
„Što se dogodilo?” upitala je Annabel dok je skrenula paţnju i ruke na
čovjekovu krvavu nogu i počela je pipati cijelom duţinom, provjeravajući
da li ima slomljenih kostiju. Tišina je dočekala njeno pitanje i Annabel je
pogledala gore namrštivši se, da bi vidjela kako svi, uključujući i
ozlijeđenog čovjeka pored kojeg je klečala, zure u nju širom raširenih očiju
od zaprepaštenja i nesigurnosti.
„Pa, odgovorite svojoj gospi, kreteni!”
Prepoznavši Seonagin glas, Annabel je pogledala preko ramena kako bi
vidjela da ju je sluškinja slijedila iz kule i sada joj je stajala iza leđa.
Dobacila je sluškinji zahvalan osmijeh i okrenula se nazad ozlijeđenom
čovjeku kad je nekoliko ljudi počelo govoriti istodobno u zbunjujućoj
kakofoniji glasova.
„Jedan po jedan,” izderala se Seonag dok je Annabel prelazila rukama
po čovjekovoj nozi. Nije osjetila nikakav mogući lom, ali bilo bi najbolje biti
siguran prije no što ga budu previše micali.
„Taj prokleti pas je uplašio mog konja. Ţivotinja se podigla na zadnje
noge i počela trčati, njegove su uzde pukle, ali ne prije no što je prevrnuo
moja kola, zbacivši mene i moju robu na pod,” objasnio je ozlijeđeni čovjek
kroz stisnute zube. Njegov naglasak je bio više engleski nego škotski i da
Annabel već nije pogodila da je trgovac u posjeti, njegovo spominjanje robe
bi. Međutim, nije imala pojma što je mislio pod onim „taj prokleti pas,” ali
to ionako nije bilo vaţno u tom trenutku.
„Trebam noţ,” objavila je, gledajući uokolo u lica gomile.
~ 67 ~
 Naš svet knjiga

„Zašto trebate noţ? Ne trebate noţ,” uvjeravao ju je ozlijeđeni čovjek,

glas mu je iznenada bio viši za nekoliko oktava.
„Evo. Hoće li moj sgian dubh posluţiti, moja gospo?”
„Hvala vam.” Annabel se odsutno nasmiješila čovjeku koji joj je ponudio
mali noţ i onda se opet okrenula trgovcu, koji je zurio širom otvorenih
očiju u malu oštru oštricu.
„Što, dovraga, mislite uraditi s tim?” upitao je uzbunjeno.
„Tiho. Neću vas povrijediti,” rekla je Annabel uvjeravajući ga i brzo
razrezala liniju uz duţinu njegovih hlača od dna do nekoliko centimetara
iznad rane na njegovom bedru, upravo iznad njegova koljena. Taj potez je
potakao trenutni ţamor kroz gomilu, ali ga je Annabel ignorirala i
potegnula tkaninu u stranu da bi bolje vidjela ranu.
„Upropastili ste mi hlače!” trgovac je zaprepašteno kreštao.
„Hlače su vam bile uništene u nesreći,” suho je istaknula Seonag. „Da ste
Škot i da nosite tartan, naša gospodarica ne bi morala razrezati to.”
Na to se začulo nekoliko promrmljanih slaganja, ali Annabel je sve to
ignorirala dok je pregledavala njegovu ranu. Nije imala pojma na što je
porezao nogu. Bila je to duboka, ravna i čista rana, skoro kao od mača. Nije
ono što bi očekivala u nesreći u kojoj su sudjelovala prevrnuta kola, a onda
je primijetila vrh krvave oštrice kako viri ispod njegove druge noge i
posegla je kako bi je povukla van. Pregledala je krv na oštrici i onda ga je
upitno pogledala.
„Jeo sam jabuku,” nevoljko je priznao. „Imao sam noţ u ruci. Mora da
sam se porezao kad sam pao s kola. Molim vas za oproštaj,” brzo je dodao
kad je shvatio što je rekao.
Annabeline usne su se trznule od zabavljenosti njegovom isprikom. Nije
mu zamjerila njegove riječi. Čovjek je bez sumnje bio u šoku. Također je
gubio puno krvi, primijetila je, te je upravo htjela otrgnuti dio ruba na
haljini koju je nosila, kako bi podvezala ranu, ali onda se sjetila tkanine oko
svoga vrata, te ju je povukla nju kako bi je zavezala oko njegove noge.

~ 68 ~
 Naš svet knjiga

Trgovac je oštro udahnuo kad je stegnula improvizirani zavoj, a Annabel

ga je pogledala dobacivši mu smiješak isprike, samo da bi zastala kad je
vidjela da su mu oči širom raširene i usmjerene na njene grudi. Pogledavši
dolje na mliječno bijelo meso koje je pokušavalo pronaći svoj put van
haljine, Annabel je uzdahnula i uspravila se.
„Morat će ga se odnijeti u kulu. Moram ga zašiti,” objavila je.
Seonag je kimnula i otvorila usta, bez sumnje da naredi dvojici
muškaraca da ga odnesu unutra, ali nije morala. Nekoliko muškaraca je već
podizalo momka sa zemlje. Više muškaraca no što je bilo zaista potrebno,
iskreno rečeno... a činilo se da svaki od njih zuri u Annabelina prsa radije
nego u čovjeka kojeg su podizali.
„Mislim da ćemo morati proširiti dekolte na haljinama Lady Magaidh,”
komentirala je Seonag, koračajući pokraj Annabel dok je ona vodila do
vrata kule.
„Da,” tiho se sloţila, odupirući se potrebi da opet pokuša gurnuti svoje
grudi dolje. To bi samo privuklo još više paţnje na njih. Osim toga, to
ionako nije previše pomagalo. Samo bi opet iskočile gore. Izbacivši taj
problem iz uma za sada, rekla je, „Trebam iglu i konac.”
„Donijet ću vam ih čim uđemo unutra,” uvjeravala ju je Seonag.
„I melem i viski,” dodala je Annabel.
„Viski?” Seonag je zainteresirano upitala.
„Da očistim iglu i konac, kao i ranu,” objasnila je. Annabel je više navikla
raditi sa ţivotinjama nego s ljudima, ali znala se dogoditi povremeno neka
ozljeda među ţenama u opatiji i Sestra Clara je bila redovnica s najvećim
znanjem kad se radilo o ozljedama i bolestima, bez obzira da li je riječ o
ljudima ili ţivotinjama. Annabel joj je uvijek pomagala u takvim
slučajevima. Međutim, rijetko je morala sama se pobrinuti za rane. Obično
je samo pomagala; dodajući joj što je trebala, kad je to trebala i umirujući
ţivotinju ili osobu dok je ona radila na njoj. Ovo će joj biti prvi put da
zapravo obavlja šivanje rane. Začudo, bila je nervozna.
„Gdje ga ţeliš? Na stolu?” Seonag je predloţila dok su ulazili u kulu.
~ 69 ~
 Naš svet knjiga

Annabel je pogledala stolove, a onda nazad u gomilu koja ih je slijedila...

i to je bila gomila. Nisu bili samo muškarci koji su nosili trgovca koji su
slijedili nju i Seonag u kulu – svaka osoba koja se okupila oko mjesta
nesreće, činilo se da ih je slijedila unutra.
Očito, imat će publiku dok se bude brinula za čovjeka. Briljantno,
pomislila je Annabel, ali je kimnula kao odgovor na Seonagino pitanje.
„Stol će posluţiti.”

~ 70 ~
 Naš svet knjiga

Ross je bacio Gillya na koljena zadnjim udarcem u njegov štit, a onda je

spustio svoj mač i koraknuo unazad. Ovo očito nije bilo dobro vrijeme da
vjeţba ratne vještine, priznao je namrštivši se. Vjerojatno će ubiti jednog od
svojih ljudi bude li nastavio s ovim raspoloţenjem.
„Da li je sve u redu?” upitao je Gilly, zabrinuto ga motreći dok je spuštao
svoj štit i ustao na noge.
„Da,” promrmljao je Ross, ali je odmahnuo glavom kad je Gilly nevoljko
ponovo podigao mač i štit. „Dosta za sada.”
Gilly se nije trudio skriti svoje olakšanje kad se opustio. Kad se Ross
okrenuo i krenuo preko dvorišta, Gilly je uhvatio korak s njim i
komentirao, „Loše si raspoloţen za nekog tko se tek oţenio tako slatkom
mladom curom koju si upravo doveo kući.”
Te riječi su izazvale Rossov gromoglasan smijeh. „Slatka mlada cura?
Mislio sam da te je to što je Engleskinja uvjerilo da je ona Vraţji okot,”
istaknuo je suho i podsjetio ga, „Ti si taj koji je govorio da se ne trebam
oţeniti s njom jer je ona druga kćerka.”
„Da, pa onda je nisam poznavao, zar ne?” rekao je Gilly sa slabim
osmijehom. „Ali sam već do drugog dana našeg putovanja shvatio da sam
bio u krivu u vezi sa svim tim. Ona je dobra cura. Pametna i znatiţeljna i...”
„Slatka?” predloţio je suho Ross.
„Da.” Kimnuo je.
Ross je uzdahnuo. Nije prošlo nezamijećeno da je njegova nevjesta brzo
počela motati oko svog malog prsta njegovog čvrstog-kao-stijena, bitkama-
ojačanog ratnika, tijekom njihova putovanja kući. Annabel je čavrljala kao
navijena većinu puta, zapitkujući što je to i što je ono, te im pričajući ovu ili
~ 71 ~
 Naš svet knjiga

onu priču. Većina njenih priča, primijetio je, imale su veze sa ţivotinjama ili
ţenama... do točke da se zapravo upitao u jednom trenutku da je moţda
njen otac nije drţao potpuno odvojenu od njegovih vojnika i muških
seljana. Čak ni njen otac nije bio sudionik njenih priča. Niti njena majka.
Iako je često spominjala svoju sestru. „Sestra je učinila ovo” i „sestra je
učinila ono.”
Ross je odmahnuo glavom dok se prisjećao toga, te kako je svaka priča
drţala njegove ljude kao začarane. Imala je sposobnost ispričati priču tako
da su i najdosadniji događaji zvučali kao avantura i njegovi ljudi bi je
okruţili na svojim konjima ili oko vatre, gledajući je sa zapanjujućom
fasciniranošću zbog koje bi mnogi pomislili da ovi muškarci nikad prije
nisu vidjeli ţenu.
Ali, pretpostavio je, niti jedan od njih nikad prije nije susreo ţenu sličnu
Annabel. Bilo je nevinosti i naivnosti u njoj koje su, činilo se, izvirale iz
njene koţe i uvijek je bila tako prokleto vesela. Čak i nakon cijelog dana
gacanja kroz kišu na konju, te s nesumnjivo bolnim leđima od poskakivanja
u sedlu, još je mogla vidjeti svjetliju stranu u svemu i uspjela se smiješiti i
ispričati priču koja bi ih sve razveselila. I Annabel se niti jednom nije
ponašala kao vladarica dvorca tijekom njihova putovanja, traţeći poseban
tretman. Umjesto toga, inzistirala je na tome da pomaţe kad su postavljali
kamp svake večeri. Istina je bila, više je smetala nego bilo što drugo. Da nije
već zaključio po njenim uţasnim jahačkim vještinama, njen nedostatak
znanja kad se radilo o kampiranju bi mu reklo da ona nikad u ţivotu nije
bila na pravom putovanju. Ali se trudila, a to je vrijedilo više od zlata u
njegovom umu, te je očito impresioniralo i njegove ljude.
Iskreno, dok je Ross mogao prigovarati njenoj naravi, vraški se ponosio
kako se ponašala tijekom putovanja. Niti jednom se nije poţalila na
neugodu, ili na činjenicu da joj nije bilo dozvoljeno da se spakira i ponese
čak niti jednu dodatnu haljinu, a kamoli svoju sluškinju ili slično.
Jednostavno je iskoristila sve najbolje što je mogla. Nije čak niti komentirala
činjenicu da nema šatora i da su svake noći morali leći pokraj vatre s
~ 72 ~
 Naš svet knjiga

njegovim ljudima. Jednostavno bi se privila uz njega kad bi se privio uz nju

odzada i odmah bi zaspala, kako to mogu samo nevini.
Ross je bio taj koji je leţao budan svake noći, slušajući je kako diše i
ţeleći da je ponio šator za njih kako bi imali privatnosti. Idiot, kakav je bio,
svake je noći leţao tamo, zamišljajući što je mogao raditi da su imali šator
na raspolaganju. Zamišljao je kako bi je skinuo, okrenuo je na leđa i
pronašao sva ona tajna mjesta zbog kojih je bila takvo zadovoljstvo biti sa
ţenom. Zamišljao bi je kako stenje i onda jeca od uţitka, a onda bi svojim
tijelo utonuo u njeno i pronašao svoj uţitak. Te maštarije mu nisu pomogle
da zaspe. Samo obećanje da će joj kad dođu u MacKay moći raditi sve te
lijepe stvari, olakšavalo mu je ţudnju dovoljno da mu dozvoli da konačno
utone u san.
Međutim, kad su stigli u MacKay već je bila ponoć. Bio je iscrpljen, a
Annabel čak i više od njega. Zapravo je zaspala u sedlu satima prije toga, te
ju je prebacio na svog konja, kako ne bi pala sa svog. Kad su stigli, sve što
je Ross mogao učiniti je odnijeti svoju uspavanu nevjestu unutra i gore u
njihovu sobu. Tamo ju je skinuo i stavio u krevet, a onda je skinuo svoj
tartan i pao u krevet pokraj nje, odmah iscrpljeno zaspavši.
Unatoč tome, Ross se probudio prije nje tog jutra. Annabel je bila
zakopana ispod krzna, spavajući tako spokojno da nije imao srca da je
uznemirava. Pa je krenuo u potragu za svojim pomoćnikom kako bi dobio
od njega izvještaj o događajima tijekom njegova odsustva. Međutim, vraški
se teško koncentrirao na čovjekove riječi. Njegov um je stalno lutao gore do
njegove uspavane nevjeste, dok se nije ispričao i otišao gore, pronašao je...
samo da bi ga ona podsjetila da je srijeda.
Mogao je znati da će nevjesta koja je nosila chemise carouse u svojoj
prvoj bračnoj noći definitivno odbiti konzumiranje braka srijedom. Crkva
nije odobravala da itko, čak niti bračni parovi, uţivaju u tjelesnom činu
nedjeljom, srijedom i petkom. Zapravo, čuo je da je to proglašeno
zakonom. To ga ne bi spriječilo. Što se njega ticalo, takvi zakoni su bili
smiješni i napisali su ih ogorčeni ljudi koji su bili ljubomorni na ono što su
~ 73 ~
 Naš svet knjiga

drugi mogli raditi, a oni nisu mogli. Ostala boţja stvorenja se nisu
suzdrţavala od razmnoţavanja na određene dane. Sumnjao je da je Bogu
bilo bitno i kad su ljudi to radili. Međutim, njegova nevjesta je bila
uznemirena i nervozna zbog crkvenih propisa i njihovih kršenja, pa je nije
htio prisiljavati. Teško da bi je to potaklo da uţiva u lijeganju u krevet, a on
je htio da ona uţiva u tome.
„Dakle, uz tako slatku ţenu, zašto si tako nesretan?” upitao je Gilly,
prenuvši ga iz njegovih misli.
Ross je uzdahnuo. „Srijeda je.”
Gilly je nakratko bio zbunjen i onda su mu se oči raširile. „Ooooh.”
„Da,” rekao je suho Ross.
Gilly je suosjećajno kimnuo. „To je prokleta šteta. Posebno nakon što nisi
mogao uţivati ova zadnja tri dana na putovanju.”
„Da,” nesretno se sloţio Ross.
„Hmmm.” Gilly je odmahivao glavom i onda se ozario i pokazao, „Pa,
koliko se ja sjećam naš svećenik to naziva lijeganjem u krevet kad govori o
tom propisu.”
„Pa?” upitao je zbunjeno Ross.
„Svećenik u Waverlyu to vjerojatno naziva istim nazivom,” istaknuo je.
„Pa?” ponovio je Ross.
„Pa, da li je to lijeganje u krevet, ako niste u krevetu?” upitao je Gilly.
Ross je trepnuo na to pitanje i onda razmišljao o tome, polagani smiješak
mu se pojavio na usnama.
„Aaaah, vidiš,” nacerio se Gilly. „Sad shvaćaš na što mislim.”
„Da,” sloţio se Ross.
„A evo ti još jedne pomisli,” rekao je Gilly. „Koliko se sjećam, ona se na
toj vjenčanoj ceremoniji zavjetovala da će te slušati, zar ne?”
„Da,” rekao je Ross, pitajući se na što cilja.
„Pa onda, čak i ako se ona bude bunila da iako niste u krevetu da je to i
dalje lijeganje u krevet, moţeš joj narediti da ti to dozvoli. Ipak, ona se

~ 74 ~
 Naš svet knjiga

zavjetovala pred Bogom, svećenikom i svojom obitelji da će ti biti

poslušna.”
Ross se namrštio na to. Neće joj narediti da mu to dozvoli. Radije bi
pokušao sa zavođenjem i uvjeravanjem. Htio je pravo partnerstvo sa
svojom nevjestom, kakvo su imali i njegovi roditelji, a ne ogorčenu ţenu
koja bi ţivjela pod njegovom vlašću. No, nije to rekao, već se jednostavno
okrenuo i krenuo u kulu. Dok je išao, u umu je planirao kako će postupiti u
vezi s tim. Odvest će je u šumu na piknik izvan zidina i zavesti je na deki
pod drvećem, odlučio je Ross. Te ako bude htjela protestirati prije no što je
izljubi, istaknut će da nema kreveta na vidiku, pa to tehnički nije lijeganje u
krevet.
Kimnuvši sam sebi, Ross je otvorio vrata kule, ušao unutra i naglo zastao
kad je primijetio buku i aktivnost oko drvenih stolova. Velika gomila se
okupila i glasno protestirala oko nečega.
Znatiţeljno, Ross je prišao stolu kad je netko rekao, „Što mislite? Ne
moţete potratiti dobar usige beatha6 na taj način.”
Gomila je odmah počela mrmljati sloţivši se.
„Rekla sam vam. Viski će očistiti ranu i pomoći spriječiti infekciju.”
Annabelin glas je bio jasan i glasan i očito razdraţen kad je Ross prišao
grupi i provirio iznad glava ispred njega, tamo gdje je njegova ţena
trenutno klečala nagnuta nad čovjekom na drvenom stolu. Mrko je gledala
kuhara, Angusa, i dok je gledao, ispruţila je ruku, odlučnim izrazom na
njenom licu. „Sad ga predaj, Anguse. Ja sam tvoja gospodarica i naređujem
ti. Moram mu zašiti ranu prije no što iskrvari na smrt.”
Namršteni stari kuhar je s gađenjem gledao, ali joj je predao pehar, očito
napunjen viskijem, mrmljajući. „Da, dobro, očistite onda njegovu ranu. Ali
sljedeći put ćete čistiti pod velike dvorane s njim.”
„Neću,” Annabel ga je suho uvjeravala, a onda je naglo pogledala dolje
kad je čovjek koji je leţao na stolu iznenada sjeo, zgrabio pehar od nje i u

6 Viski u Irskoj
~ 75 ~
 Naš svet knjiga

jednom gutljaju progutao tekućinu. Raširivši oči od zaprepaštenja, uzela je

pehar, zurila u ono za što je Ross pretpostavio da je prazna posuda i onda
mrko pogledala čovjeka i upitala, „Zašto ste, dovraga, to učinili? Sad
trebam još viskija.”
„Mislio sam da ga trebam popiti kako bi očistio svoju ranu,” čovjek je
izrekao očitu laţ ozbiljnog lica. Njegov naglasak, primijetio je Ross, bio je
engleski.
„Pijući ga nećete očistiti vašu ranu i vi to dobro znate,” rekla je Annabel
s uzdahom, a onda je pogledala u Angusa i ispruţila pehar. „Trebam još.”
Angus je prekriţio ruke, suzio oči, te napućio usta, te je Ross mogao
vidjeti da će se pobuniti. Namrštivši se, probijao se kroz gomilu,
namjeravajući čovjeku objasniti stvari u vezi slušanja i odbijanja
poslušnosti svoje gospodarice, ali nije se morao truditi. Njegova slatka,
brbljava ţena, Annabel, iznenada se nagnula preko čovjeka kako bi
uhvatila kuhara za prednji dio njegove pregače i povukla ga bliţe k stolu
dok je siktala, „Ja sam tvoja gospodarica, Anguse. Donesi mi prokleti viski
ili ćeš traţiti novi posao negdje drugdje. Neću dopustiti da čovjek umre, jer
si ti previše tvrdoglavi gad koji je navikao da sve bude po njegovom.
Jasno?”
Angus je divlje kimao. „Da, milostiva. Odmah, milostiva.”
Annabel je kimnula i pustila ga, a onda je gledala kako čovjek ţurno
odlazi uzdišući i s izrazom koji je pokazao Rossu da je ţalila što je morala
to učiniti kako bi je čovjek poslušao.
Pokret ispod njegove ţene odvukao je Rossov pogled s Annabel na
čovjeka nad kojeg se naginjala i njegovo iznenađenje se pretvorilo u
mrštenje iz nezadovoljstva kad je primijetio da je njen poloţaj smjestio
njene grudi iznad lica ozlijeđenog čovjeka, a njegova ozljeda očito nije bila
tako teška da nije mogao uţivati u pogledu. Videći kako se divi prizoru nije
nimalo poboljšalo njegovo raspoloţenje i Ross je nastavio put kroz gomilu,
idući još brţe nego prije.

~ 76 ~
 Naš svet knjiga

„O, muţu,” uzdahnula je Annabel iznenađeno i očiti se srameći kad joj je

privukao paţnju uhvativši je za ruku i povukavši je u uspravni poloţaj na
mjestu gdje je klečala na stolu. „Samo sam – Kuhar – Ja-”
Njeno mucavi pokušaj objašnjenja onoga čemu je upravo svjedočio je
zamro kad je iznenada podigao ruke do njenih grudi. Namjeravao ih je
staviti ispred mliječno bijele izbočine ispod njenog tankog vrata, ali nekako
su mu ruke krivo shvatile poruku i jednostavno svaka zgrabila po jednu
veliku kuglu preko tkanine. To je izazvalo zvuk gušenja od Annabel koje je
pratilo crvenilo, tako ţarko crveno da se zapitao da li joj je uopće imalo krvi
ostalo u tijelu. Činilo se da joj se sva krv podigla do lica i vrata. Mrmljajući
ispod daha, pomakao je ruke tamo kamo ih je cijelo vrijeme namjeravao
staviti i rekao, „Moraš se presvući.”
Kad su se Annabelina usta pomicala, a da ništa nije izlazilo iz njih,
Seonag je stala pored njih i podsjetila ga, „Ona nema što obući osim haljine
u kojoj si je doveo i haljina tvoje majke. Tvoja majka nije bila tako bujna u
gornjem području kao tvoja supruga. Lady Annabel je imala rupčić stavljen
tamo,
ali-” Seonag se okrenula i pokazala na čovjeka na stolu i vidio je krvlju
natopljenu tkaninu zavezanu oko njegove rane.
Ross se namrštio kad je shvatio da je trenutna situacija njegove ţene
njegova krivnja jer joj nije dopustio da spakira škrinju koju bi ponijela sa
sobom. Bio je tako prokleto ţeljan da je makne od njenih roditelja... Ross je
uzdahnuo i onda pogledao u znatiţeljnu gomilu oko njih i oštro rekao,
„Van.”
Riječ je bila dovoljno oštra, ili je moţda njegov izraz lica bio dovoljno
neprijatan, da se svaka osoba okrenula i odmah krenula prema vratima.
Zadovoljan, Ross je pustio da mu se ruke spuste s Annabelinih grudi i malo
se opusti.
Annabel je oklijevala, ali onda je pročistila grlo i rekla, „Znam da sam
pretjerala kad sam zaprijetila Angusu. Ali trebala sam viski da očistim iglu
i ranu ili bi ovaj čovjek mogao izgubiti nogu.”
~ 77 ~
 Naš svet knjiga

„Izgubiti nogu?” Čovjek na stolu je uţasnuto zakreštao.

„Ako nije pravilno očišćena prije no što je zašijem, da,” priznala je
Annabel i onda ga potapšala po ruci i uvjeravala ga, „Ali, neću dopustiti da
se to dogodi. Obučavali su me najbolji. Bit ćete dobro.”
Prisjetivši se načina kako je čovjek zurio u prsa njegove ţene dok je bila
nagnuta nad njegovim licem, Ross ga je namršteno gledao. Njegovo se
mrštenje samo produbilo kad je shvatio da ga ne prepoznaje. „Tko ste vi,
dovraga?”
„Trgovac začinima,” odgovorila je Seonag umjesto njega. „Ozlijedio se
kad je Jasper preplašio njegova konja, a ţivotinja je prevrnula njegova
kola.”
Ross je opsovao ispod daha.
„Jasper?” Annabel je znatiţeljno upitala.
„Bila je to ţivotinja mog oca,” priznao je Ross. „Prokleto dobar lovački
pas i pratitelj dok moj otac nije umro. Otad je potpuno izvan kontrole.”
Annabel je mirno kimnula, te pogledala okolo dok je kuhar ţurio iz
kuhinje i jurio preko sobe s drugim peharom punim viskija. Promrmljala je
„hvala,” dok je uzimala tekućinu, nije bilo ni traga njenom ranijem bijesu
na tog čovjeka.
Angus je kimnuo, njegov nervozni pogled se prebacivao između nje i
Rossa i opet nazad, a onda se okrenuo i odjurio, nazad u sigurnost kuhinje.
„Kako ćete – Jaooo!” Trgovac se trznuo i zajaukao kad mu je Annabel
odvezala krpu koju je zavezala oko njegove noge i brzo polila dobru
količinu tekućine preko otvorene rane. Trgovac je također naglo sjeo,
poseţući za Annabel. Nesumnjivo, htio ju je zadaviti što mu je nanosila
toliku bol, ali ga je Ross uhvatio za ramena i prisilio ga da legne nazad.
Njegova ţena, čini se, nije ni primijetila čovjekov pokret. Jednostavno je
ispruţila poluprazni pehar Seonag i rekla, „Molim te umoči iglu i konac u
ovo na nekoliko minuta.”
Seonag je kimnula i odmah se pomakla kako bi učinila kako joj je
Annabel rekla, dok se Annabel sagnula kako bi pregledala ranu koju je
~ 78 ~
 Naš svet knjiga

upravo namočila. Ross je drţao trgovca dolje i tiho gledao kako njegova
ţena paţljivo čisti ranu, nanosi neku vrstu melema koji joj je Seonag
nabavila, a onda je zašiva.
Trgovac se onesvijestio pred kraj ove muke. Ross nije znao da li zbog
bola ili zbog gubitka krvi. Samo mu je bilo drago što je čovjek ušutio. Cijelo
je vrijeme urlao i stenjao. Čak i tada, nije prestao drţati čovjeka dok se
Annabel nije konačno uspravila od svog posla, ruku je stavila na donji dio
leđa kao da je boli.
„Vrlo si vješta u zbrinjavanju ranjenika,” Ross joj je dao kompliment, i to
je bila prava istina. Radila je s paţnjom i preciznošću, a njeni su šavovi bili
mali i ravni. Nije nimalo sumnjao da će se trgovac izvući s lijepim oţiljkom
i pričom koju će moći ispričati. To se ne događa uvijek. Mogao je tako lako i
izgubiti nogu od infekcije, ili je mogao čak s vremenom i umrijeti od rane,
ali Ross je bio prilično siguran da su Annabelini napori spriječili oba ta
ishoda da se dogode.
„Hvala.” Annabel je prestala trljati sredinu donjeg dijela leđa i spustila
glavu kako bi skrila crvenilo koje su njegove riječi izazvale. Zbog toga ju je
Ross htio poljubiti.
Sjetivši se svog plana, naglo se okrenuo i krenuo prema vratima kuhinje.
Gurnuo je glavu u prostoriju samo kako bi izdao naređenja kuharu, onda
krenuo prema vratima kule i izašao van kako bi promotrio ljude koji su bili
dovoljno blizu da ih pozove. Opazivši Gillya i Liama kako se pribliţavaju,
strpljivo je čekao dok se nisu pribliţili dovoljno blizu da ga mogu čuti bez
vikanja, a onda im je dao upute da prenesu trgovca prije no što ih je uveo
unutra.
Annabel i Seonag su obje još bile pokraj čovjeka na stolu, raspravljajući o
tome što učiniti s njim, shvatio je kad se pribliţio dovoljno blizu da ih čuje.
„Liam i Gilly će ga premjestiti u sobu gore,” odgovorio je, prekinuvši
njihovu raspravu. „Tako će ti biti lakše da paziš na njega. Osim toga, ako je
Jasper ovo uzrokovao, to je najmanje što moţemo učiniti.”

~ 79 ~
 Naš svet knjiga

„Da,” Seonag se sloţila uzdahnuvši. „Moglo bi ga to dovoljno smekšati

da ne upozori druge trgovce da nas izbjegavaju.”
„Oh, sigurno ne bi to učinio?” pobunila se Annabel i onda zabrinuto
upitala, „Zar ne?”
„Poznato je da se to znalo dogoditi s drugim dvorcima zbog manjih
incidenata,” priznao je Ross s nesretnim izrazom. Ako čovjek upozori
ostale trgovce, Annabel će biti prisiljena nositi haljine njegove majke
neodređeno vrijeme. Njegov pogled je kliznuo na njena previše otkrivena
prsa i namrštio se. Uţivao je u pogledu, ali nije htio da svi uţivaju u tome.
„Ja ću sjediti uz njega i brinuti se o njemu,” rekla je Seonag tješeći ih.
Ross je kimnuo dok je gledao Liama i Gillya kako su podigli čovjeka i
krenuli s njim prema stepenicama. Seonag ih je odmah slijedila.
„Bolje je da i ja pazim na njega,” odlučila je Annabel.
Okrenula se da krene, ali ju je on uhvatio za ruku kako bi je spriječio.
„Ne, ja-” Pustio ju je i pogledao okolo kad su se vrata kuhinje otvorila.
Angus je jurio prema njima s vrećom u rukama.
„Ovdje ste milorde. Sam sam sve pripremio. Najbolje od svega,”
uvjeravao ga je kuhar.
Ross je kimnuo i promrmljao „Hvala” dok je uzimao vreću. Uhvativši
Annabel slobodnom rukom, poveo ju je prema vratima dvorca. „Dođi sa
mnom.”
„Kamo idemo?” upitala je Annabel.
Ross nije odgovorio. Htio ju je iznenaditi.

„Piknik,” Annabel je rekla s čuđenjem dok je poskakivala na svojoj kobili

uz svog muţa na konju. „Nikad prije nisam bila na pikniku.”

~ 80 ~
 Naš svet knjiga

„Mislio sam da će ti to pruţiti priliku da vidiš malo naše zemlje,”

komentirao je Ross. „Ovo je sad tvoj dom.”
Naša zemlja... i dom, pomislila je Annabel i osjetila kako joj se osmijeh
proširio licem. Ţivjela je u Waverlyu svojih prvih sedam godina ţivota i u
opatiji ovih posljednjih četrnaest godina, ali ako je Waverly ikad smatrala
domom, nije se toga mogla sjetiti. Definitivno opatiju nikad nije gledala na
taj način. Prvih nekoliko godina je jednostavno čekala da njeni roditelji opet
dođu po nju. Bila je sigurna da se nadstojnica vara kad joj je rekla da se to
neće dogoditi. I čak i kako su godine prolazile, a ona odustala od tog sna i
priznala si da nikad neće napustiti opatiju, nije ju osjećala kao dom. Nikad
se zapravo nije uklapala tamo, nikad se nije osjećala kao da pripada tamo
niti da je prihvaćena. Annabel jednostavno nije imala dostojanstvo da bi
bila redovnica.
„Ali, nekako,” nadstojnica je rekla s dugim uzdahom, „moram te naučiti
da to postaneš.”
I sigurno se trudila. Zagorčala je ţivot Annabel svojim pokušajima da je
nauči. I Annabel se trudila najbolje što je mogla da nauči. Zaista jest. Ali
koliko god se trudila to jednostavno nije bilo dovoljno.
Ta ju je pomisao natjerala da razmisli o svojoj sadašnjoj situaciji, te svojoj
zabrinutosti da jednostavno neće biti dovoljna dobra niti ovdje. MacKay
moţda nije bio njen dom dugo, ako je to tako. Njen muţ bi je mogao
zanemariti, ili otjerati, ili... pa, zapravo nije znala što bi mogao učiniti, ali je
bila prilično sigurna da neće uţivati u tome.
Ove neugodne misli su iskliznule kad je primijetila da je njen muţ
prestao jahati. Zaustavivši svoju kobilu, Annabel je znatiţeljno gledala
okolo. Prešli su dolinu bez stabala koja je okruţivala dvorac i prije nekog
vremena su zašli u šumu. Sad su bili na čistini uz rijeku – ne potok, već
pravu i punu rijeku, shvatila je. Kad je njen muţ sjahao, ona je pustila uzde
i počela kliziti s kobile. Samo je dotle stigla prije no što joj je Ross prišao sa
strane i uhvatio je oko struka kako bi je spustio dolje.

~ 81 ~
 Naš svet knjiga

Njen pogled je poletio do njegovog kad je pustio da se njeno tijelo očeša

o njegovo dok ju je spuštao. Taj je postupak je uzrokovao nalet osjećaja koji
su prošli kroz nju, na koje Annabel nije bila spremna. Ostavili su je bez
daha, ali onda opet, činilo se da je često ostajala bez daha u blizini tog
čovjeka. Kao da je on imao neku tajnu čaroliju koja je krala zrak iz njenog
tijela.
„Hvala,” promrmljala je, spustivši glavu i onda se polako odmaknuvši
od njega jednom kad su joj noge bile na zemlji.
„Nema na čemu.” Njegov glas je bio duboko reţanje koje je, čini se,
govorilo puno više od riječi koje je izgovorio. Otišavši nazad do svog konja,
uzeo je krzno i dodao ga Annabel. „Evo, prostri ovo gdje misliš da bi
trebali jesti dok ja odveţem vreću s našom hranom.
Annabel je kimnula i prihvatila krzno. Pregledala je čistinu, te se brzo
odlučila na travnati dio na obali rijeke. Prostrla je krzno i onda se osvrnula
baš kad je Ross prišao s malom vrećom koju mu je kuhar dao.
„Smjesti se,” rekao je Ross, a onda čekao da ona izabere mjesto na krznu
gdje će sjesti, prije no što se on smjestio kraj nje. Spustio je vreću ispred
sebe na krzno i otvorio je zavirivši unutra. Zagunđavši, izvukao je čuturicu
izrađenu od koţe u kojoj je vino. Slijedilo je pečeno pile omotano u krpu,
kruh, voće, sir i konačno nekoliko kolača, također zamotanih u krpu.
Annabel se uhvatila kako si oblizuje usne dok je pregledavala ponuđeno.
Sve je izgledala stvarno ukusno. Međutim, pitala se da li je pile bilo jedno
od mnogih koje je bilo namijenjeno za današnju večeru. Ako je,
pretpostavljala je da je bilo dovoljno vremena da ispeku drugo u zamjenu
za ovo.
„Ovo je gozba,” rekla je Annabel sa smiješkom.
Ross se slabo nasmiješio i kimnuo. „Kuhar se očito pokušao iskupiti za
svoje prijašnje loše ponašanje.”
„On je bio teţak u vezi s viskijem, ali ja se nisam trebala naljutiti,” rekla
je tiho Annabel.

~ 82 ~
 Naš svet knjiga

„Takva si kad se naljutiš?” upitao je zabavljeno. „Moja majka bi naredila

da ga izbičuju što je nije odmah poslušao u takvoj kriznoj situaciji.”
Annabel je trepnula na ove vijesti. Očekivala je bar ukor za svoje
ponašanje. Sigurno, da je nadstojnica svjedočila tome, ona bi naredila da si
Annabel nanese bar tucet udaraca bičem. Hvala nebesima što više nije u
opatiji, pomislila je. Annabel nije bila veliki ljubitelj boli i prezirala je svaki
udarac.
„Pričaj mi o MacKayu,” rekla je Annabel dok je Ross izvadio dva drvena
tanjura iz vreće i počeli su ih puniti piletinom i drugim ponuđenim
stvarima.
„Što bi htjela znati?” upitao je.
„Sve,” priznala je s osmijehom, te iz nekog razloga to ga je nagnalo da se
smijulji. Annabel je uzela komadić piletine sa svog drvenog tanjura i pojela
ga, ali kad je njegov smijeh jenjao, upitala je, „Zar nemaš braće ili sestara?”
„Imao sam mlađeg brata,” priznao je Ross, iznenadivši je. Uzevši pileći
batak, odgrizao je komadić, saţvakao i progutao ga, a onda dodao, „Umro
je dok smo još bili djeca.”
„Kako?” upitala je namrštivši se, komad sira je ostao zaboravljen u
njenoj ruci.
„Probo ga je vepar u njegovom prvom lovu,” rekao je Ross tiho.
„Ţao mi je,” rekla je mirno Annabel.
„To je bilo prije puno vremena,” rekao je Ross slegnuvši ramenima i
onda dodao, „Također imam i mlađu sestru i ona je preţivjela naše
djetinjstvo.”
„Zaista?” upitala je zainteresirano.
„Da. Giorsal. Udana je za našeg susjeda, Beana.”
„Beana?” Annabel je nesigurno ponovila kratki oblik imena.
„To je skraćeno od Beatham,” objasnio je. „Lord MacDonalda. Često nas
posjećuju. Bez sumnje ćeš ih upoznati uskoro kad ona čuje da sam se vratio
sa svojom nevjestom. Što će biti najkasnije sutra,” suho je dodao.

~ 83 ~
 Naš svet knjiga

Annabel se slabo nasmiješila i kimnula dok je gledala kako stavlja sir i

kruh u usta, ali njegove riječi su je nagnale da pomisli na vlastitu sestru, te
se pitala kakva je njena sudbina. Nadala se da je Kate sretna sa svojim
konjušarem i da su predviđanja njene majke bila pogrešna. Annabel se
uvijek ugledala na Kate i oboţavala je.
„Giorsal i Bean imaju nasljednika. Mladog Brysona,” obavijestio ju je
Ross i Annabel ga je iznenađeno pogledala.
„Onda si ti ujak?”
Kimnuo je. „A ti si ujna.”
Annabel je nekoliko puta kimnula kad je shvatila da je on u pravu. Sad
su bili vjenčani i njegov nećak je bio i njen nećak. Odmahujući glavom,
progutala je malo sira i pomislila kako je nevjerojatno da se njen ţivot moţe
tako jako promijeniti samo jednim potezom. Veličina njene obitelji se
uvećala više nego dvostruko jednim bračnim zavjetom.
„Ti nisi imala braće?”
Annabel je pogledala gore na to pitanje i onda je brzo odmahnula
glavom. „Ne.”
„Ali imaš sestru.”
Taj je komentar učinio da zadrţi dah. Annabel je znala da mu njegovi
roditelji nisu spominjali temu njihovog potomstva, nadajući se da će je
podvaliti kao najstariju, ali pretpostavljala je bilo previše za nadati se da on
neće znati da su imali više od jednog djeteta.
„Da. Imam sestru. Kathryn,” tiho je dodala.
„Koja je starija?”
Annabel je pognula glavu i sada je sklopila oči. Znala je bez imalo
sumnje da bi joj njena majka savjetovala da mu laţe i da tvrdi da je ona
starija. Također je znala da bi ga istina mogla jako naljutiti, ali jednostavno
nije mogla lagati.
Iznenada izgubivši tek, Annabel je odloţila svoju hranu i ustala da ode
do rijeke kako bi oprala pileću mast s ruku. Nije obula cipele tog jutra,
nešto zbog čega bi u opatiji bila u nevolji, ali činilo se da to njenom muţu
~ 84 ~
 Naš svet knjiga

ne smeta. Ili moţda jednostavno nije to primijetio kad ju je podigao na

njenog konja, priznala je. To što je trčala okolo bosa, često ju je dovelo u
probleme s nadstojnicom, ali sada joj je dobro došlo jer je samo trebala
povući suknje gore i ući u vodu, a onda se sagnuti i oprati ruke.
Jako prikladno, odlučila je Annabel kad je završila i uspravila se. Tada je,
zureći u vodu, skupila hrabrosti i priznala, „Ja sam mlađa sestra. Kate je
bila prvorođeno dijete mojih roditelja.”
Osjetila je kako joj je Ross prišao iza nje i brzo dodala, „Međutim, nje su
se odrekli i tako sam sad ja njihova najstarija kći.”
Annabel ga je mogla osjetiti iza svojih leđa i pitala se kako je tako brzo
skinuo svoje čizme. Kad su se njegove ruke spustile na njena ramena,
zagrizla je svoju usnu i jednostavno čekala.
„To sam već znao,” priznao je, ruke su mu kliznule oko njenog struka.
Annabel se instinktivno pokušala okrenuti tada, ali njegov zahvat na njoj
ju je spriječio u tome, pa je samo pogledala preko svog ramena kako bi
upitala, „Što si već znao?”
„Da ti nisi najstarija.”
Namrštila se. „Zašto si onda pitao?”
„Da vidim hoćeš li reći istinu,” priznao je.
„Oh.” Annabel se opet okrenula naprijed s malim uzdahom, bilo joj je
drago što se odlučila reći istinu. Ali onda se namrštila i pogledala opet
odzada kako bi pitala, „Kako si to znao?”
„Ljudi pričaju,” jednostavno je rekao.
„Jesi li to znao kad si se vjenčao sa mnom?” upitala je, Naravno da nije.
Ali on je mirno kimnuo.
Annabel se opet okrenula nazad, nesigurna što da misli o tome. Konačno
je upitala, „Zašto si se onda oţenio sa mnom? Zašto nisi proglasio ugovor
razvrgnutim?”
„Zato što sam te ţelio.”

~ 85 ~
 Naš svet knjiga

Riječi su bile dovoljno jednostavne, ali nisu imale nikakvog smisla za

Annabel. Ţelio ju je? Zašto? Bila je prekrupna, nepripremljena i nevješta.
Zašto bi je on, zaboga, htio za ţenu?
„Zašto?” Riječi su skliznule s njenih usana, zvučeći zaprepašteno kako se
i osjećala. Na njeno zaprepaštenje prsa uz njena leđa su vibrirala uz nju od
njegove zabave, a onda su njegove ruke skliznule gore s njenog struka i
Annabel je šokirano pogledala dolje dok su njegove velike, grube ruke
kliznule i prekrile njene grudi preko tkanine koja ih je pokrivala.
„Zato što sam te ţelio,” ponovio je Ross uz njeno uho dok su njegove
ruke počele gnječiti meko meso. Kako bi pridodao njenoj zbunjenosti,
također je počeo raditi nešto njenom uhu, grickajući ga i sisajući ga na
način koji je bio uzbudljiv kao i ono što je radio njenim grudima.
Kombinacija tih dviju stvari je uzrokovala čudne leptiriće u njenom trbuhu
i niţe.
„Muţu?” rekla je nesigurno Annabel, a onda je uzdahnula kad se jedna
njegova ruka spustila između njenih nogu preko haljine. Obuhvatio ju je
tamo i iskoristio svoj zahvat kako bi je podigao iz vode i privio uz sebe,
tako da je Annabel mogla osjetiti tvrdoću kako se pritišće uz njenu
straţnjicu.
Popustivši svoj stisak na njenoj drugoj dojci, Ross joj je tada nagnuo
glavu unazad i okrenuo je kako bi joj uhvatio usne u poljubac, koji nije bio
ni sličan onom prvom koji su podijelili u svojoj prvoj bračnoj noći. Njihov
prvi poljubac, onaj nakon vjenčanog obreda, počeo je lagano i onda postao
intenzivniji. Ovaj je bio duboko razarajući od početka, zbog čega se hvatala
za sve što je mogla dohvatiti što bi joj pomoglo da ostane na zemlji i u
uspravnom poloţaju. Na kraju je svojom rukom prekrila njegovu, a
drugom je posegla unazad kako bi se uhvatila za tartan na njegovom kuku,
kad je njegov jezik uronio u njena usta.
Annabel nije primijetila da mu se ruka, kojom joj je okrenuo lice svojem,
spustila dok nije osjetila hladan zrak na svojim grudima i shvatila da je
njome povukao dolje njen dekolte koji joj ionako nije pristajao. Prekinuvši
~ 86 ~
 Naš svet knjiga

poljubac, pogledala je dolje kako bi vidjela da su joj dojke ţeljno izašle van,
a on je sada jednu drţao u ruci i ţeljno je stiskao.
„Ali, srijeda je,” zastenjala je dok je Ross uštipnuo jednu bradavicu,
poslavši trnce zadovoljstva dolje gdje ju je njegova ruka još drţala između
nogu. „Protuzakonito je počiniti lijeganje u krevet srijedom.” Annabel je
jako ţalila što je to morala reći, jer je zaista uţivala u onome što je radio.
„Ovdje nema kreveta,” istaknuo je Ross uz njeno uho koje je opet počeo
grickati kad je ona prekinula njihov poljubac, a onda ju je opet postavio na
noge u vodu kako bi mogao pomaknuti ruku između njenih nogu. Nije je
maknuo kako je isprva očekivala, već je njome brzo povukao njenu suknju
s nekoliko trzaja, kako bi se njegova ruka mogla zavući ispod nje i kliznuti
između njenih nogu, a da mu haljina ne smeta.
Bio je to jako učinkovit potez, priznala je Annabel, pritisnuvši se uz
njega zastenjavši kad je njegov prst prešao preko mesa koje nitko prije nije
dotakao, čak niti ona sama. Moţda je zato njena koţa reagirala tako
poţudno, ţeljno natekavši pod milovanjem i skoro plešući na njegov dodir.
„Muţu?” uzdahnula je nesigurno, nesposobna da spriječi svoje kukove
da se pomjeraju na njegov dodir dok je uzbuđenje raslo u njoj.
„Da?” Prestao je milovati njenu dojku kojoj se posvetio i prebacio svoju
paţnju na drugu dojku, stišćući je i gnječivši sada to ţeljno meso, a Annabel
je stenjala i onda opet okrenula glavu u potrazi za njegovim usnama. To je
bilo veliko olakšanje kad su njegova usta prekrila njena, a ona ih široko
otvorila za njega, pozdravljajući njegove prodore jezikom. Njen vlastiti
jezik je kratko vodio bitku s njegovim, a onda se jednostavno odlučila sisati
ga dok se poljubac nastavio.
Annabel je drţala ruku čiji je dlan bio sada između njenih nogu, potičući
ga dok ju je svojim milovanjem dovodio do ludila, ali je bila potpuno
nespremna na ulaz nečega za što je pomislila da mora da je prst. To je
izvuklo jecaj iz nje dok je uzbuđenje u njoj doseglo još jedan nepodnošljiv
stupanj. Annabel je morala odmaknuti svoja usta s njegovih kako bi se
spriječila da ga ugrize za jezik i jednom kad je to učinila jednostavno je
~ 87 ~
 Naš svet knjiga

nagnula glavu na njegova prsa, zadihana. Besmislene molbe su joj silazile s

usana dok je jahala na njegovoj ruci, a onda je nakupljena napetost između
njenih nogu iznenada eksplodirala njenim tijelom, vrisak uţitka se otkinuo
s njenih usana dok se ona grčila od uţitka.

~ 88 ~
 Naš svet knjiga

Annabelino tijelo je još pulsiralo od njenog oslobođenja kad ju je Ross

iznenada podigao i iznio je iz vode. Rub njene suknje je mokro udarao o
njegove noge, ali Annabel nije marila. Bila je previše omamljena onime što
se upravo odigralo.
Na svim predavanjima nadstojnice i oca Gerdera, kao i šaputanjima s
drugim posvećenicama, niti jednom nitko nije spomenuo da se ovo što je
upravo iskusila moţe dogoditi. I to je bilo upravo šokantno, odlučila je.
Mnoge ţene bi išle u svoju bračnu postelju s manje straha i potpunog uţasa
kad bi znale da moţe biti ovako. Zapravo, sada se osjećala malo
prevarenom što ju je Ross napio kako se ne bi sjećala njihovog prvog puta
zajedno.
Njene misli su se raspršile kad je Ross kleknuo na krzna kako bi je
polegao na njih i onda počeo razvezivati vezice na njenoj haljini.
Zarumenivši se, posegla je za njegovim rukama kako bi ga zaustavila,
iznenada se posramivši na pomisao da bi je on mogao vidjeti razodjevenu.
Što je bilo smiješno, pretpostavila je, kad je shvatila da su joj grudi već vani
i da joj se suknja omotala oko kukova.
Primijetivši pitanje na Rossovom licu, te ne ţeleći priznati svoje glupe
osjećaje o tome da bude potpuno gola pred njim, Annabel je učinila jedinu
stvar koje se mogla sjetiti, i jedine stvari koju je iskreno ţeljela učiniti...
poljubila ga je. Annabel je pritisnula svoja usta na njegova i osjetila je
olakšanje kad je odmah odgovorio, preuzevši kontrolu i potičući joj usne
da se razdvoje za puni poljubac.
Izdahnuvši olakšanje u njena usta, Annabel je kliznula svojim rukama
oko njegovog vrata i čvrsto se drţala dok je on polako spustio njena leđa
nazad na krzna, njegovo tijelo se spustilo na njeno. Još je imao svoj tartan,
~ 89 ~
 Naš svet knjiga

pa se iznenadila kad je osjetila tvrdoću između svojih nogu. Osjetivši

uţitak od milovanja njegovih prstiju tamo dolje, Annabel se nije brinula i
polako je razdvojila noge, stenjući kad je njegovo koplje odmah kliznulo
preko njenog vlaţnog mesa, ponovo probudivši njeno ranije uzbuđenje
tako nedavno zadovoljeno.
Činilo se da ga je taj zvuk ohrabrio, i njen muţ je to opet učinio, i onda
opet po treći put.
„Molim te,” zastenjala je, njene noge su se nemirno pomicale prije no što
su se instinktivno omotale oko njegovih kukova. Annabel nije mogla reći za
što je zapravo molila, ali njen muţ joj je to ionako dao i oči su joj se naglo
otvorile od šoka kad je otkrila o čemu su to svi govorili kad se radilo o bolu
probijanja himena. Dragi Boţe, osjećala se kao da je zario svoj mač u nju, i
Annabel je postala svjesna da ispušta male uzdišuće zvukove stenjanja od
boli i odmah je prestala kad je Ross stao, još uvijek uronjen u nju, te se
podigao dovoljno da je pogleda u lice.
„Jesi li dobro?” zabrinuto je upitao.
Annabel je zagrizla svoju usnicu. Htjela je vrisnuti, „Ne!” ali je umjesto
toga je kimnula i pokušala se nasmiješiti iako je mislila da uopće nije
uspjela u tome.
„Trebam li stati?” upitao je Ross s bolnim izrazom koji joj je govorio da
to ne ţeli.
Oklijevala je, ali onda je upitala, „Je li gotovo?”
Annabel je bila vrlo razočarana kad je odmahnuo glavom. Sklopila je oči
nakratko, kupujući vrijeme da ublaţi najveću bol, a onda je odmahnula
glavom. „Ne. Onda nastavi.”
I jest. Ross je polako iskliznuo svojim tijelom iz njenog, nesumnjivo u
pokušaju da ide njeţno, a onda je kliznuo opet unutra i morala je stisnuti
zube kako ne bi jecala od boli. Do trećeg prodora bila je sigurna da više
nikad neće htjeti to opet raditi, ali onda je Ross posegao između njih i
počeo je opet milovati.

~ 90 ~
 Naš svet knjiga

Annabel mu je skoro rekla neka se ne trudi, sigurno to neće ništa

promijeniti. Njen raniji uţitak je bio prošla i gotova stvar, ali onda se
zapalila preostala iskra i njeno ranije uzbuđenje se počelo buditi i širiti
unutar nje. Annabel je zadrţala dah kad je počelo rasti i bol se počela
smanjivati u usporedbi s tim, a onda je Ross zastao sa svojim prodorima
kako bi joj obuhvatio usta svojima.
Uzvratila mu je poljubac, kukovi su joj se počeli pomicati u skladu s
njegovim milovanjem i nesvjesno počela plesati oko koplja ukopanog u
njoj.
Ross je zastenjao u njena usta, a onda je prekinuo njihov poljubac kako bi
se usredotočio na to da je miluje. Sad se prestao kretati, sva njegova
usredotočenost je bila na to da je izludi svojim dodirima, ali nije bilo bitno.
Annabel je sada pomicala kukovima uz njega, jašući na njegovoj erekciji
kao što je jahala na njegovoj ruci. Dok se napetost opet nakupljala u njoj,
očajnički je zagrabila krzna sa svake njene strane i jače se gurala na njegov
dodir, te nesvjesno i na njegovu erekciju. Upravo kad je napetost u njoj
opet eksplodirala, Ross ju je prestao milovati i zgrabio joj kukove dok je
posljednji put prodro u nju s povikom koji je preplašio ptice na obliţnjim
stablima.

Annabel se naslonila lakat na svoja podignuta koljena, bradu na dlan i

zurila u svog muţa.
Nakon što se srušio pored nje na krzno i povukavši je da legne na pola
njegovih prsa, Ross je zaspao. Annabel je pokušala spavati s njim, ali je
shvatila da nije umorna. Tako da, nakon što je nemirno leţala nekoliko
minuta, izvukla se iz njegova zagrljaja i sjela. Sada se uhvatila kako
jednostavno očarano zuri u njega.
Čovjek je uvijek zadnji zaspao i prvi se budio od njihove prve bračne
noći. Ovo je bio prvi put da ga je ikad gledala dok spava i to je bilo

~ 91 ~
 Naš svet knjiga

zanimljivo iskustvo. U snu, Rossovo lice je bilo opušteno, a izraz lica

njeţan. Zbog toga se činio puno mlađim. Također je hrkao dovoljno glasno
da probudi mrtve. Zbog toga je mislila da bi bila dobra stvar da zaspe prva
svake noći do kraja njihova bračnog ţivota.
Annabel se blago nasmiješila na tu pomisao, ali njen osmijeh je izblijedio
kad se prisjetila njegova priznanja da je znao da je ona druga kćerka kad se
oţenio njome. To saznanje je bilo olakšanje. Bar nije bio ljut zbog toga.
Međutim, to nije ublaţilo svu njenu zabrinutost kad se radilo o njihovom
braku. Još nije imao pojma da će ona biti beskorisna kao supruga jer je
odrasla u opatiji.
Uzdahnuvši, Annabel je ustala, namrštivši se kad je vidjela da se donji
dio njene haljine osušio i sada je bila nepopravljivo zguţvana. Povukla je
svoj dekolte, pokušavajući ugurati svoje grudi opet unutra. Ali činilo se
nemogućim bez da odveţe vezice i opet ih zaveţe.
Slegnuvši ramenima, brzo je odvezala vezice, ali onda, osjećajući kako
tekućina curi niz unutrašnju stranu njenih bedara, brzo je odlučila na
brzinu se okupati u rijeci kako bi se oprala i jednostavno je pustila da joj
haljina padne na krzno. Annabel se osjećala vrlo snaţno i hrabro zasad, ali
mogućnost da će se Ross probuditi dok je ona u rijeci i da će morati doći do
krzna gola kako bi uzela svoju haljinu dok je on gleda, bila je dovoljna da
se sagne i uzme svoju haljinu i odnese je na obalu rijeke sa sobom.
Tamo ju je poloţila preko kamena skoro dovoljno velikog da joj drţi rub
haljine iznad trave i onda paţljivo ušla u vodu. Mora da je silazila s
planine, jer je voda bila ekstremno hladna, čista i meka. Također se kretala
iznenađujuće brzo i Annabel je odlučila da će morati biti oprezna da joj
struja ne izmakne tlo pod nogama.
S tom pomisli na umu, polako je ulazila u vodu dok joj nije dopirala do
struka, što nije uopće dugo trebalo. Obala se brzo spuštala, a struja je
također bila jača sa svakim korakom, pa nije riskirala da se kreće dalje, već
je stala tamo i brzo se oprala prije no što se okrenula da krene nazad na
obalu.
~ 92 ~
 Naš svet knjiga

Annabel je izašla iz vode puno brţe no što je ušla, hladnoća nije

ohrabrivala oklijevanje. Jednom kad je bila na obali, umjesto da čeka da je
lagani povjetarac osuši, odmah je pokušala obući svoju haljinu kako bi
prekrila svoju hladnu koţu. To je bila greška, bila je prisiljena priznati
nekoliko minuta kasnije, dok se borila da navuče haljinu. Prevukla ju je
preko glave, što je bilo prilično lako ujutro kad joj je koţa bila suha. Sada to
nije bilo tako lako. Struk haljine je zapeo i zapleo joj se oko ramena i grudi,
ostavljajući joj ruke zarobljene u rukavima, a prsluk joj je prikrivao glavu.
Mrmljajući ispod daha, Annabel se borila da barem ruke progura kroz
rukave kako bi oslobodila šake, kako bi mogla ili da skine haljinu ili da
prsluk povuče dolje oko svog vrata i oslobodi si lice, ali je zvuk pucketanja
grančica, natjerao ju je da stane. Okrenuvši glavu u tkanini, slijepo je
osluškivala na trenutak, a onda joj je zbog šuškanja i ponovnog pucketanja
grančica stalo srce.
„Ross?” nesigurno je prišaptala. On je prestao hrkati i ako je bio budan i
ako je ustao... pa, to bi bilo neugodno. Ali, ako je to bio netko drugi tko još
nije došao na čistinu i spazio ih, teško da je htjela privući njihovu paţnju.
Ugrizla se za usnu, slušala je tišinu kao odgovor teška srca. Sigurno bi joj
Ross odgovorio? Pa, osim ako nije umro od smijeha spazivši njenu muku,
pretpostavila je, ali Annabel je bila sigurna da bi to čula. Osim toga,
iznenadna tišina nije bila dobar znak. Ili su zvukovi koje je čula bili od
nekoga tko je čuo njen šapat i sada je slušao još jedan poziv da vidi odakle
je došao, što definitivno nije ţeljela. Annabel nije htjela da je muţ vidi
ovakvu, a kamoli stranac.
Ili alternativa je bila da su zvukovi bili od nekoga tko im se pokušao
prišuljati na čistini, a tko je paţljivo zastao na njen poziv, kako bi je uvjerio
da tamo nema nikoga. Međutim, najeţena koţa na njenim rukama i
grudima joj je govorila da definitivno ima nekoga u blizini.
Duboko udahnuvši, Annabel je nagnula glavu unazad i shvatila da moţe
vidjeti kroz vrh izreza haljine. Jedva je to otkrila kad je čula šuškanje. Bilo je
bliţe nego što su bili drugi zvuci. Tko god da je to bio, bio je jako blizu nje.
~ 93 ~
 Naš svet knjiga

Naglo se okrenuvši u smjeru zvuka, naglo se presavila u struku dok je

drţala glavu pod istim kutom i pokušala spaziti izvor zvuka.
Kad je Annabel ugledala prizor velikog lika koji ide prema njoj, nije
zastala da bolje pogleda, već je vrisnula, uspravila se i odmah počela
naslijepo trčati u suprotnom smjeru.

Rossa je probudio glasan vrisak. Trepnuvši je otvorio oči, odmah je sjeo,

ali se polako orijentirao gdje se nalazi. Tada se prisjetio čistine, svoje ţene i
da je njegov brak konačno konzumiran. Ta spoznaja je pokušala staviti
osmijeh na njegovo lice kad je drugi cvileţ privukao njegovu paţnju i
privukao njegov pogled u stranu. Ono što je tada vidio zaprepastilo ga je.
Netko, pretpostavio je da je to njegova ţena, pošto je izgledalo da joj se
haljina omotala oko njene glave i ramena, je naslijepo jurila preko čistine
dok joj je donji dio njene haljine jedva prekrivao njene privatne dijelove, a
noge su joj ostale gole. Tako se preplašio tog prizora da je Rossu trebao
trenutak da primijeti da je netko progoni. Muškarac. I to prokleto krupan
muškarac. Obučen u tartan i bijelu pamučnu košulju, momak je jurio za
njegovom ţenom, ispruţenih ruku.
Udarac je privukao njegov pogled opet na njegovu ţenu na vrijeme da
vidi kako se odbila od stabla i pala unazad na šumsko tlo. Ross je odmah
bio na nogama, s bojnim pokličem na usnama. Na taj zvuk je progonitelj
njegove ţene okrenuo glavu, upravo kad je stigao do Annabel. Kad je vidio
kako Ross juriša, učinio je što bi i svaki pametni čovjek učinio... ostavio je
Annabel gdje je bila i pobjegao u suprotnom smjeru, kao da ga vrag goni.
Ross je gledao kako nestaje u šumi dok je jurio do svoje ţene, ali nije ga
slijedio. Bio je previše zabrinut za Annabel. Jako je udarila u stablo i krv je
već umrljala haljinu tamo gdje mora da joj je bila glava. Također je samo
nepomično leţala. Sve to je bilo dovoljno da odluči da ona ima prednost.
„Annabel?” rekao je zabrinuto, kleknuvši kraj nje u travu.

~ 94 ~
 Naš svet knjiga

Olakšanje je prošlo kroz njega kad je zastenjala kao odgovor. Bar je bila
ţiva, uvjeravao je sam sebe Ross, te se počeo boriti da joj skine haljinu kako
bi mogao vidjeti koliko je teška njena ozljeda. Na kraju, čvor u koji se
zapetljala ga je porazio i Ross je morao pronaći svoj sgian dubh i izrezati
uporni materijal.
Psovka mu je pobjegla s usana kad je vidio ranu na njenoj glavi. Velika
kvrga je već rasla na sredini Annabelina čela i poprimala ruţnu plavo –
crnu boju s crvenom porezotinom u sredini iz koje je išla krv. Podigavši je,
Ross ju je odnio do konja, ali onda je zastao i pogledavao od nje do krzna
gdje su bili njegov tartan i mač. Ponovo je opsovao, odnio ju je do krzna i
polegao je na njega, dok je uzimao svoju košulju i tartan. Ross je navukao
svoju košulju, ali se nije trudio sloţiti pregibe na svom tartanu.
Jednostavno je zavezao materijal oko svog struka. Tada je uzeo svoj mač, i
prešao čistinu do konja kako bi stavio oruţje kroz omču na sedlu prije no
što se vratio da pokupi svoju ţenu.
Prizor Annabel kako leţi tamo polugola s uništenom haljinom ispod nje,
potakao joj je da je podigne s krznom i svime. Povukavši ga oko nje kao
oko djeteta, odnio ju je do konja i onda je opet stao. Nije mogao uzjahati s
njom u naručju. Promrmljavši ispriku unatoč tome što je bila u nesvijesti,
Ross ju je okrenuo na trbuh i prebacio je preko konja, uzeo uzde njene
kobile i onda uzjahao iza Annabel.
Kad se našao u sedlu, brzo ju je prebacio da opet bude u njegovom
naručju. Ross je onda potakao konja da izađe s čistine i krene u trk prema
kući. Morao je dovesti Annabel do Seonag. Ona će znati što treba učiniti.

U Annabelinoj glavi je nabijalo kad se probudila. To nabijanje se samo

pogoršalo kad je pokušala otvoriti oči i svjetlo se probilo, pa ih je opet brzo
zatvorila zastenjavši i poseţući za svojom glavom, samo kako bi joj netko
uhvatio ruke na pola puta i čvrsto ih stisnuo.

~ 95 ~
 Naš svet knjiga

„Sada, curo. Ne ţeliš to raditi. Ovo je nesumnjivo osjetljivo u ovom

trenutku i samo ćeš si uzrokovati još više boli.”
„Seonag?” rekla je Annabel nesigurno, ne ţeleći ponovo otvoriti oči
zasad, ali sigurna da je prepoznala glas starije ţene.
„Da. To sam ja, a ti si kod kuće na sigurnom,” rekla je utješno ţena.
„Kod kuće,” ponovila je njeţno Annabel, zbunjenost ju je ispunila. „Što se
dogodilo? Zašto me glava tako boli?”
„Zar se ne sjećaš?” upitala je Seonag.
Annabel je čula ono što je smatrala zabrinutošću u njenom glasu i
namrštila se, pokušavajući se sjetiti. Nakon trenutka polako je rekla, „Ross
me odveo na piknik.”
„Da,” rekla je Seonag s tračkom olakšanja.
„I mi... smo... bili na pikniku,” rekla je srameţljivo, ne ţeleći reći što su još
radili. Pošto je bilo tako, brzo je prešla na sljedeći dio. „Ross je zaspao.”
„Muškarci često zaspu nakon piknika.”
Annabel je bila prilično sigurna da je u ţeninom glasu bilo zabavljenosti
kad je rekla riječ piknik i slutila je da je sluškinja znala da se događalo više
od piknika, ali je nastavila, „A ja sam otišla plivati u rijeci.”
„U rijeci?” Seonag je uznemireno zakreštala. „Prokletstvo. Sretna si da te
struja nije odnijela. Nemoj to više raditi, curo.”
„Neću,” uvjeravala ju je Annabel i znala je da je to istina, ali nije
Seonagino upozorenje to što ju je sprječavalo. To koliko je hladna bila voda,
i što se sada prisjećala što se dogodilo nakon njenog kupanja u rijeci, bilo je
ono što će je spriječiti da to opet učini. „Pokušala sam obući svoju haljinu,
ali sam bila mokra i zaplela sam se u nju.”
„Ah,” Seonag je rekla kao da je to objašnjenje pojasnilo nešto što nije
razumjela.
„I onda sam čula pucketanje grančica i šuškanje kao da netko prilazi,”
nastavila je Annabel polako kao da su je sjećanja preplavila. Mogla sam
samo vidjeti kroz izrez haljine ako bi zabacila glavu unazad i pogledala
kroz njega, pa sam se sagnula u smjeru iz kojeg je dopirao zvuk.”
~ 96 ~
 Naš svet knjiga

„Jesi li ga vidjela?” upitala je Seonag.

„Upravo dovoljno da znam da netko dolazi,” rekla je Annabel namrštivši
se. U njenom sjećanju sve što je vidjela bio je tartan kako joj prilazi.
„I je li to bio Englez ili netko u tartanu?” upitala je Seonag namrštivši se.
„U tartanu,” rekla je Annabel.
„Ah.” Seonag je nakratko zastala i Annabel je nagađala da kima kad je
dodala, „Da, to je ono što je gospodar rekao. Čovjek u tartanu.”
„Vidio ga je?” upitala je iznenađeno Annabel, trepćući je nakratko
otvorila oči, samo da bi ih opet zatvorila kad joj je bol zajedno sa svjetlom
još jednom prodrla kroz oči u glavu.
„Da. Rekao je da je vas prvu vidio.” Nastala je kratka stanka i onda je
paţljivo rekla, „Rekao je da si jurila čistinom kao pile bez glave, haljina ti je
bila omotana oko glave i bila si slijepa zbog toga.”
„Oh.” Annabel je zadahtano ispustila tu riječ s uzdahom. Slika opisana
Seonaginim riječima nije bila lijepa. Nesumnjivo je izgledala kao potpuna
budala.
„Rekao je da si se tako zaletjela u drvo?” nastavila je Seonag, očito se
pitajući da li se sjeća tog dijela svoje avanture.
„Da li je to bilo stablo?” slabo je upitala Annabel. „Sve čega se ja sjećam je
da sam udarila u nešto tvrdo i bol mi je eksplodirala u glavi.
„Hmmm. Tvoje sjećanje je u potpunosti tu onda,” rekla je Seonag,
zvučala je kao da je odahnula.
Annabel nije komentirala, već je samo upitala, „Da li je moj muţ uhvatio
tog čovjeka?”
„Ne,” odgovorila je Seonag. „Gospodar ga nije progonio. Više se brinuo
da te dovede kući kako bi se pobrinuli za tvoje ozljede. Međutim, sad je
tamo vani sa svojim ljudima, pretraţujući grmlje u potrazi za njim.”
„Oh,” promrmljala je Annabel, čudno razočarana što ju je samo ostavio
tamo na brizi Seonag i odjurio, radije nego da ostane da je vidi kad se
probudi i uvjeri se da je ona dobro. Pretpostavljala je da je to glupo, ali
nakon onog što su radili u šumi mislila je-
~ 97 ~
 Naš svet knjiga

„Htio je ostati,” dodala je Seonag. „Ali me izluđivao koračajući gore dolje

kao ţivotinja u kavezu i vireći mi preko ramena dok sam ti pokušavala
očistiti ranu, pa sam mu naredila da ode iz sobe. Rekla sam mu da ako ne
ode i potraţi čovjeka koji je odgovoran, da ću prestati s onim što radim i
ostaviti te kuharu da se pobrine za tebe. Kuhar nije jako dobar s ranama, pa
je otišao,” dodala je.
„Oh,” promrmljala je Annabel, osjećajući se malo bolje u vezi tog što je
napuštena. Iako, osjećala bi se još bolje kad bi čula da je izašao iz prostorije
samo kako bi nervozno bio u hodniku, opsjedajući vrata kao duh, zbog
svoje zabrinutosti. To je, pretpostavila je, bilo također glupo, ali nije si
mogla pomoći što je to ţeljela.
„Moţeš li sada otvoriti oči?” iznenada je upitala Seonag.
Annabel je oklijevala, ali onda je polako otvorila oči, te ih ponovo
sklopila. „Ne.”
Pokušaj sporije,” predloţila je Seonag. „Otvori ih sasvim malo, onda
malo više.”
Napravila je grimasu, ali je malčice otvorila oči. To je uzrokovalo bol, ali
nije bilo tako loše kao kad ih je širom otvorila, pa ih je Annabel otvorila
malčice više. Trebalo je nekoliko trenutaka, ali na kraju je bila u stanju
potpuno otvoriti oči, bez previše neugode.
„Dobro,” pohvalila ju je Seonag, a onda je podigla pehar s noćnog
ormarića i rekla, „Misliš li da moţeš ovo popiti?”
„Što je to?” upitala je Annabel.
„Tinktura od kore bijele vrbe,” rekla je Seonag. „Pomoći će kod boli.”
„Da,” promrmljala je Annabel. Znala je za koru bijele vrbe zbog svog
rada sa Sestrom Clarom. Dobra sestra ju je često koristila kako bi ublaţila
bol ili smanjila vrućicu.
Seonag joj je pomogla da sjedne i Annabel je popila tekućinu kad je
pritisnula pehar na svoje usne.
„Eto,” dodala je Seonag, polako je ponovo polegavši na krevet kad je bila
gotova. „Zašto se ne bi malo odmorila sada, dok ne počne djelovati?”
~ 98 ~
 Naš svet knjiga

„Da,” promrmljala je Annabel. Glava ju je dovoljno boljela da joj je san

zvučao kao dobar bijeg, ali je sumnjala da će uspjeti zaspati dok joj je u
glavi tako nabijalo. Ipak, sklopila je oči i pokušala se opustiti.

„Ništa?” upitao je Ross namrštivši se kad je Gilly dojahao na čistinu i

sjahao. I sam se vratio prije nekoliko minuta nakon što je pretraţio
područje. Imao je nekoliko tragova, ali nije uopće vidio čovjeka koji je
proganjao njegovu ţenu.
Gilly je odmahnuo glavom, izraz mu je bio mrzovoljan. „Međutim,
pronašao sam ostatke kampa. To je vjerojatno netko tko je samo prolazio
tuda. Spazio je tvoju lijepu malu ţenu, pomislio da je sama i -” Slegao je
ramenima, a onda predloţio, „Ili joj je moţda pokušavao pomoći s njenom
haljinom. Rekao si da je bila prilično zapetljana u nju.”
Ross se namrštio na oba prijedloga i odmahnuo glavom. „Obje
mogućnosti su moguće, pretpostavljam,” priznao je nevoljko, a onda suho
dodao, „Prva je mogućnost vjerojatnija od druge.”
„Da.” Kimnuo je glavom Gilly, a onda je podigao obrve i upitao, „Ali?”
Ross je oklijevao, ali onda je priznao, „To je bila odluka koju sam donio
kad nismo mogli pronaći čovjeka koji je naišao na Annabel one prve noći
na putu ovamo.”
„Zaboravio sam na to,” priznao je Gilly namrštivši se.
„Ja nisam,” rekao je tiho Ross i onda dodao, „Putnik namjernik koji
slučajno nabasa na nju jednom je jedna stvar, ali dvaput?”
„Hmmm.” Gilly je to razmotrio, ali onda je istaknuo, „Ipak, rekao si da je
prvi čovjek nosio englesku odjeću.”
„Nisam ga vidio – samo njegov trag. Annabel je kasnije rekla da je imao
hlače,” podsjetio ga je Ross. Ispitao ju je više o onome što je vidjela dok su
sjedili oko vatre te noći, a Annabel je bila prilično jasna da je čovjek kojeg je
vidjela bio odjeven u englesku odjeću, prljavu bijelu košulju i hlače.

~ 99 ~
 Naš svet knjiga

„O, da.” Kimnuo je Gilly. „A kaţeš da je ovaj nosio tartan?”

„Da,” sloţio se Ross, te nevoljko priznao, „Pretpostavljam da su to
morala biti dva nepovezana događaja.”
„Vjerojatno,” sloţio se Gilly, ali sada je on zvučao sumnjičavo.
Ross je kratko zurio u njega, ali onda je odmahnuo glavom i krenuo
prema svom konju. Neće ništa naći tamo i htio je provjeriti kako je
Annabel. Otišao je samo zato što mu Seonag nije dozvolila da ostane u sobi
dok se brinula za nju, a osjećao se beskorisno koračajući gore i dolje po
velikoj dvorani. Traţiti čovjeka koji je progonio njegovu ţenu tako da se
zabila u drvo se činilo kao bolje provođenje vremena od koračanja okolo i
vrćenja rukama kao starac. Ali traţio je, nije ništa našao i sada je htio vidjeti
svoju ţenu... sviđalo se to Seonag ili ne.

~ 100 ~
 Naš svet knjiga

Annabel je pospano uzdahnula i otvorila oči prije no što je bila dovoljno

budna da se sjeti boli koju je taj čin uzrokovao kad se probudila prvi put.
Nasreću, sada nije uzrokovao bol. Zapravo, osim tupog pulsiranja u njenoj
glavi, kao daleki glas koji se jedva čuje, osjećala se dobro.
„Kako se osjećaš?”
Pogledala je iznenađeno u stranu kad je čula pitanje dubokim grmećim
glasom i blijedo zurila u svog muţa. Ross se nervozno nagnuo naprijed u
stolici pokraj kreveta, zabrinuto je promatrajući.
„Dobro, moj gospodaru,” priznala je Annabel, a onda se namrštila i
dodala, „I pomalo glupo.”
Obrve su mu se iznenađeno podigle. „Zašto?”
„Pa, onesvijestila sam samu sebe,” suho je istaknula, te prisjećajući se
kako je Seonag izrecitirala njegov opis njene nevolje, dodala, „I to na
najnedostojanstveniji način.”
Ross je sjedio potpuno mirno na trenutak, usne su mu se trzale, a onda
se okrenuo i zakašljao u ruku.
Zbog tog čina Annabeline oči su se suzile. Kašalj je zvučao sumnjivo, kao
da pokušava prikriti smijeh. Sigurno se nije smijao njenoj patnji? Namrštila
se na tu pomisao, ali onda je odmahnula glavom i sklopila oči, zabavljenost
je razvukla njene vlastite usne dok je zamišljala prizor koji mora da je
pruţila dok je naslijepo trčala okolo s haljinom preko glave. Nije se činilo
smiješno kad je bjeţala od nepoznatog lika na čistini, ali Annabel je morala
priznati da bi sada moglo biti... malo.

~ 101 ~
 Naš svet knjiga

„Traţili smo tvog napadača,” rekao je Ross nakon jednog trena, za koji je
pretpostavila da mu je trebao kako bi se sabrao.
Oči su joj se otvorile i ona se okrenula kako bi opet pogledala u njega,
ovaj put se namrštivši. „Bila sam napadnuta? Mislila sam da sam se samo
zaletjela u drvo.”
„Da, jesi,” priznao je. „Ali, kad me tvoje kreštanje probudilo, netko te je
proganjao.”
„Kreštanje?” upitala je buntovno. „Ja ne kreštim, muţu.”
Njegova usta su se nakratko trznula i okrenuo se zbog još jednog laţnog
kašlja, ali onda je mirno kimnuo. „Mislio sam vrisak. Probudilo me tvoje
vrištanje.”
„Hmmm,” rekla je Annabel, samo malo se smekšavši, a onda je
zagonetno upitala, „Tko je on i što je radio tamo?”
Svi tragovi zabave su tada nestali s njegova lica i Ross je izgledao mrko
kad je priznao, „Ne znam. Izgleda kao da te je proganjao, ali moţda te
pokušao spriječiti da se zaletiš u drvo. Što god da je u pitanju, pobjegao je,”
nesretno je priznao, a onda dodao, „Pretraţili smo područje nakon što sam
te doveo nazad u dvorac da se Seonag pobrine za tebe, ali našli smo samo
kamp. Pobjegao je s tog područja.”
„Oh,” promrmljala je, a onda upitala, „Ali, zaista me je proganjao?”
„Da.” Ross je nakrivio glavu i upitao. „Što se dogodilo prije no što sam
se probudio? Da li te napao? Jesi li zato bjeţala od njega?”
„Ne,” Annabel ga je brzo uvjerila, da ne misli da je učinila nešto
nepovoljno. Ne ţeli da misli da se osjećala prljavo od njegovih dodira.
„Okupala sam se u rijeci nakon što si zaspao i -”
„Rijeci?” prekinuo ju je oštro Ross, a onda je čvrsto rekao, „Nikada ne
plivaj u rijeci, Annabel. Trebao sam te upozoriti na to. Nije sigurno.”
„Da, Seonag mi je rekla,” rekla je utješno. „Neću to više činiti. I nisam
išla daleko. Primijetila sam da je struja jaka.”
Uzdahnuvši, prešao je rukom preko lica i naslonio se kimnuvši joj da
nastavi.
~ 102 ~
 Naš svet knjiga

„Kako bilo, trebala sam pričekati da se osušim prije no što sam navukla
haljinu. Međutim, nisam i ona je zapela i sva se zapetljala oko moje glave i
ramena.” Primijetila je zabavljenost na njegovom licu i posumnjala da je se
prisjeća u takvom stanju, ali je to ignorirala i nastavila, „Čula sam
pucketanje grančica i pomislila da si se ti probudio i da se pribliţavaš, ali
nisi odgovorio na moj poziv, pa sam se sagnula kako bi pogledala kroz
izrez moje haljine i uhvatila prizor velikog lika u tartanu i -” Namrštila se.
„Pa, samo sam se uspaničila. Vrisnula sam i počela bjeţati.”
Znao je što se dogodilo nakon toga, pa nije morala nastaviti dalje.
Ross je šutio na trenutak i onda upitao, „Znači nisi vidjela tko je on?”
„Ne. Samo da je bio krupan i nosio je tartan.”
Ross je kimnuo i upitao, „I nije te dirao?”
Annabel je mirno odmahnula glavom i shvatila je da je to istina. Čula je
zvuk, vidjela lik i uspaničeno pobjegla, onesvijestivši se. Tko god da je to
bio nije je uopće povrijedio... a moţda to nije ni namjeravao, priznala je.
Nije se činilo jako pametno napasti je dok Ross leţi nekoliko stopa dalje.
Ako su mu namjere bile zle, sigurno bi čovjek prvo prišao Rossu i
onesvijestio ga ili ga čak ubio. Ona ne bi znala, s obzirom na to kako je bila
slijepa u tom trenutku.
„To vjerojatno nije bilo ništa,” rekla je Annabel uzdahnuvši. „Bila sam
polugola, zapetljana i slijepa, te sam moţda pretjerano reagirala. Vjerojatno
sam uplašila jadnog čovjeka isto toliko koliko je on uplašio mene.”
Ross se sada namrštio, nije izgledao uvjeren, ali iskreno, Annabel je
samo htjela zaboraviti cijelu stvar. Napravila je budalu od sebe. Taj prizor
nje kako trči okolo s haljinom omotanom oko glave vjerojatno će ostati u
umu njenog supruga do kraja ţivota. To nije bio prizor kojeg je ţeljela da se
sjeća kad bude mislio na nju.
Annabel je krenula zbaciti plahte i krzna u stranu, ali ih je brzo povukla
nazad kad je shvatila da je gola. Uzdahnuvši, upitala je, „Gdje mi je
haljina?”
„Morao sam je izrezati s tebe,” priznao je Ross ispričavajući se.
~ 103 ~
 Naš svet knjiga

„Oh,” rekla je slabašno Annabel, a onda je upitala, „Pretpostavljam da

Seonag nije ostavila nešto sa strane što bih mogla obući, zar ne? Voljela bih
sići dolje.”
„Zašto?” upitao je radije nego da joj odgovori na pitanje.
„Voljela bih ustati,” rekla je jednostavno i onda dodala, „Glava me više
ne boli i osjećam se dobro. Osim toga, svi su se vjerojatno okupili oko
drvenih stolova za večerom do sada.”
„Ne,” rekao je Ross odmahnuvši glavom. „Neće se okupiti oko stolova.
Nije vrijeme večere.”
„Nije?” upitala je razočarano Annabel. Bila je gladna, iako je
pretpostavljala da ne bi trebala biti. Činilo se da je sve što je tog dana radila
bilo da je jela. Utješila je glad s kolačima prije kupanja, pomogla trgovcu,
bila na pikniku na čistini s Rossom, imala odnose s Rossom, a onda se
onesvijestila. I sada je htjela opet jesti. Nije si mogla pomoći. Bila je gladna.
Iako ju je suprug vjerojatno smatrao proţdrljivom kao što ju je nadstojnica
uvijek optuţivala da je.
„Ne, davno je prošlo to vrijeme,” objavio je Ross prekinuvši joj misli.
„Svi su jeli prije nekoliko sati.”
„Oh.” Annabel je osjetila olakšanje što ima razloga biti gladna te mu se
blještavo nasmiješila. „Pa, onda bih voljela sići dolje i pronaći nešto za jelo.
Ali prvo moram pronaći haljinu i -”
„Nema potrebe,” objavio je Ross, a onda ju je podigao s kreveta, s
plahtama, krznima i svime.
Dok joj je prednji dio bio prekriven plahtama i krznima, Annabel je bila
vrlo svjesna da su mu ruke bile na njenim golim leđima i straţnjici.
Grickajući svoju usnu i pokušavajući da ne porumeni, drţala se za njegova
ramena dok ju je nosio prema stolu i stolicama u kutu, desno od kamina.
„Seonag je mislila da bi mogla biti gladna kad se probudiš i donijela ti je
gore malo hrane,” objavio je Ross dok ju je spustio na stolicu za stolom.
Kad se uspravio nakon što ju je posjeo, mogla je vidjeti da je tu bio drveni
tanjur pun gulaša, prhka peciva, sir i pehar jabukovače, koji su je čekali.
~ 104 ~
 Naš svet knjiga

„Oh,” izdahnula je Annabel, promatrajući hranu. Izgledala je slasno i

bila je gladna, ali je pogledala gore u Rossa namrštivši se kad je nastavio
stajati pokraj nje. „Ima puno toga ovdje. Jesi li gladan?”
„Ne hrane,” rekao je vragoljasto, a onda dodao, „Utaţit ću svoju ţeđ kad
završiš s jelom.”
Annabel je pretpostavila da misli da će otići dolje i pridruţiti se
muškarcima u piću kad ona završi s jelom i bude opet sigurna natrag u
krevetu. Ta ju je pomisao rastuţila iz nekog razloga. Nije da je očekivala da
će on provoditi cijelo vrijeme s njom, i zaista, moţda je to što mu je bilo
draţe muško društvo od njenog bilo normalno – nije imala pojma. Moţda
su svi muţevi provodili svoje večeri smijući se i razgovarajući uz pivo s
muškarcima radije nego da sjede pored vatre sa svojim ţenama, ali ona bi
voljela provoditi vrijeme s njim.
S tim mislima koje su prolazile njenom glavom, Annabel je shvatila da joj
apetit brzo jenjava. Nije pomoglo ni to što je gulaš bio hladan, a sir tvrd
zato što je tako dugo bio na zraku. Jedva je dotakla hranu prije no što ju je
odgurnula i pustila da krzno sklizne s nje na pod, kako bi mogla plahtu
omotati oko sebe u rimskom stilu i ustala.
„Mislio sam da si gladna?” rekao je Ross, pribliţivši se i podigavši je kad
je stala između stola i stolice.
„I ja sam,” priznala je tiho Annabel, kliznuvši rukama oko njegovog
vrata dok ju je nosio nazad preko sobe.
Njene riječi su ga nagnale da stane kraj podnoţja kreveta i zabrinuto je
pogleda. „Da li te sada boli glava? Seonag je rekla da ti je jako nabijalo u
glavi kad si se prvi put probudila, ali da ti je dala nešto za to.”
„Jest, i dobro mi je. Samo više nisam gladna,” rekla je Annabel slegnuvši
ramenima.
„Ali dobro se osjećaš?” bio je uporan.
„Da. Moţeš ići utaţiti svoju ţeđ bez brige za mene,” uvjeravala ga je.
Ross je zareţao od zadovoljstva na ove vijesti i brzo je posjeo na
podnoţje kreveta. To ju je malo uplašilo. Mogao ju je barem odnijeti do
~ 105 ~
 Naš svet knjiga

njene strane kreveta, iziritirano je pomislila. Ali činilo se da, sada kad mu je
dala dopuštenje da se ode igrati s muškarcima, nije se čak niti potrudio...
Misao se izgubila sa zbunjenošću kad je Annabel shvatila da on ne ide
prema vratima, ali je maknuo kopču sa svog tartana i pustio ga da padne
na pod. Zurila je u njega širom otvorenih očiju, ali kad je onda izuo svoje
čizme i povukao svoju košulju kako bi je pustio da padne na pod također,
ostavši posve gol pred njom, Annabel je promrmljala, „Um... muţu... što-?”
Pitanje je zamrlo kad je kleknuo na svoj tartan ispred nje i nagnuo se
naprijed kako bi prekrio njena usta svojima.
Annabel je brzo shvatila da glad o kojoj je govorio nije bila za pivom, te
da nije imao nikakvu namjeru ostaviti je samu i pridruţiti se muškarcima.
Ta pomisao ju je natjerala da se nasmiješi uz njegova usta, dok se nije sjetila
da je srijeda i da je ovaj put definitivno ovdje krevet, pa nije mogao reći da
to nije lijeganje u krevet.
Trebalo je malo truda, ali Annabel je uspjela odvojiti svoja usta od
njegovih i promrmljati, „Muţu?”
„Hmm?” promrmljao je Ross, usta su mu putovala niz njeno grlo i
prema njenim grudima čak i dok su njegove ruke povlačile meku plahtu iz
njenih prstiju kako bi ih ogolio.
„Danas je- Oh!” uzdahnula je dok su mu usta obuhvatila jednu
bradavicu, a onda očajna da ga zaustavi dok je još imala snage za to,
Annabel izvalila, „Srijeda je!”
Zastavši, Ross je podigao glavu i potpuno je zbunio svojim cerenjem.
Obuhvativši joj lice rukama, rekao je, „Ne. Već je davno prošla ponoć. Sad
je četvrtak.”
„Oh,” zadahtala je Annabel upravo prije su njegova usta opet prekrila
njena.
Ovaj put nije mogla prekinuti poljubac ni da je to ţeljela. Ross joj je
čvrsto drţao zatiljak jednom rukom dok joj je proţdirao usne i jezik.
Annabel je teško disala i ispustila dugo razočaravajuće stenjanje kad je
prekinuo poljubac. Otvorila je oči, iznenadivši se što je uvidjela da sada leţi
~ 106 ~
 Naš svet knjiga

na leđima u podnoţju kreveta. Podigavši glavu, Annabel je zurila u Rossov

potiljak dok su njegove usne klizile preko njenih grudi, zastavši da kratko
posisaju jednu bradavicu, a onda drugu, prije no što je nastavio dolje niz
njen trbuh. Uzdahnula je i ispustila mali hihot kad je zastao kraj njenog
pupka, jezik ju je kratko škakljao ondje prije no što mu se glava pomakla u
stranu kako bi pronašao i grickao njen kuk. Osjećaj koji je to uzrokovalo
ubilo je svaku zabavljenost i Annabel je udahnula duboki dah i zadrţala ga
dok su trnci prolazili kroz nju, dok je Ross pratio kost sve do vrha njenih
bedara.
Kad mu se glava sagnula između njenih nogu i Annabel osjetila prvi
pokret njegova jezika tamo, viknula je i napola sjela od šoka, ruke su joj
instinktivno posegle za njegovom glavom da ga odgurne. Bilo je to kao da
pokušava pomaknuti dvorac. Čovjek se smjestio tamo i nije se micao. Kad
je pokušala stisnuti svoje noge oko njega, Ross ih je opet silom razdvojio
svojim rukama i nastavio sa svojim pokretima s entuzijazmom koji joj je
oduzimao dah.
Annabel je sad povlačila njegovu kosu radije nego da pokušava
odgurnuti njegovu glavu. Iznenada svjesna toga i u strahu da će ga
povrijediti, prisilila se da popusti svoj stisak na njegovim dugim, tamnim
pramenovima i zgrabila je plahtu ispod sebe umjesto toga, dok je on radio
stvari za koje je Annabel bila sigurna da će trpjeti beskrajnu pokoru kad to
prizna svećeniku. Međutim, nije marila; kad bi se nekog moglo ubiti
uţitkom, Ross bi bio opasno blizu toga da je ubije... i htjela je da nikada ne
prestane. Nije da je bila razočarana kada je prestalo. Kad se Annabel našla
na rubu trenutka eksplozije, zajecala je i bacila se preko ruba s
entuzijazmom iz sveg srca, prigrlivši grčenje i drhtaje koji su je pratili dok
joj je tijelo razdirao uţitak.
Još je bila omamljena od toga kad joj se muţ uspravio, uhvatio je za
koljena i povukao njenu straţnjicu do ruba kreveta, kako bi mogao
prodrijeti svojom tvrdoćom u nju. Njeno tijelo ga je dobro primilo,

~ 107 ~
 Naš svet knjiga

rasteţući se kako bi mu napravilo put i onda se zatvorivši oko njega kad se

odmah izvukao na pola puta.
Omotavši noge oko njega, Annabel je sjela i onda omotala ruke oko njega
dok je novo uzbuđenje raslo kako bi zamijenilo ono koje je prošlo. Ovaj put
kad je napetost koju je Ross uzrokovao eksplodirala u njoj, on joj se
pridruţio, prodirući u nju posljednji put s pobjedničkim uzvikom i drţeći
njena bedra dok je ispuštao svoje sjeme u nju... a sve što je Annabel mogla
misliti je bilo, „Hvala Bogu što je četvrtak.”

Annabel se nemirno pomicala i zurila u muškarca koji je spavao pored

nje. Hrkao je dovoljno jako da podigne krov, dok je ona leţala tamo
potpuno budna... ne zbog njegovog hrkanja. To joj nije smetalo.
Jednostavno nije bila umorna. Spavala je cijelo poslijepodne i večer
zahvaljujući tinkturi koju joj je dala Seonag i sada nije mogla zaspati... i bila
je gladna.
Zamišljajući nadstojničino neodobravanje na to priznanje, Annabel je
zavrnula nosom. Ta dobra ţena bi joj vjerojatno drţala predavanje o
proţdrljivosti upravo sada, pretpostavila je. Također je pretpostavljala da
zasluţuje svaku riječ, pošto nije bilo druge riječi za ono što je osjećala, od
proţdrljivosti... i ne samo za hranom. Odrekla bi se hrane u zamjenu za to
da probudi Rossa za još jedno parenje. Međutim, on nije spavao cijeli dan i
bio je umoran.
„Znači, onda hrana,” promrmljala je, kliznuvši iz kreveta i gledajući
uokolo u svjetlu zamiruće vatre, u potrazi za nečim što bi mogla obući. Nije
imala pojma tko je naloţio ili potakao vatru. Seonag ili Ross, pretpostavila
je. Annabel nije bila sigurna da li je vatra gorjela kad se prvi put probudila,
ali je slabo gorjela kad se probudila drugi put. Sada je tu bio samo ţar, s
nekoliko malih plamenova, ali bilo je to dovoljno da moţe vidjeti. Naţalost,

~ 108 ~
 Naš svet knjiga

nije vidjela niti jednu haljinu. Čak niti onu koju je nosila za koju je Ross
tvrdio da ju je izrezao.
Moţda bi samo trebala zavući se nazad u krevet i čekati da jutro prekine
njen post, pomislila je Annabel, samo kako bi njen trbuh zakruljio u znak
protesta. To ju je podsjetilo da, osim činjenice da je jedva dotakla svoju
hranu kad ju je Ross ranije posjeo za stol, samo je pogledala lijepi ručak za
piknik koji je Angus pripremio za njih tog popodneva.
Annabel je pogledala prema stolu i onda otišla da pogleda hranu tamo.
Naţalost, brzo kušanje je dokazalo da je gulaš bio još hladniji i još manje
ukusan sada nego što je bio ranije, a sir se još više stvrdnuo.
Mrmljajući sebi u bradu, Annabel se okrenula nazad prema krevetu,
zastavši kad je ugledala košulju i tartan svog muţa. U sljedećem trenutku,
prišla je kako bi oboje uzela. Annabel je prvo navukla košulju. Bila joj je
prevelika, skoro kao šator na njenom malom tijelu, ali je prekrila sve puno
pristojnije nego haljina Lady Magaidh, pa je brzo presavila tartan na pola i
omotala ga oko svog struka kao improviziranu suknju. Brza potraga je
otkrila kopču kojom je Ross pričvrstio tartan napola zakopanu među
neredom na podu. Sagnuvši se da je uzme, Annabel ju je iskoristila da
pričvrsti suknju na mjestu, a onda je zurila dolje u sebe.
Suknja koju je skrojila je dosezala do vrhova njenih golih stopala.
Posluţit će, odlučila je.
Hodnik je bio mračan kad je Annabel otvorila vrata spavaće sobe i izašla
van, dovoljno mračan da nije vidjela oblik kako leţi na njenom putu, te se
spotakla o njega. Uhvativši se za okvir vrata, uspjela je spriječiti gadan pad,
a onda je zaškiljila na crnu masu na podu do njenih nogu. Slabo reţanje je
otkrilo ono što nije mogla dobro vidjeti. Pas. Točnije, Jasper, pas Rossovog
oca, pretpostavila je, prisjećajući se imena koje je Seonag spomenula. Bez
sumnje, ova je soba pripadala Rossovom ocu dok je bio ţiv i pas je bio
ovdje, čekajući da se njegov gospodar vrati, ne shvaćajući da nikada neće.
Annabel je razmišljala o tamnom obliku, pitajući se koliko je prošlo od
smrti starog gospodara i da li je on opasan. Ali onda je odlučila da teško da
~ 109 ~
 Naš svet knjiga

bi ga Ross pustio da slobodno trči uokolo ako je opasan, pa je ignorirala

njegovo reţanje i njeţno rekla, „Što je bilo, Jaspere? Nedostaje ti tvoj
gospodar, zar ne?”
Reţanje je stalo i Annabel je čula udarac za koji je pretpostavila da je
njegov rep pao na pod. Tada nije posegla da bi ga pomilovala, radila je sa
ţivotinjama u konjušnici i znala je dovoljno da se ne pokuša kretati
prebrzo, pa mu se Annabel okrenula bokom i polako zatvorila vrata
spavaće sobe. Oči su joj se sada dovoljno privikle da je mogla razlikovati
oblike i sjene u hodniku uz slabo svjetlo koje je dolazilo od vatre u ognjištu
velike dvorane. Krenuvši prema stepenicama, krenula je tim putem, njeţno
govoreći, „Moţeš poći sa mnom ako ţeliš, Jaspere. Dobro bi mi došlo
društvo.”
Annabel nije ni na trenutak pomislila da je pas razumio što je rekla, osim
što je znao da je upotrijebila njegovo ime, ali to je bilo dovoljno da se on
ustane i znatiţeljno je slijedi na sigurnoj udaljenosti. Bio je moţda četiri
koraka iza nje dok je silazila niz stepenice, ali se primakao malo bliţe kad je
došla do poda u velikoj dvorani i počela se kretati oko uspavanih tijela
tamo.
Annabel je znatiţeljno gledala uspavana lica kraj kojih je prolazila. Bila je
u MacKayu dvadeset i četiri sata, po njenoj procjeni, ali osim kuhara i
šačice ljudi koji su bili prisutni dok se brinula za ranjenog trgovca, nije srela
puno ljudi ovdje kojima je sada bila gospodarica. Zapravo, nije čak niti
upoznala ljude koji su bili prisutni dok se brinula za ranjenog trgovca.
Samo je bila u njihovoj prisutnosti. Zaboga, shvatila je iznenada Annabel,
nije čak niti pojela obrok s bilo kim osim sa svojim muţem. Zato se pitala
što li ljudi u MacKayu misle. Nadala se da ne misle da se smatrala
predobrom da sjedi za stolom s njima. Naravno, znali su da je danas bila
ozlijeđena, ali da li su shvatili da nije ona izabrala da ne prekine svoj post
ili da ne jede svoj popodnevni obrok s njima? Da su te odluke donesene za
nju?

~ 110 ~
 Naš svet knjiga

Namrštivši se, Annabel je odlučila da će definitivno jesti u velikoj

dvorani sutra ujutro. Moţda nije vična poslu koji joj je nametnut ovim
brakom, ali će barem biti prisutna i potruditi se biti prava gospodarica
ljudima u MacKayu.
Jasper je još uvijek odrţavao daljinu od dvije stope između njih kad je
Annabel stigla do vrata kuhinje. Ne ţeleći ga zagraditi, prošla je kroz vrata
i onda stala u stranu i drţala mu vrata otvorena kako bi je mogao slijediti.
Jednom kad je ušao i maknuo se s puta, pustila je da se vrata zatvore i onda
razgledala po kuhinji. Svjetlo ovdje je bilo puno bolje nego u velikoj
dvorani. Također je bilo i puno toplije. Čak i neugodno toplo, te je Annabel
shvatila zašto kad je primijetila da vatra još gori s entuzijazmom ispod
posude na drugoj strani prostorije.
Znatiţeljna, prišla joj je i zavirila u sadrţaj. Činilo se da je to vrela
nekakva juha. Mirisala je slasno i Annabel je nakratko razmišljala o tome
da uzme drveni tanjur i posluţi se, ali nije nigdje vidjela nikakav prikladan
drveni tanjur koji bi mogla upotrijebiti. Odlučivši da bi je ionako vjerojatno
samo prolila na putu nazad kroz veliku dvoranu i opekla neke nesvjesne
spavače, odustala je od te ideje i brzo potraţila nešto drugo.
Nekoliko trenutaka kasnije Annabel se našla u smočnici i natovarila se
sirom, voćem i prhkim pecivima, te je vodila Jaspera van iz kuhinje i nazad
preko velike dvorane. Pas ju je slijedio na puno bliţoj udaljenosti na putu
nazad. Na njenu zabavu, skoro ju je pratio u stopu u njegovoj ţelji da ne
ostane iza nje. Annabel mu je bacila nekoliko komadića sira dok ga je rezala
i zaprepašteno pomislila kako je nevjerojatno što malo kuharskog mita
moţe učiniti. Pas je proţdro ponuđeno kao da je izgladnio i otada je ostao
uz nju.
Jasper je stao u hodniku i sjeo kako bi tiho gledao kako je Annabel
zamahnula svojom guzom i otvorila vrata spavaće sobe. Kad je ušla unutra
i onda pogledala nazad kako bi šapnula, „Dođi,” on je ţurno ustao i
pojurio u sobu.

~ 111 ~
 Naš svet knjiga

Lagano se nasmiješivši na ovaj znak dobre uvjeţbanosti, Annabel je

zatvorila vrata i onda ga dovela do stolica pokraj vatre. Kad je sjela u
stolicu, on se smjestio do njenih nogu i postojano odbijao pogledati hranu
koju je drţala. Bio je naučen da ne moli, primijetila je sa zadovoljstvom i
nagradila ga s malo sira i onda također i s malo voća. Jasper je bio paţljiv
da je ne ugrize dok je uzimao ponuđeno i onda oboje ţurno progutao prije
no što je stavio glavu na njeno krilo. Shvativši to kao poziv, što je i bio,
Annabel ga je potapšala i rekla mu da je bio dobar dečko, onda ga milovala
po glavi i malo zurila u vatru, diveći se tome kako joj se cijeli ţivot
promijenio i pitajući se kad će se probuditi iz ovog sna koji sigurno mora
da sanja.

„Ženo.”
Annabel se pospano trznula i onda uzdahnula kad je topla ruka kliznula
njenim bokom i preko kuka ispod plahti i krzna. Kad se ta ruka onda
vratila istim putem nazad, okrenula se unazad dok joj se muţeve grudi
nisu pritisnule na njena leđa, i bila je nagrađena time što je ta ruka skrenula
s puta kako bi pronašla jednu njenu dojku i milovala je.
„Mmm,” promrmljala je Annabel dok je vrelina počela prolaziti kroz nju.
„Dobro jutro, muţu.”
„Dobro jutro,” rekao je njeţno Ross, te je poljubio u uho prije no što je
upitao, „Zašto je pas u našem krevetu?”
Annabeline oči su se naglo otvorile i podigla je glavu kako bi pogledala
uokolo dok nije spazila Jaspera kako leţi u donjem kutu kreveta. Kad je pas
podigao glavu da susretne njen pogled i počeo mahati repom, morala se
ugristi za usnu kako bi spriječila da se nasmije na pasji cerek koji joj je
dobacio.
„Tvoj otac mora da mu je dopustio da spava tamo,” rekla je ispričavajući
se. Jasper je legao na pod pokraj kreveta kad je konačno odlučila da bi

~ 112 ~
 Naš svet knjiga

mogla zaspati i pridruţila se Rossu. Očito, pas im se pridruţio nakon što je

ona zaspala, jer nije osjetila kako se penje na krevet.
„Kako je ušao u sobu?” zatim je upitao Ross.
„Ah.” Namrštila se Annabel i onda priznala, „Pustila sam ga unutra.”
Kad je ovo priznanje naišlo na tišinu, dodala je, „Nedostaje mu tvoj otac,
muţu.”
„On je pas, ţeno,” rekao je Ross suho.
Annabel se okrenula u krevetu kako bi mu mogla vidjeti lice i rekla, „Da,
ali psi nisu samotna bića, muţu. Navikli su na čopor. Tvoj otac je bio
Jasperov čopor. Sada ga nema i Jasper nema nikoga. Zato je bio tako
naporan. Samo je imao potrebu da se opet osjeća kao dio čopora.”
Opet je nastupila tišina kad je prestala govoriti i Annabel se trudila
smisliti što bi još mogla reći, kad ju je Ross znatiţeljno upitao, „Jesi li imala
pse dok si odrastala?”
„Ne,” nevoljko je priznala. Htjela je imati jednog, ali naravno nadstojnica
to nikada ne bi dozvolila.
„Kako onda znaš toliko o njima?” upitao je.
Annabel je uzdahnula i onda priznala, „Sestra Clara je znala puno o
njima. Ona ih je uzgajala dok je bila udana i znala mi je pričati o svojim
psima i njihovom ponašanju i slično.”
„Mislio sam da ti se sestra zove Kate,” rekao je Ross namrštivši se, a
onda je pogledao u vrata kad se začulo kucanje. Annabel je brzo podigla
krzna do brade i onda viknula, „Slobodno.”
Gilly je odmah promolio glavu u sobu. Zastao je dovoljno dugo da se
nasmiješi i poţeli Annabel dobro jutro, a onda je skrenuo paţnju na Rossa i
objavio, „Glasnik je upravo stigao od tvoje sestre. Ona i njen muţ će stići
ovdje u podne.”
Ross je kimnuo i promrmljao zahvalu, onda se okrenuo nazad k njoj dok
je Gilly povukao glavu nazad i zatvorio vrata, ali Annabel je već zbacila
plahte i krzna u stranu i skočila iz kreveta.
„Što radiš?” upitao je, glas mu je negodovao. „Vrati se u krevet.”
~ 113 ~
 Naš svet knjiga

„Molim?” upitala je Annabel, začuđeno ga gledajući, a onda je

odmahnula glavom i okrenula se da uzme njegov tartan i omota ga oko
sebe u rimskom stilu, govoreći, „Ne. Tvoja sestra dolazi. Moramo se
spremiti.”
„Neće stići ovdje još satima,” protestirao je Ross smijući se. „Vrati se u
krevet. Četvrtak je.”
Annabel ga je zbunjeno pogledala, ne znajući kakve veze s bilo čime ima
to što je četvrtak, a ona je poţurila do vrata, čvrsto drţeći njegov tartan uz
svoje grudi. „Moram pripremiti haljinu. Neću da mi sve viri iz izreza
haljine kad upoznam tvoju sestru.”
„To je-” zastao je Ross kad je otvorila vrata povukavši ih i oboje su
ugledali Seonag na pragu, podignute ruke kako bi pokucala.
Ţena je zastala samo na trenutak prije no što je upala u sobu, s nekoliko
haljina preko ruke. „Donijela sam najbolje haljine koje sam jučer našla, ali
sve ih treba prepraviti. Jučer ih nisam stigla prepraviti uz sve to trčanje
između tebe i trgovca,” dodala je ispričavajući se.
„Ne, naravno da nisi,” rekla je Annabel shvativši dok je gurnula vrata
kako bi ih zatvorila.
„Ovo je u redu. Sigurno moţemo jednu prepraviti do podneva?”
„Da,” sloţila se Seonag, zvučeći kao da joj je lakše što nije ljuta.
Uzdah s kreveta ih je obje nagnao da pogledaju u tom smjeru, dok je
Ross zbacio krzna i plahte u stranu kako bi ustao.
„Pretpostavljam da onda nema razloga da ostanem u krevetu,” rekao je
suho, sagnuvši se da pokupi svoju košulju. Obukao ju je i onda prišao
Annabel i dao joj spori, gladni poljubac koji ju je nagnuo da ispusti njegov
tartan kako bi posegla za njim. Čim je to učinila, on je prekinuo njihov
poljubac i koraknuo unazad uzevši tartan sa sobom.
„Ovo će mi trebati. Osim toga, više mi se sviđaš ovakva,” rekao je s
osmijehom dok je Annabel uzdahnula iznenađena što ju je ostavio golu.

~ 114 ~
 Naš svet knjiga

„Pa?” nervozno je upitala Annabel kad je Seonag predugo šutjela.

„Savršeno je,” napokon je izgovorila Seonag. „Čak se niti ne primjećuje
da je popuštena u predjelu poprsja.”
Annabel se opustila od olakšanja, ali je pogledala dolje na tamnocrvenu
haljinu koju je nosila i zabrinuto upitala, „Da li mi ova boja pristaje? Nikad
nisam nosila ništa tako odvaţno prije.”
„Pa, trebala bi,” rekla je čvrsto sluţavka. „Ta ti boja pristaje. Ruţičasta
koju si jučer nosila je bila previše blijeda za tvoj ten.”
Annabel se iskrivljeno nasmiješila na to. Blijede i jednolične boje su bile
omiljene u opatiji. Nitko se ne bi usudio nositi ovu boju u strahu da ne bi
ozlovoljili nadstojnicu.
Nasreću, više se nije morala baviti sa ţeninim zadovoljstvom ili
nezadovoljstvom, Annabel se čvrsto podsjetila, i skrenula misli na to što se
još mora pripremiti za Giorsalin posjet. Problem je u tome što nije imala
pojma što bi to uključivalo.
Bila je spremna u haljini koju su ona i Seonag prepravile. Sluţavka je čak
opet uredila njenu kosu. Ali što bi još trebala napraviti?
Hrana, pomislila je i upitala, „Da li je netko obavijestio Angusa da ćemo
imati goste?”
„Da. Gilly je rekao i kuharu i meni dolazeći gore u potrazi za
gospodarom,” uvjerila ju je. „Angus je planirao što će posluţiti dok sam ja
odlazila.”
„Dobro,” promrmljala je Annabel, ali se pitala da li se od nje očekuje da
provjeri s kuharom što će pripremiti. Ili će on to smatrati uvredom?
Odlučila je da se neće posavjetovati s njim. Bio Angus svjestan toga ili ne,
znao je bolje što se očekuje u ovakvoj situaciji od nje.
Namrštivši se zbog toga, Annabel je poţurila da pomogne skupiti
preostale haljine kad ih je Seonag počela skupljati.

~ 115 ~
 Naš svet knjiga

„Mogu sama milostiva,” rekla je odmah Seonag, ali Annabel je

odmahnula glavom.
„Mogu pomoći. Ionako idem dolje i ne ţelim da se spotakneš preko
materijala pri silasku niz stepenice.”
Seonag je ranije komentirala da će spremiti haljine koje još treba
prepraviti u košaru s priborom za šivanje pokraj ognjišta u velikoj dvorani,
tako da se moţe raditi na njima kad se uhvati vremena. Annabel se pitala
hoće li sve stati u spomenutu košaru, ali nije se morala brinuti. Košara o
kojoj se radilo je bila ogromna. Lady Magaidh mora da je radila puno
prepravaka tijekom godina, zaključila je. Nasreću, to je bilo nešto što je
Annabel mogla raditi. Sama si je šila haljine i popravljala bilo kakve
poderotine i slično godinama. Annabel je znala da nije brza u tome; rad sa
Seonag je to dokazao, ali znala je raditi ravne šavove.
„Tako,” rekla je Seonag kad su se uspravile nakon što su spakirale
haljine. Pogledala je u Annabel i onda rekla, „Sad bi trebala jesti, milostiva.
Trebala sam ti nešto donijeti gore kad sam dolazila u tvoju sobu. Mora da si
gladna.”
„Dobro sam,” uvjerila ju je Annabel dok su išle prema drvenim
stolovima. „Sinoć sam jela. Ali topla jabukovača bi mi sada prijala. Ja – što
to smrdi?” Prekinula se kako bi pitala, nos joj je radio kad je neugodan
miris stigao do njega.
„To je taj prokleti pas.”
Annabel se okrenula na tu Angusovu objavu. Kuhar je stajao između
stolova i kuhinjskih vrata, u ruci mu je bila kutlača, a lice mu je bilo
namršteno dok je gledao Jaspera. Pas se skutrio u kutu, dokazujući da je on
izvor smrada, stvarajući još toga.
„Prokleta ţivotinja je bila u kuhinji obavljajući nuţdu i zasmrdivši je, a ja
sam ga istjerao van, ne razmišljajući da nije gotov i da će nastaviti to raditi
ovdje.” Kuhar se okrenuo prema njoj, očaj je ustupio mjesto njegovom
bijesu dok je povikao, „Ovaj će smrad pokvariti lijepe golubice koje sam
pripremao za popodnevni obrok.”
~ 116 ~
 Naš svet knjiga

„O, Boţe,” promrmljala je Annabel, nesretno gledajući u Jaspera. Činilo

se da jadna ţivotinja pati od nekih probavnih tegoba u tom trenutku, te
dok je ona za njega osjećala suosjećajnost cijelog svijeta, voljela je da je
pričekao do sutra s tim.
„Jadni gad nije tako gadno smrdio još od vremena kad su Gordonovi bili
u posjetu i kad mu je dječak dao malo sira,” komentirala je Seonag
namrštivši se.
Annabel se ukočila osjećajući krivnju. „Što? Sir?”
„Da. Čini se da ne voli sir. Ili ga bar njegov ţeludac ne voli. Uvijek loše
utječe na njega danima nakon što ga jede. Zato je stari gospodar naredio da
ga ne hrani nitko osim njega. Jasper ima osjetljivi ţeludac.”
Annabel je nakratko sklopila oči na te riječi. Ona je to učinila jadnom psu
hraneći ga sirom sinoć. Dragi Boţe!
„Što ćemo učiniti?” upitao je očajno kuhar. „Sve će uništiti.”
Annabel je protrljala svoje čelo koje ju je iznenada zaboljelo, pazeći da
izbjegne povredu tamo i onda uzdahnula i pustila da joj ruke padnu.
„Morat ćemo ga pustiti van u dvorište i očistiti ovaj nered.”

Ross je razgovarao s Gillyem i Marachom dok su promatrali ljude kako

vjeţbaju za bitku. Raspravljali su o njihovim prednostima i manama i
odlučivali kako najbolje poboljšati njihove vještine, kad je dojurio glavni
konjušar. Čovjek je bio crven u licu i zadihan, ali to ga nije spriječilo da
izvali, „Otišla je!” čim je stigao do njih.

~ 117 ~
 Naš svet knjiga

„Tko je otišao?” upitao je Ross namrštivši se, ali je čovjek iskoristio svoj
posljednji dah da to objavi i samo je odmahivao glavom, onda se sagnuo,
stavivši svoje šake na koljena i dahtao je za zrakom.
„Govori, čovječe,” prasnuo je Gilly, nikad nije bio previše strpljiv.
Glavni konjušar je podigao ruku, tiho moleći za trenutak, ali onda se
uspravio i pogledao u Rossa uspjevši reći, „Vaša nevjesta.”
„Što?” viknuo je, ukočivši se. „O čemu ti to, dovraga, govoriš? Kuda je
Annabel otišla?”
„Nazad u Englesku?” upitao je Gilly, a Ross je bijesno gledao u čovjeka.
Bolje bi bilo da Annabel nije krenula u Englesku. Zavrnut će joj prokletim
vratom ako je to učinila. Ona je njegova. I zašto bi, dovraga, uopće išla
tamo? Sigurno joj je ţivot s njim bio bolji nego s onih dvoje hladnokrvnih
engleskih -”
„Ne. Da donese cvijeća,” rekao je glavni konjušar, zvučeći malo manje
zadihan.
Ross se skrenuo svoj pogled na njega ne shvaćajući i zaprepašteno
upitao, „Cvijeće?”
„Da. Jasper ima proljev. Zasmrdio je veliku dvoranu. Očistili su nered,
ali smrad ne odlazi, a vaša sestra dolazi, pa je gospodarica otišla da...”
Riječi su mu zamrle. Ross ga više nije slušao. Okrenuo se na peti opsovavši
i potrčao prema konjušnici. Gilly i Marach su ga slijedili u stopu.

„Zaista, Jaspere, zašto si, pobogu, jeo sir ako tako utječe na tebe?”
Upitala je Annabel ogorčeno ispod ruke kojom je prekrila nos i usta. Glavu
je okrenula od onoga što je pas radio, kako to ne bi morala gledati, ali nije
mogla pobjeći od smrada.

~ 118 ~
 Naš svet knjiga

Jasper ju je čekao na stepenicama kad je izašla iz kule i odmah ju je

slijedio hodajući pokraj nje dok je išla prema konjušnici. Pošto je bilo tako,
nije ju iznenadilo kad je izašao iz dvorišta odmah iza njene kobile.
Međutim, trebala mu je narediti da ostane. Jadna ţivotinja je patila. Ovo je
bio treći put da se zgrbio i ispraznio se otkad su otišli.
Annabel je pustila da joj ruka padne uz uzdah i potjerala kobilu da se
opet pokrene kad je Jasper obavio nuţdu i ušao joj u vidokrug. Iskreno,
sudeći po načinu kako se još šepurio okolo, nije baš toliko patio. Međutim,
svi ostali jesu. Smrad u kuli je bio dovoljan da natjera suze na oči, čak i
nakon temeljitog čišćenja, a sve čega se Annabel sjetila da bi mogli
napraviti je da nađe cvijeće koje će dodati mirisnom bilju i prikriti smrad.
Međutim, kako je zaposlila sluge da još jednom dobro operu veliku
dvoranu, obrišu prašinu i ispoliraju sve, te da pomognu kuharu u kuhinji s
ovim neočekivanim jelom, nije bilo nikoga koga bi mogla poslati da obavi
taj zadatak... A pošto je ona bila odgovorna za ovaj nered, Annabel je
odlučila da će otići po malo cvijeća za koje se nadala da će pomoći u ovoj
stvari.
Bojeći se da će je Seonag pokušati spriječiti, Annabel joj nije rekla što
planira učiniti. Naţalost, nije mogla izaći iz konjušnice sa svojom kobilom
neopaţeno, unatoč tome što se nije trudila niti staviti sedlo na ţivotinju, te
je na kraju rekla glavnom konjušaru kamo ide. On je, naravno, jako
protestirao govoreći da je prilično siguran da njegov gospodar neće biti
zadovoljan, a Annabel je, naravno, samo bespomoćno slegnula ramenima i
učinila što je ţeljela. Iako je morala podsjetiti čovjeka da je ona njegova
gospodarica i da je mora slušati, kad je on fizički stao ispred njene kobile u
pokušaju da je zaustavi.
Lice starca je pocrvenjelo tada i on se iznenada okrenuo i odjurio, bez
sumnje da je izda.
Do sada, Annabel je slutila da Ross ljutito korača gore i dolje, odlučujući
što će učiniti s njom kad se ona vrati. Samo se nadala da neće biti ništa

~ 119 ~
 Naš svet knjiga

previše loše. Bila je jako svjesna toga da je muţevima dozvoljeno da tuku

svoje ţene.
„Sada, gdje su ti plavi zvončići?” promrmljala je Annabel samoj sebi dok
je pregledavala područje. Ona i Ross su projahali kroz pravo polje plavih
zvončića na putu prema čistini gdje su imali piknik. Miris je bio opijajući. S
dovoljno njih razmještenih između biljaka, bila je sigurna da će moći
prikriti smrad koji je Jasper uzrokovao u kuli. A i bili su lijepi, također,
pomislila je.
Annabel je namirisala cvijeće skoro istog trenutka kad ih je ugledala
ispred sebe. Dok je gledala razasuto cvijeće koje se protezalo do ispod
drveća, Annabel je pretpostavila da polje nije prava riječ, iako ih je bilo
toliko puno da su mogli tvoriti polje. Ali zvončići nisu voljeli jako sunčevo
svjetlo i više su voljeli zasjenjena područja gdje je sunce moglo samo
prodrijeti svojim zrakama kroz grane iznad da prospe svoju svjetlost na
njih.
Ispustivši uzdah, Annabel je zauzdala svoju kobilu i kliznula niz njena
leđa na šumsko tlo, onda je odvezala vrećicu sa struka, koju je ponijela sa
sobom. Unaprijed je mislila na to da ponese noţ u slučaju da su stabljike
čvrste u Škotskoj, te veliku vreću u koju će ih staviti da ih odnese kući.
Ostavivši Jaspera da luta kako ţeli, bacila se na posao, brzo skupivši pun
naramak mirisnog cvijeća i pospremivši ih u vreću prije no što je nastavila
dalje.
Annabel je stavljala treći i posljednji naramak cvijeća koji je mogla staviti
u sada nabreklu vreću kad je kutkom oka spazila pokret i pogledala u tom
smjeru. Očekivala je da je to Jasper. Pas je odlutao skoro istog trenutka kad
je ona sjahala i ona je pazila na njegov povratak. Annabel se nadala da će se
on sam vratiti i poštedjeti je da ga doziva.
Ali to nije bio Jasper. Bio je to krupan muškarac u tartanu, a Annabel je
zaprepašteno zurila u njega na trenutak kad ga je prepoznala kao muškarca
koji je naletio na nju na čistini prve noći kad su postavili kamp na putu

~ 120 ~
 Naš svet knjiga

ovamo. Ali, to je bilo u Engleskoj. I onda je nosio englesku odjeću. A ovo

nije mogao biti slučajan susret.
Uspravivši se, ispustila je vreću, ali je i dalje drţala svoj noţ dok je
počela uzmicati, a onda upitala, „Tko ste vi?”
„Bit će bolje za tebe da jednostavno tiho pođeš sa mnom, curo,” rekao je
čovjek, riječi su bile tako njeţno izgovorene da joj je skoro promakla
prijetnja u njima, dok nije dodao, „Ne bih volio da te moram povrijediti.”
Međutim, ove riječi su odredile njen smjer i Annabel je prestala uzmicati
i okrenula se kako bi potrčala prema svojoj kobili. Skoro je stigla do nje i
bila je udaljena svega nekoliko koraka, kad ju je oborio s leđa. Annabel je
pala uz povik, povukavši ruku s noţem nazad prema sebi izbjegavajući da
ubode svoju kobilu, dok je padala na tlo pokraj kobilinih kopita. Naravno,
zbrka je uplašila jadnu kobilu, zbog čega je njištala i propinjala se na zadnje
noge. Sve što je Annabel mogla učiniti je bilo da se pokrije rukama po glavi
i moli se da ne bude zgaţena.
Međutim, trebala se moliti da konj zgazi čovjeka na njoj, zaključila je
Annabel trenutak kasnije kad je njena kobila uzmakla, još uvijek ispuštajući
uzrujane zvukove i kad je začula zvukove drapanja tkanine kad je bila
povučena i okrenuta na leđa. Sve što je mogla misliti dok su joj leđa bila
pritisnuta na zemlju je bilo da nema što drugo za obući za upoznavanje
svoje nove šogorice i da je ovaj čovjek uništio jedinu pristojnu haljinu koju
ima.
S tom pomisli, Annabel je bijesno zamahnula prema njegovoj glavi, ne
sjetivši se noţa koji je drţala u njoj dok se nije zabio u njegovu ruku, koju je
podigao kako bi blokirao njen udarac. Annabel se tada ukočila, oči su joj se
raširile, te je skoro izvalila ispriku. Međutim, prije no što je mogla učiniti
nešto tako glupo, on je zabio svoju šaku neozlijeđene ruke u njenu glavu,
nakratko je onesvijestivši.
Duboko reţanje i lajanje ju je natjeralo da opet otvori oči, ali Annabel je
bilo teško usredotočiti se na mrlju koja je bila Jasper koji je jurio prema
njima u punom trku. Čovjek je skočio na noge i bacio se u jaki trk. Nikad ne
~ 121 ~
 Naš svet knjiga

bi uspio pobjeći psu, ali ona ne bi riskirala da on naudi ţivotinji udarcem

nogom u glavu ili slično, pa je odmah povikala, „Jaspere!” kad je projurio
pokraj nje u potjeri za njenim napadačem.
Pas je odmah odgovorio, skoro napravivši salto u pokušaju da se
zaustavi. Tada je na trenutak zastao, pogledavajući između nje i čovjeka
dvaput, prije no što se okrenuo i dokaskao do nje.
„Dobar dečko,” izdahnula je Annabel, grleći ga kad je sjeo pokraj nje.
Namjeravala je da to bude samo kratki zagrljaj, kao nagrada što ju je
poslušao usprkos svom instinktu za potjerom, ali je na kraju grlila tu
ţivotinju kako bi se mogla uspraviti dok je val iscrpljenosti prošao kroz nju.
Međutim, ta je iscrpljenost nestala kad joj je uho začulo zvuk jahača koji
se pribliţavaju. Nesumnjivo njen muţ i njegovi ljudi, pomislila je Annabel i
prisilila se da se osovi na noge kako bi se suočila s njegovim bijesom. Samo
što to nije bio njen muţ i njegovi ljudi. Nije prepoznala niti jednog čovjeka
u društvu koje je prilazilo, te je Annabel instinktivno stegnula prste oko...
ničega. Više nije imala noţ koji je posudila iz kuhinje za izlet. Još uvijek je
bio u ruci čovjeka koji ju je napao. Jedino oruţje koje je sada imala je bio
pas pokraj njenih nogu.
Stisnuvši usta na tu pomisao, Annabel je podigla bradu i gledala dok je
društvo od oko šest jahača stalo ispred nje. Tišina je ispunila proplanak dok
su je muškarci gledali. To je trajalo dovoljno dugo da joj postane neugodno,
pa je Annabel konačno rekla, „Dobro jutro.”
Iz nekog razloga njen pristojan pozdrav je izvukao smijuljenje kod
nekoliko muškaraca. Jedini koji se nije smijao, koliko je mogla primijetiti, je
bio onaj na čelu grupe. Njene riječi su učinile da se namršti i kaţe,
„Engleskinja.”
„Da,” rekla je zabrinuto Annabel, podigavši bradu malo više.
Ostali muškarci su se naglo prestali smijati na riječ Engleskinja. Sada ju je
promatrao razmišljajući, što nije razumjela, dok nije rekao, „Da nisi ti
moţda nova nevjesta Rossa MacKaya?”

~ 122 ~
 Naš svet knjiga

Annabel se ukočila, sumnja se počela uvlačiti u nju. Ta sumnja je

eksplodirala u punu spoznaju kad je ţena na konju dojurila između drveća
s čovjekom na konju koji ju je slijedio u stopu.
„Prokletstvo, Giorsal, rekao sam ti da čekaš,” vođa je povikao kad je ona
zauzdala konja pokraj njega. Iskreno, zvučao je više očajno nego
iznenađeno. Bar, dok se njegov pogled nije prebacio na čovjeka koji je stao
iza nje. Tada je njegov glas bio pun ljutnje dok je govorio, „Trebao si je
zadrţati na sigurnom dok mi ne izvidimo situaciju.”
„Nemoj se otresati na Brodya, muţu,” rekla je ţena smijući se. „Znaš da
je učinio sve što je mogao. Ali ja sam htjela znati što se događa i zašto je ova
cura vrisnula.”
Annabel je slušala razmjenu riječi, srce joj je potonulo kad je dokazano
da se njen strah obistinio. Kad su se opet svi upitno okrenuli prema njoj,
ona je instinktivno podigla ruku kako bi maknula kosu s lica, samo da bi
zastala kad je spazila krv koja ga je prekrivala i zasvjetlucala na rukavu
njene haljine.
Namrštivši se, Annabel je zurila dolje u sebe tada i mogla bi zavrištati od
frustracije kad je vidjela da joj je haljina poderana i prekrivena krvlju i
mrljama od trave. Zaista, to je bilo dovoljno da zaplače. Ovo nije bio način
na koji je namjeravala upoznati sestru svog supruga.

~ 123 ~
 Naš svet knjiga

„Ovo nije dobro.”

Rossova usta su se stisnula, ali nije odgovorio na Gillyev komentar dok
je gledao kako Marach rukama prolazi preko neosedlane kobile njegove
ţene u potrazi za ranama, a onda je provjeravao njena kopita kako bi vidio
gdje je bila.
Annabel je nestala u šumi do vremena dok je poveo Maracha i Gillya iz
dvorišta. Prošli su preko ravne neplodne zemlje koja je okruţivala dvorac i
onda su počeli pretraţivati područje točno nasuprot pokretnog mosta,
misleći kako ţena ne poznaje područje, pa neće daleko odlutati. Ali kad
nisu ništa mogli pronaći, počeli su raspravljati o tome da se razdvoje i
pretraţe udaljenija područja, samo da bi stali kad je njena kobila izjurila iz
šume prema njima. Konj je bio u panici. Spazivši ih, oštro se okrenula i
pokušala ih izbjeći, ali su ljudi pojurili za njom i uhvatili je.
„I što?” upitao je Ross kad je Marach završio s pregledom i uspravio se.
„Nema ozljeda, ali nešto ju je uplašilo,” rekao je, prolazeći umirujuće
rukom niz njena leđa. „Ima crne zemlje duboko u svojim kopitima.”
„Hmm,” promrmljao je Ross, razmišljajući o različitim obliţnjim
prostorima s crnom zemljom. Bilo ih je puno. Dok mu se ţeludac stezao od
frustracije i brige, naredio je, „Marach, odvedi kobilu nazad u MacKay, te
okupi nekoliko ljudi da pomognu u potrazi. Gilly i ja ćemo se razdvojiti i
krenuti putem kojim je došao konj. Ako pronađemo Annabel-” Zastao je i
trznuo se u svom sedlu kad je zvuk smijeha došao do njegovog uha.
„Čini se kao više od jedne ţene,” rekao je Marach dok se druga provala
ţenskog smijeha pridruţila prvom.
~ 124 ~
 Naš svet knjiga

„Seonag?” nesigurno je predloţio Gilly.

Ross je razmislio o tome, ali je rekao, „Glavni konjušar nije spomenuo da
je itko pratio moju ţenu.”
„Ne, nije,” sloţio se Marach, a onda je, kad se grupa jahača našla u
vidokrugu kroz drveće, dodao, „A to definitivno nisu dvije ţene.”
„Ne,” zareţao je Ross, zaškiljivši kako bi bolje promotrio društvo.
Međutim nije prošao ni drugi trenutak prije no što ih je prepoznao kao
MacDonaldove.
„Ah, Giorsal je došla u posjet,” rekao je Gilly, očito također prepoznavši
skupinu. „I čini se da se ona i tvoja ţena slaţu kao prst i nokat.”
„Zašto onda ona ne jaše s njom?” upitao je Ross nervozno videći da sitnu
figuru svoje ţene kako sjedi ispred njegovog šogora na konju. Tada je
zabacila glavu kako bi se opet nasmijala, njena tamna kosa je poletjela
unazad i raspršila se preko Beanove mliječno bijele košulje i tamno zelenog
tartana, a Ross je zareţao duboko u svom grlu, prsti su mu čvršće stisnuli
uzde.
„S vedrije strane, odavde izgleda nepovrijeđeno i dobro.” Istaknuo je
Gilly, zvučeći zabavljeno iz nekog razloga.
Ross je samo zagunđao i potjerao svog konja naprijed kako bi se susreo s
društvom.
Bean ga je prvi spazio, te mu je gospodar MacDonalda mirno kimnuo
iznad Annabeline glave. Giorsal, koja se smiješila dok je slušala nešto što joj
je Annabel pričala, vidjela je pokret svog muţa i okrenula se u Rossovom
smjeru. Široki osmijeh je odmah došao na njene usne i povikala je, „Brate!”
te ţurno potjerala svog konja naprijed. Luckasta djevojka ga je prokleto
umalo srušila s konja kad se sa svoje kobile bacila na njega. Nasreću, Ross
je dobro znao svoju sestru i pripremio se čim je potjerala svog konja prema
njemu. Bio je spreman za udar i brzo je privio na svoje grudi kako ne bi
pala na tlo.
„Sviđa mi se tvoja nevjesta,” smijala se Giorsal, grleći ga tako čvrsto da
ga je skoro gušila. Tada je sjela u njegovo krilo i ozbiljno rekla, „Ali bolje bi
~ 125 ~
 Naš svet knjiga

ti bilo da brzo saznaš tko je stalno napada. Idući put moţda neće imati
toliko sreće.”
Ukočivši se, Ross je pomaknuo Giorsal u stranu kako bi mogao bolje
pogledati svoju ţenu. Bean je nastavio naprijed ujednačenim ritmom, s
patničkim izrazom lica, dok je gledao svoju nesmotrenu ţenu kako
pozdravlja svog brata. Čak i tako, uskoro je stigao do njih i Ross je mogao
vidjeti da njegova ţena nije dobro kako je prvo pomislio. Kosa joj je bila
pomalo razbarušena oko glave, tamna modrica joj je obojila njenu lijevu
sljepoočnicu, čineći se skoro kao da je u skladu s onom na njenom čelu od
jučerašnjeg dana, a haljina joj je bila poderana, izrez haljine je visio u
stranu, skoro nepristojno.
„Krv nije njena,” rekla je Giorsal uvjeravajući ga i Ross je iznenada
primijetio da je njena crvena haljina tamnija na pojedinim mjestima; na
njenom desnom rukavu, izrezu oko vrata i prsluku. Osušena krv. Njena
haljina ju je dobro prikrila.
„Njen napadač?” upitao je, oči su mu se suzile i bijes se nakupljao u
njemu na pomisao da se njegova sitna nevjesta sama bori za svoj ţivot
protiv nekog nepoznatog gada, kao veliko stvorenje koje je vidio da je
proganja na čistini dan ranije.
„Da. Ubola ga je u ruku, a onda ga je Jasper uplašio da pobjegne,”
Giorsal je objavila i sada je primijetio Jaspera kako korača uz Beanova
konja. Pas je neprestano podizao glavu prema Annabel, a onda na stazu
ispred njega, a onda opet prema Annabel. Tako je pratio i njegovog oca,
prisjetio se Ross, te posumnjao da je njegova ţena zamijenila njegovog oca
kod ţivotinje.
Prenuo se iz misli kad je Giorsal dodala, „Čuli smo je kako vrišti i došli
istraţiti, ali on je nestao prije no što smo stigli tamo. Muškarci su htjeli u
potragu za njim, ali ona je rekla da se ne zamaraju s tim, da ste ti i tvoji
ljudi krenuli u potragu za njim svaki put kad se pojavio, ali se čini kao da
čovjek nestane s vjetrom.”

~ 126 ~
 Naš svet knjiga

Ross se namrštio. Annabel je tvrdila da nije vidjela čovjeka koji ju je

proganjao na čistini dan ranije, a jedini drugi događaj je bio čovjek koji je
naišao na nju dok se pokušala olakšati na putu ovamo. Oba puta činilo se
da je čovjek jednostavno nestao, ali sigurno nije predlagala da je u sva tri
incidenta umiješan isti čovjek? U Engleskoj je bio Englez, a jučer Škot.
Odnosno, bar je čovjek nosio Englesku odjeću u Engleskoj po Annabelinoj
procjeni; on ga nije vidio. Međutim, jučer je vidio čovjeka i primijetio je da
nosi tartan .
„Mogu li dobiti svoju ţenu nazad?”
Ross je trepnuo razbistrivši svoje misli, kako bi zurio u svog šogora na to
pitanje. Namrštio se kad je vidio da Annabel više ne sjedi ispred muškarca.
Ross je pogledao okolo, njegov izraz se još više natmurio kad je vidio kako
se upravo penje na leđa kobile uz pomoć Maracha koji je podiţe. Nabrekla
vreća koja je nesumnjivo sadrţavala cvijeće visila joj je s jedne ruke. Ross je
odmah podigao svoju sestru i prebacio je nekoliko stopa dalje njenom
muţu. Jedva je čekao da se uvjeri da ju je Bean uhvatio, prije no što je
okrenuo svog konja da ga potjera pokraj svoje ţene. Ross ju je podigao
upravo kad se smjestila na neosedlana leđa ţivotinje zadovoljno malo
otpuhnuvši na uspješnom trudu.
„Muţu,” usprotivila se. „Mogu jahati. Nisam povrijeđena.”
„Haljina ti je poderana i krvava i dodala si još jednu modricu na svoje
lijepo lice. Ne govori mi da nisi povrijeđena,” rekao je smrknuto,
premjestivši je ispred sebe dok nije bila čvrsto pritisnuta uz njegove
prepone. Zadovoljan njihovim poloţajem, tada je predloţio da ga drugi
slijede, te je okrenuo svog konja prema dvorcu. Isprva je jahao brzo i pustio
da prođe trenutak kako bi se odmakli ispred drugih, prije no što je rekao,
„Rekla si mi da jučer nisi vidjela čovjeka na čistini.”
„Nisam,” uvjeravala ga je Annabel, zakrenuvši se da ga pogleda s malo
uzbuđenja dok se prisjetila današnjih događaja. „Ali vidjela sam tartan, a
čovjek je danas nosio tartan iste boje. Također je bio krupan. I, bio je to isti

~ 127 ~
 Naš svet knjiga

čovjek koji me uplašio u Engleskoj na putu ovamo, pa počinjem misliti da

je sva tri puta bio isti čovjek.”
„Sigurna si da je bio isti čovjek kao u Engleskoj?” upitao je, nije bio
sretan zbog te pomisli.
„Da. Taj prvi put sam ga jedva vidjela, ali teško ga je zamijeniti s nekim,”
uvjeravala ga je. „Jako je krupan i ima lijepo lice.”
To je donijelo podrugljivi osmijeh na Rossove usne. Nije mu se uopće
sviđalo što nekog drugog smatra privlačnim, što je bilo smiješno,
pretpostavljao je. Nije kao da će pobjeći sa svojim napadačem. Prema
Giorsal, ubola ga je. Osim toga, njemu samom ne bi laskalo da ga nazovu
lijepim.
„Misliš zgodan, zar ne?” predloţio je.
„Ne. Ti si zgodan, muţu. On je lijep,” rekla je tonom u glasu koji je
upućivao na to da bi to trebalo objasniti stvari. Nije.
„Postoji li razlika?” upitao je Ross oprezno.
„Da,” rekla je Annabel kao da bi to trebalo biti očito. „Zgodan znači
grubog izgleda i pravo muško i... pa... zgodan,” bespomoćno je završila, a
onda je dodala, „Lijepo su velike oči, oblikovana čeljust i kosa koja pada
preko očiju.” Nakratko je zastala prije no što je nastavila s malo obzira, „Bio
bi lijepa cura da nema toliko mišićava ramena i prsa.”
„Ah,” rekao je Ross, ne mogavši suspregnuti osmijeh. Shvatila ona to ili
ne, njegova ţena je govorila da misli da je on seksi zvijer, dok je lijepi
dečko... lijep, ali ne na način koji je ona smatrala osobito privlačnim. To mu
se sviđalo.
Međutim, njegov osmijeh nije dugo trajao. Sada kad je prešao preko
dijela da je njen napadač lijep, razmatrao je da njen opis odgovara čovjeku
kojeg je vidio da je proganja preko čistine jučer. Činilo se da je ipak on
momak iz sva tri incidenta. „Da li je pričao?”
„Da,” odgovorila je i onda se prisjetila, „Imao je škotski naglasak.”
Ross je izdahnuo razočarani uzdah. Radije bi da je to bio Englez
pokušavajući privući paţnju ovdje, nego Škot koji je onaj prvi put obukao
~ 128 ~
 Naš svet knjiga

englesku odjeću, nesumnjivo u pokušaju da ih pokuša zavarati kako bi

mislili da je Englez. Međutim, ako je bio Škot, to je značilo da su ovi
događaji više povezani s njim nego s njegovom nevjestom. Netko pokušava
doći do njega preko nje.
„Rekao je da će proći sve lakše ako se ne budem odupirala,” rekla je
iznenada Annabel. „Da mi ne ţeli nauditi, ali bi mogao. Pa pretpostavljam
da sam ja kriva što me je udario u glavu.”
„Ja ću povrijediti njega kad ga pronađem,” rekao je tmurno Ross.
„Ja već jesam,” priznala je Annabel uz uzdah. „Bojim se da sam ga ubola
u ruku.”
Ross je stegao svoj zahvat na njoj. Zvučala je gotovo kao da se ispričava
kad je to priznala, ali bio je ponosan na nju. Ona je bila borac, njegova ţena.
„Nisam to namjeravala,” priznala je. „Zaboravila sam da imam noţ u
ruci... i ciljala sam njegovu glavu.” Namrštila se, a onda dodala, „Drago mi
je što je podigao ruku. Ubosti ga noţem u glavu bi bilo odvratno.”
„Da,” sloţio se Ross. Učinio je to u bici više puta, ali namjerno. Dobar
ubod u uho, oko ili gore ispod čeljusti je uvijek zaustavljalo borbu. Izvaditi
noţ kasnije je bio odvratan dio. Zvuk usisavanja koji je pratio taj čin je bio
odvratan, a ponekad bi oko izašlo s oštricom, ako bi ga uboli tamo, a onda
ste morali to ukloniti... također odvratno.
„Da li bi to mogla biti stara nevolja?” upitao je Gilly.
Ross je pogledao u stranu i nazad na to pitanje kako bi vidio da ipak nije
ostavio sve iza sebe. Gilly i Marach su ga pratili u stopu, te su očito sve
čuli. Ross se opet okrenuo prema naprijed, smrknuti izraz na njegovom licu
je bio odgovor na Gillyeve riječi. Upućivao je na to da borba za poglavara
klana još nije gotova i da netko pokušava iskoristiti Annabel da ga prisile
da se odrekne titule. Ali, ako je to tako, napadač bi bio njegov stric ili
Fingal, a on je vidio čovjeka na čistini i- „Nisam ga prepoznao. On nije
pripadnik klana.”
„Mogao bi biti unajmljen da obavi posao za nekog drugog,” istaknuo je
tiho Gilly.
~ 129 ~
 Naš svet knjiga

To je bilo vrlo moguće i Ross je ţelio da ne mora uzeti tu mogućnost u

obzir, ali jest. Nadao se da je ubojstvom Dereka sve završilo, a sigurno se
činilo da su ostala trojica muškaraca, koja su ţudjela za titulom poglavara
klana u to vrijeme, odustala i smirila se. Njegov rođak, Derek, je bio sin
očevog pokojnog brata blizanca. Koristio je godine kao razlog zašto bi on
bio bolji poglavar klana, ali čovjek je bio samo četiri godine stariji. Čim je
Derek naveo godine kao razlog, Rossova dva preostala strica, Ainsley i
Eoghann, su istupili, istaknuvši da oni imaju više godina i mudrosti od bilo
kojeg od mladića i stoga bi oni trebali biti izabrani. Posljednji čovjek koji je
pokušao prisvojiti titulu na poglavarstvo je bio Finlag, kovač u selu, i
kopile Rossovog djeda. Kao takav, i on je također imao svako pravo da se
bori za to mjesto.
Sva trojica starijih muškaraca su odustala kad je Ross ubio svog rođaka,
Dereka, u borbi. Derek je čekao u zasjedi i napao Rossa, Gillya i Maracha
dok su oni bili u lovu. Element iznenađenja mu nije pomogao. Niti to što je
sa sobom poveo dvanaest muškaraca. Ross je brzo završio borbu i odlučno,
bijesno jašući pokraj drugih muškaraca do svog bratića, koji je stajao na
začelju grupe, puštajući svoje ljude da se bore za njega. Ross nikad nije
vidio da takva kukavica vlada ljudima. Zadao je Dereku smrtonosnu ranu
dok je čovjek pokušao okrenuti svog konja i pobjeći.
Da li zbog srama zbog kukavičluka njihovog vođe ili jednostavno zbog
opstanka, čim je Derek umro, ostali muškarci su poloţili svoje oruţje i
zakleli se na vjernost.
Fingal i njegovi stričevi su učinili isto saznavši vijesti. Sva trojica su
tvrdili da su jednostavno htjeli pokazati Dereku da mu to što je on četiri
godine stariji ne daje pravo na titulu, te da su vještine vođe i hrabrost, ono
što je vaţno, a ne godine.
Rossov stric Ainsley je otada preminuo kad mu je srce stalo prošle zime,
ali Eoghann i Fingal su još ţivi. Eoghann je imao malu farmu izvan sela, a
Fingal je još uvijek radio kao kovač u selu. Pitanje je sada bilo, da li je jedan

~ 130 ~
 Naš svet knjiga

od njih još uvijek zainteresiran za titulu poglavara klana, te ako ijedan od

njih jest, kako je planirao iskoristiti Annabel da je dobije?

„Hvala,” promrmljala je Annabel kad joj je Ross pomogao da se spusti s

konja. Posegnuvši dolje kako bi odsutno pomilovala Jaspera kad je pojurio,
pogledala je put kojim su došli i vidjela da su drugi upravo prelazili
pokretni most. Imala je samo nekoliko trenutaka prije no što stignu u kulu.
Prsti su joj se stegnuli oko vreće u njenoj ruci, okrenula se i poţurila uz
stepenice do vrata kule, svjesna da je Ross i Jasper slijede.
Smrad u velikoj dvorani nije ni izbliza bio tako gadan kao prije, ali još je
ostao u zraku kao duh, slab ali primjetan i vrlo neugodan. Namrštivši se,
Annabelin je pogled preletio nad tucet ili više ţena koje su ponovo ribale
različita mjesta gdje je Jasper jutros ostavio svoje darove. Traţila je Seonag,
te je spazila upravo kad je sluţavka podigla pogled i ugledala ih. Ţena je
nakratko bijesno pogledala u Jaspera kad je vidjela da je on s njima, ali
onda joj je pogled pronašao vreću koju je Annabel nosila i olakšanje je
zamijenilo ljutnju. Međutim, to olakšanje se pretvorilo u bolnu grimasu,
dok se borila da ustane na noge. Annabel se zabrinuto namrštila i pojurila
naprijed dok je ţena krenula prema njima vukući noge malo šepajući.
Seonag je bila prestara da bi klečala na hladnom kamenom podu bilo
koji vremenski period. Trebala je jednostavno davati upute drugim
ţenama, radije nego pomagati, ali prije no što je Annabel to mogla reći,
Seonag je rekla, „O, hvala nebesima. Našla si cvijeće. Ono će-” Naglo je
zastala kad se pribliţila dovoljno da vidi u kakvom je stanju Annabel i
uzdahnula, „Što ti se, dovraga, dogodilo?”
„Napali su je,” odgovorio je Ross i nije zvučao previše sretan zbog toga.
„Opet?” Seonag je upitala s nevjericom.
Nestrpljiva zbog ovog odgađanja dok su MacDonaldi blizu njihova
praga, samo je odmahnula na pitanje. „To sada nije bitno. Moramo raširiti

~ 131 ~
 Naš svet knjiga

ove plave zvončiće. Rossova sestra i njen muţ su odmah iza nas i proći će
kroz ova vrata svakog trena, a ovdje još uvijek smrdi.”
„Da. Ribale smo i ribale, ali smrad ostaje,” rekla je Seonag. Međutim, ton
joj je bio rastresen, činilo se da se njena pozornost prikovala za Annabelino
čelo, te nije mogla odoljeti da ne pita, „Jeste li se zabili u još jedno drvo?”
Annabel je zinula na to pitanje, a onda je uzdahnula. Nikad joj to neće
zaboraviti i zaista je ţeljela da njen muţ nije osjetio potrebu da objašnjava
njenu povredu i svima kaţe za to. Iako, da bude poštena, vjerojatno je samo
rekao Seonag kako bi ona znala kako da postupi u vezi s ranom. Međutim,
Annabel nije sumnjala da su svi znali za to. Bilo je nemoguće skrivati tajne
u dvorcima.
„Moja ţena je bila napadnuta i udarili su je u glavu,” objasnio je Ross. „I
nesumnjivo ima i druge modrice i rane od napada također. Odvedi je uz
stepenice i pobrini se da nije ništa ozbiljno. Onda se pobrini da se presvuče.
Ja ću-”
„Nema vremena za to sada,” pobunila se odmah Annabel. „Moramo se
raširiti ove plave zvončiće okolo. Tvoja sestra i njen muţ-”
„Ja ću se pobrinuti za cvijeće,” prekinuo ju je Ross. Uzeo je vreću od nje i
onda je tjerao prema stepenicama. „Pusti da te Seonag pregleda i pomogne
ti da se presvučeš... inače ću ja to učiniti.”
Kad je zastao na posljednjoj riječi i iznenada se okrenuo da pogleda dolje
u nju, oči su mu se zamaglile, Annabel je osjetila kako se njene oči šire.
Prepoznala je taj pogled i instinktivno je znala da će njegov pregled biti
puno detaljniji i da će potrajati duţe nego Seonagin. Slutila je da bi
uključivao i da se on skine gol također, te je na trenutak bila u napasti, ali
onda je Seonag uzdahnula od očaja i uzela je za ruku i odvukla je od Rossa.
„Ima dovoljno vremena za tvoju vrstu pregleda kasnije, nakon što tvoji
gosti odu,” rekla je sluţavka Rossu i gurala Annabel prema stepenicama.
Pogledavši preko ramena dodala je, „Sada kreni i daj to cvijeće sluškinjama
da ga posipaju okolo. Ne ţeliš da ti se ţena osramoti zbog doma kad ti
sestra uđe unutra.”
~ 132 ~
 Naš svet knjiga

Podsjetivši se kakva je situacija, Annabel je prestala vući noge i pojurila

je uz stepenice. Kad su stigle do vrha i krenule uz ogradu, pogledala je
preko ograde u veliku dvoranu i vidjela da umjesto da preda vreću jednoj
od sluškinja, njen muţ ju je otvorio i nakrivio je, te je hodao okolo i tresući
je prosipao njen sadrţaj na bilje na podu.
„To će biti dobro,” uvjeravala ju je Seonag.
„Da,” sloţila se Annabel i predvodila put u glavnu spavaonicu.
„Prokleti pas,” promrmljala je Seonag kad je Jasper projurio pokraj nje
prije no što je stigla zatvoriti vrata.
Annabel je zagrizla usnu i pomilovala Jaspera kad je dojurio do nje.
Nakon jednog trenutka, rekla je, „Nemoj biti prestroga prema njemu,
Seonag. Nije on kriv što ga boli ţeludac. Nisam znala da ima problema s
tim i hranila sam ga sirom.” Dala je vremena da joj to sjedne i onda dodala,
„Osim toga, spasio me je u šumi kad su me napali.”
„Seonagin prijekor se malo smekšao i onda je uzdahnula i rekla, „Ova
voda je još u lavoru od jutros. Bit će hladna, ali pretpostavljam da će morati
posluţiti. Dok se ti skineš i opereš, pronaći ću nešto da obučeš. Onda ću te
pregledati i pomoći ti da se obučeš.”
Annabel je samo zurila dok su joj te riječi ispunile glavu. Naći nešto da
obuče? Sve što je imala su bile haljine Rossove majke, koje su joj sve bile
premale u području grudi. Osim-”
„Pretpostavljam da haljina u kojoj sam doputovala ovdje nije još
oprana?” upitala je s nadom.
„Ne. Ţao mi je,” rekla je Seonag ispričavajući se.
Ţena je otišla do velike košare uz krevet. Annabel ju je prepoznala kao
onu koja je bila dolje pokraj kamina u velikoj dvorani, ona koja je
sadrţavala sve haljine koje su se mogle prepraviti. Annabel je prije nije
primijetila, ali je pretpostavila da ju je Seonag donijela gore da radi na
haljinama dok se brinula za nju dan ranije dok je bila u nesvijesti.
„Trebala sam to jučer učiniti. Do sada bi bila suha, da jesam,” Seonag je
rekla sa ţaljenjem dok je prekopavala po preostalim haljinama u košari.
~ 133 ~
 Naš svet knjiga

„Ali između brige za trgovca i onda za tebe nakon nesreće, sve što sam
stigla učiniti je povećati u području grudi ovu koju nosiš.”
„A ja sam je uništila,” rekla je Annabel s uzdahom, zureći dolje u sada
uništenu haljinu.
„Nema veze. Naći ćemo nešto,” rekla je Seonag i onda oštro dodala, „A
ako ti grudi ispadnu i Rossu se to ne svidi, sam si je kriv što ti nije dao
vremena da se spakiraš prije no što te je odvukao iz tvog doma.”
Annabel je zagrizla usnicu na iznerviranost u Seonaginu glasu. Krivila je
Rossa za sve ovo, ali dok je istina bila da joj nije dao vremena da se spakira,
ionako nije imala što spakirati. Razmatrala je da li da sve prizna ţeni, kad
ju je Seonag pogledala i vidjela da samo stoji tamo.
„Je li ta voda hladna? Da li da pošaljem nekoga po svjeţe tople vode?”
upitala je namrštivši se.
„Ne.” Annabel je pustila trenutnu ţelju da sve prizna i okrenula se
prema lavoru. Izlila je ostatak vode iz bokala u hladnu vodu od jutros i
onda brzo skinula svoju haljinu i bacila se na posao da spere sa sebe krv
koja ju je poprskala po grudima, dlanovima i rukama. Zauzeta zadatkom,
nije shvatila da se Seonag odlučila za haljinu i pridruţila joj se dok druga
ţena nije progovorila.
„Imaš gadnu modricu ovdje,” rekla je zabrinuto Seonag, prošavši prstom
preko sredine donjeg dijela njenih leđa.
„Mora da sam je dobila kad me je srušio na tlo,” promrmljala je Annabel,
okrećući glavu pokušavajući je vidjeti, ali to je bilo nemoguće.
„Da li te boli?” upitala je Seonag.
„Ne,” lagala je Annabel i kad je Seonag izgledala kao da joj ne vjeruje,
priznala je, „Pa, moţda malo, ali bit će dobro.”
„Hmm.” Izustila je Seonag i pogledala je u lice. „Kako tvoja glava? Da li
te boli?”
Annabel je upila sluškinjin izraz izvijenih obrva i ovaj put se nije ni
trudila lagati. „Da. Malo mi nabija u njoj.”

~ 134 ~
 Naš svet knjiga

„Skuhat ću ti malo čaja od kore vrbe kad siđemo dolje,” odlučila je

Seonag, a onda je skrenula pozornost na tamnoplavu haljinu koju je
izabrala i objavila, „Ova je u najboljem stanju. Nema poderotina, niti je
pohabana.”
„Onda se nadajmo da je malo veća u području grudi od ostalih,”
promrmljala je Annabel.

„Dakle, tvoju ţenu je triput napao usamljeni Škot?”

Ross je pogledao u svog šogora. Bean je sjedio odsutno okrećući u ruci
svoj vrč piva, s paţljivim izrazom lica.
Kad su Annabel i Seonag nestale na katu, on je raširio plave zvončiće
okolo, onda sluškinjama dao upute da kaţu kuharu da pošalje van pića.
Njegova sestra i njen muţ su ušli upravo kad je izdao tu naredbu. Ross ih je
dočekao i pobrinuo se da sjednu upravo kad su sluge dojurile u veliku
dvoranu sa zatraţenim pićima. Sada su raspravljali o tome što se dogodilo
njegovoj ţeni.
„Da,” rekao je konačno. „Čini se da je tako.”
„Stari problemi zbog titule poglavara klana?” upitao je Bean.
„Gilly pretpostavlja da je tako,” priznao je Ross.
„Ali?” upitao je Bean, očito je čuo sumnju u njegovom glasu.
Ross je slegnuo ramenima i onda rekao, „Ne vidim nikakav način na koji
bi mogli iskoristiti Annabel da dobiju titulu. Mogao bi pristati da odstupim
kako bi je sigurno vratili, ali onda bih ga izazvao, tko god da to je, i ubio ga
što se usudio taknuti je.”
„Da.” Kimnuo je Bean s osmijehom. „U pravu si. Ne bi upalilo.”
„To ne znači da ili Eoghann ili Fingal ne bi bili dovoljno glupi da to
pokušaju,” rekla je suho Giorsal. „Stric Eoghann nikad nije bio previše
bistar. Nije ni Fingal što se toga tiče.”

~ 135 ~
 Naš svet knjiga

„Ross se slabašno osmjehnuo na njene suhe riječi. „Kako znaš koliko je

Fingal bistar ili nije? Jesi li ga ikad upoznala?”
„Ne,” priznala je. „Ali samo bi idiot pokušao oteti tebi titulu.”
On se osmjehnuo na njene riječi odanosti, ali se okrenuo prema Beanu i
rekao, „Ako ovo nije zbog titule, što bi još moglo biti?
„Da li ona ima neprijatelja u Škotskoj?”
Ross je polako odmahnuo glavom dok je razmišljao o tom pitanju. „Nije
ovdje dovoljno dugo da bi stekla neprijatelje.”
„Onda odande odakle je došla?” predloţio je Bean i onda dodao, „Znam
da se čini kao da je napada Škot, ali mogao ga je unajmiti Englez.”
„Ne vidim da bi to bilo vjerojatno,” rekao je sumnjičavo Ross. „Annabel
je mekog srca.”
„To nema veze,” dodao je suho Bean. „I ti si mekog srca, ali imaš
neprijatelje.”
Ross se ukočio i prijekorno pogledao drugog muškarca. „Da li ja tebe
vrijeđam u tvom domu? Ne,” sam je odgovorio. „Dakle, nemoj ti mene
vrijeđati u mome, hvala ti najljepša. Ja nisam mekog srca. Ja sam moţda
pravedan, ali nisam mekog srca.”
Bean se smijuljio na njegove ljutite riječi. „Dobro, ti si pravedan, a ne
mekog srca.”
„Hmmm,” promrmljao je Ross, samo malo povrijeđen. Nije mogao
dopustiti da ljudi okolo pričaju da je on mekog srca i slično. Njegovi ljudi
će misliti da se smekšao.
„Ako ne Annabel, moţda njen otac ima neprijatelje ovdje,” predloţila je
Giorsal. „Posjetio nas je jednom ili dvaput kad smo bili mlađi, prije no što
je njegovo prijateljstvo s ocem izblijedjelo. Moţda je naljutio nekoga ovdje
u Škotskoj na jednom od tih putovanja.”
Ross je zagunđao na taj prijedlog. Lord Waverly je posjetio MacKay
dvaput, oba puta u prvih pet godina nakon što je spasio ţivot njegovom
ocu. Njegov otac je također otišao u posjet Waverlyu jednom ili dvaput u to
vrijeme. Međutim, udaljenost oba doma, zajedno s obvezama prema
~ 136 ~
 Naš svet knjiga

obitelji i svojim poloţajima, spriječili su daljnje posjete. Nije iznenađujuće,

njihovo prijateljstvo se ohladilo i umrlo prirodnom smrću tijekom vremena.
„Posljednji put kad je Lord Waverly bio u Škotskoj je bilo prije petnaest
godina, Giorsal,” istaknuo je Ross sada. „I dok ne sumnjam da čovjek
stekne neprijatelje kamo god krene, petnaest godina je dugo vremena da se
netko ljuti.”
Bean je podigao obrvu. „Nije ti se svidio njen otac?”
„Nisu mi se svidjeli ni njen otac niti njena majka.” Tmurno je priznao
Ross.
„Zašto?” upitala je odmah Giorsal.
Ross se namrštio, razmislivši o svemu i onda je rekao, „Bili su hladni i
nisu brinuli za nju, te su vrijeđali koliko su bili ţeljni da odemo kad su
dobili plahte i...”
„I?” poticala ga je Giorsal kad je zastao.
Oklijevao je, ali onda je priznao, „Prve bračne noći na njenim leđima su
bile modrice od nedavnog bičevanja i oţiljci od prethodnih.”
Giorsal se naslonila, s nezadovoljstvom na njenom licu.
„Ali,” dodao je Ross, „Ne vidim da bi itko toliko dugo zamjerao mu
nešto i onda se iskalio na njegovoj kćeri.”
„Onda smo opet na tome da ti napadi imaju neke veze s vremenom
otkad je ovdje,” rekao je razumno Bean.
„Da.” Namrštio se Ross, nije mu se sviđalo što njegova ţena biva
povrijeđena zbog njega. Činilo se ironičnim da dok nije ţelio ništa drugo
do zaštiti je i pokazati joj njeţnost, on je bio uzrok boli koju je trpjela, iako
samo indirektno. Sigurno, da je nije odveo na čistinu da konzumiraju brak,
ona nikad ne bi bila proganjana da se zaleti u drvo.
Njegove misli su bile ometene pojavljivanjem Seonag koja je ţurila niz
stepenice i preko velike dvorane do kuhinje. Ross ju je gledao kako odlazi,
a onda je pogledao prema stepenicama. Kad nije bilo ni traga od njegove
ţene, ispričao se i ustao do ode do kuhinje.

~ 137 ~
 Naš svet knjiga

Seonag je bila pokraj kotla s kipućom vodom iznad vatre, skupljajući

vrelu tekućinu u pehar kad je ušao. Prišavši joj, znatiţeljno je gledao u piće
koje je pripremala, a ona je odloţila kutlaču nazad u vodu i počela miješati
ono što je izgledalo kao mali komadići kore u tekućini u peharu.
„Što je to?”
„Čaj od kore vrbe za Annabelinu glavu,” odgovorila je Seonag, a onda je
mirno dodala, „Htjela sam ti reći pri povratku, ali ona šalje svoje isprike.
Neće vam se pridruţiti za stolom večeras.”
„Zašto?” upitao je Ross, a onda je pogledao u piće koje je pravila i
upitao, „Da li je boli glava?”
„Da, ali to nije razlog,” rekla je ţena uzdahnuvši, a onda je odmahnula
glavom. „Za sve sam ja kriva. Da sam naredila jednoj od djevojaka da
opere njenu haljinu, ili da sam brţe radila i popravila dvije haljine da joj
dobro pristaju umjesto samo jedne...”
Opet je odmahnula glavom.
„Bolje da joj odnesem ovo gore. Ublaţit će joj bol. Bar to mogu popraviti,
za sada.”
Ross je uzeo piće od nje i krenuo prema vratima.
„Ja ću joj to odnijeti.”

~ 138 ~
 Naš svet knjiga

Annabel se slučajno ubola s iglom za šivanje, jauknula od boli i osjetila

kako suze prijete posljednjih nekoliko minuta da će joj poteći niz obraze.
Čak i kad je stavila ozlijeđeno mjesto u usta, priznala si je da suze duguje
više samosaţaljenju nego boli od uboda iglom.
Zaista, ovo nije bio dobar dan za nju... a najgori dio to što je znala da je
sve to njena prokleta krivica. Prvo, bio je tu problem što je Jasper zasmrdio
veliku dvoranu jer ga je ona nahranila sirom. Nakon toga je slijedio napad u
šumi, što se ne bi dogodilo, bila je sigurna, da je povela nekoga sa sobom
na izlet, a sada se nije mogla pridruţiti zabavi dolje jer su njene grudi
prokleto prevelike za haljine koje su joj na raspolaganju.
Nesretno je gledala dolje u tamnoplavu haljinu u svom krilu. Izgledala je
prekrasno kad ju je obukla... osim činjenice da je bila toliko uska da su joj
grudi bile toliko podignute da su joj se bradavice vidjele. Nakon toga,
Seonag je izabrala drugu haljinu koju bi mogla probati, zelenu kojoj je
trebalo malo popraviti rub, ali stajala joj je jednako loše. Kad je ţena
pojurila nazad da izabere drugu haljinu iz kolekcije u košari, Annabel joj je
rekla da se ne mora truditi. Sve će biti nepristojno uske u području grudi.
Morat će dodati tkanine na sve njih prije no što ih bude mogla nositi u
javnosti. Jednostavno nije mogla sići dolje dok to ne učini.
Seonag je nevoljko priznala da se jako boji da je tako. Ţena je najavila da
ide dolje da joj donese malo čaja za njenu glavobolju i pomoći će joj s tim
zadatkom kad se vrati. Moţda ako obje budu radile, uspiju brzo to
napraviti, ohrabrujuće je dodala.

~ 139 ~
 Naš svet knjiga

Annabel je kimnula da se slaţe, ali je znala da će čak i njima dvjema

trebati sati da to završe. Rub se morao izrezati, haljina ponovo porubiti
skroz okolo, a onda se izrezani materijal ušiti na platnene ploče i umetnuti
ih u haljinu. Seonag je bila brza krojačica, ali Annabel nije. Bila je prilično
sigurna da će Giorsal i njen muţ biti dobrano na putu kući dok one završe
posao.
Tuţno je šmrcala na tu pomisao. Dok je Annabel bila nervozna zbog
susreta s Rossovom sestrom, brzo joj se svidjela Giorsal tijekom kratkog
vremena na čistini kad je sve objašnjavala njoj i Beanu, lordu MacDonald.
Ta simpatija je samo ojačala tijekom kratkog jahanja s njihovim društvom
prije no što su naišli na njenog muţa i njegove ljude.
Annabel nije nikad upoznala nekoga kao što je Giorsal. Djevojka je bila
kao sunčeva svjetlost, puna sretnog čavrljanja i glasnog smijeha.
Nadstojnica bi je mrzila zbog oboje, bila je sigurna Annabel. Također je bila
sigurna da bi Giorsal provela isto toliko vremena u kazni koliko je i ona, ali
zbog toga joj se samo još više sviđala. I zaista bi uţivala u posjetu para u
prizemlju, ali umjesto toga je zapela gore ušivajući platno u plavu haljinu
kako bi je učinila pristojnijom.
Uza sve to, u glavi joj je počelo snaţno nabijati. Nadala se da se Seonag
neće dugo zadrţati s čajem od vrbe.
Annabel je jedva završila tu misao kad je čula da se vrata otvaraju. S
olakšanjem je pogledala, očekujući da će vidjeti staricu kako prelazi preko
sobe do nje – ali umjesto nje, bio je to Ross. Raširenih očiju, okrenula je brzo
glavu i materijalom u rukama obrisala izdajničke suze s obraza.
Pokušavajući napraviti miran izraz lica, okrenula se svom muţu.
„Seonag je to mogla donijeti gore. Ti bi trebao biti dolje sa svojom
sestrom i Beanom,” rekla je silom se nasmiješivši.
„Bit će im dobro na trenutak,” rekao je, oči su mu se suzile zabrinuto
gledajući njeno lice. „Plakala si. Da li te glava tako jako boli?”
„U redu je. Sigurna sam da čaj od vrbe koji je Seonag napravila brzo to
riješiti. Je li to, to?” upitala je.
~ 140 ~
 Naš svet knjiga

„Oh, da.” Predao joj je pehar i tiho gledao dok je pila, onda uzeo prazan
pehar od nje. Međutim, nije otišao tada, već se premještao s noge na nogu i
onda upitao, „Seonag je rekla nešto o tome da su tvoje haljine razlog zašto
ne silaziš dolje? Sigurno ne moţe biti tako loše? Trebali bi razgovarati o-”
Njegove su riječi naglo zamrle kad je Annabel ustala i pustila da joj ruke
padnu sa strane. Drţala je platno koje je šivala ispred svojih grudi, ali sad
su bile potpuno izloţene iznad zelenog izreza i dok Rossove usne više nisu
govorile, oči jesu. Skoro su iskočile iz njegove glave dok je upijao situaciju.
„Oh, da, shvaćam. To je...” Podigao je ruku na njen struk dok je govorio,
ali sada mu je ruka nastavila prema gore i prstom je lagano prešao preko
vrha jedne bradavice, koja se vidjela iznad materijala. „To je...”
„Nepristojno?” predloţila je zadihano dok su njegovi prsti opet prešli
preko bradavice.
„Prekrasno,” promrmljao je i sagnuo glavu kako bi je poljubio.
Annabel je uzdahnula u njegova usta dok su prekrivala njena. Trebalo joj
je ovo, shvatila je dok se naslanjala na njega i pustila da joj se usta otvore.
Njegov poljubac i dodir su izbrisali sve misli i brige iz njenog uma svaki
put kad bi je počastio njima i upravo to joj je tada trebalo. Jutrošnje
aktivnosti su učinile da osjeća takav promašaj. Annabel je znala da će imati
poteškoća upravljati njegovim kućanstvom i ljudima, ali radila je sa
ţivotinjama u konjušnici u opatiji. Jasper nije prva ţivotinja koju je ikad
srela da loše reagira na određenu hranu. Trebala se drţati toga da ga hrani
samo mesom dok ne pita nekoga tko zna da li postoji nešto čime je najbolje
ne hraniti ga.
Što se tiče incidenta u šumi, trebala je pobjeći ka kobili, uzjahati je i
odjahati čim je spazila tog čovjeka, umjesto što je čekala. Annabel je bila
sigurna da bi uspjela da nije samo stajala tamo kao jelen, ukopana na
mjestu, kad ga je tek ugledala.
Te pogreške, uz ostale promašaje, učinili su da se osjeća potpuno
beskorisno. Ali Rossovi poljupci su to izgurali iz njenog uma. Nije se
osjećala kao promašaj s njegovim rukama omotanim oko nje i njegovim
~ 141 ~
 Naš svet knjiga

jezikom koji se trljao o njen. Samo je osjećala glad i ne znajući kako je do

toga došlo, Annabel je iznenada postala svjesna da su njene ruke oko
njegovih ramena i njene noge omotane oko njegovih kukova, pa je bila
prilijepljena uz njega.
Kad je Ross nakratko prekinuo njihov poljubac kako bi pogledao okolo,
ona je zastenjala i poljubila ga, a onda i sisala njegov vrat, ne prestajući dok
je nije odnio do prozorske daske i posjeo je tamo. Annabel je posegla za
njegovom glavom onda, privukavši njegove usne opet na njene, stenjući u
njegova usta kad je povukao dolje izrez na njenoj haljini, dozvolivši njenim
grudima da iskoče u njegove ruke.
„Oh, muţu,” uzdahnula je kad su njegova usta napustila njena kako bi
nakratko sisala jednu stranu njegovog vrata, dok je on stiskao i milovao
njene grudi. Nestrpljivo je rukama obuhvatila njegovu glavu, prsti su joj
povlačili pramenove njegove duge kose i onda je ţeljno sisala njegov jezik
kad je podigao glavu kako bi je opet poljubio.
Pritisak njegova tijela uz njeno se nakratko ublaţio dok ju je ljubio i ona
je osjetila da je jedna ruka pala s njenih prsa, kako bi skliznula uz njenu
nogu, podigavši joj suknju. Annabel se vrpoljila pod dodirom, usta su joj
postala zahtjevnija. Ali je potpuno prekinula poljubac i zabacila glavu
unazad mrmljajući uz uzdah kad je njegova ruka dosegla vrh njenih bedara
i smjestila se tamo milujući je.
„Ross,” molila je, kukovi su joj se namještali uz dodir kad je plamen
oţivio tamo.
„Kako tvoja glava?” zareţao je.
„Što?” upitala je ne shvaćajući.
Ross se smijuljio i kliznuo prstom u nju i Annabel je zastenjala i
zaboravila pitanje dok ju je on nastavio milovati svojim palcem dok je
prstom ulazio i izlazio iz nje. Osjećaj je bio nevjerojatan, ali je htio...
Posegnuvši dolje, Annabel ga je njeţno dotaknula kroz njegov tartan,
iznenađena što ga je pronašla tvrdog i ogromnog uz njenu ruku. Bilo je to
prvi put da ga je dotaknula, te je bila zanesena trenutkom dok nije shvatila
~ 142 ~
 Naš svet knjiga

da se Ross iznenada umirio. Otvorivši oči, gledala je nesigurno u njegovo

lice. Njegove oči su bile zatvorene, njegov izraz je bio zamrznut u izrazu
koji bi mogao biti bol.
„Zar ne bih trebala-?” upitala je nesigurno Annabel.
„Da, trebala bi,” uvjeravao ju je, otvorivši oči. Onda ju je Ross opet
poljubio čak i dok se njegova slobodna ruka spustila kako bi povukao svoj
tartan i maknuo ga s puta, ostavljajući joj slobodan put da ga dira bez
prepreka. Annabel je oklijevala, ali onda je stisnula prste oko tvrdog mesa,
diveći se koliko je gladak na dodir: tvrd, ali gladak u isto vrijeme.
„Prokletstvo,” Ross je promrmljao, prekinuvši opet njihov poljubac.
Annabel je zabrinuto pogledala u njega kad je prstima maknuo njene, u
strahu da je napravila nešto krivo, ali onda se on opet primakao bliţe i
pogledao dolje i namrštio se. I ona je također pogledala dolje, upravo na
vrijeme da vidi da je prozorska daska bila previsoka za ono što je on
namjeravao, a onda ju je podigao u svoje naručje i nosio je prema krevetu.
Bili su na pola puta tamo kad se začulo kucanje na vratima.
„Odlazi Seonag,” viknuo je Ross, nastavljajući naprijed.
„Ovo nije Seonag, brate.”
Ross je opsovao i neodlučno zastao.
„Stjerala sam Seonag u kut u kuhinji i rekla mi je za Annabelin problem
u vezi odjeće,” rekla je Giorsal kroz vrata. „Došla sam pomoći. Tako ti i
Bean moţete raspraviti najbolji način da je zaštitiš u budućnosti.”
Ross je pognuo glavu s poraţavajućim uzdahom i osovio je Annabel na
noge, mrmljajući ispriku, „Znam moju sestru. Ona neće otići.”
Annabel je samo kimnula i brzo povukla svoje grudi nazad u haljinu što
je god dublje mogla. Kad je završila i pogledala gore, on je gledao sa
ţaljenjem u kugle koje su se izdizale iznad izreza haljine.
„Hoćete li otvoriti vrata ili da jednostavno uđem?” iznervirano je
viknula Giorsal.
„Ja ću,” rekao je Ross, uhvativši je za ruku, kad ga je Annabel krenula
zaobići. Brzo ju je poljubio u čelo, onda je stiskom na ruci usmjerio u
~ 143 ~
 Naš svet knjiga

smjeru stolice na kojoj je sjedila kad je ušao, prije no što je krenuo ka

vratima.
Annabel je sjedila u stolici, opet joj je u ruci bilo ono što je popravljala i
visoko to drţala kako bi skrila izrez na haljini, dok je Ross otvorio vrata.
„Pa, sigurno si uzeo vremena da me pustiš unutra,” rekla je suho Giorsal
svom bratu dok je uletjela u sobu.
„Smatraj se sretnom što sam te uopće pustio unutra,” promrmljao je
Ross iziritirano, izašavši na njeno mjesto u hodniku.
„Ah, ali opet, nisi imao izbora, zar ne?” upitala je Giorsal sa smiješkom.
„Znao si da bi ionako jednostavno ušla.”
„Da, znao sam,” rekao je suho Ross, pogledavši pokraj nje kako bi
kimnuo Annabel. Tada je zatvorio vrata, ostavljajući ih same.
„Pa,” rekla je veselo Giorsal, prešavši sobu do Annabel. „Da vidimo tu
tragediju s odjećom zbog koje si zaglavila ovdje.”
Annabel je oklijevala, ali onda je spustila ruku s onim što je popravljala.
Giorsaline oči su se raširile i kimnula je. „Da. Vidim u čemu je problem.”
Iznenada se nasmiješila i dodala, „Iako nekako mislim da muškarci ne bi to
smatrali tako velikom tragedijom koliko srećom koja im se nasmiješila.”
Annabel je porumenjela na te riječi i osjetila kako joj se usta šire u
osmijeh.
„I to objašnjava neuredni tartan mog brata kad je otvorio vrata,”
zadirkivala ju je Giorsal dok je sjedala na stolicu preko puta nje.
„Pretpostavljam da sam prekinula njegov pokušaj da ti se udvara?
Nesumnjivo si mi zahvalna što sam te spasila od velikog grubijana.”
Annabeline oči su se raširile na taj prijedlog i iskreno je rekla, „Ne, on je
dobar i njeţan muţ. Ja-”
„Zaboga, Annie, zezam te,” prekinula ju je Giorsal zabavljeno. „Moraš se
smijati ţivotnim iskušenjima. Tako se lakše nositi s njima.”
„Pretpostavljam,” rekla je Annabel, opustivši se, ali onda je pomislila da
bi to mogla biti istina.

~ 144 ~
 Naš svet knjiga

Ţivotna iskušenja su u opatiji bila jako teška, gdje se na smijeh gledalo s

prijekorom. Činilo se da nadstojnica ne odobrava ništa ugodno, kao da je
mislila da sluţenje Bogu znači da morate biti nesretni. Annabel nije mislila
da je to tako. Sigurno Bog nije stvorio čovjeka kako bi patio i bio nesretan?
Sigurno bi htio da njegova djeca budu sretna, kao što i roditelji smrtnici
ţele sreću svojim vlastitim potomcima?
Pa, većina roditelja smrtnika, ispravila se, misleći na svoje roditelje.
Činilo se da njena majka više brine da izbjegne skandal nego za
Annabelinu sreću. Sigurno je više brinula o tome što je Katein izbor značio
za nju i oca, nego da li je Kate dobro.
„Dakle, što radimo?” rekla je Giorsal, prekinuvši njene misli. „Da li
radimo proširenje haljine kako bi bolje pokrivala tvoje grudi?”
„Da,” rekla je Annabel prebacivši svoje misli opet na trenutni problem.
„Haljina je bila također preduga, pa smo Seonag i ja odrezale rub. Radimo
proširenja od toga i onda ih moramo umetnuti u haljinu i ponovo opšiti rub
na novu duţinu.”
„Pa, kad sve tri radimo, napravit ćemo to u tren oka,” rekla je vedro
Giorsal, podigavši drugi dio izrezanog ruba haljine od kojeg je trebalo
napraviti drugo proširenje. „Što me podsjetilo, Seonag će napuniti pladanj s
pićima i kolačima za nas i onda će nam se pridruţiti.” Zastavši, namrštila je
nos i priznala, „Nedostaju mi kuharevi kolači. Iskreno, koliko god volim
svog muţa, ako nam ne nađe boljeg kuhara, mislim da ću ga morati voljeti
odavde.”
Annabel se smijuljila na tu tvrdnju. Znala je da ţena to ne misli ozbiljno,
ali ju je uvjeravala, „Ovdje si uvijek dobrodošla.”
„Hvala ti. I ti se meni sviđaš,” rekla je Giorsal s osmijehom i onda
priznala, „Nisam bila sigurna da ćeš mi se svidjeti, s obzirom na to da si
Engleskinja i sve to. Ali sviđaš mi se. Mom bratu se posrećilo kad su naši
očevi ugovorili ovaj brak.”
Annabelin osmijeh je na to malo izblijedio, te je spustila glavu nad svoj
rad, mrmljajući, „Bojim se da se on s vremenom neće sloţiti s tim.”
~ 145 ~
 Naš svet knjiga

„Zašto?” iznenađeno je upitala Giorsal. „Ti si lijepa, pametna i

duhovita.”
Annabel se zabrinuto osmjehnula i, misleći na incident gdje je naslijepo
trčala preko čistine s haljinom omotanom oko glave, rekla, „Čak i kad to ne
namjeravam biti.”
Giorsal se blago osmjehnula, ali onda je ozbiljno rekla, „Međutim, čini se
da ti nedostaje malo samopouzdanja.” Nakrivila je glavu. „Zar te roditelji
nisu ohrabrivali dok si odrastala? Moji mene jesu, ali znam da Beanovi
njega nisu, te iako se čini da je on to dobro podnio, njegovoj mlađoj sestri
nedostaje samopouzdanja.”
„Pa, pošto me moji roditelji nisu odgajali od moje sedme godine, bojim
se da je taj nedostatak moja krivica,” rekla je tmurno Annabel.
„Kako to misliš?” upitala je Giorsal iznenađeno. „Tko te odgajao od
sedme godine nadalje?”
Annabel se uznemireno ukočila kad je shvatila što je ne razmišljajući
otkrila.
„Annie?” bila je uporna Giorsal s pitanjem. Kad je Annabel nastavila
blijedo zuriti u tkaninu u svojim rukama, paţljivo je mrmljala, „Ross nije
spomenuo da te tvoji roditelji nisu odgajali. Prema onome što je on rekao,
oni su još uvijek ţivi. Iako se čini da mu se nisu svidjeli. Da li su te
zanemarivali i ostavili te posluzi da te odgajaju?”
Annabel se namrštila na taj prijedlog i nevoljko podigla svoju glavu. Nije
htjela ocrniti svoje roditelje kako bi sačuvala svoju tajnu, ali...
„Što je?” upitala je Giorsal, primijetivši njen izraz. „Moţeš mi reći.
Obećavam da neću reći Rossu, ako to ne ţeliš.” Kad je Annabel još uvijek
oklijevala, dodala je, „Ross je rekao da si na leđima imala modrice i oţiljke
od bičevanja. Znam da su te tukli.”
„Oh, ne,” rekla je Annabel zaprepašteno. Potpuno je zaboravila na
oţiljke na leđima. Navikla se na neugodu koju su uzrokovale i nije uzela u
obzir da ih je on moţda vidio i zaključio da su ih uzrokovali njeni roditelji.
„Što ne?” upitala je Giorsal.
~ 146 ~
 Naš svet knjiga

Annabel je uzdahnula i onda rekla, „To nisu napravili moji roditelji. Oni
me nikad nisu tukli niti bičevali.” Kratko je zastala, ali nije vidjela način
kako da zaobiđe istinu. „Giorsal, bila sam poslana u opatiju sa sedam
godina kao posvećenica i ţivjela sam tamo do dana mog vjenčanja s
Rossom.”
Giorsal je blijedo zurila na trenutak i onda polako rekla, „Zar
posvećenica nije djevojka koja bi trebala postati redovnica kad se bude
smatrala dovoljno starom da se zavjetuje?”
Annabel je kimnula i činilo se da je to zbunilo Giorsal.
„Ali, kako su te tvoji roditelji mogli poslati da budeš redovnica kad si se
trebala udati za mog brata?”
Annabel se namrštila. Činilo se da će morati ispričati cijelu priču.

„Dakle, namjeravaš postaviti straţu koja će je čuvati cijelo vrijeme dok

ne saznaš da li tvoj stric ili Fingal stoje iza napada?” upitao je Bean. „Čak i
u kuli?”
„Da,” rekao je odlučno Ross. „Moţda je naredio da je se napadne samo
kad je izvan ovih zidina, ali neću riskirati kad se radi o njenoj sigurnosti.
Mogao bi sljedeći put udariti unutar ovih zidina kad shvati da ona neće biti
vani gdje bi mogao doći do nje.”
„Nećeš joj dozvoliti da ode izvan dvorišta?” upitao je Bean iznenađeno.
„Neću joj dozvoliti da napušta kulu dok ne riješimo ovo,” objavio je
Ross.
„Hmmm,” rekao je sumnjičavo Bean.
„Hmmm, što?” upitao je Ross namrštivši se.
Bean je odmahnuo glavom. „Mislim da to nikako neće dobro proći.”
„Zašto?” upitao je iznenađeno.
„Pa, ne znam dobro Annabel, ali znam da Giorsal nikad ne bi podnosila
da netko cijelo vrijeme straţari nad njom,” rekao je suho Bean. „Kvragu, ne

~ 147 ~
 Naš svet knjiga

bi to podnijela niti na jedan dan. A da joj ograničiš kretanje na kulu...

Mislim da joj se neće svidjeti da bude zatvorenik u vlastitom domu.”
Ross se opustio i odmahnuo na to. „Annabel nije Giorsal. Ovo je radi
njene vlastite sigurnosti. Sloţit će se s tim. Osim toga, bit će zauzeta vodeći
brigu o kuli i mojim slugama. Nema razloga da izlazi van u dvorište.”
„Vidjet ćemo,” rekao je Bean, izgledao je zabavljeno.
Ross je nakratko osjetio sumnju u njegovu tvrdnju, ali onda se namrštio i
otjerao sumnju. Annabel je razumna ţena, zar ne? Sigurno bi vidjela smisao
u poduzimanju mjera opreza.

„Kakva uţasna stara kučka!”

Annabel je uzdahnula na tu Girosalinu objavu i spustila ono što je šivala
kako bi zabrinuto pogledala u Seonag, samo da vidjela kako je sluškinja
mirno kimnula.
„Da. Gadna stara kučka,” sloţila se, nastavljajući šivati porub na kojem
je radila. „Zbog toga se pitam kako si ti takvog slatkog karaktera nakon što
te odgojila zla stara krava kao što je nadstojnica.”
Annabel se naslonila i pogledavala od jedne ţene do druge širom
otvorenih očiju. Ovo nije bio odgovor koji je očekivala kad je priznala da su
njena nespretnost i stalni neuspjesi u opatiji bili razlog za njeno bičevanje. I
da je to također bio razlog zašto joj nije još bilo dozvoljeno da se zaredi, pa
je bila na raspolaganju da se uda za Rossa kad je Kate pobjegla sa svojim
ljubavnikom.
„Pa, to je onda to,” rekla je zadovoljno Giorsal.
Annabel je oklijevala, ali onda je nesigurno rekla, „Što je to? I što točno
znači da je to onda to?”
„Bilo ti je suđeno da se udaš za Rossa,” rekla je Giorsal kao da bi to
trebalo biti jasno kao dan.

~ 148 ~
 Naš svet knjiga

„Bilo je?” upitala je sumnjičavo Annabel, nije bila sigurna kako bi to što
je nesposobna dovelo do takvog zaključka.
„Da. Zato se nikad nisi uklopila u opatiji,” objasnila je Giorsal. „Zato,
kako se ne bi zaredila. Nisi predodređena da budeš redovnica, Annabel. Ti
si predodređena da budeš Lady MacKay.”
„Da.” Dodala je Seonag kao da je i njoj to bilo očito koliko moţe biti.
Annabel je samo zurila u dvije ţene na trenutak, a onda je odmahnula
glavom. „Ali zar ne shvaćate? Ja se nisam trebala udati za Rossa. Kate je
trebala. Ona je ta koja je zaista bila dogovorena da se uda za njega.”
Giorsal je frknula na to. „Ne, on se trebao oţeniti s tobom, ne s Kate.”
„Ali ugovor-”
„O, kvragu s ugovorom,” odmahnula je Giorsal kao da je to nevaţno.
„Ross je dobar čovjek, on zasluţuje dobru ţenu kao što si ti, ne laku ţensku
koja pobjegne s prvim pijevcem koji zakukuriče.”
Kad je Annabel ispustila stegnuti zvuk na taj opis, Giorsal se udarila po
čelu, a onda brzo rekla. „Ţao mi je, nisam trebala tvoju sestru nazvati
lakom ţenskom. Samo mislim da-”
„Ne, u redu je,” odmahnula je Annabel na njenu ispriku. Shvaćala je
kako se Giorsal osjeća. Voljela je svog brata i htjela mu samo najbolje, a
najbolje nije bila ţena koja će ignorirati obvezujući ugovor, usprotiviti se
volji svojih roditelja i pobjeći kako bi ţivjela u grijehu s drugim
muškarcem. Annabel je također shvaćala da je nije htjela uvrijediti tim
riječima. Ali ono što se činilo da Giorsal ne shvaća je da ona nije puno bolja
opcija, iako iz drugih razloga.
Uzdahnuvši, razmišljala je o njenim riječima, a onda priznala, „Ali zar ne
shvaćaš? Ja nisam puno bolja. Nisam bila obučavana u opatiji da budem
ţena i gospodarica velikog dvorca kao što je MacKay. Ja sam ukrašavala
tekstove i radila u konjušnici.”
Giorsal je odmahnula na to kao da je nevaţno. „Vrlo lako moţeš naučiti
sve što trebaš znati. Zapravo, već si na pola puta tamo.”

~ 149 ~
 Naš svet knjiga

„Ne vidim kako,” priznala je Annabel, skoro se previše bojala nadati da

ţena ima pravo.
„Pa, ako si ukrašavala tekstove u opatiji, znaš čitati i pisati,” istaknula je
Giorsal.
„Da,” priznala je Annabel.
„Onda moţeš pomoći pri školovanju paţeva,” istaknula je.
„Kojih paţeva?” upitala je zbunjeno Annabel.
„Pa, u MacKayu nema niti jednog trenutno jer nije bilo gospodarice kule
da ih obučava. Sada ima. Ti.” Blještavo se osmjehnula. „Mora ih se
podučavati glazbi, plesu, jahanju, lovu, čitanju i pisanju, matematici.
Naravno, Ross će se pobrinuti za lov, ali ti moţeš preuzeti ostalo.”
„Bojim se da nikad nisam plesala, i nisam bila obučavana da sviram niti
jedan muzički instrument,” priznala je nesretno Annabel.
Giorsal je slegnula ramenima. „Moţeš unajmiti učitelja za to i sama
naučiti. A trebala bi biti uspješna u pisanju, čitanju i matematici.”
„Da,” sloţila se Annabel, razvedrivši se. „I dobra sam u jahanju
također.”
„Um...” rekla je Seonag i onda naglo stala.
„Što?” upitala je Annabel.
Sluškinja je oklijevala, ali onda je s uzdahom spustila ono što je šivala i
priznala, „Slučajno sam čula ljude kako pričaju o tvojim jahačkim
vještinama, milostiva, i čini se da misle da nisu tako dobre. Rekli su da si
poskakivala na kobilinim leđima kao vreća repe.”
Annabel se trgnula i onda objasnila, „Nismo smjeli jahati konje u opatiji.
Znala sam se dobrovoljno javiti da ih izvedem van na udaljene pašnjake, te
čim sam izmakla iz vidokruga, uzjahala bi i jahala bez sedla. Ponekad bi se
izvukla i noću kako bi jahala, također, ali nisam mogla riskirati da me itko
čuje, pa sam ih i onda izvela bez sedla. Nikad nisam jahala na poprečnom
sedlu.” Napućila je usne i onda rekla, „To su uţasne naprave.”
„Da,” sloţila se Giorsal s njenim ukusom. „I ja preferiram jahati
opkoračivši, a bez sedla je još bolje.”
~ 150 ~
 Naš svet knjiga

Annabel se osmjehnula, obje su bile iznenađene i zadovoljne što su

pronašle da imaju toliko toga zajedničkog.
„Bit će ona dobra u jahanju,” uvjeravala je Giorsal Seonag. „Moramo reći
Rossu da se riješi poprečnog sedla. Ne bi trebao raditi preveliku strku oko
toga,” dodala je, te se osmjehnula Annabel dok je govorila, „Na sreću, imao
je mene za sestru i ja sam ga smekšala za tebe što se tiče takvih stvari.”
„Da, to je istina,” objavila je Seonag.
Annabel se smijuljila zajedno s Giorsal na suhi komentar sluškinje, ali
onda je Annabelin osmijeh izblijedio. „Da, ali sigurna sam da postoji puno
više u tome da se bude gospodarica dvorca od obučavanja paţeva, a ja ne
znam što je to.”
„Ostalo je prilično lako, također,” uvjeravala ju je Giorsal. „Moraš
nadzirati poslugu: kuhara i njegovo osoblje, čistačice, prelje, pletilje, švelje
i -” Iznenada je zastala i namršteno pogledala Seonag. „Kad već govorimo
o tome, zašto mi ovo radimo? Švelje bi to puno brţe napravile.” Smijuljeći
se, dodala je, „A pletilje bi mogle napraviti novi materijal za novu haljinu
za Annie, da ne mora nositi majčinu staru odjeću.”
Annabel je pogledala prema Seonag, i sama je bila zainteresirana da čuje
odgovor. Nije znala da dvorci imaju prelje, pletilje i švelje. U opatiji su
imali ţene određene za svaki taj zadatak, ali ona je iz Waverlya otišla kao
dijete, a kad se vratila kao odrasla nije ostala dovoljno dugo da bi
primijetila ima li ih u dvorcu. Sigurno ona nije niti vidjela niti čula za njih
ovdje u MacKayu.
„Derekova majka je bila glavna prelja,” mirno je rekla Seonag. „A njene
sestre i nećakinje su bile pletilje i švelje.”
„O, da, zaboravila sam,” rekla je Giorsal s uzdahom, a onda objasnila
Annabel. „Derek je bio naš bratić. Kad je otac umro, on je istupio i pokušao
oteti titulu poglavara klana Rossu. Čak ga je i dočekao u zasjedi sa svojim
ljudima jedne noći, pokušavajući ga ubiti i uzeti mu titulu, ali umjesto toga,
Ross je ubio njega.”

~ 151 ~
 Naš svet knjiga

„A ţene?” upitala je Annabel namrštivši se. „Sigurno ih Ross nije

protjerao zbog onoga što je njegov bratić učinio?” To bi objasnilo zašto
nema prelja, pletilja niti švelja ovdje, ali se također činilo nepravedno, te ne
nešto što bi se nadala da će njen muţ učiniti. Na njeno olakšanje Giorsal je
oštro odmahnula glavom.
„Naravno da nije. Ross nikad ne bi krivio nekoga za tuđe poteze. Rekao
im je da im ne zamjera ništa zbog Derekovih poteza i da su dobrodošle da
ostanu.”
„Ali, Derekova majka, Miriam, mrzila je Rossa što je ubio njenog
dječaka,” dodala je Seonag. „Pljunula mu je u lice, jest. Onda je spakirala
svoje stvari i otišla. Ostali su je slijedili.”
„Ross im je mogao narediti da ostanu, kao poglavar klana, ali ih je
pustio,” dodala je Giorsal.
„Da, i od onda ih nismo niti vidjeli niti čuli.”
„Hmmm,” promrmljala je Annabel, pitajući se kuda su otišli.
„Pa, pretpostavljam da teret pronalaţenja novih prelja, pletilja i švelja
pada na tvoja leđa, također,” rekla je Giorsal suosjećajno.
„Da,” promrmljala je Annabel, pitajući se kako će, dovraga, to učiniti.
Što se toga tiče, kako će nadgledati druge? Da li bi trebala pratiti svakog
slugu da se uvjeri da sve dobro radi? A i ako rade nešto pogrešno, što se
očekuje da ona napravi u vezi toga?
„Seonag i ja ćemo ti pomoći da sve to shvatiš,” rekla je uvjerljivo Giorsal.
„Reći ću ti što mogu sada, te dolaziti često u posjetu da vidim kako
napreduješ, a Seonag je ovdje dugo vremena. Ona zna što je što. Moţe ti
puno pomoći kad ja ne budem ovdje.”
„Da,” sloţila se odmah Seonag. „Pomoći ću vam. Bit će sve u redu.”
„Hvala vam,” rekla je iskreno Annabel i po prvi put, otkad je stigla u
MacKay, se osmjehnula iskrenim i opuštenim osmijehom u kojem je
uţivala. Više se nije osjećala samom u ovome. Imala je saveznike.

~ 152 ~
 Naš svet knjiga

„Lord je rekao da ostanete unutra i ostajete unutra.”

Annabel se namrštila na Gillyevu tvrdoglavost, ali se trudila ostati
strpljiva dok je objašnjavala „Ali Jasper treba izaći i istrčati se da potroši
nešto energije, inače će postati destruktivan iz čiste dosade, a ja moram do
sela da razgovaram sa ţenama koje bi nam mogle pomoći u šivanju.
Sigurno ako bi me vas dvojica pratila, to bi bilo u redu?”
„Jasper moţe izaći ako ţeli, a Seonag moţe ići razgovarati s tim ţenama
u selu za vas, ali vi ne moţete,” rekao je odlučno Gilly.
„Ţao mi je.” Marach je slegnuo ramenima kad mu se okrenula za pomoć.
„Lord je bio vrlo jasan da morate ostati u kuli.”
Annabel je htjela udarati nogama o pod i vrištati. Umjesto toga, okrenula
se na peti i marširala preko velike dvorane do stepenica i gore. Svjesna da
su muškarci iza nje, poţurila je dok je došla do vrha i skoro potrčala do
vrata spavaće sobe. Onda je uletjela unutra i zalupila vratima, za malo
udarivši Jaspera njima kad je projurio unutra, njoj za petama.
„Ţao mi je Jaspere,” promrmljala je, navukavši zasun kako bi spriječila
da je muškarci slijede. Jedva je to učinila kad je jedan od muškaraca
pokušao otvoriti vrata.
„Milostiva?” pozvao ju je Gilly. „Otvorite vrata. Znate da moram ostati
uz vas cijelo vrijeme dok lord nije tu.”
„Ne, ne znam to,” rekla je slatko Annabel. „Moj muţ mi nije to rekao.”
„Da, ali mi jesmo,” istaknuo je Marach.
„Hmmm. Da, jeste. Ali kako ja mogu znati da li je to istina? Ipak, sigurno
bi mi moj muţ sam spomenuo nešto tako vaţno?” istaknula je smrknuto.
„Osim toga, sigurna sam, i da je izdao takvu naredbu, nije mislio da uđete
~ 153 ~
 Naš svet knjiga

u naše privatne odaje i promatrate me” - nakratko je zastala, traţeći nešto

što on ne bi volio da oni prisustvuju, a onda je rekao - „dok se skidam i
kupam.”
Nastala je kratkotrajna tišina i onda je Marach pročistio grlo i istaknuo.
„Milostiva, sad nemate kadu unutra.”
„Ne, u pravu ste,” sloţila se Annabel. „Pa biste moţda mogli biti tako
ljubazni da odete reći Seonag da naredi da je donesu gore: kadu, vodu,
sapun, ručnike i tako dalje.”
Ako bi joj to dalo malo privatnosti, okupat će se usprkos tome što joj još
nije potrebno. Zapravo, Annabel je mislila da, ako je to ono što je bilo
potrebno da stekne malo vremena bez spoticanja preko dvojice muškaraca
koji su trenutno stajali pred njenim vratima, kupat će se jako često. Nakon
samo jednog jutra ove gluposti, izluđivali su je.
Namrštivši se, okrenula se i otišla do jednog od prozora i pogledala dolje
u uţurbano dvorište. Posjet Rossove sestre je zaista dobro prošao. Radije
nego da odu dolje i pridruţe se muškarcima kad je prva haljina bila
dovršena, njih tri su svoj podnevni objed jele gore u sobi i popravile i
drugu haljinu, dok su Giorsal i Seonag dale Annabel još savjeta i
informacija o njenim duţnostima kao gospodarice dvorca. Sišle su dolje tek
kad je Ross došao gore reći da je Bean spreman za polazak.
Unatoč tome što su sate provele zajedno, Annabel je bilo ţao što Giorsal
odlazi i sišla je dolje da je isprati. Njih dvije su se njeţno zagrlile i Giorsal
joj je obećala da će se uskoro vratiti. Bean i Ross su to gledali podignutih
obrva, ali nisu komentirali. Tek kad su se vratili unutra, Ross je
jednostavno rekao, „Čini se da ti se sviđa moja sestra.”
„Da. Ljupka je,” odmah je odgovorila Annabel. „Jako mi se sviđa.”
Ross je zagunđao na to, podigao je u naručje i odnio je nazad gore u
njihovu sobu, kako bi završio ono što je njegova sestra prekinula ranije. Do
onda dok su se vratili dolje velika dvorana je bila prepuna ljudi koji su
sjedali za drvene stolove, pripremajući se za večeru. Kasnije, Annabel je

~ 154 ~
 Naš svet knjiga

sjedila kraj kamina sa Seonag i nastavila šivati dok su Ross, Gilly i Marach
sjeli za stol razgovarajući o nekom poslu ili slično.
Annabel je šivala dok se Ross nije pojavio pokraj nje. Nije rekao niti riječ,
samo je posegao za njenom rukom. Ona je ostavila ono što je šivala i
dopustila mu da je otprati u njihovu sobu, gdje je on u potpunosti iskoristio
to što je četvrtak. Tek kasnije je Annabel uopće pomislila da mu je trebala
biti zahvalna što joj nije dao vremena da se spakira. Bilo joj je drago što nije
morala ponijeti chemise carouse koja je ostala tamo. Voljela je kad je njen
muţ dodiruje. S tom pomisli, Annabel je otplutala u san s osmijehom na
licu.
Ne bi se smiješila da je shvatila što današnji dan nosi, pomislila je
turobno Annabel. Ross je otišao kad je straţar na tornju puhnuo u svoju
vojničku trubu kako bi probudio dvorac. Poţurila je da se opere i obuče i
izašla je u hodnik, našavši tamo Gillya i Maracha kako čekaju. Dvojica
muškaraca su se naslonili na zid, svaki s jedne strane vrata, ali su se
uspravili na njeno naglo pojavljivanje.
Annabel je zbunjeno promrmljala „Jutro,” te krenula prema
stepenicama, svjesna da je oni slijede. Muškarci su joj sjeli svaki s jedne
strane, dok je jela, a onda su stajali svaki s jedne strane dok je bila na misi u
kapelici.
„Gdje je moj muţ?” upitala je kad je misa završila, a on se nije pojavio.
„Imao je nekog posla u selu,” odgovorio je Gilly, slijedeći je hodnikom
do velike dvorane. Dok je kapelica u Waverlyu bila preko dvorišta uz
straţarnicu, u MacKayu je bila u samoj kuli, niz dugački hodnik od velike
dvorane.
Annabel nije ništa komentirala, ali je dozvolila muškarcima da je otprate
nazad u veliku dvoranu. Međutim, bilo joj je lakše kad su se obojica
smjestili za stolom i pustili je da nastavi dalje sama, kad je spazila Seonag i
rekla da će porazgovarati sa ţenom.
Najviše, Annabel je htjela pitati Seonag što će raditi tog dana. Znala je
općenito, ali je bila dovoljno nesigurna da zatraţi prijedlog. Bilo joj je drago
~ 155 ~
 Naš svet knjiga

kad joj je Seonag rekla da je saznala da u selu ima ţena koja je vješta u
šivanju. Tako vješta, zapravo, da mnogi muškarci odlaze k njoj kad im
treba nešto popraviti. Pitala se da li bi ta ţena bila zainteresirana za mjesto
u kuli kao švelja, ako joj plaća bude dovoljno privlačna.
Uzbuđena zbog te mogućnosti, Annabel je uvjerila Seonag da će ona
razgovarati s tom ţenom i krenula je prema vratima kule namjeravajući
odmah otići do sela. Bila je maglovito svjesna da Gilly i Marach ustaju kako
bi je slijedili kad je prošla pokraj drvenih stolova. Međutim, ipak je bila
zatečena kad su iznenada poţurili i prepriječili joj put, kad je došla do vrata
kule. I bila je potpuno šokirana kad su joj rekli da joj nije dozvoljeno da
napusti kulu dok joj muţ ne izravna račune s čovjekom koji ju je napao.
Annabel je sada naslonila laktove na prozorsku dasku i poloţila bradu
na ruke. Ta stvar s tim napadačem je postala velika gnjavaţa. A ograničiti
je na kulu joj se činilo smiješno. Čovjek se uvijek pojavljivao samo izvan
zidina dvorca. Bila je savršeno sigurna u dvorištu. Naravno, selo nije bilo
unutar zidina, ali bila bi savršeno sretna da dozvoli Gillyu i Marachu da je
otprate tamo, samo što joj oni ne dozvoljavaju da ide. Kako da obavlja svoj
posao gospodarice dvorca ako joj ne dopuštaju da radi ono što se mora
obaviti?
Uzdahnuvši, gledala je kako glavni konjušar podiţe ruku i pozdravlja
nekoga koga nije mogla vidjeti. Znatiţeljna, nagnula se više da vidi koga je
pozdravio. Morala se jako nagnuti kako bi vidjela svećenika kako stoji na
vratima dalje uza zid u prizemlju. Bila su to druga vrata do kapelice,
pretpostavila je – jedan ulaz je bio za gospodara i gospodaricu kule, a jedan
je vodio u dvorište za one koji dolaze izvana.
Annabel je nakratko umirila, a onda se uspravila i okrenula se vratima.
Gilly je bio sam kad je ušla u hodnik, i Annabel je podigla obrvu dok je
zatvorila vrata za Jasperom. „Gdje je Marach?”
„Otišao je dolje reći Seonag da se ţelite okupati.”
„Oh, da.” Kimnula je. „Okupat ću se nakon ispovjedi.”

~ 156 ~
 Naš svet knjiga

„Ispovjedi?” Gilly je iznenađeno viknuo, a onda se vukao za njom dok je

krenula prema stepenicama.
„Da. Nisam se ispovjedila otkad sam otišla iz Engleske, te se moram
obaviti ispovijed ili dvije,” rekla je blago Annabel.
„Pa, to je u redu, ali će morati pričekati dok se Marach ne vrati,” rekao je
Gilly namrštivši se.
„Ne treba mi Marach za ispovijed,” rekla je Annabel zabavljeno.
„Trebam svećenika.”
„Da, ali – Oh eno ga,” rekao je Gilly s olakšanjem i Annabel je pogledala
naprijed kako bi vidjela Maracha kako ulazi u veliku dvoranu iz kuhinje.
Nije ništa komentirala i jednostavno je nastavila stepenicama dok je
Marach ţurio prema njima.
„Mislio sam da se ţelite okupati?” upitao je namrštivši se.
„Prvo se ţeli ispovjediti,” rekao je Gilly umjesto nje.
„Sada?” upitao je Marach namrštivši se. „Ali, upravo sam rekao
sluţavkama da donesu kadu.”
„Savršeno,” rekla je lagano Annabel dok se kretala preko velike dvorane.
„Prvo čista duša, a onda čisto tijelo. Zar to ne bi bilo lijepo?”
Marach je promrmljao nešto sebi u bradu o prevrtljivosti ţena, ali je
uhvatio korak s Gillyem i slijedio je u stopu.
„Lady MacKay,” svećenik ju je pozdravio s očitim iznenađenjem kad je
Annabel uvela muškarce u kapelicu trenutak kasnije. Ako je on bio
iznenađen njenim povratkom, ona je bila malo iznenađena što je nazivaju
Lady MacKay. Bila je to nova titula i on je bio prvi koji ju je tako nazvao, ali
je zaključila da joj se to sviđa. „Dobro jutro, opet, Oče...” Annabel je
nesigurno zastala, shvaćajući da čak niti ne zna svećenikovo ime. Nije čak
ni uspjela doći na misu do tog jutra. Nadstojnica bi poludjela da je čula za
to.
„Gibson,” rekao je svećenik pomaţući joj.
„Gibson.” Annabel se široko osmjehnula čovjeku. „Vi ste Englez?”
„Da.” Kimnuo je. „Srećom, MacKayovi mi to ne zamjeraju.”
~ 157 ~
 Naš svet knjiga

Annabel se nasmiješila na blage riječi i onda rekla, „Došla sam na

ispovijed.”
„Naravno,” rekao je čovjek, odmah postavši miran i ozbiljan.
„Hvala vam,” rekla je Annabel i onda se okrenula da pogleda Gillya i
Maracha podignutih obrva.
Muškarci su oklijevali, pogledali jedan u drugoga i onda se odmakli
kako bi joj dali bar malo privatnosti, ali Annabel ih je samo prijekorno
pogledala. Odmakli su se još nekoliko koraka, a onda skroz do vrata kad je
jednostavno nastavila bijesno ih gledati.
„Moţete li me čuti?” upitala je mirno Annabel.
Kad su oba muškarca kimnula, Annabel se okrenula prema ocu Gibsonu
i rekla sa ţaljenjem, „Pretpostavljam da ću morati preskočiti ispovijed za
sada, Oče. Ispričavam se. Ali hvala vam za -”
„Oh, ne, ne, ne,” prekinuo ju je i krenuo prema muškarcima, odmahujući
im. „Hajde sada. Idite. Lady MacKay zasluţuje malo privatnosti za svoju
ispovijed. Morat ćete pričekati vani.”
„Ali, ne smijemo je ostaviti samu, Oče,” usprotivio se Marach, čak i kad
se pomaknuo unazad do vrata. „Jučer je bila napadnuta u šumi i mi
moramo-”
„Pa, ovdje je nitko neće napasti. Savršeno je sigurna u kapelici. Moţete
pričekati vani dok ona ne izađe,” inzistirao je otac Gibson.
„Ali...” pokušao je Gilly.
„Van,” ponovio je svećenik, a dvojica muškaraca su nevoljko izašla van
u hodnik.
„Bit ćemo odmah ispred ovih vrata,” rekao je Gilly.
„Da, da,” rekao je nestrpljivo otac Gibson i onda im zatvorio vrata u lice.
Okrenuvši se, nasmiješio se na njeno zadovoljstvo i krenuo nazad,
govoreći, „Eto. Sad je sve spremno. Da li bi htjeli...”
„Ţao mi je, Oče, ali ja zaista nemam što ispovjediti,” prekinula ga je tiho
Annabel, uzevši ga za ruku kako bi ga povukla što je dalje mogla od vrata.

~ 158 ~
 Naš svet knjiga

Zastavši tada, namrštila se i rekla, „Iako, pretpostavljam da bi se trebala

ispovjediti što sam lagala o ispovjedi.”
„Što?” upitao je zaprepašteno otac Gibson.
Annabel ga je potapšala po ruci i objasnila, „Vidite, ja sam sada
gospodarica dvorca.”
„Da, naravno da jeste, milostiva,” sloţio se.
„I dio mojih odgovornosti je da nadgledam prelje, pletilje i švelje ovdje.
Samo što ih nema.”
„Da, znam,” rekao je tuţno otac Gibson, zureći dolje u svoju donekle
pohabanu mantiju. „Bio je to zaista tuţan dan kad smo izgubili Miriam i
njenu rodbinu.”
Annabel je mirno kimnula, ali u sebi se smiješila. Čovjek joj je upravo
rekao kako će ga navesti da pristane na njen plan. „Pa, dobra vijest je da se
nadam da ću ih sve zamijeniti, a još bolje vijesti su da sam saznala da u selu
postoji ţena koja je odlična u šivanju.”
„Postoji?” upitao je zainteresirano.
„Da, i nadala sam se otići u selo i porazgovarati s njom, da je uvjerim da
dođe raditi u dvorac. Bio bi to prvi korak u ispravljanju stvari što se tiče
odjeće. Prvi korak k tome da vam se mogu napraviti dobre nove mantije.”
„Oh, to bi bilo divno. Ove godine je to bila takva muka.”
„Da,” sloţila se Annabel, a onda ispustila mali uzdah i rekla, „Naţalost,
moj muţ je rekao Gillyu i Marachu da me ne puste iz kule zbog nekoliko
malih, beznačajnih incidenata posljednja dva dana.”
„Oh, da, čuo sam za napade, milostiva.” Otac Gibson ju je potapšao po
ruci i odmahnuo glavom. „Nisam gurao nos gdje ne treba, naravno, ali
pitao sam se zašto još niste bili na misi otkad ste došli, pa sam se raspitao i
bio jako uzrujan kad sam čuo za napade na vas.”
„Da, to je bilo jako nezgodno što sam bila prisiljena propustiti misu,”
promrmljala je Annabel, zahvalna što, tko god da mu je to ispričao, nekako
je učinio da zvuči da je propustila misu oba dana zbog napada, kad je
zapravo prespavala prvu i čistila pseća govna tijekom druge. Nijedno nije
~ 159 ~
 Naš svet knjiga

bilo baš dobar izgovor da propusti misu i trebala bi se sramiti, posebno kad
je provela većinu svog ţivota u opatiji, gdje se odrţavalo sedam misa na
dan počevši od dva sata ujutro. Iskreno, bilo je teško išta napraviti kad su
stalno bile prisiljene stati zbog ove mise ili one. Annabel je bilo drago da
pomaţe u konjušnici zbog toga. Jednostavno niste mogli ostaviti bolesnu
ţivotinju kako bi išli na misu, a onda ih je propustila nekoliko tijekom
godina zahvaljujući tom izgovoru.
„Jednako tako uzrujava činjenica da su ti napadi sada učinili mog muţa
pretjerano opreznim do točke da to ometa mogućnost da odem do sela i
uvjerim tu ţenu da dođe raditi za nas,” rekla je tuţno Annabel.
„Oh, da, to je uzrujavajuće,” rekao je nesretno otac Gibson. „Jako
neugodno, zaista.”
„Da.” Kimnula je Annabel. „Onda, hoćete li mi pomoći?”
Otac Gibson je zbunjeno trepnuo i onda se namrštio. „Pomoći vam točno
u čemu, milostiva?”
„Pa, zapravo ni u čemu,” rekla je s osmijehom. „Trebate samo stajati
tamo i ništa ne govoriti dok ja ne kliznem do konjušnice, uzmem moju
kobilu i odjašem u selo.”
„Oh,” rekao je, još uvijek se mršteći, a onda se njegov izraz ispunio
spoznajom. „Oh! Mislite da pustim muškarce da misle da ste ovdje unutra
na ispovjedi i – O ne, ne bih nikako mogao.”
„Oh, ali Oče, oni nikad neće saznati,” uvjeravala ga je Annabel.
„Što ako vam se nešto dogodi? Što ako vas opet napadnu? Ne, ne bih
nikako mogao sudjelovati u nečemu što bi vam moglo nauditi.” Odlučno je
odmahivao glavom.
„Jahat ću brzo, a Jasper će me pratiti,” uvjeravala ga je Annabel, riječi su
privukle paţnju svećenika na psa pokraj njenih nogu.
Namrštio se kao da je tek primijetio da je ţivotinja u njegovoj kapelici, a
onda je skrenuo paţnju na nju i odlučno rekao, „Milostiva, trenutno imate
dvije vrlo neprivlačne modrice na svom licu od vaših prijašnjih susreta s
napadačem. Neću biti odgovoran za treći. Sljedeći bi vas mogao ubiti.”
~ 160 ~
 Naš svet knjiga

Annabel je tapkala jednom nogom od ogorčenosti dok je razmišljala i

onda ga paţljivo pogledala. „Što ako samo budete čekali da odem po svoju
kobilu i krenem iz konjušnice s njom, a onda odete reći Gillyu i Marachu?”
Kad je krenuo odmahivati glavom, ţurno je nastavila, „Oni će poţuriti za
mnom, a ja ću im dozvoliti da me sustignu dovoljno da im budem u
vidokrugu cijelim putem do sela. Tako mogu razgovarati s tom ţenom i u
isto vrijeme biti zaštićena.”
Otac Gibson se namrštio, ali bar više nije odmahivao glavom.
„Vaša lijepa, nova, bogata mantija će biti prva stvar koju ću narediti da
sašije,” rekla je, mameći ga. „Čak i prije no što dam sašiti haljine za sebe, a
sigurno ste čuli da sam stigla bez ičega osim haljine koju sam imala na
sebi.”
„Da. Ross mi je priznao da je toliko ţelio odvesti vas od vaših uţasnih
roditelja da vam čak nije dozvolio niti da spakirate svoje stvari,”
promrmljao je otac Gibson.
„Zar je?” upitala je Annabel. Nije znala da je to bio razlog što ju je tako
brzo odveo iz Waverlya. Giorsal je rekla da je Ross vidio njene modrice i da
je mislio da je njeni roditelji tuku. Navodno, to je razlog zašto ju je tako
iznenada poţurivao. Taj čovjek je ponekad bio zaista pravo iznenađenje.
Zaista, pokazao je više brige i njeţnosti nego bilo tko ranije u njenom
ţivotu. Bila je toliko sretna što...
„Dobro,” iznenada je rekao otac Gibson. „Pratit ću vas do trenutka kad
dođete do konjušnice. Ali, čim izađete odande s vašim konjem, odlazim po
Gillya i Maracha i reći ću im da ste pobjegli dok sam vam okrenuo leđa i
kad sam vas traţio, spazio sam vas na konju u dvorištu.”
„Hvala vam,” rekla je Annabel, stisnuvši mu ruke.
Otac Gibson je nesretno zagunđao, te se namrštio dok ju je pratio do
vrata kapelice koja su vodila u dvorište. Tamo ju je uhvatio za ruku i
promrmljao, „Samo mi obećajte da ćete pričekati muškarce prije no što
odjašete daleko.”
„Obećavam,” uvjeravala ga je.
~ 161 ~
 Naš svet knjiga

„I drţite im se na vidiku cijelim putem onamo,” dodao je.

„Da.” Opet mu je stisnula ruke. „Bit će sve u redu. Obećavam.”
„Molit ću se za vas,” najavio je otac Gibson.
Prepoznavši sumnju koja je prekrila njegov izraz, Annabel je samo
kimnula i krišom se izvukla iz kapelice, bojeći se da će ako bude čekala
dulje ili ako kaţe bilo što drugo, da će se on predomisliti. Prešla je put do
konjušnice u punom trku. Malo se iznenadila što je to uspjela bez da je itko
zaustavi ili da čuje povike ili zvukove trčećih koraka iza sebe. Čak i uz to,
nije usporila već je trčala ravno do odjeljka u kojem je bila njena kobila prije
no što je pogledala uokolo da vidi koga ima tu. Bila je malo šokirana što
nije bilo glavnog konjušara da dotrči do nje i spriječi njen plan, ali od
čovjeka nije bilo ni traga ni glasa. Zapravo, nikoga nije bilo. Konjušnica je
bila u potpunosti prazna.
Zadovoljna zbog tako dobre sreće, Annabel je brzo otvorila odjeljak i
izvela svoju kobilu iz nje. Tada je pogledala okolo, osjećajući olakšanje kad
je spazila stolac blizu straţnjeg dijela staje. Odvevši konja do njega,
Annabel ga je iskoristila da uzjaše svoju kobilu, onda je kliknula jezikom i
potjerala ţivotinju da krene.
Annabel je pogledala prema vratima kapelice kad je izjahala iz
konjušnice. Upravo na vrijeme da vidi kako se Otac Gibson okreće i izlazi
iz vidokruga. Otišao je upozoriti Maracha i Gillya, znala je, te je okrenula
kobilu prema pokretnom mostu, potjeravši je u trk.
Čim je prešla pokretni most, međutim, Annabel je usporila svoju kobilu
u kas, te je provela istu količinu vremena gledajući iza sebe, kao i gledajući
naprijed. Kretat će se polako, dok ne spazi muškarce kako dolaze za njom,
djelomično zbog toga što je obećala ocu Gibsonu da će učiniti tako i radije
bi da ne iznevjeri to obećanje. Međutim, drugi razlog je bio taj što ju je
čovjek preplašio svojom zabrinutošću za njenu dobrobit. Bio je u pravu.
Dosad je imala sreće... a moţda neće imati toliko sreće drugi put. Annabel
nije imala volje zadobiti još jednu povredu ili umrijeti samo kako bi dobila
švelju.
~ 162 ~
 Naš svet knjiga

„Rekao sam ti, dečko, nisam uopće zainteresiran postati poglavar

klana,” rekao je odlučno Fingal po četvrti put. „Ja sam star čovjek.
Zadovoljan sam svojim ţivotom kakav je sada, bez stresa i problema kakve
ima poglavar klana.”
„Činilo se da ti tvoja dob nije smetala kad si pokušao poloţiti pravo na
titulu prije četiri godine,” tiho ga je podsjetio Ross.
„Da, pa četiri godine je dugo vremena za moju dob,” rekao je suho
Fingal. „Klan treba jakog mladog ratnika da ga vodi, a ja više nisam mlad.
Kvragu, čak nisam bio mlad niti prije četiri godine, ali svakom godinom
koja je prošla, moj vid oslabi malo više i imam više bolova i bolesti na koje
se mogu ţaliti.” Odmahnuo je glavom s gađenjem i onda dodao, „Osim
toga, kao što sam ti rekao nakon što si ubio Dereka, istupio sam samo zato
što je mladunac pokušao tvrditi da si ti premlad za taj poloţaj. Kao da to
što je on bio četiri godine stariji bilo išta drugačije. Moţda je bio četiri
godine stariji, ali još uvijek je bio mladić u svakom drugom pogledu. Što je
još gore, bio je kukavica, zato što te dočekao u zasjedi onako, te onda
čekajući da te njegovi pristalice ubiju.” Pljunuo je na tlo kako bi pokazao
svoje neslaganje s tom taktikom, a onda je nastavio, „Ne, Ainsley, Eoghann
i ja nismo imali pravi interes za titulu. Samo smo previše popili jedne noći i
odlučili zamutiti vodu, polaţući pravo na nju. Svaki od nas je bio presretan
odstupiti kad si riješio stvar s Derekom.”
Ross je uzdahnuo. Vjerovao je kovaču, ali volio je da mu ne vjeruje. Bilo
bi puno lakše da je on čovjek koji stoji iza napada na Annabel. Mogao je to
odmah riješiti. Međutim, činilo se da još uvijek ima posla.
„Idi razgovaraj s tvojim stricem, Eoghannom,” predloţio je Fingal. „On
će ti reći isto što sam ti ja upravo rekao. Previše pića i pobuna protiv
mladićeve arogancije su bili jedini razlozi zašto smo istupili.”

~ 163 ~
 Naš svet knjiga

Ross je kimnuo i okrenuo se da ode iz čovjekove kolibe, ali je naglo stao

na vratima, kad su konj i jahač projurili pokraj njega.
„Annabel?” promrmljao je, zapanjeno zureći i onda pogledavši psa koji
je sada prošao pokraj, sljedeći je. Jasper.
„Tvoja ţena, Annabel?” upitao je Fingal došavši pored njega. Zureći za
ţenom i konjem, komentirao je. „Dobra je jahačica.”
„Ne, nije,” rekao je Ross, namrštivši se. „Bar sam mislio da nije.”
„Pa, pogrešno si mislio, dečko,” rekao je Fingal zabavljeno, dok su
gledali kako s kobilom preskače preko panja i zaustavlja ţivotinju u
drhtavi poloţaj ispred kolibe. Zaustavljanje je bilo tako naglo, da se kobila
digla na zadnje noge da to uspije, ali Annabel je uspjela ostati u sedlu.
Odnosno bez sedla, shvatio je Ross; zadrţala je svoj poloţaj na golim
leđima ţivotinje.
„Čini se da ide posjetiti Effie,” komentirao je Fingal dok su gledali kako
je Annabel skliznula s kobilinih leđa i poţurila do vrata kolibe, dok ju je
Jasper slijedio u stopu.
Ross je zagunđao i onda okrenuo glavu u lijevo kad mu je zvuk
udarajućih kopita privukao pogled na Gillya i Maracha kako jure kroz selo
sada u velikoj potjeri. Namrštivši se, izašao je na ulicu i podigao ruku.
Dvojica muškaraca su odmah usporili i morali su povlačiti uzde skoro isto
tako oštro kao Annabel, kako bi izbjegli da ga pregaze. Nije mogao da ne
primijeti da su to učinili s manje gracioznosti od njegove ţene, skoro se
sudarivši jedan s drugim kad su se njihovi konji podigli na straţnje noge u
protestu.
„Prevarila nas je,” izletjelo je Gillyu prije no što je mogao bilo što reći.
Čovjek je zvučao jako uvrijeđen. „Rekla je da se ţeli ispovjediti i onda je
pobjegla iz kapelice i iskrala se.”
„Kako se iskrala kad je vi niste smjeli napuštati?” upitao je mirno Ross.
„Pa, svećenik nas je natjerao da odemo iz kapelice zbog ispovjedi, zar
ne?” rekao je bespomoćno Gilly. „Natjerao nas je da čekamo vani ,ispred
vrata u hodniku, a onda je ona krišom pobjegla kroz vrata u dvorištu.”
~ 164 ~
 Naš svet knjiga

Ross je podigao obrvu i onda se okrenuo prema Marachu kako bi vidio

što on ima za reći u svoju obranu.
Čovjek se namrštio i slegnuo ramenima, glas mu je bio pun divljenja kad
je rekao, „Prokleto je pametna.”
„Da, jest,” sloţio se Gilly s vlastitim divljenjem. „I jaše prokleto puno
bolje nego što smo mislili.”
Marach je kimnuo. „Mislim da njen konj ne moţe postići veću brzinu
nego što ju je ona uspjela natjerati na putu ovamo, milorde. A kako je
hrabra?” Odmahnuo je glavom. „Tjerala je kobilu da preskače preko stvari
preko kojih se čak ni ja ne bih usudio preskakati, da nismo to morali učiniti
samo kako je ne bi izgubili iz vida.” Njegov pogled je skliznuo na kobilu
koja je sada pasla travu ispred kolibe i opet je odmahnuo glavom. „Izgleda
da će ipak uspjeti razgovarati sa šveljom.”
„Šveljom?” upitao je Ross kroz stisnute zube. Njegov bijes je rastao sa
svakom riječi koja je izlazila iz usta Gillya i Maracha. Nije znao što ga je
više ljutilo, činjenica što su njegovi ljudi doţivjeli tako spektakularan
neuspjeh u zadrţavanju Annabel u kuli, rizik koji je poduzela da bi došla
ovamo, ili divljenje muškaraca prema njoj što je to uspjela. U tom ih je
trenutku htio zadaviti sve troje.
„Effie je prokleto dobra sa šivaćom iglom,” mrmljao je Fingal pomaţući
iza njega.
„Da, švelja, tako je rekla,” rekao mu je Gilly, ne čuvši Fingala, glas mu je
bio tako tih. „Gospodarica je rekla kako ţeli razgovarati sa ţenom u selu o
tome da radi u dvorcu šivajući ili tako nešto.” Objasnio je Gilly i onda brzo
dodao, „Rekli smo joj odmah tada kako si rekao da ne smije napuštati
kulu... i bili smo odlučni u tome. Zar ne?” upitao je pogledavši Maracha.
„Odlučni,” sloţio se Marach, mirno kimajući i onda je namršteno dodao.
„Onda je ona odjurila u vašu spavaću sobu i zaključala se. Rekli smo joj da
mora biti uz nju cijelo vrijeme, ali ona je rekla kako je sigurna da to ne
uključuje vrijeme dok se kupa.”
„Ne, ne uključuje,” kratko je rekao Ross.
~ 165 ~
 Naš svet knjiga

„Tako sam i mislio,” rekao je Marach i Ross je bio siguran da nije

izmislio trag razočarenja u muškarčevom glasu na tu vijest. Niti je izmislio
razočarenje koje je prošlo Gillyevim licem. Činilo se da su muškarci prešli s
tugovanja zbog činjenice da se on ţeni s Engleskinjom na divljenje prema
njoj i nade da će je moći vidjeti u kadi. Nije ih zapravo krivio – Annabel je
prelijepa, ali proklet bio ako oni budu vidjeli točno koliko je prelijepa.
„Vratite se u dvorac,” rekao je tmurno Ross.
Muškarci su izmijenili poglede i onda je Gilly upitao, „Jesi li siguran da
ne ţeliš da pričekamo tvoju gospođu? Mogli bi je otpratiti nazad i -”
„Kući!” prasnuo je Ross.
„Da, milorde,” promrmljali su u isti glas i onda okrenuli konje nazad na
put kojim su došli.
Ross ih je prijekorno gledao dok nije postao svjestan Fingalova
smijuljenja iza njega. Okrenuvši se, bijesno je gledao čovjeka. „Što je tako
smiješno?”
„Ništa,” rekao je Fingal, odmahujući glavom, ali onda je izvalio, „Čini se
da se sjećam situacije ne puno drugačije od ove, koja je uključivala tvoju
sestru, prije nekog vremena... ili moţda je to bila tvoja majka,” dodao je
paţljivo, a onda slegnuo ramenima. „U svakom slučaju, jedna od njih nije
smjela izaći iz kule iz nekog razloga, ipak je jureći došla u selo s
MacKayevim ljudima za petama.” Napućio je usne i onda komentirao, „I to
je također bio prizor vrijedan gledanja.”
„Dragi Boţe, oţenio sam curu koja je ista kao moja sestra,” promrmljao
je Ross, sklopivši oči zbog takvog uţasa.
„Ili kao tvoja majka,” predloţio je Fingal pomaţući, a onda je prasnuo u
gromoglasan smijeh. Ross se nije smijao s njim.

~ 166 ~
 Naš svet knjiga

„Pa, to je u redu,” rekla je Annabel, ozarivši se od olakšanja prema Effie.

Jedva je mogla vjerovati da je bilo tako lako. Nakon svih problema koje je
nedavno imala, očekivala je da će morati moliti i nuditi ţeni mjesec i
zvijezde da je nagovori da pristane raditi u dvorcu. Ali na kraju, Effie je
bila presretna da prihvati ponudu.
„Mogu početi sutra, ako ţelite,” rekla je Effie, ozarivši se, također.
„Oh, to bi bilo predivno,” uvjeravala ju je Annabel, podigavši se na noge
i potapšavši se po nozi kako bi je Jasper slijedio.
„Onda ću doći odmah ujutro,” objavila je Effie, zvučeći sretno zbog toga.
„Dođi u vrijeme kad obično jedeš i ja ću reći kuharu da ti ostavi nekoliko
kolača,” rekla je Annabel dok su izlazile kroz vrata.
„Oh, to bi bilo divno,” zadahtala je Effie, a onda priznala, „Dok sam
prilično vješta s iglom, ne znam kuhati ni da time trebam spasiti svoju
dušu. Bit će lijepo pojesti nešto drugo osim zagorenog kruha da utaţim
glad.”
„Onda ću reći kuharu da svaki dan odvoji u stranu malo kolača za tebe,”
odlučila je Annabel. Sluge uvijek rade bolje kad nisu gladni. Bar u njenom
slučaju.
„O, Boţe, vi ste čudo,” rekla je sretno Effie dok joj je otvarala vrata.
„Nadam se da lord zna kakav blagoslov ima u vama.”
„Lord zna točno kakvu ţenu ima.”
Annabel je zamrzla smiješak na duboki glas, i glava joj se naglo okrenula
prema čovjeku na pragu. Raširenih očiju, zaprepašteno je zadahtala,
„Muţu.”
„Ţeno,” rekao je suho. Ross se onda okrenuo prema Effie i nasmiješio se
kad je uhvatio Annabel za ruku i izvukao je van iz kolibe. „Mogu zaključiti
~ 167 ~
 Naš svet knjiga

prema činjenici da se obje smiješite da si pristala raditi u dvorcu, Effie.

Lijepa ti hvala na tome. Jako si potrebna.”
„Oh, nema na čemu, milorde,” topila se Effie, rumenilo je obojilo njene
stare obraze. „Zadovoljstvo mi je.”
Ross je kimnuo. „Onda ćemo se vidjeti sutra ujutro.”
„Da,” izdahnula je Effie dok je on okrenuo Annabel kako bi je odveo do
njenog konja.
Annabel se ugrizla za usnu i pogledala u stranu i gore u svog muţa.
Njegovo lice je bilo bezizraţajno sada kad su otišli od Effie, ali je bila
prilično sigurna da je ljut. Samo nije bila sigurna koliko je ljut... ili kako je
mislio to riješiti, a to ju je zabrinjavalo. Ipak, bilo je zakonito da muţ tuče
svoju ţenu sve dok štap kojim je tuče nije deblji od njegova palca.
Annabel je pogledala dolje u njegove ruke dok ju je zgrabio oko struka i
podigao je na njenu kobilu. Onda se namrštila. Ross je imao debele palčeve.
„Ţeno.”
Annabel je prva počela i prebacila pogled na njegovo lice. „Da?” upitala
je zabrinuto.
„Uzmi uzde,” tiho je rekao.
„Oh, da,” promrmljala je i posegla za njima kad ju je pustio i krenuo do
vlastitog konja, sada čekajući nekoliko stopa dalje.
Isprva su putovali u tišini, što zaista nije bila dobra stvar, zaključila je
Annabel. To joj je dalo previše vremena da zamišlja kako će je on kazniti
zbog ovog nepoštovanja njegovih naredbi.
Kad su stigli do ruba sela, Annabel je uspjela uplašiti sebe na smrt s
mogućnostima. Tada je počela razmišljati o načinima kako bi mogla
otkloniti njegov bijes kad ga iskaţe. Jedino što je mogla smisliti da bi ga
moglo omesti je bilo lijeganje u krevet. Ali sada je bio petak, a crkva je
zabranila lijeganje u krevet petkom, pa ako bude čekao dok ne stignu u
dvorac da iskali svoj bijes, ostat će bez onoga što je sigurno najuspješnija
obrana. Morala je poduzeti nešto u vezi toga prije no što stignu u kulu,
shvatila je Annabel i odmah počela raditi na vezicama njene haljine.
~ 168 ~
 Naš svet knjiga

Odvezala ih je i povukla izrez haljine dolje kako bi oslobodila grudi, kad ju

je Ross pogledao i naglo stao. Tada je jednostavno zurio u njene grudi dugo
vremena prije no što ju je zaprepašteno upitao, „Što to, dovraga, radiš?”
„Nisam sigurna,” priznala je Annabel, snaţno se zarumenivši. Bila je
jako uzrujana, onda je izvalila, „Samo sam mislila – mislim, shvaćam da si
ljut na mene, i mislila sam da moţda mogu ublaţiti tvoj bijes nekako kako
me ne bi tukao, i -”
„Nikad te ne bih tukao,” mirno ju je prekinuo Ross. „Bez obzira što god
napravila, Annabel nikada te neću udariti.”
„Oh,” zadahtala je od olakšanja.
„Međutim, cijenio bih kad bi svoje zavjete shvatila ozbiljnije,” tmurno je
dodao.
Annabel je nesigurno nakrivila glavu. „Moje zavjete?”
„Da, na našem vjenčanju si mi obećala da ćeš me slušati,” suho je
istaknuo.
„Jesam li?” iznenađeno je upitala. Vjenčanje je za nju proteklo kao u
magli. Annabel je u to vrijeme bila prilično rastresena zbog promjene njene
budućnosti.
Primijetivši kako su mu se usta stisnula na njene riječi, brzo je rekla, „Da,
mora da jesam.” Ali nije se mogla suzdrţati da ne doda, „Ali, da budemo
pošteni, nije da te nisam slušala. Ti nisi taj koji mi je rekao da ne smijem
napustiti kulu.”
„Gilly i Marach su ti prenijeli moje naredbe,” rekao je Ross.
„Da, ali ti ne, pa nisam poslušala njih,” pravdala se i onda dodala, malo
razdraţljivo, „Da si mi ti rekao da ne smijem, mogla sam objasniti zašto
smatram tu naredbu neprihvatljivom i mogao si mi objasniti svoj stav u
vezi toga i mogli smo doći do nekakvog sporazuma.”
Ross ju je nakratko prijekorno pogledao, onda je uzdahnuo i posegao da
je povuče s njenog konja na svoj. Kad ju je smjestio ispred sebe, uhvatio je
uzde njene kobile u svoju ruku i potjerao svog konja da opet krene.

~ 169 ~
 Naš svet knjiga

Annabel je odmah posegla za svojim vezicama, namjeravajući ponovo

zakopčati svoju haljinu, ali je Ross prišaptao, „Nemoj,” na njeno uho.
Nakon kratkog oklijevanja, poslušala je, ostavila haljinu otvorenu i
pustila da joj ruke padnu u krilo.
Ross je tada promrmljao nešto što je mogla biti pohvala. Annabel nije
bila potpuno sigurna jer je bila malo ometena njegovom slobodnom rukom
koja se iznenada podigla da obuhvati jednu od njenih dojki.
„Dakle, namjeravala si učiniti veliku ţrtvu i leći u krevet sa mnom kako
bi smirila moj bijes?” promrmljao je, zvučeći kao da se zabavlja.
„D-da,” priznala je Annabel zadihano dok je on štipkao njenu bradavicu
i onda priznala, „Ali, to ne bi bila ţrtva. Volim lijegati u krevet s tobom.”
Ross je nagradio njenu iskrenost zauzdavši konja i pustivši njenu dojku
kako bi joj podigao lice i okrenuo ga zbog poljupca.
Annabel se opustila u njegovim rukama i prepustila mu se s olakšanjem
što nije više ljut na nju. Na njeno iznenađenje, nije joj se sviđalo kad je bio
ljut na nju. Međutim, voljela je njegove poljupce i stenjala je dok je njegov
jezik razdvajao usne kako bi ušao unutra.
Ross je previše rano prekinuo poljubac za Annabel, trepnuvši je otvorila
oči od razočarenja, kad je to učinio. Pogledala je iza sebe iznenađeno kad ih
je iznenada okrenuo nazad putem kojim su došli. „Kamo idemo?”
„Nazad kroz selo,” odgovorio je, a onda još jednom pomilovao njene
grudi prije no što je rekao, „Zakopčaj si haljinu.”
Annabel je svezala vezice i onda jednostavno gledala naprijed, pitajući se
kuda nazad kroz selo. Međutim nije opet pitala. Očito ju je on htio
iznenaditi ili bi odgovorio u potpunosti prvi put.
Krenuli su nazad prema selu, ali ne prije no što su se vrtjeli malo u, kako
je shvatila, velikim krugovima. Trebalo je nekoliko takvih skretanja prije no
što je shvatila da se Ross pokušava pobrinuti da ih nitko ne slijedi. Upravo
kad je shvatila, on je prestao s taktikom zbunjivanja i upravio svog konja
kroz selo.

~ 170 ~
 Naš svet knjiga

„Izgubili smo Jaspera,” rekla je zabrinuto Annabel kad je vidjela da je

odjurio za mačkom koja se sunčala ispred kolibe pokraj Effine.
„Stići će nas,” rekao je Ross slegnuvši ramenima. „A ako ne bude pojavit
će se nazad u dvorcu kad mu mačka pobjegne ili ga dobro udari.”
Annabel se namrštila, ali onda je primijetila da su izašli iz sela. Činilo se
da ne putuju dugo kad je Ross zaustavio konja ispred prilično velike kolibe
i štaglja.
„Da li posjećujemo nekoga?” upitala je Annabel nesigurno dok je virila u
zatvorene ţaluzine na prozorima kolibe.
„Ne. Ovo je Carneyeva koliba i on nije kod kuće. Poslao sam ga na
zadatak čim smo se vratili kući,” uvjeravao ju je, sjahavši.
„Oh.” Pogled joj je skliznuo opet do štaglja i rekla je, „Taj Carney mora
biti jako bogat kad ima tako veliki štagalj.”
„Nije zapravo njegov,” rekao je Ross, pogledavši prema građevini dok je
došao do njene kobile. „Samo se zove Carnyev štagalj jer je njegov dom
tako blizu, ali svi su pomogli da se sagradi i svi odlaţu svoje proizvode
ovamo.”
„Oh,” rekla je Annabel, a onda kad je on posegao da je podigne s njene
kobile, upitala je, „Zašto smo ovdje?”
„Zato što slučajno znam da trenutno u Carneyevom štaglju ima lijepa
velika hrpa sijena.”
Annabel je blijedo zurila u njega dok ju je spustio na tlo. „Sijena?”
upitala je gledajući kako on veţe njihove konje za stup. Nije shvaćala
vaţnost toga.
„Petak je, pa se ne moţemo vratiti u kulu,” istaknuo je, završavajući svoj
zadatak. Podigavši je u naručje, otišao je prema štaglju dok je dodao, „Neću
riskirati s tobom opet na otvorenom, „ali u lijepom udobnom štaglju s
hrpom sijena...”
„Oh,” rekla je Annabel s razumijevanjem i nasmiješila se. „Sijeno je lijepi
ne-krevet.”
„Upravo tako,” rekao je Ross s osmijehom.
~ 171 ~
 Naš svet knjiga

Utihnula je kad su ušli u štagalj. Bila je to velika građevina, s kamenim

zidovima i krovom od škriljavca zbog kojeg je unutrašnjost bila mračna i
pomalo hladna. Pogledavši preko svog ramena, vidjela je kroz prigušeno
osvjetljenje da je u zgradi bilo nekoliko različitih usjeva; pšenica, zob,
grašak, grah i ječam.
Nije vidjela sijeno dok njen muţ nije odjednom raširio ruke i pustio je da
padne. Annabel je iznenađeno vrisnula što se pretvorilo u „uff” kad je
sletjela. Malo je utonula i morala se izvući van.
Ross se cerekao, otkopčavši kopču i odloţivši svoj mač sa strane dok je
gledao kako se ona bori do koljena u sijenu. Annabel je upravo uspjela u
svom podvigu, kad je on povukao svoj tartan i pustio ga da dopluta na pod
oko njegovih nogu. Smiješeći se na njen izraz lica i način na koji je zastala
da bi zurila, brzo je povukao svoju košulju preko glave kako bi stajao gol
ispred nje samo u čizmama. I bio je pravi prizor za vidjeti. Nikad ne bi
pomislila da bi se muškarca moglo opisati kao prelijepog, i ne bi to rekla za
Rossovo lice, koje je bilo zgodno, jako, grubo i muško. Ali, dok je njegovo
tijelo bilo jako i muško također, bilo je također toliko prelijepo da je
oduzimalo dah.
Ross joj je dopustio da gleda na trenutak na prigušenom svjetlu, a onda
je ispruţio svoju ruku. „Dođi. Ako se prestaneš igrati u sijenu, ja ću raširiti
svoj tartan da nam napravim udobniji ne-krevet.”
Pošto ju je sijeno trenutno bolo na nekoliko mjesta, Annabel je prihvatila
njegovu ruku i puzala na koljenima. Ali stala je kad se licem našla nekoliko
centimetara od njegove muškosti. Počeo se uzbuđivati dok je gledala u
njega, ali sada s njenim licem tako blizu da je njen dah nesumnjivo prelazio
preko njega, njegova muškost se ukrutila i podigla do svoje pune
veličanstvene veličine.
Iz nekog razloga to ju je podsjetilo na prvi put u šumi kad ju je
zadovoljavao svojim ustima, i Annabel se iznenada nagnula naprijed kako
bi ga polizala, polizavši ga po duţini, kao da je to njen palac i da je voćno
punjenje iz kolača izletjelo na njega. Taj čin je izazvao zvuk siktanja iz
~ 172 ~
 Naš svet knjiga

Rossa i ona je pogledala gore kako bi vidjela da je zabacio glavu unazad, a

zubi su mu se stisnuli kao da ga boli. Pogled dolje je pokazao da je stisnuo i
šake također.
Prepoznavši tu pozu od prvi put kad ga je dodirnula, Annabel je
naslutila da mu se to sviđa i učinila je to ponovo, ovaj put je završila tako
što je sklopila usta oko njega i sisala ga dok je povlačila usta nazad, kao što
bi činila kad bi pokušavala posisati i posljednju kap voćnog punjenja iz
kolača sa svog palca.
„Ţeno,” zareţao je i iznenada joj stavio ruke ispod pazuha kako bi je
podigao na noge. Tada, susrevši njezin pogled, upozorio je, „Igraš se
vatrom.”
„Moţda volim vatru,” rekao je s osmijehom i onda je ozbiljnije dodao,
„Sigurno mi se sviđa način na koji učinimo da ja gorim.”
Raširenih očiju, Ross ju je povukao gore uz svoja prsa i poljubio je.
Annabel je odmah kliznula rukama oko njegovih ramena i ţeljno mu
uzvratila poljubac. Osjetivši njegovu tvrdoću kako joj se pritišće uz trbuh,
kroz njene suknje, pomicala je donji dio tijela s jedne strane na drugu,
koristeći svoje tijelo da miluje tu tvrdoću. Njegov je odgovor bio da objema
rukama brzo povuče njenu suknju gore uz njene noge dok nije mogao
obuhvatiti njenu golu straţnjicu. Obuhvativši njene guzove, podigao ju je i
intimnije je pritisnuo uz sebe. Annabel je stenjala, ali više od frustracije
nego bilo čega drugoga: njena haljina je još uvijek bila između njih.
Međutim, više nije bila zadovoljna kad je prekinuo njihov poljubac i opet je
osovio na noge.
„Moram sloţiti naš ne-krevet,” podsjetio ju je, odmaknuvši se i sagnuvši
kako bi podigao svoj tartan s poda. Annabel se namrštila kad je vidjela
komadiće sijena kako vise s tkanine. Kad ga je otresao, pogledala je okolo u
potrazi za mjestom kamo bi mogla ostaviti svoju haljinu, a što neće
rezultirati time da završi isto kao njegov tartan. Spazivši dva stupa s
daskom između njih, otišla je do njih i brzo razvezala svoje vezice i podigla
haljinu preko glave, radije nego da je vuče po podu. Stavila ju je preko
~ 173 ~
 Naš svet knjiga

stupa kad je osjetila ruke oko struka. Annabel je poskočila iznenadivši se i

pogledala je preko ramena, smiješeći se vragolasto prema muţu.
„Preplašio si me,” priznala je s nakrivljenim osmijehom dok je on
privukao njena leđa na svoja prsa. Zurila je dolje u njegove ruke dok su
skliznule gore da obuhvate njene grudi, fascinirana prizorom njegovih
preplanulih ruku koje se zatvaraju oko njene mliječno bijele koţe. Kad je
uhvatio svaku bradavicu između palca i prsta, i vrtio ih, onda ih lagano
uštipnuo, Annabel je zastenjala. Leđa su joj se izvila, gurnuvši grudi u
milovanje, a vrat joj se izvio, dok je naginjala glavu u stranu, na njegovim
prsima.
Kad se Ross sagnuo kako bi je poljubio u čelo, Annabel je nagnula glavu
unazad kako bi mu ponudila svoje usne. On je prihvatio poziv, obuhvativši
joj usta u poljubac koji je bio skoro nasilan. Annabel je odgovorila njeţno,
grickajući mu usne zubima, prije no što je gurnuo svoj jezik u njena usta.
Bila je svjesna kad je jedna njegova ruka skliznula s dojke kako bi se
spustila dolje, klizeći preko njenog trbuha, kao da traţi juţnija mjesta.
Stenjući, pritisnula je svoju straţnjicu opet na njega i onda malo promijenila
svoj poloţaj kako bi mu omogućila bolji prilaz dok su njegovi lijepi prsti
kliznuli između njenih nogu.
„Muţu,” uzdahnula je, prekinuvši njihov poljubac i uhvativši njegove
nadlaktice kad su njegova milovanja učinila da joj noge klecaju. Tada je
odustao od milovanje njene druge dojke i omotao tu ruku ispod njenih
grudi kako bi je drţao uspravno dok ju je izluđivao. Annabelin svijet se
nakrivio, sva osjećanja su slila u to mjesto između njenih nogu, preko kojih
su njegovi prsti plesali i ona je nesvjesno okrenula glavu i zagrizla njegovu
ruku kako bi se pribrala, opustivši čeljust kad je zagunđao. Imala je taman
dovoljno razuma u njenoj jadnoj, strašću zamagljenoj glavi, da se osjeća
krivom što ga je nenamjerno povrijedila, te je posegla nazad svojom rukom,
pokušavajući se iskupiti zbog toga što ga je omela.
Annabel je pronašla njegovu muškost i ţeljno sklopila prste oko njega
kako bi njeţno klizila gore i dolje. Međutim prestala je s tim i stisnula ga
~ 174 ~
 Naš svet knjiga

kad je iznenada gurnuo prst u nju. Oboje su zastenjali tada i Annabel je

osjetila kako je njegova batina poskočila u njenoj ruci.
U sljedećem trenutku, Ross ju je nagnuo naprijed. Annabel se slobodnom
rukom uhvatila za stup ispred i iznenađeno uzdahnula kad je oslobodio
svoju muškost iz njene druge ruke i prodro u nju odzada. Bila je dosta niţa
od njega, a njegove noge su bile oko njenih, sagnute dovoljno nisko kako bi
to mogao učiniti. Annabel je odmah pomislila da mu taj poloţaj ne moţe
biti udoban, ali onda se izvukao i ponovo zabio nazad u nju, dok ju je
rukom, koja je još uvijek bila između njenih nogu, opet počeo milovati i
ona je zaboravila na svoju brigu. Ipak, nije se iznenadila kad je iznenada
stao, izvukao se, te je podigao kako bi je odnio na tartan u sijenu.
Spustio se na koljena zajedno s njom, onda ju je polegao na svoj tartan i
namjestio se iznad nje. Annabel je posegla za njim, ali joj je odmah uhvatio
ruke i pritisnuo ih s obje strane njene glave, drţeći ih tamo dok se sagnuo
da joj gricne usne i onda ih obuhvati svojima. Annabel je stenjala u njegova
usta dok je osjećala kako njegova muškost klizi preko njene glatke koţe,
tada je raširila noge i izvijala se i pomicala se u pokušaju da mu pomogne
da uđe u nju. Ali, činilo se da on nije ţelio još ući u nju, jer je uţivao u
mučenju, trljajući svoju tvrdoću uz nju ponovo i ponovo, bez da se zapravo
spoji s njom.
Annabel je to trpjela neko vrijeme, uţivajući u uzbuđenju koje se i dalje
nastavljao nakupljati u njoj, ali onda se nakupila frustracija. Htjela ga je u
sebi, htjela je...
Okrenuvši svoja usta od njegovih, uzdahnula je, „Prokletstvo muţu.
Molim te!”
Iz nekog razloga Ross se zbog toga smijuljio, a onda je oslobodio njen
ručni zglob i podigao se na koljena između njenih raširenih nogu.
Zgrabivši je za kukove, podigao joj je straţnjicu sa sijena i prodro u nju.
„O, Boţe, da,” zastenjala je Annabel od olakšanja. Tada ju je jednostavno
drţao tamo, spojenu s njim, s jednom rukom na njenom kuku dok se druga
pomakla između njih kako bi milovao pupoljak koji je ţudio za njim.
~ 175 ~
 Naš svet knjiga

Annabel je opet zastenjala, pete je ukopala u sijeno kako bi se mogla

pomaknuti uz njegovu još uvijek tvrdu batinu, plešući na melodiju koju su
njegovi divni prsti svirali na njenom tijelu.
Dašćući od uzbuđenja i napora, Annabel je otvorila oči i vidjela da je on
promatra. Iznenada postiđena, stala je.
Ross se izvukao iz nje i spustio je na sijeno, onda je okrenuo na trbuh i
pritisnuo se uz nju kako bi joj ljubio jednu stranu vrata prije no što je
promrmljao, „Nisi trebala prestati. Sviđalo mi se gledati te kako primaš
uţitak od mene.”
Annabeline oči su se raširile kad je shvatila da je to točno ono što je
radila, a onda je uzdahnula kad se on iznenada podigao s nje, podigavši je
na koljena zajedno s njim, kako bi se opet mogao zabiti u nju odzada.
Rukama se drţeći najbolje što je mogla u sijenu, uzdahnula je i zastenjala
dok se zabijao u nju ponovo i ponovo. Ali, Annabel nije bila baš sigurna da
joj se sviđa ta poza, pošto ga tako nije mogla ni ljubiti ni dodirivati, a onda
se ukočila i izdahnula kad je posegao okolo kako bi je opet dirao.
U sljedećem trenutku, oboje su plakali od zadovoljstva i pali na tartan
koji je prekrivao sijeno. Ross je isprva još bio na njoj, ali brzo se okrenuo na
bok pokraj nje. Onda je i nju okrenuo na bok i omotao ruku oko njenog
struka, mazeći je tako da su joj leđa bila čvrsto pripijena uz njegova prsa.
Čula je kako se Rossovo disanje usporilo i ujednačilo i znala je da je
zaspao. Zadovoljna tamo gdje je bila, Annabel je također zadrijemala, ali
nije mislila da će moći zapravo zaspati, kad ju je zvuk uznemirio. Otvorivši
oči, pospano je zurila u snop svijetla koji se raširio podom kroz otvorena
vrata štaglja iza njih. Bilo je dugo i široko i imalo je oblik, primijetila je
Annabel, namrštivši se dok je pokušala otkriti što je bila sjenka usred
sunčeva svijetla i zašto se smanjuje. Odgovor je došao kad se sjenka
pomakla i smanjila se prema tlu, skoro nestajući u sjenama koje su bacali
Rossovo i njeno tijelo. Tada je sve sjelo na svoje mjesto. Sjena na svjetlu je
bio lik koji se pribliţavao i sada je klečao iza njih.

~ 176 ~
 Naš svet knjiga

Annabel je leţala potpuno mirna, napetih ušiju i očiju prikovanih na

snop svjetla, a onda je primijetila čudan oblik, tanja sjenka je izašla iz tame
koju su bacala njihova tijela. Čak i kad je shvatila da je to ruka s nekom
vrstom palice u šaci, zavrištala je i ustala. Udarac se oglasio kad i ona.
Otkotrljala se s tartana, kad je čovjek iz prijašnjih napada, podigao pogled s
udarca, palicom, po glavi njenog muţa.
Annabelin pogled se prebacio na Rossa. Još nije mogla vidjeti krv, ali nije
se micao. Bijes je izvirao iz njenog uţasa, snaţno je vrisnula i divlje gledala
okolo u potrazi za oruţjem. Ono što je spazila bio je Rossov mač na rubu
sijena s njene strane. Dovukavši se do njega, uhvatila je teški metal i
odgurnula se na noge u jednom, posrćući, onda se okrenula drţeći mač
ispruţen ispred sebe, ruke su joj se tresle od napora.
„Sada, curo, ne ţeliš to raditi,” rekao je dubokim glasom, bacivši
zabrinuti pogled na Rossa, dok se uspravljao iz svog klečećeg poloţaja.
„Nisam te htjela ubosti u polju zvončića, ali jesam,” istaknula je, a onda
hladno dodala, „Sada si ozlijedio mog muţa i želim te ozlijediti.”
„Hajde, hajde,” umiljavao se, polako se pomičući postrance dok nije
mogao zaobići Rossovo tijelo i krenuti prema njoj. „Samo sam ga
onesvijestio. Bit će mu dobro. Spusti oruţje prije no što se ozlijediš.”
„Idi u pakao” zagunđala je Annabel i zamahnula prema njemu. Nije
znala što ju je više začudilo, što ga je poslala u pakao, što je zapravo bilo
prilično prigodno, ili da je zapravo zamahnula prema čovjeku, zahvativši
istu ruku koju je ubola tijekom njihova posljednjeg susreta. Prije ga je ubola
u podlakticu, ali ovaj put je posjekla njegovu nadlakticu oštricom,
povukavši lijepu ravnu liniju preko nje prije no što su je njena impulzivnost
i teţina mača okrenuli tako da ga više nije mogla vidjeti.
Proklinjući, počela se ponovo okretati licem prema njemu, a onda je
posrnula prema naprijed kad je primila udarac u zatiljak. Nakratko joj je
zaiskrilo pred očima, ali je ostala pri svijesti, na nogama, i čak je uspjela
maknuti mač s puta na vrijeme da si ne posiječe vlastitu nogu.

~ 177 ~
 Naš svet knjiga

Šaka se sklopila oko njene na maču prije no što se u potpunosti

oporavila. Annabel se kratko borila da zadrţi svoj zahvat na njemu, ali on
joj je stiskao prste uz metal i konačno ga je pustila uz bolni jecaj i posrćući
otišla prema kutu štaglja i sjenama koje su se tamo nudile.
„Nema smisla da pokušaš pobjeći,” rekao je njen napadač iza nje.
„Imamo vaše konje. Jednostavno ćemo te pregaziti.”
Annabel nije odgovorila, samo je nastavila zalaziti dublje u sjene,
ispruţenih ruku kako bi izbjegla da naleti na nešto dok je postajalo sve
mračnije i mračnije oko nje.
„A ne moţeš se ni sakriti. Znam da si ovdje, jednostavno ću te naći,”
istaknuo je.
Njena ruka je lupila u nešto i onda uhvatila komad drveta, kad je počelo
kliziti, niz ono što je mislila da mora biti zid. Isprva je zgrabila drvo kako bi
spriječila da padne na tlo i oda njen poloţaj, ali kad je osjetila široku dasku
i procijenila duţinu i njenu snagu, podigla ju je kako bi je iskoristila kao
oruţje.
„Ako nam previše budeš oteţavala mogli bi nauditi tvom muţu,” sada
ju je upozorio čovjek. „A ne bi to htjela, zar ne?”
Annabel nije razmišljala, jednostavno je podigla drvenu dasku iznad
glave i pojurila na njega, vrišteći kao Banshee7. Sigurno je bila pravi prizor,
gola ţena, raščupane kose i otvorenih usta u ludom vrisku dok je jurila na
njega iz tame. Čovjek nije čak niti pomislio da podigne mač do zadnjeg
trenutka; samo je stajao tamo razjapljenih usta, dok ona nije skoro došla do
njega. Tek kad je počela mahati daskom, on je podigao svoje oruţje, ali prije
no što ga je podigao na pola puta, ona je zabila drvo u njegovu glavu svom
svojom snagom.
Glava mu se okrenula u stranu, koţa na licu mu je vibrirala od udarca, a
onda se činilo da mu je tijelo slijedilo okretanje glave, te je posrtao okolo i
dalje od nje. Annabel je čekala da on padne, ali nije, posrtao je nekoliko

7 Banshee je, po irskoj legendi, ţenski duh koji vrištanjem najavljuje smrt u kući.
~ 178 ~
 Naš svet knjiga

koraka do otvorenih vrata staje i onda se kratko objesio na drveni dovratak.

Stegnutih usta, Annabel je krenula naprijed, spremna udariti ga još jednom,
ali napravila je samo nekoliko koraka kad je on skliznuo s dovratka i pao
naprijed, srušivši se licem u zemlju.
Oklijevala je, još uvijek razmatrajući drugi udarac, ali onda je pogledala
Rossa i umjesto toga pojurila k njemu.
„Muţu?” rekla je zabrinuto Annabel, gledajući ga s brigom kad je
kleknula kraj njega. Paţljivo je opipala njegovu glavu dok nije našla
ispupčenje i osjetila vlaţnu krv na svojim vrhovima prstiju. Oči mu nisu
zatreptale na njen dodir, čak niti kad ga je lagano pljusnula, „Muţu, molim
te, probudi se.”
Pokušala ga je probuditi nekoliko minuta, a onda je pogledala prema
njihovom napadaču, ukočivši se kad ga nije vidjela da leţi tamo gdje ga je
ostavila. Srce joj je nakratko stalo i onda je stegnula svoj zahvat na daski, i
prisilila se da ustane. Annabel je napravila jedan korak, ali na drugom je
udarila noţni prst na nešto. Blijedo je pogledala dolje na Rossov mač,
shvativši tek tada da ga je čovjek ispustio. Nakon oklijevanja, sagnula se da
ga podigne. Bio je teţak i nezgodan za nju kao oruţje, ali nije htjela riskirati
da ga ostavi tu i da ga netko drugi koristi, pa je drţala dasku u jednoj ruci i
vukla mač sa sobom također, dok se paţljivo kretala prema vratima da
proviri van.
Annabel je očekivala da će vidjeti čovjeka kako ili posrće ili se vuče van
iz štaglja, ali nije ga bilo na vidiku i iznenada se prisjetila da je čovjek
govorio u mnoţini, govoreći, „Imamo vaše konje. Jednostavno ćemo vas
pregaziti.” I, „Ako nam budeš previše otežavala, mogli bi nauditi tvom mužu.”
Duboko udahnuvši kako bi se ustalila, virila je prema stablima nedaleko
od nje. Annabel nije ništa vidjela, ali je iznenada osjetila kao da je netko
promatra.
Nakon kratkog pogleda da to vidi, zaista njihovi su konji nestali,
Annabel je ušla unatraške u štagalj nekoliko koraka, a onda se okrenula i
pojurila nazad k Rossu.
~ 179 ~
 Naš svet knjiga

„Muţu, molim te,” zasiktala je, spustivši se na koljena pokraj njega i

pustila svoje oruţje kako bi mu protresla ramena.
„Moraš se probuditi.“
„Moramo otići odavde.”
Annabel je znala, čak i dok je to radila, da on neće ustati i odvesti je
odande. Bila je sama, i nije morala spasiti samo sebe, već i njega. Nekako
morala je odvući svog onesviještenog muţa van iz štaglja i na sigurno. Nije
se usudila ostaviti ga tamo.
Stisnuvši zube, pogledala je okolo. Poslijepodne je prolazilo, sunce je
počelo zalaziti kako bi ustupilo mjesto noći. Uskoro će biti mrak i ona nije
imala namjeru biti ovdje kad se to dogodi. Okrenuvši se opet k Rossu,
stavila je njegov mač pod njegovu ruku, nadajući se da ga tamo neće naći i
iskoristiti protiv nje, ako se njihov napadač vrati. Annabel je onda ustala da
ode do dva stupa i daske na kojima je još uvijek visila njena haljina.
Zgrabila ju je, zastavši da je otkači kad je zapela za podignuti čavao. Kad ju
je oslobodila, brzo ju je obukla, drţeći pogled prikovan na otvorenim
vratima štaglja.
Annabel se osjećala malo bolje kad se obukla, ali još uvijek je gledala
nervozno u vrata, dok je počela istraţivati svoju okolinu. Nakon nekoliko
minuta traţenja, pronašla je drugu dugu dasku, nešto uţadi i malo čega
drugoga što bi mogla upotrijebiti. Annabel je to što je pronašla odnijela do
Rossa i opet ga pokušala probuditi.
Kad se nije ni pomakao, nervozno je pogledala prema vratima, onda je
sjela prekriţenih nogu i bacila se na posao vezanja jednog kraja tartana
pokraj njegove glave oko jednog kraja jedne daske. Onda se pomakla dolje
do dna tartana kojem je njen muţ leţao i svezala taj kut za drugi kraj daske
prije no što se prebacila na drugu stranu tartana kako bi isto učinila s
drugom daskom.
Annabel je tada uzela uţe i ustala kako bi razmislila o njenom sljedećem
potezu. Trebala je svezati uţe na gornje dijelove daske, ali tako da ne
sklizne dolje. Nakon oklijevanja, pogledala je prema dva stupa s daskom
~ 180 ~
 Naš svet knjiga

između njih i onda poţurila tamo kako bi pregledala čavao za koji se

zakačila njena haljina. Kratko ga je povlačila, ali kad se nije pomakao s
mjesta, pojurila je po Rossov mač i njime iskopala čavao, pri tome si skoro
u jednom trenutku odrezavši ruku.
Jednom kad ga je Annabel izvadila, potraţila je, našla i izvadila još tri
čavla prije no što se vratila svom muţu. Drţak mača je iskoristila kao čekić
kako bi ih zabila u daske gdje ih je trebala. Svezala je uţad za daske,
svezavši svaki točno kraj čavla na svakoj daski kako ne skliznulo.
Onda je proučila njen improvizirani leţaj i svog golog muţa na njemu.
Nakon jednog trenutka sagnula se da uzme pune ruke sijena i stavi ih na
njegove prepone, sakrivši njegovu muškost.
Zadovoljna što je učinila najbolje što je mogla, tada je oklijevajući
spustila muţev mač pored njega i kleknula pokraj njegove glave. Uzevši
uţe, omotala ga je oko svojih ramena i nadlaktica, a onda se uspravila
zastenjavši.
Njen muţ je bio krupan i teţak muškarac, a uţad ju je pekla dok se
zatezala oko njene koţe, ali je stisnula zube i počela ga vući van iz štaglja.
Do vremena kad je došla do vrata, bila je manje zabrinuta za njihovog
napadača, nego koliko je bilo udaljeno selo.

~ 181 ~
 Naš svet knjiga

Annabel je otvorila oči kako bi vidjela Seonag kako stoji u podnoţju

njenog kreveta. Ruke su joj bile na kukovima, glava joj je bila nagnuta u
stranu i promatrala je Annabel i Rossa napućenih usana. Kad je sluškinja
vidjela da je Annabel budna izustila je „Hmmm” i rekla „Baš ste par vas
dvoje, sa svojim licima u modricama.”
Namrštivši se, Annabel je sjela i okrenula se kako bi pogledala u
muškarca kojeg je vukla, što se činilo cijelu milju, u sigurnost sela sinoć.
Sunce je davno zašlo i kolibe su bile u mraku, njihovi stanovnici su očito
spavali, kad je konačno stigla. Stala je kod prve kolibe, namjeravajući
probuditi ljude unutra i zamoliti pomoć za njihovog lorda, ali čim je
krenula kleknuti da skine uţad oko svojih ruku i ramena, začula je zvuk
udarajućih kopita. Umirivši se, zabrinuto je zurila prema suprotnoj strani
tihog sela kad su Gilly i Marach dojahali u vidokrug, predvodeći grupu od
bar dvanaest ljudi.
U nekoliko je trenutaka bila okruţena, njen teret skinut, a Rossa, koji je
već odavno izgubio svoj pokrov od sijena, okrenut na trbuh ispred Gillya
na njegovom konju, dok je Annabel bila podignuta ispred Maracha. Nazad
na putu prema dvorcu objasnila je što se dogodilo i saznala je da se Jasper
vratio u kulu prije nekoliko sati. Isprva se nitko nije previše zabrinuo, ali
kad je pala noć, a Ross i Annabel se nisu vratili, organizirana je ekipa za
potragu. Šezdeset ljudi je podijeljeno u četiri grupe i odjahali su u različitim
smjerovima. Gilly i Marach su otišli u selo jer su tamo zadnji put vidjeli
gospodara i gospodaricu.
Annabel je sada pregledavala Rossovo blijedo, nepomično lice i upitala,
„Da li se uopće probudio u noći?”
~ 182 ~
 Naš svet knjiga

„Mene pitaš?” suho je upitala Seonag. „Ti si inzistirala da ćeš ga paziti.”

„Da, i jesam,” uvjeravala ju je. „Sunce je izlazilo kad sam konačno legla
pored njega. Nisam namjeravala zaspati. Samo je stolica bila tako prokleto
neudobna, nakon tako puno vremena na njoj.” Nesretno je slegnula
ramenima i maknula kosu s Rossovog lica. „Nisam smjela riskirati i leći.”
„Sad je tek prošla zora,” rekla je umirujuće Seonag. „Ne trebaš se osjećati
krivom zbog toga. Zašto se ne bi malo odmorila? Sad ću ja bdjeti nad njim.”
Annabel je oklijevala, ponuda ju je mamila, ali onda je odmahnula
glavom.
„Ne. Ali ako ostaneš s njim nekoliko minuta, sići ću dolje i pojesti nešto.
Moţda će me to razbuditi dovoljno da me drţi budnom dok se on ne
probudi.”
Seonag je otvorila usta kako bi rekla, kako je Annabel slutila, još jedan
prijedlog da se ona odmori, ali onda ih je zatvorila i jednostavno kimnula.
„Hvala,” promrmljala je Annabel odgurnuvši se od kreveta i krenuvši k
vratima. „Treba mi samo nekoliko trenutaka.”
„Ne ţuri se,” upozorila ju je Seonag. „Zvat ću te ako se probudi.”
Annabel nije komentirala. Nije htjela da je se zove kad se on probudi.
Htjela je biti tamo, drţeći njegovu ruku i gledajući u njegove oči. Međutim,
kakve je ona sreće, on će otvoriti oči čim ona izađe iz sobe i pomislit će da
njoj nije dovoljno stalo da sjedi kraj njega dok je ozlijeđen.
Namrštivši se na tu pomisao, Annabel je zatvorila oči i onda na trenutak
stala osluškujući. Kad je prošlo nekoliko minuta bez iznenadnog krika
radosti niti čak zajedljivog „Dakle, odlučio si se probuditi, je li,” od Seonag,
Annabel se nevoljko okrenula i krenula prema stepenicama.
Velika dvorana je bila puna posluge i ratnika koji su jeli, a čini se da se
svaki od njih okrenuo da gleda dok ona silazi niz stepenice. Pitanje se
očitavalo na svakom licu, a Annabel je razmišljala da li bi trebala dati neke
obavijesti o Rossovom stanju, dok je išla prema stolu, ali zapravo nije se
imalo što reći. Još se nije probudio i nije znala hoće li se probuditi.

~ 183 ~
 Naš svet knjiga

Uzdahnula je na tu pomisao dok se smještala na čelo stola i onda opet

uzdahnula kad su Gilly i Marach odmah ustali i pomaknuli se kako bi joj
sjeli svaki s jedne strane.
„Nema potrebe da me čuvate. Obećavam vam da neću napuštati kulu
toliko dugo dok mi je muţ u nesvijesti,” rekla je s tuţnim dostojanstvom.
„Znači još se nije probudio,” rekao je mrzovoljno Marach.
Annabel je odmahnula glavom i uzela komad kruha, ali samo ga je
odsutno trgala, pogled joj je opet odlutao nazad prema stepenicama.
„Pa to jednostavno nema smisla,” prasnuo je Gilly nakon nekoliko
trenutaka kad je Annabel nesigurno pogledala u njega, dodao je, „On je
velik, kršan momak, jak i siguran, a vi ste slaba, sitna ţena, a ipak vi ste se
oporavili od dva udarca u glavu, a on je od jednog ostao leţati.”
„Povrede glave su-” počela je automatski Annabel, samo da bi bila
prekinuta.
„Nepredvidive. Da, znam,” rekao je nezadovoljno Gilly. „Ipak to nema
smisla.”
Annabel je umirujuće potapšala njegovu ruku. „Sigurna sam da će se
uskoro probuditi. Kao što si rekao, on je jak. Samo mu moramo dati
vremena.”
„Lady MacKay.”
Annabel se sporo okrenula na to ime, većinom zbog toga što se još nije
navikla da ga čuje i trebao joj je trenutak da shvati da se obraćaju njoj. Kad
se okrenula i pogledala preko ramena, vidjela je oca Gibsona kako stoji
tamo.
„O, oče,” promrmljala je, ustavši.
„Samo sam htio reći da razumijem da nakon ovog zadnjeg incidenta više
ţelite biti pokraj svog muţa nego na misi.”
Annabel se trgnula osjećajući se krivom, jer je bila voljna ostaviti ga kako
bi jela, ali on je bio u pravu i ona nije došla na misu. Ali misa je trajala
jakoooo dugo.

~ 184 ~
 Naš svet knjiga

„Pa sam mislio da odrţim misu u vašoj spavaćoj sobi,” nastavio je

svećenik. „Tako je nećete propustiti u vrijeme kad je molitva sigurno
najpotrebnija.”
„Um...” rekla je nesigurno Annabel, nije bila sigurna da li bi Rossu bilo
drago da se probudi i vidi da su se svi okupili oko njegovog bolesničkog
kreveta zbog mise.
„Privatna misa,” pojasnio je otac Gibson i Annabel se opustila.
„Hvala vam,” promrmljala je. „To je jako ljubazno.”
„Uopće nije. Moj je posao da obavim misu za one kojima je to potrebno,
a vama dvoma je to sigurno potrebno uz sve ove napade koji se
nastavljaju.”
„Da,” sloţila se i onda se sloţila ponovo kad je predloţio da će se
pridruţiti njoj i Rossu u njihovoj spavaćoj sobi nakon što odsluţi redovnu
misu u kapelici.
Annabel mu je opet zahvalila, gledala ga kako odlazi i onda se spustila
na klupu i turobno rekla, „Moramo otkriti tko stoji iza ovih napada.”
Marach i Gilly su izmijenili poglede, ali Marach je bio taj koji je rekao,
„To je Ross radio jučer u selu kad ste nas prevarili i pobjegli na svom
konju.”
„Da?” upitala je zainteresirano. „Što je točno radio?”
„Razgovarao je s Fingalom,” odgovorio je Gilly. „Kovačem.”
„Nezakonitim sinom Rossovog djeda koji je htio poloţiti pravo na titulu
poglavara klana?” upitala je, a kad su je oba muškarca iznenađeno
pogledala, okrenula je očima. „Giorsal mi je ispričala sve o tome.”
„O da,” rekao je Marach.
„Da li je nešto saznao?” upitala je.
Gilly je podigao obrve. „Nas pitate? Nismo razgovarali s njim nakon
toga. Bio je s vama.”
„O, točno,” promrmljala je. „Ross nije ništa spomenuo u vezi toga. Da li
bi rekao da je sumnjao da je čovjek išta napravio. Nije bilo sigurno.
„Onda bi vjerojatno trebala razgovarati s Fingalom,” zaključila je.
~ 185 ~
 Naš svet knjiga

„Niste li nam upravo prije nekoliko trenutaka obećali da nećete

napuštati kulu dok je Ross bolestan?” upitao je Gilly očajno.
„Da, ali predomislila sam se,” rekla je kao da se ispričava.
„Pa, moţete se vi predomišljati koliko god ţelite, ali lord je naredio da
vas ne puštamo van iz kule, a ja namjeravam slijediti njegove naredbe.”
Annabel ga je prijekorno pogledala. „Gilly, tko sam ja?”
„Lordova ţena, gospodarica.”
„A tko upravlja svime kad je moj muţ bolestan ili na putu?”
Opsovao je sebi u bradu i skrenuo pogled, odbijajući odgovoriti, što je
bio dovoljan odgovor, Gilly i Marach i svi ostali, sad su morali slušati njene
zapovjedi.
„Neću odlaziti iz kule, ako ne budem morala, ali riješit ću ovo. Ţelim da
jedan od vas ode u selo i zamoli Fingala da dođe ovamo kako bih mogla
razgovarati s njim,” rekla je i onda dodala, „I također sa stricem... Eoghann,
mislim da je Giorsal rekla?”
„Da.” Kimnuo je Gilly. „Eoghann.”
„Ţelim razgovarati s njima istovremeno,” odlučila je.
„Zašto?” upitao je Gilly. „Ne moţete ih obojicu promatrati istovremeno i
mogli bi propustiti izdajnički izraz lica jednog dok promatrate drugog.”
„Mogla bih, ali ne dok ste vas dvojica tamo dok razgovaram s njima,”
rekla je i istaknula, „Zajedno bi mogli otkriti više nego odvojeno. Mogli bi
razmijeniti poglede u nekom trenutku, ili bi jedan mogao pokazati
iznenađenje ili nevjericu, ako drugi laţe.” Slegnula je ramenima. „Svaki od
vas moţe promatrati jednog od njih cijelo vrijeme, a onda moţemo
razmijeniti ono što smo vidjeli.”
„To je dobra ideja,” rekao je zadivljeno Marach.
„Da.” Gilly se sloţio s osmijehom. „Momak je dobro učinio što se oţenio
s vama.”
Annabel se neznatno osmjehnula na tu pohvalu, ali onda je rekla,
„Kakvo je naše mišljenje o Derekovoj majci?”
„Miriam?” upitao je iznenađeno Marach.
~ 186 ~
 Naš svet knjiga

Annabel je kimnula, a onda je rekla, „Giorsal je rekla da ona mrzi Rossa

zato što je ubio Dereka, krivila ga je za sve.”
„Da, jest, ali...”
„Da li je ta mrţnja dovoljna da traţi osvetu?” upitala je.
Dvojica muškaraca su se namršteno pogledali, a onda je Gilly odmahnuo
glavom. „Ne, mislim da, mogla bi. Ali onda bi napala Rossa, ne vas.”
„Moţda,” sloţila se. „Osim ako njena osveta nije preuzela oblik da će mu
uzeti nešto ili nekoga.” Kad su muškarci blijedo zurili u nju, uzdahnula je i
rekla, „U njenom umu, Ross je njoj uzeo voljenog sina. Da li je moguće da
bi njena osveta bila-”
„Da uzme Rossu nekoga koga voli,” završio je Marach shvativši.
„Pa, moţda ne baš da voli,” promrmljala je Annabel. Nije mislila da je
njen muţ voli. Baš nikad nije rekao ništa slično. Međutim, sviđala mu se.
Bila je prilično sigurna u to. A činilo se i da uţiva ići u krevet s njom, i bio je
njeţan i -
„To je pametno,” rekao je polako Gilly, razmatrajući njen prijedlog. „I
podmuklo, kao ţena.”
Annabel ga je prijekorno pogledala na tu uvredu i namrštila se.
„Ţao mi je, mislio sam podmuklo kao neke ţene,” promrmljao je.
„Hmm,” rekla je nezadovoljno, a onda je uzdahnula i dodala, „Raspitajte
se okolo i pokušajte saznati kuda je otišla Miriam i da li ju je netko vidio u
okolici. Nakratko je zastala i onda nesretno dodala, „Iako to što je moţda
nitko nije vidio u okolici, ne znači da ona ne stoji iza toga. Ipak, muškarac
izvodi napade. Moţda bi mogao biti plaćenik. U tom slučaju ona ne bi bila
u okolici.”
„Čuo sam da se vratila svojoj rodbini,” rekao je paţljivo Marach. „Ako je
poslala nekoga, mora da joj je to rod. Moţemo se raspitati da li je itko vidio
članove njene obitelji u okolici, te da li bilo kome od njene rodbine
odgovara opis čovjeka koji vas je progonio na čistini,” predloţio je.
„Da, dobro razmišljate,” pohvalila ga je Annabel i onda ustala. „Idem
nazad gore pogledati kako je moj muţ.”
~ 187 ~
 Naš svet knjiga

„Ali, niste jeli,” istaknuo je Gilly namrštivši se.

Annabel je pogledala dolje u komadiće kruha na njenom mjestu. Istrgala
je svoj kruh na komadiće, ali nije pojela niti zalogaja. Slegnuvši ramenima,
rekla je, „Ionako nisam baš gladna.”
„Reći ću sluţavki da vam odnese gore jabukovaču i nešto hrane,” rekao
je tiho Marach. „Morate odrţavati svoju snagu. Mogla bi vam zatrebati u
budućnosti.”
„Hvala vam,” promrmljala je Annabel i krenula prema stepenicama. Ali
dok je hodala iznenada joj je sinulo da se zapita što je mislio. Da li je mislio
da mora odrţavati svoju snagu u slučaju još jednog napada, ili u slučaju da
Ross umre? Njen se um stegao na drugu mogućnost. Annabel jednostavno
nije htjela razmišljati o tome. Sviđao joj se njen suprug. Moţda ga je čak i
zavoljela. Bio je njeţan i obziran prema njoj, te je činio da joj krv gori i tijelo
pjeva. Nije htjela razmišljati o tome da ništa od toga više nikad neće osjetiti.

„Kao što sam rekao lordu, Ainsley, Eoghann i ja smo pili te noći kad smo
odlučili poloţiti pravo na titulu.”
Annabel je kimnula kako bi potaknula čovjeka da nastavi, a onda je
pogledala preko ramena kako bi bila sigurna da Gilly i Marach, obojica
obraćaju paţnju. Frktanje od Eoghanna je privuklo nazad njen pogled.
„Nismo samo pili, bili smo pijani,” rekao je Rossov stric. „Trebali smo se
kartati, ali umjesto toga nas trojica smo brbljali o Dereku.”
„Da,” sloţio se Fingal. „Sva trojica smo bili ljuti na tog malog idiota kako
blebeće o tome kako je on četiri godine stariji, te kako bi ga to činilo
mudrijim i boljim poglavarom od Rossa.” Namrštio se. „A neki su ljudi
nasjeli na to.”
„Moţete li to zamisliti?” upitao je Eoghann s nevjericom. „Nakon svega
što je Ross učinio kako bi se dokazao, neprestano istupajući i preuzimajući

~ 188 ~
 Naš svet knjiga

uzde kad je njegov otac, pokoj mu duši, bio na putu ili bolestan. Dečko je
rođeni vođa.”
„Da, a što je Derek učinio?” upitao je Fingal, a onda odgovorio u isti glas
s Eoghannom. „Ništa.”
Obojica su kimnuli glavom, izgledajući kao braća, kao što su i bili, a
onda je Fingal promrmljao, „Dječakovo glupo brbljanje nas je razljutilo.”
„Razljutilo,” sloţio se Eoghann.
„Pa smo odlučili da, ako on ţeli igrati na kartu godina, tu ćemo ga
pobijediti, te smo se prijavili kao kandidati za titulu,” nastavio je Fingal.
„Da malo preplašimo malog gada.”
„Da.” Sloţio se Eoghann i onda brzo dodao, „Ali nitko od nas je nije
zapravo htio. Ja sam farmer u srcu, uvijek sam to bio. Ne mogu se gnjaviti s
političkim glupostima. Dajte mi dobru hranu, plodno tlo i mogu nahraniti
cijelo selo. Dajte mi mač i vjerojatno ću se slučajno ubosti,” rekao je
namrštivši se. „Radije bih hranio svoje svinje nego se dodvoravao
Englezima i našim susjedima... a naš je otac to znao. Smjestio me je na
lijepom komadu zemlje još dok sam bio dječak i dobro sam radio.
Zadovoljan sam.”
„A ja volim biti kovač,” uvjeravao ju je Fingal. „Uvijek sam bio nagao, a
to mogu ispoljiti udaranjem po metalu. Uvijek bih bio u ratu da sam
poglavar klana.”
„Da, bio bi,” rekao je Eoghann nasmijavši se.
„A to nije dobra stvar,” uvjeravao ju je Fingal. „Mogu iskovati lijepi mač,
najbolji u Visočju, ali vitlati njime?” Nasmiješio se i odmahnuo glavom.
„Zapeo bih tijekom prve bitke.”
„Da,” sloţio se Eoghann. „Kao i ja.”
Dvojica muškaraca su na trenutak utihnula, a onda je Fingal rekao,
„Znam da pokušavaš saznati tko stoji iza ovih napada, kao što je i Ross
činio kad je ranjen, ali ako kriviš nas, gledaš u pogrešnom smjeru. Ross je
dobar vođa, koliko god sam ja loš s mačem, išao bih u njegovu obranu, ali
nikad se ne bih okrenuo protiv njega.”
~ 189 ~
 Naš svet knjiga

Eoghann je mirno kimnuo i onda upitao, „Kako je dečko? Da li se uopće

pomaknuo?”
„Ne,” priznala je tiho Annabel.
Eoghann je uzdahnuo, iznenada izgledajući staro. Odmahnuo je glavom.
„Nije pošteno. Dečko je imao teško razdoblje ovih zadnjih pet ili šest
godina.”
„Da,” uzdahnuo je Fingal. „I baš se počelo činiti kao da izlazi iz toga.
Sredio je Dereka i stvari ovdje su došle na svoje mjesto i onda je otišao po
tebe. Činilo se da su se stvari promijenile.”
Eoghann je kimnuo. „Očekivali smo dječji plač uskoro i zadovoljnog
lorda. Zadovoljni lord čini ljude zadovoljnima.”
„Sigurna sam da će se uskoro probuditi,” rekla je umirujuće Annabel.
„Jak je on.”
„Da, ali ozljede glave su nepredvidive,” nesretno je promrmljao
Eoghann.
Annabel se namrštila na te riječi. Često su bile ponavljane u posljednje
vrijeme, čak i od njene strane i bilo joj je muka od njih. Nepredvidiva ili ne,
Ross se morao oporaviti od svoje ozljede glave.
„Jesi li uzela u obzir Miriam?” upitao je iznenada Eoghann, a onda
dodao, „Nije dobro podnijela Derekovu smrt i krivila je Rossa, iako je njen
dječak sam započeo cijelu tu stvar.”
„Kvragu, vjerojatno je ona bila ta koja je i poticala Dereka da poloţi
pravo na titulu.” Rekao je Fingal s gađenjem. „Tako bi ona bila lordova
majka, te ţivjela u dvorcu.”
„To je vrlo moguće,” zaključio je Eoghann, a onda dodao s
neodobravanjem. „Miriam je uvijek teţila većim stvarima od seoskog
ţivota. Još kao djevojka je htjela biti Lady MacKay, jurila je za našim
bratom Ransonom, Rossovim ocem, te je bila bijesna kad ga je dečkova
majka osvojila umjesto nje.”
„Zaista?” upitala je Annabel sa zanimanjem.

~ 190 ~
 Naš svet knjiga

„Da. To je činjenica,” uvjeravao ju je Eoghann. „Ne bih se čudio da ţena

pokušava napraviti probleme Rossu što je uništio njenu jedinu nadu da će
postati velika gospodarica dvorca.”
„Znate li da li je ona...” zastala je Annabel i pogledala prema vratima
kule, koja su se iznenada otvorila. Prepoznala je čovjeka koji je ušao. Bio je
iz MacKaya i često je straţario na ulaznim vratima, ali nikada joj nisu rekli
njegovo ime, pa je bila malo uznemirena kad je pogledao okolo, ugledao je
za drvenim stolom i krenuo prema njoj.
„Oprostite, milostiva,” promrmljao je čovjek s laganim naklonom kad je
došao do nje. „Ali na vratima je ţena koja vas ţeli vidjeti.”
„Ţena?” upitala je Annabel iznenađeno, razmatrajući zašto bi je ţena iz
Škotske htjela vidjeti. Jedine ţene koje je dosad upoznala su bile sluţavke
ovdje i Giorsal, a Giorsal ne bi nikad ostavili da čeka na ulazu.
„Engleskinja,” objasnio je vojnik.
Annabeline oči su se raširile i odmah je ustala.
„Samo malo,” rekao je Eoghann, skočivši na noge i onda je promatrao
vojnika.
„Da li je to Miriam?”
„Miriam?” upitala je iznenađeno Annabel. „Ali, ona je iz Škotske, zar
ne?” nesigurno je dodala.
Fingal i Eoghann su istovremeno odmahnuli glavom, ali Eoghann je bio
taj koji je rekao, „Ne. Miriam je Engleskinja. Naš je otac zaposlio njenog oca
kao kuhara ovdje kad je ona imala dvanaest godina. Majka joj je umrla, pa
je poveo i nju ovdje i imali su malu sobu pokraj kuhinje.”
„Tu se navikla i svidio joj se ţivot u dvorcu. Htjela je voditi prokleto
mjesto i izaći iz kuhinje,” dodao je Fingal.
„Shvaćam,” promrmljala je Annabel i onda pogledala u vojnika. „Da li je
to Miriam?”
„Ne znam,” rekao je čovjek ispričavajući se. „Nikad nisam upoznao tu
ţenu.”

~ 191 ~
 Naš svet knjiga

„Bearnard je iz MacDonalda,” rekao je Marach tiho iza nje. „Prošlo

proljeće se oţenio curom iz MacKaya i tek se preselio ovamo.”
„Da.” Kimnuo je Bearnard. „Ne znam kako izgleda ta Miriam. Uz to nije
ni rekla da je to ona.”
„Pa, ja znam kako ona izgleda,” objavio je Eoghann i krenuo iza stola, a
Fingal mu je bio za petama. „Otpratit ćemo te i ako je to ona, pobrinuti se
da ti ne naudi.”
„O, to je jako ljubazno od vas,” rekla je Annabel iznenađeno. „Ali
sigurna sam da će Gilly i Marach prepoznati da li je to Miriam.”
„Gilly i Marach nisu obitelj,” rekao je turobno Eoghann, uzevši je pod
ruku, onda je pogledao u muškarce i dodao, „Bez uvrede, dečki. Ali kad je
Ross onesposobljen, na njegovoj je obitelji da se pobrine da je njegova dama
sigurna. Hajde Fingal,” dodao je, a onda je drugi muškarac poţurio da je
uzme pod drugu ruku. Tada su je njih dvojica odvela prema vratima kule.
Annabel je pogledala preko ramena kako bi se uvjerila da ih Gilly i
Marach slijede i onda je pogledavala između Eoghanna i Fingala i rekla,
„Vas dvojica se činite kao da ste prilično bliski.”
„Braća smo,” rekao je Eoghann slegnuvši ramenima.
„Polubraća,” ispravio ga je Fingal. „I nismo uvijek bili tako bliski. Kad
smo bili mladi, zamjerao sam Eoghannu, Ainsleyju i Ransonu što imaju
stvari koje ja nisam imao. I što su oni bili priznati kao lordovi sinovi, a ja
nisam.”
„Što se dogodilo da se to promijenilo?” upitala je znatiţeljno kad je
Fingal otvorio vrata kule, te su je muškarci izveli van.
„Ranson,” rekao je mirno Fingal dok su prelazili dvorište. „Kad je naš
otac umro i on postao lord, došao je u selo razgovarati sa mnom. Priznao
me kao svog polubrata i ponudio mi mjesto među ratnicima.” Nasmiješio
se ironično. „Ali, kao što sam spomenuo, nisam vješt s mačem. Ponudio je
da će me sam uvjeţbavati, ali ja sam se obučavao kod kovača otkad sam bio
dječak i sviđalo mi se to, pa...” slegnuo je ramenima.

~ 192 ~
 Naš svet knjiga

„Ranson je bio taj koji je započeo tjedne igre s nama četvoricom,” objavio
je Eoghann. „Ponekad bi se izmjenjivali igrajući Mlina, drugi put bi se
kartali. Tada nas je bilo četvorica. Derekov otac je već preminuo.”
„Većinom smo pili i smijali se i samo se zabavljali,” rekao joj je Fingal.
„Bio je zaista tuţan dan kad smo ga izgubili.”
„Da,” uzdahnuo je Eoghann. „Razmišljali smo o tome da pozovemo
Rossa na njegovom mjesto u noćima kad igramo, ali onda se dogodilo ovo s
Derekom i idioti kakvi smo bili, nismo mu objasnili da zapravo ne ţelimo
njegovu titulu na koju polaţemo pravo. Kao što moţeš zamisliti, naše
istupanje ga nije usrećilo.
„Mislili smo da nakon toga neće dobro prihvatiti naš poziv,” dodao je
tiho Fingal.
„Pa smo odlučili da ćemo to zasad ostaviti na miru.”
„A onda je Ainsley umro,” dodao je Eoghann uz uzdah.
„Da.” Fingal je mirno kimnuo i svi su utihnuli dok su prelazili nekoliko
zadnjih koraka prema vratima.
Ross je naredio da nitko ne smije ući u dvorište bez dobrog razloga
nakon napada na nju u polju zvončića, ovdje u Škotskoj. Samo seljani i
gosti koji se očekuju ili imaju nekog posla u MacKayu, mogu prijeći
pokretni most. Svi drugi su morali biti zadrţani tamo dok on, ili u ovom
slučaju Annabel, ne kaţu da je u redu.
Annabel isprva nije nikoga vidjela da čeka na vratima dok nije skoro
došla do njih, a onda je ţena u pohabanoj odjeći, prljavog lica i kose,
istupila iz sjene vanjskih zidina dvorca na svjetlo.
„To nije Miriam,” rekao je razočarano Fingal.
„Ne. Previše je mlada i lijepa pod svom tom prljavštinom,” sloţio se
Eoghann i onda joj rekao, „Miriam je bila ljepotica kad je bila mlada, ali se
pretvorila u staru vješticu kiselog lica.” Pogledavši u Annabel odrţao je
predavanje, „To je ono što pohlepa, zavist i ogorčenost napravi od ţene.
Imaj to na umu i drţi zavist dalje od svog srca, curo, te ćeš biti lijepa kad
ostariš kao što si sad.”
~ 193 ~
 Naš svet knjiga

„Hvala, zapamtit ću to,” promrmljala je Annabel, pokušavajući

ignorirati rumenilo za koje je znala da joj oblijeva obraze zbog tog
komplimenta. Nije navikla na to da je se smatra lijepom. Ross je bio prva
osoba koja je tvrdila da jest. Činilo se da se muškarci u njegovoj obitelji
slaţu s tim. Sve što je mogla smisliti je bilo da je obiteljska crta da im se
sviđaju punije ţene.
„Annabel?”
Okrenula se nazad upravo kad je ţena pokušala pojuriti naprijed, samo
da bi je čovjek, koji ju je zadrţao pred vratima, ispruţio ruku i zaustavio je.
Strankinja je gledala u ruku ispred svojih grudi, a onda je očajni pogled
skrenula na Annabel.
„Annabel, zar me ne prepoznaješ?” upitala je s engleskim naglaskom, te
zvučeći kao da će se rasplakati. „To sam ja. Kate.”
„Kate?” zaprepašteno je rekla Annabel, oči su joj se suzile gledajući u
njeno lice. Htjela je prepoznati svoju sestru, ali prošlo je četrnaest godina i
obje su bile djeca, kad ju je zadnji put vidjela.
„Belly,” rekla je preklinjući, a Annabel je prepoznala nadimak koji ju je
Kate zvala kad su bile djeca.
„Pustite je unutra. To je moja sestra,” rekla je odmah Annabel.
Čim je straţar spustio ruku Kate je pojurila naprijed. Annabel je počela
podizati ruku da je pozdravi, ali nikad nije uspjela. Kad se bacila na nju kao
dijete i prasnula u glasne, srcedrapateljne jecaje.
Annabel se nakratko ukočila, ali onda ju je potapšala po leđima i utješno
mrmljala. Također se jako trudila da ne namršti nos ili da se ne trzne od
smrada koji je dolazio od nje. Kate je očajnički trebala kupanje.
Nije bila jedina koja je to primijetila. Muškarci koji su je okruţivali skroz
do vrata, skoro je opkolivši u pokušaju da se pobrinu da bude sigurna, svi
su se iznenada povukli nekoliko koraka unatrag. Annabel ih je zbog toga
prijekorno pogledala, a onda polako privila ţenu na svoj bok. Obgrlivši joj
leđa rukom, počela ju je poticati da ide prema kuli, mrmljajući Hajde, hajde
i Sve je u redu sada, iako nije imala pojma zbog čega je tješi. Da li je njen
~ 194 ~
 Naš svet knjiga

ljubavnik umro? Ostavio je? Ili je moţda bio nasilan, pa je Kate pobjegla od
njega. Što god bilo, čini se da je potpuno uništilo njenu sestru. A to mora da
se dogodilo uskoro, nakon što je Kate pobjegla sa svojim ljubavnikom.
Kako je izgledala, čini se da se nije okupala niti presvukla otada i da je
ţivjela u teškim okolnostima.
Annabel je znala da ih muškarci slijede. Usprkos Kateinim neprekidnim
i glasnim jecajima, mogla ih je čuti kako mrmljaju između sebe, dok su ih
pratili nazad iz dvorišta i u kulu. To je nije iznenadilo, ono što ju je
iznenadilo bilo je da su je svi također pratili uz stepenice, kad je Annabel
povela Kate tim putem.
„Hajde, hajde,” ponovila je Annabel dok je uvela Kate u praznu spavaću
sobu pokraj glavne spavaće sobe.
„Naredit ću da ti pripreme kadu i nešto hrane. Osjećat ćeš se puno bolje
nakon toga, pa moţemo razgovarati.”
„Kupka i hrana?” upitao je Eoghann s nevjericom s vrata. „Ali ona je
Engleskinja.
Annabel ga je ignorirala i gurala Kate prema krevetu. Jednom kad je
maknula njene zgrčene ruke i sjela na krevet, potapšala ju je po ramenu i
rekla, „Idem reći slugama da ti donesu kadu i hranu. Odmah se vraćam. Ti
se samo odmaraj.”
Okrenuvši se tada, krenula je prema vratima gdje su četiri muškarca bila
skupljena u grupi i gledali je.
„Curo, ne moţeš bacati hranu i zamarati sluge s ovime,” Eoghann joj je
mirno rekao.
„Ona je Engleskinja.”
Annabel je zastala na vratima i prijekorno ga gledala. „Gospodine, u
slučaju da vam je promakao moj naglasak, ja sam Engleskinja.”
„Ne, ti si MacKay,” uzvratio je.
„Da, ali sam također i Engleskinja,” očajnički je inzistirala.
„Ne,” rekao je tvrdoglavo. „Othranjena si kao Engleskinja, ali si udana
za MacKaya, pa si sada Škotkinja.”
~ 195 ~
 Naš svet knjiga

Zaključivši da je ovo gubitak vremena, Annabel je mahnula muškarcima

da joj se sklone s puta i prošla pokraj njih kako bi pojurila ka stepenicama.
„Nisam znao da ima sestru,” komentirao je Fingal dok su je muškarci
slijedili.
„Da. Pobjegla je sa sinom glavnog konjušara u Waverlyu,” rekao je suho
Marach. „Waverly ju je razbaštinio i odrekao je se, te lordu predstavio
Annabel kao najstariju kćer iz ugovora.”
„Na čemu smo svi zahvalni. Naša gospodarica je kao slatka redovnica-”
Gillyeve riječi su naglo zamrle kad se Annabel uţasnuto okrenula.
„Giorsal vam je rekla?”
„Giorsal?” upitao je zbunjeno Gilly.
„Da li ona zna?”
„Ne, milostiva,” uvjeravao ju je Marach. „Slučajno sam čuo glavnog
konjušara u Waverlyu i drugog čovjeka kako razgovaraju kad smo stigli
tamo.”
„Ne to,” Annabel je nestrpljivo odmahnula rukom. Ross joj je već rekao
za taj razgovor kad je otkriveno da je ona druga kćer. „Mislim, da li vam je
Giorsal rekla da sam odrasla u opatiji, da sam trebala postati redovnica?”
Njeno pitanje je dočekala mrtva tišina, a onda je Gilly pročistio svoje
grlo, i rekao, „Zapravo, nisam rekao da ste bili redovnica. Rekao sam da ste
kao slatka redovnica u usporedbi sa svojom raspuštenom sestrom,”
objasnio je, a onda je upitno pogledao Maracha kad je on dodao, „Mislim
da nitko od nas nije znao da ste bili redovnica, zar ne?”
Marach je tiho odmahnuo glavom, gledao je zabrinuto Annabel.
„Ja nisam redovnica,” brzo je rekla Annabel, mentalno si predbacujući
što je skočila pred rudo i otkrila ono što još nije rekla ni svom muţu.
Uzdahnuvši, nevoljko je priznala, „Bila sam posvećenica.”
Nastupio je trenutak tišine, a onda je Fingal upitao, „Posvećenica? Zar to
nije mlada redovnica?”

~ 196 ~
 Naš svet knjiga

„Posvećenica je djevojka koja odrasta u opatiji, s namjerom da postane

redovnica, ali ne mora dati zavjete niti je vezana ugovorom dok ne dođe do
toga,” rekao je tiho Marach.
„Da, mlada redovnica,” rekao je Eoghann.
„Pa, redovnica ili ne, mislim da je Ross dobio bolju sestru,” promrmljao
je Fingal. „Druga je u pravom neredu.”
Podsjetivši se na zadatak koji je namjeravala obaviti, Annabel se
okrenula i nastavila niz stepenice, mrmljajući, „Samo se treba okupati i
presvući. Po svemu, ona je najljepša u obitelji.”
Njena majka joj je to jasno dala do znanja, te je gunđala što Annabel gubi
u usporedbi s Kate, dok se pripremala za vjenčanje.
„Ne,” nije se slagao Fingal i onda predvidio, „Čak i kad bude okupana, ti
ćeš je nadmašiti. Njeno je lice previše ravno, a nos joj je velik, te je previše
mršava. Nema mesa na kostima za koje se moţeš drţati ili da ti bude meko
dok je-”
Njegove riječi su naglo prestale i Annabel je pogledala preko svog
ramena upravo na vrijeme da vidi kako Eoghann miče svoj lakat s
čovjekovog trbuha. Odmahujući glavom, opet se okrenula prema naprijed,
sigurna da će se oni predomisliti kad Kate bude čista. Međutim, ništa od
toga nije bilo vaţno. Annabel se pomirila s tim da bude neprivlačan
promašaj u obitelji. Osim toga, činilo se da se Rossu sviđa takva kakva je.
Iako, pitala se kako bi se osjećao kad se probudi i upozna Kate. Moţda se
osjeti prevarenim u dogovoru... posebno kad čuje da je Annabel neobučena
bivša posvećenica. I dok je bilo očito da muškarci prije nisu znali taj dio,
sad su znali, i znala je da će mu to reći kad se probudi.
Ako se probudi. Izgubila ga ona ili ne, Annabel se nadala da će se
probuditi. Svijet će biti puno tuţnije mjesto ako se ne probudi.

~ 197 ~
 Naš svet knjiga

„Strašno sam pogriješila,” rekla je umorno Kate, brišući suze s lica.

„Bili ste zaljubljeni,” rekla je suosjećajno Annabel.
Kate se okupala i izgledala je kao potpuno drugačija osoba od prljave
beskućnice kakva se prvi put pojavila na vratima. Kosa njene sestre je bila
lijepe zlatne boje, njeno lice je bilo mršavo, oči velike i jako odvojene, a nos
ravan. Također je bila prilično mršava. Nadstojnica bi je voljela, pomislila je
Annabel dok je gledala haljinu koju je Kate sada nosila. Bila je to blijedo
ţuta haljina s bijelim rubom koju su ona i Seonag popravile i prepravile,
povećavši područje poprsja. Kad su završile stajala joj kao salivena,
nesretno se prisjetila Annabel, ali je na Kateinom puno sitnijem tijelu visila
kao vreća.
„Da, voljela sam ga,” rekla je nesretno Kate. „Ja sam velika budala.”
„Oh, Kate, nemoj to govoriti,” rekla je tuţno Annabel, tapšući je po ruci.
Sjedile su na krevetu u sobi u koju ju je prvo odvela, pladanj s hranom je
bio između njih, koju još nijedna od njih nije dotakla.
„Ali, ja jesam budala,” povikala je nesretno Kate. „On uopće nije bio
muškarac kakvim sam ga smatrala.” Skoro je stenjući izrekla te riječi.
„Što se dogodilo?” upitala je Annabel, oslobodivši ruku kako bi uzela
svoju jabukovaču i malo otpila.
„U početku je bilo predivno,” rekla je tuţno Kate. „Uzbuđenje,
avantura... i lijeganje u krevet također.”
Annabel se zagrcnula na jabukovaču i brzo spustila pehar na pladanj
kad je počela kašljati.
„Jesi li dobro?” upitala je Kate, udarajući je po leđima.
„Ja – da, naravno,” uzdahnula je, odmahujući na njeno udaranje.
~ 198 ~
 Naš svet knjiga

„Oprosti. Zar nisam trebala spomenuti lijeganje u krevet?” nesigurno je

upitala Kate. „Mislila sam pošto si udana da ću s tobom moći razgovarati o
tome. Ali pretpostavljam pošto si odgojena u samostanu, moţda si malo
više srameţljiva.
„Ne, u redu je,” uvjeravala ju je, a onda je poticala, „Dakle, sve je bilo
prekrasno u početku.”
„Da.” Kate se pognula na mjestu gdje je sjedila. „Taj prvi dan i noć su bili
čarobni, ali sljedeći dan je postalo gadno. Grant se probudio mrzovoljan i
nervozan. Bio je gladan, a nismo imali što jesti i onda je počela kiša.”
Sklopila je oči, njen izraz je bio nesretan na tu uspomenu. „Jahali smo cijeli
dan na pljusku, oboje na mojoj kobili.” Namrštila se i rekla, „Htjela sam
uzeti i jednog od očevih konja također kad smo odlazili, ali Grant je odbio.
Rekao je da bi nas mogao uloviti i ubiti ga zato što ga je ukrao. Ali bar smo
dodatnog konja mogli prodati za hranu ili nešto.”
Annabel je utješno mrmljala, nesigurna što još učiniti. Mislila je da je
Grant bio u pravu što je odbio uzeti nešto što nije njegovo.
„U svakom slučaju, pronašli smo sklonište u staroj napuštenoj kolibi.”
Nastavila je Kate, usta su joj se stisnula. „Bila je puna paukova i štakora, ali
bar je bila zaklon od kiše. Privili smo se jedno uz drugo kako bi se zagrijali
i opet smo vodili ljubav, a bilo je čak i bolje nego prvi put. Ali jednom kad
je bilo gotovo, on se okrenuo i zaspao, a meni je bilo toliko hladno i bila
sam gladna...” Zastala je zbog malog jecaja, te je rukom obrisala suzu.
„Sljedeće jutro Grant je bio još više mrzovoljan. Rekao je da sam sva
neuredna i da bih se trebala oprati u rijeci. Ali ja se nisam htjela kupati
vani!” povikala je, suze su bile zaboravljene u korist uvrijeđenosti. „Pa,
mogla sam se nasmrt razboljeti. Osim toga, okupala sam se samo tri tjedna
prije no što smo otišli iz Waverlya.”
„Ah,” promrmljala je Annabel. Nije bila iznenađena na te riječi. Dok se
ona navikla kupati u potoku tri ili više puta tjedno zahvaljujući radu u
konjušnici, većina ţena u opatiji se kupala puno rjeđe. Međutim, Grant je
radio u konjušnici i slutila je da se i on češće kupao također.
~ 199 ~
 Naš svet knjiga

„A onda je počeo o tome kako mi je kosa u neredu i zar ne mogu nešto

učiniti s njom?” Frknula je. „Kako, pitam te ja? Imala sam četku, ali nisam
imala sluškinju da je počešlja.”
„Hmmm,” promrmljala je Annabel, grickajući usnu. U opatiji nije bilo
sluškinje, ali je uvijek uspijevala sama se počešljati.
„A onda je uhvatio ribe u rijeci i donio ih nazad, očekujući da ih ja
ispečem,” rekla je s otvorenim uţasom. Rekla sam, zar ti ja ličim na
sluţavku? Njene oči su zaplamtjele od bijesa kojeg se prisjetila, a onda joj
bol prešla licem i dodala je, a on je rekao, ne, da u tom trenutku ne ličim
baš ni na šta, osim moţda na kurvu koju je zadesila loša sreća. I sigurno, to
je bilo otprilike sve za što sam bila dobra.”
„O draga,” zadahtala je Annabel.
„Kako mi je to mogao reći?” povikala je nesretno Kate. „Mislila sam da
me voli. Trebali smo pobjeći i ţivjeti sretno do kraja ţivota, i... i...” Prekrivši
svoje lice, prasnula je u glasne i bučne jecaje.
„Oh draga. U redu je, bit će sve u redu,” rekla je Annabel, zagrlivši je i
utješno joj milujući leđa.
„Kako bi moglo biti u redu?” Kate je nesretno povikala, povukavši se
prema nazad. „Doveo me ovamo gore i ostavio me pred tvojim vratima
kao smeće. Rekao je da sam ruţna i beskorisna kao kamen i da ne zna što je
ikada vidio u meni.” Obrisavši svoje lice, prasnula je. „Meni. Moţeš li to
zamisliti? Nisam ruţna. Ja sam prelijepa sestra. Ti si uvijek bila debela,
ruţnija. I nisam beskorisna. Rođena sam da vladam, ne da se valjam u
blatu kao seljanka.”
„Ah,” promrmljala je Annabel, nalazeći da joj je teško reći išta
suosjećajno u tom trenutku. Nije mislila da ju je Kate htjela povrijediti
svojim komentarima. Jednostavno je iznijela činjenicu kad je rekla da je
Annabel debela, ruţna sestra. Sve što je netko trebao učiniti je da pogleda
kako njena haljina visi na Kate kako bi to uvidio, ali Annabel je svejedno
bila povrijeđena.

~ 200 ~
 Naš svet knjiga

Naţalost, također je malo suosjećala i s Grantom. Što je Kate očekivala?

Da će joj se ţivot čudesno nastaviti nepromijenjen? Da će joj Grant moći
priuštiti finu odjeću, sluškinju i dvorac u kojem će ţivjeti od zraka? On čak
nije niti bio glavni konjušar, već sin glavnog konjušara, koji je
najvjerojatnije pomagao čistiti odjeljke. Sumnjala je da je imao i novčić za
potrošiti na njenu sestru.
„Sve će biti u redu,” konačno je rekla Annabel, dignuvši se s kreveta i
sagnuvši se da pokupi pladanj. Uspravivši se, dodala je, „Mislim da bi se
sada trebala odmoriti. Kad se probudiš sve će izgledati vedrije.”
„Ne vidim kako, ali jesam umorna,” rekla je Kate s uzdahom i ispruţila
se na krevetu. „Hoćeš li se vratiti kasnije i razgovarati sa mnom? Imam ti
toliko toga za ispričati. Prošlo je jako puno vremena otkad smo se zadnji
put vidjele.”
„Da.” Nasmiješila se Annabel, ali više od olakšanja što se ne buni što ona
odlazi, nego zbog bilo čega drugoga. Još je veće olakšanje osjetila jednom
kad je zaista izašla iz sobe, zatvorivši vrata za sobom, zbog čega se osjećala
krivom kao grijeh. Njena sestra je puno propatila. Sve njene nade i snovi su
je jednostavno srušili oko nje. Nije bilo milosrdno od nje što je zamjerala
Kate što je samo htjela pričati o sebi i što nije marila za ono što se događalo
u Annabelinom ţivotu tijekom tog „dugog vremena” otkad su se zadnji
put vidjele.
Ispustivši mali uzdah, Annabel je išla hodnikom i nosila pladanj s
mesnim pitama i pićima u glavnu spavaću sobu. Seonag je podigla pogled
na njen ulazak i spustila ono što je šivala.
„Kako je tvoja sestra?”
„Umorna i razočarana onime kako je sve ispalo,” rekla je tiho Annabel i
odloţila pladanj na noćni ormarić i okrenula se da pogleda Rossa. „Nema
promjene?”
„Još ne,” odgovorila je Seonag. „Ali sigurna sam da će uskoro biti zdrav
kao dren.”

~ 201 ~
 Naš svet knjiga

„Da,” promrmljala je Annabel, počevši se bojati da to moţda nije istina.

„Hvala ti što si sjedila kraj njega Seonag, ali ja ću se sada preuzeti brigu.
Skoro će večera,” dodala je. „Trebala bi sići dolje i pridruţiti se ostalima za
stolom.”
Sluţavka je oklijevala, ali onda je rekla. „Samo ako mi obećaš da ćeš leći i
malo odspavati.” Kad je Annabel otvorila usta da odbije, Seonag je dodala,
„Nisi spavala više od nekoliko minuta od prošle noći i dana otkad je
ranjen. Nećeš lordu nikakvo dobro učiniti ako se razboliš. On to ne bi
ţelio.”
Annabel je izdahnula i poraţeno se pognula. Istina je bila da je bila
iscrpljena, a san je zvučao kao ideja rođena u raju. Ponovo podigavši
ramena, rekla je. „U redu, ali samo nekoliko sati. Cijenila bih da me
probudiš nakon toga. Obećala sam Kate da ću razgovarati s njom kasnije.”
Seonag je kimnula i ustala. „Lijepo spavaj. Trebat će ti. Ne ţeliš da se
Ross probudi i vidi te da izgledaš tako izmoţdeno.”
Annabeline oči su se uzbunjeno raširile na te riječi dok je gledala kako
ţena izlazi iz sobe. Ne, sigurno nije htjela izgledati izmoţdeno kad se Ross
probudi. Tako će Kate samo izgledati još bolje, što joj sigurno ne treba. Već
je bila nesigurna u vezi toga kako će on reagirati kad vidi što je propustio,
te se brinula da će je maknuti u stranu kako bi poloţio pravo na njenu
sestru.
Vjerojatno se ne bi toliko bojala toga da njena majka nije jadikovala oko
toga koliko je razočarana u području privlačnosti, te kako je Kate izgledala
puno ljepše u haljini, te kako je bila sigurna da će „Škot” odbiti ugovor čim
je ugleda. Zaista, nakon nekoliko sati toga, Annabel je bila začuđena kad je
on bio tako ljubazan i pristao oţeniti se njome. Ali opet, on nikad nije vidio
Kate. Vjerojatno je mislio da slično izgledaju.
Otjeravši tu brigu kao nešto u vezi čega ionako nije mogla ništa
poduzeti, Annabel je skinula svoju odjeću i kliznula u krevet pokraj svog
muţa. Dok je ona samo namjeravala odrijemati, htjela je da joj bude
udobno pri tome, ne da se zapetlja u svoje suknje.
~ 202 ~
 Naš svet knjiga

Izdahnuvši mali pospani uzdah, privila se uz svog onesviještenog muţa.

Poloţivši glavu i ruke na njegova prsa, Annabel se na trenutak pretvarala
da on nije u nesvijesti, već da samo spava, i da je voli i smatra je ljepšom od
njene sestre, te je ţeli zauvijek zadrţati kao svoju ţenu.
Zahvaljujući njenoj iscrpljenosti, bilo je to kratko sanjarenje i brzo je
otplutala u san.

Ross se probudio u tišini i ranojutarnjem suncu koje je prodiralo kroz

proreze na ţaluzinama. Unatoč tome, u jednom trenutku je bio
dezorijentiran i nesiguran u to gdje se nalazi, ali onda je ţena koja je leţala
preko njegovih prsa pospano promrmljala, privukavši mu paţnju na svoju
prisutnost. Odmah je prepoznao Annabel, a onda je prepoznao sjene i
oblike njihove sobe u blagoj tami.
Bio je kod kuće.
Ta ga je pomisao navela da se nasmiješi. MacKay je oduvijek bio njegov
dom, ali se nikad nije osjećao ugodno u ovoj sobi. U njegovom umu to je
bila odaja njegovog oca i majke, odnosno bila je kad se uselio u nju nakon
što je prihvatio titulu poglavara klana. Učinio je to samo zato što se to
očekivalo i zato što je Seonag naredila slugama da presele njegove stvari
ovamo dok je on bio na vjeţbalištu. Ali nikad nije imao osjećaj da je to ono
pravo... do sada. U tom trenutku, s Annabel u svom naručju, i zorom koja
se uvlačila kroz ţaluzine kako bi dotakla ovaj ili onaj predmet, osjećao se
kao da pripada tamo.
Također je bio toliko ţedan da bi mogao popiti vodu iz jarka, i toliko
gladan da bi mogao pojesti sirovog konja. Namrštivši se, Ross je polako
sklonio Annabel sa svojih prsa i sjeo na svoju stranu kreveta. Baš je htio
ustati kad je spazio pladanj na noćnom ormariću na kojem su bile četiri
male mesne pite i dva pehara jabukovače. Trbuh mu je krulio, posegao je

~ 203 ~
 Naš svet knjiga

za pitom i stavio je u usta. Bila je dobra, prokleto dobra, i posegao je za još

jednom dok je još brzo ţvakao i progutao prvu.
Ross je pojeo sve četiri mesne pite jednu za drugom, a onda je iskapio
oba pehara jabukovače također. Kad je završio s gozbom, val iscrpljenosti
ga je oblio i pomislio je kako još malo vremena provedenog u krevetu neće
biti naodmet. Prigušivši zijevanje, Ross je legao nazad i navukao plahte i
krzna preko sebe.
Annabel se odmah okrenula prema njemu, glavu je poloţila na njegovo
rame, a nogu je pospano prebacila preko njegove. Ross je gledao dolje u
njen potiljak, onda paţljivo izvukao ruku ispod nje i stavio je preko nje.
Annabel se pospano pomakla kao odgovor, glava joj se pomakla na
njegova prsa, a njena ruka se smirila na njegovom trbuhu.
Ross se blago nasmiješio i kliznuo desnom rukom uz njenu ruku njeţno
je milujući. Volio je dirati Annabel. Imala je tako meku koţu. Sve u vezi nje
je bilo meko: njena koţa, njeno tijelo, njeno srce i volio je to kod nje.
Također je osjećao snaţnu poţudu prema njoj, ironično je priznao, pustivši
da mu lijeva ruka klizne dolje pod plahte i krzna i obuhvati, njenu slatku,
okruglu straţnjicu.
„Mmmm,” promrmljala je Annabel, primakavši se bliţe. Noge su joj
kliznule preko njega, ovaj put trljajući i gurkajući njegovu uspavanu
batinu. Mogla ga je i lupiti, pomislio je ironično Ross kad se njegov penis
probudio i počeo se ukrućivati. Prokletstvo, nije ga čak ni namjeravala
dotaknuti i on je tako reagirao.
Slijedeći svoje probuđene potrebe, njeţno ju je pomakao sa svojih prsa i
okrenuo je na leđa, a onda je povukao plahte i krzna koja su ih pokrivala
do struka. Annabel se jedva pomakla na taj potez, zbog čega se nasmiješio.
To je značilo da je moţe probuditi na koji način hoće. Mogao je probuditi
njene slatke usne da je uznemiri, ili sisati njene grudi, ili moţda se spustiti
niz njezino tijelo, zabiti glavu između njenih nogu, te je probuditi s
vrištećem potrebom od koje je on sada patio, zahvaljujući njenom
nenamjernom gurkanju.
~ 204 ~
 Naš svet knjiga

Pogled mu se spustio na njene grudi, okrugle i pune s blijedo ruţičastim

bradavicama koje su trenutno bile uspavane kao i njihova vlasnica. Više ih
je volio kad bi se njene bradavice ukrutile u slatke male pupoljke s kojima
se mogao igrati, uzeti ih između usana i zubi, te ih lagano grickati dok ih
liţe jezikom.
Ta je ideja bila privlačna i Ross se spustio malo niţe na krevetu dok mu
glava nije bila u ravnini s njenim grudima, a onda se nagnuo da obujmi
jednu svojim ustima. Prvo ju je uhvatio između svojih usana i sisao je kako
bi je oţivio, ali čim se ukrutila u njegovim ustima, lagano ju je uhvatio
zubima i stalno prelazio jezikom preko nje dok Annabel nije zastenjala u
snu.
Kutkom oka, Ross je vidio kako joj se noge nemirno pomiču i jednu
ruku je spustio kako bi joj milovao bedro. Nasmiješio se oko njene
bradavice kad joj je tijelo automatski reagiralo, noge joj se još više raširile
pozivajući. Kako bi mogao odoljeti tako velikodušnoj ponudi?
Lagano grickajući njenu bradavicu, Ross je spustio ruku između njenih
nogu, ne iznenadivši se što ju je pronašao već toplu i vlaţnu. To je još nešto
što je volio kod svoje ţene. Brzo se uzbuđivala, čineći se uvijek spremna i
sretna prihvatiti njegove namjere. Znao je da svi muškarci ne uţivaju u
takvom zadovoljstvu sa svojim ţenama, te je namjeravao to njegovati i
učiniti što moţe da tu vatru koja je između njih i dalje odrţava na ţivotu.
Kad je Annabel zagunđala, a tijelo joj se izvilo i pomaklo, Ross je
podigao svoju ruku kako bi je pogledao u lice. Oči su joj bile sklopljene,
usta su joj bila otvorena na način za koji je bio siguran da ne bi dozvolila da
je budna. Ţena je spavala kao zaklana dok je on bio potpuno budan, svaki
njegov centimetar.
Bilo je vrijeme da je probudi, zaključio je Ross, te je spustio glavu da
opet obuhvati njenu bradavicu. Jedan je trenutak ju je intenzivnije sisao, a
onda je pustio da klizne iz njegovih usta i pomakao se dalje dolje niz njeno
tijelo, prelazeći jezikom preko njene mliječno bijele koţe dok se spuštao.

~ 205 ~
 Naš svet knjiga

Kratko je zastao na njenom kuku kako bi ga grickao i lizao, a onda je

nastavio kako bi zabio lice između njenih nogu.

Annabel se probudila teško dišući, tijelo joj je bilo izvijeno i koprcalo se

u krevetu. Njen uspavani um je bio spor u shvaćanju da se čini da joj je
cijelo tijelo u plamenu uţitka. Tada je postala svjesna da joj je uţitak
usredotočen između njenih bedara, te je podigla glavu da pogleda dolje.
Prizor Rossove glave zabijene tamo, zajedno s osjećajima koje je uzrokovao
dok je očito pokušavao učiniti ju svojim obrokom, na trenutak je bila
očarana time, a onda ju pogodilo... Ross je budan.
Ta ju je spoznaja udarila kad i njen orgazam, ili joj je moţda radost koja
ju je preplavila zbog te spoznaje pomogla da je gurne preko ruba. Što god
bio slučaj, sve zajedno je uzrokovalo da Annabel naglo sjedne u krevetu,
vrišteći njegovo ime glasom za koji se činilo da je više protkan boli nego
uţitkom koji je iskusila.
Srećom, njeno grčevito zadovoljstvo ju je onemogućavalo da se suzdrţi
od stiskanja bedara oko Rossove glave, prekrivajući mu uši i sprječavajući
da mu bubnjići popucaju od vriska. Do onda kad joj je Ross polako
razdvojio bedra kako bi se oslobodio i onda sjeo s koljenima između njenih
nogu, začulo se udaranje pred vratima njihove spavaće sobe. Zvučalo je
kao stampedo konja.
Annabel se nije trudila skinuti pogled s Rossa. Nije marila što je taj
zvuk, bila je jednostavno previše sretna da vidi svog muţa budnog i
zdravog. Prsa su joj još bila zadihana, a tijelo pulsiralo od svog nasilnog
olakšanja, Annabel je otvorila usta kako bi to rekla, ali ono što je izašlo bilo
je, „Volim te.”
Rossove su se oči raširile, a onda je naglo okrenuo glavu prema vratima
kad su se naprasno otvorila i činilo se da se cijeli dvorac pokušao
odjednom uvući u sobu. Gilly i Marach su predvodili, stric Eoghann,

~ 206 ~
 Naš svet knjiga

Seonag i Fingal odmah iza njih s bar dvanaest sluga i ratnika iza njih,
koliko je mogla vidjeti, a na svakom licu se odrţavao strah i nevjerica koju
nije razumjela, dok se nije oglasio glas oca Gibsona.
„Što se dogodilo? Da li je lord mrtav? Da li je Lady MacKay –
milostiva?” sveti čovjek je nesigurno završio kad je stigao na čelo gomile i
upio prizor.
Iznenada oslobođena šoka koji ju je paralizirao, Annabel je divlje
gledala okolo u potrazi za plahtama i krznima koja nisu bila tamo, a onda
se jednostavno bacila dolje s druge strane kreveta kako bi je iskoristila kao
zaklon.
„Lady MacKay? Lorde MacKay? Nedjelja je. Sigurno niste...” Otac
Gibson je zvučao kao da je povrijeđen i čak malo zaprepašten takvom
izdajom. Annabel nije bila potpuno sigurna, ali je slutila da je ono što je
Ross radio vjerojatno u rangu s izvornim grijehom u očima crkve. Imali su
predavanje o tome da je tjelesni čin namijenjen samo razmnoţavanju, a
sigurno Ross nije mogao usaditi svoje sjeme jezikom.
Bi kad bi mogao, pomislila je ironično Annabel i onda sklopila oči uz
uzdah. Kukavica kakva je bila radije je ostala tamo gdje je nego da se suoči
sa svećenikom. Ross također nije niti pisnuo, iako je to moţda bilo zato što
nije dobio priliku. Ujak Eoghann je bio prilično brz da kaţe, „Pa, sigurno
vidite da je Ross na koljenima, zar ne, Oče? Čovjek je očito molio.
Nesumnjivo je zahvaljivao Bogu što je ţiv.”
„Da, a tko i ne bi uz tako slatku ţenu kao što je Annabel?” upitao je
ironično Fingal. „Slava Gospodinu, da ja imam ţenu kao što je Annabel, i ja
bih molio u ovom trenutku. Zahvaljujući se,” dodao je, ali Annabel je
mogla čuti nestašnost u njegovom glasu i zapazila je duplo značenje kad je
rekao moliti.
Pokvareni starac, pomislila je.
„Ali, Lady MacKay je – Ona nije molila,” rekao je odlučno otac Gibson.
„I taj vrisak. Ne. To je bilo-”

~ 207 ~
 Naš svet knjiga

„Moja ţena je spavala do trenutka kad je vrisnula,” prekinuo ga je Ross.

„Zato nije odmah skočila iz kreveta kad ste ušli. Siguran sam da bi se brţe
oporavila od šoka od ovog upadanja da je bila budna više od jednog
trenutka koji je vama trebao da svi uletite ovamo.”
Začuvši pokret, Annabel je pogledala kako bi vidjela da je on ustao s
kreveta.
„Sada, ako ste svi prestali s buljenjem, cijenio bih da napustite našu
spavaću sobu.”
„Ali ona je vrisnula,” rekao je sumnjičavo otac Gibson. „Zato smo svi
došli ovamo gore. Bojali smo se da ste umrli.”
„Očito je vrisnula od šoka kad se probudila i našla ga budnog i
zdravog,” rekao je stric Eoghann, uhvativši svećenika za ruku i okrenuvši
ga prema vratima.
„Da, a ono što smo mi pomislili da je krik ţalovanja što ga je pronašla
mrtvog je zapravo bilo ekstaza,” rekao je Fingal. „Ekstaza što je on još
uvijek ţiv, mislim.”
Pokvareni starac će uzrokovati da dobiju doţivotnu pokoru ako im ne
prestane pomagati, pomislila je zaprepašteno Annabel.
„Pretpostavljam da bi moglo biti tako.” Otac Gibson nije zvučao previše
sigurno da je to tako, ali se činilo da je spreman pustiti to zasad, jer je
dozvolio da ga dva starija čovjeka izvedu van iz sobe. Međutim, Annabel
nije nimalo sumnjala da će imati neka posebna pitanja za nju kad sljedeći
put bude bila na ispovijedi. Tada je zaključila da ispovijed moţe malo
pričekati, te se pitala da li bi nepriznavanje grijeha otprilike jedno
desetljeće bilo jednako grješno kao i ovo što se jutros dogodilo ovdje.
Zvuk zatvaranja vrata prenulo ju je iz misli i Annabel se okrenula kako
bi provirila preko kreveta, osjećajući olakšanje kad je vidjela da su ponovo
sami. Ali onda je primijetila da je Ross još uvijek okrenut prema vratima,
ruka mu je bila na malo pognutoj glavi, kao u dubokom razmišljanju. Ili u
boli, zabrinula se, te zaboravivši svoju golotinju, ustala kako bi zaobišla
krevet i otišla k njemu.
~ 208 ~
 Naš svet knjiga

„Muţu?” upitala je Annabel, zastavši iza njega. „Da li te glava boli?”

Ross je odmahnuo glavom i okrenuo se licem prema njoj, briga je bila
očita u njegovom izrazu. „Što se dogodilo?”
Nesigurno je zurila u njega. On bi trebao znati što se dogodilo. Učinio je
da joj se svijet pomakne ovaj put svojim namjerama, te kako je i sam rekao
tek se probudila trenutak prije no što je vrisnula od uţitka.
„Annabel,” rekao je tiho. „Probudio sam se u krevetu, ali se ne sjećam
kako sam tu dospio. Posljednje čega se sjećam je...”
Zastao je i namrštio se, a onda je polako rekao, „Razgovarao sam s
Fingalom... Mislim da sam završio razgovor s njim... ali...” Odmahnuo je
glavom.
„Oh,” zadahtala je, počevši shvaćati. On se nije sjećao da ju je odveo od
Effiene kuće, da je vodio ljubav s njom u Carneyovom štaglju, niti napada.
Probudio se, ali bez nekih njegovih sjećanja.
Čula je i prije da se to znalo događati. Ponekad bi ţrtva, takvog gubitka,
povratila svoja sjećanja, ponekad ne. Ali bio je to mali gubitak, jer je bio
budan, podsjetila se.
„Dođi,” rekla je Annabel, tiho uzevši njegovu ruku kako bi ga odvela u
krevet. Posjevši ga tamo, upitala je, „Kako tvoja glava? Da li te boli?”
„Ne. Zar bi trebala?”
Annabel je zagrizla svoju usnu. Nju je glava boljela nakon što se
probudila kad je bila onesviještena. Ali ona je spavala samo nekoliko dana.
Ross je spavao dan i pol, moţda je prespavao bol.
„Annabel?” poticao ju je kad je zašutjela. Kad se usredotočila na njega
upitno je podigao obrve i rekao, „Reci mi što se dogodilo.”
Kimnuvši, Annabel se smjestila uz njega na rub kreveta i objavila. „Bili
smo napadnuti. Ti si bio onesviješten i spavao si malo više od dvije noći i
dana.”
„Što?”
Ross se naglo okrenuo prema njoj.

~ 209 ~
 Naš svet knjiga

Annabel je kimnula. „Svi smo bili vrlo zabrinuti i čekali da se

probudiš.”
Ross je kratko razmišljao o tome i onda rekao, „Znači kad si vrisnula,
svi su pojurili ovamo gore zato što...?”
„Jer su se bojali da si umro, pretpostavljam,” mirno je rekla.
„Prokletstvo,” promrmljao je Ross, a onda rekao, „Reci mi sve što znaš
od trenutka kad sam otišao od Fingala. Otišao sam iz Fingalove kolibe?
Nismo tamo napadnuti, zar ne?”
„Da, otišli smo odande, i ne nismo bili tamo napadnuti,” uvjeravala ga
je Annabel i onda pokušavala odlučiti odakle da počne.

~ 210 ~
 Naš svet knjiga

„Ženo?”
„Da?” Annabel je pogledala u Rossa kad su zastali na vrhu
stepenica. Ispričala mu je sve čega se nije sjećao o danu kad je primio
udarac u glavu, ne izostavljajući niti jedan detalj, čak niti da bi sebe
poštedjela. Bilo je to iskustvo. Ross se ponovo naljutio zbog rizika koji
je podnijela kad je pobjegla od svojih straţara. Ali se gromoglasno
nasmijao kad mu je priznala da je ogolila svoje grudi kako bih ga
namamila na „lijeganje u ne-krevet” kako bi smirila njegovu ljutnju.
Ali smijeh je brzo zamro i oči su mu zasjale kad mu je opisala što je
uslijedilo. Tu se njena priča raspala. Ross je prekinuo njenu priču
kako bi je poljubio i proţivjela je skoro točno ono što se taj dan
dogodilo u Carneyevom štaglju, ali umjesto sijena je tu bio krevet.
Annabel je pretpostavila da bi ga trebala podsjetiti da je nedjelja,
ali već su jednom prekršili to pravilo. Usto, zaista, vrijedno je pokore
koju će morati podnijeti.
Kasnije je Annabel nastavila gdje je stala s pričom. Tiho ju je
slušao, ali je slutila, po njegovom izrazu koji mu je preletio licem i
načinu na koji je ponekad kimnuo, da mu je njena priča pomogla da
izvuče neke vlastite uspomene.
Sredili su se i obukli kako bi krenuli dolje nakon toga, a Annabel se
uhvatila kako ţeli da je završila s pričom o napadu prije no što su
vodili ljubav. Raspoloţenje mu je sada bilo previše mirno za nju, dok
se smiješio i bio puno vedriji nakon njihovog valjanja.
„Zaboravila si spomenuti zašto su moj stric i Fingal ovdje u kuli,”
rekao je Ross, privukavši njenu paţnju nazad na drvene stolove dolje.

~ 211 ~
 Naš svet knjiga

Ironično se nasmiješila kad je primijetila dva starija muškarca kako

pričaju i smiju se za stolom s Gillyem i Marachom. Svi su završili s
jelom sada i četiri muškarca su sjedili sami, nesumnjivo čekajući
Rossov dolazak, pomislila je i promrmljala, „Ah... pa, vidiš
pokušavali smo otkriti što se krije pod tim napadima dok si ti spavao.
Gilly i Marach su rekli da si ti razgovarao s Fingalom i planirao
također razgovarati i sa svojim stricem Eoghannom. Nismo imali
pojma što si saznao u svom razgovoru s Fingalom, pa smo odlučili da
bi trebali sami razgovarati s njima, pa je Gilly otišao u selo kako bi ih
zamolio da dođu u kulu kako bi mogli razgovarati s njima.”
„Shvaćam,” promrmljao je, a onda je rekao, „I?”
Annabel je bespomoćno slegnula ramenima. „I jednom kad su
došli ovamo, nisu htjeli otići. Čini se da misle da dok si ti slab i ne
moţeš me štititi, da je na njima kao obitelji da osiguraju da mi se ništa
loše ne dogodi, dok se ti ne probudiš i ne budeš, opet, mogao
preuzeti taj zadatak.”
„Hmm.” Ross je skrenuo pogled nazad na prizor dolje i upitao, „I
do kakvog si zaključka došla nakon što si razgovarala s njima?”
„Oni ne stoje iza napada,” rekla je sa sigurnošću. „Obojica poštuju
tvoje vještine kao lorda, te cijene ono što činiš za svoje ljude, i -”
„I?” nastavio je kad je stala.
Annabel je oklijevala, ali onda je rekla, „Zapravo, mislim da njih
dvojica nisu zli. I dok obojica tvrde da su beskorisni s mačem, slutim
da bi obojica podnijeli strijelu ili udarac mačem za tebe... i moţda čak
i za mene.”
Ross ju je proučavao na trenutak i onda je početak osmijeha izvio
jedan kut njegovih usta i rekao je, „Sviđaju ti se.”
Annabel se ironično nasmiješila i kimnula. „Da. To su ljudi dobrog
srca. Malo zločestog smisla za humor,” suho je dodala, „ali ipak dobri
ljudi.”

~ 212 ~
 Naš svet knjiga

„Drago mi je,” bilo je sve što je rekao, a onda ju je uzeo za ruku i

stavio je pod svoju kako bi nastavili dolje niz stepenice.
„Ah, dobro, konačno ste se dovukli dolje kako bi nam se
pridruţili,” rekao je stric Eoghann kad je spazio da prilaze. „Gdje ste
tako dugo? Počeli smo se brinuti da ste se oboje onesvijestili ovaj put.”
„Da, dečko, ali nismo htjeli ići provjeravati u slučaju da se opet
molite,” dodao je Fingal cerekajući se i onda se nasmijao i dodao,
„Ah, da i jeste. Mogu vidjeti po lijepom rumenilu koje je upravo
oblilo tvoju ţenu.”
Annabel se namrštila, ţeleći da moţe kontrolirati izdajničku boju,
ali pošto nije mogla samo je odmahnula glavom i smjestila se za stol,
nadajući se da ako ne odgovori, da će pustiti to na miru.
Trebala je znati bolje, pretpostavila je Annabel kad je Fingal
nastavio, „I to nedjeljom. No-no, ti si zločesta mala redovnica.”
„Redovnica?” ponovio je zbunjeno Ross.
Annabeline oči su se naglo raširile kad je shvatila da još nešto mora
reći muţu.
„Belly? Nisi se vratila sinoć kako si obećala.”
Dvije stvari, ispravila se Annabel, ukočivši se na tu ţalbu iza sebe.
Okrenuvši se, gledala je kako joj Kate prilazi od stepenica u
posuđenoj svijetloţuto – bijeloj haljini koja je jako visila na njoj.
„Ţeno?” rekao je Ross upitno, privukavši joj ponovo paţnju.
„Bell,” prasnula je Kate čim se okrenula od nje.
Uzdahnuvši, Annabel je protrljala čelo i na silu se nasmiješila svom
suprugu. „Sve ću objasniti, obećavam,” uvjeravala ga je, opet se
podigavši na noge prije no što je dodala, „kasnije.”
Okrenuvši se tada, pomakla se par koraka kako bi se pridruţila
sestri i rekla, „Ţao mi je, Kate. Namjeravala sam se vratiti. Htjela sam
samo malo odrijemati, ali pretpostavljam da me Seonag zaboravila
probuditi kao što je obećala. Prespavala sam cijelu noć.”

~ 213 ~
 Naš svet knjiga

„Ne,” objavila je Seonag, privukavši Annabelin zbunjeni pogled

dok je prilazila direktno iz smjera kuhinje. Zastavši pokraj njih,
objasnila je, „Nisam zaboravila. Spavala si samo na mahove prvu noć
jer si pazila na lorda. Sinoć ti je bio potreban san, pa te nisam
probudila kako si me zamolila.”
„Oh,” rekla je slabašno Annabel, ne znajući točno što da učini u
vezi toga. Ţena je pazila na njeno zdravlje. Osim toga, Annabel nije
bilo ţao što je propustila ponovno posjetiti svoju sestru. Prvi posjet ju
je prilično odbio. I zapravo, dok je htjela biti budna, zbog Rossa, kad
prvi put otvori oči, ovako kako je ispalo... pa, teško da se moţe ţaliti
zbog načina na koji ju je probudio.
Iako je mogla i bez dijela gdje im je cijeli dvorac provalio u sobu,
pomislila je Annabel. A čovjek nije ništa rekao na to što joj je glupo
izletjelo da ga voli. Nije da je htjela da nešto kaţe. Annabel je
uvjeravala samu sebe. Nije čak niti bila sigurna odakle su te riječi
došle. Sigurno joj se sviđao njen muţ, i uţivala je u njegovom
društvu, i u njegovim vještinama u spavaćoj sobi. I da, poštovala ga
je. Bio je dobar vođa svojim ljudima i -
„Belly.”
Riječ koja je prasnula prenula je Annabel iz njenih misli kako bi
pogledala u svoju sestru, malo iţivcirano. Apsolutno je mrzila taj
nadimak, ali sve što je rekla bilo je, „Da?”
„Ne moţeš dozvoliti takvu neposlušnost,” rekla je namrgođeno
Kate. „Htjela sam sinoć razgovarati s tobom, a umjesto toga sam
sjedila nesretna i dosađujući se. Sve je uništila tako što te nije
probudila. Kazni staru vješticu.”
Annabeline oči su se raširile na taj zahtjev, a onda se suzile. Dok ju
to što je Seonag nije probudila nije uznemiravalo, riječi njene sestre
jesu. Nekako se činilo da je djevojka jednostavno iritira. Nikad nije
upoznala nekoga tako... tako... razmaženog.

~ 214 ~
 Naš svet knjiga

„Neću je kazniti,” konačno je rekla, glas joj je bio tih, ali odlučan. „I
njeno ime je Seonag. Molim te da je tako zoveš u budućnosti.”
Kateino lice se namrgodilo od bijesa na to blago odbijanje, pa je
bilo olakšanje za Annabel kad se okrenula od nje i pogledala prema
stolu kad je Ross rekao, „Ţeno?”
Bar dok nije primijetila njegov izraz lica. Nije izgledao sretno kad
je upitao, „Tko je ta ţena?”
„Oh!” uzdahnula je Kate, a njena ljutnja na Annabel, činilo se, bila
je zaboravljena, progurala se pokraj nje kako bi poţurila k Rossu.
Jednom kad je stigla do klupe na kojoj je sjedio, malo je pretjerano
zadrhtala i topila se, „Ti mora da si Ross. Veliko je zadovoljstvo
upoznati te konačno.”
Annabel se umirila, oči su joj bile suţene prema njenoj sestri, ali
Ross je samo izvio obrvu dok je gledao u Kate i onda upitao, „Tko si
ti? Još jedna nova švelja?”
Kateina glava je poletjela nazad kao da ju je ošamario, ali se brzo
oporavila i zvonko se nasmijala kad je rekla, „O, nebesa, ne. Iako,
moţe ti se oprostiti što si me zamijenio s novom sluţavkom dok sam
u ovoj haljini.” Gledala je dolje i povukla je sa strana, naglašavajući
koliko je velika i nekako je istodobno izrez bio nepristojno nisko.
„Posuđena je naravno. Od Annabel,” dodala je u slučaju da to nije
shvatio. „Ali onda opet, ona je puno krupnija od mene. Mislim da bi
mogle stati dvije mene u ovu haljinu.”
Smijala se na to i pogledala preko ramena kao da očekuje da joj se
Annabel pridruţi u smijanju njenoj šali. Nije.
„Ne brini, curo,” rekao je stric Eoghann, blago privukavši Kateinu
paţnju nazad k stolu. „Ross ima najboljeg kuhara u Visočju koji radi
za njega ovdje. Uskoro će te nahraniti, pa ćeš izgledati manje
bolesno.”

~ 215 ~
 Naš svet knjiga

Kate se nakratko ukočila, ali inače je uspjela ignorirati taj

komentar. Annabel se, međutim, osjećala bolje zbog toga i dobacila je
čovjeku zahvalan osmijeh.
„Još uvijek ne znam tko si ti,” istaknuo je Ross tiho.
„Što?” upitala je Kate iznenađeno. „Mislila sam da si dosad već
mogao pogoditi. Ili ti Annabel nije rekla za moj dolazak?” upitala je
Kate, zvučeći začuđeno, a onda je odmahnula glavom i sjela na klupu
pokraj njega, govoreći, „Vjerojatno je samo bila zabrinuta da ćeš biti
razočaran što su ti podvalili nju umjesto mene.” Nagnuvši se prema
njemu, rekla je promuklim glasom, „Ja sam tvoja Kathryn.”
„Moja Kathryn?” upitao je Ross, izvijenih obrva.
Posegnuvši kako bi mu pomilovala ruku, promuklo je rekla, „Pa,
oduvijek sam bila namijenjena tebi.”
I očito je odlučila da je spremna biti njegova sad kad je njena velika
ljubav sa sinom glavnog konjušara tako jadno propala, pomislila je
Annabel nesretno, ruke su joj bile stisnute sa strana dok je zabrinuto
gledala par.
„Ona je sestra tvoje ţene, Kate,” objavio je naglo Fingal, a onda,
samo kako bi pomogao, bila je sigurna Annabel, dodao je, „Znaš...
cura koja je ljubazno pobjegla kako bi se valjala sa sinom glavnog
konjušara, kako bi ti mogao oţeniti našu slatku Annabel umjesto
nje.”
Dok je Kate uspjela ignorirati Eoghannov raniji komentar, ovaj nije
mogla. Oštro okrenuvši glavu, probadala je Fingala pogledom.
Iskreno, Annabel se iznenadila što nije vidjela kako mu bodeţi vire iz
očiju. Fingal joj se, međutim, nasmiješio kao mačak koji je popio
mlijeko, te rekao, „Zauvijek ćemo ti biti zahvalni zbog toga, curo.
Naša Annabel je prava dama.”
„Ti gadni stari ga-” počela je Kate, a tada je Annabel istupila i
uhvatila sestru za ruku kako bi je podigla s klupe. Kate je pregrizla

~ 216 ~
 Naš svet knjiga

ostatak onoga što je htjela reći, te se umjesto toga bijesno okrenula

prema Annabel. „Što to radiš? Nisam završila ovdje, Belly.”
„Da, jesi,” mirno ju je uvjeravala Annabel i vukla je prema
stepenicama.
Dovukla ju je do pola puta prije no što je Kate bijesno oslobodila
svoju ruku i lupila nogom o pod. „Nećeš me maltretirati. Jest ću kako
sam i planirala.”
Okrenula se kako bi opet krenula prema stolovima. Annabel je nije
progonila niti je uhvatila odzada, samo se izderala, „Kathryn Jane
Withram!”
Kate je zastala i nevoljko se okrenula nazad, izraz joj je bio
mrzovoljan. „Što je?”
„Ovo je moj dom,” rekla je odlučno Annabel. „I ja sam ovdje
gospodarica. Predlaţem ti da odmah odeš u svoju sobu, inače ću
narediti muškarcima da te odvuku tamo.”
Gilly i Marach su istodobno ustali na te riječi, očito presretni da
ispune to.
Kateine su se oči suzile i usta su joj se stisnula, ali onda je slegnula
ramenima i pomakla se nazad prema njoj. „Dobro onda.”
Annabel je čekala dok nije prošla pokraj nje, poslala muţu osmijeh
isprike i onda je slijedila svoju sestru gore. Obje su šutjele dok su se
penjale stepenicama, ali čim su ušle u sobu i zatvorile vrata, Kate je
navalila na nju.
„Kako si mogla dopustiti da onaj čovjek tako razgovara sa mnom?
Mene si ukorila što sam nenamjerno uvrijedila sluškinju, a onda si se
ponašala kao da sam ja u krivu kad me onaj čovjek nazvao kurvom.
Mene, damu i tvoju sestru.” Tada se okrenuvši, bacila se na krevet i
zajecala.
Annabel je stajala kraj vrata, nesigurno pomičući stopala i bila je
prilično zbunjena. Slijedila je Kate ovamo gore namjeravajući je opet
ukoriti, i to oštrije zbog njenog ponašanja dolje, ali umjesto toga sada

~ 217 ~
 Naš svet knjiga

se osjećala kao da ona nije u pravu. Kako se to moglo dogoditi? I da li

je ona bila u krivu? Fingal je nije nazvao kurvom... zapravo. Iskreno
rečeno, jednostavno je izravno rekao što je Kate učinila, iako je
pretpostavljala da je način na koji je to rekao mogao biti više... um...
ili manje... um...
„O, sranje,” Annabel je promrmljala i onda otišla do kreveta i stala
kraj jedne strane kreveta i nesigurno zurila u svoju sestru koja je
jecala. Konačno je rekla, „Ispričavam se ako su te Fingalove riječi
povrijedile. Mogao je upotrijebiti više diplomacije u svom
izraţavanju.”
„I jesu me uvrijedile,” prasnula je Kate, zaplakavši još jače.
„Da, pa, moţda sam trebala nešto reći,” promrmljala je Annabel.
Ali prisjetivši se kako se Kate naginjala prema Rossu, tapšući mu
ruku, govoreći mu promuklo, sva mršava i seksi, dodala je,
„Pretpostavljam da sam jednostavno bila zapanjena načinom na koji
si flertovala s mojim muţem.”
„Flertovala?” uzdahnula je Kate, podigavši se i okrenuvši se kako
bi je bijesno pogledala. „Nisam flertovala s njim. Nikad to ne bih
učinila. Ja sam ta koja ga nije ni htjela. Zato on i je tvoj muţ. Usto,
moje srce je slomljeno upravo sada. Grant je sve na što mogu misliti.”
„Ali naginjala si se prema njemu i -”
„Bila sam ljubazna prema sestrinom muţu,” rekla je
nepokolebljivo. „Ako si mislila da je u pitanju bilo što drugo, onda je
to moţda jer se osjećaš ruţnom i ljubomorna si na mene. Oduvijek si
bila, Belly.”
Annabel je zapanjeno trepnula na to. Imala je sedam godina kad je
bila poslana u opatiju, premlada da bi znala dovoljno da bi bila
ljubomorna na bilo što. I koliko se sjećala, oboţavala je svoju sestru.
Slijedila bi je posvuda kao budala, ugledala se na nju i – kvragu,
plakala je u krevetu svake noći godinu dana nakon što je otišla iz
Waverlya jer Kate nije bila tamo da se s njom smije i razgovara.

~ 218 ~
 Naš svet knjiga

Ne, nije bila ljubomorna na nju tada. Međutim, sad bi mogla biti,
pošteno je priznala Annabel. Dobro, da, bila je. Ţeljela je biti lijepa
kao njena sestra, ţeljela je da je pripremljena kao prava ţena za Rossa,
kao što je Kate nesumnjivo bila. Annabel ga nikad ne bi odbacila
zbog sina glavnog konjušara... koji je sigurno bio divan čovjek, ali,
zaista, nije mogao biti predivan kao Ross, pomislila je.
Sjedeći tamo, pitala se da li je moţda ta ljubomora uzrokovala da
ona pročita više toga u Kateinom ponašanju nego što je zaista bilo. Ili
je, moţda, jedini način na koji je Kate znala komunicirati s
muškarcima bio flert, pa ona to nije ni smatrala flertom. Način na koji
se ona ponašala s Rossom je moţda bio način na koji su se sve ţene
ponašale u društvu muškaraca, barem ţene koje nisu odrasle u opatiji
gdje je jedini muškarac kojeg se moţe vidjeti drhtavi stari svećenik.
„U redu,” rekla je konačno Annabel. „Moţda sam krivo pročitala
tvoje namjere prema Rossu.”
„Da, jesi,” uvjeravala ju je Kate.
„Pa, pokušat ću ne dozvoliti svojim osjećajima o mojim manama
kao ţene i supruge da utječu na moju procjenu u budućnosti,” tiho je
rekla.
„Dobro.” Kate je oštro kimnula kao da bi tako i trebalo biti.
„Ali zauzvrat,” nastavila je Annabel, što je uzrokovalo zabrinut
izraz na Kateinom licu, „bila bih ti zahvalna da me ne zoveš 'Belly'.”
„Ali to ti je ime,” bunila se.
„Ne, moje ime je Annabel.”
„Ali, oduvijek sam te zvala 'Annabelly' ili 'Belly'.”
„A ja sam to oduvijek mrzila,” tiho joj je rekla Annabel.
„Ne, nisi,” rekla je odmah Kate.
„Da, Kate, jesam,” uvjeravala ju je Annabel.
„Ne. Sviđalo ti se,” inzistirala je Kate.
„Nikad mi se nije sviđalo, Kate,” rekla je nestrpljivo, nalazeći da je
smiješno što mora opravdavati to. Znala je što joj se sviđa, a što ne.

~ 219 ~
 Naš svet knjiga

„Mrzila sam to otkad si me prvi put tako počela zvati i rekla sam ti to
tada, a ti si se samo nasmijala i plesala oko mene pjevajući,
'Annabelly ima debeli belly8. Annabelly ima debeli belly'”
„O, Boţe, jesam, zar ne?” rekla je uţasnuto. „Ja sam uţasna sestra!”
Na to se bacila opet na krevet i počela jako plakati.
Annabel joj je trljala čelo prstima, pitajući se kako je njen zahtjev da
je Kate ne zove, onim što je zapravo prilično uvredljivo ime, završio
tako da je u situaciji da se osjeća da ona mora tješiti djevojku. Bar ju je
dio nje poticao da tješi Kate. Drugi, puno veći dio Annabel
jednostavno to nije htio.
Iskreno, u tom trenutku nije čak niti htjela imati posla s njom.
Htjela ju je smjestiti u kočiju i poslati je kući njihovim roditeljima i
pustiti ih da se oni bave s kćeri koju su odgojili kao ţenu kakva je
postala. Naţalost, njena majka je jasno dala do znanja da Kate više
nije dobrodošla u Waverlyu. Ali da li je to značilo da je ona zapela s
njom? Čak je nije ni vidjela četrnaest godina. Zapravo, bile su stranci.
Ali, bila je njena sestra, podsjetila ju je njena savjest, a ona je bila
dobro odgojena. Učili su je milosrđu, sluţenju i patnji, a moţda je
Kate bila njen kriţ u ţivotu.
A takvo razmišljanje je bilo razlog zašto je Annabel oduvijek
mrzila ţivot u opatiji. Milosrđe je bilo u redu, i sluţenje Bogu, ali dio
s patnjom? U to nije bila tako sigurna. Da li treba biti milosrdan do
točke kad povrijediš sebe? Da li se očekuje da sluţiš s kompletnom i
apsolutnom nesebičnošću, čak i ako su ljudi kojima sluţiš prokleto
sebični? I da li se zaista očekivalo da provede ţivot nesretno pateći
kako bi drugi bili sretni? Zato što je bila prilično sigurna da će briga o
Kate biti nezahvalno, jadno iskustvo koje će od njenog ţivota
napraviti pravi pakao. Ali, isto tako, nije je jednostavno mogla
ostaviti na cjedilu; Annabelina savjest to ne bi dozvolila. Tako da

8 Belly = trbuh

~ 220 ~
 Naš svet knjiga

izgleda da je zapela s Kate... osim ako ne smisli nešto drugo što da

učini s njom.
Moţda bi njeni roditelji ipak primili Kate, pomislila je s nadom
Annabel. Moţda se njihov bijes stišao sada kad više nije bilo brige
zbog bračnog ugovora. Moţda će joj dozvoliti da se vrati. Uvijek
mogu ugovoriti da se uda za nekog drugog, zar ne? Kate je njihova
kćer; sigurno je nisu tako lako izbacili iz svog srca. Naravno, čini se
da nisu previše marili za Annabelinu dobrobit, ali onda opet, ona im
je bila stranac kao što je sada njoj bila Kate. Ali Kate je odrasla u
Waverlyu – sigurno su imali neke osjećaje prema njoj?
„Hoćeš li me samo pustiti da leţim ovdje plačući?” upitala je Kate,
sjednuvši kako bi je prekorila. „Zar me nećeš tješiti?”
Annabel je zurila u nju, pitajući se zašto je Kateino zahtijevanje da
je tješi činilo da joj ona još manje ţeli ponuditi utjehu.
„Napisat ću pismo majci,” rekla je Annabel, ustavši i krenuvši
prema vratima.
„Što?” uzdahnula je Kate uţasnuto. „Ne!”
Annabel nije shvatila da je pojurila za njom dok je nije uhvatila za
ruku kad je došla do vrata, te je okrenula. „Ne. Ne moţeš to učiniti.
Bilo bi poniţavajuće i -”
„Kate,” Annabel ju je umorno prekinula. „Znam da je sve ovo
poniţavajuće za tebe. Ignorirala si bračni ugovor koji je otac
dogovorio za tebe, usprotivila si se našim roditeljima i pobjegla zbog
ljubavi samo da bi sve propalo. To je ţalosno, ali takva je situacija.
Moţda bi mogli ugovoriti brak s nekim dobrim čovjekom koji bi bio
voljan zanemariti tvoje prijestupe.”
„O, da,” podrugljivo se smiješila Kate. „To bi ti se svidjelo, zar ne?
Da se moram udati za neku debelu drhtavu staru budalu i da mu
dopustim da me dira. Nikada!” prasnula je. „Osim toga, ja sam već
udana.”
„Jesi?” upitala je Annabel namrštivši se.

~ 221 ~
 Naš svet knjiga

„Da. Zavjetovali smo se prije no što smo uopće legli zajedno u

krevet. Zapravo, zavjetovali smo se tjednima prije no što smo
pobjegli,” rekla je pobjedonosno. „Dakle, vidiš, ne mogu se udati za
nekog drugog, ja već imam muţa.”
Annabel se namrštila. Nije imala pojma što je zavjetovanje. Nikad
za to nije čula u opatiji i Otac nije mislio da je vaţno da redovnice
znaju za to. Ali činilo se da Kate misli da to znači da je udana... što je
bilo nezgodno, pošto se čini da taj muţ s kojim je izmijenila zavjete,
sada ne ţeli imati nikakve veze s njom.
„Obećaj mi da nećeš pisati majci i ocu,” rekla je sada Kate.
Annabel je oklijevala. Ako ne bude pisala svojim roditeljima,
definitivno je zapela sa svojom sestrom. Odnosno, zapela je ako Ross
to dopusti i u tom trenutku nije znala čemu se više nada: da će on biti
bijesan i poslati je u Waverly, ili da će imati razumijevanja i dopustiti
joj da ostane.
Na neki način bi bilo lakše da bude bijesan i da otpravi Kate. Bar se
ona ne bi osjećala krivom što ju je sama otpravila. Međutim, nije joj se
sviđalo kad je Ross bio ljut na nju i nije htjela da bude. Ali, ako
dopusti Kate da ostane, Annabel je zapela s njom, posebno ako ne
bude mogla pisati svojoj majci.
„Morat ću razmisliti o ovome... i razgovarati s Rossom,” dodala je,
okrenuvši se prema vratima.
„Ne,” povikala je Kate, zgrabivši joj ruku. „Moraš mi obećati. Ne
ţelim da im pišeš.”
„Obećavam da ću ti reći prije no što pošaljem pismo, ako to
napravim, ali to je najbolja ponuda koju mogu dati u ovom
trenutku,” rekla je odlučno Annabel, izvukavši ruku i kliznuvši van
iz sobe prije no što bi je Kate opet mogla zgrabiti. Zatvorivši vrata,
poţurila je hodnikom do svoje vlastite sobe, svakim korakom
sigurnija da će je Kate loviti. Kad je stigla do glavne spavaće sobe i

~ 222 ~
 Naš svet knjiga

uspjela ući unutra da je ne proganjaju, Annabel se naslonila na vrata s

olakšanjem i zatvorila oči na trenutak.
Međutim, oči su joj se naglo otvorile trenutak kasnije, kad je začula
kako netko vuče noge, i Annabel je s nevjericom zurila kad je spazila
svog muţa kako se okreće od prozora prema njoj. Prokletstvo,
pomislila je umorno, činilo se da će sada morati dati ta objašnjenja
koja je obećala Rossu.
A, dobro, pomislila je Annabel, odgurnuvši se od vrata. Bolje da to
obavi. Bar onda neće morati brinuti o tome kako će on reagirati na
vijesti da je ona nepripremljena bivša posvećenica, kao i na prisustvo
svoje sestre u njihovom domu.

Ross je gledao kako se Annabel odmiče od vrata i mirno hoda

prema stolicama pokraj kamina. Kad se smjestila na jednu i pogledala
ga s očekivanjem, napustio je svoj poloţaj pokraj prozora kako bi joj
se pridruţio. Jedva da je sjeo na stolicu, kad je ona ispričala svoja
objašnjenja.
„Poslana sam u opatiju sa sedam godina i tamo sam odrasla. Bila
sam obučavana da se zaredim. Ukrašavala sam tekstove i radila u
konjušnici do onog jutra kad je moja majka došla po mene. Još se
nisam zaredila, pa me je odvela iz opatije u Waverly, gdje sam se
udala za tebe. Nisam pripremljena da vodim dvorac i gomilu sluga.
Trudim se najviše što mogu, ali bez sumnje ću raditi greške i molim
te reci nešto jer ću nastaviti brbljati dok to ne učiniš i-”
„Diši,” tiho ju je prekinuo Ross.
Annabel je zastala i zurila dolje u svoje ruke u svom krilu dok je
duboko disala.
Ross ju je tiho proučavao, njene riječi su mu prolazile umom.
Zapravo, ovo saznanje je objasnilo neke stvari. Njena neugoda pred

~ 223 ~
 Naš svet knjiga

njegovim ljudima u početku, to je nešto od čega je još uvijek patila

kad je bila u prisutnosti muškaraca, koje prije nije poznavala. Njeno
strpljivo prihvaćanje njegovog ponekad ne baš paţljivog ponašanja,
kao-
Zastavši, namrštio se i upitao, „Ako si ţivjela u opatiji otkad si bila
dijete, tvoja odjeća-”
„Nisam je imala,” prekinula ga je Annabel kako bi to priznala.
„Nisam dobila priliku da se spakiram kad je moja majka došla po
mene u opatiju, pa sam imala samo haljinu koju sam nosila i onu koju
su prepravili da mi pristaje za vjenčanje i onda je nosila ovdje. Nisi
me zakinuo što mi nisi dao vremena da se spakiram. Nisam imala što
spakirati.”
Ross je kimnuo na tu novost. Zato se osjećao malo bolje. Osjećao se
krivim u nekoliko prilika zbog toga. Svaki put kad je našao svoju
ţenu i Seonag kako marljivo šivaju, na primjer, i onaj dan kad ih je
Giorsal posjetila sa svojim muţem i ţene su bile prisiljene ostati gore
šivajući jer Annabel nije imala što obući. To je malo olakšalo njegovu
savjest što zna da nije u potpunosti kriv za to. Bilo mu je drago.
„Sada objasni kako je došlo do toga da je tvoja sestra odsjela u sobi
do naše,” rekao je, a Annabel se namrštila.
„To je to?” nesigurno je upitala. „Nećeš me koriti što ti nije rečeno
za moj nedostatak obuke i iskustva? Nećeš me ukoriti i zahtijevati da
brak bude poništen jer su te prijevarom naveli da se oţeniš s nekim
tako nesposobnim?”
Ross je iznenađeno podigao obrve i onda slegnuo ramenima, „Ti si
pametna cura, ţeno. Naučit ćeš.”
Annabel se činila nekako zapanjena njegovim odgovorom, te je
sjela na trenutak kako bi jednostavno zurila u njega kao da ga vidi
prvi put. Na trenutak ju je pustio da se izvuče s tim, a onda ju je
podsjetio, „Tvoja sestra?”

~ 224 ~
 Naš svet knjiga

„Oh,” Annabel je izdahnula umornim uzdahom. „Jednostavno se

pojavila ovdje jučer dok si ti spavao. Navodno, Grant, njen konjušar,
nije bio spreman na to da je ona tako... um...”
„Razmaţena?” suho je predloţio.
„Da, razmaţena je,” priznala je Annabel s ispričavajućim izrazom.
„I zahtjevna.”
„Da, i to,” nesretno se sloţila.
„I kučka.”
Annabel je uzdahnula na te riječi, ali Ross je slegnuo ramenima.
„Nema smisla pretvarati se da nije kučka. Naredila ti je da kazniš
Seonag, a onda se dobrano potrudila da te povrijedi dolje svojim
komentarima o tome kako joj je haljina tako velika i široka.”
„Mislim da me nije zapravo htjela povrijediti,” rekla je Annabel
bez puno optuţivanja. „Za nju je jednostavno činjenica da je ljepša od
mene... i vitkija.”
Ross se namrštio na njen potišten ton i način na koji se pognula na
svojoj stolici, kao da pokušava učiniti se manjom. Nagnuvši se
naprijed na svojoj stolici, rekao je, „Kao prvo, ona nije ljepša od tebe.
Njene su oči mutno smeđe, ne lijepe plavozelene kao tvoje. Njena
kosa je lijepe zlatne boje, ali je tanka i samo joj visi s glave kao slama,
dok je tvoja boje ponoći i pada u valovima s tvoje glave i prekrasno
uokviruje tvoje lice. A njene usne su male, čak i tanke, ne kao tvoje,
koje su velike i dovoljno sočne da muškarcima daju ideje koje njihovu
batinu pretvaraju u mač u potrazi za koricama.”
Njene oči su se na to raširile u nevjerici, a Ross je odmahnuo
glavom.
„Ţeno, trebala bi znati do sada da te smatram prelijepom i da
volim tvoje tijelo. Lijeţem u krevet s tobom u svakoj prilici.”
Annabel se na to zarumenila.
Zadovoljan što je jasno dao do znanja da se nema čega bojati kad
se radi o njenom izgledu, Ross se naslonio i dodao, „Usto, čak i da je

~ 225 ~
 Naš svet knjiga

imala dovoljno sreće da se rodi fizički privlačnija od tebe, ona nije

dobra osoba, a to u kombinaciji s tim što se ponaša kao laka ţenska bi
prilično brzo poništilo tu prednost.”
„Laka ţenska?” ponovila je Annabel, osjećajući se kao da bi trebala
braniti svoju sestru... htjela ona to ili ne. „To se čini malo grubo,
muţu. Ona se jednostavno zaljubila u krivog muškarca i pobjegla s
njim radije nego da se uda za onog za kog je trebala.”
Ross je podigao obrve. „Znači nisi vidjela ništa loše u načinu na
koji je prilazila meni, tresući mi sisama pod nosom, te pipajući moje
tijelo pred svima. I to meni, koji sam tvoj muţ.” Odmahnuo je glavom
zgađen tom uspomenom.
„Ah.” Namrštila se Annabel. „Znači dame se ne ponašaju tako?”
Ross je osjetio kako mu se obrve podiţu prema čelu, ali onda je
zabrinuto upitao, „Sigurno se šališ?”
Annabel je zagrizla svoju usnu, ali je priznala, „Kate je inzistirala
da nije flertovala s tobom, da je samo bila ljubazna jer si ti moj muţ,
te da mora da sam ljubomorna. Pa sam se zapitala...” Oklijevala je i
onda bespomoćno slegnula ramenima i istaknula, „Odrasla sam u
opatiji muţu. Ne znam kakvo je pravilno ponašanje izvan zidova
opatije. Moţda je njeno flertovanje način kako se ţene ponašaju
prema muškarcima.”
„Flertovanje?” ponovio je začuđeno. „Da li tako nazivaš to što je
gurnula ruku ispod mog tartana pokušavajući izmjeriti moju
muškost?”
„Što?” uzdahnula je s vlastitim čuđenjem.
Ross je namršteno kimnuo. Skoro je šakom udario djevojku u
glavu kad je to pokušala. Nasreću, Fingal joj je odvukao paţnju s ne
tako laskavim komentarima, a onda je Annabel odvukla djevojku.
„Samo sam vidjela kako ti miluje ruku,” promrmljala je s
nezadovoljstvom i on se prisjetio da je bila iza djevojke i udaljena
nekoliko stopa. Nije nimalo sumnjao da nije bila svjesna što Kate radi

~ 226 ~
 Naš svet knjiga

skrivena ispod stola. To je bilo olakšanje, jer se pitao zašto ona sama
ne izudara djevojku.
„Kakve imaš planove za nju?” upitao je konačno Ross. Koliko god
mu se Kate nije sviđala, ona je bila Annabelina sestra i ako je ona
htjela da nakratko ostanu zajedno, pokušat će to podnijeti. Iako,
iskreno je htio izbaciti podmuklu vješticu iz svog doma i nikad joj ne
dopustiti da se vrati. Ne zato što ga je pokušala opipati ispod stola –
to mu se zgadilo – već ono što ga je zaista razljutilo je bio način kako
se ponašala prema Annabel. Povrijedila ju je nekoliko puta u samo
nekoliko trenutaka dolje, a on to neće trpjeti. Nitko neće povrijediti
Annabel... a ako Kate nazove Annabel 'Belly' još samo jednom -
„Pisat ću mami i tati,” rekla je Annabel, prenuvši ga iz misli i Ross
je osjetio kako mu je srce potonulo. Onda su zapeli s njom još neko
vrijeme dok pismo ode juţno u Englesku, a onda još duţe dok ne
dobiju odgovor. Prokletstvo, bit će sretan ako ne ubije tu ţenu prije
no što ode.

~ 227 ~
 Naš svet knjiga

Annabel se polako budila, uzbunjena trubom u koju je svirao

straţar. Pospano se pomaknuvši, okrenula se prema Rossu da vidi da
li je zvuk i njega probudio, samo da bi vidjela da je krevet pored nje
prazan. Otišao je rano... opet. Ross je bio budan i izvan kule puno
prije no što se jutarnja truba oglasi svaki dan posljednjih tjedan dana.
Čovjek je previše radio.
Na vratima se začulo kucanje, a Annabel je uzdahnula i sjela,
povukavši plahte i krzna do brade dok je viknula, „Naprijed.”
Nije bilo veliko iznenađenje kad je Seonag ušla unutra, s vrčem
tople vode u jednoj i sapunom i ručnikom u drugoj ruci.
„Da li je lord opet otišao?” komentirala je suho Seonag dok je
nosila vrč do malog stola uz vanjski zid gdje je Annabel obavljala
jutarnje pranje.
„Da,” promrmljala je, gurnuvši plahte i krzna u stranu kako bi
sjela na svoju stranu kreveta dok je ţena izlijevala vruću vodu u lavor
koji je bio tamo. „Otišao je rano kako bi odjahao u MacDonald. O
nečemu je htio razgovarati s Giorsal i Beanom.”
„Misliš, otišao je rano kako bi izašao iz kule prije no što tvoja sestra
siđe dolje jesti,” rekla je suho Seonag.
„I to,” promrmljala je nesretno Annabel. Shvaćala je njegovu ţelju
da izbjegava Kate. Bilo je jako neprijatno biti pokraj nje sada, a bilo je
tako otkad ju je Annabel suočila s onim što joj je Ross rekao da je
gurnula ruku pod njegov tartan. Bilo je očito po Kateinom izrazu lica
da nije očekivala da će on to reći. Annabel je pretpostavila da je njena
sestra mislila da je tako neodoljiva da će je on zadrţati za sebe i

~ 228 ~
 Naš svet knjiga

jednostavno organizirati neki tajni sastanak s njom. Annabel je bilo

jako drago što to nije učinio.
Kad ju je prvi put suočila s tim, Kate je pokušala tvrditi da je samo
testirala Rossa, pokušavajući se uvjeriti da će on biti vjeran muţ i da
neće dati da ga lijepo lice namami da zastrani. Ali kad Annabel nije
pala na to, postala je uţasna... prema svima. Činilo se da je njen jedini
cilj da svima učini ţivot što je moguće nesretnijim.
Annabel nije mogla kriviti Rossa što je to htio izbjeći. Ali
nedostajalo joj je da se privije uz njega ujutro prije no što započnu
dan, te čavrljanje s njim za stolom.
„Milostiva?”
Annabel je upitno pogledala Seonag. Sluţavka je upravo završila s
punjenjem njenog lavora i otišla do škrinje u kojoj su bile sve haljine
koje su prepravile. Zadnju su završile poslijepodne prijašnjeg dana, te
im je objema laknulo kad su obavile taj zadatak. Sada, Seonag je
zbunjeno zurila dolje u otvorenu škrinju.
„Što je bilo, Seonag?” upitala je Annabel, namrštivši se.
„Kamo ste maknuli svoje haljine?”
Annabel je podigla obrve, iznenađena tim pitanjem. „Nigdje.
Trebale bi biti tamo.”
„Pa, nisu,” ţena ju je uvjeravala, lice joj je prekrila uznemirenost.
Annabel je poţurila do nje da pogleda u praznu škrinju.
Zaprepaštenje je bila njena prva reakcija. „Ali, sve su bile ovdje prije
večere sinoć kad sam spremila kremastu haljinu.”
„Pa, sada nisu ovdje,” istaknula je smrknuto Seonag.
„Da. Vidim to,” promrmljala je Annabel, trljajući svoje čelo. „Samo
ne vidim kuda su mogle nestati ili tko ih je mogao maknu-” Naglo
zastavši, pogledala je u Seonag i dvije ţene su u isti glas rekle,
„Kate.”
Annabel je opsovala i krenula prema vratima, bijes joj je dao krila i
natjerao je da ignorira Seonagin krik, „Čekaj!”

~ 229 ~
 Naš svet knjiga

Naglo je otvorila vrata spavaće sobe s udarcem i pojurila

hodnikom do sljedećih vrata, došavši do njih upravo kad ju je Seonag
sustigla i prebacila plahtu preko njenih ramena. Tek je tada Annabel
shvatila da je izjurila iz svoje sobe gola. Inače bi se posramila. U tom
trenutku, međutim, nije je bilo briga. Samo je omotala plahtu oko
sebe, uhvatila je jednom rukom ispod brade, te naglo otvorila vrata
Kateine sobe drugom rukom.
„Dakle, sestro, zar ne izgledaš zanosno,” rekla je Kate uz zao
smijeh.
Annabel je skrenula pogled s kreveta gdje je prvo instinktivno
pogledala, te je pogledala prema stolici pokraj kamina odakle je
došao glas njene sestre. Kate je se udobno smjestila tamo, dijelovi
tkanine duginih boja su prekrivale pod oko stolice dok je ona rezala
Annabelinu tamnoplavu haljinu.
„Zapravo, drago mi je da si ovdje,” rekla je leţerno Kate. „Dobro bi
mi došla pomoć da sašijem ovo sada kad sam obavila teţi dio posla i
izrezala ih na moju veličinu.”
Annabel je samo zurila u nju na trenutak, a onda se njen pogled
prebacio na pod i stisnutog grla je rekla, „Moje haljine.”
„Što je?” upitala je Kate, a onda se nasmijala. „Ne, naravno da
nisu. Ove sam uzela iz škrinje u tvojoj sobi. Bilo je očito da su to stare
rabljene haljine, pa sam znala da ti neće smetati da iz izreţem za sebe.
Jako su mi dosadile one dvije koje si mi posudila.”
Annabel je stiskala svoje šake i okrenula svoj pogled pun bijesa
prema svojoj sestri. Htjela ju je ubiti u tom trenutku. Htjela ju je
odvući za kosu s te stolice i zavrnuti joj njen mršavi mali vrat i -
„U redu je,” rekla je brzo Seonag, poţurivši naprijed kako bi počela
skupljati komade odjeće s poda. „Moţemo ušiti ovo ponovo u haljine
i popraviti ih. Nitko neće znati da su bile izrezane. Mogu-”
„O, to nisu dijelovi koje sam izrezala,” rekla je Kate. „To je ono što
je ostalo da se sašiju moje haljine. Ostatak tkanina sam bacila u vatru

~ 230 ~
 Naš svet knjiga

dok sam ih izrezivala. Iako,” dodala je zamišljeno, „pretpostavljam

da je to bilo glupo. Mogla sam napraviti bar još jednu haljinu od
ostataka koje sam uklonila sa svake haljine, pošto su bile toliko
velike. O, dobro.” Slegnula je ramenima, a onda je podigla obrve.
„Zar nećeš sjesti i pomoći mi?”
„Pomoći ti?” Annabel je zasiktala u nevjerici.
„Da. Ipak, očito je tvoja krivica što trgovac tkaninama ne ţeli doći
u dvorac. Inače sam ti jednostavno mogla reći da mi kupiš tkanine da
mi se sašije nova garderoba, radije nego da se moram pomiriti s ovim
odbačenim krpama od haljina mrtve ţene.”
„Da se tebi sašije nova garderoba?” upitala je Annabel, začuđena
njenom drskošću.
„Pa, ne očekuješ valjda da se moram snaći sa samo jednom ili dvije
haljine, zar ne?” upitala je kao da bi odgovor trebao biti očiti ne.
„Ne očekujem da te uopće ja opskrbljujem s odjećom,” zareţala je
Annabel, njena nagla narav ju je obuzela... narav za koju nije ni znala
da je ima. Da nije bila tako bijesna, Annabel bi bila šokirana bijesom
koji je prolazio kroz nju dok je išla prema svojoj sestri.
„Pa, naravno da bi trebala očekivati da mi ti nabaviš odjeću. Ti si
moja sestra, a ovo je sada moj dom. Očekujem-”
„Ovo nije tvoj dom. Ti si ovdje gost, Kate,” prekinula ju je bijesno
Annabel. „I to jako neprijatan gost. Moţda da si se potrudila ponašati
se kao prava sestra, bila bi dobrodošla ovdje, ali kako stvari stoje, ne
ţelim te čak niti vidjeti, a kamoli da ti pruţam krov nad glavom i
odijevam te.” Usta su joj se stisnula i smrknuto je dodala, „Čekala
sam vijesti od majke o tome da li je voljna da te primi nazad,
međutim, ne ţelim više čekati, i nije me briga ţeli li te primiti. Morat
će. Čim se Ross vrati zamolit ću ga da sve pripremi za tvoj povratak u
Waverly. Tvoja gospođa majka te je odgojila da budeš tako sebično,
razmaţeno, zlobno derište, pa sad moţe ţivjeti s tim što je stvorila. Ja
sam završila.”

~ 231 ~
 Naš svet knjiga

Kateine oči su se raširile, a onda joj se lice namrštilo. „Kako mi to

moţeš reći nakon svega što sam propatila!” rekla je kroz iznenadnu
provalu suza.
„Zato što je to istina,” hladno je odgovorila Annabel, ovaj put nije
bila dirnuta njenim suzama. „Tjeraš mi muţa od njegova doma,
teroriziraš sluge i samo me ţivciraš, a sada, sada si izrezala sve haljine
koje posjedujem, osim jedne.”
„Sve haljine koje posjeduješ?” upitala je Kate začuđeno i odmah
odmahnula glavom. „Ne. Ovo su rabljene haljine-”
„U mojoj škrinji u mojoj spavaćoj sobi,” prekinula ju je Annabel
ponovo postajući sve više bijesna. „Nisi imala što raditi tamo! I
molim te, nemoj mi reći da nisi znala da, iako su to rabljene haljine,
da su one sve što imam za obući.”
„Dobro, znala sam da su to tvoje haljine,” prasnula je Kate. „Ali
sam ih uništila samo zato da tvoj muţ bude prisiljen da ti kupi novi
materijal za pravu garderobu kao što priliči jednoj dami.”
„O, molim te,” rekla je suho Annabel. „Ti si najsebičnije stvorenje u
Škotskoj i Engleskoj zajedno. Vjerojatnije je da si to učinila da
osiguraš da ću ti ja kupiti novu odjeću i da ti moţeš dobiti novi
materijal za pravu garderobu za sebe. Usto, već si rekla da trgovac
neće doći ovamo pa znaš da to nije-” Annabel je naglo stala,
podigavši glavu. „Trgovac tkaninama neće doći ovamo? Zašto
trgovac tkaninama ne bi došao ovamo?”
Okrenula se upitno prema Seonag, ali Kate je odgovorila.
„Zato što je tvoj pas napao trgovca začinima i -”
„Jasper nije napao trgovca,” prasnula je Annabel u obranu psa.
„Samo ti kaţem što su meni rekli,” rekla je Kate slegnuvši
ramenima. „Kako god bilo, navodno je trgovac izjurio odavde jučer
ujutro. Buncao je nešto o tome kako su ga ostavili u sobi da umre od
gladi, te da ćeš zaţaliti zbog toga. Htio je odsjesti u svratištu u selu

~ 232 ~
 Naš svet knjiga

dok mu rana ne zacijeli, a onda bi rekao ostalim trgovcima da ne

dolaze ovamo ako ţele sačuvati svoj ţivot.”
Annabel je zurila u Kate, odsutno primijetivši ono za što je bila
sigurna da je sjaj u očima njene sestre dok je otkrivala ovu
informaciju. Kao da je uţivala u njenoj nevolji. Ali Annabel se nije
sada mogla zamarati brigom o tome. Njen um je bio obuzet
ogromnom veličinom onoga što je upravo saznala. Nema više začina,
nema više tkanina, nema više nakita niti posuda.
Većina onog što su trebali kako bi preţivjeli se mogla proizvesti u
MacKayu. Neće biti gladni. Ono na što su računali kod trgovaca su
bile stvari koje nisu sami mogli nabaviti ili proizvesti, kao što su svila
i začini iz Azije, krzna iz Rusije, sol i vino iz Francuske, odjeća i
tapiserije iz Flandrije, i slično. To su zapravo bili luksuzi, zapravo ne
toliko neophodni, ali jednom kad se navikneš na te luksuze...
Annabel nije mogla zamisliti mjesece ili godine da si ne moţe kupiti
začine kako bi pomogla Angusu u njegovim naporima. To je bilo
grozno.
Okrenula se prema Seonag u nevjerici. „Da li je to istina?”
Seonag je na trenutak izgledala izgubljeno, a onda je odmahnula
glavom i nesretno priznala. „Ţao mi je, milostiva. Ja...” Izdahnula je s
uzdahom i priznala, „Nakon zadnjeg napada i dolaska tvoje sestre
ja-” Namrštila se i priznala, „Jednostavno sam potpuno zaboravila na
tog čovjeka.”
Kate je frknula i izvila svoje obrve prema Annabel kao da govori,
Zar ćeš dopustiti da se izvuče s tim? Annabel ju je ignorirala. Pustit će
Seonag da se izvuče s tim jer je i ona zaboravila na tog čovjeka. Kako
je mogla kazniti Seonag za nešto što je i ona sama učinila?
Annabel se naglo okrenula i otišla iz sobe, ne mareći što se plahta
koju je nosila raširila oko nje kao plašt. Um joj je ubrzano radio. Što će
učiniti? Nije mogla dopustiti da trgovci napuste MacKay. Dragi Boţe,
Ross bi se tako razočarao u nju.

~ 233 ~
 Naš svet knjiga

„Ja ću ti pomoći da je ubiješ,” objavila je Seonag, slijedeći je u

glavnu spavaću sobu i zatvorivši vrata.
Na te riječi je zastala i trepnula. Zapravo je Annabel trebao
trenutak da shvati o kome sluškinja govori, što je bilo iznenađujuće
jer bi prije samo nekoliko trenutaka uţivala u tome da udavi svoju
napornu stariju sestru. Iskreno, Kate je nenamjerno pruţila Annabel
sve što ona nije ni znala da ţeli s tim jednim činom bijega sa svojim
ljubavnikom. Ipak, sada se činilo da se namjerila pokvariti i uništiti
sve što je Annabel dobila.
Međutim, vijesti o trgovcu su istjerale brige o Kate iz njenog uma.
Istina je bila, svoju će sestru morati podnositi samo dok joj ne dosadi
da podnosi njene gluposti i kad joj savjest dopusti da je izbaci i
pošalje negdje drugdje. Da se Kate bar malo potrudila da bude dobra
osoba, samo malo, da je samo malo manje sebična, malo manje
neprijatna... Pa, Annabel bi je trpjela i pruţila joj dom za cijeli ţivot.
Ali Kate je bila stranac, a voljela je dirati i milovati njenog muţa,
maltretirati sluge i mučiti Annabel. Glas njene savjesti je brzo slabio u
njenim ušima. Toliko da joj je ubijanje sestre golim rukama i da je
nadstojnica odvuče u pakao počelo izgledati privlačno.
„Reći ćemo svima da se njen konjušar vratio po nju i onda zakopati
njeno tijelo u Angusov vrt s biljem,” nastavila je Seonag, a onda
napućila usne i rekla, „Moţda će nam on čak i pomoći pri tome.
Ţalila se i uvrijedila njegovo kuhanje toliko puta da je ionako
spreman zabiti sjekiru u nju-”
„Seonag,” rekla je umorno Annabel. „Kate nam je sada najmanja
briga.”
Sluţavka ju je gledala. „Jesi li luda? Uništila je tvoje haljine, tjera
lorda iz njegove bračne postelje, i-”
„Da, ali Kate će otići čim naša majka pristane da je primi. Ali-”

~ 234 ~
 Naš svet knjiga

„Pa, sigurno joj se ne ţuri što se toga tiče,” prekinula ju je Seonag s

gađenjem. „Sigurno je ona ne ţeli ništa više nego mi i radije neće
uopće odgovoriti, nego da odbije.”
Annabel je osjetila kako joj se srce steţe na taj prijedlog, ali je
jednostavno rekla, „Stvar je u tome da je Kate privremeni problem,
dok bi to da ćemo izgubiti trgovce moglo potrajati godinama, moţda
čak i desetljećima. A onda kad se i vrate naplaćivat će još pretjeranije
cijene nego što već jesu jer će znati da smo očajni.”
„Da, ali što ako se vaša majka ne sloţi s tim da preuzme Kate?”
upitala je Seonag, očito zabrinutija zbog toga nego zbog bilo čega
drugoga.
Annabel je frustrirano protrljala čelo i onda odmahnula glavom, te
zezala, „Pa, onda mi moţeš opet ponuditi da je ubijemo i moţda
onda prihvatim.”
„Dobro.” Opustila se Seonag, dobar dio njene ljutnje je jenjavao.
Tada je mirnog izraza lica upitala, „Što ćemo učiniti u vezi trgovca?”
„Morat ću otići u svratište i podmititi ga,” rekla je tmurno
Annabel.
„Podmititi ga čime?” upitala je Seonag.
„Što trgovci najviše vole?” suho je upitala, te odgovorila. „Novac.”
„Hoće li to lord dopustiti?”
„Moj muţ mi je dao ključeve kućanstva i slobodno gospodarenje
svime kako mislim da je prikladno,” Annabel je promrmljala,
prisjećajući se kad je to učinio, te zahvaljujući Bogu što je. „Također
mi je dao novac koji je bio dio mog miraza i rekao mi da ga iskoristim
za kupnju nove odjeće. I dao mi je slobodu da se pobrinem za Kate
kako mislim da je najbolje. Iskoristit ću dio tog novca da podmitim
trgovca ako bude bilo potrebno.”
Seonag je kimnula, malo se opustivši, ali ne u potpunosti, a onda je
paţljivo rekla, „Onda je sve o čemu se moramo brinuti da vas krišom

~ 235 ~
 Naš svet knjiga

provedemo pokraj Gillya i Maracha i izvan dvorca, kako bi mogli

otići do sela. Oni još uvijek imaju naredbu da vas ne puštaju iz kule.”
„Da,” namršteno je rekla Annabel. Muškarci su je slijedili okolo
otkad je Ross povratio svijest. Nije da je nisu slijedili dok je on bio u
nesvijesti, ali tada je im je barem mogla narediti da se maknu kad bi
joj počeli previše smetati. Sada su bili njene sjene.
„Mogu ti pomoći u vezi toga,” objavila je Kate i obje ţene su se
okrenule kako bi pogledale u djevojku koja je sada stajala na
otvorenim vratima spavaće sobe.
Annabel je skoro prasnula na nju što je ušla bez kucanja, ali
umjesto toga ju je samo prijekorno pogledala i rekla, „Iznenađena
sam što su te Gilly i Marach pustili da uđeš bez kucanja. Baš su dobri
čuvari.”
„Nisu vani u hodniku,” rekla je Kate, zatvarajući vrata.
Annabeline obrve su se podigle na te vijesti. „Pitam se zašto.
Uvijek čekaju u hodniku ujutro.”
„Ah... pa,” rekla je Seonag, malo se trznuvši. „Bili su na putu
prema gore kad ste krenuli u sobu svoje sestre. Ali, čim su vas
ugledali kako gola jurite hodnikom, okrenuli su se na mjestu i vratili
se dolje drvenim stolovima.” Nakrivila je glavu, kratko razmišljajući,
a onda je rekla, „Mislim da je lord razgovarao s njima o tome što ţeli,
a što ne ţeli da rade, nakon one situacije kad su mislili da će vam
praviti društvo dok se kupate.”
Annabel je mislila kako je to moguće, ali se samo se upitno
okrenula ka Kate, spremna slušati, ali još uvijek dovoljno ljuta kako
ne bi ništa očekivala od djevojke.
„Kao prvo, htjela bih ti reći da mi je ţao, Annabel.”
Zbog toga su se Annabeline obrve podigle. Ne toliko na riječi
koliko na miran ton Kateina glasa. Nije cviljela niti se trudila plakati;
zvučala je ozbiljno i iskreno dok je nastavljala, „Bojim se da sam se
ponašala loše iz ljubomore.”

~ 236 ~
 Naš svet knjiga

„Ljubomore na što?” upitala je iznenađeno Annabel.

Kate je zakolutala očima na to pitanje. „Što ti misliš, Bel-”
Prekinula se prije no što je završila stari nadimak, što mora da je bilo
prvi put. Uzdahnuvši, duboko je udahnula i rekla, „Slijedila sam
svoje srce i pobjegla s Grantom, a to se raspalo. Očito nisam to dobro
promislila. Mislila sam-” uzdahnula je. „Nije vaţno što sam mislila.
Krajnji rezultat je taj što sam sada uništena ţena koja je pobjegla s
nekim koji je bio niţeg društvenog staleţa od nje, a onda sam bila
odbačena kao neko smeće. Ja sam bez doma, bez muţa, ovisna o
tvojoj milosti i tema za ismijavanje ili budala za većinu ljudi.”
Kate je nakratko zastala, moţda se nadajući da će je Annabel
uvjeravati da to nije istina, ali Annabel je drţala jezik za zubima i
čekala da čuje što još ima za reći.
„A u međuvremenu, ti si se udala za muškarca za kojeg sam se ja
trebala udati i imaš ţivot koji sam ja trebala ţivjeti, da nisam bila
tolika budala. Ti nisi uopće pripremljena da vodiš dvorac, a vodiš
ovaj. Ti koja nemaš pojma kako naređivati slugama, radiš to i to na
takav način da te sluge oboţavaju. Imaš dom, bogatstvo i muţa i
ljude koji te vole.” Usta su joj se stisnula i odmahnula je glavom.
„Imaš sve što sam htjela, a najgore u svemu tome je da to imaš samo
zato što sam ja to sve glupo odbacila.”
Odmahnula je glavom. „Ljuta sam i loše sam se ponašala zbog
toga,” priznala je. „Ali sam se iskalila na tebi kad je istina da sam
ljuta na sebe i moju glupavost.” Kate je zastala, još jednom duboko
udahnula i rekla, „Jako mi je ţao zbog toga i nadam se da ćeš mi
jednog dana moći oprostiti.”
Annabel je šutjela na trenutak, nesigurna kako da reagira. Htjela je
vjerovati da je njena sestra shvatila da je pogriješila i da će se sada
drugačije ponašati, ali trebat će vremena da povjeruje u to. Međutim,
bilo bi lijepo da je to istina. Onda bi moţda mogle imati pravu
povezanost. Voljela bi opet imati sestru, ali bilo je teško za

~ 237 ~
 Naš svet knjiga

povjerovati da je sebična i zločesta crta koju je Kate pokazala, mogla

samo tako nestati.
Konačno, jednostavno je rekla, „I ja se nadam.”
„Kakva je vaša ideja da moju damu otpremite u selo?” upitala je
Seonag kad su dvije sestre nastavile zuriti jedna u drugu.
Kate je pogledala u sluškinju, nakratko je zamjeranje prešlo njenim
licem zato što se usudila pitati, a onda je taj izraz nestao, a ona je
rekla, „Reći ćeš Gillyu i Marachu da se mogu opustiti za stolom jer
imaš puno posla šivajući kako bi popravila haljine koje sam izrezala,
a onda ćeš poslati tu škrinju” - Kate je pokazala na onu u kojoj su
Annabeline haljine bile prije no što ih je ona izvadila - „dolje u selo
kod Effie, tvrdeći da su tu haljine koje su u tako lošem stanju da si
mislila da ti neće moći posluţiti, ali sada si se predomislila i ţeliš
njeno mišljenje.”
„Effie sada radi u dvorcu,” namršteno je istaknula Seonag.
„Jutros nije došla,” brzo je odgovorila Kate. „Sluţavka koja se
brine o meni je rekla da joj nije bilo dobro.”
„Jučer se nije dobro osjećala,” objasnila je Annabel kad je Seonag
izgledala nezadovoljno. „Rekla sam joj da ako se ne bude danas
osjećala bolje da ostane kod kuće i da se oporavi. Pretpostavljam da
se nije osjećala bolje.”
„Oh.” Kimnula je Seonag.
Annabel se okrenula prema Kate i rekla, „Ne vidim kako će me to
izvesti van iz dvorca.”
„Tako što ćeš biti u škrinji,” rekla je jednostavno Kate.
„O, ne,” pobunila se Seonag.
„Da,” inzistirala je Kate. „Ovo je savršeno. Ti i ja ćemo ostati ovdje
i pokrivati njen izostanak, razgovarajući i smijući se i često ćemo
spominjati njeno ime kao da je ovdje. U međuvremenu, dat ćemo
slugama da odnesu škrinju dolje i stave je u kočiju, onda je dostaviti
u selo i odnijeti je u Effienu kuću. Jednom kad odu, Effie će otvoriti

~ 238 ~
 Naš svet knjiga

škrinju i Annabel moţe otići u svratište kako bi razgovarala s

trgovcem. Nije daleko,” istaknula je.
„Ništa nije daleko u selo,” rekla je suho Seonag. „Ali kako će se
vratiti u dvorac?”
„Moţe zamoliti onog tipa Fingala ili nekog drugog da je vrati,”
rekla je Kate nezabrinuto. „Sigurna sam da će biti sretan to učiniti.
Onda moţe dobiti još jedan obrok dok je ovdje.”
Annabel je šuteći gledala svoju sestru. Očito njen trud da promijeni
svoje ponašanje nije uključivao to da ne vrijeđa ljude.
„Ne znam,” namrštila se Seonag.
„Ti i ne moraš znati,” oštro je odgovorila Kate i pogledala Annabel,
podignutih obrva. „Što ti misliš?”
„Mislim da bi moglo upaliti,” tiho je priznala Annabel. „Sigurno ja
ne mogu smisliti ništa bolje.”
„Dobro.” Kate se nasmiješila, iznenada izgledajući sretno, mlado i
opušteno. „Onda je bolje da uđeš u škrinju dok Seonag ode po
nekoliko sluga koji će je odnijeti u selo.”
Kad je Seonag krenula prema vratima, Kate je dodala, „Obavezno
reci Gillyu i Marachu da ćemo šivati, pa se mogu opustiti ako ţele, i
da samo ideš po nekoliko sluga kako bi poslala Effie škrinju s
haljinama koje treba popraviti, kako bi radila na njima dok je kod
kuće.”
„Znam što trebam reći,” uvjeravala ju je Seonag mrko dok je
otvarala vrata.
„Hmmm.” Kate je otišla do škrinje i otvorila je. „Ulazi, sestro. Bolje
da se pobrinemo da staneš unutra prije no što sluge dođu po nju.”
„Annabel se skoro nadala da neće stati unutra i da će morati
smisliti nešto drugo. Pomisao da će biti stisnuta u škrinju bez zraka
dok će se tresti u straţnjem dijelu kočije nije bila baš privlačna. Ali to
je bila samo kratka voţnja do sela, Annabel je uvjeravala samu sebe
trenutak kasnije dok se sklupčala u velikoj škrinji, a Kate je zatvorila

~ 239 ~
 Naš svet knjiga

poklopac. Boţe, nadala se kratkoj voţnji. Nikad nije patila od malih

prostora, ali ovo je bilo nešto drugo. Bila je tako zgrčena da je jedva
dolazila do zraka, te joj je laknulo kad je Kate odmah ponovo otvorila
škrinju i kad je mogla sjesti.
„Pazit ću na vratima na Seonagin povratak kako bih se uvjerila da
imamo neko upozorenje i da sluge jednostavno ne banu unutra i vide
te u škrinji,” rekla je Kate, krećući se prema vratima.
„Hvala ti,” promrmljala je Annabel i onda izašla i poţurila prema
maloj škrinji u kutu sobe na drugoj strani kreveta. Tamo je Ross
drţao dragulje i novac, i gdje je bila vreća s novčićima koje je njen
otac dao kad je njihov brak sklopljen. Njen miraz, koji je isprva trebao
biti Katein miraz, bila je na vrhu. Annabel ju je otvorila namjeravajući
uzeti samo dio kako bi podmitila trgovca, ali Kate je iznenada rekla,
„Dolaze. Dva krupna muškarca sa Seonag. Brzo. Nazad u škrinju.”
Uzevši vrećicu sa sobom, Annabel ju je zatvorila dok je poţurila
nazad do škrinje i sklupčala se opet unutra. Kate je odmah poţurila
da zatvori poklopac iznad nje.
Annabel je onda čekala... i čekala. Sve o čemu je mogla razmišljati
je bilo kako vrijeme sporo prolazi kad ti je neudobno, jer se činilo kao
vječnost dok nije začula ţamor glasova. Prvo je čula Seonagin glas i
onda Katein. Trenutak kasnije muški glasovi su im se pridruţili i
Annabel je udahnula kad se škrinja u kojoj se nalazila iznenada
podigla i počela se micati.
Annabel je znala točno kad su došli do stepenica, jer joj se
iznenada glava okrenula prema dolje, a tijelo joj je kliznulo prema
njoj, gnječeći joj glavu uz drvenu ploču škrinje. Prokletstvo, kako je to
boljelo, pomislila je kad se škrinja opet izravnala. Trenutak kasnije,
zaključila je da ta bol nije ništa u usporedbi s bacanjem na ono za što
je pretpostavila da je straţnji dio kočije. Njeno cijelo tijelo se micalo i
trzalo pri tome, a Annabel je morala gurnuti vrećicu s novcem u usta
kako bi se spriječila da ne poviče.

~ 240 ~
 Naš svet knjiga

Voţnja do sela je bila šala u usporedbi s tim. Bila je neudobna i

činilo se da traje jako dugo, ali bar nije bila okrenuta na glavu i
bacano okolo. Kad je kočija stala, pripremila se na ono što je slijedilo,
ali nekoliko je minuta prošlo prije no što se bilo što dogodilo.
Nakon jednog trenutka, Annabel je pomislila da čuje prigušeno
udaranje i zvuk muških glasova, nakon kojih je slijedio puno viši,
Effien glas. Naravno, pokucali su kako bi se uvjerili da je kod kuće, a
onda su joj objašnjavali što imaju za nju, pomislila je Annabel, a onda
je opet okrenuta na glavu dok je škrinja spuštana s kočije. Ali ovaj put
to je bilo samo na trenutak i onda se škrinja malo njihala dok su je
unosili, nadala se, u Effienu kolibu.
Annabel je gurnula vrećicu s novcem u usta pripremajući se i
duboko zastenjala u grlu dok su je spuštali tresnuvši je s udarcem.
Onda je izvadila novac iz usta i naprezala se da čuje što se događa.
Mislila je da je čula teške korake kako odlaze i vrata kako se
zatvaraju, ali onda je nastupila tišina... duga tišina.
Tek je tada sinulo Annabel da Effie moţda neće odmah otvoriti
škrinju. Što ako ostane ovdje satima? Ta je pomisao bila
nepodnošljiva. Annabel je zagrizla svoju usnicu, ali onda je povikala,
„Effie?”
Tišina se nastavila, ali ovaj put je bila drugačija, s nekim osjećajem
očekivanja.
„Effie, nemoj se bojati, ja sam Lady MacKay,” viknula je, malo
glasnijim glasom.
„Milostiva?” začula je, prigušeno kroz škrinju, a onda
zaprepašteno, „Gdje ste?”
„U škrinji, Effie. Moţeš li je otvoriti, molim te?”
„U- što, dovraga, radite unutra?” Glas joj je bio sve glasniji dok se
pribliţavala.
„Objasnit ću ti čim me pustiš van,” obećala je Annabel.
„Naravno, samo dopustite da... imate li ključ?”

~ 241 ~
 Naš svet knjiga

„Što?” upitala je zaprepašteno Annabel.

„Za bravu na škrinji. Trebam ključ,” objasnila je Effie, a
Annabelina usta bi se razjapila da je imala dovoljno mjesta za to.
„Nema brave, Effie. Samo podigni ručicu na zasunu i otvori je.”
„Ne. Zaključana je,” uvjeravala ju je.
„Kate, ti ludo,” promrmljala je Annabel s gađenjem, pitajući se dok
je to govorila da li je ovo stvarno prava nezgoda ili drugi način da
njena sestra iskali svoj bijes na njoj.
„Što je to bilo?” upitala je Effie.
„Ništa,” promrmljala je Annabel.
„Oh.” Nastala je stanka i onda je Effie upitala. „Što bih trebala?
Trebalo bi dovesti kovača? Fingal bi vjerojatno mogao-” Zastala je
usred riječi i onda rekla, „Samo malo, milostiva, netko je na vratima.
Čekajte ovdje, odmah se vraćam.”
Annabel se namrštila. Bilo je jako malo toga što je mogla učiniti
osim čekati, pomislila je iznervirano i onda je slušala kako Effie
odlazi, njeni koraci su bili sve slabiji dok je odlazila. Trenutak kasnije
Annabel je čula ţamor glasova i onda udarac kao da je nešto palo na
pod. Namrštivši se, naprezala se da čuje što se događa i onda se
pripremila kad je netko udarao po škrinji.
„Kako si, sestro?” pjevušio je glas.
„Kate?” rekla je nesigurno.
„Da.”
Annabel je uzdahnula s olakšanjem. Mora da je shvatila da ju je
slučajno zaključala unutra i iskrala se kako bi je pustila van. Čula je
trljanje metala o metal i škrinja se otvorila, Annabel je rekla s
olakšanjem, „Hvala nebesima da si došla. Već sam počela misliti-”
Odmah je zastala kad se poklopac podigao i svjetlo prodrlo unutra,
nakratko je zaslijepivši. Brzo trepćući, Annabel je čekala da joj se oči
priviknu i onda je ispustila mali uzdah i počela se smiješiti kad je
opet mogla vidjeti. Međutim, taj je smiješak naglo zamro. Njena

~ 242 ~
 Naš svet knjiga

sestra se nagnula nad škrinju blještavo se smiješeći, ali čovjek koji je

stajao iza nje je bio razlog što su se Annbeline oči raširile od uţasa.
Odmah ga je prepoznala kao čovjeka koji ju ne više puta napao.
„Belly, upoznaj mog muţa, Granta,” rekla je veselo Kate. „Grant,
upoznaj moju debelu, ruţnu sestru.”
„Tvoj muţ?” upitala je Annabel glas koji joj je pucao.
„Da. Zar nije zgodan?” upitala je Kate s osmijehom, a onda se još
uvijek smiješila, rekla, „Sada te moramo izvući odavde bez tvog
vrištanja ili ćeš inače nekoga upozoriti na nevolju, pa... laku noć,
Belly,” rekla je slatko Kate i onda je udarila po glavi nečim što
Annabel nije imala priliku vidjeti, ali je sigurno to osjetila. Bilo je
dovoljno tvrdo da je onesvijesti jednim udarcem.

~ 243 ~
 Naš svet knjiga

Giorsal.”
„Ali, ja nemam sestara, a ti imaš,” istaknula je Giorsal smijući se.
„Hvala vam što ste se vratili sa mnom,” rekao je Ross dok su on,
Bean i Giorsal usporedno ujahali u dvorište. Pogledavši u svoju
sestru, dodao je, „Sviđaš se Annabel, vjerovat će tvom savjetu.”
„Da li mi govoriš da ti još uvijek ne vjeruje?” upitao je znatiţeljno
Bean.
„Ne, to nije ono što govorim,” uvjeravao ga je. „Annabel mi
vjeruje, ali o ovom slučaju bi mogla pomisliti da sam bezosjećajno
muško koje ne razumije ništa u vezi sestara i slično.“
„Da, ali ti si djevojka,” rekao je Ross. „I to je ono što Annabel treba
upravo sada kako bi joj pomogla da sve ovo sredi. Druga djevojka s
kojom moţe razgovarati... inače će dopustiti da njena krivnja vlada
njome i sve nas učini nesretnima do kraja naših ţivota.”
„Zar stvarno misliš da bi dopustila svojoj sestri da ostane
zauvijek?” upitao je Bean. „Po onome što si rekao ona je noćna
mora.”
„Da, ali joj je također i sestra,” istaknuo je Ross dok su se polako
pribliţavali konjušnici. „A Annabel ţivi ţivot koji je bio namijenjen
Kate, dok se Katein ţivot raspada. Slutim da Annabel osjeća groznu
krivnju zbog toga i zato još nije otpravila djevojku.”
„Ne,” rekla je Giorsal sa sigurnošću. „Ovaj ţivot nije bio
namijenjen Kate. Ona se ovdje ne bi nikada uklopila. Ti i Annabel ste
suđeni jedno drugome.”
„Ja to znam,” uvjeravao ju je Ross. „Samo moramo uvjeriti i
Annabel.”

~ 244 ~
 Naš svet knjiga

„Bez straha, brate. Riješit ću sve tvoje probleme za vrijeme

popodnevnog obroka,” rekla je Giorsal s drskim osmijehom.
„Nadam se,” promrmljao je, kliznuvši sa svog konja kako bi uveo
ţivotinju u konjušnicu i u njen odjeljak. Ross se jako bojao da Girosal
neće moći uvjeriti Annabel da se nema zbog čega osjećati krivom, te
da ne mora biti sestrin čuvar... ali, onda bi on morao istupiti i
otpraviti Kate protivno ţeljama svoje ţene. Više bi volio izbjeći sukob
sa svojom ţenom, ali proklet bio ako dozvoli toj Engleskinji da
nastavi činiti njegovu ţenu nesretnom. Ako uskoro ne otpravi tu
ţenu, jedne će je noći zadaviti kad nazove njegovu ţenu „Belly”
previše puta ili učini da se osjeća loše zbog svog stasa.
Odmahujući glavom, Ross je zatvorio vrata odjeljka i odveo svoju
sestru i njenog muţa u kulu. Ovako ili onako, htio je riješiti tu stvar
danas. Kate nije morala danas otići, iako bi to bilo lijepo, ali je htio
znati da će otići uskoro, te da više neće biti smetnja u njegovom
domu.
Boţe, izbjegao je najgore kad je ta ţena pobjegla sa svojim
konjušarom, pomislio je Ross, te da nije od sebe napravila takvu
gnjavaţu on bi joj bio zahvalan zbog toga. To je definitivno bio
blagoslov što je dobio Annabel, a ne nju.
Gilly i Marach su sjedili za drvenim stolom kad je Ross uveo
Giorsal i Beana u kulu. Malo zabrinut, krenuo je ravno muškarcima.
„Zašto sjedite ovdje? Gdje mi je ţena?”
„Gore je u svojoj spavaćoj sobi sa Seonag i engleskom vješticom,
šivaju,” odgovorio je Gilly.
„Ne, Kate je otišla razgovarati sa svećenikom,” podsjetio je Marach
Gillya, a onda je radi Rossa dodao. „Iako bi se trebala uskoro vratiti.”
„Kako lijepo,” rekla je Giorsal, a kad ju je Ross upitno pogledao,
nasmiješila se i objasnila, „Veselim se tome da upoznam Annabelinu
sestru.”

~ 245 ~
 Naš svet knjiga

„Ne,” uvjeravao ju je Gilly. „To nije nešto čemu bi se trebali

veseliti. Umjesto toga, trebali bi zahvaljivati bogovima što nije tamo
gore. Ţena je uţas.”
„Hmmm. Sada sam još znatiţeljnija da je upoznam,” rekla je
smijući se i krenula prema stepenicama, dodavši, „Sjedni i popij piće
s mojim muţem, brate. Ja ću se za sve pobrinuti.”
Ross je zagunđao na to, ali je samo gledao kako se njegova sestra
uspinje stepenicama i ide hodnikom, a onda se okrenuo prema Beanu
i upitao, „Pivo?”
„Pivo. To zvuči-” Zastao je i pogledao prema stepenicama kad ih je
Giorsal pozvala odozgora. Još uvijek na nogama, Ross je prvi stigao
do stepenica. Bean, Gilly i Marach su ga slijedili u stopu, dok su jurili
prema sobi koju je on dijelio sa svojom ţenom. Uletjevši unutra,
jednim pogledom je upio prizor.
Seonag je leţala na podu, iz glave joj je curila krv i umrljala bilje na
podu. Annabel nije bilo na vidiku, međutim, a Ross je zaobišao svoje
ljude dok je Bean projurio pokraj njega kako bi pomogao Giorsal oko
sluškinje.
„Rekli ste da je Annabel ovdje gore sa Seonag,” vikao je
optuţujući.
„Je, ili je bila,” Gilly se ispravio kad je Marach ušao u sobu da
pogleda uokolo. „Njena sestra je jedina koja je izašla.”
„Očito to nije istina,” prasnuo je Ross i okrenuo se kako bi se
pridruţio Beanu i Girosal pokraj Seonag. „Kako je ona?”
„Zadobila je teţak udarac,” rekla je tiho Giorsal. „Međutim, činilo
se da se malo pomiče, kad sam prvi put klekla pokraj nje, pa mislim
da će biti dobro.”
„Milorde?”
„Ross je pogledao u Maracha, namrštivši se kad je vidio da ratnik
pregledava škrinju gdje je drţao svoje dragocjenosti... i bila je
otvorena.

~ 246 ~
 Naš svet knjiga

„Da li bi trebalo biti nešto unutra?” upitao je Marach.

„Što?” Ross je skoro uzdahom izgovorio tu riječ koliko ga je
šokiralo to pitanje. Skočivši na noge, pojurio je do Maracha kako bi
pogledao u praznu škrinju. Na trenutak, činilo se da se svijet iskrivio
oko njega, a onda ga je Marach uhvatio čvrsto za ruku.
„Jesi li dobro, milorde?”
„Molim te, reci mi da to nije ono što mislim da je?” rekao je tiho
Bean pokraj njega. „To nije-?”
„Da, jest,” zareţao je Ross.
„Prokletstvo,” zadahtao je Bean.
„Nema znaka provale,” rekao je tiho Marach, pregledavajući malu
škrinju i bravu. „Mora da je upotrijebljen ključ.”
„Moja ţena ima jedan,” rekao je Ross.
„Sigurno ne sumnjaš na nju?” upitao je namršteno Bean.
„Ne. Ali kao voditeljica kućanstva ima ključ, a ona je nestala.”
„Pa misliš da je uzela-”
„Zar nisam upravo rekao, ne?” prekinuo je nestrpljivo Ross.
„Brinem se što joj se dogodilo. Seonag je u nesvijesti, a očito je ključ
uzet mojoj ţeni, ali gdje je ona sada?” upitao je oštro i onda pogledao
u Gillya i Maracha i zareţao, „Pretraţite sobu.”
Kimnuli su i okrenuli se kako bi upravo to i učinili, ali nisu imali
kamo traţiti osim pod krevetom. Obojica su kleknuli, ali odmah su se
uspravili i odmahivali glavama. Ross se frustrirano okrenuo, a onda
se naglo okrenuo nazad. „Provjerite ostale sobe ovdje gore. Moţda
nije sišla dolje, ali bi mogla biti u jednoj od ostalih soba.”
„Pogledat ćemo,” uvjeravao ga je Gilly, a onda dodao, „Ali, kunem
se da smo gledali cijelo vrijeme, milorde, i ona nije napustila ovu
sobu. Ne kroz vrata. Jedina osoba koja je izašla je bila Kate.”
„I nesumnjivo s novcem i nakitom u vreći ispod svojih suknji,”
dodao je Bean suho i onda istaknuo, „Ako ona stoji iza svega ovoga,
znat će gdje je Annabel.”

~ 247 ~
 Naš svet knjiga

„Škrinja,” rekao je iznenada Marach.

„Je prazna,” prasnuo je Ross. „Idite potraţiti Kate dok Gilly-”
„Ne, ne ta škrinja,” prekinuo je Marach. „Škrinja s haljinama.”
Ross nije imao pojma o čemu on govori, ali Gilly očito jest, jer je
paţljivo kimnuo. „Da. Mogla je biti u njoj i iznijeli bi je ravno pored
nas, a da ne bi ni posumnjali.”
„O čemu to govoriš?” upitao je Ross, ali čak i dok je pitao to
pitanje, primijetio je da škrinje u kojoj je Annabel čuvala svoje haljine
nema u sobi i rekao. „Škrinja u podnoţju kreveta.”
„Da. Seonag je rekla da šalju haljine Effie u selo da ih pregleda i
vidi da li se mogu popraviti,” objasnio je Marach.
„Effie sada radi u kuli,” rekao je Ross namrštivši se.
„Da, ali danas nije došla. Bolesna je,” rekao mu je Gilly.
„I ti misliš da bi tvoja gospodarica, moja slatka Annabel, toliko
malo marila za ţenu da bi joj poslala posao da radi dok je ţena
bolesna?” prasnuo je Ross u nevjerici. Oba muškarca su izgledala
zatečena pitanjem, što je bio dovoljan odgovor. Nisu to gledali na taj
način, a sada su znali da su pogriješili. Okrenuvši se na peti, Ross je
krenuo prema vratima.
„Idem s tobom,” rekao je odmah Bean, prateći ga.
„Da li još uvijek ţeliš da pretraţimo sobe i pronađemo Kate,
milorde?” upitao je tiho Marach, slijedeći ih.
Ross je zastao na vratima razmišljajući, ali onda je rekao, „Da, ali
brzo i onda nas slijedite, kad završite, u slučaju da nam zatreba
pomoć u potrazi.”
Slutio je da će pretraga biti gubitak vremena, ali bilo je bolje da
pogledaju, za svaki slučaj. Ross si nikad ne bi oprostio kad bi
opozvao pretragu soba na katu, a da se ispostavi da je Annabel leţala
onesviještena u jednoj od njih.
„Ne obraćajte paţnju na mene. Ja ću jednostavno ostati ovdje i
brinuti se o Seonag,” rekla je suho Giorsal.

~ 248 ~
 Naš svet knjiga

„Dobro. Hvala ti,” rekao je Ross dok je izlazio iz sobe s

muškarcima koji su ga slijedili.
„Znaš da ţeli poći s nama,” rekao je Bean dok su krenuli niz
stepenice.
„Da,” sloţio se Ross. „Moţeš pozvati jednu sluţavku da je zamijeni
u brizi za Seonag, ako ţeliš.”
„Ne,” rekao je suho Bean. „Tvoja sestra nije nimalo oprezna kad se
radi o njenoj dobrobiti. „Bolje da je ovdje.”
Ross je kimnuo. I on je tako mislio.

Annabel je otvorila oči u tami, neugodi i teško dišući. Neugoda joj

je govorila da je još uvijek u škrinji, ali također se činilo da nema
zraka, te dok je mislila da je u škrinji bilo mračno kad se prvi put
zatvorila nad njom, sada je shvatila da mora da je bilo svjetla koje se
uvlačilo kroz pukotinu negdje, jer je sada shvaćala što znači istinska
tama. Oko nje uopće nije bilo svjetla, kao što je vladala i potpuna
tišina, te se u jednom trenutku Annabel uplašila da je zakopana ţiva
u škrinji.
Baš kad je počela hiperventilirati na tu pomisao, zvuk joj je došao
do ušiju. Isprva je bio jako slab, ali je postajao sve glasniji kako se
pribliţavao. Koraci, pomislila je Annabel i jako se nadala da dolaze
da je puste van. Nikad više neće dobrovoljno ući u škrinju, niti ijedan
drugi mali zatvoreni prostor. Bilo joj je dosta toga, pomislila je
Annabel i onda prestala razmišljati i jednostavno čekala kad je začula
zvuk koji je ukazivao na to da se škrinja otključava.
Ovaj put nije bilo jarkog danjeg svjetla koje obasjava škrinju kad se
otvorila, pa je Annabel isprva pomislila da mora da je noć. Ali onda
su je uhvatili ispod ruku i podigli, te je vidjela gdje se nalazi. U
jednom od tamnih kutova štaglja... Carneyeva štaglja, shvatila je

~ 249 ~
 Naš svet knjiga

Annabel, prepoznavši veliku zgradu u kojoj je Ross vodio ljubav s

njom prije no što su bili napadnuti.
Njena paţnja se prebacila na čovjeka koji ju je podigao: Grant,
konjušar. Kakav pogrešan naziv, pomislila je Annabel. To zvanje je
proizvelo prizor u njenoj glavi nekog vitkog mladića, ne ovog
muškarca. Nitko ovako krupan se ne bi smeo nazivati mladićem,
pomislila je, a onda povikala, „Hej!” kad je uzeo vrećicu s novcem
koju je stiskala u ruci otkad ju je uzela i poţurila u škrinju u njenoj
sobi.
„Tiho,” upozorio ju je Grant. „Potrudi se biti tiha i nemoj je ljutiti.
Kate nije razumna kad je ljuta.”
„Ti si Škot,” rekla je iznenađeno Annabel, tihim glasom. Znala je
da je njen napadač Škot otkad ga je čula kako govori u polju plavih
zvončića, ali joj je bilo teško to povezati sa znanjem da je on također
sin glavnog konjušara njenog oca u Engleskoj, i muškarac s kojim je
Kate pobjegla. U njenom umu, konjušar je bio Englez, do sada.
„Da. Tvoj otac je osvojio mog oca od Fergusonovih u konjskoj
utrci,” Grant joj je tiho rekao. „To je bilo prije sedam godina, kad sam
još bio dječak.”
„Koliko sada imaš godina?” upitala je Annabel.
„Sedamnaest,” rekao je tiho.
Annabeline oči su se raširile. Bio je mlađi nego što bi pomislila, ali
onda, njegova je veličina zavaravala, pretpostavljala je. Ali također je
bio pet godina mlađi od njene sestre.
„U Waverlyu smo od tada,” rekao je tiho Grant. „Ili bar sam ja bio
dok nisam napravio glupu pogrešku zaljubivši se u tvoju sestru i
misleći da i ona mene voli.”
„Zar te ona ne voli?” upitala je tiho Annabel, „Ona tvrdi da si je ti
napustio.”

~ 250 ~
 Naš svet knjiga

„Priča o tome da sam je napustio je sluţila samo tome da uđe u

kulu,” rekao je Grant, zvučeći umorno. „A tvoja sestra ne voli nikoga
osim samu sebe.”
„Onda je ostavi,” predloţila je Annabel, dodavši, „Čovjek koji
neće ukrasti konja sigurno ne ţeli biti umiješan u otmicu. Ostavi je
prije no što te uvuče još dublje.”
Grant je tuţno odmahnuo glavom. „Neću je napustiti... bez obzira
na to što ona učinila. Uzeo sam joj nevinost i odrekao se previše toga
zbog nje. Sad sam zapeo s njom... kao s kugom,” dodao je mrmljajući
i gurnuo poklopac škrinje zatvorivši je, drţeći u ruci vrećicu s
novcem.
„Ali-” Pustila je da joj riječi zamru kad ju je počeo vući oko škrinje i
ona je zapela za nešto na putu i pala. Zatečen, Grant je izgubio zahvat
na njoj i Annabel je pala na hrpu krzna poloţenih pokraj škrinje. Bila
je tamo samo trenutak prije no što je zgrabio njenu ruku i povlačeći je
ponovo na noge, ali bilo je dovoljno dugo.
„Nisi nas pratio u ovaj štagalj, zar ne?” upitala je prije no što ju je
mogao potaknuti da se ponovo pokrene.
„Ne, već smo bili ovdje,” odgovorio je Grant, a Annabel je
kimnula. Upravo je došla do tog zaključka. Prvo, pomislila je kako je
to dobro mjesto za skrivanje i zaklon. Uokolo nema nikoga, vlasnik
obliţnje kolibe je na putu obavljajući neki nepoznati posao za Rossa,
te im je pruţilo krov nad glavom, sijeno kao krevet, te zalihe hrane
kojom se mogu gostiti. A onda se sjetila Rossovog obilaţenja kako bi
spriječio da ih bilo tko prati i to se spojilo u njenim mislima.”
„Pretpostavljam da ste bili vani u potrazi za hranom ili slično kad
smo mi došli ovamo?”
„Ne,” rekao je Grant ispričavajući se, povukavši je iz sjene i prema
središtu štaglja. „Bili smo ovdje, ali smo se sklonili u spremište zobi
kad ste stigli.”

~ 251 ~
 Naš svet knjiga

„Ah,” Annabel je promrmljala i opet kimnula, ali ovaj put se

trznuvši kad se prisjetila čemu mora da su svjedočili. Počela je misliti
da se ona i Ross ne bi trebali prepuštati uţicima nigdje osim u svojim
odajama od sada nadalje, bez obzira koji dan u tjednu bio.
„Sram te je?” upitala je Kate, privukavši Annabelinu paţnju na
ţenu koja je sjedila u trokutu svjetla koje je prodiralo kroz otvoren
prozor na štaglju. Hrpa nakita i novca je bila rasuta pred njom na
tvrdo utabanom zemljanom podu.
Kateino pitanje je govorilo Annabel da je čula bar zadnji dio njenog
razgovora s Grantom, ali nije puno mogla učiniti u vezi toga.
Ignorirajući sestrino pitanje, Annabel je pokazala na malo blago i
postavila vlastito pitanje. „Odakle ti to?”
„Iz škrinje u tvojoj sobi,” rekla je Kate bezbriţno.
Annabel se ukočila. „Kako-?”
„Ostavila si je otvorenu kad sam rekla da se Seonag vraća sa
slugama, a ti si poţurila da se vratiš u škrinju,” informirala ju je Kate
sa zadovoljstvom.
Annabel je sklopila oči od nevjerice, kajanja i krivnje koji su prošli
kroz nju. Osiromašila je svog muţa i njegove ljude s tim
nepromišljenim postupkom. Dragi Boţe, zašto je morala biti takav
promašaj u svemu?
Zveckanje novčića joj je privuklo paţnju i otvorila je oči upravo
kad je Kate uhvatila malu vrećicu koju joj je Grant dobacio.
Kate je otvorila i ispraznila vrećicu na vrh sveg ostalog novca i
nakita, a onda bacila vrećicu u stranu kako bi sretno pljeskala
rukama. „Zar nije divno, Grante? Moţemo ţivjeti sretno do kraja
ţivota.”
„Da, na teret onih koji će patiti zbog ovog gubitka,” rekla je
Annabel mrko kad Grant nije komentirao.
Kate je oštro podigla pogled na to, ali na Granta, ne Annabel.
Nešto u njegovom izrazu je učinilo da se njen smrkne, a onda se

~ 252 ~
 Naš svet knjiga

okrenula i prijekorno pogledala u Annabel i rekla, „Grant, idi po

kantu vode iz rijeke. Razgovarat ću s Belly.”
Grant je oklijevao, ali onda je ostavio Annabel gdje je i krenuo van
iz štaglja.
Čim je otišao, Kate se iskalila na Annabel. „Ne pričaj mi o patnji.
Trebam ovo. Neću ţivjeti u bijedi kao seljanka.”
Annabel nije istaknula da je Grant seljak, te da je izabravši njega
osudila sebe na takav ţivot. Zašto se truditi? Činilo se da je Kate
imala poteškoća sa shvaćanjem svog vlastitog doprinosa situaciji.
Jednostavno je voljela okriviti druge za svoje probleme i što ne uţiva
u sreći, koju ne samo da je ţeljela, već je mislila da na nju ima pravo.
Usto, Annabel je samo htjela otići odatle i opet vidjeti Rossa, a mislila
je da ako previše naljuti svoju sestru, ona bi mogla učiniti nešto glupo
u trenutku bijesa, na primjer ubiti je. A Annabel bi stvarno radije
poţivjela kako bi opet vidjela svog muţa.
Iako, kad jednom sazna da je ona razlog što je opljačkan, Ross bi
mogao poţeljeti da je više nikad ne vidi, tuţno je pomislila.
Kate je nastavila bijesno je gledati nakratko, ali onda je spustila
pogled na svoje blago i prošla prstima kroz novčiće i nakit kao da su
voda. Nakon jednog trenutka, rekla je, „Zar me nećeš pitati kako sam
danas izašla iz kule?”
Annabel je otrgla pogled s blaga koje će nesumnjivo izdrţavati
njenu sestru i Granta dugo godina, moţda svih godina koje su im
preostale, te je poslušno upitala, „Kako si izašla?”
„Udarila sam Seonag po glavi, ubacila sadrţaj škrinje u vreću i
objesila je o struk s unutrašnje strane moje suknje, onda rekla
muškarcima da idem vidjeti svećenika i...” Kate je slegnula ramenima
i jednostavno završila, „Samo sam otišla do konjušnice, osedlala dva
konja i odjahala s njima. Nitko me nije spriječio.”
Annabel nije bila iznenađena. Po onome koliko je mogla
procijeniti, Kate je uvrijedila svaku osobu koju je upoznala u

~ 253 ~
 Naš svet knjiga

MacKayu. Konjušar se vjerojatno sakrio kad je vidio da dolazi, a svi

ostali su se vjerojatno pravili da je ne vide. Vjerojatno su bili presretni
kad su vidjeli da odlazi i nadali se da je nikad više neće vidjeti. Ali
Annabel je bila zabrinuta za Seonag.
„O, nisam ubila tvoju dragu Seonag,” rekla je Kate, očito joj to
pročitavši na licu. „Bar mislim da nisam.” Slegnula je ramenima kao
da je malo značilo da li je ili nije.
Zadovoljno uzdahnuvši, Kate se onda nagnula unazad i nakrivila
glavu dok je gledala u Annabel. Glas joj je bio ugodan kad je rekla,
„Mrzila sam te tako dugo vremena.”

„Milorde!”
Ross je spustio ruku nakon kucanja na Effiena vrata i pogledao
okolo na Fingalov poziv. Nestrpljivo se pomaknuvši, pogledao je u
Beana.
„Vidjet ću što ţeli,” rekao je i krenuo u susret čovjeku.
Ross se okrenuo nazad prema vratima kolibe i opet pokucao.
„Effie bi trebala biti kod kuće. Vidio sam da je primila dostavu
prije malo manje od pola sata,” rekao je zabrinuto Fingal Rossu, kad
je prošao pokraj Beana.
„Škrinju?” upitao je Ross.
Kimnuo je. „Ali jedva ju je primila kad je ta gadna Engleska laka
ţenska pojavila.”
„Kate?” upitao je oštro Ross.
„Da, a krupan čovjek ju je pratio u stopu.” Gunđao je. „Čovjek
krupan kao bik koji odgovara opisu dečka koji ti je stvarao nevolje.
Pa sam pomislio da je bolje da krenem u dvorac da ti to kaţem.
Upravo sam stavljao sedlo na moju ragu kad sam čuo konje na
kamenoj stazi i došao istraţiti.”

~ 254 ~
 Naš svet knjiga

Ross je opsovao sebi u bradu i prestao kucati. Otvorio je vrata i

ušao unutra. Effie je leţala na podu niti tucet koraka dalje od ulaza.
Ross je kleknuo i stavio ruku pored njenih usta, laknulo mu je kad je
osjetio njen dah na svojim prstima. „Ţiva je.”
„Škrinja nije ovdje,” istaknuo je Bean, natjeravši Rossa da pogleda
okolo po maloj jednosobnoj kolibi kako bi vidio da nema škrinje.
„Iznijeli su je samo nekoliko minuta nakon što su ušli,” rekao je
Fingal, kleknuvši preko puta Rossa i zabrinuto se namrštivši nad
Effie. „Krupni momak ju je nosio.”
„Jesi li vidio kojim su putem otišli?” upitao je Ross uspravivši se.
„Da. Putem prema MacDonaldu. Isprva su hodali, a ja sam ih
pratio iz daljega, ali imali su konje otprilike pola milje izvan sela.
Poţurio sam nazad da osedlam moju ragu.”
Ross je kimnuo, počeo se okretati, ali je onda pogledao Effie i
oklijevao.
„Ja ću se pobrinuti za nju,” uvjeravao ga je Fingal. „Ti idi. Uhvati
gada koji je proganjao našu slatku Annabel.”
Ross nije objasnio da je „gad” vjerojatno drţao njihovu slatku
Annabel u škrinji koju je nosio. Samo je krenuo prema vratima,
govoreći, „Odvedi je dvorac, Fingal. Seonag je također ozlijeđena.
Giorsal se moţe brinuti o obje. Zatim bih cijenio da kaţeš Gillyu i
Marachu da skupe ljude i krenu za nama. Reci im da prvo provjere
Carneyev štagalj i onda neka slijede cestu dalje ako nismo tamo.”
„Da,” rekao je Fingal. „Hoću, milorde.”
„Misliš da su u Carneyevu štaglju?” upitao je Bean.
„Pričao sam ti o danu kad sam napadnut,” promrmljao je Ross
predvodeći put do njihovih konja koji su čekali. „O tome kako sam
brzo jahao i vijugao okolo kako bi se uvjerio da nas ne slijede prije no
što sam stao kod štaglja.”
„Da,” rekao je Bean.

~ 255 ~
 Naš svet knjiga

„Pa, siguran sam da nas nisu slijedili. Ne bih riskirao s Annabel da

nisam bio siguran.”
„Misliš da su bili u štaglju cijelo vrijeme,” shvatio je Bean.
Ross je kimnuo, a onda priznao, „To mi je sinulo tek kad je Fingal
rekao da su krenuli putem za MacDonald. On vodi ravno do štaglja.
Zašto ne bi krenuli dalje na jug ili čak do obale? Oba smjera nude
bolju šansu da nestanu u gradu ili da pobjegnu brodom, nego da
krenu na sjever prema MacDonaldu.”
„Da. A Katein naglasak bi činio da se ističe kao bolni palac tamo,”
komentirao je Bean. „Ja bih je zaustavio dok ti ne bi mogao izaći i
uvjeriti se da li je to ona.” Na trenutak je šutio, ali onda se namrštio i
upitao, „Ali, zašto u štagalj? Zašto ne bjeţe što je brţe moguće?”
„Imaju Annabel u škrinji. Siguran sam u to,” rekao je tiho Ross.
„Pretpostavljam da postoji razlog za to.”
„Pa ne moţe biti zbog otkupnine,” rekao je Bean i onda istaknuo,
„Engleska kučka ti je sve ukrala. Mora znati da nemaš više ništa s čim
bi platio otkupninu.
Rossova su se usta stegnula, ali nije komentirao. Bio je prilično
siguran da je Kate jako ljubomorna na Annabel, te ju je zbog toga
mrzila sa ţarkom strašću, te će htjeti neki oblik mučenja ili čak smrt
da je smiri. Ross se samo nadao da će naći Annabel na vrijeme i da
neće na teţi način shvatiti što je Kate htjela.

~ 256 ~
 Naš svet knjiga

„Zašto?” upitala je Annabel, raširenih očiju i u nevjerici. „Zašto bi ti

mrzila mene? Što sam ti ja ikada učinila?”
„Postojiš!” bijesno je zakreštala Kate, onda je lupila po blagu ispred nje,
zbog čega se nešto blaga razletjelo po tlu, prije no što je mirnije rekla, „Sve
što sam slušala dok sam odrastala je bilo, 'Annabel to nikad ne bi napravila.
Annabel je dobra djevojka. Annabel bi to puno brţe naučila. Šteta je što nisi
pametna kao tvoja sestra Annabel.'” Namrštila se. „Prema našim
roditeljima, ti si bila uzor koji nikad neću moći dostići.”
Annabel je shvatila da su joj usta otvorena, te ih je zatvorila, a onda
duboko udahnula. „Kate, isto su učinili meni kad su me vratili iz opatije.
Samo sa mnom je bilo, „Šteta što nisi naslijedila malo ljepote tvoje sestre, i
kakva šteta što nemaš obuku niti vještine kao tvoja sestra. Za
razCCLVIIliku od Kate, ti ćeš sigurno biti uţasna ţena Škotu.”
Kateine oči su bile mrtve i beţivotne, glas joj je bio hladan kad je rekla,
„Ti si bila tamo jedan dan Annabel. Znam. Još smo bili u šumi Waverlya
kad te je majka dovela natrag. Rossovo društvo je stiglo vama za petama, a
mi smo vas slijedili kad ste otišli sljedeći dan.”
„Moţda je bio samo jedan dan, ali to su mi nabrajali ponovo i ponovo
tijekom tog dana. Ne uspoređujem moju patnju zbog njih s tvojom,” dodala
je brzo Annabel kad je vidjela kako se bijes nakuplja na Kateinom licu.
„Kaţem ti da shvaćam i da je problem bio u njima, a ne niti u jednoj od nas
dvije. Da su tebe poslali u opatiju, a da sam ja ostala, slušala bih te uvrede
svaki dan mog ţivota, a znam kako to moţe oštetiti osobu. Ja-”
„Ali ti nisi bila tamo svaki dan, zar ne?” zasiktala je Kate. „Pobjegla si u
opatiji kako bi ţivjela. Kako ti je to uspjelo? Zašto ti, a ne ja?”

~ 257 ~
 Naš svet knjiga

„Nisam ja to uspjela,” uvjeravala ju je Annabel. „Nisam niti znala da

idem dok nismo bili na pola puta tamo i onda sam plakala ostatak tog
putovanja. Također sam plakala svaku noć prve godine jer mi je
nedostajala-”
„O, poštedi me tvoje tuţne priče,” prekinula ju je mrko Kate. „Nitko nije
patio koliko sam ja patila. Pogledaj me,” zareţala je. „Ţivim u šumi i
spavam u štaglju, jedem sirovu zob kao domaća ţivotinja dok ti ţiviš u
lijepom dvorcu s njegovim toplim kaminima, mekim krevetima i finim
kolačima.”
Annabel nije istaknula da pošto su ih Kate i njen muţ pratili u Škotsku,
da bi trebala znati da je Annabel također spavala vani tijekom puta. Što se
tiče boravka u Škotskoj, Annabel je bila u MacKayu samo nekoliko dana
prije no što se Kate pojavila na vratima i ona je primila. Kate je učinila da to
zvuči kao da je godinama lutala po divljini.
„Zašto ste me napadali?” upitala je konačno Annabel, ne mareći da li je
Grant mislio da bi trebala šutjeti ili ne. Slutila je da je malo značilo što god
činila. Kate je htjela osvetu nad Annabel zbog onog što je ona smatrala
bijegom iz roditeljskog doma, te nije htjela slušati ako joj se kaţe koliko je
Annabelin ţivot u opatiji bio neugodan. A bio je neugodan. Ţivot u
MacKayu ju je to naučio, ali to Kate nije ništa značilo. Bila je previše
zaokupljena samom sobom da bi je to zanimalo.
„Grant te napao,” ispravila ju je, te dobacila prijekorni pogled prema
vratima štaglja prije no što je dodala, „Trebao te oteti, ali stalno je to
zabrljao. A onda,” iznervirano je dodala Kate, „nakon prva dva neuspjeha
da te zauzda, počeo se vraćati, ne samo bez tebe, već i ranjen. Da mu nisam
pomogla da ode iz štaglja onaj posljednji put, ti bi ga vjerojatno ubila.”
Annabel nije komentirala. Ovo je objasnilo kako je Grant nestao kad ga je
provjerila nakon što ga je nokautirala.
„Čini se da stara poslovica o tome da moraš sam obaviti ono što ţeliš da
bude obavljeno kako treba je istinita,” rekla je nesretno Kate. „Jer ja nisam
imala nikakvih problema da tebe izvučem iz dvorca danas.”
~ 258 ~
 Naš svet knjiga

„Pa, imala si malu prednost,” istaknula je Annabel, a onda se morala

zapitati zašto brani Granta pred svojom sestrom.
Kate je odmahnula glavom. „Ne bi bilo bitno. Njegovo srce nije bilo u
tome.”
Annabel se nije iznenadila. Pošto Grant nije htio uzeti konja iz Waverlya,
sumnjala je da je posao s otkupninom njegova ideja ili da mu se sviđala.
Samo se pitala što ga je uvjerilo da pristane na Kateine planove o otmici i
otkupnini, umjesto da je spriječi.
„Mislim da me sada mrzi što sam inzistirala da te otmemo,” dodala je
nesretno, a onda prasnula, „Ali ja nisam kao on! Ne mogu ţivjeti ovako.”
„Još nisi rekla zašto si me htjela oteti,” istaknula je Annabel tiho,
zaključivši da je došlo vrijeme da promijeni temu. Htjela je znati što će
učiniti s njom i kakva je situacija.
„Drţali bi te zbog otkupnine, naravno,” odgovorila je Kate. Usne su joj
se nakratko iskrivile, a onda je priznala, „Nisam dovoljno dobro promislila
o ovome prije no što sam pobjegla s Grantom. On je tako jako zgodan, a
mene je zahvatilo uzbuđenje i strast...” Umorno je uzdahnula, iznenada
izgledajući staro, a onda je odmahnula glavom kao konj kad tjera dosadnu
muhu. Kad je prestala, imala je opet ljutit izraz lica i leţerno rekla,
„Naravno, sada kad imam cijelo bogatstvo MacKaya, traţiti otpremninu bi
bio gubitak vremena. Ali sam htjela da znaš da ja stojim iza svih tvojih
nevolja i htjela sam novac koji si imala u škrinji. Prepoznala sam vrećicu.
Bio je to novac za moj miraz. Ja bih ga trebala imati, ne ti.”
„Pa, sad ga imaš,” istaknula je Annabel.
„Da,” sloţila se Kate. „I pretpostavljam da bi mogla uţivati u ţivotu
kakav zasluţujem dok znam da se ti i svi ostali MacKayi mučite.”
Annabel je čula da slijedi ali i pripremila se za njega.
„Međutim, to bi bilo samo privremeno. MacKay će se oporaviti nakon
nekoliko plodnih godina... a ja smatram da je ideja da ti ţiviš moj ţivot
nepodnošljiva.”
„Tvoj ţivot?” Annabel je zbunjeno ponovila.
~ 259 ~
 Naš svet knjiga

„Ross je trebao biti moj,” zasiktao je Kate. „Da sam znala koliko je
zgodan, mlad i bogat, nikad ne bih pobjegla s Grantom.”
„Ali ja sam mislila da ti voliš Granta,” rekla je Annabel namrštivši se.
„Kakve koristi od ljubavi kad si gladan?” gorko je upitala. „Ljubav ne
proizvodi hranu, niti prekrasne haljine za nositi, a niti sluge koje će te
dvoriti.” Škrgutala je zubima i rekla, „MacKay je veći čak i od Waverlya, a
ja sam mogla ţivjeti tamo sa svim tim slugama koji bi ispunjavali sve moje
potrebe i -” Zastala je i prijekorno pogledala Annabel i onda zareţala od
frustriranosti, „I to s Rossom kao ljubavnikom.”
„Znam kako je divan ljubavnik,” dodala je, ustavši na noge i gledajući u
Annabel. „Vidjela sam vas dvoje, i na čistini uz rijeku i onda ovdje u
štaglju. On čini da zavijaš kao kuja koja se tjera, dok je Grant nespretan i -”
Kate je sklopila prste i zareţala, „Mrzim te i zbog toga, također. Zašto ti
dobiješ sve dok ja ostajem bez ičega? Zašto ti dobiješ jakog muškarca koji
ne samo da je njeţan i iskusan ljubavnik, već je dovoljno jak voljom i umom
da učini ono što se mora učiniti, dok ja dobijem dječaka koji nema pojma
što treba raditi u krevetu i nema niti jaku volju niti dobar um. To nije
pošteno,” frustrirano je povikala.
Komešanje kraj vrata je učinilo da obje pogledaju u tom smjeru. Grant je
stajao na vratima, tih i miran. Annabel je po njegovom povrijeđenom
izrazu lica vidjela da je čuo sve što je Kate rekla i bilo joj je jako ţao zbog
njega. Ali nakon jednog trenutka, duboko je udahnuo, podigao glavu i
otišao do Kate, tiho joj govoreći, „Sada imamo dovoljno bogatstva da
ţivimo onako kako ţeliš. Moţemo kupiti lijepo imanje u juţnoj Francuskoj,
ili u Španjolskoj, zaposliti sluge i uţivati u svim tim stvarima koje ţeliš.
Sada smo dobro opremljeni za ţivot, Kate. Pusti svoju sestru da ide.”
„Da, sad smo dobro opremljeni,” sloţila se Kate i onda promrmljala,
„Dakle, zašto nisam sretna? Mislila sam da će samo dio ovoga učiniti da
sve bude u redu. Umjesto toga, ja...” Odmahujući glavom, okrenula se
prema Annabel i priznala skoro se srameći, „Jednostavno ne mogu

~ 260 ~
 Naš svet knjiga

probaviti pomisao da ti uţivaš u svemu što je trebalo biti moje. Ne mogu to

podnijeti.”
„Zašto?” upitao je Grant, zvučeći mlado, frustrirano i sada i sam ljut.
„Zašto jednostavno ne uzmeš novac i ostaviš je na miru? Zašto moraš sve
uništiti?” Okrenuvši se, pomakao se kako bi uzeo Annabel za ruku i počeo
je vući prema vratima, zareţavši, „Oslobodit ću je.”
„Grante!” prasnula je Kate.
Zastavši, dobacio je ispričavajući pogled Annabel i okrenuo se nazad, još
uvijek je drţeći za ruku. „Da?”
„Ako je pustimo i ona kaţe MacKayu da smo mi ti koji su ga opljačkali,
mogao bi nas loviti do kraja naših ţivota,” rekla je tmurno Kate.
„Rekla ona ili ne, oni već znaju tko im je uzeo novac, Kate. A ako i
nekako ne shvate, ionako će nas proganjati do kraja ţivota,” rekao je
umorno Grant. „I sama si mi rekla da si hrabro ušla u konjušnicu i uzela
dva konja i odjahala da te svi vide. I onesvijestila si sluţavku, i onu ţenu
Effie, a onda si otela svoju sestru. Pobrinula si se zato da nas proganjaju.
Kao da si to htjela. Pa, ja ne ţelim,” dodao je. „Volim te, Kate, ali ti nikad
nisi zadovoljna. Nikad ti ništa nije dovoljno dobro, kao da ne dozvoljavaš
samoj sebi da budeš sretna. A pošto nikad nisi sretna, činiš sve druge oko
sebe nesretnima kao što si i ti.”
Grant je tuţno odmahnuo glavom, „Ne ţelim provesti svoj ţivot
nesretan, Kate. Završio sam.”
Kate je zurila u njega širom otvorenih očiju, a onda se okrenula k
Annabel, „Ovo je tvoja krivica!”
„Moja?” upitala je začuđeno Annabel.
„Da,” povikala je. „Nije dovoljno što si imala sve drugo, nego si baš
morala i Granta okrenuti protiv mene. Boţe, koliko te mrzim.” zakreštala
je.
„Onda je dobro da je ja volim.”
Svi troje su se na to okrenuli prema dvojici muškaraca koji su stajali na
otvorenim vratima štaglja. Annabel je bila svjesna Beanove prisutnosti, ali
~ 261 ~
 Naš svet knjiga

je imala oči samo za Rossa koji je stajao uspravno i ponosno na vratima,

ruka mu je bila na maču, lice mu je bilo mračno. Izgledao je prokleto jako i
ponosno, a ona je voljela svaki njegov centimetar. Još bolje, rekao je da je
voli.
Da li je to mislio? Pitala se Annabel, a nadala se da je tako, jer je ona
voljela njega. Moţda se sama iznenadila kad je izlanula te riječi u nedjelju
ujutro, ali su ipak bile istinite. Voljela je tog čovjeka koji se prema njoj
ponašao s njeţnošću i brigom. Voljela je njegovo pošteno ponašanje kako se
odnosio prema njoj i svima drugima. Voljela je njegovu snagu, njegovu
inteligenciju, njegovo vođenje ljubavi, te njegov smijeh čak i kad se smijao
njoj. Voljela je tog velikog, zgodnog, slatkog muškarca i bila je jako
zahvalna što je njen ţivot doţivio takav preokret koji ju je smjestio s njim.
Annabel je bila tako ometena svojim mislima da isprva nije primijetila
Kateinu reakciju na Rossov dolazak. Da je obratila više paţnje, primijetila
bi da se njena sestra ukočila i onda se počela tresti od frustriranog bijesa. I
bila bi spremna prokleto se maknuti s puta kad je Kate iznenada zakreštala
od bijesa i poletjela prema njoj, podignutih šaka. Ali taj vrisak je bilo jedino
upozorenje koje je imala, i nije bilo dovoljno. Annabel je nakratko stajala
ukopana na mjestu dok je njena sestra jurišala prema njoj, a onda ju je
Grant iznenada gurnuo u stranu i istupio kako bi primio udarce Kateinih
letećih šaka.
Annabel je slutila da je ovo činio i ranije, dozvoljavajući Kate da svoj
bijes iskali udarajući ga šakama. Također je slutila da nije očekivao da će
napad biti tako ţestok. Unatoč razlici u veličini, Grant je posrnuo kad se
zabila u njega, a tim potezom je izgubio ravnoteţu i pao na leđa. Pali su
zajedno, Kateina stopala su udarila njegova dok je udarao nogama
pokušavajući povratiti uporište.
Annabel se povikala upozoravajući, te je posegla kad je vidjela da će
pasti između dva stupa i daske na koje je stavila svoju haljinu tijekom
prvog posjeta ovdje s Rossom. Ali bilo je prekasno. Grantova glava se

~ 262 ~
 Naš svet knjiga

odbila o jedan stup kad su pali, a onda je leţao na tlu, glava mu je bila uza
stup pod čudnim kutem, a Kate na njegovim nepomičnim grudima.
„Grant?” upitala je zabrinuto Kate dok je podizala glavu s njegovih
grudi. „Grant?”
Annabel je zagrizla svoju usnu. Mogla je vidjeti da je mrtav, slomljenog
vrata, ali je oklijevala trenutak prije no što se pomakla naprijed i sagnula se
kako bi stavila ruku na njeno rame.
„Hajde, Kate. Mrtav je,” rekla je njeţno.
„Ne, nije,” prasnula je njena sestra, otresavši njenu ruku. Onda je počela
tresti Granta. „Probudi se, Grante. Probudi se i pokaţi joj da si još uvijek
ţiv. Grante!”
Annabel je zagrizla usnu, a onda je skrenula pogled kad je Kate počela
histerično vrištati i ponovo udarati mrtvog čovjeka, naizmjenično moleći i
zahtijevajući da se probudi.
„Pusti je,” savjetovao je Ross, iznenada pored nje i uhvativši je za ruku
kako bi je spriječio dok se saginjala da opet dodirne rame svoje sestre.
Annabel je oklijevala, ali onda se uspravila kimnuvši.
„Jesi li dobro?” upitao je Ross, okrenuvši je prema sebi i prelazeći očima
i rukama preko nje u potrazi za ranama.
„Da,” Annabel ga je uvjeravala, a onda se drhtavo nasmiješila i dodala,
„Ali, drago mi je da te vidim.”
Ross je kimnuo, a onda je iznenada prekrio njena usta svojima u brzom
grubom poljupcu. Onda ju je čvrsto privio na grudi u dugom zagrljaju i
uzdahnuo.
„Pazit ću na Kate,” rekao je Bean pridruţivši im se kad je Ross prekinuo
zagrljaj. „Bolje je da uzmete svoj novac.”
„Da. Hvala ti,” promrmljao je Ross, a onda je odveo Annabel do hrpe
nakita i novca na podu.
Kad ju je tada pustio i kleknuo kako bi ih počeo opet stavljati u vreću
koju je donijela Kate, Annabel je čučnula pokraj njega da mu pomogne.

~ 263 ~
 Naš svet knjiga

Primijetila je da je Ross stavio veliku količinu novca u manju vrećicu

koja je sadrţavala njen miraz. Onda ju je svezao za svoj pojas za mač i
pomogao joj staviti ostatak novca i nakita u veću vreću. Annabel nije pitala
zašto je to učinio i radili su brzo i u tišini. Upravo su završavali kad su
Gilly i Marach uveli veliku grupu ljudi u štagalj. Ušli su, izvučenih mačeva,
ali su se opustili kad su vidjeli da je sve pod kontrolom.
Zatvorivši veliku vreću koja je sadrţavala većinu blaga, Ross ju je
pritisnuo u Annabelinu ruku i pomogao joj da se podigne na noge, onda ju
je poveo k muškarcima.
„Odvedite je nazad u kulu,” naredio je Ross, gurnuvši je između Gillya i
Maracha. „I moţete povesti većinu ljudi sa sobom. Samo mi ostavite
dvojicu bez kojih moţete na kratko vrijeme.”
„Što ćemo s Kate?” upitala je zabrinuto Annabel.
„Prepusti je meni,” tiho je rekao Ross. „Ja ću je dovesti nazad nakon što
se pobrinemo za dečka.”
„Annabel je oklijevala, ali onda je kimnula i dozvolila Marachu da je
izvede iz štaglja dok je Gilly otišao da porazgovara s ljudima.
„Da li je Seonag dobro?” upitala je Annabel ratnika koji ju je odveo do
mjesta gdje su muškarci ostavili svoje konje.
„Nisam siguran, milostiva,” rekao je tiho Marach. „Bila je u nesvijesti
kad smo odlazili.”
Annabel je kimnula, a onda se ugrizla za usnu i upitala, „Što mislite da
će moj muţ učiniti Kate?”
„Ni u to nisam siguran, milostiva,” priznao je ispričavajući se. „Ali lord
je uvijek pošten.”
„Da,” promrmljala je Annabel i pitala se što bi bilo pošteno u ovom
slučaju? Njena sestra je radila samo probleme otkad je došla, ali sada ga je
pokrala, otela nju i napala Seonag.
Annabel je razmišljala o Kateinoj predstojećoj kazni dok je čekala Gillya i
ostale muškarce da mu se pridruţe, na putu nazad do kule. Ali jednom kad
je stigla tamo, njena briga za Seonag je gurnula u stranu sve ostalo i
~ 264 ~
 Naš svet knjiga

pojurila je unutra i gore čim ju je Marach spustio sa svog konja. Mogla je

čuti zvuk koraka iza sebe i znala je da Gilly i Marach ţure za njom, ali nije
usporila dok nije došla do odmorišta na stepenicama. Tada je Annabel
zastala, samo zato što nije imala pojma kamo su smjestili Seonag.
„Soba pokraj glavne spavaće sobe,” rekao je Marach bez da ga je pitala,
dok je vodio Gillya od stepenica.
Kateina soba, pomislila je Annabel i poţurila onamo. Giorsal je sjedila
pokraj kreveta tiho razgovarajući sa Seonag kad je ušla, a to je za Annabel
bio sretan prizor. Seonag joj je postala jako draga tijekom njenog boravka u
MacKayu i bila je zahvalna što se starija ţena oporavila od napada njene
sestre.
Pojurivši naprijed, Annabel je iznenadila ţenu dajući joj paţljivi zagrljaj
dok je govorila, „Jako mi je drago da si dobro.”
„O, da, i meni je drago da si ti dobro,” rekao je Seonag, neznatno se
zarumenivši. Kad se Annabel uspravila, rekla je, „Sjedile smo ovdje
raspravljajući o tome da li su te muškarci našli ili ne. Drago mi je da jesu i
da si dobro, milostiva.”
Annabel joj je stisnula ruku, onda se okrenula da se nasmiješi Giorsal
također, prije no što je skrenula paţnju na drugu ţenu u krevetu. Effie.
Blijeda i s gadnom ranom na glavi, švelja nije bila budna.
„Samo spava,” uvjeravala ju je Giorsal. „Probudila se prije nekoliko
minuta i opet zaspala uskoro nakon toga.”
„O, dobro,” promrmljala je Annabel, prisjetivši se udarca koji je čula
nakon što je Effie rekla da je netko pred vratima. Pretpostavila je da su Kate
ili Grant onesvijestili ţenu nakon što su ušli u kolibu, te se osjećala uţasno
što se nije zabrinula za njenu dobrobit u to vrijeme.
„Dakle?” rekla je Giorsal. „Sjedni. Ispričaj nam što se dogodilo. Znam da
je Kate onesvijestila Seonag i pretpostavljamo da je ukrala obiteljski novac i
pobjegla?”
„I vidim da imaš novu kvrgu na čelu, pa mora da te je opet onesvijestila
također,” rekla je suho Seonag.
~ 265 ~
 Naš svet knjiga

„Da,” priznala je Annabel i brzo objasnila što se dogodilo.

„Znači tvoja sestra je stajala iza svega?” polako je rekla Giorsal. „I ubila
je svog konjušara?”
„Ne,” rekla je odmah Annabel, a onda se namrštila i rekla, „Pa, da, ali to
je bio nesretni slučaj.”
„Seonag je odmahnula glavom. „Jednostavno nešto nije u redu s tom
curom. Njena glava nije kako treba.”
„Da,” priznala je Giorsal.
Annabel je samo kimnula. Slutila je da su u pravu. Dok je Kate bila
sebična i razmaţena, njena opsesija Annabelinom srećom i odlučnost da je
uništi je bila jednostavno ludilo.
Zvuk vrata koja se otvaraju privukao je Annabelinu paţnju te je ustala
kad se pojavio Ross. Pokazao joj je da mu priđe. Došla je do vrata i onda ga
slijedila kad ju je uzeo za ruku i izveo iz sobe. Odveo ju je do njihove
spavaće sobe, uveo je unutra, zatvorio vrata i naslonio se na njih.
Kad je Annabel stala nasred sobe i okrenula se da ga nesigurno pogleda,
rekao je, „Moramo razgovarati o tvojoj sestri.”
Annabeline oči su bile raširene i sklopila je ruke ispred sebe, te
promrmljala slabašni, „Oh.”
„Pokopali smo dečka i poslali poruku njegovom ocu u Waverly,” rekao
je tiho.
„Oh,” ponovila je Annabel, a onda je kimnula. „Dobro.”
„A onda smo doveli tvoju sestru nazad ovamo kako bi odlučili što ćemo
s njom. Mislim da ti trebaš dati svoje mišljenje o njenoj kazni,” objasnio je
Ross.
„Hvala ti,” promrmljala je Annabel, misleći kako je sretna što ima tako
uviđavnog muţa. Većina muškaraca vjerojatno bi jednostavno sami riješili
stvar i rekli joj što se dogodilo nakon čina. Iskreno, međutim, Annabel bi to
čak i više voljela u ovoj situaciji. Nije imala ţelje baviti se svojom sestrom,
niti krivnjom koja će nesumnjivo uslijediti nakon bilo koje odluke o njenoj
kazni.
~ 266 ~
 Naš svet knjiga

„Jašući nazad susreli smo usamljenog jahača,” nastavio je Ross. „Bio je to

glasnik s odgovorom tvoje majke.”
Annabel je zagrizla svoju usnu, nije bila sigurna hoće li to išta
promijeniti. Sumnjala je da čak i ako se njena majka slaţe da prihvati Kate,
Ross neće dozvoliti da ode i veselo nastavi svojim putem, a da ne zahtijeva
neku vrstu kazne za ono što je učinila. Iskreno, Annabel mu se nije mogla
protiviti ako to učini.
„Tvoji roditelji ne ţele imati nikakve veze s njom,” rekao je tiho Ross.
„Kaţu da kako je sama prostrla postelju, tako će i spavati. Za njih je
mrtva.”
Annabel je izdahnula. Nije bila iznenađena, ali pretpostavljala je kako se
dio nje nadao da će njeni roditelji dokazati da ipak malo mare za kćeri
kojima su dali ţivot. Međutim, činilo se da ne mare. „Da li ona zna?”
„Nisam joj rekao, ali moţda je pogodila,” Ross je rekao slegnuvši
ramenima. „Zamolila je da se ode ispovjediti dok sam čitao pismo, pa sam
rekao par ljudi da je otprate tamo. Ali kad je ušla u kapelicu, Kate je
zatraţila utočište.”
Annabel se ukočila, glava joj se trznula gore i unazad kao pod udarcem
na tu vijest. Dok su je novosti uhvatile nespremne, vjerojatno je to trebala
pretpostaviti. Teško da bi njena sestra htjela stati pred sud i skrila bi se iza
čega god moţe. Traţenje utočišta je zapravo bilo pametno.
„Otac Gibson je osjetio da joj ga mora pruţiti, ali nije previše zadovoljan
što je ona tamo,” dodao je.
Annabel nije bila iznenađena. Pet minuta u Kateinoj prisutnosti je pet
minuta predugo, a nije sumnjala da je njena sestra izluđivala svećenika.
„Zato je predloţio da će joj dati trajno utočište i poslati je u opatiju
Elstow, ako se ona sloţi da će se zarediti,” rekao je tiho Ross. „I pristala je.”
Annabeline oči su se raširile. Kate će mrziti Elstow. Mrzit će nadstojnicu,
zadatke, teške fizičke poslove, kupke koje će dijeliti, jednostavnu,
bezukusnu hranu, ograničenja, kazne i pokore. Annabel nije nimalo

~ 267 ~
 Naš svet knjiga

sumnjala u to da će Kate odbiti bičevati samu sebe po nadstojničinim

naredbama... bar dok ne čuje koje su alternativne kazne.
Njena sestra nije imala pojma na što pristaje. Njeno sebično zahtijevanje
tamo joj neće sluţiti, a sigurno se neće dobro slagati s drugim ţenama. I bit
će pod stalnim nadzorom. Kate nije imala obuku da bi mogla raditi u
konjušnici, a to je bilo jedino mjesto u kojem je bilo imalo slobode, a čak i
tamo je bila kratkog daha. I morat će...
Annabeline oči su se iznenada raširile, a kad je Ross upitno podigao
obrvu, rekla mu je što je upravo pomislila. „Ako se zaredi, sigurno će joj
skratiti kosu.”
Zurili su jedno u drugo u tišini na minutu, a onda je Ross rekao, „To joj
se neće svidjeti.”
„Ne,” sloţila se Annabel. Kate je bila previše tašta da bi to dobro
prihvatila, ali to će morati učiniti kako bi zadrţala utočište koje je zatraţila.
Iznenada je Annabel sinulo da bi to moglo značiti da će u potpunosti
zamijeniti svoje ţivote. Kate će sada ţivjeti ţivotom kakav se pruţao
Annabel, dok je nisu odvukli kući da se uda za Rossa, kako bi ţivjela ţivot
koji je bio namijenjen Kate dok nije pobjegla s Grantom. to ubiti obje, i Kate
i nadstojnicu, pomislila je Annabel. Ali na neki način, činilo se to
najprikladnije mjesto za njenu sestru. Sigurno je bilo bolje nego da je
obezglave, od ţivota u tamnici ili bilo koje druge kazne za koju se Annabel
bojala da bi je mogle zadesiti.
Ispustivši dah koji je zadrţavala, Annabel je kimnula. „Da. Pošalji je u
Elstow.”
Ross se uspravio i prešao preko sobe kako bi je zagrlio. Annabel je na
trenutak bila mirna, ali onda se opustila uz njega s uzdahom i odmah je
osjetila vreću koja je sadrţavala blago MacKaya kako još uvijek visi ispod
njene suknje. Morat će je pospremiti što prije, pomislila je nesretno
Annabel. Zapravo, uopće nije trebala ostaviti škrinju otključanu i otvoriti je
kako bi Kate mogla uzeti blago, ukorila je samu sebe i onda zagrizla usnu i
promrmljala, „Ţao mi je.”
~ 268 ~
 Naš svet knjiga

Njen muţ ju je povukao unazad dovoljno da joj moţe iznenađeno

pogledati u lice i upitao, „Zbog čega?”
Annabel je htjela reći na tome što je ostavila otvorenu škrinju zbog čega
je Kate skoro uspjela pobjeći s blagom MacKaya, ali odgovor koji je izašao
je bio, „Zbog svega.”

Samo, Annabel je slutila da će Kateina osobnost pretvoriti to iskustvo iz

samo neugodnog i nesretnog u potpuni jad. Ţivot u opatiji će ili pretvoriti
Kate u bolju osobu ili će je ubiti... ili moţda će
Ross je odmahnuo glavom i uvjeravao je, „Nemaš se zbog čega
ispričavati, Annabel.”
„Da, imam,” uzvratila je i istaknula, „Samo si imao nevolje otkad si me
oţenio.”
Ross joj je obuhvatio lice rukama i susreo pogled kad je mirno rekao,
„Da. Bilo je malo čega drugoga osim nevolja od našeg vjenčanja, ali ništa
od toga nije tvoja krivica.”
„Ali, da se nisi vjenčao sa mnom...”
„Propustio bih najbolju stvar u ţivotu,” odlučno ju je prekinuo, a onda
dodao vragoljasto, „I unatoč svim nevoljama, ili moţda zbog njih,
zahvaljivao sam Bogu svaki dan otkad sam se probudio i našao tvoju sestru
ovdje, što sam se oţenio s tobom, a ne s njom.”
Annabel se drhtavo nasmijala i onda sklopila oči i naslonila glavu na
njegova prsa uzdahnuvši. „Da, pa... ipak da sam odbila i udala se za nekog
drugog, ti bi izbjegao jako puno poteškoća.”
Ross ju je poljubio u potiljak i uvjeravao je, „Vrijediš svake i najmanje
nevolje koju je tvoja sestra uzrokovala i više od toga. Mislio sam ono što
sam rekao u štaglju, volim te, Annabel. Činiš moje dane vedrima i moju
kulu domom.”
Podigla je glavu i nagnula je unazad kako bi pogledala u njega,
iznenadivši se shvativši da su joj suze zamaglile oči. „I ja tebe volim, Ross.
Mislila sam da ću provesti svoj ţivot u Elstowu i pomirila se s tim, ali jako
~ 269 ~
 Naš svet knjiga

sam zahvalna što me Katein čin umjesto toga smjestio ovdje s tobom.
Nisam znala da ţivot moţe biti tako...” Zastala je, nekoliko joj je misli
prošlo glavom. Nije shvaćala da ţivot moţe biti tako pun njeţnosti, boje
sreće i strasti. Ali na kraju je samo rekla, „Prekrasan.”
Ross se nasmiješio i onda se sagnuo kako bi je poljubio. Bio je to isprva
sladak poljubac, pun ljubavi, ali onda kao što se događalo kad bi bili
zajedno, strast bi preuzela kontrolu.
Zastenjavši, Annabel je povukla ruke s njegova struka kako bi mu ih
stavila na ramena, a onda se podigla na noţne prste i pripila uz njega. Ross
je odmah spustio ruke ne bi li joj obuhvatio straţnjicu. Podigavši je s poda,
počeo ju je nositi do kreveta, njihova tijela su se trljala jedno o drugo
svakim korakom. Ali stao je kad se začulo kucanje na vratima.
Prekinuvš poljubac, pogledao je prema vratima i dreknuo, „Odlazi.”
„Zar se tako razgovara sa svojom sestrom?” povikala je Giorsal smijući
se. „Osim toga, kucam samo zato da ti kaţem da se Carney vratio i doveo
je određenog gospodina za kojeg sam sigurna da bi ga Annabel htjela
odmah vidjeti.”
„Prokletstvo,” zareţao je Ross i nagnuo svoje čelo na Annabelino.
„Što je bilo?” upitala je zabrinuto.
Ross je oklijevao, ali onda je priznao, „Zadatak na koji sam poslao
Carneya je bio da dovede trgovca tkaninama ovamo, kako bi mogla kupiti
što god poţeliš. Trebala bi imati svoje haljine, napravljene samo za tebe, ne
odbačene haljine moje majke.”
„Oh,” zadahtala je Annabel, suze su opet zaprijetile, a onda ga je čvrsto
zagrlila. „Hvala ti muţu. Ti si najdivniji, najljubazniji muţ kakvog bi
djevojka samo mogla poţeljeti.”
Ross se nasmiješio nakrivljenim osmijehom, ali onda je uzdahnuo.
„Pretpostavljam da bih te trebao pustiti da porazgovaraš s čovjekom.”
Annabel je bila u iskušenju, ali onda je odmahnula glavom. „Ne. Moţe
malo pričekati.”

~ 270 ~
 Naš svet knjiga

Stegnuvši svoj zahvat na njegovim ramenima, podigla je noge kako bi ih

omotala oko njegovog struka, uspjevši u tom zadatku usprkos svojim
suknjama, te je rekla, „Mislim da bih ti trebala propisno zahvaliti na takvoj
paţljivosti.”
„Oh?” upitao je Ross s osmijehom, nastavljajući prema krevetu. „Pa, dok
si ti voljna da mi zahvaljuješ, trebao bih spomenuti da sam riješio stvar s
trgovcem začina, kad sam dovodio Kate ovamo.”
„Jesi?” upitala je Annabel, raširenih očiju. Skroz je zaboravila na tog
čovjeka, s obzirom na sve što se dogodilo.
„Da, jesam,” uvjeravao ju je. „I nakon što sam mu dao par novčića, platio
njegov smještaj u svratištu, te mu zaprijetio da ću ga proganjati i kastrirati
ga ako ne pristane, obećao je da neće nikoga upozoriti da izbjegava
MacKay.”
To je izazvalo smijeh kod Annabel, te je odmahnula glavom. „Ti si
čudo.”
„Znači sretna si?” upitao je ozbiljno Ross, zastavši ispred kreveta.
„O, da, muţu. Jako sam sretna,” mirno ga je uvjeravala, onda odmotala
noge oko muţevih kukova i lagano ih pomakla dok se nije okrenuo prema
krevetu kako bi je spustio dolje. Odmah je prišla vratima, a Ross se
okrenuo kako bi je slijedio, kao što je i očekivala. Tako je stajao leđima
okrenut prema krevetu.
„Kuda ideš?” upitao je namrštivši se. „Mislio sam-” Riječi su zamrle uz
uplašeni uzdah kad se Annabel naglo okrenula i gurnula ga. Uhvativši ga
nespremnog, Ross je pao na krevet, a noge su mu bile presavijene u
koljenima i visile s kreveta.
„Nikuda,” uvjeravala ga je Annabel mirno dok je brzo odvezala vezice i
skinula svoju haljinu. Onda je došla između njegovih koljena dok njena
koljena nisu lupila u krevet, te dodala, „Zapeo si sa mnom, muţu.”
„Onda sam najsretniji muškarac u Škotskoj,” zareţao je Ross, sjednuvši
kako bi stavio ruke oko njenog struka. Nakratko ju je čvrsto stisnuo, te
uzdahnuo, „Boţe, kako te volim.”
~ 271 ~
 Naš svet knjiga

„I ja volim tebe,” čvrsto ga je uvjeravala Annabel, a onda ga gurnula

nazad na krevet i nagnula se kako bi se popela na njega, govoreći, „Dopusti
mi da ti pokaţem koliko.”

~ 272 ~