Michel Foucault

Michel Foucault
POVIJEST
SEKSUALNOSTI
1.
Volja za znanjem
S francuskoga preveo
Zlatko Wurzberg
DOMINO, Zagreb
Autor Michel Foucault
Urednik Zvonimir Dobrović
Prijevod Zlatko Wurzberg
Lektura Goran Pavlić
Dizajn i prijelom Dina Jokanović
Naslov izvornika Histoire de la sexualité 1. La volonté de savoir,
Éditions Gallimard, 1976.
Nakladnik Domino
Za nakladnika Zvonimir Dobrović
Tisak Printera grupa d.o.o.
Godina izdanja Prosinac 2013., Zagreb
Potporu izdavanju ove knjige dali su:

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
Institut français
Francusko Ministarstvo kulture - Nacionalni centar za kulturu
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
Cet ouvrage a bénéficié du soutien des Programmes d’aide à la publication de l’Institut

français.
Ova knjiga je objavljena uz potporu Programa pomoći izdavaštvu koju dodjeljuje
Institut français.
Le Traducteur a bénéficié pour cet ouvrage du soutien du Centre national du livre.

Prevoditelj je za ovo djelo dobio potporu francuskog Nacionalnog centra za knjigu.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se umnožavati ili javno
reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

869598
pod brojem
ISBN 978-953-7730-17-8 (cjelina)
ISBN 978-953-7730-14-7 (dio 1)
I.
Mi viktorijanci
MI VIKTORIJANCI
Dugo smo vremena navodno podnosili viktorijanski režim, a

trpjeli bismo ga još i danas. U grbu naše seksualnosti nalazio bi se lik
imperijalne bogomoljke, suzdržane, nijeme, licemjerne.
Kažu da je još početkom XVII. stoljeća vladala izvjesna smionost.
Prakse uopće nisu trebale biti tajnovite; riječi su se izgovarale bez
pretjerane suzdržanosti, a stvari se radile bez odviše pretvaranja; prema
nedopuštenom je postojala tolerantna prisnost. Pravila o neotesanom,
skarednom, nedoličnom bila su vrlo labava u usporedbi s onima iz
XIX. stoljeća. Izravne kretnje, govori bez srama, vidljiva prekoračenja,
pokazane i lako pomiješane anatomije, živahna djeca koja vrludaju bez
zazora i nepriličnosti uz smijeh odraslih: tijela su se “kočoperila”.
Nakon ovog bijelog dana navodno se ubrzo spustio sumrak, pa
monotone noći viktorijanskog građanstva. Seksualnost je tada pomno
zatvorena. Useljava se u kuću. Konfiscira je bračna obitelj. I cijelu je
usisava u ozbiljnost reprodukcijske funkcije. O seksu se šuti. Svime
upravlja zakonski i prokreacijski par. Nameće se kao model, postoji kao
norma, posjeduje istinu, zadržava pravo na govor pridržavajući za sebe
načelo tajnosti. U društvenom prostoru, kao i u središtu svake kuće,
samo je jedno mjesto priznate seksualnosti, ali utilitarno i plodno:
roditeljska soba. Ostalo se može izbrisati: doličnost držanja izbjegava
tijela, pristojnost riječi čisti govore. A netko jalov, ako ustrajava i
previše se pokazuje, završit će kao nenormalan: prišit će mu se takav
status i morat će snositi njegove posljedice.
Za ono što nije usmjereno rađanju potomstva, ili ga ovo ne
preobražava, nema više ni doma ni zakona. Kao ni riječi. Ujedno je
izbačeno, zanijekano i prisiljeno na šutnju. Ne samo da ne postoji,
nego i ne smije postojati, te će i najmanje njegovo očitovanje biti
9
MICHEL FOUCAULT: VOLJA ZA ZNANJEM
izbrisano — u djelima ili riječima. Djeca primjerice, dobro je poznato

da kod njih nema seksa: i to je razlog da im se on zabrani, razlog da im
se zabrani da o njemu govore, razlog da se zatvaraju oči i začepljuju uši
posvuda gdje god bi ga ona mogla pokazati, razlog da im se nametne
opća i pomna šutnja. Takvo bi bilo svojstvo represije i ono po čemu se
ona razlikuje od zabrana koje održava jednostavni kazneni zakon: ona
funkcionira kao osuda na nestajanje, ali također i kao naredba šutnje,
potvrda nepostojanja, te time i zaključak da se o svemu tome nema
što reći, niti vidjeti, niti znati. Takvo bi, u svojoj šepavoj logici, bilo
licemjerje naših građanskih društava. Primorano, međutim, na nekoliko
ustupaka. Ako zaista treba dati mjesta nezakonitim seksualnostima,
neka ona galame drugdje: ondje gdje ih se ponovo može uključiti, ako
ne u tokove proizvodnje, ono barem u tokove dobiti. Javna kuća i dom
zdravlja bit će ta mjesta tolerancije: prostitutka, klijent i podvodač,
psihijatar i njegova histerična žena — ti “drugi viktorijanci” rekao bi
Stephen Marcus — čini se da su krišom omogućili zadovoljstvo koje
se ne iskazuje u redu važnih stvari; sada se potiho odobrene riječi,
kretnje, ovdje razmjenjuju po visokoj cijeni. Samo bi ovdje divlji seks
imao pravo na zbiljske, ali jasno izdvojene forme, i tipove skrivenih,
omeđenih, kodiranih govora. Posvuda drugdje bi moderni puritanizam
nametnuo svoj trostruki dekret o zabrani, nepostojanju i nijemosti.
Jesmo li se oslobodili ta dva duga stoljeća, u kojima bi se povijest
seksualnosti trebalo čitati prije svega kao kroniku rastuće represije?
Vrlo malo, govore nam. Možda s Freudom. Ali s koliko obazrivosti,
s koliko medicinskog opreza, s kojim znanstvenim jamstvom
neškodljivosti, i s koliko opreza da se sve, bez bojazni od “prelijevanja”,
zadrži u najsigurnijem i najdiskretnijim prostoru, između kauča i
govora: još jedno unosno šaputanje na krevetu. A zar bi moglo biti
drukčije? Objašnjavaju nam da ako je represija od doba klasicizma
naovamo doista bila temeljni oblik veze između vlasti, znanja i
seksualnosti, osloboditi je se možemo tek uz zamašnu cijenu: za to
bi trebalo ništa manje nego pogaziti zakone, ukinuti zabrane, probiti
govor, vratiti zadovoljstvo u zbilju, te uvesti posve novu ekonomiju u
mehanizme vlasti; jer i najmanji je bljesak istine politički uvjetovan.
Takvi se učinci ne mogu dakle dosegnuti jednostavnom medicinskom
10
MI VIKTORIJANCI
praksom ni teorijskim diskursom, makar i strogim. Stoga se prokazuju

Freudov konformizam, normalizacijske funkcije psihoanalize, velika
bojažljivost u Reichovim žestokim ispadima i svi integracijski učinci
što proizlaze iz “znanosti” o seksu ili iz donekle sumnjivih praksi
seksologije.
Taj se diskurs o modernoj represiji seksa dobro drži. Bez sumnje i
zato jer ga je lako držati. Štiti ga ozbiljno povijesno i političko jamstvo;
postavljajući nastanak doba represije u XVII. stoljeće, nakon stotina
godina otvorenosti i slobodnog izražavanja, dovodi ga se do poklapanja
s razvojem kapitalizma: sastavni je dio građanskog poretka. Kratka
kronika seksa i njegovog zlostavljanja odmah se pretvara u uštogljenu
povijest proizvodnih oblika; nestaje njegova beskorisnost. Iz same te
činjenice ocrtava se načelo objašnjavanja: ako se seks potiskuje s toliko
nepopustljivosti, to je stoga jer je nespojiv s općim i intenzivnim
uvođenjem u radni odnos; u doba sustavne eksploatacije radne snage,
može li se dopustiti da se ona rasprši u zadovoljstvima, osim u onim,
svedenim na minimum, koji omogućuju njezinu reprodukciju?
Seks i njegove učinke možda nije lako odgonetnuti; njihovu ovako
postavljenu represiju, naprotiv, lako je analizirati. A probitak seksa —
njegove slobode, ali također i spoznaje stečene iz njega i prava da se
o njemu govori — posve se legitimno nadovezuje na časni politički
probitak: i seks je također dio budućnosti. Neki bi se sumnjičavi duh
mogao upitati nisu li tolike mjere opreza kako bi se povijesti seksa
dodijelilo tako značajno pokroviteljstvo, zapravo još tragovi starog
stida: da bi se taj diskurs mogao izgovoriti ili čuti, kao da su bile
potrebne ništa manje nego te vrednujuće međuzavisnosti.
Ali, postoji možda i neki drugi razlog zbog kojeg nam je tako
zahvalno odnose seksa i vlasti izražavati pojmovima represije: moglo
bi ga se nazvati govornikovom koristi. Ako je seks potisnut, to jest,
osuđen na zabranu, nepostojanje i nijemost, u samoj činjenici da se
o njemu govori, i govori o njegovoj represiji, ima nešto poput stava
hotimične transgresije. Tko govori tim jezikom, sebe do izvjesne
mjere postavlja izvan vlasti; on remeti zakon; barem malo anticipira
buduću slobodu. Otuda taj svečani ton kojim se danas govori o
seksu. Prvi demografi i psihijatri XIX. stoljeća, kada su ga morali
11
spomenuti, smatrali su kako se moraju ispričati što pažnju svojih

čitatelja zadržavaju na tako niskim i toliko beznačajnim temama.
Mi već nekoliko desetaka godina gotovo da o njemu ne govorimo
a da donekle ne zauzmemo pozu: to je svijest da izazivamo poredak
na vlasti, povišen ton glasa jer mislimo da smo subverzivni, revnost
u otklanjanju od sadašnjosti i u prizivanju neke budućnosti za koju
vjerujemo da pridonosimo njezinom bržem pojavljivanju. Nešto od
pobune, obećane slobode, skorašnjeg doba jednog drukčijeg zakona
lako ulazi u taj diskurs o potlačenosti seksa. U njemu se obnavljaju
neke od starih tradicionalnih funkcija proročanstva. Sutra će seks
biti dobar. Upravo zbog isticanja te represije još uvijek je moguće da
neupadljivo zajedno postoji ono što strah od rugla ili gorčina povijesti
većinu nas priječi da dovodemo u vezu: revoluciju i sreću; ili revoluciju
i neko drukčije tijelo, novije, ljepše; ili pak revoluciju i zadovoljstvo.
Govoriti protiv vlasti, reći istinu i obećati uživanje; povezati jedno
s drugim prosvjetljenje, oslobađanje i višestruke naslade; govoriti s
mjesta na kojem se spajaju revnost znanja, volja za promjenom zakona
i željeni vrt užitaka — eto što u nama nesumnjivo održava ustrajnost
da o seksu govorimo u pojmovima represije; eto što možda također
objašnjava trgovačku vrijednost koja se pridaje ne samo svemu što se
o tome kaže, nego i samoj činjenici da pažljivo slušamo one koji žele
ukloniti njene posljedice. Zapravo, mi smo jedina civilizacija u kojoj
su namještenici plaćeni da slušaju svačija povjeravanja o svome seksu:
budući da su želja da se o njemu govori i korist koja se od toga očekuje
široko premašile mogućnosti slušanja, neki su svoje uši čak iznajmili.
No, više od ove ekonomske posljedice, bitnim mi se u naše doba
čini postojanje diskursa u kojem su povezani seks, otkrivanje istine,
rušenje zakona svijeta, svitanje jednog drukčijeg dana i obećanje
izvjesne sreće. Danas upravo seks služi kao oslonac toj tako poznatoj
i na Zapadu tako važnoj staroj formi propovijedi. Velika seksualna
prodika — koja ima svoje tankoćutne teologe i svoje pučke glasove
— prolazi našim društvima već nekoliko desetaka godina; šiba stari
poredak, prokazuje licemjerstva, opjevava pravo na neposrednost i
zbilju; zbog nje se sniva o drukčijoj državi. Pomislimo na franjevce. I
upitajmo se kako se moglo dogoditi da se lirizam i religioznost, koji
12
MI VIKTORIJANCI
su dugo vremena bili suputnici revolucionarnog projekta, prenesu,

barem u velikom dijelu, u industrijskim i zapadnjačkim društvima na
seks.
Ideja o suzbijanom seksu nije dakle samo teorijska stvar. Tvrdnja
o seksualnosti, koja tobože nikada nije bila podčinjena s više strogosti
nego u doba licemjernog, zaposlenog i proračunatog građanstva, dolazi
zajedno s emfazom diksursa namijenjenog da govori istinu o seksu,
preinačuje njegovu ekonomiju u zbilji, opovrgava zakon koji njime
upravlja, mijenja njegovu budućnost. Iskaz o potlačenosti i forma
propovijedanja upućuju jedno na drugo; međusobno se pojačavaju.
Reći da seks nije potisnut, ili radije, reći da između seksa i vlasti odnos
nije represivan, mogao bi biti samo jalovi paradoks. Ne bi to samo
značilo sukobiti se s općeprihvaćenom tezom. Bilo bi to protiviti se
cijeloj ekonomiji, svim diskurzivnim “interesima” koji nju podržavaju.
Na tu bih točku htio postaviti seriju povijesnih analiza kojima je
ova knjiga ujedno uvod i nešto poput prvog općeg pregleda: uočavanje
nekoliko povijesno značajnih točaka i nacrt određenih teorijskih
problema. Ukratko, radi se o ispitivanju slučaja društva koje dulje od
jednog stoljeća sebe bučno kori zbog svoga licemjerja, rječito govori
o vlastitoj šutnji, uporno razglaba o onome što ne kaže, prokazuje
moći koje posjeduje i obećava da će se osloboditi zakona što su mu
omogućili djelovanje. Htio bih istražiti ne samo ove diskurse, nego i
volju koja ih potiče te strateško htijenje koje ih podržava. Pitanje što
bih ga htio postaviti ne glasi: zbog čega nas se zatomljuje, nego zašto
govorimo da nas se zatomljuje, s toliko strasti, toliko gnjeva protiv
svoje najbliže prošlosti, svoje sadašnjosti i protiv samih sebe? Po kojoj
smo spirali došli do toga da tvrdimo da je seks zanijekan, da otvoreno
pokazujemo kako ga skrivamo, govorimo da šutimo o njemu — a sve to
izražavajući ga eksplicitnim riječima, nastojeći ga pokazati u njegovoj
najogoljenijoj stvarnosti, potvrđujući ga u pozitivnosti njegove moći
i njegovih učinaka? Zacijelo je legitimno upitati se zašto je tako dugo
vremena seks povezivan s grijehom — iako bi još valjalo vidjeti kako
je nastalo to povezivanje i suzdržati se od općenite i nagle tvrdnje da
je seks bio “osuđen” — ali bi se također valjalo upitati zašto se danas
tako snažno okrivljujemo što smo ga nekoć učinili grijehom? Kojim
13
smo putevima došli do toga da smo “krivi” u pogledu svoga seksa? I

kako smo postali tako posebna civilizacija da sebi govorimo kako je
zloupotrebom moći ona sama dugo vremena “griješila” protiv seksa,
a čini to još i danas? Kako se dogodilo to premještanje koje nas, sve
htijući osloboditi grešne prirode seksa, opterećuje velikom povijesnom
krivnjom koja bi se sastojala upravo u zamišljanju te prirode grešnom
i u izvlačenju pogubnih posljedica iz tog uvjerenja?
Reći će mi se da ako danas postoji toliko ljudi koji mogu potvrditi
ovo zatomljivanje, to je stoga jer je ono povijesno očigledno. A ako
oni o tome govore tako rječito i tako dugo vremena, to je stoga jer
je zatomljivanje tako duboko ukorijenjeno, ima čvrste korijene
i razloge, tako kruto opterećuje seks da bismo ga se teško mogli
osloboditi samo jednom optužbom: rad na tome može biti jedino
dugotrajan. Nedvojbeno tim dugotrajniji jer je vlasti svojstveno —
a osobito vlasti kakva djeluje u našem društvu — da je represivna
i da s posebnom pažnjom potiskuje beskorisne energije, intenzitet
zadovoljstava i nepravilna ponašanja. Dakle, valja očekivati da će se
učinci oslobođenja od te represivne vlasti očitovati polagano; pothvat
da se o seksu govori slobodno i da bude prihvaćen u stvarnosti tako je
tuđ cijeloj ravnocrtnoj, sada već tisućljetnoj povijesti, povrh toga tako
je protivan ustrojstvima svojstvenim vlasti da će morati tapkati dugo
vremena prije nego ostvari svoju zadaću.
U odnosu na ovo što bih nazvao “represivnom hipotezom”, mogu se
iznijeti tri značajne dvojbe. Prva dvojba: je li zatomljivanje seksa doista
neka povijesna očiglednost? Je li to što se pokazuje na prvi pogled — i
što posljedično dopušta postavljanje početne hipoteze — isticanje ili
možda ustanovljenje represivnog režima nad seksom počevši od XVII.
stoljeća? Čisto povijesno pitanje. Druga dvojba: ustroj vlasti, a posebice
ove što djeluje u društvu kakvo je naše, potpada li on doista svojim
bitnim dijelom u kategoriju represije? Zabrana, cenzura, nijekanje,
jesu li to doista forme u kojima se vlast ostvaruje općenito, možda
u svakom društvu, a u našem zasigurno? Povijesno-teorijsko pitanje.
Konačno treća dvojba: kritički diskurs koji se obraća represiji, suočava
li se on s ustrojstvom vlasti koje je sve dotad nedvojbeno djelovalo da
mu prepriječi put, ili je on pak dio istog povijesnog spleta kao i ono što
14
MI VIKTORIJANCI
optužuje (nesumnjivo i iskrivljuje) nazivajući ga “represijom”? Postoji

li doista povijesni prijelom između doba represije i kritičke analize
represije? Povijesno-političko pitanje. Uvodeći ove tri dvojbe, nije
riječ samo o postavljanju protivnih hipoteza, simetričnih i oprečnih
prvima; ne radi se o tome da kažemo: daleko od toga da je seksualnost
bila potiskivana u kapitalističkim i građanskim društvima, naprotiv,
uživala je režim stalne slobode; ne radi se o tome da kažemo: vlast je,
u društvima kao što su naša, prije tolerantna nego represivna i kritika
represije može izgledati kao prijelom, ali je dio mnogo starijeg procesa
i prema smislu u kojem će se čitati taj proces, pojavit će se kao nova
epizoda u ublažavanju zabrana ili kao lukaviji ili obzirniji oblik vlasti.
Dvojbama koje bih htio suprotstaviti represivnoj hipotezi nije
cilj pokazati da je ona pogrešna, već premjestiti je u jednu opću
ekonomiju diskurza o seksu unutar modernih društva od XVII.
stoljeća naovamo. Zašto se o seksualnosti govorilo, što se reklo o njoj?
Kakvi su bili učinci vlasti do kojih je dovelo ono što se o njoj govorilo?
Kakve su veze između tih govora, tih učinaka vlasti i zadovoljstava
što su ih oni prožimali? Kakvo je znanje iz toga nastajalo? Ukratko,
radi se o određivanju režima vlast-znanje-zadovoljstvo u njegovom
funkcioniranju i svrsi, na kojem kod nas počiva diskurs o ljudskoj
seksualnosti. Otuda činjenica da bitna točka (barem početno)
nije toliko da znamo kaže li se seksu da ili ne, izričemo li zabrane
ili dopuštenja, potvrđujemo li njegovu važnost ili niječemo njegove
učinke, ispravljamo li ili ne riječi kojima se koristimo za njegovo
označavanje; nego da uzmemo u obzir da se o njemu govori, one
koji o njemu govore, mjesta i gledišta s kojih se govori o njemu,
institucije koje potiču da se o njemu govori, koje skupljaju i prenose
što je o njemu rečeno, ukratko, sveopću “diskurzivnu činjenicu”,
“diskurzivizaciju” seksa. Otuda također i činjenica da će važna točka
biti znati u kojim formama, preko kojih kanala, potkradajući se kroz
koje diskurze, vlast dopire do najsuptilnijih i najosobnijih ponašanja,
koji joj putevi omogućuju da dosegne rijetke i jedva primjetne oblike
žudnje, kako se uvlači u svakodnevno zadovoljstvo i kontrolira ga —
sve to uz učinke koji mogu biti odbijanje, zapreka, isključivanje, ali
također i poticanje, pojačavanje, ukratko, “polimorfne tehnike vlasti”.
15
Otuda napokon i činjenica da važna točka neće biti odrediti da li ova

diskurzivna produkcija i ti učinci vlasti vode do izražavanja istine
o seksu, ili naprotiv laži namijenjenih njezinom prikrivanju, nego
izdvojiti “volju za znanjem” koja im služi ujedno kao oslonac i oruđe.
Da se razumijemo; ne tvrdim da seks od doba klasicizma naovamo
nije bio zabranjivan ili zapriječavan ili prikrivan ili nepriznavan; ne
tvrdim niti da je od tog trenutka to bio manje nego ranije. Ne kažem
da je zabrana seksa varka; nego da je varka od toga stvarati temeljni i
tvorbeni element na temelju kojeg bi se mogla napisati povijest onoga
što je u vezi seksa rečeno od početka modernog doba. Svi ti negativni
elementi — zabrane, odbijanja, cenzure, nijekanja — što ih represivna
hipoteza objedinjuje u jedan veliki središnji mehanizam namijenjen da
govori ne, nesumnjivo su tek čestice koje igraju ograničenu i taktičku
ulogu u diskurzivizaciji, u nekoj tehnici vlasti, u volji za znanjem što
se ni približno ne svode na njih.
Ukratko, htio bih analizu odvojiti od prednosti što se obično daju
ekonomiji rijetkosti i načelima redukcije, da bih, suprotno tome,
tražio instance diskurzivne proizvodnje (koje, naravno, ostavljaju
mjesta i šutnjama), proizvodnje vlasti (koje ponekad za funkciju
imaju zabranjivanje), proizvodnje znanja (što često stavljaju u opticaj
pogreške i sustavna nepoznavanja); htio bih napisati povijest tih
instanci i njihovih transformacija. A već i prvi opći pregled s tog gledišta
čini se da upućuje kako je, od kraja XVI. stoljeća, “diskurzivizacija”
seksa, daleko od toga da je prošla kroz proces ograničavanja, naprotiv
bila podređena ustrojstvu rastućeg poticanja; da se tehnike vlasti
što upravljaju seksom nisu pokoravale načelu stroge selekcije, nego
naprotiv diseminacije i uvođenja polimofrnih seksualnosti, te da se
volja za znanjem nije zaustavila pred tabuom koji ne smije prekoračiti,
nego da je ustrajala — nesumnjivo uz mnogo pogrešaka — na
stvaranju znanosti o seksualnosti. To su pokreti koje bih, zaobilazeći
u neku ruku represivnu hipotezu i pojave zabrane ili isključenja na
koje se ona poziva, sada htio pokazati na shematski način, polazeći od
nekoliko povijesnih činjenica koje imaju vrijednost obilježja.
16
II.
Represivna
hipoteza
REPRESIVNA HIPOTEZA
1. POTICANJE NA GOVORE
XVII. stoljeće: bio bi to početak doba represije, svojstvenog

društvima koja se nazivaju građanskim i kojih se još možda nismo
posve oslobodili. Imenovati seks od tog je vremena postalo teže i
opasnije. Kao da ga je, da bi ga se zauzdalo u zbilji, najprije trebalo
svesti na razinu jezika, kontrolirati njegovo slobodno kruženje u
govorima, izbaciti ga iz izgovorenog i utrnuti riječi koje ga pokazuju
odviše osjetilno prisutnim. I moglo bi se reći da su ga se same te zabrane
plašile imenovati. Ne moravši ga čak ni izgovoriti, moderna čednost
postigla je da se o njemu ne govori, samom igrom zabranjivanja koja
upućuju jedna na druge: nijemosti koje svojom šutnjom nameću
tišinu. Cenzura.
No, uzevši ova tri posljednja stoljeća u njihovim stalnim mijenama,
stvari se pokazuju dosta drukčijim: oko, i u vezi seksa, imamo pravu
govornu eksploziju. Da se razumijemo. Moguće je da je postojalo
čišćenje — i to vrlo strogo — dopuštenog rječnika. Moguće je da je
sistematizirana cijela jedna retorika aluzivnosti i metaforičnosti. Nova
pravila doličnosti su, bez ikakve sumnje, filtrirala riječi: postoji stega
iskaza. Jednako tako i kontrola iskazivanja: mnogo je strože definirano
gdje i kada se o tome ne može govoriti; u kojoj situaciji, među kojim
sugovornicima i unutar kojih društvenih odnosa; postavljena su tako
područja ako ne potpune šutnje, ono barem takta i obzirnosti: između
roditelja i djece primjerice, ili učitelja i učenika, gospodara i posluge.
Postojala je u tome, gotovo je sigurno, cijela jedna restriktivna
19
ekonomija. Pripaja se onoj politici jezika i govora — spontano s jedne

strane, sporazumno s druge — što je pratila društvene preraspodjele u
doba klasicizma.
Naprotiv, na razini govora i njihovih područja, fenomen je gotovo
oprečan. Govori o seksu — specifični govori, različiti ujedno po
svom obliku i svom predmetu — neprestano su bujali: diskurzivno
vrenje ubrzalo se od XVIII. stoljeća naovamo. Ovdje ne mislim toliko
na moguće umnožavanje “nedopuštenih” govora, prekršiteljskih
govora koji sirovo imenuju seks vrijeđanjem ili izrugivanjem novih
sramežljivosti; sužavanje pravila pristojnosti vjerojatno je, kao
protuučinak, dovelo do vrednovanja i jačanja nepristojne riječi. Ali
bitno je umnožavanje govora o seksu na polju djelovanja same vlasti:
institucionalno poticanje da se o njemu govori, i da se govori sve više;
upornost nadležnih vlasti da čuju da se o njemu govori i da ga navedu
da sam govori u vidu eksplicitnog izražavanja i beskonačnog gomilanja
pojedinosti.
Primjerice, evolucija katoličkog pastorala i sakramenta pokornosti
nakon Tridentskog sabora. Malo pomalo prekriva se golota pitanja
što su ih izricali ispovjedni priručnici srednjega vijeka, i dobar dio
onih koji su se upotrebljavali još u XVII. stoljeću. Izbjegava se ulaziti
u takvu pojedinost koju su neki, kao Sanchez ili Tamburini, dugo
vremena smatrali nužnom da bi ispovijed bila potpuna: u položaj
svakog partnera, zauzete stavove, kretnje, dodire, točan trenutak užitka
— cijeli pomni slijed seksualnog čina u samom njegovom odvijanju.
Preporučuje se diskrecija, sa sve više ustrajnosti. U odnosu na grijehe
protiv čistoće potrebna je najveća suzdržanost: “Taj predmet sličan je
smoli, koja nas, kako god postupali s njom, pa makar je samo bacili
daleko od sebe, ipak zamrlja i uvijek uprlja.1 I kasnije će Alfons Ligouri
propisati da se započne — a eventualno se na njima i zadrži, osobito s
djecom — “zaobilaznim i pomalo nejasnim” pitanjima.2
Ali, jezik je moguće pročistiti. Proširenost priznanjâ, pogotovo
priznanjâ putenosti, neprestano je u porastu. Jer protureformacija u
1 P. Segneri, L’Instruction du pénitent (Priručnik za pokoru), franc. prijevod, 1695., str. 301.
2 A. Ligouri, Pratique des confesseurs (Ispovjednički postupak), franc. prijevod, 1854., str.
140.
20
REPRESIVNA HIPOTEZA
svim katoličkim zemljama nastoji ubrzati ritam godišnjih ispovijedi.

Jer nastoji nametnuti pomna pravila ispivanja samoga sebe. A naročito
jer u pokori pridaje sve više pažnje — a možda osobito nauštrb nekih
drugih grijeha — svim nagovještajima putenosti: misli, žudnje, putena
maštanja, naslade, zajednička uzbuđenja duše i tijela, sve to sada mora,
sve do pojedinosti, biti dio igre ispovijedanja i usmjerivanja. Seks se,
sukladno novom pastoralu, ne smije imenovati neoprezno; ali njegove
oblike, međuodnose, njegove učinke treba pratiti sve do najsitnijih
grananja: sjenka u nekom sanjarenju, presporo odagnana slika, mlako
otklonjeno sudioništvo između mehanike tijela i popustljivosti duha:
reći se mora sve. Dvostruka evolucija teži od puti učiniti korijen svih
grijeha i najvažniji trenutak samog njenog čina premjestiti prema
nemiru žudnje što ga je vrlo teško opaziti i izraziti; jer to je zlo što
pogađa čovjeka cijelog, i u najtajanstvenijim oblicima: “Dakle, pomno
ispitajte sve osobine svoje duše, pamćenje, rasuđivanje, volju. Također,
točno ispitajte svoja osjetila... Ispitajte još i sve svoje misli, sve svoje
riječi i sva svoja djela. Ispitujte čak i svoje snove, i saznajte niste li im u
budnom stanju dali svoj pristanak... Naposljetku, ne mislite da u tom
tako škakljivom i opasnom predmetu ima nešto sitno i olako.”3 Liniju
spajanja tijela i duše morao je, dakle, pratiti obavezni i pomni govor,
u svim njezinim zavojitostima: ispod površine grijeha, on pokazuje
neprekinut hrbat puti. Pod izlikom jezika koji je pažljivo očišćen tako
da u njemu više ne bude izravno imenovan, seks je preuzet, i kao da
je progonjen, u jedan diskurs čija je namjera da mu ne dopusti ni
nejasnoću ni predah.
Možda se tu po prvi put u obliku opće prinude nameće ova
zapovijed, tako svojstvena modernom Zapadu. Ne govorim o
obavezi priznavanja prekršaja zakona seksa, kao što je to zahtijevala
tradicionalna pokora; nego o gotovo beskonačnoj zadaći da se kaže,
kaže sebi i kaže drugom, tako često koliko je moguće, sve što se
može odnositi na igru bezbrojnih zadovoljstava, osjećaja i misli koji
preko duše i tijela imaju nekih srodnosti sa seksom. Ovaj projekt
“diskurzivizacije” seksa oblikovan je mnogo ranije, u asketskoj i
monastičkoj tradiciji. XVII. stoljeće učinilo je od njega pravilo za sve.
3 P. Segneri, loc. cit., str. 301-302.
21
Reći ćemo da se mogao primijeniti zapravo tek na vrlo usku elitu; masa
vjernika, koja je na ispovijed odlazila tek u rijetkim prilikama tijekom
godine, izmicala je tako složenim pravilima. Ali, nesumnjivo je važna
činjenica da je ta obaveza bila utvrđena kao idealna točka za svakog
dobrog kršćanina. Postavljen je imperativ: ne samo ispovjediti djela
suprotna zakonu, nego nastojati od svoje žudnje, cijele svoje žudnje,
stvoriti govor. Po mogućnosti, ništa ne smije izmaknuti toj formulaciji,
iako upotrebljene riječi trebaju biti brižljivo neutralizirane. Kršćanski
pastoral je kao temeljnu dužnost unio zadaću da se sve što ima veze sa
seksom propusti kroz beskrajni žrvanj riječi.4 Zabrana određenih riječi,
doličnost izraza, sve cenzure rječnika mogle bi biti samo sekundarni
dispozitivi u odnosu na to veliko podčinjavanje: načini da ga se učini
moralno prihvatljivim i tehnički korisnim.
Mogla bi se povući linija što bi išla ravno od pastorala XVII. stoljeća
do onoga što je bila njegova projekcija u književnosti, i u “sablažnjivoj”
književnosti. Reći sve, ponavljaju dušebrižnici: “ne samo konzumirane
činove nego i senzualna dodirivanja, sve nečiste poglede, sve skaredne
riječi... sve misli odobravanja”.5 Sade reaktualizira tu naredbu u
izrazima koji kao da su prepisani iz rasprava o dušebrižništvu: “U vašim
pričama mora biti najsitnijih i najopsežnijih detalja; o onome što se u
strasti o kojoj govorite odnosi na običaje i ljudske karaktere možemo
suditi jedino ukoliko ne prikrijete nijednu okolnost; uostalom,
najmanje okolnosti neizmjerno služe onome što očekujemo od vaših
priča.”6 A krajem XIX. stoljeća anonimni autor djela My Secret Life još
se podvrgava istoj odredbi; nesumnjivo je bio, barem naizgled, neka
vrsta tradicionalnog libertina; ali je život, što ga je gotovo potpuno
posvetio seksualnoj aktivnosti, zamislio podvostručiti najpodrobnijom
pričom o svakoj njegovoj epizodi. Katkad se zbog toga ispričava ističući
svoju brigu o poduci mladića, on koji je dao tiskati, u samo nekoliko
primjeraka, tih jedanaest svezaka posvećenih i najmanjim avanturama,
4 Reformacijski pastoral, iako na diskretniji način, također je postavio pravila diskurziviza-

cije seksa. O tome će se raspravljati u narednom svesku, Put i tijelo.
5 A. Ligouri, Préceptes sur le sixième commandement (Pouke o šestoj božjoj zapovijedi), franc.
prijevod, 1835., str. 5.
6 D.-A. de Sade, Les 120 journées de Sodome (120 dana Sodome), Pauvert, I. svezak, str.
139-140.
22
REPRESIVNA HIPOTEZA
zadovoljstvima i osjećajima svoje seksualnosti; valja mu vjerovati kada

mu u tekstu promakne glas čiste zapovijedi: “Pripovijedam činjenice,
kako su se dogodile i koliko ih se mogu sjetiti; to je sve što mogu
učiniti”; “u tajnom životu ne smije biti nijedne omaške; ne postoji
ništa čega se treba stidjeti... nikada ljudsku prirodu nije moguće previše
poznavati.”7 Samotnjak iz Tajnog života često je govorio, kao opravdanje
zašto ih opisuje, da svoje najneobičnije navike sigurno dijeli s tisućama
ljudi na zemaljskoj kugli. Ali najneobičnija od tih navika, ta da ih sve
prepričava, do u pojedinosti, i iz dana u dan, to je načelo usađeno u
srce modernog čovjeka otprije dobra dva stoljeća. Umjesto da na tog
osebujnog čovjeka gledam kao na hrabrog bjegunca iz “viktorijanstva”
koje ga je primoravalo na muk, bio bih sklon misliti da je u vremenu,
u koje su uostalom vladali vrlo opširni propisi o diskreciji i ustezanju,
on bio najizravniji i na izvjestan način najnaivniji predstavnik jedne
višestoljetne zapovijedi da se govori o seksu. Povijesna slučajnost prije
bi bila ustezanja “viktorijanskog puritanizma”; u svakom slučaju, ta bi
ustezanja bila peripetija, rafinman, taktički obrat u velikom procesu
diskurzivizacije seksa.
Bolje od svoje vladarice, taj Englez bez identiteta može poslužiti
kao središnja figura povijesti jedne moderne seksualnosti koja se već
dobrim dijelom oblikuje s kršćanskim pastoralom. Oprečno od ovoga
posljednjeg, za njega se nesumnjivo radilo o tome da osjećanja što ih
je doživio pojača nizanjem onoga što je o njima govorio; kao i Sade,
pisao je, u punom smislu riječi, “samo za vlastito zadovoljstvo”; pisanje
i ponovno čitanje teksta brižljivo je miješao s erotskim prizorima
kojemu su oni bili ujedno ponavljanje, nastavak i poticaj. No, zapravo
je kršćanski pastoral također nastojao proizvesti specifične učinke
na žudnju samom činjenicom da ju je, potpuno i pomno, prenosio
u govore: nesumnjivo učinke svladavanja i odvajanja, ali također i
učinke duhovnog obrata, okretanja Bogu, fizički učinak blažene boli
jer u tijelu osjećamo ugrize iskušenja i ljubavi koja mu se opire. U
tome je bit. U tome da je zapadni čovjek već tri stoljeća privržen zadaći
da sve kaže o svome seksu; da je od vremena klasicizma postojalo
stalno povećavanje i sve veće vrednovanje govora o seksu; i da su se
7 An., My Secret Life, ponovljeno izdanje Grove Press, 1964.
23
od tog brižljivo analitičkoga govora očekivali mnogostruki učinci

premještanja, pojačavanja, preusmjeravanja, promjene u samoj žudnji.
Ne samo da se proširilo područje onoga što se moglo reći o seksu i
ljude primoralo da ga stalno proširuju; nego je seksu, prema složenom
dispozitivu s različitim učincima, koji se ne može iscrpsti samo u odnosu
sa zakonom zabrane, pogotovo priključen diskurs. Cenzuriranje seksa?
Prije bi se reklo da je postavljena oprema za proizvođenje diskursa o
seksu, uvijek više diskursa koji mogu funkcionirati i biti na snazi u
samoj njegovoj ekonomiji.
Ova bi tehnika možda ostala vezana uz sudbinu kršćanske
duhovnosti ili uz ekonomiju pojedinačnih zadovoljstava da je nisu
podržavali i reaktualizirali drugi mehanizmi. Bitno “javni interes”. Ne
neka kolektivna radoznalost ili senzibilnost; ne jedan novi mentalitet.
Nego mehanizmi moći za čije je djelovanje govor o seksu — iz razloga
na koje će se valjati vratiti — postao bitan. Oko XVIII. stoljeća
rađa se politički, ekonomski, tehnički poticaj da se govori o seksu.
I ne toliko u obliku opće teorije seksualnosti, nego u obliku analize,
knjigovodstva, klasificiranja i specificiranja, u obliku količinskih ili
uzročnih istraživanja. Voditi “računa” o seksu, o njemu govoriti ne
samo moralistički nego racionalno, bila je to dovoljno nova nužnost
da se na početku ona sama sebi čudila i tražila opravdanja. Kako
neki racionalni diskurs može govoriti o toj stvari? “Rijetko su filozofi
svraćali odlučan pogled na te predmete koji se nalaze između gađenja
i ismijavanja, gdje valja izbjegavati kako licemjerje tako i sablazan.”8 I
gotovo stoljeće kasnije, medicina, za koju bismo očekivali da je manje
iznenađena onim što treba izraziti, još se spotiče u trenutku dok
govori: “Tama koja zaklanja ove činjenice, sram i gađenje što ih one
izazivaju, oduvijek su s njih odvraćale pogled promatrača... Dugo sam
vremena oklijevao da u ovu studiju uključim odbojnu sliku... “9 Ono
bitno nije u svim tim skrupulama, u “moralizmu” kojem se odaju,
ili licemjerstvu što ga kod njih možemo naslutiti. Nego u priznatoj
nužnosti da ih treba prebroditi. O seksu treba govoriti, treba govoriti
8 Condorcet, citirao J.-L. Flandrin, Familles (Obitelji), 1976.

9 A. Tardieu, Étude médico-légale sur les attentats aux moeurs (Sudsko-medicinska studija o
povredama običaja), 1857., str. 114.
24
REPRESIVNA HIPOTEZA
javno i na način što ga ne određuje podjela na dopušteno ili na

nedopušteno, čak i kad se govornik pridržava njihovog razlikovanja (te
svečane i uvodne izjave služe upravo tome da je pokažu): o njemu treba
govoriti kao o nečemu što ne treba jednostavno osuđivati ili tolerirati,
nego čime treba upravljati, uključiti u sustave korisnosti, urediti za
najveće dobro sviju, postaviti da optimalno funkcionira. O seksu se
ne samo sudi, njime se i upravlja. Pripada javnom djelovanju; traži
upravne postupke; o njemu brigu moraju preuzeti analitički diskursi.
U XVIII. stoljeću seks postaje stvar “redarstva”. Ali u punom i pravom
značenju koji se tada pridavao toj riječi — ne represije nereda, nego
uređenom povećavanju skupnih i pojedinačnih snaga: “Mudrošću
svojih propisa učvrstiti i uvećati unutrašnju moć države, a kako se ta
moć ne nalazi samo u Državi općenito, i u svakom od dijelova koji je
tvore, nego i u sposobnosti i nadarenosti svih onih koji joj pripadaju,
iz toga slijedi da se policija mora u potpunosti brinuti o tim sredstvima
i staviti ih u službu javnog blagostanja. No, taj cilj može postići samo
poznavanjem svih tih različitih prednosti.”10 Policija seksa: to jest, ne
strogost zabranjivanja nego nužnost da se seks uredi korisnim i javnim
diskursima.
Samo nekoliko primjera. Jedna od velikih novina u tehnikama
vlasti u XVIII. stoljeću bila je pojava “populacije” kao ekonomskog
i političkog problema: populacija-bogatstvo, populacija-radna snaga
ili radna sposobnost, populacija u ravnoteži između vlastitog rasta
i sredstava kojima raspolaže. Vlade uviđaju da nemaju posla samo
s podanicima, pa ni s “narodom”, nego s “populacijom”, s njenim
specifičnim pojavama, i njoj svojstvenim varijablama: natalitet,
smrtnost, životni vijek, plodnost, zdravstveno stanje, učestalost bolesti,
oblik prehrane i nastambi. Sve ove varijable nalaze se na raskrižju
životu svojstvenih kretanja i institucijama pripadajućih učinaka:
“Države se ne napučuju prema prirodnom rastu razmnožavanja, nego
iz razloga njihove industrije, proizvodnje i različitih institucija... Ljudi
se množe kao proizvodi tla i srazmjerno prednostima i sredstvima koje
10 J. von Justi, Éléments généraux de police (Opći elementi redarstva), prev. 1769, str. 20.
25
nalaze u svojem radu.”11 U središtu ekonomskog i političkog problema

populacije je seks: potrebno je analizirati stopu nataliteta, dob sklapanja
braka, zakonita i nezakonita rođenja, prijevremenost i učestalost spolnih
odnosa, način kako ih učiniti plodnim ili jalovim, učinak celibata ili
zabrana, utjecaj kontracepcijskih postupaka — onih čuvenih “pogubnih
tajni” za koje demografi uoči Revolucije znaju da su već vrlo odomaćene
na selu. Istina, odavno se tvrdilo da zemlja mora biti napučena ako
želi biti bogata i jaka. Ali sada po prvi put i barem na postojan način
jedno društvo tvrdi da su njegova budućnost i bogatstvo vezani ne
samo uz broj i uz vrlinu njegovih građana, ne samo uz pravila njihovih
brakova i organizaciju porodica, već uz način na koji svatko koristi svoju
seksualnost. Prelazi se s ritualnog očajavanja o besplodnom razvratu
bogatih, neoženjenih i libertina, na diskurs u kojem se seksualno ponašanje
populacije uzima ujedno za predmet analize i mjesto intervencije: od
masivno populacionističkih teza merkantilističkog doba dolazi se do
podrobnijih i bolje izračunatih regulativnih pokušaja koji će se sukladno
ciljevima i hitnosti kolebati između natalitetnog ili antinatalitetnog
smjera. Kroz političku ekonomiju populacije oblikuje se cijela jedna
mreža opažanja o seksu. Rađa se analiza seksualnih ponašanja, njihovih
opredjeljenja i učinaka, na granici biološkog i ekonomskog. Javljaju
se također one sustavne kampanje, što onkraj tradicionalnih načina
— moralnih i vjerskih uvjeravanja, poreznih mjera — od seksualnog
ponašanja parova pokušavaju stvoriti usklađeno gospodarsko i političko
ponašanje. Rasizmi XIX. i XX. stoljeća naći će ovdje neka svoja uporišta.
Država treba znati u kojem je stanju seksualnost građana i kako se oni
njome koriste, ali svatko također treba biti sposoban kontrolirati što s
njome čini. Između države i pojedinca, seks je postao izazov, i to javni
izazov; prekrilo ga je veliko tkanje govora, znanja, analiza i naredbi.
Jednako je i sa seksualnošću djece. Često se kaže da ju je doba
klasicizma gurnulo u tamu iz koje se nije oslobodila prije Tri ogleda ili
blagotvornih tjeskoba malog Hansa. Istina je da je bivša “sloboda” jezika
između djece i odraslih, ili učenika i učitelja vjerojatno nestala. Nijedan
pedagog XVII. ne bi javno, kao Erazmo u svojim Dijalozima, svog
11 C.-J. Herbert, Essai sur la police générale des grains (Esej o općem upravljanju žitaricama),
1753., str. 320-321.
26
REPRESIVNA HIPOTEZA
učenika savjetovao o izboru dobre prostitutke. A bučni smijeh koji je

tako dugo, i to, čini se, u svim društvenim slojevima pratio preuranjenu
seksualnost djece, malo pomalo je utihnuo. Ali, nije to ipak jednostavno
ušutkivanje. Prije je to jedan novi režim diskursâ. O njoj se ne govori
manje, naprotiv. Ali se ona drugačije izriče; govore je drugi ljudi, polazeći
s drugih gledišta i kako bi postigli druge učinke. Sama nijemost, ono što
se odbija reći ili zabranjuje imenovati, diskrecija koja se zahtijeva između
određenih govornika, manje su apsolutna granica govora, druga strana
od koje bi bila odvojena nekom nepopustljivom međom, nego elementi
koji funkcioniraju pored onog izrečenog, s njima i u odnosu na njih u
skupnim strategijama. Nije potrebno stvarati binarnu podjelu između
onoga što se kaže i što se ne kaže; trebalo bi pokušati odrediti različite
načine da ih se ne kaže, kako su raspoređeni oni koji mogu i oni koji
ne mogu o njima govoriti, koji je tip govora dopušten ili koji se oblik
diskrecije zahtijeva od jednih i od drugih. Ne postoji jedna nego više
šutnji i one su sastavni dio strategija koje podržavaju i prožimaju govore.
Primjerice obrazovne ustanove XVIII. stoljeća. Gledano u cjelini,
može se steći dojam da se o seksu ovdje praktički ne govori. Ali, dovoljno
je baciti pogled na arhitektonska uređenja, na propise o disciplini, i
cijelu unutrašnju organizaciju: tu je neprestano riječ o seksu. Graditelji
su mislili na njega, i to izričito. Organizatori o njemu neprestano
vode računa. Svi nositelji nekog dijela autoriteta stavljeni su u stanje
neprekidne pripravnosti koju neumorno potiču uređenja, poduzet oprez,
međuodnos kažnjavanja i odgovornosti. Prostor učionice, oblik stolova,
uređenje dvorišta za igru, raspored spavaonica (sa ili bez pregrada, sa
ili bez zastora), predviđeni propisi za nadziranje odlaska u postelju i
spavanja, sve to upućuje, na najopširnji način, na seksualnost djece.12
Ono što bi se moglo nazvati internim diskursom institucije — što ga
ona govori samoj sebi i koji je u opticaju među onima koji osiguravaju
12 Règlement de police pour les lycées (Redarstveni propisi za gimanzije), 1809., «čl. 67. Uvijek
će na satovima nastave i učenja biti nazočan pomoćni učitelj koji nadzire vanjske prostore da
učenike koji su izašli zbog nužde spriječi da se zaustavljaju i okupljaju.
68. Nakon večernje molitve učenike će se odvesti u spavaonicu gdje će ih učitelji odmah
poslati u postelju.
69. Učitelji će leći tek nakon što su se uvjerili da je svaki učenik u svom krevetu.
70. Kreveti će biti odijeljeni pregradama visokim dva metra. Spavaonice će noću biti
osvijetljene.”
27
njezino funkcioniranje — jednim je važnim dijelom oblikovan na

zaključku da ta seksualnost postoji kao preuranjena, aktivna, stalna. A
to nije sve: seks gimnazijalca je tijekom XVIII. stoljeća — na posebniji
način od općenito seksa adolescenata — postao javnim problemom.
Liječnici se obraćaju ravnateljima ustanova i profesorima, a svoje savjete
daju i obiteljima; pedagozi izrađuju projekte koje podnose vlastima;
učitelji se okreću učenicima, daju im preporuke i sastavljaju za njih
knjige ohrabrenja, moralne ili medicinske primjere. Oko gimnazijalca i
njegovog seksa buja cijela jedna literatura naputaka, mišljenja, zapažanja,
liječničkih savjeta, kliničkih slučajeva, nacrta reformi, planova za idealne
ustanove. S Basedowim i njemačkim “filantropskim” pokretom, ta se
diskurzivizacija adolescentskog seksa značajno proširila. Salzmann je čak
organizirao eksperimentalnu školu čije je posebno obilježje bilo tako
dobro osmišljena kontrola i podučavanje seksa da se u njoj univerzalni
porok mladosti nikada se ne bi prakticirao. I u svim tim poduzetim
mjerama, dijete neće biti samo nijemi i nesvjesni predmet skrbi oko koje
su se među sobom uskladili odrasli; nametao mu se određeni racionalni,
ograničen, kanonski i istinit govor o seksu — neka vrsta diskurzivne
ortopedije. Velika svečanost organizirana u Philanthropinumu mjeseca
svibnja 1776. može poslužiti kao mala ilustracija. Bila je to, u mješovitoj
formi ispita, pjesničkog natjecanja, dodjele nagrada, revizijske komisije,
svečana prva pričest mladalačkog seksa i racionalnog diskursa. Kako bi
pokazao uspjeh seksualnog obrazovanja učenika, Basedow je pozvao sve
koji su se u Njemačkoj mogli ubrojiti među uglednike (Goethe je jedan
od rijetkih koji su odbili poziv). Pred okupljenom publikom, Wolke,
jedan od profesora, učenicima postavlja izabrana pitanja o tajnama
seksa, rođenja, o prokreaciji: daje im da tumače grafike što pokazuju
trudnu ženu, par, kolijevku. Odgovori su pametni, bez srama i nelagode.
Nikakav ih neprilični smijeh ne remeti — osim, naravno, iz odrasle
publike koja je djetinjastija od same djece i koju Wolke strogo kori.
Na kraju zaplješću tim bucmastim dječacima koji pred velikima vještim
znanjem pletu vijence diskursa i seksa.13
13 J. Schummel, Fritzens Reise nach Dessau (Fritzenovo putovanje u Dessau), 1776., naveo
A. Pinloche, La Réforme de l’éducation en Allemagne au XVIIIe siècle (Reforma obrazovanja u
Njemačkoj u XVIII. stoljeću), 1889., str. 125-129.
28
REPRESIVNA HIPOTEZA
Bilo bi netočno reći da je pedagoška institucija masivno nametnula

muk u spolnosti djece i adolescenata. Naprotiv, od XVIII. stoljeća
u vezi nje umnožila je forme diskursa; za nju je ustanovila različita
uporišta; kodirala je sadržaje i osposobila govornike. Govoriti o seksu
djece, navesti odgajatelje, liječnike, upravitelje i roditelje da govore
o njemu, ili njima govoriti o njemu, pustiti samo djecu da govore, i
zatvoriti ih u diskurzivnu mrežu koja se sad njima obraća, sad o njima
govori, sad im nameće kanonske spoznaje, sad polazeći od njih oblikuje
znanje koje im izmiče — sve ovo omogućuje povezivanje pojačanja
moći i umnožavanja diskursa. Spolnost djece i adolescenata postala
je od XVIII. stoljeća naovamo važan izazov oko kojeg su raspoređeni
nebrojeni institucionalni dispozitivi i diskurzivne strategije. Moguće
je da je odraslima i samoj djeci uskraćen izvjesni način da se o njoj
govori: i da je on diskvalificiran kao izravan, prost, neotesan. Ali bila
je to samo obratna strana, i možda uvjet da bi funkcionirali drugi
diskursi, višestruki, isprepleteni, nenametljivo hijerarhizirani, i svi
čvrsto artikulirani oko snopa odnosa moći.
Moglo bi se navesti mnogo drugih žarišta koja su, počevši od
XVIII. ili XIX. stoljeća, postala aktivna u poticanju govora o seksu.
Najprije medicina, preko “živčanih bolesti”; potom psihijatrija, kada
počinje u “ispadima”, zatim onaniji, zatim nezadovoljstvu, zatim u
“varanju prokreacije” tražiti etiologiju duševnih bolesti, a naročito
kada si kao sebi pripadajuće područje priključi seksualne perverzije u
cjelini; i kazneno pravosuđe, koje se dugo vremena bavilo seksualnošću
ponajviše u obliku “gnusnih” i protuprirodnih zločina, ali koje se oko
sredine XIX. stoljeća otvara sitnoj jurisdikciji malih nedjela, minornih
uvreda, nevažnih perverzija; konačno sve one društvene kontrole što
se razvijaju potkraj prošlog stoljeća i koje filtriraju seksualnost parova,
roditelja i djece, opasnih adolescenata i onih u opasnosti —i pokušavaju
zaštititi, odvojiti, spriječiti, posvuda ukazivati na opasnosti, buditi na
oprez, prizivati dijagnoze, gomilati izvještaje, organizirati terapije; oko
seksa oni isijavaju diskurse, jačaju svijest o neprestanoj opasnosti koja
pak potiče da se o njemu govori.
Jednoga dana 1867. godine prijavljen je neki zemljoradnik iz sela
Lapcourt, donekle malouman, koji je ovisno o godišnjim dobima bio
29
zaposlen kod ovih ili onih, hranio se tu i tamo od od malo milostinje i

najgorih poslova, spavao po hambarima i konjušnicama: nakraj nekog
polja privolio je jednu djevojčicu da ga malo pomiluje, kao što je to
već činio, kao što je vidio da se to radi, kao što su to oko njega činili
seoski derani; tako su na rubu šume, ili u jarku uz cestu koja vodi u
Saint-Nicolas, obično igrali igru što su je nazivali “prokislo mlijeko”.
Tako su na njega roditelji upozorili seoskog načelnika, načelnik
ga je prijavio žandarima, žandari odveli sucu, ovaj ga je optužio i
predao prvom liječniku, zatim dvama drugim stručnjacima koji su
sastavili izvještaj i potom ga objavili.14 Po čemu je važna ova priča?
Po svojoj sitnoj naravi; jer ta svakodnevnica seoske seksualnosti, ti
neznatni užici na otvorenom, mogli su od određenog trenutka postati
predmet ne samo kolektivne nesnošljivosti nego i sudskog postupka,
medicinske intervencije, pažljivog kliničkog ispitivanja, i cijelog jednog
teorijskog objašnjavanja. Važno je da su toj osobi, što je sve dotada
bila sastavni dio seoskog života, počeli mjeriti lubanju, proučavati
kosti lica, provjeravati anatomiju ne bi li u njoj otkrili moguće
znakove degeneracije; da su ga tražili da govori; da su ga ispitivali o
njegovim mislima, sklonostima, navikama, osjećanjima, sudovima. I
da su naposljetku odlučili, razriješivši ga svake krivnje, učiniti čistim
predmetom medicine i znanja — predmetom koji treba sakriti, sve do
kraja njegovog života, u bolnici u Marévilleu, ali isto tako i podrobnom
analizom s njime upoznati učeni svijet. Možemo biti sigurni da je
istodobno učitelj iz Lapcourta seljačiće učio da paze na svoj jezik i
više ne govore naglas o tim stvarima. A to je nesumnjivo bio jedan
od uvjeta da bi institucije znanja i vlasti mogle taj svakodnevni teatar
prekriti svojim svečanim diskursom. Na te je bezvremenske geste, na
ta jedva skrivena zadovoljstva, što su ih priprosti duhom izmjenjivali
sa živahnom djecom, sada je naše društvo — i nesumnjivo je prvo u
povijesti — postavilo cijeli jedan aparat za govorenje, analiziranje i
spoznavanje.
Između libertinskog Engleza koji je za samoga sebe pomamno
pisao o posebnostima svog tajnog života, i njegovog suvremenika, tog
14 H. Bonnet i J. Bulard, Rapport médico-légal sur l’état mental de Ch.-J. Jouy (Sudsko-medi-
cinski izvještaj o duševnom stanju Ch.-J. Jouya), 4. siječnja 1868.
30
REPRESIVNA HIPOTEZA
seoskog glupana koji je djevojčicama davao par novčića za ljubaznosti

što su mu ih uskraćivale odraslije, nesumnjivo postoji neka duboka
veza: od jedne do druge krajnosti, seks je svakako postao nešto o
čemu se govori, i govori se iscrpno prema diskurzivnim dispozitivima
koji su raznoliki, ali su svaki na svoj način prinudni. Bilo to suptilno
povjeravanje ili autoritarno ispitivanje, seks se, bio on profinjen ili
prost, mora izreći. Velika polimorfna naredba jednako podčinjava
anonimnog Engleza kao i sirotog lorenskog seljaka, za kojeg je povijest
htjela da se zove Jouy15*.
Od XVIII. stoljeća naovamo seks nije prestao izazivati neku vrstu
poopćene diskurzivne nadraženosti. I ti se diskursi o seksu nisu
umnažali izvan vlasti ili protiv nje; nego upravo ondje gdje se ona
ostvarivala, i kao sredstvo njezinog ostvarivanja; posvuda su postavljeni
poticaji na govorenje, posvuda dispozitivi za slušanje i bilježenje,
posvuda postupci za promatranje, ispitivanje i izricanje. Istjeruje ga
se i prisiljava na diskurzivno postojanje. Od pojedinačne zapovijedi
koja svakome nalaže da od svoje spolnosti stvara stalni govor, sve do
višestrukih mehanizama koji na području ekonomije, pedagogije,
medicine, pravosuđa potiču, izvlače, uređuju, institucionaliziraju
diskurs o seksu, naša civilizacija je zahtijevala i organizirala ogromnu
pričljivost. Možda nikada nijedan drugi tip društva, i u jednoj relativno
vrlo kratkoj povijesti, nije prikupio takvu količinu govora o seksu. Lako
bi moglo biti da o njemu govorimo više nego o bilo čemu drugom;
odali smo se toj zadaći; uvjeravamo sebe iz neke čudne obzirnosti
da o njemu nikada ne govorimo dovoljno, da smo previše stidljivi i
bojažljivi, da si zbog tromosti i pokoravanja skrivamo zasljepljujuću
očiglednost, da nam i dalje izmiče bitno, da još treba tragati za njim.
Što se seksa tiče, najnepresušnije, najnestrpljivije društvo lako bi
moglo biti naše.
A to pokazuje ovaj prvi kratki pregled: manje je riječ o jednom
diskursu o seksu koliko o mnoštvu diskursa što ih je proizvela cijela
serija uređaja koji djeluju u različitim institucijama. Srednji vijek je
oko teme puti i prakse pokore organizirao izrazitije unitaran diskurs.
Tijekom posljednjih stoljeća to se je relativno jedinstvo raspalo,
*
15 Homonim s participom perfekta glagola jouir što znači uživati, a i svršiti, prim. prev.
31
raspršilo, umnožilo u eksploziji odvojenih diskurzivnosti kakve su se

oblikovale u demografiji, biologiji, medicini, psihijatriji, psihologiji,
moralu, pedagogiji, političkoj kritici. Točnije: čvrsta veza što je jednu s
drugom spajala moralnu teologiju pohote i obavezu priznanja (teorijski
diskurs o seksu i njegov izričaj u prvom licu), ta je veza, ako se nije
prekinula, barem olabavila i postala raznolika: između objektivizacije
seksa u racionalnim diskursima i pokreta u kojem je svakoga zapala
zadaća pričanja o vlastitom seksu, nakon XVIII. stoljeća nastao je
cijeli niz napetosti, sukoba, nastojanja za usklađivanjem, pokušaja
prerada. Ne treba dakle o tom porastu diskursa govoriti jednostavno
u pojmovima stalnog širenja; prije u njemu treba vidjeti raspršivanje
žarišta iz kojih se šire ti diskursi, diverzifikaciju njihovih formi i
složeno razvijanje mreže koja ih povezuje. Više od ravnomjerne brige o
prikrivanju seksa, više od opće sramežljivosti jezika, naša tri posljednja
stoljeća obilježava raznolikost, široka raspršenost aparata koje smo
izmislili da bismo govorili o seksu, da bismo naveli da se o njemu govori,
postigli da on govori o sebi, da bi slušali, zabilježili, prepisali i raširili
to što se o njemu kaže. Oko seksa je cijelo jedno tkanje raznolikog,
specifičnog i prinudnog prenošenja u diskurs: masivna cenzura, nakon
desetljeća verbalne pristojnosti nametnute klasicizmom? Više je riječ o
uređenom i polimorfnom poticanju na govor.
Nesumnjivo će se prigovoriti da, ako je bilo potrebno toliko
podstreka i toliko mehanizama prinude da bi se govorilo o seksu, to je
stoga jer je općenito prevladavala izvjesna temeljna zabrana; samo su
precizne nužnosti — ekonomski pritisci, politički interesi — mogli
ukinuti tu zabranu i otvoriti neke pristupe diskursu o seksu, ali uvijek
ograničene i brižljivo kodirane; toliko govoriti o seksu, postaviti
toliko ustrajnih dispozitiva da bi se o njemu govorilo, ali pod strogim
uvjetima, zar to nije dokaz da se on drži u tajnosti i da ga se tu pogotovo
nastoji i zadržati? A upravo bi trebalo ispitati tu tako čestu temu da
je seks izvan diskursa i da samo uklanjanje prepreke, raskidanje tajne
može otvoriti put koji vodi do njega. Nije li ta tema dio naredbe
kojom se izaziva govor? Nije li se zbog poticanja da se o njemu govori,
i uvijek ponovo počinje govoriti, njime mahalo s vanjskog ruba svakog
aktualnog diskursa kao tajnom koju je nužno istjerati — nešto što je
32
REPRESIVNA HIPOTEZA
pretjerano dovedeno do nijemosti, i što je u isti mah teško i nužno,

opasno i dragocjeno kazati? Ne treba zaboraviti da ga je kršćanski
pastoral, čineći seks onim što se prvenstveno treba priznati, uvijek
prikazivao kao uznemirujuću zagonetku: ne nešto što se uporno
pokazuje nego ono što se posvuda krije, kao podmukla prisutnost na
koju bismo se mogli oglušiti koliko tihim i često prerušenim glasom
govori. Tajna seksa nesumnjivo nije temeljna stvarnost u odnosu na
koju su postavljeni svi poticaji da se govori o njemu — bilo da je
pokušavaju slomiti, bilo da je nejasno nastavljaju upravo načinom
na koji govore. Više je riječ o temi koja je dio samog ustrojstva tih
poticanja: način da se oblikuje zahtjev govorenja o njemu, prijeko
potrebna fabula neograničeno bujnoj ekonomiji diskursa o seksu. Za
moderna društva svojstveno je ne da su seks osudila da ostane u sjeni,
nego da su se posvetila stalnom govorenju o njemu, ističući ga kao
Tajnu.
33
REPRESIVNA HIPOTEZA
2. PERVERZNO USAĐIVANJE
Moguća je primjedba: bilo bi pogrešno u tom bujanju diskursa

vidjeti jednostavnu kvantitativnu pojavu, nešto poput čistog rasta,
kao da je svejedno što se u njima kaže, kao da je činjenica da se o
tome govori po sebi važnija od zapovjednih oblika što mu se nameću
dok se o njemu govori. Zar ta diskurzivizacija seksa nije podređena
zadaći da se iz stvarnosti izbace oblici seksualnosti koji nisu podređeni
strogoj ekonomiji razmnožavanja: reći ne neplodnim aktivnostima,
izbaciti usputna zadovoljstva, suziti ili isključiti prakse koje za cilj
nemaju potomstvo? Preko toliko diskursa umnožile su se sudske osude
sitnih perverzija; seksualna nepravilnost pripojena je duševnoj bolesti;
od djetinjstva do starosti definirana je norma seksualnog razvoja i
brižljivo su opisana sva moguća odstupanja; organizirane su pedagoške
kontrole i zdravstvene kure; oko najmanjih fantazija moralisti su, ali
isto tako, i pogotovo, liječnici nahuškali cijeli jedan napuhan rječnik
odurnoga; nisu li sve to sredstva upotrebljena da usišu, u korist
genitalno usredotočene seksualnosti, tolika besplodna zadovoljstva?
Sva ta brbljiva pažnja kojom dižemo graju oko seksualnosti već dva
ili tri stoljeća, nije li ona podređena jednoj osnovnoj brizi: osigurati
napučenost ljudima, obnoviti radnu snagu, nastaviti formu društvenih
odnosa; ukratko, organizirati seksualnost koja je ekonomski korisna i
politički konzervativna?
Još ne znam je li u konačnici cilj takav. Ali u svakom slučaju, do njega
se nije nastojalo doći ograničavanjem. Devetnaesto i naše stoljeće više
35
su bili doba umnožavanja: raspršivanje seksualnosti, jačanje njihovih

nespojivih oblika, višestruko usađivanje “perverzija”. Naše doba bilo je
začetnik seksualnih raznorodnosti.
Sve do kraja XVIII. stoljeća, tri su velika eksplicitna koda — izvan
običajnih zakonitosti i ograničenosti mnijenja — upravljala seksualnim
praksama: kanonsko pravo, kršćanski pastoral i građanski zakon. Svaki
na svoj način, određivali su podjelu na dopušteno i nedopušteno. A
svima je težište bilo na bračnim odnosima: bračna dužnost, sposobnost
njenog ispunjavanja, kako je se pridržavati, zahtjevi i nasilja koja su
je pratila, nepotrebna ili neprilična milovanja kojima je služila kao
izlika, njezina plodnost ili način koji se koristio da postane jalova,
trenuci u kojima se to tražilo (opasna razdoblja trudnoće i dojenja,
zabranjeno vrijeme korizme ili uzdržavanja), njezina učestalost i
rijetkost — sve je to pogotovo bilo zasićeno propisima. Seks bračnih
drugova opsjedala su pravila i preporuke. Bračni odnos bio je središte
najizraženijih ograničenja; naročito se govorilo upravo o njemu; više
od bilo kojeg drugog, morao je biti detaljno priznavan. Bio je pod
najvećim nadzorom: ako je izostao, morao se pokazati i dokazati
pred svjedokom. “Ostalo” je postojalo mnogo nejasnije: pomislimo
na neodređen status “sodomije”, ili ravnodušnost prema seksualnosti
djece.
Štoviše, ovi različiti kodovi nisu jasno razgraničavali kršenja propisa
bračne veze i otklone u odnosu na genitalnost. Pogaziti zakone braka
ili tražiti čudna zadovoljstva u svakom je slučaju zasluživalo osudu. Na
popisu teških grijeha, odvojenih jedino po svojoj važnosti, nalazili su
se razvrat (veze izvan braka), preljub, otmica, misaoni ili tjelesni incest,
ali isto tako i sodomija, ili međusobno «milovanje». Što se sudova tiče,
oni su mogli osuđivati kako homoseksualnost tako i nevjeru, brak bez
pristanka roditelja ili zoofiliju. Kako u građanskom tako i u vjerskom
poretku, računa se vodilo o nezakonitosti u cjelini. Nesumnjivo da je
«protuprirodno» bilo označeno s posebnim gnušanjem. Ali je shvaćano
samo kao krajnji oblik «protuzakonitog»; i ono je kršilo zakonske akte
tako svete kao što su oni bračni i koji su ustanovljeni za upravljanje
poretkom stvari i razmještajem bića. Zabranjivanja koja su se odnosila
na seks bila su temeljno pravne prirode. «Priroda», na koju su se znala
36
REPRESIVNA HIPOTEZA
oslanjati, bila je također još neka vrsta prava. Hermafroditi su dugo

vremena bili zločinci, ili izdanci zločinaca jer je njihov anatomski
sklop, sâmo njihovo biće zbunjivalo zakon koji je razlikovao spolove i
propisivao njihovo spajanje.
Tom sustavu, usredotočenom na zakoniti brak, diskurzivna
eksplozija XVIII. i XIX. stoljeća nametnula je dvije promjene. Prvo,
centrifugalno kretanje u odnosu na heteroseksualnu monogamiju.
Naravno, polje praksi i zadovoljstava i dalje se poziva na nju kao na
svoje unutarnje pravilo. Ali se o njoj govori sve manje i manje, u svakom
slučaju s rastućom trezvenošću. Odustaje se od zadiranja u njene tajne;
više se od nje ne traži da se izražava iz dana u dan. Zakoniti par, sa svojom
redovitom seksualnošću, ima prava na više diskrecije. Teži djelovati
kao norma, možda stroža, ali tiša. Zauzvrat, ispituje se seksualnost
djece, i seksualnost luđaka i zločinaca; zadovoljstvo onih koji ne vole
drugi spol; sanjarije, opsesije, sitne manije ili velike pomame. Sada je
red na svim tim nekoć jedva primijećivanim figurama da istupe, uzmu
riječ i izreknu teško priznanje toga što jesu. Nesumnjivo, time ih se ne
osuđuje manje. Ali ih se sluša; i ako se dogodi da se ponovo ispituje
uobičajena seksualnost, događa se to povratnim putem, počevši od tih
rubnih seksualnosti.
Otuda na polju seksualnosti izlučivanje jedne specifične dimenzije
“protuprirodnog”. U odnosu na druge osuđivane oblike, kao što su
preljub ili otmica (koji se postupno sve manje osuđuju), oni stječu
svoju samostalnost: oženiti blisku rođakinju ili se odati sodomiji,
zavesti redovnicu ili prakticirati sadizam, prevariti ženu ili skrnaviti
leševe, to postaju bitno različite stvari. Područje što ga je pokrivala
šesta Božja zapovijed počinje se rastavljati. Rastače se, također,
u građanskom poretku nejasna kategorija “razvrata” koja je više
od jednog stoljeća bila najčešći razlog za službeno zatvaranje. Na
njegovim krhotinama s jedne strane niče kršenja zakonodavstva (ili
morala) braka i obitelji, a s druge narušavanja pravilnosti prirodnog
funkcioniranja (narušavanja koja zakon uostalom može sankcionirati).
Možda je ovdje, između ostalih, jedan od razloga tog Don Juanovog
prestiža što ga ni tri stoljeća nisu potamnila. Ispod velikog kršitelja
pravila braka — kradljivca žena, zavodnika djevica, sramote obitelji i
37
uvrede muževa i očeva — probija se jedan drugi lik: onaj koji je mimo
svoje volje prožet mračnim ludilom seksa. Ispod libertinca, pervertit.
On hotimično krši zakon, ali istovremeno nešto poput zavedene
prirode odvlači ga daleko od svake prirode; njegova smrt je trenutak
u kojem se natprirodni povratak uvrede i osvete presijeca s bijegom
u protuprirodno. Postojanje Don Juana, koji se pojavio na njihovom
razmeđu, obara oba velika sustava pravila što ih je Zapad stvorio
jednog za drugim za upravljanje seksom — zakon srodstva i poredak
žudnje. Psihoanalitičarima ostavimo ispitivanje ne bi li saznali je li bio
homoseksualac, narcisoidan ili impotentan.
Ne bez polaganosti i dvosmislenosti, prirodni zakoni bračnog života
i imanentna pravila seksualnosti počinju se unositi u dva različita
registra. Ocrtava se jedan svijet perverzije koji se nalazi na presjeku sa
svijetom zakonskog ili moralnog prekršaja, ali nije jednostavno jedna
njegova podvrsta. Rađa se cijeli jedan mali narod koji je, unatoč nekim
sličnostima, različit od nekadašnjih libertinaca. Od kraja XVIII.
stoljeća pa sve do našeg, oni jure po procjepima društva, progonjeni,
ali ne uvijek zakonima, često zatvarani, ali ne uvijek u zatvore, bolesni
možda, ali sablažnjive, opasne žrtve, plijen nekog čudnog zla što se
također još zove porok, i ponekad prijestup. Previše radoznala djeca,
rano sazrele djevojčice, neodređeni gimanzijalci, sumnjiva posluga i
odgajatelji, okrutni ili mahniti muževi, samotni kolekcionari, šetači
čudnih pobuda; oni opsjedaju disciplinske komisije, popravne
domove, kaznene kolonije, sudove i ludnice; svoju sramotu iznose
liječnicima, a bolest sucima. To je bezbrojna obitelj pervertita u
susjedstvu s prijestupnicima i u srodstvu s luđacima. Tijekom stoljeća
redom su bili obilježeni žigom “moralnog ludila”, “genitalne neuroze”,
“odstupanja od reproduktivnog smjera”, “degeneracije”, ili “psihičke
neuravnoteženosti”.
Što znači pojava svih tih rubnih seksualnosti? Je li činjenica da se
one mogu otvoreno pokazati znak da propisi labave? Ili je činjenica
da im se posvećuje toliko pažnje dokaz strožeg režima i brige da ih
se preciznije kontrolira? U pogledu represije, stvari su dvosmislene.
Postoji popustljivost, ako zamislimo da je strogost kodova u pogledu
seksualnih prijestupa znatno ublažena u XIX. stoljeću; i da je sâmo
38
REPRESIVNA HIPOTEZA
sudstvo često od njih odustajalo u korist medicine. Ali i dodatno

lukavstvo strogosti, ako pomislimo na sve kontrolne instance i sve
mehanizme nadzora što su ih uvele pedagogija ili terapeutika. Moguće
je da je uplitanje crkve u bračnu seksualnost i njeno odbacivanje
“varanja” prokreacije u posljednjih 200 godina izgubilo mnogo od
svoje nepopustljivosti. Ali je medicina silom ušla u zadovoljstva para:
izumila je cijelu jednu organsku, funkcionalnu ili mentalnu patologiju
koja bi se pojavila iz “nepotpunih” seksualnih praksi; pomno je
razvrstala sve oblike dodatnih zadovoljstava; uključila ih je u “razvitak”
i u “poremećaje” nagona; prihvatila se njihovog upravljanja.
Ono važno možda nije na razini popustljivosti ili u količini
represije; nego u obliku djelovanja vlasti. Kada se imenuje sva ta
vegetacija raznorodnih seksualnosti da bi je se tobože oslobodilo, je li
riječ o njihovom isključivanju iz zbilje? Čini se da funkcija vlasti koja
se ovdje vrši nije zabrana. I da je riječ o četiri vrlo različite operacije
jednostavnog sprječavanja.
1. O starim sprječavanjima brakova između krvnih srodnika
(koliko god brojna i složena bila) ili osudi preljuba, s njegovom
neizlječivom učestalošću; o, s druge strane, recentnim kontrolama što
su od XIX. stoljeća zaposjele seksualnost djece i kojima su proganjane
njihove “samotničke navike”. Očito je da nije riječ o istom mehanizmu
moći. Ne samo jer se ovdje radi o medicini, a ondje o zakonu; ovdje o
discipliniranju, ondje o kažnjavanju; nego i zato što upotrebljena taktika
nije ista. Naizgled, u oba se slučaja radi o zadatku uklanjanja koji je
uvijek osuđen na neuspjeh i primoran da uvijek nanovo započinje. Ali
zabrana “incesta” teži dosegnuti svoj cilj asimptotičkim smanjenjem
onoga što osuđuje; kontroliranje dječje seksualnosti usmjereno je na
njega istovremenim rasprostiranjem svoje vlastite moći i predmeta na
kojem se ona vrši. Djeluje prema dvostrukom rastu što se proteže u
beskonačno. Pedagozi i liječnici borili su se protiv dječje onanije kao
protiv epidemije koju nastoje zatrti. Zapravo cijelo vrijeme te stoljetne
kampanje, koja je oko spolnosti djece zaokupljala svijet odraslih, bila
je riječ o traženju oslonca na tim sitnim zadovoljstvima, stvarajući od
njih tajne (to jest primoravajući ih na skrivanje kako bi ih se moglo
otkriti), vraćanju na njihov početak, da ih se prati od nastanka do
39
njihovih učinaka, slijedi u stopu sve što bi moglo navesti na njih ili
ih samo omogućiti; posvuda gdje je postojala opasnost da se pokažu,
postavljeni su nadzorni uređaji, namještene klopke da ih prinude na
priznanje, nametnuti neiscrpni i popravni govori; upozoreni su roditelji
i odgajatelji, među njih je posijana sumnja da su sva djeca kriva, i strah
da su i oni krivi ako dovoljno ne sumnjaju u njih; držani su budnim
pred tom ponavljajućom opasnošću; propisano im je ponašanje
i izmijenjena njihova pedagogija; u obiteljski prostor usidrena su
uporišta cijelog jednog seksualno-medicinskog režima. Djetetov
“porok” predstavlja ne toliko neprijatelja koliko potporu; moguće ga
je označiti kao zlo koje treba istrijebiti; nužni poraz, krajnja predanost
jednoj dosta uzaludnoj zadaći navode na sumnju da se od njega traži
da ustraje, proširi se do granica vidljivog i nevidljivog, radije nego da
zauvijek nestane. Dok god ima taj oslonac, vlast napreduje, umnaža
svoje posrednike i svoje učinke, a u međuvremenu se njezina meta širi,
razdjeljuje, grana, zabija u zbilju istodobno s njim. Naizgled je riječ
o mehanizmu prepreka; zapravo, posvuda oko djeteta postavljene su
linije neograničenog prodiranja.
2. Taj novi lov na rubne seksualnosti povlači za sobom
utjelovljavanje perverzija i novu specifikaciju pojedinaca. Sodomija
— ona iz starih građanskih ili kanonskih prava — bila je jedan tip
zabranjenih činova; njihov počinitelj bio je samo pravni subjekt.
Homoseksualac XIX. stoljeća postao je osoba: s prošlošću, poviješću
i djetinjstvom, karakterom, načinom života; također i morfologijom,
s nametljivom anatomijom te možda tajnovitom fiziologijom. Ništa
od toga što je on u cjelini ne izmiče njegovoj seksualnosti. Ona je
prisutna posvuda u njemu: u podlozi je svih njegovih ponašanja jer
je podmuklo i neograničeno aktivno načelo; bestidno mu je napisana
na licu i po tijelu jer je tajna koja se uvijek izdaje. Istovjetna je s
njim, manje kao grešna navika nego kao posebna priroda. Ne treba
zaboraviti da je psihološka, psihijatrijska, medicinska kategorija
homoseksualnosti stvorena onog dana kada je obilježena — čuveni
Westphalov članak 1870. godine o “protivnim seksualnim osjećajima”
može se smatrati datumom rođenja16 — manje po tipu seksualnih
16 Westphal, Archiv für Neurologie (Arhiv za neurologiju), 1870.
40
REPRESIVNA HIPOTEZA
odnosa nego po izvjesnim načinom inverzije muškog i ženskog u sebi..

Homoseksualnost se pojavila kao jedna od figura seksualnosti kada je
s prakticiranja sodomije svedena na neku vrstu unutarnje androginije,
hermafroditizma duše. Sodomit je bio recidivist, homoseksualac je
sada vrsta.
Kao što su i vrste svi oni mali pervertiti koje psihijatri XIX. stoljeća
pretvaraju u kukce krsteći ih čudnim imenima: postoje Lasègueovi
egzibicionisti, Binetovi fetišisti, Kraft-Ebingovi zoofili i zooerasti,
Rohlederovi auto-monoseksualisti; postojat će miksoskopofili,
ginekomasti, prezbiofili, seksoestetički invertiti i dispareunične žene.
Ova lijepa heretična imena upućuju na prirodu koja bi se dovoljno
zaboravljala da umakne zakonu, ali bi se još dovoljno sjećala same sebe
da i dalje proizvodi vrste, čak i ondje gdje više nema reda. Mehanika
moći koja progoni sve te raznolikosti nastoji ih poništiti jedino
utoliko što im daje jednu analitičku, vidljivu i stalnu realnost: utiskuje
ih u tijela, uvlači u ponašanja, stvara od njih načelo klasifikacije i
razumijevanja, utvrđuje ih kao smisao postojanja i prirodni red nereda.
Isključivanje tih tisuća nastranih seksualnosti? Nije, nego specifikacija,
lokalno učvršćivanje svake od njih. Raspršujući ih, radi se o njihovom
rasipanju u zbilju i o tome da ih se unese u pojedinca.
3. Više od starih zabrana, ovaj oblik moći za svoje ostvarenje
traži stalne, pozorne, također i radoznale prisutnosti; pretpostavlja
blizine; djeluje putem upornih ispitivanja i promatranja; zahtijeva
razmjenu govora, preko pitanja koja iznuđuju priznanja, i povjeravanja
koja prekoračuju ispitivanja. Podrazumijeva fizički pristup i igru
snažnih osjećanja. Medikalizacija seksualne neobičnosti ujedno je
posljedica i oruđe toga. Usađene u tijelo, postale dubinsko obilježje
pojedinaca, bizarnosti seksa proizlaze iz tehnologije zdravog i
patološkog. I obrnuto, čim je nešto medicinsko ili se može liječiti,
sliči na povredu, disfunkciju ili simptom koje treba otkriti u dubini
organizma ili na površini kože ili između svih znakova ponašanja.
Vlast, koja tako preuzima brigu o seksualnosti, daje si u zadatak da
dodiruje tijela; miluje ih očima; pojačava intenzitet njihovih zona;
naelektrizirava površine; dramatizira zbunjujuće trenutke. Hvata se
ukoštac sa seksualnim tijelom. Nesumnjivo pojačanje djelotvornosti
41
i proširenje kontroliranog područja. Ali također i senzualiziranje

vlasti i dobit od zadovoljstva. A to proizvodi dvostruki učinak: vlast
je dobila poticaj samim svojim ostvarivanjem; uzbuđenje nagrađuje
kontrolu koja nadzire i pronosi ga dalje; intenzitet priznanja potiče
znatiželju ispitivača; otkriveno zadovoljstvo vraća se prema vlasti koja
ga okružuje. A tolika nametljiva pitanja onome koji mora odgovarati
čine osebujnim zadovoljstva što ih osjeća; pogled ih fiksira, pažnja
ih izdvaja i oživljava. Vlast funkcionira kao mehanizam pozivanja,
privlači, izvlači te neobičnosti nad kojima bdije. Zadovoljstvo se
širi na vlast koja ga progoni; vlast ustaljuje zadovoljstvo što ga je
upravo istjerala van. Liječnički pregled, psihološko istraživanje,
pedagoški izvještaj, obiteljske kontrole kao sveobuhvatni i očevidni
cilj doista mogu imati to da kažu ne svim lutajućim ili neplodnim
seksualnostima; a zapravo funkcioniraju kao mehanizmi s dvostrukim
impulsom: to su zadovoljstvo i moć. Zadovoljstvo što imaju moć koja
ispituje, nadgleda, vreba, uhodi, pretražuje, pipa, objelodanjuje; a s
druge strane zadovoljstvo koje se raspaljuje time što mora izmaknuti
toj moći, pobjeći od nje, prevariti je ili je izopačiti. Moć koja dopušta
da je preplavi zadovoljstvo što ga progoni; i naspram njega, moć koja
se potvrđuje u zadovoljstvu pokazivanja, sablažnjivanja ili opiranja.
Hvatanje i zavođenje; sukobljavanje i međusobno pojačavanje; roditelj
i djeca, liječnici i bolesnici, psihijatri sa svojom histeričnom ženom
i svojim pervertitima od XIX. stoljeća nisu prestali igrati tu igru. Ti
pozivi, izigravanja, kružni poticaji, postavili su oko spolova i tijela
ne granice što se ne smiju prekoračiti, nego neprekidne spirale moći i
zadovoljstva.
4. Otuda ti dispozitivi seksualne zasićenosti tako karakteristični za
prostor i društvene rituale XIX. stoljeća. Često se govori da je moderno
društvo seksualnost pokušalo svesti na par — na heteroseksualan
i po mogućnosti zakonit par. Isto bi se tako moglo reći da je ono,
ako ne izumilo, onda barem brižljivo uredilo i potkanulo množenje
skupina s višestrukim elementima i seksualnošću u optjecaju:
raspodjelu oslonaca vlasti, hijerarhiziranih ili sukobljenih; “tražena”
zadovoljstva — to jest ujedno žuđena i progonjena; odijeljene
seksualnosti tolerirane ili ohrabrivane; blizine koje se prikazuju kao
42
REPRESIVNA HIPOTEZA
postupci nadziranja, i funkcioniraju kao mehanizmi pojačavanja;

indukcijske dodire. Isti je slučaj i s obitelji, ili točnije s kućanstvom, s
roditeljima, djecom i u nekim slučajevima poslugom. Je li obitelj XIX.
stoljeća stvarno monogamna i bračna ćelija? Možda u izvjesnoj mjeri.
Ali je također i mreža zadovoljstava-moći izraženih prema brojnim
osloncima i s promjenjivim odnosima. Odvojenost roditelja i djece,
postavljena polarnost između roditeljske i dječje sobe (postala je
pravilo tijekom stoljeća kada su se počele podizati socijalne stambene
zgrade), relativna razdvojenost dječaka i djevojčica, stroge upute za
njegu novorođenčadi (majčinsko dojenje, higijena), budna pažnja nad
dječjom seksualnošću, pretpostavljene opasnosti masturbacije, važnost
dana pubertetu, metode nadzora predložene roditeljima, nagovaranja,
tajne i strahovi, cijenjena i ujedno podozrijevana prisutnost posluge,
sve ovo od porodice, čak svedene na njenu najmanju veličinu, čini
složenu mrežu zasićenu višestrukim, fragmentarnim i mobilnim
seksualnostima. Svesti ih na bračni odnos s ciljem da se taj, u obliku
zabranjene žudnje, projicira na djecu, ne može objasniti ovaj dispozitiv
koji je u odnosu na te seksualnosti manje načelo zatomljivanja
koliko mehanizam poticanja i umnažanja. Školske ili psihijatrijske
institucije, sa svojom brojnom populacijom, hijerarhijom, prostornim
rasporedom, sustavima nadzora, uz obitelj tvore jedan drugi način
raspodjele međuigre moći i zadovoljstava; ali također i one ocrtavaju
područja velike seksualne zasićenosti, s povlaštenim prostorima ili
ritualima kao što su učionica, spavaonica, posjeti ili pregledi. U njih
su pozvani i uvedeni oblici jedne nebračne, nehetereroseksualne,
nemonogamne seksualnosti.
“Građansko” društvo XIX. stoljeća, nesumnjivo još i ovo naše,
društvo je prštave i raspršene perverzije. I to nikako na licemjeran
način jer ništa nije bilo očitije i brbljavije, niti su to diskursi i institucije
očitije preuzeli. Nikako stoga, jer je ono u želji da prema seksualnosti
podigne pretjerano krutu ili preopćenitu branu, mimo svoje volje
omogućilo cijeli jedan perverzni procvat i jednu dugu patologiju
seksualnog nagona. Prije je riječ o tipu moći koju je ono stavilo u
funkciju u tijelu i u seksu. Ta moć zapravo nema ni oblik zakona
ni učinke zabrane. Naprotiv, djeluje putem umnožavanja jedinstvenih
43
seksualnosti. Ne određuje granice seksualnosti; produljuje njezine

različite oblike prateći ih prema linijama neograničenog prodiranja. Ne
isključuje je, uključuje je u tijelo kao oblik specificikacije pojedinaca.
Ne pokušava je izbjegavati; privlači njezine inačice spiralama u kojima
se pojačavaju zadovoljstvo i moć; ne podiže branu; uređuje mjesta
maksimalnog zasićenja. Proizvodi i utvrđuje seksualnu raznolikost.
Moderno društvo je perverzno, nikako usprkos svom puritanizmu ili
ili kao iz protuučinka svog; perverzno je stvarno i izravno.
Stvarno. Mnogostruke seksualnosti — one koje se javljaju u
različitim životnim dobima (seksualnosti bebe ili djeteta), one koje se
utvrđuju u sklonostima ili praksama (seksualnost invertita, gerontofila,
fetišista...), one koje na difuzan način zaposjedaju odnose (seksualnost
odnosa liječnik-bolesnik, pedagog-učenik, psihijatar-luđak), one koje
opsjedaju prostore (seksualnost u domu, školi, zatvoru) — sve su
one korelativne preciznim postupcima vlasti. Ne treba zamišljati da
su sve te, do tada tolerirane stvari, privukle pažnju i stekle pogrdno
obilježje kada se htjelo regulativnu ulogu dodijeliti samo jednom
tipu seksualnosti što je u stanju reproducirati radnu snagu i formu
obitelji. Ta su polimorfna ponašanja stvarno izvučena iz tijela ljudi
i njihovih zadovoljstava; ili točnije, učvršćena su u njima; brojnim
dispozitivima vlasti pozvana su, objelodanjena, izolirana, pojačana,
sjedinjena. Porast perverzija nije moralizatorska tema koja je opsjedala
savjesne viktorijanske duhove. To je stvarni proizvod uplitanja jednog
tipa vlasti u tijela i njihova zadovoljstva. Moguće je da Zapad nije bio
sposoban izmisliti nova zadovoljstva, i nesumnjivo nije otkrio nove
poroke. Ali je definirao nova pravila igre vlasti i zadovoljstava: u njoj
se ocrtalo sleđeno lice perverzija.
Izravno. Ovo usađivanje višestrukih perverzija nije neko ruganje
seksualnosti u osvećivanju vlasti koja bi joj prekomjerno nametala neki
represivni zakon. Ne radi se ni o paradoksalnim oblicima zadovoljstva
u okretanju prema vlasti kako bi je osvojili u obliku “zadovoljstva koje
treba pretrpjeti”. Usađivanje perverzija je učinak-oruđe: upravo se
izoliranjem, pojačavanjem i učvršćivanjem rubnih seksualnosti odnosi
vlasti sa seksom i zadovoljstvom granaju, umnažaju, premjeravaju tijela
i prožimaju ponašanja. A na to se prodiranje vlasti učvršćuju raspršene
44
REPRESIVNA HIPOTEZA
seksualnosti, prikvačene na neko životno doba, mjesto, sklonost, tip

prakticiranja. Bujanje seksualnosti preko širenja vlasti; povećanje vlasti
kojoj svaka od tih područnih seksualnosti pruža površinu da se može
umiješati: ovo ulančavanje, pogotovo od XIX. stoljeća, osiguravaju
i prenose bezbrojni ekonomski profiti koji su se, zahvaljujući
posredovanju medicine, psihijatrije, prostitucije, pornografije,
priključili ujedno na to analitičko umnažanje zadovoljstva i na to
povećanje vlasti koja ga kontrolira. Zadovoljstvo i vlast se ne dokidaju;
ne okreću se jedno protiv drugog; slijede jedno drugo, preklapaju se
i potiču. Ulančavaju se prema složenim i pozitivnim mehanizmima
uzbuđivanja i poticanja.
Dakle, nedvojbeno treba napustiti hipotezu da su moderna
industrijska društva označila početak doba većeg potiskivanja seksa.
Ne samo da prisustvujemo vidljivoj eksploziji heretičkih seksualnosti.
Nego pogotovo — i u tome je važna poanta — jedan dispozitiv, vrlo
različit od zakona, iako se lokalno oslanja na postupke zabranjivanja,
mrežom ulančanih mehanizama jamči bujanje specifičnih zadovoljstava
i množenje raznolikih seksualnosti. Kaže se da nijedno društvo nije bilo
sramežljivije, da instance vlasti nisu uložile više brige da se pretvaraju
kako ne znaju što zabranjuju, kao da s njim nisu željele imati nikakve
dodirne točke. A pokazuje se oprečno od toga, barem u općenitom
pregledu: nikada nije bilo više središta vlasti; nikada više očitovane i
brbljavije pažnje; nikada više kružnih dodira i veza; nikada više žarišta
na kojima se, kako bi se dalje širili, raspaljuju intenzitet zadovoljstava
i nepopustljivost vlasti.
45
III.
Scientia
sexualis
SCIENTIA SEXUALIS
Pretpostavljam da se slažemo oko prve dvije točke; zamišljam

da je prihvatljivo reći da se diskurs o seksu, sada već tri stoljeća,
prije umnožio nego prorijedio; a ako je sa sobom nosio zabrane
i sprečavanja, na jedan je temeljniji način osigurao učvršćivanje i
usađivanje cijele jedne seksualne raznorodnosti. Time nije manje istina
kako se čini da je sve ovo u bitnome igralo samo obrambenu ulogu.
Toliko govoriti o njemu, otkrivati ga kao umnoženog, razdvojenog
i specificiranog upravo ondje gdje je umetnut, zapravo bi seks samo
nastojalo prikrivati: diskurs-zaslon, raspršenost-izbjegavanje. Barem
do Freuda, diskurs o seksu — diskurs znanstvenika i teoretičara —
gotovo da je neprestano skrivao ono o čemu govori. Moglo bi se sve to
rečeno, sitničave predostrožnosti i pomne analize, uzeti kao postupke
namijenjene izbjegavanju nepodnošljive, odviše pogubne istine o seksu.
I sama činjenica da se o njemu htjelo govoriti s čistog i neutralnog
motrišta jedne znanosti značajna je po sebi. Bila je to doista znanost
stvorena od izmicanja, jer se u nemogućnosti ili odbijanju da govori
o seksu samom, pozivala naročito na njegova odstupanja, perverzije,
iznimne bizarnosti, patološka poništavanja, morbidna očajavanja. Bila
je to isto tako znanost u bitnome podređena imperativima jednog
morala čije je podjele ponavljala u obliku medicinske norme. Pod
izlikom da govori istinito, posvuda je raspirivala strahove; i najmanjim
kolebanjima seksualnosti pridavala je izmišljenu dinastiju bolestî koje
bi se odražavale na buduće naraštaje; kao opasne za cijelo društvo
proglasila je skrivene i sramežljive navike i najosamljenije manije;
neobična zadovoljstva završavaju po njoj ništa manje nego smrću:
smrću pojedinaca, budućih naraštaja, vrste.
Povezala se tako s jednom nametljivom i indiskretnom medicinskom
49
praksom, blagoglagoljivom u obznanjivanju svoga gađenja, hitrom da

priskoči u pomoć zakonu i mnijenju, udvornijoj prema snagama reda
nego poniznoj prema zahtjevima istine. Nehotice naivna u najboljim
slučajevima, a u najčešćim hotimice lažljiva, suučesnica onoga što
optužuje, ohola i koketna, ustanovila je prave vragolije morbidnog,
karakteristične za svršetak XIX. stoljeća; liječnici poput Garniera,
Pouilleta, Ladoucettea bili su u Francuskoj njezini neslavni pisari, a
Rollinat bard. Ali, pored ovih mutnih zadovoljstava, polagala je pravo
i na druge moći; postavila se kao vrhovna nadležnost u higijenskim
imperativima, prihvaćajući stare strahove od veneričnih bolesti uz
nove teme o sepsi, velike evolucionističke mitove s novim institucijama
javnog zdravstva; pretendirala da osigurava fizičku čilost i moralnu
čistoću društvenog tijela; obećavala da će ukloniti nositelje mana,
degenerike i izrođeno stanovništvo. U ime jedne biološke i povijesne
hitnosti opravdavala je državne rasizme koji će poslije uslijediti.
Utemeljivala ih je u “istini”.
Kad se ti diskursi o ljudskoj seksualnosti usporede s onim što je
u isto vrijeme bila fiziologija životinjskog ili biljnog razmnožavanja,
iznenađuje raskorak. Njihova niska razina, ne kažem čak znanstvenosti,
nego elementarne racionalnosti, ostavlja ih po strani u povijesti
spoznaja. Tvore jednu neobično zbrkanu zonu. Tijekom cijelog XIX.
stoljeća, seks kao da se uključuje u dva jasno zasebna registra znanja:
biologiju razmnožavanja, koja se stalno razvijala sukladno s općom
znanstvenom normativnošću, i medicinu seksa koja se je prilagođavala
posve drukčijim tvorbenim pravilima. Između jedne i druge nikakve
stvarne razmjene, nikakvog međusobnog strukturiranja; prva je
u odnosu na drugu igrala samo ulogu dalekog jamstva, i to vrlo
fiktivnog; neke opće jamčevine pod čijim su se okriljem moralne
prepreke, ekonomska ili politička opredjeljenja, tradicionalni strahovi
mogli ponovo pisati u rječniku znanstvenog prizvuka. Sve bi se
događalo kao da se neki temeljni otpor suprotstavljao tome da se o
ljudskom seksu, o njegovim međuovisnostima i učincima govori u
obliku racionalnosti. Takav nesrazmjer bio bi znak da se u toj vrsti
diskursa nipošto ne radi o govorenju istine, nego samo o sprečavanju
da se ona u njemu dogodi. U razlici između fiziologije razmnožavanja
50
SCIENTIA SEXUALIS
i medicine seksualnosti valjalo bi vidjeti nešto drugo i više od

nejednakog znanstvenog napredovanja ili nesrazmjera u formama
racionalnosti: jedna bi proizlazila iz te ogromne volje za znanjem koja
je podržavala instituciju znanstvenog diskursa na Zapadu; druga bi
potjecala iz tvrdoglave volje za ne-znanjem.
Nesporno je: znanstveni diskurs o seksu kakav je postojao u
XIX. stoljeću prožet je bezvremenim lakovjernostima, ali isto tako i
sustavnim zaslijepljenostima: odbijanje da se vidi i čuje; ali — i tu je
nesumnjivo bitna točka — odbijanje koje se odnosilo upravo na isto
ono što se je i pokazivalo, ili čije se formuliranje bespogovorno tražilo.
Jer, nepoznavanja ovdje može biti samo na podlozi temeljnog odnosa s
istinom. Izbjeći je, prepriječiti joj pristup, prikrivati je: sve su to lokalne
taktike, koje kao da preklapanjem, i na kraju predomislivši se, daju
paradoksalni oblik bitnom zahtjevu za znanjem. Ne željeti prepoznati
još je jedan zaplet volje za istinom. Neka Charcotova Salpêtrière ovdje
posluži kao primjer: bio je to golemi uređaj promatranja, sa svojim
pregledima, ispitivanjima, eksperimentima, ali također i mašinerija
poticanja, sa svojim javnim prezentacijama, teatrom ritualnih kriza
pažljivo pripremljenih pomoću etera ili amil nitrita, svojom igrom
dijaloga, pipanja, polaganja ruku, položaja što ih liječnici jednom
kretnjom ili riječju izazovu ili ponište, s hijerarhijom osoblja koje
vreba, organizira, izaziva, bilježi, izvještava, i koje akumulira golemu
piramidu opažanja i spisa. Upravo na podlozi ovog trajnog poticanja
na govor i na istinu djelovat će nepoznavanju svojstveni mehanizmi:
otuda Charcotova kretnja kojom prekida javni pregled kada je postajalo
preočito da je riječ o “onoj stvari”; otuda sve češće, rastuće brisanje iz
spisa onoga što su u pogledu seksa rekli i pokazali bolesnici, ali što
su isto tako i sami liječnici vidjeli, pozivali, tražili, i što objavljena
promatranja gotovo posve izostavljaju.1 Važnost ove priče nije u tome
1 Cf. primjerice, Bourneville, Iconographie de la Salpêtrière (Ikonografija bolnice Salpêtrière),

str. 110. i dalje. Neobjavljeni dokumenti o Charcotovim predavanjima, što se još mogu naći
u La Salpêtrière, o tome su još eksplicitniji od objavljenih tekstova. Iz njih se jasno iščitavaju
igre poticanja i izostavljanja. Rukopisna bilješka izvještava o seansi od 25. studenog 1877.
Pacijentica pokazuje histerično grčenje; Charcot odgađa krizu polaganjem prvo ruku, zatim
vrha štapa na jajnike. Povlači štap, ponovo nastupa kriza koju on pojačava udisanjem amil
nitrita. Bolesnica tada zahtijeva štap-spolovilo riječima u kojima nema nikakve metafore:
«Sklanjaju G., njezin se delirij nastavlja.»
51
da su ljudi zatvarali oči i čepili uši niti da su se prevarili; nego prvo

u tome da je oko seksa i u vezi njega sagrađen ogroman uređaj za
proizvođenje istine, makar ju u zadnji tren prikrivali. Važno je da
seks nije bio samo stvar osjećanja i zadovoljstva, zakona ili zabrane,
nego također i istinitog i lažnog, da je istina o seksu postala nešto
bitno, korisno ili opasno, dragocjeno ili strašno, ukratko, da je seks
ustanovljen kao izazov istine. Valja dakle uočiti, ne prag jedne nove
racionalnosti, čije bi otkriće označio Freud — ili netko drugi — nego
postupnu tvorbu (a također i transformiranje) te “igre istine i seksa”
što nam je XIX. stoljeće dalo u nasljedstvo, za koju ništa ne dokazuje
da smo je se oslobodili, čak i ako smo je modificirali. Nepoznavanja,
bježanja, izmicanja bila su moguća, i svoj učinak su ostvarila jedino
na podlozi tog neobičnog pothvata: govorenja istine o seksu. Pothvata
koji ne potječe iz XIX. stoljeća, mada mu je tada “znanstveni” projekt
pružio jedinstveni oblik. On je postolje svih nenormalnih, naivnih ili
lukavih diskursa u kojima se, kako se čini, znanje o seksu tako dugo
vremena gubilo.
Povijesno, postoje dva velika postupka za proizvođenje istine o

seksu.
S jedne strane su društva - bila su brojna: Kina, Japan, Indija, Rim,
arapsko-muslimanska društva — kojima je na raspolaganju bila jedna
ars erotica. U erotskom umijeću istina se crpi iz samog zadovoljstva,
uzetog kao praksa i primljenog kao iskustvo; zadovoljstvo se ne
razmatra u odnosu na neki apsolutni zakon dopuštenog i zabranjenog,
nikako prema nekom kriteriju koristi; nego prvo i prije svega u odnosu
na njega samoga, treba ga se upoznati kao zadovoljstvo, dakle prema
njegovom intenzitetu, njegovoj specifičnoj osobini, trajanju, odrazima
u tijelu i duši. Štoviše: to se znanje treba postupno pretočiti u samu
seksualnu praksu, kao da bi je oblikovalo iznutra i pojačalo njezine
učinke. Na taj se način stvara znanje koje mora ostati tajno, nipošto
zbog sumnje u sramotu kojom bi bio obilježen njegov predmet, nego iz
potrebe da se drži što je moguće više suzdržano jer bi obznanjivanjem,
52
SCIENTIA SEXUALIS
prema tradiciji, izgubilo svoju učinkovitost i vrlinu. Temeljan je, dakle,

odnos s učiteljem koji je posjednik tajni; samo je on može prenijeti
u ezoteričkom vidu i po završetku inicijacije u kojoj napredovanje
učenika vodi sa znanjem i nepopustljivom strogošću. Učinci ovog
majstorskog umijeća, mnogo plodniji nego bi se to pretpostavilo iz
njegovih suhih uputa, moraju preobraziti onoga koga zapadnu njegovi
darovi: potpuno upravljanje tijelom, jedinstveno uživanje, zaborav
vremena i njegovih ograničenja, eliksir za dugi život, izgon smrti i
njezinih prijetnji.
Naša civilizacija, barem na prvi pogled, nema nikakvu ars eroticu.
Naprotiv, nesumnjivo je jedina koja prakticira scientiu sexualis. Ili
točnije, koja je tijekom stoljeća, da bi rekla istinu o seksu, razvila
postupke bitnim dijelom usklađene s jednim oblikom moći-znanja, u
izrazitoj suprotnosti s umijećem inicijacija i majstorske tajne: riječ je
o priznanju.
Barem od srednjega vijeka zapadna su društva uvrstila priznanje
u glavne rituale od kojih se očekuje proizvodnja istine: uredba o
sakramentu pokore na Lateranskom saboru 1215. godine, razvoj
tehnika ispovijedi koji je uslijedio, opadanje optužnih postupaka u
krivičnom pravosuđu, nestanak kušnji krivice (zakletve, dvoboji, božji
sudovi) i razvoj metoda ispitivanja i istrage, sve veći udio kraljevske
uprave u gonjenju prekršaja nauštrb postupaka privatne nagodbe,
osnivanje inkvizicijskih sudova, sve to doprinijelo je da se priznanju
dade središnja uloga u redu građanskih i vjerskih vlasti. Evolucija riječi
“priznanje” i sudbene funkcije koju je ona označavala sama po sebi je
karakteristična: od “priznanja”, jamstva statusa, identiteta i vrijednosti
koju netko priznaje nekom drugom, prešlo se na “priznanje” kojim
netko potvrđuje vlastita djela ili misli. Pojedinac se dugo vremena
prepoznavao pozivanjem na druge i očitovanjem svoje veze s bližnjima
(porodica, prisega vjernosti, zaštita); zatim ga se prepoznavalo
diskursom istine za koji je bio sposoban ili obavezan izreći o sebi.
Priznanje istine upisalo se je u središte individualizacijskih postupaka
putem vlasti.
U svakom slučaju, pored ritualâ kušnje, pored jamstava što ih
daje autoritet tradicije, pored svjedočanstava, ali također i učenih
53
postupaka promatranja i dokazivanja, priznanje je na Zapadu postalo

jedna od najcjenjenijih tehnika za proizvođenje istinitog. Otada smo
postali društvo koje rado priznaje. Priznanje je daleko proširilo svoje
učinke: u pravosuđe, u medicinu, u pedagogiju, u obiteljske odnose,
u ljubavne odnose, u najsvakodnevnije pojave i u najsvečanije rituale;
priznajemo svoje zločine, priznajemo svoje grijehe, priznajemo svoje
misli i žudnje, priznajemo svoju prošlost i svoje snove, priznajemo
svoje djetinjstvo; priznajemo svoje bolesti, i svoje nevolje; s najvećom
točnošću trudimo se reći ono što je reći najteže; priznajemo javno
i privatno, roditeljima, svojim odgojiteljima, svom liječniku, onima
koje volimo, sami sebi, u zadovoljstvu i muci, govorimo priznanja koja
ne možemo nikome drugom, i o kojima pišemo knjige. Priznajemo
— ili smo prisiljeni priznati. Kada nije spontano, ili ga nije nametnuo
neki unutarnji imperativ, priznanje je iznuđeno, istjerano je iz duše, ili
iščupano iz tijela. Od srednjega vijeka poput sjene prati ga tortura, i
podupire ga kad popusti: oni su crni blizanci.2 Kao i najbespomoćnijoj
nježnosti, tako je i najkrvavijim vlastima potrebno priznanje. Čovjek
je na Zapadu postao priznavajuća životinja.
Otuda nesumnjivo i preobrazba u književnosti: od zadovoljstva u
pripovijedanju i slušanju koje je usredišteno na junačkoj ili čarobnoj
pripovijesti o neustrašivim ili svetačkim “kušnjama”, prešlo se na
književnost posvećenu beskrajnoj zadaći da se iz dubine samoga sebe,
između riječi, izvuče istina, koju sama forma priznanja prikazuje
kao nedostižnu. Otuda također i onaj drukčiji način filozofiranja:
temeljni odnos s istinitim traži se ne jednostavno u sebi — u nekom
zaboravljenom znanju, ili na nekom izvorišnom tragu — nego u
preispitivanju sebe koje kroz mnogo nestalnih utisaka oslobađa
temeljna uvjerenja svijesti. Obaveza priznanja sada nam se upućuje
iz mnogo različitih točaka, odsada je tako duboko usađena u nas da
je više ne opažamo kao posljedicu prinude vlasti; naprotiv, čini nam
se da istina, skrivena najdublje u nama, samo “traži” da izađe van;
ako do toga ne dođe, to je stoga jer je zadržava neka prinuda, jer je
pritišće nasilnost neke vlasti, i naposljetku će se moći artikulirati samo
2 Već je grčko pravo sparilo torturu i priznanje, barem za robove. Carsko rimsko pravo
proširilo je tu praksu. Na ta ćemo se pitanja vratiti u svesku Pouvoir de la vérité (Moć istine).
54
SCIENTIA SEXUALIS
po cijenu neke vrste oslobođenja. Priznanje oslobađa, vlast ušutkuje;

istina ne pripada redu vlasti, nego je izvorišno srodna sa slobodom:
toliko je tradicionalnih tema u filozofiji što bi ih jedna “politička
povijest istine” trebala izokrenuti pokazavši da istina nije slobodna
po prirodi, ni pogreška ropska, nego da je njeno proizvođenje cijelo
prožeto odnosima moći. Priznanje je jedan primjer toga.
Moramo sami stvarno pasti u klopku tog unutarnjeg lukavstva
priznanja da bismo cenzuri, zabrani da govorimo i mislimo pripisali
temeljnu ulogu; moramo si stvarno naopako predočavati vlast pa
vjerovati da nam o slobodi govore svi ti glasovi koji već toliko vremena
u našoj civilizaciji ponavljaju zapanjujuću naredbu da moramo reći što
smo, što smo učinili, čega se sjećamo i što smo zaboravili, što skrivamo
i što se krije, na što ne mislimo i što mislimo da ne mislimo. Golemo
djelo na koje je Zapad primorao brojne naraštaje — dok su drugi oblici
rada osiguravali akumulaciju kapitala — da proizvede podčinjavanje
ljudi; hoću reći njihovo stvaranje kao “subjekta/podanika”, u oba smisla
riječi. Pokušajmo zamisliti kako je početkom XIII. stoljeća morala
pretjeranom izgledati naredba dana svim kršćanima da barem jednom
godišnje trebaju kleknuti i priznati svaki svoj grijeh, ne izostavljajući
nijedan. I pomislimo, sedam stoljeća kasnije, na onog nepoznatog
partizana koji se duboko u planini došao pridružiti srpskom pokretu
otpora; vođe od njega traže da napiše svoj životopis; i kada on donese
onih nekoliko jadnih listova papira, nažvrljanih u mraku, ne pogledaju
ih, samo mu kažu: “Ispočetka, i reci istinu.” Zar bi se zbog čuvenih
jezičnih zabrana, kojima pridajemo toliku težinu, trebao zaboraviti
tisućugodišnji jaram priznanja?
A od kršćanske pokore pa sve do danas seks je bio povlašten sadržaj
ispovijedi. Kaže se, ono što skrivamo. A što ako je, naprotiv, na posve
osobit način, bio ono što priznajemo? Ako je obaveza njegovog skrivanja
samo jedan drugi vid dužnosti njegovog priznavanja (zatajiti ga tim
bolje i toliko brižljivije da je njegovo priznanje važnije, zahtijeva stroži
ritual i obećava presudnije učinke)? Ako je seks u našem društvu, sada
u višestoljetnom mjerilu, bio ono što je postavljeno u nepopustljivi
režim priznanja? Diskurzivizacija seksa o čemu smo ranije govorili,
diseminacija i jačanje seksualne raznolikosti, možda su dva dijela istog
55
dispozitiva; artikuliraju se u njemu zahvaljujući središnjem elementu

priznanja koje primorava na istinito iskazivanje seksualne posebnosti
— ma kako ona ekstremna bila. U Grčkoj istina i seks su se povezivali
u formi pedagogije, prenošenjem jednog dragocjenog znanja s tijela
na tijelo; seks je služio kao oslonac spoznajnim inicijacijama. Za nas
se istina i seks vežu u priznanju, obaveznom i iscrpnom izražavanju
pojedinačne tajne. Ali, ovaj put, istina je ta koja služi kao oslonac
seksu i njegovim očitovanjima.
A priznanje je govorni ritual u kojem se subjekt koji govori poklapa
sa subjektom iskaza; to je također ritual koji se razvija u odnosu moći,
jer ne priznajemo bez barem virtualne prisutnosti nekog partnera, koji
nije jednostavno sugovornik, nego nadležnost koja zahtijeva priznanje,
naređuje ga, procjenjuje i upliće se da bi sudila, kaznila, oprostila,
tješila, izmirila; ritual u kojem se istina posvjedočuje preprekom i
otporom koje je morala ukloniti da bi se izrekla; konačno ritual u
kojem sâmo iskazivanje, nezavisno od svojih izvanjskih posljedica,
kod onoga koji ga artikulira proizvodi unutarnje promjene: opravdava
ga, iskupljuje, pročišćava, rasterećuje ga njegovih krivica, oslobađa
ga, obećaje mu spasenje. Stoljećima je istina o seksu, barem bitnim
dijelom, bila uhvaćena u tu diskurzivnu formu. A nikako ne u
formu poučavanja (seksualno obrazovanje ograničit će se na općenita
načela i pravila opreza); nikako u formu inicijacije (ona je uglavnom
ostala nijema praksa koju čin prvog seksa ili razdjevičenja čini samo
smiješnom ili nasilnom). Forma koja je, jasno se vidi, najudaljenija
od forme koja upravlja “erotskim umijećem”. Strukturom moći koja
mu je imanentna, diskurs priznanja ne može doći odozgo i, kao u ars
erotica, suverenom voljom učitelja, nego odozdo, kao tražena, obavezna
riječ, dok s nekom zapovjednom prisilom lomi pečate suzdržanosti
ili zaborava. To što on pretpostavlja tajnim nije povezano s visokom
cijenom onoga što mora reći i s malim brojem onih koji zaslužuju
okoristiti se time; nego s njegovom mračnom prisnošću i s njegovom
općenitom prizemnošću. Za njegovu istinu ne jamči gordi autoritet
naučavanja ni tradicija koju on prenosi, nego veza, bitna pripadnost
u diskursu između onoga koji govori i toga o čemu govori. Zauzvrat,
instanca premoći nije na strani onoga tko govori (jer je primoran),
56
SCIENTIA SEXUALIS
nego na strani onoga tko sluša i šuti; ne na strani onoga tko zna i
daje odgovor, nego na strani onoga tko ispituje i ne treba znati. I taj
diskurs istine napokon postaje djelatan, ne u onom tko ga prima, već
u onom iz kojeg je iščupan. S tim priznatim istinama vrlo smo daleko
od učenih inicijacija u zadovoljstvo, s njihovom tehnikom i njihovom
mistikom. Pripadamo naprotiv društvu koje je, ne u prenošenju tajne,
nego oko polaganog uspona povjeravanja uredilo mukotrpno znanje
o seksu.
Priznanje je bilo, a ostaje još i danas, opća matrica koja upravlja

proizvodnjom istinitog diskursa o seksu. Doduše, znatno je
promijenjeno. Dugo vremena je ostalo čvrsto uglavljeno u praksu
pokore. Ali malo pomalo, s protestantizmom, protureformacijom,
pedagogijom XVIII. stoljeća i medicinom XIX., izgubilo je svoju
ritualnu i isključivu lokalizaciju; raspršilo se; korišteno je u cijelom
nizu odnosa: djece i roditelja, učenika i pedagoga, bolesnika i
psihijatara, prijestupnika i stručnjaka. Motivacije i učinci koji se od
njega očekuju izmijenili su se jednako kao i forme koje poprima:
saslušanja, liječnički pregledi, autobiografska pripovjedanja, pisma;
zabilježena su, prepisana, spojena u spise, objavljena i tumačena. Ali
se priznanje prije svega otvara, ako već ne na druga područja, ono
barem na nove načine da ih se upozna. Nije više riječ samo o tome
da se kaže što je bilo učinjeno — spolni čin — i kako; nego da se u
njemu i oko njega rekonstruiraju misli koje su ga ponavljale, opsesije
koje su ga pratile, slike, žudnje, promjene i kvaliteta užitka u njemu.
Nedvojbeno je prvi put da se neko društvo bavilo time da traži i sluša
povjeravanje čak i pojedinačnih zadovoljstava.
Dakle, diseminacija postupaka priznanja, višestruka lokalizacija
njihovih prinuda, proširenje njihovih područja: malo pomalo nastao
je veliki arhiv seksualnih zadovoljstava. Taj se je arhiv dugo vremena
brisao kako se postupno stvarao. Ostajao je bez traga (tako je htjela
kršćanska ispovijed), sve dok ga medicina, psihijatrija, pa i pedagogija
nisu počele utvrđivati: Campe, Salzmann, zatim naročito Kaan,
57
Krafft-Ebing, Tardieu, Molle, Havelock Ellis brižljivo su okupili

cijelu tu ubogu liriku seksualne raznolikosti. Tako su zapadna društva
počela voditi neograničeni registar svojih zadovoljstava. Priredila
su njihov herbarij, ustanovila klasifikaciju; opisala su svakodnevne
nedostatke kao i čudnovatosti ili razdraženosti. Važan trenutak:
lako se je smijati psihijatrima XIX. stoljeća koji su se pretjerano
ispričavali zbog grozota kojima će morati dati riječ, spominjući
“povrede običaja” ili “zastranjivanje u smjeru razmnožavanja”. Prije
bih bio spreman pozdraviti njihovu ozbiljnost: imali su osjećaj za
događaj. Bio je to trenutak u kojem su najosebujnija zadovoljstva
pozivana da o sebi iznesu govor istine koji se trebao nadovezati ne
više na onaj koji govori o grijehu i o spasenju, o smrti i o vječnosti,
nego na onaj koji govori o tijelu i o životu — na diskurs znanosti.
Riječi su imale i od čega drhtati; stvaralo se tada ovo nevjerojatno:
znanost-priznanje, znanost koja se oslanjala na rituale priznanja i
njegove sadržaje, znanost koja je pretpostavljala to višestruko i uporno
iznuđivanje, i za predmet si je postavljala nepriznatljivo-priznato.
Naravno, izazvalo je sablazan, u svakom slučaju odbijanje znanstvenog
diskursa, tako visoko institucionaliziranog u XIX. stoljeću, kada je
trebao usvojiti sav taj diskurs odozdo. Također teorijski i metodološki
paradoks: duge rasprave o mogućnosti stvaranje znanosti o subjektu,
valjanost introspekcije, očitost proživljenog, ili prisutnost svijesti
o sebi nesumnjivo su odgovarali na problem koji je bio svojstven
funkcioniranju diskursa istine u našem društvu: može li se proizvođenje
istine artikulirati po starom sudbeno-vjerskom modelu priznanja, i
iznuđivanje povjeravanja prema pravilu znanstvenog diskursa? Mogu
govoriti što hoće oni koji vjeruju da je istina o seksu u XIX. stoljeću
bila prešućivana strože no ikad pomoću prijetećeg mehanizma zapreka
i središnjeg manjka diskursa. Nikako manjak, nego pretrpanost,
udvostručenje, prije previše diskursa nego nedovoljno, u svakom
slučaju interferencija između dva načina prozvodnje istinitog: postupci
priznanja i znanstvena diskurzivnost.
I umjesto da nabrajamo pogreške, naivnosti, moralne pouke što
su u XIX. stoljeću punile diskurs istine o seksu, više bi valjalo uočiti
postupke kojima je ta volja za znanjem u pogledu seksa, što je obilježje
58
SCIENTIA SEXUALIS
modernog Zapada, utjecala na funkcioniranje rituala priznanja

u shemama znanstvene ispravnosti: kako je došlo do stvaranja
tog golemog i tradicionalnog iznuđivanja seksualnog priznanja u
znanstvenim formama?
1. Kliničkom kodifikacijom “poticanja na govor”: kombinirati

ispovijed s ispitivanjem, pripovijest o sebi s razvijanjem skupa
odgonetljivih znakova i simptoma; saslušanje, iscrpni upitnik, hipnoza
s prizivanjem sjećanja, slobodne asocijacije: sve su to sredstva da se
postupak ispitivanja uključi u polje znanstveno prihvatljivog opažanja.
2. Postavkom o općoj i raspršenoj uzročnosti: morati reći sve,

moći ispitivati o svemu, naći će svoje opravdanje u načelu da seks
ima neiscrpnu i polimorfnu uzročnu moć. Za najdiskretniji događaj u
seksualnom ponašanju — slučaj ili otklon, nedostatak ili pretjeranost
— pretpostavlja se da je sposoban izazivati najrazličitije posljedice
za cijeli život; jedva da postoji bolest ili fizička smetnja za koje XIX.
stoljeće nije barem djelomično izmislilo seksualnu etiologiju. Od loših
navika djece do sušičavosti odraslih, staračkih kapi, živčanih bolesti
i degeneracije rase, ondašnja je medicina satkala cijelu jednu mrežu
seksualne uzročnosti. Može nam doista to izgledati nevjerojatno.
Načelo seksa kao “uzroka svega i bilo čega” teorijsko je naličje jednog
tehničkog zahtjeva: postići da u praksi znanstvenog tipa funkcioniraju
postupci priznanja, što bi trebalo biti ujedno potpuno, pomno i
suvislo. Neograničene opasnosti što ih seks nosi sa sobom opravdavaju
obilježje iscrpnosti istrage kojoj ga se podvrgava.
3. Načelom latentnosti svojstvenoj seksualnosti: ako istinu o seksu

treba iščupati tehnikom priznanja, nije to jednostavno zato jer ju
je teško reći, ili ju zabranjuje doličnost. Nego jer je funkcioniranje
seksa opskurno; jer mu je u prirodi da izmiče i da se njegova energija
i mehanizmi skrivaju; jer je njegova uzročna moć dijelom potajna.
Priključujući ga u projekt znanstvenog diskursa, XIX. stoljeće je
priznanje premjestilo; usmjereno je tome da se više ne odnosi samo
na ono što bi subjekt stvarno htio skrivati; nego na ono što je skriveno
59
njemu samom, i što se može razjasniti samo malo pomalo, i trudom

oko priznanja u kojem, svaki sa svoje strane, sudjeluju ispitivač i
ispitivani. Načelo seksualnosti svojstvene latentnosti omogućuje da
se prinuda mukotrpnog priznanja nadoveže na znanstvenu praksu.
Doista ga treba iščupati, i to silom, jer ta se stvar krije.
4. Metodom tumačenja: ako treba priznavati, nije to samo stoga

jer bi onaj kome priznajemo imao moć da oprosti, utješi i usmjeri.
Nego jer put do istine koju treba proizvesti, ako je želimo znanstveno
potvrditi, mora proći kroz taj odnos. Ona se ne nalazi samo u subjektu
koji bi je, priznajući, objavio gotovu. Stvara se u dva dijela: prisutna, ali
nepotpuna, slijepa za samu sebe u onoga tko govori, može se dovršiti
samo kod onoga tko je prima. Na njemu je da kaže istinu te opskurne
istine; priznanjem otkriveno treba udvojiti s odgonetanjem rečenog.
Onaj tko sluša neće biti jednostavno gospodar opraštanja, sudac koji
osuđuje ili odrješava; on će biti gospodar istine. Njegova funkcija je
hermeneutička. U odnosu na priznanje, njegova moć nije samo da
ga zahtijeva prije nego se ono dogodi, ili da odlučuje nakon što je
izrečeno; u tome je da, preko njega i odgonetajući ga, stvori diskurs
istine. Čineći od priznanja ne više dokaz, nego znak, i od seksualnosti
nešto što treba tumačiti, XIX. stoljeće si je omogućilo da postupci
priznanja funkcioniraju u pravilnoj tvorbi znanstvenog diskursa.
5. Medikalizacijom učinaka priznanja: postizanje priznanja i

njegovi učinci prekodirani su u obliku terapijskih operacija. Kao
prvo to znači da se područje seksa više neće postavljati u registar
krivice i grijeha, ekscesa ili transgresije, nego u režim (koji je
uostalom samo premiještanje) normalnog i patološkog; po prvi
put se definira morbidnost svojstvena seksualnom; seks se javlja
kao polje visoke patološke nestabilnosti: površina odražavanja
drugih bolesti, ali također i žarište vlastite nozografije, nozografije
nagona, sklonosti, slika, zadovoljstva, ponašanja. Isto tako znači da
će priznanje dobiti svoj smisao i svoju nužnost među medicinskim
intervencijama: zahtijeva ga liječnik, nužno je za dijagnozu i samo
po sebi je učinkovito u liječenju. Istinito liječi, ako je rečeno na
60
SCIENTIA SEXUALIS
vrijeme, onome kome treba, i kaže ga onaj tko ga ujedno posjeduje

i odgovoran je za to.
Uzmimo široke povijesne orijentire: naše si je društvo, prekidajući

s tradicijama ars erotice, dodijelilo jednu scientiu sexualis. Preciznije
rečeno, nastavilo je zadaću proizvođenja istinitih diskursa o seksu
tako da je, ne bez muke, prilagođavalo stare procedure priznanja s
pravilima znanstvenog diskursa. Scientia sexualis, razvijana od XIX.
stoljeća, kao jezgru paradoksalno čuva jedinstven obred obavezne i
iscrpne ispovijedi koja je na kršćanskom Zapadu bila prva tehnika
proizvođenja istine o seksu. Taj se obred od XVI. stoljeća malo
pomalo odvojio od sakramenta pokore i posredstvom vođenja duša
i dušebrižništva — ars artium — preselio u pedagogiju, u odnose
odraslih i djece, u obiteljske veze, u medicinu i psihijatrju. U svakom
slučaju, otprije gotovo sto pedeset godina postavljen je jedan složen
dispozitiv za proizvođenje istinitih diskursa o seksu: dispozitiv koji
široko premošćuje povijest budući da staru naredbu priznanja
pripaja metodama kliničkog slušanja. I preko tog se dispozitiva kao
istina o seksu i njegovim zadovoljstvima moglo pojaviti nešto poput
«seksualnosti».
“Seksualnost”: korelat toj polagano razvijenoj diskurzivnoj praksi
koju predstavlja scientia sexualis. Temeljna obilježja te seksualnosti ne
prenose neki prikaz više ili manje zamućen ideologijom, ili nepoznavanje
prouzrokovano zabranama; ona odgovaraju funkcionalnim zahtjevima
diskursa koji mora proizvesti svoju istinu. Na mjestu križanja tehnike
priznanja i znanstvene diskurzivnosti, ondje gdje je između njih trebalo
pronaći nekoliko velikih mehanizama podešavanja (tehnika slušanja,
postavka uzročnosti, načelo latentnosti, interpretativno pravilo,
obaveza liječenja), seksualnost se definirala kao da postoji “po prirodi”:
područje otvoreno prodoru patoloških procesa, i koje dakle priziva
terapijske ili normalizacijske zahvate; značenjsko polje koje treba
rastumačiti; mjesto procesa skrivenih posebnim mehanizmima; žarište
neodređenih uzročnih odnosa, zamršena riječ koju treba istisnuti i
ujedno saslušati. Upravo “ekonomija” diskursâ, hoću reći njihova
intrinzična tehnologija, nužnosti njihovog funkcioniranja, taktike
61
koje upotrebljavaju, učinci moći koji ih podržavaju i koje oni prenose

— upravo to, a nikako neki prikazivački sustav, određuje temeljna
obilježja onoga što kažu. Povijest seksualnosti — to jest onoga što je u
XIX. stoljeću funkcioniralo kao specifično područje istine — mora se
prvo proučavati s gledišta povijesti diskursâ.
Iznesimo općenitu radnu hipotezu. Društvo koje se razvija u XVIII.
stoljeću — što ćemo ga po volji zvati građanskim, kapitalističkim
ili industrijskim — nije seksu suprotstavilo korjenito odbijanje
priznavanja. Ono je, naprotiv, upotrijebilo cijelu aparaturu da
proizvede istinite diskurse o njemu. Ne samo da je o njemu govorilo
mnogo i svakoga primoralo da o njemu govori; nego se i latilo toga da
o njemu formulira propisanu istinu. Kao da je u njemu podozrijevalo
neku temeljnu tajnu. Kao da mu je trebalo to proizvođenje istine.
Kao da mu je bilo bitno da seks bude uključen ne samo u ekonomiju
zadovoljstava, nego u jedan uređen režim znanja. Tako je malo pomalo
postao predmet velike sumnjičavosti; općenit i uznemirujući osjećaj
koji mimo nas prožima naša ponašanja i naše živote; krhka točka iz
koje nam prijeti zlo; djelić noći što ga svatko od nas nosi u sebi. Opće
značenje, sveopća tajna, sveprisutni uzrok, neprestani strah. Tako da
se u tom “pitanju” o seksu (u oba smisla, saslušanja i problematizacije;
zahtijevanja priznanja i uklapanja u polje racionalnosti) razvijaju dva
procesa, koji uvijek upućuju jedan na drugi: od njega tražimo da kaže
istinu (ali za sebe zadržavamo, budući je on tajna i izmiče sam sebi,
da sami kažemo napokon razjašnjenu, napokon odgonetnutu istinu
njegove istine); i tražimo od njega da nam kaže našu istinu, ili radije,
od njega tražimo da kaže duboko potisnutu istinu te istine o nama
samima za koju mislimo da je posjedujemo u neposrednoj svijesti.
Mi mu govorimo njegovu istinu dok odgonetavamo što nam o njoj
kaže; on nama kaže našu dok oslobađa ono što se krije u njoj. Iz ove
igre polagano, već nekoliko stoljeća nastaje znanje o subjektu; znanje,
ne toliko o njegovom obliku, nego o tome što ga cijepa; o onome što
ga možda određuje, a pogotovo zbog čega izmiče samome sebi. To se
moglo činiti nepredviđenim, ali ne treba nimalo čuditi kad pomislimo
na dugu povijest kršćanske i sudske ispovijedi, na premještanja i
preobražaje, te na Zapadu tako temeljne forme znanja-moći što je
62
SCIENTIA SEXUALIS
predstavlja priznanje: projekt znanosti o subjektu počeo se u sve užim

krugovima okretati oko pitanja seksa. Uzročnost u subjektu, nesvjesno
subjekta, istina subjekta u drugome koji zna, znanje u njemu o onome
što on sam ne zna, sve to našlo je načina da se razvije u diskursu o
seksu. Nikako, međutim, zbog nekog prirodnog svojstva inherentnog
samom seksu, već u funkciji taktika moći koje su tom diskursu
imanentne.
Scientia sexualis protiv ars erotice, nesumnjivo. Ali valja primijetiti

da ars erotica ipak nije nestala iz zapadne civilizacije; kao ni da nije
uvijek bila odsutna iz pokreta kojim se nastojalo proizvesti znanost o
seksualnom. Postojala je, u kršćanskoj ispovijedi, a pogotovo u vođenju
i ispitivanju savjesti, u traganju za duhovnim jedinstvom i božjom
ljubavlju, cijela jedna serija postupaka srodnih erotskom umijeću:
učiteljevo vođenje cijelim putem inicijacije, pojačavanje iskustava
čak do njihovih fizičkih sastavnica, povećavanje učinaka diskursom
koji ih prati; fenomeni opsjednutosti i ekstaze, koji su bili tako česti
u katolicizmu i protureformaciji, nesumnjivo su bili nekontrolirani
učinci koji su prevršili erotsku tehniku imanentnu suptilnoj učenosti
o puti. I valja se zapitati, ne funkcionira li scientia sexualis od XIX.
stoljeća — pod krinkom svog doličnog pozitivizma — barem u nekim
svojim dimenzijama kao jedna ars erotica. Možda je proizvođenje
istine, kako god zaplašeno znanstvenim modelom, umnožilo, pojačalo
pa čak i stvorilo sebi svojstvena zadovoljstva. Često se kaže da nismo
bili sposobni izmisliti nova zadovoljstva. Barem smo izmislili drukčije
zadovoljstvo: zadovoljstvo u istini zadovoljstva, zadovoljstvo da je
znamo, da je izložimo, otkrijemo, da smo fascinirani što je vidimo,
da je kažemo, da njome privučemo i zarobimo druge, povjerimo je u
tajnosti, da je lukavstvom istjeramo; specifično zadovoljstvo u istinitom
diskursu o zadovoljstvu. Ne treba u idealu zdrave seksualnosti što
ga obećava medicina, ni u humanističkom sanjarenju o potpunoj i
razvijenoj seksualnosti, a pogotovo ne u lirizmu orgazma ili u dobrim
osjećajima bioenergije tražiti najvažnije elemente erotskog umijeća
63
povezane s našim znanjem o seksualnosti (ovdje je riječ samo o

njegovoj normalizacijskoj upotrebi); nego u tom umnažanju i
pojačavanju zadovoljstava povezanih s proizvođenjem istine o
seksu. Učene knjige, napisane i pročitane, savjetovanja i pregledi,
strepnja pred odgovaranjem na pitanja i uživanje u osjećaju
protumačenosti, toliko priča rečenih sebi i drugima, toliko
znatiželje, toliko brojnih povjeravanja čija obaveza na istinu, ne
bez laganog drhtanja, podupire sablazan, bujanje tajnih fantazija
za koje tako skupo plaćamo pravo da ih šapućemo onome tko
ih zna slušati, jednom riječju izvanredni “užitak u analizi” (u
najširem smislu ove posljednje riječi) što ga Zapad već više stoljeća
učeno raspiruje, sve to tvori nešto poput lutajućih djelića jednog
erotskog umijeća koje potiho prenose priznanje i znanost o seksu.
Treba li vjerovati da je naša scientia sexualis tek jedan osobito
suptilan oblik ars erotice? I da je ona zapadna i najpročišćenija
verzija te navodno izgubljene tradicije? Ili treba pretpostaviti da
su sva ta zadovoljstva samo nusproizvodi jedne seksualne znanosti,
dobit koja podupire njezine nebrojene napore?
U svakom slučaju, hipoteza o represivnoj moći, koju bi naše
društvo vršilo nad seksom i zbog ekonomije, čini se vrlo tanka, ako
treba objasniti cijeli niz učvršćivanja i pojačanja što se pokazuju
na prvi pogled: bujanje diskursa, i to diskursa brižljivo uključenih
u zahtjeve vlasti; ukrućivanje seksualne raznolikosti i stvaranje
dispozitiva koji je mogu ne samo izolirati, nego je prizvati, izazvati,
stvoriti je kao žarišta pažnje, govora i zadovoljstava; zahtijevana
proizvodnja priznanja i posljedično tome uspostava sustava
legitimnog znanja i ekonomije višestrukih zadovoljstava. Mnogo
više nego o negativnom mehanizmu isključivanja i odbacivanja,
radi se o aktiviranju fine mreže diskursa, znanja, zadovoljstava,
moći; ne radi se o pokretu koji bi divlji seks ustrajno odbacivao u
neko mračno i nepristupačno područje; nego naprotiv, o procesima
koji ga raspršuju po površini stvari i tijela, nadražuju ga, očituju
ga i navode da govori, usađuju u zbilju i nalažu mu da kaže istinu:
cijelo jedno vidljivo svjetlucanje seksualnog što ga odražavaju
brojnost diskursa, upornost moći i igre znanja sa zadovoljstvom.
64
SCIENTIA SEXUALIS
Sve je to iluzija? Brzopleti utisak iza kojeg bi pažljiviji pogled

pronašao poznatu veliku mehaniku represije? Onkraj tih nekoliko
fosforescencija, ne treba li ponovo vidjeti mračni zakon koji uvijek
kaže ne? Odgovorit će — ili bi trebalo odgovoriti povijesno ispitivanje.
Ispitivanje o načinu na koji se otprije dobra tri stoljeća uobličilo
znanje o seksu; o načinu na koji su se umnožili diskursi što su ga
uzeli za predmet, i o razlozima koji su nas naveli da pripišemo gotovo
basnoslovnu cijenu istini za koju oni misle da je proizvode. Možda će
ove povijesne analize na kraju raspršiti to za što se čini da nagovještava
prvi pogled. Ali polazna je postavka, koje bih se htio držati što je
moguće dulje, da ti dispozitivi moći i znanja, istine i zadovoljstava,
ti dispozitivi, tako različiti od represije, nisu nužno drugorazredni i
uzgredni; i da represija nikako nije temeljna ni dobitna. Radi se dakle
o tome da se ti dispozitivi shvate ozbiljno, i da se obrne smjer analize:
umjesto općeprihvaćene represije, i neznanja mjerenog onim što
pretpostavljamo da znamo, treba poći od tih pozitivnih mehanizama
koji proizvode znanje, umnožavaju diskurse, potiču zadovoljstva,
i generiraju moć; pratiti ih u uvjetima u kojima se javljaju i
funkcioniraju, i tražiti kako se u odnosu na njih raspoređuju činjenice
o zabranjivanju ili zataškavanju što su povezane s njima. Ukratko, radi
se o definiranju strategija moći koje su imanentne toj volji za znanjem.
U izričitom slučaju seksualnosti, o osnutku «političke ekonomije»
volje za znanjem.
65
IV.
Dispozitiv
seksualnosti
DISPOZITIV SEKSUALNOSTI
O čemu je riječ u ovoj seriji proučavanja? O prepisivanju bajke

Indiskretnih dragulja u povijest.
Među svoje ambleme naše društvo ubraja i onaj o seksu koji govori.
O seksu što ga iznenadimo, ispitujemo ga i koji, istodobno prisiljen
i blagoglagoljiv, nezaustavljivo odgovara. Jednoga dana ga je zarobio
određen mehanizam, dosta bajkovit da je izgledao nevidljiv. U igri u
kojoj se zadovoljstvo miješa s nevoljkošću, i pristanak s inkvizicijom,
navodi ga da kaže istinu o sebi i drugima. Svi mi već mnogo godina
živimo, u kraljevstvu kneza Mangogula: mučeni golemom znatiželjom
za seksom, uporni u njegovom ispitivanju, nazasitni da ga slušamo i
slušamo o njemu, brzi u izmišljanju svih čarobnih prstenova kojima
bismo mogli probiti njegovu šutljivost. Kao da nam je bitno da iz tog
malenog dijela nas samih možemo izvući ne samo zadovoljstvo, nego
i znanje i svu tankoćutnu igru koja prelazi s jednog na drugo: znanje
o zadovoljstvu, zadovoljstvo u poznavanju zadovoljstva, zadovoljstvo-
znanje; i kao da ta ćudljiva životinja koju smo udomili i sama ima dosta
radoznalo uho, dosta pažljive oči, dosta okretan jezik i duh da o njemu
zna vrlo mnogo, i posve je sposobna da to kaže, čim se to s malo više
spretnosti od nje zatraži. Između svakog od nas i našeg seksa Zapad
je postavio neprestano traženje istine; mi iz njega moramo iščupati
njegovu jer mu ona izmiče; na njemu je da nama kaže našu, budući da
je drži u sjeni. Seks da je skriven? Da ga taje nove stidljivosti, prikrivaju
tmurni zahtjevi građanskog društva? Naprotiv, usijan je. Postavljen je,
evo nekoliko stotina godina, u središte jednog zapanjujućeg zahtjeva
za znanjem. Dvostrukog zahtjeva, jer smo obavezni znati što se događa
s njime, dok podozrijevamo da on zna što se događa s nama.
Izvjesno nas je nagnuće u nekoliko stoljeća dovelo do toga da
69
pitanje o tome što jesmo postavimo seksu. I ne toliko seksu-prirodi

(elementu sistema živog svijeta, predmetu za biologiju), nego seksu-
povijesti, ili seksu-značenju, seksu-diskursu. Sami sebe smo podveli
pod znak seksa, ali prije Logike seksa nego li Fizike. Ne smijemo se
ovdje zavaravati: s velikom serijom binarnih opreka (tijelo-duša, pût-
duh, nagon-razum, porivi-svijest), za koje se činilo da seks upućuju na
čistu mehaniku bez smisla, Zapad je uspio ne samo i ne toliko u tome
da seks pripoji polju racionalnosti, u čemu nesumnjivo ne bi bilo ništa
značajno jer smo od Grka naovamo navikli na takva “osvajanja”, nego
da nas gotovo potpuno — nas, naše tijelo, našu dušu, našu osobnost,
našu povijest — podvede pod znak logike požude i žudnje. Odsada
nam ona služi kao univerzalni ključ, čim je riječ o tome da znamo
tko smo. Otprije nekoliko desetljeća, genetičari više ne razumijevaju
život kao organizaciju kojoj je povrh ostalog dana čudna sposobnost
reprodukcije; u mehanizmu reprodukcije vide upravo uvod u
dimenziju biološkog: matricu ne samo živih bića, nego i života. A
evo već stoljećima, i nesumnjivo na ne osobito “znanstven” način,
nebrojeni teoretičari i praktičari pûti čovjeka su već stvorili djetetom
bespogovornog i shvatljivog seksa. Seks kao smisao svega.
Ne treba postavljati pitanje: zašto je dakle seks tako tajnovit? Kakva
ga je to sila tako dugo ušutkivala i tek je malo popustila, omogućivši
nam možda da ga ispitujemo, ali uvijek počevši od njegove represije i
preko nje? Zapravo, to u naše doba tako često ponavljano pitanje tek
je skorašnji oblik jedne značajne tvrdnje i stoljetne odredbe: istina je u
podzemlju; tamo je zaskočite. Acheronta movebo: stara je odluka.
Vi mudri visoka i duboka znanja

Vi koji smišljate i znate
Kako, gdje i kada se sve sparuje,...
Vi, veliki mudraci, recite mi!
Dokučite što je to sa mnom
Dokučite mi gdje, kako i kad,
I zašto se sa mnom ovako zbi?1
1 G.-A. Bürger, citirao Schopenhauer, Metafizika spolne ljubavi.
70
Dakle, uputno je prije svega upitati: kakva je ta naredba? Zašto ta

velika potjera za istinom o seksu, za istinom u seksu?
U Diderotovoj pripovijesti dobri duh Cucufa u dnu džepa, među
nekoliko sitnica — blagoslovljenim sjemenkama, malim olovnim
pagodama, pljesnivim bombonima — otkriva majušni srebrni prsten
čije izokrenuto okašce navodi spolovila koja sretne da govore. Daje ga
znatiželjnom sultanu. Na nama je da znamo koji čarobni prsten kod nas
pruža takvu moć, na prst kojeg gospodara je stavljen; koju igru moći
omogućuje ili pretpostavlja, i kako je svatko od nas mogao u odnosu
na vlastiti spol i u odnosu na spol drugih postati neka vrsta pozornog
i nesmotrenog sultana. Taj čarobni prsten, taj tako indiskretan dragulj
kad se druge treba navesti da govore, ali tako malo rječit o vlastitom
mehanizmu, upravo njega sada priliči učiniti govorljivim; treba govoriti
upravo o njemu. Treba napisati povijest o toj volji za istinom, tom
zahtjevu za znanjem koji sada već toliko stoljeća draži seksom: povijest
jedne upornosti i ustrajnosti. Što tražimo od seksa, osim njegovih
mogućih zadovoljstava, da smo tako tvrdoglavi? Kakvo je to strpljenje
ili pohlepa da ga postavljamo kao tajnu, svemogući uzrok, skriveni
smisao, neprestani strah? I zašto se zadaća da otkrijemo tu tešku istinu
naposljetku okrenula u poziv da se skinu zabrane i razmrse spone? Je li,
dakle, rad bio tako naporan da ga je trebalo očarati tim obećanjem? Ili
je to znanje dobilo toliko na cijeni — političkoj, ekonomskoj, etičkoj
— da je svakoga, kako bi mu se podčinio, trebalo, ne bez paradoksa,
uvjeriti da će u njemu pronaći svoje oslobođenje?
Stoga, da bismo odredili buduća istraživanja, nekoliko općenitih
postavki u vezi izazova, metode, područja ispitivanja te periodizacija,
koje možemo privremeno prihvatiti.
71
1. IZAZOV
Čemu ova istraživanja? Svjestan sam da izvjesna nesigurnost

prolazi kroz skice koje sam prethodno zacrtao; vrlo lako bi mogla
onemogućiti podrobnija ispitivanja koja sam planirao. Stotinu sam
puta ponovio da povijest posljednjih stoljeća u zapadnim društvima
uopće ne pokazuje da je vlast funkcionirala bitno represivno. Svoje
sam izlaganje postavio prema izostavljanju tog pojma iz igre, praveći
se da ne znam kako je provedena kritika drugdje i na nesumnjivo
mnogo radikalniji način: kritika koja je provedena na razini teorije
žudnje. Da seks nije «potisnut», doista nije osobito nova tvrdnja.
Prošlo je dosta vremena otkako su to rekli psihoanalitičari. Osporili
su malu jednostavnu mašineriju koju rado zamišljamo kad govorimo
o represiji; misao o nekoj buntovnoj energiji koju bi trebalo zauzdati
izgledala im je neprimjerenom za odgonetanje načina na koji se
artikuliraju moć i žudnja; pretpostavljaju da su povezane na složeniji
i prvobitniji način od te igre između divlje, prirodne i žive energije,
koja se neprestano uspinje odozdo i nekog reda odozgo koji je nastoji
zapriječiti; žudnju nije trebalo zamišljati potisnutom iz jednostavnog
razloga što zakon ustanovljuje i žudnju i nedostatak na kojem se ona
temelji. Odnos moći već bi bio ondje gdje je i žudnja: iluzija je dakle
prokazivati je u represiji koja se odvija naknadno; ali je isto tako i
uzaludno poduzimanje potrage za žudnjom izvan moći.
A neprekidno sam zbrkano sam govorio, kao da je riječ o
istoznačnim pojmovima, sad o represiji, sad o zakonu, o zabrani ili o
73
cenzuri. Nisam znao — iz tvrdoglavosti ili nebrige — za sve ono po

čemu se mogu razlikovati njihove teorijske ili praktične implikacije.
I shvaćam da mi se s pravom može reći: neprestano se pozivajući na
pozitivne tehnologije vlasti, pokušavate jednim udarcem ubiti dvije
muhe; svoje protivnike zbunjujete u liku onoga koji je najslabiji, i
raspravljajući samo o represiji želite pogrešno stvoriti uvjerenje kako ste
se oslobodili problema zakona; a ipak od načela vlast-zakon zadržavate
bitnu praktičnu posljedicu, naime da nema bijega od vlasti, da je ona
uvijek tu i tvori upravo ono što joj se pokušava suprotstaviti. Od ideje
o vlasti-represiji, zadržali ste najslabiji teorijski element kako biste je
kritizirali; od ideje o vlasti-zakonu zadržali ste, ali zadržavajući je za
vlastitu upotrebu, političku posljedicu koja se najviše izjalovila.
Izazov ispitivanjâ koja će uslijediti manje je u napredovanju
prema nekoj “teoriji” nego prema “analitici” vlasti: hoću reći, prema
određivanju specifičnog područja što ga tvore odnosi vlasti i utvrđivanje
oruđâ kojima se ono može analizirati. No čini mi se da se ta analitika
može utemeljiti samo pod uvjetom da se raščisti područje i oslobodimo
se izvjesnog prikaza vlasti koji bih nazvao — uskoro ćemo vidjeti zašto
— “pravničko-diskurzivnim”. Upravo ova koncepcija upravlja kako
tematikom represije tako i teorijom sastavnog zakona žudnje. Drugim
riječima, ono po čemu se jedna analiza razlikuje od druge, ova koja se
odvija u pojmovima represije nagona od one što se odvija u pojmovima
zakona žudnje, zacijelo je način poimanja prirode i dinamike poriva;
to nije način poimanja vlasti. Jedna i druga pribjegavaju zajedničkom
prikazu vlasti koja, prema svojoj upotrebi i položaju koji joj se priznaje
u odnosu na žudnju, vodi do dvije oprečne posljedice: bilo to do
obećanja “oslobađanja” ako vlast zahvaća žudnju samo izvana, bilo
to, ako je ona sastavni dio same žudnje, do tvrdnje: uvijek ste već
u klopci. Uostalom, nemojmo zamišljati da je ovaj prikaz svojstven
onima koji postavljaju problem odnosa vlasti sa seksom. Zapravo je
mnogo općenitiji; često ga nalazimo u političkim analizama vlasti, a
nesumnjivo je duboko ukorijenjen u povijesti Zapada.
Evo nekoliko njegovih glavnih crta:
— Negativna veza. Između vlasti i seksa, nikada ne ustanovljuje
74
drukčiji odnos nego na negativan način: odbacivanje, isključivanje,

odbijanje, zaprečavanje, ili pak zataškavanje ili skrivanje. Seksu i
zadovoljstvima vlast ne “može” ništa, osim reći ne; ako proizvodi, to
su odsutnosti ili praznine; izostavlja elemente, uvodi isprekidanosti,
odvaja spojeno, označava granice. Njeni učinci poprimaju općenit
oblik granice i manjka.
— Instanca pravila. Vlast bi u biti bila ono što seksu diktira

svoj zakon. To hoće reći prije svega da ona seks postavlja u binarni
poredak: zakonito i nezakonito, dopušteno i zabranjeno. Zatim hoće
reći da vlast seksu propisuje neki “red” koji istovremeno djeluje i kao
oblik razumljivosti: seks se odgonetava počevši od svog odnosa s vlašću.
Naposljetku hoće reći da vlast djeluje izgovaranjem pravila: vlast bi
osvajala seks putem jezika, ili točnije, putem diskurzivnog čina koji,
samom činjenicom da se izriče, stvara neko pravno stanje. Govori, i
to je pravilo. Čist oblik vlasti našli bismo u funkciji zakonodavca; i
njegov način djelovanja u odnosu na seks bio bi pravno-diskurzivnog
tipa.
— Ciklus zabrane: nećeš prići, nećeš dodirnuti, nećeš ostvariti,

nećeš osjetiti zadovoljstvo, nećeš govoriti, nećeš se pojaviti; gotovo da
nećeš ni postojati, osim u sjeni i tajnosti. Vlast bi nad seksom koristila
samo zakon zabrane. Njezin je cilj: da seks odustane od samoga sebe.
Njeno oruđe: prijetnja kaznom koja nije drugo nego njegovo ukidanje.
Odreci se sam da te ne bi ukinuli; ne pojavljuj se ako ne želiš nestati.
Tvoje će se postojanje održati samo po cijenu tvog poništavanja. Vlast
ograničava seks samo zabranom koja se koristi alternativom između
dva nepostojanja.
— Logika cenzure. Pretpostavlja se da bi ova zabrana trebala

poprimiti tri oblika; tvrditi da ta stvar nije dopuštena, spriječiti da
bude izrečena, nijekati da ona postoji. Naizgled teško pomirljivi
oblici. Ali, ovdje zamišljamo jednu vrstu lančane logike koja bi bila
karakteristična za mehanizme cenzure: ona povezuje nepostojeće,
nedopušteno i neiskazivo tako da svako u isti mah bude načelo i
75
posljedica drugog; o onome što je zabranjeno ne smije se govoriti

sve dok ne postane ukinuto u zbilji; ono nepostojeće nema nikakva
prava na ikakvo očitovanje, čak ni u redu riječi koja iskazuje njegovo
nepostojanje; i ono o čemu se mora šutjeti izbačeno je iz zbilje kao par
excellence zabranjeno. Logika vlasti nad seksom bila bi paradoksalna
logika zakona koji bi se mogao iskazati kao naredba na nepostojanje,
neočitovanje i nijemost.
— Jedinstvo dispozitiva. Vlast nad seksom ostvarivala bi se na

isti način na svim razinama. Odozgo nadolje, u svojim globalnim
odlukama kao i u kapilarnim zahvatima, kakvi god bili aparati ili
institucije na koje se oslanja, djelovala bi jednolično i masivno;
funkcionirala bi shodno jednostavnim i beskonačno obnavljanjim
kotačićima zakona, zabrane i cenzure: od države do porodice, od
vladara do oca, od tribunala do sitnih svakodnevnih kažnjavanja, od
instanca društvene premoći do sastavnih struktura samog subjekta
našli bismo, samo u različitom mjerilu, opću formu vlasti. Ta forma
je pravo prijestupa i kazne, s igrom zakonitog i nezakonitog. Pridali
mu formu vladara koji formulira pravo, oca koji zabranjuje, cenzora
koji ušutkava, ili pravnika koji kazuje zakon, u svakom slučaju vlast
shematiziramo u nekoj pravnoj formi; i njene učinke određujemo kao
poslušnost. Spram vlasti koja je zakon, subjekt koji je utemeljen kao
podanik — koji je “pokoren” — onaj je koji se pokorava. Formalnoj
homogenosti vlasti na svim tim instancama, kod onoga kojeg ona
primorava — bilo da se radi o podaniku spram monarha, građaninu
spram države, djetetu spram roditelja, učeniku spram učitelja —
odgovarala bi opća forma podčinjavanja. Zakonodavna vlast s jedne
strane i pokoran podanik s druge.
Ispod opće teme da vlast suzbija seks, kao i ispod ideje o zakonu
kao sastavnom dijelu žudnje, pronalazimo istu pretpostavljenu
mehaniku vlasti. Određena je na neobično ograničavajući način.
Prvo jer bi ta vlast raspolagala siromašnim sredstvima, bila štedljiva
u svojim postupcima, jednolična u taktikama koje koristi, inventivno
nesposobna i kao osuđena na stalno ponavljanje. Potom jer bi bila vlast
76
čija je moć jedino u “ne”; u nemogućnosti da išta proizvede, sposobna

samo da postavlja granice, bitno bi bila anti-energija; takav bi bio
paradoks njezine učinkovitosti; ne moći ništa, osim učiniti da i to što
podčinjava ni samo ne može ništa, osim onoga što mu ona dopušta.
Naposljetku jer je to vlast čiji bi model bio bitno pravni, fokusiran
samo na iskazivanje zakona i samo na funkcioniranje zabrane. Svi
načini prevlasti, podčinjavanja, pokoravanja, svodili bi se u konačnici
na učinak poslušnosti.
Zašto se tako olako prihvaća ta pravna koncepcija vlasti? Te otuda
izostavljanje svega što bi od nje moglo učiniti proizvodnu učinkovitost,
strateško bogatstvo, pozitivnost? U društvu kakvo je naše, u kojem su
aparati vlasti tako brojni, njeni rituali tako vidljivi i njeni instrumenti
tako sigurni, u tom društvu koje je nesumnjivo bilo inventivnije u
profinjenim i pronicljivim mehanizmima vlasti od bilo kojeg drugog,
čemu ta sklonost da ju se prepoznaje samo u negativnoj i ogoljenoj
formi zabrane? Zašto dispozitive premoći svoditi na samo jednu
proceduru zakona zabrane?
Općenit i taktički razlog koji se čini samorazumljiv: vlast je podnošljiva
pod uvjetom da prikriva dobar dio sebe. Uspjeh joj je proporcionalan
tome koliko svojih mehanizama uspije sakriti. Bi li vlast bila prihvaćena
da je u potpunosti cinična? Tajna za nju ne ulazi u red zloupotrebe;
ona je nužna za njezino funkcioniranje. I ne samo jer je nameće onima
koje podčinjava, nego je možda i njima isto tako prijeko potrebna: bi
li je prihvaćali da u njoj vide tek jednostavnu granicu svojoj žudnji,
uvažavajući pritom netaknut — iako sužen — dio slobode? Vlast kao
čista granica postavljena slobodi, barem u našem društvu, opća je forma
njezine prihvatljivosti.
Možda za to postoji neki povijesni razlog. Velike institucije
vlasti razvijene u srednjem vijeku — monarhija, država sa svojim
aparatima — doživjele su polet na osnovi mnoštva prethodnih vlasti,
i sve do izvjesne točke protiv njih: guste, prepletene, konfliktne
vlasti, vlasti vezane za izravnu ili neizravnu premoć nad zemljom,
na posjedovanje oružja, na kmetstvo, na suzerenske ili vazalske veze.
Ako su se mogle ukorijeniti, ako su znale kako biti prihvaćene,
koristeći se cijelim nizom taktičkih savezništava, to je stoga jer su
77
se predstavile kao nadležnosti regulacije, arbitraže, razgraničenja,

kao način da se u te vlasti uvede neki red, utvrdi načelo kako da
ih se ublaži i rasporedi prema granicama i ustanovljenoj hijerarhiji.
Suočene s brojnim i sukobljenim silama, ove velike forme vlasti
funkcionirale su iznad svih tih heterogenih prava kao načelo prava, s
trostrukim obilježjem da se konstituira kao jedinstvena cjelina, svoju
volju poistovjećuje sa zakonom i ostvaruje se kroz mehanizme zabrane
i osude. Njegova formula pax et justitia, u funkciji na koju je polagala
pravo, označava mir kao zabranjivanje feudalnih ili privatnih ratova
i pravdu kao način obustave privatnih rješavanja sporova. U tom
razvoju velikih monarhijskih institucija nedvojbeno se radilo o nečem
posve drugom nego o posve običnom pravnom zdanju. Ali takav je
bio jezik vlasti, takva je bila predodžba koju je ona imala o sebi, o
čemu svjedoči sva teorija javnog prava izgrađena u srednjem vijeku
ili preuređena iz rimskog prava. Pravo nije bilo samo neko oružje
kojim su monarsi vješto rukovali; za monarhijski sustav bilo je način
očitovanja i oblik prihvatljivosti. Od srednjeg vijeka u zapadnim se
društvima vlast uvijek izražava u pravu.
Tradicija koja potječe iz XVII. ili iz XIX. stoljeća navikla nas je
da apsolutnu monarhijsku vlast postavimo na stranu ne-prava: ona je
samovolja, zloupotreba, ćudljivost, dobra volja, povlastice i iznimke,
stalnost baštinjenja zatečenih stanja. Ali to znači zaboraviti temeljnu
povijesnu crtu da su se zapadne monarhije uzdigle kao pravni sustavi,
sebe promišljale kroz teorije prava i da su njihovi mehanizmi vlasti
funkcionirali u formi prava. Stari Boulainvilliersov prigovor francuskoj
monarhiji — da se poslužila pravom i pravnicima da ukine prava i
unizi aristokraciju — nedvojbeno je osnovan u glavnim crtama.
Preko razvoja monarhije i njezinih institucija uvedena je ta pravno-
politička dimenzija; ona zasigurno ne odgovara načinu na koji je vlast
ostvarivana i ostvaruje se; ali je kôd prema kojem se ona predstavlja i
sama propisuje kako da ju se promišlja. Povijest monarhije išla je pod
ruku s prekrivanjem činjenica i postupaka vlasti pravno-političkim
diskursom.
No, unatoč naporima uloženim u odvajanje pravosuđa od
monarhijskih institucija i oslobađanje političkog od sudbenog, prikaz
78
vlasti ostao je zarobljen u tom sustavu. Uzmimo dva primjera. Kritika

monarhijske institucije u Francuskoj u XVIII. stoljeću nije provedena
protiv pravno-monarhijskog sustava, nego u ime čistog, strogog
pravnog sustava, u koji bi bez pretjerivanja i nepravilnosti mogli
ući svi mehanizmi vlasti, protiv monarhije koja je, unatoč svojim
tvrdnjama, neprestano prekoračivala preko prava i sama se postavljala
iznad zakona. Politička kritika tada se poslužila svim pravničkim
razmišljanjem, koje je pratilo razvoj monarhije, kako bi ovu osudila;
ali ona nije dovela u pitanje načelo da pravo uvijek mora biti sâm
oblik vlasti i da se vlast uvijek mora ostvarivati u formi prava. U XIX.
stoljeću pojavio se jedan drugi tip kritike političkih institucija; mnogo
radikalnija kritika, jer se htjelo ne samo pokazati da zbiljska vlast
izmiče pravilima prava, nego da je sam sustav prava tek jedan način
vršenja nasilja, njegovo prisvajanje u korist nekih, te da, pod prividom
općeg zakona, omogućuje funkcioniranje nesimetričnosti i nepravdi
premoći. Ali ova kritika prava se i dalje provodi na osnovi postavke
da se vlast bitno, i idealno, mora ostvarivati prema nekom temeljnom
pravu.
Zapravo, unatoč razlikama u razdobljima i ciljevima, prikaz vlasti
je ostao opsjednut monarhijom. U političkoj misli i analizi, kralju još
nije odrubljena glava. Otuda važnost koja se u teoriji vlasti pridaje
problemu prava i nasilja, zakona i nezakonitosti, volje i slobode, a
naročito državi i suverenitetu (iako se ovaj posljednji više ne propituje
u osobi suverena nego u nekom kolektivnom biću). Misliti o vlasti
polazeći od tih problema, znači misliti o njima s polazištem u jednoj
povijesnoj formi osobito svojstvenoj našim društvima: pravnoj
monarhiji. Vrlo svojstvenoj, a unatoč svemu prijelaznoj. Jer iako je
mnogo njenih formi opstalo i još opstaje, malo pomalo proželi su ih
posve novi mehanizmi vlasti koji se vjerojatno ne daju svesti na prikaz
prava. Vidjet ćemo to malo dalje, ti su mehanizmi vlasti oni koji su
barem dijelom, počevši od XVIII. stoljeća, preuzeli odgovornost za
život ljudi, ljudi kao živih tijela. A ako je istina da je pravni sustav
mogao služiti, nedvojbeno nepotpuno, predstavljanju vlasti bitno
usredotočenoj na ubiranje pristojbe i na smrt, posve je nespojiv s novim
postupcima vlasti koji funkcioniraju ne po pravu nego po tehnici,
79
ne više po zakonu nego po normalizaciji, ne više po kazni, nego po

kontroli, i koji se odvijaju na razinama i u formama što prekoračuju
državu i njezine aparate. Već je nekoliko stoljeća kako smo stupili u tip
društva u kojem ono pravno sve manje može kodirati vlast ili joj služiti
kao sustav predstavljanja. Naš nas smjer kretanja sve više udaljava od
vladavine prava, što se je već počela povlačiti u prošlost, u razdoblje
u koje se činilo da je Francuska revolucija i s njome doba ustava i
zakonika obećavaju za blisku budućnost.
Upravo je to pravno predstavljanje još na djelu u suvremenim
analizama o odnosima vlasti i seksa. A problem nije da znamo je
li žudnja tako tuđa vlasti, prethodi li ona zakonu kako se to često
zamišlja, ili naprotiv, ne stvara li nju upravo zakon. Nije bit u tome.
Bila žudnja ovo ili ono, u svakom slučaju i dalje je shvaćamo u odnosu
na neku vlast koja je uvijek pravna i diskurzivna — vlast čija je okosnica
iskazivanje zakona. Ostajemo privrženi izvjesnoj slici vlasti-zakona,
vlasti-suvereniteta koju su iscrtali teoretičari prava i monarhijske
institucije. A treba se osloboditi upravo te slike, to jest teorijskog
privilegiranja zakona i suvereniteta ako želimo provesti analizu vlasti u
konkretnom i povijesnom kretanju njezinih postupaka. Treba izgraditi
analitiku vlasti koja za model i kôd više neće uzimati pravo.
Prihvaćam da je ova povijest seksualnosti, ili točnije ta serija
proučavanja što se odnose na povijesne odnose vlasti i diskursa
o seksu, kružni projekt, u smislu da se radi o dva pokušaja koji
upućuju jedan na drugog. Pokušajmo se osloboditi jednog pravnog
i negativog prikaza vlasti, prestanimo misliti o njoj u pojmovima
zakona, zabrane, slobode i suvereniteta: kako tada analizirati ono što
se dogodilo, u nedavnoj povijesti, u vezi te stvari, naizgled jedne od
najzabranjenijih u našem životu i našem tijelu, u seksu. Kako to, ako
ne u vidu zabranjivanja i prepreke, vlast ima pristupa do njega? Kojim
mehanizmima, ili taktikama, ili dispozitivima? Ali dopustimo zauzvrat
da malo pomnije ispitivanje pokaže da u modernim društvima vlast
zapravo nije upravljala seksualnošću u vidu zakona i suvereniteta;
pretpostavimo da je povijesna analiza pokazala prisutnost jedne prave
“tehnologije” seksa, mnogo složenije, a pogotovo mnogo pozitivnije
nego što je jednostavna posljedica “zabrane”; prema tome, taj primjer
80
— koji ne možemo ne smatrati povlaštenim jer se tu, više nego igdje

drugdje, čini da vlast funkcionira kao zabrana — zar on ne primorava
da, u vezi vlasti, usvojimo načela analize koja ne proizlaze iz sustava
prava i forme zakona? Dakle, usvojivši drukčiju teoriju vlasti, ujedno
je riječ o stvaranju drukčije mreže povijesnog odgonetavanja; i
promatrajući iz malo veće blizine svu tu povijesnu građu, da malo
pomalo napredujemo prema jednom drukčijem poimanju vlasti. Da
promišljamo ujedno seks bez zakona, i vlast bez kralja.
81
2. METODA
Dakle: analizirati tvorbu izvjesnog tipa znanja o seksu, ne u

pojmovima represije ili zakona, nego vlasti. Ali, ova riječ “vlast” mogla
bi navesti na nekoliko nesporazuma. Nesporazuma što se odnose na
njezin identitet, oblik, jedinstvo. S vlašću ne želim reći “Vlast”, kao
skup institucija i aparata koji jamče podređenost građana u nekoj danoj
državi. Pod vlašću ja ne podrazumijevam ni oblik pokoravanja, koji bi,
za razliku od nasilja, bio u obliku pravila. Konačno, ne podrazumijevam
neki opći sustav premoći što ga ostvaruje jedan element ili jedna skupina
na drugu, i čije bi posljedice, uzastopnim izvođenjem iz jednih u
druge, u potpunosti prožimale društveno tijelo. Analiza, u pojmovima
vlasti, ne smije kao početne datosti postaviti suverenost države, oblik
zakona ili ukupno jedinstvo neke premoći; sve su to više tek njezine
završne forme. Čini mi se prije svega da pod vlašću treba razumjeti
mnogostrukost odnosâ snaga imanentnih području na kojem se oni
ostvaruju i sastavni su dio njihove organizacije; igru koja ih putem
neprestanih borbi i sukobljavanja mijenja, pojačava, obrće; oslonce
što ih ti odnosi snaga nalaze jedni u drugima, tako da stvaraju lanac
ili sustav, ili, s druge strane, pomaci, proturječnosti što ih odvajaju
jedne od drugih; konačno, strategije u kojima oni stupaju na snagu,
i čiji se opći model, ili institucionalna kristalizacija utjelovljuju u
državnim aparatima, u utvrđivanju zakona, u društvenim prevlastima.
Uvjet mogućnosti vlasti, u svakom slučaju gledište koje omogućuje
da se razumije njezino ostvarivanje, sve do njezinih “najperifernijih”
83
učinaka, i koje također omogućuje da se njezini mehanizmi koriste kao

mreža u razumijevanju društvenog polja, ne treba tražiti u početnom
postojanju neke središnje točke, u jedinstvenom žarištu suvereniteta iz
kojeg bi se širili izvedeni i niži oblici; to je pomična podloga odnosa
snaga koje neprestano, svojom nejednakošću, dovode do stanjâ moći,
ali uvijek ograničenih i nepostojanih. Sveprisutnost vlasti; nikako
stoga jer bi posjedovala prednost da sve združi u svoje nepobjedivo
jedinstvo, nego jer se proizvodi svakog trenutka, u svakoj točki, ili
točnije u svakoj vezi od jedne do druge točke. Vlast je posvuda; ne
stoga jer sve obuhvaća, nego jer dolazi odasvud. I “ta” vlast u onome
što je u njoj stalno, ponavljajuće, nepokretno, auto-reproduktivno, tek
je posljedica cjeline koja se ocrtava na osnovu svih tih pokretljivosti,
ulančavanje koje se oslanja na svaku od njih i povratno ih nastoji
ustaliti. Nedvojbeno treba biti nominalist: vlast nije neka institucija,
i nije struktura, nije određena snaga koju bi posjedovali određeni: to
je ime što se daje nekoj složenoj strateškoj situaciji u nekom danom
društvu.
Treba li stoga obrnuti formulu i reći da je politika rat koji se nastavlja
drugim sredstvima? Možda, ako i dalje želimo sačuvati razmak između
rata i politike, trebalo bi radije ustvrditi da se to mnoštvo odnosa
snaga može kodirati — djelomično i nikada potpuno — bilo u formi
“rata”, bilo u formi “politike”; bile bi to dvije različite strategije (ali
koje se brzo mogu izokrenuti jedna u drugu) za objedinjavanje tih
neuravnoteženih, raznorodnih, nestabilnih, napetih odnosa snaga.
Slijedom tog pravca, mogli bismo iznijeti izvjestan broj postavki:
— da vlast nije nešto što se stječe, otima ili dijeli, nešto što se čuva
ili se ispusti; vlast se ostvaruje polazeći od bezbrojnih točaka, i u igri
nejednakih i pokretljivih odnosa
— da veze vlasti nisu u položaju izvanjskosti u odnosu na druge
tipove odnosa (ekonomske procese, spoznajne odnose, seksualne
veze), nego da su im imanentne; one su neposredne posljedice
podjela, nejednakosti i neravnoteža koje u njima nastaju, i recipročno
su unutrašnji uvjeti tih razlikovanja; veze vlasti nisu u položaju
nadgradnje, s običnom ulogom zabranjivanja ili nastavljanja; ondje
gdje se događaju imaju izravno proizvodnu ulogu
84
— da vlast dolazi odozdo; to jest da u načelu vezâ vlasti i kao

opća matrica ne postoji binarna i sveobuhvatna opreka između
dominirajućih i dominiranih, pri čemu se ta dvojnost odražava odozgo
naniže, i na sve uže i uže skupine sve do dna društvenoga tijela. Radije
treba pretpostaviti da višestruki odnosi snaga koji se stvaraju i odvijaju
u proizvodnim aparatima, obiteljima, užim skupinama, institucijama,
služe kao oslonac širokim učincima raslojavanja što cijepaju društveno
tijelo u cjelini. Ovi posljednji tada tvore jednu opću silnicu koja
prolazi kroz lokalna sukobljavanja i povezuje ih; naravno, zauzvrat oni
nad njima vrše preraspodjele, poravnavanja, homogeniziranja, serijska
planiranja, usklađivanja. Velike premoći posljedice su prevlasti što ih
stalno podupire intenzitet svih tih sukobljavanja.
— da su veze vlasti ujedno namjerne i nesubjektivne. Ako su
stvarno razumljive, to nije stoga jer bi bile posljedica, u položaju
uzročnosti, neke druge instancije koja bi ih “objašnjavala”, nego jer
su, s kraja na kraj, prožete računom: nema vlasti koja se ostvaruje
bez neke serije težnji i ciljeva. Ali to ne znači da proizlazi iz izbora
ili odluke pojedinačnog subjekta; ne tražimo glavni stožer na čelu
njene racionalnosti; ni vladajuća kasta, ni skupine koje kontroliraju
državne aparate, ni oni koji donose najvažnije gospodarske odluke ne
upravljaju cjelinom mreže vlasti koja funkcionira u nekom društvu (i
njemu omogućuje da funkcionira); racionalnost vlasti je racionalnost
taktika, često prilično izričitih na ograničenoj razini u koju se upisuju
— lokalni cinizam vlasti — koje, ulančavajući se jedne s drugima,
prizivajući se i šireći se, drugdje nalazeći svoj oslonac i svoje stanje,
naposljetku ocrtavaju dispozitive cjeline: logika je ovdje još savršeno
jasna, namjere odgonetljive, pa ipak, slučaj je da više ne postoji nitko
tko ih je zamislio i da su rijetki oni koji bi ih formulirali: implicitno
obilježje anonimnih, gotovo nijemih strategija, što ih usklađuju rječite
taktike čiji “izumitelji” ili predstavnici često nisu licemjerni.
— da ondje gdje postoji vlast, postoji i otpor, a da ipak, ili upravo
stoga, taj otpor nikada nije u izvanjskom položaju u odnosu na
vlast. Treba li reći da smo nužno “u” vlasti, da joj ne “izmičemo”,
da u odnosu na nju nema apsolutne izvanjskosti jer smo neizbježno
podređeni zakonu? Ili da, budući da je povijest lukavstvo uma, vlast
85
bi bila lukavstvo povijesti — ona koja uvijek dobiva? Značilo bi to ne

poznavati striktno relacijsko obilježje odnosa vlasti. Oni mogu postojati
jedino u funkciji mnoštva točaka otpora: ove posljednje u odnosima
vlasti igraju ulogu protivnika, mete, oslonca, izbočenja za neki spoj.
Te točke otpora prisutne su posvuda u mreži vlasti. Ne postoji dakle
u odnosu na vlast jedno mjesto velikog Odbijanja — duša pobune,
žarište svih otpora, čisti zakon revolucionarnog. Nego više otpora koji
su posebni slučajevi: mogući, nužni, nevjerojatni, spontani, divlji,
samotni, dogovoreni, puzeći, žestoki, nepomirljivi, brzo spremni na
nagodbu, koristoljubivi, ili žrtveni; po definiciji oni mogu postojati
jedino u strateškom polju veza vlasti. Ali to ne znači da su mu oni tek
povratni udarac, negativan znak koji u odnosu na temeljnu premoć
na koncu tvori uvijek pasivno naličje, osuđeno na beskonačni poraz.
Otpori ne proizlaze iz nekoliko raznorodnih načela; ali nisu ni varka ili
nužno iznevjereno obećanje. Oni su drugi član u vezama vlasti; u nju
su uključeni kao nesvodiva nasuprotnost. Pa su dakle i oni raspoređeni
na nepravilan način: točke, čvorišta, žarišta otpora razasuti su više ili
manje gusto u vremenu i prostoru što ponekad neopozivo pokreću
skupine ili pojedince, uzbuđujući izvjesne točke tijela, izvjesne
trenutke života, izvjesne tipove ponašanja. Veliki radikalni prijelomi,
masivne i binarne podjele? Ponekad. Ali najčešće nailazimo na točke
pokretnih i privremenih otpora dok u neko društvo unose cijepanja
koja se pomiču, dok razbijaju cjeline i potiču preraspodjele, ostavljaju
tragove u samim pojedincima, presijecaju ih i preoblikuju, iscrtavaju
u njima, u njihovom tijelu i duši, neumanjiva područja. Upravo
kao što mreža veza vlasti na koncu stvara gusto tkanje koje prožima
aparate i institucije, a da nije lokalizirana točno u njima, jednako tako
i rojenje točaka otpora prolazi kroz društvene slojeve i pojedinačne
cjeline. I, nedvojbeno je da upravo strateško kodiranje tih točaka
otpora čini mogućom neku revoluciju, donekle kao što država počiva
na institucionalnom objedinjavanju odnosâ vlasti.
Upravo na tom polju odnosa snaga treba pokušati analizirati
mehanizme vlasti. Na taj ćemo način izbjeći sustav Suverena-Zakona
koji je tako dugo opčinjavao političku misao. I, ako je točno da je
Machiavelli bio jedan od rijetkih — a u tome je bio nesumnjivo skandal
86
njegovog “cinizma” — koji je vladarevu vlast mislio u pojmovima

odnosa snaga, onda je možda potrebno krenuti korak dalje, odreći se
osobe vladara, i raščlanjivati mehanizme vlasti s polazištem u strategiji
imenentnoj odnosima snaga.
Vratimo li se seksu i diskursima istine što su se bavili njime, pitanje
koje treba riješiti dakle ne treba biti: s obzirom na danu državnu
strukturu, kako je i zašto određenoj vlasti potrebno ustanoviti neko
znanje o seksu? Neće to biti ni: kojoj je cjelovitoj premoći služila
briga što je od XVIII. stoljeća pridavana proizvodnji istinitih diskursa
o seksu? Kao ni: koji je zakon vodio ujedno ispravnost seksualnog
ponašanja i suglasnost s onime što se o njemu govorilo? Nego: u
takvom tipu diskursa o seksu, u takvoj formi iznuđivanja istine što se
javlja povijesno i na određenim mjestima (oko tijela djeteta, u vezu
spolnosti žene, prilikom praksi ograničenja rađanja, itd.), kakve su
najneposrednije, najlokalnije veze vlasti na djelu? Kako one omogućuju
te vrste diskursa, i obratno, kako im ti diskursi služe kao podrška? Kako
je igra tih veza vlasti promijenjena samim njihovim ostvarivanjem —
pojačavanjem jednih, slabljenjem drugih pojmova, učincima otpora,
protu-uloga, tako da nije postojao jedan postojani tip podčinjavanja,
dan jednom zauvijek? Kako se te veze vlasti povezuju jedne s drugima
po logici sveobuhvatne strategije koja retrospektivno poprima izgled
jedinstvene i voluntarističke politike seksa? U glavnim crtama: umjesto
da se jedinstvenoj formi velike Vlasti pripisuju sva beskrajno sitna
nasilja nad seksom, svi zbunjeni pogledi kojima se gleda na njega i svi
zaslonci kojima se priječi njegovo moguće spoznavanje, radi se o tome
da se bujna proizvodnja diskursa o seksu uroni u polje višestrukih i
pokretnih odnosa vlasti.
To nas dovodi da unaprijed postavimo četiri pravila. Nisu to
nipošto metodološki imperativi; tek naputci da budemo oprezni.
1. Pravilo imanentnosti
Ne smatrati da postoji neko područje seksualnosti koje pravno
proizlazi iz neke nepristrane i slobodne znanstvene spoznaje, ali
nad kojima su zahtjevi vlasti, ekonomski ili ideološki, upotrijebili
mehanizme zabranjivanja. Ako se seksualnost ustanovila kao područje
87
koje treba spoznati, polazište toga je u vezama vlasti koje su nju

postavile kao mogući predmet; a povratno, ako je ona mogla doći na
metu vlasti, to je stoga jer su je tehnike znanja, procedure diskursa
bile sposobne osvojiti. Između tehnika znanja i strategija vlasti
nema nikakve izvanjskosti, iako one imaju svoje specifične uloge i
artikuliraju se jedna s drugom počevši od svoje razlike. Poći ćemo dakle
od onoga što bi se moglo nazvati “lokalnim žarištima” vlasti-znanja:
primjerice, odnosi koji nastaju između pokajnika i ispovjednika, ili
vjernika i duhovnika: tu, i u znaku “puti” koju treba ukrotiti, različite
diskurzivne forme — ispitivanje sebe, saslušanja, priznanja, tumačenja,
razgovori — u nekoj vrsti neprestanog dvosmjernog kretanja pronose
forme podčinjavanja i spoznajne sheme. Isto tako, nadzirano tijelo
djeteta u njegovoj kolijevci, njegovom krevetu ili njegovoj sobi,
okruženo cijelom svitom roditelja, dojilja, posluge, učitelja, liječnika,
svih pozornih na i najmanje očitovanje njegove seksualnosti, tvorilo
je, naročito počevši od XVIII. stoljeća, jedno drugo “lokalno žarište”
vlasti-znanja.
2. Pravila neprestanih varijacija

Ne tražiti tko u redu seksualnosti (muškarci, odrasli ljudi,
roditelji, liječnici) ima vlast, i tko je nje lišen (žene, adolescenti, djeca,
bolesnici...), ni tko ima pravo znati, i tko se silom drži u neznanju.
Nego radije tražiti shemu promjena što ih odnosi snaga sadrže samom
svojom igrom. “Raspodjele vlasti”, “prisvajanja znanja” prikazuju
uvijek jedino trenutačne presjeke u postupcima bilo to kumulativnog
pojačanja najjačeg elementa, bilo to obrtanjem odnosa, bilo
istovremenim rastom oba pojma. Veze vlasti-znanja nisu dani oblici
diobe, to su “transformacijske matrice”. Cjelinom koju oko djeteta i
njegovog seksa u XIX. stoljeću tvore otac, majka, odgojitelj, liječnik,
prolazile su neprestane promjene, stalna pomicanja čiji je jedan od
najspektakularnijih rezultata bio neobičan obrat: dok je seksualnost
djeteta u početku bila problematizirana u odnosu koji se je izgrađivao
izravno između liječnika i roditelja (u obliku savjeta, upozorenja da ga
se nadzire, prijetnji za budućnost), naposljetku je u odnosu psihijatra
s djetetom u pitanje dovedena seksualnost odraslih.
88
3. Pravilo dvostrukog uvjetovanja

Nikakvo “lokalno žarište”, nikakva “transformacijska shema” ne bi
mogla funkcionirati da se, nizom susljednih ulančavanja, na koncu
ne uključuje u cjelokupnu strategiju. I obrnuto, nijedna strategija
ne bi mogla osigurati sveobuhvatne učinke da se ne oslanja na
precizne i fine veze koje joj služe, ne za primjenu ni zaključak, nego
za podršku i ustaljenje. Od jednih do drugih nema diskontinuiteta
kao da se radi o dvije različite razine (jedne mikroskopske i druge
makroskopske); ali jednako tako ni homogenosti (kao da bi jedno bilo
tek uvećana projekcija ili minijaturizacija drugog); radije valja misliti
na dvostruko uvjetovanje strategije specifičnošću mogućih taktika, i
taktika strateškim plaštem koji im omogućuje da funkcioniraju. Tako
otac u obitelji nije “predstavnik” suverena ili države; a ovi posljednji
nikako nisu projekcija oca u nekom drugom mjerilu. Obitelj ne
reproducira društvo; a s druge strane ni društvo ne oponaša nju. Ali
obiteljski dispozitiv, upravo u onome što je u njemu bilo izdvojeno
i heteromorfno prema drugim mehanizmima vlasti, mogao je
poslužiti kao podrška velikim “manevrima” za maltuzijansku kontrolu
nataliteta, za populacionistička poticanja, za medikalizaciju seksa i
psihijatrizaciju njegovih negenitalnih oblika.
4. Pravilo taktičke polivalentnosti diskursa

Ono što se kaže o seksu ne treba analizirati kao običnu projekcijsku
površinu tih mehanizama vlasti. Vlast i znanje artikuliraju se upravo
u diskursu. I iz tog samog razloga, diskurs treba shvatiti kao seriju
diskontinuiranih odsječaka čija taktička funkcija nije ni jednolična
ni postojana. Točnije, ne treba zamišljati neki svijet diskursa
podijeljen između prihvaćenog diskursa i onog isključenog, ili između
dominantnog diskursa i onoga kojim se dominira; nego kao mnoštvo
diskurzivnih elemenata koji se mogu odvijati u različitim strategijama.
Potrebno je obnoviti upravo tu raspodjelu, s onim izrečenim i
onim skrivenim koje ona obuhvaća, zahtijevanim i zabranjenim
iskazivanjima; s onim što podrazumijeva kao varijante i različite
učinke prema tome tko govori, koji položaj vlasti zauzima, u koji je
institucionalni kontekst smješten; s onim također što obuhvaća kao
89
premještanja i ponovne upotrebe istovjetnih formula za oprečene

ciljeve. Diskursi, ne više nego i šutnje, nisu jednom zauvijek podređeni
vlasti ili se dižu protiv nje. Treba prihvatiti složenu i nesigurnu igru u
kojoj diskurs može biti ujedno oruđe i posljedica vlasti, ali također i
prepreka, uporište, točka otpora i polazište za neku oprečnu strategiju.
Diskurs prenosi i proizvodi vlast; pojačava je, ali također i potkopava,
otkriva je, slabi i omogućuje njezino zaprečavanje. Jednako tako,
tišina i tajna utočište su vlasti, ustaljuju njezine zabrane; ali također
olabavljuju njezine stege i pružaju više ili manje potajne snošljivosti.
Pomislimo primjerice na povijest onoga što je bio Veliki protuprirodni
grijeh par excellence. Krajnja suzdržanost tekstova o sodomiji — o
toj tako zbrkanoj kategoriji — gotovo opća nevoljkost da se o njoj
govori dugo je vremena omogućavala dvostruko funkcioniranje: s
jedne strane krajnja strogost (kažnjavanje lomačom primjenjivano još
u XVIII. stoljeću, a da se nikakav važniji protest nije mogao izraziti
prije sredine stoljeća), i s druge strane zacijelo vrlo široka snošljivost
(što se zaključuje posredno iz rijetkosti sudskih osuda, i izravnije se
zapaža preko izvjesnih svjedočanstava o muškim društvima koja su
mogla postojati u vojsci ili na dvorovima). No, pojava u XIX. stoljeću
u psihijatriji, pravnoj znanosti, u književnosti također, cijele jedne
serije diskursa o vrstama i podvrstama homoseksualnosti, inverzije,
pederastije, “psihičkog hermafrodizma”, zacijelo je omogućila vrlo
veliko napredovanje društvenih kontrola na tom području “perverzije”;
ali je također omogućila stvaranje jednog “povratnog” diskursa:
homoseksualnost je počela govoriti o samoj sebi, potraživati svoju
legitimnost ili svoju “prirodnost” i to često rječnikom i u kategorijama
kojima je bila medicinski opovrgavana. Ne postoji s jedne strane
diskurs vlasti, i nasuprot neki drugi koji mu se suprotstavlja. Diskursi
su elementi ili taktički blokovi na polju odnosa snaga; unutar jedne iste
strategije može ih biti različitih, čak i proturječnih; mogu, naprotiv,
ne mijenjajući oblik kružiti među oprečnim strategijama. Diskurse o
seksu ne treba prije svega pitati iz koje implicitne teorije proizlaze, ili
koje moralne podjele nastavljaju, ili koju ideologiju — dominantnu
ili kojom se dominira — predstavljaju; nego ih treba ispitivati na dvije
razine njihove taktičke proizvodnje (koje recipročne učinke vlasti i
90
znanja osiguravaju) i njihovog strateškog objedinjavanja (koji stjecaj

prilika i koji odnos snaga čini nužnim njihovo korištenje u ovoj ili
onoj epizodi različitih nastalih sukobljavanja).
Ukratko, riječ je o usmjeravanju prema koncepciji vlasti koja

privilegiranje zakona zamjenjuje gledištem objektivnog, privilegiranje
zabrane gledištem taktičke učinkovitosti, privilegiranje suvereniteta
analizom višestrukog i pokretnog polja odnosa snaga, u kojemu
se proizvode sveobuhvatni učinci premoći, ali nikada potpuno
pouzdani. Strateški je to model, radije nego model prava. I to nikako
spekulativnim izborom teorijskih preferencija; nego zato što su se, i
u tome je naime jedna od temeljnih crta zapadnih društava, odnosi
snaga, koji su dugo vremena svoj glavni izraz nalazili u ratu, u svim
oblicima ratova, malo pomalo uključili u poredak političke vlasti.
91
3. PODRUČJE
Seksualnost ne treba opisivati kao tvrdokorni potisak, po prirodi

tuđ i po nužnosti neposlušan nekoj vlasti koja se pak napreže da ga
pokori i često ne uspijeva njime u potpunosti ovladati. Prije se javlja kao
izuzetno prometno mjesto prelaženja za veze vlasti: između muškaraca
i žena, između mladih i starih, između roditelja i potomstva, između
odgajatelja i učenika, između svećenika i laika, između administracije
i stanovništva. U vezama vlasti seksualnost nije najprigušeniji element
nego je prije jedan od onih koji posjeduje najveću instrumentalnost:
iskoristiva je za najveći broj manevara i može služiti kao oslonac,
zglobni spoj za najrazličitije strategije.
Ne postoji jedna jedinstvena, sveopća strategija koja bi vrijedila za
cijelo društvo i jednolično se odnosila na sva očitovanja seksa: misao,
primjerice, da se često na različite načine pokušavalo sav seks svesti na
njegovu reproduktivnu funkciju, na njegovu heteroseksualnu i zrelu
formu, i na njegovu bračnu zakonitost, nedvojbeno ne objašnjava
mnoštvo postavljenih ciljeva, mnoštvo upotrebljenih sredstava u
seksualnim politikama što se odnose na oba spola, različite životne
dobi, i raznovrsne društvene klase.
Na prvi pogled, izgleda da se polazeći od XVIII. stoljeća mogu
razlikovati četiri velika strateška skupa koji u pogledu seksa razvijaju
specifične dispozitive znanja i vlasti. Nisu svi nastali odjednom tog
trenutka; ali su tada postali koherentni, dosegli su djelotvornost u redu
93
vlasti, u redu znanja produktivnost, što omogućuje da ih opišemo u

njihovoj razmjernoj samostalnosti.
Histerizacija tijela žene: trojni proces u kojem je tijelo žene bilo

analizirano — kvalificirano i diskvalificirano — kao tijelo u cijelosti
zasićeno seksualnošću; u kojem je to tijelo, pod utjecajem patologije
koja bi bila njegovim sastavnim dijelom, bilo uključeno u polje
medicinskih praksi; u kojem je, naposljetku, to tijelo postavljeno u
organsku komunikaciju s društvenim tijelom (kojemu mora osigurati
uređenu plodnost), s obiteljskim prostorom (kojemu mora biti
temeljni i funkcionalni element) i sa životom djece (koje proizvodi i
za koje jamči biološko-moralnom odgovornošću što traje sve vrijeme
obrazovanja): Majka, sa svojom slikom u negativu koja predstavlja
“nervoznu ženu”, tvori najvidljiviju formu te histerizacije.

Pedagogizacija djetetovog seksa: dvojna tvrdnja da se gotovo sva djeca
upuštaju ili bi se mogla upustiti u neku seksualnu aktivnost; a kako je
ta seksualna aktivnost neprilična, ujedno “prirodna” i “protuprirodna”,
ona u sebi nosi fizičke i moralne opasnosti, kolektivne i pojedinačne;
djeca se definiraju kao “granična” seksualna bića, onkraj seksa i već
u njemu, na opasnoj razdjelnici; roditelji, djeca, odgojitelji, liječnici,
kasnije psiholozi moraju se stalno brinuti o toj dragocjenoj i pogubnoj
klici seksualnosti, opasnoj i u opasnosti; ova se pedagogizacija pokazuje
naročito u ratu protiv onanije koji je na Zapadu trajao gotovo dva
stoljeća.

Socijalizacija prokreacijskih ponašanja: ekonomska socijalizacija
preko svih poticanja i kočnica koje se “socijalnim” ili poreznim
mjerama ulažu u plodnost parova; politička socijalizacija postizanjem
odgovornosti parova u pogledu cijelog društvenog tijela (koje valja
ograničiti ili naprotiv ojačati), medicinska socijalizacija preko patogene
vrijednosti, za pojedinca i vrstu, pripisane praksama kontrole rađanja.

Naposljetku, psihijatrizacija perverznog zadovoljstava: seksualni
nagon izdvojen je kao samostalni biološki i psihički nagon; provedena
94
je klinička analiza svih oblika anomalija što ga mogu snaći; pripisana

mu je uloga normalizacije i patologizacije cjelokupnog ponašanja; na
kraju je za te anomalije tražena neka popravna tehnologija.
U zaokupljenosti seksom, što je u porastu kroz cijelo XIX. stoljeće,

ocrtavaju se četiri figure, povlaštena predmeta znanja, mete i uporišne
točke za ustaljenja za poduhvate znanja: histerična žena, masturbirajuće
dijete, maltuzijanski par, perverzan odrasli čovjek, pri čemu je svaka
od njih korelat jedne od onih strategija koje su, svaka na svoj način,
prožimale i koristile seks djece, žena i muškaraca.
O čemu je riječ u tim strategijama? O borbi protiv seksualnosti?
Ili o nastojanju stjecanja kontrole nad njom? O pokušaju da se
njome bolje upravlja i prikrije ono što u njoj može biti indiskretno,
upadljivo, nepokorno? Način da se o njoj formulira onaj dio znanja
koji bi tek mogao biti prihvatljiv i koristan? Zapravo, više je riječ o
samoj proizvodnji seksualnosti. Nju ne treba shvaćati kao neku vrstu
prirodne datosti koju bi vlast pokušavala ukrotiti, ili kao neko slabo
poznato područje što bi ga znanje malo pomalo pokušavalo otkriti. To
je ime koje se može dati jednom povijesnom dispozitivu: ne pozadinska
stvarnost koju bismo teško dokučili, nego velika površinska mreža na
kojoj se podsticanje tijela, pojačanje zadovoljstava, podstrek na govor,
stvaranje spoznaja, pojačavanje kontrola i otpora nadovezuju jedni na
druge prema nekoliko velikih strategija znanja i vlasti.
Nedvojbeno možemo prihvatiti da su seksualne veze u svakom
društvu omogućile pojavu jednog dispozitiva srodstva: sustav braka,
utvrđivanje i razvoj rodbinskih odnosa, prenošenje imena i dobara. Taj
je dispozitiv srodstva, uz mehanizme prinude što ga osiguravaju, s često
složenim znanjem koje on traži, gubio na važnosti kako ekonomski
procesi i političke strukture u njemu više nisu mogli naći odgovarajući
instrument ili dovoljnu podršku. Moderna zapadna društva, naročito
od XVIII. stoljeća, izumila su i razvila jedan novi dispozitiv koji se
preklapa s ranijim i koji je, ne istiskujući ovoga, pridonio smanjivanju
njegove važnosti. To je dispozitiv seksualnosti: kao i dispozitiv srodstva,
i on se priključuje na seksualne partnere; ali na posve drukčiji način.
Moglo bi ih se suprotstaviti točku po točku. Dispozitiv srodstva gradi
95
se oko sustava pravila kojima se određuje dopušteno i zabranjeno,

propisano i nedopušteno; dispozitiv seksualnosti funkcionira prema
pokretnim, polimorfnim i prigodnim tehnikama vlasti. Među
svojim glavnim ciljevima dispozitiv srodstva ima obnavljanje igre
veza i održavanje zakona koji njima upravlja; dispozitiv seksualnosti,
naprotiv, rađa trajno proširenje područja i oblika kontrole. Ono što
je relevantno za prvi dispozitiv je veza između partnera definiranog
statusa; za drugi su to osjećanja tijela, kakvoća zadovoljstava, priroda
utisaka ma kako oni rijetki ili neprimjetni bili. Naposljetku, ako je
dispozitiv srodstva čvrsto povezan s ekonomijom zbog uloge što je
može imati u prenošenju ili kruženju bogatstava, dispozitiv seksualnosti
vezan je na ekonomiju brojnim i finim prijenosnicima, od kojih je pak
najvažnije tijelo — tijelo koje proizvodi i koje troši. Riječju, dispozitiv
srodstva nesumnjivo je podređen nekoj homeostazi društvenog tijela
čije održavanje ima za svoju funkciju; otuda njegova povlaštena veza
s pravom; otuda također i činjenica da je za njega ključni trenutak
“reprodukcija”. Smisao postojanja dispozitiva seksualnosti nije da se
reproducira, nego da buja, inovira, pripaja, izumljuje, da tijela prožima
sve detaljnije, i da stanovništvo kontrolira na sve globalniji način. Treba
dakle prihvatiti tri ili četiri teze, protivne onoj koja postavlja temu
seksualnosti koju guše moderni oblici društva; seksualnost je vezana
za novije dispozitive vlasti; u rastućoj je ekspanziji počevši od XVII.
stoljeća; ustrojstvo koje ju je otada podržavalo nije više podređeno
reprodukciji; od početka je vezano za intenziviranje tijela — za njegovo
vrednovanje kao predmeta znanja i kao elementa u odnosima vlasti.
Reći da je dispozitiv seksualnosti zamijenio dispozitiv srodstva ne
bi bilo točno. Moguće je zamisliti da će ga jednog dana zamijeniti.
Ali danas je činjenica, ako ga i teži prekriti, nije ga izbrisao ni učinio
nepotrebnim. Povijesno je, uostalom, dispozitiv seksualnosti postavljen
počevši od i oko dispozitiva srodstva. Jezgra iz koje je stvoren bila je
praksa pokore, potom ispitivanja savjesti i dušebrižništva; a, vidjeli
smo2, ono što je prvo bilo u igri na sudu pokore bio je seks kao
oslonac odnosa; postavljalo se pitanje o dopuštenom ili zabranjenom
kontaktu (preljub, odnos izvan braka, veza s krvno ili statusno
2 Cf. supra, str. xx.
96
zabranjenom osobom, zakonit ili nezakonit čin odnošaja); zatim

se s novim pastoralom — i njegovom primjenom u seminarima,
zavodima, i samostanima — malo pomalo prešlo s problematike veze
na problematiku “puti”, to jest tijela, osjećanja, prirode zadovoljstva,
najtajnovitijih pokretača požude, suptilnih oblika naslade i pristanka.
“Seksualnost” se upravo rađala, rađala se iz jedne tehnike vlasti što
je na početku bila usredotočena na srodstvo. Otada nije prestala
funkcionirati u odnosu na sustav srodstva i oslanjajući se na njega.
Obiteljska ćelija, takva kakva je bila vrednovana tijekom XVIII.
stoljeća, omogućila je da se u njezine dvije glavne dimenzije — na osi
muž-žena i osi roditelji-djeca — razviju glavni elementi dispozitiva
seksualnosti (žensko tijelo, dječja prerana zrelost, reguliranje rađanja i,
u nesumnjivo manjoj mjeri, specifikacija pervertita). Obitelj ne treba
shvaćati u njenom suvremenom obliku kao društvenu, ekonomsku i
političku strukturu srodstva koja seksualnost isključuje, ili je barem
obuzdava, ublažava koliko je to moguće i od nje zadržava samo korisne
funkcije. Njezina je uloga, naprotiv, da ustali seksualnost i stvori od
nje trajnu potporu. Osigurava proizvođenje jedne seksualnosti koja
nije homogena s prednostima srodstva, dočim omogućuje da sustave
srodstva prožima pritom jedna posve nova taktika vlasti za koju oni
do tada nisu znali. Obitelj je razmjenjivač seksualnosti i srodstva: ona
u dispozitiv seksualnosti prenosi zakon i pravnu dimenziju; i prenosi
ekonomiju zadovoljstva i jačinu osjećanja u režim srodstva.
Ovo prikopčavanje dispozitiva srodstva i dispozitiva seksualnosti
u obliku obitelji omogućuje razumijevanje izvjesnog broja činjenica:
da je od XVIII. stoljeća obitelj postala obavezno mjesto naklonosti,
osjećaja, ljubavi; da seksualnost kao povlašteno mjesto procvata ima
obitelj; da je to razlog zašto se ona rađa “incestuozna”. Moguće je
da je u društvima u kojima prevladavaju dispozitivi srodstva zabrana
incesta funkcionalno neophodno pravilo. Ali u društvu kao što je
naše, u kojem je obitelj najaktivnije središte seksualnosti, i u kojem
zahtjevi ove posljednje nesumnjivo održavaju i produžavaju njezino
postojanje, incest zauzima središnje mjesto iz posve drugih razloga i na
posve drukčiji način; ovdje ga se neprestano izaziva i odbija, predmet
je opsjednutosti i pozivanja, jeziva tajna i neophodna spojnica. Javlja
97
se kao nešto strogo zabranjeno u obitelji ukoliko ona djeluje kao

dispozitiv srodstva; ali je također i ono što je neprekidno potrebno
da bi obitelj doista bila središte trajnog poticanja seksualnosti. Ako se
Zapad više od jednog stoljeća tako živo zanimao za zabranu incesta, ako
se gotovo jednoglasno u njoj vidjelo opću kategoriju društva i jednu
od neizostavnih točaka prelaska na kulturu, možda je to stoga jer se u
njoj nalazili sredstvo obrane, nikako protiv incestuozne žudnje, nego
protiv širenja i posljedica tog uspostavljenog dispozitiva seksualnosti,
ali čija je nezgoda, pored brojnih koristi, bila nepoznavanje zakona i
pravnih formi srodstva. Tvrditi da je svako društvo, kakvo god ono
bilo, pa time i naše, podčinjeno tom pravilu pravila, jamčilo je da taj
dispozitiv seksualnosti, čijim se neobičnim učincima počelo upravljati
— među kojima i afektivnim pojačavanjem obiteljskog prostora
— ne može izmaknuti velikom i starom sustavu srodstva. Na taj bi
način pravo, čak i u novoj mehanici vlasti, bilo spašeno. Jer takav je
paradoks tog novog društva koje je od XVIII. stoljeća izumilo toliko
tehnologija vlasti tuđih pravu: ono se pribojava njegovih učinaka i
bujanja i pokušava ih prekodirati u forme prava. Ako prihvatimo da je
prag svake kulture zabranjen incest, tada će se seksualnost od iskona
naći u znaku zakona i prava. Etnologija je, već tako dugo vremena
neprestano prerađujući transkulturnu teoriju zabrane incesta, zadužila
cijeli moderni dispozitiv seksualnosti i teorijske diskurse što ih on
proizvodi.
Ono što se dogodilo nakon XVII. stoljeća može se ovako
rastumačiti: dispozitiv seksualnosti, koji se prvo razvio na marginama
porodičnih institucija (u dušebrižništvu, u pedagogiji), malo pomalo
će se usredotočiti na obitelj: ono što je u njemu moglo biti strano,
neukrotivo, možda opasno za dispozitiv srodstva — svijest o toj
opasnosti očituje se u vrlo čestim kritikama upućivanim na nedostatak
diskrecije dušebrižnika, i u cijeloj malo kasnijoj raspravi o privatnom
ili javnom, institucionalnom ili obiteljskom obrazovanju djece3 —
preuzela je na sebe obitelj — reorganizirana obitelj, nesumnjivo
3 Molièreov Tartuffe i Lenzov Kućni učitelj, s više od stoljeće rastojanja, jedan i drugi
prikazuju uplitanje dispozitiva seksualnosti u dispozitiv obitelji, u slučaju dušebrižništva u
Tartuffeu i obrazovanja u Kućnom učitelju.
98
sužena, zacijelo ojačana u odnosu na nekadašnje funkcije koje je

ostvarivala u dispozitivu srodstva. Roditelji, supružnici, u obitelji
postaju glavni činioci dispozitiva seksualnosti koji se izvana oslanja
na liječnike pedagoge, kasnije na psihijatre, i koji će iznutra udvojiti i
uskoro “psihologizirati” ili “psihijatrizirati” odnose srodstva. Javljaju se
tada nove osobe: nervozna žena, frigidna supruga, majka ravnodušna
ili opsjednuta ubilačkim manijama, impotentni, sadistični, perverzni
muž, histerična ili neurastenična kći, prerano zrelo i već umorno
dijete, mladi homoseksualac koji odbacuje ženidbu ili zanemaruje
svoju ženu. To su mješovite figure zabludjelog srodstva i nenormalne
seksualnosti; nemire ove posljednje one unose u red onog prvog; i
prilika su sustavu srodstva da potvrdi svoja prava u redu seksualnosti.
Tada se iz obitelji rađa neprekidna molba: molba da joj se pomogne u
razrješavanju tih nesretnih igara seksualnosti i srodstva; i ulovljena u
stupicu tog dispozitiva seksualnosti, koji ju je osvojio izvana i pridonio
da se učvrsti u svom modernom obliku, ona liječnicima, pedagozima,
psihijatrima, kao i svećenicima i pastorima, svim mogućim “vještacima”
upućuje dugu jadikovku o svojoj seksualnoj patnji. Sve je tako kao da
je odjednom otkrila strašnu tajnu onoga što je u nju usađeno i na što
joj se neprestano ukazuje: ona, temeljna arka srodstva4**, klica je svih
nezgoda seksa. I eto je kako barem od sredine XIX. stoljeća u sebi
progoni najneznatnije tragove seksualnosti, dok iz sebe čupa najteža
priznanja, traži da je slušaju svi oni koji o tome mogu mnogo znati, od
početka do kraja se otvara beskonačnom ispitivanju. Obitelj je kristal u
dispozitivu seksualnosti: kao da širi seksualnost koju zapravo odražava
i lomi. Po svojoj propusnosti i po toj igri odbijanja prema van, ona je
za taj dispozitiv jedan od najdragocjenjih taktičkih elemenata.
Ali, nije to prošlo bez napetosti i problema. I ovdje je nedvojbeno
središnja figura opet Charcot. Godinama je bio najuglednji među
onima od kojih su obitelji, opterećene tom seksualnošću koja ih je
zagušivala, tražile posredovanje i pomoć. A njemu je, dok je iz cijelog
svijeta primao roditelje koji su mu dovodili svoju djecu, supružnici
svoje žene, žene svoje muževe, prva briga bila — i to je često savjetovao
svojim učenicima — da “bolesnika” odvoji od njegove obitelji, i da
4
**
Dvostruki smisao riječi alliance - srodstvo i zavjet (op. prev.)
99
ovu, kako bi njega uspješnije promatrao, sluša što je moguće manje.5

Nastojao je odvojiti područje seksualnosti od sustava srodstva da bi
na njega izravno primijenio medicinsku praksu za čiju je stručnost
i autonomnost jamčio neurološki model. Medicina je tako na sebe
i sukladno pravilima specifičnog znanja preuzimala seksualnost te
je sama poticala obitelji da se brinu o njoj kao o temeljnoj zadaći
i najvećoj opasnosti. A Charcot u više navrata primjećuje kako su
obitelji liječniku teško”prepuštale” pacijenta kojeg su mu, međutim,
dovele, kako su opsjedale sanatorije u koje je on bio odvojen i s kakvim
su upletanjima neprestano ometale rad liječnika. Međutim, nisu imale
razloga za zabrinutost: terapeut je djelovao kako bi im pojedince vratio
seksualno sposobne uključiti se u porodični sustav; a to djelovanje,
iako je manipuliralo seksualno tijelo, njemu nije davalo pravo da
se izrazi u eksplicitnom diskursu. O tim “genitalnim uzrocima” ne
treba govoriti: takva je bila, poluglasno izgovorena, rečenica što ju je
najčuvenije uho našeg doba nenadano, jednog dana 1886. godine,
čulo iz Charcotovih usta.
U taj se prostor igre smjestila psihoanaliza, ali znatno promijenivši
reguliranje bojazni i umirivanja. Mora da je na početku izazivala
nepovjerenje i neprijateljstvo budući da se, dovodeći Charcotovu
pouku do krajnje konsekvencije, prihvatila ispitivanja seksualnosti
pojedinaca izvan kontrole obitelji; sama je razotkrivala tu seksualnost
bez pribjegavanja neurološkom modelu; štoviše, dovela je u pitanje
obiteljske veze u analizi koju je o njima provodila. Ali, evo upravo
psihoanaliza, što je naizgled u svojim tehničkim modalitetima
priznanje seksualnosti postavljala izvan nadležnosti obitelji, u samom
srcu te seksualnosti kao načelo njezine tvorbe i ključ za razumijevanje
ponovo otkriva zakon srodstva, prepletene igre ženidbe i roditeljstva,
incest. Jamstvo da ćemo ondje, u dubini svačije seksualnosti, pronaći
odnos roditelji-djeca omogućavalo je, u trenutku kada je sve upućivalo
5 Charcot, Predavanja utorkom, 7. siječnja 1888.: “Za valjan postupak prema histeričnoj
djevojci, ne smije ju se ostaviti s ocem i majkom, treba je smjestiti u sanatorij... Znate li koliko
vremena dobro odgojene djevojke plaču za majkama kad ih one ostave? Uzmimo u prosjeku,
ako se slažete; pola sata, to nije mnogo.”
21. veljače 1888.: “U slučaju histerije dječaka, ono što treba uraditi je odvojiti ih od majki.
Dok su god s majkama, ništa se ne može... Katkada je otac isto tako nepodnošljiv kao i majka;
najbolje je dakle otkloniti ih oboje.”
100
na obrnut proces, da se održi prikopčanost dispozitiva seksualnosti

na sustav srodstva. Nije postojala opasnost da se seksualnost pojavi
prirodno, tuđa zakonu: ona se i stvara jedino putem njega. Roditelji,
ne bojte se svoju djecu voditi na analizu: ona će ih naučiti da svakako
vole baš vas. Djeco, ne žalite previše što niste siročad i da uvijek duboko
u sebi pronalazite Majku-Predmet ili suvereni znak Oca: baš preko
njih imate pristup žudnji. Poslije toliko uzdržavanja, otuda golema
potrošnja analize u društvima u kojima je trebalo pojačati dispozitiv
srodstva i sustav obitelji. Jer je ovdje jedna od temeljnih točaka u
cijeloj toj povijesti dispozitiva seksualnosti: uz tehnologiju “puti” u
klasičnom kršćanstvu, on se rađa s osloncem na sustave srodstva i
pravila koja njima upravljaju; ali danas igra obrnutu ulogu; upravo
on teži podupiranju starog dispozitiva srodstva. Od dušebrižništva
do psihoanalize, dispozitivi srodstva i seksualnosti, okrećući se jedan
prema drugom, prativši spori proces kojemu je sada više od tristo
godina, obrnuli su svoj položaj; u kršćanskom pastoralu, zakon srodstva
kodirao je putenost koja se tada upravo otkrivala i od samog početka
nametao joj još uvijek pravni oklop; s psihoanalizom, seksualnost
utjelovljuje i oživljuje pravila srodstva zasićujući ih žudnjom.
Područje o čijem analiziranju je riječ u različitim proučavanjima,
koja će slijediti nakon ovog sveska, taj je, dakle, dispozitiv
seksualnosti: njegova tvorba s polazištem u kršćanskoj puti; njegov
razvoj preko četiri velike strategije koje su se pokazale u XIX. stoljeću:
seksualizacija djeteta, histerizacija žene, specificiranje pervertita,
regulacija stanovništa: sve su to strategije koje prolaze preko obitelji za
koju treba uočiti da je bila ne sila zabranjivanja, nego glavni čimbenik
seksualizacije.
Prvi bi trenutak odgovarao nužnosti stvaranja “radne snage” (dakle
bez beskorisnog “trošenja”, rasipanja energije, sva je snaga ograničena
samo na rad) i osiguravanja njene reprodukcije (bračno stanje,
regulirano pravljenje djece). Drugi bi trenutak odgovarao onom dobu
zvanom Spätkapitalismus, u kojem iskorištavanje plaćenog rada ne
zahtijeva iste nasilne i fizičke prinude kao u XIX. stoljeću i u kojem
politika tijela više ne traži izostavljanje seksa ili njegovo ograničavanje
samo na reprodukcijsku ulogu; ona se prije odvija njegovim višestrukim
101
kanaliziranjem u kontrolirane tokove ekonomije: kako se to kaže,

nadrepresivna desublimacija.
No, ako politika seksa u bitnom dijelu ne pribjegava zakonu
zabrane, nego cijelom jednom tehničkom aparatu, ako je prije riječ
o proizvođenju “seksualnosti”, nego o suzbijanju seksa, tada treba
napustiti takvo naglašavanje, razdvojiti analizu od problema “radne
snage” i nedvojbeno napustiti difuzni energetizam koji iz ekonomskih
razloga podržava temu suzbijane seksualnosti.
102
4. PERIODIZACIJA
Povijest seksualnosti pretpostavlja dva prijeloma, ako je želimo

usredotočiti na mehanizme represije. Jedan tijekom XVII. stoljeća:
rađanje velikih zabranjivanja, vrednovanje samo odrasle i bračne
seksualnosti, imperativi pristojnosti, obavezno izbjegavanje tijela,
ušutkivanje i nametnuto ustezanje u jeziku; drugo, u XX. stoljeću;
uostalom manje prijelom nego mijenjanje smjera krivulje: to je
trenutak u kojem su mehanizmi represije počeli popuštati; prešlo
se od neodložnih seksualnih zabrana na relativnu snošljivost prema
predbračnim ili izvanbračnim vezama; diskvalifikacija “pervertita” se
ublažila, njihovo zakonsko osuđivanje djelomice je nestalo; dobrim su
dijelom skinuti tabui koji su opterećivali seksualnost djece.
Treba pokušati slijediti kronologiju tih postupaka: izume,
instrumentalne promjene, perzistencije. Ali postoji također i
kalendar njihovog korištenja, kronologija njihovog širenja i učinaka
(podčinjavanja ili otpora) do kojih dovode. Nema sumnje da se ta
višestruka datiranja ne poklapaju s velikim represivnim ciklusom koji
se obično postavlja između XVII. i XX. stoljeća.

1. Kronologija samih tehnologija seže daleko unatrag. Početak
njihovog nastajanja treba tražiti u praksama pokore srednjevjekovnog
kršćanstva ili točnije u dvostrukoj seriji koju tvori obavezno, iscrpno i
periodično priznanje koje je svim vjernicima nametnuto Lateranskim
saborom, te metode isposništva, duhovne vježbe i misticizam, koji su
103
se posebno snažno razvili nakon XIV. stoljeća. Prvo reformacija, zatim

tridentski katolicizam označavaju važnu promjenu i raskol u onome
što bismo mogli nazvati “tradicionalnom tehnologijom puti”. Raskol
čija dubina ne smije ostati nepoznata; to međutim ne isključuje
izvjesnu usporednost u katoličkim i protestantskim metodama
ispitivanja svijesti i pastoralnog vođenja: ovdje i ondje se, uz različite
iznijansiranosti, učvršćuju analitički postupci i diskurzivizacija
“požude”. Bogata, rafinirana tehnika, koja se razvija od XVI. stoljeća
preko dugih teorijskih razrada, zaustavlja se krajem XVIII. stoljeća u
formulama koje mogu simbolizirati ublaženu krutost Alfonsa Liguorija
s jedne strane i wesleyevsku pedagogiju s druge.
No, krajem tog istog XVIII. stoljeća, i iz razloga koje će trebati
odrediti, rađala se jedna posve nova tehnologija seksa; nova, jer iako
nije stvarno nezavisna od tematike grijeha, velikim je dijelom izmicala
instituciji crkve. Posredstvom pedagogije, medicine i ekonomije, od
seksa je činila ne samo svjetovni, nego i državni slučaj; štoviše, slučaj
u kojem su cjelokupno društveno tijelo i gotovo svaki pojedinac bili
pozvani staviti se pod nadzor. Također nova jer se razvijala po tri osi:
osi pedagogije što je za cilj imala specifičnu seksualnost djeteta, osi
medicine što za cilj ima seksualnu fiziologiju specifičnu ženama, te
naposljetku osi demografije čiji je cilj spontana ili usklađena regulacija
rađanja. “Grijeh mladosti”, “nervne bolesti”, “prijevare u rađanju
potomstva” (kako će se kasnije nazivati te “zlokobne tajne”) označavaju
tako tri povlaštena područja ove nove tehnologije. Nedvojbeno je
da ona u svakoj od tih točaka preuzima, ne bez pojednostavljivanja,
metode koje je već stvorilo kršćanstvo: seksualnost djece već je bila
problematizirana u duhovnoj pedagogiji kršćanstva (nije nevažno da
je prvu raspravu posvećenu grijehu Mollities napisao u XV. stoljeću
odgajatelj i mistik Gerson; i da zbirka Onania, što ju je pripremio
Dekker u XVIII. stoljeću, od riječi do riječi preuzima primjere koje
je utvrdio anglikanski pastoral); medicina živaca i mušica u XVIII.
stoljeću preuzima pak područje analize uočeno već u trenutku kada su
fenomeni opsjednutosti otvorili ozbiljnu krizu u tako “indiskretnim”
praksama dušebrižništva i duhovnog ispitivanja (živčana bolest zacijelo
ne predstavlja istinu ospjednutosti; ali medicina histerije nije bez
104
odnosa s nekadašnjim postupanjem prema “opsjednutim” ženama);

a kampanje u vezi nataliteta premještaju, u jednu drukčiju formu i
na drugoj razini, kontrolu bračnih odnosa čije je ispitivanje kršćanska
pokora provodila s velikom upornošću. Vidljiv je kontinuitet, ali
on ne sprječava glavnu promjenu: tehnologija seksa će se od tog
trenutka bitnim dijelom urediti po medicinskoj instituciji, zahtjevu
normalnosti, i prije nego po pitanju smrti i vječne kazne, po problemu
života i bolesti. “Put” je svedena na organizam.
Ovu se mutaciju postavlja na prijelaz iz XVIII. u XIX. stoljeće;
otvorila je put mnogim drugim promjenama koje proizlaze iz nje. Jedna
je prvo odvojila medicinu seksa od opće medicine tijela; izdvojila je
seksualni “nagon” koji može, čak i bez organske promjene, pokazivati
urođene anomalije, stečene nepravilnosti, mane, ili patološke procese.
Psychopatia sexualis Heinricha Kaana iz 1846. može poslužiti kao
pokazatelj: iz tih godina potječe relativno osamostaljivanje seksa u
odnosu na tijelo, u suodnosu s tim je pojava medicine, “ortopedije”,
koje bi mu bile specifične; jednom riječju, otvaranje onog velikog
medicinsko-psihološkog područja “perverzija” koje će odmijeniti
nekadašnje moralne kategorije razvrata ili pretjeranosti. U isto doba
analiza nasljedstva postavljala je seks (seksualne veze, venerične bolesti,
bračna srodstva, perverzije) u položaj “biološke odgovornosti” prema
vrsti: ne samo da su na seks mogle utjecati njegove vlastite bolesti
nego je mogao, ako nije bio kontroliran, bilo prenijeti bolesti, bilo
ih stvarati budućim naraštajima: pojavljivao se tako u osnovi cijelog
patološkog kapitala vrste. Otuda medicinski, ali također i politički
projekt organiziranja državnog upravljanja ženidbama, rađanjima
i opstankom. Medicina perverzija i programi eugenike bili su dvije
velike inovacije u tehnologji seksa u drugoj polovici XIX. stoljeća.
Inovacije koje su se lako artikulirale jer im je teorija “degeneracije”
omogućavala da neprekidno upućuju jedna na drugu; objašnjavala
je kako neko nasljeđe opterećeno raznim bolestima — organskim,
funkcionalnim ili psihičkim, svejedno je — na koncu proizvodi
seksualnog pervertita (istražite genealogiju nekog ekshibicionista ili
homoseksualca: u njoj ćete naći oduzetog pretka, sušičavog roditelja, ili
ujaka sa staračkom demencijom); a objašnjavala je kako neka seksualna
105
perverzija dovodi i do zatiranja potomstva — rahitisa djece, jalovosti

budućih naraštaja. Skup perverzija-nasljeđe-degeneracija tvorio je
čvrstu jezgru novih tehnologija seksa. I nemojmo zamišljati da se ovdje
radilo samo o nekoj nedovoljno znanstvenoj i pretjerano moralističkoj
medicinskoj teoriji. Njezina površina širenja bila je prostrana, a njena
usađenost duboka. Psihijatrija, ali i pravna znanost, sudska medicina,
instance društvene kontrole, nadziranje opasne djece ili one u opasnosti,
dugo su vremena funkcionirale pomoću “degeneracije”, sustava
nasljeđe-perverzija. Cijela jedna društvena praksa, čija je zastrašujuća,
a ujedno i dosljedna forma bio državni rasizam, dala je toj tehnologiji
seksa zastrašujuću snagu i dalekosežne učinke.
A jedinstveni položaj psihoanalize teško bi se razumio na kraju
XIX. stoljeća kad ne bismo vidjeli prijelom što ga je ona ostvarila u
odnosu na veliki sustav degeneracije: preuzela je projekt medicinske
tehnologije svojstven seksualnom nagonu; ali ga je nastojala osloboditi
iz njegovih međuovisnosti s nasljeđem, pa dakle i sa svim rasizmima
i svim eugenikama. Možemo se sada vratiti na ono što je kod Freuda
mogla biti normalizacijska volja; možemo isto tako prokazivati
ulogu koju psihoanalitička institucija igra već mnogo godina; u toj
velikoj obitelji tehnologija seksa, koja seže vrlo duboko u povijest
kršćanskog Zapada, i među onima koje su u XIX. stoljeću započele
s medikalizacijom seksa ona je, sve do oko 1940-ih godina, bila ta
koja se strogo protivila političkim i institucionalnim učincima sustava
perverzija-nasljeđe-degeneracija.
Uočavamo ovo: genealogija svih tih tehnika, s njihovim mutacijama,
premještanjima, kontinuitetima, prijelomima, ne poklapa se s
hipotezom velike represivne faze započete u vrijeme klasicizma, i što
bi polako prestajala tijekom XX. stoljeća. Prije je postojalo neprestano
inoviranje, stalno množenje metoda i postupaka, s dva osobito
plodna trenutka u toj bujnoj povijesti: oko sredine XVI. stoljeća,
razvoj procedura dušebrižništva i ispitivanja savjesti; na početku XIX.
stoljeća, pojava medicinskih tehnologija seksa.

2. Ali, to bi bilo još samo datiranje samih tehnika. Drukčija
je bila povijest njihovog širenja i trenutak primjene. Ako povijest
106
seksualnosti pišemo u pojmovima represije, i ako tu represiju

dovodimo u vezu s korištenjem radne snage, onda treba pretpostaviti
da su seksualne kontrole bile tim izraženije i brižljivije ukoliko su
se obraćale siromašnim klasama; moramo zamisliti da su slijedile
pravce najveće premoći i najsustavnijeg izrabljivanja: odrastao mlad
čovjek, koji za život posjeduje samo svoju snagu, morao je biti prva
meta podčinjavanja čija je svrha da raspoložive energije premjesti s
beskorisnog zadovoljstva na obavezni rad. No, izgleda da se to nije tako
zbilo. Naprotiv, najstrože tehnike stvorile su se, a pogotovo su najprije
i s najvećim intenzitetom primjenjivane u ekonomski povlaštenim i
politički vladajućim klasama. Dušebrižništvo, ispitivanje samoga sebe,
cijela duga razrada grijeha puti, savjesno razotkrivanje pohote — sve
su to fini postupci koji su mogli biti dostupni tek uskim skupinama.
Metoda pokajanja Alfonsa Liguorija, pravila što ih je Wesley
preporučivao metodistima, istina, zajamčili su im neku vrstu šire
rasprostranjenosti; ali bilo je to po cijenu značajnog pojednostavljenja.
Jednako bi se moglo reći za obitelj kao kontrolnu instancu i mjesto
seksualnog zasićenja: da je seksualnost djece i adolescenata prvo
problematizirana u “građanskoj” ili “aristokratskoj” obitelji; da je u
njoj medikalizirana ženska seksualnost; da je ona prva upozorena na
moguću patologiju seksa, neodložnost njezinog nadziranja i nužnost
pronalaženja neke racionalne korektivne tehnike. Najprije je upravo
ona bila mjesto psihijatrizacije seksa. Prva koja je ušla u seksualnu
grozničavost, odavajući se strahovima, izmišljajući recepte, pozivajući
u pomoć učene tehnike, potičući bezbrojne govore da bi ih ponavljala
samoj sebi. Građanstvo je stalo smatrati da je njegov vlastiti seks
nešto važno, krhko blago, tajna koju je nužno saznati. Ne treba
zaboraviti da je lik što ga je najprije osvojio dispozitiv seksualnosti,
jedan od prvih koji je “seksualiziran”, bila “dokona” žena, na granici
između “svijeta” u kojem je uvijek trebala figurirati kao vrijednost,
i obitelji u kojoj joj je dodijeljen novi udio bračnih i roditeljskih
obaveza: na taj se način pojavila “nervozna” žena, žena koju su spopale
“mušice”; tu je histerizacija žene pronašla svoju uporišnu točku. Što
se tiče adolescenta koji u tajnim zadovoljstvima rasipa svoju buduću
supstancu, onanističko dijete, koje je tako zaokupljalo liječnike i
107
odgojitelje od kraja XVIII. pa sve do kraja XIX. stojeća, nije bilo dijete
iz puka, budući radnik kojeg je trebalo podučavati discipliniranju
tijela; bio je to gimnazijalac, dijete okruženo poslugom, učiteljima i
guvernantama, i koji je bio u opasnosti da ugrozi manje fizičku snagu
koliko intelektualne sposobnosti, moralnu zadaću i obavezu da za
svoju obitelj i svoju klasu očuva zdravo potomstvo.
Naspram toga, pučki slojevi su dugo vremena izmicali dispozitivu
“seksualnosti”. Bili su, doduše, prema posebnim modalitetima
podvrgnuti dispozitivu “srodstava”: vrednovanju zakonskog braka
i plodnosti, isključivanju braka među srodnicima, naputcima o
društvenoj i lokalnoj endogamiji. Malo je pak vjerojatno da je
kršćanska tehnologija puti ikada za njih imala neku veliku važnost.
Što se tiče mehanizama seksualizacije, oni su u njih prodrli sporo, i
nedvojbeno u tri uzastopne etape. Prvo u vezi problema nataliteta,
kada se krajem XVIII. stoljeća otkrilo da vještina varanja prirode nije
povlastica građana i razvratnika, nego su je poznavali i prakticirali svi
oni koji bi joj se, posve bliski samoj prirodi, više od svih ostalih trebali
opirati. Potom, kada se organizacija “kanonske” obitelji pokazala oko
1830-ih godina oruđem političke kontrole i ekonomske regulacije,
nužnim za podčinjavanje urbanog proletarijata: kao velika kampanja
za “moralizaciju siromašnih klasa”. Naposljetku, kada se na kraju XIX.
stoljeća razvila sudska i medicinska kontrola perverzija u ime opće
zaštite društva i rase. Možemo reći da je tada dispozitiv “seksualnosti”,
što su ga do njegovih najsloženijih, najizraženijih oblika za sebe
razradile povlaštene klase, proširen na cjelokupno društveno tijelo.
Ali, nije posvuda poprimio iste oblike i nije posvuda koristio ista
oruđa (odnosne uloge medicinske i sudske instance nisu bile iste ovdje
i ondje; ni sam način na koji je funkcionirala medicina seksualnosti).
Ovi kronološki podsjetnici — bilo da se radi o izumu tehnika

ili kalendaru njihovog širenja — imaju svoju važnost. Oni u veliku
sumnju dovode ideju o represivnom ciklusu koji bi imao početak i
kraj, ocrtavao barem krivulju s njezinim točkama promjene pravca:
108
vjerojatno nije postojalo doba seksualnog ograničavanja; navode nas

da također posumnjamo i u homogenost procesa na svim razinama
i u svim klasama društva: nije bilo jedinstvene seksualne politike. A
pogotovo problematičnim čine smisao procesa i njegovu osnovanost:
čini se da ono što se tradicionalno naziva “vladajućim klasama”
nikako nije postavilo dispozitiv seksualnosti kao načelo ograničavanja
zadovoljstva drugih. Prije izlazi da su ga one prvo isprobale na sebi. Bio
je to novi avatar onog građanskog asketizma toliko puta opisivanog
u vezi reformacije, nove etike rada i uspona kapitalizma? Čini se
upravo da se tu ne radi o nekom asketizmu, u svakom slučaju ne o
odricanju od zadovoljstava ili o obezvređivanju puti; nego naprotiv, o
intenzifikaciji tijela, o problematizaciji zdravlja i o njegovim uvjetima
funkcioniranja; radi se o novim tehnologijama za maksimiziranje
života. Radije nego o represiji nad seksom izrabljivanih klasa, prvo je
bila riječ o tijelu, o njegovoj snazi, dugovječnosti, novim naraštajima,
i potomstvu “dominirajućih” klasa. Najprije je tu bio ustanovljen
dispozitiv seksualnosti kao nova raspodjela zadovoljstava, diskursa,
istina i vlasti. U tome treba naslućivati samopotvrđivanje jedne klase,
više nego podčinjavanje druge: obranu, zaštitu, pojačanje, ushićenje,
što su potom — po cijenu različitih promjena — protegnute na druge
kao sredstvo ekonomske kontrole i političke podčinjenosti. U tom
osvajanju vlastitog seksa tehnologijom vlasti i znanja koju je sama
iznalazila, građanska je klasa isticala visoku političku cijenu svoga
tijela, svojih osjećanja, svojih zadovoljstava, svoga zdravlja, svoga
opstanka. U svim tim procedurama ne izdvajajmo ono što su njima
mogla biti ograničenja, stid, izbjegavanja ili muk, da bi ih doveli u
vezu s nekom temeljnom zabranom, ili potiskivanjem, ili nagonom
smrti. Ustanovilo se političko ustrojstvo života, ne u podčinjavanju
bližnjega, nego u potvrđivanju sebe. I daleko od toga da je klasa, koja
je stjecala prevlast u XVIII. stoljeću, vjerovala da iz svog tijela mora
odstraniti beskoristan seks, rasipan i opasan čim nije usmjeren samo
na razmnožavanje; naprotiv, može se reći da si je dala tijelo o kojem
treba brinuti, štititi ga, njegovati, očuvati ga od svih opasnosti i svih
dodira, odvajati ga od drugih da sačuva svoju razlikovnu vrijednost; i
sve to, uz druga sredstva, dodjeljujući si jednu tehnologiju seksa.
109
Spol nije onaj dio tijela što ga je građanska klasa morala obezvrijediti
ili poništiti da bi zaposlila one kojima je dominirala. On je taj dio nje
same koji ju je, više nego bilo koji drugi, zabrinjavao, zaokupljao, koji je
zahtijevao i dobio njezinu pažnju, i koji je ona njegovala s mješavinom
straha, radoznalosti, uživanja i groznice. S njime je poistovjetila,
ili mu je barem podredila svoje tijelo, pridajući mu tajanstvenu i
bezgraničnu moć nad njim; uz njega je prikvačila svoj život i smrt
čineći ga odgovornim za svoje buduće zdravlje; uložila je u njega svoju
budućnost pretpostavljajući da na njezino potomstvo ima neizbježne
posljedice; podredila mu je svoju dušu smatrajući da se u njemu sastoji
njezin najtajnovitiji i najpresudniji element. Ne zamišljajmo buržoaziju
koja se simbolički kastrira kako bi tim bolje drugima uskratila pravo
da imaju spolnost i koriste ga po svom nahođenju. Prije ju treba vidjeti
kako je od sredine XVIII. stoljeća zaokupljena time da si priskrbi jednu
seksualnost i na osnovi nje sebi stvori specifično tijelo, “klasno” tijelo,
sa zdravljem, higijenom, potomstvom, rasom; autoseksualizacija svoga
tijela, utjelovljenje seksa u vlastitom tijelu, endogamija seksa i tijela.
Nedvojbeno je za to bilo više razloga.
A najprije transponiranje, u drukčijim formama, postupaka koje
je koristilo plemstvo da bi označilo i održalo svoju kastinsku odliku;
jer je i vlastelinska aristokracija također dokazivala specifičnost svoga
tijela; ali bilo je to u formi krvi, to jest starine predaka i vrijednosti
srodstava; građanstvo se je za stjecanje svoga tijela okrenulo obrnuto,
prema svojem potomstvu i zdravlju svog organizma. “Krv” građanstva
bila je njegov seks. I u tome nema igre riječi; mnoge teme svojstvene
ponašanju plemićke kaste pronalaze se u građanstvu XIX. stoljeća, ali
u vidu bioloških, medicinskih ili eugeničkih uputa; skrb o genealogiji
postala je zabrinutost o nasljednosti; u ženidbama se nije vodilo računa
samo o ekonomskim potrebama i pravilima društvene homogenosti,
ne samo o izglednostima nasljeđa, nego i o prijetnjama nasljednosti;
porodice su nosile i skrivale neku vrstu obrnutog i mračnog grba čija
su sramotna polja bila bolesti ili mane rodbine — djedova potpuna
oduzetost, majčina neurastenija, sušičavost mlađe sestre, histerične ili
erotomanske tetke, bratići lošeg ponašanja. Ali, u toj skrbi za seksualno
tijelo postojalo je i nešto više od građanske transpozicije plemićkih
110
tema u svrhu potvrđivanja samoga sebe. Radilo se je također i o jednom

drugom projektu: o neograničenoj ekspanziji sile, snage, zdravlja,
života. Vrednovanje tijela svakako treba povezati s procesom porasta
i uspostavljanja građanske hegemonije: međutim, nikako zbog tržišne
vrijednosti koju je dobila radna snaga, nego zbog toga što je, kako za
prošlost tako i za budućnost građanstva, mogla politički, ekonomski,
povijesno, predstavljati “kultura” njezinog vlastitog tijela. Dijelom je o
tome ovisila njezina premoć; nije to bio samo ekonomski ili ideološki
slučaj, bio je također i “fizički” slučaj. Svjedoče o tome djela objavljena
u vrlo velikom broju na kraju XVIII. stoljeća o higijeni tijela, umijeću
postizanja dugovječnosti, metodama pravljenja zdrave djece i njihovog
održavanja na životu što je moguće dulje, o postupcima poboljšanja
ljudskog potomstva; tako potvrđuju povezanost te skrbi za tijelo i za
seks s izvjesnim “rasizmom”. Ali, ovaj je posve različit od onoga koji se
očitovao u plemstvu i bio bitno usredotočen na ciljeve održanja. Radi
se o jednom dinamičkom rasizmu, rasizmu ekspanzije, čak i ako ga
još nalazimo tek u zametku i morat će pričekati drugu polovinu XIX.
stoljeća kako bi urodio plodovima koje smo okusili.
Neka mi oproste oni za koje buržoazija označava zaobilaženje tijela
i potiskivanje seksualnosti, oni za koje klasna borba podrazumijeva
bitku za uklanjanje tog potiskivanja. “Spontana filozofija” buržoazije
nije međutim tako idealistična ni kastracijska kao što se govori; u
svakom slučaju, jedna od njezinih prvih briga bila je da si pruži tijelo i
seksualnost — da si osigura snagu, dugotrajnost, stoljetno umnožavanje
tog tijela organizacijom dispozitiva seksualnosti. I ovaj je proces bio
vezan na pokret kojim je ona potvrđivala svoju razliku i svoju prevlast.
Nedvojbeno treba prihvatiti da je jedan od osnovnih oblika klasne
svijesti afirmacija tijela; barem je to bio slučaj s buržoazijom tijekom
XVIII. stoljeća; preobratila je plavu krv plemstva u dobrodržeći
organizam i u zdravu seksualnost; razumljivo je zašto joj je trebalo
tako dugo vremena i zašto se s onoliko oklijevanja opirala priznati
tijelo i seks i drugim klasama — upravo onima koje je izrabljivala.
Životni uvjeti u kojima je proletarijatu bilo dano da živi, naročito
u prvoj polovini XIX. stoljeća, pokazuju da je daleko bila briga za
111
njegovo tijelo i njegov seks6: malo je bilo važno žive li ti ljudi ili umiru,
u svakom slučaju oni su se sami razmnožavali. Da bi se proletarijatu
dodijelilo tijelo i seksualnost, da bi njegovo zdravlje, spolnost i
razmnožavanje postali problem, bili su potrebni sukobi (posebice
povodom gradskog prostora: suživot, blizina, zaraza, epidemije, kao
kolera iz 1832. godine, ili pak prostitucija i venerične bolesti); bila
je potrebna ekonomska hitnost (razvoj teške industrije s nužnošću
stabilne i stručne radne snage, obaveza kontroliranja populacijskih
tokova i postizanja demografskih regulacija); bilo je potrebno
ustanoviti potpunu tehnologiju kontrole koja je omogućavala da se
pod nadzorom drže to tijelo i ta seksualnost koje su im se na koncu
priznavali (škola, politika stanovanja, javna higijena, institucije pomoći
i osiguranja, opća medikalizacija stanovništva, ukratko, cijeli jedan
upravni i tehnički aparat omogućio je da se dispozitiv seksualnosti
bez opasnosti uvede u izrabljivanu klasu; nije više bilo opasnosti da
će igrati ulogu klasne afirmacije spram buržoazije; on je ostao oruđe
njezine prevlasti). Otuda nesumnjivo oklijevanje proletarijata da
prihvati taj dispozitiv; otuda njegova sklonost da kaže kako je sva ta
seksualnost buržoaska stvar i da se ne odnosi na njega.
Neki vjeruju da mogu istodobno prokazati dva simetrična
licemjerstva: dominantno licemjerje buržoazije koja bi nijekala
vlastitu seksualnost, i ono, izvedeno licemjerje proletarijata koji i sam
odbacuje svoju, prihvaćanjem suprotstavljene ideologije. To znači
krivo razumjeti proces kojim si je buržoazija, naprotiv, u bahatom
političkom potvrđivanju priskrbila jednu brbljavu seksualnost, koju
je proletarijat dugo vremena odbijao prihvatiti kada mu je ona kasnije
bila nametnuta u cilju podčinjavanja. Ako je istina da je “seksualnost”
skup učinaka što ih u tijelu, ponašanjima, društvenim odnosima
proizvodi izvjestan dispozitiv koji proističe iz složene političke
tehnologije, onda treba priznati da taj dispozitiv ne djeluje simetrično
ovdje i ondje, da, dakle, u njima ne proizvodi iste učinke. Treba se,
dakle, vratiti na već dugo vremena osporene formulacije; treba reći
da postoji buržoaska seksualnost, da postoje klasne seksualnosti. Ili
točnije, da je seksualnost izvorišno, povijesno buržoaska i da ona u
6 Cf. K. Marx, Kapital, I. knjiga, 2. poglavlje: “Glad kapitala za viškom rada”.
112
svoja uzastopna premještanja i svoje transpozicije uvodi specifične

klasne učinke.
Još jedna riječ. Tijekom XIX. stojeća imali smo, dakle, poopćavanje
dispozitiva seksualnosti s polazištem u jednom žarištu prevlasti.
Najzad je, iako na različite načine i s različitim instrumentima, cijelom
društvenom tijelu dodijeljeno “seksualno tijelo”. Univerzalnost
“seksualnosti”? Upravo ovdje vidimo uvođenje novog diferencijacijskog
elementa. Nekako kao što je buržoazija krajem XVIII. stoljeća junačkoj
plemićkoj krvi suprotstavila svoje vlastito tijelo i svoju dragocjenu
seksualnost, ona će krajem XIX. stoljeća nastojati redefinirati
specifičnost svoje spram seksualnosti ostalih, diferencijalno se ponovo
vratiti na vlastitu seksualnost, povući razdjelnu liniju koja izdvaja i
štiti njeno tijelo. Ta linija neće biti ona koja ustanovljuje seksualnost,
nego linija koja je naprotiv zaprečava; razliku će označiti zabrana, ili
barem način na koji se ostvaruje i strogost kojom se nametnula. Teorija
represije, koja će malo pomalo prekriti cijeli dispozitiv seksualnosti i
dati mu smisao poopćene zabrane, u tome ima svoje izvorište. Povijesno
je povezana sa širenjem dispozitiva seksualnosti. S jedne strane, ona
će opravdati svoje autoritativno i prinudno proširenje, postavivši
načelo da svaka seksualnost mora biti podređena zakonu, štoviše, da je
seksualnost jedino djelovanjem zakona: ne samo da svoju seksualnost
trebate podrediti zakonu, nego ćete seksualnost imati jedino ako se
podredite zakonu. Ali, s druge strane, teorija represije nadoknadit će
to opće širenje dispozitiva seksualnosti analizom diferencijacijskog
ostvarivanja zabrana prema društvenim klasama. Od diskursa koji je
krajem XVIII. stoljeća govorio: “Ima u nama jedan dragocjen element
kojeg se trebamo pribojavati i prema njemu imati obzira, s kojim
treba brižljivo postupati ako ne želimo da se iz njega izrode beskrajna
zla”, prešlo se na diskurs koji kaže: “Naša seksualnost je, za razliku od
seksualnosti drugih, podređena represivnom režimu, tako izraženom
da sada predstavlja opasnost; ne samo da se seksa treba plašiti, kao
što su to prethodnim naraštajima neprestano govorili dušebrižnici,
113
moralisti, pedagozi i liječnici, ne samo da ga treba istjerati van u

njegovoj istini, nego ako on sa sobom nosi toliko opasnosti, to je stoga
jer smo ga predugo — zbog obzirnosti, preizraženog osjećaja grijeha,
licemjerja, ili nečeg drugog — ušutkivali.” Odsada će se društveno
razlikovanje potvrđivati ne po “seksualnoj” kvaliteti tijela, nego po
intenzitetu njegove represije.
Psihoanaliza se uključuje na to mjesto: ujedno teorija bitne
pripadnosti zakonu i žudnji te tehnika uklanjanja posljedica zabrane
ondje gdje njezina strogost postaje patogena. U svom povijesnom
pojavljivanju, psihoanaliza se ne može odvojiti od poopćavanja
dispozitiva seksualnosti i od sekundarnih mehanizama diferencijacije
koji su u njemu nastali. Problem incesta s tog gledišta još uvijek je
znakovit. Vidjeli smo da je s jedne strane njegova zabrana postavljena
kao apsolutno univerzalno načelo, što omogućuje da se misli ujedno
sustav srodstva i režim seksualnosti; ta zabrana, u ovom ili onom obliku,
vrijedi, dakle, za svako društvo i za svakog pojedinca. Ali u praksi,
psihoanaliza si daje u zadaću da, u onih koji su u poziciji da joj se
obrate, otkloni posljedice potiskivanja do kojih može dovesti zabrana;
ona im omogućuje da u govoru izraze svoju incestuoznu žudnju. No,
u isto doba organizirao se sustavni lov na incestuozne prakse, takve
kakve su postojale na selima ili u nekim gradskim sredinama do kojih
psihoanaliza nije imala pristupa: tada je postavljena gusta upravna i
sudska mreža da se tome stane na kraj; cijela jedna politika zaštite
djetinjstva ili određivanja starateljstva nad maloljetnicima “u opasnosti”
imala je, djelomično, za cilj njihovo povlačenje izvan obitelji na koje
se sumnjalo — zbog nedostatka prostora, sumnjive bliskosti, sviklosti
razvratu, divljeg “primitivizma” ili degeneričnosti — da prakticiraju
incest. Dok je dispozitiv seksualnosti od XVIII. stoljeća pojačavao
čuvstvene odnose, tjelesnu bliskost između roditelja i djece, dok je
postojalo neprestano poticanje na incest u građanskoj obitelji, režim
seksualnosti primijenjen na pučke klase, naprotiv, podrazumijeva
isključivanje praksi incesta ili barem njihovo premještanje pod nekim
drugim oblikom. U doba u kojem je incest s jedne strane progonjen
kao ponašanje, s druge, psihoanaliza se zauzima da ga objavi kao žudnju
i da kod onih koji pate od njega ukloni strogost koja ga potiskuje.
114
Ne treba zaboraviti da je otkriće Edipa bilo suvremeno s pravnom

organizacijom gubitka prava očinstva (u Francuskoj zakonima iz
1889. i 1898. godine). U trenutku kad je Freud otkrivao Dorinu
želju i omogućavao joj da se izrazi, oboružavalo se na razdvajanje, u
drugim društvenim slojevima, svih onih bliskosti vrijednih ukora;
otac je, s jedne strane, bio uzdignut u predmet obavezne ljubavi; ali je
s druge, ako je bio ljubavnik, svrgnut zakonom. Tako je psihonaliza,
kao odijeljena terapijska praksa, u odnosu na ostale postupke igrala
diferencijacijsku ulogu, u sada poopćenom dispozitivu seksualnosti.
Oni koji su izgubili isključivu povlasticu da brinu o svojoj seksualnosti
sada imaju tu prednost da bolje od ostalih iskuse to što nju zabranjuje
i da raspolažu metodom koja omogućuje uklanjanje potiskivanja.
Povijest dispozitiva seksualnosti, takvog kakav se razvio nakon
klasicističkog doba, može važiti kao arheologija psihoanalize. Doista
smo to i vidjeli: ona u tome dispozitivu igra više istovremenih uloga:
mehanizam je prikapčanja seksualnosti na sustav srodstva; postavlja
se na suprotnu stranu u odnosu na teoriju degeneracije; funkcionira
kao diferencijacijski element u općoj tehnologiji seksa. Veliki zahtjev
za priznanjem, što se oblikovao tako davno prije, dobiva oko nje
novi smisao naredbe za uklanjanje potiskivanja. Zadaća istine sada je
povezana s dovođenjem u pitanje zabrane.
A upravo to je otvaralo mogućnost značajnog taktičkog premještanja:
reinterpretirati cijeli dispozitiv seksualnosti u pojmovima poopćene
represije; pripojiti tu represiju općim mehanizmima premoći i
izrabljivanja; povezati jedne s drugima procese koji omogućuju
osobađanje od jednih i od drugih. Tako se između dva svjetska rata
i oko Reicha razvila povijesno-politička kritika seksualne represije.
Vrijednost te kritike i njezinih učinaka u stvarnosti bila je znatna. Ali,
sama mogućnost njezinog uspjeha bila je vezana uz činjenicu da se i
dalje razvijala u dispozitivu seksualnosti, a ne izvan njega ili protiv
njega. Činjenica da se toliko toga moglo promijeniti u seksualnom
ponašanju zapadnih društava, a da se nije ostvarilo nijedno od
obećanja ili političkih uvjeta koja je Reich tome pridavao, dovoljna je
da dokaže kako ni sva ta “revolucija” seksa, ni sva ta “antirepresivna”
borba ne predstavljaju ništa više, ali i ništa manje — već je i to jako
115
važno — od taktičkog premještanja i preokreta u velikom dispozitivu
seksualnosti. Ali isto tako razumijemo zašto se od te kritike nije moglo
tražiti da predstavlja strukturu za povijest tog istog dispozitiva. Ni
polazna točka pokreta za njegovo rušenje.
V.
Pravo usmrtiti
i vlast nad
životom
PRAVO USMRTITI I VLAST NAD ŽIVOTOM
Dugo je vremena jedna od karakterističnih povlastica suverene

vlasti bilo pravo raspolaganja životom i smrti. Nedvojbeno je formalno
proistjecalo iz stare patrie potestas koja je rimskom ocu obitelji davala
pravo “raspolaganja” životom svoje djece kao i životom robova; on im
ga je “dao”, mogao ga im je uskratiti. Pravo nad životom i smrću kakvo
se izražava kod klasičnih teoretičara predstavlja već vrlo ublaženu
formu. Od suverena do njegovih podanika, nitko više ne shvaća da
se ono provodi potpuno i bezuvjetno, nego jedino u slučajevima
kada je sam život suverena u opasnosti: neka vrsta prava na prigovor.
Ugrožavaju li ga vanjski neprijatelji koji ga žele svrgnuti ili osporiti
njegova prava? Tada on legitimno može zaratiti i tražiti od svojih
podanika da sudjeluju u obrani države; bez da “izravno kani njihovu
smrt”, dozvoljeno mu je “izložiti opasnosti njihov život”: u tom smislu,
on nad njima ostvaruje “neizravno” pravo nad životom i smrti.1 Ali,
ako se netko od njih digne protiv njega i prekrši njegove zakone, tada
on nad njim može izvršiti izravnu vlast: za kaznu, on će ga ubiti. Tako
shvaćeno, pravo nad životom i smrću nije više apsolutna povlastica;
uvjetovano je obranom suverena i njegovim vlastitim opstankom.
Treba li ga zajedno s Hobbesom zamisliti kao prenošenje na vladara
prava koje bi svatko posjedovao u prirodnom stanju za obranu svog
života po cijenu smrti ostalih? Ili u njemu treba vidjeti specifično
pravo što se pojavljuje sa stvaranjem tog novog zakonskog bića koje je
1 S. Pufendorf, Le Droit de la nature (Pravo prirode) (prijevod iz 1734.), str. 445.
119
suveren?2 U svakom slučaju, pravo nad životom i smrti u toj modernoj

formi, relativnoj i ograničenoj, kao i u njegovoj staroj i apsolutnoj,
bilo je nesimetrično pravo. Suveren ovdje svoje pravo nad životom
ostvaruje samo koristeći svoje pravo da ubije, ili susprežući se od toga;
svoju vlast nad životom označava samo smrću koju je u mogućnosti
zahtijevati. Pravo koje se formulira kao “nad životom i smrću” je
zapravo pravo zadati smrt i pustiti živjeti. Naposljetku, simbolizirao ga
je mač. I možda tu pravnu formu treba pripisati jednom povijesnom
tipu društva u kojemu se vlast bitno ostvarivala kao instancija ubiranja,
mehanizam oduzimanja, pravo prisvajanja dijela bogatstava, otimanje
proizvoda, dobara, usluga, rada i krvi, nametnutu podanicima. Vlast
je ovdje bila prije svega pravo na uzimanje: stvari, vremena, tijela, i
konačno života; vrhunac je dosezala povlasticom da ga ugrabi kako bi
ga oduzela.
No, od doba doba klasicizma Zapad je doživio vrlo duboki
preobražaj tih mehanizama vlasti. “Ubiranje” polako prestaje biti
njezina glavna forma, i postaje tek jedno od sredstava čija je funkcija
da potiče, pojačava, kontrolira, nadzire, povećava i organizira sile koje
podčinjava: vlast kojoj je cilj proizvesti sile, omogućiti njihov rast i
uskladiti ih prije nego ih sprečavati, podčinjavati ili ih zatirati. Pravo
usmrtiti otada će se polako premještati ili se barem oslanjati na zahtjeve
jedne vlasti koja upravlja životom i usklađivati se prema onome što
oni iziskuju. Ta smrt, koja se osnivala na pravu suverena da se obrani
ili da traži da se njega brani, pojavit će se kao obično naličje prava
društvenog tijela da osigura svoj život, održava ga ili ga razvija. Nikada
pak ratovi nisu bili krvaviji nego od XIX. stoljeća naovamo, i, uza
sve obzire, nikada režimi nad vlastitim stanovništvom nisu provodili
takva žrtvovanja. Ali ta strašna vlast nad smrću — a možda joj to
jednim dijelom daje snagu i cinizam s kojom je tako daleko proširila
vlastite granice — pokazuje se sada kao komplementarna vlasti koja
se pozitivno vrši nad životom, laća se upravljanja njime, uvećava ga,
2 «Kao što neko složeno tijelo može imati osobine koje se ne nalaze ni u jednom
jednostavnom tijelu mješavine iz koje je stvoreno, jednako tako i neko moralno tijelo može,
uslijed samog ujedinjenja osoba od kojih je sastavljeno, imati izvjesna prava koja nijedan
pojedinac nije izričito dobio i čije ostvarivanje pripada jedino vođama.» Pufendorf, loc. cit.,
str. 452.
120
umnaža, vrši nad njim precizne kontrole i cjelovite regulacije. Ratovi

se više ne vode u ime suverena kojeg treba braniti; vode se u ime života
sviju; pokreću se cijele populacije na uzajamno ubijanje u ime njihove
potrebe za životom. Pokolji su postali od životne važnosti. Upravo
su kao upravljači životom i opstankom, tijelima i rasama, toliki
režimi mogli voditi tako mnogo ratova, dati da se ubije toliko ljudi.
I obratom koji omogućuje zatvaranje kruga, što je tehnologija ratova
njih više okretala prema potpunom uništenju, tim više se zapravo
odluka kojom oni započinju i ona kojom završavaju ravnala prema
golom pitanju opstanka. Danas je atomska prijetnja završna točka tog
procesa: moć da se jedno stanovništvo izloži sveopćoj smrti naličje
je moći da se drugom jamči očuvanje postojanja. Načelo: moći ubiti
da bi se moglo živjeti, na koje se oslanjala borbena taktika, postalo
je načelo međudržavne strategije; ali postojanje o kojem je riječ nije
pravno postojanje suvereniteta, nego je biološko postojanje nekog
stanovništva. Ako je genocid dosita san modernih vlasti, nije to zbog
današnjeg povratka starom pravu na ubijanje; nego stoga jer se vlast
postavlja i vrši na razini života, vrste, rase i masivnih populacijskih
fenomena.
Mogao bih na jednoj drugoj razini uzeti primjer smrtne kazne.
Ona je dugo vremena uz rat bila drugi oblik prava mača; predstavljala
je odgovor suverena onome tko je napadao na njegovu volju, zakon,
osobu. Oni koji umiru na vješalima postali su sve rjeđi, obrnuto od
onih koji umiru u ratovima. Ali su iz istih razloga ovi postali brojniji,
a oni rjeđi. Otkako si je vlast za funkciju uzela da upravlja životom,
nije nastanak humanitarnih osjećaja, nego su razlog postojanja vlasti
i logika njezinog ostvarivanja učinili primjenu smrtne kazne sve
težom. Kako neka vlast svoje najviše prerogative može ostvarivati
usmrćivanjem ako je njezina najvažnija uloga da jamči, podržava,
osnažuje, umnaža život, i dovodi ga u red? Za takvu je vlast smrtna
kazna ujedno ograničenje, sablazan i proturječje. Otuda činjenica da
se je mogla održati jedino pozivajući se ne toliko na gnusnost samog
zločina koliko na monstruoznost zločinca, njegovu nepopravljivost, i
na zaštitu društva. Zakonito se ubija one koji su za druge neka vrsta
biološke opasnosti.
121
Moglo bi se reći da je staro pravo da se zada smrt i ostavi na životu

zamijenila moć da se omogući život ili da se izopći u smrt. Možda se
time objašnjava ono obezvređivanje smrti koje označava nedavna
zastarjelost rituala što ju prate. Trud uložen u izbjegavanje smrti manje
je vezan za neku novu tjeskobu koja bi je učinila nepodnošljivom u
našim društvima, nego za činjenicu da se postupci vlasti neprestano
otklanjaju od nje. Prelaskom iz jednog u drugi svijet smrt je bila
odmjenjivanje zemaljskog suvereniteta jednim drugim, iznimno
snažnim; raskoš kojom je bila okružena proizlazila je iz političkog
ceremonijala. Sada vlast svoj utjecaj utvrđuje upravo nad životom i
cijelim tijekom njegovog odvijanja; smrt joj je granica, trenutak koji
joj izmiče; postaje tajna, “najprivatnija” točka postojanja. Ne treba se
čuditi da je samoubojstvo — nekoć zločin jer je bilo način uzurpiranja
prava na usmrćivanje koje je samo suveren, ovaj zemaljski, ili onaj
onostrani, imao pravo koristiti — tijekom XIX. stoljeća postalo jedno
od prvih ponašanja uvedenih u polje sociološke analize; na rubovima i
u međuprostorima vlasti nad životom omogućilo je pojavu privatnog
prava pojedinca da umre. Ta odlučnost da se umre, tako čudna, a opet
tako redovita, tako stalna u svojim očitovanjima, pa time tako teško
objašnjiva individualnim posebnostima ili slučajevima, bilo je jedno
od prvih iznenađenja društva u kojem si je politička vlast dala zadaću
da upravlja životom.
Konkretno, ta se vlast nad životom razvijala od XVII. stoljeća
nadalje u dvije glavne forme; one nisu proturječne; prije tvore dva
razvojna pola koja spaja cijeli jedan prijelazni snop veza. Jedan od
polova, koji se, kako se čini, prvi oblikovao, bio je usredotočen na
tijelo kao stroj: na njegovo discipliniranje, uvećavanje njegovih
sposobnosti, izvlačenja njegovih snaga, usporedni rast njegove koristi i
njegove poslušnosti, njegovo uključivanje u učinkovite i ekonomične
sustave kontrole, za sve to jamčili su postupci vlasti koji odlikuju
discipliniranja: anatomo-politika ljudskog tijela. Drugi, oblikovan malo
kasnije, oko sredine XVIII. stoljeća, usredotočen je na tijelo-prostor,
na tijelo koje prožima mehanika živoga i koje služi kao potpora
biološkim procesima: umnožavanje, rađanja i smrtnost, zdravstvena
razina, životni vijek, dugovječnost sa svim uvjetima koji njih mogu
122
promijeniti; brigu o njima provodi cijeli niz zahvata i regulacijskih

kontrola: bio-politika populacije. Discipliniranja tijela i regulacije
populacije tvore dva pola oko kojih se razvila organizacija vlasti nad
životom. Stvaranje, tijekom klasičnog doba, te velike tehnologije s dva
lica — anatomskog i biološkog, individualizirajućeg i specificirajućeg,
okrenutog prema performansama tijela i s pogledom na procese života
— obilježje je vlasti čija najviša funkcija odsada možda više nije da
ubija, nego da skroz naskroz zauzme život.
Staru moć usmrćivanja, u kojoj je bila simbolizirana vlast suverena,
sada je brižljivo zamijenilo upravljanje tijelom i proračunato vođenje
života. Tijekom klasicističkog doba brzi razvoj raznih discipliniranja
— škola, gimnazija, vojarni, radionica; također, na polju političkih
praksi i ekonomskih promatranja, pojavljivanje problema nataliteta,
dugovječnosti, javnog zdravstva, stanovanja, seoba; dakle, eksplozija
raznih i brojnih tehnika da bi se postiglo podčinjavanje tijela i kontrola
stanovništva. Otvara se tako era “bio-vlasti”. Dva usmjerenja u kojima
se razvija u XVIII. stoljeću još se ukazuju kao jasno odijeljena. Na
strani discipliniranja to su institucije kao što su vojska ili škola;
razmišljanja o taktici, o učenju, obrazovanju, strukturi društava; kreću
se od čisto vojnih analiza maršala Saxea do političkih snova Guiberta ili
Servana. Na strani regulacija stanovništva to je demografija, procjena
odnosa između resursa i stanovnika, sastavljanje tabela o bogatstvima
i njihovom kruženju, životima i vjerojatnosti njihovog vijeka: to su
Quesnay, Moheau, Süssmilch. Filozofija “Ideologa” kao teorija ideje,
znaka, individualne geneze osjećanja, ali također i društvenog spoja
interesa; Ideologija kao doktrina učenja, ali također i ugovora te
uređene tvorbe društvenog tijela, nesumnjivo je apstraktni diskurs u
kojem se nastojalo uskladiti te dvije tehnike vlasti da bi se od njih
stvorila opća teorija. Zapravo, njihovo se povezivanje neće dogoditi na
razini spekulativnog diskursa, nego u obliku konkretnih ustrojstava
koji će tvoriti veliku tehnologiju vlasti u XIX. stoljeću: dispozitiv
seksualnosti bit će jedno od njih, i to jedno od najvažnijih.
Ta bio-vlast je bila, u to nema sumnje, nužni element u razvoju
kapitalizma; on se je mogao učvrstiti jedino po cijenu kontroliranog
uključivanja tijelâ u proizvodni aparat i posredstvom prilagodbe
123
populacijskih fenomena ekonomskim procesima. Ali zahtijevao je više;

bio mu je potreban rast jednih i drugih, njihovo jačanje istovremeno
s njihovom iskoristivošću i njihovom poslušnošću; trebale su mu
metode vlasti koje su mogle uvećati snagu, sposobnosti, život općenito,
ali da se time ne oteža njihovo podčinjavanje; ako je razvitak velikih
državnih aparata kao institucija vlasti jamčio održanje proizvodnih
odnosa, počeci anatomo- i bio-politike, izumljene u XVIII. stoljeću
kao tehnike vlasti prisutne na svim razinama društvenog tijela i koje
koriste vrlo različite institucije (obitelj kao i vojsku, školu ili policiju,
medicinu pojedinaca ili upravu zajednicama), djelovali su se na razini
ekonomskih procesa, njihovog odvijanja, snagâ koje djeluju u njima i
podržavaju ih; funkcionirali su i kao čimbenici segregacije i društvene
hijerarhizacije, djelujući na snage jednih i drugih, osiguravajući
odnose premoći i učinke prevlasti; prilagodba akumulacije ljudi na
akumulaciju kapitala, vezivanje rasta skupina ljudi na ekspanziju
proizvodnih snaga s diferencijalnom raspodjelom dobiti, jednim su
dijelom omogućili ostvarivanje bio-vlasti u njezinim formama i s
njezinim višestrukim postupcima. Osvajanje živog tijela, njegovo
vrednovanje i distributivno upravljanje njegovim snagama bilo je u
tom trenutku neizbježno.
Znamo koliko je puta bilo postavljeno pitanje uloge koju je na
samom početku stvaranja kapitalizma igrao asketski moral; ali ono
što se dogodilo u XVIII. stoljeću u izvjesnim zemljama Zapada, i bilo
povezano s razvitkom kapitalizma, jedan je drukčiji fenomen i možda
mnogo obuhvatniji od tog novog morala koji, čini se, obezvređuje
tijelo; bilo je to ništa manje nego ulazak života u povijest — hoću reći
ulazak fenomena svojstvenih životu ljudske vrste u red znanja i vlasti
— u polje političkih tehnika. Ne radi se o tvrdnji da je u tom trenutku
došlo do prvog dodira između života i povijesti. Naprotiv, pritisak
biološkog na povijesno tisućljećima je ostajao izuzetno jak; epidemija
i glad predstavljale su dva velika dramatična oblika tog odnosa koji se
tako održavao u znaku smrti; u jednom kružnom procesu, gospodarski
i uglavnom poljoprivredni razvoj u XVIII. stoljeću, povećanje
produktivnosti i resursa još brže od demografskog rasta kojem je ono
pogodovalo, omogućili su da duboke prijetnje malo popuste: era
124
velikih haranja gladi i kuge — izuzev nekoliko ponovnih izbijanja —

završila je prije Francuske revolucije; smrt je na početku toga da više
izravno ne ugrožava život. A istovremeno je razvitak spoznaja što se
odnose na život općenito, poboljšanje poljodjelskih tehnika, motrenja
i mjere kojima je cilj ljudski život i opstanak, pridonio tom popuštanju:
relativno ovladavanje životom otklanjalo je neke od smrtnih prijetnji.
U tako stečenom prostoru aktivnosti, organizirajući ga i proširujući,
postupci vlasti i znanja uzimaju u obzir životne procese i poduhvaćaju
se njihovog kontroliranja i preinačavanja. Zapadni čovjek malo-
pomalo uči što znači biti jedna živa vrsta u živom svijetu, imati tijelo,
životne uvjete, vjerojatnost života, zdravlje pojedinca i zajednice,
sile koje se mogu promijeniti i prostor u koji ih se može optimalno
raspodijeliti. Nedvojbeno se po prvi put u povijesti biološko odražava
u političkome; činjenica življenja nije više ona nedokučiva podloga
što iskrsne tek s vremena na vrijeme, u nasumičnosti smrti i njezinoj
neizbježnosti; ona jednim dijelom prelazi u polje kontrole znanja i
intervencije vlasti. Ova posljednja više se neće baviti samo pravnim
subjektima, nad kojima je krajnje posezanje smrt, nego živim bićima,
i ono posezanje što će ga ona moći ostvarivati nad njima morat će se
postaviti na razinu samog života; više od prijetnje ubojstvom, pristup
vlasti do samog tijela dolazi od preuzimanja brige o životu. Ako se
pritiske kojima se kretanja života i povijesni procesi upleću jedni u
druge može nazvati “bio-povijest”, trebalo bi govoriti o “bio-politici”
da se označi ono čime se život i njegovi mehanizmi uvode u područje
izričitih proračuna i što od vlasti-znanja čini čimbenika promjene
ljudskog života; život nipošto nije potpuno uklopljen u tehnike koje
dominiraju i vladaju njime; nepretano im izmiče. Izvan zapadnog
svijeta glad postoji srazmjerno više nego ikada; a biološke opasnosti
koje prijete vrsti možda su veće, u svakom slučaju ozbiljnije, nego prije
nastanka mikrobiologije. Ali ono što bismo mogli nazvati “pragom
biološke modernosti” nekog društva dolazi u trenutku u koji vrsta
ulazi kao ulog u vlastite političke strategije. Čovjek je tisućljećima
ostajao ono što je bio za Aristotela: živa životinja i povrh toga sposobna
za političko postojanje; moderni čovjek je životinja u čijoj je politici
njegov život živog bića u pitanju.
125
Ova je promjena imala značajne posljedice. Nepotrebno je

ovdje isticati prijelom koji se tada dogodio u režimu znanstvenog
diskursa ili način na koji je dvostruka problematika života i čovjeka
počela prožimati i preraspodjeljivati red klasične episteme. Ako je
bilo postavljeno pitanje čovjeka — u njegovoj specifičnosti živoga
bića i njegovoj specifičnosti u odnosu sa živim bićima — razlog
tome treba tražiti u novom vidu odnosa povijesti i života: u onom
dvojnom položaju života koji ga postavlja ujedno izvan povijesti
kao njezino biološko okružje i unutar ljudske povijesnosti, prožet
njezinim tehnikama znanja i vlasti. Nepotrebno je isto tako isticati
bujanje političkih tehnika koje će otada osvajati tijelo, zdravlje, načine
hranjenja i stanovanja, životne uvjete, cijeli prostor postojanja.
Jedna druga posljedica tog razvoja bio-vlasti rastući je značaj što ga
preuzima djelovanje norme nauštrb pravnog sustava zakona. Zakon ne
može biti, a da nije naoružan, i njegovo oružje par excellence je smrt;
onima koji ga prekrše, odgovara tom aspolutnom prijetnjom, barem
kao zadnjim sredstvom. Zakon se uvijek poziva na mač. Ali vlasti kojoj
je zadaća voditi brigu o životu bit će potrebni stalni, regulatorni i
korektivni mehanizmi. Ne radi se više o tome da se na polju suverenosti
upotrijebi smrt, nego da se ono živo rasporedi na područje vrijednosti
i korisnosti. Ovakva vlast treba kvalificirati, mjeriti, procjenjivati,
hijerarhizirati, prije nego se očitovati u svom ubilačkom sjaju; ne
treba povlačiti liniju koja neprijatelje suverena odvaja od poslušnih
podanika; ona distribuciju obavlja oko norme. Ne želim reći da se
zakon povlači ili da institucije pravde počinju nestajati; nego da zakon
stalno sve više funkcionira kao norma, i da se pravosudna institucija
sve više i više pripaja kontinuumu aparata (medicinskih, upravnih,
itd.) čije su funkcije prije svega regulatorne. Normalizirajuće društvo
povijesni je učinak jedne tehnologije vlasti usredotočene na život. U
odnosu na društva što smo ih poznavali sve do XVIII. stoljeća, stupili
smo u fazu pravne regresije; ustavi napisani u cijelom svijetu nakon
Francuske revolucije, sastavljeni i dopunjeni zakonici, cijela jedna
trajna i bučna zakonodavna aktivnost ne smije obmanuti: sve su to
forme koje čine prihvatljivom jednu bitno normalizirajuću vlast.
I protiv te, u XIX. stoljeću još uvijek nove vlasti, sile opiranja
126
našle su oslonac upravo u onome što ona osvaja — to jest u životu

i čovjeku kao živom biću. Od prošloga stoljeća, velike borbe koje
dovode u pitanje opći sustav vlasti ne vode se više u ime povratka na
stara prava, ili u funkciji milenarističkog sna o cikličkom vremenu
ili zlatnom dobu. Ne očekuje se više sirotinjski car, ni kraljevstvo
posljednjih dana, čak ni samo obnova pravica koje se zamišlja da su
drevne; ono na što se polaže pravo i što služi kao cilj je život, shvaćen u
smislu temeljnih potreba, konkretne biti čovjeka, ispunjenja njegovih
virtualnosti, punoće mogućeg. Malo je važno radi li se ili ne o utopiji;
ovdje imamo vrlo stvaran borbeni proces; život kao politički predmet
na neki se način uhvatilo za riječ i okrenulo protiv sustava koji se
prihvatio njegovog kontroliranja. Tada je život, mnogo više nego
pravo, postao izazov političkih borbi, čak i ako su se one formulirale
preko pravnih tvrdnji. “Pravo” na život, na tijelo, na zdravlje, na
sreću, na zadovoljavanje potreba, “pravo” da se onkraj svih tlačenja
ili “otuđenja” ponovo pronađe ono što jesmo i sve što bismo mogli
biti, to “pravo” tako nerazumljivo klasičnom pravnom sustavu bilo
je politički odgovor na sve one nove postupke vlasti koji isto tako ne
proizlaze iz tradicionalnog prava na suverenitet.
Po toj se osnovi može razumjeti važnost koju je stekao seks kao

politički izazov. Stoga jer je na zglobnom mjestu dviju osi duž kojih
se razvila cijela politička tehnologija života. S jedne strane, odnosi
se na discipliniranje tijela: kroćenje, pojačavanje i raspoređivanje
snaga, prilagođavanje i ekonomiju energija. S druge, odnosi se
na regulaciju stanovništva svim globalnim učincima koje uvodi.
Istovremeno se uklapa u dva registra: daje povoda beskrajno sitnim
nadziranjima, kontroliranjima svakog trenutka, krajnje pomnjivim
prostornim rasporedima, nedefiniranim medicinskim ili psihološkim
pregledima, cijeloj jednoj mikro-vlasti nad tijelom; ali također daje
povoda i masivnim mjerama, statističkim procjenama, intervencijima
usmjerenim na cijelo društveno tijelo ili na skupine uzete u cjelini.
Seks je ujedno pristup životu tijela i životu vrste. Koristi ga se kao
127
matricu discipliniranja i kao regulatorno načelo. Zbog toga se u

XIX. stoljeću seksualnost slijedi do u najmanje pojedinosti života;
progoni ju se u ponašanjima, rastjeruje u snovima; na nju se sumnja
u najneznatnijim ludostima, prati ju se do prvih godina djetinjstva;
postaje biljeg individualnosti, ujedno ono što dopušta njezino
analiziranje te omogućuje da ju se ukroti. A također vidimo kako
postaje tema političkih operacija, ekonomskih intervencija (poticanjem
ili kočenjem rađanja potomstva), ideoloških kampanja moraliziranja
ili podizanja odgovornosti: ističe ju se kao pokazatelja snage nekog
društva koji tako otkriva njegovu političku energiju kao i biološku
snagu. Od jednog do drugog pola ove tehnologije seksa prostire se
cijeli niz različitih taktika koje u promjenjivim omjerima kombiniraju
cilj discipliniranja tijela s ciljem regulacije stanovništva.
Otuda važnost četiri velike čeone linije po kojima je otprije dva
stoljeća napredovala politika seksa. Svaka je bila način spajanja
disciplinarnih tehnika s regulatornim postupcima. Dvije prve su se
oslanjale na regulatorne zahtjeve — na cijelu jednu tematiku vrste,
potomstva, kolektivnog zdravlja — da bi se postigli učinci na razini
discipliniranja: seksualizacija djeteta provedena je u obliku kampanje
za zdravu rasu (preuranjena seksualnost predstavljena je od XVIII.
pa sve do kraja XIX. stoljeća ujedno kao epidemijska opasnost koja
bi mogla ugroziti ne samo buduće zdravlje odraslih ljudi, nego i
budućnost društva i cijele vrste); histerizacija žena, koja je pozivala na
podrobnu medikalizaciju njihovog tijela i njihovog seksa, učinjena je u
ime odgovornosti koju bi one imale u odnosu na zdravlje svoje djece,
pouzdanost institucije obitelji i dobrobit društva. Obrnut je odnos
djelovao u vezi kontrole rađanja i psihijatrizacije perverzija: ondje je
intervencija bila regulacijske prirode, ali se morala oslanjati na zahtjeve
za discipliniranjima i kroćenjem pojedinaca. Općenito, na spojnici
između “tijela” i “stanovništva” seks postaje središnja meta za vlast koja
se organizira prije oko upravljanja životom nego prijetnje smrću.
Krv je dugo vremena ostala važan element u mehanizmima vlasti,
u njezinim očitovanjima i u njezinim ritualima. Za jedno društvo
u kojem prevladavaju sustavi srodstva, politička forma suverena,
razlikovanje po redovima i kastama, vrijednost obiteljske loze, za
128
društvo u kojem je zbog gladi, epidemija i nasilja smrt neizbježna, krv

tvori jednu od bitnih vrijednosti; njezina cijena proizlazi iz njezine
instrumentalne uloge (moć da se prolije krv), iz njezinog funkcioniranja
u redu znakova (imati određenu krv, biti iste krvi, pristati na opasnost
za svoju krv), a isto tako i njezine nepostojanosti (lako ju je proliti,
može presušiti, prelako se da izmiješati, brzo se spremna iskvariti).
Krvno društvo — gotovo sam rekao “krvnog srodstva”: ratna čast i
strah od gladi, trijumf smrti, suveren s mačem, krvnici i mučenja,
vlast govori preko krvi; ona je stvarnost sa simboličkom funkcijom. A mi
smo društvo “seksa”, ili točnije “sa seksualnošću”: mehanizmi vlasti
obraćaju se tijelu, životu, onome što ga množi, onome što jača vrstu,
njezinu snagu, njezinu sposobnost premoći, ili njezinu mogućnost da
bude korištena. Zdravlje, potomstvo, rasa, budućnost vrste, vitalnost
društvenog tijela, vlast govori seksualnosti i o seksualnosti; ona nije
oznaka ili simbol, ona predmet je i cilj. A to po čemu je važna manje
je njezina rijetkost ili nepostojanost nego nametljivost, njezina potajna
prisutnost, činjenica da posvuda u isti mah unosi uzbuđenje i bojazan.
Vlast je iscrtava, izaziva je i služi se njome kao bujajućim smislom koji
uvijek treba držati pod kontrolom da se ne bi otela; ona je “učinak s
vrijednošću smisla”. Ne želim reći da zamjena krvi seksom sama po
sebi sažima promjene koje označavaju prag našeg moderniteta. Ne
pokušavam izraziti dušu dviju civilizacija ili organizacijsko načelo
dvije kulturalne forme; ja tražim razloge zbog kojih je seksualnost,
daleko od toga da je bila potisnuta u suvremenom društvu, u njemu,
naprotiv, neprestano poticana. Do prijelaza naših društava iz simbolike
krvi u analitiku seksualnosti doveli su novi postupci vlasti pripremljeni
u doba klasicizma i ostvareni u XIX. stoljeću. Vidimo da, ako je nešto
na strani zakona, smrti, prijestupa, simbolike i suverenosti, onda je
to krv; seksualnost je pak na strani norme, znanja, života, smisla,
discipliniranja i reguliranja.
Sade i prvi eugeničari suvremenici su tog prijelaza od “krvnog
srodstva” do “seksualnosti”. Ali dočim prve sanjarije o usavršavanju
vrste sav problem krvi prebacuju u vrlo prinudno upravljanje seksom
(vještina određivanja dobrih brakova, izazivanja željenih plodnosti,
osiguravanja zdravlja i dugovječnosti djece), dočim novo poimanje
129
rase teži izbrisati aristokratske posebnosti krvi i zadržati samo učinke

seksa koje je moguće kontrolirati, Sade iscrpnu analizu seksa prenosi
u paroksističke mehanizme stare suverenske vlasti i pod stare, u
potpunosti očuvane prednosti krvi; ona teče tijekom cijelog uživanja
— krv mučenja i apsolutne vlasti, krv kaste koja se poštuje po sebi, a
proliva ju se pak u velikim ritualima oceubojstva i incesta, krv puka
koja se prosipa po volji jer ta što teče njegovim žilama nije čak vrijedna
ni da bude imenovana. Kod Sadea seks nema norme, nema svojstvenog
pravila koje bi se moglo formulirati počevši iz njegove vlastite prirode;
on je podvrgnut neograničenom zakonu vlasti koja sama poznaje
samo svoj vlastiti; ako mu se dogodi da igrom nametne progresijski
red, brižljivo discipliniran u uzastopne dane, taj ga zadatak vodi do
toga da bude tek čista točka jedine i gole suverenosti: neograničeno
pravo svemoćne čudovišnosti. Krv je usisala seks.
Zapravo, iako analitika seksualnosti i simbolika krvi načelno
pripadaju dvama posve različitim režimima vlasti, oni nisu slijedili
jedan drugog (kao ni same te vlasti) bez preklapanja, uplitanja ili
odjeka. Na različite načine, zaokupljenost krvlju i zakonom opsjedala
je prije gotovo dva stoljeća upravljanje seksualnošću. Dva su ta
uplitanja značajna, jedno zbog svoje povijesne važnosti, drugo zbog
teorijskih problema koje postavlja. Od druge polovine XIX. stoljeća
slučaj je da je tematika krvi pozvana da svom svojom povijesnom
dubinom oživi i podrži tip političke vlasti koja se ostvaruje preko
dispozitiva seksualnosti. Na toj se točki formira rasizam (rasizam u
svom modernom, državnom, biologističkom obliku): sva politika
napučenosti, obitelji, braka, obrazovanja, društvene hijerarhizacije
i vlasništva, i jedan dugi niz stalnih intervencija na razini tijela,
ponašanja, zdravlja, svakodnevnog života dobili su tada svoju boju i
opravdanje od mitske brige o zaštiti čistoće krvi i o osiguranju trijumfa
rase. Nacizam je bio nesumnjivo najnaivnija i najlukavija kombinacija
— prvo zbog potonjeg — fantazija krvi s paroksizmima disciplinarne
vlasti. Eugeničko uređenje društva, uz proširenje i pojačanje mikro-
vlasti koliko ih je ono moglo sadržavati u vidu neograničene etatizacije,
pratila je onirička egzaltacija superiorne krvi; ova je podrazumijevala
ujedno sustavni genocid drugih i opasnost da se sama izloži potpunom
130
žrtvovanju. A povijest je htjela da je hitlerovska politika seksa ostala

nebitna praksa dočim se baš mit krvi pretvorio u najveći pokolj kojeg
se ljudi zasad mogu sjetiti.
Krajnje suprotno od toga, od tog istog kraja XIX. stoljeća možemo
pratiti teorijski napor da se tematika seksualnosti ponovo uključi u
sustav zakona, simbolički red i red suvereniteta. Politička je čast
psihoanalize — ili barem onoga što je u njoj bilo najkoherentnije
— da je posumnjala (i to od svog nastanka, to jest od crte raskida s
neuropsihijatrijom degeneracije) na ono što je moglo postojati kao
nepopravljiva proliferacija u tim mehanizmima vlasti koji su koji su
pretendirali na kontroliranje i upravljanje svakidašnjom seksualnošću:
otuda frojdovski napor (nesumnjivo kao reakcija na veliki uspon
rasizma koji mu je bio suvremen) da seksualnosti kao načelo dade
zakon — zakon srodstva, zabranjene krvne veze, Oca-Suverena,
ukratko da oko žudnje okupi cijeli stari poredak vlasti. Zbog ovoga
je psihonaliza bila — u glavnini, uz par izuzetaka — u teorijskoj i
praktičnoj suprotnosti s fašizmom. Ali taj položaj psihoanalize bio je
vezan za precizne povijesne okolnosti. I ništa ne može spriječiti da
promišljanje seksualnog reda prema postavkama zakona, smrti, krvi i
suvereniteta — ma kakva bila pozivanja na Sadea i na Bataillea, kakvi
god bili dokazi “subverzivnosti” koji se od njih traže — na kraju ne
bude povijesna “retroverzija”. Dispozitiv seksualnosti treba promišljati
polazeći od tehnika vlasti koje su mu suvremene.
Reći će mi se: to znači podleći više brzopletom nego radikalnom

historicizmu; znači izbjegavati postojanje biološki čvrstih seksualnih
funkcija u korist fenomena, možda promjenjivih, ali krhkih,
sekundarnih i sve u svemu površnih; znači govoriti o seksualnosti kao
da seks ne postoji. I s pravom bi mi prigovorili: “Htjeli biste podrobno
analizirati postupke kojima je bilo seksualizirano žensko tijelo, život
djece, obiteljski odnosi i cijela široka mreža društvenih odnosa. Želite
opisati taj veliki uspon seksualne brige od XVIII. stoljeća i rastuću
revnost s kojom smo seks počeli naslućivati posvuda. Recimo; i
131
pretpostavimo zapravo da su mehanizmi vlasti bili više upotrebljeni

da bi izazvali i “nadražili” seksualnosti nego da bi je reprimirali. No,
eto vas i dalje vrlo blizu onome od čega nesumnjivo mislite da ste
se odmakli; u osnovi, vi pokazujete fenomene širenja, ustaljivanja,
učvršćivanja seksualnosti, pokušavate istaknuti ono što bi se moglo
nazvati organizacijom “erogenih zona” u društvenom tijelu; moglo bi
biti da ste tek u mjerilo difuznih postupaka prenijeli mehanizme što
ih je psihoanaliza precizno uočila na razini pojedinca. Ali izostavljate
ono na osnovu čega se ta seksualnost mogla ostvariti, a što psihoaalizi
nije nepoznato — seks, naime. Prije Freuda seksualnost se nastojalo
lokalizirati što je uže moguće: u spolovilo, u njegove reproduktivne
funkcije, u njegove neposredno anatomske lokalizacije; ograničavala
se na biološki minimum — organ, nagon, svrhu. A vi se nalazite u
simetričnom i oprečnom položaju: vama preostaju samo učinci bez
podloge, grananja lišena korijena, seksualnost bez seksa. Kastracija,
opet i ovdje.”
Na ovoj točki valja razlikovati dva pitanja. S jedne strane: da li
analiza seksualnosti kao “političkog dispozitiva” nužno podrazumijeva
izostavljanje tijela, anatomije, biološkog, funkcionalnog? Na to prvo
pitanje mislim da možemo odgovoriti sa ne. U svakom slučaju, cilj
ovog istraživanja je pokazati kako se dispozitivi vlasti izravno vezuju za
tijelo — za tijela, funkcije, fiziološke procese, osjećanja, zadovoljstva;
daleko od toga da tijelo mora biti izbrisano, radi se o tome da se ono
pokaže u analizi u kojoj biološko i povijesno ne bi dolazilo jedno za
drugim, kao u evolucionizmu starijih sociologa, nego bi se povezivali
prema rastućoj složenosti srazmjerno razvoju modernih tehnologija
vlasti koje za predmet uzimaju život. Dakle, ne “povijest mentaliteta”
koja bi o tijelima vodila računa samo preko načina na koji su ona bila
opažana ili im se pridavao smisao i vrijednost; nego “povijest tijelâ” i
na način na koji je zauzeto ono najmaterijalnije, najživlje u njima.
Drugo pitanje, različito od prvog: nije li dakle ta materijalnost na
koju se pozivamo materijalnost seksa, i nije li paradoksalno htjeti se
baviti poviješću seksualnosti na razini tijela, a da se u njoj baš nimalo
ne postavi pitanje seksa? Naposljetku, zar vlast koja se ostvaruje preko
seksualnosti nije upućena, i to specifično, na taj element zbilje što ga
132
predstavlja “seks” — seks općenito? Da seksualnost u odnosu na vlast

nije neko izvanjsko područje kojem bi se ona nametnula, da je, naprotiv,
učinak i oruđe njezinih usklađivanja još je i prihvatljivo. Ali sam seks,
nije li on u odnosu na vlast ono “drugo”, dok je za seksualnost žarište
oko kojeg ona raspodjeljuje svoje učinke? A upravo se ta ideja o seksu
ne može prihvatiti bez preispitivanja. Je li “seks” u stvarnosti uporišna
točka na koju se oslanjaju očitovanja “seksualnosti”, ili pak jedna
složena ideja, povijesno stvorena unutar dispozitiva seksualnosti? U
svakom slučaju, moglo bi se pokazati kako se ta ideja “seksa” uobličila
preko različitih strategija vlasti i koju je određenu ulogu u njima igrala.
S kraja na kraj velikih linija, uzduž kojih se razvio dispozitiv
seksualnosti od XIX. stoljeća, uočavamo razrađivanje ideje da postoji
i nešto drugo osim tijela, organa, somatskih lokalizacija, funkcija,
anatomsko-fizioloških sustava, osjećanja, zadovoljstava; nešto drugo
i više, nešto što posjeduje sebi svojstvene osobine i vlastite zakone:
“seks”. Tako je u procesu histerizacije žene “seks” definiran na tri
načina: kao ono što zajednički pripada i muškarcu i ženi; ili kao ono
što također par excellence pripada muškarcu pa, dakle, nedostaje ženi;
ali još i kao ono što zasebno tvori tijelo žene, uređuje ga cijelo prema
reproduktivnim funkcijama i neprestano ga uznemiruje učincima te
iste funkcije; u toj se strategiji histerija tumači kao igra seksa u mjeri
u kojoj je on “jedno” i “drugo”, cjelina i dio, načelo i nedostatak.
U seksualizaciji djetinjstva razrađuje se ideja o seksu koji je prisutan
(anatomskom činjenicom) i odsutan (s fiziološkog gledišta), prisutan
jednako tako ako se promatra njegova aktivnost, i manjkav ako se
poziva na njegovu reproduktivnu svrhu; ili još, aktualan u svojim
očitovanjima, ali skriven u svojim učincima koji će se u svojoj patološkoj
ozbiljnosti pojaviti tek kasnije; a ako je seks djeteta još prisutan kod
odraslog, onda je to u obliku skrovite uzročnosti koja teži ukinuti
seks odrasloga (jedna od dogmi medicine XVIII. i XIX. stoljeća bila
je pretpostavka da preuranjen seks povlači za sobom kao posljedicu
jalovost, impotenciju, frigidnost, nesposobnost doživljavanja užitka,
neosjetljivost osjetila); seksualiziranjem djetinjstva stvorena je ideja o
seksu obilježenom bitnom igrom prisutnosti i odutnosti, skrivenog
i očiglednog; masturbacija, s posljedicama koje joj se pridaju,
133
otkrivala bi na povlašten način tu igru prisutnosti i odsutnosti, očitog

i skrivenog. U psihijatrizaciji perverzija seks je doveden u vezu s
biološkim funkcijama i s anatomsko-fiziološkim aparatom koji mu
daje “smisao”, odnosno njegovu svrhu; ali se isto tako poziva na nagon
koji, preko vlastitog razvoja i sukladno predmetima na koje se može
vezati, omogućuje pojavu perverznih ponašanja i njihovu genezu čini
razumljivom; tako se “seks” definira prepletanjem funkcije i nagona,
svrhe i značenja; i u tom se obliku očituje, bolje nego bilo gdje drugdje,
u modelu perverzije, u tom “fetišizmu” koji je, barem od 1877.
naovamo, služio kao nit vodilja u analizi svih ostalih devijacija jer se u
njemu jasno čitala fiksacija nagona na neki predmet u vidu povijesnog
priklanjanja i biološke neadekvatnosti. Naposljetku u socijalizaciji
prokreacijskih ponašanja, “seks” je opisan kao da je uhvaćen između
zakona stvarnosti (čija su neposredna i najgrublja forma ekonomske
potrebe) i ekonomije zadovoljstva koja ga uvijek pokušava zaobići kada
joj nije nepoznat; najčuvenija među “prevarama”, “coitus interruptus”,
predstavlja točku na kojoj instancija zbilje primorava zadovoljstvo da
se završi i gdje se zadovoljstvo još uspijeva pojaviti unatoč ekonomiji
koju propisuje zbilja. Vidimo to; tu ideju “o seksu” stvara dispozitiv
seksualnosti u svojim različitim strategijama; i u četiri velike forme
histerije, onanizma, fetišizma i prekinutog koitusa, ona ga pokazuje
kao podređenog igri cjeline i dijela, načela i manjka, odutnosti i
prisutnosti, pretjeranosti i nedostatka, funkcije i nagona, svrhe i
smisla, zbilje i zadovoljstva. Tako se malo pomalo oblikovala armatura
jedne opće teorije o seksu.
A ta tako stvorena teorija vršila je u dispozitivu seksualnosti
određen broj funkcija koje su je učinile neophodnom. Tri su bile
naročito važne. Prvo je pojam “seksa” omogućio da se oko umjetnog
jedinstva okupe anatomski elementi, biološke funkcije, ponašanja,
osjećanja, zadovoljstva, i omogućio je da to fiktivno jedinstvo
funkcionira kao uzročno načelo, sveprisutni smisao, tajna koja
se mora otkrivati posvuda: seks je dakle mogao funkcionirati kao
jedinstveni označitelj i kao univerzalno označeno. Uz to, pokazujući se
unitarno i kao anatomija i kao manjak, kao funkcija i kao latentnost,
kao nagon i kao smisao, mogao je obilježiti dodirnu liniju između
134
znanja o ljudskoj seksualnosti i bioloških znanosti o reprodukciji; tako

je ovo prvo, koje od posljednjih nije realno preuzelo ništa — osim
nekoliko neodređenih analogija i nekoliko presađenih koncepata —
zbog prednosti blizine dobilo jamstvo gotovo znanstvenosti; a zbog
iste te blizine neki su sadržaji biologije i fiziologije mogli poslužiti
kao načelo normalnosti za ljudsku seksualnost. Naposljetku, pojam
seksa je doveo do jednog temeljnog obrata; omogućio je obrtanje
prikaza odnosâ vlasti sa seksualnošću, te da se ova posljednja pojavi
ne u svom bitnom i pozitivnom odnosu s vlašću, nego kao ustaljena
u specifičnoj i nesvodivoj instanci koju vlast po mogućnosti nastoji
podčiniti; tako ideja “o seksu” omogućuje da se izbjegne ono što čini
“moć” vlasti; omogućuje da ju se promišlja samo kao zakon i zabranu.
Seks, ta instanca koja nam izgleda kao da nam je nadređena i čini
nam se da je u podlozi svega što jesmo, ta točka što nas opčinjava s
moći koju očituje i smislom što ga skriva, od kojeg tražimo da nam
otkrije što smo i da nas oslobodi onoga što nas određuje, seks je
nedvojbeno tek idealna točka koju su dispozitiv seksualnosti i njegovo
funkcioniranje učinili nužnom. Ne treba zamišljati samostalnu
instancu seksa koja bi sekundarno proizvodila višestruke učinke
seksualnosti po cijeloj dodirnoj površini s vlašću. Naprotiv, seks je
najspekulativnji, najidealniji, također i najunutarnjiji element u
dispozitivu seksualnosti što ga vlast organizira u svojim zahvatima
na tijelima, njihovoj materijalnosti, njihovim silama, energijama,
osjećanjima, zadovoljstvima.
Moglo bi se dodati da “seks” vrši još jednu funkciju koja prolazi kroz
prethodne i podržava ih. Ovaj put više praktičnu nego teorijsku ulogu.
Svatko doista mora proći kroz seks, imaginarnu točku koju je utvrdio
dispozitiv seksualnosti, da bi imao pristup vlastitoj razumljivosti (jer je
on ujedno skriveni element i proizvodno načelo smisla), sveukupnosti
svoga tijela (jer je jedan njegov stvarni i ugrožen dio i jer simbolično
tvori njegovu cjelinu), svom identitetu (jer snazi nekog poriva
pridružuje posebnost neke povijesti). Preokretom koji je nesumnjivo
započeo neopazice još odavno — i već u doba kršćanskog pastorala
puti — sada smo došli do toga da svoju razumljivost tražimo od onoga
što je, tijekom toliko stoljeća, smatrano ludilom, punoću svoga tijela
135
od onoga što je dugo vremena bilo stigma i poput rane, svoj identitet
od onoga što se opažalo kao mračni bezimeni potisak. Otuda važnost
koju mu pridajemo, strahopoštovanje kojim ga okružujemo, brižnost
s kojom ga se trudimo upoznati. Otuda činjenica da je, mjereno
stoljećima, postao važniji od naše duše, gotovo važniji od našeg života;
i otuda nam sve zagonetke svijeta izgledaju tako lake u usporedbi s
tom tajnom, u svakome od nas majušnom, ali čija je gustoća čini
ozbiljnijom od svake druge. Faustovski pakt čije je iskušenje u nas
upisao dispozitiv seksualnosti odsada je sljedeći: zamijeni cijeli život
za sam seks, za istinu i suverenost seksa. Seks je zaista vrijedan smrti.
U tom je smislu, a to vidimo strogo povijesno, seks je danas prožet
nagonom smrti. Kada je Zapad, ima tome davno, otkrio ljubav, pridao
joj je dovoljno važnosti da smrt učini prihvatljivom; danas seks polaže
pravo na taj ekvivalent, najviši od svih. I dok dispozitiv seksualnosti
omogućuje tehnikama vlasti da zaposjednu život, fiktivna točka seksa,
koju je označio sam on, svakoga fascinira dovoljno da prihvaća čuti
kako u njoj grmi smrt.
Stvarajući taj imaginarni element — “seks” — dispozitiv seksualnosti
izazvao je jedno od svojih najbitnijih internih načela funkcioniranja:
želju za seksom — želju za njime, želju da se dođe do njega, otkrije
ga se, oslobodi, oblikuje u govoru, formulira u istini. Stvorio je
sam “seks” poželjnim. I upravo ta poželjnost seksa u svakog od nas
usađuje naredbu da ga upoznamo, objavimo njegov zakon i moć;
zbog te poželjnosti vjerujemo da ističemo sva prava na svoj seks protiv
svake vlasti, dočim nas ona zapravo veže uz dispozitiv seksualnosti
koji iz dubine nas samih, poput priviđenja u kojem mislimo da se
prepoznajemo, uzdiže crni sjaj seksa.
“Sve je seks”, govorila je Kate u Pernatoj zmiji, “sve je seks. Kako
seks može biti lijep kad ga čovjek čuva snažnim i svetim i dok on
ispunjava svijet. Poput sunca koje vas kupa, natapa svojom svjetlošću.”
Dakle, u povijesti seksualnosti ne pozivati se na instancu seksa;
nego pokazati kako je “seks” povijesno ovisan o seksualnosti. Ne
postavljati seks na stranu zbilje, a seksualnost na stranu zbrkanih ideja
i iluzija; seksualnost je jedna vrlo zbiljska povijesna figura i upravo je
ona izazvala, kao spekulativni element nužan za svoje funkcioniranje,
136
pojam seksa. Ne vjerovati da se govoreći “da” seksu vlasti kaže ne;

naprotiv, pratimo nit općeg dispozitiva seksualnosti. Ako protiv
posezanja vlasti želimo istaknuti tijela, zadovoljstva, znanja, u njihovoj
mnogostrukosti i njihovoj mogućnosti otpora, treba se osloboditi
upravo instancije seksa taktičkim obrtanjem različitih mehanizama
seksualnosti. Protiv dispozitiva seksualnosti, uporište protunapada ne
smije biti seks-žudnja, nego tijelâ i zadovoljstva.
*
“Bilo je toliko akcije u prošlosti”, govorio je D. H. Lawrence,

“pogotovo seksualne akcije, tako jednoličnog i zamornog ponavljanja
bez ikakvog usporednog razvoja u misli i shvaćanju. Sada se bavimo
shvaćanjem seksualnosti. Danas je potpuno svjesno shvaćanje
seksualnog nagona važnije od seksualnog čina.”
Možda će se jednog dana netko začuditi. Bit će teško razumjeti da
je jedna civilizacija, uostalom tako predana razvijanju golemih aparata
za proizvodnju i razaranje, našla vremena i beskonačne strpljivosti da
sebe s toliko zebnje ispituje što se događa sa seksom; nasmiješit će se
možda podsjetivši se da su ti ljudi, koji smo bili sami mi, vjerovali da
u njemu postoji istina barem isto tako dragocjena kao i ona za koju
su već pitali zemlju, zvijezde, i čiste forme svoje misli; iznenadit će
ih gorljivost koju smo uložili u to da izigravamo kako iz njene noći
čupamo seksualnost koju je sve — naši govori, navike, institucije,
pravila, znanja — bjelodano proizvodilo i bučno poticalo. I pitat će
se zašto smo tako željeli ukloniti zakon tišine s onoga što je bila naša
najglasnija zaokupljenost. Buka bi, retrospektivno, mogla izgledati
pretjerana, ali još čudnije od toga naša upornost da iz toga odgonetnemo
samo odbijanje govorenja i naredbu šutnje. Pitat će se što nas je moglo
učiniti tako uobraženim; tražit će zašto smo si pripisali zaslugu da smo
prvi, protivno cijelom tisućljetnom moralu, seksu pripisali važnost za
koju tvrdimo da je njegova i kako smo mogli sebe veličati da smo se
napokon u XX. stoljeću oslobodili vremena duge i teške represije —
dugotrajnog kršćanskog asketizma, izmijenjenog, što su ga imperativi
građanske ekonomije koristili gramzivo i sitničavo. I ondje u čemu mi
danas vidimo povijest teško ukinute cenzure, prije će prepoznati kroz
137
stoljeća dugi stoljetni uspon složenog dispozitiva da bi se govorilo o

seksu, da bi se za njega vezala naša pažnja i briga, da bi nas se uvjerilo
u suverenitet njegovog zakona dok u nama zapravo djeluju mehanizmi
moći seksualnosti.
Izrugivat će se prijekoru o panseksualizmu koji je jednom
prigovoren Freudu i psihoanalizi. No, slijepim će se činiti možda
manje oni koji su ga izrazili nego oni koji su ga otklonili odmahnuvši
rukom, kao da samo iskazuje strahove jedne stare sramežljivosti. Jer
su prvi, zapravo, bili zatečeni procesom koji je započeo već odavno
i za koji nisu vidjeli da ih je već okruživao sa svih strana; jedino su
Freudovom zloduhu pripisali ono što je odavno pripremano; prevarili
su se u datumu koji se odnosi na postavljanje općeg dispozitiva
seksualnosti u našem društvu. A drugi su pogriješili o prirodi procesa;
vjerovali su da je Freud napokon, naglim obratom, seksu vratio ulogu
koja mu je pripadala i bila mu osporavana veoma dugo vremena; nisu
vidjeli da ga je Freudov dobri duh postavio na jednu od presudnih
točaka što su je od XVIII. stoljeća označile strategije znanja i moći;
i da je on tako ponovo, sa zadivljujućom učinkovitošću dostojnom
najvećih duhovnika i dušebrižnika klasičnog doba, potaknuo stoljetnu
naredbu da se seks treba spoznati i prevesti u govor. Često se spominju
bezbrojni postupci kojima nas je nekadašnje kršćanstvo navelo da
preziremo tijelo; ali pomislimo malo na sva ona lukavstva kojima nas se
otprije nekoliko stoljeća navodi da volimo seks, kojim nam je njegovo
poznavanje učinjeno poželjnim, i dragocjenim sve što se o njemu kaže;
kojima nas se također potaknulo da razvijemo sve svoje sposobnosti
da ga iznenadimo, i dalo nam u zadaću da iz njega izvučemo istinu;
kojima nam je nametana krivnja što ga tako dugo nismo poznavali.
Danas bi ona zasluživala čuđenje. I moramo pomisliti da se možda
jednog dana, u nekoj drugoj ekonomiji tijela i zadovoljstva više
neće jasno razumjeti kako su nas lukavstva seksualnosti, i vlasti koja
podržava njen dispozitiv, uspjele podčiniti toj strogoj monarhiji seksa,
do te mjere da su nas osudila na beskonačnu zadaću da prodiremo u
njegovu tajnu i iz te sjene iznuđujemo najistinitija priznanja.
Ironija tog dispozitiva: ona nas uvjerava kako se radi o našem
“oslobađanju”.
138
I. Mi viktorijanci 7
II. Represivna hipoteza 17

1. Poticanje na govore 19
2. Perverzno usađivanje 35
III. Scientia sexualis 47
IV. Dispozitiv seksualnosti 67

1. Izazov 73
2. Metoda 83
3. Područje 93
4. Periodizacija 103
V. Pravo usmrtiti i vlast nad životom 117
141

Michel Foucault - Povijest Seksualnosti, Vol.1 (Volja Za Znanjem), S Francuskog Preveo Zlatko Wurzberg, Domino, Zagreb, 2013.

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Michel Foucault - Povijest Seksualnosti, Vol.1 (Volja Za Znanjem), S Francuskog Preveo Zlatko Wurzberg, Domino, Zagreb, 2013.

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Potporu izdavanju ove knjige dali su:

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Cet ouvrage a bénéficié du soutien des Programmes d’aide à la publication de l’Institut

Le Traducteur a bénéficié pour cet ouvrage du soutien du Centre national du livre.

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

Dugo smo vremena navodno podnosili viktorijanski režim, a

izbrisano — u djelima ili riječima. Djeca primjerice, dobro je poznato

praksom ni teorijskim diskursom, makar i strogim. Stoga se prokazuju

spomenuti, smatrali su kako se moraju ispričati što pažnju svojih

su dugo vremena bili suputnici revolucionarnog projekta, prenesu,

smo putevima došli do toga da smo “krivi” u pogledu svoga seksa? I

optužuje (nesumnjivo i iskrivljuje) nazivajući ga “represijom”? Postoji

Otuda napokon i činjenica da važna točka neće biti odrediti da li ova

XVII. stoljeće: bio bi to početak doba represije, svojstvenog

ekonomija. Pripaja se onoj politici jezika i govora — spontano s jedne

svim katoličkim zemljama nastoji ubrzati ritam godišnjih ispovijedi.

4 Reformacijski pastoral, iako na diskretniji način, također je postavio pravila diskurziviza-

zadovoljstvima i osjećajima svoje seksualnosti; valja mu vjerovati kada

od tog brižljivo analitičkoga govora očekivali mnogostruki učinci

8 Condorcet, citirao J.-L. Flandrin, Familles (Obitelji), 1976.

javno i na način što ga ne određuje podjela na dopušteno ili na

nalaze u svojem radu.”11 U središtu ekonomskog i političkog problema

učenika savjetovao o izboru dobre prostitutke. A bučni smijeh koji je

njezino funkcioniranje — jednim je važnim dijelom oblikovan na

Bilo bi netočno reći da je pedagoška institucija masivno nametnula

zaposlen kod ovih ili onih, hranio se tu i tamo od od malo milostinje i

seoskog glupana koji je djevojčicama davao par novčića za ljubaznosti

raspršilo, umnožilo u eksploziji odvojenih diskurzivnosti kakve su se

pretjerano dovedeno do nijemosti, i što je u isti mah teško i nužno,

Moguća je primjedba: bilo bi pogrešno u tom bujanju diskursa

su bili doba umnožavanja: raspršivanje seksualnosti, jačanje njihovih

oslanjati, bila je također još neka vrsta prava. Hermafroditi su dugo

sudstvo često od njih odustajalo u korist medicine. Ali i dodatno

odnosa nego po izvjesnim načinom inverzije muškog i ženskog u sebi..

i proširenje kontroliranog područja. Ali također i senzualiziranje

postupci nadziranja, i funkcioniraju kao mehanizmi pojačavanja;

seksualnosti. Ne određuje granice seksualnosti; produljuje njezine

seksualnosti, prikvačene na neko životno doba, mjesto, sklonost, tip

Pretpostavljam da se slažemo oko prve dvije točke; zamišljam

praksom, blagoglagoljivom u obznanjivanju svoga gađenja, hitrom da

i medicine seksualnosti valjalo bi vidjeti nešto drugo i više od

1 Cf. primjerice, Bourneville, Iconographie de la Salpêtrière (Ikonografija bolnice Salpêtrière),

da su ljudi zatvarali oči i čepili uši niti da su se prevarili; nego prvo

Povijesno, postoje dva velika postupka za proizvođenje istine o

prema tradiciji, izgubilo svoju učinkovitost i vrlinu. Temeljan je, dakle,

postupaka promatranja i dokazivanja, priznanje je na Zapadu postalo

po cijenu neke vrste oslobođenja. Priznanje oslobađa, vlast ušutkuje;

dispozitiva; artikuliraju se u njemu zahvaljujući središnjem elementu

Priznanje je bilo, a ostaje još i danas, opća matrica koja upravlja

Krafft-Ebing, Tardieu, Molle, Havelock Ellis brižljivo su okupili

modernog Zapada, utjecala na funkcioniranje rituala priznanja

1. Kliničkom kodifikacijom “poticanja na govor”: kombinirati

2. Postavkom o općoj i raspršenoj uzročnosti: morati reći sve,

3. Načelom latentnosti svojstvenoj seksualnosti: ako istinu o seksu

njemu samom, i što se može razjasniti samo malo pomalo, i trudom

4. Metodom tumačenja: ako treba priznavati, nije to samo stoga

5. Medikalizacijom učinaka priznanja: postizanje priznanja i

vrijeme, onome kome treba, i kaže ga onaj tko ga ujedno posjeduje

Uzmimo široke povijesne orijentire: naše si je društvo, prekidajući

koje upotrebljavaju, učinci moći koji ih podržavaju i koje oni prenose

predstavlja priznanje: projekt znanosti o subjektu počeo se u sve užim

Scientia sexualis protiv ars erotice, nesumnjivo. Ali valja primijetiti