Gringos & Laura

Gringos & Laura

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKA

knjiga dvjestodevedeseta

Naslov izvornika
The Gift

Copyright © Louise Jensen, 2016.

Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2018.

Urednik
Zoran Maljković

Nakladnik
Mozaik knjiga

Za nakladnika
Bojan Vidmar

Glavni urednik
Zoran Maljković

Grafički urednik
Ivica Jandrijević

Oblikovanje naslovnice
Ivan Živka

Fotografija na naslovnici
O Shutterstock

Tisak
Denona, Zagreb, Rujan 2018.

Knjige.club 2
 Gringos & Laura

Louise Jensen

S engleskoga preveo
DADO ČAKALO

Knjige.club 3
 Gringos & Laura

Calumu, Kaiju i Finleyju.

Uvijek ste bili i ostali moje najveće postignuće.

Knjige.club 4
 Gringos & Laura

KASNIJE

ježi.
B — Mračno je. Kao u rogu. Tamni oblaci jure nebom ugljene boje, zastirući mjesec i
zvijezde. Pluća mi se pune vlagom i dok oštro udišem, preplavljuje me mučnina u
valovima.
Snaga mi kopni velikom brzinom. Tenisice pljeskaju po asfaltu i čini mi se da više ne
čujem korake iza sebe, ali vjetar tako huči da ne mogu biti sigurna.
Bacim još jedan pogled preko ramena. Skrenem sa staze i noga mi upadne u meko
tlo. Posrnem i ispružim se koliko sam duga i široka, jedva nekako uspjevši rukama
ublažiti udarac. Licem postrance udarim o nešto tvrdo i osjetim kako mi puca koža.
Čeljust mi škljocne i zubi se zariju u jezik. Usta mi se ispune krvlju. Gutajući ju, osjetim u
grlu okus žuči i straha.
Budi tiho.
Bojim se. Tako se bojim.
Pritajim se ležeći na trbuhu. Čekam. Dlanovi me peku. Obraz mi pulsira. Miris trulog
lišća mi nadire u nozdrve. S grčem u želucu, stanem polako puzati zabijajući laktove u
vlažnu zemlju. Lijevi lakat. Desni lakat. Lijevi lakat. Desni lakat.
Stigla sam do niskog raslinja. Trnje mi dere kožu i zapinje za odjeću, ali ne ustajem.
Tu među drvećem ne može me vidjeti. No oblaci se odjednom rasprše i mjesečina obasja
bijeli rukav moje majice s kapuljačom. Nevjerojatno je kako se bjelasa usprkos blatnim
mrljama. Prokunem samu sebe. Glupačo. Glupačo. Glupačo. Bijesno ju strgnem sa sebe i
zaguram u grmlje. Zubi mi cvokoću od zime. Od straha. Lijevo od mene pukne grančica
kao da je netko stao na nju i ja se nagonski pridignem u čučanj, osovivši se na jastučiće
na stopalima, poput sprintera. Srce mi bubnja u ušima, ali ipak čujem kašalj.
Iza mene je. Blizu. Preblizu.
Bježi.
Jurnem naprijed i posrnem. Mogu ja to, govorim sama sebi, ali znam da je to laž.
Znam da neću još dugo.
Nebo ponovno zastru tamni oblaci i nastane crni mrak. Usporim, jer ne vidim gdje
stajem. Tlo je puno rupa i ne želim riskirati da uganem zglob ili da se dogodi još štogod
gore. Što ću onda? Kako ću se izvući? Vjetar šiba u naletima i mete oblake. Krajičkom oka
ugledam sjenu kako se miče. Okrenem se i vrisnem.
Bježi.

Knjige.club 5
 Gringos & Laura

PRVO POGLAVLJE

Sada

S vakoga utorka između četiri i pet govorim laži. Moja psihijatrica, Vanessa, namjesti
naočale s okvirom od kornjačevine na sedlu nosa i gurne prema meni papirnate
maramice, kao da očekuje od mene da baš danas izbacim iz sebe svu svoju krivicu,
otrovnu i gnojnu, na besprijekorno ulašteni stolić koji nas razdvaja.
— Onda, Jenna... — kaže ona, listajući moj karton. — Još malo pa će proći šest
mjeseci... Kako se osjećaš?
Slegnem ramenima i primim među prste rašiveni konac na rukavu. Smeta mi miris
lavande iz potpurija. Smeta mi džungla sjajnolisnih biljaka u ovoj pažljivo osmišljenoj
prostoriji. Ipak, suspregnem nemir i bolje se namjestim na ovom previše mekanom
kauču. Pa neću valjda okrivljavati lijekove za svoje promjene raspoloženja?
— Dobro — odgovorim, premda to ne može biti dalje od istine. U meni se nakupilo
toliko osjećaja koji jedva čekaju da prokuljaju, ali čim se nađem ovdje, riječi se zapetljaju
u čvor na jeziku i ma koliko željela otvoriti se, nikad to ne učinim.
— Jesi li išla kamo ovaj tjedan?
— U petak sam izašla s mamom. — Nije to nikakva novost. Činim to svakog tjedna.
Ponekad mi nije jasno zašto uopće idem Vanessi. Već sam obavila predviđeni broj
posjeta, a ipak, evo me tu svakog tjedna, u minutu točno. Bit će da izlazim premalo,
a volim svoju rutinu, ono malo normalnosti što mi je preostalo.
— A u društvo?
— Ne. — Ne sjećam se kad sam posljednji put izašla van navečer. Tek mi je trideset,
ali se osjećam kao da mi je barem šezdeset. Nakon onoga, dugo mi uopće nije bilo do
druženja, a sada sam radije kod kuće. Sama i na sigurnom.
— Kako stojimo na emocionalnom planu? Smiruju li se stvari?
Skrenem pogled. Misli na moju paranoju i zato ne znam što da joj odgovorim.
Gotovo za svakog bolničkog posjeta moraju mi prilagoditi dozu koktela lijekova da mi
tijelo ne odbaci novo srce, ali tjeskoba me ovila poput druge kože, i ma koliko se
trudila, ne mogu je se riješiti.
— Nagon za... — baci pogled na bilješke — ... bježanjem? Osjećaš li ga još uvijek?
— Da. — Od adrenalina osjećam trtice na koži, a znoj mi probija kroz majicu ispod
pazuha. Koliko li me je samo puta preplavio osjećaj da sam u opasnosti? Ponekad kao da
me upozorava. Poput nekog predosjećaja.
— Nije to baš tako rijetko da netko želi pobjeći iz vlastite kože kad doživi traumu s
kojom se ne zna nositi. Zato moramo zajedno pokušati razbiti ovo vrzino kolo opsesivnih
misli.
— Mislim da to nije baš tako jednostavno. — Moj strah je stvaran i opipljiv poput
onog jantarnog utega za papir na Vanessinom radnom stolu. — Imala sam još... —

Knjige.club 6
 Gringos & Laura

Zapravo ne znam što joj hoću reći, ali me sad promatra na onaj svoj način, kao da sam
prozirna — ... napadaja.
— Jesu li isti kao i ranije? Poput snažne vrtoglavice? — Podigne malo bradu čekajući
da joj odgovorim, a ja poželim da to uopće nisam spominjala.
— Da. Ne padam u nesvijest, ali mi se suzi vidno polje i zvukovi postanu prigušeni.
To se sad sve češće događa.
— A koliko traju ti napadaji?
— Teško mi je reći. Vjerojatno nekoliko sekundi. Ali kad se to dogodi, osjećam se
tako... — prijeđem pogledom po uredu tražeći pravu riječ, kao da ću ju vidjeti napisanu
na zidu — ... preplašenom.
— Osjećaj da ne držimo konce u rukama plaši svakog, Jenna, i potpuno je razumljiv,
imajući na umu sve kroz što si ti prošla. Jesi li rekla doktoru Kapuru za te svoje
napadaje?
— Da. On kaže da napadaji panike nisu neuobičajeni u ljudi na mojim lijekovima, ali
da će mi smanjiti dozu tableta ako sve prođe dobro na šestomjesečnom pregledu, i onda
će mi biti lakše.
— Eto vidiš. A na posao se vraćaš... — opet baci pogled na bilješke — ... u
ponedjeljak?
— Da. Ali samo na skraćeno radno vrijeme. Za početak. — Moji šefovi, Linda i John,
pokazali su se jako velikodušnima davši mi toliko slobodnog vremena. Oni su tatini
prijatelji i poznaju me skoro cijeli život i, makar mi je Linda rekla da se ne moram
osjećati obaveznom, posao mi je nedostajao. Ne mogu zamisliti kako krećem ispočetka
na nekom drugom mjestu. Nekom nepoznatom mjestu. Svejedno sam napeta. Toliko me
dugo nije bilo. Kakav će to biti osjećaj? Biti ponovno normalnom? Sva se trzam
pri pomisli da ću opet biti s ljudima. Toliko sam se navikla biti sama sa sobom i provoditi
vrijeme u kući. Mama je to prije zvala „razvlačiti se po kući“, a sad kaže „skrivati se po
kući“, ali kad sam u svom stanu nemam taj ružan osjećaj nelagode. A život ide dalje, zar
ne? Ako se sad ne natjeram da ponovno počnem živjeti, bojim se da nikad ni neću.
— I, kako se osjećaš u vezi s povratkom na posao?
Ramena mi nagonski krenu prema ušima, ali se zaustavim. — Dobro, valjda.
Roditelji baš nisu oduševljeni. Pokušali su me odgovoriti od toga. Shvaćam da ih brine
kako bi to moglo biti previše za mene, ali je Linda rekla da krenem korak po korak.
Ako se umorim, mogu otići ranije, a ako sam loše spavala, mogu doći kasnije. — Moj
odnos s Lindom oduvijek je bio dobar, makar mi posljednjih nekoliko mjeseci nije
dolazila u posjete. Pretpostavljam da ne zna o čemu bi sa mnom razgovarala. Nitko ne
zna. Svi se osjećaju neugodno u mom društvu, jer znaju da sam mogla umrijeti.
— A što je s obitelji davatelja? Pokušavaš li i dalje stupiti u kontakt s njima?
Promeškoljim se na kauču. U ovih nekoliko mjeseci napisala sam im dugačko pismo
zahvale, koje im moj koordinator za transplantaciju nije htio proslijediti. Izgleda da sam
nehotice previše u njemu rekla. Navela previše pojedinosti o tome tko sam i gdje živim.
Ali bez tih pojedinosti sve bi izgledalo hladno i neosobno. Na kraju sam angažirala
privatnog istražitelja da ih pronađe i poslala pismo izravno obitelji. Za to sam platila
pravo malo bogatstvo, ali vrijedilo je. Napokon sam mogla bez biranja riječi izraziti
svu svoju zahvalnost i reći im koliko njihov čin znači mojoj obitelji. Nisam ih namjeravala
više gnjaviti i uopće nisam očekivala da će mi odgovoriti, ali su to odmah učinili i
djelovali su iskreno sretni što sam im se javila. Znam da se Vanessi neće svidjeti ovo
što ću joj sad reći.

Knjige.club 7
 Gringos & Laura

Usta su mi odjednom suha, pa se nagnem da dohvatim svoju čašu. Primim ju

drhtavom rukom. Kockice leda zazveckaju, a tekućina se prolije preko ruba i kapne mi na
krilo, upivši se u tkaninu traperica. Otpijem gutljaj, slušajući otkucaje Vanessinog sata,
nenametljivo postavljenog iza mene. — Naći ću se s njima u subotu.
— O, Jenna. To je etički potpuno neprimjereno. Kako si ih uspjela pronaći? Znaš, to
ću morati prijaviti.
Crvena u licu, ne dižem pogled s cipela. — Oprosti, ne mogu ti reći.
— Znaš da kontakti nisu prihvatljivi. — Svaka joj riječ odiše neodobravanjem. — A
posebno u ovako ranoj fazi. To sve može uznemiriti, a tebe bi moglo baciti nekoliko
koraka unazad. Dovoljno je bilo napisati jednostavnu zahvalu, ali nalaziti se s... ja
stvarno...
— Znam. Njima su rekli istu stvar, ali me svejedno žele vidjeti. Stvarno. A ja njih
moram vidjeti. Samo jednom. Imam osjećaj kao da je netko drugi u meni i želim znati o
kome se radi. Moram to znati. — Tu zastanem, ostavši bez glasa.
— Jenna, to je kod tebe postala svojevrsna opsesija, a to nije zdravo. Kakva ti korist
od toga što znaš kome je pripadalo tvoje srce?
Na nekakvoj modernoj, kaotičnoj slici iza Vanesse boje se počnu vrtložiti, a u meni
stane bujati neki tupi nemir.
— Pomoglo bi mi da shvatim.
— Shvatiš što? — Vanessa se nagne prema meni poput džokeja na trkaćem konju.
Tjera me naprijed, osjećajući da joj treba još samo malo do cilja.
— Zašto sam ja ostala živa, a davatelj ne.

Na mom kožnom kauču boje čokolade postoji udubljenje koje svjedoči da previše
vremena provodim na njemu. Isto tako bi tu mogao stajati znak: „OVDJE ŽIVI DJEVOJKA
KOJA NEMA ŽIVOT“. Upalim svijeću s mirisom šumskog voća i sručim se na svoje stalno
mjesto. Uvijek se nakon Vanesse osjećam tako iscrpljeno i nikad nisam posve sigurna je
li to zbog emocija koje isplivaju na površinu dok sjedim u njezinoj besprijekornoj
ordinaciji ili zbog truda koji ulažem da ih zadržim pod površinom.
Uzmem u ruke notes za crtanje sa stolića za kavu. Crtanje me uvijek opusti. Pustim
si Jamesa Baya na zvučnik preko Bluetootha i dok on zaustavlja rijeku1, ja snažno
lupkam olovkom po koljenu buljeći u prazne zidove i čekam da me uhvati
inspiracija. Kanila sam urediti stan otkad se odselio Sam, bit će tome gotovo šest mjeseci.
Učiniti ga samo svojim. Prekriti magnoliju sunčanožutom ili grimiznom. Drečavim
bojanu koje Sam prezire. Ionako se neće vratiti, makar znam da želi. Nije on bio taj koji je
htio da se razdvojimo, ali ja više nisam mogla podnijeti njegov sućutni pogled nakon
operacije ili neumorno, oprezno ispitivanje jesam li dobro. Nisam htjela da zaglavi s
nekim poput mene, da mi pomaže „izvući se“ kao da smo starci i više nam nije
ostalo mnogo od života. To što sam ga pustila od sebe bila je najobzirnija stvar koju sam
ikad učinila, makar mi se želudac zgrči svaki put kad se toga sjetim. Sad pokušavamo biti
prijatelji. Šaljemo si SMS-ove. Dopisujemo na Facebooku. Ali to više nije to, zar
ne? Dodam na svoj popis u glavi uređenje stana kao jednu od onih stavki koje vjerojatno
nikad neću obaviti. Prošli su oni dani kad sam sve mogla staviti na čekanje i ići polako,
ali svejedno sam zaglavila u rutini iz koje se ne umijem izvući i, budimo iskreni, bojim se
krenuti dalje. Usprkos satima provedenim kod fizioterapeuta i moru letaka s kojima sam

1
Autorica te poziva na skladbu Hold Back the Riwer, koju izvodi James Bay, op. prev.

Knjige.club 8
 Gringos & Laura

se vratila kući, oklijevam sa strepnjom pred svakim sljedećim korakom. Prisilno sam
spora. Tijelo mi se dobro oporavlja, kaže mi liječnik, ali moj um kao da ne vjeruje u to, a
ja se strašno bojim da ne pretjeram. Da će nešto krenuti po zlu. A što ću onda? Zamišljam
se kako ležim na podu, nesposobna da dohvatim telefon. Nepokretna. Tko će znati? Pred
mamom glumim da mi je dobro samoj. Glumim pred svima. Čak i pred sobom.
Što da nacrtam? Prevrćem stranice na notesu. Prve su, jedna za drugom, skice
Samova lica, ali su s vremenom postale mračnije. Gotovo prijeteće. Sume s kvrgavim
granama, oči koje vire iz tame, sova sa sitnim, točkastim očima. Uzdahnem. Možda
Vanessa ima pravo što je zabrinuta za moje mentalno zdravlje.
Pišti mi mobitel. To mi se javlja Rachel SMS-om, a ja i bez otvaranja poruke znam da
me pita što radim kasnije. Odgovorit ću joj da večeras ostajem doma i da popije koju i za
mene u pabu. To je naša tjedna rutina; držimo se poput čangrizavog para iz lutkarske
predstave. Svaki je put isto, čak i kad poželim drugačiji svršetak. Mogla bih otići,
pomislim tad u sebi, ali odmah odagnam tu misao. Nema smisla vraćati se starim
navikama. Više nisam ista osoba, a osim toga, ljudi se prema meni sad drugačije odnose,
više me ne gledaju u od i ne znaju što bi mi rekli. Ionako ću u ponedjeljak vidjeti Rachel
na poslu.
Nema tome ni šest mjeseci da je netko umro kako bih ja mogla živjeti. Moj je svijet
postao tako skučen da ponekad imam osjećaj kako nemam dovoljno zraka. Tko je to
umro za mene? Čvrsto zažmirim, ali me ista misao i dalje opsjeda i ne znam kako ju
zaustaviti. Stresem se i priđem prozoru. U stan prodire ledeni povjetarac, ali sam mu
zahvalna što donosi svježi zrak. Već sam tjednima kod kuće, pa svejedno se iz mojih
pluća još nije izvjetrio teški bolnički vonj, tako da bez obzira na vrijeme vani prozor
uvijek držim odškrinutim. Promatram sumrak kroz žaluzine i osjećam kako mi se jeza
penje uz kičmu. Na ulazu u zgradu preko puta pomakne se sjena, a mene preplavi
neodoljivi nagon za bježanjem o kojem sam govorila Vanessi. Disanje mi se ubrza, ali na
ulici je sve mirno i nepomično. Tiho. Zalupim prozorom i zatvorim žaluzine, začahurena
pod prigušenim svjetlom u dnevnoj sobi. Svijet se oko mene urušava, a s njime i moje
samopouzdanje.
Vratim se na kauč, a ruke mi toliko drhte da ne mogu držati olovku. Na sigurnom
sam, kažem sama sebi. Pa zašto se onda tako i ne osjećam?

Knjige.club 9
 Gringos & Laura

DRUGO POGLAVLJE

D eset mjeseci ranije i on i ja smo bili bolesni. Neki je virus projurio kroz Samov ured i
kad sam se jedan dan vratila kući, našla sam ga skutrenog na kauču, pokrivenog
poplunom, a pored njega na podu ležala je hrpa zgužvanih papirnatih maramica.
Radijatori su se žarili, pa sam odmah skinula kaput i džemper.
— Jenna, mislim da umirem — krkljao je Sam pružajući prema meni ruku, a ja sam
se nasmijala. Međutim, kad sam ga primila za ruku, bila je klizava od znoja. Stavila sam
mu ruku na čelo. Gorio je, ali su mu zubi cvokotali od zime.
— Muškarci koji ne podnose gripu — rekla sam i dotakla mu usnama vreli obraz. —
Odmah se vraćam.
Otrčala sam van do dežurne ljekarne i nakupovala vitamina C i aspirina, a kad sam
se vratila, skuhala sam pileću juhu s kukuruzom šećercem. Nije prošlo ni nekoliko dana
kad me je počelo peći grlo, oči suziti, a tijelo se toliko luđački tresti od zime da sam se
ugrizla za vlastiti jezik. Danima nismo izlazili iz kreveta. Zrak je bio ustajao i kiseo, a mi
smo žderali i gledali serije na videu toliko glasno da nismo mogli čuti ni kako hripamo i
kašljemo. Naizmjence bismo odlazili u kuhinju, onako s noge na nogu, poput zombija, i
donosili u sobu hranu koju nismo bili u stanju progutati i napitke čiji okus ne bismo ni
osjetili. S velikim smo olakšanjem dočekali da nam bude bolje. Da možemo otvoriti
prozore i pustiti unutra svjež zrak kako bi provjetrio sav onaj nezdravi smrad. Pod
tušem, vrele bi kapi bockale kožu i bila sam uvjerena da je najgore prošlo.
Samu se snaga vraćala sa svakim novim danom, ali ne i meni. Nakon što je prošlo
oko tjedan dana, osjećala sam se tako iscrpljenom da bih zadrijemala u autu za vrijeme
pauze za ručak i zaspala na kauču, ostavivši gotova jela da zagore u pećnici. Noću bih
se budila hvatajući zrak, pokušavajući udahnuti nešto kisika u pluća i gurala bih glavu
kroz prozor da ulovim nešto svježine, pitajući se što se to događa sa mnom.
— Zakazao sam ti posjet kod doktora — najavio mi je Sam jednoga dana. — U pet.
Nema rasprave.
Ionako sam bila preumorna da bih se bunila. Sjedila sam u čekaonici ordinacije opće
medicine, zagušena ustajalim, bolesnim zrakom. Liječnik me jedva saslušao dok sam mu
recitirala svoje simptome, a onda je počešao svoju prosijedu bradu i rekao mi da je to sve
sasvim normalno i da se samo trebam odmoriti. Uvjeravao me je da će mi se snaga
vratiti.
Tri tjedna kasnije nisam imala snage ni ustati iz kreveta. Na poslu se nisam pojavila
više od dva tjedna.
— To mi ne izgleda dobro — rekao je Sam nadvivši se nad mene sa sjenom brige na
licu. — Zakazao sam ti posjet kod drugog doktora. Vratit ću se da te odvezem k njemu za
pauze u vrijeme ručka.
Kasnije tog jutra, nekako sam se izvukla iz kreveta i krenula prema kupaonici vukući
noge, ali sam zastala da pokupim poštu s otirača. I to je posljednje što pamtim. Sam me
je, navodno, zatekao kako ležim na podu u hodniku. Usne su mi bile potpuno blijede. U
bolnicu sam stigla uz zavijanje sirene i rotirajuće svjetlo hitne pomoći.

Knjige.club 10
 Gringos & Laura

Sljedećih se nekoliko mjeseci sjećam kroz maglu. U jednu ruku, bila sam svjesna što
se događa oko mene. Dobila sam snažni virusni miokarditis koji mi je ugrozio srčanu
funkciju i jedino što se moglo učiniti bilo je presađivanje srca. Sama sam stalno viđala
skvrčenog u stolcu pored bolničkog kreveta. Mama je navukla svoj sretni, veseli osmijeh
i posjećivala me svaki dan. Tata je stalno hodao gore-dolje s rukama u džepovima,
povijene glave. Posljednje što sam navečer čula bilo je zujanje aparata. Ujutro bih
se probudila s pitanjem gdje se nalazim, sve dok ne bih udahnula. Ništa se ne može
usporediti s mirisom bolnice, onom mješavinom dezinficijensa i truleži, mirisom gela za
ruke pomiješanog s nadom. Bila sam preslaba za čitanje, a TV program nisam bila
u stanju pratiti.
— Hoćeš da ti čitam o Kardashiankama ili o zvijezdama sapunica? — pitala bi me
Rachel i stala naglas čitati iz žute štampe, ali bih ja zaspala, pa se probudila, pa opet
zaspala, tako da nikako nisam mogla pratiti tko se rastao od koga i koja je glumica
trenutno predebela. Premršava. Sve mi se činilo tako beznačajnim, sve to čemu smo se
toliko smijali u pabu, ali sam joj bila zahvalna na društvu. Od svih mojih prijatelja samo
me ona došla posjetiti.
Kad bi uz zveket dovozili kolica s bezličnim obrocima, mama bi me uspravila u
krevetu i namjestila mi jastuk. Uopće mi nije palo na pamet koliko sam to morala kila
izgubiti da me ona može pridići. Narezala bi mi onu gnjecavu bolničku hranu na
komadiće i ja bih gutala bez žvakanja. Jednostavno nisam imala snage za to. Bog zna što
joj je tada prolazilo kroz glavu. Možda se prisjećala onog bucmastog nedonoščeta na
bijelom, plastičnom stolcu za hranjenje kako zijeva poput gladna vrapčića. Kako se
uopće nosila s time? Nikad ju nisam ulovila da plače. Niti jednom. Ono što mi nitko nije
govorio bilo je da liječnici sumnjaju kako će mi naći zamjensko srce na vrijeme. Bila sam
osuđena na smrt. Popisi za transplantaciju bili su prenapučeni i premda nisam bila
dovoljno snažna da me vrate kući, nisam bila ni visoko na ljestvici prioriteta za liječenje.
Kako se čovjek može pripremiti na ono najgore?
Nemam pojma. Srce me boli i pri pomisli kroz što su sve morali prolaziti mama,
Rachel i Sam dok su sjedili pored mog kreveta prepletenih prstiju, moleći se Bogu u
kojeg nisu vjerovali. Bespomoćan i bijesan, tata je dolazio u posjet svakoga dana, ali se
nikad nije duže zadržavao, a kad bi nešto i rekao, glas mu je brujao od bijesa. Nitko nije
spreman na to da promatra vlastito dijete kako se polako gasi, zar ne? Vrijeme je
prolazilo beskrajno sporo. Liječnici su održavali konzultacije, sestre su se vrzmale oko
kreveta, karton se punio bilješkama, sve dok se jednog dana nije dogodilo čudo.
— Našli smo vam srce — svečano je objavio doktor Kapur.
Radilo se o savršenom podudaranju, ali nitko nije slavio dok su me pripremali za
operaciju. Svi su bili bolno svjesni da ovaj dar života dolazi uz cijenu nečije goleme
žalosti.
Odgurali su me niz hodnik uz škripu kotača, a onda me je obasjala blještava bijela
svjetlost reflektora i uvukla u sebe, kao da me nosi na onaj svijet u koji sam tako
očajnički htjela vjerovati.
Mislila sam da se ne mogu osjećati gore nego što sam se osjećala, ali kad sam se
nakon dva dana probudila u odjelu za intenzivnu njegu, bilo mi je toliko loše da sam
poželjela umrijeti. Hranili su me kroz cjevčice u ruci, a prsni dren me je pritiskao kao da
je od olova.
A onda se jednog dana Sam spustio na koljeno pored mog kreveta. Isprva sam
pomislila da je to zbog iscrpljenosti. Posegnula sam za električnim zvoncem da dozovem

Knjige.club 11
 Gringos & Laura

sestru, a onda sam primijetila crnu baršunastu kutijicu na njegovom dlanu. U njoj je bio
prsten s ovalnim safirom obrubljenim sitnim svjetlucavim dijamantima.
— Nije baš onako romantično okruženje kakvo sam zamišljao, ali... hoćeš li se udati
za mene? Lijepo molim? — rekao je.
— Same? — Nisam znala što reći.
On je izvukao prsten iz kutije i pružio ga prema meni. Prešla sam prstom preko
oceanski tamnoplavog kamena.
— Bio je bakin. Htjela je da prvi krenem s novom obiteljskom tradicijom. Da prsten
ide iz generacije u generaciju.
S mukom sam progutala knedlu u grlu. U meni su se borili razum i srce.
— Mogu kupiti neki drugi, ako ti se ovaj ne sviđa?
Sam je djelovao nekako nesigurno, mlađe od svojih trideset godina, i svim silama se
trudio da ne zaplače. Savila sam prste da mi ne natakne prsten. Znala sam da ako ga
stavi, više ga nikad neću skinuti.
— Ne mogu se udati za tebe — Šapnula sam mu. — Molim te, oprosti mi.
— Zašto? Pa već smo razgovarali o tome.
— Sada se sve promijenilo. Ja sam se promijenila.
— Ti si i dalje ti — rekao je, pogladivši me po obrazu tako nježno da bih mu sigurno
pala u naručje da sam bila u stanju. Usprkos neopranoj kosi i ustajalom zadahu iz mojih
usta, gledao me je kao da sam najljepša žena na svijetu. Razdiralo me je vidjeti u
njegovim očima brigu na mjestu gdje je nekad bila požuda.
— Same, ne želim više biti s tobom — natjerala sam se izgovoriti te riječi. Zaboljele
su me više od skalpela koji mi je razrezao kožu.
— Ne vjerujem ti, Jenna.
— Istina je. I prije ovoga sam imala sumnje o nama.
— To govoriš samo zato što si bolesna...
— Ne. Već dugo imam te sumnje. Jako mi je žao.
— Otkada? Pa prije je sve bilo lijepo.
Prije. Kakva bezlična riječ, a potom slijedi toliki jaz. Prije i poslije. Poput staklenog
zida koji razdvaja ono što sam mogla od onoga što više ne mogu.
— Jenna, budi iskrena sa mnom. Voliš li me?
Bio je to prijelomni trenutak. Hoću li mu reći istinu ili laž?
— Ne volim te, Same — odabrala sam laž. — Jako mi je žao. — Morala sam to učiniti.
Za njegovo dobro. Sam je nešto zaustio, ali ja ga više nisam mogla gledati u oči. Zgužvala
sam uškrobljeni kut plahte među prstima i odlučila ostati snažna u svojoj odluci. Bit će
mu bolje bez mene.
On spremi prsten nazad u kutiju uz snažan škljocaj od kojeg sam se trznula. Krene
prema vratima povijenih ramena. Poželjela sam ga zazvati i reći mu da, naravno da ga
volim, ali nisam mogla prevaliti te riječi preko usana. Sam zastane na dovratku, a ja se
snažno ugrizem za obraz kako mu se ne bih obratila po imenu. Usta mi se ispune tugom i
krvi s okusom željeza. On produži dalje, a osjećaj krivice stane izjedati moje darovano
srce.
Četiri tjedna nakon transplantacije otpustili su me iz bolnice. Pokupila me mama.
— Gdje je tata?

Knjige.club 12
 Gringos & Laura

Nije mi odgovorila. Smjestila me je na stražnje sjedište taksija, pažljivo poput

novopečenih očeva dok napuštaju porodiljni odjel s novorođenčetom, zakapčaju nosiljku
na stražnjem sjedištu automobila i sanjaju o savršenoj budućnosti. Mama pričvrsti moj
sigurnosni pojas, makar sam se pobunila da to mogu i sama, rastrese pamučno-vunenu
dekicu za piknike i položi mi ju preko koljena.
— Moja je kći imala transplantaciju. Molim vas da vozite sporo — rekla je vozaču.
— Ti bokca! — prokomentirao je taksist i okrenuo kotačić na radiju da stiša glazbu.
— Malo si premlada za to, mila, zar ne? Djeca! Vječiti izvor brige, ha? Ja ih imam troje.
Unučiće također.
Taksi krene. Na retrovizoru se uz ujednačeno brujanje motora ljuljao osvježivač
zraka i širio svoj pomalo odbojni slatkasti vonj.
Vukli smo se puževim korakom prema četverosobnoj kući u kojoj sam odrasla.
Mama se uopće nije dala smesti od kakofonije truba koje su zahtijevale da požurimo.
Na radiju je počelo svirati Paint it Black. Rolling Stonesi su tatin omiljeni bend.
Mama je, nadglasavajući se s pjesmom, uspijevala čavrljati s vozačem o tome kako je
zima dosad bila blaga. Zatvorila sam oči i naslonila umornu glavu na staklo, pa utonula u
san. Od brujanja motora kroz obraze su mi prolazili trnci.
Iz drijemeža me trgnulo neko vikanje. Oštri, ljuti glasovi koji su bivali sve povišeniji.
Zbunjeno sam se uspravila, natjeravši se da otvorim oči. Auto je jurnuo naprijed i bacio
me unazad. Udarila sam glavom o staklo i obavila me tama.
— Ne. Ne. Ne! — čula sam stravičan ženski vrisak i osjetila kako mi se krv ledi u
žilama.
Onda su zaškripale kočnice. Staklo se rasulo u tisuću krhotina, a ja sam imala osjećaj
da letim i da mi koža gori i krvari kako mi se te krhotine zabijaju u meso.
Ruke su mi poletjele prema licu da ga zaštite, a potom je sve stalo. Tišina. Glazba?
Raširila sam prste i provirila. Još sam bila u autu. Vezana. Taksistova se glava njihala
gore-dolje u ritmu pjesme Paint It Black. Mama mu je govorila kako su prognozirali
jaki mraz za vikend.
Promotrila sam si dlanove. Nije bilo krvi. Upozorili su me da mogu očekivati
svakojake nuspojave zbog lijeka. Dok sam pokušavala shvatiti što se događa, u glavi mi
se vrtjelo i nisam bila potpuno sigurna je li to sve samo plod moje mašte ili nije.
Monotono brujanje motora u kombinaciji s lijekom učinili su svoje i ja sam ponovno
naslonila glavu na staklo i buljila kroz prozor ostatak puta. Bit će da sam sanjala, što
drugo?

Knjige.club 13
 Gringos & Laura

TREĆE POGLAVLJE

B udim se i na najmanji zvuk i ležim ukočeno nasred kreveta, u glavi mi metež, a oko
vrata me steže panika poput omče. S obje ruke grčevito navlačim rub pokrivača
preko grudi sve dok ne uspijem prepoznati taj zvuk. Obično se radi o tome da je netko
zalupio vratima auta vraćajući se kući kasno, a ja onda snagom volje opustim ruke i
mislim sretne misli, baš kako mi je rekla Vanessa. A Sam mi se uvlači u svako sjećanje.
Nedostaje mi sa svakim dahom koji udahnem.
Provlačim četku kroz svoju čupavu kosu i prskam parfem s mirisom vanilije na
zglavke. Gledam kroz prozor spavaće sobe kako je nebo od prigušeno pastelnog postalo
plavo poput različka. Bit će to prekrasan dan, pa ipak sunčeva svjetlost ne uspijeva
otjerati tamu koju osjećam u sebi. Danas izlazim. Odjednom me trgne cviljenje kočnica.
Mama maše iz taksija, a ja joj vičem da ću se odmah spustiti. Spustim se u hodnik i
otvorim ulazna vrata zgrade, ali zastanem prije nego što prekoračim prag. Nemam se
čega bojati, uvjeravam se.
— Jesi li uzela lijek? — pita me mama, a da još nije ni pošteno zatvorila vrata taksija
i zavezala mi pojas.
— Da. — Čovjek ponekad ne bi rekao da mi je trideset.
— Ovo je baš lijepo, zar ne? Imam iznenađenje za tebe. Zapravo dva.
Taksimetar počne otkucavati, a auto izađe na cestu. Ubacim pepermint u usta da mi
okus mente malo smiri nemir u želucu.
— Hoćeš li jedan? — pitam mamu, pružajući joj paketić.
— Neću, hvala. — Ona se smiješi, ali, čini mi se, nekako na silu. Osim toga, nekako je
blijeda. Borice koje joj se pletu oko očiju nekako su se produbile.
— Mama, je li sve u redu?
Ona pogleda kroz prozor kao da traži prave riječi prije nego što progovori.
— Moram ti nešto kazati — odgovori, ali izbjegava moj pogled. Primi me za ruku. —
Odlučila sam pokrenuti razvod.
— Mama! Ne!
Taksist pojača glazbu na radiju, a mene je baš briga prisluškuje li ili ne. Još se nisam
pomirila ni s time da su mi se roditelji razdvojili nedugo nakon moje operacije. — Ne
možeš samo tako odustati od trideset i pet godina braka — kažem joj. — Zna li tata za
to? — Nadala sam se da će oni to riješiti nakon nekog vremena odvojenosti.
— Nisam mu još rekla.
— I dalje ne razumijem zašto ste se razdvojili.
— Komplicirano je.
Isto to ponavlja tata kad god mu postavim ovo pitanje, kao da su zajedno uvježbavali
odgovore. — Ne vjerujem da je to ono što ti želiš.
— Ali jest. Meni je dobro samoj — odgovori ona, ali joj sijede vlasi na glavi i duboke
brazde na sedlu njezina nosa govore upravo suprotno.

Knjige.club 14
 Gringos & Laura

— Jesam li ja kriva? — pitam ju. Prije su mi djelovali tako sretni. Ne mogu ni

zamisliti pod kakvim su pritiskom bili strahujući za moj život.
— Ne radi se uvijek o tebi, mlada damo.
Glas joj je razgovijetan i djeluje pribrano, ali me nije uvjerila. Otkad sam se
razboljela, svi su plaćali neizrecivu cijenu u boli, a radost zbog mog oporavka prigušila je
žalost zbog razdvajanja mojih roditelja. I razilaženja između Sama i mene.
— Evo nas, stigle smo. — Mama izvadi iz torbice novčanicu od dvadeset funti u
trenutku kad se taksi zaustavi ispred Masonic Halla. Ja prestanem stiskati dršku na
vratima i počnem rastezati ukočene prste izlazeći van. Dok mi se krv vraća u prste, pitam
se što radimo ovdje.

U hodnik ulazi skupina djevojčica, svaka u suknji drugačije boje, svaka sa svojom
šarenom narukvicom. Iznad kamene grede na vratima vijori se zastava s natpisom „Um,
tijelo, duh“. Jedva se suzdržim da ne jauknem od muke.
— Znam da ne padaš na ove stvari, ali je Vanessa preporučila meditaciju, zar ne? Za
tvoju tjeskobu? Mislila sam da bi ovo bilo pravo mjesto za to — kaže mama. Lice joj zasja
od iščekivanja.
Baš kad joj hoću odgovoriti, prolomi se tutanj sa stepeništa iza mene, a ja se skvrčim
i zacvilim kao da me netko udario u rame, pa podignem ruke kako bih zaštitila glavu.
— Jenna. — Mama me nježno primi za ruke i spusti ih. — Ne možeš ovako dovijeka.
Nisi pri sebi. Stalno si na rubu živaca. Ja samo hoću da opet budeš sretna. Da ponovno
počneš živjeti.
— I ja to hoću — odgovorim, boreći se da me ne savladaju osjećaji. — Stvarno sam
zahvalna na ovoj drugoj prilici, jesam. Ali...
— Znam, nije ti lako. Ali ako se misliš u ponedjeljak vratiti na posao, a ti znaš što ja
mislim o tome, da si uzela prevelik zalogaj, onda moraš naći načina da se opustiš, a
tableta ionako uzimaš previše. Hajde, idemo unutra samo pogledati što nude. Kakve
prirodne alternative, šta kažeš?
— Da. — Glas mi je nesiguran, pa me mama primi i uđemo u zgradu ruku pod ruku.
Odjednom me strese zvon gonga koji mi nastavi odzvanjati u glavi. Hodnik je krcat
stolovima s klimavim nogama koji škripe pod težinom srebrnog nakita i naslaganih
knjiga za samopomoć. Sve će mi promijeniti život, ako je suditi po koricama.
Stisnutih usana pomičem odjeću svijetlih boja koja visi na vješalicama obješenima
na metalnu šipku. Zrak je zagušljiv od vonja mirisnih štapića i sandalovine. Primijetim
jednu dugu suknju s gumom oko struka, skinem ju sa šipke i prislonim na tijelo. Njezina
tkanina šušti mi oko gležnjeva. Osjećam očajničku potrebu da odjenem nešto novo.
Hranim se zdravije nego ikad do sada, a ipak sam se udebljala gotovo dvanaest
kilograma. Doktor Kapur mi je na zadnjem pregledu rekao da je to zbog lijekova i da je to
mala cijena kad se radi o životu. Bilo me je tako sram što sam to uopće i spominjala. Ipak
mislim da batik majica neće proći. Obično ne izlazim iz traperica. Prošle sam se godine
odvažila i stavila na sebe tajice od umjetne kože iz Top Shopa, ali je Rachel pala na dupe
od smijeha. To mi sjećanje navuče osmijeh na lice. Da je barem tu.
Mama škiljeći pokušava pročitati program.
— U sobi broj dva je neki vidovnjak. Hoćemo li pogledati?
Ima li što gore od toga, pomislim u sebi, ali znam da će mami biti drago, pa
pristanem. Naškoditi nam ne može, zar ne?

Knjige.club 15
 Gringos & Laura

Na vratima sobe broj dva nalijepljen je list A4 papira na kojem plavom kemijskom
olovkom piše „NE OMETAJ“. Naslonjena na zid slušam mamu kako me upozorava da
mediju ne spominjem nikakve previše osobne stvari. Vrata se otvore i kroz njih
iskoči djevojka od nekih dvadeset godina sa širokim osmijehom na licu.
Mama mi stisne ruku. Dlan joj je vruć i ljepljiv, pa se zabrinem da sve ovo uzima
previše ozbiljno. Nadam se da će Ciganka Lenča, ili kakogod se zvala, biti milostiva
prema njoj.
Soba je svijetla. Gospoda koja nas zove unutra nije mnogo starija od mene. Svoju
ženstvenu kosu boje meda svezala je u rep. Bež bluza joj je prošarana ružičastim
leptirićima. Malo sam razočarana. Očekivala sam više mističnoga duha. Svijeće. Kristalnu
kuglu. Ili barem karte za tarot.
— Izvolite, sjednite — kaže ona i pokaže prema stolcima svojim oštrim akrilnim
noktima. — Ja sam Fiona.
Mama i ja se pogledamo i jasno mi je da se pita trebamo li se predstaviti svojim
pravim imenima. Jedva susprežem hihot koji mi se otima s usana, sjetivši se Rachel i
sebe kad smo jednom saznale svoja ponio imena tako što smo spojile imena naših prvih
ljubimaca s imenom ulice u kojoj smo odrasli. Ja sam se zvala Kraljica Svile, a Rachel
Sjetna Vila.
— Prvi put? — upita nas Fiona.
— Da. — Mama me značajno pogleda onim pogledom koji imaju sve majke i ja se
priberem. — Ja sam Daphne, a ovo je moja kći Jenna.
— Drago mi je. Ja sam duhovni medij. Znate li što to znači?
— Da razgovarate s preminulima? — odgovori mama, a ja zakolutam očima. Ne
mogu si pomoći.
— Ne bas doslovce. Ja intuitivno mogu prepoznati energiju ljudi ili predmeta, ali se
također vodim duhovnom energijom koja vas okružuje. Koja želi prva?
— Ovdje smo samo zbog Jenne — kaže mama, svuče vestu i nagne se naprijed. — Ja
sam dobro.
Fiona nakratko zatvori oči, a zatim me promotri tako prodornim pogledom da
osjetim kako mi gore obrazi.
— Nedavno ste prošli kroz veliku promjenu u životu, zar ne?
Kimnem. Nije me se baš dojmila. A tko nije prošao kroz nekakvu važnu promjenu u
životu? — Gubitak? — Stisnem usne. Ne želim joj ništa izlanuti, a ponajmanje spominjati
Samovo ime.
— Bili ste bolesni — ustvrdi ona, a ja se suzdržim da ne uzdahnem nestrpljivo,
misleći kako je većina ljudi nedavno imala prehladu. Ili barem glavobolju. U mislima se
pitam kad će ovo biti gotovo i što bismo mogli naručiti za ručak. Ovo je sve neodređeno.
— Jenna, jeste li imali blizanca?
Iznenađeno pogledam mamu. — Nisam, barem tako mislim.
— Jeste li ikad imali razloga vjerovati da je postojao još neki fetus? — obrati se
Fiona mami.
— Nisam. Nikad — kaže mama.
Fiona se namršti. — Ja jasno osjećam dvije energije. Neku podjelu. To se često osjeća
kod jednojajčanih blizanaca. Ovdje kao da su sukobljene dvije osobe.

Knjige.club 16
 Gringos & Laura

Srce mi počne lupati u grudima. — Ta druga energija — obratim joj se — je li muška

ili ženska?
— Nesumnjivo ženska — kaže mi Fiona.
Nagnem se prema njoj u stolcu. Zar je moguće da govori o mom davatelju? Ali, pa to
je smiješno, zar ne? Ugrizem se za usnu i pokušam razmisliti hoću li joj reći za
transplantaciju ili ne.
— Da se ne radi o baki? — upita mama, a ja se razočarano zavalim nazad u stolac.
Naravno. Pokazat će se da se radi o preminulom djedu ili baki. Prekorim se što sam
načas povjerovala da Fiona ima poseban dar.
— Ne — odlučno će Fiona. — Radi se o nekom mlađem. Snažnijem.
— O kome?
Pogledam kroz prozor. Tamni oblaci zakrili su sunce, pretvorivši dan u noć. Stresem
se.
Fiona se nagne prema meni i uhvati me za ruku. Osjetim kako mi kroz prste prolaze
trnci od statičkog elektriciteta. Pokušam ju izvući, ali me ona primi još čvršće, zarivši
svoje svjetloružičaste nokte u moju kožu. Osjećam njezin dodir, a pogled mi se
muti. Soba polako nestaje u tami. Gdje sam? Čujem kako netko viče. Srce mi lupa. Znoj mi
se cijedi niz lice. Nada mnom visi neka sjena i osjećam kao da me netko trese. Bojim se.
Tako se bojim. Događa se nešto jako, jako loše i ne osjećam se sigurno. Progutam bolnu
knedlu straha i duboko udahnem da se smirim, ali mi nozdrve ispuni miris metala. Pred
očima crveni bljesak. Krv. Osjećam kako ću vrisnuti, ali Piona povuče ruku i eto me
natrag u Masonic Hallu. Grudi mi se nadimaju dok lovim dah da progovorim. Obrišem
vlažne dlanove o traperice.
— Jenna, jesi li dobro? — pita me mama zabrinuta lica i dotakne me po nadlaktici.
— Sva se treseš.
— Što se to upravo dogodilo? — pitam drhtavim glasom. — Izgledalo je tako
stvarno.
— Ne znam, mila — odgovori mama. — Samo si mi djelovala izvan sebe i...
— Ona traži tvoju pomoć — prekine ju Fiona.
— Tko? — Na rubu sam plača. Gubim li razum? Što sam to maločas vidjela?
— Moraš naučiti slušati što ti ona govori — nastavi Fiona, tapšući me po nadlanici.
Povučem ruku, ali ovaj put ništa ne osjetim.
— Ne razumijem...
Uto netko pokuca na vrata i uđu dvije djevojke. — Oprostite. -
Ugledavši mamu i mene, zastanu neodlučno.
— U redu je. Gotova sam — kaže im Fiona. — Nemam ti više ništa za reći, Jenna.
— Ali tko...
— Povezanost koju sam osjetila je nestala. Osim toga, ništa drugo ne znam. — Zvuči
kao da se ispričava, a ja joj želim postaviti još pitanja. Djevojke nam vise za vratom i
čekaju da odemo. Meni noge toliko klecaju da s mukom ustajem. — Čuvaj se, Jenna —
čujem Fionin glas za sobom na izlasku.
— Idemo ti pronaći neki stolac — kaže mama, primivši me pod ruku. — Uopće
nemam pojma o čemu je to ona govorila. Meni je djelovala kao neki šarlatan. Oprosti,
mila. Samo sam ti htjela da se veseliš budućnosti. A ona ti kaže da se čuvaš! Ne obaziri se
na to.

Knjige.club 17
 Gringos & Laura

Spustimo se u podnožje stepeništa.

— Tu sjedni, mila. Donijet ću ti vode — kaže mama. — Sva si problijedila.
Sjednem na stepenicu i zažmirim, pokušavajući shvatiti što se upravo dogodilo. Srce
mi skače u grudima. Lupa snažno i brzo. Druga energija. Ne može biti... Ili može?
Pritisnem dlanom rebra i kao da čujem svoje novo srce kako bubnja upomoć, upomoć,
upomoć.

Knjige.club 18
 Gringos & Laura

ČETVRTO POGLAVLJE

D ok mama i ja napuštamo zgradu Masonic Halla još sam uvijek pod dojmom susreta s
Fionom. Doživljaj je bio tako stvaran — taj osjećaj da se tresem, ta krv, taj sjenoviti
lik. Tijekom napadaja o kojima bih razgovarala s Vanessom, obično bi sve postalo crno.
Ovo je bilo drugačije. Kao da gledaš kroz kaleidoskop. Slika se mijenja iz jednog trenutka
u drugi. Dovoljan je samo jedan pokret rukom i sve se raspada na komadiće koji sami po
sebi nemaju smisla.
Osjećam kako mi se neka nelagoda penje uz kralježnicu pri pomisli na „drugu
energiju“ koju je spomenula Fiona. Glava mi pulsira dok pokušavam pohvatati konce
svega ovoga. Koliko god ne vjerovala u medije bilo koje vrste, ne mogu poricati ono što
sam osjetila. Razdražena sam i umorna.
— Jenna, ako želiš, možemo se vratiti kući — čujem mamu kroz misli i nasmiješim
se na silu. Znam da je imala nešto drugo u planu i ne želim ju razočarati.
— Dobro sam. Jedva čekam da vidim što si mi još priredila — odgovorim, nadajući
se da mi iz glasa neće razabrati suprotno.
— To je iznenađenje. Još malo pa smo tamo. Moći ćeš se i sjesti — kaže ona, dajući
mi do znanja da ju ne mogu zavarati. Vidi ona koliko sam iscrpljena.
Nedugo potom mama gurne staklena vrata dućana koji je nekad bio pekama. Odmah
po ulasku u frizerski salon nasrne na mene opori miris kemikalija. Salon je sav u crnim
pločicama i kromu.
— Zakazala sam nam frizuru. Ja častim.
— S mojom je kosom sve u redu.
Umjetna plavuša na pultu s kosom zavezanom u rep sumnjičavo podigne obrvu, a
meni se obrazi zažare pri pomisli koliko je vremena prošlo otkad sam oprala kosu.
— Jako ti je narasla. Moraš se lijepo urediti za ponedjeljak, ako i dalje ostaješ pri
tome da se vratiš na posao? — U glasu joj se čuje iščekivanje.
Razumijem da se brine, ali ma koliko to ponekad željela, ne mogu se dovijeka
skrivati u svome stanu. Bolovanje mi više nije pokriveno i premda tata kaže da ne
brinem i da će on plaćati moj najam, znam da već plaća i mamine račune i da si sve to ne
može priuštiti, što god govorio. Dovoljno je baciti pogled na njegovu odvratnu sobicu u
najmu da shvatiš kako se rastegnuo do krajnjih granica. Osim toga, ja obožavam raditi
kao veterinarska tehničarka i srce mi je puklo kad su mi liječnici rekli da ne bih smjela
biti u blizini životinja prvih nekoliko mjeseci nakon operacije. Postojao je rizik od
infekcije, posebno od mačaka, koji bi mi mogao ugroziti život. I to sam morala dodati na
ionako dugačak popis stvari koje sam odlučila izbjegavati: ljude u gomilama, vožnju,
seks. Istina, nemam auto ili nekoga s kime bih spavala, ali sam svejedno osjećala kao da
se toga odričem. Ipak, s vremenom se smanjila moja doza lijeka koji sprječava
odbacivanje srca, a doktor Kapur je bio zadovoljan tijekom oporavka, pa je sad sve po
starom. Hoću reći, novom starom. On podržava moj povratak na posao kao
psihički koristan, a rizici su sad nerazmjerno manji nego što su bili ranije.

Knjige.club 19
 Gringos & Laura

— Da. Ostajem pri tome. Linda će se brinuti za mene — odgovorim joj, a mama
nezadovoljno napući usne. Ona smatra da se nitko ne može tako brinuti za mene kao
ona. — Šišanje će mi dobro doći. Hvala ti, mama. — Namotam uvojak svoje mišje
kose oko prsta. Krajevi su se prilično raspucali i mnogo je tanja nego što je bila ranije.
Svučem kaput i ispružim ruke poput mumije da mi navuku crnu pelerinu.
Osjetim oštru bol u vratu naslonivši ga na umivaonik za pranje kose, pa stisnem
zube. Topla mi voda počne teći po ušima i hladiti se prema vratu, ali ja kroz stisnute
zube odgovorim da mi temperatura odgovara: — Da, dobro mi je.
Voda prestane teći i prsti mi počnu čvrsto masirati vlasište. Šampon snažno miriše
na limun, barem mi se tako čini, a dodir mi je tako ugodan da se jedva suzdržim od
glasnog stenjanja dok nestaju i posljednji tragovi napetosti.
U ogledalu vidim kako mi frizerka provlači češalj kroz kosu. Mama u stolcu pored
mene umače keks u kavu.
— Znači, samo šišanje?
U mislima vidim crvene bljeskove. Nagnem se naprijed obuzeta nekim osjećajem
lakoće kakav nisam osjetila ranije. Imam dojam kao da mi Fiona govori o drugoj energiji
i sad više nisam tako usamljena. Zamišljam da mi netko šapće izvana. Ne u mojoj glavi. I
osjećam se ohrabrenom.
— Predomislila sam se — odgovorim. — Mogu li probati nešto sasvim novo?

Bez one zavjese kose da me zaštiti od vjetra osjećam kako mi je zatiljak hladan i ne mogu
skinuti pogled sa svog odraza u svakom izlogu pored kojeg prolazimo. Teško mi je
povjerovati da sam to ja. Odmah po povratku kući, zastanem u hodniku da se pogledam
u zrcalu s pozlaćenim okvirom, koji sam kupila na buvljaku.
— Dobro izgledaš — kaže mama iza mene.
— Ne znam što me je spopalo — odgovorim, okrećući lijevi, pa desni poluprofil i
zataknem kosu iza uha kao da će je to učiniti dužom.
— Hrabar odabir, to ti priznajem, za nekog tko nikad prije nije bojao kosu ili se šišao
na kratko. Ali izgledaš dobro. Mlađe.
Ne bi se moglo reći da nisam ionako mlada, ali znam što mi hoće time reći. Mada je
prošlih nekoliko mjeseci ostavilo je traga na mom licu, ova mi piksica dobro pristaje.
— Čaja? — pita me.
— Molim. — Uvučeni trbuh da se provuče pored mene i produži u kuhinju.
Čuje se šum vode iz slavine i klik prekidača za čajnik. Čujem ju kako otvara hladnjak
kako bi izvadila tetrapak s mlijekom i znam da će ga omirisati da vidi smrdi li po
kiselom.
A ja se ne mogu odmaknuti od zrcala. Od nove crvene boje kose kao da sam dobila
ten. Više se toliko ne vide ljubičasti podočnjaci. Dlanovima poravnam kosu na glavi. Tako
je meka. Osjećam trnce u vrhovima prstiju, kao da su naelektrizirani. To me preplaši
jer sam se tako u početku osjećala i kad me je dodirnuta Fiona. Kao da sam se odvojila od
stvarnosti. Moj odraz u zrcalu počne se mutiti i zavrti mi se u glavi. Ne može biti. Ne opet.
Tama. Vrisak. Bol.
Zaskoči me intenzivan osjećaj straha, kao da mi je netko povezao pluća trakom i ne
da mi disati. Guši me taj predosjećaj opasnosti. A onda odjednom osjećaj nestane i ja sam
opet u svom hodniku, naslonjena na zid kao da sam se pridržala da ne padnem. Na

Knjige.club 20
 Gringos & Laura

sigurnom sam, kažem si u mislima, ali ne vjerujem u to. Kao da je Fiona pokrenula u meni
nešto od čega mi se ježi koža. Dišem polako i duboko, ali i dalje čujem jeku vriska u glavi.
Osjećaj panike ne odlazi. Moje rabljeno srce bubnja mi po rebrima. Prislonim prste da ga
osjetim. Kome si pripadalo?
— Pusti iz sebe misli koje te opsjedaju — rekla mi je Vanessa prošlog utorka.
Ali što ako one neće pustiti mene?
Što onda?

Knjige.club 21
 Gringos & Laura

PETO POGLAVLJE

S edam, osam, devet, deset. Tko se nije skrio, magarac je bio. Otvorim oči i pogledom
tražim bljeskove tvoje grimizne ljetne haljine, ali te ne vidim. Tata je rekao da ne
smijemo otići predaleko, pa si vjerojatno tu negdje, ali si manja od mene i možeš se zavući
u mjesta kamo ja ne mogu. Dok trčim, pod prstima mi škripi šljunak. Jedan sitan, oštar
kamenčić mi zađe među nožne prste. Odšepesam do ogromne drvene sove i sjednem na
prašnjavu zemlju. Njezina raširena krila štite me od vrelog, žutog sunca. Otkopčam svoju
prozirnu plastičnu sandalu i bacim kamenčić na pod.
Po jasnom nebu bez oblačka lebde galebovi i klikću gladni, a moj želudac zakruli kad
ugledam dječaka koji protrči držeći u ruci hot-dog. Iza njega se vuče miris prženog luka i
kečapa.
Ljuti me ova vrućina, pa se odvučem do živice i stanem na prste da pogledam preko, ali
nema nikoga.
Povremeno se čuje lupanje metalnog štapa o lopticu, pa otrčim do igrališta za
minigolf. U džepu mi zveckaju kovanice koje mi je dao tata i već mogu namirisali čokoladni
keks i osjetiti hladnoću sladoleda na jeziku dok prstom guram čokoladu prema dnu
kometa. Najbolje za kraj.
Prijeđem pogledom preko igrališta s nemogućim preprekama i rampama ne bih li
ugledala sitno tijelo s kuštravom kosom vezanom u rep i krastavim koljenima. Ne nađem li
te uskoro, morat ću te zazvati, a onda sam izgubila. Ipak, neće mi biti žao jer ćemo si onda
moći kupiti kornete.
Kroz udaljeni šum valova i ciku djece na igralištu zapne mi za uho neki zvuk. Plač.
Okrenem polako glavu i naćulim uši, pokušavajući zanemariti okolne zvukove. Evo ga opet.
Plač. Tvoj plač. Znam točno gdje si. Odjurim do drvene kućice za stapove i loptice za golf i
spustim se na koljena i dlanove. Osjećam tvrdo tlo na goloj koži i škakljanje trave na
bedrima. Pogledam ispod kućice.
— Vidim te! — Ispružim prste i osjetim tvoju ručicu u svojoj. Pomognem ti da ustaneš.
Lice ti je umazano blatom. Niz obraze ti se slijevaju suze.
— Šta si toliko čekala? — pitaš me šmrcajući. — Mislila sam da me nikad nećeš naći.
Čučnem i izvadim maramicu iz svoje suknjice od džinsa, pa joj pomognem ispuhati nos.
— Naravno da ću te naći — odgovorim. — Uvijek ću te naći, obećavam ti.

Knjige.club 22
 Gringos & Laura

ŠESTO POGLAVLJE

U sobu mi prodire mutna sunčeva svjetlost. Skutrim se na boku, ne puštajući jastuk iz

ruku, i promatram kroz prozor kako se nebo iz svjetloljubičastog pretvara u sivo, pa
u plavo. Spavala sa na mahove. Živopisni snovi jedna su od nuspojava prednizona.
Dlanom prijeđem po tabanu. Ne bih se čudila da na zgužvanoj plahti zateknem zrnca
pijeska. Još sasvim jasno čujem kliktanje galebova i njušim miris hot-doga.
Nakon tuširanja utrljavam u kožu kokosov maslac i pipam prstima kao vlas tanki
ožiljak na prsima. U pozadini pjeva Ed Sheeran svoju pjesmu The City, a ja susprežem
zijev dok sjedam pred zrcalo. Stavljam korektor na polumjesece pod očima.
Pjesmu s mobitela prekida zvonjava. Stavim tatu na razglas.
— Mislio sam da ćeš svratiti jučer popodne da uzmeš one knjige koje sam dobio od
Linde i vratiš joj ih u ponedjeljak.
— Oprosti, tata, zaboravila sam. Bila sam vani s mamom.
— Kako je ona? — pita me.
— Dobro.
Čujem ga kako ispuhuje zrak i zamišljam kako skida naočale i trlja hrbat nosa. Imam
dojam da želi čuti kako se ne snalazi bez njega, da je očajna za njim, ali mu ne želim
davati lažnu nadu.
— Zašto je sam ne pitaš kako je?
— Stvar nije tako jednostavna.
— Stvar je upravo tako jednostavna, ako ju još uvijek voliš. Voliš li ju još uvijek?
Tata, znaš li ti da mi je govorila o rastavi! Sredi to prije nego što bude kasno — govorim
mu u slušalicu sve višim tonom.
On šuti s druge strane, a onda promijeni temu.
— Jenna, shvaćam zašto se želiš vratiti na posao u ponedjeljak, ali me je strah da ti
to neće biti preveliki zalogaj. Izgleda mi nekako prerano. Zašto ne bi došla raditi k meni?
Tako te mogu držati na oku, a moći ćeš otići bez grižnje savjesti kad god se umoriš.
— Bit ću ja dobro. Linda i John će paziti na mene. Ionako neću raditi puno radno
vrijeme. — Mislim da smo o ovome razgovarali već milijun puta. Pogledam na sat. —
Moram sad ići — kažem mu.
— Ideš na neko lijepo mjesto?
— Dolazi mi Rachel. — Mrzim se što mu moram lagati, ali mi se želudac grči od
nervoze pri pomisli na susret s obitelji davatelja i nisam se u stanju još nositi i s
osjećajima svojih roditeljima. Mislim da im ne bi bilo drago da znaju, baš kao što nije ni
Vanessi.

Autobus se polako kotrlja gradom, pa ubrza kad izađe iz njega. Kroz prozor gledam ovce
kako pasu smaragdnozelenu travu i krda krava na polju. Tako su daleko da više nalikuju
dalmatinerima nego kravama. Krajolik djeluje idilično, ali ne i unutrašnjost autobusa;
smrdi po jeftinom parfemu i strašno je vruće. Strah me je da neću imati dovoljno zraka,

Knjige.club 23
 Gringos & Laura

pa zažmirim i puštam misli da mi lutaju dok pokušavam smiriti disanje. Ponovno

zamislim kako je izgledala moja davateljica. Tom je u odgovoru na moje pismo govorio o
njoj kao svojoj kćeri, tako da znam da mi u grudima kuca žensko srce. Jedva čekam da
danas više saznam o njoj.
U stvarnost me uz trzaj vrati škripanje kočnica. Srebrni kabriolet proklizao je na
serpentini i našao se na putanji autobusa. Naš vozač gromko zatrubi i potegne volan u
stranu, a ja preplašeno udahnem. Odletim lijevo pa desno, dok krivudamo travnatim
rubom ceste, a onda glavom snažno udarim o staklo prozora. Želudac mi se pretvori u
čvor užasa. Oko mene sve izblijedi i čini se kao da sam prešla na neki sasvim drugi svijet.
Osjetim kako me neki prsti grabe za ruke i tresu. Zajecam.
— Sve je u redu, izbjegli smo sudar. Boli li vas što? — čujem umirujući glas i
odjednom sam opet u autobusu i žmirkam prema suncu koje prodire kroz prljavi prozor.
Vidim kako me neki stariji čovjek promatra zabrinuto dok ostali putnici gunđaju,
spominjući kretene od vozača. Disanje mi je isprekidano. Opet sam imala napadaj i sad
žalim što nisam sa sobom povela mamu. Dobro sam, dobro sam, dobro sam, ponavljam u
sebi, sjetivši se Vanessinih riječi da je to zbog lijeka koji mi stvara tjeskobu. No to moj
doživljaj ne čini ništa manje stvarnim. Baš kao ni strah. Ostatak puta pulsira mi u glavi. I
dalje osjećam tuđe ruke na svojima, prste koji mi se zabijaju u kožu.

Autobus se uz škripanje zaustavi na lijepo uređenoj ulici. Vidim dvorišta i samostojeće

kuće s izbočenim prozorima. Sudeći prema Google karti, preostaje mi dvadesetak minuta
pješačenja, pa siđem s autobusa, zadovoljna što ću hodanjem potrošiti dio svoje živčane
energije. Lahor mi donese miris svježe pokošene trave. Vrijeme je toplo, pa ljudi vani
peru automobile i kopaju gredice. Iz zemlje vire narcisi i zvončići.
GPS na mom pametnom telefonu govori mi da skrenem desno. Dok se udaljavam od
glavne ulice kuće postaju sve manje, zapuštenije i bliže pločniku. Ni sunce više ne sija
istim žarom. Vjetar cestom valja praznu vrećicu čipsa poput one suhe trave što se kotrlja
u vesternima. Vrećica se zaustavi na slivniku zatrpanom opušcima. Stigavši do broja
trideset, zastanem pred jednom zapuštenom kućom i zapitam se je li davateljica živjela u
njoj.
Mora da je nekad ovdje bilo prilaznog puta. Još se daju primijetiti sive kamene ploče
ispod nabujalog korova koji je našao svoj put kroz pukotine. Pogled kroz prljave prozore
ispucanih drvenih okvira zaklanjaju požutjeli zastori. Gazeći po koprivama
priđem ulaznim vratima i pritisnem tipku zvonca. Zvono se ne čuje, pa pritisnem tipku
jače. Iz susjedne kuće čujem nekakav lom i duboki glas koji psuje. Ugledam malenog
dječaka kako istrčava van. Pod nosom mu skoreni šmrklji, a na prljavoj majici isto tako
skorene mrlje od hrane. Nasmiješim mu se. On mi pokaže dvojku, a meni se obrazi
zažare. Ponovno se okrenem prema ulaznim vratima i zalupam snažno na vrata tako da
me zaboli zapešće.
Vrata se odškrinu. Pred sobom ugledam gospođu posivjelu od tuge, s dubokim
zabrinutim borama na licu. Žičana plava kosa pada joj preko ramena.
Stojimo tako šutke na vratima, promatrajući se kao da smo opčinjene. Osjetim tako
snažan poriv da ju zagrlim, ali zaguram ruke u džepove.
— Zdravo. Vi ste sigurno Amanda? — upitam, makar sam već znala da je to ona. —
Ja sam...
— O moj Bože. — Žena razrogači oči, prekrije usta dlanom, zakorači unatrag
odmahujući glavom, i zalupi vratima.

Knjige.club 24
 Gringos & Laura

SEDMO POGLAVLJE

O naj dječak iz susjedne kuće gromko se nasmije vidjevši me kako stojim pred vratima
obješene vilice. Previše sam zatečena da bih se pomaknula. Buljim u zatvorena
vrata, u oguljeno drvo okvira koje viri kroz ispucanu crvenu boju. U zahrđali
broj trideset koji visi nakrivo. Želudac mi se stane buniti na vonj začepljenih uličnih
slivnika pa škljocnem zubima, nehotice se ugrizavši za jezik. Usta su mi puna krvi i
poniženja. Tjednima sam sanjarila o ovom danu. O našem prvom susretu. U tim
snovima nijednom nisam vidjela dječačića koji korača u skokovima i pokazuje mi
prstima slovo „L“ na svom čelu i viče: — Luzerica, luzerica. Nikad dosad se nisam
osjećala tako malenom i beznačajnom.
Zažarenih obraza, iščeprkam iz džepa zgužvani komadić papira s adresom. Nisam
pogriješila; to je ta kuća. Što da radim? Vrata se ponovno odškrinu uz škripanje. Ovaj put
se na njima pojavi muškarac tamnosmeđe kose i rumenih obraza.
— Jenna. — Pruži mi ruku. Vlažna je i topla. — Oprosti zbog Amande. Mislio sam da
će joj, ako sama otvori vrata, to dati osjećaj da drži konce u rukama. Bila je strašno
napeta zbog susreta s tobom. No ovo ju je sad pogodilo. Radi se o kosi, znaš li?
Prijeđem dlanom preko zatiljka. Uopće nemam pojma o čemu govori i zaustim da ga
upitam, ali on nastavi: — Usput, ja sam Tom. Ali to već znaš. Uđi, molim te.
Dok ulazim, srce mi lupa po rebrima poput čekića, kao da mu je prepoznalo glas.
Osjećam navalu suza na oči iz potpuno neobjašnjiva razloga, ali ih suzbijem.
— Izvoli, ovuda.
Posred tepiha proteže se utabana, tamna pruga od godina gaženja po njemu.
Prolazeći kroz hodnik sine mi da idem stopama svoje davateljice. Moji koraci slijede
njezine davne korake i osjećam se preplavljenom svim time.
U dnevnoj sobi je zagušljivo. Sunce prodire kroz prozor, a u zraku lebdi miris
kuhanja. Amanda je potpuno nestala u ogromnoj fotelji s cvjetnim uzorkom.
— Oprosti, Jenna, zbog onog maločas — kaže, ali još nema snage pogledati me u oči.
Za razliku od nje, Tom ne može skinuti očiju s mene.
— Čaja? Da postavim lonac? — pita me.
— Molim. — U sobi je zagušljivo i ja bih radije popila čašu vode, ali sam svjesna da
će Tomu taj ritual stavljanja čajnika na vatru i namakanja čaja dati neki osjećaj
normalnosti u ovom trenutku. On krene prema vratima u dnu dnevne sobe. Ja
odmaknem svoj pamučni šal od grla da mogu lakše disati, ali ga ne skinem, umišljajući si
da će svi ti slojevi odjeće sakriti moj ožiljak i razlog moga dolaska. Koja glupost. Kao da
će oni ikada zaboraviti.
Požalim što im nisam donijela nikakav poklon. Neko cvijeće, bombonijeru, bilo što
da probijeni led. Palo mi je to na pamet, dakako, ali nisam htjela ispasti bezosjećajna.
Ništa se ne može usporediti s njihovim darom, ali sad mi se čini nepristojnim što stojim
ovdje praznih ruku. Nakašljem se, a Amanda se trgne, kao da je zaboravila da sam tu.
— Neće Tom još dugo — kaže. — Raskomoti se, Jenna. — Glas joj je toliko mekan i
tih da se ne mičem kako ne bih nešto prečula.

Knjige.club 25
 Gringos & Laura

— Hvala. — Odložim torbu na pod i prijeđem pogledom po sobi. Tapete boje

magnolije s vremenom su postale prljave. U uglu sobe stoji LCD televizor prekriven
debelim slojem prašine. Na prozorskoj dasci je jedna velika kineska vaza. Umrljani
stakleni stolčić za kavu s pozlaćenim nogama stoji na izblijedjelom tepihu sa zelenkasto-
zlatnim uzorkom. Namještaj djeluje čvrst. Skup. U svakom slučaju ne ono što bi čovjek
očekivao kad vidi kuću izvana. Tu i tamo na zidovima visi nekoliko ulja na platnu.
— Prekrasne su — kažem, prišavši jednoj od slika da ju bolje pogledam. Na njoj
dvije se djevojčice drže za ruke na rubu oceana i udaraju nogama valove koji se ljeskaju
na žutom suncu boje maslaca. Voda zapljuskuje njihova nasmijana lica. Trenutak koji
traje vječno.
— Ovo su vrlo lijepe slike. Radi li se o istom autoru? — Pogledam sljedeću sliku.
Nebom lebdi galeb, a ispod njega u pijesku čuči djevojčica i zakriljuje svoje krumpiriće
debelim ručicama promatrajući ptičurinu.
— Ja sam ih naslikala — odgovara Amanda.
— Jako ste daroviti. Oduvijek sam željela slikati, ali nikad nisam imala mjesta za
štafelaj. Ipak, crtam. — Želim ju pitati je li i njezina kći slikala, ali ne znam kako to reći a
da ju još više ne uzrujam. — Ali ne ovako dobro. — Govorim glasnije nego što mi je
namjera, tako da mi glas odjekuje po sobi nekako neprirodno, kako se i sama osjećam.
Na polici iznad plinske peći stoji srebrni trofej okružen fotografijama. Želudac mi se
zgrči kad se približim moru lica koja me gledaju. Je li i ona među njima? Moja
davateljica?
Pogled mi privuče viktorijanski okvir pored Tomove fotografije na kojoj visoko u
zraku drži ulovljenu ribu, a pored njega se vidi ribički štap. Uzmem ga u ruku. Teži je
nego što sam očekivala i moram ga pridržati s obje ruke. Dvije zagrljene djevojčice
gledaju u kameru. Ona slijeva ima grimiznu piksicu. Rukom krenem prema vlastitoj kosi.
Nije ni čudo da se Amanda toliko zaprepastila kad je otvorila vrata i ugledala me.
— Je li ovo vaša kći? — pitam, mada već znam odgovor.
— Da. To je Callie — odgovori ona.
— Callie. — Prevrćem riječ po ustima. Kako si umrla? U sobi je vruće i zagušljivo, a
mene ipak prolazi jeza i ne prestajem se tresti.

Knjige.club 26
 Gringos & Laura

OSMO POGLAVLJE

T ko je to s Callie? — pitam proučavajući drugu djevojčicu na fotografiji. Kosa joj je

duga i pepeljasto plava. Lice mi izgleda odnekud poznato, ali ne vjerujem da smo se
ikad srele.
— To je Sophie, naša mlada kći.
— Je li ona tu? — Osvrnem se preko ramena, gotovo očekujući da se pojavi.
— Ne — odgovori Amanda nesigurno. — Ostali smo i bez nje. — Jako mi je žao. —
Pažljivo vratim fotografiju na policu. Majica mi se prilijepila uz kožu, pa ju povučem da
se odvoji od trbuha. Imam osjećaj kao da je netko isisao zrak iz sobe i ne razumijem kako
Amanda podnosi ovu vrućinu u svojoj vesti. Možda više ništa ne osjeća, u svakom smislu.
Sjedimo tako u neugodnoj tišini. Imam knedlu u grlu koja djeluje tako stvarno da bih
mogla zagurati prste i izvući ju van. Uto zazvekeće porculan, a ja skočim na noge da
dočekam Toma, koji hvata ravnotežu sa srebrnim pladnjem sa šalicama i tanjurićima. —
Jenna, molim te. Sjedni. Raskomoti se.
Nasmiješi mi se. Osmijeh mu djeluje iskren. Svakako iskreniji od moga. Ja bih sad
najradije otišla, zbrisala od ovih ljudi koje ne znam kako utješiti.
— Posluži se — kaže Tom uzevši kockicu šećera među prste i ispustivši je uz
bućkanje u šalicu. — Keks?
— Hvala. — Uzmem hitro jedan među prste i stisnem ga tako snažno da se počne
mrviti, pa ga odložim na koljeno. Poližem šećer koji mi je ostao na vršcima prstiju
pokušavajući zaustaviti val panike u sebi. Ovo je grozno. Čavrljanje mi nikad nije išlo od
ruke i ne želim okolišati oko razloga zašto sam došla, ali se bojim odmah baciti na stvar.
Pogled mi nelagodno leti po sobi i meškoljim se.
— Tko je osvojio trofej? — pokažem prema plinskoj peći.
— On je Tomov — odmah ispali Amanda. Mislim da mi je zahvalna što više ne
razgovaramo o Callie. — Dobio ga je na golfu.
— I moj tata je godinama igrao golf. — Sastajao se s Johnom nedjeljom popodne.
Mama i Linda bi otišle u kupnju. Tatine palice su još uvijek u maminoj garaži. Pitam se
nedostaje li mu. Voljela bih da ponovno počne igrati, ali pretpostavljam da prekidi čine
upravo to: razaraju prijateljstva. Zar ne? Natjeraju ljude da se svrstaju.
— Ja sam kasno krenuo — kaže Tom. — Prije tri godine doživio sam srčani udar, ali
nisam učinio mnogo da promijenim način života. Bio sam dovoljno glup da mislim kako
sam premlad za dugotrajne srčane tegobe, a onda sam dobio i drugi srčani udar i nekoje
vrijeme bilo vrlo kritično. Doktori nisu vjerovali da ću se izvući. Callie i Sophie su bile
užasnute. Sophie me je znala ispitivati što sam sve pojeo i popio taj dan. Cijelo se vrijeme
bojala da ću umrijeti.
— Svi smo — nadoveže se Amanda.
— Znam. Ali odlučio sam se promijeniti. Prestao sam piti i pušiti i počeo pješačiti i
igrati golf, makar mi nije ni blizu toliko drag kao nekad pecanje s mojim starijim bratom
Joeom. Ništa se ne da usporediti sa sjedenjem na rijeci, ali tako se ne stječe forma, zar

Knjige.club 27
 Gringos & Laura

ne? Teško se držati režima u kojem ne uživaš. Za razliku od Amande i njezine joge.
Ustajala bi svako jutro u šest i radila svoje vježbe. Ja više ne vježbani.
— Trebao bi. Ne bih mogla podnijeti da ti se nešto dogodi, Thomase. — Izgleda mi
potreseno.
„Ne brini, ne idem nikamo. — Posegne rukom preko naslona kauča i nježno joj
ukloni pramen kose s lica. — Zaglavila si sa mnom. — Zbog ove tako jednostavne,
intimne geste osjetim stezanje u grudima.
Golf je neobična igra — kaže Tom. — Prijeđeš kilometre hodajući za lopticom. Ipak,
pokazalo se dobrim izaći iz kuće. Previše sam vremena provodio ležeći i odmarajući se.
Nekako sam se odvojio od ostatka svijeta. Amanda mi je rekla da si nađem neki hobi.
Nešto što će me zaokupiti. Bez svoga obrta osjećao sam se nekako izgubljeno. Moj brat
Joe došao je pomoći kad sam se razbolio. Trebalo je to biti privremeno, ali se nikad
nisam vratio na Posao. Morao sam izbjegavati stres. Liječničke upute — objasni i dobaci
jedan osmijeh Amandi.
— Čime se to bavite? — Sva sreća da Tom voli razgovarati.
— Prodajem autodijelove. Moj otac, Colin, bio je trgovac starim Željezom. Nisam se
rodio u imućnoj obitelji. Za razliku od Amande. Njezini su bili prestravljeni kad smo
počeli izlaziti, a nisam postao mnogo draži niti kasnije. Sada žive u Floridi. Očito je da baš
i nisam bio neka prilika. Odrastao sam u općinskom stambenom naselju. Mama je bila
čistačica, a tata roporar. Amanda je svejedno vidjela nešto u meni, zar ne, mila?
— I dalje vidim. Ti si dobar čovjek.
— Jedno sam vrijeme prodavao police osiguranja, ali kad mi je umro tata, meni i
Amandi je ostavio dvorište starog željeza, a kuću i novac starijem bratu Joeu. Pomislio
sam, zašto ne pokušati. Posao je išao sve do Callieine smrti. Nakon toga, više nitko
nije imao volje nastaviti s njim. Možda kasnije upoznaš Joea. Svratit će da donese
Amandin lijek iz apoteke. Hvala Bogu na njemu. Ne znam što bismo mi bez njega.
Amandino se čelo namršti. Primijeti da ju promatram, pa kaže: — Bilo je gadno kad
se Thomas razbolio. Bila sam izvan sebe kad mi je doktor rekao da se pripremim na
najgore. A kad se Thomas vratio kući izluđivala sam ga pretjeranom brigom.
— Takva je bila i moja mama. Sve je prskala antiseptikom da se ne bih slučajno
zarazila klicama. Ne mogu ni zamisliti kako je to kad ti je netko blizak bolestan.
— Ja sam se jedva nosila s tim — kaže Amanda, zatičući kosu iza uha. — Thomas se
prije toga uvijek brinuo za sve, a sad je sve palo na moja pleća. Nisam znala ni koji se dan
iznose kante za reciklažni otpad. Morala sam se nositi sa svime kako sam znala i unijela.
— I napravila si sjajan posao. Sve si držala pod kontrolom — odgovori joj Tom, ali
Amanda tužno odmahne glavom. — Kako su se tvoji roditelji snalazili?
— Mislim da su se zbog mene udaljili. Na kraju su se razdvojili, kad sam se
razboljela.
— Žao mi je — kaže Amanda. — Misliš li da će se ipak pomiriti?
— Nadam se.
— Možda im samo treba vremena da dođu k sebi, sad kad se oporavljaš? — kaže mi
Tom. — Kad sam se ja oporavio, Sophie je otišla na put i nije se vratila tjednima. Trebalo
joj je da se opusti. Boli me srce što nakon toga više nikad nismo bili bliski kao prije. Više
je vremena provodila s dečkom nego s nama, ali valjda joj je bilo vrijeme da odraste i
odvoji se od nas. Svatko od nas se nosi sa stvarima na svoj način, zar ne?

Knjige.club 28
 Gringos & Laura

— Valjda. — Ipak slutim da se iza rastave mojih roditelja krije više od onoga što mi
govore.
— Znači, ti si veterinarska tehničarka i živiš u centru grada? — Zahvalna sam Tomu
što je promijenio temu. — Tješi me spoznaja da nisi daleko. Oni iz bolnice bili su
zgroženi time što si nam poslala pismo. Savjetovali su nam da se ne nađemo s tobom, ali
mislim...
— Baš me briga što oni govore — odjednom ispali Amanda. — Sad kad si tu,
osjećam kao da je i dio Callie s nama. U ovoj sobi. To je čudesno. — Sobu preplave
osjećaji. Naši se pogledi sretnu i osjetim da ni s kim još nisam bila ovako povezana.
Nagonski ju primim za ruku. Ona počne plakati, a i moji se obrazi orose suzama.
— Spasila ti je život. Naša djevojčica — javi se Tom napuklim glasom.
— Toliko toga sam vam htjela reći — kažem brišući oči prstima. — A sad kad sam
ovdje... Hvala vam. Znam da to nije dovoljno, ali neizmjerno sam vam zahvalna. I moji
roditelji. To što ste učinili je toliko velikodušno. Ne mogu ni zamisliti...
— Nisam mogla podnijeti pomisao da bi još neki roditelji morali prolaziti kroz isto
što i mi. Htjela sam učiniti dobru stvar. Postupiti ispravno. — Amanda povuče ruku i
izvadi papirnati rupčić iz rukava. Dok ispuhuje nos nas dvoje šutimo. Pokušavam
naći prave riječi. Bilo kakve riječi. Čujem sat kako otkucava vrijeme. Amanda ispuhne
nos, a Tom napokon progovori.
— Callie je također živjela u gradu. Kakva slučajnost!
— Moja mama kaže da slučajnost ne postoji. Da se stvari događaju ili ne događaju s
razlogom. Ona jako vjeruje u sudbinu. To jest, vjerovala je sve dok... — ne dovršim
rečenicu, odjednom svjesna koliko sam neobzirna. Sudbina ili ne, neke stvari
nikad nećemo razumjeti.
— Imaš li ti braće ili sestara, Jenna? — pita me Tom.
— Nemam. Jedinica sam, ali sam oduvijek željela imati mlađu sestru za koju bih se
brinula. — Napravim grimasu, svjesna da mi je pogled pobjegao prema fotografiji Callie i
Sophie. Opet sam zabrljala. Usprkos tome, Amanda malo živne: — I Callie je oduvijek
željela imati sestru. Bila je jako zaštitnički nastrojena prema Sophie. Uvijek ju je izvlačila
iz nevolja. Sophie bi znala zapeti na toboganu ili se izgubiti u supermarketu, ali tu se
uvijek našla Callie. Bile su jako bliske, zar ne, Thomase?
— Šija i vrat, rekao bih, ali su im karakteri bili potpuno različiti. Bile su snažno
povezane da ih je bilo milina gledati. Joe i ja smo bili isti kad smo bili mali. On je uvijek
pazio na mene jer su nam roditelji radili dokasna. Zapravo, još uvijek to radi. Takva je
bila i Callie prema Sophie.
Nastane tajac. Progutam knedlu i smognem snage da progovorim: — Smijem li vas
pitati, kako je umrla Callie?
Zrak postane gust, a pokreti usporeni. Tom uz zveket položi šalicu na tanjurić. Zuri u
svoje krilo i krši prste, a ja se, dok čekam odgovor, ne usudim disati.

Knjige.club 29
 Gringos & Laura

DEVETO POGLAVLJE

C allie je umrla u prometnoj nesreći — odgovori Tom. Amandino lice se istog trena
uruši, kao da je ostala bez kostiju lica, i počne se ljuljati na fotelji, naprijed-nazad.
— A da legneš, Amanda? — pitaju Tom. Nesposobna da izusti i riječ, ona kimne, a on ju
nježno uhvati ispod lakta i pridigne.
U meni bjesni oluja misli i osjećaja. Dio mene hoće zamoliti Amandu da ostane, reći
joj da ne moramo razgovarati o Callie, ali žarka želja da saznam više o Callie nadvlada
riječi koje znam da bih trebala izgovoriti. Pratim pogledom Amandu dok polako, vukući
noge, odlazi prema vratima oslanjajući se na Toma koji ju je zakrilio rukom, i slušam
teške korake kako se penju stepeništem.
Ostavši sama u sobi, skočim na noge i priđem prozoru, pa razmaknem krute zastore
i gurnem prozor da se otvori. Udahnem svjež, čisti zrak kao da sam upravo izronila.
Iznad sebe čujem škripanje poda i Tomove teške korake kako se spuštaju stubama.
— Ovo je previše za nju — kaže on vrativši se u sobu, a ruke su mu pune
fotoalbuma. Pokuša ih složiti na hrpu na podu, ali oni kližu i padaju. Neke su se
fotografije rasule po izlizanom tepihu. Kleknem i podignem manju inačicu fotografije
Callie i Sophie koja stoji iznad plinske peći. Opčinjena sam.
— Napravili smo nekoliko kopija da ili stavimo u božićne čestitke — objasni Tom. —
Želiš li jednu?
— Hvala. — Spremim ju u novčanik i posvetim se drugim fotografijama. Steže me u
grudima dok promatram slike iz jednog naglo prekinutog života. Tom šuti, doima se kao
cijela vječnost, a kad napokon progovori, riječi su mu spore i teške poput olova.
— Bili smo na vjenčanju kćeri našeg starog susjeda. Amanda, ja, Callie i Nathan.
— Nathan?
— Calliein zaručnik. Drag momak. Bili su zajedno pet godina. Mislili smo da je
premlada da preseli k njemu, ali se on stvarno brinuo za nju. Pravi zaštitnički tip.
Pokupili su nas te večeri svojim autom i jako su malo govorili cijelim putem. Bili su
šutljivi i ostatak večeri, ionako smo se teško sporazumijevali preko onog glasnog smeća
kojeg nam je puštao DJ. Callie mi je rekla da se to zove grime. U svakom slučaju, nije nam
bio po ukusu. Laknulo nanije kad su utišali glazbu nakon što su poslužili svinjsko
pečenje na švedskom stolu. Amanda i ja smo imali apetita, ali su Callie i Nathan rekli da
će preskočiti. Kad smo se vratili za stol, njih dvoje su nekamo otišli. Isprva sam mislio da
su na plesnom podiju. Shvatio sam da nisu tek kad je DJ pozvao sve da se raziđu kako
bi mladenci otplesali svoj prvi ples. Ne znam koliko je vremena prošlo. Prvo smo
provjerili u zahodima, a potom otišli van, misleći da su izašli na svježi zrak, ali smo
vidjeli da im nema auta. Pokušao sam ih nazvati na mobitel, ali se nisu javljali. Tek onda
sam se zabrinuo. Callie nije običavala otići a da se ne pozdravi. — Tomovo se lice zgrči
od bola. — Više je nikad nisam vidio.
— Znači, nesreća se... — zastanem, shvativši koliko moje riječi djeluju neobzirno, ali
ipak nastavim — ... dogodila na putu kući?

Knjige.club 30
 Gringos & Laura

— Ne. Kad ih nismo dobili na mobitel uzeli smo taksi i otišli njihovoj kući. Auta nije
bilo, ali smo zatekli upaljeno svjetlo. Vrata je otvorio Nathan. Rekao je da se vratio kući
taksijem jer je imao migrenu. — Ne čudim se. Glazba je bila preglasna — rekao sam mu.
Auto je prepustio Callie, jer mu je rekla da će ona ostati s nama. Zvao ju je, ali se nije
javila ni njemu.
— Što ste onda učinili?
— Nathan se bio uplašio. Htio je da ju idemo tražiti, ali sam mu ja rekao da ostane
doma i nazove sve Callieine prijatelje kojih se sjeti. Sjetio sam se i Sarah i Chrisa s posla,
jer ih je spominjala. Rekao sam mu da nazove i bolnice. Nije imao auto, a netko je morao
ostati kod kuće u slučaju da se pojavi. Mi smo uzeli taksi do kuće. „Možda su se posvađali,
a Nathan nam ne želi priznati“, sjećam se da sam rekao Amandi. „Bolje da odemo kući,
ako odluči prespavati kod nas“. Nismo znali kome se drugome mogla obratiti za pomoć.
Imala je gomilu prijatelja iz škole, ali otkad je bila s Nathanom jako je malo izlazila van
bez njega. Uvijek su bili zajedno. K’o lijepak i priljepak, znao sam reći.
— Jesu li se u to vrijeme često svađali, Callie i Nathan? — pitala sam.
— Ma kakvi. Njega nikad nisam čuo da je digao glas, a nisam imao ni dojam da su se
udaljili. Samo su bili jako šutljivi te večeri, a mi smo pokušali shvatiti što se događa, znaš.
Razmotriti sve mogućnosti. — Zastane na trenutak, pa progovori tišim glasom: —Kad je
zazvonio telefon, krv mi se sledila u žilama. Znao sam da nešto ne valja. Zvali su iz
bolnice. Callie je pronađena na livadi kod Woodhavena. Auto se zabio u neko drvo.
Izletjela je... — glas mu pukne. — Izletjela je ravno kroz vjetrobransko staklo. Kad
smo stigli u bolnicu, život joj je visio o niti. — Pritisne vjeđe prstima kao da pokušava
odagnati tu sliku iz glave.
— Kod Woodhavena? Je li tamo bilo ono vjenčanje? — Radi se o nekih šezdeset i pet
kilometara odavde. Sam i ja smo se jednom provezli kroz njega kad smo se vraćali s
obale. Stali smo da se okrijepimo jabukovim vinom u jednom pabu sa slamnatim krovom
u seoskom parku. Park je ukrašavalo mnoštvo drvenih klupa i šareni suncobrani.
— Ne. Vjenčanje je bilo na suprotnoj strani. Nije bilo razloga da se nađe u
Woodhavenu. Nije ni na putu kući.
— Zar vam Nathan ništa nije znao reći?
— Bio je neutješan i jednako ošamućen kao i mi. Policija se raspitivala o stanju
Callieinog uma. Kao da se namjerno zabila u drvo. — Tomovo lice problijedi. — Hoću
reći, nije zakopčala sigurnosni pojas. Možeš li ikoga zamisliti da se tako loše osjeća da to
učini? — Sad se već prilično tresao. — To ne može biti naša Callie, rekli smo policiji, ona
je bila sretna. Pa valjda bismo znali da nije bila, zar ne?
— Naravno. — Dodirnem mu ruku da ga utješim.
— Razmišljao sam da je pokušala nešto izbjeći na cesti. Neku životinju koja joj je
izletjela pred auto. To mi je već nalikovalo na Callie. Nikad nikoga nije htjela povrijediti.
Ali policija nije našla nikakve tragove kočenja ili proklizavanja, što i nije neobično kad je
cesta mokra, rekli su.
Tom otvori fotoalbum ukoričen u smeđu kožu i prelista ga do kraja, pa izvadi jednu
fotografiju i doda mi ju. — To je Nathan.
Primim ju za rub i položim na dlan da ju ne bih dodirnula svojim ljepljivim prstima.
Nathan je oličenje visokog, tamnog i zgodnog muškarca i dok promatram njegove
čokoladnosmeđe oči i kovrčavu kosu u želucu osjetim neko uzbuđenje. Slika pokazuje
Nathana i Callie kako stoje na travnjaku prošaranom snijegom. Iza njih su neke biljke i

Knjige.club 31
 Gringos & Laura

žbunje posuti šarenim točkama, iako je zima. Callie je prislonila svoj obraz na Nathanove
grudi i gleda ga s obožavanjem.
— Čujete li se još s njim?
— Ne. Njega je to potpuno uništilo. Da budem iskren, nakon nesreće bio sam malo
grub prema njemu. Uporno sam tvrdio da je morao znati da Callie nije s nama. To je kao
da sam ga optužio da nam laže. Sve se zapetljalo kad je policija počela postavljati pitanja.
— Tom odmahne glavom. — Nisam htio da tako ispadne. Znam koliko ju je volio, ali svi
smo bili pod dojmom. Mislim da sam tražio sam krivca u kojeg ću uperiti prst. Bilo je
grozno. Na Callieinom pogrebu nismo razmijenili ni riječi, a on se nije pojavio na
karminama. Kasnije sam mu se ispričao. Prije par mjeseci smo popili šalicu čaja kad je
donio neke njezine stvari, ali sve je bilo tako čudno. Bio mi je poput sina prije... — glas
mu zatome osjećaji.
— Izgledaju mi sretni zajedno.
— I bili su sretni. Izuzetno ju je cijenio. To je bio njihov prvi zajednički Božić, na ovoj
slici.
— Gdje je snimljena? Mjesto izgleda dražesno. — Okrenem fotografiju da vidim
poleđinu, ali na njoj ništa ne piše.
— Snimljena je kod kuće. Da, bila je dražesna. Callie se često brinula o našem vrtu.
Voljela je vrijeme provoditi vani. Amanda i ja nismo bogzna kakvi vrtlari.
Pogledam prema malenom vrtu u kamenu, koji se nazire iza stražnjih vrata.
— Ne od ove kuće, dakako — kaže Tom, primijetivši moju zbunjenost. — I mi smo
živjeli u centru grada. Ali nakon Callie, kad je posao krenuo po zlu, nismo više mogli
otplaćivati kredit, pa smo se preselili ovdje.
— O, žao mi je to čuti. — Nevjerojatno kroz što su sve morali proći u ovih godinu
dana.
— Ostati bez novca nije najgora stvar na svijetu. — Tom me dodirne po ruci. — A mi
se sasvim dobro snalazimo. Ostala mi je polica osiguranja koja nam donosi skroman
prihod, a nešto smo i uštedjeli. Zasad je dobro, ali čovjeku je prerano da s pedeset ode u
mirovinu, ne misliš li? Volio bih se vratiti na posao, samo kad bih našao neki koji nije
previše stresan, ali s ovoliko godina već me smatraju dinosaurom. Osim toga, ne bih htio
ostaviti Amandu samu. Tako je krhka.
Tom uzme od mene fotografiju, a ja okrenem album na prvu stranicu. Ugledam
Callie i Sophie, ovaj put mnogo mlađe, kako poziraju na zlatnome pijesku. More se ljeska
u pozadini na narančastom, vrelom suncu. Izgledaju poput blizanki. Svjetlucave
plave bob frizure i kupaći kostimi boje žada.
— Obožavale su plažu. Sophie nije znala plivati, ali je voljela veslati. Svake bi me
godine zakopale u pijesku.
Sljedeća je slika izgledala kao s neke razglednice. Mama, tata i dvije prekrasne
tinejdžerice poziraju pred božićnoj jelkom ukrašenom bijelim lampicama i srebrnim
trakama koje se simetrično, poput kose, spuštaju niz grane. Callie i Sophie drže u rukama
pladanj s medenjacima u obliku čovječuljka.
Po slici mogu zaključiti da se Tom nije mnogo promijenio otada. Sada je mnogo
mršaviji i osmijeh mu više nije tako široko razvučen, ali ga prepoznajem bez greške. Što
se, pak, Amande tiče, moram bolje promotriti sliku da se uvjerim kako se radi o njoj.
Na slici joj je lice punije i mnogo glađe. Kosa joj je gusta i prošarana pramenovima boje
meda i karamela. O vratu joj visi privjesak u obliku zvijezde. Blješti i sija rubinima i

Knjige.club 32
 Gringos & Laura

dijamantima kao i njezin smiješak. Kad mi je otvorila vrata mislila sam da ima više od
pedeset godina, ali sad mislim da je barem deset godina mlada. Žalost je iz nje isisala sav
život.
Na posljednjoj fotografiji u albumu su Callie i Nathan. Nathan nosi maramu boje
limuna i svijetli karanfil u zapučku. Callie je u elegantnoj, crvenoj, dugoj haljini sa
šljokicama koja bi trebala odudarati od njezine grimizne kose, ali nekako ne odudara.
Sjede za okruglim stolom na čijoj sredini se nalazi komplicirani cvjetni aranžman, pa
ipak, ono što najviše privlači pogled je Callieino lice. Iznenađeno pogledam Toma.
On uzdahne. — Jadno to lice. Nije baš dražesno, ha? Taj dan se na poslu zabila u
viseći element. Da je vidjela tu sliku, sigurno bi tražila da ju obrišem, ali to je njezina
posljednja koju smo snimili.
— Snimili ste ju one noći kad je umrla?
— Da.
Callie je na slici okrenula glavu od Nathana, a čelo joj se mršti dok gleda u prazno,
kao da je zalutala u mislima ili traži nešto pogledom što se ne vidi na kameri. Debeli sloj
šminke ne uspijeva joj sakriti modricu na oku i oteklinu na obrazu.

Knjige.club 33
 Gringos & Laura

DESETO POGLAVLJE

C allie se više nije probudila, znaš — kaže Tom. Ova rečenica ostane visjeti u zraku.
Umjesto Toma, ove je riječi isto tako mogao izgovoriti moj tata o meni. Pogledam
Toma ravno u oči. — To što ste napravili. Potpisali pristanak za darivanje organa...
— To bi sigurno i ona htjela. Jenna, stvarno. — Dotakne mi podlakticu i stisne ju.
Osjećam kako mi se njegova toplina širi tijelom. — Utješno je znati da ti je Callie spasila
život. Iskreno to mislim. Osim toga, mislim da će tvoj dolazak dobro doći Amandi. Možda
ju malo protrese i izvuče iz njezinog crnila. U svakom slučaju bolje je od onih vražjih
tableta koje joj je doktor propisao. Od njih je stalno iscrpljena, a raspoloženje joj nije
nimalo bolje. Ne razgovara ni s kim i nikad ne izađe van. To što te je upoznala i sad zna
da jedan dio Callie i dalje živi... — Potapše me po ruci. — Drago mi je da si došla.
— I meni — odgovorim. Iskreno to mislim.
— Idem provjeriti kako je Amanda. — Krene iz dnevne sobe, ovaj put ne dugim
koracima kao da ima neki cilj, nego malim, sporim koracima, vukući noge, kao da još
nešto želi reći. Stigavši do vrata, okrene se i nasloni na dovratak. — Problem je u onome
što ne znamo — kaže tiho. — Sva ta pitanja koja me noću drže budnim. Amanda je u
nesvijesti od svojih lijekova, ali ja buljim u prazno i pitam se zašto. Zašto su otišli sa
svadbe? Zašto je Callie završila u Woodhavenu? Zašto Nathan nije bio s njom? Poslije
smo jednom o tome razgovarali, Nathan i ja, dok smo dogovarali pogreb. On je plakao i
rekao mi da se ne mučim s tim pitanjima ili ću poludjeti, ali, za razliku od njega, ja nisam
mogao plakati. Kiptio sam od bijesa. Znam da je bio u pravu. Uvid u to što se dogodilo
neće je vratiti među žive, ali bih barem imao odgovore na svoja pitanja. — Tom podigne
ruke okrenuvši dlanove skupljene u pregršt prema stropu kao da će mu odgovori početi
padati u njih. — Kad bismo barem shvatili zašto je umrla. — Odmahne glavom. —
Nikad mi nije bilo jasno zašto vražji Amerikanci prave toliku zbrku oko razrješenja, ali...
Oprosti mi. — Nogom stane poravnavati tepih.
— Nemate se zašto ispričavati.
— Ma samo se radi o tome da Amanda neće uopće razgovarati o tome. Ne može.
Kaže da nam ta spoznaja neće vratiti mir u srca. Ništa nam neće vratiti mir, osim ako se
Callie ne vrati, a to se ne može dogoditi. Možda je u pravu. Ne znam. Ali me razdire. To
što ne znam. Čak sam pretražio njezin iPhone, ono kad je Nathan donio njezine stvari, ne
bih li pronašao... nemam pojma što. Možda joj je samo došla volja da se provoza. Neću
nikad saznati, zar ne? Kutovi usana mu se objese, a ja s užasom pomislim kako će svaki
tren puknuti i rasplakati se, ali on se samo sagne i podigne nevidljivi konac s poda.
Promatram njegova poražena, spuštena ramena kako klize niz hodnik i poželim svim
srcem da mu mogu pomoći, ali ne znam što da učinim. Što da kažem.

— Nitko ne misli da će to doživjeti. Pokopati vlastito dijete. — Riječi se teško kotrljaju s

Tomovih usta dok se vraća u dnevnu sobu, kao da ih više ne može zadržati.
— To nije u redu, zar ne? — Zaustim da ću mu odgovoriti, ali on nastavi, spuštajući
se na kauč.

Knjige.club 34
 Gringos & Laura

— Crkva je bila krcata ljudima. Uvijek je tako sa sahranama mladih, bar mislim.
Amanda je htjela da budemo samo mi iz užeg kruga obitelji. Nikome od nas se nakon
sahrane nije razgovaralo ni s kime, ali se stvar pročula. Tako to ide, zar ne? A sada mi je
drago da je došlo toliko svijeta da se oprosti s njom. Njezini kolege. Čak i neki stari
školski drugovi koji su čuli za vijest. Mislio sam da je prekinula svaku vezu s većinom od
njih nakon što je stvar s Nathanom postala ozbiljna, ali došlo je mnogo ljudi. Neke nismo
ni prepoznali. Istina, ne bih ti sad znao reći tko je sve došao, jer mi je sve proletjelo
nekako u magli. Pustili smo ABBA-inu pjesmu I Have a Dream. Bila je to Callieina
omiljena. Na karmine u pabu ih nije došlo mnogo, a oni koji jesu, ostali su samo
na jednom piću. Osjetio sam takvo olakšanje kad je napokon otišao i posljednji gost.
— Ne mogu ni zamisliti kako ste se osjećali. — Ja sam bila samo najednom pogrebu,
svojoj baki, a to je bilo kad sam bila mala. Nikad neću zaboraviti koliko mi je bilo ledeno
u crkvi. Smrdjelo je po vosku.
— Bio je to grozan dan. Kad smo stigli doma, shvatili smo da nanije netko provalio u
kuću. Potpuno ju je opljačkao. — Mišić na obrazu mu se trzne. — Policija je rekla da to
nije tako čudno. Možeš li ti to vjerovati? Postoje ljudi koji žive od toga da
pljačkaju domove kad znaju da su ukućani na pogrebu. Stvarno, na ovom svijetu ima
svakakvih bolesnih gadova. Amanda se jako uzrujala. Budući da smo se selili, odlučili
smo da je sad najbolje vrijeme da se spakiramo i odemo iz grada. Krenemo ispočetka. Ali
što sa sjećanjima? E pa, ona te prate kamo god da odeš, zar ne?
— Jako mi je žao. Jesu li vam mnogo toga odnijeli?
— Gotovinu koju smo čuvali u sefu. Nakit. Amanda je imala nekoliko lijepih komada.
Imala je jednu zvijezdu s rubinima i dijamantima koju smo dali izraditi i koja je vrijedila
užasno puno, ali tada nam to nije bilo važno. Stvarima ćeš uvijek naći zamjenu. Ljudima,
međutim...
Zašutjeli smo. U daljini se čuje pseći lavež. Tom se suzdrži da ne zijevne. Sunce je
prekoračilo na drugu stranu kuće i zlaćanim sjajem viri kroz umazana stakla vrata na
dvorište. Baca svoje zrake na kauč na kojem sjedi Tom i šuti. Ovako na suncu mogu mu
nazrijeti glavu kroz rijetku kosu. Imam dojam kao da mu se koža malo objesila.
Poblijedjela. Izgleda mi nekako starije nego kad sam došla i suosjećam s njime. Izgubio je
dvije kćeri. Ne znam što se dogodilo sa Sophie, i makar ga želim priupitati, jasno mi je
da je dovoljno propatio za jedan dan. Ustanem.
— Moram krenuti. Mogu li na vaš WC ili mislite da ću probuditi Amandu?
Tom se uspravi i istegne vrat. — Popila je tabletu. Sad ju neće probuditi ni potres.
Kad se popneš na vrh stepenica samo ravno niz hodnik.

Našavši se na katu, prođem na vršcima prstiju pored otvorenih vrata sobe za koju
pomislim da je Tomova i Amandina. Unutra je mračno i kroz vrata dopire kiselkasti vonj.
— Ne, ne, ne — čujem Amandu kako mrmlja, pa nagonski krenem unutra.
U mraku ugledam njezinu ključnu kost kako viri ispod spavaćice. Sad mi djeluje još
mršavijom nego u prizemlju kad je na sebi nosila vestu. Izgleda mi kao čvor spleten od
žalosti i dok odmahuje glavom u snu brine me da će se razvezati i raspasti. Umirujem ju
šaptom koji ne čuje i uklanjam oznojenu kosu s upalili obraza.
Teško mi ju je ostaviti, ali ipak nevoljko se na prstima vratim prema stepeništu.
Bacim pogled u sljedeću sobu i primijetim da je puna kutija. Blijedoružičaste tapete,
obrubljene sličicama zečića, odlijepile su se na nekoliko mjesta od zida. Ljubičaste
zavjese, djelomice razmaknute, vise preko prozora, ali su toliko tanke da zapravo i ne

Knjige.club 35
 Gringos & Laura

zastiru svjetlo. Bit će da su prethodni vlasnici imali bebu djevojčicu, i teško mi je

zamisliti kako se Amanda i Tom uopće natjeraju da uđu u sobu. Sigurno im budi previše
sjećanja. Na jednoj kutiji sjedi lutka, a ja se pitam je li bila Sophieina ili Callieina, i
premda znam da bih trebala u WC, ne mogu odoljeti a da joj ne dotaknem grubu, žičanu
kosu.
Ruka mi ostane lebdjeti iznad kartonske kutije. Stvarno ne bih smjela zabadati nos,
ali ne mogu si pomoći. Otvorim ju.
— Jesi ti gore dobro? — čujem Toma kako glasno šapće. Zatim čujem kako je
zaškripjela stepenica pod njegovim čvrstim korakom.
Jurnem u kupaonicu i naslonim se leđima na zatvorena vrata da uhvatim zraka. Ne
mogu vjerovati da me je zamalo uhvatio kako njuškam po Calheinim stvarima.
Netko pozvoni na ulaznim vratima. Tomovi se koraci udalje, a ja povučem vodu i
otvorim slavinu. Zatim krenem niz stube. Na pola puta začujem ljutito šaptanje iz dnevne
sobe.
— Ona ne smije saznati — kaže Tom, gotovo sikćući, a ja se ukopam u mjestu, s
nogom u zraku.
— Ti dobro znaš što ja mislim o tome — čujem muški glas pun neodobravanja.
— Što je učinjeno, učinjeno je. Sada je kasno za žaljenje — odgovara Tom čvrstim
glasom.
Torba mi je u dnevnoj sobi. Ne mogu se baš samo tako izvući iz kuće, pa počnem
glasno stupati spuštajući se niz stube kako bih ih upozorila da ću svaki tren banuti u
sobu.
Soba utihne kad otvorim vrata, a Tom se odmakne od čovjeka kojem je stajao
sučelice.
— Jenna — kaže uravnoteženim glasom — ovo je moj brat Joe.
Muškarac se okrene prema meni i prostrijeli me pogledom, a ja osjetim kako mi
kožom mili milijun nevidljivih mrava.

Knjige.club 36
 Gringos & Laura

JEDANAESTO POGLAVLJE

M oram ići — kažem brzo i provučeni se pored Toma i Joea. Pokupim torbu s poda i
prebacim ju preko ramena.
— Jenna, jako mi je drago što si došla — kaže Tom i obujmi mi ruku svojima. — No,
dopusti Joeu da te odveze kući. Autobusom bi ti predugo trajalo, a izgledaš mi prilično
umorno.
— Ma ne treba, dobro... — zbrzam i krenem prema vratima.
— Ma ne, stvarno. Svratio je samo da ostavi Amandin lijek koji je podigao u ljekarni.
Neće ti biti teško, je li, Joe?
Prije nego što odgovori, Joe me dobro prouči. Čuje se samo kucanje sata. Napokon
kaže: — Naravno da neće. Ali morat ćete mi govoriti kamo da idem.
— Ja zapravo i ne znam put odavde. — Nema šanse da ću im priznati kako imam
Google kartu na mobitelu. Nemam namjeru sjediti u autu s Joeom i provesti put u
neugodnoj tišini. — Jednostavnije će mi biti busom.
— Mislim da je u jednoj od Callieinih kutija na katu onaj neki aparat koji ima
satelitsku navigaciju. Kupili smo joj ga za Božić — uporan je Tom. — Idem ga potražiti i
donijeti. Ionako moram vidjeti kako je Amanda.
— Ma nemojte, molim vas... — zaustim, ali on već nestane. Želudac mi se zgrči pri
pomisli hoće li primijetiti da sam otvarala jednu kutiju. Pokušam se sjetiti jesam li ju
zatvorila. Iz misli me trgne Joeov glas.
— Ne znam koliko ste čuli. Mislim, prije nego što ste došli. — Pokaže bradom prema
vratima dnevne sobe i gleda me tako prodorno da mu moram reći istinu.
— Netko je rekao „ona ne smije saznati“, ali nisam prisluškivala — branim se. — To
se mene ne tiče.
— Razgovarali smo o vama kaže mi Joe. Potpuno sam zatečena.
— Tom nije htio da saznate da se ja nisam složio s time da dođete ovdje. Nije htio da
se osjećate neugodno. Jedino što... — spusti pogled prema podu, pa podigne glavu. —
Iskreno, nije mi se sviđala ta ideja. Kad sam čuo... znate. Nije mi se sviđala ni pomisao
da netko reže Callie. Bio sam bijesan kad je Tom primio vaše pismo. Smatrao sam da je to
veoma sebičan čin, javiti im se bez njihova pristanka, a posebno dok su još ovako
potreseni.
— Jako mi je žao — kažem i sjednem umorno na kauč, zarivši glavu u ruke.
— Izgleda, međutim, da mu je to razvedrilo misli. To vaše pismo. Odrasli smo
zajedno i otkad znam za sebe pokušavam ga zaštititi. Toma, a bio sam tako bespomoćan
gledajući kroza što prolazi. Imao sam osjećaj da sam potpuno zakazao kao stariji brat
— kaže mi Joe. — Kad je Tom primio vaše pismo, bilo mi je lakše makar dio tog
bijesa okrenuti na vas.
— Ja sam samo htjela da saznaju više o meni i mojoj obitelji, da pismo bude osobnije
naravi. Mi smo vam svi jako zahvalni. Nadala sam se da bi i to mogla biti nekakva sitna
utjeha. Nisam razmišljala...

Knjige.club 37
 Gringos & Laura

— Nije uvijek lako staviti se u tuđi položaj, zar ne? — Osjetim kako je Joe sjeo pored
mene na kauč. Miriše na cigarete. — Meni je samo na pameti bio naš gubitak, a ne što
neka apstraktna osoba bez lica dobiva, ali sad kad sam vas vidio, teško mi je povjerovati
da vas ne bi bilo da nije bilo Callie. Sad sam ponosan na nju. Bila je tako draga. Ovo bi i
ona htjela.
— Hvala vam.
— Nema na čemu. — Njegova blagonaklonost pada mi nekako teško, pomalo poput
stida, pa ne znam što bih još mogla reći. Lakne mi kad ugledam Toma.

Okrenem se u sjedištu i mašem Tomu koji stoji na pragu kuće i postaje sve manji i manji.
Pratim ga pogledom sve dok ne nestane.
Joeov auto je star i umoran. Na stražnjem prozoru poluoguljena naljepnica na kojoj
piše: „RADIJE IDEM NA PECANJE“. Unutrašnjost auta posuta je vrećicama iz McDonaldsa.
Šutnem jednu od sebe i zdrobim ju nogom na podu da si napravim više mjesta.
— Čovjek bi pomislio da sam nešto naučio nakon Tomova infarkta, ali ovako mi je
ponekad najlakše, kad sam na cesti. Slobodno baci stvari iza.
Spusti malo oba prozora i svježi zrak donekle razvodni ustajali vonj cigareta i
prženih krumpirića. Pritisnem gumb na Garminovom satelitskom navigatoru koji mi je
Tom gurnuo u ruku kad sam se opraštala. Ništa se ne događa. Primijetim žicu za
punjenje i ukopčam ju na punjač upaljača. Lampica za bateriju na boku aparata zasvijetli
zeleno i nastavi bljeskati.
— Prazna je — kažem.
— Zasad se još snalazim. Imamo jednu džepnu kartu ako nam ustreba — kaže Joe i
kimne prema pretincu ispred mene. Otvorim ga.
— Gumeni medvjedići? — pitam ga, podigavši vrećicu s bombonima.
— Kad su cure bile male, često sam ih vodio van. Tom je znao dugo ostati na poslu, a
Amanda je bila dosta opterećena i nije imala novaca da ih vodi van na zabavu. Odvezli
bismo se nekamo bogu iza nogu i puštali zmajeve ili se utrkivali po brdima. U autu sam
zato uvijek držao vrećicu gumenih bombona da ih imam čime podmititi kad bi počele
postavljati ono neizbježno pitanje, „jesmo li stigli?“. Nije baš najzdraviji izbor za nekoga
tko provodi toliko vremena u autu kao ja.
— Čime se bavite?
Prodajem sredstva za čišćenje hotelskim lancima i velikim tvrtkama. Nije uzbudljiv
posao, ali je danas teško naći bilo kakav, kad te jednom svrstaju u sredovječne. Nakon
što nam je propao posao s reciklažom metala htio sam raditi nešto manje stresno. Svaki
dan mi kažu kamo da odem i što da govorim. Ne moram razbijati glavu, ali ne volim kad
sam dugo odvojen od Toma. On se toliko posvetio brizi za Amandu da je sebe potpuno
zapostavio. Da je po mome, sad bismo nas dvojica sjedili pored rijeke i cijeli dan proveli
u pecanju, ali od toga se, nažalost, ne živi.
Čavrljamo još neko vrijeme dok se ne spustimo na prilaznu cestu za autoput.
Ubrzamo, pa Joe pritisne dugme i zatvori oba prozora, a ja popravim kosu.
— Mogu li vas nešto upitati o Sophie? — postavim pitanje, pažljivo birajući riječi. —
Je li i ona nedavno umrla?
— Umrla? — Joe me iznenađeno pogleda. Nama s desna netko gromko zatrubi u
prolazu, a Joe brzo vrati pogled na cestu, pa naglo skrene volanom, tako da ja završim na
vratima. Umalo smo se sudarili.

Knjige.club 38
 Gringos & Laura

— Sophie nije mrtva.

— Oprostite. Amanda je rekla da su i nju izgubili, pa sam pretpostavila. .. — Osjetim
kako su mi se obrazi zažarili. — Oprostite, mislila sam...
Sophie je u Španjolskoj sa svojim dečkom. Kad je Callie imala prometnu bila je na
godišnjem odmoru. Ja sam joj morao javiti tu vijest preko telefona, ali mi je odgovorila
da se ne može nositi s pogrebom i da joj treba vremena da shvati što se dogodilo. Mislili
smo da će se dosad vratiti.
— Zar se ona ne čuje s njima?
— Dosad se još nikome nije javila.
— Tom kaže da je i ranije znala samo nestati?
— Da. Nakon Tomova drugog infarkta, nije se više mogla nositi s time i nestala je na
nekoliko mjeseci. Jednoga dana samo se pojavila na vratima kao da se ništa nije
dogodilo. Tako će biti i sad, siguran sam. Vratit će se. Uvijek se vrati. Jedino što bih
volio da se tu i tamo javi. E sad, nisam siguran kamo treba ići na ovom kružnom toku.
Ponovno pritisnem dugme na Garminu i ovaj put se upali. Učas svladam izbornike.
Negdje među mogućnostima nalaze se i „prethodne rute“. Pogledam prema Joeu, koji se
nagnuo naprijed prema volanu, posve usredotočen na cestu pred sobom. Ne
mogavši odoljeti želji da saznam još nešto o Callie, pritisnem zaslon. Kamo je to voljela
ići? Posljednje odredište spremljeno je u memoriju danima prije Callieine nesreće.
Pritisnem „idi na odredište“ i na zaslonu se prikaže karta. Povećam ju. Aerodrom Burton.
Taj se nalazi bogu iza nogu i dobro mi je poznat. Kad sam bila mlada, neko smo vrijeme
imali njemačku ovčarku koju smo zvali Lisica. Donio ju je tata iz utočišta za pse kad su ga
jednom pozvali da im pomogne. Već je bila starija, izgladnjela i djelomice je
izgubila dlaku. Bila je plaha kad su ljudi bili u blizini, ali veoma agresivna prema drugim
psima. Zamolili su ga da ju uspava, ali ju je on doveo doma. Svake večeri poslije posla
tata bi ubacio Lisicu na stražnje sjedište svoga auta i odvezao ju do aerodroma.
Aerodrom je bio napušten već godinama i tako udaljen od svega da nije bilo rizika da
nalete na drugog šetača s psom.
Što je moglo Callie dovesti na ovo mjesto?

Knjige.club 39
 Gringos & Laura

DVANAESTO POGLAVLJE

U stanu je toplo. U zraku se još uvijek osjeća miris češnjaka iz sinoćnjih lazanja. Bacim
svežanj ključeva na kuhinjski stol i podignem prozor. Gurnem glavu van i mahnem
Joeu. Pratim pogledom njegov auto kako mili niz ulicu. U glavi mi bubnja od napetosti
koja mi se nakupila tijekom dana. Nije mi bilo lako, ali sad sam doma. Na sigurnom. Joe
nestane iza ugla, a ja u kaputu sjednem za kuhinjski stol i upalim računalo, žmirkajući na
svjetlo tek probuđenog zaslona.
Callie Valentine. Njezino srce kuca u meni. Više ne mogu prestati misliti na nju.
U Google tražilicu upišem Calheino ime i riječi „PROMETNA NESREĆA“ s datumom
događaja, gonjena željom da otkrijem i najsitniju pojedinost. Pomislim na trenutak da
ako sam ja tako očajna da saznam odgovore na neodgovorena pitanja, kako se
tek grozno osjećaju Tom i Amanda. Možda im mogu pomoći. Ova mi misao sine protiv
moje volje. Prsti mi kliznu s tipkovnice i naslonim se na stolac. Problem je u onom što ne
znamo, odzvanjaju mi oštro Tomove riječi u glavi. A što ako saznam zašto je Callie otišla
sa svadbe, zašto je sjedila sama u autu, kilometrima daleko od kuće?
Vijest o nesreći na internetu ne kaže mi ništa nova. Callie nije bila vezana u trenutku
udarca. Ceste su bile mokre, a uvjeti za vožnju loši. Zaključak je da se radi o nesretnom
slučaju i da nije bilo drugih sudionika.
Preletim kroz Callieine stranice na društvenim mrežama. Na Facebooku je sve
ostavila dostupnim javnosti. Vidim ju kako se smije na svojoj profilnoj slici, pokazujući
ravne, blještavobijele zube. Djeluje svjetovima daleko od one blijede, namrštene djevojke
sa svadbe. Postovi su joj neredoviti, a teme prizemne, svakodnevne. Fotoalbum prepun
je njezinih fotografija s Nathanom. On je označen kao Nathan Prescott, i sad kad imam i
prezime, prsti mi počnu letjeti po tipkovnici. Pojavi se njegova sličica: ozbiljan je, u
košulji i kravati s uzorkom kosih crta. Svojim tamnim očima prodorno gleda u objektiv
kamere. Lijep je za ne vjerovati. U životopisu mu piše da radi kao računovođa u Nash &
Rogersu. Zijevnem. Gubim koncentraciju i žmirkam od umora. Otkud uopće da krenem s
istragom što se dogodilo te večeri? Odjednom mi se čini nemogućim i besmislenim
makar i pokušati, ali ne smijem odustati. Ne smijem dići ruke od Toma i Amande i prije
nego što sam počela.
Možda bi pomoglo ako pravim bilješke. Otkad pijem lijekove, pamćenje mi je nekako
mutno i često se zbunim ili pogubim nit. Izvadim svoj notes za crtanje iz kredenca i
nacrtam okvir, u koji upišem „CALLIE“ crnim flomasterom. Nacrtam još jedan manji
okvir i upišem „NATHAN“. Dok sam se pripremala za ispite znala sam se koristiti
mentalnim mapama kako bih dovela misli u red. Zastanem, ne znajući što ću dalje, ali se
sjetim njezina posljednjeg odredišta na Garminu — aerodroma Burton. Neobično mjesto
za odredište. Pretražim ga na Googleu, tražeći najnovije zapise. Jedan od prije mjesec
dana govori o odbijenom zahtjevu za građevinsku dozvolu za novo stambeno naselje, jer
je zemljište kategorizirano kao zaštićeno.
Uzmem kemijsku u boji, pa nacrtam okvire u koje upišem činjenice koje su mi
poznate. Callie na svadbi. Nathan odlazi ranije. Aerodrom Burton. Prometna nesreća.
Također iz pričanja Toma i Amande znam da je Callie bila zubna tehničarka, a na

Knjige.club 40
 Gringos & Laura

internetu otkrijem jedan stari novinski zapis s fotografijom skupine djevojaka savršenih
osmijeha u crnim tunikama koje drže divovski ček na pet stotina funti. Piše da je osoblje
iz Callieine ordinacije sudjelovalo na zabavi na kojoj se prikupljao novac za istraživanje
raka, pa i te pojedinosti dodam u svoju mentalnu mapu. Dovršim ju i pričvrstim na
hladnjak magnetima u obliku slova, kojima sam nekad ostavljala poruke Samu. Sjednem i
zabuljim se u papir sve dok mi pred očima ne nestanu bijele praznine između okvira.
Kuhinja tiho padne u sjenu. Kroz otvoren prozor uđe hladan povjetarac i ja osjetim jezu
na rukama. Zatvorim prozor. Vani se ljeska srebrnkasti mjesec i njegov minijaturni odraz
u vodi na dnu sudopera. Prijeđem prstima po njezinoj površini i slika se raspe u sitnim
valovima. Iz misli me prene zvonjava mobitela. Obrišem prste i javim se.
— Bok, Rach.
— Jesi li doma?
— Upravo sam stigla — odlučim joj lagati. Zaboravila sam na obećanje da ću ju
nazvati čim se vratim. — Kako si provela dan?
— Nisam se micala cijeli dan. Potpuno sam švorc, a Liamu se nudi prilika da ide na
školski izlet, pa se opet moram isprsiti. — Otkad je Rachelina mama ostavila njezinog
tatu, on se toliko prepustio piću da nije bio u stanju zadržati nijedan posao na duže
vrijeme. Rachel je onda morala preuzeti odgovornost za mlađega brata. — No, kako je
tebi bilo danas? — pita me. — Jesi li dobro?
— Sasvim dobro. Ali oni nisu. Tom i Amanda. Njezini roditelji. Callieini roditelji.
Tako se zvala. Callie. Imala je samo dvadeset i četiri godine — izgovorim u dahu, pa
zastanem da udahnem.
— Pa normalno da nisu — ubaci se Rachel. — Tko bi bio dobro na njihovom mjestu,
zar ne?
— Znam, ali sam se nadala da će ih, kad me vide, utješiti to da jedan dio Callie živi u
meni.
— Sigurna sam da na neki način to osjećaju, ali, Jen, ne zaboravi da su ostali bez
kćeri. Malo toga im može ublažiti bol. Samo vrijeme.
— Ipak mislim da im u nečem mogu pomoći. — Prepričam Rachel okolnosti
povezane s Callieinom smrću. — Kad bih samo mogla otkriti zašto je otišla sa svadbe i
kamo se zaputila, možda bi im to dalo neki osjećaj razrješenja.
— Razrješenja? — Čujem sumnju u njezinom glasu. Već ju u mislima vidim kako je
podigla obrvu.
— To ne znači da će je zaboraviti. Problem je u onom što ne znaju. To mi je rekao
Tom. To ga noćima drži budnim. Meni je to čudno, ne misliš li? To da je samo tako otišla?
— Pa baš i nije. Ne znamo ništa o njoj. Sigurna sam da bi policija već istražila da je
bilo nečeg sumnjivog.
— Ali. čuj ovo — kažem joj i počnem čitati novinski članak s interneta: — Callie je
vozila bez sigurnosnog pojasa. Tko to još radi?
— Ona. — Nastane tajac. — Poslušaj me, Jenna, zašto ju pretražuješ na Googleu?
Upoznala si njezine roditelje i zahvalila si im se. Zar to nije dovoljno? Već si mjesecima
opsjednuta...
— Ne možeš to tako nazvati...
— Ne razgovaraš ni o čemu drugom, a jednom si rekla kako ćeš, kad saznaš čije je
srce, moći krenuti dalje. Ostaviti to iza sebe.
— Znam, ali...
Knjige.club 41
 Gringos & Laura

— Slušaj me. Znam da ti je bilo teško. Doista znam. A ovih nekoliko mjeseci za kojih
nisi radila, dok si bila bez Sama, ostavilo ti je mnogo vremena i nije bilo teško fiksirati se
onda na davatelja, ali sada su stvari drukčije, zar ne? Vraćaš se u normalu. Vraćaš se u
ponedjeljak na posao i bit će dosta toga da ti zaokupi vrijeme i pažnju.
— Ali, osjećam da im to dugujem.
— Duguješ sebi normalan život. Osim toga, kako bi ti mogla otkriti što se dogodilo?
— Mislila sam pitati Nathana. Nije li tebi čudno ono što je rekao, da ne zna gdje je?
Morao je znati. Što ako je pobjegla zbog njega?
— Ljudi se stalno svađaju, pa šta onda?
— Ali, ona je imala modrice na licu. Što ako ju je udario?
— Misle li to isto i Callieini roditelj, ha?
— Ne. Kažu da su Callie i Nathan bili jako sretni zajedno i da se nikad nisu svađali,
ali...
— Eto, vidiš. Daj zaboravi na to, Jen. Ionako ne znaš gdje stanuje, a ako joj je on
napravio te modrice, onda je opasan tip i ne bi mu se smjela približavati.
— Već sam saznala gdje radi.
— Isuse — obrecne se Rachel, a moje uzbuđenje naglo splasne.
— Zar mu ti stvarno misliš samo tako prići i kazati: „Ti me ne znaš, ali ja imam srce
tvoje zaručnice i daj mi molim te reci zašto je otišla s vjenčanja sama?“ Očekuj da će te
poslati kvragu. To bih ja učinila. — Utihne nakratko, pa nastavi blažim tonom: —
Gledaj, zašto ne bi prije o tome razgovarala s Vanessom kako spada i pitala ju za
mišljenje?
— Zato što će mi reći da je to loša ideja.
— Vjerojatno zato što i jest. — U pozadini čujem piskutav zvuk.
— Oprosti, Jen, to je moj dimni alarm. Moram ići prije nego što mi brat spali kuću.
Šta da ti kažem, mislila sam da mu barem ugrijati grah s prepečencem neće biti problem.
Obećaj mi da ćeš zaboraviti na ovo i krenuti dalje. Molim te, obećaj mi, Jenna.
Ne mogu joj to obećati, pa šutim. Čuje se šum na liniji i osjećam njezino razočaranje,
a onda Rachel prekine poziv.
Pomalo utučena, izvadim iz hladnjaka kadicu sa sladoledom od karamele i povučem
ladicu s priborom za jelo. Među noževima i vilicama smjestila se drvena kuhača. Sam ju
je često koristio kao mikrofon kad bi pjevao Kiss Me s Edom Sheeranom i pripremao
svoje najpoznatije — i jedino jelo — čili od junetine. To je bila naša pjesma. Je li Callie
bila isto toliko sretna s Nathanom kao ja sa Samom? Što god Rachel mislila, odlučila sam
u ponedjeljak naći se s Nathanom. Kako to može škoditi? Napokon, da je stvarno opasan,
pa Tom i Amanda bi to znali. Zar ne?

Knjige.club 42
 Gringos & Laura

TRINAESTO POGLAVLJE

I z sna me budi uporno kuckanje kiše po prozoru. Prvo što mi padne na pamet je Callie.
Obuzima mi misli i prije nego što sam otvorila oči. Okrenem se na bok i pogledam na
sat. Nije još ni osam. Preda mnom je dugačka nedjelja. Beskrajni sati koje treba nekako
ispuniti. Još je prerano da nazovem Rachel. Oduvijek sam rano ustajala, ali se zato ona
vikendom nikad ne izmigolji iz kreveta prije jedanaest. Sjetim se našeg sinoćnjeg
telefonskog razgovora i ljutnje u njezinom glasu i više nisam sigurna želim li s njom
danas razgovarati. Susret s Tomom i Amandom uzburkao je u meni toliko osjećaja.
Mislila sam da sam neke već preboljela. Rachel nikad nije bila pogođena gubitkom, što
mi je drago zbog nje, ali zbog toga se ponekad među nama javlja nepremostiv jaz.
Postoje stvari o kojima možemo razgovarati i one o kojima ne možemo.
Zbacim pokrivač sa sebe. U sobi je hladnjikavo. Navučem na stopala mucaste čarape
i odem u drugi kraj sobe. Izvučem drvenu kutiju spremljenu na dnu ormara, sjednem na
madrac i prekrižim noge, ali se prije toga umotam u prekrivač kao u plašt. Sve je
tako tiho. Pokrenem iTunes i namjestim ga da nasumično bira pjesme. Goo Goo Dolls
zasviraju Iris, a ja položim obje ruke na kutiju, ali ju ne otvaram. Ne još. Umjesto toga,
prođem vršcima prstiju preko bogatog drvoreza s figurama slonova. Najbolji način da
kreneš u budućnost je taj da se suočiš sa svojom prošlosti, kaže Vanessa. Ali što ako ja
nisam spremna da se pozdravim sa svojom prošlošću?
Mobitel mi počne vibrirati i na zaslonu ugledam Samovu sliku. Valjda zato što se
osjećam tako izgubljeno i usamljeno, javim se umjesto da ga, kao i inače, prebacim na
glasovnu poštu.
— Hej — pozdravi me, a njegov glas mi oduzme dah. Našu sam komunikaciju svela
na SMS ili instant poruke, tako da mi teško pada čuti mu glas.
— I mislio sam da si budna, šta radiš?
— Ništa — odgovorim.
— Htio sam čuti kako je bilo jučer.
— Dobro — kažem, ali me drhtanje u glasu izdaje.
— Hoćeš da svratim? Želiš li razgovarati o tome?
— Ne. — Ne bih mogla podnijeti da mi dođe u naš nekada zajednički prostor.
Šutimo. Čujem mu disanje. Sjetim se doba kada sam ležala u ovom krevetu u njegovom
zagrljaju s glavom naslonjenom na njegova prsa. Dizala su se i spuštala. Uspon i pad. —
Same — kažem mu — namjeravam nekamo otići. Hoćeš li me odvesti?

Stojim pod strehom zaklonjena od kiše. Na ulici se pojavi Samov žarkocrveni Fiat i ja
pojurim na nogostup, gacajući po lokvicama, s kapuljačom navučenom preko glave.
Tijelo mi dobro poznaje suvozačko sjedište na kojem sam sjedila već tisuću puta.
Ispružim noge do kraja. Čini se da nije pomicao sjedalo otkad sam posljednji put sjedila
na njemu. Na podu leže plastični omoti stvari koje Sam uvijek žvače dok vozi.
Unutrašnjost auta prožeta je mirisom peperminta. Šutimo. Sam kao da osjeća da još

Knjige.club 43
 Gringos & Laura

nisam spremna razgovarati o jučerašnjem danu. Ova mi tišina godi, poznata mi je. Nakon
kratkog zaustavljanja u supermarketu, začas stignemo na odredište.
Vani grmi, a bljesak munje osvijetli crkvu ispred nas. Groblje je prazno. Jutrošnja
kišica pretvorila se u pljusak, a nebo u gomilu tamnih oblaka. Hodamo oprezno između
grobova. Zrak miriše na trulo lišće, a žbunje šuška kao da se u njima krije neka životinja.
Moje su tenisice natopljene vodom, a donji se dio nogavica zalijepio za potkoljenice. Sam
drži u ruci umjetno, svileno cvijeće iz supermarketa. Ja naglo zastanem i on se zabije u
mene.
— To je to — kažem, zaustavivši se pred sjajnocrnom nadgrobnom pločom. „Callie
Amanda Valentine“ stoji ugravirano vitičastim slovima. Tu leži ona, a ja zamišljam
njezino položeno tijelo i njezino srce u sebi. Koljena mi popuste i pokleknem na
mokru travu, preplavljena silinom svega. Sam spusti cvijeće na grob i povuče se za
korak, položivši dlan na moje rame. Prstima prelazim preko natpisa: „Tko te jednom
sretne, nikad te ne zaboravi“ Premda je nikad nisam srela, mislit ću na nju svaki božji
dan do kraja svoga života, na tu djevojku koja mi je pružila drugu priliku.
Žmirkam da zaustavim suze koje prijete krenuti mi niz obraze.
— Neću te pustiti — čujem muški glas kako šapće, ali to nije Sam, a drugih ljudi
nema.
Odjednom osjetim kao da me netko gurnuo s leđa. Posrnem. Uhvati me panika, pa se
brzo uspravim na noge. Stanem trčati i glavinjati, očajnički pokušavajući pobjeći dok me
neka ruka hvata oko struka i zaustavlja me. Okrenem se naglo i zamahnem.
— Jenna! — Odjednom pred sobom ugledam Samovo lice i primim se čvrsto za
njegovu kabanicu, a on me obgrli rukama. Pritisnem nos na njegov obraz i udahnem
poznati miris začina iz njegova losiona za brijanje. Ne pušta me sve dok se ne
prestanem tresti.
— Što se tamo na groblju dogodilo? Izgledala si kao da si vidjela duha — pita me kad
smo sjeli nazad u auto. Ogrnuta sam njegovim tamnozelenim flisom.
— Ne znam. Osjećala sam se nekako... čudno. Nije mi to prvi put. Vanessa misli da
uzimam prejaki lijek, ali doktor Kapur kaže da ne želi još smanjiti dozu sve dok ne
dođem na kontrolu, koja je svakih šest mjeseci. Nema razloga za brigu — kažem
samouvjereno, makar se tako ne osjećam. Osjećam se potpuno izbačenom iz orbite i
nemam pojma što bih još rekla Samu. Otkud sad odjednom čujem glas? Kako mogu
osjetiti da me je netko gurnuo? U jednom trenu biti oduzeta od straha, a u drugom ne?
Ponekad imam osjećaj da gubim razum.
— Možda bi trebala otići na razgovor s njim. Jako si mi blijeda, Jen. Hoćeš li da te
otpratim do bolnice?
— Neću — odgovorim, makar bih htjela.
Nakon transplantacije, isprva sam vjerovala da će se stvari vratiti na staro. Trebalo
je još malo vremena pa da uštedimo dovoljno za polog na kuću. Razgovarali smo o tome
da imamo troje djece. To je bilo na početku. Tada sam još vjerovala da novo srce znači
i novi život, ali je doktor odmahnuo glavom i rekao mi da ako želim ostati živa zaboravim
na nabrekli trbuh. Na gurkanje nožica u njemu. Na malog čovjeka Samovih očiju i moje
kose, koji obavija svoje prstiće oko moga dok cucla mlijeko. Sam je, naravno, rekao da
nema veze, ali kad je spomenuo usvajanje shvatila sam da i dalje želi obitelj.
Preživljenje i oporavak bolesnika s presađenim srcem statistički su sve bolji i bolji.
Premda te brojke znam napamet, svejedno ih neumorno provjeravam na Googleu,
nadajući se da ću naletjeti na neku priču o medicinskom čudu. O nekome tko je

Knjige.club 44
 Gringos & Laura

prkosio izgledima i živi, evo već deset, petnaest, dvadeset godina. Spoznaja da me za pet
godina možda više neće biti visi mi nad glavom poput mača. Stalno si govorim da sam
imala sreće i da uvijek postoje iznimke, ali pet godina mi djeluje prekratko, a opet duže
nego što se usudim nadati. Kako da usvojim dijete znajući da ga možda neću vidjeti kako
odrasta? Sam kaže da i nas dvoje možemo biti obitelj, ali to mi izgleda kao da sam ga
uhvatila u zamku. On još može sresti neku novu ženu. Imati djecu. A ja više od svega
želim da on bude sretan.
Danas, međutim, želim da su stvari drugačije. S kose mi se djede hladne kišne kapi i
padaju na obraz. On se nagne prema meni i obriše ih palcem. Prođu me trnci. — Brinem
se za tebe — kaže mi, a usne nam se dodirnu, tople i meke. Dah mu miriše na
pepermint. Usprkos sebi, zarijem mu prste u kosu i uzvratim mu poljubac. Onda se
saberem i odgurnem ga.
— Same...
— Znam. — Nasloni se nazad na sjedalo. — Prijatelji. — Okrene ključ i motor
zabrunda. Vidim nadu kako kopni u njegovim očima.

Knjige.club 45
 Gringos & Laura

ČETRNAESTO POGLAVLJE

N ajela sam se tvojih sendviča koje si pripremio za naš romantični piknik. Imam
najboljeg dečka na svijetu. Od prepunog želuca mi se spava. Čujem te kako
tiho hrčeš dok i sama pokušavam zaspati. Nešto mi zazuji pored uha, pa se
pomaknem. Vruće mi je i ljepljiva sam. Ruku sam prebacila preko lica, a druga mi
opušteno leži pored tijela. Napor mi je otvoriti oči. S plavetnoga neba bez oblačka
žari sunce. Sve je nekako prežarko. Preživotno. Kao da si na savršenoj slici ljetnoga
dana na kojoj se strana smiješe jedni drugima i svi se slažu da danas neće trebati
kišobran. Ali nakon tjedan dana svi će gunđati da su vrtovi presušeni i da je cvijeće
uvenuto i posmeđilo. Zašto su, pobogu, zabranili zalijevanje kad je cijeli lipanj
lijevalo?
Okrenem dlan i nevoljko mahnem da otjeram pčelu. Tijelo mi se pomaklo i
više mi nije udobno. Mrdnem malo guzicom, pokušavajući pronaći utor koji sam
njome napravila na zemlji. Dekica se miče poda mnom i lijepi mi se za kožu na
bedrima.
Zategnem listove, izravnam stopala i istegnem prste na nogama.
Koraljnocrveni lak na noktima baš je pravi ljetni. Trebala sam nalakirati i nokte
na rukama, ali se s njih lak uvijek brzo oljušti. Stopala mi se razmaknu u stranu
kad opustim mišiće. Kukuruzno lišće mi bocka tabane. Slijeva čujem potok kako
žubori. Donedavna smo stajali na klimavom drvenom mostu u sjeni ogromne
žalosne vrbe i bacali grančice u vodu, natječući se čija će brže izaći s druge strane
mosta. Ja sam pobijedila, a ti si glumio da se duriš.
— Ja nikad ne gubim — rekao si, režećim i ljutitim glasom, a onda si pritisnuo
svoje usne na moje i svoje tijelo na moje.
Cmoknem suhim usnama osluškujući vodu kako curi. Putni hladnjak mi nije
nadohvat ruke, a meni je prevruće da se pomaknem. Kažem si, još pet minuta, a
onda ću nešto popiti i provozati se u čamcu. Mislim da sam zadrijemala, jer
sljedeće čega se sjećam je osjećaj da mi gori koža i da mi bubnja u sljepoočnicama.
Tijelo mi je znojno. U daljini se čuje brujanje traktora. Nadam se da ne ide u našem
smjeru.
Pokušam ustati zabivši lakat u zemlju, ali me prekrije sjena, a onda i tvoje
tijelo, ljepljivo poput mojega. Tvoje vrele ruke vrludaju mi po tijelu, prsti mi
raskopčaju gornji dio bikinija. Bradavice su mi napete. Zastenjem.
— Previše je vruće za to. Daj, siđi s mene — pobunim se, makar oboje dobro
znamo da ću popustiti. Tko bi tebi rekao ne?
— A ovako?
Nešto mi vlažno dotakne donju usnu, a ja isplazim jezik. Jagoda. Slatkasti
miris dopre mi do nozdrva. On odmakne voće, a meni krene slina.
— Hrani me — naredim mu, otvorivši širom usta poput ptičeta, a on mi
nježno spusti meki plod na jezik. Vrtim ga po stražnjim zubima i zagrizem. Sok mi
ispuni usta i iscuri niz grlo. Ne sjećam se kad sam bila tako sretna.

Knjige.club 46
 Gringos & Laura

Oči mi suze od žarkoga sunca. Žmirkam. Naočale sam odložila na putni

hladnjak. Opet. Ne vidim ti lice. Tek si crnilo koje lebdi pred usijanom bjelinom
sunca. Ali te osjećam. Još i kako te osjećam.
Žvačem, progutam, poližem usne.
— Hoćeš još jagoda, mala?
Pitam se hoćeš li ti koju. Hoćeš li ih jesti s moga golog tijela kao i prošli put?
— Lijepo molim. — Nikad dosta. Žudim za njima gotovo kao za tobom.
— Želiš li me?— Topli mu prsti putuju unutrašnjom stranom mog bedra.
— Uvijek.
— Zauvijek? Znaš da ću se uvijek brinuti za tebe.
— Daj mi da malo razmislim. Zauvijek je mnogo vremena — kažem, ali uz
osmijeh, da vidi kako se šalim.
— Zaglavila si sa mnom, sviđalo ti se to ili ne. — Tvoji prsti prebiru po mojim
rebrima i to me škaklja. Cvilim i smijem se. Odgurnem te sa sebe i skočim na noge.
— Samo ako me uhvatiš— viknem preko ramena, trčeći i smijući se. Potrčiš
za mnom.
— Ne možeš mi pobjeći! — vičeš, a ja se pitam zašto bih uopće i htjela.

Knjige.club 47
 Gringos & Laura

PETNAESTO POGLAVLJE

P rvi mi je dan na poslu i već se osjećam iscrpljeno, a nisam još ni počela. Sinoć se u
krevetu nisam mogla smiriti. Ostala sam budna sve do sitnih jutarnjih sati i gladila
Samovu jaknu od flisa koju sam zadržala i nakon što me je ostavio doma. U mislima sam
pokušala odvrtjeti događaje na crkvenom groblju koji su se ponavljali u beskonačnost
kao na DVD-u, ali svaki put kad bih se pokušala sjetiti pojedinosti, one bi izblijedjele
poput onih iz djetinjstva. Počela sam sumnjati da sam sve umislila. Kad sam napokon
zaspala, snovi su mi bili nemirni, a kad sam se probudila nisam mogla vjerovati da sam
sanjala vražje jagode. Oduvijek sam ih mrzila, ali još dugo nakon što sam se probudila
njihov odvratan okus mi je bio u ustima.
Sad u sedam i četrdeset i pet žvačem kaugumu od zelene metvice i stojim pred
veterinarskom ordinacijom. Imam osjećaj kao da mi je prvi dan škole nakon ljetnih
praznika. Duboko u utrobi osjećam nervozu dok razmišljam je li baš pametno ući unutra.
Valjda je. Ako sad odustanem, što ću sa sobom? U što ću se pretvoriti? — Jenna!
Neke me ruke zgrabe za ramena, a meni srce skoči u grlo.
— No, hoćeš li ući već jednom, ha? — Vidim Rachelino nacereno lice. Okruglo je i
posuto pjegama i izgleda oduševljeno što me vidi. Krenem kroz staklena vrata za
njezinim konjskim repom, koji se njiše u hodu. Unutra me dočeka opori miris
dezinficijensa i to me opusti. Otkud mi uopće ideja da će sad sve biti potpuno drugačije?
Ja sam ta koja je drugačija.
— Onda, zašto mi se nisi jučer javila kad sam te zvala? — pita me Rachel, prijeteći
mi prstom pred nosom. Dakako, znam da se ne ljuti. Ona je valjda zadnja osoba na svijetu
koja bi nekome nešto zamjerila. — Kako si mi?
— Dobro sam. Stvarno dobro. — Ne lažem joj. Fizički sam sasvim dobro, ali me ona
ipak podozrivo pogleda, kao da mi ne vjeruje.
— A ono o čemu smo u subotu razgovarale? O davatelju? Jesi li si dala vremena da
malo razmisliš o onome što sam ti rekla?
— Ona se zove Callie — obrecnem se, ali se odmah i pokunjim:
— Oprosti, Rachel. Nisam te htjela...
— Sve je u redu, gospođice Mrgud. Znam da ćeš opet biti ona slatkica, samo da ti
smanje dozu lijeka. U međuvremenu... — uzdahne teatralno — ... težak je to posao biti
tvojom najboljom prijateljicom, ali netko i to mora, zar ne? — Odmahne tužno glavom, a
ja ju gurnem u rame i odjednom nema mjesta na svijetu na kojem bih radije bila.
— No, sad si se vratila na posao i više nema izgovora da ne odeš na kviz u pab sa
mnom. Nitko drugi nije takvo vrelo znanja kad se govori o umjetničkim stvarima za koje
svi ostali uopće ne mare.
— Sigurna sam da si se i sama dobro snašla s onim pop sranjima.
— Bolje nego s onim depresivnim pjevačima i kompozitorima koje ti slušaš.
Zijevne kao od dosade, a ja prasnem u smijeh. Koliko već dugo nisam čula vlastiti
smijeh i sama sebi začepila usta od srama.

Knjige.club 48
 Gringos & Laura

— Kako ovdje ide? Uopće nismo razgovarale o poslu otkad sam uzela slobodno.
— Sve je po starom, osim što je Linda nervozna i puca po svima.
John gotovo da i ne svraća, tako da je zatrpana poslom.
Linda i njezin muž John vlasnici su ordinacije, ali se John prošle godine povukao i
radi samo povremeno. Bit će mi čudno ne viđati ga svaki dan i ne slušati njegove šale.
Brstiti kutije s keksima između pregleda.
— Sad je već počela kupovati obične kekse, a ne one s čokoladom otkad John više ne
dolazi. Možeš li ti to zamisliti? Pa to već spada u maltretiranje osoblja. Morat ću ti vratiti
tvoju krunu starije veterinarske tehničarke, pa ti onda povedi pobunu.
— Pričekaj malo. Još ću neko vrijeme raditi skraćeno.
— To je dobro — ozari se Rachel. — Navikla sam se na veću mjesečnu plaću. — Oči
joj se rašire. — O, Bože, Jenna, nisam htjela reći da je to dobro jer... — počne zamuckivati.
— Samo, eto, s Liamom i svim drugim...
— Ma sve u redu. Stvarno. Razumijem. Ako ti ikad bude falilo love, slobodno mi reci
— kažem joj, ali znam da neće. Previše je ponosna da bi posuđivala.
Učas i bez razmišljanja počnemo igrati svoje svakodnevne uloge. Rachel uključi
ventilacijsku jedinicu, a ja pokrenem računalo, prijeđem prstima kroz CD-ove i pritisnem
dugme na starom CD plejeru da otvorim škripavu ladicu. Neke se stvari nikada
ne mijenjaju.
— ABBA? — Njišući bokovima Rachel prošeće recepcijom i podigne obrvu kad
krene Mamma mia. — Tko si ti i što si učinila Jenni?
— Samo sam se zaželjela nečeg veselog.
— Kaže cura koja je jednom rekla da će si prije prerezati žile nego slušati švedski
pop? Dovijuga do mene i gurne me bokom, pa dohvati kemijsku olovku i pruži je pred
nas kao da je mikrofon. Zapjevamo.
Ovako sretno nisam se već dugo osjećala.
— Nekom je izgleda drago što se vratila — kaže Linda i priđe prijamnom pultu
kuckajući potpeticama. Zagrli me. Ispod odjeće joj se da napipati svaka kost na leđima.
Jako je smršavjela, a tamnijoj podočnjaci samo ističu blijedo lice. Bljeđe nego inače.
— Linda, jesi ti dobro?
— To bih ja tebe trebala pitati.
— Ja sam sasvim dobro.
— Pozdravlja te John. Svratit će kasnije ovaj tjedan da vidi kako si se snašla. —
Linda i John nemaju djece, a John je uvijek prema meni pokazivao slabost, kupovao mi
slatkiše kad sam bila mala, a kako sam rasla, tako bi mi utisnuo u dlan novčanicu od pet
funti kad god bi svratili kod nas na ručak. On je nježnija duša od Linde, ali jednako volim
raditi i s njom i s njim.
— Danas se nemoj pretegnuti, gospodična. Nisam baš potpuno uvjerena da si se već
trebala vratiti. — Zastane, pa mi promotri lice. — Ako ti je ovo previše, razumjet ćemo te.
Samo se nemoj osjećati obaveznom da budeš tu.
— Ne osjećam se. Bit će sve u redu, samo trebam ići malo po malo.
— Jesi li sigurna? Zaposlili smo Kelly na neko vrijeme. Ona bi rado ostala za stalno,
pa ne brini da ćeš nas zakinuti, ako odeš.
Još nisam srela tu tehničarku koja me zamjenjuje. Rachel kaže da je draga, ali Rachel
to kaže za svakoga.

Knjige.club 49
 Gringos & Laura

Zvonce najavi otvaranje ulaznih vrata i kroz njih dojuri prvi današnji bolesnik
grebući noktima, sav zadihan.
— Johnsone! — Ne mogu se suzdržati a da ne kleknem i pomazim boksera koji se
posklizne unatrag pokušavajući održati ravnotežu na sterilnim bijelim pločicama.
— Baš te je lijepo opet vidjeti, Jenna.
— Hvala, gospodine Harvey. Je li Johnson dobro?
Gospodin Harvey je kupio Johnsona nakon što mu je umrla žena i makar se pas
pokazao prilično zahtjevnim, Harveyjev sin više ne ide spavati u suzama svaku večer.
— Ovaj put nije kraj svijeta. Samo smo došli po njegove vitaminske injekcije.
Gospodin Harvey potpiše formular pristanka, a Rachel odvede Johnsona u sobu za
preglede mameći ga njegovim crvenim povodcem, koji pokušava uhvatiti zubima.
Cijelo jutro prođe bez pauza između pacijenata. Već sam zaboravila kako zna biti
gužva. Zato mi bude drago kad Linda gurne glavu kroz vrata ordinacije i zamoli me da joj
napravim kavu. Ubacim par žličica u svaku šalicu i zalijem mlijekom, pa se naslonim na
radnu površinu u kuhinjici. Kroz ključanje kotlića čujem kako zvoni telefon, pa jurnem
do prijamnog pulta da se javim, ali prekasno. Vrativši se u našu kuhinjicu, izlijem vrelu
vođu u šalice i podijelim kavu. Dok na koljenima čistim dno hladnjaka od mlijeka koje je
iscurilo iz tetrapaka, Kelly izlije svoju kavu u sudoper i iskrene šalicu naopako. Rachel to
učini također sa svojom i Lindinom šalicom.
— Zar hoćeš da dobijemo šećernu bolest?
— Šta se dogodilo?
— Pa natrpala si hrpu šećera.
— Nisam... Sad se više ne sjećam. Oprosti. Izgleda da sam se umorila više nego što
sam bila svjesna — priznam.
— Ako želiš otići ranije, ja ću te pokriti, u redu? — ponudi Kelly.
— Hvala ti. — Vratimo se nazad u sobu za prijam da pokupim stvari. — Ostat ću još
samo malo da pozdravim gospođu Bainbridge. Ona je zakazala pregled za Caspera,
njezinog Jacka Russela, za podne. — Kakav je to krasan psić, pomislim. A i gospođa
Bainbridge je draga. Ne mogu vjerovati da je prošlo već devet mjeseci otkad smo se
zadnji put vidjele. Nedostaju mi naši mali razgovori. Kad sam bila u bolnici poslala mi je
po Lindi cvijeće i čestitku sa željama da brzo ozdravim i sad joj želim reći koliko me
je dirnula ta njezina gesta. Posebno kad pomislim kako si sa svojom mirovinom ne može
priuštiti cvijeće. Nekoliko puta sam joj doplatila za liječenje Caspera bez Lindina znanja.
Uto pozvoni zvonce na ulaznim vratima i obje podignemo pogled. Osmijeh mi se
smrzne na licu, a želudac skvrči od tjeskobe kad ugledam Caspera kako juri prema meni
sav zadihan, dok mu se ružičasti jezik njiše lijevo-desno. Znoj mi probije na pazuha,
a vidno polje mi se suzi. Gospoda Bainbridge stane ispred mene i krajičkom oka vidim
kako joj se miču usne, ali ne mogu skinuti pogled s Caspera. Sa sline koja mu se cijedi
između šiljastih zuba.
— Jenna? — Pred očima mi se pojavi Kellyno lice.
Čujem ju da zaziva moje ime, ali kao da sam zagnjurena pod vodom. Naslonim
dlanove na radni stol i odgurnem se na uredskom stolcu unazad, pa otrčim u zahod.
Mučno mi je. Umijem lice hladnom vodom i obrišem grubim papirnim ubrusom. Iz
zrcala me promatra moj odraz. Crvenokosa djevojka prestrašenih očiju. Zašto me je
Casper toliko uplašio? Triput je manji od Johnsona, a osim toga, ja volim sve pse.

Knjige.club 50
 Gringos & Laura

Netko šakom zalupa na vrata zahoda. — Jen, jesi li dobro tamo? Kelly kaže da si se
prestrašila.
— Dobro sam, hvala ti, Rach — odazovem se, ali uopće nisam dobro. Noge mi se
tako tresu da moram sjesti na poklopljenu školjku i zariti lice među šake. Što mi se to
događa? Otkad sam bila kod onog medija Fione u subotu, ovi prolazni osjećaji od
kojih ostanem bez daha, a puls mi se ubrza sve su mračniji. I češći. Gotovo da nema
trenutka kad ne osjećam grčenje u želucu. Ne mogu prestati razmišljati o toj drugoj
energiji, a dosad uopće nisam vjerovala u te stvari. Ni sad nisam uvjerena u to, ali ipak,
nešto se događa. Nešto se promijenilo, i priznajem da me to plaši, ta neka slutnja koja mi
je prožela tijelo. Što to treba značiti? Nisam valjda u nekoj opasnosti? U mislima kao da
čujem neki vrisak, oštar i kratak. Ali više nisam sigurna u ono što čujem.

Knjige.club 51
 Gringos & Laura

ŠESNAESTO POGLAVLJE

B udim se slijepljenih kapaka. Otvorim ih teškom mukom i zijevnem. Popodnevni

drijemež me uvijek čini nekako usporenom. Vani je još sunčano. Zrake prodiru kroz
rolete u mojoj dnevnoj sobi bacajući prošaranu sjenu na laminat u podu poput tigrova
krzna. Tijelo mi je zaglavilo na kožnom kauču, ali se nekako odlijepim od njega i
uspravim u sjedeći položaj. Spustim glavu među ruke, sjetivši se jutrošnje katastrofe već
prvog dana na poslu. Oteturam do kuhinje bosonoga, a tabani mi se lijepe za pločice.
Izlijem u čašu iscijeđeni sok od limuna i ispijem ga naslonjena na sudoper, puštajući da
kiselina otjera i posljednje tragove pospanosti. Za oko mi zapnu vijugave linije moje
mentalne mape na hladnjaku. Potpuno se zadubim u nju, jedva primijetivši da mi bruji
mobitel. Bit će da su mama ili tata; jako su zabrinuti kako mi je prošao prvi dan na poslu.
Dakako, već sam im poslala SMS da je sve prošlo dobro kad sam se vratila doma, samo da
ih umirim, ali oni neće stati sve dok im to ne kažem na telefon. Kakvu zbrku prave oko
toga, Čovjek bi pomislio da sam se penjala na planinu. Ako ih sad nazovem, odmah će im
biti jasno da nešto nije u redu, mami bez sumnje, a ja se sad ne mogu nositi s tim da im
objašnjavam zašto sam pobjegla iz ordinacije u suzama nakon što sam se susrela s
Casperom. Ne mogu se nositi s time da mi kažu „Rekla/rekao sam ti da je to previše za
tebe“ i cijelom pričom koju to povlači.
Sjednem i privučem laptop da izbacim iz glave misli o tom Jacku Russelu, pa skinem
neke Callieine fotografije s Facebooka i pošaljem ih na bežični pisač u hodniku. Čujem ga
kako bruji i zuji i pljuje stranice. Pokupim ih i pričvrstim na hladnjak svojim magnetnim
slovima, a one koje ne stanu zalijepim ljepljivim jastučićima na zid. Na njima se vidi
Callie kako sjedi prekriženih nogu na travnatom tepihu, lice joj sija od sreće, a vijenac od
tratinčica kruni joj kosu. Na sljedećoj se vide ona i Nathan potpuno nesvjesni kamere,
kako su se zagledali jedno drugome duboko u oči, na trećoj Callie sjedi između Toma i
Amande s punim čašama pjenušca podignutima u zdravicu. Ispod svake slike napišem
komentar na post-itima da me podsjete kad su napravljene. Kamo si to nestala one
večeri? Prijeđem vrhom prsta po obrisu Callieinog lica i njezinoj savršeno blistavoj koži
na fotografiji. Ispravim se u leđima kao da su mi kosti odjednom dobile snagu. Stojim
uspravno i čvrsto. Više nisam onemoćala od bolesti, nego imam osjećaj da doista imam
snage nešto učiniti. Nešto važno. Uzmem mobitel, ovaj put s pravom svrhom i razlogom, i
ukucam broj Nathanova ureda koji sam zabilježila na mentalnoj mapi. Zatim pritisnem
„zovi“.

Sunce se ljeska na vrućem asfaltu pred Nathanovim uredom, a zrak je težak od ispušnih
plinova. Naslonim se na jedno deblo, sklonivši se u hlad ispod njegova granja. Zbog
imunosupresiva koje moram stalno uzimati podložnija sam raku kože, tako da ću se ovo
ljeto pomiriti s izgledom svjetlopute Engleskinje. Netremice promatram ulazna vrata u
zgradu u kojoj je Nathanov ured. Njegova mi je tajnica u telefonskom razgovoru rekla da
završava s poslom u šest. Dok ga čekam, osjećam se sama i ranjiva. Odjeća mi se natapa
tjeskobom. Pazim da nikome ne pogledam u oči. U mislima vrtim scenarij koji sam
pripremila, ali čak i meni te riječi djeluju nekako usiljene i neprirodne. U šest se vrata
otvore i iz njih krene rijeka ljudi. Muškarci razvezuju kravate i zavrću rukave na

Knjige.club 52
 Gringos & Laura

košuljama, a žene guraju svoje veste u torbe. Trgnem se svaki put kad me netko očeše
ramenom u žurbi i čvršće se naslonim na drvo. Njegova kora me grebe po golim
ramenima, tako da mi bridi koža. U šest i četvrt me počnu boljeti noge. Koliko god
često pogledavala na sat, neće zbog toga vrijeme proći brže. Do pola sedam sva sam se
skuhala i iscrpila. Odustajem. Vjerojatno mi je promakao, pomislim. Promet ne staje.
Automobilski motori neumorno turiraju, a kroz otvorene prozore brenči glazba. U
sljepoočnicama osjećam tupu bol. Ali baš kad sam odlučila krenuti kući otvore se ulazna
vrata zgrade još jednom i na njima se pojavi on. Nathan. Baloner krem boje drži zamotan
oko podlaktice. U drugoj mu se ruci njiše aktovka od stavljene kože. Pogled na njega
presiječe mi dah poput udara munje. To je on. Noge mi same krenu prema njemu, kao da
me vuče neki nevidljivi konopac. On gazi dugim odrješitim koracima u svojim sjajnim
brogsicama, tako da napola trčim da ga sustignem.
Glavna je ulica prepuna ljudi koji žure svojim domovima kako bi još malo stigli
uživati na suncu prije nego što zapadne. Sudaram se s njima u prolazu. Odjednom u toj
gužvi izgubim Nathana iz vida. Krv mi šumi u ušima, a ja pokušavam ostati mirna.
Stišćem i opuštam šake, sjetivši se Vanessinog savjeta da moram osvijestiti svoje disanje
i pokušati ga usporiti. Ipak, sve sam tjeskobnija. Ne sjećam se više jesam U, nabrojavši do
tri, trebala udahnuti i osjećam se potpuno nemoćnom oduprijeti se panici. Zađem u neku
vežu i čučnem. Želim biti što manja i nevidljivija. Diši. Jedan, dva, tri. Naglo podignem
glavu kad pored mene prođe autobus uz šištanje zraka iz kočnica, a njegovi kotači
skrenu za ugao. Zagledam se u njegove prozore u prolazu, ali ne vidim Nathana.
Mogao bi biti bilo gdje. Izgubila sam svaku nadu da ću ga ponovno naći, a mučno mi je i
pri pomisli da bih ga opet morala ovako dugo čekati ispred njegova ureda. No, iskreno,
osim razočaranja osjećam i olakšanje. Glava mi je puna zbrkanih misli. Grlo mi je suho.
Pogledam lijevo, pa desno, tražeći gdje da kupim bočicu vode. Niže niz ulicu ugledam
supermarket, pa se uspravim na noge i nastavim duboko disati dok prelazim ulicu.
Poslije ovog idem doma.
U dućanu je velika gužva, kao da je Božić. Kupci se guraju prema policama, grabe
posljednje pljeskavice za roštilj i cokću jezikom, negodujući što više nema peciva.
Klimatizirani zrak u potpunoj je opreci s vrelim zrakom na ulici. Zastanem ukopana kad
uđem, pozdravljajući taj hladni zrak koji mi smiruje krv, ali vrlo brzo osjetim kako mi se
ježi koža i krenem prema hladnjaku. I dok mi se osjećaji smiruju, počinjem razmišljati o
ručku, pa se osvrnem oko sebe ne bih li ugledala nešto što će mi se svidjeti. Na kraju
prolaza s voćem i povrćem ugledam košarice svježih, bucmastih, crvenih jagoda. Slina mi
krene na usta. Premda ih inače mrzim, nešto me natjera da skinem celofan, primim
najveću za peteljku, zanjišem iznad otvorenih usta i napokon zarijem zube u njezino
mekano meso. U ustima eksplozija slatkog soka. Oči su mi zatvorene, a niz bradu mi curi
crvena tekućina.
— Čini se da veoma uživaš u ovome.
Prenem se, otvorim oči i ugledam njega. Nathana. Žamor oko nas dosegne svoj
vrhunac i onda potpuno utihne. Ne mogu skinuti pogled s njega. Ruka mi se trza dok ju
vuče neka magnetna sila prema njegovom licu i hoće da prijeđem prstima po
njegovoj dvodnevnoj bradi. Osjeća li on to isto? Tu povezanost. Obrišem usta
nadlanicom.
— Nisam mogla odoljeti. Platit ću za njih.
Smijeh mu je prigušen i jako dubok. — Nije to bilo prigovaranje. Poznavao sam
jednu djevojku koja je isto tako jela jagode. — Nagne glavu na stranu da me bolje
promotri.

Knjige.club 53
 Gringos & Laura

— Podsjećaš me na nju. Mislim da je to zbog kose.

Rukom opipam svoj zatiljak. Još uvijek mi je čudno što je gol.
— Jagode je najviše voljela; uvijek ih je jela. Govorila je i da su one prirodni
izbjeljivač zuba. Istina, njoj to nije trebalo jer je bila zubna tehničarka. — Govoreći tako,
provuče prste kroz svoju gustu, kovrčavu kosu. — Oprosti, pričam gluposti. Ali Callie se
isto tako ponašala. Pojela bi jagode za piknik još u dućanu, pa sam se morao vraćati po
još.
Callie. Piknik. Jagode. Moji snovi. Nemoguće da su to Callieini snosi, ha? Sjetim se
one slike kod Amande. Svojih snova o djevojčicama na plaži. Callie i Sophie? Vidim pred
sobom Nathana kako govori „jeste li dobro?“, namrštena čela, ali usta su mi ukočena, ne
mogu se nasmiješiti ni govoriti. „Druga energija“, sjetim se Fioninih riječi. Callie?
Nemoguće. Makar je u dućanu hladno od klima uređaja, u meni su osjećaji ključaju, viču,
dozivaju me. Ja lebdim iznad svojega tijela, gotovo da dodirujem neonska svjetla na
stropu. Buka utihne. Tišina vrišti. Ja sam Alica koja pada kroz zečju rupu sve dok ju ne
zabljesne svjetlo. A potom sve nestane.

Cipele. Okružena sam cipelama. Tenisicama, visokim petama i japankama. Oko mene leže
rasute jagode poput svadbenih konfeta. Svi se osjeti sjure nazad u mene u istom mahu.
Uspravim se u sjedeći položaj i žmirkam, povlačeći majicu prema dolje,
sramotno svjesna kako mi se vide nabori oko struka.
— Izvoli kaže mi Nathan, čučnuvši pored mene i odvrnuvši čep na bočici mineralne
vode. Naljepnica se razmekšala od kondenzirane vlage na bočici.
Zahvalim mu se hrapavim glasom i pohlepno stanem piti. Gomila oko mene se
raziđe.
— Bit će da si se vani pregrijala. Dobila si sunčanicu.
— Valjda. A nisam ni ručala.
Primijetim kako me neki mladi, čvrsto građeni trgovački pomoćnik ružno pogledava
dok kupi rasute jagode i briše mokrom krpom crvene mrlje s bijelih podnih pločica,
makar mu na znački s imenom piše „RADO ĆU VAM POMOĆI“. Ta me slika podsjeti na
mjesto zločina, pa se stresem i privučem koljena bradi.
— Gledaj, znam da se ne poznajemo, ali ja živim odmah iza ugla. Hoćeš li svratiti do
mene? Mogu ti dati nešto za pojesti i pozvati taksi kad dođeš k sebi. — Nathan mi pruži
ruku i povuče me na noge. Nesigurno se zanjišem, ali me on uhvati oko struka da
me pridrži, a ja se naslonim na njega kao da sam to učinila već tisuću puta ranije.
— Jako ljubazno od tebe, ali...
— Nema ali. Ne mogu te pustiti kući u ovom stanju. Nikad si ne bih oprostio da se
ponovo onesvijestiš dok prelaziš cestu ili nešto slično.
— Mogu nazvati tatu i sigurna sam da će mi dopustiti da ga pričekam ovdje dok ne
stigne.
Onaj trgovački pomoćnik žustro čisti oko nas i prijeđe mi par puta krpom za pod
preko sandala, tako da su mi prsti mokri i ljepljivi od dezinficijensa.
— Oprostite — zamuca uz osmijeh, ali mi je odmah jasno da ovdje neću ostati više ni
minute.
Inače mi nikad ne bi palo na pamet da odem u dom neznanca, a kamoli da ostanem
za ručak, ali ne osjećam se dobro. Osim toga, Nathan i nije neki neznanac, zar ne?

Knjige.club 54
 Gringos & Laura

Zapravo, nije. Ionako sam željela razgovarati s njim. U mislima mi se, međutim, javi slika
Callieinih modrica na licu, pa zastanem neodlučno. A što ako je Nathan opasan?
— Ako ti je tako draže, da pozoveš tatu, pričekat ću s tobom dok ne dođe.
Njegovo namreškano, zabrinuto čelo otjera sve moje sumnje. Koliko je ljudi toliko
ljubazno da zastanu i pomognu potpunoj neznanki?
— Hvala, ali možemo otići i do tebe — odgovorim.
A u sebi pomislim, do Callie.
Do-ma, bubnja moje srce.

Knjige.club 55
 Gringos & Laura

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

D ok hodam pored Nathana, noge mi same idu, kao da znaju kamo: lijevo kod
semafora, desno kod crkve, stani, prijeđi cestu. Nathanov je glas tih i ugodan, ali
uopće ne razumijem što govori. Ne razumijem što mi se događa. Jagode, zaboga!?
Oduvijek sam ih mrzila. U misli mi se vrati onaj san o pikniku. Gubim li ja to razum? U
grudima mi se stegne Callieino srce. Zar je moguće da je vezano uz Nathana do kraja
svijeta i vijeka? Ali, pa to je besmisleno, zar ne? Srce je samo organ.
Ne znam kako, ali znam da smo stigli. Imam taj osjećaj doma. I sve mi djeluje nekako
nestvarno, kao da sam pijana. Usporimo i zastanemo na kraju prilaznog puta. Pričekam
dok Nathan uzima baloner u ruku i drugom tapka po džepovima da otkrije u kojem se
nalaze ključevi. Ove kuće još uvijek izgledaju nove, mada su ovdje već dvadesetak
godina. Crveni cijepovi na krovovima, ali bez dimnjaka.
Nathan gurne vrata od ograde, koja zaškripe, pa zatim otključa sjajnocrna ulazna
vrata sa srebrnim zvekirom. Krenem za njim u hodnik u kojem se još osjeća miris
deterdženta. Na zidu visi ogroman poster s Eiffelovim tornjem noću, uokviren u
sjajnocrni okvir.
— Raskomoti se — kaže Nathan i ode niz hodnik. Prijeđe ga u samo četiri koraka i
ode u kuhinju. — Čaja?
— Molim. — Slijedeći ga prelazim vršcima prstiju po svjetlokrem zidovima i opipam
bijeli dovratak koji vodi u zahod. Jednostavno sve moram dotaknuti. Želim osjetiti
materijalni svijet pod prstima, ako ni zbog čega drugog, a ono da se uvjerim kako ne
sanjam.
Nathan u kuhinji vadi šalice iz kredenca i mlijeko iz hladnjaka.
— Šećera?
— Ne, hvala.
Žličicom mi natrpa šećera iz cukrijere u šalicu i promiješa sve dok bijela zrnca ne
nestanu, a ja se pitam je li uopće čuo što sam mu maloprije rekla. Prije nego što
progovorim on me pogleda i ubaci još pola žličice šećera.
— Znam da si rekla da nećeš, ali je šećer dobar za šok. Još uvijek si jako blijeda.
Hajde, moraš sjesti. Hoćeš da sjednemo u vrt? — pita, ali već otvara stražnja vrata, ne
čekajući odgovor.
Ja bih najradije da vidim i ostatak kuće, ali mi on pruža kutiju čokoladnih štapića. —
Možeš li to donijeti van i staviti nešto i u sebe? Dok ja ne složim nešto prikladnije za jelo?
Vrt je prekrasan, a rubovi mu pršte bojama. To me podsjeti na Tomove riječi kako je
Callie obožavala uzgajati svoj vrt. Naslonim se na ogradu i pijuckam dok se Nathan hrva
s velikim suncobranom i pokušava ga namjestiti da baca sjenu na stol.
— Hoće li ti biti teško da mi doneseš jastuke za stolce iz šupe? — pita.
U šupi je zrak vreo i zagušljiv, ali i dalje miriše na vlagu i zemlju. Na zidu vise alati.
Na vilama skoreno blato. U krajnjem uglu stoje naslagane vreće s kompostom i vapnom,
a tu je i polica zatrpana knjigama o vrtlarenju i vrećicama sa sjemenkama. Napola
skrivene ispod jedne cerade ugledam jastuke. Povučem ih i prevrnem jednu teglu za
Knjige.club 56
 Gringos & Laura

cvijeće. Primijetim neki srebrni bljesak i najvećeg pauka kojeg sam dotad u životu vidjela
kako trči po podu. Izletim van kričeći.
— Jesi li dobro? — pita me Nathan i uzme jastuke iz mojih ruku.
— Pauk — objasnim mu i uklonim se u kut dok Nathan tuče jastuke jedan o drugi da
otrese prašinu.
— Eh, vi cure. Svega se bojite — kaže uz smiješak.
— Ne baš svega — kažem ja. — Zar se i tvoja djevojka boji paukova?
— Nemam djevojku. Callie, moja zaručnica, umrla je prije nekoliko mjeseci.
— O, jako mi je žao. — I doista je.
— Hvala — kaže on. Dok primiče stolce stolu, ne mogu mu s lica ništa pročitan, ali
vidim da ne želi razgovarati o Callie. Donekle mi i lakne zbog toga. Ionako ne znam
otkuda bih započela razgovor, a u glavi mi i dalje bubnja od napora da shvatim što se sve
oko mene događa.
Iz susjednog se vrta začuje lajanje, po zvuku sudim da se radi o nekom psiću.
— Vražji cucak, ne mogu ga podnijeti — kaže Nathan. — Pripada novim susjedima.
Callie bi sad već poludjela da je ovdje. Mrzila je Jack Russelle svim srcem. Jednom ju je
jedan ugrizao dok je bila dijete i otada ih se strašno bojala. Zvuči smiješno, jer je velike
pse obožavala, ali se nije usudila ni približiti nekom Jacku Russellu, čak i kad je bio na
uzici.
Meni se učini da se vrt zaljuljao. Slike mi pulsiraju pred očima. Gospoda Bainbridge,
Casper, njegovi oštri zubići, Callie, onaj strah koji sam osjetila na poslu. Krenem teturati
prema stražnjim vratima u kuću.
— Mogu samo do zahoda? — kažem. Moram se pribrati.
Sjedim u zahodu na poklopljenoj školjci i razmišljam o tome da se Callie užasavala
Jacka Russella. Zar je ono u ordinaciji bio njezin strah? Zvuči suludo. Pritisnem dlanom
čelo. Vruće je. Sunce vani neumoljivo žari i uvjeravam se da sam nesuvisla zbog te
vrućine ili zbog svojih lijekova, koji me čine paranoičnom, ali sam zapravo svjesna da se
ne radi samo o tome. Osjećam ono što je osjećala ona. Ali kako to može biti?
Nathan pažljivo pokuca na vrata, a ja se trgnem. Ionako sam dovoljno nervozna.
— Jenna, jesi li dobro?
— Samo trenutak — javim se i počnem petljati oko brave jer mi se ruka trese.
Otvorim napokon vrata, a da još nisam smislila što ću mu odgovoriti.
— Ma ne, dobro sam. Stvarno. Samo mi se malo zavrtjelo. Mislim da je vrijeme da
pođem.
Pričekaj barem dok ne pojedeš nešto i dok ti ne bude bolje. Mogu nam spremiti
bolonjeze na brzaka. Jest ćemo u blagovaonici. Bilo bi baš lijepo da je opet u funkciji.
Neodlučna sam. Stvarno se osjećam grozno i stvarno sam htjela razgovarati s
Nathanom.
— Oh, oprosti. Naređujem li previše? Callie bi mi ponekad prigovorila da je tako.
Međutim, nisam mislio ništa loše. Stvarno. Bilo bi mi drago da mi praviš društvo — kaže
i osmjehne se. Sad znam da ću ostati.
— Dobro. Hvala.

— Kako si se upoznao s Callie? — Sjedim na kuhinjskom stolcu i žvačem komadić

paprike koju Nathan sjecka za umak za tjesteninu.
Knjige.club 57
 Gringos & Laura

— U jednom baru. Bio sam vani s nekim dečkima s posla. Ona je čekala da ju posluže
i smijala se nečemu što joj je rekla prijateljica. Čim sam je ugledao, ostao sam bez daha.
Bila je najljepša žena koju sam dotad vidio. Prijateljica joj je otišla na zahod, a neki je
ljigavac stao pored nje i pokušao ju zapričati. Odmah se vidjelo da ju pokušava zbariti.
Bio je toliko pijan da nije mogao ni stajati uspravno. — Nathan se namršti. — Ona mu je
okrenula leđa, jasno mu davši do znanja da ju ne zanima, ali to nije bilo dovoljno. Nikad
neću zaboraviti njezin izraz na licu kad sam im prišao odlučnim korakom, zagrlio ju i
poljubio u obraz. — Oprosti mila što kasnim — rekao sam. Tip je ovaj put shvatio i samo
je oteturao nazad do svojih pajdaša. Ona mi je zahvalila rekavši da sam njezin princ na
bijelom konju i to je bilo to.
— Ljubav na prvi pogled? — Za razliku od Sama i mene. Kod nas se taj žar dugo
raspirivao. Prije nego što smo postali par dugo smo bili samo prijatelji.
— Ona je bila sve što sam oduvijek želio. Slatka, prekrasna i draga. Predraga. —
Odrubi vrh druge crvene paprike.
— Kako možeš biti predrag? — Često mislim da svijet nije dovoljno drag.
— Tu i tamo čovjek se mora izboriti za sebe, zar ne? — Glas mu je blag, ali je dršku
noža stisnuo tako snažno da mu je zapešće pobijelilo. Saspe narezano povrće s daske u
tavu, u kojoj se već krčkaju meso, češnjak i umak od rajčice sa začinskom travom. U
želucu mi počne kruliti.
— Idemo sjesti u dnevnu sobu dok se ovo ne skuha — predloži Nathan.
Dnevna je soba besprijekorno uredna i čista. Namještaj blještav i bijel. Debeli krem
tepih prostire se između kožnog kauča boje karamele i stolića za kavu. Na drugoj strani
sobe su još jedna vrata, za koja pretpostavljam da vode u blagovaonicu. Iznad peći,
srebrno uokvirena nalazi se velika fotografija Callie. Stoji na klimavom drvenom mostu
iznad zapjenjenog potoka i smije se. Ruke su joj raširene, prsti također, a iz ruke je
ispustila nekakav štapić.
To je iz mog sna. Odjednom mi noge postanu gumene, kao da nemam kostiju, pa
potonem na kauč.
— Bio joj je rođendan toga dana — čujem iza sebe Nathanov glas. Ne mogu skinuti
pogled sa slike. — Obožavala je ovu igru sa štapićima. Tada baš i nismo bili pri novcima
za neke raskošne izlaske. Ipak ju je ovaj piknik iznenađenja oduševio, tako mi je rekla.
A ja znam da jest. Htjela bih mu reći za svoj san, ispričati mu kako je to kad si sretan
i voljen bez zadrške, ali kako ću? Kako će on to shvatiti? Pa to se dogodilo nekome koga
nikad nisam srela. Pritisnem dlanom prsnu kost i osjetim kako u meni lupa Callieino
srce. Bum-bum, bum-bum.
U tome trenutku spoznam, lišena svake sumnje, da srce nije samo organ. Da krije
tajne i laži. Nade i snove. Da nije samo mišić. Sada to znam.
Srce pamti.

Knjige.club 58
 Gringos & Laura

OSAMNAESTO POGLAVLJE

P ročitaj ovo — kažem Vanessi, mašući joj svežnjem A4 papira, malo zgužvanog, jer
sam ga bila zagurala u torbu. Sinoć kad sam se vratila doma od Nathana, provela sam
sate guglajući i primajući stranice i stranice istinitih priča. Neke sam nalijepila na zid uz
Callieine fotografije. Sad se zid boje magnolije gotovo uopće više i ne vidi.
— Jenna, shvaćam da vjeruješ u stvari poput staničnog sjećanja... — kaže Vanessa.
— Ali to je zaista važno — prekinem ju, skočivši na noge stisnutih šaka pored tijela.
— Ima mnogo znanstvenika i liječnika, zapravo sve ih je više i više, koji podržavaju ovu
teoriju da se sjećanja mogu spremiti u živčane stanice u srcu i prenijeti na primatelja
organa. Odnedavna znanost istražuje teoriju da je srce uključeno u osjećaje. Već je
dokazano da srce ima svoju inteligenciju.
— Ali ipak još nije dokazano da stanično sjećanje...
— Dokazano je da se sjećanje raspoređuje cijelim živčanim sustavom, a da živčani
sustav srca sadrži oko 40.000 neurona koji komuniciraju s mozgom. Presadiš li srce,
također ćeš presaditi te neurone. — Probdjela sam cijelu noć proučavajući činjenice,
pretražujući medicinske izraze, pokušavajući sve to shvatiti. — Ima jedan rad iz Austrije
koji je objavio časopis Quality oj Life Research, a u kojem jasno pokazuju kako je
dvadeset i jedan posto primatelja srca koji su sudjelovali u ispitivanju osjetilo neku
promjenu. Dvadeset ijedan posto! To je mnogo.
— Molim te, sjedni — kaže mi Vanessa vječno istim tonom. Dogodi joj se da tu i
tamo podigne obrvu ili te pogleda preko gornjeg ruba naočala tako da više nisi sigurna ni
u što, ali ton joj je uvijek isti.
Ne obazirući se na njezine riječi, odem do prozora.
— Kako ti se čini povratak na posao?
— I to možeš izguglati — ne dam se smesti i navući na drugu temu. — Stanično
pamćenje je...
— Jenna, ja ne mogu...
— Nećeš, a ne da ne možeš — prekinem ju, okrenuvši se od prozora prema njoj. —
Molim te. Samo pročitaj te medicinske časopise. Na Sveučilištu u Honoluluu na
Hawajima su proveli jedno istraživanje na Fakultetu za medicinske sestre i tehničare i
dokumentirali pokazavši da su svi sudionici s presađenim srcem doživjeli neku
promjenu koja odgovara događajima iz davateljeve povijesti. Ne radi se samo o
preferencijama, već i o osjetilnim iskustvima. Na mreži ćeš naći tisuće istinitih slučajeva
koji govore o tome kako su ljudi dobili organ i nakon toga se promijenili.
— Naravno da su se promijenili. Dobili su priliku za novi život.
— Da, ali čiji? Svoj? Njihovih davatelja?
— Nije moguće da...
— Ima jedan slučaj sa ženom iz Velike Britanije koja je nakon operacije počela tečno
govoriti ruski. A nikad nije bila u Rusiji. Davatelj je bio Rus. Zatim ima o slučaju gdje je
jedan dječak shvatio da zna svirati klavir jednako dobro kao i koncertni pijanisti, a da

Knjige.club 59
 Gringos & Laura

prije toga u životu nije taknuo taj instrument. Nisam to ja izmislila! — Jutros sam u sebi
ponavljala ove činjenice koje su povezane sa mnom, svjesna da ih moram predočiti
Vanessi mirnim tonom ako želim da me shvati ozbiljno. I svejedno mi se zapetljava jezik
u želji da što prije izbacim to van iz sebe. Ton mi je povišen, a izgovor prebrz.
— Vjerujem ti da nisi izmislila, ali znanstveno gledajući...
— Znanstveno je nemoguće da tinejdžerica primi organ i već na prvom satu vožnje u
školi vozi kao Lewis Hamilton. Njezin je davatelj bio vozač utrka. — Znam da zvuči
sumanuto, ali očajnički mi je stalo da mi Vanessa povjeruje. Zavalim se nazad na kauč. —
Gle — nastavim smirenijim glasom — nisu sve promjene velike. Ima i malih. Ljudi
najedanput imaju želju za jelima koja nikad nisu ni probali, slušaju glazbu koju nikad
nisu čuli, čitaju knjige iz žanrova koji ih nikad nisu zanimali. A ako se primatelj
susretne s obitelji davatelja, često saznaju da su te nove stvari zapravo bile davatelju
omiljene. I sami znanstvenici to uzimaju ozbiljno, zašto ti ne želiš?
— Ali, Jenna, ukusi se mijenjaju. I sasvim je prirodno da kad dobiješ novi život želiš
isprobati nove stvari. Živjeti punim plućima. Nove knjige i glazba samo su dio toga
traženja.
— Ali kako objašnjavaš čudne snove i sjećanja na stvari koje ti se nikad nisu
dogodile. A onda se pokaže da su se dogodile tvojem davatelju.
— Ljudi stalno imaju ista iskustva, a da toga nisu svjesni. Jako je malo iskustava
doista novo.
— Ja sam osjetila snažnu povezanost s Nathanom. Kao da se odnekud poznajemo.
— A on, je li i on osjetio tu povezanost?
Tijekom ručka kod Nathana bila sam ošamućena dok sam vrtjela špagete oko vilice i
zbrisala sam čim je istresao tanjure i stavio ih u sudoper. Nismo razmijenili brojeve, a ja
sam mu jutros poslala zahtjev za prijateljstvo na Faccbooku, na koji još nije
odgovorio. Nisu se javili ni Tom i Amanda. Mada i s njima osjećam snažnu povezanost,
pustili su me samo tako. Zar je sve to samo u mojoj glavi? Ipak, prečujem Vanessino
pitanje i nastavim po svome.
— A što je s mojim napadajima? Sa strahom? S panikom? Sa stvarima koje vidim?
Imam dojam kao da su se već dogodile. A što ako doista jesu, samo ne meni? Ako su se
dogodile Callie? To je isto moguće, zar ne? Pa valjda ne gubim razum, ha?
— Ne gubiš razum, Jenna, ali si prošla kroz izuzetno teško iskustvo, a osim toga si na
snažnim lijekovima. Naravno da ti je mentalno zdravlje uzdrmano. Zar nismo već
razgovarale o opuštanju?
Ne osvrćem se ni na ovo pitanje. — A što je s mojim snom? Onim kad igram igru na
mostu. Na pikniku.
— Mislim da su svi prije ili kasnije odigrali tu igru sa štapićima. Vjerojatno se radi o
nekom davnom sjećanju iz djetinjstva koje je sad izbilo na površinu.
Pa nisam se ševila u kukuruzištu u tom djetinjstvu, pomislim ljutito, ali ne mogu joj
priznati da je i to dio sna. Previše me je sram.
— A zašto bih se tek sada toga sjetila? Netom prije nego što sam srela Nathana? —
Sve što Vanessa kaže nema nikakva smisla.
— Tko zna? Ima mnogo stvari koje mogu potaknuti podsvijest da gurne nešto u
svjesni dio uma. Neki miris. Zvuk. Osjećaj.

Knjige.club 60
 Gringos & Laura

— Previše se tu stvari poklapa — odgovorim joj i nagnem se prema njoj, zasukavši

rukave Samove zelene jakne od flisa. Naslonim se laktovima na koljena, koja mi
poskakuju gore-dolje.
— Obično takve, diskretne stvari prizovu nešto u sjećanje. Jesi li ikad pogledala
neku od emisija Derrena Browna? On koristi te otponce za sjećanja kako bi usmjerio tuđi
um u određenom smjeru. Tako zna što će ljudi reći ili učiniti, jer ih je naveo na
odgovor. Podmetne im vizualne ili slušne podražaje. Sasvim je moguće da su i tvoja
sjećanja tako pokrenuta.
— Ali ja ne vjerujem da su to moja sjećanja. Mislim da su Callieina. Onaj san da sam
na plaži s drugom djevojčicom, mislim da se radi o Sophie. Njena mama je na zidu imala
slike s djevojčicama na plaži. S piknikom. S muškarcem. To mora biti Nathan.
— Hajde, pretpostavimo na tren da to što sanjaš jesu Callieina sjećanja — pristane
Vanessa. Lice joj ne odaje nikakve osjećaje. Znam da mi želi ugoditi. — Kako se ona
osjeća? S tim muškarcem? Kako se osjeća ta djevojčica?
— Sretno.
— Bi li htjela razmotriti mogućnost da ti kroz svoje snove izražavaš duboki osjećaj
krivice zbog Callieine smrti? Da ti taj osjećaj krivice govori kako je ona imala sretan život
da bi se ti osjećala bolje?
Zamislim se na trenutak. Istina, i to je moguće. — Ali doživljaj je tako stvaran —
odgovorim. — Ja mislim da mi ona želi nešto reći, ali sve je nekako maglovito. Snovi su
sretni, ali djelići sjećanja koji mi dođu kad sam budna su mračni. Ona se bojala nečega.
Ili nekoga. Uvjerena sam u to.
— A ti, Jenna? Bojiš li se ti? Ne Callie, nego ti?
— Ponekad.
— A što je s tim tvojim snovima? Recimo onim u kojem se igraš na plaži. Kako si se
osjećala u tom trenutku?
— Nisam bila toliko usamljena — priznam. Dok sam bila mala htjela sam imati
sestru ili brata. — Osim toga... — zaustim, ali se zamislim. Lice mi se zacrveni pri pomisli
na one druge snove s muškarcem. Ne želim priznati Vanessi da i nakon što se
probudim osjećam njegove tople prste na svojoj koži, a tijelo mi izgara od žudnje za
dodirom. Zar mi to samo podsvijest nešto šapuće? Još prije sat vremena stanično mi je
pamćenje izgledalo tako stvarno. Sad više nisam sigurna.
Jesi li ti usamljena?
— Nisam... Jesam... Malo, valjda.
— Čovjeku koji se osjeća usamljeno svijet može biti stravično mjesto. Svi ovi osjećaji
o kojima govoriš su samo tvoji, Jenna. Želiš li krenuti dalje, moraš si to priznati. Prošla si
kroz pakao. Umalo si umrla. Veza sa Samom ti se raspala. Roditelji su ti se razdvojili.
Svaki od tili događaja uzrokuje ozbiljan stres. A tek zajedno... Nije ni čudo što si
opterećena.
— Ali, Callie...
— Tvoja fiksacija na Callie samo ti može odmoći. Ja iskreno suosjećam s njezinom
obitelji. Hvale je vrijedno to što su donirali organe, ali ti si ta koja mora naći načina da se
pomiri sa svime što se dogodilo. Callie bi ionako bila mrtva, bila davateljica ili ne. Ovo...
— lupne nekoliko puta kemijskom olovkom po bilješkama na papiru — ovo je razlog
zašto ne odobravamo druge kontakte s obiteljima davatelja osim običnog pisma zahvale.
Previše je emocija upleteno. Sa svih strana. Zato ti ozbiljno savjetujem da više ne

Knjige.club 61
 Gringos & Laura

kontaktiraš tu obitelj. Ne bih htjela ispasti hladna prema njima. ali ti si moj prioritet,
Jenna. Prvo se moraš pobrinuti da si ti emocionalno dobro sa sobom.
— Ali moj san o pikniku... — pokušam se nesigurno oduprijeti.
— Prije nego što sam ga sanjala nisam mogla podnijeti jagode. A sad ih ne prestajem
jesti.
— Ukusi se s godinama mijenjaju. Ja sam prije znala sklanjati prokulice u salvetu i
spremati ih potajice u džep, a sad ih obožavam.
— Pa to nije ista stvar.
— Nisam nutricionist, ali želja za nekom posebnom hranom zna hiti posljedica
hormonske neravnoteže ili nedostatka. Tvoje tijelo zna što mu treba. Jagode su zdrava
hrana, a ne nešto zbog čega bi trebala brinuti.
— Ali... što je s ABBA-om koju sad slušam?
— E, zbog toga bi se možda i trebala zabrinuti — kaže mi Vanessa, namignuvši u
šali, a zatim položi svoj notes i kemijsku pred sebe na stol. — Oprosti, Jenna, ali seansa je
prošla. Znam da si zabrinuta i vjeruj mi da to shvaćam ozbiljno. Vodi dnevnik o
svojim mislima, zabilježi sve što ti se učini neobičnim i donesi mi sljedeći tjedan. Proći
ćemo kroz bilješke zajedno. A u međuvremenu te molim da se pokušaš opustiti.
Zatim ustane, a ja postanem svjesna da od nje neću dobiti odgovore koje tražim. Ne
vjeruje mi. Vjerovala ili ne, meni se nešto događa i čvrsto sam odlučila da saznam što.
Dok se spremam izaći, Vanessa doda: — Jenna, pusti Callie od sebe.
A što ako je Callie ta koja neće pustiti mene, dođe mi da ju upitam, ali se suzdržim.
Neka ledena jeza prijeđe mi preko zatiljka.

Knjige.club 62
 Gringos & Laura

DEVETNAESTO POGLAVLJE

I z Vanessina sam ureda izišla duboko zamišljena. Ne vjeruje mi, a sad više ni sama
nisam sigurna u sebe. Sinoć kad sam čitala iskustva drugih primatelja organa bila sam
duboko uvjerena u to da tkivo ima pamćenje, ali — Vanessa tu ima pravo — svi
smo, izgleda, na istim lijekovima. Je li moguće da zato imamo i slične nuspojave? Silazeći
s pločnika da prijeđem cestu, uplaši me škripanje kočnica i trubljenje. Smrznem se na
mjestu. Neki muškarac gurne glavu kroz prozor i zajapurena lica mi vikne: — Pazi
kud ideš, glupa kokoši! — Zatim me energično zaobiđe autom. Uto me neka sredovječna
žena povuče nazad na pločnik.
— Jesi li dobro, mila? — pita me.
Mene spopadne panika jer mi ne pušta ruku. Taj osjećaj sputanosti sam već negdje
osjetila. Je li to bilo kod Callie? Ili mi se priviđa? Otrgnem se iz njezina stiska, ali ne mogu
disati. Nemam zraka. Sve oko mene je presvijetlo. Preglasno. Na pazuha mi počne izbijati
znoj i očajnički želim pobjeći. Osjećam se usamljenom. Potpuno, beznadno, bespovratno
usamljenom. Postoji samo jedno mjesto gdje bih htjela biti.

Vidim da je Samov auto ispred kuće njegove mame. Živi s njom otkad smo se razišli.
Neodlučno stojim pred dvorišnim vratima držeći hladnu metalnu rezu, ali ih ne otvaram.
Kathy nisam vidjela otkad više nismo zajedno i ne znam kakvu dobrodošlicu mogu
očekivati.
Pogled mi privuče kuckanje s prozora na katu. To je Harry, Samov polubrat. Maše mi
iz svoje sobe. Nelagodu zbog toga što me je primijetio zamijeni veliko olakšanje, jer sad
ne mogu samo tako otići kući.
Ulazna vrata se otvore. Na njima se pojavi Sam u svojim poslovnim hlačama, sa
zavrnutim rukavima na bijeloj košulji. I ne vidjevši, znam da je kravatu zagurao u džep
od sakoa. Čini se da je upravo stigao doma, jer bi inače već bio u majici i trapericama. Iz
crne mu čarape viri njegov veliki palac. Osjetim tugu shvativši kako je sve moglo biti
drugačije. Sad bih bila njegova žena, brinula se za njega, krpala mu čarape. Prekorim se
što idealiziram i pokušam se pribrati. Pa ja nikad nisam ništa u životu zakrpala!
— Hej ti — javi se on.
— Donijela sam ti nazad tvoju jaknu od flisa. Znam da ju jako voliš. — Vrtim oko
prsta uzicu za zatezanje na dnu jakne, ali ju ne skidam.
— Želiš li ući? Pozdraviti mamu?
Nećkam se, ali u sebi vapim za nečim što makar nalikuje normalnom, makar na sat
vremena. Uđem. Tek što sam se našla u hodniku u naručje mi se baci Harry. Naslonivši
bradu na njegov potiljak, osjetim miris njegova šampona s limunom i limetom.
— Falila si mi, Jenna.
— I ti meni.
— Onda trebaš svratiti koji put.

Knjige.club 63
 Gringos & Laura

— Trebala bih. Glupa sam, zar ne? — Odmaknem se i napravim facu, a on se

zahihoće. Harry ima tek sedam godina i plod je kratke Kathyine veze s mlađim
muškarcem koji nije htio imati ništa s njihovim djetetom.
Ušavši u kuhinju, ugledam Kathy kako kleči i okreće gumb na plinskoj pećnici.
Pritisne dugme i upali ju. Puf! Zatim ustane i okrene se prema meni. Želudac mi se skvrči.
Sva se stisnem u sebi iščekujući kako će reagirati. Premda joj se na licu vidi da je
iscrpljena, a tu su i neke bore oko očiju kojih prije par mjeseci nije bilo, izgleda mi
iskreno sretna što me vidi.
— Hoćeš li ručati s nama? — pita me Kathy, kao da nisu prošli mjeseci otkad smo se
zadnji put vidjele.
— Rado — odgovorim.
— Onda zavrni rukave, djevojko — kaže ona s osmijehom. Baš kao i nekad. Harry
nam toči iscijeđeni sok od naranče u čaše, svakom jednako, a Kathy bučno kopa po
ledenici i nasumce vadi vrećice da nam složi obrok. Krumpire s likom smajlića i
smrznute hrenovke u jorkširskom pudingu koje samo treba zapeći. Sam otvori limenku
zapečenog graha, a ja držim smrznutu tortu od čokolade iznad zdjele vruće vode ne bi li
se brže otopila. S radija, koji je uvijek podešen na stanicu s glazbom iz osamdesetih,
zatresti pjesma Hungry Like the Wolf (Gladan kao vuk). Pravi osjećaj doma. Dok se
naguravamo oko nevelikog kuhinjskog stola, shvatim da mi Callie uopće nije pala na
pamet otkad sam došla. Bocne me osjećaj krivnje, ali istodobno osjetim i olakšanje.
Razgovaramo cijelo vrijeme ručka, a nakon što smo uspjeli pojesti nešto čokoladne
torte s ruba — sredina je ostala smrznuta — Sam opere suđe. Harry mi kaže da sad
skuplja Lego figure iz Ratova zvijezda i odjuri na kat da mi ih pokaže.
Kathy i ja se povučemo u dnevnu sobu. Ona zijevne i zatakne za uho nekoliko vlasi
kose koje su se izvukle iz repa. — Harry bi htio upoznati tatu — kaže mi.
— O! — Ne znam što bih joj na to rekla. Dosad nikad nismo razgovarale o njemu, a
Sam ga gotovo i ne spominje, a ako ga i spomene, zove ga „Drkos“.
— Naravno, to se moralo dogoditi prije ili kasnije. Donedavno mi je to jednom ili
dvaput spomenuo, ali sad ne prestaje pitati.
— I, što ćeš učiniti?
— Mislila sam da je jedino u redu da mu, kakav god bio, pošaljem SMS i dam do
znanja da se sin raspituje za njega. Da vidim kako stvari stoje. Ali on se nije javio, a
nedugo zatim je prestao plaćati i uzdržavanje. Prije bi mi uvijek davao do znanja da će
ostaviti nešto gotovine u sandučiću za poštu, jer taj „ne vjeruje bankama“ — kaže Kathy,
pokazujući prstima navodne znakove. — Uvijek se pobrine da Harry nije u blizini kad to
čini, da ga ne ugleda. Mislim da mu uopće nije palo na pamet da bi ga Harry htio
upoznati. Tko zna, možda je dao petama vjetra.
— Jesi li ga nazvala?
— Aha. Nazivala sam ga tjednima, ali se nije javljao, a sad je i ugasio broj. Morala
sam si naći dodatni posao kao čistačica da se pokrijemo. Umorna sam k'o pas.
— A šta si rekla Harryju?
— A šta da mu kažem? Pa neću mu valjda reći istinu? Njegov je tata bio kratka i
glupa avantura. On nije htio dijete. On je bio dijete. Znala sam ga tu i tamo vidjeti kako se
vozika u nekom kabrioletu s curicom koja bi mu mogla biti kći. Jednom su stali
na semaforu i ovaj joj je posisao lice s glave. Došlo mi je da joj kažem da si može naći

Knjige.club 64
 Gringos & Laura

boljega. No moram mu priznati da se dosad ipak brinuo da pokrije troškove za Harryja,

makar nije htio uspostaviti nikakav odnos s njime. Ali sad...
— Zar ne postoji neka organizacija koja utjeruje novce za uzdržavanje djece? Jeste li
im se javili?
— Nema smisla. Stalno govori da je sam sebi poslodavac. Poduzetnik. Ne možeš
ništa učiniti ako nema poslodavca od kojega ćeš utjerati lovu.
Zausti da kaže još nešto, ali uto Harry dotetura u sobu s pregrštem figurica. Sjednem
prekriženih nogu na pod da bih im se divila, jednoj po jednoj, pa mu pomognem spojiti
par dijelova koji su otpali dok ih je nosio niz stepenice. Do vremena kad mu kažem da
sad moram ići, već sam izgubila tri partije u igri karata s temom iz Doktora Whoa.
— Jenna, mogu li ti doći na posao i opet gledati životinje? Molim teee! — kaže Harry
i obujmi me oko nogu.
— Je li to u redu? — pitam Kathy.
— Naravno.
— Nedjelja ujutro? — predložim, sjetivši se da ćemo raditi nekoliko vikenda.
— Sjajno. Vidimo se onda.
— Odvest ću te doma — javi se Sam.
— Ne treba. Prošetat ću. — Ne želim opet riskirati da budem nasamo u autu sa
Samom. Pa da se opet ljubimo. To ne bi bilo fer. Ni prema njemu ni prema meni.
Zastanemo na izlazu, zbunjeni, a onda se nagnemo jedno prema drugome i zagrlimo
jednom rukom, pazeći da nam se tijela ne dodirnu.
Izađem na ulicu i opet se osjećam usamljeno. Oblaci su se namrgodili i gomilaju se
na nebu. Zahladilo je, pa mi bude drago što sam Samu zaboravila vratiti jaknu od flisa.
Na pola puta do kuće otvori se nebo i izlije na mene hladne, debele kišne kapi.
Ulazeći u stan, pokupim s otirača omotnicu i odnesem ju u spavaću sobu, svučem
natopljenu Samovu jaknu preko glave, skinem traperice koje su mi se slijepile uz tijelo i
bacim u već pretrpanu košaru za rublje u uglu sobe. Sjednem na kut kreveti i poderem
omotnicu s poštanskom markom.

Draga Jenna,
puno ti hvala što si nas došla posjetiti. Naravno, znali smo i prije da jedan dio
Callie živi, ali je susret s tobom to učinio nekako stvarnim.
Naša je kći spasila jedan život i mi smo neizmjerno ponosni na nju. Oboje smo
osjetili snažnu povezanost s tobom.
Sljedeću nedjelju je Calliein rođendan. Vjerojatno je točnije reći: „trebao je biti“,
zar ne? Bojim se da se nikad nećemo na to naviknuti. Nismo te htjeli stjerati u kut
pozivajući te telefonski, ali namjeravamo odnijeti cvijeće na Calliein grob odmah
ujutro, a poslije bismo jako voljeli da nam se pridružiš da proslavimo dan kad se
rodila naša djevojčica. Mnogo bi nam značilo da znamo kako je i dio Callie
na proslavi s nama.
Tvoji Tom i Amanda

Pismo sam pročitala dvaput i sva se tresem. Otvorim ormar da nađem suhu odjeću, ali
umjesto nje izvučem drvenu kutiju i prislonim ju na grudi. Kako li se samo Tom i
Amanda nose sa svojim gubitkom? Kutija je zatvorena, drvene stjenke su joj debele, ali

Knjige.club 65
 Gringos & Laura

ne moram ju ni otvarati da vidim što je u njoj. Dovoljno je da zatvorim oči. Što bi rekao
Sam da sazna što je unutra? Ne mogu ni zamisliti. Kleknem i pažljivo odložim kutiju, pa
ju pokrijem jednim šalom.
Još jedna večer provedena u kući. Na kuhinjskom stolu sam posložila svoje tablete
kao što sam nekad nizala čašice žestokog pića, pa progutam prvu dozu u nevjerojatnom
nizu tableta koje su mi potrebne da preživim. Nakon posljednje, sperem grlo
čašom mlake vode. S fotografija na zidu me prijekorno gleda Callie. Ne znam što da
mislim. Prije nego što sam razgovarala s Vanessom znala sam da ovo srce — njezino srce
— mora osjećati makar nešto od onoga što je Callie osjećala.
Ne mogu se smiriti na jednom mjestu. Odem u dnevnu sobu i upalim svijeću s
kokosovim mirisom. Ona uvijek prizove osjećaj da ležim na zlatnoj pješčanoj plaži, a
vreli mi pijesak curi između prstiju. Ben Howard pjeva Only Love. Dok mi misli
nesputano vrludaju, ja crtam. Prsti mi lete stranicom po vlastitom nahođenju. Pogledam
na papir i zapanjim se. Nacrtala sam djevojku — jedno joj je koljeno podignuto, a
suprotna ruka savijena pod kutom od devedeset stupnjeva — kako juri kao sumanuta.
Okreće glavu iza sebe, a na licu joj se vidi strava i užas. Ali nije me to zapanjilo. Zapanjila
me činjenica da izgleda baš poput mene.

Knjige.club 66
 Gringos & Laura

DVADESETO POGLAVLJE

Z abodeni štapić od lizalice i pero na vrh kule. To bi bila neka zastavica. Obluci služe
kao prozori i vrata. Na plaži je gomila druge djece, ali mislim da je naš zamak
najljepši. Dok kopaš opkop oko zamka pijesak pršti posvuda. Nešto mi završi u očima i
ustima i kosi.
— Prestani — kažem ti.
— Prestani šta? — pitaš ljuljajući se na petama.
Prostrijelim te pogledom, ali ne mogu izdržati a da se ne nasmijem. Od tvoga tijela
ne vidim veći dio drvene sove, ali njezina krila izgledaju kao da izlaze iz tvoga tijela. S
tom svojom zlaćanom kosom na suncu izgledaš poput anđela, pa se zahihoćem i
dohvatim svoju kanticu.
— ‘Ajmo napunit jarak. Tko zadnji do mora — magarac. Pričekam malo, puštajući ti
prednost. Ti sumanuto trčiš s kanticom u jednoj, a lopaticom u drugoj ruci. No čim ti
stopala dotaknu vodu, ja sam već tu iza tebe.
Hladna me voda usporava i ližem sol s usana, smijući se tvome iznenađenom licu.
Skočim u zrak, privučem koljena grudima pa potonem ispod površine i ne baš tako
plavog mora. Kosa mi se raspe po ramenima, a ja se pustim da padnem na leđa, ispružim
ruke i noge poput morske zvijezde i plutam. More mi šušti u ušima i dok promatram
oblake, osjećam se nekako odvojeno od svega. Eno, tamo vidim zmaja, pa svinju, pa
zamak.
Pustim noge da mi potonu sve dok ne dotaknem musavo i ljigavo dno, pa se
okrenem prema tebi.
— Probaj ovo — kažem. — Kao da si riba.
Ti odmahneš glavom. Oduvijek si se bojala da ti se lice ne smoči, čak i u kadi, a kad ti
mama pere kosu onda staviš naočale za plivanje. A ne znaš plivati i uopće ne želiš ni
pokušati.
Stanem iza tebe i gurnem ti ruke pod pazuha.
— Lezi na leđa — kažem ti.
— Bojim se — odgovoriš mi šaptom.
— Nemoj se bojati. Ja ću te uhvatiti. Uvijek te uhvatim.

Knjige.club 67
 Gringos & Laura

DVADESET I PRVO POGLAVLJE

V rijeme je grozno. Pljuštalo je cijelu noć i oblaci su još uvijek sivi i tmasti. Dok idem na
posao ledene mi kapi pršte u lice. Brišem oči vrhovima prstiju i razmazujem crnu
maskaru. Ne mogu istjerati iz glave sliku Callieine modrice. Je li ju stvarno zaradila
udarivši glavom o kredenc na poslu. Nešto mi sine. Mogla bih to saznati ako posjetim
stomatološku ordinaciju u kojoj je radila i pitam osoblje. Uz rub ceste su se napravile
lokve vode. Prozuji jedan auto i svu me zali je. Razljućena, odlučim misliti na
nešto ljepše. Na onaj san o plaži i dvije djevojčice koji sam sinoć sanjala. Ma koliko me
Vanessa zasipala znanošću, i dalje potajno vjerujem da su to Callie i Sophie. Razmišljanje
o Callieinim sretnim danima popravi mi raspoloženje.
Otvorim vrata ordinacije i oduševim se kad ugledam na prijmu Johna i Lindu.
— Kako je u mirovini? — pitam ga, prilazeći mu da ga zagrlim, ali me izraz njegova
lica zaustavi.
— Jenna, možeš li malo doći u naš ured?
Spustim svoju torbu i krenem za Johnom. Linda zatvori vrata ureda za sobom, pa
obiđe stol i sruči se u svoj stolac s uzdahom.
— Nakon što si jučer otišla s posla, javio nam se gospodin Freeman s prigovorom —
počne govoriti John, stavši iza Linde i naslonivši ruku na njezino rame, ali ju ona otrese
sa sebe.
— Tko?
— Nedavno se doselio u četvrt. Nazvao je zbog hitnog slučaja. Netko mu je pregazio
mačku. Rečeno mu je da su svi termini zauzeti.
— Pa s kim je razgovarao? — Mi imamo običaj reći svoje ime kad se javljamo na
telefon.
— Kaže da je razgovarao s tobom, Jenna, i da ga je jako ozlojedilo što ga nismo
odmah mogli primiti, ali si mu ti rekla da to nije naš problem i poklopila mu slušalicu.
— Ja? — Nagnem se naprijed u stolcu. — Rekao je da je razgovarao sa mnom? Nikad
nisam čula za njega.
— Jesi li sigurna? — pita John. — Linda mi kaže da si jučer bila prilično... odsutna.
— Potpuno sam sigurna — odgovorim. Zbog lijekova se zna dogoditi da ponešto
zaboravim, ali nikad nisam bezobrazna. — Pa ti mi vjeruješ, zar ne?
Linda odgovori nakon kraće stanke: — Možda je pogrešno čuo ime. Mislim da nema
smisla dalje ispitivati. — No nakon ovoga, više me ne može pogledati u oči. Svi znaju da
moj glas nije nimalo nalik Kellynom ili Rachelinom i žacne me to što mi možda
ne vjeruju. Ovaj je posao posljednja nit koja me povezuje s mojim prethodnim životom.
Prekine li se, onda stvarno neću znati što da radim sa sobom.
— Možda se to javila Kelly i predstavila kao ja? — ispalim, ne promislivši prije toga.
— A zašto bi to učinila? — pita me John. Ni traga one uobičajene topline u njegovu
glasu.
— Da me dovede u nepriliku? Rekla si da hoće raditi više sati.

Knjige.club 68
 Gringos & Laura

Linda me pogleda s ražalošćenim izrazom lica. — Kelly je draga djevojka. Jenna, a mi

smo zabrinuti za tebe. Djeluješ tako odsutno. Čak i kad si ovdje, u mislima si negdje
drugdje.
— Oprosti. Obećajem da ću više paziti.
Linda i John razmijene poglede, a onda mi se obrati John: — No, onda nazad na
posao, ali ako želiš o bilo čemu razgovarati, ako ti mi ikako možemo pomoći, znaš gdje
smo. — Izađem iz ureda i zatvorim vrata za sobom. Čujem ih još kako razgovaraju tihim i
prigušenim glasom i znam da govore o meni. No kad prođem pored Kelly, ne mogu si
pomoći da ju ne prostrijelim pogledom.

Zazvoni telefon i ja se pobrinem da zvučim izuzetno pristojno.

— Halo, Jenna — čujem poznati i topao glas. — Nathan je. Htio sam vidjeti jesi li
dobro. Nakon ponedjeljka. Zamjerio sam si što te nisam pitao za broj mobitela, a ne
znam se služiti društvenim mrežama. No sjetio sam se gdje radiš. Nadam se da mi ne
zamjeraš što sam te nazvao?
— Ma ne. Dobro sam. Malo me sram, ali sam dobro.
— Nego, htio sam te pitati... — počne, a glas mu zadrhti. — Sjećam se da si mi rekla
kako ne radiš petkom, a ja sam natukao nešto prekovremenih, pa jesi li možda da se
nađemo za neku šetnju po kanalu?
Oklijevam, ali samo trenutak.
— Jesam.

Iz mirisne svijeće u staklenki širi se narančasto svjetlo i miris cimeta. Uzimam jastuke s
kauča i mlatim ih jednog po jednog da se razmekšaju, jer hoću da sve bude savršeno kad
dođe Rachel. Prije je znala svraćati jednom tjedno kad bi Sam otišao na kuglanje, ali se to
prorijedilo otkad sam se razboljela. Nedostaje mi.
Često bismo tijekom tih babinjaka gledali smeće na TV-u. Naklapale bismo o emisiji
Mladenki ni riječi (Don’t Tell the Bride) i vrištale od užasa kad bi mladoženja nešto
izabrao kao iznenađenje. Danas, međutim, nećemo paliti televizor. Imamo toliko toga za
reći jedna drugoj, a u ordinaciji često nema vremena za razgovor. Pregledam Spotify da
pronađem glazbu koja će nam objema odgovarati. Na kraju se zadovoljim s Ellie Golding.
Iz zvučnika krene Anything Could Happen, pa joj se pridružim dok poravnavam tepih.
Zazvoni na ulaznim vratima. Požurim da otvorim, pa zagrlim Rachel kao da se nismo
vidjele na poslu prije samo nekoliko sati. Kosa joj je mokra od pljuska, a miris ordinacije
zamijenio je slatkasti miris kruške iz njezina šampona.
— Oprosti — kaže ona i uz zveckanje mi uruči vrećicu s bocama.
— Ovo je iz Lidla, nisam imala love za Spar. Može li biti gore? — Nasmiješi se i ude.
Ona nikad ne potone na dugo.
— Nisi trebala ništa nositi — kažem, ali mi je drago da jest. Namjeravala sam
nazvati dućan i naručiti stvari, ali sam zaboravila.
— Odi se raskomotiti u dnevnu, a ja ću nam donijeti cugu.
U kuhinji shvatim da je krenula za mnom tek kad ju čujem kako kaže: — Jenna, koji
je ovo kurac?

Knjige.club 69
 Gringos & Laura

Torba joj tupo padne na pod. Ona se okrene oko sebe za 360 stupnjeva obješene
vilice, ne vjerujući vlastitim očima. Posvuda su Callieine fotografije, bilješke na post-
itima i stranice ispisa o staničnome pamćenju.
— Znam, neuredno je... — kažem, vadeći boce iz vrećice. Roze za nju, a gazirani sok
od bazge za mene. Uzmem dvije čaše iz kredenca. — ... ali postoji logična nit vodilja. —
Otvorim vrećicu čipsa s morskom soli i istresem ju u zdjelu. Ne mogu odoljeti a da jedan
ne ubacim u usta.
— Ovo... — kaže Rachel, netremice me gledajući dok Užem sol s prstiju — ovo nije
normalno, Jen.
— Nije normalno ni to da ti netko presadi tuđe srce u tebe, Rachel. Znaš i sama da
želim saznati što se dogodilo s Callie. Zbog Toma i Amande?
— Da, ali... — zausti i pokaže na slike.
Dosad ju nisam vidjela da ostane bez riječi, pa mi smeta što me osuđuje. Ona se
nagne nad hladnjak da prouči vijugave linije moje mentalne mape. Čekam što će reći.
— Kriste — veli napokon kad se uspravi, a ja dohvatim svoju čašu s radne plohe i
zalijem se ljepljivim sokom po prstima.
— ‘Ajde, dođi — kažem joj dohvativši zdjelu s čipsom i krenuvši u dnevnu sobu.
Rachel se sruči na fotelju i ispije vino u sekundi, a onda si ponovo natoči.
— Nathan, Calliein zaručnik, nazvao me danas.
Jedva čekam da joj kažem kako se nalazim s njim u petak, ali pričekam da me zaspe s
pitanjima.
Umjesto toga, ona mi mirno odgovori. — Jen, mislim da moraš razgovarati s nekim.
— Pa, nadala sam se da ću večeras razgovarati s tobom. — Više nisam toliko sretna
što je ovdje.
— Hoću reći, s nekim tko se bavi... pa, mentalnim zdravljem. Što je s Vanessom?
— Pa nisam izgubila razum. — Boli me što joj je to uopće palo na pamet. Još joj
nisam ni spomenula svoje napadaje, a sad više ni neću. Osjećam kako me ponovno
prekriva usamljenost, poput plašta.
— Ne mislim da si ga izgubila — kaže ona sporije nego inače jer bira riječi — ali si
bila pod velikim stresom: operacija. Sam, povratak na posao...
— Bogami je stresno na poslu — odmah pokušam usmjeriti temu razgovora na
nešto što nema veze s Callie ili mojim mentalnim zdravljem. — Kakvo je tvoje mišljenje o
Kelly?
— Draga je. Mlada, naravno. Ali rado uskače gdje god ustreba.
— Mislim da mi želi namjestiti da me otpuste.
Izraz nevjerice na Rachelinom licu govori puno više od riječi. Jaz između nas je sve
širi i dublji. Gubim ju i to me boli poput modrice.
— Zaboravi da sam to rekla — dodam brzo. — Hoćemo li gledati telku?
Ugasivši glazbu uperim daljinski upravljač prema televizoru i vrtim po kanalima ne
bih li našla neku staru epizodu Djeveruša (Say Yes to the Dress). U tišini gledamo kako
mladenka cijuče od veselja kad ugleda fini privjesak u obliku srca i pripadajuću
narukvicu. Čips nismo ni takle. Sam mi je istu takvu narukvicu kupio za Valentinovo.
Nosim ju sa sobom u unutrašnjem džepu torbice tako da mi uvijek bude blizu. Sada na
ruci imam medicinsku narukvicu sa svojim identifikacijskim brojem. Žalosna sam i
petljam s njezinom kopčom. Niti sat nakon emisije Rachel ustane da se oprosti sa mnom.

Knjige.club 70
 Gringos & Laura

— Radiš li sutra?
— Samo ujutro — odgovorim.
— A što radiš kasnije? Hoćeš li razgovarati s Vanessom? Meni za ljubav?
— Razmislit ću o tome — kažem, ali nemam ni najmanju namjeru sutra je nazvati.
Nazvat ću Callieinu stomatološku ordinaciju i sresti se s njezinim kolegama. Čvrsto sam
odlučila otkriti je li Callie onu modricu dobila zabivši se u kredenc ili postoji neko drugo
objašnjenje.

Knjige.club 71
 Gringos & Laura

DVADEST I DRUGO POGAVLJE

S klonile smo se pod krila ogromne drvene sove. Debele kišne kapi odbijaju se od
šljunka, a preko čeličnosivoga mora razvukla se magla s nebesa. — Spremna? —
pitam i navučem ti kapuljaču od kabanice na glavu, pa zategnem uzicu pod tvojom
bradom. Sad te vjetar koji urla neće natjerati da se povučeš.
Pojurimo prema igraonici držeći se za ruke; sandale nam pljeskaju po lokvama,
a rubovi suknje su nam natopljeni vodom. Ušavši unutra, otkopčam tvoju kabanicu,
a ti otreseš glavom poput psa. Kapi vode razlete se po aparatu najbližem vratima.
— Onaj tamo!— kažeš, pokazujući prstom. Utisnem ti u dlan hrpu kovanica i
promatram te dok ih ubacuješ u aparat, jednu za drugom. Obujmim rukom hladnu
metalnu polugu i upravljam metalnom kandžom, pomičući ju lijevo-desno, naprijed-
nazad. Zacijućem od veselja i pljesnem rukama kad se nade iznad Praščića.
Spuštajući se, dizalica se strese, a ti pljesneš od uzbuđenja kad kandža uhvati
Praščića za noge. Osjećam se slavodobitno. Ali baš kad se čini da četnoga osvojiti,
Praščić sklizne iz kandže i padne nazad među ostale neosvojive nagrade. Ti gruneš
u glasan plač. Pokušam te utješiti ružičastom šećernom vunom i dok ju čupkaš
prstima i trpaš u usta, ja odem do kioska i dam sav preostali džeparac za plišanu
igračku. Reći ću ti da sam ju osvojila samo za tebe. Tebi osmijeh obasja lice i zagrliš
me oko struka, pa mi kažeš da ti ja uvijek popravim raspoloženje. Uvijek. A ja
ti obećam da ću to uvijek i činiti.

Knjige.club 72
 Gringos & Laura

DVADESET I TREĆE POGLAVLJE

Z emlja zove Jennu, Zemlja zove Jennu. — Vidim da mi Linda maše rukom pred očima,
pa se trgnem. Opet sam razmišljala o Callie.
— Oprosti. Jesi li mi nešto govorila?
— Onaj inzulin za Caspera koji sam te zamolila da naručiš, gdje si ga stavila?
— Zar nije u skladištu?
— Nisam ga uspjela naći. Jesi li sigurna da je stigao?
— Morao je. Ali se ne sjećam da sam ga vidjela. Kelly?
Kelly se okrene. Stavlja na police novopristigle žvakalice za pse u obliku nacerenih
usta.
— Jesi li ti preuzela pošiljku inzulina?
— Nisam.
Odgurnem se unatrag na stolcu. — Idem provjeriti. Mora biti tu negdje. Možda ga je
Rachel nekamo premjestila? — Nisam ju vidjela djelo jutro i mislim da me od sinoć
izbjegava.
Čim ustanem, Kelly odmah sjedne na moj stolac i počne kuckati po tipkovnici. —
Provjerit ću u sustavu za narudžbe.
— Imaš li pristupnu šifru? — Počnem joj govoriti svoju.
— Imam svoju — prekine me, a onda se namršti gledajući u zaslon. — Radila sam na
narudžbama u tvom odsustvu. Nema zapisa da je inzulin naručen ovaj tjedan.
— Ma, sigurna sam... Oprosti. — Pokrijem svoje zajapurene obraze dlanovima.
— Ne brini, nazvat ću Greenacres i vidjeti imaju li koji viška — tješi me Linda, ali se
ne smiješi. I glas joj je nekako oštar.
Ne krivim ju. U zadnje vrijeme često griješim. Prije nekoliko dana sam u sobi za
liječenje ostavila dvaput višu dozu lijeka za crijevne parazite nego što je trebalo za malo
mače. Mogla sam ga ubiti. Grozim se pri samoj pomisli na to.
— Ne brini, Jenna. Ja ću otići po inzulin — kaže Kelly smiješeći se vedro. Opet ju
mrko pogledam.
Linda smatra da je jebeno savršena. No, je li doista? Nije teško obrisati narudžbu iz
sistema. U meni ključa sumnja poput bijesa i mišići su mi napeti. Zar je stvarno moguće
da sam ja napravila sve te pogreške? U glavi imam ogromne crne rupe umjesto
pamćenja. Da sam barem o tome uspjela razgovarati sinoć s Rachel.
Zazvoni zvonce na ulaznim vratima i uđe neka gospođa vukući za sobom na uzici
nevoljkoga pudla. Sve je četiri zakopao u pod i otima se zabacujući glavu i zavijajući, a ja
bih mu se najradije pridružila. Pogledam na sat. Još jedan sat do pauze za ručak, kad
završavam s poslom. Zvukovi iz ordinacije polako se gube, kao i ja u svojim mislima.

Stomatološka ordinacija u kojoj je Callie radila nije daleko od moga radnog mjesta.
Prijeđem parkiralište i u prolazu primijetim kako su tu samo skupi auti. Crni BMW,

Knjige.club 73
 Gringos & Laura

srebrni Mercedes i svjetlo-žuti sportski auto koji bi mogao biti i kabriolet. Čini se da
zubari zarađuju bolje od veterinara.
Otvorim teška ulazna vrata i zapahne me miris klinčića. Čuje se i prigušeno zujanje
bušilice. Kad sam bila mala, strašno sam se bojala zubara. Jednom su mi stavljali plombu
i grozila sam se injekcije. Stresem se svaki put kad primim podsjetnik da je vrijeme za
godišnji pregled. S ovom količinom krvnih pretraga koje sam u zadnje vrijeme imala, sad
jedva i primijetim kad mi igla probode kožu.
Prijamni hodnik je sav u bijelom, tek s jednom blistavozelenom gumenom biljkom
koja se izdiže u kutu. Neko djetešce kleči na podu i izvlači igračke iz plave plastične
kutije. Cikne od veselja kad ugleda lokomotivu Tomicu.
— Mogu li vam pomoći? — Zabljesnu me snježnobijeli zubi pomoćnice na prijmu,
tako da zaboravim odgovoriti. Ona ponovi pitanje.
— A, da. Oprostite. Nisam vas redovni pacijent, ali je moja zubarica na porodiljnom,
pa sam htjela pitati možete li me kako ubaciti danas u raspored. Desni mi jako krvare,
što me brine.
— Pogledat ću, ali se bojim da smo prilično besetzt. — Obujmi dlanom računalnog
miša i protrese ga. Zaslon oživi. — Nemate baš nikoga u vašoj ordinariji tko bi vas mogao
primiti?
— Svi su zauzeti. Ionako bih se htjela prijaviti kod vas. Ovdje je nekad radila moja
rođakinja i čula sam samo dobre stvari o vama.
— Stvarno — iznenadi se ona i podigne pogled. — Tko je vaša rođakinja?
— Callie. Callie Valentine. — Ne mogu vjerovati da sam to rekla.
— O, moj Bože. Jako mi je žao. Ja sam Sara. Callie i ja smo bile dosta dobre
prijateljice. Je li ona...
— Sara! — Sjetim se fotografije s interneta i odlučim riskirati: — Ti si s njom trčala
na onoj dobrotvornoj priredbi za istraživanje raka?
— Tako je!
Izdahnem s olakšanjem.
— Strašno nas je pogodila vijest. Slušaj, raspitat ću se kod Chrisa. On je sad na pauzi
za ručak, ali sam sigurna da će te primiti. Uvijek je bio slab prema Callie. — Gurne mi list
papira i kemijsku olovku preko stola. — Ispuni ove obrasce, tako da te mogu provesti
kao pacijenta.
— Hvala. — Dok ona razgovara na telefonu, ja razgledam postere o oralnoj higijeni
na zidovima, ali se sve riječi stope u jednu. Što to činim? Lažem. Uhvatit će me prije ili
kasnije.
— Sići će svaki tren — kaže mi Sara, a nekoliko trenutaka kasnije čujem korake
kako odzvanjaju stepeništem.
U hodnik bane muškarac otprilike mojih godina u bijeloj laboratorijskoj kuti.
— Ovo je Chris — predstavi ga Sara.
— Zdravo — kažem ja. Nakon par trenutaka neugodne tišine on progovori: — Pa ti i
sličiš na nju. Na Callie. — Nešto mu zapne u grlu. Zagleda se u moju kosu kao da želi
upamtiti svaku vlas. Ja se promeškoljim od neugode.
— Pa baš i ne — kažem, i dotaknem rukom glavu. — To je zbog kose. Jako se ističe.
Hvala ti što si me primio bez najave. Veoma lijepo od tebe. Ne znam je li ti Sara rekla... —
počnem petljati, samo da ne šutimo.

Knjige.club 74
 Gringos & Laura

— Aha. Zabrinuta si zbog desni. Pođi sa mnom gore, pa ćemo pogledati. — Okrene
se i ja krenem za njim strmim stepeništem. Uđemo u njegovu sobu. Skinem torbu s
ramena i stavim jaknu na vješalicu u kutu.
Pitam ga mogu li na zahod prije nego što počnemo. Umijem se hladnom vodom.
Živčana sam i ne znam je li to zbog njegove reakcije na mene ili zbog toga što sam u
Callieinoj ordinaciji, ali dišem ubrzano i obrazi su mi topli.
Vratim se nazad u sobu. Chris mi pokaže da sjednem na veliki crni stolac i pruži mi
plastičnu pregaču da se njome pokrijem.
— Jeste li ti i Callie bili bliski? — pitam ga samo da ne bude neugodne tišine.
— Ti si njezina rođakinja?
— Da — zamucnem. — Spominjala te je. Naravno... — zašutim i zavežem pregaču
oko struka. Bacim pogled uokolo po prostoriji. Blješti od bjeline i kroma. Na jednom zidu
visi plutena ploča načičkana fotografijama i razglednicama. U samome središtu je
fotografija Chrisa i Callie; smiju se priljubljeni obraz u obraz.
— Ta je s roštilja na poslu — objasni Chris isprativši moj pogled. — Pa, koliko ti
dugo krvare desni?
— Nekoliko mjeseci. — Ispričam mu koje lijekove uzimam, ali ne kažem zašto.
— To nije ništa čudno, rekao bih, ali je dobro da si došla. Bolje spriječiti nego liječiti,
zar ne?
Sjednem na stolac, a Chris navuče gumene rukavice. Zatim spusti stolac uz zujanje i
uzme u ruku neki instrument od nehrđajućeg čelika koji bliješti pod svjetlom reflektora.
Zažmirim i otvorim širom usta. Osjetim kako mi iz kuta usana curi slina niz bradu. On
struže oštrim metalom po mojim zubima i bocka mi desni, a ja se pokušavam
usredotočiti na klasičnu glazbu koja svira u pozadini s radija.
— Mislim da ti je krvarenje neizbježna nuspojava lijekova koje uzimaš, ali sve ostalo
izgleda dobro. Zakaži pregled za šest mjeseci, da možemo pratiti ima li kakvih promjena.
Stolac opet zazuji i uspravi me. Žmirkam obasjana reflektorom i mućkam ružičastu
tekućinu u ustima. Ispljunem ju u zdjelu od nehrđajućeg čelika koja šušti i grglja. Chris
skine rukavice i baci ih u kantu za otpad pored nogu.
— Jako mi je žao zbog Callie. Bila mi je jako draga. Svima nama.
Netko obzirno kucne na vrata.
— To je moj sljedeći pacijent — kaže Chris, a ja sam razočarana što ga nisam stigla
ništa pitati.
— Hvala ti što si me primio bez najave — kažem.
— Nema na čemu. Vidimo se opet.
Spustivši se nazad u prijamni hodnik, stanem kopati po svojoj torbi da nađem
novčanik. Pričekam dok Sara u vrećicu sprema narančastu četkicu za zube s likom lava
na dršci i pastu za zube s okusom jagode za onog dječačića kojeg sam srela kad sam
došla.
— Gle, pesek — kaže mi mališa, pokazujući na naljepnicu s likom Scooby Dooa.
Kažem mu da ja nisam dobila naljepnicu, što znači da je bio jako dobar dječak, a on se
sav ozari od zadovoljstva.
— Kako je bilo? — pita me Sara kad se prijam raščisti.
— Sve u redu — odgovorim. — Sara, živi li netko od osoblja u Woodhavenu?
— Ma kakvi. Tko bi toliko putovao do posla? Zašto pitaš?

Knjige.club 75
 Gringos & Laura

— Tamo je Callie doživjela nesreću. Još ne znamo što je tamo tražila, a očajnički
želimo saznati.
— Nemam pojma. Žao mi je.
— Zna li možda netko drugi od vas? Mi zapravo i nismo poznavali njezine prijatelje.
Znaš kako je to u obitelji. Ne govoriš baš sve svima. S kime se družila?
— Samo s Nathanom, bar mislim. Znali smo ju zezati tu i tamo, ali onako prijateljski.
Ali bilo je to slatko kako se nikad ne razdvajaju. Često ju je znao dovesti na posao i
pokupiti, ako im se radno vrijeme poklapalo. Koliko sam puta rekla da bih i ja voljela
imati takvog dečka.
— A kako ti se ona činila? Hoću reći, prije nego što je umrla.
— Daj mi malo vremena da se prisjetim — kaže mi Sara i namršti se. — Nije se
pojavila u ponedjeljak. Zbog nekog virusa. Nazvao je Nathan i htio razgovarati s njom, pa
izgleda da ju je to naglo primilo nakon što je on otišao na posao, jer očito nije znao da
je ostala doma. Kad se vratila raditi izgledala je grozno. Blijeda kao duh. Imala je i
modricu na oku. Rekla je da se poskliznula kad je izlazila iz kade. Rekla sam joj da nije
trebala ni dolaziti na posao i da će nas samo zaraziti, a da mi sad najmanje treba da
bljujem preko vikenda kad mi je rođendan. „Ako me zaraziš, ubit ću te to sam joj rekla.
— Posramljeno spusti pogled. — Da sam znala da će... nikad joj to ne bih bila rekla.
— Ma to se samo tako kaže. Nemoj se izjedati zbog toga. Njoj se to ne bi svidjelo —
kažem joj kao da sam ju dobro poznavala.
— Nije htjela kući. Bila je previše savjesna. Mrzila je uzimati slobodno. Pobrinula
sam se da ne radi previše taj tjedan i pazila sam na nju. čak sam joj jedan dan donijela
juhu od doma, ali je Nathan dolazio svaki dan i vodio ju na ručak, tako da ju nije ni
probala.
Baš kao Tom, čini se da i Sara misli da se Nathan stvarno brinuo za Callie, ali to meni
izgleda malo pretjerano. Gotovo opsesivno.
— Sigurna sam da je cijenila tvoju pažnju.
— Nadam se — odgovori i šmrcne. — No, bilo kako bilo, kako su njezini roditelji?
Kako je Sophie?
— Tom i Amanda se nose s time kako god znaju i umiju, ali Sophie nije tu. Već je
mjesecima u Španjolskoj i nikome se nije javila.
Možda je tako i bolje, da se Sophie maknula, s obzirom na sve.
— S obzirom na što?
Sara se zarumeni u licu. — Znala je cugati u pabu Princ od Walesa, znaš onaj na Ulici
Green? Nisi to znala? Malo je izgubila kompas. Callie se nije sviđalo društvo s kojim se
urno nalazila.
— Svratit ću tamo na putu doma i pokušati saznati je li se nekome od njih javila.
Hvala ti.
Čekaj, sjetila sam se nečega. — Okrene se, otvori ladicu i stane prebirati po njoj.
Onda se ponovno okrene meni i pruži mi jednu prozirnu plastičnu vrećicu sa starim,
debelim modelom mobitela marke Nokia.
— Ovo sam našla kad sam čistila Callieinu ladicu. Ona je imala iPhone, pa mislim da
ovaj više nije koristila. Nisam htjela time gnjaviti njezine roditelje. Gledaj koliko je star
taj model, bit će da je bio u ladici cijelu vječnost. Ionako se ne da više upaliti. Našla sam i
par čokoladica KitKat, ali njih sam pojela. Je li to loše? Uvijek smo dijelile klopu.

Knjige.club 76
 Gringos & Laura

— Ne bi ti zamjerila. — Sad sam već i sebe uvjerila da sam ju poznavala.

Uzmem mobitel od Sare. Iako je rekla da je baterija prazna, ne mogu odoljeti a da ne
pritisnem dugme. Zaslon se, dakako, ne upali.
Napuštajući ordinaciju s mobitelom čvrsto prislonjenim na grudi, postanem svjesna
očiju koje me budno prate i okrenem se da pogledam na kat prema sobama za pregled.
Na prozoru ugledam Chrisov obris.

Knjige.club 77
 Gringos & Laura

DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE

N akon zubara svratim do dućana s mobitelima i kupim punjač za mobitel koji mi je

dala Sara, ali umjesto da odmah pođem kući zaputim se u pab u koji je Sophie
zalazila, nadajući se da ću naletjeti na društvo koje se tamo nalazi na piću poslije posla.
Možda se nekome javila. Kako bi se Tom i Amanda samo oduševili da čuju kako sam se
čula sa Sophie i nagovorila ju da se vrati kući!
Princ od Walesa ne može biti manje prinčevski nego što već jest. Znak koji bi trebao
biti kruna sav je iskrzan i škripi na vjetru, a prozori se tresu od rok glazbe koja trešti
unutra. Na pločniku stoje nanizani motocikli poput vojnika, sve sami krom i crna
kožna sjedala. Još je rano. Kroz rupe u oblacima nazire se ljubičastoplavo nebo. S jedne
strane sunce, a s druge mjesec. Provirim kroz odškrinuti prozorčić na ulaznim vratima. S
obzirom na doba dana, u pabu je prilično živahno. Ugledam na šanku poredane
srebrnkaste krigle, ali odskočim kad začujem buku iznutra i uspijem si uganuti članak na
nozi. Vrata se ipak ne otvore. Provirim još jednom i primijetim televizor koji visi u
suprotnom uglu prostorije. Nekoliko muškaraca glasno komentiraju nogometnu
utakmicu koja se prikazuje bez tona.
— Ulaziš ili šta? — trgnem se na režeći glas iza sebe. Ispričam se zamuckujući i
uklonim muškarcu koji uđe u pab. Kroz otvorena vrata nanjušim ustajali vonj piva.
Krenem za njim i osjetim kako mi pulsira u članku.
Možda mi se pričinja, ali kako sam ušla u pab tako se žamor utišao. Dlake na zatiljku
mi se naježe od osjećaja da netko stoji pored mene, ali kad se okrenem, ne vidim nikoga.
Drhtavom rukom izvadim novčanicu od deset funti iz novčanika i pričekam da me
šanker primijeti. Trgnem se na zvuk sudaranja bilijarskih kugli i odjednom mi sve bude
glasno. Preglasno. Čujem kovanice kako zveckaju i putuju po utrobi jednorukog Jacka.
Osjećam kako mi curi znoj između lopatica. Obuzeta željom da zbrišem u sigurnost
svojeg stana i ne primijetim šankera pred sobom, sve dok ne pljesne snažno dlanom po
šanku.
— Jesil’ ti gluva ili šta? Govorim engleski, jel’ tako Neil?
Momak na barskom stolcu desno od mene se naceri. — Aha. Ja te razumijem, Steve.
Zaustim da nešto kažem, ali mi se riječi zalijepe za suho nepce.
— Hoćeš. Li. Šta. Popit? — kaže mi Steve.
Lice mi se zajapurilo, ali mi pomisao na Toma i Amandu i njihov gubitak potpuno
otjera osjećaj nelagode. Mogu ja to. Poližem usne i progutam knedlu.
— Limun s limetom — odgovorim, gledajući ga u oči. — Molim — dodam, vidjevši
da se ne miče.
— A ‘oćeš li i slamku s limunom i limetom?
Zaustim da mu odgovorim, ali Neil okrene glavu prema meni i kaže: — Možda da joj
staviš trešnju i suncobrančić? — Znam da sprdaju sa mnom. Počinjem gubiti nadu da ću
naći odgovore na svoja pitanja, a s nadom gubim i snagu u mišićima. Privučem stolac i
sjednem na njega.

Knjige.club 78
 Gringos & Laura

Šanker lupi mojom čašom o šank i dio se tekućine razlije po stjenkama čaše. Steve
me izazovno promatra, kao da jedva čeka da se pobunim. Ja spustim pogled i dohvatim
salvetu da obrišem lokvicu, ali je ona tako tvrda i kruta da ju pustim i obrišem ruke o
traperice. Limunada je bez okusa i topla, ali me aroma limete malo podigne. Ispravim se i
podignem glavu, pa gurnem čašu prema šankeru.
— Stavite mi malo leda.
Na tren bude napeto, a onda se neki tračak smiješka pojavi na Steveovu licu. Neil
prasne u smijeh i privuče svoj stolac bliže meni. Sa stolcem privuče i kanticu s ledom.
Miriše na naftu i ustajao dim, tako da jedva suspregnem poriv da se odmaknem.
— Nisam te ranije viđao ovdje, jel' da? — kaže, potegnuvši patentni zatvarač, pa
skine svoju crnu majicu s kapuljačom. Ruke su mu prljave, a crne se dlake jako ističu na
blijedim podlakticama. Podigne poklopac na kantici i prstima dohvati nekoliko kockica
leda. Dok mi ih baca u čašu trudim se zadržati smiren izraz na licu. Zanemarim pomisao
na crnilo ispod njegovih noktiju i zahvalno mu se nasmiješim. Podignem čašu, ali se ne
mogu natjerati da popijem gutljaj.
— Nedavno sam se doselila — lažem. — Ovdje je zalazila moja frendica, pa sam
odlučila vidjeti kako je tu.
— O? — Podigne kriglu piva i otpije gutljaj. Gornju mu usnu prekrije brk od pjene i
on ga obriše nadlanicom. — Kako se zove ta tvoja frendica?
— Zove se Sophie.
— Ne znam nikoga s tim imenom. Ovdje dolazi mnogo cura.
— Ček’ malo — kažem mu, sjetivši se fotografije koju mi je dao Tom, pa ju izvadim iz
novčanika i pokažem Neilu.
— Ova slijeva, to je Sophie. Poznaješ li ju?
— A-a. A cugam tu već godinama. — Po izrazu njegova lica ne mogu ništa zaključiti,
pa se nelagodno promeškoljim i spuznem s barskog stolca dočekavši se na noge. Krenem
pospremiti sliku nazad u torbu kad mi ju on otme iz ruke.
— Steve! — zadere se. — Ova je cura frendica nekoj Sophie koja je navodno zalazila
ovdje. — Mahne fotografijom. — Ti si ovdje duže nego ja. Poznaš ju?
— A-a — odgovori Steve, a da se nije okrenuo ni da pogleda sliku.
— Pa, gdje je sad, ta tvoja frendica? — pita me, unijevši mi se u lice. Bazdi na luk.
— Ne znam. — Sva se ježim od njegova sumnjičavog pogleda. — Nije mi baš prava
prijateljica.
— Pa ipak nosiš njezinu fotografiju sa sobom? Mora da ti je jako važna? Sličiš malo
na njezinu sestru — kaže, ovaj put drugačijim tonom.
— Kako ti znaš da je Callie Sophieina sestra, ako ju ne poznaš? — izazovem ga.
— Valjda si mi ti spomenula.
— Ne bih rekla. — Pokušam odvrtjeti unazad naš razgovor, ali prizovem samo
komadiće. Previše sam nervozna.
— Šta, govoriš mi da lažem? — Ako se dosad i pravio da je prijateljski nastrojen, ta
je maska pala. Promatra me netremice, stisnutih očiju.
— Ma ne, naravno da ne. — Zgrabim fotografiju i otvorim torbu, ali mi ruke tako
drhte da mi torba sklizne iz prstiju i njezin se sadržaj raspe po podu. Brzo čučnem i
dlanom zaustavim tampon da se ne otkotrlja. O, zemljo otvori se, pomislim u sebi.

Knjige.club 79
 Gringos & Laura

— Ti si iz Forest Gatea? To baš i nije ovaj kvart — čujem Neilov glas. Otvorio je moj
novčanik i gleda mi osobnu.
— To je bilo prije nego što sam se doselila — ponovno lažem, pa ustanem, zgrabim
osobnu i zaguram stvari u torbu. — Ima li ovdje WC? — pitam. Možda uspijem zbrisati
kroz požarni izlaz.
On kimne glavom prema stražnjem dijelu paba, a ja požurim prema mračnom
prolazu. Đonovi mi se lijepe za drveni pod.
Ne vidim drugi izlaz, pa se proguram kroz otkrhnuta drvena vrata na kojima piše
„DAME“. Zahod smrdi po kemikalijama. Svjetloružičasta tekućina cijedi se niz zamrljane
školjke. Prozorčić s mutnim staklom iznad musavog umivaonika je odškrinut, pa
se sagnem prema njemu da udahnem malo svježeg zraka.
Vani se muvaju sjene i čuje se metež. Nešto snažno udari o zid. Ja se ne usudim ni
pomaknuti dok slušam kako neki muškarac moli: — Oprosti. Nabavit ću. Molim te,
nemoj...
Onda se čuje tupi udarac. Povik. Neki drugi, dublji glas.
— I bolje ti je. Znaš što će ti se dogoditi ako ne nabaviš, a ne želiš da ti djeca ostanu
bez oca, je li? Razmisli malo kako bi se osjećali da doživiš nesreću.
To me podsjeti na Callie, koja je, navodno, vozila bez sigurnosnog pojasa. Sledi mi se
krv u žilama. Svjesna sam da moram odmah otići iz ovog paba, ali kako?
Bacim pogled iza vrata koja vode do šanka. Od šuma krvi u ušima jedva da i čujem
džuboks. Stolac na kojem je sjedio Neil je prazan. Pored moje limunade stoji njegova
ispijena krigla, ali mu je majica još uvijek obješena o naslon stolca. Da možda to nije
bio on iza zgrade? Jurnem prema ulaznim vratima, ne obazirući se na Stevea, koji me
zaziva: — Zar nećeš popiti svoje piće, princezice?
Ispred paba vise neki muškarci i puše. Dim se izvija uvis, a ja se tresem od njihova
pogleda. Gotovo otrčim niz ulicu, ne obazirući se na bol u članku. Mrak se spušta brzo i
nebo postaje tamnoplavo poput tinte, a tek svaka druga ulična svjetiljka radi. Do kuće
imam prilično hodati, pa zastanem neodlučno kad ugledam autobusnu postaju. Ipak,
bolje mi je da tu ne čekam, previše sam izložena. U mislima mi je još uvijek ona prijetnja
koju sam čula iz zahoda: „Možemo to napraviti tako da izgleda kao nesreća“. A tu su i
okolnosti pod kojima je stradala Callie. Otjeram te misli iz glave. Vrijeme se mi jenja,
spušta se neka magla. Hodam obgrlivši samu sebe rukama da se malo zaštitim od
ledenoga vjetra koji me ujeda za obraze i smrzava vršak nosa. Na sebi imam samo lagani
kaputić i pamučni šal sa suncokretima. Zaboravila sam kako proljetne večeri mogu biti
hladne. Pored mene prolaze auti, osvjetljujući mrak farovima. Naježim se po vratu zbog
osjećaja da me netko promatra, pa se brzo osvrnem, ali ne ugledam nikoga. Ubrzam
korak i hrabro nastavim marširati ulicom. Iza sebe čujem neku buku koju ne
prepoznajem, pa se zaustavim. Srce mi je u ušima. Promatram pažljivo slijeva nadesno.
Kroz neke zastore vidim blijedu treperavu svjetlost televizora. Pomisao da ima ljudi u
blizini me malo utješi, pa se prekorim što sam tako paranoična. Razmišljam o tome da
nazovem Sama, kad čujem neko šuštanje iza parkiranoga auta. Oblije me adrenalin i ja
napregnem oči ne bih li ugledala kakav pokret. Periferni vid mi potpuno nestane i vidim
samo crno. U tom se trenutku nešto pomakne. Neka sjena. Okrenem se i potrčim. Koraci
mi odjekuju po pločniku.
Više nisam daleko od kuće, ali do raskršća više nemam daha. Nervozno lupim po
tipkalu, ali ne mogu čekati zeleno već krenem prelaziti ulicu. Dok žurim kroz park sve je
mirno. U jezercu vidim patke kako su zagurale glave pod krilo. Nema djece da bacaju

Knjige.club 80
 Gringos & Laura

korice kruha u mračnu vodu. Prolazeći pored dječjeg igrališta, začujem škripanje i
smrznem se na mjestu. Što je sad to? Zapuhne vjetar i ja shvatim da je to on zanjihao
ljuljačku poput duha nekog djeteta koje se igra na napuštenom igralištu.
Krenem žurno dalje preko trave. Adrenalin mi ublažava bol u nozi. Vlaga mi prodire
u platnene cipele. Ovdje je mračnije nego na puteljku, ali sam već jako blizu izlazu iz
parka. U tom trenutku ih začujem. Korake. Zaustavim se i okrenem. Tišina. Stisnem šake
tako snažno da mi se nokti zariju u dlan. Neki žbun zašušti. To je samo neka životinjica.
Opet krenem i opet čujem korake na pločniku: tap-tap-tap-tap.
— Tko je to? — zazovem i okrenem se puni krug, zaustavivši dah. Kroz lupanje srca
u ušima ponovno začujem korake i potrčim. Letim prema željeznim vratima parka, a
torba mi lupa po bedru. Pluća mi gore od iscrpljenosti i ledenoga zraka koji očajnički
hvatam. Ponovno sam na puteljku i još malo pa doma. Cipele su mi potpuno mokre i
kližu se, ali ne usporavam. Još samo par minuta i doma sam. Ali dok jurim prema vratima
nešto me povuče unatrag za šal.
Ili netko?

Knjige.club 81
 Gringos & Laura

DVADESET I PETO POGLAVLJE

T aj osjećaj sputanosti je strašan. Primim šal s obje ruke i vrisnem. Mišići su mi napeti
kao puška u iščekivanju da osjetim vreli dah za vratom i ruke koje pritišću grkljan,
ali jedino što čujem je paranje pamuka. Šal mi se zakvačio za granu. Iskobeljam se i
potrčim prema vratima parka na rubu suza od olakšanja. Još malo pa sam doma.
Skrenem u svoju ulicu i rastvorim torbu da iskopam ključeve, ali se tako snažno tresem
da mi skliznu iz ruke i padnu na pločnik uz zveket. Iza mene se netko nakašlje.
Neki muškarac. Tresući se, brzo pokupim ključeve.
Budući da je zajednički ulaz u zgradu uvijek otključan, gurnem vrata, ali presnažno,
tako da tresnu o zid i, odbivši se, sudare s mojim obrazom. Ja nagonski stisnem zube i
ugrizem se za jezik.
Gutajući krv preskačem stepenice, a kad stignem do vrata stana toliko se tresem da
ne mogu gurnuti ključ u bravu. Čujem kako su se ulazna vrata u zgradu zalupila. Zar me
netko prati? Pokušam ponovno ugurati ključ u bravu. Dolje zaškripi jedna stepenica. Je li
to zvuk parketa ili je netko dolje? Ne mogu se umiriti, pa drhtavom rukom gurnem ključ
još jednom. Srećom, ovaj put pogodim. Okrenem ključ i uletim u stan, pa zatvorim vrata
za sobom.
Noge me više ne drže. Kliznem na pod u hodniku i čekam, ne znam ni sama koliko
dugo, da adrenalin splasne. Slušam svoje isprekidano disanje kako se isprepliće s
ritmičnim repanjem koje dopire s kata iznad mene.
Umirivši se malo, pokušam ustati, ali mi se noge još uvijek tresu, pa nesigurnim
korakom, kao da hodam po spužvi, odem do kuhinjskog prozora. Svjetlo uličnih lampi
prigušila je magla, tako da se malo toga vidi. A nema se što ni vidjeti. Ipak, to ne znači da
vani nema nikoga.
Upalim svjetlo. Isprva je slabašno, a potom sve jače i jače, kako se štedna žarulja
zagrijava. Callieine fotografije na zidu su sve jasnije. Stanem ispred jedne koju sam
skinula s Facebooka. Callie kleči pred grmom ružičastih ruža s vrtlarskim škarama u
ruci. Što ti se to dogodilo? Uzmem crveni flomaster i dodam Princa od Walesa na
mentalnu mapu na hladnjaku, pa ga povežem sa Sophie krivudavom linijom. Je li taj pab
važan? Imam dojam kao da gledam u sliku na kojoj tek treba povezati točke. Dovoljno je
pogriješiti samo jedan broj da ispadne nejasna.
Ukopčam punjač u struju i prikopčam mobitel koji mi je Sara dala, ali se i dalje neće
upaliti. Sjednem za stol i pritisnem razmaknicu na tipkovnici laptopa da upalim ekran.
Jedino što remeti tišinu je tipkanje mojih prstiju. Ukucam na Googleu „Sophie Valentine“,
ali pretraga ne izbaci ništa izravno povezano s njom, a na Facebooku ima tisuće ljudi s
tim imenom. Onda pokušam s Princom od Walesa, ukucavši i adresu. Pretražim članke
jedan za drugim, pregledam recenziju TripAdvisora koja bi svakog odvratila od tog
mjesta, a onda naletim na nešto zanimljivo u novinskom arhivu:

Jutros je pronađeno tijelo pretučenog muškarca u parku pored gostionice Princ od

Walesa u ulici Green. Pronašli su ga jutarnji trkaći, a muškarčev je nestanak prijavila
zasad anonimna djevojka oko 9 sati ujutro, nakon što ga nije mogla dobiti na
Knjige.club 82
 Gringos & Laura

mobitel. Mobitel je pronađen razbijen na mjestu zločina. Policija je upravo krenula

razgovarati s djevojkom kad je zaprimila poziv da je tijelo pronađeno. Ozljede su
ozbiljne, ali je muškarac navodno izvan životne opasnosti. Prema izjavi pozornika
Phillipa Denbyja, muškarac je posljednji put viđen kako pije u Princu od Walesa.
Djevojku je nazvao oko 22:30 kad je krenuo kući, ali nikad nije stigao. Policija poziva
sve koji bi mogli nešto znati o događaju da se odmah jave na niže navedeni
telefonski broj...

Stisnuta srca sjetim se rijeci koje sam čula u pabu dok sam bila na zahodu: — ... ne želiš
da ti djeca ostanu bez oca, je li? Razmisli malo kako bi se osjećali da doživiš nesreću.
Ulazna vrata u zgradu se ponovno zalupe i ja poskočim od straha. Ulazi li to netko ili
izlazi? Stisnem šake, iščekujući. Ne čuju se koraci na stubama, sve je mimo na katu iznad
mene. Preplavi me nemir i ja polako ustanem, pazeći da ne odgurnem stolac kako ne bih
proizvela nikakav zvuk. Gledajući kroz prozor van u mrak iz obasjane kuhinje, jedino što
vidim je vlastiti zabrinuti odraz.
S osjećajem nelagode vratim se laptopu i otvorim još jedan novinski izvještaj iz
arhiva, datiran nekoliko dana nakon prvoga:

Policija je jučer u pabu Princ od Walesa u Ulici Green uhitila lokalnog stanovnika
Neila Cartwrighta (na slici) zbog sumnje na fizički napad. Cartwright je već ranije
ispitivan zbog sumnje da je povezan s raspačavanjem lakših droga Odslužio
je nekoliko kazni zbog provala.

Povećam ionako zrnatu sliku da bolje pogledam muškarca na fotografiji. Glava mu je

malko okrenuta udesno, kao da razgovara s muškarcem iza sebe, koji se još slabije vidi,
ali to mora biti on. Onaj isti Neil s kojim sam razgovarala. Tko je on i kako je mogao znati
da su Callie i Sophie sestre?
Trgne me snažan tresak, ali ovaj put ne iz prizemlja. Netko lupa na moja ulazna
vrata. Srce mi skoči u grlo. Pa nikoga ne očekujem. Od operacije moj se svijet toliko
smanjio da postoji možda šačica ljudi koji bi mogli svratiti, ali oni bi me prije toga nazvali
da provjere jesam li ih u stanju primiti. Opet netko zalupa na vrata, ovaj put još jače.
Nestrpljivije. Ja se ukočim. Jedva da i dišem. Čekam ne mrdajući, ali onda mi sine grozna
pomisao. Jesam li uopće zaključala vrata? Zakolutam očima, sjetivši se olakšanja kad sam
banula u hodnik i kliznula na pod držeći u rukama torbu i ključeve. Sranje. Nisam ih
zaključala. Znam da nisam.
Sad više ništa ne može spriječiti neznanca da uđe u stan.

Knjige.club 83
 Gringos & Laura

DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE

P okupim svežanj ključeva i počnem se šuljati hodnikom prema ulaznim vratima,

ukočivši se svaki put kad ključevi zvecnu. Ispružim ruku, gurnem ključ u bravu i
okrenem ga ni ne dišući, pa shvatim da je brava već zaključana. Valjda sam to učinila
automatski. Krenem nazad, kad se otvore vratašca za poštu i neke oči provire kroz otvor.
— Callie? Jesi li tu? Ja sam, Chris.
Treba mi nekoliko sekundi da prepoznam ime. I glas. Calliein kolega.
— Chrise? — Upalim svjetlo i otključam ulazna vrata, ali ih samo odškrinem. On
stoji umotan u crnu kabanicu i još malo miriše na stomatološku ordinaciju.
— Šta ti radiš ovdje? — Spremna sam da zalupim vratima, pokaže li se potrebnim.
— Zar si me slijedio? — Sjetim se da sam spomenula Sari na odlasku kako ću svratiti do
paba. Je li me to Chris pratio do stana još iz Princa od Walesa?
— Ha? Ne, zaboga. Uzeo sam tvoju adresu s prijavnice. Sara je pronašla ovo na stolu
za prijam nakon što si otišla. — Pruži mi narukvicu sa srcima, koju mi je poklonio Sam.
— Mislila je da bi mogla biti tvoja.
— I jest moja. — Ispružim ruku. On ju ispusti u moj dlan, a ja stisnem šaku. Bila sam
uvjerena da mi je u džepiću u torbi, ali je valjda ispala kad sam vadila novčanik.
— Valjda ti je ispala dok si plaćala. Pomislio sam, ionako mi je na putu kući...
— Kako si došao ovamo? — Svjesna sam da zvuči više kao optužba nego pitanje.
— Dovezao sam se. Gle, oprosti, Callie, nisam te htio prepasti.
— Jenna. Zovem se Jenna — obrecnem se.
— Oprosti, oprosti, samo što... valjda je to zbog kose — kaže i počne se povlačiti
unazad. — Oprosti — kaže još jednom, okrene se i ode niza stube.
Ja zalupim ulaznim vratima i navučem lanac, a onda jurnem do kuhinjskog prozora i
otvorim ga širom. Osluškujem ne bih li čula paljenje auta, ali je u ulici tiho. Mračno. Ne
čujem više ništa.
Mobitel se napunio dovoljno da ga upalim. Shvatim da i nije tako star kako je mislila
Sara. Na njemu gomila SMS-ova i povijesti poziva, svi s datumom netom prije Callieine
smrti. Dok čitam poruke ježe mi se dlake na podlaktici.
Na popisuje samo jedan kontakt. Ne radi se o imenu, već o broju mobitela. I svi su
pozivi i poruke upućeni tom broju ili primljeni s njega.

— Htjela sam se naći s tobom, ali me je slijedio kaže u jednoj poruci Callie.
— Čuvaj se — kaže odgovor.

— Možeš li mu zbrisati?
— Ne. Prati sve šta radim.

— Trebam te.

Knjige.club 84
 Gringos & Laura

— Znam. Pokušavam. Daj mi malo vremena. Nije lako.

— Dodji sad.
— Slijedi me.

Tu je i gomila dolaznih poruka od one noći kad je Callie umrla, ali nijednog
odgovora.

— Mislio sam da ćeš već doći?

— Probao sam te nazvati. JAVI SE!
— Gdje si?

S kim se to Callie dopisivala? S kim je bila u vezi? Moram to saznati. I ne promislivši

dobro, namjestim na svom mobitelu da se ne vidi broj pozivatelja, pa nazovem taj jedini
broj u Callieinim kontaktima. Pustim mobitel da zvoni i baš kad odlučim prekinuti,
uspostavi se veza. S druge strane čujem disanje. Ukočim se i šutim. Čekam da nepoznat
netko prvi progovori. Nešto se čuje u pozadini. Nešto poznato, ali ne mogu odrediti što.
Zatvorim oči. Što je to? Ta buka?
Protrljam si čelo, kao da će mi to pomoći da povežem sliku sa zvukom, kao da mi je
glava čarobna svjetiljka. Disanje s druge strane postane isprekidano i čujem kako se
netko tiho nakašljao, ali ne mogu odrediti radi li se o ženi ili muškarcu.
— Halo — kažem napokon, ne izdržavši neizvjesnost. Veza se prekine i čujem samo
zujanje. Pokušam nazvati ponovo, ovaj put s Callieina mobitela, ali mi robotski glas
sekretarice kaže da je pretplatnik isključio mobilni telefon. Što ću sad?

Kuhinja je u mraku, osvijetljena tek digitalnim satom na pećnici. Jedan je ujutro. Oči me
peku, vapeći za snom, ali se ne mogu odlijepiti od prozora. Toliko sam dugo klečala na
drvenome stolcu, na kojem inače sjedim dok doručkujem, da su mi noge već potpuno
utrnule. Ona šetnja od paba do stana me je uznemirila i sad ne mogu prestati razmišljati
o Neilu. Svaki put kad pomislim kako bih trebala otići u krevet nešto vani mi privuče
pažnju. Neka sjena iza parkiranog auta ili na ulazu u neku od zgrada. Noć je mirna.
Uglavnom tiha, izuzme li se zujanje mog hladnjaka, ali tišinu svako toliko razbije
nekakav zvuk. Jednom je to zavijanje mačke, drugi put drndanje auta u daljini. Ne
puštam Calliein mobitel iz ruke kao da se radi o slamki spasa, a misli mi luduju. Tko ju je
to pratio? Promatra li i mene? Prijeđem pogledom duž ulice, ali ne vidim nikoga.
Konačno se uspravim i stanem na noge, isprva nesigurno, pa počnem udarati njima
o pod da se prokrve. Previše sam umorna da bih prala zube. Poškropim svoj jastuk uljem
lavande koje me opušta i bacim se na krevet. Dok čekam da me iscrpljenost uljuljka u
san, ponovno se pitam jesam li zaključala ulazna vrata. Jesam li doista na sigurnom.
Ustanem, isprobam kvaku i provjerim je li zasun na mjestu, ali i dalje se ne osjećam
sigurnom. Netko me je pratio. Znam da jest. Okrećem se nemirno u krevetu i onda
upalim noćnu lampu koja sobu obasja zlaćanim sjajem. Ta mi blaga svjetlost napokon
vrati osjećaj sigurnosti, pa zatvorim oči.
Spavam nemirno. U snu vidim lica koja me promatraju iz mraka: Chris, Neil, Nathan.
Callie koja zove upomoć. Probudim se rano ujutro i ponovno pročitam poruke na

Knjige.club 85
 Gringos & Laura

Callieinom mobitelu. Netko ju je promatrao, slijedio ju. U grudima me počne

pritiskati panika, shvativši da sam sad možda ja na redu.

Knjige.club 86
 Gringos & Laura

DVADESET I SEDMO POGLAVLJE

Z noj mi se cijedi između lopatica. Petak je, rano jutro, ali je u policijskoj postaji već
vruće. Ima više od sat vremena da sjedim na prijmu i čekam da me pozovu. Svjetlo u
predvorju je oštro i neugodno. Imam osjećaj kao da se sivi zidovi i strop približavaju i da
će me zdrobiti. Sjedim na tvrdome, plastičnom stolcu koji je zakovan u pod i držim se
rukama za njegov rub da ne pobjegnem iz ovog ustajalog zraka.
Calliein sam mobitel spremila u torbu. To je jedini dokaz da ju je netko promatrao i
pratio. Ako je bila u vezi, onda bi osoba koja ju je uhodila mogao biti Nathan, ali mi je
teško povjerovati da se Callie bojala njega, sjetivši se koliko je bio pažljiv prema meni
kad sam se onesvijestila. Nisam više uvjerena da mi je dolazak ovdje bio pametan potez.
Srce mi puca pri pomisli na to da će se pred Tomovom i Amandinom kućom pojaviti
policijski auto i pozornik im u njihovoj sparnoj dnevnoj sobi ozbiljno objaviti da
se Callieina smrt vodi kao smrt pod sumnjivim okolnostima. Neću li tako samo pogoršati
stvari?
Nisam u stanju razmišljati razborito. Smeta mi ova neprekidna buka. Zvone telefoni,
lupa se vratima, krče radioveze. Muškarac koji sjedi pored mene ima tetovažu bodljikave
žice oko vrata, a odjeća mu smrdi po dimu. Neprestano cupka koljenima i otvara i
zatvara svoj Zippo upaljač. Pili mi živce.
Vrata slijeva zazuje i otvore se uz škripanje. Iz njih izađe mladi policajac, premlad za
ovo mjesto i prozove: — Jenna McCauley?
Ustanem i kimnem glavom. — Ja sam Jenna.
— Ja sam pozornik Hodges. Pođite za mnom — kaže i brzim korakom krene niz
beskonačno dugi hodnik.
Moje sandale zaškripe na prljavom linoleumu sa svakim korakom kojim ga
pokušavam sustići. Ušavši napokon u sobicu za razgovor, stuštim se zadihana u stolac.
— Rekli ste da imate neke informacije za nas, vezano uz smrt pod sumnjivim
okolnostima? — pita me pozornik Hodges, držeći kemijsku olovku iznad notesa. Zbunim
se na trenutak.
— Zar ne treba još netko biti na razgovoru? — pitam. — Još jedan policajac?
— Ovo nije formalni razgovor, gospođice McCauley.
— Ali sve snimate? — osvrnem se oko sebe. Ne vidim ništa osim praznih zidova i
malog četvrtastog prozora postavljenog tako visoko da se kroza nj vide samo oblaci.
— Previše ste gledali televiziju. Ovo je samo neformalan razgovor. Krenimo s vašim
imenom i adresom.
Dok mu govorim, kemijska škripi po papiru.
— A sad mi recite, o čijoj smrti se radi?
— Callie Valentine.
— Je li vam ona u srodstvu?
— Nije.
— Zna li njezina obitelj da ste ovdje?

Knjige.club 87
 Gringos & Laura

— Ne baš.
— Je li ona bila vaša prijateljica?
— Na neki način.
— Na neki način? — Podigne obrvu.
— Da — ovaj put budem odlučnija. Ispričam mu pojedinosti o Callieinoj prometnoj
nesreći. — Ali ja ne mislim da se radilo o nesreći. — Izraz na licu pozornika Hodgesa
ostane isti dok mu prepričavam svoj posjet pabu i razgovor koji sam slučajno čula. — A
imam i ovo — kažem i gurnem mu mobitel preko stola gotovo slavodobitno. On ga uzme
u ruke i stane bilježiti u notes dok prolazi kroz SMS-ove.
— A mobitel je nađen na njezinom radnom mjestu?
— Bio je u njezinoj ladici. Gledajte, zar ne možete samo provući broj kroz računalo?
Zar to nije dokaz?
— Dokaz čega? Nije sve uvijek tako jednostavno, gospođice McCaulcy. Ako je ovo
mobitel na bonove, bit će gotovo nemoguće locirati pozive. Čak i da je mobitel doista
pripadao gospođici Valentine, to ne znači da je umrla pod sumnjivim okolnostima.
Pričekajte ovdje.
Izađe zalupivši vratima za sobom, a ja ustanem i počnem šetati po sobici poput
mačke u kavezu.
Ponovno sjednem tek nakon nekog vremena, kad sam već popila i posljednju kap
vode iz plastične čaše koja mi se zgužvala u rukama. Pojavi se pozornik Hodges i klizne u
svoj stolac.
— Izgleda da je smrt Callie Valentine već onomad istražena i ustanovljeno je da se
radilo o nesretnim okolnostima.
— Znam, ali...
— Razgovarali smo s njezinim roditeljima i prijateljima. Ništa nismo izostavili.
— Ali mobitel...
— Provjerit ćemo. — Pruži mi aparat.
— Zar ga nećete zadržati? Kao dokaz? — Ne dam se smesti.
— U ovome trenutku nema razloga ponovno otvarati istragu, ali, kao što sam rekao,
provjerit ćemo i biti u kontaktu, ako nešto novo izađe na vidjelo. U međuvremenu
slobodno ponovno navratite.
— Ali ja stvarno osjećam da... — zaustim povišenim tonom.
— Nažalost, treba nam više od osjećaja, gospođice McCauley — prekine me. Žacne
me taj njegov sarkazam. — Ispratit ću vas van. — Gurne mi mobitel u ruku i zakorači
oštro prema vratima, otvori ih energično, i to je to. Izbačena sam.

Vani sjednem na stepenište ispred policijske postaje. Vlaga mi prodire kroz suknju.
Sunce se probija kroz oblake, ali je još hladno, pa privučeni noge, obgrlim ih rukama i
naslonim bradu na koljena. Više ne osjećam onu nelagodnu vrućinu od srama koju sam
osjećala unutra. Izraz na policajčevu licu bio je nalik onomu kakav je imala Rachel neku
večer. Nitko mi ne vjeruje, a ja ne znam što dalje da činim. Trebala bih se naći s
Nathanom na kanalu u dva. ali nisam sigurna je li pametno otići ili nije. Trgnem se i
podignem glavu kad čujem kako su se zalupila vrata nekog auta. S druge strane ulice je
niz dućana i pred njima parkiran jedan žuti sportski auto. Već sam ga negdje vidjela, ali

Knjige.club 88
 Gringos & Laura

ne sjetim se odmah gdje je to bilo. A, da, na parkiralištu stomatološke ordinacije. Zar je to

Chris?
U autu nema nikoga. Moji koraci tjeskobno odjekuju pločnikom i jedva susprežem
svoj prirodni nagon da ne potrčim. Potaknuta sumnjičavošću policajca, prijeđem preko
ceste u odlučnoj nakani da suočim Chrisa s pitanjem kakvu on to vražju igru
vodi. Naslonim se na haubu i pokušam izgledati opuštenije nego što se osjećam. Dišem
duboko kroz nos i pazim da ne stišćem šake. Uto se otvore vrata ljekarne i iz njih izađe
gospođa duge smeđe kose, pa se namršti ugledavši me.
— Oprostite. Možete li se maknuti s moga auta? — prekori me, a ja se mucajući
ispričam i odmaknem.
Imam osjećaj kao da mi se um odvojio od tijela i da mi glava lebdi. Pružim ruku da se
naslonim na zid, kao da će me to spustiti na zemlju.
Zar je sve samo u mojoj glavi? Uto zabruji motor žutoga auta za koji sam bila
uvjerena da je Chrisov. Ljuta sam. I uplašena. I zbunjena. Sve sam, samo nisam sigurna u
to što mislim. Znam da ne mogu nastaviti ovako. Naslonjena na grubu ciglu otipkam broj
u mobitel.
— Pomozi mi, molim te.

Knjige.club 89
 Gringos & Laura

DVADESET I OSMO POGLAVLJE

V anessa me dočeka rekavši mi da joj je drago što me vidi i neka sjednem. Ne pita me
zašto sam molila njezinu tajnicu Beverly da me primi preko reda. Spustim torbu na
pod i potonem u kauč. Vanessa mi gurne preko stola kutiju s papirnatim rupčićima kao
da je napokon došao dan kad će me slomiti. Ne mogu smiriti koljena da ne poskakuju
dok pokušavam napraviti nekog reda u glavi kako ću joj što ispričati. Vanessa izlije vodu
iz vrča u dvije čaše i ja zahvalno otpijem gutljaj hladne tekućine. Znojim se i tresem od
iscrpljenosti, jer sam trčala još od policijske postaje. Glava mi se napuhne svaki put kad
udahnem miris njezina potpurija od lavande. Imam osjećaj kao da nosim traku oko čela
koja se sve jače zateže.
— Hvala ti što si me primila pod pauzom za ručak. Puno ti hvala — kažem bezličnim
glasom i zasutim.
— Kako se osjećaš, Jenna?
Zaustim da odgovorim, ali umjesto riječi iz mene stanu kuljati jecaji. Vanessa sjedi
bez riječi. Dohvatim par rupčića, iako sam mislila da mi nikad neće trebati. Obrišem oči i
ispušem nos, ali svaki put kad pokušam nešto reći ostanem bez zraka i riječi mi zapnu u
grlu.
— Samo polako — kaže Vanessa. Kimnem. Sramim se što se ne Mogu pribrati.
Nakon nekog vremena prestanu mi se tresti ramena, a Vanessa mi doda pletenu
košaricu da u nju ubacim zgužvane maramice.
— Ne znam što bih ti rekla. — Pogled mi pobjegne prema prozoru i oblacima koji se
valjaju nebom, samo da ju ne moram pogledati u oči.
Ona ništa ne pita. Znam da je to njezina taktika. Misli da će me, ako dovoljno dugo
bude šutjela, natjerati da progovorim, ali ja ne znam otkud da krenem. Mislit će da sam
luda, a i sama počinjem to misliti.
— Mislim da se Callie dogodilo nešto loše — kažem, okrenuvši glavu da se suočim s
njezinim izrazom lica. Ne reagira. — I ne znam što da učinim po tom pitanju.
— A što misliš da se dogodilo Callie? — pita me.
Iščupam još jednu maramicu iz kutije i omotam ju oko prstiju.
— Mislim da je bila prestrašena. Mislim da ju je netko ozlijedio. Bila sam na policiji,
ali me nisu ozbiljno shvatili. Mislim da je... — zastanem, ne želeći to izgovoriti naglas, čak
niti pomisliti na to.
— Mislim da je ubijena — šapnem, iščekujući Vanessinu reakciju. Ali Vanessa niti ne
uzdahne. Na licu joj se ne vidi ni da je iznenađena. Tek mi postavi još jedno pitanje onim
svojim neutralnim glasom: — Zašto misliš da bi netko htio nauditi Callie? —
Shvatim kako je sve postavljeno krivo. Očekivala sam bar nekakvu reakciju, bilo kakvu.
— Pokušala sam saznati što se zbilo one noći. Zbog Toma i Amande, shvaćaš li? Kako
se više ne bi fiksirali na pitanje zašto je te večeri Callie otišla sa svadbe. Kako bi je
napokon oplakali. — Primijetim kako se na riječ „fiksirali“ Vanessina obrva podigla
za milimetar. A možda i nije. Odlučim nastaviti. — Teže je nego što sam mislila. Ispočetka
sam imala dojam da ju je ozlijedio Nathan. Osjećam silan strah i mislim da je to njezin
Knjige.club 90
 Gringos & Laura

strah, a ne moj. U snovima me često posjećuje muškarac, uvijek isti, ali mu ne vidim lice.
No, sigurna sam da to nije Nathan.
— A, reci mi, ozlijedi li taj muškarac Callie u tvojim snovima?
— Ne — priznam joj. — Snovi su sretni, ali se osjećam mračno čim se probudim.
Mislim da se radi o Callieinim sjećanjima, ali ih nisam uspjela dokučiti. Kad sam srela
Chrisa, imala sam neki čudan osjećaj...
— Tko je Chris?
— Calliein šef u stomatološkoj ordinaciji. — Vanessa ovaj put napući usne, ali
osjećam da joj moram istresti sve. Kažem joj da sam mislila kako će pomoći saznam li
gdje je sad Sophie u Španjolskoj, tako da joj se Tom i Amanda mogu javiti. Ispričam joj
i svoje iskustvo iz paba Princ od Walesa. Zbog toga osjetim silno olakšanje. Nakon što
sam se istresla, gotovo da očekujem kako će Vanessa skočiti na noge i inzistirati da
odmah nazovemo policiju. Umjesto toga, ona jednom rukom poravna naočale na nosu,
a drugom nastavi zapisivati u moj karton. Ne dočekavši da završi, nastavim govoriti.
— Išla sam još malo istraživati o staničnom pamćenju. Postoji jedan prikaz slučaja s
osmogodišnjom djevojčicom koja je dobila srce jedne ubijene desetogodišnjakinje. Imala
je stravične noćne more o čovjeku koji ju je ubio. Snovi su bili tako traumatični i detaljni
da su njezin psihijatar i majka nazvali policiju i prikupili dovoljno dokaza da nađu
ubojicu i osude ga.
Vanessa digne pogled. Pomislim da joj je to privuklo pažnju, ali ona samo kaže: —
Ne mogu ništa reći o tome, Jenna, ali ti mogu reći da je ono kroz što ti prolaziš sasvim
normalna reakcija.
— Misliti da je netko ubijen je normalno? — Pitam se kako me kani uvjeriti u to.
— Jenna, jesi li ikad čula za sekundarni traumatski stres, takozvani STS?
— Nisam.
— On se javlja kad neka osoba, u ovom slučaju ti, sazna za traumu kroz koju je
prošla neka druga osoba. Rizik od ove pojave veći je u žena i osoba koje i same imaju
neki neriješeni sukob, stres u sebi. Ti spadaš u obje kategorije. Osjećaš krivicu što si
primila Callieino srce, a k tome i snažno suosjećaš s Tomom i Amandom, a mislim da je
tvoja nemoć da im olakšaš patnju dovela do nastanka sekundarnog traumatskog stresa.
— Prije nego što nastavi, otpije gutljaj vode. — Simptomi su različiti; od osjećaja
beznađa i očaja, tjeskobe do neželjenih misli, proživljavanja traumatskih događaja, pa
čak i ako nisi njima svjedočila, i napokon, do noćnih mora.
— Ali, mene je netko pratio do kuće, uvjerena sam u to. Napeta sam gotovo bez
prestanka. Kao da me netko promatra.
— Izražena osjetljivost i budnost znaju biti simptomi STS-ja. S takvim simptomima
nije teško povjerovati da te netko prati, čak i ako to nije istina.
— Ali nije sve samo u mojoj glavi — suprotstavim se.
— Ne kažem da si išta umislila, Jenna. Sve što ti pada na pamet i što osjećaš je tebi
veoma stvarno. Ali vjerujem da STS u kombinaciji s lijekovima koje uzimaš pridonosi
tvojim iracionalnim mislima, napose ako znamo da je jedna od nuspojava, na
primjer prednizona, paranoja. Tvoja obuzetost Callieinom smrću jedna je od
manifestacija tih simptoma. Zar ti doista vjeruješ da bi smrt bila proglašena nesrećom da
je postojala i jedna stvarna sumnja? I sama si rekla da je policija provela obuhvatnu
istragu i isključila sumnjive okolnosti.
— Ali Tom i Amanda misle da tu ima nešto čudno.

Knjige.club 91
 Gringos & Laura

— To je za očekivati. Radi se mehanizmu koji im pomaže da se nose s nesrećom.

Nesreće su previše nasumična pojava i teško se nositi s njima. Prirodno je da želiš
saznati razlog. Sve drugo nema mnogo smisla, shvaćaš li?
Zamislim se na trenutak. — Mogu shvatiti to da pokušavaju razumjeti, ali
sekundarni traumatski stres ne objašnjava sve, zar ne? Mobitel koji mi je Sara dala u
ordinaciji i poruke u njemu, to je stvarno. Mogu ti pokazati. — Stanem kopati po torbi, pa
joj pružim aparat. Vanessa ga polako prevrće po rukama kao da nikad nije vidjela ništa
slično.
— Kako znaš da je Calliein? — pita me već drugi put danas.
— Sara ga je pronašla u njezinoj ladici na poslu.
— Ali gdje je dokaz da je to stvarno Calliein mobitel? Na porukama se ne vidi njezino
ime, zar ne? Znaš da je Callie imala iPhone koji su joj dali roditelji. Možda je neki pacijent
zaboravio mobitel u ordinaciji i ona ga je pospremila u ladicu da mu ga kasnije vrati. Ja u
ormaru imam punu ladicu izgubljenih stvari. Zar kod vas u veterinarskoj ambulanti
nikad nitko nije ništa zaboravio?
Nema tome ni tjedan dana da sam na prijemnom pultu našla bejzbolsku kapu i
strpala ju u svoju ladicu za slučaj da se vlasnik vrati po nju. Umjesto da se složim,
međutim, promijenim temu. — Ali što je s pabom? Nisam umislila ono što sam čula:
„Možemo to napraviti tako da izgleda kao nesreća“. Znam da sam to čula.
— Taj je pab poznat kao okupljalište sitnih lopova. Ne znaš koga si čula vani, niti je
to mjesto kamo bi trebala zalaziti, a posebno ne sama. Nemaš nikakvih dokaza da su
Sophie ili Callie poznavale Neila. — Po drugi put već spominje tu riječ zbog koje me nitko
ne shvaća ozbiljno: „dokaz“.
— Ali znao je da su sestre — pobunim se.
— Možda se radi o logičnoj pretpostavci, ako su slične. Osim toga, jesi li sigurna da
to nisi i sama spomenula?
— Jesam — odgovorim, ali nakon podužeg oklijevanja. Nisam potpuno sigurna i
Vanessa je toga svjesna.
— Gledaj, Jenna, u tvojoj priči nema ničeg što jasno pokazuje da se nešto loše
dogodilo Callie, ili Sophie.
Nije mi ništa lakše zbog njezinih riječi. Dapače, prije mi nije ni palo na pamet da se i
Sophie moglo dogoditi nešto loše. — Mislite li da je Sophie dobro? Čudno je kako se
uopće ne javlja.
— Sophie prolazi kroz traumatično iskustvo. Umrla je njezina starija sestra. Nije
neobično da se želi odmaknuti od svega kako bi se mogla nositi s tugom. Sigurna sam da
će se ponovno javiti roditeljima kad sredi misli. I sama si rekla da je i ranije nestajala kad
bi joj bilo preteško, zar ne?
— Jesam — priznam, grizući usnu. Pokušavam dati smisla onome što mi Vanessa
govori. Sve što je dosad kazala zvuči vjerojatno. Vjerojatnije od mojih teorija, možda. Zar
je sve samo u mojoj glavi? Sad više nišu ne znam. Ipak, pokušam ju uvjeriti još jednom:
— Callie je otišla sa svadbe... Nathan također. Tom kaže da joj uopće nije nalik da ode bez
pozdrava.
— Možda su se posvađali. To se događa mnogima. Poslušaj me, Jenna — kaže
Vanessa, odlažući svoje bilješke i nagnuvši se prema meni — da mislim da postoji i
tračak sumnje oko Callieine smrti, morala bih to prijaviti, ali ne vidim nikakvih dokaza za
to. Stvarno ne vidim.

Knjige.club 92
 Gringos & Laura

— Ali ja imam tako snažan osjećaj da Callie želi da nešto poduzmem. — Sjetim se
svoje kuhinje, svih onih Callieinih fotografija na zidu i mentalne mape na hladnjaku, ali
više ni u što nisam sigurna. Sve češće ni sama ne znam što radim. — Vanessa,
napravila sam nekoliko pogrešaka na poslu, zaboravila nešto učiniti. Je li to povezano s
tim sekundarnim traumatskim stresom?
— Apsolutno.
— Može li se to riješiti? Mogu li ga se riješiti? — pitam pokunjeno.
— Možemo na tome raditi zajedno. Nastaviti razgovarati. Kad je tvoj sljedeći posjet
za reviziju doze lijeka?
— Sljedeći tjedan imam svoj polugodišnji pregled.
— Ako je sve u redu, trebali bi ti opet smanjiti dozu. To će ti jako pomoći. Zapamti,
nisi sama, Jenna. — Stisne mi ruku, a meni suze po drugi put danas krenu niz lice, ali ovaj
put plačem od olakšanja.

Ohrabrena izađem iz Vanessine ordinacije na žarko popodnevno sunce i tamnim

naočalama sakrijem svoje umorne oči. Hodajući gotovo praznom ulicom, borim se s
nagonom da se osvrnem i provjerim prati li me netko. Donekle me je umirilo
Vanessino objašnjenje da se radi o sekundarnom traumatskom stresu koji uzrokuje
paranoju i nerazborite misli, ali i dalje sam sklona vjerovati da ima nečega u onom
staničnom pamćenju. Previše je već toga objavljeno da bi se samo tako moglo odbaciti.
Ipak, slažem se da je mobitel mogao pripadati bilo kome, a čini se da je istraga o
Callieinoj smrti bila prilično iscrpna. Kroz otvorena vrata pekarne do mene dopre miris
svježe pečenog kruha, zbog čega mi zakruli u želucu. Pogledam na sat. Prošlo je jedan i
pol. S Nathanom se trebam naći u dva. Mislim da ću otići. Pružit ću si još jednu,
posljednju priliku da saznam nešto za Toma i Amandu ili pak, još bolje, doznam
Sophieinu adresu.
Čujem iza sebe teške korake na pločniku. Sve su bliže i bliže. Ramena mi se ukoče,
ali se ne okrenem. Nemam se čega bojati. Malo ubrzam korak, ali se pravdam samoj sebi
da je to zato jer ne želim zakasniti na dogovor, a ne zato što sam nervozna. Zatiljak mi
je vruć, znam da je to zbog sunca, a ne zato što netko pilji u mene. Prevrtim u mislima
razgovor s Vanessom. Moj strah nema uporišta u stvarnosti, ali tresak paleta nedaleko
iza mene ipak mi izazove grč u želucu. Ne izdržavši više, okrenem se i učini mi se da
vidim nekoga u crnoj majici s navučenom kapuljačom, makar je vruće, kako je uletio u
pekarnu kao da se skriva. Disanje mi se ubrza, makar ne znam zašto. Nemam se čega
bojati. Zar ne?

Knjige.club 93
 Gringos & Laura

DVADESET I DEVETO POGLAVLJE

R ojevi mušica prelijeću iznad površine vode, koja se ljeska na suncu. Nathan još nije
stigao na kanal, pa ga čekam sjedeći na klupi i susprežući zijevanje koje me je
obuzelo. Pored mene lijeno klizi uski kanalski brod kojem su bokovi ukrašeni
narančastim cvijećem, šireći oko sebe miris pečene slanine. Promatram ga kako staje na
ustavi. Iz njega iskoči sijeda žena i jorkširski terijer koji ne prestaje lajati, a muškarac s
kačketom ostane na brodu. Primijetim nekakvo micanje na mostu. Neku sjenovitu
figuru. Ne mogu ju razaznati na suncu, ali čini mi se da gleda ravno prema meni. Usprkos
Vanessinom ohrabrivanju, osjetim napetost kad uzvratim pogled. Figura podigne ruku,
mahne i krene naprijed. Odahnem s olakšanjem, prepoznavši Nathana.
— Drago mi je da te opet vidim — kaže Nathan. Priđe mi i poljubi me u obraz. —
Imam nešto za tebe. — Skine ruksak s ramena i izvadi bocu vode. — Tako da se više
nikad ne pregriješ — kaže, a ja se nasmijem i opustim.
Čavrljamo i šećemo. Sunce je istjeralo van obitelji, tako da je nasip pun malih
gegavaca na dječjim biciklima i veće djece na onima pravim. Psi navlače povodce, žele
skočiti u vodu.
— Gle — kaže Nathan i stane. Leglo patkica vijuga plivajući za majkom,
pokušavajući uloviti njezin užurbani ritam.
— Oh, onaj mali zaostaje — pokažem prstom.
— ‘Ajmo ju usporit. — Nathan ponovno posegne u svoj ruksak i izvuče vrećicu s
kruhom.
— Drži — kaže, i doda mi koricu. Razmrvim ju na sitne komade i bacim u vodu,
promatrajući kako plivaju površinom mutne vode. Patka se zaputi prema njima, a
njezina dječica za njom. Promatramo ih dok ne pozobaju sve i nestanu u šašu.
Nathan gurne praznu vrećicu u ruksak. — Sladoled?
— O, rado. — Sjednem na klupu i pričekam Nathana, koji čeka u redu na kiosku.
Zahvalim mu kad mi donese kornet sa sladoledom iz automata. Čokoladne pahuljice vire
poput zastava iz špićaste kupole.
Ja počnem lizati s rubova korneta, a Nathan zagrize ravno u sladoled i namršti se.
— Mozgosmrz, ha?
On kimne i iskrivi usne.
— Pritisni jezik na nepce — savjetujem ga. — Harry također jede kornete prebrzo.
Tako ćeš ubrzati zagrijavanje tijela. Stvarno funkcionira.
Nedugo zatim opet je u stanju razgovarati. — Stvarno je pomoglo. Kažu da je to znak
da stariš, zar ne? To da nisi u stanju zagristi ni u što prehladno. Kad sam bio njegovih
godina — kaže pokazavši bradom prema dječarcu koji odgriza sladoled sa štapića — i ja
sam tako grizao sladoled. — Na tratini vidim stotine, tisuće razbacanih omota. — Tko je
Harry? — pita me.
— Znači, ti si i dalje u kontaktu sa Samovom obitelji? — namršti se nakon što mu
objasnim.

Knjige.club 94
 Gringos & Laura

— Jesam. Nisam ih vidjela dugo nakon... nakon što smo Sam i ja prekinuli, ali ne
mogu zamisliti život bez Harryja. Viđaš li se ti još s Callieinom obitelji?
— Ne — odgovori kratko, ali se ne dam smesti.
— Zašto ne?
— Nisu me htjeli vidjeti nakon nesreće. Valjda im je bilo previše bolno.
— Je li imala braće? Sestara? — pitam i skrenem pogled prema blistavoplavom vilin
konjicu koji pikira na vodu. Nemam ga snage pogledati u oči. Ne sjeda mi dobro ova igra.
— Imala je sestru, Sophie, ali nisam je vidio još od prije nesreće. Nije se mogla nositi
s tim. Nije se pojavila ni na Callieinom sprovodu. Poslala je vijenac kao da je to dovoljno.
— Živi li negdje blizu, ta Sophie?
— Nemam pojma gdje se sad nalazi.
Duboko uzdahnem. — A Callieina nesreća, kako se to dogodilo?
Nathan zdrobi ostatak kometa i baci ga u vodu.
— Vozila je i zabila se u drvo. Te je večeri bilo grozno na cestama. Bile su jako
skliske.
— To je strašno. Kamo je išla?
— Kakve to veze ima? — odbrusi mi suho. Svjesna sam da ga ispitujem, ali nemam
drugog izbora. Činim to zbog Toma i Amande. Pokušam ponovno.
— Ma, samo sam se pitala je li se trebala naći s tobom?
— Ne. — Glas mu pukne i on se nagne i zagnjuri glavu među ruke. Osjećam krivicu
što ga toliko pritišćem.
— Jako ti nedostaje, vidim to. — Ispružim ruku i stisnem njegovu. — Bili ste dugo
zajedno, zar ne?
On se uspravi i puhne. — Pet godina. Makar je slabe vajde bilo od toga. Mene se nije
pitalo.
— Pitalo što?
— Bilo što. Gdje ju pokopati. Mrzila bi crkveni sprovod. Htjela je da ju se kremira i
njezin pepeo raspe po morskoj obali. Razgovarali smo jednom o tome, nakon što smo
vidjeli film u kojem netko umre mlad. A njezini su čak dopustili da je izrežu. Možeš li ti to
zamisliti? Izrezati dio nje i dati ga nekom drugome kao da se radi o mesu iz mesnice.
— Ti ne podržavaš donaciju organa? — Glas mi je oštar.
— Pa to nije prirodno, zar ne? Doktori se igraju Boga. — Zabije ruke duboko u
džepove i nasloni se na drveni stup. — Bila je, kako da ti to kažem, bila je tako savršena,
prekrasna, razumiješ? I kako onda da je zamislim bez jednog dijela. To nije u redu.
— Ne mogu ni zamisliti koliko ti je bilo teško. Ali tako je vjerojatno spasila nečiji
život.
— Znam. To bi joj bilo drago. Samo se ne mogu nositi s misli da to više nije ona
Callie. I trebali su me ipak pitati. Namjeravali smo se vjenčati. Tom i Amanda su dobili
kemijsku olovku i formular za pristanak, a mene nitko nije pitao ni za mišljenje. Sjećam
se da je sve već bilo gotovo i da su sestre dale Tomu Callieine stvari. On mi ih je predao
kao da sam jedino dobar u tome da čuvam njezine stvari. Stisnuo sam ih na prsa tako
snažno da sam mislio kako će mi popucati rebra. Kiptio sam od bijesa.

Knjige.club 95
 Gringos & Laura

Sjedimo u tišini. Ne znam što da činim. Ne znam što da kažem. Pomislim, nije li
vrijeme da krenem kući. Tom i Amanda će se prije ili kasnije pomiriti sa svim, a Nathan i
dalje pati. Moja detektivska istraga zašla je u slijepu ulicu.
Pročistim grlo, a Nathan se okrene prema meni.
— Oprosti. Nisam ovako zamišljao dan. Nismo trebali razgovarati o mojoj bivšoj, ali
pored tebe se osjećam ugodno, Jenna. Onako kako se s drugim ljudima obično ne
osjećam. — Pitam se osjeća li on isto što i ja. Tu neku nevidljivu nit koja nas povezuje.
— Sve je u redu. Stvarno.
— Ne, nije. Jesi gladna? Mogu ti se iskupiti hranom. — Ustane i pruži prema meni
obje ruke, pa me povuče na noge.
— Ima tu blizu jedan jako dobar pab.

Razgovor tijekom ručka teče glatko. Imam dojam kao da Nathana poznajem
oduvijek, i na neki način to je istina. Svaki put kad spomenem Callie ili Sophie, Nathan
promijeni temu, a nakon nekog vremena pravo je olakšanje razgovarati o običnim
stvarima, poput televizije ili glazbe. Zapravo sam iznenađena koliko mi je lijepo i pitam
se, osjeća li se i on tako.
Ozračje se, međutim, promijeni kad nam odnesu tanjure i oboje posegnemo za
računom na stolu da ga platimo. Ruke nam se očešu jedna o drugu i osjetim neku iskru.
Nathan me pozove na kavu kod sebe. Osjetim neku čežnju. Sama sebi govorim da su
to Callieini osjećaji. Pokušam misliti na Sama, ali dok izlazimo iz paba jedino što mogu
osjetiti jest Nathanova ruka koja mi grije križa preko jakne. Poželim da mi tako dodiruje
kožu.

Sjedim u kutu Nathanova kauča s podvijenim nogama ispod sebe i osjećam se kao kod
kuće.
— Vina?
— Za mene ne, hvala ti. — Alkohol bi me možda umirio, ali mi je potpuno zabranjen
nakon transplantacije. — Dobijem migrenu od njega — slažem. Kad ljudima kažem da
uopće ne pijem, svi me gledaju sumnjičavo i postavljaju hrpu pitanja.
— Uh, to je nezgodno. Jedna cura u uredu često ima migrene. Ja je, hvala Bogu, još
nisam imao. Skuhat ću čaj.
Ostavši sama u sobi, pokušam se sjetiti Tomova objašnjenja zašto je Nathan otišao
sa svadbe. Zar nije bilo zbog migrene? Ili mu je možda bilo mučno? Zažmirim, ali mi
točne riječi izmiču, makar imam dojam da su mi tu, nadohvat ruke.
Nathan sjedne tako blizu mene da nam se dodiruju bedra, a mene obuzima vrućina,
pa hladnoća, uzbuđenje i užas. Sve osim želje za čajem, ali tim bolje, jer mi se ruka
previše trese da bih držala šalicu.
— Jenna, mogu li te pitati nešto osobno?
Kuka mi nagonski poleti prema grudima, da sakrije ožiljak. — Možeš.
— Jesi li još zaljubljena u Sama?
Ovo me pitanje zatekne poput udarca u trbuh. Zaustim da kažem „ne“, ali mi se ta
riječ zalijepi za nepce poput maslaca od kikirikija i jednostavno ju ne mogu prevaliti

Knjige.club 96
 Gringos & Laura

preko usana. Odmahnem, međutim, glavom, ali se bojim da sam jednako neuvjerljiva
Nathanu koliko i sebi.
Nathan prijeđe sobu, sagne se i stane nešto namještati na srebrnom iPodu koji je
umetnut u liniju. Opuštena narodna glazba ispuni prostoriju, a moja stopala krenu sama
udarati ritam, kao da sam već negdje čula tu pjesmu.
— Budeš li katkad usamljena? — pita me Nathan, nastavljajući razgovor od
maloprije.
Pomislim koliko sam samo puta ležala na podu kupaonice misleći da ću umrijeti.
Koliko sam se puta užasnuta probudila usred noći i stavila ruku na prsa da provjerim
kuca li mi još srce. Koliko sam mračnih i hladnih noći provela skutrena na kauču sama.
— Dobro mi je samoj — odgovorim, ali mi se oči ispune suzama, a glas mi pukne.
Mrzim se kad sam tako ranjiva.
Nathan ispruži ruku, zagrli me i stane me milovati po zatiljku sve dok mi ne postane
tako vruć da imam dojam kako ću mu spaliti prste. Isprva sam sva ukočena. Nelagodno
mi je. Ipak si dopustim da se malo naslonim na njega. On nije Sam, ali ima u njemu
nečega tako poznatog da osjetim kako mi tijelo žudi. Koliko je vremena prošlo od
posljednjeg dodira. Sjedimo u tišini, nepomični.
— Jenna — šapne on, a ja okrenem glavu prema njemu.
Prestrašena sam i uzbuđena. Nagne se da me poljubi, a ja se povučem, ne znajući što
doista želim. Dodirnem mu lice. On se ponovno nagne. Usne mu dotaknu moje. Predajem
se. Položi me na kauč. Moji prsti su u njegovoj kosi, a njegov jezik u mojim ustima. Ruke
mu vrludaju posvuda po mome tijelu i ono vrišti za njegovim dodirima, ali dok pokušava
otkopčati dugme na mojim trapericama moj zanos se pretvori u užas. Hoće li to moje
srce izdržati? Hoću li umrijeti? Odgurnem mu ruku i pokušam se uspraviti, ali on me
opet obasipa poljupcima i otkopčava mi bluzu. Ne mogu mu dopustiti da vidi ožiljak, pa
prekrijem rukom dugmad da ga zaustavim, ali ne mogu prestati ljubiti ga. To mu
sigurno ne govori da je prešao granicu. Da je još rano. Da nisam spremna. Nije mi se
trebao svidjeti, to nije bilo u planu, ali sad ga toliko želim da mi se kukovi sami privijaju
uz njega. Izvučem mu košulju iz traperica i osjetim njegovu toplu kožu. Nathan me dira
prstima po bradavicama, a ja brojim otkucaje svog srca. Prestanem brojati kad mi počne
usnama ljubiti vrat. Moji jecaji straha pretvore se u jecaje strasti kad mi ruku zavuče u
traperice i više ne marim što mi srce tutnji poput konja u galopu. Uzdahnem i raširim
noge. Osjećam kako padam i padam i padam niz liticu.

Sjedim za svojim kuhinjskim stolom. Kasno je i mjesečina me obasjava kroz prozor. Na

stolu poluprazna šalica kamilice. Zažmirim i prijeđem s dva prsta preko grudi da osjetim
ono što je osjetio Nathan. Je li primijetio ožiljak? Koža mi je nekako tanja pod prstima
nego ranije. Naboranija. Ali znam da je tu. Misli su mi u kaosu. Ne znam kako ću noćas
zaspati.
— Ostani — preklinjao me je Nathan.
— Ne mogu. — Iskobeljala sam se iz njegova zagrljaja i nazvala taksi. Nathan mi je
ponudio da me on odveze, ali sam to odbila. Nisam se htjela dovesti u neugodnu poziciju
da ga moram pozvati k sebi.
— Pa nije baš da se moraš nekome vratiti doma, ha? — Čelo mu se namrštilo.
— Ne. — Ugrizla sam se za tanku kožu na donjoj usni. Što da mu odgovorim? Htjela
sam izbjeći da se skidam pred njim. Da se raspituje o mojem ožiljku. Osim toga, sutra je

Knjige.club 97
 Gringos & Laura

Calliein rođendan i moram rano krenuti iz stana da stignem do Toma i Amande

na vrijeme.
— Imam slobodan dan u ponedjeljak — rekla sam mu, više kao pitanje. — Imaš li ti
još prekovremenih?
— Aha. Ponedjeljak mi odgovara, ali zašto ne i ovaj vikend?
— Imam drugih planova. — Lice mu se objesilo. — Oprosti — pokušala sam to
ublažiti.
Odozdo je zatrubio taksi, najavivši svoj dolazak. Nathan me je ispratio do auta i
poljubio me dugo i snažno.
— Jel’ bi mogla ući dok sam još mlad, mila? — javio se taksist, pa sam brzo ušla i
smjestila se na stražnjem sjedištu.
Sad dok ispirem šalicu u sudoperu gledam kroz prozor. S druge strane ulice iz
mraka izviri neka sjena. Neki lik. Ukočim se na mjestu. Svjetlo u kuhinji je ugašeno i ne bi
me trebao vidjeti, ali se ipak ježim na zatiljku. Lik se nasloni na zid i zuri u moj prozor.
Ne razabirem ga u mraku, ne vidi se čak nije li muškarac ili žena. Steže me u grudima.
Tko je to? Vidi li me? S mukom otrgnem pogled, ali ne zadugo. Lik je i dalje tamo.
Govorim si da je vjerojatno izašao popušiti cigaretu, ali ne vidim žar. Tijelo mi
je ukočeno. Bole me mišići. Ipak, ostanem stajati i promatrati netremice. U jednom
trenutku žmirnem i lika više nema, a ja se pitam je li ga ikad i bilo. Vanessa mi je rekla da
se nemam čega bojati, ali mi srce svejedno kuca ubrzano.

Knjige.club 98
 Gringos & Laura

TRIDESETO POGLAVLJE

P ropuh je i povjetarac mi podiže suknju, pa ju moram poravnavati pritišćući

dlanovima svilu nadolje. Možda se Marylin Monroe s lakoćom nosila sa svojim
seksi izgledom pod naletom zraka, ali ja nemam namjeru cijelom Parizu pokazati
svoje nove novcate crvene gaćice, makar i one bile od svile. Oh la la. Ovo mi je već
drugi put da se penjem na Eiffelov toranj. Već smo jednom stajali točno na ovom
mjestu, držeći u smrznutim prstima šalice guste, vrele čokolade koju smo kupili u
kafiću. Čudili smo se ljudima ispod nas zašto tako žure poput mrava i nikada ne
podižu pogled. Koliko dugo moraš živjeti u nekom gradu da postaneš imun na
njegovu ljepotu? Da ja živim u Parizu, nikad ga ne bih uzimala zdravo za gotovo,
sigurna sam u to. Ovo je nevjerojatno, makar mi bilo i hladno. Poda mnom su se
rasula svjetla, a mjesec se razlio poput mlijeka po rijeci. Nebo je dovoljno vedro da
se čak i zvijezde vide. Ovaj trenutak, upravo večeras, najromantičniji je u mom
životu.
Rijekom klizi turistički brod. Poput minijaturnog vatrometa s njega bljeskaju
kamere, a ja se pitam kad je posljednji izlet i ima li šank na brodu. Stresem se od
hladnoće, a ti mi prekriješ ramena svojim sakoom. Stojiš tik iza mene. Rukama si
me obgrlio oko struka. Pokušavam upamtiti svaki, pa i najmanji detalj. Veliki je
žamor. Žene su tako elegantne s tim svojim tananim strukićima i piksicama.
Namatam jedan pramen na prst. Već dugo nisam kratila kosu. Ima neki frizerski
salon u našem hotelu, pa razmišljam da se sutra odem ošišali na kratko, a možda i
obojiti kosu.
Naslonim glavu na tvoja prsa. Ti pročistiš grlo i tijelo ti se ukoči. Oslobodiš me
zagrljaja i meni odmah postane hladno. Okrenem se i pitam te jesi li dobro.
Isprva ne razumijem ono što vidim. Stojiš ispred reflektora, poput ogromne
sjene, a onda padneš na jedno koljeno. Da se nisi ozlijedio, pomislim, ali onda ga
ugledam. Dijamant svjetluca jasnije od cijelog Pariza noću, a ja ne mogu skinuti
pogled s kutijice koju držiš u ruci.
— Mala, udaš se za mene?
Toliko sam iznenađena da ne mogu govoriti. Ljudi oko nas nestanu mi iz
vidokruga. Tek čujem njihovo došaptavanje. Čekaju što ću odgovoriti. Svijet se oko
mene stane vrtjeti kao da imam vrtoglavicu, makar se ne bojim visine. Imam
osjećaj kao da padam. Ti ispružiš ruku i ja ju primim. Ponovno se osjećam sigurna.
Škljocne i bljesne neki fotoaparat, tako da mi plešu crne točkice pred očima. Ne
vidim, ali osjećam. Osjećam što mi je u srcu, a to si ti. Uvijek si i bio.
—Da — kažem, ne vjerujući svojoj sreći da te imam.
Tebi bih svakako povjerila svoj život.

Knjige.club 99
 Gringos & Laura

TRIDESET I PRVO POGLAVLJE

Z nam da je blesavo, ali ipak sam jutros iz ormara izvukla i stavila na sebe top s
uzorkom crno-bijelih vodoravnih crta. Zbog sinoćnjeg sna o Parizu poželjela sam
izgledati chic poput Parižanki, kojima to polazi za rukom bez ikakva napora. Mislim si,
budem li se izvana dobro osjećala, možda ću se osjećati bolje i iznutra. Ne stavim svoj
uobičajeni parfem, već prsnem Chanel No. 5 na zapešća. Od cvjetnog mi se mirisa,
međutim, okrene želudac. Toliko sam živčana što ću se danas naći s Tomom i Amandom.
Kako li se tek oni osjećaju po prvi put slaveći Calliein rođendan bez nje?
Dok stavljam maskaru netko pokuca na ulazna vrata. Trgnem se, ispustim četkicu i
umažem obraz crnilom koje odgovara mojim podočnjacima. Sinoć satima nisam mogla
zaspati na krevetu, i svaki put kad bih bila na rubu, probudila bi me tjeskoba i natjerala
da otrčim do ulaznih vrata i provjerim jesu li zaključana. Za slučaj ako me netko
promatra da ne može ući.
Ponovno čujem kucanje, ali se ne pomičem. Ipak, ako se već želim riješiti tog
sekundarnog traumatskog stresa moram učiniti prvi korak, a teško mi je i zamisliti da bi
mi se nešto loše moglo dogoditi dok sunce tako lijepo sja kroz prozor. Otvorim
vrata, brišući mrlju s obraza.
— Nathane!
— Oprosti — kaže, ali se ne smiješi. — Znam da se ne bih trebao samo tako pojaviti i
da se nismo trebali naći do ponedjeljka — ispričava se, gledajući u svoje cipele.
— Želiš li ud na sekundu? Izlazim za pola sata, ali...
— Kamo si ono rekla da ideš danas? — Prekorači prag, a ja osjetim nelagodu što
stoji tu u hodniku kao što je nekad stajao Sam. Ovako na hladnom svjetlu dana, nisam
sigurna što osjećam prema njemu. Više ne znam koja je Callie, a koja sam ja.
— Jesi li dobro? — pita me. Promatram ga, ali ne odgovaram. — Izgledaš mi
potreseno. — Neobrijan je, a bjeloočnice su mu krvave.
— Nisam mogla spavati.
Ne može me pogledati ravno u oči, pa ga nakon kratke stanke pitam: — Je li se nešto
dogodilo?
— Sinoć — zausti, pa pročisti grlo. — Nisam namjeravao da se to dogodi. Ali mi nije
bilo krivo što jest. No, danas... danas mi pada teško. Danas je trebao biti Calliein
rođendan i sad se pitam jesam li ja grozna osoba. Bi li ona sad pomislila da sam ju
zaboravio? Muči me to. Sviđaš mi se, Jenna, iskreno ti to govorim, ali se sad osjećam
strašno krivim. — Ramena mu se počnu tresti. Priđem mu i privučeni ga u zagrljaj, pa
tako ostanemo stajati zagrljeni, stopljenih srca, unedogled. Kad se napokon odvojimo,
pita me: — Mogu li dobiti čašu vode?
— Naravno. — Okrenem se i krenem prema kuhinji, a Nathan me slijedi. No čim
ugledam Callieino nasmijano lice na zidu i mentalnu mapu na hladnjaku, ukopam se u
mjestu i Nathan se zabije u mene. Okrenem se prema njemu u pokušaju da mu
prepriječim vidik, ali se on već mršti. Možda je već prekasno. Što li je vidio?

Knjige.club 100
 Gringos & Laura

— Pričekaj me u dnevnoj sobi. Ovdje je nered — kažem mu i pokažem bradom niz

hodnik.
— Nakupilo ti se suđa? To je normalno. Svi imamo loše navike, zar ne? — Stane u
stranu da me zaobiđe, ali mu se ja ispriječim i koraknem prema njemu, natjeravši ga na
uzmak.
— Molim te — ne dam se. Stavim mu dlan na grudi, a on baci pogled preko mog
ramena. Gurnem ga unazad.
Nathan sjedi na kauču u tišini. Dodam mu vodu, strepeći da će primijetiti koliko mi
drhti ruka.
Šutimo oboje, svatko zadubljen u svoje misli, ali na odlasku me poljubi u obraz
nekako usiljeno, ili se meni samo tako učini?
— Slobodno uđi, Jenna — kaže Tom, ali mu osmijeh kratko ostane na licu i zamijeni
ga tužni izraz koji ne može sakriti. U dnevnoj je sobi zagušljivije nego prošli put, a ja
imam osjećaj kao da su mi pluća u škripu dok prilazim da pozdravim Joea i Amandu.
— Kako je bilo na groblju? — pitam.
— Našli smo na Callieinom grobu svileno cvijeće — kaže Amanda. — Jako bi joj se
svidjelo. Bit će da ga je Nathan tamo ostavio. Drago mi je što ju nije zaboravio.
— Idem napraviti čaja — kaže Tom.
— A zašto ne bismo izašli van svi zajedno? Prošetali se malo? — predložim u želji da
pobjegnem iz ovog ustajalog zraka.
— Van? Opet? — kaže Amanda iznenađena idejom. Primim ju za ruku.
— Mogli bismo otići u park — javi se Tom. — Callie bi se to svidjelo.
— U redu — kaže ona.
— Vani je sve toplije. Možda bi trebala skinuti taj džemper — predložim, a Tom ju
odvede na kat da se presvuče.
Čim nestanu iz sobe, obratim se Joeu: — Jesi li se čuo danas sa Sophie, možda?
— Nisam — odgovori.
Lice mu se objesi, što me natjera da se izlanem: — Pokušala sam ju pronaći.
— Ha? Zašto?
Ostanem zatečena ovim pitanjem, pa zašutim, ali se on nagne prema meni. Morat ću
mu objasniti. Isprva okolišam, govoreći da želim pomoći, ali imam dojam da se
zakopavam sve dublje i dublje. Barem ako je suditi prema njegovu izrazu lica i
reakcijama. Iako nisam namjeravala spominjati pab i policiju, riječi mi same kuljaju iz
usta u želji da mu kažem sve prije nego što se Tom i Amanda spuste nazad u sobu. Kad je
sve čuo, Joe se zavali u fotelji i protrlja dlanovima lice.
— Znam da imaš samo najbolje namjere — kaže — ali taj pab ne zvuči kao mjesto za
ljude poput tebe. Iskreno da ti velim, nije mi jasno ni zašto je Sophie tamo zalazila. Onaj
Neil mi se doima prilično opasnim. A ona Sara kod zubara? Je li sigurna da je to mjesto
koje je Sophie posjećivala? Pab u ulici Green. Postoji još jedan Princ od Walesa u West
Keatonu. Taj je ugodan, a i mnogo je bliže Sophieinom stanu.
To me zbuni. Jesam li krivo shvatila o kom se pabu radi?
— Gledaj, otići ću sam i provjeriti, ali...
No prije nego dovrši rečenicu kroz vrata sobe proviri Tomova glava i kaže nam da
su njih dvoje spremni za polazak.

Knjige.club 101
 Gringos & Laura

U parku mi Amanda djeluje kao da je na rubu živaca. Samo pogledava oko sebe. Ne mogu
ni zamisliti koliko joj je teško izaći van među svijet nakon mjeseci provedenih u
dobrovoljnom kućnom pritvoru. Ta svjetlost. Ta buka. Previše je to za nju, pomislim.
Tom okrene lice prema suncu. Kakav prekrasan dan! Jasno-plavim nebom lebde šareni
zmajevi, lepećući repovima na povjetarcu. Vesela dječja cika sup se s ptičjim pjevom i
mirisom svježe pokošene trave. Tom kihne.
— Peludna groznica — objasni, ispuhujući nos. — Sophie je bila ista takva. Stalno je
šmrcala.
— Callie bi se ovdje jako svidjelo, jel’ da, Thomase? — kaže Amanda.
— Bi. Obožavala je biti vani na otvorenom — pojasni mi Tom.
— Ipak, uvijek bi se dobro obukla u majice dugih rukava i duge suknje jer si je
umislila da je debela. Pojma nemam zašto. Imala je lijepu figuru. A Sophie je pak cijelo
ljeto provodila u bikiniju. Štrklja jedna. Voliš li ti sunce, Jenna?
— Volim, ali moram se čuvati od njega, zbog lijekova koje uzimam. Moram se dobro
namazati kremom za sunce.
— Sjećaš li se rođendanskih piknika s curama? — kaže Joe. — Uvijek su završavali s
kornet-sladoledom s keks-štangicom. Idem po njega.
Tom i Joe se zapute uzbrdo prema ružičastom kamionetu s ogromnim kornetom na
krovu, a Amanda i ja sjednemo na klupu od kovanog željeza koja gleda na jezerce.
— Toplo je, zar ne? — kaže Amanda, mašući rukom pred licem da se rashladi. —
Bolje bi mi došlo neko piće umjesto sladoleda.
— Hoćeš li vode?
— Može, hvala.
Otrčim za Tomom i Joeom. Stoje na kraju dugačkog reda koji zavija oko velikog
hrasta i razgovaraju ne obazirući se na svijet oko sebe, pa im se prikradem i zahvalno
stanem u sjenu drveta. Taman kad im želim spomenuti vodu shvatim da se svađaju. Tom
prasne:
— Prestani, Joe. Pa braća smo. Ne možeš promijeniti prošlost... O, Jenna! — glas mu
postane mekši, kakav je i inače. — Je li sve u redu?
— Amanda poručuje da bi htjela i bočicu vode — kažem.
— Svakako. Vani je prilična jara, zar ne? Odmakne ovratnik rukom da se malo
rashladi. Spustim se polako niz brdo i bacim pogled prema njima. Tom i Joe se više ne
svađaju, nego stoje kao dvije statue prekriženih ruku. Uopće ne razgovaraju.

Sakrivši dlanom oči od sunca promatram patke kako zoblju razmočeni kruh koji im
bacaju mame i njihova dječica.
— Callie je obožavala hraniti ptice — kaže mi Amanda. — Jedne je godine tražila da
joj priredimo zabavu s labudovima. Ona je trebala biti labuda princeza. Nisam joj mogla
naći kostim u dućanu, a Tom je radio po cijele dane, pa je Joe kupio perje iz neke
obrtničke radnje i nalijepio ih na karton da izgledaju kao krila. Nikad joj neću zaboraviti
izraz lica. — Rekavši to, izdahne polako, a ja ju primim za ruku.
— Pričajte mi o zabavi.

Knjige.club 102
 Gringos & Laura

— Napravili smo je... — krene, pa pročisti grlo, kao da se ne može naviknuti na svoj
glas. — Napravili smo je doma. Igrali smo stare dječje igre kao što je „proslijedi paket“2.
Dok su bile male nismo imali mnogo toga. Prije nekoliko godina odveli smo ih u Fortnum
& Mason na popodnevni domjenak i onda na predstavu u West Endu. A prošle smo
godine letjeli za Pariz. Kad sam bila mlada, nijedan rođendan nisam provela u Engleskoj,
pa sam htjela da i one imaju to iskustvo. To uzbuđenje da ćeš svoj poseban dan provesti
u inozemstvu. Ali, da budem iskrena, jedino o čemu su htjele razgovarati bile su proslave
kad su bile djeca. Ono kad je Sophie trebala pričvrstiti pribadačom magarčev rep, ali
je umjesto toga ubola strica Joea u bedro. Ne vjerujem da ga je to stvarno zaboljelo. Nije
jako pritisnula, ali je on skakao uokolo na jednoj nozi i vikao, tako da su se cure valjale
od smijeha. Htjela sam im pružiti sve, ali je u Parizu padala kiša. Provozali smo
se turističkim brodom niz Seinu. Smrzavale smo se. Htjela sam im priuštiti drugačija
sjećanja, ali se Callie, izgleda, svidjelo. Nekoliko tjedana kasnije opet je otišla tamo s
Nathanom.
— Mislim da su rođendani uvijek uzbudljiviji kad si mlađi. Sve to iščekivanje.
Kasnije to prerastemo, zar ne?
— Možda, ali ja sam uvijek imala taj osjećaj da sam ih iznevjerila. Da im nikad nisam
pružila dovoljno.
— Sve što je djetetu potrebno je majčina ljubav — kažem, pomislivši kako to
banalno zvuči.
— Ja sam puna ljubavi, ali nemam je kome dati — kaže Amanda, a oči joj se napune
suzama. Zagrlim ju.
Zrakom se prolomi praporasti smijeh, i mi okrenemo glave udesno da vidimo što se
događa. Na tamnozelenoj travi dvije se djevojčice u haljinicama od džinsa igraju lovice.
Osjetim pod rukom kako su se Amandina ramena digla i spustila od uzdaha. Prati
pogledom njihovu igru, ali iza njih ugledam na klupi u sjeni drveta jedan lik. Lice mu je
zakriveno od sunca crnom kapuljačom. Promatram ga netremice, a on nagne glavu u
stranu kao da zna da ga promatram, ali se ne miče.
Tom i Joe se vrate sa sladoledom koji se napola otopio i curi po kometu. Joe
pokušava povesti razgovor s Tomom i Amandom, ali njih dvoje samo gledaju one
djevojčice, a ja ne mogu skinuti pogled s onog lika. Poližemo svoj sladoled i ustanemo.
Ustane i lik.
Krenemo prema izlazu. Tom i Joe razgovaraju o ribi u jezercu, ali ih ne slušam
pažljivo. Osvrćem se, usprkos sebi. Djevojčice se i dalje igraju, a onog čovjeka više nema.
Istežem vrat da bolje vidim iza drvoreda, pretpostavljajući da se skriva. Ili ga uopće
nije ni bilo?
— Jesi ti dobro, Jenna? — pita me Joe.
— Dobro sam, hvala — odgovorim. Ali nisam. Premda mi je Vanessa objasnila
sekundarni traumatski stres, osjećam kako me oplahnjuje strah poput valića na jezercu.
Ne mogu ga smiriti.

2
Tradicionalna dječja igra u kojoj je poklon umotan u mnogo slojeva panira. Dok svira glazba, djeca predaju
paket jedno drugome, a kad glazba prestane. dijete koje u tom trenutku drži paket smije skinuti jedan sloj.
Poklon dobije dijete koje skine posljednji omot (op. prev.)

Knjige.club 103
 Gringos & Laura

TRIDESET I DRUGO POGLAVLJE

I ako Harry neće doći u veterinarsku ambulantu da vidi životinje prije deset, ja sam tu
stigla nešto poslije devet. Budna sam od praskozorja i pokušavam zaboraviti na Callie
obavljajući svoje nedjeljne kućne poslove. Ali dok sam praznila hladnjak i
brisala staklene police mokrom krpom zatekla sam se kako opet mislim na nju. Imala
sam dojam da se kuhinjski zidovi jedva primjetno primiču prema meni, a Callieine
fotografije me promatraju iz visine. Bilo mi je dosta, pa sam zgrabila svoju torbu i
ključeve i došla ovamo, nadajući se da ću joj tako pobjeći, ali njezino srce i dalje bubnja u
mojim grudima. Mogu ja skinuti i sve njezine slike sa zidova, ali to me neće osloboditi. Ne
doista. I tako će biti zanavijek.
Ulazna su vrata ambulante otključana, pa me odmah spopadne strah da sam ih
zaboravila zaključati, ali se onda sjetim da nisam bila ovdje još od četvrtka. Makar ovaj
put nisam kriva, to mi ne smanji grčeve u želucu. Tko bi još mogao biti ovdje? Bacim
pogled preko ramena. Parkiralište je prazno.
Gurnem vrata i iznenadim se kad ugledam Rachel nagnutu nad računalo.
— Rach? — Neodlučno joj priđem. Nismo normalno razgovarale od one neugodne
večeri kod mene u srijedu. — Šta radiš tu?
— Danas je taj dan, zar ne, kad dolazi Harry u posjet? Mislila sam kako bi ga bilo
lijepo vidjeti. I biti neko vrijeme s tobom. — Bjeloočnice su joj prošarane popucalim
kapilarama.
— Izgledaš grozno — izleti mi.
— E, pa baš ti hvala! Uskoro ću doma, pa ću se naspavati. Cijelu sam noć slagala
police u Asdi. Pokušavam skucati lovu za Liamovu ekskurziju.
— Nisam ni znala da radiš još jedan posao?
— Sinoć sam počela. I više neću. Sad samo na internetu provjeravam ima li kakvih
drugih honorarnih poslova.
— Mogu ti pomoći. — Ali prije nego što sam zaobišla radni stol, ona ugasi računalo.
— Možeš mi pomoći tako da napraviš jaku kavu — kaže i nasmiješi se umorno, a ja
se zaputim u kuhinju. To je najmanje što mogu učiniti za nju.
Harry bane u ordinaciju držeći čvrsto u ruci Lego igračku. — Jenna, to ti je kapsula
za spašavanje iz Ratova zvijezda.
Čučnem pred njega i pažljivo ju proučim, pa mu je vratim nazad.
— Jutro — nasmiješim se Kathy, Samovoj mami. Makar smo prošli tjedan proveli
lijepo popodne, još uvijek mi je nekako čudno. Kao da bez Sama to nije to.
— Jutro, Jenna. Uvala ti za ovo. Cijeli tjedan govori samo o tome. Osim još jedne
stvari. — Lice joj se smrači, pa pomislim da ju Harry još uvijek gnjavi da upozna svog
tatu.
— Baš sam se veselila ovome. Hoćeš li nešto za piće?
— Ako nije problem, skočit ću do supermarketa. Vratim se za par sati, može?
— Samo polako. Mi ćemo se sasvim lijepo zabaviti, zar ne Harry?

Knjige.club 104
 Gringos & Laura

Harry je već nestao u ordinaciji. Čujem ga kako brblja s Rachel, pa se pozdravim s

Kathy i pridružim im se. Harry kleči na podu i pred mladom crnom mačkom njiše štap s
perom na kraju. Mačka ima bijelu prugu posred njuške i zato ju zovu Zebra. Pogrbila se i
pažljivo prati igračku, a onda strelovito skoči na nju. Harry ciči od razdraganosti.
Vlasnicima koji su na putu obično ne čuvamo životinje, ali Zebra je mačka Johnovih i
Lindinih prijatelja, a John ne zna reći ne svojim prijateljima.
Harry se igra sa Zebrom veći dio jutra, a kad se mače umori, Kathy ga spremi u
kavez.
— Harry, dođi nešto ovdje vidjeti, ali moraš biti tiho. — Uzmem ga za ruku i
odvedeni u jednu sobicu. Harry na vršcima prstiju priđe psećem kavezu, pazeći da ne
proizvede nijedan zvuk. Prekrije usta rukom kad ugleda sićušnog crnog mješanca koji se
skutrio na nekad bijeloj dekici od flisa.
Ja mu polušaptom objasnim da su kujicu našli u nekom vrtu i donijeli ju ovamo. —
Mislimo da ju je udario auto i zovemo ju Lavanda po grmu u kojem smo je našli.
Kujica nije čipirana i još ju nitko nije došao tražiti. Zadržat ćemo ju dok joj se ne
oporavi noga, a onda ćemo ju predati pretrpanom skloništu za životinje, u kojem se psi
tresu iza rešetaka dok posjetitelji traže najzgodnijeg i najmaznijeg među njima ili laju
bez prestanka bacajući se na rešetke kao da viču „uzmi mene, uzmi mene“.
— Znači, nitko je ne voli? — Harryju su oči već pune suza, a glas povišen, pa ga
primim rukom za nadlakticu da ga smirim.
— To još ne znamo, Harry. Možda je upravo traži njezina obitelj. — Pogled na
njezino zapušteno krzno i mršava rebra govori suprotno.
— Ja je volim. Stvarno je volim. Mogu li je ja zadržati?
Svaki put kad Harry dođe u posjet prolazimo kroz taj isti ritual s ovom ili onom
životinjom i ponekad pomislim da je to previše za njega. Užasno ga to pogodi, ali Kathy
svaki put nakon što ode kaže kako je uživao i kako moljaka da dođe ponovno.
— Mislim da će njezina obitelj uskoro doći po nju — smirujem ga uviđavno, svjesna
da Kathy nije luda za tim da uzme psa.
— Mama kaže da sa psima ima puno posla. S djecom također, ali sa psima još više.
— To je istina, Harry. Na njih treba puno paziti.
— I šetati ih i hraniti. Misliš da moj tata ima psa?
Zatečena ovim pitanjem, dam si vremena da razmislim, točeći vodu u Lavandinu
zdjelicu, ali jedino što smislim je: — Ja ti to ne znam, Harry.
— Kad bi tata imao psa, mogao bih ga šetati i volio bih ga koliko i on mene — izjavi
svečano Harry. — Uskoro ću upoznati tatu.
— Stvarno? — pitam ga iznenađeno. Bit će da ga je Kathy uspjela naći.
— Aha. Pitao sam mamu. Odvest će me u šetnju u park, valjda.
Znaš li Debbie iz moje škole? Mi sjedimo skupa, ali mi nije draga. Kopa nos i lijepi
šmrklje pod stol kad misli da je nitko ne gleda. Njezin tata sad spava u drugoj kući s
nekom tetom Sharon, ali ona nije Debbieina teta. Glupo, zar ne? — Harry govori tako
brzo da moram prestati raditi svoje i usredotočiti se na njegove riječi. — Nju tata vodi
van svake nedjelje. Ne mogu biti u kući i igrati videoigre, jer tetu Sharon stalno boli
glava, a stan je premali, pa je najbolje biti na svježem zraku. Odlaze u park, jer njezin tata
kaže da si ne može priuštiti ništa drugo, zato što ga je mama „iscijedila“. Ali ja mislim da
je u parku dobro. A ako tetu Sharon uhvati ta njezina glavobolja, moraju ostati duže vani
i popodne jesti u McDonaldsu. — Zastane na trenutak da uzme zraka, pa se ja ubacim.
Knjige.club 105
 Gringos & Laura

— Harry, je li se tvoj tata javljao?

— Nije još, ali mama kaže da će već isplivati.
— Otkud će on to isplivati, Jenna?
Ja slegnem ramenima. — Ne znam, Harry. Hoćeš li mi pomoći da nahranimo
Lavandu?
Kujica promatra Harryja kako joj u mjericu grabi hranu koja miriše na mast od
pečenja, a zatim stavlja u njezinu zdjelicu od nehrđajućeg čelika. Primi ju s obje ruke i
pažljivo priđe Lavandi, koja se ne miče, ali lupka repom po podu. Harry spusti obrok,
a ona ga onjuši i obliže se. Zatim ga usrdno pogleda, kao da čeka njegovo dopuštenje da
počne jesti.
— Navali, curo. — Počešem ju iza uha. — Ovdje te nitko neće ozlijediti.
Lavanda njuškicom gurka pseći keks, dobro ga onjuši, a onda sve pojede u hipu.
— Jenna, moram na zahod — kaže mi Harry. — Kad ja završim, pričekaj pet minuta
— kaže mi, mašući dlanom ispred nosa. — Sam to govori svako jutro. — Nestane u
hodniku zajedno sa svojim zvonkim smijehom. Zatvori vrata zahoda za sobom, a ja
izađem u dvorište. Rachel sjedi vani za vrtnim stolom glave zaronjene u dlanove.
— Jesi ti dobro? — pitam ju.
— Smoždeno. Morat ću uskoro zbrisati. Imaš li sekundu?
— Naravno. — Sjednem na klupu sučelice. — Što se događa?
— Radi se o onim fotkama u tvojoj kuhinji, onima s Callie.
Položim dlanove na stol i povučem ih po njegovoj površini dok ustajem. Jedan mi se
iverak zabije u meku kožu između palca i kažiprsta. Trgnem se i pokušam ga izvući
prstima. Ugledam kap krvi.
— Jenna, sjedni, molim te.
— Učinilo mi se da sam čula zvonce na vratima. — Nagnem glavu u stranu da bolje
čujem, ali nema ničeg osim veselog cvrkutanja ptica koje se njišu na zelenoj mreži što
visi s hranilice i kljucaju kuglice s masti.
— Daj, vratit će se Kathy i zateći će nas ovdje. Slušaj me. Znam da želiš pomoći
Callieinim roditeljima na sve načine. Razumijem to. Stvarno. Ali ja želim pomoći tebi da
se bolje osjećaš. Shvaćaš?
— Znam. — Sručim se nazad na klupu, a šljunak pod njom zaškripi.
— Fališ mi.
— Nisam nikamo otišla.
— Fizički nisi, ali u glavi? Toliko si obuzeta s Callie i znam da se ne mogu staviti u
tvoju kožu i razumjeti kako je to imati nekoga drugog u sebi, ali...
— Razgovarala sam s Vanessom — prekinem ju. — Svjesna sam da se ponašam
pomalo... — ne mogu se natjerati da izgovorim riječ „opsesivno“ — ... čudno, ali sama
moram naći načina kako se nositi s time. Sve u svoje vrijeme.
— Drago mi je da si razgovarala s njom. Je li pomoglo?
— Je — priznam. — Neću ti sad sve prepričavati, budući da si jako umorna, ali
Vanessa će mi pomoći. Hvala ti što imaš strpljenja sa mnom, Rach. Ti si mi jako dobra
prijateljica i znam da ti nije lako. Da ni ja nisam laka. Jedva čekam da čujem što će mi reći
na pregledu sljedeći tjedan. Kad mi smanje dozu lijeka. Nadam se da ću više biti ona
stara. I skinuti makar nešto kila koje sam dobila. — Stavim ruku na trbuh.

Knjige.club 106
 Gringos & Laura

— Znači, nećeš malo ovoga? — kaže ona izvukavši čokoladicu iz džepa.

— Zašto uopće pitaš? — podignem obrvu, a ona se nasmiješi, skine omot, prekine
čokoladicu s karamelom na pola i da mi polovicu. Poput lule mira.
— Jenna? — okrenem se i ugledam Kathynu glavu kako viri kroz vrata na dvorište.
— Hej —javim se, oblizujući prste. — Harry je u zahodu. Kaže da će mu trebati neko
vrijeme!
— Nije lako živjeti s dečkima — uzdahne teatralno Kathy. — Bolje bi mu bilo da
požuri. Ostavila sam riblje pohance da se odmrzavaju u prtljažniku.
Uđem unutra i pokucam na vrata WC-a. — Harry? Mama ti je došla.
Ne odgovara.
Pokucam ponovno, ali snažnije.
— Harry?
Primim kvaku. Vrata se otvore, ali u zahodu nema nikoga.
— Harry? — Trčim od prostorije do prostorije, a čelo mi se orosi hladnim znojem.
— Kathy... — kažem, progutavši slinu. — Molim te, oprosti mi. Nema ga. Ne mogu ga
nigdje naći. Tek onda primijetim rasute Lego kockice po podu.

Knjige.club 107
 Gringos & Laura

TRIDESET I TREĆE POGLAVLJE

D ok se vozimo na stražnjem sjedištu policijskog auta, Kathy me cijelim putem čvrsto

drži za ruku. Policija je već pregledala područje oko veterinarske ambulante, ali i
dalje zurimo kroz prozor, svaka sa svoje strane, očajnički se nadajući da ćemo ugledati
Harryja. Koliko dječaka ima tamnosmeđu kosu! Svaki put kad kojeg ugledam, srce mi
poskoči, da bi odmah zatim potonulo kad shvatim da nije on. Kathy nije vrištala i vikala
ili činila ono što bih ja činila u njezinoj koži, ali znam da se ne bih osjećala gore ni da je
nasrnula na mene šakama u slijepome bijesu. Kad nas je policija pitala jesmo li išta čule,
Rachel i ja smo se pogledale, sjetivši se trenutka kad sam iz dvorišta čula zvonce na
ulaznim vratima. Umjesto da provjerim, ostala sam sjediti i jesti čokoladu. Osjećajući se
krivom, želudac mi je skočio u grlo zajedno s okusom karamele iz čokolade i mislila sam
da ću povratiti.
Sad se vraćamo Kathynoj kući. Nju su već provjerili, tako da znamo da Harry nije
tamo, ali još je rano i statistički je vrlo vjerojatno da će se pojaviti, kažu. Kažu i da djeca
nestaju svakoga dana, ali ta djeca nisu Harry, zar ne? Ne visi im smeđi pramen niz čelo i
nemaju zarazni osmijeh. To da je odlutao nema nikakva smisla, jer nikad prije nije to
učinio.
Policajka nam kod Kathy postavlja ona ista pitanja na koja smo već odgovorile. Nije
bilo ničega neobičnog u Harryjevom ponašanju.
Ničim nije pokazivao da bi pobjegao od kuće. Razgovarali smo o životinjama. O školi.
O tome kako Harry želi raditi za Fond za zaštitu pasa i spašavati lutalice skupljajući ih u
žutom kombiju kao iz reklame.
— A, jeste li primijetili išta sumnjivo izvan zgrade ambulante? — pita policajka
pružajući mi šalicu vrele kave. Moja se ruka toliko trese da ju ona ipak spusti na stolić.
Promislim prije nego što joj odgovorim. Kako da joj objasnim svoj osjećaj da me
netko prati i promatra? Nemam nikakvih konkretnih dokaza, a Vanessa ionako misli da
je sve to u mojoj glavi. Osim toga, čak i da nije, kako se to može povezati s
Harryjevim nestankom? K tome, jutros nisam primijetila nikoga.
— Ne.
— A jeste li primijetili išta drugo? — Promatra me kao da zna da nešto prešućujem.
— Pa — bacim pogled prema Kathynom blijedom licu i crvenim očima. Ne želim ju
uznemiriti više nego što već jest, ali tu je još nešto o čemu smo razgovarali, a moglo bi
biti važno.
— Harry je spomenuo svog tatu. Zaista se želi naći s njim i pitao se ima li tata psa.
Kathy zajeca i stisne šake.
— Harry stalno moli da dobije psa. Ako mi se vrati, dobit će što god poželi. Samo da
se vrati.
Primaknem joj se i obgrlim oko ramena. Ona mi otrese ruku.
— A što je s Harryjevim tatom? Je li on uključen u odgoj?
Kathy odmahne glavom. — Owen? Taj je niškoristi. Nikad nije imao veze s Harryjem.

Knjige.club 108
 Gringos & Laura

— Znate li možda kako možemo do njega? Imate li njegov broj telefona? Adresu?
Kathy obriše nos i otključa mobitel. Prevrti kontakte i pokaže njegov broj. — Uopće
mi se ne javlja kad ga zovem. Ima već nekoliko mjeseci da ne plaća uzdržavanje.
Uto kroz prozor ugledam žarkocrveni krov auta koji se zaustavi na prilaznom putu
uz škripanje kočnica. To je Sam. Vrata se uz tresak otvore, a ja zaustavim dah osluškujući
poznate korake kako stupaju hodnikom. Pojavi se na dovratniku, primijeti policajku,
a zatim jurne prema Kathy i klekne joj pred noge, pa ju snažno zagrli. — Sve je u redu,
mama. Naći ćemo ga.
— Raspituju se o Owenu. Ali on ga ne bi uzeo, zar ne? Ionako ne želi imati ništa s
Harryjem. Ali što ako mu je dosta plaćati za njega iz mjeseca u mjesec? O, Bože. — Kathy
se počne ljuljati naprijed-nazad. — On ga ne bi povrijedio, jel' da, Same?
— Naravno da ne bi. — Sam okrene glavu i obrati se policajki. — Kako ja mogu
pomoći?
— Imate li kakvu noviju Harryjevu fotografiju?
Sam izvadi svoj mobitel i počne prstom listati fotografije po zaslonu. Preko ramena
mu vidim Harryjeve slike s farme kako hrani koze, igra se u vrtu s crijevom za vodu, trga
papirnati omot s velike kutije. Na svakoj od tih slika lice mu blista od sreće.
Sam se odluči za jednu svježu Harryjevu fotografiju iz škole; Harry gleda ravno u
fotoaparat i blista. Nedostaje mu prednji zub. Sam doda mobitel policajki.
— A njegovog tate? Owena, ako sam dobro zapamtila? — pita policajka.
Sam odmahne glavom. — Nemam njegovu fotku. Imaš ti, mama?
Kathy rukavom obriše suze na obrazima. — U donjoj ladici imam jednu u
Harryjevom dnevniku kad je bio beba. Napravljena je još u bolnici. To je bio prvi i
posljednji put da je Owen vidio Harryja.
Sam izvadi dnevnik i prelista ga. — Evo, ovdje. — Pokaže prstom na sliku s Kathy s
tamnim podočnjacima i umornim smiješkom. Drži Harryja u naručju, a pored kreveta
stoji tamnokosi muškarac i gleda dolje prema svom sinu.
Promatram to Owenovo lice, a u grudima mi gori, kao da mi je netko izvukao sav
zrak iz njih. Kiša. Mrak. Krv. Takve mi slike sijevaju kroz glavu. Imam dojam kao da sam
u vlaku koji juri kroz tunel i u prolazu vidim slike koje ne stižem prepoznati. Owenovo
mi je lice tako poznato. Nikad ga nisam upoznala, ali imam osjećaj kao da je netko
otvorio bocu šampanjca i sad djelići sjećanja poput pjene kuljaju van, ali nijedan nije
lijep. Strepnja i strah rastu u meni i ne namjeravaju stati. Osjećam se bespomoćnom.
Tijelo mi oblije znoj. Što mi se to događa? Poklopim uha dlanovima da zaustavim
mrmorenje u svojoj glavi.

Knjige.club 109
 Gringos & Laura

TRIDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Bože moj! što sam to učinila? što sam učinila? Što sam to učinila?

Knjige.club 110
 Gringos & Laura

TRIDESET I PETO POGLAVLJE

J en? — Negdje iz primozga čujem Samov glas i misli mi se umire. — Jesi li dobro?
Maknem dlanove s ušiju. Svi zure u mene. Ne znam je li me sram ili strah.
— Znojiš se. Izvoli. — Izvadi maramicu iz džepa i nježno mi briše čelo, kao nekoć kad
sam bila bolesna. Zatim mi ju stavi u dlan i savije mi prste u šaku. Pomirišem li ju, znam
da će mirisati na pepermint. — Vodim te van na zrak — kaže mi.
Sjedimo na pragu u stražnjem dvorištu. Tijela su nam u sjeni, a noge na vrelom
suncu. Zrak je težak od mirisa ružmarina iz Kathynog vrtića s mirisnim biljem.
— Što se to maločas dogodilo, Jenna?
Udahnem oštro kroz nosnice i ispuhnem zrak kroz usta. Napokon, nakon ne znam ni
sama koliko vremena uspijem progovoriti: — Ja se nikad nisam srela s Owenom, jel' da?
— zatražim potvrdu onoga što već znam.
— Ne. Barem koliko ja znam. Zašto?
Kako da mu objasnim da sam već negdje prije vidjela one oči s fotografije? Duboko u
želucu imam strašan osjećaj da se dogodilo nešto jako, jako loše, ali sve je mutno, kao da
pokušavam gledati kroz mutnu vodu. Vidim samo oblike i pokrete. Predomislim se, pa
mu kažem: — Strašno mi je žao. Zbog Harryja. — Zavrćem vrhom maramice prstima sve
dok ne postane špičast.
— Nisi ti kriva — kaže Sam, makar oboje znamo da jesam. — Pa nije više mali, ima
sedam godina. Zna da ne smije odlutati. Naći ćemo ga. — Glas mu zadrhti. Prođe prstima
kroz kosu i ona mu ostane stršati. Suzdržim se da mu ju ne poravnam.
Ustane i počne šetati ispod malene nadstrešnice pod kojom smo proveli bezbrojne
ljetne dane roštiljajući kobasice do ugarka i karamelizirajući luk dok se crni dim širio do
susjedova dvorišta. — Kvragu i što kaže policija. Ne mogu samo sjediti i ne činiti
ništa. Idem do Owena.
— Zna li uopće Harry gdje on živi? — pitam ga.
— Mama je sačuvala adresu u svom adresaru. Sigurno je nije bilo teško pronaći.
Harry je pametan momak.
— Ali zar neće policija prvo provjeriti kod Owena? Možda upravo sad razgovaraju s
njime? — Vidim policajku kako u kuhinji razgovara s nekim na radiju.
— Ako ga je Owen oteo, vjerojatno se neće na javljati na mobitel, zar ne? Kažu da
čine sve što mogu, ali pitanje je hoće li prvo otići provjeriti kod Owena. Pitanje je
uzimaju li uopće sve ovo dovoljno ozbiljno. Pa ne radi se o malome djetetu, a nije
nađena ni... hoću reći, ništa se nije dogodilo u ambulanti.
Mislim da je htio reći „nije nađena ni krv“. Zašutimo nakratko.
— Zašto bi otišao baš danas?
— Možda je čekao svoju priliku. Iz škole ne može otići bez pratnje nekog odraslog, a
mama ga doma pazi kao kobac. I dalje mu ne da igrati se vani. Jebi ti to. Idem. — Glas mu
je sad odlučniji. — Ideš sa mnom? — Ispruži ruku i ja ju prihvatim. Osovi me na noge,

Knjige.club 111
 Gringos & Laura

tako da izgubim ravnotežu i naslonim mu se na grudi. On me pridrži, trenutak-dva duže

nego što je potrebno, nakon što sam već povratila ravnotežu.

Motor Samova automobila gromko zabruji. Jedva razabirem što mi govori: —

Oprosti zbog buke. Imam rupu na auspuhu.
Dok jurimo prema Owenovoj kući, zvučimo kao da se natječemo na Velikoj nagradi
formule jedan. Sam šuti; usne su mu stisnute u tanku crtu dok vozi slalom između
automobila i ubrzava na žutom.
Nisam očekivala da će Owenova kuća ovako izgledati. Zbog Samova lošeg mišljenja o
njemu, mislila sam da će živjeti u prljavštini i bijedi. Da će živjeti u sobi zatrpanoj
otpadom kutija iz restorana brze hrane i pivskim limenkama. Uz škripanje
kočnica zaustavimo se pred malenom, samostojećom kućom. Između betonskih ploča na
prilaznom putu proviruje korov.
— Pričekaj me tu — kaže Sam, energično otvorivši svoja vrata. Otrči prema kući, a
mene preplavi onaj isti osjećaj panike koji sam osjetila kad sam ugledala Owenovu sliku.
Krv mi ključa i jedva kontroliram disanje. Mučno mi je. Zatvorim od. U mislima se vidim
kako stojim na pljusku i lupam šakama po vratima. Vičem. Srce kao da će mi iskočiti iz
grudi. Preklinjem. Vičem kroz otvor za pisma. — Samo hoću razgovarati!
Drhtavom rukom otkopčam sigurnosni pojas, gurnem vrata i spustim noge na
pločnik. Ustanem, ali se zaljuljam, pa se poduprem rukom o vrući limeni krov
automobila. Krenem prema kuri. Sam više ne kuca na vrata, nego je krenuo u stražnje
dvorište. Prednja su vrata zaključana. Rolete spuštene. Čučnem i pogledam kroz otvor za
pisma. Na podu hrpa neotvorene pošte. Krenem iza kuće. Čujem Sama kako trese
stražnjim vratima. Gacam između korova i kopriva koje mi se hvataju za noge i petljaju
sa vezicama tenisica. Ovaj vrt već dugo nitko nije doveo u red. Natkrilim od dlanom i
provirim kroz musavo prozorsko staklo.
Prelazim pogledom preko dnevne sobe. Vidim kauč, stolić za kavu, ognjište. Pogled
mi se zadrži na tamnoj mrlji pred ognjištem.
Odnekud začujem vrisak. Zateturam unazad i umalo da ne padnem. Ne znam više je
li to u mojoj glavi, ali u kući se nešto pomakne. Ispružim ruku i zgrabim Samovu. Samo
da se uvjerim da je tu. Da je stvaran.
— Jesi li ti to čuo? — šapnem mu.
— Čuo što? — pita.
— Ništa — odgovorim. Što mi se to događa? Što se to dogodilo Callie? Ona je
poznavala Owena, uvjerena sam u to. Štoviše, bojala ga se.
Kod Kathy su se već okupili prijatelji i susjedi da krenu u potragu za Harryjem. Ja
sam si dala posla, bojeći se da će se svijet oko mene raspasti i progutati me tama ako
zastanem, makar na trenutak. Pravim sendviče koji će završiti na pladnju i tamo se
osušiti, salata uvenuti, a jaja skrutnuti. Nitko nije gladan. U pozadini treperi televizor, a
Kathy bulji prazno u ekran. Da joj sad stanem ispred ekrana, uopće ne bi ni primijetila.
Sam nemirno šeće hodnikom gore-dolje i naziva sve i svakoga. Mada nitko nije vidio
Harryja, ljudi žele pomoći. Svima im je rekao da dođu. Pisač zujeći pijucka stranice s
kartom četvrti, na kojoj su označena mjesta koja treba pretražiti. Dolaze i moji roditelji.

Knjige.club 112
 Gringos & Laura

— Kad se pojave, svi ćemo se podijeliti u parove. Tako ćemo moći pokriti šire
područje.
Trljam oči. Iscrpljena sam, a nije još ni četiri popodne. Teško mi je i povjerovati da
Harryja nema tek četiri sata. Čini se kao da ga nema danima. Ne mogu se smiriti na
jednom mjestu. Ona Owenova fotografija kao da mi je iskopčala nešto u glavi. Vidim
treperave slike koje nestanu prije negoli ih razaberem. Nižu se jedna za drugom poput
igre pokvarenog telefona, tako da ih ne uspijevam protumačiti.
Našavši se u slijepoj ulici, pošaljem Nathanu SMS poruku da mu javim što se događa.
On ponudi svoju pomoć, ali nisam sigurna što da mu odgovorim. Želim li doista svoju
prošlost i sadašnjost u istoj prostoriji?
— Jenna? — čujem Sama i spremim mobitel. On je oličenje smirenosti dok
organizira potragu. Glas mu je staložen, ali žmirka dvostruko češće nego inače. Po tome
vidim koliko je preplašen. — Možeš li ti pretražiti područje oko veterinarske stanice?
Poznaješ ga bolje od ostalih.
Među okupljenima počne kružiti popis, pa nevješto dopišem i svoj broj mobitela na
njega. Sam će ga fotokopirati i podijeliti kopije, tako da možemo jedni drugima javiti
bude li kakvih novosti. — Da se čujemo kad ga nađemo — kaže Sam, a mi se svi
nasmiješimo i kimnemo. — Naravno da ćemo ga naći.
Dok čekam primjerak popisa uguram se na kauč pored Kathy. — Bit će on dobro —
kažem joj, ali ona je izgubljena u svome svijetu. Dohvatim daljinski upravljač s namjerom
da prebacim program s vijesti 24 sata na nešto manje depresivno, ali mi pažnju
privuče gomila policajaca koji opkoljavaju neku livadu. Izvjestitelj ozbiljna lica pokazuje
rukom na žutu policijsku traku iza sebe. Kamera prelazi scenom i zaustavi se na bijelom
šatoru, a zatim zumira na strogo lice policajca koji čuva ulaz. Raširio je noge i
prekrižio ruke. Pojačam ton i nagnem se prema aparatu.
Ekran prekrije lice neke žene. Obrazi su joj rumeni, a sijedi joj se pramenovi otimaju
ispod vunene kape.
— Možete li nam svojim riječima prepričati što se ovdje dogodilo?
— Aha. — Oči joj se ispune suzama i stane se prebacivati s noge na nogu. Kadar se
proširi. Izvjestitelj joj stavi ruku na nadlanicu, ne znam je li to zato da ju utješi li pridrži.
— Šetala sam Barnabyja.
— Vašeg psa?
— Aha. — Kimne prema kavalirskom španijelu kralja Charlesa koji joj skakuće oko
nogu. — Uzela sam ga iz prihvatilišta. Prepustila sam unuci Chloe da mu da ime. —
Usnice joj se na trenutak izviju u osmijeh, kao da je tek sada shvatila da je na
televiziji. Možda ju Chloe bude gledala. Ali čim pogleda iza sebe preko ramena, lice joj se
opet objesi.
— I što ste pronašli?
Suze joj teku curkom i odmahuje neutješno glavom. — Zapravo je pronašao
Bamaby. Nije htio prestati kopati. Pokušala sam ga odvući, ali je zarežao na mene, a to
mu uopće nije slično, pa sam pomislila da je nanjušio nešto fino. Kost, možda. — Zagleda
se u daljinu, a zjenice joj se rašire.
— I što se onda dogodilo?
Žena se na izvjestiteljevo pitanje prene, vidljivo se trgnuvši. — Oprostite. Da.
Dohvatila sam Barnabyja za ogrlicu i pokušala ga odvući... i onda sam to vidjela — kaže, i
čvrsto stisne kapke.

Knjige.club 113
 Gringos & Laura

— To?
— Ruku. Ljudsku ruku. Oprostite, ne mogu... — Otrči, a kadar se prebaci na
izvjestiteljevo lice.
— Prijelomne vijesti. Kod zrakoplovne piste Burton pronađeno je tijelo. Našla ga je
šetačica psa. Pratite novosti uživo.

Knjige.club 114
 Gringos & Laura

TRIDESET I ŠESTO POGLAVLJE

Govno jedno odvratno.

Knjige.club 115
 Gringos & Laura

TRIDESET I SEDMO POGLAVLJE

I sprva mi se učini da je Kathy nešto rekla, ali ona samo sjedi na kauču, obgrlila se
rukama i polako se njiše naprijed-nazad. Policajka se trudi umiriti ju da ono tijelo nije
Harryjevo, ali raspoloženje u kući se promijenilo. Svi su potonuli pitajući se „a što ako“.
Dovoljan je jedan pogled po sobi da vidim kako su svi u šoku. Premda nitko ništa ne
govori, nešto se svima promijenilo u glavi. Od nade da je Harry nekamo odlutao došli
smo do straha od najgoreg. Ljudi navlače cipele i zakapčaju jakne i kapute. Spremni su za
potragu. Meni se vrti u glavi. Aerodrom Burton bilo je posljednje mjesto kojeg je Calliein
satelitski navigator zabilježio, ali prije nego što sam stigla razmisliti o tome,
začujem poznati glas iz hodnika: — Bo-ok? Otvore se vrata dnevne sobe i na njima se
pojave mama i tata, rame uz rame, a meni u grlu zapne vrela knedla. Toliko sam ih željela
vidjeti zajedno na istom mjestu, ali ne ovako.
— Mama. — Priđem joj i poljubim u napudrani obraz. Miriše na pečene kolače, i dok
zatiče odlutali pramen kose za uho primijetim da joj je ostalo maslaca i brašna pod
noktima. Gane me što je sve ostavila samo da dođe.
— Tata me je pokupio. Mislila sam da je to brže nego da pričekam taksi. — Mama
čučne pred Kathy i potapše je po nadlanici. „ Naći ćemo ga. Ne brini.
— Bok, Same — javi se tata i protrese Samovu ruku, ali bez osmijeha. — Ne kaže mu
„baš mi je drago što te vidim“. Nije ovo neko veselo okupljanje.
— Znači, nestao je kod veterinarske? Zna li Linda za to? — pita me tata.
— Vjerujem da je policija već razgovarala s njom, ako je to smatrala potrebnim —
obrecne se mama.
— Nisam mislio da... — krene objašnjavati tata.
— Prekinite vas dvoje. Nije ni mjesto ni vrijeme — prosikćem, a njih dvoje spuste
poglede. Kao da smo okrenuli uloge.
Krenemo prema vratima, ali u taj tren zašumi policijski prijamnik. Policajka digne
ruku u zrak kao da zaustavlja promet, a mi svi zastanemo da ju propustimo van. Samo da
je on dobro, molim te, Bože. Policajka se vrati nakon nekoliko minuta s osmijehom na
licu.
— Pronašli smo ga. Dobro je. Uskoro će ga dovesti.
Kathy spuzne na kauč bez glasa i ostane mirno ležati, a ja izađem iz kuće i izvadim
mobitel. Vidim nekoliko propuštenih Nathanovih poziva i poruka. U svima me pita što se
događa, ali prvo se moram javiti Rachel, koja još iščekuje vijesti u ambulanti.
— Rach? Sve je u redu, našli su ga — ispalim i prije nego se stigla javiti.
— Fala ti kurcu — opsuje uz oštar izdah. — Sjedim ovdje i razmišljam kako bih se ja
osjećala da se radi o Liamu. Mislim da bih u jedno popodne ostarjela deset godina.
— Oprosti. Dužna sam ti jednu žestu.
— Dužna si mi više od jedne, Jenna McCauley! Vidimo se sutra na poslu.
Svi sad sjede i prigušeno čavrljaju u dnevnoj sobi, a kazaljke na satu jedva da se i
pomiču. Imam dojam kao da je prošlo sat vremena prije nego što se začulo brujanje

Knjige.club 116
 Gringos & Laura

automobilskog motora i vrata koja su se zalupila. Harry uđe u sobu šepajući. Lice mu je
blijedo i prošarano tragovima suza. Kathy ga cijeloga obgrli i, makar samo ovaj put, on se
prepusti zagrljaju.
— Gdje je bio? — upita Sam.
— U ulici Miller — odgovori policajac koji ga je dovezao. — Neka ga je mlada mama
vidjela kroz prozor kako plače, pa je izišla van da vidi što se događa. Malo će tko to danas
učiniti. Uganuo je članak na nozi, ali smo ga stigli pregledati i nije mu ništa. Sve je u redu.
Kathy olabavi zagrljaj, ali ne pušta Harryja iz ruku. Kao da se boji da će opet nestati.
— Što si, pobogu, tamo radio, Harry? Umrla sam od straha! — glas joj se malo povisi, a
Harry ponovno počne jecati. Zato umjesto njega odgovori policajac: — Kazao je da je
izašao iz zahoda i otišao na prijamni pult da nađe Jennu. — Ja se promeškoljim od
nelagode. — Harry je onda ugledao nekoga vani na parkiralištu. Mahnuo mu je i ovaj mu
je mahnuo nazad, pa je Harry pomislio da bi to mogao biti njegov tata koji ga želi
iznenaditi. Vrata nisu bila zaključana... — ja se opet zgrčim na stolcu — ... pa je Harry
krenuo za tim čovjekom, ali ga nije mogao sustići. Potrčao je i tako uganuo članak na
nozi.
— A taj čovjek — ubacim se — kako je izgledao?
Nije ga znao opisati, osim da je nosio traperice i crnu majicu s kapuljačom. Po tom
opisu, mogao bi biti svatko.

U sljedećih pola sata dnevna se soba polako ispraznila. Tata me upita hoću li da me
poveze kući.
— Ne bi još malo ostala? — javi se Sam. Kimnem i oprostim se s roditeljima. —
Hvala vam što ste došli.
— Tu sam kad god me zatrebaš — kaže mi tata, ali zapravo gleda mamu. — Idemo li,
Daph?
— Mogu pozvati taksi, Kene — odgovori mu ona.
— Ako te povezem, moći ću ti ošišati travu dok sam tamo, a nakon toga bismo mogli
i porazgovarati, slažeš li se?
Mama podigne pogled prema nebu, kao da će joj ono dati odgovor. — Jesi li jeo?
— Samo zdjelu pahuljica.
— To se ne broji. Napravila sam pitu. — I ne pogledavši ga više, okrene se i ukočeno
odšeće na ulicu. Promatramo ju kroz prozor dok čeka tatu da doveze auto. On joj otvori
vrata i položi ruku na rame, ali ona mu odmakne ruku navlačeći sigurnosni
pojas. Pomislim da bi ovo mogao biti početak nečega.

Vozeći me kući, Sam šuška rukom po vrećici s punjenim pepermint bombonima. Izvuče
jedan i stane petljati s omotom iznad upravljača. Nekad, u prošla vremena, ja bih mu
skinula omot i ubacila bombon u usta, ali mi se to sad čini preintimnom gestom. Slušam
brujanje motora dok čekamo na semaforu i proučavam vikendicu od crvene opeke koja
se ne uklapa ostatak ulice. Kozokrvina puzi po pergolama s obje strane ulaznih vrata, a
blijedoružičasta se pavitina penje uvis prema večernjem nebu.
Slika je bolno božanstvena. Bolno normalna. Svjesna sam da više nikad ne bih mogla
gledati svijet istim očima, samo da se Harryju dogodilo nešto strašno.

Knjige.club 117
 Gringos & Laura

Sam je već dopro do mekane sredine bombona i zagrize škripeći zubima prije nego
što ga proguta.
— Jen, htio sam razgovarati s tobom o nečemu.
Okrenem se prema njemu, ali mu se s lica ništa ne da pročitati dok gleda na cestu
pred sobom.
— Radi se o tvojoj... fiksaciji na Callie.
— Nemam ja nikakvu fiksaciju. Imam sekundarni traumatski stresni sindrom.
Sam okrene glavu prema meni, ne krijući iznenađenost.
— Zar si već razgovarala s nekim?
— Bila sam kod Vanesse u petak. Znam da sam u posljednje vrijeme malo...
zabrinuta.
— Znači li to da si ih maknula, one fotke u kuhinji?
— Kako ti znaš za njih? — upitam ga, pokušavajući zvučati oštro.
— Rachel mi je rekla. Zabrinuta je za tebe. I ja sam.
— Šta, ogovarali ste me? Baš zgodno! — Osjećam kako mi u želucu kuha ljubomora.
Rachel mi to uopće nije spominjala.
— Pa nije da smo te tračali, jako se zabrinula kad ih je vidjela. Kao da imaš nekakvo
svetište, rekla je.
— Nije to nikakvo jebeno svetište. Samo me žena zanima. A koga ne bi?
— Hoćeš reći da se nisi uvukla u njezinu obitelj s namjerom da nekako...
— Nisam se ja nikamo uvukla. I oni mene žele viđati.
— Rachel kaže da pokušavaš saznati što više o tome kako je Callie poginula. Mislim
da ti to nije...
— Mnogo je lajava ta Rachel, ha?
— Budi sretna što je imaš, Jenna.
Prije operacije vjerojatno bi me Sam opisao kao „iskrenu“ i „odanu“, a sad sam
postala „odvažila“, „srećkovićka“ i „inspiracija“ drugima. No kad to kaže Sam, osjetim
jezu.
— Ne govori mi kako da se osjećam — odbrusim mu.
— Imam dojam kao da se osjećaš dužnom prema tim ljudima — podigne i on glas.
Ne znam je li to zbog osjećaja koji su se nakupili tijekom dana pa su sad prokuljali, ali ni
ja se ne mogu smiriti.
— A ti misliš da im nisam dužna? Pa spasili su mi život!
— To je bio njihov izbor. Ti nikome ne duguješ ništa, Jen.
— Čak ni tebi?
On zakoči uza škripu guma na mjestu pred mojom zgradom gdje je zabranjeno
zaustavljanje i parkiranje. Pogledamo se bijesno.
— Zapravo, da. Sad kad si to već spomenula, mislim da mi duguješ.
— A što to? Što ti to dugujem, Same? Ostatak svog života?
— Barem pošten razgovor. Imam dojam kao da ti je više stalo do nekih neznanaca
nego do mene. — Žila na čelu mu stane pulsirati. — Otjerala si me od sebe jer...
— A što ako nisam? Što ako više nisam htjela biti s tobom? Ne možeš podnijeti tu
pomisao, je li, Same?

Knjige.club 118
 Gringos & Laura

— Možda ni ja ne želim biti s tobom, to ti nije palo na pamet, jel' da? Svejedno, o
nekim stvarima moramo razgovarati.
— Vjerojatno želiš biti s Rachel, pa da možete i dalje ugodno čavrljati, ha? — Više
uopće ne pazim što govorim, a njegovim licem prijeđe izraz gađenja.
— Ako ništa drugo, Rachel je barem sretna što je živa. Jen, ti ne umireš. Barem još
ne. Prestani se ponašati kao da bi ti svaki udah mogao biti posljednji, jer uzalud ti onda
Callieino srce.
Njegove me riječi ugrizu za srce, tako da svom silinom otvorim vrata i umalo ne
ispadnem iz auta. Zalupim ih iz sve snage i krenem marširati prema zgradi. Samove
gume zaškripe i on odjuri, ali se ja niti ne okrenem.
Bijes mi ne utiša ni penjanje uza stube prema stanu. Da nisam bila tako opsjednuta
mislima, vjerojatno bih ga čula. Taj zvuk. Otvaranja ulaznih vrata u zgradu. Škripanje
stepenice. Tihe korake koji mi se šuljaju s leđa. Ovako, potpuno sam nesvjesna da nisam
sama. Kopam po torbi tražeći ključeve. Udahnem oštro i bijesno. I netom prije nego što
ću izdahnuti osjetim taj miris. Ulja. Ustajalog dima. I mora proći još djelić sekunde prije
nego što osjetim njegovu prisutnost iza sebe. Vreli i kiseli dah na mojim obrazima. Grlo
mi se stisne na vrisak, ali mi usta već prekrije njegov dlan, a prsti zgrabe za kosu.

Knjige.club 119
 Gringos & Laura

TRIDESET I OSMO POGLAVLJE

S lušam čovjeka koji me je napao. Glas mu je dubok, govori jasno, ali jedino što čujem je
krv koja mi šišti i bubnja u ušima dok se pokušavam osloboditi. Kroz tijelo mi struji
čista strava. Trgajući se, izgubim uporište i tijelo mi se sklupča poput krpene lutke.
Nekakva me sila uspravi nazad držeći me za kosu. Imam osjećaj kao da mi tisuće
užarenih iglica ubada vlasište. Usta mi se razjape preko ruke koja ih prekriva, a zubi
zariju u njegove prste iz sve snage.
— Kurvo prokleta!
Gurne me naprijed i ja padnem na koljena i udarim glavom u pod. Onako
ošamućena, otpužem do ugla i pribijeni leđa uza zid. Pogled mi mahnito leti po hodniku
ne bih li ugledala nekoga, bilo koga. Bilo što. Nešto što bi poslužilo kao oružje. Neil iz
paba Princ od Walesa strijelja me svojim zmijskim očima dok siše prste.
— Što hoćeš od mene? — Natjeram se uspraviti, privivši čvrsto svoju torbu na grudi
poput štita. Obavijem prste oko drške, spremna da zamahnem njome ako mi se približi.
— Gdje je Owen? — zareži on. Na trenutak me potpuno zbuni.
Zašto bi on tražio Harryjeva tatu? Zašto bi zbog toga došao k meni? Protrljam kvrgu
na glavi, kao da će to otjerati ošamućenost.
— Jesi li me ti ono pratio iz paba neku večer? Zašto me pitaš za Owena. Zar ti
poznaješ Kathy i Harryja?
Svjesna sam da previše brbljam. Postavljam previše pitanja, ali se bojim da ako
prestanem, onda ću ja morati odgovarati na pitanja o Owenu na koja ne znam odgovora.
A što će mi onda učiniti?
Na ulici zabruji motor automobila koji se inače ne bi čuo ovdje u hodniku, ali čini se
da mu je probušen ispušni lonac.
— To je moj dečko, Sam! — ispalim brzo i s velikim olakšanjem.
Neil ostane trenutak neodlučno stajati, a onda proviri kroz maleni, odškrinuti
prozor koji gleda na ulicu.
— Kakav auto ima?
— Fiata. Crvenog. — Neil jurne niza stube, preskačući stepenice. Ja udahnem
nekoliko puta, kao da jecam i kad čujem tresak ulaznih vrata dovučem se do prozorčića.
Sam mimo parkira auto na svoje mjesto ispred cvjećarnice. Bacim pogled duž ulice,
ali Neila nema na vidiku.
Sam se parkirao, ali mu motor još uvijek radi. Vidim ga kako je naslonio čelo na
upravljač kao da pokušava odlučiti što sad. Promatrajući ga, i ja naslonim čelo na prljavo
staklo, dozivajući ga k sebi u mislima. Vrijeme je tako rastezljivo. Rasteže se i rasteže.
Nijedno od nas se ne miče. Dahom sam zamaglila staklo, pa ga počnem brisati rukavom
navučenim preko korijena dlana. Dok sam ga obrisala, Sam je već ubacio u rikverc. Vidim
to po stražnjim svjetlima. Auto se pomakne, motor zabrenči, i dok on tako odlazi, ja mu
šapnem: — Molim te, ne idi. — Ali on me, naravno, ne čuje. I opet sam posve sama.
No, jesam li?

Knjige.club 120
 Gringos & Laura

Nešto se čuje. Kao da stenje daska na podu. Ili se to vjetar odbija o poštanski
sandučić. Možda je ipak nešto. A možda ništa. Svejedno, iščupam ključeve iz torbe i
utrčim u svoj stan, pa zaključam vrata za sobom i navalim na njih stolić za telefon. Za
svaki slučaj.
Tako sam umorna. Moja mentalna mapa sad mi izgleda kao klupko niti i dok
pokušavam razabrati stvari svojim snenim očima boje se razlijevaju po papiru. Ali moja
iscrpljenost je ništa naprema strahu koji me prožima poput bršljana ovijenog oko stabla
još od trenutka kad sam bila kod Owenove kuće. Uvjerena sam da sam ga već negdje
vidjela. Po tisućiti put provjerim mobitel. Namjestila sam Google Alert da mi javi čim se
pojavi nešto vezano uz aerodrom Burton. Nema, međutim, nikakvih novosti, a ja
ne mogu prestati misliti na tijelo koje su tamo pronašli. Što je tamo radila Callie? Neki
iznenadan zvuk razbije ranojutarnje mrtvilo i natjera me da poskočim. Na trenutak se
uplašim da se Neil vratio. Ponovno pomislim da sam odmah trebala nazvati policiju. Ali
to je samo lavež psa. Neil. Owen. Callie. Njihova mi lica prelijeću ispred očiju i baš kad
pomislim kako će mi glava eksplodirati, sine mi. Ona zrnata Neilova fotografija iz članka
koji sam vidjela na internetu u kojem se spominje kao okrivljenik za napad.
Onaj zamagljeni lik iza njega na slici. To je bio Owen. Uvjerena sam u to. Ne treba mi
mnogo da provjerim jesam li u pravu. Je li Callie poznavala Owena? Je li mu bila
ljubavnica? Premda ju nisam poznavala, čini mi se gotovo nemoguće da je mogla biti s
Neilom. Tako sam umorna. Zarijem prste u kosu i počupam se kao da će ini to smanjiti
pritisak u lubanji. Kapci mi se sami spuštaju. Iskapim šalicu, ali ni to ih više ne može
držati otvorenima. Prekrižim ruke na stolu i naslonim glavu. Samo nakratko. Tako sam
umorna. Ali spavati ne idem. Spavati nije sigurno. Tama se svejedno spusti oko mene,
zavuče mi se u podsvijest. I u toj tami zaiskri sjećanje.

Knjige.club 121
 Gringos & Laura

TRIDESET I DEVETO POGLAVLJE

S vučem haljinu i gaćice i uguram ih duboko u pletenu košaru za rublje u kutu

sobe. Sutra ću ih baciti. Ne mogu ih više podnijeti na sebi. Noge mi se tako tresu
da mi je muka popeti se u kadu. Okrenem slavinu tuša na vruće i spuznem na
koljena. Imam osjećaj da se više nikad neću ugrijati. Što sam to učinila? Ne mičem
se. To traje i traje, sve dok mi se koza na rukama ne naježi. Odvod u kadi usisava
potoke vode i suza. Posegnem za gelom za tuširanje i rukavicom za pranje, pa
trljam kožu sve dok ne počne bridjeti i postane ružičasta, ali se svejedno izvana
osjećam prljavom. Ništa manje prljavom se ne osjećam ni iznutra. U misli mi doleti
slika kad smo se posljednji put okupali zajedno. Naslonjena sam na tvoja prsa, a ti
mi nježno utrljavaš šampon u kosu. Oko nas trepere svijeće. Umiruje me miris
lavandinih soli. Kako li se sve satno tako moglo promijeniti?
Netko pokuca prstima na vrata kupaonice. — Nisam te čuo kad si došla doma.
Jesi li se dobro provela večeras? — čujem te kako govoriš, iako znam da te boli kad
izlazim van bez tebe.
Osjetim navalu mučnine i cijelo mi se tijelo počne silovito tresti. Pokušam se
dočepati zahodske školjke, ali ne stignem na vrijeme. Želudac mi se popne u grlo,
pa povratim njegov sadržaj po cijelom kupaonskom podu u valovima između
prigušenih jecaja.
— Je li ti zlo, mila? Pusti me unutra — dozivaš, ali ne mogu to učiniti. Ne
mogu te pustiti k sebi. Nikad dosad nisam uspijevala sakriti bilo što od tebe. Uvijek
si govorio da smo jedno drugome dovoljni. Ništa nam drugo ne treba u životu. Ali
to nije istina. Više ne. Nisam znala kako ti to reći, ali znam da mi nema druge.

— Maca popapala jezik? — pitaš me, a ja odmahujem glavom.

— Onda reci to već jednom. Obećaj mi da nećeš nikome ispričati otkud ti ovo.
— Prstom nježno prijeđeš preko moje modrice na obrazu i pratiš oteklinu pod
okom. Ja se sva stisnem na stolcu.
— Naravno. Obećala sam, zar nisam?
— Držim te za riječ — kažeš, a ja ustanem i odnesem ostatke doručka u
sudoper izbjegavajući tvoj pogled.
— Ne znam baš...
— Gledaj. Ti si htjela da sve opet bude po starom? — Dotaknem si obraz,
čudeći se kako uopće možeš i pomisliti da ću ovo zaboraviti.
— Dobro.
Poljubiš me u čelo i kažeš mi: — Vidimo se kasnije. — Tvoji koraci odjekuju
hodnikom, a kada se ulazna vrata zalupe, ja se skutrim u dnevnoj sobi i provirim
kroz prozor, skrivajući se iza zavjese. Ti nestaneš iza ugla noseći svoj bež kišni
mantil savijen preko ruke, dok se u drugoj njiše aktovka od štavljene kože. Nije mi
jasno kako se možeš ponašati kao da se ništa nije dogodilo, kao da sinoć nisi kričao

Knjige.club 122
 Gringos & Laura

od bijesa. Jedva se usuđujem i disali, strepeći kako ćeš se iznenada vratiti, ali kako
sekunde postaju minute počnem se polako opuštati. Stvarno si otišao.
Uopće mi nije važno što ću staviti na sebe, i premda sam se netom povukla s
prozora nemam pojma kakvo je vrijeme. Kiša? Sunce? ’Tko zna? Skinem svoju
radnu uniformu i uvučem se u traperice i majicu. Moja torba leži navrh velikog
hrastova ormara s odjećom, tako da se moram propeti na prste da bih ju dohvatila
i povukla na sebe. Lice mi se zabrašni prašinom, pa počnem nezaustavljivo kašljati.
Ne razmišljam o tome što trpam u torbu. Odjeću, donji veš, kozmetiku. Samo
osnovno. Nakrcam je do pucanja i jedva uspijem potegnuti patentni zatvarač.
Navučem jaknu i stavim ručnu torbicu na rame, pa otvorim novčanik da
provjerim koliko mi je još ostalo novaca. Ništa. A bila sam sigurna da su u njemu
bile još dvije novčanice od dvadeset funti. Morat ću skočiti do banke, pa otvorim
svoju bankovnu aplikaciju na iPhoneu da provjerim stanje. Prije sam imala vlastiti
račun, ali mi sad plaća sjeda na našu zajedničku štednu knjižicu. Od samoga
početka mi se to nije sviđalo, ali kako si i sam rekao, ako ja budem gospodarila
svojim financijama, sve ću potrošiti na odjeću. Drago mi je što si tako pedantan s
tim tvojim tablicama i kutijom za račune. Savili smo si pravo gnijezdo. Ukucavši
šifru, lupkam nogom po podu, čekajući da se otvori stranica. A onda ostanem bez
daha. Na računu nema ničega.
Osjećam kako mi se u grlu skupljaju i strah i bijes i suze. Bacim se na krevet i
zajecam. Kako da te sad ostavim? Ostala sam bez svega.

Knjige.club 123
 Gringos & Laura

ČETRDESETO POGLAVLJE

B udim se mokrih obraza. Plakala sam u snu. Isprva se ne snalazim gdje sam, jer nisam
u svom krevetu. Ruke su mi utrnule i leže poput mrtvih predmeta na kuhinjskom
stolu. Listajući od njega, osjetim kako mi vrat probada bol. Na obrazu mi još visi moja
mentalna mapa, pa ju skinem s lica i pokušam sastrugati sasušenu slinu iz kuta usana.
Vani je nebo prošarano crvenkastožutim trakama. Svjetleće brojke na satu pećnice
kazuju da je šest ujutro. Provjerim ima li što novoga na mobitelu. Ništa nova o
aerodromu Burton, ali kasnije, dok vilicom nabadam kajganu, makar mi se želudac buni,
mobitel zapišti. Dohvatim ga, nadajući se vijestima, ali to je samo poruka od Nathana
kojom potvrđuje da će me pokupiti s posla u podne. Prođu me srsi od
nekakve ozlojeđenosti. Ne mogu na posao. Ne mogu sad gledati Nathana. Imam toliko
toga o čemu moram razmisliti. Odjednom mi pred oči s mentalne mape iskoči Owenovo
ime. Pomislim, ako ga je Callie poznavala, sigurno ga je poznavao i Nathan. „VESELIM SE
ŠTO ĆEMO SE VIDJETI“ odgovorim mu, makar u grudima osjećam neku tupost, a zube
sam nesvjesno tako snažno stisnula da mi bubnja u sljepoočnicama.

Podignem pogled kad netko uđe u ambulantu. Prvo što ugledani jest par nogu u
trapericama — ženskih nogu. Zatim ugledam glavu neke gospođe. Tijelo ne vidim od
ogromne pletene košare pune ruža i ljiljana.
— Isporuka za Jennu McCauley?
— To sam ja — odgovorim i preuzmem cvijeće, odmičući nos od njegova
presnažnog mirisa. Odložim ga na pult i otvorim omotnicu da pročitam čestitku:
Puno ti hvala što si nam se pridružila za Calliein rođendan.
Pusa od Toma i Amande
Ugledavši njihova imena, osjetim dobro poznato stezanje u grudima.
U podne, dok otvaram vrata da izađem zazove me Kelly: — Ne zaboravi svoje
cvijeće, Jenna.
— Ostavit ću ga ovdje do sutra.
— Bi li ga ipak mogla odnijeti? — zamoli ona kiselog lica. — Alergična sam na
cvijeće. — Snažno šmrcne, a ja progutam ljutnju.
Dograbim cvijeće stresavši nešto latica na pod, ali ih ne pokupim.

Vani me dočeka Nathan u autu. — Ovo izgleda skupo — kaže, izvijajući se u sjedalu i
promatrajući me dok namještam cvijeće odostraga da ne padne. — Tajni obožavatelj?
— Od zahvalnog pacijenta — slažem ne trepnuvši okom.
— Krasno. Nisi dobila čestitku? — pita, tražeći ju među cvjetovima.
— Ne. Osobna isporuka.
— Cvjećareva, zar ne. On je pacijent?
To me na trenutak zbuni.

Knjige.club 124
 Gringos & Laura

— Hoću reći, upravo sam vidio neku gospođu kako ga iznosi iz kombija. — Zastane
na tren, pa nastavi: — No, htio sam te pitati voliš li umjetnost? Održava se izložba
amatera u dvorani crkve u Ulici Chiltern. — Ne čeka, međutim, da mu odgovorim, nego
upali lijevi žmigavac i izvuče se s parkirnog mjesta. Pogled mu je na cesti.

Karta za izložbu stoji tri funte, za što dobiješ i vreli napitak u čaši od pretankog
stiropora, tako da ti sprži prste. I još dobiješ nešto nalik rožati. U dvorani je tamno i
prohladno. U zraku se nazire miris dezinficijensa. Sva sam se naježila. Hodamo
dvoranom od izloška do izloška. Neki su nevjerojatno dobri, a za druge se pitaš koji je to
vrag?
— Danas si jako šutljiva. Jesi li dobro? — pita me Nathan. Osjećam njegov topli dlan
na svojim križima i komešanje u trbuhu. Nisam još odlučila radi li se o uzbuđenju ili
odbojnosti. Bliskost koju smo osjetili u petak navečer netragom je nestala i sad mi
je neugodno u njegovu društvu.
— Dobro sam, samo malo umorna. — Odmaknem se od njegova dlana i priđem bliže
slici koja prikazuje narančastu mačku u obliku pravokutnika.
— Možemo otići do tvoga stana, ako želiš.
— Ne! — ispalim mnogo glasnije nego što mi je bila natrij era. Pravim se da ne vidim
povrijeđenost na njegovu licu i priđem sljedećem izlošku. Zapne mi za oko plažica i po
njoj posute kućice i zastavice u nizu. Kao da se priprema utrka prema moru boje zelene
jabuke. Na pijesku boje saća leži usamljena ružičasta kantica i lopatica. To me podsjeti na
Amandine slike koje sam vidjela u njezinoj kući. Podsjeti me na razlog zašto sam ovdje s
Nathanom.
— Oprosti. — Pružim ruku i dotaknem ga po nadlaktici dok mi prilazi. — Potresena
sam. Sinoć sam jako slabo spavala zbog Harryja i razmišljanja o tome kako se mogao
izgubiti.
— To je sasvim razumljivo. Mislio sam da se ljutiš na mene što sam u subotu banuo
bez najave. Vidjelo se da ti nije ugodno što sam ti došao u stan.
— Ma, nije to. Samo nisam nikoga očekivala. Nisam se bila ni istuširala.
— A nisi htjela ni da vidim kuhinju?
— Molim? — Želudac mi se stisne u lopticu pri pomisli na mentalnu mapu, ali već
sljedećeg trenutka shvatim da on misli na neoprano suđe, pa nastavim govoriti. — I tebi
je subota teško pala, zar ne, zbog Callieinog rođendana?
— Svaki mi je dan težak, bez obzira na rođendan. — U očima mu vidim tugu.
— Bit će da stalno misliš na nju? Na onu noć kad se dogodila nesreća? Ako želiš
razgovarati o tome...
— Možemo li krenuti dalje?
Isprva mi se učini da misli na ovaj razgovor, ali on pokaže rukom prema sljedećem
izlošku. Shvatim da mi se teško otrgnuti od slike s plažom. Ponijeta hirom odlučim kupiti
ju Amandi za poklon. Posljednji je dan izložbe, pa je umjetniku drago što ću ju uzeti, i dok
ju zamata u novinski papir, Nathan me zamoli da mu pridržim sako da ode na zahod.
Platim sliku, spustim je u torbu i krenem prema vratima WC-a. Nešto je tvrdo i teško u
Nathanovoj jakni; lupa mi o bedro. To je njegov mobitel. Bacim pogled prema vratima
WC-a i vidim da su zatvorena. Svjesna sam da nemam mnogo vremena, želim li pogledati
Nathanove kontakte. Je li Owen među njima? Nema sumnje da ga je Callie poznavala,
a onda je vjerojatno i Nathan. Ruka mi drhti dok izvlačim mobitel iz džepa sakoa.

Knjige.club 125
 Gringos & Laura

Dotaknem tipku i zaslon zasvijetli. Na njemu slika Callie kako sjedi pored jezera
prekriženih nogu i gleda u daljinu, potpuno nesvjesna da ju netko promatra. Srećom,
nema šifre za otključavanje, pa listam kroz izbornik i prelazim preko kontakata. Postoji
jedna natuknica „OWEN“, ali prije nego što ju stignem otvoriti i vidjeti adresu, mobitel
mi isklizne iz ruke i s treskom padne na pod. Čučnem i primim ga u ruku. U tom trenutku
ugledam Nathanove cipele pred sobom. Dignem pogled, svjesna da sam crvena u licu.
— Šta to radiš? — pita me, ispruživši ruku prema meni.
— Oprosti. Ispao mi je iz džepa — odgovorim i dodam mu mobitel.
On baci pogled na ekran i onda ga ugura u džep od hlača, pa me primi za oba zglavka
na rukama i pridigne. Stisak mu je čvrst, možda malo i prečvrst. Ne mogu smiriti uzbunu
koju osjećam u trbuhu. Zatim me zapahne zadah osvježivača zraka koji dolazi kroz
otvorena vrata WC-a. Mučno mi je od njega. Zazvoni mi mobitel i Nathan me pusti, ali
dok kopam po torbi tražeći aparat i dalje osjećam njegove čvrste prste na zglavcima,
utisnute u meso, kako mi drobe kosti. Vruće mi je. Vrti mi se. Na ekranu treperi „BROJ
NEPOZNAT“. Odmaknem se od Nathana i javim se.
— Halo?
— Jenna. To sam ja, Joe. Calliein stric. Nadam se da ti ne smeta što te zovem. Tom mi
je dao tvoj broj.
Bacim pogled prema Nathanu, ali on se udubio u jednu od slika. — Ma kakvi. Je li sve
u redu?
— Zapravo i nije. — Čujem teški uzdah s druge strane, gotovo da mogu osjetiti
njegov dah kroz slušalicu. — Calliein je rođendan vratio Amandu natrag na početak, a i
Tomu je jako teško. Cijelo se vrijeme trudio biti hrabar, ali sad nakon prvog rođendana
bez nje, a i bez Sophie, to je bilo previše za njih dvoje. Amanda uopće neće van iz kreveta.
Ni jučer ni danas.
— Uh, jako mi je žao zbog toga. Kako ja mogu pomoći? Rado bih ti pomogla pronaći
Sophie, ako mogu.
— Mogla bi pomoći tako da provedeš malo vremena s Amandom, što misliš o tome?
Glas mu je tih, jedva ga čujem od škripanja kolica koja prolaze pored mene.
Okrenem se licem prema zidu i začepim drugo uho dlanom.
— Tako će se Tom moći malo odmoriti. Uskačem im kad god mogu, ali sljedećih par
dana ću biti na putu. Strašno me brine kad ga vidim pod tolikim stresom. Nije to dobro
za njegovo srce. Oboma im je pomoglo što si bila s njima za Calliein rođendan, siguran
sam u to. Možda nisi dio obitelji, ali povezanost je tu.
— Učinit ću što mogu. Nazvat ću Toma da vidim kad su slobodni. Ionako imam nešto
za Amandu.
— Ha. Kakve bi to oni planove mogli imati? Eno ih oboje sjede doma. Upravo sam se
čuo s Tomom.
— Ah. Dobro onda.
— Oprosti. Ti si vjerojatno zauzeta? — sjeti se pitati Joe. Ne odgovorim odmah, ali
kako da ih odbijem? Pa oni su obitelj moga srca.
— Ma ne. Mogu odmah doći — odgovorim.
— Kraljica si. Puno ti, puno hvala.
Prekinem vezu i okrenem se. Tik iza mene stoji Nathan.

Knjige.club 126
 Gringos & Laura

— Tko je to bio? — pita me, ali oklijevam s odgovorom, pitajući se koliko već dugo
stoji tako iza mene. Koliko je toga čuo? Jesam li poimence spomenula Toma i Amandu ili
Callie, ili ih je spominjao samo Joe?
— Maca popapala jezik? — kaže Nathan uz smiješak.
Dok izgovara navlas iste riječi kao lik u mome snu sinoć, pred oči mi iskoče djelići
slika, tako da potpuno zaboravim odgovoriti. Vrati mi se u sjećanje ono lice s modricama,
novac kojeg nema, onaj osjećaj da si u klopci. Nathan me netremice promatra, očekujući
odgovor, a ja osjećam kako mi se cijelo tijelo hladi. Nemoguće da je on ta osoba koje se
Callie toliko bojala? Bio je tako nježan dok smo vodili ljubav. Nemoguće da je to on.
— Jenna? Jesi li dobro?
— Uh, oprosti. Moram ići.
— Jesam li rekao nešto krivo?
— Ma ne, ne. Samo... radi se o prijateljici. U nevolji.
— Je li to ona osoba koja ti je poslala cvijeće?
— Nije. To je... — ne završim rečenicu, svjesna da ne znam kako da mu objasnim. —
Hitno je.
— Ja ću te odvesti — ponudi Nathan.
— Daleko je...
— Inzistiram. — Glas mu je prijazan, ali se iza toga krije neka ledena hladnoća,
poput one iz sna. A možda si samo sve umišljam?
Vani je jasan, sunčan dan. Čekajući na raskršću, pogledam kriomice Nathana. Je li
doista ozlijedio Callie? Pištanje semafora i zeleno svjetlo kažu mi da je sigurno prijeći. Ali
dok me Nathan vodi preko ceste držeći me za lakat, sigurno je to zadnja riječ kojim
bih opisala taj osjećaj i pitam se kako ću se iz toga izvući.

Knjige.club 127
 Gringos & Laura

ČETRDESET I PRVO POGLAVLJE

N athan, hvala ti na ponudi, ali ću uzeti taksi. — Trudim se zvučati vedro i bezbrižno
dok mašem taksiju u prolazu. — Nazvat ću te kasnije.
— Ali što s... — zausti on, ali ja sam već zasjela odostraga i zalupila vrata za sobom. Dok
krećem, nagnem glavu da pogledam kroz stražnji prozor. Nathan ne može sakriti izraz
nevjerice na licu.
Tri četvrt sata kasnije eto me pred Tomovom kućom. Otvori mi vrata blijedoga lica,
ali me pozdravi zagrljajem i pita kako sam.
— Sasvim dobro. A kako je Amanda? — Pazim da ne govorim glasno dok ulazim u
hodnik.
Svaka mu bora na licu otkriva zabrinutost. — Stanje joj se pogoršava. Ne znam što
da radim.
— A zašto se ne bi malo odmorio? Idi se prošetati. Ja ću ostati s njom.
On pogleda prema stubama koje vode na kat. Rastrgan je. — Šetnja zvuči lijepo, ali...
— Bit će joj dobro sa mnom, vjeruj mi. Vjerojatno neće ni primijetiti da te nema.
— Hvala. Neću dugo.
Navuče cipele, a ja se zaputim na kat, pazeći da ne lupam cipelama. Amanda možda
spava. Provirim na vrata njihove spavaće sobe i jedva se suzdržim da ne trgnem glavu od
kiseloga vonja znoja i očaja.
— Amanda? — šapnem. Jedva da se išta razabire u polumraku sobe, pa na prstima
priđem skutrenoj sjeni na krevetu. Pokrivač se ritmički diže i spušta s njezinim
prigušenim hrkanjem. Izađem što tiše znam i umijem, ali se na vrhu stuba zaustavim.
Meni zdesna je gostinska soba. Vrata su odškrinuta. Unutra vidim kutije s Callieinim
stvarima. Bacim pogled prema prizemlju. Tom će se sigurno zadržati tko zna koliko, a
Amanda spava. Nema nikakva zla u tome da malo bacim pogled, zar ne?

Tiho, što tiše, pokušam otvoriti prvu kutiju, ali poklopac struže glasno, pa zastanem
svakih par sekundi, osluškujući je li se Amanda probudila. Prva je kutija puna odjeće.
Pritisnem ju, ali ne pipam ništa drugo, pa okušam sreću s drugom kutijom. Iz nje
izvadim klupko žica ispod kojih se skrio iPad. Otvorim zaštitni magnetski poklopac, ali se
zaslon ne upali. Pronađem žicu od punjača i priključim ga. Sličica s baterijom zasvijetli
crveno, ali već nakon nekoliko minuta pokaže da se puni. Dok se otvara web
pretražitelj Safari, osjetim navalu uzbuđenja, ali onda shvatim da nisam spojena na
internet i da trebam postaviti pristup preko svog mobitela. Učinivši to, pokušam
ponovno. Callieina povijest pretraživanja je prazna, a ja razočarana, okušam sreću s
njezinom e-poštom. Listajući po zaglavljima, ne primijetim ništa zanimljivo. Recepti
koje joj je poslala Amanda, poveznice na smiješne videosnimke s YouTubea s mačkama
koje joj je proslijedila Sara s posla. Pregledam njezine aplikacije. Words with Friends, Air
Hockey, Tetris. Pritisnem na sličicu za Eivmote. U programu je dokument o vrtlarenju.
Bilješke vezane uz grmlje. I još jedna mapa naslovljena „LETOVI“. Otvorim ju i ugledam
poveznicu na web stranicu s cijenama za dvije jednosmjerne karte za Španjolsku. Bit će

Knjige.club 128
 Gringos & Laura

da je Callie pomogla Sophie i njezinom dečku oko putovanja, ali me zbunjuje to što su
karte jednosmjerne, a Tom i Amanda očekuju da će se Sophie vratiti svaki tren. Vidim još
jedan dokument s poveznicama na neku aplikaciju za kratkoročni zajam, ali prije nego
što stignem išta više pročitati čujem meškoljenje iz Amandine sobe. Iskopčam iPad i sve
nečujno vratim na svoje mjesto, pa zbrišem iz sobe i pokucam na Amandina vrata.
Ona leži na leđima i bulji u prazno. Ruke je izvukla van preko pokrivača. Zglavci joj
izviruju iz rukava poput tankih, kvrgavih grančica. Dovoljan je jedan krivi pokret da
puknu, pomislim.
— Kako si, Amanda?
— Umorno — odgovori ona šaptom, premda se upravo probudila.
— Imam nešto za tebe. Mogu li razmaknuti zavjese?
Ona jedva primjetno kinine. Ja se provučem pored kreveta, razmaknem zavjese i
odškrinem prozor. U sobu prodru tople boje meda i već je manje zagušljivo.
Sjednem na rub kreveta, a madrac se sav uvije i zaškripi pod mojom težinom.
Amanda se pridigne i podmetne jastuk pod leđa, a ja rastvorim torbu i izvadim sliku.
Treba joj cijela vječnost da svojim drhtavim prstima skine omot. Kad je slika
napokon razmotana, iznenadi me sjena tjeskobe koja joj prijeđe preko lica dok ju
netremice promatra. Čini se da u njoj vidi puno više toga nego što bih ja ikad mogla
vidjeti.
— Oh, oprosti mi, molim te. Nisam te htjela uznemiriti.
— Ma nisi. Jako ljubazno od tebe što si me se sjetila.
— Kupila sam je danas na izložbi slikara amatera. Podsjetila me na jednu od onih
koje si ti naslikala.
— Obožavali smo ići na plažu. Svi mi. Dok sam bila dijete i malo starija, stalno sam
ljetovala u inozemstvu. Tamo je uvijek sunčano, ali Tom i ja to nismo mogli priuštiti
svojim curama. Zato smo godinama odlazili u autokamp Sovina koliba kod
primorskog mjestašca Newley-On-Sea. Cure su obožavale taj kamp. Čak i kad je pljuštalo
po krovu kamp kućice tako glasno da sam im morala zapušiti uši vatom, samo da nekako
zaspu. Callie i Sophie su imale istu ovakvu ružičastu kanticu. — Prstima stane pratiti
poteze kistom.
— To su lijepa sjećanja.
— Onda nisam imala pojma koliko sam sretna — kaže Amanda i brizne u plač.
Ustanem i nagnem se nad nju da ju zagrlim. Majica mi se natopi njezinom tugom.
Držim ju dok joj se cijelo tijelo trese i ne razmišljam kako mi trnu ruke i kako me bole
leđa. Ostanemo tako sve dok se ne vrati Tom.

Bio je ovo naporan dan i osjećam se iscrpljeno, ali dok guram ulazna vrata u zgradu
instinktivno osjetim da nešto nije u redu. Zrak je prožet nekim bolesnički slatkim
mirisom. Pomislim da su to moji potrošeni živci. Nakon jučerašnjeg iskustva s Neilom
nije ni čudo da sam na oprezu, ali čim uđem vidim da je stepenište zasuto ljiljanima i
ružama. Onima istim koje sam ostavila u Nathanovu autu. Pletena košara u kojoj su bili
potpuno je uništena. Raspukla se i savila kao da je netko skakao po njoj. Buljim u nju i
osjećam kako mi krv šiklja u glavu i kako su mi noge postale mekane poput gume.
Naslonim se rukom na zid da ne padnem. Vrata se iza mene zalupe uz tresak, a meni se
želudac stisne u čvor straha. Povučem vrata prema sebi i pustim ih da se opet zatvore uz
tresak, tako da izgleda kao da sam otišla i onda čučnem u sjenu pored stuba, iščekujući

Knjige.club 129
 Gringos & Laura

teške korake da se spuste. Ne mičem se iz sjene, sitna poput miša, a vrijeme nikako da
prođe, minuta za minutom, sve dok me grč u nogama ne natjera da se uspravim. Mislim
da nema nikoga.
Polako i nečujno šuljam se uza stube izvijajući vrat ne bih li ugledala neku sjenu
kako se pomaknula ili čula šum potplata cipela. I premda se ništa od toga ne dogodi,
strah koji osjećam raste i raste, sve dok ne dosegnem vrh stuba. I tada mi sve postane
jasno. Ulazna vrata u moj stan su odškrinuta.
Netko mi je u stanu.

Knjige.club 130
 Gringos & Laura

ČETRDESET I DRUGO POGLAVLJE

S tavim dlan na usta da ne ispustim krik i potpuno se ukočim. Naćulim uši, ne bih li čula
kakav zvuk iznutra. Ništa se, međutim, ne čuje osim smijeha iz stana s kata iznad
mene i prigušenog zvuka njihovog televizora. Padne mi na pamet da otrčim k susjedima,
ali oni su se tek doselili i nismo se još ni upoznali. Osim toga, iz moga stana ne dopire
nikakav zvuk.
Pružim ruku i lagano vršcima prstiju gurnem vrata. Šarke zaškripe i ja brzo
povučem ruku. U mislima vidim svakojake slike. Neku sjenu koja vreba iza vrata. Ispod
mog kreveta. Iz mog ormara s odjećom. Ne mogu se natjerati da uđem. Odmaknem se
korak i naslonim leđima na stubišni zid, gotovo očekujući da će netko navaliti na mene.
Silazeći niz stepenice, ne skidam očiju s vrata, a kada se napokon nađem vani spuznem
na pločnik i zaronim glavu među koljena, čekajući da me prođe nadnaravni osjećaj da
lebdim. Kad se i to napokon dogodi i vrati mi se dar govora, izvadim mobitel iz torbe.
Ugledavši poruku od Nathana, zastane mi dah. U njoj piše: Nadam se da li je prijateljica
dobro. Ostavio sam li buket na stepeništu. Pusa. Osjećaj nelagode uvuče mi se u želudac i
ponovno imam dojam da me netko promatra. Bacim pogled preko oba ramena i počnem
ukucavati brojeve. „Jedan“. „Jedan“. Prst mi se zaustavi u zraku prije nego što otkucam i
treći broj. Cvijeće je dokaz da je Nathan bio tu, ali ne i da mi je ušao u stan. Zapravo, da
mi je itko ušao u stan. Jesam li zaključala kad sam odlazila? Jesam li uopće zatvorila
vrata? Umjesto da razbistrim misli i sjetim se, obuzme me sumnja. Kako mogu biti
sigurna. Daj, Jenna, sjeti se.
Zatvorim oči i zamislim ključeve u svojoj ruci. Imam prilično jak osjećaj da sam
vrata povukla do kraja. — Ne možete se voditi osjećajima, gospođice McCauley — čujem
policajca u glavi i sjetim se kako su me otpravili iz postaje. Ne želim zvati policiju sve dok
ne budem sigurna da je netko provalio u moj stan. A sigurna nisam. Uopće vise nisam
sigurna. Što sad?

Ostala sam sjediti na pločniku sve dok nije došao Sam. Zubi mi možda cvokoću, ali ne
osjećam hladnoću. On stane preda mnom na mjestu gdje nije dopušteno zaustavljanje i
parkiranje uz škripu kočnica.
— Jen. — Zalupivši vratima nađe se preda mnom u tri koraka. Ja ustanem i zanjišem
se, pa me on primi i privuče na svoja prsa. Gruba vuna s njegova džempera grebe mi lice,
ali se ne odmičem.
— Je li policija već gore? — pita me.
— Nisam ih zvala.
— Zašto nisi? — pridržavajući me za nadlaktice odmakne se od mene da me bolje
promotri. Nadam se da mi u očima neće vidjeti krivicu i zaključiti da sam spavala s
nekim drugim.
— Nisam bila sigurna jesam li zatvorila vrata kad sam otišla. Svašta mi se mota po
glavi — priznam mu napokon. — Sutra imam biopsiju i ne mogu se sabrati. Ne želim
oduzimati vrijeme policiji. — Zagrizem donju usnu da mu ne izbrbljam kako sam već

Knjige.club 131
 Gringos & Laura

bila na policiji i da se bojim kako mi opet neće povjerovati. Stvari koje ne govorim sad je
već više nego onih koje govorim. Jezičac na vagi se nagnuo prema obmanjivanju.
On digne pogled prema prozoru stana. — Idem gore provjeriti. Ti me pričekaj ovdje.
Sam nestane kroz ulazna vrata zgrade, ali nekoliko trenutaka kasnije i ja krenem za
njim šuljajući se na vršcima prstiju. Ipak, kad je stigao na vrh stepeništa pred stanom, ne
izdržim već šapnem: — Same!
On se okrene.
— Možda bismo ipak trebali nazvati policiju. Možda je netko unutra.
Lice mu preplave osjećaji. — Dok sam ja tu, nitko ti neće ništa — kaže i zakorači
kroz vrata prije nego što mu stignem reći da se brinem zbog njega, a ne zbog sebe.
Krenuvši za njim u hodnik, otme mi se uzdah. Zdesna ugledam dnevnu sobu svu u
neredu. Knjige počupane s polica, jastuke razbacane po podu.
— Izađi i pričekaj me vani — naredi mi glasom koji odaje napetost i oprezno krene
niz hodnik. Ne krenem za njim, ali niti ne odem. Želudac mi se stisnuo poput čvora, a
noge ukopale u pod. Sam obilazi sobu za sobom, a onda mi priđe.
— Nema nikoga, ali trebamo pozvati policiju.
Provučem se pored njega i jurnem u spavaću sobu. — Jenna, nemoj ništa dirati —
vikne za mnom, ali prekasno. Prekoračivši ladice na podu iz kojih su se rasule stvari
poput boje na platnu, kleknem pred raskriljenim vratima ormara i podignem, izokrenutu
i praznu, svoju izrezbarenu drvenu kutiju.
— Jenna?
Čujem ga, ali ne odgovaram. Ostala sam bez riječi. Mahnito prekapam po neredu,
nalazeći poispadale stvarčice, i vraćam ih, jednu po jednu nazad u kutiju, ali one više nisu
ono što su bile. Čiste i nevine. Ukaljane su strančevom rukom. Progutam kiselinu koja mi
krene na usta. Tu je par čarapica boje limuna za novorođenče, krpeni zec boje vanilije sa
savijenim ušima, sićušni bodi sa sličicama Ježurke Ježića koji se skutrio i spava. Isprva ju
ne mogu naći, sliku ultrazvuka, i premda mi se ta slika urezala u srce, preplavljuje me
osjećaj panike sve dok prstima slučajno ne očešem glatki papir i podignem otisak života
koji nikad nije stigao živjeti.
— Sve si to sačuvala? — promrmlja Sam. Duboko u trbuhu osjetim takvu navalu
sirovih osjećaja da se moram skutriti i zariti glavu među koljena.
Sve o čemu nismo nikad pošteno ni razgovarali ostane lebdjeti u zraku poput
sumaglice. Želim mu priznati koliko mi je žao što smo izgubili bebu kad me je izdalo srce,
ali mi priznanje zapne u grlu zajedno sa suzama i sramom. Sam me drži u naručju dok
se ljuljam i palcem mi ritmički gladi zatiljak, ali to ne može ublažiti moju žalost.

Bio je to čudan osjećaj dok sam vadila posteljinu i jastuk za Sama, kao da je gost. Kao da
ovo nikad nije bio njegov dom. Ipak, zahvalna sam mu što večeras neću ostati sama.
Ležim u krevetu i osluškujem kapi kiše kako ritmički lupkaju o prozor. Zurim u uličnu
svjetiljku sve dok se njezino narančasto svjetlo ne zamuti i stopi s nebom boje ugljena.
Zatvorim oči. Sutra je moja šestomjesečna kontrola i moram se malo odmoriti.
Čuje se puštanje vode iz kotlića. Šumi po cijevima koje prolaze ispod drvenog poda.
Pod zaškripi pod Samovim koracima u hodniku. To me ohrabri, ali umjesto da dođe k
meni u krevet i stisne mi se uz leđa, čujem vrata dnevne sobe pored svoje kako zacvile i
stenjanje opruga dok liježe na kauč.

Knjige.club 132
 Gringos & Laura

Nemiran je. Kauč stenje i cvili pod njegovom težinom, a ja se pitam hoće li mi doći u
krevet. Pitam se, želim li da to učini.
Tjeskoba dolazi u kratkim, snažnim valovima otkad mi je provaljeno u stan. Nisam
zvala policiju. Usprkos tome što su mi svi papiri porazbacani, ništa nije uzeto: ni računi,
ni moji blokovi za crtanje. Ja nemam snage sve mu objašnjavati, jer i meni je u glavi
zbrka. Dok je podizao Callieine fotografije s poda i pomagao mi dovesti stan u red, Sam je
šutio kao zaliven, ali sam mu na licu vidjela izraz nevjerice dok je proučavao
raskomadane dijelove moje mentalne mape. Jedva je primjetno odmahivao glavom
proučavajući moje nesuvisle ideje. Bi li i dalje mislio da je sve to plod moje mašte da ga
nisam pretekla i stala pred vrata hladnjaka kad je ušao u kuhinju tako da ne ugleda ono
što sam ja ugledala? Netko je preslagao magnetska slova i ostavio poruku od dvije
riječi: PRESTANI KOPATI.

Knjige.club 133
 Gringos & Laura

ČETRDESET I TREĆE POGLAVLJE

N ije mi ništa. — Rukom nesigurno krenem prema licu i prstima nježno

dotaknem oteklinu ispod oka. — Pala sam doma niz stepenice. — Cijelo sam
jutro morala objašnjavati i nositi se sa zabrinutim pitanjima i sućutnim
osmijesima. Pa ne mogu im valjda reći istinu? Ali s tobom sam bila iskrena. Rekla
sam ti i previše, i evo gdje sam sad.
Žudim za samoćom. Promatram kazaljke na satu. Sekunde postaju minute,
minute sati, i napokon dođe vrijeme za ručak.
— Zbrisat ću malo van — najavim svima i požurim prema vratima, željna
svježega zraka i samoće da razmislim o svemu.
Vani puše ledeni vjetar, pa pognem glavu i probijam se prema parkiralištu.
Pada lagana kišica. Pomislim, ako odem u park, bit ću svima na vidjelu, pa je
možda bolje da skočim do roditelja, makar sam ti obećala da neću. Neću se vidjeti
ni s kim bez tebe.
Udubljena u misli, brzajući, jedva i primjećujući sumorni, sivi pločnik. A onda
ih ugledam. Cipele. Blistavomu muške cipele. Tvoje cipele. Podignem glavu i
ugledam te kako sjediš na zidiću. Pod nogama li aktovka. — Mogu li ti se pridružiti
za ručak? — pitaš me, a meni se stisne srce.

Knjige.club 134
 Gringos & Laura

ČETRDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

irom otvorim oči. Netko me je primio za stopalo. Prođe me hladan znoj i pokušam se
Š ritnuti, ali ne mogu pomaknuti noge. Srce mi skoči u grkljan, ali odmah shvatim da mi
se plahta zapetljala oko gležnjeva. Nagnem se i oslobodim ih, pa se pridignem i dišem
polako i duboko sve dok mi se ne smiri puls. Dobro sam. Na sigurnom. Ali čujem neko
šuštanje iz dnevne sobe i opet me uhvati panika. A onda se sjetim da je on još uvijek tu.
Sam.
Kroza zid opet čujem škripanje kauča dok se on namješta i gurnem ruke kroz
uzglavlje kreveta i čvrsto dlanovima pritisnem hladni pregradni zid koji nas razdvaja.

— Jutro. — Sam uđe u kuhinju bosonog, a kosa mu strši u svim smjerovima. Dohvati
kotlić za čaj i protrese ga, a zatim podmetne pod slavinu i pusti snažan mlaz vode. Ja
okrenem svoju novu mentalnu mapu licem prema dolje i primim s obje ruke svoju
hladnu šalicu kave. Već satima sam budna i prebirem po svojim sumnjama. Od straha
više nisam mogla zaspati. Tko mi je to ostavio ono upozorenje na hladnjaku? Hoće li se
vratiti? Kroz vene mi kulja kofein i nervozno se trzam na stolcu.
— Izgledaš mi potreseno — kaže Sam dok izvlači stolac sa svoje strane. Njegovo
škripanje o pod natjera me da bolno zažmirim. Gledaj, Jen. Moramo razgovarati. Iskreno.
Kako treba. — Ukočim se na njegove riječi i ustanem, a lice mu zaiskri nečim što bi
moglo biti povrijeđenost ili ljutnja.
— Sad nije pravi trenutak, Same — kažem mu, makar ne znam želi li razgovarati o
provali ili o bebi. — Moram se dovesti u red za bolnicu.
— Kako se osjećaš, s obzirom na današnju biopsiju? — pita me s izrazom sućuti na
licu, od koje mi se užari vrat.
— Sasvim dobro — odgovorim, ali previše revno i vedro.
Dok me pod tušem bockaju vrele kapi vode, otvorim slavinu jače da me ne čuje kako
plačem.

Ne sjećam se da sam se ikad osjećala tako umorno. U glavi mi bruji. Bolje bi bilo da nisam
došla na posao, ali tata će me pokupiti s posla i odvesti u bolnicu tek u 11.30. Nakon što
je Sam otišao na posao, stan je postao mračan i prazan, a ja sam skakala na svaki šum, pa
nisam htjela ostati sama. Ali sad kad sam ovdje, užasno mi je teško smiješiti se
klijentima i ohrabrivati ih da će njihovim ljubimcima biti dobro, makar u to ni sama
ponekad ne vjerujem. Loše se stvari jednostavno događaju.
Otvore se vrata ordinarije i ledeni zrak uskovitla papire s prijamnog pulta. Lupim
dlanom po njima da ne odlete. Dostavljač zaglavi ulazna vrata, unese smeđe kartonske
kutije iz kombija i naslaže ih u kutu čekaonice.
— Ovo je posljednja — kaže i gurne mi dostavnicu na pult, a ja načrčkam svoj
potpis.
— Pobogu — javi se Linda — što je sve ovo?

Knjige.club 135
 Gringos & Laura

— Narudžba lijekova. — Međutim, dosad nismo imali ovako veliku.

Kutije su teške kao da su punjene olovom. Borim se s njima iz koraka u korak, sve
dok ih sve ne odnesemo u spremište. Linda rasiječe traku na jednoj kutiji škarama i nas
dvije klečeći počnemo raspakiravati njezin sadržaj. Po svršetku, Linda čučne na pete.
— Jenna, ovo je triput više nego što nam treba. — Glas joj je opor i suh. — Sad
stvarno mislim da bi si trebala uzeti slobodno neko vrijeme. Brinem se da...
— Dobro sam. Vjerojatno su pogriješili u skladištu. Sigurna sam da sam u e-mailu
ponovila prošlotjednu narudžbu. — Namrštim se, pokušavši se sjetiti pojedinosti, ali mi
je sjećanje puno rupa. Iskreno, ne sjećam se čak ni da sam poslala narudžbu. Donijet
ću dostavnicu s pulta da provjerim.
Na prijmu zvoni telefon, neki pas bolno cvili i štekće, iz košare za mačku kaplje
mokraća. Smrdi na kiselo. Ne znam s čime bih započela. Imam osjećaj da ću se raspasti.
— Jenna! — iz misli me trgne uznemireni povik gospođe Bambridge koja teturajući
bane na ulazna vrata. Suze joj se slijevaju niz obraze posivjele od muke, a u naručju drži
Caspera. Stresem se ugledavši tog Jacka Russella, ali se on ne miče. Uopće se ne miče.
Zanemarivši strah, natjeram se da ga uzmem iz njezinih ruku i dok pregledavam njegova
opuštena usta, ružičasti svinjski jezik i zube poput igala, sve mi postane mutno.
— Što se dogodilo? — trgne me opet iz bunila Lindin glas, a ja joj zahvalno predam
Caspera u ruke. Makar je malen, imam osjećaj da teži tonu.
— Jutros sam ga takvog našla u košarici. Kuhinja je bila sva u neredu od proljeva.
Hoće li umrijeti? — govori gospođa Bambridge drhtavim glasom.
— Učinit ćemo sve što možemo.
Slijedim Lindu u salu za liječenje, a ona ga položi na klupu. Hoćeš li biti dobro još
koju minutu? Moram završiti sa zecom u susjednoj sobi.
— Bit ću dobro — odgovorim. Potresena sam, ali mogu funkcionirati, pa Casperu po
navici uvedem kanilu u venu na nozi i prikopčam ju na infuziju. Zakvačim plastičnu
vrećicu o stalak i lagano ju stisnem sve dok tekućina ne krene niz cjevčicu. Pozovem
gospođu Bambridge da uđe. Ugledavši ga, stane joj drhtati donja usna.
— Što mu je?
— Ne znamo dok ne napravimo pretrage. U lošem je stanju, ali je zasad stabilan. Čim
potpišete pristanak, uzet ćemo mu krv. — Pružim joj kemijsku olovku, a ona ju prihvati
drhtavom rukom. Potpis joj je jedva čitljiv. Odvedem je nazad u sobu za prijam. — Ovo bi
moglo potrajati. Vjerojatno bi bilo najbolje da pričekate doma.
— Želim ostati.
Prošlo je već sat vremena, a nalazi još nisu stigli. Napravila sam joj tri šalice čaja s
mlijekom. Polako ispija treću, dok ju ja držim za ruku i gladim njezinu suhu, pjegavu
kožu palcem.
— Ne bi trebalo još dugo — kažem, svjesna da uskoro moram na pregled. No, ne bih
ju htjela ostaviti.
— Mogu li ga vidjeti?
— Samo da provjerim — odgovorim i potapšam ju po nadlanici.
Casper leži na boku u štenari. Noge su mu još ukočene, a oči staklaste i slijepe.
— Defibrilator! — viknem, makar je i pogled ne njega dovoljan da znam kako je
prekasno.

Knjige.club 136
 Gringos & Laura

Čujem tutnjavu koraka kako jure prema meni. Okrenem se i ugledam Lindu, Kelly i
Rachel. Stoje iza mene u potpunoj tišini.
— On... — kimnem glavom prema psu. — Jadna gospoda Bambridge. Jadni Casper.
— Imam dojam da me promatra svojim sitnim okicama dok mu pokrivam glavu i
ukočeno tijelo. Ustavši, primijetim kako je Kelly nešto dohvatila iza sudopera.
— Jenna? — obrati mi se. Od njezina hladnog, oštrog pogleda prođu me trnci.
Što je?
— Vidi ovo. — Otvori dlan u kojem drži dvije ispražnjene bočice inzulina. — Ti si
bila prva koja si danas radila u ovoj sobi. Jesi li ti Casperu ubacila ovo u infuziju? Izazvala
napadaj?
— Naravno da nisam! — odgovorim, progutavši s mukom slinu. Zašto me svi
strijeljaju pogledom?
— Nije nikakva tajna da ga se bojiš — nastavi Kelly.
— Nikad to ne bih učinila. — Pokažem rukom na njega.
Pričekam da Linda i Rachel kažu nešto u moju obranu, ali one šute.
— Napravit ćemo još krvnih pretraga — napokon će namršteno Linda.
Nisam to bila ja! — Pogađa me i sama pomisao da bih mogla počiniti takvu
kretensku pogrešku. Osim toga, to se i ne može dogoditi pogreškom. Nema šanse da se
inzulin sam od sebe našao pored infuzije. Ovo je učinjeno namjerno. Umorna sam i
zbunjena, ali čak ni pod utjecajem svojih omamljujućih lijekova to ne bih učinila.
Jednostavno ne bih. Razmislim pažljivo gdje je sve krenulo po krivu otkad sam se vratila
na posao. Propuštene narudžbe. Prevelike narudžbe. Krive doze. Osjećam kako u meni
raste bijes. Stvari odjednom sjednu na svoje mjesto i ja planem.
— Ti si to bila! — Ubodem kažiprstom Kelly u grudnu kost, a ona se zatetura
unatrag. — Hoćeš mi prišiti sranja. Hoćeš me izgurati s posla da bi ga ti dobila. Ti...
pokvarena kurvo! — Gurnem ju. Glava joj lupi o zid, a oči se rašire od nevjerice i bola.
Skočim prema njoj, ali me Rachel primi za ruku i zarije čvrsto svoje prste u moj zglob.
— Prekini, Jenna. Kelly to ne bi učinila.
Oslobodivši se Rachel, namjerim se na nju. — A jesi li to onda bila ti? U nedjelju sam
te zatekla za računalom. Jesi li ti petljala s mojim narudžbama? — Svjesna sam da više ne
vladam sobom, ali se ne mogu smiriti. — Svi znaju da si švorc. Da moraš uzdržavati oca
pijanca i brata. Ako me otpuste, ostat ćeš na višem položaju s većom plaćom. Ili si se
namjerila na Sama? Rekao mi je da ste vodili ugodan razgovor meni iza leđa. — Riječi mi
kuljaju iz usta, otrovne i opore, dok u meni kuha bijes poput kiseline.
— Hvala ti, prijateljice. Ja sam bila ta koja je ispravljala tvoje greške.
Zaustim da nešto kažem, ali me prekine Linda. Glas joj je ozbiljan i smiren.
— Mislim da je najbolje da odeš kući, Jenna.
— Linda, pa nije valjda da vjeruješ kako sam ja to učinila? Poznajemo se toliko
godina.
— Ne znam što da mislim, ali me čeka puno predvorje pacijenata, objašnjavanje
zašto je ovdje mrtav pas i asistentice koje kriče jedna na drugu. Razgovarat ću s tobom
kad se smiriš i kad dobijemo krvne nalaze za Caspera, ali u međuvremenu te molim,
Jenna, da se udaljiš, s obzirom na tvoj napad na Kelly.
— Ja ću gospođi Bambridge priopćiti vijest — kažem, svjesna koliko će ju to
pogoditi.

Knjige.club 137
 Gringos & Laura

Linda pogleda prema Kelly. Ona drži oba dlana na zatiljku. E, pa nisam ju tako jako
gurnula.
— Možeš izaći straga — uporna je Linda.
— Dobro. — Gurnem vrata. Ona tresnu o zid. Dohvatim svoju torbu i izjurim kroz
požarni izlaz.
Koračam brzo i odlučno, ali kako adrenalin kopni, tako se i moj korak usporava.
Jesam li ostala bez posla? Obuzme me tjeskoba, ovaj put brže i jače nego prije. Jesam li
ostala bez Rachel? Ništa nije tako pogubno kao nepovjerenje, a ono me izjeda iznutra.
Rachel to ne bi učinila. Jel’ tako da ne bi? No sumnja mi i dalje rovari po želucu. Rachel
nije porekla moje optužbe, zar ne? Ali onda mi sine nova misao i pogodi me poput
udarca u prsa, tako da stanem na mjestu. A što ako sam ipak bila ja? Ne mogu poreći da
sam napravila mnogo propusta u posljednje vrijeme. Pritisnem dlanovima čelo i zarijem
prste u vlasište, pokušavajući rekonstruirati proteklih sat vremena, ali sve otkad je
Casper došao u ambulantu gubi se u magli kao da se dogodilo prije mnogo
vremena. Uvjerena sam da je u infuziji bila samo fiziološka otopina, ali ne bih stavila
ruku u vatru. Trenutno imam osjećaj da ne mogu vjerovati ama baš nikome. Ni samoj
sebi.

Knjige.club 138
 Gringos & Laura

ČETRDESET I PETO POGLAVLJE

ekam tatu na uglu ulice, da me ne vide iz ambulante. Točno u 11.30 on stiže autom.
Č Mislila sam da će nas mama čekati u bolnici, ali ju vidim kako mi maše sa suvozačkog
sjedišta. Gane me ta njihova gesta, da su se pomirili i da mi danas zajedno pružaju
podršku. Smjestim se odostraga i umotam u crveni karirani pokrivač koji se malo osjeća
na vlagu. Tata ga uvijek ima sa sobom „za svaki slučaj“, a meni je on prava utjeha. U
njemu opet mogu biti ona mala curica na stražnjem sjedištu auta. Tata hrska bombon od
limuna, a mama mu govori da ide pogrešnim putem.
Ulazimo u bolnicu rame uz rame. Osjećam silnu zahvalnost prema ovo dvoje ljudi na
koje se još uvijek mogu osloniti. U čekaonici je pretopio i tiho, osim što se u daljini čuje
zveckanje kolica. Natisnemo iz pumpice nulo antibakterijskog gela i namažemo njime
ruke. Osjetim kako me pecka porezotina od papira. Dok sjedim na rubu narančastog
stolca, pravim se da ne vidim časopise naslagane na stolu, nego ih pitam: — I? Jeste li vas
dvoje...?
Oni razmijene poglede, a ja se na trenutak zapitam jesam li i to krivo shvatila. Tata,
međutim, primi mamu za ruku i kaže: “Jesmo. Dugo smo razgovarali nakon onoga što se
dogodilo s Harryjem i odlučili smo pokušati ponovo.“
— Pa to je sjajno — oduševim se iskreno.
— Zakazali smo sastanak kod psihoterapeuta, nekog poput tvoje Vanesse, da o
svemu razgovaramo — nastavi on.
— Zar ćete sa strancem razgovarati o svojim osjećajima? Tata nije u stanju stranca
pitati ni za upute kad se izgubi.
— Učinit ću sve što treba, Jen.
Briznem u glasan plač. Vrele mi se suze spuštaju niz obraze.
— Jenna? Srce, mislila sam da će ti biti drago — kaže mama i izvadi rupčić iz torbe.
— Ma je — odgovorim, ispuhujući nos. — Napokon da čujem nešto dobro. U
posljednje mi se vrijeme događaju samo ružne stvari. Teško mi je. Osim toga, mislim...
mislim da sam ostala bez posla.
— Zašto? — upita me mama oštrim glasom.
— Napravila sam puno pogrešaka. Naručila previše stvari. Dala krivi lijek. Netko se
požalio na mene da sam bila nepristojna prema klijentu. Problem je što se većine toga ni
ne sjećam da sam učinila. Zbog lijeka se ponekad osjećam ošamućeno. Teško mi
se usredotočiti. Evo, jutros... — zaustim, pa obrišem oči. — ...jutros je umro Casper, a
Kelly je našla bočicu s inzulinom pokraj njegove infuzije. Optužila me je da sam ga
namjerno stavila u infuziju.
— Oh, Jenna. — Tata mi stisne ruku. — Jako mi je žao to čuti.
—Ali, tata, ja sam optužila Kelly da je to učinila. Mislila sam da želi moje mjesto, a
kad je ona to zanijekala... onda sam optužila Rachel. Rekla sam da želi da me otpuste
kako bi mogla dobiti viši položaj i s njime bolju plaću. Rekla sam neke grozne stvar o
njenoj obitelji. Sam Bog zna jesam li zapravo sama pomiješala fiziološku s inzulinom.
Umorna sam kao pas i trenutno uopće ne znam što činim.
Knjige.club 139
 Gringos & Laura

— Ni trenutka nisam pomislio da si to ti učinila — kaže tata i doda mi novi papirnati

rupčić.
— Kako to možeš znati? Prije neki dan sam potpuno smetnula s uma da trebam
svratiti do tebe i pokupiti one knjige za Lindu, nisam li? A tebe sam, mama, zaboravila
nazvati, makar sam obećala. Svaki čas nešto zaboravim. Nešto zabrljam. Jadni Casper.
Opet ispušem nos.
Mama i tata se pogledaju.
— Evo, vidite, čak i vi mislite da sam niškoristi — kažem i suze mi opet krenu niz
lice.
— Kene, zaboga, reci joj — naljuti se mama.
— Što da mi kaže?
Tata ustane i počne šetati po hodniku.
Ne kažeš li joj ti, ja ću — zaprijeti mama.
Jenna — zausti on, čučnuvši ispred mene i primivši me za ruke, kao da mi namjerava
priopćiti nešto strašno.
Kad si bila bolesna... — proguta slinu i pogleda u stranu, kao da traži način kako da
mi kaže — ... bilo nanije teško. Svima. Osjećao sam se toliko bespomoćnim što ti ne mogu
pomoći i morao sam s nekim razgovarati. Linda nam je oduvijek bila dobra prijateljica,
ali sam jedne večeri napravio strašnu, strašnu pogrešku. — Ugrize se za donju usnu. —
Ne znam kako da ti to kažem, ali Linda i ja smo se... sprijateljili malo previše.
Isprva nisam shvatila na što cilja, pa pogledam upitno mamu, ali ona izbjegne moj
pogled. Tada mi sine. — Spavao si s Lindom? — upitam ga zgroženo i povučem ruke. —
Kako si mogao? Jesi li uopće razmišljao o mami? O Johnu? Pa i on je tvoj prijatelj! —
Sad mi postane jasno zašto su njih dvojica odjednom prestali igrati golf zajedno.
— Sramim se toga što sam učinio i koga sam sve povrijedio. Bio je to trenutak ludila,
ali... poslije toga je bilo još gore. Linda je htjela još. Već godinama nije sretna u braku s
Johnom. Rekao sam joj da je to što se dogodilo između nas glupa pogreška. To joj se nije
svidjelo, ali nije imala izbora. Zato je htjela potpuni prekid u odnosima. Uključujući i
prijateljske. Uključujući i to da ni tebe ne želi u blizini.
Zato ste dakle mama i ti bili protiv toga da se vratim na posao, a ne zbog brige da se
ne bih zarazila od životinja.
— Srce, bili smo i zbog toga, naravno da smo bili — nadoveže se mama — ali...
— A Linda? Stalno me ispituje jesam li u stanju raditi u ordinaciji. Govori mi da će
razumjeti ako želim otići.
— Jasno je da te nije mogla samo tako otpustiti. Kako bi to objasnila Johnu? A ni
pred drugima nije htjela ispasti bezdušna. Naročito ne nakon operacije. Mislim da je to
ona sve činila iz čistog prkosa. U nadi da ćeš otići sama ili da će naći uvjerljivi razlog da
te otpusti.
— I vi ste me svejedno pustili da se vratim tamo na posao? — Ovaj put prostrijelim
pogledom mamu, a ona se nelagodno promeškolji na stolcu. — Zašto mi to niste ranije
rekli? — Ne mogu vjerovati. Kako je mama mogla dopustiti da nastavim raditi za
Lindu? Onda se sjetim kako me je pokušala navesti na druge mogućnosti nakon operacije
i strpljivo me uvjeriti da počnem misliti i na druge poslove.
Mama isprekidano uzdahne. — Radilo se o izuzetnoj situaciji. Tvoj tata i Linda su
bili zajedno samo jednom. Radilo se o pogrešci, a ti si već mnogo toga pretrpjela. Izgubila

Knjige.club 140
 Gringos & Laura

si Sama, svoju bebu, zdravlje. Jedino što te je držalo bio je tvoj posao. Nisam ti mogla i to
oduzeti.
— Lagala si mi. — Ustanem u trenutku kada nam priđe medicinska sestra. I premda
sam strepila od tog trenutka, dočekam ju s olakšanjem i krenem za njom kroz vijugave
hodnike, ostavljajući roditelje za sobom, a da se nisam ni osvrnula.

Odvede me u svlačionicu i da mi bolničku halju da se presvučeni u nju. Jedna od vezica

na leđima nedostaje, pa pridržavam rasporak dok hodam, vukući noge, svjesna da mi
svatko može vidjeti pozadinu. Srećom, danas sam obukla svoje najveće gaće.
Doktoru Kapuru je drago što me vidi. Uvijek me pozdravi kao da sam mu najdraži
pacijent i, premda znam što slijedi, i meni je drago što ga vidim. Postao je tako važan dio
mog života, pa imam osjećaj kao da sam se ponovno srela sa starim prijateljem.
Popnem se na uski ležaj na kotačićima i primim se čvrsto za njega dok sestra pritišće
pumpu stopalom. Krevet se diže sve više i više, a ja se grčim kod svakoga trzaja u strahu
da se ne skotrljam na pod.
Šutim i pokušavam suzbiti osjećaj panike koji raste u meni, a doktor Kapur
ispunjava tišinu pričama o svojim kćerima blizankama koje su nedavno krenule u školu.
Kad sam prvi put bila na biopsiji, mislila sam da se šale da trebaju izvaditi komadić mog
srca i napraviti pretragu, pa sam se nervozno nasmijala kad mi je doktor Kapur rekao da
će to napraviti pod lokalnom anestezijom, a ne općom. Međutim, on je bio posve ozbiljan.
Legla sam na hladni i tvrdi krevet na kotačiće i zurila u žarko svjetlo na savršeno bijelom
stropu i pokušavala se opustiti. Vjerovala sam utješnim riječima doktora Kapura da
gotovo i neću ništa osjetiti. Kroz vene u vratu su mi provukli kateter sve do srca i kad su
laparoskopom dohvatili uzorak živoga tkiva, ono što je on objasnio kao blagi trzaj, meni
je izgledalo kao grubo čupanje. Suze su mi krenule na oči kad su mi otkinuli komadić
srca i imala sam osjećaj da padam duboko u zečju rupu.
A ovaj put me još čeka i angiogram. Stisnem čvrsto kapke i, dok mi briju prepone,
pokušam se u mislima preseliti na neko sretnije mjesto. Osjetim oštar ubod igle u meko
tkivo i sva se zgrčim. Radio iz pozadine i nježni irski naglasak medicinske sestre polako
nestanu u daljini. Dišem duboko. Govorim tijelu da se opusti, premda sam napola svjesna
onoga što se događa oko mene. Polako plutam i gubim se u sjećanju i odmah me preplavi
strava.

Knjige.club 141
 Gringos & Laura

ČETRDESET I ŠESTO POGLAVLJE

M laz vode šišti iz tuša, prigušujući moj glas dok pokušavam čuti onaj s druge
strane telefonske slušalice začepivši drugo uho dlanom, naslonjena na hladne
plave pločice u kupaonici. Govorim isprva tiho, pa sve glasnije, pokušavajući
doprijeti do sugovornika.
Kvaka na vratima se zatrese, a ja poskočim od straha i pritisnem mobitel na
grudi. Čekam.
Bum-bum-bum. Vrata se tresu, a moje srce podivlja.
— S kim to razgovaraš? — Glas mu je mračan i ljutit.
— N, ni, ni s kim — odazovem se, prekinem poziv i zatvorim vodu.
— Čuo sam te kako pričaš.
— A s kime bih to mogla pričati u praznoj kupaonici? — odgovorim. — A ti si
mi uzeo mobitel, zar ne, pa nemam čime nikoga ni nazvati. Srce mi tako bubnja da
me čudi kako ga ne čuješ. U sebi se molim da se ne sjetiš mobitela na bonove koji
sam kupila prije nekoliko godina, kad sam morala iPhone dati na popravak. Uzmeš
li mi i taj, ne znam što ću učiniti.
Vrata se opet zatresu, ovaj puta snažnije. Naslonim se dlanom na pločice da se
priberem.
— Otključaj vrata.
— Brišem se.
— Otvori...
— Daj mi sekundu... — Nisam ni mokra i potpuno sam odjevena, posegnem
odjeću sa sebe i umotam se u ručnik. Nakašljem se dok otvaram vratašca ormarića s
ogledalom da prikrijem taj zvuk i izvadim tampone kutije, pa u nju smjestim svoj
tajni crni mobitel. Vratim tampone nazad Ja ga prekriju i protresem kutiju da
budem sigurna kako su ga prekrili. Vratim kutiju nazad u ormarić i na njega kutiju
s depilacijskom kremom i zatvorim vratašca.
Čučnem i prođem rukama po dnu kade, pa si poprskam ruke i ramena
kapljicama vode.
— Izađi. Odmah. Sad. — Glas ti je na rubu pucanja. Udahnem duboko i
otključam vrata.

Knjige.club 142
 Gringos & Laura

ČETRDESET I SEDMO POGLAVLJE

U mačem biskvit od đumbira u blijedi čaj na dnevnom odjelu bolnice. Od šećera mi se

tijelo malo smiri. Posegnem za torbom i stanem kopati po njoj, tražeći mobitel. I
dalje sam ljuta na roditelje, ali hoću javiti mami da je sve prošlo u redu. Znam da će se
brinuti. Vidim propušteni poziv od Linde. Od njezina imena stegne mi se čeljust. Ostavila
mi je glasovnu poruku. Otključam mobitel s namjerom da ju obrišem, ali znatiželja ipak
prevlada, pa ju pustim.

— Jenna, ja sam, Linda. Nazvao me je tvoj tata i rekao mi da znaš za... da znaš. A ja
nikad nisam imala namjeru... Nisam smjela... No, htjela sam ti reći da to nisi bila ti
— mislim na Caspera — ali ni ja. Bio je star i zatekla sam ga već mrtvog. Poslat ću
ti kopiju nalaza ako želiš vidjeti. A one bočice, to je bilo... glupo. Isto tako i
ostalo... Slušaj, oduvijek si nam bila draga, i Johnu i meni. On je loše. Jesi li znala za
to? Ide na pretrage i ne smije se izlagati stresu. Nadam se da to možemo riješiti u
četiri oka. Nazovi me. Molim te. Kad bi mi samo dala priliku da...

Vrijeme za poruke je isteklo, pa mi automatska sekretarica ponudi popis mogućnosti, a

ja izaberem da ponovno poslušam poruku, dok mi se biskvit u želucu miješa s tugom.
John i Linda su već jako dugo dio mog života, a sad je moj svijet postao još manji.

Doktor Kapur odrješitim korakom uđe u moj odjeljak, zatekavši me kako napola
drijemam. Zatvori zavjesu za sobom.
— Jenna, kako se osjećaš? — pita me glasno. Bit će da misli kako se ništa ne čuje
kroz ovu tanku pregradu.
— Dobro — ponudim mu uobičajeni britanski odgovor kao da mi nije maločas
otkinuo komadić srca za pretrage.
— Želiš li mi nešto reći? — pita me, proučavajući nalaze.
Odmahnem glavom, a on dopiše nešto na papir i klikne kemijskom olovkom, pa ju
spremi u džep.
— Smanjit ću ti dozu lijeka, ali te želim ponovno vidjeti za dva-tri tjedna.
— Dva-tri tjedna? — iznenadim se i nesvjesno stavim ruku na prsa. strepeći od
najgoreg. — Što ne valja?
— Fizički sve izgleda dobro. Štoviše, odlično. — Nasmiješi se da me ohrabri. — Ali
nuspojave su malo... pretjerane. Smanjenjem doze htio bih postići da i one budu blaže.
— Nuspojave? — Toliko ih je da ne znam misli li na neku konkretno.
— Tvoja paranoja.
— Kako Vi znate za to? — Ne sjećam se da sam mu išta spominjala.
— Vanessa mi je rekla...
Knjige.club 143
 Gringos & Laura

— Vanessa? — Sad sam ja ta koja govori glasno. — Ona je moj psihoterapeut. Ne

smije odavati...
— Vanessa usko surađuje s nama. Mi smo ti koji su te poslali k njoj. Postoji li razlog
za zabrinutost za pacijenta, kao što je slučaj s tobom, ima puno pravo...
— A što je s mojim pravima? Ovo je kršenje načela povjerljivosti. Ja sam joj
vjerovala.
— I dalje joj možeš vjerovati. Uvjeravam te da ona ne bi razgovarala... — Ja ga,
međutim, više ne čujem. Čujem samo glas u svojoj glavi koji mi šapće: ne vjeruj nikome.

Gotovo da sam razočarana kad čujem da sad mogu ići. Dok mi nasmiješena medicinska
sestra daje upute kako nastaviti liječenje, na koje nuspojave moram paziti i dok mi pruža
popis telefonskih brojeva za hitne slučajeve, umalo da ju ne upitam mogu li ostati. Ne
veselim se pri pomisli da ću vidjeti mamu ili tatu. Još manje tatu. Ili da ću se vratiti u svoj
stan. Pita me tko će doći po mene, a ja joj odgovorim da su mi roditelji tu negdje u
bolnici, najvjerojatnije u kafiću. Ona mi ponudi da ih pozove, ali joj kažem da ću sama.
Ne žuri mi se s odijevanjem, ali naposljetku ipak izvadim mobitel. U međuvremenu
sam primila poruku s nepoznatog broja. Otvorim ju i osjetim stezanje u prsima.

Nadam se da si pročitala poruku na frižideru od jučer. Ne bih volio da se TEBI nešto

dogodi.

Knjige.club 144
 Gringos & Laura

ČETRDESET I OSMO POGLAVLJE

U zmi.
— Neću.
— Otvori usta. — Grubo mi uguraš palac između usnica i čvrsto pritisneš donje zube
prema dolje. Pokušam zabaciti glavu unazad, ali me tvoji prsti čvrsto drže za bradu.
Sa suzama u očima hvatam te za ruke i pokušavam ih odmaknuti, ali nemam
dovoljno snage.
— No, daj — kažeš. — Osjećat ćeš se bolje. Znaš to i sama.
Prestanem se opirati, a ti popustiš stisak. Iscrpljena, zavalim se na stolcu. —
Samo jednu.
Nadviješ se nada mnom, a ja bezvoljno odmahujem glavom, no prekinem jer mi
je mučno. Vrti mi se. Bojim se.
— Za mene. — Glas ti postane nježniji.
Nemam više snage opirati se. Otvorim usta. Ti mi staviš kapsulu na jezik. Gorka
je. Prisloniš mi čašu tople vode na usne i ja otpijem gutljaj.
— Dobra cura — kažeš, i ukloniš mi kasu s lica, gladeći me po čelu vršcima
prstiju.
Zažmirim. Čekam da me preuzme obamrlost. Mišići mi se polako stanu
opuštati. Imam dojam da lebdim.
Sljedeći put kad čujem tvoj glas, on je prigušen. Kao da dolazi izdaleka. Čini mi
se da mi kažeš: — Samo želim da se osjećaš bolje — ali više ni u što nisam sigurna.

Budim se, padam u san i opet se budim. Udovi su mi teški i ne mogu uskladiti
pokrete. Imam dojam da se mičem. Ti me nosiš, ja se pokušavam osloboditi, ali mi je
tijelo teško poput olova.
— Šššš — govoriš mi. Obgrlio si me rukom, a moja se glava udobno smjestila
između tvoje glave i ramena.
— Molim te — mrmljam, ali mi se jezik zapetljao i ne mogu izgovoriti više ni
riječi. Vraćam se nazad u tamu. Pravo mi je olakšanje što više ništa ne osjećam i ne
mislim.
— Callie, ne mogu te pustiti — čujem tvoj šapat.

Knjige.club 145
 Gringos & Laura

ČETRDESET I DEVETO POGLAVLJE

P robudim se na kauču. Neudobno mi je, ukočena sam i još se tresem. Dva su dana
prošla od biopsije i još se nisam vratila u krevet. Svaki put kad zaspem kao da
sanjam Callieina sjećanja i strepim od onoga što ću vidjeti kad zažmirim. Plaši me ona
tama u mojim snovima. Stvari kojih se ne sjećam svaki put kad se probudim u znoju. S
krikom. Sitne pojedinosti izblijede i opet nestanu u podsvijesti, ostavljajući me ogrnutu
samo u debeli strah.
— Ne bih volio da se TEBI nešto dogodi — kaže poruka na mom mobitelu. Kad bih ju
sad odnijela na policiju, opet me ne bi ozbiljno shvatili. Nema nikakva načina da saznam
tko ju je poslao, a sročena je pažljivo, tako da se ne može protumačiti isključivo kao
prijetnja. Ali ja znam da ona to jest, i premda neprestano provjeravam jesu li zaključana
vrata i navučen zasun, je li se stolić navaljen na ulazna vrata pomaknuo, od svakog i
najmanjeg zvuka imam dojam da je netko unutra sa mnom.
Pokušavam se održavati budnom neprekidnim dolijevanjem kave i hodanjem po
stanu, proučavanjem svoje mentalne mape i beskrajnim, neprestanim guglanjem. Od
pronalaska tijela na aerodromu Burton prošlo je deset dana. Zašto ga policija već
nije identificirala?
I tko je to bio u mom stanu? U lokalnim se vijestima ne spominje bilo koja druga
provala u proteklih nekoliko dana, pa se pitam nije li moja nekako povezana s provalom
kod Toma i Amande.
Odlučim provjeriti što se događalo u vrijeme oko Callieina pogreba. Prolaze sati i
sati. Napokon naiđem na nešto. Kratki odlomak o provali i nastavak vijesti nekoliko dana
kasnije.
Policija je uhapsila dva muškarca povezana s provalom u Ulici Chester. Pronađeni su
svi ukradeni predmeti osim gotovine uzete iz sefa i jedne neobične ogrlice, prikazane na
slici. Policija moli sve građane da im se obrate, ako imaju bilo kakvih spoznaja o
ovome predmetu. Vjeruje se da je ovaj dvojac odgovoran za niz provala koje su se
dogodile dok su vlasnici objekata bili na sprovodima.
Na slici je prikazana Amandina ogrlica s privjeskom od rubina i dijamanata u obliku
zvijezde. Niti jedan od provalnika se ne zove Neil ili Owen, što me navede na pomisao
kako provala u Tomovu kuću nije povezana s Callie. Ali što je s mojom provalom?
Misli mi se neprestano vraćaju na poruku s hladnjaka.
„PRESTANI KOPATI“
O, moj Bože. Tako me je strah.
Zora zarudi, a ja se zavalim na kauč i zurim u treperavi ekran televizora u kutu. Zvuk
sam stavila na najtiše, tako da mogu čuti ako netko opet pokuša provaliti u stan.
Osluškujem. Stalno osluškujem.
Prije stotinu osamdeset i četiri dana stavili su Callieino srce u moje tijelo, a sad ju
ponekad mrzim, tu istu djevojku koja mi je dala život. Ne znam što hoće od mene. Što mi
to pokušava reći. Više ne znam ni što je stvarno a što nije, i nemam s kime razgovarati o
tome. Ne vjerujem nikome.

Knjige.club 146
 Gringos & Laura

Vidim kroz prozor zlatno sunce kako se budi, ali ni prve zrake sunca ne mogu
odagnati taj jezivi osjećaj da me netko promatra.
I čeka. I onda ponovno ustajem i pretražujem stan. Provjeravam ormar, zagledam
iza vrata, virim pod krevet, ali ne nalazim nikoga. Uvijek je tako.
S mukom progutam svoj lijek. Iz nosa mi curi curkom, a čelo mi gori. Umirem. Ta mi
misao prođe glavom nepozvana i ja ju odgurnem od sebe. Naravno da ne umirem. Ali što
ako je to istina? Što ako mi tijelo počinje odbacivati Callieino srce i što ako nikad neću
saznati što se one noći dogodilo? Zbog Toma i Amande. Naslonim glavu na dlanove. Neću
se obazirati na prijetnje. Moram pokušati ponovo, samo što ne znam otkud da krenem.
Sjedim u kuhinji i promatram svoju mentalnu mapu. Penjući se nebom, sunce obasja
srebrnu kvaku hladnjaka. Taj odbljesak prizove mi u sjećanje — ovoga puta moje vlastito
— moj prvi posjet Nathanovoj kući, kada sam iz šupe izvlačila jastuke za vrtne stolce i
prevrnula teglu s cvijećem. Prije nego što sam pobjegla od pauka, ugledala sam
srebrnkasti odbljesak ispod tegle. Bio je to ključ.

Uđem u hodnik Nathanova stana i zaključam ulazna vrata za sobom, pa spremim ključ u
džep. Vratit ću ga u šupu kad budem odlazila. U kući je mirno i tiho, ali me ta tišina više
plaši nego što me hrabri. Premda znam da nema nikoga, da je Nathan na poslu, jedva
odškrinem vrata dnevne sobe i provučem se kroz njih, pa na prstima priđem prozoru.
Spustim torbu, pomaknem zavjesu i provirim na ulicu. Pomislim što bi sve moglo poći po
krivu i premda imam loš predosjećaj, ne vidim susjede kako pokazuju prema kući i
zabrinuto nešto govore u mobitele. Ne vjerujem da me je itko vidio kad sam došla.
Pustim da prođe nekoliko minuta i kad se dovoljno smirim, krenem dalje. Ne znam što to
očekujem da ću pronaći, ali sam istovremeno i uzbuđena i prestrašena. Puls mi je
ubrzan, ali nije snažan.
Dosad još nisam bila na katu. One večeri nismo stigli dalje od kauča. Sjetivši se
njegovih ruku na svome tijelu, jedva suspregnem bijes. S vrha stuba vidim troja lakirana,
zatvorena vrata. Polako otvorim prva. To je kupaonica. Osjeća se blagi miris
dezinficijensa u zraku. Promotrim prostoriju i ugledam pletenu košaru za rublje u kutu i
plave pločice oko kade. Izgleda upravo onako kako je izgledala u mojim snovima, pa ako
sam ranije iole i sumnjala, sada sam potpuno sigurna da su moji snovi Callieina sjećanja.
Otvorim ormarić s ogledalom, ali u njemu ne nalazim kutiju s tamponima i kremu za
depilaciju, tek Nathanovu britvu i kremu za brijanje.
Sljedeća vrata vode u spavaću sobu. U uglu stoji visoki hrastov ormar. Onaj isti s
kojega je Callie skinula torbu u mome snu. Htjela je ostaviti Nathana, zaključim. Sjednem
umorno na rub kreveta, pažljivo prekrivenog šarenim prekrivačem, i sjetim se
njezinih poruka koje je slala nepoznatoj osobi. Vjerojatno je imala ljubavnika. Nathan je
za to saznao i udario ju. No, je li to bio prvi put, pitam se, ili ju je tukao i prije toga? Ne
djeluje kao nasilnik. Tom ga je opisao kao pažljivog. Mislim da postoji fina granica
između toga jesi li pažljiv ili opsjednut kontrolom, a Nathan ju je, izgleda, prešao. Da joj
nije ispraznio štednu knjižicu, ona bi ga vjerojatno ostavila već ranije. Pomisao da bi još
mogla biti živa ražalosti me, a opet, da jest, onda vjerojatno ne bih bila ja. Bit će da se one
večeri kad je poginula spremala otići s ljubavnikom. Vjerojatno joj je toga dana bio
odobren kratkoročni zajam i otišla je s vjerom u bolju budućnost. Međutim, ovo su samo
moja nagađanja. Čak i kad bih se domogla nepobitnih dokaza, ne bih nikad mogla
reći Tomu i Amandi da im je kći bila nesretna s Nathanom. Osjećam se kao da sam ih
izdala. Glava mi puca od misli koje mi jure kroza nju. Prislonim dlan na čelo. Vrelo je.
Trebala bih se vratiti kući. Nije mi dobro, ali me i dalje muči s kim je to Callie spavala. Je

Knjige.club 147
 Gringos & Laura

li to bio Owen? Je li on bio Nathanov prijatelj? Pretražim ormar i kredenc, ni sama ne

znajući što zapravo tražim. Međutim, umjesto nabacanih stvari, unutra je samo uredno
ispeglana i složena odjeća.
Treća je soba jednako uredna. Sve je na svome mjestu. U njoj je samo jedan krevet i
drvena kutija za posteljinu. Podignem poklopac i ugledam niz uredno složenih smeđih
omotnica. Izvrnem sadržaj prve. Iz nje izleti hrpa čestitki za Valentinovo i poruka na
kojima piše „VOLIM TE“. Rastužim se čitajući ih. Nekada davno, Callie i Nathan bili su
sretni. Sljedeća je omotnica dupkom puna, samo što se ne raspukne. Zavirim unutra i
s nevjericom ugledam snopove novčanica uvezane gumicom. Izvlačeći ih, primijetim na
dnu omotnice neko bljeskanje. Pa to je ogrlica s privjeskom u obliku zvijezde, s rubinima
i dijamantima. Istim onim koji je ukraden Amandi tijekom provale na dan Callieinog
sprovoda. Otkud to Nathanu? Sjetim se da mi je Tom rekao kako se Nathan nije pojavio
na karminama, ali nemoguće da je on provalio u kuću? Sljedeća je omotnica toliko
lagana da isprva pomislim kako je prazna, ali u njoj ipak napipam tri putovnice.
Pogledam fotografije odostraga. Na jednoj je Nathan, na drugoj Callie, a na trećoj Sophie.
Je li to ona ista Sophie koja bi sad trebala biti u Španjolskoj? Kako je uopće otišla bez
putovnice? Nathan sigurno zna da nije u inozemstvu. Zašto je lagao? Zašto se ona nije
javila roditeljima? Onda mi sine. Što ako je ono tijelo na aerodromu Sophieino? Zar mi to
Callie uporno pokušava reći? Koliko je Nathan opasan? Osjetim mučninu u želucu i dok
vraćam putovnice u omotnicu uplaši me neki tresak izvana i ispustim ih iz ruku.
Dvorišna vrata. Pokupim sve s poda i gurnem u kutiju. Pričekam nekoliko trenutaka ne
dišući, nadajući se da sam to čula tresak poštanskog sandučića u koji je netko
stavljao reklamnu poštu. Ali onda čujem ključ kako ulazi u ključanicu i osjetim propuh
koji dolazi odozdo kroz otvorena vrata. Nathan se vratio. Panično se osvrnem po sobi.
Nemam se gdje sakriti. A onda mi se srce stisne.
Sjetim se da sam u dnevnoj sobi ostavila svoju torbu.

Knjige.club 148
 Gringos & Laura

PEDESETO POGLAVLJE

K roz žile mi kola čisti užas dok osluškujem Nathanovc pokrete u prizemlju. Čujem
kako je njegova aktovka tresnula o pod, tupe udarce cipela koje je odbacio na tepih u
hodniku. Samo da ne ude u dnevnu sobu, ponavljam u mislima poput mantre, a onda mi
sine da bi bilo još gore da se popne gore u sobu. Imam dojam da sam se skamenila koliko
su mi mišići zgrčeni. Ne usuđujem se ni pomaknuti. Jedva da dišem. Čujem škripanje. To
je stepenište. Krenuo je prema meni. Pokušam se sjetiti jesam li sve vratila tamo gdje
sam i našla, ali vratašca kupaonskog ormarića — jesam li ih zatvorila? Tiho, koračajući
poput tata, priđem prozoru i pogledam van, očajnički tražeći izlaz, ali ga ne
nalazim. Njegovi koraci su sve bliže i bliže. Križa mi oblije hladan znoj. Majica mi se
potpuno zalijepi za tijelo. Čudim se kako ne čuje luđačko lupanje mojega srca. A onda, na
trenutak, nastupi potpuna tišina. Sve je stalo. Zašto je on stao? Naslonim čelo na vrata,
zamišljajući ga kako stoji s druge strane i poseže za kvakom. Sigurna sam da su sva vrata
bila zatvorena kad sam došla. A sad su sva odškrinuta. Sigurno je svjestan da je netko u
kući. Što će mi reći ako me zatekne ovdje? što će mi učiniti? Zrak propara kreštava
zvonjava mobitela, a ja odmah krenem rukom u džep, ali uto čujem Nathanov razdraženi
glas: — Halo? — i zvonjava prestane. Osjetim silno olakšanje shvativši da se ne radi o
mome mobitelu i odmah ga stavim na tiho.
— Koji kurac hoćeš od mene? — Glas mu je bijesan. Stvarno bijesan. Dosad ga još
nisam čula da tako razgovara.
Počne me škakljati grlo, ali uspijem progutati taj nadražaj. Ne kašlji.
— Rekao sam ti da me više ne zoveš. — Tišina. — Znam. Vidio sam. Ali to se mene
ne tiče, zar ne?
Stanka.
— Gdje si sad?
— A, u kurac! — Zvuči razjareno, a meni se otme prigušeni jecaj. Začepim si usta
dlanovima i čučnem na pete. Noge su mi toliko slabe da ne mogu stajati. — Igraš opasnu
igru. U redu. Sutra navečer.
Stanka.
— Dobro, oko deset, i onda svatko svojim putem. Jesmo li se razumjeti? Da se više
nikad nismo čuli.
Čujem tresak i ramena mi poskoče, ali već trenutak kasnije voda iz tuša krene
bubnjati o kadu. Ne mičem se, ne još. Uvjerena sam da će primijetiti otvorena vrata
ormarića i skočiti na mene baš u trenutku kad se pokušam provući pored kupaonice.
Sekunde se pretvaraju u minute i postanem svjesna da nemam više mnogo vremena.
Izujem cipele i uzmem ih u ruku. Drugom pritisnem kvaku i polako povučem vrata
prema sebi. Ona zaškripe. Sva se zgrčim, ali voda i dalje teče, a vrata kupaonice su
zatvorena. Spuštajući se niza stube imam osjećaj kao da im nema kraja. Prelazim jednu
po jednu, zastajkujući i osvrćući se nakon svakog škripavog koraka. Napokon se
spustivši u prizemlje, pokupim svoju torbu iz dnevne sobe i pokušam otvoriti ulazna
vrata. Zaključana su. Posegnem rukom u stražnji džep i odjednom shvatim da se

Knjige.club 149
 Gringos & Laura

nešto promijenilo. Ne čuje se više šum tuša. Na katu se otvore vrata kupaonice. Stisnem
usne da zaustavim krik i stanem u žurbi petljati s ključem. Iznad sebe čujem škripanje
poda. Ključanica popusti.
Na stepeništu se pojavi sjena. Prsti mi dohvate kvaku. Dolazi. Otvorim vrata i
kliznem van, zatvarajući vrata za sobom što tiše umijem. A zatim jurnem koliko me noge
nose.

Goni me razjareni Nathanov glas kojim je razgovarao na mobitelu i već osjećam njegove
prste kako me hvataju za ramena i povlače unazad, njegov vreli dah na svome vratu.
Peče me šav na bedru, pa ga pritisnem dlanom i usporim korak. Nedugo potoni se
zaustavim. Naslonim se stražnjicom o zid i rukama na koljena, hvatajući zrak, ne
skidajući pogled sa smjera otkud sam upravo dotrčala. Srce mi skoči u grlo kad ugledam
neku siluetu koja se pojavi iza ugla, ali to nije Nathan. Rukavom obrišem čelo,
razmišljajući što ću dalje. Iscrpljena sam. Mučno mi je u želucu i svjesna sam da nemam
snage vratiti se kući. Nakon biopsije se obično odmaram nekoliko dana kako bi mi se
vratila i fizička i psihička snaga.
Budući da nisam ponijela novčanik sa sobom i nemam novaca u stanu, ne mogu
pozvati taksi. U ovakvim situacijama obično nazovem tatu, ali sad ne znam što bih mu
rekla. Zvao me je jutros, ali sam ga prepustila glasovnoj pošti. Opet se mucajući počeo
ispričavati, ali sam prekinula snimku i obrisala taj glas, koji me nekad tješio i smirivao.
Progutam slinu. Peče me grlo i napada me tjeskoba, kruži oko mene poput morskih pasa.
Sjetim se svih onih priča strave i užasa o bolničkim infekcijama koje pokupe pacijenti s
presađenim organima. Sa svakom sekundom sve sam toplija. Uspijem samu sebe uvjeriti
da imam vrućicu, mada znam da se vjerojatno radi o panici. Pokušam se sjetiti stvari koje
mi je govorila Vanessa. Ispravi leđa. Diši duboko, izbaci trbuh. Nakon nekoliko udaha
osjećam se smirenije. Nije mi više tako vruće. Zažmirim i pokušam se zamisliti u
prekrasnome vrtu, ali umjesto njega vidim razjareno Nathanovo lice kako se naginje
nada mnom. Je li on naudio Sophie? Je li ono njezino tijelo na pisti? Otvorim oči
i natjeram se nastaviti hodati, pa izvadim mobitel iz džepa i nazovem broj koji nisam
htjela nazvati.

Imam dojam da već satima sjedim na tvrdoj klupi od kovanog željeza. Počinjem vjerovati
da neće doći. Pored mene prohuji auto sa spuštenim prozorima, a iznutra se čuje
bubnjanje basa. Nijedan od auta u prolazu nije njegov. Kroz otvorena vrata dućana iza
mojih leđa preplavljuje me miris sapuna i mirisne kupelji. Jagoda pomiješana sa
sandalovinom, citrus s lavandom. Iza očnih duplji mi se opet počne širiti glavobolja.
Napokon, evo i njega. S olakšanjem ustanem, priđem rubu pločnika i mahnem mu.
— Hvala ti što si došao po mene, Same — kažem sjedajući na suvozačko mjesto.
On hrska svoj bombon. Stigavši do mekanog dijela u sredini, samo mi kimne.
Naslonim glavu i slušam kako žmigavac kucka dok se priključujemo natrag u promet.
Motor bruji, a iz zvučnika lebdi dobro poznata, umirujuća glazba.
Sam gleda pred sebe na cestu. — Jesi dobro?
— Osjećam se nekako slabom nakon biopsije. Išla sam se prošetati, ali sam otišla
predaleko. Nisam trebala.
— Idemo te onda odvesti doma.

Knjige.club 150
 Gringos & Laura

Doma. Znam, misli na stan s onim praznim sobama i gotovo jednako praznim
hladnjakom. A ja ugniježđena u sjedalu uz miris mente i brujanje Ed Sheeranove gitare
dok zaziva ljubav imam dojam da je ovo moj dom. Više no ikad. Osjećam se sigurnom i
sa žaljenjem pomislim kako Callie nije imala taj osjećaj.
— Same? Imaš li vremena da me prvo odbaciš na jedno drugo mjesto?

Auto se zaustavi na šljunku parkirališta paba u Woodhavenu. Imam dojam kao da je

prošao jedan cijeli životni vijek otkad smo zadnji put bili tu, vraćajući se s mora. Od
drmusanja u autu se odlomi jedna latica suncokreta kojeg smo kupili na benzinskoj
postaji i padne mi na krilo.
— Možeš li mi reći zašto si htjela da dođemo ovamo? — pita me Sam. — Ne bi li
trebala krenuti dalje sa svojim životom?
Znam. Ali ne mogu se otresti osjećaja da moram još nešto učiniti, ali možda sam sve
krivo pokopčala. — Protrljam otpalu laticu palcem i kažiprstom. Poput baršuna je. —
Možda samo moram vidjeti gdje je Callie umrla i pozdraviti se s njom jednom za
svagda. Mislim da je to tamo. — Sakrijem dlanom oči od sunca i pokažem niže niz cestu.
— Tamo je raskršće, a iza njega drvo. Idi nešto popiti i pričekaj me ovdje. — Posegnem
za kvakom.
— Idem s tobom — kaže Sam. Gane me ta gesta.
— Hvala ti — odgovorim izlazeći iz auta — ali željela bih biti sama.
— Pa jasno — obrecne se on, a ja se trgnem.
— Što hoćeš time reći?
— Opet me guraš od sebe. Jednako kao i sve druge.
—Neg...
— Jednako kao i Rachel nastavi on.
— No, pa ti si imao ugodne razgovore s njom, zar ne?
— Kako siju mogla optužiti za ona podmetanja na poslu, Jen?
— Nisam bila pribrana. To se dogodilo baš prije biopsije i... Kako bilo, znam da nije
bila ona. Linda je rekla...
— Nije ti trebala Linda da bi to znala.
— Znam — potvrdim skrušeno. — Žao mi je.
— Ne trebaš se meni ispričavati.
— Trenutno mislim da svima dugujem ispriku. Ne znam otkud bih krenula. Slušaj,
Same...
— Ja ne mogu više ovako, Jen. Ne mogu više pokušavati biti prijatelj. Preteško mi je
to. — Spusti pogled i stane nogom razmicati šljunak.
— Oprosti, Jen. Idem po pivu. Javi mi se kad završiš, pa ću te odvesti do tvog stana.
Udalji se čvrstini korakom i premda smo si svašta rekli, ono što me dovede do ruba
suza jest što je naš stan nazvao mojim.

Ono veliko drvo je hrast, čvrst i stamen. Tlo oko korijenja mu je posuto busenovima
osušene trave i tratinčicama. Prijeđem prstima po njegovoj gruboj kori tražeći ožiljke od

Knjige.club 151
 Gringos & Laura

Callieinog auta, ali nalazim tek sitnu ogrebotinu. Eto kako priroda brzo uklanja tragove
života. Čini se kao da je nikad nije ni bilo.
Čvrsto se naslonim na drvo s oba dlana i zatvorim oči. Osjetim kako mi se tlo pod
nogama izmiče. Odjednom me, poput munje, pogodi bolna istina. Poskliznem se i
nezgrapno udarim tijelom o deblo.

Knjige.club 152
 Gringos & Laura

PEDESET I PRVO POGLAVLJE

S tani, stani, stani!

— NE! — zaurlaš. Makar smo se u posljednje vrijeme znali žestoko posvađati,
nikad te prije nisam vidjela tako razjarenog. Stisnem se uz vrata i prstima
napipam hladnu kvaku. Voljela bih da mogu iskočiti, ali voziš brzo, prebrzo.
Metlice na brisačima mahnito idu lijevo-desno dok kiša bubnja po
vjetrobranu, a cesta se jedva vidi pod svjetlima farova.
— Uspori — kažem ti, gotovo šaptom. Ovdje su ceste opasne. — Uspori, molim
te.
Pokraj nas protutnji ogromni kamion. Pod njegovim žarkim svjetlom bijesnu
crvene šljokice na mojoj haljini poput kapi krvi. Od drmusanja se otvore vratašca
pretinca za rukavice. Nikad se nisu dobro zatvarala. Gurajući ih natrag ugledam
svoj iPhone. Onaj koji si mi oduzeo. Nije ni čudo da ga nisam mogla naći u kući.
Pogledam te postrance. Ti ne skrećeš pogled s ceste, pa iskoristim priliku da ga
ubacim u svoju torbu. Danas sam svoj prastari mobitel na bonove zaboravila u
ladici radnog stola i sad osjetim silno olakšanje što sam opet dostupna.
Znam da misliš kako je to što činiš ispravno; to što se ponašaš kao da se ništa
nije dogodilo, ali jest, dogodilo se, i više nema povratka na staro. Ja više nisam ona
ista osoba. A nisi ni ti, ako ćeš biti iskren. Kako bi i mogao nakon onoga što sam
učinila.
Vidim kako ti se trza mišić na obrazu i kako si stisnuo volan. Glavu si uvukao
među ramena. Podigneš lijevu ruku i razvežeš kravatu, pa ju baciš na pod, slučajno
očešavši cvijet u zapučku. Latice se raspu poput suza.
— Mislio sam da ćemo se večeras potruditi — kažeš. — Ali ovo što se događa
nije povratak u normalu, jeli? Hajde, budi iskrena. Misliš li da bi sve opet moglo
biti po starom? — Glas ti je napukao poput tvog srca.
— Ne vidim kako bi moglo. Trudim se, ali ne mogu to zaboraviti. Svaki put
kad zažmirim vidim... — Progutam slinu i dodirnem obraz. Još uvijek bridi. —
Morala sam lagati roditeljima. Reći im da sam se zabila u ormar. Koji stereotip.
Lažem svima. Ne mogu više. Jednostavno, ne mogu. Oprosti.
— Ne moraš otići — izgovoriš. — Imaš izboru, Callie. Možemo promijeniti
posao, odselili se, krenuti ispočetka. Ako se slažeš s tim da potpuno prekineš
kontakt sa svima, to bi mogao biti novi početak.
— Nathane — zaustim i ugledam bijes u tvojim očima — ne mogu.
— Ali, bili smo tako sretni. Opet možemo biti sretni. Mogla bi izabrati mene?
— Strašno mi je žao. — Skrene pogled prema meni. Na trenutak u tvojim
očima prepoznam one stare nas.
A onda zagrmi truba, zaškripe kočnice i gume, a ja se s obje ruke primim za
ručku na vratima.
— Nathane! — kriknem.

Knjige.club 153
 Gringos & Laura

PEDESET I DRUGO POGLAVLJE

S va mi se osjetila odjednom razbude i počnem žmirkati obasjana suncem. Znači,

Nathan je vozio auto. U meni kuha bijes, vreo poput sunca na nebu. Evo me, tu sam,
na mjestu nesreće, a svaki mi se detalj urezao u pamćenje. Callieina crvena
haljina posuta šljokicama, ona koju je nosila na svadbu. Nathanova kravata boje limuna.
Auto je vozio taj jebeni gad. On se zabio u drvo. Vidjela sam bijes na njegovu licu i
osjetila Calliein užas kad je kriknula njegovo ime. Zar joj je otkopčao pojas? Ubio ju
namjerno? Sigurno je pobjegao i ostavio je da umre u jaruzi. Koja kukavička svinja.
Odvučem se nazad do paba. Sam sjedi u autu i petlja s mobitelom. Ne obrati mi se
kad uđem i zavežem pojas. Okrene ključ i krenemo s parkirališta, ostavljajući za sobom
oblak prašine. Ed Sheeran i Taylor Swift nam preko zvučnika poručuju da se
sve promijenilo, pa Sam ugasi glazbu. Ja, međutim, nemam potrebu ispuniti tišinu
razgovorom. Misli su mi otrovne. Izjedajuće. Troše mi ono malo osjećaja zahvalnosti što
je preostalo i napokon jedino što osjećam jesu hladnoća, odbojnost i mržnja. Prema
svima koji su mi lagali. Prema svima koji su me spasili. Koji su mi namirili ovaj poluživot.
Nije dokraja moj, a nije dokraja ni Calliein. Sad mi je jasno što mi je Callie htjela reći: da
ju je ubio Nathan. I ne vjerujem da će se smiriti sve dok ne plati za to.
Tako mi svega, i platit će.

Knjige.club 154
 Gringos & Laura

PEDESET I TREĆE POGLAVLJE

N oć sam progurala spavajući na mahove, a bila sam uvjerena da uopće neću spavati.
Probudila sam se i dalje bijesna na Nathana, sjetivši se jednog ranijeg sna o njemu i
Callie. Taj mi je san dao ideju. Nije još potpuno ni svanulo kad sam se našla pred ulaznim
vratima veterinarske ambulante i zaključala ju za sobom. Nemam mnogo vremena prije
nego što dođe Linda, a ona uvijek urani. Kroz žaluzine prodire blijedo sunčevo svjetlo, ali
ih ne otvaram. Jurnem prema kutiji na zidu da isključim alarm i gotovo da ne dišem dok
unosim šifru. Srećom, nije se mijenjala, pa žaruljice zasvijetle, jednom, dvaput, triput i...
ušla sam.
U skladištu je mračno, ali se ne usudim paliti neonske lampe. One znaju zujati još
dugo nakon što su ugašene, a ja ne želim da itko sazna da sam bila ovdje i otkrije što sam
uzela. Ovako, do sljedeće inventure neće ni primijetiti. Drhtavom rukom
povučem patentni zatvarač i otvorim torbu, pa izvadim mobitel i uz pomoć aplikacije za
osvjetljavanje prijeđem sobu. Ormarić s opasnim lijekovima je uvijek zaključan, pa
ukucam šifru.
Uto zazvoni zvonce na vratima.
Sranje.
Vrata se zatvore.
Osjećam kako ću kihnuti, pa stisnem nosnice prstima da se zaustavim.
Čujem lupkanje Lindinih potpetica u hodniku. Skutrim se uza zid i molim Boga da joj
ništa ne treba iz skladišta. Ona se zaustavi.
Škaklja me u grlu, pa divljački progutam slinu u pokušaju da suspregnem kašalj.
Potpetice opet počnu lupkati, a Linda prođe pored vrata skladišta. Čujem ju kako otvara
vrata svog ureda i kako zalupi njima.
Tiho otvorim vrata ormarića i isprva pronađem ono što tražim. Spustim bočice u
torbu i polako odškrinem vrata skladišta. Srce mi kucka poput šivaćeg stroja. Najtiše što
mogu odšuljam se niz hodnik i kliznem van kroz požarni izlaz, pa zaobiđeni parkiralište
dužim putem da ostanem u sjeni zida koji ga okružuje. Ne smijem riskirati da me Linda
vidi. Da zna što sam uzela, bi li nazvala policiju? I makar su te bočice lagane kao zrak,
imam dojam da mi je torba puno teža nego ranije. Kliže mi niz rame, i stalno ju moram
podizati.
Na ulici me zapahne ispuh iz autobusa u prolazu, a moj se prazni želudac zgrči.
Osam je sati i na ulici je živo. Jure automobili, ljudi hodaju na posao susprežući zijevanje
i zureći u svoje smartfone, pa ipak imam osjećaj kao da svi bulje u mene. Kao da
me promatraju i osuđuju. Napola očekujem da me netko zaustavi i prozove kao lopova,
što i jesam. Čvršće zgrabim naramenicu torbe, uvjerena da svi znaju što je u njoj. Što
namjeravam učiniti.
Spustim pogled i počnem grabiti koracima što brže mogu, ali me bole mišići i jako
mi je vruće. Dišem brže nego što hodam, pa ubrzam korak.

Knjige.club 155
 Gringos & Laura

Isprva zbog šuma krvi u ušima ih ne čujem. Korake. Ubrzavaju sa mnom. Netko me
prati. Osvrnem se i krajičkom oka primijetim neko kretanje iza sebe. Više predosjetim
nego što primijetim da me netko želi dohvatiti.
Bez razmišljanja jurnem preko ceste. Zaškripe kočnice, a ja je smrznem ugledavši
auto kako mi se približava. Imam dojam da sekunde traju kao minute i primjećujem
svaku pojedinost kao da se cijeli svijet usporio. Vidim vozačevo prestravljeno lice i
kako se čvrsto rukama upro o volan i zabio u sjedalo. Čujem iznenađeni uzdah
prolaznika. Galamu truba. Auto se zanjiše, ali ne skrene na pločnik pun pješaka. Među
njima je gospoda koja gura dječja kolica i jedan stariji muškarac koji se oslanja o štap. I
dalje auto ide prema meni. A ja se ne mogu ni pomaknuti. Čujem zveket bicikla koji je
pao na pod zajedno s biciklistom. Pokušao je izbjeći neizbježni sudar.
Čujem vrisak.
Zatvorim oči i čekam udarac.

Knjige.club 156
 Gringos & Laura

PEDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

G lava mi poleti naprijed, vrat se istegne i prostrijeli me oštar Bol u gornjem dijelu leđa
jer me netko povuče nazad na pločnik s kojeg sam upravo sišla. Auto koji me je
umalo pogodio produži niz cestu, ali sad mnogo sporije, a biciklist ustane i otrese
se, provjeravajući ima li ozljeda. Napetost u mojim mišićima stane popuštati i ja se
počnem tresti. Tek kad mi se slika razbistri, a zvukovi postanu čisti shvatim da me netko
još uvijek čvrsto drži za ruku. U pokušaju da se oslobodim okrenem se prema toj
osobi, ali se njezini prsti još jače zariju u moju kožu.
— Rach? — Progutam slinu.
— Koji ti je kurac, Jenna? Upravo si izletjela pred auto!
— Nisam ga vidjela.
Pogleda me s nevjericom. — Ovo je glavna cesta. Tu uvijek ima auta. Jesi li ti dobro?
Izgledaš usrano. Kada si posljednji put spavala?
Slegnem ramenima.
— Nisi valjda pokušala... no, znaš... nauditi si? — pita me.
— Ma kakvi, Bože sačuvaj. Pa što ti misliš o meni?
Promatra me bez riječi. Ne krivim ju što mi ne odgovara. Više ni sama ne znam tko
sam. Ona mi pusti ruku, a ja prebacim torbu na drugo rame, ne zaboravljajući da su
bočice u njoj.
— Šta radiš ovdje? — pita me. — Čim sam sišla s busa, pomislila sam da si ti.
Pokušala sam te sustići.
— Ne mogu vjerovati da još uvijek radiš za Lindu... — prekorim ju oštrije nego što
sam namjeravala.
— Treba mi lova. Jesi li se ti došla ispričati?
— Njoj?
— Meni!
— A, da. Oprosti — kažem, ali čak i meni ta isprika zvuči šuplje. Bacim odsutan
pogled preko njezina ramena prema ambulanti. Brinem se da sva ona buka od truba i
škripanja kočnica ne izmami Lindu na ulicu. — Rach, moram ići. Razgovarat ćemo drugi
put?
— Oprosti, Jenna. — Oči joj zasuze i tužno odmahne glavom. — Mislim da nećemo.

Doma sam se vratila prije devet ujutro i još sam uzdrmana od bliskog susreta s
automobilom. Moram upregnuti svu preostalu snagu da naguram telefonski stolić na
ulazna vrata. Nakon što ne jednom, već triput provjerim da je zasun navučen, pregledam
cijeli stan. Nitko ne vreba ispod kreveta ili iz ormara. Uđem u dnevnu sobu, povučem
jedan rukav i njime obrišem znojno čelo, a onda se sručim na kauč. Proći će još sati i sati
prije nego što se Nathan vrati kući s posla. Dotad moram otići. Podmetnem jastuk pod
glavu i počnem razmišljati o Callie i o tome što mi je sad činiti. Za nju. Pritisnem dlanom
grudi, tamo gdje je njezino srce. Za nas.

Knjige.club 157
 Gringos & Laura

Tijelo mi je teško. Vrelo. Mišići me bole, a kosa mi je mokra od znoja. Govorim si da

je to samo mala prehlada, ali sa svakom minutom mi je sve gore. Baš kao što sam jučer
pomislila, vjerojatno sam u bolnici pokupila neki virus. Grlo me grebe.
To je samo prehlada.
No dobro znam da se moje tijelo buni još od prvog trenutka kad sam dobila ovo srce.
Ne mogu ni imunosupresivi vječno zavaravati moje tijelo da čini ono što mu je u prirodi
— da odbaci ono što prepoznaje kao strano tijelo. Razmišljajući o svome lijeku, sjetim se
da sam jutros bila u takvoj žurbi i takvom mentalnom stanju da sam potpuno zaboravila
uzeti svoje tablete. Međutim, ne bih smjela imati problema zbog jedne propuštene doze.
Ne bih se zbog toga trebala osjećati tako loše.
Drž se, Callie — kažem svome srcu. Ta-dup, ta-dup, ta-dup. Umišljam li ja to ili ono
kuca sve sporije? Slabije. Ne! To je samo prehlada. Pokušam se uspraviti i dohvatiti
tablete, ali tijelo mi je preteško i samo potonem nazad na leđa. Trudim se držati
oči otvorenima, ali ne mogu.

Knjige.club 158
 Gringos & Laura

PEDESET I PETO POGLAVLJE

P robudim se u pola pet, okupana u znoju. Vani je sumorno i mračno. Kroz prozor
dnevne sobe vidim olujne oblake kako se roje na čeličnosivom nebu. Grlo me boli
kao da sam progutala žičanu četku. Zakašljem se tako da me zapeče u prsima.
To je samo prehlada.
Prevrnem se na bok i misli mi pobjegnu ka bolnom sjedanju na svoju prvu životinju
koju sam morala uspavati, u grlu sam imala gorak okus žuči dok je Linda uvlačila
tekućinu u špricu. Ruke su mi se tako snažno tresle dok sam gladila grubu dlaku zlatne
retriverice Maud koja je strpljivo čekala na stolu. Usta su mi bila suha i petljala sam
jezikom umirujući ju: — Mila, neće ništa boljeti. Tako je najbolje.
— Ne moraš to raditi — rekao mi je tad John. Linda je šutjela.
— Znam. — odgovorila sam mu jedva čujnim glasom. Ispružila sam dlan, i Linda mi
je položila špricu na njega. Još pamtim dodir te hladne plastike u šaci.
Linda je htjela da svi njezini veterinarski tehničari nauče izvoditi eutanaziju,
premda je za to bio potreban njezin nadzor. — Nije sve uvijek mačići i kučići — znala je
govoriti. — Ako nisi u stanju raditi i neugodne stvari, a ne samo lijepe, onda ovo nije
posao za tebe. — Ja bih samo kimnula glavom, učinila to i nikad ničime ne bih pokazala
koliko se raspadam i pri samoj pomisli što ću svjedočiti tim posljednjim trenucima.
Štoviše, biti odgovorna za njih.
Ovaj put se uspijem podignuti. Ovo vrijeme koje mi je posuđeno počinje istjecati. Sa
svakom minutom osjećam se sve gore. Callie me napušta. Moje tijelo odbija njezino srce.
Svjesna sam svakog, sve slabijeg otkucaja, ali se ona ipak ne da, a ja želim ispraviti
nepravdu. Callie i ja smo se stopile u jednu osobu. I ja sad kroz one snove znam da ju je
Nathan nadzirao. Uzeo joj je mobitel i novce i utjerao strah u kosti. One je večeri on vozio
auto, a ne, kako je rekao Tomu i Amandi, uzeo taksi do kuće. U to sam potpuno uvjerena,
ali gdje da nađem dokaz? Bez njega me nitko neće shvatiti ozbiljno. No sve što sam
vidjela i osjetila prilikom onoga transa na mjestu nesreće, sve je bilo tako stvarno. Ali
što ako sam sve krivo shvatila? Ta mi se pomisao stalno vraća i ne mogu ju odagnati.
Tiho je. Strašno je tiho. Voljela bih da sad mogu s nekime o tome razgovarati, ali s
kime? Vanessa mi nije povjerovala. Rachel ne želi više imati posla sa mnom, a čak je i
Sam digao ruke od mene. S roditeljima sam jedva progovorila i riječ nakon što sam
saznala za tatu i Lindu. Nemam više nikoga s kim bih ovo podijelila. Čak i da provedem
svoj naum, Amandi i Tomu neću smjeti priznati da sam razriješila Callieinu smrt. No,
znat ću ja, zar ne? Ono što kanim učiniti je ispravno, kao što je bilo ispravno ono s Maud.
Ali što ako sam sve krivo shvatila?
Odvučem se u kuhinju i zapljusnem lice hladnom vodom, a zatim progutam svoj
lijek. Upalim radio i namjestim glas na tiho da mi pravi društvo dok stojim i promatram
svoju mentalnu mapu, ispis o staničnom pamćenju, fotografije s Callie i njezinom obitelji
koje sam skinula s Facebooka. Na jednoj se vidi Amanda bez bora, oči su joj se stisnule
od smijeha, i znam da bi i dalje bila ta stara Amanda da nije bilo Nathana. Ne bi sad bila
potrošena olupina koja se ne miče iz fotelje, iz dana u dan žaleći što više nikad neće
vidjeti svoju kćer.
Knjige.club 159
 Gringos & Laura

Na radiju krene nova pjesma. Ed Sheeran pjeva Kiss me. Samovu i moju staru
pjesmu. Probode me oštar bol u grudima i presavijem se napola, pridržavajući se za rub
stolca da ne pokleknem. još nije kasno da pozovem taksi i odem u bolnicu, ali
podižući glavu ponovno ugledam Amandino lice i više nimalo ne dvojim što mi je činiti.
Moram ubiti Nathana.

Knjige.club 160
 Gringos & Laura

PEDESET I ŠESTO POGLAVLJE

N athanova dvorišna vratašca zacvile kad ih gurnem. Mišići u tijelu mi se zgrče kad
pokucam srebrnim zvekirom na vrata. Kroz mutno staklo vidim njegov obris kako
mi prilazi. Sljepoočnice mi se orose krupnim kapima znoja. Zazvecka ključevima. Srce mi
kuca sve brže i brže. Vrata se otvore. Na njima stoji Nathan još mokar od tuširanja s
ručnikom omotanim oko struka. Nema sumnje, sprema se za sastanak u deset s nekim
nepoznatim s kime je razgovarao na telefon.
— Jenna? — Zastane na trenutak zbunjenog pogleda. — Želiš li ući?
O, Bože, jesam li ja to stvarno u stanju učiniti?

Nathan se ode odjenuti, a ja viknem da ću nam složiti neko piće. Ne znam koliko mu
treba vremena da se spusti, ali sad kad sam mu u kući nisam više sigurna mogu li stvar
sprovesti do kraja. Stanem pred šank u kuhinji i bacim pogled na vrt. Zalazeće sunce
zažalilo je nebo crvenim šarama. Imam dojam kao da mogu otrčati do njega raširenih
ruku i dotaknuti ga. Svijet je tako predivan. Ono što ga čini ružnim su ljudi. Najradije bih
se sklupčala i tužno zavijala zbog te nepravde. Zatvori su krcati silovateljima,
ubojicama, pedofilima. Zašto oni mogu živjeti? Zašto su njihova srca snažna i mirna, a
moj život kopni? Ali ako ubijem Nathana, neću li se i ja pridružiti takvima? Jednostavno,
ne znam. Prijeđem prstima po glavi kao da time mogu utišati glasove koji mi govore da
to ne činim. Pomislim da bih samo trebala otići kući, ali Nathanov bezbrižan zvižduk s
kata raspiri u meni stari bijes. Donesem odluku.
Izvadim dvije čaše i bocu iz kredenca, pa izlijem prst Jack Danielsa u jednu. Vonj mu
je kiseo i oštar. Ne uspijevam umiriti ruku dok bezuspješno pokušavam skinuti gumeni
čep s bočice koju sam ukrala s posla. Sa svakim pokušajem ruka mi je sve znojnija. Čaša
je kliska, a moj stisak slabašan. Skinem kuhinjsku krpu s kuke pored pećnice i pokušam
ponovo. Ovaj put čep popusti. Izvrnem sadržaj bočice u jantarnu tekućinu i promiješam
prstom. Izlijem soka od jabuke u svoju čašu i na trenutak poželim i sebi natočiti malo
alkohola. Ionako je sad svejedno popijem li ga. Osjećam se grozno, uvjerena da
odbacujem Callieino srce. Ipak, moram ostati pribrana. Uzmem obje čaše. Čak mi je i to
napor, držati ih u rukama. Kao da nosim dvije cigle. Stvarno sam bolesna.
To je samo prehlada.
Spremna sam.

Ne mogu biti na mjestu dok ga iščekujem u dnevnoj sobi. Čujem iznad sebe drveni pod
kako škripi pod njegovim koracima. Callieine oči na fotografiji iznad ognjišta prate me
dok nervozno Šećem prostorijom. Pogled joj je tako veseo dok stoji na mostu i smije
se. Ništa se ne može usporediti s osjećajem da te netko bezrezervno i bespovratno voli.
Beskrajna sreća. Kladim se da je u tom trenutku mislila kako će to trajati zauvijek.
Prizovem u sjećanju posljednju njezinu fotografiju s modricom i natečenim licem i
pomislim koliko si zla nanosimo jedni drugima kada se veze počnu raspadati. Izvučem
mobitel i pošaljem Samu poruku: „STRAŠNO MI JE ŽAO ZBOG SVEGA“. Ni sama ne znam

Knjige.club 161
 Gringos & Laura

ispričavam li se za ono što sam učinila ili za ono što namjeravam učiniti. Oči me peku od
suza koje neću isplakati. Barem još ne. Čujem korake kako se spuštaju niz stepenište.
Svjesna sam da još nije kasno da se predomislim, ali kad Nathan uđe u sobu, priđem mu
preko bež tepiha i pružim njegovu čašu.
— Hvala — kaže on. — Ne izgledaš mi dobro, Jenna. — Stavi mi dlan na čelo. — Pa ti
goriš!
Odmaknem glavu i njegovu ruku. U glavi mi pulsira od bola. Imam neodoljivu želju
da netko uzme stvar u svoje ruke i pobrine se za mene, ali prizovem u sjećanje strah
poznat mome srcu. Želim da i Nathan to osjeti. Da shvati kako je to biti nemoćan
i prestravljen.
— To je samo prehlada. Ništa bitno. Oprosti što ti nisam odgovarala na poruke ovih
dana. Htjela bih razgovarati s tobom.
— Rado, ali nemam baš vremena. Večeras idem van.
— Kamo? — pitam ga, kao usput.
— Naći ću se s prijateljem. — Tko god je bio taj s kime je razgovarao na mobitel,
svakako nije bio prijatelj, ali zašto se uopće čudim što mu laganje ide tako dobro?
Odjednom se osjećam ledeno mirno.
— Ipak, za piće ćeš naći vremena?
— Aha, ali mislio sam da govoriš o čaju. Namjeravam voziti. — Približi piće nosu i
pomiriše. — Jack Daniels. Nisam ga pio već ne znam koliko dugo. Jedan valjda neće
naškoditi. — Približi čašu usnama, ali ju onda odmakne. Ja se jedva suzdržim da ne
pobjesnim.
— Što nije u redu?
— Led. Hoćeš i ti malo?
Odmahnem glavom. Grlo mi se tako stisnulo da ne mogu govoriti. Nathan ode u
kuhinju. Čujem zveckanje leda u čaši i sručim se na kauč. Noge su mi poput gume.
— Čemu to nazdravljamo? — upita Nathan, vrativši se u sobu.
— Istini. — Glas mi je za oktavu viši nego obično. Nadam se da ne primjećuje.
— Istini? — Otpije dobar gutljaj i iskrivi lice. — Pa ovdje nema ni vode! Zar me želiš
ubiti? — Otpije još jedan gutljaj, ali manji.
— Živjeli. — Ja nagnem svoj sok od jabuke, ali kad se hladna tekućina spusti do mog
prsnog koša ispljunem ga nazad u čašu i zakašljem se do suza.
Nathan uzme moju čašu i obgrli me oko ramena. Nemani snage ni odgurnuti mu
ruku. Doda mi kutiju s papirnatim maramicama. Uzmem jednu i obrišem oči. Dok
ispuhujem nos on uzme deku i umota mi noge. Kad bi barem prestao biti tako drag.
Vuk u janjećoj koži, tako bi ga prozvala moja mama, ali što ako nije?
Što ako sam sve krivo shvatila?
A on je već iskapio svoju čašu i sad je prekasno.

Knjige.club 162
 Gringos & Laura

PEDESET I SEDMO POGLAVLJE

V rijeme nam prolazi u usiljenom razgovoru, sve dok Nathan ne kaže: — Jenna, ne
osjećam se dobro. Zjenice su mu proširene. Nasloni glavu na naslonjač od kauča kao
da ju više ne može nositi na vratu. — Mislim da sam dobio isto što i ti.
— Uvjeravam te da nisi. — Kažem mu hladno i prezrivo. Nemam vremena za izljeve
osjećaja. — Htjela bih razgovarati s tobom, Nathane. O Callie.
— Callie?
— Reci mi — izvučem mu čašu iz ruke i udarim njome o stolić za kavu — reci mi što
si joj to činio?
— Što sam joj činio? Jenna, o čemu ti to govoriš? Stvarno ti nije dobro.
— Nisam ja ta koja je bolesna ovdje. Nathane — nagnem se i šapnem mu na uho —
ja znam.
— Znaš što?
— Znam da si je kontrolirao. Tjerao joj strah u kosti. — Unesem mu se u lice. — Ubio
je.
— Pa to je smiješno — prasne i maska mu napokon sklizne s lica. — Volio sam
Callie. Jedino što sam činio jest to da sam je štitio. Ti je nisi poznavala. — Lice mu stane
crvenjeti, ne znam je li od bijesa ili od onoga što sam mu stavila u viski. — Molim te
da odeš. — Izgovori to nekako usporeno i zatrese glavom kao da se pokušava sabrati.
— Ne idem ja nikamo. Sve dok mi ne priznaš istinu.
Ustanem i nadvijeni se nad njim. On se također odgurne i pokuša ustati, ali samo
spuzne nazad na kauč. Otrese glavom i pokuša ponovno.
— Jenna, stvarno se čudno osjećam. — Jezik mu se zapliće dok govori. Otvori usta
jednom, dvaput, kao da provjerava radi li mu još čeljust.
— To je zbog pentobarbitala koji sam ti stavila u Jack Daniels. Pse obično ubije vrlo
brzo, ali s obzirom na tvoju veličinu i količinu koju sam ti stavila u piće, imaš još
dvadesetak minuta. Plus, minus. Teško je procijeniti.
Nathanove se oči rašire i primi se za naslon za ruke u pokušaju da se uspravi, ali
noge su mu se očito oduzele, pa se stropošta na pod, umalo pogodivši stolić za kavu
glavom. Drhtavom rukom krene prema mome gležnju, a ja povučem nogu izvan
njegova dosega i promatram tog čovjeka čija su stravična i bešćutna djela sasvim
slučajno spasila moj život. Udarim ga nogom u rebra da se razbudi. — Govori!

Knjige.club 163
 Gringos & Laura

PEDESET I OSMO POGLAVLJE

N athan leži potrbuške na podu i trza se, pokušavajući uspostaviti kontrolu nad svojim
udovima. Nalikuje bespomoćnoj kornjači na leđima koja se pokušava osoviti na
noge. Okrene glavu prema meni. Žile na vratu su mu nabrekle, a oči se iskolačile od
straha.
— Što mi se događa?
— Tijelo ti se gasi, dio po dio. Organi otkazuju poslušnost. Posljednji zakaže govor.
Srećom po tebe, stvar je prilično bezbolna. — Jenna...
— Umukni i poslušaj me. — U torbi imam još jednu bočicu, pa ju izvadim i pokažem
mu. — Ovo je protuotrov. Priznaš li što si učinio, dat ću ti ga i imat ćeš priliku provesti
ostatak svog bijednoga života u zatvoru. Kopčaš?
— Da, ja...
— Ne još.
Čučnem i zarijem mu prste u ramena pa potegnem, jednom, dvaput, triput, ali ga ne
mogu prevrnuti na leđa. Oblivena sam znojem. Kleknem i ovaj put mu naslonim dlan na
jedno rame, a drugi na bedro i gurnem iz sve snage. Pomaknuvši ga malo, podmetnem
koljeno pod njega da se ne prevrne natrag na trbuh, pa stisnem zube i ponovo gurnem.
Ovaj put se prevali na leđa. Zadihana, dohvatim mobitel i pokrenem aplikaciju za
snimanje glasa, pa ga položim na stolić za kavu.
— Sad pričaj.
— Daj mi protuotrov. Molim te.
— Što prije kažeš sve, prije ćeš ga dobiti. Ne brini. Ma kako se osjećao, nećeš
umrijeti. Još ne.
— Ne znam što želiš da kažem. Nisam učinio ništa loše. Molim te, Jenna... — U očima
mu bljesnu suze, ali me one još više razbjesne.
— Jesi li ti poslušao Callie kad te je molila dok si je vozio u smrt? Jesi li joj se iole
smilovao?
— Iskreno, pojma nemam što ti misliš da sam učinio. Ja i Callie smo bili sretni.
Nemoj me pustiti da umrem, Jenna.
— Oduzeo si joj mobitel.
Nathan žmirne nekoliko puta. — Kako si...
— Ispraznio si joj bankovnu knjižicu da je možeš imati pod nadzorom.
— Bio je to zajednički račun...
— Slijedio si je. Nadzirao. Nisi je puštao nasamo ni sekunde. Ni na poslu nije imala
mira od tebe, zar ne? Kad bi izašla za pauze za ručak ti si je čekao. Bojao si se da ne
pobjegne, nije li tako? Hajde, priznaj! — Sada već vičem. — Htjela te je ostaviti, nije li, ha,
Nathane?
Niz obraz mu se otkotrlja jedna jedina suza, a ja mu približim mikrofon bliže ustima.
— Da — šapne.

Knjige.club 164
 Gringos & Laura

PEDESET I DEVETO POGLAVLJE

N isi je mogao samo tako pustiti, nije li tako?

— Ona to zapravo, duboko u sebi nije ni htjela.
— Je, htjela je. Bojala te se.
— Kako ti to možeš znati? — Glas mu je jedva primjetno glasniji. — Uopće je nisi
poznavala.
— Ne, ali je osjećam. — Povučem majicu i pokažem mu ožiljak.
— Imam njezino srce. Jesi li čuo za stanično pamćenje?
— Ne, ali, molim te, Jenna, daj mi...
— Neki znanstvenici srce nazivaju „drugim mozgom“ i vjeruju da se u njemu nalaze
sjećanja, a kad se srce presadi, onda primatelji naslijede s njime i davateljeva sjećanja. Ja
sam naslijedila Callieina sjećanja. Ja sam osjetila njezin strah.
— Nisam ja bio taj koga se bojala. Ne mogu vjerovati da si me otrovala.
— Ti si mi dao ideju. Ti su je tjerao da nešto uzme, zar ne? Je li to bilo one večeri kad
je poginula?
— Nisam nikad... — zausti, pa se zamisli. — Misliš na tablete za spavanje? Nekoliko
večeri prije nego što je umrla ponukao sam je da uzme jednu od tableta koje je dobila na
recept jer nije mogla zaspati nakon što joj je tata imao srčani udar. Danima nije
spavala. Trebalo joj je sna. Ali kako ti to znaš? Što to znači da si naslijedila njezina
sjećanja? Pa to je besmisleno.
— A kako onda objašnjavaš sve ovo što znam? Sanjam je. I tebe. I Sophie. Ubio sije.
Obje si ubio. — Sve ono što mi je nesuvislo prolazilo kroz glavu napokon uspijevam
artikulirati. — Callie te je htjela ostaviti. Sophie joj je htjela pomoći u tome. Jesu li
namjeravale pobjeći u inozemstvo? — razmišljam naglas. — Sakrio si njihove putovnice
da ih spriječiš u naumu i oduzeo Callie mobitel i novac, ali ne razumijem zašto si provalio
u Tomovu kuću dok su bile karmine.
Osjećam tupi bol u glavi i čelo mi gori. Ovo ne vodi ničemu. A vrijeme istječe. Kvragu,
zašto Nathan ne želi priznati što je učinio?
— Nisam ja provalio u Tomovu kuću kad su bile karmine. Vratio sam se ovamo i pio
sve dok se nisam onesvijestio. Nikome nisam sakrio putovnicu. Jenna, ti si izgubila
razum. Treba ti pomoć i ja ću ti pomoći. Hoću. Časna riječ. Ali prvo ti moraš pomoći
meni. Stvarno se osjećam loše.
Nathan je sad već blijed, a usnice su mu plave. Brine me brzina kojom se urušava.
— Gore na katu je Amandina ogrlica i pasoši. Vidjela sam ih. — Protrljam umorne
oči dlanovima, kao da ću time prizvati njihovu sliku u sjećanje. Vidjela sam ih, zar nisam?
— U gostinskoj sobi?
— Da! Priznaješ. — Nisam izgubila razum. Znala sam.
— Onda si sigurno vidjela i popis iz bolnice.
— Koji popis?
Knjige.club 165
 Gringos & Laura

— Tom je preuzeo Callieine stvari iz bolnice i potpisao izdatnicu, pa je sve predao

meni. Nije ju ni pročitao. Nijedno od njih nije smoglo snage. Potpisali su formular za
transplantaciju, a ona je zbrisala i sve je postalo mutno. Ja sam sve ponio kući sa
sobom. U torbi je imala putovnice i ogrlicu i novce. Bit će da ih je uzela one večeri kad
smo ih došli pokupiti na svadbu. Tom i Amanda sigurno nisu otvarali sef u danima
između svadbe i Callieina pogreba. Primijetili su tek kad im je policija rekla da popišu
sve što nedostaje nakon provale.
Ovo me poljulja. Ne znam laže li, ali to moram saznati. Posegnem u njegov džep i
izvadim mobitel da ne može pozvati pomoć. — Ne mrdaj — kažem mu, iako znam da nije
ni u stanju. Popnem se na kat do gostinske sobe i otvorim kutiju za posteljinu. Ne
provjeravam sadržaj omotnica koje sam provjerila kad se ono Nathan ranije vratio kući i
prekinuo me, nego kopam prema dnu kutije i napokon nađem list A4 papira s logotipom
bolnice sv. Martina u zaglavlju. Na njemu je popis Callieinih stvari s datumom od
one večeri kada je umrla. Prešavši pogledom preko popisa, shvatim da Nathan govori
istinu. Tu su i ogrlica i novac i putovnice.
Ostavivši stvari iz kutije rasute po tepihu, ustanem i pred očima mi zabljesnu crne
točkice. Naslonim se rukom na zid da ne padnem. To je samo prehlada.
Nesigurna koraka polako se spustim u prizemlje da postavim još pitanja Nathanu,
ali njega više nema u dnevnoj sobi. Nestao je. Priđem mjestu gdje je ležao i čučnem, pa
stanem trljati tepih gdje je maločas bilo njegovo tijelo kao da ću ga time vratiti. Tepih je
još uvijek topao. Gdje je nestao?
U tom trenutku čujem šuštanje iza sebe.

Knjige.club 166
 Gringos & Laura

ŠEZDESETO POGLAVLJE

O krenem se da vidim što šušti. Vrata koja vode u Nathanovu blagovaonicu su

odškrinuta. Prišuljam im se i kroz otvor ugledam Nathana kako se vuče na
laktovima. Čuvši me kako mu prilazim okrene glavu i pogleda me krvavim očima.
— Jenna. Molim te, nazovi hitnu. Ne želim umrijeti.
— Onda mi reci istinu. — Odvratan mi je taj molećivi ton u njegovu glasu. Nisam
mislila da će se stvari ovako odvijati.
— Ne znam što hoćeš od mene da ti kažem. Reci mi šta da kažem. Reći ću sve što
hoćeš. Potpisati ako treba. Ali Callie je stvarno poginula u nesreći. Nitko je nije ubio.
Odem po svoj mobitel, a Nathanov ostavim na stoliću za kasni, i nastavim snimati. —
Callie se bojala, je li tako? Osjetila sam to. Vidjela sam stvari. Modricu na njezinom licu.
Jesi li joj ti to učinio? — Ne. Nikad je ne bih ozlijedio. Volio sam je.
— Ali ti si joj dodirnuo lice i rekao „obećaj da nikome nećeš reći otkud ti to“. Da je
dobila modricu zbog pada bilo bi svejedno kome bi to rekla, zar ne? Tražio si od nje da
laže.
— Kako si...?
— Stanično pamćenje. Već sam ti rekla da sanjam njezina sjećanja. — Podignem glas
i zapeče me u grlu.
— Nisam htio da ode. Mislio sam, ako ostane, ako nastavimo kao da se ništa nije
dogodilo, stvari će se s vremenom vratiti na staro. Prije smo bili tako sretni. Predložio
sam joj da promijenimo posao i odselimo se. Krenemo ispočetka. Trebalo joj je samo
malo više vremena da shvati kako bi to moglo uspjeti. Zato sam joj uzeo mobitel i novce i
nisam je puštao od sebe. Da me ne ostavi. Ali mislim da je te večeri ionako naumila otići.
— Večeri kad je bila svadba?
Nathan jedva primjetno kimne glavom.
— One večeri kad je poginula ti si vozio auto, vidjela sam te.
Sklapaju mu se kapci i shvaćam da mi vrijeme istječe.
— Samo priznaj. Priznaj da si bio u autu one noći kad je poginula. Svađali ste se, je li
tako?
— Da. Pitao sam je bira li mene, a ona je rekla ne. A trebala me je odabrati. — Glas
mu je toliko slab da mu moram primaknuti mobitel bliže ustima da budem sigurna da je
sve snimljeno.
— Umjesto koga te je trebala odabrati, Nathane?
Kapci mu zatrepere. Vrijeme samo što nije isteklo. Ne posustajem: — Jesi li ti vozio?
— Jesam. — Glas mu je slab. Stavim mu mikrofon na usta.
Konačno sam čula ono što sam i očekivala, ali to mi ne donese olakšanje kojemu sam
se nadala.
On pokuša još nešto reći, ali petlja jezikom. Ne razumijem ga što govori. Oblizuje
usne i ja skočim do kuhinje po vodu pa mu prislonim čašu na usta. Voda mu curi niz

Knjige.club 167
 Gringos & Laura

bradu, a on se zakašlje, kao da se guši. Zatim mu se prestane micati grudni koš. Tijelo
mu se potpuno umiri i nastane muk.

Knjige.club 168
 Gringos & Laura

ŠEZDESET I PRVO POGLAVLJE

N athane! — Ne može biti mrtav. Presiječe me ta užasna pomisao, pa naslonim uho na

njegove grudi i kriknem od olakšanja što mu srce još uvijek kuca. Suze mi počnu
kapati na njegove grudi i namakati njegovu košulju. Još dok sam stajala u Nathanovoj
kuhinji i promatrala zalazeće sunce znala sam da ga nisam u stanju uhiti. Jednostavno
nisam, što god da je učinio. S posla sam ukrala dva različita lijeka, jedan koji bi ga ubio i
drugi koji ne bi. U piće sam mu stavila onaj drugi. Ali sudeći po tome kako je brzo
malaksao, izgleda da je doza ketamina bila daleko viša nego što sam htjela. Zapečaćene
bočice pentobarbitala s dozama dovoljnim da ubiju čovjeka spremila sam u džep. Linda
će se prestraviti kad shvati da ih nema. Neka joj i bude.
— Probudi se — kažem mu, snažno mu prodrmavši ramena. On otvori oči poput
divlje zvijeri i zabulji se u mene. Pokuša se uspraviti, ali ne može. — Jesi li joj ti otkopčao
pojas? Jesi li se zabio u drvo namjerno?
— Nisam... — Oči mu se opet zaklope. — Nisam ja vozio kad se sudarila. Svađali smo
se na vjenčanju i vikali jedno na drugo sve do kuće. Bilo je grozno. Kad smo došli kući
otišao sam na zahod, a kad sam izašao ona je nestala s autom.
Čučnem na pete. Majica mi je natopljena znojem i ne znam što da radim, a već sam
tako iscrpljena. U trbuhu mi se javi neki neugodan osjećaj, ali ne zbog ovoga što činim.
Vjerujem mu. Prisjetim se njegove ljubaznosti, načina na koji mi je donio vodu i pazio
na mene, kruha koji je ponio sa sobom da mogu hraniti patke. Nije lagao u vezi s
ogrlicom i putovnicama. U mislima mi bljesne sjećanje na san s Callie: — Tebi bih
svakako povjerila svoj život — rekla mu je, a ja duboko u sebi imam isti takav osjećaj.
— Nathane, ne umireš. Samo ćeš neko vrijeme spavati, ali molim te, pokušaj ostati
budan. Callie me treba. Treba nas oboje da učinimo nešto, uvjerena sam u to. Mislim da
me neće ostaviti na miru sve dok to nije gotovo, ali još ne znam što. Dužna sam joj.
Reci mi. Koga je to izabrala umjesto tebe? S kim se to nalaziš večeras?
Nathan mi pokušava nešto reći, pa mu približim glavu i osjetim vonj Jack Danielsa u
njegovom dahu. — Oči su mu zatvorene, ali nastavi govoriti polako: — Ona hoće da
pomogneš Sophie.
— Sophie? Zar je ona u nevolji? Zar mi je to Callie htjela reći?
Nathan jedva primjetno pomakne glavu. Mislim da pokušava kimnuti.
— Zar se s njom nalaziš večeras?
— Da. Htio sam ih držati razdvojene. Da Callie bude na sigurnom. Nije se smjela
upetljati.
— Upetljati u što?
— Mislio sam da je gotovo, ali nije. — Oči mu se sad već prevrću.
— Nathane, gdje je Sophie?
— Ona je... — Ove dvije riječi kao da su istisnule i posljednji djelić snage iz Nathana.
Zatvori oči, a njegove crne trepavice spuste se na samrtnički blijedu kožu. Protresem mu
ramena, čvrsto i brzo, ali mu se glava samo nagne na stranu. Grudni koš mu se diže i
spušta uz gromko hrkanje. Zarijem glavu u dlanove. Nathan će biti u nesvijesti barem sat
Knjige.club 169
 Gringos & Laura

vremena. Sa Sophie se trebao naći u deset. Ne nađem li je prije toga, mogla bi ponovo
nestati. Srce mi u grudima nabubri poput kokice. Znam, još malo pa će mi iscuriti ovo
posuđeno vrijeme. Ako nazovem doktora Kapura, morat ću u bolnicu, ali mislim da je za
mene prekasno, a još uvijek sam dužna Callie. Dužna sam njezinim roditeljima. Ako je
Sophie u opasnosti, moram joj nekako pomoći. Stisnem šake i zabijem si ih u očne duplje.
Omaglica u glavi se rasprši.
Gdje je sad?
Razmisli. Ona buka u pozadini. Onaj poziv s Callieinog drugog mobitela kojeg mi je
Sara dala u zubarskoj ordinaciji. Mora da je to bio Sophiein broj, ako ih je Nathan
pokušavao držati razdvojene. Kakva je to buka bila? Čula sam ju već negdje. Razmisli.
Odjednom mi sine o kakvoj se buci radi. O valovima koji se razbijaju o obalu.
Znam gdje je Sophie. Dovoljno puta sam vidjela to mjesto u snovima. Autokamp
Sovina koliba. Moram ju naći.

Knjige.club 170
 Gringos & Laura

ŠEZDESET I DRUGO POGLAVLJE

U h, kako je jebeno hladno, smrzavam se do kosti, pomisli Sophie, osjetivši kako ju

probada u prsima dok udiše vlagu. Poželi da ima deku, a ne samo ovaj kaput koji je
navukla preko ramena i uvukla ruke u rukave džempera. Čuje neko grebanje, koje ne
prestaje, pa se skutri u klupko i sjeti se pjesmice koju su Callie i ona pjevale kad su bile
male. Zavukle bi se u Calliein krevet usred noći i tresle se od straha, uvjerene da im je u
sobi neko čudovište.

Nije to stvarno,
Nego samo uglavi,
Pod krevetom nije,
Monstrum pravi.
Spavati moraš,
Skoro će dan,
Misli na lijepe, vesele stvari.

Sophie bi se stisnula uz osobu koju je voljela najviše na svijetu i bilo bi joj toplo, a srce
mimo, a kad bi se ujutro probudile, Callie ju nikad ne bi tužila roditeljima da joj opet nije
dala spavati. Nije nikad pomislila da će doći i to vrijeme kad ju starija sestra više
neće moći štititi. Ona je bila ta koja se, s rukama na bokovima, nadvila nad Darrena
Pattersona ispruženog na podu nakon što ga je spotaknula, jer je njezinu sestricu nazvao
plačljivkom.
— Samo mi dirni u seku i imat ćeš posla sa mnom. — Tako mu je rekla. Uvijek joj se
našla pri ruci kad je trebalo, a Sophie ju i sad treba, više nego ikad prije. No, Callie joj više
ne može pomoći, zar ne?
Želudac joj zakruli od gladi. Već satima nije ništa stavila u usta, pa izvadi Snickers iz
džepa. Maznula ga je s police pored blagajne dok je čekala u redu da plati kavu. Strpala je
čokoladicu u džep prije nego što ju je primijetila ona umišljena djevojčura za šankom s
blijedocrvenom kosom. Tako joj i treba, glupači. S kakvim je samo gađenjem buljila u
njezinu prljavu kosu i odjeću. Sophie opet pogleda na mobitel. Baterija je pri kraju, iako
ju nitko neće zvati, osim ako joj Nathan bude javio da ne dolazi. Bilo bi mu bolje da dođe.
No vjeruje da hoće. Nikad neće dopustiti da ljudi saznaju što je Callie učinila. Dopustiti
da se uprlja sjećanje na njegovu savršenu djevojku, a da ne govorimo o savršenoj kćeri i
sestri. Sophie obriše oči rukavom. To je zbog prašine i propuha, ništa drugo. Svjesna je,
međutim, da nije pravedna prema Callie. Bila joj je savršena sestra sve dok ju Sophie nije
uvukla u kašu koju je sama skuhala. Ne prođe ni dan da ne osjeti koliko joj Callie
nedostaje.
Mračno je kao u rogu. Odnekud začuje kričanje. Naježe joj se dlake na vratu, ali se
pokuša uvjeriti da je to samo lisica. Vani nema ničega što bi joj nanijelo zla. Makar, to i
nije istina. Ne žive sva čudovišta pod krevetom.

Knjige.club 171
 Gringos & Laura

ŠEZDESET I TREĆE POGLAVLJE

N aručila sam taksi. Nije mi drago što moram ostaviti Nathana samog, ali mislim da će
biti dobro. Smrznem se pri pomisli da sam ga mogla ubiti. Kad se probudi, nadam se
da će imati razumijevanja za moje postupke. Sve što sam učinila, učinila sam zbog Callie.
Da je barem njezina poruka bila jasnija. — Moraš naučiti slušati — rekla mi je duhovni
medij Fiona. Kako sam mogla tako pogriješiti? Ono što me goni jest Callieina ljubav
prema svojoj sestri. Bog zna u kakvoj je nevolji.
Nathanovo je lice blijedo, ali opušteno. Rukom mu sklonim pramen kose s čela. Čini
se kao da spava. Kao da se radi o uobičajenom jutru. U nekim drugim okolnostima
možda bi pred nama bio cijeli život i njegov bi glas bio posljednja stvar koju bih čula
prije nego što zaspim, a njegovo lice prva stvar koju ugledam ujutro. Ali on mi nikad
zapravo nije bio suđen. Nisam trebala spavati s njim.
Primim ga za pojas na hlačama i nekako ga uspijem okrenuti u bočni položaj, uz
mnogo muke i stenjanja. Puls mu je uredan. Bit će on dobro. Bože, molim te, daj da bude
dobro.
Kroz prozor čujem automobilsku trubu kako dvaput oštro zatrubi, pa razmaknem
zavjese i provirim u noć. Dam znak taksistu da dolazim, pa dohvatim svoju torbu i
zalupim ulaznim vratima za sobom.
Počelo je kišiti. Kažem taksistu adresu i naslonim glavu na sjedalo koje se osjeti na
dim cigarete, premda na prozorskom staklu stoji naljepnica s oznakom ZABRANJENO
PUŠENJE.
— Stigli smo — kaže mi taksist. U ruci već držim dvije novčanice od dvadeset funti i
pružim mu ih. — Zadržite ostatak.
Stojim na pragu mokra lica od kiše i lupam šakom po ulaznim vratima. Pomislim
kako bi mi trebalo biti hladno, ali umjesto toga gorim i nemam pojma koliko ću još ovako
izdržati. Lupim šakom po vratima još jednom, a ruka mi drhti od napora. Vrata se otvore
i ja gotovo padnem Tomu u naručje.
— Radi se o Sophie — kažem mu promuklim glasom.

Knjige.club 172
 Gringos & Laura

ŠEZDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

S ophie nagne ručni sat prema mjesečini da po tko zna koji put provjeri koliko je sati.
Prošlo je devet. Sad više nije toliko sigurna da će se Nathan pojaviti. A što će učiniti
ako se ne pojavi? Ovdje ne može ostati, ali bez gotovine i putovnice ne može nikamo ni
otići. Više nikoga ne može ni nazvati, a da ne dovede obitelj u opasnost. A ona voli svoju
obitelj. Svim srcem.
Suze joj kliznu niz obraze i počne joj curiti smrznuti nos. Sad više ne može zaustaviti
plač. Ljulja se naprijed-nazad. Čuje jauk kakav još nije čula. Treba joj nekoliko trenutaka
da shvati kako taj jauk dolazi iz njezinih usta. Više od ičega Sophie želi svoga tatu. Želi da
ju pomiluje po kosi i kaže da je ona njegova princeza. Kao nekad. Želi da ju ponovo primi
u naručje i kaže da će sve biti u redu. Ali ne može to učiniti. I neće sve biti u redu. I
svjesna je da više nije ona mala curica. Već godinama to nije. Još od dana kad je srela
Owena. Usprkos svemu što se otada dogodilo, kad god pomisli na njega osjeti uzbuđenje
u trbuhu.
Srela ga je prije tri godine. Tata je upravo prošao kroz svoj drugi srčani udar i svi su
se bojali da bi mogao umrijeti. Sophie je bila prestravljena od te pomisli. Callie je imala
oslonac u Nathanu. Mama i stric Joe su stalno visjeli u bolnici, a Sophie je bila
sama, prepuštena najgorim noćnim morama. I imala ih je. Svaki put kad bi zatvorila oči
vidjela bi se pogrbljenom ispod crnoga kišobrana dok kiša pljušti po mrtvačkom
sanduku u kojem leži njezin otac kojeg upravo spuštaju u zemlju. Ne mogavši se riješiti
te strašne slike koja bi ju proganjala, otišla je u park s tatinim viskijem skrivenim ispod
kaputa. Prvi joj je gutljaj spalio jednjak i digao joj se želudac. Zašto ljudi piju ovo iz
zabave? Otpila je i drugi gutljaj iz boce, vrteći se polako na vrtuljku. On je naglo stao, a
ona prolila jantarnu tekućinu po svojim bijelim trapericama.
— Hej! — čula je nečiji glas. Obrisala je usta rukom i osvrnula se. Ugledavši
muškarca koji objema rukama drži vrtuljak, samo je čvršće primila bocu.
— Piješ sama, ha? Jesi dobro? — pitao ju je. Njegova pažnja ohrabrila ju je da mu
kaže istinu.
— Nisam — odgovorila je.
— Želiš li razgovarati o tome?
Nagnuo je glavu kao da ju doista želi saslušati, pa je Sophie ispalila: — Moj tata je
bolestan. Mislim da bi mogao umrijeti.
— Sjedi sa mnom i sve mi ispričaj — pozvao ju je muškarac. Bio je stariji od nje. Ne
baš kao njezin tata, ali svakako odrastao muškarac. Pomalo nalik učiteljima u školi.
Sophie je sišla s vrtuljka i krenula za njim prema klupi.
— Ja sam Owen — predstavio se i sjeo malo preblizu.
— Sophie. — Opet je potegnula iz boce i kad ju je spustila, Owen ju je uzeo od nje.
Pomislila je da će sad dobiti svoje, ali je on samo prislonio grlić ustima i otpio žedno
nekoliko gutljaja, pa joj vratio bocu.
— Imaš li ti dovoljno godina za alkohol? — pitao ju je.
— Imam sedamnaest — odgovorila je Sophie. — Ali svi kažu da izgledam starije.

Knjige.club 173
 Gringos & Laura

— Istina. — Odmjerio ju je pogledom. — Hajde, ispričaj mi o svom tati.

Sophie je jecala naslonjena glavom na njegovo rame, a suze su joj curile niz crnu
kožnu jaknu. Govorila mu je kako je prestrašena.
Kako se osjeća usamljeno. Dodavali su si bocu i otpijali iz nje, a on ju je pažljivo
slušao. Stvarno slušao, mislila je tada Sophie. A onda joj je stavio dva prsta pod bradu,
pridigao glavu i spustio prvi poljubac na njezine usne umrtvljene Johnny Walkerom. U
tom trenutku znala je da se zaljubila.

Knjige.club 174
 Gringos & Laura

ŠEZDESET I PETO POGLAVLJE

T om me gotovo odnese do kauča i položi na njega. Pokušam se uspraviti.

— Jenna? — Amanda sjedne na rub pored mene i nadlanicom opipa moje čelo.
— Pa ti goriš.
— Nazvat ću hitnu — kaže Tom.
— Ne — zavapim, odgurnuvši Amandinu ruku. — Sophie je u nevolji.
— Sophie je u španjolskoj — umiruje me Tom. — S Owenom.
— Ne, nije. Jezik mi je odebljao i izgovarati riječi mi je postalo preveliki izazov.
— Bulazniš, Jenna. Imaš vrućicu i vodim te u bolnicu — kaže Tom.
— Pogledaj u moju torbu — kažem mu očajna, pokazavši prema podu.
Tom otvori torbu i izokrene njezin sadržaj na stolić za kavu. Amanda dohvati
putovnicu i kad ju rastvori, sva joj krv nestane iz obraza.
— Ovo je Sophieina putovnica — izusti tiho kroz prste kojima si je prekrila usta. —
Jenna — obrati mi se glasnije. — Gdje je ona? Gdje je moja djevojčica?
— Otkud tebi Sophiein pasoš? Što se to događa? Jenna? — Tom me gleda kao da me
sad prvi put vidi.
Pokušavam naći prave riječi u svojoj grozničavoj glavi, sročiti kakvo-takvo
objašnjenje zbog kojeg neću zvučati kao luđakinja, ali ne mogu.
— Postoji nešto što se zove stanično pamćenje, a...
— ... primatelj nasljeđuje davateljeva sjećanja — nastavi Tom. — Čuo sam za to.
Proučavao sam svašta o presađivanju organa nakon Callie. Spomenuo sam ti to, Amanda,
sjećaš li se? Ono istraživanje koje je proveo jedan znanstvenik. Kakve to veze ima sa
Sophie?
Tom prijeđe sobu i zagrli Amandu kao da će ju time zaštititi od onoga što imam za
reći.
— Mogu osjetiti stvari. Vidjeti ih. Mutne slike. Rascjepkane snove. Mislim da su to
Callieina sjećanja. Pokušava mi reći nešto, ali je sve nekako mutno. Ipak, sada mi je jasno.
Sophie je u opasnosti. Nathan mi je to rekao. — Podignem ruku da zaustavim
njihova neizbježna pitanja. Ne znam odgovor na njih. — Trebao se večeras sastati s
njom. Moramo ju pronaći.
Tom i Amanda umuknu, pokušavajući shvatiti što im to govorim. Hoće li mi
povjerovati? Nadam se. Calliein očaj prožima svaku stanicu u mome tijelu. Tom priđe
ulaznim vratima i na trenutak užasnuto pomislim da će me zamoliti da odem, ali on
umjesto toga uzme svoje cipele s tepiha na pragu.
— Gdje je ona?
— Mislim...
— Misliš? Ako je ovdje, moram znati gdje je. Ako se Nathan trebao naći s njom.
nazvat ću njega. — Podigne slušalicu fiksnog telefona.

Knjige.club 175
 Gringos & Laura

— Neće se javiti — kažem. Tom zastane. — Znam kako to zvuči, ali morate mi
vjerovati. — Prođe još jedan trenutak, a onda Tom vrati slušalicu na aparat.
— Imala sam mnogo snova s Callie i Sophie — kažem. — Ali svi se odvijaju na
jednom te istom mjestu. To je ono mjesto gdje su obje bile sigurne i sretne i mislim da
znam gdje je to.
— Gdje? — usrdno me pita Amanda, kršeći prste. Djeluje mi izbezumljeno.
— U autokampu kamo ste znali odlaziti na praznike. Sovina koliba, ako se dobro
sjećam što si mi rekla, Amanda.
— Newley-on-Sea? Ali tamo smo odlazili dok su cure još bile male. Ima već nekoliko
godina da je zatvoren.
— Uvjerena sam da je ona tamo.
— Uzet ću ključeve i tvoje cipele, Amanda — javi se Tom i odjuri na kat, a ja se
uspravim i zagrlim rukom Amandu, dijelom da se oslonim na nju, a dijelom da ju utješim.
— A ja sam mislila da je u Španjolskoj. S Owenom — kaže Amanda.
— Možda bismo trebali nazvati policiju? Što ako je u nevolji? — kažem ja.
— To još ne znamo, a ne znam ni kako bismo objasnili policiji da si sanjala kako je
Sophie u autokampu koji je već godinama zatvoren. Mislit će da smo ludi. Moramo ju
sami pronaći.
— I hoćemo — odgovorim s puno više uvjerenja u glasu nego što ga doista osjećam.
Amanda me pogleda zabrinuto. — Ti moraš liječniku, Jenna. Izgledaš grozno.
— Dobro sam — lažem joj. Ovo ću izgurati do kraja.
— Ne mogu biti odgovorna za tebe. Nazvat ću hitnu. Ne smiješ više riskirati s
Callieinim srcem.
Prije nego što joj stignem odgovoriti, u sobu bane Tom glasno razgovarajući s nekim
na mobitelu. — Znam, znam da zvuči ludo. Ali ćemo barem provjerili. Nazvat ću te čim
nešto saznam.
Spremi mobitel u džep i doda Amandi cipele. — Samo sam javio Joeu — objasni. —
Idemo.
Zakoračim, ali me Amanda primi za ruku. — Tome, mislim da Jenna ne smije ići s
nama. Bolesna je.
Tom me pogleda. — Ti ne moraš s nama.
— Ali želim — odgovorim odlučno.
— Želi — ponovi Tom Amandi. — Hajde, nemamo vremena prepirati se sad. Sophie
je sada najvažnija.

Sjedim na stražnjem sjedištu Tomova auta i pritišćem dlanovima prsni koš. Srce mi lupa
kao da govori Sophie-Sophie-Sophie, a ja šapćem Callie da ćemo pomoći njezinoj sestri.
Jedino ne znam koliko ću još izdržati.
To je samo prehlada.
Samo što nije, zar ne? Sve te laži koje sam izgovorila, pa čak i sad — samo sam sebi
lagala.
Zazuji mi mobitel. Na zaslonu se pojavi Nathanovo ime. „GDJE SI?“ piše u poruci.
„IDEM PO SOPHIE“ odgovorim. „OPROSTI MI“.

Knjige.club 176
 Gringos & Laura

Stresem se pri pomisli da sam ga mogla ubiti i pitam se hoću li nakon ovoga ikad
više biti ona stara. Ako uopće bude nakon ovoga, tko zna?
Naselje uskoro ostane za nama, a pred nama leže mračne lokalne ceste. Kotači se
okreću sve brže i brže. Proletimo kroz selo Woodhaven. Zgrabe me oko grla ledeni prsti
strave pri pomisli na Callie koja je ovdje skončala.
Sve sam slabija i slabija.
Vrijeme je odvratno. Pljušti iz nevidljivih noćnih oblaka, a brisači šljapkaju i
šljapkaju, hipnotizirajući me.
Borim se, ali više ne mogu držati oči otvorene.

Knjige.club 177
 Gringos & Laura

ŠEZDESET I ŠESTO POGLAVLJE

S ve do prošloga vikenda Sophie je mislila da je na sigurnom. S vremenom se prestala

osvrtati preko ramena. U tih nekoliko mjeseci pokušavala je stvoriti novi život seleći
se iz grada u grad, spavajući po hostelima. Uzimala je poslove koji se plaćaju na
ruke. Radila kao pipničarka u pabovi ma jednako ustajalim i bezdušnima kakav je bio
Princ od Walesa.
Nikad neće zaboraviti nervozu u želucu kad ju je Owen prvi put odveo u svoj lokal
na ručak.
— Jesi li siguran da izgledam dobro? — upitala ga je, zaustavivši se pred ulazom.
Toga joj je dana trebalo više vremena da stavi masnu crnu maskaru i nalijepi lažne
trepavice. Očajnički je htjela izgledati starija od svojih sedamnaest godina. Htjela je
ostaviti dojam na Owenovo društvo.
— Mala, izgledaš sjajno — odgovorio je Owen i prešao pogledom po njezinom tijelu.
Osjetila je ono slatko uzbuđenje puno iščekivanja. — Samo još jedan detalj. — Otkopčao
joj je još jedno dugme na bluzi, a ona je osjetila bockavu vrelinu na dekolteu, shvativši da
se sad može vidjeti njezin novi, crni čipkasti grudnjak koji joj je Owen kupio prošli
tjedan. — Ne brini. Ti si moja cura, i ja ću se pobrinuti za tebe. Osim toga, dobar sam sa
Steveom. Gazdom. — Owen ju žestoko poljubi i ispreplete svoje prste s njezinima.
Ušetali su u pab, koji ih je dočekao ustajalim vonjem piva i znoja. Taj je vonj izbrisao
sve zaostale mirise bolnice, a imala je osjećaj da ih se nikad neće riješiti.
— Ovo je moj poslovni partner Neil — kazao je Owen, predstavljajući joj muškarca
koji nije skidao pogleda s njezina dekoltea. Sophie nagonski prekriži ruke na grudima.
— Poslovni partner?
Tih nekoliko tjedana otkad je upoznala Owena govorila je uglavnom ona, istresajući
mu svoje strahove od smrti, tatine, naravno. Priznala bi mu kako bi kasno noću slušala
mamine prigušene jecaje kroz tanke zidove u kući. Govorila o neplaćenim računima
naslaganima navrh mikrovalne pećnice. O tome da je čula mamu kako se na telefonu žali
prijateljici da će im kuća otići na bubanj izgube li prihode od posla. A kud bi onda
išli? Sophie si to nije mogla ni zamisliti. Istresala bi preda nj jednu brigu za drugom. Sad
kad je shvatila da uopće nije Owenu dala priliku da govori, sva se zarumenila od stida. O
njemu nije znala gotovo ništa osim da bi se sva rastopila kada bi joj migoljio jezikom po
ustima ili da bi zaboravila na sve probleme kada bi joj rukom krenuo unutrašnjom
stranom bedra. — A što radite? — upita Sophie Neila.
— Svašta pomalo — odgovori on. — Piće? — Izvuče iz džepa svežanj novčanica i
odvoji dvadeseticu.
Sophie se nećkala. Htjela je ispasti profinjenija, ali joj je bilo tako zlo nakon one
večeri kad su se opili viskijem u parku da joj se želudac dizao pri samoj pomisli na
alkohol. — Može Coca-Colu.
Neil upitno podigne obrvu.
— Moram danas u posjet tati u bolnicu — objasni Sophie. — Jako je bolestan i ne
želim da mi osjeti alkohol u dahu. — Pri pomisli na svoga velikog i snažnog oca kako leži

Knjige.club 178
 Gringos & Laura

u bolničkom krevetu lice joj problijedi kao krpa, a suze navru na oči. Šmrcne, svjesna
da će joj se maškara razliti u potocima ako se rasplače.
— Ne mogu ni zamisliti kako ti je teško — kaže Neil i stavi svoju ruku na njezinu.
Imao je tešku ruku, baš kao i Owen kad ju zagrli, ali ju je gledao u oči i davao joj
osjećaj da negdje pripada, pa joj više nije bilo toliko žao što su mama i stric Joe stalno u
bolnici i da su potpuno zaboravili na nju. Da Callie ima Nathana da ju tješi. I ona je
sad dobila prijatelje, zar ne? Nekoga tko ju voli.
— Želiš li nešto što će te malo smiriti? — upita ju Neil.
— Što bi to bilo?
— Pomoći će ti da se opustiš, a nema mirisa. Tata neće ni primijetiti.
— Mislim da ne...
— Pusti je na mirti, još je dijete — javi se gazda Steve u prolazu, pogledavši ju s
podsmijehom, i krene točiti Coca-Colu iz boce.
Sophie se ispravi. — Ma nisam, samo...
— Sve je u redu, Soph — kaže Owen i primi ju za stražnjicu. — Budeš li htjela, tu je.
Hoću reći, ako ti tata umre i ne budeš se mogla nositi s tim. Izdržat ćeš barem do poslije
sprovoda.
Imala je osjećaj kao da joj se težak teret sručio na grudi. Njezin tata ne smije
umrijeti. Jednostavno ne smije. Ali joj tada iskrsnu slike onih strojeva u bolnici, onih žica,
onih zvukova koje proizvode i koji joj ostanu u glavi dugo nakon što ode iz bolnice.
Podigne pogled i suznih očiju kaže Owenu: — U redu, što imaš?

Knjige.club 179
 Gringos & Laura

ŠEZDESET I SEDMO POGLAVLJE

T rgnem glavu i obrišem slinu koja mi se cijedi niz bradu. Bit će da sam zadrijemala.
Škiljim kroz mrak pokušavajući razabrati gdje se sad nalazimo. Ne vide se nikakvi
orijentiri ili oznake, ali iz mraka dopire tutnjanje debelih valova. Spustim malo prozor i
osjetim sol na jeziku.
— Zatvorili su cestu koja vodi do glavnog parkirališta u auto-kampu — kaže Tom
usporavajući, sve dok ne zaustavi auto. — Morat ćemo ići okolo na drugu stranu kampa,
prema plaži, gdje je drugo parkiralište. — Tom ubaci u prvu, motor zabrunda i opet smo
u pokretu.
— Pitam se kamo ovo vodi? — Tom naglo skrene lijevo na putić, a ja svojom već
bolnom glavom udarim o staklo prozora.
Tamo gdje je nekad bila cestica sad raste trava. Auto upada u rupe i izvlači se iz njih,
a ja se čvrsto držim za ručku na vratima. I evo nas. Tomovi farovi osvijetle sovu raširenih
krila i otvorena kljuna kao da se glasa. Sovina koliba. Newley-on-Sea.
Stigli smo.

Knjige.club 180
 Gringos & Laura

ŠEZDESET I OSMO POGLAVLJE

N oću je ovdje ledeno. Sophie privuče koljena k bradi i obgrli rukama potkoljenice.
Njezino poderano sjedalo vonja po vlazi, a spužva boje marelice viri kroz rupe u
kojima su se ugnijezdile kojekakve bube. Sjeti se kako su ona i Callie znale razvući to
sjedalo u krevet koji su dijelile tijekom praznika, udobno se smjestivši na njemu u svojim
istovjetnim pidžamama. Ujutro bi se tuširale u kupaonici kampa, stojeći u hladnoj lokvi
vode pomiješane s pijeskom koja je ostala nakon njihova prethodnika. Callie bi pomogla
Sophie da opere kosu i pazila da joj pjena ne ulazi u oči. Callie joj je uvijek pomagala.
Sophie po tisućiti put zažali pomislivši da bi sad možda bila živa da joj nije pomogla i one
noći.
Bila je to gadna noć. Kišne su kapi udarale o prozorsko staklo poput sitnog šljunka,
ali je u Owenovoj kući bilo udobno i toplo od užarenih radijatora.
— Hajde, mala. Znaš što ti to čini — ponudi joj Owen zamotanu novčanicu.
— Prestala sam. Mislila sam da si shvatio kad smo se ponovo sreli? Čista sam.
— Poštujem to. Ne, stvarno. Ali daj još jedan hit. Za dobra stara vremena?
Sophie neodlučno zastane. Žudjela je za hitom. — Ovo je zadnji put — popusti i
nagne se nad stolić za kavu, snažno povuče crtu, obriše ostatak bijelog ispod nosnica i
skutri se u Owenovu krilu.
Strasno ga poljubi kad osjeti navalu euforije. Baš u trenutku kad mu je gurnula ruku
u bokserice netko zalupa na vrata. Sophie se smrzne.
— Pusti — promrmlja Owen i rukom usmjeri njezinu da nastavi gdje je stala.
Netko ponovno zalupa na vrata, ovaj put odrješitije.
— Otići će. — Owen joj čvrsto stisne bradavicu prstima i ona zastenje.
Otvor na vratima za pisma se otvori uz zveket. — Znam da ste ovdje — drekne
Callie, a Sophie skoči na noge, popravljajući svoj topić. — Samo želim razgovarati —
drekne Callie ponovo.
— Neće otići sve dok ne otvoriš — kaže Sophie, a Owen bijesno nešto progunđa
zakopčavajući šlic i odgega niz hodnik.
Callie bane u dnevnu sobu kose slijepljene uz glavu, sijevajući očima.
Dohvati Sophie za nadlakticu. — Idemo.
— Ne! — usprotivi se Sophie.
— Ne ide ona nikamo — usprotivi se i Owen, zapriječivši izlaz prema vratima. —
Bezobrazno si nas prekinula usred nečega. — Primi se za međunožje i naceri se.
— Koji kurac vidiš u tom luzeru, Sophie?
— Volim ga. — Kad bi mu barem Callie dala priliku i upoznala ga, pomisli Sophie.
— To. Nije. Ljubav. — Callie se od očaja lupi dlanom po čelu. Njezin dijamantni
zaručnički prsten zabliješti na svjetlu, a Sophie se odjednom smuči njezina savršena
sestra sa svojim savršenim dečkom i njihovim savršenim životom. Primi Callie za
ramena i snažno ju protrese. — Pusti me na miru. Stalno mi pokušavaš sve pokvariti. Ne
trebam te! — izbaci te riječi iz usta poput vrele lave.
Knjige.club 181
 Gringos & Laura

— Čula si je. — Owen se ukloni i pokaže Callie da izađe iz kuće. — Izvoli van. Mi
imamo posla. — Ruka mu krene prema šlicu, a Callie skoči na njega i gurne ga.
— Govno jedno odvratno.
— Siđi s mene, luda kujo.
Owen odgurne Callie i ona padne. Čuo se grozni tupi udarac glavom o stolić za kavu.
Callie ostane nepokretno ležati na prljavom tepihu. Sophie na trenutak pomisli da je
mrtva i ta ju pomisao pogodi u želudac tako da umalo povrati. Stane grčevito jecati, ali se
Callie nekako uspravi i Sophie joj dotrči s olakšanjem. Jedna strana Callieinog lica bila je
crvena i natekla, a oko gotovo zatvoreno. Krv joj je curila iz kuta usana. Sophie ju obriše
palcem.
— Oh, Bože, Callie. Ovo je bila nezgoda. Jel’ da, Owene? Nisi htio, zar ne?
— Jasno da nisam — odgovori Owen.
— Soph, molim te, pođi sa mnom.
Sophie proguta veliku knedlu. Nije imala hrabrosti pogledati sestri u oči. — Mama i
tata su sretni što smo Owen i ja opet zajedno. Zašto nisi i ti?
— Mama i tata ne znaju za ovo sranje, eto zato. — Callie podigne plastičnu vrećicu s
bijelim prahom sa stola, a Owen se nasmije. Bio je to hladan i šupalj smijeh.
— Da ti ispričam priču o „ovom sranju“, može? — Owen povuče Callie na noge, a ona
zaječi i pokuša osloboditi ruku, ali ju Owen ne pusti.
Sophie primijeti kako joj se koža udubila, koliko ju je silom stisnuo. Preplaši se. Ovaj
put se stvarno preplaši što će se sad dogoditi. Znala je da mora izvući Callie odavde.
Dohvati brončanu statuicu s parom koji se isprepleo u ljubavnom žaru, a koju je kupila
Owenu za prvu godišnjicu njihove veze. Snažno zamahne i sruči ju Owenu na potiljak.

Knjige.club 182
 Gringos & Laura

ŠEZDESET I DEVETO POGLAVLJE

M jesto je u potpunom mraku. Da nije mjesečine ne bi se ništa vidjelo.

— Gdje je ona? — jauče Amanda. Spustila je prozor kao da će tako bolje vidjeti.
A ne vidi. Tom zaustavi auto i izvadi ključ iz brave. Farovi se ugase, a motor nastavi
proizvoditi zvukove kako se hladi. Tik-tik-tik.
— Bolje je da idemo pješice — kaže Tom i izvadi baterijsku lampu iz pretinca za
rukavice, pa ju doda Amandi. Izađemo iz auta.
More zaglušujuće bjesni i hladno je. Osjećam kako mi slani zrak nagriza usne.
— Pokušajmo s prikolicom koju smo uvijek unajmljivali. — Tom primi Amandu pod
ruku i krene naprijed. Ja kaskam za njima, osvjetljavajući put mobitelom, ali jedva držim
korak, a stopala mi tonu u mekanu zemlju. Imam dojam da su mi udovi
skamenjeni poput mramora. Umorna sam do bola, ali me adrenalin tjera naprijed.
Provučemo se kroz otvor između metalnih pregrada koje bi, kao, trebale odvratiti
nekoga od ulaska. Zanemarimo natpis “PAŽNJA. PSI ČUVARI“. Već se na prvi pogled vidi
da se ovo mjesto raspada već godinama. Sve što je vrijedilo ukrasti već je davno
ukradeno.
Pipamo put preko jedne čistine koja je nekad vjerojatno bila lunapark. Iz mraka se
izdiže kostur panoramskog kotača i škripi na vjetru.
Bam!
Sve troje se smrznemo na mjestu. Okrenemo se. Usamljeni znak za hot-dog visi
najednom lancu i udara o zid drvenog kioska.
Pod nogama mi škrguće razbijeno staklo tisuće lampica koje su se jednom okretale
zajedno s kotačem, ali sad leže na zemlji.
Lunapark je nevelik, ali mogu zamisliti kako je bio ogroman u očima djece koja su
ovdje provodila praznike. U daljini se u mraku naziru redovi kamp kućica.
— Čekajte. — Naslonim se na trulu drvenu kućicu za golf. Iverje mi se zabije u kožu.
— Samo trenutak.
— Jesi li dobro? — pita me Tom, ali nastavi polako naprijed gonjen željom da
krenemo dalje. Ja punim plućima udahnem slani morski zrak. Pripremim se za nastavak.
— Više nije daleko.
Mogu ja to.
To je samo prehlada.

Knjige.club 183
 Gringos & Laura

SEDAMDESETO POGLAVLJE

K roz plastični prozor bljesne svjetlost izvana i Sophie začuje brundanje motora u
daljini, a onda opet nastane tama. I muk. Bit će da je stigao Nathan. Hvala kurcu,
pomisli Sophie i krene trpati stvari u ruksak. Dok tako gura košulju, na dnu torbe napipa
nešto hladno i metalno. Owenov pištolj. On se našao među ono malo stvari što je
ponijela sa sobom kad je otišla. Bila je prestravljena kad je Owen jednoga dana ušetao u
kuću i pokazao joj ga.
— Šta će ti to? — pitala ga je, povukavši se što dalje od njega, dok je on pridizao
cijev prema svojem odrazu u zrcalu i pravio se da povlači obarač.
— Za zaštitu, mala. Hoćeš ga probati u ruci?
— Ne. Ne pada mi na pamet ni da ga dirnem. — U to se doba još grozila pomisli na
pištolj, a sada ga je izvukla iz torbe i odmjerila u ruci vrlo samopouzdano. Neće ga,
naravno, upotrijebiti, ali će ga zadržati, za svaki slučaj. Sophie se još jednom osvrne po
kamp prikolici u kojoj je provela toliko sretnih dana djetinjstva sa sestrom. Sjeti se svih
onih gaziranih sokova i čokoladnih bombona. Silnih partija Una!
— Zbogom, Callie — šapne.
Natovari ruksak na leđa, ali prije nego što stigne do vrata, ona se širom otvore.
Sophie krikne, a u sljedećem trenutku ostane bez pištolja.

Knjige.club 184
 Gringos & Laura

SEDAMDESET I PRVO POGLAVLJE

M eni sve kamp prikolice izgledaju jednako, ali čini se da Tom i Amanda znaju kamo
idu. Skrenu lijevo, pa desno i zaustave se pred velikom prikolicom.
— Ta je. — Svjetložuti snop baterije osvijetli plijesan koja se uhvatila na plastičnim
prozorima.
Tom gurne vrata i ona se bez otpora širom otvore.
— Sophie! — zazove i uđe unutra. — Nije ovdje — kaže potišteno. Pomislim da sam
opet sve krivo shvatila i da sam stvarno poludjela, ali Amanda jurne unutra, puna
energije kakvu još u nje nisam vidjela, i spusti se na koljena. — Gledaj!
Izvuče majicu s kockastim uzorkom iz ruksaka i mahne njome kao da je zastava. —
To je Sophieina majica. Callie joj ju je kupila za zadnji rođendan. Išle su zajedno u kupnju.
Dobro se sjećam. — Pritisne majicu na lice kao da će ju njezin miris odvesti do kćeri. —
Znači, bila je tu? A gdje li je sad? — zamisli se Tom.
I tada se prolomi vrisak.

Knjige.club 185
 Gringos & Laura

SEDAMDESET I DRUGO POGLAVLJE

B rže. Sophie ne skida pogled s pištolja u njegovoj ruci dok prelaze park sa zabavnim
minigolfom gdje su ona i Callie provodile sate gurajući loptice u usta dinosaura ili
ispod mostića. Sophie se spotakne i padne na nešto oštro, što joj rasiječe dlan. Vriskove
joj priguše udarci valova o obalu.
On ju povuče i pridigne na noge.
— Molim te — usrdno će ona, primivši se s obje ruke za njegovu u pokušaju da mu
odvoji prste. Vjetar je toliko snažan, a ona ga pokuša nadjačati vikanjem. — Oprosti.
Možemo li samo stati i razgovarati?
Došavši na plažu, stopala joj tonu u mekani pijesak.
More još ne vidi, ali ju ono zapljuskuje, pa zna da se diže plima. — Molim te — sad
ga već preklinje. — Bojim se vode.
— Znam — odgovori on. — Šššš. Još malo pa smo stigli. Požuri. Sophie se trese i,
premda je ledeno, dobro zna da joj zubi ne cvokoću poput kastanjeta od hladnoće.
Jednom su tako njih dvije stajale na rubu vode, Callie i ona. Callie ju je čvrsto držala
za ruku dok joj se more bućkalo oko gležnjeva. Callie je čučnula i napunila Sophieinu
ružičastu kanticu vodom koja im je trebala za opkop oko kule u pijesku. Naletio je val,
izmakao joj noge i ona je pala na stražnjicu u vodu, ali Callie joj nije ispustila ruku. Znala
je koliko se Sophie užasavala utapanja. Doista, je li to sad njezin kraj? Nakon svega kroz
što je prošla? Sophie zgrči prste i zamisli da još uvijek osjeća toplu Callieinu ruku u
svojoj.

Knjige.club 186
 Gringos & Laura

SEDAMDESET I TREĆE POGLAVLJE

D olazi iz onog smjera, bar mislim — kaže Tom dok stojimo pred kamp prikolicom,
nepomični poput one drvene sove. I evo ga opet — još jedan vrisak. Da je dan,
pomislila bih da se radi o galebu. — Dolazi s plaže — kaže Tom i jurne.
Nemam pojma kako sam se uspjela popeti na pješčani sprud, ali s njegova vrha
vidim Amandu i Toma kako već grabe obalom prema dvije figure koje se brzo udaljavaju.
Svjetlost njihove baterijske lampe sve je bijeda i bljeđa. Znojna i zadihana, krećem se na
sve četiri, a mokra morska trava mi se zapliće među prste. Ne mogu se uspraviti.
To je samo prehlada.
Osvijetlim pijesak mobitelom. Gotovo da je crn. Poližem slane usne.
Mogu ja to. Za Callie.
Tenisice mi potonu u mokri pijesak dok se uspravljam. Zateturam se.
— Sophie! Sophie! — čujem slabašan Amandin glas. Pognem glavu i krenem ususret
vjetru.
S mene se slijeva znoj. Imam osjećaj kao da sam na traci za trčanje, da se ne mičem s
mjesta, ali kad dignem pogled vidim da sam sustigla Amandu i Toma, koji su se zaustavili
ispred dvije figure. Sophie prepoznajem s fotografije, a pored nje je Joe. Jedna mu ruka
visi niz bok, a u šaci mu se bljeska nešto metalno. Pištolj!
Nagonski ustuknem jedan korak.
— Sophie? — Amanda zakorači prema njoj, ali joj Joe režeći zaprijeti: — Ni koraka
više.
Stanem iza Amande, skrivajući mobitel dlanom ruke da ne ugleda svjetlo zaslona, ali
u ovoj crnoj rupi nema nikakva signala. Ne mogu pozvati pomoć.
— Joe? šta ti radiš ovdje? šta to držiš u ruci? Pištolj? — Tom se zaustavi.
— Tata — zajeca Sophie, a mene preplavi silan osjećaj ljubavi prema djevojci koju
nikad nisam upoznala. Sestri moga srca.
— Sophie, mislio sam da si u Španjolskoj — kaže Tom. Suze mu se slijevaju niz lice.
— U Španjolskoj. S Owenom. Čekali smo te da se vratiš kući. Što se, pobogu, ovdje
događa?
— Pusti je, Joe — kaže Amanda ledenim glasom. — Sophie, dođi k meni.
— Ne! — Joe podigne ruku i uperi pištolj u nas. Ruka mu se trese.
— Oprosti mi. Tome, jako mi je žao — kaže.

Knjige.club 187
 Gringos & Laura

SEDAMDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Joe? Zašto imaš pištolj kod sebe? — Tom netremice promatra brata, očekujući da mu
ovaj odgovori. Osvrnem se iza sebe pokušavajući procijeniti udaljenost do parkirališta.
Ali ne, nemani te snage. Nemam ni te brzine. Čak i ako potrčim, ne vjerujem da ću biti
dovoljno brza da se sakrijem u mraku ako Joe povuče obarač. Zubi mi ne prestaju
cvokotati. Nakon svega što sam prošla, zar ću ovako okončati život?
— Nije moj — odgovori Joe gotovo molećivo, kao da je on ovdje žrtva, kao da zaziva
sažaljenje, ali ne spušta pištolj.
Pijesak pod nogama je mekan poput spužve, a ja samo snagom volje uspijevam
odoljeti tome da ne pokleknem. Krajičkom oka primijetim da se Amanda ruši, pa ju
obgrlim oko struka. Nemam dovoljno snage da ju zadržim ako se strovali, ali mogu
zamisliti koliko je prestrašena i želim joj pružiti podršku. Osjećam kako joj se cijelo tijelo
trese. Odjednom me preplavi bijes. Bijesna sam na Joea koji joj ovo čini nakon svega što
je morala proći ove godine. — Čiji je onda? — pitam zapovjednim tonom.
— Njezin. — Joe protrese Sophieino rame. — Oduzeo sam joj ga da ne učini još
kakvu glupost.
— Sophie? Zar je to tvoj pištolj? — pita Tom. Nije mi jasno kako uspijeva sačuvati
miran ton.
Gotovo da ga mogu zamisliti kakav je bio prema curama kad su bile male. Kako ih je
mirno ispitivao koja je od njih bacila povrće u kantu za otpad, koja je potrgala igračku.
— Owenov je — odgovori Sophie, ali nema snage pogledati oca u oči. Nema snage
pogledati nikoga u oči.
— A otkud Owenu pištolj? — pita Tom.
Sophie se molećivo zagleda u mamu, oči joj se sjaje na mjesečini.
— Pusti sad to, Tome. Očito je prošla kroz nešto strašno, ali nam se sad vratila. Naša
kći nam se vratila — odrješito će Amanda.
— Onda, kamo sve ovo vodi? — pita Tom brata.
Joe spusti pištolj i pusti Sophie, ali se ona ne miče.
— O, Bože. Ne mogu se više nositi s ovim. Jednostavno ne mogu. — Ja se prenerazim
vidjevši Joea kako plače. — Moramo se maknuti odavde prije nego što dođe Owen.
— Hajde, odvest ćemo Sophie doma — kaže Amanda i krene prema kćeri, ali Tom
digne ruku da ju zaustavi.
— Želim čuti što ima reći o Owenu. Zašto moramo otići prije nego što on dođe? U što
se upleo taj tvoj dečko?
Nastane muk. Čak se i vjetar smiri, a valovi se utišaju i stanu blago pljuskati po obali.
Svi stoje na mjestu. Imam dojam da sam prestala i disati, ali Sophie napokon obriše nos
rukavom i počne govoriti.
— Kad si dobio srčani udar strašno sam se uplašila da ćeš umrijeti, ali si mi ti
obećao da će sve biti dobro i ja sam ti vjerovala. Ali nije bilo dobro, je li? Imao si još jedan
srčani udar i doktor nam je rekao da se možda nećeš izvući. Umirala sam od straha.

Knjige.club 188
 Gringos & Laura

Mama i stric Joe su djelo vrijeme provodili s tobom u bolnici. Callie je bila s Nathanom. A
ja nisam imala nikoga. Onda sam srela Owena, koji me je htio slušati. I zaljubili smo se.
Kad mi je počeo davati stvari da me umire, mislila sam da to čini jer mu je bilo stalo do
mene.
— Kakve stvari?
— Kokain. Namjeravala sam ga prestati uzimati čim se ti oporaviš, ali kad si se
vratio iz bolnice shvatila sam da ne mogu. Nisam htjela da ovako ispadne. Tata, žao mi je.
— Govno jedno odvratno. Gdje je on sad? — Tomov glas podrhtava od bijesa. Da je
Owen sad tu, pomislim, imao bi se čega bojati. — Ubit ću ga.
— Već je mrtav — kaže Sophie.

Knjige.club 189
 Gringos & Laura

SEDAMDESET I PETO POGLAVLJE

T o je bila samoobrana, Soph — rekla je Callie.

— Policija će to shvatiti.
Sjedile su na kauču praveći se da će sve biti u redu, ali je Callie pozelenjela u licu, a glas
joj je postao nekako mehanički.
— Ja sam ubojica. Završit ću u zatvoru. — Sophie prekriži ruke preko trbuha i stane
se ljuljati naprijed-nazad. Preplavi ju užas.
— Nećeš — pokuša ju smiriti Callie, ali Sophie primijeti da joj glas nikad dotad nije
bio tako nesiguran.
— Hoću. Završit ću u zatvoru. Neću to moći podnijeti. — Sophie zarije lice u dlanove
i stane grčevito jecati kao da će se raspoloviti u grudima i srce joj se otkotrljati na pod.
— Neću to dopustiti. — Callie ju obgrli oko ramena. — Reći ćemo da sam to ja
učinila. Reći ćemo da sam svratila tražeći te, ali da te nije bilo. Da me Owen napao.
Policija će nam povjerovati. — Rukom se dodirne po nateklom obrazu. — Branila sam se.
— Ali rana mu je na potiljku. To nije samoobrana. Ne mogu dopustiti da ti preuzmeš
krivicu. O, Bože. Ne mogu ići u zatvor. — Ako objasnimo policiji...
— Ne. — Sophie odlučno odmahne glavom. Znala je da će se, ako upletu policija,
otkriti sve tajne koje je skrivala, sve laži koje je rekla. To bi uništilo njezinu obitelj.
Zamrzili bi ju. Callie bi ju zamrzila. — Molim te, Callie. Moraš mi pomoći. — Sophie
čvrsto stisne Callieinu ruku.
— Kako? — upitaju Callie, pogledavši prema Owenovu tijelu. Iz glave mu je još
curila krv, stvarajući lokvicu na podu.
— Možemo se riješiti tijela. Nitko neće saznati — odgovori Sophie s tračkom nade u
glasu. — Nikome neće nedostajati. Stvarno. Nema obitelji. — Sophie namjerno otkloni
pomisao na Owenova sina Harryja. Ionako ga nikad nije vidio, zar ne? —
Njegovo društvo, to su sve luzeri. A osobito Neil. Misli da je nešto posebno, a samo je
sitni lopov. Owen mu može nedostajati jedino zbog love, ali nikome neće nedostajati kao
osoba. — Nikome osim njoj. Sophie otkloni i tu misao. — To je savršeno rješenje.
— Sophie, ja ne mogu...
— Da me voliš, mogla bi.
Sophie primijeti bol u Callieinim očima, svjesna da nije pravedna prema njoj. Ali
očajna je i ne pada joj ništa drugo na pamet. Nastavi kovati svoj plan i odjednom joj sine
mnoštvo ideja.
— Mogle bismo ga zakopati. Gledaj. — Sophie dohvati besplatne lokalne novine sa
stolića za kavu i počne ih listati sve dok se ne zaustavi na onome što je tražila. —
Aerodrom Burton — lupne kažiprstom po članku. — Proglasili su ga zaštićenim parkom
prirode. Tamo se više ništa neće graditi. Nitko neće kopati.
Callie se osovi na noge i priđe prozoru. Sophie se sad pitala o čemu joj sestra
razmišlja. Oduvijek su bile bliske, ali sad je imala osjećaj kao da su udaljene svjetovima.

Knjige.club 190
 Gringos & Laura

Stane kršiti prste u iščekivanju. Sat je kucao sve glasnije. Šumilo joj je u ušima. Callie
se konačno okrene prema njoj. Lice joj je bilo prošarano suzama.
— U redu, pomoći ću ti.

Sophie je htjela da krenu što prije, da se Callie ne predomisli, pa ode do spavaće sobe po
plahtu u koju će umotati Owena. Dok je stajala kod uznožja kreveta na kojem je izgubila
nevinost, primijeti Owenov sat na noćnom ormariću. Njemu više neće trebati.
Što li je učinila? Otrči do kupaonice i ispovraća cijelu utrobu sve dok više nije imala
što povratiti. Potom natrpa nekoliko stvari u ruksak. Ovamo više nikad neće dolaziti.
Kad se vratila u dnevnu sobu s plahtom u zavežljaju i gorkim okusom u ustima,
Callie je tipkala nešto na mobitelu.
— Što to radiš? — promucala je Sophie.
— Javljam Nathanu da smo izašle van. Pitat će se gdje sam.
— Kladim se da će biti oduševljen. — Sophie je znala da ju Nathan ne podnosi, zbog
toga što se ne može skinuti s koke i zbog svega kroz što je morala proći Callie zbog nje. I
to ju je grizlo.
Callie se ugrize za donju usnu. Sophie na trenutak pomisli da se Callie predomislila i
zažali što joj je izletjelo, ali Callie ustane, duboko udahne i kaže: — Učinimo to.

Callie ubaci ručicu mjenjača u rikverc i tako se doveze pred sam kućni prag. Otvori vrata
prtljažnika, a Sophie izvadi vrtni alat i tačke koje je Callie uvijek prevozila u autu kako bi
mogla urediti vrt u roditeljskoj kući kad bi svratila. Stavi ih na stražnja sjedišta.
Kiša je i dalje padala. Premda ih je zakrivao mrak, Sophie se stalno nervozno
osvrtala ne bi li ugledala par očiju koji ih promatra.
Vratile su se u dnevnu sobu i uklonile stolić za kavu kako bi mogle rastegnuti plahtu
na podu.
— Daj da ga stavimo na nju i umotamo — rekla je Callie, ali se nijedna ne pomakne.
— Kad nabrojim do tri. — Callie se sagne i provuče ruke ispod Owenovih lopatica.
— Soph, ti ga primi za noge.
Sophie je sad bilo lakše kad je Callie preuzela stvar u svoje ruke. Gotovo kao u dobra
stara vremena. Navru joj suze na oči pri pomisli na koje će se sve načine promijeniti
njihov odnos nakon ovoga.
Sophie se strese i primi Owenovo tijelo za gležnjeve. Nogavice na njegovim hlačama
se pomaknu i Sophie ugleda čarape koje mu je kupila za rođendan. Počne se
nekontrolirano tresti.
— Još nije kasno da se predomisliš, ako nisi sigurna — kaže joj Callie. — Hoćeš li da
nazovem policiju?
Ali sama pomisao da će policija ispitati sve o njoj i saznati za njezinu prošlost bila joj
je gora od onoga što bi sad trebalo učiniti.
— Sigurna sam — odgovori. Ali nije bila.
— Jedan, dva, tri — protisne Callie, napregnuvši se da pomakne Owena. — Koji
vrag? — Čučne na pete i počne tijelo umotavati u plahtu. — Ne mogu vjerovati da je tako
težak.
— Kako ćemo ga odnijeti do auta? — upita Sophie neprirodno visokim,
prestrašenim glasom.
Knjige.club 191
 Gringos & Laura

— Tačkama? — odgovori protupitanjem Callie.

Vožnja autom do piste u Burtonu prošla je u potpunoj tišini, izuzmu li se suhoparne

glasovne upute satelitskog navigacijskog sustava i ritmičko škripanje brisača po
vjetrobranu. Sophie je u nosnicama još osjećala miris sredstva za čišćenje. Premda se
mrlja krvi s poda nije dala lako skinuti, bila je sigurna da nije ostala ni kap u dnevnoj
sobi. Dlanovi su joj bridjeli od dezinficijensa kojim je prala pod.
Kad su stigle do piste, Callien auto poskoči, prešavši preko neke neravnine.
— Šta misliš, kud ćemo s njim? — Sophie je nervozno gledala van kroz prozor.
— Zar baš sve ja moram znati — obrecne se Callie, a Sophie žacne osjećaj da je to
početak njihova udaljavanja. — Može iza onog grmlja? Neće se vidjeti da je kopano, ako
netko naiđe.
Callie se okrene prema sestri čekajući odgovor. Callieina se koža sjajila poput voska,
a Sophie se pitala kako će se Callie ponašati nakon ovoga. Kako će se obje ponašati.
— U redu — odgovori Sophie.
Callie ponovno stisne gas i motor glasno zabruji. Otkopča pojas i okrene se da
dohvati torbicu sa stražnjeg sjedišta na kojem ju je uvijek držala.
— Već sam ti rekla da to ne radiš — naljuti se Sophie i istrgne joj torbicu iz ruku. —
To je opasno. Šta ti treba iz nje?
— Negdje unutra je vrećica s mentol bombonima. Mučno mi je.
Kružile su oko piste i cuclale mentole sve dok Callie nije napokon usporila.
— Ovdje. Mislim.
Zaustavila je auto i ugasila motor, ostavivši farove upaljene. Njihovi snopovi rezali
su kroz mrak, osvjetljavajući kišu.
Callie doda vile Sophie i uzme lopatu. Premda je tlo bilo mokro, trebalo im je mnogo
vremena da iskopaju dovoljno duboku raku. Kad su završile, Sophieine su ruke drhtale
od umora, a mišići ju pekli. Bila je sva ljepljiva od znoja. Pogledala je prema sestri. Nije
bila sigurna je li joj lice mokro od kiše ili od suza.

— Pođi sa mnom — pozove ju Sophie molećivo dok su sjedile u autu parkiranom iza
željezničke stanice.
— Ne mogu — odgovori Callie. — Ja Nathana volim.
— A voliš li mene? — Sophie se bojala da to više nije moguće. Ne nakon svega kroz
što je morala proći zbog nje te večeri.
— Naravno. Pa ti si mi sestra.
— Hoćeš li mu reći? Nathanu?
Callie ukloni mokri pramen s očiju još uvijek drhtavom rukom.
— Ne znam, Soph. Dosad mu ništa nisam skrivala.
— On će prijaviti policiji.
— Neće.
— Morat ćeš se praviti kao da je sve normalno. Ako si se odlučila vratiti. Na poslu.
Svugdje. Ti to nećeš moći. Znam te.
— Ne mogu samo tako ostaviti svoj život. — Callie protrlja svoje mokre obraze
rukavom. — Kamo ćeš ti otići?

Knjige.club 192
 Gringos & Laura

— Nemam pojma — odgovori Sophie slegnuvši ramenima. — Uvijek sam željela

otići u Španjolsku. Sranje. Putovnica mi je još kod mame i tate od puta u Pariz.
— Hoćemo li...?
— Možeš li mi je ti donijeti, Callie? I nešto keša? Dovoljno za avion i smještaj u
nekom pansionu par mjeseci, dok ne stanem na noge? Molim te?
— No, dobro. Morat ću najaviti banci da namjeravam podići ušteđevinu, tako da će
mi trebati koji dan. A što s mamom i tatom?
— Sutra ću im poslati SMS da idem s Owenom na put. Ostalo ću smisliti kasnije. —
Sophie otvori vrata auta i izađe, namjestivši ruksak na ramenu. Osjećala se tako
malenom. I tako usamljenom. — Poslat ću ti poruku da znaš gdje sam. Hvala ti, Callie.
Na svemu — kaže i krene.
— Čekaj — zazove ju Callie. — Idem s tobom. U Španjolsku. Samo na neko vrijeme.
Ne želim ostaviti Nathana. Samo dok se ti ne snađeš.
Sophie se stisne grlo. Ne mogavši istisnuti ni riječi, kimne glavom.
— Naći ćemo se za par dana kad podignem novce i uzmem naše putovnice. Ne boj
se, sve će biti u redu.

Knjige.club 193
 Gringos & Laura

SEDAMDESET I ŠESTO POGLAVLJE

T om prekrije usta objema rukama, a Amanda padne na koljena kao da su joj se kosti
pretvorile u prah. Sklupča se na vlažnoj postelji od algi i pijeska. Nije ni čudo da me
je bilo strah kad sam vidjela Owenovu sliku u Kathynoj kuci. Glava mi bruji od
svakojakih misli. Ipak je Callie vozila auto kad se zabila u drvo. Djelići zagonetke koji
su nedostajali počnu sjedati na svoje mjesto takvom brzinom da ih jedva uspijevam
pohvatati. — One noći kad je Callie imala nesreću trebala se naći s tobom? — pitam. —
Kad su ona i Nathan pokupili roditelje i krenuli na svadbu već je bila uzela putovnice,
novce i privjesak iz sefa.
— A koji si sad kurac ti? — sijevne Sophie prema meni. Dosad me uopće nije ni
primijetila. Žacne me na podsvjesnoj razini što ona ne zna tko sam ja, a ja se osjećam
duboko povezana s njom. — Ja sam Jenna. Ja...
— Sophie, ubila si ga? — prekine me Tom. — Nije ni čudo da si pobjegla.
— Ne želim u zatvor, tata.
— I nećeš — odgovori on. — Owen je naudio Callie. Ti si branila svoju sestru. Ja ću ti
pomoći. Ali, moraš mi sve reći. Imaš li mi još što za reći, Sophie?
Ona odvrati pogled. — Nemam.
Joeu se, potpuno poraženom, objese ramena. — Ne mogu vjerovati da si ga ti ubila.
Mislio sam da je ovdje s tobom. Ne moraš mi ništa više reći, Sophie.
— Moram. Dosta mi je tajni. Dosta mi je laži — usprotivi se Sophie, podigavši glas.
Amanda se nesigurno osovi na noge.
— Uznemiruješ ju. Prekini. Možemo to riješiti kod kuće.
— Ne! Ne mogu se vratiti kući. U nedjelju su pronašli Owenovo tijelo. Potisnula sam
to duboko u sebi i gotovo se uvjerila da se uopće nije dogodilo, ali su na vijestima 24 sata
u pabu u kojem sam radila objavili da je pronađeno Owenovo tijelo i svjesna sam da
je samo pitanje vremena kad će ga identificirati i krenuti u potragu za mnom.
Namjeravala sam otići iz zemlje kad mi Nathan donese putovnicu i novce. Ne mogu
vjerovati da je umjesto toga nazvao vas.
— Sophie, smislit ćemo nešto — kaže Tom. — Samo mi reci istinu. Učinit ću sve da ti
pomognem.
— Tom, ona ne...
— Amanda, pusti ju da govori.
Sophie se zagleda u tamu pučine. — Tata. Owen je drogu za mene nabavljao od svog
frenda Neila u pabu. Nikad od mene nije tražio da platim, a ja sam mislila da mi ju
poklanja kao moj dečko, ali mi je jednoga dana rekao da Neilu duguje novac.
Mnogo novaca. Ne samo za drogu koju je nabavio za mene nego je Neil tražio i kamate.
Dug je svakim danom bio sve veći. Nisam znala šta da radim. Owen je rekao da će me
pokušati zaštititi, ali Neil i još neko društvo iz paba su rekli da će mi nauditi. Da će
nauditi i Callie ako ne vratim dug. Owen se osjećao užasno što me je uvalio u to sranje.
Ali je rekao da će on to nekako riješiti.

Knjige.club 194
 Gringos & Laura

— Kako točno? — upita Tom.

— Švercajući drogu u rezervnim dijelovima za aute. Rekla sam mu da ti posao ide
loše otkad si se razbolio, a on mi je odgovorio da će me riješiti duga i dovoljno zaraditi da
plaća kredit dok se ti ne oporaviš. Pokušavao je pomoći.
— Ali mi smo rijetko uvozili robu — kaže Tom. — A i kad bismo to činili, trebalo je
riješiti cijelu hrpu papirologije. Uvozne formulare. Kako je to Owen rješavao bez moga
potpisa?
Sophie ne odgovori odmah. — Ti nisi bio jedini koji je mogao potpisivati papire.
Firma nije samo na tvoje ime, zar ne?
— Amanda? — okrene se Tom iznenađeno i pogledaju kao da je vidi prvi put u
životu. Ona zarije lice u dlanove.

Knjige.club 195
 Gringos & Laura

SEDAMDESET I SEDMO POGLAVLJE

N isam znala što bih drugo mogla učiniti — objasni Amanda, spustivši ruke s lica. Tom
se primi za lijevo rame. Čak i na mjesečini vidjelo se da je problijedio kao mrtvac.
— Bio si u bolnici — kaže Amanda. — Doktor je rekao da bi mogao umrijeti, a računi su
se samo gomilali. Nismo mogli vraćati kredit. Što sam trebala učiniti? Tome, prijetili su
našoj djeci.
— Mogla si reći policiji.
— Kao da bi oni pružili dvadesetčetvorosatnu zaštitu Callie i Sophie? Morala sam
učiniti nešto da ih zaštitim. Ja sam njihova majka. Slušajući Owena, sve je izgledalo tako
jednostavno. Potpišeš nekoliko formulara i Callie i Sophie su na sigurnom, a mi imamo
dovoljno novaca da krenemo dalje. Otkud bih zaradila sve one novce koje je tražio taj
Neil? Radilo se o tisućama funti. — Uplela si Sophie u kriminalnu radnju.
Ove riječi pogode Amandu kao šamar. Nikad dotad ga nisam čula da je tako grub.
— Upravo zbog Sophie sam to morala učiniti. Učinila sam to jer je volim.
— Znala si da se naša kći drogira, ali mi to nisi htjela reći?
— Pokušala sam sve da ju natjeram da prestane. A ona je odlučila prestati čim si
izašao iz bolnice. Sjećaš li se kako je nestala na nekoliko mjeseci, a ti si mislio da se samo
htjela odmoriti od stresa zbog tvoje bolesti? E pa, ja sam joj platila da bude u klinici za
odvikavanje.
— To je previše za mene — Tom poklekne, a ja se prepadnem da će se srušiti.
Stvarno ne izgleda dobro. — Jesi li ti znao za sve to Joe?
— Tada još nisam, kunem ti se. Kad si se vratio kući, rekao si mi da te je Amanda
nagovorila da se povučeš zbog zdravlja i pitao si me mogu li ja nastaviti voditi firmu.
Tada sam, proučavajući račune, otkrio što se događa. Dobit ti je bila skočila. Mislio sam
da se Amanda prevarila u knjigovodstvu, ali mi je onda rekla za dogovor s Owenom.
Poludio sam. Nisam ti ništa rekao jer je doktor naglasio kako moraš izbjegavati stres, ali
nisam htio imati ništa s tim. I nisam imao ništa s tim.
— Ali onda je taj dogovor prestao, zar ne? Kad je isplaćen Sophiein dug, taj posao je
prestao?
— Ne — odgovori Joe — nije. Žao mi je, Tome. Pokušao sam ih nagovoriti da
prestanu, stvarno jesam, ali jedino što sam uspio jest da ti nemaš nikakve veze s tim. Ti i
Callie.
— Ispričavao si mi se sve to vrijeme, Joe, a ja sam mislio da je to zato što posao
propada nakon Callieine smrti jer nitko više nije imao volje za njega. Nije mi ni palo na
pamet da... da se radi o ovome. — Tom iskrivi lice u bolnu grimasu.
— Osjećao sam se grozno — kaže Joe. — Nadao sam se da nećeš nikad otkriti. Kad je
Sophie nestala nakon Callieine smrti, pomislio sam da se opet drogira kako bi se nosila s
boli. Kad si me večeras nazvao i rekao da je možda tu, mislio sam da je s Owenom. Nisam
htio da se sukobiš s njim zatekneš li ju ušlagiranu. Kad sam ju zatekao samu u kamp
kućici, prvo što sam htio bilo je da je izvučem odavde čim prije. Mislio sam da je Owen u
blizini. Nije mi bilo ni na kraj pameti da... da je ona...
Knjige.club 196
 Gringos & Laura

Teško mi je ovako promatrati Joea kako se muči. Opet počne plakati.

— Kad ste se pojavili na plaži, na trenutak sam poželio da upucam Amandu zbog
svega što je učinila. Nevjerojatno, zar ne? — Joe obriše nos nadlanicom. — Pokušao sam
je nagovoriti da prestane s time. Dosta je bilo. Vjerojatno sam ti trebao reći. Oprosti mi.
Volim te. Ti si moj brat i nisam htio dovoditi u opasnost tvoje zdravlje.
— Nisam ni ja, Tome — ubaci se Amanda. — Pazila sam na tebe kad si bio bolestan.
Pazila sam da se ne opterećuješ računima. Nijednom me nisi pitao kako se snalazimo.
Niti jednom! — povikne. — A ja nisam prestala, jer jedinu budućnost koju sam mogla
vidjeti bez Owena bila je krpanje za kredit iz mjeseca u mjesec. Ne bismo imali ni za što
drugo. Za lijepe stvari. Dok sam odrastala, na praznike se išlo na Maldive i ručalo u
restoranima s Michelinovim zvjezdicama. Ti. Ti si nas tu doveo. — Glas joj je pun gorčine.
— Zbog tebe sam se svega odrekla, a ti nisi bio u stanju skrbiti se za nas kako treba.
— Volio sam te.
— Volim i ja tebe. Uistinu te volim, ali sam željela da i naše cure iskuse ono što sam
ja u njihovoj dobi. Sve je to bilo za njih. Za nas. Za našu obitelj. Izgledalo je jednostavno.
Bilo je jednostavno. Owen je vodio posao, a ja sam samo trebala potpisati neke formulare
i okrenuti glavu na drugu stranu. Ne radi se tu o ogromnim količinama novca. Pazilo se
da ne privučemo ničiju pažnju, a opet da bude dovoljno. Owen je bio jako pažljiv. A ti nisi
morao voditi brigu ni o čemu.
— Mogla si završiti u zatvoru. Svi smo mogli završiti u zatvoru. — Tomov glas je
ledeno hladan. — A gdje bi onda završile cure?
— Owen je govorio da nema opasnosti. Znao je što radi, tata — javi se Sophie
slabašnim glasom. — Rekla sam mu da bismo mogli izgubiti kuću. On se brinuo za sve
nas.
— A Callie? Je li ona znala? — Tom se još uvijek drži za rame.
— Ne. Znala je da me je Owen navukao na drogu, ali nije znala za mamu, za posao.
Owen se spremao reći joj one večeri. Zato sam ga udarila. Uspaničarila sam se. Da nisam,
Callie bi još bila živa.
— Ne! — vikne Amanda kršeći ruke. — Ne govori to. Ionako ne mogu živjeti sama sa
sobom. Ma koliko lijekova da uzmem, nema trenutka u danu kad se ne osjećam grozno
Što sam izgubila Callie, a dosad sam mislila da sam izgubila i tebe, Sophie. Mislila sam da
ti je nepodnošljivo biti tako blizu sjećanja na Callie i da si zato otišla u Španjolsku s
Owenom. Ne mogu vjerovati... da si ga ubila. Strašno mi je žao što si morala proći kroz
sve to, ali smislit ćemo nešto, zar ne? Sami, unutar obitelji. Mi smo obitelj.
— Nismo svi obitelj — obrecne se Sophie i zgrabi pištolj iz Joeove ruke pa ga uperi u
mene. — I dalje ne znam tko si ti i koji kurac radiš ovdje, a sada znaš i previše o meni.
— Sophie! — Amanda joj pokuša oduzeti pištolj.
Počnu se natezati i pištolj opali.
Tom padne u pijesak, držeći se za srce.
Amanda vrisne. Ja pregledam Toma, ali na mjesečini ne vidim ulazne rane. Ne vidim
krv. Onda shvatim. Imao je još jedan srčani udar. Metak nije pogodio njega.

Knjige.club 197
 Gringos & Laura

SEDAMDESET I OSMO POGLAVLJE

S ophie se sruši na pijesak. Joe klekne pored nje i traži joj puls na vratu. Moje srce vrišti
ne-ne-ne-ne. Kriomice se pokušam povući, ali stanem na šljunak i Amanda naglo
podigne glavu. Iz njezina bolna pogleda vidim da više nema što izgubiti, osim možda
slobode. — Moramo nazvati hitnu — vikne Joe.
Pištolj visi u Amandinoj ruci. Ona se ne miče. Ne znam što namjerava, ali ne mogu
riskirati. Previše sam toga čula i vidjela. Bježi.
Snagom volje natjeram svoje bolesno tijelo da se pokrene. Adrenalin šikne mojim
žilama i krenem teturati prema sjeni u daljini, drvenoj sovi. Amanda je starija od mene,
ali ja sam slaba. Spora. Mogu se samo nadati da ću naći neko mjesto da se sakrijem. Naći
neko povišeno mjesto gdje će biti signala da pozovem pomoć.
Mračno je. Kao u rogu. Tamni oblaci jure nebom ugljene boje, zastirući mjesec i
zvijezde. Pluća mi se pune vlagom i dok oštro udišem, preplavljuje me mučnina u
valovima.
Ne napuštaj me, Callie, pomislim, pokušavajući otrčati na sigurno mjesto, ali mi
stopala tonu u pijesak i imam dojam kao da sam u usporenom filmu. Razjapljenih usta
pokušavam uhvatiti zraka. Na jeziku osjećam okus soli i očaja. Penjem se na pješčani
sprud, tražeći uporište pod nogama, a srce kao da mi hoće iskočiti iz prsa od napora.
Prstima grabim busenje trave i povlačim se prema gore. U prsima mi gori, ali iza sebe
čujem Amandino teško disanje. U meni se probudi nagon za samoodržanjem. Ovih
nekoliko mjeseci sam provela pitajući se želim li doista živjeti, a sad uopće ne razmišljam
o tome. Grozim se smrti.
Stignem do vrha i kratko se osvrnem iza sebe. Ne vidim Amandinu glavu, ali nisam
joj mogla daleko odmaknuti. Čujem neki tupi udarac. Bit će da se poskliznula i otkotrljala
nizbrdo.
Snaga mi kopni velikom brzinom.
— Jenna, stani, molim te. Treba mi tvoj mobitel — čujem ju kako viče, ali ne
izdaleka. Preblizu je. Već me je gotovo sustigla. Okrećem se oko sebe poput divlje zvijeri
u stupici, pokušavajući se orijentirati. Gdje smo ostavili auto? Gdje je cesta?
— Jenna! Stani, molim te. Krivo si shvatila. Sve je ovo bilo zbog cura. Sve ovo.
Duboko udahnem. Stisnem šake, otvorim ih i ponovno stisnem kao da pumpam, pa
jurnem još jednom, pumpajući si snagu šakama pored tijela. Osvrnem se preko ramena.
— Jenna! Stani. Molim te, ne idi. Ne zovi policiju. Daj da ti objasnim. — Ali u glasu joj
ne čujem kajanje. Svaka njezina riječ gonjena je bijesom i svaka mi daje vjetar u leđa.
Bježi. Ne smiješ stati.
Tenisice pljeskaju po asfaltu i čini mi se da više ne čujem korake iza sebe, ali vjetar
tako huči da ne mogu biti sigurna. Prati li me, nemam šanse. Brža je od mene. Mogu se
samo nadati da je otišla u krivom smjeru.
Bacim još jedan pogled preko ramena. Skrenem sa staze i noga mi upadne u meko
tlo. Posrnem i ispružim se koliko sam duga i široka, jedva nekako uspjevši rukama
ublažiti udarac.
Knjige.club 198
 Gringos & Laura

Licem postrance udarim o nešto tvrdo i osjetim kako mi puca koža. Čeljust mi
škljocne i zubi se zariju u jezik. Usta mi se ispune krvlju. Gutajući ju, osjetim u grlu okus
žuči i straha.
Budi tiho.
Bojim se. Tako se bojim. Ne znam na što je sve spremna. Koliko je daleko voljna otići
da me spriječi nazvati policiju.
Pritajim se ležeći na trbuhu. Čekam. Dlanovi me peku. Obraz mi pulsira. Miris trulog
Ušća mi nadire u nozdrve. S grčem u želucu, stanem polako puzati zabijajući laktove u
vlažnu zemlju. Lijevi lakat. Desni lakat. Lijevi lakat. Desni lakat.
Stigla sam do niskog raslinja. Trnje mi dere kožu i zapinje za odjeću, ali ne ustajem.
Tu među drvećem me ne može vidjeti. No oblaci se odjednom rasprše i mjesečina obasja
bijeli rukav moje majice s kapuljačom. Nevjerojatno je kako se bjelasa usprkos blatnim
mrljama. Prokunem se u sebi. Glupačo. Glupačo. Glupačo. Bijesno ju strgnem sa sebe i
zaguram u grmlje. Zubi mi cvokoću od zime. Od straha. Od vrućice. Gdje li je ona? Lijevo
od mene pukne grančica kao da je netko stao na nju i ja se nagonski pridignem u čučanj,
osovivši se na jastučiće na stopalima, poput sprintera. Srce mi bubnja u ušima, ali ipak
čujem kašalj. Amandin. Iza mene je. Blizu. Preblizu.
Bježi.
Jurnem naprijed i posrnem.
Mogu ja to, govorim sama sebi, ali znam da je to laž. Znam da neću još dugo.
— Nema ti smisla bježati — vikne Amanda. — Poznajem ovaj kamp kao svoj džep.
Noge su mi preslabe. Glava mi je preteška. To je satno prehlada.
Kreni.
Nebo ponovo zastru tamni oblaci i nastane crni mrak. Usporim, jer ne vidim gdje
stajem. Tlo je puno rupa i ne želim riskirati da iskrenem zglob ili da se dogodi još štogod
gore. Što ću onda? Kako ću se izvući? Vjetar šiba u naletima i mete oblake. Krajičkom oka
ugledam sjenu kako se miče. Okrenem se i vrisnem.
Bježi.

Knjige.club 199
 Gringos & Laura

SEDAMDESET I DEVETO POGLAVLJE

U sporim. Ne mogu više. Svijet se oko mene okreće i crne mrlje mi lutaju vidnim
poljem. Naći će me, ma gdje da se sakrijem. Slabo mi je. Umirem. Ne mogu joj pobjeći
i nemam se gdje sakriti. Iz očiju mi krenu vrele suze i hlade se na mojim obrazima.
Gotovo je. Gotovo je sa životom kojega sam se toliko trsila sačuvati. Izgubivši svaku
nadu, polako se okrenem. Amanda se zaustavi. Nagne se naprijed i osloni se rukama na
koljena, hvatajući dah.
Pogledam na mobitel. I dalje nema signala.
— Daj mi mobitel — kaže Amanda, a ja odmahnem glavom.
— Molim te. Tomu i Sophie treba pomoć.
To me pokoleba. Da me je doista htjela ubiti, već bi to učinila. — Nekako ćemo već
sve riješiti, jel’ da? — Uspravi se i krene prema meni, a u spuštenoj ruci joj bljesne
pištolj. Progutam slinu. Kako to ona uopće zamišlja da možemo riješiti ovo? Ne
usudim se ni pomisliti.
Pokreni se, Jenna, šapuće mi glas u glavi. Prsti na nogama mi se zgrče i odjednom se
opet nađem u trku. Trčim između kioska za sladoled i ogromnih životinja od plastike
kojima se ljušti izblijedjela boja.
— Neću ti nauditi. Sve si krivo shvatila. Ne možeš se sakriti! — vikne Amanda za
mnom. Odjednom shvatim da mogu.
Broj do deset. Točno znam kamo ću.
Napušteni lunapark je u mrklome mraku, ali mi u glavi bljeskaju slike kakav je
nekad bio. Narančaste, žute, zelene žaruljice. Glasna glazba. Miris šećerne vune. Dječica
povlače roditelje za ruke. — Ja bi' lovio patke. Ja bi’ na vrtuljak.
Presiječem preko vrtuljka. Koraci mi tupo udaraju po drvenim daskama. Imam
osjećaj kao da se vrtim na njemu, sve brže i brže, sve dok se lica promatrača ne stope
ujedno.
Velika zgrada s izblijedjelim znakom za hranu i piće je zakovana daskama. Prođem
pored nje, a u mislima osjetim miris vrelih, masnih krumpirića.
Ugledam kolibu ispred sebe. Na zahrđalim šarkama visi znak za zabavni minigolf i
njiše se na vjetru. Padnem na koljena i na sve četiri jurnem prema klimavoj podnoj dasci.
Uvija se i klima, ali je zapetljana u korov i ne mogu je iščupati.
Iza mene pukne grančica. Amanda je blizu. Zarijem nokte u uski procijep između
dasaka i potegnem iz sve snage. Pukne mi nokat na kažiprstu, ali zagrizem usnu da ne
vrisnem od bola. Procijep je uzak. Dovoljno širok za dijete, ali sumnjam da ću stati i ja.
Obuzme me bijes. Gurnem ruku kroz procijep i shvatim da se tlo iza daske spušta.
Uspijem li se provući, bit će dovoljno mjesta da se sakrijem.
Laktovima se upirem o prašnjavu zemlju i provlačim se poput zmije. Grlo mi
nadražuje prašina i jedva se suzdržim da se ne nakašljem držeći dah sve dok nadražaj ne
prođe. Uđem u vlažnu i mračnu jamu, prvo glavom, pa ramenima, pa gornjim dijelom
tijela. Nešto me dotakne i ja se smrznem, pomislivši da me je dohvatila. Srećom, samo
sam stražnjicom udarila u dasku iznad sebe. Migoljim se sve dok ne prođem cijela.
Knjige.club 200
 Gringos & Laura

U rupi sam. Sklupčala sam se i pokušavam se okrenuti. Mišići mi vrište od napora.

Pružim ruke prema procijepu i vratim dasku u trenutku kad se iza ugla zalogajnice
pojavi zraka svjetla.
Amandina baterijska lampa.
Nešto tvrdo i grbavo žulja mi koljena. Noge mi trnu i svrbe me, ali se ne mrdam,
ignorirajući bol.
Ne mogu vjerovati da ne čuje moje podivljalo srce, moje isprekidano disanje. Zaziva
me neumorno. U glasu joj se čuje frustracija. Nema pojma gdje sam.
Provirim kroz procijep između dasaka i ugledam njezine cipele. Sve su bliže i bliže.
Tresem se od straha. Molim se Bogu da me ne pronađe na ovom mjestu gdje se Sophie
znala skrivati od Callie. Bilo je to tako davno.
Nešto zaškripi.
Otvore se vrata kolibe.
Čujem lupanje koraka iznad glave. Prašina mi pada po licu. Očima. Ustima. Znam da
ću biti na sigurnom sve dok sam potpuno mirna. Otići će me tražiti nekamo drugdje.
Ali čim sam to pomislila, zazvoni mi mobitel.

Knjige.club 201
 Gringos & Laura

OSAMDESETO POGLAVLJE

C vileći poput ranjenih životinjica koje obično liječim, pokušavam ovako skutrena
izvaditi mobitel iz džepa. To je Sam.
— Jenna, maločas sam vidio tvoju poruku i...
— Upomoć! — šapnem u aparat. — Ona će me ubiti.
— Jenna? Šta se događa? Gdje si ti?
Amanda se spusti na koljena i ruke i viri kroz rupu u daski. Iz sve snage joj zarijem
palac u oko i ona vrisne od bola. Rukama lupa po daskama, tražeći načina da ih odmakne,
ali uzalud. Trebala bi tražiti s druge strane.
— Jenna, molim te. Samo hoću razgovarati. Barem toliko mi duguješ? — kaže
Amanda.
— Nalazim se u kamp odmaralištu Sovina koliba u mjestu Newley-on-Sea. Molim te,
nazovi policiju i hitnu pomoć. Same? Same? — Pogledam na zaslon, ali se signal opet
izgubio i nemam pojma je li me čuo.
— Jenna. Molim te, izađi van. Daj da razgovaramo. Žao mi je. Stvarno mi je žao.
Znam da je to što sam učinila loše, ali sam to učinila iz dobrih razloga. Molim te. Nemoj
reći nikome. Zbog Toma? Ne zaslužuje da ostane sam. Htjela sam ga zaštititi. Zaštititi
naše djevojke.
Ne znam što bih. Da me je htjela mrtvu već bi me upucala. Mora u njoj biti nečega
dobrog.
— Molim te. Daj da razgovaramo o tome što ćeš učiniti. Ne želiš valjda nekome reći
za ovo, ha? Odem li u zatvor, Tom će zbog toga patiti, a on ti je drag, zar ne? Ti si njemu
veoma draga. I meni isto. Misli na Callie. Ne želiš valjda da svi saznaju kako je sudjelovala
u ubojstvu. Spasila ti je život. Ne bi sad bila ovdje da nije bilo nje. Da nije bilo mene.
Duguješ nam. Zar ne?
Callie. Stavim dlan na grudi i suza mi klizne niz obraz. Ne znam što da radim, a tako
sam prokleto umorna.
To je satno prehlada.
No srce mi kuca sve sporije i znam da je uskoro sve gotovo.
Koliba iznad mene škripi i njiše se pod Amandinim udarcima dok pokušava razvaliti
daske. Čuje se kako pucaju. Postane mi jasno da neću uspjeti pobjeći prije nego što dopre
do mene. Ipak prizovem sve preostale atome snage u sebi. Moram pokušati.
Gurnem klimavu dasku objema rukama i stanem migoljiti iz rupe kroz procijep.
Izvukavši gornji dio tijela udarim u nešto tvrdo. Izvinem vrat i pogledam uvis. Noge.
Amandine noge.
Podvuče obje ruke pod moja pazuha i potegne me. Vrištim dok mi vuče tijelo po
prašini. Pipam rukama uokolo tražeći nešto za što se mogu uhvatiti, ali godine vježbanja
joge učinile su ju iznenađujuće snažnom. Već me je gotovo djelu izvukla iz procijepa kad
napipam nešto. Hladno i metalno. Ono na čemu sam klečala. Palicu za golf. Izvuče me
djelu van, a ja uspijem dohvatiti dršku i sakriti palicu pod tijelom.

Knjige.club 202
 Gringos & Laura

Ona se nadvije nad mene, a vjetar zloslutno hukne. Obje smo zadihane.
— Zašto mi ne možeš obećati da nećeš reći nikome?
Šutim i ne skidam pogled s pištolja koji joj lupka o bedro jer joj se ruka trese.
— Bi li mi vjerovala da ti obećam?
Nastane duga šutnja. Čini se cijela vječnost. — Kad su cure bile male potukle su se
jastucima dok. sam ja spremala jelo u kuhinji. Milijun puta sam im rekla da to ne čine.
Dnevna je soba bila tako mala da nisi mogao pošteno ni zamahnuti u njoj. Razbile su
vazu koja je pripadala mojoj baki i djedu, a vrijedila je čitavo bogatstvo. Bila sam bijesna
i htjela saznati što se dogodilo. Callie je hrabro istupila i rekla „Ja sam to učinila, mama“.
Takva je bila. Pravedna i draga, a ti... ti imaš njezino srce. Ti si jedini preživjeli dio nje
i želim ti vjerovati, ali... ali, ti nisi ona.
— Ja sam osjetila ono što je osjetila i ona. Praznike kad su ona i Sophie bile male.
Dolazak u kamp s tobom i Tomom. Bila je tako sretna.
— Mislila sam da će biti sretnije ako imaju novaca.
— Ti si ta koja je bila sretnija kad si imala novaca.
— Ali zapravo nisam. Naravno, bilo je lakše s novcem. Tomu nije bilo dovoljno
dobro da se vrati na posao i ne znam što smo drugo mogli učiniti. Ja nisam radila
godinama, a čak i da sam našla neki posao, ne bih s njime mogla vratiti Sophiein dug. No
platila sam visoku cijenu zbog toga. Onu krajnju. I zato ne mogu u zatvor. Stvarno ne
mogu.
— Ne mogu ti to obećati, Amanda — odgovorim joj, svjesna da ionako umirem.
Jedino što mi je još ostalo jest moje poštenje.
— Molim te, Jenna. Ne tjeraj me da ti naudim. To stvarno ne želim.
Metalni klik.
— Tjeraš me da to učinim — kaže ona.
Pištolj je napet.
— Žao mi je, Jenna.
Smognem snage da se uspravim, prvo na koljena, a onda i cijela. Zamahnem palicom.
Pogodim ju u rame i izbacim iz ravnoteže, ali ne dovoljno snažno, pa se ona uspravi i
podigne pištolj.
Ovaj put primim dršku palice s obje ruke i zamahnem svom preostalom snagom.
Pogodim ju postrance u glavu. Ona se sruši na pod. Čujem mučni tupi udarac lubanje o
kamen.
Muk.
Pokušam se pomaknuti, ali me noge ne slušaju. Koljena mi popuste i padnem na
leđa. Iznad mene svjetlucaju zvijezde. Mračno se nebo ruši prema meni. Pitam se je li to
posljednja stvar koju ću ikad vidjeti.

Knjige.club 203
 Gringos & Laura

OSAMDESET I PRVO POGLAVLJE

P rvo što čujem je pištanje. Probija mi uši i lubanju. Bol mi pulsira u sljepoočnicama.
Sljedeće što osjetim je toplina, neugodna i ljepljiva. Zatim, udahnuvši, osjetim miris
dezinficijensa. U bolnici sam. Pokušam otvoriti oči, ali su mi kapci tako teški da
odustanem. Čujem zvuk koraka koji se vuku po podu i prilaze mom krevetu. Znam da bih
nešto trebala reći, ali jezik mi je zalijepljen za nepce. Osjetim nečiji dlan na ruci, prste na
koži. Jastuk mi se pod glavom počne micati i predam se crnilu koje me povlači u sebe.

Ne znam koliko je vremena prošlo prije nego što su mi se osjetila opet probudila. Ovaj
put uspijem otvoriti oči. Soba je obavijena tamom, ali kroz stakleni prozorčić prodire
svjetlo iz hodnika i pada na pod u obliku četverokuta. Vani tiho razgovaraju
dvije medicinske sestre. Pokušam dohvatiti tipku zvonca i javiti im da sam se probudila,
ali mi je pokrivač toliko težak da imam osjećaj kako će me zdrobiti. S krajnjim naporom
uspijem okrenuti glavu.
Ugledam Sama, skutrenog na stolcu i pomislim da sanjam. Kao da je osjetio da ga
promatrani, on se protegne, zijevne i sjedne na rub moga kreveta.
— Zdravo, ljepotice. — Hladnim i mekim usnama mi dodirne čelo. Najradije bih se
rasplakala, ali nemam snage.
— Žedna sam. — Imam osjećaj kao da mi je netko natrljao usta solju. Suha su i bride.
Sam pozove medicinsku sestru pritisnuvši tipku pored kreveta i primi me za ruku. Sestra
se pojavi na vratima, a sobu preplavi žarko svjetlo, pa bijesno žmirnem suznim očima.
— Znači, probudila si se? — Fino si nas preplašila. Pozvat ću doktora Kapura.
— Može li dobiti malo vode? — pita Sam.
— Samo gutljaj-dva — ne smije pretjerati.
Sam mi pridigne glavu rukom i prinese mi čašu ustima. Voda je mlaka i ustajala, ali
ništa bolje od toga nisam okusila u životu.
— Sophie? — Jedva progovorim.
Sam me primi za ruku. — Žao mi je, Jen. Nije se izvukla.
Preplavi me silna tuga i ponovno povuče u svoje dubine.

Nakon trećega buđenja ispočetka ležim potpuno mirno, osluškujući lupanje u grudnome
košu. Imam dojam da se promijenilo. Opet me snažno zgrabi tuga. Okrenem se na bok i
sklupčam. Hvatajući zrak, ugledam Samove oči. Ovdje je. Još je uvijek ovdje. To me istog
trena smiri.
— Umirem li? — šapnem. Premda sam donekle očekivala da ću odbaciti Callieino
srce, svejedno sam nezamislivo tužna što bi ovo mogao biti kraj. Nisam još spremna.
Zamjeram si zbog svih propuštenih prilika. Zbog života koji nisam živjela. Sam ispruži
ruku — ruku koju nikad nisam smjela ispustiti — i naši se prsti isprepletu. Svakom
svojom stanicom požalim zbog izgubljenog vremena.

Knjige.club 204
 Gringos & Laura

OSAMDESET I DRUGO POGLAVLJE

I ndigo plavo nebo prošarano je zvijezdama, a valovi nježno zapljuskuju obalu.

Dok sjedim i čekam, uspavljuje me taj šum mora. Znam da ćeš doći. Tu među
ovim pješčanim sprudovima nekoć smo se igrali skrivača. Ručicama bi prekrila oči
i brojala do deset, ali čim bih se ja okrenula da se sakrijem, ti bi razmaknuta prste
i virila kroz njih. Mislila si da ne znam zašto me uvijek otprve pronađeš, ali znala
sam. Oduvijek sam znala.
Privučem koljena na prsa. Vjetar mi šiba kosu i morska pjena ljubi usne, a ja
zurim u mrak ne bih li te čim prije ugledala.
Nebo postane svjetlije i kako se sunce uspinje, oblaci boje lavande dobiju
svjetlonarančaste rubove. Prekrasno je. Nebo se prošara ljubičastim, narančastim
i crvenim, a zatim postane plavo, samozadovoljno u spoznaji da više od toga i ne
može biti. Ali svi mi mažemo biti više od onoga što mislimo. što osjećamo.
Vidim te. Dolje uz obalu. Hodaš polako, nesigurno, pa podignem ruku i
mahnem ti. Lice ti se ozari jače no sunce.
Zagrlim te objema rukama. Koliko je vremena prošlo.
— Tu si — kažeš, kao da bih igdje drugdje i bila.
Prsti mi se isprepletu s tvojima. Okrenemo se prema moru i promatramo
valove koji se pjene udarajući o obalu. Plaža će se uskoro ispuniti bucmastom
gegavom dječicom usta umazanih sladoledom. Psima koji trče uokolo isplažena
jezika i sestrama koje se igraju kao što smo se i mi nekad igrale.
— Spremna? — pitam te. Progutaš slinu i kimneš. Držeći se za ruke uđemo u
svjetlo.

Knjige.club 205
 Gringos & Laura

OSAMDESET I TREĆE POGLAVLJE

K ad sam se ponovo probudila, prvo što sam čula bilo je zujanje fluorescentnih cijevi
iznad glave. U sobi je presvijetlo, pa se okrenem na trbuh i zarijem lice u jastuk, ali
kanilom zapnem za plahtu koja mi je trakom pričvršćena za nadlanicu i tiho jauknem. —
Jesi li dobro?
Sam je i dalje tu. Gledajući ga u zgužvanoj odjeći i neobrijana lica, pitam se kad je
posljednji put bio kod kuće.
— Jesam li još živa? — Ovo je doista više pitanje nego tvrdnja.
— Bit ćeš sasvim dobro, Jenna — kaže Sam. Promotrim mu lice, tražeći neki izraz
koji će ga odati ako nije potpuno iskren. Kao kad zakoluta očima dok mi govori da mi
dupe ne izgleda ogromno. Ali ovaj put ga nema.
Slabašno odmahnem glavom. — Ali...
— Imaš bakterijsku infekciju. Da nisi stigla na vrijeme... — Stisne mi ruku. — Doktor
Kapur je zadovoljan kako si reagirala na liječenje. Sam će ti to reći kad dođe u vizitu.
Vjeruj mi — kaže. I ja mu vjerujem. Više me ne oblijeva vrućica, a mišići ne bole kao
prije. On izlije vode u čašu i pridigne mi glavu da otpijem gutljaj.
— Nazvat ću tvoje. Otrčali su doma da se istuširaju i presvuku. — Ne moraš ostati —
kažem mu nakon što sam iskapila čašu.
— Ali želim, Jen. Umalo sam te izgubio. Opet.
Grlo mi se osuši, a oči zapeku. — Oprosti mi. Za sve. Mislila sam da postupam
ispravno. Nakon što sam izgubila bebu osjećala sam se kao da sam te iznevjerila.
— Nije to tvoja krivica. Jednako si tako mogla okriviti i doktora koji te je pregledao
nakon gripe i rekao ti da su slabost i vrtoglavica normalni simptomi u prvom
tromjesečju trudnoće. Nije ni on mogao predvidjeti što slijedi, a doktor je. Nitko nije kriv,
Jen.
— Nisam se mogla ni pogledati u ogledalu. Nije mi bilo jasno kako me ti možeš
podnijeti.
— Ja te volim — odgovori Sam. Istina je tako jednostavna.
Znam da moram Samu priznati za vezu s Nathanom. Ali sad nije pravo vrijeme. Ni
mjesto.
— I ja tebe volim, Same. — Sada je vrijeme jedino za ovu istinu.
On me palcem pogladi po ruci. — Morat ću za minutu obaviti neke telefonske
razgovore. Svi su zabrinuti zbog tebe.
— Koji svi?
— Moja mama je luda od brige.
— Stvarno? Mislila sam da mi nikad neće oprostiti zbog toga što sam izgubila
Harryja.
— No, možda ćeš se morati malo iskupiti. Ali ne zbog toga što je Harry odlutao. Zna
da ti nisi za to kriva.

Knjige.club 206
 Gringos & Laura

— Nego zbog čega? — Ne mogu se sjetiti što sam joj još zgriješila.
— Zato što je, presretna što je Harry dobro, popustila i usvojila psa lutalicu s kojim
se on igrao. Lavanda. Tako se zove. Mama ju šeće dvaput na dan. Gunđa, ali mislim da ju
je jako zavoljela. Onda je jučer u parku srela nekog udovca s bokserom koji se zove
Johnson. Naći će se opet. Ima sina starog poput Harryja koji je također lud za legićima iz
Ratova zvijezda. Tko zna što će se iz toga razviti?
— Pa to je gospodin Harvey iz veterinarske!
— Rachel će ti isto svratiti, ali kasnije. — Sam primijeti moje iznenađenje. — Znaš,
dala je otkaz. Istina, mislim da je zapravo rekla Lindi „jebi se“.
Sam otipka nešto na mobitelu, pa ga odloži na ormarić pored mog kreveta. — Sa
zvučnika krene Ed Sheeranova pjesma Kiss Me, a Sam stavi noge na moj krevet. Ja se
pomaknem da mu napravim mjesta. Ležimo tako, njegova ruka oko moga ramena, a moja
glava diže se i spušta njemu na grudima. Koliko mi je to nedostajalo. Sam progovori tek
kad je pjesma završila.
— Strašno sam se uplašio kad sam primio tvoj poziv, Jen. Nisam znao što se događa i
pomislio sam da te više nikad neću vidjeti. Umro sam od straha. Znam, ni ovo nije
najromantičnije mjesto na svijetu, ali... — Rukom posegne u džep i izvuče kutijicu za
prstenje. — ... udaš se za mene? — Otvori kutijicu. U njoj je bakin prsten. Grlo mi se
stegne.
— Ne mogu ga dati dalje.
— Dati što dalje?
— Pa prsten — šmrcnem tužno. — Rekao si da baka želi da se tradicija nastavi. Ja
nikad neću imati unuku kojoj bih dala taj prsten.
Sam izvuče ruku ispod mojeg ramena i legne na bok. Pogleda me duboko u oči. —
Jen, nitko od nas ne zna što će se sutra dogoditi. Koliko nam je još vremena ostalo. —
Obriše palcem suzu s moga obraza. — Možda odlučimo imati djece, usvojiti ih, udomiti, a
možda i ne. Ali ako ne prihvatiš ovaj prsten onda se ništa od toga neće dogoditi. Volim te,
i jedino tebe.
Osjetim kako mi u grudima preskače i pričekam da vidim hoće li mi se vratiti
osjećaji koje sam jednom imala prema Nathanu, ali ne osjetim nišu osim žarke ljubavi
prema Samu. To otkloni i posljednju sumnju. Znam da će on biti uz mene, bez obzira
što nas čeka u budućnosti i čvrsto odlučim iskoristiti svaki trenutak života koji mi je
preostao.
— Da, udat ću se za tebe — odgovorim jasno i glasno, a Sam se nagne i čela nam se
dodirnu.
Ostanemo tako sve dok se u sobu uz zveket ne dokotrljaju kolica, a bolničar ponudi
Samu napitak i novine. On izvadi nešto sitniša iz džepa i kupi nam dvije šalice čaja.
— Nije baš šampanjac, ali biraj hoćeš li jagodu uz to? — Otvori ladicu u ormariću
pored kreveta i izvadi košaricu s jagodama.
— Donijela ih je tvoja mama. Rekla je da su ti sad one najdraže? Želudac mi se
okrene pri pomisli na njihov okus i teksturu.
— A-a. I dalje ih mrzim. — Osjetim neko olakšanje.
Callie je otišla i ostala sam samo ja.
Samo ja i Sam.
Naša mala, dvočlana obitelj.

Knjige.club 207
 Gringos & Laura

EPILOG

Godinu dana kasnije

K roz zavjese se probije zraka svjetlosti. Okrenem se na leđa i protegnem ruke i noge
poput morske zvijezde kako bih istegnula bolne mišiće. Noge mi vire izvan mog
uskog kreveta za jednu osobu, pa uskoro osjetim kako mi jutarnja hladnoća gricka prste.
Kroz hodnik čujem mamu kako zvekeće stvarima po kuhinji i šum vode iz
kupaonice, gdje se tušira tata. U bungalovu se sve čuje.
Pridignem se na laktove i široko osmjehnem ugledavši hrastov ormar koji imam još
od djetinjstva. Prije je na obloj dršci visjela moja školska odora sa štirkanom košuljom i
ispeglanom kravatom. Danas na njoj visi moja vjenčanica. Svilenkasti bež nabori i rukom
ušiveno biserje koje u polumraku ima blijedoružičasti sjaj. Trbuh mi poskakuje od
veselja pri pomisli na Sama. Pitam se kako se on sad osjeća, jer probudio se sam u našem
krevetu, u našoj novoj četverosobnoj kući. Selidbu sam dočekala s olakšanjem. Joe mi je
posramljeno rekao da je on bio taj koji je provalio u stan i ostavio mi onu poruku da me
odvrati od daljnje potrage za Sophie. Premda sam razumjela da je to učinio kako ne bih
saznala za Amandu i rekla Tomu, svejedno se tamo više nisam osjećala kao kod kuće.
Harry je sad dobio svoju sobu u našoj kući i često ostane kod nas. Cijeli smo vikend
proveli vješajući njegove postere iz Ratova zvijezda, jako pazeći da nema nabora, ali
vrijedilo je vidjeti to ozareno lice.
Imamo i mali vrt u kojem uzgajam mentu i ružmarin za naša jela s krumpirom. Često
izađem u njega i uživam u vjetru koji mi se igra s kosom, u kiši koja mi blaži kožu, u
suncu koje mi grije kosti, i osjećam se zahvalno na svemu što imam. Ponekad se, naravno
— to se ne može izbjeći — sjetim Amande, koja sad negdje leži skutrena u svojoj maloj
ćeliji i miješaju mi se osjećaji. Žao mi ju je, ali sam i ljuta na nju. Mada je činila ružne
stvari, preuzela je odgovornost za sve i priznala krivicu za sve optužbe, tako da Tom i Joe
mogu krenuti iznova. Nisam zaboravila da bez nje ne bi bilo ni mene. I zahvalna sam joj
zbog toga. Svi imamo razloge zašto nešto činimo, nije li tako? Za laži koje govorimo. Svi
smo mi mješavina dobra i zla i ja vjerujem da nitko nije cijeli sazdan samo od jednog od
ta dva. Barem tako volim razmišljati.
Čujem blago kucanje na vratima sobe. Mama položi vrelu šalicu kave na noćni
ormarić.
— Kako se osjećaš?
— Uzbuđeno. — I jesam uzbuđena. Kontrole u bolnici su se prorijedile i više ne
vidim sjene iza ugla i oči koje prate svaki moj pokret. Dok sam isprobavala vjenčanice,
osjećala sam se kao i svaka buduća nevjesta. Sve su mi se svidjele. Mama me je
promatrala, a suze su joj klizile niz lice. Tko zna koliko je puta pomislila da nikad neće
doživjeti taj dan.
— Ovo je za tebe. Dobila sam stroge upute da ti to ne dam prije dana sjenčanja. —
Položi kartonsku kutiju na prekrivač, razmakne zavjese i ode iz sobe.

Knjige.club 208
 Gringos & Laura

Pridignem se u sjedeći položaj, podloživši jastuke iza leđa i otvorim kutiju. U njoj je
nešto umotano u papirnatu salvetu, a povrh toga bijela omotnica. Rastvorim ju i
razmotam list papira. Razveselim se, prepoznavši Tomov rukopis.

Draga Jenna,
Jako mi je žao što ti se Joe i ja danas ne možemo pridružiti, ali nam je ovo prva
sezona lova na pastrve u Škotskoj. Nadamo se da će nam ribolov donijeti dovoljno
prihoda da proguramo zimu. Vrijeme ovdje zna biti sumorno i hladnije je nego što
sam mislio, ali i ljepše. Mislio sam da ću biti usamljen, ali turisti stalno dolaze i jako
sam zadovoljan. Svježi zrak i tjelovježba učinili su čuda za moje zdravlje. Izgubio sam
na težini i imam bolju kondiciju. Joe obavlja sve fizičke poslove oko čamaca, a ja se
bavim štapovima i flaksovima. Ovaj nam život obojici odgovara.
No to je manje važno. Ti se danas udaješ! Obojica smo sretni zbog tebe. Često
mislim na tebe, Jenna. Sjetim se Callie kako je prštala od uzbuđenja kad nam je rekla
da se zaručila s Nathanom (usput budi rečeno, Nathan nam uskoro dolazi u posjet!).
Callie, nažalost, nije stigla dalje od rezervacije lokala i odabira vjenčanice, ali je
kupila ovo, a ja mislim da bi joj bilo strašno drago da ti to dobiješ.
Jako te voli tvoj
Tom

Nježno odmotam salvetu i grlo mi se stisne kad ugledam srebrnu tijaru koju Callie nikad
nije stigla nositi. Primim ju pažljivo s obje ruke. Sunce viri kroz prozor i zrcali se u sitnim
dijamantima koji projiciraju dugine boje po zidu.
Vrata sobe se otvore.
— Zar si još u krevetu? — prekori me Rachel i povuče pokrivač.
— Što, hoćeš se udati u pidžami? Kao tvoja djeveruša, naređujem ti da mrdneš
dupetom i kreneš u akciju.
Nasmijem se. — Izgledaš sjajno — kažem joj, prešavši pogledom preko njezine
dizajnerske haljine boje limuna. Inzistirala je da ju sama plati.
— Znam! — ponosno će ona, zavrtjevši se oko sebe. — Samo najbolje za višu
veterinarsku tehničarku kojoj tvoj otac plaća kriminalno izdašnu plaću.
— Zaslužila si svaki peni. — Stvarno jest. I ja sad radim za tatu, ali samo tri dana u
tjednu. Ostalo vrijeme provodim na satovima slikanja, a jednu sam sobicu u novoj kući
pretvorila u studio. Iskušavam nove stvari. Živim punim plućima, kako kaže Vanessa.
Ona je bila oduševljena. Nije isto raditi ulja na platnu i crtati olovkom, i još nisam
pretvorila u sliku svoje djevojčice na plaži, ali svakako hoću.

— Jesi li nervozna? — pita me tata.

— Malo jesam. — Provirim kroz vrata crkve. Svi su već tamo. Kelly se drži za ruke s
gospodinom Harveyjem. Još se nisam navikla oslovljavati ga sa Simon. Harry jednom
rukom drži Lavandu na vodilici. Njoj su oko vrata zavezali ogromnu ružičastu leptir-
mašnu. Mama već maramicom briše suze, a dalje naprijed stoji Sam. Okrene se i pogledi
nam se sretnu. Moja se nervoza odmah istopi.
— Spremna? — kaže tata, a ja popravim Callieinu tijaru na glavi, uzmem tatu pod
ruku, i zajedno se stanemo njihati, iščekujući prve glazbene note.

Knjige.club 209
 Gringos & Laura

I tada krene ABBA-ina pjesma I Have a Dream.

A ja zakoračim u ostatak svoga života.

Knjige.club 210
 Gringos & Laura

LOUISINO PISMO ČITATELJIMA

Prije svega, veliko hvala svim blogerima i čitateljima koji su pročitali, recenzirali i
rekli drugima za moju Sestru. To da će moj prvijenac dospjeti na prvo mjesto top-liste
više je nego što sam se usudila sanjati i zato sam vam svima neizmjerno zahvalna na
podršci.
Nadam se da ste uživali čitati priču o Jenni. Stanično pamćenje je teorija koju sve
više stručnjaka podupire, a meni je beskrajno fascinantna. Potpuno sam se udubila u
istraživanje, tako da je većina primjera iz Jenninih razgovora s Vanessom istinita.
Zapanjio me podatak koliko je primatelja organa doživjelo ovakvu ili onakvu promjenu
nakon operacije. Za njihove priče još nema racionalnog objašnjenja. Kako
primatelji mogu imati davateljeva sjećanja? Radi se o ljudima koje nikad nisu ni sreli.
Može li znanost baš sve objasniti? Ne tako davno srce se smatralo središtem osjećaja i
mudrosti. Voljela bih čuti što vi mislite o tome.
Naravno, Dar je ipak izmišljeno djelo i ja sam si uzela umjetničku slobodu u
tumačenju ove pojave. Stvarajući Jennin lik, ponajviše sam htjela istražiti emocionalna
iskustva i posljedice drastičnih promjena povezanih sa zdravljem i nadam se da sam
temi s medicinskog aspekta pristupila dovoljno osjetljivo da ne trivijaliziram implikacije
koje donosi presađivanje organa.
Nemam tih riječi kojima mogu izraziti divljenje prema obiteljima davatelja organa.
Moja obitelj i ja smo na popisu davatelja otkad pamtim, a ako vi još niste, razmislite o
tome da se prijavite. Time doista možete spasiti nečiji život.
I konačno, htjela bih čuti mišljenje čitatelja. Možete me kontaktirati putem moje
internetske stranice ili se povezati sa mnom na Twitteru i Facebooku.
Izuzetno sam vam zahvalna što ste odvojili nešto vremena i proveli ga s Jennom.
Ako ste uživali u Daru, doista bih cijenila da napišete kratku recenziju. To je za mene
velika stvar.
Želite li biti u toku s mojim novim knjigama, prijavite se na moju mailing listu. Ne
brinite, nećemo ni s kim podijeliti vaše podatke i javljat ćemo vam se samo kad izađu
nova izdanja.

Louise

Prijavi se na mailing listu

Twitter: @Fab_fiction
Facebook: fabricatingfiction
www.louisejensen.co.uk

Knjige.club 211
 Gringos & Laura

ZAHVALE

Za nastanak ovoga djela trebalo je cijelo jedno selo i zato moram zahvaliti mnogim
ljudinu: prije svega, Bookoutureu — i to dvjema ekipama: onoj iza scene i ostalim
autorima koji su vječni izvor potpore, zatim svojoj urednici. Lydiji Vassar-Smith, Henryju
Steadmanu koji je osmislio još jedne impresivne korice te Rory Scarfe, čija mi je vjera
u mene kao spisateljicu jako puno značila.
Na mreži i osobno sam upoznala neke drage ljude u književnome svijetu u proteklih
godinu dana, a posebno bih se zahvalila svim neumornim književnim blogerima. Sve nas
združuje ljubav prema priči, a ja sam im iznimno zahvalna za svaku recenziju.
Bilo mi je krasno dijeliti svoje stvaralačko i izdavačko iskustvo sa svojim virtualnim
prijateljem s kojim se dopisujem. Samom Carringtonom. On me je iz dana u dan hrabrio
da sjednem i nastavim pisati. Hvala Tomu Baleu što mi se uvijek našao pri ruci da
odgovori na nebrojena pitanja u ovih godinu dana otkad mi je objavljena prva knjiga.
Hvala Leanni Laren na informacijama o policijskim postupcima. Ima li kakvih
grešaka, krivnja je samo moja. Hvala i Sari Hammond što me je htjela slušati, i ne
zaboravimo ONAJ citat koji će zauvijek visjeti iznad mog radnog stola. Sarah Wade, hvala
ti što si me uvijek bodrila. Symon Adamson, hvala ti na prvom čitanju. Hvala i Bekky
Bridges za uvide u život veterinarske tehničarke.
Emma Mitchell, Lucille Grant i Mick Wynn su me silno zadužili, velikodušno mi
posvetivši svoje vrijeme i znanje da oblikujem Dar u ovo što je danas. Vaši su mi uvidi
neizmjerno značili.
Hvala mojoj obitelji na ljubavi i podršci, a posebno mami, Diani Hockton, što me je
trpjela ovih godinu dana, i teti Judy Kingston, što me je uvijek podržavala.
Karen Appleby, nitko to ne zna tako reći kao moja sestra. Vjerojatno ti previše
rijetko govorim koliko te volim, ali volim te.
Mojim prekrasnim dječacima Callumu, Kaiju i Finlcyju, hvala što me tjerate da
budem svoja najbolja inačica. Ma koliko narasli veliki, još ste mi uvijek sve na svijetu.
Uspjela sam dovršiti Dar i još uvijek imati muža! Hvala ti, Time, što si krpao za mene
doma. Hvala ti i na nepokolebljivoj vjeri da ću napisati i drugu knjigu. Bio si nevjerojatan.
I, naravno, hvala lanu Hawleyju, od srca i zauvijek.

Scan: Gringos
Obrada: Laura

Knjige.club 212