ANTIČKA FILOZOFIJA

1.) Kozmološko razdoblje (ateizam, materijalizam)

Filozofija se javlja krajem 7. i početkom 6.st. pr.n.e. u Grčkoj.

U gradu Miletu, trgovinskom i kulturnom središtu, djeluju prvi filozofi. Osnovno pitanje koje
pokušavaju odgonetnuti je Što je prauzrok svega?
Od nečega je morao nastati svijet i to nešto se održalo do danas, kako to da je bilo samo sebi
dovoljno za početni impuls života, da li je nešto nastalo iz ništa ili iz nečega, itd.

TALES- nazivaju ga i ocem grčke filozofije, tvrdi da je sve voda. Voda je praelement od kojega
je sve nastalo, voda je i danas prisutna i neophodna za preživljavanje, te će samo voda i
ostati nakon što dođe kraj svijetu koji poznajemo.

ANAKSIMEN- osnova svega je zrak, a zgušnjavanjem i razrjeđivanjem zraka nastaju sve

pojave i stvari u svijetu.

ANAKSIMANDAR- on kao prauzrok ne navodi konkretnu stvar, nego uvodi pojam apeiron, tj.
nešto beskonačno kvalitativno neodređeno. Apeiron je beskonačan i neiscrpan izvor
energije, iz koje zatim nastaje svijet izdvajanjem suprotnosti toplog i hladnog.

Kod Miletskih filozofa dakle vlada monizam (jedan je uzrok).

Nadalje, oni su tvorci pojma prirode, teze o povezanosti, o jedinstvu prirode.

Pitagorejska škola (6,5.st.pr.n.e.)

Djelovali su u Italiji, u aristokratskom gradu Krotonu.

Organizirani su bili u red, sektu sa strogom disciplinom odricanja te svojim obredima. Smisao
života im je bio pročišćavanje duše i intelektualan život.
Utemeljitelj je poznati matematičar Pitagora (oko 580-500), a svoj procvat škola je doživjela
na čelu s Filolajem.
Polazište Pitagorejaca bile su matematika (zakoni brojeva), glazba (sklad odnosa, npr. dužina
žice i visina tona), astronomija (sklad odnosa i kretanja nebeskih tijela). Sve je to imalo u sebi
crtu savršenstva za kojim su Pitagorejci tragali, jer su se pojave i zbivanja mogle svesti na
određene zakonitosti- zakonitosti brojeva.
I u svim praktičnim ljudskim djelima i tehničkim umijećima vidjeli su prisutnost broja – mjere
– količinskog odnosa kao bitnog.
Broj je bit svega. Brojevi su počelo prirode, vječni su i nepromjenjivi. Čitav je svemir
harmonija i broj. Matematička racionalna spoznaja postaje jedina ispravna spoznaja znanja, a
kategorija kvantitete osnovna kategorija pitagorejske filozofije.
Broj 10 smatrali su najsavršenijim od svih brojeva, u njemu su vidjeli jedinstvo svijeta.

1
Heraklit (oko 540-480)

Iz grada Efesa u Grčkoj. On nije tražio praelement, tu početnu supstanciju te njenu promjenu
u nastanak svih stvari, nego je upravo taj proces mijenjanja, tu vječitu promjenu u svijetu
uzeo kao polazište i definirao je kretanje kao bit svijeta. Doduše, vatri je u odnosu na ostale
elemente dao primat te rekao da je ona prva postojala, ali ona mu je zapravo simbol vječna
kretanja. U svijetu vlada kružni tok izmjene stvari, promjena je nužna i apsolutna, sve
podliježe promjeni, sve nastaje i nestaje, sve se kreće.

Svaka stvar nosi u sebi svoju suprotnost, sve je puno suprotnosti koje se slažu. Svijet je
harmonija i borba suprotnosti.

Svijetom vlada logos (zakon, poredak, um), koji se zbiva kao jedinstvo i borba suprotnosti.

Heraklit se prvi bavio izvorima spoznaje, te rekao da osjetila daju nepouzdana svjedočanstva
ako duša nije oplemenjena. Prava je spoznaja racionalna, samo ona spoznaje logos.

Elejska škola (6,5.st.pr.n.e.)

Utemeljitelj ove filozofske škole je KSENOFAN, koji se nadovezuje na Milećane te postavlja

tezu da je Sve jedno, oblika kugle i ograničeno; to Jedno nije nastalo, nego je vječno i
potpuno nepokretno.

PARMENID je najpoznatiji predstavnik ove škole, koji je potpuno razvio teoriju bitka. Njegov
poznati spjev zove se „O prirodi“, u kojem alegorijski govori o dvije vrste spoznaje. Razum
mora svladati osjetila jer jedino tako je moguća istinska spoznaja. Osjetilna spoznaja je
mnijenje (doxa, grč.=nepouzdano mišljenje), dakle vidljivi svijet je privid, varka.
Jedino mišljenjem spoznajemo istinu - bitak (Jedno). Racionalna spoznaja je prava spoznaja.
Postulat njegove filozofije = Bitak jest. Nebitak nije. Bitak je postojeće – biće- tjelesnost –
materijalitet. Nebitak je nepostojeće – bestjelesnost – prazan prostor.
Pravo mišljenje o bitku podudara se s bitkom, jer izvan bitka ništa ne postoji. Bitak=mišljenje.
Parmenid negira postojanje bivanja kao procesa, jer bivanje bi značilo prelazak iz nebitka u
bitak, a to je protivno razumu. Ono što postoji nije nastalo, tvrdi on. Bitak je vječan, jedan,
on sve obuhvaća. Bitak jest – bivanja nema.
Ove njegove tvrdnje često su izazivale poruge i smijeh pa ga je njegov istomišljenik ZENON
revno branio duhovito smišljenim aporijama (nedoumicama), npr. Ahilej i kornjača.

Posrednici (5.st.pr.n.e.)

2
EMPEDOKLO, tvorac teorije elemenata. On razlikuje 4 nepromjenjiva elementa: vodu, vatru,
zrak i zemlju. K tomu on uvodi i pojam sila odvojenih od elemenata, a to su ljubav koja spaja i
mržnja koja razdvaja.

ANAKSAGORA, tvrdi da ima bezbroj vrsta različitih supstancija, a vrhovna je nus=svjetski um,
najčistija tvar, odvojena od svih drugih, jedina koja se kreće sama od sebe i pokreće druge.

Atomisti (5,4.st.pr.n.e.)

Osnivač atomističkog učenja je LEUKIP, koji je potekao iz Elejske škole, ali puno je poznatiji
njegov nasljednik DEMOKRIT.

Atomisti tvrde da cijepanje čestica u svijetu nije moguće vršiti unedogled, nego da ono staje
kod nedjeljivih tvari – atoma (atomos = nedjeljiv).

Upravo ti atomi su bitak, vječni su i nepromjenjivi, nenastali i neuništivi. Uz atome, u svijetu

postoji i neograničen prazan prostor – nebitak, u kojem se atomi kreću sami od sebe,
sudaraju se, isprepliću i tako uzrokuju pojavne promjene stvari. Sve je dakle sastavljeno od
atoma i praznog prostora. Atomi se međusobno razlikuju oblikom, težinom, veličinom, a
stvari se međusobno razlikuju po svojstvima atoma, njihovom položaju i redoslijedu.

Kauzalnost svijeta – sve u svijetu zbiva se po nekom uzroku, nema slučajnosti.

Spoznaja – Demokrit razlikuje dvije vrste spoznaje: mračna (dobivena opažanjem) i prava
(razumska).

2. Antropološko razdoblje grčke filozofije

Sredinom 5.st. došlo je do obrata filozofskog interesa s pitanja kozmosa na pitanje čovjeka. U
središtu su sada etička pitanja vrline, prava, običaja, zakonitosti, odgoja itd.

Sofisti

Demokracija=vladavina naroda, svaki građanin neposredno sudjeluje u javnom i političkom

životu, tako da važnu ulogu igra govornička vještina i vještina dokazivanja.

Sofisti su prvi profesionalci u poučavanju. Sofist=grč. znalac.

Oni razvijaju tehnike uvjeravanja, umijeće argumentiranja i dokazivanja.

Najugledniji sofist bio je PROTAGORA, a glavna teza sofistike glasi: Čovjek je mjerilo svih
stvari; onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu.

3
Spoznaja=> opažaji su izvor spoznaje, ali su oni subjektivni i nepouzdani; isti vjetar nekome je
hladan, nekome nije. Kako se kome što čini, tako i jest. Nema dakle istine koja bi vrijedila
objektivno za sve.

Etika=> nema općevažećih normi morala; u raznim krajevima, vremenima i uvjetima različiti
ljudi različito smatraju dobrim i zlom.

SOKRAT (469-399.pr.n.e.) „Znam da ništa ne znam“

Nema pisanih zapisa, vodio je dijaloge koje je kasnije objavio učenik Platon.
Kaže da je smisao čovjekova života u kreposti; poštovanju zakona, umjerenosti,
samosvladavanju, usavršavanju. On kaže: spoznaj samoga sebe.
Htio je popraviti društvo, preodgojiti ga. Odlučno zagovara aristokraciju kao „vladavinu
najboljih“. Najbolji su za njega oni koji znaju.

Spoznaja=> um određuje čovjeka, mjera svega jest umni uvid; mišljenje, spoznaja, istina,
točno poznavanje stvari.
Protivnik je sofista i njihovog relativizma, jer čovjeku su potrebne jasne spoznaje.

Etika=> vrlina je mudrost, jer mudri ljudi znaju što je dobro te postižu sreću i blaženstvo.
Dobar je onaj koji zna, krepost=znanje.

Ironija i majeutika=> Sokratova metoda prosvjećivanja. Prvi, negativan korak njegove

metode razgovora bio bi suočavanje sugovornika s vlastitim neznanjem (ironija). U daljnjem
toku razgovora dobro usmjerenim uzastopnim pitanjima pomaže on sugovorniku da dođe do
istine, da je spozna i iznese na vidjelo (majeutika, pozitivni dio).

3. Ontološko razdoblje grčke filozofije

Platon (427.-347.pr.n.e.)

Kao mladić sreo je Sokrata, bio punih 9 godina uz njega, zatim je proputovao da bi se vratio u
Atenu i 387. u Akademovom vrtu osnovao svoju filozofsku školu.
Platonovo učenje poznajemo izvorno jer su njegova djela prvi filozofski spisi sačuvani u
cjelini. Djela: Država, Simpozij, Fedon, Fedar, Sofist, Zakoni i dr.

Idealizam=> Platon razlikuje dvije zbilje - svijet ideja

- svijet pojava
Prava stvarnost je svijet ideja, umni prostor, misaona zbilja, a svijet pojava je prolazna zbilja,
materijalni svijet, varka.
Umom shvaćamo svijet ideja, a osjetilima svijet pojava.

4
Ideje su vječne i nepromjenjive biti svega. One su bitak i bit, po njima sve jest.
Ideje su savršenije od materijalnih stvari, koje su tek kopije, odraz ideja.
Ljepota je tako jedna jedina, savršena, nepromjenjiva, a lijepih je predmeta mnogo.
U hijerarhiji je najviša ideja dobra. Ona obuhvaća sve druge, ona je svrhovit sadržaj sve zbilje,
izvor bitka i biti. Stolar je stolar ako je dobar stolar.

Spoznaja=> umna spoznaja je jedina prava spoznaja, spoznavanje osjetilnog pojavnog svijeta
je samo mnijenje.
4 stupnja stvarnosti:
Ideja - predodžba - pojava - sjena u vodi.
Besmrtna duša boravila je prije rođenja u carstvu ideja, ali sada u opažajnom svijetu pojavne
stvari čovjeka podsjećaju na ideje, na prve uzroke. Spoznaja dakle nije ništa drugo doli
sjećanje.

Dijalektika=> prava metoda spoznaje kojom se u razgovoru dobro postavljenim, usmjerenim

pitanjima izaziva u duši sjećanje na ideje.

Idealna država=> država nastaje iz potrebe ljudi za podjelom rada. Cilj države je blagostanje.
On razlikuje tri staleža u idealnoj državi: proizvoditelji, vojnici i vladari. Pravednost se sastoji
u tome da svatko radi svoj posao i ne petlja se u tuđi. Glavna funkcija države je odgoj
građana.

3 dijela duše=> požudni, umni i voljni. Čovjeka treba voditi umni dio i držati na uzdama druga
dva dijela.

Aristotel (384-322.pr.n.e.)

Rođen u Stagiri, sin Nikomaha, liječnika makedonskog kralja Aminte II. Sa 17 god.
odlazi u Atenu i postaje Platonov učenik u Akademiji. Bio je uz Platona sve do njegove smrti.
Godine 342. Aristotela je pozvao Filip Makedonski da preuzme obrazovanje njegova sina
Aleksandra. Njegova pedagoška djelatnost prestaje s Aleksandrovim preuzimanjem
prijestolja 336-te, tako da se Aristotel vraća u Atenu i osniva svoju filozofsku školu u Likeju
(dio grada Atene).323.g. umire Aleksandar Veliki, a Aristotel je optužen za bezbožništvo,
zato se sklonio iz Atene i otišao na obiteljsko imanje u Halkidu. Ubrzo zatim umire od bolesti.

Aristotel je osnivač logike, prvi je i najuspješniji univerzalni mislilac svih vremena. On

daje povijesni pregled i kritiku različitih gledišta o nekom problemu, te na kraju izlaže svoje
teorije. Osim logike, temelje je dao i drugim znanostima: fizici, kemiji, biologiji itd.
Budući da potječe iz liječničke obitelji, on je odgojen u znanstvenom duhu. Za njega je
zbilja ovo materijalno oko nas; nema druge stvarnosti do ove koja je jedinstvo općeg i
pojedinačnog, biti i pojave. Nema općeg izvan pojedinačnog, biti izvan pojave. Bit i pojava,
opće i pojedinačno, neodvojivi su.
Kaže: „Drag mi je Platon, ali draža mi je istina.“
Kritika Platonova idealizma => ideje nisu odvojive od realnih stvari.
Tvar i oblik=>u svakoj pojedinačnoj stvari Aristotel razlikuje tvar i oblik. Tvar je pasivna
mogućnost, potencija za kakvo usavršavanje. Oblik je ono bitno, bit po kojoj nešto jest to što
jest; stvar je oblikovana tvar. Duša je oblik tijela.

5
Prijelaz iz tvari u oblik, iz mogućnosti u čin jest kretanje, događanje.

Hijerarhija oblika=>jedna tvar je mogućnost za neki oblik, a taj oblik je opet mogućnost za
neki viši oblik. Svijet je vječno kretanje, usavršavanje oblika.
Na vrhu te piramide stoji najviši oblik, mišljenje, bog, nepokretni pokretač.

Teleologija=>svrhovitost, sve u svijetu ima svoju svrhu.

Spoznaja=> Aristotel razlikuje prve i druge supstancije. Prva supstancija je ova tu

pojedinačna stvar. Druge supstancije su vrste i rodovi. Spoznaja počinje od onoga što je
nama prvo dano, od osjetila doznajemo prvu supstanciju, ono pojedinačno. Zatim se
mišljenje postupno induktivno uzdiže do spoznaje općeg.
Znanje je moguće jedino kao znanje o općem.

Etika=>dijeli vrline na etičke-vrline volje, um usmjerava volju na umjerenost

i dijanoetičke-znanje, umovanje, vrline mudraca
KRŠĆANSTVO I FILOZOFIJA

Vrijeme Rimskog Carstva=> stalne unutrašnje krize, nejedinstvenost u politici i gospodarstvu,

česti ustanci i pobune. Narodu je trebala vjera i nada u bolje sutra. Čovjek traži spas s one
strane osjetilnoga svijeta. Javlja se mnoštvo proroka, propovjednika novih religija.

Kršćanstvo se javlja u Palestini unutar židovske zajednice. Rano kršćanstvo koncentrirano je

oko 10 zapovjedi kojima je određen čovjekov odnos prema Bogu, ljudima i životu.
Isus kao Božji sin obećava spas na drugom svijetu. Ovaj svijet bezvrijedna je dolina suza i tek
priprema za zagrobni vječni život u duhu. Zahtijeva se prekid s vrijednostima ovog svijeta.
Uvjet spasa je bol i patnja, odricanje od tjelesnog života i užitaka. Nova religija osvojila je
svijet svojom etikom ljubavi, jer zapovijeda nenasilje, ljubav, praštanje i milosrđe.

Kršćani su predstavljali otpor vlasti jer nisu priznavali druge kultove, pa ni kult cara kao
vrhovnog božanstva, zato su bili izvrgnuti progonima.
Milanskim ediktom 313.g. kršćanstvu je priznata ravnopravnost s drugim kultovima, a 391.g.
ono postaje službena religija Rimskog Carstva.
U nastojanju da se odupre filozofskoj kritici, kršćanstvo počinje sustavno izlagati svoje
učenje.

Aurelije Augustin (354-430)

Jedan od najvećih filozofa kršćanstva. U djelu „Ispovijesti“ opisao je svoj životni put. U zreloj
dobi posvetio se svećeničkom pozivu, bori se za jedinstvo crkve, suprotstavlja se skepticima.
U njegovom filozofskom sustavu Bog ima središnje mjesto, on je uzrok i svrha svega. Sve
dobro potječe od Boga, a zlo je samo nedostatak dobra.

Voluntarizam=> Augustin je prvi u povijesti zastupao gledište da je volja bitna moć koju
posjeduje čovjek. Volja je nadređena razumu.

6
U djelu „O Božjoj državi“ on je prvi postavio i problem filozofije povijesti, te kaže da je
povijest neprestana borba dobra i zla, svjetla i tame.
Postoje dvije vrste ljudi, oni koji žive po Bogu i oni koji žive po ljudima.
Ljubav prema sebi dovedena do prezira prema Bogu rađa zemaljsku državu; ljubav prema
Bogu dovedena do prezira sebe rađa nebesku državu. Konačnim odvajanjem i pobjedom
nebeske države bit će dostignut cilj povijesti.

Razlike između grčke i kršćanske filozofije

Iako grčki filozofi nalaze mnoge mane materijalnom svijetu, njihov čovjek je u njemu aktivno
uključen, i vjeruje da blaženstvo može postići i tu.
Kršćani naprotiv tvrde da je ovaj svijet polje zla, tjelesnosti i grijeha, nesreće i patnje, pa se iz
njega povlači i propovijeda prevladavanje osjetilnosti i askezu.

NOVI VIJEK

Filozofija renesanse

Renesansa- preporod, novo rođenje. To je doba u kojem se novo suprotstavlja starome, ruši
se skolastička tradicija, filozofija se konačno odvaja od teologije, znanost od religije, razum
od vjere.
Daljnje opće značajke: - oživljavanje antike
- interes za prirodu i prirodne znanosti
- interes za čovjeka i njegov nutarnji život
- optimizam
- individualizam

Društveno-povijesne prilike: porast robno-novčane privrede, uzlet građanskog staleža,

otkriće novih zemalja, završava stogodišnji rat između Eng. i Fra. Turci osvajaju
Konstantinopol, pad Istočnog Rimskog Carstva.

Giordano Bruno (1548.-1600.)

Odbacuje sve službene autoritete, jer jedina vodilja treba biti razum i slobodno istraživanje.
Beskonačnost je središnja tema njegove filozofije. Svemir je beskonačan, u njemu je mnoštvo
svjetova. Sva je priroda živa, oduhovljena. Bog nije izvan svijeta (nije transcendentan), on je
duša svemira, sila koja je u svemu prisutna, sveprožimajuća sila. Bog je uzrok i počelo svega.
Priroda je Bog u stvarima. Svijet je jedan, jedinstven, beskonačan: sastoji se od monada –
minima (atomi koji su centri sila). Mikrokozam je ogledalo makrokozma. Spoznaja je zapravo
samospoznaja čovjeka.

7
U toj beskonačnosti svijeta čovjek niti Zemlja nisu više u središtu, ali čovjek ima svoje mjesto
i vrijednost. Nema izgubljena raja, ovaj zbiljski svijet je jedini kojem čovjek pripada, ovdje si
čovjek treba izgraditi zemaljski raj.

Svojim vlastitim trudom čovjek treba graditi i odrediti svoj život, sudbinu.

Čovjek je „homo faber“, djelatno, radno biće. Stoga zlatno doba ljudske povijesti ne leži iza
nas, nego u budućnosti.

Empirizam i racionalizam

U renesansi se javlja problem metode filozofije.

Empirizam=> iskustvo je izvor spoznaje. Duh je neispisan list papira po kojem iskustvo
urezuje znakove. Nema ničega u razumu što prije nije bilo u osjetilima. (J. Locke)

Racionalizam=>razum ili um je izvor spoznaje, do bitnih spoznaja dolazimo umovanjem

(pojmovnom analizom, logičkom dedukcijom).
(Descartes, Spinoza, Leibniz)

Racionalizam - René Descartes (1596.-1650.)

„Znanje treba biti moć za vlast nad prirodom“.

Moguće je doći do spoznaja koje su korisne za život, čovjek je sposoban spoznati istinu, ali
treba izgraditi pravilnu metodu.

4 su pravila koja Descartes navodi u svom djelu „Rasprava o metodi“:

a) istinito je samo ono što spoznajemo jasno i razgovijetno.

b) teškoću treba razdijeliti na jednostavne dijelove, analiza
c) zatim treba složiti jednostavne dijelove u složenu cjelinu, sinteza
d) načelo provjeravanja potpunosti postupka

Tijekom studija slušao je teorije skolastike, te se razočarao i zaključio da je jedina

korist od učenja ta što je došao do uvjerenja o svom neznanju.
On zato želi preispitati sve ispočetka, očistiti svoj duh kako bi došao do sigurnih spoznaja. On
ruši sve autoritete tradicije, te je optimističan u svom naumu da vlastitim umovanjem
razlikuje istinu od zablude.

Odlučio je dakle u sve posumnjati, ali je upravo tada uvidio da dok sumnja, on nužno
jest, on postoji kao čovjek. Istina mislim, dakle jesam (cogito, ergo sum) tako je pouzdana da
se u nju ne može posumnjati. To je prva i najsigurnija od svih spoznaja, to je prvo načelo
filozofije.

8
 Analizirajući dalje to prvo načelo on dolazi do zaključka da je čovjek supstancija čija je
bit mišljenje. Čovjek je njemu najprije misaono biće.
Descartes ne odbacuje osjetilno iskustvo, ali daje primat razumu. Čistim je mišljenjem,
neovisno o iskustvu, moguće spoznati zbilju.

BOG=>Ako sumnjam, znači da nisam savršen, jer je spoznaja savršenija od sumnje. Ideju bića
savršenijeg od moga moglo je u mene usaditi samo to savršenije biće, dakle Bog. „Ja sam,
dakle Bog je, dakle svijet je.“
Egzistencija Boga izvodi se iz ljudskog mišljenja o njemu.

DUALIZAM=> Descartes razlikuje dvije supstancije: duh i tijelo, misleću i protežnu stvar.
Spoznavanje i htijenje su misaone, a oblik, veličina, kretanje itd. pripadaju protežnoj
supstanciji.

Materija je isključivo protežnost, prostornost, pokret i njome upravljaju zakoni mehanike,

sav tjelesni svijet kreće se mehanički, tijela životinja tek su strojevi, automati. Jedino čovjek
ima dušu, u epifizi životni duhovi djeluju na tijelo.

UTJECAJ=> ostao je slavan i kao znanstvenik, bavio se optikom, otkrio je zakon loma
svjetlosti, zatim u mehanici je dao doprinos jer je uveo pojam veličine gibanja, te mu se
pripisuju zasluge i na poljima refleksologije i psihologije.

Baruch de Spinoza (1632.-1677.)

Odrastao u židovskoj zajednici u Nizozemskoj, pobunio se protiv tradicije govoreći da je bit

religije u uvjerenju, a ne u vjeri u dogme, kritizirao je teološku sliku svijeta. Zbog toga ga je
židovska vjerska općina ekskomunicirala i proklela.

MONIZAM I PANTEIZAM=> središnji pojam je i kod njega pojam supstancije (stvar koja tako
postoji da joj za postojanje nije potrebna nikakva druga stvar, samodostatna je). Ali,
suprotno Descartesu, on tvrdi da je supstancija nužno jedna. To je Bog ili priroda,
beskonačna stvaralačka moć (natura naturans).

ATRIBUTI I MODUSI=> Supstancija ima beskrajno mnoštvo atributa: ništa nema atribute,
nešto ima atribute, a Bog mora imati sve atribute. Ljudi spoznaju samo dva takva atributa, a
to su protežnost i mišljenje.
Modusi su stanja supstancije, oni su konačne, ograničene, jedna drugom uvjetovane
pojedinačne stvari, stvorena priroda (natura naturata).

DETERMINIZAM=> stvari u svijetu su međusobno toliko povezane i ograničene, tako da iz

danoga uzroka nužno izlazi posljedica, svijetom vlada nužnost, u prirodi ništa nije slučajno.

POLITIČKE IDEJE=> u prirodnom stanju svaki pojedinac u borbi za samoodržanje ima prirodno
pravo na sve što može. Ali bez uzajamne pomoći ljudi bi živjeli bijedno, te zbog straha od

9
većeg zla osnivaju prve zajednice, kasnije države. Ali, pokornost vlasti ne može biti apsolutna,
jer svrha države nije da ljude drži u strahu, nego je svrha države sloboda. Svatko ima pravo
glasno izreći svoje mišljenje.

Empirizam - John Locke (1632.-1704.)

„Nema ničega u razumu što prije toga nije bilo u osjetilima.“

Locke je utemeljitelj empirizma kao i spoznajne teorije (gnoseologije) kao sustavne filozofske
discipline.
On pobija postojanje urođenih ideja, time što kaže nema općeg slaganja svih ljudi čak ni u
najopćenitijim sferama, npr. u logičkim načelima.
Naš duh je dakle, po rođenju samo tabula rasa, neispisan papir po kojem iskustvo urezuje
znakove. Sva naša spoznaja potječe iz iskustva, koje je dvovrsno: - izvanjsko, osjetilno
iskustvo
- unutarnje, refleksija duha
PRIMARNE I SEKUNDARNE KVALITETE=> prvotna svojstva su čvrstoća, protežnost, oblik itd, i
ona su neodvojiva od tijela neovisno o njegovu stanju i veličini. Ideje tih primarnih kvaliteta
dobivamo preko više osjetila.
Drugotna svojstva su sile koje njihovim primarnim kvalitetama u nama proizvode razne
osjete, npr: boje, zvukove. Ideje sekundarnih kvaliteta dobivamo pojedinim osjetilima.
TRI STUPNJA SPOZNAJE=>
1. intuitivna; ova spoznaja je najviša, najjasnija i najsigurnija, a sastoji se od neposrednog
opažanja
2. demonstrativna; ona otkriva slaganje ili neslaganje ideja posredovanjem drugih ideja,
zaključivanjem, dokazivanjem
3. senzitivna; otkriva pojedinačnu egzistenciju konačnih bića izvan nas

Opseg naše spoznaje je ograničen. Mnoge naše ideje ostaju nejasne i nerazgovijetne, ali je
naše znanje dovoljno da na njemu uredimo svoj život.
POLITIČKE IDEJE=> ljudi su u prirodnom stanju slobodni i jednaki; prirodni zakon urođen
ljudskom razumu uči čovjeka da jedni drugima ne smiju nanositi štetu. Mana prirodnog
stanja je ta što se svatko mora sam brinuti za svoje održanje, a pojedinci bi mogli biti
pristrani u rješavanju svojih sporova. Taj nedostatak može se otkloniti društvenim ugovorom
kojim se svaki pojedinac odriče onog svog prirodnog prava da se sam brani i održava, te se
tako uspostavlja država koja jamči život, slobodu i vlasništvo. Locke zagovara podjelu vlasti
na zakonodavnu (najviša), izvršnu i federativnu. Trajni je suveren samo narod, a suverenitet
je neotuđiv. Narod zakonodavcu privremeno povjerava zakonodavnu vlast, ali je može i silom
natrag uzeti ako zakonodavac iznevjeri narod. Revolucija je opravdana.

POLITIČKE IDEJE THOMASA HOBBESA (1588.-1679.)

Homo homini lupus est

10
PRIRODNO STANJE=> svojim tjelesnim i duhovnim sposobnostima ljudi su približno jednaki,
te nitko ne može računati na ikakvu trajnu prednost. Zato ako u prirodnom stanju dva
čovjeka žele istu stvar, oni se u svom nagonu za samoodržanjem nužno sukobljavaju. Iz
straha svatko onda nastoji preduhitriti druge i ima prirodno pravo na to. Dok nema
zajedničke vlasti i zakona, ljudi se nalaze „u ratu svaki protiv svakoga“, čovjek je čovjeku vuk.
Posljedica toga je nedostatak svake poduzetnosti i radinosti, te je život bijedan, surov i
kratak. Strah od smrti čini ljude sklonima miru i spremnima da se odreknu svog prirodnog
prava na sve, te se povezuju društvenim ugovorom. Mnoštvo koje je razumom ujedinjeno u
jednu ličnost zove se država. Suveren (nositelj te vlasti) ima apsolutnu vlast, a podanici ne
mogu mijenjati oblik vladavine jer je ugovor neopoziv.

Prosvjetiteljstvo

Racionalizam 17. st. potvrđuje vjeru u um kao vrhovno načelo. !8. st. nastavlja u
prosvjetiteljstvu duboku vjeru u to da su rješenja svih pitanja čovjekove sreće vezana
isključivo za svjetla uma (odatle i naziv
„pro-svjetiteljstvo“).

Tako Engels kaže: „Prosvjetitelji ne priznaju nikakav vanjski autoritet. Religija, shvaćanje
prirode, društvo,državni poredak, sve je podvrgnuto kritici; sve treba opravdati svoj opstanak
pred sudom razuma.“

Pod utjecajem Locka i empirizma sada se isključuje svako interes za ono što stoji s onu stranu
ljudskog iskustva, prosvjetiteljstvo odbija pitanja o metafizičkoj biti zbilje. Dvije osnovne
značajke ovog razdoblja su dakle strogo samoograničenje uma u granice ljudskog iskustva i
neograničene istraživačke mogućnosti uma.
Prosvjetitelji se okreću praktičnim životnim problemima (država, vlast, crkva, moral, odgoj).

Voltaire (1694.-1778.)

Duhovni vođa prosvjetiteljstva, slavan ali i proganjan u svoje doba, nerijetko su mu i knjige
bile spaljivane. Borac je za slobodu i napredak, a ne tolerira nepravdu, predrasude i
fanatizam. On ipak nije ateist nego kaže da društvu treba Bog, pa kad Boga ne bi bilo, trebalo
bi ga izmisliti.

Voltaire je zagovornik razumne religije – deizma, po kojem je Bog praum svijeta, stvoritelj i
prvi pokretač koji kasnije nema više nikakve veze sa svijetom.

J. J. Rousseau (1712.-1778.)

11
Pored Voltairea značajno mjesto u vrhu prosvjetiteljstva zauzima i Rousseau i njegovo djelo
„Društveni ugovor“. Ovo djelo postalo je teoretska osnova programa jakobinaca, čime se
Robespierre dičio i uvijek isticao da je učenik besmrtnog Rousseaua.
Iz prirodnog stanja ljudskim savezom nastaje država, ali u toj novoj zajednici mora biti
sačuvana volja svakog pojedinca. Samo narod u cjelini
jest suveren i njegov je suverenitet nedjeljiv i neotuđiv. Upravna je vlast tek sluga naroda.
Despotizam je krajnji oblik nejednakosti, te narod ima pravo na ustanak.
Što se tiče samog čovjeka, on je mišljenja da je izoliran čovjek tabula rasa, te se najprije
razvija fizički, zatim osjetilno, intelektualno i moralno, prima seksualni odgoj i konačno se
ženi mudrošću (sofia).
Odbacuje svako religiju i sve obrede posredovanja između Boga i čovjeka te zagovara
prirodnu religiju koju čovjek nosi u dubini srca te se u skladu s tim i ponaša u svijetu.

KLASIČNI NJEMAČKI IDEALIZAM

Immanuel Kant (1724.-1804.)

Rođen u istočnopruskom gradu Königsbergu, kao četvrto od devetero djece.

Odrastao je skromno, studirao je filozofiju, te je nakon studija predavao na sveučilištu u
svom rodnom gradu.
U ranoj dobi pod utjecajem je Descartesa i racionalizma, zatim se okreće Humeu i
skepticizmu, da bi u zreloj fazi stvaralaštva pronašao i osmislio svoju filozofsku teoriju koju
nazivamo kriticizam.
Kriticizam znači kritičko preispitivanje uma samog, zahtjev umu da pred sudom sebe sama
odredi svoje mogućnosti i granice.

Postavio si je tri pitanja: Što mogu znati?

Što trebam činiti?
Čemu se smijem nadati?
Kritička sinteza empirizma i racionalizma=> u spoznaji sudjeluju i objekt i subjekt;
spoznaja je sinteza objekta i subjekta. Objekt daje sadržaj spoznaje (materiju, građu), a
subjekt daje oblik spoznaje (formu). Od objekta subjekt prima utiske koje prema oblicima
svoje spoznajne svijesti doživljava i tako oblikuje u iskustvo.
Sam Kant ovo svoje gledište naziva Kopernikanskim obratom, jer sada objekt više nije
nepomičan i ne čeka da subjekt kruži oko njega, nego subjekt miruje, a sada se objekt kreće i
upravlja prema svojstvima naših spoznajnih moći, on kruži oko subjekta, i prikazuje mu se
kao pojava onako kako to subjekt uvjetuje.

Pored kritičke, njegovu filozofiju možemo nazvati i transcendentalnom, jer on želi

utvrditi takve apriorne – o iskustvu neovisne – uvjete naše spoznaje.

12
A PRIORI=> ono što je prije iskustva, što je po sebi ili prirodi, ono što se spoznaje neovisno od
iskustva zaključivanjem pomoću čistih pojmova.

A POSTERIORI=> ono što je poslije iskustva, što se spoznaje na temelju iskustva.

Takva dva apriorna oblika opažanja su prostor i vrijeme, jer oni se mogu spoznati samo
intuitivno. Prostorni i vremenski odnosi opažaju se samo u pasivnom, receptivnom dijelu
uma (koji Kant naziva zrenjem), za razliku od njegova aktivnog dijela, intelekta.
Razum je treća bitna kategorija koja sintetizira ono što je u zrenju raznoliko i odvojeno.
Sposobnost je razuma mišljenje, tj. sjedinjavanje predodžbi u svijesti, suđenje.
Čovjek je tako zakonodavac prirode, svojim kategorijama on uvjetuje i određuje kakvo će biti
njegovo iskustvo. „Razum ne crpi svoje zakone (a priori) iz prirode, nego ih njoj propisuje.“

Dakle, nije moguće spoznati stvar o sebi, nego samo pojave. Spoznajemo objekt
onako kao nam se pojavljuje ovisno o našim subjektivnim oblicima zrenja i mišljenja.

Naši transcendentalni oblici svijesti (prostor, vrijeme, kategorija razuma) ograničeni su dakle
na iskustvo. Terminom transcendentalan Kant označava sljedeće:

1. ovi oblici neovisni su o iskustvu (apriorni su, prethode mu)

2. omogućuju iskustvo
3. vrijede samo za iskustvo, ali ne preko njegovih granica

ETIKA=> samo volja može biti dobra, ona je sama po sebi dobra, jer nosi u sebi svoju svrhu, a
to je ispunjenje dužnosti. Dužnost je za Kanta nužnost djelovanja iz poštovanja prema
zakonu.

Imperativ je formula zapovjedi uma. On može biti:

1. hipotetički; ako upućuje na kakvo djelovanje kao sredstvo za nešto drugo
2. kategorički; ako upućuje na djelovanje kao po sebi dobro. Kategorički imperativ koji Kant
postavlja svakom čovjeku je „Radi samo prema onoj maksimi za koju ujedno možeš htjeti da
(tvojom voljom) postane opći zakon“.
Svaki čovjek zna što je dobro, a što zlo, te što treba činiti da bi bio pošten i dobar.

Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770.-1831.)Djelovao je u Frankfurtu, Bambergu,

Nürnbergu, te kao sveučilišni profesor u Jeni, gdje je izgradio jedan od najvećih filozofskih
sustava.
Glavna Hegelova djela su: „Fenomenologija duha“, „Znanost logike“, „Enciklopedija
filozofskih znanosti“.

13
Idealizam=> ideja je Hegelu bit svega. Ideja, um, umnost je ono osnovno, apsolutno. Ta bit
svijesti i svijeta, duha i prirode, subjekta i objekta, razvija se tako da tek na kraju procesa
dolazi do svijesti o sebi. Tek na svršetku ono je što doista jest.

Ontološki monizam=>Spoznaja je moguća tek uz pretpostavku identiteta svijesti i svijeta. Da

subjekt spozna i pronikne objekt, te da čovjek u svijetu djeluje svrhovito i smisleno, moguće
je jedino ako su subjekt i objekt u svojoj biti istovjetni, ako prirodu i čovjeka prožima ista
umna osnova.

Svijest je sa svijetom u dinamičkom odnosu razvojnog zbivanja, u kome je upravo

dijalektičnost procesa objektivna karakteristika i svijesti i svijeta.

Panlogizam=> mišljenje i bitak su istovjetni: zakonitost uma ujedno je i zakonitost zbilje. Tako
Hegel kaže:“Pojmiti ono što jest zadaća je filozofije, jer ono što jest – jest um. Što je umno, to
je i zbiljsko, a što je zbiljsko, to je i umno.“ Logika je isto što i ontologija.
Dijalektika=> ona je ona sveobuhvatna zakonitost po kojoj se sve zbiva. Hegel u svemu
otkriva dvostrukost objektivnog i subjektivnog: tokovi svijesti paralelni su s tokovima svijeta.
Dijalektika je put samorazvoja apsolutne ideje.
Dijalektički hod je tročlan, sastoji se od teze, antiteze i sinteze. Teza je prvi stupanj
jednostavnog postavljanja, afirmacije pojma; antiteza je drugi stupanj negacije, razlikovanja;
sinteza je treći stupanja u kojem se događa negacija negacije, tj. stupanj posredovanja koji
uključuje prva dva određenja i ukida njihove suprotnosti.
Sama sinteza nije završetak, nego tek nova teza za novu antitezu k novoj sintezi itd.
Filozofija prirode=>priroda je drugobitak, negacija ideje, otpor-opreka-suprotstavljanje. U
prirodi je ideja izvan sebe, tuđena je sama sebi, da bi se u duhu vratila i stekla svijest o sebi
kao biti svega.
Čovjek je najviše prirodno biće, najviše djelo prirode, ali i on je duh. Stupnjevi duha su
subjektivni, objektivni i apsolutni.

Friedrich Nietzsche (1844.-1900.)

Kritizira kršćanstvo, te kaže da u njemu vlada moral stada, slabih ljudi, sabranih ništica. Lažni
moral askeze i odricanja života, što u pakao šalje sve velike ljude, pa na nebu nema ni jednog
zanimljivog čovjeka.

Citat: “Povijest borbe morala protiv osnovnih instinkta života najveći je nemoral za koji je
ikad znao svijet.“
Čovjek pripada zemlji, tvrdi Nietzsche. U njegovom djelu „Tako je govorio Zaratustra“ on
poziva ljude da ostanu vjerni zemlji i da ne vjeruju onima koji govore o nadzemaljskim
nadama, takve propovjednike on naziva trovačima.
Svijetom ne vlada nikakav logos, nego kaos. Život je stalna borba u kojoj pojedinac mora biti
spreman na sve kako bi opstao.

14
VOLJA ZA MOĆ=> To je moguće izvesti snagom volje, volja je dakle osnovna pokretačka sila
zbivanja u svijetu. I to ne bilo kakva volja, nego volja za moći.
U svijetu postoje jače i slabije individue, na nama je da svojom vlastitom snagom i voljom za
moć uspijemo dohvatiti najviše društvene položaje i iskoristiti sve blagodati na ovom svijetu.
Ne treba gajiti suosjećanje, jer to je vrlina slabih, nego se probijati naprijed bez osvrtanja.
Ako netko pada, treba ga gurnuti da još brže padne na dno. Moral jakih razlikuje se od
morala slabih. *

BOG JE MRTAV=> treba odbaciti vjeru i početi vjerovati u sebe. Čovjek se oslanja sam na
sebe, time stječe prava ali i odgovornost te tek tada ispunjava svoju svrhu. Treba prevladati
sferu čovjeka kakav je bio dotad, te se uvodi pojam nadčovjek, što zapravo znači uzeti stvari
u svoje ruke i ne birati sredstva za postizanje ciljeva. Konformizam je neprihvatljiv.

VJEČNO VRAĆANJE ISTOG=> svijet nema završetka, nego se život odvija kao po kružnici, sve
se vraća na početak i opet kreće ispočetka. Tu nužnost sudbine nadčovjek spremno prihvaća
i u tome je njegova snaga.

Arthur Schoppenhauer (1788.-1860.)

Volja je za Schoppenhauera bezumna, to je puka volja za životom, slijepi nagon. Takva volja,
koja i proizlazi iz nedostatka, nikada ne može biti zadovoljena, pa su bol, nesreća i trpljenje
neminovno iskustvo života.

Šest dana bijede i sedmi dosade!

Ovaj je svijet najgori od svih mogućih. Svjetska povijest je besciljno lutanje, niz poraza i
razočaranja. Jedino što može ublažiti bol je askeza i negacija volje (utjecaj indijske filozofije),
utapanje u Nirvanu, tišinu praznine nebitka.

Neke filozofske discipline:

-ontologija, istražuje pitanja bitka, bivanja i biti, postavlja pitanja o porijeklu čovjeka te o
njegovoj svrsi, pita o prvom uzroku ili praelementu od kojeg je život uopće nastao
-gnoseologija, bavi se pitanjima spoznaje. Razlikujemo pravce poput empirizma,
racionalizma, skepticizma
-antropologija, bavi se čovjekom, proučava njegove ne samo duhovne, nego i tjelesne
osobine, podrijetlo, tipove, društvo, kulturu itd.
-etika, bavi se pitanjima morala
-estetika, bavi se pitanjima lijepog u svijetu
-filozofija politike
itd.

15
Dijalektika

Umijeće vođenja razgovora, raspravljanja na temelju pitanja i odgovora, vještina iznalaženja

istine otkrivanjem i pobijanjem proturječja.

Teleologija

Svrhovitost, sve u svijetu ima neku svrhu. Učenje suprotno teleologiji je kauzalitet.

Voluntarizam

Učenje koje daje volji primat nad razumom. Voluntarizam je suprotan intelektualizmu.

Panteizam

Učenje da je Bog u svijetu, odnosno da nije negdje iznad, nego da su Bog i svijet jedno, on je
u svemu, u svakoj stvari i pojavi.

Determinizam

Učenje o potpunoj sveopćoj uzročnoj određenosti svih zbivanja u svijetu, pa tako i o uzročnoj
uvjetovanosti ljudske volje. Nema slobode niti slučaja. Sadašnje stanje univerzuma posljedica
je prethodnog, a istovremeno uzrok budućeg stanja.

Deizam

Učenje da je Bog tvorac svijeta, ali da se on ne upliće u daljnji tok svijeta, jer se taj odvija po
zakonima prirode.

Pozitivizam

Filozofski pravac koji postavlja zahtjev da spoznaja ostane kod „pozitivnih činjenica“ i njihova
opisa, tj. da se ograniči na ono što je moguće iskustveno provjeriti. Pozitivizam zato odbacuje
svaku metafiziku te svu vrijednost pridaje jedino znanosti.

Pragmatizam

Pravac blizak pozitivizmu, drži se činjenica i konkretnog, ali vodi ponajprije računa o
praktičnoj koristi neke teorije; tj. o njenoj vrijednosti za naše daljnje praktično djelovanje.

16