UDK 2-18:342.

7 Izvorni znanstveni rad Primljeno 02/07

LJUDSKO DOSTOJANSTVO IZMEU ZNANOSTI I SVJETONAZORA

Nenad MALOVI, Zagreb

Saetak Pitanje ljudskog dostojanstva ne moe se promatrati izdvojeno za sebe jer ono proizlazi iz ovjekove bti. Stoga se u ovom lanku najvea pozornost posveuje razliitim mogunostima pristupa ovjeku i problemima koji iz toga proizlaze. Nasuprot antropologiji, utemeljenoj na spoznajama dobivenima metodama prirodnih znanosti, postavlja se sintetika lozofska, koja, uz to to u sebi ujedinjuje rezultate prirodnih znanosti, prihvaa pojam stvarnosti koji prekorauje granice empirijskoga. Pritom se polazi od ovjekova iskustva samoga sebe kao tjelesno-duhovne cjeline u kontekstu cjelokupne stvarnosti. U promiljanjima se pokazuje da je ve sm nain pristupa problematici uvjetovan svjetonazorom, to je u kontekstu dosegnua prirodnih znanosti osobito vidljivo u interpretaciji dobivenih spoznaja. Nadalje, u lanku se pokazuje neprihvatljivost pokuaja odreivanja ljudskog dostojanstva s polazita bilo koje ma kako bitne vlastitosti ovjeka, te potreba holistikog pristupa koji ipak nee i ne moe do kraja zadovoljiti intelektualnu radoznalost i nastojanje egzaktnog objektiviranja ljudskog dostojanstva. Upravo ta nedeniranost dostojanstva omoguuje njegovu zlouporabu. Stoga se zahtijeva priznavanje i prihvaanje nedodirljivosti ljudskog dostojanstva u svim stadijima ovjekove dijakroninosti kao nediskutabilnog temelja ljudskih prava. Na kraju se iznose neke od opasnosti koje proizlaze iz reducirane utilitaristike koncepcije ljudskog dostojanstva. Kljune rijei: ljudsko dostojanstvo, ljudska prava, osoba, ontoloka antropologija, svjetonazor.

Uvod U okviru diskursa o ideji ljudskog dostojanstva drimo nunim zapoeti od temeljnog pitanja o kojem ovisi i sadraj termina ljudsko dostojanstvo, a to je pitanje to je ovjek?. Aktualnost normativnih drutvenih i etikih implikacija razliitih odgovora na to pitanje vidljiva je na izotren nain u sukobima pokreta koje moemo podijeliti u dvije glavne skupine: skupinu za pravo na ivot, koja se zalae za zatitu ljudskog ivota, u kojem prepoznaje temelj ljudskog dostojanstva od zaea do prirodne smrti, te skupinu koja se zalae za pravo na samoodreenje, tj. slobodu odluivanja o sudbini tek zaetog ivota i pravo na 43

N. Malovi, Ljudsko dostojanstvo izmeu znanosti i svjetonazora

tzv. dobru smrt, kad se procijeni da ivot vie ne odgovara odreenim standardima po kojima bi bio vrijedan ivljenja. Oba se stava u svojim argumentacijama pozivaju na zatitu ljudskog dostojanstva i slobodu djelovanja. Za jedne sloboda djelovanja proizlazi sama po sebi, dok drugi izvor, i time odreenu ureenost slobode, vide utemeljenu izvan nje same. U korijenu obaju stavova odreeni je svjetonazor kao osnova oblikovanja i privatnog ivota i ivota zajednice. Ti su stavovi usko povezani sa slikom ovjeka koja je razvojem empirijskih znanosti doivjela duboke promjene. ovjek je postao strojem koji se do odreene granice moe popravljati i kojemu se mogu promijeniti dijelovi, a da i dalje funkcionira. Ali samo do odreene granice. Ipak, ta granica mogueg neprekidno se pomie, a s njom i status i dostojanstvo ovjeka. Postoji li, dakle, neto i ako postoji, to je to? u emu bi bilo mogue otkriti ukorijenjenost ljudskog dostojanstva koje e biti sposobno oduprijeti se pokuajima manipulacije od empirijskih znanosti? Nema sumnje da su prirodne i tehnike znanosti dale i daju neusporediv doprinos ouvanju i poveanju kvalitete ljudskoga ivota, a time i dostojanstva. No u isto vrijeme osjea se potreba za regulacijom mogueg zbog ouvanja jezgre ljudskosti, koja nije mjerljiva medicinskim instrumentima niti vidljiva pod mikroskopom niti joj se moe odrediti trina vrijednost, a bez koje se ona komplicirana nakupina stanica, iako vrijedna divljenja, ipak ne bi mogla nazvati ovjekom. To vie to mehanicistiki modeli objanjenja ovjeka nisu sposobni pouzdano objasniti ni ovjekovu moralnost ni njegovu religioznost.1 Pred idealom iz prirodoslovne perspektive shvaene znanstvenosti, voene eksperimentalnom metodom, ustuknula je po mome miljenju neopravdano i klasina lozoja, poglavito metazika, a time i lozofska antropologija, ontoloki utemeljena, budui da ovjeka smjeta u smislenu cjelinu te tako i njemu samome daje dublji smisao koji nadilazi ono empirijsko. Jesmo li prebrzo i neopravdano odustali od lozofskoga govora o ovjeku ukorijenjenom u transcendenciji, u neemu, dakle, to nije predmet empirijsko-eksperimentirajuih znanosti? 1. Potreba lozofske antropologije Polazite lozofske antropologije2 jest pitanje: Treba li ona u sebi ujediniti spoznaje razliitih znanosti o ovjeku (biologija, anatomija, istraivanje razvoja
1

Usp. Brigitte RTHLEIN, Mare Tranquillitatis, 20. Juli 1969. Die wissenschaftlich-technische Revolution, DTV, Mnchen, 1997., osobito str. 184220. Jasno je da u okvir ovoga lanka ne pristaje namjera ili zahtjev za cjelovitou s obzirom na mnotvo razliitih tipova antropologija koji zavise od svojih polazita. Tako postoji teoloka i lozofska antropologija te razliiti fundamentalni (utemeljeni na znanosti) tipovi antropologije: lijeniko-medicinska, bioloko-evolucijskoteorijska, potom antropologija utemeljena na

44

BS 77 (2007.), br. 1, str. 4357

i ponaanja, psihologija, sociologija, jezikoslovlje, povijest, istraivanje kulture i religije) u smislu sinteze3 ili pak smije poi od vlastitih, lozofskih postavki, npr. od neposrednog ovjekova iskustva samoga sebe, da bi reeksijom analizom i tumaenjem sadraja toga iskustva doprla do strukture ovjekove biti?4 Put sinteze problematian je zbog potrebe odreenja principa integracije heterogenih elemenata, principa koji proizlazi iz jedinstva cjelokupne strukture stvarnosti i toj stvarnosti u njezinoj razliitosti prethodi. U tom sluaju polazimo od pretpostavke da jedinstvo cjelokupne stvarnosti ve postoji, a traenje takvoga principa zadaa je lozoje, dok rezultati istraivanja pojedinih znanosti moraju poloiti raun svojim uvjetima mogunosti koji proizlaze iz cjeline. S druge strane, poe li lozofska antropologija iz ljudskog samorazumijevanja, od postavki koje prethode pojedinanim znanostima i o njima su neovisne, dobiva, ini se, samo sterilnu apstraktnu cjelinu, u sebi izoliranu od empirijskih znanosti. U tome je vidljiva antinomija lozofske antropologije.5 Na jednoj je strani konkretno mnotvo podataka kojem nedostaje princip jedinstva, a na drugoj strani apstraktna cjelina kojoj, meutim, izmie konkretna punina. Kako, dakle, pomiriti lozofsku i antropoloku (empirijsku) dimenziju ljudske stvarnosti? ini se da se ve i za to preliminarno metapitanje, za pitanje o pitanju o ovjeku moramo osloniti na odreenu pretpostavku o tome to je ovjek. Naime, odgovor na pitanje o mogunosti pomirenja lozofske i empirijske antropologije ovisi o prihvaanju ili neprihvaanju lozofskoga neznanstvenog (kako bi neki htjeli) pristupa ovjeku.6 Nijedna pojedinana prirodna znanost ne moe odgovoriti na pitanje to je ovjek u njegovoj cjelini, nijedna ne iscrpljuje tu cjelinu u potpunosti. Ona, dodue, tu cjelinu dotie, ali samo u okviru izabrane metode. Potekoa na metodi utemeljenog scijentizma jest u tome to primat metode ukida teorijsku relevantnost znanosti. Ako, naime, kao znanstveno vrijedi samo ono to se dosie metodama prirodnih znanosti, onda to znai da je glavni kriterij znanstvenosti metoda, a ne
eksperimentalnoj psihologiji te nasuprot njoj na humanistiki (u smislu Gesisteswissenschaften) orijentiranoj psihologiji, antropologija bazirana na psihijatriji kolske medicine ili, s druge strane, na razliitim kolama dubinske psihologije. U dananje vrijeme sve vie maha uzimaju antropologije potaknute napretkom neurobiologije i ziologije mozga. Tako lozofsku antropologiju gradi npr. Gehlen. Usp. Arnold GEHLEN, Der Mensch. Seine Natur und seine Stellung in der Welt, Quelle & Meyer, Wiesbaden, 131997.; hrv. prijevod: ISTI, ovjek. Njegova narav i njegov poloaj u svijetu, Breza, Zagreb, 2005. Solidnu sintezu irokog spektra razliitih polazita lozofske antropologije vidi u: Emerich CORETH, Was ist philosophische Anthropologie?, u: Emerich CORETH (ur. Christian KANZIAN), Beitrge zur Christlichen Philosophie, Tyrolia, Innsbruck, 1999., str. 309312. Usp. ISTI, nav. dj., str. 313. Znanstvenost lozoje zasebna je tema s kojom se u okviru ovog rada ne moemo baviti. Ovdje emo pretpostaviti njezinu znanstvenost pod uvjetom da pojam znanstvenosti nije ogranien na znanje dobiveno metodama prirodnih znanosti.

5 6

45

N. Malovi, Ljudsko dostojanstvo izmeu znanosti i svjetonazora

theora, tj. znanje, istina u aristotelovskom smislu. Traenje istine pak ne smije se ograniiti na samo jednu metodu, jer takav nain znanstvenosti suuje stvarnost na samo jedan njezin vid, a to je ziki svijet, tj. materija. Empirijske znanosti istrauju pojedine kontingentne aspekte ovjeka kao pred-met, kao neto to se moe promatrati, vericirati i registrirati. Takva pak metoda nije dostatna za otkrivanje ovjekove bti, onoga to je bitno ljudsko, jer ovjekova bt nadilazi bilo koji aspekt empirijske predmetnosti. Ipak, dimenzija ovjekove bti koja dotie smislenu cjelinu ovjekova bitka pretpostavka je bilo kojem empirijskom pristupu. Ta je pretpostavka predznanje ili predrazumijevanje onoga to ovjek jest i zahvaljujui njoj rezultati empirijskih znanosti mogu postati bitni za razumijevanje ovjeka. Doe li npr. jedan biolog ili genetiar do spoznaje koja je vana za ovjekov ivotni proces, ta mu spoznaja sama po sebi ne daje informaciju o tome to je ovjek. On to ve unaprijed mora znati ili barem slutiti da bi svoje uvide u bioloke procese i zakonitosti prepoznao kao antropoloki bitne.7 ovjekovo predznanje i predrazumijevanje samoga sebe stoji prije bilo kakvoga sadrajnog znanja i razumijevanja pojedinanih sadraja. To predrazumijevanje ini cjelinu koja prethodi i obuhvaa pojedinane spoznaje. Njoj se ne moe pristupiti kao pred-metu, ona tvori uvjet mogunosti empirijskog razumijevanja sebe i svijeta te u isto vrijeme te empirijske spoznaje u sebi integrira. Cjelina se izraava kroz dijelove, ali dijelovi nikad u potpunosti ne tumae cjelinu kao takvu. Ipak, dijelovi mogu pridonijeti boljem razumijevanju cjeline i boljem ovjekovu samorazumijevanju kao dijelu cjeline. Znanstvena dostignua uvelike utjeu na ovjekovu sliku o samome sebi, na njegovo miljenje, prosuivanje, vrednovanje i djelovanje, ukratko na nain na koji ovjek razumijeva samoga sebe u svijetu. Jedina disciplina koja promatra ovjeka kao ovjeka u sklopu cjeline sintetizirajui sve dimenzije ljudskosti jest lozofska antropologija, i to stoga to s jedne strane pita o bti ovjeka, a s druge strane uzima u obzir i pojedinane prirodoznanstvene spoznaje o ovjeku koje potom reektira u svjetlu smislene cjeline.8 U tom smislu ne moe se ni povijest ovjekova razvoja prihvatiti kao lozofski legitimna postavka antropologije iz jednostavnog razloga to pitanje
7

Usp. ISTI, nav. dj., str. 314. Zbog toga se iz tabora naturalistikih pokuaja tumaenja ovjeka postavljena teza da su svi opravdani oblici spoznaje u krajnjoj liniji pozitivno-znanstveni oblici, ne moe pozitivno-znanstveno vericirati. Vidi o tome: Joseph QUITTERER, Edmund RUNGGALDIER (ur.), Der neue Naturalismus eine Herausforderung an das christliche Menschenbild, Kohlhammer, Stuttgart, 1999. (osobito prvo poglavlje); Edmund RUNGGALDIER, Was sind Handlungen? Eine philosophische Auseinandersetzung mit dem Naturalismus, Kohlhammer, Stuttgart, 1996. Ovdje je osobito potrebno istaknuti Helmutha Plessnera, koji stoji tako rei u sredini izmeu onih lozofa koji polaze od mnotva empirijskih podataka pojedinih prirodnih znanosti i onih koji pitanje ovjeka nainju isto lozofski, polazei od fenomena ovjekova iskustva samoga sebe. Usp. Helmut PLESSNER, Stupnjevi organskoga i ovjek. Uvod u lozofsku antro-

46

BS 77 (2007.), br. 1, str. 4357

o ovjekovoj bti nije isto to i pitanje ovjekova nastanka.9 Isto vrijedi i za postavke koje polaze od razlike izmeu ovjeka i ivotinje ili od prouavanja ponaanja i kulture ranog ovjeka.10 U okviru aktualne diskusije moemo rei da ni biomedicinsko prouavanje embrija i stadija njegova razvoja ne daje cjelovit odgovor na pitanje o ovjeku. U lozofskom smislu pitanje ovjekove tjelesnosti ne moe se promatrati izolirano, nego kao sastavni element tumaenja cjelokupne stvarnosti. ovjek je konstituiran dijakronino i uzimanje bilo kojeg vremenskog momenta za jedini temelj ili kriterij odreenja njegove biti znailo bi nedopustivu redukciju. ovjeku se ne smije pristupiti statiki, nego dinamiki; on, naime, nikad nije dovren, gotov ovjek, nego se neprestano razvija, nastaje, i to vrijedi za svaki trenutak i svaki oblik njegova postojanja: za razdoblje kad je embrij, u djetinjstvu, mladenatvu, zrelosti i starosti. Jednako vrijedi i za status embrija koji prolazi kroz razliita razdoblja razvoja: ni u jednom od tih razdoblja nakon spajanja spolnih stanica nije rije o apsolutno novom poetku, ve samo o momentima jednog jedinog kontinuiranog razvoja.11 A ono to se razvija u svojoj je biti uvijek isto, postoji nositelj razvoja koji jami dijakroniki identitet i omoguava kontinuiranost.12 Stoga se pitanje o ovjekovoj biti, o tome to je on ne moe izjednaiti s pitanjem njegova nastanka niti se nastanak ovjeka moe odrediti na bilo kojoj poziciji njegove razvojne ljestvice. 2. ovjek kao osoba Metodoloki, u lozofskom propitivanju o ovjeku moemo poi od ovjekova temeljnog iskustva samoga sebe. ovjek se doivljava i ponaa svijetu otvo-

10

11

12

pologiju, Breza, Zagreb, 2004.; ISTI, Conditio humana. Filozojske rasprave o antropologiji, Globus, Zagreb, 1994. ak ako ovjek genetiki potjee od ivotinjskih oblika ivota, iz toga ne slijedi da je on ivotinja bilo da je rije o vie ili nie razvijenome majmunu. tovie, injenice iz povijesti razvoja antropoloki se mogu razumjeti i tumaiti samo pod pretpostavkom prethodnog znanja o ovjeku. Unaprijed moramo znati to ovjek jest, da bismo smisleno mogli pitati kako je nastao (Emerich CORETH, Was ist philosophische Anthropologie?, str. 315). Vidi djelomino o tome npr. kod Maxa Schelera. to je, dakle, ovjek primarno? On je 1) ivotinja sa znakovima (govor); 2) ivotinja s oruem; 3) bie s mozgom, tj. bie u kome se mnogo vei dio energije vie utroi samo za mozak, osobito za djelovanje kore, nego kod ivotinje (usp. Max SCHELER, ovjek i povijest, u; ISTI, Ideja ovjeka i antropologija. Izbor tekstova, Globus, Zagreb, 1996., str. 111). Usp. Rainer KOLTERMANN, Grundzge der modernen Naturphilosophie. Ein kritischer Gesamtentwurf, Verlag Josef Knecht, Frankfurt am Main, 1994., str. 322. O raspravi o pitanju osobnog identiteta kroz vrijeme s pozicije analitike lozoje vidi: Michael QUANTE (ur.), Personale Identitt, Ferdinand Schningh, Paderborn, 1999.

47

N. Malovi, Ljudsko dostojanstvo izmeu znanosti i svjetonazora

reno13, svjestan irine stvarnosti koja ga obuhvaa. Na prvome mjestu zasigurno je njegova inteligencija, koja ga izdie nad ostale ivotinje ijoj obitelji ovjek kao tjelesno ivo bie pripada. Njegova inteligencija nije samo via nego i drukija.14 Takva drukija inteligencija a to klasino zovemo racionalnou ovjekova je duhovna komponenta: omoguuje mu da se udi, da postavlja pitanja (osobito pitanje o smislu vlastite egzistencije), da spoznaje, da tei za istinom, da mu se pripisuje sposobnost odgovornog i moralnog djelovanja. S Jaspersom meu ovjekova temeljna iskustva moemo pridodati i iskustvo graninih pitanja, ukljuujui svijest o njegovoj ugroenosti s obzirom na injenicu smrti. U iskustvu smrtnosti ovjek je potpuno preputen samome sebi, pri emu mu se otvara cjelina egzistencije.15 Zanimljivo je primijetiti da su sva pitanja koja dotiu ovjeka i ovjekovu reeksiju o samome sebi bitno lozofska pitanja,16 to je jedan od pokazatelja da lozoja ne smije itav posao traenja odgovora na pitanje to je ovjek prepustiti empirijskim znanostima. tovie, lozoja ima zadau otkrivanja uvjeta mogunosti znanstvenih istraivanja.17 Potrebno je naglasiti da se nijedna od nabrojenih postavki (jednako vrijedi i za sve druge ovdje nespomenute lozofske postavke) ne smije voditi eljom da ovjeka kao takvog, njegovu cijelost, svede na bilo koju od njegovih bitnih vlastitosti. Tu je vie rije o pokuajima da se polazei od relevantnih antropolokih fenomena razjasni i priblii ljudski tubitak u njegovoj cjelini bez zahtjeva za konanom cjelovitou. No svaki takav pokuaj, iako operira s bitno ljudskim vlastitostima, ne iscrpljuje sav sadraj pojma ovjek niti izrie njegovu bt, smjetenu u cjelinu stvarnosti. Kaemo li da je ovjek bie koje djeluje, koje govori, bie povijesti, kulture ili bie koje stvara umjetnost, tehniku ili znanost, uvijek je rije o karakteristikama koje su bitno ljudske, ali one niti pojedinano niti zajedno jo uvijek ne daju potpuni odgovor na pitanje to ovjeka u konanici tako konstituira da se sve nabrojeno uope moe nazvati specino ljudskim.18 Niti takvi pokuaji rjeenja ne daju nam dakle odgovor na pitanje: to
13

14

15

16

17

18

Max SCHELER, Poloaj ovjeka u kozmosu, u: ISTI, Ideja ovjeka i antropologija, str. 152. Scheler svijet ovdje ne misli fenomenoloki u husserlovskom ili heideggerovskom smislu, nego svijet kao stvarnost koja ga okruuje i ije se granice neprestano ire sve do otvorenosti prema bitku. Njezine su glavne karakteristike: tehnika, tradicija, napredak, sposobnost drukijeg naina miljenja nego druge ivotinje i reeksija. Usp. Joseph M. BOCHESKI, Uvod u lozofsko miljenje, Verbum, Split, 2001., str. 81. Usp. Karl JASPERS, Einfhrung in die Philosophie. Zwlf Radiovortrge, Piper, Mnchen-Zrich, 301992., str. 18-20. Podsjetimo samo na Kantova temeljna pitanja lozoje ukljuena u jednom jedinom pitanju to je ovjek?. Usp. Michel SERRES, claircissements. Cinq entretiens avec Bruno Latour, ditions Franois Bourin, Pariz, 1992., str. 129. Usp. Emerich CORETH, Was ist der Mensch? Grundzge einer philosophischen Anthropologie, Tyrolia, Innsbruck, 1973., str. 139.

48

BS 77 (2007.), br. 1, str. 4357

je ovjek u ontolokom smislu? Drugim rijeima, na pitanje: Po emu je ovjek ovjek, koji je unutarnji temelj ili princip ljudskosti? Jasno je da i u takvom pristupu pitanju o ovjeku vanu ulogu ima predrazumijevanje cjeline u kojoj se stoji kad se odreena ovjekova vlastitost izabire kao polazite utemeljenja njegove posebnosti. Stoga je pri svakom razlikovanju ljudskih vlastitosti potrebno neprekidno imati na pameti cjelinu unutar koje se to razlikovanje dogaa. Samo tako mogue je u ispravnom svjetlu vidjeti i vrednovati pojedinane pojavnosti ljudskosti, bez njihova izoliranja ili apsolutiziranja.19 Pitanje o specino ljudskom i o ljudskoj bti zrcali se u diskusiji odnosa tijela i due. Ne ulazei u razgranatu diskusiju o toj temi, oko koje se razvila itava lozoja (philosophy of mind), primijetit emo samo da stavove i o tom pitanju uvelike odreuju i usmjeruju uvjerenja i iskustva koja oni koji se tim pitanjima bave kao pretpostavke temeljene na vlastitom egzistencijalnom iskustvu unose u svoja promiljanja. To ljudsko jedinstvo bti, koje se sastoji od tijela i due (i duha), a koje se ostvaruje u svjesnom samoposjedovanju i slobodnom samodarivanju, nazivamo osobom. Svaki pojedini ovjek mora biti najprije ontoloki konstituiran kao samostalno tjelesno-duhovno jedinstvo da bi se uope mogao u slobodi ostvariti. ovjek je ve osoba, prije nego se osobno sm ostvaruje.20 Osobnost je pak osobina ljudskosti uz koju se vee ljudsko dostojanstvo. Ako i nije mogue sa sigurnou postii konsenzus (dakako, ne konstitutivno, nego epistemoloki) zbog elemenata koji su u smislu spoznaje ljudske bti zavijeni velom misterija, vano je njegovati potovanje prema tom misteriju upravo zbog mogunosti da se u budunosti pokae negativnost posljedica izazvanih moguim nepotivanjem trenutno u svojoj potpunosti nespoznatljivog. A ondje gdje postoji neznanje i nejasnoa, intelektualna i moralna odgovornost nalau poi od pretpostavke u korist slabijeg. 3. Kljuna uloga svjetonazora Vidimo da, bez obzira na to od kojih se postavki polazi bilo prirodoznanstvenih bilo isto lozofskih pri pokuaju pronalaenja odgovora na pitanje o ovjeku, ostaje otvorenim pitanje predrazumijevanja cjeline, jer upravo to predrazumijevanje odreuje nain i smjer razmiljanja o ovjeku kao dijelu cjeline te daje smisao pojedinanim fenomenima ljudskosti. injenica da postoji jedno takvo predrazumijevanje koje nije mogue do kraja locirati i prozreti, upuuje na to da je ovjekova stvarnost mnogo obuhvatnija od one obuhvaene samo njegovom intencionalnou.

19 20

Usp. Emerich CORETH, Was ist philosophische Anthropologie?, str. 325. ISTI, nav. dj., 164.

49

N. Malovi, Ljudsko dostojanstvo izmeu znanosti i svjetonazora

Predrazumijevanje cjeline, koje ima tako vanu ulogu u razumijevanju ovjeka i njegove biti, jest zapravo pitanje svjetonazora. Svjetonazor je stav o cjelini stvarnosti i pozadina iz koje se tumae i u koju se integriraju znanstvene spoznaje, ali i lozofska i teoloka promiljanja te religiozna praksa.21 Ne smijemo naime, uz duno potovanje koje dugujemo prirodnim znanostima i metodama, zanemariti injenicu da je ovjek i lozof i religiozno bie, a to pak ukljuuje stvarnosti koje nadilaze podruje empirijskoga. Upravo je to toka na kojoj se razilaze miljenja o tome to je ovjek. Smijemo li prelaziti granicu empirijskoga? Naime, znanstvene injenice kao takve nitko razuman nee postavljati u pitanje. One imaju svoju epistemoloku vrijednost koju im mora priznati i lozoja (i teologija). tovie, to se prirodne znanosti striktnije dre svoje metode, svjesne svojega formalnog objekta, priznavajui parcijalni karakter svojih rezultata, to kvalitetnije daju svoj doprinos slici ovjeka. Interpretacija znanstvenih injenica pitanje je svjetonazora, tj. ovisi o predrazumijevanju cjelokupne stvarnosti, tako te se i znanstveni rezultati interpretirani s tog aspekta ukljuuju u svjetonazor od kojeg se u interpretaciji ve polazi. Muck je pokazao da ograniavanje na metodologiju pojedinih znanosti ne moe objasniti racionalnost svjetonazora.22 Rezultati pojedinih znanstvenih disciplina zadovoljavaju spoznaju predmeta za te discipline. Za mnoge spoznaje glede njihova predmeta postoji ve predznanstveno iskustvo, tj. spoznaje o osnovnoj metazikoj strukturi iskustvenih predmeta. Spoznaje o materijalnom svijetu dobivene na taj nain primjenjuju se na rezultate pojedinih znanosti. Opravdanje takvih postupaka poziva se na spoznajnoteorijski realizam. Takva lozofska interpretacija omoguava ukljuivanje mnotva prirodoznanstvenih podataka u cjelinu koja je metazike naravi.23
21

22

23

James W. Sire denira svjetonazor kao zbir pretpostavki (koje mogu biti istinite, djelomino istinite ili potpuno neistinite) kojih se drimo (svjesno ili podsvjesno, dosljedno ili nedosljedno), o temeljnome ustrojstvu naega svijeta James W. SIRE, Izazov svjetonazora. Pregled temeljnih svjetonazora, STEPress, Zagreb, 22002., str. 20). U nastavku Sire donosi i sedam temeljnih pitanja pomou kojih je mogue odrediti to je (i kakav je) svjetonazor. Usp. ISTI, nav. dj., str. 21. Usp. Otto MUCK, Der Beitrag der Wissenschaftstheorie zur Klrung der Rationalitt von Glaube als lebenstragender berzeugung, u: Otto MUCK (ur. Winfried LFFLER), Rationalitt und Weltanschauung, Tyrolia, Innsbruck, 1999., str. 101105. Argumentacija glasi otprilike ovako: Rezultati zike govore o predmetima, recimo o elementarnim esticama, pomou kojih zika objanjava iskustvene datosti sukladno metodi zike; meutim, prema nauku o spoznaji kritikog realizma, ono po emu se iskustvene datosti (uzimajui u obzir spoznaje pojedinanih znanosti) objanjavaju nije proizvod spoznavajue i stvarajue svijesti, nego realno bivajue koje egzistira neovisno o ljudskom inu spoznaje; prema tome, prema predmetima o kojima govore zikalne teorije potrebno se odnositi kao prema realno bivajuima; a na realno bivajue mogu se primijeniti metaziki principi (kauzalni princip i substancijalni princip), dakle i na predmete o kojima govore zikalne teorije. Stoga je bez daljnjega mogue metazike principe primijeniti na rezultate pojedinanih znanosti i tako te

50

BS 77 (2007.), br. 1, str. 4357

Ako prihvatimo ontoloku konstituciju ljudskosti, a prihvaaju je i neki smjerovi analitike lozoje,24 onda dobivamo neto to nee ovisiti o pojedinanim spoznajama prirodnih znanosti (koje se N.B razvijaju, nisu zavrene, nego otvorene prema novim, pa i drukijim spoznajama) niti o konkretnim kvalitetama individualne pojavnosti, bilo u smislu autonomnosti, sposobnosti komunikacije, samosvijesti ili bilo koje druge karakteristike koju bismo izdvojili kao bitno ljudsku te je uinili temeljem ljudske bti i ljudskog dostojanstva. Ljudska bt ne da se egzaktno tematizirati i objektivirati. ovjek je nerazrjeivi vor indeterminacija.25 Upravo zbog toga to je ovjekovu bt nemogue u potpunosti denirati, ona je temelj dostojanstva konkretnog ovjeka bez obzira na trenutani stadij njegova razvoja ili na kvalitetu i razvijenost bitno ljudskih vlastitosti. Na tragu takvoga holistikog pristupa ovjeku vidimo mogunost opravdanja njegove nedodirljivosti. Naime, nemogunost artikuliranja denicije koja bi iscrpila sav sadraj pojma ovjek ili ovjekovo dostojanstvo ostavlja otvorenom mogunost zlouporabe i interpretacije koja bi bila u skladu s interesima i ciljevima bilo politikih bilo proterskih grupacija. Priznavanje nedodirljivosti obvezuje nas na intelektualno i znanstveno potenje u smislu eksperimentalne apstinencije glede onih segmenata ljudskosti u kojima bismo zbog znanstvene radoznalosti mogli aktivirati procese sposobne otetiti ili ugroziti ljudsko dostojanstvo. Drugim rijeima, ljudskom dostojanstvu osigurava se duno potovanje samo ako se sri ljudskosti prizna nedodirljivost. Teoloki, za to postoji opravdanje u ljudskoj bogoslinosti. Filozofski, ta je teza prihvatljiva ako se ovjeku prizna principijelna otvorenost prema transcendenciji. U lozofskoj tradiciji otkrie i priznanje transcendentne komponente ljudskog tubitka nalazimo ve u Platonovim i Aristotelovim djelima, a jo jae u judejsko-kranskoj objavi. ovjek se doivljava dionikom boanskog bitka. Po tom iskustvu transcendencije ljudske svijesti ovjeku se otvaraju nove dimenzije bitka koje imaju posljedice za njegovo samorazumijevanje u bitku. Budui da je ovjek u isto vrijeme dionik imanentne i transcendentne dimenzije svijeta, on se nalazi metaxy, u jednom izmeu. Iz te perspektive nedopustiva je bilo kakva podjela na subjekt i objekt u spoznajnom procesu u svijesti. Eric Voegelin u tom smislu razlikuje intencionalnost i luminoznost svijesti. Intencionalnost razlikuje subjekt svijesti, koji je lokaliziran u ziki konkretnom ovjeku, i predmete o kojima govori. Ti se predmeti nalaze izvan tjelesne opstojnosti surezultate obraditi lozofski te njihovu mnotvenost u metazici svesti na posljednje jedinstvo Otto MUCK, Methodologie und Metaphysik, u: ISTI, nav. dj., str. 158. Npr. deskriptivni, ili u manjoj mjeri fenomenoloki, za razliku od naglaeno naturalistikog smjera. Vie o tome u: Edmund RUNGGALDIER, Christian KANZIAN, Grundprobleme der Analytischen Ontologie, Ferdinand Schningh, Paderborn, 1998. Julien FREUND, Philosophie philosophique, ditions La Douverte, Pariz, 1990., str. 293.

24

25

51

N. Malovi, Ljudsko dostojanstvo izmeu znanosti i svjetonazora

bjekta. Luminoznost obuhvaa mnogo vie jer i subjekt pripada stvarnosti koja se spoznaje kao objekt. Tu, dakle, nije rije niti samo o stvarnosti subjekta niti samo o stvarnosti objekta, nego o stvarnosti koja obuhvaa oboje. A ovjekova je svijest, moemo rei, povezana s tom sveobuhvatnom stvarnou. Dvije spomenute strukture svijesti ne smiju se dijeliti. Ignoriranje te injenice ograniilo je lozoju na intencionalnu komponentu svijesti, to je imalo za posljedicu odbacivanje govora o Bogu kao projekciji ljudske svijesti. Voegelin, meutim, tvrdi da je punu ljudskost mogue dosei tek onda kad se onostrano boansko ponovno vrati u ovjeka.26 Zbog toga Voegelin naglaava ovjekovo mjesto u izmeu, to znai da ljudska egzistencija ima participatorski karakter. U izmeu ovjek ima dionitvo na transcendenciji. Na taj nain ovjek stvarnost doivljava i iznutra, tj. i sebe kao dio te stvarnosti, a ne samo stvarnost kao predmet izvan sebe. U ovjekovoj otvorenosti prema transcendenciji i priznavanju svih podruja bitka, ukljuujui i onostranost, Voegelin vidi istinsku racionalnost svojstvenu samo ovjeku.27 U toj racionalnosti, koja obuhvaa sva podruja bitka, slutimo povezanost s uvjerenjima koja upravljaju ovjekovim djelovanjem, tj. svjetonazorom. ovjek svoje ivotno iskustvo gradi svjesno ili nesvjesno, priznavajui to ili ne priznavajui upravo na iskustvima steenim takvim tipom racionalnosti te na temelju toga iskustva interpretira i integrira novosteena iskustva. 4. Ljudska prava i etike implikacije ljudskog dostojanstva Ljudsko je dostojanstvo temelj i pretpostavka ljudskih prava. Ljudska prava pak zahtijevaju jedan temelj koji nije relativan niti diskutabilan. Jo prije nego to su ljudska prava dobila svoju pozitivnu formulaciju, ljudi su znali da postoje prava koja im pripadaju, a koja nisu dobivena od drugih ljudi ili postignuta na raun drugih i koja ostaju mjerilo tijekom cijeloga ljudskog ivota. Pritom se jasno razlikovala ovjekova ugroenost od prirode i od drugih ljudi. Osnovni zahtjevi ljudskosti ne trebaju se konstituirati, nego samo otkriti, formulirati i priznati kao takvi. Intenzivnije promiljanje o ljudskim pravima rezultat je pogoranja situacije pojedinca unutar zajednice poetkom novoga vijeka monopoliziranjem dravne moi i vlasti. Sva se vlast razumijevala samo kao dodijeljena vlast od drave. Pritom je sve vie raslo uvjerenje da ovjeku pojedincu pripadaju prava koja prethode dravnoj naklonosti u smislu njihova
26

27

Eric VOEGELIN, Der meditative Ursprung philosophischen Ordnungswissens, u: ISTI (ur. Peter J. OPITZ), Ordnung, Bewutsein, Geschichte. Spte Schriften eine Auswahl, Klett-Cotta, Stuttgart, 1988., str. 175. Usp. Eric VOEGELIN (ur. Gerhart NIEMEYER), Anamnesis, University of Missouri Press, Columbia, 1990., str. 149.

52

BS 77 (2007.), br. 1, str. 4357

priznavanja. Jednako tako, usporedno s idejom jednakosti svih ljudi,28 rasla je svijest da nijekanje prava drugima znai postavljanje u pitanje i vlastitoga pravnog statusa.29 Ljudska prava imaju s obzirom na njihovo priznavanje univerzalni karakter: ako ih priznajemo sebi ili skupini ljudi, moramo ih priznati svima, ako pak ih nijeemo drugima ili ak samo jednom jedinom ovjeku, nijeemo ih svima (i sebi). Ljudska prava u svojoj konanoj formulaciji plod su konsenzusa, to ne moe vrijediti i za ljudsko dostojanstvo. Ono je ukorijenjeno u ovjekovoj biti i ne moe biti plod konsenzusa, jer postoji prije nego to je spoznato. Princip ljudskog dostojanstva, kao najvii princip iz kojega se izvode moralni i pravni principi, u konanici nije mogue utemeljiti u smislu postojanja golog ovjeka prije i bez njegova dostojanstva u bilo kojem razdoblju njegova razvoja. Princip ljudskog dostojanstva moe se samo izvesti iz ovjekove datosti. A ovjekova datost u reeksiji zapadnjakoga kulturnog kruga de facto implicira osnovnu ideju (proizilu iz idovsko-kranske tradicije) o ovjekovoj stvorenosti na sliku Boju i obeanom spasenju za sve ljude. Ljudsko dostojanstvo proizlazi iz te povijesno-kulturno-duhovne injenice. Nepriznavanje te injenice ili ak njezino eksplicitno (i pokatkad demonstrativno) nijekanje nimalo ne umanjuje njezinu faktinost. Upravo na temelju dostojanstva jedne ljudske naravi i jednog uma, koji su zajedniki svim ljudima, oblikovala su se u 18. stoljeu ljudska prava.30 Priznavanje vrijednosti ljudskih prava nema konstitutivni karakter s obzirom na ljudsku slobodu, razumnost i drutvenost, vrijednosti ljudskosti ne nastaju njihovom pozitivnom formulacijom ili donoenjem zakona. Upravo suprotno, vrijednosti i prava proizila iz ljudskog dostojanstva zahtijevaju svoju formulaciju u normativnom smislu i na drutvenom podruju. No je li taj zahtjev opravdan? ini nam se da postoje argumenti koji mogu pokazati razumnost i opravdanost toga zahtjeva. Jedan od njih je ope ljudsko iskustvo, zajedniko svim
28

29

30

Ideja jednakosti svih ljudi sadri i neke potekoe. Prvo, ljudska prava odnose se samo na jedan isjeak iz mnotva ljudskih odnosa, tj. polaze od slike ovjeka zapadnoga kulturnog kruga, kao bia koje je obdareno sposobnou samoodreenja i oblikovanja svijeta u kojem ivi i koje je tek tijekom povijesti stvorilo dravu. Takva slika ovjeka ne zadovoljava ovjekovu upuenost na drutvo. Drugo, ideja jednakosti moe zasjeniti injenicu razliitosti meu ljudima i upuenosti jednih na druge upravo zbog te razliitosti. ini se da u izjavi o ljudskim pravima ovjek ne treba drugoga. Vana je samo pojmovna meusobna jednakost, dok konkretna razliitost nema nikakvog znaenja. Tu postoji opasnost da se ta beznaajnost protegne i na politiku praksu. Usp. Norbert BRIESKORN, Rechtsphilosophie, Kohlhammer, Stuttgart, 1990., str. 152. Zato se naglaava briga ne samo za vlastito dobro nego i za dobro drugih. Usp. Georg Wilhelm Friedrich HEGEL, Grundlilnien der Philosophie des Rechts oder Naturrecht und Staatswissenschaft im Grundrisse, Reclam, Stuttgart, 2002., 134. Usp. Norbert BRIESKORN, Rechtsphilosophie, str. 153.

53

N. Malovi, Ljudsko dostojanstvo izmeu znanosti i svjetonazora

kulturama, koje ovjeku pridaje posebni status i stavlja ga na vrh hijerarhije ivih bia. Potekoe ovdje nastaju u susretu empirijske i normativne komponente. Na prigovor da se pritom u pojmu dostojanstva ini nedopustiv prijelaz od faktinog na normativno, od biti na trebati, te da to dvoje treba drati odvojenim, moe se odgovoriti ukazivanjem na dva razliita pojma bitka: jedan se odnosi na empirijsku faktinost, a drugi bitak povezuje sa smislom (lozofska antropologija). I upravo taj potonji omoguava prijelaz s faktinog na normativno. Jasno je da na taj nain shvaeno ljudsko dostojanstvo ovjeka obvezuje na ponaanje dostojno vlastitog dostojanstva. Naime, iz dostojanstva proizlaze i dunosti i prava kako prema sebi tako i prema drugim nositeljima istoga dostojanstva. Nositelj dostojanstva to dostojanstvo ne moe izgubiti, ono mu ne moe biti zanijekano jer ga niti ne dobiva naknadnim priznavanjem. Ako ga se uini ovisnim o pozitivnom priznavanju, stvaraju se pretpostavke za mogunost njegova uskraivanja. A to bi znailo uzdrmati platformu meuljudskih odnosa koja poiva na temeljnoj jednakosti i ravnopravnosti svih ljudi i ljudski ivot uiniti nesigurnim i ovisnim o drugom, navodno njemu ravnopravnom ovjeku. Stoga je potrebno ponovno naglasiti da dostojanstvo pripada ovjeku po sebi; ono niti je poklonjeno, niti zaslueno, niti se nekome duguje. (Osim Bogu, ako u diskurs ukljuimo teologiju ili lozofski postuliramo ljudsku ukorijenjenost u transcendenciji.) U novije doba sve se vie istie pitanje zatite ljudskih prava s obzirom na razvoj znanosti i tehnike, zagaenosti okolia ili svjetskog mira. U tom kontekstu nastaju nesporazumi o odnosu tehnologije i etike. Opi konsenzus o mnogim pitanjima na svjetskoj razini jo se ne nazire.31 To vie to je u mnogim sluajevima u krenje ljudskih prava ukljuena drava, koja bi ta prava trebala tititi i promovirati. Ljudska prava o kojima se govori u zapadnome kulturnom krugu proizvod su jedne kulture (iako u sebi pune razliitosti) koja ne moe i ne smije svoje vrijednosti nametati drugima upravo zbog potivanja vlastitih principa koje nudi drugima kao poeljne vrijednosti. Dosljedno potivanje principa proizilih iz ljudskog dostojanstva (posredno preko ljudskih prava) rezultiralo je razvojem pluralnog drutva i pluriperspektivnosti u traenju istine o ovjeku. Socioloki, Niklas Luhmann je pokazao da je struktura drutva funkcionalno izdiferencirana te moemo govoriti o multicentrinom drutvu. Ne postoji sredinja instanca koja bi mogla obuhvatiti cjelokupno drutvo, transcendirati i objediniti sve podsustave. Svakom podsustavu u odnosu prema okolini, tj. prema drugim podsustavima, nedostaje struktura i simbolika koja bi upuivala prema cjelini. Ta je upuenost iskljuivo u samoj funkciji, tj. u jednom prin31

Usp. ISTI, nav. dj., str. 155. Potrebno je ipak naglasiti da postoje pokuaji diskusija i djelovanja u tom smjeru. U Toledu je, naime, u studenome 2006. odran panjolski socijalni tjedan na temu Ljudska prava temelj stvaranja ope kulture.

54

BS 77 (2007.), br. 1, str. 4357

cipu, koji si okolina ne moe prisvojiti.32 Budui da se svaki podsustav bavi samo dijelom stvarnosti, nedopustivo je apsolutiziranje spoznaja i rezultata bilo kojeg podsustava i njihova projekcija na cjelokupnu stvarnost, tj. sustav, osobito kad je rije o normativnim aktima. Ako se to pravo nijee lozoji, koja tei tumaiti cjelokupnu stvarnost, ini mi se jo manje prihvatljivim takvu ulogu povjeriti bilo kojoj od tzv. egzaktnih znanosti. Ne prihvati li se nezasluena neotuivost i nedodirljivost ljudskog dostojanstva, otvaraju se vrata zloporabi i manipulaciji ovjeka u ekonomske, politike i ideoloke svrhe, uz opasnost totalitarizma bilo koje provenijencije te na ovjekovu funkcionalnu redukciju on vrijedi toliko koliko ispunja zahtjeve dodijeljene mu funkcije (da se terminoloki nadoveemo na Luhmana). Iz povijesti spominjemo samo faizam i nacionalsocijalizam te komunizam. U prva dva ljudsko je dostojanstvo skrojeno na rasnoj, u posljednjem na ekonomskoj osnovi. Usuujemo se ustvrditi da na isti nain, samo s drukijim predznakom i mnogo perdnije, to krojenje postoji i danas. Osjea se tendencija da se prihvaa i potie samo ono to donosi ekonomski prot, a ovjek koji toj dobiti ne pridonosi bilo kao potroa bilo kao proizvoa postaje drutvenim teretom. Ne odreuje li se tu pomalo mjera ljudskom dostojanstvu? Jo je opasnije kad se znanosti meusobno usporeuju i rangiraju prema njihovoj protabilnosti. Postoje tako znanosti u koje se isplati ulagati i one koje uzalud troe proraunski novac. Promatramo li to u kontekstu trine zakonitosti, tko nam jami da onaj tko plaa nee poeljeti naruiti ovjeka s dostojanstvom po mjeri vlastitih interesa?

32

Niklas LUHMANN, Gesellschaftsstruktur und Semantik. Studien zur Wissenssoziologie der modernen Gesellscahft, sv. 1, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1980., str. 28.

55

N. Malovi, Ljudsko dostojanstvo izmeu znanosti i svjetonazora

Summary HUMAN DIGNITY BETWEEN SCIENCE AND BELIEF The question of human dignity cannot be observed as an isolated matter because it emanates from mans being. This article then gives particular attention to various ways to approach man and the problems that arise from that. Classical philosophy succumbed unjustly in our opinion to the ideal of science understood from the natural perspective, and in particular metaphysics including philosophical anthropology ontologically founded as far as it places man in a perceived whole and as such gives him a deeper meaning that surpasses the empirical. Did we unjustly and too quickly abandon the philosophical discussion about man embedded in transcendency something that is not a subject of empirical-experimental science? Not one individual natural science can answer the question of what man is as a whole. It admittedly, touches upon that whole but only within the framework of the selected method. Difculties with the method founded on scientism are that the primate of that method discards the theoretical relevancy of science. If for instance something has scientic value only if its reaches methods of natural science then that means that the main criteria is scientic method and not theory, i.e. knowledge and truth in Aristotles way of thought. Seeking the truth however must not be reduced to only one method because that method of science narrows reality to only one of its views and that is the physical world, i.e. matter. Empirical science researches individual contingent aspects of man as a subject, as something that can be observed, veried and registered. This method however is not sufcient to disclose mans being, something that is eminently human because mans being surpasses any aspect of empirical subjectivity. In contrast to anthropology founded exclusively on realisation obtained by methods of natural science synthetic philosophy is the place which integrates the results of natural science and accepts the notion of reality that overbound the borders of the empirical. This starts from mans experience of himself as a bodily-spiritual whole in context of all round reality. Thoughts show that the very approach to this question is conditioned by belief which in the context of the achievements of natural science is particularly obvious in the interpretation of the realisations obtained. Furthermore the article shows the unaccpetance of attempts to determine human dignity from the starting point regardless of how eminent to the selfness of man and the need for a holistic approach which will not nor cannot completely satisfy intellectual curiosity and endeavours for exact objectivity of human dignity. It is that nondening of dignity that enables its misuse. This then requires recognition and acceptance of the untouchable aspects of human dignity in all phases of mans diachrony as an indiscussable foundation of human rights. In conclusion the article presents some of the dangers that emanate from reduced utilitaristic concepts of human dignity. Should undeserved inviolability and untouchability of human dignity not be accepted this could open the door to misuse and mans manipulation of the economic, political and ideological purpose with the danger of totalitarianism of any provenance and of mans functional reduction it is worth as much as it fulls the demands of the function it serves. In history reference is made only to Fascism

56

BS 77 (2007.), br. 1, str. 4357

and Nationalism and not Communism. In the rst two, human dignity was based on racial aspects and in the last, on economic aspects. Today, we can feel the tendency to accept and inspire not only that which relates to economic prot and man who does not contribute to that prot either as a consumer or producer, becomes a burden to society. Does this not in a way set the measures for human dignity? What is more dangerous is when science is compared and ranked according to protability. There are sciences that are worth investing into and those that are not worth allocating budget funds to. Observed in that context of market legality who can guarantee that he who pays will not want to order a man with the dignity created according to ones own interest? Key words: human dignity, human rights, person, ontological anthropology, belief.

57