Metodologija – je znanstveno-epistemološka disciplina, koja nastoji sistematizovati i ocijeniti

istraživačko iskustvo.
Njen predmet istraživanja jesu znanstvene metode,
a predmet istraživanja znanstvenih metoda – jesu dijelovi objektivne stvarnosti koje neka znanost
odabere kao svoj pretmet.
Znanstvene metode mogu biti – logičke forme mišljenja, opšte teorije znanost ili metode prikupljanja
podataka.
Znanstveni rad – je komlikovana aktivnost, koja mora biti zasnovana na načelima logike, mora se
temeljiti na znanstvenoj teoriji i mora proći kroz iskustvenu odnosno emprijsku verifikaciju.
Stoga, on povezuje tri razine znanstvenog mišljenja -
- najopštiju razinu,
- razinu teorije orijentacije,
- razinu empirijsko-metodskih postupaka
Znanost – je skup sistemskih i istinitih znanja – to je suma znjanja o objektivnoj stvarnosti do kojih
dolazimo raznim metodama prikupljanja podataka.
Ona logički objašnjava predmet koji proučava i provjerava svoje misli u objektivnoj stvarnosti.
Mora imati intersubjektivnu provjerljivost – mora biti jasna, precizna i društveno razumljiva, nuditi
obrazloženja i imati praktičnu provjerljivost.
Znanstveno mišljenje – stalna je kritika argumenata na kojim je zasnovano.
Postavlja hipoteze, provjerava ih empirijski i logički – prolazi i kroz jednu i kroz drugu verifikaciju.
Uspostavlja vezu između objektivne stvarnosti i stvarnosti o kojoj se misli.

Znanost i filozofija -
I znanost i filozofija teže istinim spoznajama, ali razlikuju se po predmetu istraživnaja.
Dok znanost teži istinitim spoznajama o objektivnoj stvarnosti, tako što svoju misao temelji na
činjenicama te stvarnosti, prikuplja podatke o njoj i provjerava svoje misli ih unutar te stvarnost,
Filozofija teži za spoznajom totaliteta – što znači da traga za odgovorima na najopštija pitanja o bitku,
karakteru spoznaje i njegove mogućnost...
Znanost podliježe i empirijskoj i logičkoj verifikaciji, a filozofska misao podliježe samo logičkoj verifikaciji.
To znači, da kada neka misao teži za potpunom verifikacijom – ona izlazi iz krila filozofije i postaje
znanost, no da bi to učinila ona prvobitno mora definisati svoj predmet istraživanja i razviti vlastite
metode istraživanja.
Kada težimo dubljim spoznajama, totalitet moramo razdvojiti na manje logičke cjeline – na predmete
pojedinih znanosti.
Znanost i tehnika (nauka)
Znanost je zasnovana na otkriću i otkrivanjem zadovoljava znatiželji.
Ona otkriva zakonitosti objektivne stvarnosti.
Određuje je istinitost.
Tehnika – koristi otkrića znanosti, temelji se na izumu, i traži način primjene tih znanstvenih otkrića kako
bi povećavala efikasnost ljudskog djelovanja.
Ona može biti objektivna – kada povećava efikasnost tehničkim instrumentima,
i subjektivna – kada povećava efikasnost umiješanosti nekog pojedina i njegovim vještinama.
Određuje je efikasnost.
Nauka je rezultata znanost.
Znanoti dijelimo na -
- fundamentalne – one koje se bave temeljnim otkrićima i ne brinu o njihovoj primjeni
- primijenjene – one koje koriste otkrića znanosti i primijenjuju ih u praksi – tehnika.
Znanost i ideologija
Ideologija – je sva duhovna nadogradnja – religija, filozofija, umjetnost,...
Ali prije svega, to je iskrivljena, lažna svijest - mišljenje koje nema veze sa stvarnošću.
Ono što čini osnov ideologijskog mišljenja – jeste postojanje klasnih odnosa u društvu.
Zato ideologiju možemo podijeliti na ideologiju vladajuće klase i na ideologiju potlačene klase.
Ideologija vladajuće klase u svoju misao uvjerava, ne trpi kritičnost niti verifikaciju.
Ona suzbija kreativnost i traži poslušnost te prikriva istinu.
Prikriva ono što znanost o društvu otkriva, zato imamo stalni sukob znanosti i ideologije.
Ideologija je subjektivna jer ovisi o onome ko je misli.
Ideologija može biti internacionalna, i to se često koristi kao argument za njenu ispravnost, ali ne može
biti interblokovska, interklasna niti opštečovješanska.
Znanost, za razliku od toga, svoju misao provjerava, objektivna je jer ovisi o onome šta se misli, i
opštečovječanska je.
Ideologija može biti i društveno učenje kojim se određuju ciljevi, vrste i oblici društvene akcije – to je
kada je određuje neka klasa.
No možemo govoriti i o učenju koje se bavi željama i potrebama ljudi, koja se teži istinitim spoznajama –
tu je riječ o normativnoj teoriji.
Ideologija utiče na znanost -
jer sama sebe proglašava zanošću, suzbija određena znanstvena istraživanja, usmjerava ih u smjeru koji
njoj odgovara te iskrivljuje znanstvene spoznaje.
Postoji nekoliko sličnosti između znanosti i ideologije -
- obje imaju niz polazišta,
- nude stav mišljenja,
- i objašnjavaju kako i zašto se društvo mijenja.
No, razlike su znantno veće -
Idelogija –
- nudi apsolutno uvjerenje i na sve ima odgovor,
- ne prihvaća suprotno dokazivanje,
- izbjegava mijenjanje,
- proističe iz društvenog položaja,
- zatvorena je, fiksna, završena.
Znanost -
- je kritična i samokritična,
- mijenja se u skladu sa dokazima,
- u obzir uzima sve strane,
- upozorava na protuslovlja,
- nedovršenja je i priznaje nesigurnosti,
- razvija se, širi,
- nadilazi društvene položaje.
Znanost i društvene vrijednosti-
Kada govorimo o društvenim vrijednostima i znanosti, moralne dileme koje se dovode u vezu s tim
uglavnom se nalaze izvan znanstvnog rada.
Etička pitanja se postavljaju uglavnom pri primjeni nekog izuma, odnosno u tehnici, a ne ni u samom
izumu.
Struktura spoznajnog procesa
Spoznajni proces jeste jedinstven proces koji se sastoji od teorijskog mišljenja i empirijskog doživljavanja.
Dualizam u znanosti
Znanost je adaptivan proces koji omogućuje dvostruku prilagodbu čovjeka -
omogućuje mu da sebe mijenja na osnovu znanstvenih spoznaja,
te mu omogućava da mijenja prirodu i društvo u skladu sa svojim željama.
No, da bi to bilo moguće, on mora ujediniti spoznajni proces – mora se baviti i teorijskim mišljenjem i
empirijskim provjeravanjem.
Međutim, česti su sukobi unutar znanost – empiričari i teoretičari.
Tri su razloga doprinijela razbijanju jedinstvenog spoznajnog procesa -
- obrazovni, društveni, psihološki.
Istraživanje
Istraživanjem otkirvamo ono što ne znamo.
To je proces povezivanja misli i isustva – ako neku znanstvenu misao želimo provjeriti ona se mora
iskustveno provjeriti da bi se povaćala vjerovatnost njene istinitosti – tako da mora proći kroz logičku i
empirijsku verifikaciju.
U teorijskom dijelu – brinemo se ispravnosti mišljenja,
a u empirijskom dijelu – brinemo o ispravnosti praktičnog postupanja.
Znanstveno istraživanje
također povezuje mišljenje i iskustvo.
Cilj mu je da otkrije zakonitosti objektivne stvarnosti – pojava i procesa.
Bira se reprezentativan broj doživljaja iz te stvarnost, porede se sa drugima, te onda dolazimo do
činjenica na osnovu kojih nešto tvrdimo.
Moramo izdvojiti bitne od nebitnih činjenica – generalizovati one bitne, a nebitne asptrahirati.
Tehničko istraživanje
također povezuje mišljenje i iskustvo,
ali ono se kreće deduktivno – od zamisli prema iskustvu.
Temelji se na izumu, te potencijalnu vrijednost znanstvenog otkrića pokušava pretvoriti u stvarnu.
Koriste se modeli, da bi pojednostavnili misao.
Brine o efikasnosti izuma.
Temelji se na spoznajam znanosti i logici.

Stručno istraživanje
također povezuje mišljenje i iskustvo, ali ono vodi konkretizaciji i nije moguće bez znanstvenog
istraživanja.
Akcijsko istraživanje
ona idu dalje od tradicionalnih znanstvenih istraživanja, jer traju sve dok se neka situacija ne promijeni.
Rijetko je znanstvena istraživanja utiču na političku ili društvenu praksu.
Akcija se temelji na rezultatima znanstvenih, tehničkih i stručnih istraživanja.
Struktura znanosti
Znanost se sastoji od predmeta i metoda istraživanja -
ali jer se njeni predmeti odnose na dijelove objektivne stvarnosti, to je zapravo samo misaona
interpretacija tog dijela stvarnosti -
tako da strukturu znanosti ne čine predmeti i metode -
već spoznaje o svom predmetu i metoda kojim istražuje svoj predmet.
Metode istraživanja – racionalno empirijski su postupci kojima se provjerava istinitost znanstvene misli.
Uspostavlja vezu između objektivne stvarnosti i stvarnosti o kojoj se misli.
Predmet istraživanja – se mora definisati i razgraničiti, tako da ga možemo razlikovati od predmeta drugih
znanosti.
Izbor predmeta istraživanje određuje i područje istraživanja.
U jednom predmetu postoji mnoštvo pojava i procesa koji se mogu posebno istraživati.
Mišljenje o predmetu istraživanja – temelji se na činjenicama stvarnosti.
Činjenice – su osjetilni doživljaji o predmetu istraživanja i tek registrovane činjenice mogu činiti podatke.
Tako da činjenice, podaci i mišljenje nam pomažu da odvojimo ono bitno od nebitnoga, da bitno
generalizuje a nebitno aprtrahiramo-
na taj način dolazimo do biti pojava i procesa.
Bit – je ono što razlikuje jednu vrstu pojmova ili pojava i procesa od druge vrste pojmova ili pojava i
procesa.
Nositelj biti jeste pojam.
Pojam – je zamisao biti pojava i procesa i oni su osnova i sredstvo mišljenja.
Jezik – je dio objektivne stvarnosti koji omogućuje komunikaciju i nadsikustvene veze.
Nadiskustvene veze – čine nove veze među pojmovima, a uspostava tih novih veza čine mišljenje.
To mišljenje nije provjereno, stoga može samo činiti hipotezu.
Hipoteza – je samo misaono objašnjenje o dijelu objektivne stvarnosti koji istražujemo - i tek kada se
provjeri činjenicama može postati zakon.
Zakon – označava trajnu, nužnu i bitnu vezu među pojavama i procesima.
Teorija – je viši zakon koja objašnjava veći broj trajnih, nužnih i bitnih veza među pojavama i procesima.
Znanost se dakle sasotji od definicije, predmeta, metoda, pojmova, podataka, zakona, teorija, jezika,
pojmova, hipoteza – to čini elemente strukture znanosti.
Ti elementi se logički objedinjuju u sustav znanosti.
Znanstvena metoda
Znanstvena metoda provjerava istinitost znanstvenog mišljenja -
to čini ujedinjenjem empirijske i logičke verifikacije u jedinstveni spoznajni proces.
Logika znanstvenom mišljenju daje formu,
a empirijski postupci – povezuju sadržaj teorije sa činjenicama stvarnosti.
Specifičnosti društvenih znanosti
Društvene znanosti bave se interpretacijom objektivne stvarnosti i temelji se na činjenicama te
stvarnosti.
Razvoj sve ukupne znanosti, i prirodne i društvene – ide od anorganske, preko organske, psihoorganske
do superorganske.
1. anorganske - zemlja, voda, zrak, svemirska materija - hemija, fizika, geologija, astronomija
2. organske - tjelesna građa, ljudi, životinje, biljke - fizička antropologija, zoologija, botanika,
fiziologija, organska hemija, biofizika
3. psihoorganske - psihički doživljaji, nervni sistem - psihologija, neurologija
4. superorganske – kultura - kulturna antropologija, sociologija, socijalna psihologija, znanost o
politici, ekonomija, povijest, komunikologija
Razine spoznaja postaju sve složenije kad se ide od anorganskih, organskih psihoorganskih do
superorganskih.
Niže razine su bolje istražene od viših razina, a spoznaje o nižim razinama nisu dovoljne za
objašnjavanje pojava viših razina, iako se one temelje na nižim razinama.
U superorganskoj stvarnosti komplikovaniji je i međuuticaj pojava, pa tako nije jednostavno
odrediti šta je i kad je uzrok nekoj pojavi, utiče li ta pojava na pojavu koja je uzorkuje.
Dok je u nižim razinama pojava vidljiv redoslied kauzaliteta.
Temelj superorganske stvarnosti
Temelj superorganske stvarnosti je simbol – to je čovjekova tvorevina kojom označava nešto –
svaka riječ je simbol.
On se sastoji od materijalnog i konvencionalnog značenja.
Djeca moraju da uče simboli da bi naučili kako individualno da se ponašaju i kako da se ponašaju
u društvenoj interakciji. Genetski kod mora biti nadomješten kulturnim kodom.
Obilježja simboličkog procesa
1. Odgođeno reagovanje
Čovjeka sloboda izbora oslobađa tiranije trenutne situacije, pa tako, ukoliko mu to situacija
dopušta, on može da odgodi reakciju.
U međuvremenu može analizirati podražaj, promisliti i isprobati različite mogućnosti reagovanja,
koristeći se svojim i tuđim iskustvom te se odlučiti za najbolju reakciju.
2. Evokacija odsutnog
S obzirom da simbol označava nešto drugo, što je različito od njega samog, pomoću njega
možemo učiniti „prisutnim“ ono što nije nazočno – čovjek može učiti iz razgovora i knjiga, te na
taj način može učiti o situacijama što su vremenski i prostorno njemu daleke i nedostupne,
može pristupiti rješavanju problema koji nisu neposredni, može rješavati tuđe i anticipirati
buduće probleme te se pripremati za njihovo rješavanje.
3. Supstancija
Simbol može biti zamjena za ono što on označava, ali isto tako simbol može biti zamijenjen
drugim simbolom.
Moguće je stvoriti nobi jezik koji je nerazumljiv drugim (šifriranje).
Budući da između riječi i njezina značenja ne postoji prirodna, već konvencionalna veza, razvili
su se različiti jezici, a svaki jezik se posebno razvija obogaćivanjem brojem simbola i načinom
njihova označvanja.
4. Kategorijalnost
Simboličkim označavanjem pojedinačno svrstavamo u jednu kategoriju.
Jednom riječju označavamo mnoštvo istovrsnoga.
Npr. riječ kuća – nije oznaka samo za jednu kuću, već za sve kuće.
Prema tome, imenovati predmet znači navesti njegovo prezime, a prezime je zajednička oznaka
za svaki pojedinačni slučaj unutar određene skupine predmeta koja je obilježena zajedničkim
obilježjima.
Imenovanje je dakle rezultat mišljenja kojim se daje zajednički naziv istovrsnoj skupini.
5. Stvaralaštvo
Simbolički sustav (pismo) omogućuje neograničenu upotrebu ograničenog broja simbola.
Neograničena je i mogućnost kombinacije riječi.
6. Racionalnost
7. Učenje
Simbolički sustav se uči i pomoću njega se uči – uz pomoć simboola nedostupno postaje
dostupno.
8. Spoznaja -
Pomoću simbola možemo doći do novih spoznaja označavajući ih prethodno poznatim znakom.
Pomoću simbola možemo razraditi put do novih spoznaja. Simbolima uspostavljamo nove
odnose, bez čega ne bi bilo mišljenja.
Kultura je vrlo složena -
ona može biti duhovna – odnosno temeljiti se samo na simbolima,
ili materijalna – kada zahtijeva i simboličku i fizičku aktivnost.
Kultura može biti objektivna – odnosimo se na cjelokupno čovječansko dostignuće ili dostignuća
nekog društva,
ili subjektivna – onaj dio kulture koju pojedinac usvaja.

Obilježja društvenih pojava

Struktura društvenih procesa mnogo je složenija od strukture prirodnih procesa,
U društvenim znanostima -
- pojave su dinamičke strukure
- uzroci pojava su mnogobrojniji i različitiji,
- pojave uzrokuju jedna drugu,
- pojave je teško egzaktno mjeriti
- spoznaja zastarijeva,
- pojave imaju povijesnu dimenziju – na njih utiču prošle pojave,
- temelje se na djelatnosti ljudi – treba ih objašnjavati kroz specifične spoznaje o čovjeku, koje se
odnose na stečena obilježja ljudi – stavovi, kultura,...
- pojave je teško predvidjeti,
- teško je zahvatiti veći broj uzorka,
- istraživač je pod uticajem društvenih vrijednosti koje proističu iz njegove društvene grupe.
Odnos među društvenim pojavama
Cilj znanosti je otkriće, a otkriti se može samo ono što je postoji, odnosi među pojavama i
procesima i njihova obilježja.
S obzirom na međusobne odnose možemo pojave podijeliti na –
Uzroke – pojava ili proces koja izaziva promjene u drugim pojavama ili procesima.
Promjenjivi su zbog dinamičke strukture društvenih pojava.
Možemo govoriti o nužnom uslovu – jedna pojava ili proces,
ili o dovoljnom razlogu – kada samo jedna pojava ili proces izazovu posljedicu.
Povode – dodatno djelovanje, vanjski činilac.
Oslobađa elemente strukture i pospješuje ono što bi se bez njega dogodilo.
Posljedica – pojava uzrokovana drugom, dolazi poslije uzroka.
Empirijska i normativna teorija
Teorija – je viši zakon kojom se objašnjava veći broj trajnih, nužnih i bitnih veza među pojavama i
procesima.
Ona objašanjava niže znanstvene zakone.
Ona uočava u mnoštvu konkretnoga – to konkretno ona misaono interpretira, i zato je apstraktra
– jer ona pomoću apstraktne kategorije mišljenja (pojmovima) izražava mnoštvo konkretnoga.
Teorija se koristi u određenim okolonostima i odnosi se na određene činjenice.
Ona zastarijeva, pa je potrebno da mijenjaju i stvaraju nove teorije.
Samo empirijskom teorijom ne možemo odrediti kakvo će neko stanje biti -
zato u znanosti imamo dvije vrste teorija –
-Empirijska teorija -
- govori o društvu kakvo jeste
- mora biti istinita – a to se provjerava podudarnošću mišljenja i pojava o kojima se misli.
-Normativna teorija -
- govori o društvu kakvo bi trebalo biti, kakvo se društvo u budućnosti želi
- njena verifikacija jeste u provjeravanju tačnosti činjeničnih pretpostavki
- valjanost se krije u slobodom izboru ljudi za vlastite ciljeve
- mora biti istinska – a to jeste kada se zasniva na stvarnim potrebama i željama ljudi na koje se
odnosi.
Normativna teorija i ideologija
Obje se zasnivaju na željama ljudi, često se izjednačavaju, ali se bitno razlikuju.
Ideologija
- posebna je po sadržaju, ne po formi,
- vladajuća klasa njome prikriva istinu i svoje ciljeve, te njih naziva opštim i društvenim
- ne može biti istinska
Normativna teorija
- posebna je i po sadržaju i po formi
- interese proglašava opštim,
- zasniva se na ciljevima i željama ljudi,
- iako je istinska, ne može biti isključiva
Normativna teorija i idealni tip
Idealni tip -
je misaona konstrukcija koja služi kao metodološko sredstvo pri objašnjavanju društvenih
pojava.
To je zamisao društvene stvarnosti koja bi se događala da se vodi strogo racionalno prema
ciljevima.
Ona ne brine o vrijednosti cilja, jer ona često može biti iracionalna.
No, kada je cilj dat, da bi se on ostvario potreban mu je racionalan put – idealni tip.
On pomaže u ostvarenju cilja, govori šta treba postići i znanost instrumentalizira.
Logika svake znanosti jeste idealni tip.
Normativna teorija
govori o pravom cilju, govori šta treba postići i znanosti humanizira.
Normativna teorija i historijsko-komparativna metoda
Uspoređivanje omogućuje i otkriće i njegovu interpretaciju.
Svaka metoda ima određene poteškoće, ali ako se one imaju na umu i ako se metoda kritički
upotrebljava ona može dati dobre rezultate – tako je i sa historijsko-komparativnom metodom,
koja je dala vrijedne rezultate, stoga se pojavljuju komparativne znanosti.
Ocjenu nekog društva je moguće dati usporedbom stvarnog stanja u nekom društvu s
normativniom teorijom tog društva.
Ako je stvarno stanje u jednom društvu bliže onome stanju koje ljudi tog društva žele, onda je to
društvo bolje od onog u kojem je veća razlika između stvarnog stanja i želja ljudi tog društva.
Ocjena nekog društva nije moguća usporedbom stvarnog stanja u nekom društvu s oficijelnim
ciljevima tog društva –
ocjena jednog konkretnog društva moguća je jedino usporedbom stvarnog stanja u jednom
društvu sa stvarnim ciljevima i željama tog društva.
Normativna teorija i funkcionalizam
Funkcionalizam je jedan od dominantnih metodološkoteorijskih orijentacija u društvenim
znanostima.
Pojavio se pod uticajem prirodnih znanosti, pa se društvene pojave pokušavaju tumačiti
analogno biološkim – društveni se sustav izjednačavao organizmom u biologiji, pa se u
proučavanju društvenih pojava pošlo od društvenog sustava, a na njega se gledalo kao na
harmoničnu cjelinu.
U toj cjelini svaki dio tog sustava pridonosi održavanju cjeline i dobija smisao u odnou prema
cjelini.
No, funkcionalisti primjećuju da pojedinci nisu vezani za sustav kao što su organi uz organizam,
stoga, upozoravaju na potrebu socijalizacije pojedinaca, kako bi se usadile vrijednosti i osobine
koje pomažu boljem funkcionisanju sustava. Uz socijalizaciju se ovladava sviješću i osigurava se
dominacija.
Socijalizacijom funkcionalizam postaje psihološki prihvatljiv, ali treba razlikovati znanstveno
prihvatljivu od psihološki prihvatljive misli.
Funkcionalizam izjednačava empirijsku i normativnu teoriju tako da postojeći društveni sustav
uzima kao normu – u tome je njegov pozitivizam.
Normativna teorije temelji se na slobodi izbora, a sloboda izbora dovodi do različitog izbora.
Dok se na individualnom planu očituje neponovljivost ličnosti, na društvenom planu se očituje
različitost društvenih oblika.
Kvantofrenija i kvantofobija u društvenim znanostima
U istraživanju društvenih pojava znanost se razdvaja na kvalitativni i kvantitativni pristup u
istraživanju –
Kvalitativni pristup -
je racionalan pristup.
Njime dobijamo uvid u neki problem i u način razmišljanja neke populacije ili ispitanika.
Ovim se pristupom pokušavaju razumjeti razlozi, stavovi, mišljenja, ponašanja,...
Ovim se metodama koriste teoretičari – oni spadaju u kvantofobe.
Usmjereni su na heurističku vrijednost iskustvenih podataka.
Opredjeljuju se za promatranje sudjelovanjem, bez prethodno postavljenih hipoteza.
Kvantitativni pristup -
je empirijski pristup.
Osnovna metoda ovdje jeste prikupljanje podataka, i uglavnom ne ide dalje od toga.
Ovdje govorimo o empiričarima, koji spadaju u kvantofreniju.
Suprostavljanju kvalitativnog od kvantitaitnog pristupa u istraživanju dalje doprinose različiti
pristupi u metodama prikupljanja, registrovanja i obrade podataka.
No, često kvantitativna istraživanja mogu kvalitativnim dati obilježja – zato se ova dva pristupa
ne trebaju međusobno isključivati, već nadopunjavati. Sukob empiričara i teoretičara ne bi
trebao postojati.
Međutim, postoji i pristup mikasnih metoda u istraživanju.
Društvena znanost i politika
Društvena znanost, istražujući društvo, otkriva odnose koji u njemu vladaju.
Politika je otuđena sila koja vlada nad ljudima, te uz pomoć nje vladajuća klsa reguliše i
usmjerava globalne društvene procese u skladu sa svojim posebnim interesima.
U klasnom društvu neizbježan je sukob između društvene znanosti i politike, jer znanost otkriva
stvarne odnose u društvu, a politika ih nastoji prikriti.
To je jedan od razloga zašto se društvne znanosti kasno pojavljuju, a i kada se pojave brzo se
ideologiziraju, jer postaju instrument vladajuće klase –tako se znanost o društvu u klasnom
društvu pretvara u ideologiju.
No, ipak i u takvim društvima postoje znanstvena istraživanja, jer ona zadovoljavaju individualne
potrebe znatiželjnih talenata – znatiželja je opšta ljudska potreba koja izdiže znanstvene
istraživače iznad potreba njihove klae.
Unatoč pokušajima da se znanost potisne i društvenim uvjetima koji joj nisu bili naklonjeni, ona
se ipak razvijala.
Do sukoba između politike i znanosti dolazit će i u demokratskim društvima, sve dok se društvo
ne riješi autoritatnih elemenata i ostatke autoritarne svijesti.
Političari su uglavnom voluntaristi – jer smatraju da za postizanje ciljeva treba ljude za njih
pridobiti. Zato oni veličaju postavljene ciljeve i postignute rezultate, kako bi podignuli moral i
ponešto rekli o svojoj efikasnosti. To može dovesti do zablude.
Društvena znanost bori se protiv zabluda i otkriva stvarne društvene odnose.
Odnosi do kojih dolazi znanost redovito su mnogo lošiji od onih kako ih prikazuje politika, a to
izaziva sumnju političara u znanstvene radnike.