William K.

Frankena
Utilitarizam i pravednost
Za nekog tko odbacuje etički egoizam i tko nije sretan s deontološkim teorijama o kojima se
raspravljalo u prethodnom poglavlju, prirodnu alternativu predstavlja teleološka teorija
nazvana utilitarizam. Utilitarizam je gledište koje kaže da je jedini, konačni standard ispravnog,
pogrešnog i dužnosti načelo korisnosti ili dobrobiti, koje sasvim strogo kaže da moralni cilj
kojem valja težiti u svemu što činimo jest najveća moguća prevaga dobra nad zlom. Postoje
dvije vrste utilitarizma koje moramo razlikovati, a to su: utilitarizam postupaka i utilitarizam
pravila. Utilitaristi postupaka smatraju da čovjek općenito, ili barem gdje je primjenjivo, mora
reći što je ispravno ili obvezno pozivajući se izravno na načelo korisnosti ili, drugim riječima,
pokušavajući shvatiti koja će od njemu otvorenih radnji proizvesti, ili će vjerovatno proizvesti,
najveću prevagu dobra nad zlom u svemiru. Utilitarizam pravila ima prilično drukčije gledište
koje se također pripisuje Millu, a svoje je pobornike steklo u novije vrijeme. Utilitarizam pravila
dodaje da uvijek moramo određivati svoja pravila pitajući koja će pravila promicati najveće
opće dobro za svakoga, što znači, nije pitanje koja radnja ima najveću korisnost, nego koje je
pravilo ima. Jedna provizorna teorija pravi pregled različitih normativnih teorija dužnosti i
ukazuje na sljedeće gledište : postoje najmanje dva osnovna i neovisna načela morala, načelo
dobrobiti ili korisnosti koji nam govori da uvećamo ukupnu količinu dobra u svijetu (prevage
dobra nad zlom) i načelo pravednosti. To možemo nazvati mješovitom deontološkom teorijom,
budući da ona kao važeće priznaje načelo korisnosti, ali ustrajava na tome da je potrebno još
jedno načelo. Dva pitanja 1) Moramo li, međutim priznati i načelo dobrotvornosti ili
korisnosti? 2) Ako moramo, trebamo li ga smatrati temeljnim načelom, ili postoji i neko drugo,
još temeljnije nacelo kojem ono počiva? 1) Imamo li prima facie dužnost uvećati prevagu
dobra nad zlom, to dijelom ovisi o tome ima li smisla o dobru i zlu govoriti u kvantitativnom
smislu. Međutim, čini se da to podrazumijeva da imamo duznost uvećavanja dobra i
umanjivanja zla u svijetu, barem kao jednu od prima facie duznosti. 2) Pod načelom
dobrotvornosti i korisnosti mislili smo, sasvim strogo, na načelo da treba učiniti ono djelo ili
slijediti ono pravilo koje će, ili će vjerovatno, dovesti do najveće moguće prevage dobra nad
zlom u svemiru, što znači, da imamo prima facie obvezu da uvećamo prevagu dobra nad zlom
ako i samo ako imamo raniju prima facie obvezu da činimo dobro i sprječavamo zlo. William
K. Frankena je to načelo nazvao načelom dobrotvornosti. Čovjek nema nikakvu moralnu
obvezu, bilo prima facie, bilo stvarnu, da čini nešto što neće imati neke veze, bilo izravne ili
obrnuto, s onim što čovječji život čini dobrim ili lošim. Moral je stvoren za čovjeka, ne čovjek
za moral. Čak se i pravednost brine o rasporedu dobra i zla. Sve naše dužnosti, pa čak i dužnost
da budemo pravedni, pretpostavljaju načelo dobrotvornosti, mada svi ne proizlaze iz njega.
Načelo pravednosti: jednakost. Prema ovoj teoriji, sve naše prima facie dužnosti
pretpostavljaju načelo dobrotvornosti, ali sve ne proizlazi samo iz njega, mada kod nekih to
jest slučaj, uključujući načelo korisnosti ili dobrobiti. Načelo dobrotvornosti je za sve prima
facie dužnosti nužan uvjet, ali samo za neke od njih je dovoljan. Ovdje se govori o distributivnoj
pravednosti, pravednosti u raspoređivanju dobra i zla. Distributivna pravednost je stvar
komparativnog postupanja prema pojedincima.
Etika ljubavi
Etika ljubavi još je uvijek široko prihvaćena teorija, naručito u židovsko-krščanskim krugovima.
Ona drži da postoji samo jedan temeljni etički imerativ – ljubiti- i da sve ostale trebamo izvesti
iz njega. To gledište možemo nazvati agapizam. Čisti agapizam trebamo možda smatrati
trećom vrstom normativne teorije, pored deontoloških i teleoloških teorija. Ako je treća vrsta
gledišta moguća su dva oblika, a to su agapizam pravila i agapizam postupaka. Agapizam
postupaka kaže da se ne trebamo pozivati na pravila, nego odrediti šta bismo radili u svakoj
situaciji. Drugim riječima, zakon ljubavi s kojim smo suočeni u svakom slučaju moramo
primjeniti izravno ili odvojeno. To je gledište nazvano antinomizam ili situacionalizam, i
karakteristično je za neke religijske egzistencijaliste. Agapist pravila će, s druge strane, tvrditi
da moramo odrediti što treba činiti, ne pitajući koji čin nosi najviše ljubavi, nego određujući
koja pravila djelovanja u sebi utjelovljuju najviše ljubavi, a onda slijediti ta pravila u određenim
situacijama.

Eldar Gološ