Filozofija spoznaje

Utemeljenje filoozofije

U filozofiji se postavljaju pitanja i odgovori koji sezu do kraja mogucnosti ljudske spoznaje.covjek je
jedino bice koje dohvaca odnose medu bicima i pojavama,tj.relaciono znanje.takvo znanje je nuzno
za izgradivanje znanosti jer svaka počiva na opcim odnosima.covjek nastoji sustavno prikazati
sveopce odnose medu predmetima i na taj nacin oblikuje pojedinacnu znanost koja promatra
odredena podrucja(pr.kemija-tvari,reakcije).filozofija pak s druge strane postavlja pitanja i trazi
odgovore koji se ticu sveobuhvatne stvarnosti te trazi uvide u stvarnost.stoga je filozofija nuzan
preduvjet za svaku znanost jer joj se daje misaoni temelj.kada npr.fizika ili keija postavljaju teze o
odnosima i svojstvima materije,pretpostavlja se da su te teze istinite bez provjeravanja mogucnosti
spoznaje istine.filozofija dakle nastaje kada ljudsko misljenje postavlja sveobuhvatna pitanja.svaki
covjek posjeduje takvu teznju pa stoga posjeduje tzv.predznastvenu filozofiju.znanstvena filozofija
pak nastoji pitanja i odgovore metodicki postaviti i sistematski srediti.s obzirom da filozofija
utemeljuje svaku pojedinacnu znanost,potrebno joj je kao kraljicom svih znanosti utemeljenje.no ona
sama sebi daje utemeljenje.disciplina,tj.uvjet utemeljenja znanstvenosti same filozofije je filozofija
spoznaje.glavno pitanje kojim se ona bavi je da li je covjeku moguce doci do istinite spoznaje.covjek
tijekom cijelog svog zivota i iskustava susrece se sa novim spoznajama koje prihvaca i vrednuje kao
istinite jer mu one dobro sluze te su mu potrebne da svoj zivot ne ugrozi.neke pak tvrdnje,teze ili
situacije je trebalo podvrgnuti ispravljanju,te ih spoznavajuci kao takve nastojimo ispraviti.kada
podrobnije istrazujemo problem spoznaje i sigurnost istinitosti,javlja se ponekad i sumnja zbog
visestruke moguce uvjetovanosti.stova je i ta sama spoznaja pretpostavka kao vlastiti
preduvjet.filozofija spoznaje se razlikuje primjerice od psihologije.psiholog promatra procese
spoznavanja kao objekt koji izvlaci zakonitosti.tu se ne postavljaju pitanja smijemo li postavljati opce
zakone.jedini instrument kojim se moze istraziti spoznaja je ona sama.stoga se namece pitanje
samoutemeljenja spoznaje bez da se pretpostavi kao poznato,sigurno upravo ono sto zelimo
dokazati(circulus vitiosus).govorimo o samoutemeljenju spoznaje zato jer se istinitost spoznaje ne
moze definirati izvan nje.spoznaja treba sama sebi dati prvotnu sigurnost i opravdanje koju nosi u
sebi.postavlja se pak onda pitanje da li je moguce i na koji nacin moguce da spontanu sigurnost
istinite spoznaje pretvorimo u kriticku,znanstvenu.to kriticko pitanje se oblikovalo tokom
vremena.prevladavalo je misljenje da ljudska spoznaja otkriva svijet onakvim kakvim jest.tek kada je
spontana sigurnost postala sumnjivom i da covjek nije tek pasivni primatelj,nego da spoznaja ovisi od
mnogih subjektivnih faktora-subjekt i objekt spoznaje postaju razlicite stvarnosti.

Razlicitost filozofskih uvjerenja

Za nesigurnu spoznaju nemaju toliki utjecaj osjetila koja znaju varirati,jer ih je lako otkloniti i
primjetiti.sumnja u sigurnost spoznaje ima drugacije temelje.covjeku nije prirodno da sumnja u svoju
svakidasnju spoznaju u nacela i tvdrnje kojih se drzi dok se krece u drustvu onih koji s njime potpuno
ili djelomicno dijele isto uvjerenje,tj.spoznaju.no u susretu s ljudima iz razlicitih okolina,mnijenja,s
drugacijom percepcijom stvarnosti i pogledom na svijet,sa oprjecnim stajalistima od naseg
osobnog,covjek primjeti da ono sto je smatrao sebi jasnim za mnoge ipak nije tako.redovito
primjerice prihvacamo teze prirodnih znanosti jer se one temelje na provjerenim cinjenicama i
znanstveno dokazivim nacelima(matematika,fizika,formalna logika).no postoje ipak podrucja ljudskog
mnijenja oko kojih je tesko uskladiti stajalista misljenja.tu se radi o pitanjima povezanim sa ljudskim
zivotom i egzistencijom.tu je tesko doci do slaganja medu ljudima pa se valja pomiriti sa cinjenicom
da postoje razlicita misljenja.buduci da su ta pitanja zivotno vezana za svakog covjeka pa je tesko
ostati ravnodusan,s pravom se javlja sumnja u mogucnost odgovora na takva pitanja.javlja se dakle
sumnja u sposobnost spoznavanja.no covjek ipak instinktivno sluti da postoji samo jedna istina.takva
su pitanja metafizicka pa je vidljivo jasno da o njihovu odgovoru ovisi mogucnost metafizike ili
filozofije.ako razlicita i oprjecna uvjerenja glede filozofskih nazora ne mogu se nikako protumaciti to
rada sumnju na mogucnost ljudske spoznaje i dohvacanja istine.da bi smo dosli do razloga zasto
dolazi do razilazenja u misljenjima nuzno je napraviti analizu strukture filozofskih mnijenja.covjekova
spoznaja je osjetno-duhovna usmjerena prvotno na osjetila.ono sto mozemo vidjeti cuti opipati
spontano,prirodno prihvacamo kao sigurno istinito.premda se i tvrdne prirodnih znanosti ne mogu
izravno opaziti osjetilima,ipak se te teze mogu provjeravati na pojedinim slucajevima pa zato neki
zakon prihvaca kao istinit i valjan dok se ne pokaze suprotno.predmet filozofije,metafizike nadilazi tu
osjetno-iskustvenu razinu.ne postoji nijedan slucaj ili cinjenica koja bi mogla potvrditi neki metafizicki
iskaz.zato su ti iskazi problematicni.nedostaje opipljiv kriterij za prosudbu istinitosti.druga poteskoca
izvire iz jezicnog izrazavanja.naime vecina rijeci ljudskog jezika dobivaju svoje znacenje na temelju
definicija koje kao temelj imaju iskustveni dodir sa stvarnoscu.tako dolazi do svade o rijecima na polju
filozofije.filozofija se pak odlikuje osobinom da na njenom polju nema strucnjaka koji bi autoritetom
mogli nametnuti svoj stav ili uvjerenje,misljenje drugima jer oni bolje vide i razumiju stvar kao sto je u
prirodnim znanostima.u filozofiji svaki covjek mora zauzeti svoj stav i donijeti vlastiti sud.covjeka u
stvaranju tog stava i suda,odnosno pogleda na svijet ne vodi samo zelja za znanjem nego i osobni
pogledi.filozofija je stvar covjeka,u njoj je potreban angazman cijelog covjeka kao subjekta a ne samo
razum.tu covjeka vode mnogi iracionalni utjecaji koji su na polju prirodnih znanosti stavljeni u
kut.svaki se covjek odlucuje na ovaj ili onaj nazor i perspektivu na svijet i zivot.u takvim odlukama
vaznu ulogu imaju mnoga naravna obiljezja kao npr.karakter rasa,naroda pa i pojedine osobe).tako
razlikujemo tipove misljenja kao intuitivina,diskurzivna,analiticka,sinteticka,kriticna i
konstruktivna.naravni uvjeti dobivaju svoj oblik i pod povijesnim prilikama koje nastaju na temelju
slobodnog ljudskog djelovanja.pod tim povijesnim okolnostima nastaju i filozofski smjerovi.tradicija
neke filozofske skole takoder utjece na covjeka u stvaranju vlastitog pogleda na svijet.zadatak
filozofije spoznaje u svemu tome je naci ono pravo uvjerenje,pravu istinu ili da pak u svakom
uvjerenju nade ono zrnce istine koje se svuda krije.u filozofskom prosudivanju vladaju dvije oprjecne
krajnosti: racionalisticki i iracionalisticki stav.racionalisti bi zeljeli sve metafizicke stavove dokazati
matematicki,sto redovito dovodi do toga da racionaliste ne uzima se za ozbiljno jer u nicem ne vide
problem.iracionalisti pak oduzimalju razumu svaku mogucnost za spoznajom i upucuju da covjeka
vode samo osjetila i osjecaji.filozofija spoznaje mora ocuvati od krajnosti kao kritika.na je jedan i
drugi stav nepravilan pokazuje nam cinjenica daa covjek svoje uvjerenje moze opravdati sebi i
drugima.on moze razluciti sto je u njegovu uvjerenju plod iracionalnih utjecaja pod subjektivnim
okvirom a sto je doista prava stvarnost koja postoji neovisno o njegovoj svijesti i koju on po svojoj
volji ne moze mijenjati.covjek dakle moze spoznati sto je prava istina.covjek nastoji ispitivati svoja
uvjerenja i ispravljati ih sto znaci da ide putem objektivnog trazenja istine.no i razocaranje u neku
uvjerenost pokazuje da je pristup za objektivno spoznavanje istine i dalje otvoren.filozofska uvjerenja
dakle ne smijemo zbrajati nego vagati,mjeriti i kriticki im pristupiti.nastojimo li pak u svakom
uvjerenju podrobnije zaci u dubinu i otkriti sto nam ono zeli reci vidjet ce mo da se razlicitost
smanjuje u mnijenju.ne valja zagovarati lazni irenizam,tj.pomirenje svih misljenja kao da svi imaju
pravo jer to nebi bilo ni moguce ako ta misljenja medusobno protuslove.razlicitost filozofskih
uvjerenja je znak ogranicenosti svakog ljudskog znanja.kriticko misljenje ide zato za tim da se oblikuje
zaokruzen pogled,sveobuhvatne istine.to je takoder zadatak filozofije spoznaje,da se uoce poteskoce
i pokazu ogranicenja.
Odredenje i cilj filozofije spoznaje

U tradicionalnim odredenjima znanosti spominje se materijalni i formalni objekt.u teoriji znanosti se

ipak rabe pojmovi da znanost ima svoj opseg,ekstenziju tj.svoje predmetno podrucje sto je zapravo
materijalni objekt i intenziju,tj.empirijski sadrzaj,vidik pod kojim znanost proucava materijalni
objekt.dakle predmet filozofije spoznaje je ljudska spoznaja.termin spoznaja je prvotan,izvoran i nije
moguce ga svesti na jasnije termine.no treba uociti razliku izmedu spoznajnog cina i sadrzaja
sponzaje.u filozofij spoznaje se promatra spoznajni cin.on seze od izvanjskog osjetnog iskustva doo
unutrasnjih dozivljaja svijesti.filozofija spoznaje zeli biti znanstvena,intersubjektivna,pristupacna
razumijevanju mnogih.takoder mora biti sustavno uredena.proucava ljudsku spoznaju pod
sveobuhvatnim ljudskim vidikom.ne moze se zadovoljiti pukim promatranjem pojedinacnih vidika vec
da ljudsku spoznaju prouci u njenom opcem znacenju za covjeka.kritika odredivanja spoznaje se
defiinira kao filozofsko istrazivanje mogucnosti i opsega istinite i sigurne ljudske spoznaje,odnosno je
li covjek u mogucnosti doci do sigurne i istinite spoznaje i moze li ta spoznaja nadici
iskustveno.misljenja se razlikuju ako je jedno usmjereno antropoloski,naglasavujuci vaznost kritickog
ispita za covjeka dok drugo misljenje gleda vise objektivnu stranu istine za kojom covjek uvijek
tezi.filozofija spoznaje je proces i da se ona samo priblizava cilju.ona ide za sveobuhvatnim,sustavnim
i prokusanim znanjem o ljudskoj spoznaji u njezinu znacaju za covjeka te zeli dati prikaz tog
znanja,odnosno potraziti preduvjete istinitosti i sigurnosti ljudske spoznaje.takvo bavljenje ljudskom
spoznajom pomaze covjeku da u oceanu tvrdnji,teorija,odgovora i misljenja temeljito i s razlogom
razlikuje sto je pravilno a sto pogresno.to odgovara njegovoj prirodnoj zelji za znanjem.covjek ne
moze birati hoce li posjedovati svijest i znanje ili ne.osudeni smo da budemo svjesni,da dajemo racun
sebi i drugima.bijeg od filozofije spoznaje je bijeg od odgovornosti koju ne moze nadomjestiti
neutemeljena vjera ni bijeg u idealizam.no i o samom cilju fil.spoznaje nisu svi skolasticki autori
slozni.de vries smatra da je njezin cilj apologetski,obrana spoznajnih sigurnosti koje neki moderni
filozofi dovode u sumnju,steenberghen smatra pak da epistemologija mora biti pozitivina ili
konstruktivna,njen glavni cilj dakle nije u pobijanju zablude ni obaranju predrasuda nego je mora
rijesiti na pozitivan nacin.tesko je i odrediti metodu kojom se fil.spoznaje moze i mora sluziti.kriticko
istrazivanje ne smije zapoceti od nedokazivih pretpostavki.svaka ljudska spoznaja ili tvrdnja mora
posjedovati svoj temelj ili razlog zasto je postavljena.nuzno je da kao pocetak prihvatimo one
naravne sigurnosti koje svaki covjek i prije znanstvenog i filozofskog istrazivanja spontano prihvaca
kao ocite i istinite.no tu nije kraj nego se to mora i kriticki utemeljiti,pronaci skrivene temelje i uciniti
ih vidljivima.tim putem se dolazi do filozofske sigurnosti.filozofija spoznaje je uvedena poslje kanta
kao pobijanje njegovog subjektivizma i agnosticizma.pod kantom dobiva naziv kritika,ukoliko
razlucuje izmedu istinitog i neistinog,kriteriologija-postavlja kriterije,epistemologija-teorija znanosti a
rabe se nazivi poput noetike,gnozeologie.u shemi(u dodatku) spoznaje potrebna su kako vidimo 3
elementa: subjekt(spoznavatelj),objekt spoznaje(koji ne mora biti uvijek materijalni predmet) i sam
cin spoznavanja koji je najvazniiji.vrijednost spoznaje mjeri se u tome koliko sadrzaj predocen
misljenjem poklapa se sa stvarnim predmetom.kriticki problem se javlja u tome je li uopce moguce
poklapanje misljenja i objekta.ako je to ostvareno onda spoznavatelj cini svoj objekt spoznaje
nazocnim u svojoj svijesti i to intencionalno.razne teorije spoznaje nastoje tumaciti nacine te
nazocnosti objekta u subjektu.toma akvinski kaze da subjekt je takve naravi da moze u sebe primiti i
formu drugog bica,oblik sliku spoznatog predmeta koja se nalazi u subjetku.buduci da mi svoje
spoznaje izricemo iskazima,poklapanje misljenja i objekta ostvaruje se samo medu stanjima
stvari.odnos izmedu subjekta i objekta se naziva realnim,izmedu misljenja logicnim,odnos izmedu
misljenja i stanja stvari ili cinjenicama nazivamo noematskim.to je zapravo odnos istine odnosno
neistinite.izraz spoznaja i spoznaje ipak i dalje ostaje neodreden.znati nesto moze znaciti
sposobnost,znati kako nesto raditi,ili znati nekog kao biti upoznat s nekim ili necim.takva spoznaja se
naziva znanjem poznastva.trece znanje odnosi se na to kako covjek nesto shvaca kao neku
informaciju.tu upotrebljavamo izraz spoznaja u znacenju informacije.to je to sto akvinski govori da
subjekt prima formu,pa biva in-formiran drugim.buduci da informacije primamo u obliku recenica i
tako ih izrazavamo to se znanje zove propozicionalno znanje.takvom spoznajom se bavi i filozofija
spoznaje.spoznavati dajle znaci stupiti u dodir s necim na takav nacin da taj predmet postane
nazocan u spoznavatelju,da ga on nosi u sebi da je primio nesto od predmeta spoznaje te nesto zna o
njemu i svoje znanje o njemu izrice tvrdnjama.spoznaja je valjana kad se njen sadrzaj doista poklapa
sa stvarnim stanjem stvari ili sa cinjenicom koja se izrice.tada je sadrzaj istinit odnosno,spoznaja je
valjana,dokazana i istinita.

Povijesni pregled misljenja o dometu ljudske spoznaje

Funkcije ljudskog spoznavanja mogu se protezati na razna podrucja: na mene,na druge ljude,na
prirodu ili materijalni svijet i na duhovno podrucje.kod spoznavanja vlastitog ja,radi se o
neposrednom dozivljavanju ili iskustvu a kod spoznaje drugih ljudi o izvrsenju komunikativnog
dozivljaja,kod spoznaje prirode o racionalno-pojmovnom objasnjenju i sistematizaciji tih datosti te na
duhovnom podrucju o pokusaju intuitivnog shvacanja nematerijalne ili metafizicke stvarnosti.tu se
postavlja pitanje o izvorima i dometu toga spoznavanja.tu se racvaju racionalizam i
empirizam.empiriziam drzi da je jedini izvor spoznaje osjetno iskustvo,vanjsko i nutarnje.ima ga u
antici i u 14.st. kod britanskih filozofa.nominalizam(ockham) porice postojanje opcih pojmova koje
smatra samo osobnim imenima,pojmovi,termini su samo znakovi za stvarne stvari u svijetu.metodicki
empirizam je zasnovao f.bacon koji je postavio 2 nacela: povratak na iskustvo i pokus te ociscenje
duha od predrasuda i varki koje on naziva idolima.locke se smatra zacetnikom spoznajne teorije.u
djelu ogled o ljudskom razumu zastupa 2 temeljne pretpostavke: ne postoje urodene ideje,sva
spoznaja potice od iskustva.kod urodenih ideja ne moze se navesti ni jedan valjani razlog.nas razum
je kao bijeli papir na kojem tek iskustvo ispisuje prve ideje.iskustvo ima 2 izvora: vanjsko i unutarnje
koje razumu pruzaju ideje.to su prozori kroz koje ulazi svjetlo u tamu razuma.berkeley odbacuje
pojam supstancije i bitak svodi na opazanje.tijelo je ono sto na njemu opazamo bez nekog ja koje ga
opaza,tijelo je nista.hume odbacuje pojam supstancije kao subjektivnu predodzbu kao skup
osjecaja.podvrgava kritici i nacelo uzrocnosti koje se ne moze dohvatiti ni a priori ni pomocu
iskustva.jedino tumacenje za to je navika da neke moduse gledamo povezane,pa od vremenskog
uzroka cinimo uzrocni odnos.iz empirizma se razvio pozitivizam koji je razradio comte u teoriji o 3
stadija:teoloski,metafizicki i pozitivni.pozitivni stadij se temelji na analizi fenomena koja otkriva
njihove zakonitosti.becki krug je zauzeo spoznajno-teoretsko stajaliste s logickom analizom jezika.oni
su kognitivno misaonim smatrali samo iskaze koji su analiticki ili provjerljivi pomocu
iskustva.racionalizam se vremenski podudara sa engleskim epmirizmom.za racionaliste u prvom redu
stoji misljenje a ne osjetilno opazanje, a glavni izvor spoznaje jesu urodene ideje.descartes drazi da
istinito moze biti samo ono sto se njegovu duhu predocuje jasno i odjelito.sa stavom mislim dakle
jesam,dolazi se do temelja svake spoznaje i nestanka sumnje.posljednji jamac svake istine jest Bog
kao savrseno bice koje ne moze varati.ideja o Bogu je urodena pa je jasna i odjelita.de spinoza stavlja
u srediste pojam supstancije koja jest sama u sebi.takva supstancija moze biti smao
jedna,neuvjetovana nuzna samo po sebi i neizmjerna.spinoza je zove Bog ili priroda.njegov sustav je
monizam i panteizam-filozofija identitea.osjetne predodzbe nisu adekvatne.um dohvaca zakonitu
nuznost a najvisi stupanj spoznaje je neposredno znanje ili intuicija a to je spoznavanje Boga kao
najviseg dobra.leibniz tumaci svijet monadama,netjelesnim silama,duhovnim jedinicama.najvisa
monada je Bog.covjek je agregat monada a glavna monada u organizmu je dusa.zivot duse se sastoji
u razvijanju tamnih predodzbi u svjesne jasne i odjelite predodzbe.sve su predozbe virtualno
urodene.istine razuma su nuzne.sposobnost za spoznaju nuznih i vjecnih istina vodi nas do spoznaje
nas samih i Boga.duhovni otac racionalizma je platon koji je teorijom o idejama obezvrijedio
materijalni svijet i osjetilnu spoznaju.na pitanje o dometu nase spoznaje imamo 2 smjera: realizam i
idealizam.realizam smatra da postoji stvarnost neovisna od svijesti,neovisno od toga da li je tko
spoznaje i ta je stvarnost za nas spoznatljiva.naivni realizam ne vidi u spoznatljivosti svijeta nikakav
problem jer je svjedocanstvo osjetila evidentno.kriticki realizam razlikuje 2 vrste kvaliteta te tvrdi
opstojanje samo primarnih kvaliteta npr.kretanje proteznost.predmeti su spoznatljivi samo u
mogucnosti pa je potrebna i aktivnost subjekta da bi se otkrila njihova bit.zovu ga i fizikalni realizam
jer ga zastupaju aristotelovci i neki prirodnoznanstvenici.realisticki nazor na svijet se oslanja na
aristotela koji je smatrao da je moguce dohvatiti bit stvari koja u sbi nosi temelj za opci pojam.to se
postize duhovnom sposobnosu uma a ne osjetilom.fizicari polaze tim putem da se svijet moze
matematicki izraziti.kozmicki se sklopovi mogu izraziti modelima,simbolima.logika misljenja ide
paralelno sa zakonitostima svemira.temeljna kategorija prirodne znanosti je kategorija poretka koja
cini kozmos ljudskom duhu spoznatljivim.to pokazuje da logicki poredak misljenja i onticki poredak
kozmosa moraju biti srodni.protivnik realizma je imanentizam,idealizam.gl.predstavnik je kant.polazi
od pojma iskustva ali se pita koji su neophodni uvjeti svakog moguceg iskustva.ti se uvjeti mogu
utvrditi samo a priori.2 su korijena spoznaje: receptivnost osjetila i spontanost razuma.jedan i drugi
imaju apriorne preduvjete:forme osjetilnosti,prostor i vrijeme i ciste pojmove razuma(12
kategorija).time je omoguceno iskustvo.znanost je moguca samo onda ako je moguca opca i nuzno
valjana spoznaja odnosno sudovi koji su opci i nuzni.predmet ljudske spoznaje ovisi o apriornom
uvjetu iskustva.zato sam predmet po sebi ostaje nespoznatljiv( transcedentalni
idealizam).konvencionalizam je pokusaj utemeljenja empirickih znanosti.smatra da su u empirickim
znanostima temeljni stavovi utvrdeni dogovorom a do tog dogovora se ne dolazi objektivnim
kriterijima vec pociva na odlukama volje.istice da je nemoguce konacno utemeljiti fundamentalne
opce iskaze.ostaju dakle samo 2 mogucnosti: kantovski transcendentalizam ili pozivanje na
evidenciju.s obzirom da ni jedna od njih 2 nisu prihvatljive,konvencionalizam se poziva na teoriju
slobodnog izbora.popper dopusta bazicne stavove kao osnovu za neku teoriju ali njihovo prihvacanje
pociva na odluci.takvi stavovi imaju narav dogme no uvijek se mogu provjeravati novim
dozivljajima.na to se oslanja popperova teorija falsifikacije: empiricko-znanstveni sustav mora biti
takav da ga iskustvo moze oboriti.apsolutna sigurnost nije ostvariva u tom pogledu.na njegovu teoriju
postavlja se prigovor da neki prirodni zakon nece biti opovrgnut jednim protivnim misljenjem ili par
njih.tek kada bbi to nepoklapanje sa stvarnoscu poprimilo oblik zakonitosti,morali bi smo neki zakon
mijenjati.popperove misli su djelovale na kriticki racionalizam i tvrdnju o falibilizmu prema kojem se
ni jedno uvjerenje ne moze do kraja utemeljiti.takva stajalista mogu voditi u relativizam u kojem je
istina neke tvrdnje uvijek u odnosu prema covjeku ili prema njegovoj vrsti.tu se uzima sofisticka teza
protagore da je covjek mjera svih stvari.prema tome misljenju nista nije opce valjano.covjek ne
spoznaje stvari kakve one jesu po sebi nego kakve su one u cinu spoznavanja za njega kako ih on
percipicira.dilthey smatra pak da je svaki sustav istinit samo za onaj tip ljudi iz cijeg zivotnog
ustrojstva proizlazi.taj relativizam onda vodi u skepticizam.za nekoga mozemo reci da posjeduje
pravu spoznaju ako su ispunjena 3 uvjeta: ako vjerujem u svoju tvrdnju,ako je to vjerovanje
opravdano i tvrdnja je istinita.znanje bi se moglo definirati kao opravdano istinito vjerovanje.dodao
se i 4 uvjet a to je da se opravdanje vjerovanja ne smije zasnivati na nekom pogresnom argumentu.da
bi pruzili sto bolje opravdanje za vjerovanje,filozofi su se razisli u 2 smjera: internalisti smatraju da se
posljednje opravdanje moze naci unutar samog subjekta,u njegovoj svijesti dok eksternalisti drze da
nije nuzno pozivati se na unutarnje osobine subjekta,vec da se opravdanje moze postici i vanjskim
sredstvima.internalisticke teorije opravdanja se takoder dijele na fundacionalizam koji tvrdi da
vjerovanja pocivaju na opazajnim stanjima koja su samoocita i nepogresiva i koherentizam koji
vjerovanja nastoji opravdati pomocu koherencije sa drugim vjerovanjima.najpoznatija teorija je
teorija pouzdanosti koja zastupa ideju da se opravdanje zasniva na pouzdanosti procesa koji oblikuju
vjerovanje.druga teorija je kauzalna prema kojoj postoji uzrocna veza izmedu vjerovanja i istinitosti
propozicije.

Pojam istine i njezin kriterij

Istrazivanje istinitosti ljudske spoznaje skolasticak je tradicija.termin istina jedan je od temeljnih

pojmova u fil.tradiciji.dosta je neodredeno znacenje tog termina.aristotel naziva filozofiju kao nauku
o istini.postoje 2 nacina uporabe tog termina: supstantivisticki i atributivni.govorimo li o
supstantivistickoj uporabi,mislimo na neki odredeni nutarnji sadrzaj,supstanciju koju taj termin
izrice.takvih sadrzaja moze biti vise koji se izricu propozicijama.tako postoje istine u sebi za koje
uopce nije bitno da li se spoznaju ili izricu.na metafizicko-religioznom podrucju govori se o tome da je
Bog istina koja se objavljuje covjeku.taj termin se onda uzima koekstenzivno sa samim bitkom.takva
uporaba termina pociva na aristotelu..prema njemu istinu spoznajemo tek onda kad spoznajemo
uzrok necega.ono sto je uzrok istine koja postoji u stvarnostima proisteklim od drugih stvarnossti,to
je istina u pravom smislu rijeci.dakle koliko izvjesna stvar postoji toliko sadrzi istine.kod atributivne
uporabe izraz istine se javlja kao atribut,kao pridjev istinit te izrice svojstvo onog o cemu se prica.to
se radi o poklapanju izraza ili sadrzaja sa stanjem stvari.u skolastickoj terminologiji koristi se pojam
ontoloske istine koja pripada svakom bicu i samom bitku.sastoji se u transcedentalnom svojstvu
svakog bica da je otvoreno za spoznaju,odnosno da svako bice moze postati predmetom spoznaje
spo misljenja.svako bice ukoliko jest,istinito je.bice bi se dakle trebalo podudarati s onom idejom koju
Bog kao stvoritelj koji ima o njemu.u sr.vijeku nastala je definicija istine kao podudaranje uma sa
stvarnoscu.javilo se misljenje da istina pripada izrazima,sudovima,tvrdnjama.istina se nalazi ili
dovrsava u sudu i ako sud izrice objektivno stanje.takva spoznaja je istinita ili adekvatna ili
logicka.meterijalni ili semanticki pojam istine je bitan za poimanje istine te kaze da istinu
posjedujemo kad se nas iskaz podudara s misljenim ili izrecenim stanjem stvari.taarski kaze da je
istinit iskaz onaj iskaz koji izrice da medu stvarima postoji taj i taj odnos i medu stvarima doista
postoji taj odnos.tom pojmu istine protivi se neistina.trad.logika se drzala nacela iskljucenja trecega a
moderna zastupa 2 vrijednosti: neistinito i istinito.formalni pojam istine ima drukcije pak osobine.radi
se o podudaranju medu misljenja i logickih zakonitosti kod izvodenja sudova jednih iz drugih.radi se o
logickoj dosljednosti.na podrucju ljudskog djelovanja postoji i egzistencijalna istina,u povijesnim
znanostima govorimo o povijesnoj istini.istice se ralativnost istine u smislu da se sadrzaj istine moze
mijenjati prema razlicitosti osoba.eticka istina ili istinoljubivost trazi da se odgovor poklapa sa
nutarnjim uvjerenjem a da s tim uvjerenjem paralelno ide i djelovanje.

Teorije istine

One nastoje odrediti znacenje istine,njena kriterija i samo shvacanje istine.

Teorija koherencije

Ocem se smatra leibniz uz hegela i bradleya.ta teorija nastupa u 3 oblika: kao metafizicka nauka o biti
stvarnosti(koherentni sustav),kao logicka nauka o definiciji istine i kao logicko-spoznajnoteoretska
nauka o primarnom kriteriju istine.ta teorija nastoji sagledali bit,preduvjet i kriterij istinitosti u
koherenciji.ta teorija pretpostavlja jedan strogi logicki oblikovan sustav stavova.ti stavovi stoje u
medusobnoj ovisnosti jer proizlaze jedni iz drugih.ta ovisnost ne ukljucuje protuslovlje pa se rabi
stoga termin koherencija.to je odnos izmedu sklopa propozicija koji je takve naravi da nijedna
propozicija ne moze biti neistinita vec istinita i nije neovisna jedna od druge.najbolji primjer je
geometrijski sustav od euklida.na temelju postulata ii definicija tog sustava sve drugo je
koherentno,izvedeno jedno iz drugog.no termin koherentan i konzistentan je tek ponekad
sinoniman.konzistencija se sastoji u tome da jedna propozicija ne iskljucuje drugu dok koherencija
trazi da citav sustav bude suvisao i da nema ni jedne propozicije koja bi iskljucivala drugu.koherencija
se ne moze potpuno provjeriti jer su odnosi tek vjerojatni.russell je prigovorio toj teoriji 2
poteskoce.prvo nemamo nikakva razloga za pretpostavku da je moguca samo jedna skupina
koherentnih misljenja.vec je u znanosti poznato da postoje dvije ili vise hipoteza o jednom
predmetu.ta teorija ne moze dat dokaz da je moguc samo jedan koherentni sustav.drugo takva
definicija istine vec pretpostavlja znacenje koherencije kao poznato,a koherencija pretpostavlja istinu
logickih zakona.no koherencija pruza vrlo dobro sredstvo za razlikovanje istinitih od neistinih
propozicija.imamo skupinu propozicija kao kandidate istine.ti kandidati predstavljaju skup propozicija
koje se mogu medusobno iskljucivati.no istinitima ce mo smatrati one koje najbolje medusobno
koheriraju,tj.one koje jedna drugoj ne protuslove.pomocu koherencije razlikujemo istinu od
neistinite.

Pragmaticka i neopozitivisticka teorija

Ta teorija se pojavila pojavom pragmatizma.ta teorija istine je jedna vrsta relativizma koji mjerilo
istinitosti trazi u svrsi koju bi spoznaja morala postici.ako neka spoznaja potkrepljuje tu svrhu,ako je
plodna za djelovanje onda je istinita neovisno moze li se podudarati sa stvarnoscu ili ne.zelimo li
odrediti istinitost neke propozicije moramo usporediti korist koju imamo od nje ili njene
alternative.istina je ono sto se pokaze kao najbolje.u biologizmu se pragmaticki pojam istine odnosi
prema cijeloj vrsti.jezgra te teorije lezi u preoptimistickom misljenju da se moze bolje zivjeti ako sae
istinite tvrdnje odbace.zato se uzima najvisa korist kao sigurat pokazatelj istine.

Teorija konsenzusa

Prema toj teoriji bit istine sastoji se u konsenzusu,tj.slaganju misljenja oko neke tvrdnje.te teorija ne
zahtijeva da se bas svi sloze u necem da bi smo neku tvrdnju smatrali istinitom.obicno je dovoljno da
to budu mjerodavni ljudi koji na odredenom podrucju.pr.znanosti uzivaju autoritet jer ne moze
svatko u svemu davati mjerodavne sudove i zakljucke.to se koristi u kriminalistici.

Teorija interpersonalne verifikacije

To je lingvisticka teorija za odredivanje znacenja termina istinit,neistinit i njihovo uvodenje u jezik a

slicna je teoriji konsenzusa.logicka analiza se ne zeli vezati uz metafizicku teoriju na nastoji svojim
terminima dati znacenje njihovim uvodenjem u jezik.prema tome,neku tvrdnju ce mo s pravom drzati
kao istinitom ako bi tu tvrdnju prihvatio svaki covjek koji nije zlonamjeran ili nenormalan.takva
tvrdnja bi bila interpersonalno verificirana,prihvacena od normalnih ljudi.ta provjerljvost dostupna
mnogima vezana je uz neke uvjete: covjek ne smije biti zlonamjeran,nego je otvoren kako za pitanje
tako i za predmet o kojem se govori te covjek mora biti normalan.normalnim covjekom se uzima onaj
koji se moze sluziti sa svojih 5 osjetila,tj.koji na temelju ispitivanja se moze vjeriti o istinitosti ili
neistinitosti neke tvrdnje.covjek mora takoder govoriti isti jezik kao i mi,razumjeti se u stvar,biti
dobronamjeran i normalno dusevno razvijen-razborit covjek.tada mozemo reci za nesto da je istina ili
nije kada se takav covjek s tim predispozicijama slaze s nama.istina bi se dakle sastojala u slaganju
govornika i sugovornika.cilj te teorije je trazenje i opravdanje razumnog govora kao uvjeta za pravilnu
uporabu jezicnih termina pa i termina istinit.
Teorija evidencije

Brentanova teorija zastupa misljenje da se istina nalazi i dovrsava u sudu ali se ona ne moze sastojati
u podudaranju sa stvarnoscu.brentano donosi razloge: postoje znanosti u kojima postoje istiniti
sudovi,ali ne postoje predmeti pa je zato besmisleno govoriti o podudaranju sa stvarnoscu.primjerice
to je geometrija gdje su predmeti ciste fikcije.nadalje,kada nesto s pravom nijecemo,ne postoji bice s
kojim bi se sud poklapao i trece,nastaje beskrajni regres sudova o sudovima zbog usporedivanja suda
i stanja stvari.brentano nastoji pojam istine protumaciti na empirijski nacin.dozivljaj koji stoji u
temelju pojma istine,a svi pojmovi proizlaze iz iskustva,jest dozivalj evidencije.evidencija garantira
apsolutnost i objektivnost sudova.evidentni sudovi su aksiomi i sudovi nutarnjeg
opazanja.posjedujemo 2 vrela spoznaje: apodikticke istine iz pojmova ili aksioma i neposrednu
evidenciju nutarnjeg opazanja.apodikticke istine su zapravo nijecni sudovi dok su sudovi nutarnjeg
opazanja afirmativni asertoricki sudovi.

Teorija korespodencije

Oslanja se na aristotela i na definiciju istine kao poklapanja uma i stvarnosti.ta teorija moze se
konstruirati na 2 nacina: kao definatorni nacin,kad se kate da se istina neke propozicije sastoji u
odredenom odnosu te propozicije sa stvarnosti i na nacin kriterija kad se kaze da je najbolja
mogucnost za ispitivanje istine neke propozicije u tome da se ispita njena
korespondencija,tj.poklapanje sa stvarnoscu.istina se odreduje na sljedeci nacin: neki je sud istinit
onda ako postoji neka cinjenica ili stanje koje mu odgovara.termini odnosa oznacuju se razlicitim
nazivima: subjekt-objekt,spoznaja-stvarnost,misao-cinjenica.ta teorija se lako primjenjuje na
opazajne stavove ali moze i zakazati.ne funkcionira kod generalnih stavova jer je provjera
korespondecije nemoguca,kod propozicija o proslim dogadajima jer ta stanja stvari vise ne
postoje,kod propozicija o vjerojatnostima te kod modalnih propozicija o nuznosti i mogucnosti te kod
hipotetskih,uvjetnih propozicija.kazemo li svi su konji kopitari,istinitost tog iskaza temelji se na nasem
opazanju da konji koje smo do sad vidjeli imaju kopita.tu ipak postoji logicka mogucnost da taj iskaz
bude neistinit,jer ipak nismo vidjeli sve konje na svijetu.ta tvrdnja ne moze biti dana osjetilima jer je
zakljucak na temelju trenutnih opazanja.ako uzmemo da je istina u nekoj relaciji izmedu iskaza i
cinjenica takva je istina ocita.no problem nastaje kad se zeli poblize promotriti tu relaciju.ona nastaje
izmedu subjektivnog cina spoznaje i objektivne stvarnosti.termini relacije su uvijek ono sto covjek
misli i tvrdi s jedne strane te sama cinjenica koja postoji neovisno od njegova misljenja.u razlicitom
tumacenju odnosa korespondencije javljaju se 3 oblika: ontolosko-metafizicka teorija,ortodoksno-
materijalisticka i logicko-empiristicka.prvi oblik polazi od metafizicke pretpostavke da je ustrojstvo
svakog bica da bude za svaki um spoznatljivo.skolasticka ontologija prihvaca tezu da je svako bice
istinito.ta ga istinitost zove ontickom istinom i razlikuje se od obicne uporabe termina istinit.formula
glasi: podudaranje bica i znanja.to se uzima kao preduvjet za logicku istinu.pojam logicke istine je
moguc samo unutar ljudske spoznaje.samo ljudske tvrdnje mogu biti logicki istinite,ali one imaju
svoje preduvjete.predmet spoznaje mora biti za ljudski um spoznatljiv,citljiv.kao sto oko ne moze
vidjeti predmet bez svjetla i neobojen tako je i za umno spoznavanje potrebno umsko svjetlo i
obojenost predmeta.tu obojenost svakom bicu daje njegova onticka istinitost.ljudski um moze
spoznati neko bice ako u njemu moze procitati njegovu nutarnju bit.kada dakle spoznamo neki
predmet i o toj spoznaji izreknemo svoj sud,onda ce taj sud biti istinit sako onda ako doista izrice
objektivnu bit tog predmeta.spoznaja je istinita ako se njena misao poistovjeti sa onom misli koja
gradi samu bit spoznate stvari.medutim ljudski um je ogranicen jer je njegovo cinjenicno spoznavanje
vezano za osjetilno dohvacanje stvarnosti.potpuna spoznaja je moguca samo neogranicenom umu.za
skolasticku filozofiju takav um je Bozji um kojem se stvarao i poistovjecivao subjekt i objekt
spoznaje.taj um je stvarateljski te u sve stvoreno upisuje svoju misao o njima.to se zove ontoloska
istina kao posljednji cilj svakog spoznavanja.

Semanticka teorija Taarskog

On je zelio precizno karakterizirati semanticke pojmove i pokazati logicki pravilnu i objektivno tocnu
primjenu toh pojmova.kao pr.on naovi definiciju,istinu,oznacavanje.taarski smatra da semanticki
pojmovi imaju relativni karakter,tj.oni su u odnosu prema nekom jeziku.zato se strogo razlikuje
objektni jezik(govor o predmetima) i metajezik(govor o jeziku).ako ne pazimo na razlike,upadamo u
antinomije.semanticki se pojmovi uvdoe samo u metajezik i to na 2 nacina.prvi je aksiomatska
metoda.to se semanticki pojmovi uvode u metajezik kao novi temeljni pojmovi.drugi nacin ima vise
koraka:naprije dolazi opis jezika navodeci osnovne jezicne znakove i pravila definiranja sto je moguce
samo u formaliziranim jezicima,pa onda konstrukcijom metajezika te na kraju preciziranjem uvjeta
pod kojima bi smo bili skloni promatrati jedan nacin uporabe semantickih pojmova kao objektivno
pravilne.da bi definirao istinu,taarski polazi od primjera:postavljajuci tvrdnju:snijeg je bijel..pitajuci
pod kojim uvjetima je ta tvrdnja istinita.ona je istinita samo pod uvjetom ako je snijeg doista
bijel.tvdnja snijeg je bijel je istinita upravo onda ako je snijeg bijel.x je istinito upravo onda ako p.x i p
su ekvivalentni.

Kriterij istine

Kriterij istine mora biti ono mjerilo koje covjeku sluzi kao sredstvo za razlikovanje istinitih tvdnji od
neistinitih.filozofija spoznaje trazi opci i posljedni kriterij istine.skolasticka tradicija takav kriterij vidi u
evidenciji ili uvidu uma u stanje stvari.evidencija se sastoji u jasnoci i odjelitosti ideja,tj.onog sto je
spoznato,misljeno i izrazeno.termin evidencije moze se odrediti kao ocitovanje stanja stvari ili kao
jasan duhovni uvid subjekta na stvar.to je zapravo neposredna evidencija u kojoj se stanje stvari
spoznavatelju izravno pokazuje samo po sebi.tu se odvija neposredna intuicija u samu bit
stvari.moramo prihvatiti i posrednu evidenciju zbog suzavanja.kod nje se stanje stvari pokazuje preko
nekog posrednika.nuzno je da barem jedan posrednik bude u izravnoj vezi s predmetom spoznaje i da
ta veza bude spoznatljiva.do posrednih evidencija dolazimo kod svakog zakljucivanja.postoji i nacelo
provjeravanja kao sigurnost u istinitost.kada kazemo da je evidencija kriterij istinitosti onda to znaci
da se istina mjeri prema bicima ukoliko se ona pokaze nasem duhu.tu se mora paziti na nepristranost
subjekta i razboritost koji spoznaje te cuvati se od prenaglih sudova.za ljude ne postoji neki nad-
kriterij istine.ljudska istina nije mjerodavna za stvarnost.ona se pak mjeri prema toj stvarnosti.jedna
od vaznih komponenti prave i istinite spoznaje je i sigurnost.ta se sigurnost definira kao cvrst
pristanak duha utemeljen na evidenciji.cvrst pristanak je psiholoska strana sigurnosti kojiom se
iskljucuje svaka sumnja.logicka strana izrice se temeljenjem na evidenciji.jedino tako pristanak
postaje objektivan za razliku od subjektivnih pristanaka.apsolutnu sigurnost s potpunim pristankom
mozemo imati samo ako imamo neposredan uvid u stanje stvari.u svim drugim slucajevima imamo
hipotetsku sigurnost.postoje takoder i razni stupnjevi sigurnosti.kad je uvid u stanje stvari
nemoguc,kad nema neposredne evidencije,na pristanak nas moze pokrenuti nasa volja.tada
govorimo o slobodnoj sigurnosti.volja moze biti pokrenuta raznim motivima,ne samo razumski.ako je
pak oslonac metafizicka bit nekog predmeta,sigurnost je metafizicka,ako je pak prirodna stvarnost
materijalnog bica,sigurnost je fizicka te ako je slobodna volja razumnog bica.sloboda je moralna.dok
je prva vrsta apsolunta i ne dopusta nikakve iznimke,druge dvije su samo hipotetske pa su moguca
iznenadenja.
Samosvijest-temelj svake spoznaje

Sigurno je da istinita spoznaja mora ocitovati svoj predmet onakvim kakav on je u sebi neovisno
spoznaje li ga tko ili ne.u povijesti filozofije se javio problem kako utvrditi da smo svojom spoznajom
doista dotakli stvarnost,kakva je ona u sebi.tako temeljno pitanje postalo je temeljno filozofsko i
gnoseolosko koji dobiva dvostruki oblik a to je: mogu li spoznati bit stvarnosti na nacin da ono sto
spoznajem ne prepostavljam da je to samo takvo kakvo je u mojim ocima te gdje je moguce spoznati
konkretni,stvarni svijet u njegovu objektivnom bitku.

Potpuna sumnja je neodrziv stav

Odozgor postavljeno pitanje odlucuje o mogucnosti svake filozofije pa tako i objektivne

spoznaje.aurelije augustin je vec uvidio takvo pitanje te trazio apsolutnu spoznaju kao temelj vjere.on
je ukazivao na agnosticiam koji nema opravdanja.tako se javilo misljenje da ako bi netko sumnjao u
svaku stvarnost i u svaku istinu u jedno bi se kod toga morao uvjeriti,a to je da je njegova radikalna
sumnja nemoguca ako nije uvjeren u vlastitu opstojnost.aristotel vec kaze da tko sumnja,shvaca sto
sumnja,tko sumnja,zivi,ako pak sumnja zna da nesto nezna.kada toga nebi bilo nebi mogao covjek u
sto sumnjati.no sumnja,kako kaze augustin,otkriva 2 nacina apsolutno sigurne spoznaje.to je u prvom
redu uvid u nuznost vlastite egzistencije kao preduvet vlastite sumnje te povezan uvid u bit sumnje
koja nuzno ukljucuje sudenje,zakljucivanje,znanje,htijenje.augustinov: ako se varam,postojim ostaje
kao cvrsti stav protiv svih skepticnih tvrdnji i nemogucnosti bilo kakve spoznaje.tim problemom se
bavio i descartes.i sam je primjetio da filozofija nije uspjela stoljecima doci do jedne sigurne
istine.glavni uvid koji se dobiva kod sumnje je sljedeci: covjeku koji misli jasno je da nikakva sumnja
ne bi bila moguca kad on ne bi bio uvjeren da opstoji.opstojnost je prisutna u njegovu duhu te mu se
stoga ne moze pricinjavati.radi se o tome da bice koje je bez svijesti ne moze ni misliti niti
sumnjati.sumnja se svjesno ostvaruje.sumnja je nadalje moguce jedino na temelju znanja da nesto
nismo jasno spoznali.znanje o vlastitom neznanju spada u bit sumnje.a uz to se ocituje i sama zelja za
pravom i sigurnom spoznajom.u sumnji se otkriva i bit spoznaje.u toj teznji za znanjem ukljucena je
teznja za istinom.

Sudovi svijesti-temelj spoznaje

Sigurnost koja se namece i u sumnji,zasniva se na uvidu u vlastitu opstojnost kroz nasu svijest.kad
dolazimo u dodir s predmetima ostvaruje se čin.ti čini su prisutni u nama,oni nam se
pokazuju,dozivljavamo ih .svaki čin je zapravo dozivljen i spoznat u nama.u tome se sastoji bit nase
ljudske svijesti.svijest je prvotna datost,nesvodiva na bilo sta drugo.biti svjestan moze znaciti biti
samom sebi proziran,prisutan.no stvar je sto mi sami sebe nikad ne dozivljavamo izravno,nikad ne
gledamo sebe pred sobom kao neki predmet nego neizravno putem svjesnih nasih cina.rekli smo da
spoznaja se ostvaruje u susretu subjekta i objekta u činu spoznaje pa se moze zakljuciti da je spoznaja
bez nekog predmeta ili objekta nemoguca.spoznaja stavlja subjekt u odreden odnos prema
objektu.taj odnos se naziva intencionalnost.bitna oznaka svake spoznaje sastoji se upravo u odnosu
prema necem.predmet spoznaje nuzno je razlicit od subjekta i cina spoznaje.da bi subjekt dohvatio
svoj objekt mora se staviti u odnos s njime,usmjeriti pozornost na njega.to usmjerenje je uvijek
praceno svijescu,jer ne postoji nesvjesna spoznaja.razlikuju se 2 vrste svijesti: naprije jednostavno
dozivljavamo svoje čine,oni nam se otkrivaju.to je izravni odnos gdje smo usmjereni na objekt.prva
intencija je ta kada subjekt izade iz sebe i dolazi k objektu.u svojoj svijesti subjekt zna da je usmjeren
ka objektu.ta prvia svijest nasih cina naziva se direktna ili prateca svijest.no kad se pozornost vraca od
objekta na vlastito ja,govorimo o refleksivnoj svijesti.u njoj sam svjesni cin postaje objekt
promatranja(druga intencija),prezentiran u misli.to se zbiva kada formuliramo neki pojam svog
videnja te se svijest dovrsava u sudu svijesti.intencionalnost i refleksija dva su bitna svojstva ljudske
spoznaje.sadrzaj svijesti se moze izraziti kao oni sadrzaji koji nastupaju kao realni dijelovi naseg
svjesnog bitka,čini kao sto su spoznati,tvrditi,pitati,htjeti.s druge strane,moze se izraziti kao sve one
predmete o kojima posjedujemo svijest.takvi sadrzaji ne pripadaju svjesnom bitku subjekta jer mogu
biti tijela,predmeti,druge osobe.tu se javlja razlika izmedu svijesti izvrsenja nasih cina u kojoj osoba
samu sebe posjeduje i koja se ne moze svesti ni na sto drugo.ta svijest je prisutna prije refleksije u
kojoj osoba uzme samu sebe kao predmet vlastite spoznaje.takvu svijest se naziva bočnom
svijescu,razlikujuci se od frontalne svijesti o necemu koja u sebi ukljucuje subjekta i objekta.dok je
subjekt svijesti uvijek realan,objekt moze biti i nerealan,pa se po tome vidi da objekt nikako nije dio
subjekta.npr.pred sobom vidim zutu knjigu,nije tesko uociti logicki temelj tog suda.jasno nam se
ocituje cinjenica da ta zuta knjiga nam se sada stvarno pokazuje.to ocitovanje stanja stvari jest
evidencija koja je temelj i logicki razlog sudova svijesti.tu se sud i stvar dodiruju.ta cinjenica u mojoj
svijesti postoji neovisno o realnosti,odnosno bila ta knjiga sada tu ili vise ne.zato se u sudovima
svijesti ostvaruje podudaranje stvarnosti i naseg suda o stvarnosti koje je nuzan uvjet za istinu.u tom
smislu,sudovi su uvijek istiniti.taj pristanak na sud je cist,subjektivno cvrst i objektivno utemeljen na
evidenciji,pa stoga nema mjesta za sumnju.zato sudove svijesti prihvacamo s pravom kao temelje
svake sigurne spoznaje u koju je nemoguce sumnjati.

Ja kao subjekt svojih cina

Govorimo li o cinima percepcije,misljenja,htijenja.osjecanja i sl.pretpostavljamo vec neku kvalitativnu

raznolikost tih cina.kritiku spoznaje najvise zanima ovdje cinjenica da se svaka nasa spoznaja i htijenje
predstavlja kao ponasenje nekog ja,subjekta koji spoznaje neki predmet.nase ja uvijek ostaje
isto,neovisno o odnosu sa objektom ili vrste spoznaje.to ja se reprezentira kao nesto jedno i
individualno.to ja je subjekt spoznaje,ja koje osjeca,ja koje zeli,uci,misli..odnosno uz sva ta mijenjanja
cinova svijesti,ja uvijek ostaje isti.no to ja ipak ne prihvacaju svi.glavni protivnik tome je misljenje
empirizma i psihologije asocijacije,pogotovo david hume.hume drzi da je pogresno shvacanje o
nekom ja kao stalnom i nepromjenjivom.u svojoj svijesti uvijek susrecemo neku percepciju i svaka ta
percepcija se veze jedna za drugom.taj ja je samo nositelj tih percepcija,koje su sjedinjene,u odnosu
te se razlikuju i medusobno vezu.hume drzi da kad bi postojala neka nematerijalna,duhovna
supstanca u nama,morali bi imati jasnu ideju o njoj,jasnu percepciju.stoga hume smatra da to neko ja
nije neki subjekt,odijeljen od svojih cina vec neka vrsta mnostva tih cina odnosno percepcija.i ayer
tvrdi kad god ulazimo u svoje ja,uvijek nalazimo neku percepciju.no ispravlja humeovo stajaliste o
ljudskom ja kao skupu osjetilnih iskustava te da kad govorimo o ljudskom ja govorimo zapravo o
osjetnim iskustvima.oprjecno misljenje daje neokantovski idealizam,koji se ne poziva na datosti
iskustva neko na spekulativne poteskoce.smatra da je protuslovno da bi isto ja moglo biti subjekt i
objekt kako je to slucaj u refleksivnoj svijesti.da nesto moze biti objekt,mora se sučeliti sa
subjektom,a to suceljavanje pretpostavlja razlicitost.svijest samog sebe u smislu identicnosti subjekta
i objekta je prema tome protuslovlje.no s obzirom da je nemoguce nijekati postojanje
samosvijesti,razlikuje se 2 subjekta:jedan koji se moze objektivirati i drugi koji uvijek ostaje samo
subjekt.individualno ja sa svojom prosloscu i sa svojim cinima,postajem objekt pa nemogu biti pravi
subjekt koji spoznaje i sudi.pravi subjekt je gnozeoloski subjekt.to je svijest koja vise nije moja
svijest,to nije vise realnost nego svijest koja svojom aktivnoscu postavlja svu stvarnost.na taj nacin
tvrdnja ja jesam dobiva idealisticko tumacenje.njezin objekt nije stanje stvari vec postavljanje opce
svijesti koja sudi.jasno je da svojim sudom svijesti izricemo ono sto nalazimo u sebi kao realno
dozivljeno.nepobitno je da i svoje cine dozivljavamo kao da su nasi.istina je da mi svoje ja nikad ne
dohvacamo izolirano od svojih cina i stanja nego spojeno.no mi to svoje ja dohvacamo kao nesto
cemu ti svi cini pripadaju.to se pokazuje kad nasu pozornost usmjerimo na mnostvo cina i dozivljava
koje se u isto vrijeme pokazuju u nasoj svijesti te ih nosimo.meni se pokazuje ova knjiga,ja pisem na
ovom laptopu,ja osjecam pritisak u zraku,ja zelim napisati ovu skriptu :P . to ja shvacamo kao srediste
u kojem se nalaze svi ti nasi cini i dozivljaji.to ja smatramo kao subjektom svojih vlastitih cina.kada
oblikujemo dakle,sudove svijesti,refleksivno izrazavamo ono sto neposredno vidimo kao svjesnu
realnost,što nam je ocito i sto nam se kao takvo pokazuje.ti sudovi su istiniti kao i sud: ja postojim.ta
sigurnost je temeljna no postoje i granice,odnosno u kojem smislu se ona zbilja oslanja na nasu
svijest.sigurno mozemo reci da je nase ja individualno stvarno.drugo je pitanje da li svoje ja shvacamo
kao supstancu.odgovor na to pitanje ovisi od definicije supstance.uzmemo li supstancu kao neku bit
koja opstoji po sebi,kao nesto autonomno,sto nije samo kvalitet drugih bica,mozemo kazati da su
supstanca i subjekt istovjetni.tu se javlja nova oznaka da je supstanca posljedni subjekt koji vise nije
daljnje odredenje drugog subjekta.kao zakljucak mozemo reci da svoje ja sigurno dozivljavamo kao
realni subjekt svojih cina,ali ta izravna svijest sama ne daje dovoljno podataka da joj opisemo
narav.da je nase ja stvarno dusa,moguce je odrediti samo pomocu zakljucivanja a ne izravnim
dozivljajem.

Reditio completa-uvjet intelektualne spoznaje

Narav intelektualne spoznaje i spoznavatelja,rasvjetljava i skolasticka nauka o vracanju samom sebi.o

tome pise i akvinski.tu se kazuje da je glavni preduvjet intelektualne spoznaje mogucnost vracanja
spoznajnih moci o svojim cinima spoznavanja.svaki spoznavatelj,kaze toma,koji spoznaje svoju
bit,vraca se svojoj biti potpunim vracanjem.intelekt se sastoji u tome da subjekt zna za svoj cin za
razliku od svog objekta.on shvaca sebe kao aktivnog.mogucnost takve refleksije toma svodi na princip
ljudske duhovne duse.u pozadini stoji nauka o hilemorfizmu,tj.o materiji i formi kao počelima
materijalnih bica.u materijalnom svijetu je tako forma uronjena u materiju.sto se forma vise oslobada
materije,to se vise vraca k sebi.pocetno vracanje primjecujemo kod osjetilnog zivota s osjetilnom
svijescu kao nepotpuno vracanje kod koje intelektualna spoznaja jos nije
moguca.naprotiv,nematerijalno bice ili cista forma uvijek je kod sebe,trajno spoznaje.covjek se nalazi
dakle na polovici puta.on je materijalno bice koje se gubi u materiji,ali opet nije potpuno izgubljen jer
posjeduje mogucnost da se vrati k sebi.zato je za covjeka nuzno da izide iz te materije da nebi ostao
vazda izgubljen.od toga ga cuva dusa kao pocelo.zato je ljudskom intelektu moguce i potrebno da se
u svojim spoznaja vraca od objekta k sebi i u tom spoznavanju upoznaje svoju narav.vidimo dakle da
je samosvijest ili refleksija o samom sebi najsigurnija spoznaja ali i osnovica svake druge spoznaje.

Realni temelj pojmovne spoznaje

Prihvacanjem samosvijesti i sigurnosti sudova svijesti jos nisu rijeseni gnozeoloski problemi.tu se
javlja nova problematika vezana uz objekt ljudske spoznaje.formulira se pitanje: mozemo li u svojoj
spoznaji dohvatiti predmet,objek onakav kakav on je u sebi neovisno o nasem spoznavanju ili nam je
objektivni bitak uvijek skriven?radi se o tome sto moze biti predmet nase spoznaje i mozemo li svoju
spoznaju prosiriti van nase svijesti.od odgovora ovisi kakav ce mo filozofski smjer uzeti.zanijecemo li
objektivnost predmeta svoje spoznaje,opredjeljujemo se za imanentizam.imanentizam je filozofska
teorija koja porice da mozemo dohvatiti objektivnu stvarnost i metafizicki bitak predmeta kojeg
spoznajemo.spominju se 2 teze: dani su nam predmeti koji su razliciti od izvrsne svijesti,ali ti
predmeti nisu onakav bitak kakav on sam u sebi postoji,nego samo onakav kakav nam se
pokazuje.nasem spoznavanju svojstveno je da nam se predmeti pokazuju ali svjesni cin spoznavanja
samo je empiricko-psiholoscki isjecak naseg spoznajnog procesa.drugo,van naseg svjesnog
spoznajnog cina postavlja se jos nepoznata ali stvarateljska djelatnost,koja stvara subjekt i njegove
predmete.ta djelatnost cini da mi nikada ne mozemo spoznati stvari kakve one jesu.materijalisticki
filozofi tvrde da je objektivna stvarnost materija,fizioloski procesi u nasem mozgu.oni proizvode sve
dusevne cine i njihove sadrzaje.citava stvarnost je je veliko pricinjavanje,nesto cisto subjektivno te ju
nikada ne smijemo drzati objektivnom.neki takoder tvrde da se tu radi o jednom nesvjesnom dijelu
naseg ja,koji oblikuje svijest i njegove objekte prema vlastititim zakonima sto su u nasoj svijesti
skriveni.vrlo je srodan oblik imanentizma koji pretpostavlja tzv.transcendentalni ja,nesvjestan duh
koji susrecemo kod kanta i njem.idealizma.nasoj svijesti nadredeni zakon uma stvara svijest.taj
transcendentalni ja je logicki prinicp iza svjesnog ja koji stvara sve predmete nutarnjeg i vanjskog
iskustva.postoji jos jedan oblik imanentizma a to je descartesova pretpostavka mocnog duha koji bi
nas u svemu mogao varati i pricinjavati nam stvari.prema tome sve sto spoznajemo samo je privid
koji stvara taj zao duh.dolazimo i do slucaja tzv.mozga u posudi.prema toj fikciji,ljudska svjesna
dozivljavanja,osjecaji i spoznaje bili bi proizvedeni od nekog zlog znanstvenika koji je operirao ljudski
mozak i stavio ga u posudu s hranjivom tvari te postigao to da mozak proizvodi iluziju da je sve
normalno i okej dok je zapravo sve to djelo impulsa.hegelova filozfija je takoder vrsta
imanentizma.duh koji u nama misli zapravo je svjetski duh koji se razvija.u konacnici su nasi cini i nasi
objekti taj isti duh koji se krece,razvija.imanentziam se ovdje ocituje u tome da konacno postoji samo
jedan duh i da je ljudsko misljenje samo misljenje tog duha pa zato njegova istina ne moze biti
podudaranje s objektivnom istinom.postojje stvarnosti koje postavljaju zahtjev objektivnosti,koje
postoje neovisno nasem subjektivnom djelovanju te mogu biti predmet spoznavanja...a to
prostor,vrijeme,ono sto se u njima ostvaruje,kretanje,materijalni bitak,rast,biljke,zivotinje,ljudi,mi
sami.imanentizam porice transcendenciju,tj.od svijesti neovisnu objektivnost tih stvarnosti.kad bi
smo gledali kao schopenhauer da je svijet samo nasa predozba,bili bi kao da smo zatvoreni u tamnicu
svoje imanencije te nebi znali ni sto je bice.

Problem univerzalnih pojmova

U potpunoj oprjeci imanentizmu stoji aristotelovssko-skolasticko realno misljenje.bitna oznaka toga

je sto on prihvaca opstojnost stvarnog bica neovisno od nase svijesti.to stvarno bice je objekt nase
spoznaje a cilj je spoznaje u tome da se prilagodi tom stvarnom bicu.glavno obiljezje spoznaje sastoji
se u tome da se covjek u spoznavanju ne gubi potpuno u svom objektu nego da se od tog objekta
vraca k sebi.covjek je u spoznavanju aktivan.kant je istaknuo da je covjek u spoznaji spontana ne
samo receptivan.dohvacajuci stvarnost covjek aktivno oblikuje svoje pojmove o
stvarima.univerzalnost tih pojmova vidi se u tome sto se njihov sadrzaj moze izricati o mnogim bicima
koja nisu jedna te ista stvarnost.javlja se problem: kako je moguce jedan pojam,ciji sadrzaj ostaje
nepromijenjen,moze pridjevati mnogim premdetima koji se svojom stvarnoscu razlikuju.misljenje se
racvalo u 2 smjera glede opcih pojmova: jedan smjer je nominalizam koji nijece opstojnost opcih
pojmova.cinjenucu da mnogim predmetima pridjevamo istu rijec tumaci da na tu rijec se gleda kao
na ime bez sadrzaja.javlja se i senzizam koji porice takoder opstojnost opcih pojmova.on nastoji nase
opcenite ideje protumaciti osjetnim predodzbama.sve ideje su zapravo samo blijede kopije osjetnih
utisaka.blazi oblik nominalizma je konceptualizam koji dopusta opstojnost oopcih pojmova bitno
razlicitih od osjetnih predodzba ali tvrdi da ti opci pojmovi nemaju nikakav stvari ontoloski
sadrzaj.ono sto u opcim pojmovima izricemo ne mozemo verificirati u stvarnosti jer nema predmeta
koji bi mogli opravdati takav opci pojam.glavni razlog je sto u cinjenici da su svi predmeti spoznaje
pojedinacni i individualni,pojmovi su pak univerzalni,opci,nepromjenjivi.opci pojam je stoga produkt
naseg uma.empiristicki oblik konceptualizama koji odbacuje rigidne pojmove,zastupao je
ockham.smatar da opci pojam nije nista drugo doli znak za mnoge stvari.to je naravni znak ali njegov
sadrzaj nije identicno ostvaren u stvari nego joj je samo slican.taj znak zastupa svaku stvar u nasem
misljenju.naglasava da stvarnost spoznajemo samo intuicijom i iskustvom a ne pojmovnom
intelektualnom spoznajemo jer su pojmovi nepromjenjivi.drugi oblik konceptualizma jer
idealisticki,kantovski.kant naglasava nuznost i opcenitost pojmovne spoznaje samo sto ona nije
utemeljena na stvarima nego na apriornim funkcijama subjekta.zato pojmovnom spoznajom ne
spoznajemo stvar po sebi.osnovni pojam o stvarnosti oblikuje se prije svakog iskustva,apriori.i
nominalizam i konceptualizam su nastali kao reakcija na pretjerani realizam koji je tvrdio da ono sto
mislimo u pojmu na isti nacin postoji u stvarnosti.kao sto u pojmovnoj spoznaji mislimo na ono
opcenito,tako te opcenite pojave postoje.ta se nauka zove i platonizam koja kaze da mimo ovog
osjetno vidljivog svijeta postoji svijet nepromjenjiivih i nadosjetnih formi koje su odijeljenje od
predmeta ali predstavljaju smisao promjenjive stvarnosti.temelja razlika izmedu pojma i bica je sto je
pojam apstraktan a bice je konkretno.opcenitost pojmova temelji se na njihovoj apstraktnosti jer su
oni oslobodeni svih osjetnih opazaja.sadrzaj nije opcenitost.sadrzaj pojma covjek nije neki opci covjek
nego jednostavno covjek ne gledajuci na posebne oznake odredenih ljudi.tu covjeka uzimamo kao
subjekt kojem je vlastito da ima oznake covjeka.takav sadrzaj pojma uvijek je ostvaren u konkretnoj
cjelini.takav se opci pojam koji pridjevamo stvarima naziva direktni opci pojam.njegovo izricanje o
stvarima je realna supozicija u logickom smislu.taj opci pojam je tvorevina razuma koja ima svoj
temelj u stvarnosti ali se u njoj kao takav ne ostvaruje.ta druga vrsta opcih pojmova zovu se refleksni
ili logicki opci pojam.

Ontoloska vrijednost opcih pojmova i nauka o apstrakciji

Smatramo da nasi pojmovi nisu iskljucivo plod nase svijesti neovisno od stvarnossti.naprotiv.opci
pojmovi jesu doduse plod nase intelektualne djelatnosti ali se stvaran temelj te djelatnosti nalazi u
svkaom pojedinacnom predmetu.materijalni predmet,aristotel bi rekao,ima dva pocela:materijalni
kao osnova konkretnosti i individualnosti i formalni kao osnova za opcenitsot naseg poimanja te
materijalne stvarnosti.dok nam materijalno pocelo u predmetu tumaci zasto je neki predmet upravo
taj,a ne onaj,formalno pocelo nam kaze zasto je neki predmet upravo takav a ne onakav,tj.po cemu
se bitno razlikuje od drugih predmeta.poznata rijec za to odjeljivanje je apstrakcija.to je djelatnost
naseg ljudskog uma u njegovu susretu s predmetom gdje zelimo kod spoznaje predmeta
izdvojiti,odjeliti svaku konkretnost tog predmeta od onog sto se pri tom moze misliti kao opce i
univerzalno.to nas upujce na bit predmeta,sto je taj predmet,njegova narav.pa je apstrakcija
odjeljivanje bitnog od nebitnog.predmet ne moze postojati u svijetu ako nije spoznatljiv,tj.ako u sebi
ne nosi pocelo koje se moze ostvarivati u drugim predmetima.izvodi se zakljucak da je svaki stvarni
predmet ostvarenje neke ideje koja ga cini spoznatljivim za nas um i omogucuje mu
ostvarenje.nijedno bice nebi bilo ostvarivo kad se nebi znalo sto to u njemu ostvaruje,po nekoj
formuli ili ideji.to je transcendentalno obiljezje svakog bica i onticka istina..nase spoznavanje je stoga
proces u kojem gdje iz gotova ostvarena bica iscitavamo njegovu formulu,njegovu ideju,narav,bit.to
je apstrahiranje a plod apstrahiranja je pojam.to je jedini put kojim nas um moze doci do
pojmova.ljudskom umu je nemoguce izravno gledati nematerijalne stvarnosti,no s obzirom na
duhovnu stvarnost srodna mu je i ta stvarnost.no ona mora biti zaodjenuta u u
materijalnost,konkretnost da bi se u njoj mogao prepoznati.u svakoj se spoznaji ljudski um mora
vracati na osjetne slike da bi u njima mogao iscitati duhovnu stvarnost koja se krije u svakom
bicu.mastovne slike moraju postojati da bi dusa bila u mogucnosti misliti.da bi dakle um zbiljski
spoznao vlastiti predmet,nuzno se mora osvrnusti na mastovne slike kako bi opcu narav motrio kao
postojecu.svaki opci pojam je produkt naseg uma i spoznavanja ali je s obzirom na svoj sadrzaj realan
jer sadrzaj crpimo iz vidljivih predmeta apstrahirajuci u njima njihovu bit koja je kao tavka
opcenita.zato drzimo da su opci pojmovi utemeljeni u ovom svijetu premda kao takvi u stvarnosti ne
postoje.skolastici su pokusali tocnije opisati tijek te apstraktne spoznaje: spoznaja zapocinje osjetom
u kojem nam vanjska osjetila predocuju osjetne kvalitete kao svoje vlastite predmete.tako vidom
dohvacamo boje,sluhom zvukove,njuhom mirise..ta osjetila spadaju u vanjska.no ona ne mogu jos
dati jedinstvu sliku predmeta zato je potrebna funkcija nutarnjih osjetila koja ujedinjuju osjetilne
dozivljaje vanjskih osjetila.funkciju ujedinjavanja vrsi tzv.zajednicko osjetilo.sliku svijeta vanjskih
osjetila nadopunjuju druge osjetilne moci koje povezuju osjetne dozivljaje sto ne djeluju na
osjetila..to su masta i pamcenje.po njima osjetilna slika dobiva novu dimenziju vremena jer nam
pokazuju prosla iskustva i ocekivanja u buducnosti.no i takva slika je nedostatna jer nam fali
procjenjivacka snaga koja ujedinjuje vanjske osjetilne datosti u likove koji odgovaraju tjelesnom
zivotu.tu snagu posjeduju zivotinje.kod covjeka postoji snaga misljenja koja se ne ogranicuje na
tjelesni zivot.njen je ucinak da se osjetilne stvari misle pod utjecajem intelekta.tako nastaju 3-d oblici
stvari kao odijeljene od osjetila.sve funkcije tog zajed.osjetila,maste,pamcenja i mislene moci
obuhvacaju se pod imenom mastovne slike.ona je prethodnica umske djelatnosti.vec je aristotel
razlikovao dvostruku umsku djelatnost:aktivnu i pasivnu.aktivni utjecaj intelekta,djelatni um obraca
se mastovnoj slici i svojom aktivnoscu rasvjetljava ju tako da pasivna moc intelekta,moguci um,moze
u toj slici vidjeti ili spoznati inteligibnu formu predmeta koja ta slika predocuje.ta inteligibna forma
izrazava ono sto stvar jest,njenu bit,ono spoznatljivo.tako se apstrakcija dovrsava.tek onda kad
inteligibnu formu stvari odijelimo od sveg konkretnog sto se u mastovnoj slici nalazi ke kad je mislimo
izoliranu u pojmu.tako se rada opci pojam koji izrice inteligibilnu bit stvari.doci do te biti moguce je
jedino preko osjetne slike.valja razlikovati,skolasticki receno,spoznajni sadrzaj i nacin spoznavanja i
uociti da uvijek spoznajemo inteligibilnu bit u osjetnoj stvarnosti.sadrzaj opceg pojma cini ono kad se
pitamo sto je stvar ili sto je njena bit.pojam dakle izrice ono u cemu se sastoji sadrzaj nase
misli.pojam izrice samo formalno odredenje.nijedna stvar ne moze opstojati bez individualnih
oznaka,tj.njen kviditet se uvijek ostvaruje konkretno.sadrzaj opceg pojma je ostvaren u predmetima
spoznaje ali ne na opcenit nacin i apstraktan kako je izrazen u pojmu nego na konkretan nacin.u tome
je razlika izmedu nacina spoznavanja i nacina bivovanja.apstraktno je po svojoj prirodi uviejk nesto
nedovrseno,sto se moze dalje odrediti,pa se kao takvo ne nalazi u stvarnosti.pojam neke stvari sadrzi
samo njene formalne oznake,apstrahirajuci,tj.ne gledajuci na njenu opstojnost.apstrakcija je bitna za
oblikovanje pojmova.pravo njeno poimanje mozemo dobiti u zivotnom izvodenju.apstrakcija je
intelektivno shvacanje jednog elementa bez nekog drugog koji je s njim realno identican.apstrakcija
je zahvacenje unutarnje strukture stvari .apstraktna pojmovna spoznaja je dakako nesavrsena ali to je
zbog ljudske moguce spoznaje koja je takoder nesavrsena.ona dokazuje da ljudska spoznaja nadilazi
ovosvjetske sfere te krece se do razine duha.na prvom dakle stupnju apstrakcije imamo od
individualnog gdje su ukljucena osjetila za okus,miris,opip,njuh,vid.na tom stupnju se nalazi
fizika(tvrdoca,mekoca).na drugom stupnju dijelimo te osobine i promatramo samo ono sto predmete
cini materijalnima,kao sto su velicina,prozetost,oblik.na tom stupnju se nalazi matematika,na trecem
stupnju iskljucuje se sve sto je vlastito materijalnom i dolazimo do najvisih pojmova kao sto su
bitak,supstanca,sila.taj stupanj dostize metafizika.dakle nasa pojmovno-apstraktna ljudska spoznaja
pociva na osjetilnoj spoznaji u okvirima stvarnosti.svijet dakle spoznajemo apstraktivno,pojmovno ali
i da opci pojmovi imaju ontolosku(bit i bitak) a ne samo logicku vrijednost.nase pojmovno
spoznavanje nadilazi granice svijesti.
Problem jezičnog priopćavanja

Vidjeli smo da covjek svojom spoznajom prekoracuje granice svoje svijesti i dotice stvarnost izvan
sebe.no u dohvacanju te stvarnosti on je bitno ogranicen na materijalne predmete koje oblikuje dalje
u pojmove putem apstrakcije.jedna od bitnih oznaka ljudskog spoznavanja sastoji se u tome da
covjek moze priopciti ih u obliku znakova putem kojih svoju spoznaju konkretizira.to covjek cini
putem jezika.poznavati rijec znacilo je u trad.filozofiji poznavati stvar koju ta rijec oznacuje.no
filozofija jezika od von humboldta ima zadacu razjasniti odnos izmedu misljenja i jezika.analiticka
filozofija u 20.st.razvila je analizu jezika koja nastoji na objektivna pitanja razjasniti znacenje i
uporabu jezika.

Što je jezik?

Sam termin jezik ima razlicita znacenja.grcka filozofija razlikovala je logos.humboldt je isticao jezik
kako djelovanje pred djelom.u pozadini svega toga stoji razlika izmedu jezika kao sposobnosti,kao
djelatnosti i kao produkta.taj produkt rasclanuje se dalje na druge narodne jezike.u istom narodnom
jeziku mozemo razlikovati mjesne govore,lokalizme,bogatstvo vokabulara i gramatike.razlikuje se
naravno obican govor kojim se mi sporazumijevamo medusobno od znastvenog jezika.razlika je i od
povijesnih jezika i tzv.planskih.kod povijesnih jezika sluzimo se mrtvim jezicima koji se koriste kao
pisana tradicija.razlikujemo glasovni jezik od pismenog jezika,jezika kretnji.kada govorimo o terminu
jezik u filozofiji, mislimo na jezik kao govorni materijal,sustav rijeci i recenica.u tom smislu mozemo
definirati jezik kao sustav oblika izrazavanja koje je covjek razvio i kroz koji ocituje ono sto zeli
izraziti,da bi se sporazumio i prioprcio svoj spoznajni materijal.jezik nije nesto sto je u covjeka
urodeno,vec ga on stece tokom zivota i uci ga.postoje mnoge funkcije jezika.obicno se govori o
funkciji izrazavanja,prikazivanja i apeliranja.razlikujemo sintakticku,semanticku i pragmatsku funkciju
te denotativnu i konotativnu,prema tome da li je izraz usmjeren na oznacavanje neceg ili njegovo
znacenje ovisi od konteksta.razlikujemo i-funkcije i k-funkcije. I-funkcije su informativno-indikativna a
to se odnosi na tvrdnje,pitanja i zelje a k-funkcija se odnosi na to da li jezikom nesto priopcujemo,ili
nam sluzi u spoznaji.jezik se sastoji od prirodne jedinice a to je recenica.jezicni izraz ima vise odnosa:
prema govoritelju,prema slusatelju.

Jezik i znacenje

Problem znacenja i smisla jezicnih izraza sred.pojam je semantike ali i filozofije jezika.termin znacenje
pokusali su definirati mnogi filozofi i lingvisti.behavioristicko shvacanje izjednacuje znacenje rijeci sa
njenom uporabom.postoje 4 varijante: naprije jednostavno rijec ima znacenje kad se uporabljuje u
govoru.zatim znacenje je naucena uporaba rijeci,znacenje je funkcionalna uporaba rijeci te konacno
znacenje je uporaba prema poznatim pravilima..i rijeci bez znacenja mozemo poceti upotrebljavati po
nekim pravilima.psihologisticke teorije tumace znacenje rijeci predodzbom koja je s tom rijecju
povezana ili asocijacijom koju ta rijec budi.platonisticka teorija ima misao da imamo rijeci kao
materijalne,glasovne tvorevine te si mislimo znacenje koje se usmjeruje na odredeni
predmet.znacenje nije nesto sto se misli uz rijec,nego nesto sto se nalazi u samoj rijeci.to
wittgenstein potvrduje: jezik je sam nositelj misljenja,govori jednu recenicu i misli je.kao znacenje
neke rijeci mozemo uzeti to da je znacenje kao znanje kako se odredena rijec upotrebljava a koje je s
rijecju povezano.npr. mi znamo kako zvuci motor traktora ali nam je tesko izreci to znanje,stoga
znanje ne mora biti uvijek adekvatno.za znacenje je vazno da ga netko zna,tj.rijec stoji uvijek u
odnosu prema onom koji je nositelj znanja.ono sto rijec u jeziku zastupa ima u njoj svoj intencionalni
bitak,tj.ono je u rijeci kao cilj njenog znacenja.kada mislimo neku rijec,shvacamo ju kao znak jer ona
upucje na nesto od nje razlicito pa to zastupa.valja razlikovati rijec od misljenja.rijec je empiricka
datost.materijal rijeci je glasovni niz koji moze biti recen ili misljen.takav glasovni niz postaje rijec tek
kad dobije znacenje.tj.kad znamo za sto ga mozemo upotrijebiti.postoji poveznica izmedu rijeci i
pojma.ne mozemo naime zamisliti neki pojam a da nismo odmah zamislili neku rijec.no jedan pojam
se moze izraziti s vise rijeci,dok je pojam i misljen.

Ostvarivanje znacenja

Informiranje o znacenju rijeci zove se uvodenje rijeci u jezik.vazni preduvjet za uvodenje rijeci u jezik
je poznavanje jezika.puno je vaznije da nam netko kad ucimo jezik protumaci na situacijama kada je
pozeljno da se neka rijec upotrebi ili ne.svatko dakle uci jezik na temelju egzemplarnih uvodenja
rijeci.jezik se tumaci primjerima.uvodenje rijeci u jezik slicno je kao i postavljanje hipoteze u
prir.znanostima.glavna razlika je u tom sto znanstvene hipoteze se stvaraju na temelju zakona u
prirodi dok se kod jezika uporaba rijeci utvrduje njenom uporabom i ponavljanjem koja je varijabilna
pa su i zakoni promjenjivi.

Opcenitost znacenja

Svako je znacenje opcenito.u iskustvenoj stvarnosti otkrivamo mnoge slicnosti s opcenitoscu.ta

slicnost moze se primjeniti na sve slicne individue.opcenitost se sastoji u tome sto istim znakon
oznacujemo sve sto medu sobom ima neku slicnost.opcenitost trebamo traziti u intencionalnosti
pomocu koje i jezika upucujemo na stvarnost.slicnosti su dosta komplicirane jer ih ne bi smjeli
shvacati kao nesto zajednicko za sve predmete koje nazivamo istom rijecju.slicnosti se preklapaju i
krizaju,pr.pojam igra..tako se pojam moze prosiriti,tj.primjeniti na nesto slicno sto dosad nije bilo pod
znacenjem tog pojma,a to znaci da je tesko odrediti pojmu granice.u stvarnosti tesko je da sve bude
isto,vec je slicno jer se odnosi medu stvarima u svijetu mijenjaju,pa tako i pojmovi medusobno i u
granicama.granice rastu s obzirom koliko se neki pojam upotrebljava i u kojem vremenu.promjena
znacenja u prostoru i vremenu ocituje se kroz cinjenicu da nijedan covjek na svijetu ne govori isti
jezik.znacenje se takoder mijenja kroz generacije u jeziku putem usmene ili pismene predaje.temelj i
razlog tih promjena je u tome sto svakim novim iskustvom i novim informacijskim datostima pokazalo
se da nepromjenjijvost znacenja je nemoguca,vec varira.stoga nijednu informaciju nemozemo
potpuno predati od osobe do osobe u buducim vremenima.uvijek je medutim postojao ideal da se
stovri jedan potpuno jasan jezik.to se promatra u okvirima viseznacnosti i analogija.tu dolazimo i do
ekvivokacije kada se isti glasovni niz upotrebljuje u razlicitim znacenjima.potpuna viseznanost se
javlja kad se vise ne moze zamijeniti zajednistvo medu razlicitim znacenjima.sinonimnost je pak
suprotna stvar od ekvivokacije.rijeci ipak nisu uvijek jednoznacne.mogu se koristiti analogno.o
analogiji govorimo kad kod razlicitih nacina uporabe nekog izraza njegovo znacenje ne ostane isto ali
je uvijek sacuvana slicnost sa znacenjem koje se javlja u drugoj uporabii tog izraza.jednoznacnost ne
znaci pridavanje nekog izraza jednoj datosti.znakovi se pridavaju tvorevinama koji proizvodi ljudska
spoznaja time sto apstrahira i konstruira.jednoznacnost koristimo za jedan zajednicki nadpojam bez
ogranicavanja.pr.igra je nadpojam a njegovi podpojmovi mogu biti nogomet,monopoly i sl.

Odredenost znacenja

Definicija znaci ogranicavanje znacenja.tocnije opsega znacenja time sto se odreduje sadrzaj.sto je siri
sadrzaj manji je opseg i obratno.razlikuje se nominalna i realna definicija,tj.tumacenje
predmeta.deskriptivna defincija pokazuje opis odnosno kako neku rijec treba uporabiti u
jezik.preskriptivna pak ne moze biti ni istinita ili neistinita jer tvrdi nesto o jeziku.izraz koji se definira
naziva se definiendum a koji definira definiens.definicija nam sluzi da neki izraz zamijenimo
kracim,jednostavnijim.klasicni postupak definiranja je da odredimo najblizi rodni pojam i
razliku.nedostatak je samo sto je tesko odrediti taj najblizi rodni pojam.postoji i ekstenzionalna
definicija kad nabrajamo sve elemente na koje se neki pojam odnosi(alkani,alkeni,alkini-
alkemija).definiendum i definiens moraju biti istoznacni.definiens mora biti dobro odredeno
znacenje.realna definicija odreduje bit nekog predmeta.tu nam pomazu aristotelove predikabilije o
rodu,vrsti,razlici,vlastitosti i diferenciju.na temelju tih predikabiliija definiramo stvari analiticki i
sinteticki.medu izrazima postoji uvjetovanost koja se u logici naziva implikacija.neki izraz implicira
neki drugi ako ne moze biti istinit ili razumljiv bez uporabe,tj.razumljivosti tog drugog
izraza.npr.medvjed implicira zivotinju.za nase ljudsko definiranje stvari bitno je dakle da je medvjed
zivotinja ili da je Ante covjek :P ( mozd i medvjed hehe). Ako je neki izraz pak neovisan od konteksta i
u svim situacijama znaci isto dolazimo do denotacije izraza.no ako je za razumijevanje izraza nuzan
kontekst govorimo o konotaciji izraza.

Neopozitivizam i pretpostavke prirodnih znanosti

U novije se vrijeme u neopozitivistickim stavovima oblikovao smjer misljenja koji je podjednako

kontraran metafizici i kantovom kriticizmu.smatra da su metafizicki stavovi istobitno besmisleni kao i
kantovi sudovi.

Povijesni pregled razvoja pozitivizma

Pozitivizam ima svoje pretke kao engleske empiriste.iskustvo se tumaci kao psihologijska teorija o
asocijaciji ideja.asocijacijom ideja koje dobivamo kod opazanja,stvaramo opci zakon kojeg dalje
sirimo na sve slucajeve.otac pozitivizma je auguste comte.comte je zastupao ideju o 3 stadija razvoja
ljudskog duha. Prvom teoloskom stadiju,covjek zeli strukturu prirode i njenih procesa protumaciti
pretpostavkom postojanja duhova ili bogova koji ravnaju prirodom.tu imamo stupanj animizma-sva
je priroda ozivljena,politeizam i monoteizam.u drugom metafizickom stadiju covjek je vec kriticniji pa
je bogove zamijenio silama.tu je najvisi stupanj opca bitnost,priroda kao izvor svih pojava.vrhovni
stadij je pozitivni stadij u kojem covjek spoznaje ono sto je za znanost bitno,tj.zakone koji su summa
pravilnosti i stroge nuznosti prir.pojava.oznaka pozitivizma je sljedeca: a to je odbijanje svih
metafizickih teza i cinjenica i priznavanje samo pozitivnih,empirickih znanosti.izvoriste neopozitivizma
koj se rodio u pr.pol.20.st. bio je becki krug filozofa.tu se pojavio wittgeinstenov antimetafizicki stav
da je analiza jezika jedina prava zadaca filozofije koja pokazuje da je metafizika besmislena.o
metafizickim predmetima uzaludno je govoriti jer svojim recenicama tada ne pridajemo nikakvo
znacenje.kazao je: o cemu se ne moze govoriti,o tome se mora sutjeti.dusa beckog kruga je ipak bio
schlick uz ayera,carnapa i krafta.becki krug je izdao svoje 3 teze: da se metafizika odbaci kao
besmislica,nepostojanje neke filozofije koja bi bila osnovna i nad empirijskim znanostima i tautoloska
priroda istinitih stavova logike i matematike.pokret se nakon pada seli u ameriku gdje se naglasak
stavlja na jezik i logiku pa se zove logicki pozitivizam ili empirizam.stavljene su sljedece teze:
racionalizam je protivan iracionalizmu,tj.da znanje i vrijednosna spoznaja se moze provjeriti
pristupacnim sredstvima,nominalizam se pokazuje kao trajan na teoriju znacenja,antimetafizicka
orijentacija koja kazuje da metafizicki stavovi ne podlijegaju iskustvima,scijentizam,tj.vjera u nacelno
jedinstvo znanosti da se stoga i duhovne znanosti moraju prilagodini prirodnim.logicki empirizam zeli
filozofiju ocistiti od metafizike.teziste je misljenje da su tvrdnje metafizike bez ikakvog
znacenja.uporaba logike cini empirizam odlicnijim od tradicionalnog zbog iskustvenog provjeravanja i
analitickih sredstava.
Nauka Carnapa i Ayera

Carnap je u prvom redu nositelj ideja logickog empirizma.smatra nuznim preispitati i oblikovati
konvencije obicnog jezika.njegovo je misljenje da pojmovne nejasnoce iz kojih izvire metafizika
nastaju iz nase potrebe da sve ono ssto smatramo smislenim izravno ne povreduje sintaksu
jezika.gram.sintaksa ne odgovara logickoj pa su moguci prividni stavovi u obicnom jeziku.bilo bi
dosljedno istraziti naravne jezike i pronaci gdje oni dopustaju besmislene tvorevine.on je apriori
odlucio da naravni jezici nisu adekvatni te da treba otkriti idealni jezik koji bi iskljucivao sve
besmislenosti.da bi konstuirao takav jezik,pokusao je tazbiti sustav logicke sintakse kao nadopunu
gramaticke.u tom sustavu daje crte jezika koji je formuliran da pruzi jezicne odredbe pozeljne za
filozofiju.ishodiste njegovih nastojanja bilo je nacelo da su mnogi filozofski problemi zapravo prepirke
o tome koji je jezicni okvir najprikladniji za znanstveno istrazivanje.filozofska pitanja su cisto jezicne
naravi.to su pseudo-pitanja koja izgledaju da se odnose na objekte a zapravo se odnose na stavove i
misljenja.carnap dakle smatra da iskaz naravnog jezika koji nije pravi objektni stav nema znacenja ako
se neda prevesti u sintakticki. buduci da su pravi objektni stavovi u kojima izricemo cinjenice a
sintakticki u kojima formuliramo logicke odnose.sve sto dakle se neda potvrditi iskustvom i ne
predstavlja nuzan meduodnos je varka.no katz s druge strane tvrdi da carnap nigdje ne navodi
postupak za uvrstavanje bilo kojeg stava iz naravnog jezika u neku filozofsku kategoriju.radi se o
kategorijama koje su pseudo-objektne.takvi filozofski sustavi su proizvoljni.no da bi pruzili uvjerljiva
rjesenja moraju nuditi vise od onih rjesenja koja se slucajno pronadena drze kao pravilna.ako se za to
uvodi empiricka kontrola nad umjetnim jezicima onda se te jezike smatra idealiziranim
opisima.temeljni problem lezi u tome da carnap nije istrazivao naravne jezike da bi mogao odluciti da
li je istina da podrucja obicnog jezika zbilja jesu toliko neodredena i nepravilna.

Ayer pak takoder smatra da za rjesavanje filozofskih problema potrebno je izraditi metodu za
eliminaciju metafizike.zapocinje kritom metafizike da filozofija daje spoznaju stvarnosti koja
transcendira svijet znanosti i zdravog razuma.njegovo misljenje je da biti metafizicar moguce a ne
vjerovati u neku irealnu realnost.jedan nacin napada i pitanja je da li metafizicar treba isto zapoceti
od osjetnih datosti i evidencije i ako jest tako kako ce ga to dovesti to transcendencije?na temelju
empirickih premisa to je nemoguce.no mozemo reci da neki zakljucak nemora biti neistinit ako slijedi
iz nedovoljno navodenih premisa.stoga ne mozemo odbaciti metafizicki sustav kritizirajuci nacin
njene pojavnosti.kritiku treba usmjeriti na narav onih stavova koje ona daje.to je bitni ayerov
smjer.on tvrdi da nijedan stav koji se odnosi na stvarnost sto transcendira granice moguceg osjetnog
iskustva ne moze imati nikakvog doslovnog smisla.ayer za to daje okvir kroz doslovni smisao
jezika.trazi kriterij pomocu kojeg bi mogao ispitati izrice li neki stav pravi sud o stanju stvari i pokazati
da metafizicki stavovi ne zadovoljavaju taj kriterij.zato formulira kriterij provjerljivosti.ayer pravi
razliku izmedu prakticne i nacelne provjerljivosti.mnoge iskaze mozemo lako provjeriti,dok za druge
treba vise truda.ima iskaza koje ne mozemo provjeriti jer nemamo prikladnih sredstava.ayer navodi i
provjerljivost jakoh i slabog smisla.kao kriterij smislenosti stavova ne moze se uzeti provjerljivost
jakog smisla jer bi onda kao besmislene morali odbaciti i sve prirodne zakone buduci da takvi iskazi ne
mogu se utvrditi konacnim brojem opazanja.ayer kaze da je za smisao iskaza dovoljna provjerljivost u
slabom smislu.imamo li neki iskaz moramo se pitati bi li neko opazanje bilo relevantno za odredivanje
njegove istinitosti ili ne.ako je odgovor ne,iskaz je besmislen.taj kriterij stavlja metafiziku kao
besmislenu.uvodi termine izravno i neizravno provjerljiv stav.stav je izravno provjerljiv ako ili sam
iskaz opazanja ili je takav da iz njega slijedi bar jedan iskaz opazanja.iskaz je neizravno provjerljiv ako
zadovoljava uvjete da iz njega slijedi jedan ili vise provjerljivih iskaza koji se ne mogu izvesti iz drugih
premisa te da te druge premise ne ukljucuju iskaz koji nije analiticki provjerljiv.ayer odbija i
popperovo nacelo konacne opovrgljivosti prema kojem je neki iskaz smislen onda kad moze biti
oporvrgnut iskustvom.postavimo li neku hipotezu necemo je nikad moci konacnim nizom opazanja
moci provjeriti ali postoji mogucnost da se opovrgne.no taj princip ima slabu stranu.singularni sudovi
neogranicenog podrucja ne daju se konkluzivo falsificirati..sve o govori kako je tesko naci prikladan
kriterij da se eliminiraju metafizicki stavovi kao besmisleni.

Osvrt

Govoreci o ljudskog spoznaji ne mozemo je nikako ograniciti na osjetnu spoznaju kako smatra
empirizam,tj.pozitivizam.svaku spoznaju izricemo opcim pojmovima.osjetna spoznaja ne moze
cinjenice uociti i protumaciti jer su cinjenice uklopljene u vece sklopove.svaka ljudska spoznaja
nadilazi konkretnu situaciju i stavlja je u opci okvir.u svojoj spoznaji covjek nije samo pasivni primatelj
osjetnih utisaka izvana(a to je radikalna tvrdnja pozitivizma) nego je nuzno i aktivan unoseci
nadiskustveni element u svoju spoznaju.drugi prigovor je u svim oblicima pozitivizma.princip
verifikacije dijeli sve ljudske smislene iskaze na empiricki provjerljive i analiticke a sve ostale
proglasava besmislenim.u tom slucaju i taj princip treba se primjeniti na sebe samog jer i on zeli biti
smislen.taj princip takoder zeli nesto sadrzajno reci pa ga nemozemo ubrojiti u logicka pravila.dakle
postoji stavovi koji nisu empiricki provjerljivi te da je i sam princip besmislena metafizicka
tvrdnja.tvrdnja da je stvarnost sastoji od cinjenica koje su osjetilima spoznatljie i da je objektivna
stvarnost koja se moze ispititati metodama prir.znanosti,potpuno je proizvoljna.takve metode
temelje se na opazenim pojavama iz kojih se uzimaju momenti koji su konstantne naravi.iskljucuje se
ono kvalitativno i individualno.nastaje dojam te je jedino ono realno sto je kvantitativno.to je
zabluda.ono kvalitativno i individualno je u pojavam neponovljivo i jedincato.

Pretpostavka prirodnih znanosti

Neopozitivisti su smatrali da je ideal stroge znanstvenosti ostvariv u prirodnim znanostima,dok

metafizika tu ne moze nista reci.ako pozitivizam prihvaca samo one iskaze koji se odnose na nase
osjetno iskustvo onda i iskazi prir.znanosti postaju problematicni.iskazi prir.znanosti cine
pretpostavke koje se ne daju obrazlozii samo osjetnim iskustvom.treba se postaviti pitanje sto je
zapravo predmet koji je osjetilu dan.ako je to samo nas dozivljaj onda se evidencija iskaza nemoze
interpersonalno provjeriti,a to je uvjez za znanstvenu provjeru.npr ako kazem: ja vidim crni laptop s
bijelo ocrtanim tipkama;to jest iskustvo koje mi govori da cu ga opet tako vidjet i sutra no da li je to
stoga onda samo moj dozivljaj,tj.iskustveni osjet vida i dodira ili se moze taj moj iskaz potvrditi da
mene nema? Problematika se pojavljuje u teorijama prokolarnih stavova carnapa i neuratha.ti bi
stavovi bili vrsta protokola nasih opazanja koji bi opisivali sadrzaj nasih iskustava,pojave i cinjenice
koje se mogu spoznati.oni bi imali oblik: Ante je u vremenu t(20:43h) u sobi(na tom i tom mjestu)
promatrao laptop(to i to).carnap tvrdi da takvi stavovi ne moraju biti icim potvrdeni nego oni sami
sluze kao potvrda i osnova za sve druge znanstvene iskaze.schlick pak smatra da onaj koji je
protokolirao neku pojavu,morao je pogrijesiti.on preporucuje tzv.konstancije cinjenica ovdje,ovo tu
kojih se istinitost moze provjeriti neposrednim promatranjem i usporedbom sa stvarnoscu.to sluzi za
provjeravanje pretpostavki.neurath je pak dopustio mogucnost da se koji protokolarni stav izbrise
ako protuslovi sustavu.time je oduzeo apsolutnu vrijednost koju je carnap dao.popper kaze za sve to
da je to psihologizam sveden na formalni nacin govora.prigovara sto neurath nije dao skup pravila
koja bi ogranicila proizvoljnost brisanja ili prihvacanja nekog protokolarnog stava.popper tvrdi dalje
da se prirodni zakoni nemogu verificirati.ta tvrdnja pociva na cinjenici da prir.zakoni imaju oblik
neogranicenih stavova i tako ukljucuju neogranicen vroj slucaveja svoje primjene.buduci da nam je
moguce provjeriti samo konacan broj slucajeva,prirodni zakoni su empiricki neprovjerljivi. Ako bi ih
ogranicili na samo dosad promatrane slucajeve,oduzeli bi im gl.ulogu da prognoziraju
buducnost.popper smatra da do hipoteza ne dolazimo promatranjem.ona su otkrica i uvidi do kojih
se ne dolazi racionalnim putem.da bi smo takvu neku pretpostavku potvrdili idemo za tim da je
opovrgnemo a je da je potvrdimo.npr mozemo reci: svi su ljudi ziva bica.to mozemo reci kao: ne
postoji ijedan covjek koji nije zivo bice.ako pronademo negdje covjeka koji nije zivo bice tu ce mo
cinjenicu izreci egzistencijalnim stavom: tu i tu postoji covjek koji nije zivo bice.takve stavove popper
naziva bazicnim,osnovnim jer one sluze kao baza za prosudivanje opcih hipoteza.svaku dakle tezu
koja se s uspjehom obrani od svih pokusaja opovrgavanja mozemo smatrati empiricki utvdenom.po
tome se empiricki stavovi razlikuju od metafizickih.nasuprot svemu tome,kuhn je ustvrdio da
prirodne znanosti ne daju racionalno utemeljenje jer ne postoje ni induktivni ni deduktivni kriteriji za
tu racionalnost.prema njemu,razlicite vrste znanosti ovise od vise cvrstih misljenja koja sluze
tumacenju pojava.takva shvacanja kuhn naziva paradigmama.paradigma je osnovni intuitivni stav
prema nekoj pojavi koja se jedva da izreci definiranim iskazima.te paradigme odreduju koja ce
pitanja znanstvenik smatrati vaznim i koji ce pokusaji rjesenja doci u obzir.one odreduju i
promatranje nekih pojavazato kuhn smatra da su sva promatranja teorijski opterecena,tj.neutralna
promatranja ne postoje.znanstvenik samo rjesava zagonetke.no kada neka paradigma ne obecaje
uspjesno rjesavanje problema mora se zamijeniti novom.no to traje neko vrijeme pa tako nastaju
znastvene revolucije.feyerabend pak se protivi kritickom racionalizmu i popperu prema kojima u
znanostima postoje pravilnosti. Napredak znanosti za njega pozciva na iracionalnostima,odbacenim
nauka.anove teorije nisu nastajale na osnovi boljih argumenata nego zbog povoljnih psiholoskih
uvjeta.on zahtijeva radikalni pluralizam.znanstvenik se ne mora ustrucavati raditi sa hipotezama koje
protuslove priznatim teorijama.i kuhn i on prihvacaju termin nesumjerljivost da istaknu glediste kako
nema zajednickog mjerila u opazajnim sudovima koji su neovisni od teorije.smatraju da znanstvene
teorije ne ovise o opazajnim uvidima nego se uvijek odnose prema pretpostavkama i interesima
znanstvenika.no tu se javlja neslaganje jer znanstveno promatranje se uzima kao prinicp
objektivnosti.postoji dakle 4 razlicita pristupa: po humeu prirodne znanosti postupaju induktivno ali
neracionalno.po carnapu induktivno i racionalno po popperu ne induktivno i racionalno a po kuhnu
neinduktivno i neracionalno.vidimo da smo kao ljudi skloni prebrzo prihvatiti tvrdnje znanosti bez
uvida da i one kriju mnoge probleme.javlja se problem indukcije.znanosti ne mogu se temeljiti na
pojedinacnim promatranjima nego na opcim iskazima.empiricke znanoasti pak moraju polaziti od
pojedinacnih opazaja jer jedino tako se stece iskustvo.induktivno zakljucivanje sastoji se u
pretpostavci da ono sto vrijedi za odreden broj promatraca prosirimo na sve slucajeve nekog skupa
pojava.kod poppera je potrebna indukcija no odbacio ju je jer psotoje razliciti stavovi.mill je pak
pokusao da se principi indukcije pronadu polazeci od cinjenice da se dogadaji ne dogadaju
slucajno.prema tome princip indukcije sadrzao bi se u pretpostavljenim premisama svih
zakljucaka.takve premise bile bi neki temeljni postulati.svi principi pretpostavljaju da u svemiru
postoji jednolikost,pravilnost ili red koji nam pokazuje da uvijek ocekujemo jedan ucinak.skocimo li s
mosta u rijeku ocekivat ce mo da necemo lebdjeti u zraku,jer do sad smo svaki put pali( ako
prezivimo :P ) .no hume smatra da pretpostavljanje evidentnih postulata ne pomaze puno u
opravdanju indukcije. Jer ili citav proces zakljucivanja cini trivijalnim(u premisama nam je sve vec
jasno) ili premise nisu opravdane.prirodni zakoni se cesto opravdavaju primjenom nacela prirodnog
teremnizima,tj.fizickog principa uzrocnosti.ta spoznaja uvjeta ne moze se uvijek pokazati kao
jasna.pr. su heisenbergove relacije neodredenosti.skolastici opravdavaju proces induktivnog
zakljucivanja temeljeci ga na metafizickim uzrocima.svaka aktivnost koja postoji kod bica,postoji jer je
u samo naravi tog bica.to je nuznost koja se javlja.nema smisla dakle reci da ako skocimo s mosta u
rijeku,slucajno padamo.induktivni zaključci dopustaju samo fizicku nuznost na kojoj se temelji
hipoteticka sigurnost.jer opazanje regularnih pojava ne dopusta uvid u metafizicku bit materijalnog
bica, te na temelju indukcije ne mozemo govoriti o nuznosti.no neki neoskolastici poput grimma
smatraju da indukcija dobiva snagu ako se poveze sa dedukcijom,tj.analitickim principma poput
principa dovoljnog razloga.ako se nesto redovito dogada to nije dovoljan razlog da budemo sigurno u
to da ce se uvijek dogadati.redovitost ne opravdava zakonitost i sgurnost.no redovitost nije
slucajna.redovitost je nuzna po uzrocima.vezemo li dedukciju uz indukciju promatrat ce mo tako da
silazimo s viseg.polazimo od nekog bica uopce i od njegovih principa pa tako dolazimo do sigurnih
zakljucaka.

Sigurnost posrednih i nadiskustvenih spoznaja

Kriticki realizam

Postavlja se pitanje mozemo li na podrucju egzaktnih znanosti doci do bilo kakve spoznaje.naucili
smo da je spoznaja nesumnjiva kada dolazi do direktnog dodira izmedu subjekta i objekta.

Pregled nekih misljenja

Aristotel je tvrdio da je nemoguce dokazivanje pojedinacnih supstanci.razlog za to on vidi u tome sto

takve supstasncije u sebi sadrzavaju materiju,a ona ih cini propadljivima te stoga mogu opstojati i
neopstojati.nemoguca je definicija onoga sto moze biti drukcije nego sto jest.pojedinacna definicija je
stoga neizvjesna te prava nije ni moguca.neki filozofi su trazili druge kriterije za njihovo
utemeljenje.osnivac skotske skole,reid kao protivnik humeovog skepticizma,pokusao je rijesiti
problem tako sto je realnost vanjskog svijeta i uzrocnu vezu zasnivao na vrsti naravne vjere zdravog
razuma,buduci da je racionalno utemeljenje nemoguce.tako je slicno mislio i balmes,oslanjajuci
uvjerenje u stvarnost osjetno opazenih predmeta,vjeru u ljudsko svjedocanstvo te da nikakav red ne
nastaje slucajno vec na tzv.intelektualnom instinktu koji se ne smije zamijeniti irealnim.neki su se
filozofi pak pozivali na dozivljaj ljudskog htijenja i djelovanja.u tom se iskustvu otkriva svjesno ja kao
moc koja vanjski svijet dozivljava kao ne-ja.de biran kaze hocu,dakle jesam.dozivljaj svjesnog ja u sebi
krije iskustvo o djelatnom.postojala je i emocionalna teorija o realnosti svijeta koju je razradio
hartmann.temelji realziam na nauci o emocionalno-transcedentalnim cinima.pravi trans.karakter u
spoznavanju imaju nasi emocionalni cini.u te cine spada covjekov dodir sa drugim osobama i
stvarima,teznja,htijenje,trpljenje.ti cini daju svjedocanstvo za transcedentalni bitak pa su svjedoci
stvarnosti svijeta.hartmann razlikuje 3 vrste: receptivni,prospektivni i spontani emoc.cini.kroz prvu
vrstu cina(trpljenje) covojek dozivljaja realnost svijeta kao otpor,u drugoj vrsti on se usmjeruje prema
buducnosti te u spontanim cinima covjek je aktivan i suzbija otpor.smatra da objektivne evidencije
nisu moguce jer je svaka nama poznata evidencija modalitet nase svijesti pa je samo
subjektivna.kriteriji istine su stoga relativni.slicno je mislio i heidegger.stavlja znanje o realnosti
svijeta u covjeka a ne u cisto spoznavanje.pitanje o realnosti je za njega besmisleno.jedini kriterij
istine se odvija u samootkrivanju bitka u bicu.biti istinit se mora shvatiti kao biti otkrivajuci.

Spoznaja izvanjskog svijeta

Za opravdanu istinitost tvrdnje o postojanju vanjskog svijeta potrebna nam je evidencija.realizam

svijeta,koji je i metafizicko pitanje,valja opravdati pred raznim oblicima fenomenizma.fenomenizam
oprice nasu evidenciju o vanjskim predmetima jer smatra da nam je dostupan samo svijet fenomena
prisutan u nasoj svijesti.zastupao ga je berkeley koji je cak zanijekao opstojnost materijalnog svijeta a
svijet fenomena u nasoj svijesti stvara Bog.njegovo misljenje se naziva imaterijalizam.puno je vazniji
kantov fenomenalizam koji se naziva i kriticki realizam,koji zastupaju i skolastici.smatra da imamo
evidenciju o opstojnosti vanjskog svijeta te donekle spoznajemo njegovu narav.prema tom
nauku,ljudska spoznajna djelatnost i ljudska svijest potpuno su otvorene prema materijalnom svijestu
koji postoji neovisno od te djelatnosti.covjekova umna djelatnost izvrsava se u povezanosti s
osjetilima a osjetilne datosti vjerno predocivanje konkretne stvarnosti.u dohvacanju vlastitog
objekta,osjetilo je nepogresivo.spoznaja je dakle ljudska djelatnost .trag subjektivnog u spoznaji
nalazi se na svim raznimama spoznajnog cina: u osjetu,slici,dodiru.pojmu,sudu.zauzeti realisticki stav
znaci prihvatiti realnost materijalnog svijeta a to van steenberghen naziva kozmicki realizam.taj
realizam priznaje da ljudska svijest dohvaca i zasebnost tjelesnog svijeta te da o njemu moze dostici
znanstvenu spoznaju.taj realizam je empiricki,objekt je razlicit od subjekta,on je intelektualisticki
realizam,tj,um reagira na transcedentalnu datost materije,intuicionisticki je,tj.osjetilna intuicija
stavlja subjekt u neposredan odnos sa stvarnim objektom te taj realizam je kriticki jer ostavlja mjesto
za subjektivnost svijesti subjekta.neposredni realizam prihvaca realnost svijeta bez nekog procesa
zakljucivanja.slika objekta pomaze spoznajni cin,no mi ne spoznajemo sliku vec objekt,stvar.prema
tome mi nismo svjesni osjetne slike predmeta.posredni realizam dopusta samo posrednu evidenciju
predmeta.za spoznaju stvarnosti potrebno je zakljucivanje na temelju osjeta kao svjesne
cinjenice.potreban je princip svrhe,tj.nasa osjetila koju su usmjerena na materijalni svijet ne bi imale
svrhe kad nebi postojao taj osjetilni svijet.no stvar je u tome sto osjetila nam kazu kakvo je nesto a ne
da li to uistinu jest.stvarno postojanje nekog predmeta ne moze se dohvatiti osjetilom.no van
steerberghen misli suprotno od de vriesa.smatra da ne mozemo spoznati kvalitete objekta a da ne
dohvatimo njegovu realnost,jer kvaliteta je ono sto na predmetu egzistira.kad npr.sanjam uvjeren
sam da dohvacan realne kvalitete objekta.tu razlikujemo percepciju od slike.kod opazanja predmet je
takav kakav je nazocan pred nama dok u percepciji,zamisljanju,slici predmet je samo predocen.dakle
preko svih osjetila moja je svijest otvorena za svijet.

Opravdanja vanjskog svijeta u analitickoj filozofiji

Kant postavlja pitanje: kako mogu znati da moje dvije ruke postoje?time sto cu podici obje ruke i reci
da kad cinim gestu desnom rukom,kazem ovo je jedna ruka te kad cinim gestu lijevom,kazem ovo je
druga ruka.moore drzi da je to kantov dobar dokaz jer zadovoljava uvjete da se premise razlikuju od
zakljucka,ono sto tvrdim u premisama to doista znam a ne samo da vjerujem u to,zakljucak slijedi iz
premisa.no moore smatra da mozemo znati stvari bez da ih mozemo dokazati.i tu se takoder nalaze
premise dokaza.zastupa zdravorazumsko opravdanje koji smatra da je bolje za nas prihvatiti
zdravorazumska uvjerenja npr.da postoje drugi ljudi osim mene koji misle i osjecaju.moore smatra da
realizam se ne moze dokazati ni pobiti ali se moze opravdati.realizam je dio zdravorazumskog
razmisljanja,ako su biokemijske teorije istiniite,i realizam je istinit.argument o jeziku kaze isto.za
disksiju su potrebni jezicni izrazi.ljudski jezik je deskriptivan a takve rijeci su uvijek
realisticne.epistemoloski pravci poput pozitivizma,idealizma i fenomenalizma su pogresni.popper
dalje odbacuje empiristicku teoriju da je covjekov duh tabula rasa.te smatra da covjek na svakom
stupnju zivota vec posjeduje neko znanje u obliku ocekivanja.znanje nikad ne pocije od 0 nego od
nekog pozadinskog znanja koje se uzima kao sigurno.postavlja 2 teorema: sve steceno znanje sastoji
se od modifikacija nekog oblika znanja koje je postojalo i prije i da svaki rast znanja sastoji se od
poboljsanja prethodnog u nadi da se priblizi sto vise istini.na temelju tih teorema,popper odbacuje
svaku subjektivnu epistemologiju koju zastupaju empiristi kao i mogucnost opazajnog iskustva.i
zdravorazumskoj teoriji predbacuje sto govori da postoji samo jedna vrsta znanja koju on naziva
subjektivnim.subjektivno znanje je ono organizmicko jer se satoji od dispozicija organizma dok se
objektivno sastoji od logickog sadrzaja nasih teorija.predlozio je nauku o 3 svijeta: fizicki,svijet
iskustva i svijet logicikih sadrzaja.sve nase subjektivno znanje dakle ovisi od svijeta logickih
sadrzaja.javlja se hipotetski realizam s pitanjem kako utemeljiti spoznaju.postulat utemeljenja se vrti
u krug.no ne treba prihvatiti apsolutni skepticizam kako kaze vollmer.svako nase znanje je
hipotetsko.no to ipak ne znaci da te stavove treba drzati neistinitima.filozofski postulati imaju
obiljezje principa.vollmer ih nabraja 10: postulat realnosti-postoji realan svijet,neovisan od opazaja i
svijesti,postulat strukture-realni svijet je konstruiran,prir.zakonima,postulat kontinuiteta-medu svim
podrucjima stvarnosti postoji povezanost,izmedu biljaka i zivotinja.postulat tude svijesti-i druga bica
posjeduju opazaje i svijest,postulat uzajamnog djelovanja-nasi su organi podrazivani od realnog
svijeta,postulat funkcije mozga-misljenje i svijest jesu funkije mozga.postulat objektivnosti-znanstveni
iskazi moraju biti objektivni,povezani sa stvarnoscu.postulat heuristike-radne hipoteze moraju
poticati istrazivanje a ne prijeciti.postulat spoznatljivosti-cinjenice iskustvenih znanosti mogu se
opisati prir.zakonima i postulat ekonomije misljenja-nepotrebne hipoteze valja izbjegavati.prvih 7
postulata oblikuju hipotetski realizam.dakle svijet postoji kao takav koji je neovisan od svijesti,zakoni
struktuiran,medusobno povezan,spoznatljiv na temelju opazaja i svijesti,misljenja i objektivne
znanosti.za razliku od kritickog realizma,hipotetski pociva na hipotezama sto nece preciti da
znanstvenik vjeruje u taj svijet,iskazi premda su slabiji ne znaci da su neistiniti.spoznajom svijeta se
bavi i izravni i neizravni realizam.neizravni pretpostavlja da je za opazanje predmeta u svijetu
potrebna osjetilna datost.izravni realizam pak tvrdi da su predmeti naseg opazanja stvarni objekti koji
postoje neovisno od spoznavatelja..izravni realizam sse dijeli na naivni i znanstveni.naivni drzi da
predmeti sadrzavaju sve osobine,tj.oni nemaju samo oblik i veliicinu nego su i vrucii hladni i okrugli i
kockasti,fini,kiseli,slatki..znanstveni pak smatra da predmeti ne sadrzavaju sve te osobine jer neke od
njih ovise od odnosa prema subjektu.znanstveni realizam zadrzava izravno opazanje svijeta ali ga
suzava samo na neke osobine.

Temelji povijesne spoznaje

Izvanjski svijet je pojam koji je dosta neodreden no njime razumijemo materijalne predmete oko
nas,druge osobe i dogadaje koje mozemo spoznavati.mnoge spoznaje stecemo ucenjem od drugih a
ne samo svojim opazanjem.to vrijedi za prirodne znanosti.no postoje iskustvene cinjenice koje su
tako jedinstvene da se vise nikako nedaju ponoviti.a takve su cinjenice grada povijesnih znanosti.za
njihovo poznavanje ograniceni smo na svjedocanstvo drugih.znanost se ne bavi inace pojedinacnim
cinjenicama no s obzirom na narav covjeka,na njega utjecu ipak djela drugih ljudi.covjek je drustveno
bice koje zivi u zajednici,od nje prima jezik.bez zivota u zajednici covjekov zivot je nezamisliv.covjekov
duh je usmjeren na razumijevanje vlastite povijesne bastine iz koje potjece on sam ili drugi.djela
ljudske kulture se mogu pravilno shvatiti i spoznati tek onda ako se shvati namjera
stvaratelja.znanosti se dijele u teoriji na iskustvene i neiskustvene kao sto su filozofija,teologija.no i
iskustvene znanosti sadrze skup duhovnih i prirodnih.prirodne traze ono opcenito sto vrijedi o
mnogim stvarima.u prirodi se stoga javlja kauzalni determinizam.duhovne znanosti se pak bave
covjekovim duhovnim zivotom.tu se ubrajaju znanosti jezika,umjetnost,religija i sve sto cini kulturu.tu
se promatranje i spoznaja usmjerava na pojedinacno,konkretno u njegovoj neponovljivosti.zato
kazemo da se duhovno stvaralastvo odvija povijesno,pa se duhovne znanosti trude oko razumijevanja
povijesti.povijest promatra prosle dogadaje koji su se zbili na osnovi ljudskog djelovanja i duha.covjek
stvara u povijesti,u prostoru i vremenu i zato je to neponovljivo.no postoje i povijesne nuznosti i
prividna ponavljanja,npr.istih pogresaka.kroz povijest se stvara ljudska kultura.jedini put da se doze
do povijesnih spoznaja je u utvrdivanju proslih neponovljivih cinjenica.a taj put se ostvaruje
svjedocanstvom drugih ljudi.svjedocanstvo je cin kojim covjek priopcuje svoj kognitivni sadrzaj
drugom.no javlja se problem da li ce svjedocanstvo uvijekk poklapati sa stvarnoscu i biti istinito.da li
se svjedocanstvo poklapa sa uvjerenjem svjedoka? Od slobodne volje ovisi hoce li svjedok priopciti
svoje znanje ili ne.to utjece na vjerodostojnost.no postoji moralno nuzna veza izmedu vanjske
komunikacije svjedoka i njegova uvjerenja pa je zato sigurnost spoznaje donekle i
zadovoljena.mozemo se ponukati nacelom da nitko ne laze bez koristi kada je svjedok u
pitanju.sigurnost povijesnih cinjenica mozemo ostvariti slaganjem vise izvora..to su povijesni izvori
koji nam garantiraju objektivnost i vjerodostojnost sadrzaja.tesko je pomisliti da je podudaranje
slucajno.druga sigurnost pociva na vjerodostojnosti svjedoka i njegove autenticnosti.od velike je
vaznosti od koga tocno potjece neki dokument.

Slaganje svjedocanstva-temelj sigurnosti

Takva sigurnost pociva na konvergenciji,tj.medusobnom slaganju mnogih razloga koji idu u prilog.ti
razlozi koji se usmjeruju u istom pravcu dopusta zakljucivanje koje nam vise ne moze biti
dostupno.newman se pitao koliko je opravdano pristati uz neke tvrdnje koje ne mozemo izravno
spoznati kao sto su religijske istine.postoje dakle spoznaje u koje smo uvjereni: da cu i ja jednog dana
umrijeti, krk je otok,biblija nije krivotvorina.bez sumnje dakle mozemo dati odgovore na ta
pitanja.smatra da u covjeku postoji poseban osjecaj za zakljucivanje kao instinkt po kojem ljudi
odmah znaju reci sto je za njih bolje( voda ili otrov) ,tko im je prijatelj a tko neprijatelj.takav se nacin
zakljucivanja ne krece od apstraktnog na konkretno nego od konkretnog na konkretno.ta metoda se
temelji na gomilanju vjerojatnosti koje su presitne da bi se koristile pojedinacno.mnoge dakle
spoznaje ne mozemo do kraja opravdati samo logickom dedukcijom ali nam vjerojatnost razloga
pruza sigurnost da iskljucimo sumnju.no i sama konvergencija moze nekad ispasti
nevjerodostojna.pretpostavka slucaja nije uvijek konacno utemeljenje takvih pojava.primjerice ako
bacamo kockicu psotoji vjerojatnost da ce mo dobiti 6 no ako smo svaki put dobili 6,a da nije u
pitanju manji broj bacanja,slucaj je iskljucen te ce mo se zapitati: pa dobro koji je jarac s tom
kockicom(ili bar onaj koji igra protiv nas covjece ne ljuti se :P ... kada postavimo pitanje o sigurnosti
takvih zakljucaka koji se ne mogu pozivati na izravnu evidenciju nego samo na trajnost slucaja,dolazi
do puke vjerojatnosti a ne na apsolutnu sigurnost.imamo razlicite stoga stupnjeve sigurnosti: uz
apsolutnu imamo i hipotetsku.razlika se sastoji u stupnju evidencije.eviencija se odvija prema tome
kolikom jacinom suda se moze iskljuciti neka druga tvrdnja.no prema nekim spoznaja moramo se
zadovoljiti nizim stupnjem sigurnosti.kod fizicke sigurnosti oslanjamo se na uvid u narav nekog bica te
na temelju tog uvida stvaramo zakljucke.takvi su uvidi npr.prirodni zakoni koji su nematerijalni no
ipak su trajni i nepromjenjivi.npr svi prihvacamo tvrdnju da je beton cvrst pa mozemo graditi
gradevinu znajuci da ce ostati cvrsta i stabilna.moralnu sigurnost temeljimo na trajnosti i cvrstoci
osobnog djelovanja.kada se povjeravamo nekoj osobi,prijatelju vjerujemo onda njegovim
obecanjima.to su hipotetske sigurnosti zbog mogucih iznimaka neki nazivaju sve to tek manjom
vjerojatnoscu.svaka hipotetska sigurnost se temelji na konvergenciji mnogih,za sebe tek vjerojatnih
razloga,koji su jaki toliko da nam daju prakticnu sigurnost.kada bi npr sumnjali u sve teze
konvergencije,onda bi nas zivot postao nemoguc. Pr: kada ne bi imali moralnu sigurnost,povjerenje u
ikojeg covjeka na kugli zemaljskoj,sumnjali bi u postojanje nas samih i drugih jer bi bili izolirani od
svijeta.ako bi se drzali pak tvrdnje da nikad ne izreknemo ni jednu tvrdnju a da nismo apsolutno
sigurni u njenu istinitost onda bimo se morali odreci jezika.to je fanatizam sigurnosti koji
onemogucuje ikakvo spoznavanje.ako ne postoje dakle ikakvi drugi razlozi osim
konvergencije,tj,sumiranja vjerojatnih razloga,onda je nedvojbeno da pristanemo uz to.to nacelo se
oslanja i na nacelo uzrocnosti i na toj osnovi dobiva svoj elan.no konvergentna sigurnost je tek
vjerojatna te nije u istom rangu kao matematicka.u mnogim zivotnim slucajevima zadovoljit ce mo se
vjerom da se ne varamo u nesto.npr stavimo li stopalo u cipelu,znamo da imamo 5 prstiju i kad
skinemo carapu i odemo se tusirat.dakle kao ljudi prihvacamo spoznaje koje su samo vjerojatne kao
sigurne jer su prokusane kroz mnoge dokaze,situacije.
Pobijanje skepticizma i relativizma

Skepticizam odbacuje svaku mogucnost sigurne spoznaje pa je nuzno u sve sumnjati.relativizam

dopusta subjektivno mjerilo istinite spoznaje tako da ono sto se meni cini istinito,tebi koji citas se
moze ciniti to kao neistinito.takve stavove uvidamo jos u grckoj filozofiji kod sofista.skepticizmu se
predbacuje da on svoju tvrdnju o nemogucnosti svake spoznaje postavlja kao sigurnu istinu a tvrdeci
da nista nije sigurno,ipak prihvaca nesto kao sigurno..a to je ta teza da svaka spoznaja nemoguca za
spoznati.tako dolazimo do protuslovlja.ako je proglase i samo vjerojatnom,ta vjerojatnost mora imati
neki temelj inace nikakav sud nije moguc.kad bi dakle skepticka tvrdnja bila istinita,ta se istina nebi
mogla ocitovoati jer cim bi se ocitovala prestala bi biti istinita.jer istina koja se tvrdi istinitiom mora
imati neki razlog,a skepticizam i to odbacuje.no stegmuller smatra da skepticizam nije moguce
pobiti.te takoder da nema smisla ga ni utemeljiti.spoznajnoskepticki stav je takav da izrice nevjeru u
svaku vrstu uvida i spoznaju a takav stav se neda utemeljiti jer svako utemeljenje aludira na
evidenciju.no smatra opet da zato nebi bilo istinito ono sto tvrdi i skeptik?potpuni relativizam vodi u
skepticizam pa je pobijanje tog stava istobitno.vidimo da je opseg apsolutno jasnih spoznaja doista
malen.no to nije razlog za pretjerivanje.taj se opseg moe siriti spoznaja kod kojih ne mozemo dostici
vrhunac stupnja sigurnosti,jer ipak imamo posrednu evidenciju koju nam osigurava konvergencija
mnogih pojava i razloga.

Spoznaje a priori i uvid u nacelo protuslovlja

Vodimo se nacelom da nista ne ulazi u ljudski um a da prethodno nije proslo kroz osjetila.no pokazalo
se takoder jasnim da empiristicki pristup nije odrziv jer ne moze protumaciti osnovne pojmove.svi
opci iskazi pretpostavljaju spoznaju koja nadilazi osjet i iskustvo.dolazimo do pitanja kako dolazimo
do opcih uvida i prvih principa.buduci da do takvih spoznaja ne dolazimo putem iskustva ili
osjeta,takve se spoznaje zovu apriorne.pokazat ce se da je uvid u apsolutnu vrijednost principa
osnovni preduvjet svake spoznaje.temeljni princip svake spoznaje o kojem ce biti rijec jest nacelo
protuslovlja.

Povijesni pregled problematike principa

Spoznaja koja se dogada prije svakog iskustva naziva se apriornom.Platon je kazao da apriorna
spoznaja stoji nad osjetnom.naukom o sjecanju,zelio je pokazati kako covjek i prije osjetne spoznaje
posjeduje vazne uvide.njegova gnozeologija je potpuno podredena metafizici prema kojoj je
stvarnost idejnog podrijetla,dok su materijalne stvari tek sjena ideja.dakako te materijlane stvari ne
mogu biti pravi spoznajni predmeti jer su tek odsjaji ideja,nisu realni.nematerijalne predmete
dohvacamo duhovnim rastom.prvi krscanski mislioci su bili platonisti.augustin je odbacio platonovu
tezu o opstojnosti duse prije rodenja(preegzistencija) ali je i on bio uvjeren da se opce i nuzne
spoznaje ne mogu protumaciti samo osjetilnim putem.augustinov nauk nas vodi do teorije
iluminacije,Bozjeg rasvjetljavanja pomocu kojeg dolazimo do uvida u nepromjenjive isitne u Bozjem
umu.duh je promjenjiv po augustinu i vremnit pa ga zato transcendira Bog kao nepromjenjiv i
vjecan.potrebna nam je dakle Bozja pomoc da shvatimo sto nadilazi nas duh.apriorne teorije u nasoj
spoznaji imaju veliku ulogu u racionalizmu i u teoriji urodenih ideja.zastupao ih je i descartes i
lebniz.descartes smatra da u nasoj dusi postoje urodene ideje,koje je sam Bog usadio u dusu kod
stvaranja.medu te ideje spada i prva ideja o Bogu,pa ontoloske istine.leibniz smatra da bez tih
urodenih ideja ne bi imali ikakve mogucnosti doci do stvarne spoznaje nuznih istina.to pretjerano
naglasavanje duhovne biti covjeka izazvalo je reakciju empirizima te dolazi i do pretjerivanja s druge
strane s naglaskom samo na osjetnu spoznaju i iskustvo.aristotel se takoder digno protiv
platona.analizira iskustvo ljudskog misljenja i dolazi do zakljucka da nase spoznaje ulaze i ostaju u
umu upravo onako kao sto i rijeci idu iz krede na plocu koja je prazna(tabula rasa).mogucnost
urodenih ideja aristotel odbija na temelju toga sto mi nemamo nikakve svijesti o njima.aristotelova
slika prazne ploce postala je draga empiristickim teorijama spoznaje.no za aristotela je znanstvena
spoznaja tek prava,ona koja pociva na vezi uzrok-pojava.aristotel smatra medutim da spoznaja
principa nadilazi spoznaju na temelju dokazivanja.on polazi od opazanja i pamcenja i sjecannja koje
se vise puta ponavljaju iz cega proizlazi iskustvo.kroz iskustvo se u dusi formiraju opci pojmovi a
preko njih um spoznaje principe koji su bezuvjetno ociti.skolastika,tj.toma akvinski,raspravlja da li je
Bozja opstojnost sama po sebi jasna.razlikuje 2 mogucnosti: neka propozicija moze biti jasna po sebi
ali ne i za nas,drugi je nacin da onaa bude jasna po sebi i za nas.tvrdnja je po sebi jasna onda ako
subjekt ukljucuje predikat.jednostavno je potrebno samo upoznat pojam subjekta i pojam predikata
da njihova sveza bude ocita.ako termini subjekta i predikata nisu svima ociti,tvdnja po sebi ostaje
jasna ali ne i za nas.npr.covjek shvaca sto znaci dio a sto cjelina,te zakljucuje da je dio dio cjeline ali
da je cjelina veca od dijela.to nacelo nije podlozno osjetnoj spoznaji ni iskustvenoj.no ni sama
spoznaja principa nije potpuno neovisna od osjetilne,premda se principi nemogu spoznati
osjetilima,premda umna spoznaja krece od osjetilne.dok osjetilna hvata vanjske cimbenike,visa
spoznajna moc u covjeku,njegov duh,seze do biti stvari koja je van svakog materijalnog pocela.uvid u
tu nuznost je aprioran,nije potrebno iskustvo.keller drzi da su apriorne spoznaje uvidi u bitnu svezu
kroz logicko zakljucivanje.ljudski um crpi sve bitnosti iz iskustva jer nemamo urodenih ideja.no uvidi u
te bitnosti prethode svakom iskustvu ,stoga govorimo o aprirnoj spoznaji.kant ostaje ipak u svom
svijetu fenomena,tj.apriorni principi mogu se protezati samo na podrucja moguceg iskustva pa zato
nikad ne mogu apriorni stavovi biti ujedno i metafizicki.kant je neke stavove prir.znanosti proglasio
sintetickim apriori.empiriziam koji ne moze prihvatiti izvor spoznaje neovisan od iskustva i
osjeta,nastoji principima dati psiholosko tumacenje..to virjedi za humeovo tumacenje kauzalnog
principa.nuznost veze izmedu uvjeta-ucinka tumaci se trajnim opazanjem povezanosti dvaju pojava
koja prelazi jedna na drugu.analiticki filozofi postavljaju pitanje: sto je nuzno a sto dovoljno kao uvjet
za apriornu spoznaju? Je li svaki apriorni iskaz uvijek nuzno istinit?oni smatraju da je apriorna
spoznaja ona ako je uvjet opravdanja a priori u smislu da ne ovisi od dokaza na osnovi osjetnog
iskustva,dok je opravdanje aposteriorone(poslje iskustva) upravo ovisno od dokaza na osnovi
osjetnog iskustva.neka je vjerojatna spoznaja opravdana ako je vjerojatnija od svoje negacije,premda
nije lako odrediti stupanj vjerojatnosti.postavlja se zahtjev apriorne spoznaje:spoznaja istine neke
tvrdnje je apriorna onda ako se uvjet njena opravdaanja sastoji u dokazu koji ne ovisi od osjetnog
iskustva i tu tvrdnju cini vjerojatnijom od njene negacije.prema tome apriorna spoznaja nebi nuzno
zahtijevala urodene ideje niti vjerovanja.neki je iskaz nuzno istinit pak samo onda ako nije moguce da
bude neistinit.leibniz je govorio da su takvi istiniti u svim mogucim svjetovima,glede metafizike.mnogi
misle da neki iskaz moze biti kandidat da bude apriorno spoznat ako je nuzno istinit,te suprotno ako
jest,zahtijeva opravdanje od osjetnog iskustva i prestaje biti aprioran.prema kantu,analiticki sudovi su
oni u kojima je njihov predikat vec sadrzan u subjektu,dok u sintetickom pojam predikata stoji van
subjekta tog suda.ne slaze se da su analiticki sudovi u isto vrijeme i apriorni a sinteticki
aposteriorni.takvi sudovi bili bi nuzni ali sinteticki,tj.davali bi nam informaciju o svijetu i tako
prosirivali znanje.protiv kanta su ustali empiristi.moser kaze da ljudi mogu neki iskaz spoznati apriori
jedino ako su ljudi tako psiholoski slozeni da im je nemoguce zamisliti da je takav stav neistinit,ako
takav iskaz opisuje neku namjeru da ljudi odredenu shemu upotrijebe za sredivanje svog
iskustva(pragmatizam),ako bi poricanje tog iskaza povrijedilo pravila uporabe ljudskog jezika,ako
ljudski oblici zivota,ljudska narav zabranjuje da se takav iskaz nijece,ako se dokaz istinitosti takvog
iskaza sastoji u ljudskom razumijevanju tog iskaza,ako je iskaz zajamcen ljudskom racionalnoscu,ako
je taj iskaz nuzno istinit,ako vjerovanje pociva na pouzdanom mehanizmu vjerovanja ili iskustva
mnogih.svi se uglavnom filozofi slazu da je apriorna spoznaja spoznaj prvih principa.
Opravdanje nacela protuslovlja

Znacenje termina princip dao je aristotel.obiljezje principa je sto je on izvor od kojeg potjece
stvarnost ili spoznaja.znanstveni principi se nazivaju aksiomi u kojima se tumaci njihov predmet i
bitne oznake.opci principi su oni stavovi koji su evidentni i sigurni.oni sluze za zakljucivanje i
dokazivanje,dok se sami ne mogu dokazivati.njihovu istinitost se treba spoznati iz njih
samih.skolastici definiraju princip(nacelo) kao ono iz ceg nesto drugo proizlazi.razlikuju se realni
principi iz kojih proizlazi sam bitak stvari i principi u logickom redu uz kojih proizlazi spoznaja.navode
se principi protuslovlja,dovoljnog razloga,kauzalni princip.aristotel je jasno formulirao nacelo
protuslovlja: nemoguce je da isto istome i prema istome istodobno pripada i ne pripada..ili ono sto
jest ne moze u onom smislu kojem jest,ne biti-bitak se protivi ne bitku.ili ono sto jest nemoze ujedno
i ne biti.( ili sam ziv ili sam mrtav).i stvarnost nam pokazuje da nemogu dvije protuslovne tvrdnje biti
istinite(ako se nalazim na fasku onda nisam kod kuce).ako je istinit p da sam na faksu,onda q da sam
kod kuce ne moze biti istinit.aristotel je na taj nacin odbacio heraklitovo misljenje o vjecnom
mijenjanju(panta rei) kao nutarnjem ustrojstvu bica.nacelo protuslovlja izrice pravu narav i nutarnju
bit bitka koja se sastoji u tome da je nuzno metafizicki da bitak(postojanje) uvijek iskljucuje svoj
nebitak(nepostojanje).to je dakle ontoloski princip i valjano nacelo spoznaje.ako je bice bice,onda
nemoze biti nebice.to nacelo se ne moze dokazati jer predstavlja osnovicu za svako drugo
dokazivanje.tko god tezi da dokaze taj princip,kaze aristotel,pokazuje krajnju neukost(kojim stvarima
treba trazit dokaz,kojim ne).aristotel kaze: protivnika treba pozvati da kaze nesto sto ima smisla za
njega i za onoga kome zeli nesto reci.ako bi to odbio reci,s takvim covjekom nema smisla
govoriti,tj.sam je sebe iskljucio iz razgovora.ako je nesto smisleno i rekao,nece pristati u isti cas da
nije tako kako je upravo rekao jer bi dokinuo svaku misao( a po meni i inteligenciju xd).. takva vrsta
pobijanja se zove retorzija,kod koje se oruzje protivnika okrece protiv njega samog time sto mu se
pokazuje da tvrdnja koju on postavlja,samu sebe pobija time sto se postavlja.u transcedentalnoj
metodi utemeljenja metafizike,neoskolastici razlikuju transcedentalnu redukciju i dedukciju.ide se od
pretpostavke da u izvrsenju spoznajnih cina postoji netematsko znanje.zelimo li to znanje uciniti
tematskim,potrebno je postaviti pitanje o uvjetima mogucnosti izvrsenja takvih cina.za uvjet mora
postojati neko predznanje,temeljno znanje.to je transc.redukcija.iz tog se moze izvesti nuzna
struktura a to je onda transc.dedukcija.jedan smisaoni sud je moguc onda i samo onda ako svatko tko
postavlja tvrdnju u isti cas iskljucuje mogucnost njene negacije-inace dolazimo do besmisla.svaki je
ljudski sud takav da iskljucuje svoju negaciju.no prigovor transcedentalnoj metodi je taj sto se ne
poziva na neposrednu evidenciju bar jedne cinjenice.moramo najprije znati da spoznajemo i tada
mozemo pokrenuti nacelo protuslovlja.evidenciju nacela protuslovlja de vries pokazuje
usporedivanjem termina biti i ne biti.bitni znaci ovdje realno opstojanje,iskljucuje ne biti.no termin
ne biti ne moze se iskustveno dokazati jer ono nije ono sto se moze dokazati osjetom ili
iskustvom( ako nesto ne postoji,nebice,ne biti-nemoguce je spoznati ga empiricki).znacenje ne biti
nam daje zapravo smisao negacije.vidimo njihovu medusobnu nespojivost.neki takav sud drze
analitickim jer ne prihvaca se apriorni..analiticki je ostvaren jer je ostvarena veza,usporedba subjekta
i predikata kao sto je ovdje dano.skolastika misli da je granica ovakvog nacela do tamo gdje je moguc
bilo koji svijet(leibniz).no na takav princip sili nas ne samo psiholoska i umna potreba vec i logicka.to
nacelo nije dogovor medu ljudima(konvencija) jer konvenciji je nuzan takav princip.skolastika se pita
ima li takav princip ontolosku vrijednost? Objekt pojma bitak ili bice nije samo u nasoj misli kreirano
vec ono zaista postoji kao stvarno bice.istina,mi dolazimo do princpa usporedivanjem pojmova
bitka,a ne samih bica.do pojma bica dolazimo u susretu sa stvarnoscu gdje tada iscitavamo bit
bica.ako vidimo da nacelo protuslovlja vrijedi medu pojmovima,tj,na polju misljenja,onda ono jos vise
mora vrijediti na polju stvarnosti.to nacelo ima takoder univerzalnu vrijednost.naime,bice ne
iskljucuje svojeu negaciju zasto sto je ovo ili ono,nego samo zato jer u sebi nosi bitak(postojanje).bice
posjeduje formu bica a ta forma je da bice kao takvo iskljucuje ne-bice.ista je stvar ko i kod poimanja
svemoci Boga.Bog moze ostvariti sve sto je ostvarivo a ne ono sto je kontradiktorno,jer to je protiv
njegove umnosti.prednost je sto je takvo nacelo prvotno ontolosko a onda logicko.jer da covjek moze
neko bice shvatiti,ono zaista mora prvo biti,egzistirati,jer logika pretpostavlja ontoloski red stvarnosti.

Odnos principa i iskustva

Rekli smo da je spoznaja principa apriorna i zato neovisna od iskustva.no i principi imaju veze sa
stvarnoscu koja nam je dostupna po iskustvu.svi skolastici kao realisti dopustaju da oni temeljni
pojmovi koji se javljaju u principima nastaju apstrakcijom iz iskustva.no tomisti zahtijevaju ne samo
iskustvo nego i ponavljanu spoznaju nuznih termina.u pr.sv.Tome da je dio nuzno manji od cjeline
dolazimo do tog uvida tek kad ,po misljenju skolastika,iskustvom vidimo da je to doista tako.kad nam
se spoznaja cesto ponavlja,intelekt apstrahira citav sud o tome da je dio manji od cjeline.ne radi se o
indukciji kao poopcenivanju iskustva vec o apstraktnoj spoznaji,kojom se ponavljano iskustvo pruza
kao nuznu cinjenicu.aristotel kaze kako um,intuicija dohvaca principe. Smatra da za spoznaju principa
nije dovoljna spoznaja pojmova koju dobivamo apstrakcijom iz osjetne spoznaje.de vries pak smatra
da za sve principe nije nuzna iskustvena spoznaja.u konkretnoj iskustvenoj spoznaji vidimo da nesto
sad doista postoji,ali ne mozemo vidjeti da to sad ne moze biti.(ako vidim da je moj prijatelj
ziv,nemogu u isto vrijeme ga gledat mrtvog u lijesu) .ne bice mozemo shvatiti samo u pojmu.na
temelju nacela protuslovlja temelji se nacelo iskljucenja trecega.koji kaze da sve sto nije bice jest ne
bice i ne ostaje prostora za nekiu trecu mogucnost.i to se nacelo uzima kao apriorno evidentno.(ili je
pas ili je macka ili je mis.nije pas,dakle ili je macka ili je mis).

Evidencija kauzalnog principa

Opravdavajuci nacelo protuslovlja,vidjeli smo da ljudska spoznaja nadilazi svako iskustvo te da

postoje aprorni uvidi u stvarnost naseg misljenja.no uz to nacelo moramo ubrojiti i kauzalni princip ili
nacelo uzroka.kad smo govorili o prir.znanostima rekli smo da i one jer su znanosti,postavljaju opce
zakone cija podrucja prelaze nuzno iskustvenu razinu,pogotovo jer se na temelju njih prognoziraju
buduci dogadaji koji nisu nikako podlozni iskustvu.prir.znanosti pak ponavljanjem promatranja
npr.kod pokusa poretpostavljaju nuznost da ce se nesto odviti.to se naziva veza uzrok-posljedica( ako
zapalim papir,racunam da ce on neko vrijeme gorjeti). Ta veza se tumaci nepromjenjivim
prir.zakonima te se na temelju toga oblikuje nauka o strogom determinizmu unutar materijalnog
svijeta(ako kisa pada,ulica je mokra).filozofija trazi svim pojavama u svijetu dovoljan razlog.

Misljenja o kauzalnom principu

Vec su anticki filozofi zamijecivali uzrocno-posljedicnu vezu medu pojavama i tako nizali
zakonitosti.tales je tako predvidio pomrcinu sunca,leukip je reko da sve nastaje s razlogom i iz
nuznosti.platon donosi definiciju tog principa da sve sto nastaje po nekom uzroku,jest nuzno.taj
princip dobiva metafizicko znacenje i ne ogranicuje se samo na ovosvjetske pojave.taj princip je
nedohvatljiv za osjetila(ne mozemo dodirom spoznati da je prvo morao biti Bog da bi nastao
covjek).dok je platon trazio uzrok svemu,aristotel primjenjuje uzrocnost na promjenu pa kaze:sve sto
se krece nuzno se krece od nekog.termin kretanje se ne misli samo na promjenu mjesta,nego je to
promjena koja nastaje u bicu kada bice prelazi iz mogucnosti u zbiljnost( iz potencije u akt);tj.kad u
bicu nastaje novi bitak.i kod njega se uvidda metafizicki princip.ono sto je uzrok uvijek je prvotnije od
onog sto je uzrokovano( ako je Bog nepokrenuti pokretac svega,onda je On prvotniji po svom
bitku(postojanju) od onog sto je njegovim cinom pokrenuto-covjek).taj pricnip je moguce dokazati
samo sto dokaz ne smije ici u beskraj(sto je starije-kokos ili jaje :P ) .krscanska filozofija je kazala da se
nuznost uzroka ne ogranicava samo na nastajanje nekog novog bica nego se promjena mora dogoditi
i na citav bitak bica.sv.augustin kaze da promjenjiva stvar ne opstoji potpuno jer u njoj postoji i ono
nije,tj.postoji ono bilo je i bit ce,dok je jedino u Bogo ono Jest. (ako kuhas puding imas ga u prahu,kad
ga ohladis,bit ce cvrsta materija.dakle bilo je i bit ce se odnosi na promjenu stvari----dok Jest se
odnosi na Boga koji je nepromjenjiv jer je vjecnog bitka)sv.toma akvinski dalje kaze( ne o pudingu xd):
svako bice koje nije apsolutno,tj.koje nije Bog,mora nuzno biti od Boga.razlika medu tim bicima vidi
se po tome kako im pripada bitak.Bogu pripada bitak(postojanje) po njegovoj biti,zasto on jest sto
jest,jer on sam je subzistentni bitak-bitak koji postoji sam po sebi.svim drugim bicima bitak pripada
tako da ona participiraju na tom bitku,Bozjem bitku.ona sama nisu bitak vec su dio tog bitka.ta
participacija je moguca samo na temelju uzrokovanosti.bice koje je dakle po participaciji nuzno jest
uzrokovano.istina je da odnos prema uzroku ne ulazi u definiciju uzrokovanog bica ali to bice
proizlaze iz nje.primjerice nitko nije covjek a da se ne moze smijati.tako isto ne moze biti kontigentno
bice a da nije uzrokovano.leibniz i descartes smatraju da do nuznih istina dilazimo analizom i
rastavljanjem ideja na jednostavnije.sve su to analiticki sudovi,kantovski receno.no racionalizam je
sveo kauzalni princip na pricnip dovoljnog razloga.spinoza smatra da nuznost kauzalnog principa je
iste jacine kao i izvodenje zakljucka iz premisa.svaka cinjenica mora imat dovoljan razlog za svoje
postojanje.(sve sto postoji ima svoj razlog zasto jest tako a nije onako).nuzne istine imaju razlog u
sebi a kontigentne imaju svoj uzrok.posljedni uzrok jest Bog,nuzna supstancija.wolf razlikuje razlog
od uzroka.razlog je siri pojam od uzroka.a kauzalni princip je slucaj primjene principa dovoljnog
razloga.empirizam naravno opet ima suprotno stajaliste.hume iskljucuje mogucnost metafizickog
kauzalnog principa no uvida da mu osjetila ne mogu utemeljeiti ni fizicki kauzalni zakon.zato ga on
svodi na vremenski slijed pojava koje smo navikli gledati kao nuzno povezane.definira uzrok kao
predmet za kojim slijedi neki drugi,tj.da niej bilo prvog predmeta nebi bilo ni drugog( da nije bilo
moje mame i tate,nebi bilo mene ;P ) .ideja uzroka nastaje na temelju nase navike da vremenski
trajno povezanim pojavama pripisujemo uzrocnu,nutarnju povezanost.kant pak porice da je kauzalni
princip analiticki sud tvrdeci da pojam uzroka stoji van pojma nastajanja.to je sinteticki sud apriori,pa
je kao takav vezan za osjetilno iskustvo,na zbivanja u prostoru i vremenu.prema tome kauzalni
princip ne moze biti kljuc za nadsvijet kako to misle skolastici i toma.kant smatra da kauzalnost se
poistovjecuje sa prirodnim determinizmom.to je razlog zasto su se prir.znanosti pocele udaljavati od
metafizike.hartmann je zanijekao metafizicki kauzalni princip priznajuci samo vanjsku nuznost koje se
ocituje kroz ovisnost nekog bica od njegova uzroka.kauzalni niz ne pocinje s apsolutno nuzim( kako
skolastik tvrdi-Bogom) nego sa slucajnim clanom.heidegger kaze da svako bice ima svoj razlog,a to je
konacno bitak.sam bitak ne moze imati razlog,jer bi ga svako utemeljivanje svelo na razinu bica.

Metafizicki i fizicki kauzalni princip

Fizicki kauzalni princip vrijedi na podrucju materijalnih bica.on se tice zbivanja i proces unutar
materijalnog podrucja.metafizicki kauzalni princip ne ogranicuje se samo na materijalna bica nego
vrijedi za sva kontigentna bica.prva razlika je u stupnju njihove nuznosti.fizicki kauzalni princip je u
svom djelovanju odreden naravi materijalnog bica i zakonima djelovanja koji zbog tog nisu apsolutno
nuzni pa im neki visi uzrok moze promijeniti djelovanje.skolastika ce reci da to cini cudesni Bozji
zahvat.metafizicki kauzalni princip vrijedi apsolutno,tj.nikakvim vanjskim zahvatom nije moguce
stvoriti takvu situaciju u kojoj bi bilo moguce da kontigentno bice ne bude uzrokovano.ta dva principa
se razlikuju i s obzirom na svrsetak kauzalnog niza.kod f.k.principa nije nuzno da se zakljuci u
materijalnom svijetu na neki prvi neuzrokovani uzrok jer ta zbivanja zahtijevaju procese
zbivanja,prostor i vrijeme kao svoj uzrok.f.k.princip ostajee u horizontali te je neogranicen kauzalni
niz iskljucen. No on ipak ostaje moguc no ne neogranicen jer je u pitanju mateirjalni svijet.na pitanje
da li je svijet vjecan ili je poceo u vremenu sv.toma odgovara: na to pitanje se odogovara na temelju
vjere.da je svijet poceo to se moze vjerovati,ali ne znati.stoga je moguce ici do beskraja
uzroka.metaficki prinip nuzno zahtijeva svrsetak svog niza a to je neuzrokovani uzrok.tako se ide u
vertikalu,transcendenciju.

Uvid u kauzalni princip

Za pravo razumijevanje tog principa potrebno je razjesnjenje termina bica i kontigentno.termin

kontigentan je metafizicki pojam a znaci mogucnost da neko bice bude ali i da ne bude,tj.ima takvu
bit da ono moze biti i ne mora,dakle dok postoji ima mogucnost da vise ne postoji(naravno ne u isto
vrijeme).kontigentan moze znaciti isto sto i nenuzan,prolazan.kod sv.tome taj termin znaci sljedece:
ljudska dusa bila bi nuzna ali uzrok svoje nuznosti nema dakako u sebi nego drugdje.kontigentno
shvacamo kao bice koje razlog svog postojanaj ne nosi u sebi.za takvo bice se moze reci jest bitak vec
da ima bitak,participira na Bozjem.s obziom da je kontigencija metafizicka osobina,ne moze se
eksperimentalno pokazati koja bica jesu takkva a koja ne.no postoje i empiristicki dokazi.najocitiji
znak jest njegov nastanak iili prestanak.cega jucer nije bilo a danas jest nosi mogucnost da sutra ne
bude,a njegov nastanak ili prestanak ovisi o drugome.pr( ako je jucer bilo suncano,a danas pada
kisa,moguce je da sutra ne bude suncano ili da ne pada kisa-a to garant ne ovisi o nama ljudima vec o
prirodi,tj.Bogu). sto se termina bice tice,kontigentno bice je ono koje zaista postoji makar to bice
samo po sebi ne moze opstojati.kazemo da to bice kao razlog svog postojanja zahtijeva neko pocelo
izvan sebe koje mu ulijeva bitak.to pocelo se razlikuje na nacinu na koji nesto iz njih proizlazi.tako su
premise logicki principi a razni uzroci onticki princpipi jer oni utjecu na bitak drugog.aristotel je
razlikovao 4 uzroka: materijalni i formalni,djelatni i svrsni.svi oni utjecu na bitak bica ali svaki na svoj
nacin.uloga djelatnog uzroka je djelovanjem nesto ostvariti.(pr.ako gradim kucicu na drvetu,stecem
uvid u svom iskustvu da sam ja uzrok nastanka te kucice na drvetu).no ni kauzlani princip se ne moze
dokazati.i tu je potrebna transcedentalna dedukcija.kauzalni princip nije uvjet za svaki nas sud ali je
uvjet mogucnosti svih onih sudova kojima izricemo posredne spoznaje,tj.onih koje pocivaju na
konvergenciji mnogih razloga.pretpostavka tog principa tumaci nam medusobnu svezu i stalnost
pojava,te prir.zakona.moramo postaviti pitanje sto uvjetuje taj pravilan slijed pojava.dakle ako
imamo pojavu a i b: pojave b nebi bilo da nije bilo pojave a.dakle pojava a je djelatni uzrok pojave
b.bez tog slijeda sve bi prir.zakone tumacili kao puke slucajnosti(dakle blesavo je reci da je slucajnost
sto pada snijeg zimi).primjetili smo da smo i mi sami djelatni uzroci nekih pojava.no kod nekih
djelovanja se ipak osjecamo samo kao gledatelji,pr kod opazanja.ti cini nisu proizvedeni od
nas.postavlja se pitanje je li moguce da neko bice nastane bez utjecanja nekog djetalnog
principa.svjesni smo da nijedno bice nije nastalo samo od sebe.kontigentno bice ne opstoji samo po
sebi niti moze samom sebi dati bitak jer je pred bitkom potpuno bespomocno(kad smo se rodili
nismo sami sebi dali postojanje).dakle pojam bica koje bi bilo samo sebi uzrok nije
moguce.uzrokovano bice je uvijek uzrokovano od nekog drugog.neki neoskolastici smatraju taj prinip
analitickim,dok drugi ne.neki drze da je kod tog principa ostvarena sinteza,tj.sud koji kaze da
kontigentno bice svoj bitak dobiva djelovanjem vanjskog principa,nije samo eksplikativan.pojam
uzrokovaanja u sebi nosi novi sadrzaj koji se ne moze izvesti analizom kontigentnog bica jer se on u
tom pojmu ne nalazi.usporedivanjem otkrivamo da drugo nuzno slijedi iz prvog ali ne i da su ta dva
pojma istoznacna.ako uvidamo da neko bice nije po sebi ili od sebe,to ne mora znaciti da je bice
nuzno od drugog.um se moze zamisliti da nesto nije od nekog.analizirajuci bit odnosa,brajicic
razlikuje subjekt,predikat,osnovu te ono biti nekim nacinom prema drugome.prva tri elementa su
apsolutne stvarnosti,tj.one su i bez odnosa,a tek cetvrti element je sveza medu njima.kada se radi o
tzv.transcedentalnom odnosaju,radi se o povezanosti na temelju same biti tih
stvarnosti,tj.apsolutnog ontickog sadrzaja).da bismo spoznali taj transc.odnos izmedu onog sto prima
bitak s obzirom na porijeklo tog primanja i davaoca tog bitka,potrebno je najprije upoznati bit
subjekta i bit porijekla bitka te iz njih iscitati njihovu povezanost..akvinski govori da se bice i stvarnost
poklapaju ali ne poistovjecuju.to je vec sinteticki sud a priori.po zimmermanu,uvid u princip
kauzalnosti ne dobiva se na temelju striktnog dokazivanja nego na temelju neposrednog uvida putem
usporedivanja termina.nemoguca je aktualnost nenuznog bica bez ikojeg razloga.tad padamo u
protuslovlje.ne prihvaca cisto objasnjavajuce neprosirne sudove.ako se p nalazi u s nema smisla ga
objasnjavati samo u vezi sa p.odbacuje kantov pokusaj apriorne sinteze kao jedinog puta do nuznih
sudova koji prosirujju znanje.kauzalni princip dakle nije analiticki sud pa mora imati neku sintezu.no
ta sinteza je samo apriorna,pa stoga kauzalni princip moze biti samo sinteticki sud a priori.moramo
razlikovati fizikalni zakon uzrocnosti koji zapravo znaci fizikalni determinizam,tj.tocno odredenost
slijeda pojava u prirodi.taj zakon vrijedi samo za materijalne pojave s tvrdnjom da isti uzroci daju iste
ucinke.prema tome svako je mater.dogadanje u svijetu tocno odredeno i predvidivo.bez kauzalnog
zakona,covjekov zivot bi postao kaotican i neshvatljiv a znanstvena spoznaja nemoguca.da li je onda
fizikalni zakon uzrocnosti aprioran? Ako bi bio,morao bi vrijediti bez iznimke.no fizicari govore sve
vise o neodredivosti nekih pojava u prirodi.ako npr se posrnemo necemo se ispitivati ko nas je
gurnuo vec fizicka sila,uzrok-posljedica se shvaca kao apriorno.

Uvid u istinu i zauzimanje stava

Istina i sloboda

U filozofiji spoznaji javio se problem da li je nasa ljudska spoznajna moc u stanju spoznati s tolikom
sigurnoscu da o tome vise nije moguca ikakva sumnja.tijekom raspravljanja vidjeli smo da to pitanje s
pravom postoji ali da sveopca sumnja nije opravdana.barem su neke nase spoznaje toliko ocite da u
njih ne mozemo sumnjati.pitanje je da li je dovoljno postici jasan uvid u neko stanje stvari pa da
covjek mora dati svoj pristanak na spoznatu stvar,odnosno prisiljava li spoznata istina covjeka na
pristanak.sveti toma kaze da ono sto nas priklanja na pristanak ima dovoljnu dokaznu snagu te nas sili
na pristanak.no svakidasnje iskustvo ipak ne ide u prilog tome.cak i uvid u principe ne sili sve da ih
prihvate.radi se o problemu medusobnog odnosa izmedu nuznog uvida i slobodnog zauzimanja
stava,tj.kako pomiriti istinu i slobodu.dva krajnja stava nude rjesenje.racionalizam porice mogucnost
svakog slobodnog zauzimanja stava tamo gdje se radi o ocitim logickim razlozima.pozivanje na
slobodu znacilo bi protivljenje biti ljudskog uma.s druge strane,iracionalizam porice znacenje i utjecaj
logickog opravdanja kod slobodnog zauzimanja stava,te da bi trebali pristat uz istinu prema intuiciji
koja svoj korijen nema u razumu.pravi ce se put negdje kretati po sredini:postoji zbilja odgovorno
misljenje kojemu je duznost da se trudi oko trazenja logickog obrazlozenja tvrdnje.

Razliciti stavovi pred spoznatom istinom

Moguci su razliciti stavovi prema istinitosti odnosno neistinitosti tvrdnji.kad izricemo neku tvdnju s
cvrstim pristankom na njenu istinitost,iznosimo svoj sud o nekom stanju stvari.kod jednog suda
razlikujemo 3 momenta: svaki sud sadrzava neki iskaz,tj,spoj pojmova u jedinstvo,sljedece je spoznaja
istine navedenog iskaza,tj,kad subjekt zna poklapa li se sadrzaj njegova suda sa stvarnoscu.za takvu
spoznaju je potrebna evidencija.te treci momenat,odnosno pristanak ili odbacivanje iskazanog
sadrzaja.taj pristanak je mora uvijek biti istovjetan sa spoznajom istine.taj pristanak moze biti cvrst i
definitivan,djelomican i suzdrzan.cvrst pristanak iskljucuje svaku sumnju te ako je povezan s
evidencijom daje sigurnu spoznaju.suzdrzani pristanak ne iskljucuje svaku sumnju.takav pristanak
zovemo misljenje.kod sumnje ostaje neizvjesnost medu da i ne.kad smo skloniji vise jednoj strani
nego drugoj,govorimo o slutnji.ona ne ukida sumnje ali ne pruza pristanak na neki iskaz.takvo stanje
duha izricemo mozda.spoznaja je dakle diskurzivna jer joj redovito prethodi naporno trazenje.postoje
takoder razlicite mogucnosti obrazlozenja stavova.za bilo koji stav donosimo logicke razloge kao
opravdanja naseg stava.ako ti razlozi ne mogu opravdati neki nas stav,ti su razlozi onda prividni.no ne
mozemo uvijek donijeti sigurne logicke razloge za (ne)postojanje nekih cinjenica pa zato iskazi ostaju
vjerojatni.pristanak na neki iskaz koji podrzavaju samo vjerojatni razlozi bit ce nam cvrsci ako bude
postojala konvergencija,tj.slaganje vise sitnih razloga.ta konvergencija nam moze pruziti nepotpunu
evidenciju.no ni nasi stavovi se ne javljaju uvijek na isti nacin.javljaju se cesto spontano,sami po sebi
bez voljnog cina.za svaki je stav potrebna pozornost na ono sto zelimo tim iskazom reci.neki skolastici
zato poistovjecuju spoznaju istine i pristanak na nju.suarez tvrdi da um nikad ne moze pasti u neistinit
sud osim slobodnom voljom.volja nas ponese da govorimo o stvarima koje ne shvacamo,jer volja seze
dalje od razuma te moze lako odstupiti od istinitog i dobrog.kad bi covjek uvijek sustezao svoj
pristanak tamo gdje nema jasne spoznaje istine,ljudski bi zivot bio otezan.nekad se dogodi privid
istine da covjek spontano dadne svoj pristanak koji se kasnije pokaze kao zabluda.na misljenje se ipak
daje stanoviti pristanak.misljenje stoga nije spontano.tu pristanak ovisi o sklonosti volje za jednu
stranu.sumnja nastupa nesvojevoljno jer se namece cinjenjica nedostatka valjanih razloga za
pristanak uz neki sud.redovito su nasi stavovi ipak promisljeni i voljom prihvaceni.

Opravdanost i neopravdanost stavova

Vec oko promatranja oko sebe ovisi sto ce mo zamijetiti a sto ne.razlozi koji idu u prilog neke
povoljne tvrdnje imaju vecu dokaznu snagu a protivni razlozi nam se cine manje vaznima jer se ne
trudimo ih uopce shvatiti.to se redovito zbiva nesvjesno,kao samoobmana.vazna obrana od tih
samoobmana je bezuvjetna teznja za istinom a to je eticki stav koji ne dolazi sam od sebe nego
zahtijeva slobodnu odluku.tu se apelira i na ljudsku savjest.intelektualni stav nije dakle uvijek nuzan
rezultat evidentne spoznaje jer smo pod utjecajem etickih stavova.sve se to nalazi pod okvirom
slobodne odluke kojom se dovrsava trazenje razloga.ta odluka je jos ocitija kod stvaranja misljenja.no
i kod cvrstog pristanka na tvrdnju nece doci do misljenja spontano nego snagom volje s uvidom u
razloge.uzmemo li npr.pitanja prir.znanosti konance odluke ce mo puno lakse usvojiti jer kod ti
pitanja gl.ulogu imaju uvidi u objektivne razloge.kod pitanja koja se ticu covjekovog zivota,gl.ulogu
nemaju objektivne spoznaje nego i zivotno znacenje tih spoznaja.svaki nas stav moze biti opravdan i
neopravdan,odgovoran i neodgovoran.s obzirom na sumnju mozemo reci da je ona opravdana do te
mjere dok god nemamo bilo kakve evidencije na pitanje.nedostatak evidencije moze pocivati i na
neopravdanom nemaru u trazenju objektivne spoznaje.sumnja se moze i umjetno praviti ako bi
prihvacanje ili odbacivanje neke spoznaje za sobom povlacilo posljedice za zivotno ponasanje.ne
mora dakle svaka sumnja znaciti iskrenu teznju za istinitom spoznajom.sto se tice misljenja,covjek
daje pristanak premda nema prave evidencije o stvari.prava zabluda je saljva tek onda kad se daje
cvrst pristnaka neistinitoj tvrdnji.s obzirom da covjek ne moze u prakticnom zivotu trajno ostati u
stanju nesigurnosti i sumnje,bit ce prisiljen pristajati uz odredene tvrdnje za koje nezna teoretskom
sigurnoscu da su istinite.cvrst pristanak je opravdan ako se oslanja na evidentne razloge.cesto nam je
ipak dovoljna nepotpuna evidencija koja se temelji na konvergenciji mnogih vjerojatnih razloga.no
tek kad za neku tvrdnju imamo premalo jakih razloga,a dajemo pristanak na nju,izlazemo se
zabludi.sumnja moze biti neopravdana kad nas nepristrano istrazivanje razloga dovodi do rezultata
da neka tvrdnja ima toliko cvrstih razloga da je protivno misljenje iskljuceno.dakako sumnja se javlja
kad evidencija nije potpuna.do evidencije se medutim ne dolazi automatski nego trudom citava
subjekta.mnoga pitanja ce tokom zivota ostati neodgovorena ali pravovazna pitanja takve su naravi
da ih covjek ne smije zanemariti.tu postoji moralna duznost da covjek trazi odgovore na ta pitanja i
da zauzme svoj stav.tu se dodiruju teznja,zahtjev razuma za istinom i ljudska sloboda.misljenje je
neopravdano kad svoj pristanak na sud dajemo bez dovoljno razloga.nerazumno je prihvacati kao
istinito sto zapravo nije ni vjerojatno.cvrst pristnaka redovito nije opravdan ako nemamo ni
nepotpune evidencije.zato nam preostaje da svoj um otvorimo onim razlozima za koje uvidamo da
su istiniti.taj poziv u covjeku nailazi na etos istine samo sto nije kod svakog jednako razvijen.krscanski
autori smatraju da na polju ljudske spoznaje ne moze se uvijek zahtijevati iskljucenje svake
sumnje.dovoljno je da se iskljuci razborit strah da smo u zabludi.oni dopustaju stupnjeve evidencije
osobito glede cvrstoce pristanka.uz apsolutnu ili nuznu sigurnost dopusta se i slobodna kod iskaza
ciju istinitost um prihvava putem volje.postoji jos fizicka i moralna sigurnost kod kojih mogucnost
protuslovne tvrdnje kod fizickih zakona.uz znanstveu iamo i spontanu sigurnost na koju se svaki
covjek oslanja.te razlicite vrste sigurnosti prepostavljaju razliciti stupnjevi evidencije.za prihvacanje
bilo kakve tvrdnje nuzna je barem neka evidencija.

Opravdanje metafizickih stavova

Da li je moguce postaviti metafizicke stavove kao istinite? Odluka za odgovor mora biti
opravdana.metafizicke odluke znace za covjeka izazov.postoji 7 teza opravdanja metafizickih
stavova.1.metafizicki iskazi nisu po sebi evidentni ni empirijski provjerljivi,utvrdivanje nije moguce
induktivno niti deduktivno.treba nam aprioro nacelo.nema met.pojed.iskaza iz kojih bi
generaliziranjem mogao slijediti neki met.iskaz.2.teza:met.iskazi nisu besmislice nego su smisleni
iskazi.istinitost se ne moze do kraja provjeriti ali se moze opravdano prihvacati.3.teza:met.iskazi su
razumno utemeljene hipoteze.utemeljenje zapocinje intelektualnom refleksijom.4.teza:sadrzaj
met.iskaza ne ocituje se izravno.ti nam iskazi pruzaju spoznajne sadrzaje premda je njihova evidencija
posredna a sigurnost hipotetska,stvar slobodne odluke.5.teza:ta sloboda ne smije biti kao
samovolja,jer ona dokida slobodu pokazujuci da je covjek rob neutemeljenih tvrdnji.met.stavovi su
najveci izazov za eticko ponasanje i zahtijevaju najvisi stupanj slobode.6.teza: met.iskaz je razumno
utemeljen ako onaj koji ga prihvaca ima razloge da njegov sadrzaj uzme za pravilo zivota.7.teza: da bi
met.iskaze prihvatili kao istinite,oni moraju biti u suglasju s iskonskim iskustvom koje obuhvaca i
osjetne datosti,teznju srca i razumsku refleksiju.

Primjer: ljudski zivot ima smisla.

Ta tvrdnja nije analiticki sud ni sud sam po sebi ocit,a pogotovo ne iskustveno provjerljiv.to je
metafizicki stav.buduci da nije izravno provjerljiv ni a priori jasan,ne mozemo postaviti kriterij za
njegovu istinitost.no mozeo traziti one razloge koji ga opravdavaju i cine ga prihvatljivim stavom.ako
se nasa tvrdnja slaze s vecim dijelom prihvacenih i iskustveno dokazanih uvjerenja te ako ne
protuslovi vec utvrdenim cinjenicama mzemo je slobodno i razumski prihvatiti kao istinitu.moramo
zauzeti pozitivan stav: da je moguce postici istinitu i sigurnu spoznaju.ta mogucnost seze do
metafizickih tvrdnji s dovoljnim stupnjem sigurnosti.na etickom planu,nacelo ljudskog uma treba
postivati u skladu sa svojom naravi a to znaci ne dati se zarobiti sklonostima koje bi nas odvlacile od
istine.keller zato ponavlja eticku maksimu:radi tako da se u svom djelovanju uvijek usmjerujes na
navjecu mogucu slobodu.a to znaci da za sve svoje stavove moramo biti odgovorni.premda covjek
moze dati istinitu tvrdnju koja bi vrijeidla u svakom mogucem svijetu,npr da osjeca bol,pokazuje nam
filozofija spoznaje da nasa spoznaja moc je jaka da moze prekoraciti ogranicenja na putu istinite
spoznaje.

Dragi moji dosli smo i do kraja ovog djela.Nastojao sam detaljno i smisleno zadati glavnu misao za
svako pojedino poglavlje.Procitajte svakako knjigu da bi mogli jos preciznije imati zaokruzenu
misao.Drugi dio knjige ostavljam vam na savjesti,da sami proanalizirate odredenog filozofa,odnosno
kriticki problem iz odredene perspektive.

Zelim vam svu srecu i uspjeh na ispitu! Bogoslov, Ante Herceg 9.1.2018.