Theodor W.

Adorno, Čemu još filozofija (7-23)

Čemu još filozofija ?

.. Adornova je formulacija
.. u pitanju se nagađa odgovor, neki tok misli
.. koji odgovara konformističkom ili apologetskom stavu
.. no, Adorno ..nije siguran u odgovor

.. krizi humanističkog obrazovanja .. podlegla je u javnoj svijesti kao prva disciplina filozofije ..
.. pošto je nakon Kanta izazvala sumnju svojim lošim odnosom prema prema pozitivnim
znanostima

.. dalje .. u općoj situaciji postrukovljavanja .. i sama se ustoličila kao posebna struka .. očišćena
od svih stvarnih sadržaja
.. restauracija je u filozofiji isto tako uzaludna kao i drugdje
.. sukobljuje se s vladajućom svijesti

Adorno:
Životna srž filozofije koja udovoljava onome što želi biti i ne tetura slabašno iza svoje i
stvarne povijesti jest u otporu prema danas uvriježenim navikama i onomu čemu one
služe, prema opravdanju onoga što zapravo jest.

Ne obvezuje nas više ni najveće uzdignuće filozofske spekulacije do danas – Hegelovo.

.. tradicionalna filozofija svijet objašnjava iz totaliteta

.. kulminirajući u tezi o razumnosti zbiljskog
.. ostala je apsurdna .. nametanje totaliteta je ludost
.. ako se odrekne zahtjeva za totalitetom .. filozofija dolazi u sukob sa čitavom svojom
tradicijom
.. to je cijena koju mora platiti
 .. to proturječje njezin je element
Kantova izreka .. da je još jedino otvoren kritički put ... .. ulomak/ulomci koji preživljavaju
sistem
.. no .. da su .. tradicionalni filozofi bili kritičari
.. a da su u kritici imali vlastitu istinu
.. koja nije bila preuzimanje teza ..
.. nego jedinstvo problema i argumenata

Filozofska kritika danas .. suočena je s dvije škole:

1. logički pozitivizam
2. ontologijski pravci .. Heidegger i egzistencijalizam

.. pozitivizam i ontologija uzajamno se isključuju

.. no .. koincidencija obaju pravaca ... metafizika kao zajednički neprijatelj

1. pozitivizam je ne trpi ... zato što bitno nadilazi ono što jest
2. heidegger se izričito ograđuje od nje .... za njega metafizika je odjeljujuće, razdvajajuće
mišljenje .. razdvaja bitak i biće, pojam i pojmljeno ... subjekt od objekta

I kod pozitivista i kod Heidegera (barem u njegovoj kasnoj faz)

.. ide se protiv spekulacije
.. misao se
.. odbacuje kao prazno i tašto pojmovno nadmetanje.

Prema Heideggeru:
.. mišljenje (u smislu koje mu je pridavala zapadnjačka povijest) promašuje istinu
.. Heideggerova filozofija se stješnjava u ima Bitka .. kaže Adorno
.. kaže Adorno ... u Heideggera .. mišljenje je ponizno bespojmovno pasivno osluškivanje bitka
.. te nije bilo kritično
.. i da je Heideggerovo uvrštavanje u Hitlerovu državu .. proizašlo iz njegove filozofije koja je
identificirala vođu i bitak
Ako je filozofija još nužna, onda odvajkada, kao kritika ..
.. kao otpor protiv heteronomije
.. te time najaviti nadu da nesloboda i podjarmljivanje .. neće imati poslijednju riječ
.. takva bi kritika trebala oba prevladavajuća pravca odrediti kao rascijepljene momente jedne
istine

Dijalektika nije treće stajalište

.. nego pokušaj da se imanentnom kritikom filozofska stajališta uzdignu iznad sebe i
samovolje mišljenja koje se zasnivaju na stajalištima.

Filozofija bi morala rastvoriti privid samorazumljivoga i privid nerazumljivoga.

Integracija filozofije i znanosti:

.. postoji, vidljiva je ... već u najranijim dokumentima zapadnječke metafizike
No .. to se izokrenulo
.. pozivanje na znanost postalo je kontrolnom instancom
..koja kažnjava slobodnu, još nedresiranu misao
.. i od duha ne trpi ništa osim metodologijski potvrđenog.

Filozofijska kritika scijentizma .. nije destrukcija .. nego destrukcija destrukcije ..

Kritika postojeće filozofije .. htjela bi pomoći .. onom liku duhovne slobode .. za koji nema
mjesta u vladajućim filozofskim pravcima.

Ako se filozofija oslobodi straha koji širi teror vladajućih pravaca:

1. ontološkog: da ne misli ništa što nije čisto
2. scijentističkog; da ne misli ništa što nije znanstveno povezano s korpusom znanstvenih
nalaza koji su priznati kao valjani
- ona će moći spoznati što joj je taj strah zabranjivao
 .. ono čemu bi zapravo morala smjerati neizobličena svijest.

scijentìzam
fil. učenje koje daje prednost pozitivnim znanjima i znanosti temeljenoj na mjerljivim
materijalnim podacima i metodama rada
Etimologija✧ engl. scientism ← lat. scientia: znanje

scijentizam (prema latinskom scientia: znanje; znanost), ideologija koja izdiže znanost iznad
ostalih tumačenja života; izdizanje prirodnih nad društv. znanostima. Kao pretjerano
povjerenje u metode prirodne znanosti koje se primjenjuju u svim područjima istraživanja
(npr. u filozofiji, društvenim i humanističkim znanostima), scijentizam dolazi i do tvrdnji kako
društv. znanosti i nisu prave znanosti jer ne mogu strogo i dosljedno slijediti metodu prirodne
znanosti pa prema nekima ni ne dolaze do znanstv. istine nego samo do mišljenja, stajališta i
vjerovanja.

.. poslijednjih pedesetak godina (članak je iz 1962.) filozofija je tvrdila, uglavnom pogrešno,

kako oponira idealizmu.

Krivnja samopostavljenja filozofije:

.. ideja philosophiae perennis – da joj je zajamčena vječna istina
.. razbila ju je Hegelova rečenica ... da je filozofija svoje vrijeme shvaćeno u
mislima.
.. on je prvi dosegao uvid u vremensku jezgru istine
.. a da to nemaju ni pozitivisti ni ontolozi
.. da bi se, nasuprot njima, filozofija morala održati kao najnaprednija svijest .. prožeta
potencijalom onoga što bi bilo drukčije

.. mogućnost nade obećaje samo kretanje pojma, koji ona slijedi do kraja.
Adorno, Theodor Wiesengrund, (1903 – 1969).

Pripadnik tzv. frankfurtske škole, odn. kritičke teorije društva.

Njegova se intelektualna usmjerenja mogu podijeliti u tri temeljna dijela: socijalna filozofija,
estetika i glazba.

Pripadništvo kritičkoj teoriji društva, odn. frankfurtskoj školi te njezinu emigrantskom životu
bitno je odredilo njegove filozofske nazore usmjerene protiv rastućega totalitarizma u Europi pa
je veći dio svojega socijalno-političkog i estetičkoga mišljenja podredio kritici svakoga mogućeg
oblika mišljenja koje se postavlja »totalnim«, odn. cjelovitim, apsolutnim, identificirajućim i
autoritarnim.

Smatrao je da se takvo mišljenje razvija u društveno-političkim odnosima, ali se u suvremenosti

najizravnije vidi u estetičkome izrazu, odn. u umjetnosti i kulturi.

Bio je stoga kritičar totalitarizma ne samo u političkome nego i u kulturnome smislu, kritizirajući
kapitalizam i komunizam te industrijsku kulturu razvijenu u poslijeratnome svijetu.

Zajedno sa suradnicima na Sveučilištu Berkeley objavio je knjigu Autoritarna ličnost (The

Authoritarian Personality, 1950). U njoj je razvio istoimenu sintagmu te F-ljestvicu (prema
početnome slovu riječi fašizam) koja mjeri udio psiholoških karakteristika pojedinca (njih devet)
pogodnih za razvoj isključujućih vrijednosti nastalih u djetinjstvu, a koje mogu dovesti do
fašizma.

Međutim, od psihoanalitičke kritike autoritarne svijesti i podsvjesnoga, utjecajnija su njegova

filozofska razmatranja u knjizi Negativna dijalektika (Negative Dialektik, 1966).
U njoj, nasuprot sociokulturnim i duhovnim mehanizmima unificiranja, postvarenja i represije,
nastoji osloboditi ono »neidentično«, »pojedinačno«, »disonantno«, »drugo« kao autentično,
koje se u dijalektičkom odnosu postavlja kao antiteza svemu što nam je dano i omogućuje
kritičku svijest prema postojećim vrijednostima.

U sklopu šire kritike svijeta koji se sveo na masovnu potrošnju, depersonalizaciju te eskapizam i
otuđenost života, zajedno s Maxom Horkheimerom kritizira prosvjetiteljsku filozofiju u
utjecajnoj studiji Dijalektika prosvjetiteljstva (Dialektik der Aufklärung, 1947). Prosvjetiteljski
racionalizam i materijalizam udaljili su modernoga čovjeka od umnosti koja bi ga omogućila kao
kritičko biće. Umjesto toga razum je postao »organ kalkulacije i plana«, a um je postao
instrumentalan, odn. reduciran na sredstvo u ostvarenju ciljeva, odmaknut od kontemplativnog
smisla.

Zato je u svojoj estetičkoj teoriji i teoriji umjetnosti naglašavao stvaralačku snagu uma nasuprot
pukomu mimetičkom odnošenju prema svijetu. Osobito je isticao estetiku glazbe koja negira
privid, čime teži istinitosti umnoga spoznavanja.