Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (1918-1929) i Kraljevina

Jugoslavija (1929-1941).
• BiH je bila poprište oštrih međustranačkih borbi. Kulturno-prosvjetni
život se odvijao pretežito preko kulturno-prosvjetnih društava, koja su
osnivana na vjerskoj i nacionalnoj osnovi.
• Najpoznatija su Gajret, Nova uzdanica; Prosvjeta, Napredak, La
Benovalencija.
• Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u školskoj godini 1918/19. u
državi SHS bile su 24 učiteljske škole, od toga u BiH samo 3, one iste
što ih je otvorila Austrougarska.
• U Sarajevu je nakon rata, odnosno ujedinjenja, osnovan Prosvjetni
odjel pri Pokrajinskoj vladi koji se zvao Ministarstvo prosvjete – Odjel
za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu. Međutim, ubrzo su sve škole
potpale pod Ministarstvo prosvjete, ods. Ministarstvo trgovine i
industrije, Ministarstvo šuma i rada. Ministarstvo prosvjete u Beogradu
počelo je intenzivnije provoditi svoju politiku unifikacije nastave u
svim školama, osobito 1924/25.godine.
 Zakon o učiteljskim školama donesen je 1929.godine.

• Učiteljske škole su mogle biti muške, ženske, mješovite, privatne

i državne, iako se po ovom zakonu privatne škole nisu više
mogle otvarati.
• Učiteljske škole su uglavnom bile internatski organizirane.
• Zadaća učiteljske škole bila je obrazovati mladež u duhu
državnog i narodnog jedinstva i vjerske snošljivosti, te
pripremanje budućih učitelja za nacionalnu, prosvjetnu i kulturnu
misiju u narodu. Nastava je bila jednaka za sve škole u zemlji i
od 1929.godine trajala pet godina.
• Godine 1931. objavljen je Privremeni nastavni plan obvezan za
sve učiteljske škole koje su sada trajale 5 godina, a ne kao do
tada 4. U ove škole su se većinom upisivali učenici građanske
škole, odličnog ili vrlo dobrog uspjeha ili niže gimnazije.
 Zakon o učiteljskim školama donesen je
1929.godine

•U školskoj 1919/20. učiteljske škole su trajale 3 godine,

da bi već iduću školsku godinu bile četverogodišnje, a od
1930/31. petogodišnje. Kako tijekom rata nisu radile sve
učiteljske škole, organizirani su učiteljski tečajevi koji su
trajali po pola godine. Nakon rata izvršene su izmjene u
programima povijesti, zemljopisa, jezika i književnosti.
•Također, nakon rata, učiteljska škola, koja je 1914.godine
bila prebačena u Derventu, u Sarajevu otvara muške
odjele u sklopu ženske učiteljske škole, da bi se
1926.godine, odlukom Ministarstva prosvjete, muški
odjeli odvojili u zasebnu školu, koja je bila smještena na
III katu u zgradi Prve gimnazije
 Ženska učiteljska škola
• Od školske 1934/35.godine škola se opet spaja sa Ženskom učiteljskom
školom i otad djeluje kao Mješovita učiteljska škola u Sarajevu. Spajanje je
izvršeno u skladu sa Zakonom o učiteljskim školama i zbog potrebe
ograničenja broja učiteljskih kandidata, jer u zemlji nije bilo dovoljno
osnovnih škola u koje bi se budući učitelji mogli zaposliti. U ovoj godini je u
školi radilo 33 nastavnika od kojih 4 za vjeronauk. Škola je radila do
1941.godine i bila je petorazredna.[1]
• Državna mješovita učiteljska škola u Mostaru, koja je otvorena 1913.godine
kao muška preparandija, opet je otvorena nakon rata, ali sada kao mješovita.
Tadašnja vlast je nastojala utjecati na učenike usađujući im odanost prema
vladajućoj dinastiji, te škola 1929.godine dobiva ime Kralj Aleksandar.[2]
• U Derventi djeluje zasebna Derventska učiteljska škola, koja je tijekom rata
radila pod imenom Sarajevska preparandija. Kako je vlast smatrala da ne
trebaju dvije škole u tom užem području, škola u Derventi je zatvorena
1926.godine, te premještena u Banja Luku gdje je djelovala kao Krajiška
učiteljska škola. Ova škola je bila mješovita i imala je puno nastavnika i
učenika.
•
[1] Pejanović, Đ. (1953) Srednje i stručne škole u BiH, Svjetlost, Sarajevo, str.271
• [2] Državna mješovita učiteljska škola Kralja Aleksandra u Mostaru, Godišnji izvještaj za školsku 1932/33. godinu, str.6-8
 PRIVATNE ŠKOLE
• Osim državnih učiteljskih škola, nakon rata su radile i privatne, kao što je škola u
zavodu sv.Josipa, osnovana 1884.godine naporima kongregacije «Kćeri Božje
ljubavi» i koja je do 1899.godine trajala tri godine, a nakon 1900.godine četiri, da bi
1929/30. trajala pet godina. Ova škola je dobila pravo javnosti jer se u svemu
prilagodila propisima državnih učiteljskih škola. Školu su upisivale učenice svih
konfesija sa završenom Višom djevojačkom ili građanskom školom.[1]
• Tu je i vakufska privatna škola Dar-ul-mualimin u Sarajevu, koja je radila pri
Kuršumli- medresi i trajala je tri godine. Po svršetku ispita, polaznici su stjecali
pravo biti učitelji u mektebima «ili da budu primljeni kao redovni đaci Šerijatske
sudačke škole.»[2]
• Dakle, učitelji su se pripremali u privatnim i državnim učiteljskim školama. Iako je
postojala potreba za nastavnicima i profesorima srednjih škola, država nije otvarala
nove škole nego je i u postojeće ograničavala upis.
• Između dva rata u Bosni i Hercegovini nije bilo viših i visokih svjetovnih škola.
Studirati se išlo u druga središta, najčešće u Zagreb, Beograd i Ljubljanu, te na
pojedine fakultete u Suboticu i Skopje.
• Školski nadzornici, nastavnici i profesori srednjih učiteljskih škola iz BiH
pripremani su uglavnom na višim pedagoškim školama u Zagrebu i Beogradu.
• [1] Bevanda, M. (2001) Pedagoška misao u BiH, 1918-1941. FF Sarajevo, str.98-100
• [2] Pejanović, Đ. (1953) Srednje i stručne škole u BiH, Svjetlost, Sarajevo, str.273-274
 NEPISMENOST

• Zanimljivo je da je postotak nepismenih i onih izvan škole bio

među najnižim u Europi, dok je u isto vrijeme i po tri tisuće učitelja
čekalo na zaposlenje i po više godina.
• Postojao je velik nesrazmjer broja učiteljskih škola po pojedinim
banovinama. U nekima je bilo i po sedam škola a u nekima samo
jedna usprkos broju stanovnika i njihovoj nepismenosti.
• Vrbaska banovina je imala samo jednu učiteljsku školu s ukupno
137 učenika (76 muških i 61 ženskih) u pet odjela i 17 nastavnika, a
nepismenost je bila oko 80%.
• U ovim školama je stručna sprema nastavnog osoblja bila
zadovoljavajuća a pedagoška skupina predmeta je bila dobro
zastupljena. Slušali su se predmeti navedeni u tablici, a pored njih
još i materinski jezik, strani jezik, račun s geometrijom, povijest,
zemljopis, prirodopis, kemija, fizika, organizacija i administracija
škole, higijena, tjelovježba, crtanje, pisanje, pjevanje, poljoprivreda,
ekonomija, ručni rad, sviranje, domaćinstvo i vjeronauk.[1]
[1] Bevanda, M. (2001) Pedagoška misao u BiH, 1918-1941. FF Sarajevo, str.113-114
Predmeti Razredi Broj sati

1. Psihologija s logikom III 4

2. opća pedagogika IV 4

3. metodika IV 2

4. školski rad IV 4

5. dječja i pedagoška V 2
psihol.

6. povijest pedagogije V 2

7. metodika V 2

8. školski rad V 6

9. filozofija V 3
• Kako su uvjeti početkom školske godine 1940/41. bili politički nepredvidivi,
tako je Ministarski savjet donio uredbu o skraćenom trajanju te školske godine.
«Učenici/ce učiteljskih škola koji su s uspehom završili IV razred i upišu se u V
razred školske 1940/41.godine, završiće taj razred 22.decembra 1940.godine
prema programu i nastavnom planu koji će propisati ministar prosvete.
• Učenici iz prethodnog stava koji s uspehom završe V razred, polagaće
učiteljski diplomski ispit u toku meseca januara 1941.godine po propisima
Zakona o učiteljskim školama.»[1]
• Kakvo je stanje u prethodnom razdoblju bilo možemo zaključiti riječima
Zaninovića: »Stara Jugoslavija je u pismenosti zauzimala pretposljednje mjesto
u Europi, a u Jugoslaviji Bosna i Hercegovina bila je na posljednjem mjestu.
Od završetka Prvog svjetskog rata Bosna i Hercegovina je ostala i dalje
najzaostaliji i najzapostavljeniji dio države u pogledu školstva, posebno u
pogledu osnovnog školstva i pismenosti.»[2]
• Prema podacima iz 1922/23.godine na nepuna 2 milijuna stanovnika u Bosni i
Hercegovini bilo je 517 osnovnih škola i svega 78.164 dječaka i djevojčica.
Sukladno popisu iz 1939.godine, 150.783 učenika je pohađalo školu, a doraslih
za školu bilo je 547.900. U školama je radilo 2.321 prosvjetnih djelatnika, pa je
na jednog nastavnika dolazio 61 učenik.[3]
•
[1] Božić, S. Sjećanje na đačke dane u Krajiškoj učiteljskoj školi u Banjoj Luci, Spomenica škole, str.14
• [2] Zaninović, M. (1968) Kulturno-prosvjetni rad u NOB-u (1941-1945), Zavod za izdavanje udžbenika , Sarajevo, str.5
• [3] ibid., str.7-8
 Gimnazije, 1918-1941.
1920. Niža gimnazija u Prijedoru, a zgrada završena 1924.godine, ali je
tek 1935.godine ova gimnazija pretvorena u realnu.
1935. Državna realna gimnazija u Bijeljini. Škola je bila mješovita.
1925. Državna realna gimnazija u Trebinju. Prvo je radila kao niža da bi
1935.postala realna.
1923./24. Prva državna ženska realna gimnazija u Sarajevu, nastala iz
ženskih odjela mješovitih gimnazija. Kako Austrougarska vlast nije
dopuštala ženskoj djeci biti redovitim učenicama gimnazija, one su
samo mogle slušati poneka predavanja, biti privatistice, te na kraju
godine polagati razredne ispite. Stoga je broj privatistica bio mali. Tek
krajem vladavine Austrougarske, i ženska djeca dobivaju pravo ići
redovito u srednje škole.
1935./36.godine, Ženska gimnazija u Banja Luci.
Uoči Drugog svjetskog rata se u Sarajevu otvara Druga ženska
gimnazija.[1]

[1] Bevanda, M. (2001) Pedagoška misao u BiH, 1918-1941. FF Sarajevo, str.94

 Razdoblje nakon II.svjetskog rata

• Bosna i Hercegovina između dva rata nije imala institute,

zavode, znanstvene ustanove, sveučilišta, fakultete, više i
visoke škole (osim vjerskih).
• 1948.godine je u cijeloj BiH bilo samo 4000
visokoobrazovanih ljudi.
• Tek 1946.godine otvara se Viša pedagoška škola u Sarajevu, a
Mostaru i Banja Luci 1951.godine.
• Univerzitet u Sarajevu je osnovan 1949.godine, u Banja Luci
1975.godine, u Tuzli 1976. i Mostaru 1977.
• Filozofski fakultet je osnovan 1950
• Odsjek za pedagogiju osnovan je 1963.godine.
• Akademija nauka i umjetnosti osnovana je 1966.godine[1]
•
[1] Bevanda, M. (2001) Pedagoška misao u BiH, 1918-1941. FF Sarajevo, str.17
 Učitelji nakon rata
• U vremenu nakon rata pa do 1955.godine, parola “Nema odmora dok
traje obnova” nije zaobišla ni prosvjetne radnike. Osobito je ovo važilo za
seoske učitelje, kojih u BiH nije bilo puno, pa su u selima pored akcija u
fizičkom smislu, radili sami u školi sa stotinu i više djece i sa 4 razreda.
• Nije bilo propisa koliki maksimalan broj učenika može biti u jednoj školi
ili odjelu u odnosu na jednog nastavnika. Važno je tada bilo da školu
pohađaju sva odrasla djeca sa školskog područja i učitelji nisu odbijali da
ih sve prime, pa i preraslu djecu ako je prostor u školi to dopuštao.
• U to vrijeme je otpočela i široka kampanja opismenjavanja nepismenih, a
visok procent je upravo činilo seosko stanovništvo. Učitelji su tako vodili
te akcije.
• Analfebetske tečajeve po selima vodili su odabrani pismeni ljudi, po
preporuci učitelja. Prema broju nepismenih kretao se broj tečajeva, tako
da je u nekim školama bilo čak od 15-20 tečajeva.
• Gdje nije bilo pismenih rukovoditelja, i sami su učitelji vodili tečaj nakon
nastave, te glavni ispitivači. [1]

[1] Zečević, V., (1972) Za beneficiran radni staž seoskim učiteljima u vremenu od 1945. do 1955.godine. Prosvjetni list br.391., Sarajevo, str.5

•
• U 1975. godini u BiH nalazimo 2.720 osnovnih i 290 srednjih, te 33 fakulteta, visoke i
više škole i akademije.
• U njima se školovalo 750.000 đaka i studenata, što znači da je svaki peti stanovnik BiH
bio obuhvaćen redovnim školovanjem.
• U ovoj djelatnosti, za koju se odvajalo 7% nacionalnog dohotka, bilo je uposleno preko
300.000 prosvjetnih radnika.
• Po glavi stanovništva izdvajalo se između 450 do 500 dolara nacionalnog dohotka.
Godišnje se za obrazovanje u BiH izdvajalo oko 200 milijardi starih dinara, što je
predstavljalo oko 7,5% nacionalnog dohotka.[1].
• U 1975.godini u BiH je bilo preko 670.000 nepismenih lica, te je bila posljednja u
Jugoslaviji, pa i u Europi.
• BiH je imala i najniži obuhvat djece osmogodišnjim školovanjem (83%).
• U jednom izvješću se navodi da nepismenost nije rezultat “kulturnog nasljeđa”, nego
ekvivalent nesretne povijesti, “mračnjaštva okupatora, koji je vladao u najcrnjoj tmini
zaglupljivanja potlačenih naroda našega tla.”[2]
• Stoga se zaključilo da nepismenost nije problem isključivo obrazovnih institucija, nego
zadatak cijelog društva i svih njegovih građana.
• Od ukupno 109 općina u SR BiH polovica je imala status ekonomski nedovoljno
razvijenog područja. Najnerazvijenije općine dobile su i do 70% sredstava za izgradnju
osnovnih škola iz Republike dok su izrazito razvijene općine isključivo svojim
sredstvima financirale Program u cjelini.[3]
• [1] Šipovac, N., (1975) Nepismenost-bauk prošlosti i sadašnjosti. Naša škola br.9-10., Sarajevo, str.531-536
• [2]ibid., str.531-536
• [3] Hromadžić, M., (1982) Prevladan najveći problem u osnovnom obrazovanju. Prosvjetni list br.655., Sarajevo,str.4
 OPĆI ZAKON O ŠKOLSTVU

• Opći zakon o školstvu je stupio na snagu dana 01.09.1958.godine, nakon

usvajanja od strane Savezne narodne skupštine na sjednici Narodnog
vijeća od 25.lipnja 1958.godine.
• Ovaj Zakon je to značajniji i stoga što dotad nije postojao tako
sveobuhvatan zakon koji bi služio kao osnova za reguliranje pitanja
sustava odgoja i obrazovanja u BiH.
• «Ovaj Zakon je predstavljao pravnu osnovu za provođenje školske
reforme, koja određuje, usmjerava i ubrzava proces preobražaja sistema
vaspitanja i obrazovanja i bio je značajna etapa u razvitku školstva
BiH.»[1]
• Ovaj Zakon je, također, propisivao obveznu osnovnu izobrazbu za djecu s
psihičkim i fizičkim poteškoćama. Na osnovu Općeg zakona, Vijeće za
obrazovanje NR BiH je doniijelo Zakon o specijalnim školama
1960.godine.[2]
[1] Subotić, G., (1958) Zakon predstavlja pravnu osnovu za izvođenje školske reforme. Prosvjetni list br.121., Sarajevo, str.1
• [2] Subotić, G., (1958) Zakon predstavlja pravnu osnovu za izvođenje školske reforme. Prosvjetni list br.121., Sarajevo,.str.1
 Učiteljske škole
• Poslijeratno razdoblje je obilježeno otvaranjem novih učiteljskih škola kako bi se
osigurao potrebni učiteljski kadar za osnovne škole.
• Tako je 1945.godine otvorena Državna mješovita učiteljska škola u Tuzli,
Rješenjem ministra prosvjete federalne BiH br.8060/45. Škola je u 27 godina
svoga rada dala 2700 učitelja, od kojih su mnogi nastavili školovanje na
pedagoškim akademijama ili fakultetima.
• U Sarajevu je 1945.godine ponovno otvorena učiteljska škola i zatečenih 39
kandidata je položilo diplomski ispit iste godine i raspoređeno na dužnosti
učitelja.
• Učiteljska škola u Banja Luci je ponovno otvorena 1945.godine. I u ovoj školi
vlada ista pretrpanost kao u sarajevskoj. Nastavnika je bilo 50, a polaznika1056 u
školskoj 1965/66.
• Učiteljska škola u Mostaru nastavlja s radom 1945.godine i u prvih sedam
poslijeratnih godina osposobljava za učiteljski poziv 1076 učenika, 669 redovnih i
407 tečajaca (oni koji su upotpunjavali spremu, odnosno dotadašnje obrazovanje).
• Iduće školske godine 1946/47. otvaraju se škole u Derventi i Travniku, istim
rješenjem ministra prosvjete. Naredne godine otvara se škola u Bihaću, ovaj put
Odlukom ministra prosvjete NRBiH. Zatim se otvaraju škole u Livnu i Bijeljini
pedesetih godina
• [1] Ademović, H. (2009) Učiteljske škole u Bosni i Hercegovini, Blicdruk, Sarajevo, str.206-213
• Kako je potreba za kadrom u srednjoj Bosni bila velika, nije se moglo čekati prvi naraštaj
polaznika Učiteljske škole da završe četiri godine škole, pa je Okružni narodni odbor u
Travniku donio Odluku o otvaranju učiteljskog tečaja.
• Tako se za nepunih 7 mjeseci osposobilo 27 privremenih učitelja. Ovaj ubrzani put dobivanja
zvanja odnio je prevagu u prvih 6-7 godina rada škole. Tečajevi i njihovo trajanje su ovisili o
prethodnoj izobrazbi polaznika (osnovna škola-4 razreda ili gimnazija). Škola je radila cijele
godine.
• Ljeti su radili tečajevi za upotpunjavanje spreme privremenih učitelja koji su radili u osnovnim
školama i koji su trebali dva-tri ljeta dolaziti na doškolovavanje. Kako je škola bila smještena u
bivšoj Isusovačkoj gimnaziji u sklopu samostana, to su ovi polaznici imali i povoljan smještaj.
• Usprkos otvaranju ovih škola, nedostatak učiteljskog kadra je bio sveprisutan. Stoga je
republičko Ministarstvo prosvjete donijelo Odluku o skraćivanju školovanja u učiteljskim
školama na tri godine, od 1946/47.godine.
• Od 1949/50. do 1953/54.godine školovanje je produženo na četiri godine, nakon čega
učiteljska škola prerasta u petogodišnju sa seminarskim oblikom nastave. Prva generacija
petogodišnje škole izlazi 1957/58.godine. Od školske 1961/62.godine opet je skraćeno
školovanje s 5 na 4 godine i tako ostaje sve do konačnog ukidanja učiteljskih škola 1972.
godine.
• Formirani su i istureni odjeli učiteljskih škola pri gimnazijama, u kojima su nastavu izvodili
nastavnici gimnazija. Radili su po principu priključivanja matičnoj učiteljskoj školi nakon
završetka drugog razreda. Kako ni ovo nije zadovoljavalo nastale potrebe, otvaraju se nove
škole i to u Prijedoru i Foči (1960), u Jajcu (1961) Zbog slabih uvjeta rada škola u Jajcu i
Livnu je ubrzo prestala s radom.
 Pedagoški časopisi u BiH nakon II.svjetskog rata

• Prosvjetni list, 1945

• Naša škola, 1950
• Porodica i dijete, 1953