Islamska Filozofija 1 Misbah PDF

Misbh Yazd
Muhammed Taq Misbh Yazd
ISLAMSKA FILOZOFIJA 1
1
Islamska filozofija 1
Naslov originala: Contempoarary Philosophical
Theology
Naslov prijevoda: Islamska filozofija 1

Priredio: Muhammed Taq Misbh Yazd
S engleskog preveo: hfz. Ensar Karaman
Ureivaki odbor: prof. dr. Munib Maglajli,

Ibrahim Avdi, Nirha Efendi
Redaktor: Ibrahim Avdi
2
Misbh Yazd
Ajatollah Misbh Yazd
ISLAMSKA FILOZOFIJA
1
PREVEO S ENGLESKOG
hfz. Ensar Karaman
Sarajevo, 2004
3
ISBN 9958-9694-6-7
4
Misbh Yazd
Uvod
Historija ljudskog promiljanja protee se sve do ina
ovjekovog stvaranja na kolijevci mu Zemlji, i od tog vremena pa do
danas, njegova razmiljanja, koja su se ticala poetka i kraja egzistencije,
uvijek su bila praena vjerskim ubjeenjima. Meutim, najstarija misao
koja se prepoznaje kao cjelovita, ili veim dijelom, osmiljena filozofska
struktura, odnosi se na grku filozofiju od est stoljea prije Isaa a.s.
Pojavom Islama i bogatih kur'anskih uenja, kao i predaja od
Poslanika, muslimani su bili potaknuti da stjeu znanje. Upravo zbog
toga prihvatili su se prevoenja grkog i perzijskog naunog naslijea.
Vane stavke tih znanosti upotpunili su svojim stvaralakim
promiljanjem i istraivanjima, to je rezultiralo time da su u mnogim
naukama, meu njima i u filozofiji, dosegli vrhunac. Uenjaci teolozi
svojim kritikama na raun filozofije stvorili su pogodno tlo za razvoj i
napredak filozofije. Na taj nain, preko Ibn Farabija, formiralo se prvo
filozofsko uenje u okrilju islama, a koje e kasnije upotpuniti Ibn Sina.
Ovo filozofsko uenje, bivi veinski aristotelovsko, nalo se na
meti mnogih kritika, a posebno Gazalija, sa jedne strane, i Suhravardija,
utemeljitelja iluministike filozofije, sa druge strane. Filozofija je
egzistirala u ovim okvirima dok se nije prije tri i po stoljea pojavilo
najvaije islamsko filozofsko uenje pod nazivom transcendentalna
teozofija ( od srane Sadrul-Muteellihina irazija, poznatijeg
kao Mulla Sadra.
Transcendentalna teozofija postepeno je, posredstvom istaknutih
mislilaca, kao to je bio i allame Tabatabai, postala osnovom u mnogim
filozofskim istraivanjima. Ovo filozofsko uenje, danas poznatije kao
islamska filozofija, budui da je osmiljeno u skladu sa temeljnim
kur'anskim uenjima, neprocjenjivi je kapital koji danas moe sa
potpunom sigurnou i postojanou stajati u odbrani islama od
materijalistikih i ateistikih uenja i napada. Naalost, jo uvijek je mali
broj muslimanskih i nemuslimanskih mislilaca upoznat sa ovom
filozofijom. To nepoznavanje ide dotle da je neki ak, zbog
nepoznavanja ili iz neprijateljstva, pripisuju staroj grkoj filozofiji.
5
I pored svega, mali broj evropskih mislilaca koji su samo do
odreene mjere upoznati sa islamskom filozofijom smatra da se ona
zavrila sa Ibn Rudom i Ibn Sinom. Oni to izjavljuju, a nisu ak u
potpunosti ni upoznati sa njihovim temeljnim uenjima. Profesor
Mutahari, uenik allame Tabatabaija na podruju filozofije, vjerovanja je
da poznato miljenje Descartesa Mislim, dakle postojim, ne bi bilo
prihvaeno kao posebno cijenjenja nova misao u filozofiji da su neke od
knjiga Ibn Sine tano i u potpunosti prevedene u Evropi, jer Ibn Sina u
treem pristupu knjige Naputaka i opasaka potpuno odbacuje ovakvu
tvrdnju, potkrepljujui to jasnim i vrstim argumentima. Naalost, budui
da je ovakav pristup islamskoj filozofiji jo uvijek dominantan, to biva
razlogom da veina visokoobrazovanih ljudi u Evropi, a i drugdje, svoje
poznavanje islamske filozofije stjee jedino preko ovakvih mislilaca,
zbog ega biva uskraena za ovu neprocjenjivu filozofsku misao.
Zbog spomenutih razloga, Fondacija Mulla Sadra postavila je
sebi cilj da prevede i organizira predavanja kroz koja e se mladi ljudi
ovoga podruja upoznati sa nekim djelima i uenjima ove filozofije.
Jedno od tih vrijednih djela jeste knjiga Filozofske instrukcije profesora
ajatolaha Misbaha Jazdija, iji je prvi dio knjige (nazvan Islamska
filozofija 1 ) predavan i preveden s engleskog jezika, u periodu od
nekoliko mjeseci, u Fondaciji Mulla Sadra. Vrijedi spomenuti da je
profesor Misbah Jazdi, nekadanji uenik allame Tabatabaija, a danas
istaknuti mislilac i ekspert u oblasti filozofije, napisao knjigu u kojoj je
saeo veinu islamskih filozofskih tema i na jedan lijep nain,
potkrijepljen vrstim argumentima u loginom nizu, poredao predavanja
i kao ureenu knjigu predao je na koritenje mladom narataju. Nadamo
se da e ovaj prijevod ostvariti svoj cilj i zasluiti vrijednu panju
profesora i studenata ovog jezikog podruja.
Muhamed Reza Peysepar
6
Misbh Yazd
AUTOROV PREDGOVOR
U ime Allaha Milostivog Samilosnog.

Hvala Allahu Gospodaru svjetova,
neka su blagoslovi Boiji na naega plemenitog poslanika,
Muhammeda, i na njegovo isto potomstvo!
Dugi niz godina bio sam nesretan zbog stanja obrazovnih programa u
islamskim naunim centrima, zbog nedostatka obrazovnih materijala i
knjiga te nezadovoljavajuega kvaliteta poduavanja, naroito u oblasti
filozofije. Prieljkivao sam da okolnosti budu takve da mogu napraviti
novo ureenje te reformirati i reorganizirati prilike. Meutim u uasnim
uvjetima pod satanskim reimom aha (Pahlavija), pod pritiscima koje je
posebno trpjelo sveenstvo te ogranienjima i prinudama nametnutim
islamskim naunim centrima, ostvarenje ove elje bilo je iznimno teko.
Jedino to smo mogli uraditi u tom periodu bilo je osnivanje obrazovnog
odsjeka Dar Rhe Haqq instituta. Uz veoma ograniene mogunosti bili
smo u stanju uspostaviti program za srednjoroni period, koji je
obuhvatao: studij tumaenja Kur'ana po temama, komparativnu
filozofiju, islamsku ekonomiju, strane jezike itd. a sve to radi dopunske
poduke skupine mladih studenata islamskog naunog centra. Potom je
Uzvieni Bog, nakon nekoliko godina borbe i samortvovanja pod
vostvom hazreti Imama Homeinija neka mu se Allah smiluje
poastvovao muslimanski narod Irana pobjedom. Antiislamski Pahlavi
reim bio je sruen a stvoreni su odgovarajui uvjeti za razvojne
aktivnosti.
Poslije pobjede Islamske revolucije u Iranu, snage osloboene iz
okova kolonijalizma i nasilja oitovale su se i poele su prepoznavati i
otklanjati nedostatke i manjkavosti. Osobito je sveenstvo koje je imalo
najvei udio u ovoj politikoj i kulturnoj revoluciji, nakon to je
7
desetinama godina bivalo spreavano da igra svoju temeljnu ulogu u
boljem razumijevanju i boljem predoavanju istina Islama, te bivalo
spreavano da brani njegova teorijska i praktina stajalita pronalo
prikladan teren da pojaa svoje napore.
Meutim smutnje i zavjere neprijatelja Islama, provedene od strane
nekih politikih skupina u samom Iranu, nisu dozvolile nikakvu priliku
svim vrijednim uenjacima da izvravaju svoje osnovne dunosti.
Posebne okolnosti poslije revolucije traile su od njih da uzmu uee u
zakonodavstvu, sudstvu, pa ak i u izvrnoj vlasti, kako se ne bi ponovila
historija ustavotvornog pokreta, i da Islamska revolucija ne bi skrenula sa
svog kursa. Posljedice su bile takve da je, umjesto uprezanja snage
sveenstva u otklanjanju nedostataka u islamskim naunim centrima, i
umjesto poboljanja uvjeta za obrazovanje iz oblasti vjerskih nauka,
veina kvalificiranih snaga bila je privuena novouspostavljenim
institucijama, a teret onih koji su ostali u centrima postao je jo tei, a
njihova odgovornost jo se uveala. Na savjet velikog voe revolucije
uslijedilo je more zahtjeva odane omladine za izuavanjem islamskih
nauka, ukljuujui i Boansku filozofiju.
Zbog toga je bilo neophodno propisati kratkorone programe
obrazovanja omladine i pripremiti je za preuzimanje odgovornosti u
pogledu poduke, vjerskog propagiranja i kulturnog uzdizanja na
srednjem nivou. Iz tog razloga obrazovni program Instituta je bio
revidiran i ustanovljeni su drugi intenzivni programi, ukljuujui i izbor
tema islamske filozofije, koji su sada poduavani modernim metodoma.
Neki studenti su tonske zapise prepisali, a potom i objavili. Potom je, na
poticaj Szmne tablgte islm (Organizacija islamskog propagiranja) -
i uz pomo skupine studenata Instituta (istraivaka skupina i skupina
zapisivaa) - taj rad dopunjen, preureen i revidiran, da bi se uobliio u
knjigu koja je pred vama. Nadati se da bi ovo mogao biti uinkovit korak
ka uklanjanju postojeih nedostataka i nadati se da bi ovo djelo moglo
zadobiti naklonost Imama ovoga vremena, neka Allah ubrza njegovo
asno pojavljivanje. Molim da ovo djelo bude ugodno dvanaestom
Imamu, neka je mir na njega, iji povratak oekujemo pred Kraj vremena
(u Ahiri zemanu).
8
Misbh Yazd
PRVOTNO STANJE PODUAVANJA FILOZOFIJE
Filozofija je meu svim predmetima, u ovom naunom centru, imala

posebne i izvanredne uvjete. Neki od najznaajnijih problema sa kojima
se susretala filozofija u ovom periodu jesu sljedei:
Zbog pogrenog shvatanja filozofije u nekim kolama njeno
izuavanje je dovedeno u pitanje, ne samo zato to je potreba za njom
bila nejasna, nego i zato to su neki pojedinci sklonost ka filozofiji
smatrali nepoudnim.
Naravno, u naunom centru u Komu, zahvaljujui nastojanjima
takvih velikana kakvi su hazreti Imam Homeini i profesor allame
Tabatabai (neka je Allah zadovoljan s njima), situacija se promijenila i
nakon toga je bilo manje onih koji su imali ovakvu sumnjiavost. Uprkos
tome, ljudi su se jo uvijek odnosili prema filozofiji dosta oprezno. S
druge strane, neki od onih koji jesu bili zainteresirani za filozofiju i koji
su stali u odbranu filozofije, imali su neku vrstu gorljivog dogmatizma u
pogledu sadraja filozofskih knjiga. ini se da su svojom dunou
smatrali branjenje ba svega to su izrekli filozofi. Ovaj stav je bio jo
vri i izraeniji u odnosu prema Sadrul-Muteellihinu (Mulla Sadri),
koji je bio osniva nove faze u filozofiji, te su se prema filozofiji ophodili
kao da je ona neto to treba samo oponaati, a kritiki dua, koji je
najvaniji inilac napretka i procvata nauka, bio je iezao.
Svrha uenja filozofije nije bila navedena ni u knjigama niti je bila
ispravno objanjena na predavanjima, pa je bilo studenata koji nakon
godina provedenih u itanju ovih knjiga nisu ispravno razumijevali kakva
je potreba za filozofijom, koja se nauna praznina popunjava njenim
uenjem i kakvu korist ona prua. Mnogi od njih jedino su bili u stanju
uiti filozofiju oponaanjem nekih velikih uenjaka - a poto je ovo
9
metoda gramatiara - i oni su je koristili. Ne treba ni spominjati da
ovjek ne moe ba mnogo napredovati ovakvim studiranjem.
Predstavljanje problema i njihovo razvrstavanje bilo je takvo da
studenti nisu lahko mogli pojmiti ni motivaciju ovog predstavljanja ni
odnose meu problemima, a osim toga, itanjem jednog dijela knjige
studenti nisu razvijali elju za itanjem drugih dijelova. Filozofske knjige
prepune su zbunjujuih termina koji se mogu ispravno razumjeti tek
nakon godina vjebanja. Veina studenata u prvim godinama studija ne
moe uspjeno prodrijeti u sr problema. U ovim knjigama, naravno, nije
posveena panja problemima o kojim se raspravlja u zapadnim
krugovima, a kamoli da su odgovarale na moderne sumnje koje su bile, a
i dalje su, postavljene u od strane ateistikih kola miljenja.
Obiljeja ove knjige

S obzirom na navedene nedostatke, u ovoj knjizi smo pokuali u
granicama mogunosti nadomjestiti ove nedostatke, te je uvrteno
nekoliko korisnih obiljeja. meu najznaajnijim od njih jesu sljedei:
Knjiga poinje kratkim pregledom historije filozofije i razliitih
kola filozofskog miljenja, kako bi studenti mogli u stanovitoj mjeri
postati svjesni stanja filozofije u svijetu od njene prve pojave do danas i
kako bi se mogli zainteresirati za prouavanje historije filozofije.
Vrednovan je lani status koji su empirijske nauke zadobile na Zapadu i
koji je, manje ili vie, utjecao i na intelektualce Istoka, a ustanovljen je
pravi status filozofije nasuprot njima. Takoer je istraen odnos izmeu
filozofije i drugih disciplina i nauka te ustanovljena njihova potreba za
filozofijom. Neophodnost izuavanja filozofije je objanjena, a uklonjene
su i mnoge sumnje koje je okruuju.
Prije navoenja problema ontologije raspravlja se o epistemologiji,
koja joj i logiki prethodi, a koja je predmet mnogih rasprava u
dananjem svijetu. Pokuali smo objasniti probleme na nain da
motivacija za njihovo predstavljanje kao i njihovu primjenu postane oita
studentu. Takoer je knjiga ureena na nain da nisu samo utvreni
logiki odnosi meu ovim problemima, nego su studenti motivirani za
prouavanje naredne lekcije. Isto tako, pokuali smo iznijeti teme tako da
se studenti ne odvedu u neku vrstu skamenjenog miljenja, ve radije da
se oivi kritiki dua u njima. Teme su prezentirane u formi odvojenih
10
Misbh Yazd
lekcija od kojih svaka osigurava hranu za razmiljanje za jedan
prosjean as. Pored toga, nastojali smo istai najvanija pitanja svake
lekcije i povremeno ih ponoviti, kako bi se ona bolje fiksirala u umu
studenata.
Na kraju svake lekcije stoji saetak teme i pitanja iz nje, to igra
veliku ulogu u poboljavanju razumijevanja problema. Ipak, ne tvrdimo
da ova knjiga posjeduje sve neophodne uvjete i optimalnu metodologiju,
te da nema nikakvog nesavrenstva; naprotiv, priznajemo njene
nedostatke i u pogledu forme i u pogledu sadrine. Smatramo je samo
prvim korakom ka uklanjanju postojeih nedostataka korakom ka
temeljitoj promjeni u poduavanju islamskih nauka, posebno filozofije.
Nadamo se da e drugi vredniji uenjaci naredne korake preduzeti jo
odlunije i savrenije.
Na kraju, elio bih izraziti zahvalnost svojim studentima, koji su
ujedno i moji prijatelji, a koji su pomogli da utremo put za prireivanje i
pisanje ove knjige. Takoer bih elio zahvaliti upravi Szmnee tablgte
islm, koji su osigurali sredstva za ovo djelo. elio bih iskoristiti priliku
i da izrazim zahvalnost velianstvenim rtvama za Islamsku revoluciju,
koji su, da bi uspostavili islamsku vlast, rtvovali svoje nevine ivote i
uinili ove kulturne aktivnosti moguim. Moram izraziti zahvalnost i
poginulim i invalidima ovog sadanjeg rata, kao i borcima koji se sada
bore za ouvanje tekovina Islamske revolucije i za odbranu asti
islamske vlasti. I molim za materijalne i duhovne blagoslove Boije.
Nadam se da e svi muslimani Irana, meu njima i ovaj ponizni rob, biti
uspjeni u izvravanju svojih dunosti i da emo uvijek biti ubrajani u
prijatelje Imama Mehdija, neka nae due budu rtvovane za prainu na
njegovome putu. Sva naa hvala pripada Bogu, Opskrbljivau, koji nam
obdaruje svim ovim nebrojivim blagodatima!
Muhammed Taq Misbh Yazd

Kom
Juni/juli 1984.
11
Prvi dio
UVODNE RASPRAVE
12
Misbh Yazd
Prva lekcija
KRATAK POGLED NA TOK FILOZOFSKE MISLI

(OD POETAKA DO ISLAMSKE EPOHE)
Poetak filozofske misli
Razvoj ljudske misli kao i stvaranje ovjeka poinju prije pisane

historije. Gdje god je ovjek ivio, miljenje je bilo od njega neodvojiva
osobina. Gdje god je kroio nogom, miljenje i shvatanje je ponio sa
sobom.
O nepisanim ljudskim mislima nema tanih i pouzdanih podataka,
osim onoga to su na temelju otkrivenih ostataka nasluivali arheolozi.
Meutim otkako postoji pisani jezik, zapisana misao je ostajala dok je
karavan historije prolazio.
Ljudska misao koja se odnosi na znanje o egzistenciji, njenom
poetku i kraju sprva je bila izmijeana sa religijskim uvjerenjima. Stoga
bi se moglo rei da se najstarije filozofske misli imaju traiti meu
orijentalnim vjerskim mislima.
Historiari filozofije vjeruju da se najstarije zbirke koje su potpuno
filozofske ili preteno filozofske vezuju za grke mudrace koji su ivjeli
otprilike est stoljea prije Isaa, neka je mir na njega. Spominju se uen-
jaci toga vremena koji su nastojali spoznati egzistenciju te poetak i kraj
kosmosa. Da bi objasnili pojavljivanje i promjene koje se deavaju u eg-
zistentima, oni su izrekli razliita, povremeno i kontradiktorna miljenja,
a istovremeno nisu krili injenicu da su njihove misli bile, manje ili vie,
pod utjecajem orijentalnih vjerskih uenja i orijentalne kulture.
13
U svakom sluaju, slobodno ozraje za raspravu i kritiku u Grkoj
toga vremena pripremilo je teren za razvoj i napredak filozofske misli.
To podruje pretvorilo se u rasadnik filozofije.
Naravno, poetne misli nisu bile ispravno ureene i poredane, dok
problemi za istraivanje nisu bili precizno kategorizirani, a kamoli da je
svaka kategorija imala posebno ime i svojstvenu metodu. Ukratko, sve
ideje nazivane su naukom ('ilm), mudrou (hikmat), spoznajom (ma'ri-
fat) i sl.
Pojava sofizma i skepticizma
U petom stoljeu p.n.e. spominju se uenjaci koji su se na grkom

jeziku nazivali sofisti, odnosno mudraci i veoma ueni. No uprkos ve-
likoj koliini podataka koje su imali o tada aktuelnom znanju, oni nisu
vjerovali u stalne i nepromjenljive istine, i nita nisu smatrali konano
poznatim i pouzdanim.
Kako prenose historiari filozofije, sofisti su po zanimanju bili
uitelji koji su poduavali retorici i debati i obuavali su branioce (advo-
kate) za sudove, za kojima je u ono doba bilo mnogo potrebe. Ovo zani-
manje zahtijevalo je od branioca da moe dokazati bilo koju tvrdnju, a
odbaciti sve njoj oprene tvrdnje. Bavljenje ovakvom vrstom podu-
avanja koje je esto bilo podlono krivim zakljuivanjima postepeno je
izazvalo pojavu miljenja po kojem izvan ljudske misli zapravo i nema
istine.
uli ste priu o ovjeku koji je u ali rekao da se u toj i toj kui dijele
slatkii. U svojoj prostodunosti ljudi su se pourili iskupiti pred vratima
te kue. Malo pomalo, i sam ovjek koji je to izmislio poeo je gajiti
nade u istinitost toga, tako da je, ne elei izgubiti priliku da dobije
besplatne slatkie, i sam stao u red.
ini se da su i sofisti bili rtve iste sudbine. Poduavajui lanim
metodama dokazivanja i poricanja tvrdnji, postepeno su se takve
sklonosti poele pojavljivati i u njihovim mislima da zapravo istina i
neistina ovise o ljudskoj misli, i zakljuili su da izvan ljudskih misli
nema istine.
14
Misbh Yazd
Poto je izraz sofizam, koji je znaio mudar i uen, bio pripisivan
ovakvim ljudima, on je izgubio svoje osnovno znaenje i poeo se upot-
rebljavati kao simbol i znak za nain miljenja sukladan lanom
zakljuivanju. Isti ovaj izraz u arapskom jeziku je uzeo oblik sfist, a
iz njega je izveden termin safsatah.
Doba procvata filozofije
Najpoznatiji mislilac koji je ustao protiv sofista i koji je kritizirao

njihove ideje i stavove bio je Sokrat. On je bio taj koji je sebe nazvao
filozofus, tj. ljubitelj mudrosti. Ovaj izraz u arapskom jeziku poprimio je
oblik filsf, iz kojeg je izveden termin falsafah.
Historiari filozofije smatraju da su dva razloga zbog kojih je izabrao
ovo ime: prvi je poniznost Sokrata koji je uvijek priznavao svoje
neznanje, a drugi je njegov prijekor sofista koji su sebe nazivali
mudracima, tj. izborom ovog naziva elio ih je natjerati da shvate: Vi
koji radi materijalnih i politikih ciljeva ulazite u rasprave i debate, po-
duavanje i uenje; vi niste dostojni naziva mudrac. ak ni ja koji sa
najvrim razlozima odbacujem vae ideje sebe ne smatram dostojnim
tog naziva i sebe nazivam samo ljubiteljem mudrosti.
Nakon Sokrata, njegov uenik Platon, koji se godinama okoritavao
njegovim predavanjima, nastojao je ustanoviti temelje filozofije, a poslije
je Platonov uenik Aristotel doveo filozofiju do vrhunca procvata i sis-
tematizirao pravila miljenja i argumentiranja u formi nauke logike,
kao to je objasnio i greke pri miljenju u obliku dijela logike o sofiz-
mima.
Otkad je Sokrat sebe nazvao filozofom izraz filozofija upotrebljavao
se kao oprean sofizmu, a obuhvata sve stvarne nauke, kao to su fizika,
hemija, medicina, astronomija, matematika i teologija. ak i danas u
mnogim najglasovitijim svjetskim bibliotekama knjige iz fizike i hemije
klasificirane su pod filozofijom, a samo konvencionalne discipline, poput
leksike, sintakse i gramatike nisu tamo svrstane.
Tako se filozofija smatrala zajednikom imenicom za sve stvarne
nauke, a dijelila se na dvije ope skupine: teorijske i praktine nauke. U
15
teorijske nauke spadale su prirodne nauke, matematika i teologija. Pri-
rodne nauke su u sebi obuhvatale podruja kosmogonije, mineralogije,
botanike i zoologije, a matematika se dijelila na aritmetiku, geometriju,
astronomiju i muziku. Teologija je bila podijeljena na metafiziku ili op-
enitu raspravu o egzistenciji i teologiju u uem smislu. Praktine nauke
imale su tri grane: etiku, ekonomiju domainstvo i politiku.
prirodne nauke: opi principi

tijel, kosmogonija,
mineralogija, botanika,
zoologija
teorijska matematika: aritmetika,

geometrija, astronomija, muzika
teologija: opi principi

egzistencije, teologija u uem
filozofija smislu
etika (tie se pojedinca)
ekonomija domainstva (tie se

praktina
porodice)
politika (tie se zajednice)
16
Misbh Yazd
Kraj grke filozofije
Netom nakon Platona i Aristotela, njihovi uenici su se neko vrijeme

bavili kompilacijom, ureivanjem i temeljitom obradom djela svojih
uitelja, te su trite filozofije ouvali manje-vie svjeim. Meutim
nije trebalo dosta vremena da se ova svjeina zamijeni stagnacijom i da
rast i napredak pone slabiti. U Grkoj je tada preostalo svega nekoliko
muterija za naukom i znanjem. Velikani umjetnosti i nauke nastanili
su se u Aleksandriji, gdje su posvetili istraivanju i obrazovanju. Ovaj
grad ostao je centar nauke i filozofije sve do etvrtog stoljea n.e..
Meutim kada su se rimski imperatori preobratili na kranstvo i
kada su poeli iriti uenja Crkve kao zvanina uenja i ideje, poeli su
se suprotstavljati slobodnom carstvu miljenja i nauke, sve dok konano
Justinijan, imperator Istonog rimskog carstva, nije 529. god. nove ere
izdao ukaz o zatvaranju univerziteta i kola u Atini i Aleksandriji. Uen-
jaci su pobjegli da bi preivjeli, a utoite su potraili u drugim gra-
dovima i dravama. Iz tog razloga ugaena je svijetla baklja nauke i filo-
zofije u Rimskom carstvu.
Izlazak sunca Islama
Gotovo istovremeno sa maloas spomenutim procesom (u estom

stoljeu kranske ere), na drugom kraju svijeta, zbio se najvei dogaaj
u historiji. Arapski poluotok bio je svjedok roenja, misije i selidbe
asnog Poslanika Islama, neka su mir i blagoslovi Boiji na njega i
njegovu porodicu. On je na ui svijesti ovjeanstva proitao poruku
Boanskog voenja. Kao prvi korak, on je pozvao ljude da stjeu znanje,1
i visoko je cijenio itanje, pisanje i uenje. On je zasnovao najveu
civilizaciju i najnapredniju kulturu u svijetu. Podsticao je svoje
sljedbenike da stjeu znanje i mudrost od kolijevke pa do groba (min al-
mahd ila al-lahd), u najbliem ili najudaljenijem mjestu na svijetu (ak i
1
Razmotrite prve ajete objavljene Poslaniku, s.a.v.a.: Ui! U ime Gospodara tvoga koji
je stvorio... Koji je ovjeka pouio peru. (96:1-4)
17
u Kini, wa law bis-sn), i po bilo koju cijenu (wa law bis-safk al-muhaj
wa khawd al-lujaj).1
Plodna mladica Islama, zasaena monom rukom Boijeg Poslanika,
s.a.v.a., u svjetlu Boanske objave koja ivot daje, i hranjena drugim
kulturama, porasla je i dala plod. Islam je sirovi materijal ljudskog mil-
jenja drugih kultura apsorbirao, u skladu sa mjerodavnim Boijim nor-
mama, i promijenio ga u korisne elemente u kovanici konstruktivne
kritike, te je za kratko vrijeme proirio svoje sjene na sve kulture svijeta.
Bodreni od strane Poslanika, s.a.v.a., i njegovih bezgrenih poto-
maka, muslimani su poeli usvajati razliita znanja. Nauno naslijee
Grke, Rima i Irana prevedeno je na arapski jezik. Muslimani su usvojili
korisne elemente tog naslijea i nadopunili ih svojim vlastitim is-
traivanjima. Uspjeli su doi do znaajnih otkria u mnogim oblastima, u
algebri, trigonometriji, astronomiji, fizici i hemiji.
Drugi znaajan inilac razvoja islamske kulture bila je politika.
Tlaiteljske Emevije i Abasije, koji su bespravno preuzeli vlast, osjeali
su jaku potrebu za opim odobravanjem meu muslimanima, dok su
lanovi Poslanikove porodice, Ehlul-bejt, neka su Boiji blagoslovi na
sve njih, tj. oni koji su bili pravi zatitnici (awlij') ljudi, bili istinski
izvor znanja i riznica Boanske objave. Vladajui reim osim prijetnje i
mita nije imao drugog naina da privue ljude. Stoga su nastojali uiniti
da njihov reim napreduje bodrei uenjake i sakupljajui naune
autoritete oko sebe - a koristei se nauavanjima grke, rimske i iranske
nauke - oni su pokuavali otvoriti kolu nasuprot Ehlul-bejtu.
Na ovaj nain, razliite filozofske ideje i razliite vrste znanja i umi-
je, sa razliitim motivacijama, posredstvom prijatelja i neprijatelja, ule
su u islamsko okruenje i muslimani su ih poeli istraivati, usvajati i
kritizirati. U svijetu nauke i filozofije islamskog okruenja poele su se
pojavljivati genijalne linosti svaka od njih je vlastitim neprekidnim
nastojanjima razvila neki ogranak nauke, te je islamska kultura tako
donijela plodove.
Meu njima, uenjaci islamske teologije i doktrine su sa razliitih
stajalita pregledali i kritizirali probleme Boanske filozofije, i koliko
god da su neki od njih u svojoj kritici otili u krajnost, ova vrsta kritike i
1
Ovdje se aludira na nekoliko poznatih predaja pripisanih Poslaniku, s.a.v.a.
18
Misbh Yazd
cjepidlaenja, ispitivanja i sumnjienja navela je veinu islamskih mis-
lilaca i filozofa da se jo vie trude, to je dovelo do sveopeg
obogaenja intelektualne i filozofske misli.
Razvoj filozofije u islamskoj epohi
irenjem podruja pod islamskom upravom i sklonou ljudi prema

ovoj oivljujuoj vjeri, mnogi centri nauke potpali su pod islamsko
okrilje. U to doba postojala je velika razmjena ideja meu uenjacima i
knjiga meu bibliotekama te prevoenje ovih knjiga sa raznih jezika:
indijskog, perzijskog, grkog, latinskog, aramejskog, hebrejskog i drugih,
na arapski koji je doista postao meunarodni jezik muslimana. Ovo je
pospijeilo korak u razvoju filozofije, nauka i umijea. Mnoge knjige
filozofa Grke i Aleksandrije, kao i drugih uglednih centara nauke,
prevedene su na arapski.
Poetni nedostatak dogovorenog jezika i strunih termina meu
prevodiocima, te razilaenje u pogledu principa istone i zapadne
filozofije, inili su poduavanje filozofije tekim, a istraivanje i izbor
izmeu filozofskih principa jo teim. Meutim nije dugo potrajalo prije
nego to su geniji poput Ebu-Nasr Frbja i Ibn-Sna, zahvaljujui
svojim neprestanim nastojanjima, bili u stanju upoznati cjelokupnu
filozofsku misao toga vremena. Uz Bogom dane talente, ojaavane
bljetavom svjetlou Objave i objanjenjima imama, oni su mogli
izvriti pregled i procjenu te izbor meu prikladnim filozoskim
principima i predoiti jedan zreo filozofski sistem, koji je pored
platonskih i aristotelovskih ideja, neoplatonskih misli iz Aleksandrije, te
ideja orijentalnih mistika ('uraf), sadravao i nove misli. Njegov najvei
dio bio je aristotelovski obojen, te je stoga njihova filozofija imala
aristotelovski i peripatetiki kolorit. Tako je ovaj novi sistem mogao
nadmaiti sve filozoske sisteme Istoka i Zapada.
Kasnije je ovaj filozofski sistem doao pod kritiku lupu mislilaca
kakvi su bili Gazali, Ebul-Barakt Bagddi i Fahrudin Rz. S druge
strane, okoritavajui se djelima mudraca starog Irana i uporeujui ih sa
djelima Platona, Aristotela i neoplatonista, Suhravard je osnovao novu
kolu filozofije nazvavi je iluministikom filozofijom, koja je bila vie
19
platonski obojena. Na ovaj nain pripremljen je teren za okraj meu
filozofskim idejama te za njihov razvoj i sazrijevanje.
Stoljeima kasnije, veliki filozofi, Hde Nsiruddin Ts, Muhaqqiq
Dawn, Seyyid Sadruddn Datak, ejh Bah' i Mr Dmd nadopunili
su bogaenje islamske filozofije vlastitim genijalnim idejama. A onda se
pojavio Sadruddn rz, koji je svojim vlastitim genijem i inovacijom
predstavio novi sistem filozofije. Taj sistem sadravao je skladne
elemente peripatetike i iluministike filozofije te mistikih otkrovenja,
kojima je pridodao dubokoumne misli i vrijedne ideje, i nazvao to
transcendentnom teozofijom (hikmate muta'liyyah).
20
Misbh Yazd
Druga lekcija
KRATAK POGLED TOKA FILOZOFSKE MISLI

(OD SREDNJEG VIJEKA DO OSAMNAESTOG
STOLJEA)
Skolastika filozofija
Nakon irenja kranstva u Evropi i sjedinjavanja moi Crkve sa

mou Rimskog carstva, nauni centri su doli pod utjecaj aparata vlasti
do te mjere da su do 6. st. (kao to je ranije navedeno) univerziteti i kole
u Atini i Aleksandriji bili pozatvarani. Ovaj period, koji je trajao oko
hiljadu godina, zove se srednji vijek, a karakterizira ga prevlast Crkve
nad naunim centrima i nad programima kola i univerziteta.
Meu istaknutim linostima ovoga doba bio je Sveti Augustin, koji je
pokuao upotrijebiti filozofske principe, naroito stavove Platona i
neoplatonista, da bi objasnio dogme kranstva. Nakon njega, nekoliko
filozofskih rasprava uvedeno je u kolske programe. Ovo doba bilo je
nenaklonjeno aristotelovskoj misli jer je ona smatrana oprenom
vjerskim uenjima i njeno poduavanje bilo je zabranjeno. Zahvaljujui
vlasti muslimana u Andaluziji (paniji) i prodoru islamske misli u
zapadnu Evropu, o idejama islamskih filozofa kakvi su bili Ibn-Sn
(Avicena) i Ibn-Rud (Averoes) raspravljalo se manje ili vie svuda pa su
se i kranski uenjaci posredstvom knjiga ovih filozofa upoznali sa
Aristotelovim stavovima.
Malo-pomalo crkvenjaci vie nisu mogli odoljeti ovom toku filozof-
ske misli i napokon je Sveti Toma Akvinski prihvatio veinu Aristote-
21
lovih filozofskih stavova koji se uoavaju i u njegovim knjigama. Poste-
peno je protivljenje Aristotelovoj filozofiji slabilo, a u nekim naunim
centrima ona je ak postala i preovladavujua.
U svakom sluaju, u srednjem vijeku filozofija u zapadnim zemljama
ne samo da se nije razvijala, ve je i propadala, i za razliku od islamskog
svijeta u kojem su nauke i naobrazba neprestano napredovale i postale
iznimno bogate, u Evropi su jedine rasprave kojima je poduavano u
kolama pripojenim Crkvi bile one koje su mogle pravdati kranske
dogme, koje ni same nisu bile bez zastranjenja. Ovo se nazivalo
skolastikom filozofijom. Samo se po sebi razumije da takva filozofija
nije mogla imati drugu sudbinu do smrti i izumiranja.
U skolastikoj filozofiji, pored logike, teologije, etike, politike te di-
jela prirodne filozofije i astronomije koje je Crkva usvojila, u nastavni
plan bile su uvrtene i gramatika i retorika, te je tako filozofija ovoga
razdoblja bila promatrna znatno ire (nego danas).
Renesansa i temeljita promjena u miljenju
Od 14. stoljea zahvaljujui razliitim iniocima pripremao se teren

za temeljitu promjenu. Jedan inilac bilo je jaanje nominalizma (pri-
marnost imenovanja) i poricanje postojanja univerzalija, to se zbilo u
Engleskoj i Francuskoj. Ova filozofska tendencija igrala je vanu ulogu u
slabljenju temelja filozofije. Sljedei inilac bilo je to to je Aristotelova
prirodna filozofija postala predmetom spora na parikom univerzitetu.
Nadalje u opticaju su bila govorkanja o nespojivosti filozofije i kranske
dogme drugim rijeima, razuma i religije. Uoljiva je bila i pojava
neslaganja izmeu tadanjih vladara i crkvenih autoriteta, a i meu
samim crkvenim autoritetima bilo je rasprava koje su dovele do pojave
protestantizma. Vaan inilac bio je dolazak humanizma do svog vrhunca
i sklonost ka bavljenju problemima ljudskog ivota uz zanemarivanje
metafizikih problema. Napokon, polovinom 15. st. palo je bizantijsko
carstvo i nastale su cjelovite (politike, filozofske, knjievne i vjerske)
promjene irom Evrope, a institucije papinske vlasti napadnute su sa svih
strana. Na taj nain, slaba skolastika filozofija doivjela je svoj konani
krah.
22
Misbh Yazd
U 16. st. interes za prirodnim i empirijskim naukama postao je
veoma snaan. Otkria Kopernika, Keplera i Galilea uzdrmala su temelje
ptolomejske astronomije i aristotelovske prirodne filozofije. Rijeju, u
Evropi su svi aspekti ljudskih djelovanja bili podvrgnuti uznemiravanju i
nestalnosti.
Papinske institucije mogle su se oduprijeti ovim estokim talasima
jo neko vrijeme. Naunici su dovoeni pred inkviziciju sa obrazloen-
jem da su se suprotstavili vjerskim dogmama, a zbog svojih stavova o
prirodnoj filozofiji i kosmologiji koji su bile suprostavljeni tumaenju
Biblije i uenjima Crkve. Mnogi su izgorjeli u vatri zaslijepljenosti i se-
binosti autoriteta Crkve. Ipak, napokon su Crkva i papinske institucije
bile primorane da se posramljeni povuku.
Okrutno fanatino ponaanje katolike Crkve nije u ljudima proiz-
velo nita drugo do negativan stav spram crkvenih autoriteta i vjere
uope. Tako je propast skolastike filozofije, odnosno jedine tada pris-
utne filozofije, prouzrokovala intelektualni i filozofski vakum i pojavu
modernog skepticizma. Tokom ovog procesa jedino to je napredovalo
bili su: humanizam, elja za prirodnim i empirijskim naukama na kultur-
nom planu, i sklonost ka liberalizmu i demokratiji na politikom planu.
Druga faza skepticizma
Crkva je kroz stoljea stavove i ideje nekih filozofa rairila kao vjer-
ska uenja, a krani su ih prihvatali kao sigurna i sveta, ukljuujui
aristotelovske i ptolomejske stavove o kosmologiji koji su uzdrmani
Kopernikovim otkriima. Drugi nepristrasni naunici takoer su uvidjeli
njihovu neispravnost. Ve smo naveli da su dogmatski otpor i okrutno
ponaanje crkvenih autoriteta prema naunicima prouzrokovali upravo
suprotnu reakciju.
Ova promjena u miljenjima i uvjerenjima te ruenje intelektualnih i
filozofskih temelja (srednjeg vijeka) prouzrokovali su u mnogim nau-
nicima psiholoku krizu i izazvali u njihovim umovima sumnje kao to
su sljedee: Kako moemo biti sigurni da neka druga naa uvjerenja nisu
neispravna i da njihova neispravnost nee biti oita jednoga dana? Kako
moemo znati da novootkrivene naune teorije nee biti nekad op-
23
ovrgnute? Naposljetku, veliki naunik Montaigne porekao je vrijednost
nauke i znanja i otvoreno je napisao: Kako moemo biti sigurni da
Kopernikova teorija nee biti osporena nekad u budunosti? Jo jednom
je izrekao sumnje skeptika i sofista, ali na novi nain, i branio skeptici-
zam. Tako je nastala nova faza skepticizma.
Opasnost skepticizma
Sumnja, pored toga to je bolna psiholoka zaraza, povlai za sobom

i veliku duhovnu i materijalnu opasnost po drutvo. Poricanjem vrijed-
nosti znanja ne ostaje nimalo nade u napredak nauke i uenja, kao to ne
ostaje ni prostora za moralne vrijednosti i njihove velianstvene uloge u
ljudskom ivotu, a i vjera takoer gubi svoje intelektualne osnove. Na-
jvei udarci zapravo i jesu usmjereni ka vjerskim dogmama vjerovan-
jima nevezanim za materijalne i osjetilne stvari. Kada rijeka sumnje po-
tee kroz srca ljudi, logino je da su najranjivija vjerovanja u nadna-
ravno.
Otuda je skepticizam izuzetno opasna zaraza koja svim aspektima
ljudskog ivota prijeti unitenjem; njegovim irenjem nijedan etiki,
pravni, politiki i vjerski sistem ne ostaje vrst i on daje opravdanje za
sve vrste zloina, nepravde i ugnjetavanja.
Upravo je iz tog razloga borba protiv skepticizma dunost svih nau-
nika i filozofa. Ta borba spada u odgovornost vjerskih voa, i o njoj
moraju voditi brigu savjetnici, politiari i drutveni reformatori.
U 17. st. poduzete su razliite aktivnosti kojima bi se obnovile
ruevine renesanse, ukljuujui borbu protiv skepticizma. Crkva je teila
ukidanju ovisnosti kranstva o razumu i nauci, jaajui vjerska uenja
kroz srce i vjerovanje. Meutim filozofi i naunici traili su vrstu i ne-
pokolebljivu osnovu za znanje i vrijednost, kako ih ne bi unitila ni in-
telektualna kolebanja ni drutveni preokreti.
24
Misbh Yazd
Moderna filozofija
Najvanije nastojanje za spaavanje od skepticizma i oivljavanje

filozofije u ovome periodu bilo je nastojanje Renea Descartesa, francus-
kog filozofa koji je nazvan ocem moderne filozofije. Nakon dugotra-
jnog istraivanja i meditacije, on je skovao plan kojim bi se ojaala po-
lazita filozofskog miljenja. Njegovo naelo moglo bi saeti u njegovoj
poznatoj izreci: Sumnjam, dakle postojim, ili: Mislim, dakle posto-
jim, tj. ako neko sumnja u egzistenciju svega, on ipak nikad nee moi
sumnjati u svoju vlastitu egzistenciju. Poto je sumnja besmislena bez
onoga ko sumnja, ljudska egzistencija sumnjalaca i mislilaca takoer je
neosporna. Potom je pokuao formulirati posebne zakonitosti miljenja
sline matematikim zakonitostima i na temelju njih rijeiti probleme
filozofije.
U tom periodu intelektualnog metea, misli i stavovi Descartesa bili
su za mnoge filozofe izvor povratka povjerenja. Drugi veliki mislioci,
Leibniz, Spinoza i Malebranche, takoer su nastojali ojaati osnovu
moderne filozofije. Uprkos svemu, ova nastojanja nisu bila u stanju pro-
izvesti skladan filozofski sistem koji bi imao pouzdane i vrste temelje. S
druge strane, panja veine naunika usmjerila se ka empirijskim nau-
kama, a mnogi od tih naunika nisu pokazivali nikakav interes za is-
traivanje filozofskih i metafizikih problema. Zbog toga se jak, vrst i
dobro podran filozofski sistem nije pojavio u Evropi. Iako su skupine
filozofskih stavova i ideja povremeno iznoene u formi posebnih kola
filozofskog miljenja, koje su u odreenim granicama mogle privui
manje ili vie sljedbenika, nijedna od njih nije mogla postati trajno us-
postavljena, a takav je sluaj i danas.
Primarnost iskustva i moderni skepticizam
Dok je u veem dijelu Evrope oivljavana racionalna filozofija i dok

je razum bio na putu da pronae svoje mjesto u razumijevanju istine, u
Engleskoj je napredovala druga struja, zasnovana na primarnosti ula i
iskustva, a zvala se empirizam.
25
Poeci ove struje vezuju se za kraj srednjeg vijeka i Williama od
Ockhama, engleskog filozofa koji je bio zagovornik primarnosti imeno-
vanja a poricatelj primarnosti razuma. U 16. st. Francis Bacon i u 17.
Hobbes, takoer Englez, oslanjali su se na primarnost ul i iskustva, no
kao empiristi bila su poznata druga trojica engleskih filozofa: John
Locke, George Berkeley i David Hume, koji su o problemima znanja
raspravljali od kraja 17. do pred kraj 18. stoljea. Kritizirajui stavove
Descartesa o priroenom znanju, oni su ula i iskustvo smatrali izvo-
rom sveg znanja.
Meu njima, John Locke je bio najumjereniji i najblii racionalis-
tima. Berkeley je bio otvoreni zagovornik primarnosti imenovanja, tj.
nominalist, ali je (moda nesvjesno) pribjegao zakonu kauzaliteta, to je
racionalni princip, a imao je i neke druge stavove nespojive sa primar-
nou ul i iskustva. Hume je ostao potpuno odan primarnosti ul i
iskustva i onome to ona za sobom povlae. Opredijelio se za skeptici-
zam u pogledu metafizikog i za prihvatanje zbiljnosti prirodnih pojava.
Na ovaj nain uobliila se trea faza skepticizma u historiji zapadne filo-
zofije.
Kantova kritika filozofija
Humeove misli su meu onim mislima koje su stvorile osnovu za

Kantove filozofske ideje. Sam Kant je rekao: Upravo me je Hume pro-
budio iz dogmatskog drijemea. Kantu je posebno leglo na srce
Humeovo objanjenjeo zakona kauzaliteta, koje se zasnivalo na ideji da
iskustvo ne moe dokazati nuni odnos izmeu uzroka i posljedice.
Dugi niz godina Kant je razmiljao o problemima filozofije i napisao
je mnogo eseja i knjiga. Ponudio je posebna filozofska gledita koja su u
usporedbi sa slinima bila prihvatljivija i dugotrajnija. Na kraju je ipak
doao do zakljuka da teorijski um nema mo da rijei probleme
metafizike i da racionalnim principima u ovoj oblasti nedostaje nauna
vrijednost.
Kant je izriito ustvrdio da pitanja kao to su egzistencija Boga,
vjenost due i slobodna volja ne mogu biti racionalno dokazana, nego da
26
Misbh Yazd
uvjerenje i vjera u njih jesu nuni za prihvatanje etikog sistema; drugim
rijeima, u pitanju je prihvaeno naelo praktinog uma, i etika je ta koja
nas poziva da vjerujemo u proivljenje, a ne obratno. Iz ovog razloga
Kant se ima smatrati oivotvoriteljem etikih vrijednosti, koje su nakon
renesanse bile izloene nestalnosti i opasnosti od blijeenja i iezavanja.
S druge strane, Kant se mora smatrati i jednim od unitavaa temelja
metafizike filozofije.
27
Trea lekcija
KRATAK POGLED NA TOK FILOZOFSKE MISLI

(U POSLJEDNJIM DVAMA STOLJEIMA)
Objektivni idealizam
Kao to je ranije navedeno, poslije renesanse nije nastao nijedan sta-

bilan filozofski sistem, nego su razliite filozofske kole i stavovi nasta-
jali i nestajali. Od 19. st. broj i raznolikost kola i izama jo se pove-
ao. U ovom kratkom pregledu neemo ih imati priliku sve spomenuti,
ve emo se ukratko dotai samo nekih.
Nakon Kanta (od konca 18. do polovine 19. st.), postalo je poznato
nekoliko njemakih filozofa ije su ideje, u manjoj ili veoj mjeri, nale
izvorite u Kantovim mislima. Oni su koritenjem mistikih izvora nas-
tojali nadomjestiti slabe take njegove filozofije. Iako je meu njihovim
stavovima bilo razlika, zajedniko im je bilo to to su polazili od indi-
vidualne take gledita te su pridavali panju objanjavanju bitka i pojave
mnotva iz jedinstva, ali na poetian nain. Ovi filozofi nazvani su ro-
mantiarskim filozofima.
Meu njima se Fichte, koji je bio Kantov uenik, posebno zanimao
za slobodnu volju i meu stavovima Kanta isticao je primarnost morala i
praktinog uma. Fichte je rekao: Teorijski um (ilme nazari) posmatra
sistem prirode kao nuan, no mi unutar sebe pronalazimo slobodu i elju
za slobodnim djelovanjem, a nae savjesti skiciraju sistem koji moramo
nastojati ostvariti. Zato moramo smatrati da je priroda podreena egu, a
ne neovisna o njemu i nepovezana s njim.
28
Misbh Yazd
Upravo ova tenja ka slobodi navela je njega i druge romantiare
poput Schellinga da prihvate neku vrstu idealizma i primarnost duha (i-
jom je karakteristikom smatrana sloboda). Ovu kolu miljenja dodatno
je razvio Hegel i ona se uobliila u relativno koherentan filozofski sis-
tem, nazvan objektivnim idealizmom.
Hegel, bivi Schellingovim savremenikom, zamiljao je svijet kao
odraz misli i idejae Apsolutnog duha, meu kojima (duhom i njegovim
mislima i idejama) postoje logike prije negoli kauzalne veze, kako su to
smatrali ostali filozofi.
Prema Hegelu, put pojavljivanja ideja ide od jedinstva ka mnotvu,
od opeg ka posebnom. Na prvom nivou postavljena je najopenitija
ideja - ideja bivanja, a iz nje izranja njena suprotnost - ideja nitavila.
Potom se ove ideje meusobno mijeaju i uzimaju oblik ideje posta-
janja. Zatim se postajanje, koje je sinteza bivanja (teze) i nitavila (an-
titeze), postavlja kao teza, a iz nje se pojavljuje njena suprotnost, i iz nji-
hovog mijeanja nastaje nova sinteza. Ovaj proces se suava sve dok ne
dosegne najue i najspecifinije pojmove.
Hegel je ovaj trostruki proces (trijadu) nazvao dijalektikim i
zamiljao je da je ovo univerzalni zakon pojave svih umskih i objektivnih
pojava.
Pozitivizam
Poetkom 19. st. Francuz Auguste Comte, kojeg nazivaju ocem soci-
ologije, zasnovao je ekstremnu formu empirizma nazvanu pozitivizmom,
koji se temelji na onome to se izravno dobija ulima. Iz jednog ugla gle-
dano, pozitivizam je smatran oprenim idealizmu.1
Komte je ak i apstraktne pojmove nauke, koji nisu dobijeni izrav-
nim posmatranjem, smatrao metafizikim i nenaunim. On je otiao tako
daleko da je metafizike sudove smatrao rijeima bez smisla i znaenja.
Auguste Komte je drao da postoje tri stadija ljudske misli.
1
Ranije je ovu vrstu filozofije uveo Saint Simon, a korijeni ovakvog razmiljanja mogu
se nai i kod Kanta.
29
Prvi stadij je Boanski i vjerski, koji dogaaje dovodi u
vezu sa nadnaravnim uzrocima.
Drugi je filozofski stadij, koji uzroke dogaaja trai u
nevidljivim supstancama i prirodi stvari.
Trei stadij je nauni, koji se, umjesto traenja razloga
zbog kojih pojave nastaju, bavi time kako one nastaju i njihovim
meusobnim odnosima. Ovo posljednje je stadij pozitivne nauke.
udno je da je Comte na kraju priznao da je vjera ovjeku neo-
phodna, ali je on ovjeanstvo postavio svojim predmetom oboavanja.
Sebe je smatrao vjesnikom ove vjere i ak je izmislio rituale za pojedi-
nano i skupno oboavanje.
Ova vjera - oboavanje ovjeka koja je savren primjer humanizma -
nala je neke sljedbenike u Francuskoj, Engleskoj, vedskoj, te u Sjever-
noj i Junoj Americi. To su bili sljedbenici koji su i formalno preli na
ovu vjeru i podigli hramove za oboavanje ovjeka. Ova vjera indirektno
je utjecala i na druge, ali o tome za sad toliko.
Racionalizam i empirizam
Zapadne filozofske kole mogu se podijeliti u dvije openite skupine

racionalne i empirijske. Oit primjer predstavnika prve skupine u 19. st.
jeste Hegelov idealizam, koji je imao sljedbenika ak i u Britaniji, dok je
primjer za drugu skupinu pozitivizam, koji je i danas aktuelan. Wittgen-
stein, Carnap i Russell mogu se smatrati zagovornicima ove kole mil-
jenja.
Veina filozofa - teologa bili su racionalisti, a veina ateista em-
piristi. Meu rijetkim izuzecima je McTaggert, koji je bio britanski he-
gelist i ateist.
Proporcionalan odnos izmeu empirizma i poricanja, odnosno skep-
ticizma u pogledu metafizike je oit. Taj odnos je bio takav da je napre-
dak pozitivistikih filozofija bivao praen materijalistikim i ateistikim
sklonostima. Nedostatak jakih takmiara na strani racionalista pripremio
je teren za prevlast materijalizma i ateizma.
30
Misbh Yazd
Kao to je ve spomenuto, najznaajnija racionalna kola miljenja u
19. st. bio je Hegelov idealizam. Uprkos privlanosti ove kole, koja je
bila posljedica njenog relativno koherentnog sistema, njene irine i njene
sposobnosti da na probleme gleda iz razliitih uglova, nedostajala joj je
snana logika i vrsto rasuivanje, i nije trebalo dugo vremena da
postane predmet kritike, ak i od strane svojih sljedbenika. Pojavile su se
dvije istovremene, ali razliite reakcije protiv nje. Jedna je reakcija
Srena Kierkegaarda, danskog klerika, osnivaa egzistencijalizma, a
druga Karla Marxa, njemakog Jevreja i osnivaa dijalektikog materi-
jalizma.
Romantizam, pak, koji se pojavio da bi opravdao ljudsku slobodu, na
kraju se, u Hegelovom idealizmu, uobliio u obuhvatan filozofski sistem.
On je historiju predstavio kao veliki temeljni proces koji napreduje i
usavrava se na osnovu dijalektikih principa. Na ovaj nain romantizam
je skrenuo sa svog osnovnog puta, jer, po ovom vienju, sloboda pojed-
inca gubi svoju temeljnu ulogu. Stoga je postao predmetom mnogih
kritika.
Jedan od onih koji su otro kritizirali Hegelovu logiku i filzofiju his-
torije bio je Kierkegaard, koji je isticao linu odgovornost i ovjekovu
slobodnu volju u procesu samoizgradnje. On je smatrao da ovjekova
ovjenost poiva na svijesti o pojedinanim odgovornostima, a posebno
odgovornosti prema Bogu. Kierkegaard je rekao: Blizina sa Bogom i
odnos prema Njemu ovjeka ini ovjenim.
Ova tendencija, podrana od strane fenomenologije Edmunda
Husserla, dovela je do pojave egzistencijalizma. Mislioci poput Heideg-
gera i Jaspersa u Njemakoj, te Marcela i Jean-Paul Sartrea u Francuskoj
priklonili su se ovoj vrsti filozofije iz razliitih perspektiva, teistikih i
ateistikih.
Dijalektiki materijalizam
Nakon renesanse, dok su filozofija i vjera u Evropi prolazile kroz

krizu, ateizam i materijalizam su, manje ili vie, doli u modu. U 19. st.
neki biolozi i fiziari, kao to su Vogt, Buchner i Ernst Haeckel, isticali
su primarnost materije i poricali metafiziku, no najznaajnija materijalis-
31
tika filozofska kola bila je ona koja su utemeljili Marx i Engels. Marx
je preuzeo dijalektiku logiku i primarnost historije od Hegela, a materi-
jalizam od Feuerbacha. On je ekonomski inilac smatrao temeljnim in-
iocem drutvenih i historijskih promjena, za koje je drao da poprimaju
oblik u skladu sa dijalektikim principima, a posebno na temelju
opozicije i kontradikcije. On je ekonomski inilac predstavio kamenom
temeljcem svih aspekata ljudskog ivota, a sve ostale aspekte kulture i
drutva smatrao je njemu podreenim.
Marx je drao da historija ovjeka ima razliite stadije, koji poinju
prvom fazom primitivnog komunizma, zatim se prolazi kroz stadij
robovlasnitva, feudalizma i kapitalizma, dok se ne doe do socijalizma i
uprave radnik, to napokon dovodi do komunizma - tj. stadija u kojem
vlasnitvo u potpunosti iezava i u kojem vie nee biti nikakve potrebe
za bilo kakvom dravom ili upravom.
Pragmatizam
Zakljuujui ovaj kratki pregled, jo emo baciti pogled na jedinu

filozofsku kolu miljenja nastalu meu amerikim misliocima na pragu
20. st. Najpoznatiji od tih mislilaca je William James, glasoviti psiholog i
filozof.
Ova kola, koja se naziva pragmatizmom (temelji se na primarnosti
djelovanja), valjanim smatra sud koja ima praktinu korist. Drugim ri-
jeima, istina je znaenje koju je izumio um da bi postigao vee i bolje
praktine uinke. Ovaj stav nije eksplicitno prihvatila nijedna druga filo-
zofska kola, iako se njeni korijeni mogu nai u rijeima Humea, po ko-
jima se razum smatra slugom ljudskim strastima i ograniava vrijednost
znanja na puki praktini aspekt. Primarnost djelovanja u spomenutom
smislu prvo je predstavio Amerikanac Charles Peirce, da bi je potom u
filozofsku teoriju razvio William James, a potom je pristae nala u
Americi i Evropi.
James, koji je svoj put nazivao radikalnim empirizmom, razlikovao
se od ostalih empirista u nainu odreivanja podruja iskustva. Pored
vanjskih ulnih iskustava, on je tu uvrstio i psiholoko i vjersko iskustvo.
32
Misbh Yazd
On je vjerska uenja, posebno vjerovanje u Boiju mo i milost, smatrao
korisnim za duevno zdravlje te iz tog razloga tanim. Sam James je
doivio modani udar kada je imao 29 godina i bio je izlijeen zahvalju-
jui vezi sa Bogom te Njegovoj milosti i moi da promijeni ljudsku sud-
binu. Iz tog razloga on je naglaavao znaaj molitve i moljenja, ali Boga
nije smatrao potpuno savrenim i beskonanim, ve je prije mislio da i za
Boga postoji napredovanje, i da izostanak napredovanja, pa makar se to
ticalo i Boga, zapravo je jednak stagnaciji i kao takav znak je ne-
savrenosti.
Korijen ovog ekstremnog agresivnog progresivizma moe se nai u
nekim rijeima Hegela, ukljuujui njegov uvod u Fenomenologiju uma.
Ipak, vie nego iko drugi, nedavno su ovo naglaavali Bergson i White-
head.
William James je naglaavao bitnost slobodne volje i njene kreativne
uloge - i u tome je imao slinost sa egzistencijalistima.
Kratka usporedba
Iz ovog kratkog pogleda na tok ljudske filozofske misli, pored toga

to smo se upoznali sa kratkom historijom filozofije, postalo je oito i
kako je nakon renesanse zapadna filozofija prolazila kroz uspone i pa-
dove i kako je krivudav bio njen tok, a i danas je prepun kontradikcija.
Premda su s vremena na vrijeme neki filozofi na Zapadu imali otroumna
otkria i postavljali veoma precizne teze, posebno u pogledu znanja i sl., i
premda su prosvjetljujue iskre isijavale iz nekih njihovih umova i srca -
ipak tamo nije nastao nijedan vrst i koherentan filozofski sistem. Os-
vjetljujui intelektualni proplamsaji nisu mogli oblikovati dobro potkri-
jepljen pravac za mislioce, ve su neredi i pometnje uvijek vladali i
vladaju nad filozofskim ozrajem Zapada.
Ovo se bitno razlikuje od stanja koje karakterie islamsku filozofiju,
koja je ona uvijek slijedila ravni i napredni put, a uz postojanje sklonosti
koje su se s vremena na vrijeme pojavljivale, ona nikad nije zastranila sa
svog glavnog kursa. Razne njene sporedne tendencije poput su grana ne-
kog drveta koje rastu u razliitim smjerovima i pospjeuju njegov rast i
procvat.
33
Nadamo se da e se ovaj napredni kurs zahvaljujui nastojanjima
vjerskih mislilaca nastaviti na ovaj nain, kako bi mrana okruenja mo-
gla biti osvijetljena zrakama njenog svjetla, ne bi li se ivoti oslobodili
besciljnih tumaranja.
34
Misbh Yazd
etvrta lekcija
ZNAENJA TERMINA NAUKA I FILOZOFIJA
Uvod
U prvoj lekciji naznaeno je da se izraz filozofija od poetka prim-

jenjivao kao openit termin za sve stvarne (egzaktne) nauke - nasuprot
konvencionalnim naukama. U drugoj lekciji naveli smo da je u srednjem
vijeku opseg filozofije proiren i obuhvatio je i neke konvencionalne
nauke kao to su knjievnost i retorika. U treoj lekciji nauili smo da su
pozitivisti empirijsko znanje postavili nasuprot filozofskom i
metafizikom znanju i jedino su empirijsku nauku smatrali dostojnom
pridjeva nauna.
Prema prvom znaenju, koje je preovladavalo i u islamskom periodu,
filozofija ima razliite diobe. Svaka od tih grana nazivala se posebnom
naukom. Naravno, nije bilo sukoba izmeu nauke i filozofije. Drugo zna-
enje pojavilo se u Evropi u srednjem vijeku, a naputeno je do njegovog
kraja.
Prema treem znaenju, koje je danas aktuelno na Zapadu, filozofija i
metafizika su postavljene nasuprot nauci. Poto je ovo znaenje do odre-
ene mjere dolo u upotrebu i u istonim zemljama, nuno je dati ob-
janjenje nauke, filozofije i metafizike te njihovih meusobnih odnosa.
Pored toga, bit e navedene dioba i klasifikacija nauka.
Poslije rasprave o ovoj temi, dat emo napomene i o nekim posebno
znaajnim pitanjima u vezi sa dvosmislenou, razlikama u znaenju i
strunom znaenju rijei, a ije zanemarivanje uzrokuje mnoge zabune i
zablude.
35
Homonimija
U svim jezicima (koliko je poznato) mogu se pronai rijei koje

imaju doslovno, opeprihvaeno i struno znaenje. Ova pojava naziva se
homonimija (itirk al-lafz). Naprimjer, u perzijskom jeziku termin d
ima znaenja: sino, rame i tuiranje, a termin r upotrebljava se za lava,
mlijeko i slavinu.
Postojanje homonimije igra znaajnu ulogu u knjievnosti i poeziji,
ali u nauci, a posebno u filozofiji, uzrokuje mnogo potekoa, posebno
zato to su razliita znaenja neke rijei esto tako bliska jedna drugima
da njihovo razlikovanje postaje veoma teko. Mnoge greke poinjene su
zbog ove vrste homonimije, a ponekad ak i autoriteti upadaju u ovu
zamku.
Iz ovog razloga neki velik filozofi, poput Ibn-Sna, obavezali su se
da razjasne znaenja raznih termina i razlike u njihovim strunim zna-
enjima prije nego pristupe preciznoj filozofskoj raspravi, kako bi time
sprijeili zabune i greke.
Primjera radi, navest emo sluaj homonimije koja se mnogo prim-
jenjuje, a esto vodi u nesporazume. To je primjer termina dabr.
Doslovno znaenje dabra je nadomjestiti ili ukloniti neki nedosta-
tak. Kasnije je je termin koriten u znaenju namjetanja slomljenih
kostiju. Moda je poprimio ovo znaenje jer je namjetanje slomljenih
kostiju nain da se nadomjesti neka vrsta nedostatka. Mogue je i da je
dabr prvo koriten u znaenju namjetanja kostiju, a da je kasnije uop-
en na nadomjetanje bilo koje vrste nedostatka.
Tree znaenje rijei dabr jeste prisiliti ili staviti pod pritisak.
Moda je poprimila ovo znaenje kao rezultat uopavanja uvjeta nam-
jetanja kostiju, tj. poto namjetanje slomljene kosti obino zahtijeva da
se slomljeni dio stavi pod pritisak kako bi se kost mogla dobro spojiti,
ovo znaenje je uopeno ukljuivi tako bilo koji pritisak izvren od
strane nekog na nekoga drugog, koji drugoga prisiljava da neto ini ne-
hotino. Moda je ovo prvo koriteno u sluajevima fizikog pritiska, a
potom i u sluajevima umskog pritiska, a na koncu je ovaj pojam
36
Misbh Yazd
proiren pa ukljuuje svaku vrstu osjeaja pritiska, ak i kad pritisak nije
prouzrokovala druga osoba.
Dovdje smo se upoznali sa pojmom dabra iz ugla njegovih
doslovnih i opeprihvaenih znaenja. Sada emo predstaviti i struno
znaenje ovog izraza u nauci i filozofiji.
Jedno od naunih znaenja dabra koristi se u matematici, za vrstu
rauna u kojem se mjesto brojki koriste slova. Mogue je da je ovo zna-
enje skovano zato to u algebarskim raunima pozitivne i negativne
veliine nadomjetaju jedne druge, ili zato to nepoznata veliina s jedne
strane jednaine postaje poznata obraanjem panje na drugu stranu te
jednaine ili premjetanjem njenih lanova, to je neka vrsta nadom-
jetanja (odatle potie i ope poznati pojam al- dabr, algebra).
Jo jedno struno znaenje dabra odnosi se na psihologiju, gdje se
ovaj termin u znaenju prisile upotrebljava nasuprot slobodnoj volji. Sli-
an ovome je i problem razgranienja slobodne volje i determinizma o
emu se raspravlja u teologiji. Ovaj termin koristi se i u etici, zakonu i
fikhu. No pojanjenje svega toga trajalo bi predugo.
Jo od daleke prolosti pojam dabra (nasuprot slobodnoj volji) mi-
jean je sa odreenou, nunou i filozofskom nunou (wudb fal-
saf). Zapravo, termin je pogreno koriten za odreenost i nunost, kao
to je u stranim jezicima determinizam smatran ekvivalentnim njemu. Na
kraju, stvorena je iluzija da ne moe biti slobodne volje ni u jednom slu-
aju u kojem je prihvaena nunost uzroka i posljedice, i obratno, sma-
trano je da poricanje nunosti i odreenosti implicira slobodnu volju.
Posljedica ove iluzije oitovala se u nekoliko filozofskih teza. Naprimjer,
rani teolozi su negirali uzrono-posljedinu nunost u sluaju slobodnih
agensa i slijedei ovo optuili su filozofe da Uzvienoga Boga nisu sma-
trali slobodnim. S druge strane, dabriyyni (deterministi) su postojanje
odreenja sudbine smatrali razlogom svoje vlastite neslobode. Nasuprot
njima, mutezilije, koji su vjerovali u ovjekovu slobodnu volju, potpuno
su poricali da postoji unaprijed odreena sudbina. Iako je predodreenost
sudbine nevana za dabr, ove rasprave, koje imaju dugu historiju,
zapravo su se pojavile zbog mijeanja pojma dabr sa pojmom nunosti.
Jo jedan nesrean primjer jeste to to su neki fiziari potakli sumnje
ili porekli uzrono-posljedinu nunost u sluaju nekih pojava mik-
rofizike. Nasuprot njima, neki zapadni teisti pokuali su dokazati egzis-
tenciju Boije volje na osnovu poricanja nunosti za ove pojave, zamil-
37
jajui da e poricanje nunosti i odbacivanje determinizma u ovim slu-
ajevima podrazumijevati dokaz slobodne moi.
Da zakljuimo, postojanje homonimije, posebno u sluajevima kada
su znaenja bliska ili slina jedna drugima, proizvodi probleme u filozof-
skim raspravama. Ove tekoe su udvostruene kada neki termin ima
vie strunih znaenja u jednoj nauci, kao u sluaju izraza razum (aql) u
filozofiji i termina esencijalni (dht) i akcidentalni (arad) u logici. Zato
se osjea oita potreba da se objasne znaenja i odredi namjeravano zna-
enje termina u svakoj raspravi.
Struno znaenje termina nauka
Meu terminima s razliitim i zbunjujuim primjenama je i termin

ilm (nauka, znanje). Doslovno znaenje ove rijei i njenih sinonima u
drugim jezicima (poput dne ili dnestan u perzijskom) je jasno i ne
trai objanjenje. Meutim ilm ima razliita struna znaenja, od kojih
su najznaajnija sljedea:
1. Sigurno uvjerenje koje odgovara stvarnosti, nasuprot jed-
nostavnom i sloenom neznanju, ak i ako je upotrijebljeno u jed-
noj premisi (sudu).
2. Skupina sudova (premisa) kod kojih je uzeta u obzir odreena
povezanost, ak i ako su sudovi pojedinani i posebni. Upravo u
ovom smislu termin ilm se primjenjuje na nauke: historiju
(poznavanje odreenih historijskih dogaaja), geografiju
(poznavanje specifinih uvjeta razliitih podruja planete), nauku o
ridl (studija o prenosiocima hadisa) te pisanje biografija.
3. Skup univerzalnih sudova koji se u nekim oblastima smatraju
centralnim, a svaki od njih je primjenjiv na brojne primjere, ak i
ukoliko su ovi sudovi konvencionalni. U ovom smislu terminilm
primjenjuje se na konvencionalne (a ovdje spadaju leksika i
gramatika) - nasuprot stvarnim (haqq) naukama. Ipak,
pojedinane i specifine premise, kao to su one maloas
spomenute, ne smatraju se ilmom u ovom smislu.
38
Misbh Yazd
4. Skup univerzalnih stvarnih (haqq) sudova (tj. onih koji nisu
konvencionalni), koji su centralni u nekoj oblasti. Ovaj smisao
obuhvata sve teorijske i praktine nauke, ukljuujui teologiju i
metafiziku, ali se ne primjenjuje na pojedinane i konvencionalne
sudove.
5. Skup stvarnih sudova koji se mogu potvrditi ulnim iskustvom.
Ovo je upravo onaj smisao u kojem pozitivisti koriste termin ilm,
a na ovoj osnovi neempirijske nauke i znanja ne smatraju se
ilmom (naukom).
Ograniavanje izraza nauka (ilm) na empirijske nauke nije sporno
pitanje dok god se tie samoga kovanja termina i fiksiranja terminologije.
Meutim fiksiranje ovog termina od strane pozitivista temelji se na nji-
hovom partikularnom gledanju, tako da oni zamiljaju da je opseg pouz-
danih i stvarnih ljudskih znanja ogranien samo na ulno i empirijsko.
Oni miljenje koje ide izvan granica ovoga smatraju besmislenim i ne-
plodnim. Naalost, ovakvo gledanje je preovladalo u svijetu - tako je
nauka postavljena nasuprot filozofije.
Opseg pouzdanog znanja, opovrgavanje pozitivizma i dokazivanje da
postoji stvarno znanje koje je izvan dometa ula i iskustva bit e od-
loeno do rasprave o epistemologiji. Sada emo se posvetiti objanjenju
pojma filozofija i metafizika.
Struno znaenje termina filozofija
Dosad smo se upoznali sa trima strunim znaenjima filozofije. Prvo

znaenje obuhvata sve stvarne nauke, drugo znaenje dodatno uvrtava i
neke konvencionalne nauke, a tree se odnosi na neempirijsko znanje i
upotrebljava se kao neto opreno nauci.
U ovom smislu filozofija obuhvata logiku, epistemologiju, ontologiju
(metafiziku), teologiju, teorijsku psihologiju (nasuprot empirijskoj psi-
hologiji), estetiku, etiku i politiku - ak i kad u ovo podrazumijeva iz-
vjesne razlike u miljenjima. A nekad se termin filozofija koristi samo za
prvu filozofiju ili metafiziku, te bi se, prema tome, ovo moglo smatrati
etvrtim strunim znaenjem filozofije.
39
Izraz filozofija ima i drugih strunih upotreba, a obino dolazi u
pridjevskoj ili genitivnoj konstrukciji, npr. nauna filozofija ili filo-
zofija nauk.
Nauna filozofija
Izraz nauna filozofija koristi se na razliite naine:

A) U pozitivizmu. Nakon to je osudio filozofsku misao i metafiziku
te porekao univerzalna racionalna naela, Auguste Comte je podijelio os-
novne pozitivne nauke u est temeljnih grana. Svaka od njih ima svoje
karakteristine zakone. Te grane su sljedee: matematika, astronomija,
fizika, hemija, biologija i sociologija. On je napisao knjigu Kurs
pozitivne filozofije u est tomova i raspravljao je o cjelini est
spomenutih nauka u skladu sa svojom takozvanom pozitivnom metodom.
Tri toma knjige posvetio je sociologiji. Ipak, osnova ove pozitivne filo-
zofije lei u nekim dogmatskim nepozitivistikim tvrdnjama!
U svakom sluaju, sadraj ove knjige, koja je ustvari program is-
traivanja nauka, a posebno drutvenih nauka, naziva se pozitivnom filo-
zofijom ili naunom filozofijom.
B) U dijalektikome materijalizmu. Nasuprot pozitivistima, mark-
sisti naglaavaju neophodnost filozofije i postojanje univerzalnih zakona.
Meutim oni smatraju da se ovi zakoni dobijaju uopavanjem zakona
empirijskih nauka, a ne iz racionalne i metafizike misli. Zato su oni filo-
zofiju dijalektikog materijalizma nazvali naunom filozofijom jer je,
prema njihovim vlastitim tvrdnjama, ona dobijena iz postignua empiri-
jskih nauka, ak i ako ona nije nita naunija od filozofije pozitivma. U
sutini, nauna filozofija (ako se uzme da nauna znai empirijska) je ok-
simoron kao i glatko izbrijani ovjek sa bradom. Njihove tvrdnje bile
su predmet kritika.
C) Jo jedno znaenje naune filozofije jeste sinonim metodologiji.
Jasno je da svaka nauka ovisi o vrstama svojih problem te zahtijeva
vlastite specifine metode istraivanja i verifikacije. Naprimjer, problemi
historije ne mogu se rijeiti u laboratoriji analizom i sintezom razliitih
elemenata. Takoer, nijedan filozof ne moe na osnovu filozofske i um-
40
Misbh Yazd
ske analize te zakljuivanja utvrditi godinu u kojoj je Napoleon napao
Rusiju ni da li je pobijedio ili je bio poraen. Ovakvi problemi trebaju
biti rijeeni pregledom relevantnih dokumenata i procjenom njihove pra-
vovaljanosti.
Openito, nauke se prema metodama istraivanja i ispitivanja koje su
koritene pri rjeavanju njihovih problema mogu podijeliti na tri vrste:
racionalne, empirijske, te pripovjedne i historijske nauke.
Nauna disciplina koja se zove metodologija pojavila se s ciljem
ustanovljavanja vrste i razine nauka te utvrivanja ope i specifine me-
tode svake od gornjih triju vrsta nauka. Iako se metodologija pokatkad
naziva naunom filozofijom, ona se nekad naziva i praktinom logikom.
41
Peta lekcija
FILOZOFIJA I NAUKE
Filozofija nauk
U prethodnoj lekciji spomenuli smo da se ponekad termin filozofija

koristi u genitivnim konstrukcijama kao to su filozofija etike, filo-
zofija prava itd. Sada emo objasniti ovakvu upotrebu.
Ovu vrstu izraza ponekad koriste oni koji termin nauka ograniavaju
na empirijske nauke i koji termin filozofija upotrebljavaju za ona
podruja ljudskih znanosti koja nisu podlona dokazivanju pomou ul-
nih iskustava. Umjesto da, naprimjer, kau nauka teologije, oni kau
filozofija teologije. Upotreba termina filozofija u genitivnoj konstruk-
ciji je samo radi ukazivanja na vrstu materije o kojoj se raspravlja i na
njene teme.
Isto tako, oni koji pitanja nauke i vrijednosti ponekad smatraju ne-
naunim, i koji dre da takva pitanja nemaju objektivne osnove u stvar-
nosti, ve ih smatraju proizvodom elja i sklonosti ljudi, misle da ova
vrsta pitanja pripada filozofiji. Tako, umjesto da govore o nauci etici,
oni kau filozofija etike, ili umjesto nauka o politici, oni upot-
rebljavaju sintagmu filozofija politike.
Ponegdje se ovakav izraz upotrebljava u drugom smislu da objasni
naela drugih nauka. Usto se i o pitanjima poput historije, pronalazaa,
ciljeva, metoda istraivanja, kao i toka razvoja neke nauke takoer
raspravlja u ovoj oblasti.
Ovakav izraz nije svojstven samo pozitivistima i onima koji misle
poput njih, nego i onima koji uenja filozofije i vrijednosti smatraju
42
Misbh Yazd
naukom, i koji metode prouavanja i istraivanja ovakvih znanja
poimaju naunim. Katkad, radi izbjegavanja mijeanja sa prethodnom
upotrebom oni ovoj genitivnoj konstrukciji dodaju i rije nauka.
Primjera radi, oni kau filozofija nauke historije, nasuprot pojmu
filozofija historije, ili vele filozofija nauke o moralu, nasuprot pojmu
filozofija morala u preanjem smislu.
Metafizika
Jedan od termina koji se koristi nasuprot nauci jeste termin

metafizika. Otuda je neophodno dati stanovito objanjenje ove rijei.
Termin metafizika izveden je iz grkog metataphysica kom je
oduzeto drugo ta te se dobio oblik metafizika. Na arapski je preveden
kao m ba'd at-tab'ah (ono to je iza prirode).
Prema onome to su prenijeli historiari filozofije, ova rije je prvi
put upotrijebljena kao naziv jedne od Aristotelovih knjiga, koja se
pojavila nakon njegove Fizike, a ukljuivala je openite rasprave o
egzistenciji. U islamskom periodu ovo podruje nazivalo se umr
'mmah (opa pitanja), a neki islamski filozofi smatrali su da je ovdje
prikladno koristiti izraz m qabl at- tab'ah (ono to je prije prirode -
fizike).
Oito, ova rasprava razlikuje se od rasprave u teologiji
(uthldiyyah). Meutim one su u knjigama islamskih filozofa
sjedinjene i dat im je zajedniki naziv teologija (ilhiyyt) u openitom
smislu, a sama teologija poblie je odreena nazivom teologija u
posebnom smislu.
Neki su smatrali da je termin metafizika identian transfizikom, u
znaenju onoga to je iza, s onu stranu fizike. Oni upotrebu ovog naziva
za ovaj dio antike filozofije uzimaju kao primjer upotrebe openitog na-
ziva za neto specifinije, jer se u teologiji, u openitom smislu, rasprav-
lja i o Bogu i o apstraktnim pitanjima (koja su iza fizike). Ipak, ini se da
je prvo znaenje ispravno.
U svakom sluaju, termin metafizika upotrebljava se za skup teori-
jskih intelektualnih problema koji su dio filozofije (u opem smislu).
43
Danas se ponekad termin filozofija ograniava na ove probleme i jedno
od novih znaenja filozofije jeste metafizika. Razlog zbog kojeg su
pozitivisti smatrali ovu vrstu problema nenaunim jeste to to oni nisu
podloni potvrivanju pomou ulnih iskustava. Tako je i Kant teorijski
um (ilme nazari) smatrao nedovoljnim za potvrivanje ovih problema i
nazvao ih je dijalektikim ili spornim sa dvaju stanovita.
Nauka, filozofija, metafizika i odnosi meu njima
Imajui na umu spomenuta razliita znaenja nauke i filozofije,

postaje jasno da odnos izmeu nauke, filozofije i metafizike varira dosl-
jedno ovim razliitim znaenjima. Ako se termin nauka, u grubljem
smislu, upotrijebi za spoznaju, ili u znaenju povezane skupine sudova
(premisa), onda ona biva openitijom od filozofije jer bi u tom sluaju
obuhvatila pojedinane sudove i plus - konvencionalne nauke. Ako se
pod naukom podrazumijevaju stvarni univerzalni sudovi, onda je nauka
identina filozofiji u prvotnom (antikom) smislu. Ukoliko se, pak, nauka
upotrebljava u smislu skupine empirijskih sudova, onda je ona ueg op-
sega od filozofije u prvotnom smislu i protivrijei modernom znaenju
filozofije (tj. filozofiji kao nizu neempirijskih sudova). Isto tako,
metafizika je dio filozofije kakva je bila shvaena u antikom dobu, a
identina joj je prema jednom od modernih znaenja filozofije.
Treba zapaziti da se oprenost nauke i filozofije, u njenom moder-
nom znaenju, kako su to smislili pozitivisti i njima slini, koristi s cil-
jem umanjivanja vrijednosti filozofskih sudova i s ciljem poricanja
plemenitosti i poloaja razuma te vrijednosti intelektualnih shvatanja, to
svakako nije ispravno. Kroz rasprave o epistemologiji bit e pojanjeno
da vrijednost intelektualnog shvatanja nije tek jednaka vrijednosti osjetil-
nog i iskustvenog znanja nego je i vea od potonjeg. ak e se pokazati
da vrijednost samog iskustvenog znanja poiva na vrijednosti intelektu-
alnog shvatanja i filozofskih sudova.
Zbog toga je svoenje termina nauka na empirijsko i termina filo-
zofija na neempirijsko znanje prihvatljivo tek kao puko terminoloko
oznaavanje, ali se ne smije zloupotrebljavati oprenost ovih termina da
bi se krivo prikazivali sudovi filozofije i metafizike kao beskorisna spe-
44
Misbh Yazd
kulacija. Takoer, atribut nauno ni jednom vidu filozofskog promil-
janja ne donosi nikakvu prednost. U sutini, ovaj atribut je poput zakrpe
koja se ne podudara sa materijalom filozofije i moe se smatrati znakom
neznanja i demagogije onih koji je priljepljuju. Tvrdnja da su naela filo-
zofije, poput naela dijalektikog materijalizma, dobijena iz empirijskih
zakona je pogrena, jer zakoni nijedne nauke nisu toliko openiti i nisu
prenosivi ni na jednu drugu nauku, a kamoli na svu egzistenciju.
Naprimjer, zakoni psihologije i biologije ne mogu biti openiti i za
fiziku, hemiju ili matematiku, a ni i obrnuto. Zakoni ovih nauka ne
pruaju korist izvan svojih podruja.
Podjela i klasifikacija nauka
Ovdje se postavlja pitanje ta zapravo motivira odvajanje nauka jed-

nih od drugih. Odgovor je da prepoznatljivi problemi tvore irok spektar
naunih disciplina. Iako unutar ovog spektra neki problemi imaju tijesnu
povezanost, drugi su potpuno strani jedni drugima.
S druge strane, stjecanje nekih vrsta znanja ovisno je o stjecanju
nekih drugih znanja. U najmanju ruku, usvajanje nekog znanja moe po-
moi u usvajanju nekog drugog znanja, dok u sluaju nekih drugih vrsta
znanja ovakav odnos ne postoji.
injenica je da je za jednog studenta stjecanje svih vrsta znanja
nemogue, a sve i da je mogue, svi ljudi nemaju motivaciju za znanjem.
Takoer su i talenti i sklonosti jedinki za usvajanjem razliitih vrsta
znanja razliiti. Poto su neke vrste znanja meusobno povezane te iz tog
razloga usvajanje nekih znanja ovisi o drugim znanjima, uitelji su jo
davno odluili da tijesno povezane teme svrstaju zajedno i da utvrde
specifine nauke i vrste znanja. Kategorizirane su razliite nauke i
razjanjena potreba svake nauke za drugim naukama. Prema tome je ut-
vreno prethoenje jedne nauke drugoj, da bi tako, prvo, posjednik ne-
kog posebnog talenta i sklonosti mogao u nepreglednoj masi pitanja i
problema pronai ono to trai te put kojim e dosegnuti svoj cilj, i
drugo, da bi onaj ko eli osvojiti neku drugu oblast znanja mogao znati
odakle da pone, ime bi se utro put ka znanju ove druge oblasti i
olakalo njeno dosezanje.
45
Na ovaj nain nauke su podijeljene u nekoliko skupina. Svaka
skupina je, opet, svrstana u posebnu kategoriju i na zaseban nivo, a
ukljuuje opu podjelu na teorijske i praktine nauke. Teorijske nauke
podijeljene su na prirodne nauke, matematiku i teologiju, a praktine na
etiku, ekonomiju domainstva i politiku. O ovome je ve ranije bilo go-
vora.
Norma razlikovanja nauka
Nakon to je postala jasna neophodnost klasificiranja nauka, moe se

postaviti drugo pitanje: Koji su kriteriji i norme kategorizacije nauk i
njihovog razlikovanja? Odgovor je da se nauke mogu klasificirati prema
razliitim normama od kojih su najvanije sljedee:
1. Prema metodama i nainima istraivanja. Ranije smo ukazali da
svi problemi ne mogu biti predmet prouavanja i istraivanja na
osnovu jedne metode. Takoer smo istakli da se sve nauke, s
obzirom na njihove ope metode istraivanja, mogu podijeliti u tri
skupine:
a. Racionalne nauke, koje se mogu istraivati iskljuivo putem
racionalnih dokaza i umskih zakljuivanja, kao to je sluaj
sa logikom i Boanskom filozofijom.
b. Empirijske nauke, poput fizike, hemije i biologije, koje se
mogu potvrditi iskustvenim metodama.
c. Pripovjedne nauke, koje se mogu istraivati na temelju
pripovijedanih i historijskih dokumentacija. Takve nauke su
historija, biografija ('ilm ar-ridl nauka o ljudima,
prenosiocima predaja) i islamska pravna nauka ('ilm al-fiqh).
2. Prema cilju i svrsi. Drugo mjerilo na temelju kojeg se mogu
klasificirati nauke jesu koristi i posljedice koje proizlaze iz njih.
Materijalni i duhovni (pojedinani i drutveni) ciljevi i rezultati su
ti koji motiviu studenta da krene u izuavanje odreene nauke.
Oito je da onaj ko eli pronai put ostvarenja svog duhovnog
savrenstva mora prouavati razliita pitanja, za kojima nema
potrebu neko ko se eli obogatiti poljoprivredom ili industrijom.
46
Misbh Yazd
Isto tako i predvodnik drutva ima potrebu za nekim drugim vidom
znanja. Stoga se nauke mogu klasificirati prema razliitim
ciljevima.
3. Tree mjerilo prema kojem se mogu razlikovati i razdvojiti nauke
jeste njihov subjekt. S obzirom na injenicu da svaki problem ima
subjekt, a niz problema sakuplja se pod obuhvatnom temom, ova
obuhvatna tema moe sluiti kao osovina oko koje se razliita
manje vana pitanja okreu. Naprimjer, brojevi su subjekt
aritmetike, zapremina subjekt geometrije, a ljudsko tijelo je subjekt
medicine.
Klasifikacija nauka prema subjektu priskrbljuje bolji nain da se
osiguraju cilj i motivacija za odvajanje razliitih naunih disciplina,
poto se upotrebom ove metode bolje uvaju unutranji odnosi i har-
monija meu problemima, kao i njihov red i poredak. Upravo su je iz
ovog razloga veoma davno uoili veliki filozofi i naunici. Ipak, u niim
podjelama mogu se razmotriti i druga mjerila. Naprimjer, neko moe us-
postaviti nauku zvanu teologija u kojoj se problemi tiu subjekta, tj. Uz-
vienog Boga. Potom je moe podijeliti u ogranke koji su filozofski,
gnostiki ili vjerski, a svaki od njih moe se istraivati na zaseban nain.
Ustvari, mjerilo ove potpodjele ticalo bi se metoda istraivanja. Na isti
nain subjekt matematike moe se podijeliti na niz ogranaka. Na svaki
ogranak moe ukazivati poseban cilj, npr. fizika matematika ili ekonom-
ska matematika. Ovako smo proizveli kompoziciju razliitih normi.
Cijelo i univerzalno
Obuhvatna tema, koja se razmatra u vezi sa subjektima nekog prob-

lema i na temelju koje se nauka pojavljuje u znaenju skupa meusobno
povezanih problema, nekad je univerzalna tema i ima mnogo pojedina-
nih primjera, a drugi put je u formi cjeline i ima brojne dijelove. Primjer
za univerzalno je tema broja ili koliine tema koja ima razliite vrste i
skupine, a svaka od njih sastoji se od subjekta nekog posebnog problema.
Primjer za to je cijelo jeste ljudsko tijelo koje ima brojne organe i udove,
a svaki od njih subjekt je neke grane medicine.
47
Osnovna razlika izmeu ovih dvaju vrsta subjekata lei u tome to je
u prvoj vrsti (gdje se tretira univerzalno) tema subjekta nauke pojedi-
nano primijenjena na subjekte njenih problem, koji su njene partiku-
larije, za razliku od druge vrste gdje se tema subjekta ne primjenjuje po-
jedinano na subjekte problem, ve se predicira skupu dijelova.
Grane nauka
Iz onoga to je dosad objanjeno vidi se da se klasifikacija nauka vri

radi olakavanja uenja i ispunjavanja ciljeva obrazovanja do najvee
mogue razine. U poetku, kada je ljudsko znanje bilo ogranieno, sve
znanje moglo se razvrstati u nekoliko skupina. Tako se zoologija mogla
smatrati kao samo jedna nauka, koja je mogla prouavati i neka pitanja
vezana za ovjeka. Meutim kada se proirio opseg pitanja i problema, a
naroito nakon to su proizvedeni razliiti nauni instrumenti za is-
traivanje emprijskih problema, postepeno su se empirijske nauke, vie
nego druge, dijelile na razliite grane, a svaka nauka na jo ue nauke.
Ovaj proces jo uvijek je u porastu.
Openito gledano, nauke se dijele po nekoliko obazaca:
1. Jedan sluaj je kada se manji dijelovi uzimaju iz subjekta kao
cjeline i svi oni postanu subjekti nove grane izvedene iz osnovne
nauke, kao to je sluaj sa endokrinologijom i genetikom. Jasno je
da je ova vrsta diobe svojstvena naukama u kojima izmeu
subjekta nauke i subjekta problem vlada odnos cjeline i njenog
dijela.
2. Drugi sluaj je onaj u kome se partikularnije i ogranienije
podpodjele izvode iz univerzalne teme, npr. entomologija i
bakteriologija iz biologije. Ova vrsta podjele pojavljuje se u
naukama u kojima je odnos izmeu subjekta nauke i subjekta
problem odnos univerzalnog i partikularnog, a ne cijelog i
njegovih dijelova.
3. Sljedei oblik biva tamo gdje se razne metode istraivanja
smatraju sekundarnim kriterijima, i pri kojima nastaje novi
ogranak, dok se zadrava jedinstvo subjekta,. Ovo se deava u
sluajevima kada se problemi neke nauke mogu istraivati i
48
Misbh Yazd
rjeavati na razliitim metodama. Primjer za ovo jesu filozofske,
mistike i vjerske teologije.
4. Jo jedan oblik je onaj u kojem se razliiti ciljevi mogu smatrati
podkriterijima, i u kojem su problemi svojstveni svakom cilju
predstavljeni kao poseban ogranak osnovne nauke, kao to je to
ranije navedeno na primjeru matematike.
49
esta lekcija
TA JE FILOZOFIJA?
Odnos izmeu subjekata i problem
Mi smo se dosad upoznali sa razliitim filozofskim terminima, a sada

emo razjasniti predmet rasprave ove knjige, objasnit emo ta podrazu-
mijevamo pod filozofijom te o kojim problemima emo raspravljati u
knjizi. Prije samog definiranja filozofije i kratkog uvoda u njene prob-
leme, dat emo dodatna objanjenja pojmova subjekta, problema i
princip nauka i odnosa meu njima.
U prethodnim lekcijama istakli smo da se termin nauka, u skladu
sa etiri od pet navedenih znaenja, primjenjuje na skup premisa (su-
dova) koje se smatraju meusobno povezanim. Nadalje, postalo je jasno
da razliiti meusobni odnosi razdvajaju nauke. Takoer je postalo oito
da najbolji odnos meu razliitim problemima, kojeg bi se smatralo nor-
mom razdvajanja nauka, jeste povezanost izmeu njihovih subjekata, tj.
problemi iji subjekti ine dijelove neke cjeline ili patikularije univer-
zalije koji se uobliuju u jednu nauku.
Prema tome, problemi neke nauke sastoje se od sudova iji subjekti
potpadaju pod obuhvatnu temu (kao cjelinu ili univerzaliju). A glavni
subjekt (predmet) neke nauke, pak, jeste upravo ta obuhvatna tema koja u
sebi sadri subjekte pojedinanih problema te nauke.
Ovdje bi bilo dobro napomenuti da neka tema moe biti subjekt dviju
ili vie nauka, a razlike meu njima mogu biti zbog njihovih ciljeva ili
metoda istraivanja. Ipak, ne smije se previdjeti sljedea injenica:
naime, ponekad tema koja se smatra subjektom jedne nauke nije u pot-
punosti subjekt te nauke. Tema zapravo ima odreena ogranienja, a
50
Misbh Yazd
razlike meu ovim ogranienjima vezanim za jedan subjekt uzrokuju
pojavu nekoliko nauka i razliitosti meu njima. Naprimjer, materija s
obzirom na svoje unutranje ureenje i karakteristike koje se odnose na
sintezu i analizu elemenata, postaje subjektom hemije. S obzirom na
njene spoljanje promjene i njima svojstvene karakteristike, materija
postaje subjektom druge nauke fizike. Drugi primjer je rije koja je
prema promjenama u tvorbi subjekt morfologije, a prema promjenama
koje nastaju u nizanju rijei i sl. subjekt sintakse.
Zbog toga treba paziti da li je obuhvatna tema subjekt odreene
nauke apsolutno ili sa odreenim ogranienjima i preduvjetima. Veoma
esto obuhvatna tema postaje subjektom openite nauke apsolutno, a
potom usljed dodavanja odreenih ogranienja postaje subjektom neke
posebne nauke. Naprimjer, u poznatoj antikoj klasifikaciji filozofije ti-
jelo je predstavljalo subjekt svih prirodnih nauka. Dodavanjem odreenih
ogranienja ono postaje subjektom mineralogije, botanike, zoologije itd.
U vezi sa kakvoom grana nauka reeno je se da su neke diobe nastale
suavanjem opsega subjekta i dodavanjem ogranienja temi osnovnog
subjekta.
Meu odrednicama koje se mogu dodati temi subjekta jeste i pravilo
apsolutnosti (qayde itlq), to znai da se diskutovani problemi doka-
zuju za bit (zat) subjekta apsolutno, bez uzimanja u obzir njegovih bilo
kakvih specifinih karakteristika. Znai, ovim (absolutnou) e biti
obuhvaene sve jedinke subjekta. Ovim bi, naprimjer, principi i karak-
teristike mogli biti dokazani za apsolutno tijelo -pa bilo ono organsko ili
anorgansko, vegetativno, ivotinjsko ili ljudsko. Na ovaj nain mi
moemo subjekt postaviti kao apsolutno tijelo, a problem dalje moe
biti razlagan na pripadajue mu specifine nauke. Tako su mudraci
odredili da prvi dio fizike pokriva principe nazvane sama tabii
(osnovna opa fizika) i sama al-kiyan (osnovna opa astronomija), a
zatim su odredili skupine tijela za pojedinane nauke kao to su
kosmologija, mineralogija, botanika i zoologija.
Ovaj isti postupak moe se primijeniti i na partikularnije podjele
nauka. Naprimjer, problemi vezani za sve ivotinje mogu se uzeti kao
posebna nauka iji je subjekt ivotinja apsolutno, ili ivotinja kao ivot-
inja specifino. Potom se o specifinim problemima vezanim za svaku
vrstu ivotinja moe raspravljati u specijaliziranijim naukama.
51
Na taj nain, tijelo predstavlja subjekt dijela antike filozofije naz-
vanim prirodnom naukom, a apsolutno tijelo ini subjekt prvog dijela
fizike sam tab (osnovna opa fizika). Sva posebna tijela, poput
kosmikih, anorganskih i ivih, subjekt su kosmologije, mineralogije,
odnosno biologije. Isto tako, openito ivo bie predstavlja subjekt ope
biologije, a apsolutno ivo bie predstavlja subjekt nauke koja raspravlja
o principima svih ivih egzistenata. Spomenute vrste opih ivih egziste-
nata tvore subjekte pojedinanih grana biologije.
Ovdje se moe postaviti pitanje: ta ako je neki princip zajedniki za
nekoliko vrsta univerzalnih subjekata, ali ne za sve? U kojoj bi se nauci
takav princip istraivao? Naprimjer, ako je neto zajedniko za nekoliko
vrsta ivih bia, to se ne moe smatrati akcidentalnim vlasnitvom ap-
solutnog ivog bia jer ne obuhvata sva iva bia. S druge strane,
raspravljanje o tome u bilo kojim partikularnim naukama bilo bi po-
navljanje iste rasprave. Gdje ga onda svrstati?
Odgovor je da se o ovom problemu obino raspravlja i u nauci iji je
subjekt rasprave apsolutno, a principi apsolutnih subjekata (awaride
dhtiyyah, esencijalni akcidenti) definirani su kao neto ta je
ustanovljeno za sutinu nekog subjekta prije nego li budu ogranieni od
strane pojedinanih nauka. Ustvari, labavost ove definicije je bolja od
ponavljanja problema. Kao i u sluaju prvotne filozofije ili metafizike,
neki filozofi su rekli da se o pravilima i akcidentima raspravlja kao ne-
em dokazanom za apsolutno bie (ili bie kao bie), radije nego to mu
je dodana odrednica prirodni ili matematiki.
Principi nauka i njihovi odnosi sa subjektima i problemima
Uvidjeli smo da u svakoj nauci niz valjano povezanih sudova za

direktan cilj i motivaciju za uenje i izuavanje te nauke imaju
analiziranje tih sudova, tj. dokazavanje da su njihovi predikati tani za
njihove subjekte. Tako se u svakoj nauci smatra da subjekt postoji, a da
se predikati mogu dokazati tanim za dijelove ili pripatke tog subjekta.
52
Misbh Yazd
Zbog toga, prije nego se neko uhvati ukotac sa predstavljanjem i
analizom problema bilo koje nauke, on treba imati predznanje o nekoliko
stvari:
1. znanje o tastvu (mahijetu) i pojmu (mafhumu) subjekta,
2. znanje o postojanju subjekta,
3. znanje o principima pomou kojih se rjeavaju problemi odreene
nauke.
Ovakvo znanje nekad je po sebi oito i nema potrebe za pojanjen-
jem ni stjecanjem i u tom sluaju nemamo nikakvih potekoa. Meutim
ponekad ovo znanje nije po sebi oito i zahtijeva pojanjenje i
dokazivanje. Naprimjer, mogue je da postojanje subjekta, kao to je
ovjekov dua, bude predmet nesuglasica i da se smatra prizvodom mate
i nestvarnim. U takvom sluaju njegova stvarna egzistencija mora biti
dokazana. Isto tako, mogue je da bude stanovitih sumnji o principima na
temelju kojih se rjeavaju problemi neke nauke. Tu je neophodno prvo
dokazati principe; u suprotnom, zakljuci koji se izvedu iz njih nee
imati naunu vrijednost i pouzdanost.
Ovakve vrste pitanja nazivaju se principima nauka (mabdye
ulm), a oni se dijele na pojmovne (tasawwur) i potvrdne (tasdq) prin-
cipe.
Pojmovni principi, koji se sastoje iz definicija i objanjenja mahijeta
stvari o kojima se raspravlja, obino se iznose u samoj nauci u obliku
uvoda. S druge strane, potvrdni principi nauke su drugaiji. O njima se
esto raspravlja u drugim naukama. Kao to je ve ukazano, filozofija
svake nauke je zapravo druga nauka koja se bavi objanjavanjem i
ustanovljavanjem principa te nauke. O najopenitijim principima nauk
se raspravlja i oni se istrauju u prvoj filozofiji, odnosno metafizici.
Meu tim principima neko moe spomenuti princip kauzaliteta, na
koji se oslanjaju naunici svih empirijskih nauka. U osnovi, nauno is-
traivanje vri se uz prethodno prihvatanje ovog principa jer se is-
traivanje temelji na otkriu kauzalnih veza meu pojavama, ali sam ovaj
princip nije dokaziv ni u jednoj empirijskoj nauci, ve se rasprava o
njemu vodi u filozofiji.
53
Subjekti i problemi filozofije
Iz dosada reenog slijedi da najbolji nain da se definira neka nauka

jeste da se poblie odredi njen subjekt, a ako ima nekih ogranienja,
njima (ogranienjima) treba posvetiti posebnu panju. Tada problemi te
nauke mogu biti predstavljeni kao sudovi koje krue oko navedenih sub-
jekata.
S druge strane, odreivanje subjekta (mevu) i njegovih odrednica
ovisi o utvrivanju problema koje treba objasniti neka nauka, to znai da
je do izvjesne mjere sve ovisno o konvenciji i dogovoru. Naprimjer, ako
razmotrimo pitanje egzistenta (mevdud), to je najopenitiji pojam za
stvarno bie, uvidjet emo da svi subjekti stvarnih problema potpadaju
pod njega. Takoer, ako razmotrimo subjekt nauke, on e ukljuiti sve
probleme stvarnih nauka, a ta nauka je sama filozofija u znaenju koje je
imala u antikom dobu.
Uvoenje ovako obuhvatne nauke nije u skladu sa ciljevima klasifi-
kacije nauka. Jedini je nain da se subjekti razmotre neto ue, s ciljem
ispunjavanja spomenutih ciljeva. Antiki uitelji prvo su razmatrali dvije
skupine teorijskih problema, a svaka od njih bavila se svojim posebnim
nizom pitanja. Jedna skupina zvala se fizika, a druga matematika. Potom
se svaka od njih dijelila na ue nauke. Takoer je postojala i trea
skupina teorijskih problema, o Bogu, koja se zvala teologija (marifet ar-
rubbiyyah). Meutim jo jedna skupina teorijskih intelektualnih prob-
lema ostaje izvan dosega dosad navedenih subjekata i ona nije svojstvena
nijednom pojedinanom subjektu.
ini se da oni za ove probleme nisu pronali prikladno ime, a budui
da se o njima raspravljalo iza fizike, nazvali su je metafizikom (ma bad
at-tabah). Poloaj problema metafizike u odnosu na druge probleme te-
orijskih nauka je kao poloaj elementarne fizike u odnosu na prirodne
nauke, i kao to je subjekt potonjih apsolutno tijelo, subjekt metafizike
je Apsolutni egzistent, ili Egzistent sam po sebi, pa tako jedini
problemi koji nisu svojstveni subjektima nijedne pojedinane nauke
bivaju predstavljeni u njoj (metafizici), iako ovi problemi (metafizike) ne
obuhvataju sve egzistente. Na ovaj nain nastala je posebna nauka naz-
vana metafizikom, a koja je kasnije nazivana univerzalnom naukom
(ilme kull) ili prvom filozofijom (falsafaye l).
54
Misbh Yazd
Kao to smo ve pokazali, u islamskoj eri, problemi metafizike pris-
podobljeni su problemima teologije koja je nazvana teologijom u op-
enitom smislu (ilhiyyt bi al-man al-m). Povremeno su drugi
problemi, kao to su pitanja proivljenja ili sredstava za ostvarenje
ovjekove vjene sree, pa ak i neka pitanja vezana za poslanstvo i
imamet uvrtavani u ilhiyyt, kao to se vidi u poglavlju o teologiji u
Ibn-Snovom ifu. Ako bi se svi ovi problemi smatrali glavnim prob-
lemima jedne nauke, a nijedan od njih ne bude poiman kao nametnut ni
kao digresija, u tom sluaju subjekt ove nauke morao bi se razmatrati
veoma iroko. Odreivanje jednog subjekta za ovako raznovrsne prob-
leme ne bi bio nimalo lahak zadatak. Upravo iz ovog razloga bilo je
razliitih pokuaja da se odredi subjekt i objasni da su svi ovi predikati
esencijalni akcidenti (awrid dhtiyyah) subjekta, iako se za ove po-
kuaje ne moe rei da su bili posebno uspjeni.
U svakom sluaju, postoje tri opcije: ili da se teorijski problemi koji
ne pripadaju fizici i matematici smatraju jednom naukom sa jednim sub-
jektom, ili da se norme i kriteriji njihove povezanosti i jedinstva uzmu
kao jedinstvo njihovih ciljeva i rezultata, ili da se svaka skupina prob-
lema koja ima specifian subjekt uzme kao zasebna nauka, ukljuujui i
univerzalne probleme egzistencije, o kojima se raspravlja u prvoj filo-
zofiji, u skladu sa jednim od posebnih znaenja filozofije.
ini se da je ova posljednja opcija najpogodnija i da se otuda razliiti
problemi u islamskoj filozofiji, koji su predstavljeni kao filozofija i mud-
rost (hikmet), uzimaju kao nekoliko zasebnih nauka. Drugim rijeima,
imat emo itav niz filozofskih nauka koje dijele racionalni metod, ali
emo primjenjivati termin apsolutna filozofija za prvu filozofiju, a
glavna namjera ove knjige i jeste predstavljanje problema prve filo-
zofije. Ipak, poto rijeenje ovih problema ovisi o problemima znanja,
prvo emo predstaviti epistemologiju, a onda emo ispitivati probleme
ontologije i metafizike.
Definicija filozofije
Uzimajui da je filozofija identina prvoj filozofiji ili metafizici i da

je njen subjekt apsolutni egzistent (ne egzistent apsoluno), filozofiju
55
moemo definirati na sljedei nain: Filozofija je nauka koja raspravlja o
stanjima apsolutnog egzistenta; ili nauka koja govori o openitim stan-
jima egzistencije; ili niz sudova i problema vezanih za egzistenta u onoj
mjeri u kojoj je on egzistent.
Spomenuli smo nekoliko karakteristika filozofije, a meu najvani-
jim su sljedee:
1. Za razliku od empirijskih i pripovjednih nauka, filozofija se
oslanja na racionalni metod metod rjeavanja problema, iako se isti
koristi i u logici, teologiji, filozofskoj psihologiji i u nekim drugim
naukama poput etike, pa ak i matematike. Zbog toga ova metoda
nije svojstvena samo prvoj filozofiji.
2. Filozofija nastoji dokazati postulate koji su principi drugih nauka i
ovo je jedno od polja u kojima ostale nauke imaju potrebu za
filozofijom. Stoga se filozofija zove majkom nauka.
3. Filozofija pribavlja kriterij razlikovanja stvarnog stanja stvari od
imaginarnog i patvorenog, te se zato osnovnim ciljem filozofije
ponekad uzima znanje stvarnog stanja stvari i njihovo razlikovanje
od iluzija, premda je to bolje smatrati ciljem epistemologije.
4. Karakteristika filozofskih pojmova je da se oni ne dobijaju iz ul
ili eksperimenata, npr. pojmovi uzrok i posljedica, nuno i
mogue, materijalno i nematerijalno. Ovi pojmovi struno se
nazivaju sekundarnim filozofskim inteligibilijama, a objanjeni su
u dijelu ove knjige o epistemologiji.
Iz ovih karakteristika moe se razaznati zato se filozofski problemi
mogu dokazati jedino racionalnom metodom i zato se filozofski zakoni
ne dobijaju uopavanjem iz empirijskih nauka.
56
Misbh Yazd
Sedma lekcija
POLOAJ FILOZOFIJE
Sutina problem filozofije
U prethodnoj lekciji iznijeli smo definiciju filozofije i zakljuili da

ona raspravlja o opim stanjima egzistencije. Meutim ovo nije dovoljno
da bi se otkrila sutina filozofskih problema. Naravno, precizno shvatanje
ovih problema postie se kada se oni u praksi istrae do u detalje, i pri-
rodno, to dublje neko uroni u njih i shvati ih, bolje e znati istinu o
njima. Ipak, ako smo prije otpoinjanja rasprave u stanju da dobijemo
jasniju sliku problem filozofije, moi emo bolje pojmiti koristi filo-
zofije, nastavit emo se baviti njom pronicljivije, otroumnije i sa veom
udnjom i zanimanjem.
U tu svrhu, poinjemo navoenjem nekih primjera drugih problema
filozofskih nauka, ukazujui na razliku izmeu njih i problema drugih
nauka. Na kraju emo se pozabaviti objanjenjem sutine prve filozofije i
svojstava njenih problema.
Pred svakim ovjekom postavlja se temeljno ivotno pitanje: Da li se
njegov ivot okonava smru poslije koje nema niega osim istruhjelih
dijelova njegovog tijela, ili postoji ivot poslije smrti?
Jasno je da se odgovor na ovo pitanje ne moe dobiti ni u jednoj em-
pirijskoj nauci, kakve su fizika, hemija, geologija, botanika i druge sline
nauke. Takoer, ni matematiki prorauni ni algebarske jednaine ne
nude odgovore na ovakva pitanja. Zato postoji potreba za drugom nau-
kom koja e vlastitom metodologijom istraiti ove i sline probleme i
razjasniti da li je ovjek samo ovo fiziko tijelo, ili posjeduje i drugu
57
stvarnost koja se ne moe uoiti ulima, a zove se dua. Pod pret-
postavkom da dua postoji, da li je on sposoban za ivot poslije smrti?
Oito je da istraivanje ove vrste problema nije mogue metodama
empirijskih nauka. Za njihovo rjeavanje treba koristiti racionalne me-
tode. Naravno, potrebna je nauka koja e istraiti ovakve neempirijske
probleme. To je 'ilm an-nafs, ili filozofska psihologija.
I ostali problemi, kao to su problemi slobodne volje i htijenja, koji
su osnova ljudske odgovornosti, moraju biti ustanovljeni u ovoj nauci.
Postojanje jedne takve nauke i valjanost nain rjeavanja u njoj pre-
doenih problema ovisi o dokazu postojanja razuma i vrijednosti racion-
alnog znanja. Zbog toga postoji potreba za drugom naukom koja e is-
traivati i vrednovati vrste znanja dok ne postane poznato ta su intelek-
tualne percepcije, kakvu valjanost one mogu imati i koje probleme mogu
rijeiti. Ovo je jo jedna filozofska nauka koja se naziva epistemologija.
I u praktinim naukama, poput etike i politike, takoer postoje te-
meljni problemi koje empirijske nauke ne mogu rijeiti. Tu spada pre-
poznavanje istinitosti dobra i zla, moralnih vrlina i mahana, te mjerila
odreivanja i razlikovanja hvale odnosno prijekora vrijednih djela. Is-
traivanju ove vrste pitanja potrebna je posebna filozofska nauka ili
nauke, koje, opet, imaju potrebu za epistemologijom.
Paljivijim posmatranjem postaje oito da su ovi problemi meu-
sobno povezani i kao cjelina povezani sa problemima teologije uenja o
Bogu koji je stvorio tijelo i duu ovjeiju i sve egzistente u svijetu;
Bogu koji posebnim poretkom upravlja kosmosom; Bogu koji uzrokuje
da ljudi umiru i ponovo ih proivljuje da bi bili nagraeni ili kanjeni za
svoja dobra dobra i loa djela, poinjena slobodnom voljom i htijenjem.
Znanje o Svemoguem Bogu i Njegovim atributima i djelima tvori
niz problema koji e biti istraeni u teologiji (u uem smislu).
Svi ovi problemi temelje se na nizu jo openitijih i univerzalnijih
problema, iji opseg obuhvata ulne i materijalne stvari, a takvi su
sljedei problemi:
Egzistenti imaju potrebu jedni za drugima radi reprodukcije i op-
stanka. Meu njima ima pasivnih i aktivnih odnosa, akcija i reakcija te
uzroka i posljedica. Svi egzistenti u dometu ljudskih ula i ljudskog
iskustva su prolazni, ali mora da postoji neki drugi egzistent koji je ne-
prolazan i koji je lien nitavila i nesavrenstva. Bivanje nije ogranieno
58
Misbh Yazd
na materijalne i ulne egzistente, niti je ogranieno na promjenljive i
pokretne egzistente. Zapravo, postoje i druge vrste egzistenata koji ne-
maju ovakva svojstva i koji nemaju potrebu za vremenom i prostorom.
Rasprava o tome da li su promjena, prolaznost i ovisnost neodvojivi
od bivanja, ili drugim rijeima, da li postoji postojan, nepromjenljiv, ne-
prolazan i neovisan egzistent, jeste rasprava ije pozitivno rijeenje vodi
u podjelu egzistenata na materijalne i nematerijalne, postojane i prom-
jenljive, Nune i mogue itd. Dok se ne razrijei ovaj problem, dok se,
naprimjer, ne ustanovi Nuna egzistencija i nematerijalne egzistencije -
nauke poput teologije, filozofske psihologije i slinih nee imati osno-
vanost i utemeljenost. Racionalno dokazivanje nije potrebno samo za
rjeavanje ovakvih problema, ve ako neko eli opovrgnuti ova pitanja,
on takoer mora posegnuti za racionalnim metodama, jer kao to su ula
i iskustvo sami po sebi nemoni da ih dokau, tako su isto nemoni i da
ih opovrgnu i poreknu.
Na ovaj nain postalo je jasno da je itav niz ovjekovih temeljnih
problema na koje nijedna posebna nauka ne moe odgovoriti, pa ak ni
filozofske nauke. Mora postojati jo jedna nauka u kojoj bi se oni is-
traili, a to je metafizika, opa nauka, prva filozofija, iji subjekt nije
svojstven ni jednoj vrsti egzistenta, niti je odreena i posebna sutina.
Neminovno, njen subjekt mora biti najopenitiji pojam koji je primjenljiv
na sve stvarne i objektivne stvari, a to je termin egzistent. Naravno,
ono to se pod njim podrazumijeva nije u smislu da je on materijalan ni
da je nematerijalan, nego radije u smislu u kojem je on egzistent, tj. ap-
solutni egzistent ili egzistent u mjeri u kojoj je egzistent. Takva nauka
ima potencijal da bude ono to se zove majkom nauka.
Principi filozofije
U prethodnoj lekciji reeno je da se prije pristupa rjeavanju prob-

lema bilo koje nauke moraju prepoznati principi te nauke. Tako sada
moemo postaviti pitanje: ta su principi filozofije, i u kojoj bi se nauci
oni trebali odrediti?
Odgovor je da se prepoznavanje pojmovnih principa nauka - tj.
znanje o pojmu i sutini subjekta nauke i o pojmovima subjekata prob-
59
lema nauke - obino dobija u istoj toj nauci. Tako se definicija subjekta
daje u uvodu u tekst, a definicije pojedinanih subjekata problema
navode se u uvodima u svaku pojedinanu raspravu. Meutim subjekt
filozofije (egzistent) i njegov pojam su po sebi oiti i nemaju potrebu da
budu definirani. Zbog toga filozofija nema potrebu za ovim pojmovnim
principima, dok se subjekti njenih problema, kao i u drugim naukama,
definiraju na poetku svake rasprave.
Potvrdni principi nauka dijele se u dvije skupine: jednu ini potvrda
egzistencije subjekta, a drugu principi koriteni za ustanovljavanje i
odreivanje problema nauke. Postojanje subjekta filozofije nema potrebu
da bude ustanovljeno budui da je princip bivanja po sebi oit i neporeciv
za svakog razumnog ovjeka. Svaki ovjek je svjestan makar vlastitog
postojanja, to je dovoljno za znanje o tome da pojam egzistent ima
primjer. Ali zato drugi primjeri mogu biti predmet rasprave i istraivanja.
Tu se u filozofiji pojavljuje problem o kojem su se razili sofisti, skeptici
i idealisti s jedne, i ostali filozofi s druge strane.
to se tie druge skupine potvrdnih principa, tj. principa koji su os-
nova za rjeavanje problema, ona se dalje dijeli na dvije skupine. Jednu
ine teorijski principi (nisu po sebi oiti), koji se moraju dokazati u
drugoj nauci, a zovu se konvencionalni principi. Kao to je ranije nazna-
eno, najopenitiji konvencionalni principi ustanovljeni su u prvoj filo-
zofiji, tj. neki filozofski problemi koriteni su da bi se ustanovili konven-
cionalni principi drugih nauka. Sama prva filozofija zapravo nema pot-
rebu za ovakvim konvencionalnim principima, iako je mogue da se u
nekim drugim filozofskim naukama, poput teologije, filozofske psi-
hologije i etike, mogu koristiti principi ustanovljeni u prvoj filozofiji ili
nekim drugim filozofskim naukama, ili ak u nekoj emprijskoj nauci.
Druga skupina u ovoj potpodjeli potvrdnih principa jesu po sebi oiti
sudovi koje nemaju potrebu da budu dokazani ili objanjeni, kao to je
sud o nemogunosti kontradikcije. Problemi prve filozofije ne trebaju
nita vie od ovakvih principa, a ovi principi ne trebaju biti dokazani, a
kamoli dokazani u nekoj drugoj nauci. Upravo zato prva filozofija nema
potrebu ni za jednom drugom naukom, bilo racionalnom, empirijskom ili
pripovjednom. Ovo je jedna od najznaajnijih karakteristika ove nauke,
iako su logika i epistemologija izuzeci jer je zakljuivanje pri
ustanovljavanju filozofskih problema na temelju principa logike, i na tom
temelju filozofske istine mogu biti racionalno poznate. Postojanje razuma
60
Misbh Yazd
i njegova sposobnost da rjeava probleme filozofije su utvreni. Meutim
moe se rei da ono to je zbilja potrebno filozofiji jesu oiti principi
logike i epistemologije, za koje se zapravo i ne moe smatrati da su
problemi ni da imaju potrebu za dokazivanjem, a objanjenja koja su data
o njima ustvari su samo objanjenja radi ukazivanja. Detaljnije objan-
jenje ovoga moe se nai u jedanaestoj lekciji.
Cilj filozofije
Neposredni i izravni cilj svake nauke jeste svijest ovjeka o prob-

lemima koji su u toj nauci predstavljeni i gaenje ovjekove priroene
ei za razumijevanjem istine, jer jedan od osnovnih ljudskih instinkata
jeste instinkt za traenjem istine, i to je jedna neugasiva i neograniena
znatielja. Zadovoljenje ovog instinkta ispunjava jednu od ovjekovih
psiholokih potreba, iako ovaj instinkt nije podjednako aktivan i oivljen
kod svih jedinki, no ni kod jednog od njih nije potpuno ugaen ni ned-
jelotvoran.
Obino svaka nauka prua neke posredne koristi i efekte, koji na neki
nain utjeu na ovjekov materijalni i duhovni ivot i ispunjavaju nje-
gove druge prirodne i priroene elje. Naprimjer, prirodne nauke pripre-
maju teren za vee iskoritavanje prirode i bolji materijalni ivot, a sa
ovjekovim prirodnim i ivotinjskim ivotom povezane su jednim pos-
rednikom. Matematike nauke nas uz pomo dvaju posrednika dovode do
ovog cilja, iako i one na drugi nain mogu utjecati na ovjekov duhovni
ivot i njegovu dimenziju ovjenosti, a to biva onda kada su povezane
sa filozofskim i Boanskim spoznajama, te sa gnostikom ('irfn) i
sranim panjama, kada ove nauke pojave u prirodi predstavljaju kao
uinke Boije moi, veliine, mudrosti i milosti.
Odnos izmeu ovjekovih duhovnih dimenzija i dimenzija njegove
ovjenosti te filozofskih nauka blii je negoli u sluaju prirodnih nauka.
A prirodne nauke, kao to je reeno, takoer se odnose na ljudsku di-
menziju ovjeka uz pomo filozofskih nauka. Ovaj odnos oituje se u te-
ologiji, a potom i u filozofskoj psihologiji i etici, vie nego u drugim
naukama, jer nas Boanska filozofija upoznaje sa Uzvienim Bogom, i
postajemo svjesni atributa Njegove ljepote i uzvienosti, to priprema
61
teren za na odnos sa izvorom beskonanog znanja, moi i ljepote. Filo-
zofska nauka o dui ('ilm an-nafs) promie znanje o dui i njenim
svojstvima te nas ini svjesnim sutine (jawhar) ovjenosti. Ona iri
nae obzore u pogledu istine o nama samima i vodi nas iza prirode i iz-
van uskih granica vremena i prostora. ini da razumijemo da ljudski
ivot nije ogranien i sveden na uske mrane okvire zemnog i materijal-
nog ivota. Etika nam ukazuje na openiti put kienja i ukraavanja due
i srca, te dosezanja vjene sree i savrenstva.
Kao to je ve bilo rijei, zarad usvajanja sveg ovog vrijednog
znanja, problemi epistemologije i ontologije moraju biti rijeeni. Stoga je
prva filozofija klju ovih vrijednih beskonanih riznica koje obeavaju
sreu i vjeite koristi. Ona je blagoslovljeni korijen dobrog drveta koje
daje plodove razliitih duhovnih i intelektualnih vrlina te neogranienih
duhovnih i boanskih savrenstava. Prva filozofija igra najveu ulogu u
pripremanju pogodnog tla za ljudsko savrenstvo i plemenitost.
Uz sve ovo, filozofija osigurava znaajnu pomo u izbjegavanju e-
jtanskih iskuenja i u odbacivanju materijalizma i ateizma. Ona ovjeka
titi od intelektualnih izopaenja, greaka i zastranjenja i osigurava mu
nepobjedivo oruje u areni sukoba ideja. Filozofija mu omoguuje da
brani ispravne stavove i sklonosti, a napada i juria na neispravna i
netana miljenja.
Zato, pored toga to igra pozitivnu i izuzetno konstruktivnu ulogu,
filozofija ima i nezamjenjivu odbrambenu i borbenu ulogu. U irenju
islamske kulture i unitavanju antiislamskih kultura, ona je izuzetno
uinkovita.
62
Misbh Yazd
Osma lekcija
METODA FILOZOFSKOG ISTRAIVANJA
Vrednovanje racionalne metode
U prethodnim lekcijama vie puta je kazano da se filozofski problemi

moraju istraivati racionalnom metodom i da je u ovoj oblasti empirijska
metoda beskorisna. Meutim oni koji su manje ili vie potpali pod utjecaj
pozitivistikog naina miljenja smatraju da je to razlog nesavrenosti i
bezvrijednosti filozofske misli. Oni misle da je empirijska metoda jedina
pouzdana i nauna metoda i da se racionalnom metodom ne mogu dobiti
pouzdani zakljuci.
Na ovoj osnovi neki zamiljaju da filozofija predstavlja maloljetnost
i nedoraslost nauk i smatraju da je zadaa filozofije iznoenje hipoteza
za rjeavanje naunih problema. ak i Karl Jaspers, njemaki filozof eg-
zistencijalista, pie: Filozofija ne donosi pouzdano znanje (), i im
neko znanje na osnovu mjerodavnih razloga svi prihvate kao izvjesno,
tada se to znanje ne moe smatrati filozofskim, ve se pretvara u nauno
znanje.
Drugi, koji su bili pod utjecajem zapadnog industrijskog i naunog
progresa, zakljuuju da su zapadni naunici postigli zbunjujui nauni
progres koji se stalno uveava tek onda kada su napustili deduktivne i ra-
cionalne a poeli koristiti induktivne i empirijske metode. Razvojni pro-
gres je posebno ubrzan od vremena Francisa Bacona, koji je naglaavao
empirijsku metodu. Ovo je najjai argument nadmonosti empirijske
metode nad racionalnom.
63
Naalost, neki novi muslimanski mislioci oponaajui reene za-
padnjake povjerovae u ovaj argument i postae spremni objesiti medalju
asti na prsa onih muslimanskih uenjaka koji (navodno) bijahu nadah-
nuti asnim Kuranom u suprotstavljanju i osporavanju grke kulture te
zbog njihove zamjene deduktivne i racionalne metode induktivnom i em-
pirijskom, da bi kasnije isti taj utjecaj islamske kulture u Evropi uz-
rokovao buenje zapadnih naunika i njihovu svijest o ovoj pobjedonos-
noj metodi.
Ova uobrazilja otila je tako daleko da su neke neznalice zamiljale
da istraivaka metoda za rjeavanje svih problema iznesena u asnom
Kuranu jeste upravo empirijska i pozitivistika metoda. ak su smatrali
da se problemi teologije, fiqha (islamske pravne nauke) i etike moraju
istraivati ovom metodom.
Naravno, ne bi trebalo biti nikakvo iznenaenje da oni ije su oi
usmjerene na ono to je dato ulima, koji su zatvorili oi za ono to je iza
ulne percepcije, koji su porekli mo razuma i racionalnog razumi-
jevanja, i koji racionalne i metafizike pojmove smatraju neispravnim i
besmislenim, poriu i bilo kakvo mjesto za filozofiju meu humanim
naukama. Oni smatraju da filozofija ima ulogu da objanjava neke po-
jmove koji su aktuelni u jezicima i da njen poloaj mora biti sveden na
poloaj lingvistike. Oni prikazuju da je njena funkcija nuenje hipoteza
za rjeavanje problema drugih nauka. Najvea je tuga da neko ko sebe
naziva muslimanom, i ko je upoznat sa Kuranom, asnom Kuranu
pripisuje takva intelektualna izopaenja i nazadnjatvo. Oni to prikazuju
oblikom asti za Islam i muslimanske naunike.
Mi ovdje nemamo namjeru kritizirati pozitivistike ideje koje su os-
nova ovakvih uobrazilja, to e u komparativnim raspravama postati
manje-vie poznato. Ipak, smatramo da je neophodno vie objasniti ra-
cionalne i empirijske metode, kako bi slabosti argumenata iznesenih u
ovoj oblasti postale oite.
64
Misbh Yazd
Analogija, indukcija i dedukcija
Tri su naina da se pokua otkriti nepoznato na temelju onoga to je

poznato:
1. Izvoenje partikularija iz nekih drugih partikularija, tj. kada su dva
subjekta slini jedan drugome a poznat je sud o jednom od njih, mi
moemo donijeti isti taj sud za drugi, na osnovu slinosti koja
postoji meu njima. Naprimjer, kada su dvojica ljudi slini a jedan
od njih je inteligentan, pa mi kaemo da je i drugi inteligentan. U
logikoj terminologiji ovo se naziva tamthl (analogija), a u
terminologiji fiqha qiys. Oito je da puka slinost dviju stvari ne
podrazumijeva da je zajedniki sud za obje pouzdan, pa je tako
analogija beskorisna u postizanju sigurnosti i nema naunu
vrijednost.
2. Izvoenje univerzalije iz partikularija, tj. kada istraimo jedinke
jednog tastva (mahijeta) i uvidimo njihove zajednike
karakteristike, mi moemo zakljuiti da se ta karakteristika
zadrava u tom tastvu i da se ona pojavljuje u svim njegovim
primjerima. U logici se ovo naziva indukcijom, koja se dijeli na
dvije vrste: potpunu i nepotpunu indukciju.
U potpunoj indukciji uzima se da su sve jedinke koje se razmatraju
istraene i u svima je uoeno zajedniko svojstvo. Jasno je da je ovo u
praksi nemogue jer ak i kad bi svi sadanji primjeri nekog tastva
mogli biti istraeni, nema naina da se istrae svi proli i budui primjeri.
U najmanju ruku, ostala bi mogunost da u prolosti ili budunosti bude
nekih neistraenih primjera tog tastva. Nepotpuna indukcija biva kada se
posmatraju mnogi primjeri nekog tastva i kada se zajedniko svojstvo
pripisuje svim jedinkama te biti. Ali, ovo intelektualno zakljuivanje
nee biti izvjesno, jer e uvijek postojati mogunost, ma kako slaba, da
neke jedinke koje nisu istraene nemadnu to svojstvo.Prema tome, u
praksi se indukcijom ne mogu dobiti pouzdani i neosporni zakljuci.
3. Zakljuivanje parikularije iz univerzalija, tj. prvo je predikat
dokazan za univerzalni subjekt, a na temelju toga jasan je sud o
partikularijama toga subjekta. U logici se ova vrsta intelektualnog
zakljuivanja naziva qiys (dedukcija). Dedukcija prua izvjesnost
pod uvjetom da su njene premise tane i da ona ima ispravnu
65
formu. Logiari su znaajan dio klasine logike posvetili
objanjenju materijalnih i formalnih uvjeta pouzdane dedukcije
dokaza.
Postoji jedan poznati problem u vezi sa dedukcijom. Ako je poznato
da je neki sud openit, primjena tog suda ne sve primjere subjekta tako-
er je poznata i onda nema nikakve potrebe za formuliranjem deduktiv-
nog argumenta. Logiari su odgovorili da sud vie premise moe biti
poznat u saetom obliku, ali u zakljuku on postaje poznat do u detalje.
Razmiljanje o problemima matematike i nainima njihovog rjeavanja
pokazuje kako je korisna dedukcija, jer je metoda matematike deduk-
tivna, i da nije korisna, nijedan problem matematike ne bi se mogao ri-
jeiti na osnovu klasinih matematikih principa.
Ovdje moramo istai da u analogiji i indukciji postoji skriveni oblik
dedukcije. Ipak, ova dedukcija u sluajevima analogije i nepotpune in-
dukcije ne predstavlja dokaz i ne slui dostizanju izvjesnosti. Meutim
da ova vrsta skrivene dedukcije ne postoji, ne bi bilo nikakvog oblika
zakljuivanja, ma kako spekulativnog. Skrivena dedukcija analogije mo-
gla bi se izraziti na slj. nain: Ovaj sud je taan za jedan od slinih ob-
jekata, a svaki sud koji je taan za jedan od dvaju slinih objekata, taan
je i za drugi. Treba zapaziti da via premisa ove dedukcije nije pouzdana.
U nepotpunoj indukciji imamo slinu spekulativnu dedukciju, tj. u njoj
postoji zadrana via premisa, npr.: Svaki sud koji je dokazan za mnoge
jedinke nekog tastva, dokazan je za sve jedinke te biti. ak i ako se in-
dukcija dokae ispravnom kroz raun vjerovatnoe, ona i dalje ima pot-
rebu za dedukcijom. I empirijski sudovi imaju potrebu za dedukcijom
ako ele postati univerzalni sudovi, kao to je objanjeno u knjigama
logike.
Treba zakljuiti da rasuivanje o nekom problemu mora uvijek biti u
formi zakljuivanja partikularnog iz univerzalnog, mada e ovo intelek-
tualno zakljuivanje jednom biti izvedeno jasno i oito, kao u logikoj
dedukciji, a drugi put u skrivenoj formi, kao u analogiji i indukciji. Ne-
kad rasuivanje donosi izvjesnost, kao u sluaju deduktivnog dokaza i
potpune indukcije, a nekad ne poluuje izvjesnost, kao u sluaju reto-
rikih i polemikih rasprava, analogije i nepotpune indukcije.
66
Misbh Yazd
Racionalna i empirijska metoda
Kao to je ve bilo govora, dedukcija donosi pouzdanost kada, pored

toga to ima ispravnu formu, zadovoljava i logike uvjete. Svaka njena
premisa takoer je pouzdana. Ako izvjesni sudovi nisu sami po sebi oiti,
oni neminovno trebaju voditi ka po sebi oitim sudovima, tj. trebaju biti
izvedeni iz sudova koje nemaju potrebu za racionalnim dokazom.
Logiari su podijelili po sebi oite sudove (badhiyyt) u dvije op-
enite skupine: primarne i sekundarne po sebi oite sudove. Jedna vrsta
sekundarnih po sebi oitih sudova smatra se empirijskom (mujarradt),
tj. sudom dobijenim pomou iskustva. Po njima, iskustvo nije metoda
oprena deduktivnoj metodi i ne samo da ukljuuje deduktivnu metodu,
ve moe sluiti i kao jedna od premisa u drugoj dedukciji. Zbog toga
nije ispravno izjednaavati indukciju i iskustvo, niti dedukciju i iskustvo
tretirati oprenim.
Naravno, iskustvo ima itav niz drugih znaenja, ali ovo nije mjesto
na kom bi se o tome raspravljalo. Smatranje empirijske metode suprot-
nom racionalnoj metodi temelji se na poimanju da je racionalna metoda
ograniena na deduktivnu metodu, gdje jedine premise jesu premise is-
tog razuma. Ove premise su ili primarni po sebi oiti sudovi ili su njima
implicirane (ne samo empirijskim sudovima), a takvi su svi silogistiki
dokazi, koji su koriteni u prvoj filozofiji, matematici i u mnogim prob-
lemima filozofskih nauka. Razlika izmeu racionalne i empirijske me-
tode nije u tome to jedna od njih koristi dedukciju, a druga indukciju,
ve je radije u tome to je racionalna metoda podrana iskljuivo primar-
nom oitou po sebi, dok je empirijska metoda podrana empirijskim
premisama - sekundarnim po sebi oitim sudovma. Ovo ne samo da ne
uzrokuje slabost racionalne metode, ve se ubraja i u ono to je izdie
iznad empirijske.
67
Zakljuci
Sa onim to je ovdje ukratko izloeno postaje jasno kako su slaba i

udaljena od istine spomenuta miljenja (pozitivista), i to iz sljedeih
razloga:
Prvo, nije ispravno izjednaavati iskustvo i indukciju. Drugo, neis-
pravno je empirijsku metodu smatrati suprotnom deduktivnoj metodi.
Tree, ni indukcija ni iskustvo nisu bez potrebe za dedukcijom. I etvrto,
i racionalne i empirijske metode su deduktivne, a razlika racionalne me-
tode od prethodnih je u tome to se ona oslanja na primarne po sebi oite
sudove. Ona je suprotna empirijskoj metodi koja se oslanja na empirijske
sudove tj. premise ija vrijednost nikad ne dosee nivo vrijednosti pri-
marnih po sebi oitih sudova.
Treba uoiti da ova tema zahtijeva dodatno objanjenje i istraivanje,
a neki principi su sporni. Mi smo naveli samo neophodna pojanjenja u
mjeri koja trai dokidanje nekih tlapnji u vezi sa ovim problemom.
Djelokrug racionalne i emprijske metode
Unato prednostima koje racionalna metoda ima nad empirijskom,

ona nije primjenjiva na sve nauke, a i empirijska metoda, s druge strane,
ima svoj djelokrug i ne moe se primijeniti na filozofiju i matematiku.
Naravno, ova podjela ingerencija ovih metoda nije konvencionalna,
nego je zahtijevana prirodom problem raznih nauk. Sami problemi pri-
rodnih nauka zahtijevaju da budu rijeeni empirijskom metodom i na os-
novu premisa dobijenih ulnim iskustvom, jer su pojmovi koji se koriste
u ovim naukama i koji tvore subjekte i predikate njihovih sudova dobi-
jeni upravo iz ulnog. Logino, ulna iskustva trebaju da ih i dokau.
Naprimjer, samim koritenjem filozofske i racionalne analize nijedan
filozof, ma koliko naprezao svoj um, ne moe otkriti da se tijela sastoje
iz molekula i atoma, koji elementi se moraju kombinirati da bi se dobila
odreena hemijska materija i koja e svojstva ona imati - on ne moe
otkriti od ega se sastoje iva bia, pod kojim materijalnim uvjetima op-
staju, ta uzrokuje bolesti ivotinja i ljudi te kako se razliite bolesti
68
Misbh Yazd
mogu lijeiti. Ovi i hiljade slinih problema mogu se rijeiti iskljuivo
empirijskom metodom.
S druge strane, problemi vezani za nematerijalno nikada ne mogu biti
rijeeni posredstvom ulnog iskustva niti ih mogu porei empirijske
nauke. Primjera radi, kojim se to ulnim iskustvom, u kojoj laboratoriji i
pomou kojih naunih sredstava mogu otkriti dua i nematerijalne stvari,
ili ustanoviti njihovo nepostojanje? Nadalje, sudovi prve filozofije sas-
toje se od sekundarnih filozofskih inteligibilija, tj. pojmova koji su dobi-
jeni posredstvom umskih nastojanja i racionalne analize. Njihovi odnosi
ili njihovo jedinstvo mogu se dokazati ili osporiti jedino razumom. Ova
vrsta problema mora se rijeiti racionalnom metodom i oslanjanjem na
racionalne po sebi oite sudove.
Iz ovoga postaje jasno kako je slaba tvrdnja onih koji mijeaju inger-
encije emprijskih i racionalnih metoda, koji nastoje utvrditi nadmonost
empirijske nad racionalnom metodom, i koji smatraju da su antiki filo-
zofi koristili samo racionalnu metodu te da iz tog razloga nisu bili u
stanju doi do uspjenih naunih otkria. Naprotiv, i Grci su koristili em-
pirijsku metodu u prirodnim naukama, a meu njima je Aristotel, uz po-
mo Aleksandra Makedonskog, napravio veliki vrt u Atini i u njemu
uzgajao razliite vrste biljki i ivotinja te je sam on posmatrao njihova
stanja i svojstva. Brzi napredak modernih naunika mora se smatrati
posljedicom otkria novih tehnologija, posljedicom njihove tenje da
rjeavaju prirodne i materijalne probleme, te fokusiranja njihovih misli i
ideja na otkria i izume, a ne posljedicom okretanja lea racionalnoj
metodi i njene zamjene empirijskom metodom.
Neka ne ostane nespomenuto da su, u sluajevima kada su iskustvena
sredstva bila nedovoljna za rjeavanje datog problema, antiki filozofi
nastojali nadomjestiti ovaj nedostatak postavljanjem hipoteza, a
vjerovatno su, da bi potvrdili ili objasnili ove hipoteze, traili pomo ra-
cionalne metode. Ipak, ovo se zbivalo zbog nezrelosti njihove filozofske
misli i neadekvatnosti njihovih empirijskih sredstava, i to nije pokazatelj
njihove nedovoljne panje posveene empirijskoj metodi ili njenog
potcjenjivanja - i ovo nije razlog da se smatra da je funkcija filozofije
iznoenje hipoteza, a da je funkcija nauke njihovo potvrivanje naunim
metodama. Ustvari, u tom periodu nije se pravila razlika izmeu nauke i
filozofije i sve empirijske nauke takoer su smatrane dijelom filozofije.
69
Deveta lekcija
ODNOS IZMEU FILOZOFIJE I DRUGIH NAUKA
Odnosi meu naukama
Premda su nauke, posmatrane kao skupine odgovarajuih problema,

odvojene i razliite jedne od drugih, prema razliitim kriterijima - kao
to su to i njihovi subjekti, ciljevi i metode istraivanja - one su ipak i
meusobno povezane. Svaka od njih moe, do odreene granice, pomoi
u rjeavanju problema neke druge nauke. Kao to je ranije spomenuto,
pozitivni principi svake nauke najee su predstavljeni u drugoj nauci, a
najbolji primjer koristi koju neka nauka moe pruiti drugoj moe se uo-
iti u odnosu izmeu matematike i fizike.
Odnosi meu filozofskim naukama takoer su oiti. Najbolji primjer
ovoga moe se nai u odnosu izmeu etike i filozofske psihologije jer je
jedan od pozitivnih principa etike ovjekovo posjedovanje volje i slo-
bode, bez koje bi dobro i zlo, pohvala i prijekor, nagrada i kazna bili
besmisleni. Ovaj pozitivni princip mora se ustanoviti u filozofskoj psi-
hologiji ('ilm an-nafs), koja racionalnom metodom raspravlja o
svojstvima ljudske due.
I izmeu prirodnih i filozofskih nauka postoji manja ili vea uzajmna
povezanost. Da bi se rijeili neki problemi koji se nameu u filozofskim
naukama, mogu se koristiti premise koje su ustanovljene u empirijskim
naukama. Naprimjer, u empirijskoj psihologiji dokazano je da ponekad
unato postojanju neophodnih fizikih i fiziolokih uvjeta da bi se vidjelo
ili ulo do toga ne doe. Moda smo svi mi imali priliku da proemo
pored prijatelja, a da ga ne vidimo, jer je naa umska panja bila
70
Misbh Yazd
usmjerena negdje drugdje; ili sluaj da zvuk uzrokuje vibriranje unih
bubnjia, iako nita nismo uli. Ovo se moe upotrijebiti kao premisa za
rjeavanje jednog od problema filozofske nauke o dui, i moe se
zakljuiti da se percepcija ne deava samo na osnovu materijalne interak-
cije, jer bi u suprotnom uvijek kada se ispune materijalni uvjeti dolazilo
do percepcije.
Sada se moe postaviti pitanje da li ovakvi odnosi postoje i izmeu
filozofije (tj. metafizike) i drugih nauka, ili je meu njima nepremostivi
zid i nema nikakvih odnosa.
U odgovoru treba istai da postoje zajednike niti izmeu filozofije i
drugih nauka, iako filozofija nije ovisna o drugim naukama. Ona ak
nema potrebu ni za pozitivnim principima ustanovljenim u drugim nau-
kama. S jedne strane, ona pomae drugim naukama i zadovoljava neke
od temeljnih potreba drugih nauka, dok se s druge strane, u nekom vidu,
okoriuje drugim naukama.
Sada emo u dvama poglavljima ukratko istraiti meusobne odnose
filozofije i nauka.
Pomo koju filozofija prua naukama
Temeljna pomo koju filozofija (metafizika) prua drugim naukama,

ukljuujui i filozofske i nefilozofske nauke, ograniena je na potvrdne
principe drugih nauka, tj. ustanovljavanje (postojanja) subjekata koji nisu
po sebi oiti i ustanovljavanje najopenitijih pozitivnih principa:
A) Ustanovljavanje subjekta nauke. Znamo da se problemi svake
nauke vrte oko subjekta koji ukljuuje i subjekte problema te nauke.
Kada postojanje takvog subjekta nije po sebi oito, ono treba biti
ustanovljeno, a ovo ustanovljavanje nije u dosegu same te nauke jer su
problemi svake nauke ogranieni na sudove koji predstavljaju stanja i ak-
cidente subjekta, a ne njegovo postojanje. S druge strane, u nekim slua-
jevima ustanovljavanje subjekta putem istraivakih metoda te nauke nije
mogue. Naprimjer, metode prirodnih nauka su empirijske, a stvarno
postojanje njihovih subjekata mora biti ustanovljeno racionalnom meto-
71
dom. U ovakvim sluajevima samo je prva filozofija kadra pomoi tim
naukama i ustanoviti njihove subjekte racionalnim dokazom.
Ovaj odnos izmeu filozofije i drugih nauka neki autoriteti smatrali
su opim odnosom, pa tako sve nauke, bez izuzetka, pri ustanovljavanju
svojih subjekata imaju potrebu za filozofijom. Neki su ak otili i dalje
tvrdei da je ustanovljavanje postojanja svih stvari dunost metafizike.
Svaki sud koja ima formu halliyyah basitah (jednostavni egzistencijalni
sudovi), odnosno iji je predikat egzistent (mewdud), npr. ovjek je
egzistent, smatra se metafizikim sudom. Ova tvrdnja ini se ipak
pretjeranom, no nema sumnje da subjekti nauka koji nisu po sebi oiti
imaju potrebu za dokazima koji se sastoje od univerzalnih i metafizikih
premisa.
B) Ustanovljavanje pozitivnih principa. Kao to je vie puta po-
navljano, o najopenitijim principima koji zahtijevaju sve stvarne nauke
raspravlja se u prvoj filozofiji, a najvaniji od njih jeste princip kauzal-
nosti i njemu potinjeni zakoni, koje objanjavamo na sljedei nain:
Sva nauna pregnua vrte se oko otkria kauzalnih veza meu
stvarima i pojavama. Naunik koji godine i godine svoga ivota provodi
u laboratoriji analizirajui i sintetizirajui hemikalije pokuava otkriti
koji elementi uzrokuju nastanak koje tvari, koja svojstva i akcidenti e
nastati u njoj, te koji inioci uzrokuju analizu smjesa, tj. ta je uzrok
nastanka ovih pojava.
Isto tako, naunik koji provodi eksperiment da bi otkrio mikrobe koji
uzrokuju zarazu i lijek za nju, ustvari trai uzrok te zaraze i lijek za nju.
Zbog toga naunici, prije nego zaponu svoja nauna pregnua, vje-
ruju da svaka pojava ima neki uzrok. ak je i Newton, koji je posmatra-
jui pad jabuke otkrio zakon gravitacije, takoer imao ovakvo uvjerenje.
Da je on smatrao da su nastanci pojava sluajni i bez uzroka, nikad ne bi
mogao doi do takvog otkria.
Sada se postavlja pitanje u kojoj bi se nauci ovaj temeljni princip,
kojeg zahtijevaju fizika, hemija, medicina i druge nauke, trebao istraiti.
Odgovor je da istraivanje ovog racionalnog zakona nije svojstveno ni-
jednoj nauci osim filozofije.
Isto je i sa zakonima koji potpadaju pod zakon kauzaliteta, kao to je
zakon da svaka posljedica ima posebni i prikladni uzrok. Naprimjer, rika
lava u dunglama Afrike ne uzrokuje nastanak raka kod ovjeka, kao to
72
Misbh Yazd
ga ni pjevanje slavuja u Evropi ne moe izlijeiti od njega. Takoer nije
dostojno nijedne nauke osim filozofije ni objanjenje npr. zakona koji
glasi: gdje god nastane potpuni uzrok, nuno e nastati i njegova posl-
jedica, a dok ne nastane potpuni uzrok, nee postojati ni njegova posl-
jedica.
I nakon eksperimenata naunici imaju potrebu za principom
kauzaliteta jer neposredni rezultati njihovih eksperimenata ne ukazuju ni
na ta do na injenicu da su, u testiranim sluajevima, specifine pojave
nastale istovremeno sa nekim drugim pojavama ili nakon njih.
Da bi se otkrio univerzalni zakon i potkrijepila tvrdnja da svaki uzrok
uvijek povlai za sobom pojavu odreenih posljedica, to zahtijeva drugi
princip koji se nikada ne moe dobiti eksperimentiranjem. Ispravan stav
je da je ovaj princip upravo princip kauzalnosti, odnosno naunik moe
predoiti univerzalni zakon sa sigurnou tek nakon to je bio uspjean u
otkrivanju zajednikih inilaca u svim sluajevima i nakon to je
pronaao postojanje uzroka pojava u svim testiranim sluajevima. Na
ovaj nain moe se rei da kad god i gdje god se pojavi takav uzrok,
nastat e i njegova posljedica.
Ovaj zakon moe se prihvatiti u univerzalnoj formi koja ne doputa
izuzetke samo u sluaju kada se prihvati zakon o nunosti kauzalnosti. U
suprotnom, moe se smatrati moguim da postojanje potpunog uzroka ne
zahtijeva uvijek nuno pojavu njegove posljedice, ili da je nastanak neke
posljedice mogue bez postojanja njenog potpunog uzroka. Ovako bi se
naruila univerzalnost i nunost ovog zakona i izgubila bi se njegova
pouzdanost.
Naravno, rasprava o tome da li iskustvo moe otkriti potpuni i eksk-
luzivni uzrok neke pojave je drugo pitanje, no u svakom sluaju nunost i
pouzdanost univerzalnih zakona (poto takvi zakoni mogu biti otkriveni
u prirodnim naukama empirijskom metodom) ovisi o prihvatanju prin-
cipa kauzalnosti i onoga to on za sobom povlai.
Dokazivanje ovih zakona dio je pomoi koju filozofija prua nau-
kama.
73
Pomo koju nauke pruaju filozofiji
Najznaajnija pomo koju druge nauke pruaju filozofiji ima dva

oblika:
A) Demonstracija premisa nekih dokaza. Na poetku ove lekcije na-
veli smo da se ponekad s ciljem rjeavanja nekih problema filozofskih
nauka mogu koristiti empirijske premise. Naprimjer, iz odsustva percep-
cije, uprkos postojanju materijalnih uvjeta za nju, moe se izvui zaklju-
ak da je percepcija nematerijalna pojava. Takoer, s ciljem dokazivanja
postojanja due moe se koristiti biologijska injenica da elije ljudskog i
ivotinjskog tijela postepeno izumiru i bivaju zamijenjene drugim eli-
jama, tako da se kroz nekoliko godina sve elije tijela (osim elija
mozga) zamijene, uz injenicu da se i struktura elija mozga postepeno
mijenja troenjem njenih sastojaka i obnovljenim hranjenjem - elije se
mijanju i nestaju a isti ljudski entitet ostaje slijedi jasan zakljuak da su
individualno jedinstvo i postojanost due oigledni i neporecivi. Tijelo je,
dakle, stalno u stanju promjene. Iz toga postaje jasno da je dua neto
vantjelesno i da je postojana i nepromjenjiva. ak su i u nekim dokazima
postojanja Uzvienoga Boga koritene empirijske premise, kao to je
dokaz o kretanju i dokaz o stvaranju.
Sada se s obzirom na ovaj odnos koji postoji izmeu prirodnih i filo-
zofskih nauka moe ustanoviti i odnos izmeu njih i metafizike na isti
nain s ciljem rjeavanja nekog metafizikog problema npr. da egzis-
tencija nije jednaka materiji i da biti materijalan nije svojstvo svih bia ni
akcident svih egzistenata. Drugim rijeima, egzistencija se moe podi-
jeliti na materijalnu i nematerijalnu, za ta se, primjera radi, moe koris-
titi premisa dobijena iz filozofske psihologije, a njeno ustanovljavanje,
opet, postii e se uz pomo empirijskih nauka. Takoer, da bi se ustano-
vila injenica da ovisnost nije neodvojiva od bivanja i da postoji jedan
neovisni (Nuni) egzistent koriste se dokazi na osnovu kretanja i stva-
ranja, koji se temelje na empirijskim premisama.
Ovaj odnos izmeu prirodnih nauka i filozofije nije u kontradikciji sa
onim to je ranije objanjeno tj. da filozofija nema potrebu za drugim
naukama jer nain ustanovljavanja navedenih injenica nije ogranien
samo ovu vrstu dokaza, ve za svaku od njih postoje isto filozofski
dokazi, koji se sastoje od primarnih po sebi oitih premisa i od onih do-
74
Misbh Yazd
bijenih iz svijesti (sudovi koje se pozivaju na prisutno znanje), to e, ako
Bog da, biti objanjeno na prikladnom mjestu. Zapravo, navoenje
dokaza koji se sastoje od empirijskih premisa je radi potede onih iji
umovi nisu dovoljno pripremljeni da potpuno razumiju isto filozofske
dokaze, sastavljene od istih racionalnih premisa, koje su daleko od
umova upuenih samo u ulno.
B) Pripremanje novih terena za filozofsku analizu. Svaka nauka po-
inje sa nekoliko osnovnih univerzalnih problema, a oni se razvijaju da bi
razradili i objasnili posebne pojedinane sluajeve sa pojavom novih
polja i podruja koja povremeno nastaju uz pomo drugih nauka.
Filozofija nije izuzetak iz ovog pravila. Njeni prvi problemi su
ogranieni a ona se razvijala i razvijat e se irenjem obzorja, koji se ne-
kad otkrivaju umskim naporima i razmjenom ideja i misli, nekad pod
vostvom objave, ili gnostikim otkrovenjima, a ponekad se ire pos-
redstvom neega to je ustanovljeno u drugim naukama, to priprema
teren za uporeivanje sa drugim filozofskim principima i novim racion-
alnim analizama. Takvi su problemi istinitosti objave i uda koje donose
religije i drugi problemi, poput svijeta slika i formi, koje donose gnostici
('uraf). Ovo je pripremalo tlo za nova filozofska istraivanja. Isto tako je
i napredak empirijske psihologije otvorio nove probleme za filozofsku
nauku o dui.
Prema tome, jedna od usluga koje nauke vraaju filozofiji, a koja je
povod irenja pogeda filozofije, irenja djelokruga njenih problema, te
povod njenog razvoja i plodnosti jeste pripremanje novih subjekata za
filozofsku analizu i usporedbu sa njenim opim principima.
Naprimjer, kada su u modernom dobu predstavljene teorije o trans-
formaciji materije u energiju i o spajanju estica iz komprimirane ener-
gije, pred filozofima se nametnuo problem da li je mogue da se u ma-
terijalnom svijetu pojavi neto to nema temeljne atribute materije, npr.
nema zapreminu. Je li mogue da se neto to ima zapreminu transfor-
mira u neto to je nema? Ako se uzme da je odgovor na ova pitanja od-
rian, zakljuit e se da energiji ne nedostaje zapremina, uprkos injenici
da ovo nije dokazivo ulnim iskustvom.
Isto tako, kada je od strane nekih fiziara energija bila predstavljena
kao neto to je iste prirode kao i pokret, postavilo se pitanje da li je mo-
gue da materija, za koju se pretpostavlja da je nastala iz komprimirane
energije, bude homogena (hamn sinkh) s pokretom. Da li materija moe
75
izgubiti neka od svojih sutinskih svojstava time to e se transformirati
u energiju, ili, obrnuto, to e se neke atomske estice transformirati u
polja (to je izvodljivo u skladu sa nekim hipotezama moderne fizike)?
Je li fizika materija u osnovi isto to i tijelo o kojem se raspravlja u filo-
zofiji? I koji odnosi postoje izmeu fizike materije i pojmova poput sile,
energije i polja, te ta oznaava pojam tijela u filozofiji?
Jasno je da ova pomo koju prirodna nauka prua filozofskim nau-
kama, posebno metafizici, ne znai da filozofija ima potrebu za njima -
ak i ako se opseg filozofskog djelovanja i oitovanja iri na fenomene
koji nastaju kao posljedica napretka nauka.
Odnos izmeu filozofije i gnoze ('irfan)
Na kraju ove lekcije rei emo neto o odnosu izmeu filzofije i 'ir-
fana, a u tu svrhu morat emo dati kratko objanjenje o 'irfanu.
'Irfan doslovno znai spoznavanje, a kao struni termin odnosi se na
posebne percepcije koje se dobijaju kroz usmjeravanje neije panje na
nutrinu due (ne posredstvom ulnog iskustva ni racionalne analize). U
procesu duhovnog putovanja (sayr wa sulk) obino se postiu neka
otkrovenja slina vizijama, ponekad doe do tanog oitovanja neega
to se desilo u prolosti, sadanjosti ili budunosti, to katkad zahtijeva
tumaenje, a ponekad otkrovenje dolazi kao posljedica bivanja opsjed-
nutim zloduhom.
Teme koje gnostici ('uraf) obrazlau kao otkrovenja i pronalaske
unutar vlastite svijesti nazivaju se naunom gnozom ('irfne 'ilm). Ne-
kad dodavanjem argumentiranja i zakljuivanja one poprimaju oblik filo-
zofskih rasprava.
Izmeu filozofije i gnoze takoer postoji odnos koji je istraen u nar-
ednim dvama poglavljima.
76
Misbh Yazd
Pomo koju filozofija prua gnozi
A) Stvarna gnoza postie se iskljuivo kroz robovanje Bogu i

pokoravanje Njegovim odredbama. Robovanje je nemogue bez znanja, a
ovo znanje zahtijeva filozofske principe.
B) Prepoznavanje ispravnih gnostikih otkrovenja postie se nji-
hovim uporeivanjem sa normama razuma i (vjero)zakona, a preko jed-
nog ili vie posrednika ona se vraaju na principe filozofije.
C) Poto su gnostike vizije vrsta nutarnje percepcije i u potpunosti
su line, njihove umske interpretacije postiu se posredstvom pojmova, a
pojmovi se prenose u druge pojmove pomou termina i izraza. S obzirom
na injenicu da je veina gnostikih istina iznad nivoa razumijevanja
obinog svijeta, ovdje se moraju koristiti precizni pojmovi i ispravna
terminologija.
Pomo koju gnoza prua filozofiji
A) Kao to je ranije spomenuto, gnostika otkrovenja i vizije stva-

raju nova pitanja i probleme za filozofsku analizu, to pomae irenju
vizije i razvoju filozofije.
B) Tamo gdje su problemi filozofskih nauka rijeeni na osnovu ra-
cionalnog dokaza, gnostike vizije smatraju se njihovom monom
potkrepom - i ono do ega se u filozofiji dolazi razumom, gnostik dosee
vizijom srca.
77
Deseta lekcija
POTREBA ZA FILOZOFIJOM
ovjek naeg doba
Sunce je ponovo izalo iz svoje postelje, zelenih voda mora, i svojim

zlatnim zrakama obasjava pospana lica moreplovaca koji su se upravo
probudili iz nonog drijemea, i koji su, oputenih misli i nesvjesni svega
oko sebe, stali jesti, piti i zabavljati se. Brod, kao i uvijek, napreduje
beskrajnim okeanom.
U meuvremenu, neko ko se doima pametnijim od ostalih poinje
malo razmiljati, potom se okree svojim saputnicima i pita: Kamo mi
zapravo idemo? Neko drugi, ko se izgleda probudio iz sna, s uenjem
postavlja isto pitanje drugima i ... Neki su toliko opijeni uicima i za-
bavom da se ne osvru na njega i nastavljaju svoje poslove bez razmil-
janja o tome da odgovore na ovo pitanje. Postepeno se, Meutim pitanje
iri, dok ne doe do posade i kapetana. I oni ponavljaju pitanje nemajui
odgovor na njega. Napokon, upitnik ovladava atmosferom broda i po-
javljuju se neobian strah i beznadenost...
Nije li ova izmiljena pria o ljudima svijeta koji su se ukrcali na ve-
liki brod planete Zemlje i koji, dok se okreu oko samih sebe u kos-
mikom prostoru, putuju beskrajnim okeanom vremena? Nisu li oni
poput stoke koja se hrani, kao to asni Kur'an kae: naslauju se i
deru kao to stoka dere.(47:12) Kur'an takoer kae: Oni imaju srca,
ali njima ne shvataju; oni imaju oi, ali njima ne vide; oni imaju ui, ali
njima ne uju. Oni su poput stoke. Ne, jo su i gori. Oni su zaista ne-
marni.(7:179)
78
Misbh Yazd
Da! Ovo je pria o ljudima naeg vremena, koji su uporedo sa za-
panjujuim napretkom tehnologije postali potiteni zbog zbunjenosti i
tumaranja, i koji ne znaju odakle su doli, kamo idu, u kojem smjeru da
se okrenu i kojim putem da krenu. Otuda su se u dobu putovanja u
svemir pojavili apsurdizam, nihilizam i hipizam. Oni poput raka na-
padaju duu, misao i dua civiliziranog ovjeka i poput termita nagrizaju
stubove palate humanosti i slabe je.
Ova pitanja postavljena od strane svjesnih ljudi, koja su probudila i
polusvjesne, prisilila su mislioce da potrae odgovore na njih. Skupina
spremnih da ispravno promisle poluila je ispravne, prosvjetljujue i ori-
jentirajue odgovore. Oni znaju stvarnu svrhu i udno slijede Pravi put.
Meutim oni koji su pod utjecajem nezrele misli i raznoraznih psi-
holokih inilaca umiljaju da ovaj karavan nema ni poetka ni kraja, te
da uvijek ima brodova koji se pojavljuju na okeanu i koje burni talasi
besciljno bacaju tamo i ovamo. No, prije nego to doplove do sigurne i
mirne obale, oni se utope u moru. Oni govore: Postoji samo na ivot
zemaljski, ivimo i umiremo, i jedino nas vrijeme uniti.(45:24)
U svakom sluaju, svjesnom ovjeku nuno se nameu sljedea pi-
tanja: ta je poetak? ta je kraj? Koji je Pravi put ka cilju?
Oigledno je da prirodne i matematike nauke nemaju odgovore na
ova pitanja. ta onda initi? Na koji nain doi do ispravnog odgovora na
njih?
U prethodnim lekcijama naznaen je put pronalaska odgovora na ova
pitanja. Svako od ovih triju temeljnih pitanja povezano je sa jednom
granom filozofije i mora se istraiti racionalnim metodama. Sva ona
zahtijevaju metafiziku ili prvu filozofiju. Zbog toga moramo poeti sa
epistemologijom i ontologijom, a potom se pozabaviti filozofskim nau-
kama da bismo pronali ispravne odgovore na ova i slina pitanja.
Drutvene kole
Tumaranje i zbunjenost koji su zadesili ovjeka modernoga doba

nisu ogranieni samo na individualne probleme jer su se i prisutni drut-
veni problemi takoer iskristalizirali u razliitim politikim i ekonom-
79
skim kolama i sistemima. Iako se ovi vjetaki sistemi nisu uspjeli
dokazati valjanim i potpunim, jo uvijek ima lutalakih ljudskih drutava
koja ih se nisu odrekla, pa ak i ona koja su se oslobodila iluzija
nastavljaju s naporom kroiti u istom zastranjujuem smjeru, traei nove
vjetake sisteme istkane iz istog materijala. Svaki put kada se na areni
ideologije pojavi novi izam, zavedena skupina joj prilazi pa nastane
svaa i sukob. Ne potraje dugo prije nego oni padnu, slomljeni i neis-
punjeni, do vremena kada se ponovo pojave pod novim imenom, novom
bojom i novim mirisom da bi zaveli neku drugu skupinu.
ini se da su se ovi nesretni zavedeni ljudi zavjetovali da nikad nee
sluati poziv istine ni rijei Boanskih voa, i takvi vijesnicima Boijim
prigovaraju: Zato u vaim rukama nema ni srebra ni zlata ni sveg tog
zemaljskog sjaja? Ako govorite istinu, zato bijele i crvene palate nisu
pod vaom vlau?
Da, to su sljedbenici onih ija je historija neprestano asnim
Kur'anom aputana u ui ljudi svijeta. Ali, gdje su ui onih koji sluaju?!
U svakom sluaju, nakon poziva mudou, racionalan ovjek bi tre-
bao rei: Drutveni sistemi moraju biti ureeni na temelju svijesti o pri-
rodi ovjeka i svih njegovih egzistencijalnih aspekata - uzimajui u obzir
ciljeve njegovog stvaranja, i prepoznavajui inioce koji mu omoguuju
da dosegne svoj konani cilj. Pronalaenje tako sloene formule je iznad
umskih sposobnosti prosjenih ljudskih bia. Ono to se od nas moe
oekivati jeste upoznavanje temeljnih problema i openitih osnova ovih
sistema koji trebaju biti uspostavljeni mnogo vre i postojanije, tj.
znanje o Stvoritelju kosmosa i ovjeka, znanje o svrhovitosti ljudskog
ivota, te znanje o putu koji je Mudri Stvoritelj otvorio ovjeku da bi on
mogao putovati i napredovati ka konanom cilju. Tada nastaje trenutak
za srce da se okrene ka Njemu, da krene putem i preduzme vrste korake
slijedei Boanske vodie, te da bez sumnje ili posrnua urno kroi tim
putem.
Ako se neko ne uspije okoristiti Bogom danom blagodati razuma, ne
razmiljajui o poetku i kraju bivanja, ne uspijevajui rijeiti osnovne
ivotne probleme, sebino odabirui svoj vlastiti put i izumijevajui novi
sistem i podreujui njemu svoje moi i moi drugih, takva e osoba pa-
titi zbog posljedica svoje sebinosti, gluposti, raobuzdanosti, pogrenog
miljenja i zastranjenj. Napokon, ne treba kriviti druge zbog svoje nes-
ree i neispunjenosti ivotne misije.
80
Misbh Yazd
Pronalaenje ispravne ideologije ovisi o ispravnom svjetonazoru.
Dok osnovi svjetonazora ne budu vrsto utemeljeni, dok se njegovi te-
meljni problemi ispravno ne rijee i dok se oprena iskuenja ne rast-
jeraju, ovjek se ne moe nadati pronalasku pristojne, korisne i
uinkovite ideologije. Dok ovjek ne spozna ono ta jeste, nee biti u
stanju otkriti ni ta bi trebalo biti.
Temeljni problemi svjetonazora su ista ona tri pitanja za koja pro-
buena svijest priroena ovjeku trai uvjerljive konane odgovore. Nisu
ih bez razloga islamski uenjaci nazvali naelima vjere (usl ad-dn).
Teologija odgovara na pitanje: ta je poetak? Uenje o proivljenju
odgovara na pitanje: ta je kraj?, a uenje o objavi i poslanstvu
odgovara na pitanja: Koji je put i ko je vodi?
Ne treba ni napominjati da ispravna konana rijeenja ovih pitanja
ovise o filozofskim i racionalnim predodbama. Na ovaj nain smo
drugom stazom dovedeni do znaaja i nunosti problem filozofije, a
prije nje epistemologije i ontologije.
Tajna ovjenosti
Postoji i trei nain da se uvidi znaaj i nunost filozofije, koji moe

motivirati one koji imaju izuzetne tenje i koji tee napretku, a on lei u
tome da stvarna ljudska ovjenost ovisi o postignuima filozofije. Ob-
janjenje ovoga slijedi u nastavku.
Poznato je da sve ivotinje imaju osobinu da svoja djela ine sa svi-
jeu i voljom koje izranjaju iz instikata. Egzistent koji nema nikakav
oblik svijesti ne pripada ivotinjama. Meu ivotinjama ima jedna istak-
nuta vrsta ije razumijevanje nije ogranieno na ulnu percepciju i ija se
volja ne ravna prema prirodnim instinktima, nego ta vrsta ima drugu per-
ceptivnu mo koja se zove razum, tako da se ovjekova volja oblikuje
upravo prema razumu. Drugim rijeima, ono to ovjeka izdvaja jesu
njegovi pogledi i tenje. Tako, ako se neko ogranii iskljuivo na ulne
percepcije i ne okoristi se svojim intelektualnim moima, i pokreti su mu
u potpunosti odreeni njegovim ivotinjskim instinktima, onda on,
zapravo, nije nita drugo do ivotinja, ili ak, po Kur'anu, on je jo gori
od zvijeri.
81
Zbog toga, pravi ovjek jeste onaj ko koristi vlastiti razum u odrei-
vanju najvanijih aspekata svoje sudbine i na temelju toga spoznaje, na
openit nain, kako da ivi, a zatim punom ozbiljnou ide tim putem. Iz
onoga to je ranije objanjeno vidi se da najosnovniji problemi s kojima
se suoava svjesno ljudsko bie, a koji igraju najvaniju ulogu u drut-
venim i individualnim ljudskim sudbinama, jesu upravo temeljni prob-
lemi svjetonazora problemi ija konana rijeenja ovise o filozofskim
nastojanjima.
Moemo zakljuiti da bez okoritavanja onim to nam pribavi filo-
zofija nije mogua ni individualna ni drutvena srea, niti je mogue
postizanje stvarnog ovjekovog savrenstva.
Odgovor na neke sumnje
U pogledu ovih objanjenja mogue je da neko iskae odreene sum-

nje. Najznaajnije od njih bit e navedene zajedno sa odgovorima.
Prvi prigovor: Ova objanjenja mogu ustanoviti nunost filozofije
samo ako se svjetonazor ogranii na filozofski i ako se put rjeavanja te-
meljnih problema svjetonazora ogranii na filozofiju, dok postoje i drugi
svjetonazori, kao to su nauni, vjerski i mistiki ('irfn) svjetonazor.
Odgovor: Kao to je vie puta objanjeno, rjeavanje ove vrste prob-
lem je van dometa empirijskih nauka, te stoga takvog neeg kao to je
nauni svjetonazor (u njegovom pravom znaenju) zaista i nema. Me-
utim to se tie vjerskog svjetonazora, on moe biti od koristi jedino
onda kada znamo ta je to stvarna vjera. A ovo se temelji na znanju o
Poslaniku i Onome Ko ga je poslao, odnosno Uzvienog Boga, a oito je
da se na temelju sadraja objave ne moe dokazati onaj ko ju je poslao ni
onaj ko je primio. Naprimjer, ne moe se rei samo zato to Kur'an kae
da Bog postoji da je Njegovo postojanje dokazano. to se tie mistikog
svjetonazora, on je, kao to je spomenuto u poglavlju o odnosu izmeu
filozofije i gnoze ('irfn), ovisan o prethodnom znanju o Uzvienom
Bogu i prethodnom znanju o ispravnoj stazi duhovnog putovanja, to se
mora ustanoviti na temelju filozofskih naela. Stoga, svi putevi vode ka
filozofiji.
82
Misbh Yazd
Drugi prigovor: Da bi neija nastojanja da rijei probleme svjetona-
zora i filozofije bila isplativa, on bi trebao biti optimistian u pogledu iz-
voenja zakljuka u vezi sa svojim nastojanjima. Ali, uzimajui u obzir
dubinu i irinu ovih problema, on ne moe gajiti velike nade u uspjeh.
Zbog toga, umjesto traenja ivota na putu ija je sudbina neizvjesna,
bilo bi mu bolje da istrai one probleme za koje ima vie nade da bi se
mogli rijeiti.
Odgovor: Prvo, nada u rjeavanje ovih problema nije nita manja od
nade u dokuivanje kraja naunih nastojanja da se otkriju naune tajne i
da se ovlada silama prirode. Drugo, vrijednost neke procjene ovisi o vie
od jednog inioca, tj. koliine rizika, ve se radije mora uzeti u obzir jo
jedan inilac vrijednost rezultata, a ishod mnoenja ovih dvaju inilaca
odreuje vrijednost procjene. Ako uzmemo da je ovdje rezultat besko-
nana i vjena ljudska srea, bez obzira kako je mala mogunost, vrijed-
nost procjene je vea od vrijednosti mogunosti uspjeha na neki drugi
nain, iji je rezultat ogranien.
Trei prigovor: Kako neko moe biti siguran u vrijednost filozofije
kad su joj se mnogi uenjaci suprotstavili, a ima i hadisa koji u njoj
nalaze nedostatke?
Odgovor: Suprotstavljanje filozofiji potie od razliitih ljudi sa
razliitim motivacijama. Suprotstavljanje svjesnih uenjaka i pravednih
muslimana ustvari je znailo suprotstavljanje skupu aktuelnih filozofskih
ideja, od kojih neke, barem prema vienju nekih protivnika, nisu bile
saglasne islamskom uenju. Ako i ima nekih vjerodostojnih hadisa u ko-
jima se u filozofiji pronalazi nedostatak, oni su u malopreanjem zna-
enju. Meutim ono to mi podrazumijevamo pod filozofskim nastojan-
jima jeste koritenje razuma da bi se rijeili oni problemi koji su rjeivi
jedino racionalnim metodama. Nunost ovakvog djelovanja naglaena je
u nedvojbenim ajetima asnoga Kur'ana i u plemenitim hadisima, a
obilni primjeri ovih nastojanja mogu se uoiti u hadisima, pa ak i u tek-
stu asnoga Kur'ana, a takvi su primjeri rasuivanja o tevhidu i
proivljenju u Knjizi i sunnetu.
etvrti prigovor: Ako se problemi (ispravnog) svjetonazora istrauju
u Knjizi i sunnetu, kakvu onda potebu imamo za filozofskim knjigama i
raspravama predoenim u njima raspravama koje su obino prenesene
od Grka?
83
Odgovor: Prvo, predoavanje filozofskih rasprava u Knjizi i sunnetu ne
mijenja njihovu filozofsku sutinu. Drugo, ne bi trebalo biti nikakve zapreke
izvoenju ove skupine problema i njihovom ureivanju u obliku nauke, kao
to je uinjeno sa fiqhom i uslom, te drugim islamskim naukama. injenica
da se osnove ovih rasprava nalaze u knjigama Grka i da su ak i preuzete, ne
oduzima nita od vrijednosti ovim problemima, to je istina i u sluaju
aritmetike, medicine i astronomije. Tree, sumnje koje su istraene u Knjizi i
sunnetu jesu one koje su bile aktuelne u onom dobu, a to nije dovoljno da se
odgovori na prigovore ateistikih kola miljenja sa kojima se suoavamo
svaki dan. U skladu sa onim to je naglaeno u asnom Kur'anu i u rijeima
vjerskih voa, racionalna nastojanja moraju biti proirena dok ne budu
dovoljna da se pripremi odbrana istinitih uvjerenja i odgovori na sve vrste
prigovora koji su postavljeni.
Peti prigovor: Najbolji argument za neadekvatnost filozofije jesu razlike
koje postoje meu samim filozofima, a panja posveena ovim razlikama
rezultira gubljenjem povjerenja u tanost njihovih metoda.
Odgovor: Razlike u pogledu teorijskih problema neizbjeno su obiljeje
svake nauke. Uenjaci fiqha imaju razlike u miljenjima o problemima te
nauke, ali ovakve razlike nisu razlog za bezvrijednost fiqha kao nauke ili
njegovih posebnih metoda. Isto tako ni postojanje razlika meu miljenjima
dvaju matematiara o nekom matematikom problemu nije razlog za
bezvrijednost matematike. Panja posveena ovim razlikama trebala bi biti
jak motiv predanim misliocima da uveaju svoja nastojanja i pregnua, da
istraju i ne odustaju dok ne dou do jo pouzdanijih rezultata.
esti prigovor: Postoje ljudi koji su nainili izvrsne studije u filozofskim
naukama, ali imaju slabosti u linim i moralnim problemima, te u
drutvenim i politikim pitanjima. Pa kako onda filozofija moe biti
smatrana kljuem pojedinane i drutvene sree?
Odgovor: Naglaavanje znaaja i nunosti filozofije ne znai da je ona
potpun uzrok i dovoljan uvjet posjedovanja ispravne ideologije i ponaanja u
skladu s njom, ve znai da je ona nuni uvjet dosezanja poeljne ideologije,
odnosno slijeenje Pravog puta ovisi o njegovom poznavanju, a njegovo
poznavanje ovisi o posjedovanju ispravnog svjetonazora i rjeavanju
njegovih filozofskih problema. Ako neko naini ispravan prvi korak, ali se
spotakne ili zastrani na drugom, nema razloga da se kae da mu je i prvi
korak bio pogrean, ve razlog spoticanja i zastranjenja treba traiti u
drugom koraku.
84
Misbh Yazd
Drugi dio
EPISTEMOLOGIJA
85
jedanaesta lekcija
UVOD U EPISTEMOLOGIJU
Znaaj epistemologije
Postoji niz temeljnih problema sa kojima se suoava ovjek kao

svjesno bie ije djelovanje izvire iz njegove svijesti. Ako ovjek postane
nemaran i lijen u svojim nastojanjima da pronae ispravne odgovore na
ove probleme, on e otkriti da je zapravo preao granicu koja razdvaja
ljude i ivotinje. Ostajanje u sumnji i oklijevanju, uz nemogunost zado-
voljavanja svoje savjesti sklone traenju istine, ovjeku nee omoguiti
da rastjera tjeskobe oko svojih moguih odgovornosti. On e biti pre-
puten propadanju ili e se, kao to se ponekad deava, pretvoriti u
opasno stvorenje, poto pogrena i zastranjujua rijeenja, poput materi-
jalizma i nihilizma, ne mogu osigurati psiholoku ugodnost ili drutveno
blagostanje. Osnovni uzrok individualne i drutvene izopaenosti treba
traiti u pogrenim stavovima i miljenjima. Upravo zato, nema drugog
izbora do vrstom i neumornom odvanou i odlunou traiti odgo-
vore na ove probleme. Ne trebamo se tedjeti dok ne uspostavimo val-
janu osnovu naih vlastitih ljudskih ivota, te time pomognemo i
drugima, i dok ne preprijeimo utjecaj neispravnih aktuelnih misli i zas-
tranjujuih uenja na drutvo.
Sada kad je nunost intelektualnog i filozofskog nastojanja postala
oita i nije ostavljeno nimalo prostora sumnji, neizvjesnosti i oklijevanju,
ostaje nam da nainimo prvi korak na obaveznom i neizbjenom put-
ovanju na koje smo se odluili suoavjui se sa sljedeim pitanjem:
Moe li ljudski razum rijeiti spomenute probleme?
86
Misbh Yazd
Ovo pitanje tvori nukleus oko kojeg su okupljeni svi problemi epis-
temologije. Dok ne rijeimo probleme ove grane filozofije, neemo moi
rijeiti ni probleme ontologije ni drugih grana filozofije. Dok se ne utvrdi
vrijednost racionalne spoznaje, tvrdnje predstavljene u aktuelnim ri-
jeenjima takvih problema bit e besmislene i neprihvatljive. Uvijek e
preostajati pitanja koja se tiu toga kako razum moe osigurati ispravno
rijeenje ovih problema.
Upravo su na ovom mjestu posrnule mnoge poznate linosti zapadne
filozofije: Hume, Kant, Auguste Comte, te svi pozitivisti. Svojim neis-
pravnim stavovima nakrivo su posadili kulturne temelje zapadnih
drutava, a njima su zaveli ak i znalce drugih nauka, posebno bihejvior-
iste meu psiholozima. Naalost, razbijajui ruilaki talasi ovakvih
uenja rairili su se i na ostale dijelove svijeta, te je osim uzvienih
vrhova i neosvojivih litica ostalih na vrstim i postojanim tlima Boanske
filozofije, sve ostalo, manje ili vie, potpalo pod njihov utjecaj.
Zbog toga mi moramo nastojati nainiti siguran prvi korak,
postavljajui temelje nae graevine filozofskih ideja vrsto i snano,
dok uz Boiju pomo ne budemo dostojni kroenja ka narednim stadi-
jima i dok ne doemo do eljenog cilja.
Kratak pregled historije epistemologije
Iako epistemologija kao grana filozofije nema dugu historiju kao od-
vojena nauka, moe se rei da je problem vrijednosti znanja, koji tvori
njenu sredinju osu, bio na neki nain postavljen jo od najranijih razdo-
blja filozofije. Moda je panja mislilaca prvi put pridata ovom problemu
otkriem pogreaka i nedostataka u registrovanju izvanjskih dogaaja
putem ulnih organa. Upravo je ovo ponukalo elejce da ne vjeruju ulnoj
percepciji i da se jo jae oslone na racionalno znanje. S druge strane,
razlike meu misliocima u pogledu racionalnih problema i kontradiktorni
dokazi izneseni od strane svake skupine u dokazivanju i potkrepljivanju
njihovih vlastitih ideja i stavova pruili su sofistima priliku da poreknu
vrijednost racionalnog znanja. Oni su u tome otili tako daleko da su
sumnjali, pa ak i poricali vanjske zbilje. Nakon toga, problem znanja
nije ozbiljno postavljen sve dok Aristotel nije sabrao naela logike kao
87
mjerila ispravnog miljenja i vrednovanja dokaz. Nakon dvadeset i ne-
koliko stoljea ova naela su jo uvijek korisna. ak su i marksisti, nakon
viegodinje borbe protiv njih, napokon prihvatili ljudsku potrebu za di-
jelom ove logike.
Nakon stoljea u kojima je cvjetala grka filozofija, pojavile su se
oscilacije u vrednovanju ulnog i racionalnog znanja. Jo se u dva
navrata Evropa suoila sa krizom skepticizma. Poslije razdoblja rene-
sanse i razvoja empirijskih nauka, empirizam je poeo postepeno preov-
ladavati. I danas je empirizam glavna kola miljenja, iako se i meu em-
piristima s vremena na vrijeme pojavljuju istaknuti racionalisti. Praktino
prva epistemoloka istraivanja proveo je Leibniz na evropskom kopnu, a
u Engleskoj John Locke. Na ovaj nain oblikovala se neovisna grana
filozofije. Lockeova israivanja nastavili su njegovi nasljednici, Berkeley
i Hume. Njihova preoblikovana empirijska filozofija je stekla slavu, a
poloaj istih racionalista postepeno je oslabio do te mjere da je Kant,
premda racionalista, potpao pod veoma jak utjecaj Humeovih ideja.
Kant je vrednovanje znanja i moi razuma proglasio jednom od na-
jznaajnijih zadaa filozofije. Meutim on je vrijednost zakljuaka teori-
jskog uma prihvatio samo u granicama empirijskih nauka, matematike i
njima podreenih oblasti. Prvi udarac protiv metafizike doao je iz reda
(evropskih) racionalista, iako je i ranije Hume, istaknuta linost meu
empiristima, zapoeo s jakim napadima na metafiziku, napade e kasnije
u jo jaem opsegu nastaviti pozitivisti. Na ovaj nain precizan utjecaj
epistemologije na druga polja filozofije i razlozi propasti zapadne filo-
zofije izlaze na vidjelo.
Znanje u islamskoj filozofiji
Nasuprot oscilacijama i krizama koje su, posebno u oblasti

epistemologije, nastajale u zapadnoj filozofiji, tako da ni nakon dvadeset
pet stoljea ivota ne samo da zapadna filozofija nije zadobila vrst i
snaan temelj, ve se prije moe rei da su njena osnova postala jo
nesigurnija, islamska filozofija je neprestano zadravala svoju jainu i
postojanost, i nikad nije postala rtvom nesigurnosti, preokreta i krize.
Uprkos nekim protivnim strujama koje su povremeno postavljale izazov
88
Misbh Yazd
islamskim filozofima, oni su zadrali svoje uenje da je razum osnova za
rjeavanje metafizikih problema. Bez potcjenjivanja znaaja ulnih
iskustava ili poricanja znaaja eksperimentalne metode u prirodnim
naukama, oni su ustrajali na primjenjivanju racionalne metode na
filozofskim problemima. Suoavanje sa neistomiljenicima i hrvanje sa
kritikama, ne samo da nije inilo islamske filozofe slabim, tavie,
sluilo je upravo jaanju i uveavanju njihovih sposobnosti. Iz tog
razloga stablo islamske filozofije je raslo i postajalo sve plodnije
svakodnevno. Postalo je ak otporno i imuno na napade svojih
neprijatelja. Ono je sada potpuno sposobno braniti svoje ispravne
pozicije i poraziti svoje konkurente.
Trendovi koji su manje ili vie bili suprotstavljeni filozofiji imali su
dva glavna izvora. Jedan je od strane onih koji su smatrali da neki filo-
zofski stavovi nisu u skladu sa doslovnim tumaenjem Kurana i tradicije
(sunneta), te su se iz straha da propagiranje filozofije ne oslabi religijska
uvjerenja meu ljudima oni takvim stavovima suprotstavili. S druge
strane, arifi (gnostici) su naglaavali znaaj duhovnog putovanja i bojali
su se da bi filozofske sklonosti mogle voditi zanemarivanju puta gnoze i
slabljenju sranog napretka. Zato su ignorirali filozofiju, tvrdei da je
noga racionalista drvena.1
Treba uvidjeti da pravoj vjeri kao to je Islam nikada nee doi pri-
jetnja od filozofskih misli. Uprkos svim nedostacima ili zastranjenjima
koje oni (filozofi) mogu imati, filozofskim razvojem i dozrijevanjem te
prolaskom kroz fazu neiskustva i naivnosti, zbilje Islama e preuzeti
vostvo i njihova istinitost e kroz filozofska nauavanja postajati sve
oitija. Filozofija se pokazuje kao vrijedna i nezamjenjiva slukinja
Islama, kroz objanjavanje njegovih uzvienih uenja s jedne strane, i
njegovu odbranu od izopaenih i neprijateljskih kola miljenja s druge
strane - kao to je to prije inila i init e na jo bolji nain, ako Bog da.
Duhovno i gnostiko putovanje nipoto nije u sukobu sa Boanskom
filozofijom, ve mu takva filozofija pomae i ono se okoritava njom.
Mora se priznati da je u cijelosti ova vrsta sukoba bila korisna za spre-
1
Prema sufijama, kao to je Mevlana Delaludin Rumi (1207-1273), put racionalista je
vjetaki poput puta onoga ko hoda sa takama ili slijepca koji hoda sa tapom.
(Mesnevija)
89
avanje jednostranosti i ekstremizma, kao i za utvrivanje granica svake
od njih.
Zbog jakog, postojanog i nepokolebljivog poloaja razuma u islam-
skoj filozofiji, nije se javila potreba za detaljnim istraivanjem problema
znanja kao nezavisne grane filozofije na metodian i sistematian nain.
Bilo je tek nekoliko razbacanih tema o znanju u razlilitim poglavljima
logike i filozofije, npr. u jednom poglavlju koje se odnosi na uenja
sofista, gdje se ukazuje na njihovu neispravnost, i u drugom poglavlju
gdje su objanjene podjele nauka i njihova naela. ak ni problem umske
egzistencije, to je jedna od bitnih tema za predoavanje problema
spoznaje, nije unaprijeena u nezavisnu temu do Ibn-Sna. ak ni nakon
toga pitanje znanja nije bilo opseno ispitano i istraeno.
Imajui u vidu sadanje uvjete, danas, kada je zapadna misao skoro
potpuno obuzela nae kulturno-vjesko okruenje, dovodei u pitanje
mnoge aksiome Boanske filozofije, filozofska pitanja se vie ne mogu
ograniavati na svoje ranije okvire - i rasprave se vie ne mogu voditi na
tradicionalni nain - poto taj nain nije samo sprijeio razvoj filozofije
kroz meusobnu razmjenu sa drugim kolama miljenja, nego je i nae
intelektualce koji se upoznaju i upoznavat e se sa zapadnom milju
uinio pesimistinim u pogledu islamske filozofije, stvarajui time iluziju
da je islamska filozofija izgubila svoju uinkovitost i da je nemona
boriti se sa drugim filozofskim kolama. Zato se iz dana u dan njihova
sklonost stranim kulturama uveava, uz strane posljedice. Ovo stanje
moglo se uoiti za vrijeme prijanjeg (ahovog) reima na naim uni-
verzitetima.
Da bismo otplatili na dug Islamskoj revoluciji i svetoj krvi
prolivenoj za nju i da bismo ispunili nau boansku odgovornost, tre-
bamo umnoiti naa nastojanja da objasnimo temelje filozofije i da ih
irimo na nain da oni mogu odgovoriti na sumnje postavljene od strane
izopaenih ateistikih kola miljenja. Takoer trebamo podrati sadanje
potrebe za vjerom i uiniti je dostupnom mladim tragaocima za istinom i
istraivaima, da bi se islamska filozofija mogla iriti i da bi islamska
kultura mogla biti zatiena od prodora stranih ideja.
90
Misbh Yazd
Definicija epistemologije
Prije nego pristupimo definiranju epistemologije (per. enkht

ens), nuno je prokomentirati samu rije enkht (poznavanje)1. Ova
rije, ekvivalentna rijei ma'rifat u arapskom, ima razliite upotrebe.
Njeno najopenitije znaenje jeste znanje openito, svjesnost i
obavjetenje. Ponekad se upotebljava za partikularnu percepciju, a drugi
put za prepoznavanje. Katkad se koristi i za nauku koja sa sigurnou
odgovara stvarnosti. Postoje i neke debate u filologiji i etimologiji o
stranim sinonimima, to ovdje nema potrebe navoditi.
Znanje kao subjekt epistemologije kao nauke moe se shvatiti da ima
bilo koje od spomenutih znaenja ili neko drugo. Ustvari, ono se temelji
na dogovoru. Meutim poto se cilj razmatranja problema spoznaje ne
odnosi ni na jednu posebnu vrstu znanja, bolje je koristiti ovo openito
znaenje koje odgovara znanju u openitom smislu.
Pojam znanja je jedan od najjasnih i po sebi najoitijih pojmova, te
ne samo da nema potrebu ni za kakvom definicijom, nego je njegova de-
finicija nemogua jer nema oitijih termina kojima bi se ono definiralo.
Fraze i iskazi koji se u filozofskim i logikim knjigama koriste kao
definicije znanja i nauke nisu autentine. Svrha njihovog navoenja je
poblie odreivanje njegovih primjera u nekim pojedinanim naukama ili
poljima istraivanja, kao to logiari definiraju znanje kao stjecanje
slike neega u umu, a svrha ove definicije jeste poblie odreivanje nji-
hovog namjeravanog primjera, a to je steeno znanje. Drugi put de-
finicija upuuje na gledite koje se tie nekih problema ontologije (bitka)
kod nekih filozofa koji znanje definiraju kao prisustvo neeg nemateri-
jalnog u neem drugom nematerijalnom, ili prisustvo neke stvari u
nematerijalnom biu. Svrha ovih definicija jeste da se navede njihov
stav o nematerijalnoj prirodi znanja i znajueg subjekta.
1
Perzijska rijei koja se koristi za epistemologiju u ovom tekstu jeste enkht-ens, a
obje ove rijei izvedene su iz glagola enkhtan, to znai znati, u znaenju poznavati,
kao to je u njemakom kennen, nasuprot wissen. Danas se u Iranu vie koristi termin
ma'rifat ins.
91
Ako hoemo objasniti znanje, bolje je rei da je ono prisustvo same
stvari, njene partikularne forme ili njenog opeg pojma u nematerijalnom
egzistentu. Pored toga, trebamo rei da za znanje nije nuno da onaj koji
ga posjeduje bude neto drugo od objekta koji se zna. Mogue je, kao u
sluaju svijesti o samom sebi, da ne bude razlike izmeu onoga koji zna i
objekta tog znanja. Ustvari, u takvim sluajevima jedinstvo je savren
primjer prisustva. Definicijom koju smo dali za rije znanje, episte-
mologiju moemo definirati kao nauku koja raspravlja o ljudskom
znanju, o vrednovanju njegovih vrsta i o kriterijima njihove ispravnosti.
92
Misbh Yazd
Dvanaesta lekcija
OITOST PRINCIPA EPISTEMOLOGIJE PO SEBI
Priroda ovisnosti filozofije o epistemologiji
Razumijevanjem pojma znanja ire, u smislu koji obuhvata svaku

vrstu svijesti i percepcije, mogu se predstaviti mnoge teme episte-
mologije, od kojih neke formalno ne spadaju u nju, poput onih koje se
tiu objave, inspiracije i vrsta mistikog otkrovenja i intuicije. Meutim
jedan problem o kom se obino raspravlja u ovoj grani filozofije tie se
ula i razuma. Ipak, mi ovdje ne moemo raspravljati o svim pitanjima
jer je naa glavna namjera objasniti vrijednost intelektualne percepcije te
potvrditi istinitost filozofije i valjanost racionalnih metoda. Iz tog
razloga, predoit emo samo one teme koje su korisne za metafiziku i te-
ologiju te usput i za neke druge oblasti filozofije, poput filozofske psi-
hologije i filozofske etike.
Sada se moe postaviti pitanje: Koje su to temeljne premise koje po-
dravaju epistemologiju i na koji se nain one mogu dokazati?
Odgovor glasi: epistemologija u svojim subjektima nema potrebu za
posuenim aksiomima, budui da njena pitanja mogu biti razjanjena
samo na po sebi oitim primarnim osnovama (badhiyyte awwaliyyah).
Mogue je da se ovdje postavi i drugo pitanje, koje glasi: Ako ri-
jeenja problema ontologije i drugih nauka, do kojih se stie racionalnim
metodama, ovise o tome da li razum ima ili nema sposobnost da rijei
ova pitanja - zar to ne podrazumijeva da i prva filozofija (metafizika)
ima potrebu za epistemologijom da bi osigurala temeljne aksiome filo-
93
zofije, iako je reeno da filozofija nema potrebu ni za jednom drugom
naukom.
Na drugim mjestima naveli smo odgovor na ovo pitanje. Ovdje da-
jemo jo precizniji odgovor. Prvo, premise koje su izravno potrebne
metafizici zapravo jesu po sebi oiti sudovi i nemaju potrebu za doka-
zom, a objanjenja ovih sudova u logici i epistemologiji uistinu su prije
tumaea i razjanjavajua nego argumentirajua, odnosno ona su sred-
stvo usmjeravanja panje razuma ka istini koju on shvata bez potrebe za
razlozima. Razlog zbog kojeg se raspravlja o ovoj vrsti suda u tim nau-
kama jeste to to su se o njima pojavila kriva shvatanja, koja se pretva-
raju u sumnje, kao u sluaju po sebi najoitijeg suda o nemogunosti
kontradikcije (da npr. neko i bude i ne bude na istom mjestu). Neki su
ak smatrali da ne samo da kontradikcija nije nemogua, ve da ona
predstavlja osnovu sve stvarnosti.
Sumnje koje su se pojavile u vezi sa vrijednou racionalnog znanja
skrojene su iz istog materijala. Ove rasprave poduzete su upravo da bi se
odgovorilo na ove sumnje i da bi se iz uma izbacila takva kriva
shvatanja. Zaista, uvrtavanje ovih sudova u teme logike i epistemologije
jeste znak panje i ljubaznosti prema onima koji su sumnjiavi. Ako neko
nije prihvatio vrijednost racionalnog znanja, premda nesvjesno, kako se
onda moe raspravljati s njim na temelju racionalnog dokaza. ak i ar-
gumenti izneseni u prilog takvih sumnji bili bi racionalne naravi (obratite
panju na ovo).
Drugo, potreba filozofije za naelima logike i epistemologije
oznaava primjenu znanja na znanje. Da objasnimo: Neko iji um nije
zatrovan sumnjom moe doi do pouzdanog zakljuka u vezi sa veinom
pitanja, a da njegovo zakljuivanje bude u skladu sa logikim principima,
bez potrebe da obrati panju na njih i bez dodatnog znanja - tj. potrebe da
se njegovo zakljuivanje podudara sa prvom formom silogizma i
uvjetima koji vladaju u njemu - ili bez svjesnosti injenice da postoji
specifian razum koji shvata ove premise i prihvata valjanost zakljuaka
koji iz njih slijede.
S druge strane, moe se desiti da pojedinci, s ciljem opovrgavanja ra-
cionalizma ili metafizike primjenjuju zakljuivanje, nesvjesni racionalnih
metafizikih premisa koje koriste, ili - da bi opovrgnuli pravila logike -
oni svoje zakljuivanje mogu temeljiti na samim pravilima logike. Isto
tako, da bi ak pobili nepovredivost zakona o kontradikciji, oni mogu
94
Misbh Yazd
pribjei samom tom principu, nesvjesni njega. A ako bi im se reklo:
Ovo vae zakljuivanje je i tano i netano, oni bi bili uznemireni i
ovakvo rasuivanje bi smatrali lakrdijom.
Prema tome, ovisnost filozofskog argumentiranja o principima logike
ili principima epistemologije zapravo nije kao potreba koju (klasine)
nauke imaju za principe svojih subjekata. To je prije sekundarna potreba
koja ukljuuje ovisnost principa reenih nauka o samima sebi. Znai
postoji potreba za dodatnom potvrdom unutar same nauke, kao u sluaju
po sebi oitih sudova o kojima je reeno da ovise o nemogunosti kon-
tradikcije. Jasno je da ovisnost po sebi oitih sudova o ovom principu
nije iste naravi kao ovisnost spekulativnih sudova o po sebi oitim su-
dovima. U suprotnom bi se razlika izmeu po sebi oitih i spekulativnih
sudova izgubila te bi najmanje jedan sud po principu nemogunosti
kontradikcije morao biti prihvaen kao po sebi oit.
Mogunost spoznaje
Svaka razuman ovjek uvjerenja je da zna neto i da moe znati

neto. Zato i ulae trud da bi dobio informacije koje se tiu njegovih pot-
reba ili interesa, a najbolji znak ove vrste truda jeste ono to su naunici
uinili otkrivajui razliita polja nauka i filozofije. Stoga mogunost i
zbiljnost nauke nije neto to bi ijedna razumna osoba, ije misli nisu
pomuene sumnjom porijekla, odbacila ili ak imala rezerviranost. Ono
to je otvoreno za raspravu i ispitivanje i o emu je razlono imati
neslaganja jeste prepoznavanje granice ljudskog znanja i odreivanje
sredstava za dosezanje odreene vrste znanja, nain razlikovanja isprav-
nog od neispravnog miljenja i ovome slina pitanja.
Kao to je ukazano u prethodnim raspravama, u Evropi su se vie
puta pojavljivali opasni talasi skepticizma koji su progutali ak i velike
mislioce. Historija filozofije pamti kole miljenja sofizam, skeptici-
zam i agnosticizam koje su u potpunosti poricale znanje. Najbolje ob-
janjenje potpunog poricanja znanja (ako je ova optuba ispravna) jeste
to to su rtve ovog stava bile pogaane tekim oblikom sumnjiavosti,
stanjem koje na neke ljude tetno djeluje i u pogledu raznih drugih pi-
tanja. Zapravo, ovo stanje moglo bi se smatrati jednom vrstom umne
95
poremeenosti. Bilo kako bilo, bez zalaenja u historijsko istraivanje o
postojanju ovakvih ljudi i bez ispitivanja motivacije koja lei iza ovakvih
stavova ili istinitosti pripisivanja ovakvih stavova onima za koje se tvrdi
da su ih imali, mi ih uzimamo kao stvari koje trae odgovor prikladan
filozofskoj raspravi, ostavljajui da se pitanje historijskih injenica utvrdi
historijskim istraivanjem.
Pregled tvrdnji skeptika
Ono to je preneseno od iskaza sofista i skeptika moe se tretirati

dvojako: prvi se tie onoga to su rekli o postojanju i bitku, a drugi onoga
to su izrekli o nauci i znanju. Drugim rijeima, njihovi iskazi imaju dva
aspekta: jedan se odnosi na subjekt ontologije, a drugi na epistemologiju.
Naprimjer, Gorgiji, jednom od najekstremnijih sofista, pripisuje se
sljedee zapaanje: Nita ne postoji. A i da neto postoji, ono je
nespoznatljivo. ak i da ima znanja o bitku, ono ne bi moglo biti prene-
seno drugima. Prvi dio ovoga zapaanja je o bitku i o tome se raspravlja
u ontologiji. No drugi dio je bitan za nau sadanju raspravu episte-
mologiju, te emo, prirodno, o tome sada raspravljati, dok e prvi dio biti
istraen u raspravama ontologije.
Prvo, moramo primijetiti sljedee: Svi koji sumnjaju u sve, ne mogu
sumnjati i u svoju vlastitu egzistenciju, u egzistenciju svoje sumnje, u
svoje moi percepcije kao to su vienje i sluanje, kao ni u egzistenciju
umskih formi i svojih psiholokih stanja. Ako neko i iskae sumnje u
ovim sluajevima, on je ili bolestan i treba ga lijeiti, ili lae i pokazuje
zle namjere, pa ga treba ispraviti i prekoriti. Takoer, neko ko govori i
raspravlja ili pie knjigu ne moe sumnjati u postojanje nekog dijela te
rasprave ili u postojanje papira ili olovke kojom pie. U krajnjem, moglo
bi se rei da se (kod skeptika) opaaju sve stvari u sebi, ali da se sumnja
u njihovu egzistenciju u vanjskom svijetu. Kao to izlazi na vidjelo iz is-
kaza Berkeleya i nekih drugih idealista, oni su prihvatili sve objekte per-
cepcije kao puke forme unutar uma, ali su porekli njihovu vanjsku eg-
zistenciju. Ipak, oni su prihvatili egzistenciju drugih ljudi koji imaju
umove i percepcije. Ovaj stav nije potpuno poricanje znanja i egzisten-
96
Misbh Yazd
cije, ve poricanje materijalnih bia, a sumnja u njih u znaenju je sum-
nje u neke objekte spoznaje.
Sada, ako neko tvrdi da sigurno znanje nije mogue, postavlja mu se
pitanje da li on to zna, ili sumnja i u to. Ako odgovori da zna, onda je
makar jedna sigurno poznata stvar priznata, a njegova tvrdnja time je na-
ruena. Ako, pak, kae da ne zna, to znai da odobrava mogunost sigur-
nog znanja. Drugim rijeima, njegov vlastiti govor pokazan je nepouz-
danim. A ako neko kae da sumnja u mogunost posjedovanja znanja i
postojanja konanog znanja, bit e upitan da li on zna da ima takve sum-
nje ili ne. Ako odgovori da zna da ima takve sumnje, onda nije priznata
samo mogunost, ve i zbiljnost znanja. Ako, pak, kae da sumnja i u
samu svoju sumnju, takav govor je produkt ili bolesti ili loe namjere, te
ne zahtijeva teorijski odgovor.
U odgovoru onima koji zastupaju tezu o relativnosti sveg znanja, koji
tvrde da nijedan sud nije ispravan apsolutno, univerzalno i vjeno, moe
se postaviti pitanje da li je sama njihova tvrdnja ispravna apsolutno, uni-
verzalno i vjeno, ili je relativna, partikularna i privremena. Ako ona stoji
uvijek, u svim sluajevima, bez ogranienja i uvjeta, onda je istinita. U
tom sluaju makar je jedan apsolutan, univerzalan i vjean sud dokazan.
Ako je i to znanje relativno, to znai da u nekim sluajevima nije is-
pravno, a i u sluajevima kada je neodrivo postoje neki sudovi koje su
apsolutni, univerzalni i vjeni.
Odbacivanje sumnji skeptika
Jedna od sumnji na koju se sofisti i skeptici oslanjaju i koju su izrekli

u raznim formama jeste sljedea: Neko nekad posredstvom ula postigne
sigurnost u postojanje neega, ali naknadno uvidi da je poinjena greka.
Tako on spozna da ulna percepcija nije nuno pouzdana. Iz toga pro-
izlazi da se pojavljuje vjerovatnoa da i druge njegove ulne percepcije
mogu biti pogrene, i da moe doi dan u kom e greke u percepcijama
postati oite. Isto tako, ponekad ovjek na racionalnim osnovama nalazi
neko naelo pouzdanim, ali poslije spozna da je njegovo rasuivanje bilo
netano i da je njegova sigurnost pretvorena u sumnju. Tako postaje
poznato da ni intelektualno rasuivanje nije nuno pouzdano. Na isti
97
nain mogunost greke zahvata i druge intelektualne percepcije. Zaklju-
ak je da ni ula ni razum nisu pouzdani. ovjeku preostaje samo sum-
nja.
Odgovor bi bio sljedei:
1. Svrha ovog argumenta je da se doe do zakljuka o valjanosti
skepticizma i do znanja o njegovoj istinitosti kroz rasuivanje, a u
najmanju ruku da se druga strana navede da prihvati njihovo
gledite, odnosno oni oekuju da e druga strana dosegnuti znanje
o valjanosti njihovih tvrdnji, a istovremeno tvrde da je dosezanje
znanja potpuno nemogue.
2. Otkrivanje greaka u ulnim i umskim percepcijama po-
drazumijeva znanje da ove percepcije ne odgovaraju stvarnosti.
Ovo nuno implicira da se prihvata postojanje znanja o grekama u
percepciji.
3. Sljedea implikacija je da znaju da postoji stvarnost sa kojom nije
saglasna njihova pogrena percepcija. U suprotnom, ne bi bilo
pojma - greka u percepciji.
4. Jo jedna implikacija je to to im mora biti poznato da su same
njihove pogrene percepcije i njihove umske forme oprene
stvarnosti.
5. Napokon, postojanje onoga ko je u zabludi te njegovih ula i
razuma mora biti prihvaeno.
6. Samo ovo rasuivanje je racionalni argument (ma kako pogrean) i
oslanjanje na njega jeste smatranje razuma i njegovih percepcija
pouzdanim.
7. Pored ovoga, ovdje se pretpostavlja i drugo znanje, a to je da
pogrene percepcije, budui da su pogrene, ne mogu biti tane.
Dakle, argument skeptika sam po sebi implicira prihvatanje
nekoliko primjera znanja. Kako onda neko moe u potpunosti
poricati mogunost znanja ili sumnjati u njega?
Svi ovi odgovori opovrgavaju argument skeptika. Analizirajui ga i
izlaui njegovu pogrenost, valjanost i greke ulnih percepcija doka-
zujemo uz pomo rasuivanja. Meutim, kao to je ranije reeno, nije
tano da otkrie greke u intelektualnim percepcijama zahvata i sve
druge intelektualne percepcije jer mogunost greke moe se desiti samo
98
Misbh Yazd
u spekulativnim, odnosno u percepcijama koje nisu po sebi oite. No, po
sebi oiti sudovi razuma, koji su osnova filozofskih dokaza uope ne
doputaju mogunost greke. Objanjenje njihove nepogreivosti bit e
dato u devetnaestoj lekciji.
99
Trinaesta lekcija
DIOBE ZNANJA
U potrazi za kamenom temeljcem znanja
U prethodnoj lekciji spomenuto je da su neko znanje i neke percep-

cije potpuno neosporni. Usto, razlozi koje su naveli skeptici da bi
opravdali svoja iskrivljena gledita utemeljena na njihovom potpunom
poricanju znanja utjelovljuju i zahtijevaju nekoliko primjera znanja. S
druge strane, znamo da sve nae znanje i sva naa uvjerenja nisu tana i
podudarna sa stvarnou, a osim toga, u mnogim sluajevima sami uo-
avamo neke neispravnosti. S obzirom na ove dvije stavke, namee se
pitanje razlika u mnotvu ljudskih percepcija - od kojih su neke ne-
pogreive i neosporne, dok su druge pogreive i sumnjive - te kako
moemo uoavati tu razliku meu njima. Poznato je da je Descartes po-
kuao ustanoviti vrstu filozofiju da bi pobio skepticizam, a kao temelj
svoje filozofije upotrijebio je neospornost same sumnje. Osim toga, eg-
zistencija ega onoga koji sumnja i misli prirodna je posljedica koja se
zasniva na tom temelju. On je jasnou i razgovijetnost predstavio kao
kriterij neospornosti, to je uinio mjerilom razlikovanja ispravnih od
neispravnih ideja. On je takoer pokuao koristiti matematiki pristup u
filozofiji, i ustvari je pokuao uvesti novu logiku.
Trenutno nismo u poziciji da vrednujemo Descartesovu filozofiju ni
da ispitamo do kog je stepena bio uspjean u zadai koju je sebi postavio.
Samo emo spomenuti da je uzimanje sumnje za poetnu taku u
raspravi sa skepticima razborito, kao to se vidi u prethodnoj lekciji. Me-
utim ako bi neko smatrao da nita nije sasvim oito i izvjesno te da ak i
egzistencija onoga koji sumnja mora biti izvedena iz sumnje, to ne bi bilo
100
Misbh Yazd
valjano. Egzistencija svjesnog i misleeg ega barem je toliko jasna i neo-
sporna koliko i egzistencija sumnje, koja je jedno od njegovih stanja.
Takoer, jasnoa i razgovijetnost ne mogu se smatrati glavnim
kriterijem razlikovanja ispravnih i neispravnih ideja jer sam ovaj kriterij
nije dovoljno jasan, razgovijetan i osloboen dvosmislenosti, te nije oz-
biljno i odluno mjerilo, pa, prema tome, ne moe otkriti tajnu ne-
pogreivosti odreenih vrsta percepcije. Dakako, i o drugim stavovima
Descartesa se da nadugo i nairoko raspravljati, no takvo istraivanje ilo
bi izvan okvira nae trenutne studije.
Prva dioba nauke
Prva dioba znanja koju emo razmatrati jeste podjela na:

o znanje koje se posjeduje izravno iz biti (dht)1 poznatog objekta,
gdje se stvarna autentina egzistencija objekta spoznaje otkriva
znajuem subjektu, odnosno onome koji percipira,
o te znanje u kojem onaj koji zna nije opazio niti se osvjedoio u
vanjsku egzistenciju objekta znanja, ve ga postaje svjestan
posredovanjem neega to ga predstavlja, a naziva se formom
(srat) ili umskim pojmom (mafhm dhihn).
Prva vrsta znanja zove se prisutno znanje ('ilm hudr), a druga
steeno znanje ('ilm husl), tj. znanje koje se stjee pojmovnim pred-
stavljanjem.
Dioba znanja na ove dvije vrste je razumna, i definitivna te se, u
ovom pogledu, pored ovih dvaju vrsta ne moe pretpostaviti nikakvo
tree stanje, odnosno nema tog znanja koje nije jedna od ovih dviju vrsta.
Ili izmeu onoga ko zna i biti objekta koji se zna ima posrednik, ijim se
posredstvom postigla svijest o objektu, i u tom sluaju znanje je ste-
eno, ili takav posrednik ne postoji, i u tom sluaju bit e prisutno
znanje. Ipak, postojanje ovih dviju vrsta znanja u ovjeku trai objan-
jenje.
1
Pod biu (dht) misli se na samu stvar, zbilju stvari. Ovo treba razlikovati od tastva,
odnosno kviditeta, koje je opisni odgovor na aristotelovsko pitanje: ta je to?
101
Prisutno znanje
Znanje i svijest koju svako ima o sebi kao egzistentu koji opaa je
znanje koje se ne moe porei. ak ni sofisti koji su ovjeka smatrali
mjerom svih stvari nisu poricali egizstenciju samog ovjeka ni znanje
koje ovjek ima o sebi.
Naravno, ovo znai da sam ovjek, njegov ego, jeste onaj koji per-
cipira, koji misli, koji je svjestan samoga sebe svojim unutarnjim osvje-
doenjem (uhd), a ne posredstvom osjeta ili iskustva, niti pomou
formi ili umskih pojmova. Drugim rijeima, on sam je to znanje, i u
ovom znanju i svijesti nema mnotva ni razliitosti izmeu znanja, onoga
koji zna i onoga to se zna. Kao to je ranije spomenuto, jedinstvo onoga
koji zna i onoga to se zna savren je primjer prisustva poznatog objekta
u onome ko zna. S druge strane, svijest ovjeka na osnovu boje, oblika i
drugih svojstava tijela nije poput ovoga, nego je dobijena vidom, dodi-
rom i drugim ulima, te posredstvom umskih formi.
Unutar tijela postoje brojni unutranji organi kojih nismo svjesni,
osim ako ih upoznamo posredstvom njihovih znakova i uinaka, ili ih
postanemo svjesni izuavanjem anatomije, fiziologije i drugih biologi-
jskih nauka.
Nadalje, ovo znai da je takvo znanje jednostavno, neraslanjivo i ne
moe se analizirati, ono nije poput sudova: Ja jesam, ili: Ja postojim,
koje se sastoje od nekoliko pojmova. Prema tome, znaenje znanja o
sebi jeste upravo ova intuitivna, jednostavna i izravna svijest o naim
duama. Ovo znanje i svijest jeste sutinska karakteristika znanja o
sebi. Na primjerenom mjestu (u ovoj knjizi) dokazano je ovo da je
dua nematerijalna i da je svaka nematerijalna supstanca svjesna same
sebe. Ova pitanja tiu se ontologije i filozofske psihologije, te, prema
tome, ovdje nije pravo mjesto gdje bi se raspravljalo o njima.
Naa svijest o naim psiholokim stanjima, osjeajima i strastima
predstavlja sluajeve izravnog prisutnog znanja. Kada postanemo
uplaeni, postajemo izravno svjesni svog psiholokog stanja, bez ikakvog
posrednika, bez posredovanja bilo koje forme ili umskog pojma. Kada
osjeamo ljubav prema nekome ili neemu, ovu tenju pronalazimo un-
utar sebe direktno. Kada odluimo neto uraditi, svjesni smo svoje od-
luke i volje. Bojati se neega, voljeti neto ili odluiti neto uraditi -
102
Misbh Yazd
besmisleno je bez svijesti o strahu, ljubavi ili volji. Iz istog razloga,
postojanje naih sumnji ili pretpostavki je neporecivo. Niko ne moe
tvrditi da nije svjestan svoje sumnje i da sumnja u postojanje svoje sum-
nje!
Jo jedan primjer prisutnog znanja jeste znanje koje ovjek ima o
svojoj moi percepcije i motorikim moima. Svijest koju ovjek ima o
svojoj moi miljenja i zamiljanja ili o svojim motorikim moima jeste
prisutno znanje i izravna je. Ovo se ne zna posredstvom formi ili umskih
pojmova. Iz tog razloga ovjek nikad ne ini greku pri njihovom
koritenju. Naprimjer, on nikad ne koristi mo percepcije umjesto mo-
torikih moi, niti koristi mo kretanja mjesto miljenja o neemu. Meu
stvarima koje su poznate po prisustvu jesu i same forme i umski pojmovi,
koji nam nisu poznati posredstvom drugih formi ili umskih pojmova. Da
je za znanje o bilo emu nuno da se dobija pomou formi ili umskih
pojmova, ovjek bi morao znati svaku umsku formu posredstvom neke
druge forme, a znanje te druge nekom treom... Na taj nain, za sve to
znate morali biste znati bezbroj drugih stvari i posjedovati bezbroj drugih
umskih formi.
Ovdje se moe postaviti sljedee pitanje: Ako je prisutno znanje stvar
po sebi poznata, onda postaje nuno da umske forme budu i prisutno i
steeno znanje, budui da e ove forme s jednog aspekta biti poznate po
prisustvu pa e tada biti prisutno znanje, a s drugog aspekta pretpostavlja
se da su one primjeri steenog znanja o izvanjskim stvarima. Kako je
onda mogue da jedno znanje bude i prisutno i steeno?
Odgovor je da umske forme (slike) imaju svojstvo odraavanja van-
jskih formi i predstavljanja izvanjskih stvari. Sve dok su one sredstva za
poznavanje izvanjskih stvari, smatraju se steenim znanjem. S obzirom
na injenicu da su umske forme prisutne u osobi i ona ih je izravno
svjesna, one se svrstavaju u prisutno znanje. Ova dva aspekta meusobno
su razliita: aspekt njihovog bivanja prisutnim jeste izravna svijest osobe
o njima, a aspekt njihove steenosti jeste njihovo predstavljanje izvan-
jskih stvari.
Da bismo ovo dodatno objasnili, posluit emo se analogijom ogle-
dala. Ogledalo moemo posmatrati na dva razliita naina. Jedan je nain
onoga ko eli kupiti ogledalo, pa ga zagleda sa obiju strana kako bi
uvidio da nije slomljeno i oteeno. Drugi je nain onoga ko ga koristi,
103
kao kada gledamo u ogledalo da vidimo svoje lice. Iako gledamo u ogle-
dalo, naa panja je usmjerena na nae vlastito lice, a ne na njega.
Sopstvo takoer moe neovisno posmatrati umske slike, i u tom slu-
aju kaemo da su one percipirane prisutnim znanjem. Umske slike
mogu biti i sredstvo pomou kojeg mogu biti upoznate vanjske stvari ili
osobe, i u ovakvom sluaju kaemo da se radi o steenom znanju. Treba
zapaziti da svrha ovog objanjenja nije privremeno razdvajanje ovih
dvaju znanja, ve razlikovanje dvaju njihovih aspekata, a da iz toga
nuno ne proizae zakljuak kako umska slika spoljnih objekata nije
spoznatljiva sopstvu niti da sopstvu tada manjka aspekt prisutnog znanja.
Razlog nepogreivosti prisutnog znanja
Obraanjem panje na objanjenja data o prisutnom i steenom

znanju te razlici meu njima, postaje jasno zato znanje o sopstvu i
znanje o stanjima sopstva, a isto tako i drugi sluajevi prisutnog znanja,
jesu u osnovi nepogreivi jer je u ovim sluajevima uoena sama stvar-
nost. Nasuprot ovome, u sluajevima steenog znanja, forme i umske
predstave igraju posredniku ulogu i mogue je da ne bude potpune po-
dudarnosti sa izvanjskim stvarima i osobama.
Drugim rijeima, greka u percepciji zamisliva je onda kada izmeu
onoga ko percipira i percipiranog entiteta postoji posrednik - znanje je
tada ostvareno pomou tog posrednika. U takvom sluaju javlja se pi-
tanje da li forma ili pojam koji posreduje izmeu onoga ko percipira i
percipiranog objekta predstavlja percipirani objekt vjerno, te da li mu u
potpunosti odgovara ili ne. Sigurnost u valjanost percepcije nee se potii
osim ako se dokae da ova forma ili ovaj pojam tano odgovaraju per-
cipiranom objektu. Meutim u sluaju da su percipirana stvar ili osoba
prisutni pred onim ko percipira, bez ikakvog posrednika njegovoj vlasti-
toj egzistenciji, ili su sjedinjeni s njom, u tom sluaju ne moe se pret-
postaviti nikakva greka i ne moe se postaviti pitanje da li znanje
odgovara onome to se zna ili ne, jer u ovom sluaju znanje jeste upravo
ono to se zna.
104
Misbh Yazd
Dakle, znaenje istine i greke u percepciji sada je postalo jasno.
Istinita je ona percepcija koja odgovara stvarnosti i u potpunosti je ob-
jelodanjuje, a greka je uvjerenje koje se ne podudara sa stvarnou.
Istovremenost steenog i prisutnog znanja
Ovdje emo spomenuti jednu znaajnu stavku. Naime, um uvijek us-

lika ono to se nalazi pred njim poput kakve automatske maine. Iz tih
slika on dobija posebne forme i predstave koje zatim analizira i interpre-
tira. Naprimjer, kada neko postane uplaen, njegov um uslika to stanje
straha i moe ga se sjetiti nakon to ono proe. Osim toga, um shvata
univerzalni pojam straha i pripajanjem tome drugih pojmova projicira ga
kao sud tipa: Ja se bojim, Imam strah, ili: Strah postoji u meni. Um
na temelju svog ranijeg znanja udesnom hitrinom interpretira pojavu
ovog psiholokog stanja i prepoznaje njen uzrok.
itav ovaj umski proces, koji je vrlo brzo okonan, razliit je od
stanja straha i prisutnog znanja o njemu. Ipak, njegova istovremenost sa
prisutnim znanjem esto je izvor greke. Neko misli da poto strah uvia
prisutnim znanjem, da i njegov uzrok upoznaje prisutnim znanjem, no
ono to je shvaeno prisutnim znanjem jeste jednostavno, bez ikakve
forme ili pojma i lieno je svake interpretacije, te zato ne ostavlja mo-
gunost greke. Nasuprot njemu, istovremena interpretacija toga pripada
steenim percepcijama koje po sebi ne daju garanciju istinitosti i podu-
darnosti sa stvarnou. Ovim objanjenjem postaje jasno kako i zato
nastaju greke u nekim sluajevima steenog znanja. Naprimjer, neka
osoba osjea da je gladna i misli da joj treba hrane, no to je lani apetit i
njoj zapravo nije potreban obrok. Razlog lei u tome to je ono to je do-
bijeno iz nepogreivog prisutnog znanja stvorilo specifini osjeaj - koji
udruen sa umskom interpretacijom utemeljenom na usporedbi sa ranijim
takvim osjeajima - dolazi do zakljuka da je uzrok gladi potreba za
hranom. Ova usporedba ipak je pogrena i zbog nje nastaje greka u
odreivanju uzroka u umskoj interpretaciji. Greke koje nastaju u mis-
tikim otkrovenjima iste su prirode. Stoga je nuno biti potpuno precizan
u odreivanju prisutnog znanja i nuno je razlikovati ga od njemu
pridruenih umskih interpretacija, da se ne bi kao rezultat te zabune
otilo u zabludu.
105
Gradacija prisutnog znanja
Jo jedna spomena vrijedna stvar jeste to da svi sluajevi prisutnog

znanja nisu jednaki po intenzitetu. Ponekad je prisutno znanje dovoljno
jako i intenzivno da ga je ovjek svjestan, dok je drugi put tako slabo i
mutno da ga je ovjek samo polusvjestan ili ak uope nije svjestan.
Nekad je razlika u razinama prisutnog znanja uzrokovana razlikom u
razinama egzistencije percipirajuih subjekata. Drugim rijeima, u mjeri
u kojoj je sopstvo slabo u pogledu stepena egzistencije, i njegovo pris-
utno znanje bit e slabo i mutno.
S druge strane, to je stepen njegove egzistencije savreniji, njegovo
prisutno znanje bit e savrenije i svjesnije. Ovo objanjenje ovisi o ob-
janjenju gradacije egzistencije i stepena ovjekovog savrenstva, to e
biti dokazano u drugoj oblasti filozofije. Ovdje, tek, moemo na temelju
ovih dvaju naela prihvatiti da je mogue da prisutno znanje bude jako ili
slabo.
Prisutno znanje pri raznim psiholokim stanjima takoer moe imati
razliite oblike jaine i slabosti. Naprimjer, kada neka bolesna osoba koja
osjea bol i opaa ga prisutnim znanjem vidi bliskog prijatelja i usmjeri
panju na njega, vie ne opaa taj bol. S druge strane, u trenucima
samoe, a posebno u tami noi gdje nema niega ka emu bi usmjerio
svoju panju, ona osjea jai bol, a uzrok toga je jak intenzitet njegove
panje.
Razlike u stepenima prisutnog znanja mogu utjecati na umske inter-
pretacije povezane sa stepenima jaine ili slabosti. Primjera radi, iako
ovjek najniih razina ima prisutno znanje o sebi, moe se desiti da zbog
slabog intenziteta ovoga znanja on smatra da je odnos izmeu njegovog
sopstva i tijela odnos identinosti, te da zakljui da je stvarnost sopstva
upravo ovo materijalno tijelo ili pojave vezane za njega, no kada se
postigne savreniji stepen prisutnog znanja, kada se supstanca sopstva
usavri, takva greka vie nee moi nastati.
Isto tako, dokazano je da ovjek ima prisutno znanje o svom Gospo-
daru, ali zbog niske razine egzistencije te zbog panje posveene tijelu i
materijalnome, ovo znanje postaje nesvjesno. Ipak, usavravanjem
106
Misbh Yazd
samoga sebe, smanjivanjem posveenosti tijelu i materijalnim stvarima te
jaanjem usmjerenosti srca ka Uzvienom Bogu, isto ovo znanje doseg-
nut e stadij jasnoe i svjesnosti, i to e ii sve dok ovjek ne kae: Ima
li ikakvog oitovanja (neega) mimo Tebe?1
1
Ove rijei obino se pripisuju Imamu Husejnu, a.s., i uvrtene su u standardna
tampanja njegove Dove na dan Arefata, iako Muhammed Bqir Madls (1037/1628-
1110/1699) izraava sumnju u autentinost ovoga dijela dove i smatra da je to djelo
nekog sufijskog ejha.
107
etrnaesta lekcija
STEENO ZNANJE
Nunost istraivanja steenog znanja
Vidjeli smo da prisutno znanje (ilme huduri) oznaava pronalaenje

same stvarnosti i da zato u njemu nema nikakve sumnje ni kolebanja.
Meutim znamo da je opseg prisutnog znanja ogranien i ono samo po
sebi ne moe osigurati rjeanje problem epistemologije. Kad ne bi bilo
naina da utvrdimo injenice putem steenog znanja, ne bismo mogli
logiki prihvatiti konane teorije ni u jednoj nauci, a ak i po sebi oiti
prvi principi izgubili bi izvjesnost i nunost, te bi od njih ostali samo na-
zivi po sebi oiti i nuni. Otuda je nuno nastaviti nae nastojanje da
vrednujemo steeno znanje i dosegnemo kriterij njegove tanosti. Radi
toga emo istraiti razliite vrste steenog znanja.
Predodba i potvrda
Logiari dijele znanje dvojako na:

o predodbu (tasawwur),
o i potvrdu (tasdq).
Zapravo, oni su opi pojam znanja ograniili na steeno znanje, a s
druge stane, proirili su ga tako da ono obuhvati i jednostavne predodbe.
Doslovno znaenje tasawwura jeste stvoriti sliku, predodbu te stei
neku formu, a u terminologiji logiara on oznaava jednostavnu umsku
108
Misbh Yazd
pojavu koja ima svojstvo otkrivanja neega izvan sebe, kao to je pre-
dodba o planini Damavand i pojmu planine.
Doslovno znaenje tasdqa je smatrati istinitim i priznati, a u termi-
nologiji logiara i filozofa koristi se u dvama slinim znaenjima (i u
ovom pogledu smatra se dvosmislenim):
a) kao logika tvrdnja koja u jednostavnoj formi ukljuuje subjekt,
predikat i sud o jedinstvu;
b) sam sud koji je jednostavna stvar i pokazuje neije uvjerenje u
jedinstvo subjekta i predikata.
Neki moderni zapadni logiari smatraju da potvrda (tasdq) znai
prijenos misli sa jedne predodbe na drugu, na temelju pravil o
udruivanju predodbi. Ipak, ova zamisao je netana jer niti je potvrda
nuna svugdje gdje ima udruivanja predodbi niti je potrebno
udruivanje predodbi svugdje gdje ima potvrde. Potvrda ustvari poiva
na sudu i upravo je ovo razlika izmeu neke tvrdnje i nekih predodbi,
koje se nizaju jedna za drugom u umu i koje su dobijene bez ikakvog
meusobnog odnosa.
Sastavni dijelovi tvrdnji
Znamo da je potvrda u smislu suda neto jednostavno, ali se sudovi u

smislu sastoje od nekoliko dijelova. O sastavnim dijelovima sudova izre-
eno je nekoliko razliitih stavova.
Poto bi pregled svih ovih stavova zahtijevao preopirnu raspravu, a
takav pregled pripada logici, mi emo ih se ovdje samo kratko dotai.
Neki kau da se svaki predikativni sud (qadiyya hamliyyah) sastoji iz
dvaju dijelova: subjekta i predikata. Drugi kao trei dio dodaju odnos
ovih dvaju dijelova. Trei, opet, sud o pojavi odnosa ili odsustvu pojave
odnosa smatraju etvrtim dijelom sudova.
Neki naunici razlikuju afirmativne i negativne sudove i kau da u
sluaju negativnih sudova sud i ne postoji, ve to prije smatraju sluajem
negacije suda. Drugi poriu postojanje odnosa u jednostavnim egzisten-
cijalnim sudovima (halliyyah bastah), tj. sudovima koje dokazuju
postojanje subjekta u vanjskom svijetu, i u primarnim predikacijama, od-
109
nosno sudovima u kojima su pojmovni sadraj subjekta i predikata isti,
kao u propoziciji: ovjek je razumna ivotinja. Ipak, bez sumnje, u
logici sud ne moe biti bez odnosa i bez presude, jer, kao to smo rekli,
potvrda ovisi o presudi, a presuda o odnosu izmeu dvaju dijelova su-
dova. Meutim mogue je, sa filozofske i ontoloke take gledita, da
postoje razlike meu sudovima.
Dioba predodbi
Iz jednog ugla, predodbe se mogu podijeliti na univerzalne i parti-

kularne. Univerzalna predodba je pojam koji moe predstavljati brojne
stvari ili osobe, kao to je pojam ovjek koji se primjenjuje na milione
jedinki. Partikularna predodba je umska predstava koja predstavlja samo
jednog egzistenta, kao to je npr. Sokratova umska predstava.
Svaka predodba, bila univerzalna ili partikularna, moe imati dalju
diobu, o emu emo dati kratko objanjenje.
ulne predodbe: U pitanju su jednostavne predodbe u dui koje
proizlaze iz uinaka odnosa ulnih organa i materijalne stvarnosti, kao
to su npr. slike nekog prizora koji vidimo oima ili zvuci koje ujemo
uima. Opstanak ove vrste predodbe ovisi o opstanku odnosa sa van-
jskim svijetom. Nakon to se prekine njihov kontakt sa vanjskim svije-
tom, one nestaju u vrlo kratkom vremenskom periodu (npr. u jednoj de-
setinci sekunde).
Imaginarne predodbe: Ovo su jednostavne specifine predodbe u
dui koje su naknadne posljedice ulnih predodbi i veza sa vanjskim
svijetom, ali njihov opstanak ne ovisi o vezama sa vanjskim svijetom.
Primjer ovoga je umska slika pogleda na vrt koja ostaje u umu i nakon
to se zatvore oi, a moe biti nanovo oivljena godinama kasnije.
Matovite predodbe (wahm): Mnogi filozofi naveli su jo jednu
vrstu partikularne predodbe koja se odnosi na partikularna znaenja, a
objanjena je kroz primjer osjeaja mrnje koju neke ivotinje imaju
prema nekim drugim osjeaja koji ih tjera na bijeg. Neki filozofi
proirili su ovaj termin tako da obuhvati partikularna znaenja openito,
ukljuujui i ovjekove osjeaje ljubavi i mrnje.
110
Misbh Yazd
Nesumnjivo, univerzalni pojmovi ljubavi i mrnje jesu vrsta univer-
zalnih predodbi. Oni se ne mogu ubrajati u partikularne predodbe.
Opaanje pojedinanih ljubavi ili mrnji u onome ko opaa u pi-
tanju je ljubav koju neka osoba nalazi u sebi ili mrnja koju osjea prema
nekom drugom zapravo je to prisutno znanje nastalo kao odraz
kvaliteta due, te ga ne moemo smatrati steenim znanjem.
Osjeaj neprijateljstva koje gaji druga osoba, ustvari nije izravni os-
jeaj, ve je usporedba sa posredovanim stanjem koje je ovjek pronaao
unutar sebe i pripisao ga drugoj osobi. Sudovi o opaanjima ivotinja
zahtijevaju drugu raspravu koju ovdje nemamo priliku nastaviti.
Ono to moe biti prihvaeno kao specifina predodba, koja
proizlazi iz stanj due, i koja je pogodna da bude oivljena jeste
predodba slina imaginarnim pedstavama u odnosu na ulne predodbe.
Takvo je sjeanje na odreeni strah koji je nastao u nekom trenutku ili
odreenu ljubav koja je postojala u nekom trenutku. Nuno je
napomenuti da se ponekad o predodbama wahma govori kao o
predodbama koje ne odgovaraju nikakvoj stvarnosti a ponekad se
opisuju kao mate.
Univerzalne predodbe
Vidjeli smo da se iz jednog ugla predodbe mogu podijeliti na uni-

verzalne i partikularne. Sve vrste predodbi koje smo do sada razlagali
bile su partikularne. Univerzalne predodbe, koje se nazivaju po-
jmovima razuma mafhume akli ili inteligibilijama jesu sredite
vanih filozofskih rasprava i od davnina su bile predmet rasprave.
Od antikog doba postojali su stavovi po kojima univerzalnih po-
jmova u sutini i nema. Termini koji se koriste da se oznae univerzalni
pojmovi zapravo su dvosmisleni termini koji oznauju razliite stvari.
Naprimjer, termin ovjek kojim se oznaavaju mnoge jedinke je kao
neko vlastito ime koje nekoliko porodica koristi da nazove svoju djecu ili
kao prezime koje se primjenjuje na sve lanove neke porodice.
Zagovornici ove teorije poznati su kao nominalisti. Krajem srednjeg
vijeka William od Ockhama priklonio se ovoj teoriji, a kasnije je
111
prihvatio i Berkeley. U modernom dobu, pozitivisti i neke druge kole
takoer se smatraju zagovornicima ovakvog stava.1
Druga teorija, slina ovoj maloas navedenoj, jeste da su univerzalni
pojmovi mutni neodreeni partikularni pojmovi, i to takvi da su neka
obiljeja partikularnih formi isputena kako bi oni mogli odgovarati i
drugim stvarima ili osobama. Naprimjer, naa predodba o odreenoj
osobi moe se prilagoditi i njenom bratu brisanjem nekih njenih obiljeja
(brisanjem imena, ostavljanjem prezimena). Brisanjem jo vie obiljeja
moe se prilagoditi jo veem broju ljudi, a nastavljanjem ovim putem
predodba postaje sve openitija i primjenjuje se na sve vie i vie ljudi,
sve dok se, napokon, ne mogne primijeniti ak i na ivotinje, ili ak i
biljke i minerale, kao to utvara viena izdaleka zbog mutnoe moe
odgovarati predodbi kamena, drveta, ivotinje ili ovjeka. Zato pri
prvom pogledu sumnjamo da li se radi o ovjeku ili neem drugom. to
se vie pribliimo i to jasnije vidimo, granice vjerovatnoe postaju sve
ue, dok na kraju ne ugledamo odreenu osobu ili stvar.
I Hume je imao ovakvo uvjerenje o univerzalnim pojmovima, a i
mnogi drugi su gajili ovakvo miljenje o univerzalijama. S druge strane,
neki antiki filozofi poput Platona insistirali su na zbiljnosti univerzalnih
pojmova i ak su smatrali da oni imaju neku vrstu vlastite stvarnosti
izvan granica vremena i prostora. Znanje o univerzalijama uporeivano
je sa vrstom posmatranja nematerijalnih entiteta i intelektualnih
arhetipova (platonske ideje). Ova teorija interpretirana je na razliite
naine i mnoge druge teorije su nastale iz nje.2 Tako su neki smatrali da
je ljudska dua prije nego je stekla tijelo vidjela intelektualne istine u
svijetu nematerijalnih entiteta, a nakon to ga je stekla, zaboravila ih je.
Pomnijim gledanjem materijalnih jedinki dua se podsjeti na ove
nematerijalne istine i poimanje univerzalija jeste upravo ovo prisjeanje.
Drugi, koji ne prihvataju egzistenciju due prije njenog pripajanja tijelu,
ulnu percepciju shvataju kao sredstvo pripremanja samoga sopstva na
posmatranje nematerijalnih entiteta.
1
Zapravo, dok je nominalizam privukao neke pozitiviste i njihove uenike, zvanini stav
takvih logikih pozitivista, kakav je bio Rudolf Carnap, bio je da je cijela debata o
postojanju univerzalija besmislena. Ova tvrdnja, kako se kasnije pokazalo, zasnivala se na
neadekvatnoj teoriji znaenja.
2
Trebalo bi smatrati da je i fenomenologija Edmunda Husserla izvedena iz nje.
112
Misbh Yazd
Posmatranje postignuto ovom mou jeste posmatranje izdaleka, a
poimanje univerzalija je to isto posmatranje nematerijalnih stvarnosti iz-
daleka, za razliku od gnostikih otkrovenja koja se postiu razliitim
vrstama pripreme a dobijaju su iz velike blizine. Neki islamski filozofi,
poput Mulla Sadre i allame Tabatabaija prihvatili su ovu interpretaciju.
Najpoznatija teorija univerzalnih pojmova je da su oni posebna vrsta
umskih pojmova shvaenih univerzalno na posebnom stadiju (martabah)
razuma. Zato je u jednoj od definicija razum nazvan mou poimanja uni-
verzalnih umskih pojmova. Ova teorija pripisana je Aristotelu i prihva-
ena je od strane veine islamskih filozofa.
Uoavajui da prva i druga teorija zapravo podrazumijevaju pori-
canje intelektualne percepcije, to je zbirna taka za razaranje i unita-
vanje metafizike te njeno srozavanje na razinu filoloke rasprave i ling-
vistike analize, nuno je dalje istraivati ovo pitanje kako bi se pronalo
vrsto utemeljenje za nae naredne rasprave.
Studija univerzalnih pojmova
Kao to je ranije istaknuto, nominalisti su smatrali da openiti

termini sadre neku vrstu dvosmislenosti ili neto slino, kako bi mogli
upuivati na brojne jedinke. Zbog toga, da bismo im dali konaan
odgovor, nuno je objasniti vieznanost (mutarak lafz), gdje se za
razliite stvari koristi zajedniki izraz, i zajednika znaenja (mutarak
ma'naw).
Vieznanost (mutarak lafz) se javlja kada se jednoj rijei pripisuje
nekoliko znaenja ili kada se rije koristi da oznai razliita znaenja
kroz viestruke konvencije1, kao to se kosa koristi za vlasi, za strmi
proplanak ili livadu, te za orue kojim se kosi trava. S druge strane,
zajedniko znaenje (mushtarak ma'naw) javlja se kada neki izraz po
jednoj konvenciji oznaava zajedniki aspekt brojnih sluajeva i jednim
1
Konvencija se ovdje koristi za drutveni dogovor kojim se neka rije primjenjuje na
odreenu vrstu objekta.
113
znaenjem odgovara svim tim sluajevima. Najznaajnije razlike izmeu
vieznanosti i zajednikih znaenja jesu sljedee.
1. Vieznanost zahtijeva brojne poetne konvencije, dok zajedniko
znaenje ne zahtijeva vie od jedne konvencije.
2. Zajedniko znaenje je tano za potencijalno beskonaan broj
jedinki ili primjera, dok je vieznanost tana samo za odreen
broj znaenja.
3. Zajedniko znaenje je jedno openito znaenje koje se razumijeva
bez potrebe za uporeivanjem, a vieznanost obuhvata nekoliko
znaenja ije odreivanje zahtijeva odreivanje i indikaciju (koji
upuuju na znaenje).
Sada emo, s obzirom na ove razlike, nastaviti nau raspravu o iz-
razima kao to su ovjek, ivotinja i sl., da vidimo da li svaki od
ovih izraza moe biti shvaen kao da ima jedno znaenje, bez potrebe za
odreujuom indikacijom, ili se kada ih neko uje u umu pojavi nekoliko
znaenja i ako nema odreujue indikacije, ostajemo zbunjeni na koje je
od njih govornik mislio. Nesumnjivo, imena Muhammed, Ali, Hasan i
Husejn ne smatramo znaenjima rijei ovjek. Zato, kada ujemo izraz
ovjek, nismo u dvojbi o smislu izraza pa da pitamo koje od znaenja
ovdje ima taj izraz, ve znamo da on ima samo jedno znaenje zajed-
niko ovim jedinkama i drugim ljudima. Prema tome, ovaj izraz nije
vieznaan.
Sada, da vidimo da li ovaj izraz ima ograniene pojedinane primjere
ili je taan za bezbroj jedinki. Oito je da znaenje ovog izraza ne
prihvata nikakvo ogranienje u broju svojih pojedinanih primjera i moe
se tano primijeniti na bezbroj jedinki.
Napokon, mi vidimo da nijedan od ovih izraza nema bezbroj
oznaujuih konvencija. Niko u svom umu ne moe zamisliti bezbroj
jedinki, navodei bezbroj oznaujuih konvencija za jedan izraz. S druge
strane, vidimo da mi sami moemo oznaiti jedan izraz na nain da on
odgovara beskonanom broju jedinki. Prema tome, univerzalije ne zahti-
jevaju bezbroj oznaujuih konvencija. Dakle, univerzalni termini imaju
zajedniko a ne vieznano znaenje.
Neko moe prigovoriti da ovo objanjenje nije dovoljno da bi se ob-
jasnila nemogunost brojnih oznaujuih konvencija jer je mogue da
114
Misbh Yazd
neko ko oznaava moe u svom umu zamisliti jedan primjer (a ne bez-
broj primjera) i oznaiti izraz za sve njemu sline jedinke.
Znamo da ova osoba mora zamisliti znaenje rijei svi, rijei po-
jedinac i rijei slian, da bi nainila takvu konvenciju. Stoga se pitanje
vraa na to kako su ovi izrazi oznaeni. Kako oni mogu biti primijenjeni
na bezbroj sluajeva? Nemamo drugog izbora do da tvrdimo da um ima
sposobnost zamisliti pojmove koji se primjenjuju na neogranien broj
sluajeva. Zato nije mogue da takvi pojmovi budu oznaeni odjedanput
za bezbroj sluajeva jer to ni za jednog ovjeka nije izvodljivo.
Odgovor na sumnju
Da bi porekli zbiljnost univerzalnih pojmova, nominalisti su podigli

sljedeu sumnju: Svaki pojam koji se javlja u umu je partikularan i pose-
ban pojam koji se razlikuje od pojmova iste vrste koji se javljaju u
drugim umovima. ak i ako osoba zamisli isti pojam u nekom drugom
vremenu, to e biti drugi pojam. Pa kako se onda moe rei da se univer-
zalni pojmovi javljaju u umu sa svojstvom univerzalnosti i jedinstva?
Ova sumnja potie iz brkanja predodbe i egzistencije, ili, drugim
rijeima, principa logike i principa filozofije. Mi ne sumnjamo da je
svaki pojam, dok god on postoji, partikularan. Filozofskim jezikom ka-
zano: Egzistencija je jednaka partikularnosti. Kada se on ponovo zamisli,
imat e drugu egzistenciju, ali njegova pojmovna univerzalnost i pojedi-
nanost nisu zbog njegove egzistencije, ve zbog njegovog pojmovnog
aspekta, tj. istog predstavljakog aspekta u odnosu na razliite ljude i
primjere.
Drugim rijeima, kada nai umovi gledaju neki pojam sa take gle-
dita njegove sredstvene i odraavajue moi (a ne neovisno), i kada is-
trae njegovu mo podudaranja u razliitim primjerima, iz toga izvlae
jedno univerzalno svojstvo. Nasuprot tome, kada se u umu razmatra nje-
gova egzistencija, onda je on sluaj partikularnosti.
115
Pregled drugih stavova
Oni koji smatraju da je univerzalni pojam maglovita partikularna

predodba i da openiti termini oznaavaju iste ove maglovite i mutne
oblike, oni nee moi pronai istinu o univerzalijama. Najbolji nain da
se razjasni njihova greka jeste skretanje panje na pojmove koji ili
uope nemaju stvarne primjere u vanjskom svijetu, kao to su
neegzistent ili nemogu, ili nemaju materijalne ili ulne primjere,
kao pojmovi Bog, melek (aneo), dua, ili koji su spojivi i sa
materijalnim i sa nematerijalnim primjerima, poput pojmova uzroka i
posljedice. Za ove pojmove ne moe se rei da su maglovite partikularne
forme. Takoer, u vezi sa pojmovima koji su tani za suprotne stvari,
npr. pojam boje koji se primjenjuje i na bijelo i na crno, ne moe se rei
da je bijela boja postala tako mutna da uzima apsolutnu formu boje te je
istinita i za crnu, niti se moe rei da je crna boja postala tako slaba i
mutna da se moe tano primijeniti i na bijelu. I platonisti imaju ovakve
tekoe jer veina univerzalnih pojmova, kao to su neegzistent i
nemogu, nemaju inteligibilnih arhetipova, pa zato oni ne mogu
shvatiti da je percepcija univerzalija posmatranje takvih intelektualnih i
nematerijalnih istina. Zbog toga je ispravno stajalite ono koje zastupa
veina islamskih filozofa i racionalista da ovjek posjeduje posebnu
spoznajnu mo koja se zove razum, ija je funkcija razumijevanje
univerzalnih umskih pojmova, imali oni ulne primjere ili ne.
116
Misbh Yazd
Petnaesta lekcija
VRSTE UNIVERZALNIH POJMOVA
Vrste inteligibilija
Univerzalni pojmovi koji se koriste u racionalnim naukama 1 dijele se

na:
o tastvene pojmove ili prve inteligibilije, poput pojmova ovjek i
bjelina;
o filozofske pojmove ili sekundarne filozofske inteligibilije, kao to
su pojam uzroka i pojam posljedice;
o te logike pojmove ili sekundarne logike inteligibilije, kakvi su
pojmovi konverzija (akse mustaw) i kontrapozicija (akse naqd).
Trebamo upamtiti da ima i drugih vrsta univerzalnih pojmova koji se
koriste u etici i pravu, a kasnije emo spomenuti i njih.
Ova trodjelna dioba koju su uveli islamski filozofi ima mnogostranu
upotrebu, sa kojom emo se upoznati u kasnijim raspravama. Nedostatak
preciznosti u njihovom prepoznavanju i meusobnom razlikovanju
uzrokuje zabune i mnoge potekoe u filozofskim raspravama. Veina
greaka zapadnih filozofa je upravo zbog mijeanja ovih pojmova, a
primjeri tih greaka mogu se nai kod Hegela i Kanta. Zbog toga je
nuno dati neka objanjenja o njima.
1
Racionalne nauke (ulm aql), izvedene iz razuma, stoje nasuprot prenesenim,
objavljenim ili, doslovno, pripovijednim naukama (ulm naql).
117
Univerzalni pojmovi ili se mogu predicirati stvarnim (ayn)
predmetima, i u tom sluaju strunim rijenikom se kae da oni imaju
vanjsko opisivanje (ittisfe khrid), kao pojam ovjek prediciran
Hasanu, Husejnu i sl., pa se kae: Hasan je ovjek, ili se ne mogu
predicirati stvarnim predmetima ve samo pojmovima i umskim
formama, i u tom sluaju oni imaju umsko opisivanje (ittisf-e dhihn),
kao pojmovi univerzalan i partikularan (u logici), od kojih je prvi atribut
pojma ovjek, a drugi je atribut umske forme Hasana. Pojmovi druge
skupine koji se primjenjuju samo na umske objekte zovu se logiki
pojmovi ili sekundarne logike inteligibilije.
Pojmovi koji su predicirani vanjskim predmetima dijele se u dvije
skupine:
1. Prvu skupinu ine oni pojmovi koje um automatski stjee iz
pojedinanih sluajeva. Drugim rijeima, kada se jedna ili vie
pojedinanih percepcija postigne vanjskim ulima ili unutarnjim
intuicijama, um odmah stjee univerzalni pojam o njima, npr.
univerzalni pojam bjeline, koji je steen nakon to se vidio jedan ili
nekoliko bijelih predmeta, ili univerzalni pojam straha, koji je
steen nakon pojave tog osjeaja jednom ili vie puta. Ovakvi
pojmovi se nazivaju tastveni pojmovi ili prve inteligibilije.
2. Postoji jo jedna skupina pojmova ije izdvajanje zahtijeva umski
napor i usporedbu jednih stvari sa drugima. Takvi su pojmovi
uzroka i posljedice, koji su izdvojeni obraanjem panje na
svrsishodnu vezu nakon to se uporede dvije stvari, tako da posto-
janje jedne ovisi o drugoj. Naprimjer, kada uporedimo vatru sa top-
lotom koja dolazi iz nje, uoavamo ovisnost toplote o vatri. Um
izdvaja pojam uzroka iz vatre i pojam posljedice iz toplote. Da nije
bilo panje i usporedbe, ove vrste pojmova nikad ne bi bile doseg-
nute. Da je vatra viena hiljade puta i da je, isto tako, toplota
uoena hiljade puta, ali nije nainjena usporedba meu njima i nije
opaena pojava jednog iz drugog, pojmovi uzrok i posljedica ne bi
nikad bili dosegnuti. Ova vrsta pojmova naziva se filozofskim
pojmovima ili sekundarnim filozofskim inteligibilijama, a prema
strunim terminima dijele se na:
o prve inteligibilije izvanjsko pojavljivanje (ard) i
opisivanje (ittisf),
118
Misbh Yazd
o sekundarne filozofske inteligibilije - pojavljivanje je umsko,
ali je opisivanje izvanjsko,
o i sekundarne logike inteligibilije - pojavljivanje i opisivanje
su umski.1
Sporne su definicije i primjene izraza umsko pojavljivanje i
vanjsko pojavljivanje, kao i oznaavanja filozofskih pojmova i
sekundarnih inteligibilija. Mi ih uzimamo samo kao strune termine
zarad lakeg shvatanja tematike.
Svojstva svih vrsta inteligibilija
1. Svojstvo logikih pojmova je da se oni primjenjuju samo za umske

predstave i forme te se, prema tome, sa malo panje u potpunosti
prepoznaju. Svi osnovni pojmovi logike iz ove su skupine.
2. Svojstvo tastvenih pojmova je da oni opisuju tastva stvari i
odreuju granice njihovih egzistencija, te su poput praznih okvira
za egzistente, pa se zbog toga mogu definirati kao pojmovni okviri.
Ovi pojmovi koriste se u raznim stvarnim naukama.
3. Svojstvo filozofskih pojmova je da se oni ne stjeu bez usporedbe i
intelektualne analize. Kada se primijene na egzistente, oni opisuju
vrste egzistenata (ne njihove tastvene granice), kao to je pojam
uzroka koji odgovara vatri, ali nikad ne navodi njenu posebnu bit,
nego opisuje vrstu odnosa koju on ima sa vatrom, a to je odnos
imanja posljedice odnos koji postoji i meu ostalim stvarima.
Nekad se ovo svojstvo tumai na nain da filozofski pojmovi
nemaju svog konkretnog objekta (m bi eze ayn) ili da je
njihovo pojavljivanje umsko, iako je ovo tumaenje sporno i
1
Oba pojma, ard i ittisf, tiu se odnosa izmeu pojma i objekta na koji se pojam
primjenjuje. Bilo koji prijevod ovih termina nuno mora biti vjetaki, ali, radi lakeg
pamenja, ard e biti prevoen kao pojavljivanje, a ittisf kao opisivanje, ukazujui na
to da se, u skladu sa autorovim objanjenjem, ard odnosi na nain na koji se pojam
predikata pojavljuje u onome ko ga primjenjuje na objekat, dok se ittisf odnosi na
svojstva objekta. (op.prev.)
119
zahtijeva pravdanje i razjanjenje. Svi isti filozofski pojmovi su iz
ove skupine.
4. Jo jedno svojstvo filozofskih pojmova jeste da oni nemaju
partikularnih pojmova ili predodbi. Naprimjer, u naim umovima
ne postoji partikularna forma uzronosti i univerzalni pojam. Isti je
sluaj i sa pojmom posljedice i drugim filozofskim pojmovima. S
druge strane, svaki univerzalni pojam za koji postoji ulna,
imaginarna ili instinktivna predodba, tako da je razlika meu
njima jedino u univerzalnosti i partikularnosti, bit e tastveni a ne
filozofski pojam. Treba zapaziti da suprotno pravilo ne vrijedi
openito za tastvene pojmove, odnosno svaki tastveni pojam
nema ulnu, imaginarnu ili instinktivnu formu. Tako je pojam
due vrsni i tastveni pojam, a nema partikularnu umsku formu i
njen primjer moe biti uoen jedino prisutnim znanjem.
Dogovorni (itibr) pojmovi
Termin itibr (dogovorni) s kojim se esto susreemo u filozofskim

raspravama koristi se u razliitim znaenjima i zaista je vieznaan.
Treba dobro paziti da se razlue njegova znaenja, kako se ne bi mijeala
i kako se ne bi inile greke.
U jednom smislu, sve sekundarne inteligibilije, bilo logike ili
filozofske, zovu se itibr. ak i pojam egzistencija ubraja se u itibr
pojmove. Ovaj termin mnogo je upotrebljavao ejhul-Irq1 i u raznim
svojim knjigama on koristi intelektualni itibr u ovom znaenju.
Drugi smisao termina itibr svojstven je pravnim i etikim
pojmovima, koji se jezikom dananjih uenjaka nazivaju pojmovima
vrijednosti. Sljedea upotreba termina je u smislu samo onih pojmova
koji nemaju ni vanjskih ni umskih primjera i koji su izmiljeni uz pomo
imaginacije, a takav je pojam demona. Ovi pojmovi zovu se jo i
fantazijski. Itibr ima jo jedno znaenje biti u suprotnosti sa
poelnou (aslat) koje se koristi u raspravama o poelnosti
1
Nadimak velikog islamskog filozofa Suhrawardija (op. prev.).
120
Misbh Yazd
egzistencije (aslat wujd) ili o poelnosti tastva (aslat mhuwiyt), to
e biti spomenuto u kasnijim raspravama.
Ovdje je prikladno objasniti itibr u smislu vrijednosti, iako iscrpnu
raspravu o ovom pitanju treba traiti u filozofiji etike ili u filozofiji
prava. Mi emo, kako i dolii, dati samo kratko objanjenje.
Etiki i pravni pojmovi
Svaka etika i pravna tema koju razmatramo sastoji se od pojmova

tipa: treba, ne treba, obavezno je, zabranjeno je, i slinih
pojmova koji mogu biti predikativni sud. Isto tako, drugi pojmovi kao
pravda i nepravda, pouzdanost i izdaja mogu biti subjektni sud.
Kada razmotrimo ove pojmove, vidimo da oni nisu tastveni pojmovi
jer nemaju vanjskih (ayn) primjera te se stoga i zovu itibr. Naprimjer,
pojmovi lopov ili otima mogu biti svojstva ljudi, ali ne zato to
pripadaju tastvu (kviditetu) osobe, nego zato to je osoba otela neije
vlasnitvo. Kada promotrimo pojam vlasnitva, uoit emo da ak i ako
se odnosi na zlato i srebro, to nije zato to su oni metali posebne vrste,
nego otuda to ih ljudi ele i to mogu biti sredstvo ostvarivanja njihovih
potreba. Iz drugog ugla, neije stjecanje imetka znak je jednog drugog
pojma posjedovanja, koji takoer nema vanjski izraz. Tako pripisati
(itibr) nekome naziv posjednik i pripisati zlato uz naziv posjedovanje
ne mijenja sutinu osobe ni sutinu zlata. Da zakljuimo, izrazi ove vrste
imaju posebna obiljeja o kojima se mora raspravljati iz nekoliko
razliitih uglova posmatranja.
Jedan od uglova posmatranja jeste lingvistiki i knjievni, odnosno
prouiti za koje je znaenje termin prvobitno skovan i kako se znaenje
mijenjalo da bi se dolo do sadanjeg. Je li primjena ovog znaenja
doslovna ili slikovita? Neko takoer moe raspravljati i o propisujuim
(preskriptivnim) i opisujuim (deskriptivnim) terminima te koje je
znaenje preskripcije i da li etiki i pravni termini upuuju na
preskripcije ili deskripcije. Rasprave ove vrste vezuju se za grane
lingvistike i knjievnosti, a i uenjaci nauke o naelima islamske pravne
nauke (usl al-fiqh) takoer su nainili brojna istraivanja ovih pitanja.
121
Sljedei aspekt rasprava o ovim pojmovima odnosi se na naine
opaanja ovih pojmova i mehanizme prenoenja uma sa jednog pojma na
drugi, to mora biti ispitano u psihologiji uma.
Na kraju, posljednji aspekt rasprava o ovim pojmovima tie se
njihovih odnosa sa objektivnom stvarnou i da li ih je um izmislio a da
nemaju vezu sa vanjskom stvarnou. Naprimjer, jesu li treba, ne
treba i drugi pojmovi vrijednosti potpuno neovisni o drugim vrstama
pojmova izumljenim posredstvom posebne umske moi, ili oni samo
opisuju elje i tenje pojedinca ili drutva, ili imaju vezu sa objektivnom
stvarnou i nekako su iz nje izdvojeni? Jesu li etiki i pravni sudovi
deskriptivni? Imaju li oni stvarnu vrijednost? Mogu li biti tani ili
pogreni? Da li su oni propisujui pa da ispravnost i neispravnost budu
besmislene za njih? U sluaju da im se zamisli stvarna vrijednost, koji bi
bili kriteriji njihove istinitosti i neistinitosti? Na osnovu kojih se mjerila
moe prepoznati njihova tanost i pogrenost? Ovaj dio rasprave pripada
epistemologiji i ovo je oblast u kojoj to mora biti razjanjeno.
Ovdje emo dati kratko objanjenje jednostavnih pojmova etike i
prava, a u posljednjem dijelu rasprave o epistemologiji pozabavit emo
se procjenom vrijednosti sudova, a istovremeno emo ukazati na razliku
izmeu etikih i pravnih sudova.
Treba i ne treba
Rijei treba i ne treba koje se koriste u sluajevima naredbi i

zabrana u nekim jezicima izraavaju se jednom esticom (kao u
arapskom gdje slovo lm ukazuje na zapovijed, a rije l oznaava
zabranu). U svakom jeziku o kom imamo podataka mogu se zamijeniti
forme naredbe i zabrane. Tako: Treba to rei, zamjenjuje naredbu:
Reci to, a: Ne treba to rei, zamjenjuje zabranu: Nemoj to rei!
Meutim nekad su one u formi neovisnih pojmova koji imaju znaenje
naredbe i zabrane, kao kada koristimo deskriptivnu reenicu: Tvoja je
obaveza da to kae, umjesto propisujue (preskriptivne): Reci to!
Ova retorika sredstva postoje u mnogim jezicima, ali se ne mogu
smatrati kljuem za rjeavanje filozofskih problema. Pravni izrazi se ne
122
Misbh Yazd
mogu definirati kao izrazi koji su propisujui (preskriptivni) jer, kao to
je spomenuto, umjesto propisujuih iskaza mogu se koristiti deskriptivne
reenice.
Izraz treba, svejedno izreen kao estica ili kao nezavisna imenica,
a takoer i istoznani izrazi, kao duno, nuno, koji se ponekad
upotrebljavaju u sudovima koje nikako ne izraavaju vrijednosti, kao
kada profesor u laboratoriji kae studentu: Treba pomijeati natrij sa
hlorom da bi nainio so, ili kada lijenik kae pacijentu: Treba
uzimati ovaj lijek dok ne ozdravi bez sumnje, znaenje ovakvih
izraza nije nita drugo do prikaz odnosa izmeu proizvoenja hemijske
supstance i akcije i reakcije, ili uzroka i posljedice za vrijeme spajanja
dvaju elemenata, odnosno prikaz odnosa izmeu uzimanja lijeka i
oporavljanja. Filozofskim rijenikom kazano, treba u ovim sluajevima
izraava deduktivnu nunost izmeu razloga i njegovog uinka ili uzroka
i posljedice, to znai da ako se specifian dogaaj (uzrok) ne desi, ni
njegov uinak (posljedica) nee nastati.
Kada se ovi izrazi koriste kao pravni ili etiki termini, oni dobijaju
aspekt vrednovanja. Ovdje su predoeni razni stavovi o njima, a jedan od
njih je da je sadraj ovakvih termina izraavanje individualnih ili
drutvenih elja i njihove djelatne poeljnosti. Ako su oni izreeni u
formi deskriptivne reenice, imat e samo znaenje poeljnosti.
Ispravan stav je da ovi termini ne ukazuju izravno na objekt elje,
nego se vrijednost i objekt elje nekog ina razumijeva uvjetovanim
nagovjetajem. Osnovni smisao je izraz kauzalne veze koja postoji
izmeu ina i cilja etike ili prava. Naprimjer, kada pravnik kae:
Zloinac mora biti kanjen, iako cilj ovog ina nije spomenut, ustvari
on eli predoiti vezu izmeu kazne i cilja ili jednog od ciljeva prava, a
to je sigurnost drutva.
Takoer, kada moralni odgajatelj kae: Zajam mora biti vraen
zajmodavcu, on zbilja eli opisati odnos izmeu ovog ina i cilja etike,
kakav je konano savrenstvo ovjeka ili vjena srea. Iz istog razloga,
ako upitamo pravnika: Zato zloinci trebaju biti kanjeni, odgovor e
glasiti: Zato to bi, ako oni ne bi bili kanjeni, u drutvu zavladali haos i
anarhija. Isto, ako bi upitali moralnog odgajatelja: Zato zajam treba
biti vraen zajmodavcu, bio bi dat odgovor prikladan normama
prihvaenim u etikoj filozofiji.
123
Prema tome, pojam trebanja te moralne i pravne obaveznosti spada u
sekundarne filozofske inteligibilije (nadosjetilne percepcije). Ako bi se
mogla ukljuiti i druga znaenja, ili ako bi ovi pojmovi mogli biti
koriteni na drugi nain, to bi onda bio slikoviti iskaz.
Pravni i etiki subjekti
Kao to je spomenuto, druga skupina pojmova koristi se u pravnim i

etikim sudovima koje ukljuuju subjekte ovih sudova, kao to su pravda
i nepravda, vlasnitvo i brak. Sa take gledita leksikografije i
etimologije postoje rasprave o ovim pojmovima i promjenama u
doslovnim i prenesenim znaenjima, koje se odnose na knjievnost i
lingvistiku. Ukratko, moe se rei da je veina njih posuena iz
tastvenih i filozofskih pojmova i koritena u konvencionalnim
znaenjima u skladu sa praktinim potrebama ovjeka u individualnim i
drutvenim kontekstima. Naprimjer, radi kontroliranja elja i utvrivanja
granica ponaanja openito, odreene su granice ije se krenje naziva
nepravdom i silnitvom. Stanje suprotno ovome zove se pravda i
potenje, kao to se s obzirom na neophodnost ograniavanja ovjekovog
raspolaganja imetkom steenim na valjan nain, ugovorna dominacija
nad nekim dijelovima imetka smatra vlasnitvom.
Sa epistemoloke take gledita spomena vrijedno je i pitanje da li se
ovi pojmovi zasnivaju samo na eljama skupina ili jedinki i nemaju li oni
vezu sa objektivnom istinom neovisnom o tenjama drutvenih skupina i
jedinki. Prema tome, ili se ovi pojmovi ne mogu podvrgnuti
intelektualnoj analizi, ili se moe traiti njihova osnova meu
objektivnim istinama i u vanjskoj stvarnosti te mogu biti analizirani i
objanjeni na temelju uzroka i posljedice.
U ovom kontekstu ispravno je sljedee gledite. Ovi pojmovi, iako su
konvencionalni i dogovorni u odreenom smilu, nisu openito bez veze
sa vanjskom stvarnou ni izvan dometa uzronoposljedinog zakona.
Njihova valjanost temelji se na ovjekovim priznatim potrebama da
ostvari sreu i savrenstvo. Ovo priznavanje je, kao i u nekim drugim
sluajevima, nekad ispravno i odgovara stvarnosti, a nekad je pogreno i
suprotno stvarnosti. Moe se desiti da neko uskladi zakonodavstvo sa
124
Misbh Yazd
svojim vlastitim interesima i da ga ak silom nametne u drutvu.
Meutim ak ni tada se ne moe smatrati da je to uinjeno kapriciozno i
bez norme. Upravo iz tog razloga ova pitanja mogu biti kritiki ispitana,
te neke konvencije mogu biti potvrene, a druge odbaene. Za svaku od
njih mogu se pruiti razlozi i dokazi. Da je takvo zakonodavstvo bilo
samo puki izraz linih tenji, kao to je stvar ukusa pojedinca pri izboru
boje odjee, nikad ne bi bilo vrijedno pohvale ili prijekora. Da je tako,
odobravanje i neodobravanje imalo bi znaenja kao i slaganje i
neslaganje u ukusima.
Prema tome, vrijednost ovih pojmova, premda su ovisni o konvenciji
i ugovoru, smatra se znakom objektivno istinitih odnosa izmeu
ovjekovih djela i uinaka tih djela. Ti odnosi moraju biti otkriveni u
ovjekovom ponaanju. Zaista, ovi ugovorni i konvencionalni pojmovi
temelje se na egzistencijalnim odnosima i stvarnoj dobrobiti.
125
esnaesta lekcija
EMPIRIZAM
Pozitivizam
U prethodnim lekcijama nakratko smo se dotakli vrsta predodbi, a

istovremeno smo naveli i suprotna miljenja o njima. Ovdje emo
detaljnije objasniti neka poznata spomena vrijedna stajalita koja se
mogu pronai u zapadnim izvorima.
Znamo da veina zapadnih mislilaca u osnovi porie postojanje
univerzalnih predodbi, a, prirodno ne prihvata ni mo kojom se ove
predodbe percipiraju mo razuma. U sadanjem dobu pozitivisti nisu
samo razvili isti ukus nego su otili i korak dalje. Oni dre da je stvarana
percepcija ograniena na ulnu percepciju, koja je dobijena kao
posljedica kontakta ulnih organa sa materijalnim pojavama, i koja nakon
prekida veze sa vanjskim svijetom ostaje u nekom slabijem vidu.
Oni vjeruju da ovjek oblikuje verbalne simbole za objekte
percepcije koji su slini jedni drugima, i kada govori ili misli, da se
prisjea svih sluajeva iste vrste, ili ponavlja iste verbalne znake koje je
izrekao za te sluajeve. Miljenje je, zapravo vrsta umskog govora. Zbog
toga, ono to filozofi nazivaju univerzalnim predodbama ili
inteligibilnim pojmovima, po njihovom vienju, nije nita drugo do iste
te umske rijei. Jedino onda kada ove rijei izravno predstavljaju objekte
ulne percepcije, kada njihovi primjeri mogu biti percipirani ulnim
organima i kada mogu biti pokazani drugima, smatra se da one imaju
znaenje i da su dokazive; u protivnom se smatraju rijeima bez
znaenja. Uistinu, oni prihvataju samo jedan dio tastvenih pojmova, a i
njih samo kao umske rijei ija znaenja su njihovi partikularni ulni
126
Misbh Yazd
primjeri. Meutim oni ne prihvataju sekundarne (nadumne) inteligibilije,
a posebno metafizike pojmove, ak ni kao umske rijei koje imaju
znaenje. Na toj osnovi, oni metafizike teme smatraju nenaunim i
potpuno besmislenim.
Oni iskustvo ograniavaju na ulno iskustvo, a na nutarnja iskustva
koja se postiu prisutnim znanjem ne obraaju panju. U najmanju ruku
ona se smatraju nenaunim jer je, prema njihovom stavu, pridjev nauan
pripisiv sluajevima koji se mogu drugima dokazati putem ula.
Na taj nain, pozitivisti raspravu o instinktima, motivima i drugim
psiholokim pitanjima koja se opaaju unutranjim iskustvima smatraju
nenaunom. Samo se vanjsko ponaanje smatra subjektom psihologije
prikladnim za naunu raspravu. Prema tome, oni psihologiju liavaju
njenog sadraja.
Prema ovoj filozofiji, koja se moe zvati empirizmom ili ekstremnim
empirizmom, nema mjesta za naunu raspravu i nauno istraivanje o
metafizikim temama koji bi mogli dovesti do pouzdanosti. Oni sve
filozofske teme smatraju besmislenim i bezvrijednim. Filozofija se
moda nikad nije suoila sa tako lukavim neprijateljem. Zato bi bilo bolje
da do kraja raspravimo o ovome.
Kritika pozitivizma
Pozitivizam, koji je uistinu jedan od najloijih tokova ljudske misli u

cjelokupnoj historiji, ima mnogobrojne propuste, a u nastavku emo
navesti najznaajnije:
1. Ovom tendencijom gube se najvri temelji znanja, odnosno
prisutno znanje i oiti sudovi razuma ('aql). Zbog ovog gubitka
nijedno intelektualno objanjenje ispravnosti znanja i njegovog
podudaranja sa stvarnou ne moe se predoiti. Pozitivisti su na
drugi nain pokuali definirati istinsko znanje. Istinom se smatra
ono znanje koje prihvataju i drugi, a koje se moe dokazati ulnim
iskustvom. Oito, izmjena u terminologiji ne rjeava problem
vrijednosti znanja. Saglasnost i prihvatanje onih koji ne obraaju
127
panju na ovu potekou ne moe mu prispojiti vrijednost i
valjanost.
2. Pozitivisti se oslanjaju na ulnu percepciju koja je najnesigurnija i
najnepouzdanija osnova znanja. ulno znanje je vie nego ijedna
druga vrsta znanja izloeno grekama. Uoavajui injenicu da se
ulno znanje zapravo pojavljuje unutar ovjeka, oni su u
potpunosti zatvorili put logikoga dokazivanja vanjskog svijeta.
Oni nemaju nikakvog naina da odgovore na sumnje idealista.
3. Potekoe koje smo naveli za nominaliste takoer vrijede i za
pozitiviste.
4. Tvrditi da su metafiziki pojmovi besmisleni je apsurdno i oito
neispravno, jer ako bi rijei koje upuuju na ove pojmove bile
openito liene znaenja, ne bi bilo razlike izmeu njih i
besmislica, a njihovo poricanje i prihvatanje bilo bi jednako.
Naprimjer, rei da je vatra uzrok toplote nikad ne moe biti
jednako kao i rei suprotno ovome. ak ako neko i porie
kauzalnost, on porie sud ije pojmove shvata.
5. Prema pozitivistima, ni u kom sluaju nauni zakoni se ne mogu
smatrati univerzalnim, konanim i nunim jer ova svojstva ne
dozvoljavaju potvrivanje pomou ula. Za njih su prihvatljivi
sluajevi ako, i samo ako, su dobijeni ulnim iskustvom (ne
obraajui panju na tekoe koje se pojavljuju zbog pogreivosti
ulne percepcije koja se primjenjuje na sve sluajeve te
percepcije). O emu se ne moe dobiti ulno iskustvo, o tome se
mora utjeti i mora se uzdrati od potvrivanja i poricanja toga.
6. Najznaajniji orsokak u koji su dovedeni pozitivisti jeste predmet
matematike koji se objanjava i rjeava intelektualnim pojmovima,
znai istim onim pojmovima koji su po njihovom miljenju
besmisleni, a ovo miljenje je takva sramota da se nijedan mudar
ovjek nee usuditi matematike sudove smatrati besmislenim i
nenaunim. Zbog toga skupina novih pozitivista nije imala izbora
ve je morala prihvatiti vrstu umskog znanja za logike pojmove, a
njima je nastojala pripojiti matematike pojmove. Ovo je primjer
mijeanja logikih pojmova sa drugim pojmovima. Da bi se
pokazala neispravnost njihovog stava dovoljno je ukazati na to da
matematiki pojmovi imaju primjere u vanjskom svijetu, ili,
128
Misbh Yazd
strunim rijenikom, njihovo opisivanje (ittisf) je u vanjskom
svijetu, a svojstvo logikih pojmova je da oni odgovaraju samo
umskim pojmovima.
Prednost osjeta ili razuma?
Meu zapadnim uenjacima osim pozitivizma ima i drugih vidova

empirizma, koji su umjereniji i imaju manje tekoa. Veina ih prihvata
racionalnu percepciju, ali jo uvijek vjeruju u neku vrstu prednosti
osjetilne percepcije. Nasuprot njima, postoje i skupine koje vjeruju u
prednost racionalnih percepcija.
Teme predoene pod naslovom Prednost osjeta ili razuma? dijele
se u dvije skupine:
1. jedna skupina se odnosi na vrednovanje osjetilnog i razumskog
znanja te prednost jednoga nad drugim i o njoj se mora raspravljati
u lekciji o vrijednosti znanja;
2. dok druga skupina govori o njihovoj meusobnoj ovisnosti ili
neovisnosti. Jesu li osjet i razum odvojeni i neovisni, ili je
racionalna percepcija u cjelini povezana sa osjetom. Druga skupina
tema moe se ponovo podijeliti na dvije podskupine:
o jedna se odnosi na predodbe,
o a druga na potvrde.
Prva tema o kojoj se ovdje raspravlja je prednost osjeta ili razuma s
obzirom na predodbe. Po naem miljenju, nakon prihvatanja posebnog
oblika pojmova, koji se zovu univerzalijama, i nakon prihvatanja
posebne pojmovne moi koja se zove razum ('aql), samo se namee
sljedee pitanje: Da li je uloga razuma samo da promijeni oblik te da
dematerijalizira i uopi ulne percepcije, ili on ima neovisnu percepciju
tako da najvie to ulna percepcija moe jeste sluiti u nekim
sluajevima kao uvjet za racionalnu percepciju?
Oni koji vjeruju u prednost osjeta smatraju da razum nema druge
uloge osim dematerijaliziranja, uopavanja i mijenjanja oblika ulne
percepcije. Drugim rijeima, nema racionalne percepcije koja se ne
nastavlja na ulnu percepciju. Protivno njima (zapadnim materijalistima),
zapadni racionalisti vjeruju da razum ima neovisne percepcije koje nuno
129
proizlaze iz njegove egzistencije, odnosno on je ovjeku priroen. Razum
ne zahtijeva nikakve prethodne percepcije da bi imao racionalne
percepcije.
Meutim ispravan stav je da racionalne percepcije univerzalnih
predodbi uvijek dolaze poslije drugih, partikularnih i individualnih
percepcija. Nekad je ta partikularna percepcija predodba koja je rezultat
osjeta, a nekad je prisutno znanje koje, zapravo, nije nijedna vrsta
predodbe. U svakom sluaju, uloga razuma nije da mijenja formu ulnih
percepcija.
Druga rasprava je o prednosti osjeta ili razuma s obzirom na potvrde
(tasdqt). Ovo mora biti razmotreno kao neovisna tema koja nije u
funkciji prethodne teme jer otvara pitanje da li se nakon dobijanja
jednostavnih racionalnih pojmova oni nastavljaju i naslanjaju na osjete ili
su neovisni o njima. Da li su sudovi o jedinstvu izmeu subjekta i
predikata - u predikativnoj konstrukciji, u podudaranju ili suprotnosti
prethodnika (antecedenta) i sljednika (konsekventa) kao i u
kondicionalnoj konstrukciji - uvijek ovisni o ulnom iskustvu? Rijeju,
moe li razum, nakon dosezanja nunih imaginacijskih pojmova, suditi
neovisno, bez potrebe za pomou ulnog iskustva? Zbog toga nije tano
da onaj ko vjeruje u prednost osjeta s obzirom na predodbe neophodno
ima isti stav i u pogledu potvrda. Sasvim je mogue da neko vjeruje u
prednost osjeta u jednom, a u prednost razuma u drugom sluaju.
Oni to vjeruju u prednost osjeta u pogledu potvrda, a obino se
nazivaju empiristima, smatraju da razum ne moe donositi sudove bez
pomoi ulnog iskustva. Oni, pak, to u pogledu potvrda vjeruju u
prednost razuma, smatraju da razum ima odreene sigurne percepcije
koje je sam percipirao neovisno i bez potrebe za ulnim iskustvom.
Zapadni racionalisti ove percepcije obino smatraju priroenim
razumu. Oni vjeruju da je razum stvoren na nain da ove sudove shvata
automatski. Ipak, ispravan stav je da neovisne racionalne potvrde potiu
ili iz prisutnog znanja ili su dobijene analizom predodbenih pojmova i
uporeivanjem njihovih meusobnih veza. Samo se irenjem znaenja
iskustva, tako da ono obuhvati prisutno znanje, unutarnje intuicije
(uhde btin) i psiholoka iskustva, moe smatrati da sve intelektualne
potvrde zahtijevaju iskustvo. U svakom sluaju, intelektualne potvrde ne
zahtijevaju uvijek ulno iskustvo ili koritenje ulnih organa.
130
Misbh Yazd
Zakljuak je da ni miljenja empirista ni racionalista, bilo u pogledu
predodbi ili potvrda, nisu u potpunosti ispravne. Ispravan stav u pogledu
obaju sluajeva tie se stanovite prednosti razuma. U sluaju predodbi,
to znai da racionalni pojmovi nisu isto to i promijenjene forme ulnih
predodbi, a u sluaju potvrda, to znai da razum ne zahtijeva ulno
iskustvo da bi nainio vlastite specifine sudove.
131
Sedamnaesta lekcija
ULOGA RAZUMA I OSJETA U PREDODBAMA
Primarnost razuma ili osjeta u predodbama
Kao to smo istakli, zapadni filozofi se s obzirom na objanjenje

pojavljivanja predodbi mogu podijeliti u dvije skupine. Jedna skupina
vjeruje da razum percipira niz pojmova bez potrebe za osjetom. Takvo je
bilo Descartesovo uvjerenje u pogledu pojmova Bog i dua, od
nematerijalnoga, i u pogledu duine i oblika od materijalnih stvari. On
ove vrste kvaliteta materijal, koje nisu izravno osjetima percipirane,
naziva primarnim kvalitetama. Nasuprot njima, kvalitete kao to su
boja, miris i okus, koje se percipiraju osjetom, naziva sekundarnim
kvalitetama. Na taj nain on je vjerovao u neku vrstu prednosti razuma.
Percepciju sekundarnih kvaliteta, koje su dobijene osjetom, on je smatrao
pogreivom i nepouzdanom. Time je dokazao jo jednu vrstu prednosti
razuma, koja se tie rasprave o vrijednosti znanja.
Isto tako, Kant je niz pojmova nazvanih apriornim doveo u vezu sa
umom. Izmeu njih, pojmove vremena i prostora vezao je za stupnjeve
osjeta, a dvanaest kategorija je vezao za stupanj shvatanja. Shvatanje
ovih pojmova smatrao je sutinskim priroenim kvalitetama uma.
Druga skupina vjeruje da je ovjekov um stvoren kao prazna ploa,
bez iega to je ugravirano na nju. Kontakt sa spoljnim egzistentima
posredstvom ulnih organa uzrokuje pojavu slika i gravura u njemu.
Tako nastaju razliite percepcije. Prenosi se da je Epikur rekao: Nema
niega u razumu a da nije prethodno bilo u osjetu. Isti ovaj iskaz
ponovio je i engleski empirist John Locke.
132
Misbh Yazd
Tabela kategorija
Sud Kategorija Primjer

univerzalan jedinstvo Svi ljudi su smrtni.
Kvantitet
partikularan mnotvo Neki ljudi su filozofi.
pojedinaan sveukupnost Sokrat je bio mudrac
afirmativan realitet ovjek je smrtan.
Kvalitet negativan negacija Duh nije smrtan.
beskonaan ogranienje Duh je nematerijalan.
kategoriki inherencije i Bog je pravedan.
subzistencije
Relacija hipotetiki kauzaliteta i Ako je Bog pravedan
ovisnosti prema ljudima, On e ih
nagraditi i kazniti.
disjunktivni zajednitva Bizantija je bila najvea
nacija drevne Evrope.
problematiki mogunost- Neke planete mogu imati
nemogunost iva bia.
Modalitet asertoran postojanje- Zemlja je okrugla.
nepostojanje
apodeiktiki nunost- Bog je nuno pravedan.
kontingentnost
Meutim njihovi iskazi o pojavljivanju racionalnih pojmova se

razlikuju. Oito znaenje nekih od njih je da ulne percepcije promijene
oblik i pretvore se u racionalne pomou razuma, isto kao to stolar ree
komade drveta da bi ih pretvorio u razne oblike i napravio sto, stolicu,
vrata ili prozor. Tako su racionalni pojmovi zapravo ulne forme iji su
oblici promijenjeni. Iskazi nekih drugih mogu se tumaiti da znae da
ulne percepcije pripravljaju pogodan teren za racionalne, iako ovdje nije
reeno da su ulne forme zapravo promijenjene u racionalne pojmove.
133
Ranije smo spomenuli da ekstremni empiristi, kakvi su pozitivisti,
poriu postojanje racionalnih pojmova i tumae ih kao forme umskih
rijei.
Neki empiristi, poput Francuza Condillaca, ograniavaju iskustva
koja uzrokuju pojavljivanje umskih pojmova na ulno iskustvo. Drugi,
kao John Locke, ire ih na nutarnja iskustva. Meu njima Berkeley ima
veoma neobian stav: on iskustva ograniava na nutarnja jer porie
postojanje matrijalnih stvari. Na tom osnovu, ulno iskustvo nije
mogue.
Moramo dodati da veina empirista, posebno oni koji prihvataju
unutarnja iskustva, ne svode podruje znanja na materijalno i oni
metafizika pitanja dokazuju razumom, iako prema uenju o primarnosti
osjeta i potpunoj ovisnosti umskih koncepcija o ulnoj ovakvo uvjerenje
nije ba izrazito logino. Poricanje metafizike takoer je bezrazlono.
Zbog toga je Hume, uoivi ovaj problem, sluajeve koji ne mogu biti
izravno iskustvom doivljeni smatrao neizvjesnim.
Oigledno je da bi opsena i iscrpna kritika ovih dviju struja
zahtijevala izdvojen i ozbiljan tekst, gdje bi se iskazi svih mislilaca mogli
navesti i ispitati, no taj in nije primjeren ovoj knjizi. Zbog toga e biti
dovoljno nakratko kritizirati njihove temeljne ideje bez uzimanja
pojedinanih obiljeja svake tvrdnje u obzir.
Kritika
1. Nije prihvatljivo pretpostaviti da razum od poetka svog postojanja

ima posebne pojmove i da je izmijean sa njima, ili da ih on nakon
nekog vremena shvata automatski i bez uinka nekog drugog
inioca. Savjest svakog svjesnog ljudskog bia porie ovo, bilo da
su pretpostavljeni pojmovi vezani za materijalno, apstraktno ili su
u skladu sa objema sferama.
2. Ako pretpostavimo da je skupina pojmova nuna za prirodu i
primordijalnu narav (fitret) razuma, ne moe se dokazati da oni
predstavljaju stvarnost. Najvie to se moe rei jeste da priroda
134
Misbh Yazd
razuma prihvata odreeni subjekt, i vjerovatno bi razum, da je
stvoren u drugoj formi, percipirao objekte na druge naine.
Da bi nadomjestio ovaj nedostatak, Descartes se vrsto drao
Boije mudrosti. On je rekao da bi Bog, da je ove pojmove poloio
u prirodu razuma suprotne zbilji i istini, nuno bio varalica. Ipak,
jasno je da atributi Svemogueg Boga i odsustvo prevare kod
Njega moraju biti dokazani racionalnim putem. Meutim ako
racionalne percepcije nisu ispravne, osnova ovog argumenta pada
u vodu. Jamstvo njegove ispravnosti kroz ovaj argument je kruno.
3. Zamislite da su racionalni pojmovi nastali iz promjene unutar
ulnih formi! Ovo bi zahtijevalo da forma, koja se mijenja i koja je
pretvorena u racionalni pojam, ne zadri tu svoju izvornu formu.
Meutim pojavom univerzalnih pojmova u umu istovremeno
uoavamo da ulne i imaginarne forme zadravaju svoja preanja
stanja. tavie, samo su materijalni egzistenti skloni promjeni, dok
su perceptivne forme apstraktne, kao to e biti dokazano na
prikladnome mjestu.
4. Veina racionalnih pojmova, kao to su uzrok i posljedica, uope
nema ulne ili imaginarne forme, pa se ne moe rei da nastaju iz
promjena u ulnim oblijima.
5. Zamislite da ulni oblici pripremaju podlogu i teren za racionalne
pojmove, a da se sami ne mijenjaju u njih! Iako je ovo manje
problematino i blie istini (nego prethodna pretpostavka), a i
prihvatljivo je u pogledu nekih tastvenih pojmova, ipak nije
ispravno ograniavati terene racionalnih pojmova na ulne
percepcije. Naprimjer, ne moe se rei da su filozofski pojmovi
dobijeni iz dematerijaliziranja i uopavanja ulnih percepcija jer,
kao to je ve ukazano, ne postoje nikakve ulne ili imaginarne
percepcije jednake njima.
Istraivanje jednog problema
Da bi postala jasna uloga ula i razuma u predodbama, kratko emo

se osvrnuti na vrste pojmova i nain na koji se oni pojavljuju. Kada pred
135
prelijepim prizorom bae otvorimo nae oi, arolike boje cvijea i lia
privlae nau panju. Razliiti percepcijski oblici uslikaju se u naim
mislima. A kada zatvorimo oi, vie ne vidimo divne boje. To je ta ulna
percepcija koja nestaje nakon prekida veze sa spoljnjim svijetom.
Meutim u naim mislima moemo zamisliti isto ono cvijee i prisjetiti
se prelijepog prizora. Ovo je ve imaginarna percepcija.
Pored ulnih i imaginarnih oblika koji predstavljaju odreene stvari,
mi takoer opaamo i niz univerzalnih pojmova koji ne opisuju
konkretne stvari, a takvi su pojmovi zeleno, crveno, uto, ljubiasto,
plavo itd. Takoer ni pojam same boje, koji se moe primijeniti na
raznorazne boje, ne moe se smatrati izblijedjelim mutnim oblikom jedne
od njih.
Oigledno, da nismo vidjeli boju lia drvea i druge predmete iste
boje, ne bismo sebi mogli predoiti ni njihove imaginarne oblike ni
racionalne pojmove o njima. Tako, slijepac ne moe zamisliti boje, a onaj
ko nema ulo mirisa nema pojam o raznim miomirisima. Zbog toga je
reeno: Ko nema neko ulo, manjka mu i znanja, tj. onaj ko nema neko
ulo lien je jedne vrste pojma i svjesnosti.
Bez sumnje, pojava ove vrste univerzalnog pojma ovisi o javljanju
partikularnih percepcija, ali to ne znai da su ulne percepcije
transformirane u racionalne, kao drvo u stolicu, materija u energiju, ili
odreena vrsta energije u neku drugu, jer, kao to smo rekli, ova vrsta
transformacije zahtijeva da se poetno stanje transformirane stvari ne
zadri, dok partikularne percepcije mogu ostati i nakon pojave
racionalnih pojmova. Nadalje, transformacije su u sutini materijalne, a
percepcije su potpuno apstraktne, kao to e biti kasnije dokazano, ako
Bog da.
Prema tome, uloga ula u stvaranju ove vrste univerzalnog pojma je
samo uloga osnove ili neophodnog preduvjeta. Postoji jo jedna skupina
pojmova koji nemaju odnos sa osjetilnim stvarima, ve prije opisuju
psiholoka stanja stanja koja se percipiraju prisutnim znanjem i
nutarnjim iskustvom, kao to su pojmovi straha, ljubavi, mrnje, uitka i
bola.
Nesumnjivo, da nismo imali unutarnja osjeanja, nikad ne bismo
mogli percipirati njihove univerzalne pojmove. Dijete ne moe razumjeti
neke oblike uitka punoljetnih dok samo ne dosegne punoljetstvo, a prije
punoljetstva nema posebnu predstavu o njima. Zbog toga ova skupina
136
Misbh Yazd
pojmova takoer ima potrebu za prethodnim individualnim percepcijama,
ali ne percepcijama koje su steene uz pomo ulnih organa. Dakle,
ulno iskustvo nema ulogu u stjecanju ove skupine tastvenih pojmova.
S druge strane, imamo niz pojmova koji nemaju primjer u spoljnjem
svijetu, ve samo u umu, poput pojma univerzalno, koji odgovara
drugim umskim pojmovima i nema nita izvan uma to se moe nazvati
univerzalnim, u znaenju pojma koji se moe primijeniti na brojne
jedinke.
Jasno je da ova vrsta pojma nije dematerijaliziranjem i uopavanjem
dobijena iz ulnih percepcija, iako je neka vrsta umskog iskustva
potrebna, odnosno, dok um ne usvoji niz racionalnih pojmova, mi ne
moemo raspravljati da li se oni mogu primijeniti na brojne jedinke ili
ne. Ovo je upravo umsko iskustvo na koje smo ukazali. Drugim rijeima,
ovjekov um ima mo da unutar sebe bude svjestan pojmova i da ih
prepozna ba kao to to ini sa objektima iz spoljnjeg svijeta, te ima mo
da iz njih izdvoji specifine pojmove. Primjeri ovih izdvojenih pojmova
su isto to i primarni pojmovi. Ovo je razlog zbog kojeg se ove vrste
pojmova, koji se koriste u logici, nazivaju sekundarnim logikim
inteligibilijama.
Napokon dolazimo do jednog drugog niza racionalnih pojmova, koji
se koriste u filozofiji, iz kojih su formirani primarni po sebi oiti sudovi,
te otuda ovi pojmovi imaju veliku vanost. U pogledu formiranja ovih
pojmova predstavljena su razliita miljenja. Rasprava o tome uzela bi
previe vremena, no u raspravi o ontologiji govorit emo o uvjetima
formiranja svakog od ovih znaajnih pojmova. Ovdje emo predoiti
samo onoliko koliko je neophodno. Treba zapaziti da ovi pojmovi,
budui da su primijenjeni na stvari iz vanjskog svijeta ili, strunim
rijenikom kazano, njihovo opisivanje (ittisf) je vanjsko, jesu poput
tastvenih pojmova, ali poto ne opisuju specifina tastva i, strunom
terminologijom, njihovo pojavljivanje ('ard) je umsko, oni su poput
logikih pojmova. Iz tog razloga oni se ponekad mijeaju sa drugim
dvjema skupinama pojmova. Upravo ovu greku poinili su veliki
mislioci, a posebno zapadni filozofi.
Ve smo nauili da svoje due i svoja psiholoka stanja ili umske
oblike i akcije due, kao to su nae odluke, prepoznajemo prisutnim
znanjem. Sada emo dodati da je ovjek u stanju uporediti svaki aspekt
due sa samom duom - ne obraajui panju na tastva nijednog od tih
137
aspekata - ali obraajui panju na njihove egzistencijalne relacije i
uviajui da dua moe postojati bez ijednog od njih. Ipak, nijedan od
njih ne moe se pojaviti bez due. S obzirom na ovu relaciju moe se
zakljuiti da svaki aspekt due zahtijeva postojanje due, ali postojanje
due ne zahtijeva aspekte due, nego je ona samodovoljna, nepotrebita i
neovisna. Na ovoj osnovi um percipira pojam uzroka iz due i pojam
posljedice iz svakog od navedenih aspekata.
Oito, ulne percepcije ne igraju nikakvu ulogu u formiranju
pojmova: potreba, neovisnost, samodovoljnost, uzrok i posljedica.
Percipiranje ovih pojmova ne nastaje ulnom percepcijom njihovih
sluajeva. ak ni prisutno znanje i unutarnje iskustvo povezano sa
svakim od njih nisu dovoljni za percipiranje pojmova vezanih za njih,
ve je radije neophodna usporedba meu njima i mora se uzeti u obzir
posebna relacija izmeu njih, te iz tog razloga reeno je da ovi pojmovi
nemaju objektivne ekvivalentne, iako je njihovo opisivanje (ittisf)
vanjsko.
Da zakljuimo, svaki racionalni pojam zahtijeva prethodnu
individualnu percepciju, koja osigurava teren za percipiranje posebnog
pojma. Ova percepcija je u nekim sluajevima ulna percepcija, a u
drugim sluajevima je prisutno znanje i unutarnje iskustvo. Otuda je
jedina uloga osjeta u formiranju univerzalnih pojmova pripremanje
terena za jednu skupinu tastvenih pojmova. Razum je taj koji igra
sutinsku ulogu u formiranju svih racionalnih pojmova.
138
Misbh Yazd
Osamnaesta lekcija
ULOGA RAZUMA I OSJETA U POTVRDAMA
Neke naznake o potvrdama
Prije nego ponemo govoriti o ulozi ula i razuma u potvrdama

(tasdqt), neophodno je o potvrdama i sudovima dati neke napomene,
koje su vezane za logiku. Ovdje emo o njima raspravljati ukratko i do
mjere do koje je neophodno.
1. Kao to je spomenuto u definiciji predodbe, svaka predodba
(tasawur) nema nita vie do sposobnost pokazivanja neega to je
izvan nje - odnosno zamiljanje neke posebne stvari ili
univerzalnog pojma ne znai da se ono to tome odgovara uistinu
deava. Ova sposobnost realnog prikazivanja postaje aktuelna kada
se uoblie stavovi i potvrde, koji se sastoje od suda i predstavljaju
uvjerenje u njegov sadraj. Naprimjer, pojam ovjeka sam po sebi
ne povlai pojavljivanje ovjeka u vanjskom svijetu. Meutim
kada je zdruen sa pojmom bia i odnosom jedinstva, to mu daje
oblik potvrde, ija se istinitost treba objelodaniti u vanjskom
svijetu, tj. ovjek moe sljedei sud: ovjek postoji, smatrati
propozicijom koja opisuje vanjski svijet.
Najmanje dva pojma se dobiju ak i iz jednostavnog prisutnog
znanja, koje nikad nije sloeno ni mnogostruko (npr. osjeanje straha),
kada se ono odrazi u umu: jedan je tastveni pojam straha, a drugi je
pojam bivanja. Njihovim spajanjem oni se odraavaju u formi: Postoji
strah, a ponekad dodavanjem drugih pojmova dobija se forma: Bojim
se, ili: Strah me je.
139
Moramo primijetiti da se ponekad predodba koja se ini jed-
nostavnom i bez suda zaista razbija pri afirmaciji. Naprimjer, smisao slj.
suda: ovjek traga za istinom, je da ovjek, koji je bie u vanjskom
svijetu, ima svojstvo traenja istine. Ustvari, subjekt suda, ovjek, to je
prividno jednostavna predodba, razbija se u sloeniji sud: ovjek je
egzistent u vanjskom svijetu, a tako i predikat trai istinu biva
dokazan za njega. Ova vrsta suda koja se razbija u implicirane
komponente logiari su nazvali 'aqd al-wad'.
2. Nekad je subjekat sudova partikularna predodba koja upuuje na
odreenog egzistenta, npr.: Mont Everest je najvia planina na
svijetu, a nekad je univerzalni pojam i primjenjuje se na
beskonaan broj primjera. U drugom sluaju, subjekt sudova je
nekad tastveni pojam, kao: Metali se ire na toploti, drugi put je
filozofski pojam, kao: Posljedica ne nastaje bez uzroka, a nekad
je logiki pojam, npr.: Kontradikcija univerzalne negacije je
partikularna afirmacija.
3. U klasinoj logici sudovi se dijele na dva oblika: predikacije i
kondicionale. Predikacije se sastoje od subjekata i predikata i
odnos meu njima je jedinstvo, npr.: ovjek je mislilac.
Kondicionali se sastoje od prethodnika (antecedenta) i slijeenika
(konsekventa), a odnos meu njima je ili nuan, npr.: Ako neka
figura bude trougao, zbir njegovih uglova jednak je zbiru dvaju
pravih uglova, ili je iskljuujue raslanjenje (disjunkcija -
ta'nud), kao: Broj je ili paran ili neparan, tj. ako je broj neparan,
nije paran, a ako je paran, nije neparan. Sudovima se mogu
zamisliti i drugi oblici, ali se svi oni mogu vratiti predikacijama.
(Svi sudovi ine predikacijske sudove.)
4. Odnos izmeu subjekta i predikata nekad ima atribut kontingencije
(imkn), kao u propoziciji: Jedan ovjek je vei od drugoga.
Nekad je atribut nuan, kao u sudu: Svaka cjelina vea je od
svojih dijelova. Ove atribute logiari nazivaju materijom
sudova (mddah qadiyyah). Kada su ovi atributi eksplicitno
navedeni u propoziciji, oni se nazivaju modalnou sudova
(dahat qadiyyah).
Materija suda obino je implicitno spomenuta i nije njegov sastavni
dio, premda predikat moe biti asimiliran subjektu pa materija ili
modalnost uzima formu predikata i sastavnog dijela suda. Naprimjer, u
140
Misbh Yazd
gornjem sudu neko moe rei: Mogue je da veliina jednog ovjeka
premai veliinu drugoga, ili u drugom: Nuno je da cjelina bude vea
od svojih dijelova. Vrsta suda zbilja je tipian primjer kvaliteta odnosa
subjekta i predikata nekog drugog suda.
5. Jedinstvo koje se smatra da postoji izmeu subjekta i predikata
nekad je pojmovno jedinstvo, kao u primjeru: ovjek je ljudsko
bie, a nekad je jedinstvo primjera, kao u izjavi: ovjek traga za
istinom, u kojoj subjekt i predikat nemaju pojmovno jedinstvo,
ve su ujedinjeni kroz primjer. Prva vrsta se naziva primarna
predikacija (haml awwal), a druga ustaljena predikacija (haml
yi').
6. U ustaljenoj predikaciji predikat sud je egzistent ili njegov
ekvivalent i sud se naziva jednostavnim pitanjem (halliyyah
bastah), dok se u drugim sluajevima naziva sloenim pitanjem
(halliyyah murakkabah).1 Prva predikacija je, npr.: ovjek je
egzistent, a druga ovjek traga za istinom.
Prihvatanje jednostavnih pitanja ovisi o sljedeem. Naime, pojam
egzistencija mora biti prihvaen kao neovisan pojam koji se moe
predicirati (predikativni pojam). Meutim veina zapadnih filozofa
pojam egzistencija prihvata samo kao nominalni pojam koji nije
neovisan. Rasprava o ovome moe se nai u dijelu o ontologiji.
7. U sloenim pitanjima, ako je pojam predikata dobijen analizom
pojma subjekta, sud e biti analitiki, a u ostalim sluajevima bit e
sintetiki. Naprimjer, sud: Sva djeca imaju oeve, jeste analitiki
jer, kada se analizira pojam dijete, iz njega se dobija pojam otac.
Meutim sud: Metali se ire na toploti, je sintetiki jer iz analize
znaenja pojma metala ne moemo dobiti pojam irenja. Na isti
nain, sud: Svi ljudi imaju oeve, je sintetiki jer se iz analize
znaenja pojma ovjek ne dobija pojam posjedovanje oca.
Takoer: Svaka posljedica mora imati uzrok, je analitiki, a:
Svi egzistenti moraju imati uzrok, sintetiki.
1
Termin pitanje ovdje ne ukazuje na upitni oblik. Jednostavna i sloena pitanja su
samo dva oblika suda. Jednostavna pitanja su sudovi koji postuliraju postojanje neega:
A postoji, ili: A jeste. Sloena pitanja jesu iskazi u kojima je neto potvreno za
neto drugo, npr.: A je B.
141
Moramo primijetiti da je Kant podijelio sintetike sudove na dvije
vrste, prethodne (apriorne) i potonje (aposteriorne). Smatrao je da
matematiki sudovi spadaju u apriorne, dok ih neki pozitivisti
pokuavaju svesti na analitike sudove.
8. U klasinoj logici sudovi su podijeljeni na po sebi oite i teorijske
(koje nisu po sebi oiti). Po sebi oiti su oni sudovi ije
potvrivanje ne zahtijeva razmiljanje i rasuivanje, dok su
teorijski sudovi one za ije potvrivanje je potrebno razmiljanje i
rasuivanje. Po sebi oiti sudovi se dalje dijele na primarne po sebi
oite sudove, ije potvrivanje ne trai nita osim tanog
zamiljanja subjeka i predikata, a takav je sud o nemogunosti
zdruenosti kontradikcija, koji se naziva majkom svih sudova, te
na sekundarne po sebi oite sudove, ije potvrivanje ovisi o
upotrebi ula ili neega drugog osim zamiljanja subjekta i
predikata. Sekundarni se dalje dijele u est podskupina: oni koje se
tiu ula, savjesti, spekulacije (hadsiyyt), priroene naravi
(fitriyyt), iskustva i pouzdane predaje (mutavtirt).
Istina o ovom pitanju je da svi ovi sudovi nisu po sebi oiti. Takvim
se mogu smatrati samo dvije skupine. Prvu ine primarni po sebi oiti
sudovi, a drugu sekundarni koje se tiu savjesti, koji su umski odrazi
prisutnog znanja. Oni to se tiu spekulacije i priroene naravi samo su
blizu bivanja po sebi oitim sudovima. Ostali sudovi moraju se smatrati
teorijskim i imaju potrebu za argumentima. O njima e se raspravljati u
sljedeoj lekciji, vrijednost znanja.
Istraivanje problema
Iako se o problemu prednosti ula ili razuma obino ne raspravlja

neovisno, stavove racionalista i empirista moemo otkriti razmatrajui
porijekla ovih kola. Naprimjer, pozitivisti koji stvarn znanje
ograniavaju na ulno znanje, prirodno, premda tvrdoglavo, na strani su
davanja prednosti ulima. Svaku neempirijski sud smatraju ili
besmislenim ili bez naune vrijednosti. Neki empiristi stavljaju neto
umjereniji naglasak na ulogu ulnog iskustva te u manjoj ili veoj mjeri
prihvataju ulogu razuma. S druge strane, racionalisti naglaavaju znaaj
142
Misbh Yazd
uloge razuma te, manje ili vie, vjeruju u sudove neovisne o iskustvu.
Kant, naprimjer, pored toga to je smatrao da analitiki sudovi nemaju
potrebu za iskustvom, smatrao je i da jedna skupina sintetikih sudova,
ukljuujui sve probleme matematike, prethodi iskustvu i nema potrebu
za njim.
Da naa rasprava ne bi postala preopsena, na pregled nee
obuhvatiti raspravu o svakom empiristi i racionalisti, ve emo
jednostavno izloiti ispravan stav o ovom problemu.
S obzirom na injenicu da je u primarnim po sebi oitim sudovima
precizna zamisao o subjektu i predikatu dovoljna za sud o njihovom
jedinstvu, postaje sasvim jasno da ovoj vrsti potvrde ne treba ulno
iskustvo, ak i ako je toj zamisli o subjektu i predikatu potrebno neko
ulno iskustvo. Nakon to su subjekt i predikat tano zamiljeni,
svejedno da li ovo zamiljanje ovisi o upotrebi ula ili ne, ostaje pitanje
da li primjena predikata na subjekt trai upotrebu ula ili ne. Uzima se da
je u primarnim po sebi oitim sudovima samo zamiljanje subjekta i
predikata dovoljno razumu da presudi o njihovom jedinstvu.
Isto pravilo primjenjuje se i na sve analitike sudove jer je u ovim
sudovima pojam predikata dobijem analizom pojma subjekat. Jasno,
analiza pojma je umski posao i nema potrebu za ulnim iskustvom.
Primjena predikata koji su dobijeni iz svojih subjekata takoer je nuna i
poput je pripisivanja neke stvari samoj sebi (thubt al-ay li nafsih).
Isti sud se primjenjuje i na primarne predikacije, to ne trai dodatnu
raspravu.
Takoer i sudovi koje su dobijeni odrazom prisutnog znanja u umu
(unutarnja iskustva widdniyyt) nemaju nikakvu potrebu za ulnim
iskustvom jer su u sluaju ovih sudova ak i zamiljeni pojmovi dobijeni
iz prisutnog znanja te za njih ulno iskustvo uope nije bitno.
S obzirom na injenicu da su umske forme, ma u kojem obliku
ulnom, imaginarnom ili razumskom bile, shvaene prisutnim znanjem,
potvrda njihove egzistencije, kao akcija i reakcija due, jeste vrsta
unutarnjeg iskustva i nema potrebu za ulnim iskustvom, ak i kad bez
dobijanja ulnog iskustva neke od njih, npr. ulne forme, ne bi bile
usvojene. Meutim da li, nakon njihovog usvajanja i nakon to ih um
analizira u egzistencijalne i tastvene pojmove, sud o jedinstvu ovih
pojmova, koji ukljuuje subjekt i predikat njegov, zahtijeva ulno
iskustvo? Oito je da sud o jednostavnim pitanjima koja su vezana za
143
pitanja unutarnjeg iskustva ne iziskuje upotrebu ula, nego je on po sebi
oit sud i oznaava nepogreivo prisutno znanje.
to se tie potvrde postojanja primjera ulnih stvari u spoljnjem
svijetu iako se one prema nekima dobijaju u trenutku pojave ulnog
iskustva uz malo veu panju postaje oito da ustanovljavanje suda
zahtijeva razumski dokaz, kao to su veliki islamski filozofi, poput Ibn-
Sna, Mulla Sadre i allame Tabtabija, pojasnili, jer ulne forme ne
jame ispravnost i potpunu saglasnost sa primjerima u spoljnjem svijetu.
Stoga, samo u ovoj vrsti sud ulno iskustvo igra ulogu, iako ni ovdje
to nije potpuna i presudna uloga, ve prije posredna i pripremna uloga.
Isto tako, u sluaju univerzalnih ulnih sudova, koji se u
terminologiji logiara nazivaju iskustvima ili stvarima koje su
predmeti iskustva, pored toga to se zahtijeva spomenuti razumski sud
za potvrivanje njihovih vanjskih primjera, postoji jo jedan zahtjev za
razumskim dokazom uopavanja i dokazom njihove univerzalnosti, kao
to je reeno u devetoj lekciji.
Ponovno potvrivanje znanja u svakoj propoziciji i nauci, zbog
nunosti njegove svrhe i nemogunosti njegove kontradikcije, zahtijeva
majku svih sudova (umm al-qady), tj. sud o nemogunosti
zdruivanja dviju suprotnosti (idtime naqdayn).
Da zakljuimo, samim ulnim iskustvom ne postie se nijedna
pouzdana potvrda, a postoje brojni sudovi koji nemaju potrebu za ulnim
iskustvom. Obraanjem panje na ovu istinu, siromatvo miljenja
pozitivista postaje sasvim jasno.
144
Misbh Yazd
Devetnaesta lekcija
VRIJEDNOST ZNANJA
Povratak na prvobitni problem
Znamo da je prvobitni problem epistemologije da li je ovjek u

stanju otkriti istinu i dobiti obavijesti o stvarnosti. A ako moe, na koji
nain moe? Koji je kriterij na osnovu kojeg ovjek moe razaznati istinu
od neispravnih miljenja oprenih stvarnosti? Drugim rijeima, osnovne i
temeljne rasprave epistemologije obuhvataju problem vrijednosti znanja,
a drugi problemi smatraju se uvodnim i dopunskim.
Poto postoji nekoliko vrsta znanja, prirodno je da bi i problem
vrijednosti znanja trebao imati razliite dimenzije. Meutim za filozofiju
je od posebnog znaaja vrednovanje racionalnog znanja i dokaz
sposobnosti razuma da rijei probleme epistemologije i drugih grana
filozofije.
Prvo smo objasnili openite vrste znanja i doli do zakljuka da
postoji samo jedna vrsta ljudskog znanja bez posrednika i to je prisutno
znanje. Drugim rijeima, to je pronalaenje same stvarnosti. U ovoj vrsti
znanja greka je nemogua. Meutim s obzirom na injenicu da ovo
znanje samo po sebi ne zadovoljava naune potrebe ovjeka, raspravljali
smo i o steenom znanju i njegovim vrstama. Razjasnili smo i ulogu ul
i razuma u njemu.
Sada je vrijeme da se vratimo na prvobitni problem i da objasnimo
vrijednost steenog znanja. Kako je steeno znanje, u smislu zbiljskog
otkrivanja stvarnosti, isto to i potvde i sudovi, prirodno e i vrednovanje
145
steenog znanja biti postignuto na njihovom terenu. Ako ideje i budu
spomenute, to e biti posredno i kao sastavni dio suda.
ta je istina?
Temeljni problem u vezi sa vrijednou spoznaje jeste kako dokazati

da ljudsko znanje odgovara stvarnosti. Ova potekoa javlja se onda kada
izmeu znalca i znanog stoji posrednik. Uzimajui to u obzir, znalac je
onaj kome je pripisano znanje, a znano je ono emu je pripisano bivanje
znanim. Drugim rijeima, znanje je neto drugo od onoga to je znano,
no u sluaju kada nema posrednika, i znalac pronalazi objektivno
postojanje znanog, takvo pitanje se, prirodno, nee ni nametnuti.
Zbog toga steeno znanje tie se spoznaje koja moe biti tana, koja
odgovara istini, kao i spoznaje koja moe biti pogrena, odnosno
razlikuje se od stvarnosti. A ako je istina pripisana prisutnom znanju,
time se porie bilo koja mogunost da ono bude pogreno.
Definicija istine, o kojoj se raspravlja u temi o vrijednosti znanja,
jeste poznata i glasi da je ona podudarnost forme znanja sa stvarnou
koju opisuje. Moe biti i drugih definicija istine, poput definicije
pragmatista: Istina je misao koja je korisna u praktinom ovjekovom
ivotu; definicije relativista: Istina je spoznaja koja odgovara zdravom
instrumentu percipiranja, tree definicije koja kae: Istina je ono oko
ega se svi ljudi slau, ili etvrte: Istina je znanje koje se moe
dokazati ulnim iskustvom. Sve ove druge definicije udaljuju se od
predmeta rasprave i izbjegavaju odgovor na izvorni problem o vrijednosti
znanja. One se mogu smatrati znakom nemoi onih koji definiraju da
rijee ovaj problem. Pretpostavimo li da su neke od njih ispravne, ili se
smatraju definicijama nunim u nekim specifinim sluajevima (ak i
ako sama definicija nije ispravna), tj. smatraju se specifinim znacima
neke istine, ili ukazuju na neku posebnu terminologiju - u svakom sluaju
mora se primijetiti da nijedno od ovih pravdanja nije u stanju rijeiti na
izvorni problem. Pitanje o istini u smislu znanja podudarnog stvarnosti
ostaje nerijeeno i trai ispravan razjanjavajui odgovor.
146
Misbh Yazd
Kriteriji prepoznavanja istine
Racionalisti smatraju da je mjerilo prepoznavanja istine sama

priroda razuma (fitrate 'aql). Sudovi koji su ispravno izvedeni iz po
sebi oitih premisa i koji su zaista njihovi sastavni dijelovi smatraju se
istinitim, a ulne i iskustvene percepcije jesu ispravne u mjeri u kojoj su
dokazane uz pomo racionalnih argumenata. Meutim ne uoavamo da
su oni dali ikakvo objanjenje o podudarnosti po sebi oitih i priroenih
sudova (fitriyyt) sa stvarnou, osim onoga koje je ponudio Descartes,
koji je u pogledu priroenih misli pribjegao Boijoj mudrosti i potenju.
Slabost ovoga je oita, kao to je to i spomenuto u sedamnaestoj lekciji.
Nema nikakve sumnje u to da razum, nakon to zamisli subjekt i
predikat po sebi oitih sudova, automatski i bez potrebe za iskustvom
definitivno prosuuje o njihovom jedinstvu. Oni koji su iznijeli dvojbe o
ovoj propoziciji ili nisu ispravno zamislili subjekt i predikat, ili pate od
neke vrste bolesti ili kolebljivosti. No, naa rasprava odnosi se na
sljedee: da li je ova takozvana priroena vrsta razumijevanja neodvojiva
od vrste stvorenog ljudskog razuma, tako da bi bilo mogue i da razum
nekog drugog bia (npr. razum dina) shvati iste ove sudove, ali u drugoj
formi ili, obrnuto - pretpostavimo da je ovjekov razum stvoren na drugi
nain, bi li on shvatao stvari u drugaije ili bi, pak, njegovo
razumijevanje savreno odgovaralo stvarnosti onakvoj kakva ona jeste -
te bi bilo koje drugo bie koje ima razum razumijevalo iste te forme na
isti nain.
Oigledno, ono racionalno znanje koje ima stvarnu vrijednost i koje
je istinito jeste ono gornje potonje, dok njegova puka priroenost (pod
pretpostavkom da je ovdje protumaena na ispravan nain) nita ne
dokazuje.
S druge strane, empiristi smatraju da je mjerilo istinitosti znanja
mogunost da se ono dokae iskustvom, a neki su dodali da se ono mora
dokazati praktinim iskustvom. Oito je da je ovo mjerilo, prije svega,
primjenjivo samo na ono to pripada ulnom i na sluajeve koji se mogu
dokazati praktinim iskustvom. Pitanja logike i iste matematike ne
mogu biti vrednovana ovim mjerilom. Osim toga, rezultati ulnog i
praktinog iskustva moraju biti shvaeni pomou steenog znanja. Isto
147
ovo pitanje bit e ponovljeno i u pogledu toga ta jami ispravnost
steenog znanja i kojim se mjerilom moe razluiti njegova istinitost.
Podrobnije ispitivanje jednog problema
Glavni problem u vezi sa steenim znanjem jeste kako ga utvrditi

kada upravo postoji njegova podudarnost s vidom spoznaje koja nam
slui kao sredstvo naeg odnosa sa vanjskim svijetom.
Prema tome, klju rijeenja ovog problema mora se traiti tamo gdje
moemo imati pregled oboga: i oblika razumijevanja i onoga na ta se
ono odnosi - te moemo razumjeti njihovu podudarnost putem prisustnog
znanja bez posrednitva drugog oblika znanja. To su sudovi unutarnjeg
ula (widdniyyt) koje, s jedne strane, nalazimo prisustvom,
istovremeno sa spoznajom, npr. osjeaj straha, a s druge strane, izravno
dobijamo umski oblik povezan s njima. Zato su sudovi: Ja jesam,
Bojim se, ili: Sumnjam, potpuno neosporni. Ovi sudovi (unutarnjeg
ula) jesu prvi sudovi ija je vrijednost sto posto dokazana i nema
nikakve mogunosti da budu pogreni. Da bismo bili sigurni, moramo
paziti da se ovi sudovi ne mijeaju sa umskim interpretacijama, kao to je
reeno u trinaestoj lekciji.
Takav pregled nalazimo u sudovima logike, koji opisuju druge
umske forme i pojmove. Iako se se i onaj koji opisuje i ono to se opisuje
nalaze na dva nivoa uma, oba ta nivoa jesu prisutna u dui (tj. onome Ja
koje razumijeva). Naprimjer, sud: Pojam ovjek je univerzalni pojam,
jeste sud koji opisuje obiljeja pojma ovjek, pojma koji je prisutan u
umu. Ova obiljeja moemo razlikovati umskim iskustvom, tj. bez
koritenja ulnih organa ili posrednitva bilo koje druge percepcijske
forme. Mi razumijemo da ovaj pojam ne opisuje nekog odreenog
pojedinca, ve je primjenjiv na brojne ljude. Prema tome, sud: Pojam
ovjek je univerzalni pojam jeste taan.
Na ovaj nain otvoren je put prepoznavanja dviju skupina sudova, no
one nisu dovoljne za spoznaju sveg steenog znanja. Kada bismo mogli
dosegnuti jamstvo ispravnosti primarnih po sebi oitih sudova, bili bismo
potpuno uspjeni jer u njihovim zrakama moemo prepoznati i
vrednovati teorijske sudove kao to su ulni i iskustveni sudovi.
148
Misbh Yazd
Radi ove zadae moramo dobro obratiti panju na tastva ovih
sudova. S jedne strane, moramo ispitati pojmove koji se koriste u njima
te razmotriti kojoj vrsti pojmova pripadaju i kako su dobijeni. S druge
strane, moramo posmatrati odnose meu njima i razmotriti kako razum
moe suditi o jedinstvu njihovih subjekata i predikata.
Prvi aspekt je pojanjen u sedamnaestoj lekciji. Znamo da su ovi
sudovi formirani od filozofskih pojmova, koji zavravaju u prisutnom
znanju. To znai da se prva skupina filozofskih pojmova svodi na
pojmove tipa potreba i neovisnost, a zatim i pojmove uzrok i
posljedica koji su percipirani iz izravnog znanja i nutarnjih ula.
Njihovu podudarnost sa izvorom njihove percepcije nalazimo u
prisutnom znanju. A i neki filozofski pojmovi takoer se svode na njih.
Drugi aspekt, tie se kvaliteta suda o jedinstvu subjekata i predikata -
a postaje jasan uporeivanjem subjekata i predikata ovih sudova. A to
znai da su svi ovi sudovi analitiki. Pojam njihovih predikata dobijen je
analizom pojma njihovih subjekata. Naprimjer, kada u izrazu: Svaka
posljedica zahtijeva uzrok, analiziramo pojam posljedice, dolazimo do
zakljuka da je posljedica egzistent ija je egzistencija zasnovana na
drugom egzistentu - tj. ona ima potrebu za drugim egzistentom koji se
naziva uzrokom. Zato je pojam potrebe za uzrokom implicitan u pojmu
posljedice. Njihovo jedinstvo pronalazi se umskim iskustvom. Nasuprot
tome, sud: Svaki egzistent zatijeva uzrok, zato to iz analize pojma
egzistent nije dobijen, pojam zahtijeva uzrok ne moemo smatrati po
sebi oitom propozicijom. Meutim ona nije ni stvarni spekulativni sud.
Postavljanjem stvari ovim redoslijedom postaje jasno da se i
primarna oitost po sebi ograniava na prisutno znanje i time stjee izvor
jamstva svoje ispravnosti.
Ovdje se moe postaviti problem, ako je ono to mi smatramo
prisutnim znanjem specifina posljedica, kako mi moemo uopiti
sudove u vezi s njom na svaku posljedicu i smatrati takav univerzalni sud
po sebi oitim.
Odgovor je da premda pojam posljedice percipiramo iz nekog
posebnog fenomena, poput nae volje, ali ne iz tog aspekta da ona ima
posebnu sutinu i da se, naprimjer, ubraja u jedan od duevnih kvaliteta,
ve sa aspekta da njena egzistencija ovisi o drugom biu. Tako, gdje god
se pronae ova kakvoa, uspostavlja se i ovaj sud. Naravno, potvrda ove
kakvoe za druge sluajeve zahtijeva racionalni dokaz. Iz tog razloga
149
ovaj sud sam po sebi ne moe dokazati tranju materijalnih pojava za
uzrokom, osim ako se moe osigurati racionalni dokaz njihovih
egzistencijalnih odnosa. Ako Bog da, te dokaze objasnit emo u lekciji o
uzroku i posljedici. Istom propozicijom moemo presuditi i da svugdje
gdje ima egzistencijalne ovisnosti, bit e dokazana i ovisnost, znai i
postojanje uzroka.
Da zakljuimo, tajna nepogreivosti primarnih po sebi oitih sudova
jeste u njihovoj ovisnosti o prisutnom znanju.
Kriteriji tanosti i netanosti sudova
Naim objanjenjem mjerila tanosti postalo je jasno da po sebi oiti

sudovi, kao to su primarni po sebi oiti sudovi i sudovi unutarnjeg ula
(widdniyy), imaju stepen pouzdanosti. Tajna njihove nepogreivosti
lei u tome to je podudarnost znanja i objekta znanja dokazana
prisutnim znanjem. Sudovi koje nisu po sebi oiti trebaju biti procijenjeni
prema logikim normama - tj. ako je sud dobijen prema logikim
pravilima zakljuivanja, on je taan; u suprotnom je netaan. Naravno,
mora se primijetiti da neispravnost dokaza ne ukazuje uvijek na netanost
zakljuka jer je mogue dokazati neto to je ispravno koristei netane
dokaze. Prema tome, neispravnost argumenta samo pribavlja razlog za
nepovjerenje u zakljuak, a ne razlog za njegovu stvarnu pogrenost.
Mogue je da se ovdje javi sumnja. Prema definiciji istine kao znanja
koje odgovara stvarnosti, istina i greka se trebaju pronai samo u sluaju
sudova koji se mogu uporediti sa zbiljom u vanjskom svijetu. Metafiziki
sudovi, pak, nemaju vanjsku zbilju kojoj bi mogli odgovarati. Zbog toga
se oni ne mogu smatrati tanim ili pogrenim, nego se mora rei da su
oni smisleni ili apsurdni.
Ova sumnja izranja iz pretpostavke da je objektivna vanjska
stvarnost jednaka materijalnoj. Da bi se odstranila ova sumnja, treba
primijetiti, prije svega, da objektivna vanjska stvarnost nije ograniena
na materijalnu, nego obuhvata i apstraktnu. Dalje, na prikladnom mjestu
bit e dokazano da apstraktno uestvuje u stvarnosti u veoj mjeri nego
materijalno.
150
Misbh Yazd
Osim toga, stvarnost na koju se misli jeste ono emu sudovi moraju
odgovarati apsolutno sve o emu govore sudovi, a pod vanjskim
svijetom misli se na ono to stoji iza pojmova o njima - ak i ako su ta
stvarnost i ono o emu se govori smjeteni u umu ili u psihi - a kao to
smo ve objasnili, isto logiki sudovi opisuju drugostepene umske
stvari. Odnos izmeu razine uma koji je mjesto svega o emu se govori i
razine uma iz koje se gleda na pojmove jeste kao odnos izmeu uma i
onoga to je izvan uma.
Prema tome, opi kriterij istinitosti i pogrenosti sudova je njihovo
podudaranje ili nepodudaranje sa pojmovima izvan njih - tako,
prepoznavanje istinitosti i pogrenosti sudova empirijskih nauka jeste
njihovo uporeivanje sa materijalnom stvarnou na koju se odnose.
Naprimjer, da bi otkrili tanost suda: eljezo se iri na toploti,
zagrijemo eljezo u vanjskom svijetu i opaamo razliku u njegovoj
veliini. Meutim logiki sudovi moraju biti vrednovani drugim umskim
pojmovima koji su povezani s njima. Da bi se prepoznala istinitost ili
pogrenost filozofskih sudova, mora se razmotriti odnos izmeu uma i
njegovog objekta - odnosno, njihova ispravnost je u tome da njihovi
zbiljski objekti, bilo materijalni ili apstraktni, moraju biti takvi da um
percipira pojmove povezane s njima. Ovo vrednovanje u sluaju sudova
unutarnjeg ula postie se izravno, a kod drugih sudova postie se uz
pomo jednog ili vie posrednika, kao to je ranije objanjeno.
Stvar sama po sebi (nafs al-amr)
U jeziku veine filozofa nailazimo da sam sadraj neke stvari

odgovara samom imenu stvari. Meu njima su i istiniti sudovi od
kojih neki za svoje subjekte nemaju primjera u vanjskom svijetu. Ako
pretpostavimo da neki uzorak bude egzistent, predikat se primjenjuje na
njega i takav sud e biti istinit. Reeno je da je kriterij istinitosti ovih
sudova njihova podudarnost sa samim njihovim imenom jer svi njihovi
primjeri ne postoje u vanjskom svijetu da bismo mogli procijeniti
podudarnost izmeu sadraja sudova i njih te rei da li su oni podudarni
sa vanjskim svijetom.
151
Takoer, s obzirom na to da sudovi koji su formirani od sekundarnih
inteligibilija - kao to su logiki sudovi i sudovi koje se primjenjuju na
sudove o nepostojeim objektima ili nemoguim objektima - reeno je da
je kriterij njihove istinitosti njihova podudarnost sa samim imenom.
S obzirom na znaenje ovog izraza, postoji nekoliko tumaenja koja
su ili posve vjetaka, poput izjava nekih filozofa da rije amr (sluaj)
pripada svijetu apstraktnog, ili ne rjeavaju problem jer izjava da ono to
se misli pod izrazom nafs al-amr jeste stvar po sebi, na koncu ostavlja
visee pitanje ime bi se to onda ustvrdila vrijednost ovih sudova.
Objanjenjem istinitosti i pogrenosti sudova postalo je oito da je
znaenje nafs al-amra neto izvan vanjske stvarnosti. Nafs al-amr je prije
neki spremnik racionalnog pokazivanja objekta koji se razlikuje u raznim
sluajevima. U nekim sluajevima, koji se tiu logikih sudova, on je
posebna razina uma. U drugim sluajevima, on poprima izvanjsko
ispoljavanje, kao to je sluaj s zbiljama sudova o nemogunosti
zdruenosti kontradikcija. U sluajevima gdje postoji akcidentalna
relacija u vanjskom svijetu, kao kada se kae: Uzrok odsustva posljedice
jeste odsustvo uzroka, dokazano je da relacija kauzalnosti u zbilji jeste
pokazivanje postojanja uzroka i posljedice, a akcidentalno se tie njihova
odsustva.
152
Misbh Yazd
Dvadeseta lekcija
VREDNOVANJE ETIKIH I PRAVNIH SUDOVA
Obiljeja etikog i pravnog znanja
Znanje o etici i pravu, ponekad nazvano vrednujuim znanjem, ima

obiljeja koja se mogu podijeliti u dvije openite skupine. Jedna skupina
obiljeja odnosi se na posebne imaginacijske pojmove iz kojih su
formirani pravni i etiki termini. O ovome se raspravljalo u petnaestoj
lekciji. Druga skupina obiljeja tie se oblika i forme vrednujuih
termina. Tako se pravno i etiko znanje moe objasniti na dva naina:
prvo je u formi propisa (preskripcija), naredbi i zabrana, kao to se vidi u
mnogim ajetima asnoga Kur'ana, a drugo je u opisnoj (deskriptivnoj)
formi - formi sudova koji imaju logike atribute subjekata i predikata ili
prethodnika (antecedenata) i sljednika (konsekvenata), a koristi se u
drugim ajetima i predajama.
Znamo da propisujui (preskriptivni) izrazi nisu sudovi i da nemaju
istinsku vrijednost, pa prema tome ne bi trebalo ni pitati da li su oni tani
ili pogreni. Ako neko ipak postavi ovo pitanje, odgovor je da nisu ni
jedno ni drugo, ve su oni jednostavno naredbodavni - preskriptivni.
Zaista, u pogledu naredbi i zabrana moe se rei da one potencijalno
ukazuju na poeljnost objekta naredbe za onoga ko nareuje ili
nepoeljnost objekta zabrane za onoga ko zabranjuje, te bi se zbog ovog
potencijalnog ukazivanja moglo rei da li su tani ili pogreni. Ako je
objekt naredbe zaista poeljan za onoga ko nareuje, a objekt zabrane
zaista omraen onome ko zabranjuje, preskriptivni izrazi, prema onome
na ta potencijalno ukazuju, jesu tani, a u suprotnom su pogreni.
153
Neki zapadni mislioci smatrali su da se dosljednost etikih i pravnih
propisa temelji na naredbi, zabrani, obavezi i upozorenju; drugim
rijeima, da je njihova sutina preskriptivna. Prema tome, ne smatra se da
etiko i pravno znanje ima istinsku vrijednost. Prirodno, oni vjeruju da
nema mjerila njegove tanosti ili netanosti i da se ne moe iznijeti
nikakav kriterij prepoznavanja njegove istinitosti ili pogrenosti.
Ovo miljenje je pogreno. Bez sumnje, etiki i pravni propisi mogu
se izrei u formi deskriptivnih izraza kao i logikih sudova bez
preskriptivnog znaenja. Zapravo, pokuati postaviti etiku i pravnu
spoznaju u kalup preskriptivnih izraza znai ili ih smatrati nekom vrstom
umskog razmetanja tehnikom ili smatrati da su iskljuivo radi
osiguravanja nekih posebnih odgojnih ciljeva.
Kriterij tanosti i netanosti vrednujuih sudova
Etiki i pravni sudovi objanjavaju se na dva naina:

Prvi nain tie se objanjavanja primjene posebnih propisa u
odreenom sistemu. Naprimjer, kae se: Laganje s ciljem pomirenja je
dozvoljeno u Islamu, ili: Odsjei ruku kradljivcu je obavezno u
Islamu. Kada pravnik ili muslimanski sudac objanjava ovakve propise,
on nema porebu da spomene etiki ili pravni sistem u Islamu. Zato se
izraz po Islamu obino i ne koristi.
Kriterij tanosti i netanosti takvih sudova jeste njihova podudarnost
ili nepodudarnost sa etikim i pravnim izvorima. Put saznavanja tih
sudova jeste obraanje izvorima koji se odnose na prikladan sistem. Tako
je put saznavanja etikih i pravnih propisa u Islamu obraanje Kur'anu i
sunnetu.
Drugi nain da se objasni njihova stvarna primjena i sam sluaj
njihovog sadraja tie se univerzalnih principa etike i prava, ukljuujui i
prirodni zakon, ne obraajui panju, pri tome, da li je to ispravno ili ne u
nekom sistemu vrijednosti ili da li je prihvaeno od strane nekog drutva.
Razmotrite, primjera radi, sljedee etike sudove: Pravda je dobra, i:
ovjek ne smije biti okrutan ni prema kome, te pravne sudove kao to
154
Misbh Yazd
su: Svaki ovjek ima pravo na ivot, i: Niko ne smije biti nevin
pogubljen.
Potoji mnotvo stavova o ovom pitanju, a posebno u zapadnoj etikoj
i pravnoj filozofiji, koji su postali poprite sukoba i neslaganja.
Pregled najznaajnijih miljenja
Najznaajnija miljenja u vezi sa ovim pitanjem jesu sljedea:

A. Neki zapadni filozofi etike i prava, a posebno pozitivisti,
zapravo poriu temeljne dokazane principe i raspravu o njima smatraju
ispraznom i besmislenom jer se tisti tiu metafizike i nenaune misli.
Naravno, takvo ta se i oekuje od pristaa ove kole takozvanog
pozitivizma, koji se oslanjaju iskljuivo na ula. to se tie drugih
mislilaca, koji su povremeno istupali sa ovakvim stavovima, moramo
rei da izvor ovog miljenja proistie iz promjena u pravnim i etikim
vrijednostima u razliitim drutvima u razliitim vremenima - to ih je
odvelo u vjerovanje u relativnost etike i prava - i to ih je navelo da
sumnjaju u temeljne vrednujue principe, ili da ih poriu. Korijeni
ovakvih miljenja mogu se nai u objanjenjima relativnosti etike i prava.
B. Druga skupina filozofa smatra da vrednujui sudovi izraavaju
drutvene vrijednosti koje izviru iz potreba ljudi i iz njihovih emocija, to
se mijenja kako se i oni mijenjaju. Zbog toga, oni dre da su etiki sudovi
izvan podruja racionalne rasprave utemeljeni na pouzdanim, vjenim i
nunim principima. Na toj osnovi, kriteriji tanosti i netanosti ovih
sudova ticali bi se tih potreba i sklonosti koje su uzroci njihove
ispravnosti.
U odgovoru moramo istai da je sva praktina mudrost povezana sa
voljnim ovjekovim ponaanjem, koje potie iz neke vrste elje i
unutarnje sklonosti usmjerene ka posebnom cilju i odreditu. Na toj
osnovi pojavljuju se specifini ne-tastveni pojmovi i iz njih se tvore
sudovi. Meutim uloga praktine mudrosti je da ovjeka, budui da je on
suoen sa izborom izmeu raznolikih elja i sklonosti, vodi temeljnom
uzvienom cilju te srei i eljenom savrenstvu. Takav nain esto se ne
podudara sa eljama veine ljudi, koji su vezani za svoje ivotinjske elje
155
i za prolazne ovozemaljske materijalne uitke. Praktina mudrost ljude
prisiljava da prilagode svoje instinktivne ivotinjske elje i da zatvore oi
pred zemnim materijalnim uicima.
Stoga, ako bismo pod potrebama i sklonostima ljudi podrazumijevali
samo pojedinane i grupne potrebe, koje su zapravo uvijek u sukobu i
neslaganju jedne sa drugima i uzrokuju propadanje drutva, onda je to
neto to je suprotstavljeno osnovnim ciljevima etike i prava. Ako su,
pak, u znaenju posebnih potreba i uzvienih ljudskih sklonosti koje su
prisutne i nisu aktivne kod veine ljudi i kojima ovladavaju ivotinjske
elje i tenje, ovo ipak nije nespojivo sa postojanou, vjenou,
univerzalnou i nunou. Ove vrste sudova ne izlaze iz podruja vrsto
dokazanih (burhn) spoznaja. Budui da vrednujui pojmovi, koji su
obino subjekti ove vrste sudova, implicitno sadre neku vrstu slikovitog
izraza, to ne znai da su oni bez ikakve racionalne osnove, kao to je to i
pokazano u petnaestoj lekciji.
C. Trei stav je da principi etike i prava potiu od po sebi oitih
sudova praktinog uma, i, kao i po sebi oiti sudovi teorijskog uma, oni
izviru iz prirode razuma te nemaju potrebu za dokazom ni argumentom.
Kriterij njihove tanosti i netanosti je njihova saglasnost ili protivnost
ljudskoj savjesti.
Korijeni ovog stava lee u miljenjima antikih grkih filozofa, a
veina filozofa i Istoka i Zapada prihvatila ih je. Meu njima, Kant je
posebno naglasio ovakav stav. Od svih stavova ovaj je najbolji i najblii
istini, ali je istovremeno otvoren za suptilnije prigovore od kojih e neki
biti navedeni.
1. Povrno gledano, ovaj stav brani prularnost intelekata i odvojenost
onoga to oni percipiraju, to se da porei.
2. Primjedba koja je upuena na to da su predmeti percipiranja
teorijskog uma (fitretski) priroeni stoji i za ovaj stav.
3. Po ovom stavu principi etike i prava nemaju potrebu za
rasuivanjem i opravdanjem. No, ak i najuniverzalniji od njih kao
to su valjanost pravde i nevaljalost nepravde, imaju potrebu za
dokazom, o emu e biti rijei.
156
Misbh Yazd
Ispitivanje ovog problema
Da bi se u vezi sa ovim pitanjem istina uinila oiglednom, nekoliko

kratkih uvodnih opaski bit e navedeno. Njihovo iscrpno objanjenje
preputa se filozofiji etike i prava.
1. Etiki i pravni sudovi odnose se na voljno ovjekovo ponaanje,
koje je sredstvo pribavljanja eljenih ciljeva. Valjanost ovih
sudova izvodi se iz injenice da oni predstavljaju naine i sredstva
dosezanja tih eljenih ciljeva.
2. Ciljevi koje ovjek eli ostvariti su ili da osigura fizike,
ovozemaljske potrebe i zadovolji svoje ivotinjske elje; ili da
osigura drutvenu dobrobit te sprijei pokvarenost i anarhiju; ili,
pak, da ostvari vjenu sreu i duhovno savrenstvo. Prirodni i
ivotinjski ciljevi nisu vrijednosti za primarno kretanje ka njima.
Oni po sebi nemaju vezu sa etikom i pravom. Meutim drutveni
interesi, bili oni u sukobu sa individualnim interesima i uicima ili
ne, jesu jedan od izvora iz kojih proizlazi vrijednost. Jo jedan
izvor vrijednosti jeste vjena srea, zarad koje ovjek mora
zatvoriti svoje oi pred nekim materijalnim ovozemaljskim
eljama. Kao motivacija za ponaanje iznad svega je elja za
dosezanjem ljudskog savrenstva koje, prema vienju Islama, jeste
dosezanje blizine Uzvienoga Boga. Prema tome, moe se rei da
vrijednost u svim sluajevima proizlazi iz ostavljanja vlastitih elja
postrani, radi dostizanja viih elja.
3. U pogledu prava, predstavljeni su razliiti ciljevi od kojih
najuniverzalniji i najobuhvatniji jeste osiguravanje drutvenih
interesa koji imaju razne ogranke. S druge strane, za etiku su
navedeni razliiti ideali. Iznad svih je krajnje savrenstvo bivanja u
sjeni onih koji su bliski Uzvienom Bogu. Ako je ovaj cilj
motivacija ovjekovog ponaanja, bilo pojedinanog ili
drutvenog, on e onda imati etiku vrijednost. Zbog toga se
ponaanje u vezi sa pravom moe podvesti pod etiku, pod uvjetom
da motivacija bude etika.
157
4. Spomenuti ciljevi imaju dva aspekta. Jedan je njihova poeljnost
za ovjeka, tako da ona potie ovjeka da zatvori svoje oi pred
niskim eljama. Prema ovom stavu, ovi ciljevi su u vezi sa
ovjekovim priroenim eljama da ostvari sreu i savrenstvo.
Ovaj aspekt je psiholoki i podreen je naunim i percepcijskim
principima te spoznaji. Drugi aspekt je ontoloki (takwn), i
potpuno je objektivan i neovisan o individualnim sklonostima,
eljama, prepoznavanju i spoznaji. Ako se neki in razmotri u vezi
sa njegovim eljenim ciljem, ali sa aspekta njegove poeljnosti,
pojam vrijednosti iz njega se percipira. A ako se taj in razmotri sa
aspekta njegovog ontolokog odnosa, sa rezultatima koji proizlaze
iz njega, pojmovi obaveznosti i dopustivosti dobijaju se iz njega.
Filozofskim jezikom kazano, takva obaveza tumai se kao nunost
po dedukciji (darrat bil-qiys).
Sada, s obzirom na ovaj uvod moemo doi do zakljuka da kriterij
tanosti i netanosti, ispravnosti i pogrenosti etikih i pravnih sudova
jeste njihov uinak u ostvarenju eljenih ciljeva. Taj uinak nije podreen
sklonostima, eljama, ukusima i miljenju jedinki. Kao i druge kauzalne
veze, on proizlazi iz stvarnosti samog sluaja. Naravno, u
prepoznavanju krajnjeg i posrednog cilja moe se pogrijeiti. Tako e
neko, npr., na temelju svog materijalistikog pogleda svesti ovjekov cilj
na ovozemaljski rasko. I u prepoznavanju naina na koji ovjek
ostvaruje istinske ciljeve takoer se moe pogrijeiti. Meutim nijedna
od ovih greaka nije tetna po kauzalnu vezu izmeu voljnih inova i
njihovih uinaka niti ijedna od njih uzrokuje njihovo izdvajanje iz oblasti
racionalnih rasprava i ne moe biti jasno dokazana. Greke filozofa ne
impliciraju poricanje racionalne zbilje neovisne o stavu i miljenju.
Nesuglasice meu naunicima o pravilima eksperimentalnog znanja ne
znae da nema takvog znanja koje bi se moglo usvojiti.
Na kraju, principi etike i prava jesu filozofski sudovi koje mogu biti
dokazani racionaknim argumentima, iako je razum obinog ovjeka u
svojim podjelama i partikularijama manjkav i nemoan - zbog
kompleksnosti formula, zbog mnotva inilaca i varijabli, te zbog
nedostatka umijea - da za svaku partikularni sud izvede zakljuak iz
univerzalnih principa. U ovakvim sluajevima jedini izlaz je oslanjanje
na objavu.
158
Misbh Yazd
Prema tome, ne moe se rei da etiki i pravni sudovi ovise o
sklonostima, eljama, ukusima i miljenjima jedinki te da zato konani i
univerzalni principi nisu prihvatljivi, niti se moe rei da etiki i pravni
sudovi ovise o potrebama i promjenljivim uvjetima vremena i prostora pa
da se racionalni dokazi ne odnose na njih, nego iskljuivo na univerzalne,
vjene i nune sudove. Takoer je pogreno tvrditi da se ovi sudovi tiu
nekog drugog a ne teorijskog uma i da je otuda zakljuivanje o njima
pomou filozofskih premisa koje su u vezi sa teorijskim umom
neispravno.
Rijeenje jednog prigovora
Ovdje se moe iznijeti prigovor da je ovaj stav kontradiktoran

miljenju svih logiara, a koje su prihvatili i islamski filozofi. U logici se
navodi da se dijalektiki argument (dadal) sastoji od opeprihvaenih
(mahre) i neospornih (musleme) premisa, a nasuprot njemu, dokaz
(burhn) se sastoji od sigurnih premisa. Primjer opeprihvaene premise
je: Istina je dobra, to je etiki sud.
U odgovoru moramo navesti da su najvei logiari Islama, Ibn-Sn i
Nsiruddn Ts, nagovijestili da se ovi sudovi u ovakvoj univerzalnoj i
apsolutnoj formi smatraju nepokazivim i mogu se koristiti jedino u
dijalektikim argumentima, a ne u dokazima (burhn). One imaju
skrivena i posebna ogranienja koja se dobijaju iz odnosa djel i rezultata
eljenog. Zbog toga nije ispravno rei istinu ako ona vodi ka neijem
ubistvu. Prema tome, ako se ova vrsta sudova u ovakvoj apsolutnoj i
univerzalnoj formi primijeni u silogizmu na temelju njenog openitog
prihvatanja, sud e biti dijalektiki. Meutim mogue je da se isti ovaj
sud, uzimanjem racionalnih mjerila, jedva primjetljivih odnosa i
skrivenih ogranienja u obzir, pretvori u pouzdan sud. Za takve sudove
mogu se izgraditi dokazi, a njihovi zakljuci mogu se koristiti i u drugim
dokazima.
159
Relativizam u etici i pravu
Kao to je ranije reeno, veina vrijednosnih sudova, posebno

pravnih sudova, ima izuzetke. ak ni dobrota govorenja istine nije
univerzalna. S druge strane, ponekad zapravo jedan subjekt biva mjestom
zdruenosti dvaju pitanja na koja se primjenjuju sukobljeni sudovi. U
sluaju da su kriteriji koriteni za oba jednaki, ovjek je slobodan
upotrijebiti oba, a u sluaju da se znaaju jednog kriterija daje prednost
nad drugim, ovjek se treba prikloniti vanijem kriteriju. U praksi, ovaj
drugi kriterij biva sporan. Takoer, uoava se da neke pravne presude
imaju vremensko ogranienje i nakon nekog vremena bivaju opozvane.
Velika panja posveena ovom pitanju prouzrokovala je nastanak ideje o
apsolutnoj relativnosti vrijednosnih sudova, kao i ideje da se oni ne
primjenjuju openito na sve jedinke u svim vremenima. kole miljenja
sa pozitivistikim sklonostima takoer smatraju da razlike u sistemima
vrijednosti u razliitim drutvima i vremenima pruaju argument
relativizma u pogledu svih vrijednosnih sudova.
Meutim istina je da se ova vrsta relativizma moe pronai u
zakonima empirijskih nauka - a univerzalnost empirijskih zakona temelji
se na zadovoljavanju uvjeta i nepostojanju zapreka. Sa filozofske take
gledita, ova ogranienja su zbog kompleksnosti uzroka pojava.
Nedostajanjem jednog od reenih uvjeta i posljedica je ponitena.
Prema tome, ako su uzroci etikih i pravnih sudova precizno
odreeni te objanjeni uvjeti i ogranienja njihovih subjekata, vidjet
emo da su etiki i pravni principi, u granicama ovih mjerila i konanih
uzroka, openiti i apsolutni. U tom pogledu nisu nita drugaiji od ostalih
naunih zakona.
Moramo spomenuti da je u ovoj raspravi oslonac ustanovljen na
univerzalnim naelima etike i prava, a neke partikularije, kao to su
saobraajni propisi i sl. - koji izlaze iz okvira ove rasprave.
Razlika izmeu pravnih i etikih sudova
Sada, kad smo doli do kraja ove rasprave, jo emo spomenuti

razliku izmeu pravnih i etikih sudova. Naravno, itav je niz razlika
160
Misbh Yazd
izmeu ovih dviju skupina sudova o kojima se mora raspravljati u
pravnoj i etikoj filozofiji. Ovdje samo istiemo jednu od ovih razlika
koja je vanija razliku meu njihovim ciljevima.
Kao to znamo, temeljni cilj prava je drutvena srea ljudi u
ovosvjetskom ivotu, koja je odreena pravnim propisima uz jamstvo
dravne prisile. S druge strane, konani cilj etike jeste vjena srea i
duhovno savrenstvo, te je njen opseg iri nego opseg drutvenih uvjeta.
Otuda pravni i etiki subjekti ulaze jedni u druge. Sud je, sa take
gledita njegove vezanosti za ovjekovu drutvenu sreu, a podran od
strane drave, jeste pravna kategorija, a sa aspekta po kojem ima za
posljedicu vjenu sreu i duhovno savrenstvo ovjeka, etika kategorija
- kao npr. postojanje vraanja pozajmice i zabrana izdaje. U takvim
sluajevima, ako je pridravanje propisa motivirano iskljuivo strahom
od dravne kazne, ono nema nikakvu etiku vrijednost, ak i ako je u
skladu sa pravnim propisima. Ako je, pak, djelo motivirano nekim
uzvienijim ciljem, koji je etiki, ono e biti etiko.
Treba zapaziti da su ove razlike podudarne sa stavom koji je
prihvaen u etici, te da ima i drugih stavova. Za informacije o njima treba
se obratiti knjigama o etici i filozofiji prava.
161
162
Misbh Yazd
SADRAJ
AUTOROV PREDGOVOR ................................................... 7

Prvotno stanje poduavanja filozofije .................................................................. 9
Obiljeja ove knjige ....................................................................................... 10
PRVI DIO ........................................................................... 12
UVODNE RASPRAVE ....................................................... 12

PRVA LEKCIJA ................................................................................................ 13
KRATAK POGLED NA TOK FILOZOFSKE MISLI ...................................... 13

Poetak filozofske misli ................................................................................. 13
Pojava sofizma i skepticizma ......................................................................... 14
Doba procvata filozofije ................................................................................ 15
Kraj grke filozofije ....................................................................................... 17
Izlazak sunca Islama ...................................................................................... 17
Razvoj filozofije u islamskoj epohi ............................................................... 19
DRUGA LEKCIJA ............................................................................................ 21
KRATAK POGLED TOKA FILOZOFSKE MISLI .......................................... 21

Skolastika filozofija ..................................................................................... 21
Renesansa i temeljita promjena u miljenju ................................................... 22
Druga faza skepticizma .................................................................................. 23
Opasnost skepticizma .................................................................................... 24
Moderna filozofija ......................................................................................... 25
Primarnost iskustva i moderni skepticizam.................................................... 25
Kantova kritika filozofija ............................................................................. 26
TREA LEKCIJA ............................................................................................. 28
KRATAK POGLED NA TOK FILOZOFSKE MISLI ...................................... 28

Objektivni idealizam ...................................................................................... 28
Pozitivizam .................................................................................................... 29
Racionalizam i empirizam ............................................................................. 30
Dijalektiki materijalizam .............................................................................. 31
163
Pragmatizam .................................................................................................. 32
Kratka usporedba ........................................................................................... 33
ETVRTA LEKCIJA ........................................................................................ 35
ZNAENJA TERMINA NAUKA I FILOZOFIJA .................................... 35

Uvod .............................................................................................................. 35
Homonimija ................................................................................................... 36
Struno znaenje termina nauka ................................................................. 38
Struno znaenje termina filozofija ............................................................ 39
Nauna filozofija............................................................................................ 40
PETA LEKCIJA................................................................................................. 42
FILOZOFIJA I NAUKE .................................................................................... 42

Filozofija nauk ............................................................................................. 42
Metafizika ...................................................................................................... 43
Nauka, filozofija, metafizika i odnosi meu njima ........................................ 44
Podjela i klasifikacija nauka .......................................................................... 45
Norma razlikovanja nauka ............................................................................. 46
Cijelo i univerzalno ........................................................................................ 47
Grane nauka ................................................................................................... 48
ESTA LEKCIJA .............................................................................................. 50
TA JE FILOZOFIJA? ...................................................................................... 50
Odnos izmeu subjekata i problem .............................................................. 50
Principi nauka i njihovi odnosi sa subjektima i problemima ......................... 52
Subjekti i problemi filozofije ......................................................................... 54
Definicija filozofije ........................................................................................ 55
SEDMA LEKCIJA............................................................................................. 57
POLOAJ FILOZOFIJE .................................................................................... 57

Sutina problem filozofije ............................................................................ 57
Principi filozofije ........................................................................................... 59
Cilj filozofije .................................................................................................. 61
OSMA LEKCIJA ............................................................................................... 63
METODA FILOZOFSKOG ISTRAIVANJA ................................................. 63
164
Misbh Yazd
Vrednovanje racionalne metode .................................................................... 63
Analogija, indukcija i dedukcija .................................................................... 65
Racionalna i empirijska metoda ..................................................................... 67
Zakljuci ........................................................................................................ 68
Djelokrug racionalne i emprijske metode ...................................................... 68
DEVETA LEKCIJA........................................................................................... 70
ODNOS IZMEU FILOZOFIJE I DRUGIH NAUKA ..................................... 70

Odnosi meu naukama ................................................................................... 70
Pomo koju filozofija prua naukama ........................................................... 71
Pomo koju nauke pruaju filozofiji .............................................................. 74
Odnos izmeu filozofije i gnoze ('irfan) ........................................................ 76
Pomo koju filozofija prua gnozi ................................................................. 77
Pomo koju gnoza prua filozofiji ................................................................. 77
DESETA LEKCIJA ........................................................................................... 78
POTREBA ZA FILOZOFIJOM ......................................................................... 78

ovjek naeg doba ......................................................................................... 78
Drutvene kole.............................................................................................. 79
Tajna ovjenosti ........................................................................................... 81
Odgovor na neke sumnje ............................................................................... 82
DRUGI DIO ........................................................................ 85
EPISTEMOLOGIJA ............................................................ 85
JEDANAESTA LEKCIJA ................................................................................. 86
UVOD U EPISTEMOLOGIJU .......................................................................... 86

Znaaj epistemologije .................................................................................... 86
Kratak pregled historije epistemologije ......................................................... 87
Znanje u islamskoj filozofiji .......................................................................... 88
Definicija epistemologije ............................................................................... 91
DVANAESTA LEKCIJA .................................................................................. 93
OITOST PRINCIPA EPISTEMOLOGIJE PO SEBI ...................................... 93

Priroda ovisnosti filozofije o epistemologiji .................................................. 93
165
Mogunost spoznaje ...................................................................................... 95
Pregled tvrdnji skeptika ................................................................................. 96
Odbacivanje sumnji skeptika ......................................................................... 97
TRINAESTA LEKCIJA .................................................................................. 100
DIOBE ZNANJA ............................................................................................. 100

U potrazi za kamenom temeljcem znanja .................................................... 100
Prva dioba nauke .......................................................................................... 101
Prisutno znanje ............................................................................................. 102
Razlog nepogreivosti prisutnog znanja ...................................................... 104
Istovremenost steenog i prisutnog znanja .................................................. 105
Gradacija prisutnog znanja .......................................................................... 106
ETRNAESTA LEKCIJA ............................................................................... 108
STEENO ZNANJE ........................................................................................ 108

Nunost istraivanja steenog znanja .......................................................... 108
Predodba i potvrda ..................................................................................... 108
Sastavni dijelovi tvrdnji ............................................................................... 109
Dioba predodbi........................................................................................... 110
Univerzalne predodbe ................................................................................ 111
Studija univerzalnih pojmova ...................................................................... 113
Odgovor na sumnju ...................................................................................... 115
Pregled drugih stavova ................................................................................. 116
PETNAESTA LEKCIJA .................................................................................. 117
VRSTE UNIVERZALNIH POJMOVA .......................................................... 117

Vrste inteligibilija ........................................................................................ 117
Svojstva svih vrsta inteligibilija ................................................................... 119
Dogovorni (itibr) pojmovi ....................................................................... 120
Etiki i pravni pojmovi ................................................................................ 121
Treba i ne treba ..................................................................................... 122
Pravni i etiki subjekti ................................................................................. 124
ESNAESTA LEKCIJA .................................................................................. 126
EMPIRIZAM ................................................................................................... 126

Pozitivizam .................................................................................................. 126
Kritika pozitivizma ...................................................................................... 127
166
Misbh Yazd
Prednost osjeta ili razuma? .......................................................................... 129
SEDAMNAESTA LEKCIJA ........................................................................... 132
ULOGA RAZUMA I OSJETA U PREDODBAMA ..................................... 132

Primarnost razuma ili osjeta u predodbama ............................................... 132
Kritika .......................................................................................................... 134
Istraivanje jednog problema ....................................................................... 135
OSAMNAESTA LEKCIJA ............................................................................. 139
ULOGA RAZUMA I OSJETA U POTVRDAMA .......................................... 139

Neke naznake o potvrdama .......................................................................... 139
Istraivanje problema ................................................................................... 142
DEVETNAESTA LEKCIJA ............................................................................ 145
VRIJEDNOST ZNANJA ................................................................................. 145

Povratak na prvobitni problem..................................................................... 145
ta je istina? ................................................................................................. 146
Kriteriji prepoznavanja istine ....................................................................... 147
Podrobnije ispitivanje jednog problema ...................................................... 148
Kriteriji tanosti i netanosti sudova ............................................................ 150
Isto ime i sadraj (nafs al-amr) .................................................................... 151
DVADESETA LEKCIJA ................................................................................. 153
VREDNOVANJE ETIKIH I PRAVNIH SUDOVA ..................................... 153

Obiljeja etikog i pravnog znanja............................................................... 153
Kriterij tanosti i netanosti vrednujuih sudova ......................................... 154
Pregled najznaajnijih miljenja .................................................................. 155
Ispitivanje ovog problema............................................................................ 157
Rijeenje jednog prigovora .......................................................................... 159
Relativizam u etici i pravu ........................................................................... 160
Razlika izmeu pravnih i etikih sudova ..................................................... 160
167
Dosadanje objavljene knjige u izdanju Mulla Sadre:
1- Karakteristike islama,
2- Osnove tefsira,
3- Sekularizam ili vjera?
4- Nehdul-belaga, proivljenje 1,
5- Pouka o odgoju,
6- Bit Islama,
7- Samospoznaja i duhovno uzdizanje,
8- Osnove logike,
9- Mudrosti islamske medicine,
10- Rasprava o poslanstvu,
11- Temeljne postavke u akaidu,
12- Savreni ahlak,
13- Islamsko-irfanske teme,
14- Uvod u fikh,
15- Ciklus predavanja o kur'anskoj uputi
168
Misbh Yazd
Misbh Yazd
Izdava:
Fondacija Mulla Sadra, www.mullasadra.com
e-mail: mullasadra@mullasadra.com
Za izdavaa:
mr. Mohammad Reza Peysepar
Lektor:
Hfz. Ensar Karaman
Dizajn i DTP
Luman Avdi
tampa:
Sabah print Ilida
CIP- katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
YAZDI, Mohammad Taqi Misbah

Islamska filozofija / Mohammad Taqi Misbah;
Sarajevo: Fondacija Mulla Sadra u B i H, 2004.-

154 str. ; 21 cm
Bibliografske i druge biljeke uz tekst
ISBN 9958-9694-1-6
COBISS.BH ID 13350662
Rjeenjem Ministarstva obrazovanja i nauke F BiH br.
05-15-29151/04/04 od 02.07.2004. g., na osnovu l. 18.
stav 2. taka 10. Zakona o porezu na promet proizvoda i
usluga Slub. nov. Fed. B I H br. 49/02,37/03 i 14/04, u
skladu s l.4. ovaj proizvod je oslobo. poreza na promet.
169

Islamska Filozofija 1 Misbah PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Islamska Filozofija 1 Misbah PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Misbh Yazd

Muhammed Taq Misbh Yazd

Naslov prijevoda: Islamska filozofija 1

S engleskog preveo: hfz. Ensar Karaman

Ureivaki odbor: prof. dr. Munib Maglajli,

Redaktor: Ibrahim Avdi

Ajatollah Misbh Yazd

Muhamed Reza Peysepar

U ime Allaha Milostivog Samilosnog.

PRVOTNO STANJE PODUAVANJA FILOZOFIJE

Filozofija je meu svim predmetima, u ovom naunom centru, imala

Obiljeja ove knjige

Muhammed Taq Misbh Yazd

KRATAK POGLED NA TOK FILOZOFSKE MISLI

Poetak filozofske misli

Razvoj ljudske misli kao i stvaranje ovjeka poinju prije pisane

Pojava sofizma i skepticizma

U petom stoljeu p.n.e. spominju se uenjaci koji su se na grkom

Doba procvata filozofije

Najpoznatiji mislilac koji je ustao protiv sofista i koji je kritizirao

prirodne nauke: opi principi

teorijska matematika: aritmetika,

teologija: opi principi

etika (tie se pojedinca)

ekonomija domainstva (tie se

politika (tie se zajednice)

Netom nakon Platona i Aristotela, njihovi uenici su se neko vrijeme

Izlazak sunca Islama

Gotovo istovremeno sa maloas spomenutim procesom (u estom

Razvoj filozofije u islamskoj epohi

irenjem podruja pod islamskom upravom i sklonou ljudi prema

KRATAK POGLED TOKA FILOZOFSKE MISLI

Nakon irenja kranstva u Evropi i sjedinjavanja moi Crkve sa

Renesansa i temeljita promjena u miljenju

Od 14. stoljea zahvaljujui razliitim iniocima pripremao se teren

Druga faza skepticizma

Sumnja, pored toga to je bolna psiholoka zaraza, povlai za sobom

Najvanije nastojanje za spaavanje od skepticizma i oivljavanje

Primarnost iskustva i moderni skepticizam

Dok je u veem dijelu Evrope oivljavana racionalna filozofija i dok

Kantova kritika filozofija

Humeove misli su meu onim mislima koje su stvorile osnovu za

KRATAK POGLED NA TOK FILOZOFSKE MISLI

Kao to je ranije navedeno, poslije renesanse nije nastao nijedan sta-

Zapadne filozofske kole mogu se podijeliti u dvije openite skupine

Nakon renesanse, dok su filozofija i vjera u Evropi prolazile kroz

Zakljuujui ovaj kratki pregled, jo emo baciti pogled na jedinu

Iz ovog kratkog pogleda na tok ljudske filozofske misli, pored toga

ZNAENJA TERMINA NAUKA I FILOZOFIJA

U prvoj lekciji naznaeno je da se izraz filozofija od poetka prim-

U svim jezicima (koliko je poznato) mogu se pronai rijei koje

Struno znaenje termina nauka

Meu terminima s razliitim i zbunjujuim primjenama je i termin

Struno znaenje termina filozofija

Dosad smo se upoznali sa trima strunim znaenjima filozofije. Prvo

Izraz nauna filozofija koristi se na razliite naine:

U prethodnoj lekciji spomenuli smo da se ponekad termin filozofija

Jedan od termina koji se koristi nasuprot nauci jeste termin

Nauka, filozofija, metafizika i odnosi meu njima

Imajui na umu spomenuta razliita znaenja nauke i filozofije,

Podjela i klasifikacija nauka

Ovdje se postavlja pitanje ta zapravo motivira odvajanje nauka jed-

Norma razlikovanja nauka