Baruch de Spinoza

Baruch (lat. Benedictus) de Spinoza rodio se 24.11.1632. u Amsterdamu, a potiče od stare

imućne židovske porodice doseljene iz Portugala. Po ediktu španjolskog kralja Ferdinanda
istjerano je oko tri stotine hiljada Židova, koji su potražili utočište u Italiji, Turskoj, Portugalu
i u drugim zemljama. Mada, kada je inkvizicija počela harati i po Portugalu, Spinozina se
obitelj morala preseliti u Holandiju, koja je istovremeno židovskim izbjeglicama ne samo
otvorila vrata, već im je dopustila da osnuju svoje škole, zajednice, hramove i da nesmetano
vrše svoje obrede, a i pored toga im je uz to bilo omogućeno i ekonomsko uzdizanje. O
Spinozinom ranom životu se gotovo ništa ne zna. Njegovi su roditelji, koliko znamo, bili
dobro situirani jer je Spinoza imao dobro obrazovanje. Iz dostupnih spisa znamo da je on,
kada je imao oko 15. godina, bio jedan od najbriljantnijih i najperspektivnijih učenika rabina
Saula Levija Morteirea. Svi tadašnji Spinozini poznanici su od njega očekivali velike stvari,
dokazao se kao vrlo akutni rabinski student. Svi su se osjećali uvjerenima da će postati
ugledni rabin i možda veliki komentator Biblije, naravno pravoslavne vrste. Ali Rabini su se
veoma rano razočarali. Za Spinozu je učenje Sinagoge bilo nedovoljno i nezadovoljavajuće.
Tražio je mudrost svjetovne filozofije i znanosti. No, da bi se zadovoljile njegove
intelektualne želje bilo je potrebno proučiti latinski, a latinski se jezik nije učio u Sinagogi.
Anonimni Nijemac je Spinozu podučavao rudimentima latinskog jezika, koji mu je trebao
omogućiti da uđe u važnu struju modernih ideja, posebno u filozofiju Renea Descartesa.
Francis Van Ende dao mu je temeljito tehničko, a ne književno ovladavanje. Upoznao ga je s
literaturom antike, dao mu je dobro znanje o suvremenim osnovama fiziologije i fizike; i
upravo ga je on mogao duboko upoznati s Descartesovom filozofijom i lirsko-filozofskim
špekulacijama Geordana Bruna. Sinagoga je Spinozu čak i prije njegovom diplomiranju
smatrala prikladnim objektom za službenu cenzuru i prijetnju. Čini se da je Spinozu izdalo
dvoje kolega iz Sinagoge, koji su tražili njegovo mišljenje o postojanju anđela, o Bogu i
besmrtnosti duše. Prvi od značajnih Židovskih mislioca, koji je početkom 17.st. bio i sam
žrtva ekskomunikacije, jeste Uriel da Costa ( Gabriel da Costa). Zbog svog oštrog kritičkog
stava ka židovskoj ortodoksiji i svetim spisima, Gabriel da Costa je bio ekskomuniciran i
proklet sa strane Sinagoge. Malo nakon toga, Gabriel je izrazio veliko pokajanje i vratio se,
ali sam proces vraćanja, skopčana s velikim moralnim i ljudskim poniženjem ga je učinila
jako depresivnim, da se kratko nakon toga ubio 1640.god. Druga žrtva jeste Spinoza, koji je
svoju ekskomunikaciju izdržao zahvaljujući svojim prijateljima. Spinoza je ekskomuniciran iz
židovske zajednice 1656.god. Nakon toga napušta Amesterdam i nastanjuje se nedaleko od
grada u mjesto zvano Ouwerkek, zatim se nakon toga seli u Rhynsburg kraj Leydena, a onda
se na želju svojih prijatelja konačno preselio u Haag, gdje je stalno komunicirao sa svojim
prijateljima i učenicima. Između 1663.god. i 1677.god nastaju Spinozina glavna djela. Umro
je od tuberkuloze 21.11.1677. u svojoj četrdeset i petog godini života.

Spinoza je drugi veliki predstavnik filozofije 17. stoljeća, koji neposredno nastavlja
Descartesovu filozofiju. Polazeći tako od Descartesove filozofije, prvi zadatak Spinoze bio je
prevladavanje njegova dualizma. Tako osnovne postavke njegovog glavnog djela „Ethica“,
počinju monističkim određenjem supstancije. Spinoza je tvrdio da postoji samo jedna
supstancija, koju je nazivao „bog ili priroda“, čiji su atributi protežnost i mišljenje. Descartes
je u svom filozofskom sistemu napravio veliku razliku između mišljenja i protežnosti i tako
upao u problem koji nije mogao prevladati, dok je Spinoza svojom postavkom naglasio
njihovo jedinstvo, koje je dano u jednoj supstanciji. Pa su prema Spinozi protežnost i
mišljenje svojstva ili atributi materije, koja je sama svoj uzrok ili koja za svoje postojanje ne
treba nikakvog vanjskog uzroka. Boga ili prirodu i njegove atribute, Spinoza naziva natura
naturans (priroda stvoriteljica), a moduse ili stanja supstancije natura naturata (priroda
stvorena), jer je uzrok modusa u supstanciji i atributima.
Priroda koja stvara jeste ono što u sebi jeste, i pomoću sebe se shvata, ili atributa koji
izražavaju vječnu i beskrajnu suštinu, a to je bog. Priroda koja je stvorena jeste sve što
proizlazi iz nužnosti božije, ili iz svakog božijeg atributa, to su stvari koje su u bog i bez njega
ne mogu da se shvate. Atributi predstavljaju neposrednu bit supstancije, dok su modusi stanja
supstancije i nju izražavaju posredno preko atributa. Razlika između atributa i modusa jeste u
njihovoj beskonačnosti i konačnosti. Modusi su konačne, ograničene stvari, a atributi su
beskonačni. Razum obuhvata božije atribute, t.j. istina mora se slagati sa svojim predmetom.
Ono što postoji u prirodi mora da se objektivno sadrži u razumu. Razum se računa unutar
stvorene prirode, jer razum nije apsolutno mišljenje nego modus mišljenja. Dok apsolutno
mišljenje mora biti shvaćeno nekim božijim atributom. Niti volja nije slobodna nego nužna
uzrokom. Ona je samo modus mišljenja, a osim toga ona ima za uzrok nešto koji joj daje
postojanje i djelovanje, tako da je nužna i prinuđena.
Causa sui ili uzrok samoga sebe jest središnji pojam Spinozine filozofije. Određenje
supstancije, materije ili prirode kao causa sui utvrđuje jedinstvo svijeta, zatim odbacivanje
svakog vanjskog uzroka, t.j. autonomnost prirode, na kojem Spinoza osniva monistički
determinizam. Supstancija po svojoj definiciji u sebi sadržava bitak, t.j. ona je beskrajni bitak
s beskonačno mnogo atributa, a isto tako se priroda bitka ne može drugačije shvatiti nego kao
postojeća. Samostvaralački momenat prirode, Spinoza naziva pojmom natura naturans, koja
svojim vječnim djelovanjem proizvodi konačne stvari. Iz ovoga proizlazi suprotnost između
stvorenih stvari, koje uzrok svog postojanja nemaju u sebi samima, nego u u nečemu drugom.
Jako je bitno naglasiti da pojam kauzaliteta u Spinozinoj filozofiji se izričito odnosi na
stvorene i konačne stvari, tačnije na natura naturata. Kao takva, priroda je bez početka i bez
kraja, odnosno vječna, pa prema tome nestvorena. Konačne stvari ili modusi su promjenljiva i
prolazna stanja supstancije. Tako je svaki modus ograničen i drugim determiniran, dok bog ili
priroda kao cjelina apsolutno neograničen, samim sobom stvoren, nedeterminiran, „ens
absolute indeterminatum“.

Glavna Spinozina djela jesu : „ Principi Descartesove filozofije“ (izdano 1663.g.) ; „Tractatus
brevis“ (kratka rasprava – prinuđeno tek pri kraju 19. st.) ; „ Tractatus theologico – politicus“
(teološko-politička rasprava – izdano za vrijeme njegova života, 1670.g.) ; sva ostala
Spinozina djela su izdana posthumno, neposredno poslije njegove smrti, 1677.g. „Tractatus de
intellectus emendatione“ (Rasprava o poboljšanju razuma) ; „Tractatus politicus“ (Politička
rasprava), i glavno njegovo djelo „Ethica, ordine geometrico demonstrata et in quinque partes
distincta“ (Etika, geometrijskim redom izložena i u pet dijelova podijeljena), a isto tako
njegova pisma i odgovori na njih.

Literatura :

 Benedikt de Spinoza, „Etika, dokazana geometrijskim redom“, Demetra – Filosofska

biblioteka Dimtirija Savića, Zagreb 2000
 Branislav Petronijević, „Istorija Novije Filozofije“, Nolit Beograd
 G.H.R. Parkinson, „The Renaissance and Seventeenth-century Rationalism“, New
York, 1993.
 Joseph Ratner, „ The Philosophy of Spinoza“ Tudor Publishing Company
 Milan Kangrga „Racionalistička filozofija“, Zagreb, 1979.