Maya Banks

BIJEG

No Place to Run
(KGI, #2)
by Maya Banks
 ZAHVALE

Veliko hvala:

Kim Whalen, mojoj najvećoj navijačici i zagovarateljici; Cyndi Hwang, što je

podržala ovaj ciklus romana i vjerovala u mene kad ni sama nisam mislila da ću uspjeti;
Valerie i Lillie, koje su radi mene uvijek spremne sve ostalo staviti na drugo drugo mjesto.

Balkandownload.com
 1. POGLAVLJE
ON ju je već čekao kad je otvorila vrata njegove hotelske sobe. Sam Kelly gledao je kako se Sophie
okreće prema njemu i vidio kako su joj izražajne plave oči zasjale od požude čim ga je ugledala.
Prije nego što je stigla odvezati pregaču, već mu je bila u naručju, a usne su mu već pritiskale
njezine u prvom poljupcu.
“Same.”
Izgovorila mu je ime uz požudan uzdah koji je osjetio sve do jaja.
Posegnuo je iza njezina struka i odvezao joj pregaču. “Je li bilo kakvih problema noćas?”
Odmahnula je glavom, a on ju je opet ljubio. “Mrzim što radiš ondje.”
Nakratko je prekinula poljubac i nekoliko dugih trenutaka samo su stajali tako, priljubljenih
lica, gledajući jedno u drugo. Nesretno je zastenjala, a njemu je bilo žao što kvari trenutak
negodujući zbog njezina posla.
Odakle mu uopće pravo da išta kaže? Radila je u malenoj krčmi u Meksiku i iako djevojka
poput nje nije tamo pripadala, vjerojatno je jedino tako mogla spajati kraj s krajem. A on je nije
mogao spasiti i odjahati s njom u suton.
“Zaboravi da sam išta rekao”, promrmljao je. “Dođi ovamo.” Prstom joj je pridigao bradu i opet
joj privukao usne svojima. Žudio je za njom, bio je gladan nje. Njegova braća i njihov tim opet su
odrađivali njegov posao da on može ukrasti nekoliko sati sa ženom kojoj nije mogao odoljeti. Čim je
kročio u birtiju u kojem je radila, znao je da mora imati tu ženu.
Ženu zbog koje je prelako zaboravljao na sve svoje dužnosti. Privila se čvršće uz njega, a on ju je
podigao damu može obaviti ruke oko vrata. Smiješila mu se uz usnice. “Već je bolje”, šapnula je.
“Bit će još bolje kad budeš gola.”
Odnio ju je do kreveta i polako je spuštao na madrac dok se nadvijao nad nju i zarobljavao je
tijelom. Usta su mu bila tik iznad njezina trbuha. Podigao je glavu i pogledao je ravno u oči.
“Tako si lijepa”, rekao je.
Sporim i vrlo promišljenim pokretima smirivao je svoju vlastitu goruću želju, podigao joj majicu
i otkrio joj goli struk.
Dok joj je podizao majicu preko grudi, nije odolio i polizao je meku udubinu njezina pupka.
Drhtala mu je pod usnicama i cijelim trbuhom prolazili su joj slatki trnci.
Izvila je leda gotovo kao da će ga zbaciti sa sebe, a on je pustio njezinu majicu i zgrabio je za
bokove.
“Moja.”
Opet je zadrhtala i ispustila tih jecaj dok joj je on lizao trbuh i zagrizao rub grudnjaka. Smiješio
se i još se više nadvio nad nju. Pomaknuo je koljena, pritisnuo ih tik uz njezine bokove i tako je
potpuno zarobio.
Nije više mogao dočekati da je vidi golu. Zgrabio ju je za rub majice i parao je po sredini sve
dok nije visjela u dva dijela, a potom ju je sasvim skinuo.
Bradavice su joj se napinjale kroz čipkasti grudnjak, a ispod tanašnog materijala nazirali su se
tamni polumjeseci. Lijeno se igrao vršcima bradavica ispod satena, dirao ih i mijesio sve dok se nisu
posve ukrutili moleći ga da ih oslobodi.
Pune grudi prelijevale su joj se preko košarica grudnjaka i on ga je naglo povukao dolje pa su joj
bradavice provirile.
Ruke su joj se penjale uz njegove bokove i klizile uz grub traper, ali on ju je zgrabio za zapešće i
maknuo joj ruku.
Pobunila se, ali tad je prinio njezinu ruku ustima i ljubio joj dlan, a zatim joj je podigao obje
ruke iznad glave. Stao je iznad nje, pritisnuo joj ruke na madrac i opet ju je zarobio.
U trenutku nadahnuća dohvatio je ostatke njezine majice i privezao joj ruku za uzglavlje
kreveta. Ona je požudno uzdahnula gledajući ga širom otvorenih očiju dok joj je vezao i drugu
ruku.
Disanje joj se ubrzalo i prsa su joj se nadimala. Nervozno je oblizala usnice, a njezine sve tamnije
oči poprimale su boju safira. On se smješkao i gledao je onako kako grabežljivac gleda plijen. Bila
mu je kao droga. S tog vrha nije želio nikad sići. Zbog nje se osjećao jakim i nepobjedivim.
“I što ću sad s tobom?”
Zavukao je ruku u traperice i izvukao džepni nožić. Razrogačila je oči, ali u njima nije bilo ni
mrve straha. Otvorio je nožić i zavukao oštricu pod grudnjak. Tkanina je samo spala i izložila gole
grudi njegovu gladnom pogledu.
Zatvorio je nožić i bacio ga na stranu, a zatim se posvetio dugmetu na njezinim trapericama.
Htio ih je samo strgnuti s nje, ali prisilio se ići polako i uživati u svakom centimetru kože koji je
otkrivao.
Polako joj je skidao traperice preko bokova, potom niz noge i posve je oslobodio. Nije mogao
odoljeti tim vitkim nogama. Klizio je po finim krivuljama njezinih bedara, najprije prstom, zatim
jezikom dok je ustima tabao put prema prema tanašnom svilenom komadiću donjeg rublja koji joj je
skrivao picu.
Zavukao je prst pod čipku, prošao kroz njezine kovrče i stigao do vlažnih nabora. Stala je
stenjati i nemirno se izvijala kad je pronašao klitoris. Nekoliko trenutaka vrškom prsta kružio je po
njemu, a potom je kliznuo niže, do samog ulaza. Nemilosrno ju je dražio.
Jednim potezom već je bio unutra. Tekući baršun obavijao mu je prst. Zatvorio je oči i zamišljao
da je unutra njegova kita, osjećao je kako klizi kroz usku nabreklu vrućinu.
“Same!”
Njezin povik prenuo ga je iz sanjarenja. Lice joj se zarumenjelo, a oči su joj sjale od požude.
“Hajde”, molila ga je.
Strgnuo joj je gaćice, bio je lud od nestrpljenja. Nije više mogao odugovlačiti s igrom zavođenja.
Želio ju je. Morao ju je imati. Odmah.
Svukao je majicu i začas je poletjela preko sobe. Otkotrljao se u stranu i skinuo traperice.
Opsovao je kad su mu zapele oko gležnjeva.
Gdje je jebeni kondom? U džepu. Sranje. Nagnuo se preko kreveta, dohvatio hlače i izvadio
nekoliko paketića. Bacio se natrag na krevet, a kondomi su se prosuli oko njega. Zgrabio je jedan
paketić, otvorio ga i opet je zajahao.
Ona je prikovala pogled za njegovo medunožje. Oči su joj zasjale od žudnje, a on je zauzvrat
posegnuo za kurcem i počeo ga natezati.
Ona se propinjala i potezala ruke kao da se želi osloboditi okova, a njemu se na to još više digao
i želio ju je još više.
Drhtavom je rukom navukao kondom i raširio joj noge.
Bože, kako je bila meka i lijepa. Dobra i ženstvena. Svilene plave kovrče bile su mokre od želje.
Prstom je prošao duž njezine pice prije nego što joj je posve raširio bedra.
Otvorila se za njega. Bila je otvorena i nezaštićena. Može je uzeti. Ona jedva čeka da ga
zadovolji. Može je okusiti, dirati.
Nadvio se nad nju i namjestio kitu na uski otvor. Nikad se neće dovoljno nauživati tog prvog
kontakta, kad tek gurne kurac u nju dok joj se tijelo bori s njegovom veličinom i stišće se oko njega
poput škripca. Znojio se i drhtao kao tinejdžer, a još nije ni ušao.
“Jesi li spremna za mene, Sophie?”
Gurnuo je glavić unutra tek toliko da raširi njezin otvor i osjeti vrućinu.
“Molim te, Same. Trebam te.”
Te slatke riječi dovele su ga do ludila. Čvrsto ju je zgrabio za bokove i zabio se duboko. Ona je
zastenjala. Zastenjao je i on, žestoko, gotovo ostajući bez daha.
Tako zarobljena trzala se ispod njega. Otvarala je i zatvarala usta i potezala svezane ruke.
Obavijala mu je kitu poput toplog meda. Tako slatka. Tako vruća. Nema toga što bi se moglo
usporediti s osjećajem koji mu pruža njezina pica.
Kad se počela izvijati prema njemu u znak pobune što se on prestao pomicati, odmaknuo se i
malo ga izvukao. Oboje je zastenjalo od užitka koji im je pružio taj pokret.
“Bože, kako si uska. Tako si dobra.”
“Pašemo si”, rekla je kroz stenjanje. “Ti mi pašeš. Savršeno.”
“Tako je” odvratio je promuklo, spustio se i strasno je poljubio. Gurnuo je bokove naprijed i
opet se snažno zabio u nju.
Udahnuo je njezin uzdah užitka, uživao u njemu i vratio joj ga idućim dahom, dok su im jezici
oponašali pokrete tijela.
Nije mislilo ni o čemu osim vrućoj i vlažnoj ugodi koju ona pruža njegovu kurcu. Mozak mu je
obamro, posve se izgubio u njoj. Dublje. Jače.
Sve drugo je nestalo. Nije bilo nikakve misije. Nikakvog šupka kojeg treba ubiti. Nije bilo
frustracije što KGI-evi napori ne daju rezultata.
Samo njih dvoje. I bezuman, savršen osjećaj zadovoljstva.
Zavukao je podlaktice pod njezina koljena i snažno je povukao. Taj mu je kut omogućio da još
dublje uđe u nju dok su mu jaja bila čvrsto stisnuta uz njezinu picu.
Pogledao joj je u oči; htio se uvjeriti da i ona uživa, da je nije slučajno ozlijedio. Ali u tim očima
vidio je samo očajničku želju za orgazmom.
Oteo mu se divlji urlik kad ga je malčice izvukao, a potom se opet stao snažno zabijati u nju.
Krevet se drmao dok je činio to iznova i iznova. Ona je zatvorila oči i ispustila vrisak zadovoljstva
koji je zaparao zrak. Toliko ga je stiskala, tako se stezala oko njega da joj se cijelo tijelo napinjalo.
Tada ga je najednom oblila tekućinom i okupala ga sjajnom vrućinom.
Zabacio je glavu. I on je zatvorio oči. Zabio ga je još jednom prije nego što mu je tekućina
nakupljena u jajima eruptirala iz kurca. Svršavao je žestoko, a užitak je bio tako snažan da na
trenutak nije ni znao gdje je.
Polako se spuštao na njezino izmoreno tijelo, a bokovi su mu se još trzali i grčili. Zadrhtala je
kad su im se tijela opet spojila i nježno ga poljubila u bradu dok je namještao glavu uz njezino rame.
Još je bio duboko u njoj i ni najmanje se nije želio pomaknuti. Pružala mu je tako dobar osjećaj
oko kurca, uživao je dok ga je ona tako držala u sebi. Još je jednom zaljuljao bokovima, a tijelom su
mu prošli trnci. Osjećaj oko kite dovodio ga je do ludila.
“Jesam li te ozlijedio?” šaputao joj je u kožu.
Ona je samo mazno, zadovoljno prela. Time mu je sve rekla. Ipak, nježno mu je prošaptala u
kosu i uvjerila ga da je uživala baš kao i on.
Nije se želio skinuti s nje, ali bio je svjestan da je pritišće svojom težinom. Oprezno se podigao i
maknuo u stranu. Nevjerojatno, još mu je bio tvrd.
Odvezao joj je ruke, sjeo na rub kreveta i skinuo kondom. Kad je opet legao pored nje, ona se
onako sva meka i podatna odmah privila uz njega. Ruke su joj grozničavo putovale njegovim
tijelom, kao da je sad još više žudjela za njim jer joj je ranije uskratio priliku da ga dodiruje.
Uzeo joj je ruku i vodio je dolje sve dok joj prsti nisu obujmili njegov kurac.
“Vidiš što mi činiš? Nakon ovoga ne bi mi se trebao dignuti dva tjedna, ali čini se da mi se ne
spušta kad sam s tobom.”
Nasmiješila se i klizila gore-dolje dužinom njegove kite proučavajući mu svaki centimetar.
“Misliš da će pričekati dok se istuširam? Imaš što protiv?” Namreškala je nos. “Smrdim po
pivu.”
Ponjušio joj je vrat i polizao mjesto gdje joj je osjetio puls. “Divno mirišeš, ali, dobro, istuširaj
se.” Osjetio je nekakvu grižnju savjesti što ju je onako zaskočio čim je ušla. Trebao ju je pustiti da se
istušira i odmori. Cijelu je večer bila na nogama.
Nagnula se prema njemu i poljubila ga, a zatim ustala s kreveta. Gledao je za njom i uživao u
prizoru njezinih bokova i dupeta koje se nježno njihalo dok je gola odlazila prema kupaonici.
Bila je žena u pravom smislu te riječi. Nježna i ženstvena, svaka oblina na svom mjestu. Sušta
suprotnost svemu što je svakodnevno viđao na poslu; možda ga je zato toliko privlačila.
Ostao je ležati, a nakon pet minuta zaključio je da je imala dovoljno vremena da se istušira. Ako
dosad nije stigla, on će joj pomoći.
Ustao je s kreveta i odšetao u kupaonicu. Para iz tuš-kabine već je zamaglila zrcalo. Ona je
nepomično stajala pod tušem, a golo tijelo naziralo joj se kroz staklo.
Jedan pogled bio je dovoljan da mu krv uzavre. Bože, nije mogao objasniti zašto je imala takav
utjecaj na njega. Bio je to lud osjećaj, kao da gubi tlo pod nogama.
Otvorio je vrata tuš-kabine i prije nego se ona uopće stigla okrenuti, već je stajao s njom pod
tušem i privijao se uz nju. Htjela se okrenuti prema njemu, ali on ju je zaustavio i čvrsto je uzeo u
ruke.
Ljubio ju je po vratu, srkao kapljice koje su joj se kotrljale niz kožu. Koljena su joj zaklecala i
zamalo je kliznula na pod kad ju je ugrizao za mekan vrat. Uzeo ju je u naručje i čvrsto je grlio.
“Stavi ruke na zid.”
Naslonila je dlanove na zidne pločice i klizila njima prema gore sve dok joj ruke nisu bile iznad
glave, a on se nadvio nad nju i primio je za nogu. Polako ju je pridigao dok ju je drugom rukom još
čvrsto držao.
Zabio joj ga je dok se voda slijevala po njima i opet pronašao njezinu toplinu. Nije mu bilo
dosta. Nikad mu neće biti dosta.
Negdje u pozadini misli pojavilo mu se upozorenje. Nije upotrijebio kondom. Ali bio je posve
izgubljen u svilenoj vrućini oko golog kurca. Razum mu je vikao “Glupane!” ali mužjak u njemu
urlao je da je ona njegova i da ima pravo uzeti ono što mu pripada.
Opet se stezala oko njega. Stisnula je šake naslonjene na zidu tuš-kabine. Zabacila je glavu i
izvila se prema njemu, a on je ustima ostavio trag na njezinu vratu.
Njegova.
Tako primitivna i sirova pomisao. Iako ga je zbunjivala, znao je da se to ne može objasniti.
“Moja”, prošaptao je.
Orgazam ga je stresao poput strujnog udara. Užitak je bio munjevit i gotovo bolan. Propeo se na
prste samo da se što dublje zarije u nju.
Lagano je zastenjala i polako spuštala ruke niz pločice, kao da je izgubila svu snagu što joj je bila
preostala. Uhvatio ju je, a ona se posve prepustila njegovim rukama. Ispunio ga je neobičan osjećaj
nježnosti. Zatvorio je vodu i podigao je u naručje.
Izašao je iz tuš-kabine i spustio je kako bi je omotao ručnikom. Dugo su tako stajali; ona je
odmarala glavu na njegovim prsima dok je oboje pokušavalo doći do daha.
Pospano mu se namjestila u naručju, a on je opet osjetio grižnju savjesti jer je vidio koliko je
umorna. Poljubio ju je u tjeme.
“Idemo spavati. Iscrpljena si.”
Okrenula je lice prema njemu i nasmiješila se iako su joj se oči već sklapale. Propela se na nožne
prste i čvrsto ga zagrlila oko vrata. “Odnesi me u krevet”, šapnula je.
 2. POGLAVLJE
SAM se probudio sa Sophie u naručju. Glava joj je počivala na njegovu ramenu. Došao je u napast
da se popne na nju, klizne joj među noge i oboje ih probudi jednim brzim orgazmom. Ali izgledala
mu je umorno i pomalo krhko, kao da je imala napornu večer na poslu.
Privio ju je bliže i vršcima prstiju milovao je po ruci. Pramenovi njezine kose koji su mu bili
najbliže ustima nježno su lelujali sa svakim njegovim uzdahom i izdahom. Prstom joj je maknuo
kosu s lica.
Polako je otvarala vjeđe i njezine plave oči uskoro su ga pospano gledale.
“Dobro jutro”, rekao je tiho.
Odvratila mu je mekanim meškoljenjem. Čvršće se privila uz njega. Čuo je samo kako je lagano
uzdahnula, a ruka joj je kliznula oko njegova struka i tako ih još čvršće povezala.
Zadovoljno se nasmiješio i poljubio je u čelo.
“Zadovoljna?”
“Mmm, mmm.”
Sve je bilo tako jednostavno u toj hotelskoj sobi. Sve je izgledalo kao da pripada drugome
svijetu, drugoj stvarnosti. Nije bio toliko glup da se posve prepusti, ali bilo lijepo, barem nakratko,
imati dojam da postoji jedino taj trenutak s njom.
“Jesi li gladna?”
Pridigla je glavu. “Koliko je sati?”
“Sedam.”
Prije nego što je stigla odgovoriti, netko je pokucao na vrata. Koji vrag? Namrštio se i izvukao iz
Sophieina zagrljaja.
“Ostani ovdje i nemoj da te vide.”
Brzo je navukao traperice i otišao do vrata. Otvorio ih je samo mrvicu. Ondje je stajao čovjek s
recepcije, a u ruci je držao omotnicu.
“Za vas, senor. Piše da je hitno.”
Sam je uzeo omotnicu. “Hvala.” Zatvorio je vrata i okrenuo omotnicu. Na njoj nije pisalo ime,
ali on se ovdje nije ni služio svojim pravim imenom. Pisalo je samo “304, hitno”, triput podcrtano.
Pogledao je u Sophie; sjedila je na krevetu s pokrivačima navučenim do brade. Potom je
razderao omotnicu i izvadio komad papira.
Isprva mu nije bila nimalo jasna kratka poruka ispisana na tom papiru. Kad mu je najednom
sinulo, prvo nije mogao vjerovati. Zar se netko zafrkava s njim? Trebao se vratiti svojim ljudima. To
možda završi kao pucanj u prazno, ali, ipak, prvi put u misiji imaju šanse razotkriti Alexa Moutona
i mrežu njegovih suradnika.
Puna dva tjedna Sam i njegova braća pretvarali su se da su kupci koji pokušavaju doći do
Moutona. I ništa. Ili je tip bio sumnjičav gad, ili ga nije zanimalo pridobiti nove klijente. Zbog toga je
Samu bilo jasno da Mouton već dobiva hrpu love od postojeće klijentele.
Naježio se. Zašto je stiglo ovo anonimno upozorenje? Tko je znao što i koga Kelly Group
International zapravo pokušava uhvatiti? Bili su oprezni. Napravili su sve kako treba. Stopili su se
lokalnim stanovništvom. Nisu nikome dali razloga posumnjati ni u što. Čak i njegovi zabranjeni
susreti sa Sophie dobro su poslužili u izgradnji njegove krinke. Naime, koji idiot sudjeluje u tajnoj
operaciji, a zapravo provodi vrijeme jebući se s konobaricom i tako gubi koncentraciju?
“Same, nešto nije u redu?”
Njezin meki glas umirio ga je i malko oslobodio napetosti. Zgužvao je papir nakon što je
upamtio njegov sadržaj. Gurnuo ga je u džep, a potom se opet posvetio Sophie. Ona leži gola u
njegovu krevetu. On je nikad više neće vidjeti.
Prišao joj je i sjeo pored nje na krevet. Zbunjeno je zurila u njega, ali u njezinim očima naziralo
se još nešto. Strah?
Dodirnuo joj je obraz u želji da je utješi, umiri. “Moram ići. Nešto je iskrsnulo. Nešto važno.”
Zagrizla je donju usnicu. “U redu.”
Duboko je udahnuo. Mrzio je što mora to reći.
“Ne znam kad ću - i hoću li - se vratiti.”
Lice joj je poprimilo ravnodušan izraz. Njezine izražajne oči sada su bile hladne i udaljene.
“Razumijem.”
 Prije nego što je stigao reći išta drugo, nagnula se prema njemu i zagrlila ga. Plahta joj je spala s
tijela i izložila njezine gole grudi. Poljubila ga je. Samo jednom. U tom je poljupcu bila sva ljepota
koju je u tako kratkom vremenu unijela u njegov život.
Uživao je u okusu njezinih usana i osjećaju ugode koji su mu pružale znajući da je s njom zadnji
put. U prsima ga je stezalo žaljenje.
“Pazi se”, šapnula je.
Pomilovao joj je obraz i opet je poljubio. “Uvijek.”

SOPHIE je čekala dovoljno dugo da se uvjeri da se Sam neće vraćati u sobu, a potom se brzo
odjenula. Dobro je pogledala da nije nešto ostavila za sobom. Ušla je u kupaonicu, podigla kosu u
nemarnu punđu i zakvačila je ukosnicom koju je pronašla u torbi.
Žena koja ju je promatrala s one strane zrcala bila je mlada, radosna i svježa, izgledala je varljivo
nevino. Ona se nije tako osjećala, ali znala je da ljudi vide samo ono što žele vidjeti. Nitko je nikad
nije shvaćao ozbiljno niti ju je smatrao prijetnjom.
Ali to će se danas promijeniti.
Još se jednom osvrnula oko sebe i ugledala Samov džepni nožić na podu, gdje ga je bacio nakon
što joj je prerezao grudnjak. Sagnula se i dohvatila ga, zatim ga je gurnula u džep. Tako neće biti
nikakvih dokaza da je Sam bio ovdje, a možda će joj još zatrebati.
Duboko je udahnula, malčice otvorila vrata i provirila u hodnik. Zadovoljna što nikog nema u
blizini, požurila se prema stepenicama i prošla pored hodnika koji je vodio prema dizalu.
Na prvom katu u izdvojenom hodniku nalazila su se dvoja vrata. Jedna su vodila prema
predsoblju, a druga prema uličici pored hotela. Provirila je i ugledala automobil koji ju je čekao.
Uspravila se i stala koračati prema tamnu mercedesu. Vozač mračna izgleda, u tamnu odijelu i s
crnim sunčanim naočalama izašao je iz automobila. Nije imao ni lica ni imena, baš kao i svi koji su
pripadali organizaciji njezina oca. Baš kao i ona.
Otvorio joj je stražnja vrata i blindirano vozilo začas ju je progutalo.
Vozač ju je vozio rubnim dijelovima grada kroz stare ulice popločane kamenom. Neke od tih
ulica bile su pune rupa; pijesak i kamenje učinili su svoje. Automobil nije privukao nijedan
znatiželjni pogled. Ondašnji stanovnici bili su naviknuti na prisutnost njezina oca i naučili su ne
postavljati pitanja.
Udaljavali su se od nizova trošnih kućica i skrenuli na zavojit zemljani put koji je vodio prema
brežuljcima što su okruživali gradić. Kad su konačno stigli do mračnih šiljaka kojima je bilo
omeđeno očevo zdanje, vozač je usporio i utipkao niz naredbi u daljinski upravljač ugrađen u
kontrolnu ploču.
Pred njima su se otvorila teška željezna vrata i oni su pojurili popločanim prilazom. Redovi
gusto posađena drveća zaklanjali su pogled na golemu kuću. Među tim drvećem postojao je jedan
jedini prolaz. Automobil je krenuo tim putem, ubrzo nestao u šumi i izronio na drugoj strani u
varljivo idiličnu prizoru.
Kao djevojčica mislila je da ondje žive vile. Ali ona već dugo nije djevojčica.
Vozač se nije zaustavio točno pred ulazom gdje je kružio oko goleme fontane, već je parkirao sa
strane pod strehom koja je natkrivala još tri blindirana vozila.
Otvorio joj je vrata, a Sophie je morala nakratko zatvoriti oči jer ju je zapljusnula sunčeva
svjetlost. Izašla je iz auta i pogledala u vozača.
“Jeste sigurni da to želite?” upitao ju je tihim glasom. Samo je kimnula. Naime, nije bila sigurna
da je nitko neće čuti odgovori li naglas. “Čekat ću ovdje.”
Nije ništa rekla. Prošla je pored vozača i umetnula sigurnosnu karticu u otvor pored vrata koja
su vodila u kuću. Njezin otac bit će obaviješten o njezinu dolasku i čekat će je. Nikad nije izašao i
dočekao je. Od nje se očekivalo da dođe i preda izvještaj, kao i svi ostali zaposlenici. U hodniku
pred vratima očeva ureda dočekala ju je služavka koja je gledala ravno preda se, ali kad se Sophie
približila, ispod pregače izvadila je žensku torbicu i pružila je Sophie.
Bila je to dizajnerska torbica; njezin otac očekivao bi da nosi nešto takvo. Vjerojatno ju je baš on
kupio. Sophie je stavila torbicu pod ruku i zaustavila se pred dvostrukim vratima na kraju hodnika.
Podigla je ruku i htjela pokucati, ali zastala je. Drhtala je od glave do pete, a čelo joj se orosilo
znojem. Činilo joj se da joj je svaki udisaj pretežak, trom. Srce joj je divljački tuklo; bila je uvjerena
da taj zvuk odjekuje u tišini hodnika.
Progutala je strah, uspravila se i pokucala. Trebat će joj sva pribranost ovoga svijeta. Njezin otac
u sekundi može uočiti slabost.
Vrata su se sama otvorila i ona je kročila naprijed. Nekim čudom strah je nestao kad je vidjela
oca kako stoji uz golemi prozor. Taj prozor, kao i sve ostalo, bio je varka. Naime, takav bi se prozor
na prvi pogled činio kao vrlo nesmotren hir kad je riječ o njezinu ocu, tako traženu čovjeku.
Međutim, kroz prozor se moglo vidjeti samo s jedne strane, a bio je od najsuvremenijeg materijala
otpornog na metke. Čak još nije ni izašao na tržište.
Njezin otac mogao je vidjeti van, ali nitko nije mogao vidjeti unutra.
“Sophie, imaš li traženu informaciju?”
Upitao ju je opušteno i ležerno, no nije ju nimalo zavarao. Njezin otac nije bio ležeran ni u čemu.
Bio hladan i proračunat. Poslušnost nije očekivao. Zahtijevao ju je. S jezivo pozitivnim rezultatima.
Pogledala je uokolo tražeći njegove zaštitare. U sobi su bila dvojica njih. A vani barem desetak.
Svaki od njih bio je spreman dati život za čovjeka koji ih je posjedovao. Bila je sretna što će im danas
zadati posla.
“Imam nešto što bi te moglo zanimati”, promrmljala je.
Upitno je podigao obrvu kao da ne može vjerovati da se ona pokazala korisnom. Sophie je
otvorila torbicu kao da se u njoj nalazi nešto što mu treba dati.
Čvrsto je stisnula gumenu dršku pištolja i polako namjestila kažiprst na hladan metalni okidač.
Brzinom munje okrenula se i zapucala kroz torbicu. Prvi stražar je pao. Prije nego što je drugi stigao
reagirati, opet je zapucala. U sobi se začuo jedino metak koji ga je pogodio u vrat.
Torbica je pala na pod i otkrila dugačku cijev pištolja s prigušivačem. Njezin otac nije se ni
trznuo. “Što je ovo, Sophie?”
Nije imala nikakve namjere razgovarati s gadom. Neće biti glupih igrica. Imala je tek nekoliko
dragocjenih sekundi za bijeg prije nego što se nebo i zemlja preokrenu na njegovu zapovijed.
Podigla je pištolj, a prije nego što je zapucala, vidjela je iznenađenje i nevjericu u očevim očima.
Stropoštao se na pod, a krv je stala teći po ulaštenom drvenom podu.
Izvadila je nožić iz džepa i prišla mu. Spustila je ovratnik njegove košulje i prerezala mu kožnu
traku oko vrata.
Uski cilindrični komadić metala umrljan krvlju priljubio mu se uz kožu. Uzela ga je, a zatim
otišla do očeva radnog stola i pritisnula dugme koje se nalazilo ispod njega.
Otvorila se drvena ploča u podu nasred sobe i otkrila stubište koje je vodilo u podzemnu mrežu
puteva.
Bez osvrtanja pojurila je stubištem. Mjesecima je proučavala tlocrt podzemlja. Napamet je znala
svaki puteljak, svaki zavoj iako nikad nije bila ondje. Oslanjajući se na sate i sate proučavanja
računalnih planova, grabila je prema izlazu gdje ju je čekao vozač.
Nakon deset minuta izašla je na sunce i s odahnula s olakšanjem kad je ugledala automobil
kako je čeka. Nije ju izdao.
Otvorio joj je vrata. Kad se smjestila na stražnjem sjedalu, pogledao ju je u retrovizoru.
“Gotovo je?”
Progutala je knedlu i kimnula. “Hvala što mi pomažeš.”
Neznatno je kimnuo u znak da prihvaća njezinu zahvalnost, upalio motor i krenuo. Nije se ni
okrenula. Ona više nije imala što tražiti ondje.
Kako su se udaljavali, sve se više opuštala. I usudila se nadati nemogućem. Slobodi.
Konačno je bila slobodna.
 3. POGLAVLJE
Nakon pet mjeseci
SOPHIE je polako usporavala sve dok se čamac nije sasvim zaustavio. Nalazila se na jezeru
Kentucky, obavijena tamom sa svih strana. Mlađak. Tek jedna ili dvije zvijezde virkale su kroz
oblake. Plovila je bez upaljenih svjetala i držala se sredine jezera sve dok se nije uvjerila da je
dovoljno blizu odredišta. Sad će morati brzo doploviti do obale.
Proučavala je ručni GPS, zatim pogledala prema sjevernoj strani obale. Koordinate su
pokazivale da je odredište udaljeno još otprilike kilometar i pol.
Progutala je strah i nervozu te nesvjesno stavila ruku na trbuh i pogladila ga. Hoće li Sam uopće
biti ondje? Kako će reagirati kad je ponovno vidi? Što će reći kad sazna istinu o njoj?
Nervozno se osvrtala u mraku. Tamnomodra površina jezera se mreškala, a voda je tiho
zapljuskivala trup broda. Jedino se taj zvuk čuo u tami.
Živci su joj bili napeti. Znala je da mnogo riskira, ali više nije imala izbora. Plaćenici njezina
strica bili su joj za petama. Mogla ih je namirisati. Osjećala ih je svakim dijelom tijela. Proteklih
tjedana toliko se puta izvukla za dlaku.
Pametna žena zna prepoznati trenutak kad mora tražiti pomoć. Smatrala se pametnom ženom,
zato je sad i bila ovdje. U prokletom čamcu nasred prokletog jezera pokušavala je pronaći oca svog
djeteta u nadi da će ih on oboje zaštititi.
Nakon pet mjeseci bježanja pomisao na to da stiže na tako opasno mjesto nasmrt ju je plašila.
Doduše, nije se hrabro i odvažno odvezla u Dover, upitala gdje živi Sam Kelly, a zatim parkirala
pred njegovom kućom. Bila je razumna. Njezin stric i očekuje da će prvo otrčati Samu. Zato se i
skrivala tako dugo.
Potom treba uzeti u obzir i činjenicu da ni ona ni Sam nisu bili iskreni. Oboje se pretvaralo da je
netko drugi. Među njima bila je stvarna jedino goruća strast. Zaljubila se prebrzo i presnažno.
U čovjeka koji će je prezirati kad sazna istinu.
Polako je opet zaplovila prateći GPS. Uz malo sreće usidrit će se točno iza Samove kuće i nadati
se da nitko neće pucati u nju zbog toga što je neovlašeno stupila na tuđi teren.
Najednom je začula buku sa svoje lijeve strane. Podigla je glavu i prestrašeno zurila preda se.
Duboko je udisala svjež noćni zrak.
Zaslijepila ju je iznenadna svjetlost. Podigla je ruke i zakrila lice, ali nije bilo koristi.
Zvuk brodskog motora bio joj je sve bliže. Odmah joj je proradio instinkt za preživljavanje i bez
imalo oklijevanja skočila je u jezero. Pljusnula je u ledenu vodu, a šok ju je uzdrmao sve do nožnih
prstiju.
Veći brod zaletio se u nju i začuo se zvuk lomljavine. Krhotine su letjele po zraku i padale u
jezero. Golem komad pljusnuo je ravno preda nju i potopio je.
Usta su joj se napunila vodom, ali ona ju je ispljunula i zaplivala prema obali. Budući da nije
bila udahnula zrak, pluća su joj se već stezala od silne potrebe za kisikom.
Izronila je i duboko uvukla dah. Osjetila je strašnu bol u ruci i usta su joj se opet napunila
vodom. Preplavio ju je šok i jeziva spoznaja. Dodirnula je ruku i osjetila nešto toplo. Toplo i tekuće.
Krv.
Kurvin sin ju je ranio! Pokušavala je ne paničariti i ne misliti na prestravljenosti koja ju je naglo
obuzela. Morala je ostati pribrana. Zašto ju je, dovraga, ranio?
Netko ju je potegnuo za kosu i izvukao iz vode. Udarila je tijelom u bok čamca, ali ostala je
toliko prisebna da je odmah rukama zaštitila trbuh.
Svoje dijete. Morala je zaštiti svoje dijete.
Tresnula je na palubu i čvrsto stisnula oči pred bljeskom svjetlosti koja joj je bila uperena ravno
u lice.
“Diži se.”
Otvorila je jedno oko i pogledala u čovjeka koji se nadvijao nad njom. Pogledala je i uokolo, ali
na vidiku nije bilo nikog drugog. “Jebi se.”
Šutnuo ju je u ruku, a bol joj je odjeknula cijelim tijelom. Odmah nakon toga zgrabio ju je za
kosu i povukao na noge.
Da je nije držao, srušila bi se. Noge je naprosto nisu slušale. Ruka joj je gorjela i beživotno
visjela.
“Gdje je ključ, Sophie?”
“Slušaj, ja te ne poznajem”, rekla je bijesno. “Nemaš mi se pravo obraćati imenom. Nemaš mi se
pravo uopće obraćati. Zar misliš da sam toliko glupa da nosim ključ sa sobom?”
Krajičkom oka vidjela je srebrn bljesak. A potom je ugledala i jeziv obris oštrice noža. Podigla je
pogled. Pred sobom je jasno vidjela vrlo odlučno i hladno lice ubojice.
Trudila se zvučati hrabro i neustrašivo. “Ako me ubiješ, nećeš ništa dobiti.”
“Da, na to računaš”, rekao je hladnokrvno. “Dobio sam naredbu da te natjeram da progovoriš.
Na ovaj ili onaj način. Vjeruj mi, progovorit ćeš.”
Progutala je knedlu i duboko udahnula kroz nos. Bože, što će sada učiniti? A bila je tako blizu
Samu. Tako jebeno blizu.
Svih ovih mjeseci cijelo je vrijeme ostala pritajena, ali uvijek samo korak izvan očeva dosega.
Iako je bio mrtav, držao ju je za vrat. Njezin stric nastavio je tradiciju sijanja smrti. Uvijek će
postojati netko spreman preuzeti krunu.
Ali bez pristupa bogatstvu i sredstvima njezina oca Tomasu su ruke bile vezane. A ona je
namjeravala učiniti sve da tako i ostane.
Muškarac ju je privukao sebi i osjetila je njegov vrući dah na licu. Prislonio joj je oštricu noža na
trbuh. Puls joj je gotovo eksplodirao u grlu.
“Nećeš umrijeti. Barem ne još. Ali umrijet će tvoje dijete. Reci mi ono što želim znati ili ću te
razrezati tako da će ti dijete ispasti iz trbuha.”
Digao joj se želudac i zamalo je povratila. Oči su joj se napunile suzama, ali tada ju je obuzeo
bijes koji je buknuo poput eksplozije. “Kurvin sine”, zarežala je.
Prekipjelo joj je. Činjenica da su uvijek podcjenjivali njezine sposobnosti išla joj je u prilog, ali
činilo se da je ovaj tip pametniji od drugih šupaka koje je njezin stari zapošljavao. Štoviše, bio je
pametniji i od njezina oca koji nije vjerovao da je ona u stanju pucati u svoju vlastitu krv.
Ova svinja neće joj dopustiti da se izvuče samo na račun svog nevinog izgleda plavokose
slatkice. Dakle, morat će se postaviti hrabro i odlučno ako želi spasiti svoje dijete.
“Dobro, reći ću ti”, rekla je u jednom dahu. “Makni nož.”
“Sviđa mi se što je baš ovdje gdje je sad.”
Ne namjerava joj nimalo olakšati.
Pazila je da ne pogleda dolje, da ne napravi ni najmanji pokret. Ne smije ga upozoriti na ono što
ga čeka. Pričekala je još malo iako je mislila da će iskočiti iz svoje vlastite kože. Tako. Pritisak noža je
popustio; više joj se nije zabadao u kožu.
Naglo ga je udarila koljenom u jaja i opalila ga laktom po ručnom zglobu. Nož je pao na palubu
i ona ga je snažno šutnula nogom. Odletio je preko broda.
Zgrabio ju je za vrat i zario joj prste duboko u kožu iako se pogrbio dok se drugom rukom
držao za jaja.
Nemilosrdno ju je stiskao i posve joj prekinuo dotok zraka.
Umrijet će.
Umrijet će ovdje na brodu, nedaleko od Samove kuće. Nasred jezera, gdje će biti vrlo lako
riješiti se tijela. Umrijet će od ruke gada koji govori o ubojstvu kao da razgovara o vremenu.
Bijes. Žestok, divlji bijes kolao joj je venama poput vulkanske lave.
Pretvarala se da se predaje i opustila svaki mišić u tijelu. Možda ga je to zateklo nespremna ili je
ipak očekivao borbu jer mu je stisak popustio.
Skupila je svu svoju ljutnju i skočila naprijed. Doslovce se bacila na gada. Pritisnula ga je
podlakticama i gurala ga svom snagom.
Zateturao je unatrag nastojeći se održati na nogama. Podigao je ruke i pokušao se uhvatititi za
ogradu.
Skočila je na njega i oboje je palo u jezero.
U hladnoj vodi gotovo da je ostala bez daha.
Tonula je sve dublje u tamu. Uspjela je svladati paniku i zaplivala pod vodom želeći udaljiti se
od broda. Nakon nekoliko metara izronila je na površinu, morala je udahnuti zraka.
Bio je ondje. Vjerojatno blizu. Ali trebat će mu vremena da se popne natrag na brod i potraži je.
A ona mora iskoristiti tu prednost.
Ovaj put uzela je više zraka prije nego što je opet zaronila. Prisilila se ostati pod vodom sve dok
joj ne tama jezera pruži sklonište. Opet je provirila na površinu i spustila glavu dok je gladno
udisala zrak.
Osvrnula se i vidjela kako odsjaj brodskih svjetala pleše po površini jezera.
Brzo je opet udahnula i zaronila. Zanemarila je razarajuću bol u ruci i plivala uporno i snažno.
Nakon nekog vremena sva su joj osjetila obamrla od hladnoće i bol je popustila. U sebi je tiho
zahvalila nebesima i nastavila plivati.
Neprestano je uranjala i izranjala, uzimala zrak i opet nestajala ispod površine, ni sama ne
znajući koliko dugo. Činilo joj se satima. Nije bila svjesna ničega osim nagona za preživljavanjem.
Kad je konačno iscrpila svu snagu, a adrenalin joj se povukao iz tijela, izronila je na površinu i
osvrnula se. Osjetila je golemo olakšanje kad je shvatila da nema broda na vidiku. Nije bilo nikakvih
svjetala, samo mrkli mrak.
Jedva pri svijesti, slabašno je grabila prema obali, ali činila joj se kilometrima daleko. Struje su je
potezale za noge, kao da će je usisati i odvući natrag prema riječnom kanalu, kao da joj neće
dopustiti da dopliva do obale.
Iscrpljena, prestala se boriti, okrenula se na leđa i plutala. Mora nekako izaći iz vode. On će je
tražiti.
Glavom je udarila u nešto tvrdo i preplašeno je viknula. U panici je nakratko zaronila. Kad je
opet izronila, mahnito se osvrtala i ugledala pred sobom balvan kako se ljuljuška na površini vode.
Zahvalna što se može za nešto primiti, pridigla je tijelo i prebacila se preko debla. Mokra kora
drveta ogrebla joj je obraz, ali bila je previše iscrpljena da bi marila za to.
Stavila je zdravu ruku na trbuh. Valjda je dijete dobro. Mora biti dobro. Zatvorila je oči i čekala
odgovor iznutra. Tek slabašan udarac nožicom. Ma čak i malen trzaj bit će dovoljan da zna da je s
njezinim djetetom sve u redu.
Ništa.
Dlanom je dodirnula ranjenu ruku i pokušala procijeniti koliko je rana duboka. Ali u vodi je bilo
teško reći. Očajnički se molila da događaji od ove strašne noći nisu naškodili djetetu.
Opet je stavila dlan na trbuh u nadi da će osjetiti kakav pokret.
Trudila se ne paničariti. Ništa neobično što je dijete bilo posve mirno nakon što je majka
doživjela šok. Tako je pročitala u jednoj od knjiga o trudnoći.
Postala je stručnjak za samoliječenje jer se nije usuđivala otići liječniku. Tomas bi je istog trena
pronašao. Stoga je gutala sve knjige koje su joj dolazile pod ruku. Uzimala je vitamine, pila mnogo
mlijeka i vježbala da uvijek bude spremna. Ako je zaskoče očevi ljudi.
Na nebu je sjala tek jedna zvijezda, ali i ona je bila mutna i daleka. Deblo se jače ljuljuškalo, a
Sophie nije znala je li to zato što silno drhti ili se jezero uzburkalo.
Čvršće se primila za deblo i prislonila obraz na mokru koru. Moći će tako plutati još neko
vrijeme. Možda uspije umaknuti brzim strujama prema mirnijem dijelu jezera.
Oči su joj se zatvarale i opet otvarale. Borila se da ostane pri svijesti. Nešto toplo teklo joj je niz
ruku. Krv. Mirisalo je na krv. Sam.
Jasno ga je vidjela u glavi. Posljednja suvisla misao bila joj je da nekako mora doći do Sama.
 4. POGLAVLJE
JUTARNJE sunce obasjavalo je stražnju terasu Samove kuće na jezeru Kentucky. Drveni podovi
grijali su mu bose noge, a tople zrake otjerale su jutarnju hladnoću. Sve je mirisalo na savršen dan.
Još samo da ode na jezero, s ribičkim štapom u jednoj ruci i pivom u drugoj. Barem je imao
pivo.
Popio ga je, zdrobio limenku i bacio je preko terase ravno u kantu za smeće.
“Bravo”, lijeno je rekao Donovan dok se izlažavao u fotelji.
Nakratko je zapuhao svjež povjetarac i podsjetio Sama da proljeće ipak još nije stiglo.
Pogledao je u mlađeg brata i dao mu znak da mu dobaci još jedno pivo.
Donovan mu je bacio limenku i pogledao u Garretta. Samov drugi mlađi brat - iako se Garrett
nije ponašao kao ničiji mlađi brat - ispružio je ruku pa je Donovan i njemu bacio limenku.
Garrett ju je otvorio, a zatim se opet okrenuo prema roštilju gdje je pekao hamburgere.
Čulo se samo cvrčanje roštilja i zvuk otvaranja limenke piva.
“Jesu li Ethan i Rachel jutros sretno otputovali?” upitao je Donovan konačno razbijajući tišinu.
Sam je pogledao u Garrettovu smjeru jer je Garrett bio najbolje upućen.
Garrett je kimnuo. “Da, otišli su na aerodrom u cik zore. Rachel je bila nervozna, što je
razumljivo, ali bila je i vrlo uzbuđena što će dva tjedna provesti na Havajima. I njoj i Ethanu treba
odmora.”
Rachel im je bila jedina šogorica. Sva su je braća jako voljela, ali
Garrett joj je bio najbliži i prema njoj se odnosio najviše zaštitnički. Doduše, Garrett se odnosio
zaštitnički prema svima koje je volio.
Sam se naslonio i zagledao se u jezero. Isključio se iz Garrettove i Vanove rasprave o Rachelinu
oporavku. Skrenuli su na temu Božića, a Sam je najednom postao napet i još se više povukao u svoje
misli. Božić je bio osjetljiva tema. Iako je ove godine zaista bilo divno. Bio je to Rachelin prvi Božić
otkako se vratila u gnijezdo Kellyjevih.
Vidjeti je kako se smije i kako joj oči sjaje vrijedilo je svake minute.
Ali upravo u vrijeme ovog Božića Sam se vratio iz Meksika. Točno nakon što je Sophie nestala.
Bilo je glupo razmišljati o Sophie, ali misli su mu nezaustavljivo lutale k njoj. Sjetio bi se njezina
osmijeha. Očiju. Prisjećao se kako im je bilo dobro u krevetu. Kako je reagirala na njegov dodir.
Kako se osjećao kad je bio duboko u tom slatkom podatnom tijelu.
Misija uopće nije tekla prema planu. Nisu uspjeli srediti Alexa Moutona. Ne znaju ni kamo je
nestao taj nitkov. Jedino su uspjeh zaplijeniti veliku pošiljku oružja. Sve u svemu, bila je to samo još
jedna zagonetka kad je u pitanju taj čovjek.
I kad se Sam vratio, Sophie više nije bilo.
Nije se ni trebao vratiti. To mu uopće nije bio plan. Ali stao je smišljati isprike kako mora
slijediti zaostale tragove i otišao jer je bio čvrsto odlučio da će pronaći Sophie. A što kad je pronađe?
O tome nije stigao razmišljati. Samo je znao da je mora opet vidjeti. Ali naposljetku nije morao
odlučivati što će učiniti kad je pronađe jer je ustvari ona nestala. Činilo se da nitko ne zna ništa o
njoj ili barem nitko ništa nije govorio.
Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što je Sam shvatio da mu se braća obraćaju.
“Daj, Same, probudi se.”
Sam je podigao pogled. I Donovan i Garrett zurili su u njega. “Što ti je?” upitao je Garrett. “Nisi
sav svoj još otkad smo se vratili iz Meksika.”
Sam se ukočio. Nije bio svjestan da mu na čelu piše kako ga uz Meksiko vežu neki problemi.
“Ne misliš valjda još na onu žensku?” Garrett je pitao u nevjerici.
Sam ga je ošinuo pogledom. “Ma, o čemu ti pričaš?”
Garrett je samo odmahnuo glavom. Okrenuo se prema Vanu i pokazao placem u Samovu
smjeru. “Nalazimo se u jebenom Meksiku i pokušavamo sklopiti biznis s Alexom Moutonom, a ovaj
ševac uzima slobodno vrijeme radi vruće aferice s konobaricom iz lokalne krčme.”
Donovan je slegnuo ramenima. “Pa što? Ima kitu. Katkad je mora upotrijebiti.”
Sam se jedva suzdržao da ne prasne u smijeh. Dobri stari Van. Kod njega nema lažnih obzira.
Donovan se okrenuo prema Samu, a Sam se stao meškoljiti od nelagode. Radije ne bi
razgovarao o tome.
Kao da je osjetio, Donovan se okrenuo prema Garrettu. “Možda i ti trebaš nešto poševiti. Možda
tada ne bi bio tako krut.”
Garrett je pokazao srednji prst Donovanu, a Sam se nasmiješio.
Razmišljanje o Sophie neće mu donijeti ništa dobro. A bilo im je tako dobro zajedno. Jebeno
dobro.
Ne, nije se smio spetljati s njom na tako važnom i osjetljivom zadatku. Ali ona mu je bila kao
melem u toj strašnoj misiji. Misiji koja nije vodila nikamo sve do samoga kraja, kad im je anonimni
doušnik dostavio informacije koje su tražili Sam i njegov tim - i to na srebrnom pladnju.
“Doista si zapeo za tu žensku?” upitao ga je Donovan.
Sam je zurio u njega. Donovan očito neće odustati.
Donovan je podigao ruke u znak predaje. “Okej, okej, znam kad treba prestati.”
“Dobro”, progunđao je Sam.
“Ne znam jesi li svjestan da nakon Meksika nisi preuzeo nijednu misiju” Donovan je blago
rekao. “Steele i Rio već postaju nemirni. Nisam znao da smo svi na godišnjem.”
Sam se namrštio. Ni on nije smatrao da su svi na godišnjem, ali nakon te Donovanove izjave
postalo mu je jasno koliko je bio izbirljiv proteklih nekoliko mjeseci.
“Nemoj misliti da se žalim”, nastavio je Donovan. “Ali razmišljao sam o godišnjem. Negdje na
jugu. Gomila slatkih studentica. Pijesak, sunce i seks. Mnogo seksa.”
Sam se opet isključio dok su Donovan i Garrett veličali vrline mladih studentica u bikinijima.
Doduše, sva trojica bila su prestara za studentice, ali tko može odrediti starosnu granicu kad je riječ
o maštarijama?
Išao je sam sebi na živce što ne može prestati razmišljati o Sophie. Namrštio se. Koliko ona ima
godina uopće? Mlada je. Nije kao te njihove studentice, ali svejedno je mlada. Naposljetku, što on
zna o njoj? Uvijek su bili previše zauzeti vođenjem ljubavi, pa nije bilo vremena ni za što drugo.
Opet se uključio u razgovor kad je čuo da netko spominje Nathana i Joea.
“Što rade?” upitao je.
“Čovječe, ti uopće ne slušaš o čemu razgovaramo”, progunđao je. “Jutros sam dobio e-mail od
njih. Rekli su da se uskoro povlače, ali nisu mogli reći ništa više. Nisu htjeli da se mama i Rachel
brinu, pa smo im morali reći da su išli na nekakvu obuku.”
Sam je puhnuo. “Da, baš će mama povjerovati u to. Ona ima nos za naše laži. Nanjuši ih svaki
put.”
“Poslat ćemo Vana neka joj kaže. Njemu uvijek povjeruje”, predložio je Garrett. “Mi ne znamo
lagati.”
Donovan im je uputio samozadovoljan pogled. “Biti omiljeni sin ima svoje prednosti.”
“A kad ćeš se ti izvući iz te bedare, Same?” Garrett ga je upitao iz vedra neba. “Ako ti treba
odmor od KGI-a, samo reci. Ja mogu preuzeti operacije. Timovi su već nestrpljivi. Treba im akcije.
Kao i nama.”
Činilo se da se i Donovan slaže s Garrettom.
“Nisam u jebenoj bedari. Ove godine dogodilo se toliko sranja. Trebali smo doći ovamo i
provesti vrijeme s obitelji.”
Osjetio je kako zauzima obrambeni stav, što je značilo da su mu braća u pravu koliko god on ne
želio priznati.
Braća su samo zurila u njega, kao da čekaju da sam prizna da se ponaša kao budala.
“Da, dobro, kužim”, promrmljao je. “Vraćam dupe na posao.”
Sam je uzdahnuo i ustao s vrtnog naslonjača protegnuti noge. Rukama se oslonio na ogradu
terase. Uživao je u osjećaju topline na dlanovima što mu ga je pružalo drvo ugrijano suncem.
Možda je bilo vrijeme da se vrati na posao i riješi se tog nemira.
Pogledao je u Garretta i kolutove ispod njegovih očiju. Garrett nije volio odlaziti na odmor.
Tada bi imao previše vremena za razmišljanje o sranju koje se dogodilo njemu i njegovom timu za
posebne operacije netom prije nego što je napustio marince. U zadnje vrijeme loše spava, ali to
nikad ne bi priznao ni Samu ni Donovanu.
Van je otkrio Samu da Garrett pokušava ući u trag bilo kakvoj informaciji o Marcusu Lattimeru,
čovjeku odgovornom za propast Garrettove misije i krivcu za Garrettov odlazak u bolnicu nakon
što je ranjen u nogu.
Sam je namjeravao razgovarati o tome s Garrettom, ali nije uspio pronaći pravi trenutak. Ali
nikad nije bio pravi trenutak za pokušaj razgovora s Garrettom, kojeg je trebalo doslovce pritisnuti i
natjerati ga da progovori.
“Koji kurac buljiš u mene?” Garrett ga je grubo upitao.
“Izgledaš užasno”, rekao je Sam mrtav hladan. “Opet ne spavaš.”
“E pa, ne spavaš ni ti. Ali ja barem nisam zapeo za neku žensku. Prestani skretati s teme jer ne
razgovaramo o meni.”
“Jesi što pronašao?” Sam je blago upitao.
Garrett se namrštio. Na tren je izgledao kao da se pretvara da ne razumije o čemu je riječ. Bacio
je hamburger na roštilj i pritom udario lopaticom. Pogledao je u Donovana.
“Hej, nemoj gledati mene”, rekao je Donovan i podigao ruke. “Nisi baš bio diskretan u vezi s
time.”
“Želim srediti tog gada”, rekao je Garrett.
Sam se naslonio na ogradu i stavio ruke iza sebe. “Zaboga, Garrette. KGI si ne može priuštiti
osvetničke misije.”
Garrett je slegnuo ramenima. “Tko kaže da je riječ o osveti? Svijet bi bio ljepše mjesto bez toga
govnara. On je prljav. On je izdajica.” Zurio je u Sama. “Stajao me cijelog mog tima. Dok sjedimo
ovdje i čekamo da se izvučeš iz bedare, mogli bismo raditi nešto korisno. Na primjer, pribiti
Lattimerovo dupe na zid.”
Sam nije imao što reći na to. Razumio je da je Garrett bijesan. I on bi se tako ponašao na njegovu
mjestu. Ali nadao se da bi ga braća obuzdala. Kao što je i on sad pokušavao smiriti Garretta.
“U ovom trenutku problem nije u Garrettu”, Donovan je značajno rekao. “Problem je u tebi.
Moraš izvući glavu iz dupeta i moramo se vratiti na posao. Inače će nas Garrett nastaviti gnjaviti i
započet će rat u potrazi za Lattimerom.”
Samo je duboko uzdahnuo, okrenuo se i opet pogledao u jezero. Njegova braća su u pravu. Bio
je odsutan duhom, a to nije bilo dobro za KGI. Izgradili su posao radeći za brojne osobe iz vojske i
Vlade. Radili su i za agencije koje službeno ne postoje.
Zadatak da skinu Moutona stigao je od Resnicka, njihova kontakta iz CIA-e. Iako mu je KGI
pomrsio račune i spriječio jednu isporuku oružja, Mouton je uspio zbrisati. To je značilo da je još
ondje, da još djeluje i da je zauzet ponovnom izgradnjom svoje mreže.
A američkoj vladi nije se žurilo nastaviti potragu, barem ne u ovom trenutku.
Sam je mrzio nedovršene poslove. Ostaviti grabežljivca spremna uništiti toliko života na slobodi
protivilo se svim njegovim načelima. Nije to bilo ništa osobno. Mouton je bio samo posao, ali onoga
trenutka kad ga nije uspio uloviti, Samu je cijela stvar postala osobna.
Bio je u iskušenju reći svome kontaktu iz CIA-e da odjebe i. neka se opet usredotoči na
Moutona, ali nije ga želio izazivati.
Nesvjesno je napravio grimasu kao da razmišlja. Možda je Donovan u pravu. Možda će se
nakon malo sunca, seksa i odmora lakše vratiti u igru. I možda više neće razmišljati o Sophie.
Baš se htio opet okrenuti prema braći, kad je ugledao nešto i zastao. Golem trupac lijeno je
plutao jezerom. U proljeće bi se razina vode prilično podigla. Državno komunalno društvo
postavljalo je brane da se voda iz jezera ne izlijeva u riječne pritoke i potoke koji su već bili nabujali
od kiše. Oluje i obilne kiše koje su u posljednje vrijeme harale područjem nanijele su svakakvog
smeća koje se sada počelo povlačiti.
Ali Samu je privuklo pozornost nešto što se nalazilo na kraju trupca.
“Koji vrag?” promrmljao je.
“Što je, Same?” upitao je Garrett.
Ali Sam mu nije odgovorio. Preskočio je ogradu i pojurio niz pristanište prema jezeru. Za
sobom je čuo začuđene povike braće,
ali nije usporio. Kad je stigao do ruba pristaništa, skočio je na glavu u jezero i sav se stresao od
šoka zbog hladnoće. Izronio je nekoliko metara dalje i brzo zaplivao prema sredini kanala.
Uhvatio se za središte debla i privlačio se rukama prema njegovu kraju gdje je bilo prebačeno
beživotno tijelo žene. Zamršena kosa posve joj je skrivala lice.
Nakratko je zastao; bojao se ispružiti ruku prema njoj i osjetiti ukrućeno mrtvo tijelo. Ali potom
je zaboravio na strah i primio je za rame.
Osjetio je olakšanje kad je shvatio joj je koža pod njegovim prstima još meka i podatna iako vrlo
hladna. “Isuse, koji kurac?”
Sam se naglo okrenuo i ugledao Garretta kako se približava hitrim i snažnim zamasima.
 “Pomozi mi da je odvučem do obale”, rekao mu je Sam kad ju je maknuo s debla.
Glava joj je pala na stranu, a on joj je namjestio lice uza svoj vrat da ne bi slučajno progutala
vodu. Opipao joj je puls na vratu. Srce je još kucalo iako slabašno i jedva zamjetno.
“Jebote, ranjena je”, rekao je Garrett kad joj je prišao s druge strane.
Sam je pogledao dolje i ugledao ruku umrljanu krvlju. “Idemo”, rekao je tmurnim tonom glasa.
Okrenuo se na bok i jednom rukom počeo plivati prema obali.
Garrett je plivao za njim i pomagao mu održati njezino tijelo izvan vode što je više moguće. Kad
su se približili obali, Donovan je izašao iz vode i pružio ruke prema ženi kako bi je dohvatio.
Sam je odbio pomoć, čvrsto je uhvatio ženu i podigao iz vode. Sad je već bio u plićaku. Bilo je
smiješno, ali osjetio je snažan poriv da se sam pobrine za nju. Nije želio da je itko drugi dotakne.
Sav se naježio kad ju je položio na tlo. Prvo je primijetio modrice na njezinu tankom vratu.
Netko se se silno trudio zadaviti je.
Potom je vidio vrlu jasnu ranu od metka na ruci. Krv je još tekla iz nepravilne rupe.
A treće? Pogled mu je pao niže. Skamenio se kad joj je ugledao trbuščić.
“Isuse Bože”, jedva je izustio. “Pa ona je trudna!”
“Zvat ću hitnu” rekao je Garrett.
Žena se trznula na zvuk Garrettova glasa, a Sam joj je maknuo kosu s očiju.
Ostao je bez zraka kad je otvorila oči i kad su im se pogledi susreli. Pogledao je to lice - dobro ga
je pogledao. Osjećao se kao da ga je netko opalio maljem po glavi.
Nije mu dolazilo do mozga. Nagnuo se nad nju, gledao je; bilo mu je jasno tko je ona, ali nije mu
imalo smisla. “Sophie”, jedva je izustio.
U isto vrijeme u njezinim velikim plavim očima vidjelo se i iznenađenje i strah. “Same.”
Izgovorila mu je ime hrapavim šapatom koji se istoga trena preobrazio u kašalj. Kad je počela
kašljati, više nije mogla prestati i cijelo joj se tijelo grčilo dok je izbacivala vodu iz pluća. Njezin
bolni jecaj pogodio ga je ravno u srce i prenuo ga iz zbunjenosti.
A potom ga je pogodio idući val čuđenja i zamalo je izgubio ravnotežu.
Sophie je bila trudna.
Njih dvoje bilo je zajedno prije otprilike pet mjeseci.
A ona je izgledala kao da nije trudna duže od toga.
Štoviše, izgledala je kao da je trudna točno toliko.
Bila je ozlijeđena. Netko ju je ranio. Netko ju je pokušao ubiti. Bila je trudna.
“Ne”, rekla je odlučno.
“Što ne?”
“Ne zovite hitnu. Obećaj mi.”
Uhvatila ga je za ruku iznenađujuće snažno. Gledala ga je razrogačenih očiju, a on je pomislio
da nema pojma gdje je ni kako se zove niti da je svjesna opasnosti u kojoj se nalaze i ona i dijete.
“Trebaš u bolnicu”, umirivao ju je. Dovraga, on treba u bolnicu. Ili mu treba žestoko piće. Koji
vrag ona radi ovdje? Gdje je bila proteklih pet mjeseci?
Trudna je. Isuse Bože, je li dijete njegovo? Činilo mu se kao da mu je natekao jezik u ustima.
Nije mogao oblikovati riječi, ali ona ih ionako ne bi razumjela.
Dodirnuo joj je ruku. Rana je opet krvarila. Na hladnoj koži krv joj je bila tako topla. Pritisnuo
joj je ranu, ali ne prejako je se bojao da je ne ozlijedi još više.
Podigla je glavu, a njezine oči, suzne od boli, odavale su čvrstu odlučnost.
“Nema bolnice. Nema policije. Obećaj mi. Obećaj mi.”
Dirnuo ga je očaj u njezinu glasu. Pod kožu mu se uvukao nelagodan osjećaj. Nešto mu je
govorilo da je u pitanju kaos nad kaosima.
Pogledao je u Garretta koji je mrko zurio u njega i Sophie. Nema sumnje da je silno želio saznati
što se zbiva. Ali nije bio jedini.
“Nemoj zvati hitnu”, rekao je Sam. Okrenuo se pa ugledao i Donovana. Rukom je još pritiskao
ranu od metka. “Idite unutra, nađite zavoje, kutiju za prvu pomoć; što god uspijete iskopati.”
“Zar si skrenuo s uma?” planuo je Garrett. “Ozlijeđena je. Pucali su u nju. I trudna je.”
Sam je od muke progutao knedlu i pogledao u Sophie. Oči su joj sad bile zatvorene.
“Garrette, molim te, učini kako sam ti rekao. Poznajem ovu ženu.”
“Tko je ona?”
Sam je pogledao braću kao da im želi reći da nema rasprave. “Ona je moja.”
 5. POGLAVLJE
BILO joj je tako hladno. Smrzavala se. I halucinirala je. Vidjela je Sama. Ali on nije bio ondje. Nije
znala gdje je on. Znala je samo da iznad nje stoji muškarac koji mu je vrlo nalik. Na licu mu se
ocrtavao užas. Sam ne bi bio tako užasnut što je vidi, zar ne? On nije znao istinu. Još. Ne, ovaj čovjek
nikako ne može biti Sam.
Osjetila je kako ju je netko pokrio dekom, a zatim su je podigle snažne ruke. Čvrsto su je držale i
namjestile uz nečija mišićava prsa.
Sophie je otvorila oči i ugledala jasnu liniju muške vilice. Snažne. Čvrste. Na njoj se počela
nazirati brada, kao da je jutros bio odviše lijen da se obrije. Jebeno seksi.
Pogled joj se penjao njegovim licem, a u tom trenu on je spustio glavu gledao je u oči. Imao je
plave oči. Svijetloplave, poput leda. Posve nalik na Samove. Možda još sanja? Ako je tako, želi mu
se posve prepustiti. Bio je to lijep san.
“Hej”, rekao je nježno. “Vratila si se.”
Vratila? Gdje li je, dovraga, bila? Zbunjeno je gledala oko sebe. “Jesam li već bila ovdje?” upitala
je. I kako je uopće dospjela ovamo? Sve joj bilo kao u magli. Nije bila sasvim pri sebi. Ničega se nije
mogla sjetiti. To ju je izluđivalo jer je osjećala kao da mora nešto važno obaviti.
Odmahuo je glavom. “Nisi.”
“Ali rekao si da sam se vratila kao da sam već bila ovdje.”
Uputio joj je zabrinut pogled i ubrzao korak. “Mislio sam reći da si opet došla k svijesti.
Nakratko si se probudila kad smo te izvukli iz vode, ali nakon toga si se opet onesvijestila.”
“Oh.”
Sam je postajao sve zabrinutiji. Pogledao je pored sebe, a uto je i Sophie shvatila da još jedan
muškarac korača pored njih. Krupan. Izgledao je opasno. Mrko ju je gledao.
Sophie se stisnula uz muškarca koji ju je nosio i nesvjesno zadrhtala.
“Sve je u redu”, umirivao ju je i čvršće je stisnuo u naručju. “Nitko ti neće nauditi, obećavam.”
“Tko je to?” prošaptala je.
Opet je pogledao pored sebe. “Zove se Garrett. On mi je brat.”
“Velik je i izgleda zločesto”, promrmljala je. Osjetila je kako mu tijelo podrhtava od smijeha.
“On je bezopasan.”
Začulo se kako je netko nezadovoljno puhnuo, a Sophie je pretpostavila da se Garrett nije slagao
s bratovim mišljenjem.
Garrett se nagnuo prema njoj. “Pravo pitanje glasi: Tko si ft?”
Opet se stisnula. Da je mogla, popela bi se preko muškarčevih ramena i sakrila se iza njega.
“Ohladi, Garrette. Plašiš je.”
Garrett se opet namrštio i uputio joj pogled koji je govorio da još nije završio. Sophie je
preplavila ljutnja. Kvragu, dosta joj je napasnih muških seronja.
“Polako”, opet ju je umirivao muškarac koji ju je nosio, kao da je osjetio njezinu napetost.
Uspeo se stepenicama i prošao pokraj još jednog muškarca - u kakvu se to prokletu zbrku sada
uvalila? Barem nisu bili naoružani i zasad se činilo da je nitko neće pokušati ubiti. Barem nešto
dobro, zar ne? Možda joj mogu reći gdje može pronaći Sama.
“Gdje sam?” upitala je slabašnim glasom kad ju je spustio na krevet. Ne dočekavši odgovor,
sklupčala se i posegnula za pokrivačima i jastukom. Bože, kako je bila umorna. Boljelo ju je od glave
do pete.
“A ne, nećeš”, prigovorio joj je muški glas. “Ne možeš još zaspati.”
Odmahnula je rukom želeći mu dati do znanja da je ostavi na miru i namjestila se udobnije na
jastuku. Bilo joj je ugodno. Mišići su joj se počeli opuštati pod toplim pokrivačima, a zatim su počeli
vrištati i buniti se.
Širom je otvorila oči i usta kad ju je odjednom preplavila bol. Ruka joj gori. Osjećaj umrtvljenosti
je nestao. I upravo u tom trenu svega se sjetila. Skače u jezero. Netko puca u nju. Ona bježi.
Dlanom je dotaknula ranu. Ne može biti tako strašno, zar ne?
“Polako” rekao je čovjek koji je nalikovao Samu. “Čini mi se da šok pomalo popušta i zato
počinješ osjećati bol.”
Stala je neobuzdano drhtati, ali još je držala ruku ondje gdje ju je pogodio metak. Nježni prsti
primili su je za ruku i maknuli je s rane.
 “Boli.”
“Znam. Trebala bi biti u bolnici.” Naglo je pridigla glavu. “Ne.”
“Evo zavoja”, rekao je Garrett kad je ušetao u sobu. “Donovan nosi vodu i gazu kojima ćemo
očistiti ranu.”
Sophie je čvrsto držala pokrivače i oprezno promatrala Garretta.
Garrett nije izgledao oduševljen njome baš kao što ni ona njime. Promatrao ju je vrlo
sumnjičavo.
Trenutak kasnije pojavio se i treći muškarac. On, doduše, nije izgledao kao da bi Sophie smjestio
bilo kamo osim baš ovamo, ali iz njega je ipak izbijao oprez.
“Ovo je moj brat Donovan”, rekao je lažni Sam i pokazao palcem iza sebe.
“Pa, koliko braće imaš?”
Nasmiješio se. “Petero. Ali ovdje su samo dvojica.”
“Još ih je trojica?” upitala je nastojeći sakriti strah u glasu.
Imala je osjećaj da se cijela soba luđački vrti oko nje i bilo joj je tako hladno da joj se činilo da će
joj zubi popucati od cvokotanja. Morala je obaviti nešto važno, ali nije se mogla sjetiti ničeg drugog
osim potrebe da zaštiti svoje dijete.
Dodirnula je trbuh kad je odjednom shvatila da još nije osjetila kako se dijete miče. Suze su joj se
stale slijevati niz obraze. Glasno je šmrcnula, ali činilo joj se kao da uopće ne može udahnuti kroz
nos.
Kroz tu maglu i zbunjenost sjetila se te važne stvari koju mora obaviti.
“Sam”, procijedila je. “Moram naći Sama. Ubit će ga.” Utonula je dublje u jastuk dok je sve oko
nje polako nestajalo.
“Ovdje sam, Sophie.”
“Same?” Ne, to je bio onaj tip koji mu nalikuje. Odmahnula je glavom. “Ne. Sam K-kelly.
Moram pronaći Sama. Važno je. Ubit će i mene. I moje dijete.”
Zubi su joj još cvokotali, toliko da ju je vilica zaboljela.
Zašto se ne može pribrati? Zašto se osjeća tako smušeno i izgubljeno? Cijela se soba okretala i
imala je dojam da se nalazi na panoramskom kotaču iz pakla. Želudac joj se grčio i sve je u njoj
kuhalo. Grozna bol izazivala joj je mučninu i molila se da ne povrati.
Ništa nije imalo smisla. Čula je sebe kako nešto govori, ali nije se mogla sjetiti što.
Sam. Opet joj se vratila ista misao. Mogla je misliti samo o njemu.
Pokušala je opet izgovoriti njegovo ime, ali usnice su joj se ukočile i odbile surađivati. Osjetila je
kako joj se vjeđe spuštaju i pokušavala je trljati oči da bolje vidi.
Tama je polako ispunjavala sobu sve dok naposljetku više nije mogla vidjeti nijednog od
muškaraca. Bilo joj se jako teško boriti protiv tame koja je bivala sve jačom i većom, stoga je
odustala.
Sam je gledao kako Sophie opet gubi svijest. Podigao je pogled prema Garrettu i Donovanu.
Obojica su zurila u njega s bezbroj upitnika iznad glave.
“Koji vrag se zbiva?” Garrett je konačno rekao.
Sam je provukao prste kroz kosu i uhvatio se za vrat. “Isuse Bože, nemam pojma.”
“Tko je ona?” Donovan je zahtijevao odgovor.
Prije nego što je stigao odgovoriti, Garrettu se na licu pojavila spoznaja. Zurio je malo u Sama,
malo u Sophie.
“S tom si se ženskom spetljao u Meksiku, je li tako?”
Sam se pretvarao da nije čuo Garretta i i malo bolje pokrio Sophie da joj bude toplo. Ipak je
pazio da joj ruka ostane otkrivena. Mučilo ga je što je iz rane još curila krv. Kvragu, sve ga je mučilo.
“Sto je mislila kad je rekla da te mora upozoriti?” upitao je Donovan. “Ovo mi smrdi do neba,
Same. Trebao bi nazvati Seana i hitnu pomoć. Neka on sredi stvar.”
Sam je odmahnuo glavom. “Nećemo zvati policiju. Ne dok ne saznam koji se vrag događa.”
Pogled mu je kliznuo na njezin trbuščić. Maknuo je pokrivače i pogladio ga, nije mogao odoljeti.
Koža joj je bila vrlo hladna, a tvrdi okrugli trbuščić ga je fascinirao.
“Oh, kvragu”, Garrett je promrmljao. “Oh, ne.”
“Što je?” Donovan je nestrpljivo upitao.
Sam je znao. Progutao je knedlu i pogledao u braću. “Moglo bi biti moje. Ne znam dok ne
porazgovaram s njom, ali bili smo zajedno prije pet mjeseci. A izgleda trudna upravo toliko.”
 “Sranje!” ispalio je Donovan.
“Slažem se s Vanom. Ovo mi sve smrdi kao pregaženi tvor”, rekao je Garrett mrko.
Sam je pokazao na Sophie. “Moram joj poviti ranu dok je u nesvijesti. Trebam vašu pomoć. Ako
je metak još unutra, nećemo imati izbora i morat ćemo je odvesti u bolnicu.”
Pogledao je u ranu. Bio metak unutra ili ne, trebalo ju je šivati. Nije znao kako će izbjeći odlazak
u bolnicu. Nije znao ni zašto bi ga trebao izbjeći.
Donovan je sjeo na krevet s druge strane Sophie s tmurnim izrazom lica.
“Izgleda da ju je netko dobro prebio, pokušao ugušiti, a zatim je ranio. Ne mora biti nužno tim
redoslijedom.
Sama je obuzela ljutnja i stisnuo je vilicu. “Da, tako se čini. Čudo što je uspjela pobjeći.”
“Ako je uopće uspjela pobjeći”, Garrett je kiselo dodao.
Sam mu je uputio ljutit pogled. “Što bi to trebalo značiti?”
“Malo mi je čudno što se pojavila u polumrtvom stanju, s ranom od metka, i što govori neke
pizdarije kao ono da te treba upozoriti. Gdje je bila pet mjeseci kad si već bio toliko zagrijan za nju?
Zacijelo je znala da bi je ti zaštitio.”
“Što želiš reći? Da je samu sebe pretukla, ranila se, a zatim se trudna bacila u jezero? Da je to dio
pomno smišljenog plana da me se dočepa?”
Garrett je imao dovoljno dostojanstva da pokaže kako se posramio.
“Gle, znam da si sumnjičavi idiot. I sam se mučim s bezbroj pitanja, ali sve dok ne čujem što mi
ima reći, suzdržat ću se od nagađanja.”
“Dobra odluka”, rekao je Donovan gledajući u Sophieinu ranu. “Čini se da ju je metak samo
okrznuo. Ne vidi se kost. Rana je površinska. Boljet će kao sam vrag i vjerojatno će doći do infekcije
jer je provela toliko vremena u jezeru, ali mislim da nije ozbiljno. Više se brinem zbog toga što je
trudna.”
Sam se osjećao kao da ga je netko polio hladnom vodom. Da, vidio joj je trbuščić. Vrlo smireno i
ozbiljno rekao je braći da je dijete možda njegovo. Ali tek mu je sad sve doprlo do mozga.
Dijete. Moglo bi biti njegovo. Možda je on otac.
Majko mila.
Spoznaja je došla kao grom iz vedra neba. To mu ne bi palo na pamet ni u najluđim snovima.
Uvijek je mislio da će se njegova braća skrasiti i imati djecu. Pretpostavljao je da će Ethan i Rachel
imati dvoje ili troje djece prije nego što on uopće počne razmišljati o tome da podari unuke
roditeljima.
Zadrhtao je. Jebote. Mama bi dala sve na svijetu za to.
Imao je trideset i šest godina. Već je prešao onu dob kad većina muškaraca razmišlja o obitelji,
zar ne? Kad i ako se ikad odluči na to, mislio je, on će postaviti uvjete, po mogućnosti sa ženom koju
će i oženiti, i to nakon pomnog razmatranja. Djeca i njegov posao naprosto nisu išli zajedno.
“Jesi dobro, stari?” Donovan ga je tiho upitao.
Je li dobro? Osjećao se kao da mu je netko izmaknuo tlo pod nogama. Kao da je netko iznenada
promijenio sva pravila i izmijenio tijek njegova života.
Okej, zvuči dramatično, ali, dovraga, što je, tu je. Dijete sve mijenja. A tu je i Sophie. Zašto je
nestala? Ne, nije joj ništa bio obećao. Nije joj imao što ponuditi. Čak joj nije mogao reći kako se
zapravo zove...
“U kurac...” opsovao je.
Garrett ga je oštro pogledao.
“Kako je znala gdje će me naći? Poznavala me samo kao Sama. Kao Sama. Tipa koji dolazi u bar
u kojem je radila. Nije poznavala Sama Kellyja. Što se nje tiče, mogao sam dolaziti tko zna odakle.”
“Pretpostavljam da si se bio prepustio šaputanju na jastuku”, Garrett je zajedljivo rekao.
Sam je odmahnuo glavom. “Zar misliš da sam glup? Osim toga,
nas dvoje radili smo nešto drugo kad smo bili sami.”
Donovan se nacerio, ali potom se brzo uozbiljio. “I što ćemo sad? Malo je prevelika slučajnost
što se ženska s kojim si imao afericu, i to dok si bio na tajnom zadatku, najednom pojavila u
polumrtvom stanju mrmljajući nekakva upozorenja da te netko želi ubiti. A navodno ne zna ništa o
tebi, a kamoli gdje živiš.”
“Sad je dosta priče”, rekao je Sam zureći u Sophieino mirno tijelo. Plahta preko njezina trbuha
kao da je poskočila. Bio je to samo mali trzaj, a on ga je zamalo propustio. Zbunjeno se nagnuo
naprijed i pomaknuo plahtu. Njezina namočena majica podigla se i otkrila joj glatki okrugli trbuščić.
Prisjetio se kako ju je dodirivao, kako su mu ruke klizile njezinim raskošnim tijelom, iako se to
tijelo promijenilo od posljednjeg puta kad su vodili ljubav.
Stavio joj je ruku na trbuh i osjetio sićušan udarac u dlan. Zurio je sa strahopoštovanjem. Dijete.
“Čini se da je maleno biće dobro”, Garrett je tiho rekao.
Sam nije mogao oblikovati riječi. Bio je previše smeten. Je li to dijete koje je osjetio pod prstima
njegovo?
“Trebao bi joj skinuti tu mokru odjeću”, rekao je Donovan. “Ti i Garrett se također morate
presvući. Idem podgrijati juhu i provjeriti imamo li kakvih antibiotika u svojoj zalihi lijekova. Trebat
će joj antibiotik i nešto malo jače od ibuprofena za bolove. Da ne govorim o tome da nisam siguran
što smije uzimati dok je trudna.”
Sam se prenuo iz zbunjenosti. Potom se namrštio. Nema šanse da je itko osim njega vidi golu.
Uperio je mrk pogled u Garretta dok on konačno nije shvatio poruku i izašao iz sobe, mrmljajući
nešto u bradu.
“Donesi juhu i pokušaj pronaći nekakav lijek”, Sam je rekao Donovanu. “Kad je skinem i
obučem je u nešto toplo, pogledat ću koliko je ozlijeđena. Kad se probudi pa nam bude mogla reći
koji se vrag događa i zašto ne želi da je odvedemo u bolnicu, odlučit ćemo što ćemo dalje.”
Donovan je kimnuo i izašao iz sobe za Garrettom.
Sam se opet okrenuo prema ženi koja je ležala u njegovu krevetu. Ona je njegova žena. I nosi
njegovo dijete?
Odmahnuo je glavom. Ona nije njegova.
Primio je pramen njezine mokre kose i oprezno joj ga maknuo s vrata.
“Gdje si bila, Sophie?” upitao je tiho. “Kakve tajne kriješ i tko te želi ubiti?”
Odjednom ga je obuzeo bijes. Tko god ju je želio ubiti, pokušao je ubiti i njezino dijete. Njegovo
dijete.
Po glavi mu se rojilo toliko pitanja da je mislio kako će poludjeti. Ako se ne bude brinuo o njoj,
neće preživjeti i neće mu ponuditi odgovore na pitanja. Još je drhtala, čak i u nesvjesnom stanju.
Mora joj skinuti mokru odjeću i ugrijati je.
Brzo se svukao i odmah navukao nešto suho. A zatim se okrenuo prema Sophie.
Polako i oprezno skidao joj je natopljene slojeve odjeće i posebno je pazio dok ih je povlačio
preko ozljeda. Tijelo joj je bilo puno modrica. Vilica mu se stisnula dok je promatrao tamne otiske
prstiju na njezinu vratu.
Bradavice su joj bile krute i ispupčene. Sva se naježila. Bila je mršava kao i prije, samo što sad je
imala trbuščić. Sam je bez ikakvog osjećaja nelagode promatrao njezino golo tijelo. Bio je očaran
promjenama koje je uzrokovala trudnoća.
Činila mu se odviše sitnom. Doduše, bila je takve grade, ali ne bi li trudnoća trebala više
popuniti ženu? Povećati joj obline? Više je puta čuo majku kako govori da joj se veličina grudnjaka
povećavala sa svakom trudnoćom i da su joj se bokovi širili. Osim tamnije boje bradavica Sophie je
jedino dobila taj trbuščić.
“Je li moje, Sophie?” šaptao je. “Zašto si otišla?”
Oprezno joj je obukao svoju flanelsku košulju i zakopčao je preko zavoja kojima joj je Donovan
podvezao ranu. Brinuo se zbog krvi koja je curila kroz gazu. Bilo kakav gubitak krvi može biti
opasan za trudnicu bez obzira na to kakva je rana u pitanju. Također, očito je dugo bila u jezeru.
Koža joj je na dodir još bila hladna, a usnice su joj bile plavkaste, što mu se nije nimalo svidjelo.
Imao je toliko pitanja. Najpametnije bi bilo nazvati Seana i odvesti Sophie u bolnicu. Bila je
ozlijeđena i trudna. Ali svaki put kad bi pogledao u telefon, sjetio bi se straha u njezinim očima i
odlučnosti u njezinu glasu.
Nema nikakve sumnje da je govorila istinu o opasnosti. Bez obzira na to je li riječ o njoj, njemu
ili oboje, ne smije riskirati i dovesti njezin život u opasnost - kao ni život njezina djeteta.
Popeo se na krevet i prebacio još pokrivača preko nje. Legao je na bok i privukao je čvrsto uza
se želeći je ugrijati svojim tijelom. Oboje je ih je pokrio i tako zarobio toplinu pod dekama.
Postupno je prestala drhtati i činilo se da se opustila. Osjetio je njezin dah na prsima. Pokušala
se priviti još bliže, ali zajecala je kad ga je dotaknula ramenom.
“Polako, srce”, šapnuo je i namjestio joj ruku između njihovih tijela da je ne može micati.
“H-hladno je”, nemirno mu je mrmljala uz kožu.
 “Znam. Ugrijat ćeš se. Samo mirno lezi da te ne boli.”
“S-same? Jesi li to ti ili još sanjam?”
Nije znao kako bi shvatio tu njezinu zbunjenost. Šok i promrzlost - da ne spominjemo ranu od
metka - mogu prilično ošamutiti osobu. U misli mu se uvukla sumnja koliko god sve to želio
pripisati vrlo neobičnoj slučajnosti.
Samo bi idiot mogao zanemariti očito. Vraga je bila slučajnost.
“Ja sam, Sophie. Ovdje sam. Ranjena si. Moram te odvesti u bolnicu. Moraš vidjeti je li tvoje
dijete dobro.”
Jedva se svladao da je ne počne ispitivati na licu mjesta. Svladao se jer je znao koliko je u tom
trenu bila krhka.
Odmahnula je glavom uz njegova prsa i tiho zastenjala.
“Nemoj se micati. Samo će te još više boljeti”, upozorio ju je.
“Ne mogu ići u bolnicu”, rekla je promuklim glasom. “Pronaći će me.”
Sam se namrštio i pogledao u njezino lice tako čvrsto prislonjeno na njegova prsa.
“Tko, Sophie? Tko će te pronaći?”
“Moj otac - njegovi ljudi”, ispravila se.
Još jedan šok u nizu. Sam ju je gledao dok su joj se oči opet zatvarale. Došlo mu je da lupa
glavom u zid od muke, ali odmah je zatim osjetio krivnju jer je shvatio da je žena u njegovu naručju
očito provela prilično sjeban dan - ili čitav tjedan, točnije rečeno.
“Sophie.” Čekao je nekakvu reakciju. “Sophie”, ponovio je malo glasnije. “Zlato, probudi se.
Moraš razgovarati sa mnom.”
Zastenjala je i zarila mu lice u prsa. Ta mu je gesta govorila više od riječi da želi da on ušuti i
nestane.
To ga je izluđivalo. Van može svake sekunde uletjeti ovamo s lijekom ili bilo čime što uspije
iskopati. Postavši svjestan toga, Sam je provjerio je li Sophie dobro pokrivena kako bi se uvjerio da
je zaštićena od znatiželjnih pogleda. Donovan, doduše, nije bio šupak, ali, ipak, polugola žena
privući će pogled bilo kojeg normalnog muškarca koji ima svoje potrebe. Čak nema veze što je ta
žena bez svijesti.
Uzdahnuo je kad je opet zaspala. Kvragu. Danas nije njegov dan. Ni njegov tjedan, pa čak ni
mjesec. Zar je uistinu tek prije sat vremena razmišljao o tome koliko mu nedostaje? Činilo se kao da
sanja i dok je u brojnim maštarijama zamišljao kako će ona opet završiti u njegovu krevetu, ovo
zasigurno nije imao na umu.
Donovan je pokucao, a zatim je, ne pričekavši odgovor, provirio kroz vrata. Kad je ugledao
sama i Sophie, ušao je noseći u jednoj ruci pribor za prvu pomoć, a u drugoj injekciju s poklopcem.
“Koji je to vrag?” Sam je upitao kad se Donovan približio krevetu.
“Antibiotik. Našao sam ga u opremi koju nosimo na teren.”
“Kako znaš smije li se davati trudnicama?”
“Internet je vrlo korisna stvar”, Donovan je mirno odvratio. “Čudesno je što se sve može
saznati. Ne znam zašto ljudi uopće odlaze doktoru.”
“Trebao bih povjeriti sigurnost svog djeteta nekoj internetskoj stranici koju si izguglao?” upitao
je Sam u nevjerici.
“Čuj, trebao bi. Imaš kakvu bolju ideju? Ja sam još za to da nazovemo Seana i odvedemo je u
bolnicu. I znaš da sam u pravu.”
Sam je uzdahnuo, a zatim dao znak Donovanu da im priđe s tim stvarima koje je donio.
Pronašao je i kutijicu sa zavojima i mastima te kirurški pribor za hitne slučajeve.
“A ne, nećeš je šivati. To je ludost.”
“Dobro, onda neka joj ruka istrune od infekcije.”
“Kvragu, Vane. Ti si jebeno najiritantniji kurvin sin kojeg poznajem.”
Donovan se samo nasmiješio. “Ti i Garrett pravi ste jadnici, kunem se. Mislim da ste se obojica
rodila s metlom u dupetu. Ja sam školovan bolničar, sjećaš se? Znam svakojake čudesne stvari.
Mogu upravljati avionima i helikopterima, mogu prišivati udove. Kasnije mogu istrunuti, ali to više
nije moja briga.”
“Bezobrazni gade”, mrmljao je Sam. “Proveo si previše vremena s Joeom.”
Donovan se opet nacerio. “Joe je oduvijek bio moj omiljeni brat.”
Sam je nestrpljivo mahnuo rukom prema njemu. “Daj joj tu injekciju, ali želim joj pogledati ruku
prije nego što te pustim da mi ovdje mašeš iglom i koncem.”
“Zvučiš kao da ću ukrašavati jastučnicu”, Donovan je zajedljivo rekao.
Skinuo je kapicu s igle i prišao Sophie s druge strane kreveta. Uputio je pogled isprike Samu te
razmaknuo pokrivače i otkrio Sophiein goli bok. Sam se namrštio, ali držao je jezik za zubima dok je
Donovan spretno zavukao iglu pod meku kožu Sophieine guze i zario je u meso.
Trznula se i preplašeno viknula. Stisnula se u Samovoj košulji i drhtala, ali nije otvorila oči. Sam
ju je nagonski privio čvršće uza se i šaptao joj umirujuće riječi na uho. Nezadovljstvo je usmjerio
prema bratu koji je potom izvukao iglu i začepio iglu.
Donovan je odvratio pogled, oslonio se jednim koljenom na krevet i polako joj micao košulju s
ramena. Kad je stigao do zavoja na njezinoj nadlaktici, nježno ga je povukao. Gaza je bila sva
crvena. Svježa krv još je curila iz rane. Donovan se namrštio dok ju je brisao.
“Same, treba je zašiti. Znam da ti se ta ideja ne sviđa, ali ako nećeš postupiti onako kako bi
trebao i odvesti je u bolnicu, morat ću je zašiti. Mogu joj dati lokalnu anesteziju da je ne boli. Neće
biti učinkovita kao ona koju ti daju u bolnici, ali ako bude spavala, neće ništa osjetiti.”
Sam je opsovao u sebi, zatvorio oči i rezignirano uzdahnuo. “Okej, učini to. Ali budi brz. Ne
želim da ovo ispadne još gore.”
Sam je prislonio njezinu glavu uz svoj vrat i polako joj opipavao ruku dok nije došao do mjesta
koje je Donovan pripremao za šivanje. Bilo je smiješno što se ponašao kao nervozna ženskica.
Zaradio je dovoljno krvavih rana na terenu. Vidio je stvari od kojih bi problijedio i najtvrđi ratnik.
Ali pogled na Sophie, trudnu i ranjivu u njegovu naručju dok mu se brat sprema zabiti iglu u
njezinu kožu, izazivao mu je mučninu.
“Drži je čvrsto” rekao je Donovan dok se pripremao provući prvi šav. “Ako se bude trzala, više
će je boljeti, a ne želim prouzrokovati još veću štetu.”
“Daj, hajde više”, zarežao je Sam.
Privio je Sophie još čvršće nudeći joj svoju snagu i zaštitu. Kad joj je igla probila kožu, nije bio
siguran tko se više ukočio, on ili Sophie.
Lice joj se iskrivilo od boli i naglo je otvorila oči. Činilo se da gleda kroz Sama. Otvorila je usta,
ali povik je bio posve nečujan; a kad je konačno progovorila, glas joj je bio isprekidan i hrapav.
“Molim vas”, preklinjala je. “Nemojte nauditi mom djetetu.”
Samu se stisnuo želudac, a čak je i Donovan podigao pogled i začudio se.
“Koji vrag?” promrmljao je.
“Završi s tim”, naredio je Sam.
Opet se okrenuo prema Sophie i prislonio usnice na njezine u nadi da će zaustaviti jecaje koji su
ga pogađali u srce poput strelica.
“Pssst, Sophie. To sam ja, Sam. Ovdje sam. Nitko ti neće nauditi. Kunem se. Tvoje dijete je
dobro. I ja sam dobro. Čuješ li me?”
“Sam”, buncala je. “Moram upozoriti Sama. Više nismo sigurni. Skrivala sam se, ali našli su me.
Sam to mora saznati.”
Niz obraz joj je potekla suza, a Sam ju je obrisao poljupcem osjećajući dodir njezine kože nakon
toliko mjeseci. Nije ga bilo briga što će misliti Donovan. Nije ga bilo briga što je vidio i što će reći
Garrettu niti što će mu obojica biti za vratom. Sada mu je u naručju ležala žena. Njegova žena. I
njegovo dijete. I htio je znati tko joj je prijetio. Koga se toliko bojala. I zašto je mislila da ga mora
zaštititi.
Opet ga je obuzeo bijes.
“Zar još nisi gotov?” Sam je procijedio kroz zube. “Još malo”, odvratio je Donovan.
Donovan joj je zavukao iglu u kožu. Još samo dva šava. Sam se molio da se požuri.
Sophie se opet sva ukočila i tiho zastenjala. Samu je došlo da zajeca s njom.
“Jako će se naljutiti”, rekla je promuklim glasom.
Sad je već buncala trzajući se na svaki ubod igle, ali nije se opirala. Činilo se kao da se
prepustila paklu kroz koji je prolazila.
Sam je silno želio znati što joj se zbiva u glavi.
“Mrzit će me. Neće razumjeti. Moram mu reći istinu.”
Donovan je dovršio i posljednji šav te uputio zabrinut pogled Samu. Nije mu ni trebalo govoriti
koliko je to sve ludo. Bilo je i više nego neobično. Događalo se neko čudno sranje.
 Pitanje je glasilo: S kim je to Sophie imala veze? I ako je bila u nevolji, zašto ga nije ranije
potražila?
Spustio je ruku i pomilovao joj trbuščić. Osjetio je kako se beba u maternici utješno meškolji.
Ako je to njegovo dijete, što to znači za njega i Sophie?
 6. POGLAVLJE
SOPHIE se konačno ugrijala. Nije bilo djelića tijela koji je nije bolio, ali bilo joj je toplo. Bila je tako
smušena da joj je trebalo nekoliko trenutaka da shvati da je grije neka druga osoba.
I ne otvorivši oči, proučavala je osjećaj tog tijela uz svoje. Čvrsto. Mišićavo. Muško tijelo, bez
sumnje. I poznato.
Privila se čvršće uz prsa tog čovjeka i udahnula kroz nos. Taj joj je miris bio poznat. Prepoznala
bi ga bilo gdje.
Sam.
Njegove ruke čvršće su je zagrlile oko struka i privijale je još bliže. U tom trenu osjetila je sitne
pokrete svog djeteta. Naglo se uspravila i gotovo vrisnula od boli kad joj se ranjena ruka pobunila.
Ali nije marila za to. Dijete se micalo.
Sjedila je i grozničavo opipavala trbuh objema rukama, kao da je pokušavala natjerati bebu da
se opet pomakne. Gotovo je zaplakala od sreće kad je na dlanovima opet osjetila utješno tapkanje.
“Uh, hvala Bogu”, prošaptala je.
Preplavilo ju je osjećaj olakšanja, tako snažan da je morala opet leći. Polako se spuštala na
krevet, kad su je snažne ruke primile i nježno smjestile natrag na jastuk. Podigla je pogled i ugledala
Samove plave oči. Gotovo je zaboravila disati.
Podigla je ruku i dodirnula mu obraz, morala se uvjeriti da je to zaista on. “Same. To si ti.”
Uspjela je. Nije znala kako. Nije ju ni bilo briga. Bila je ovdje, na sigurnom. Sa Samom. On će
zaštititi nju i dijete. Morat će.
Sam ju je pomno proučavao. Izraz njegova lica odavao je da je na oprezu, a usnice su mu bile
čvrsto stisnute. Niti su se smiješile niti su se mrštile.
“Da, Sophie, to sam ja. Kako se osjećaš? Jako boli?”
Bila je u prevelikom šoku da bi mogla procijeniti kako se osjeća. Osjetila je silno olakšanje jer se
njezino dijete micalo, ali bila je zapanjena što leži u Samovu krevetu, u Samovu naručju. Koliko je
samo noći ležala sama i sanjala da je opet u njegovu naručju?
Odjednom ju je obuzeo strah. Navrla su joj sjećanja na sve što se dogodilo posljednjih nekoliko
dana, pa se sjetila da je život njezina djeteta još na kocki.
“Koliko sam već ovdje?” upitala je pokušavajući se osloboditi iz Samova zagrljaja.
Snažna bol prostrujala joj je tijelom i gotovo je ostala bez daha. Sam ju je pustio i pomogao joj da
se uspravi i sjedne. Pogled mu je pao na njezin trbuščić i ona je progutala knedlu. Zbrojit će dva i
dva. Već je vjerojatno i zbrojio. Ali još toliko toga nije znao.
“Nekoliko sati”, rekao je tiho. “Izvadio sam te iz jezera. Otada svako toliko gubiš svijest.
Uspaničila si se kad sam rekao bratu da zove hitnu. Izričito si odbila i bolnicu i policiju. Možeš li mi
reći zašto?”
Spustila je pogled, ali on joj je polako prstima pridigao bradu.
“Ne, Sophie. Ne može tako. Ti i ja moramo razgovarati. Počevši od toga da moram znati koji ti
se vrag dogodio. Kamo si nestala prije pet mjeseci. Kako si znala gdje ćeš me naći i tko sam zapravo.
Zašto misliš da me moraš upozoriti. I najvažnije. Najvažnije od svega. Nosiš li moje dijete?”
Problijedjela je. Nije ju napadao. Ali zaslužuje odgovore. Mrzit će je, ali zaslužuje saznati istinu.
O svemu.
Nervozno je progutala knedlu i gledala u njega sa strahom koji ju je pritiskao poput najtežeg
tereta.
Gledao ju je s iščekivanjem i palcem ju je pomilovao po obrazu. Inače bi je taj pokret umirio i
dao joj do znanja da mu je neizmjerno stalo do nje, ali u tom trenutku više je djelovao kao da je
požuruje.
Oblizala je usnice i otvorila usta. Htjela je govoriti, ali riječi nisu izlazile. S užasom je zurila u
njega, vruće suze stale su joj kliziti niz obraze. Konačno je bila pored njega, bila mu je toliko blizu da
je mogla osjetiti kako je obavija njegova toplina, ali nije mogla ništa reći.
Izraz lica mu se smekšao i nježno ju je primio za bradu. “Nemoj se bojati mene, Sophie. Nikad te
ne bih povrijedio. Ja sam ovdje na nepoznatom terenu, stoga mi pomozi, okej? Moram znati nosiš li
moje dijete.”
Dok je govorio, druga mu je ruka kliznula na njezin trbuščić i nježno ga pogladila. Dijete se
ritnulo u znak odgovora. Sophie je srce brže zakucalo od sreće što se njezino dijete miče nakon
toliko mirovanja.
“Tvoja je”, rekla je, a u prsima ju je toliko stezalo da je jedva mogla disati.
Samu su se raširile zjenice i nosnice su mu zadrhtale. Nekoliko trenutaka gledao ju je u tišini,
kao da pokušava prožvakati tu izjavu. “Ona?” konačno je izgovorio.
Sophie se zarumenjela. “Zovem je 'ona'. Još ne znam. Samo imam predosjećaj. Ne volim govoriti
o djetetu u srednjem rodu.”
“Ali sad bi već trebala znati, zar ne ? Pa bila si na ultrazvuku. Nisu ti mogli reći spol?”
Spustila je pogled. “Nisam bila na ultrazvuku.”
Opet joj je pridigao bradu i namrštio se. “Ali bila si kod liječnika.”
Odmahnula je glavom. “Ne, bilo je previše opasno.” Stisnuo je usnice. Nastavio je gledati u nju
dubokim plavim očima.
“Ali moja je.”
“Da, tvoja ja. U to nema sumnje.”
Izgledao je smireno, ali iza te maske mogla je osjetiti kako se u njemu sve uskovitlalo.
“I sad si mi se tek sjetila reći.”
Zamalo je prasnula u smijeh. Rekla bi mu, ali vrlo je dobro znala da će nastati kaos. Reći mu.
Kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu. Bolna gorčina stala joj je bujati u prsima.
“Reći ti?” Ipak je prasnula u smijeh. Naprosto se nije mogla svladati. Kao što je i mislila, smijeh
se pretvorio u zvuk visokog tona, u poluvrisak koji nije bio nimalo ugodan. “A kako sam ti trebala
reći, Same? Izašao si iz one hotelske sobe nakon što si mi rekao da se više nećemo vidjeti.”
Pogled mu je bio oštar i mrk.
“Ali ipak si me pronašla. Očito si cijelo vrijeme znala gdje sam,
a ja ne mogu reći isto za tebe. Što sad kažeš, Sophie? Tko si ti i što zapravo želiš?”
Njegova pitanja brzo su se pretvarala u optužbe.
Okrenula se na drugu stranu i gotovo svisnula od boli kad se oslonila na ruku. S mukom je
spustila noge s kreveta na pod i ustala, a košulja joj je pala do koljena. Odlično jer nije imala ništa
ispod nje.
Pogledavala je oko sebe tražeći odjeću, a u glavi je pokušavala posložiti sve ono što mu mora
reći.
“Reći ću ti kratko i jasno”, rekla je s gorčinom u glasu. “Netko me želi ubiti i ubit će me čim
sazna od mene ono što želi. Vjerojatno žele ubiti i tebe, ali ostavili su te na životu jer si ti mamac.
Zato sam se držala podalje od tebe. Ali sad su se previše približili i ne smijem više riskirati misleći
da ću im uspjeti pobjeći. Više nisam brza i bistra kao nekad.”
Pokazala je rukom na trbuh. “Ne samo da me trudnoća usporava, već mi jede moždane stanice,
kunem se.”
“Sophie, moraš se smiriti”, rekao je i rukama joj dao znak da se umiri. “Vrati se i sjedni. Ne bi
smjela ustajati.”
“Gdje mi je odjeća?” pitala je osvrćući se oko sebe. “Trebam svoju odjeću.” Znala je da zvuči
očajno i nerazumno. Ali, kvragu, htjela se odjenuti i zbrisati odande. Sam je rekao da je ondje već
nekoliko sati. Tomas i društvo znat će gdje je trebaju tražiti.
Pogled joj je pao na donji dio trenirke u kutu sobe. Sagnula se kako bi je dohvatila, a kad je
ustala, probola ju je strašna bol i zateturala je poput pijane djevojke u visokim štiklama. Sam ju je
ulovio u pravi trenutak, ali otrgnula mu se iz ruku i pošla prema krevetu navući hlače.
Bile su zaista prevelike, ali nije marila. Bile su suhe i tople. Čim ih je obukla, ustala je i povukla
Sama za ruku. Gledao ju je u čudu, kao da zuri u luđakinju.
“Hajde, Same. Moramo ići. Ne možemo ostati ovdje. Oni dolaze. Ubit će te. I tebe i tvoju braću.
Žao mi je. Nisam znala. Mislila sam da nemaš nikoga osim svojih ljudi.”
Osjećala je kako joj puis tupo udara u sljepoočnice i brada drhti dok je izgovarala ostatak. Nije
zvučala nimalo suvislo, a Sam je samo stajao ondje i gledao je kao da je sišla s uma.
Opet ga je povukla za ruku, ali ovaj ga je put čvrsto stisnula, a zatim položila njegov dlan na
svoj trbuh.
“Htjeli su je ubiti, Same. Imao je nož. Rekao je da će me razrezati i pustiti neka mi ona ispadne
iz trbuha. Ne smijem to dopustiti. Trebam tvoju pomoć. Molim te. Moraš mi pomoći.”
Sam ju je užasnuto gledao. Pogled mu je pao na mjesto gdje mu je dlan dodirivao njezin trbuh.
Izgledao je toliko preneraženo da je na tren ušutjela i poklopila mu ruku na svom trbuhu.
 “Majko Božja”, promrmljao je Sam. Izvukao je ruku i povukao Sophie u zagrljaj.
Boljelo ju je kao sam vrag, ali nije marila. Nije se bunila niti se pokušavala odmaknuti od njega.
Htjela je upijati njegovo biće ravno u svoju dušu. Konačno se osjećala sigurnom. Možda i nije tako
sama.
Nekoliko trenutaka samo je tako stajala, ali stvarnost joj se brzo prišuljala unatoč tome što se
silno željela prepustiti toj fantaziji. “Moramo ići”, šapnula je.
Sam se malo odmaknuo, ali još ju je čvrsto držao.
“Pusti me”, pobunila se. “Moramo otići odavde, Same. Tvoja braća. I oni moraju otići. Ubit će
ih.”
Primio ju je za zdravu ruku i pridigao joj bradu kako bi ga pogledala ravno u oči.
“Najprije raščistimo nekoliko stvari, može? Prvo, ti ne ideš nikamo. Točka. Drugo, ja želim
odgovore. Hrpu jebenih odgovora. Treće, nitko neće nauditi ni tebi ni mom djetetu. Četvrto, ako si
cijelo vrijeme znala gdje sam, zašto nisi došla k meni čim si osjetila da si u opasnosti?”
Gledala ga je u nevjerici. Opet je prasnula u smijeh. I nije mogla ništa drugo. Bio je tako
tvrdoglav. Tipičan muškarac koji pokušava pojednostaviti stvari.
“Same, ne razumiješ. Ne mogu ostati. Ne želim svoje dijete izložiti opasnosti”, rekla je odlučno.
“Sinoć sam jedva pobjegla onom gadu. Pucao je u mene. Ubio bi moje dijete. Neću mu pružiti
drugu priliku. Uspijevala sam biti korak ispred njega punih pet mjeseci.”
“A sad te sustigao”, Sam je mirno rekao. “Sjedni, Sophie. Ti i ja moramo razgovarati o
mnogočemu. Najprije želim riješiti intimni dio, jer nakon toga, kad budeš govorila o drugim
sranjima, želim da moja braća budu ovdje.”
Predala se. Bol ju je gotovo zasljepljivala. Beživotno je sjela na rub kreveta i spustila glavu u
znak poraza.
Sam je kleknuo preda nju i stavio ruku na njezin trbuščić.
“Zašto mi nisi rekla?”
Ošinula ga je pogledom. “Nisi se ponašao kao netko tko bi želio znati. Lagao si mi o svemu od
trenutka kad smo se upoznali.”
“A ipak znaš sve o meni. Kako to, Sophie?” pitao je uznemirujuće tiho.
Tvrdoglavo ga je gledala i šutjela.
“Bio sam se vratio po tebe”, rekao je. Sophie nije mogla vjerovati.
Upitno je podigla obrvu i zagledala se u njega u čudu. “O čemu ti govoriš?”
Prstima je prošao kroz kosu i nakratko skrenuo pogled.
“Bio sam na tajnom zadatku. Nisam ti mogao ništa reći, Sophie. Nisam ti smio otkriti ništa više
o sebi. Ali kad je sve završilo, vratio sam se, ali tebe više nije bilo. Nestala si. Tražio sam te, ali kao
da nikad nisi ni postojala.”
Obrazi su joj rumenjeli dok ju je gledao, ali odbila se osjećati krivom. Nije imala drugog izbora
osim bijega. Hitrog bijega. Skrivala se posljednjih pet mjeseci. A sve zbog toga što mu je
pomogla. I pritom izdala svog oca.
“Pogledaj me u oči i reci mi da je ona moja”, Sam je odlučno rekao. “Moram znati. Nemoj se
zafrkavati sa mnom o tome.”
Podigla je glavu i zagledala mu se ravno u oči. Pustila je neka je preplavi mir jer nije imala što
skrivati kad je u pitanju beba. Oh, da, čuvala je toliko tajni, ali kad je riječ o ovome, savjest joj je bila
čista.
“Tvoja je, Same. Nije postojao nitko drugi, i to dugo.”
Je li to u njegovim očima vidjela olakšanje? Kajanje? Radost? Možda sve odjednom? Bilo je teško
reći.
Opet je usmjerio je pozornost na njezin trbuščić, ali samo na trenutak. Dlanom je polako
prelazio svakim njegovim pedljem proučavajući tu oblinu i pupak koji se nazirao ispod košulje.
“Još mi ne dolazi do glave”, rekao je hrapavim glasom. “Bit ću otac.”
Htjela mu je provući prste kroz kosu, ali suzdržala se. Bilo je toliko toga neriješenog među
njima. A možda i nije trebalo ništa rješavati. Ona je njemu bila samo avanturica - barem je tako
mislila - ali sad govori kako se vratio i tražio je. Može li mu vjerovati? Muškarac će svašta reći da
izvuče dupe iz vatre.
Ali nije joj bio dao nikakva obećanja, a ona je bez sumnje svašta skrivala od njega. Toliko tajni.
Golema izdaja. Bilo bi mnogo jednostavnije samo ga upozoriti na opasnost i otići.
Kao da je osjetio njezinu naglu potrebu za bijegom, čvršće ju je primio oko struka, a potom
ustao i uzeo je za ruku.
“Kasnije možemo još razgovarati o nama”, rekao je tiho. “A sada mi moraš reći tko te želi ubiti i
zašto misliš da smo moja obitelj i ja u opasnosti. I nećemo izostaviti moju braću iz tog razgovora jer
će nam oni pomoći da se spasimo.”
 7. POGLAVLJE
NA Sophieinu licu odražavalo se more emocija. Strah, neodlučnost, bol, dubok oprez. Trebala bi biti
u krevetu i odmarati se, ali bila je sva na iglama i izgledala je kao da će zbrisati čim on odvrati
pogled, makar i na tren.
Sam ju je natjerao da opet legne. Namjestio joj je jastuke i pokrio je. Izgledala je kao kraljica koja
sjedi na tronu. Jedino što je izgledala krhko i sitno; u njoj nije bilo nimalo državničkog držanja.
Podigao je kažiprst i zagledao se u nju. “Da se nisi pomakla. Ni centimetra. Vraćam se s braćom,
za trenutak.”
U njezinim očima ugledao je iznenadni strah i nešto ga je stisnuto u želucu. Stavila je ruke na
trbuh i trljala ga kružnim pokretima. Sam nije bio siguran koga pokušava umiriti - dijete ili sebe.
Jedva se svladao da se ne nagne prema njoj i poljubi je. Jedva se suzdržao da joj ne kaže kako će
sve biti u redu i da će se brinuti za nju i njihovo dijete.
Bilo je još toliko zagonetki među njima, a nemir u želucu rastao mu je skupa sa sumnjom koja
mu je već pustila korijenje u glavi.
Kad se uvjerio da ona neće iskočiti iz kreveta, okrenuo se i otišao prema vratima. Provirio je, ali
Garretta i Donovana nije bilo u blizini. Začuo im je glasove u kuhinji. Bacio je još jedan pogled na
Sophie i uputio joj nijemu zapovijed da se ne miče odatle, a potom se požurio k svojoj braći.
Donovan je miješao nešto u svojoj šalici, a Garrett je stajao sa strane ruku prekriženih preko
širokih prsa i s namrštenim izrazom lica.
Obojica su podigla pogled kad je Sam ušao, a Donovanu je ispala žlica na kuhinjski šank.
“Ugrijao sam joj malo juhe i pronašao lijekove protiv bolova. Provjerio nuspojave ako ih se
uzima u trudnoći.”
Sam je kimnuo. “Obojica dođite u sobu. Sophie mi mora nešto reći, a želim da i vi to čujete.”
Garrett se odgurnuo od zida na koji je bio naslonjen. Nije se uopće trudio sakriti znatiželju.
“A što to?”
“Ne znam još ništa. Kaže da je u opasnosti - da smo svi u opasnosti. Budući da vi štitite moje
dupe, a ja vaše, mislio sam da bi bilo korisno da čujete što ona ima reći.”
“A što ako sere?” rekao je Garrett. “Zar ti ovo ne smrdi na namještaljku? Volio bi znati kako je
znala gdje će te potražiti. Prema tvojim riječima, ona je bila samo slatka konobarica s krupnim očima
koju si otpilio kad smo dobili dojavu u Moutonovoj pošiljci oružja.”
Sam je stisnuo vilicu. “Dižeš mi tlak, Garrette. Odjebi. Ne govoriš mi ništa što već i sam nisam
pomislio, ali ne namjeravam je napadati sada kad je ranjena, prestrašena i trudna. I žensko je,
zaboga. Misli malo tom glavom.”
“Barem bi jedan od nas bi trebao misliti”, Garrett je mirno rekao. “Ali pravom glavom.”
“Neću ti dvaput govoriti. Odjebi.”
Dva su brata stajala licem u lice. U Garrettovim očima vidio se bijes i nestrpljivost, ali Sam je
znao da on samo traži odgovore. Baš kao i on. Nadao se da će imati više takta od Garretta.
Garrett se konačno povukao.
Donovan se lagano nakašljao. “Dakle, hm, postat ćemo stričeki?” Sam se trznuo. To pitanje nije
očekivao. Ali zatim je polako kimnuo. “Da. Dijete je moje.”
“Isuse”, promrmljao je Garrett.
“Opa, dečko”, rekao je Donovan. Skupio je lijekove i ostalo što je namjeravao ponijeti Sophie te
dohvatio šalicu s kuhinjske radne plohe. “Ne znam što bih sad trebao reći, pa ću radije šutjeti.”
“Da”, rekao je Sam nervozno. “Dobra odluka.”
“Tako si uvjeren da ti govori istinu”, rekao je Garrett, a u glasu mu se nazirala ljutnja.
Sam je zastao na putu do spavaće sobe i okrenuo se. Pogledao je u Garretta. “Ne. Nisam to
rekao, ali ipak prihvaćam vrlo realnu mogućnost da je dijete moje. Ona kaže da je moje. I zasad ću
joj vjerovati. Neću dopustiti da se mom djetetu išta dogodi.”
Garrett se protrljao po obrazima i kimnuo. “Da, buraz, kužim. Donovan i ja čuvamo ti leđa.
Znaš to.”
Sam je kimnuo. “Hvala.”
Okrenuo se i ušao u sobu. Sophie je ležala na desnom boku, a oči su joj bile napola zatvorene.
Kad je čula da su ušli, naglo se prenula i otvorila oči. Trznula se i uhvatila se za rame zdravom
rukom.
 “Polako”, tiho joj je rekao sam dok se približavao. Pogledao je u Donovana. “Hoće li je taj lijek
uspavati?”
“To je plan”, odgovorio je Donovan. “Za početak joj treba nešto jače, a kasnije možemo prijeći
na ibuprofen.”
Sam je napravio grimasu, a potom se okrenuo prema Sophie i uputio joj pogled pun isprike.
“Moramo razgovarati. Nakon toga Donovan će ti dati lijek i moći ćeš dugo spavati.”
Sophie je odmahnula glavom vrlo odlučna izraza lica. “Ne smijem spavati, Same. Kad ti kažem
ono što želiš znati, moram otići. Ne mogu ostati ovdje. Već sam ionako predugo ostala. Ako nećeš
ići sa mnom, nemam drugog izbora nego otići sama.”
Uputio je braći značajan pogled, ali nije ništa rekao. Sjeo je na rub kreveta i dao znak braći da se
smjeste.
Donovan je polako sjeo na rub druge strane kreveta i pogledao u Sophie kao da traži
dopuštenje. Ali što se nje tiče, on kao da i nije bio ondje. Lice joj je bilo blijedo i izmučeno i očito se
borila da ostane pri svijesti.
Garrett je ostao stajati u podnožju kreveta prekriženih ruku i vrlo ozbiljna pogleda uperena u
Sophie. Kad je Sophie pogledala u njega, još je više problijedjela.
“Kvragu, Garrette” promrmljao je Sam. “Olabavi malo, zaboga.”
Garrett je nervozno otpuhnuo i zauzeo drugi položaj.
“Razgovaraj sa mnom, Sophie. Moraš se opustiti i reći mi zašto si nestala. A zatim mi moraš reći
kako si znala tko sam i gdje ćeš me naći, zašto te netko pokušava ubiti i zašto misliš da smo moja
obitelj i ja u opasnosti.”
Uputila mu je razdražljiv pogled. Kao da mu je željela poručiti da nije oduševljena što
preispituje nešto što je ona navela kao golu činjenicu.
Potom je spustila glavu i pogledala u svoje ruke. Vrhovi prstiju pobijeljeli su joj od grčevitog
stiskanja. Duboko je udahnula i pogledala u njega. Činilo s&kao da ga izaziva pogledom. Kao da se
sprema za bitku.
“Moj otac bio je Alex Mouton.”
“Koji kurac?”
Sophie se trznula na Garrettovu bijesnu reakciju. Čak se i Donovan zgrozio i stao bijesno zuriti
u Sophie. Sam je s nevjericom pokušao prožvakati taj podatak. Samo je piljio u nju i pitao se koliko
su mu smjestili i koliko su ga sjebali.
I ona je gledala njega čvrsto stisnutih usnica. Čekala je da probavi tu bombastičnu izjavu.
Naposljetku je progovorio Donovan i potaknuo je da nastavi. Sam nije mogao ništa reći. Bio je
previše bijesan. Osjećao se kao najveća budala na svijetu.
“Okej, Mouton je tvoj otac” rekao je Donovan napetim glasom. “Čekaj malo. Rekla si bio”
Nakratko se zamislila, a zatim ih je stala proučavati kao da važe vjeruje li im dovoljno da im
kaže sve.
“To je samo figura.”
“On te poslao k meni, zar ne?” pitao je Sam prije nego što je stigla nastaviti.
Podigla je glavu i uperila pogled u njega. “Da. Skužio te čim si se pojavio u gradu. Htio je znati
sve o tebi.”
Samu su se širile nosnice od bijesa. “Šteta što nisi uspjela. Možda nisi bila dovoljno dobra da me
natjeraš da progovorim.”
Zacnula se i spustila pogled. Osjećao se kao gad koji je šutnuo štenca, ali, kvragu, bio je ljut.
“Od mene nije ništa saznao”, rekla je. “Zapravo mu nisam ni trebala. Skužio te čim si stupio na
njegov teritorij, ali mislio je da bi bila dobra ideja da ti budem blizu za slučaj da ti pobjegne kakva
informacija koja bi mu bila korisna. Što misliš, kako sam te pronašla? I zato moraš shvatiti u kakvoj
ste opasnosti ti i tvoja obitelj.”
Htjela je reći još toliko toga. Sam je to vidio na njoj. Usnice su joj podrhtavale. Zagrizla je donju
usnicu kako bi zaustavila bujicu riječi. Koji vrag?
Lagala mu je od samog početka. Poigrala se s njim. Njezin otac bio je krijumčar oružja i
trenutačno se nalazio na drugom mjestu na američkoj listi najtraženijih zločinaca. Tvrdila je da nosi
njegovo dijete. Njezin otac želio je nešto od nje i iskoristio je Samovo dijete kao mamac. Uz to, Sam i
njegova obitelj su u opasnosti. A ona je očekivala da on sve zanemari i zaštiti je. Od čega?
Donovan je uputio Samu pogled koji mu je vrlo jasno govorio da se smiri. Zar je bilo tako očito
da će eksplodirati?
“Moramo razbistriti glave”, rekao je Donovan. “Razumijem da vas dvoje imate zajedničku
prošlost, ali to sad nije važno kao pitanje zašto netko pokušava ubiti Sophie. Zašto, Sophie?” Gledao
ju je vrlo strogo, ali ipak ne ljutito kao Garrett ili Sam. “Ne govoriš nam sve.”
Ne, nije im rekla sve. Sam joj je vidio sjene u očima. Suzdržavala se zbog straha, ali od koga? Je
li se bojala svog oca? Ako jest, što li je to učinila da se on okrenuo protiv nje nakon što se
prostituirala radi njega.
“Gledajte, moj otac bio je smeće. Nije bio popustljiv ni prema rođenoj kćeri. Ugledala sam
priliku za bijeg i iskoristila je. Ima ljudi koji nisu nisu zadovoljni mojom odlukom.”
“A gdje se mi uklapamo?” pitao je Garrett.
Pogledala ga je kao da je idiot. “Stupili ste na Moutonov teritorij. Petljali ste se u obiteljski
posao. Postali ste meta čim ste se pojavili i glumili da želite sklopiti posao.”
“To je bilo prije pet mjeseci”, naglasio je Sam. “Zašto nas sada još traži?”
Napravila je grimasu. “Zato što si ti bio mamac. Čekali su da te potražim. Držala sam se dalje
od tebe što sam duže mogla. Ali iz dana u dan postajala sam sve krupnija i nespretnija. Uskoro ću
biti posve bespomoćna. Zato sam došla ovamo. Bila sam sigurna da ćeš htjeti zaštititi barem svoje
dijete.”
Sam je podigao pogled, a zatim zatvorio oči od muke. “Dakle, držala si se po strani, skrivala si
od mene da nosiš moje dijete iako ste oboje bili u opasnosti. I učinila si sve ovo kako bi me zaštitila.”
Bijes joj je eksplodirao u očima; miješao se s ljutnjom, boli, osjećajem tjeskobe i bespomoćnosti.
“Znaš što? Jebi se.” Pogledala ga je, a potom i njegovu braću. “Jebite se svi.”
Okrenula se na bok i gurnula Donovana dok je pokušavala spustiti noge s kreveta na pod.
Koljena su joj zaklecala i da Donovan nije skočio i uhvatio je, pala bi.
Ona se svejedno otrgla i naglo izvukla ruku iz njegove. Lice joj se zgrčilo od boli, a oči kao da su
izgubile onu plavu boju.
Sam je ustao, stao nasred sobe i presjekao joj put. Vodio je računa da je zgrabi za zdravu ruku.
Primio ju je oko struka i zarobio je.
Pokušavala ga je odgurnuti, ali držao ju je čvrsto.
“Pripremi injekciju”, naredio je Donovanu.
“Ne!” Borila se još jače i Sam se bojao da će se još više ozlijediti. “Same, ne možeš me držati
ovdje! Pronaći će me! Jesi lud? Shvaćam da ti nije stalo do mene, ali, zaboga, misli na dijete. Nosim
tvoje dijete!”
Odveo ju je do kreveta i jedva je uspio prikovati za madrac. Oči su joj bile pune suza, ali nijedna
nije potekla. Vjerojatno ih je uspjela zatomiti jer je čvrsto odlučila da mu neće pokazati koliko je
povrijeđena.
Držao ju je za ruke i mrko je gledao ravno u izmučene oči.
“U ovom trenu boli me kurac što si radila u prošlosti. Neka to bude jasno. Ti si bila samo ševa,
avantura. Izigrala si me. Dobro, mogu se nositi s time. Ali ako je to dijete moje - ako ima ikakve
šanse da je to dijete moje, ti ne ideš nikamo. Jer ja štitim ono što je moje.”
U očima joj je ugledao bol i opet se osjećao kao da napada nevino biće. Vraga nevino. Dovraga,
ona je kći Alexa Moutona.
“Ne zaslužujem umrijeti, Same. Što god ti mislio o meni, ne zaslužujem umrijeti.”
Polako je popuštao stisak na njezinim ramenima; Donovan je prišao s injekcijom. Unatoč tome
što je bio ljut i šokiran, prstima joj je pomilovao obraz kako bi je umirio.
“Nećeš umrijeti, Sophie.”
Donovan joj je zario iglu pod kožu i ona se naglo trznula. Začuđeno je pogledala u Donovana. U
plavim očima pojavila se panika i tad je izgubila kontrolu.
“Ne!” vikala je hrapavim glasom. “O, Bože, molim vas, pustite me. Molim vas!”
Toliko je preklinjala da se Sam zamalo pokolebao. Čak je i Garrett izgledao kao da mu nije
svejedno slušati očaj u njezinim kricima.
Sam se spustio i primio je u naručje. Čvrsto ju je držao uza se kako bi se prestala trzati. Kad je
konačno shvatila da se ne može boriti protiv njega, predala se, a njezini glasni jecaji odjekivali su
prostorijom.
“Isuse”, rekao je Donovan kad je začepio iglu i ljutito je bacio natrag u torbu. Okrenuo se, ali
vidjelo se koliko je bio napet.
 Sam je još držao Sophie i milovao je po kosi. Tješio je iako mu je to bila posljednja stvar na
pameti.
Nedostajalo je još nekoliko djelića slagalice. Nije im sve rekla. Mnogo toga nije imalo smisla, ali
sad nije bio trenutak da to pokušaju izvući iz nje. Sve ju je boljelo i bila je histerična, a uskoro kad
lijek počne djelovati, bit će sasvim omamljena.
On i braća moraju biti brzi, to je najvažnije od svega. Ako je istina ono što im je rekla - ako
uopće postoji mogućnost da im je rekla istinu - moraju zaštititi cijelu obitelj.
Trebao je stupiti u vezu sa Seanom. Trebao je pozvati Steelea, Rija i njihove timove. Mama, tata i
Rusty sad su također u opasnosti, kao i Ethan i Rachel. Svi bi mogli biti mete.
Podigao je pogled i shvatio da Garrett mrko zuri u njega. Znao je da Garrett misli što i on.
Sophieino tijelo sad je bilo posve mlitavo i on ju je oprezno odmaknuo od sebe. Lijek protiv
bolova što ga joj je Donovan ubrizgao konačno je počeo djelovati.
Oči su joj bile natečene, a lice umrljano i crveno od plakanja. Izgledala je tako osjetljivo i krhko,
ali ispod te varljive maske nalazila se proračunata žena koja je bez imalo grižnje savjesti izvršavala
naredbe svog oca - čovjeka koji je bio odgovoran za silna ubojstva.
A da stvar bude još gora, ona nosi njegovo dijete. To je značilo da će zbog tog djeteta biti
zauvijek vezana za njega, svidjelo se to njemu ili ne. Bez obzira na ono što je činila u prošlosti i koji
su joj sada motivi, on mora zaštititi nju i njihovo dijete.
Polako je izvukao ruke ispod njezina tijela i pobrinuo se da joj je udobno na jastucima. Malo ju
je bolje pokrio, a zatim se okrenuo prema braći.
“Idemo”, rekao je ozbiljno. “Brzo moramo nešto poduzeti.”
 8. POGLAVLJE
“VJERUJEŠ li joj?” upitao je Garrett kad su se okupili u dnevnom boravku. “Vjeruješ li tim
glupostima?”
Garrettu se na licu još odražavao osjećaj nelagode nakon onog prizora sa Sophie, ali Sam je bio
uvjeren da mu brat nije bio svjestan koliko se i on sam uznemirio. Garrett bi poludio da zna.
“Bez obzira na to vjerujem li joj ili ne, ovo moramo smatrati opravdanom prijetnjom. Njezina
rana nije lažna, kao ni činjenica da sam je polumrtvu izvukao iz jezera.”
“Slažem se”, rekao je Donovan.
Garrett je razdražljivo otpuhnuo, ali kimnuo je.
Sam je prvo pogledao u Donovana. “Želim da stupiš u kontakt s Ethanom. Reci mu što se
događa. I neka dobro otvori oči i uši za slučaj da primijeti kakvu prijetnju kad su u pitanju on i
Rachel. I, za ime Božje, neka ne dolazi kući. Mogao bi ušetati ravno u zamku.”
Garrett je kimnuo kao da se slaže sa Samom.
“Nakon toga nazovi Seana. Kaži mu neka krene prema maminoj i tatinoj kući i čeka dok mi ne
stignemo.”
Pogledao je u Garretta. “Moramo pogledati ima li čega vani. Ne namjeravam izaći na svjetlo
dana sa Sophie dok ne znam što me ondje čeka.”
“Idem ja”, ponudio se Garrett. “Ti pripazi na Sophie i ostani pored radija. Ako je išta vani, neće
mi promaknuti.”
Dok je Donovan telefonirao, Garrett je nestao kroz tunel u podrumu koji je vodio do jezera. Sam
je detaljno pročešljao kuću provjeravajući svaki mogući smjer iz kojeg bi mogao stići metak.
Podrum je bio čvrst poput prave utvrde ili ratnih odaja.
Međutim, ako netko provali u kuću, iz njega je vodio samo jedan izlaz. Zbog toga je Sam
odlučio da će ga upotrijebiti samo ako bude nužno.
U prizemlju, glavnom dijelu kuće, najveći je problem bila kuhinja, kojoj je prozor gledao na
šumovit dio prekoputa ceste, i Samova spavaća soba u kojoj je Sophie spavala. Naime, prozor u toj
sobi ubojici je nudio priliku da smakne bilo koga bez problema.
Duboko se nadao da lijek još čini svoje. Sad mu nipošto ne treba da se ona probudi i pokuša
pobjeći, a on i njegova braća još nisu stigli izvidjeti situaciju.
Oprezno je zavukao ruke pod njezino tijelo i podizao je centimetar po centimetar. Progutao je
dah kad se promeškoljila i privila mu se uz prsa.
“Same”, promrmljala je pospanim slatkim glasom. Taj glas čuo je toliko puta kad bi je budio da
opet vode ljubav.
Nije se uspio svladati i prislonio joj je usnice na kosu. Bila je još malo vlažna i slijepljena od
vode iz jezera, ali još je imala prepoznatljiv Sophiein miris.
To ga je izluđivalo. Sad kad je bilo nužno da ima punu kontrolu nad razumom i emocijama,
on... Naprosto nije bio sav svoj.
Ušao je u dnevnu sobu gdje je već bio namjestio jastuke i pokrivače. Polako je položio Sophie na
kauč i namjestio joj ruku da je ništa ne pritišće. Prije nego što je došao u iskušenje da ostane još malo
pored nje, okrenuo se i prisilio se da je više ne gleda.
Pojavio se Donovan.
“Ethan nije baš zadovoljan. Htio je skočiti na prvi avion i doletjeti kući. Ali nije želio dovući
Rachel usred nečega što ni mi još ne razumijemo.”
“Nije glup. Učinit će sve što treba da zaštiti Rachel.”
“Sean je već na putu k mami i tati.”
Na radiju se začuo Garrettov glas, prigušen i ozbiljan. Donovan i Sam su se smrznuli dok su ga
slušali.
“Same, našao sam nekoga. Desna strana. Zapad. U vojnoj kamuflaži. Gotovo je nevidljiv. Očito
nas promatra. Sam je. Sve je ostalo čisto.”
“Kurvin sin”, progunđao je Sam. “Možeš li ga pogoditi?”
“Ne. Smeta mi stablo.”
Samove nosnice širile su se od bijesa. Nitko ga nikad nije progonio na njegovom vlastitom
terenu. “Ostani na tom položaju. Krećem.”
“Ne mičem se s mjesta. Ako se on pomakne, pucam. Budi oprezan, Same. Čini se da je tip
profesionalac.”
Donovan je pogledao u Sama. “Same, ti ostani ovdje. Ja ću srediti tipa. Ako se Sophie probudi,
trebat će te.”
“Tebe će trebati više”, odvratio je Sam kratko. “Ti si bolničar.”
Donovan je kimnuo i nije se pobunio iako je Sam znao da nije zadovoljan tom odlukom.
Sam je navukao opremu, a po glavi mu se vrtjela samo činjenica da je njegova obitelj u
opasnosti.
Vrebanje plijena bila je Samova uža specijalnost. Bio je strpljiv i lukav. Jednom je čak šest sati
promatrao snajperista. Skinuo ga je, a da neprijatelj, koji se nalazio tek petnaestak metara dalje, nije
ni primijetio.
Ali ovo je bilo važnije. Taj čovjek predstavljao je prijetnju onome što je Samu bilo sveto.
Njegovoj braći. Njegovoj obitelji. A sada i njegovu djetetu.
I Sophie.
Glas mu je opet šaputao u glavi, ali nije ga želio slušati.
Kad je konačno ugledao uljeza, samo ga je promatrao i pokušao dokučiti kakve su mu namjere.
Tip je vojnik ili plaćenik, i to prilično strpljiv.
Pokreti su mu bili oprezni i odmjereni. Promatrao je kuću dalekozorom, a povremeno bi bacio
oko i na okolni dio kuće. Tražio je gleda li ga tko.
Sam se nasmiješio. Nema šanse da taj šupak primijeti Garretta osim ako Garrett ne poželi
drugačije.
Posve nečujno Sam je izvadio nož i šuljao se naprijed, zastajući samo ako bi vjetar prestao
puhati ili kad bi se meta pomaknula. Nalazio se tek metar od njega, ali čovjek nije osjetio njegovu
pristutnost. U tom trenu vjetar je promijenio smjer i zapuhao sa zapada. Uljez je podigao glavu.
Nosnice su mu se širile; nanjušio je Sama poput divlje životinje.
Prije nego što se stigao okrenuti, Sam je već skočio na njega. Pritisnuo mu je nož uz vrat, koji je
bio premazan kamuflažnom bojom.
“Tko te poslao?” Sam je procijedio kroz zube tik uz čovjekovo uho.
“Jebi se.”
Uljez se izvio i pokušao uperiti pištolj u Sama. Sam mu je jednim brzim pokretom prerezao vrat.
Na blagome povjetarcu čuo se jedino zvuk noža i neznatno grgotanje krvi.
“Svaka čast” Garrett mu je rekao na uho.
Sam je dao znak rukom da ima sve pod kontrolom i da će se on pobrinuti za tijelo. Inače bi ga
ostavio ondje da istrune, ali, kao prvo, bio je jebeno blizu njegovoj kući i nije želio namirisati gada,
a, kao drugo, Seanu bi bila velika gnjavaža kad bi netko pronašao tijelo.
Bolje je da zauvijek nestane.
Nakon sat vremena vratio se u kuću, a Garrett i Donovan su ga čekali. “Postavio sam sigurnosni
sustav oko kuće”, rekao je Garrett. “Nitko se neće moći ni popisati u smjeru kuće, a da mi ne
znamo.”
“Moram nazvati Steelea i Rija” rekao je Sam i bacio pogled prema kauču gdje je Sophie spavala.
“Mouton je napravio grešku kad je zakoračio na naš teritorij. Prenijet ćemo bitku na njegov teren.
Ovaj put je gotov.”
Donovan i Garrett kimnuli su u znak odobravanja.
“Ne mrdamo dok Steele i Rio ne dođu ovamo sa svojim timovima. Ne želim ni na koji način
uplesti mamu, tatu i Seana u ovo. Zalijepit ćemo si goleme blještave mete na dupeta i izazvati
gadove neka nas pokušaju srediti.”
“Ma, odlično”, zarežao je Garrett.
“A Sophie?” upitao je Donovan.
Sam je opet pogledao u nju sklupčanu na kauču.
“Ona ostaje sa mnom. Ne smijemo je izgubiti iz vida ni na trenutak.”

SOPHIE se trzala u snu. Bila je dovoljno prisebna da zna da sanja, ali svejedno se nije mogla otresti
tog maglovitog svijeta snova. Umor i iscrpljenost činili su svoje.
 Ubojica ju je čvrsto držao dok joj je polako parao trbuh nožem. Osjećala je kako joj se otvara
koža. Preplavio ju je užas. Vrisnula je, ali zvuk nije izlazio iz nje. Usta su joj bila suha poput
piljevine.
Stala je jecati. Odgurnula je nečije nevidljive ruke. Ali svejedno je osjećala hladnu oštricu kako
prodire sve dublje prema njezinoj maternici.
“Sophie! Sophie!”
Prenuo ju je nečiji grub glas. Panika joj je tresla čitavo tijelo. Bože, ona ne sanja. On je ovdje. Stoji
iznad nje, spreman ju je ubiti.
Zamahnula je rukom. Šaka ga je pogodila ravno u nos i čula je kako nešto puca.
“U kurac!”
Na zvuk toga glasa brzo se maknula u stranu unatoč zasljepljujućoj boli u ruci. Povukla se
unatrag spremna ga opet udariti. Drugom je rukom instinktivno štitila trbuh.
“Za ime Božje, to sam ja, Garrett! Sanjala si.”
Zatreptala je nekoliko puta i uperila pogled u muškarca koji je stajao iznad nje. Držao se za nos,
a prsti su mu bili umrljani krvlju.
Nije mogla procijediti ni ispriku. Riječi su joj zapele u grlu kad se sjetila da se dosad ponašao
prema njoj kao šupak.
“Koji vrag se ovdje događa?” pitao je Donovan kad je ušao u sobu. U nevjerici je pogledao u
Garretta. A zatim se okrenuo prema Sophie i upitno podigao obrvu.
“Opalila me”, rekao je Garrett.
Donovanu su ramena stala podrhtavati i pokušavao je suspregnuti smijeh. Oči su mu sjale.
Očito se zabavljao.
Garrett je ispustio zvuk nalik režanju. “Ima opaku desnicu.”
“Gle, nisam htjela”, rekla je zgroženo. “Mislila sam da si ti onaj gad koji mi hoće ubiti dijete.”
Obgrlila se rukama i odbijala pogledati u njih. Njih dvojica nisu ništa govorila, a potom je čula
kako Garrett odlazi. Nakon nekoliko trenutaka začula je zvuk slavine u kuhinji.
“Gdje je Sam?” upitala je, ali još nije pogledala u Donovana.
“Pretražuje teren. Želi se uvjeriti da nemamo još kojeg posjetitelja.”
U tom je trenu podigla pogled. “Još kojeg? Zar su već ovdje?” Odmahnula je glavom kao da se
želi otresti drogiranog osjećaja smušenosti.
“Dali ste mi nešto”, prosiktala je dok se uspravljala na kauču.
Oprezno je zakoračio unatrag. Opet se sjetio kako ih je preklinjala da je puste.
“Tko je ondje?” pitala je.
Ustala je i lagano se zaljuljala. Opsovala je kad je Donovan priskočio i uhvatio je u padu.
“Hej, jesi dobro? Možda bi ipak trebala sjesti.”
“A ti bi se trebao držati dalje od mene” promrmljala je i zaobišla ga.
Uzdahnuo je. “Trpjela si velike bolove.”
Uopće se nije trudila sakriti bijes. “Kad će se Sam vratiti? I nisi mi odgovorio na pitanje. Tko je
ondje?”
Garrett se vratio iz kuhinje i uputio joj mrk pogled.
“Ne znam tko je to bio. Nije bio raspoložen za razgovor”, odgovorio je Donovan.
“Zašto vas dvojica niste vani sa Samom?” pitala je. “Sto ako mu se nešto dogodi?”
Garrett ju je pogledao kao da ne može vjerovati što ona govori. “Ništa mu se neće dogoditi. Sam
se zna brinuti za sebe.”
“Lako je tebi reći. Ti si unutra.”
“Jesi li gladna?” upitao ju je Donovan.
Iznenađeno ga je pogledala. Nije se sjećala kad je zadnji put nešto pojela. U želucu joj je odmah
stalo kruliti, a na čelu joj je izbio znoj. Ruke su joj drhtale.
“Sjedni”, Donovan je nježno rekao. “Donijet ću ti juhe, može?”
Uzdahnula je i opet sjela na kauč. Donovan je otišao u kuhinju, a ona je ostala sama s
Garrettom.
“Uvijek imaš taj izraz na licu?” upitala ga je.
Na trenutak se prestao mrštiti. Kao da ga je pitanje iznenadilo. Ali potom se opet namrštio i nije
joj odgovorio. Slegnula je ramenima i naslonila se na jastuke. Oči su joj se zatvarale.
Koma u koju je zapala, a izazvala ju je injekcija nije bila nikakva zamjena za zdrav i čvrst san.
Bila je na izmaku snaga. Osjetila je miris piletine i pokušala se pomaknuti, ali bila je tako umorna.
Nije bila sigurna hoće li moći otvoriti oči i jesti.
“Sophie.”
Otvorila je oči i ugledala Sama pred sobom. Je li uvijek bio tako visok i mišićav? Provela je dosta
vremena s njim gola, ali sada u crnoj majici i maskirnim hlačama izgledao je... opasno. Izgledao je
poput čovjeka kojeg ne poznaje i kojem baš i ne može vjerovati. “Moraš jesti” rekao je.
Tada je vidjela da u ruci drži zdjelu. Nervozno je progutala knedlu. Nisu razgovarali - ništa nisu
rekli jedno drugom otkad je ona ono izgovorila. Hoće li mu reći da joj je otac mrtav? Da ga je ona
ubila? Hoće li joj uopće povjerovati?
U želucu joj je opet krulilo. Promijenila je položaj na kauču i tako pokušala prikriti nervozu.
Ruka ju je opet snažno zaboljela i unatoč ljutnji što su joj protiv volje ubrizgali lijek bilo bi lijepo
osjetiti kako bol opet popušta.
Lagano se nakašljala. Nije željela pokazati slabost. Toliko je dugo pred ocem morala glumiti da
je snažna da je to postalo dio nje.
“Imaš li što protiv bolova?” upitala je. “Nekakvu tabletu. Nešto što me neće onesvijestiti.”
Samu ju je zabrinuto pogledao. “Naravno. Izvoli.” Stavio joj je zdjelicu u ruke i namjestio joj
žlicu među prste. “Donijet ću ti ibuprofen.”
Čvrsto je primila zdjelicu i pustila da joj toplina grije dlanove. Duboko je udahnula i zatvorila
oči, a topla para uzdizala joj se do obraza. Mirisalo je božanstveno.
Sam se vratio s plastičnom bočicom i čašom mlijeka. Istresao je dvije tablete na dlan i sjeo na
kauč pored nje, a zatim joj je pružio čašu.
Pogled mu se spustio na njezin trbuh. “Ovo je za bebu”, rekao je oštro.
Polako je odložila zdjelicu u krilo pazeći da se juha ne prolije. Dirnuta Samovom gestom, uzela
je mlijeko i tablete. Virila je prema njemu preko ruba čaše dok je gutala lijek.
Bilo je teško procijeniti njegovo raspoloženje. Mrštio se, ali činilo se da se cijela obitelj Kelly voli
mrštiti.
Oči su mu sjale i opet je pogledao u njezin trbuščić.
Iskapila je mlijeko, odložila čašu i ponovno uzela zdjelicu u ruke. Sam je gledao kako jede juhu i
to joj je izazivalo nelagodu. Svi su je gledali kao pod mikroskopom, kao da proučavaju neku
nepoznatu vrstu.
Žlicu po žlicu, usredotočila se na toplu juhu koja joj je grijala grlo i punila želudac. Kad je
završila, Sam je uzeo zdjelu i na trenutak su im se ruke dotaknule.
Zastao je, a ona je zurila u te prste prisjećajući se kako su je dirali, kako je bio nježan. Kako je bio
grub. Zahtjevan.
Otrgla se od tih uspomena i čvrsto odlučila da neće dopustiti da utječu na ono što se trenutačno
zbiva. Koga ona zavarava? Dala bi sve da se može vratiti u te dragocjene dane koje je provela u
njegovu naručju.
Ne, ne smije se vraćati u prošlost. Odrekla bi se mnogočega, ali ne i svoje slobode. Možda je
pogriješila što je otrčala Samu. Mislila je da nema izbora, ali možda je samo trebala nastaviti bježati.
Hrabro i odlučno pogledala ga je u oči.
“I što ćemo sada?”
 9. POGLAVLJE
SAM je izvadio malen digitalni fotoaparat iz džepa i okrenuo zaslon prema Sophie.
“Prepoznaješ ga?”
Trznula se i osjetila kako joj se diže želudac. Okrenula je glavu na drugu stranu. Čovjek je očito
bio mrtav jer je imao otvorenu posjeklinu na vratu.
“I?”
Opet je okrenula glavu prema Samu i obgrlila trbuh. Kimnula
“On je prijetio da će mi ubiti dijete” rekla je tiho. “Više se ne moraš brinuti zbog toga.”
Pogledala ga je u oči. U njima je vidjela ljutnju. Ali ugledala je i hladnoću koja ju je plašila.
Zadrhtala je. “Jesi ga ti ubio?” Nije oklijevao. “Jesam.” A nije ni ona. “Odlično.”
“Bio je jedan od plaćenih ubojica tvog oca” rekao je Sam. Pritisnuo je gumb na fotoaparatu i
okrenuo ga prema njoj.
Da, njezin je otac od svojih ljudi tražio da utisnu njegov žig na ruku u znak odanosti. Bilo je to
barbarski i besmisleno, ali unatoč svemu nikad nije nedostajalo ljudi koji su bili spremni dati život
za njega.
“Sophie, moraš progovoriti. Moram znati još toliko toga.”
Ako je bio ljut, dobro; mogla se nositi s njegovom ljutnjom. Ali glas mu je bio hladan. Kao da
ispituje zatvorenika.
Nosim tvoje dijete, htjela je povikati. Zar se ne sjećaš kako smo je napravili?
“Nisam te izdala, Same”, rekla je ljutito.
Stisnula je usnice. Sam je pogledao u braću koja su stajala nasuprot njima i dao im znak da
mogu ići.
Čim su izašli iz sobe, Sam je ustao kao da nije mogao podnijeti biti tako blizu njoj. Neko je
vrijeme stajao okrenut leđima, a sobu je ispunjavala neugodna tišina. Zatim se okrenuo ravnodušna
pogleda.
“Onda mi reci, Sophie. Što si učinila?”
Trznula se i to ju je razljutilo. Osjećala se tako bespomoćna, kao prikovana za kauč. Više ni
trenutka nije mogla podnijeti težinu njegova pogleda.
Uhvatila se za rub kauča i pridržavala se dok se polako dizala. Zanemarila je bol u ruci. “Sjedni,
Sophie.”
Nije to rekao zapovjednim tonom, ali svejedno je bila zapovijed. Podigla je glavu i uputila mu
pogled koji je govorio da se goni kvragu.
Prišla mu je iako joj je trebalo hrabrosti za to. Trebala se suočiti s njim iako je naspram njega bila
posve bespomoćna.
Ljutila se na sebe zato što joj je bilo stalo. Ljutila se što joj je on toliko značilo. Učinila je što je
morala kako bi preživjela. Ne treba se ona nikome opravdavati.
“Znala sam da imaš tajne i da nisi iskren prema meni”, rekla je.
“Da, valjda je tako.”
Izgovorio je te riječi s dozom sarkazma. Ona se pravila da ne primjećuje i nastavila. Odbijala se
upustiti u bitku po njegovim pravilima.
“Znala sam, ali razumjela sam. Nije mi bilo važno. Željela sam imati te trenutke s tobom iako
sam znala da ćeš otići kad sve bude gotovo. I da nikad neću saznati više o tebi ili očekivati da ću
dobiti više od onoga što si mi dao.”
Adamova jabučica kliznula mu je kroz grlo dok je gutao knedlu. Pogledao je u stranu kao da
mu je nelagodno zbog smjera u kojem je krenuo razgovor. Bi li ga ubilo priznanje da ga je
povrijedila? Može li se tog čovjeka uopće povrijediti? Nije mu pokušavala nabiti osjećaj krivnje.
Prihvatila je svoju ulogu u prijevari, baš kao što je prihvatila i njegovu. Možda bi se osjećala drukčije
da je bar na trenutak vjerovala da je ono između njih bilo iskreno.
“Nisam te izdala” ponovila je.
Podigao je glavu i prodorne plave oči opet su je gledale. Ovaj put u njima je vidjela iskrenu
potragu za odgovorom umjesto optužbi i nevjerice.
“Reci mi.”
Preplavilo ju je slatko olakšanje. Nestajao je teret koji joj je pritiskao ramena tako silno.
Zaboravila je na bol u ruci - i u srcu.
 Tim dvjema riječima što ih je izgovorio pokazao je da će je saslušati.
“Već sam ti rekla da me otac poslao k tebi. Htio je da izvučem bilo kakvu informaciju - na bilo
koji način.”
“I ti odlučila izvršiti naredbu.”
Zatvorila je oči. Znala je koliko je to strašno izgledalo. Ali nije se namjeravala ispričavati i nije
htjela dopustiti Samu da joj utjera osjećaj srama zbog njezine odluke.
“Ti si mi bio najbolja prilika za bijeg. Nisam planirala učiniti ništa više osim pretvarati se da
radim ono što mi je otac naredio. Ali tada sam vidjela tebe i željela sam te više nego biti slobodna.”
Pogled mu se zamutio i kao da je postao tamniji. Ali samo je tako stajao ondje.
“Zašto si htjela biti slobodna?” tiho ju je upitao.
Navala bijesa prostrujila joj je tijelom, ali oči su joj još bile bezizražajne.
“Mrzila sam ga.”
Sam je upitno podigao obrvu i namrštio se. “Zašto?”
“Znaš dobro kakav je on čovjek bio - jest.”
“Ali što je učinio tebi, Sophie?”
“Osim što je tražio da se kurvam za njega? Je li uopće važno? Ja bih rekla da je to dovoljno. Sam
si tako rekao. Tko, pobogu, čini tako nešto? Kakav otac može to tražiti od kćeri?”
Nije mu rekla sve, ali Sam i nije trebao znati više. Dala mu je vrlo uvjerljiv razlog zašto mrzi oca.
“Sjećaš se one poruke, Same? One koju si primio našeg posljednjeg zajedničkog jutra?”
Kimnuo je.
“Ja sam ti je poslala. Ja sam ti rekla o isporuci oružja, kada i gdje će se odviti.”
Razrogačio je oči u šoku, ali potom ju je opet pogledao nekako sumnjičavo i stisnuo usnice.
Sophie se protrljala po prsima uzalud nastojeći odagnati bol. Ne, nije joj vjerovao. Nije ga mogla
kriviti, ali svejedno ju je boljelo.
“Želiš li da ti kažem što je točno pisalo?”
Mirnim glasom polako je citirala tekst poruke gledajući ga ravno u oči. Neće odvratiti pogled,
neće mu dati razloga da pomisli kako mu laže. Riječ po riječ. Znala ju je napamet. Naravno da je
znala svaku riječ. Ona je natipkala tu poruku, dala je tiskati u hotelskom predvorju i platila
recepcionaru da je dostavi.
Sam je provukao prste kroz kosu, pogledao u stranu, a potom opet u nju odmahujući glavom
kao da ne može vjerovati.
“Zašto? Ne razumijem. Zašto mi jednostavno nisi rekla?”
Htjela je prasnuti u smijeh, ali grlo joj se stislo. “I što bi tada učinio, Same? Da sam ti rekla, bi li
mi vjerovao? Bio bi ljut, kao i sada. Sumnjao bi u svaku moguću informaciju koju bih ti rekla o
svome ocu.”
Mrzovoljno je kimnuo i uzdahnuo jer je to bila istina.
“Pričekala sam dok se nisam uvjerila da si otišao, a zatim sam iskoristila priliku. Pomogla su mi
dva zaposlenika koja su bila odana mojoj majci, a nakon nje i meni. I otada samo bježim.”
“Kad si saznala da si trudna?”
Zatvorila je oči. Vrlo se živo sjećala tog straha i radosti. I panike da neće moći čuvati sebe i dijete
kako trudnoća bude napredovala.
“Ne tako davno”, rekla je promuklim glasom. “Da nisam bila tako zauzeta bježanjem s mjesta
na mjesto, neprestano se trudeći biti korak ispred očevih ljudi, možda bih ranije shvatila da umor i
mučnine nisu bile vezane za stres i strah. Kad sam primijetila da su mi hlače postale tijesne, a nisam
mnogo jela, pokušala sam se sjetiti kad sam posljednji put imala mjesečnicu. I tada sam znala.”
“Onaj put pod tušem”, promrmljao je Sam.
Blago se nasmiješila. “Da.”
“Zašto me odmah nisi potražila? Ako si bila u nevolji i znala gdje ćeš me naći, zašto nisi ranije
došla?” Kad bi barem bilo tako jednostavno.
“Kao što sam rekla, nisam znala da sam trudna sve do prije šest tjedana...”
“Jesi li samo zbog toga došla? Zato što si trudna?”
“Da, većim dijelom” rekla je i podigla glavu.
Mogla je biti ratoborna kao i on, kad god poželi. Ali, kvragu, bila je umorna od toga što se
neprestano mora braniti.
“Ovdje bi me prvo potražili. Vjerojatno te već mjesecima promatraju jer čekaju da se ja pojavim.
To je jedini razlog zašto si još živ. Moj otac imao je dovoljno informacija o KGI-u. Možda nije imao
muda da bi izveo izravan napad na tebe ovdje, ali poduzeo bi sve što treba kako bi te uklonio. On je
strpljiv čovjek kad je riječ o osveti.”
Sam je još imao mrgodan izraz. “I što se promijenilo? Zašto sada?”
Otvorena sumnjičavost u njegovu glasu pogodila ju je poput otrovne strelice. Da, znala je da
ima pravo na to, ali počelo joj je ozbiljno ići na živce.
“Sada mi je onaj gad bio za petama. Nisam brza i okretna kao prije. Biti u petom mjesecu
trudnoće, nositi tvoje dijete mnogo toga mijenja, uključujući moju sposobnost da se brinem sama o
sebi i štitim svoje dijete od gadova koje šalje moj stric.”
“Stric?”
Sam se uhvatio za njezinu omašku oštro je gledajući.
“Stric, otac, svejedno. Oni su partneri. Izdala sam ih obojicu. Neće mi oprostiti.”
“Naveli su nas da vjerujemo da je Tomas Mouton samo potrčko tvog oca. Navodno nema
nikakvu moć. Alex drži sve konce u rukama, a Tomas samo popunjava mjesto u njegovoj
organizaciji.”
“Uvjerena sam da je to istina.” I bila je. Ali sada kad joj je otac mrtav, Tomas je iskoristio priliku
i preuzeo mrežu. A njegova je prva naredba bila da se pronađe ključ koji je ukrala Sophie i ubije ju
zbog toga što je izdala obitelj Mouton.
Ali to je zadržala za sebe. Nije bila sigurna treba li išta reći Samu o ključu ili kako je ubila oca.
To bi naprosto bilo previše informacija odjednom. Željela se uvjeriti da je Sam voljan štititi nju i
njihovo dijete kao i biti sigurna da je neće šutnuti od sebe prvom prilikom.
“Same, pogledaj me”, rekla je nježno.
Podigao je glavu i pogledao je u oči. Žacnula se na nedostatak emocija koji mu se odražavao u
pogledu, ali progutala je ponos. “Znam kako ovo izgleda. Imaš pravo biti sumnjičav. Misliš da sam i
sad na nekoj misiji prikupljanja informacija za oca ili možda misliš da ću te koknuti dok spavaš jer
tko bi posumnjao u trudnicu, zar ne?”
Stisnuo je usnice. Njezina mu izjava nije bila nimalo domišljata. Sophie je htjela posegnuti
prema njemu, dodirnuti ga, ali previše se bojala da će je odbiti. Slomilo bi je da je sad odbije.
“Riskirala sam kad sam provodila onoliko vremena s tobom u onom hotelu. Lagala sam ocu i
govorila što god sam morala kako ne bih izazvala sumnju jer sam ti se svake večeri htjela vratiti.
Znala sam da nećeš zauvijek ostati sa mnom. Znam da sam ti bila samo avantura. Ne moraš mi to
nabijati na nos. Ali nisam samo ja lagala. I ti si lagao.”
Duboko je udahnula kroz nos i opet se pribrala.
“Znala sam i to da ćeš me ostaviti bez razmišljanja čim ti predam informaciju o isporuci oružja. I
da ću biti prepuštena sama sebi dok bježim od oca. Da, ako želiš to tako gledati, iskoristila sam te.
Iskoristila sam te da pobjegnem od oca, ali nikad mu nisam rekla ništa o tebi. Nisam te izdala. On
nikad nije ni saznao da je informacija o oružju procurila od mene. Ne, Same, nisam te izdala. Izdala
sam oca. Radi tebe. I radi gomile drugih ljudi koje bi on ozlijedio.”
“I sad te on progoni. Radi čega, osvete?”
Progutala je knedlu i odvratila pogled. Osvete? Osveta je zvučala previše osobno. Ne, Tomas će
od nje učiniti primjer. Obred pri preuzimanju trona. On će se htjeti obračunati s njom za primjer
drugima, da saznaju kako završavaju izdajice. Činjenica da je ona bila njegova rođena krv samo će
mu podići ugled među sljedbenicima. Poput njezina oca, i Tomasa će gledati kao čovjeka kojeg
nitko ne smije naljutiti. Ali, najvažnije od svega, ključ uspjeha Moutonova carstva bio je u njezinim
rukama. A zbog toga Tomas je spreman sve riskirati.
“Ubit će i mene i naše dijete čim se dočepa onoga što traži”, tiho je rekla. “Zato sam naposljetku
morala doći k tebi i ponadati se da ćeš mi ponuditi zaštitu bez obzira na to što osjećaš prema meni.
Ne mogu više sama. Zamalo sam umrla. Naše dijete je zamalo umrlo. Ne želim više riskirati makar
to značilo da ću ti donijeti nevolju pred vrata.”
Pogled mu je postajao sve žešći i odlučniji. Vilica mu se stisnula od bijesa, ali kad je posegnuo
prema njezinoj bradi, dodir mu je bio nježan i pun utjehe.
“Nema sumnje u to da si trebala doći k meni. Možda bih bio bijesan kao ris. Možda bih se
osjećao kao budala, ali ništa nije važnije od tvoje i djetetove sigurnosti. Zar si doista pomislila da
neću htjeti imati posla s tobom kad mi sve kažeš?”
Zvučao je kao da joj još ne vjeruje, a ona je opet pomislila kako je to nepošteno. Od nje se
očekuje da mu vjeruje, ali on ne treba vjerovati ni u mrvu onoga što ona kaže.
“Da sam mislila da nećeš htjeti imati posla sa mnom, ne bih bila ovdje”, rekla je. “I, ne, nisam
odmah došla ovamo. Prvo, nikako nisam mogla znati koliko ćeš ostati u Meksiku. Drugo, nisam
mogla znati hoće li ti se što dogoditi. Treće, kad više ne budeš služio kao mamac koji će me odvesti
ravno u ruke očevih ljudi, ti si gotov. I sad ti sat otkucava jer one sekunde kad sam došla k tebi, s
tobom je bilo svršeno.”
“Doista vjeruješ u sve to, zar ne?”
Okrenula se od njega, a ramena su joj podrhtavala od bijesa.
“Nisam glupa, Same. Možda misliš da ono što sam učinila nije bilo pametno i da mi plan i nije
bio najbolji, ali znaš što? Dosad me održao na životu. I znaš što još? I tebe je održao na životu.”
Iz usnica mu se oteo zvuk nestrpljenja, a zatim ju je uhvatio za rame i opet je okrenuo prema
sebi.
“Prvo raščistimo nekoliko stvari, može? Tako da u budućnosti nema više nesporazuma. Više
nećeš donositi odluke u vezi sebe ili našeg djeteta na moju štetu ili u nastojanju da me spasiš. To je
glupost. Moj je posao štititi ljude. A odsad nadalje moj je posao štititi tebe i naše dijete, Sophie. A
najviše mi možeš pomoći ako budeš slušala sve što ti ja kažem. Nemoj donositi nagle emotivne
odluke. I budi iskrena sa mnom. Potpuno iskrena. Odsad nadalje. U redu?”
Došlo joj je ga da ga udari zbog toga što joj pametuje, ali shvatila je da je on doista uvažava.
Govorio je onako zapovjednički i razgovarao s njom kao što razgovara sa svojim ljudima. Nema
gluposti. Očekuje poslušnost. Došla je u napast da mu salutira i sarkastično izgovori “Da,
gospodine!”
“A sad dođi ovamo”, rekao je prigušenim glasom.
Od te tamne boje glasa prošli su je trnci od glave do pete.
Zvučao je osorno i pomalo nesigurno, ali zapravo ju je zamolio da mu se približi.
Prišla mu je, a on ju je povukao u zagrljaj privijajući je čvrsto uz prsa. Bio je tako topao. Njegova
toplina uvlačila joj se u svaku poru i opuštala joj napeto tijelo.
Uz njega se osjećala tako dobro, kao da baš tako treba biti, i nije mogla ništa drugo nego stajati,
pustiti da je njegove ruke obavijaju i zariti mu lice u vrat.
“Štitit ću te, Sophie. Moramo riješiti još mnogošto, ali doći ćemo do toga. A dotad ću učiniti sve
što je u mojoj moći kako ih se pobrinuo da više nitko ne takne ni tebe ni naše dijete. Ako ni u što
drugo, vjeruj u to.”
“Vjerujem ti”, šapnula je. “Zato sam i došla.”
“Samo mi je žao što nisi došla ranije”, rekao je tiho.
“Ali sada sam ovdje.”
Kimnuo je. “I ostaješ.”
Okrenuo ju je prema kauču i posjeo. Kad se uvjerio da se udobno namjestila, pažljivo ju je
pokrio.
“Ti se moraš odmoriti, a ja moram smisliti plan da nas odvedem odavde. Donovan provjerava
našeg ubojicu. Dakle, ako nas pustiš da radimo svoje, odvest ćemo te odavde čim prije.”
Pokušala je zatomiti zijevanje koje je prijetilo da će joj se probiti iz usta, ali odustala je i predala
se.
Sam se nagnuo prema njoj, poljubio je u čelo i pomilovao joj obraz.
“Odmaraj se, Sophie. I vjeruj mi kad ti kažem da ću štititi tebe i naše dijete.”
Gledala je u njega. “Vjerujem ti, Same. Vjerujem.” Zadovoljno je kimnuo, okrenuo se i izašao iz
dnevne sobe pronaći braću. Sophie je ostala sama, ušuškana pod dekama. Razmišljala je o nevolji u
koju je uvalila cijelu obitelj Kelly.
 10. POGLAVLJE
“ŠTO ste saznali?” upitao je Sam čim se vratio Donovanu i Garrettu.
Donovan je pogledao u Sama. “Ubacio sam sliku i otiske tog tipa u CIA-inu bazu podataka.”
“I?”
“Zanimljivo. On je jedan od Moutonovih ljudi, u to nema sumnje, ali pripada timu plaćenika
njegova brata.”
“Što je tako zanimljivo u tome?” upitao je Garrett.
“Prema informacijama koje sam prikupio, Tomas je samo pijun u Alexovoj mreži. On nema
pravo glasa, nema nikakvu moć, a Alex ga ne dira dok god igra po njegovim pravilima. A pravila
nalažu da drži jezik za zubima i radi sve što mu Alex naredi. E sad, ovog našeg tipa vjerojatno je
odabrao i obučio Alex ili Alexov pouzdani čovjek, ali on ne bi trebao imati nikakve druge ovlasti i
zadatke osim da čuva leđa Tomasu. I koliko poznajem Alexa, ubojica odgovara njemu, a ne
Tomasu.”
Sam se namrštio. “Zašto je onda poslao baš njega neka sredi Sophie? Ako joj je otac tako bijesan
i želi osvetu ili želi poslati poruku, zašto šalje tog klauna? Nije bio potpuno nesposoban, ali bilo ga
je vrlo lako ukloniti. Zašto nije poslao nekog od svojih najboljih ljudi?”
“Zašto uopće ikoga šalje?” zapitao se Garrett. “Nešto nam nedostaje. Da, Sophie je njegova kći i
zbrisala je. Mouton mi ne izgleda kao sentimentalan tip. Zašto bi mu bilo stalo do ženskog bića? Tip
je prvoklasni šupak. Trgovao je ženama i djecom. Sumnjam da zna išta o zdravim obiteljskim
odnosima.”
“Izdala ga je” rekao je Sam prigušenim glasom.
Još nije bio siguran kako bi shvatio Sophieinu izjavu. Instinkt mu je govorio da nije lagala.
Katkad se isplati poslušati instinkt. A katkad te instinkt odvede ravno u smrt. I on sad nije znao što
je ovaj put u pitanju.
“Izdala ga je?” Donovan je Samu uputio upitan pogled u kojem se nazirala i nevjerica. “Stani
malo. Zašto nam nisi rekao?”
Garrett se nagnuo naprijed, a njegov vječni mrki izgled sada se još više produbio.
“Ona je bila naš doušnik”, rekao je Sam Garrettu. “Ona nam je dojavila o isporuci oružja.”
Donovan i Garrett začuđeno su se pogledali. Sam je htio reći nešto u Sophieinu obranu, ali
zaustavio se. Nije ju mogao braniti. Ne još.
“Učinila je sve to jer si je ti jebao?” Garrett je upitao u čudu. Sam se okrenuo i zgrabio Garretta
za majicu gužvajući je u rukama.
“Pun mi te je kurac”, zarežao je Sam. “O majci mog djeteta govorit ćeš s poštovanjem, je li ti to
jasno?”
Garrett ga je pogledao kao da čeka da Sam kaže da se šali, ali zatim je shvatio da on misli
ozbiljno. Podigao je ruke u znak predaje. “Okej, okej, nisam to smio reći.”
Sam je pustio Garrettovu majicu, a Garrett je učinio korak unatrag i opsovao.
“Hoćeš li barem pokušati biti objektivan?” pitao ga je Garrett. “Zamisli da je riječ o Donovanu
ili meni. Da se jedan od nas spetljao s nekom ženskom dok smo bili na tajnom zadatku. I da nas je to
omelo. Nakon nekoliko mjeseci ženska se pojavljuje, a mi prethodno nismo uspjeli skinuti svoju
metu. Ženska izjavi nevjerojatne stvari. Uz to kaže da nosi moje ili Donovanovo dijete i da je izdala
vlastitu krv radi tipa s kojim je provela vrlo kratko vrijeme. Reci mi, Same, bi li rekao 'Da, nema
frke, kako god'?”
Donovan nije ništa govorio, ali u očima mu se vidjelo da se slaže s Garrettom.
Sam je uzdahnuo. “Kad sam vam ja dao razloga da mislite da sam emocionalna budala koja
misli kurcem? Kužim da ste sumnjičavi. I ja sam sumnjičav kad su u pitanju neke stvari, ali zasad
sve što ona govori drži vodu. I što god mislili o tome, pokažite malo poštovanja prema meni i njoj.
Ako se ne možete nositi s tim, onda predlažem da odjebete odavde i pustite me da ovo sam
obavim.”
“Daj, zaveži”, promrmljao je Garrett. “Dobro znaš da smo Van i ja uz tebe. Isuse, ovo je sve
jedna golema zavrzlama.”
“Vi ne možete riješiti ovo umjesto mene”, rekao je Sam i pogledao Garretta svisoka. “Znam da
vam je teško prihvatiti činjenicu da ne možete istog trena smisliti neko rješenje. Ovo nije obična
misija ili kakav poslić; svi to dobro znamo. Za mene se sad sve promijenilo i jedini ja mogu to
srediti.”
Donovan se počeo cerekati, a Sam i Garrett su ga bijesno gledali.
“Garrett izgleda kao jadno štene jer kontrol-frik u njemu nema sve pod kontrolom. A Sam
izgleda kao da je progutao kamen.”
Sam i Garrett u isti su mu čas pokazali srednji prst, zbog čega se Donovan počeo još više smijati.
Odmahnuo je glavom i protrljao lice dlanom. “Vratimo se na činjenice kojima raspolažemo.
Ubojica je radio sam. I Garrett i ja bili smo vani. Nema nikog drugog. Zasad. Vjerojatno smo dobili
nekoliko dana, dok Mouton ne skuži da je njegov čovjek mrtav i ne pošalje nekog drugog. Zasad
nisam baš zadivljen njegovom inteligencijom, tako da je moguće da i ne pošalje dovoljan broj ljudi.
Ipak, tada je progonio samo jednu ženu, a sada se mora pozabaviti nama.”
“Da. Svima nama” dodao je Garrett. “Nitko se ne zajebava s Kellyjevima.”
Sam se nacerio, ali smiješak mu je brzo nestao s lica. “Moramo brzo k mami i tati da vidimo jesu
li dobro. Reći ćemo Steeleu i Riju da ćemo se tamo naći i smisliti što ćemo dalje. Boli me kurac što
namjerava CIA. Ovaj put ćemo srediti gada.”
Donovan je kimnuo u znak odobravanja. “Odi po Sophie. Garrett i ja ćemo pripremiti terenac.”

SOPHIE je zurila kroz prozor terenca koji se zaustavio na prilazu neobične drvene kuće. Izgledala je
kao da je stara barem stotinu godina. Bila je poput onih kuća što se prikazuju u televizijskim
emisijama o predivnom životu u predgrađu. Savršena terasa, savršen pogled. Gornji kat ima barem
šest soba i vrt iza kuće proteže se barem desetak kilometara uokolo.
Kuća je izgledala vrlo toplo i pružala je veselu dobrodošlicu, kao da ima dušu. Činilo se da nije
samo mjesto gdje netko živi, dok se drugi moraju držati podalje. Ne, ta je kuća naprosto pozivala
ljude u svoju toplinu. U toj su se kući okupljale obitelji.
Predstavljala je sve što je Sophie ikad željela u životu. Boljelo ju je što mora ući sa Samom i
pretvarati se da nije tako.
Začuo se zvuk guma na šljunku i Garrett je ugasio motor. Parkirao je iza policijskog automobila
okružnog šerifa. Sophie je naglo okrenula glavu prema Samu i optuživački ga pogledala.
“Sean je ovdje radi zaštite moje obitelji”, rekao je Sam kratko. “Nisam ti radio iza leda i prijavio
te policiji.”
Malo se opustila, ali knedla u grlu postajala je sve veća dok je gledala prema kući.
Bila je to kuća njegovih roditelja, a ona nije imala pojma kako se treba ponašati pred normalnim
obiteljima. Ali nosila je njihovo unuče i to je nešto značilo. Valjda?
Donovan joj je otvorio vrata i ona je automatski ponosno podigla glavu. Sam je prišao s druge
strane i pomogao joj izaći. Uhvatila je pojas trenirke i podigla je, a Sam ju je privio k sebi. Barem nije
pokušavao podignuti zid između njih dvoje. Ne bi se mogla suočiti s cijelom njegovom obitelji
sama.
Garrett i Donovan požurili su se naprijed i otvorili vrata Samu i njoj. Čim je zakoračila u kuću,
dočekala ju je toplina, a miris - nije uopće mogla odrediti što je to. Mješavina domaće hrane, cvijeća,
sredstva za čišćenje i nekakvog zastarjelog mirisa koji se nakupi s godinama.
Bio je to najljepši miris koji je osjetila u životu.
Duboko je udahnula. Htjela je upiti svaki njegov atom.
“Same, Garrette, Donovane? Jeste to vi?”
Ženski glas bio je sve bliže i u idućem trenutku već je ugledala sitnu ženu. Stvorila se iza ugla
brzo kao da je na kotačima. Sudarila se s Garrettom, odbila se od njega, a potom ga u šali lagano
gurnula.
“Garrette!”
Zagrlila ga je, a Sophie je u čudu gledala kako se Garrett pretvara u nešto sasvim drugo. Iz
grube osorne gorile preobrazio se u mamina dečka. Prizor je bio nevjerojatan.
On je nju zagrlio, ali činilo se da ona grli najsnažnije.
“Dobro sam, mama. Prestani me tako stiskati jer ću ostati bez zraka.”
Poljubila ga je u oba obraza, potapšala ga po licu, a potom se okrenula prema Donovanu koji je
stajao pored njih i smješkao se.
 “Bože, mama, kao da nas nikad nisi vidjela.”
Uputila mu je mrk pogled i Sophie je odmah shvatila od koga je Garrett to naslijedio. Mama im
zna biti vrlo opaka kad je netko izaziva.
Čvrsto ga je zagrlila, tapšala ga po leđima i stiskala.
“Tako sam se brinula. Sean se pojavio mrmljajući nešto o sigurnosti i opasnosti. Vašem ocu i
meni zabranio je mrdnuti iz kuće. Došlo mi je da ga dobro natamburam.”
Sam joj je prišao odmahujući glavom. “Sean je učinio točno ono što je trebao, mama. Ne gnjavi
ga.”
Gospođa Kelly okrenula se prema Samu i izraz lica joj se smekšao. U istom trenutku ugledala je
i Sophie koja je stajala pored Sama. Lice joj se skamenilo.
Pogledala je u Donovana i u Sama, zatim opet u Sophie.
“Što...?”
Krenula je prema Sophie, a Sophie je malo nedostajalo da se ne okrene i pobjegne.
Gospođa Kelly raširila je ruke prema njoj i htjela je primiti za ramena, ali Sam joj je odmaknuo
ruku da ne bi taknula Sophieinu ranu.
“Pažljivo, mama. Ozlijeđena je.”
Samov glas bio je tih i hrapav, gotovo nježan. Sophie su stala klecati koljena. Nije mogla to
podnijeti. Bilo joj je previše. Bila je nasmrt prestrašena i nije željela biti odbačena.
“Majko mila”, gospođa Kelly jedva je izustila.
I kad je Sophie pomislila kako je sve gotovo, ta ju je žena zagrlila, nježno, kao da grli dijete. A
potom se naglo odmaknula i ljutito se zagledala u Sama.
“Same Kelly, što ovo znači? Ova jadna djevojka izgleda kao da je bila u jezeru.”
Dotaknula je Sophieinu zapetljanu kosu i namrštila se. Zatim je spustila pogled. “Ona je bosa!”
Sam je podigao ruke i zaustio kao da će nešto reći, ali majka ga je ignorirala.
Pogled joj se zaustavio na Sophieinu trbuščiću, a Sophie se skamenila. Stajala je sva
prestravljena ali podignute glave, dok su joj se koljena tako ukočila da je pravo čudom što se nije
srušila.
“Ona je trudna! Dragi Bože. Same, pa što ti je bilo na pameti?”
Sam ju je začuđeno pogledao. Nije znao na što njegova majka misli.
“Mama, poslušaj me, okej? Moraš znati nekoliko stvari.”
“Samo brzo”, odrezala je.
Sam je stao uz Sophie i privukao je bliže na način koji je majka zacijelo primijetila. Začuđeno je
podigla obrve i gledala u jedno i drugo s neskrivenom znatiželjom.
“Sophie i ja upoznali smo se prije pet mjeseci dok sam bio na tajnom zadatku u Meksiku. Bili
smo... zajedno. Ona je sad u nevolji i treba našu pomoć. Cijela obitelj mogla bi biti u opasnosti, zato
smo poslali Seana da bude ovdje s tobom i tatom. Moji timovi bit će ovdje za nekoliko sati...”
Sto god je još rekao, izgubilo se u zvuku majčina uzdaha.
“Same Kelly, je li to moje unuče, a njegova majka stoji ovdje bosa i drhti od hladnoće?”
Sam je uzdahnuo. “Da, mama.”
“Isuse Bože, a ja sam mislila da je Joeu fali soli u glavi.”
Okrenula se prema Sophie ignorirajući Sama. “Sophie, ja sam Marlene Kelly, ali slobodno me
zovi samo Marlene. Upoznat ću te s Frankom, ali neka te najprije ovaj idiot od moga sina odvede
gore. Treba ti topla kupka i čista odjeća.”
Sophie se nasmiješila ili je barem pokušala. Usnice su joj još drhtale, a noge su joj bile ukočene.
Pomisao na toplu kupku bila je tako divna da je su joj koljena zaklecala i zamalo je izgubila
ravnotežu. I pala bi da je Marlene nije primila oko struka i pridržala.
“Hajde, Same, prije nego što se jadna djevojka onesvijesti. Garrett i Donovan će mi sve ispričati
dok ti obavljaš svoje dužnosti.”
Uperila je u Sama pogled od kojeg bi se vjerojatno svi njezini sinovi zatresli od straha.
Sam je primio Sophie pod ruku i poveo je gore. Toliko joj je trebala kupka, ali nije mogla
zamisliti kako će to izvesti.
“Možda bih se trebala istuširati. Ne znam kako ću izaći iz kade kad jednom uđem.”
Izraz lica joj se ukočio i okrenula se da je netko nije slučajno čuo.
Sam se nasmiješio, a pogled mu se smekšao. “Ne brini se. Ja ću ti pomoći i ući i izaći.”
Razrogačila je oči. “Oh.”
 Sam je podigao obrvu i značajno je pogledao. “Sophie, već sam te vidio golu.”
Prkosno je pokušala zaustaviti val vrućine koji joj se penjao prema obrazima.
Opet se nasmiješio, a zatim je podigao u naručje. “Mogu sama hodati.”
“Znam. Ali bit će ti manje opterećenje na ranu ako te ja nosim.”
Rekavši to, pošao je uza stube i prošao pored majke i braće kao da uopće nisu ondje. Sophie ih
nije htjela pogledati u oči. Nije željela vidjeti da li je tko osuđuje.
Kad su došli do kupaonice, Sam je upalio svjetlo i nježno je smjestio na kupaonički ormarić pa
su joj noge visjele preko ruba. Otvorio je slavinu nad golemom kadom.
Uskoro se počela dizati para, a Sophie je imala osjećaj da će se sva rastopiti. Gotovo ju je boljelo
od silne želje za toplom kupkom. Već se počela trzati od nestrpljenja dok je gledala kako se razina
vode polako penje.
“Pomoći ću ti da se skineš, a zatim ću te staviti u kadu. Pustit ću te da budeš unutra i namačeš
se koliko god želiš, a kad budeš htjela izaći, samo me pozovi, može?”
Samo je kimnula. Imala je osjećaj da joj je jezik vezan u čvor i nije mogla prozboriti ni jednu
jedinu riječ. Bio je u pravu. Vidio ju je golu. Vidio je sve što jedan muškarac može vidjeti kad je u
pitanju žena. Nije bilo djelića njezina tijela koji on nije istražio, i obratno. I zašto se ona sad ponaša
tako čedno? Zaboga, pa nosi njegovo dijete.
Ali tada još nisu bili otkrili laži među sobom. Nisu znali za tajne. Bili su samo dvoje ljubavnika
toliko obuzeti jedno drugim da vanjski svijet nije ni postojao.
“Soph?” nježno ju je zazvao.
Prenula se i opet se usredotočila na njega. Zavukao je prste pod pojas njezinih prevelikih hlača.
Provjeravao je smije li nastaviti, a to ju je iz nekog razloga silno raznježilo.
“Hajde, obavimo to. Toliko želim u tu kadu da bih ušla i odjevena.”
Sam se nasmijao i povukao joj hlače koje su odmah kliznule do gležnjeva. Nježno ih je skinuo i
bacio na pod.
“Sad ću te spustiti, a zatim ćemo ti skinuti i košulju.”
Malo se pobunila kad su joj noge opet dotakle pod. Naprosto nije imala snage stajati. Umor je
bio jači čak i od boli, barem deset puta. Bol je bila beznačajna u usporedbi sa željom za snom.
Spavala bi godinu dana. Trudnoća ju je sama po sebi dovoljno iscrpljivala. A tek bijeg preko cijele
zemlje, skok u jezero i izbjegavanje šupaka s noževima i pištoljima?
“Držim te. Budi mirna. Nastojat ću ti što manje micati ruku.”
Zurila je ravno preda se dok joj je on spretno skidao košulju. Najednom je stajala pred njim
posve gola. Mrzila je što se osjeća tako ranjivo i razgolićeno.
Glupačo, i jesi razgolićena, rekla je samoj sebi.
Srećom, Sam nije gubio vrijeme. Čim ju je skinuo, pomogao joj je ući u kadu. Umočila je jednu
nogu i zastenjala kad je osjetila kako joj vruća voda miluje kožu.
“O, Bože.”
“Ugodno, ha?”
“Oh, da. Nikad mi u životu nije bilo ovako dobro.”
Oprezno je sjela u vodu i umočila se držeći Sama za ruku. Tijelo joj se isprva pobunilo od šoka,
ali nije marila.
Voda joj je sezala do brade. Nagnula je glavu unatrag i zatvorila oči. Dragi Bože.
Sam se nagnuo naprijed i lagano je kuckao po bradi dok opet nije otvorila oči.
“Zovi me ako ti što zatreba, okej?”
Sneno je kimnula dok joj je toplina šibala kroz vene i opijala je.
Sam se okrenuo i pošao prema vratima, kad se sjetila što ga je htjela pitati.
“Same?”
Okrenuo se držeći rukom vrata. “Da?”
Nelagodno se promeškoljila, kao da se želi još više sakriti pod vodom.
“Ima li ikakve šanse da dobijem donje rublje? Nije mi ugodno to tražiti, ali hodati bez
grudnjaka u trudnoći totalno je sranje. Sise su mi ogromne i vrlo osjetljive...”
Vidjela je kako mu je tijelo nakratko zadrhtalo. Oko mu je gotovo zatitralo na spomen donjeg
rublja. “Donijet ću ti ga. Ne brini se.”
Nasmiješila se i osjetila nalet topline koji nije imao nikakve veze s vrućom vodom u kadi.
“Hvala ti.”
SAM je izašao iz kupaonice i protrljao vrat. Zaslužio je da ga se proglasi svecem. Ne samo da je
stajao u kupaonici s prekrasnom golom ženom, već je mirno razgovarao s njom o tome kako će joj
donijeti grudnjak i gaćice, a da pritom nije ni trepnuo.
Dajte mu bombe, granate, krv, posjekline i rane, ali grudnjake?
Isuse.
Gdje će joj, dovraga, nabaviti grudnjak? “Hej, jesi je smjestio?”
Sam je ugledao kako se Donovan i Garrett penju stubama prema njemu. Napravio je grimasu.
“Uh, da. Nekako.” Garrett ga je upitno pogledao.
“Treba joj grudnjak. Rekla je nešto o trudnoći i velikim sisama. Nakon toga sam se isključio.”
Donovanu su podrhtavala prsa dok se tiho smijao. Kurvin sin. “Pa, onda joj ga nabavi”, rekao je
Garrett.
Garrett je gotovo uspio namjestiti onaj svoj tipični ozbiljni pogled. Da, bio je dobar, ali Sam mu
je ipak vidio u očima kako mu je sve to zabavno.
“U ovoj kući žive tri žene. Sigurno možemo naći nekakav grudnjak”, promrmljao je Sam.
“Hm, Rusty i Rachel su sitnije”, rekao je Donovan. “Ne kažem da je Sophie krupna, ali ipak je
malo prsatija.”
Braći je sinulo u isti tren kad i Samu. Lica su im se iskrivila, Garrett je zinuo, a zatim brzo
zatvorio usta.
“Isuse. Preostaje nam samo mama”, rekao je Sam.
Garrett je stao uzmicati i podigao ruke. “Ah, ne. Nema šanse. Ja neću mamu tražiti njezin
grudnjak. To naprosto... ne može tako.”
Donovan je izgledao kao da je nešto gadno progutao. Obojica su zatim pogledala u Sama.
“Tvoja ženska. Ti pitaš.”
Sam se lagano nakašljao. “Hoćemo par-nepar?”
“Jebeš to”, puhnuo je Donovan.
“Baš ste pičkice.”
“Ti odi. A mi ćemo ti kasnije platiti psihoterapiju”, rekao je Garrett.
Sam je prevrnuo očima i krenuo dalje.
“Možda bi trebao znati da mama trenutačno baš i nije zadovoljna tobom!” povikao je Donovan
za njim. Sam se okrenuo. “Sto želiš reći?”
“Garrett i ja smo je upoznali sa situacijom. Znaš, sve smo joj rekli. Kako si napumpao Sophie,
vratio se kući i izvukao je iz jezera.”
Sam je duboko udahnuo i pogledao u strop. “Da. Kladim se da vam je to vrlo teško palo, je 1'
da?”
Garrett je slegnuo ramenima. “Možeš nam zahvaliti i kasnije.”
Sam im je pokazao srednji prst i požurio se dolje razgovarati s mamom.
 11. POGLAVLJE
SAM se vrzmao pred vratima kupaonice i pogledavao na sat. Još ga nije zvala, ali on se neprestano
vraćao gore iz straha da je možda neće čuti. Premišljao se bi li ušao i provjerio je li sve u redu ili će
još čekati.
Nije morao donijeti tu odluku - začuo joj je glas iza vrata kupaonice. “Same?”
Ušao je i brzo bacio stvari koje mu je dala majka pored umivaonika. Okrenuo se prema Sophie i
vidio kako ga gleda snenim očima. Lice joj je bilo rumeno od topline u kupaonici, a kosa joj se
cijedila niz obraze.
“Jesi dobro?”
Polako je kimnula. “Pokušala sam izaći, ali boli me. Bojala sam se da ću pasti.”
Namrštio se i prišao joj. “Rekao sam ti da ću ti ja pomoći. Jesi spremna?”
Opet je kimnula, a on se sagnuo i umočio ruke u vodu. Kliznuo je niz njezino sočno dupe i
primio je ispod koljena. Podigao ju je, a voda joj se slila niz tijelo poput svilene tkanine. Pogled mu
je bio prikovan za njezino nabreklo raskošno tijelo.
Postavio ju je na noge i omotao je ručnikom. Sramežljivo ga je pogledala, a njezine plave oči bile
su tako dražesne. Kao kad ju je prvi put ugledao.
Mrzio ju je gledati kako radi u onoj krčmetini. Smatrao je da je premlada i odviše nevina da bi
onako bila izložena seronjama koji su zalazili u tu rupu. Ali sada se osjećao kao idiot jer nakon
života s onakvim ocem tipovi u tom baru vjerojatno su izgledali kao mali izviđači.
“Mogu se sama obrisati” rekla je i nakašljala se.
Okrenula se prema umivaoniku i jednim prstom oprezno podigla grudnjak. “Znam da nije
nešto, ali to je najbliže tvojoj veličini. A gaćice, hm, čuj, nadam se da ti neće padati... Možeš ih
navući preko trbuha.”
Oči su joj zasjale i nasmiješila se kao da joj je dao dijamante. “Hvala. Kao saliveno.”
Malo se zaljuljala kad je pokušala zakoračiti naprijed, pa ju je Sam podigao i opet posjeo na
kupaonički ormarić.
“To je zbog vruće vode”, rekao je. “Zavrti ti se, osobito zbog toga što si trudna. Možda nisi
trebala tako dugo ostati u vodi.”
Upitno je podigla zlaćanu obrvu. “Kako znaš toliko o trudnicama?”
Bocnuo ga je osjećaj nelagode. “Uh, valjda sam to negdje pročitao.”
Pogledao je oko sebe i shvatio da je ona još u mokrom ručniku i da se mora odjenuti.
Netko je kratko pokucao. Sam se namrštio i pošao prema vratima. Otvorio ih je tek mrvicu da
nitko ne može vidjeti unutra. Ispred vrata stajao je Donovan, a u rukama je držao majicu i par hlača.
Pružio ih je Samu.
“Pomislio sam da bi joj bilo bolje da nije samo u maminom grudnjaku i gaćicama.”
Donovan se smješkao. Sam ga je prostrijelio pogledom.
“Hvala”, promrmljao je.
“Nema na čemu.”
Opet se nasmiješio i otišao.
Sam mu je nešto dobacio i opet se zatvorio u kupaonicu. Sophie je još sjedila na kupaoničkom
ormariću i čvrsto držala ručnik oko sebe.
Ručnik joj se neznatno otvorio točno na trbuščiću i Sam je vidio djelić nježne kože iza koje se
skrivalo njegovo dijete. I prije joj je vidio trbuščić, ali u tom trenu bilo je nečeg čarobnog u načinu na
koji je virio ispod ručnika.
Oprezno i polako, da je ne preplaši, stavio je ruku na taj nježni dio njezina tijela i razmaknuo
ručnik.
“Same?”
Izgovorila mu je ime gotovo bez daha. Pomalo nervozno, nesigurno. Ali u glasu joj se nije
nazirao strah.
“Pusti da je vidim, Soph. Pusti da vidim svoju kćer. Bar na trenutak, sad dok smo sami. Nitko
nas ne ometa. Nema opasnosti. Samo ti, ja i naše dijete.”
Ruka joj je polako puštala krajeve ručnika koje je maločas čvrsto držala dok nije sasvim spao i
izložio joj grudi i trbuščić. Vidjelo se i primamljivo ženstveno međunožje i meke dlačice boje zlata.
Bio je to najljepši prizor koji je ikad vidio. Ondje, na kupaoničkom ormariću, sjedi Sophie,
izmučena i ranjena, mokre kose, a umor joj čini vjeđe teškima. Postoji li išta ljepše od bujne
trudnice?
Nije mogao odoljeti, pa ju je dodirnuo. Vršcima prstiju penjao joj se uz bedra i bokove dok nije
stigao do zategnutog trbuščića. Oboje je gledalo u njega, kad su najednom osjetili trzaj.
Odmaknuo se u čudu. “To je bila ona!”
Sophieino lice ozarilo se svjetlošću milijuna svijeća. “Da, to je ona.” I ona je stavila ruku na
trbuščić i stala se ljuljati naprijed-natrag kao da sjedi na stolici za ljuljanje i umiruje svoje dijete.
Svladan porivom koji nije razumio, Sam je spuštao glavu sve dok mu usnice nisu bile
centimetar od trbuha i tih sitnih pokreta unutra. Primio je Sophie za trbuščić objema rukama i stao
ga nježno ljubiti.
Osjetio je lagan udarac u usnice i oduševljeno se nasmiješio.
“Pozdravlja nas”, rekao je hrapavim glasom.
Pogledao je gore u Sophie i iznenadio se kad je vidio tugu u njezinim očima. Mogao se zakleti
da je vidio suze u njima, ali ona je zatreptala i više ih nije bilo. Što li ju je uzrujalo?
Upitno ju je pogledao i pomilovao po obrazu. “Je li sve u redu, Soph?”
Nasmiješila se, ali taj mu je osmijeh izgledao vrlo slabašno i nesigurno. “Da, dobro sam. Kupka
čini čuda. Kao nova sam.”
Bilo bi vrlo lako zaboraviti da sjedi pred njim gola - da mu se u glavi nije neprestano pojavljivao
razgovor o grudnjacima koji je maločas vodio s braćom.
Njezine bradavice - koje su mu bile među omiljenim dijelovima njezina tijela - sada su bile
tamnije nego prije, kad su bile sočno ružičaste. Bile su gotovo smećkaste, s nijansom boje rubina.
Dao bi sve na svijetu da ih još jednom može okusiti. Da može jezikom kružiti oko propupalog vrška
i osjetiti kako mu se Sophie topi u rukama.
Osjetio je bolnu napetost u tijelu i zamalo je ozlijedio svoju muškost kad se zaletio u rub
kupaoničkog ormarića. Majko mila, kako boli!
“Uh, donio sam ti grudnjak. Ovdje je. A Donovan je donio majicu i hlače. Donijet ćemo ti i neku
obuću kad se odjeneš. Ja ću ti pomoći pa ćemo vidjeti što nam još treba.”
Namreškala je nos kad je pogledala grudnjak. “Bože, to je jedna od onih sprava za mučenje.”
Sam se nasmijao. Čak je i on čuo reklame na televiziji i znao da postoje grudnjaci koji se nose
osamnaest sati. Tko bi proveo toliko vremena u tim okovima? Te stvari nipošto nisu za slabiće.
“Morat ćeš ga mi pomoći staviti. Ne mogu sama, boljet će me ruka. Ja ću namjestiti košarice, a ti
ga zakvači na leđima.”
“Zamisli”, promrmljao je. “Imam mnogo iskustva u skidanju grudnjaka, ali ne sjećam se da sam
ga ikad ijednoj ženi oblačio.”
Nasmiješila se. “Onda ćeš danas naučiti nešto novo.”
Namjestila je grudnjak, navukla naramenice preko ramena, a Sam je ostao zuriti u kopču.
Koliko teško može biti?
Zakvačio je kopčicu i trudio se ne misliti na to od koga je dobio grudnjak i tko ga je nosio prije
nje. Bilo je to više nego što je njegov mozak mogao podnijeti.
“Ti samo pridrži gaćice. Ja ću zakoračiti u njih”, rekla mu je.
Sagnuo se i raširio nešto što je izgledalo kao bakine gaćetine, a ona mu se pridržavala za ruke i
oprezno jednom pa drugom nogom zakoračila u nogavice. Nakon nekoliko sekundi gaćice su joj već
bile navučene preko cijelog trbuha. Prasnula je u smijeh.
“Izgledam kao baba sa sela”, rekla je ne prestajući se smijati.
“Odjeća će to sakriti.” Hvala Bogu. Čak i u tako neprivlačnom rublju njegove majke Sophie je
izgledala senzacionalno. Mogao je navući na nju vreću za smeće, a ona bi svejedno blistala.
Hlače nije bilo teško navući, ali majica je bila nezgodna. Jedva je nategnuo otvore za ruke kako
bi ona mogla obući majicu, a da ne savije ruku.
“Želiš da ti osušim kosu?”
Iznenađeno je pogledala. “Hoćeš li? Bilo bi mi teško jednom rukom.”
Sam je dohvatio sušilo za kosu. “Možeš li stajati toliko dugo ili bi radije sjela na zahodsku
dasku?”
Pridržala se rukom za njegova prsa i otišla sjesti na dasku.
Uključio je sušilo i rukom joj prolazio kroz kosu dok ju je sušio sa svih strana. Nakon nekoliko
minuta dohvatio je četku s ormarića i nježno je češljao.
 Zatvorila je oči i malo podigla glavu kao da uživa u prvim zrakama sunca nakon duge zime.
Htio joj je još ugađati, pa ju je nastavio češljati cijelo vrijeme dok joj je sušio kosu, sve doknije zasjala
poput čistog zlata.
“Od djetinjstva me nitko nije češljao”, mrmljala je zatvorenih očiju. “Divan osjećaj.”
“Nisam nikad češljao kosu ženi”, priznao je kao da mu je žao zbog toga.
Otvorila je oči. U zrcalu je vidio kako mu se smiješe.
“Imam dojam da si stručnjak kad treba skidati žene i mrsiti im kosu, ali da se baš ne snalaziš u
onome što slijedi.”
“Pa, nije bilo baš toliko žena”, promrmljao je.
Malo je nakrivila glavu i na licu joj je vidio kako ga se sprema nešto pitati.
Opet ih je prekinulo nečije kucanje. Sam je otpuhnuo s olakšanjem, ugasio sušilo i odložio ga sa
strane. “Otvoreno je!” viknuo je.
Provirio je Donovan. “Imam maminu kutiju za prvu pomoć ako želiš da pogledam Sophieine
šavove. Mama inzistira da zovemo liječnika, ali rekao sam joj da pričeka dok ne vidimo s tobom.”
“Dobro, odnijet ću je u spavaću sobu da imaš dovoljno mjesta”, rekao mu je Sam. “I reci mami
da se smiri. Jesi joj objasnio cijelu situaciju? Ne možemo zvati cijeli okrug Stewart.”
“Da, ali znaš nju” rekao je Donovan s osmijehom.
Sam je primio Sophie za rame kad je Donovan otišao. “Hoćeš li moći?”
Oprezno je ustala i nasmiješila se. “Čudesno je što kupka i čista odjeća mogu učiniti čovjeku.”
Primio ju je za ruku, isprepleo joj prste sa svojima i poveo je iz kupaonice prema spavaćoj sobi
svojih roditelja.
“Neka sjedne” rekao mu je Donovan i pokazao na rub kreveta. “Neće mi trebati više od
minute.”
Sam je promatrao Donovana kako oprezno povlači Sophieinu majicu dolje da vidi ranu.
Sam mu je nestrpljivo prišao. “Izgleda li dobro?”
Donovan se okrenuo prema bratu. “Da. Izgleda jako dobro. Stavit ću još malo antibiotske masti
i nove zavoje i bit će kao nova.”
Sam je dodirnuo Sophieinu kosu sada čistu i sjajnu. Okrenula je glavu prema njemu i pogledala
ga, a on ju je poželio nastaviti dodirivati.
“Boli li te? Donovan ti može donijeti još nešto protiv bolova.”
“Samo ibuprofen.”
“Mama priprema pravu gozbu. Vas dvoje trebate doći jesti. Nakon toga Sophie može uzeti lijek
na pun želudac”, rekao je Donovan.
Sam je ugledao čežnju u njezinim očima i kimnuo Donovanu. “Silazimo. Reci mami da izvadi
poslužavnik da Sophie može jesti na kauču. Tako će joj biti udobnije.”
 12. POGLAVLJE
BILA je čista i na toplome. Zurila je u poslužavnik na kojem je bilo više hrane nego što je mogla
pojesti. Ali, dovraga, dat će sve od sebe.
Pred njom bila je zdjela guste pileće juhe s okruglicama, testirani sendvič sa sirom, salata od
krumpira i tanjur s pečenim mesom, pireom i umakom.
Marlene je u šali rekla kako je ispraznila hladnjak. Budući da nije znala što Sophie voli,
napravila je pomalo od svega.
Odmah su joj narasle zazubice. Najprije je navalila na juhu s okruglicama. Zanemarila je sva
zbivanja oko sebe i potpuno se predala jelima uživajući u svakom zalogaju.
Odjednom je osjetila kako je netko sjeo pored nje. Podigla je pogled i ugledala tinejdžericu kako
je znatiželjno proučava. Nije izgledala kao dio obitelji Kelly, ali možda joj je to i bio cilj.
U kosi boje kestena nazirali su se pramenovi vrlo zanimljive zelene boje. Imala je probušen nos i
niz naušnica na lijevom uhu. Iako se djevojka ne bi previše isticala u većini američkih srednjih škola,
u tom naizgled konzervativnom okružju, u vrlo tradicionalnom kućanstvu odskakala je poput
neonske lampe.
Budući da je djevojka nije prestajala promatrati, i Sophie je odlučila zuriti u nju, djetinjasto
odbijajući spustiti glavu pred djevojčinim pogledom.
Djevojka je otpuhnula i pogledala prema Samu. “Čini se da Marlene nekom drugom treba
davati lekciju o kontracepciji, a ne meni.”
“Rusty, zaboga”, opomenuo ju je Frank Kelly.
Sophie se trznula i oprezno pogledala prema krupnom starijem muškarcu. Nije izgledao opasno
kao što je zvučao, ali Sophie nije mogla procijeniti na prvi pogled.
“Ako ne možeš biti pristojna, odmah se pokupi gore”, rekao je Frank. A zatim se okrenuo
prema Sophie. “Ova mlada pametnjakovićka koja sjedi pokraj tebe je Rusty. Ne obaziri se na nju.
Ona voli provocirati moje dečke.”
Sophie je progutala zalogaj. Nije se usuđivala pitati ono očito. To se nje nije ticalo. A zapravo je
nije bilo ni briga tko je Rusty.
Rusty se urotnički nagnula prema njoj. “Ja sam lutalica. Marlene me posvojila. A vidi se da ne
nosim iste gene kao ova banda.” Pokazala je palcem prema Samu, Donovanu i Garrettu.
“Zaveži, Rusty” rekao je Sean. “Danas nam ne treba tvoje kokodakanje.”
Sophie je iznenađeno pogledala u mladog zamjenika šerifa koji je stajao na drugoj strani
prostorije.
Rusty je prgavo pogledala u Seana. “Ne razgovaram s drotovima. Daj, odi po krafnu.”
Rusty se opet okrenula prema Sophie i zakolutala očima. “On je još jedna lutalica koju je
pokupila Marlene. Iako smatram da je ostao mnogo duže nego što je trebao.”
“Rusty”, rekao je Frank dubokim glasom, “sad je dosta, mlada damo.”
Na Sophieino iznenađenje, Rusty je ušutjela i uspravila se. Sophie se mogla zakleti da u očima
te mlade djevojke vidi iskreno poštovanje i ljubav prema glavi obitelji Kelly.
Sophie je bila sve manje sigurna u Franka. Promatrao ju je. Gledao ju je otkad ju je Sam posjeo
na kauč. U njegovu pogledu nije bilo optužbe, ali svejedno ju je proučavao i to joj je stvaralo
nelagodu.
Mogla je samo zamisliti kakve su pretpostavke donijeli o njoj. Odmah joj ih je nekoliko palo na
pamet, ali nije se htjela mučiti. To je i zaslužila, a ona nije imala psihičke snage ni želje ispravljati ih.
“Jesi pojela, dušo?”
Sophie se prenula i ugledala Marlene kako ispruženih ruku stoji pred njom i čeka da uzme
poslužavnik.
“Da, hvala, gospođo Kelly. Zbilja vam hvala. Bilo je divno.” Marlene se toplo nasmiješila. “Kako
pristojna mlada žena.
Molim te, zovi me Marlene. Nitko me ne zove gospođa Kelly osim onih trgovaca koji prodaju
nešto preko telefona. Većina me ljudi zove Marlene ili mama.”
Marlene je uzela poslužavnik, a Sophie je lagano klonula. Nije više mogla držati glavu
uspravno. Sam je bio namjestio nekoliko jastuka da joj podupiru leđa i sad se namjestila pod toplom
dekom. Činilo se da više nitko ne obraća previše pozornosti na nju, stoga je zadrijemala i više nije
pratila što se zbivalo oko nje.
SAM je promatrao kako Sophie glava pada sve niže i niže, sve dok joj obraz konačno nije utonuo u
jastuk. Promatrala ju je i njegova majka i čim je su se Sophieine oči sklopile, odlučnim korakom
prišla je Samu i oštro ga pogledala.
“Izvoli mi reći koji se vrag zbiva”, rekla vrlo ozbiljnim i strogim glasom. “I želim čuti sve, a ne
razvodnjenu verziju koju su mi ispričala tvoja braća.”
Sam je duboko uzdahnuo. Umorno je protrljao kosu i podigao pogled prema ocu koji ga je
promatrao jednako oštro kao majka.
Dovraga.
“Ona nosi moje unuče”, rekao je Frank. Naravno, tata odmah u glavu. On nikad ne okoliša.
“Da, vrlo je vjerojatno da ona nosi moje dijete”, Sam je oprezno rekao.
Marlene se namrštila. “Ne bi li trebao znati?” Opet je pogledala u Sophie. Još se više namrštila.
“Nemoj odmah donositi zaključke, mama. I nemoj misliti ništa loše o Sophie. Ne još. Ni ja ne
znam još toliko toga. Zaslužuje da joj vjerujemo dok ne saznam koji se vrag događa.”
Ako ga to nije činilo najvećim licemjerom na svijetu, onda nije znao što jest. Nije želio da itko
drugi pokaže manjak poštovanja prema njoj ili da pomisli išta loše, ali to ga nije sprečavalo da sam
bude sumnjičav i oprezan.
Još na samom početku shvatio je da Sophie ima velik utjecaj na njega i to mu se nije svidjelo.
“Onda mi reci sve što znaš”, rekla je Marlene odlučno.
Znao je da ga to neće prikazati u najboljem svjetlu pred roditeljima, ali svejedno im je, bez imalo
uljepšavanja, rekao istinu o misiji u Meksiku i svojoj vezi sa Sophie. Nije im spomenuo kako su
sredili ubojicu ispred kuće, ali ćini se da je otac to sam zaključio sudeći po njegovu pogledu. Nije
bilo potrebe dodatno plašiti majku.
“I sad me poslušaj, mama”, rekao je Sam. “Ovo je ozbiljno. Možda je cijela obitelj u opasnosti,
stoga ti i tata morate činiti što vam kažem. Bez prigovora.” Značajno je pogledao u oca. “Ne mogu
raditi svoj posao ako mislim da vi niste na sigurnom.”
Frank je obgrlio Marlene oko struka i privukao je k sebi. “Sto želiš da mi učinimo?”
Sean, koji je stajao sa strane, prišao im je i uključio se u razgovor.
“Moje ekipe samo što nisu stigle. Jedna će biti zadužena samo da čuva vas. Nitko, uključujući
Rusty, ne smije ni mrdnuti odavde dok mu netko od mojih ljudi ne dopusti.”
Sean se namrštio. “Ja ću dovesti tu balavicu u red.”
“Seane” prekorila ga je Marlene.
Sean se još mrštio.
“Dok se ovo ne riješi, svi ostajete ovdje.” Frank je bacio pogled na Sophie. “A što ćete ti i
Sophie? Kamo ćete otići?”
“Same, imamo problem.”
Sam se okrenuo i vidio kako Donovan stoji iza njega s KGI-evim telefonom u rukama. “Što je?”
“Upravo me zvao Resnick i pitao zašto smo provjeravali Moutonovog plaćenika u njihovim
bazama podataka.”
Sam se začudio. “Čemu sad to? Pa uvijek pretražujemo njihovu bazu podataka. Nisi valjda
hakirao povjerljive dosjee?”
Donovan se nije obazreo na tu šalu. “Želi razgovarati s tobom, odmah.”
Hvatala ga je nelagoda. Sad im nipošto ne treba da Resnick zabada nos.
Uputio je majci, ocu i Seanu pogled isprike te istog trena otišao s Donovanom u kuhinju. Garrett
je vidio da su izašli pa se i on odmah uputio za njima.
Sam je uzeo telefon Donovanu iz ruke i prislonio ga na uho.
“Resnick.”
“Same, koji se vrag tamo zbiva? Što Moutonov plaćenik radi u šumi pred tvojom kućom?”
“Nadao sam se da ćeš to ti meni reći.”
Resnick je puhnuo. “Nemoj igrati te igrice sa mnom. Nestala je Moutonova kći. Je li možda s
tobom?”
Sam uzdahnuo i okrenuo se prema braći. “Zašto bi CIA-u zanimala Moutonova kći?”
 “Nisam ovdje da bih odgovarao na pitanja, Same. Ovdje sam da bih ih postavljao.”
Bijes je šiknuo Samovim žilama. Čvršće je stisnuo slušalicu. “Dobro me slušaj. Ne igram
nikakve igrice. Taj nitkov prijeti mojoj obitelji. U ovom trenutku me zaboli dupe za CIA-u, kužiš?
Samo ću ti to reći. Učinit ću što god budem morao kako bih se pobrinuo da se nitko ne približi
onima koje volim. Najbolje ti je da se držiš podalje.”
Uslijedila je dugotrajna tišina. “Same. Moram razgovarati s njom. Važno je. Ako je ona s tobom,
trebamo je ispitati. Mouton je također nestao. Nitko ga nije vidio već pet mjeseci, otkad je KGI
preuzeo onu pošiljku oružja. Sumnjamo... Sumnjamo da radi s plutonijem i da ima zalihe. Njegovi
znanstvenici pokušavali su pronaći način da ga na duže pohrane u stabilnoj okolini.”
“Sranje. Zašto misliš da ona zna išta o tome?”
“Ne mislim. Ali nestala je kad i on. Njegov brat traži je na sve strane i na sve moguće načine, a
pred tvojim vratima odjednom se pojavi ubojica? On je s razlogom želi naći. Čini mi se da ona ima
nekakav podatak kojeg se oni žele dočepati ili zna nešto što oni ne žele da se otkrije.”
“Sretno ti onda u potrazi”, rekao mu je Sam.
Resnick je pošteno opsovao. “Kvragu, Same. Surađuj sa mnom. Ne ponašaj se kao da sam idiot.
Sredi mi sastanak s njom. Ti odaberi mjesto. Doći ću sam. Dajem ti riječ. Ovo je previše važno. Ako
Mouton barata plutonijem, mnogo će ljudi umrijeti.”
Sam se protrljao po licu i zatvorio oči. Osjećao je kako ga hvata glavobolja. Je li Sophie još nešto
skrivala od njega? Je li bila sasvim iskrena?
Pogledao je u braću i shvatio da obojica zure u njega s gomilom upitnika na licu. Još gledajući u
njih, opet se obratio Resnicku.
“Samo ti, Resnick. Ako pogaziš riječ, zaboravi da ćeš ikad više dobiti išta od KGI-a. Jesmo li se
razumjeli? Javit ću ti vrijeme i mjesto.”
Prije nego što je Resnick stigao odgovoriti, Sam je prekinuo vezu i bacio telefon na kuhinjski
šank.
“Koji je to bio kurac?” pitao je Garrett. “Resnick želi ispitati Sophie.”
“O čemu?” upitao je Donovan.
“Izgleda da je Mouton nestao. Čini se da njegov brat vodi biznis, što objašnjava zašto je došao
njegov osobni zaštitar, a ne Moutonov. Nestao je istog dana kad je Sophie zbrisala. Sad je CIA traži.
Misle da im ona može dati neke informacije.”
“I ti si pristao na sastanak”, rekao je Garrett.
Sam je kimnuo. “Da, jesam. Nema smisla raspaliti Resnicka. I ja želim informacije. Moramo
znati ako nam nešto krije. Ne želim riskirati da ti gadovi naude našoj obitelji.”
I Garrett i Donovan kimnuli su u znak slaganja. Sam je pogledao na sat. “Timovi će doći svaki
tren. Mama i tata radit će sve što im mi kažemo. Razdvojit ćemo se i ostaviti Rija i njegove
ljude da ih čuvaju, a Steele i njegov tim čuvat će nas kad se budemo išli sastati s Resnickom.”
“Jedan od nas trebao bi ostati s Riom”, rekao je Donovan. “Bit ću mirniji ako znam da je netko s
mamom i tatom.”
“Ostanite oboje” rekao je Sam. “Ne želim vas uvlačiti u svoja sranja.”
Garrett ga je ošinuo pogledom. “Pretvarat ću se da to nisam čuo. Donovan može ostati s
mamom i tatom. A ja idem s tobom i Sophie.”
“Okej. Trebamo smisliti gdje ćemo se sastati s Resnickom.”
 13. POGLAVLJE
KAD se Sophie probudila, dnevna soba bila je prepuna nepoznatih ljudi. Svi su bili u crnim
majicama i maskirnim hlačama. Izgledali su opasno, ne samo mišićavo, i to opasno u smislu da su
mnogo toga vidjeli i prošli.
Bili su to vojni službenici. Disciplinirani. Njih je motiviralo nešto više od novca. Njihova se
odanost nije mogla kupiti onako kako je njezin otac kupovao odanost svojih ljudi.
Ali to su bila samo njezina zapažanja. Nije mogla biti sigurna ni u što od toga. Možda nisu bili
ništa bolji od očevih ljudi, ali trenutačno je morala vjerovati u nešto. Vjerovala je Samu, a prema
tome i ljudima koji su radili s njim i za njega.
Oduševila ju je jedina žena među njima - zvali su je P. J. Sophie je iz udobnog položaja pod
dekama gledala kako P. J. sa svima razgovara. Nitko nije primijetio da je budna i bila je vrlo
zadovoljna što može promatrati iz prikrajka.
P. J. je, začudo, bila sitna i vrlo ženstvena. A možda je samo tako izgledala pored svih tih
golemih muškaraca. Bila je nekako profinjeno lijepa. Imala je preplanuli ten, što je govorilo da
mnogo vremena provodi na terenu. Kosa joj je bila svezana u konjski rep, uredna i jednostavna, baš
kao što i ona sama. Oči su joj bile bistrozelene i tako lijepe da se Sophie zatekla kako otvoreno pilji u
tu zanimljivu ženu.
I ona je bila u crnoj majici i maskirnim hlačama. Za pojasom je nosila velik nož, a oko ramena
imala je još opasač s pištoljem.
Sophie je osjetila zavist. Ondje je stajala žena koja je bila samoj sebi dovoljna. Nisu joj trebali
muškarci kojima je bila okružena. Bila im je jednaka i mogla se brinuti sama za sebe. I ti muškarci
znali su da ona može čuvati i svoja i njihova leđa.
P. J. se ne bi prestrašila i pobjegla kao Sophie. Niti bi izvela onako jadan pokušaj bijega od
Tomasovog ubojice.
Sophie je pogledala u svoje ruke i zamalo prasnula u smijeh. Nije imalo smisla uspoređivati se s
tom plaćenicom. Ali pitala se kakva je P. J.-ina priča. Mislila je kako je divno kad imaš izbora, kad
možeš biti sve što želiš. P. J. je sama upravljala svojom sudbinom.
Ali i milijuni drugih ljudi na svijetu upravljali su svojom sudbinom. I Sophie će odsada tako
živjeti. Više nitko neće odlučivati o njezinoj sudbini umjesto nje. Tako se zaklela sebi.
Pogled joj je odlutao prema Marlene i Franku u kutu sobe. Marlene je sjedila Franku u krilu, a
on ju je čvrsto obgrlio jednom rukom. Tiho su razgovarali i činilo se da je Frank tješi. Svakih
nekoliko trenutaka Marlenein pogled odlutao bi prema njezinim sinovima, ali u njima se odražavao
i snažan ponos. I ljubav.
Vidjevši taj prizor, Sophie je zaboljelo srce. Boljelo ju je gledati toliku ljubav, roditelje koji su
spremni dati život za svoje najmilije u toj golemoj kući. Fotografije i uspomene krasile su sve zidove
i popunjavale cijelu policu iznad kamina. Ispunjavale su svaki stolić i prostor iznad televizora.
Ona je oduvijek sanjala samo o tome iako to nikad nije imala.
Dijete se ritnulo tek jednim nježnim pokretom, kao da se namješta u ugodniji položaj za
spavanje. Sophie je osjetila kako joj naviru suze. Toliko je već voljela svoju kćer i zaklela se životom
da će njezino dijete odrastati okruženo ljubavlju i sigurnošću koje ona sama nikad nije uživala.
Nije imala nikakvog iskustva. Ali imala je snove. Toliko je puta zamišljala kako žive i vole
normalne obitelji. To je željela za svoju kćer.
Kao i za sebe. “Jesi dobro?”
Trgnula se i podigla glavu. Pred sobom je ugledala visokog tamnokosog muškarca - možda je to
Rio? Smrznula se dok ga je proučavala. Izgledao je opasno, a u njegovim očima nije bilo ni trunke
blagosti dok je gledao dolje u nju.
“Izgledaš uznemireno.”
Nervozno se nakašljala. Nije znala što bi rekla; nije bila sigurna treba li uopće išta reći. Ovo bi
mogao biti jedan od Samovih ljudi, ali to mu ipak ne daje pravo da je ispituje.
U tom trenu se nasmiješio i ugledala mu je sjajne bijele zube. “Podsjećaš me na moju sestricu.
Zvala se Magdalena.”
“Zvala?”
Upitala je šapatom. Kad mu je u očima ugledala bol, bilo joj je žao što je uopće išta rekla.
“Umrla je prije nekoliko godina. Bila je trudna, kao ti. I jednako lijepa. Trudnoća zaista
proljepša ženu.”
Sophie nije znala kako bi odgovorila na to, pa je samo šutjela. Na njezino iznenađenje, Rio joj je
stavio čašu ledenog čaja u ruke.
Dirnuta tom gestom, Sophie mu je uputila iskren osmijeh i prislonila čašu ustima. “Hvala. Tko
su svi ovi ljudi?” upitala je gledajući iza njega.
I on je pogledao u njihovu smjeru. “Čovjek sa Samove desne strane je Steele, voditelj drugog
tima. A ja sam Rio. Moj tim stoji sa strane. Ovakva okupljanja nisu nam baš uobičajena.”
Pokazao joj je na svojih petero ljudi koji su šutke stajali neodređena izraza lica. Samo su
promatrali. Zadrhtala je. Izgledali su opasno.
“A pored Donovana su P. J. i Cole. Oboje su vrhunski strijelci. Oni su iz Steeleova tima. A dečki
s druge strane su Baker, Renshaw i Dolphin.”
“Dolphin?”
Rio se nasmiješio. “Pliva kao dupin.”
“Zašto ste tako ljubazni prema meni?” upitala je bez okolišanja.
Pogledao ju je s upitnikom na licu i proučavao je još nekoliko trenutaka. “Zašto ne bismo bili
ljubazni?”
Slegnula je ramenina. “Ne poznajete me.”
“Čini mi se da nisi naviknuta da ljudi budu ljubazni prema tebi. Možda je vrijeme da promijeniš
očekivanja, ha?”
Opet joj se nasmiješio, a zatim se vratio svojim ljudima. Naslonio se na zid poduprvši se jednom
nogom i gledao u Sama i Steelea. Činilo se kao da se dosađuje.
Svako toliko okrenuo bi se prema njoj i nasmiješio bi joj se. Nije imao pojma koliko je ta mala
gesta značila Sophie u sobi prepunoj nepoznatih ljudi. Pružila joj je nešto za što se mogla uhvatiti.
Možda mu se nije svidjela i možda mu ne ulijeva povjerenje - iako nije stekla taj dojam - ali bio je
ljubazan prema njoj, a uopće nije morao biti takav. Smiješno je ali nimalo čudno što tako pada na
svakoga tko joj pokaže mrvu ljubaznosti i dobrote.
Marlene Kelly već ju je očarala. Činilo joj se da je Marlene promijenila mišljenje o njoj čim joj je
Sam ispričao cijelu priču.
Prenuo ju je razgovor o sigurnim kućama i odlasku pa je pogledala u Sama. Razgovarao je sa
Steeleom, a okružili su ih Rio i nekoliko njegovih ljudi. Garrett i Donovan stajali su odmah pored
Sama, svaki sa svoje strane, vrlo ozbiljna izraza lica.
Pokušala se nekako namjestiti da ih bolje čuje. Sam i Marlene u isto su vrijeme vidjeli da se
pomaknula. Sam se zagledao u nju i utihnuo. Marlene je napustila utočište u suprugovu krilu i sjela
na kauč pored Sophie.
“Kako se osjećaš, dušo?” pitala ju je i dotaknula joj ruku.
Nije željela ispasti nepristojna, pa je prestala gledati u Sama i okrenula se prema Marlene.
“Bolje. Kupka i hrana učinile su čudo.”
“Boli li te? Treba li ti još što protiv bolova?”
Sophie je zastala. Shvatila je da već neko vrijeme uopće nije obraćala pozornost na ruku. Nije se
probudila sa strašnom boli. Pokušala je podići ruku oprezno i lagano.
Trznula se od boli i odmah je spustila.
Prije nego što je stigla odgovoriti Marlene, Sam je već bio pored nje i gledao je s negodovanjem.
“Ne miči ruku više nego što je potrebno. Ne želiš da ti popucaju šavovi.” Pogledao je u
Donovana. “Vane, hoćeš li još jednom baciti pogled na šavove prije nego što krenemo?”
Sophie je zbunjeno gledala malo u Sama, malo u Marlene.
“Dobro sam, Same. Pogledao mi je ruku tek maloprije, a nisam se ni mrdnula do prije dvije
sekunde. Nije me ni boljela dok je nisam pomaknula.”
“Onda je nemoj pomicati”, rekao je oštro.
“Odlazite?” upitala je. Pomisao na njegov odlazak silno ju je plašila.
Začuđeno ju je pogledao. “Zar si mislila da te ostavljam? Ne, ti ideš sa mnom, Sophie.”
Nije to očekivala. “A kamo idemo?”
Osjetila je takvo olakšanje da joj se zavrtjelo.
“Imat ćemo dovoljno vremena razgovarati o tome na putu. A sad sjedni tu s mamom i ne miči
se. Moram dogovoriti još neke detalje sa svojim ljudima.”
“Mogu li ti što donijeti?” Marlene joj se obratila.
 Sophie je odmahnula glavom i opet se usredotočila na Sama. Željela je čuti što će on reći i
saznati koji mu je plan. Trebalo joj je sna, ali sad si to ne smije priuštiti. Ako zaspi, propustit će
previše.
“Rio, želim da ti ostaneš s mamom, tatom i Rusty. Donovan ostaje s tobom. Pritajite se dok vam
se ne javim. Steele, ti ćeš izvidjeti situaciju u Eagleu Oneu (Orlu Jedan) s Coleom, P. J. i Dolphinom.
Kad mi date znak da je sve čisto, dovodim Sophie. Želim da Baker i Renshaw sjednu na prvi avion
za Havaje i paze na Ethana i Rachel. Poslat ću Garretta da se nade s Resnickom i dovede ga. Čuvajte
teren cijelo vrijeme. Ne želim nimalo riskirati.”
“Pobrinut ću se za to”, rekao je Steele.
Tad je prvi put čula Steela kako govori. Uglavnom je stajao i samo promatrao, a njegove
prodorne plave oči upijale su svaki detalj. Izgledao je... hladno, zastrašujuće.
Instinktivno je pogledom potražila Rija, a on joj je uputio smiješak.
Htjela ih je prekinuti i pitati kamo idu, ali nije ništa rekla. Nije željela svratiti pozornost na sebe.
Sam je obećao da će štititi nju i dijete i to joj je zasad bilo dovoljno.
 14. POGLAVLJE
“SAME, mislim da Sophie treba pregledati liječnik prije nego što odete” rekla je Marlene zabrinuto.
Sam je pogledao majku, a ona mu je stavila ruku na rame. “Van ju je pregledao, mama. Zašio joj
je ranu i dao joj antibiotik.”
“Ali Donovan ne ide s vama, on ostaje ovdje. Garrett nije bolničar, a nisi ni ti. Osim toga, što
Donovan zna o trudnoći?”
Sam se namrštio.
“To je tvoje dijete, Same”, Marlene je bila uporna. “A ona je prošla kroz pakao. Moraš vidjeti je
li sve u redu s djetetom.”
Sam se uhvatio za vrat i okrenuo glavu lijevo i desno. Umor i napetost dobrano su ga ščepali.
“Moram se pobrinuti za njihovu sigurnost, mama. Znaš to. Ne smijem dopustiti da im se išta
dogodi. Ne smijemo se pojaviti u bolnici, čak ni s drugim imenom. Njezin otac bi nas pronašao.
Uvjeren sam da se njegova mreža proteže nekoliko stotina kilometara oko nas.”
“Mogu zvati liječnika da dođe ovamo i pregleda je. Ima iskustva u porađanju djece. Može
barem poslušati otkucaje srca i dati joj neke vitamine. Trebala bi uzimati vitamine.”
Mrki izraz nestao mu je s lica kad je vidio iskrenu zabrinutost u majčinim očima. Čvrsto ju je
zagrlio.
“Nabavit ću joj vitamine. I probrinut ću se da dobro jede. Pazit ću na nju. I čim bude moguće,
odvest ću je liječniku. Obećavam ti. Ali sada ne mogu. Ne smijem riskirati i zadržavati se ovdje.”
Marlene je uzdahnula i potapšala ga po obrazu. Kad god bi to učinila, osjećao bi se opet kao
dječak. Nasmiješio se.
“Ti si moj najstariji sin i volim te, ali moram ti reći da si ovaj put zaista uprskao.”
Iznenađeno ju je pogledao, a ona je odmahnula glavom i otišla.
Nasmijao se. Nije mogao ništa drugo. Osjećao se kao tinejdžer kojeg su uhvatili kako se seksa na
stražnjem sjedištu automobila. Ali tada je barem nosio kondom.
Duboko je udahnuo i okrenuo se prema svojim ljudima.
“Jesu li svi spremni za pokret?” Pogledao je oca. “Jeste se ti, mama i Rusty spakirali?”
Otac je krenuo prema kuhinji. “Moram još samo zaključati i uključiti alarm.”
Sam je kimnuo glavom. Nije htio reći ocu da zaključane brave i alarm neće biti nikakva
prepreka Moutonu i njegovim ljudima ako požele ući.
Majka ih je sve zagrlila, uključujući njegove ljude. Bilo je zabavno vidjeti kako im je nelagodno
dok ih Marlene Kelly grli, ali nije ju nitko odbio. Takav tip osobe teško možeš odbiti.
Sophie ih je sve promatrala s kauča, a Sam joj je u očima vidio bol koja nije imala veze s
ozljedama. Prišao joj je i primio je za ruku. Preplašeno je gledala u njega, a on je isprepleo prste s
njezinima i stiskao ih u nadi da će je barem malo umiriti i razvedriti.
“Čekaj me tu”, rekao je. “Odnijet ću nešto jastuka i deke u terenac da ti bude udobno. Garrett će
voziti, tako da ću ja sjediti otraga s tobom.”
Naredbe su bile izrečene, ekipa se pomalo razišla i svatko je otišao svojim putem. Jednim od
dvaju privatnih Kellyjevih mlažnjaka Baker i Renshaw odletjet će na Havaje, a drugi mlažnjak
prevest će Steelea, Dolphina, P. J. i Cole u Zapadnu Virginiju gdje će pripremiti Eagle One, jednu od
KGI-evih sigurnih kuća, za Samov i Sophiein dolazak.
Garrett je sjeo za volan i pogledao u Sama koji je na stražnjem sjedalu namještao jastuke za
Sophie.
“Hoćeš li joj reći što se zbiva?”
Sam je zastao, a zatim pogledao u Garretta. “Neću.”
Garrett je upitno podigao obrvu. “Zar ne misliš da će ona misliti da je riječ o zasjedi?”
“Vjerojatno hoće.”
“Bit će bijesna, čovječe.”
Sam ga je ljutito pogledao. “Ti baš i ne izgledaš kao da te briga za to.”
“Ne spavam ja s njom. I ona ne nosi moje dijete.”
Sam je udario šakom u jedan od jastuka, a zatim izašao iz terenca. Prišao je Garrettu i primio se
rukom za vrata na vozačevoj strani.
“Ne želim je pripremati za Resnicka. Ako je uhvatimo nespremnu, možda ćemo izvući više iz
nje. Nešto nam taji. Ne znam o čemu je riječ, ali nije nam rekla sve.”
 “Da, i ja tako mislim.”
Sam je gledao kako vozila s njegovom obitelji odlaze s prilaza, a zatim se vratio u kuću. Našao
je Sophie kako stoji u dnevnom boravku u čarapama. Izgledala je izgubljeno i uznemireno.
Na trenutak se uopće nije mogao pomaknuti jer se gadio sam sebi. Vodi je ravno u zamku. Neće
dopustiti Resnicku da je maltretira, naravno, ali vodi je u nepoznato bez ikakva upozorenja. Tako je
bolje, ali svejedno se osjećao kao svinja.
On mora štititi svoju obitelj, a ne može to činiti ako ne zna ama baš sve. Sophie nešto krije. Ako
je Resnick tako uvjeren da Sophie treba ispitati, ona očito nešto zna.
“Sophie.”
Pogledao je i nju i na licu joj vidio napaćenost. Duboka tuga u njezinim očima pogodila ga je u
srce. Prišao joj je. Htio ju je dodirnuti. Prstima joj je klizio niz podlakticu, a zatim ju je primio za
ruku.
“Zašto si tako tužna?” upitao ju je.
Usnice su joj zadrhtale kad se pokušala nasmiješiti. Odvratila je pogled i osvrnula se oko sebe.
“Jesi svjestan koliko si sretan?” Nije očekivao da će to reći. “Zašto to kažeš?”
Htjela je izvući ruku iz njegove, ali on ju je još jače stisnuo. Nije želio da se odmakne od njega.
“Imaš sve ovo.” Pokazala je na sobu. “Imaš nešto čarobno.”
Opet se zagledala u njega onim plavim očima. Ostao je zatečen silnim emocijama koje su se
odražavale u njima. Sjale su od suza. Nešto ga je stisnulo u srcu.
“Imaš obitelj. Imaš prošlost. Vidi se koliko je ovdje ljubavi. Sigurno je bilo divno odrastati u ovoj
kući.”
Zagrlio ju je nježno i oprezno i prislonio bradu na njezinu glavu. Nije znao što bi joj rekao osim
da se slaže s njom. Tko zna kakvo je ona djetinjstvo imala odrastajući pod Moutonovom čizmom? I
gdje joj je bila majka? Nikad nije govorila o njoj, a nijedan od njegovih doušnika nije nikad
spomenuo ni Moutonovu ženu ni Moutonovu kćer.
Resnick će mu štošta morati objasniti. Poslao je KGI u misiju bez važnih informacija. Poput one
da Mouton ima kćer. Sigurno se ne bi spetljao sa Sophie da je znao. Kad se opet svega sjeti, čini mu
se da je u svemu tome bilo previše slučajnosti.
Ali u ovom trenu, sa Sophie u naručju, dok je osjećao kako se njegovo dijete rita, nije mogao reći
da mu je žao. Čak i ako je Sophie uključena u očeve prljave poslove. Ako ništa drugo, njegovo dijete
neće trpjeti posljedice odluka svoje majke ili djeda.
Na njegovo iznenađenje Sophie ga je snažno zagrlila i naslonila lice uz njegovo rame. Polako je i
on nju zagrlio i čvrsto je držao.
Nije znao što ona želi od njega. Pretpostavljao je, ali nije joj mogao ponuditi ništa osim zaštite.
Čvrsto je odlučio zaključati preostali dio sebe, barem dok... Barem dok što? Dok ona ne dokaže da
ga je vrijedna?
Zbog te pomisli još se više gadio sam sebi. Ono što će izvesti nije se dalo uljepšati. Mrzio je što
nema puno povjerenje u nju, ali bio bi budala kad bi joj slijepo vjerovao. Previše je ljudi ovisilo o
njemu.
Što se prije sastanu s Resnickom, tim će prije nastaviti sa zadatkom i srediti Moutona jednom
zauvijek. Tada će možda on i Sophie moći prevladati naizgled nepremostive prepreke među sobom.
“Dođi”, tiho joj je rekao na uho. “Idemo ti naći cipele. Garrett čeka. Moramo krenuti na put.”
Nije ga pitala kamo idu. Primila ga je za ruku i pustila neka je vodi prema ulaznim vratima. Imala je
puno povjerenje u njega. Zbog toga je osjećao sram i mučnina u želucu mu je rasla. Bojao se da kad
sve ovo završi, on neće biti vrijedan nje.
 15. POGLAVLJE
“NE sviđa mi se ideja da ti i Sophie ostanete sami” rekao je Garrett dok je vozio kroz Nashville
prema aerodromu. Sam se naslonio na vrata. Sophie mu je ležala u naručju, ispružena preko cijelog
sjedala. Zaspala je kad su se udaljili pedesetak kilometara od Dovera. Njezino meko ujednačeno
disanje ispunjavalo je unutrašnjost terenca.
Odsutno je provukao prste kroz pramen plave kose koji joj je pao na obraz. Pogledao je Garretta
u retrovizoru.
“Ne želim odati našu lokaciju Resnicku. Previše je navaljivao da sazna nešto o Sophie. Da mu
netko da priliku, doveo bi cijelu ekipu i ščepao je. Ako ti odeš po njega i dovedeš ga, ne moram se
bojati da će se to dogoditi.”
Garrett je kimnuo. “Dobro ću se pobrinuti da nas nitko ne slijedi. Ako treba, drogirat ću ga i
staviti mu povez na oči samo da ne zna kamo ga vodim.”
Garrett se zaustavio na parkiralištu aerodroma i ugasio motor. Sam je nježno dodirnuo Sophiein
obraz.
“Sophie, probudi se. Stigli smo na aerodrom.”
Zatreperili su joj kapci, a zatim je otvorila oči. Pokušala se pridići i nezgodno se meškoljila. Sam
joj je pomogao da se uspravi i sjedne, a ona je zurila oko sebe razrogačenih očiju.
“Same, nemam dokumente. Nemam putovnicu.”
“Mi ne letimo. Samo Garrett leti. Ali nitko to ne mora znati. Svi ćemo ući u terminal, a zatim
ćemo se ti i ja iskrasti i uzeti drugo vozilo.”
Namrštila je obrve. “Kamo Garrett ide?”
Garrett je pogledao u Sama, a potom opet u Sophie. “U malu potragu za nekim informacijama.
Naći ćemo se u Eagleu Oneu.”
Sophie je zatresla glavom kao da miče paučinu pred očima. Sam joj je pomogao izaći uz terenca.
“Što je to Eagle One? Svi neprestano pričaju o tome.”
“To je jedna od naših sigurnih kuća”, rekao je Sam.
Primio ju je za lakat i poveo prema dizalu.
“Ponašaj se prirodno, Sophie. Smješkaj se. Ne želimo privući ničiju pozornost.”
Nakon dvadeset minuta Sam i Sophie izašli su kroz čekaonicu i sjeli u taksi. Vozaču je rekao da
ih odvede na jednu lokaciju izvan centra grada, a zatim se zavalio u sjedalo i privukao Sophie bliže.
“Boli li te?”
Odmahnula je glavom na njegovu ramenu. “Mnogo mi je bolje. Opet sam gladna, ali ovih me
dana neprestano hvata glad.”
Nasmiješio se i odmah pogledao u njezin trbuščić.
“Kupit ću ti nešto za jelo čim opet krenemo na put.”
Nije ga ništa pitala. Nije pitala kamo idu niti koliko će to trajati. Samo se čvrsto smjestila uz
njega i odmarala se.
Izašli su iz taksija i Sam je smjestio Sophie na prednje sjedalo crnog Ford Expeditiona. Potom je
otvorio vrata prtljažnika. Podigao je podlogu i pregledao arsenal oružja koji je bio skriven ondje.
Stavio je opasač s pištoljem, gurnuo šaržer u jurišnu pušku te izvukao satelitski telefon i GPS.
Vratio je podlogu na mjesto i otišao sjesti za volan.
Sophie je raskolačila oči kad je ugledala pušku, ali nije rekla ni riječ dok je on stavljao pušku
između njihovih sjedala.
“Danas ne idemo daleko”, rekao joj je dok je palio motor. “Poslao sam Steelea i njegovu ekipu u
izvidnicu. Čekat ćemo da nam oni daju znak da je sve čisto. Mislio sam da bi voljela pojesti nešto
toplo i da bi ti dobro došla vruća kupka i udoban krevet.”
Ruke su joj zadrhtale u krilu. Pogledala ga je upalih očiju.
“To bi bilo savršeno.”
Primio ju je za ruku i isprepleo prste s njezinima. Uključili su se na autoput. Nekoliko trenutaka
samo je nepomično držala ruku u njegovoj, ali potom je i ona čvrsto obujmila njegove prste.
NAKON nekoliko sati zaustavili su se pred motelom uz cestu. Nije izgledao kao Ritz, ali nije bio ni
nekakva rupetina. U tom trenutku Sophie nije bilo ni važno; glavno da ništa ne gmiže uokolo i da
ima tople vode i pošten krevet. Zapravo, bilo kakav krevet bit će dobar.
Nekim čudom ruka je uopće nije boljela. Čak ju je mogla donekle i pomicati. Tijelo joj je još bilo
izmoždeno iako je sad već bila opuštenija. Znatno će povratiti snagu bude li uskoro imala prilike za
još jednu toplu kupku.
Sam se vratio s ključevima i pošli su prema sobi koja se nalazila na samom kraju. Bio je to jedini
apartman u motelu, a navodno je imao i jacuzzi. Jedva je čekala.
“Napunit ću ti kadu. Ti se kupaj dok ja naručim hranu. Želiš li nešto posebno?” upitao je Sam.
“Izvadit ću torbe iz auta da imaš i čistu odjeću nakon kupanja.”
Iznenadila se. “Torbe? Pa nismo ponijeli nikakve torbe.”
Sam se nasmiješio. “Sve sam sredio.”
Zinula je u čudu. “Ali kako?”
“Uvijek se isplati biti spreman na sve.”
Odmahnula je glavom. Priča gluposti. Netko im je sigurno spakirao stvari u terenac. Vjerojatno
netko od njegove ekipe.
“Hajde. Pomoći ću ti ući u kadu i onda te puštam na miru”, rekao je i poveo je u kupaonicu.
Zastala je i stavila mu ruku na rame. “Mogu sama. Dobro sam.”
Na trenutak se zagledao u nju, a zatim kimnuo. “Dobro. Ja ću se pobrinuti za torbe i hranu.”
U kadi nije provela onoliko vremena kao kod njegovih roditelja. Čula ga je kako se kreće po sobi
i ispunila ju je nemirna potreba da što prije bude s njim.
Mučila ju je ukočenost i poneki bolan mišić, ali rana joj nije zadavala onoliko tegoba kao što je
očekivala s obzirom na činjenicu da je to bila rana od metka. Lagano je dodirnula šavove i gledala se
u zrcalu. Rana je tek mrvicu natekla oko šavova, ali nije bilo bijesnog crvenila koje bi ukazivalo na
infekciju. Injekcije antibiotika koje joj je ubrizgao Donovan učinile su svoje.
Ručnikom je osušila kosu i tad shvatila da joj Sam nije donio čistu odjeću. Njezina majica i
vrećaste hlače ležale su na podu i upijale vodu koja je kapala iz kade.
Uzdahnula je, omotala se ručnikom i odškrinula vrata kupaonice. Sama nije bilo na vidiku, pa je
izvirila malo više i pogledavala uokolo.
Ugledala je Sama u isto vrijeme kad i on nju. U očima mu je vidjela iskru, ali brzo je odvratio
pogled. Međutim, pogled mu se opet vratio na nju, kao da nije mogao odoljeti.
“Uh, nemam odjeću”, promrmljala je.
Odšetao je do kreveta i kopao po jednoj od torbi. Izvadio je traperice, donje rublje i majicu.
Zaobišao je krevet i oprezno joj prišao.
Gotovo je uzmaknula. Osjećala se tako sitnom i ranjivom, a on ju je gledao upravo onako kako
ju je gledao svih onih noći koje su provodili skupa o onome hotelu.
Pogled mu je bio tako prodoran. Tako intenzivan. Osjećala se kao da joj je ručnik spao. Bila je
sva na iglama, potpuno budna. Progutala je knedlu, ali čvor u grlu nije nestao. Od želje ju je boljelo
cijelo tijelo.
Stao je točno ispred nje, tako blizu da je mogla osjetiti kako je njegova toplina obavija poput
vlažnog ručnika omotanog oko grudi.
Držao je njezinu odjeću u rukama, ali nije se pomaknuo i predao joj je u ruke niti je ona
posegnula za njom.
Odjeća je tiho pala na pod. Primio ju je za ramena. Milovao joj je kožu.
Polako i beskrajno nježno prislonio je usnice na njezine. Osjetila je topao dah na licu, a zatim ju
je poljubio dugo i strastveno. Vrijeme je nestalo poput leda na vrućem ljetnom suncu. Opet je bila u
njegovu naručju, u hotelskoj sobi u kojoj su se sastajali svake večeri kad bi završila s poslom u onom
baru.
Uvijek ju je čekao. Povukao bi je u zagrljaj čim bi se pojavila na vratima. Odjeća bi letjela s njih;
očajnički su udovoljavali strasti koja je postojala među njima.
Dala bi sve da može vratiti te dragocjene trenutke koje je provela u njegovu naručju. Ali i tada je
znala da to neće vječno trajati.
A sada, dok ju je ljubio vrelim usnama, opet je osjećala očajničku želju za njim, toliko da ju je to
boljelo više od ozljeda.
Naglo se odmaknuo od nje, zakoračio unatrag i nervozno provukao prste kroz kosu. “Kvragu,
Sophie. Što mi to činiš.”
Ljutito je napućila usnice i zurila u njega. Nadala se da će pokleknuti zbog snage njezinog
pogleda. “Nisam te ja tjerala da me poljubiš. Želio si me koliko i ja tebe. Nemoj se izmotavati.
Umukni i preuzmi odgovornost.”
Začuđeno ju je pogledao, a zatim se smekšao. Opet joj se približio, ali ona je nagonski
uzmaknula.
Pomilovao joj je ramena, nježno prstima prešao preko rane i primio za obraze.
“Potpuno si u pravu”, rekao je. “Priznajem da u ovom trenu ništa na svijetu ne želim više nego
voditi ljubav s tobom. Glupo je. Čak suludo, ali ne mogu si pomoći. I sada ću preuzeti odgovornost
za činjenicu da ću te opet poljubiti.”
Progutala je kvržicu u grlu kad su mu se usnice opet spustile na njezine. Topila mu se u rukama
i potpuno se predala njegovu zagrljaju.
Tiho je zastenjala, a zvuk je bolno rastao prije nego što se rasplinuo u njegovim ustima. Željela
ga je dodirnuti, čvrsto ga priviti uza se, znati da se neće dogoditi ništa loše sve dok je u njegovu
naručju.
“Reci mi da ne možemo voditi ljubav, Soph”, mrmljao joj je uz usnice. Taj nadimak, koji je
izgovorio toliko puta dok je bio na njoj, u njoj, pored nje i oko nje, tako joj je slatko odjeknuo u
ušima. Bila je gladna njegova tijela. “Toliko je toga neriješenog među nama. Ne bismo trebali - ne
možemo - voditi ljubav.”
Nezadovoljno je uzdahnula i gledala u njega dok joj je on palčevima milovao kutove usnica. Još
je držao dlanove na njezinim obrazima, a ona nipošto nije željela da se taj kontakt prekine.
“Zašto ne možemo, Same?” rekla je tiho. “Tako si mi nedostajao. Toliko sam noći probdjela
misleći na tebe, želeći da me grliš, ljubiš i vodiš ljubav sa mnom kao nekad.”
Zatvorio je oči i prislonio čelo uz njezino. “Ozlijeđena si. Ovo je suludo.”
Podigla je glavu tek toliko da joj usnice opet dotaknu njegove. “Dobro sam, Same. Trebam te.
Molim te, reci da si mislio na mene, makar samo jednom.”
“Dovraga, Sophie.”
Zvučao je ljutito. Odmaknuo se ozbiljna izraza lica. “Mislio sam na tebe. Mislio sam na tebe i
više nego jednom. Da bar nisam. Ali, kvragu, ti si samo nestala. Vratio sam se po tebe, ali više te nije
bilo.”
Bol - gora nego da ju je netko probo nožem - zaparala joj je srce. Bi li sve bilo drukčije da je bila
ondje kad se Sam vratio? Iako nije mogla ostati. Donijela je neke odluke, što joj nije bilo teško, ali sad
mora živjeti s posljedicama tih odluka.
“I ja sam mislila na tebe” prošaptala je. “Cijelo vrijeme.”
Okrenula je glavu i zatvorila oči. Preplavio ju je osjećaj beznađa. Žaljenje ju je toliko stezalo u
grlu da je jedva disala. Naposljetku više nije bila svjesna ničeg osim boli.
Netko je pokucao na vrata. Sam joj je dodirnuo ramena, a zatim se sagnuo i dohvatio joj odjeću.
“Uđi u kupaonicu i obuci se. Ja ću preuzeti hranu.”
Uzela je odjeću ne pogledavši u njega.
Ušla je u kupaonicu, zatvorila se i naslonila na stara drvena vrata. Ljutila se na sebe zbog suza
koje su joj neobuzdano potekle niz obraze.
Nije mogla vratiti vrijeme. Ne bi to ni htjela. Što je bilo, bilo je, a cijena koju je platila bila je
visoka. Možda i previsoka.
Obrisala je lice u nadlakticu, bacila je ručnik na pod i pregledala stvari koje joj je Sam donio.
Gaćice i grudnjak bili su njezine veličine. Prvo ga je zakopčala, a potom ga oprezno navukla preko
glave.
Nakon nekoliko minuta, čista i u odjeći koja joj je više odgovarala po veličini, duboko je
udahnula i vratila se u sobu.
Miris hrane punio joj je nosnice i rasle su joj zazubice. Na krevetu je bila gomila hrane. Vruća
pizza, dvije salate, pladanj s narescima i kartonska pakiranja kineske hrane.
Stajala je pored kreveta ne znajući odakle bi počela.
“Navali”, rekao je Sam.
Sjeo je na rub kreveta i uzeo krišku pizze s feferonima.
“Uzet ću pola ovoga”, rekla je brzo i pokazala rukom na pizzu.
Nasmijao se i pružio joj papirnati tanjur. “Znaš što? Uzmi ti što želiš, a ja ću ono što ostane.”
 Uzela je tanjur i stala slagati hranu na njega. Kad na tanjuru više nije bilo mjesta, zastala je i
premišljala se što bi vratila.
Sam se opet nasmijao i dao joj još jedan tanjur. “Neće nikamo pobjeći, Sophie. Sjedni i jedi.”
Osjećala se kao idiot. Sjela je na krevet i maknula pladanj sa sendvičima. Prvo je navalila na
pizzu jer je bila još vruća. I topla pizza je dobra, ali bolje je kad se sir topi i rasteže na sve strane.
“Bože, kako je ovo dobro”, rekla je i zastenjala.
Gledao ju je sa zanimanjem. “Koliko dugo nisi pojela pošten obrok?”
Zarumenjela se. “Nekoliko dana. Bojala sam se zastati i jesti. Bila sam previše zauzeta bježanjem
od ljudi koji su me proganjali. Ali ionako bih bila gladna. Nisam jedna od onih osjetljivih trudnica.
Mogu pojesti koliko sam teška. Bit ću kao slonica dok ne rodim.”
Pogled mu je pao na njezino tijelo i ona se opet zarumenjela.
“Dobro bi ti došao pokoji kilogram. Trbuh viri iz tebe kao lopta za odbojku. Nisi nigdje ništa
dobila.”
“Jesam. U sisama”, rekla je žvačući drugi komad pizze. “Ogromne su. Mrzim to. Osjećam se kao
da nosim dva izvanzemaljca koja će se svaki čas izleći.”
Pogledao ju je začuđeno, a potom zabacio glavu i prasnuo u smijeh.
“Ja mislim da su ti izvanzemaljci prekrasni.”
“Naravno da misliš”, promrmljala je.
Jela je sve dok nije pomislila kako će se raspuknuti. Trbuh ju je toliko stezao da se nije mogla ni
pomaknuti. Bacila se na jastuke i zatvorila oči. Pustila je neka je preplavi osjećaj sitosti i
zadovoljstva.
U tom trenu morala se nasmijati jer su stvari bile daleko od savršenstva. Zapela je u nekakvom
motelu, u bijegu s čovjekom za kojim je čeznula svakim svojim ženskim hormonom. Čovjekom čije
je dijete nosila. Čovjekom koji joj nije vjerovao i koji je izgledao kao da se ne može odlučiti sviđa mu
se ona ili ne.
Potom i činjenica da su joj stričevi ljudi za petama, da je ubila svog vlastitog oca i da je ukrala
ključ njegovog bogatstva.
Kad Sophie sjebe, sjebe pošteno.
“Sto mi radimo, Same?” upitala je tiho. “Kamo idemo?”
“Rekao sam ti. U KGI-evu sigurnu kuću.”
Nezadovoljno je uzdahnula. “Da, ali što ćemo zatim? Ne možeš mi reći da nemaš nikakav plan.
Kamo se ja uklapam?”
“Rekao sam ti da ću štititi tebe i naše dijete”, mirno joj je odgovorio. Tako je mogao razgovarati
s bilo kim. Ton njegova glasa govorio je da joj ništa ne namjerava otkriti.
Okrenula se na bok i nespretno ustala s kreveta. Odšetala je do prozora jer nije imala kamo
drugamo otići. Stiskala je šake i svaki bi put osjetila kad bi joj se nokti žarili u dlanove.
“Zašto mi ne želiš ništa reći?”
Mrzila je zvuk preklinjanja u svom glasu. Zvučala je bespomoćno i patetično. Kamo je nestala
žena koja je hladno isplanirala očevo ubojstvo i svoj bijeg?
Spustila je glavu žaleći što je u sjećanje prizvala prizor oca kako pada od metka dok mu se krv
razlijeva po ulaštenom podu.
Koliko god mrzila toga gada, pomisao na to da je tako lako povukla obarač nasmrt ju je plašila.
Je li možda bila sličnija ocu nego što je bila svjesna?
“Dođi u krevet, Soph.”
Samov glas zatreperio joj je uz vrat nježno i molećivo. Zadrhtala je i obgrlila se kao da se štiti.
Stavio joj je ruke na ramena i privukao je k sebi. A potom su joj njegove usnice šaptale pored
uha. Jednostavan, delikatan poljubac snažnije od riječi opisivao je teški osjećaj žaljenja koji ih je
morio.
“Dođi u krevet”, ponovio je.
Pustila je da je povede od prozora prema krevetu. Ondje više nije bilo hrane, a pokrivači su bili
namješteni. Gledao je u pod, ali svejedno ju je oprezno namjestio na madracu i ušuškao je kao da je
dijete.
Nije se skinuo, već je samo otišao na drugu stranu kreveta i kliznuo pored nje. Njegova toplina
cijelu ju je obavila i prije nego što se stisnuo uz nju.
Isprva se opirala i ukočeno ležala dok ju je on privijao k sebi, ali zatim se opustila ne mogavši
više izdržati i udobno mu se namjestila u naručju.
U tom trenu nije ju bilo briga što on misli o njoj. U tom trenu osjećala se sigurnom, makar to bila
samo iluzija. Dijete se ritalo i kuckalo između njih i Sophie se nešto stegnulo u srcu. Zamislila je
kako bi bilo lijepo kad ni ona ni on ne bi bili ono što u stvarnosti jesu.
Bili bi običan par koji slavi život svog djeteta i svoj prvi izlet u roditeljstvo. On bi čitao knjige o
trudnoći i brinuo se jede li kako treba.
Bio bi ovdje i osjetio svaki mali udarac i ritanje. Njih dvoje ostajalo bi budno do sitnih noćnih
sati, razgovaralo o imenima za dijete i kovalo planove za budućnost.
“Same?”
Njegovo ime samo joj se otelo s usnica. Toliko mu je toga htjela objasniti. Nije znala odakle bi
počela, ali više nije mogla podnijeti napetost medu njima.
“Pssst. Ne sada, Sophie”, tiho je rekao. “Pusti sada. Spavaj. Naše dijete treba tvoju snagu.”
Bez pogovora je zijevnula i zatvorila oči.
 16. POGLAVLJE
SOPHIE su probudile tople senzualne usne koje su joj se penjale vratom. Zadrhtala je. Sam joj je
istraživao uho jezikom i gricnuo joj ušnu resicu.
Pokrivači su bili razmaknuti, a njegova ruka putovala joj je uz bedro, podigla predugačku
majicu i smjestila joj se na struku.
Sophie je uzdahnula. Zar je u nekom trenutku tijekom noći skinula hlače? Ležala je samo u
majici i gaćicama, a Samove ruke već su prionule na majicu.
Možda je zaista izvrstan u skidanju.
Nekoć bi mu ruke već bile posvuda; budio bi je osjećaj njegova kurca koji se proteže u njoj i
raspaljuje joj živčane završetke. Ali sada je bio oprezan. Tražio je... dopuštenje? Htio je vidjeti slaže
li se ona?
Pulsiralo joj je cijelo tijelo. Međunožje joj je gorjelo; već je bila sva nabrekla i vlažna, spremna za
njega. Obožavala je njegov dodir. Čak i kad je bio najnježniji, bio je tako snažan. Privukla ju je
njegova snaga u trenutku kad se imala razloga bojati svega drugoga na svijetu.
Uz njega se osjećala sigurnom i zaštićenom. A sada?
Bolno je pokušavala dokučiti što se zbiva među njima. Ako se uopće išta i zbiva. Nije se mogla
osvrnuti ni na ono što su imali jer to tada nije bilo stvarno. Temeljilo se na lažima i poluistini.
Stavio joj je ruku na trbuščić i nježno je držao ondje, kao da je otkrio ono jedino nešto što su
imali. Njih dvoje stvorilo je dragocjen život. Ona je bila stvarna.
Ponovno ju je poljubio. Bila je to tek pusa u vrat. Cijelim tijelom stisnuo se uz njezina leda.
Kurac mu je bio vruć i tvrd, pulsirao joj je uz kožu. Prošli su je trnci i sva se naježila.
“Rekao si da ne možemo voditi ljubav”, rekla je neuvjerljivo.
Krenuo je rukom prema gore i primio je za dojku. Nježno ju je mijesio i milovao joj bradavicu.
“Jesi sad osjetljivija ovdje?” šapnuo je.
Kimnula je. Nije mogla ništa reći; riječi su joj zastale u grlu.
“Onda ću biti posebno pažljiv.”
Dirao ju je i kružio sve dok joj se bradavice nisu pretvorile u dva tvrda vrška, uspravna i tako
napeta da ju je gotovo boljelo. Najmanji dodir izazivao bi želju koja joj je strujila tijelom od glave do
pete.
“Skinut ću ti majicu. Ti samo mirno lezi. Ja ću sve raditi. Ne želim da ozlijediš ruku.”
Zadrhtala je već na zvuk sirove senzualnosti njegova glasa. Dubok, hrapav, tek malo
isprekidan. Uvijek je tako zvučao kad bi vodili ljubav.
Bože, vodit će ljubav.
Polako joj je podizao majicu sve dok nije došao do vrata. Rastegnuo je rukav i oprezno joj ga
skinuo preko lakta. Osjetila je bol samo kratko.
“Samo malo podigni glavu.”
Sekundu kasnije bila je posve slobodna, samo u gaćicama.
Sam se pridigao i oslonio se na lakat, a ona je okrenula lice prema njemu. Samo ju je promatrao;
lijeno je klizio pogledom duž cijeloga njezinog tijela.
“Nevjerojatno si lijepa”, rekao je hrapavim glasom.
Progutala je knedlu. Nije željela pokvariti trenutak, ali htjela je znati što se promijenilo. Zašto je
sad spreman voditi ljubav s njom, a ranije nije bio?
“Rekao si da ne možemo voditi ljubav”, ponovila je.
“Jesam”, priznao je. “Ali u ovom trenu ne mogu smisliti nijedan razlog zašto ne bismo mogli
voditi ljubav. Želim te, Sophie. Nedostajala si mi. Ne mogu ležati pored tebe, a da te ne dodirujem.
Želim natrag ono što je moje. I tebi želim dati ono što ti pripada.”
Srce joj je počelo ubrzano tući i sva je ustreptala. Ali potom joj se opet nešto stegnulo u želucu i
stala je drhtati.
“Pssst, malena”, rekao je dok joj je milovao bedra i struk. “Samo me pusti da te volim. Riješit
ćemo ovo, Sophie. Kunem se.”
“Ne mrziš me?”
Pogled mu se smekšao. Sagnuo se i poljubio je u bok, točno gdje su počinjale gaćice.
“Prema tebi osjećam mnogo toga. Ali mržnju nikako.”
Gurnuo je palac pod pojas njezinih gaćica i polako ih skinuo. Ostala je gola i ranjiva, izložena
njegovu pogledu i dodiru.
Rukom je pokrila trbuh i zarila lice u jastuk. Nije više mogla podnijeti da je istražuje pogledom.
“Imaš li uopće pojma koliko si lijepa?”
U glasu mu se osjetilo strahopoštovanje i divljenje, pa je opet morala pogledati u njega. Vidjela
mu je to u očima dok je tako otvoreno zurio u nju.
Ponovno se sagnuo i ljubio je u bok, a potom ju je zasuo poljupcima duž cijele noge. Primio ju je
za stopalo i ljubio svaki prst dok se nije stala trzati od slatkog škakljanja.
Spustio joj je nogu i opet se namjestio iza nje. Usta su mu bila tik uz njezin vrat dok se čvrsto
privijao uz nju. Njezini guzovi grlili su mu kurac i ona je zastenjala od nestrpljenja.
Nije ju pomicao. Nije ju okrenuo. Samo joj je podigao nogu i namjestio je preko svoje dok nije
bila raširena. Kurac mu je počivao među njezinim nogama i prstima je potražio vrućinu njezina
otvora.
“Same...” šaptala je dok joj je milovao baršunaste nabore. Razmaknuo ih je i umočio prst.
“Tako si vruća i vlažna. Tako si jebeno uska”, rekao je dašćući.
Umočio je još jedan prst dok se ona gladno izvijala. Neće moći dugo izdržati. Tijelo joj je bilo
bolno svjesno njegova. Željela ga je sa svakim udisajem. Okrenula je glavu, a on joj je prislonio
usnice na obraz. Zatim ju je poljubio u usta. Slatkoća tog poljupca otopila joj je osjetila i razbudila joj
srce.
Kako može voljeti nekoga u koga nije sigurna?
Najednom su joj se oči napunile suzama. Nervozno ih je odagnala, ljuta na sebe što je tako slaba
u tom osjetljivom trenutku.
“Vodi ljubav sa mnom”, izgovorila je u dahu. “Molim te, Same. Trebam te.”
Zastao je samo na trenutak. Blag drhtaj prostrujio mu je tijelom i privio se uz nju. Mogla je
osjetiti njegovu energiju i reakciju na tu nježnu molbu.
Izvadio je prste iz nje i primio se za kurac. Namjestio se na ulaz, a usnice joj je prislonio na uho.
Jedan poljubac. Dva. A potom je tiho i slatko promrmljao:
“Samo se opusti, malena. Pusti da te uzmem ovako da se ti ne moraš micati. Pusti da se ja
brinem za tebe.”
Lagano se gurnuo naprijed. Bokovi su mu se pritiskali u njezinu stražnjicu dok se probijao u
usku vlažnu unutrašnjost. Udahnula je i zatvorila oči kad je osjetila valove zadovoljstva koje joj je
odašiljao kroz picu dok se tako plitko nabijao u nju.
Naprijed-natrag. Gibao se uz nju polako i odmjereno; nijednom nije ušao preduboko. Više nije
morao pridržavati kurac, pa je posesivno smjestio ruku na njezin bok. Zario joj je prste u kožu i
čvrsto je držao dok se gibao sve brže ali i dalje oprezno.
Dovodio ju je do ludila. Izvijala se i željno gurala dupe prema njemu, ali zgrabio ju je za bok i
mirno je držao.
“Pusti mene”, opet je prošaptao.
Noga joj je bila prebačena preko njegove i namjestila je stopalo između njegovih nogu uživajući
dok su je bockale njegove meke dlačice. Noge su mu bile tako mišićave, gipke i snažne. Savijale su
se i trzale u ritmu nabijanja.
Zatim je pomaknuo ruku s njezinog boka prema međunožju. Još joj je više raširio noge kako bi
napravio mjesta. Pridržavao joj je bedro podlakticom i prstima potražio klitoris.
Draškao joj je ulaz dok je istodobno gurao kurac prema njoj, a potom razmaknuo meke nabore i
nježno milovao nabreklo osjetljivo središte prepuno nježnih živčanih završetaka.
Ne mogavši više mirno ležati, Sophie se stala propinjati i izvijati uz njega.
Sam joj ga je počeo još snažnije gurati i ušao je dublje. Stražnjica joj je sada bila čvrsto pripijena
uz donji dio njegova trbuha. “Jesi spremna, srce? Svrši sa mnom, sada.”
“Još samo sekundu”, rekla je u dahu.
Zatvorila je oči i ljuljala se uz njega. Ubrzao je pokrete prstima. Sad ju je trljao palcem
zahtijevajući njezinu reakciju.
“Da. O, Bože, da. Baš tako, Same. Nemoj prestati, molim te. Nemoj prestati.”
Preklinjala ga je. Glas joj je bio hrapav i požudan, a svaka riječ bila je popraćena dahtanjem.
Malo se odmaknuo, a potom se opet duboko zabio u nju ne prestajući joj kružiti palcem po
klitorisu.
Vrisnula je i zgrčila se. Čvrsto je stiskala šake, tako snažno da su joj ruke drhtale od napora.
Zatvorila je oči, a pred njom su plesale velike i male točke i slijevali su se vodopadi raznih boja.
Sam ga je sada zabijao brzo i duboko, jurio je prema vlastitom orgazmu. Njegovi hrapavi povici
miješali su se s njezinim divljim stenjanjem. Zvučala je kao da osjeća groznu bol, ali užitak, ah,
užitak je bio tako intenzivan i lijep da je poželjela da nikad ne prestane.
Umirila mu je ruku kad joj je osjet postao presnažan da bi mogla podnijeti više. Maknuo je palac
s klitorisa, ali nastavio je nježno kružiti bokovima i kurac mu je klizio mekim tkivom koje je bilo
mokro od njegova svršavanja.
Konačno je prestao i ostao duboko u njoj. Sophie se nije htjela ni mrdnuti da mu ud ne bi ispao
iz nje. Ležala je i uživala dok je bila tako intimno povezana s tim muškarcem.
Poljubio joj je leda, palcem trljao rame, a zatim je opet poljubio. Trnci su joj prolaziil tijelom.
“Trebam te.”
Glas mu je bio tih i pun žaljenja, kao da mu se nimalo ne sviđa što mora to priznati i izgovoriti
naglas. Zapitala se zašto je odjednom iskren. Možda je i on bio umoran od laži među njima.
“Ne mogu to objasniti. Nisam siguran ni želim li, ali, kvragu, Sophie, trebam te. I to ne samo u
tjelesnom smislu jer toga sam već imao. Želim više od toga.”
Lagano se pomaknuo, a ona se uplašila da će ga izvući iz nje. Ali ostali su čvrsto povezani i
tijela su im se još više spojila kad se stisnuo još bliže njoj.
Stavio joj je ruku na struk, a zatim joj milovao trbuh. Dodirivao ju je posesivno i nježno i tako joj
govorio više nego riječima kako on uzima ono što je njegovo.
Nastavio joj je gladiti trbuh. Dodir mu je bio nježan, kao da je umiruje. Prislonio je usne na
njezino rame i oboje je šutjelo. Sophie je lebdjela na oblaku između sna i jave u stanju slatke
pospanosti. Konačno je zaspala, a probudila se nešto kasnije kad je osjetila nalet tople tekućine i
Sama kako se odmiče. “Odmah se vraćam”, rekao je.
Vratio se s mokrim ručnikom i nježno je obrisao između nogu, a potom se opet ugnijezdio
pored nje i privukao je k sebi.
“Moramo li ići?” promrmljala je.
“Ne, ne još. Moj tim će mi javiti kad bude sigurno.”
Promeškoljila se i namrštila. “Jesmo li sigurni ovdje ovako sami?”
Osjetila je kako joj se smiješi uz obraz.
“Da, Soph. Sigurni smo. Ne bih riskirao tvoj i djetetov život. Znat ću ako se itko približi na tri
metra od vrata.”
“Kako?” upitala je sneno.
Tiho se nasmijao. “Sigurnosne tehnike. Pobrinuo sam se za sve dok si se ti kupala. A sad spavaj
i ne brini se ni o čemu.”
Uzdahnula je. Euforija nakon seksa polako je hlapjela. Bilo joj je teško biti bezbrižna kad se
nalazila na tako nesigurnom terenu. Još mu nije rekla sve. Kad to sazna, možda neće htjeti imati
ništa više s njom.
Mrzio je njezina oca, a ako i on smatra da jabuka ne pada daleko od stabla, vjerojatno joj se više
neće htjeti ni približiti, zamrzit će je i neće dopustiti da njegovo dijete odgaja čudovište.
Strah joj je zakuhao u želucu i morala je duboko disati kako bi smirila osjećaj mučnine. Ne
može, ne smije joj oduzeti dijete.
Zatvorila je oči. Kako je glupa. Pa to se neće dogoditi. Samo mora biti oprezna, djelovati u
pravom trenutku i pobrinuti se da joj se stric nikad ne približi.
A to posljednje ne može bez Sama.
 17. POGLAVLJE
SAM se probudio s toplim dražesnim tijelom u svom zagrljaju i osjećajem kako ga nešto lagano
kucka sa strane. Trebao mu je trenutak da shvati da se to njegovo dijete rita.
Nasmiješio se, pomilovao Sophie po leđima i primio je za bujnu slatku guzu. Osjećaj je bio pravi
obiteljski i on ga je upijao cijelim svojim bićem.
Njegova žena, snena i zadovoljena, posesivno je prebacila ruku preko njega dajući mu
nevjerojatan osjećaj zadovoljstva, a njegovo dijete budilo ga je sitnim udarcima u trbuh.
Ako to maleno biće bude imalo nalik mami, čeka ga mnogo posla.
Nastavio je milovati Sophie po leđima, a ona se promeškoljila. Nešto mu je promrmljala uz vrat
i privila se još čvršće. “Što si rekla?” šapnuo joj je na uho.
“Tuš”, opet je promrmljala. “Treba mi tuš. Ali ne želim ustati.”
“Onda nemoj.”
Čvrsto ju je stisnuo posve zadovoljan u tom položaju. Podigao je ruku samo kako bi pogledao
na sat, a zatim ju je opet spustio i namjestio je među njezinim guzovima.
Sva se naježila po leđima, a on ju je pomilovao dlanom kao da joj umiruje kožu. Nekoliko dugih
trenutaka samo su tako ležali, a čulo se jedino kako mu meko diše uz vrat.
Da, volio je to. Volio je to prije pet mjeseci, baš kao i sada.
Konačno se pridigla, a plava joj se kosa razlila po njegovoj bradi. Na njegovo iznenađenje,
nagnula se prema njemu i poljubila ga.
To nije bila nježna pusica, već strastven poljubac jezikom koji mu je izazvao trnce od glave do
pete.
Odmaknula se, a zjenice su joj se toliko širile da su joj oči postale crne, okružene tek tankim
plavim prstenom. Stavila mu je dlan na lice i palcem mu klizila po usnicama.
“Zašto si me onda vezao?”
Začuđeno ju je pogledao. “Ha?”
“Onaj put u hotelu. Vezao si me.”
Nasmijao se, a prsa su mu podrhtavala. “Ne znam. Činilo mi se prikladnim u tom trenutku.
Možda sam nastran gad. Svidjelo ti se?” Pretvarala se kao da razmišlja malo nagnuvši glavu.
“Možda.”
Pridigao je glavu i kratko je poljubio u usta. “Onda ću to možda ponoviti.”
Oči su joj zasjale i postale još tamnije. Nasmiješio se. Oh, da, svidjelo joj se. Ali on doista nije
znao zašto je to učinio. U tom trenutku želio je da mu ona bude potpuno u milosti i pomisao na to
da je veže za krevet neopisivo ga je uzbudila. Iako mu pored nje nikad nisu trebali dodatni poticaji.
“Okej, sad zbilja idem pod tuš”, rekla je.
Pokušala se dignuti, ali on ju je zgrabio, polegao i prebacio se preko nje. Zagledao joj se u
prekrasne plave oči.
Kurac ga je već bolio od želje, a kad se ona promeškoljila, glavić je već klizio kroz nabrekle
vlažne nabore. Stenjao je i gurao ga tražeći put kroz usku i vlažnu toplinu. Sophie je tiho zastenjala i
pridigla bokove.
“Sranje”, prošaptao je. “Ovo će biti jako brzo.”
Zabio se u nju i osjetio kako kožica klizi dolje ostavljajući ga golim i izloženim. Pokušao je biti
nježan. Trebao je biti nježan s obzirom na to da je bila još snena i nespremna. Ali njezin ga je kanal
grlio i usisavao sve dublje.
Noktima mu je istraživala leđa i zatim mu ih zarila u kožu. On joj ga je zabijao i vrtio bokovima,
a ona je širila noge kako bi ga dublje primila.
Kad je prošaptala njegovo ime hrapavim zadovoljnim glasom, izgubio je kontrolu. Svršio joj je u
naručju. Njezine ruke, lake poput perca, treperile su mu po leđima.
Progutao je slinu i pokušao se pribrati, ali taj ga je kratki susret posve raspametio. Gotovo je
nekontrolirano drhtao, a potom je osjetio kako mu se mišići opuštaju.
Spustio se na nju i zario joj glavu u vrat. Udisao je njezin ženstveni miris.
“Oprosti, malena. Oprosti.”
Okrenula je glavu pa su joj usne bile točno pored njegova uha. Poljubila ga je i tiho šapnula:
“Nemoj se ispričavati zbog toga što me želiš, Same.”
Pridigao se. “Ne, nikad se ne bih ispričavao zbog toga. Žao mi je samo što sam ispao tako
bezobziran šupak.” Nasmiješila se. “Dođi sa mnom pod tuš.”
“Danas se nećeš namakati u kadi?”
Odmahnula je glavom. “Ne. Samo ću se kratko otuširati, a nakon toga me opet možeš nahraniti.
Kad ćemo morati ići?” Pogledao je na sat. I on se to pitao.
“Ti odi pod tuš. Ja ću obaviti telefonske pozive i provjeriti ide li sve prema planu.”
Polako je ustao, a zatim i njoj pomogao da ustane. Promatrao ju je kako odlazi prema kupaonici
opčinjen njihanjem njezinog dupeta.
Bila je prekrasna trudnica. Uvijek je smatrao da su trudnice lijepe. Volio ih je promatrati, gledati
tu raskoš njihovih tijela, sjaj u očima, zamišljati mekoću njihove kože. Ali ništa ga nije moglo
pripremiti na stvaran osjećaj. Ova žena nosi njegovo dijete.
Prenuo se i vratio u stvarnost. Bio je svjestan da će se suočiti s nečim nepredvidivim, nečim za
što nije spreman, ali u tom trenutku nije mario za to.
Samo je znao da mora pronaći način da to riješi. Ne samo da ne namjerava pustiti svoje dijete,
već neće dopustiti ni da mu Sophie isklizne iz ruku. Samo je o tome mislio i nije si dopuštao da ide
dalje od toga.

SOPHIE je izašla iz kupaonice bosonoga, a kosa joj je još bila mokra od tuširanja. Brisala ju je
ručnikom i pogledavala oko sebe tražeći tenisice.
“Ovo tražiš?” pitao je Sam i dobacio joj tenisice na krevet. “Moramo krenuti. Čeka nas nekoliko
sati vožnje do sigurne kuće.”
Ispustila je ručnik i potražila čarape koje joj je Sam stavio pored tenisica.
“Uzet ću i preostale stvari iz kupaonice i zatim krećemo. Ostalo sam već spremio.”
Kimnula je, navukla tenisice i brzo ih zavezala. Bila je sve znatiželjnija u vezi te kuće. Koliko
Sam planira da ostanu tamo? Hoće li je ostaviti ondje dok traži Tomasa?
Nije joj ništa rekao, ali ona nije bila glupa. Na njegovu mjestu i ona bi se tako ponašala. I ne bi
joj bilo krivo vidjeti kako mreža njezina oca pada. Tomasu su ruke bile vezane jer nije imao ključ
koji je Sophie ukrala. Imat će sve manje sredstava, a on će postajati sve jadniji.
“Spremna sam”, rekla je i opet se uspravila.
Sam ju je vodio iz motela i pogledavao oko sebe. Bio je napet i sav na oprezu dok ju je smještao
na sjedalo svog terenca. Čak joj je privezao pojas prije nego što je i sam sjeo u auto. Nasmiješila se i
u čudu odmahnula glavom. Taj čovjek zaista je na sve mislio. To mu mora priznati. Ništa nije činio
polovično.
Bio je tako odan ljudima koje je volio. Obitelji. Prijateljima. Ako barem polovinu te odanosti
pruži i njihovu djetetu, ona će biti najsretnija djevojčica na svijetu. Ali Sophie je znala da će joj se
Sam posve posvetiti. Nitko mu neće biti važniji od njihove kćeri.
Srce ju je zaboljelo od tuge. Tko zna kakav je osjećaj kad te netko tako voli i toliko ti je odan?
Nadala se da će ona moći davati ono što sama nikad nije dobila. I nadala se da će znati kako se to
radi.
Nije važno što prevladava, okolina ili geni. Ona je sjebana kako god okreneš.
“Uskoro će se razdaniti”, rekao je Sam. “Otprilike za sat vremena. Taman ćemo stići na doručak.
Znam da si rekla da si gladna, ali možeš li pričekati još nekoliko sati?”
“Samo sam te zafrkavala”, rekla je uz smiješak. “Toliko sam pojela da mislim da tjedan dana
neću moći ništa staviti u usta.”
Pogledao joj je u trbuščić. “Aha. Čuo sam da nije pametno vjerovati trudnici kad kaže da nikad
više neće biti gladna.”
Nasmijala se. Uživala je u tom osjećaju lakoće. Bilo je to pomalo smiješno i besmisleno kad se
uzme u obzir što ih je dovelo ovamo i koliko joj je cijela situacija bila nepoznata. Predugo je prošlo
otkad se osjećala toliko sigurnom da može ukrasti trenutak sreće i misliti da on neće završiti smrću
ili nekim drugim gubitkom.
Spustila je pogled posramljena činjenicom da je tako lako zaboravila što je sve na kocki. Lagano
je pročistila grlo, kao da će tako lakše otjerati taj osjećaj.
Nebo je poprimalo boju lavande i na njemu je tvrdoglavo sjala još samo jedna zvijezda, blistava
poput dijamanta na baršunu. Nije mogla skinuti pogled s nje. Zvijezde su je oduvijek fascinirale.
Kao djevojčica satima bi zurila u njih smišljajući želje.
Vrlo je rano naučila da su želje nešto posve uzaludno, samo gubitak vremena, i da se jedino
isplati oslanjati na samog sebe. Godinama je davala sve od sebe da nestane ta tužna zamišljena
djevojčica u njoj. U početku ju je štitila, ali kasnije se nemilosrdno trudila otjerati
Žena koja je hladnokrvno pucala u svog oca i koja se zbog toga nije ni mrvu kajala bila je daleko
od djevojčice koja je jedino željelja da je netko voli, da ima obitelj - pravu obitelj.
“O čemu razmišljaš? Prožvakat ćeš cijelu donju usnicu.”
Odmah je pustila usnicu i prisilila se nabaciti osmijeh. “Ni o čemu važnom. Pričaj mi o KGI-u.
Kako je to sve počelo i zašto radiš to što radiš. Čini se kao pomalo neobičan odabir karijere.”
Nakratko ju je pogledao, a zatim slegnuo ramenima. “Dobro se plaća.”
Upitno je podigla obrvu. “To je to? Dobro se plaća?”
“Moglo bi se reći da mi je to u krvi. Cijela moja obitelj radila je u američkim oružanim snagama.
Oduvijek. Moj otac, njegov otac, otac njegova oca. Stričevi, rođaci - svi odreda.”
“Ali više nisi u oružanim snagama, zar ne? Hoću reći, KGI je privatan posao.”
Nakratko ju je drukčije pogledao, a da ga nije pomno promatrala, ne bi vidjela kako je na tren
čvrsto stisnuo volan.
“Otac ti nije pričao ništa o nama? Rekla si da je znao tko smo.”
Stisnula je usnice. “Otac mi je govorio samo onoliko koliko je smatrao potrebnim da ti se
približim. Nije mi ispričao tvoju životnu priču.”
Opet je gledao u cestu pred sobom. “Ne, više ne. Garrett i Donovan bili su u marincima. Imamo
još braću Ethana, Nathana i Joea.
Njih još nisi upoznala. Ethan je bio Navy SEAL-ovac.”
“Bio? Dakle, nitko od vas više nije u oružanim snagama?”
“Nathan i Joe još su aktivni. Kopnena vojska.”
“Ethan radi s vama?”
Sam je napravio grimasu. “Zasad malo. Vjerojatno će raditi više u budućnosti. On i njegova
žena prošli su kroz vrlo teško razdoblje. Sada mu je samo ona važna.”
“Oh. To je dobro, valjda.”
“Da, treba im vremena. Ali bit će dobro. Rachel je snažna. Pravi je borac.”
Sophie ga je promatrala sa zanimanjem. Oči su mu zasjale blagom toplinom kad je govorio o
šogorici. Pitala se kakva se to priča krije iza tih zagonetnih riječi.
“Dakle, stvorili ste KGI nakon što ste napustili oružane snage? To mi se čini kao vrlo hrabar
poduhvat. Ne mogu to ni zamisliti.”
Sam se nasmiješio. “Nije bilo tako teško. Imao sam mnogo kontakata. Spasio sam jednog
visokog CIA-inog operativca u incidentu u jednom američkom veleposlanstvu. Rekao mi je da mu
se javim ako ikad bude prilike da mi se oduži. I nazvao sam ga. Preko njega dobivamo većinu
poslova, ali dosta radimo i za privatni sektor.”
“Poput?”
Nije mogla zamisliti da obični ljudi trebaju oružane operacije. Njezin otac uvijek ih je trebao, ali
njega bi se teško moglo nazvati običnim čovjekom.
“Većina naših misija u kojima moramo spašavati taoce vezane su uz molbe vlada. Naše usluge
unajmljuju manje zemlje koje nemaju tako razvijene oružane snage. A u privatnom sektoru često
smo spašavali žrtve otmice, ali bavili smo se i potragom za bjeguncima.”
Razrogačila je oči. “Misliš, bjeguncima iz zatvora?”
Nasmiješio se. “Ne, ne baš. Uglavnom je riječ o kriminalcima koji još nisu uhićeni i kojima još
nije suđeno za zločine. Taj je posao sve osim dosadan i predvidljiv.”
“Zvuči vrlo opasno”, rekla je.
“Da, zna biti. Ali mi smo dobri u onome što radimo. Biramo i obučavamo samo najbolje ljude.”
Drsko se nasmiješila. “Sad već zvučiš kao s reklame na TV-u.” U šali ju je kvrcnuo po bradi.
“Nitko ne voli pametnjakoviće.”
Ona ga je uhvatila za ruku i poljubila mu vršak prsta. Pogled mu se zažario i na trenutak je
zakrivudao skrenuvši pozornost s ceste. “Prava si nevolja” promrmljao je. Nevino ga je gledala. “Što
si rekao?”Odmahnuo je glavom i nasmijao se, a zatim se opet usredotočio na cestu i vratio obje
ruke na volan.
 18. POGLAVLJE
“NA položaju sam” rekla je P.J. u prijamnik.
Iz navike je opet dalekozorom pretražila teren, uzduž i poprijeko, tražeći potencijalnu opasnost.
“Zapadno od kuće imamo problematično područje. Tri velika stabla okružena tako gustim
grmljem da ne mogu ništa vidjeti. Netko bi se ondje mogao skrivati, a da ga se uopće ne uoči.”
“Hoću li raspaliti motornom pilom?” Cole je lijeno upitao.
P.J. je zakolutala očima. “Ti vjerojatno ne bi mogao podnijeti toliku snagu.”
“Pokazat ću ja tebi snagu”, promrmljao je.
“Baš ste djeca”, prekorio ih je Dolphin.
P. J. se nacerila i u sebi brojila do tri. Da, oglasio se Steele onim krutim dosadnim glasom.
“Prestanite, vas dvoje. Imate posla. Provjerit ću tvoju problematičnu točku, P. J.” rekao je Steele.
“Ti i Cole ostanite na položaju. Sam stiže svaki čas.”
P. J. je opet podigla dalekozor i promatrala teren. Zanimalo ju je hoće li Steele biti uočljiv. Znala
je da neće, ali ta joj igra nikad neće dosaditi. Čovjek ne može uvijek biti tako dobar, zar ne?
Nakon nekoliko minuta na radiju se oglasio i Goleov glas. Cerio joj se u uho.
“Nećeš ga naći, P. J.”
Namrštila se. “Kako znaš što radim? Dobro znam da me ne možeš vidjeti.”
“Sad bih te mogao zafrkavati i reći ti da te vidim, ali neću. Predvidljiva si. Znao sam da ćeš ga
tražiti.”
Došlo joj je da ga malo spusti na zemlju. Podigla je pušku i pomno pretraživala područje na
kojem je on zauzeo položaj. Naći će njegovo dupe i pribiti ga na stablo. Tada više neće biti tako
zabavan samome sebi.
Nekoliko je puta pogledom pretražila teren duboko usredotočena. Tražila je bilo što što se nije
uklapalo. Da je samo trepnula, propustila bi je. Ali bila je ondje. Vezica cipele. Vidio se samo vršak
između dva lista.
“Imam te” šapnula je.
“Koga sad ciljaš?” pitao je Cole zvučeći kao da se prilično zabavlja.
“Tebe. I upravo sam te našla.” Dolphin je prasnuo u smijeh. “Sereš” Cole je brzo rekao.
Uslijedila je kratka tišina, a zatim je vezica nestala s vidika, a lišće oko nje lagano je zatreperilo,
kao na povjetarcu.
Nasmijala se. “Dobar potez, ali već te imam. Moraš paziti na svoja golema stopala, Cole.”
“U kurac” promrmljao je Cole.
“Je li istina ono što kažu o muškarcima s velikim stopalima?”
“Dođi ovamo i saznat ćeš.”
P.J. je prezirno puhnula. “Samo ti sanjaj.”
“Koliko god vas dvoje bili zabavni, želim tišinu na radiju, i to odmah”, naredio je Steele.
P.J. je poslušala naredbu i utihnula. Nastavila je s obavljanjem nadzora, ali još se smješkala.

SIGURNA kuća bila je golema koliba smještena među drvećem u podnožju Apalačkog gorja.
Okolno područje bilo je otvoreno i blago nagnuto. Sophie je odmah vidjela koliko je kuća bila
funkcionalna kad je u pitanju zaštita. Nema šanse da ti se ondje itko prišulja.
Ali Sophie je ipak nervozno istraživala područje pogledom i pitala se hoće li ondje biti sigurna.
Ako je stric pronađe, hoće li je Sam i njegova ekipa moći zaštititi?
Sam joj je dodirnuo ruku i ona se okrenula prema njemu. Isprepleo je prste s njezinima i nježno
joj stisnuo ruku.
“Bit će ti dobro ovdje, Soph.”
Nasmiješila se nadajući se da će taj osmijeh izgledati iskreno. “Koliko ćemo morati ostati ovdje?
Hoćeš ti ići s ostalima kad krenu u potragu za mojim stric - ocem?”
Sam se činio iznenađen njezinim pitanjem. “Zvučiš tako uvjereno da upravo to namjeravam.”
Slegnula je ramenima. “To bih ja učinila da sam na tvome mjestu. On je prijetnja tvojoj obitelji.”
“On je prijetnja tebi i našem djetetu.”
 “Da.”
“I ne namjeravam da na tome ostane.” Drhtavom rukom dodirnula si je čelo. “Jesi dobro? Boli li
te glava? I kako ti je ruka?”
“Dobro sam.”
Namrštio se, ali nije navaljivao. Terenac se zaustavio i Sam je ugasio motor. Pogledao je prema
Steeleu koji im je upravo prilazio.
“Ostani tu dok ne dođem po tebe”, rekao je Sam i otvorio vrata terenca.
Sophie je kimnula, a Sam je izašao i zalupio vrata za sobom. Ostala je sjediti u tišini.
On i Steele o nečemu su razgovarali, a Steele je pokazao rukom na okolno područje. Strah ju je
stegnuo u želucu. Ali nije se bojala za svoju sigurnost. Osjećala se sigurnom, prvi put otkad je
pobjegla s očeva imanja. Bojala se nečeg drugog.
Morat će Samu reći sve. Uskoro.
Sam je opet prišao terencu i otvorio joj vrata. Pomogao joj je izaći i odveo je prema kolibi.
Zadrhtala je kad je osjetila prohladan i vlažan zrak na koži. Sunce još nije otjeralo maglu, a tlo je
bilo prekriveno rosom. Duboko je udahnula. Vlažan zrak prijao joj je vlažnom grlu.
Drvene stepenice škripale su im pod nogama dok su se penjali na trijem. Sam je otvorio vrata i
Sophie je obavila toplina.
Kuća je bila skromno namještena. U dnevnoj sobi nalazio se tek kauč i jedan pohabani naslonjač.
Golem kamin od kamena dominirao je stražnjim zidom, ali u njemu nije bilo ni drva ni vatre.
Kuća nije bila otmjena niti je sadržavala išta osim naosnovnijeg, ali zračila je sigurnošću. Sophie
nije mogla dokučiti je li sigurnost koju osjeća stvarna ili je ona samo toliko željela biti sigurna. Ali
bilo je lijepo barem jednom ovisiti o nekom drugom umjesto o sebi. Bila je umorna - najblaže rečeno
- od bježanja i neprestanog straha da joj je svaki dan posljednji.
Sam ju je pomilovao po leđima i nježno stisnuo za rame.
“Jesi dobro?”
Okrenula se i nasmiješila mu se. Bilo joj je ugodno osjetiti vlastiti osmijeh koji je sada bio iskren.
Bilo se lijepo smiješiti, čak i u takvim okolnostima.
“Dobro sam. I više nego dobro. Razmišljala sam kako se lijepo osjećati sigurnom i znati da se
mogu osloniti na nekog drugog osim na sebe.”
Zbunila ga je iznenadna nelagoda koju je ugledala na Samovu licu. Začuđeno je nakrivila glavu.
“Jesam li rekla nešto krivo?”
Brzo se pribrao i odmahnuo glavom. “Ne, naravno da nisi. Drago mi je što se osjećaš sigurnom.
To i želim.”
Pogledala je uokolo po praznoj kolibi i podigla ruke. “I? Što ćemo raditi? Igrati monopol?
Karte?”
Sophie se našalila, ali osjetila je uzbuđenje od same pomisli da bi radila nešto tako jednostavno
poput igranja društvenih igara. Sam ih je zacijelo igrao milijune puta dok je bio dijete. Ona nikad
nije radila te uobičajene stvari. Nikad se nije bezbrižno igrala i zabavljala.
Nasmijao se. “Moram se vratiti Steeleu i pobrinuti se da teren bude siguran, provjeriti postoje li
kakve problematične točke. Bojim se da nisam spakirao ni karte ni monopol, ali uvijek možemo
igrati istinu ili izazov.”
Značajno ju je pogledao i nasmiješio se, a ozbiljno zabrinuto lice na trenutak je poprimilo veseo i
zaigran izraz. Srce joj je ustreptalo. Ovaj čovjek zaista je prelijep.
“Nisam nikad igrala istinu ni izazov, ali zvuči zanimljivo.”
Začuđeno ju je pogledao i hinio da se zgrozio. “Nikad? Tvoje obrazovanje je onda debelo
zakazalo. A bocu istine?”
Odmahnula je glavom.
“Onda ću ti ja pokazati skraćenu verziju obiju igara. Na kraju svake igre ti se nađeš sa mnom u
ormaru, a ja ti zavlačim ruke pod majicu.”
Pokrila je usta rukom kako bi stišala hihot. “Ako je to trebalo poslužiti kao upozorenje da ne
igram tu igru, moram ti reći da ti nije pošlo za rukom.”
Oči su mu zasjale i primaknuo joj se bliže. Pridigao joj je bradu i poljubio je dugo i strastveno.
Privila se uz njega, a koljena su joj zaklecala. Obožavala je njegov okus. Obožavala je osjetiti
njegovu oštru bradicu na koži. Obožavala je njegov miris. Nije mogla odrediti na što točno miriše,
ali bila je to mješavina čiste muževnosti i utjehe. Kad bi taj miris mogla prodavati, zaradila bi
milijune.
Odmaknuo se tek toliko da joj vrškom prsta može kliziti po nabreklim usnicama.
“Zadrži tu misao”, rekao je tiho. “Vratit ću se, a onda ćemo nastaviti gdje smo stali. Umjesto
ormara predlažem spavaću sobu.”
Otvorila je usta i grickala mu prst, a zatim ga je cijelog stavila u usta. Sam je ostao kao ukopan,
samo su mu se zjenice širile. Neka zamišlja njezina usta oko kurca, bit će mu to dovoljno materijala
za razmišljanje.
Nasmiješila se i opako ga pogledala te pustila neka joj prst ispadne iz njegovih usta. Zatim je
pošla u kupaonicu.
“Čekat ću te!” doviknula mu je. “U ormaru.”
Zvuk njegova smijeha pratio ju je kad je ušla u malenu kupaonicu.
Kad su stigli, nikoga nije vidjela. Ali sa strane kabine bilo je parkirano još jedno vozilo. Znala je
da su ondje - negdje - ali zadovoljno je gajila iluziju da su ona i Sam posve sami.
Sam je mogao obaviti što treba, provjeriti situaciju sa svojim timom. Znala je da će se pobrinuti
da budu sigurni. Vjerovala mu je, što joj je bilo čudno - i posve novo. Povjerenje je bila riječ o kojoj
nikad prije nije razmišljala. Ali zaključila je da joj se sviđa. I to silno.

SAM je ušao u sobu, ali unutra nije bilo nikoga. Zvuk vode koja je polako tekla dopirao mu je do
ušiju. Slijedio je trag odjeće na podu koji je vodio od kreveta do kupaonice i nasmiješio se kad je
ušao i ugledao Sophieinu siluetu iza staklenih vrata tuš-kabine.
Načas se vratio u sobu i ostavio satelitski telefon i radio na ormarić da mu budu pri ruci ako
zatreba i ušao opet u kupaonicu. Kad je čuo da je voda prestala teći, dohvatio je ručnik i čekao da
Sophie otvori vrata kabine.
Učinilo mu se kao da ga je pogodila strijela kad ju je ugledao. Stajala je ondje pred njim, a
mokro joj je tijelo svjetlucalo na svjetlu.
Bože, kakva ljepota. Kapljice vode tekle su joj vratom, niz bujne grudi i obli trbuščić. Nije se
mogao zasititi tog prizora.
Kao u bunilu zakoračio je naprijed i raširio joj ručnik. Dršćući, privila mu se u zagrljaj, a on ju je
omotao ručnikom i brzo je brisao.
Ručnik je pao na pod, a ruke su mu stale kliziti njezinim tijelom.
“Moram te dotaknuti” rekao je. “Ne mogu se zasititi tvoje kože pod svojim prstima.”
Sophie je zastenjala i izvila mu se u rukama poput mačke koja traži da je se mazi. Grudi su joj
dodirivale njegovu majicu i poželio je biti gol kao ona.
Dlanovima ju je uhvatio za grudi i lagano ih podignuo. Taj ih je pokret učinio još oblijima i
bradavice su joj propupale. Morao ih je okusiti, htio ih je uzeti u usta. Želio ih je sisati i osjetiti kako
im slatki okus eksplodira na njegovu jeziku.
Nestrpljivo ju je podigao u naručje, okrenuo se i posjeo je na kupaonički ormarić pored
umivaonika.
“Sranje”, rekla je.
Opet ju je spustio, zgrabio ručnik i raširio ga preko hladne ploče ormarića. Zatim ju je opet
podigao i posjeo na ručnik. “Savršeno.”
Spustio je glavu do ružičastog vrška njezine dojke. Nježno je puhnuo i oduševljeno promatrao
kako se bradavica opet ukrutila. Sophie je zadrhtala i naslonila se na leđa kako bi mu omogućila
bolji pristup.
Kružio joj je jezikom po bradavici. Bila je poput baršuna. Obožavao je taj okus u ustima,
obožavao je način na koji se Sophie izvija i pleše pod njegovim dodirom. Bila je tako iskrena, nimalo
posramljena. Cijela mu se predavala.
Nagnuo se još više prema njoj kako bi sisao taj slatki vršak i trznuo se kad se međunožjem
pritisnuo u ormarić. Isuse, već mu je tako tvrd. Umirao je od želje da ga stavi u nju.
“Raširi noge” šapnuo je. “Želim te vidjeti.”
Polako je podigla koljena i raširila bedra. Plave kovrče štitile su mekane ružičaste nabore.
Palcem joj je prelazio duž središta i zatim umočio prst u vlažnu točku.
“Moram te okusiti.”
Čuo je kako je od uzbuđenja udahnula dok se spuštao na koljena pred njom.
“Nasloni stopala na moja ramena”, rekao je. “I opusti se.”
 Sophie je stavila pete na Samova ramena, a on joj je prstima razmaknuo delikatne nabore pice.
Prislonio je usne na nju, nježno je ljubio i udisao njezin miris.
Ne odižući usnice, stao ju je lizati uživajući u tom vrućem svilenkastom okusu.
Stenjala je i drhtala te nakratko maknula stopala s njegovih ramena. Prstima ga je snažno
zgrabila za kosu i privukla natrag pici kad je osjetila da se lagano odmaknuo.
“Molim te, Same.”
Nježno ju je lizao; želio joj je pružiti jednako zadovoljstva koliko ga je u tom trenutku primao.
Ljubio joj je klitoris, nježno kružio jezikom, a zatim ga oprezno sisao i cijeloga ga uzeo u usta.
Sophie je stala podrhtavati. Njezin orgazam još ga je više uzbudio. Kurac mu je nabrekao do
bola i pokušavao probiti put kroz traperice. Ako ga ne stavi u nju, svršit će po sebi.
Naglo je ustao i nestrpljivo pokušao otvoriti smičak. Bio je nespretan poput nevjesta tinejdžera s
prvom djevojkom, ali ništa mu nije bilo važno osim naći se u njezinoj slatkoj vrućini.
Zastenjao je s olakšanjem kad mu se kurac oslobodio i iskočio iz hlača. Jednom rukom ga je
pridržavao, a drugom je spustio hlače niz bedra.
Namjestio se na njezin ulaz i trljao ga vrškom kite, a zatim je ušao. Osjetio je vatru oko glavića.
Zatvorio je oči i stisnuo zube nadajući se da će se nekako uspjeti kontrolirati.
Pumpao je bokovima sve dublje i zabio se čitavom dužinom, do samog kraja. Oboje je zastenjala
Opet je stisnuo zube i nakratko stao. Želio je upijati osjećaj koji mu je pružalo to mekano tkivo koje
mu se stezalo oko kurca.
Sophie ga je primila za ramena i zarila mu prste u kožu. Otvorio je oči i pogledao u nju ne bi li
našao ijedan znak da je boli, da joj je to prebrzo.
Osjećao se tako bešćutnim. Kao prvoklasni gad. Ali bio je izgubljen u osjećaju koji mu je Sophie
pružala i nije mogao ništa drugo nego se prepustiti. Malo ga je izvukao pa opet zabio. Propinjao se
na petama kako bi ušao što dublje.
“Reci mi ako te boli”, prosiktao je.
Iako je tako rekao, nije bio siguran bi li mogao stati i nadao se da joj je ugodno.
Rukama ga je grabila za leđa, a riječi su joj se jedva probijale iz usta dok je dahtala.
“Ne. Nemoj stati.”
Grudi su joj poskakivale sa svakim njegovim pokretom. Maknuo je ruke s ormarića kako bi
mogao držati ta dva podatna brežuljka. U ritmu svog kurca palčevima joj je kružio po bradavicama.
Osjetio je kako mu se vrućina u preponama skuplja u bolan čvor, a zatim mu se širi cijelim
tijelom. Orgazam je bio sve bliže, prijetio je da će slomiti njegovu snagu. Zastao je. Htio je da taj
trenutak potraje što duže.
Naslonio se na Sophie. Jaja su mu bila čvrsto pritisnuta uz njezinu guzicu, a kurac duboko u
njezinoj toplini. Ona se trzala i pulsirala oko njega, nemirno se izvijala, želeći mu bez riječi poručiti
da želi još.
“Drži se za mene, malena. Ne mogu više izdržati. Tako si dobra.”
Malo ga je izvukao, a bolna žudnja još je više narasla kad je cijelom dužinom kliznuo kroz sočno
tkivo. Opet se zabio u nju, a unatoč onome što mu je razum vikao u uho, trudio ga se gurati što je
jače mogao.
Poriv ga je posve svladao i duboko je utonuo u nju. Malo je zastao prije nego što se iznova stao
zabijati u nju. Jaja su mu bila puna i stezala su ga. Nabio ga je još jednom i uto je stalo prskati iz
njega. Vruća tekućina slijevala mu se niz kurac, dok su mu se bokovi još trzali uz Sophieino tijelo.
Spustio je ruku niz njezin napeti trbuh, prešao njome kroz meke kovrče i smjestio je na sićušni
vršak u mekom pregibu.
Uzdahnula je i izvila se prema njemu i trljao ju je prstom dok nije osjetio kako mu treperi oko
kurca. Zabio joj ga je još jednom i ona je viknula. Ruke su joj kliznule s njegovih ramena i uhvatile se
za rub kupaoničkog ormarića tako čvrsto da su joj pobijeljeli zglobovi prstiju.
Kružio joj je palcem po klitorisu dok nije osjetio kako se njezina tekućina slijeva oko njega.
Nastavio je kliziti naprijed-natrag dok konačno nije ispao iz čvrstog stiska njezine pice. Uspravio se
nastojeći udahnuti zrak u izmučena pluća. Koljena su mu drhtala. Nikad se u životu nije osjećao
toliko opuštenim, toliko zadovoljenim. Nagnuo se prema njoj, zagrlio je i prislonio čelo uz njezino.
Oboje je pokušavalo doći do daha.Pogledala ga je onim mekim plavim očima. Nasmiješila se, a
on je osjetio toplinu u cijelom tijelu. “Eto, kao da smo bili u ormaru.”
Nasmijao se i poljubio je. Zapitao se, i to ne prvi put, kako ju je uopće mogao pustiti.
 19. POGLAVLJE
“OVO je pušiona” žalila se Rusty dok je od dosade piljila u ekran televizora.
Marlene Kelly uputila joj je jedan od onih strpljivih majčinskih pogleda koji je govorio kako joj
se ne sviđa Rustyna izjava.
Frank je progunđao iz svog naslonjača i protrljao se po prsima. “Svima ćeš nam olakšati ako se
budeš ponašala pristojno, mlada damo.”
Rusty je ispustila zvuk nezadovoljstva. Mrzila je kad bi je tako nazivao. Frank joj se tako
obraćao jedino kad joj je prigovarao zbog nečega. U tim bi se trenucima osjećala manjom od makova
zrna. Čudesno je kako je Frank uspijevao u tome, a da nimalo ne bi povisio ton.
Ona i njezini “roditelji” dovedeni su u nekakvu rupu od gradića nekoliko kilometara od
Dovera, a sve radi njihove sigurnosti. I sad su sjedili ondje umirući do dosade dok Sam i društvo
spašavaju svijet ili žensku koju je Sam napumpao bez mozga.
Donovan je bio vani i igrao se superjunaka s Riom i ekipom. Možda izvedu nešto ludo, poput
postavljanja eksploziva u biljke kako bi držali zločince podalje.
“Kad bih još morala ići u školu, ovo bi bila dupla pušiona”, promrmljala je. “Barem pogled s
prozora nije loš.”
Frank je zakolutao očima i pogledao u Marlene. “Eto, vidiš zašto nemamo kćeri. Sve cure imaju
neki hormonski poremećaj.”
Rusty se nacerila. “Pa samo kažem kako jest.”
Frank se odsutno trljao po prsima, a lice mu se zgrčilo u grimasu. Pomaknuo se u naslonjaču, ali
ruka mu je još bila na prsima.
“Frank, jesi li dobro?” Marlene je zabrinuto upitala.
“Ma, da, samo me malo muči žgaravica. Tko zna imaju li ovdje kakvih antacida. Čini se da je
kuća dobro opremljena.”
Rusty je puhnula, ustala s kauča i pošla u kuhinju. Dobro opremljena? Ova zabit je sve, samo ne
dobro opremljena. Nije bilo čak ni kabelske televizije i zapeli su s dva kanala nacionalne televizije, a
Rusty je mrzila obiteljske komedije.
Pretraživala je kuhinjske ormariće, ali nije našla ništa nalik antacidima. Ali pronašla je
ibuprofen te istresla dvije tablete na dlan i natočila čašu mlijeka iz hladnjaka.
Vratila se u dnevnu sobu i pružila čašu Franku.
“Nema antacida, ali zar mlijeko ne pomaže? I našla sam nešto protiv bolova. Možda pomogne.”
Frank se nasmiješio i uzeo lijek iz njezine ruke. “Hvala ti, Rusty. Siguran sam da će mi ovo
pomoći.”
Rusty se vratila na kauč pored Marlene.
Obiteljske komedije bile su najgora stvar na svijetu. Gledati disfunkcionalne ljude kako
pokušavaju biti smiješni, a uz to izgledaju vrlo, vrlo sretni bilo joj je gore nego piljiti u jednu točku.
Ona je dobro znala što je disfunkcionalnost, a to nije išlo ruku pod ruku sa srećom i smijehom.
Uzdahnula je i isključila se iz zvukova veselja i smijeha što su dopirali iz televizora. Pitala se
koliko će to spašavanje svijeta još potrajati. Nekoliko dana? Tjedana? Upitala bi Marlene koliko će
trajati, ali znala je da će zaraditi još jedan od njezinih majčinskih pogleda od kojih joj se dizala kosa
na glavi.
Okrenula se kad je čula kako se Frank pomaknuo. Uspravio se u naslonjaču i držao se za ruku.
Lice mu je izgledalo blijedo i izmučeno i borio se da dođe do daha.
Uplašeno je pogledala Marlene koja je također zurila u Franka.
“Frank” rekla je Marlene brzo. “Što je?”
“Nije ništa, Marlene. Samo moram ustati i malo protegnuti noge. Osjećam se kao da mi slon
sjedi na prsima.”
Jedva je ustao i na trenutak zastao, a zatim se zanjihao, nagnuo se naprijed i pao uz glasan zvuk.
Rusty je obuzela silna panika. Skočila je na noge te iz petnih žila vikala i dozivala Rija i
Donovana.
Marlene se bacila na pod pored Franka u istom trenu kad je Rusty kleknula pored njega.
“Diše li?” Rusty je prestrašeno upitala. “Oh, Bože. Je li mrtav?”
Prije nego što je Marlene stigla odgovoriti, Rusty je prislonila uho na Frankova prsa i pokušala
mu opipati plus na vratu. Trebala bi mu osjetiti plus, zar ne?
 Nije se micao. Bože, on ne diše. Činilo joj se da mu se prsa uopće ne miču. Nije mu mogla
napipati puls, ali ruke su joj se previše tresle da bi išta i mogla osjetiti.
Rio i Donovan uletjeli su u sobu u pratnji još jednog muškarca. Svi su bili izvadili pištolje, ali
kad su ugledali Franka na podu i njih dvije kako kleče pored njega, bacili su pištolje i pojurili prema
njima.
Donovan je odgurnuo Rusty i napravio mjesta te je odmah opipao Frankov puis i provjerio diše
li. Rio je kleknuo pored njega i jednim potezom razderao mu košulju na prsima.
“On n-ne diše”, rekla je Rusty.
Rio ju je pogledao, a u očima mu je vidjela smirenost i utjehu. Zatim je prekrižio dlanove i
položio ih Franku na srce. Prestravljen i blijed, Donovan je nagnuo Frankovu glavu unatrag i počeo
mu davati umjetno disanje.
Marlene je bila na koljenima, a bila je toliko blijeda da se Rusty prepala. Izgledala je kao da je u
stanju šoka; još gore, Rusty joj je u očima vidjela toliko straha da je osjetila kako ju je nešto probolo u
želucu.
“Marlene! Marlene!” Rio je vikao sve glasnije.
Marlene se prenula i pogledala u Rija.
“Zovi 911. Moramo ga odvesti u bolnicu.”
Rusty je počela drhtati. Cijelo joj se tijelo neobuzdano treslo. Oh, Bože. Ne Frank. Ne, ne, ne.
Suze su joj navrle na oči. Obgrlila se kako bi se pokušala smiriti.
Riov izraz lica bio je tmuran i ozbiljan dok su on i Donovan nastavljali s reanimacijom. Donovan
nije želio gledati ni u majčinu ni u Rustynu smjeru. Usredotočio se samo na to udahne zrak u očeva
pluća. Marlene je pojurila prema telefonu i Rusty ju je uskoro čula kako objašnjava centrali što se
dogodilo.
Nakon nekoliko sekundi Marlene se vratila. Stajala je pred njima prepuna tjeskobe. “Hitna će
biti ovdje za deset minuta.”
Donovan je izgledao kao da je nije čuo. Nastavio je oživljavati oca.
To čekanje bilo je nešto najgore što je Rusty doživjela u životu. Kao ružan videoisječak koji se
vrtio iznova i iznova. Nije izgledalo stvarno. Nije smjelo biti stvarno. To se ne događa. Ne smije
izgubiti Franka. On vjeruje u nju. Nitko drugi nije vjerovao u nju.
Kad su bolničari konačno stigli, morali su odvući Donovana. Sve je bilo kao u magli. Imali su
cijev i nekakav uređaj. Zastali su s reanimacijom i pogledali u ekran. Ondje se vidjela samo ravna
crvena crta. Rusty se slomila.
“Ne!”
Bacila se naprijed i gurnula jednog od bolničara. Grlila je Franka i jecala, srce joj se slamalo.
“Ne!” plakala je histerično. “Ne smiješ me ostaviti! Molim te, nemoj me ostaviti! Ne smiješ
umrijeti!”
Rio ju je odvukao, a ona se borila i trzala se sve dok je nije zgrabio za obje ruke i čvrsto je držao.
Bolničari su brzo odnijeli Franka na nosilima i smjestili ga u kola. Marlene je pošla za Donovanom,
ali muškarac iz Riovog tima nježno ju je zaustavio.
“Rusty, poslušaj me”, Rio joj se obratio tihim glasom. “Nije otišao. Ne još. Oni ga mogu spasiti.
Moraš vjerovati u to. Ne smiješ odustati od njega. On će to znati.”
Suze su joj se slijevale niz obraze. Nikad u životu nije se osjećala toliko izgubljenom. Ni onda
kad ju je majka napustila. Ni onda kad joj je šupak od očuha zagorčavao život. Čak ni onda kad je
pokušavala izvesti razne trikove kako bi pronašla izlaz iz onakvog života.
“Rio, zašto ne mogu ići s njim?” Marlene je upitala s očajem u glasu. “Zašto ga odvoze? Ja
moram biti s njim. Moram biti s Donovanom.”
Rio je nježno posjeo Rusty na kauč i sjeo pored nje. Primio ju je za obraze i osjetio kako su mu
dlanovi već mokri od njezinih suza. Okrenuo se prema Marlene.
“Moj je posao da pazim na vas. Na sve vas. Ja ću vas odvesti u bolnicu. Ali nećemo ići kao muhe
bez glave. Idete sa mnom. Ići ćete samo sa mnom. Je li to jasno?”
Marlene je nijemo kimnula, a oči su joj bile prepune straha i tuge. A zatim je otišla do kauča,
sjela pored Rusty i zagrlila je.
Rusty je i nju čvrsto zagrlila i zarila joj lice u prsa. Sve mame trebale bi mirisati kao Marlene. Biti
pune topline i utjehe. Rusty se sjećala da je njezina prava majka uvijek zudarala na alkohol i
cigarete.
 “Pssst” rekla je Marlene i ljuljala Rusty. “On je borac, Rusty. Svi Kellyjevi su borci. Franka ne
može poraziti srčani udar. Proživio je on mnogo teže stvari.”
Rusty je opet zajecala. Silno joj je željela vjerovati. Znala je da je Marlene želi ohrabriti. Cijenila
je to i voljela ju je zbog toga, ali osjećala je kako je drhtanje izdaje i mogla je namirisati strah u tim
riječima.
Rio je stavio ruku Rusty na rame i nježno ga stisnuo. “Pođite sa mnom, vozim vas u bolnicu.”
 20. POGLAVLJE
SOPHIE se probudila u praznu krevetu, a zrake sunca probijale su se kroz pukotine na prozorskim
kapcima. Okrenula je glavu na drugu stranu i zagrlila Samov jastuk udišući njegov miris.
Osjećala je slatki umor i ugodnu bol nakon što su vodili ljubav. Konačno mu se više nije bojala
reći istinu. Reći će mu za ključ i vjerovati da će donijeti ispravnu odluku kad sazna. Sam je dobar
čovjek. Nije joj ni padalo na pamet da će izdati njezino povjerenje.
Sa smiješkom je ustala iz kreveta i navukla traperice rastezljiva struka koje su je čekale ondje.
Bila je zaista dirnuta kad je vidjela da joj je nabavio trudničku odjeću i popratne sitnice poput
grudnjaka odgovarajuće veličine i gaćice.
Zadovoljno je uzdahnula i otišla potražiti Sama. Nije više željela odgađati neizbježno. Reći će
mu, završiti s time; i tada će konačno moći ostaviti prošlost iza sebe.
Kako se približavala dnevnoj sobi, tako su glasovi bivali sve glasniji. Kad je prišla vratima,
iznenadila se ugledavši nepoznatog čovjeka kako stoji ondje sa Samom i Garrettom. Znala je da se
Garrett danas trebao vratiti, ali Sam joj nije rekao gdje je bio ni što je radio.
Sva trojica muškaraca okrenula su se prema njoj čim se pojavila. Onako izložena njihovim
pogledima, poželjela je da je ostala u krevetu.
“Ako nešto prekidam, mogu se vratiti...”
Htjela se okrenuti i otići, ali Sam joj je prišao posve nejasna izraza lica. Primio ju je za ruku, a
napetost je izbijala iz njega. Nervozno je pogledao došljaka.
“Sophie, ovo je Sam Resnick. Došao je razgovarati s tobom.”
Zbunjeno je gledala svu trojicu. Garrett je, kao i obično, stajao ondje kruta i namrštena izraza
lica. Resnick je izgledao... nestrpljivo, moglo bi se reći. A Sam je izgledao... zabrinuto.
“Sa mnom?”
Srce joj je brže zakucalo. Stao joj je izbijati znoj i uzaludno je pokušavala progutati golemu
knedlu koja joj je zapela u grlu. Kako ovaj čovjek - tko god on bio - zna išta o njoj? Zašto želi
razgovarati s njom?
Resnick joj je prišao. “Sophie. Smijem li vas zvati Sophie?” Ukočeno je kimnula i čekala, a strah
u njoj je rastao iz sekunde u sekundu.
“Ja dolazim iz... Recimo samo da predstavljam interese američke vlade i želio bih razgovarati s
tobom o tvom ocu.”
Uvukla je dah i preneraženo pogledala u Sama. Izdao ju je. On ju je izdao! Sam se namrštio i
htio ju je dodirnuti, ali ona se istrgla i doslovce podigla zid medu njima.
Nekoliko dugih trenutaka samo je stajala stisnutih šaka, ne gledajući ni u jednog od njih.
Konačno je podigla pogled, ali nije željela pogledati u Sama. Uperila je pogled u Resnicka i hladno
upitala: “Što želite znati?”
Resnick joj je prišao još korak bliže, ali ona je uzmaknula. Ponosno se uspravila i prisilila se
izgledati mirno iako je gorila od bijesa.
“Gdje je on sada?”
“Ne znam”, rekla je iskreno.
“Dobro, gdje bi mogao biti? Ako nam kažete što smjera, moći ćemo usporediti vaš iskaz s onim
što već znamo. Možda nešto propuštamo.”
“Ne znam.”
Resnick je frustrirano puhnuo. “A što nam možete reći, Sophie? Ako budete surađivali, učinit
ćemo vam neke ustupke.” Naježila se.
“Resnick”, Sam je zarežao.
Sophie se pretvarala da ne vidi Sama i samo je piljila u Resnicka. “Ustupke? A kakve bih to
ustupke trebala očekivati? Cime mi prijetite?”
Resnick je podigao ruke. “Ne prijetim vam. Samo ističem da možemo učiniti više za vas budete
li surađivali s nama.”
“Oh, divno”, rekla je sarkastično. “Želite reći da sam prepuštena sama sebi ako ne budem dobra
prema FBI-u, CIA-i ili tko god da jeste. Znate što? Sasvim mi je svejedno. Ionako se nisam trebala
oslanjati ni na koga drugog osim sebe.”
“Sophie”, ubacio se Sam dovoljno glasno da ga Sophie konačno pogleda. “On ne govori u moje
ime.”
 “Varaš se, Same.” Prislonila je dlanove na bedra ne bi li umirila drhtave noge. Pogledala ga i
rekla svoje mišljenje i ne trepnuvši okom. “Od onog trena kad si ga doveo ovamo, on govori u tvoje
ime.”
“Sophie, kvragu.”
Opet je odvratila pogled, a u prsima joj je vibrirala ljutnja. O tome ne namjerava razgovarati
pred njima. Štoviše, više uopće ne namjerava razgovarati.
“Tražim pomoć od vas”, rekao je Resnick. “Mnogo je ljudi stradalo zbog njega. A kao njegova
kći to dobro znate. Sumnjamo da proizvodi nuklearno oružje i da će ga prodati onome tko najviše
ponudi. Netko ga mora zaustaviti.”
“On mi nikad nije - to jest - nikad mi ništa ne govori. Nisam upućena u pojedinosti njegova
poslovanja”, rekla je hladno.
“Dobro, razumijem”, rekao je umirujućim tonom. “Ali postoje druge stvari koje nam možete
reći o njemu, neke detalje za koje smatrate da bi nam bili od pomoći.”
“Trebali biste potražiti Tomasa.”
Resnick se iznenadio na to. Pogledao je u ostale kao da procjenjuje njihove reakcije.
“A zašto? Činilo nam se da Tomas nema nikakvu moć.”
Sophie je pribrano gledala u njega i još je držala ruke čvrsto stisnute uz bedra. “Vi ste pitali, a ja
sam vam rekla. On me želi ubiti, ali vama to očito nije jako važno.”
Resnick je uporno gledao u nju. “Je li mrtav, Sophie?Je li Tomas ubio Alexa da bi preuzeo vlast
nad svime? Je li te zato progoni, zato što si Alexova nasljednica? Ili imaš nešto što on želi?”
Problijedjela je. Ali prisiljavala se ostati pribrana. Želudac joj se preokrenuo i činilo joj se kao da
joj je koža ljepljiva od znoja.
“Uz vaše dopuštenje, moram na WC.”
Okrenula se praveći se da ne vidi Samov zabrinuti pogled kojim ju je pitao je li dobro. Je li
dobro? Kako može biti dobro kad je napravio od nje najveću budalu na svijetu?
Bože, kad će prestati biti tako jebeno lakovjerna?
Čuvši korake iza sebe, zalupila je vratima kupaonice i zaključala se. Sad joj nipošto ne treba da
je Sam nadgleda.
“Sophie!“ povikao je kroz vrata. „Kvragu, Sophie, otvori vrata da vidim jesi li dobro.“
Nagnula se nad umivaonik i duboko udahnula. Duboko je udisala zrak kroz nosnice kako bi
odagnala potrebu za povraćanjem. Osjećala je da je Sam bio ondje još nekoliko trenutaka, a potom je
začula kako se koraci udaljavaju hodnikom.
Umila se, a zatim piljila u svoj odraz u ogledalu sve dok se nije uvjerila kako više ne izgleda kao
da će se raspasti. Pogledala je u ruke i podigla ih. Čekala je da sasvim prestanu drhtati. Kad se
uvjerila da će moći podnijeti daljnje ispitivanje, koliko god ono trajalo, otvorila je vrata i tiho ušla u
hodnik.
Kad se došla do kraja hodnika, začula je Resnickove riječi i skamenila se.
“Moram je privesti. Znaš to, Same. Previše je dragocjena da bismo je pustili. Ona nešto zna. Čak
i ti to vidiš.“
Noge su joj se zamalo odsjekle od straha. Šumilo joj je u ušima, a srce joj je divljački tuklo.
Pobjegla je stricu da bi pala u ruke nekom Vladinom ulizici koji je jedva čekao zaraditi pokoji bod
lovom na obitelj Mouton? Nema šanse.
Nije pobjegla iz jednog zatvora da bi se našla u drugom. Njezino dijete živjet će bolje od nje.
Pobrinut će se za to ma što god trebala učiniti. Baš kao i dosad.
Okrenula se, a mozak joj je odmah stao kovati plan bijega. U spavaćoj sobi bilo je prozora, ali
nije bila provjerila može li ih se otvoriti. Sad je pravi trenutak za to.

“TI si potpuno poludio”, režao je Sam. “Sophie ostaje sa mnom i o tome nema rasprave.”
Resnick je puhnuo i provukao ruku kroz kosu. “Same, slušaj me. Nemam izbora. Ovo je pitanje
nacionalne sigurnosti. To ti je sigurno jasno. Moram poduzeti sve što treba kako bih zaustavio
Moutona, pa čak i ako to znači da moram strpati njegovu kćer u pritvor. Kvragu, Same, neću joj
nauditi. Pobrinut ću se da joj bude dobro. I ona i dijete imat će najbolju zdravstvenu zaštitu.”
Sam je zgrabio Resnicka za ovratnik i zabio ga u zid. “Moje dijete. Moje. To je moje dijete i
Sophie je moja žena. Jebe mi se što će reći tvoji nadređeni. Ona će biti pod mojom zaštitom.”
Garrett se umiješao i udaljio Sama od Resnicka. “Ohladi, Same. Vas dvojica morate se smiriti jer
ovo ne vodi ničemu.”
Sam se uhvatio za vrat i stao nervozno šetati sobom.
“Zaboga, Same, znaš da su mi ruke vezane”, rekao je Resnick.
Garrett je podigao ruke. “Mislim da je Mouton mrtav, a Sophie to zna.”
Sam i Resnick uperili su pogled u njega.
“To je jedan od mogućih scenarija”, rekao je Resnick. “Ali zašto to kažeš?”
“Sophie nam nešto taji od samog početka. Nervozna je, a nekoliko puta joj se omaklo i govorila
je o ocu u prošlom vremenu. Nije rekla ništa slično tome da je progoni otac, već samo spominje
strica. Što ako si u pravu kad kažeš da Tomas igra igru moći? Ubije Alexa, a možda pokuša ubiti i
Sophie u borbi za prevlast. Ona bježi, Tomas je sustigne, puca u nju, a ona dolazi Samu po pomoć i
zaštitu.”
“Moguće je”, odvratio je Resnick. “Razmišljao sam o tome, ali jedino mi nema smisla što se
takav naglasak stavlja na Sophie. Žene nisu nikad imale nikakvo značenje u carstvu Alexa Moutona.
Njih se iskoristi i odbaci ili ih se drži na kratkoj uzici; pretpostavljam da je tako bilo i sa Sophie.
Tomas je možda ljut zbog toga što je pobjegla, ali ne mogu zamisliti da bi toliko riskirao i tražio je
po cijeloj zemlji.”
“Osim ako ona nema nešto što on želi”, Sam je rekao ozbiljnim tonom.
Garrett je kimnuo. “Točno.”
Sam je pošao prema kupaonici, ali zaustavio se. Nestrpljenje mu je kuhalo u žilama, ali ovo
mora obaviti kako spada. Već je povrijedio Sophie kad joj je ovo prešutio. Sad neće baš biti spremna
za suradnju jer je izgubila povjerenje u njega.
Po stoti put preispitivao je svoju odluku da dovede Resnicka ovamo. Nije želio razljutiti čovjeka
koji im je sredio toliko poslova,
ali kad mu je pristao udovoljiti, stavio je posao ispred svog djeteta i zbog toga je ispao pravi
kreten.
Nadao se da Sophie neće ništa znati, da će Resnick biti zadovoljan i nakon toga otići, a Sophie
više neće biti predmet interesa nacionalne sigurnosti. Ali ishod nije bio takav i Sam će se morati
suočiti sa ženom koja se osjećala izdanom.
P. J. je pregledavala područje svake dvije minute, pogledom je tražila bilo što što bi odskakalo od
uobičajenog. Bio je to vraški dosadan posao, ali nije nikad dopuštala da je omete osjećaj dosade. I
najsitniji propust mogao bi nekoga stajati života. P. J. se naučila biti strpljiva na teži način kad je
radila za SWAT.
Neke lekcije nauče se iz knjiga. A neke iz teškog iskustva. To potonje možda nije najugodniji
oblik učenja, ali tako naučene lekcije nikad se ne zaborave.
Opet je gledala kroz dalekozor i češljala cijeli perimetar, a kad je došla do kuće, zastala je. Nije
mogla vjerovati svojim očima.
“Oh, zdravo”, promrmljala je.
Sophie se penjala na prozor. Dojmljivo za jednu trudnicu. P. J. je oduvijek mislila da se žene u
trudnoći osjećaju čudno u vlastitoj koži i da su graciozne baš kao i nilski konji, ali Sophie je s
lakoćom svladala taj prozor te brzinom zeca umaknula u šumu.
Sranje.
“Steele. Imamo problem. Naš subjekt bježi u šumu. Ide prema sjeveru, i to brzo.”
“Molim?”
Da, ni ona nije mogla vjerovati.
Ponovila je i začula Steelea kako tiho psuje u prijamnik.
“Dolphine, ti ideš sa mnom. Cole, ti i P. J. ostajete na straži. P. J., javi Samu. Reci mu da Dolphin
i ja preuzimamo.”
“Vas dvoje uvijek se dobro zabavite, a ja zapnem među drvećem”, pobunila se. Ali zapravo se
baš i nije htjela zafrkavati s trudnicom. Trudnice i pitbul bili su previše slični za njezin ukus.
Ona će radije progoniti muškarca.
Pritisnula je dugme na prijamniku i uputila poruku Samu.
 21. POGLAVLJE
“MOLIM?!” viknuo je Sam.
Maknuo je slušalicu s uha i požurio se prema kupaonici. Pas mater. Pas mater! Kupaonica je bila
prazna. Spavaća soba također. Otvoreni prozor potvrdio je P. J.-inu priču.
“Kvragu.”
“Što se događa?” Garrett je upitao iz hodnika.
Resnick je stao pored Garretta sa zabrinutim izrazom lica.
“Nema je. Pobjegla je kroz prozor. P. J. ju je vidjela kako trči prema šumi. Steele i Dolphin je
traže.”
Resnick je opsovao, a Sam je izgubio živce. Naglo mu je prišao i gurnuo ga uza zid.
“Ti se drži što dalje od nje. Otići ćeš odavde i zaboraviti da je ikad postojala, razumiješ?”
“Ne mogu, Same. To dobro znaš.”
“Učini to radi mene.”
Resnick je duboko udahnuo. “Dovraga, Same. Baš si odabrao trenutak da zatražiš
protuuslugu.”
Sam mu je pustio ovratnik. “Moramo se pokrenuti. Sophie je negdje vani. Vjerojatno misli da ću
je predati.”
Pošao je niz hodnik, kad mu je zazvonio mobitel u džepu. Vidio je Riovo ime na zaslonu i javio
se.
“Sam ovdje.”
“Same, moramo razgovarati. Imamo problem.” Sranje. Strah mu se uvukao u kosti. Prstima je
još jače stisnuo telefon.
“Može li to pričekati? Sophie je pobjegla. Steele i Dolphin su pošli za njom. Garrett i ja također
moramo krenuti za njom.”
“Ne, ne može čekati.”
Sam je pogledao u Garretta.
“Ja ću krenuti za njom”, rekao je Garrett.
“Mogu ti ja pomoći”, ponudio se Resnick.
Garrett je odmahnuo glavom. “Ako te vidi, bježat će kao metak. Ostani ovdje sa Samom dok te
ne budem mogao odvesti odavde.”
“Osjećam se tako vrijednim”, Resnick je ironično rekao.
Garrett se nije osvrnuo na Resnickov komentar. Pojurio je prema vratima.
Sam se okrenuo i vratio slušalicu na uho. “Reci, Rio. Ali budi brz.”
“Nije dobro, Same. Otac ti je imao srčani udar.” Sam se morao uloviti za kuhinjski ormarić da
ne se ne sruši od šoka. “Molim?”
“Na intenzivnoj je. Promatraju ga.”
Nastupila je kratka tišina.
“I što još? Reci!” Sam je zahtijevao.
Bože, samo da ne umre. Njegov otac ne smije umrijeti.
“Mama ti je nestala.”
“Što? Koji vrag? Kako misliš, nestala? Nije nikad bila nigdje osim pored tate.”
“Znam. Dobro to znam, Same, i žao mi je. Razočarao sam te. Još ne znam kako se to dogodilo.
Nisam joj dopustio ni da ide kolima hitne pomoći s tvojim tatom. Rekao sam joj da ona i Rusty ne
idu nikamo bez mene. Točka. Sam sam ih vozio. Moji ljudi su ovdje u sobi za članove obitelji. Dobro
čuvamo odjel za intenzivnu njegu. Netko od naših je na svakom mogućem ulazu u bolnicu. Tvojoj
mami dopustili su da uđe u sobu i vidi tvog oca. Kad je ona izašla, ušao je Donovan. Činilo se da je
dobro. Nekoliko minuta razgovarala je s Rusty, a zatim je rekla da mora na zahod. Poslao sam
jednog čovjeka da je prati i on je stajao pred vratima. Nisu se vratili. Njega sam našao mrtvog u
jednoj od WC kabina, a tvoje mame nije bilo nigdje na vidiku. Trenutačno pregledavamo snimke s
bolničkih nadzornih kamera, a ostatak ekipe temeljito pretražuje bolnicu.”
“Isuse. U pizdu materinu!”
Nikad u životu nije osjetio takav manjak kontrole. Sve oko njega se rušilo, a on je bio posve
bespomoćan.
 “Želim uhvatiti tog gada” Rio je promrsio kroz zube. “Nitkov napada bespomoćne žene.
Najprije Sophie, a sada Marlene. Ubio je jednog od mojih ljudi.”
“Ne znam što on želi, ali nadam se da ćemo saznati čim prije”, rekao je Sam. “Samo se nadam
da će htjeti pregovarati.”
Uhvatio ga je grč u želucu i osjetio je nagon za povraćanjem. Ruka mu je toliko drhtala da je
morao čvršće pritisnuti telefon na uho kako mu ne bi ispao.
“Pobrini se da su Rusty i moj otac sigurni. Učini što god trebaš. Želim da me obavještavaš o
njegovu stanju. I, zaboga, pazi na Donovana. Ne želim da učini nešto glupo. Doći ću čim prije.”
“Čuvat ću ih svojim životom”, rekao je Rio. “Oprosti što sam te razočarao, Same.”
Sam je zatvorio oči i polako maknuo slušalicu s uha.
“Je li sve u redu, Same?”
Okrenuo se i ugledao Resnicka kako s rukama u džepovima stoji tek metar od njega.
“Oteo ju je”, rekao je mučno. “Taj nitkov oteo mi je majku. Otac mi je završio u bolnici zbog
srčanog udara, a gad ju je ščepao kad je otišla na zahod.”
Resnick se uhvatio za glavu. “Isuse. Same, tako mi je žao.”
Sam je čvrsto stisnuo šaku i zabio je u kuhinjski ormarić. Probio je drvo i osjetio snažnu bol u
ruci.
“Moram pronaći Sophie. A onda moram ići vidjeti tatu. I nakon toga ću pronaći tog kurvinog
sina.”
S prijezirom je gledao u Resnicka i pustio sav bijes da iskrvari na površinu.
“Ti mi se miči s puta. Pobrini se da nitko od tvojih ne učini ni korak u lovu na Moutona.
Nipošto mi ne treba da se tvoji momci konačno odluče napraviti potez, a moja majka se nađe
između dvije vatre.”
Resnick je izvadio zgužvanu kutiju cigareta iz džepa na košulji i brzo stavio cigaretu u usta.
Zapalio ju je i duboko uvukao dim, a zatim ga polako ispuhnuo.
“Mogu ti jedino pomoći da dobiješ na vremenu, Same. Ne smijemo dopustiti Alexu ili Tomasu,
tko god od njih bio glavni, da proda nuklearno oružje nekoj rupi Trećeg svijeta koja kuje terorističke
planove.”
“Sredit ću ga makar umro pokušavajući.”
Resnick je kimnuo i opet povukao dim. Uznemireno je koračao po sobi, nervozno povlačio
dimove i glasno ih ispuhivao.
Sam je provjerio svoj pištolj, a zatim je dohvatio i pušku. Stavio je slušalicu u uho i namjestio
mikrofon pored usta.
“Javljam se. Ima li traga Sophie? Ja izlazim.”
“Ne”, odgovorio je Steele. “Još tražimo.”

SOPHIE je čučnula između dviju stijena i prisilila se umiriti dah. Puls joj je tukao poput čekića. Nije
čula ništa drugo osim vlastitih otkucaja srca i teškog disanja.
Popela se na jednu od stijena i sakrila se iza nje nadajući se da je odabrala dobro mjesto. Osim
ako se netko ne popne istim putem kao ona, ondje je neće naći. Sa svih je strana bila zaštićena od
pogleda, a imala je i dovoljno mjesta da se ispruži na neravnu tlu koje je prekrivala mahovina. Bilo
je vlažno i prohladno, ali barem je bila na sigurnom.
Sad samo treba biti strpljiva. Sam će je tražiti. Raštrkat će se po cijelom terenu koji okružuje
kolibu i postupno će ići dalje, sve dok im ona više ne bude u radijusu potrage. Ako uspije izdržati
toliko dugo i oni je ne nađu, vratit će se prema kolibi i neopaženo pobjeći drugim putem.
Plan joj je bio briljantan. Nije bježala poput kokoši bez glave. Plan je bio briljantan, a sad samo
da upali.
Zamalo je prasnula u histeričan smijeh. Imala je ogromno iskustvo u bježanju. Skrivala se kao
prava bjegunka. Ali nije nikad mislila da će morati bježati od čovjeka od kojeg je očekivala zaštitu.
Privukla je noge bliže trbuhu i spustila glavu na koljena. Obuzela ju je takva ljutnja da ju je
mogla osjetiti na koži; peckala ju je i svrbjela.
Da nije otišla Samu, ne bi se bila ponadala. Ne bi na trenutak dotakla sunce, a nakon toga
doživjela da joj toplina i radost nestanu iz ruku.
Bila je budala, a sada ne treba bježati samo od strica, već i od ljudi s Resnickom na čelu, koji bi je
strpali u pritvor i učinili još tko zna što.
Neka su prokleti. Svi. A pogotovo Sam.
Tko god bio taj Resnick, američka vlada htjela se dočepati njezina oca pod svaku cijenu. Ona im
nije bila važna. Nije ih bilo briga za njezino dijete. Možda sumnjaju da joj je otac mrtav, ali ne znaju
zasigurno. Ne još. I dok s podatkom da ga je ona ubila ne mogu ništa učiniti, činjenicu da je on
mrtav svakako bi mogli iskoristiti.
Naslonila se na hladan kamen i umorno zatvorila oči. A još sinoć ležala je u Samovu naručju i
konačno skupila hrabrost priznati mu da je hladnokrvno ubila čovjeka. Već je toliko toga bilo protiv
nje u Samovim očima. Što će misliti kad sazna da je majka njegova djeteta ubojica?
Ali probudila se čvrsto uvjerena da će sve biti u redu. Sam će razumjeti. Neće je osuđivati. Sve
će mu priznati, a on će učiniti sve što treba da ukloni njezina strica i tada će konačno biti sigurna, i
ona i njezino dijete. Samovo dijete. Moći će izgraditi obitelj.
Samo što Sam nije nikad planirao da oni budu išta, a kamoli obitelj.
Satima je tako sjedila, sve dok je mišići nisu zaboljeli. Mjehur joj se već bunio i bivao sve
nemirniji kako su minute prolazile. Ali ona se neće pomaknuti. Ne još. Čekat će da padne noć, pa
makar umrla.
Zadrijemala je, a trgnula bi se iz sna na svaki mogući zvuk. Bolio ju je vrat, a leda su je ubijala.
Morala se drukčije namjestiti.
Pomicala se centimetar po centimetar sve dok nije sasvim ispružila noge. Odahnula je s
olakšanjem i okrenula se na bok.
Pogledala je u nebo gdje su se nakupljali tanašni oblaci. Plava boja polako je blijedjela i spuštao
se sumrak. Još samo malo. Njezino strpljenje bit će nagrađeno.
Opet je zaspala, a kad se ovaj put probudila, iznenadila se kad je shvatila da je okružuje tama.
Spavala je dulje nego što je mislila i sad više uopće nije znala koliko je sati. Sumrak je davno prošao,
a na nebu su sjale zvijezde. Možda je Sam odustao, a možda je proširio radijus pretrage pa je sad već
miljama daleko.
Polako se pridigla na koljena, oslonila se rukama o tlo i ustala. Koljena su joj bila ukočena, leđa
su je boljela, a rana se pobunila zbog silnog pritiska kojem ju je izložila.
Nekoliko sekundi samo je stajala i protezala se pokušavajući oživjeti obamrlo tijelo. Bilo joj je
hladno i bila je gladna, ali prisilila se ne misliti na to. Ništa joj od toga nije bilo strano.
Što je opreznije mogla, popela se na najnižu stijenu iskušavajući tlo pod nogama da ne bi
slučajno pala ili proizvela kakav zvuk.
Dok se spuštala na drugu stranu, poskliznula se i pala. Umrla je od straha. Uhvatila se za trbuh
i samo ležala pokušavajući osjetiti je li se ozlijedila.
Kad je došla do daha, digla se s tla i gledala oko sebe nastojeći smisliti kamo krenuti. Bilo je
mračno kao u rogu i nije bilo mjesečine koja bi joj pokazivala put. Dobro je što je nitko ne može
vidjeti. Ali nije dobro što ona ništa ne vidi.
Šuljala se kroz drveće i grmlje mnogo sporije i opreznije nego ranije dok je bježala. Imala je cijeli
dan da smisli plan, ali problem joj je pričinjala jedino činjenica da mora pronaći nekakav prijevoz.
Ako se nada da će odmaknuti dovoljno daleko od prijetnje, neće moći ići pješice.
Kad je opet bila blizu kolibe, zastala je i dodirnula ranu. Pokušavala je razabrati gdje završava
drveće i polako mu se primicala. Nastojala je ugledati svjetla kolibe ili terence, ako su još parkirani
ispred nje. Nije znala koliko bi Sam mogao biti uporan, koliko će je dugo tražiti i hoće li je uopće
tražiti.
“Krenula si nekamo?”
Naglo se okrenula i pokrila usta rukom kako bi prigušila vrisak. Zaslijepjela ju je svjetlost ručne
svjetiljke i morala je podignuti ruku kako bi se zaštitila.
Spremna na bijeg, jurnula je desno, ali Garrettova ruka ščepala ju je za ručni zglob. Povukao ju
je k sebi.
“Pusti me”, očajnički je molila.
“Ozlijedit ćeš se. Prestani se boriti”, mirno joj je rekao. Suze su je gušile u grlu. “Idi kvragu.”
Spustio je svjetiljku, a potom ju je uperio uvis i osvijetlio šire područje. Očekivala je da će vidjeti
Garrettov uobičajeni smrknuti izraz lica, ali on se nije mrštio.
 “Pusti me”, preklinjala je. “Ionako ti se ne sviđam. Otpočetka ti se nisam svidjela. Pusti me i
više nikad neću gnjaviti ni tebe ni Sama. Daj mi priliku da zaštitim svoje dijete.”
Na njegovu licu ugledala je nešto nalik žaljenju i nelagodi. Izraz lica kao da mu se malo
smekšao i popustio je stisak na Sophieinu zapešću. Na trenutak u srcu joj se pojavila iskrica nade.
Pustit će je. Ali kad je pokušala izvući ruku, opet ju je stisnuo.
“Poslušaj me, Sophie. Sam je izvan sebe od brige. Što god čula ili mislila da si čula, on te neće
izdati.”
“Već me izdao”, rekla je gorko. “Nisam trebala ni očekivati da će biti drukčije. On mi ništa ne
duguje. Bila sam samo ženska koju je pokupio u baru. Ali to što me napumpao nije bio dio plana.”
“Da imalo poznaješ Sama, ne bi izgovarala takve gluposti”, Garrett joj je rekao. “Shvaćam da si
povrijeđena. Shvaćam da se osjećaš izdanom. Ali daj mu priliku da ti objasni. Mi ćemo te zaista
štititi, ali ne možemo to učiniti ako nam ti bježiš.”
“Mi?” ponovila je. “I sebe ubrajaš u to obećanje?”
“Da”, rekao je mirno.
“Zašto?” upitala je. “Nisi uopće skrivao činjenicu da me prezireš. Ne vjeruješ mi. Ne želiš me ni
blizu svog brata.”
“Nosiš mog nećaka ili nećakinju. Samu si važna.” U glasu mu se osjetila rezigniranost, kao da
mu ta izjava ostavlja gorak okus u ustima. “A zbog toga si važna i meni.”
Zurila je u njega, ali u njegovim očima nije vidjela ljutnju i neodobravanje na koje je bila navikla.
Lagano se zaljuljala, odjednom strašno iscrpljena, i da je Garrett nije pridržao, pala bi.
“Daj da te odvedem natrag, Sophie. Umorna si, ozlijeđena i ne bi smjela bježati i trčati uokolo
trudna.”
“Ne mogu.”
Ton joj je opet postao molećiv, a pogled očajan. Nadala se da će on promijeniti mišljenje.
“Ne mogu ići s tim Resnickom. Zar ne razumiješ? Ja mu uopće nisam važna. Ja nisam ništa u
usporedbi s onim što dobivaju kad skinu mrežu obitelji Mouton. Neće ih biti briga ni za mene ni za
moje dijete. A ja želim da njoj bude bolje nego što je meni bilo. Molim te, samo me pusti da se
brinem za svoje dijete.”
“Kunem ti se, Sophie. Sam nikad ne bi dopustio Resnicku da te odvede. To mu uopće nije bila
namjera. I ne samo to. Neću ni ja to dopustiti.”
“Nije baš da mi nudiš izbor” rekla je tonom kao da se predaje. Garrett je uzdahnuo. “Ne, ne
nudim ti izbor. Želim da se vratiš svojom voljom, a ako nećeš tako, morat ću te prisiliti svim
raspoloživim sredstvima.”
Spustila je glavu i zatvorila oči.
“Dobro”, rekla je tiho.
 22. POGLAVLJE
GARRETT je otvorio vrata kolibe i Sophie je odmah vidjela da ondje nema nikoga osim njih dvoje.
Zatvorio je vrata i pogledom joj zaprijetio da se ne usudi ni pomisliti na ponovni bijeg.
Pokazao joj je rukom na stol. “Sjedni. Donijet ću ti nešto za pojesti i popiti.”
Umorno je utonula u stolac, stavila ruke na stol i spustila glavu na njega. Kad je Garrett stavio
čašu mlijeka pred nju, pohlepno ju je popila, a zatim opet spustila glavu. Zatvorila je oči i odmarala
se dok je Garrett kopao po hladnjaku. Bila je gladna, ali osjećala se preumornom da bi jela.
Trenutak kasnije otvorila su se vrata i prenula je iz obamrlosti. Podigla je glavu i ugledala Sama.
Uletio je onamo bijesna pogleda. Nije se stigla ni pripremiti, a već je bio ispred nje.
Povukao ju je da ustane, primio je lagano za vrat i snažno je privukao u zagrljaj. Ljubio ju je
dugo i žestoko, a usta su mu se tako prilijepila za njezina da je oboje jedva hvatalo zrak.
Pokušavala ga je odgurnuti, ali on se nije ni pomaknuo. Samo ju je počeo još snažnije ljubiti, kao
da je pokušava uvjeriti da je ona njegovo vlasništvo.
Osjetila je njegov jezik u ustima. Topao, vlažan, sladak. Njegovi prsti obavijali su joj zatiljak, a
potom su joj se zavukli u kosu.
Konačno se odmaknuo, ali nije skinuo ruku s njezina vrata. Zurio je u nju umornim krvavim
očima.
“Nemoj me više nikad tako uplašiti”, rekao joj je promuklim glasom.
Pokušala se izvući, ali on je prislonio drugu ruku na njezin obraz i prstom joj nježno pomilovao
usnice.
“Znam da sam te povrijedio, Sophie. Žao mi je. Ne mogu ti opisati koliko mi je žao. Sad ti
nemam vremena objašnjavati. Nadam se da razumiješ.”
Čim je to rekao, okrenuo se i prišao Garrettu. Užasnula se čuvši kako Sam bratu govori da im je
otac imao srčani udar i da su im oteli majku iz bolnice.
Zavrtjelo joj se i morala se čvrsto primiti za stol. Nije se usudila pogledati ni u jednog od njih
dvojice. Neće moći podnijeti vidjeti bijes u Garrettovim očima. A taj bijes bit će usmjeren na nju.
U želucu joj je kuhala mučnina. Pluća su joj se nadimala od borbe da uhvati malo zraka.
Zatvorila je oči i opet se spustila u stolac.
Htjela je samo zariti lice u dlanove i plakati. “Sophie, moramo ići.”
Podigla je glavu i ugledala Sama kako stoji iznad nje tmurna izraza lica. Garrett je već pošao
prema vratima. “Kamo idemo?” iscijedila je.
“Kući. K mome ocu. Moram ga vidjeti, a nakon toga moram pronaći mamu.”
Ustala je dršćući i kimnula. Naravno da moraju ići. Izašla je ispred Sama i naletjela na Garretta u
dnu stepenica. Primio ju je za ruku i pomogao joj održati ravnotežu, a potom je sišao i Sam te ju je
poveo prema terencu.
Vožnja je tekla u tišini i napetosti. Dvojica muškaraca nisu razgovarala. Garrrett je odsutno
piljio kroz prozor, a Sam je prikovao pogled na cestu.
Osjećala je krivnju što im je dovela svog strica pred vrata, a ljutila se i na sebe zbog toga što se
osjećala krivom. Njezin stric progonio bi Sama i njegovu obitelj kako se god okrene. A kad uhvati
Sophie, njezin stric poduzet će sve da izbriše obitelj Kelly s lica zemlje.
Sad je bilo vrijeme da pruži Samu oružje za borbu protiv njezina strica i mogla se samo nadati
da će uspjeti spasiti majku. Molila se da Marlene ostave na životu. Da je njezin otac još glavni,
Marlene bi već bila mrtva i poslužila bi kao poruka Samu i njegovoj obitelji. No bez obzira na to što
se toliko trudio, njezin stric nije bio nemilosrdan kao njezin otac. Naprosto je bio slabić. Želio je da
ga smatraju snažnim i da misle da je sposoban upravljati carstvom jednako dobro kao njezin otac.
Alex Mouton nije imao nimalo savjesti dok je bio živ i nadala se da je završio u paklu.
Stisnula je usnice i udahnula duboko kroz nos. Potom se uspravila i pomaknula od prozora
prema sredini sjedišta kako bi mogla dobro vidjeti oba muškarca.
“Moj otac je mrtav.”
Sam ju je pogledao u retrovizoru u istom trenu kad se Garrett okrenuo prema njoj.
“Jesi sigurna u to?” upitao je Sam. “Ovo je važno, Sophie. Moramo biti sigurni. Ne možemo si
dopustiti ikakva nagađanja.”
“Jesi vidjela tijelo?” Garrett se ubacio.
“Jesam”, rekla je mirno. “Ja sam ga ubila.”
 Sam je naglo zakočio i zaustavio se sa strane. Izbacio je iz brzine i podigao ručnu, ali nije ugasio
motor. Okrenuo se prema Sophie. “Možeš li mi ponoviti?”
“Ja sam ga ubila. Upucala sam ga, točnije rečeno.”
“Jebote” promrmljao je Garrett.
Sam je zatvorio oči i prislonio ruku ispod čela. Bio je izvan sebe.
“Ti si ga upucala.”
“Da.”
“Isuse, zato te Tomas traži? Radi osvete?”
“Imam nešto što on želi.”
Otjerala je drhtanje iz svoga glasa. Odbijala se sada slomiti, nakon što je tako hrabro priznala.
Sam se istog trena pretvorio u uho. Uperio je pogled u nju.
“Što to imaš, Sophie?”
“Ključ od očeva trezora.”
Garrett se namrštio. “I? Zašto je to važno?”
“Taj trezor čuva cijelo bogatstvo mog oca. I ne samo bogatstvo, već i pojedinosti njegovih
poslovnih transakcija, njegove kontakte, prototipove oružja koje je razvijao tijekom godina. Vaš
Resnick boji se da je moj otac razvio nuklearnu tehnologiju. Ako jest, sve informacije su ondje,
zajedno sa svime ostalim.”
“I on to sve drži u podrumu?” Garrett je začuđeno upitao.
Sophie se zamalo nasmiješila. “To nije običan podrum. To je podzemna građevina, najmodernije
opremljena, s najboljim sustavom zaštite i s kontrolom klimatskih uvjeta. Kad kažem trezor,
nemojte misliti da govorim o običnom trezoru poput onih koji se nalaze u banci. U ovaj trezor
može stati automobil. To je ogroman prostor. A kad uđeš, ne možeš izaći istim putem. Možeš ići
samo u jednom smjeru.”
“I ti imaš ključ. Pustio je da ga netko samo tako uzme”, rekao je Sam.
Sophie je ignorirala sarkastičan ton u njegovu glasu i nastavila govoriti. “Izrezala sam mu ga s
vrata nožem koji si ostavio u hotelskoj sobi. Nakon što sam pucala u njega. To je bila moja polica
osiguranja. Jedino sam tako mogla preživjeti. Znala sam da će krenuti za mnom čim saznaju. Ulovili
bi me i riješili me se, kao što su se rješavali i ostalih neprijatelja. Samo što meni ne bi priuštili brzu
smrt. Budući da sam Alexova krv i izdala sam vlastiti rod, umirala bih dugo i bolno. Okrenula sam
se protiv oca i zato bi me mučili dok ne stanem preklinjati za smrt. Ali ključ me štiti. Ako me nađu,
morat će me dovesti živu ili riskirati da nikad ne dobiju ključ od Alexove goleme podzemne
mreže.”
“Isuse”, rekao je Sam. “On to drži u nekakvom trezoru? To je suludo.”
Sophie je upitno podigla obrvu. “A zašto je suludo? Pa on trguje zlatom. Draguljima. Njegovo
bogatstvo je beskrajno. A ne vjeruje bankama. Nikad ne ostavlja nikakve tragove i dokaze svojih
transakcija. A druge osobe? Vodi detaljnu evidenciju o svakoj osobi s kojom je ikad imao posla.
Njegove poslovne knjige sadrže imena brojnih svjetskih vođa, a mnogi od njih su zapadnjaci koji bi
umrli kad bi njihova zlodjela izašla na vidjelo. Mnogi bi ubili za taj ključ. A ja ga se ne namjeravam
odreći.”
Garrett je duboko udahnuo i pogledao u Sama. “Čovječe, stvari su se pošteno zakomplicirale.”
“Možeš li ti malo voziti, Garrette? Ne smijemo si priuštiti nijedno zaustavljanje. Moram što prije
tati.”
Garrett je odmah izašao iz auta i prešao na vozačevu stranu. Ali Sam nije otišao sjesti na
suvozačevo mjesto gdje je sjedio Garrett, već je otvorio stražnja vrata i smjestio se pored Sophie.
Garrett je opet izašao na cestu, a Sophie je zurila u Sama u strahu što će joj reći. Bojala se
neizbježnih pitanja. Bojala se kako će je odsad gledati.
Lagano je spustila glavu i stala piljiti u svoje ruke. Čvrsto je stiskala šake u krilu.
“A što je on učinio tebi, Sophie?”
Iznenađeno je podigla glavu. To pitanje nije očekivala.
“Kako to misliš?”
“Zašto si ga ubila?”
“Zato što ga je trebalo ubiti.”
“Vjerujem da si ga ubila” Sam je mirno rekao. “Ali ne vjerujem da si htjela spasiti svijet od
najvećega gada.”
 “Onda me ne poznaješ dobro” odvratila je. “Upravo sam ga zato ubila. On je smeće. On je bio
hladni, proračunati sociopat. Nije ga bilo briga ni za jedan ljudski život osim njegova. Ja sam mu
oduzela jedino do čega mu je bilo stalo. Njegov vlastiti život. Jedino je to strastveno volio.”
Tek je kasnije postala svjesna da joj je Sam stavio ruku na rame čekajući da ona završi monolog.
Odjedanput joj je stao milovati vrat, kao da pokušava ublažiti strašnu napetost koja je izbijala iz nje.
“A uzela sam ključ jer tako nitko ne može preuzeti njegovu ostavštinu.”
“To je bilo prilično glupo... i hrabro”, Garrett je progunđao. “Ponajprije glupo, s obzirom na
tvoju situaciju, ali nevjerojatno hrabro.”
“A gdje je sada ključ?” upitao je Sam.
Glas mu je bio nježan, poput dodira pera na njezinoj koži. Ali ona nije htjela razgovarati o
ključu. Htjela je znati zašto joj je smjestio razgovor s Resnickom. Da mu otac nije dobio srčani udar i
da mu nisu oteli majku, bi li Sophie sada bila na putu u neki ćumez u koji bi je strpala američka
vlada, nakon čega je više nitko ne bi vidio ni čuo za nju?
Bilo je očito da će biti potrebna Samu. Sada kad su se okolnosti promijenile toliko drastično da
se činilo da će morati zamijeniti Sophie za nešto što mu je bilo najdragocjenije u životu.
Nastojala je ne misliti o tome; bilo je previše bolno. Kamo god pođe, nikome nije važna, činilo
joj se.
“Zašto si doveo Resnicka?” upitala je oštro. “Zašto si lagao?”
“Nisam lagao.”
“Tajio si mi. To je isto.”
Napravio je grimasu. “Nemoj mi počinjati o tajnama, Sophie. Ti meni otpočetka tajiš sve i
svašta.” Zauzela je obrambeni stav.
“A što sam trebala učiniti, Same? Pojaviti se pred tvojim vratima, reći 'Hej, trudna sam, i usput,
ti si otac, a budući da znam koliko mrziš svoga potencijalnog tasta, hladnokrvno sam ga ubila i
bježala kud me noge nose'? Mislim da to ne bi baš najbolje primio. Mislim da bi me spakirao i
poslao Resnicku dok trepneš okom. Mislim da bi me odgurnuo od sebe toliko snažno da bi te ruka
zaboljela.”
Uzdahnula je i pokušala pobijediti umor koji joj je nemilosrdno prijetio da će je svladati.
“Samo mi reci zašto, Same. Nemoj mi odgovarati na pitanja optužbama. Uvjerena sam da ćemo
ionako imati dovoljno materijala za optuživanje.”
“Dovraga”, Sam je odrezao. “Sophie, morao sam pristati na to da te Resnick ispita. On obnaša
visoku funkciju. Nisam mogao odbiti. Bilo je očito da ti nešto skrivaš. Nešto što te nasmrt plašilo, a
Resnick je bio uvjeren da mu možeš pružiti informacije koje bi mu pomogle. I sad vidim zašto je bio
uvjeren.”
Zastao je i zavukao prste u njezinu gustu kosu.
“Ali, mila, slušaj me. Nikad, ama baš nikad nije postojala ni najmanja šansa da dopustim da te
on odvede od mene. On ti je došao postaviti nekoliko pitanja. A ja sam htio umiriti situaciju i
surađivati. Nisam ti lagao kad sam rekao da ću te štititi.”
Stišao je glas gotovo do šapta da ih nitko ne može čuti.
“Nisam ti lagao kad sam ti rekao da te trebam.”
Nagnuo se prema njoj i prislonio čelo na njezino. A zatim joj je poljubio vršak nosa.
“Oboje znamo da moramo izgladiti neke stvari. Ali ne možemo to učiniti ako nismo zajedno,
Sophie. Ne možemo to učiniti ako ja nisam s tobom i ako ne mogu štititi tebe i tvoje dijete od tvog
odvratnog strica. Trebam tvoje povjerenje i znam da tražim previše.”
Podigla je glavu i zagledala se u njega. “I ja trebam tvoje povjerenje, Same. Toliko toga tražiš i
očekuješ od mene, a ne nudiš mi ništa zauzvrat.”
Pomilovao ju je po obrazu i pogladio po kosi. Da joj je odgovorio istog trena, ona mu ne bi
vjerovala. Mislila bi kako će on reći što god treba da je uvjeri. I stoga je šutio, dugo, dok konačno
nije nagnuo glavu prema njoj i zagledao joj se ravno u oči.
“Vjerujem ti, Sophie. Srce mi govori da ti vjerujem, ali um mi viče da sam budala. Oprosti ako
sam te povrijedio tim riječima, ali naprosto želim biti potpuno iskren s tobom.”
“Samo reci kako mi vjeruješ da te nikad nisam izdala”, prošaptala je. “I da znaš da se nisam
prostituirala radi oca.”
Pogled mu se smekšao i poljubio ju je, utisnuo joj je tek kratak poljubac na usne, a potom i na
čelo.
 “Vjerujem ti, Sophie.”
Zagrlila ga je i zarila lice u njegova prsa. Čvrsto ju je držao, a ona je upijala njegovu toplinu i
snagu. “Bojim se, Same.”
Protrljao ju je po leđima i poljubio u potiljak. “Znam, ljubavi. I ja se bojim.”
“On će zahtijevati da mu dam ključ. Htjet će da se ja vratim. I morat ću otići. Da je moj otac u
pitanju, već bi ti odavno ubio majku, ali Tomas će htjeti trgovati. Očajan je. On samo želi taj ključ... I
mene.”
Osjetila je kako se Sam boji. Čvrsto ju je stisnuo. “Zato želim da mi vjeruješ, Sophie. Neću
poslati tebe i naše dijete tom glađu, ali neću ni napustiti majku. Nešto ću smisliti. Kunem se.”
Lagano se odmaknula od njegovih prsa, podigla glavu i pogledala ga u oči. U njima je vidjela
samo odlučnost. Ona nije bila tako uvjerena kao on, ali znala je da on potpuno vjeruje u ono što joj je
rekao.
Prislonila mu je dlan na obraz i pomilovala ga. “Znam da hoćeš.” I molila se svim svojim bićem
da Sam uspije.
 23. POGLAVLJE
KONVOJ terenaca zaustavio se u uskoj uličici pored seoske bolnice. Iz zgrade je izašao Rio
zabrinuta izraza lica. Odmah je prišao Garrettu i Samu.
“Kako je on?” Sam je brzo upitao.
“Stabilno. Nakratko se bio probudio. Bio je pomalo smušen. Odmah je pitao gdje ti je mama.
Donovan je s njim. Ne znam je li mu rekao što se dogodilo s tvojom majkom.”
“Stabilno?” ponovio je Garrett. “Ali još je na intenzivnoj, zar ne?”
“Ostat će na intenzivnoj dok ga kardiolog ne otpusti. Žele ga pomno pratiti, ali proglasili su
njegovo stanje stabilnim. Mislim da će vam liječnici znati reći više od mene.”
Sam je pružio ruku Sophie i pomogao joj izaći. Rio, Garrett i Sam štitili su je sprijeda, a ostali
članovi ekipe čuvali su je straga. Kad su ušli u bolnicu, Sam je nakratko zastao i dao upute Riju.
“Obavijesti Steelea i njegov tim o događajima. Radite zajedno. Želim da moja obitelj bude
sigurna. Ne smijemo si više dopustiti nijedan proboj sigurnosti.”
Rio je kimnuo, a Sam mu je vidio krivnju u očima.
Stavio je ruku na rame voditelja svog tima. “Ne krivim te, Rio.”
Rio nije ništa rekao. Sam nije ni očekivao da će nešto reći. Spustio je ruku s Riova ramena i opet
zagrlio Sophie.
“Želim da Sophie pregleda liječnik kad smo već ovdje”, rekao je Garrettu dok su se žurili prema
dizalu. “Nakon što vidimo tatu.”
Ušli su u dizalo, a Sam je zagrlio Sophie još čvršće. Osjetio je kako drhti, a oči su joj bile pune
tuge. U njima je primijetio i istu onu krivnju koju je maločas vidio u Riovim očima.
Stisnuo ju je za ruku. Sada joj nije mogao ponuditi ništa više. Riječi nisu bile dovoljne, a dok ne
vidi oca, neće ni biti u stanju reći išta suvislo.
Kad su se otvorila vrata dizala i kad je na zidu ugledao znak odjela za intenzivnu njegu, strah
ga je stegnuo u prsima i zavrtjelo mu se.
Rio je rekao da je stabilno. To je dobro, zar ne? Ali doživio je srčani udar. Težak srčani udar.
Znači li to da može doživjeti još jedan? Je li mu srce oštećeno?
Nije mogao zamisliti svijet u kojem nema njegova oca. Otac mu je bio čvrst oslonac dok je
odrastao. Bio je oslonac šestorici razularenih nestašnih dječaka, a on je svima njima usadio svoje
vlastite temeljne vrijednosti.
Budi dobar čovjek, budi častan i pošten, štiti slabijeg od sebe i nikad ne trpi nepravdu.
Te su vrijednosti bile kamen temeljac KGI-a.
Nije bio ni svjestan da je zastao pred ulazom u sobu za članove obitelji dok mu Sophie nije
lagano stisnula ruku.
Bol u prsima bivala je sve jačom. Obuzele su ga silne emocije. Tuga. Strah. Ljutnja.
Bože, ne smije izgubiti oca. Ne njega. Ni majku. Posljednjim atomom snage prisilio se mirno
stajati da se ne slomi pred onim vratima.
Garrett se okrenuo prema njemu i Sam je vidio da se njegov brat nije osjećao ništa drukčije nego
on. Oboje je slovilo kao snažni momci. Bila su starija braća. Vođe. A Sam se sada osjećao kao
varalica.
Sophie je nježno stavila ruku Garrettu na rame. Bila je to vrlo jednostavna gesta, ali uspjela je
malčice ublažiti sirovu ljutnju na Garrettovu licu. Garrett joj je lagano stisnuo ruku.
“Hvala”, promrmljao je.
Sam je kimnuo prema vratima. “Idemo unutra. Želim ga vidjeti čim se uvjerim da su Rusty i
Sean dobro.” Kad su ušli, zatekli su Rusty kako sjedi u kutu. Rukama je obgrlila koljena, a lice joj je
bilo natečeno od plakanja. Sean je stajao na drugom kraju sobe s rukama u džepovima, a dvojica iz
Riove ekipe stajala su točno pored vrata.
Kad ih je Rusty ugledala, brzo je skočila na noge i pojurila prema Samu.
“Obećao si da ćeš ih čuvati! Ostavio si ih!” optužila je ga je plačnim glasom.
Okrenula se prema Sophie i prostrijelila je pogledom. “Za sve je ona kriva, je li tako? Zbog nje si
otišao i ostavio ih same. Mogli su umrijeti. Svi su mogli umrijeti.”
Sam je zakoračio naprijed, a Sophie je ostala stajati iza njega. Prišao je Rusty i primio je za ruku.
Ona se pokušala istrgnuti, ali Sam ju je povukao k sebi i čvrsto je zagrlio.
Borila se, ali Sam ju je samo čvrsto držao. Konačno je popustila i briznula u plač. Jecala mu je na
ramenu, a cijelo joj je tijelo nekontrolirano drhtalo.
“Pssst”, rekao je Sam dok je gladio po kosi. “Tata će biti dobro, Rusty. Znaš koliko je tvrdoglav.
Možeš li zamisliti da bi ga mogao poraziti jedan srčani udar? Ni tenk ga ne bi svladao.”
“A Marlene?” ridala je Rusty. “Oni su vjerovali u mene. Oni su jedini ljudi kojima je bilo stalo
do mene.”
Sam je progutao suze i čvrsto je grlio. Prvi put u godini dana otkad je s njima bio joj je tako
blizak. On i njegova braća gledali su je kao dosadnu muhu. Prihvatili su Marlenein majčinski nagon
prema njoj, kao što su prihvaćali činjenicu da Marlene ima majčinski nagon prema svima. Ali nju
nikad nisu prihvatili. Prihvatili su je jedino Marlene i Frank Kelly.
“Vratit ćemo je, Rusty. Kunem ti se. Vratit ćemo je.”
Odveo ju je do kauča koji je stajao uza zid i posjeo je. Pokrila je lice rukama kao da ju je sram što
ju je vidio kako plače.
“Rusty, pogledaj me”, rekao je nježno.
Polako je podigla glavu i pogledala ga uplašenim očima.
“Znam da si ljuta. I ja sam. Ali tati treba tvoja snaga, osobito sada kad nema mame. Kunem ti se
da ću je vratiti kući.”
“Zakleo si se da ćeš nas čuvati”, rekla je ogorčeno.
Sam je uzdahnuo. “Rusty, imaš dovoljno godina da znaš da se sranja događaju. A traženje
krivca ne vodi nikamo. Ako ti je lakše kriviti mene, u redu. Ali to neće ništa promijeniti. Pronaći ću
majku makar morao preokrenuti i nebo i zemlju.”
Oči su joj se opet napunile suzama, a lice joj se iskrivilo. “Oprosti. Oprosti. Ali tako se bojim.
Ako ih izgubim...”
Nije mogla dovršiti rečenicu. Opet je zarila lice u dlanove.
Sam ju je opet zagrlio. “Uvijek ćeš imati dom” rekao je tiho, “što god se dogodilo.”
Podigla je glavu i pogledala u Sama, a suze su joj potekle niz obraze. “Doista to misliš?”
“Ne bih to rekao da ne mislim.”
Iskreno se nasmiješila. Sam je pomislio kako je tad prvi put vidio da i ona može osjetiti radost.
Uvijek je bila tako suzdržana, distancirana, oprezna. Mnogo snažnija nego što bi trebala biti
djevojka njezine dobi.
“Hvala ti”, prošaptala je.
“A sad mi moraš nešto obećati”, rekao je Sam.
Nakrivila je glavu. “Što?”
“Nećeš ići nikamo, čak ni u zahod, bez oružane pratnje. Bez iznimke. Ne mogu se usredotočiti
na potragu za mamom ako moram spašavati dvije osobe. U redu?”
Opet se rastužila na spomen Marlene, ali zagrizla je donju usnicu i kimnula. “Obećavam.”
Ustao je, a Rusty je ostala sjediti. Još joj je jednom stisnuo ruku. “Vratit ću se. Moram vidjeti
tatu.”
Sophie je stajala ondje gdje ju je ostavio. Bila je blijeda i izgledala je kao da bi najradije propala u
zemlju.
Garretta nije bilo, vjerojatno je već otišao vidjeti oca. Rio je ušao u prostoriju i Sam mu je prišao.
Povukao je Sophie za sobom.
“Pazi na njih” rekao je tiho. “Idem posjetiti tatu, a nakon toga moramo se svi okupiti i smisliti
plan.”
“Steele i ja već radimo na tome”, rekao je Rio. “Sean je kontaktirao lokalnu i državnu policiju i
već sat vremena nakon otmice postavljene su barikade na cestama. Kad bih morao pogađati, rekao
bih da su otišli zračnim putem. Dobili smo izvještaj koji kaže da su dva helikoptera proletjela iznad
područja. Sad to istražujemo.”
Sam je pomilovao Sophie po obrazu. “Ostani ovdje s Riom. Nemoj ići nikamo bez njega, okej?”
Sophie se na licu odražavao izraz nelagode, ali kimnula je.
Sam je još jednom pogledao u Rija, a Rio je kimnuo. Sam je potom izašao iz prostorije i krenuo
prema staklenim vratima koja su vodila na odjel za intenzivnu njegu.
Sestri je trebalo nekoliko trenutaka da se odazove na njegove pozive, a kad joj je rekao da je
došao vidjeti Franka Kellyja, ona mu je odvratila da su s njim već dva posjetitelja.
Sam je nervozno provukao prste kroz kosu. “Upravo sam stigao. Moram razgovarati s njim.
Moja braća su s njim. Moram razgovarati s njim, molim vas.”
 Izraz lica joj se smekšao. Bacila je pogled prema prostoriji za medicinske sestre. “Pođite sa
mnom.”
Slijedio ju je do kraja hodnika, do posljednje sobe desno. Zastala je pred vratima i dala mu znak
da uđe.
“Ne mogu vas pustiti da dugo ostanete. Ako glavna sestra dođe, inzistirat će da u sobi ne smiju
biti više od dva posjetitelja.”
“Hvala vam”, rekao je Sam.
Lagano je gurnuo vrata koja su već bila odškrinuta i ugledao oca kako nepomično leži na
krevetu, a cjevčice i uređaji okruživali su ga sa svih strana.
Garrett mu je sjedio s jedne strane, tik uz krevet, a Donovan s druge. Kad je Donovan podigao
pogled i vidio Sama, istog je trena ustao i prišao mu.
Nakon trenutka oklijevanja Sam ga je snažno zagrlio.
“Kako je?” Sam je tiho pitao.
“Probudio se nekoliko puta. Prvi put kad se probudio, odmah je pitao za mamu. Mislim da u
početku nije imao pojma što se dogodilo”, rekao je Donovan.
“A sad?”
“Sad zna”, Donovan je zabrinuto rekao.
Sam je zatvorio oči od muke. Potapšao je Donovana i prišao krevetu. Garrett je podigao pogled,
a oči su mu bile posve bezizražajne.
Sam je sjeo na stolac na kojem je Donovan maločas sjedio i primio oca za ruku. Začudio se kako
Frank Kelly izgleda krhko u bolničkom krevetu, baš poput običnog smrtnika.
“Tata”, rekao je tiho. “Sam ovdje. Došli smo Garrett i ja. Čuješ li nas?”
Na njegovo iznenađenje, Franku su zatreperile vjeđe i lagano je otvorio oči. Nekoliko trenutaka
samo je zurio u Sama kao da ga ne prepoznaje, a zatim su mu se razmaknule usnice.
“Same.”
Izgovorio je jedva čujno. Više je nalikovalo hrapavu uzdahu nego riječi, ali to je bio najljepši
zvuk koji je Sam čuo u životu. A kad ga je otac lagano stisnuo za ruku, osjetio je kako mu naviru
suze.
Frank je polako okrenuo glavu prema Garrettu.
“Garrette, jesi to ti?”
Garrett se nagnuo naprijed i primio oca za drugu ruku. “Ovdje sam, tata.”
“Gdje je Van?”
“Ovdje je”, odgovorio je Sam. “Stoji točno iza mene.”
“Pronađite majku. Ne brinite se za mene. Ja ću biti dobro. Nađite majku. Vratite mi je.” Bol mu
je iskrivila lice, a jedna suza potekla mu je niz naboran obraz. “Nikad nisam bio bez nje. Nijednom u
četrdeset godina.”
“Naći ćemo je” obećao je Sam. “A ti se usredotoči na oporavak da ne budeš više ovdje kad se
ona vrati.”
Frank je kimnuo. “Ethan i Rachel. Jesu li na sigurnom?”
“Da, dobro su. Moram... Moram reći Ethanu što se dogodilo s mamom.”
Frank je odmahnuo glavom. “Ne. Drži ih što dalje od ovoga. On ne smije dovesti Rachel ovamo,
ne smije je izložiti opasnosti. Vi pronađite Marlene. Vjerujem u vas.”
“Volim te, tata”, rekao je Sam, a knedla u grlu bivala mu je sve krupnijom. “Čuvaj se, molim te.”
Frank je utonuo dublje u krevet. Lice mu je bilo sivo i izgledao je kao da ga je tih nekoliko
minuta razgovora posve iscrpilo. Sam je uplašeno pozvao sestru. Ona se odmah pojavila i pogledala
kako je Frank.
“Previše je umoran. Sad biste ga doista trebali pustiti da se odmara.”
Sam je nevoljko ustao i napustio sobu sa svojom braćom. Okupili su se u čekaonici za članove
obitelji gdje su se Steele, P. J., Cole i Dolphin već bili pridružili Riju i njegovim ljudima. Rusty je još
sjedila na kauču šaka čvrsto stisnutih u krilu, a Sophie se povukla u kut. Stajala je ondje i pokrila
trbuh rukama kao da štiti od svijeta sebe i dijete.
Unatoč potrebi da razgovara sa svojim ljudima, Sam je nakratko napustio gomilu i prišao joj.
Obuzeo ga je snažan poriv da je dodirne, da je osjeti pored sebe. Stavio je ruke na njezina ramena i
nježno je povukao u zagrljaj.
“Je li on dobro?” upitala je uplašeno. “Hoću reći, znam da nije dobro, ali hoće li biti?”
 Nježno ju je poljubio u usta. “Mislim da hoće. Izgleda loše, ali također je zabrinut zbog majke.
Mislim da će se baš zbog toga nastaviti boriti.”
Tužno je spustila glavu. “Žao mi je, Same. Za sve sam ja kriva. Trebala sam se duže skrivati.
Nisam uopće trebala doći. Znala sam...” Duboko je udahnula sva dršćući. “Znala sam što će se
dogoditi, da će se moj stric okomiti na tebe, ali...”
Sam joj je prislonio kažiprst na usnice. “Naravno da si trebala doći k meni. Ne želim te ni
zamisliti kako još uvijek nekamo bježiš, kako si ozlijeđena ili možda čak mrtva. Riješit ćemo ovo,
Sophie. Ne želim da okrivljavaš sebe. Krivi onoga koga treba kriviti. Svog oca i strica.”
Zarila je lice u njegova prsa i čvrsto ga grlila. Sve njegove sumnje već su nestale i sad je vidio i
osjećao samo Sophie. Ondje gdje ona treba biti. S njim. A on će je štititi.
Zazvonio je telefon i Sam se okrenuo kako bi vidio odakle dolazi zvonjava. Bolnički telefon na
zidu, telefon koji je služio posjetiteljima, glasno je zvonio i prekinuo tišinu koja je vladala u
prostoriji.
Donovan je podigao slušalicu i tiho se javio. Istog trena sav se smrknuo. Ruka mu je tako
snažno stiskala slušalicu da je Sam vidio kako su mu pobijeljeli zglobovi prstiju.
Sam se odmaknuo od Sophie i prišao Donovanu upravo u trenutku kad mu je ovaj pružio
slušalicu.
“Mouton je. Želi razgovarati s tobom.”
 24. POGLAVLJE
SAM je čuo kako je Sophie naglo uvukla dah. Zašumjelo mu je u ušima. Odsutno je zgrabio
slušalicu iz Donovanove ruke.
“Ovdje Sam Kelly”, promrsio je kroz zube.
Tomas Mouton bio je kratak i izravan. “Ja imam nešto što ti želiš. A ti imaš nešto što ja želim.
Ako želiš majku natrag živu, predaj mi moju nećakinju i bolje ti je da se pobrineš da ima ono što mi
je ukrala.”
Sam je stisnuo usnice. “Sto ti je ukrala? Hoćeš reći, ono što je ukrala svom ocu? Neki bi rekli da
je to sad njezino. Zar sad ti preuzimaš, Tomase? Nisam mislio da imaš petlje voditi Alexovu
organizaciju.”
Čuo je kako je Tomas nešto prosiktao, a zatim preplašen povik. Ženski glas. Bila je to njegova
majka. “Same? Same, jesi to ti?”
Srce mu je prepuklo. Ruke i noge toliko su mu drhtale da je morao sjesti.
“Mama, jesi dobro? Jesu li te ozlijedili?”
Glas joj je bio prepun ljutnje. “Nisu. Dobro sam, sine. On želi da ti kažem da učiniš što traži ili
će napasti sve članove naše obitelji.” Prestala je govoriti, a začuo se samo prigušeni zvuk. Oduzeli
su joj slušalicu.
Podigao je pogled i potražio Sophie. Stajala je nepomično poput kipa. I svi ostali okrenuli su se
prema njoj, a ona je bila sve bljeđa.
A zatim, kao da se pribrala, Sophie se uspravila. Lice joj je postalo bezizražajno, a iz plavih očiju
nestala je i posljednja emocija. Prišla je Samu i pružila ruku prema slušalici.
“Daj da ja razgovaram s njim” rekla je mirno. “Da, Same”, rekao je Tomas, “daj da razgovaram s
voljenom nećakinjom.”
Sam je polako predao slušalicu Sophie i gledao kako joj izraz lica postaje još hladniji.
Sam je ustao i stao pored nje, ali ona mu je okrenula leđa, a kad joj je dodirnuo rame, trznula se i
odgurnula mu ruku.
“Tomase, ovdje Sophie. Dobro me slušaj. Imam ono što tražiš. Donijet ću ti ključ.”
Sam je posegnuo za slušalicom, ali Sophie ju je istrugnula iz njegove ruke i odmaknula se od
njega koliko joj je dopuštala žica slušalice. Ljutito je podigla kažiprst kako bi ga zaustavila i bijesno
ga pogledala. Jasno mu je davala do znanja da se ne miješa.
Sam je kipio od bijesa; iz sekunde u sekundu bio je sve ljući.
“Ako naudiš gospođi Kelly, ako na njoj bude samo ogrebotina, nestat ću s ključem i uništiti ga.
Nikad ga nećeš naći. Nikad nećeš dobiti pristup očevu bogatstvu i njegovim planovima.”
Zastala je na trenutak. Činilo se da sluša što Tomas govori. Sam se pokušao približiti, ali Sophie
se opet trznula.
“Ne zajebavaj se sa mnom, Tomase”, rekla je mirnim tonom. “Nemam što izgubiti. Doći ću k
tebi, ali nećeš dobiti ništa dok je ne oslobodite. Jesmo li se dogovorili?”
Opet se okrenula prema Samu. Spustila je slušalicu uz vrat, a zatim je konačno vratila Samu u
ruke. Sam je zgrabio slušalicu, ali Tomas je već bio prekinuo vezu.
Eksplodirao je. “Sophie, koji ti je vrag?”
Bio je bijesan na nju jer je pristala ponuditi sebe u zamjenu za njegovu majku i izvan sebe zbog
toga što nije znao ništa o tome. Nije znao ni gdje je drže. Bio je bijesan zbog osjećaja bespomoćnosti
koji ga je obuzeo i što ovisi o Sophie.
“Učinila sam što sam morala”, rekla je Sophie. “Da je moj otac još glavni, tvoja mama odavno bi
bila mrtva.”
Najednom su svi počeli nešto govoriti i psovati u isti glas. Garrett i Donovan progurali su se do
Sophie, a oboje je izgledalo bijesno baš kao i Sam.
“Koji je to kurac bio?” rekao je Donovan.
Na tren u Sophieinim očima pojavila se bol, ali potom se opet pribrala i odagnala svaku emociju
dok je zurila u Sama i njegovu braću.
“Tomas nije discipliniran kao što je bio moj otac. On bi već bio ubio Marlene i tako vam poslao
poruku. On nikad nije pregovarao. Nije se cjenkao. On je zahtijevao, a kad njegovim zahtjevima nije
bilo udovoljeno, on je djelovao. Tomas je slabić. Zato vam je majka još živa. On samo želi novac i
moć, a sada kad mog oca više nema, sve mu je to nadohvat ruke. Jedino mu ja stojim na putu. On
 želi mene, a ne vašu majku, vas ili bilo koga drugog.”
Rekla je to tako smireno i hladno kao da razgovaraju o vremenu. Sam je u nevjerici zurio u nju.
Zar je doista mislila da će je baciti lavovima?
Pogledao je u braću koja su još zurila u Sophie, ali nije bio siguran ljute li se na nju jer je tako
spremno pristala na zamjenu ili zato što im je uzela kontrolu iz ruku.
“To ti je bilo vrlo glupo”, Garrett je bijesno rekao.
Ovaj put se trznula i ustuknula korak. Garrett nije odustao. Prišao joj je i gledao je svisoka.
“Zar doista misliš da bi itko od nas predao tebe i našeg nećaka ili nećakinju tom gadu? Jesi
poludjela?”
Sad ju je već hvatala panika i pogledala je u Sama kao da traži pomoć, ali on u tom trenu nije
bio raspoložen da joj pomogne. Bio je bijesan kao ris.
Čak i Donovan, koji se otpočetka ponašao prema njoj ljepše nego Garrett, prišao joj je namrštena
lica.
“Možda ti to još nije jasno, ali ti si dio ove obitelji”, režao je Donovan. “Pronaći ćemo način da
sredimo tog nitkova i spasimo svoju majku, ali to ne znači da ćemo te predati kao zadnje pičkice.”
Sophieine oči postajale su sve krupnije, a suze su posve zamaglile njihovo plavetnilo. Sam je još
nije bio spreman spasiti. Htjela je to čuti, htjela je znati ono što on još nije mogao izgovoriti. Možda
on to još nije shvatio.
Prišao im je Steele, a ubrzo je i ostatak KGI-eve ekipe napravilo krug oko nje. Bila je zarobljena.
Nije imala kamo pobjeći. Nije mogla poreći svoju vrijednost.
“KGI se ne skriva iza žene, čak ni one koja je hrabra kao ti”, rekao je Steele mirnim i ozbiljnim
tonom.
Rio je sa smiješkom pogledao u Steelea, a zatim je dodao svoj komentar.
“Rijetko se slažem s onim što kaže Steele, ali s ovim se slažem. Možda se u prošlosti nisi imala
na koga osloniti, ali sad imaš. I mi ti nećemo dopustiti da učiniš nešto tako glupo i samoj sebi
potpišeš smrtnu presudu.”
Sva boja nestala je iz Sophieinih obraza. Bila je zapanjena. Pogled joj je nemirno bježao od lica
do lica dok se konačno nije zaustavio na Samovom. Gledala je u njega, a oči kao da su ga molile.
Molile što? Potvrdu? Razumijevanje?
Samu se slamalo srce. Zar je doista mislila da ona ne vrijedi više od sredstva za trgovanje? Jedva
je disao. Naravno da je tako mislila. Nije joj ni dao razloga da se osjeća drukčije. Otkad ju je izvukao
iz jezera, stvari su se odvijale u takvome ludilu da joj zapravo nije ni stigao ponuditi mjesto u svom
životu niti je mislio o ičemu osim o onome što se zbivalo ovdje i sada. Nije znao ni želi li ona mjesto
u njegovu životu. Nije joj ga ponudio. Nije joj pokazao koliko mu znači.
“Sophie, što je Tomas rekao?” upitao je nježno. “Sto je još rekao? O razmjeni. Gdje bismo to
trebali izvesti?”
Dio nade nestao joj je iz očiju, ali, dovraga, nije joj mogao reći sve što je htio pred svim svojim
ljudima. Ionako je prvo trebao saznati tu informaciju.
Glas joj je bio hrapav. Dok je govorila, obrisala je obraz rukavom.
“Ovdje je. U SAD-u.”
“Gdje?” Garrett se ubacio.
“Moj otac posjedovao je veliko imanje u zapadnom Teksasu. Mjesto je na izoliranom području,
a uvjerena sam da lokalna policija radi za njega. Naprosto bi došao na neko mjesto i preuzeo vlast.
Tako je on djelovao. Tomas je tamo odveo vašu majku. Želi izvršiti zamjenu. Imamo četrdeset i
osam sati.”
Pogledala je Sama. “Želi da ti i ja dođemo sami.”
“Jebeš to”, promrmljao je Donovan. “Imamo li kakvih podataka u svojoj bazi o posjedima u
Teksasu?”
“Koliko znam, dva su takva posjeda”, rekao je Donovan.
Sam je opet pogledao u Sophie. “Kamo, Sophie? Kamo idemo?”
“Rock Springs. Nedaleko od Del Rija i granice.”
Sam se okrenuo prema svojim ljudima. “Okej, želim sve informacije koje možete prikupiti o
tome mjestu, satelitske snimke, podatke o klimatskim uvjetima, topografske karte, zbivanja. Želim
znati ako se tko i popiša ondje, i to odmah. Sat otkucava. Garrette, ti i Donovan udružite se sa
Seanom i saznajte kako nam lokalna policija može pomoći nadzirati ovu bolnicu i štititi tatu i
Rusty.”
Uzdahnuo je od tereta zadatka. Majka njegova djeteta - i njegovo dijete - u zamjenu za život
njegove majke? Nije mogao ni pomisliti na to. Nikad mu tako nešto ne bi palo na pamet.
“Garrette”, dozvao je brata koji je već krenuo prema vratima s ostalima.
Garrett je zastao i pogledao Sama.
“Zovi Resnicka.”
“Da, i?” Garrett je upitao.
“Reci mu da nam se makne s puta.”
 25. POGLAVLJE
SOPHIE je toliko drhtala da je pomislila kako će se srušiti ako ne sjedne. Bila je sva rastrojena i
morala se maknuti od svih tih ljudi. Od Rusty, koja je sjedila sama u kutu sobe, baš i nije primila
prijateljsku dobrodošlicu.
Nikad u životu nije se bila tako uplašena, tako obuzetom raznim emocijama.
Sam joj je prišao i stavio joj ruku na rame. Trznula se i pomaknula u stranu; taj nježni dodir bio
je previše za njezine napete živce.
“Sophie”, rekao je tiho. “Odvest ću te sada liječniku da te pregleda.”
Njezino dijete. Da, željela se uvjeriti da je sve u redu s njezinim djetetom.
Bez riječi je ustala i dopustila Samu da je odvede iz sobe. Čvrsto ju je privio uza se, a nisu morali
ići predaleko. Prostorija u koju ju je vodio nalazila se tek troja vrata niz hodnik, a izgledala je kao
privatna prostorija za liječnike.
Kad su ušli, unutra nije bilo nikoga. Sam ju je posjeo na kožni kauč koji je stajao uza zid, a
potom je sjeo pokraj nje i primio je za ruku.
Nije podizala pogled. Zurila je u njegove prste dok su joj nježno milovali dlan.
“Doktor će brzo doći. Želio sam prvo nasamo razgovarati s tobom.”
Uplašeno je podigla glavu.
Gledao ju je u oči, i to tako nježno da se iznenadila. U njegovim očima nije bilo ljutnje. Nije bilo
osude.
Svladale su je emocije kao nikad u životu. Posve su je zbunili događaji koji su se zbili proteklih
minuta. Osjećala se kao da lebdi i bojala se više nego onda kad je bježala od strica.
Prije nije imala što izgubiti, ali sada? Mogla je izgubiti toliko toga, a možda zapravo i dalje ništa
nema.
Ljutila se na sebe zbog suza što su joj klizile niz obraze - pa zar plače već sat vremena? Dlanom
je obrisala lice i odvratila pogled kako Sam ne bi vidio tu odvratnu slabost u njoj.
Ali okrenuo ju je prema sebi. Najnježnije na svijetu dodirnuo joj je bradu i privukao je da ga
pogleda u oči. Palcem je obrisao trag još jedne suze, a pogled mu je bio sve mekši.
“Lagala sam ti, znaš”, rekla je.
Naglo priznanje ga je iznenadilo. “O čemu?”
Odmaknula se od njega i ustala. Više nije mogla sjediti jer joj je drhtao svaki mišić u tijelu.
Učinila je nekoliko koraka i zastala leđima okrenutim Samu. Srce joj je tuklo svom snagom, suze
nisu prestajale teći koliko god ih se ona trudila brisati s lica.
“Pričala sam gluposti o tome zašto sam ubila oca iako je dobar dio možda istina. Ubila sam ga
zbog svoje majke. I sad ti zbog toga možeš ostati bez svoje.”
Okrenula se prema njemu da je može gledati u oči.
“Tako mi je žao, Same. Nikad nisam htjela da se tako nešto dogodi. Nisam ni sanjala...”
“Što ti je učinio, mila?” pitao je Sam. “Sto je bilo s tvojom majkom? Nikad je nisi spominjala.”
“Ti si tako sretan”, rekla je ne skrivajući zavist koju je osjećala u srcu. “Čak i uz sve ovo što se
dogodilo tako si sretan. Imaš divnu obitelj.”
Ustao je i prišao joj. Činilo se da ne može odlučiti bi li je dodirnuo. Naposljetku je samo stajao i
gledao je. “A ti nisi imala obitelj.”
Polako je odmahnula glavom. “Majka je bila najbliže tomu, ali čak se i ona toliko bojala mog oca
da nikad nije činila nešto što se njemu ne bi svidjelo. Nije ju oženio. Nije želio da nosim njegovo
prezime. Nije mu bilo zgodno za slučaj da me njegovi neprijatelji pokušaju iskoristiti kako bi ga
oslabili. Nije mu bilo zgodno. Ali oni nisu znali da njega ne bi ni bilo briga. Nikad ne bi ništa dao ni
žrtvovao radi mene ili ikoga drugog. On nije htio biti u nezgodnom položaju. Bože.”
“Oh, Sophie”, rekao je Sam.
“Ubio ju je. A znaš zašto? Nije bio ljut na nju. Ona nije imala veze s tim. Naprosto se zatekla u
istoj sobi s njim kad ga je tip s kojim je trebao sklopiti posao pitao ima li petlje učiniti sve što treba
da bi posao uspio. Želiš čuti što je moj otac tada učinio?”
Sam je zatvorio oči. “Isuse, Sophie, ne moraš mi to govoriti.”
“Da, moram, možda ćeš ti razumjeti jer ja ne razumijem. Ništa ne razumijem. Sjedili smo za
večerom. Taj govnar bio je s nama jer ga je otac zvao da razgovaraju o poslu. Kad mu je tip postavio
to pitanje, moj otac samo je izvukao pištolj i pucao mojoj majci u glavu. Za večerom. A zatim je mirno
nastavio jesti. A njegov jedini komentar bio je: 'Još sumnjaš?'“
“Isuse Bože. Koliko ti je bilo godina?”
Na trenutak je zašutjela jer nije mogla izbaciti iz glave prizor svoje majke kako se naginje
naprijed, a vilica joj ispada iz ruke na stol. I krv. Toliko krvi. Sirila se savršeno bijelim stolnjakom.
Sophie nije vrisnula. Znala je, iako je bila tek djevojčica, da bi je otac ubio da je samo pisnula. Ubio
bi je samo da nešto dokaže.
“Bilo mi je deset godina”, rekla je konačno. “Nastavio je jesti, a požalio se samo kako mu je
odrezak prepečen. Sjećam se kako sam se uplašila što će se dogoditi kuharu, ali otac je bio
neuobičajeno opušten. Odmaknuo je tanjur od sebe, obrisao usta ubrusom i samo zurio u tog
čovjeka. A zatim ga je pitao želi li možda piće nakon večere. Otišli su u njegovu radnu sobu, a ja
sam ostala sjediti ondje zureći u majku. Sjedila sam ondje sve ok nije došla sluškinja i odvela me, a
očevi ljudi riješili su se tijela moje majke kao što su se rješavali svega što se mom ocu nije sviđalo.”
Opet je pogledala u Sama. “Htio si znati zašto sam ga ubila. Ubila sam ga s jednakim gađenjem
kakvo sam vidjela na njegovu licu kad mi je pucao u majku. I ubila sam ga da mogu biti slobodna.”
“Isuse, ne znam što bih rekao. Ne znam kako si uopće ostala živa.” Povukao ju je u naručje i
zaštitnički je grlio. Jednom ju je rukom čvrsto držao, a drugom je milovao po kosi. “Tako mi je žao.
Tako mi je žao.”
Sklopila je oči i udisala njegov miris. Tople suze još su joj tekle obrazima, a upijala ih je njegova
majica. Nije nikad zaplakala za majkom. Previše se bojala. Čak i skrivenu u tami sobe bilo ju je
previše strah da će je otac čuti. Prezirao je slabost i ona je zato godinama učila kako ukloniti i
najmanji trag slabosti iz svojeg ponašanja.
Netko je pokucao navrata. Sophie se brzo odmaknula od Sama i pokušala se malo pribrati.
“Stigao je liječnik. Sjedni i opusti se. Želim da te detaljno pregleda prije nego što odemo
odavde.”
Odsutno je sjela na kauč. Jedva da je čula Sama kako razgovara s liječnikom pored vrata.
Trenutak kasnije u sobu je ušao stariji muškarac i dogurao kolica s nekakvom medicinskom
opremom. Sam je bio odmah pored njega. Sophie nije promaklo da je Samu ruka bila na pištolju.
Pomno je pratio liječnika koji je stao ispred Sophie.
“Sophie, ja sam dr. Richards. Želio bih vas pregledati, poslušati djetetove otkucaje srca, a ako se
slažete, napravio bih i ultrazvuk. Samo da vidimo je li sve kako treba biti.”
Smiješio se dok je govorio i Sophie se donekle opustila.
“Vidjet ću bebu?”
Nada i uzbuđenje ispunili su joj srce i pomislila je kako će opet zaplakati.
“Da. Ako želite, možete saznati nosite li dječaka ili djevojčicu.” Pogledala je u Sama. Izgledao je
prilično zbunjeno. “Voljela bih”, rekla je u jednom dahu. “A ti?” upitala je Sama. Sam je obišao
liječnika i sjeo pored Sophie na kauč. “Da. Volio bih znati.”
Liječnik je najprije pregledao Sophieino opće stanje. Poslušao joj je srce, izmjerio tlak, postavio
općenita pitanja o njezinu zdravlju. Pregledao joj je ruku te pipao i ispitivao šavove. Iznenadio se
koliko su uredni i što nema nikakvih znakova infekcije. A nakon toga zamolio ju je da legne na kauč
i nasmiješio se.
“Bojim se da ovo nije baš najprikladniji stol za pregled, ali g. Kelly izričito je zahtijevao da
pregled obavimo ovdje, a ne u ordinaciji.”
“Sve je redu”, brzo je rekla dok je gledala oko sebe i pokušavala odlučiti kako će se namjestiti.
Sam joj je olakšao tako da ju je naprosto okrenuo i namjestio joj glavu u svoje krilo. Pomilovao
ju je po čelu, a dr. Richards spustio joj je hlače ispod trbuha.
Začuo se prigušen zvuk medicinskog uređaja. Dr. Richards prislonio je sondu na njezin trbuh i
kružio njome, a zatim se zaustavio na jednoj točki i cijelom sobom stalo je odjekivati ritmično
udaranje.
Sophie je pomaknula glavu kako bi vidjela pulsirajuću mrljicu na ekranu.
“Ovo je srce”, rekao je dr. Richards. “Vrlo snažni i zdravi otkucaji srca. Baš kako treba biti.”
Sophie je bila očarana prizorom. Njezino dijete! Sa strahopoštovanjem je gledala u sliku koja se
micala. Povremeno bi dr. Richards zastao i nešto tipkao na tipkovnici priključenoj na ultrazvučni
uređaj.
Pokazao joj je ruke i noge, glavu, čak i sićušna usta. Malena ruka najednom se podigla i činilo se
kao da im maše.
 Sophie se stezalo srce. Preplavila ju je tako snažna ljubav da ju je paralizirala. Bilo je to njezino
dijete. Sićušan život rastao joj je u maternici. Nije mogla pojmiti takvo što.
“Dobro, idemo dalje. Da vidimo što je ovdje. Netko nam je malo sramežljiv.”
Dr. Richard još joj je sondom istraživao trbuh.
“Aha, evo je. Pogledajte, Sophie. Nosite kćer.”
Unatoč tome što se zaklela da više neće plakati, ekran joj se posve zamaglio. Kćer.
“Bila sam u pravu”, prošaptala je. “Curica je!”
“Pogodila si”, Sam je nježno rekao.
Ton njegova glasa natjerao ju je da načas odvrati pogled s ekrana i usmjeri ga na njega. Zurio je
u monitor s takvim divljenjem da je osjetila kako joj se srce još više steže.
A zatim su se pogledali. Dodirnuo joj je obraz, a emocije na njegovu licu gotovo su joj izmamile
suze.
“Prekrasna je, Sophie. Baš kao i svoja mama.”
Opet je pogledala u ekran i nasmiješila se. Poželjela je da je taj osjećaj radosti nikad ne napusti.
Dr. Richards maknuo je sondu sa Sophieina trbuha i oprezno joj povukao hlače preko struka.
“Neka šavovi ostanu još nekoliko dana. Neka rana bude čista i redovito mijenjajte zavoje. Ali
lijepo zarasta. Sve drugo izgleda dobro. Imate zdravu djevojčicu.”
“Hvala. Mnogo vam hvala. Bilo ju je tako lijepo vidjeti prvi put.”
Dr. Richards se nasmiješio i odmaknuo od kauča. “Sada vas moram napustiti. Pacijenti me
čekaju.”
Odgurao je ultrazvučni uređaj, a sekundu kasnije Sophie je začula kako se zatvaraju vrata.
Pokušala se dignuti u sjedeći položaj, ali bilo joj je nezgodno. Sam joj je pomogao i udobno je
namjestio. Osjetila je umor, ali i euforiju.
“Imamo kćer.”
Gladila je trbuh i nježno ga trljala. Sam je stavio ruku preko njezine i stisnuo je.
“Samo želim da ona bude sigurna”, rekla je Sophie.
Sam ju je primio za lice i privukao k sebi. Njegov izraz sad je bio ozbiljan, lišen prethodne
nježnosti. U očima mu je vidjela odlučnost.
“Bit će sigurna, Sophie. Nešto ćemo smisliti. Želim da mi vjeruješ.”
“Htjela bih ti vjerovati”, rekla je iskreno.
“Onda mi pomozi. Trebam informacije. Znam da si umorna. Ali moraš reći mojim ljudima i
meni sve što znaš o svom stricu i o očevu posjedu u Rock Springsu. Sve čega se možeš sjetiti. Moji
ljudi već prikupljaju informacije, ali svejedno nam ti možeš mnogo pomoći ako nam kažeš što znaš.”
“Naravno da ću vam reći.”
“Gdje je ključ? Pitao sam te još u autu, ali nisi mi odgovorila.” Pokrila je lice kao da je umorna
pritom maknuvši njegovu ruku sa svog obraza.
“One noći kad sam pobjegla čamcem, kad sam išla k tebi, sakrila sam ključ u kutijicu i zakopala
je u lonac sa cvijećem koji se nalazi ispred trgovine ribolovnom opremom, gdje sam i uzela čamac.
Ice Box. Tako se zove trgovina.”
“Znam za tu trgovinu. Nalazi se nekoliko kilometara niz jezero od nacionalnog parka Paris
Landing. Poslat ću jednog od Riovih ljudi da ode po to.”
Odmahnula je glavom. “Ne, idem ja.”
Sam se namrgodio. “Ne ideš nikamo gdje nisi zaštićena.”
Pogledala ga je sa silnom odlučnošću. “Taj ključ mi je jedina sigurnost, Same. Jedina sigurnost
našeg djeteta. Ne želim riskirati.”
“Znam da nemam pravo to tražiti i razumijem da se bojiš, ali vjeruj mi, Sophie. Vjeruj mi da
neću učiniti ništa što bi ugrozilo naše dijete i tebe. Poslat ću ga po ključ i on će nam ga donijeti.
Donijet će ga tebi.”
Progutala je knedlu, a Sam joj je u očima vidio sukob. Stavio je ruku na njezinu i osjetio kako
drhti. Konačno je kimnula. “Dobro, pošalji ga.”
Primio ju je za ruku i poljubio joj vrhove prstiju. “A sada dođi. Idemo potražiti ostale.”
 26. POGLAVLJE
NAKON što je izdao naredbu Riju da pošalje svog čovjeka po ključ, Sam je ponovno otišao vidjeti
oca. Ovaj ga put nije budio. Samo je stajao pored kreveta, promatrao liniju njegova srca na monitoru
i tješio se zvukom očeva ujednačenog disanja.
Sada je morao dati sve od sebe da spasi obitelj. Trebali bi mu mjeseci da smisli detaljne planove
izgradnje utvrde na zemljištu koje je kupio, ali to više neće odgađati.
Njegova obitelj bit će na sigurnom i on će budno paziti na njih. Na sve njih.
Dotaknuo je očevu ruku. Bila je hladna - prehladna. Njegova majka trebala bi biti ovdje pored
njegova oca, a ne nasmrt preplašena sjediti u nekoj rupi u zapadnom Teksasu.
Pomolio se, što već dugo nije učinio. Sjećao se svakog odlaska u crkvu s roditeljima i znao je da
njegova majka nalazi utjehu u Bibliji i umirujućim riječima koje dolaze s propovjedaonice. Ponadao
se da je i sada našla utjehu u vjeri i da nije izgubila nadu.
“Dovest ću je kući, tata”, prošaptao je. “Sve će biti u redu, već ću se nekako pobrinuti za to.”
Okrenuo se, izašao iz sobe i naišao na sestru koja ga je ranije uvela u sobu.
Pokazala je prema čovjeku koji je razgovarao na telefon u sobi za sestre. “Doktor je ovdje ako
želite razgovarati s njim.”
“Hvala. Da, želio bih.”
“Pričekajte ovdje, idem po njega.”
Nakon nekoliko sekundi liječnik je završio telefonski razgovor. Sestra mu se obratila i pokazala
u Samovu smjeru. Liječnik mu je prišao i pružio mu ruku.
“Ja sam dr. Cadwell. Zadužen sam za liječenje vašeg oca.”
Sam se rukovao s njim. “Sam Kelly. Kako je on, doktore?”
“Dobro je s obzirom na sve. Imao je tešku blokadu koju smo riješili i ugradili koronarni stent.
Jedna arterija bila je blokirana šezdeset pet posto, pa smo tamo primijenili angioplastiku. Morat će
uzimati lijekove i morat će drastično promijeniti životne i prehrambene navike, ali uz pravilno
liječenje trebao bi se sasvim oporaviti.”
Sama je preplavilo takvo olakšanje da je zamalo izgubio ravnotežu. “Kad mislite da bi mogao
kući? Uskoro? Koliko ga još planirate zadržati na odjelu?”
Dr. Cadwell se nasmiješio. “Volio bih ga zadržati još nekoliko dana i pratiti kako se oporavlja,
uvjeriti se da neće biti nikakvih komplikacija. Napravit ću neke pretrage da vidim ima li kakvih
oštećenja na srcu, ali moći će kući za nekoliko dana.”
“Hvala vam”, rekao je Sam.
Dr. Cadwell stavio je ruku Samu na rame. “Nema na čemu. To mi je posao. A sad me ispričajte,
moram obići još neke pacijente.”
Sam je kimnuo i doktor je otišao. Sam je još jednom pogledao prema sobi u kojoj mu je ležao
otac, a potom je napustio odjel.
Kad se ponovno našao s ostalima u čekaonici za članove obitelji, prenio je Garrettu i Donovanu
što je liječnik rekao, a zatim je prešao na stvar.
“Seane, reci mi što si sve dogovorio u vezi osiguranja bolnice” Sam je tiho rekao. “Treba mi
svaki čovjek kojeg mogu dobiti kad stignemo u Rock Springs, ali netko također treba čuvati tatu i
Rusty.”
Sean je izgledao iscrpljeno, kao da nije spavao tjedan dana. Iz njega je isijavala tuga poput oluje.
Frank i Marlene bili su mu poput roditelja, a on je bio još jedan sin u velikoj obitelji.
Bio je mlad ali i vraški dobar policajac. Sam mu je vjerovao da će moći štititi njihove voljene.
“Državna policija digla je uzbunu, ali nazvao ih je onaj vaš Resnick pa su se smirili.”
Sam je iznenađeno podigao obrvu i okrenuo se prema Garrettu. “Jesi ti znao što o tome?”
Garrett je slegnuo ramenima. “Samo sam mu rekao da ujaka Sama drži dalje od nas i zapadnog
Teksasa. Mislio sam da je to sve što treba znati.”
Resnick je učinio i više nego je Sam tražio. Kad zagusti, bio je zbilja dobar čovjek. Sam je bio
svjestan da ga je stavio u nezgodan položaj. Njegovi nadređeni neće ga tako lako pustiti na miru
zbog toga. Riskirao je radi Sama.
“Dobro, što još?” upitao je Seana.
“Dobili smo tri državna policajca za čuvanje bolnice. Imamo i dvojicu iz lokalne postaje i
dvojicu mojih. Obavijestili smo bolničke zaštitare, a oni su pozvali pojačanje i udvostručili snage. Ja
ću osobno čuvati Rusty i Franka.”
Sam je duboko udahnuo i pogledao u braću. Načeo je temu koja ga muči otkad su razgovarali s
tatom.
“Znam da tata ne želi uvlačiti Ethana u ovo, ali moram ga nazvati. Zbilja trebam Bakera i
Renshawa, a Ethan će se naljutiti ako mu ne kažemo što se zbiva. A ne bih ga ni krivio. I ja bih želio
znati što se zbiva da sam negdje na putu, a događaju se sranja. Glave bi padale da me netko izostavi
iz svega.”
Garrett je napravio grimasu. “Slažem se, ali što ćemo s Rachel? Ako pozovemo Ethana, on će
dojuriti kući i htjet će s nama.”
“Trebamo ga”, rekao je Sam.
“Rachel može biti s Rusty i tatom”, predložio je Donovan. “Ethan će biti u nezavidnom
položaju. Neće htjeti ostaviti Rachel, ali neće htjeti ni ostati po strani dok mi tražimo mamu.”
“Čuvat ću ih životom”, rekao je Sean odlučnim i ozbiljnim tonom.
Sam mu je stavio ruku na rame. “Znam da hoćeš, Seane. Samo se bojim uvlačiti Ethana u ovo
dok je Rachel još onako krhka.”
“Ne sviđa se ni meni, ali u pravu si. On nam treba”, rekao je Garrett.
Sam je pogledao u Donovana tražeći potvrdu, a zatim duboko udahnuo. “Dobro. Zvat ću
Ethana i dovesti ga. Našim avionom bit će ovdje najkasnije ujutro, a mi polazimo čim ovdje sve
riješimo.”
Opet je pogledao u Seana. “Želim da Sophie ostane ovdje s tobom i Rusty.”
Krajičkom oka ugledao je nagli pokret. Sophie je tijekom cijelog razgovora mirno sjedila, ali sad
je skočila na noge. “Jesi ti lud?” rekla je. “Ja ne ostajem ovdje.” Sam ju je primio za ruku i privio je
bliže sebi. “Nema pregovora,
Sophie. Želim da budeš sigurna. Neću te povesti u rat s tvojim stricem.”
Njezino blijedo lice iskrivilo se od ljutnje i čuđenja. “Potpisuješ smrtnu presudu svojoj majci.
Kakav god bio tvoj plan, ne možeš otići tamo bez mene. Čim on shvati da se ne držim svog dijela
dogovora, ubit će ti majku. Naravno, neće to učiniti sam. Nema on petlje za to. Ali naredit će
nekome da to učini. Zar si spreman toliko riskirati?”
“Neću trgovati tobom.”
Izvukla je ruku iz njegove i pogledala ga u oči odlučna izraza lica. “Ja imam dogovor s njim.
Ključ u zamjenu za tvoju majku. Moramo se barem pretvarati da ćemo to izvesti. Što ako tvoj plan
pođe po zlu? Jesi li spreman za najgore? Jesi li se spreman osloniti samo na svoj plan misleći da ćeš
izvesti spašavanje bez greške?”
“Sophie...”
“Nemoj sad tražiti od mene da ti vjerujem. Ovo nema nikakve veze s povjerenjem, ali itekako
ima veze s time da ja ne želim biti odgovorna za smrt tvoje majke. Kako bi bilo da ti sad vjeruješ
meni? Vjeruj mi kad ti kažem da poznajem svog strica i da znam što će se dogoditi kad on shvati da
neće dobiti ono što traži.”
Sam je zatvorio oči. Nije želio uvući Sophie u to. Kako bi i mogao?
“Što misliš, koliko ćeš daleko stići bez mene? Jesi li spreman preuzeti taj rizik? Želiš da ti
vjerujem. Vjerujem ti. Vjerujem ti da ćeš me štititi kad budem išla s tobom. Vjerujem da ćeš smisliti
plan i poslati ljude po svoju majku dok se ja budem suočavala sa stricem. Znaš da sam u pravu.
Možda me ne želiš povesti, ali znaš da moraš. Dobro to znaš.”
Njezino preklinjanje dirnulo je muškarce okupljene oko Sama. Promeškoljili su se i Sam je
odmah znao da i njih mori ista dvojba. Nitko od njih nije želio da Sophie strada. Nitko nije želio da
bude ni blizu strica. Ali također su znali da je ona u pravu.
A to ga je ljutilo.
“Isuse.”
“Ne sviđa mi se to”, rekao je Donovan. “Ne smijemo riskirati Sophiein i djetetov život jer
možda nećemo uspjeti.”
“Ni meni se ne sviđa”, Garrett je dodao. “Ali imamo li izbora? Zar zbilja želimo riskirati? Mi je
možemo zaštititi, Same. Znaš da je možemo zaštititi. Ne želiš da ona ide. Ne želim ni ja da ona ide.
Ali zar ćeš doista moći stati pred tatu i reći mu da nismo uspjeli spasiti mamu?”
“To je bio nizak udarac” Sam je ljutito rekao.
Sophie je stavila svoju sitnu ruku na njegovu i nježno je povukla želeći mu opet privući
pozornost.
“Zar ja nemam pravo glasa?” upitala je nježno. “Ja sam ti i donijela ovo pred vrata. Pred kuću
tvojih roditelja. I pusti mene da to riješim. Dopusti da spasim tvoju majku kad već nisam mogla
svoju. Misliš da bih si ikad oprostila da ostanem ovdje, a tvoja majka umre?”
Njezina hrabrost ga je zadivila. Bacala ga je na koljena. Nije se smatrao dostojan nje i njezine
nesebičnosti. Koliko god je želio odbiti njezinu molbu, koliko god ju je želio doslovce vezati ovdje
da bude na sigurnom, duboko u sebi znao je da je ona u pravu. Bila je u pravu, a zbog toga je bio
toliko bijesan i uplašen za njezin život da je poželio nešto razbiti.
Zagledao se u nju i zatvorio oči. Rukama je potražio njezine i čvrsto ih stisnuo. Bože, oprosti, ali
što će sad? Kako se odlučiti između svoje žene i majke?
Sophie se pomaknula. Otvorio je oči i vidio da se propela na prste. Poljubila ga je. Taj mekani
nježni poljubac nosio je pregršt značenja. I podrške. Tad je prvi put bila tako otvorena s njim pred
drugima.
“Vjerujem u tebe”, prošaptala je.
Njezini prsti stisnuli su njegove i zatim se opet spustila na pete. U njezinu pogledu bilo je više
povjerenja nego što je zaslužio. Nadao se da ga neće iznevjeriti.
Osjećao se prazno. Okrenuo se prema ostalima, ali još je čvrsto držao Sophie za ruku.
“Mijenjamo plan”, Sam je smrknuto rekao. “Ja idem sa Sophie. Neka P. J. i Cole zauzmu
snajperske položaje. Čim nam se gad pokaže, želim da ga maknete. Svi ostali okružit će posjed, a
zatim ući. Sve mora biti precizno tempirano. Ne smijemo si dopustiti ni najmanju pogrešku.”
“Nećemo pogriješiti”, rekao je Steele. “Nismo nikad, pa nećemo ni sada.”
Sam je privio Sophie uza se. Trebao je osjetiti njezinu toplinu da se podsjeti što je na kocki.
Spustio je ruku na njezin trbuh i osjetio kako mu se kći lagano rita.
Njegova kći.
“Ovo je vaša nećakinja” Sam je rekao braći. “Sophie nosi djevojčicu.”
Želio je da znaju. Želio je da i njima to postane osobno i stvarno. Tako će i oni znati što je na
kocki.
Donovanovo lice razvuklo se u širok smiješak. Zakoračio je prema njima, zgrabio Sophie u
naručje i vrtio je po sobi. Čak se i Garrett smiješio, a kad ju je Donovan konačno spustio, Garrett ju je
primio za ruku.
Kolebala se tek djelić sekunde, a zatim mu se bacila u zagrljaj. Obujmio ju je rukama.
Zapanjile su je njihove reakcije, a kad se odmaknula iz Garrettova zagrljaja, zadrhtala je i oči su
joj sjale.
“Ako je upola snažna kao svoja majka, bit će prava sila prirode”, rekao je Garrett onim svojim
tamnim glasom.
Vragolast smiješak ozario joj je lice. “Ako ovako nastaviš, pomislit ću da ti se doista sviđam.”
“Žao mi je što si uopće dobila dojam da mi se ne sviđaš”, rekao je Garrett ozbiljna izraza lica.
“Možda mi se nisi svidjela, ali bio sam u krivu.”
Iznenađeno i u nevjerici zurila je u Garretta. Sam se nasmiješio. Garrett bi rijetko priznao da je
bio u krivu.
Sam je ispružio ruku prema Sophie, htio je da mu se vrati. Odmah mu je prišla, a on ju je
privukao k sebi.
“Ovo mora proći kako treba”, rekao je muškarcima oko sebe. “Ne smijem je izgubiti.”
 27. POGLAVLJE
DOK su se Sam i njegovi ljudi bavili posljednjom fazom plana, Sophie je spavala, Sam ju je pazio.
Nije bio sasvim usredotočen na razgovor i žučnu raspravu o strategiji jer mu je pogled neprestano
lutao prema sitnoj ženi koja je u sebi nosila tako važan dio njega.
Mrzio je što je ne može ostaviti ovdje, gdje je na sigurnom, zaštićena od svega što bi je moglo
ozlijediti. Mrzio je to. Nekoć bi KGI-evci isplanirali nemilosrdnu akciju, stupili na teren s punom
preciznošću, spasili taoca, ušli i izašli za samo sat vremena. Obrisali bi ruke i bacili se na idući
posao.
A sad je sve to otišlo kvragu jer je u pitanju bila njihova majka i ako je vjerovati Sophie - a Sam
joj je vjerovao - Tomas je bio nepoznanica. Nitko nije znao kako će reagirati, nikad ga se nije
testiralo. Nikad ranije nije preuzeo nikakvo vodstvo unutar Moutonove organizacije.
To je značilo da je nepredvidljiv, a oni ne smiju riskirati kad je u pitanju život njihove majke.
Dovraga, mrzio je kako stvari stoje.
“P. J. i Cole bit će na snajperskoj dužnosti”, Steele je tiho rekao Samu.
Sam se okrenuo prema vođi svoje ekipe i znao da su ga ulovili kako drijema. Zurio je u Sophie
sklupčanu na malenu kauču čekaonice za članove obitelji. Lice joj je čak i u snu bilo napeto i
uplašeno.
Jedva se svladao da ne pojuri prema njoj i prisloni prste na njezine usnice, olakša joj brige. Ali
nije ju želio ometati. Sati koji slijede bit će vrlo teški i treba joj odmora.
“Ti i Sophie pretvarat ćete se da sve ide prema dogovoru i sastati se s Tomasom radi razmjene, a
mi ostali zauzet ćemo položaje oko kuće i ući. Ako je Marlene ondje, mi ćemo je izvući. Ako je ona s
Tomasom, P. J. i Cole skinut će Tomasa čim ugrabe priliku.”
“On zna da ne dolazim samo sa Sophie. Nije toliko glup. Očekuje nas. Moramo ga iznenaditi”
rekao je Sam. “Ne želim ugroziti njezin život. Hoću da Donovan i Garrett idu sa mnom. Hoću
zaštitu za Sophie. Ako sa sobom i Sophie povedem dovoljan broj ljudi, neće očekivati ostale.”
“A Ethan?”
Sam je duboko udahnuo. Trebao je Ethana, ali nije ga želio upletati u to. Pravi pakao.
“Ethan ide sa mnom. Ti i Rio povest ćete svoje timove i maknuti svakoga tko vam se nađe na
putu. Sve treba biti čisto i nečujno. Što dulje Tomasu bude trebalo da vas skuži, tim bolje.”
Otvorila su se vrata prostorije i ušao je Ethan čvrsto držeći svoju ženu za ruku. S njima su bili
Baker i Renshaw, naoružani do zuba.
Sam je ustao pozdraviti brata u isti čas kad i Garrett i Donovan.
“Kako je on?” Ethan je upitao hrapavim glasom.
“Odmara se. Bit će dobro. Razgovarao sam s liječnikom.”
Sam se okrenuo prema Rachel i pružio joj ruku. “Rachel, dušo, kako si?”
Na njegovo iznenađenje, Rachel mu je prišla i snažno ga zagrlila. I on je nju čvrsto stisnuo. Malo
se oslobodila i počela pokazivati privrženost i ostalim članovima obitelji, ali tolika spontanost doista
ga je zatekla nespremnog.
“Žao mi je”, rekao je. “Sigurno ste strašno zabrinuti.”
Poljubio ju je u čelo, a zatim ju je prepustio Garrettu koji je nestrpljivo čekao da je pozdravi.
Garrett i Rachel otpočetka su imali poseban odnos, a nakon Ethana Rachel je bila najotvorenija s
Garrettom.
“Reci mi koji se vrag događa, Same”, rekao je Ethan. “U izvještaju koji sam dobio stoje samo
natuknice i još ne razumijem što se sve dogodilo.”
Sam je uhvatio Garrettov pogled i kimnuo mu u znak da odvede Rachel. Garrett ju je obgrlio
oko ramena i poveo prema kutu sobe gdje je sjedila Rusty.
Sam je u najkraćim crtama objasnio Ethanu situaciju, od početka od kraja. Skratio je dio o sebi i
Sophie, ali izrekao je upozorenje. Ethan ne smije kriviti Sophie.
Ethan je tupo zurio u kauč gdje je Sophie spavala. A zatim je provukao prste kroz kratko
podrezanu kosu i odmahnuo glavom u nevjerici.
“Idem s tobom”, rekao je odlučno.
Gledao ga je kao da ga izaziva, kao da očekuje da mu se Sam usprotivi. Ali Sam je kimnuo.
“Trebam te, Ethane. Već sam dogovorio zaštitu za Rachel i Rusty. Sean će biti s njima, a imamo i
cijelu vojsku oko bolnice, tako da će one i tata biti sigurni.”
 Ethan se utišao. “Moram objasniti Rachel. Ona ne zna što se zbiva. Zna samo da je tata imao
srčani udar i da je neka frka.”
“Onda joj idi objasniti” rekao je Sam. “Krećemo za sat vremena.”

“SOPHIE, Sophie, ljubavi, probudi se.”

Čula je te riječi, ali činilo se da su miljama daleko. Još snena, otvorila je oči i ugledala Sama kako
sjedi na kauču pored nje očiju prepunih strepnje.
“Krećemo?”
Ponosila se kako je otjerala strah iz svoga glasa, kako je smireno zvučala.
“Da, moramo ići.”
Uspravila se u sjedeći položaj i pogledala uokolo. Ondje su bila lica koja prije nije vidjela.
Čovjek koji je bio vrlo nalik Garrettu stajao je uza zid grleći vitku brinetu. Još dvojica muškaraca
stajala su sa Steeleom, teško naoružana. Onaj čovjek i žena vjerojatno su Samov brat i šogorica.
“Ključ”, rekla je, a zatim zastala i pročistila grlo. “Je li donio ključ?”
Sam je zavukao ruku u džep i izvukao komadić metala cilindričnog oblika.
“Je li to to?” upitao je i okretao ga na dlanu.
Bio je to neobičan predmet. Nije uopće nalikovao ključu. Razumjela je zašto je Sam sumnjičav.
Uzela mu ga je iz ruke i prešla prstom preko niza urezanih crtica na vanjskoj strani.
“Da. Napravljen je posebnom tehnologijom. Vrhunski primjerak. S vanjske strane ključni su dio
ove rezbarije. Svaka brazda odgovara određenoj brazdi u ključanici. Ali kao što i sam vidiš, ključ je
šupalj, a unutra se nalazi kod sa šifrom koji se skenira čim ključ uđe u ključanicu. Sve je
kompjutorizirano, a na kraju, na mjestu gdje ga držiš, nalazi se senzor. Ako osoba koja pokušava
otključati ima ubrzan puis ili drukčiju temperaturu od uobičajene, pristup joj je onemogućen.”
Sam je odmahnuo glavom. “Stari ti je bio paranoidan gad.”
“On je volio govoriti da je oprezan i da misli na sve. Nije nikome vjerovao. Ali bio je i bahat.
Imao je tako jaku sigurnosnu mrežu oko sebe da se smatrao nepobjedivim. Mislio je da je
nedodirljiv.”
“Kompleks Boga”, Donovan se ubacio.
Sophie je podigla pogled i shvatila da su se pored njih okupili Garrett, Donovan i čovjek za
kojeg je pretpostavljala da je Ethan.
Kimnula je. “Na neki način on se zaista smatrao Bogom. Ali ne u smislu božanstva. On nije bio
religiozan čovjek. Religiju je smatrao slabošću, a njega je zanimala samo snaga i ono što je
doživljavao snažnim.”
“Kako si mu se uopće usudila suprotstaviti?” upitao je Garrett. “Rekla si da si ga upucala, ali
kako?”
Pogledala je u svoje ruke. “Ne bih se trebala hvaliti time. Ne ponosim se zbog toga. Učinila sam
to iz sebičnih razloga. Nisam plemenita osoba.”
Sam ju je nježno primio za bradu i pridigao joj lice kako bi je mogao pogledati u oči.
“Ne slažem se”, rekao je tihim, gotovo drhtavim glasom. “Riskiraš život radi žene koju ne
poznaješ. To te čini vrlo plemenitom u mojim očima.”
Stisnuo ju je za ruku, kao da su mu same te riječi bile nepodnošljive.
“Već ćeš me nekako zaštititi”, rekla je.
Nije to rekla samo da ga utješi. Ona je doista vjerovala u to. Htjela mu je dati do znanja da mu
vjeruje.
Prišao joj je Ethan i pružio ruku. “Ja sam Ethan, Samov mlađi brat. Idem s vama u Rock
Springs.”
Bojažljivo se rukovala s njim. “Ja sam Sophie.”
Nasmiješio se. Bilo joj je vrlo neobično vidjeti lice toliko nalik Garrettovu kako se smiješi.
“Znam tko si. Braća su mi mnogo govorila o tebi.”
Prišao im je Steele i stavio ruku Samu na rame. “Spremni smo za pokret. Terenci su ispred,
helikopteri čekaju, avion je spreman.”
 Sophie je osjetila grč u želucu. Spustila je ruke u krilo kako nitko ne bi vidio koliko drhti. Na
dlanu joj je ležao ključ, a kožna traka kojom je ključ bio pričvršćen uz očev vrat visjela joj je preko
noge. Na jednoj strani vidjele su se crvene mrljice. Očeva krv.
Taj ključ bio je njezina polica osiguranja, a sada je to jedina stvar koja Marlene Kelly drži na
životu. Onog trena kad se odrekne ključa, osim ako Sam i njegovi ljudi ne uspiju posve srušiti
stričevu mrežu, postaje meta. I bit će meta do kraja života. Koliko god on trajao.
Sam ju je primio za ruku i pomogao joj ustati. Pogledao ju je u oči i nježno joj dodirnuo obraz.
Spustio je ruku i poveo je u skupinu svojih ljudi koji su stvarali štit oko nje, a potom su izašli iz
bolnice.

ULAZILI su u terence, kad su najednom ugledali kako velik crni automobil juri prema njima.
Zveket pušaka bio je zaglušujući - sve dok jedan čovjek iz Samove ekipe zauzeo je položaj i uperio
oružje u automobil koji je bio sve bliže. Naglo se zaustavio, kočnice su zaškripale tek metar od
mjesta gdje je stajao Sam. Ugurao je Sophie na stražnje sjedalo.
“Ostani dolje!” viknuo je.
Izvadio je pištolj. Otvorila su se vrata automobila i izašao je Resnick. Podigao je ruke. Nije čekao
da mu se obrate, već je odmah prišao Samu odlučnim korakom i ozbiljna lica.
“Dovraga, Adame. Rekao sam ti da držiš svoje dupe dalje od ovoga”, Sam je procijedio kroz
zube. Namjerno nije naredio svojim ljudima da spuste oružje.
Resnick je duboko uvukao dim i izvadio cigaretu iz usta. “Trebam samo pet minuta tvog
vremena, Same.”
“Nemam pet minuta. Miči mi se s puta, Adame.”
“Odlaziš na jebenu samoubilačku misiju, Same. Dovraga, saslušaj me!”
Sam ga je sumnjičavo pogledao i spustio pištolj. “Kako ti znaš kamo mi idemo?”
Resnick je razdražljivo otpuhnuo dim i bacio još goruću cigaretu na pločnik. Otkotrljala se uz
kišu iskrica.
“Ne treba biti genijalac da bi shvatio. Imam pristup boljoj satelitskoj opremi nego ti. Mouton je
dovukao cijelu vojsku u zapadni Teksas. Tvoji ljudi su dobri, Same. Najbolji. Ali jesi li spreman
napasti jebenu vojsku?”
“Što predlažeš?” pitao ga je Sam.
“Mobilizirao sam dva tima. Na putu su prema Del Riju. Oni će se uskladiti s vama.”
“Gle”, nestrpljivo se ubacio Garrett, “ako želiš razgovarati, nećemo o tome na cesti. Moramo
krenuti.”
Sam je palcem dao znak Resnicku. “Upadaj.”
Resnick se požurio prema suvozačevu sjedalu i uskočio pored Garretta. Sam je sjeo pored
Sophie koja je piljila u Resnicka kao da je čudovište.
Sam je zagrlio Sophie i privukao je k sebi dok je Garrett izlazio na cestu. “Ne brini se”, šapnuo
joj je na uho.
Resnick se okrenuo i pogledao u Sama, a zatim i u Sophie. U očima mu se vidjelo iskreno
žaljenje.
“Oprosti zbog onoga ranije, Sophie. Nisam te mislio uplašiti.”
Njezina napetost malo je popustila i ona se opustila u Samovu naručju.
“A sad mi reci kakav si plan imao”, rekao je Sam Resnicku.
“Odlaziš u masakr”, rekao je Resnick. “Jebeni masakr. Čini se da je skupio sve svoje ljude i još
doveo plaćenike sa strane. Tko zna koja mu zemlja Trećeg svijeta duguje uslugu da je uspio
prikupiti takvu vojsku. Vjerojatno njih desetak.”
“Kurvin sin”, opsovao je Sam. “On drži moju majku. Želi je mijenjati za Sophie. A to se neće
dogoditi. Naša jedina nada je ući i srediti ga.”
Resnick je kimnuo i stavio cigaretu u usta, ali nije ju zapalio. Vadio ju je iz usta i vraćao u njih
kao da zapravo puši, a ruke su mu nervozno drhtale. Oduvijek je bio živac.
“Znaš što mislim o tebi i tvojim ljudima, Same. Ali nećeš to moći izvesti. Barem su četiri puta
brojniji od vas. Trebaš moju pomoć da izjednačite snage. Imam dva tima crnih operativaca koji su
spremni za pokret. Najbolji su.”
“A što ti time dobivaš?” Sam ga je pitao.
Resnick je ulovio njegov pogled i odlučno mu se zagledao u oči. “Želim da taj tip nestane s lica
zemlje na bilo koji mogući način. Nije važno tko će to učiniti, a ako mogu pomoći, poduzet ću sve
što treba.” Pogledao je u Sophie, a potom opet u Sama. “Alex je mrtav, zar ne?”
Sam je kratko kimnuo.
Resnick ih je značajno pogledao. “Tko ga je ubio?”
Sophie se ukočila, ali Sam nije uopće reagirao. “Je li važno?” mirno je upitao.
Resnick je odmahnuo glavom i izvadio cigaretu iz usta. “Ne. Nije važno; glavno da tog
kurvinog sina više nema.”
Sam i Garrett pogledali su se u retrovizoru. Nekoliko trenutaka nisu ništa govorili, a zatim se
Sam obratio Resnicku.
“Sastat ćemo se s tvojim ljudima u Del Riju. Oni neće ući i neće učiniti ništa bez mog odobrenja,
je li jasno? Sve će ići prema mom planu. Moja majka i Sophie trebaju biti zaštićene pod svaku
cijenu.”
Resnick je kimnuo. “Jasno, razumijem. Obavit ću poziv.”
Sam se naslonio i nježno protrljao Sophieinu ruku. “Hvala ti, Adame. Cijenimo tvoju pomoć.”
“Ne moraš mi zahvaljivati. Samo pribij tog gada na zid. To će mi biti hvala.”

STIGLI su u Del Rio u sumrak. Privatni avion Kellyjevih slijetao je na pomalo neravno tlo gdje su se
već nalazile Resnickove ekipe. Sophie je tako čvrsto držala Sama za ruku da su mu na koži ostali
tragovi njezinih prstiju. Kad se avion konačno zaustavio, Sophie se osjećala ispuhano kao balon.
“Rio i Steele već su stigli. Obavijestio sam ih o promjeni broja ljudi. Čekaju naše naredbe”, rekao
je Garrett, sagnuo se, izašao i velikom se brzinom spustio niz pokretne stepenice aviona.
Pričekao je da izađe i Sophie koja je silazila ispred Sama. Garrett joj je pomogao da se spusti i u
mraku se zagledao u Sama. Resnick, Donovan i Ethan bili su odmah iza njega. “Adam Resnick?”
Glas se probio do njih iz male skupine, poput duha. Svi su se naglo okrenuli i izvukli oružje.
“Kyle Phillips, Korpus američkog pješaštva, gospodine. Moji ljudi su ovdje i čekaju vaše
naredbe.”
“Pokaži se, vojniče”, rekao je Resnick.
Začuo se tek šum, a zatim se tamna figura pojavila pred njima.
Resnick nije gubio vrijeme na pristojnost.
“Phillipse, ovo je Sam Kelly i njegova braća Garrett, Donovan i Ethan. Od njih ćete primati
naredbe. Ovo je njihova misija, ali vaš je posao pobrinuti se da ništa ne pođe po zlu.”
“Da, gospodine.”
Phillips se okrenuo prema Samu i pružio mu ruku. “Čuo sam mnogo o vama. Zadovoljstvo mi
vas je upoznati.”
Sam se rukovao s njim. “Hvala vama i vašim ljudima što ste došli, Phillipse. Što ste saznali?”
“Pođite sa mnom, gospodine, vozila nas čekaju petstotinjak metara preko onog brežuljka. Dat
ću vam izvještaj kad uđemo.”
Sam je primio Sophie za ruku, a okružili su ih Garrett, Ethan i Donovan. Požurili su se za
Phillipsom. Čekala su ih dva terenca. Sam i Sophie ušli su u jedno vozilo s Phillipsom i Garrettom, a
Resnick, Ethan i Donovan ušli su u drugo.
“Nadziremo metu već šest sati. Prije dva sata uočili smo kretanje, a pretpostavljamo da je im je
tada stigla posljednja pošiljka oružja. Dva tima nadziru kuću i postavljaju eksplozive.”
“Jesu li mi vidjeli majku?” upitao je Sam.
“Ne, gospodine. Nismo uočili previše kretanja po kući, a i teško je vidjeti kad unutra nemamo
nikoga od svojih. Kuća je sagrađena kao utvrda, radi zaštite. Nema velikih prozora, ima tek
nekoliko vrata i tako dalje. Većina pokreta uočena je na perimetru. Pripremaju se za rat. Mi imamo
tri snajperista. Postavit ćemo ih tako da im nanesu što više štete prije nego što mi uđemo.
“Žele rat, pa će ga i dobiti”, promrmljao je Garrett.
 “Izvrsno” rekao je Sam. “Postavit ću svoje najbolje strijelce za sastanak s Moutonom. Ali još će
nam trebati oko perimetra.”
“Vrlo smo dobri u onome što radimo, gospodine. Htio bih da znate. Nećemo vas razočarati.”
Prvi put otkad je sve ovo započelo, Sam je osjetio zrnce olakšanja. Čvrsto je vjerovao u Oružane
snage SAD-a i specijalne operativce. Nigdje na svijetu nisu postojali bolji ljudi od njih i bilo mu je
drago što se sad nalazi među njima.
“Htio bih da obavijestite svoje ljude o svemu što se zbiva”, rekao je Sam.
“Da, gospodine.”
“I želim znati sve o posjedu, broju ljudi i njihovim položajima. Trebam poznavati svaki
centimetar tog prostora prije nego što uđemo. Koordinirajte se sa Steeleom i Riom, vođama mojih
timova. Oni će biti na terenu, a moja braća i ja vodimo Sophie unutra radi razmjene.”
“Da, gospodine. Pobrinut ćemo se za sve.”
“Hvala vam, Phillipse. Cijenim to.”
“Ne trebate zahvaljivati. To nam je posao.”
Da, posao. Sam je poželio da je to samo posao. Samo posao.
 28. POGLAVLJE
NEŠTO nije bilo u redu. Ništa se nije činilo u redu. Sam je promatrao okolicu dok se terenac
zaustavljao na vijugavoj prašnjavoj cesti koja je vodila prema kapiji Moutonova posjeda.
Garrett je vozio, a Resnick, koji je inzistirao da pođe s njima te povede i svoje ljude, sjedio je na
suvozačevu sjedalu. Sophie je sjedila između Sama i Donovana na središnjem sjedištu, a Ethan je
sjedio otraga.
Sam je pogledao u Sophieino blijedo ali odlučno lice. Preko tanke majice nosila je pancirku koju
joj je Sam namjestio. Dovraga, želio ju je od glave do pete zatvoriti u oklop. Nije želio da joj ijedan
djelić tijela ne bude zaštićen. Što ako nešto pođe po zlu? Kako će si oprostiti ako se nešto dogodi njoj
ili djetetu?
Bio je u bolnu iskušenju da kaže Garrettu da se okrene i da vrate Sophie. Kao da je osjetila
njegov nemir, Sophie je stavila ruku u njegovu i pogledala ga. Stisnula mu je ruku i nasmiješila se, a
taj sitni čin utjehe pogodio ga je ravno u srce.
Osjećao se kao varalica. Njegov je posao bio štititi obitelj, a sad je Sophie štitila sve njih.
I on je stisnuo njezinu ruku, a riječi koje je joj je htio reći naprosto su mu zapele u grlu. Prisilio
se usredotočiti na ono što ih čeka.
Steele i Rio još su se prije nekoliko sati pridružili Phillipsovim ekipama, kad je noć još skrivala
kamenite brežuljke. Postavili su snažnu zaštitu oko cijelog posjeda, a P.J. i Cole zauzeli su svoje
položaje. Puške su im bile uperene u prednji ulaz.
Sam se trebao dobro osjećati u ovakvoj misiji. Zahvaljujući Phillipsovim ekipama, izjednačili su
snage s Moutonom. Imao je puno povjerenje u svoje ljude. To bi trebalo izgledati kao šetnja parkom.
Ali ovo je bilo osobno. Ovo je uključivalo ljude koje voli.
Ljubav. Bože, on je voli. I tek je sad postao svjestan toga? Kad je vodi u opasnost? Okrenuo je
glavu da je ne gleda jer bude li je gledao, slomit će se.
Morao se pribrati. Nije smio krenuti u akciju dok mu se ne razbistri u glavi. Sad ne smije misliti
na ljubav. Ne smije misliti na majku. Ne smije misliti na Sophie i, Bože, ne smije misliti na svoje
dijete.
To je samo posao. Morao je biti objektivan ili će učiniti grešku i sve ih izgubiti.
Ali puls mu nije htio usporiti i činilo mu se kao da će mu srce eksplodirati. Više od četrnaest
godina bio je neustrašiv i stoički je podnosio svaku opasnost. Bogami si neće dopustiti da sjebe sada
kad je najvažnije.
Pred teškim metalnim vratima stajala su tri čuvara. Napetost u vozilu bila je gotovo zagušujuća.
Garrett se zaustavio i otvorio prozor.
“Došli smo razgovarati s Tomasom Moutonom”, rekao je mirno. Sophie se sva skamenila.
Čuvarev pogled pročešljao je vozilo. Dao je znak Garrettu da otvori vrata.
“Nema šanse”, rekao je Garrett. “Reci Moutonu da smo ovdje. Očekuje nas.”
Čuvareve nosnice raširile su se od bijesa, ali uzeo je prijamnik i prenio informaciju. Trenutak
kasnije vrata kapije počela su se otvarati i čuvari su im dali znak da udu.
“Stajat ćeš iza mene u svakom trenutku”, Sam je rekao Sophie iako su već prošli plan, i to
nekoliko puta. “Ne miči se i ne radi ništa dok ti ja ne kažem. Ako ti kažem da legneš, odmah se baci
na tlo.”
Kimnula je, ali nije skidala pogled s kuće koja im je bila sve bliže.
Zaustavili su se pred glavnim ulazom, točno na mjestu koje su označili da Cole i P. J. imaju čistu
metu.
Sve je izgledalo kao smrtonosna igra kukavice u kojoj je gubitnik onaj koji prvi odustane. A KGI
se neće prvi trznuti. Sam se nadao da je Tomas nervozan tip.
Garrett je izašao prvi, ali ostao je stajati iza otvorenih vrata automobila. Resnick je izašao na
svojoj strani, a zatim i Donovan na svojoj. Donovan je gurnuo središnje sjedalo da Ethan može izaći.
“Ostani unutra dok te ja ne pozovem” Sam je rekao Sophie, a potom je i on izašao.
Zakoračio je na jutarnje sunce, zadovoljan što se pojavilo danje svjetlo. Iskoristit će to kao
prednost koliko god bude mogao.
Sekunde su se pretvarale u minute, a zatim su se ulazna vrata konačno otvorila i izašao je
Tomas Mouton s dvojicom čuvara. Izgledao je nervozno - što je bio dobar znak - a kad je ugledao
ljude oko terenca, zastao je i na trenutak je izgledao nesiguran.
 Sam je koračao dok nije bio rame uz rame Garrettu.
“Gdje mi je majka?” povikao je.
Dvojicu muškaraca dijelilo je dobrih dvadesetak metara i niz od četiri stepenice koje su vodile
do betonskog dijela pred ulaznim vratima.
“Gdje mi je nećakinja?” odvratio je Mouton. Sam je pokazao na terenac. “Unutra.”
“Kao i tvoja majka.”
Uslijedila je tišina. Sam nije ništa govorio, čekao je da Mouton napravi idući korak.
“Izvedite je. Želim je vidjeti. Ako nešto pokušaš, Kelly, naredit ću da ti smaknu majku na licu
mjesta.”
“Kao znak dobre vjere, izvest ću je. To je sve. Neće učiniti ni koraka naprijed dok ne vidim
majku. Jasno?”
Sophie je posve ostala bez kisika kad je Sam zakoračio prema njezinim vratima i pružio joj ruku
da izađe. Nije oklijevala, nije željela da Sam vidi kako joj strah munjevito struji žilama. Primila ga je
za ruku i izašla iz vozila.
“Ostani iza vrata”, Sam joj je naredio.
Kad je bio zadovoljan njezinim položajem, Sam se opet okrenuo prema Moutonu.
“Vidio si je. A sad ja želim vidjeti svoju majku. I bolje ti je da nije ozlijeđena.”
Sophiein stric se namrštio. Ne, nije volio prijetnje. Toliko je puta vidjela taj izraz na njegovu licu
kad bi se njezin otac okomio na njega.
Tomas je ignorirao Sama i gledao ravno u Sophie. Na licu mu se jasno očitavala nelagoda. I
strah. Gotovo je mogla namirisati koliko se boji. Čelo mu je svjetlucalo na suncu, a kad mu je
pogledala u ruke, vidjela je da ih je čvrsto skupio u šake. “Ključ, Sophie. Pokaži mi ključ.”
Ne čekajući Samovu zapovijed, polako je podigla ruku i otkrila komad metala koji je zasjao na
danjem svjetlu kao i kožnu traku kojom je ključ bio pričvršćen za vrat njezina oca.
Vrata su se opet otvorila, a muškarci koji su okruživali nju i terenac zauzeli su obrambeni
položaj i posegnuli za oružjem. Čuvari pored Tomasa također su izvukli oružje.
Pojavila se Marlene Kelly, blijeda i iscrpljena, ali Sophie nije gledala u nju. Ne, svu je pozornost
usmjerila na čovjeka koji se skrivao iza Marlene. Čovjeka koji ju je jednom rukom držao oko vrata, a
drugom joj je prislanjao pištolj na sljepoočnicu.
Znoj joj je izbio na čelu. Dlanovi su joj postali vlažni, a želudac joj se stisnuo u takav čvor da je
mislila da će povratiti.
To nije moguće.
Ubila ga je.
Sam se skamenio kad je vidio čovjeka koji je stajao iza njegove majke i koristio je kao ljudski štit.
Od njega se nije mnogo vidjelo, ali Sam je vidio dovoljno da zna da je nasamaren. Ne samo
nasamaren, već dobro i pošteno izjeban.
Kurvin sin.
Sam je pogledao u braću, ali namjerno nije želio pogledati u Sophie, nije htio pružiti to
zadovoljstvo ni njoj ni njezinu ocu.
Bože, kad se samo sjeti Sophieinih lažnih suza i srceparajuće životne priče koju mu je podvalila,
priče kako je ubila oca. Došlo mu je da povrati. Bila je dobra, a on je nasjeo, debelo je nasjeo.
Je li dijete uopće njegovo ili je lagala i o tome?
“Isuse Bože”, promrmljao je Garrett.
Da, upravo to je i Sam htio reći.
“I ja sam joj povjerovao”, Garrett mu je tiho rekao da ga drugi ne mogu čuti.
Sam je odjednom postao hladan. Posve miran. Isključio se. U tom trenu nije mu bilo važno ništa
osim njegove majke.
“Pusti je, Moutone!” Sam je povikao. “Pusti je, a ja ću ti dati ono što želiš.”
“Dobro došla kući, kćeri!” viknuo je Alex.
Sam se konačno okrenuo prema Sophie i podigao ruku dajući joj znak da se ne miče.
“Nećeš mrdnuti ni jebenog centimetra dok je on ne pusti.”
Sophie je samo stajala još u stanju šoka, a lice joj je bilo blijedo i upalo. U rukama je stiskala
ključ, prokleti ključ - je li njezinu ocu uopće trebao? Je li sve ovo bilo pomno isplanirano kako bi
namamili Sama i njegove ljude u zamku?
Sam nije mogao razumjeti toliko toga, ali nije ni bilo važno. Bila mu je važna samo majka.
 Dok je bio tako licem okrenut od Moutona, brzo i kratko je naredio: “P. J., Cole, pucajte.”
“Nemam čistu metu. Ponavljam, nemam čistu metu”, rekla je P. J.
Djelić sekunde kasnije Sam je iz slušalice u uhu začuo i Coleov glas.
“Nemam čistu metu.”
Sam je tiho opsovao. Opet se okrenuo prema Moutonu ignorirajući preklinjanje u Sophieinu
pogledu. “Čini mi se da nemamo izlaza, Alex.”
Ali je li zaista bilo tako? Je li gad uopće želio Sophie? Je li je bio voljan žrtvovati da bi postigao
svoje ciljeve? I koji mu je bio cilj? Osveta? Ništa od toga nije imalo smisla. Čemu uopće ta silna
predstava? U glavu mu se uvukla sumnja. Je li ga Sophie uopće izdala?
Zanemario je emocije i zurio u Alexa Moutona s prijezirom. Sam ga je trebao navesti da govori,
da napravi grešku da ga P. J. i Cole mogu skinuti.
“Ne” Alex je ravnodušno rekao. “Mene nije briga hoće li tvoja majka živjeti ili umrijeti. Možeš li
i ti reći isto?”
Mouton je još jače pritisnuo pištolj uz Marleneinu sljepoočniucu, a Marlene je bojažljivo
zajecala.
Sam se zagledao kako se Moutonova ruka stišće oko drške pištolja dok prstom hvata okidač.
Ubit će je. Točno ondje, pred Samom i njegovom braćom. A Sam nije mogao ništa drugo nego
gledati.
Krajičkom oka primijetio je nekakav pokret. Garrett se naglo okrenuo i posegnuo rukom prema
hlačama, kad je Sophie projurila pored njega. U ruci je držala granatu koju je izvukla iz Garrettova
džepa.
Povukla je svoj potez.
Izvukla je iglu iz granate i držala je čvrsto u istoj ruci u kojoj je bio ključ. Vidjela se jedino kožna
traka stisnuta uz granatu.
Ruke su joj drhtale, a pogled joj je bio divlji i tako odlučan. Okrenula se prema Samu, a on je na
njoj prepoznao silnu tugu i bol da je gotovo prestao disati.
I tada je znao. Znao je da je bio donio strašan zaključak. Sophie ga nije izdala.

SOPHIE nije mogla disati. Nije mogla pojmiti noćnu moru koja se odvijala oko nje.
Njezin otac spremao se ubiti Marlene. Nije bilo sumnje u to. Što god se dogodilo, on će svima
htjeti poslati poruku. Nikad nemoj razljutiti Alexa Moutona. Nikad.
Osjetila je nagon za povraćanjem, ali sad mora biti jaka. Mora brzo misliti i ne smije dopustiti da
je pokosi vlastiti strah. Mora to učiniti. Sve te godine uspijevala je skrivati svoju slabost i strah od
oca. Ne smije sada posustati.
Držala je granatu još bliže sebi jer se uvjerila da ju je njezin otac vidio. Hladno se zagledala u
njega i jasno mu dala do znanja što želi.
“Spusti pištolj i pusti je.”
Marlene je podigla pogled i prestrašeno gledala Sophie dok se penjala stepenicama prema
njima. Ali Sophie ju je ignorirala. Ne može sad misliti na Marlene niti joj može ponuditi ikakvu
utjehu ili olakšanje.
“Pusti je ili ću nas sve dignuti u zrak”, rekla je Sophie tonom u kojem se nimalo nije osjećao
strah koji joj je kolao tijelom. “Blefiraš”, otac je procijedio.
“A je li?” još je snažnije stisnula granatu, tako snažno da je osjetila kako joj je palac obamro.
“Misliš da ne znam da ću ionako umrijeti? Ti ćeš me ubiti ako odem s tobom. Nemam što izgubiti.
Ali ti imaš izbora. Pusti gospodu Kelly, a ja ću vratiti iglu u granatu i otići s tobom. Ili ću ispustiti
ovu granatu, a ti, ja i ključ razletjet ćemo se u komadiće. Ja ću umrijeti kako god okreneš. Ali ti nećeš
umrijeti ako pustiš gospođu Kelly. Biraj.”
Njezin otac se promeškoljio, ali pazio je da još drži Marlene kao štit.
“Dušo, ne čini to”, rekla je Marlene prestrašenim drhtavim glasom. “Misli na svoje dijete. Moje
unuče. Ne čini to. Vrati se Samu. Zaboga, vrati se Samu!'
“Umukni”, prasnuo je Alex i nagnuo joj pištolj još jače uz sljepoočnicu.
 “Pusti je”, Sophie je bila uporna.
Podigla je granatu i prislonila je uz pojaseve svoje pancirke. A zatim je bacila iglu na trijem gdje
su joj stajali otac i stric.
Tomas je opsovao i odmah se bacio na pod pokupiti iglu. Pružio ju je Sophie, a ruka mu je
drhtala.
“Vrati je unutra”, rekao je hrapavim glasom. “Vrati je unutra, odmah.”
Otac ju je dugo promatrao, kao da važe njezinu odlučnost. “Dobro, Sophie. Ti odlučuješ. Ako
želiš da oslobodim gospođu Kelly, dođi ovamo i izvršit ćemo razmjenu. Ti u zamjenu za nju. Ona se
ne miče dok ti ne dođeš dovoljno blizu i ne zaštitiš me od snajperista.”
Progutala je knedlu i zakoračila naprijed. Neće se osvrtati. Ne smije. Osvrne li se, samo će
vidjeti ono što nikad neće moći imati.
Kad je bila dovoljno blizu Marlene, šapnula je: “Recite Samu da ga volim i da mu nikad nisam
lagala.”
“Kako dirljivo”, Alex je podrugljivo rekao.
Brzinom munje odgurnuo je Marlene od sebe i zgrabio Sophie.
“Trči!” viknula je Sophie promuklim glasom. Svijet oko nje eruptirao je u kaosu.
Marlene je potrčala prema sinovima. Dva čuvara koja su stajala ispred vrata srušila su se na
stepenice, a iz glava im je potekla krv. Tomas je jurnuo natrag u kuću. Pucnji su odjekivali cijelim
posjedom. Teška eksplozija zatresla je tlo. Sophie je čvršće stisnula granatu, a njezin otac uzmicao je
natraške i čvrsto je držao oko vrata.
Bacila je posljednji pogled na Sama. Brzo je vodio majku u sigurnost terenca.
Zatvorila je oči. Hvala Bogu.
 29. POGLAVLJE
“MAMA, mama! Jesi dobro?” vikao je Sam dok se naginjao nad njom u terencu. “U zaklon!”
povikao je Garrettu.
Resnick i Samova braća pojurili su u terenac, a Garrett je pritom srušio golemi lonac sa cvijećem
koji se prevrnuo preko živice i pao iza kamene ograde.
“Dobro sam, Same. Dobro sam. Samo sam prestravljena.”
Stavila mu je ruke na obraze i osjetila kako gori od ljutnje. Bio je i ljut i prestrašen.
“Imamo taoca”, rekao je u mikrofon. “Sophie je u kući. Nastavite s krajnjim oprezom.”
Marlene se pokušala uspraviti, ali Donovan ju je opet spustio i zaštitio je tijelom. “Ostani dolje,
mama.”
Marlene je opet pogledala u Sama izmučena i umorna izraza lica. “Same, moraš je izbaviti
odatle. Ona misli da će umrijeti.”
Sam je zatvorio oči.
“Rekla mi je da ti kažem da te voli i da ti nikad nije lagala”, rekla mu je majka plačnim glasom.
“Isuse Bože!” viknuo je Garrett u šoku. “Jebote!”
“Što je?” upitao je Sam i okrenuo se prema bratu.
Garrett je podigao ključ. Na njemu nije bilo kožne trake. Nju je Sophie držala u istoj ruci kao
granatu.
“Vjerojatno mi ga je gurnula u džep u istom trenu kad je izvukla granatu.”
Samu se stisnuo želudac. Sjetio se koliko je bila odlučna da se Tomas nikad ne dočepa ključa.
Koliko će tek biti odlučna da joj ni ocu više ne dospije u ruke?
“O, Bože” rekao je tiho. “Ubit će je.”
Ethan je ustao s poda kod stražnjeg sjedišta i primio majku za ruku.
“Ethane” rekla je iznenađeno. “Što ti radiš ovdje? Gdje je Rachel?”
“Na sigurnom je, mama”, Ethan je tiho rekao. “I ti si, hvala Bogu.”
Marlene je zabrinuto pogledala u Sama. “Ideš li za njom? Nećeš je valjda samo tako ostaviti?”
“Same, pozvat ću helikopter. Već za nekoliko minuta možemo ti odvesti majku odavde”, rekao
je Resnick. “Ti idi. Ja ću ostati ovdje s njom.”
“Želim da i vi ostali odete s mamom”, rekao je Sam. “Ovo je moja borba. Vaš posao je pobrinuti
se da mama ode odavde živa.”
“Ne seri”, prasnula je Marlene.
Pet pari očiju iznenađeno je zurilo u nju.
“Braća te nikad ne bi pustila samog unutra. Otac vas nije tako odgojio. Izvolite svi unutra i
spasite moje unuče. Spasite tu mladu ženu koja je trgovala svojim životom radi mene.”
“Ne brini se, mama”, rekao je Donovan. “Nismo namjeravali pustiti ovog tikvana da ide ikamo
bez nas.”
“Pucaju na nas”, Steele se oglasio u slušalicu.
Ostali su se okrenuli prema Samu zabrinutih izraza lica.
“Idemo” rekao je Sam. “Nema šanse da dopustim da to smeće ubije ijednog mog čovjeka, a neću
dopustiti ni svojoj ludoj ženici da izvrši samoubojstvo.”

SOPHIE se istrgla iz očeva stiska čim su se vrata zatvorila. Osjećala se kao da je netko zatvorio
grobnicu za njom. Ali ne smije dopustiti da je sada paralizira strah.
Znojnom rukom držala je granatu. Bilo bi je tako lako pustiti da padne na tlo. Ali nije imala
namjeru umrijeti, što god da je ranije rekla.
“Vrati iglu unutra, Sophie”, rekao joj je otac. Tomas je stajao pored njih ispružena dlana na
kojem je ležala igla. Drhtao je i obilno se znojio. Alex je zurio u Sophie sitnim očima, a pogled mu je
bio hladan i nije odavao ni zrnce straha. Je li taj čovjek bio od kamena ili je naprosto bio uvjeren da
je neuništiv? Doduše, ona ga je upucala, a on je preživio. Možda je doista bio nepobjediv.
“P-pucala sam u tebe”, rekla je Sophie.
 Usnice su mu se gotovo razvukle u smiješak. “Da, jesi. Zadivila si me. Ne bih nikad rekao da
imaš to u sebi.”
Zatim mu se lice uozbiljilo, a pogled mu je postao hladan. Ljutnja mu je prožimala svaku poru.
“Mjesecima sam bio u bolnici zbog tebe. Ležao sam ondje i vidio te pred sobom kako držiš
pištolj uperen u mene. Vidio sam malu arogantnu kučku koja je mislila da je pobijedila. Ne možeš
me ubiti, Sophie. Ja sam besmrtan.”
Alex je učinio korak prema njoj, a ona je podigla granatu. Ruka joj je drhtala, ali u tom trenu nije
ju bilo briga hoće li otac vidjeti da ju je strah. To je nadišla. Nadišla je njega.
“Miči se od mene i mog djeteta.”
“Daj mi ključ i razmislit ću o tome da te ostavim na životu dok ne rodiš to derište.”
Prasnula je u histeričan smijeh. Još mu nije bilo jasno da ona nema ključ.
Tomas se pomaknuo, Sophie je na tren odvratila pozornost i pogledala u njega. U tom trenutku
Alex je pojurio prema njoj. Zgrabio ju je za zapešće i bolno joj izvrnuo ruku pa joj je granata ispala
na pod.
Kožna traka također je kliznula na pod. I Tomas i Alex bacili su se prema granati. Alex ju je prvi
dohvatio i bacio kroz vrata daleko niz hodnik.
Sophie je legla na pod i zaštitila trbuh rukama.
Eksplozija je zatresla cijelu kuću, a drvo i gips padali su joj po glavi. Brzo je došla k sebi, osovila
se na sve četiri i stala puzati po podu koji je bio prekriven krhotinama.
Nečija ruka zgrabila ju je za gležanj i povukla unatrag. Okrenula se i našla oči u oči sa svojim
bijesnim ocem.
Kosu mu je prekrivala prašina i komadići gipsa, a u slobodnoj ruci držao je kožnu traku.
“Jebena kučko, gdje je ključ?”
Obuzeo ju je nagon za samoočuvanjem i snažno ga je udarila drugom nogom. Žestoko se borila
pokušavajući se osloboditi iz njegova stiska. Oslanjala se rukama o pod nastojeći održati ravnotežu.
Probudila joj se nada kad je vidjela da Alex vuče nogu u pokušaju da je svlada. Nogavica mu je
bila poderana, a krv je curila na pod.
Još jednim očajničkim udarcem uspjela se osloboditi. Opet se okrenula i počela grabiti prema
vratima na drugoj strani. Sustigao ju je u tren oka i nespretno se bacio na nju. Zvuk njegova disanja
ispunjavao joj je uši. Ščepao ju je za kosu, a kad je pridigla glavu, opalio joj je pljusku.
Zapanjeno je opet pala na pod, ali otac ju je odmah povukao gore i stao je vući prema vratima
na suprotnoj strani.
Sophie se žestoko borila. Neće umrijeti. Ne sada. A, bogami, neće umrijeti ni od očeve ruke.
Šutnula ga je u ranjenu nogu.
Opsovao je i opet ju je udario, ovaj put šakom. Osjetila je kako joj je hladna cijev pištolja
okrznula obraz prije nego što joj se zabila u trbuh.
“Budi mirna i surađuj ili ću te upucati i ostaviti te da iskrvariš kao zaklano prase”, siktao je.
“Odustani” rekla je. “Ne možeš pobijediti. Sam i njegovi ljudi su vas opkolili. Nemoj misliti da
ćeš se izvući odavde živ.”
“E pa, gledaj me.”
“Kamo me vodiš?” pitala je dok ju je vukao kroz kuću. Vani se čuo udaljen zvuk pucnjave, ali
odjednom je bio sve bliže. Što ako Sam pogine? Što ako njegova braća poginu? Što ako nisu uspjeli
odvesti Marlene na sigurno?
Bože, bilo je toliko što ako. Sam je pomislio da ga je izdala. Hoće li on zaista radi nje riskirati
živote ljudi koje voli? Nije bila sigurna kao njezin otac da će je Sam htjeti spasiti, pa čak i samo radi
djeteta. Budući da je pomislio kako ga je izdala, vjerojatno je posumnjao i da dijete nije njegovo.
Otac ju je gurnuo u knjižnicu prema drvenoj ploči koja je pokrivala pod u središtu sobe. Vrata
su se otvorila i ukazalo se dizalo. Gurnuo ju je unutra i izvadio ključ iz džepa. Umetnuo ga je u
otvor ispod dugmeta na podu.
Vrata su se zatvorila i tama je obavila unutrašnjost. Tlo se naglo spuštalo i oni su pošli dolje.
Cijelo vrijeme bolno joj je stiskao nadlakticu. Boljelo ju je lice, usnica joj je bila natečena i
rasječena u kutu. Na jeziku je osjećala metalan okus krvi. Ali bila je živa. Još neće odustati.
Molim te, Same. Nađi me. Spasi naše dijete. Spasi mene.
Volim te.
Dizalo se zaustavilo i vrata su se otvorila. Utonuli su u još veću tamu. Zar su se spustili u
pakao?
Otac ju je gurnuo naprijed i ona se spotaknula. On je sad bio sporiji i šepao je. Svako malo
sudario bi se s njom.
Sada je odglumila da se spotaknula i ispustila je bolan jauk. Pao je preko nje, digao se i
prosiktao od boli. Ali još ga je više usporila.
Nije znala što bi učinila. Mogla ga je samo usporavati u nadi da će Sam doći i spasiti je. Rekla je
prvo što joj je palo na pamet s ciljem da mu omete pozornost, da ga navede na razgovor. To su sve
bili isprazni pokušaji osobe koja se bori za život. Ali što joj je drugo preostalo?
“Kako si preživio? Pucala sam u tebe. Trebao bi biti mrtav.”
To vjerojatno nije bilo najpametnije što je mogla reći. Podsjetiti ga na činjenicu da ga je upucala
kao što je on upucao njezinu majku.
Alex nije ništa govorio. Nije se dao uvući u razgovor. Samo je udario Sophie u petu kako bi je
požurio. Pojurila je i pretvarala se da je pala. Rukom se uhvatila za zid da ublaži pad.
“Iskušavaš moje strpljenje”, siktao je. “Pokreni se ili ću te ubiti i ostaviti ovdje.”
Dogorio joj je fltilj. Bijes je planuo i širio joj se venama. “Zašto onda to ne učiniš? Ti si kukavica
koja se iživljava na ženama i slabijima od sebe. Ubio si mi majku za večerom. Koji bolesnik može
učiniti tako nešto?”
Alex je zastao, ali još ju je čvrsto držao za ruku. Osjetila je kako ga je izdao drhtaj. Taj
hladnokrvni gad je reagirao. Na spomen njezine majke?
“Misliš da sam je ubio tek tako, bez razloga?”
Nasmijao se, ali to je više zvučalo kao razdražljivo siktanje. Činilo se da mu nije nimalo
smiješno.
“Tvoja majka bila je kurvetina bez imalo odanosti. Kao ti. Izdala me, baš kao što si me i ti
izdala.”
“Na kakvim si ti drogama? Što je ona mogla učiniti da zasluži da joj prosviraš mozak za
večerom, za Boga miloga?”
“Umukni”, zarežao je. “Umukni i hodaj.”
Opet je nešto zaustila, ali otac joj je izvrnuo ruku i ovaj put jauknula je od prave boli. Utihnula je
i borila se s mučninom koja joj je kuhala u želucu.
Činilo se da tunel vodi u beskonačnost, ali trenutačno je posve pogrešno poimala vrijeme zbog
onih događaja.
Opet se zamalo spotaknula jer joj je stopalo utonulo u rupu na tlu. Začula je kako nečija ruka
klizi po zidu, a zatim se upalilo svjetlo. Treptala je da se privikne na svjetlost u strahu da će
propustiti priliku - bilo kakvu priliku - za borbu ili bijeg. Za opstanak.
Sve su joj nade potonule kad je ugledala dva hummera parkirana tek metar od njih i dugačak
tunel koji je vodio van iz prostorije.
Još je držeći za nadlakticu, podigao je pištolj i uperio joj ga u lice. “Upadaj.”
O, Bože. Ne može sjesti u taj auto. Ne može mu dopustiti da je odvede.
U ušima joj je odjeknuo pucanj. Refleksno je skočila unatrag, a njezin otac pao je na terenac.
Glava mu je udarila u prozor suvozačevog sjedišta i na trenutak je samo stajao raskolačenih očiju. A
zatim je, poput drvenog lutka kojem je netko odrezao konce, omlitavio i kliznuo na pod. Iza njega je
ostao trag razmazane krvi koja se stala razlijevati po podu.
Sophie se okrenula očekujući da će ugledati Sama ili nekog od njegove braće. Već je bila
spremna pojuriti prema njemu, a srce joj je lupalo od silnog olakšanja. Ali odmah se zaustavila i
jedva ostala na nogama. Malo dalje od nje stajao je Tomas, a u ruci je još držao pištolj uperen u
smjeru u kojem je maločas pucao.
Osjetila je grč u želucu i suspregnula nagon za povraćanjem.
Tupo je zurila u njega, ne znajući što bi rekla ni što bi učinila.
“Zaslužio je mnogo bolniju smrt zbog onoga što je učinio Mariji.”
Sophie je začuđeno odmahnula glavom. “Zašto je tebe briga što je učinio mojoj majci?”
Tomas se okrenuo prema njoj, a ona je zadrhtala kad je ugledala hladnoću u njegovim očima. U
tom čovjeku više nije bilo ni mrve straha. Nije bilo napetosti, nije bilo nervoze. Činilo se da se
oslobodio čovjeka kojeg se bojao više od ičega na svijetu.
U očima je imao divlji sjaj, a izraz lica bio mu je pobjedonosan, kao da ne može vjerovati što je
upravo učinio.
 “Ubio ju je jer je voljela mene”, rekao je Tomas. “Saznao je. Ne znam kako je saznao. Možda mu
je rekao netko od posluge. Ali nije slučajnost što ju je ubio dan nakon što mi se predala.”
Sophie je mahala glavom u nevjerici. Svijet je bio mahnit. A ona je nastala iz ludila. Njezin
genetski kod bio je jedna velika mrlja. Kako se uopće mogla zavaravati i misliti da može voditi
normalan život kad je ranije živjela okružena ludilom?
Posve izvan sebe, kleknula je na koljena i polako se spustila na pete. Zarila je lice u dlanove i
ljuljala se naprijed-natrag.
“Diži se i ulazi u auto”, zarežao je Tomas.
Naglo je podigla glavu. Zurila je u njega u nevjerici.
“Lud si. Lud si kao moj otac. Ne idem nikamo s tobom. Nemam ključ, Tomase. Ti idi. Dođi će
po tebe. Doći će svakog trena. Ako želiš preživjeti, bolje se požuri.”
Uperio je pištolj u nju. Dok se ranije činio nervozan, sad je izgledao zastrašujuće smireno i pun
samopouzdanja.
“Diži se, odmah. I uđi u auto.”
Polako je ustala. Koljena su joj toliko drhtala da su udarala jedno u drugo. Cijeli joj se svijet
zavrtio i ukosio i opet je zamalo pala.
Dovukla se do drugog hummera, jedva se primila za kvaku i otvorila vrata. Tomas joj je prišao,
gurnuo je unutra i zalupio vrata za njom. Obišao je terenac s prednje strane cijelo vrijeme držeći
pištolj uperen u nju.
Iz njega je isijavala mračna odlučnost. Začudo, odjednom se više bojala njega nego svog oca. S
ocem je barem znala što može očekivati.
Tomas je sjeo za volan, prebacio pištolj u lijevu ruku i upalio motor.
Glasno je jurio kroz tunel, a automobilska svjetla poskakivala su po zidovima. Nakon nekoliko
trenutaka tunel je obasjala svjetlost; na izlazu se ukazalo sunce. Izletjeli su iz mraka i prašina se
podizala za njima na uskoj cesti.
Uplašeno se okrenula pokušavajući odrediti u kojem smjeru idu. Prikovala je pogled na kuću iz
koje su izašli. Bila je sve manja i manja dok se hummer udaljavao stjenovitim krajolikom i jurio u
ništavilo. I doista, nije bilo ničeg osim stijena i nazubljenih brežuljaka, dokle god je oko sezalo.
 30. POGLAVLJE
KAD je eksplozija zatresla kuću, Sam i njegov brat bacili su se na tlo. Samu je gotovo stalo srce.
Sophie. Granata.
Bože, što je napravila?
“Same, ne!” Garrett mu je povikao na uho.
Nije ni shvatio da je skočio na noge i potrčao prema vratima dok se Garrett nije bacio na njega i
srušio ga. Ležao je na tlu, Garrett preko njega, a utroba samo što mu nije eksplodirala. Koji kurac?
“Kvragu, Same, učinit ćemo to kako treba, što znači da ti dupe ne smije biti na rupe.”
“Makni se s mene”, zaškripio je Sam. “Moram je naći.”
Zvuk helikoptera koji slijeće odvratio mu je pozornost na nekoliko trenutaka. Bacio je pogled
iza sebe i vidio Resnicka kako požuruje Marlene Kelly da se ukrca.
Osjećaj olakšanja zbog majke miješao se s jezivim strahom zbog Sophie.
Garrett se polagano maknuo sa Sama. Prišli su im Donovan i Ethan pištolja uperenih u ulaz u
kuću.
“Učinit ćemo to zajedno”, rekao je Garrett. “Kao jedinica. Pojačanje. Zvuči li ti poznato? Ne ideš
nikamo bez nas.”
“Umukni, jebote” zarežao je Sam. “Vidim da ti se sviđa naređivati.”
“Da, znaš, dok je tvoja glava u dupetu, netko mora i to.”
Ethan i Donovan su čučnuli, svaki s jedne strane vrata. Ethan je digao jedan prst, zatim i drugi,
a kad je podignuo treći, on i Donovan strelovito su se okrenuli i uletjeli u kuću.
Sam i Garrett krenuli su odmah za njima i nastavili se kretati kroz predsoblje.
“U kući smo” rekao je Sam u prijamnik, “Steele, Rio, koji je vaš status?”
“Aktivan”, začuo se Steeleov kratki odgovor.
“Dolazim sa zapada”, rekao je Rio trenutak kasnije. “Naše područje je čisto. Pomogli smo
Steeleu da počisti svoje smeće. Nema žrtava.”
“Dobro”, promrmljao je Sam. Kvragu, nadao se da će i on to moći reći.
“Ovamo”, zazvao ga je Ethan s lijeve strane.
Sam, Garrett i Donovan oprezno su krenuli na drugu stranu prostorije do mjesta gdje je stajao
Ethan s puškom uperenom u hodnik.
“Sranje”, promrmljao je Donovan. “Čini mi se da je granata baš ovdje eksplodirala.”
Sam je progutao slinu. U želucu mu se sve okretalo.
Soba je bila spržena. Sve je bilo prepuno krhotina. Zid se urušio, a vrata koja su vodila u
susjednu sobu stajala su ukoso.
Polako su hodali kroz ruševine. Sam je podigao golem komad žbuke, ali ispod njega nije bilo
ničeg osim krhotina. Pustio je neka opet padne na pod i nastavio prema susjednoj sobi.
“Ovdje ima krvi” rekao je Ethan.
Sam je pojurio prema mjestu gdje je stajao Ethan. Na tlu je ležala greda koja je činila dio
dovratka, a izgledalo je kao da je netko ondje bio prikliješten, ali uspio se izvući. Ali tko je to bio?
Sophie? Njezin otac?
Sam je pogledavao po sobi. Sve je bilo mirno, a u daljini se čuo samo ritmičan zvuk pucnjeva.
Nije bilo ni traga Sophie niti ikome drugome. A to je značilo da je preživjela eksploziju. Bio je
zahvalan na tome, ali ona je svejedno bila negdje u očevu zarobljeništvu. A to ga je užasavalo.
Krenuli su niz hodnik pomno češljajući svaku od soba na koju su naišli. Nije bilo ničega.
Nikoga. Nitko nije tražio pomoć. Možda su svi pobjegli, a možda nitko nije ni ulazio onamo.
Svaki put kad bi naišli na praznu sobu, Samove su nade potonule još dublje. Silno je želio da
ona bude na sigurnome, da bude s njim.
Stigli su od kraja hodnika nakon čega više nije bilo ničega. Vratili su se s pištoljima uperenim
preda se, spremni na susret s Alexom ili Tomasom Moutonom, ali dočekala ih je samo tišina i
prazno predsoblje.
“Što smo propustili?” Sam je nervozno upitao. Opet je pogledom pročešljao prostoriju tražeći
što se ne uklapa. Namrštio se kad je ugledao trag krvi na mramoru. Sagnuo se i pomno proučavao
područje.
Da, bila je ondje još jedna kapljica krvi.
Gledao je kuda bi mogao voditi taj mali trag i ugledao drvenu ploču. Mahagonij. Napravljena
po mjeri. Zacijelo je stajala čitavo bogatstvo.
“Sto je to?” upitao je Donovan.
“Ovdje završava trag krvi. Nešto je iza. Mora biti.”
Donovan je uzeo pušku i njezin kraj zabio u drvo. Ploča je bila čvrsta, ali zvuk je bez sumnje bio
šupalj.
“Amateri”, promrmljao je Garrett.
Progurao se između Sama i Donovana, odmaknuo ih od zida i pošteno izrešetao drvenu ploču.
Drvo se lomilo i urušavalo. Garrett je spustio pušku, zakoračio naprijed i tukao nogom u ono što je
ostalo od ploče.
Pridružio mu se Ethan i uskoro su načinili dovoljno velik otvor da kroz njega mogu proći.
Ethan je provirio i zazviždao. “Dajte mi svjetiljku”, rekao je.
Donovan je izvukao malenu baterijsku svjetiljku i stavio je bratu u ruku. Ethan ju je upalio i
osvijetlio unutrašnjost. “Što je ondje?” Sam je nestrpljivo upitao.
Ethan je izašao. “Izgleda kao otvor dizala. Ali dizala nema. Ako su išli njime, vjerojatno je dolje.
Ne vidim načina da ga dozovemo gore jer sigurno traži nekakav sigurnosni kod ili lozinku.”
“Spuštamo se”, rekao je Sam.
Donovan je uzdahnuo. “Znao sam da ćeš to reći.”
Ethan se nasmiješio. “Još nisi svladao strah od visine, Supermane?”
“Nemam nikakvih problema s visinom kad sjedim u avionu. Ili helikopteru. Ali ne volim visjeti
s užeta.”
“Idemo”, ubacio se Garrett. “Kasnije ćete čavrljati.”
Sam je već počeo namještati kuku oko željezne grede koja je uokvirivala otvor dizala. Kad si je
privezao uže oko pojasa i još jednom provjerio je li čvrsto, zakoračio je u tamu i počeo se brzo
spuštati.
“Dovraga, Same, uspori malo”, progunđao je Ethan. Prema Samovoj procjeni spuštao se desetak
metara prije nego što je stopalima dotaknuo čvrsto tlo.
“Osvijetli mi dolje, Ethane!” povikao je.
Tek metar iznad njega Ethan je upalio svjetiljku i usmjerio je prema dolje. Nakon nekoliko
sekundi spustio se pored Sama i obasjao prostor oko njih. Nalazili su se na vrhu dizala.
Potom su se spustili i Garrett i Donovan. Ethan je držao svjetiljku, a Sam se sagnuo i podigao
rešetku. Povukao ju je naglo gore, Ethan je odmah osvijetlio unutrašnjost, a Donovan i Garrett
spremno su uperili puške.
“Čisto je”, rekao je Garrett.
Sam je nestrpljivo prebacio pušku preko ramena, a potom spustio donji dio tijela kroz otvor
rešetke. Skočio je dolje i nemirno čekao braću da mu se pridruže.
“Jebote, što je mračno”, rekao je Donovan nakon što je otvorio vrata dizala. Krenuo je prvi, a
Sam je čuo kako rukama klizi po nekakvoj površini. “U nekakvom tunelu smo.”
Ethan je osvijetlio prostor, ali Sam mu je spustio ruku. “Ugasi svjetiljku.”
Nečujno su se kretali tunelom. Sam se požurio, gotovo je potrčao. Stigao je do nekakvog zavoja i
ugledao svjetlo u daljini. Podigao je ruku i dao znak braći da se razdvoje.
Polako se su se primicali izlazu. Sam je naćulio uši ne bi li čuo nešto, bilo što. Kad su prišli još
bliže, začulo se samo zujanje neonskih svjetala. Grobna tišina.
Sam i Donovan bili su na jednoj strani tunela, a Garrett i Ethan na drugoj. Stajali su jedni
nasuprot drugima podignutih pištolja. Sam je podigao prst, zatim dva prsta, a kad je podigao i treći,
uletjeli su u nepoznato.
Sam je ustuknuo kad je ugledao prizor koji ih je ondje dočekao. Crni hummer bio je parkiran
možda metar od njih, a pored njega ležao je Alex Mouton. Ili ono što je ostalo od njega.
“Jebote”, Donovan je rekao u čudu. “Netko mu je odvalio pola glave.”
Garrett je podigao obrvu. “Naša djevojka?”
Sam se osvrnuo oko sebe, a potom je pogledao u smjeru u kojem je hummer bio okrenut. Ondje
se nalazio još jedan tunel. “Sigurno ju je Tomas odveo. Ako je ubila Alexa, gdje bi sad mogla biti?”
Ethan je zaobišao hummer i pogledao u pod. “Ovdje je bilo još jedno vozilo. Evo i tragova
guma. Čini se da je netko otišao u velikoj žurbi.”
“Same, imam poruku od Resnicka.”
Sam je prislonio ruku na slušalicu u svome uhu.
 “Reci, Steele.”
“Resnick je u helikopteru, prati nekakav hummer koji juri cestom prema Del Riju. Za njim se
sve praši, a čini se da ga nije briga hoće li ga tko vidjeti. Resnicku se čini da je vidio Sophie na
suvozačevu sjedalu. Nastavit će ih pratiti.”
Samu se naglo ubrzao puis. Silna energija šiknula mu je venama da je gotovo iskočio iz kože.
Takav nalet adrenalina nije osjetio još od svoje prve misije.
“Primljeno, Steele. Krećemo za njima. Jeste li ti i Rio dobro?”
“P. J. i Cole upravo praše tur plaćenicima. Mi smo se pritajili i čekamo da se oni riješe smeća.
Dobro smo. Idi po svoju curu.”
Sam je pogledao u Donovana. “Vrijeme je da pokažeš što znaš, pametnjakoviću. Smisli kako
pokrenuti ovaj hummer.”
Donovan je podigao obrvu, odšetao do vozačeve strane, otvorio vrata i zavukao ruku. Nakon
nekoliko trenutaka začuo se zveket ključeva. Donovan ih je pobjedonosno podigao.
“Ovo je bilo prelako, naredniče.”

SOPHIE je poskočila u sjedalu i nagnula se naprijed kad je hummer naletio na još jednu grbu na
cesti. Tomas je bio posve usredotočen na put ispred sebe. Pomno je pratila kako mu se pištolj spušta
sve niže jer mu pozornost više nije bila usmjerena na nju.
Zato nije ništa govorila. Nije ispustila ni glasa, pa čak ni onda kad je udarila glavom u
prozorsko staklo. Nipošto nije htjela privući njegovu pozornost. Vozio je tako divljački da vjerojatno
ne bi trebalo mnogo da pištolj sam opali, a još je bio uperen prema njoj.
Kamo idu? Što on misli postići? On nema ključ. Sva njegova “zaštita” ostala je na posjedu, a
Sophie se nadala da im Sam i njegovi upravo praše tur.
A ona je ostala sama s Tomasom. Bila joj je to zastrašujuća spoznaja jer je taj čovjek prvi put u
životu uzeo stvar u svoje ruke i suprotstavio se bratu. Njegov porast adrenalina i samopouzdanja
bilo je zadnje što joj treba.
Nervozno je pogledala u Tomasa koji je pokušavao izvaditi nešto iz džepa dok mu je prst još bio
jebeno blizu okidača. Umrijet će jer je pored nje nespretan idiot.
Zakrenuo je volan, udario u stijenu, a ruka mu je kliznula s volana. Na trenutak su se opasno
nagnuli udesno. Opsovao je i potegao volan ulijevo. Nekim čudom vozilo se ispravilo i oni su
nastavili opasnu jurnjavu po neravnoj cesti.
Tomas je izvukao mobitel iz džepa i uperio ga, kao i pištolj, prema njoj.
“Zovi ga”, naredio je. “Zovi ga i reci mu da hoću prokleti ključ ili ću ubiti tebe i njegovo
derište.”
Prasnula je u smijeh. Nije se mogla zaustaviti. U grlu joj se uzdigao mjehurić histerije i pobjegao
joj kroz usnice koje su se otvarale i zatvarale, poput usta ribe na suhom.
“Ne znam kako ću ga pozvati, Tomase. Nikad ga nisam zvala. Zar ne bi ti trebao znati broj? Pa
njegova majka bila vam je taokinja, zaboga.”
Zamahnuo je prema njoj drškom pištolja, ali promašio ju je i udario u naslon za glavu. Hummer
je opet naglo skrenuo, a u Sophie se nešto prelomilo. Sam je neće izbaviti odavde. Neće ni Garrett ni
trilijun drugih ljudi koje je KGI zapošljavao.
Ako misli preživjeti, ako misli zaštititi svoje dijete, morat će se osloniti samo na sebe.
Kad je Tomas opet zamahnuo rukom prema njoj, zgrabila ga je za zapešće objema rukama i
snažno povukla.
Psovke su odjeknule cijelim vozilom. Hummer je naglo skrenuo, a Tomas je očajnički lijevom
rukom zgrabio volan i pokušao održati vozilo na cesti. Zamahnuo je desnom rukom unatrag kako
bih je opalio po licu, ali ona se izmakla i ugrizla ga za zapešće.
Osjetila je okus krvi u ustima i digao joj se želudac. Tomas se trznuo i pokušao je udariti lijevom
rukom. Ali čim je maknuo ruku s volana, hummer je udario u golemu grbu na cesti. Sophie se
zavrtjelo.
Gore je postalo dolje, a dolje je postalo gore. Imala je blag dojam da je duboko u govnima.
Zatvorila je oči i pomolila se.
 Glavom je udarila u nešto tvrdo. Probola ju je snažna bol u ruci. Najednom je sve utihnulo.
Iako joj je u glavi pulsiralo, oprezno je otvorila oči. Hummer se zaustavio. Pogledala je u
Tomasa i vidjela ga kako visi preko volana. Vjetrobransko staklo bilo je uprskano krvlju. Krv je
curila i sa strane Tomasove glave.
Boljela ju je ruka.
Bože, pa ona skreće s uma. Auto se prevrnuo milijardu puta, sjedi pored čovjeka koji drži
pištolj, a njoj do mozga dolazi jedino bol u prstima ruke.
Pogledala je dolje. Prstenjak i mali prst su oticali. Prstenjak joj je bio čak pomalo nakrivljen. Bila
je tako smušena u tom trenu da nije mogla ništa drugo nego zuriti u svoje prste.
Izađi. Izađi iz auta, Sophie.
Prebacila je lijevu ruku preko sebe kako bi otvorila vrata. Samo da se otvore. Otvorite se, molim
vas. Nije se htjela penjati kroz prozor.
Otvorila su se tek nekoliko centimetara i zapela.
Pokušala ih je gurnuti ramenom, ali pomaknula su se tek mrvu. Frustrirano je opsovala i
okrenula leda Tomasu nadajući se da je gad mrtav. Prislonila je stopala na vrata i gurala svom
snagom.
Metal je zaškripao kao da se buni, ali vrata su se uspjela dovoljno otvoriti da ona izađe.
Nestrpljivo se primakla vratima i izbacila noge. Nesvjesno se uhvatila za okvir vrata kako bi se
lakše spustila iz terenca, ali prosiktala je od boli i naglo povukla ruku.
Protresla je ruku pokušavajući ublažiti nepodnošljivu bol, ali naposljetku se odlučila držati je
čvrsto uz prsa.
“Pokušajmo ponovno”, promrmljala je.
Shvatila je da joj pancirka smeta i da ima veće šanse provući se kroz vrata ako je skine.
Nespretno je jednom rukom razvezala pancirku tek toliko da se može osloboditi iz nje. Zatim je
uvukla dah i progurala se kroz odškrinuta vrata.
Čim je izašla, cijelim se tijelom naslonila na naručeni hummer i odahnula.
Nekako se uspjela izvući živa. Shvatila je to kao znak da je netko čuva. Ta joj je pomisao
razvedrila duh. Zagledala se u kameniti teren.
Odvezli su se nekoliko kilometara od kuće i najlogičnije bi bilo da se pokuša vratiti istim putem.
Neozlijeđenom rukom zaštitila je oči od sunca dok je gledala i pretraživala obzor.
Naježila se kad je ugledala drugi hummer kako munjevito juri prašnjavom cestom. Vidjela je
oca kako pada. Polovica glave mu je bila odvaljena. Mrtav je. To ne može biti on.
Srce joj je stalo divljački udarati. Zakoračila je naprijed. Koljena su joj klecala, a usta su joj se
osušila. Učinila je još korak naprijed kad je terenac pojurio preko uzvišenja udaljenog tek pedesetak
metara. Krivudao je, a zatim se naglo zaustavio. Vrata su se širom otvorila i začula je kako netko
izvikuje njezino ime.
Olakšanje ju je preplavilo poput vodopada.
Sam.
Htjela je potrčati prema njemu, ali bila je ukopana na mjestu, kao kip. Sam i Garrett pojurili su
iz auta prema njoj, a Donovan i Ethan skočili su iza njih. Izraz njihovih lica najednom se iz
zabrinutosti i olakšanja preobrazio u čisti užas.
Namrštila se, nije joj bilo jasno.
“Sophie!” povikao je Sam.
Zapanjena, okrenula se i ugledala što i oni. Ustuknula je. Tomas je teturao iz olupine. Izgledao
je užasno, a krv mu se razlijevala po glavi i licu. Ali on je polako koračao prema njoj i, još gore, u
ruci je imao pištolj koji je uperio ravno u nju. A ona je skinula pancirku.
Imao je bezličan prazan pogled. Sophie nije bila sigurna zna li on uopće tko je, gdje je i što radi,
ali držao je pištolj uperen u njezinu smjeru i činilo se kao da će svakog časa zapucati.
Vidjela je kako mu se prst steže oko okidača i sagnula se, pokrivši trbuh rukama. Zrak je
zaparao pucanj, a ona je u magli vidjela pokret. Garrett je projurio pokraj nje.
On je letio, doslovce je letio, raširio ruke i bacio se na nju.
Zvuk metka kako pogađa njegovo tkivo pamtit će do kraja života.
“Ne!” vrisnula je.
Spustila se na njega, a u tom trenutku začula je i drugi pucanj, potom i treći. Nije pogledala
uvis. “Garrette! Garrette!”
 Vikala je i udarala šakama u njegovu pancirku u pokušaju da dobije od njega bilo kakvu
reakciju.
“Bože, ženo, zar me pokušavaš dokrajčiti?”
Oči su joj se napunile suzama. Obuzeo ju je bijes i obrazi su joj gorjeli.
“Zašto si to učinio? Jesi ti lud?” vikala je. “Pa ti me i ne voliš, Garrette. Kako si se mogao baciti
pred mene? Što ako umreš?”
Prestala je govoriti. Bolni jecaji oteli su joj se iz grla i zaplakala je. Spustila je glavu i grlila ga
dok mu je ridala u vrat.
“Zašto?” tiho je rekla. “Zašto bi učinio nešto tako glupo?”
Pomilovao ju je po kosi, a zatim ju je oprezno primio za vlasi i pridigao glavu da je može
pogledati u oči.
“Zato što se tako ponaša obitelj”, rekao je tihim bolnim glasom.
 31. POGLAVLJE
SOPHIE je zurila u Garrettove oči - oči u kojima se vidjela bol i koje su se polako gasile. Osjetila je
nešto toplo pod rukom i pogledala je u svoj dlan na njegovu ramenu. Krv mu je tekla kroz košulju
po njezinim prstima.
Ne. Ne, ne, ne. Metak ga je pogodio tamo gdje nije bio zaštićen.
Mahala je glavom ne želeći to prihvatiti, a suze su joj klizile niz obraze.
“Sophie, dušice, prestani me tako gledati”, Garrett je mrko rekao. “Počet ću vjerovati da
umirem.”
“Ne umireš?” zapitala je drhtavim glasom.
“Boli ko sam vrag, ali prilično sam uvjeren da ništa nije pogođeno. Tomu služi pancirka.”
Podigla je ruku i progutala knedlu. Ljepljiva krv prekrivala joj je dlan. A zatim je opet pogledala
u Garretta. Zar joj laže?
“Sophie, makni se da ga pogledam.”
Okrenula se i vidjela Donovana iznad sebe kako je povlači za ruku. Lice joj je bilo iskrivljeno od
brige. Pustila je da je podigne, a zatim se odmaknula dok je Donovan pregledavao Garretta.
Istog trenutka osjetila je kako je netko povlači u snažan zagrljalj. Sam. Pustila se i osjetila silno
olakšanje.
“Jesi dobro? Jesi ozlijeđena? Reci mi, Sophie. Jeste ti i dijete dobro?”
Rukama joj je ispitivao cijelo tijelo, potezao i podizao odjeću ne bi li ugledao znakove ozljede.
A zatim je podigao ruku i dodirnuo joj sljepoočnicu, a na prstima mu je ostao trag krvi. Tupo je
zurila u krv - svoju krv. Sjetila se da ju je boljela ruka, a ne glava. Nije uopće shvatila da krvari.
Pogledala je u svoju ruku. Na njoj je bilo krvi. Ali to je bila Garrettova krv, ne njezina.
“U pizdu materinu”, opsovao je Sam. “Ethane, daj mi nešto čime ću ovo očistiti da vidim koliko
je ozbiljno.”
Brzo ju je odnio u hummer u kojem se dovezao. Bio je iznimno nježan dok ju je posjedao na rub
sjedala. Njezine noge visjele su preko ruba vrata. Samo je umrtvljeno sjedila. Najednom je bila silno
iscrpljena. I zabrinuta. Mislila je da će izludjeti od brige.
“Garrett nije smio ono napraviti”, promrmljala je.
Pogledala je prema Donovanu koji je čučao iznad Garretta i vikao nešto u prijamnik.
Bila je u šoku. Garrett je rekao da se tako ponaša obitelj, ali ona nije bila ničija obitelj, pa tako ni
njegova. Ili ipak nije tako?
Garrett je nije ni volio. Sigurno je mislio da je izdala Sama - da ih je sve izdala.
Samu su drhtale ruke kad ju je primio za ramena. Nekoliko trenutaka samo ju je tako držao i
čvrsto prislanjao prste uz njezinu kožu. Zatim je opet spustio ruke i primio je za dlanove.
Jauknula je i izvukla desnu ruku iz njegove. Kao da je štiti, prislonila ju je uz svoja prsa.
Namjerno ga nije htjela pogledati u oči. Opet je pogledala u Garretta i ljuljala se naprijed-natrag
privijajući ozlijeđenu ruku uza se.
Prsti su joj pulsirali. Bol ju je proždirala. Sad ju je počela boljeti i glava i osjetila je kako joj topla
krv teče uz uho.
Sam ju je zabrinuto gledao. Posve se isključila iz svijeta oko sebe. Pojavio se Ethan s kutijom
prve pomoći i otvorio je, a Sam je zgrabio bočicu solne otopine i zavoje.
“Idi pomoći Donovanu oko Garretta. Stiže li helikopter?”
“Da, Resnick upravo slijeće.”
Sam je kimnuo i dao znak Ethanu da ode. Nije ni čuo helikopter. Bio je previše zaokupljen
Sophie.
Oprezno je obrisao krv koja joj je tekla niz sljepoočnicu i uho. Činilo se da ona uopće nije
primijetila što on radi. Usmjerila je pogled na Garretta koji je ležao malo dalje.
Kad je konačno očistio ranu, Sam je palcem napipao posjeklinu i kvrgu na glavi. Trebat će je
šivati. Nadao se da je to sve i da neće imati ozbiljnijih ozljeda glave. I nju je trebalo prevesti.
“Ljubavi, daj da ti pogledam ruku. Moram vidjeti koliko si je ozlijedila.”
Namjerno je govorio tihim i umirujućim tonom. Sophie je još gledala u Garretta. Još jedna suza
potekla joj je niz obraz.
Samu je prepuklo srce. Bože, kako ju je volio. Sve ga je boljelo od potrebe da je zagrli i utješi.
“Soph, daj da ti vidim ruku, mila.”
 Konačno je pogledala u njega, a zatim je spustila pogled na svoju ruku. U njezinim plavim
očima odražavala se zbunjenost. Polako ju je pružila, ali još ju je pridržavala drugom rukom.
Trznuo se kad je ugledao dva natečena i vidljivo slomlj ena prsta. Nježno joj je pregledao ručni
zglob i ostale prste. Samo su ta dva bila slomljena. Vjerojatno ju je boljelo do pakla, ali nije vidio
nikakve druge ozljede. Molio se da nema unutarnjih ozljeda.
Prislonio je prst na njezin vrat i opipao joj puis. Bio je malčice nepravilan, ali snažno je udarao u
njegovu jagodicu. Boja njezina lica nije bila tako loša s obzirom na sve. Da, bila je blijeda ali ne
smrtno. U tom trenutku mučilo ga je njezino psihičko stanje.
Ni zvuk helikoptera nije joj odvratio pozornost. Samo je sjedila prazna pogleda, prašnjava lica i
umrljana suzama.
“Same”, Ethan ga je zazvao. “Moraš je ukrcati. Mama i Resnick ostat će sa mnom i Vanom. Mi
ćemo terencem. Unutra ima mjesta i za tebe i za Sophie.”
Sam ju je nježno podigao u naručje. Beživotno se naslonila na njega, a on je potrčao prema
helikopteru koji ih je čekao.
Donovan se sagnuo i primio Sophie.
“Kako je Garrett?” Sam je povikao.
“Stabilno”, odvratio je Donovan. “Zaustavio sam krvarenje i stavio kompresivni zavoj. Boli ga
kao sam vrag, ali preživjet će.”
Sam je zatvorio oči i odahnuo s olakšanjem. Hvala Bogu.
Donovan je čučnuo u helikopteru i smjestio Sophie na jedno od sjedala dok se Sam penjao
unutra. Garrett je ležao na nosilimana podu, a noge i jedna ruka bile su mu imobilizirane.
Otvorio je oči i pogledao u Sama.
“Sophie?” prozborio je.
Sam se sagnuo do bratova uha. “Dobro je, čini se. Zahvaljujući tebi.”
Garrett je htio slegnuti ramenima, ali problijedio je od boli. Sam je stavio ruku Garrettu na prsa i
pogledao u tog velikog čovjeka.
“Hvala ti, stari. Nikad ti se neću moći odužiti za ovo. Spasio si... moju budućnost. Spasio si mi
život”
Garrett se nasmiješio. Nešto je rekao, ali Sam ga nije mogao čuti od buke motora. Nagnuo se
bliže.
“Ona ti toliko znači. Prevario sam se u vezi nje.”
Sam je pogledao u brata i njegov bolni osmijeh. “Kao i ja.”
“Sve spremno?” viknuo je pilot okrenuvši se prema njima.
Donovan je skočio iz helikoptera i dao znak pilotu da krene. Sam je ustao s poda i sjeo pored
Sophie koja je još tupo zurila u Garretta.
Sam se nagnuo prema njoj, dodirnuo joj obraz i tiho joj rekao uz kosu: “Bit će mu dobro,
malena. Obećavam.”
Konačno je postala svjesna i Sama. Okrenula je zabrinuti pogled prema njemu. Pokušala je nešto
reći, ali Sam je nije čuo od zvuka uzlijetanja helikoptera.
Opet je pogledala u Garretta koji joj je ležao tako blizu nogu. Garrett joj se nasmiješio. Sam je
znao koliko mu se bilo teško nasmiješiti kad je bilo očito u kakvim je bolovima. Garrett je podigao
ruku prema Sophie.
Sophie ju je primila, a Garrett ju je nježno stisnuo. Htio je spustiti ruku, ali Sophie ju je tako
čvrsto držala i prislonila je među svoja koljena.
“Dobro sam”, Sophie mu je pročitala s usana. “A ti?”
Samo je kimnula, a potom napravila grimasu, podigla desnu ruku i pokazala mu natečene
iskrivljene prste.
Garrett se suosjećajno trznuo, ali dok su nadlijetali teren, još je držao Sophie za ruku.
Dio Samovog straha i boli u srcu nestao je kad je vidio kako se Garrett smekšao prema Sophie.
Garrett je pogledao u Sama i Sam je znao da je i njegovbrat vidio koliko je Sophie u tom trenu bila
krhka, na rubu sloma.
Sam se nagnuo prema njoj i zagrlio je. Privukao ju je k sebi i stavio joj ruku na trbuščić. Želio je
osjetiti utješno ritanje njihova djeteta, ali trbuh joj je bio miran i tvrd.
Nije želio rasipati energiju i brinuti se dok ne bude razloga. Njihova kći mora biti dobro. Sophie
mora biti dobro. Jer ne može živjeti ni bez jedne ni bez druge.
 32. POGLAVLJE
SAM je sjedio na stolcu pokraj Sophieina kreveta, a nogu je oslonio na njegov rub. Sjedio je i samo ju
je promatrao kako spava. Promatrao je crvene linije na ekranu bolničkog uređaja koji je bilježio rad
njezina srca, zadovoljan što je, barem zasad, sve u redu s djetetom.
Bockali su je, promatrali i izvršili sve moguće pretrage na njoj. Sam je inzistirao. Bila je na CT-u,
nizu rendgenskih snimanja, rana na glavi bila je zašivena, a desna ruka bila joj je djelomično u
gipsu.
Ostatak obitelji čekao je Garretta koji je bio u operacijskoj sali. Metak mu nije sasvim prošao
kroz rame, već je djelić ostao unutra i morali su ga ukloniti.
Sam je već zvao Seana i upitao kako mu je otac. Svima je poručio da su Marlene i Sophie na
sigurnom.
Trebao je biti na sedmom nebu. Noćna mora je završila. Resnick i njegovi češljali su Moutonove
posjede, ali ključ je bio kod Sama, uzeo ga je od Garretta prije nego što je Garrett otišao na operaciju.
Sophie će odlučiti što će s ključem. Sam joj neće oduzeti to pravo. Previše se borila i sve riskirala
kako taj ključ ne bi dospio u pogrešne ruke. Vjerovao je da će ona učiniti pravu stvar.
“Same?”
Okrenuo se i ugledao majku kako stoji na vratima. “Hej. Uđi.”
“Htjela sam vidjeti kako je ona, ali nisam vas željela ometati.” Sam se nasmiješio i dao joj znak
rukom da se približi. “Spava. Vjerojatno će neko vrijeme samo spavati.”
Ustao je, ali ona ga je gurnula natrag. “Ti sjedni.”
Primio ju je za ruku. “Kako si, mama? Iskreno.”
Uzdahnula je i nasmiješila se. “Sad sam bolje kad znam da su moji dečki dobro. Ethan je
razgovarao s Rachel. Dobro se drži. Sean kaže da je bila prava podrška Franku i Rusty.”
“I ja sam razgovarao sa Seanom. Kaže da je tati bolje. Trebao bi biti spreman za odlazak kući
dok mi dođemo tamo.”
Marlene je stavila ruku na Samovo rame i nježno ga stisnula.
“A kako si ti, sine?”
Nekoliko trenutaka nije ništa govorio, samo je promatrao Sophie, gledao je kako diše.
“Volim je, mama. Želim da je i ti voliš.”
Marlene se nasmiješila. “Već sam je zavoljela. Kako ne bih voljela nekoga tko tako snažno voli
mog sina? Riskirala je život radi mene. Ona je vrlo hrabra žena.”
Samovo lice poprimilo je zabrinut izraz. “Nadam se samo da će mi oprostiti...”
“Oprostiti što?” Marlene ga je prekinula.
Sam je uzdahnuo. “U početku joj nisam vjerovao. Nisam joj vjerovao ni ondje, na kraju. Mislio
sam da mi je lagala. Mora to znati.”
“Prije nego što se nastaviš bespotrebno mučiti zbog nečega što se možda neće dogoditi, pričekaj
i pitaj je. Mislim da će sve ispasti mnogo bolje nego što misliš.”
Nasmiješio se i stavio ruku na njezinu. “Uvijek znaš pojednostaviti stvari i učiniti da se osjećam
bolje. Ponekad se osjećam kao da mi je opet šest godina, pun sam pouzdanja jer mama sve može
popraviti.”
Spustila je glavu i poljubila ga u obraz. “Nadam se da ćeš to uvijek imati u sebi. Ne poznajem
majku koja se neće uvijek truditi popraviti stvari kad su u pitanju njezina djeca, koliko god ona
imala godina.”
“Doći će do nekih promjena, mama, to moraš znati. Ovo... Ovo što se dogodilo... sve je
promijenilo. Ja moram znati da ste ti i tata na sigurnom. Da je cijela obitelj na sigurnom.”
Osmijeh joj je bio pomalo tužan dok ga je gledala. “Znam, Same. I želim da i ti nešto znaš. Želim
da znaš koliko se tvoj otac i ja ponosimo tobom. Bez obzira na to što se dogodilo, ne bih nikad htjela
da si drukčiji. Katkad moraju pasti žrtve da bi svijet bio bolje mjesto. Tvoj otac oduvijek je vjerovao
u to, a tu je vjeru prenio na sve vas. Da, tvoj otac će gunđati i prigovarati zbog promjena, ali
prihvatit će ih s istim dostojanstvom s kojim prihvaća činjenicu da njegovi sinovi svaki dan riskiraju
živote da bi svijet bio bolji.”
“Volim te. Znaš li to?”
Zagrlila ga je i čvrsto stisnula. “Znam, ali uvijek je lijepo to čuti.”
“Nisam ni pitao za Garretta. Je li završila operacija? Jesi zato sad ovdje?”
 Kimnula je. “Maloprije su ga prebacili u sobu. Rekli su da se mogu vratiti kad se počne buditi,
ali to neće biti još otprilike pola sata. Htjela sam zato obići tebe i Sophie.”
“Hvala. Dobro sam.”
“Neću ni pitati hoćeš li je dovesti kući”, Marlene je rekla s osmijehom.
“Nema šanse da bih je pustio ikamo drugamo”, rekao je spremno.
Marlene je čeznutljivo pogledala u ekran bolničkog uređaja. “Moram priznati da nisam
očekivala da ćeš mi ti podariti prvo unuče, ali zapravo je logično. Ti si ipak najstariji.”
Sam se nagnuo naprijed. “Jesam li ti rekao? Naravno da nisam. Kad sam mogao? Nosi curicu.
Vidio sam je u bolnici kad smo posjetili tatu.”
Marleneino lice se ozarilo. “Curica! Oh, to će biti tako zabavno. Motat će te oko malog prsta.”
Sam je osjetio kako mu se prsa nadimaju. Preplavila ga je silna radost da ga je sve golicalo.
Zamišljao je plavokosu, plavooku djevojčicu. Slika i prilika svoje majke.
“Obje će me motati oko malog prsta.”
Njegova majka se nasmijala. “Da, vjerojatno si u pravu.”
Pogladila ga je po obrazu i bacila još jedan pogled prema Sophie. “Idem natrag k Garrettu.
Mislim da će biti mrzovoljniji od gladne zmije kad se probudi. Moram se pobrinuti da svojim
rezanjem ne prestraši sestre.”
Sam se nasmijao i ustao da je može zagrliti. Nekoliko dugih trenutaka samo su tako stajali.
Pomislio je koliko je dragocjena, koliko mora biti zahvalan. Njezin život dugovao je Sophie.
“Mogu srediti da odeš kući prije nas, da možeš biti s tatom. On te treba.”
Snažno ga je zagrlila. “Trenutačno me sinovi trebaju više. Ne idem kući bez Garretta. Tvoj otac
bi poludio da samo pomislim na odlazak. Htio bi da budem ovdje.”
Odmaknula se iz njegova zagrljaja, primila ga za ruke i zagledala se u njega. “Znam da si
zabrinut zbog Sophie, ali trebaš se odmoriti, Same. Čak i dva sata sna u stolcu bolje je od nimalo
sna. I sam si rekao da će ona još neko vrijeme spavati.”
Lagano se nasmiješio. “Dobro, mama. Odmorit ću se. Obećavam.”
Još ga je jednom potapšala po obrazu i izašla iz sobe.

SOPHIE je otvorila oči i prvo što je ugledala bio je Sam zguren u stolcu pokraj njezina kreveta.
Glava mu je bila nagnuta i činilo se da nije u najudobnijem položaju.
Ležala je na boku, a ruka na kojoj je imala gips odmarala joj se uz bedro. Drugu ruku bila je
zagurala pod jastuk. Nije se željela pomaknuti. Gledala je Sama kako spava.
Nije ju napustio. Tijekom vožnje helikopterom, slijetanja, komešanja na hitnoj dok su joj radili
silne pretrage, tijekom pregleda na kojem joj je opstetričar rekao da je beba dobro bio je s njom.
Sve je to prošao s njom. Njegova umirujuća prisutnost pružala joj je više utjehe nego išta drugo
na svijetu. Nisu prozborili ni riječ. Nisu imali ni jedan jedini trenutak nasamo da bi mogli
razgovarati, a sada ga nije htjela buditi.
Izgledao je iscrpljeno.
Oprezno je pomaknula ruku u gipsu i spustila je na trbuh. Obradovala se kad je osjetila kako se
beba rita i udara je, kao da je napravila salto u maternici. Pogledala je dolje, a srce joj se topilo zbog
čudesne spoznaje da je njezino dijete živo i zdravo.
Kad je opet podigla pogled, iznenadila se vidjevši Sama kako je promatra. Zagledao joj se u
ruku na trbuhu.
“Zdravo”, prošaptala je.
Sam je spustio noge s ruba njezina kreveta i uspravio se.
Protrljao je bradicu koja je bila stara već nekoliko dana i umorno provukao prste kroz kosu.
“Zdravo i tebi. Kako se osjećaš?”
Privukao je stolac i prislonio joj ruku na čelo. Pomilovao ju je po kosi, a potom se sagnuo i
poljubio je u obrvu.
U trbuhu su joj se probudili leptirići i radosno je uzdahnula.
“Dobro. Vrlo dobro, točnije rečeno. Možda sam još malko umrtvljena. Osjećam se kao nisam u
svom tijelu. Pretpostavljam da ti to zvuči čudno. Ali kao da sam negdje gore. Odvojena od stvarnog
svijeta.”
Spustila je pogled, posramljena što brblja besmislice.
“Posve razumljivo”, rekao je tiho. “Svašta si prošla. Logično je da se tako osjećaš. Drago mi je
što te ne boli. Je li se naša malena miče? Vidio sam kako ti je ruka lagano poskočila kad si je stavila
na trbuh.”
Sophie se nasmiješila i oprezno posegnula za Samovom rukom. Nespretno je udarila gipsom u
njegove prste, ali primila mu je ruku i vodila je prema svom trbuhu.
Samu se ozarilo lice, a siv umoran izgled posve ga je napustio dok je zurio u to čudo pod svojim
dlanom.
“To je nevjerojatno. Pitam se što misli o svijetu oko sebe. Da sam ja na njezinu mjestu, želio bih
zauvijek ostati u svojoj mami gdje sam na sigurnom.”
“Kako je Garrett?” Sophie je bojažljivo upitala.
“Dobro je. Bio je na operaciji. Izvadili su mu krhotinu metka iz ramena. Sad vjerojatno već reži
na svakoga.”
“Hvala Bogu. Tako sam se brinula. Ne bih mogla živjeti sa spoznajom da je umro.”
Sam je maknuo ruku s njezina trbuha i dodirnuo joj obraz. Palcem joj je kliznuo preko usnica i
zagledao se u nju s toliko emocija da ju je nešto stegnulo u prsima.
“A ja ne bih mogao živjeti sam sa sobom da si ti umrla, Sophie.”
Zaboljelo ju je u prsima. Nije mogla disati.
Sam je maknuo ruku i potražio nešto u džepu. Drugom rukom primio ju je za ruku, otvorio joj
dlan i položio nešto na njega. Pogledala je dolje i shvatila da je to ključ koji je bila gurnula Garrettu
u džep.
Udahnula je i zagledala se u sjajan komadić metala na svome dlanu. A potom je opet pogledala
u Sama, kao da traži objašnjenje. Zatvorio joj je dlan i značajno je pogledao. “Ti odluči, Sophie.”
Toplina joj je preplavila cijelo tijelo i omotala joj se oko srca.
Zaustila je s namjerom da mu odgovori, ali netko je pokucao na vrata. Iznenadila se kad je
Adam Resnick provirio u sobu. Ali nije pokušao ući. Sam je pogledao u Sophie i čekao.
“Uđite”, rekla je tiho.
U ustima je držao nezapaljenu cigaretu. Gurnuo je ruke u džepove i maknuo se s vrata.
“Sophie”, rekao je s cigaretom među zubima, a zatim, kao da se sjetio da je ondje, brzo ju je
izvadio iz usta.
“Kako se osjećaš?”
“Dobro. Možda.” Nasmijala se. “Još ne znam.”
Resnick je kimnuo. “Neću te dugo zadržavati. Samo sam htio vidjeti kako si.” Zastao je na
trenutak, pogledao u Sama, a zatim opet pogledao u Sophie. “I htio sam ti zahvaliti.”
Iznenađeno ga je pogledala. “Meni? Ali nisam ništa učinila.”
“Učinila si više nego što misliš. Mreža tvog oca ruši se upravo u ovom trenu. Uhitili smo
desetke njegovih sljedbenika. On i tvoj stric su mrtvi. Uskoro ćemo srušiti cijeli sustav.”
Pogledala je u svoju ruku i napipala brazde na ključu. Znala je što joj je činiti. Sam je rekao neka
ona odluči. Dao joj je slobodu da pokloni svoje povjerenje onome koga ona odabere. Vjerovala je
Samu. Sada je vjerovala i Resnicku i znala je da će učiniti ono što je ispravno. A Sam je vjerovao njoj.
Polako je podigla ruku i pružila je prema Resnicku. Otvorila je dlan i ključ se ukazao.
Resnick je iznenađeno zurio u nju.
“Uzmite ga”, rekla je promuklim glasom. “Trezor se nalazi ispod kuće mojeg oca u Meksiku.
Unutra je sve što je činilo Alexa Moutona onim što je bio. Njegovo bogatstvo. Njegovi kontakti. A
ako je imao veze s nuklearnim oružjem, sve je ondje.”
Polako je ispričala sve pojedinosti koje je bila otkrila i Samu kad mu je prvi put rekla za ključ.
Resnick ju je zaustavio usred priče i izvadio svoj Blackberry. Brzo je tipkao dok je ona diktirala.
Kad je završila, Resnick je samo zurio u nju, a u tamnim očima odražavalo se divljenje i
zahvalnost.
Zavukao je ruku u džep košulje i izvadio nešto nalik posjetnici. Kad joj je pružio tu posjetnicu,
Sophie je vidjela da je na njoj samo jedan jedini broj ispisan tintom.
“Ako išta budem mogao učiniti za tebe, samo nazovi.”
Zurila je u posjetnicu u svojoj ruci. S leđa joj je pao ogroman teret. Završilo je. Zaista je završilo.
Njezin otac je mrtav. Njezin stric je mrtav. Mrtvi su svi koji su mogli nauditi njezinu djetetu.
 Sad je sigurna.
“Pustit ću te da se odmaraš”, Resnick je tiho rekao.
Podigla je pogled. Resnick se okrenuo prema Samu i pružio mu ruku. Sam je ustao i rukovao se
s njim.
“Hvala ti”, rekao je Sam. “Sad ja tebi dugujem.”
Resnick je odmahnuo glavom. “Ne. Ništa mi ne duguješ. Čujemo se.”
Sam je kimnuo i Resnick je izašao iz sobe. Kad su opet ostali sami, Sam se nagnuo prema Sophie
i poljubio je u čelo. “Tako se ponosim tobom”, rekao je tiho.
Okrenula se prema njemu pa su se gledali oči u oči, a usnice su joj bile tik do njegovih. “Hvala”,
prošaptala je.
Nježno ju je pomilovao po obrazu, a ona je bila zapanjena snagom njegova pogleda. Bio je tako
usredotočen na nju da se mogla zakleti da je ovaj muškarac gleda očima prepunim ljubavi.
“Sjedio sam ovdje dok si spavala i vrtio po glavi što ti želim reći. I tada sam shvatio koliko ti
trebam to reći. Razmišljao sam koliko je važno da razgovaramo. Sve sam to vrtio po glavi.”
Nježno ju je primio za obraz. Palcem joj je klizio po usnicama i pratio njihov oblik.
“Ali onda sam shvatio da možemo razgovarati koliko hoćemo, ali to neće ništa promijeniti.
Ništa se neće razjasniti, ništa neće biti ni bolje ni gore. Neće se promijeniti ama baš ništa.”
Zurila je u njega, a srce joj je lupalo tako snažno da je osjećala kako joj tjera krv žilama. U ušima
joj je zujalo.
“Volim te, Sophie. Ne mogu ti reći kad sam se zaljubio u tebe. Možda već prvi put kad sam te
ugledao u onom baru u Meksiku.
Možda kad smo prvi put vodili ljubav. Ili možda onda kad sam vidio kako se boriš za život
svog djeteta. A poslije i za život moje majke. Nije važno. Volim te. To je to. To je sve. I nadam se da
je dovoljno.”
Srce joj se stisnulo. Uvijek je pokušavala zamisliti kako bi bilo čuti te riječi. Ćuti da je voljena.
Ali s ovim se ništa nije moglo mjeriti. Osjetila je takvu radost da ju je sve zaboljele Ne bi je trebalo
boljeti, ali osjećala se kao da ne stane u vlastitu kožu, kao da će svakog časa iskočiti iz nje.
“I ja tebe volim.”
Uvijek je mislila da je te riječi teško izgovoriti. Ali bilo je tako lako, tako oslobađajuće. Bio je to
najljepši osjećaj na svijetu.
Sam se nasmiješio, a glas mu je zvučao promuklo i pomalo hrapavo. “Znam, ljubavi. Bože,
znam. Dokazala si mi toliko puta. Ali hvala ti što si to izgovorila. Trebao sam čuti te riječi.”
Oslonio je laktove na rub kreveta i lica su im sad bila priljubljena - toliko da mu je čula dah.
Mogla je osjetiti njegovu nervozu i nesigurnost. Bilo joj je čudesno što ona u njemu izaziva takve
emocije. Što može učiniti da taj snažni čovjek osjeti nesigurnost, makar na tren.
Primio ju je za ruku koja joj je počivala na trbuhu i stavio je u svoj dlan. Drugom rukom ju je
prekrio i nježno je milovao palcem.
“Reci mi nešto, Sophie. Što bi željela? Što bi željela najviše na svijetu?”
U tom njegovom pitanju kao da se nazirala ranjivost. Zar se bojao da ona želi nešto drugo osim
njega? Nešto što je izvan njegova dosega?
“Želim da budemo obitelj”, rekla je nježno. “Samo želim da budemo obitelj. Želim da voliš
mene i našu kćer. I da ja volim tebe. Uvijek ću te voljeti, Same. I nikad te neću izdati.”
Napetost u njegovim očima sada je popustila. Pogled mu je bio topao i dubok.
“Imat ćeš obitelj, srećo. Nećeš imati samo mene i našu kćer, već ćeš imati i braću. I sestru.
Sigurno ćeš zavoljeti Rachel. A tu je i Rusty.”
Sam se samo nasmiješio na Sophieinu grimasu. “Ne brini se. Ona je svima gnjavaža. Imat ćeš
mamu i tatu. Oni su divni i voljet će te kao što te ja volim.”
Nagnuo se prema njoj i poljubio je, a usne su mu se stapale s njezinima u najnježnijem dodiru.
“I imat ćeš mene. Zauvijek.”
Osjetila je silno uzbuđenje u želucu. Pomislila je da je da takav osjećaj pruža i vožnja vlakom
smrti u lunaparku. Ili letenje. Osjećala se kao da leti prema suncu tako visoko da ne vidi tlo.
Htjela se smijati. Htjela je zatvoriti oči i zauvijek ostati u tom trenutku.
Slobodna je. Konačno je slobodna.
Smije voljeti. Može živjeti kako god poželi.
Može birati.
 “Biram tebe”, šapnula je.
Nasmiješio se i još je jednom poljubio. Njihova se kći ritnula između njih, ali potom se brzo
umirila, kao da nije željela omesti taj dragocjeni trenutak među svojim roditeljima.
“A ja biram tebe, Soph. I samo tebe.”
“Ja ne znam živjeti normalno”, priznala je. “Ne znam kako je to kad se ne moraš bojati. Uvijek
sam se nečeg bojala.”
“Ja ti ne mogu ponuditi normalan život”, rekao je. “Ali mogu ti obećati da se više nikad nećeš
morati bojati. Uvijek ćeš imati mene i ja ću štititi tebe i naše dijete. I to ne samo ja, već i cijela moja
obitelj.”
“Bojim se.” Nasmijala se. “Vidiš? Ja ne znam drukčije. Što ako uprskam?”
Dodirnuo joj je nos. Pogled mu je bio ozbiljan ali topao od ljubavi.
“Ja ću ti pomoći. Ići ćemo korak po korak. Vjeruj mi, Soph. Vjeruj da ću te voljeti i da ću te
usrećiti.”
Stavila je slomljenu ruku na njegovo rame i prislonila čelo na njegovo.
“Korak po korak. Mislim da mogu to obećati.”
 33. POGLAVLJE
SOPHIE nikad neće dosaditi pogled s doka ispred Samove kuće. Sjedila je na rubu i brčkala noge u
vodi dok se sunce spuštalo niz obzor. Njezin sve veći trbuščić nije joj dopuštao da sjedi uspravno,
pa se nagnula unatrag, stavila dlanove na drvo ugrijano sunčevim zrakama i podigla lice prema
suncu.
Već je tri tjedna ovdje sa Samom. Tri tjedna otkako su se vratili iz zapadnog Teksasa. Trebalo joj
je malo vremena da joj se sve posloži u glavi. Proteklih dana mnogo je razmišljala. Mirna vremena
bila su ugodna za njezinu dušu, ali također su joj davala dovoljno vremena da svašta vrti po glavi.
Protrljala je nježno mjesto na trbuhu gdje joj se učinilo da je gura sitna nožica. Namjestila se
drukčije da bebi bude udobno. Podigla je nogu, a sićušne kapi sletjele su na površinu jezera.
“Hej, Soph.”
Podigla je glavu i rukom zaštitila oči od sunca. Iznad nje je stajao Sam s rukama u džepovima
traperica. “Smijem li sjesti?”
Nasmiješila se i potapšala prastaro drvo pokraj sebe. Sam je prvo čučnuo, a zatim prebacio noge
preko ruba. Bio je bosonog, a hlače je zavrnuo iznad gležnjeva.
Nije ništa govorio. Bio je iznimno strpljiv s njom kad bi se zatekla u dugim razdobljima tišine i
razmišljanja. Razumio je koliko se trudi pomiriti sa svime što se dogodilo.
Sjedili su jedno pored drugog i stopalima pravili sitne valove na površini jezera. Dlanovima se
primila za rub doka. Pokušala je zvučati opušteno, kao da će se upustiti u beznačajan razgovor.
“Brineš li se kad hoćeš li biti dobar roditelj?” Sam je shvatio što joj se mota po glavi koliko se
god ona trudila to sakriti. Okrenuo se i zagledao se u nju. “Neprestano.”
Primio ju je za ruku i isprepleo prste s njezinima.
“I ja se brinem” priznala je. “Toliko se govori o utjecaju okoline i gena, a u mom slučaju ni jedno
ni drugo nije dobro. Što to znači za mene? Kako mogu biti sigurna da neću postati čudovište kao
svoj otac? Znam da zvuči smiješno, ali ja sam hladnokrvno pucala u svog oca.”
Privukao ju je u naručje i poljubio u kosu. “A je li ti ikad palo na pamet da ćeš biti deset puta
bolja majka upravo zbog tvog odgoja?” Odmahnula je glavom.
“Toliko se brinem. Katkad mislim kako našoj kćeri nikad neću dopustiti da posumnja koliko je
volim. A katkad se brinem da ću joj upropastiti život.”
Sam se nasmijao. “Dobro došla u svijet roditeljstva, draga. Mislim da ne postoji roditelj kojeg ne
muče isti strahovi bez obzira na to kakvo bilo njihovo djetinjstvo.”
Spustila je glavu na njegovo rame i upijala njegovu toplinu i snagu. “Misliš?”
“Ne mislim, nego znam. Trebala bi razgovarati s mamom. Kaže da je toliko puta uprskala da je
čudo što je itko od nas ispao normalan. A tata kaže da nismo ispali normalni i da je sve njezina
krivnja.”
Sophie se nasmijala i uživala u osjećaju olakšanja u srcu. Opustila se i promatrala jezero
upijajući ljepotu savršenog dana. Sunce je polako zalazilo, a ružičaste i zlatne nijanse prošarale su
nebo.
“Znaš zbog čega žalim?”
Sam ju je čvršće primio oko struka. “Zbog čega?”
“Što nikad nismo činili stvari koje normalni parove čine. Znaš već. Izlazili na spojeve. Gledali
glupe filmove. Išli nekamo plesati. Uvijek sam maštala kako plešem u prepunoj sobi na
novogodišnju noć. Kao u bajci.” Nasmiješila se kad se sjetila tog svog djetinjeg sna. “Moj princ na
bijelom konju i ja plešemo valcer, a oko nas padaju konfeti i čuje se vesela ponoćna buka.”
Zastala je kad je Sam ustao. Iznenađeno ga je gledala i pitala se je li ga možda razljutila tim
svojim blebetanjem.
Ali on je samo stajao iznad nje i pružio joj ruku.
Još zbunjena, dopustila mu je da joj pomogne ustati. A zatim ju je povukao u naručje i prislonio
obraz uz njezin.
Polako i senzualno kretao se uz nju. Polako ih je zavrtio dok se njihao u ritmu vjetra.
Uzdahnula je i zatvorila oči. Bože, kako voli tog čovjeka.
“Udaj se za mene, Sophie”, šapnuo joj je na uho.
Zastala je i odmaknula se. Zinula je od šoka.
Nježno se nasmiješio i poljubio joj otvorene usnice. “Ne bi se smjela tako čuditi što te želim
oženiti.”
“Ja... Ja...” spetljala se. Počela je brzo treptati kako bi otjerala suze koje su navirale.
“Udaj se za mene”, ponovio je. “Reci da ćeš ostarjeti sa mnom i da ćemo imati gomilu djece. Da
ćeš me voljeti onoliko koliko ja volim tebe.”
“Jesi li siguran?” prošaptala je.
Prislonio je čelo uz njezino i grlio je sve dok se nije čvrsto privila uz njega. Beba se ritala iz
pobune i oboje je pogledalo dolje gdje se skrivalo njihovo dijete.
“Nikad u životu nisam bio ovako siguran u nešto. Volim te, Soph.”
“I ja tebe volim, Same. Toliko te volim. I, da, udat ću se za tebe.”
Nasmiješio se, a ona je osjetila kako je lagano zadrhtao. Bila je zadivljena što ga je toliko usrećio
njezin odgovor. Cijelo mu se lice ozarilo.
“Pleši sa mnom.”
Topila mu se u zagrljaju dok ih je vrtio po doku. Plesali su dok i posljednja zraka sunca nije
nestala za obzorom. Plesali su uz nježnu glazbu valova koji su zapljuskivali obalu. Plesali su i kad
su prve zvijezde zasjale na nebu i dok se mjesečina ljeskala na srebrnkastom jezeru.

KRAJ

Balkandownload.com