1.

OPĆE ODREĐENJE ZNANOSTI

Razike u shvatanju znanosti pokazuju kako misao o znanosti ne mora biti i
znanstvena misao. Mišljenje je širi pojam od znastvenog mišljenja. Mišljenje može biti
istinito i lažno,a znanstveno misljenje oznacava specifičnu vrstu mišljenja, mišljenje
koje nastoji biti istinito.
Znanost se često određuje kao skup sistemskih i istinitih znanja. Znanost jesuma
znanja o objektivnoj stvarnosti do koje se došlo primjenom određenih metoda
istraživanja.U ovom slučaju se misli na metode koje su vezane za verifikaciju.
Znanost je misaono sređivanje objektivne stvarnosti koja ide od podataka. Ona se ne
zaustavlja na pojedinačnim , već teži za objašnjenja velikog broja pojedinačnih
slučajeva. Znanost logički objašnjava predmet koji proučava. Znanstvena misao
pomoću pojmova prodre iza pojavnosti.
Mišljenje uopćeno odražava stvarnost. Mišljenje je reflektirana stvarnost, zasnovano
na gruboj predmetnosti. Primjena znanstvenih metoda osigurava znanstvenoj misli
intersubjektivnu provjerljivost. Zbog toga:
1. Sve sto znanost tvrdi, mora biti jasno, precizno i društveno razumljivo;
2. Znanstveni sudovi moraju biti obrazloženi i koherentni, tako da se jedni sudovi
moraju logički izvesti iz drugih;
3. Znanstvena misao mora biti praktično provjerena.
Hipoteze se postavljaju i provjeravaju pomoću logičkog izvođenja iz prihvaćenih
sudova, ali to im još ne garantuje istinitost, pa je potrebno i praktično provjeravanje.
Praktičnim provjeravanjem se uspostavlja veza između misli o objektivnoj stvarnosti i
same stvarnosti o kojoj se misli. Znanstvena misao prolazi kroz dvostruku verifikaciju:
LOGIČKU i EMPIRIJSKU Znanstveni radnici su se najčešće koristili jednom
verifikacijom. Oni koji su se oslanjali na logičku verifikaciju nazivani su
TEORETIČARIMA a oni koji su se oslanjali na iskustvo nazivani su EMPIRIČARIMA.
Pod znanosti podrazumijevamo i određeno područje istraživanja sa svim podacima,
pojmovima, hipotezama, zakonima i metodama i instrumentima kojima se znanstveni
radici služe u otkrivanju znanstvene istine.
1.1. ZNANOST I FILOZOFIJA
Znanost i filzozofija se razlikuju po predmetu istrazivanja. Filozofija teži za istnitom
spoznajom totaliteta. traga za odgovorima na najopćenija pitanja o bitku, o karakteru
spoznaje i sl. Filozofska misao podlijeze samo logickoj verifikaciji. Budući da se
filozofija kreće prema potpunoj verifikaciji, iz filozofije se izdvajaju posebne znanosti.
Da bi se neka znanost izdvojila iz filozofije, trebala je:
1. Definirati vlastiti predmet istraživanja;
2. Razviti vlastite metode istraživanja.
Filozofski uticaj na znanost osjeća se u interpretciji, tako da se spoznaje unutar
jednog predmeta protežu i izvan njega. Kompleksni društveni procesi pokušavaju se
objasniti pomoću zakona jedne znanosti, pa se u znanosti pojavljuju psihologizmi,
biologizmi i sl., umjesto da se društvene i političke pojave objašnjavaju
interdisciplinarno. Pojedinačno se spoznajama objašnjava predmet znanosti, a on je
uvijek samo dio te društvene stvarnosti. Zato objektivnu stvarnost nije moguće
objasniti bez povezivanja pojedinačnih spoznaja.

1
 1.2. ZNANOST I TEHNIKA(NAUKA)
Istinita spoznaja zadovoljava znatizelju i ima instrumentalnu vrijednost, jer se moze
primijeniti ori obavljanju mnogih praktičnih aktivnosti. Znanost otkrivanjem
zadovoljava znatizelju a tehnika koristeći se tim otkrićima, može zadovoljiti veliki broj
ljudskih želja. Znanost je zasnovana na otkriću, a nauku na izumu. Znanost otkriva
ono što u objektivnoj stvarnosti postoji, a tehnika izmišlja način primjene tih otkrića
kako i povećala efkasnost čovjekovog djelovanja.
Tehnika moze biti OBJEKTIVNA(tehnički instrumenti) i SUBJEKTIVNA(umješanost
pojedinca). Efikasnost znanstvenog rada najviše se može povećati poznavanjem i
korištenjem zakona mišljenja(logike), poznavanjem i koristenjem spoznaja o
predmetu koji se istrazuje(teorije) i na poznavanju empirjskih postupaka pomoću
kojih se istražuje(praktična provjera).
Znanstveni rad završava otkrićem, a tehnička djelatnost otkrićem počinje i na njemu
se zasniva. Izum je novi produkt koji kombinacijom spoznaja čini funkcionalno
jedinstvo. Taj proizvod ljudskog uma, može povećati efikasnost ljudskog djelovanja u
raznim područjima.
Naukom se nazivaju rezultati znanosti povezani zajedničkim ciljem i svrhom, a služe
istoj praktičnoj primjeni. Naziv „fundamentalna znanost“ usmjerava nas na znanost
koja se bavi temeljnim otkrićima, i ne pridonosi razlikovanju znanosti od njene
primjene. Naziv „primjenjene znanosti“ upotrebljava se da bi se označila primjena
znanstvenih spoznaja u praksi.
1.3 ZNANOST I IDEOLOGIJA
Termin ideologija se pojavio u francuskoj krajem XVIII st., a označavao je znanost o
idejama. Ideologijom se naziva mišljenje koje nema vezu spravom stvarnošću. Marx i
Engels ideologijom nazivaju svu duhovnu nadogradnju. Prije svega oni ideologijom
nazivaju izvrnutu, laznu svijest. Smatraju da društveno biće čovjeka određuje
njegovu svijest, pa klasni društveni odnosi čine osnovu ideologijskog mišljenja.
IDEOLOGIJA VLADAJUĆE klase prikriva istinu. Temelji se na vjerovanju, suzbija
kreativnost traži poslušnost. Što ideologija prikriva, znanost to društvu otkriva. Snaga
vladajuće ideologije je u političkoj moći i propagandi, a snaga znanosti je u istinskoj
potrebi čovjeka da istinito objasni svijet oko sebe. Uticaj vladajuće ideologije na
znanost očituje se u tome:
1. Što vladajuća ideologija proglašava sebe znanosti
2. Što suzbija nastanak i razvitak pojedinih znanosti
3. Što iskrivljuje znanstvene pojave
4. Što usmjerava znanost prema istraživanima koja njoj odgovaraju.
Znanost provjerava svoju misao, a ideologija usmjerava. Otkriva istinu, ideologija
stvara zabludu.
proglasiti istinskim. Znanost je objektivna jer njeno mišljenje ovisi o onome o čemu se
misli, a ideologija je subjektivna jer njena misao ovisi o onome ko misli.
Ideologija odbacuje empirijsku verifikaciju proglašavajući je banalnom,a privid
istinitosti pokusava postići konkretnošću misli i pristranim izborom podataka.

2
1.4 ZNANOST I DRUŠTVENE VRIJEDNOSTI
Znanost svojim otkrićima obogaćuje čovječanstvo, proširuje njegove vidike, te
predstavlja moralni čin. Moralne dileme u znanstvenom radu iznimno postoje.
Međutim često nastaju nakon otkrića, izvan znanstvenog rada. Izum i primjena
spoznaja su konkretizacija otkrića i ovisno o tome u kakvoj se aktivnosti
konkretiziraju, mogu pridonosi efikasnosti moralnih i nemoralnih činova.
1.5. ZNANOST I UMJETNOST
Spoznajni proces u znanosti počinje odvajanjem irelevantnih od relevantnih obilježja
pojava i procesa. Irelevantna obilježja apstrahiramo a relevantna uopćavao. Tako
dolazimo do biti pojava i procesa koju izražavao POJMOM. Umjetnost se temelji i
zadržava na osjetilnom doživljavanju. Spoznaja u umjetnosti ne bi bila moguća da se
osjetilno ne može uopćavati.
Znanost mišljenjem utvrđuje opće i izražava ga pojmom, a umjetnost institucijom u
konkretnom pronalazi opće i izražava ga tipom. Znanost spoznaje na teorijskom a
umjetnost na estetskom kontiniumu. Misaono izvođenje smisla iz umjetničkog nije
umjetnost. Ali ne mora biti ni znanost. U znanosti se istinitost mišljenja logički i
empirijski provjerava, a umjetnosti se istinski doživljaj pojavljuje li ne pojavljuje. U
umjetnosti intuicija vodi do umjetničke stine,a u znanosti ona vodi samo do hipoteza.
1.6. STRUKTURA SPOZNAJNOG PROCESA
Misao pruža mogućnosti uspostavljanja različitih međusobnih odnosa među
pojmovima, tako da mišljenjem možemo anticipirati odnose u stvarnosti koje još
nismo iskustveno doživjeli. Mišljenje može biti istinito i lažno, pa je potrebna i
empirijska verifikacija kako bismo ga mogli prihvatiti kao znanstveno, istinito
mišljenje. Spoznajni proces se mora sastojati i od teorijskog mišljenja i od empirijskog
doživljaja. Pogreške mogu biti i u iskustvu, pa u spoznajnom procesu moramo voditi
računa o ispravnosti mišljenja i praktičnog postupanja i njihovog adekvatnog
povezivanja.
1.7 DUALIZAM U ZNANOSTI
Znanost je adaptivan proces čovjeka koji omogućava dvostruko prilagođavanje. Prvo,
čovjek može mijenjati sebe na osnovu znanstvenih saznanja. Drugo, na osnovi
znanstvenih spoznaja on može mijenjati prirodu i društvo u skladu s vlastitim
željama. Znanstvena istina je u usklađenosti mišljenja i praktične djelatnosti. Njena
konačna provjera je u uspješnosti ljudske prakse. Tri razloga su najviše doprinjela u
razbijanju jedinstvenog spoznajnog procesa:1. SPOZNAJNI, 2. DRUŠTVENI, 3.
OBRAZOVNI. Znanost je teorijsko objašnjenje objektivne stvarnosti, a teorijska
misao kvalitativno drukčije objašnjava objektivnu stvarnost od osjetilne djelatnosti.
Podjelom društva na klase, vladajuća klasa se odvaja od prakse rada. Njen položaj u
društvu joj osigurava egzistenciju bez rada. Vladajuća klasa se u očuvanju svog
položaja koristi mišljenjem. U zamjenu za ono što uzima u objektivnoj stvarnosti nudi
misaonu stvarnost koja nema veze sa objektivnom stvarnošću. Filozofsko
obrazovanje usmjerava istraživače prema teorijskom razmišljanju, tako da oni u
znanstvenom istraživanju zanemaruju empirijski dio.

3
1.8. POJAM ISTINE U ZNANOSTI
Budući da je istina jedan od temeljnih pojmova filozofije, to je dovelo do različitih
teorija istine na kojima su se temeljile različite filozofske orijentacije. Jedna od
najprihvaćenijih je teorija korespondencije, prema kojoj je istina svojstvo mišljenja.
Misao je opća informacija o zajedničkim obilježjima određene vrst pojava. Može biti
istinita ili lažna. Istinita je kad odgovara stvari o kojoj se misli. Treba razlikovat stvari,
iskustveni doživljaj o stvari i misao o stvari. STVARI su dio zbilje koja postoji ivan nas
i neovisno od nas. ISKUSTVENI DOŽIVLJAJI nastaju kad stvari djeluju a naše
osjetilne organe i izazivaju osjetilne doživljaje tih stvari. Iskustveni doživljaj je
informacija o konkretnoj stvari, informacija o pojedincu. Misli mogu biti istinite i lažne
a iskustveni doživljaji mogu biti tačni i netačni. Znanstvena istina nije refleksija zbilje,
već je misaona kreacija zasnovana na istraživanju. Mora biti jezički strukturirana, ali
istina nije jezičko pitanje. Znanstvena istina je objektivna. Njen sadržaj je određen
subjektom spoznaje, a ne obilježjima subjekta koji spoznaje.
1.8.1. TAČNO, ISPRAVNO I ISTINITO
Nerazlikovanje pojma od činjenice dovodi do krivog izjednačavanja istine sa
vjerodostojnom činjenicom. Tačan podatak može biti u suprotnosti sa tendencijom
većine podataka. Mišljenje je opća informacija. Istina je obilježje mišljenja, ali sa
samim mišljenjem ne može doći do istine. Ispravno mišljenje je ono koje se pridržava
logičkih pravila. Istinito mišljenje je ispravno i utemeljeno na reprezentativnom broju
tačnih iskustvenih podataka.
1.8.2. LAŽ, ZABLUDA I POLUISTINA
Laž, zabluda i poluistina su neistinite misli. Laž je neistinita misao. Lažna misao koja
se doima poput istine je zabluda. Zabluda izaziva posljedice kao da je istinita.
Iznimka je podatak koji odudara od tendencije većine podataka iste vrste. Poluistina
se upotrebljava u smislu misli koja u sebi ima i istinitih elemenata.
1.9. ISTRAŽIVANJE
Istraživanjem otkrivamo ono što ne znamo, a traženjem nalazimo ono što znamo.
Nalaženje je u podudarnosti predodžbe i percepcije, a otkriće u podudarnosti pojma i
percepcije. Istraživanje je proces u kojem se iskustvo osmišljava ili misao iskustveno
provjerava. Istraživanje je proces koji se odvija u mišljenju koji ide dalje od mišljenja.
Iskustveno doživljavanje je proces u kojem ispravnim postupanjem povećavamo
vjerovatnost da dođemo do istinitog mišljenja.
Nema otkrića bez istraživanja. Otkriće ne može biti spontano, jer između iskustvenog
doživljaja i pojma ne postoji neposredna veza. Ne može se iskustvom doći do biti
pojava i procesa. To se može samo razmišljanjem na osnovi reprezentativnog broja
iskustvenih doživljaja. ISTRAŽIVANJE JE SLOŽEN PROCES POVEZIVANJA
MIŠLJENJA I ISKUSTAVA, U KOJEM SE U TEORIJSKOM DIJELU BRINE O
ISPRAVNOSTI MIŠLJENJA, A EMPIRIJSKOM DIJELU O ISPRAVNOSTI
PRAKTIČNOG POSTUPANJA.
Pojam je zamisao biti istovrsnih pojava i procesa. Može biti istinit i lažan. Istinit je kad
zamisao biti odgovara istoj biti. Lažan je kad zamisao biti ne odgovara stvarnoj biti.
Znanost teži a njene zamisli biti odgovaraju stvarnim bitima. Zbog toga ona do svojih
zamisli biti ne dolazi samo mišljenjem već i istraživanjem.
Da bi se došlo do istinite zamisli biti pojava i procesa potrebno je praviti istraživanje.

4
1.9.1. ZNANSTENO ISTRAŽIVANJE
Kako bi se mogla utvrditi podudarnost općeg mišljenja i pojedinačnog iskustvenog
doživljavanja u istraživanju se misao mora povezivati s većim brojem iskustvenih
doživljaja. U znanstvenom istraživanju na osnovu reprezentativnog broja iskustvenih
doživljaja razmišljamo tako da uspoređujemo te doživljaje, te odvajamo bitno od
nebitnog, da nebitno zanemarujemo a bitno uopćavamo. Na osnovu ograničenog
broja iskustvenih doživljaja dolazimo do nužnih i zajedničkih obilježja pojava
određene vrste. ZNANSTVENO ISTRAŽIVANJE je proces povezivanja mišljenja i
iskustva kojem je cilj otkrivanje zakonitosti u pojavama i procesima, a pisani izvještaj
o tom procesu i rezultatima do ojih se došlo nazivamo ZNANSTVENIM RADOM.
1.9.2. TEHNIČKO ISTRAŽIVANJE
Tehniku zanima potencijalna vrijednost znanstvenih otrkića,pa ona svojim
istraživanjima potencijalnu vrijednost otkrića pretvara u stvarnu. Cilj znanstvenog
istraživanja je oktriće, a tehničkog je izum!
Izum je tvorevina ljudskog uma zasnovana na otkrićima s kojom se poboljšava
efikasnost čovjekovog djelovanja. Izumom se nazivaju plodovi ljudskog uma koji su
se potvrdili u praksi. U misaonom dijelu taj proces se temelji na znanstvenim
spoznajama i zakonitostima istinskog mišljenja (logici)
Ideja izuma (hipoteza) u tehnici ne moze se povjeriti dovođenjem u vezu sa
objektivnom stvarnošću, već oblikovanjem stvarnosti u skladu sa hipotezom.
Tehničko istraživanje ide od zamisli prema iskustvu (deduktivno), a znanost ide od
objektivne stvarnosti do mišljenja (induktivno). Misao ima mogućnost uspostavljanja
nadiskustvenih veza (stvaralaštvo).
U tehničkim istraživanjima često se koriste modeli. MODELI SU
POJEDNOSTAVLJENE REALIZACIJE ZAMISLI. Dakle, izum (hipoteza) se može
provjeriti na modelu prije primjene u praksi! Upotreba modela omogućuje
poboljšavanje zamisli i djelotvornosti izuma.
1.9.3. STRUČNO ISTRAŽIVANJE
Stručno istraživanje uspostavlja vezi između mišljenja i iskustvenog doživaljavanja.
Znanstvena istraživanja vode generalizaciju, tehnička efikasnosti, a stručna
konkretizaciji. Kako je potrebno istraživanje da dođemo do generalizacije, isto tako je
potrebno istraživanje da se dođe do njene konkretizacije.
U mnogim područjima stručna istraživanja su se afirmirala i dobila specifičan naziv:
MEDICINA – PRETRAGE
PRAVO – ISTRAGA
PEDAGOGIJA – ISPITIVANJE
PSIHOLOGIJA – PSIHOMETRIJA
EKONOMIJA – EKONOMETRIJA
SOCIOLOGIJA – SOCIOMETRIJA
NOVINARSTVO- ISTRAŽIVAČKO NOVINARSTVO

5
Bez obzira na razlike u cilju, stručna istraživanja po logičkoj strukturi su slična
znanstvenim i tehničkim. U istraživanju društvenih i političkih pojava razlika je u
veličini i strukturi uzorka, pa se znanstvena istraživanja zovu
MAKROISTRAŽIVANJA, a stručna MIKROISTRAŽIVANJA.
1.9.4. AKCIJSKA ISTRAŽIVANJA
Zagovornici akcijskih istraživanja upozoravaju da tradicionalna istraživanja ostaju na
otkriću koje završava u ladici, a akcijska istraživanja idu dalje i traju sve dok se
situacija ne promijeni.
Rezultati znanstvenih istraživanja su opće dobro s velikim potencijalnom vrijednošću.
Da bi se ta vrijednost pretvorila u stvarnu vrijednost, potrebna su tehnička i stručna
istraživanja, kao i stručna aktivnost koja će se na svemu tome temeljiti.
PROMJENA = ZNANSTVENO ISTRAŽIVANJE (OTKRIĆE) = TEHNIČKO
ISTRAŽIVANJE ( IZUM) = STRUČNO ISTRAŽIVANJE (DIJAGNOZA) = STRUČNA
AKTIVNOST (TERAPIJA)
1.10. STRUKTURA ZNANOSTI
Predmet neke znanosti je dio objektivne stvarnosti, a znanost je smisaona
interpretacija tog dijela stvarnosti.
Znanost se ne sastoji od predmeta, već od spoznaje o svom predmetu i metoda
pomoću kojih istražuje svoj predmet. Metode istraživanja su racionalno empirijski
postupci koji nas vode istinitim spoznajama. Pomoću njih uspostavljamo vezu između
misli o objektivnoj stvarnosti i same stvarnosti o kojoj se misli.
Znanost najprije definira svoj predmet razgraničavajući ga logički od predmeta drugih
znanosti. Predmet znanosti može biti dio objektivne stvarnosti koji čini određenu
logičku cjelinu.
Uz pomoć istraživanja znanost svoje mišljenje o svojem predmetu temelji na
činjenicama stvarnosti. ČINJENICE su osjetilni doživljaji o predmetu istraživanja.
Pomoću njih određujemo objektivno, realno postojanje izvjesne stvari, pojave,
procesa, događaja, osobine ili odnosa. Za potrebe znanstvenog istraživanja, treba
registrirati činjenice. Registrovana činjenica postoji podataka. Na osnovu činjenice i
podataka uz pomoć mišljenja odvajaju se relevantni od irelevantnih elemenata
pojave i procesa. Irelevantne elemente zanemarujemo, apstrahiramo, a relevantne
uopćavamo, generaliziramo, pa tako dolazimo do biti pojava i procesa druge vrste.
Nositeljj biti je POJAM! Pojam je zamisao biti pojave i procesa do kojeg smo došli
mišljenjem na osnovu iskustvenog doživljavanja tih pojava. Pojam je rezultat i osnova
mišljenja
JEZIK je dio kulturne stvarnosti koji omogućuje komunikaciju i nadiskustvene veze.
Nadiskustvene veze čine nove odnose među pojmovima. Uspostavljanje novih
odnosa među pojmovima je mišljenje.
HIPOTEZE su misaono objašnjavanje objašnjavanje objektivne stvarnosti koje
još nije provjereno činjenicama te stvarnosti. Kod misaone pretpostavke
provjerimo činjenicama stvarnosti, onda one postaku zakon. ZAKON označava
trajnu,nužnu i bitnu vezu među pojavama i procesima.

6
TEORIJA je viši zakon koji objašnjava veći broj trajnih, nužnih i bitnih veza među
pojavama i procesima.
MERTON RAZLIKUJE 3 VRSTE TEORIJA:
1. TEORIJA DALEKOG DOMETA;
2. TEORIJA SREDNJEG DOMETA;
3. TEORIJA KRATKOG DOMETA.
Znanost se sastoji od definicije njenog predmeta metoda, podataka, pojmova, jezika,
hipoteze, zakona i teorija,
Sustav znanosti, ne samo da obuhvata elemente njene strukture već ih smisleno
ujedinjuje, određujući njihovo mjesto i ulogu unutar sustava.
Uz pomoć odgovarajućih metoda dolazi se do određenih podataka o predmetu, a na
osnovu podataka izgrađuju se pojmovi, jezik, hipoteze, zakoni i teorije.
Logika znanosti je u objašnjavanju njenog predmeta, tako da podatke objašnjava
pojmom, pojmove zakonom, zakone teorijom, toerije sustavom.
1.11. ZNANSTVENA METODA
Uz pomoć znanstvene metode provjerava se istinitost znanstvenog mišljenja.
Znanstvena metoda ne moze se svesti ni na logičke, ni na empirijske metode.
Ujedinjuje ih u jedinstvenom spoznajnom procesu i tako zbližava ljude.
Logika znanstvenom mišljenju daje formu, teorija sadrzaj,a empirijski postupci
sadržaj teorija povezuje sa činjenicom stvarnosti na koje se odnosi.
Istraživanje počinje problemom. Na osnovu teorijskog znanja, inteligencije, intuicije i
mašte dajemo misaoni odgovor na problem. Taj odgovor nas usmjerava prema
određenim činjenicama koje trebamo prikupiti radi provjeravanja naših hipoteza.
Znanstvenim metodama rješavamo pojedinačne probleme unutar procesa
istraživanja, pa je potrebno razlikovati metode od procesa istraživanja.

2. DRUŠTVENE ZNANOSTI – SPECIFIČNOSTI

Društvene znanosti počele su se pojavljivati u vrijeme kada su prirodne znanosti
dobo razvile i afirmirale svojom sistematičnošću, preciznošću i egzaktnošću.
Anorganska stvarnost temelji se na atomu, a njena evolucija u njoj omogućena je
promjenama u strukturi atoma.
Organska stvarnost temeji se na stanici, a evolucija u njoj omogućena je
promjenama u strukturi stanica.
Superorganska stvarnost temelji se na simbolu, a evolucija u toj stvarnosti temelji
se na promjenama u strukturi simbola.
Psihoorganska stvarnost je rezultat međuutjecaja okoline, kulture u najviših živih
bića.

7
2.1. TEMELJ SUPERORGANSKE STVARNOSTI
Već smo rekli da se anorganska stvarnost temelji na atomu,,organska na stanici a
superorganska na simbolu. Iako je superorganska stvarnost za čovjeka najvažnija,
postojeća znanja iz tog produčja manje su dostupna nego znanja nižih razina.
Simbol je čovjekova tvorevina kojom on nešto označava. Svaka riječ je simbol.
Znak predstavlja prirodnu pojavu koja označava nešto drugo, a simbol je čovjekova
tvorevina kojom on nešto označava.
SIMBOL SE SASTOJI IZ 2 DIJELA:
1. MATERIJALNI – SLUŽI ZA OZNAČAVANJE
2. KONVENCIONALNO ZNAČENJE

2.2. OBILJEŽAVANJE SIMBOLIČKIH PROCES

Kulturnu evoluciju obilježava veći broj specifičnosti simboličkih ponašanja:
1. ODGOĐENO REAGIRANJE
2. EVOLUCIJA ODSUTNOG
3. SUPSTITUCIJA
4. KATEGORIJALNOST
5. STVARALAŠTVO
6. RACIONALNOST
7. UČENJE
8. SPOZNAJA
Kulturu u objektivnom smislu čine sva dostignuća čovječanstva ili jednog određenog
društva. Kulturu u subjektivnom smislu čini onaj dio kulture koji je neki pojedinac
usvojio.
2.3. OBILJEŽJA DRUŠTVENIH POJAVA
Prirodne pojave imaju stalnu, a društvene dinamičku strukturu.
Prirodne pojave djeluju neovisno o čovjeku,a društvene se temelje na djelatnosti
ljudi. Zato ih treba objašnjavati uz pomoć spoznaja o čovjeku.
Istraživač društva može svjesno smanjiti utjecaj nesvjesnih vrijednosnih zastarjenja,
tako da:
1. Identificira i obrazloži vrijednostkoje mogu utjecati na rezultate istraživanja,
2. Postavlja alternative ili nulte hipoteze,
3. Rezultate i zaključke da drugim istraživačima da o njima iznesu svoje
mišljenje,
4. Da sam provjeri odnos premisa,podataka i zaključaka,brinući o mogućem
utjecaju vrijednosti,
5. Precizno definira ključne pojmove,
6. Bude spreman napustiti tradicionalna shvatanja kako novi podaci na to
upućuju,
7. Što tačnije i preciznije prikuplja podatke.

8
2.4.ODNOS MEĐU DRUŠTVENIM POJAVAMA
Cilj znanosti je otkriće. Otkriti možemo postojanje pojava i procesa, njihova obilježja i
međusobne odnose.
S obzirom na međusobne odnose sve pojave možemo podijeliti na uzroke, povode i
posljedice.
UZROK je pojava ili proces koji izaziva promjene nad drugim procesima i pojavama.
Jedna pojava ili proces u uzročnom kompleksu naziva se NUŽNIM UVJETOM. A ako
jedna pojava ili proces sami izazivaju posljedicu, nazivaju se DOVOLJNIM
RAZLOGOM.
Nužni uvijet nije dovoljan da dođe do posljedice, ali bez njega se posljedica ne može
pojaviti.
POVOD je dodatno djelovanje koje se razlikuje od nužnog uvjeta i dovoljnog razloga.
On se definira kao vanjski činilac koji oslobađa elemente strukture i tako samo
pospješuje ono što bi se i bez njega dogodilo.
POSLJEDICA je pojava koja je uzrokovana drugim pojavama. Ne može se pojaviti
prije a ni istovremeno kad i uzrok.

2.5. EMPIRIJSKA I NORMATIVNA TEORIJA U DRUŠTVENIM ZNANOSTIMA

Teorija je viši zakon uz pomoć kojeg se objašnjava niži znanstveni zakon.
Teorija se zasniva na iskustvenom i ide dalje u procesu spoznavanja prodirući iza
pojavnosti.
EMPIRIJSKA TEORIJA govori o društvu kakvo ono jeste, a NORMATATIVNA
TEORIJA govori o društvu kakvo bi trebalo biti.
Istinitost empirijske teorije provjerava se podudarnošću mišljenja i pojava i proces o
kojima se misli.
NORMATIVNA TEORIJA govori o budućnosti, pa se njena istinitost ne može
provjeravati.
Valjanost normativne teorije je u slobodnom odlučivanju ljudi za vlastite ciljeve.
Slobodno odlučivanje dovodi do različitih ciljeva, pa je zajedničko za sve ljude i
sloboda izbora, a ne isti izbor.
EMPIRIJSKA TEORIJA mora biti istinita. Istinita je kada se mišljenje nalazi u
dijalektičkom jedinstvu sa iskustvenim doživljajem stvarnosti o kojoj se misli.
NORMATIVNA TEORIJA mora biti istinska. Istinska je kada se njen sadržaj zasniva
na stvarnim potrebama i željama ljudi na koje se odnosi. Svaka norma nije
normativna teorija, već samo ona koja je stvarni izraz želja ljudi na koje se odnosi.

9
2.5.1. NORMATIVNA TEORIJA I IDEOLOGIJA
I normativna teorija i ideologija zasnivaju sve na željama ljudi i iznose ciljeve
određene grupe.
Ideologija je posebna po sadržaju,a opća po formi,a normativna teorija je posebna i
po sadržaju i po formi.
Ideologija je posebna po sadržaju jer izražava interese posebne grupe, a opće po
formi, jer te interese proglašava općim.

2.5.2. NORMATIVNA TEORIJA I ZNANSTVENA PROGNOZA

Normativna teorija govori o budućnosti koja se želi, kakva bi trebala biti. Znanstvena
prognoza govori o budućnosti koja će se dogoditi u datim okolnostima.
Ako znanstvena prognoza ne odgovara normativnoj teoriji, ona može biti poticaj za
akciju koja bi ishod budućnosti približila ciljevima i željama ljudi. Tačne prognoze koje
se nisu ostvarile zbog akcija zasnovanih na njima nazivaju se SUICIDALNIM
PROGNOZAMA.

2.5.3. NORMATIVNA TEORIJA I IDEALNI TIP

Idealni tip je misaona konstrukcija koja služi kao metolološko sredstvo u
objašnjavanju društvenih pojava. On je zamisao društvene stvarnosti koja bi se
događala kada bi bila strogo racionalno upravljena prema određenom cilju. Logika je
idealni tip svakoj znanosti.
Znanost ima instrumentalnu vrijednosti. Ona racionalno pomaže iracionalnim
ciljevima.
Idealni tip pomaže u ostvarivanju određenoj cilja, a normativna teorija govori o
pravom cilju. Idealnim tipom znanost se instrumentalizira, a normativna teorija je
humanizira.

2.5.4. NORMATIVNA TEORIJA I HISTORIJSKO-KOMPARATIVNA METODA

Historijsko-komparativna metoda dovodi samo do empirijskih spoznaja.
Komparativnom metodom mogu se ustanoviti stvarne razlike u mnogim obilježjima
pojedinih društava, ali pomoću nje nije moguće ustanoviti koje je društvo bolje, a koje
lošije.
Ocjenu nekog društva moguće je dati usporedbom stvarnog stanja u nekom društvu
sa normativnom teorijom tog društva.
Ocjena jednog konkretnog društva moguća je jedino usporedbom stvarnog stanja u
jednom društvu sa stvarnim ciljevima i željama tog društva.

10
2. 5. 5. NORMATIVNA TEORIJA I FUNKCIONALIZAM
Funkcionalizam je jedan od dominantnih metodološko-teorijskih orijentacija u
drustvenim znanostima.
Funkcionalizam izjednačava empirijsku i normativnu teoriju, tako da postojeći
društveni sistem uzima kao normu. U tome je njegov pozitivizam. Normativna teorija
se temelji na slobodi izbora, a sloboda izbora dovodi do razkičitog izbora.

2.6. KVANTOFRENIJA I KVANTOFOBIJA U DRUŠTVENIM ZNANOSTIMA

Teoretičari se koriste samo racionalnim metodama upadajući u kvantofobiju, a
empiričari se usmjeravaju na prikupljanje iskustvenih podataka i upadaju u
kvantofreniju.

2.7. DRUŠTVENA ZNANOST I POLITIKA

- Društvena znanost, istražujući društvo, otkriva odnose koji u njemu vladaju.
Politika je otuđena sila koja vlada nad ljudima. Uz pomoć nje vladajuća klasa
regulira i usmjerava globalnedruštvene procese u skladu sa svojim posebnim
interesima.
- U znanosti istinitost mišljenja nije moguće dokazati brojem ljudi koji ga
prihvataju, a u politici se ispravnost postupka može ocijeniti brojem ljudi koji ga
odobravaju.
- Ispravnost politike provjerava se referendumom i izborima, a istinitost
znanstvenog mišljenja- znanstvenim istraživanjem.

PROCES ISTRAŽIVANJA DRUŠTVENIH POJAVA

Znanost istraživanjem dolazi do zakonitosti u svom predmetu koje izražava
pojmovima, zakonima, teorijama koje objeinjuje u logički jedinstven sistem. Zanaost
podrazmijeva nastojanje da se istraživanjem i usistemljavanjem rezultata istinito
objasni njen predmet.
ODNOS PREMA ZNANSTVENOM RADU
Znanost se temelji na znatiželji, istraživanju i logički jedinstvenom sistemu misli. Zbog
toga je znanost interklasna, internacionalna, interkulturna, općečovječanska.
IDEJNI PROJEKT ISTRAŽIVANJA
Idejni projekt je dokument kojim istraživač želi osigurati materijalne i društvene uvjete
za istraživanje određenog problema. U njemu istraživač upozorava na problem i
iznosi argumente koji govore u prilog istraživanju problema koji je izabrao. Kojim će
se argumentima istraživač koristiti ovisi o konkretnoj situaciji.
PRIMJER IDEJNOG PROJEKTA
Naziv projekta..... Problem istraživanja... Hipoteze.... Nacrt istraživanja.... Metoda
prikupljanja podataka.... Literatura....

11
 IZVEDBENI PROJEKT ISTRAŽIVANJA
Prije provođenja istraživanja treba detaljno razraditi sve poslove koje treba obaviti
tokom istraživanja, jer:
1. Istraživaču omogućuju pregled misli i aktivnosti koje u toku istraživanja treba
obaviti;
2. Izvedbeni projekt omogućuje poboljšavanje zamisli i aktivnosti, ali i uočavanje
i uklanjanje slabosti;
3. Izvedbeni projekt je materijalni dokument koji omogućuje i drugim
istraživačima da o njemu iznesu svoje mišljenje i time pomognu eventualnom
uklanjanju poteškoća i pogrešaka;
4. Izvedbeni projekt služi kao dokumentacijska osnova na temelju koje će se
izvoditi svi poslovi u toku istraživanja, počevši od priprema istraživanja do
objavljivanja znanstvenog izvještaja.

FAZE PROCESA ISTRAŽIVANJA

1. IZBOR I DEFINIRANJE PROBLEMA ISTRAŽIVANJA;

2. ODREĐIVANJE PODRUČJA ZNANSTVENE ANALIZE;
3. DEFINIRANJE POJMOVA I POJMOVA ANALIZE;
4. ODREĐIVANJE CILJEVA ISTRAŽIVANJA;
5. POSTAVLJANJE HIPOTEZA;
6. IDENTIFIKACIJA I KLASIFIKACIJA VARIJABLI;
7. OPERACIONALIZACIJA VARIJABLI;
8. UTVRĐIVANJE NACRTA ISTRAŽIVANJA;
9. IZBOR I RAZRADA METODA ZA PRIKUPLJANJE PODATAKA;
10. PLANIRANJE I PROVOĐENJE TERENSKOG DIJELA ISTRAŽIVANJA;
11. SREĐIVANJE I OBRADA PODATAKA;
12. INTERPRETACIJA PODATAKA;
13. PISANJE ZNANSTVENOG IZVJEŠTAJA.
Prvih 5 faza istraživanja čini teorijska aktivnost. Od 6. do 11. faze razrađene su
empirijske aktivnosti. Posljednje 2 faze povezuju teorijski i empirijski dio procesa
istraživanja.
1. IZBOR I DEFINIRANJE PROBLEMA ISTRAŽIVANJA
Istraživanje počinje problemom istraživanja. Problem istaživanja je specifičan
problem. On se zasniva na znatiželji, a nastaje ako o nečemu nemamo dovoljno
znanja.Problem istraživanja proistječe iz neznanja ili nedovoljnog znanja.Bez
problema istraživanja, nema ni istraživanja. Važno istraživanje ne može se izvesti na
nevažnom problemu.Pri izboru problema treba imati na umu veći broj kriterija. Good
ističe sljedeće:
1. NOVINA
Moguće je da se odlučimo za istraživanje koje je već provedeno. Novina bi bila to da
se vidi vrijede li još znanstveni zaključci do kojih se prije došlo. Takva istraživanja su
potrebna društvenim znanostima, posebno nakon značajnijih društvenih promjena
(revolucija).
2. VAŽNOST I PRIMJENJIVOST REZULTATA U PRAKSI
Svi problemi nisu jednako važni u određenom vremenu i prostoru. Birajući važnije
probleme istraživanja, dajemo veći prilog i povećavamo vjerovatnost da će nam
društvo pomoći u izvođenju problema koji smo izabrali.

12
 3. RADOZNALOST I INTERESI
Radoznalost i interesi su važni kriteriji pri izboru problema, jer znatiželja potiče ljudski
duh na istraživanja.
4. STRUČNOST ISTRAŽIVAČA
Normalno je da istraživač izabere problem istraživanja iz područja svoje struke.
Problemi istraživanja u društvenim znanostima često zahtijevaju interdisciplinaran
pristup. U istraživačkom timu treba osigurati saradnju stručnjaka svake discipline sa
stajališta koje će problem analizirati.
5. ODGOVARAJUĆA OPREMA I UVJETI RADA
Ako nije osiguran minimum opreme i uvjeta za rad za određeno istraživanje, treba
odustati.
6. POKROVITELJSTVO I SARADNJA CENTARA ODLUČIVANJA
Ako nije osigurana saglasnost onih koji mogu omesti određeno istraživanje, tada
treba odustati od takvog problema dok se ne osigura saradnja.
7. TROŠKOVI ISTRAŽIVANJA
Ako se nema dovoljno finansijskih sredstava, bolje je odustati od istraživanja, nego
isto ograničavati.
8. RIZIK, OPASNOST I TEŠKOĆE
Znatiželja često istraživače dovodi do toga da ne vide rizike i opasnosti vezane za
određeno istraživanje.
9. VRIJEME
Za svako istraživanje potrebno je određeno vrijeme, pa to treba imati na umu pri
izboru problema.
Navedenim kriterijima, dodaju se još dva:
10. AKTUELNOST REZULTATA ISTRAŽIVANJA
Nekad istraživanje nekog problema traje toliko dugo da dobijeni rezultati nisu više
aktuelni.
11. MOGUĆNOST RJEŠENJA NEKOG PROBLEMA POMOĆU ISTRAŽIVANJA
Neki pšroblemi se ne mogu riješiti znanstvenim istraživanjem. Na osnovu rezultata
istraživanje mogu se riješavati društveni problemi, ali samo istraživanje te probleme
ne rješava.
Formulacija problema istraživanja je poseban zadatak u razradi projekta istraživanja.
Naslov istraživanja je obično kraći i općenitiji, a problem istraživanja mora biti
formuliran što je moguće preciznije. Problem istraživanja treba formulirati kao upitnu
rečenicu, jer time specificiramo problem.
Obuhvat istraživanja odredit ćemo u skladu sa motivima koji su nas potaknuli na
istraživanje i mogućnostima za provođenje istraživanja.
2. IZBOR PODRUČJA ZNANSTVENE ANALIZE
Jedna društvena pojava se može istražiti sa jednog znanstvenog područja i sa više
njih. Istraživanje s jednog znanstvenog područja nazivamo disciplinarnim , a
istraživanje sviše znanstvenih područja nazivamo interdisciplinarnim
istraživanjima.

13
Formulacijom problema pomoću upitne rečenice usmjeravamo se prema
znanstvenim područjima.Izbor znanstvenih područja s kojih smo se odlučili istraživati,
specificira problem istraživanja. Na osnovu toga određuje se struktura istraživačkog
tima u kojem će svaki saradnik dalje obrađivati problem sa svog znanstvenog
područja.
2.1. RAD NA LITERATURI
Pri radu na literaturi treba posebnu pažnju usmjeriti na sljedeće:
1. Treba vidjeti je li i koliko je istražen problem koji nas zanima.
2. Ako problem koji smo izabrali nije dovoljno istražen, tada ćemo svoje
istraživanje više usmjeriti na one dijelove koji su slabije obrađeni, pa tu
usmjerenost treba istaknuti u smoj formulaciji problema.
3. Pri radu na literaturi posebno e treba usmjeriti na definicije ključnih pojmova.
Sve definicije treba prikupiti kako bismo napravili pojmovnu analizu.
4. Studiranjem literature upoznat ćemo se sa različitim teorijskim pristupima koji
nam mogu pomoći u postavljanju i razradi hipoteza.
5. Pri obradi literature treba se usmjeriti na iskustva u vezi sa izborom i primjenom
metoda za prikupljanje podataka, način operacionalizacije varijabli, vrstu nacrta i
istraživanja kojim su se koristili u sličnim istraživanjima, iskustva u terenskom
provođenju istraživanja, obradi i interpretaciji podataka.
2.2.PROBLEM INTERDISCIPLINARNIH ISTRAŽIVANJA
Interdisciplinarna saradnja je otežana različitim vrijednostima od kojih se plazi,
različitim pogledima a proces istraživanja, različitim shvatanjem uloge znanosti.
Svaka pojedina znanost ima specifične teorijske orijentacije, svoje pojmove i svoj
specifičan jezik, koji nije ili je slabo razumljiv istraživačima sa drugog znanstvenog
područja.

3. DEFINIRANJE POJMOVA I POJMOVNA ANALIZA

3.1.POJAM je zamisao biti pojava i procesa. BIT u logici je ono čime se jedan pojam
razlikuje od drugog pojma a u znanosti je BIT ono čime se jedna vrsta pojava i
procesa razlikuje od druge vrste pojava i procesa.
Skup bitnih oznaka čini SADRŽAJ pojma. Pojmovi koji objašnjavaju veći broj pojava i
procesa imaju veći doseg. Viši pojam koji obuhvata niže pojmove naziva se RODNIM
POJMOM. Niži pojmovi obuhvaćeni višim pojmom zovu se VRSNI POJMOVI.
Kada su pojmovi u odnosu roda i vrste, sadržaj i opseg su im obrnuto proporcionalni.
Što je sadržaj veći, to je opseg manji.
Pojmovi mogu biti u različitom međusobnom odnosu.
a) SINONIMI/ ISTOZNAČNICE Isti sadržaj i opseg pojma može imati različito
ime. Npr. grupa i skupina
b) SUPERORDINIRANI I SUBORDINIRANI POJMOVI Pojam „političke
aktivnosti“ nadređen je pojmu „referendum“, pojam „referendum“ podređen je
pojmu „politička aktivnost“
c) KORELATIVNI/UKRŠTENI POJMOVI imaju djelomično zajednički sadržaj i
opseg. Npr. političar i radnik

14
 d) SUPODREĐENI/KOORDINIRANI POJMOVI jesu subordinirani pojmovi
jednom višem pojmu koji u svom sadržaju imaju međusobno nespojive
oznake. Npr. pojmu „nacionalnost“ supodređeni su pojmovi „Hrvat“, „Francuz“
itd.
e) SUPROTNI/ KONTRARNI POJMOVI Niži pojmovi koji se međusobno najviše
razlikuju. Npr. u sklopu pojma „politička aktivnost“ suprotni su pojmovi „legalna
aktivnost“ i „ilegalna aktivnost“
f) KONTRADIKTORNE POJAVE „politička aktivnost“ je kontradiktorna pojmu
„nepolitička aktivnost“
g) DISPARATNI POJMOVI Pojmovi koje ni po čemu ne možemo usporediti. Npr-
„demokratija“ i „kamen“
Pojmove nad kojima nema viših pojmova nazivamo KATEGORIJAMA. Kategorijama
se ponekad naziva svaki općenitiji pojam koji označava vrstu predmeta. Riječju
kategorija označavaju se različiti pojmovi; pa je onahomonim/istozvučnica.
U svakom pojmu treba razlikovati:

 Riječ kojom se označava

 Značenje ili njegov sadržaj
 Dio objektivne stvarnosti na koji sepojam odnosi
Nerazlikovanje značenja od onoga što ono označava naziva se POGREŠKOM
REIFIKACIJE
Pojam daje uopćenu informaciju o objektivnoj stvarnosti, a činjenica se odnosi na
konkretan dio objektivne stvarnosti.
Ako znamo da misao (pojam) objašnjava svijet oko nas, onda nećemo miješati pojam
i predodžbu.
Pojam nije refleksija doživljenog iskustva, već na njemu zasnovana misaona kreacija.
Znanstveni pojmovi se odnose i zasnivaju na činjenicama stvarnosti.
Pojmovi nisu apriorne kategorije mišljenja. Oni su povijesne kategorije koje se
mijenjaju:
1) Jer se mijenja naša spoznaja
2) Jer se mijenja objektivna stvarnost koju spoznajemo

3.2.DEFINICIJA
Zadaća znanosti je definiranje dijela objektivne stvarnosti koji je uzela za predmet
svog istraživanja. U problemu se pitamo o obilježjima pojava i procesa ili o njihovim
međusobnim odnosima. U toj upitnoj rečenici uz pomoć riječi iskazan je pojam
pojava i procesa i njihovih međusobnih odnosa. U svakom istraživanju pojmovi
moraju biti jednoznačno određeni. To činimo definisanjem pojmova.

DEFINICIJA JE NEDVOSMISLENO ODREĐIVANJE SADRŽAJA JEDNOG

POJMA.

U definiciji se jedan pojam definira pomoću drugih pojmova. Pojam koji se definira
zove se DEFINIENDUM a pojmovi uz pomoć kojih se definira zovu se DEFINIENS.

15
Definiens se sastoji od GENIUS PRIKSIMUMA (najbliži rodni pojam) i DIFFERENTIE
SPECIFICE (vrsne razlike).
U znanosti se teži za definicijama pomoću višeg rodnog pojma i pojmovima
specifične razlike. Takvu definiciju nazivamo KARAKTERISTIČNOM.

 Definicija treba biti VALJANA. Znači da se definiens što više odnosi na

definiendum.
 Definicija treba biti AKURATNA. Znači da ne bude ni preuska, ni preširoka,
već da sadrži samo bitne oznake definienduma
 Definicija ne smije biti CIRKULARNA
 Definicija ne smije biti negativna
 Definicija ne smije biti NEJASNA. Znači da definiens mora biti jasniji od
definienduma
 DENOTATIVNA DEFINICIJA – u njoj ne objašnjavamo pojam, već navodimo
primjere na šta se pojam odnosi.
 OPERACIONALNA DEFINICIJA
 GENETIČKA DEFINICIJA

3.3.DIVIZIJA

Definicijom određujemo sadržaj pojma a diobom ili divizijom određujemo

opseg pojma. U svakoj diviziji razlikujemo:

1. Pojam kojeg OPSEG utvrđujemo

2. STAJALIŠTE ili princip po kojem se dioba radi
3. NIŽE POJMOVE koji ulaze u opseg nekog pojma

KLASIFIKACIJA je sistem u kojem je jedan širi pojam sređen pomoću niza divizija.
Divizija ne smije biti preuska ni preširoka. Diviziju treba provoditi postupno. To znači
da pojam treba dijeliti na njegove najbliže vrste.
3.4.POJMOVNA ANALIZA
Logika definira pojam kao zamisao biti istovrsnih pojava i procesa. To je pojam
pojma. Znanost svoj predmet objašnjava vlastitim pojmovima. Znanstveni pojmovi
objašnjavaju pojave i procese unutar predmeta koji je neka znanost uzela za predmet
svog istraživanja.
Misao se može odvojiti od stvarnosti. Može se usmjeriti na stvarnost o kojoj ne misli.
Treba razlikovati opći pojam od specifičnog pojma.
Pojmovnom analizom tragamo za znanstveno relevantnim sadržajem nekog pojma.
Pojmovna analiza bi bila put do znanstveno relevantnog sadržaja pojma koji
završava preciznom definicijom pojma koji se analizira.
Good i Hett preporučuju da se:
1. Pažljivo odabere popis pojmova koji su važni u istraživanju
2. Za svaki pojam treba odrediti smisaone elemente kako ih mi stvarno
upotrebljavamo

16
 3. Korisno se obratiti objavljenoj literaturi i otkriti različite upotrebe izraza koje
želimo definirati
4. Pojam koji želimo definirati treba povezati s drugim pojmovima koji su mu
slični u istoj ili u drugim znanstvenim istraživanjima
5. Treba odrediti višu i nižu razinu generalizacije i povezati ih
Istraživanje počinje i završava pojmovima. U početku istraživanja moramo poći od
poznatog sadržaja pojma.
Znanost je primjenjena logika u području istraživanja svog predmeta zato je opća
logika idealan tip svakoj znanosti.
Ackoff smatra da pojmovnoj analizi treba pristupiti na sljedeći način:
1.) Iz literature treba skupiti što više definicija pojma koji želimo analizirati, brinući
o vremenu i mjestu njihovog nastanka
2.) Treba odrediti jezgru smisla kojom tendiraju sve definicije ili većina njih
3.) Na osnovu jezgra smisla prethodnih definicija treba dati eksperimentalnu
definiciju
4.) Treba vidjeti može li nas ta eksperimentalna definicija zadovoljiti u našem
istraživanju; ako ne zadovoljava, treba napraviti potrebne korekcije
5.) Takvu ocjenu treba dati na kritičku ocjenu stručnjacima znanosti
6.) Na osnovu svega, treba dati konačnu definiciju koja će bit sadržajno bogata,
precizna i primjenjiva
Do znanstveno relevantnog sadržaja pojma može se doći i tako da damo
najopćenitiju definiciju koju na osnovu primjene dopunjujemo sve dok ne dođemo do
definicije koja nas može zadovoljiti.
RADNA DEFINICIJA je značenje pojma koje ćemo upotrebljavati u istraživanju.
Prilikom davanja radne definicije možemo se ograničiti na uže značenje ali i tada
treba nastojati obuhvatiti što više znanstveno relevantnog sadržaja pojma. Ta
definicija mora biti precizna i tokom istraživanja tako je treba upotrebljavati. To znači
da generalizacija ne smije prelaziti mogućnosti definicije koju smo dali.
4.ODREĐIVANJE CILJEVA ISTRAŽIVANJA
Na istraživanje nas potiče znatiželja pa cilj znanstvenog istraživanja jeste spoznaja.
Cilj svih znanosti je spoznaja. Mogli bismo reći da je cilj svakog istraživanja otkriti ono
što smo definirali kao nepoznato, kao problem.
U znanstvenom istraživanju pojavljuju se dvije vrste ciljeva:

1. PRAGMATIČKI ILI DRUŠTVENI CILJEVI

2. SPOZNAJNI ILI ZNANSTVENI CILJEVI

4.1.PRAGMATIČKI ILI DRUŠTVENI CILJEVI

Pragmatički ili društveni ciljevi istraživanja govore o koristima koje mogu proizići na
osnovu rezultata istraživanja, o korisnicima koji se ne mogu služiti dobivenim
rezultatima te, ako se može odrediti, o načinu korištenja dobivenih rezultata. Prilikom
određivanja pragmatičkih ciljeva istraživanja potrebno je odrediti:
1. Najvažnije korisnike, Koristi, Način korištenja rezultata istraživanja.
2.

17
4.2.SPOZNAJNI ILI ZNANSTVENI CILJEVI
Spoznajnim ili znanstvenim ciljevima određujemo razinu spoznaje koju trebamo
ostvariti da bismo riješili problem. Ti ciljevi nisu proizvoljni već proistječu iz same
prirode problema. Priroda problema ih ne određuje do kraja pa ih treba specificirati.
Četiri su razine spoznaje pa su moguće 4 vrste znanstvenih ciljeva:
1. Znanstveno opisivanje ili deskripcija
2. Znanstvena klasifikacija
3. Znanstveno objašnjenje ili eksplanacija
4. Znanstveno priviđanje ili prognoza
4.2.1.ZNANSTVENO OPISIVANJE ILI DESKRIPCIJA

Opisivanje je prvi korak u procesu spoznavanja i na njemu se zasnivaju sve

razine spoznaje. Znanstveno opisivanje je prevođenje osjetilnoh doživljaja
konkretnih predmeta istraživanja (varijable) u simbolički jezik znanosti.

Treba precizno definirati ono što namjeravamo opisati. Opis pojava i procesa ne
zasniva se samo na iskustvenim podacima već i na teorijskom znanju.
Znanstveno opisivanje mora biti objektivno. Znači da opis ne ovisi o onome ko ga
opisuje već onome što se opisuje. Znanstveno opisivanje treba biti i potpuno. Što
znači da pojave i procese treba zahvatiti u cjelini. Ako pojave i procese ne možemo
zahvatiti u cjelini, moramo to učiniti na reprezentativnom uzorku.
Znanstveni rad mora biti sistematičan, pouzdan i precizan. Sistematičnost
osiguravamo ako se u opisivanju pridržavamo plana koji smo unaprijed napravili.
Opisivanje je pouzdano kad pri ponovljenom opisu iste pojave ista osoba dobiva iste
rezultate. Opis je precizan kad pomoću njega možemo registrovati i manje razlike u
obilježju koje nas zanima.
4.2.2.ZNANSTVENA KLASIFIKACIJA

Klasifikacijskim ciljevima nastojimo doći do pobližih spoznaja o pojavama i

procesima, određujući njihovu vrstu ili dovodeći ih u vezu sa drugim pojavama
i procesima. Moguće su 2 vrste znanstvenih klasifikacija:

1. KLASIFIKACIJA S OBZIROM NA ZAVISNU VARIJABLU

2. KLASIFIKACIJA S OBZIROM NA NEZAVISNE VARIJABLE

Klasificirati možemo i s obzirom na neke dimenzije stava – klasifikacija s obzirom na

osnovno obilježje istraživanja – zavisnu varijablu.
Obilježja koja dovodimo u vezu sa osnovnim obilježjima zovemo nezavisnim
varijablama pa se ova klasifikacija zove klasifikacija s obzirom na nezavisne
varijable.
Kalsifikacija može biti posebna i samostalna aktivnost u znanstvenom radu.
Klasifikacijom dolazimo do novih obilježja pojava i procesa kao i do novih odnosa
među njima.

 Klasifikacija mora biti DOSLJEDNA. Znači da se mora vršiti na osnovu istog

kriterija

18
  Klasifikacija mora biti POTPUNA. Znači da se podudara sa opsegom pojma.
 Klasifikacija mora biti ISCRPNA. Znači da ostavlja što je moguće manje
sadržaja u neodređenim kategorijama.
4.2.3.ZNANSTVENO OBJAŠNJENJE ILI EKSPLANACIJA
Postoje 2 vrste eksplanacijskih ciljeva:
1. OTKRIVANJE POVEZANOSTI
2. OTKRIVANJE UZROČNO-POSLJEDIČNE ZAVISNOSTI
Eksplanacijskim ciljevima istraživanja dobijamo odgovor na pitanja KAKO i ZAŠTO.
Eksplanacijskim ciljem povezanosti možemo odrediti smjer i intenzitet povezanosti
među varijablama. Smjer veze pokazuje predznak koeficijenta korelacije a intenzitet
njegova veličina.
Kad nam je cilj istraživanja pronalaženje uzročnoposljedičnih odnosa, onda se
mjerenje varijabli mora obavljati u strogo kontrolisanim uvjetima koji omogućuju
kauzalno zaključivanje.
4.2.4.ZNANSTVENO PREDVIĐANJE ILI PROGNOZA
Do SUICIDALNIH PROGNOZA se dolazi kada se na osnovi rezultata istraživanja
poduzimaju akcije koje su uzrokovale da se prognoza ne ostvari.
Za znanstvenu prognozu podaci nisu isto v ažni kao za znanstvenu dijagnozu. Ako je
cilj istraživanja prognoza moramo biti usmjereni i na tendencije mijenjanja stanja. U
istraživanjima sa prognostičkim ciljem moramo biti usmjereni na dinamičke
karakteristike pojava koje je moguće zahvatiti samo u jednom momentu.
5. POSTAVLJANJE HIPOTEZA
HIPOTEZE ISTRAŽIVANJA su misaoni odgovor na pitanje o problemu. Na neka
pitanja se može dati neizmjerno mnogo misaonih odgovora. Zbog toga je svaka
hipoteza samo jedan od mogućih odgovora na postavljeno pitanje o problemu. Istinit
odgovor nije nam poznat, pa je svaka hipoteza misaoni korak u nepoznato.

Šešić:
Hipoteze predstavljaju misaono-teorijske dopune izvjesnih praznina u
poznavanju određene pojave ili čitave oblasti pojava čije izvjesne momente,
dijelove ili aspekte već poznajemo.

Nije jednostavno doći do dobrih hipoteza, jer se u tom poslu susrećemo s većim
brojem teškoća. Šešić navodi sljedeće:
1. Nedovoljno temeljno i nedovoljno detaljno poznavanje oblasti;
2. Odsutnost ili neznanje teorijskog okvira s čijeg stanovišta se hipoteza
postavlja;
3. Nedostatak spsobnosti korištenja odgovarajućeg teorijskog okvira;
4. Teškoće postavljanja kvantitativne adekvatne hipoteze koja može biti dvojaka;
5. Niz poteškoća postavljanja adekvatne hipoteze potiče od nedostataka
poznavanja adekvatne metode postavljanja i metoda kao tehnika
provjeravanja adekvatnosti postavljene hipoteze.

19
Hipoteze su korak prema novim spoznajama. Hipoteza je misaoni odnos među
pojmovima. Dakle, uvijek se zasniva na 2 hipotetička elementa.
- RADNE HIPOTEZE su one hipoteze koje istraživač postavlja kao
orijentaciju u istraživanju kako bi je u toku istraživanja precizirao ili
zamijenio novom. Imaju heurističku vrijednost, mogu dovesti do
preciznih istraživačkih hipoteza koje mogu biti formulisane afirmativno ili
negativno, pa imamo afirmativne i negativne hipoteze.
- Kako bi manje bili pod utjecajem svojih emocija, preporučuje se da se
postavljaju NULTE HIPOTEZE.
Dobre hipoteze moraju odgovarati većem broju kriterija:

1. HIPOTEZA MORA BITI VALJANA!

2. HIPOTEZA MORA BITI POJMOVNO JASNA!
3. HIPOTEZA MORA BITI ISKUSTVENO PROVJERLJIVA!
4. HIPOTEZU TREBA DOVESTI U VEZU SA RASPOLOŽIVOM TEHNIKOM!
5. HIPOTEZA MORA BITI SPECIFIČNA!
6. HIPOTEZA MORA BITI U VEZI SA TEORIJOM!
5.1.VRSTE HIPOTEZA
Hipoteze s obzirom na ciljeve istraživanja možemo podijeliti na:

- deskriptivne,
- klasifikacijske,
- eksplanacijske,
- prognostičke.

Po svom sadržaju moraju odgovarati ciljevima istraživanja. Hipoteze redamo s

obzirom na razinu spoznaje. Na prvo mjesto stavljamo one sa deskriptivnim
sadržajem koje se zovu GENERALNE HIPOTEZE, zatim dolaze hipoteze s
klasifikacijskim sadržajem koje se zovu KOLATERALNE/ POPRATNE/
RAZRAĐUJUĆE HIPOTEZE.
5.2. LOGIČKA OBRADA HIPOTEZA
Hipoteza je sud o onome o čemu se pitamo u problemu. Sud je spoj pojmova kojim
se nešto tvrdi ili negira. Hipoteza je sud koji je izveden iz znanja ili iskustva uz pomoć
inteligencije, mašte, intencije. Tako izveden sud zove se zaključak. Zaključak je sud
izveden iz jednog ili više sudova. Sudovi iz kojih se izvode zaključci, nazivaju se
premisama. Zaključak koji proistječe iz premisa je ispravan, a koji ne proistječe iz njih
je neispravan. Premise i zaključak čine SILOGIZAM.
Do zaključaka najčešće dolazimo dedukcijom, indukcijom i analogijom.

DEDUKCIJA  zaključivanje od općeg ka posebnom;

INDUKCIJA  zaključivanje od posebnog ka općem;

PARALOGIZMI  nenamjerne logičke pogreške.

SOFIZMI  namjerne logičke pogreške u kojima prividnom ispravnošću želimo
nekoga obmanuti.

20
HIPOTEZE SU ISPRAVNE AKO SE U NJIHOVOM POSTAVLJANJU DRŽIMO
ZAKONA LOGIKE, A HIPOTEZE SU ISTINITE KADA SU EMPIRIJSKI
POTVRĐENE.
6. IDENTIFIKACIJA I KLASIFIKACIJA VARIJABLI
U problemu istraživanja mi se pitamo o nekom obilježju ili o odnosu između
određenih obilježja. U hipotezama na osnovi znanja, inteligencije, mašte i intuicije
dajemo misaoni odgovor o obilježju ili o odnosu između obilježja. Ta su obilježja
promjenljiva, pa se zovu VARIJABLE.

VARIJABLE SU PROMJENLJIVA OBILJEŽJA O KOJIMA U HIPOTEZAMA

NEŠTO TVRDIMO, PA DA BISMO PROVJERILI ISTINITOST ONOGA ŠTO
TVRDIMO U ISTRAŽIVANJU ĆEMO IH OPISIVATI ILI MJERITI. VARIJABLE SU
PROMJENLJIVA OBILJEŽJA POJAVA ILI PROCESA KOJI SE KVATITATIVNO
ILI KVALITATIVNO MIJENJAJU. VARIJABLE SU OBILJEŽJA POJAVA, A NE
POJAVA.

6.1.ZAVISNE I NEZAVISNE VARIJABLE

One varijable koje su u središtu našeg zanimanja zovemo ZAVISNE
VARIJABLE. Zavisne varijable su obilježja pojava koje nas najviše zanimaju u
istraživanju, pa tu varijablu dovodimo u vezu sa drugim varijablama koje nju
opisuju, klasificiraju ili objašnjavaju.
Varijable koje opisuju, klasificiraju ili objašnjavaju zavisnu varijablu nazivamo
NEZAVISNIM VARIJABLAMA. Nezavisne varijable se pojavljuju u ciljevima
istraživanja i u hipotezama. Nezavisna varijabla može se pojaviti i u problemu.

Zavisne varijable su obično kriterij na osnovu kojeg donosimo odluku s kojih ćemo
znanstvenih područja istraživati. Zavisne varijable određuje istraživač. On odlučuje
koja će varijabla biti u središtu njegovog istraživanja.

6.2.EKSPLANATORNE, INTERFENIRAJUĆE I SPECIFIKATORNE

VARIJABLE
- Uz zavisne i nezavisne varijable u istraživanju se pojavljuju ANCENDENTNE
ili EKSPLANATORNE VARIJABLE.
- INTERVENIRAJUĆE ili INTERPRETATIVNE VARIJABLE pojavljuju se
poslije nezavisne varijable, a prije zavisne i uzrokuju povezanost između tih
varijabli.
- KONDICIRAJUĆE ili SPECIFIKATORNE VARIJABLE uvjetuju intenzitet
povezanosti između nezavisne i zavisne varijable.

6.3.METRIJSKO DEFINIRANJE VARIJABLI

S obzirom na mjerne karakteristike, varijable se dijele na KVALITATIVNE I
KVANTITATIVNE. Da bismo varijable mogli mjeriti, moramo ih metrijski definirati. To
znači da za kvalitativne varijable valja odrediti modalitete u kojima one variraju, a za
kvantitativne treba odrediti smjer i teorijske mogućnosti variranja.
S obzirom na smjer variranja, kvantitativne varijable mogu biti UNIPOLARNE I
BIPOLARNE. UNIPOLARNE variraju u jednom smjeru, od nule do svom
maksimuma, a BIPOLARNE u dva smjera prema maksimumu.

21
 7. OPERACIONALIACIJA VARIJABLI
Pojam je misaono objašnjenje činjenica. Za razliku od iskustvenog doživljavanja,
pojam uopćeno odražava objektivnu stvarnost.

Put nastanka pojma ide od objektivne stvarnosti preko osjetilnih doživljaja do

mišljenja. Taj proces se naziva KONCEPTUALIZACIJOM. Zbog empirijske
provjere mora se napraviti obrnuti put koji ide od mišljenja prema objektivnoj
stvarnosti. Taj postupak se zove OPERACIONALIZACIJA.

Pojam je generalizacija koja se odnosi na veliki broj iskustvenih pojava u objektivnoj

stvarnosti. Dijelovi objektivne stvarnosti koji se odnose na pojam varijable koju želimo
operacionalizirati zovu se INDIKATORI ili POKAZATELJI.

7.1. KRITERIJI PRI IZBORU INDIKATORA

1. INDIKATOR MORA BITI VALJAN – mora se odnositi na varijablu koju želimo
mjeriti. Moramo nastojati da izaberemo valjane indikatore za mjerenja varijable
koju želimo mjeriti. Četiri su načina određivanja valjanosti indikatora.
 APRIORISTIČKA VALIDACIJA je postupak kojim unaprijed proglašavamo da
je naš indikator valjan, bez ikakve promjene.
 LOGIČKA VALIDACIJA je postupak kojim pronalazimo indikatore na osnovu
definicije varijable koju želimo operacionalizirati.
 VALIDACIJA POMOĆU MIŠLJENJA ŽIRIJA – logička validacija povećava
vjerovatnost da smo došli do dobrih indikatora, ali ne možemo biti sigurni da
smo došli do valjanih indikatora. Indikatore treba dati na ocjenu stručnjacima.
 VALIDACIJA INDIKATORA POMOĆU POZNATIH GRUPA – za ovaj način
validacije moramo pronaći 2 kontrastne grupe za koje znamo da se
međusobno razlikuju po obilježju.
2. INDIKATOR MORA BITI OBJEKTIVAN
Indikator je objektivan kad rezultati do kojih se dolazi njegovom upotrebom ovise
o onome što se mjeri, a ne o onome ko mjerenje provodi. Objektivnost indikatora
određuje se tako da damo većem broju pojedinaca da uz pomoć istog indikatora
mjere istu varijablu. Ako su rezultati isti ili približno slični, možemo zaključiti da je
indikator objektivan. Kad rezultati ovise o onome ko mjerenje obavlja nego o
onome što se mjeri, onda kažemo da su oni subjektivni.
3. INDIKATOR MORA BITI POUZDAN
Pouzdanost nekog indikatora govori o tome koliko se u mjerenju jedne varijable
možemo osloniti na neki indikator. U istraživanju se možemo osloniti na one
indikatore kad ih upotrebljavamo uzastopno mjereći isto obilježje i kad dobivamo
vrlo slične rezultate, uz pretpostavku da samo mjerenje nije utjecalo na promjenu
varijable koju mjerimo.
4. INDIKATOR MORA BITI JEDNOZNAČAN
Indikator treba biti tako jasno i precizno definiran da različiti subjekti znaju tačno
na šta se odnosi.
5. INDIKATOR MORA BITI PRECIZAN
Precizan indikator omogućuje da pomoću njega registriramo i manje razlike u
veličini varijable.

22
 6. INDIKATORI TREBAJU BITI REPREZENTATIVNI
Kako bi indikatori bili upotrebljivi u znanstvenom istraživanju, moraju udovoljavati
navedenim kriterijima. Zbog toga se provode posebna istraživanja uz pomoć kojih
se odabiru indikatori i odrađuju njihove metrijske karakteristike.
8. ODREĐIVANJE NACRTA ISTRAŽIVANJA

U nacrtu treba najjasnije odlučiti kojom ćemo se metodama koristiti za prikupljanje

podataka u istraživanju. Potom treba, u skladu s cjelokupnom logikom istraživanja,
odlučiti ko nam može dati najbolje podatke koji nas zanimaju, GDJE, KADA i u
KOJIM UVJETIMA.

U nacrtu istraživanja treba odrediti UZORAK.

8.1 UZORAK

Pri određivanju uzorka treba se koristiti postupkom kojim svaka jedinka u populaciji
ima jednaku vjerovatnost da uđe u uzorak. Samo veličina uzorka nije relevantna za
njegovu reprezentativnost. Ona ovisi u varijabilnosti obilježja koje se mjeri. Što je
obilježje varijabilnije, to uzorak mora biti veći.

OBIČNI SLUČAJNI UZORAK – nasumice odabiranje jedinica populacije.

USISTEMLJENI SLUČAJNI UZORAK – odabiranje jedinica populacije po nekom

pravilu.

REPREZENTATIVNI UZORAK – nije dio cjeline, već cjelina u malom.

Uz deskriptvini imamo i klasifikacijske ciljeve.

Nacrtom istraživanja određujemo uvjete istraživanja koji će omogućiti provjeravanje

naših hipoteza. Imamo dvije vrste nacrta istraživanja:

1. DESKRIPTIVNI i
2. KAUZALNI

8.2 DESKRIPTIVNI NACRT ISTRAŽIVANJA

Deskriptivni nacrt istraživanja mora osigurati reprezentativni uzorak. U deskriptivnom

nacrtu istraživanja treba odlučiti ko nam može dati najbolje podatke o onome što nas
zanima, na koji način ćemo prikupljati podatke, gdje ćemo prikupljati podatke, kada
ćemo prikupljati podatke.

8.3 KAUZALNI NACRT ISTRAŽIVANJA

Ako se u problemu istraživanja pitamo o uzročnoposljedičnom odnosu, cilj

istraživanja bit će eksplanacijski, hipoteza kauzalnog sadržaja i nacrt će biti
kauzalan.

Kauzalni nacrt uvijek uključuje i deskriptivni, jer nije moguće ustanoviti

uzročnoposljedičnu vezu ako prethodno ne raspolažemo opisom pojava kojim
želimo ispitati kauzalnu vezu. Kauzalni nacrt mora zadovoljavati specifične zahtjeve.

23
Osnovni zahtjev je da uz eksperimentalnu grupu mora imati i kontrolnu grupu. Te
grupe se formiraju po određenim logičkim pravilima koji omogućuju kauzalnu analizu.

John S. Mill je formulisao 4 logička pravila za izradu kauzalnog nacrta istraživanja :

1. PRAVILO SLAGANJA - ako nalazimo Y uvijek kada i X, možemo zaključiti da

su oni kauzalno povezani. PRAVILO NESLAGANJA – ako nema X, nema ni Y.
2. PRAVILO RAZLIKE – ako su okolnosti u kojima se neka pojava pojavljuje i u
kojima se ne pojavljuje u svemu iste, osim u jednom momentu, onda tom
momentu možemo pripisati uzročnost.
3. PRAVILO OSTATKA – ako se uzročnom kompleksu oduzmu neki dijelovi, a
do posljedice i dalje dolazi, onda je uzrok u ostatku uzročnog kompleksa.
4. PRAVILO POPRATNIH (KONKOMITENTNIH) PROMJENA – kad promjene
jedne varijable prate promjene druge varijable, možemo tvrditi da su one u
uzročno-posljedičnom odnosu.

8.4 OSTALI NACRTI ISTRAŽIVANJA

1. SUKCESIVNI NACRT ISTRAŽIVANJA se sastoji samo od eksperimentalne

grupe. Istraživanje se provodi tako da najprije mjerimo zavisnu varijablu. Zatim
uvodimo nezavisnu varijablu, pa nakon toga ponovo mjerimo zavisnu
varijablu.
2. PROŠIRENI SUKCESIVNI NACRT ISTRAŽIVANJA možemo koristiti ako je
nezavisna varijabla takva da je možemo kontrolisano mijenjati u toku
istraživanja.
3. KOPMARATIVNI NACRT ISTRAŽIVANJA sastoji se od više grupa u kojima se
mjeri samo zavisna varijabla.
4. KONTROLNI EKSPERIMENTALNI NACRT ima kontrolnu grupu koja se
nastoji po svemu izjednačiti sa eksperimentalnom grupom, osim u djelovanju
nezavisne varijable.
5. TRANSFERZALNI NACRT ISTRAŽIVANJA uz pomoć presjeka u istraživanju
neke pojave ili procesa omogućuje njihovo praćenje u vremenu.
6. LONGITUDINALNI NACRT ISTRAŽIVANJA prati određeno obilježje kod istih
ispitanika u vremenu i tako kontroliše različite utjecaje.

8.5 „EX POST FACTO“ ISTRAŽIVANJE

Ex post facto istraživanja mogu na jeftin i jednostavan način dovesto do vrlo dobrih
rezultata istraživanja.

U znanstvenom istraživanju možemo se koristiti dvjema vrstama podataka. To su

primarni i sekundarni podaci. PRIMARNI su oni koje istraživač sam prikpulja uz
pomoć metoda za prikupljanje podataka za potrebe provjeravanja određenih
hipoteza. SEKUNDARNI su podaci oni koji su prikupljeni za neke druge potrebe, a
kojima se istraživač koristi u svom istraživanju.

Ex post facto istraživanje se koristi sekundarnim podacima.

8.6 EKSPERIMENT

24
Pojam eksperiment je povijesna kategorija. On se najprije pojavljuje u prirodnim
znanostima, u kojima označava namjerni pothvat čovjeka kojim se na umjetan način
u strogo kontroliranim uvjetima izaziva određena pojava da bi se se opisala i
objasnila.

U društvenim znanostima eksperiment dobiva specifično značenje, pa se

eksperimentom naziva svako istraživanje u kojem se proučava određena pojava u
kontrolisanim uvjetima, bez obzira na to kako je nastala, prirodno ili umjetno. Za
eksperiment je važna kontrola uvjeta.

Ako je kontrolisanje uvjeta istraživanja najvažnija karakteristika eksperimenta, onda

je o eksperimentu opravdano govoriti u sklopu nacrta istraživanja. Zato i nije slučajno
da se kauzalni nacrt istraživanja naziva i eksperimentalnim nacrtom.

9. METODE PRIKUPLJANJA PODATAKA

Prikupljanjem podataka znansstveno istraživanje dospijeva u samu stvarnost da u

njoj provjeri istinitost izvedene zamisli o toj stvarnosti. Na temelju te zamisli odredili
smo koje nas činjenice zanimaju i uvjete u kojima ćemo ih prikupljati. Predstoji nam
određivanje metode za prikupljanje podataka uz pomoć kojih ćemo uspostaviti
najbolju iskustvenu vezu između naših misli i pojava te procesa o kojima mislimo.

Treba razlikovati pojave i procese od činjenica i podataka. Pojave i procesi su dio

objektivne stvarnosti. Činjenice su osjetilni doživljaji te stvarnosti, a podaci su
simbolički registrirane činjenice.

Kao što se indikator mora odnositi na varijablu, isto tako se podatak mora odnositi
na pojavu. Prema tome, podaci moraju biti tačni, a kako bi što više udovoljili tom
kriteriju, posebno se trebamo posvetiti izboru i razradi metoda za prikupljanje
podataka. Podaci trebaju ovisiti o svojstvima varijable, a varijable mogu biti
kvantitativne i kvalitativne. Zbog toga imamo podatke mjerenja i podatke brojanja.
Varijable s kontinuiranim varijacijama mjerimo, a varijable s kvalitativnim varijacijama
brojimo.

POJAM I VRSTE MJERENJA

Svako prikupljanje podataka u znanstvenom istraživanju je na određeni način

mjerenje. Mjerenjem zahvaćamo varijacije varijabli bez obzira na to kakve su one –
kvantitativne ili kvalitativne. Mjerenje je brojčano prikazivanje svojstava.

Postoje različite vrste ljestvica za mjerenje, koje se upotrebljavaju za prikupljanje

različitih podataka:

 Nominalnim ljestvicama koristimo se pri registriranju varijacija

kvalitativnihvarijabli. Svaka kvalitativna varijacija dobiva određeni broj kao
posebnu oznaku. Uz pomoć nominalne ljestvice određujemo frekvenciju.
 Ordinalne ljestvice su kvantitativna klasifikacija. Podaci se raspoređuju na
jednom kontinuumu, tako da se zna je li jedan podatak veći ili manji od nekog
drugog podatka na tom kontinuumu. Ovom ljestvicom se određuje redoslijed
među podacima.

25
  Intervalne ljestvice određuju razmak između različitih podataka. One
upotpunjuju ordinalne ljestvice tako da znamo veličinu razlike među podacima.
Stupnjevi takve ljestvice dobivaju se tako da se umnožava veličina koju smo
uzeli kao jedinicu mjere. Npr. toplomjer.
 Kardinalne ljestvice

9.1. PROMATRANJE

U promatranju nema posrednika između objektivne stvarnosti i iskustvenih sadržaja o

njoj, tako da je put do podataka najkraći. U neposrednom odnosu s objektivnom
stvarnošću promatranje pruža bogato primarno iskustvo i daje cjelovit doživljaj
objektivne stvarnosti. Ova metoda za prikupljanje podataka može poslužiti kao
metoda otkrića i kao metoda verifikacije. Za potrebe otkrića koristimo se
nesistematskim promatranjem, a za potrebe verifikacije sistematskim promatranjem.

Nesistematsko promatranje služi kao predispitivanje koje daje podatke za razradu

sistematskog opažanja. U istraživanju kojem je cilj provjeravanje određenih hipoteza
primijenit ćemo sistematsko promatranje.

Promatranje se usmjerava na ona obilježja u objektivnoj stvarnosti o kojima se nešto

tvrdi.

Sistematsko opažanje mora biti ugrađeno u cjelovit proces istraživanja. Treba

nastojati da podatak odgovara svojstvu indikatora. Valjanost indikatora zove se
teorijska valjanost, a valjanost podataka zove se iskustvena valjanost. Kako bismo
osigurali iskustvenu valjanost opažanja, treba se ograničiti na manji broj sadržaja
koje ćemo opažati. Potom treba precizno odrediti indikatore.

Slabosti metode promatranja su:

1. opažati se može samo ono što postoji ili ono što se događa tokom opažanja;
2. opažanjem se mogu zahvatiti samo vanjske manifestacije pojava i procesa;
3. opažanjem se podaci prikupljaju dosta sporo;
4. u društvu se može opažati samo ono što se javno događa, a najčešći uzrok
društvenih problema jeste u prikrivenim aktivnostima;
5. prisutnost opažača može djelovati na pojave koje se opažaju;
6. društvene pojave su kompleksne, pa se opažanjem može zahvatiti samo dio
onoga što se želi opažati;
7. za opažanje društvenih pojava teže se pripremiti jer je teško predvidjeti
vrijeme i mjesto pojavljivanja pojava koje želimo opažati.

9.2. ANKETA

Anketa je posebna metoda za prikupljanje podataka pomoću koje možemo doći do

podataka o stavovima i mišljenjima ispitanika. Stavovi i mišljenja su misaone
činjenice.

Anketa je postavljanje određenih pitanja odrđenoj vrsti i broju ljudi, na određeni način
dda bi se dobili tačni odgovori.

26
Anketa je tehnički postupak za prikupljanje činjeničnog materijala
kombinacijom statističke metode uzorka s metodom intervjua i upitnika.

U širem smislu anketa je svako prikupljanje podataka uz pomoć postavljanja pitanja.

Pitanja se mogu postavljati na različite načine i o različitim stvarima, pa razlikujemo:

1. anketu (u užem smislu);

2. intervju;

3. test.

U užem smislu anketa je pismeno prikupljanje podataka o stavovima i mišljenjima

na reprezentativnom uzorku ispitanika uz pomoć upitnika. Intervju je vrsta ankete u
kojoj se usmeno postavljaju pitanja i daju odgovori. Testovi su specifična vrsta
ankete u kojoj se uz pomoć konstruiranih pitanja prikupljaju podaci o znanju,
sposobnosti i interesima ispitanika.

U anketnom istraživanju, četiri su uloge koje mogu obavljati četiri različite osobe:
naručitelj, istraživač, anketar i ispitanik.

9.2.1. Anketa (u užem smislu)

Anketa može služiti i kao metoda otkrića. Tada se pomoću nje prikuplja veliki broj
podataka kako bi se došlo do kristalizacije problema i hipoteza. Anketa se najčešće
upotrebljava kao metoda verifikacije, pa se pomoću nje prikupljaju podaci koji služe
za provjeru određenih hipoteza.

Pogreška u anketi najčešće je uzrokovana pogreškom uzorka.

Anketa ima više prednosti:

1. Anketom možemo saznati podatke o doživljaju.

2. Anketom možemo dobiti podatke o prošlosti, sadašnjosti i planovima za
budućnost.
3. Anketa je ekonomična, jer se pomoću nje u kratkom vremenu može doći do
velikog broja podataka, što smanjuje troškove istraživanja.

Teškoće u dobivanju podataka pomoću ankete mogu se svrstati u 3 grupe:

1. Epistemološke teškoće nastaju zbog različite stručnosti ispitanika, jer zbog

toga njihovi odgovori ne mogu imati jednaku vrijednost, a ravnopravno ulaze u
statističku obradu.
2. Psihološke teškoće nastaju zato što je anketu teško prilagoditi svim
ispitanicima. Anketu treba prilagoditi najnižoj razini.
3. Društvene teškoće zasnivaju se na tendencijiispitanika da u anketi daju
odgovore u skladu sa društvenim vrijednostima, pa se zato dobivaju rezultati
koji su bolji od stvarnog stanja.

27
Četiri su razine stavova i mišljenja:

1. Najnižu razinu čine specifična mišljenja. Dostupna su empirijskom

istraživanju, ali zbog svoje promjenljivosti ne mogu biti predmet znanstvenog
istraživanja.
2. Drugu razinu čine habitualna mišljenja. Ta su mišljenja karakteristična za
pojedinu vrstu ljudi i dostupna su empirijskom istraživanju.
3. treću razinu čine stavovi. Oni su direktno dostupni empirijskom istraživanju,
jer predstavljaju generalizaciju habitualnih mišljenja na kojima se temelji
spremnost da se reaguje na određeni način.
4. Najvišu razinu čini ideologija. Ne možemo doznati kakva je nečija ideologija
direktnim pitanjem o tome.

9.2.1.1. Izrada upitnika

U anketnom upitniku svako pitanje mora biti vezano za neku hipotezu. Budući da
podatke prikupljamo radi provjeravanja svojih hipoteza, to određuje i način obrade
podataka.

Najčešći propust anketnih istraživanja jest to što upitnik nije teorijski zasnovan.
Teorijska zasnovanost upitnika obuhvata 3 područja:

1. teorijsku zasnovanost na spoznajama o predmetu koji se istražuje;

2. teorijsku zasnovanost na spoznajama psihologije stavova i mišljenja;
3. teorijsku zasnovanost koja se brine o metrijskim obilježjima svake varijable.

9.2.1.2. Vrste pitanja

Pitanja u anketi možemo podijeliti na dvije osnovne vrste: otvorena i zatvorena.

Otvorena su ona pitanja na koja ispitanik odgovara svojim riječima. Osim pitanja,
ostavlja se prazan prostor u koji ispitanik upisuje odgovor.

Prednosti otvorenih pitanja su: lahko ih je sastaviti, ne usmjeravaju ispitanike na

određeni odgovor, odgovori mogu poslužiti za sastavljanje zatvorenih pitanja i imaju
veću heurističku vrijednost.

Nedostaci otvorenih pitanja su: zahtijevaju dobru pismenost ispitanika, dobije se

malo odgovora, imaju malu verifikacijsku vrijednost, ispitanika stavljaju pred teži
zadatak, nije moguće postaviti veći broj pitanja i teža je obrada.

Zatvorena pitanja su pitanja u kojima su ponuđeni i odgovori. Kod tih pitanja

ispitanik odgovara tako da izabere jedan ili više odgovora koji su mu ponuđeni.

Prednosti zatvorenih pitanja su zapravo nedostaci otvorenih: ne zahtijevaju veću

pismenost ispitanika, na njih odgovara veliki broj ispitanika, lakše je zaokružiti
odgovor nego ga pisati, može se postaviti veći broj pitanja, lakše ih je obrađivati,
veća im je verifikacijska vrijednost.

28
Nedostaci zatvorenih pitanja su: teže ih je sastaviti, ispitanik je ograničen u davanju
odgovora, mogu pasivizirati ispitanike, imaju manju heurističku vrijednost.

 Razlikujemo 2 vrste zatvornih pitanja:

** pitanja sa ponuđenim odgovorima nabrajanja;

** pitanja sa ponuđenim odgovorima intenziteta.

Zatvorena pitanja nabrajanja mogu imati veliki broj ponuđenih odgovora.

Ako mjerimo kvantitativnu varijablu, poslužit ćemo se zatvorenim pitanjima

intenziteta.

U anketi možemo razlikovati 3 vrste pitanja:

1. Direktna pitanja su ona pitanja kad ispitanika pitamo upravo ono što želimo od
njega saznati. Takva pitanja se postavljaju kada nema teškoće u davanju iskrenog
odgovora.

2. Indirektna pitanja omogućuju istraživaču da zaobilazno dođe do tačnog odgovora.

3. Projektivna pitanja su ona koja ispitanicima omogućuju da iskreno iznesu svoje

mišljenje identificirajući se s određenom grupom.

9.2.1.3. Pogreške u postavljanju anketnih pitanja

1. Pogreška eksperta je vrlo česta u anketnom istraživanju, a nastaje zato što

se u pitanjima koristimo riječima koje ispitanici ne razumiju. Jezik ankete treba
biti prilagođennajnižoj razini populacije. Treba posebno paziti na razumljivost
ankete.
2. Nedovoljno sažeti ponuđeni odgovori mogu poremetiti pregledanost, tako
da se ispitanik odluči za odgovor koji je u obuhvatu njegove pažnje i memorije,
a ispusti one koji su izvan tog obuhvata, iako su bliži njegovom mišljenju.
3. Ne uključivanje svih mogućnosti odgovaranja usmjerava ispitanike prema
odgovorima koji su im ponuđeni.
4. Upotreba emocionalno obojenih i stereotipnih riječi može djelovati na
smjer odgovora ispitanika.
5. Sugestivna pitanja usmjeravaju ispitanike prema određenim odgovorima.

9.2.1.4. Redoslijed pitanja u upitniku

Pri određivanju redoslijeda pitanja u upitniku treba brinuti:

1. O tome kako ispitanik doživljava sadržaj anketnih pitanja;

2. O sadržajnoj logici pitanja.
Prema tome razlikuju se dvije vrste redoslijeda pitanja u upitniku:

1. psihološki redoslijed;
2. logički redoslijed.

29
Psihološki redoslijed vodi računa o tome kako ispitanik doživljava sadržaj o kojem
treba dati odgovore, kako bi se ispitanici oslobodili i pridobili na saradnju.

Logički redoslijed je više usmjeren na samu logiku sadržaja.

9.2.1.5. Ljestvice u anketi

1. Bogardusova ljestvica socijalnog rastojanja

Socijalno rastojanje je varijabla koja varira od bliskih i toplih odnosa preko
ravnodušnih do neprijateljskih. Bogardusova ljestvica socijalnog rastojanja
ipotrebljava se za mjerenje socijalnog rastojanja prema: društvenim grupama,
vrijednostima, pojedincima.

2. Ljestvica Thurstonova tipa služi za mjerenje stavova i mišljenja. Može imati

različit broj stupnjeva. Obično ih ima 11, a izrađuju se ovako:
- prikupi se veliki broj izreka koje mogu biti indikator stava i mišljenja o onome
za šta želimo napraviti ljestvicu;
- ako smo se odlučili da ljestvica ima 11 stupnjeva, svaku izreku dat ćemo večoj
grupi ocjenjivača da je ocijene ocjenom od 1 do 11 s obzirom na njeno mjesto
na ljestvici;
- odbacit ćemo izreke kod kojih nismo našli slaganje među ovjenjivačima, a za
svaku preostalu tvrdnju odredit ćemo ljestvičnu vrijednost pomoću medijana;
- konačan izbor tvrdnji napravit ćemo tako da izaberemo 11 tvrdnji koje će
predstavljati stupnjeve od jednog do drugog kraja ljestvice.

3. Ljestvica Lickertova tipa također se upotrebljava za mjerenje stavova i

mišljenja. Uvijek ima 5 intenziteta, a sastoji se od većeg broja tvrdnji koje su
pokazatelj određenog stava.
Izrađuje se ovako:

- prikuplja se veći broj tvrdnji koje bi mogle biti pokazatelj određenog stava;
- te tvrdnje se daju ispitanicima da na ljestvici od 1 do 5 izraze svoje slaganje/
neslaganje.
- Za svakog ispitanika zbrojimo brojeve odgovora koje je dao pojedinim
tvrdnjama;
- Tako smo dobili 2 niza podataka. Za svakog ispitanika znamo kako je
odgovorio na svaku tvrdnju i ukupan zbroj;
- Tvrdnje koje nisu u korelaciji s ukupnim rezultatom odbacujemo, jer
pretpostavljamo da sve tvrdnje bolje mjere određeni stav nego samo jedna od
njih.
4. Metoda semantičkog diferencijala nastala je na osnovu grafičkih ljestvica
koje pomoću crte predočuju promjene varijable. Krajevi crte predočuju
maksimaln promjene varijable, a svaki položaj između označava
međuintenzitet.
Ovom metodom se mogu zahvatiti 3 dimenzije: evalutivna (dobar-loš),
aktivnost (aktivan-pasivan) i sposobnost (jak-slab).

5. Sociometrijska metoda uz pomoć određenih pitanja omogućuje da dođemo

do mikrostrukture manjih grupa. Odgovore na pitanja prikazujemo
sociogramom. U njemu pojedince u grupi prikazujemo kružićem, a u kružić se
upisuje broj biranja. Punom strelicom se može označiti uzajamno biranje,
isprekidanom kad je izbor jednosmjeran.

30
9.2.1.6. Uvod u anketu
U tekstu kojim se ispitanici uvode u anketu, treba reći:

- šta se anketiranjem želi postići; - zašto se anketa provodi; - zašto se ispitanik treba
potruditi da sudjeluje u anketi i da da iskrene odgovore; - uputa kako se ispunjava
upitnik; - istaknuti anonimnost i opisati kako je ona osigurava; - zahvaliti
ispitanicima na sardnji.

U uvodu u anketu koristimo se sa 3 vrste motivacije ispitanika:

1. Altruistička motivacija je kad ispitanike zamolimo za saradnju, naglašavajući

njihovu pomoć u znanstvenom osvjetljavanju problema koji se istražuje;

2. Pragmatička motivacija je kad ispitanici od ispunjavanja ankete imaju određenu

korist, pa se to naglašava. Ovom vrstom motivacije koristimo se u ispitivanju javnog
mišljenja na stalnom uzorku;

3. Katarička motivacija se može primijeniti kad anketa zahvata tabu teme.

Ispitanicima se može reći kako im se pruža prilika da slobodno i iskrenu kažu svoje
mišljenje.

9.2.1.7. Provođenje ankete (anketiranje)

Anketa se može provesti na više načina: 1. Individualnim anketiranjem; 2. Grupnim

anketiranjem; 3. Anketiranjem putem pošte; 4. Anketiranjem telefonom.

1. Individualno anketiranje je anketiranje samo jednog ispitanika. Prednosti su

što se svakom ispitaniku možemo prilagoditi, dajući mu dodatna objašnjenja,
tako da se dođe do kvalitetnijih odgovora. Nedostaci su što je individualno
anketiranje skuplje, sporije, uvjeti su manje standardizirani i nije moguće
osigurati anonimnost.
2. Grupno anketiranje je kad istovremeno anketiramo veći broj ispitanika. Takva
anketiranja su jeftinija, brža i provode se u standardnijim uvjetima.
3. Anketiranje putem pošte provodi se tako da se poštom šalje upitnik
ispitanicima koje smo uključili u uzorak, koji trebaju ispuniti i poslati na
određenu adresu. Prednosti anketiranja putem pošte su:
 Zahtijeva minimum napora i sredstava;
 Omogućuje širi geografski kontakt;
 Obuhvata ljude za koje je teško odrediti vrijeme i mjesto ispitivanja;
 Može se zahvatiti veći uzorak;
 Omogućuje ispitanicima da promisle odgovor;
 Omogućuje se grupna konsultacija radi davanja validnijeg odgovora;
 Ispitanik je u adekvatnoj situaciji;
 Standardiziraniji je postupak;
 Omogućuje ispitaniku privatni osjećaj;

31
  Ispitanik upitnik ispunjava u vrijeme kad njemu odgovara;
 Izbjegava se efekt prisutnosti intervjuera.

4. Telefonska anketa je traženje mišljenja putem telefona. To je najbrži način

uspostavljanja veze s ispitanikom, ali se dobivaju vrlo male vrijednosti.

Ovisno o vrsti i sadržaju istraživanja, anketar se može odlučiti za tri vrste istraživanja
s obzirom na atmosferu:

1. Blago ispitivanje u kojem je anketar strpljiv i spreman slušati ispitanika kako bi

se on otvorio i rekao ono što inače ne bi.
2. Neutralno ispitivanje je standardiziran postupak u kojem anketar uspostavlja
normalnu atmosferu istraživanja. Takva se situacija uspostavlja u
verifikacijskim istraživanjima.
3. Strogo istraživanje je pod velikom kontrolom anketara koji uporno insistira na
iskrenim odgovorima, potiskujući zaobilaženja.

9.2.2. Intervju

Intervju je usmena anketa. U intervjuu se pitanja postavljaju usmeno i odgovori

dobivaju usmeno. Upitnik intervjua je unaprijed pripremljen u pisanom obliku i ima
sva formalna obilježja kao i upitnik ankete u užem smislu. Razlika je samo što
intervjuer ta pitanja postavlja usmeno i što ispitanik usmeno odgovara.

Intervju se formalno, sadržajno i psihološki razlikuje od običnog razgovora:

1. Intervju se vodi s određenim ciljem i po određenom planu;

2. Osobe koje razgovaraju nisu psihološki ravnopravne. Uvijek se zna ko je
anketar, a ko ispitanik.
3. Intervju obilježava napetost, rezerviranost, sumnja i bojazan.

Slobodni intervju je sličan običnom razgovoru, a upotrebljava se kad se želi dublje

prodrijeti u problematiku koja se istražuje, pa se ispitanik pusti da slobodno govori
kako bi se oslobodio formalnih, sadržajnih i psiholoških ograničenja.

Standardizirani intervju je formalno i sadržajno razrađen, tako da se govor

ispitanika vodi unaprijed pripremljenim pitanjima.

Pozitivni motivi u intervjuu:

1.Ugled institucije koja provodi istraživanje može potaknuti ispitanika da i on na neki

način sudjeluje u njenom radu;

2. Ispitanik postaje znatiželjan u svakom ispitivanju , pa ga treba upoznati s nekim

detaljima koji će mu pobuditi znatiželju;

3. Uljudnost ispitanika može biti razlogom da sudjeluje u intervjuu;

32
4. Intervju treba nagovijestiti kao traženje mišljenja o određenim problemima;

5. Materijalna stimulacija može pomoći da ispitanik pristane na intervju;

6. Prethodno obavještavanje ispitanika o dolaženju anketara i o svrsi istraživanja

može poticajno djelovati.

Negativni motivi u intervjuu:

1. Ispitanik odmah ne vidi cilj i svrhu intervjua;

2. Ispitanik se boji sudjelovati u intervjuu zbog eventualnih posljedica;
3. Ispitanik se plaši da ne ispadne neznalica;
4. Ispitanik može biti revoltiran nekim pitanjima;
5. Ispitanik može biti zasićen intervjuima;
6. Ispitanik može biti ometen u nekom svom poslu.

9.2.3. Testovi

Test se obično definira kao standardizirani postupak, pomoću kojeg se izaziva

neka određena aktivnost, a onda se učinak te aktivnosti mjeri i vrednuje tako
da se individualni rezultat usporedi s rezultatima, koji su dobiveni kod drugih
individua u jednakoj situaciji.

Testom se uz pomoć pitanja (zadataka) dolazi do znanja, sposobnosti i crta ličnosti.

Testovi načinom izrade sliče ljestvicama za mjerenje stavova.

U izradi testa mogu se upotrijebiti različite vrste pitanja:

1. Zadaci dosjećanja; 2. Zadaci dopunjavanja; 3. Zadaci alternativnog tipa;

4. Zadaci s višestrukim izborom; 5. Zadaci ispravljanja; 6. Zadaci sređivanja;

7. Zadaci povezivanja;

Test je mjerni instrument izrađen na određeni način. On čini logičku cjelinu koja
mora udovoljavati određenim mjernim karakteristikama, pa se izrađuje po određenim
pravilima:

1. Definirati znanje iz područja za koje želimo izraditi test;

2. Odrediti širinu znanja koje namjeravamo obuhvatiti testom;
3. Izraditi veliki broj pitanja unutar određenog područja, u skladu sa definicijom
znanja koju smo dali;
4. Poredati pitanja prema vjerovatnoj težini;
5. Primijeniti pitanja na dijelu ispitanika kojima je test namijenjen;
6. Izračunati aritmetičku sredinu za uzorak ispitanika na kojem smo primijenili
prvu verziju testa;
7. Na osnovi aritmetičke sredine i rezultata svakog pojedinca ispitanike treba
podijeliti na iznadprosječnei sipodprosječne;
8. Odrediti indeks diskriminativnosti za svaki zadatak;
9. Odrediti indeks težine pitanja;

33
 9.3.ANALIZA SADRŽAJA

Analiza sadržaja je metoda za prikupljanje podataka iz informacijskog materijala: iz

knjiga, časopisa, novina, s radija, televizije i inerneta. Uz pomoć nje se može
analizirati verbalna i neverbalna komunikacija.

Radom na dokumentaciji dolazimo do sekundarnih podataka, a analizom sadržaja

dolazimo do primarnih podataka. Razlika između primarnih i sekundarnih podataka
jest to što je sekundarne podatke prikupio neko drugi s drugim ciljem, a mi ih
upotrebljavamo za potrebe provjeravanja hipoteza našeg istraživanja. Primarne
podatke prikuplja istraživač jednom od metoda za prikupljanje podataka s ciljem da
provjeri određene hipoteze.

Analiza sadržaja je metoda za prikupljanje podataka kojih je zadatak objektivan,

sustavan i kvantitativan opis manifestnog sadržaja komunikacije. Analizom sadržaja
komunikacije može se doći do najrazličitijih podataka o društvenoj stvarnosti, jer se u
sadržaju komunikacije reflektiraju gotovo svi društveni odnosi. Ovom metodom se
uspješno dolazilo do ovih podataka:

- o sadržaju različitih poruka,

- o obilježjima pošiljaoca poruka;
- o obilježjima primaoca poruka;
- o efektima poduzetih akcija.
Ako smatramo da je analiza sadržaja najpogodnija metoda za prikupljanje podataka
u realizaciji naše istraživačke ideje, onda u skladu sa tom idejom moramo pripremiti
ovu metodu za njenu primjenu. U toj pripremi moramo odrediti:

1. kategorije analize sadržaja;

2. uzorak analize sadržaja;
3. jedinice analize sadržaja.

9.3.1. Kategorije analize sadržaja

Kategorije analize sadržaja su obilježja (varijable) sadržaja kojeg zastupljenost

želimo odrediti u nekom informacijskom materijalu. U analizi sadržaja zanima nas
koliko od ukupnog sadržaja otpada na kategorije koje nas zanimaju. Cjelokupan
sadržaj moramo podijeliti u odgovarajuće kategorije. U analizi sadržaja ne treba ići
na veliki broj kategorija . Treba se dobro usmjeriti na na opća i lako prepoznatljiva
obilježja sadržaja. Kada smo se odlučili za određene kategorije, treba ih precizno
opisati kako bi ih analizatori lakše prepoznali.

Objektivnost analize sadržaja povećava se ako svaki sadržaj možemo razvrstati u

odgovarajuću kategoriju. Do kategorija analize sadržaja dolazimo na osnovi hipoteza

34
ina osnovi prethodnog upoznavanja sadržaja koji će biti analiziran. I ove hipoteze
moraju biti zasnovane na znanju, mašti, intuiciji i inteligenciji istraživača.

Znanstveno istraživanje mora uključivati teorijski (kvalitativni) i empirijski (kvantitaivni)

dio. Vrijednost istraživanja je u adekvatnoj povezanosti kvalitativnog i kvantitativnog
dijela. Kvaliteta istraživanja je u teorijskoj usmjerenosti prema istinitom mišljenju, a
istinito mišljenje u znanosti je empirijski provjereno mišljenje.

9.3.2. Uzorak analize sadržaja

Pri određivanju uzorka obično se ograničavamo na vremensko razdoblje koje nas

najviše zanima i koje nam se čini najvažnije za problematiku koju pratimo. U
određivanju uzorka analize sadržaja treba se rukovoditi logičkim, a ne statističkim
kriterijima, jer u njoj statističke jedinice u osnovnom skupu nisu jednako važne kao
ispitanici u uzorku anketnog istraživanja.

9.3.3. Jedinice analize sadržaja

Analiza sadržaja je zapravo mjerenje, a mjerenje je brojčana usporedba veličine koja

se mjeri (mjerna veličina) s poznatom veličinom iste vrste (mjerna jedinica).
Kategorije analize sadržaja su mjerne veličine. U analizi sadržaja možemo se koristiti
različitim jedinicama, poput riječi, rečenice, pasusa, novinskog stupca, članka, knjige,
cm2, govornog informacijskog materijala koji se može mjeriti vremenskim jedinicama.
Izbor jedinica analize sadržaja ovisi o ciljevima analize sadržaja, vrste i broja
kategorija analize sadržaja, kao i o opsegu i vrsti sadržaja koji ćemo analizirati.

Kada smo odredili kategorije, uzorak i jedinice analize sadržaja, možemo preći na
samu analizu. Za potrebe analize treba odrediti protokol u koji se unose podaci.
Svaka kategorija se označava posebnim simbolom. Može se bilježiti frekvencija
pojavljivanja određene kategorije u jednoj jedinici, a može se registrirati samo
pojavljivanje ili nepojavljivanje neke kategorije u svakoj jedinici. Posebnu teškoću
zadaju neutralne kategorije, jer ih je teže identificirati. Zbog toga se one specificiraju,
pa se u njih uključuju:

1. neutralni sadržaji;
2. ambivalentni sadržaji;
3. sadržaji sa hipotetičkim značenjem, retoričkim pitanjima...;
4. sadržaji kod kojih imamo teškoća u kodiranju.

10. TERENSKI RAD

Provođenje terenskog dijela istraživanja može bitno utjecati na rezultate istraživanja.

Potrebno je nakon određivanja uzorka ishoditi pristanak da se može provesti
istraživanje.

Individualno anketiranje mnogo poskupljuje cijelo istraživanje. Povećava se broj

anketara, pa se povećavaju i organizacijski problemi. Anketare treba pomno odabrati
i uputiti u posao koji trebaju obaviti. U vrijeme izvođenja terenskog dijela istraživanja
organizuje se dežurstvo kako bi se u slučaju potrebe anketari a terena mogli

35
telefonski obratiti. U svakom istraživanju se provodi terenska kontrola kojoj je
zadatak da provjeri jesu li anketari dolazili do ispitanika određenih za uzorak i jesu li
ih anketirali.

Znanstvena istraživanja se uvijek provode u ograničenim uvjetima, pa se ispituju

dostupniji ispitanici i primjenjuju jednostavniji postupci.

Metoda analize sadržaja nema većih terenskih teškoća, pa se može očekivati da će

se sve više pimjenjivati. Ova metoda može doći do vrlo različitih i znanstveno
relevantnih podataka.

11. SREĐIVANJE I OBRADA PODATAKA

Prikupljeni podaci čine nepreglednu gomilu iz koje se ne može ništa doznati ako se
na odgovarajući način ne srede i ne obrade. U sređivanju je najprije potrebno izvršiti
logičku kontrolu. Da bi se moglo lakše koristiti prikupljenim podacima, svaki protokol i
upitnik mora dobiti odgovarajuću šifru. Logičkom kontrolom se provjerava kvaliteta
prikupljanja podataka. Provodi se na različite načine i ovisi o metodi prikupljanja
podataka korištenoj u istraživanju. Istraživanjem se otkriva zakonitost koja donekle
mora biti vidljiva i u samim podacima.

Zapisnici promatranja i otvoreni odgovori u anketi sređuju se za obradu pomoću

analize sadržaja. Da bi se mogla obaviti obrada, svaki rezultat opažanja ili odgovor u
anketi mora dobiti svoj broj.

Vrijednost obrade podataka nije u primjeni složenih već adekvatnih statističkih

postupaka.

Plan obrade najviše ovisi o ciljevima istraživanja, hipotezama i vrstama varijabli na

koje se podaci odnose.

LOGIKA – I PARCIJALA

Logika nije neki zaokruženi izvanvremenski sistem apsolutne istine, nego disciplina
koja je nastala i razvijala se historijski. Evropska logika nastala je u staroj Grčkoj.
Njenim osnivačem se smatra Aristotel. Velike zasluge za logiku stekli su filozofi
megarsko-stoičke škole.

Deduktivna logika u toku vijekova se komentirala, dopunjavala i sistematizirala, ali

se nije bitno mijenjala ni obogaćivala.

Induktivna logika se razvila u 19. i 20. stoljeću. Zamisao i prvu skicu ovakve logike
nalazimo početkom 17. stoljeća u radovima engleskog filozofa F. Bacona, ali su je
temeljito razvili i afirmirali tek J.S. Mill i drugi engleski logičari 19. vijeka.

Simbolička logika razvila se u drugoj polovini 19. vijeka i u 20. vijeku. U početku je
predstavljala novi, razvijeniji oblik deduktivne logike, ali je kasnije obrađivala
induktivnu logiku. Te ideje su razvili engleski i njemački filozofi 19. i 20. vijeka: Bul,
Frege i Rasel.

Logika je grčka riječ kojom označavamo filozofsko učenje o logosu.

36
Logos = govor, riječ, um, božanski um, razum, razlog, razbor, račun. Kao primarno
značenje obično se uzima govor.

Logiku ne zanima svaki govor, nego samo onaj koji ima neko značenje ili smisao, te
može biti istinit ili neistinit.

Formalna istina ili valjanost je valjano izvođenje jednog smisaonog govora iz

drugog.

Materijalna istina ili istinitost je slaganje govora s onim o čemu se govori.

Neki smatraju da je apsolutna stvarnost isto što i apsolutna istinitost i valjanost. Za

druge, valjanost i istinitost karakteriziraju samo mišljenje, pa logika može biti samo
dio ili praktična primjena psihologije. Treći valjanost i istinitost nalaze samo u jeziku.

LOGIKA JE FILOZOFSKA DISCIPLINA O OBLICIMA VALJANE MISLI.

 MIŠLJENJE I MISAO
Za logiku se ponekad kaže da je nauka o oblicima valjanog MIŠLJENJA. Riječ
«mišljenje» se svakodnevno upotrebljava u različitom značenju. Ponekad se
upotrebljava kao skupni naziv za sve psihičke procese, spoznajne, emocionalne i
voljne. U užem značenju upotrebljavamo mišljenje kao naziv za sve spoznajne
psihičke procese, od osjeta, opažanja, predočivanja i pamćenjem do poimanja,
suđenja i zaključivanja. U trećem značenju «mišljenje» zanči isto što i apstraktno
mišljenje, tj. skup spoznajnih procesa čiji elementi nisu osjeti, percepcije i predodžbe,
nego pojmovi. To su poimanje, suđenje, zaključivanje i dokazivanje. Psihlogija
pročava mišljenje, a logika misli.

OBLICI MIŠLJENJA: poimanje, suđenje, zaključivanje, dokazivanje.

OBLICI MISLI: pojam, sud, zaključak, dokaz.

 VALJANOST I NEVALJANOST MISLI

Svaka misao je nužno valjana ili nevaljana. Složenu misao nazivamo

ZAKLJUČKOM, a mišljenje koje mu odgovara ZAKLJUČIVANJEM. SUDOVE od
kojih zaključivanje polazi nazivamo PREMISAMA, a sud do kojeg zaključivanjem
dolazimo nazivamo KONKLUZIJOM.

Zaključak u kojem konkluzija slijedi iz premisa nazivamo VALJANIM / dobrim/

ispravnim pravilnim/tačnim. Iz istinitih premisa valjanim zaključivanjem izvodi se
istinita konkluzija. Valjano zaključivanje može poći i od neistinitih premisa. Takvim
zaključivanjem najčešće se dolazi do neistinite konkluzije. Ako su premise i
konkluzija istiniti, a konkluzija ne slijedi iz premisa, onda zaključak nije valjan. Ako
valjano zaključujemo polazeći od istinitih premisa, konkluzija mora biti istinita.

 FORMALISTIČKO I SADRŽAJNO SHVATANJE LOGIKE

- FORMALISTIČKO SHVATANJE LOGIKE je ono po kojem je oblike misli
moguće i potrebno promatrati potpuno izolirano od bilo čega drugog.

37
 - PRAVAC SADRŽAJNE LOGIKE / ANTIFORMALIZAM – predstavnici ovog
pravca predlažu da se logika definira kao nauka o oblicima valjane i istinite
misli (ili mišljenja). Radikalnije pristalice ovog pravca tvrde da primarni interes
logike nije valjana nego istinita misao i da pored oblika istinite misli logika
mora proučavati i njen sadržaj.

● PODJELA LOGIKE

Najuočljivija razlika logičke problematike je ona između filozofsko-logičkih i uže

logičkih pitanja.

- FILOZOFSKO-LOGIČKIM možemo nazvati fundamentalna logička pitanja

koja nisu samo logička, pitanja u kojima se briše granica između različitih
filozofskih disciplina.
- UŽE LOGIČKIM možemo nazvati ona logička pitanja čije je rješenje
djelomično nezavisno od određenih filozofskih koncepcija.

* FORMALNA ili ELEMENTARNA LOGIKA je učenje o oblicima misli, a učenje o

načinima primjene oblika misli u procesu spoznaje nazivamo
METODOLOGIJOM.

Učenje o oblicima misli podijelit ćemo na:

1. POJAM – učenje o elementima;

2. SUD – učenje o osnovnim jedinicama tvrdeće misli;
3. ZAKLJUČAK – učenje o izvođenju tvrdećih misli jednih iz drugih.

Metode spoznaje su:

1. Metode formiranja i ekspliciranja pojma (definicija, divizija);

2. Metode izvođenja i zasnivanja sudova (indukcija, dedukcija).

♫ POJAM ♫

5 LOGIČKIH TEORIJA:

1. FORMALISTIČKA,
2. PSIHOLOGISTIČKA,
3. NOMINALISTIČKA,
4. VULGARNOMATERIJALISTIČKA
5. REALISTIČKA.

1. FORMALISTIČKE TEORIJE POJMA

Neki logičari određuju pojam kao element suda. Oni koji definiraju pojam kao elemet
suda često definiraju sud kao vezu pojmova. Pojam se može raščlaniti na oznake.
Budući da se pojam može raščlaniti na oznake, neki misle da ga je najbolje definirati
kao skup oznaka. Prema ovoj teoriji ZAKLJUČAK JE SKUP ILI VEZA SUDOVA.

38
 2. PSIHOLOGISTIČKA TEORIJA POJMA
Psihologisti smatraju da se logički pojam može definirati pomoću psihološkog pojma
«predodžba». Po ovoj koncepciji pojam je samo opća predodžba, predodžba o
onome što je zajedničko većem broju predmeta. Opća predodžba odnosi se na veći
broj sličnih pojava ili predmeta, individualna svojstva tih predmeta u općoj predodžbi
blijede, a zajednička dolaze do jačeh izražaja.

3. NOMINALISTIČKA TEORIJA POJMA

Prema nominalističkoj koncepciji POJAM JE SAMO RIJEČ; IME KOJIM
OZNAČAVAMO JEDNU ILI VIŠE POJEDINAČNIH STVARI. Po ovoj koncepciji bilo bi
da pojmova uopće nema. Postoje samo pojedinačne stvari i riječi kojima ih
označavamo – imena. Imena kojima nazivamo pojedine stvari možemo nazvati
pojedinačnim, a ona kojima označavamo čitavu grupu ili klasu istovrsnih
pojedinačnih stvari možemo nazvati općim.

4./ 5. VULGARNOMATERIJALISTIČKA I REALISTIČKA TEORIJA POJMA

Prema vulgarnomaterijalističkoj teoriji pojam je misaoni odraz bitnih svojstava

materijalnih stvari. Realistička teorija pojam je bliska vulgarnomaterijalističkoj, ali je
šira i elastičnija. Po ovoj teoriji pojam je odraz bitnih svojstava realnih stvari i
procesa, kao i njihovih svojstava i njihovih međusobnih odnosa.

Obje teorije počivaju na 2 međusobno povezane pogrešne pretpostavke:

1. da možemo misliti samo nešto što postoji nezavisno od našeg mišljenja;

2. da je naša misao samo pasivan odraz onoga što postoji nezavisno od nje.

♪ POJAM KAO MISAO O BITI ONOGA O ČEMU MISLIMO

POJAM JE ELEMENT SUDA I SKUP OZNAKA. Pojam ima veze s riječju i s

predodžbama, ali se ne može svesti ni na riječ niti na predodžbu. Pojam ima veze s
mišlju, ali on nije misaoni odraz, nego misao. POJAM JE MISAO O SUŠTINI ILI BITI
ONOGA O ČEMU MISLIMO. BIT ILI SUŠTINA je ono po čemu nešto jeste.

POJAM JE MISAO O BITI ONOGA ŠTO MISLIMO, ODNOSNO MISAO O BITNIM

KARAKTERISTKAMA ONOGA ŠTO MISLIMO. POJAM JE MISAO O BITI
PREDMETA.

♪ SADRŽAJ, OPSEG I DOSEG POJMA

OZNAKA je misao o karakteristici onoga o čemu mislimo.

SADRŽAJ je skup bitnih oznaka pojma.

39
RODNI POJAM je viši u odnosu na svoje vrsne pojmove, a za VRSNE POJMOVE
kažemo da su niži u odnosu na svoje vrsne pojmove. Za vrsne pojmove kažemo da
su obuhvaćeni svojim rodnim pojmom ili da potpadaju pod njega.

OPSEG je skup nižih pojmova koji obuhvata jedan viši pojam.

DOSEG ili PODRUČJE PRIMJENE je skup svih pojedinačnih predmeta na koje se

odnosi neki pojam.

Vrsni pojam ima uvijek manji opseg, a veći sadržaj od svog rodnog pojma. Kod
pojmova koji su međusobno u odnosu vrste i roda, što je sadržaj veći, to je opseg
manji i obrnuto. Dakle, sadržaj i opseg su obrnuto proporcionalni.

EKSPLICITNI SADRŽAJ je skup bitnih oznaka jednog pojma.

IMPLICITNI SADRŽAJ je skup bitnih oznaka jednog pojma zajedno sa oznakama

koje se iz ovih mogu izvesti.

♪ PODJELA POJMOVA PREMA VRSTAMA PREDMETA MISLI :

♪ Individualni i klasni pojmovi

♪ Nekvantificirani i kvantificirani, univerzalni i partikularni pojmovi;

♪Jednostavni i složeni pojmovi;

♪ Pozitivni i negativni pojmovi;

♪ Konkretni i apstraktni pojmovi;

♪ Jasni i nejasni, razgovijetni i nerazgovijetni pojmovi;

♪ Homologički i heterologički pojmovi;

♪ Kolektivni i nekolektivni pojmovi;

♪ Jednostavni i složeni pojmovi.

1. INDIVIDUALNI I KLASNI POJMOVI

INDIVIDUALNI POJAM je onaj u čiji doseg ulazi samo jedan pojedinačan predmet.

KLASA / RAZRED je skup ili niz pojedinačnih predmeta ili bića koji imaju neka
zajednička svojstva. Zato i pojmove čiji doseg ili područje primjene obuhvata skup
sličnih predmeta, nazivamo RAZREDNIM / KLASNIM.

2. NEKVANTIFICIRANI I KVANTIFICIRANI, UNIVERZALNI I PARTIKULARNI

POJMOVI

NEKVANTIFICIRANI POJAM je onaj pojam koji se izričito ne proteže na čitavu

klasu, niti se izričito ograničava na njen dio.

40
KVANTIFICIRAN POJAM je onaj pojam kada mislimo sve ili samo neke članove
klase o kojoj mislimo.

UNIVERZALNI / OPĆI POJAM je kada mislimo sve članove klase.

PARTIKULARNI / POSEBNI POJAM je kada mislimo na neke članove klase.

RASPODIJELJEN / DISTRIBUIRAN POJAM je kada mislimo o čitavom njegovom

opsegu.

NERASPODIJELJEN / NEDISTRIBUIRAN POJAM je kada uzimamo samo dio

opsega pojma.

3. JEDNOSTAVNI I SLOŽENI POJMOVI

JEDNOSTAVNI POJAM je onaj čiji sadržaj ima samo jednu oznaku. SLOŽENI /
KOMPLEKSNI POJAM je onaj u čijem sadržaju ima više od jedne oznake.

4. POZITIVNI I NEGATIVNI POJMOVI

POZITIVNI POJMOVI su oni kojima mislimo prisutnost nekih svojstava, stanja,

procesa ili odnosa.

NEGATIVNI POJMOVI se oni kojima mislimo odsutnost ili nepostojanje nekog

svojstva, stanja, odnosa ili djelatnosti.

5. KONKRETNI I APSTRAKTNI POJMOVI

KONKRETNI POJAM je onaj čiji se širi sadržaj misli.

APSTRAKTNI POJAM je onaj čiji se uži sadržaj misli.

6. JASNI I NEJASNI, RAZGOVIJETNI I NERAZGOVIJETNI POJMOVI

JASNIM nazivamo pojam ako nam je poznat sav njegov opseg, a NEJASNIM ako
nam je njegov opseg poznat djelomično.

RAZGOVIJETAN je pojam ako nam je tačno poznat njegov sadržaj, a

NERAZGOVIJETAN je ako nam je poznat samo dio njegovog sadržaja.

7. HOMOLOGIČKI I HETEROLOGIČKI POJMOVI

HOMOLOGIČKI POJMOVI su oni pojmovi o klasama koje sadrže same sebe kao
član.

HETEROLOGIČKI POJMOVI su oni pojmovi o klasama koje nisu same sebi član.

8. KOLEKTIVNI I NEKOLEKTIVNI POJMOVI

KOLEKTIVNI / ZBIRNI POJMOVI su oni pojmovi kojima mislimo cjeline sastavljene
od većeg broja istovrsnih predmeta.

41
♪ ODNOSI MEĐU POJMOVIMA

- IDENTIČNI POJMOVI su oni koji imaju isti sadržaj i isti opseg.

- EKVIPOLENTNI / ZAMJENIČNI / JEDNAKOVRIJEDNI POJMOVI imaju
različit sadržaj, a isti opseg.
- Za viši pojam možemo reći da je NADREĐEN / SUPERORDINIRAN svom
nižem pojmu, a za niži da je PODREĐEN / SUBORDINIRAN višem.
- Pojmove koji imaju djelomično zajednički sadržaj i djelomično zajednički opseg
nazivamo UKRŠTENIM / INTERFERIRAJUĆIM.
- Pojmove koji su subordinirani višem rodnom pojmu, a u svom sadržaju imaju
međusobno nespojive oznake, pa ne mogu imati ni djelomično zajednički
opseg nazivamo SUPODREĐENIM / KOORDINIRANIM.
- Dva koordinirana pojma koji se međusobno razliku više nego ma koja druga
dva koordnirana pojma nazivamo SUPROTNIM / KONTRARNIM.
- Dva koordinirana pojam, od kojih hedan predstavlja negaciju specifične oznaje
drugog, a oba zajedno iscrpljuju opseg pojma koji im je superordiniran,
nazivamo PROTIVURJEČNO SUPODREĐENIM / KONTRADIKTORNO
KOORDINIRANIM pojmovima.
- Dva pojma, od kojih jedan potpuno negira sadržaj drugog, a svojim opsegom
obuhvata opsege svih drugih pojmova osim jednog, nazivamo
PROTIVURJEČNIM / KONTRADIKTORNIM.
- Pojmove koji su tako različiti da ih ni po čemu ne možemo upoređivati
nazivamo NEUPOREDIVIM / DISPARATNIM POJMOVIMA.

ARISTOTEL u svom djelu « Kategorije» tvrdi da ima 10 najopćenitijih pojmova:

SUPSTANCIJA; KVANTITET; KVALITET; ODNOS; MJESTO; VRIJEME; POLOŽAJ;

POSJEDOVANJE / STANJE; RADNJA / DJELOVANJE; TRPLJENJE.

 SUD

SUD JE SPOJ POJMOVA KOJIM SE NEŠTO TVRDI ILI PORIČE.

Sud je misao koja posjeduje neku istinitu vrijednost.

SUĐENJE je psihički proces, SUD je rezultat tog procesa. Suđenje je oblik ili vrsta
mišljenja, a sud je oblik ili vrsta misli. Pojmove izražavamo riječima, a sudove
rečenicama.

STRUKTUIRANA MISAO je sud, a ne samo misao koja nešto istinito ili neistinito
tvrdi. Po toj koncepciji svi sudovi imaju osnovnu strukturu.

 PREDIKACIONA TEORIJA SUDA 

Po predikacionoj teoriji u svakom sudu nužno se sadrže 2 pojma, subjekat i predikat.

SUBJEKAT je misao o onome o čemu u sudu nešto tvrdimo, a PREDIKAT je misao
o onome šta o subjektu tvrdimo. KOPULA je misao o vezi subjekta i predikata.

4 VARIJANTE PREDIKACIONE TEORIJE SUDA:

42
1. TEORIJA SUPSUMCIJE; 2. TEORIJA IDENTITETA PO OPSEGU; 3. TEORIJA
IMENENCIJE; 4. TEORIJA IDENTITETA PO SADRŽAJU.

1. TEORIJA SUPSUMCIJE je teorija po kojoj je bit svakog suda u supsimciji

(podvođenju) opsega subjekta pod opseg predikata.
2. TEORIJA IDENTITETA PO OPSEGU je teorija po kojoj je bit svakog suda
identifikacija opsega subjekta i predikata.
3. TEORIJA IMANENCIJE je teorija po kojoj je bit suda u imanentnosti sadržaja
predikata sadržaju subjekta.
4. TEORIJA IDENTITETA PO SADRŽAJU je teorija po kojoj je bit suda u
identificiranju sadržaja subjekta i predikata.

 VRSTE SUDOVA 

 SUDOVI PO STRUKTURI:

1. RELACIONI 2. PREDIKACIONI 3. EGZISTENCIJALNI.

 RELACIONI SUDOVI su oni kojima se nešto tvrdi o međusobnom odnosu 2 ili

više predmeta. Predmete o čijem odnosu nešto tvrdimo nazivamo
ČLANOVIMA RELACIJE, a odnos u kojem se članovi nalaze RELACIJOM.
Relacione sudove možemo dijeliti na vrste po broju članova relacije na:
** dvočlane / didaktiče relacije;

** tročlane / triadičke relacije;

** četveročlane / tetradičke relacije.

PREDIKACIONI SUDOVI su oni u kojima se uspostavlja odnos sadržaja i

opsega dvaju pojmova koje nazivamo subjektom i predikatom. Možemo tvrditi
da se svakim predikacionim sudom uspostavlja i sadržajni i opsegovni odnos
između subjekta i predikata. Mogu se razlikovati 2 glavne vrste predikacionih
sudova: Atribucioni i klasni.
 EGZISTENCIJALNIM SUDOM tvrdi se egzistencija ili neegzistencija subjekta,
odnosno tvrdi se ili poriče subjekt.
 TRADICIONALNA PODJELA SUDOVA ( Imanuel Kant) PO :

1. KVANTITETU,

2. KVALITETU,

3. RELACIJI,

4. MODALITETU.

1. SUDOVI PO KVANTITETU
Sudovi slični po tome što je u oba suda pojam subjekta mišljen u čitavom opsegu.
Takve sudove nazivamo OPĆIM / UNIVERZALNIM.

Sudovi koji se razlikuju po sadržaju, a slični su po tome što je u njima riječ samo o
dijelu opsega pojma – subjekta nazivamo POSEBNIM / PARTIKULARNIM.

43
Sudove, u kojima pojmom – subjektom mislimo jedan pojedinačni predmet, nazivamo
POJEDINAČNIM / SINGULARNIM.

2. SUDOVI PO KVALITETU
Sudove kojima se nešto tvrdi nazivamo JASNIM / AFIRMATIVNIM.

Sudove kojima se nešto poriče nazivamo NIJEČNIM / NEGATIVNIM.

Sudove sa afirmativnom kopulom i s negativnim predikatom nazivamo

BESKRAJNIM / LIMITATIVNIM .

3. SUDOVI PO RELACIJI
KATEGORIČKI SUDOVI su oni u kojima povezanost subjekta i predikata nije ničim
uvjetovana.

HIPOTETIČKI SUDOVI su oni u kojima je odnos između subjekta i predikata nečim

uvjetovan.

DISJUNKTIVNI SUDOVI su oni kojima se subjekt povezuje s jednim od dva

predikata, u drugom sudu predikat se povezuje s jednim od navedenih subjekata.

4. SUDOVI PO MODALITETU
PROBLEMATIČKI SUDOVI su oni kojima se određena veza između subjekta i
predikata postavlja samo kao moguća ili vjerovatna.

APODIKTIČKI SUDOVI su oni kojima tvrdimo da nešto nužno jeste.

ASERTORIČKI SUDOVI su oni kojima tvrdimo da nešto doista jeste tako kako se
tvrdi.

 SUDOVI PO SLOŽENOSTI

- JEDNOSTAVNI SUDOVI su oni koji se ne mogu raščlaniti na sudove, nego

samo na pojmove. SLOŽENI SUDOVI su oni koji kao svoje dijelove sadrže
druge sudove.

 HIPOTETIČKI ILI IMPLIKATIVNI SUD

- Složeni sud, čija istinitost zavisi od istinitosti jednostavnih sudova na koje se

može raščlaniti, naziva se HIPOTETIČKIM / IMPLIKATIVNIM.
 DISJUNKTIVNI I ALTERNATIVNI SUD

-Sudovi kojima se tvrdi da je samo jedan od dva jednostavna suda istinit,

ponekad se nazivaju DISJUNKTIVNIM. Odnos između 2 člana alternativnog
suda nazivamo ALTERNATIVOM.
 KONJUNKTIVNI SUD

- Složeni sud je istinit samo kad su istinita oba sastavna jednostavna suda, a
neistinit je kad je neistinit jedan od dva suda.

44
  ODNOSI MEĐU SUDOVIMA 

1. KONTRARNI SUDOVI
Univerzalno – afirmativni i univerzalno – negativni sud s istim subjektom i predikatom
nazivamo SUPROTNIM / KONTRARNIM, a odnos u kojem se oni nalaze suprotnom
oprekom, kontrarnom opcijom, kontrarnošću. Bar jedan od 2 kontrarna suda uvijek je
neistinit, a ponekad su neistinita i oba.

2. KONTARDIKTORNI SUDOVI
Dva suda koji imaju isti subjekt i predikat, a razlikuju se i po kvantitetu i po kvalitetu,
nazivamo PROTIVURJEČNIM / KONTRARNIM. Dva kontradiktorna suda ne mogu
biti ni oba istinita, ni oba neistinita.

3. SUBALTERNIRAJUĆI I SUBALTERNIRANI SUD

Subalternacija je odnos između 2 suda sa istim subjektom i predikatom, koji imaju isti
kvalitet, ali se razlikuju po kvantitetu. Od 2 suda koja su u odnosu subalternacije,
onaj univerzalni nazivamo SUBALTERNIRAJUĆIM, a drugi, partikularni –
SUBALTERNIRANIM.

4. SUPKONTRARNI SUDOVI
Dva suda s istim subjektom i predikatom, od kojih je jedan partikularno – afirmativan,
a drugi partikularno – negativan nazivamo PODSUPROTNIM / SUPKONTRARNIM.
Oba supkontrarna suda mogu biti istinita, ali ne mogu biti oba neistinita.

 ZAKLJUČAK 

ZAKLJUČIVANJE je misaoni proces kojim izvodimo jedan sud iz jednog ili više
drugih sudova.

ZAKLJUČAK JE NA ODREĐENI NAČIN STRUKTUIRANA SLOŽENA MISAO; TO

JE MISAO O 2 ILI VIŠE SUDOVA, OD KOJIH JEDAN SLIJEDI IZ JEDNOG ILI
VIŠE DRUGIH.

Sud ili sudove od kojih zaključivanje polazi nazivamo prednjim sudovima ili
PREMISAMA, a sud koji se iz premisa izvodi nazivamo zaključnim sudom ili
KONKLUZIJOM.

VALJANI ZAKLJUČAK – konkluzija slijedi iz premisa.

NEVALJANI ZAKLJUČAK – konkluzija ne slijedi iz premisa.

ISTINITA KONKLUZIJA u zaključku može nastati na 4 načina:

1. Valjanim zaključivanjem iz istinitih premisa;

2. Valjanim zaključivanjem iz neistinitih premisa;
3. Nevaljanim zaključivanjem iz istinitih premisa;
4. Nevaljanim zaključivanjem iz neistinitih premisa.

45
 PODJELA ZAKLJUČAKA

- NEPOSREDAN ZALJUČAK je onaj kojim se jedan sud izvodi iz samo jednog

drugog suda. Dakle, ima samo jednu premisu, pa se sastoji od 2 suda
(premisa i konkluzija).
- POSREDAN ZAKLJUČAK je onaj kojim se jedan sud izvodi iz najmanje 2
druga suda. U ovom zaključku imamo najmanje dvije premise, što znači da se
sastoji od najmanje tri suda (2 premise i konkluzija). Posredan zaključak se
dijeli na:
** Deduktivan – iz općenitih premisa izvodi se posebna konkluzija;

** Induktivan – iz posebnih premisa se izvodi opća konkluzija;

** Analogijski - iz posebnih premisa izvodi se posebna konkluzija.

Deduktivni zaključci se dijele na:

** * JEDNOSTAVNI DEDUKTIVNI ZAKLJUČAK / SILOGIZAM – sastoji se od tačno

2 premise i konkluzije – 3 suda;

** * SLOŽENI DEDUKTIVNI ZAKLJUČAK / POLISILOGIZAM – sastoji se od 3 i više

premisa – 4 i više sudova.

METODOLOGIJA JE LOGIČKO-EPISTEMOLOŠKA DISCIPLINA KOJA IZUČAVA

METODE, RAZVIJA NJIHOVA LOGIČKA NAČELA, ALI I NASTOJI
SISTEMATIZIRATI I OCIJENITI ISTRAŽIVAČKO ISKUSTVO JEDNE ZNANOSTI.

UČENJE O METODAMA , DIO LOGIKE KOJI SE BAVI POUČAVANJEM

SPOZNAJNIH METODA.
EPISTEMOLOGIJA – TEORIJA O ZNANOSTIMA, NJIHOVIM METODAMA I
SISTEMATICI.
GNOSEOLOGIJA – FILOZOFSKA DISCIPLINA KOJA ISPITUJE MOGUĆNOSTI
ISTINITE SPOZNAJE I RASPRAVLJA O SPOZNAJNIM IZVORIMA, NJIHOVOM
OBIMU, PRETPOSTAVKAMA, GRANICAMA, KRITERIJU I OBJEKTIVNOJ
VRIJEDNOSTI SPOZNAJE.
Ontologija je temeljna disciplina metafizike, koja proučava biće kao takvo, tj. ukoliko
ono jest biće. Ona ne promatra biće pod nekim ograničenim vidom, dakle neko
konkretno biće ili područje bitka (kao ostale znanosti), nego ona biće promatra kako
je ono po sebi, u svojoj biti. Proučavajući biće, ontologija propituje prva počela i
uzroke bića kao takvog, njegovu bit, njegovo postojanje (egzistenciju), njegovu
mogućnost, odnosno stvarnost, njegove kategorije te, od kategorija šire,
transcendentalije.

46
PREZENTACIJE UKRATKO
DIJALEKTIČKA, GENETIČKA I AKSIOMATSKA METODA
Suština dijalektičke metode je shvatanje društva kao totaliteta, cjeline koja je struktuirana i
funkcioniše na suprotnostima i antagonizmima. Genetička metoda služi za otkrivanje geneze neke
pojave, nastanak te formu kada jedna pojava iščezava. Aksiomatska metoda podrazumijeva
postojanje aksiomatskih sistema koji imaju svoje strukture.

FUNKCIONALNA I STRUKTURALNA TEORIJA

Funkcionalizam se javio u području socijalne antropologije i istražuje primitivne narode.
Strukturalizam je znanstveni pristup koji se temelji na proučavanju organiziranih nizova jedinica s
relativno stabilnim odnosima koje ne postoje u stvarnosti.

KVALITATIVNE METODE ISTRAŽIVANJA

Kvalitativna istraživanja zasnivaju se na epistemološkom principu u čijoj je osnovi razumijevanje
društvenih pojava koje su specifične. U kvalitativne metode ubrajamo upitnik, fokus grupe i analizu
sadržaja.

METODA MODELIRANJA
Bit metode je da model predstavlja prikaz nekog predmeta ili stvari, procesa ili pojave iz stvarnog
svijeta. Postoje dva sistema – model i original.

METODA GENERALIZACIJE
Generalizacija je sintetička osnovna naučna metoda kojom se saznaje opšte na osnovu i preko
pojedinačnog.

METODA ANALIZE I SINTEZE

Analiza je rastavljanje predemta istraživanja na njegove sastavne dijelove. Sinteza je spajanje više
faktora u jednu cjelinu. Kao osnovna metoda naučnog saznanja, sinteza je shvatanje složenih cjelina
preko pojedinačnih dijelova, njihovim spajanjem, tj. njihovim stavljanjem u razne moguće odnose i
veze.

STATISTIČKA METODA
Naučna metoda istraživanja numeričkih podataka koji pokazuju ne samo stanje nego i primjene
pojava u određenim vremenskim intervalima.

TEORIJA RACIONALNOG IZBORA

Univerzalno je primjenjiva, omogućava matematičko modeliranje i predikciju, oslanjajući se na
ekonomistički neoklasični model aktera brata blizanca homo economicusa (WTF?!). Ova teorija
pretpostavlja da je ljudsko ponašanje vođeno instrumentalnim razlogom – skladno tome, pojedinci
uvijek biraju ono za šta vjeruju da je najbolji način za ostvarivanje njihovih ciljeva.

FOKUS GRUPE
Tip kvalitativnog istraživanja koji se sastoji od neformalne diskusije na zadatu temu sa malim brojem
(izabranih) učesnika, koji izmijenjuju vlastita iskustva i razmišljanja, te se upuštaju u kvalitetnu
diskusiju koju voditelj intervjua potiče i moderira. Fokus grupa, kao kvalitativna metoda, sinteza je
grupnog intervjua i promatranja sa sudjelovanjem.

KOMPARATIVNA METODA
Može se definirati kao nastojanje da se pojedine vrste društvenih pojava ili društvo u svom
kompleksnom obliku proučavaju u svim svojim ili bar u što mnogobrojnijim, različitim oblicima koji
nastaju usljed različitih društveno-historijskih i prirodnih uslova

47
METODA KLASIFIKACIJE I DESKRIPCIJE
Metoda klasifikacije najstarija je i najjednostavnija znanstvena metoda; to je sistematska i potpuna
podjela općeg pojma na posebne, u okviru opsega pojma. Metoda deskripcije je postupak
jednostavnog opisivanja ili očitavanja činjenica, procesa i predmeta u prirodi i društvu te njihovih
empirijskih potvrđivanja odnosa i veza, ali bez znanstvenog tumačenja i objašnjavanja.

POJAM I VRSTE MJERENJA

Svako prikupljanje podataka u znanstvenom istraživanju je na određeni način mjerenje. Mjerenjem
zahvaćamo varijacije varijabli bez obzira na to kakve su one – kvantitativne ili kvalitativne. Mjerenje
je brojčano prikazivanje svojstava. Postoje različite vrste ljestvica za mjerenje, koje se upotrebljavaju
za prikupljanje različitih podataka:

 Nominalnim ljestvicama koristimo se pri registriranju varijacija kvalitativnihvarijabli. Svaka

kvalitativna varijacija dobiva određeni broj kao posebnu oznaku. Uz pomoć nominalne
ljestvice određujemo frekvenciju.
 Ordinalne ljestvice su kvantitativna klasifikacija. Podaci se raspoređuju na jednom
kontinuumu, tako da se zna je li jedan podatak veći ili manji od nekog drugog podatka na tom
kontinuumu. Ovom ljestvicom se određuje redoslijed među podacima.
 Intervalne ljestvice određuju razmak između različitih podataka. One upotpunjuju ordinalne
ljestvice tako da znamo veličinu razlike među podacima. Stupnjevi takve ljestvice dobivaju se
tako da se umnožava veličina koju smo uzeli kao jedinicu mjere. Npr. toplomjer.
 Kardinalne ljestvice

LIKERTOVA SKALA
Psihometrijska skala kojom pokušavamo doznati stupanj slaganja odnosno neslaganja ispitanika s
nekom tvrdnjom na kontinuumu od apsolutno pozitivnog prema apsolutno negativnom stavu prema
predmetu istraživačkog interesa.

SOCIOMETRIJA
Sredstvo da se jednostavno i grafički prikaže kompletna struktura odnosa koji u datom trenutku
postoje među članovima jedne date grupe.

TEORIJA IGARA
Znanstvena disciplina koja se bavi opisivanjem konfliktnih situacija i iznalaženjem odgovarajućih
modela za njihovo rješavanje. Na ovu se teoriju može gledati kao na matematički instrument i okvir
koji se bavi formalnim aspektima racionalnog odlučivanja.

DELFI METODA
Kvalitativna metoda istraživanja koja se koristi u prirodnim i društvenim znanostima u svrhu
predviđanja trendova istraživanja nedovoljno poznatih fenomena, rješavanja kompleksnih problema
ili donošenja odluka. U suštini, delfi je metoda struktuiranja grupne komunikacije s ciljem da proces
komunikacije učinkovito omogući grupi individualaca da se nosi sa problemom kao cjelina.

"Metodologija društvenih znanosti" – Slavo Kukić, Brano

Markić
1. METODE ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA
1.1. Klasifikacija metoda znanstvenog istraživanja
U klasifikaciji metoda znanstvenog istraživanja najčešće se slijedi logika dihotomijskog pristupa:

48
a) Podjela svih metoda znanstvenog istraživanja na OPĆE i POSEBNE.

OPĆE METODE SU:

- statistička;
- analitičko – deduktivna;
- metoda modeliranja.
POSEBNE METODE SU:

- analitičko – sintetička;
- metoda apstrakcije i konkretizacije;
- metode generalizacije i specijalizacije;
- metoda klasifikacije,
- metode indukcije i dedukcije.
b) Podjela na metode znanstvenog istraživanja (heurističke metode) i metode znanstvenog
sistematiziranja.

HEURISTIČKE METODE SU:

- analiza;
- sinteza;
- zapažanje;
- eksperiment;
- indukcija;
- dedukcija;
- analogija;
- hipoteza.
METODE ZNANSTVENOG SISTEMATIZIRANJA SU:

- definicija;
- dokaz;
- divizija/klasifikacija.
c) Razlikovanje između tehničkih i logičkih metoda znanstvenog istraživanja.

TEHNIČKE METODE – metode kojima se osiguravaju optimalni uvjeti za dolaženje do upotrebljivih

znanstvenih podataka;

LOGIČKE METODE – metode kojima se utvrđuju uvjeti koji su neophodni za dolaženje do

znanstvene istine.

d) Zvonarević navodi i 4 tipa dihotomijskih podjela:

d1) Podjela na teorijske i empirijske metode. Teorijska se temelji na dedukciji, a empirijska snagu
crpi iz indukcije.

d2) Podjela na empirijsko – analitičke i historijsko – komparativne.

d3) Razlikovanje između faktografskih i analitičkih metoda.

d4) Razlikovanje između metoda i postupaka, a ponekad se ubacuje i treći element – tehnike.

1.2. OPĆE ZNANSTVENE METODE

1.2.1. Metode indukcije i dedukcije
1.2.1.1. Metoda indukcije

49
Indukcija se može shvatiti na 2 načina: kao način mišljenja i zaključivanja, ali i kao znanstvena
metoda.

Kao način mišljenja i zaključivanja indukcija podrazumijeva zaključivanje od pojedinačnog i posebnog

na opće.

Metoda indukcije je nužno sistematska i dosljedna primjena induktivnog načina mišljenja i

zaključivanja s ciljem dokazivanja ili otkrivanja istine.

Postoje 4 najbitnija faktora, od kojih ovisi vrijednost i osnovanost induktivnog zaključivanja:

1. Zaključivanje na temelju promatranja nekoliko slučajeva je manje pouzdano od onog koje je

utemljeno na promatranju velikog broja činjenica i slučajeva;
2. Induktivni zaključak je uvijek samo manje ili više vjerovatan;
3. Bez obzira na to koliko je veliki broj pozitivnih slučajeva, samo jedan negativan slučaj
poništava istinitost univerzalnog istinitog zaključka;
4. U induktivnom zaključivanju, zaključak je osnovaniji i sigurniji ukoliko se korištene činjenice
tiču bitnijih svojstava predmeta koji je predmet izučavanja.

Vrste indukcije

1. POTPUNA INDUKCIJA
U pitanju je zaključivanje koje nastaje kao rezultat potpunog nabrajanja svih pojedinačnih slučajeva
pojave koja je predmet istraživanja. Zaključci koji nastaju primjenom potpune indukcije su potpuno
istiniti.

2. NEPOTPUNA INDUKCIJA
Nepotpuna indukcija je indukcija koja zaključke stvara na osnovu određenog, ograničenog broja
pojedinačnih slučajeva određene pojave. Nepotpuna indukcija može se pojaviti u različitim oblicima:

a) Neposredna nepotpuna indukcija – u kojoj se relativno opći i vjerovatan zaključak o pojavi

formira na temelju izvjesnog broja primjeraka;
b) Tipična ili prediktivna indukcija – je zaključivanje od poznatog broja slučajeva na nepoznati
broj slučajeva neke pojave;
c) Analoška indukcija – zaključci se izvode po analogiji, dakle s jednog pojedinačnog slučaja na
drugi pojedinačni slučaj.

1.2.1.2. Metoda dedukcije

Temelji se na deduktivnom načinu mišljenja i uvijek predstavlja spoznavanje posebnog i pojedinačnog

na temelju znanja o općim svojstvima. Postupak zaključivanja je obrnut: iz općeg na pojedinačno, tj. iz
principa na posljedice, iz uzorka na učinke.

1.2.1.3. Povezanost i razlike između indukcije i dedukcije kao metoda i načina zaključivanja

I indukcija i dedukcija u središtu svog interesa imaju odnos između pojedinačnog, posebnog i općeg.
Razlika je u smjeru djelovanja.

50
Razlike:

1. Indukcija se može označiti kao početni, a dedukcija kao završni proces u znanstvenoj
spoznaji;
2. Predmet i cilj indukcije je uvijek spoznaja općenitijeg na temelju znanja o pojedinačnom i
posebnom. Predmet i cilj dedukcije je uvijek usmjeren prema spoznaji posebnog i
pojedinačnog, na temelju znanja općeg;
3. Misaoni proces se kod indukcije kreće od pojedinačnog ka općem, a kod dedukcije od općeg
prema pojedinačnom.

1.2.2. METODE ANALIZE I SINTEZE

1.2.2.1. Metoda analize
Analiza je:

1. Napredovanje od složenog prema jednostavnom;

2. Proces raščlanjivanja pojmova;
3. Rastavljanje složenog na sastavne dijelove;
4. Postupak pri kojem se putem razlaganja djelatnost subjekta potpuno razvija od neke
kompletne cjeline.
ANALIZA je misaono teorijsko i praktično rastavljanje svakog složenog predmeta spoznaje na
njegove faktore, momente i aspekte, rastavljanje općeg na posebne momente, te rastavljanje
cjeline na dijelove.

Krajnji cilj analize je objašnjavanje cijelog sistema.

Vrste analize

1. Prema gnoseološkoj funkciji se može praviti razlika između deskruptivne i eksplikativne

analize:
a) Deskriptivna analiza – zadovoljava se opisivanjem elemenata neke cjeline. Osnovna
joj je slabost u činjenici da se ona zaustavlja na mehaničkom opisu, da dio i cjelinu
shvata kao potpuno izolirane kategorije između kojih nema nikakvih veza i odnosa.
b) Eksplikativna analiza – pokušava cjelinu objasniti preko njenih dijelova, te
objašnjavajući relacije ovisnosti među dijelovima cjeline.
2. Prema kriteriju složenosti se može praviti razlika između elementarne, kauzalne i
funkcionalne analize.
a) Elementarna analiza – zadržava se na osnovnim spoznajama. Zadovoljava se
traganjem za elementima cjeline.
b) Kauzalna analiza – zanimaju je uzročno – posljedične veze između dijelova unutar
određene pojave ili predmeta spozanje.
c) Funkcionalna analiza – njome se ispituju međusobni odnosi i ovisnost dijelova
određene pojave, ali i funkcije pojedinih elemenata ili dijelova istraživane pojave.
3. Prema predmetu i cilju analize razlikuju se strukturalna, komparativna i genetička analiza.
a) Strukturalna analiza – utvrđuje se struktura pojave, predmeta ili događaja.
b) Komparativna analiza – upoređuje svojstva, strukturu i zakonitosti dviju ili više
pojava otkrivajući tako njihove strukturalne, funkcionalne ili druge jednakosti,
sličnosti ili razlike.
c) Genetička analiza – istražuje razvoj određene pojave ili predmeta istraživanja i to na
način da u njoj otkriva sve promjene, njen postanak i prestanak.
4. Prema znanstvenom području mogu se razlikovati ekonomske, sociološke, psihološke,
povijesne, matematičke i druge analize.

51
 1.2.2.2. Metoda sinteze
Sinteza je proces spajanja dijelova i elemenata u cjelinu.

1. Prema gnoseološkoj funkciji treba praviti razliku između deskriptivne i eksplikativne sinteze.
2. Prema cilju se razlikuju genetička i strukturalna sinteza;
3. Prema složenosti postoji elementarna, kauzalna i funkcionalna sinteza;
4. Prema karakteru djelatnosti sinteza se može pojaviti kao reproduktivna i produktivna.
5. Prema znanstvenom području se pravi razlika između sociološke, ekonomske, povijesne i
drugih sinteza.

1.2.2.3. Sličnosti i razlike između analize i sinteze

a) Analiza je početni, a sinteza završni proces spoznaje određenih pojava.
b) Po kretanju mišljenja u njima analiza i sinteza su metodski suprotni procesi.
c) Suprotnost analize i sinteze se manifestira i u onome što se njima otkriva.
Analiza i sinteza imaju i niz zajdničkim osobina:

a) predmet istraživanja;
b) konačni cilj istraživanja;
c) međusobno se pretpostavljaju iz jednostavnog razloga.

1.2.3. METODA DOKAZIVANJA I OPOVRGAVANJA

Dokazivanje se može definirati kao «izvođenje istinitosti jednog stava na osnovu istinitosti nekog
drugog ili drugih stavova za koje se zna da su istiniti ili barem vjerovatno istiniti.»

Elementi od kojih je sastavljeno dokazivanje su:

1. Teza – stav kojeg treba dokazati, za kojeg se pretpostavlja da je istinit;

2. Argumenti – činjenice, stavovi, sudovi pomoću kojih se teza dokazuje;
3. Demonstracija dokaza – uspostavljanje logičke veze između teze i argumenata.

Vrste dokaza su:

1. Induktivni i deduktivni dokaz.

- Induktivni dokaz je onaj koji slijedi induktivni oblik zaključivanja, dokaz. Dakle, kod kojeg se
navode određeni posebni stavovi kao argumenti koji služe kao dokaz za unaprijed datu tezu.
- Deduktivno dokazivanje slijedi deduktivni oblik zaključivanja, kod kojeg opći stavovi služe kao
argument za jedan poseban stav kao tezu.
2. Analitički i sintetički dokaz.
- Analitički dokaz je onaj u kojem se stav teze izvodi analizom stavova argumenata.
- Sintetički dokaz je onaj dokaz koji se izvodi povezivanjem posebnih stavova koji idu u prilog
teze unaprijed postavljene.
3. Neposredni i posredni dokaz.
4. Neposredni je svaki dokaz kod kojeg se dokaznim postupkom neposredno iz istinitosti
stavova argumenata izvodi istinitost stava teze.
5. Posredni dokaz je dokaz u kojem se istiitost teze dokazuje dokazom neistinitosti antiteze, u
kojem se pobija suprotnost teze.

Pravila dokazivanja:

1. Teze moraju imati određeno značenje za znanstvene spoznaje;

52
 2. Teze moraju biti jasno određene i precizno formulisane;
3. Argumenti teze moraju biti jasni, precizno formulisani i znanstveno vrijedni;
4. Argumenti dokaza teze moraju biti nezavisni od same teze, jer ne bi mogli predstavljati
dokaz;
5. Dokazivanje mora biti u skladu sa pravilima logičkog dokazivanja, strogo logički izvedeno;
6. Tokom cijelog postupka dokazivanja, teza mora ostati neizmijenjena .

Opovrgavanje je metodski postupak, suprotan dokazivanju istinitosti teze. Opovrgavanjem se teza

odbacuje, pobija. Ono je dokazivanje neistinitosti teze.

Neposredno opovrgavanje se sastoji u dokazivanju lažnosti teze.

Posredno opovrgavanje se sastoji u dokazivanju netačnosti teze posrednim putem – dokazom

istinitosti antiteze ili izvođenjem pogrešnih posljedica iz teze koja se opovrgava, temeljem čega se
zaključuje da takva teza ne može biti istinita, da se mora odbaciti.

1.2.4. METODA KLASIFIKACIJE

Klasifikacija je podjela ili rastavljanje jednog općeg na posebne pojmove koja je sistematska,
dosljedna i potpuna.

Klasifikacija je dvostruki spoznajni proces. Ona je, s jedne strane, unutrašnja klasifikacija pojava koje
su predmet istraživanja ili pak nekih svojstava tih pojava. S druge strane, klasifikacija podrazumijeva i
određivanje mjesta istraženih pojava u okviru nekih drugih poava ili pak kompleksnije klasifikacije.

Klasifikacija je uvijek i određeno selektivno udruživanje, i to udruživanje koje služi određenom cilju.

Razlikuje se formalno-logistička i dijalektička klasifikacija.

Formalno – logistička klasifikacija se temelji na egzaktnosti i preciznosti pojmova, ali i na striktnoj

primjeni određenih pravila.

Dijalektička klasifikacija je elastičnija, bez obaveze strogog prodržavanja formalnih pravila.

Pravila klasifikacije:

1. Princip određenosti predmeta klasifikacije. Opći pojam koji se klasificira mora biti jasno
određen i u pogledu obujma i u pogledu sadržaja.
2. Princip jedinstvenosti klasifikacije. Čitava klasifikacija mora počivati na jedinstvenom principu,
principu diobe.
3. Princip potpunosti, odnosno iscrpnosti i adekvatnosti.
4. Princip relativne posebnosti svakog člana podjele u okviru općeg pojma koji se dijeli.
5. Rod kao najviši pojam klasifikacije mora sadržavati karakteristiku sadržaja vrste, odnosno
svojstvo koje je karakteristično svim vrstama i podvrstama u okviru roda.

1.2.5. METODA KOMPARACIJE

Komparacija ili upoređivanje je postupak upoređivanja istih ili srodnih činjenica, pojava, procesa i
odnosa, odnosno utvrđivanja njihove sličnosti u ponašanju i intenzitetu i razlika među njima.

53
Bez komparacije nije moguće konstatirati ni sličnosti, ni razlike i suprotnosti između nekih pojava i
objekata.

Komparativnu metodu bitno određuje nekoliko momenata:

1. Utvrđivanje određenih osnovnih sličnosti ili istovjetnosti kod poznatih pojava i onih koje se
istražuju;
2. Postavljanje osnovne hipoteze da i nova pojava ima slična svojstva, sličnu strukturu,
organizaciju, slične oblike, veze, procese, odnose i ponašanja;
3. Provjeravanje postavljene osnovne hipoteze i njenih specifičnosti u oblasti nove pojave;
4. Sistemsko i što potpunije upoređivanje svojstava od ranije poznate pojave i novospoznate
pojave;
5. Klasifikacija nove pojave ili nove vrste pojava u okviru ili sistemu proširene spoznaje.

Osnovni ciljevi metode komparacije:

1. Opis strukture, funkcije i ponašanja dviju ili više pojava koje istražujemo, s ciljem da se:
a) Otkriju sličnosti i razlike između njih;
b) Na osnovu usporedbe otkrije priroda neke nove pojave;
c) Otkriju prednosti i nedostaci oblika organizacije i upravljanja.
2. Klasifikacija novospoznatih stvari i pojava i njihova sistematizacija;
3. Otkriće ili praćenje razvojam dakle evolucije, stagnacije ili nazadovanja određene vrste
pojave.

Vrste komparacije:

1. Komparacija u okviru konkretnog društva, kojom se utvrđuje homogenost socijalnog sastava,

uži i širi dijelovi tog društva;
2. Komparacija u okviru različitih društava istog tipa, kojom se dolazi do osnovnih značajki
njihovih struktura, ali i stepena sličnosti i razlika među njima;
3. Komparacija u okviru čovječanstva kao cjeline kao najviši mogući domet primjenom ove
metode.

Poteškoće i nedostaci u vezi s metodom komparacije:

 Poteškoće u vezi s formiranjem pouzdane komparativne evidencije;

 Poteškoće koje proizlaze iz činjenice da metoda komparacije počiva na shvatanju evolucije
kao teorijskoj osnovi poretka stvari;
 Ograničenja koja su u vezi s vremenom i prostorom;
 Istraživač ne smije biti opterećen predrasudama;
 Rješavanje samo praktičnih problema, a zanemarivanje širih, teorijskih istraživanja koja mogu
nešto reći i o sličnostima i o razlikama;
 Nedostatak, nepotpunost i nepouzdanost podataka;
 Često se dobiveni podaci nedovoljno kritički provjeravaju, ocjenjuju itd.

1.2.6. METODA MODELIRANJA

54
Gnoseološka bit ove metode je da model predstavlja prikaz nekog predmeta ili stvari, procesa ili
pojave iz stvarnog svijeta. On je sredstvo pomoću kojeg znanstvenici istražuju strukturu ili svojstva
pojedinih sistema ili pojava iz realnog svijeta.

Cilj modeliranja je da se što tačnije i što dublje spozna bilo koji predmet, stvar ili proces i njihove
strukture i fukncije, odnosno ponašanja. Da bi taj cilj bio moguć, neophodno je da se ispune 3 uvjeta:

a) Model mora biti sličan originalu;

b) Model mora predstavljati određeni i teorijsko – spoznajni i praktični odraz;
c) Model mora pružiti određenu informaciju o originalu.

Struktura modeliranja ima 4 bitna elementa:

1. Predmet modeliranja – pojava koja se primjenom ove metode istražuje;

2. Istraživači, pojedinci ili grupe – grade određeni model i preko njega istražuju određeni
predmet, pojavu, postupak itd.
3. Sredstva i oruđa – od kojih se i pomoću kojih se gradi model;
4. Položaj u objektivnoj stvarnosti i uvjeti u kojima se model gradi.

Modeliranje je sastavljeno od 4 faze: postavljanje zadataka; izbor ili stvaranje modela, istraživanje
modela i prenos spoznaja s modela na original stvari, predmeta ili pojave.

Funkcije metode modeliranja:

1. Primijenjeno – praktična funkcija

2. Demonstrativna funkcija
3. Znanstvenoistraživačka funkcija.
Klasifikacija modela:

a) Slikovni modeli – stvarnost prikazuju u obliku crteža, slike ili dijagrama. Tu spadaju npr.
mikroskopske slike, geografske karte i sl.
b) Analogni modeli – utvrđuju odnose između varijabli u sistemu i onih u modelu.
c) Simbolički modeli – pogodni su za prikazivanje svojstava ili relacija stvarnog svijeta pomoću
znakova ili simbola.
Šešić Bogdan navodi 14 različitih metoda modeliranja:

1. Teorijski ili apstraktni modeli;

2. Praktični ili konkretni modeli;
3. Realni modeli;
4. Idealni modeli;
5. Jednostavni modeli;
6. Složeni modeli;
7. Modeli strukture;
8. Funkcionalni modeli;
9. Parcijalni modeli;
10. Globalni modeli;
11. Analitički modeli;
12. Topološki i mrežni modeli;
13. Deterministički modeli;
14. Stohastički i statički modeli.
Najčešća je, ipak, klasifikacija modela koja polazi od 5 kriterija:

55
 a) Prema funkciji, moguća je podjela na:
- deskriptivne / opisne modele;
- predikativne modele;
- normativne modele.
b) Prema strukturi modeli mogu biti slikovni, analogni i simbolički.
c) Prema vremenskoj određenosti, postoji razlika između statičkih i dinamičkih modela.
d) Prema stepenu vjerovatnosti razlikuju se:
- deterministički model,
- probabilistički model,
- igre.
e) Prema općenitosti se pravi razlika između općih i posebnih modela.

56