FILOZOFSKI FAKULTET SPLIT

ODSJEK ZA FILOZOFIJU

SEMINARSKI RAD

René Descartes

Meditacije o prvoj filozofiji

III. meditacija: O Bogu da egzistira

Profesor: Studentica:

Prof. dr. sc Marita Brčić Kuljiš Ana Čelan

Split, veljača 2016.

Uvod

1
Povijest svijeta bilo da je riječ o pravnom, medicinskom, socijalnom, teološkom ili
filozofskom aspektu obilježena je traženjem odgovora na neizmjeran broj pitanja. Upravo u
ovim težnjama kao glavnu disciplinu, koja usporedno bez prestanka prati rast i razvoj,
možemo izdvojiti filozofiju. Put razvoja ove često neshvaćene znanosti obilježen je
mnogobrojnim imenima od kojih se neka ističu više, a neka manje. Na toj stazi kao
neizostavno ime mnogih filozofa ističe se ime i značaj Renea Descartesa. Jedno od tri velika
djela ( „Rasprava o metodi“ iz 1637.g i „Načela filozofije“ iz 1644.g) u kojima je Descartes
izložio svoj sistem jeste spis „Meditacije o prvoj filozofiji“ iz 1641. godine. Meditacije
sadrže kritiku podloge saznanja, i Descartes njima iznosi uglavnom teoriju saznanja. Ono što
ga je prvenstveno pokrenulo u pisanju, odnosno izlaganju ovakvog sistema bilo je pitanje o
Bogu i ono o duši, i to su, kako kaže, pitanja koja bi se jasnije dokazala filozofijom nego
teologijom. Dok se vjernicima samom vjerom dokazuje Božja egzistencija i nepropadljivost
(besmrtnost) duše, čini se nemoguće nevjernike nagovoriti na bilo koju vjeru ili ćudorednu
vrlinu ukoliko im se to ne dokaže prirodnim razlozima. Malo kojem nevjerniku bi se činilo
korisnim da se boji Boga i čini dobro kako bi se pripremio na drugi život, prema njima veće
nagrade se obećavaju porocima nego vrlinama. Bezbožnici ne vjeruju jer im niko nije uspio
iznijeti dokaze, kao što u geometriji postoje razlozi koje svi smatraju bjelodanim i sigurnima.
Prije nego što je, napokon, počeo izlagati meditacije, Descartes je savjetovao da ih čitaju oni
koji mogu i hoće meditirati i osloboditi duh pridruženih osjetila i svih predrasuda. Meditacija
ima šest i u njima će izložiti misli s pomoću kojih je došao do sigurne i jasne spoznaje istine,
kako bi doznao može li tim dokazima i druge uvjeriti. U fokusu obrade, bavit ćemo se
primarno trećom meditacijom koja je naslovljena: O Bogu da egzistira.

Rene Descartes

2
Rene Descartes rođen je 1596. godine u Tourainu, Francuskoj, u dobrostojećoj obitelji. Kao
osmogodišnjak iz plemićke obitelji, stupa u jednu od najboljih tadašnjik škola u Francuskoj, u
novoosnovani isusovački College Royal u La Fleche. Bio je izuzetno marljiv i nadaren učenik,
koji je imao prilike učiti filozofiju, latinski, povijest, retoriku, moral i logiku, a posebno su ga
zanimale geometrija, matematika i aritmetika. Nakon završetka studija 1614., otac ga šalje u
vojsku u Nizozemsku kako bi stekao vojne vještine, 1620. godine napušta vojnu službu kako
bi se posvetio isključivo znanosti te kako bi mogao putovati u svrhu prikupljanja životnih
iskustva i učenja iz „knjige svijeta“. 1
Od 1625.g boravi u Parizu gdje upoznaje mnoge
znamenite matematičare i fizičare. Godine 1628. prekida rad na djelu Pravila za upravljanje
duhom koja su objavljena posmrtno tek 1701. u Amsterdamu. Najviše vremena je boravio u
Nizozemskoj, gdje se je nastanio 1629. i tamo ostaje idućih dvadeset godina. U to vrijeme
nastaje i kasnije izgubljeni nacrt Rasprava o metafizici, s prvim prikazom Descartesovih
metafizičkih nazora. Nakon intenzivnog i obuhvatnog rada na problematici analitičke
geometrije, optike, astronomije, filozofije i anatomije, 1633.godine dovršava spis Mjesec ili
Rasprava o svjetlosti. Descartes objavljuje 1637. svoje najpoznatije djelo Rasprava o metodi
s dodacima Dioptrika, Meteori i Geometrija. Knjigu objavljuje na francuskom jeziku, a razlog
tome je Descartesova posveta knjige ljudima „zdrava razuma“, a ne ljudima europske knjiške
učenosti. Godine 1641. objavljuje u Parizu svoje središnje metafizičko djelo naslova
Meditacije o prvoj filozofiji, zajedno sa pisanim primjedbama nekolicine značajnih teologa i
filozofa te svojim odgovorima na njih. Te naposljetku se mora spomenuti djelo Načela
filozofije (1644.) početno je htio nazvati Suma filozofije. Godine 1649. na poziv švedske
kraljice Kristine doputovao je u Stockholm kako bi proučavao kraljicu filozofiji i matematici.
Po njegovu dolasku u Švedsku, u Amsterdamu mu izlazi njegovo posljednje djelo Strasti
Duše, koje je on posvetio kraljici Christini.2 Hladne zime i filozofiranje s kraljicom od pet u
jutro, stajale su Descartesa života. Nedugo nakon njegovog dolaska u Švedsku, oboljeva od
upale pluća te umire 11.veljače 1650. Njegovi su posmrtni ostaci tek kasnije preneseni u
Francusku i to 20.veljače 1819.godine, gdje su opet bili višekratno premještani.3

Meditacije o prvoj filozofiji (1641.)

1
Barbarić. D. Filozofija racionalizma. Zagreb: Školska knjiga, 1997., str.53.
2
Marito Mihovil, Letica. „René Descartes između racionalističke samosvijesti i kršćanske vjere u Boga.“
Filozofija.org. www.filozofija.org. 06.02.2016.
3
Barbarić D., Filozofija racionalizma, Školska knjiga, Zagreb, 1997., str.55.

3
Meditacije o prvoj filozofiji ili Meditationes de prima philosophiae su jedno od Descartesovih
najznačajnijih dijela. Objavljene su 1641.g. na latinskom jeziku, a u samom djelu su se
pojavili i komentari najznačajnijih filozofa i teologa, sa odgovorima samog autora na
primjedbe. Samo djelo je posvećeno Najmudrijim i najsvetijim muževima dekanu i doktorima
Svetog Teološkog Fakulteta u Parizu. Povod pisanja ovog djela bilo je pobijanje hereza
aleksandrista, sukladno onome što je papa Leo X proglasio na 8. sjednici Lateranskog koncila
gdje je izričito naložio kršćanima da se bore protiv krivovjerja. Sam Descartes je zagovarao
mišljenje gdje navodi da se je bolje boriti protiv krivovjerja filozofijom, a ne teologijom, zato
što razum daje puno bolje argumente nego Sveti Spisi. U šest meditacija, od koliko ih se
sastoji ovo djelo, Descartes izlaže glavninu svog nauka, dokaze o Bogu i duši, o kojima je
započeo govoriti u Raspravi o metodi, ali nije dovršio. Prvo je ispitao teren na način da je
iznio svoje početne argumente, a zatim u potpunosti izložio nauk u Meditacijama. U prvoj
meditaciji, izlažu se uzroci zbog kojih možemo sumnjati u sve stvari, osobito tvorevine. Iako
se korist od takve sumnje iz prve ne opaža, ipak je ona veoma velika zbog toga što nas
oslobađa svih predrasuda i pripravlja nam najlakši put da odvojimo osjetila od samog duha.
Napokon, ona postiže da više ne možemo sumnjati u one stvari za koje poslije otkrijemo da su
istinite. Druga meditacija iznosi dokaze za besmrtnost duše te djeljivost i nedjeljivost duše od
tijela. U trećoj se posvećuje dokazu za Božju opstojnost. To je jedno od najvažnijih
razmišljanja u Meditacijama. Četvrto razmišljanje dokazuje kako su istinite sve one stvari
koje shvaćamo jasno i odjelito. U petoj meditaciji, pored toga što se objašnjava općenito uzeta
narav, iznose se i novi dokaz o Božjoj opstojnosti. U šestom se razmišljanju razlikuje se
razumijevanje od maštanja, te Descartes pokazuje stavrnu razliku između duha i tijela, između
misleće i protežne stvari. 4

III. meditacija - O Bogu, da egzistira

4
Descartes R., Meditacije o prvoj filozofiji, Episteme, Beograd, 1998., str.5-8.

4
Treću meditaciju započinje obraćanjem samom sebi i nastojanjem da što bolje upozna samog
sebe, odbacujući svo prethodno znanje o stvarima. „ Ja sam stvar što misli, misleća stvar, to je
istina koju shvaćam jasno i odjelito.“ Prije je primio mnoge stvari kao posve sigurne i
očigledne, kao što su zvijezde, zemlja ili nebo, koje su možda u njemu po navici vjerovanja,
ali je poslije primjetio da su sumljive. Čak i kad je razmatrao aritmetičke ili geometrijske
stvari nije mogao dovoljno jasno utvrditi da su istinite jer mu je kakav Bog mogao dati takvu
narav da se vara čak i u onim stvarima koje su najočitije. Neka ga obmanjuje tko god i koliko
može, ipak nikad neće postići da ne bude ništa, sve dok misli da neššto jest. Čim se pruži
prilika treba istražiti da li Bog jest i ako On Jest, može li biti obmanjivač. Dijeli svoje misli u
stanovite redove kako bi istražio u kojima se od njih nalazi istina ili laž. Neke od njih su poput
slika stvari i samo njima odgovara ime ideja (čovjek, utvara, nebo, anđeo ili Bog) dok druge
pak imaju drugačije oblike ( kao kad hoću, kad se bojim, kad tvrdim i sl.). uvijek shvaća neku
stvar predmetom svog mišljenja, a mišljenjem obuhvaća volje (afekte) i sudove. Ideje dijeli
na: a) urođene: stvar, istina, mišljenje (ideja Boga, veličina, protežnost, oblik, vrijeme,
supstanciju, broj); b) pridošle – stvari izvan mene unose u mene svoju sličnost (putem osjetila
– slušanje buke, gledanje sunca, osjećanje vatre); c) od samoga mene sačinjene (izmišljanje i
zamišljanje nepostojećih stvari – hipgrifi, sirene). Nadalje, govori o idejama koje drži da
potječu izvan nas, one kao da ne ovise o našoj volji, te stoga ni od nas samih (protuvoljne).
On navodi primjer topline. Misli da taj osjet ili ideja topline dolazi njemu od neke stvari što je
različita od njega, naime od topline vatre uz koju sjedi. Kad ovdje kaže da ga tomu poučava
priroda, onda misli samo kako na to da vjeruje nagoni spontani poriv, a ne da mu istinu
otkriva prirodna svjetlost. To dvoje se uvelike razlikuje, jer sve one stvari koje se pokazuju s
pomoću prirodne svjetlosti (kao što iz toga da sumnja proizlazi da jest), ne mogu nikako biti
sumnjive. Zatim, ma koliko one ideje ne ovisile o njegovoj volji, iz toga nužno ne proizlazi da
one potječu od stvari što su izvan njega. Jer, kao što porivi, iako su u njemu, čine se različitim
od njegove volje. Dakle, u nama je možda i neka druga sposobnost, koja nam još nije dostatno
posznata, proizvođačica tih istih ideja, kje nastaju bez ikakve pomoći vanjskih stvari. On
govori: „ Napokon, neka i potječu od stvari koje su od mene različite, iz toga ne slijedi da one
moraju biti slične tim stvarima.“ Na primjer, on u sebe nalazi dvije različite ideje sunca: jednu
što je dobivena s pomoću osjetila ( koju treba razmatrati među idejama koje smatra pridošlim)
po kojoj mu se ono čini veoma malenim, dok se druga ideja temelji na astronomskim
razlozima (potječe od misli koje su mu kao urođene ili ih je sam načinio nekim drugim
načinom) i po njoj sunce izlazi mnogo puta veće od Zemlje. Obje ne mogu biti slične istom
suncu koje egzistira izvan njega. One koje iznose supstancije nešto su mnogo više i

5
sadržavaju u sbei više objektivne stvarnosti od onih koje prestavljaju tek oblike ili
akcidencije. Ona ideja po kojoj razumijeva najvišeg Boga, vječnog, beskonačnog i tvorca svih
stvari koje postoje izvan njega – zaista ima u sebi više objektivne stvarnosti nego one po
kojima se pokazuju konačne supstancije. Već po prirodnoj svjetlosti je očito da u sveopćem
tvornom uzroku treba biti barem toliko koliko i u učinku istog uzroka. Jer, odakle može
učinak uzeti svoju stvarnost ako ne od uzroka? A kako dauzrok stvarnost njemu da, ako je
sam ne bi imao? Odatle pak slijedi ne samo da nešto ne može postati iz ništa, nego i da ono
što je najsavršenije (što u sebi sadrži više stvarnosti) ne može postati od onog što je manje
savršeno. Kao što objektivni oblik bitka pripada idejama po samoj njihovoj prirodi, tako
formalni oblik bitka pripada uzrocima ideja (barem prvih i glavnih) po njihovoj prirodi. Iako
se možda jedna ideja može roditi iz druge, ipak od toga ne nastaje progressus in infinitum,
nego tako treba doći tek do neke prvotne ideje, kojoj je uzrok poput arhetipa, u kojem je
formalno sadržana sva ona stvarnost koja je u ideji tek objektivno. Kaže: „ Ako je objektivna
stvarnost neke od mojih ideja takva da sam siguran kako ona nije u meni ni formalno ni
eminentno, niti da ja sam mogu biti uzrokom te ideje, otuda slijedi da nisam u svijetu ja sam
nego da egzistira i neka druga stvar koja je uzrok dotične ideje.“ U idejama tjelesnih stvari
nema ničega što ne bi moglo potjecati od njega samoga, kao što je protežnost, položaj,
trajanje, broj ili supstancija dok ostale pomišlja zbrkano i nejasno tako da ne zna jesu li
istinite ili lažne, tj. jesu li ideje koje ima o njima stvari ili ne-stvari. Iako se samo u sudovima
može otkriti formalna lažnoća ipak i u idejama postoji materijalna lažnoća kad se ono što je
ne-stvar predstavlja kao stvar (toplina je samo lišenost hladnoće i hladnoća lišenost topline).
Tvrdi da njima može kao tvorca pripisati sebe jer ako su lažne, njemu je po prirodnoj
svjetlosti znano da one potječu od ništa tj. da su u njemu po bilo kojem drugom uzroku nego
zbog toga što nešto manjka njegovoj naravi, no ako su istiite ne vidi zašto ne bi mogle biti
samo po njemu. Od onih koje su jasne i odjelite među idejama tjelesnih stvari, neke je mogao
posuditi od ideje o samom sebi (supstanciju, broj i trajanje), ali i on i kamen su supstancije,
samo što je on stvar koja misli a nije protežna, dok je kamen protežan ali ne misli. Preostaje
jedina ideja Boga, o kojoj treba razmotriti ima li u njoj štogod što nije moglo poteći od njega
samog. Pod božjim imenom razumijeva stanovitu supstanciju što je beskonačna, neovisna,
vrhunski razumna i koja je stvorila kako njega sama tako i sve ostalo što egzistira, ako štogod
egzistira. Stoga iz sega što je dosad rečeno treba zaključiti da Bog nužno egzistira. Budući da
je on konačan ne bi bilo ideje beskonačne supstancije da ona ne potječe od neke druge koja je
istinski beskonačna, a ideju beskonačnog zahvaća nijekanjem konačnog i razumijevanjem da
je više stvarnosti u beskonačnoj nego u konačnoj supstanciji. Ta ideja o Bogu je najjasnija i

6
najodjelitija te sadrži više objektivne stvarnosti od bilo koje druge. U samoj je naravi
beskonačnog da ga mi kao konačni ne možemo shvatiti, a ideja koju imamo o Bogu je
najjasnija i najodjelitija od svih koje imamo u sebi. Nadalje uvodi mogućnost da je on možda
nešto više nego što sam razumijeva i sva ona savršenstva koja pripisuje Bogu nekako su kao
mogućnost u njemu, iako se još nisu izlučila niti svela na čin. Samo to što se spoznaja pomalo
povećava dokaz je nesavršenstvu, jer iako se ona uvijek sve više i više povećava, neće nikad
postati u činu beskonačna jer neće nikad otići tako daleko da ne nude sposobna za još veći
porast. Boga smatra toliko beskonačnim u činu da se njegovom savršenstvu ne može ništa
dodati. Uz pretpostavku da je on uvijek bio onakav kakav je sada, slijedi kako ne treba tražiti
nikava tvorca egzistencije, no očigledno je da je potrebna sasvim ista sila i djeovanje kako bi
se bilo koja stvar održala u vim trenucima u kojima traje. Stavarnje i održavanje razlikuju se u
razumu i od onoga što se očituje po prirodnoj svjetlosti. Kako takve sile nema u nama i nismo
je postali svjesni iz toga najbjelodanije spoznajemo da ovisi o nekom drugom biću od nas
različitom. Govori: „Možda zaista to biće i nije Bog, pa su me proizveli roditelji ili kakvi
drugi uzroci manje savršeni od Boga“, ali očigledno je da u uzroku treba biti najmanje toliko
stvarnosti koliko je u učinku. Zato što je star koja misli, u sebi ima nekakvu ideju Bogu i
kakav mu se god uzrok pripisao on će biti stvar koja misli te se mora dopustiti da ima ideju
svih savršenstava koje pripisuje Bogu. O tome se uzroku može opet pitati postoji li po sebi ili
po nečem drugom. Postoji li po sebi samom, iz rečenog je jasno da je on sam Bog budući da
posjeduje sposobnost da egzistira sam po sebi. Ako je po nečem drugom,treba opet i o tome
drugom istražiti na isti način da li jest po sebi ili po nečem drugom, sve dok se tako ne dođe
do posljednjeg uzroka koji će biti Bog. Jedinstvo, jednostavnost ili nerazdvojivost svega
onoga što je u Bogu jedno je od glavih savršenstava za koja razumijeva da su u njemu. I
svakako ideju o istom jedinstvu svih njegovih savršenstava nije mogao u njemu usaditi
nikakav drugi uzrok od kojeg ne bi imao i ideje o ostalim savršenstvima. Zaključuje da već
samo zbog toga što egzistira i u njemu je stanovita ideja najsavršenijeg bića, tj. boga,
najbjelodanije se dokazuje da i Bog egzistira. Istu ideju od Boga primio je tako što mu je ona
urođena isto kao što mu je urođena i ideja njega samoga. Tvrdi da je Bog stvarajući nas,
usadio tu ideju da bude poput znaka tvorčeva utisnuta u njegovu tvorevinu i nije potrebno da
taj znak bude stvar različita od same tvorevine. Iz toga jedinog, što je nas Bog stvorio, veoma
je vjerojatno da smo stvoreni nekako prema liku i sličnosti njegovoj.

Zaključak:

7
Descartes u trećoj meditaciji deduktivnom metodom pokušava doći do dokaza za Božju
opstojnost. Polazeći od jednostavne stvarnosti, dolazi do zaključivanja na postojanje
transcendentalnog, beskonačnog, savršenog bića koji je uzrok svemu. Toj urođenoj ideji Boga
pripisuje uzrok egzistencije i zaključuje na konstantnu participaciju učinka na Božjoj biti, jer
Bog je jedina stvar koja postoji i za svoje postojanje ne zahtjeva ništa drugo doli same sebe.
Bog je nužno istina. On nas ne može varati, a vanjski svijet ne smatra prividom jer mu
omogućava dolazak do jasne i odjelite spoznaje o njemu. Do tog shvaćanja dolazi umom,
dijelom sebe koji shvaća Boga i matematiku, što osjetila ne mogu i često nas varaju. Nužno
postojanje savršenog,vječnog i besmrtnog bića, Descartes zaključuje na temelju vlastite
nesavršenosti izvodeći zaključak da sam pojam beskonačnog mora potjecati od bića koje je
stvarno takvo. S obzirom da je nemoguće da bilo što može stvoriti nešto veće od sebe sama iz
sebe sama, onda to biće mora postojati, te nam je usadilo svijest o nama samima. Iz ovakvih
teza razvija se filozofska škola, racionalizam, koja se temelji na vjerovanju da se znanje o
svijetu stječe uporabom razuma te da je ono što nam dolazi osjetilima inherentno nepouzdano,
više izvor zabluda nego znanja.

Literatura:

8
1. Damir, Barbarić. Filozofija racionalizma. Zagreb: Školska knjiga, 1997.
2. Rene, Descartes. Meditationes de prima philosophia. Pariz: Librarie philosophique
J.Vrin, 1953. (prijevod Tomislav Ladan)
3. Marito Mihovil, Letica. „René Descartes između racionalističke samosvijesti i
kršćanske vjere u Boga.“ Filozofija.org. www.filozofija.org.