ČUDNOVAT SLUČAJ DR.

JEKYLLA I
G. HYDEA

ROBERT LOUIS STEVENSON

SADRŽAJ

Priča o vratima ...................................................................................................................... 1

U potrazi za Hydeom ............................................................................................................. 7

Doktor Jekyll nije bio iznenađen ......................................................................................... 15

Slučaj ubojstva Sir Danversa Carewa ................................................................................. 17

Incident s pismom ............................................................................................................... 21

Neobičan doživljaj doktora Lanyona ................................................................................... 26

Čudan razgovor kroz prozor ............................................................................................... 30

Događaj od prošle noći ........................................................................................................ 32

Iskaz doktora Lanyona ........................................................................................................ 44

Potpuni iskaz samog Henryja Jekylla o njegovu slučaju ..................................................... 50

O autoru .............................................................................................................................. 64

Impresum ............................................................................................................................ 65
PRIČA O VRATIMA

Odvjetnik Utterson je bio čovjek namrgođena lica koje nikad nije obasjavao osmijeh; hladan,
šutljiv i zbrkan u razgovoru, suzdržan u osjećajima, mršavi dugonja, suhoparan i turoban, a
opet nekako simpatičan. Na prijateljskim okupljanjima, kad mu je vino prijalo, iz očiju bi mu
bljesnula neka uzvišena ljudskost, nešto što ipak nikad nije pronalazilo put do njegovih
riječi, ali što je bilo očito, ne samo u onim nijemim izrazima lica nakon objeda, nego češće i
kudikamo jasnije u njegovim životnim postupcima. Prema sebi je bio strog. Kad je bio sam
pijuckao je džin kako bi zatomio sklonost prema vinu. Iako je volio kazalište dvadeset godina
nije prekoračio njegov prag. No, njegovo razumijevanje za druge bilo je neosporno; ponekad
se gotovo sa zavišću čudio silini energije koju su ovi trošili na nedjela, pa ipak, u svakoj
tuđoj nevolji radije je pomagao nego osuđivao. „Sklon sam griješiti poput Kaina“, obično je
govorio, „i draže mi je dopustiti bratu da ode do vraga po vlastitoj volji i izboru.“ Zbog te
osobine često je imao sreću da bude posljednji pošteni znanac ljudi koji su srljali u propast i
izvršio bi posljednji dobar utjecaj na njihove živote. Prema takvima, dok su ga god
posjećivali u njegovoj kancelariji, nije pokazivao ni trunka promjene u ponašanju.

Takav duhovni doseg nedvojbeno nije predstavljao napor za gospodina Uttersona, jer bio je
prilično povučen i činilo se da čak i njegovo prijateljstvo počiva na sličnoj dobronamjernoj
širokogrudnosti. Obilježje skromna čovjeka je da prihvati svoje prijatelje kao već oformljene
ljude koje mu je životna slučajnost dodijelila i odvjetnik Utterson je živio u skladu s tim
pravilom. Prijatelji su mu bili njegovi srodnici ili ljudi koje je najdulje poznavao; njegove
simpatije bi se, poput bršljana, razrasle tijekom vremena i podrazumijevalo se da objekt za
koji bi se vezale ne mora biti oformljen ni po kakvim pravilima. Na toj ideji je, nedvojbeno,
počivala i spona koja ga je vezala s gospodinom Richardom Enfieldom, njegovim daljnjim
rođakom i poznatim bonvivanom. Mnogima je bilo zagonetno što su ta dvojica našla jedan u
drugome, ili što je uopće mogao biti predmet zajedničkog interesa. Oni koji su ih susretali u
njihovim nedjeljnim šetnjama tvrdili su da uopće ne razgovaraju, da izgledaju kao da im je
dosadno i kao da bi s vidnim olakšanjem jedva dočekali da sretnu kojeg prijatelja. No, uza
sve to njima dvojici su te šetnje bile silno dragocjene i smatrali su ih najsvetijim trenucima u
tjednu, te nisu zbog njih propuštali samo druge prilike za zabavu, nego su čak zanemarivali i
poslove kako bi mogli u njima nesmetano uživati.

Igrom slučaja na jednoj od tih skitnji put ih je odveo u sporednu ulicu u jednoj živahnoj
londonskoj četvrti. Ulica je bila mala i reklo bi se mirna, ali se radnim danom u njoj uvelike

1
trgovalo. Činilo se da su svi njeni stanovnici imućni, te se puni natjecateljskog duha nadaju
postati još imućnijima. To je ujedno bio i razlog iz kojeg su višak prihoda ulagali u
razmetljivo kićenje, pa su izlozi njihovih dućana okrenuti na ulicu svojim ozračjem pozivali
da se u njih uđe, poput niza nasmiješenih prodavačica. Čak i nedjeljom kad je zastirala svoje
napadnije čari i kad je u njoj bilo razmjerno malo prolaznika, ulica je blistala u opreci sa
prljavim susjedstvom poput vatre u šumi, pa bi sa svojim svježe obojenim kapcima,
ulaštenom mjedi, sveopćom čistoćom i vedrim tonovima u trenu privukla pogled ugađajući
oku prolaznika.

Dvoja vrata dalje od jednog ugla, s lijeve strane kad se ide na istok, niz kuća je bio prekinut
ulazom u nečije dvorište. Upravo na tom mjestu neko sumorno zdanje izbočilo je svoj zabat
prema uličici. Bila je to jednokatnica bez i jednog nezastrtog prozora, samo vrata u
prizemlju i slijepo pročelje zastrtih prozora i izblijedjela zida na katu. Svaka njena crta
odavala je znakove dugogodišnjeg i prljavog zanemarivanja. Vrata na kojima nije bilo ni
zvona ni zvekira bila su zamrljana i ispucana. U udubini zida zadržavale su se skitnice koji
su palili šibice na drvenim plohama, djeca su trgovala na stubama, školarac je na
rezbarijama isprobavao svoj nožić i u vremenskom periodu od gotovo jednog cijelog
naraštaja nitko se nije pojavio da rastjera ove slučajno pristigle goste, ili da popravi štetu
koju su počinili.

Gospodin Enfield i odvjetnik Utterson bijahu na drugoj strani te uličice, ali kad su došli do
ulaza u dvorište prvi od njih dvojice podigne štap i pokaza njime na zdanje.

– Jeste li već zapazili ova vrata? – upitao je, a kad mu pratilac odgovori potvrdno, doda: – U
mom su pamćenju povezana s jednom vrlo čudnom pričom.

– Doista? – upita ga gospodin Utterson s neznatnom promjenom u glasu. – A što je to bilo?

– Dakle, bijaše ovako – odvratio je gospodin Enfield. – Vraćao sam se kući ni sam ne pamtim
otkud, oko tri sata jednog mračnog, zimskog jutra, a put me vodio kroz dio grada u kojem se
doslovce nije moglo vidjeti ništa osim uličnih svjetiljki. Tako je bilo ulicu za ulicom, a sav
svijet je spavao, ulica za ulicom, a sve je bilo osvijetljeno kao za procesiju i sve je bilo pusto
poput prazne crkve, dok naposljetku nisam zapao u ono duševno stanje kad čovjek osluškuje
i osluškuje, te počne žudjeti za tim da ugleda policajca. Odjednom spazih dvije spodobe –
jedna je bila onizak čovjek koji je brzim, glasnim koracima grabio u smjeru istoka, a druga
bješe djevojčica od nekih osam ili deset godina koja je trčala koliko su je noge nosile niz
poprečnu ulicu. I tako, gospodine moj, naravno da su njih dvoje naletjeli jedno na drugo na

2
uglu. A onda se dogodilo ono najstrašnije – čovjek je hladnokrvno srušio to dijete na tlo
ostavivši je da na zemlji jauče i vrišti. Ne zvuči to kao bog zna što, ali je bilo strašno za
vidjeti. Kao da to nije bio čovjek, nego neki ukleti zloduh. Kad sam to vidio kriknuo sam,
poletio i zgrabio tog gospodina za gušu, te sam ga odvukao natrag do onog mjesta gdje se
već bilo okupilo prilično svijeta oko djeteta koje je glasno jaukalo. On je bio posve miran i
uopće se nije opirao, ali me ošinuo takvim pogledom da me oblio znoj kao da sam trčao.
Ljudi koji su se okupili bili su članovi obitelji te djevojčice, a uskoro se pojavio i liječnik po
koga su poslali. No, po riječima tog priprostog liječnika dijete nije bilo ozbiljno ozlijeđeno,
više se bilo uplašilo, pa biste mogli pomisliti da je tu priči kraj, ali postojala je jedna
neobična okolnost. Meni se taj čovjek zgadio na prvi pogled, a zgadio se i obitelji djeteta, što
je bila najprirodnija reakcija, no liječnik me iznenadio. Bio je on pravi suhoparni tip
liječnika-vidara neodređene dobi i puti, govorio je s jakim edinburškim naglaskom, a osjećaj
ljudskog suosjećanja bio mu je razvijen koliko i santi leda. Samo, gospodine moj, on se ipak
ponašao kao i svi mi ostali. Kad god bi pogledao mog zarobljenika vidio sam kako bi taj
kostolomac problijedio i kako bi mu se smučilo od žudnje da ga ubije. Znao sam što mu je na
umu, baš kao što je i on znao što je meni na umu. Ali, kako ubojstvo nije dolazilo u obzir,
zaprijetili smo mu najžešće što smo mogli. Rekli smo tom čovjeku da bismo mogli i da
kanimo stvoriti od toga takav skandal, da će zao glas o njemu odjekivati od jednog do
drugog kraja grada. Ima li i jednog prijatelja ili ikakav ugled, poduzet ćemo sve kako bi ih
izgubio. Svo vrijeme dok smo mu tako prijetili čuvali smo ga najbolje što smo mogli od žena
koje su se razjarile poput harpija. Nikad nisam vidio gomilu lica toliko ispunjenih mržnjom, a
u središtu je stajao taj čovjek, nekako mrko i podrugljivo naceren, ali i uplašen – mogao sam
to vidjeti, no držao se, gospodine moj, doista poput Sotone. – Kanite li izvući kakvu korist iz
ove nezgode – reče – ja vas, naravno, ne mogu spriječiti. Svatko tko je gospodin nastoji
izbjeći sramotu. Recite koliko tražite. – Dakle, pritiskali smo ga da plati sto funti za obitelj
onog djeteta; on se, naravno, htio izvući, ali iz naše gomile je izbijalo nešto toliko prijeteće
da je na kraju popustio. Samo, sad je trebalo doći do tog novca. I što mislite kamo nas je
odveo? Upravo do ovih ovdje vrata. Izvukao je kljuć iz džepa, ušao unutra i začas se vratio s
deset funti u zlatu i s čekom kojim se trebala namiriti razlika, a koji je trebalo naplatiti u
banci Coutts. Bio je naslovljen na donosioca i potpisan imenom koje ne smijem izgovoriti,
iako je ono jedna od glavnih okosnica moje priče. No, bilo je to ime, najblaže rečeno vrlo
poznato i često spominjano u novinama. Iznos je bio visok, ali potpis je vrijedio i više od
toga, samo ako je bio pravi. Bio sam toliko slobodan da upozorim tog gospodina kako se sve
to skupa ne čini vjerodostojnim i kako se u stvarnom životu ne događa da čovjek uđe kroz
podrumska vrata u četiri sata izjutra i vrati se sa čekom nekog drugog čovjeka na gotovo

3
stotinu funti. Ali on je ostao potpuno miran i podrugljiv. – Ne brinite – rekao je – ostat ću s
vama dok se banke ne otvore i sam ću unovčiti ček. – I tako smo svi skupa krenuli, liječnik,
otac djeteta, taj čovjek i ja, a ostatak noći smo proveli u mojoj kancelariji. Sutradan smo,
nakon što smo doručkovali, zajedno otišli do banke. Osobno sam predao ček i rekao da imam
opravdanih razloga sumnjati da je potpis krivotvoren. Ali, daleko od toga. Ček je bio valjan.

– Vidi, vidi! – reče gospodin Utterson.

– Vidim da se osjećate kao što sam se i ja osjećao – odvrati gospodin Enfield. – Da, ovo je
ružna priča. Jer taj je čovjek bio tip s kojim nitko ne bi volio imati posla, prava propalica, a
osoba koja je potpisala ček je čovjek na svom mjestu, ugledna ličnost i (što je još gore),
jedan od vaših znanaca koji čine dobra djela. Pretpostavljam da se radilo o ucjeni, pošten
čovjek katkad krvavo plaća za neki svoj mladenački grijeh. Ovu kuću s ovim vratima odonda
zovem kućom ucjene. Samo, čak ni to, znate, nipošto ne objašnjava sve – doda i nakon tih
riječi utone u razmišljanje.

Iz razmišljanja ga prene gospodin Utterson upitavši ga odjednom:

– A nije vam poznato stanuje li ovdje potpisnik čeka?

– No, ne bi se baš reklo, zar ne? – odvrati gospodin Enfield. – Ali slučajno sam upamtio
njegovu adresu; on stanuje na jednom od gradskih trgova.

– I nikad se niste raspitali za ovu, nazovimo je tako, „kuću s vratima“? – upita gospodin
Utterson.

– Nisam, gospodine. Bio sam toliko obziran – glasio je odgovor. – Nipošto ne volim
postavljati pitanja. To me previše podsjeća na formu osude u maniri sudnjeg dana. Čim
postavite pitanje kao da ste pokrenuli lavinu kamenja. Vi sjedite u miru i tišini na vrhu brda,
a kamen se počne kotrljati pokrečući i drugo kamenje. I začas nekog bezazlenog starkelju
(na kojeg ne biste nikad ni pomislili!), udari u glavu u njegovu vrtu iza kuće, a njegova
obitelj izađe na zao glas zbog vašeg pitanja-kamena, te nakon toga moraju promijeniti
prezime. Ne, gospodine, držim se svojeg pravila: što su stvari sumnjivije to ja manje
ispitujem.

– To je zaista dobro pravilo – potvrdi odvjetnik.

– Ali, ja sam na svoju ruku proučio ovu kuću – nastavi gospodin Enfield. – Ovo zdanje jedva
se doima poput kuće. Nema drugog ulaza, a nitko živ ne ulazi niti izlazi na ova vrata, osim,

4
tek s vremena na vrijeme (ali i to se događa strahovito rijetko), onaj gospodin iz moje
pustolovine. Tri prozora na katu gledaju na dvorište, a u prizemlju ne postoji ni jedan.
Prozori su uvijek zatvoreni, ali čisti. Postoji i dimnjak iz kojeg se obično dimi, tako da netko
mora tu stanovati. Ipak, ni to nije sasvim sigurno jer su kuće oko ovog dvorišta toliko zbijene
jedna do druge da je teško reći gdje prestaje jedna a počinje druga.

Obojica su opet neko vrijeme hodali šuteći, a onda gospodin Utterson reče:

– Enfielde, dobro je to vaše pravilo o nepostavljanju pitanja.

– Da, mislim da jest – odvrati Enfield.

– Ali bez obzira na sve to – nastavi odvjetnik – htio bih upitati još jednu stvar. Htio bih vas
upitati kako se zvao taj čovjek koji je srušio djevojčicu?

– Pa dobro – reče gospodin Enfield. – Ne mislim da bi taj podatak mogao ikome nanijeti
štetu. Bio je to čovjek koji se zove Hyde.

– Hm – izusti gospodin Utterson. – A kako izgleda?

– Nije ga lako opisati. Nešto nije u redu s tom njegovom vanjštinom, nešto je u njoj
neugodno, nešto strahovito mrsko. Nikad nisam vidio čovjeka koji mi je bio toliko mrzak, a
opet, ni sam ne znam zašto. Mora da je nekako izopačen, izaziva jak dojam izopačenosti,
iako ne mogu točno dokučiti o čemu se radi. Neobične je vanjštine, ali opet ponavljam –
doista ne mogu reći što to na njemu nije na mjestu. Ne, gospodine moj, nisam tome
dorastao, ne mogu ga opisati. I nije posrijedi slabo pamćenje, jer odlučno tvrdim da si ga
mogu predočiti ovog trenutka, baš kao da je sada tu preda mnom.

Gospodin Utterson je opet neko vrijeme hodao šuteći, vidno opterećen teretom promišljanja.
– Sigurni ste da se poslužio ključem? – upita ga naposljetku.

– Ama, dragi moj gospodine… – zausti Enfield iznenađen preko svake mjere.

– Da, znam – reče Utterson – znam da se mora činiti čudnim. Stvar je u tome da, u slučaju da
vas nisam odlučio upitati za ime tog čovjeka, bilo bi to zbog toga što mi je ime već poznato.
Vidite, Richarde, vaša priča je ipak postigla svoj cilj, pa ako je u bilo kojem detalju netočna,
bit će najbolje da to odmah ispravite.

– Mislim da ste me onda mogli i upozoriti – odvrati mu sugovornik s natruhom mrzovolje. –

5
No, bio sam točan u svakoj pojedinosti, kako to vi kažete. Čovjek je imao ključ i, štoviše, ima
ga i sada. Prije manje od tjedan dana vidio sam ga kako se njime poslužio.

Gospodin Utterson duboko uzdahne, no ne reče ni riječi, a mladić odmah nastavi:

– Ovo mi je još jedna lekcija da trebam šutjeti. Stidim se svog dugačkog jezika. Hajde da se
dogovorimo da ovaj događaj više nikad nećemo spomenuti.

– Slažem se punim srcem – odvrati odvjetnik. – Evo vam ruka, Richarde!

6
U POTRAZI ZA HYDEOM

Te se večeri gospodin Utterson vratio kući. Došao je u svoj samački dom loše raspoložen, i
bezvoljno je sjeo da večera. Obično je nedjeljom nakon večere sjedio uz vatru kamina s
nekom suhoparnom, nabožnom knjigom na stolu za čitanje do trenutka kad bi sat na
obližnjoj crkvi otkucao ponoć. Tad bi ispunjen trezvenošću i zahvalnošću otišao na počinak.
No, te je večeri, čim je stolnjak bio pospremljen, uzeo svijeću i otišao u svoju radnu sobu. Tu
je otvorivši svoj kućni trezor izvukao iz najskrovitijeg pretinca spis naslovljen na omotnici
kao „oporuka dr. Jekylla“, te je zamišljen sjeo kako bi proučio sadržaj dokumenta. Oporuka
je bila napisana vlastitom rukom klijenta, jer je gospodin Utterson, iako je preuzeo brigu o
njoj sad kad je već bila napisana, odbio pružiti i najmanju pomoć pri njezinu sastavljanju.
Oporukom je bilo predviđeno ne samo to da će u slučaju smrti Henryja Jekylla, doktora
medicine, doktora građanskog prava, doktora pravnih znanosti, člana Kraljevskog društva, i
tako dalje, sva njegova imovina pripasti njegovu prijatelju i dobročinitelju Edwardu Hydeu,
već i to da u slučaju dr. Jekyllova nestanka ili neobjašnjene odsutnosti dulje od tri
kalendarska mjeseca spomenuti Edward Hyde stupa u posjed sveg imutka navedenog dr.
Jekylla, bez odgode i oslobođen bilo kakve administrativne obveze ili tereta, osim isplate
nekih manjih svota članovima doktorova kućanstva. Ovaj dokument je već dugo bio trn u
odvjetnikovu oku. Vrijeđao ga je i kao odvjetnika i kao čovjeka koji u životu voli sve što je
zdravo i uobičajeno, i kojem je sve što je neobično ujedno i nedolično. Još mu je više gorčine
stvaralo to što do tada nije znao ništa o gospodinu Hydeu, ali sad, u naglom preokretu
situacije bio je ogorčen zbog svega što je o njemu saznao. Bilo je dovoljno iritantno dok je
Hydeovo ime bilo samo ime o kojem nije mogao doznati ništa. Otkako su ime počeli obavijati
odvratni atributi sve je postalo još gore, i sad je iz varljive, nestvarne magle koja mu je tako
dugo zastirala pogled izronilo iznenadno, nepobitno utjelovljenje nečastivog. „Mislio sam da
je oporuka plod ludila“, reče u sebi vraćajući u trezor omraženi dokument, „a sad sam počeo
strahovati da je posrijedi neka nezamisliva sramota.“

Tad ugasi svijeću, obuče ogrtač i zaputi se do Cavendish Squarea, te tvrđave liječništva,
gdje je bila kuća doktora Lanyona u kojoj je primao svoje brojne pacijente. „Ako netko išta
zna, onda je to Lanyon“, pomisli.

Elegantni batler ga je prepoznao i pozdravio. Ne gubeći vrijeme uveo ga je ravno s vrata u

blagovaonu gdje je doktor Lanyon sjedio sam sa čašom vina. Bio je to krepak, zdrav i žustar
gospodin, rumen u licu, s čuperkom prerano osijedjele kose, razmetljiva i odlučna

7
ponašanja. Čim je ugledao gospodina Uttersona skočio je na noge, te ga je pozdravio
stisnuvši mu šaku s obje ruke. Srdačnost s kojom ga je taj čovjek dočekao bila je za oko
pomalo teatralna, no počivala je na iskrenim osjećajima, jer njih su dvojica bili stari
prijatelji, stari drugovi iz škole i s koledža, koji su gajili osjećaj poštovanja i prema sebi
samima i jedan prema drugome, te su se, iako se to nije podrazumijevalo samo po sebi,
itekako rado družili.

Nakon kratkog čavrljanja odvjetnik prijeđe na temu koja mu je, zbog svoje mrskosti, stalno
bila na pameti.

– Pretpostavljam, Lanyone – reče – da smo nas dvojica najstariji prijatelji Henryja Jekylla?

– Volio bih da umjesto sve stariji, prijatelji mogu postajati sve mlađi – zasmijulji se dr.
Lanyon. – No, mislim da je tako. Ali, zašto je to važno? Sad ga viđam tek vrlo rijetko.

– Doista? – upita Utterson. – Mislio sam da vas vežu spone zajedničkih interesa?

– Nekad je i bilo tako – glasio je odgovor. – No prošlo je više od deset godina otkad je Henry
Jekyll postao, za moj ukus, previše naklonjen mističnim idejama. Počeo je zastranjivati,
umno propadati, pa iako sam se, naravno, nastavio zanimati za njega u ime dobrih, starih
vremena, kako se to već kaže, viđao sam ga, kao što ga i sad vidim, vraški rijetko. Sklonost
takvim neznanstvenim huljenjima – dodao je liječnik posve se zajapurivši – rastavila bi i
Damona od Fintije.

Ovo malo srdžbe umirilo je donekle gospodina Uttersona. „Ta su se dvojica razišla samo
zbog stanovita neslaganja u znanstvenim pitanjima“, pomislio je, a kako je bio čovjek bez
strasti za znanost (osim kad su u pitanju bili zakoni o prijenosu vlasništva), čak je i dodao u
sebi: „nema glupljeg razloga da se o nekome izgubi dobro mišljenje.“ Dao je prijatelju malo
vremena da povrati staloženost, a tad mu je postavio pitanje radi kojeg je i došao:

– A Jesi li se ikad susreo s njegovim štićenikom… nekim Hydeom? – upitao je.

– Hydeom? – ponovi Lanyon. – Nisam. Nisam ni čuo za njega, koliko znam.

I to je bio sav obim novih spoznaja koje je odvjetnik u svojoj glavi ponio sa sobom u
glomazni, tamni krevet, po kojem se prevrtao amo-tamo sve do vremena u kojem su se sitni
jutarnji sati počeli pretvarati u sate u kojima je svitao dan. Bila je to noć koja je pružila slabu
utjehu njegovom napaćenom umu koji se mučio u sveopćoj tami opsjednut pitanjima.

8
Zvona crkve koja se nalazila u prikladnoj blizini odvjetnikova doma otkucala su šest sati, a
njegov je um još uvijek kopao po problemu. Dotada mu je cijela ta stvar bila dotaknula samo
razumski dio uma, no sad se uključila i njegova mašta, ili bolje rečeno, mašta mu je postala
poput zatočenika, tako da mu se, dok je ležao prevrćući se u mrkloj crnini noći i tami
zavjesama zastrte sobe, priča gospodina Enfielda odmotavala u umu poput svitka
osvijetljenih slika. Predočio si je golemo polje uličnih svjetiljki u gradu kojeg je obavila noć,
a onda spodobu čovjeka koji hoda žustrim korakom, pa lik djeteta koje trči iz smjera
liječničke kancelarije, onda se njih dvoje susreću i zatim ljudski zloduh ruši dijete na tlo i
odlazi dalje ne obazirući se na vrisku. Ili bi si predočio sobu u kući imućna čovjeka, u kojoj
njegov prijatelj dr. Jekyll spava, sanja i smješka se u snu, a zatim se vrata te sobe širom
otvore, zavjese baldahina se razgrnu, spavač se u trenu probudi i gle! kraj njega stoji ona
spodoba, spodoba kojoj je podarena svemoć zloduha, pa njegov prijatelj mora čak i u ovo
gluho doba noći ustati i učiniti sve što mu gospodar naredi. Spodoba iz tih dviju vizija
progonila je odvjetnika cijelu noć, a čak ako bi na trenutak i zadrijemao, bilo je to samo zato
da i u snu vidi spodobu kako se još opreznije šulja kroz uspavane kuće, kako se kreće sve
brže i brže, do gotovo vrtoglave brzine kojom ide kroz sve šire labirinte svjetiljkama
osvijetljenog grada, i na svakom uličnom uglu ruši ono dijete na tlo, te je ostavlja da vrišti.
Ali još uvijek spodoba nije imala lice po kojem bi je mogao prepoznati, čak ni u njegovim
snovima nije imala lice, ili bi imala lice čiji oblik nije uspijevao shvatiti i čija mu se struktura
rastakala pred očima. Stoga je u odvjetnikovu umu nastala i počela rasti neobično snažna,
gotovo nezdrava radoznalost za tim da si može točno predočiti crte lica pravog gospodina
Hydea. Mislio je da kad bi ga mogao samo jednom doista vidjeti tajna bi se rasvijetlila i
interes bi možda u potpunosti zamro, kako to već biva sa stvarima obavijenim tajnom nakon
što se temeljito prouče. Možda bi tad mogao dokučiti razlog Jekyllove neobične naklonosti ili
zarobljenosti (nazovite to kako hoćete) i možda bi čak uspio shvatiti šokantne zahtjeve na
kojima se temelji oporuka. Ako ništa drugo bilo bi to lice koje bi vrijedilo vidjeti – lice
čovjeka bez imalo samilosti, lice koje je, čim se ukazalo u Enfieldovu umu (inače
neosjetljivom na vanjštinu) potaknulo osjećaj trajne mržnje.

Otada je gospodin Utterson opsjednuto promatrao vrata u trgovačkoj uličici. Ujutro, prije
nego što bi njegov ured započeo s radom, u podne, kad je posla imao mnogo, a vremena
malo, noću pod plaštom londonske, maglom protkane mjesečine, tijekom svih nijansi
dnevnog svjetla i noćne tame i u svako doba mogli ste zateći odvjetnika samog ili u društvu,
na mjestu koje je odabrao za motrenje.

„Ako je on gospodin Hyde,“ pomislio je, „ ja ću biti gospodin Seek.“

9
I na kraju je njegovo strpljenje bilo nagrađeno. Bila je to lijepa noć bez kiše, u zraku se
osjećao mraz, ulice su bile čiste poput poda u plesnoj dvorani, ulične svjetiljke koje nije
ljuljao ni dašak vjetra svjetlom su ocrtavale pravilne uzorke svjetla i sjene. Oko deset sati,
kad su dućani već bili zatvoreni, uličica je bila vrlo pusta i vrlo tiha usprkos posvemašnjem
potihom režanju grada. Tihi zvukovi čuli su se nadaleko, zvukovi obiteljskog života koji su
dopirali iz kuća s obje strane ulice čuli su se vrlo jasno, a topot koraka svakog prolaznika
koji se približavao odjekivao je mnogo prije nego što bi se on pojavio. Gospodin Utterson je
stajao na svom uobičajenom mjestu tek nekoliko minuta kad je postao svjestan neobičnih,
laganih koraka koji su se mogli razaznati u blizini. Tijekom svojih noćnih ophodnji bio se već
odavno navikao na neobičan odjek koraka koji se čuje kad netko hoda sam i još je uvijek
prilično udaljen, a onda se iznenada jasno izdvoji iz šire buke i tutnjave velegrada. Ipak mu
nikad do tad nije taj odjek tako naglo i odlučno zarobio pozornost, pa se obuzet
praznovjernom slutnjom da će ovog puta imati uspjeha, sklonio u dvorišni ulaz.

Koraci su se naglo približavali, a kad su zaokrenuli za ugao ulice, naglo su postali još
glasniji. Vireći iz dvorišnog ulaza, odvjetnik je ubrzo mogao vidjeti kakvoj vrsti ljudi pripada
čovjek s kojim se mora pozabaviti. Čovjek je bio sitan i sasvim obično odjeven, no čak i s te
udaljenosti sam pogled na njega izazivao je kod promatrača snažan osjećaj da nešto nije u
redu. No, krenuo je ravno prema vratima, te je u hodu presjekao ulicu kako bi dobio na
vremenu. Dok se približavao iz džepa je izvukao kljuć, poput čovjeka koji se vraća kući.

Gospodin Utterson je iskoračio iz svog skrovišta, te je u prolazu dotaknuo njegovo rame.

– Gospodin Hyde, ako se ne varam?

Hyde ustukne i sa siktajem uvuče zrak u pluća. Ali, njegov se strah pojavio tek na trenutak,
pa iako nije pogledao odvjetnika izravno u lice odgovori prilično pribrano:

– Tako se zovem. Što želite?

– Vidim da ulazite u ovu kuću – odvrati odvjetnik. – Ja sam stari prijatelj doktora Jekylla –
Utterson iz Gaunt Streeta – vjerojatno ste čuli za mene? Pa, kad smo se već ovdje sreli,
pomislio sam da biste me mogli primiti u kuću.

– Ali nema doktora Jekylla. On nije kod kuće – odvrati gospodin Hyde ispuhujući topli dah po
ključu. Zatim odjednom, ali još uvijek ne pogledavši u vis, upita: – A kako ste znali tko sam?

– Ako vam to otkrijem – zausti gospodin Utterson – hoćete li mi učiniti jednu uslugu?

10
– Vrlo rado – odgovori. – Što želite?

– Hoćete li mi dopustiti da vam vidim lice? – zamoli odvjetnik.

Činilo se da gospodin Hyde oklijeva, a onda, kao da se iznenada nečeg dosjetio, okrene se
prema njemu nekako prkosno, pa su nekoliko trenutaka njih dvojica zurili jedan u drugog,
netremice i napeto.

– Sad ću vas moći prepoznati – reče gospodin Utterson. – Možda to bude od koristi.

– Da – potvrdi gospodin Hyde – dobro je što smo se sreli. A propos, trebali biste znati i moju
adresu. I on navede ulicu i broj kuće u Sohou.

„Bože mili“, pomisli gospodin Utterson. „Zar je moguće da je i on pomislio na oporuku?“ Ali
svoje sumnje zadrži za sebe i samo nešto promrsi zahvalivši mu na adresi.

– A sad – reče Hyde – recite kako ste znali tko sam?

– Prema opisu – glasio je odgovor.

– Tko me opisao?

– Imamo zajedničke prijatelje – reče gospodin Utterson.

– Zajedničke prijatelje? – ponovi gospodin Hyde pomalo promuklo. – Tko su oni?

– Jekyll… na primjer… – reče odvjetnik.

– On vam to nikad ne bi rekao! – uzvikne gospodin Hyde u naletu bijesa. – Nisam mislio da
ćete lagati.

– Ali molim… – odvrati gospodin Utterson – takve riječi su nedolične.

Hyde je glasno zarežao, prasnuo u divljački smijeh, te je nevjerojatno brzo otključao vrata i
nestao u unutrašnjosti kuće.

Odvjetnik je nakon odlaska gospodina Hydea ostao neko vrijeme stajati na ulici. Izgledao je
poput oličenja uznemirenosti. Zatim se počeo polako uspinjati ulicom zastajkujući gotovo pri
svakom koraku. Dlan je prinio čelu poput čovjeka koji je krajnje zbunjen. Pitanje koje je tako
hodajući pretresao u svom umu bilo je jedno od onih na koje je teško pronaći odgovor.
Gospodin Hyde je bio blijedi čovječuljak i odavao je dojam nakaznosti, iako u njegovoj pojavi

11
nije bilo nikakve vidljive nepravilnosti. Imao je neugodan smiješak i ponio se prema
odvjetniku s nekom vrstom ubitačne mješavine plašljivosti i drskosti, a govorio je hrapavim,
šaputavim i pomalo napuklim glasom. Sve su te pojedinosti govorile protiv njega, ali ni sve
one zajedno nisu mogle objasniti dotad nepoznato gađenje, gnušanje i strah koje je sad
osjećao Utterson. „Mora da tu ima još nečeg“, reče u sebi taj zbunjeni gospodin. „Ima tu još
nečeg, kad bih samo ‘to nešto’ mogao imenovati. Neka me Bog oslobodi, taj čovjek jedva liči
na ljudsko biće. Moglo bi se reći da ima u njemu nešto trogloditsko. Ili da to nije ona stara
priča o doktoru Fellu? Ili možda samo prljava duša izbija kroz glinenu posudu tijela, pa
posuda djeluje preobraženo? Mislim da je ovo posljednje, jer, ubogi moj stari Harry Jekylle,
ako sam ikad na nečijem licu pročitao potpis Sotone, onda je to bilo na licu tvoga
novopečanog prijatelja.“

Iza ugla uličice nalazio se trg s drvenim, rustikalnim kućama koje su mahom izgubile svoju
prvobitnu namjenu kuća imućnih ljudi, pa su se u njima izdavali stanovi i sobe svakojakim
ljudima raznih staleža: rezbarima zemljovida, graditeljima, odvjetnicima sumnjiva morala i
posrednicima u mutnim poslovima. No, jedna je kuća (druga od ugla), bila nastanjena kao i
onda kad su tu živjeli dobrostojeći ljudi. Pred vratima te kuće koja je odisala ozračjem
bogatstva i udobnosti (iako je sad bila uronjena u tamu, samo je polukružni prozorčić iznad
vrata propuštao svjetlost), gospodin Utterson je zastao i pokucao. Vrata mu je otvorio lijepo
odjeven, postariji sluga.

– Poole, je li doktor Jekyll kod kuće? – upita odvjetnik.

– Provjerit ću, gospodine Uttersone… – zausti Pool, i još dok je izgovarao te riječi uvede
posjetioca u prostrano, udobno, popločeno predvorje niska stropa, zagrijano (prema običaju
u ladanjskim kućama) jarkom vatrom u otvorenom kaminu i opremljeno skupocjenim,
hrastovim pokućstvom.

– Hoćete li, gospodine, pričekati ovdje uz vatru? Ili da vam upalim svjetlo u blagovaoni?

– Ovdje, hvala vam – odvrati odvjetnik, pa se približi visokoj ogradi kamina i nasloni se na
nju. Ovo predvorje u kojem je sad ostao sam bilo je omiljeno mjesto njegova prijatelja
liječnika. Pa i sam gospodin Utterson imao je običaj tvrditi da je to najugodnija soba u
Londonu. No, večeras ga je ovdje podilazila jeza; Hydeovo lice nikako mu nije izlazilo iz
glave. Osjećao je (što mu se rijetko događalo), mučninu i gađenje spram života. U tom
mračnom raspoloženju kao da je u odsjaju vatre na ulaštenom pokućstvu i nemarnom
šaranju sjena po stropu naslućivao nekakvu prijetnju. Postidio se zbog olakšanja koje ga je

12
obuzelo kad se Poole uskoro vratio obavijestivši ga da je doktor Jekyll izašao.

– Ja sam, Poole, vidio gospodina Hydea kako ulazi kroz vrata stare dvorane za seciranje –
reče. – Je li to u redu kad doktora Jekylla nema kod kuće?

– Sasvim u redu, gospodine Uttersone – odgovori mu sluga. – Gospodin Hyde ima svoj ključ.

– Izgleda da vaš gospodar, Poole, ima veliko povjerenje u tog mladića – zamišljeno
napomene odvjetnik.

– Da, gospodine, doista je tako – reče Poole. – Svoj posluzi je naredio da slušaju gospodina
Hydea.

– Ne čini mi se da sam ikad upoznao gospodina Hydea? – upita Utterson.

– Oh, ne, ni slučajno, gospodine. On nikad ne objeduje ovdje – odgovori batler. – Čak ga i mi
s ove strane dvorišta vidimo rijetko. On uglavnom dolazi i odlazi kroz onaj dio zgrade u
kojem je nekad bio smješten laboratorij.

– Pa, laku noć, Poole.

– Laku noć, gospodine Utterson.

I odvjetnik se teška srca zaputi kući. „Siroti Harry Jekyll“, pomisli. „Sve mi se čini da je
duboko zaglibio. U mladosti je bio neobuzdan. Bilo je to, doduše, davno, ali u božjim
zakonima nema zastare. Ah, mora da je to posrijedi; duh nekog prastarog grijeha, tumor
neke prikrivene sramote: kazna dostigne grješnika, PEDE CLAUDO, poslije mnogo godina,
nakon što je pamćenje zaboravilo, a samoljublje oprostilo prijestup.“ I uplašen tom mišlju
odvjetnik je neko vrijeme pun beznađa razmišljao o svojoj prošlosti, prekapajući po
zakutcima sjećanja ne bi li slučajno odnekud iz neke kutije izletio na danje svjetlo vražićak
kakve prastare pogreške. Prošlost mu je bila gotovo besprijekorna, malo je ljudi moglo čitati
stranice iz knjige svog života s manje straha, a ipak, Utterson se s jedne strane osjećao
poniženim do srži zbog mnogih nepodobština koja je počinio, a s druge mu se duh ipak
izdizao do nebesa obuzet bogobojaznom zahvalnošću zbog svih onih prilika u kojima je
gotovo počinio grijeh, no ipak je to uspio izbjeći. Tada se u mislima vrati na Hydea i ugleda
tračak nade. Pomisli: „Taj gospodin Hyde, kad bi ga čovjek dobro proučio, vjerojatno skriva
neke svoje tajne; mračne tajne, sudeći po njegovoj vanjštini. U usporedbi s njima najveći
grijesi sirotog Jekylla bili bi blistavi poput sunca. Ovako dalje ipak ne može. Zgrozim se pri
pomisli kako se ta nakaza poput lopova šulja oko Harryjeva uzglavlja. Siroti Harry, kako se

13
užasno mora osjećati kad se probudi kraj nakaze! I kakva je to opasnost! Jer ako taj Hyde
posumnja da postoji oporuka mogao bi postati nestrpljiv u želji da postane nasljednik.
Podmetnuo bih svoja leđa pod tu muku kad bi mi Jekyll samo dopustio,“ te doda: „kad bi mi
bar dopustio.“ I još jednom mu um preplave posve jasne slike svih neobičnih odredbi iz
oporuke.

14
DOKTOR JEKYLL NIJE BIO IZNENAĐEN

Posrećilo se da je dva tjedna kasnije doktor Jekyll priredio jednu od onih svojih ugodnih
večera za petoricu-šestoricu starih prijatelja, sve odreda inteligentnih, uglednih ljudi i
poznavatelja dobrog vina. Gospodin Utterson je uspio ostati zadnji kad su se svi drugi već
razišli. To nije bilo ništa novo, tako se često događalo. Oni koji su voljeli Uttersona voljeli su
ga jako. Domaćini su rado zadržavali tog suhoparnog odvjetnika kad bi drugi gosti,
razdragani i puni lascivnih riječi, već bili s jednom nogom na pragu. Voljeli su nakratko
posjediti u njegovom nenametljivom društvu, privikavajući se tako na osjećaj samoće koji se
pojavi nakon odlaska gostiju, te bi otrijeznili svoj um suočeni s njegovom rječitom šutnjom
nakon ludog i razuzdanog veselja. U tom nepisanom pravilu doktor Jekyll nije bio iznimka i
sad dok je sjedio pred vatrom kamina – (krupan, dobro građen pedesetogodišnjak glatko
izbrijana lica), možda je i djelovao malkice prepredeno, no bili su očiti i znaci koji su odavali
da je sposoban i ljubazan – iz njegovih se pogleda moglo razabrati da prema gospodinu
Uttersonu osjeća iskrenu i toplu naklonost.

– Htio sam porazgovarati s tobom, Jekylle – započe Utterson – sjećaš li se one svoje oporuke?

Pažljivi promatrač možda bi zaključio da je razgovor o toj temi odraz lošeg ukusa, no doktor
Jekiyll je veselo odvratio:

– Siroti moj Uttersone – reče on – nemaš sreće sa mnom kao klijentom. Nikad nisam vidio
nesretnijeg čovjeka od tebe kad si dobio moju oporuku, osim možda onog zadrtog, sitničavog
Lenyona zbog onog što je nazvao mojom znanstvenom herezom. Oh, znam ja da je on čovjek
na svome mjestu – ne moraš se mrštiti – zaista dobar čovjek, i uvijek bih ga volio viđati
češće, ali je svejedno zadrt i sitničav, neznalica i grozna cjepidlaka. Nikad me nitko nije
razočarao toliko koliko me razočarao Lenyon.

– Znaš i sam da nikad nisam odobravao oporuku – nastavio je po svome Utterson

nemilosrdno odbacujući ovu novu temu.

– Moju oporuku? Da naravno, znam to – reče liječnik pomalo oštro. – Već si mi to bio rekao.

– Pa… kažem ti to opet – nastavi odvjetnik. – Naučio sam ponešto o mladom Hydeu.

Krupno i pristalo lice doktora Jekylla je problijedjelo sve do usana, a oči su mu se zatamnile.
– Ne želim dalje slušati – reče. – Mislio sam da smo se bili složili da se okanimo te teme.

15
– Ono što sam čuo je krajnje izopačeno – reče Utterson.

– To ne može ništa promijeniti. Ti ne shvaćaš moju poziciju u svemu tome… – odvrati liječnik
pomalo nedosljedan u odrješitosti. – Ja sam u sve to bolno uvučen, Uttersone, moja pozicija
je vrlo neobična – doista vrlo neobična. Radi se o jednoj od onih stvari koje se ne mogu
izgladiti razgovorom.

– Jekylle – reče Utterson – ti me poznaješ; ja sam čovjek od povjerenja. Otvoreno mi, u

povjerenju, reci o čemu se radi i ne sumnjam u to da te mogu izvući.

– Zaboga, Uttersone – reče liječnik. – To je doista lijepo od tebe, doista dobro, i ja ne nalazim
riječi da ti zahvalim. Potpuno ti vjerujem; ja bih se pouzdao u tebe prije nego u ikoga
drugoga, pa čak i u sebe sama, kad bih mogao birati, ali moja situacija doista nije ono što ti
misliš da jeste; sve to uopće nije tako strašno, a samo da umirim tvoje dobro srce reći ću ti
nešto: mogu se osloboditi Hydea kad god to poželim. Kunem ti se da govorim istinu, i hvala
ti, hvala beskrajno. Samo ću, Uttersone, dodati jednu sitnicu, uvjeren sam da te njome neću
povrijediti: ta situacija je osobna stvar i preklinjem te da je se okaniš, pusti je da počiva u
miru.

Utterson se zamislio gledajući u vatru.

– Ne sumnjam da si potpuno u pravu – napokon reče ustajući.

– No, kad smo već dotaknuli tu temu, i nadam se da je to posljednji put – nastavio je doktor
Jekyll – postoji nešto što bih želio da shvatiš. Meni je doista, doista stalo do sirotog Hydea. Ja
znam da si ga ti vidio, on mi je sam to rekao i bojim se da se prema tebi ponio nepristojno.
Ali ja za tog mladića gajim velik, doista golem interes, i zato, ako se dogodi da ja jednog
dana doista nestanem, Uttersone, želim da mi obećaš da ćeš ga prihvatiti onakvim kakav on
jest, i da ćeš mu osigurati sve što ga po oporuci pripada. Vjerujem da bi ti to učinio kad bi
poznavao situaciju, i pao bi mi kamen s leđa kad bi obećao da ćeš postupiti po mom
zahtjevu.

– Ne mogu se pretvarati da će mi ikad biti drag – reče odvjetnik.

– To ni ne tražim – doda Jekyll s prizvukom molbe, te položi ruku na prijateljevo rame. –

Tražim samo ono što je pravedno. Jedino što te molim jest da mu pomogneš jer je to moja
želja. Pomogni mu jednom kad mene više neće biti.

Utterson ispusti težak uzdah. – Dobro – reče. – Obećavam.

16
SLUČAJ UBOJSTVA SIR DANVERSA CAREWA

Nakon gotovo godine dana, u listopadu 18.., London je potresao neobično okrutan zločin koji
je još jače odjeknuo zbog visokog društvenog položaja žrtve. Pojedinosti su bile malobrojne i
začudne. Jedna služavka, koja je stanovala sama u kući nedaleko od rijeke, otišla je na kat
oko jedanaest sati na počinak. Iako je u sitne sate magla obavila grad, u prvom dijelu noći
bilo je vedro i uličica na koju je gledao djevojčin prozor bila je jarko obasjana punim
mjesecom. Čini se da je djevojka bila sklona romantici, jer je sjela na škrinju pod prozorom i
zanijela se u sanjarenju. Nikad (govorila je poslije oblivena suzama kad bi pripovijedala o
tom svom doživljaju), nikad prije nije osjetila toliku bliskost prema svim ljudima, niti joj se
ikad prije svijet učinio toliko lijepim. Dok je tako sjedila primijetila je postarijeg i pristalog
gospodina bijele kose kako prolazi uličicom, a njemu u susret dolazi jedan drugi, oniži
gospodin na kojeg u prvi mah nije obraćala veliku pozornost. Kad su se jedan drugome
približili toliko blizu da su mogli razgovarati (a bilo je to točno pred očima djevojke!),
postariji muškarac se naklonio, te se u maniri vidljive pristojnosti obratio onom drugom
čovjeku. Činilo se da nisu razgovarali ni o čemu osobito važnom, štoviše, po tome kako je
povremeno upirao prstom u stranu reklo bi se da se samo raspitivao za put. Dok je govorio
mjesec mu je obasjao lice koje se djevojci dopalo, i učinilo joj se da odaje bezazlenost i
starinsku dobrodušnost, ali i neku uzvišenost, nešto što izvire iz osviještenog čovjekoljublja.
Tad joj je pogled odlutao do onog drugog muškarca, i iznenadila se kad je u njemu
prepoznala stanovitog gospodina Hydea koji je jednom bio posjetio njezina gospodara i koji
joj se nije bio svidio. On je u ruci držao masivan štap s kojim se poigravao, ali nije izgovorio
ni jedne jedine riječi i dok je slušao onog drugog kao da je u sebi teško svladavao
nestrpljenje. A onda je iznenada provalio iz njega strahoviti gnjev, tresnuo je nogom o tlo, i
stao je vitlati štapom ponašajući se (kako je to služavka opisala) poput luđaka. Postariji
gospodin je ustuknuo unatrag kao da je silno iznenađen i pomalo uvrijeđen, a tad je Hyde
podivljao preko svake mjere, te je stao gospodina mlatiti štapom po glavi dok ga nije srušio
na tlo. Idućeg je trenutka poput pomahnitala majmuna stao gaziti po svojoj žrtvi ranjavajući
je kišom udaraca pod kojima su kosti čujno pucale, a tijelo se trzalo na kolniku. Od užasa tih
prizora i zvukova sluškinja se onesvijestila.

Bila su dva sata u noći kad je došla k svijesti i pozvala policiju. Ubojica je već davno bio
nestao, no njegova je žrtva ležala nasred ceste, upravo nevjerojatno unakažena. Štap kojim
je nedjelo bilo počinjeno, iako je bio izrađen od nekog rijetkog, vrlo čvrstog i teškog drveta,

17
bio je pukao popola od žestine te bešćutne okrutnosti. Jedna špranjava polovica bila se
otkotrljala u susjedni jarak, a drugu je bez sumnje odnio ubojica. Kod žrtve su pronađeni
novčarka i zlatni sat, ali nije bilo nikakvih posjetnica ni isprava osim zapečaćene i frankirane
kuverte koju je zacijelo nosio na poštu, a koja je bila adresirana na odvjetnika Uttersona.

Onu kuvertu su ujutro odnijeli odvjetniku, te su mu je pokazali dok je još bio u krevetu.
Rekao je da je nikad prije nije vidio, a kad mu je rečeno ponešto o okolnostima pod kojima je
pronađena ozbiljno je naškubio usne.

– Neću reći ništa dok ne vidim tijelo – reče. – Ovo bi moglo biti vrlo ozbiljno. Budite tako
dobri i pričekajte da se obučem. Na brzinu je doručkovao s istim ozbiljnim izrazom lica, pa
se odvezao do policijske postaje kamo je bilo prebačeno mrtvo tijelo. Čim je ušao u ćeliju
kimnuo je glavom.

– Da – reče. – Prepoznajem ga. Žao mi je što to moram reći, ali ovo je Sir Danvers Carew.

– Bože dragi, gospodine – uzviknuo je policajac – zar je to moguće? Odmah zatim iz oka mu
bljesne iskra profesionalne ambicije. – Ovo će podići golemu buku – reče. – Možda nam vi
možete pomoći da uhvatimo ubojicu?

Policajac je odvjetniku ukratko ispričao što je vidjela ona služavka, te mu je pokazao

slomljeni štap. Gospodin Utterson se najprije prepao na spomen Hydeova imena, no kad mu
je pokazan štap više nije mogao sumnjati; koliko god da je bio polomljen i oštećen,
prepoznao je da je ovaj štap onaj isti kojeg je on sam prije više godina poklonio Henryju
Jekyllu.

– Je li taj gospodin Hyde oniži čovjek? – upitao je.

– Neobično je nizak i neobično opake vanjštine, takav je bar po riječima služavke – potvrdi
policajac.

Gospodin Utterson razmisli, a onda podigne glavu i reče: – Ako biste bili voljni poći sa mnom
u mojoj kočiji, mislim da bih vas mogao odvesti do njegove kuće.

Tad je već bilo devet sati izjutra i spustila se prva magla karakteristična za to doba godine. S
neba se spuštao dugački plašt čokoladno smećkaste boje, no vjetar je stalno prodirao kroz
zrak raznoseći onu nepokolebljivu izmaglicu od isparavanja, tako da je kočija miljela od ulice
do ulice, a gospodin Utterson je opažao čarobne pojedinosti promjena u nijansama koje su
se javljale u sumraku. Ponegdje bi prevladavala tama kao u kasnu večer, ponegdje se

18
nazirao sjaj bogate, žarko smeđe boje, poput odsjaja nekog čudnog požara, a na nekim bi se
mjestima, tek za trenutak, magla sasvim razišla i tanka zraka danjeg svjetla sijevnula bi
između uskovitlalih vitica izmaglice. Gledana u svjetlu ovih promjenjivih bljeskova, sumorna
četvrt Sohoa, sa svojim blatnim putovima i prolaznicima zapuštena izgleda, sa svojim
uličnim svjetiljkama koje se nikad nisu gasile ni iznova palile ne bi li tako suzbile tu otužnu
stalno ponavljanu najezdu mraka, odvjetniku se učinila poput četvrti nekog grada iz noćne
more. Osim toga, misli koje su mu ispunjavale um bile su obojene jednim od onih
najsumornijih tonova, pa kad bi svrnuo pogled na svog suputnika postao bi svjestan kako ga
obuzima onaj strah od zakona i policije kakav ponekad može obuzeti i najpoštenijeg čovjeka.

Kad se kočija zaustavila na adresi koju je naveo odvjetnik, magla se već bila malčice podigla,
te mu se ukazala prljava uličica, rakijašnica, bijedna francuska gostionica, dućan sa
stvarima za jedan peni i s alatom za dva penija, veže u kojima je bilo skutreno mnoštvo
odrpane djece, te velik broj žena raznih nacionalnosti koje su s ključem u ruci išle popiti
svoju jutarnju čašicu. Idućeg se trenutka magla opet spustila na taj predio smeđ poput čađe,
odvojivši ga tako od tog razbojničkog okoliša. Tu je bio dom Jekyllova mezimca, čovjeka koji
će naslijediti četvrt milijuna funti.

Vrata im je otvorila starica srebrne kose s licem boje bjelokosti. Bilo je to opako lice čije su
bore bile zaglađene licemjerjem, ali je u ophođenju bila za svaku pohvalu. Da, rekla je, ovo je
kuća gospodina Hydea, ali on nije kod kuće. Vratio se noću vrlo kasno, ali je opet otišao
nakon manje od sat vremena; nema u tome ničeg neobičnog; on nema ustaljenu rutinu i
često izbiva iz kuće. Na primjer, jučer ga je vidjela prvi put nakon skoro dva mjeseca.

– U redu, onda želimo razgledati njegov stan – reče odvjetnik, a kad je žena počela tvrditi
kako to nije moguće on odvrati: – Najbolje će biti da vam kažem tko je ovaj čovjek. Ovo je
inspektor Newcomen iz Scotland Yarda.

Na njenom se licu pojavio izraz zluradosti.

– Aha! – reče. – Upao je u nevolje! Što je učinio?

Gospodin Utterson i inspektor izmijeniše poglede.

– Izgleda da nije baš omiljen – primijeti inspektor. – A sad, dobra ženo, dopustite meni i
ovom gospodinu da razgledamo kuću.

U cijeloj kući, u kojoj inače nije bilo nikog osim te starice, gospodin Hyde se služio sa samo

19
nekoliko soba, ali te sobe bijahu namještene ukusno i raskošno. Vinski ormar je bio prepun
vina, posuđe je bilo od srebra, stolnjaci su bili otmjeni, na zidu je bila ovješena vrijedna
slika, dar (kao što je Utterson pretpostavio) Henryja Jekylla, koji je bio vrstan poznavatelj
umjetnosti, sagovi su bili debelo istkani i lijepih boja. Ipak, u ovom trenutku, sudeći po svim
znakovima, sobu je nedavno netko pretražio u velikoj žurbi; na podu je ležala odjeća s
izvrnutim džepovima, sve ladice su bile otvorene, a na ognjištu je ležao debeli sloj sivog
pepela, kao da je tu spaljeno mnoštvo spisa. Inspektor je iz ugaraka iščeprkao korice zelene
čekovne knjižice koje su uspjele odoljeti vatri. Iza vrata su pronašli drugu polovicu štapa, pa
budući da je sve to potvrdilo njegove sumnje, inspektor nije krio oduševljenje. Njegovo je
zadovoljstvo upotpunio posjet banci u kojoj je bilo pohranjeno više tisuća funti na ubojičino
ime.

– Možete biti bez brige, gospodine – reče inspektor odvjetniku Uttersonu. – Imam ga u šaci.
Mora da je bio izbezumljen do ludila, inače ne bi ni u kom slučaju ostavio štap za sobom, a
pogotovo ne bi spalio čekovnu knjižicu, jer tom je čovjeku novac sve na svijetu. Ne moramo
ništa drugo poduzimati, već samo pripremiti uhidbeni nalog i čekati u banci.

Ovo posljednje, ipak, nije bilo tako lako ostvariti, jer je gospodina Hydea poznavalo tek
nekoliko ljudi – čak ga je i gospodar one služavke vidio samo dvaput. Njegovoj se obitelji nije
moglo ući u trag, nije postojala nijedna njegova fotografija, i onih nekoliko ljudi koji su ga
mogli opisati prilično su se razilazili u opisu, kako je to i uobičajeno kod ljudi čije oko nije
uvježbano. Svi su se oni ipak slagali u jednoj njegovoj osobini – u mučnom ozračju prikrivene
nakaznosti kojom je bjegunac ostavio dojam na promatrače.

20
INCIDENT S PISMOM

Bilo je kasno popodne kad je gospodin Utterson stigao pred ulazna vrata kuće doktora
Jekylla. Tamo ga je žurno primio batler Pool, te ga je proveo kroz kuhinjske prostorije i
preko dvorišta koje je nekad bilo vrt do zdanja nenametljivo nazvanog „laboratorij“ ili
(nazvanog po najvećoj prostoriji u zdanju) „dvorana za seciranje“. Doktor Jekyll ga je kupio
od nasljednika jednog slavnog kirurga, a kako je sam imao više sklonosti za kemiju nego za
anatomiju, uveo je u laboratorij u dnu vrta određene promjene. Odvjetnik Utterson je sad bio
prvi put u tom dijelu prijateljeva doma, pa je znatiželjno promatrao zapuštenu zgradu bez
prozora u prizemlju. Zurio je uokolo s neugodnim osjećajem čudnovatog ozračja dok je
prolazio kroz dvoranu za seciranje koja je jednom bila prepuna ambicioznih studenata
medicine, a sad je počivala u sablasnoj tišini, sa stolovima koji su bili prepuni aparata za
izvođenje pokusa. Na podu su ležali razasuti sanduci i slama koja se stavlja u pakete, a kroz
zamagljenu kupolu padalo je tmurno svjetlo. Na drugom kraju prostorije stube su vodile do
vrata obloženih crvenim flisom. Prošavši kroz njih gospodin Utterson je naposljetku stupio u
kabinet doktora Jekylla. Bila je to golema soba opremljena staklenim ormarima, namještena
sa, između ostalog, zrcalom na pokretnoj osi i radnim stolom, a tri prašnjava prozora na
kojima su bile željezne rešetke gledala su na ono dvorište u kojem je Utterson vrebao Hydea.
U kaminu je gorjela vatra, na okviru kamina stajala je upaljena svjetiljka, jer je gusta magla
počela prodirati i u kuće, a uz samo ognjište sjedio je doktor Jekyll. Izgledao je kao da je
nasmrt bolestan. Nije ustao da dočeka gosta, nego mu je samo pružio hladnu ruku i
pozdravio ga izmijenjenim glasom.

Čim ih je Poole napustio Utterson reče:

– No, jesi li čuo najnoviju vijest?

Liječnik se strese.

– Izvikivali su je na trgu – odgovori. – Čuo sam iz blagovaonice.

– Samo jedna napomena – reče odvjetnik. – Carew je bio moj klijent, baš kao što si to i ti, i
zato bih želio znati što bih trebao učiniti. Nisi valjda bio toliko lud da si sakrio onog čovjeka?

– Uttersone, kunem ti se Bogom – zajecao je liječnik. – Kunem ti se Bogom da ga nikad više

neću ni pogledati. Dajem ti časnu riječ da sam raskrstio s njim za sva vremena. Svemu je

21
tome došao kraj. Uostalom, on ni ne želi moju pomoć. Ti ga ne poznaješ tako dobro kao ja,
on je na sigurnome, sasvim je siguran, pazi što ti kažem, o njemu se nikad više neće ništa
čuti.

Odvjetnik ga je slušao smrknut, nije mu se sviđao prijateljev grozničav način govora.

– Čini mi se da se ti ne bojiš za njega – reče – i za tvoje dobro nadam se da imaš pravo. Ako
ga izvedu pred sud, moglo bi se i tvoje ime spominjati u javnosti.

– Ja se nipošto ne bojim za njega – odvrati Jekyll. – Imam razloga da se ne brinem za njega,

ali te razloge ne mogu nikome otkriti. Ipak, ima nešto u čemu bi me ti mogao posavjetovati.
Primio sam… primio sam jedno pismo, a nisam siguran trebam li ga pokazati policiji.
Najradije bih ga predao tebi, Uttersone, ti ćeš pametno odvagnuti razloge, siguran sam u to,
nikome ne vjerujem kao što vjerujem tebi.

– Pretpostavljam da se bojiš da bi ga to pismo moglo odati? – upita odvjetnik.

– Ne – reče doktor Jekyll. – Ne mogu tvrditi da mi je stalo do toga što će se dogoditi Hydeu.
S njim sam završio zauvijek. Pribojavam se što bi se moglo dogoditi s mojim ugledom kojeg
je ovaj prokleti slučaj prilično ugrozio.

Utterson promisli na trenutak; iznenadila ga je prijateljeva sebičnost, no baš je zbog te

sebičnosti i osjetio olakšanje.

– Pa dobro – reče napokon. – Da vidim to pismo.

Pismo je bilo napisano čudnim, uspravnim rukopisom i potpisano s „Edward Hyde“, a u

njemu je ukratko bilo navedeno da se on, njegov dobročinitelj, dr. Jekyll, kojem je on na
tisuću velikodušnih gesta, vrlo dugo nedostojno uzvraćao, ne treba brinuti za njegovu
sigurnost, jer on ima načina da se spasi u koji se može potpuno pouzdati. Odvjetniku se
svidjelo to pismo jer je prisnost Jekylla i Hydea prikazivalo u svjetlu daleko povoljnijem nego
što se mogao nadati, pa je sam sebe prekorio što je u prošlosti sumnjao u svog prijatelja.

– Imaš li kuvertu? – upitao je.

– Spalio sam je – odvratio je Jekyll – prije nego što sam promislio što radim. Ali na kuverti
nije bilo poštanskog žiga. Pismo mi je bilo osobno uručeno u kuću.

– Mogu li zadržati ovo pismo i razmisliti do sutra što ću s njim? – upitao je Utterson.

22
– Volio bih da ti o svemu odlučuješ umjesto mene – glasio je odgovor. – Izgubio sam
povjerenje u sebe.

– Dobro, razmislit ću – odvrati odvjetnik. – A sad još jedno pitanje: je li ti Hyde naredio one
odredbe u oporuci za slučaj tvog nestanka?

Liječnika kao da je spopala slabost; stezao je mišiće vilice kako ne bi progovorio. Kimnuo je
glavom potvrdno.

– Znao sam! – reče Utterson. – On te planirao ubiti. Izvukao si se za dlaku!

– Snašlo me ono što sam i zaslužio – svečano je odvratio liječnik. – Dobio sam lekciju, o Bože,
Uttersone, kakvu sam samo lekciju dobio! Na trenutak je dlanovima pokrio lice.

Na izlasku iz kuće odvjetnik je zastao kako bi nakratko popričao s Poolem.

– Da ne zaboravim – reče – danas je netko osobno dostavio pismo. Kakav je bio čovjek koji ga
je donio?

Ali Poole je bio siguran da nitko nije dostavio ništa osobno, došla je samo obična pošta.

– I to su bile samo neke okružnice – dodao je.

Ta je vijest u posjetiocu koji je upravo odlazio ponovo izazvala stare strahove. Bilo je očito da
je onda ono pismo došlo kroz ulazna vrata laboratorija, moguće je, štoviše, da je pismo i
napisano u onom kabinetu. Ako je to ono što se zaista dogodilo, treba ga drugačije
prosuđivati, treba biti oprezniji. Dok je hodao ulicama kolporteri su stojeći uz rub nogostupa
izvikivali na sav glas: Posebno izdanje! Stravično ubojstvo parlamentarnog zastupnika! Bio
je to posmrtni govor s kojim će biti ispraćen jedan njegov prijatelj i klijent. Nije mogao
odoljeti osjećaju stanovite neugode dok je razmišljao o tome kako bi možda dobro ime onog
drugog prijatelja trebalo uvući u vrtlog skandala. Bila je to vrlo dvojbena odluka koju će ipak
morati donijeti i koliko god da se po navici oslanjao na svoje prosudbe, sad je počeo
priželjkivati tuđi savjet. Naravno, savjet ne može zatražiti izravno, pomislio je, ali možda bi
ga mogao nekako izmamiti?

Nedugo zatim sjedio je kod kuće uz ognjište sa svojim glavnim činovnikom, gospodinom
Guestom. Sjedili su svaki s jedne strane, a između njih, na dobro procijenjenoj udaljenosti od
vatre, stajala je boca posebnog, starog vina koje je bilo dugo odležalo u mračnom podrumu
njegove kuće. Magla je još uvijek počivala na plaštu iznad grada utonulog u tamu, a

23
svjetiljke su svjetlucale poput kremena. Kroz dim i paru tih palih oblaka, velikim prometnim
arterijama još je tekla povorka gradskog života hučeći poput orkana. Soba je bila veselo
obasjana vatrom. U otvorenoj boci vina kiseline su se već davno razgradile; grimiznu boju
omekšalo je vrijeme, kao što i boja u vitrajima postaje s vremenom bogatija; žar toplog
jesenskog popodneva u vinogradima na brežuljcima bio je spreman izliti se iz boce i raspršiti
londonsku maglu. S vremenom se odvjetnikova krutost smekšala. Ni pred kim nije čuvao
manje tajni nego pred gospodinom Guestom, a nije uvijek bio siguran da baš čuva tajne
onako čvrsto kao što je priželjkivao. Guest je često zbog posla odlazio u kuću Henryja
Jekylla, poznavao je Poolea, i najvjerojatnije je znao da je gospodin Hyde liječnikov dobar
prijatelj. Guest je mogao i sam izvesti neke zaključke o tom prijateljstvu – pa zašto onda ne
bi smio vidjeti i pismo koje daje odgovore na pitanja koja je Guest možda imao? I ono
najvažnije; s obzirom na to da je Guest bio sjajan poznavalac vještačenja rukopisa, vjerojatno
je da bi i on sam smatrao pokazivanje pisma korakom koji je prirodan i odraz dobrih
namjera. Osim toga, Guest, pravni činovnik, bio je razuman čovjek i nije baš vjerojatno da bi
pročitao ovako neobičan dokument, bez da izrekne neku primjedbu na kojoj bi u budućnosti
odvjetnik Utterson mogao temeljiti svoje postupke.

– Baš je žalosno to što se dogodilo Sir Danversu – reče Utterson.

– Jest, gospodine. Taj je slučaj ozbiljno uznemirio javnost – odvratio je Guest. – Onaj čovjek
je, naravno, lud.

– Volio bih čuti vaše mišljenje o tome – reče Utterson. – Imam ovdje jedan dokument koji je
on napisao svojom rukom. Ovo neka ostane među nama, jer ne znam što bih s tim učinio.
Ima u tome nečeg što je, u najboljem slučaju, izopačeno. No, ovo je nešto baš po vašem
ukusu: vlastoručno pismo ubojice.

Guestove oči su bljesnule, odmah je sjeo i počeo sa strašću proučavati rukopis.

– Ne, gospodine – rekao je. – On nije lud, ali ovo je doista neobičan rukopis.

– Čovjek koji je napisao pismo je čudak u svakom pogledu – doda odvjetnik.

Baš u tom trenutku uđe sluga noseći neko pisamce.

– Je li to pisamce od doktora Jekylla, gospodine – upitao je činovnik. – Mislim da

prepoznajem rukopis. Je li to, gospodine, privatna poruka?

– To je samo poziv na večeru. Zašto pitate? Biste li ga željeli pogledati?

24
– Samo na trenutak. Zahvaljujem vam se, gospodine.

Činovnik je položio dva lista papira jedan do drugoga, te je temeljito usporedio njihova
obilježja.

– Hvala vam, gospodine – reče naposljetku i vrati oba lista papira odvjetniku. – Ti su rukopisi
vrlo zanimljivi.

Nastala je stanka tijekom koje se Utterson borio sam sa sobom.

– Zašto ste uspoređivali ta dva pisma, Guest? – upitao je odjednom.

– Pa, gospodine – odvrati činovnik – među njima postoji prilično neobična sličnost. Ta su dva
rukopisa po mnogo čemu istovjetna, samo što su slova drukčije nagnuta.

– Zbilja čudno – reče Utterson.

– Doista je to, kako vi kažete, zbilja čudno – odvrati Guest.

– Znate, ja o ovome ne bih nikome pričao – reče gospodar.

– Ne, gospodine – zausti činovnik. – Shvaćam situaciju.

Ali čim je odvjetnik Utterson te večeri ostao sam, zaključao je pisamce u trezor u kojem je
otada ostalo pohranjeno. „Što bi to trebalo značiti?“ pomislio je. „Da je Henry Jekyll
krivotvorio rukopis za ubojicu?“

I krv mu se sledi u žilama.

25
NEOBIČAN DOŽIVLJAJ DOKTORA LANYONA

Vrijeme je prolazilo, raspisana je nagrada od više tisuća funti jer je smrt Sir Danversa
doživljena kao uvredljiva nepravda za sve stanovnike grada, ali Hyde je iščeznuo policiji iz
vida baš kao da je propao u zemlju. Mnogo toga iz njegove prošlosti bilo je razotkriveno, i
doista, sve je izašlo na zao glas: izašle su na vidjelo priče o njegovoj okrutnosti, bešćutnoj
koliko i žestokoj, o njegovu nečasnu životu, o njegovim čudnim prijateljima, o mržnji koja
kao da je pratila njegove poslove, no o tome gdje je bio sada nije se mogla čuti ni riječ
izgovorena šapatom. Od onog časa kad je ujutro nakon ubojstva otišao iz one kuće u Sohou,
jednostavno je nestao. Kako je vrijeme prolazilo gospodin Utterson se postupno oporavljao
od žestine svog straha koji je bio poput zvona za uzbunu, te je opet pronalazio svoj duševni
mir. Po njegovu mišljenju, smrt Sir Danversa je bila obilno obeštećena nestankom gospodina
Hydea. Otkako više nije bilo Hydeova zlog utjecaja, za doktora Jeyklla je započeo novi život.
Izvukao se iz svoje osame, obnovio je odnose s prijateljima i tako je ponovo postao njihov
prisni gost i domaćin. Kao što je oduvijek bio poznat po svojim dobročinstvima, tako se sada,
ne sa manjim žarom, isticao pobožnošću. Imao je pune ruke posla, često je boravio na zraku
i bavio se dobrim djelima; činilo se da mu se lice otvorilo i razvedrilo, kao da zrači
spoznajom da pomaže drugima. Više od dva mjeseca liječnik je živio bezbrižno.

Na dan osmog siječnja Utterson je s omanjim društvom bio na večeri kod doktora Jekylla.
Među gostima je bio i Lanyon. Domaćin je pogledom prelazio s jednog gosta na drugog, kao
u ona dobra stara vremena kad su nih trojica bili nerazdvojni prijatelji. Dvanaestog siječnja,
pa onda opet i četrnaestog, odvjetniku su zatvorili ulazna vrata Jekyllove kuće pred nosom.
„Doktor se zatvorio u kuću“, rekao je Poole „i ne prima nikog.“ Petnaestog siječnja pokušao
je ponovo, ali je opet bio odbijen. Kako se u zadnja dva mjeseca opet bio navikao da se
gotovo svakodnevno viđa s prijateljem, zabrinulo ga je ovo njegovo ponovno povlačenje u
samoću. Petog dana otkako se Jekyll povukao, pozvao je Guesta na večeru, a šestog je
posjetio doktora Lanyona.

Ovaj ga je bar primio, ali se Utterson, kad je ušao, zgrozio nad promjenama koje su se
dogodile u doktorovu fizičkom izgledu. Na licu mu je bila jasno ispisana smrtna osuda.
Čovjek nekoć rumenih obraza postao je blijed, lice mu je upalo, bio je vidno stariji i ćelaviji,
a ipak, odvjetnikovu pažnju nisu toliko zarobili ti znaci tjelesnog propadanja koliko Lenyonov
pogled i držanje koji su, činilo se, svjedočili o nekoj duboko usađenom užasu koji mu je
zaposjeo um. Nije bilo vjerojatno da se liječnik boji smrti, ipak, baš se ta misao nametnula

26
Uttersonu. „Da“, mislio je, „sasvim sigurno zna u kakvom je stanju i da su mu dani
odbrojani. Samo što je spoznaja da će umrijeti više nego što može podnijeti.“ No, kad mu je
Utterson spomenuo da izgleda loše, Lanyon je dostojanstvenim tonom izjavio da je osuđen
na smrt.

– Doživio sam šok od kojeg se više nikad neću moći oporaviti – rekao je. – Moj život će
završiti za nekoliko sedmica. E pa, život mi je bio lijep i uživao sam u njemu, naravno,
gospodine moj, da sam uživao. Ponekad pomislim kako bi nam bilo lakše umrijeti kad bismo
u potpunosti upoznali život.

– I Jekyll je bolestan – spomenuo je Utterson. – Jesi li ga vidio?

Ali Lenyonovo lice se zgrčilo, te je podigao drhtavu ruku.

– Nikad više ne želim vidjeti ni čuti za doktora Jekylla – odsiječe glasno nesigurnim glasom.
Ja sam raskrstio s tim čovjekom, i molim te da me ubuduće poštediš spomena na nekoga tko
je za mene mrtav.

– Gle, gle… – zausti gospodin Utterson, a nakon duže stanke doda: – Zar ne bih ja mogao tu
nešto učiniti? Nas smo trojica, Lanyone, stari prijatelji. Nećemo imati vremena da steknemo
nove.

– Tu se ništa ne može – odvrati Lanyon. – Pitaj Jekylla.

– On me ne želi primiti – reče odvjetnik.

– Ne čudim se tome – glasio je odgovor. – Jednog dana Uttersone, kad ja umrem, možda ćeš
doznati pravu istinu o svemu tome. Ja ti to zasad ne mogu reći. A dotle, ako možeš još ostati
i popričati sa mnom o drugim stvarima, molim te, za ime Božje, da ostaneš; ako se pak ne
možeš suzdržati da ne potežeš tu prokletu temu, onda odlazi, za ime Božje, jer ja to ne mogu
podnijeti.

Čim se vratio kući, Utterson je sjeo i napisao Jekyllu pismo u kojem se potužio na činjenicu
da ga Jekyll više ne želi ugostiti u svojoj kući, te ga je zapitao za uzrok tog nesretnog raskida
prijateljstva s Lanyonom. Sutradan je dobio opsežan odgovor čiji je tekst na mnogo mjesta
bio protkan patetikom s ponešto ubačenih mračnih, misterioznih aluzija. Više ništa mije
moglo popraviti razdor između njega i Lanyona.

„Ništa ne zamjeram našem starom prijatelju“, pisao je Jekyll, „ali se slažem s njim da će biti

27
najbolje da se više nikad ne vidimo. Odlučio sam odsad živjeti potpuno povučeno, to te ne
smije čuditi, niti trebaš posumnjati u moje prijateljstvo ako moja vrata budu često zatvorena
čak i za tebe. Moraš se pomiriti s tim da idem svojim mračnim putem. Navukao sam na sebe
kaznu i opasnost o kojoj ne mogu govoriti. Ako sam najveći grešnik, onda sam i najveći
patnik. Nisam ni slutio da bi na ovoj zemlji moglo biti mjesta za ovako okrutne muke i
strahote. A ti Uttersone možeš učiniti samo jednu stvar da mi olakšaš muke, a to je da
poštuješ moju šutnju.“

Utterson je bio zapanjen. Hydeov mračni utjecaj bio je otklonjen, Jekyll se bio vratio svojim
starim poslovima i prijateljstvima. Još prije tjedan dana smiješila mu se budućnost koja je
obećavala vedru i časnu starost. A sad, u trenu su mu propala prijateljstva, duševni mir, i
sam smisao života. Ovako velika i neočekivana promjena upućivala je na ludilo, ali s obzirom
na Lanyonove riječi i ponašanje, za to je vjerojatno postojao neki dublji razlog.

Nakon tjedan dana doktor Lanyon je zbog bolesti pao u krevet, a za nešto više od dva tjedna
bio je mrtav. Navečer nakon sprovoda, koji ga je duboko ražalostio, Utterson je zaključao
vrata svoje radne sobe, i sjedeći uz svjetlo otužne svijeće, izvukao je iz ladice i stavio preda
se kuvertu naslovljenu rukom svog pokojnog prijatelja i zapečaćenu njegovim pečatom:“
POVJERLJIVO: samo na ruke G. J. Uttersona, a u slučaju da on umre prije mene uništiti
nepročitano!“ Tako je izričito pisalo na omotnici. Odvjetnika je užasavala pomisao na sadržaj
ovog dokumenta.

„Danas sam pokopao jednog prijatelja“, pomisli, „a što ako mi ovo oduzme i drugoga?“

A onda odbaci taj strah kao izdaju prijateljstva i slomi pečat. U kuverti je bila još jedna
kuverta, zapečaćena na isti način, a na njoj je pisalo: „Ne otvarati prije smrti ili nestanka
doktora Henryja Jekylla.“ Utterson nije mogao vjerovati svojim očima. Da, doista je pisalo
„nestanka“. Kao i u onoj luđačkoj oporuci koju je odavno bio vratio njezinu autoru, ovdje su i
opet bili povezani pojam nestanka i ime Henryja Jekylla. Samo, u oporuci je taj sklop riječi
bio nastao na zlokoban poticaj onog Hydea, s vrlo određenom, odviše jasnom i užasnom
svrhom. A što sad znači ovo, ispisano Lanyonovom rukom? Odvjetnika Uttersona koji je bio
izvršitelj oporuke obuzela je velika radoznalost. Došlo mu je da se ogluši na zabranu, te da
odmah zaroni do samog dna ovog misterija, ali profesionalna čast i obećanje dano pokojnom
prijatelju povlačili su za sobom strogu obavezu – kuverta je ostala ležati u najskrovitijem
kutku trezora.

Jedno je umrtviti, a drugo držati pod kontrolom radoznalost i zato će ostati otvoreno pitanje

28
je li Utterson od tog dana jednako žarko želio biti u društvu svog preživjelog prijatelja. I
dalje je prema njemu bio dobronamjeran, no misli su mu bile ispunjene nemirom i strahom.
Odlazio mu je u posjete, ali bi možda i odahnuo kad ga je prijatelj odbijao primiti. Možda je u
dubini duše radije s praga razgovarao s Pooleom, obavijen zrakom i gradskom bukom, nego
da bude uveden u tu kuću dobrovoljnog ropstva gdje je morao sjediti i razgovarati s onim
tajanstvenim samotnjakom. A Poole mu doista nije mogao prenijeti dobre vijesti. Činilo se da
se liječnik više nego ikad povlačio u svoj kabinet iznad laboratorija gdje je ponekad i spavao.
Bio je mrzovoljan, postao je mučaljiv, prestao je čitati i činilo se da mu je um zaokupljen
teškim mislima. Utterson se već toliko navikao na nepromjenjivost Pooleovih izvještaja da je
malo po malo smanjio učestalost svojih posjeta.

29
ČUDAN RAZGOVOR KROZ PROZOR

Slučaj je htio da jedne nedjelje odvjetnika Uttersona, dok je bio u redovitoj šetnji s
gospodinom Enfieldom, put još jednom odvede u uličicu, pa kad su došli pred ona vrata
zastali su i zagledali se u njih.

– E pa, toj je priči konačno došao kraj – reče Enfield. – Nikad više nećemo vidjeti gospodina
Hydea.

– Nadam se da nećemo – odvrati Utterson. – Jesam li vam ikad rekao da sam ga jednom ipak
vidio i da je na mene ostavio isto onako odbojan dojam kao i na vas?

– Nije ni moglo biti drugačije – reče Enfield. – Usput budi rečeno, sigurno ste pomislili da
sam prava budala kad nisam znao da je ovo stražnji ulaz na posjed doktora Jekylla! Ali to
sam i uspio dokučiti zbog nečeg što ste vi nenamjerno rekli.

– Ipak ste to dakle otkrili? – upita Utterson. – No, kad je već tako mogli bismo ući u dvorište i
pogledati u prozore. Iskreno govoreći, zabrinut sam za sirotog Jekylla. Čak i dok stojimo
ovdje vani u sebi osjećam da bi mu društvo prijatelja moglo koristiti.

U dvorištu je bilo hladno i pomalo vlažno, zrak je bio ispunjen preuranjenim sumrakom iako
je u visinama nebo još vijek bilo obasjano žarkim suncem na zalasku. Srednji od tri prozora
bio je napola otvoren i Utterson opazi doktora Jekylla kako sjedi uz sam rub prozora i s
beskrajnom tugom na licu teško uvlači zrak u pluća, poput nekog neutješnog zatvorenika.

– Oho! Jekylle! – uzvikne Utterson. – Nadam se da ti je bolje.

– Ne osjećam se dobro, Uttersone – umorno odgovori liječnik. – Nije mi dobro. Ali, hvala
Bogu, neće to dugo potrajati.

– Previše se zadržavaš u kući – reče mu odvjetnik. – Morao bi izlaziti da potakneš krvotok,

kao gospodin Enfield i ja. (Ovo je moj rođak – gospodin Enfield – doktor Jekyll). Hajde, uzmi
šešir i na brzinu prošeći s nama.

– Vrlo si ljubazan – uzdahne Jekyll. – Jako bih se volio prošetati s vama, ali ne, ne, nikako ne
mogu, ne usuđujem se. Ipak, stvarno mi je drago što te vidim Uttersone; ovo mi je doista
veliko zadovoljstvo. Pozvao bih tebe i gospodina Enfielda da dođete gore, ali stan mi je u

30
velikom neredu.

– Pa dobro, onda – dobroćudno će odvjetnik – najbolje će biti da mi ostanemo ovdje dolje i da

razgovaramo s tobom kroz prozor.

– To sam upravo i ja htio predložiti – odvrati liječnik smiješeći se. Ali tek što je izgovorio te
riječi, smiješak mu je nestao s lica, a zamijenio ga je izraz takva užasa i očaja da se obojici
gospode u dvorištu sledila krv u žilama. Samo su na tren vidjeli taj izraz jer je prozorski
kapak bio smjesta naglo spušten, ali je i letimičan pogled bio dovoljan da se obojica okrenu i
bez riječi izađu na ulicu. Šutke su prošli cijelu dužinu uličice i tek kad su skrenuli u susjednu
ulicu u kojoj je čak i nedjeljom bilo živo, gospodin Utterson se napokon okrenuo i pogledao
pratioca. Obojica su bili blijedi, a oči su im izražavale isti užas.

– Bože, pomozi nam, Bože, pomozi nam! – izusti gospodin Utterson.

Gospodin Enfield samo ozbiljno kimne i produži dalje šuteći.

31
DOGAĐAJ OD PROŠLE NOĆI

Jedne večeri gospodin Utterson je poslije objeda sjedio uz vatru kamina kad ga je iznenadio
posjet batlera Poolea.

– Dobro došli, Poole, čemu mogu zahvaliti ovaj dolazak? – uzviknuo je, a onda ga je još
jednom promotrio dodavši: – Zbog čega ste zabrinuti? Je li doktor bolestan?

– Gospodine Uttersone – reče Poole – nešto nije u redu.

– Sjednite, a evo vam i čaša vina – reče odvjetnik. – A sad se pokušajte smiriti i recite mi što
želite.

– Vi znate, gospodine, kakav je doktor – odvrati Poole – i kako se zatvara u svoju sobu. E pa,
opet se zaključao u svoj kabinet, a to mi se, gospodine, ni najmanje ne sviđa… nek’ sam
proklet ako mi se to sviđa… Gospodine Uttersone… gospodine, ja se bojim.

– No, dobri moj čovječe, budite jasniji – reče odvjetnik. – Čega se točno bojite?

– Bojim se već oko tjedan dana… – odvrati Poole uporno zaobilazeći postavljeno pitanje. – I
više to ne mogu podnijeti!

Pooleov izgled jasno je svjedočio o istinitosti njegovih riječi; više se nije trudio da mu
ophođenje bude besprijekorno, te osim u trenutku u kojem je obznanio svoj užas, nijednom
nije pogledao odvjetnika u oči. Čak je i sad sjedio držeći na koljenu čašu vina koje nije
kušao, pogleda uprtog u kut sobe.

– Ne mogu to više podnijeti – ponovi.

– Pa, dobro – reče odvjetnik – vidim Poole da za to imate neki dobar razlog. Vidim da nešto
ozbiljno nije u redu. Pokušajte mi objasniti što.

– Mislim da se dogodilo ubojstvo – reče Poole promuklim glasom.

– Ubojstvo! – uzvikne odvjetnik ozbiljno uplašen i stoga sklon srdžbi. – Kakvo ubojstvo?
Čovječe, što želite time reći?

– Ne usuđujem se reći, gospodine… – glasio je odgovor – no hoćete li poći sa mnom da se

32
sami uvjerite?

Jedini Uttersonov odgovor bilo je to što je ustao, te uzeo šešir i ogrtač. Začuđen, primijetio
je golemo olakšanje koje se pojavilo na Pooleovu licu, a dok je odlagao svoju čašu vina
primijetio je, možda ništa manje začuđen, da ga nije ni kušao.

Noć je bila burna, hladna noć primjerena ožujku, s bljedunjavim mjesecom koji se doimao
izvrnutim na leđa, kao da ga je izvrnuo vjetar, i oblacima koji su ličili na leteće olupine
sazdane od providnog, koprenastog tkiva. Vjetar ih je ometao u razgovoru, a obrazi su im se
prošarali crvenim mrljama. Ulice na kojima je bilo neuobičajeno malo prolaznika zbog vjetra
su izgledale pometeno. Gospodin Utterson pomisli da još nikad nije vidio taj dio Londona
tako opustošen. Mogao je poželjeti da pustoš nestane. U svom životu još nikad nije bio
svjestan toliko snažne želje da ugleda i dotakne drugo ljudsko biće, jer koliko god se opirao,
u njegovu se umu rodio ubojit osjećaj iščekivanja propasti. Trg je, kad su došli do njega, bio
obavijen vjetrom i prašinom, a tanko drveće u vrtu lupalo je granama o ogradu. Poole, koji je
cijelim putem išao korak-dva ispred Uttersona, odjednom je zastao nasred pločnika, te je
usprkos snažnom nevremenu skinuo šešir i brisao čelo crvenim džepnim rupčićem. Ipak,
koliko god da se žurio u hodu, nije otirao kapi znoja od napora, nego vlagu od neke tjeskobe
koja mu je oduzimala dah, jer lice mu je bilo blijedo, a kad je progovorio glas mu je zvučao
grubo i napuklo.

– Pa, gospodine, stigli smo – reče Poole. – I daj Bože da ne bude nikakvog zla.

– Amen, Poole – odvrati odvjetnik.

Tada batler vrlo oprezno pokuca; s vrata spadne zaštitni lanac, a glas iznutra upita:

– Jes li to ti, Poole?

– Sve je u redu – reče Poole. – Otvorite vrata.

Ušli su u predvorje koje je bilo jarko osvijetljeno, vatra se razgorjela u visinu, a oko ognjišta
su stajali svi članovi posluge, muškarci i žene, zbijeni jedni do drugih poput stada ovaca.
Kad je ugledala gospodina Uttersona jedna služavka brizne u histerični plač, a kuharica
uzvikne:

– Hvala Bogu! Evo gospodina Uttersona! – i pohrli kao da će ga zagrliti.

– Što je? Što? Zar ste svi tu? – upita odvjetnik zlovoljno. – Kakav je to red? Kakvo je to

33
neodgovorno ponašanje? Vaš gospodar ne bi bio nimalo zadovoljan.

– Svi su uplašeni – reče Poole.

Uslijedio je posvemašnji muk, nitko se nije pobunio, samo je služavka povisila ton i sad je
glasno ridala.

– Jezik za zube! – odvratio joj je Poole žestokim tonom koji je svjedočio o tome da su i njemu
popustili živci. Doista, kad je djevojka onako iznenada povisila ton svoje jadikovke, svi su se
trgnuli okrenuvši se prema unutarnjim vratima, a na licima im je bio izraz užasnog
iščekivanja.

– A sad – nastavio je Poole obraćajući se čistaču stolnog pribora – dodaj mi svijeću, pa da to

već jednom sredimo.

Zatim je zamolio odvjetnika Uttersona da pođe za njim, te ga je poveo u vrt iza kuće.

– Sad, gospodine, hodajte što tiše možete – reče. – Želio bih da sve čujete, ali ne i da vas
čuju. I ako vas kojim slučajem pozove da uđete, nemojte to učiniti!

Zbog ove užasne izjave Uttersonovi živci toliko su popustili da mu se tijelo zatreslo svom
snagom, i gotovo je izgubio ravnotežu. Ipak, prikupi hrabrost, te pođe za Pooleom u zgradu
laboratorija, prođe kroz dvoranu za seciranje u kojoj je bila gomila sanduka i boca, sve do
podnožja stepenica. Tu mu je Poole pokazao rukom da stane na jednu stranu i sluša, a on je
odložio svijeću, te se, očito skupivši svu hrabrost, popeo po stubama gdje je pomalo
nesigurno pokucao na vrata kabineta koja bijahu obložena crvenim flisom.

– Gospodine, ovdje je gospodin Utterson, želi vas vidjeti – doviknuo je, a još dok je to govorio
dade odvjetniku odlučan znak da pažljivo sluša.

Iz unutrašnjosti kabineta odgovori mu pomalo razdraženi glas:

– Reci mu da ne mogu nikoga primiti.

– Hvala vam, gospodine – odvrati Poole s nekako slavodobitnim prizvukom u glasu, pa

dohvati svijeću i povede gospodina Uttersona natrag preko dvorišta u veliku kuhinju u kojoj
je vatra bila ugašena, a žohari su poskakivali po podu.

– Gospodine – reče batler gledajući gospodina Uttersona direktno u oči – je li ono bio glas
mojeg gospodara?

34
– Čini se da se dosta izmijenio – odgovori Utterson vrlo blijeda lica, uputivši prema
Pooleovim očima isti onakav prodoran pogled.

– Izmijenio? Pa da, i meni se čini – reče batler. – Zar bih se nakon dvadeset godina
provedenih u kući ovog čovjeka, mogao zabuniti oko tona njegova glasa? Ne, gospodine, moj
gospodar je ubijen. Ubijen je prije osam dana kad smo ga čuli kako glasno zaziva ime Božje,
a tko je sad tamo unutra umjesto njega, i zašto je ta osoba i dalje tamo, to je pitanje koje,
gospodine Uttersone, vapi do neba!

– Ovo je, Poole, vrlo neobičan slučaj, ovo je, čovječe, doista misteriozna zagonetka! – potvrdi
gospodin Utterson grizući nokte. – Uzmimo da je (kao što ste pretpostavili) doktor Jekyll
doista… pa recimo, ubijen. Što je moglo navesti ubojicu da ostane? Takve pretpostavke ne
drže vodu zbog toga što se ne temelje na zdravom razumu!

– Pa, gospodine Uttersone, vi ste čovjek kojeg je teško zadovoljiti, no ja ću to ipak učiniti –
reče Poole. – Tijekom cijelog proteklog tjedna taj… (shvaćate na što mislim) taj čovjek (ili to
biće, ili što god to bilo) obitava u onom kabinetu, te dan i noć vapi za nekakvim lijekom, a
nikako ne uspijeva nabaviti pripravak koji mu pomaže. Katkad je on – to jest moj gospodar –
pisao narudžbe na komadiće papira koje je ostavljao na stepenicama. Prošlog tjedna nismo
ništa drugo ni dobivali, ništa osim tih ceduljica i zaključanih vrata kabineta, a ostavljeno jelo
pred vratima uljez bi uzeo potajno, kad nitko nije gledao. Pa, gospodine, svakog smo dana,
ah, čak i dva ili tri puta na dan, dobivali narudžbe i pritužbe, tjerao me da jurim po gradu od
jednog do drugog veletrgovca lijekovima. Kad god bih mu donio narudžbu uslijedila bi
cedulja na kojoj je pisalo da vratim ono što sam donio, jer preparat nije dovoljno čist, te bi
uslijedila još jedna narudžba koju je trebalo uzeti od drugog veletrgovca. Njemu je,
gospodine, taj lijek svakodnevno neophodno potreban, što god da liječi.

– Imate li ovdje koju od tih cedulja? – upitao je gospodin Utterson.

Poole je opipao svoj džep. Izvukao je zgužvani papirić kojeg je odvjetnik sagnuvši se približio
svijeći, te ga je pomno proučio. Poruka je glasila ovako:

„Dr. Jekyll preporučuje se g.g. Maw i uvjerava ih da je njihov posljednji uzorak bio nečist i
potpuno neupotrebljiv za dr. J. sadašnje potrebe. Godine 18.. dr. J. je kupio poveću količinu
istog pripravka od g.g. M., i sada moli neka vrlo pomno potraže to isto, pa ako je ostalo
štogod od te iste kakvoće, neka mu to odmah isporuče. Cijena nije u pitanju. Važnost ove
narudžbe je za dr. J. neprocjenjiva.“ Do tog je mjesta pisamce bilo vrlo uredno napisano, ali

35
tu su odjednom, uz nenadanu packu tinte, na vidjelo izbili autorovi osjećaji. „Za miloga
Boga“, dodao je, „pronađite mi još nešto od tog starog preparata!“

– To je neobično pismo – reče Utterson, a onda oštrim glasom upita Poolea: – Kako to da je
otvoreno?

– Namještenik kod Mawa, gospodine, jako se razljutio, pa mi ga je dobacio kao kakvo smeće
– odgovori Poole.

– A znate li, Poole, je li ovaj rukopis bez ikakve sumnje Jekyllov? – nastavi odvjetnik.

– Čini mi se da jest – reče batler prilično mrzovoljno, a onda doda drukčijim tonom: – Ali zar
je važan rukopis? Ja sam osobno… vidio njega!

– Vidjeli ste ga? – ponovi gospodin Utterson. – Zaista?

– Tako je – potvrdi Poole. – Bilo je to ovako. Iz vrta sam naglo i neočekivano uletio u dvoranu
za seciranje. Izgleda da se on na trenutak bio spustio u prizemlje kako bi potražio svoju
ljekariju, ili što god to bilo, jer su vrata kabineta bila otvorena, te sam ga spazio na drugom
kraju dvorane kako kopa po onim sanducima. Kad sam banuo u prostoriju on je podigao
pogled, zatim je vrisnuo i odjurio po stepenicama u kabinet. Vidio sam ga samo na trenutak,
ali mi se kosa digla na glavi. Ako je to, gospodine, doista bio moj gospodar, zašto je onda na
licu imao masku? Ako je to bio moj gospodar, zašto je zacvilio kao štakor i pobjegao od
mene? A ja sam tako dugo bio u njegovoj službi. Pa onda… – tu ušuti i prijeđe rukom preko
lica.

– Sve su to vrlo čudne okolnosti – reče gospodin Utterson – ali mislim da počinjem shvaćati o
čemu se zapravo radi. Vaš je gospodar, Poole, očito obolio od jedne od onih bolesti koje
muče i deformiraju bolesnike. Otud, koliko ja znam, potječe ta promjena glasa. Otud maska
na licu i izbjegavanje prijatelja. Otud i mahnita želja da pronađe taj lijek s pomoću kojeg se,
jadnik, koliko-toliko nada da će se potpuno oporaviti – daj Bože da ima pravo! To je moje
objašnjenje, prilično žalosno, Poole, pa i strašno, ali kad se dobro promisli, sve se uklapa
jednostavno i prirodno, povezuje sve činjenice i oslobađa nas svih pretjeranih strepnji.

– Gospodine… – opet će batler dok mu je u lice nadiralo bljedilo – ono biće nije bilo moj
gospodar i to je sva istina. Moj je gospodar – tu se obazre oko sebe i nastavi šaptom – visok,
dobro građen čovjek, a ovaj je više ličio na kepeca. – Utterson mu se pokuša usprotiviti, ali
Poole vikne: – O, gospodine, pa zar vi zbilja mislite da nakon ovih dvadeset godina ne

36
prepoznajem svog gospodara? Zar mislite da ne znam dokle mu dopire glava kad stoji na
vratima kabineta, gdje ga vidim svakog dana otkad sam ovdje u službi? Ne, gospodine, ono
maskirano stvorenje nipošto nije bilo doktor Jekyll – sam Bog zna što je ono bilo, ali doktor
Jekyll nije bio, i ja sam čvrsto uvjeren da je tu počinjeno ubojstvo!

– Poole – odvrati odvjetnik – ako je tako kako vi tvrdite, onda je moja dužnost da to i
provjerim. Koliko god želio poštedjeti osjećaje vašeg gospodara, i koliko god me zbunjivala
ova poruka koja, čini se, dokazuje da je on još uvijek živ, smatram svojom dužnošću provaliti
kroz vrata kabineta.

– Ah, gospodine Uttersone, to se traži! – uzvikne batler.

– A sad dolazi na red drugo pitanje – nastavi Utterson. – Tko će to učiniti?

– Pa vi i ja, gospodine – uslijedio je neustrašiv odgovor.

– To ste dobro rekli – odvrati odvjetnik. – I kakav god bio ishod, pobrinut ću se da vi ne
budete na gubitku.

– U dvorani za seciranje ima jedna sjekira – nastavi Poole – a vi možete uzeti žarač iz
kuhinje.

Odvjetnik uze tu grubu, ali tešku stvar i odvagne je u šaci.

– Jeste li svjesni, Poole – reče dižući pogled – da ćemo se i vi i ja izložiti stanovitoj opasnosti?

– Moglo bi se reći da je doista tako, gospodine – odvrati batler.

– Zato bi bilo dobro da otvoreno porazgovaramo – reče Utterson. – Ni vi ni ja nismo rekli sve
što nam je na umu. Zato hajde da stavimo karte na stol. Jeste li prepoznali onu maskiranu
spodobu koju ste vidjeli?

– Pa sad, gospodine, sve se dogodilo jako brzo i spodoba je bila toliko zgrbljena da se ne bih
baš mogao zakleti… – glasio je odgovor. – Ali, ako ciljate na to da se radilo o gospodinu
Hydeu – no, da, mislim da je to bio Hyde! Spodoba je bila otprilike njegove visine i kretala se
s istom brzinom i okretnošću, a osim toga, tko bi drugi mogao ući na vrata laboratorija? Ne
smijete zaboraviti, gospodine, da je on u vrijeme kad je ubojstvo počinjeno još uvijek kod
sebe imao ključ. Ali ni to nije sve. Ne znam, gospodine Uttersone, jeste li vi ikad upoznali tog
gospodina Hydea?

37
– Jesam – odgovori odvjetnik – jednom sam razgovarao s njim.

– Onda sigurno znate, kao i svi mi, da u tom gospodinu ima nešto čudno – nešto od čega se
čovjek lecne – i ne znam, gospodine, kako bih to točno opisao nego ovako: osjetili biste do
srži kostiju nekakvu hladnoću i slabost.

– Priznajem da sam osjetio nešto poput toga što ste opisali – reče Utterson.

– Upravo tako, gospodine – odvrati Poole. – Pa, kad je to maskirano stvorenje iskočilo poput
majmuna usred onih kemikalija i odjurilo u kabinet, kičmom su mi prošli srsi. Ma znam ja da
to nije nikakav dokaz, gospodine Uttersone, dovoljno sam načitan da bih to znao, ali čovjek
ima neke svoje osjećaje, i kunem vam se na Sveto pismo da je ono bio gospodin Hyde!

– Da, da – reče odvjetnik. – I ja se toga pribojavam. Bojim se da je nesreća potekla – a do

nesreće je moralo doći – iz tog njihovog poznanstva. Da, doista vam vjerujem: vjerujem da je
jadni Harry ubijen, i vjerujem da se njegov ubojica (a sam Bog zna zašto ga je uopće ubio)
još uvijek krije u sobi svoje žrtve. Na nama je sad da se osvetimo. Pozovite Bradshawa!

Sluga je došao na poziv blijed i nervozan.

– Saberite se, Bradshaw – reče odvjetnik. – Znam da ova neizvjesnost utječe na sve vas, ali
sad kanimo stati tome na kraj. Poole i ja ćemo provaliti u kabinet. Ako sve dobro prođe, moja
pleća su dovoljno jaka da mogu preuzeti svu krivicu na sebe. A dotle, da ne bismo ništa
propustili, ili da zločinac ne bi pokušao pobjeći na stražnji izlaz, ti i najmlađi sluga morate
stati iza ugla s dvje debele štapine da pazite na vrata laboratorija. Dajemo vam deset minuta
da zauzmete svoja mjesta.

Kad je Bradshaw otišao, odvjetnik je pogledao na svoj sat.

– A sad, Poole, idemo i mi na svoje mjesto – reče, te uze žarač pod ruku i pođe u dvorište.

Mjesec su zastrli oblaci tjerani laganim vjetrom i sad je već bio mrkli mrak. Vjetar koji je
puhao samo na mahove propuhivao je duboko stubište zgrade pomičući svjetlo svijeće tamo-
amo pred njihovim nogama sve dok se nisu sklonili u dvoranu za seciranje, gdje su bez riječi
sjeli i čekali. Vani je sa svih strana svečano brujao London, no u dvorani je tišinu koja je
vladala oko njih remetio samo zvuk koraka što su se pomicali tamo-amo po podu kabineta.

– Tako, gospodine, hoda po cijele dane – šapnu Poole. – A prehoda i veći dio noći. Kratka
tišina nastane samo kad stigne novi uzorak iz apoteke. Ah, nečista savjest je najgori

38
neprijatelj počinka! Da, gospodine, svaki taj korak je natopljen nasilno prolivenom krvlju! No
osluhnite opet malo bolje, baš napnite uši, gospodine Uttersone, i recite mi je li to doktorov
korak?

Ma koliko bili spori, koraci su bili lagani i neobični, sa stanovitim prizvukom posrtaja. Doista
su se razlikovali od teškog, škripavog tabanja Henryja Jekylla. Utterson uzdahne.

– Zar se nikad ništa drugo ne čuje? – upita.

Poole kimne.

– Samo jednom – odgovori. – Jednom sam ga čuo kako grca u suzama.

– Grca u suzama? Kako to? – upita odvjetnik svjestan nagle jeze koja mu je naježila kožu.

– Grcao je u suzama poput žene ili izgubljene duše – reče batler. – To me toliko duboko
potreslo da sam i ja mogao zaridati.

No, deset minuta je isteklo. Poole je izvukao sjekiru ispod hrpe slame za pakiranje, stavio je
svijeću na najbliži stol da im svijetli kad krenu u napad, te su se obojica susprežući dah
primakla vratima iza kojih su, u noćnoj tišini, ravnomjerno odzvanjali oni strpljivi koraci
gore-dolje, gore-dolje…

– Jekylle! – vikne Utterson snažnim glasom. – Zahtijevam da te vidim! – Zastao je na

trenutak, ali odgovora nije bilo. – Upozoravam te da su nam neke stvari u vezi s tobom
pobudile sumnju. Ja te moram vidjeti i, tako mi svega, vidjet ću te! Ako ne milom, onda
silom! Ako ne s tvojom privolom, onda s grubom silom!

– Uttersone – odazvao se onaj glas – za ime Boga, imaj milosti!

– Ah, to nije Jekyllov glas, to je Hydeov glas! – poviče Utterson. – Srušite vrata, Poole!

Poole je visoko zamahnuo sjekirom; udarac je potresao zgradu, a vrata obložena crvenim
flisom poskočila su zajedno s bravom i zidnim držačima. Iz kabineta je odjeknuo očajnički
vrisak, kao od posve životinjskog straha. Sjekira se opet podigla u vis, i opet su prasnule
drvene ploče, a okvir je poskočio; zaredala su se još četiri udarca, ali drvo je bilo tvrdo i
okovi su bili odlične izrade. Tek se nakon petog udarca mehanizam brave razletio i odvojio, a
razbijena vrata srušila su se unatrag na sag.

Uplašeni bukom koju su sami digli i tišinom koja je potom nastala, napadači su malo

39
ustuknuli i pogledali unutra. Pred njima je bio kabinet osvijetljen blagim svjetlom lampe, na
ognjištu je plamtjela i pucketala velika vatra, čajnik je pjevušio tankim glasićem, jedna ili
dvije ladice bile su izvučene, na radnom stolu bili su uredno složeni spisi, a bliže vatri bio je
posložen pribor za čaj. Da nije bilo staklenih ormara punih kemikalija, reklo bi se da je to
najtiša, najobičnija soba te noći u Londonu.

Na samoj sredini sobe ležalo je tijelo muškarca bolno iskrenutih kostiju koje se još uvijek
trzalo. Prišli su mu na prstima, okrenuli ga na leđa i promotrili lice Edwarda Hydea. Bio je
odjeven u odjeću koja je bila prilično prevelika za njegov stas, odjeću koja bi pristajala stasu
doktora Jekylla. Mišići njegova lica još su se uvijek pomicali u prividu života, no života više
nije bilo. Po razbijenoj bočici u ruci i oštrom mirisu biljnih zrna koji se zadržao u zraku,
Utterson je znao da gleda u tijelo samoubojice.

– Zakasnili smo – reče Utterson ozbiljnim glasom. – Prekasno je da spasimo jednog kao i da
kaznimo drugog. Hyde je otišao Bogu podnijeti račune, te nam samo preostaje pronaći tijelo
vašeg gospodara.

Najveći dio zgrade sačinjavali su dvorana za seciranje, koja je zauzela gotovo čitavo
prizemlje, te je bila osvijetljena odozgo, i kabinet koji je jednom stranom zauzeo golemi dio
prostora prvog kata, a gledao je na dvorište. Hodnik je povezivao dvoranu za seciranje s
onim ulaznim vratima u uličici. Kabinet je s uličicom bio povezan direktno jednim
zapuštenim vanjskim stubištem. Osim navedenog bilo je tu i nekoliko vrlo malih, mračnih
sobičaka, a postojao je i prostrani podrum. Utterson i Poole sad su temeljito pregledavali
svaku prostoriju. U mračne sobičke bilo je dovoljno tek zaviriti jer su svi bili prazni, a sudeći
po prašini koja je padala s okvira njihovih vrata nitko ih već prilično dugo nije otvorio.
Podrum je pak bio pretrpan kojekakvom drvenom građom još iz doba kirurga koji je bio
vlasnik zdanja prije doktora Jekylla. No, još dok su otvarali podrumska vrata uvidjeli su
besmislenost daljnje potrage jer ih je poklopila prava prostirka od paučine koja je ovim
vratima godinama služila kao pečat. Nigdje nije bilo ni traga ni glasa od Henryja Jekylla, ni
mrtvog, ni živog.

Poole je zatoptao nogama po pločama na podu hodnika.

– Vjerojatno je tu dolje pokopan – reče osluškujući zvuk topota.

– A možda je i pobjegao? – odvrati Utterson i okrene se kako bi proučio ona vrata koja su
vodila do uličice. Bila su zaključana, a pokraj njih je na podnim pločama ležao ključ koji je

40
mjestimice već bio nagrižen hrđom.

– Ovaj ključ ne izgleda kao da se upotrebljavao – primijeti odvjetnik.

– Upotrebljavao! – ponovi Poole. – Zar ne vidite, gospodine, da je napukao? Baš kao da je

netko po njemu gazio.

– Aha – nastavi Utterson – i napuknuća su isto tako hrđava.

Dvojica muškaraca su se pogledala sa strahom.

– Ovo mi, Poole, ne ide u glavu – reče odvjetnik. – Hajdemo natrag u kabinet.

Šutke su se popeli uza stube, te su (još uvijek bacivši tu i tamo ustrašeni pogled na mrtvo
tijelo) produžili dalje da pomnije razgledaju stvari u kabinetu. Na jednom stolu bilo je
tragova rada s kemikalijama; u petrijevim zdjelicama bile su različito izmjerene hrpice neke
bjelkaste soli, kao da su tog nesretnika spriječili prije nego li je izveo nekakav eksperiment.

– To je ona ista ljekarija koju sam mu uvijek donosio – reče Poole, a još dok je to govorio
čajnik je zapištao vrištavim tonom uzavrele vode.

To ih ponuka da priđu kaminu pokraj kojeg je bio privučen naslonjač, a sve što je potrebno
za pripremu čaja stajalo je nadohvat ruke onoga koji bi sjedio u naslonjaču – baš sve je bilo
pri ruci, čak i šećer u šećernici. Na polici je bilo nekoliko knjiga, a jedna je ležala otvorena
uz pribor za čaj. Utterson se zapanjio kad je shvatio da se radi o nabožnom djelu o kojem se
Jekyll više puta vrlo pohvalno izrazio, ali na koje je vlastitom rukom nadopisao itekako
bogohulne primjedbe.

Dok su razgledavali tu prostoriju naišli su na veliko, uspravno zrcalo na rotirajućoj osi, u čije
su se dubine, i nehotice užasnuti, zagledali. Ali ono je bilo okrenuto tako da nije odražavalo
ništa do rumenog žara plamena koji je titrao na stropu, vatru što je u stotinu odbljesaka
iskrila na glatkim, staklenim plohama ormara, te njihova vlastita blijeda i prestrašena lica
koja su zastala da vide svoj odraz.

– Ovo se ogledalo, gospodine, nagledalo nekih neobičnih stvari – šapnu Poole.

– A opet je ono samo najčudniji predmet u ovoj sobi – odvrati odvjetnik istim tonom. – Jer
čemu je Jekyllu… – pri tom se imenu trgne, a onda svlada trenutnu slabost – jer čemu je
Jekyllu ogledalo uopće služilo? – reče.

41
– To bih i ja htio znati – reče Poole.

Zatim su pogledali radni stol. Na njemu se, među uredno složenim spisima, na samom vrhu
nalazila velika kuverta koja je bila Jekyllovim rukopisom naslovljena na gospodina
Uttersona. Odvjetnik ju je otpečatio, a nekoliko svezaka spisa palo je na pod. Prvi je bio
oporuka sastavljena na onaj isti, neobičan način kao i ona koju je odvjetnik vratio Jekyllu
prije šest mjeseci (a koja je trebala poslužiti kao ostavinsko pismo u slučaju smrti i kao
darovnica u slučaju nestanka) samo što je umjesto imena Edwarda Hydea odvjetnik sad,
obuzet neopisivim zaprepaštenjem, pročitao ime Gabriela Johna Uttersona. Pogledao je
Poolea, pa opet spis, i na kraju u mrtvog zlotvora ispruženog na sagu.

– Zavrtjelo mi se u glavi – reče. – Hyde je sve ovo vrijeme imao ovaj spis u svojim rukama, a
nije imao razloga da me voli; mora da je pobjesnio kad je vidio da je izbačen iz oporuke; pa
ipak nije uništio ovaj dokument.

Uzeo je i drugi spis; bilo je to kratko pisamce napisano liječnikovom rukom i pri vrhu
datirano.

– O, Poole! – uzvikne odvjetnik. – Jekyll je još danas bio živ, i bio je ovdje! Nije mogao biti
likvidiran u tako kratkom roku, mora da je još živ, vjerojatno je pobjegao! A opet, zašto bi
pobjegao? I kako? I u tom slučaju, smijemo li onda ovo proglasiti samoubojstvom? Ah,
moramo biti oprezni. Sve mi se čini da bismo vašega gospodara mogli još uvaliti u neku
užasnu nevolju!

– Pa zašto ne pročitate to pismo, gospodine? – upita Poole.

– Jer se bojim – svečano odgovori odvjetnik. – Daj Bože da je moj strah bez osnove!

Tad prinese pismo bliže očima i pročita sljedeće:

Dragi moj Uttersone,

kad ti ovo dođe u ruke, mene više neće biti. Nisam dovoljno dalekovidan da predvidim u
kakvim ću prilikama nestati, ali mi nagon i sve okolnosti moje neizrecive situacije govore da
je kraj neminovan i da će uskoro nastupiti. Stoga pročitaj najprije iskaz Lanyona, koji me
upozorio da mu je namjera dostaviti iskaz u tvoje ruke, a ako želiš saznati nešto više, prijeđi
na ispovijest

42
Svoga nevrijednog i nesretnog prijatelja

HENRYJA JEKYLLA

– Na pod je pao i treći svežanj spisa? – upita Utterson.

– Evo ga, gospodine – odgovori Poole i preda mu u ruke poveći svežanj zapečaćen na više
mjesta.

Odvjetnik ga strpa u džep.

– Na vašem mjestu ne bih nikome spomenuo ove spise. Ako je vaš gospodar pobjegao ili je
mrtav, bar ćemo mu sačuvati dobar glas. Sad je deset sati. Ja moram otići kod sebe i
pročitati ovaj svežanj papira u miru, no vratit ću se prije ponoći, a onda ćemo pozvati
policiju.

Izašli su i zaključali za sobom vrata dvorane za seciranje. Utterson je još jednom ostavio
poslugu okupljenu oko vatre u predvorju, te se teškim korakom zaputio u svoj ured da
pročita oba iskaza koji će razjasniti misterij.

43
ISKAZ DOKTORA LANYONA

Na dan 9. siječnja, prije četiri dana, primio sam po večernjoj dostavi pošte preporučeno
pismo naslovljeno rukom mog kolege i starog školskog druga Henryja Jekylla. To me prilično
začudilo, jer inače nismo nikad imali običaj dopisivati se; štoviše, osobno sam se susreo s
njim prethodne večeri kad smo zajedno i večerali, a u našim odnosima nisam vidio ništa što
bi opravdalo ovako formalno ophođenje. Sadržaj pisma još je više pobudio moje čuđenje, jer
evo što je u njemu pisalo:

10. prosinca 18..

Dragi Lanyone,

ti si jedan od mojih najstarijih prijatelja, pa ako smo se katkad i razilazili po znanstvenim

pitanjima, ne sjećam se da je ikad, bar s moje strane, došlo do prekida naklonosti koju
gajimo jedan za drugog. Nije bilo dana kad ne bih, da si mi rekao „Jekylle, o tebi ovisi moj
život, moja čast i moj razum“, žrtvovao za tebe sve što imam na ovome svijetu, samo da ti
pomognem. Lanyone, moj život, moja čast, moj razum, ovise o tvojoj milosti; ako me večeras
iznevjeriš, propao sam. Nakon ovakvog uvoda možda ćeš pomisliti da ću zatražiti od tebe da
učiniš nešto nečasno. Prosudi sam je li tako ili nije.

Molim te da otkažeš sve svoje obveze za večeras – pa makar te pozvali i do carskog

uzglavlja. Uzmi fijaker, ako ti kočija ne stoji pred vratima, te s ovim pismom u ruci zbog
uputa dođi ravno k meni. Moj batler Poole već je dobio potrebne upute; on će te dočekati, a
biti će prisutan i jedan bravar. Tada ćete silom otvoriti vrata mog kabineta, ali ti ćeš u
kabinet ući sam, otvorit ćeš stakleni ormar (označen slovom „E“), koji se nalazi na lijevoj
strani, razbit ćeš bravicu, ako bude zaključana, i izvući ćeš (sa svim onim što je unutra)
četvrtu ladicu odozgo, ili (što je isto) treću ladicu odozdo. U ovoj svojoj duševnoj
rastrojenosti osjećam bolestan strah da te ne uputim pogrešno, ali čak ako i pogriješim znat
ćeš je li to prava ladica po sadržaju u njoj: nekoliko prašaka, bočica i bilježnica. Molim te da
tu ladicu i sav njezin sadržaj odneseš sa sobom na Cavendish Square.

To je prvi dio usluge, a sad o drugom dijelu. Ako kreneš čim primiš ovo pismo, vratit ćeš se
kući poprilično prije ponoći, ali ostavit ću ti vremena do ponoći, ne samo iz straha od
eventualnih prepreka koje se ne mogu spriječiti ni predvidjeti, već i stoga što je vrijeme kad
je posluga već u krevetu pogodnije za ono što tada treba učiniti. Dakle, molim te da u ponoć

44
budeš sam u svojoj ordinaciji, i da osobno pustiš u kuću čovjeka koji će ti doći u moje ime, te
da mu predaš ladicu koju si donio iz mog kabineta. Nakon što sve to učiniš tvoja uloga
završava, a ja ću ti biti neizmjerno zahvalan. Pet minuta kasnije budeš li zahtijevao
objašnjenje shvatit ćeš da su sve ove odredbe bile od prvorazredne važnosti, te da si
zanemario i jednu od njih, koliko god ti se to činilo nadrealnim, mogao opteretiti savjest
mojom smrću ili gubitkom razuma.

Iako vjerujem da nećeš ovu moju molbu shvatiti olako, boli me srce i drhti ruka pri samoj
pomisli na takvu mogućnost. Pomisli na mene kako u ovom času na nekom nepoznatom
mjestu patim pritisnut mračnom mukom od koje ni jedna mašta ne može smisliti gori jad, a
ipak svjestan da će moje muke prestati poput priče koja je završila samo ako točno ispuniš
sve što te molim.

Pomozi mi dragi moj Lanyone i spasi svog prijatelja

H. J.

P. S. Već sam bio zapečatio ovo pismo kad mi je dušu obuzela nova strepnja. Može se
dogoditi da me pošta iznevjeri, pa da ovo pismo dođe u tvoje ruke tek sutra ujutro. U tom
slučaju, dragi moj Lanyone, učini ovo što sam te zamolio tijekom sutrašnjeg dana kad god ti
bude najzgodnije i ponovo očekuj moga glasnika u ponoć. Tada će već možda biti kasno; a
ako se te noći ništa ne dogodi, znaj da više nikad nećeš vidjeti Henryja Jekylla.

Kad sam pročitao ovo pismo, bio sam uvjeren da je moj kolega poludio, ali dok to pouzdano
ne utvrdim, smatrao sam da moram učiniti sve što me je zamolio. Što sam manje razumio
ovu zbrku, to sam manje mogao prosuditi koliko je to sve skupa važno, a ovako sročenu
molbu nisam mogao odbiti a da ne preuzmem na sebe veliku odgovornost. Stoga sam ustao
od stola, sjeo u fijaker i odvezao se ravno do Jekyllove kuće. Njegov je batler očekivao moj
dolazak, jer je u isto vrijeme kad i ja primio preporučeno pismo s uputama, pa je odmah
pozvao bravara i tesara. Ti su majstori stigli još dok smo nas dvojica razgovarali, pa smo se
svi skupa zaputili u nekadašnju dvoranu za seciranje doktora Denmana, iz koje je (kao što se
zasigurno sjećate) bilo najlakše ući u kabinet doktora Jekylla. Vrata su bila vrlo čvrsta, a
brava izvrsna; tesar je priznao da će se morati dobrano namučiti i napraviti veliku štetu ako
bude morao silom provaliti, a bravar samo što nije očajavao. No, ovaj drugi je bio spretan
momak, pa su nakon dva sata vrata bila otvorena. Stakleni ormar obilježen slovom „E“ nije
bio zaključan, pa sam izvukao označenu ladicu, obložio je slamom, omotao plahtom i odnio je
sa sobom u Cavendish Square.

45
Tu sam pregledao njezin sadržaj. Prašci su bili pomno pripravljeni, ali ne onako stručno
kako bi to učinio ljekarnik, pa je bilo jasno da ih je pripremio sam Jekyll. Kad sam otvorio
jedan smotuljak ugledao sam nešto što mi se učinilo poput obične kristalizirane soli bijele
boje. Bočica na koju sam potom obratio pozornost bila je možda dopola puna neke
krvavocrvene tekućine jetkog mirisa, i činilo se da sadrži fosfor i eter. Ostale sastojke nisam
uspio prepoznati. Bilježnica je bila obična, a u njoj su bili upisani samo nizovi datuma.
Datumi su se odnosili na neki dugogodišnji period, no zapazio sam da je unos podataka
prestao prilično naglo prije gotovo godinu dana. Tu i tamo je uz neke datume bila dodana
kakva kratka primjedba, obično ne duža od jedne riječi; riječ „dvostruko“ pojavilo se
otprilike šest puta u ukupno više stotina unosa, a na jednom je mjestu na samom početku
popisa stajalo „totalni fijasko!!!“ popraćeno s nekoliko uskličnika. Sve mi to nije otkrivalo
bogzna što o cjelini situacije, iako je pobudilo moju znatiželju. Dakle, bila je tu bočica
nekakve tinkture, smotuljak neke soli i zapisi o nizu pokusa koji nisu doveli (kao već i
previše Jekyllovih istraživanja!) ni do kakvih praktičnih rezultata. Kako je prisustvo ovih
predmeta u mojoj kući moglo utjecati bilo na čast, bilo na duševno zdravlje, ili na život moga
hirovitog kolege? Ako je njegov glasnik mogao doći na jedno mjesto, zašto nije mogao ići i
nekamo drugdje? A ako je već morala postojati kakva zapreka, zašto je tog gospodina
trebalo primiti u tajnosti? Što sam više o tome razmišljao to sam postajao sve uvjereniji da
imam posla s duševnim bolesnikom. Pa iako sam poslao služinčad na počinak, napunio sam
svoj stari revolver kako bih se u slučaju napada mogao obraniti.

Tek što se Londonom razlegao zvuk zvona koje ja oglasilo dvanaest sati, na vratima se
začulo tiho kuckanje zvekira. Osobno sam otvorio vrata i ugledao nekog oniskog čovjeka
skutrena uz stupove trijema.

– Jeste li došli u ime doktora Jekylla? – upitao sam.

On mi je suzdržanom kretnjom odgovorio potvrdno , a kad sam ga zamolio da uđe, poslušao

me tek nakon što se nepovjerljivo osvrnuo na tamu Cavendish Squera. Nedaleko od nas
prolazio je policajac s fenjerom u ruci. Kad ga je moj posjetilac spazio, učinilo mi se da se
lecnuo i požurio ući.

Moram priznati da su me te pojedinosti neugodno iznenadile, i dok sam išao za njim u svoju
jarko osvijetljenu ordinaciju, ruku sam držao na oružju. Tad sam ga napokon imao priliku
dobro promotriti. Bio sam posve siguran da ga nikad prije nisam vidio. Kao što sam rekao,
bio je onizak. Bio sam zgranut zbog stravičnog izraz njegova lica koje je bilo neobična
mješavina velike pokretljivosti mišića i vidno nerazvijene tjelesne građe, te na kraju (ali zato

46
ne i manje strašno) bio sam obuzet nekim čudnim, nerealnim nemirom uzrokovanim
njegovom blizinom. Taj je osjećaj bio sličan početku groznice i popraćen naglim
usporavanjem pulsa. Tada sam to pripisivao nekoj osobnoj, samo za mene karakterističnoj
odbojnosti (jedino me čudila oštrina fizičkih simptoma), ali sam poslije imao razloga
vjerovati da uzrok mog osjećaja odbojnosti leži mnogo dublje u samoj ljudskoj prirodi i da ga
pokreće neka emocija koja je uzvišenija od zakona mržnje.

Ovaj je čovjek (koji je, čim je ušao, pobudio u meni nešto što mogu opisati samo kao nakaznu
radoznalost) bio odjeven tako da bi obična osoba u takvoj odjeći bila smiješna – sve je na
njemu, iako je bilo sašiveno od bogatih i finih tkanina, bilo preveliko u svakom pogledu –
hlače su mu visile oko nogu i bile su zavrnute da mu se ne vuku po podu, struk ogrtača
dopirao mu je do iznad kukova, a ovratnik mu je bio razdrljen na ramenima. Ipak, to njegovo
nakaradno ruho nije me nipošto poticalo na smijeh. Štoviše, kao da je u samoj srži ovog
stvora koji me sad gledao u oči bilo nečeg abnormalnog i izobličenog, nečeg što je plijenilo
pogled, iznenađivalo i strahovito odbijalo, pa se činilo da se ovaj dodatni nesklad uklapa sa
svim tim osobinama, i još ih pojačava. To je bio razlog da se interes koji sam gajio za
njegovu osobnost proširio i na želju da doznam odakle potječe, kako živi, te kakvi su mu
imutak i društveni položaj.

Premda se činilo kao da su mi ova zapažanja oduzela mnogo vremena, u stvarnosti su

potrajala svega nekoliko trenutaka. Moj gost je doista bio obuzet nekim mračnim
uzbuđenjem.

– Jeste li donijeli ono? – uzviknuo je. – Jeste li donijeli ono?

Toliko je bio živahan u svojoj nestrpljivosti da me uhvatio za nadlakticu i pokušao me

prodrmati. Odgurnuo sam ga svjestan da mi se od njegova dodira sledila krv u žilama.

– No, no, gospodine – rekao sam. – Zaboravljate da još nemam čast poznavati vas. Izvolite
sjesti.

I pokazujući mu primjerom, sjeo sam na svoje uobičajeno mjesto, te sam oponašao svoj stav
koji zauzimam prema pacijentima, onoliko koliko mi je to najviše s mukom uspijevalo, uzevši
u obzir kasni noćni sat, brige koje su me morile i jezu koju sam osjećao prema ovom
posjetitelju.

– Oprostite, doktore Lanyone – odvrati on donekle uljudno. – Imate potpuno pravo, moja je
nestrpljivost bila brža od moje pristojnosti. Dolazim k vama na zahtjev vašega kolege,

47
doktora Henryja Jekylla, zbog prilično važnog posla, a koliko znam… – zastao je uhvativši se
za grlo i mogao sam vidjeti, usprkos sabranom ponašanju, da se bori s nadolazećom
histerijom – koliko znam jedna ladica…

Ali tu sam se sažalio zbog napetosti mog posjetitelja, a možda sam se sažalio i zbog svoje sve
veće znatiželje.

– Eno je, gospodine – rekao sam pokazujući na ladicu koja je ležala na podu iza stola, još
uvijek pokrivena plahtom.

On ustane skokom i učas se nađe kraj ladice, zatim zastane uhvativši se za srce; čuo sam
kako škripi zubima od grčevita stezanja vilica. Lice mu je bilo toliko sablasno da sam se
pobojao i za njegov život, i za njegov razum.

– Saberite se! – rekao sam.

Osmjehnuo mi se groznim osmijehom, te je očajničkom gestom strgnuo plahtu. Kad je

ugledao sadržaj ladice, ispustio je tako glasan uzdah neizreciva olakšanja da sam ostao
sjediti skamenjen od straha. U idućem trenutku upitao me glasom kojeg je već prilično uspio
kontrolirati:

– Imate li možda menzuru za mjerenje tekućine? – upitao je.

Ustao sam sa stanovitim naporom i pružio mu ono što je zatražio. Zahvalio mi je kimnuvši uz
smiješak. Izmjerio je nekoliko kapi crvene tinkture i dodao je tome mjericu jednog praška.
Ta mješavina, koja je isprva bila crvenkasta, postajala je sve svjetlija kako su se kristali
topili, te je glasno kipjela izbacujući mjehuriće od isparavanja. U tom trenutku, odjednom,
vrenje je prestalo, a mješavina je poprimila tamnoljubičastu boju koja je, nešto sporije, još
jednom izblijedjela, ovaj put u blijedozelenu. Moj posjetitelj koji je budnim okom pratio te
promijene, nasmiješio se, te je odložio čašu na stol, a zatim se okrenuo odmjerivši me
ispitivačkim pogledom.

– A sada, hajdemo riješiti i ostalo – reče. – Hoćete li postupiti mudro? Hoćete li slijediti moje
upute? Hoćete li mi dopustiti da uzmem ovu staklenu posudu i bez riječi odem iz vaše kuće?
Ili vas je već previše obuzela pohlepa radoznalosti? Dobro promislite prije nego što
odgovorite, jer biti će onako kako vi odlučite. Prema tome kako odlučite, ostat ćete kakvi ste
i dosad bili, ni bogatiji, ni pametniji, osim ako se osjećaj da ste učinili uslugu čovjeku koji je
u smrtnoj opasnosti može smatrati nekom vrstom duševnog bogatstva. Ili će se, odlučite li

48
tako odabrati, pred vama otvoriti novo područje znanja i novi putovi do slave i moći, ovdje, u
ovoj sobi, ovoga časa i pogled će vam rasvijetliti čudo koje bi pokolebalo i nepovjerenje
samog Sotone.

– Gospodine – rekao sam glumatajući hladnokrvnost koju nisam ni najmanje osjećao – vi

govorite u zagonetkama, pa vas možda i neće iznenaditi to što na mene ne ostavljate dojam
nekoga kome treba vjerovati. Ali učinio sam isuviše neobjašnjivih usluga da bih odustao prije
nego li vidim i shvatim kamo to sve vodi.

– U redu – odvrati moj posjetitelj. – Lanyone, sjećate li se svoje liječničke zakletve: ono što
slijedi mora ostati zapečaćeno pečatom profesionalne tajne. A sad, vi koji ste tako dugo
robovali skučenim nazorima medicinskog materijalizma, vi koji ste poricali vrijednost
transcendentalne medicine, vi koji ste se rugali vrednijima od sebe – stanite i gledajte!

Prinio je posudu usnama i ispio njezin sadržaj jednim gutljajem. Odjeknuo je krik. Zanio se i
posrnuo, grčevito se uhvatio za stol i ostao je tako stajati izbuljenih očiju, dašćući
razjapljenih usta; dok sam ga gledao učinilo mi se da se na njemu nešto počinje mijenjati –
činilo se da nekako natiče – lice mu je odjednom pocrnilo, a crte lica kao da su se istopile i
izmijenile – idućeg sam trenutka skočio na noge i ustuknuo do zida podigavši ruke pred
sobom kako bi se obranio od tog čuda, a duh mi je preplavila strava.

– O Bože! – zaurlao sam. – O Bože, o Bože!… – urlao sam i urlao, jer pred mojim je očima
stajao blijed, potresen, naslijepo pipajući rukama u polusvijesti poput čovjeka koji je
uskrsnuo iz mrtvih –Henry Jekyll!

Ono što mi je ispričao u idućih sat vremena ne usuđujem se zapisati na papir. Vidio sam što
sam vidio, čuo sam što sam čuo, i duša mi se od tog razboljela, a opet, sad kad mi je taj
prizor izblijedio pred očima, pitam se vjerujem li u sve to, i ne znam što da kažem. Život mi
je uzdrman do temelja, više ne spavam, najužasnija strava prati me neprekidno dan i noć;
osjećam da su mi dani odbrojani, a ipak ću umrijeti ne vjerujući samome sebi. Duhovu
gadost koju je taj čovjek iskazao preda mnom, ne mogu čak ni obliven pokajničkim suzama,
prizvati u sjećanje, a da ne zadrhtim od jeze. Reći ću ti samo jednu stvar, Uttersone, ali to će
biti i više nego dovoljno pod uvjetom da mi uspiješ povjerovati. Stvor koji mi se te noći
uvukao u kuću poznat je, po priznanju samog Jekylla, pod imenom Hyde, i traže ga po svim
zakucima naše zemlje kao ubojicu Sir Danversa Carewa.

HASTIE LANYON

49
POTPUNI ISKAZ SAMOG HENRYJA JEKYLLA O
NJEGOVU SLUČAJU

Rođen sam 18.. godine kao pripadnik vrlo bogate obitelji. Uz to sam bio obdaren raznim
sposobnostima, radišan po prirodi i željan da me poštuju dobri i mudri ljudi iz moje okoline,
te se po svemu tome moglo pretpostaviti da će budućnost koja me čeka biti, bez imalo
sumnje, časna i velika. Doista, najveća mana mi je bilo tek određeno veselo vrludanje od
onog što je bilo uzorno do onog na što se gleda s negodovanjem, kakvo je mnogima donijelo
sreću, ali koje je, smatrao sam, bilo teško pomiriti s mojom odlučnom željom da budem
uznosit, te da pred drugima pokazujem i više nego uobičajenu ozbiljnost. Tako je došlo do
toga da sam počeo skrivati prakticiranje svojih užitaka, te sam se, došavši u godine
sagledavanja osobnih postignuća, stao ogledati oko sebe, prosuđivati svoj napredak i mjesto
u svijetu, no već sam odavno bio strastveno posvećen dvostrukom životu. Mnogi bi se čak i
dičili ovakvim neurednim životom (za koji me se moglo okriviti), ali ja sam na nj gledao s
jednog višeg stajališta kojeg sam bio sebi nametnuo, pa sam ga procjenjivao i skrivao s
gotovo bolesnim osjećajem stida. I stoga je vjerojatnije da me uzbudljiva priroda mojih
težnji, a ne neka iznimna gadost mojih mana potaknula da budem onakav kakav sam bio, te
je podijelila moju osobnost (granicom dubljom nego kod drugih) na područje dobra i
područje zla – točke koje tvore i dijele dvostruku narav svakog ljudskog bića. Upravo me to
potaknulo da duboko i neumorno razmišljam o onom krutom zakonu života koji leži u
korijenu religije i koji je najčešći izvor nesreće. Iako mi je duša bila podijeljena na dobro i
zlo, nipošto nisam bio licemjer; obje strane moje osobnosti bile su smrtno ozbiljne i iskrene.
Ja nisam bio ništa više Ja kad sam odbacivao svaku suzdržljivost i uranjao u sramotne čine,
nego kad sam se pred očima svijeta uporno trsio da unaprijedim svoje znanje ili nekome
olakšam bol i patnju. Igrom slučaja moja znanstvena istraživanja koja su me vodila prema
mistici i transcendentalnosti djelovala su na moju svijest rasvijetlivši je spoznajom o
vječitom ratu koje moje tijelo vodi protiv mojeg duha. Svakim su se danom oba područja
moje inteligencije – moral i intelekt – neprekidno približavala onoj istini, zbog čije sam
djelomične spoznaje bio osuđen na tako užasan životni brodolom – da čovjek u svojoj srži, u
svojoj biti nije jedna osoba, već dvije. Kažem „dvije“ jer svojim znanjem ne mogu proniknuti
dalje od te točke. Doći će drugi, drugi će me preteći na ovim istim putovima; i hrabro poput
onog koji sve stavlja na kocku usuđujem se pretpostaviti da će u nekakvoj konačnici ljudska
bića sama sebe doživljavati tek kao zbroj raznovrsnih, neukalupljenih i nezavisnih
„podstanara“ u jednom tijelu. Što se mene tiče, ja sam, u skladu sa svojom naravi, ustrajno

50
išao u jednom smjeru, isključivo u jednom smjeru, a što se tiče mojeg morala, po zaključcima
koje sam izvukao promatrajući sebe sama, naučio sam prepoznati sveukupnu primitivnu
ljudsku dvostrukost; shvatio sam da, čak kad bih i mogao odrediti koja je od one dvije
oprečne prirode što su se borile u mojoj svijesti moja istinski dominantna priroda, bilo bi to
samo zato što sam do krajnjih granica bio ispunjen i jednom i drugom. Vrlo rano, još prije
nego što su moja znanstvena otkrića nagovijestila da je takvo čudo bar donekle moguće,
naučio sam s užitkom promišljati i sanjariti o ideji razdvajanja elementa dobra od elementa
zla. Govorio sam si da, kad bi se svaki od njih mogao smjestiti u zasebnu osobnost, život bi
se oslobodio svega što je nepodnošljivo – „nepravednik“ bi oslobođen težnji da bude dobar
mogao ići svojim putem slobodan od osjećaja kajanja koje karakterizira njegova brata
blizanca „pravednika“, a „pravednik“ bi mogao ustrajno i pouzdano ići svojim putem
moralne ispravnosti čineći dobra djela u kojima bi nalazio zadovoljstvo, i ne bi ga više ono
tuđe zlo izvrgavalo sramoti i kajanju. Prokletstvo ljudskog roda je to što su ti polarizirani
blizanci, ta dva snopa tako čvrsto vezana jedan uz drugi da se u napaćenoj utrobi svijesti
moraju neprestano boriti. Kako sam ih onda ja uspio razdvojiti? Pitanje kako razdvojiti
elemente bila je točka do koje sam došao u razmišljanju kad mi je, kao što rekoh, pokrajnja
svjetiljka s laboratorijskog stola rasvijetlila odgovor na ovo pitanje. Gledajući svjetlo počeo
sam shvaćati, dublje nego što je to ikad ikome uspjelo, treperavu nestvarnost i maglovitu
prolaznost tog, naoko čvrstog fizičkog tijela u koje smo odjeveni. Ustanovio sam kako
određeni agensi imaju moć potresti i poderati to odijelo od mesa, baš onako kao što vjetar
premeće tkaninu zastora u paviljonu. Zbog dva jaka razloga neću sada dublje ulaziti u
znanstvenu stranu ove moje ispovijesti. Prvo, zato što sam bio prisiljen spoznati da su
propast i teret našeg života ono što će zauvijek pritiskati pleća ljudskog roda, te čak i kad ih
se pokušamo otresti, vraćaju nam se da nas još jače i bolnije pritisnu. Drugo, zato što su
moja otkrića, kao što će ovaj iskaz, na žalost, odviše jasno pokazati, bila manjkava. Bit će
dovoljno reći da nisam samo spoznao da je moje biološko tijelo tek puki zbroj aure i zračenja
stanovitih sila koje tvore moj duh, nego sam uspio i spraviti supstancu pomoću koje bi se sile
koje tvore moje fizičko tijelo mogle svrgnuti s prijestolja njihove vlasti, a zamijenio bi ih
jedan drugi oblik i jedna druga svijest, koji meni nisu ništa manje prirodni jer su i oni izraz
mene samog i nose pečat nižih elemenata moje duše.

Dugo sam oklijevao prije nego što sam svoju teoriju podvrgao testu prakse. Dobro sam znao
da se izvrgavam smrtnoj opasnosti, jer svaka supstanca koja je s tolikom snagom mogla
kontrolirati i potresti samu utvrdu mog identiteta mogla bi, kad bi se samo malo prekoračila
doza, ili kad bi se u trenutku pokusa dogodila i najmanja nezgoda, do temelja uništiti ono
nematerijalno tkivo koje sam htio promijeniti. Ali napast koju je u sebi imalo ovo otkriće

51
toliko posebno i duboko, na kraju je nadvladala nagovještaj velike opasnosti – već sam
odavno bio pripremio tinkturu, a sad sam na brzinu kupio u jednoj veletrgovini kemikalija
veliku količinu jedne određene soli za koju sam iz prijašnjih pokusa znao da je posljednji
potreban sastojak. I tako sam u kasni sat jedne proklete noći izmiješao sve elemente i
promatrao kako se vriju i dime sjedinjeni u staklenoj čaši, pa kad je vrenje prestalo ispio sam
napitak sav blistajući od hrabrosti.

Uslijedile su stravične muke – škripa kostiju, smrtno teška mučnina i užasne muke duha
kakve ne mogu nadmašiti ni samo rođenje ni smrt. Potom su muke počele polako jenjavati, a
ja sam se oporavio, baš kao da sam ozdravio od teške bolesti. Bilo je nečeg čudnovatog u
mojim novonastalim osjetima, nečeg neopisivo novog i zbog same te novine, nevjerojatno
ugodnog. Osjećao sam se mlađe, lakše, zadovoljnije u vlastitom tijelu. U sebi sam bio
svjestan vrtoglave lakoumnosti, u mašti mi je promicao niz razuzdanih, putenih slika poput
bujice, osjećao sam odrješenje od spona obveza, te nepoznatu, ali ne i nevinu duševnu
slobodu. Poznavao sam sebe i znao sam da sam s prvim udahom tog novog života postao
gori, deset puta gori čovjek, nego što sam bio i da sam prodan u ropstvo svog iskonskog zla,
ali u tom me trenu ova misao okrijepila i ushitila poput vina. Ispružio sam ruke uživajući u
svježini tih osjećaja, no pružajući ruke odjednom sam postao svjestan da sam se smanjio.

U to vrijeme u mojoj sobi nije bilo zrcala. Ovo zrcalo što sad stoji pokraj mene dok ovo pišem
dopremljeno je kasnije kako bi poslužilo svrsi prilikom transformacija. Međutim, noć je već
odavno bila odmakla prema jutru – jutro, koliko god bilo mračno, bilo je gotovo zrelo da
začne dan – i moji su ukućani još uvijek bili zarobljeni unutar perioda najtvrđeg sna. Tada
sam naumio, sav preplavljen nadom i trijumfom, izložiti se opasnosti, te u svom novom
obličju otići do spavaće sobe. Prošao sam preko dvorišta gdje su, kako mi se činilo, zvijezde
u čudu promatrale prvo stvorenje jedne posve nove vrste, stvorenje kakvo im njihova vječna
budnost dotad još nije bila otkrila. Hodao sam kroz hodnike, bio sam stranac u vlastitoj kući,
a kad sam došao u svoju sobu prvi put sam ugledao Edwarda Hydea.

Ovdje moram govoriti samo teoretski, tako da ispričam ne samo ono što znam, već da
opišem ono što smatram najvjerojatnijim. Zla strana moje naravi, na koju sam sad prenio svu
svoju djelatnu energiju, nije bila onako snažna i razvijena kao ona dobra strana, koju sam
bio netom odložio. Tijekom mog života, koji je, uostalom, u devet desetina bio život napora,
vrline i suzdržljivosti, ovu sadašnju stranu nisam toliko vježbao ni zamarao. Zbog toga je,
mislim, došlo do toga da je Edward Hyde bio toliko niži, tanji i mlađi od Henryja Jekylla. Baš
kao što je dobrota zračila iz lica jednog od njih, tako je i zloba bila očito i jasno ispisana na

52
licu drugog. Osim toga zlo (za koje još uvijek smatram da je pogubna strana ljudskog roda)
ostavilo je na tom tijelu trag izobličenosti i propadanja. Pa ipak, dok sam gledao u taj gadan
lik u zrcalu, bio sam svjestan da prema njemu ne osjećam nikakvu odbojnost, prije bi se
moglo reći da sam ga dočekao s dobrodošlicom. To sam također bio ja. Doimao se prirodno i
ljudski. U mojim je očima taj lik bio življa slika mog duha, činio mi se izrazitijim i
jedinstvenijim od nesavršenog i podvojenog obličja koje sam do tada imao naviku nazivati
svojim. Što se toga tiče, bio sam nedvojbeno u pravu. Primijetio sam da kad sam „nosio“
obličje Edwarda Hydea, nitko mi se nije mogao približiti po prvi put bez da vidno svojim
tijelom oda neki negativni osjećaj. To je, po mom mišljenju, stoga što su sva ljudska bića u
trenutku međusobnog susreta mješavina dobra i zla, a Edward Hyde je kao zasebno biće, po
kriterijima ljudskog roda, bio čisto zlo. Pred zrcalom sam se zadržao samo trenutak. Trebalo
je obaviti pokus, drugi po redu, a koji će ujedno dati konačan odgovor na jedno pitanje –
preostalo je još vidjeti jesam li izgubio svoj identitet u nepovrat, pa ću prije zore morati
pobjeći iz kuće koja više nije moja. Požurio sam natrag u kabinet i još sam jednom spravio i
popio čašu napitka, još sam jednom prošao kroz patnju raspadanja i još sam se jednom
oporavio zadobivši osobnost, stas i lice Henryja Jekylla. Te sam noći stigao do kobnog
raskrižja. Da sam svom otkriću pristupio s plemenitijim namjerama, da sam sa odvažio na
eksperiment pod utjecajem dobrih i pobožnih stremljenja, sve je moglo biti drukčije i ja bih
iz te agonije porođajnih i smrtnih muka izašao kao anđeo, a ne kao nečastivi. Sam napitak je
bio neutralan, nije bio ni dijaboličan, ni božanski, samo je prodrmao vrata zatvorske ćelije u
kojoj se nalazilo oslobođenje mog duha, i poput zatočenika kod Filipa, ono što je bilo unutra,
izletjelo je van. U to je vrijeme moja moralna vrlina bila uspavana; zlo u meni ostajalo je
budno hranjeno ambicijama i bilo je spremno da na brzinu iskoristi priliku za bijeg – ono što
je izletjelo iz zatvora, ono što je provalilo iz mene bio je Edward Hyde. Zbog toga je, od dvije
osobnosti i dva fizička obličja koja sam sad imao, jedno bilo izraz čistog zla, a drugo je još
uvijek bilo onaj stari Henry Jekyll, ona stara neukalupljena mješavina dobra i zla u čiji sam
moralni popravak i poboljšanje već odavno sumnjao. I tako sam se razvijao samo u smjeru
zla.

Čak ni sad kad sam zlo mogao izraziti kroz Hydea, dok sam bio u koži Henryja Jekylla još
uvijek nisam uspijevao svladati svoju odbojnost prema suhoparnosti života kakav vode
znanstvenici. Zbog toga sam ponekad još uvijek bio ojađen. Kako su moji istinski užici bili
(najblaže rečeno) prostački, te kako sam s vremenom postajao ne samo sve poznatiji i
poštovaniji, već sam se i približavao životnoj dobi starijeg muškarca, ovakav životni nesklad
između želje da činim što me volja i da budem ugledan svakim mi je danom postajao sve veći
teret. Upravo me s te strane moja novostečena moć mamila, sve dok joj nisam počeo

53
robovati. Trebalo je samo ispiti napitak, pa da u trenu odbacim tijelo časnog profesora, i da
se ogrnem, gotovo kao plaštom, tijelom Edwarda Hydea. Nasmiješio sam se toj predodžbi
koja mi se u to vrijeme činila šaljivom. Pomno sam obavio sve pripreme potrebne za
skrivanje. Unajmio sam i namjestio onu kuću u Sohou do koje je poslije policija slijedila
Hydeov trag. Za glavnu domaćicu uzeo sam osobu za koju sam pouzdano znao da nije
razgovorljiva i da nema skrupula. S druge strane, obavijestio sam svoju poslugu da će doći
stanoviti gospodin Hyde (opisao sam ga) kojem dajem dopuštenje da uživa punu slobodu i
vlast u mojoj kući na trgu. A da izbjegnem nesporazume, čak sam i nazvao telefonom, te sam
posjetio kuću u tom svom drugom obličju. Zatim sam sastavio onu oporuku kojoj si ti onoliko
prigovarao, kako bih mogao, ako mi se što dogodi kao doktoru Jekyllu, preuzeti svu svoju
imovinu kao Edward Hyde bez novčanih gubitaka. Tako zaštićen, kao što sam tada mislio, sa
svih strana, počeo sam se koristiti neobičnim pogodnostima svog položaja.

Ljudi su i nekoć unajmljivali plaćene ubojice da za njih izvrše zločine, dok su oni sami i
njihov dobar glas bili zaštićeni. Ja sam bio prvi čovjek koji je zlodjela činio iz vlastita užitka.
Ja sam bio prvi čovjek koji je pred očima javnosti nosio teško breme dostojanstvenog
ponašanja, a onda bih u trenu, kao kakav školarac, odbacio sve te obveze i naglavce skočio u
more slobode. U svom neprobojnom ogrtaču bio sam potpuno siguran. Pomislite samo –
nisam čak ni postojao! Pustite me samo da šmugnem kroz vrata laboratorija, dajte mi tek
časak-dva da smiješam i popijem svoj napitak koji mi je uvijek bio nadohvat ruke, i što god
učinio, Edward Hyde će se izgubiti poput mrlje od daha na zrcalu, a umjesto njega pojavit će
se čovjek koji kod kuće mirno krati fitilj na noćnoj svjetiljci u radnoj sobi, čovjek koji si može
dopustiti da se nasmije u lice svakoj sumnji – taj čovjek će biti Henry Jekyll.

Užici koje sam, tako prerušen, na brzinu tražio oko sebe bili su, kao što sam već rekao,
prostački; teško da bih mogao upotrijebiti neku težu riječ. No ipak, uskoro su u rukama
Edwarda Hydea užici počeli skretati prema monstruoznosti. Kad bih se vratio s takvih izleta
često bih uronio u stanovito čuđenje prema svojoj izopačenosti. Taj meni dobro znani Hyde
kojeg sam zazvao iz dubina svoje duše i odaslao u svijet s jednim jedinim ciljem za
ispunjenjem užitaka, bio je po svojoj prirodi zlobno i podlo biće, svako njegovo djelo i svaka
njegova misao bili su usredotočeni jedino na sebe sama – sa zvjerskom požudom nalazio je
užitak u svakom obliku mučenja drugog ljudskog bića. Bio je bešćutan poput čovjeka od
kamena. Ponekad je Henry Jekyll bio prestravljen postupcima Edwarda Hydea, ali cijela
situacija nije podlijegala nikakvim otprije poznatim zakonima, i zbog toga je podmuklo gušila
glas savjesti. Na kraju krajeva, kriv je bio Hyde, samo Hyde. Jekyll nije postao ništa gori.
Poslije napitka bi se opet probudio sa svojim dobrim osobinama koje su naoko bile

54
nenarušene, čak bi se požurio popraviti štetu koju je prouzročio Hyde gdje god je to bilo
moguće. Tako je uspavljivao svoju savjest.

Ne želim se baviti potankostima sramote koju sam na taj način dopuštao (jer čak ni sad ne
mogu priznati da sam je ja počinio). Želio bih samo ukazati na to da su postojala upozorenja
i naznake po kojima je bilo jasno da mi se kazna približava. Zbilo se nešto što ću ovdje samo
spomenuti, jer je ostalo bez ikakvih posljedica. Bio sam okrutan prema nekom djetetu i taj
čin je kod slučajnog prolaznika izazvao bijes kojeg je iskalio na meni. Neki dan sam
prolaznika prepoznao u osobi tvog rođaka. U iskazivanju bijesa tad su mu se bili pridružili i
jedan liječnik, te mnogobrojni članovi djetetove obitelji. Na mahove sam se bojao za svoj
život. Kako bi umirio njihov previše revan gnjev Edward Hyde ih je morao dovesti do vrata
laboratorija i platiti im odštetu čekom potpisanim imenom Henryja Jekylla. U budućnosti se
takva opasnost lako mogla izbjeći otvaranjem računa u drugoj banci pod imenom Edvarda
Hydea osobno, pa kad sam se potpisao iskrivljenim rukopisom i tako svom dvojniku podario
potpis drukčiji od Jekyllova pomislio sam da me sudbina više ne može sustići. Oko dva
mjeseca prije ubojstva Sir Danversa izašao sam u grad na jednu od svojih pustolovina. Vratio
sam se kasno, a kad sam se sutradan ujutro probudio, osjećao sam se nekako čudno. Uzalud
sam se osvrtao oko sebe, uzalud sam gledao lijepo pokućstvo i visok zidove svoje sobe na
trgu, uzalud sam prepoznao vez na baldahinu i dizajn okvira od mahagonija – nešto mi je
uporno govorilo da nisam ondje gdje sam bio, da se nisam probudio tamo gdje sam se naoko
nalazio, već u maloj sobici u Sohou gdje sam bio naviknut spavati u tijelu Edwarda Hydea.
Osmjehnuo sam se samome sebi, te sam psihološkom analizom stao lijeno propitivati što je
uzrok te iluzije. Tako razmišljajući na mahove bih potonuo natrag u ugodan jutarnji
drijemež. Još sam bio zabavljen tim mislima kad sam u trenutku razbuđenosti spustio pogled
na svoju ruku. E, sad, ruka Henryja Jekylla (kao što si ti često tvrdio) bila je veličinom i
oblikom tipična za liječnika: bila je krupna, čvrsta, bijela i skladna. No, ruka koju sam u
ovom trenutku jasno vidio u žućkastom svjetlu jutra u središnjem Londonu, ruka s
polustisnutom šakom koja je ležala na posteljini bila je mršava, žilava, kvrgava, zagasito
blijeda i gusto obrasla smeđom dlakom. Bila je to ruka Edwarda Hydea.

Onako uronjen u čisto tupilo čuđenja, vjerojatno sam buljio u nju gotovo pola minute prije
nego što mi se u prsima probudio užas, naglo i začudno, poput udarca cimbala. Skočio sam
iz kreveta i pojurio do zrcala. Od odraza koji se susreo s mojim očima, krv mi se pretvorila u
nešto vodenasto i ledeno. Da, u krevet sam bio legao kao Henry Jekyll, a probudio sam se
kao Edward Hyde. Kako to objasniti, upitao sam se. A onda sam u novom naletu jeze
pomislio – kako da se vratim u tijelo Henryja Jekylla? Jutro je već prilično poodmaklo,

55
posluga je ustala, svi moji kemijski pripravci bili su u kabinetu – a do njih je, od mjesta na
kojem sam stajao sleđen od užasa, vodio dug put preko dva stubišta, kroz stražnji ulaz u
kuću, preko otvorena dvorišta i kroz dvoranu za seciranje. Mogao sam, doduše, nečim
prekriti lice, ali što mi je to vrijedilo kad nisam mogao prikriti promjenu u stasu? A onda sam
odahnuo od slatkog olakšanja, jer sam se sjetio da su članovi posluge već bili naviknuti na
dolaske i odlaske mog dvojnika. Na brzinu sam se odjenuo kako sam najbolje umio u svoju
uobičajenu odjeću, preveliku za Hydea. Brzo sam prošao kroz kuću gdje je Bradshaw
iznenađeno pogledao, te je zakoračio unatrag zbog prizora gospodina Hydea koji se našao u
kući u neobično doba dana odjeven u neobičnu odjeću. Nakon desetak minuta doktor Jekyll
se opet vratio u svoje obličje i sjeo je za stol da smrknuta čela tobože doručkuje.

Gotovo uopće nisam imao apetit. Taj neobjašnjivi događaj, ta promjena u mom dotadašnjem
iskustvu kao da je poput prsta na zidu Nabukodonozorove palače, ispisala slova moje osude.
Zbog toga sam počeo ozbiljnije nego ikad promišljati o pitanjima i mogućnostima svoje
dvostruke egzistencije. U posljednje vrijeme onaj dio mene od kojeg sam mogao stvoriti
gospodina Hydea bio je dio mene kojeg sam prilično često oživljavao i snažno poticao, pa mi
se odnedavno počelo činiti da je tijelo Edwarda Hydea poraslo, kao da sam (dok sam bio on)
bio svjestan da mi krv u žilama kola brže i življe. Zbog toga sam stao naslućivati opasnost da
bi se, ukoliko nastavim s toliko čestim preobrazbama, zauvijek mogla poremetiti ravnoteža
moje prirode. Moja priroda bi bila svrgnuta s trona, moć da se mijenjam po svojoj volji bi
nestala, a obličje Edwarda Hydea postao bi moj svakodnevni oblik iz kojeg se više ne bih
mogao premetnuti u Jekylla. Snaga napitka nije bila ista kod svake preobrazbe. U samim
počecima procesa jednom me potpuno iznevjerila. Otad sam u više navrata bio prisiljen
udvostručiti dozu, a jednom sam je, beskrajno riskirajući život, morao utrostručiti. Dotad su
jedino takvi rijetki trenuci neizvjesnosti bacali sjenu na moje zadovoljstvo. Sad sam pak,
sagledavajući stvari nakon jutrošnjeg incidenta morao ustanoviti da je tijelo Henryja Jekylla,
koje sam isprva teško odbacivao, odnedavno, polako ali sigurno, sve lakše prelazilo u onaj
drugi oblik. Činilo se da sve upućuje na to da sam malo-pomalo gubio vlast nad svojim
izvornim i boljim Ja, i da sam se postupno sve više stapao sa svojim daleko gorim dvojnikom.

Sad sam osjećao da moram izabrati između njih dvojice. Obje moje naravi imale su
zajedničko pamćenje, ali su sve druge osobine bile itekako nejednako raspoređene. Jekyll
koji je bio složeno biće unosio se (sad s golemim strahom, sad s pohlepnim užitkom) u
pustolovine i užitke Edwarda Hydea, no Hyde je prema Jekyllu bio ravnodušan, ili ga se
prisjećao onako kao što se šumski bandit prisjeća pećine u kojoj se skriva od progonitelja.
Jekyll je za Hydea gajio očinski interes, Hyde je za Jekylla gajio onakvu ravnodušnost kakvu

56
sin može gajiti za oca. Izabrati Jekylla značilo je isto što i biti posve umrtvljen za ispunjenje
sklonosti kakvima sam se već odavno odavao u tajnosti, no tek sam ih odnedavno počeo
istinski rasplamsavati. Odabrati Hydea značilo je odreći se tisuća interesa i težnji, te preko
noći zauvijek ostati prezren i bez prijatelja. Moglo se činiti da ova dva izbora nisu u
međusobnoj ravnoteži, ali treba uzeti u obzir još jedan faktor kojeg je trebalo odvagnuti –
dok bi Jekyll trpio ljutu bol na vatri odricanja, Hyde ne bi bio ni svjestan svega što bi izgubio.
Koliko god bile čudne okolnosti mog položaja debata koja se svodi na razloge „za“ i „protiv“
stara je koliko i čovječanstvo. Isti poticaji i iste strepnje stavljaju na kušnju drhtećeg
grešnika. Na kraju mi se dogodilo ono što se dogodi mnogima poput mene – izabrao sam ono
što je bilo pozitivnije, da bih kasnije ustanovio koliko muke moram ulagati da bih ostao
dobar.

Naravno da sam se priklonio vremešnom i nezadovoljnom doktoru Jekyllu, okruženom

prijateljima i sklonom nadi u dobrotu. Rekao sam konačno zbogom slobodi, Hydeovoj
relativnoj mladosti, poletnom koraku, uzbudljivom lupanju srca i tajnim užicima u kojih sam
se naužio prerušen u Hydea. Ovako sam odabrao možda sa stanovitom zadrškom, jer niti
sam prodao kuću u Sohou, niti sam uništio odjeću Edwarda Hydea koja je još uvijek ležala u
mom kabinetu spremna za odijevanje. Ipak, dva mjeseca sam se odlučno trudio poštivati
svoju odluku, dva mjeseca sam živio strogo i umjereno kao nikad do tad uživajući u dobrom
osjećaju čiste savjesti, ali na kraju je vrijeme počelo brisati svježinu straha od preobrazbe.
Pohvalan osjećaj čiste savjesti pretvorio se u svakidašnju pojavu, počele su me mučiti
tjeskobe i žudnje kao da se Hyde bori za slobodu. Naposljetku sam u trenutku moralne
slabosti još jednom smiješao i popio napitak za preobrazbu.

Mislim da kad pijanac razmišlja o opravdanosti svog poroka ni jednom u pet stotina puta ne
pomisli u kakve sve opasnosti srlja prepuštajući se svojoj zvjerskoj, tjelesnoj bešćutnosti.
Isto tako, premda sam dugo razmišljao o svom položaju, ni ja nisam obraćao dovoljno
pozornosti posvemašnjoj moralnoj neosjetljivosti i nerazumnoj spremnosti na zlo koje su bile
glavna obilježja Edwarda Hydea. Ipak, kazna me sustigla baš zbog tih obilježja. Moj zloduh
je predugo bio sputan u kavezu, pa je na slobodu izletio urličući. Još dok sam ispijao napitak
bio sam svjestan sve neobuzdanije i žešće sklonosti zlu. Pretpostavljam da je upravo to u
mojoj duši potaknulo onu oluju nestrpljenja s kojom sam slušao udvorne riječi svoje nesretne
žrtve. Izjavljujem bar pred samim Bogom da ni jedan čovjek čiji osjećaj za moral počiva na
duševnom zdravlju ne bi mogao biti potaknut na zločin toliko bijednim razlogom, i tvrdim da
sam zločin počinio isto onako nepromišljeno kao što bolesno dijete polomi svoju igračku. Ali
ja sam se dobrovoljno oslobodio onih nagona koji nam pomažu održati ravnotežu i zbog kojih

57
čak i najgori među nama žive tako što uspostave kakav-takav mir između mamećih žudnji. U
mom slučaju je žudnja, koliko god bila neznatna, značila sigurnu propast.

U meni se u trenu probudio pobješnjeli zloduh iz pakla. Mlatio sam tijelo koje se nije opiralo,
a svaki udarac izazivao je u meni ushit i tek kad je nastupio zamor, iznenada me, na vrhuncu
delirija, spopalo uzbuđenje ledenog užasa koje mi se razlilo srcem. Razišla se magla oko
mene, uvidio sam da sam prokockao život, pa sam pobjegao s ovog mjesta zločina, likujući i
drhteći u isti mah, a moja žudnja za zlom bila je raspirena i zadovoljena. Moja ljubav prema
životu dosegnula je najviši mogući stupanj. Odjurio sam do kuće u Sohou, te sam, kako bih
se osigurao najbolje što sam umio, spalio sve svoje dokumente. Odatle sam krenuo
osvijetljenim ulicama u tom istom podvojenom ushitu užasa i sreće, uživajući zbog svog
zločina i lakoumno smišljajući druge zločine u budućnosti. Hitao sam dalje, a istodobno sam
pažljivo osluškivao neću li čuti za sobom korake osvetnika.

S pjesmom na usnama Hyde je pripremio napitak i ispio ga za pokoj duše mrtvog čovjeka.
Muke preobrazbe još nisu ni završile parajući meso i mučeći dušu, a Henry Jekyll, obliven
suzama zahvalnosti i kajanja, pao je na koljena i podigao sklopljene šake moleći se Bogu.
Veo ugađanja samome sebi razderao se od vrha do dna. Preda mnom se ukazao cijeli moj
život – pratio sam ga od ranog djetinjstva kad me otac vodio za ruku, preko teških odricanja
profesionalne karijere, ali bih iznova stizao, uvijek osjećajući istu nestvarnost, do svih onih
strahota koje sam doživio te večeri. Došlo mi je da urlam na sav glas. Nastojao sam suzama i
molitvama potisnuti mnoštvo jezivih slika i zvukova s kojima me pamćenje salijetalo. Pa ipak,
u stankama mog okajanja u dušu mi je zurilo ružno lice grijeha. Kad je žestina kajanja počela
jenjavati pojavio se osjećaj radosti – riješio sam problem kako ću se u budućnosti ponašati.
Transformacija u Hydea više nije dolazila u obzir, jer htio-ne htio odsad sam bio zatočen u
boljem tijelu. O, kako me samo radovala ta pomisao! S kakvom sam žuđenom poniznošću
iznova prigrlio ograničenja prirodnog života! S kakvim sam iskrenim odricanjem zaključao
vrata laboratorija kroz koja sam tako često izlazio i ulazio, i kako sam samo zgazio ključ
kojim sam se služio!

Sutradan se pronio glas da je netko svjedočio umorstvu, da je Hydeova krivnja već

općepoznata, te da je žrtva bio javna i vrlo ugledna ličnost. To nije bio samo zločin, nego i
tragična ludost. Mislim da mi je bilo drago što sam to saznao, mislim da mi je bilo drago što
je strah od smaknuća pružao takvu potporu i zaštitu mojim humanijim porivima. Sad je
Jekyll bio moje utočište; neka Hyde samo na čas izviri, svi ljudi će na nj podići ruke kako bi
ga uhvatili i pogubili.

58
Odlučio sam svojim budućim ponašanjem iskupiti grijehe prošlosti i mogu iskreno reći da je
ta odluka urodila dobrim plodom. I sam znaš kako sam požrtvovno u posljednjim mjesecima
prošle godine nastojao olakšati ljudske patnje, znaš da sam mnogo učinio za druge, i da su
mi dani protjecali mirno, gotovo sretno. Ne mogu doista ni reći da mi je dojadio takav
dobročiniteljski i nedužan život. Mislim da sam, štoviše, svakim danom uživao sve više i
potpunije, no još sam uvijek bio pod kletvom svoje dvostruke prirode koja je žudjela da se
utjelovi. Čim je otupjela oštrica kajanja, ona niža strana mog bića kojoj sam tako dugo
ugađao i koju sam tek nedavno odlučno sputao, zarežala je zahtijevajući slobodu. Nije da
sam pomišljao uskrisiti Hydea. Pri samoj pomisli na to zadrhtao bih od jeze – ne, u meni se
samom opet pojavila napasna želja da se poigram sa svojom savješću. Na kraju sam kao
najobičniji grešnik koji griješi u tajnosti, podlegao napadima kušnje.

Svemu jednom dođe kraj. I najveća mjera na kraju se prevrši, a to kratkotrajno potonuće u
zlo konačno je razorilo ravnotežu moje duše. Ipak, nisam se zabrinuo, taj pad mi se činio
prirodnim kao povratak u stare dane prije otkrića napitka. Bio je lijep, vedar siječanjski dan,
na mjestima gdje se otopio mraz zemlja je pod nogama bila mokra, ali na nebu nije bilo ni
oblačka, Regent’s Parkom se razlijegalo cvrkut ptica obojen tonovima zime i miris slatkast
od nadolazećeg proljeća. Sjedio sam na klupi, sunce je sjalo, a zvijer u meni je jezikom
lizuckala odreske sjećanja. Moj duh je lagano dremuckao obećavajući da će se, ne baš sad
odmah, ali zato kasnije pokajati zbog zvijeri. Uostalom, pomislio sam, ja sam posve isti kao i
ljudi koji me okružuju. Zatim sam se nasmiješio uspoređujući se s drugim ljudima,
uspoređujući svoju dobru volju po kojoj sam aktivno pomagao drugima s lijenom okrutnošću
s kojom su neki zanemarivali potrebe bližnjih. Istog trena kad se pojavila ova predivna i
tašta misao obuzeli me bol, užasna mučnina i gotovo predsmrtna drhtavica. Kad je to prošlo
bio sam klonuo, a kad je i klonulost jenjala počeo sam zapažati promjene u žestini svojih
misli – postale su prilično smione, neustrašive i slobodne od okova bilo kakve dužnosti.
Svrgnuo sam pogled na svoje tijelo; odjeća mi je bezoblično visjela po skraćenim udovima,
ruka koja mi je počivala na koljenu bila je žilava i dlakava. Ponovo sam bio Edward Hyde.
Samo časak prije bio sam siguran da me ljudi poštuju, bio sam bogat, bio sam omiljen… Kod
kuće u blagovaoni me čekao svečano namješten stol, a sad sam odjednom bio obična ljudska
lovina, progonjen i bez doma, svima znani ubojica osuđen na vješala.

Razum mi se pokolebao, ali me nije do kraja izdao. Više puta sam zapazio da mi se, kad sam
u Hydeu, moje sposobnosti čine nekako izoštrene, a duh mi bude napetiji i gipkiji. Zbog tih
se osobina Hyde pokazao doraslim da riješi probleme nastale u ovom teškom i važnom
trenutku, dok bi u istoj situaciji Jekyll možda izgubio glavu. Sastojci za napitak nalazili su se

59
u jednom od ormara u mom kabinetu, ali kako da do njih dođem? To je bio problem koji sam
(prstima čvrsto pritišćući sljepoočice) naumio riješiti. Bio sam zaključao ulazna vrata
laboratorija. Da sam pokušao ući na ulaz koji je vodio kroz kuću i preko dvorišta, članovi
moje posluge bi me osudili na vješala. Uvidio sam da zadatak moram povjeriti nekom
drugom i sjetio sam se Lanyona. Kako da dođem do njega? Kako da ga uvjerim? Ako i
izbjegnem da me uhite na ulici kako da mu se približim? I kako da ja, nepoznat i omražen
posjetilac, uvjerim tog poznatog liječnika da orobi radnu sobu svog kolege, doktora Jekylla?
Zatim sam se sjetio da je i u ovom obličju preostao jedan izvorni dio moje prvobitne
osobnosti – moj rukopis je bio Jekyllov. I kad mi se ta iskra izrodila u umu, put koji moram
slijediti postao je osvijetljen od početka do kraja.

Tad sam popravio svoju odjeću kako sam najbolje znao, te sam dozvao fijaker koji je prolazio
ulicom. Odvezao sam se do jednog hotela u Portland Streetu kojem sam slučajno upamtio
ime. Kad me vozač fijakera ugledao nije mogao obuzdati osmijeh (a bio sam doista smiješan,
koliko god tragičnu sudbinu to ruho skrivalo). Kad sam prema njemu vraški bijesno
zaškrgutao zubima, smiješak mu je nestao s lica – srećom po njega – ali još sretnije po mene,
jer bih ga, inače, u tren oka srušio s mjesta na kojem je sjedio.

Ušavši u svratište pogledao sam oko sebe tako smrknuto da je osoblje zadrhtalo. Preda
mnom nisu izmjenjivali poglede, već su pokorno izvršili moje naredbe. Odveli su me u
posebnu sobu i donijeli pribor za pisanje. Obuzet smrtnom opasnošću Hyde se pretvorio u
meni nepoznato biće; drhtio je od strahovite srdžbe, bio je napet do stupnja da počini
ubojstvo i žudio je za nanošenjem boli. Ipak, to biće je bilo dovoljno lukavo da velikom
snagom volje obuzda svoj bijes. Napisao je dva važna pisma; jedno Lanyonu, drugo Pooleu, a
kako bi se uvjerio da će doista biti odaslana, naredio je da ih pošalju preporučeno.

Nakon toga je čitav dan prosjedio uz vatru kamina u svojoj sobi grizući nokte. Tu je i večerao
sjedeći sam sa svojim strepnjama. Konobar koji ga je dvorio vidno je drhtio pred njegovim
pogledom, a kad se posve spustila noć On se skutrio u kutu zatvorena fijakera vozikajući se
tamo-amo po gradskim ulicama. Kažem „On“, jer ne mogu reći „Ja“. Taj izrod pakla nije u
sebi imao ničeg ljudskog; u njemu su živjeli samo strah i mržnja. Kad je na kraju pomislio da
kočijaš počinje nešto sumnjati, rekao mu je da stane i dalje je krenuo pješice, sav usukan u
prevelikoj odjeći, kao stvoren za privlačenje pogleda u masi noćnih prolaznika, dok su strah i
mržnja, dvije iskonske emocije bješnjele u njegovoj nutrini poput oluje. Koračao je brzo,
gonjen svojim strahovima, mrmljao si je u bradu šuljajući se kroz ulice u kojima nije bilo
mnogo prolaznika, odbrojavajući minute koje su ga još dijelile od ponoći. U jednom trenutku

60
mu se obratila neka žena, nudeći mu, valjda, kutiju šibica. Ošamario ju je, pa je pobjegla.

Kad sam se kod Lanyona donekle sabrao, mislim da sam osjetio stanovitu potresenost zbog
užasa koji je obuzeo mog starog prijatelja – ne znam. Ipak je to u najmanju ruku bila tek kap
u moru prema stravi koju su u meni izazvali minuli sati. U meni se zbila promjena. Nije me
više mučio strah od vješala, već užas od činjenice da sam bio Edward Hyde. Lanyonovu sam
osudu primio kao u snu. Bio sam još uvijek na pol u snu kad sam se vratio u svoju (Jekyllovu)
kuću, i legao u krevet. Nakon svih onih napora koje sam tog dana podnio, zaspao sam
čvrstim, dubokim snom koji nisu mogle narušiti čak ni noćne more koje su mi ulazile u san.
Ujutro sam se probudio uzdrman i slab, ali osvježen. I dalje sam se bojao mrzeći i samu
pomisao na zvijer koja je u meni drijemala. Naravno da nisam zaboravio užasne opasnosti
proteklog dana, ali još sam jednom bio kod kuće, u svojoj pravoj kući, i u blizini sastojaka za
napitak. Zahvalnost što sam se spasio toliko mi je snažno bljesnula u duši da me gotovo
obasjalo svjetlo nade.

Poslije doručka sam dokono šetuckao dvorištem i sa zadovoljstvom upijao prohladni zrak,
kad su me odjednom opet spopali oni neopisivi osjećaji koji prate preobrazbu – imao sam
vremena tek toliko da uspijem pronaći zaklon u kabinetu prije nego što sam još jednom
počeo bjesnjeti sleđen od Hydeovih strasti. Ovaj put sam morao uzeti dvostruku dozu
napitka da bih došao k sebi! Šest sati kasnije, dok sam sjedio i tužno promatrao vatru u
kaminu, muke su se opet vratile, tako da sam morao još jednom posegnuti za napitkom.
Ukratko, od toga dana kao da sam samo silnim naporima, poput tjelovježbe, i samo pod
neposrednim utjecajem napitka uspijevao očuvati Jekyllovo obličje. U svako doba dana i noći
obuzela bi me drhtavica koja je nagoviještala preobrazbu, a najgore od svega bila je
činjenica da kad bih zaspao, ili samo na trenutak zadrijemao u stolici, uvijek bih se probudio
u Hydeovu obličju. Pod pritiskom propasti koja mi je neprestano prijetila, i zbog nesanice na
koju sam se osudio (a koja je bila užasnija nego što sam uopće mislio da je moguće!), postao
sam u svojoj nutrini biće izjedeno i iscrpljeno groznicom, malaksalo i slabo tijelom i duhom,
te stalno zaokupljeno samo jednom mišlju – jezom od svoga drugog Ja. No, zato kad bih
spavao, ili kad bi djelovanje napitka prestalo, upao bih, gotovo bez prijelaznog stanja (jer bol
preobrazbe bila je svakim danom sve slabija), u vlast maštarija koje su vrvjele od slika užasa,
u vlast duše koja je kipjela od bezrazložne mržnje, te u vlast tijela koje nije izgledalo
dovoljno snažno da obuzda razjarene životne energije. Činilo se da je Hydeova snaga rasla s
Jekyllovom slabošću, a mržnja koja ih je sad razdvajala bila je zasigurno podjednaka kod
obojice. Mržnja je kod Jekylla bila pitanje nagona za opstankom. On je sad vidio svu rugobu
tog bića s kojim je dijelio neke od oblika svijesti i s kojim će podijeliti i samu smrt. Isključivši

61
te zajedničke spone koje su već same po sebi bile sastavni dio njegove muke, on je na Hydea
gledao, uz svu njegovu životnu snagu, ne samo kao na nešto što je poteklo iz pakla, već kao
nešto što je u svojoj biti anorgansko. Baš je to bilo ono šokantno – da taj pakleni šljam
ispušta krikove i glasove, da taj amorfni prah gestikulira i griješi, da ono što je mrtvo i
bezoblično može prisvojiti životne funkcije. I još jedna strahota – s tim buntovnim zlom bio je
povezan čvršće nego što bi bio povezan sa svojom suprugom, čvršće nego što se osjećao
povezanim s vlastitim očima. Taj parazit je ležao utamničen u njegovu mesu odakle ga je
mogao čuti kako gunđa i kako se upire da se rodi, te kako ga u svakom trenutku njegove
slabosti (čak i dok bezbrižno drijema), svladava isključujući ga iz života. Hydeova mržnja
prema Jekyllu bila je drukčija. Strah od vješala stalno ga je poticao na privremeno
samoubojstvo kroz koje se vraćao u svoj podređeni položaj „djelomične“, ali ne i potpune
osobe. Prezirao je tu nužnost. Prezirao je i potištenost u koju je Jekyll zapao, kao i činjenicu
da ga Jekyll prezire. Zbog toga se služio svojim majmunskim trikovima poput onog da mojim
rukopisom ispisuje bogohulne rečenice po stranicama knjiga, da spaljuje pisma i uništava
portret mog oca. Doista, da se nije bojao smrti već bi davno bio digao ruku na sebe kako bi
tim činom i mene povukao u propast. No, Hyde je silno volio život. Idem i dalje s tom
tvrdnjom – ja koji se ukočim i sledim od same pomisli ne Hydea, kad god se sjetim te njegove
kukavne i strastvene ljubavi prema životu, i kad god se sjetim njegovog straha da bih svojim
samoubojstvom ubio i njega, u srcu osjetim samilost.

Nema smisla, a nemam ni vremena nastaviti ovaj opis. Nitko nikad nije trpio tako paklene
muke kao što sam ih ja trpio – neka to bude dovoljno! Ipak, i u ovim mukama navika je
donijela – ne baš olakšanje – nego stanovitu bešćutnost duše, neku očajničku smirenost.
Moja bi kazna možda još potrajala godinama da me nije snašla ova posljednja nesreća koja
me napokon odvojila od mog lika i naravi. Moje zalihe one soli, koje nisam obnavljao od svog
prvog eksperimenta, počele su se smanjivati. Naručio sam nove količine i smiješao napitak.
Došlo je do vrenja i prve promjene boje, ali ne i do druge promjene. Popio sam napitak, no
uopće nije došlo ni do kakve reakcije. Poole će ti ispričati kako sam za pravom soli pretražio
čitav London, ali uzalud. Sad sam uvjeren da su moje prve količine bile nečiste, i da je baš
zbog te nepoznate nečistoće napitak bio djelotvoran.

Prošlo je oko tjedan dana. Završavam ovaj iskaz pod utjecajem zadnjih ostataka starih
sastojaka. Stoga je sad ovo, ako se ne dogodi čudo, posljednji put da Henry Jekyll može
misliti svojom glavom i vidjeti svoje lice u zrcalu (kako se samo žalosno izmijenilo!) Ne
smijem predugo odgađati da ovaj iskaz privedem kraju, jer su samo veliki oprez i velika
sreća pripomogli tome da je moja priča uspjela izbjeći uništenje. Ako me muke preobrazbe

62
spopadnu dok ovo pišem Hyde će ovo pismo razderati na komadiće, no bude li prošao
određeni vremenski period nakon što ga napišem i odložim sa strane, Hydeova strašna
sebičnost i usredotočenost na sadašnji trenutak vjerojatno će, još jednom, sačuvati pismo od
njegova majmunskog prkosa. I zaista, propast koja nam se obojici bliži njega je već
izmijenila i polomila. Za pola sata, kad se ponovo i zauvijek pretvorim u to mrsko biće, znam
da ću ostati sjediti drhteći i ridajući u svom naslonjaču, ili ću, u najvećoj napetosti i strašnoj
ekstazi osluškivanja koračati gore-dolje po ovoj sobi koja je moje posljednje zemaljsko
utočište, napeto osluškujući svaki prijeteći šum. Hoće li Hyde umrijeti poput vojnika na
stratištu? Ili će ipak snaći hrabrosti da si u posljednjem trenutku oduzme život? Sam Bog
zna; nije me ni briga. Ovaj trenutak je istinski čas moje smrti, a ono što će uslijediti bit će
briga onog drugog. Odlažem pero, pečatim ovu ispovijed, i evo, okončavam život nesretnog
Henryja Jekylla.

63
Robert Louis Stevenson

Škotski romanopisac, pjesnik, esejist, putopisac i glazbenik (1850-1894). Danas je

najpoznatiji po djelima Otok s blagom, Oteti, Čudnovat slučaj dr. Jekylla i g. Hydea i Dječji
vrt u Versaju. Tijekom života bio je iznimno cijenjen, kako neki izvori navode – pravi literarni
celebrity, a i danas je jedan dvadesetak najprevođenijih autora svjetske književnosti. Mnogi
ugledni autori naveli su ga kao pisca koji je na njih izvršio golem utjecaj. Među njima su
najpoznatiji Jorge Luis Borges, Bertolt Brecht, Marcel Proust, Arthur Conan Doyle, Henry
James, Cesare Pavese, Emilio Salgari, Ernest Hemingway, Rudyard Kipling, Jack London,
Vladimir Nabokov, J. M. Barrie i G. K. Chesterton.

Iako slavljen tijekom života, nakon Prvog svjetskog rata, u vremenu uspona modernističke
književnosti, njegov rad postaje predmetom loših kritika, ismijavanja tema i stila, te
svođenja na autora „drugorazredne“ dječje literature i pisca jeftinih horora. Jedan od
najžešćih kritičara njegova djela bila je ugledna Virginia Woolf. U vremenu promjene
recepcijske paradigme njegov status uglednog pisca toliko se promijenio da je svojevremeno
njegov književni opus bio u potpunosti prešućivan čak i u uglednim antologijama, poput
oxfordskog ili Nortonovog izdanja Antologije engleske književnosti.

Krajem 20. stoljeće stvari su se još jednom promijenile i njegov književni opus je doživio
revalorizaciju. Danas se Stevensona opet doživljava kao velikog i važnog pisca, svjedoka i
kritičara ere Viktorijanaca, teoretičara književnosti, esejista, svjedoka kolonijalne povijesti
Pacifičkog otočja i velikog humanista.

64
Biblioteka Online
knjiga 155

Robert Louis Stevenson

ČUDNOVAT SLUČAJ DR. JEKYLLA I G. HYDEA

Naslov izvornika
The Project Gutenberg EBook of The Strange Case Of Dr. Jekyll And Mr. Hyde, by Robert
Louis Stevenson
The Works of Robert Louis Stevenson – Swanston Edition Vol. 5 by Stevenson
Release Date: October 31, 1992
https://www.gutenberg.org/ebooks/30744

© 2018 Kristina Vlašić

© za elektroničko izdanje: Društvo za promicanje književnosti
na novim medijima, 2018

Izdavač
Društvo za promicanje književnosti
na novim medijima, Zagreb

Za izdavača
Krešimir Pintarić

Urednik
Krešimir Pintarić

Prijevod s engleskog
Kristina Vlašić

Ilustracija
© Akshar / Fotolia.com

ISBN 978-953-345-633-1 (HTML)

ISBN 978-953-345-634-8 (EPUB bez DRM)

65
ISBN 978-953-345-635-5 (PDF)
ISBN 978-953-345-636-2 (MOBI)

66