JOHANN GOTTLLOB FICHTE (1762-1814) Subjektivni idealizam S Fichteom poinje period njemakog idealizma. Ishodite mu je Kantova filozofija. Za.

Fichtea je u prvom redu vana Kantova kritika praktinog uma jer ga najvie zanima ovjek i njegove unutranje mogunosti. ovjekovo e "ja" postati ishod itavog svjetskog bitka. Za Fichteovo "ja" vie ne postoje granice. Nestao je dualitet izmeu subjekta i objekta. Naglaena je i etika nota, u prvom redu da se spasi dostojanstvo ovjeka pred prirodom i materijom. ivot i djela Fichte je roen 19. svibnja 1762. u Rammenau, Oberlausitz, Saska, u siromanoj obitelji. Da nije baron von Hiltitz zapazio nadarenost siromanog djeaka, Johann Gottlieb vjerojatno ne bi imao prilike poi na kole. Najprije dolazi u glasovitu kolu Pforte, a 1780. dolazi na sveuilite u Jenu kao student teologije, a kasnije na sveuilite u Leipzigu. Tijekom studija Fichte dolazi u dodir s determinizmom, no determinizam nije odgovarao njegovu aktivnom i energinom karakteru i jakom etikom interesu, pa ga je brzo zamijenio moralnom slobodom. Zbog financijskih tekoa Fichte preuzima mjesto kunog uitelja u jednoj obitelji u Zrichu. Tu ita spise Rousseaua i Montesquieua, a pozdravlja i vijesti o Francuskoj revoluciji koju smatra glasnikom slobode. Poinje se zanimati za Kanta na zahtjev nekog studenta da mu tumai kritiku filozofiju. Vrativi se u Njemaku polazi u Knigsberg da posjeti Kanta. Kant ga nije primio oduevljeno pa je Fichte odluio zadobiti njegovu naklonost jednim radom o opravdanju vjere u ime praktinog uma. Esej "Versuch einer Kritik aller Offenbarung" (Pokuaj kritike svake objave), objelodanjen 1792. svidio se Kantu. Djelo je bilo povoljno primljeno od kritiara koji su ga pripisivali Kantu jer ga je Fichte izdao anonimno. Kant je sam popravio tu pogreku otkrivi tko je pravi autor. Fichte je tako najedanput postao uven. Unato tome to je na temelju jednog spisa o francuskoj revoluciji postalo sumnjivo nije li republikanac i jakobinac, postaje 1794. profesorom na sveuilitu u Jeni nakon to se sam Goethe zauzeo za njega. Uz redovita predavanja Fichte je davao niz konferencija o dostojanstvu ovjeka i o pozivu kolaraca. On je u svom karakteru imao neto misionarskog i propovjednikog. Glavno djelo te godine (1794.) bilo je "Grundlage der gesamten Wissenschaftslehre" (Temelj sveobuhvatne nauke o znanosti) u kojem je prikazao svoj idealistiki razvoj Kantove kritike filozofije. Nauka o znanosti bila je zamiljena kao prikaz sistematskog razvoja od jednog posljednjeg naela temeljnih propozicija koje stoje u osnovi i omoguavaju sve pojedinane znanosti ili naine spoznaje. No Fichte se nije bavio samo teoretskim dedukcijama iz svijesti. On je posebno isticao moralne ciljeve u razvoju svijesti ili moralnu svrhu ljudske egzistencije. Tako on 1796. objavljuje "Grundlage des Naturrechts nach den Prinzipien der Wissenschaftslehre" (Osnova prirodnog prava prema naelima nauke o znanosti) i 1798. "Das System der Sittenlehre nach den Prinzipien der Wissenschaftslehre" (Sistem nauke o udoreu). Kad je 1798. iziao lanak: "ber den Grund unseres Glaubens an eine gttliche Weltregierung" bio je optuen zbog ateizma i morao je napustiti sveuilite u Jeni. 1799. god. polazi u Berlin. God. 1800. objavljuje "Die Bestimmung des Menschen (ovjekovo odreenje) upravljeno vie opoj publici, a ne toliko profesionalnim filozofima. To je djelo manifest njegova idealistikog sistema, u kontrastu prema romantinom stavu prema prirodi i religiji. Iste godine objavljuje "Der geschlossene Handelsstaat" (Zatvorena trgovaka drava) u kojem propagira neku vrstu dravnog socijalizma. Fichte je elio svoju filozofiju staviti u slubu reforme drutva. U vremenu od 1801-13. sastavio je nekoliko popravljenih verzija svoje "Nauke o znanosti" dok nije 1810. izdao "Die Wissenschaftslehre in ihrem allgemeinen Umrisse" (Nauka o znanosti u njezinom opem planu). Godine 1804. prihvaa poziv da doe na katedru u Erlangenu. Prije nego to je otiao u Erlangen nastavlja predavanja u Berlinu o "temeljnim crtama suvremenog vijeka" (Grundzge des gegenwartigen Zeitalters) u kojima napada stavove romantiara Novalisa, Tiecka i Schlegela koji su se zanosili Bhmeom. Ujedno je odbijao i filozofiju prirode koju je razvijao njegov bivi

uenik Schelling. Fichte se sad vie okree pitanjima o religiji, a Schelling ga je kritizirao da je krao njegove ideje. Kad je god. 1806. Napoleon upao u Prusku, Fichte se ponudio da ide s pruskim trupama kao propovjednik, ali mu je kralj poruio da su njemu potrebniji oni koji govore djelima, a ne rijeima. God. 1807/8. dri svoje "Reden an die deutsche Nation" (Govori njemakoj naciji) o kulturnom poslanju njemakog naroda. God. 1810. u Berlinu se osniva sveuilite i Fichte postaje dekan filozofskog fakulteta. Poetkom 1814. god. od ene koja je dvorila bolesnike zarazio se tifusom i 29. sijenja umro. Temeljni principi filozofije Za Fichtea je filozofija u prvom redu znanost. Ona mora biti sustav propozicija koje ine sistematsku cjelinu tako da svaka propozicija ima svoje mjesto po logikom redu. Osim toga mora postojati logiki prva propozicija, temeljna propozicija. Ideja znanosti je oito inspirirana matematikim modelom. No dok je matematika samo pojedinana znanost, filozofija mora biti opa a time i temeljna znanost. Temeljne propozicije filozofije moraju biti takve da se ne daju dokazati, one su same po sebi oite. Kad bi temeljne propozicije filozofije bile dokazane u nekoj drugoj znanosti, onda filozofija ne bi bila temeljna znanost. Postavlja se, dakako, pitanje, koja je to temeljna propozicija filozofije? elimo li odgovoriti na to pitanje, moramo najprije sami odluiti kojim smjerom elimo ii u potrazi za temeljnom propozicijom. Za Fichtea se otvaraju dvije mogunosti. Sve ovisi o tome kako emo protumaiti "iskustvo": je li kao produkt samog uma u sebi ili kao produkt stvari po sebi. Prva mogunost je put idealizma, a druga je put dogmatizma. Meu njima nije mogu kompromis. Ovdje se ovjek ne moe odluiti na temelju nekog principa, jer ga jo nema, nego samo na temelju "sklonosti i interesa". Kakav e izbor ovjek uiniti, ovisi o tome kakav je on ovjek. Fichte dri, da onaj filozof koji je po prirodi sklon slobodi radije prihvaa idealizam, dok onaj kojem nedostaje moralna zrelost radije prihvaa dogmatizam. Filozof kojemu je vie stalo do slobodnog morala ovjeka radije e prihvatiti sebe, svoj um, svoj ja, nego ne-ja, neku stvar po sebi. Tu se vidi Fichteovo isticanje praktinog uma, moralne volje kao odluujue za filozofiju. Zato je on uvjeren da valja udariti putem istog idealizma. Nauka o znanosti Nauka o znanosti razvija sistem nunih naina predodbi i time postaje prvom filozofijom fundamentalnom ontologijom. Poinje kod transcendentalne Kantove dedukcije istih pojmova razuma, no Kant nije bio dosta radikalan, jer je svoje kategorije uzeo iz iskustva. A da Kant nije prikazao iste naine uma, vidi se i po tome to je zadrao stvar po sebi. Tu bi dogmatiari poeli tvrditi da su Kantove kategorije u stvari transcendentni zakoni bitka. Pozivajui se na spontaneitet apriornih formi nemogue je zadrati tvrdnju stvari po sebi i njezinih afekcija, jer su one u tom sluaju nepotrebne. Prema Fichteu, mogue su samo dvije filozofije: dogmatizam i idealizam. Prvi priputa transcendentne stvari po sebi i time oduzima ovjekovom Ja njegovu slobodu (spontaneitet). Idealizam, naprotiv, poznaje samo predodbe koje proizlaze iz Ja koje je tako slobodno i neovisno. Moramo birati izmeu ta dva mogua miljenja. Teoretska odluka je nemogue, jer se nijedan od njih ne da ni dokazati ni pobiti. Sve ovisi o naem osobnom odluivanju. Koju e filozofiju odabrati ovisi o tome kakva si ovjek; jer filozofski sustav nije mrtvo orue koje moe odbaciti kad ti se svidi, nego on je proet duom ovjeka koji ga posjeduje. Fichte je bio aktivan ovjek i sam se odluio za idealizam, kako bi sauvao neovisnost i spontaneitet svoga ja. Za Fichtea je duh sve apsolutni idealizam, iskljuiva filozofija duha. Duh na neki nain sve stvara iz nita. Nauka o znanosti konstruira svu zajedniku svijest svih umnih

bia prema svojim naelima, slino kao to geometrija a priori konstruira ope naine ograniavanja prostora kroz umna bia. No ta nauka je realistina; postoji sila koja je ogranienim prirodama potpuno suprotna, ne-ja od koje su ove ovisne u svojoj empirikoj egzistenciji. Tu protivnu silu samo osjeamo, spoznati je ne moemo nikada. No taj realitet je u stvari idealitet jer ta sila sva mogua odreenja izvodi iz odreujue sposobnosti svoga ja. Nova ontologija je pragmatska povijest ljudskog duha, kako sam Fichte naziva svoju nauku o znanosti. Kako duh zapoinje taj proces nastajanja? Dosta je da svijest promatra samu sebe i razmotri uvjete svoje vlastite mogunosti i tako postaju vidljivima temeljna odreenja svijesti, jer ako je jedno, onda mora biti i sve ostalo i to upravo onako kako jest. U svijesti postoji imanentna zakonitost (kao u geometrijskim likovima) prema kojoj se sve nuno razvija sve to ona sadrava, sve do posljednjeg detalja. Nauka o znanosti poinje od najjednostavnijih i karakteristinih odreenja svijesti, opaaja ili jastva (Ichheit) i ide, pod pretpostavkom da je posljednji rezultat svih drugih odreenja svijesti potpuno odreena samosvijest, sve dotle dok ona nije izvedena, time da se svaku kariku toga lanca nadovezuje uvijek nova a u neposrednom opaaju joj je jasno da se kod svakog umnog bia isto tako to mora nadovezivati. Tu se, dakako, radi o istoj svijesti - ne o psiholokoj nego o transcendentalno-loginoj genezi. Fichte gleda svijest u njezinoj idealnoj formi i tako upoznaje nunosti koje stoje u temelju znanja i bitka. U tome se sastoji tzv. intelektualni opaaj. Metoda za izvoenje svih temeljnih odreenja svijesti poznati je dijalektiki troskok: teza, antiteza i sinteza, koja e od sad vladati itavim njemakim idealizmom. Prapoelo svake svijesti je Ja koje samo sebe postavlja (setzt sich selbst). Otuda teza: Ja sam ja. To je uope prva postavka. Potrebno je bilo to misliti, npr. A=A, da vidimo da se u predikatu vidimo i tako ostajemo sa samima sobom identini. I tako je sa svim sadrajima svijesti: u svima doivljavamo sebe Ja kao Ja. U tom prvom dijalektikom taktu nalazimo dva vrlo vana ontoloka principa: naelo identiteta (pozitivna postavka), kategoriju realiteta. Na ono to je u tezi postavljeno mora odmah slijediti i antiteza: Ne-ja. Ja postavlja sebi nasuprot neko Ne-ja. Ono to mora uiniti jer se Ja bez toga Ne-ja ne moe misliti (kao to se desno ne moe zamisliti bez lijevog). Time se stvara protivnost i negacija, gdje opet nalazimo dva vana ontoloka principa: naelo protuslovlja i kategoriju negacije. Time to je Ja sebi postavilo neko Ne-ja, ono se je samo ograniilo i prepolovilo. I tako slijedi i trei korak, kad gledamo ope Ja, sinteza: uklanjanje protivnosti. U sintezi upoznajemo jedinstvo izmeu ja i ne-ja u prasubjektivnosti, u apsolutnom ja, tako da je sinteza po sebi logiki prvotno, a dijalektika prikazuje put na kojem se ono jedno, duh eksplicira u mnogome. A kao ontoloke elemente dobili smo ovdje naelo dovoljnoga razloga i kategoriju limitacije. Fichte dri da je pomou te metode razjasnio itavu svijest u njezinu postojanju, jer svaku sintezu moemo opet promatrati kao tezu, tako da taj proces ide uvijek dalje, sve do posljednjih detalja nae spoznaje. Povijest bitka je povijest svijesti. Tekoe ove koncepcije: pojam ja esto mijenja svoj smisao,. as se smatra apstraktnim, as opim, ili opet neogranienim ja. Nekima to sve izgleda kao romantino sanjarenje. No Fichte je elio dati novi oblik Kantove transcendentalne dedukcije koja je ovdje ista imanentna formalistika duha. Sam je Kant odbio Fichteovu nauku i znanosti kao maglovitu. Nauka o moralu Radikalna formalistika u nauci o znanosti nastavlja se i u etici. Postavljanje predmeta uzima Fichte kao djelovanje (Tathandlung), a njegova dijalektika nije Platonovo analitiko rastavljanje ideja, nego vjeno napredno djelovanje. Evaneosku rije: u poetku bijae rije on s Faustom mijenja u: u poetku bijae djelo. Tako je nauka o znanosti postala nauka o udoreu. Praktini um je korijen svakog uma. Temeljni stav njegove etike sainjava samodjelatnost i samoostvarenje naeg ja. Uvijek ispuni svoje odreenje! glasi Fichteov imperativ. No i Fichte ostaje kod Kantova formalizma, jer dobivamo od njega isto formalni besadrajni zahtjev: Djelovati, djelovati, to je ono zato smo tu (na svijetu). ista volja koju treba razlikovati od svakog nieg eudajmonistikog htijenja kao i od volje za vlau, idealna volja ovjeanstva uope s kojom se

individualna volja mora uskladiti u neogranienom pribliavanju, jer je ona ista norma svakog htijenja. U emu se sastoji ista volja? Odgovor je opet u djelovanju. U moralnoj nauci i Kanta i Fichtea ivi pravi etos, ideal slobode i ovjekove autonomije. Autonomija lei u tome to je upravo ja ono to se samo ostvaruje. A budui da je to isti ja, onda to sainjava formalizam i ideju dunosti. I Fichte i Kant nadvladavaju utilitarizam i svaku empiristiku etiku. Smisao ljudske povijesti stoji u tom da se ovjek iz prirode digne nad prirodu, ue u kulturu i povijest i konano postigne raj na zemlji gdje sad vie nee biti teret jer umno bie nije odreeno za noenje tereta i gdje e vladati vjeni mir (kao kod Kanta). No Fichte nije zadovoljan samo s osjetnom realnou. Realnost koju on trai nadosjetna je koja ne poinje tek preko groba nego ona je ve sada i tu prisutna i ini ovjeka ovjekom. Pravi ivot naime ne vjeruje u realnost ovog mnogostrukog i promjenljivog nego on vjeruje potpuno samo na njegovu nepromjenljivu i vjenu osnovu u boanskom biu. Fichteova bi filozofija ovjeku opet mogla dozvati do svijesti da svijet mora biti podloan njemu, a ne on svijetu. Fichte daje veliko znaenje zajednici u stvarima moralnosti. U zajednici se najsigurnije doznaje to je ista volja. Blinji nije samo opreka koju treba svladati, nego on je suputnik i pomo za udoredni uspon. Ima heroja udorednosti, genija kreposti, kao npr. veliki osnivai religija koji nam ovjeka predstavljaju uvijek istijim i time nam pokazuju put. I najobinija ljudska zajednica prua nam materijal za prokuanost i u openitim ljudskim dunostima, u posebnim dunostima stalea, zvanja, obitelji. Tome to svaki svakom prua mogunost i pomae mu da ispuni svoj moralni zadatak, Ja postie vlastito savrenstvo preko Ti. Fichteova etika tako postaje etika zajednice. No i pojam zajednice nema konkretnog sadraja. Budui da ovjek nije uvijek volja, mora se zajednica katkad tititi pred napadima svojih lanova da bi svakome pruila toliko slobode koliko je mogue za razvoj svoga Ja. Tako nastaju pravo i drava. Mlai je Fichte pravo kao isto izvanjsku prisilnu mjeru dijelio od udorednosti kao kraljevstva unutarnje dunosti. Prema tome i drava nastaje samo ugovorom na temelju slobodnog dogovora za osiguravanje izvanjske slobode. Zato drava mora garantirati ovjeku sigurnosti tijela i ivota, vlasnitva i pravo na rad. Fichteu stoji pred oima kao ideal uvelike socijalizirana drava, koja ima pravo kad je to potrebno ograniiti slobodu obrta i trgovine kao i monopolizirati vanjsku trgovinu. Fichte se u mladosti zauzeo za francusku revoluciju, dok kasnije misli prilino drugaije. Namjesto kozmopolitskog stava dolazi ideal nacionalne drave i nacionalnog odgoja. O sudbini njemako naroda ovisi sudbina ovjeanstva. Nema drugog izlaza, ako vi potonite, potonut e s Vama i ovjeanstvo bez nade i ponovno uspostavljanje. Kasniji Fichte Fichte nije ostao kod apsolutnog subjektivizma. Bitak prethodi djelovanju i dunosti (Anweisung zum seligen Leben). Tu postoji ve ono drugo, osjetilnost, zapovijed, dunosti i posebno Bog. Sad se u imanenciji njegove filozofije duha pokazuje transcendencija. U posljednjoj izradi nauke o znanosti nalazimo jedan nepromjenljiv boji bitak kao jedino pravu stvarnost. Subjekt se formira prema slici i prilici Bojoj. Za mladog Fichtea religija je kao i za Kanta samo udorednost (moral). Zato su ga optuivali kao ateista. Kasnije je religiozno vlastita stvarnost, mo koja stvara osobu i zajednicu, koja prethodi subjektivnosti.

FRIEDRICH WILHELM JOSEPH SCHELLING (1775 - 1854) ivot i djela. Rodio se 1775 u Wrttembergu kao sin evangelikog (protestantskog) pastora. U djetinjstvu je na njega odlunu ulogu odigrao vapski pijetizam (okolina Stuttgarta) koji je impregnirao cijelu njegovu obitelj, red i marljivost. S 15 godina dolazi vrlo inteligentni djeak Schelling u tbingenki evangeliki konvikt na studij teologije duhovno povezan sa 5 godina starijim prijateljima Hegelom i Hlderlinom. Osim za teologiju mladi se Schelling intenzivno zanimao i za filologiju, literaturu i filozofiju, S 11 je godina napisao disertaciju o istonom grijehu. Studirao je osim toga matematiku i prirodne znanosti u Leipzigu (1796-1797). Postaje privatni uitelj i studira u Jeni sluajui Fichtea koji je na njega ostavio odluujui dojam. Iz Schellingove mladosti potjeu djela: "O mogunosti filozofije uope" te "Ja kao princip filozofije". Oba je djela napisao kao 20-togodinjak i u Fichteovu duhu. G. 1796. pie djelo "Filozofska pisma o kriticizmu i dogmatizmu" a zatim slijede prirodnofilozofska djela: "Ideja filozofije prirode", "Prva skica sistema prirodne filozofije", te spis "O svjetskoj dui". S 23 godine na prijedlog Goethea Schelling postaje izvanredni profesor filozofije u Jeni. Tu je 1800. napisao djela "Sistem transcendentalnog idealizma" gdje je pandan filozofiji prirode transcendentalna filozofija kao fundamentalna znanost. Schelling izdaje i asopis za spekulativnu fiziku ("Zeitschrift fr spekulative Physik") u kojem je objavio svoje djelo "Predstavka mog sistema filozofije" temeljno djelo svoje filozofije identiteta. Slijedi dijalog pod naslovom "Bruno ili o prirodnom i Bojem principu stvari". Dok u "Predstavki" Schelling slijedi Spinozu, "Bruno" je dijalog napisan u potpunom platonovskom stilu. Osnovani se asopis nije niti s novim imenom "Neue Zeitschrift fr spekulative Physik" mogao odrati, radi toga je pokuao kooperirati s Hegelom, te zajedno s njime izdaje asopis "Kritischer Journal der Philosophie" koji je na ivotu ostao dvije godine, vrijeme koje je Schelling proveo u Jeni. Tu je uspostavio bliske kontakte s krugom romantiara, posebno s Carolinom Schlegel, enom Augusta Wilhelma Schlegela, koju je nakon njihove rastave oenio (starija od njega 12 godina). S njom je ivio u braku svega 6 godina. Schelling postaje ordinarij za filozofiju u Wrzburgu, 1806. lan akademije znanosti u Mnchenu. U Wrzburgu je napisao djelo "Filozofija i religija", a u Mnchenu (prof. na novoosnovanom sveuilitu) tzv. djelo o slobodi pod naslovom "Filozofska istraivanja o biti ljudske slobode i s tim u vezi pripadajuim objektima" koje su duboko inspirirana teoloko romantinim duhom. Od 1810. radi na djelu "Philosophie der Weltalter" u kojem je htio predstaviti veliku filozofiju i teologiju povijesti. No to djelo ostaje nedovreno. Prvi je dio ak dva puta nosio u tiskaru, ali je oba puta rukopise povlaio. (Postao je sumnjiav u svoj stil). To je djelo ostalo u ostavtini. Neko je vrijeme proveo i u Erlangenu, a ostalo u Mnchenu do 1841. U Mnchenu je zapoeo, tako se obino smatra, drugi period, tzv. period kranske filozofije. Godine 1841. pozvan je u Berlin. Tu je prije 10 godina umro Hegel (1831.) a kako se osjeao njegov utjecaj, pruski kralj Friedirch IV. pozvao je upravo Schellinga u Berlin da obori Hegelovu tvorevinu panteizma. On poziva Schellinga ne kao profesora, nego kao od Boga predodreenog uitelja filozofije. Te je kraljeve elje trebao Schelling u Berlinu i ispuniti, naravno uspjeh je izostao. Tu pouava filozofiju religije (kasnije izdano iz ostavtine pod naslovom Filozofija mitologije i objave. Netko je izdao njegova predavanja bez njegova odobrenja koja su bila otro kritizirana. Schelling se utekao sudu, vodi parnicu, sud je odluio protiv njega. Zbog toga g. 1844. otkazuje predavanja i povlai se te privatno radi u Berlinu. Sam je doivio da se na njegovu misao nije vie nitko obazirao. Umire za ljetnog odmora g. 1854. u Bad Ragazu u vicarskoj u 79. godini ivota. Karakteristika je Schellingove filozofije pokretljivost i otvorenost. Uvijek je nanovo primao nove poticaje i razvijao ih u svojoj misli. Zbog toga su neki interpreti njegove filozofije (kao Fischer i Windelband) nastojali otkrivati razliite sisteme koji su se izmjenjivali. Novija istraivanja gledaju u Schellingovoj misli kontinuitet (Coreth). Schellingovu nauku u kratkim crtama prezentiraju ove etiri toke: 1. filozofija prirode (objektivni idealizam) 2. filozofija identiteta

3. gnoza 4. Schelling i filozofija romantike. 1. Filozofija prirode Fichteov se subjektivni idealizam za Schellinga kretao na preuskom podruju. Da je bitak samo postavka jednog Ja te da mi posvuda uvijek gledamo samo vlastite modifikacije, priinjalo mu se preuskim. I Schelling je idealist i on je iza bitka otkrio duh kao jedini bitak i razlog postojanja. No taj je duh prema njemu neovisan od naega ja, on je objektivni duh. Tako se nakon Fichteova subjektivnog idealizma rodio Schellingov objektivni idealizam. Njime je on elio nadvladati Kantov subjektivizam, i to je bilo jo znaajnije, nagovijestilo se uskrsnue tradicije stare metafizike. Ta je intencija bila i Kantova, samo ju je on pokvario prihvaanjem i prenaglaavanjem empiristikih postavki. Pri stvaranju objektivnog idealizma valja kod Schellinga primijetiti utjecaj Spinoze, Bruna, a prije svega Nikole Cusanusa. Fichte je smatrao da su mogue samo dvije filozofije: dogmatizam koji prihvaa Ding an sich i idealizam za koji postoje samo sadraji svijesti. Konano filozof stoji pred izborom samo ovih dviju filozofija. Schelling zastupa oba stajalita. Sve znanje ovisi i od subjekta i od objekta. Ne treba se jednostavno prikloniti ni jednoj strani, nego se mora vidjeti kako objektivno vodi do subjektivnog i subjektivno k objektivnom. Zbog toga Schelling polazi put objekta prema subjektu u svojoj filozofiji prirode. Svijet objektivnog je za njega priroda. Schelling je naime spoznao da je priroda vie nego produkt jednog Ja, vie nego neka zgrada koju subjekt sebi sam postavlja da bi se u njoj potvrdio i ouvao. Priroda jednostavno biva pronaena i to u tako bogatom sadraju da je upravo ta punina dokaz za njezinu drugotnost pred subjektom. Tu je smjeten i novi odnos prema prirodi pa je i taj prijelaz od subjektivnog do objektivnog idealizma odluujui obrat u postkantovskoj filozofiji. Sve je to uoljivo na poznatom lomu u poznatoj kontroverzi izmeu Fichtea i Schellinga. Stvarno je taj lom uoljiv u drukijem vrednovanju prirode koja sada opet treba predstavljati neto vlastito i samostojno. Taj razvoj dobiva u Schellingovoj misli objektivni sadraj. Prirodu se shvaa kao ivi organizam koji posjeduje duu. Taj organizam raste kao sve ivo i duevno. Radi se dakle o slobodnom kretanju kome je strano sve konano kruto. Priroda napreduje prema novim oblicima. Periodini zakon kojim je taj proces reguliran, sainjava opet dijalektiki troskok. Priroda se proiruje u uvijek vie oblike. ivot kao sinteza teze i antiteze znai da je sve prijanje neki oblik ivota. Budui da je priroda u svojem nutarnjem biu ivot, mogu se pojaviti prividi ivota. Iza ivota i due stoji duh. Duh nas susree neposredno u najuzvienijem obliku prirode, u ovjeku. Schelling kae da moe postojati samo duh ovjenosti, jer prirodi je u temelju samo duh. Mrtva priroda nije nita drugo do neslobodna inteligencija. Najuzvieniji cilj, postati sama svoj objekt, postie priroda tek po najuzvienijoj i posljednjoj refleksiji u sebi, to u konanici nije nita drugo do sam ovjek ili jo openitije ono to se naziva um, jer po njemu se priroda vraa potpuno u sebe, i tu postaje oito da je priroda u biti identina s onim to mi u sebi nalazimo u inteligenciji ili svjesnosti. Ovo uvoenje principa duha i ivota nasuprot Kantove filozofije prirode znai isto tako i odluujui obrat kao i ukaz na objektivnost prirode protiv Fichtea te zaokret prema Hegelu. Za Kanta je sve promatranje prirode orijentirano na matematikofizikalno miljenje, onako kako je to razradio Newton. Takvo je miljenje posvuda analiziralo posljednje, uvijek iste faktore, te tako uopeno shematiziralo prirodu, a onda i itav bitak. Za ivo Kantova filozofija nije poznavala nikakve kategorije. On je dodue uoio da je mogue pred organskim prirodu podrediti ideji svrsishodnosti, ali sve je to za njega znailo kao neki nazor kao-da, prema tome nikakav konstitutivni zakon bitka. On je, dakle, bio slijep kao i sve isto pojmovno uopeno miljenje, za sve to je individualno, jedinstveno, za imbenike koji bitno karakteriziraju sve ivo. Kant je postavio prirodnu znanost na ope zakonitosti, ali je osiromaio, ve kao i Sokrat, na nazor i tako sveo stvarnost i njezinu uvijek varijabilnu puninu koja se uza sve zakonitosti pokazuje i eli tako samostalno biti vrednovana. Ni Goethe nije bio zadovoljan s onim shematiziranim istraivanjem prirode te je elio svojim postavkama nadii jednostranost matematiko-fizikalnog miljenja. Za Goethea je cijela priroda ivot. I za Leibniza je monada bila dua i ivot, kao i za Paracelsusa. Schelling upravo svojom postavkom stoji na toj crti tradicije. Za njega je nedovoljno samo kvantitativno-mehaniko promatranje prirode. Zastupa sline ideje

teorije polja kao i na Ruer Bokovi. Pri svemu tome ipak Schelling nije teio metodi egzaktne prirodne znanosti niti porei niti nadomjestiti. On je samo smatrao da ta metoda ne dotie, ne iscrpljuje svu stvarnost. Upravo je to bila intencija prirodne znanosti. Filozofija treba pokazati nutarnje sredite, temelj i izvor iz kojega izviru pojavnosti. Njih se istina moe i smije mjeriti matematsko-fizikalnim mjerilima, ali ih se ne smije drati za jedinu stvarnost. Cjelinu stvarnosti Schelling objanjava pomou pojma ivota. Radi se prema njemu o raajuem ivotu, natura naturans, dakle ne vie samo o sumi predodaba. Za takve je misli romantika pokazivala interes, jer su prema njoj pojmovi ivot i doivljaj stavljeni u sredite. Zbog toga se Schellinga dri filozofom romantike. Schelling je kao paralelu ovoj filozofiji prirode zastupao i jednu transcendentalnu filozofiju u kojoj je on svoje postavke iznio upravo obrnutim putom (slino kao i Fichte u nauci o znanosti). Tu je on pokazao odnos subjekta i objekta, duha i prirode kao realnosti. Ta filozofija ne polazi vie od Ja, tako da bi u osnovi prirode bila samo kao samodoivljeni ja, nego preko ivota duha, ako ispravno elimo uoiti, otkrivamo prirodu, onako kako je u filozofiji prirode bilo pokazano, da iza prirode stoji duh. ovjek se ne zadovoljava samo svojim duevnim ivotom. Postoji u nama neto to tei prema bitnoj realnosti. I kao to umjetni ne miruje u mislima svoga djela, nego u tjelesnom injenju, tako je cilj svake tenje skladne tjelesnosti, odsjaj i protuslika savrene duevnosti. Iz te se misli, koju smo nali kod Schellinga, lako moe vidjeti kako se duh eli objektivirati. U prvom dijelu transcendentalne filozofije (teoretske filozofije) biva pokazano kako se priroda razvija iz inteligencije. Stupnjevima samosvijesti odgovaraju stupnjevi realnosti. Osjeti i produktivni nazor proizvode materiju, izvanjski i nutarnji zor, prostor i vrijeme kao i kategorije, a apstrakcija doputa razliku inteligencije od njezinih produkata. Materija je otvorena duhu, priroda bitku etablirane inteligencije, kvalitetama beivotnih opaaja, tijela shematskim nazorima. itav se proces odvija nesvjesno. Drugi dio praktine filozofije pokazuje kako nastaju od inteligencije ak i sa svijeu postavljena slobodna djelovanja. Na njima poiva povijest. Pa i onda ako se ini razbacana i besmislena, ona je uvijek voena duhom i smjera prema savrenom udorednom poretku svijeta i pravu i dravi. Tako nastaje iz slobodnih i svjesnih postavki duha druga via priroda, svijet slobode. Razrada njihove temeljne strukture bila bi zadaa praktine filozofije. U treem dijelu transcendentalne filozofije razrauje Schelling svoju filozofiju umjetnosti. Ona predstavlja sintezu teoretske i praktine filozofije i otkriva da se nesvjesno i svjesno poklapaju. U osjetnosti i osjetnikom stvaranju poklapaju se polaritet i identitet prirode i duha, svjesno i nesvjesno, zakon i sloboda, tijelo i duh, individualitet i openitost, osjetnost i idealnost, konano i beskonano. A u tom bi bila i ljepota da se beskonano opipljivo razlijeva u konano, te da konano postaje simbol beskonanoga. Ove je postavke rado usvojila. A time se moglo razumjeti i objasniti kao nikada s miljenjem prosvjetiteljstva i njegovim shematizirajuim apstrakcijama pjesnika i umjetnika ostvarenja, obiaje, formiranje pravi i drave u njihovoj individualnosti, u njihovim bezvremenskim vrijednostima, u njihovim vezama na prostor i vrijeme i povijest i to u vjenoj dualnosti. U prilog intencije romantiara ila je rasprava o umjetnikoj interpretaciji i kritici umjetnosti od Augusta Wilhelma Schlegela, koji je kao prvi naglasio osjeajnu sposobnost i individualno stvarateljsku genijalnost kao i povijesne znanosti od Rankea, za kojega je svaki period povijesti neposredno pred Bogom, povijesne kole prava od Savignya s vrednovanjem narodnog duha, tradicija udorea i prava kao objektivnog duha; filologije kao jezikoslovne i kulturne znanosti te istraivanje mita i pria brae Grimma W. v. Humbolta i brae Schlegel. Komprimiranje ideje Schellingove filozofije umjetnosti stoje u njegovu djelcu: ber das Verhltnis der bildenden Knste zur Natur (1807.). 2. Filozofija identiteta Dok Schelling u filozofiji prirode daje da se priroda razvije u duh, u kojem se ona konano donosi do svijesti, to je ona oduvijek i teila jer je oduvijek bila duh, i dok on obrnuto u transcendentalnoj filozofiji doputa duhu da se objektivira, jer oduvijek pripada duhu, da se osjetno eli prezentirati kao priroda, tako je sada na te misli nadodana perioda njegove misli filozofija identiteta. Sada je ono to je oduvijek bilo stavljeno u sredite i objanjeno u njezinim

odreenostima: priroda i duh, objekt i subjekt, realitet i identitet postaju identini. Priroda je vidljivi duh, duh pak nevidljiva priroda, u biti radi se uvijek o jednom te istom. Razlog pretpostavke toga identiteta je u tome da sva znanost i istina zahtijevaju konformitet (poklapanje) nae spoznaje s njezinim objektom. Bez pretpostavke izvornog identiteta duha i bitka ne bi moglo takvo poklapanje nikada biti spoznato. U konanom svijetu privida ostaje pak tako da kod stvari prevagne jedna ili druga stvar. Gdje prevagne realitet, dakle strana objekta, imamo pred sobom carstvo prirode, gdje pak idealno, dakle, strana subjekta, nalazimo se u carstvu duha i u povijesti. U oba carstva Schelling opet razlikuje stupnjeve. Temeljni stupanj ili potencija jesu materija, svjetlo i organizam u realnoj, te nadzor, razum i um u idealnoj sferi bitka. to je kod nekog bia prepoznatljivo vie identiteta to ono stoji na viem stupnju. Sve je pak to unutar razlika uvijek jasno. Schelling to naziva apsolutno ili boansko. To boanski Jedno u svemu je identino. U njemu se jednostavno ne dokidaju suprotnosti nego nisu uope razdijeljene. Bog je apsolutna indiferencija suprotnosti. Kako onda iz toga jedinstva nastaje mnotvo? Apsolutna se indiferencija diferencija, kae Schelling, a da pri tome ne ukida jedinstvo; jedinstvo ak i treba suprotnosti i indiferencija je zaista samo u diferenciji suprotnosti. Postupak se diferenciranja shvaa tako da se apsolutno tako shvati kako je to uinio Aristotel, naime, kao duh koji sam sebe promatra (noesis noeseos). Tada jo uvijek u supstanciji imamo isto jedinstvo, u nadzoru pak samo subjekt i objekt. Temeljne su suprotnosti radi toga priroda i duh u ve gore spomenutim potencijama. Nastale iz Bojeg samopogleda postaju tako redovi i nivoi svemira Boje misli, ideje Boanskog duha, onako kako je to zastupao neoplatonizam, te svijet tako postaje Boja manifestacija. Ne bismo li ipak trebali ispravnije rei da je svijet sam ve Boanski? S obzirom na misli identiteta ova se Schellingova filozofija esto smatrala panteizmom. Ipak pojam panteizma u filozofiji je teak pojam. Zbog toga valja taj pojam u kontekstu Schellingove filozofije promotriti neto preciznije, posebno njegov pojam apsolutne indiferencije. Da bi se doprlo do indiferencije apsolutnoga, smatra Schelling, da mi ne propisujemo nikakva pravila niti sebi niti drugima, koje bi imali stalno pred oima. Da bi doprli do najdublje tajne prirode, ne smijemo se umoriti. Schellingov je ideal na tom podruju Bruno kojega je upoznao preko Jacobija i Spinoze. Pored toga Schelling pravi utok i na Cusanusa, na njegovu coincidentia oppositorum. Time je upravo Cusanus odluno utjecao na doradu i razradu cijelog njemakog idealizma. Cusanus je naime onaj ovjek koji je spojivi srednjovjekovlje i antiku inicirao filozofiju njemakog duha U objektivnom se idealizmu obnavljaju tendencije ranonjemake filozofije, u njemu je oivljena i henologija, nauka o jednom i mnotvu N. Cusanusa i klasine zapadne metafizike kao i pitanja o odnosima izmeu Boga i svijeta koje je Schelling, opet drugaije nego Kant u svom transcendentalnom subjektivizmu, postavio u smislu prave objektivnosti. Schelling je svojom filozofijom identiteta probio Kantov subjektivizam upravo to se ne smije zaboraviti kad se raspravlja o Schellingovu idealizmu. to je s panteizmom kod Schellinga? Schelling priznaje misli participacije, dakle, i za njega postoji razlika izmeu Boga i svijeta. Time bi on zaobiao panteizam na ontikom polju. No, ne postavlja li se ista opasnost i na spoznajno teoretskom nivou? Duh koji u transcendentalnoj filozofiji stvara svijet, ini se da je Boji. Samo je intellectus archetypus stvaralaki, samo se u njemu poklapaju misliti i biti. Schelling pretpostavlja drugi izvorniji identitet prirode i duha, jer bez njega ne bi mogao biti shvaen konformitet subjektivne i objektivne istine. To je intelektualni nadzor naega uma u kojoj bi nam svaki identitet bio siguran. On je jedini izvor znanja. Nitko ne shvaa istinu ako je ne promatra u vjenosti. Istina je samo u apsolutnom znanju, u znanju da je u Bogu i iz Boga. Pojam intelektualnog nadzora potjee od Fichtea. Ta je tradicija ipak dulja pa bi se moglo ustvrditi da je intelektualni nadzor kod Schellinga bio blii tradiciji filozofije perennis. Kod Schellinga ponovno oivljava objektivni realizam, za koji je karakteristini govor o ontolokoj istini u tradiciji Platona (ideja dobra, bitka, istine i vrijednosti), Aristotela (nous poietikos), Augustinove nauke o iluminaciji, Anselma o ontolokoj istini, Bonaventure o eksemplarizmu, Tomina apriorizma intellectus agentis, Cusanusa unum. Ovamo pripadaju i Plotin, Bruno i Spinoza i njihova panteistika varijanta te i Cusanosova pozitivnija varijanta.

3. Gnoza Schellingova prirodna i transcendentalna filozofija vide u svijetu Boje umjetniko djelo. Kao Boji samorazvitak mora svijet biti velianstven i lijep. Taj njegov optimizam sve vie splanjava poevi od wrzburkog doba. Pod utjecajem filozofije slobode 1809. i pod utjecajem F. Baadera raa se kod Schellinga nova misao koja nadilazi filozofiju znanja i bitnosti te se utjee novim temama, kao volji i zlu, nastanku i povijesti, boanskom i neboanskom u procesu svijeta. To je ona strana Schellingove misli koja e nai odjeka kod Schopenhauera, Ed. v. Harmanna, Bergsona i Schelera. U Filozofskim istraivanjima o biti ljudske slobode Schellingova glavna misao postaje apsolutna volja. Svjetski proces sada vie ne znai diferenciranje svijesti kao znanja, nego kao volje. Volja treba u svijetu objasniti zlo i grijeh pri emu je sada za Platonovu ili neoplatonsku dijalektiku ostalo malo mjesta. Apsolutna volja je za njega tamna, slijepa volja. ovjek je samo osuen na slobodu. apsolutno je sada svjetlo i tama, bitak i tragika bitka. Izmeu ova dva pola vlada borba. Odlunu ulogu u ovoj fazi Schellingove filozofije imaju i misli o filozofiji povijesti. Povijest ovjeanstva je povijest izbavljenja i povratak svijeta k Bogu. Takva je filozofija povijesti teogonija. Apsolutno tee po ovom procesu: najprije drijema slijepa volja s vremenom dolazi do pragrijeha ak u Bogu samome. U filozofiji slobode Schelling uvia da isto povijesno ne podlijee jasnoi racionalnoga. Ba je radi toga Schelling bio i protivnik Hegela. Povijest se moe studirati samo na odnosu podataka. Rije je o tzv. pozitivnoj filozofiji. Ona se opet utjee mitologiji, velikim religijama i mistici jer se tu ljudsko stapa s boanskim. Kani je Schelling svoju poznu misao pribliio kranstvu ali se ipak nije elio podvri kranskoj dogmatici, nego je htio s danas ponovo modernim teozofizmom poi korak dalje. Objekt je njegovih istraivanja bilo uvijek apsolutno. Njemu samo racionalne postavke nisu primjerene. Tako i Schelling eli poi uzvienijim putom gnoze i mistike. Sve je to razmiljanje zainjeno trostrukim dijalektikim skokom. Tako Schellling tumai i kranstvo razlikujui tri stupnja: petrovsko kranstvo ili katolicizam gdje vlada autoritet, pavlovsko kranstvo ili protestantizam koja karakterizira sloboda te ivanovsko kranstvo koje izmiruje znanje i vjeru. ova podjela s vremenom se sve vie i vie pretvarala u fantastiku. Tako Schellingova filozofija postaje sve vie i vie vodenasta, neprihvatljiva za pozitivistiko-znanstveni duh 19. stoljea. Schellingov se duh izgubio u beskonanom. 4. Schelling i romantika Schelling je naao poseban odjek kod romantiara. Iz mnotva sljedbenika izdvajamo: 1. katolika Franza von Baadera (1765-1841) profesora u Mnchenu koji je Schellinga oduevio za J. Bhmea. Baader je protivnik racionalizma. Sve je nae znanje samo suznanje (conscientia) s Bojim praznanjem. Bez Boga ne bismo mogli znati nita. Kritizira novovjeke filozofe koji su prekinuli tradiciju Biblijom. Nastaje pokret fideizma i tradicionalizma. Baader je posebno zagrijan za socijalnu filozofiju. Obara se na moderno ateistiko koncipiranje drave. Bog je jedini i posljednji autoritet. Doao je radi toga i u sukob sa Crkvom. 2. protestant Friedrich Schleiermacher (1768-1834) profesor je teologije u Halleu i Berlinu. On je zastupnik tipino nedogmastkog protestantizma i to religioznosti osjeaja. Bio je izvanredni propovjednik te propovijeda religiju srca, protuteu Hegelovoj spekulativnoj teologiji. Zajedno sa Schellingom bio je dua mladih pjesnika i literata, romantiara Novalisa (pravo ime: Friedrich von Hardenberg), Friedricha Schlegela, Friedricha Hlderlina (pretea Nietzschea i Heideggera). Ti nisu eljeli biti samo pjesnici, nego i filozofi, za njih su pjesnitvo i filozofija jedno. Zastupali su povratak u Atenu. Od Schellinga i Baadera je bio inspiriran i veliki ruski mislilac Vladimir Solovjov (16531900) nazvan ruskim Origenom. Romantika je izraz slavenske due.