OSNOVNI ETIKI POJMOVI

1. UVOD

2. POJAM I PODJELA ETIKE

3. POJAM MORALA I DOBRA

4. POJAM SAVJESTI

5. POJAM ZLA

6. POJAM SLOBODE

7. POJAM SREE I DOSTOJANSTVA

10

8. ZAKLJUAK

12

LITERATURA

14

1. UVOD
Kako bi se razumjela etika, potrebno je definirati njene najvanije pojmove. Ovaj rad naziva
OSNOVNI ETIKI POJMOVI pojanjava pojmove vezane uz etiku znanost.

Temeljni problem istraivanja jest pojanjavanje osnovnih etikih pojmova. Svrha i ciljevi
ovog rada su povezani s postavljenim problemom. Svrha ovog rada je objanjenje pojma
etikih pojmova.

Cilj ovog rada jest dati znanstveno utemeljene odgovore na pitanja vezana za problem i
predmet istraivanja, kao to su:
o to je etika
o to su moral i dobro
o to je savjest
o to je zlo
o to je sloboda
o to su srea i dostojanstvo.
Osobine istraivane problematike, te svrha i ciljevi ovog istraivanja zahtijevaju uporabu
slijedeih znanstvenih metoda: metode analize i sinteze, metoda promatranja, metode
indukcije i dedukcije, generalizacije i specijalizacije, apstrakcije i konkretizacije, metoda
kompilacije, te metoda deskripcije.
Rezultati ovog rada sadrani su su u osam cjelina, a to su: UVOD, POJAM I PODJELA
ETIKE, POJAM MORALA I DOBRA, POJAM SAVJESTI, POJAM ZLA, POJAM
SLOBODE, POJAM SREE I DOSTOJANSTVA i ZAKLJUAK.

2. POJAM I PODJELA ETIKE

Etika je znanost o moralu; (filozofija morala), koja istrauje smisao i ciljeve moralnih normi,
osnovne kriterije za moralno vrjednovanje, kao i uope zasnovanost i izvor morala. Etika prije
svega pripada filozofiji koja prouava ljudsko ponaanje koje je prihvaeno pod odreenim
moralnim aspektom. Ona je normativna znanost, a norme odluuju o specifinom karakteru
etike i tako ju razlikuju od drugih znanosti.
Po kriteriju cilja ovjekova praktinog djelovanja, etika se dijeli na:
eudaimonizam
hedonizam
utilitarizam
Po kriteriju porijekla moralne obveze, etika se dijeli na:
autonomnu etiku
heteronomnu etiku
Po kriteriju odnosa pojedinca i drutva, etika se dijeli na:
individualnu etiku
socijalnu etiku
Po kriteriju vaenja etikih zapovijedi, etika se dijeli na:
etiku biti
situacijsku etiku
Po kriteriju sadraja svijesti i namjeri svijesti, etika se dijeli na:
deontoloku etiku (etiku dunosti, etiku moralne nastrojenosti)
etiku odgovornosti (koja se dalje konkretizira primjerice u medicinskoj etici,
znanstvenoj etici itd.)
Po kriteriju sadraja pravila djelovanja, etika se dijeli na:
(formalna) etika dunosti
(materijalna) etika vrijednosti
Po kriteriju utemeljenja moralnog zahtjeva, etika se dijeli na:
normativnu etiku, utemeljenu na apriornom zahtjevu, o tome to naelno treba vrijediti

moralnim, kako djelovanje treba biti

deskriptivnu (empirijsku) etiku, o tome koji i kakav moral stvarno vlada, kako
djelovanje jest

Meta-etika (etika analitike filozofije) jezino-analitiki istrauje koritenje moralnih izraza,

iskaza, naina argumentiranja.

3. POJAM MORALA I DOBRA

Moral (udoree, udorednost) u najirem je smislu oblik drutvene svijesti, skup nepisanih
pravila, obiaja, navika i normi koji su prihvaeni u ivotu neke zajednice. Moral odreuje
kako ljudsko djelovanje treba biti, a pripadnici zajednice prihvaaju te principe kao doline i
podvrgavaju im se, na taj nain regulirajui meuljudske odnose. Moralna pravila nisu
apsolutno vaea, ve se razlikuju i vremenski i prostorno. Utoliko je pojam morala blizak
pojmu etosa. Za razliku od pozitivnih zakona, moralna pravila - kada su prekrena - ne donose
politike ili ekonomske sankcije. Kao sankcije nemoralnog ponaanja javljaju se grinja
savjesti, prijekor ili bojkot okoline. U filozofskom znaenju, pojam morala (ili moralne
filozofije) istoznaan je s praktikom filozofskom disciplinom etikom. Glavne su teme
moralne filozofije ili etike dobro, ispravno djelovanje, udoredan ivot.
Dobro je najvea moralna vrijednost. To je ljudska osobina koja odgovara biti ovjeka.
ovjenost je dunost svakog pojedinca, uvjet dobrog ivota. To podrazumijeva suradnju s
drugim ljudima, dijalog, ljubav i dostojanstvo osobe. Razlikujemo dobro u sebi i korisno
dobro. Dobro u sebi ne zavisi od drugog bia, nema vanjsku svrhu, nema za cilj neku korist ili
interes. To je isto dobro. Kada govorimo o dobru u sebi, mislimo na vrijednost, vrlinu, ono
emu se tei, ideal dobra. Korisno dobro ima za svrhu neku korist, neki interes. Sva
pojedinana dobra tee da se priblie najviem dobru, i zbog toga je mogue stupnjevito
mjerenje dobra, hijerarhija dobra (dobar-bolji-najbolji). Dobro je tumaeno i sa filozofskog i
sa religijskog aspekta. U kranskoj, idovskoj i islamskoj religiji najvie je dobro Bog. Sve
velike religije poruuju dobra djela kao put do vrhunskog dobra. U svakoj monoteistikoj
religiji nalazimo pravila, upute za ponaanje. Religija smatra da sutinu dobrog ovjeka ini
ljubav prema Bogu i prema ovjeku. Dobro je jedan od centralnih etikih, to jest, filozofskih
pojmova. S tim u vezi je i dobro djelovanje koje nas pribliava vrhunskom dobru. Mnogi
filozofi su se bavili pitanjem vrline i dobra. Sokrat je smatrao da se vrlina moe nauiti,
odnosno da je ona znanje. Tvrdio je da ovjek mora znati to je dobro (ideja dobra), da bi isto
i inio. I Platon vidi dobro kao vrhovnu ideju prema kojoj svi tee. Prema njemu za dobru
dravu potrebne su etiri vrline: mudrost, pravednost, hrabrost i umjerenost. Aristotel ne
govori o opoj ideji dobra nego o pojedinanom dobru ovjeka. Za njega je najvea vrlina
sredina izmeu dviju krajnosti (zlatna sredina). U etici je poznato hedonistiko i utilitaristiko
shvaanje dobra. Hedonizam istie ugodu, osjeaj zadovoljstva, kao najvee dobro. Smatra da
taj osjeaj upravlja naim ivotom i da sve to mislimo i inimo je usmjereno prema osjeaju
ugode. J.S.Mill, predstavnik utilitaristikog shvaanja, dobra smatra da nije vana koliina

ugode, nego kvaliteta, zbog toga je krajnji cilj korist (lat. utilis = koristan). Ovo gledite
smatra da svako djelo procjenjujemo prema posljedicama, tetnosti i korisnosti, jer to dovodi
do sree pojedinca, a time i do sree cijele zajednice.

4. POJAM SAVJESTI
Savjest je ovjekova sposobnost da prosuuje moralnu vrijednost svojih postupaka i ina, da
na temelju odreenih naela, normi, kriterija i stajalita svoje budue ili ve uinjene ine
ocjenjuje kao dobre ili kao loe.
Pojam savjest potjee iz stoiko kranske tradicije. Sam izraz savjest kovanica je prema
grkoj rijei suneidesis (suznanje), koja u sebi nosi korijen eid- etimologijski povezana je s
hrvatskim korijenom vid. Ciceron je grku rije suniedesis preveo na latinski kao conscientia.
Oblikovanje strunog izraza savjest razvijala se od prvotnog znaenja izraenog preko
suznanja, zatim u svijesti, te se preko znaenja svijesti o vlastitom moralnom inu, razvija u
struni izraz za ono to i danas podrazumijevamo pod pojmom savjest. Rasprava o savjesti je
jedno od temeljnih i najvanijih poglavlja katolike teologije, a njeno povijesno ishodite lei
u patristici i skolastici. Kao svjesno bie ovjek ima sposobnost samoopaanja. To znai da
moe kontrolirati i izraavati svoje vlastite postupke. Preispitivanje svojih postupaka esto se
naziva "glas savjesti", a to znai da mi svojim umom objanjavamo, opravdavamo i
analiziramo svoje praktino djelovanje. Tako se savjest javlja usporedno s opaanjem kao
analiza naeg djelovanja. Savjest je spoznajni proces kojim provjeravamo jesmo li tono
odredili neto prema onome to je u stvarnosti, to je, da li nam je procijena ispravna i da li je
primjena naeg postupka odgovarajua situaciji. Ona se odvija u procesu opisa situacije sa
svim okolnostima-ponovno proivljavanje. Moemo govoriti o prethodnoj savjesti, kada prije
djelovanja prosuujemo to je dobro, a to zlo i naknadnoj savjesti, kada nakon djelovanja
otkrivamo dobro i zlo.

5. POJAM ZLA
Zlo je pojam koji oznaava ono to moral odbacuje kao neprihvatljivo. Njegova je suprotnost
moralno dobro. U kontekstu Abrahamove vjere u idovskim spisima, zlo je vezano za
grijeenje, idovski Chata to se odnosi na promaaj cilja kao streljaki pojam. Zlo se
odnosi na moralan neuspjeh prema Bogu, zbog pomanjkanja vjere to na kraju rezultira
odvajanjem od Njega.
U doktrini Abrahamove vjere, zlo se poistovjeuje sa Sotonom i kao izazov vjeri i zakonu
Bojem. Sotona se u idovskim, aramejskim i grkim spisima spominje kao olienje zla,
protivnik, lani optuitelj, protuvjernik, klevetnik, laljivac, ubojica, bezvjernik, zao, onaj koji
kua vjeru i vreba na kolebljive. Rije zao opisuje ljude i ponaanja koja unitavaju i
ozljeuju. Pojam zloa oznaava namjernu ljudsku nakanu da se ozlijedi. Dok loe pripada
konkretnom, osobnom, zlo vie oznauje temeljni koncept i odnosi se na uzrok loeg. U
grkoj tradiciji, Platon u svojem djelu Zakoni daje naslutiti da postoje dvije svjetske due,
jedna koja proizvodi dobro, i druga koja proizvodi zlo. No Platon odluno odbija tezu da zlo
potjee od boga; a za ljudske su mane odgovorni ljudi sami. U helenistikoj filozofiji, stoika
i Epikurova filozofska kola suprotstavljene su i oko problema zla. Prema Epikuru, prisutnost
zla u svijetu dokaz je da se bogovi ne brinu ni za ljude ni za svijet. Jer, ako bi bogovi htjeli
ukloniti zlo iz svijeta, ali to ne bi mogli, tada bi bili nemoni; a ako bi to mogli, ali ne bi
htjeli, bili bi zli. Dotle stoici smatraju da svijetom upravlja boja providnost i da ono to se s
jednog stajalita ini zlom zapravo pridonosi sveukupnom savrenstvu svega. Na stoike se
teze (ali i na neke Platonove) nadovezuje i Augustin. On kae da zlo ne postoji samostalno;
ono je puka negacija, ne-bitak. Dok za novoplatoniste ne-bitak (dakle i zlo) predstavlja
materija, za kranske filozofe i materija je od Boga stvorena i dakle nikako nije ni zlo, ni
izvor zla.
Zlo je nedostatak, koji moe pripasti biima u stvorenom svijetu jer su ona po svojoj biti
nesavrena. Ovo se intrinzino nesavrenstvo stvorenih bia naziva i metafizikim zlom.
Prema kranskim filozofima, grijeh je moralno zlo, dobrovoljna krivnja. Fiziko pak zlo,
odnosno ljudska patnja, jest kazna koja se opravdano trpi zbog krivnje (od istonog grijeha
nadalje) i ono je kunja na koju Bog eli staviti ljudsku volju. Potekoe koje se pritom
javljaju (usklaivanje slobode ljudske volje s bojim sveznanjem i s dogmama milosti i
predestinacije razliite teoloke kole rjeavaju svaka na svoj nain. Kroz itavu se kransku
filozofiju takoer provlai i tradicija koja zlu negira stvarno postojanje, samostalan zbiljski
bitak. Ovaj niz uenja ostat e konstantan sve do 17. st., uz povremeno javljanje dualistikih

koncepcija. U 17. st. obnavlja se epikurejsko uenje i ire se nekranski ili ak

protukranski nazori. Leibniz je u svojoj Teodiceji reafirmirao tradicionalne kranske teze.
Kasnije, prekidanjem bliskog odnosa izmeu filozofije i teologije, problem zla naao se na
marginama filozofskih rasprava.

6. POJAM SLOBODE
Sloboda se odnosi, u openitom smislu, na tvrdnju biti slobodan (neogranien,
nezarobljen). Francuzi su ustanovili da je stanje slobode priroeno ovjeku radi injenice da
posjeduje duu i svijest, s dodatkom da svaki odnos s drutvom podrazumijeva donekle
gubitak slobode. No, ideal slobode pokreta je ljudske aktivnosti, dok drutveno
ograniavanje slobode pojedinca mora i moe biti jedino doputeno na sprjeavanju gubitka
sloboda drugih jedinki. Time se ostvaruje drutvena ravnopravnost, socijalna drava, ali
postoji opasnost od gubljenja kriterija i individualizma, poput poznate uravnilovke u
komunistikim dravama.
Sloboda je esto bila uzrok revolucijama. Biblija govori o tome da je Mojsije izbavio narod iz
ropstva i odveo ga u Slobodu. U uvenom govoru Martina Luthera Kinga "I Have a Dream",
citirao je staru duhovnu pjesmu pjevanu od crnih amerikih robova: Napokon slobodni!
Napokon slobodni! Hvala Bogu Svevinjem napokon smo slobodni! Sumerska klinasta rije
ama-gi, je najstariji pisani simbol koji predstavlja ideju slobode.
Vrlo esto ostvarivanje slobode na nasilan nain paradoksalno je s njezinom biti. Nasilje i
fiziki sukobi esto prerastaju u rat. Rat je najvee ograniavanje individualne slobode u cilju
zatite prava vee skupine ljudi, odnosno u cilju zatite ili uspostavljanja nekoga poretka. Od
njega tei napad na ljudsku slobodu predstavlja jedino kriminal i nasilje izvan zakona. Moda
je najbolja definicija slobode - sloboda ljuskog duha. Kod tako relativnog pojma, jasno je da
e sloboda za razliite ljude podrazumijevati razliita stanja i osjeaje.

7. POJAM SREE I DOSTOJANSTVA

Srea, uitak i zadovoljstvo su emocionalna stanja u kojima smo zadovoljni. Definicija sree
je jedan od najveih psihologijskih problema. Predloene definicije ukljuuju slobodu,
sigurnost, poloaj u drutvu, materijalna dobra, unutarnji mir i tako dalje. Mogua definicija
mogla bi biti da je srea stanje u kojem ljudi ponaanjem dolaze do suprotstavljanja vanjskim
silama koje bi inae dovele do nesree (tuge).
Rije zadovoljstvo se esto koristi za izraavanje lokaliziranog, tjelesnog osjeaja, dok se
srea koristi s dubljim smislom, unutranjim osjeajima. Srea traje due od brzo prolaznog
zadovoljstva, te se esto promatra kao neprocjenjiva. Ona moe doi kao posljedica pomno
planirane situacije, moe biti uzrokovana dobrotom drugih, ili situacija koje se osjeaju kao
pozitivne i vrijedne. Mnogo uvrjeenije miljenje za sreu je to da je uzrokovana cjelokupnim
ivotom i svjetonazorom. Pitanje najboljeg oblika ivljenja je jedno od glavnih tema etike.
Ljubav moe opisivati snaan osjeaj kao zadovoljavanje osnovnih emocionalnih potreba,
prua najintenzivniji osjeaj bliskosti. U govoru obino oznaava meuljudsku ljubav, no ona
moe oznaavati ljubav prema dravi, cilju, sportu itd. Meuljudska ljubav je odnos izmeu
dvije osobe vei od same naklonosti jedne prema drugoj, te je usko vezana s meuljudskim
odnosima (ljubav izmeu lanova obitelji, prijatelja). Neuzvraena ljubav se odnosi na one
osjeaje ljubavi koji nisu uzvraeni. Isto tako postoje mnogi psiholoki poremeaji kao to je
erotomanija.
Vrlina (lat. virtus; gr. , aret) je uobiajena, dobro utemeljena, odreenost i pripravnost
mukih snaga usmjerenih velianstvenim djelima. Vrlina je moralna izvrsnost osobe. Latinska
rije virtus znai muevno, od vir mu, te se odnosi izvorno na muke, ratne vrline kao
hrabrost. U grkom se tonije zvala naviknuta izvrsnost, kao neto trajno trenirano. Vrlina
upornosti i ustrajnosti je potrebna za sve vrline budui da je vrlina navika karaktera, te se
moraju ponavljano koristiti da bi osoba ostala s vrlinama. Vrlina je jedan od glavnih pojmova
etike jo od antike filozofije. Sokrat i sofisti razmatrali su njezinu prirodu i pitali se kako se
ona stjee. Platon je neke svoje rane dijaloge, iz tzv. sokratovskog perioda, posvetio
pojedinim vrlinama (Kriton o poslunosti zakonima; Protagora o jedinstvu vrline te moe
li se ona nauiti; Lahet o hrabrosti; 1. knjiga Drave o pravednosti; Lisid o prijateljstvu;
Harmid o razboritosti; Eutifron o pobonosti). Prema Aristotelu, koji vrline dijeli na etike
i dijanoetike, svrha je ljudskog djelovanja ivot u skladu s vrlinom (ili vrlinama). Prema
stoicima, vrlina je jedino bezuvjetno dobro. Kranstvo je vrlini pretpostavilo dunost

pokornosti Bojoj volji. U modernoj filozofiji, uz etiku zasnovanu na pravima, zagovornike

ima i etika vrlina.
Dostojanstvo (latinski Dignitas) je izraz koji se rabi na podruju morala, etike i politikih
rasprava i oznaava pravo na potovanje i etiki odnos od roenja. Jedno je od temeljnih
pitanja filozofske antropologije, te kako ovaj koncept ima znaajan utjecaj na ishode
pojedinih etikih rasprava. Moe se odnostiti na ivo bie, sustav ivih bia, ali i na prirodu ili
ljudska djela. U novijoj literaturi se govori o dostojanstvu prirode ili ak svih ivih bia.
Pojam ljudskog dostojanstva posebno se odnosi na sve to razlikuje ovjeka od svih ostalih
organizama. Pojam ima vie dimenzija: filozofske, vjerske, i pravne. Rabi se posebno u
podruju bioetike.

10

8. ZAKLJUAK
Etika je znanost o moralu i istrauje smisao i ciljeve moralnih normi, osnovne kriterije za
moralno vrjednovanje te zasnovanost i izvor morala. Etika pripada filozofiji koja prouava
ljudsko ponaanje koje je prihvaeno pod odreenim moralnim aspektom.
Moral je oblik drutvene svijesti, skup nepisanih pravila, obiaja, navika i normi koji su
prihvaeni u ivotu neke zajednice. Moral odreuje kako ljudsko djelovanje treba biti, a
pripadnici zajednice prihvaaju te principe kao doline i podvrgavaju im se, na taj nain
regulirajui meuljudske odnose.
Dobro je najvea moralna vrijednost. To je ljudska osobina koja odgovara biti ovjeka.
ovjenost je dunost svakog pojedinca, uvjet dobrog ivota. To podrazumijeva suradnju s
drugim ljudima, dijalog, ljubav i dostojanstvo osobe. Razlikujemo dobro u sebi i korisno
dobro. Dobro u sebi ne zavisi od drugog bia, nema vanjsku svrhu, nema za cilj neku korist ili
interes.
Savjest je ovjekova sposobnost da prosuuje moralnu vrijednost svojih postupaka i ina, da
na temelju odreenih naela, normi, kriterija i stajalita svoje budue ili ve uinjene ine
ocjenjuje kao dobre ili kao loe.
Zlo je pojam koji oznaava ono to moral odbacuje kao neprihvatljivo. Njegova je suprotnost
moralno dobro. Zlo je nedostatak, koji moe pripasti biima u stvorenom svijetu jer su ona po
svojoj biti nesavrena.
Stanje slobode priroeno ovjeku radi injenice da posjeduje duu i svijest, s dodatkom da
svaki odnos s drutvom podrazumijeva donekle gubitak slobode. No, ideal slobode pokreta
je ljudske aktivnosti, dok drutveno ograniavanje slobode pojedinca mora i moe biti jedino
doputeno na sprjeavanju gubitka sloboda drugih jedinki. Time se ostvaruje drutvena
ravnopravnost, socijalna drava, ali postoji opasnost od gubljenja kriterija i individualizma.
Srea, uitak i zadovoljstvo su emocionalna stanja u kojima smo zadovoljni. Definicija sree
je jedan od najveih psihologijskih problema. Predloene definicije ukljuuju slobodu,
sigurnost, poloaj u drutvu, materijalna dobra, unutarnji mir i tako dalje. Mogua definicija

11

mogla bi biti da je srea stanje u kojem ljudi ponaanjem dolaze do suprotstavljanja vanjskim
silama koje bi inae dovele do nesree. Dostojanstvo je izraz koji se rabi na podruju morala,
etike i politikih rasprava i oznaava pravo na potovanje i etiki odnos od roenja.

12

LITERATURA
ehok, I.: Etika 3, kolska knjiga, Zagreb, 1997.
Etika, Wikipedija, Slobodna enciklopedija, https://hr.wikipedia.org/wiki/Etika
Etika Smisao i ciljevi moralnih normi, Inter-caffe, http://www.inter-caffe.com/lista-929.html
Savjest natuknica, Hrvatski leksikon, http://www.hrleksikon.info/definicija/savjest.html

13