GRGIN 57-81

PAMĆENJE

Pamćenje je takva psihička pojava koja na doživljajnom ili subjektivnom planu uključuje
procese usvajanja ili memoriranja i zadržavanja ili retencije različitih sadržaja, dok se na
vanjskom ili ponašajnom planu očituje u obnavljanju ili reprodukciji tih sadržaja kao i u njihovu
prepoznavanju ili rekogniciji.

Razine pamćenja:

1) Razina traga

Zaključuju se iz činjenice da se ponovno učenje sadržaja koji nismo u stanju reproducirati niti
prepoznavati odvija brže i uspješnije nego učenje sadržaja koji nikada ranije nismo učili
(tragovi ranijeg učenja nisu u potpunosti izgubljeni)

2) Razina prepoznavanja

Ponekad podražaje prethodnog učenja nismo u stanju u cijelosti ili u dijelovima reproducirati,
ali smo ih zato u stanju, i to među sadržajima koje nikada nismo učili, dobro prepoznati

3) Razina reprodukcije

Ranije usvojeni sadržaji se mogu u cijelosti obnoviti.

4) Razina automatizacije

Kad obnavljanje ranije usvojenih sadržaja poprimi takvo obilježje da se u svakoj prilici i u
svako vrijeme mogu ti sadržaji brzo, vješto i u cijelosti obnoviti, govori se o nivou
automatizacije. Tu reprodukcija sadržaja poprima obilježje automatizirane reakcije, tj.
ponašanja sa smanjenom kontrolom subjekta (npr. navika).

Ispitivanje pamćenja

Prva ispitivanja vezana su za imena Hermanna Ebbinghausa i Georga E. Mullera.

Metode ispitivanja:

Metoda izučavanja (reprodukcije)

Ispitanicima se daju na usvajanje nizovi simboličnih elemenata u obliku liste riječi koje su oni
dužni u određenom broju ponavljanja usvojiti. Mjerilo uspješnosti je količina usvojenih
elemenata i utrošeno vrijeme. Mogu se davati smisleni i besmisleni materijali pa se onda izvesti
komparacije toka sticanja smislene i besmislene građe.

Metoda prepoznavanja (rekognicije)

Ispitanici najprije usvajaju određeni simbolični materijal. Nakon što ga usvoje i od toga prođe
relativno dug vremenski period, oni se stavljaju pred zadaću da među velikim brojem
elemenata, koje nikada nisu usvajali i koje su učili, prepoznaju sve one elemente koje su
usvajali. Rezultat je broj ispravno prepoznatih elemenata, umanjen za broj pogrešno
identificiranih elemenata.

Metoda uštede

Nakon što ispitanici ponavljanjima usvoje zadani simbolični materijal i od toga učenja prođe
toliko vremena da ga više nisu u stanju obnoviti a niti prepoznati, tada istim postupkom ponovo
usvajaju tu građu sve dok je ne mognu u cijelosti reproducirati. Ušteda se nalazi u razlici između
utrošenog vremena tj. broja ponavljanja, prilikom prvog i ponovljenog učenja.

Metoda rekonstrukcije

Ispitanicima se u više navrata prezentira niz simboličnih elemenata, i to u određenom rasporedu.

Zatim se taj raspored među elementima posve izmijeni i da ispitanicima sa zadaćom da
rekonstruiraju prvobitni raspored elemenata. Rezultat je mjera stupnja do kojega rekonstruirani
raspored odgovara prvobitnom rasporedu elemenata

Metoda neposrednog obuhvata pamćenja

Ispitanicima se redom, i to samo jedanput, prezentira naprije niz od 3 pa 4,5,6,7,8 itd. do 12

brojeva i od njih zahtijeva da nakon što im se pokaže određeni niz tih brojeva, ali istim redom
kao u nizu, reproduciraju. Na taj se način želi utvrditi najviše koliki niz brojeva je u stanju svaki
ispitanik (a u prosjeku i skupina) ispravno reproducirati nakon samo jednog prezentiranja

Metoda pogodaka

Ispitanici usvajaju građu koja se sastoji od niza simbola datih u parovima. Nakon što obave
određeni broj ponavljanja svaki put im se prezentira prvi član para a njihova je zadaća da po
sjećanju dopune njegov drugi član (parnjak). Mjerilo je broj ispravnih pogodaka, tj. broj tačno
dopunjenih parova u odnosu na ukupan broj parova koje je sadržavala usvojena građa.

Metoda zadržanih podataka

Ovo je, za razliku od prethodnih, nedovoljno standardizirana metoda. Ona se zbog toga više
nalazi u upotrebi u takvim skupnim ispitivanjima kao što su razredi u školama. Tu se
ispitanicima prezentira po dužini standardizirani tekst nekog sastava ili priče s takvim brojem
pojedinačnih podataka koji nadvisuje njihov neposredni obuhvat pamćenja. Rezultat je količina
ispravno reporduciranih pojedinosti iz tog sastava.

Podjele pamćenja

Prema vrsti materijala koji se usvaja i zadržava:

1. Simboličko pamćenje- sastoji se u memoriranju i retenciji materijala kao što su različiti

podaci, termini, informacije, pojmovi, pravila, zakoni, načela, teorije i strukture

2. Motoričko pamćenje- očituje se u mogućnosti brzog i spretnog obavljanja onih pokreta

i radnji koje su prethodnim vježbanjem bile usvojene
 3. Logičko pamćenje- odgovara memoriranju i retenciji (smislena) materijala koji se uči s
razumijevanjem

4. Mehaničko pamćenje- odgovara usavajanju i zadržavanju sadržaja koji nisu razumljivi

(mnemotehnike!)

Budući da se logičko pamćenje, za razliku od mehaničkog temelji na razumijevanju sadržaja,

ono znatno brže i uspješnije. No, i mehaničko se pamćenje može učiniti uspješnijim ako
besmislene sadržaja na umjetan način učinimo smislenijima. Takvo unošenje smisla u inače
besmisleni materijal sa svrhom da ga se lakše i brže usvoji zove se mnemotehnika (ona nam
olakšava i pamćenje smislenog materijala). Uporaba mnemotehničkih pomagala najvećim
dijelom zavisi od domišljatosti i invencije onoga koji uči takve sadržaje. Osim toga, i
ritmiziranje pomaže usvajanju besmislena gradiva, jer se ritmom među elemente bez smisla
unosi neki oblik koji ih povezuje pa to olakšava učenje.

Prema načinu nastajanja i javljanja pamćenja :

1. Namjerno (intencijalno) pamćenje uzrokovano motivima (potrebama, željama,

interesima...) ili potaknuto nekim vanjskim atraktivnim ciljevima pa predstavlja
nastojanje, odnosno motivaciju, da se određeni sadržaji i usvoje.

2. Nenamjerno pamćenje nema takvu motivacijsku podlogu, a time ni svoju jasnu svrhu
pa je uglavnom slučajno

Pored vrsta i procesa pamćenja, također imamo i tri faze pamćenja:

1. Senzoričko pamćenje- vrsta ili faza pamćenja koja djeluje u susretu s podražajem.
Senzoričko pamćenje zadržava dojmove samo kratko vrijeme, ali je to vrijeme ipak
dovoljno dugo da niz percepcija djeluje psihološki kontinuirano
2. Kratkoročno pamćenje- vrsta ili faza pamćenja koja zadržava podatke u trajanju od po
prilici jedne minute nakon nestanka tragova podražaja. Naziva se i radno pamćenje
3. Dugoročno pamćenje- vrsta ili faza pamćenja koja je u stanju relativno trajno pohraniti
upamćene podatke. Ima neograničen kapacitet. U dugotrajnom pamćenju gotovo sve
pohranjene informacije ostaju tokom cijelog čovjekovog života. Još se dijeli da
deklarativno (sastoje se od usvojenih činjenica) i proceduralno (odnosi sa na upotrebu
tih usvojenih činjenica). Neki deklarativno dalje dijele na epizodičko (sjećanje na
događaje koje je neko drugi doživio ili koji su se dogodili u njegovoj/njezinoj
prisutnosti) i semantičko (opće znanje, kao suprotnost epizodičkom pamćenju, činjenice
su organizirane u sheme ili kategorije)

Trenutačno ili „blic“ pamćenje

Izuzetno dobro zadržavanje opaženih detalja, i to neposredno prije, za vrijeme i nakon
iznenađujućeg događaja koji može imati znatne posljedice i za pojedinca i za užu i širu
zajednicu. Njegove su značajke postupnost, tačnost, živost i otpornost na zaboravljanje.

METAMEMORIJA

Određuje se kao čovjekovo znanje o vlastitom sustavu pamćenja.

U sebi sjedinjuje 2 funkcionalno povezane komponente:

1. Izbor najprikladnije strategije u pohranjivanju informacija u dugotrajnom pamćenju

2. Poznavanje sadržaja vlastitog pamćenja (od tog poznavanja zavisi da li će čovjek neki
obrazac, model informacija i sl. potražiti u dugotrajnm pamćenju ili neće)

Svoju najvišu vrijednost dostiže u čovjekovoj zreloj životnoj dobi.

Životna dob i pamćenje

Faza ranog djetinjstva (2-6 godina)- kapacitet senzornog pamćenja i njegovo trajanje se ne
mijenjaju tokom ove faze

Faza kasnog djetinjstva (7-11 godina)- djeca su već u stanju brže obraditi pristigle informacije
i postaju uspješnija u zadaćama pamćenja

Količina informacija koja se u ranom djetinjstvu može zadržati u kratkotrajnoj pohrani u

daljnjim se razvojnim fazama postupno povećava. Najvišu razinu dostiže u ranim odraslim
godinama (22-30 god). Od tada pa nadalje dostignuti kapacitet kratkotrajnog pamćenja se ne
mijenja do iza pedesetih godina kada počinje njegovo opadanje.

Dob i strategije pamćenja

Strategije pamćenja predstavljaju postupke koje čovjek koristi kako bi na odgovarajući način
organizirao i u dugotrajnom pamćenju pohranio one inforamcije za koje prosuđuje da će mu
ubuduće biti od koristi.

U djece u dobi od 10 godina dominira mehaničko ponavljanje kao način (strategija) pohrane.
Oko 90% djece te dobi prilikom učenja nekog sadržaja zanemaruje njegov manje bitan dio. Oko
50% njih traži nadređeni pojam, a samo 20 % njih pokušavaju sami oblikovati ključnu rečenicu
koja nije eksplicitno navedena u tekstu.

U ranim odraslim godinama većina ljudi ima u osnovici oblikovanu metamemoriju, tj. vladaju
kako strategijama uspješne organizacije i pohrane različitih informacija tako i najprikladnijim
načinima njihove aktualizacije iz dugotrajnog pamćenja.

Pamćenje i mišljenje

Green navodi 2 pristupa u proučavanju odnosa pamćenja i mišljenja:

1) Prvi pristup ilustrira pitanje do koje se mjere samo mišljenje može izjednačiti s
procesom pamćenja
 2) Drugi pristup je sadržan u pitanju kako prošlo iskustvo čini jedinstvenu cjelinu s
aktualnim mišljenjem (uključuje mišljenje da pamćenje nije reproduktivno skladište u
koje se pohranjuju kopije ili simboli pojmova, već da se radi o jednom kontinuiranom i
djelatnom procesu)

Craik i Lockhard su upozorili na to da se pamćenje ne sastoji od kopija ili predodžbi koje su

smještene u nekakvim malim kutijama u mozgu, već od tragova prethodne djelatnosti prerade
informacija a koje se mogu ponovo aktivirati u kasnijim prilikama.

Aktualno mišljenje oslanja se na tragove prethodnih psihičkih djelatnosti i istovremeno

završava kao nova rekonstrukcija iskustva koja i sama postaje dijelom čovjekove kumulativne
povijesti pamćenja. Ta kontinuirana međuigra prošlog i aktualnog mišljenja daje mogućnost
povlačenja granice između pamćenja i mišljenja.

Reminiscencija i perseveracija

Pod reminiscencijom se razumijeva pojava poboljšanja reprodukcije u vremenu koje slijedi

nakon usvajanja. Javlja se prilikom usvajanja simboličnog materijala i motoričkog učenja.

Kad se radi o simboličnom materijalu moguće su dvije reminiscencije: Ward-Hovlandova (radi

se o takvom poboljšanju reprodukcije koja se javlja kratko vrijeme nakon usvajanja- redovno
nakon dvije do tri minute i tipično je za usvajanje besmislenog materijala) i Ballard-
Williamsova (do ove pojave dolazi u situaciji usvajanja smislenog gradiva. Tu poboljšanje
reprodukcije o vremenu nakon usvajanja traje duže i iznosi od 2 do 7 dana).

Primjer reminiscencije 72str.

Reminiscencija je veća:

a) ako je stupanj usvojenosti gradiva negdje oko 75%

b) ako su ispitanici u dobi od oko 16 godina
c) ako je veća smislenost gradiva
d) ako je gradivo opsežnije
e) ako je veća zbijenost ponavljanja tokom usvajanja
f) ako usvajanje gradiva prati i pojačan interes za to gradivo

Perseveracija se očituje u pojavi da nakon prestanka usvajanja dolazi do spontanog obnavljanja

sadržaja koje traje desetak sekundi.

Fiziološka podloga pamćenja i učenja

Rene Descartes- prvi pokušaj tumačenja fiziološke podloge pamćenja

Zatim se pokušalo govoriti o „tragu pamćenja“(učvršćena sveza ili dobro „utrti put“ između
podražaja i reakcije.)

Bilo je pokušaja da se umjesto o tragu pamćenja govori o strukturnim promjenama koje tokom
obnavljanja novih aktivnosti nastaju i ustraju u živčanom sistemu.
Tumačenje o strukturalnim promjenama dalo je naslutiti da pamćenje ima dvije povezane faze.

U pravoj fazi obavljaju se konsolidacijski procesi, i to u obliku kružnih tokova uzbuđenja u

međusobno povezanim mozgovnim neuronima. Ta uzubuđenja traju sve dotle dok ih neka nova
aktivnost ne prekine. U vremenu dok ona traju sjećanja se lako gube i pamćenje je vrlo
nestabilno.

U drugoj fazi javljaju se strukturalne promjene u mozgovnim neuronima pa je sjećanje

stabilnije-sjećanja su vremenski trajnija.

Sa 75,76, 77 i 78 str treba sve.

Poremećaji pamćenja

Nastaju pod uticajem neke bolesti, ozljede mozga, otrovnih tvari u organizmu i posebnih
životnih okolnosti.

Amnezija- jedna vrsta poremećaja. Javlja se kao nemogućnost sjećanja ili obnavljanja prošlih
doživljaja. Može biti potpuna (kada zaboravimo sve što smo predhotno pohranili u dugotrajnom
pamćenju) i djelimična (ako zaboravimo samo neke dijelove, sadržaje i sl.). Poseban oblik
amnezije je anterogradna amnezija (nemogućnost da usvajamo i stičemo nova iskustva nakon
traume i to uz sačuvano sjećanje na prošle događaje). Najpoznatiji oblik anterogradne amnezije
je Korsakovljev sindrom (čest je kod teških alkoholičara, osoba koje pate od nedostatka
vitamina B1, osobama otrovanim metalima ili infekcijama).

U svim slučajevima bolesnici pamte sadržaje usvojene prije pojave poremećaja, ali ne mogu
usvajati nove sadržaje.

Hipermnezija- mogućnost sjećanja se povećava.

Kad određene životne okolnosti izazovu sjećanja na davne događaje koji su doživljeni u
jednakim ili sličnim prilikama, a ta su sjećanja nepotpuna govori se o pojavi paramnezije.

Deja vu (već viđeno)- radi se o pojavi da se neke nove okolnosti čine poznatima, kao da su već
bile doživljene.

Staračka amnezija- u starosti zbog involucijskih promjena, koje zahvaćaju i živčano tkivo,
smanjuje se mogućnost sticanja novih sjećanja i iskustva uopće i ubrzava zaboravljanje novih
sadržaja. Na to se nadovezuje i Alzheimerova bolest koja se očituje u intelektualnom
rastrojstvu, poteškoćama u govoru, prepoznavanju i baratanju predmetima i sl.

Poremećaji motoričkog pamćenja očituju se u obliku različitih apraksija, tj. nemogućnosti da

se obave neki naučeni pokreti, ili pak u rastrojenosti motoričkih cjelina, premda je sposobnost
kontrakcije i dekontrakcije mišića sačuvana.

U poremećaje pamćenja spadaju i pojave različitih agnozija koje se manifestiraju u

nemogućnosti prepoznavanja i općeno identificiranja različitih predmeta. One su redovito
posljedica disfunkcije sekundarnih senzornih područja kore velikog mozga.
Optička agnozija se očituje u nemogućnosti prepoznavanja predmeta na temelju vidnih
informacija a uvjetovana je povredom zatiljnog dijela korteksa.

Taktilna agnozija se javlja kao nemogućnost prepoznavanja predmeta na temelju dodira;

uvjetovana je povredama tjemenog dijela kore velikog mozga.

Senzorna afazija se očituje u bolesnikovom nerazumijavnju riječi i govora na njemu poznatom

jeziku. Ona je posljedica povrede sljepočnog dijela mozgovne kore, i to dominante hemisfere.

Amuzija odgovara poremećenom percipiranju složenih ritmičkih odnosa zvukova. Uzrokovana

je povredama sljepočnog dijela korteksa, ali nedominantne hemisfere.

SPOSOBNOSTI

127-209 str

Jedan su od temeljnih uvjeta učenja.

Problematika geneze ljudskih sposobnosti

Odgovor na pitanje o nastanku ljudskih sposobnosti pokušalo je dati više teorija, među kojima
su najpoznatije: teorija empirizma, teorija nativizma i teorija konvergencije.

Teorija empirizma

Mladi ljudski mozak se rađa kao prazna ploča (tabula rasa), ali savršeno plastičan za vanjske
uticaje.

Razvoj sposobnosti ovisi o uticajima iz životne, prirodne i društvene okoline.

Sposobnosti djeteta bit će onakve kakvima ih oblikuje njegova životna okolina i po čemu će se
on razlikovati od druge djece.

Teorija nativizma

Suprotna je teoriji empirizma.

Sposobnosti su isključivo predodređene naslijeđem.

Od naslijeđa zavisi koji će stepen razvoja sposobnosti dostići.

Uticaj okoline je tu nemoćan da u bilo kojem pogledu išta bitno izmijeni.

Teorija konvergencije

Predstavnik je Stern.

U njoj se utvrđuje da su ljudske sposobnosti rezultat kovergentnog ili uzajamnog djelovanja i

čimbenika naslijeđa i čimbenika okoline.

Savremeni- interakcionistički pristup

U rješavanju problematike razvoja sposobnosti polazi od koncepta dvaju temeljnih čimbenika
razvoja te aktiviteta kao rezultata njihovog međuutjecaja, utvrđuje se da se čovjekove
sposobnosti razvijaju kroz aktivitet a na bazi dispozicija i uticaja prirodne i društvene okoline.
Pri tome su čimbenici naslijeđa i okoline podjednako nužni, ali po svom prinosu ne i
podjednako značajni.

Dispozicije se poimaju kao naslijeđeni supstrati sposobnosti. One su baštinjene od roditelja a

preko njih i od predaka po ocu i majci. U trenutku začeća nalaze se u genetskoj strukturi DNK
oplođene jajne ćelije. Pri tome je samo slučaj odredio koja će genetska struktura iz mnoštva
spolnih ćelija oca i ćelije majke ući u novi organizam. U razvojem oblikovanom mladom
organizmu dispozicije se nalaze u strukturama živčanog sistema, posebno kore velikog mozga
i s njim povezanih reakcijskih sistem, i to kao potencijalne mogućnosti njihovog usklađenog
djelovanja.

Da bi se iz dispozicija oblikovale sposobnosti, nužni su prikladni vanjski uticaji (nema

prirođenih sposobnosti, prirođene su samo dispozicije!).

Slijed oblikovanja sposobnosti ide od jednostavnijih (jedna dispozicijska struktura) prema

složenijim (strukture dispozicija u interakciji).

U sklopu okolinskog čimbenika djeluje i edukacija, kako školska tako i izvanškolska, koja
svojim raznolikim sadržajima, postupcima i oblicima u podučavanju kao i motiviranju za učenje
ne samo finalizira razvoj elementarnih, već posebno potiče razvoj složenih sposobnosti djece i
mladih svih stupnjeva i oblika školovanja.

Aktivitet je rezultat interakcije čimbenika naslijeđa i okoline. Jedino se kroz aktivitet iz

dispozicija oblikuju sposobnosti.

Sposobnosti predstavljaju takve potencijalne dinamične sisteme koji mu omogućuju uspješnu

aktivnost u svim područjima njegovog rada i djelovanja, uključujući i njegovo učenje.(Grgin)

Sposobnosti su izvršne mogućnosti da se neposredno izvedu tjelesne i mentalne operacije sa

valjanim ishodom. (Krstić)

INTELIGENCIJA

Lat.intellegere- razumjeti, razabrati, međusobno povezati i sl.

Inteligencija predstavlja takvu opću sposobnost čovjeka koja mu omogućuje brzo i uspješno
snalaženje u novim, tj. problemnim situacijama.

O uticaju naslijeđa i okoline na razvoj inteligencije

a) naslijeđe konstantno-ispitivanje je vršeno na djeci. Korišteni su jednojajčani blizanci,

koji su po svom naslijeđu pravi duplikati. Stavljajući ih u različite okoline pokazalo se
 da su učinci tih različitih prilika na strukturu sposobnosti relativno mali, dok su domeni
nekih drugih crta njihove osobnosti nešto izrazitiji (društvenost, znanja, moralno
ponašanje...). Američki istraživači došli su do podataka da je period relativno
najučinkovitijeg uticaja okoline na inteligenciju djece približno od 3. do 7. godine.
b) okolina konstantna- u relativno podjednake okolne prilike (kulturne, gospodarske,
statusne..) bilo je moguće staviti djecu jednakog (homozigote) i različitog
(heterozigote,braću,sestre) naslijeđa. Ispitavanja su pokazala da su razlike u inteligenciji
bile veće kod one djece koja su imala veće hereditarne mgućnosti razvoja.

Zaključak: veći razvojni značaj ima čimbenik naslijeđa nego čimbenik okoline

Inteligencija i životna dob

Inteligencija novorođenčeta se postupno razvija, spočetka polako, a zatim sve brže dok ne
dostigne svoju najvišu razinu kada ponovo usporava.

Vrlo je teško odrediti u kojoj životnoj dobi ona prestaje da se razvija. Većina istraživača se
slaže da je to period od 16. do 18. godine života, dok se razvoj nekih složenijih funkcija
nastavlja do 20.godine. Nakon što inteligencija dostigne svoju najvišu razinu, ona ostaje
relativno na istoj razini sa jedva primjetnim opadanjem sve do 80.godine kada znatnije opada.

Ispitivanje i mjerenje inteligencije

Testovi- standardizirani postupci kojima se izazivaju određene psihičke reakcije pa se njihovi

učinci mjere i vrednuju.

Inteligencija se mjeri testovima inteligencije.

Želi li se ispitati inteligencija nekog ispitanika, valja ga staviti pred veći broj problema koje
sadrži test i registrirati njegove reakcije (odgovore). Prema tome koliko je zadataka-problema
riješio i kako ih je riješio, zaključuje se kako će on rješavati i druge probleme na koje naiđe u
životu.

Mjera inteligencije je kvocijent inteligencije (Q.I.). Ta se mjera dobije tako što se rezultat
ispitanika u testu inteligencije usporedi s prosječnim uspjesima drugih ispitanika različite dobi
u istom testu i na taj način utvrdi kojoj dobi njegov rezultat odgovara. Zatim se tako nađena
vrijednost, koja predstavlja mentalnu dob ispitanika (M.D.) podijeli sa njegovom
kronologijskom dobi (K.D.).

Kvocijent inteligencije predstavlja omjer između mentalne dobi nekog ispitanika, kako je ona
utvrđena testovima, i kronologijske dobi koja je određena njegovim datumom rođenja i danom
ispitivanja.

Formula Q.I.=M.D. / K.D.

Da bi se uklonile decimale Terman daje novu formulu:

Q.I.= M.D. / K.D. x 100

Podjela inteligencije prema I.Q.:

Jos jedan test inteligencije je Binet- Simonova skala (ovo vam nisam izvojila jer smo radili
prošle godine ne vjerujem da će opet dati) 137 str.

Najpoznatiji test za djecu je WISC (Wechslerova ljestvica inteligencije za djecu) iz 1949.

Najpoznatiji testovi za odrasle: Armijska alfa i Armijski beta testovi, WAIS (Wechslerova
ljestvica inteligencije za odrasle), Kalifornijski test mentalne zrelosti i dr.

Metrijska svojstva testova: valjanost (ako se pomoću njega izaziva i mjeri upravo takva
reakcija koja je simptom inteligencije a ne neke druge osobine), objektivnost (ako dobiveni
rezultati isključivo ovise o veličini ili razvijenosti one osobine koja se njima izaziva i mjeri, a
ne ovise o subjektivnim čimbenicima onoga koji provodi istraživanje), pouzdanost (ogleda se
u sličnosti rezultata koji se dobijaju kad isti test u kratkoj vremenskoj sukcesiji dva puta
koristima na istim ispitanicima; što je korelacija ili stupanje slaganja dviju uporaba viši to je
test pouzadniji), osjetljivost (ako se pomoću njega mogu što bolje razlikovati ispitanici s
obzirom na razvijenost osobine koju izaziva i mjeri (veći varijabilitet veća osjetljivost)) i
normiranost (znači svesti njegove rezultate na takvu ljestvicu u kojoj jedinice pokazuju i
kolika je prava vrijednost svakog dostigunotg rezultata).

Svi testovi se dijele na individualne i grupne.

Prednosti individualnih: omogućuju dobru kontrolu motiviranosti i općeg ponašanja ispitanika.

Nedostatak individualnih: vremenski su neekonomični

Prednosti grupnih: mogu se ispitivati istovremeno veće skupine ispitanika (vremenski

ekonomične)

Nedostatak grupnih: onaj ko provodi ispitivanje nije u stanju u cijelosti kontrolisati zalaganje i
opću motiviranost ispitanika.

Mogu biti i verbalni i neverbalni

Verbalni: zadaci-problemi oblikovani su riječima i na njih ispitanici odgovaraju riječima,
brojem, znakom ili simbolom. Izrađeni su u pisanoj formi, a koriste se na onim ispitanicima
koji vladaju jezikom korištenim u testu. Nisu toliko prikladni za djecu.

Neverbalni: sastavljeni su od grafičkog materijala u obliku slika, crteža i sl. Na njih ispitanici
odgovaraju sličnim oblicima koji ne uključuju jezične simbole. Prikladni su za djecu.

Inteligencija i neke tjelesne oznake

Veličina glave (veća glava-veći mozak), veličina tijela (veća površina za stimulaciju), visina
čela, bistrina pogleda itd. primjer za veličinu glave 140-141 str.

Korelacija između inteligencije djece i njihova uspjeha u školskom učenju iznosi 0.50.

STRUKTURA INTELIGENCIJE

Spearmanov dvofaktorski model

Charles E. Spearman je prvi istraživao inteligenciju.

U svim kategorijama čovjekove intelektualne djelatnosti očituje se jedna opća funkcija. To je

potvrđeno faktorskom analizom dobivenih korelacijskih matrica rezultata iz kojih se izdvaja
jedan opći faktor kojeg Sperman naziva generalnim i označava simbolom „g“. Zato su oni
pojedinci koji su uspješni u jednom području najčešće uspješni i u drugim područjima

Uz generalni faktor, koji predstavlja izraz ukupne mentalne energije i koji daje zajedničko
obilježje svim radnjama istog subjekta, javlja se i veći broj zasebnih faktora (S faktor ili
specifični faktor za koji pretpostavlja da se nalazi (uz G faktor) u osnovi svake specifične
intelektualne operacije) koji dokazuju da svaka intelektualna operacija sadrži i zaseban element
koji je tipičan upravo za tu aktivnost. Zaseban element jedne operacije razlikuje se od zasebnih
elemenata svih drugih intelektualnih operacija.

Shema modela

Sa

Spearman u predloženom modelu analizira i tri teorijska koncepta inteligencije:

1) monarhijski (inteligencija je jedinstvena mentalna funkcija koju je moguće mjeriti

pomoću neke jednostavne intelektualne aktivnosti)
 2) oligarhijski (postoje različite sposobnosti: suđenje, memorija, invencija i sl., s tim što
svaka od tih sposobnosti konstituira zasebnu funkciju ili jedinicu ponašanja)
3) anarhijski (sastoji se iz činjenice da intelekt konstituira velik broj neovisnih sposobnosti
ili faktora, pa ono što se testovima sposobnosti mjeri predstavlja samo opći nivo, prosjek
ili uzorak tih faktora)

Thorndikeov multifaktorski model

Ovaj koncept inteligencije temelji se na poimanju da je ljudski intelekt sastavljen iz mnoštva

odjelitih i malih faktora koji su zapravo elementi intelektulanih sposobnosti. Svaka
intelektualna aktivnost uključuje stanovit broj tih elemenata koji za određenu vrstu
intelektualnih radnji ne moraju biti, pa čak i nisu, jednaki. Ako postoji korelacija između
uspjeha u dvije intelektualne operacije, onda je stupanj njihovog slaganja uvjetovan brojem
zajedničkih elemenata koji su u obje te aktivnosti sudjelovali.

Shema modela

Prema njegovom mišljenu ne postoji “opća“ inteligencija kao nešto što bi sudjelovalo u svim
intelektualnim radnjama nekog čovjeka.

Thurstoneov model grupnih faktora

U njegovoj osnovici nalazi se poimanje da inteligentna aktivnost nije izraz mnoštva zasebnih
malih faktora, ali nijednog općeg faktora, već da su neke intelektualne reakcije izraz djelovanja
jednog zajedničkog ili “primarnog“ faktora, druge pak da su izraz djelovanja jednog drugog
primarnog faktora, treće opet imaju svoj faktor itd. Ti primarni faktori daju pripadajućim
reakcijama psihološko i funkcionalno jedinstvo i oni su odgovorni što se te intelektualne
reakcije međusobno razlikuju.

Shema modela
7 primarnih faktora ili sposobnosti:

Thurstone je bi svjestan teškoće kad je utvrdio da rezultati u testovima koje su ispitivali

primarne faktore, pokazuju međusobne korelacije u rasponu od 0,13 do 0.59. Da bi to
protumačio, dopustio je mogućnost postojanja generalnog faktora, ali ne u Spearmanovom
smislu, nego kao faktor drugog reda. Na taj se način njegov model približio Spearmanovom, s
tom prednošću što je empirijski potvrdio postojanje grupnih faktora.

Vernonov hijerarhijski model

U osnovici ovog modela nalazi se poimanje da se ljudski intelekt može predstaviti jednim općim
ili generalnim faktorom (G) koji odgovara pojmu inteligencije i koji u toj hijerarhiji predstavlja
faktor najvišeg reda. Taj se faktor dijeli na 2 šira grupna faktora koje Vernon označava
simbolima “V: ed“ i “K: m“. Prvi faktor (verbalno-edukacijski faktor) odgovoran je za uspjeh
ljudi u svim onim aktivnostima u kojima pretežno dolazi do upotrebe jezičkih simbola i brojeva;
a drugi faktor (praktično-manipulativni faktor) sudjeluje u svim onim radnjama koje zahtjevaju
upotrebu različitih psihomotoričkih funkcija i razumijevanje tehničkih načela.

Rastavljanje na uže faktore:

V: ed se rastavlja na: verbalni faktor (V) i numerički faktor (N)

K: m se rastavlja na: faktor mehaničkih informacija (Mi), spacijalni ili prostorni faktor (S) i
manualni faktor (Mn)

Guilfordov model intelekta

Joy P. Guilford je oblikovao 1967.god. kockasti ili morfološki model intelekta. U takvim
morfloškim modelima koristi se klasifikacija fenomena po katogrijama koje se križaju, a ne
klasifikacija „katogrija u kategorije“ kao u biologijskim znanostima.

Ovaj model nastao je kao pokušaj da se uvede red u rezultate do kojih se došlo faktorsko-
analitičkim metodama u istraživanjima sposobnosti. Model postulira postojanje 120 faktora ili
sposobnosti intelekta.

U kategoriji operacija nalaze se ove sposobnosti:

1) Kognicija (C)- svjesnost, neposredno otkrivanje, pronalaženje ili prepoznavanje

informacija u različitim oblicima; shvaćanje, odnosno razumijevanje.
2) Memorija (M)- zadržavanje, pohrana informacija (sa stanovitim stupnjem uporabe) u istom
obliku u kojemu su bile dane prilikom učenja.
3) Divergentna produkcija (D) - stvaranje dviju ili više informacija iz dane informacije,
pronalaženje više mogućih rješenja u problemnoj situaciji, opća raznovrsnost i kvantiteta
produkcije inicirane istim izvorištem.
4) Konvergentna produkcija (N) - pronalaženje samo jednog rješenja u problemoj situaciji ili
pak samo jednog odgovora koji zadovoljava dani uvjet, informaciju, specifikaciju i1i
skupinu specifikacija.
5) Evaluacija (E)- usporedba produciranih podataka s poznatom informacijom na bazi
logičkog mjerila i donošenje odluke koja to mjerilo zadovoljava.

Sadržaji na kojima se izvode te operacije mogu biti:

a) Figuralni (F)- s bilo kojeg osjetnog modaliteta, ali uvijek konkretni, zahvaćeni opažajno ili
u predodžbi.
b) Simbolički (S) - elementi koji nemaju značenje: slova, brojevi, glazbene note, glasovi i
druge vrste “kodova“.
c) Semantički (M)- informacije u obliku značenja, tekstovi s riječima koje imaju određeno
značenje.
d) Bihevioralni (B)- ponašajni, u smislu saznanja što drugi ljudi opažaju, misle i osjećaju,
predviđanje njihovog ponašanja.

Produkti intelektualnih operacija na navedenim sadržajima mogu biti:

A) Jedinice (J) - pojedinačne stvari, njihova imena, izolirane cjeline, figure i sl.
B) Klase (C)- skupine objekata s jednom ili više zajedničkih karakteristika ili značajki
C) Relacije (R)- različite vrste veza između dviju stvari ili pojava a koje imaju i vlastita
obilježja.
D) Sustavi (S)- kompleksi, strukture ili organizacije međusobno ovisnih dijelova ili dijelova
u interakciji.
E) Transformacije (T)- promjene, revizije, redefinicije ili modifikacije na temelju kojih se
dana informacija ili produkt pretvara u drugi oblik ili u drugo stanje.
F) Implikacije (I)- očekivanje, anticipacija ili predviđanje nečega na temelju dane informacije
 Prema tome, pet vrsta mentalnih operacija, četiri vrste sadržaja i šest vrsta produkata, složeni
po načelu križanja, daju model od 120 različitih sposobnosti.

Eysenckov kvalitativni aspekt intelekta

Cattelov model intelekta

R.B. Cattel je analizirao do tada postojeće modele intelekta i došao do zaključka da je u vezi s
tim nužno učiniti sljedeće:

1) Povezati sposobnosti s cjelokupnom dinamikom i osobinama čovjekove ličnosti

2) Koncept strukture sposobnosti izvoditi iz analize ponašanja
3) Za utvrđene sposobnosti valja iznaći dokaze u eksperimentalnoj psihologiji, neurologiji,
razvojnoj psihologiji, komparativnim analizama životinjskog ponašanja te simulacijom
strojeva
4) Studije o sposobnostima treba da budu oslobođene ograničenosti psihometrije
Njegov model intelekta uljučuje dva opća faktora (fluidni (Fi) i kristalizirani (Ki)) i nekoliko
širih grupnih faktora (opća fluentnost (Of), faktor vizualizacije (Fv) i faktor kognitivne brzine
(Fkb)).

r = 0.40

Fluidna inteligencija je relativno nezavisna od edukacije iskustva. Ona čini osnovicu velikog
broja intelektualnih aktivnosti. Mjeri se testovima brzine a očituje u brzom rješavanju problema.
Determinirana je naslijeđem i visoko korelira s brzinom učenja u novim područjima. Fluidna
inteligencija, predstavlja opću sposobnost otkrivanja relacija u svim područjima. U njezin
sadržaj ulaze:

1) Indukcija, tj. sposobnost edukcije relacija i ideja.

2) Opseg poimanja pamćenja, sposobnost prepoznavanja zadržavanja predmeta i pojava
okoline.
3) Asocijativno pamćenje ili sposobnost olakšavanja usvajanja pomoću zahvaćanja odnosa
među elementima koji se nastoje naučiti.
4) Figuralne relacije, odnosno sposobnost opažanja relacija između apstraktnih figura.
5) Figuralna klasifikacija, tj. sposobnost razumijevanja i pronalaženja osnovice za
klasifikaciju različitih likova.
6) Faktori semantičkih relacija i semantičke klasifikacije odnose se na sposobnost
otkrivanja relacija među pojmovima koji su prezentirani pomoću riječi te na sposobnost
otkrivanja podloge za klasifikaciju pojmova koji su također prezentirani riječima.

Kristalizirana inteligencija povećava se edukacijom i kumulacijom čovjekovog iskustva.

Predstavlja sposobnost izvođenja relacija u specifičnim ili zasebnim područjima. Ovisi o
kulturnim utjecajima, školskim programima i godinama školovanja. Mjeri se testovima snage,
a dostiže svoj najviši stupanj razvoja nakon dvadesete godine. U okviru kristalizirane
inteligencije nalazi se opći faktor školskih dostignuća djece i adolescenata, a u odraslih opći
faktor dostignuća u stvaralačkoj djelatnosti.

Sadržaj kristanzirane inteligencije čine sljedeće sposobnosti:

1) Verbalno razumijevanje. Ta se sposobnost može imenovati i općom informiranošću,

budući da ona dobrim dijelom predstavlja ono što zovemo čovjekovim znanjima. Mjeri
se testovima jezičnoga razumijevanja pročitanih tekstova i testovirna rječnika.
2) Iskustvena evaluacija je socijalna inteligencija a predstavlja sposobnost prosuđivanja i
uspješnoga razumijevanja ponašanja drugih osoba.
 3) Sposobnost formalnoga ili silogističkoga rasuđivanja koja uključuje operiranje
apstrakcijom i simbolima na visokostrukturiranoj razini i odnosi se na izvođenje
zaključaka koji su suglasni pravilima formalnoga rasuđivanja.
4) Opće rasudivanje, odnosno sposobnost rješavanja problema.
5) Numerička sposobnost koja se sastoji u uspješnom obavljanju jednostavnih računskih
operacija.
6) Originalnost, tj. sposobnost produciranja novih ideja i rješenja

Faktori fluidne i kristalizirane inteligencije međusobno koreliraju oko 0,40, pa im zajednička

varijanca iznosi samo 16 posto. Pored takva faktorskog razlikovanja, Cattell navodi da se ta dva
faktora razlikuju i razvojno. Fluidna inteligencija ranije završava svoj razvoj i ranije počinje
njeno opadanje, dok se kristalizirana inteligencija duže razvija i s godinama sporije opada.

Među grupnim faktorima Cattellova modela nalaze se:

1) Faktor opće fluentnosti koji čine asocijativna fluentnost i fluentnost ideja. To je

sposobnost produciranja velikoga broja ideja. Očituje sc u produkciji novih riječi,
kompletiranju nedovršenih pripovijedaka ili tema, u kompletiranju nedovršenih crteža i
sl.
2) Faktor vizualizacije obuhvaća perceptivnu brzinu i vizualizaciju. On pokriva sve vrste
dostignuća u okviru spacijalne ili prostorne orijentacije. Vizualizacija se može
usporediti sa spacijalnom sposobnošću, s adaptivnom fleksibilnošću, s brzinom
zaokruživanja cjelina i s fleksibilnošću zaključivanja na perceptivnorn materijalu.
3) Faktor kognitivne brzine se poima kao faktor osobina ličnosti i temperamenta, odnosno
kao motivacijska snaga koja dolazi do izražaja u aktualnim test-situacijama.

Cattell je svoj koncept o fluidnoj i kristaliziranoj inteligenciji razvio u „teoriju investiranja“ u

kojoj pretpostavlja da postoji uzročna povezanost (a ne samo strukturalna koja se utvrđuje
faktorskom analizom) između pojedinih komponenti koje čine cjelinu čovjekovih sposobnosti

Za edukacijsku su praksu od posebnog interesa sve one spoznaje koje Cattell navodi u vezi s
kristaliziranom inteligencijom a koja se povećava sa sticanjem znanja i iskustva uopće i koja
ovisi o kulturnim uticajima, sadržajima školskih programa i godinama školovanja. Prikladnim
odabirom i problematiziranjem predmetnih i drugih edukacijskih sadržaja, zatim
individualizacijom procesa učenja u podučavanju te planiranim načinima i oblicima rada
kojima se potiče đake na odgovarajuću intelektualnu aktivnost, bit će moguće ostvariti sve te
nužne i za razvoj različitih sposobnosti đaka vrijedne edukacijske zadaće.

Kognitivni stilovi i učenje

Kognitivni stilovi se temelje na za pjedinca tipičnom načinu intelektualnog funkcioniranja koje

se očituje u njegovom zasebnom opažanju svijeta, zatim učenju i posebno rasuđivanju.

Podjela prema Zarevskom izdvajaju se: refleksivnost - impulzivnost, odnosno promišljenost -

brzopletost, i ovisnost - neovisnost o polju.
Kod kognitivnoga stila refleksivnost- impulzivnost radi se o brzini donošenja odluka u uvjetima
neodređenosti. Tako osobe refleksivnoga stila uče brzo i točno, a osobe impulzivna stila uče
također brzo ali netačno, pa o toj činjenici valja voditi računa u podučavanju.

Kognitivni stil ovisnost- neovisnost o polju predstavlja dimenziju psihološke diferencijacije i

ponajprije se odnosi na razlikovanje vanjskoga i unutarnjeg „ja“. Edukacijski, a i profesionalni,
interesi ovisnih i neovisnih o polju se razlikuju. Tako ovisni redovito preferiraju interpersonalne
i neanalitičke studije, a neovisni posve suprotne kao što su: studij matematike, arhitekture,
eksperimentalne psihologije, strojarstva, elektrotehnike i sl. Na tim studijima neovisni ostaju,
dok ovisni, ako ih slučajno odaberu, redovito napuštaju.

MOTIVACIJA

Motivacija: predstavlja ono što dovodi do učenja i što određuje njegov smjer, intenzitet i
trajanje.

Motivi su pokretači svrhovite ljudske djelatnosti. Kad dovode do učenja, uzrokuju i relativno
trajne promjene ponašanja.

Unutar svake motivacijske situacije moguće je razlikovati tri povezane faze: motiv,
instrumentalno ponašanje i cilj.

Najprije se javja motiv u čijoj se osnovici može nalaziti potreba, interes, želja i sl. Nakon
njegovog javljanja slijedi instrumentalno ponašanje odnosno aktivnost koja će dovesti do
zadovoljenja motiva. Cilj predstavlja završno stanje kojim se instrumentalno ponašanje
završava. Ono može biti predmet, situacija ili aktivnost.

Najpoznatija teorija motivacije je ona Maslowljeva koja ima hijerarhijsku strukturu i

vrijednosti.
Motivacija može biti unutrašnja/ intrizična i vanjska/ekstrinzične.

Pod unutrašnjom otivacijom podrazumijeva se ono što iznutra navodi đake na aktivnost i što
tu aktivnost energizira, usmjeruje i određuje joj trajanje. U njezinoj se osnovi mogu nalaziti
potrebe, interesi, sposobnosti i na njima oblikovane sklonosti, stavovi, vrijednosti , očekivanja,
kognitivne prosudbe i odluke te njima izazvane emocije.

Stavovi su stečene relativno trajne tendencije bilo pozitivnog ili negativnog reagovanja na
različite predmete, situacije, osobe i ideje. Oni se oblikuju i mijenjaju pod uticajem
novousvojenih informacija, kumuliranih iskustava iste vrste, traumatskih doživljaja i drzštvenih
uticaja.

Vrijednosti predstavljaju takvu organizaciju takvu organizaciju osobnih potreba, želja,

uvjerenja i stavova kao i usvojenih društveno vrijednih normi ponašanja među kojima je
uspostavljen odnos prioriteta i hijerarhijske važnosti. Oblikovane u kave strukture, vrijednosti
omogućuje čovjeku, olakšano snalaženje, odlučivanje i cjelovito svrsishodno djelovanje.
Promjenjivost vrijednosti uvjetovana je učenjem i maturacijom.

U unutrašnju motivaciju spadaju pored stavova, vrijednosti i očekivanja, te kognitivne prosudbe

i odluke.

Vanjska motivacija određuje kako njima atraktivni vanjski ciljevi koje učenjem nastoje dostići
tako i svi oni okolini utjecaji koji ih navode i usmjeraju na učinkovitije učenje. Određena je
vanjskim ciljevima učenja, vanjskim uticajima u koje se ubrajaju: (nagrade, kazne, natjecanje i
saradnja), a onda i agresija, regresija, racionalizacija, kompenzacija, fiksacija, rezignacija,
konflikt (dijeli se na konflikt dvostrukog odbijanja, konflikat istodobnog privlačenja)

Kao vanjske prilike učenja uobrajaju se školsko poučavanje, uloga nastavnika u poučavanju,
nastavnički stil, psihosocijalni odnosi i klima u đačkim razredima, te stres nastavnika.

Karakteristike uspješnog nastavnika:

liberalan, dinamičan, društven, pragmatičan, pokazuje smisao za vođu, neanksiozan,
objektivan, razumljiv, altruističan, obrziran, razumije potrebe studenata, optimističan,
neautotoritativan, suzdržan, inteligentan, intelektualno originalan, osjetljiv za estetiku

Nastavnički stilovi:

1) Autoritaran –visoko nadgledanje , sklonost zabrana i kažnjavanja, emotivna hladnoća u

odnosima
2)
Autoritativan- visoko nadgledanje, sklonost usmjeravanju , hvaljenju i podržavanju,
emotivna toplina u odnosima
3)
Stihijski- nisko nisko nadgledanje, dopuštanje rada prema slobodnom odabiru,
indiferentnost i emotivna hladnoća u odnosima
4)
Demokratski- nisko nadgledanje, omogućavenje rasprava, prihvatanje ideja i prijedloga,
sklonost, saradnji, dopuštanje pitanja, emotivna toplina u odnosima

TEORIJA VIŠESTRUKIH INTELIGENCIJA HOWARDA GARDNERA (1983)

“inteligencija je sposobnost rješavanja problema ili oblikovanja proizvoda koji su važni u

određenom kulturalnom okružju ili zajednici”

-to nije jedna jedinstvena sposobnost nego više razmjerno neovisnih sposobnosti

izvori dokaza:

 moždana oštećenja
 čuda od djece (savanti)
 mehanizmi obrade informacija
 psihometrijski nalazi o neovisnosti inteligencija

Inteligencije prema Gardneru:

1) lingvistička
2) glazbena
3) logičko-matematička
4) prostorna
5) tjelesno-kinestetička
6) intrapersonalna
7) interpersonalna
8) prirodoslovna
9) duhovna

UTJECAJ I KRITIKE
  škola
 utvrđivanje dječijih sposobnosti

 da li su vi inteligencije ili talenti?

 da li su inteligencije neovisne?
 koliko je zaživjela u školi – kreativna provedba?

Kritika teorije:

-suviše “dijeova”?

-zanemarivanje biološkog aspekta inteligencije (mozak)

-kako doista teče proces rješavanja problema?

STILOVI MIŠLJENJA

Grčki i latinski, Stylos, stilus: držak, pisaljka

Stil je... oblik izražaja neke mislene, osjećajne, voljne ili opažajne situacije..., običaj navika,
ponašanje, profinjenost, otmjenost, pokret.

Stil se opisuje kao:

-način, osobitost, svojstvo, preferencija, složaj, pravac, pristup individualan, različit, dosljedan,
trajan, svojstven, relativno trajan, karakterističan....

Definiran Teorijom upravljanja sobom Roberta Sternberga stil je:

Preferirani način mišljenja (npr. volim misliti vlastitom glavom...)

Način na koji volimo koristiti vlastite sposobnosti, potencijale (npr.više samostalno nego u
grupi...)

Povezujući sposobnosti (inteligenciju) i osobine ličnosti, stilovi mišljenja omogućuju nam

upravljanje (vladanje) sobom u raznolikosti životnih situacija

13 STILOVA MIŠLJENJA U TROSLOŽNOM MODELU INTELEKTUALNIH STILOVA:

Intelektualni stil je preferirani način procesiranja informacija i rješavanja zadataka. Uključuje

kognitivne, afektivne, fiziološke, psihološke i sociološke dimenzije.

STIL-TIP I: VIŠA KOGNITIVNA KOMPLEKSNOST I KREATIVNOST.

POVEZANI SA VIŠIM NIVOOM SAMOPOŠTOVANJA I OTVORENOSTI

ZA NOVA ISKUSTVA:

ZAKONODAVNI, SUDSKI, LIBERALNI, GLOBALNI, HIJERARHIJSKI

STIL-TIP II: NIŽA KOGNITIVNA KOMPLEKSNOST, POVEZANOST S NORMAMA,

NIŽI SEPEN SAMOPOŠTOVANJA, NEUROTICIZAM, POMANJKANJE

OSJEĆANJA SVRHOVITOSTI:

IZVRŠNI, LOKALNI, KONZERVATIVNI, MONARHIJSKI

STIL-TIP III:OLIGARHIJSKI, ANARHIJSKI, INTERNI, EKSTERNI

Šta je jedna od temeljnih distinkcija između stilova i sposobnosti?

Sposobnosti su omogućujuće varijable: nivo sposobnosti određuje nivo uspješnosti rješavanja

zadataka

Stilovi su organizirajuće i kontrolirajuće varijable: doprinose selekciji, kombinaciji i

redoslijedu sadržaja /procesiranja informacija;
 Pedagoška psihologija
(Zarevski)
Pamćenje

Pamćenje savremenog čovjeka je preopterećeno i informacije nas počinju „bombardovati“ od

trenutka kada otvorimo oči.

Stoga efikasno pamćenje mora biti:

a) selektivno- moramo birati šta ćemo zapamtiti

b) potpomognuto različitim pomagalima- Korištenje pomagala mora biti selektivno i dobro

organizovano kako se ne bi zagušili info npr. kompjuter koristimo za ogromnu količinu
informacija.

Pamćenje određujemo kao mogućnost usvajanja, zadržavanja i korištenja informacija.

Pamćenje je preduslov za razvoj i očuvanje vlastite ličnosti. Pamćenje je i sposobnosi i proces.

Da li je nešto zapamćeno ispitujemo na 3 načina:

1. prepoznavanjem- uporediti novo sa već pohranjenim

2. dosjećanjem- a) slobodno dosjećanje: 1) greške pri dosjećanju, 2)sekvence, 3) grozdovi;

b) prema redoslijedu zadavanja

3. metodom uštede- utvrđivanje uspješnosti prethodnog učenja tj. brže naučimo.

Zavisne varijable koje ispitujemo u experimentima s pamćenjem su:

a) raspon pamćenja- količina info koju možemo zapamtiti tokom jednog učenja

b) postotak zapamćivanja materijala- vrijeme zadržavanja nekog materijala

c) vrijeme reakcije- potrebno je da se izvrši prepoznavanje ili dosjećanje

3 faze pamćenja:

1. senzorno 2. Kratkoročno 3. Dugoročno

Tok kretanja informacije: 1. Pažnja →2. Ponavljanje →3. Pronalaženje →4. Dosjećanje

SENZORNO PAMĆENJE

Senzorno pamćenje- vrlo kratko zadržava nadolazeće info u nepromijenjenom obliku (vid=0.5
sec, sluh=2sec.)

Ikoničko pamćenje- za vidno senzorno pamćenje

Ehoičko pamćenje- za sluh

Za senzorno pamćenje možemo reći da s e radi o svojevrsnom zadržavanju podraženosti
receptora koje omogućuje da se uspješno provede prepoznavanje oblika.

KRATKOROČNO PAMĆENJE

Info iz senzornog pamćenja dolazi u kratkoročno.

Možemo je ponavljanjem zadržati koliko god nam vremena treba.

Info kojima je data pažnja kodiraju se u kratkoročno

Info koje dolaze u kratkoročno moraju se promijeniti da budu smislene za pojedinca.

Kodiranje = promjena informacije → pohrana i kasniji pronalazak

Kodiranjem nastojimo:

a) smanjiti količinu informacija- odbacujemo nevažno

b) olakšati buduće pronalaženje- pohranu činimo boljom za elaborirano kodiranje.

Kodiranje je jedinstveno za svaku osobu

U kratkoročno ne dolaze info samo iz senzornog pamćenja nego i iz dugoročnog.

Kratkoročno nam služi za obavljanje 3 funckije:

1. ako nam info nije potreban za kasnije zadržavanje u nepromijenjenom obliku dok nam je
potrebana, a zatim se ona gubi.

2. ako nam je info potrebna onda nastojimo kodirati da je što uspješnije pohranimo.

3. kad nam info treba, onda je vratimo iz dugoročnog u kratkoročno. Takvu ulogu kratkoročnog
pamćenja zovemo radnim pamćenjem.

Kapacitet kratkoročnoh pamćenja u projseku iznosi 5-9 nepovezanih čestica.

DUGOROČNO PAMĆENJE

Veliki br info u dugoročnom pamćenju ostaje cijeli život.

Dugoročno pamćenje mora biti dobro organizovano.

Pri dosjećanju iz dugoročnog posebno su važni znaci za dosjećanje koji nas vode u šire
područje pamćenja.

Kodiranje se razlikuje kod kratkoročnog i dugoročnog pamćenja tj. kod kratkoročnog se koristi
fonološko kodiranje dok je kod dugoročnog organiziranje.

Najvažniji dio dugoročnog pamćenja jeste znanje uobličeno riječima i simbolima, međutim u
dugoročnom pamćenju imamo i pohranjene info iz ostalih čula: okuse, mirise, zvukove,
vibracije itd. I to zovemo perceptivno dugoročno pamćenje
Organizaujemo pamćenje u skladu sa našim unutrašnjim shemama. Najizrazitiji primjeri
kognitivnih shema su razni stereotipi i predsrasude. Skloni smo dobro zapamtiti događaje koje
potvrđuju naše stereotipe jer se dobro uklapaju u naše kognitivne sheme.

VRSTE DUGOROČNOG PAMĆENJA

Implicitno pamćenje- ne želimo se nečeg namjerno dosjetiti

Explicitno pamćenje- želimo se nečeg namjerno dosjetiti

Motoričko i verbalno pamćenje

Senzorni modalitet- vidno, slušno, dodirno, njušno i okusno pamćenje

Vizuelno i auditivno pamćenje- vid i sluh

Prospektivno i retrospektivno pamćenje

Deklarativno i proceduralno pamćenje- pamćenje automatsko i oni koji zahtijevaju napor

BLIC PAMĆENJE

Izuzetno dobro pamćenje detalja neposredno prije, za vrijeme i nakon iznenađujućeg

događaja koji ima značajne posljedice za pojedinca i naciju.

Karakteristike blic pamćenja su:

Potpunost, tačnost, živost, i otpornost na zaboravljanje.

Smatra se da se takvi događaju automatski kodiraju,

DEKLARATIVNO I PROCEDURALNO PAMĆENJE

Deklarativno znanje- znanje činjenica

Proceduralno znanje- znanje o tome kako nešto učiniti

Deklarativno znanje se dijeli na:

Epizodičko pamćenje- odnosi se na vremensko određivanje toga kada su se desili događaji

(epizode) i njihovo vremensko-prostorno povezivanje

Semantičko pamćenje- nužn je za upotrebu jezika. Ovo uključuje pamćenje značenja riječi i
pojmova, gramatičkih pravila za slaganje rečenica.

Razlike između epizodičkog i semantičkog ponašanja

Epizodičko Semantičko
 Tip info. koje predstavlja Specifični događaji, objekti, ljudi Općenito znanje, činjenice o
svijetu
Tip organizacije u pamćenju Hronološka i spacijalna U shemama ili kategorijama
Izvor informacija Osobno iskustvo Apstrakcije iz ponovljenog
iskustva, ili generaliziranje
naučene od drugih
Usmjerenost na Subjektivnost: vlastito ja („self") Objektivna realnost: svijet

Za proceduralno pamćenje bitno je stvaranje nizova asocijacija između pojedinačnih operacija

Najvažniji oblik proceduralnog pamćenja su vještine

Proceduralno pamćenje kod usvajanja vještina uključuje 3 faze:

1. kognitivna faza- treba shvatiti sve što treba napraviti

2. faza povezivanja- odredimo najdjelotvorniji način obavljanja dijelova zadataka i način

povezivanja u cjelinu

3. automatsko odvijanje vještine- izvođenje vještine zahtijeva minimum svjesne kontorle.

Smetnje pamćenja

Osim „normalnih“ procesa pamćenja postoje i patološke smetnje pamćenja i kategoriziraju se

u 3 načina:

1. prema nazivu bolesti- amnezija, Korsakovljev sindrom, senilna demencija

2. prema mozgovnom oštećenju- pored tehnoloških nemogućnosti postoje i poteškoće

preciznog pronalaska jer su sve funkcije u mozgu u međuodnosu.

3. prema funkcionalnom oštećenju- neki pacijenti gube kratkoročno, a ostaje dugoročno i

obrnuto.

Retrogradna amnezija- nemogućnost dosjećanja događaja prije oštećenja mozga

Anterogradna amnezija- nemogućnost dosjećanja događaja prije oštećenja mozga

Hipomnezija- smanjena mogućnost pamćenja

Hipermnezija- poremećaj koji se očituje u pamćenju svih informacija

Paramnezije- lažna sjećanja i fenomen „deja vu“

UČENJE
Učenje je veoma složen i raznovrstan fenomen da niti jedna teorija učenja nama ne može
objasniti sve vrste učenja.

3 najosnovnije teorije učenja:

1. učenje uvjetovanjem

2. teorije socijalnog učenja

3. kognitivne teorije učenja

Učenje je proces kojim iskustvo ili vježba proizvode promjene u mogućnostima

obavljanja određenih aktivnosti.

Sposobnost učenja posljedica vlastitih postupaka osnova je adaptivnog ponašanja.

KLASIČNO UVJETOVANJE

Podražaje, po efektima na naše reakcije, možemo podijeliti u 3 kategorije:

1. eksciratorni- oni koji potvrđuju odgovore

2. neutralni- oni koji nemaju uticaja na reakcije

3. inhibitorni- oni koji ih koče, koji se suprotstavljaju tendenciji odgovaranja

Proces klasičnog uvjetovanja možemo odrediti kao učenje kojim neutralni podražaji
postaju eksciratorni ili inhibitorni

Neuvjetovan reflex- nije uvjetovan već naslijeđen

Uvjetovan reflex- uvjetovan iskustvom

Experimentima je utvrđeno da na uspostavljanje uvjetovane reakcije najviše utiču:

1. uvjetovan podražaj mora biti prepoznatljiv i dovoljno jak

2. uvjetovanje je najdleotvornije kada se uvjetovani podražaj zada u kratkom roku (1-7 sec)
prije zadavanja neuvjetnog podražaja

3. što je veći br uparivanja neuvjetovanoh i uvjetovanog podražaja veća je vjerovatnost

uspostavljanja uvjetovane reakcije

4. Nakon prvog uparivanja brže se javlja gašenje uvjetovane reakcije

Važno je razlikovati gašenje i navikavanje (habituacija)

Gašenje- odnosi se na uvjetovanie podražaj

Habituacija- odnosi se na neuvjetovani podražaj

TEORIJE SOCIJALNOG UČENJA

Teorije socijalnog učenja pokazuju da se veliki dio učenja zbiva u interakciji pojedinca i
socijalne okoline te da često nema komponenti vlastitog učenja

Teorije soc učenja često se nazivaju i učenje po modelu i postoji više načina:

1. modeliranje 2. Imitacija

3. učenje posmatranjem 4. Simboličko učenje

Za modeliranje je karakteristično da dijete posmatra živi model koji najčešće nastoji uuticati
na dijete tj. modelirati djetetovo ponašanje

Ako se potuno oponaša model, ali ne razumijevajući čemu služi takvo ponašanje govori se o
Imitaciji

Učenje posmatranjem odnosi se na situacije kada dijete vidi i uzima u obzir, posljedica
ponašanja modela

Za ljude je osobitno karakteristično simboličko učenje neko ponašanje može model djetetu
samo objasniti

Učenje po modelu povezano je s nekoliko faktora

1. učenikova pažnja mora biti usmjerena na ponašanja modela- odnosno na verbalne

instrukcije pri simboličkom modeliranju

2. osobe koje su nam bliske ili često srećemo najčešći su modeli

3. što je veći statust modela veća je vjerovatnost modeliranja

4. ako se moedli do kojih učenih drži i koji su mu važni suprotno ponaša, dijete se nalazi u
stanju kognitivnog nesklada

Za socijalno učenje bitno je često da vodi učenju općenitijih stavova i pojmova, a ne samo
učenju specifičnih akcija- apstraktno modeliranje

Zbog izrazite kognitivne komponente koji se osnivaju na pokazivanju poželjnih načina

mišljenja- kognitivno modeliranje

Sudjelovateljsko modeliranje –osniva se na učenju kroz kombinaciju posmatranja i

sudjelovanja

Za soc učenje važnije je što očekujemo da će nam dati određeno učenje, nego da sami damo
određeni odgovor.

KOGNITIVNE TEORIJE UČENJA

Postoji učenje kod kojeg jednom i zauvijek nauči. Najvažnija značajka kognitivnog učenja jeste
da ono tezultira općim znanjem

Učenje uvidom- pojavljuje se pri rješavanju problema i ponekad se svrstava u to područje.

Prikriveno učenje- fenomen stvaranja kognitivnih mapa (za prostor, da se dođe od mjesta A
do mjesta B)

Dio naučenog ponašanja ne koristi se odmah, već postoji kao mogućnost za rješenje nekog
problema kad se za to pojavi potreba.

MNEMOTEHNIKE

Mnemotehnike služe zadržavanju materijala koji bismo inačne zaboravili

Kod mnemotehnika se isključivo radi o korištenju vlastitih kognitivnih procesa a ne korištenje

vanjskih pomagala za pamćenje

Riječ mnemonik se koristi kada se govori o pojedinoj vrsti mnemotenike

Sve se mnemotehnike temelje na korištenju prethodno dobro, najčešće do automatizma,

naučenog materijala

Općenito mnemotehnikama nastojimo:

a) povezati nepovezano

b) naći dobre znakove za dosjećanje

c) učiniti besmisleno smislenim

Dio mnemotehnika svrstavamo među verbalne, predodžbene ili vizualne, a dio je

kombinacija ova dva načina dorade informacija.

Verbalne mnemotehnike

Skraćivanje- je jedina mnemotehnika gdje smanjujemo br. Informacija u nastojanju da

dobijemo jednu lako pamtljivu cjelinu npr. akronimi

Elaborirano kodiranje- dodaju se informacije i prerađuju na takav način da budu što bolje
zapamćene

Rečenični mnemonici- nepovezane čestice koje treba upamtiti slažemo u logičku cjelinu
rečenicu ili kraću priču (semantičko elaboriranje)

Ritam i rima- unošenje rima i ritma znatno olakšava da se materijal zapamti

Vizualne mnemotehnike
Metod mjesta- vizualno predočimo neki dobro poznati prostor i zatim zamislimo stvari koje
trebamo upamtiti

Metoda dobro poznatog puta- redsolijed tema je bitan pa zato teme raspodijelimo na
istaknutim mjestima puta, i dok pričamo „idemo“ tim putem

Metoda prostornog uređenja stranice- zabilješke razmjestimo na stranicu sažetog texta za

učenje tako da dobijemo prostorni raspored prikladan za zapamćivanje.

BIZARNO PREDOČAVANJE

Najpopularniji mnemonici

Smanjuje broj čestica za pamćenje, povećava dinstinktivnost materijala

Mješovite mnemotehnike

Koriste i verbalne i vizualne informacije

Sistem riječi-klinova- koristi rime i svakodnevni jezik u kombinaciji sa predočavanjem

Metoda ključnih riječi- zasniva se na korištenju rime ili zvučnosti sa što bizarnijim
predočavanjem (strani jezici)

Mnemonik povezivanja- kada je potrebno zapamtiti mnogo riječi, prva riječ se povezuje sa
drugom, druga sa trećom itd. (grad, knjiga, ruka beba= grad kao skup nebodera koji liče na
knjige, zatim knjigu podignutu visooko u ruci, zatim bebinu ruku tetoviranu kao Popeye)

Rituali- pamćenje koje služi za očuvanje tradicije i povijesti se poboljšava kroz razne rituale

Procesni mnemonici- bave se pamćenjem principa, pravila, postupaka koji leže u osnovi
rješavanja problema.

Mnemoničnki postupci pri upoznavanju- pitati opet za ime, ili metodom mjesta ili
asocijacama povezati imena i lica.

Načini učenja

Kako organizirati vlastito učenje:

1. dobro je imati stalno mjesto za rad

2. za vrijeme učenja treba smanjiti mogućnost pada koncentracije

3. važno je na početku učenja više puta ponoviti građu

4. za pamćenje novih informacija i besmislenih koristiti mnemotehnike

5. građu treba učiniti što smislenijom

6. stalno se treba samoispitivati

7. pravilo aktivnog učenja- učenje s prepričavanjem gradiva svojim riječima

8. proaktivna interferencija smanjujemo zaboravljanje nakon spavanja ili dobrog odmora

9. sličnu građu treba grupirati

10. gradivo koje želimo dobro zapamtiti treba prenaučiti tj. dobro usvojenu građu treba još 2-
3 puta pročitati i preslušati se

11. potrebno se nagrađivati za ostvareno uspješno učenje.

Svakodnevno pamćene

Zašto istraživati pamćenje van laboratorija?

1. mogućnost generalizacije- jer laboratorijski rezultati ne moraju vrijediti i u svakodnevnom

životu

2. otvaraju se novi problemi- prospektivno pamćenje se prvo opažalo u prirodnim uslovima,

tek se kasnije proučava u labovima

3. neki se problemi iz etičkih razloga ne mogu proučavati u laboratoriju- sjećanje na bol,

nasilan događaj....

Perspektivno pamćenje

Retrospektivno pamćenje- pamćenje prošlih događaja

Prospektivno pamćenje- pamćenje onog što trebamo učiniti

2 situacije gdje koristimo prospektivno sj.:

1. sjetiti se šta uraditi u budućnosti

2. pratiti redoslijed radnji koji treba učiniti

Više koristimo vanjska pomagala nego unutrašnje strategije.

Prospektivno pamćenje je pomiješano sa 2 kognitivne funkcije:

1. planiranje- šta nam sve može zatrebati na planinarenju

2. metakognicija- provodimo određene akcije u cilju ostvarivanja dobrog prospektivnog

pamćenja

2 vrste prospektivnog pamćenja:

1.habitualno- radnje koje se obavljaju redovito

2. epizodičko- rijetke, neredovite aktivnosti

Za prospektivno pamćenje od velikog znaaja je motivacija

Kako pooljšati svakodnevno ponašanje?

1. određenom vrstom dijetalne prehrane- izbjegavanje alkohola, kafe i cigareta

2. redovitim uzimanjem vitamina

3. korištenjem unutrašnjh pomagala- uvijek staviti stvari na isto mjesto

4. korištenjem vanjskih pomagala- podjsetnici, konci na prstima, mobiteli...