METODOLOGIJA – ZAVRŠNI ISPIT

1. PODJELA NAUKE?
Nauka je zajedničko, koherentno, organizirano, i sistemsko znanje ljudskog roda. Nauka se
može definisati kao ukupno ljudsko znanje o prirodi, društvu, i ljudskom mišljenju, a koje je
nastalo kao rezultat sistematskog, organiziranog, višestruko ponavljanog, provjerenog, i
eksperimentalno i na praktični način potvrđenog posmatranja prirodnih, ili bilo kojih drugih
pojava koje je moguće posmatrati i izučavati, te donošenje zaključaka o tim pojavama i
zakonitostima koji njima vladaju.

Cilj nauke je istražiti, analizirati, opisati i objasniti stvarnost, te odrediti odnos između uzroka
i posljedice. Nauka se dijeli na:

• prirodne i humanističke znanosti

• znanost, religija, filozofija i logika.

Uporedo s razvojem znanosti i društva dešava se njezina detaljnija podjela. Podjela znanosti je
rasla s istovremenim osamostaljivanjem znanstvenih disciplina.

Bitan razvoj se bilježi u 19. stoljeću i tada se formiraju samostalne znanstvene discipline kao
što su prirodne, humanističke, medicinske, društvene itd. Uopćeno period razvoja znanosti (od
16. do 20. stoljeća) bio je presudan za razvoj današnjih grupacija.

U svim znanstvenim disciplinama razvijaju se nove teorije, zakoni, nove spoznaje te novi
izumi. Posebni pomaci učinjeni su u području medicinskih znanosti osobito u farmaciji, ali i
drugim znanstvenim disciplinama kao što su veterina, stomatologija i medicina.

KLASIFIKACIJA ZNANOSTI PREMA:

• oblastima proučavanja
• metodama istraživanja
• nivoima istraživanja
• prisustva vlastitih zakona

Prema oblastima proučavanja, znanost možemo podijeliti u 7 grupa, tu spadaju sljedeće

znanosti:
 • prirodne
• tehničke
• biomedicinske
• društvene
• humanističke
• biotehničke

*Naučne oblasti i pripadnost fakulteta grupacijama na Univerzitetu u Sarajevu

Univerzitetu u Sarajevu pripadaju 24 fakulteta, koji su podijeljeni u 6 grupacija:

1. Grupacija društvenih znanosti: Pravni fakultet, Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i

sigurnosne studije, Fakultet političkih nauka, Ekonomski fakultet

2. Grupacija humanističkih znanosti : Filozofski fakultet, Fakultet sporta i tjelesnog odgoja,

Pedagoški fakultet, Fakultet islamskih nauka

3. Grupacija medicinskih znanosti : Medicinski fakultet, Stomatološki fakultet, Veterinarski

fakultet, Farmaceutski fakultet, Fakultet zdravstvenih studija

4. Grupacija prirodno-matematičkih i biotehničkih znanosti : Prirodno-matematički fakultet,

Poljoprivredno-prehrambeni fakultet,Šumarski fakultet

5. Grupacija tehničkih znanosti : Arhitektonski fakultet, Građevinski fakultet, Elektrotehnički

fakultet, Mašinski fakultet, Fakultet za saobraćaj i komunikacije

6. Grupacija umjetnosti: Akademija likovnih umjetnosti, Akademija scenskih umjetnosti,

Muzička akademija.

2. ODNOS IZMEĐU GNOSEOLOGIJE, EPISTEMOLOGIJE I

METODOLOGIJE ?

U redoslijedu i rangu istraživanja problema, kako je i da lije uopće moguće doći do istine o
svijetu, na prvom mjestu se nalazi gnoseološki problem i gnoseologija, kao filozofska nauka,
koja istražuje mogućnosti ljudskog saznanja svijeta.

To je prva nauka na koju se oslanjamo i od koje polazimo u postavljanju pitanja o saznavanju

mogućnosti i prirode našeg saznanja. Gnoseologija je nauka o spoznaji i ona istražuje
mogućnost, granice i organe ljudske spoznaje uopće. Gnoseologija obuhvata pitanje o tome da
li je uopće moguće saznati svijet, kako ga je moguće saznati, šta su organi i načini saznanja
svijeta i koje su granice tog saznanja.

Iz gnoseologije je izvedena njena poddisciplina nazvana epistemologija. Riječ epistemologija

u osnovi ima grčku riječ episteme, što znači znanje, ne saznanje nego upravo znanje.

Epistemologija je posebni dio gnoseologije i predstavlja nauku koja se bavi pitanjem da li je i

kako je moguća naučna spoznaja i sticanje naučnog znanja o nekom određenom predmetu. Ona
istražuje principe, kriterije i načine kako je tu spoznaju moguće postići.

Epistemologija je zavisna od gnoseologije, u tom smislu što je odgovor na gnoseološko pitanje

ono što uvjetuje njezinu mogućnost, a ona sama se temelji na razlikovanju naučnog saznanja i
puteva tog saznanja, od svake druge vrste ljudskog saznanja.

Ako na pitanje o tome da lije uopće moguće saznati svijet odgovorimo negativno, tada je pitanje
o tome kako je moguće postići naučno saznanje o tom svijetu izlišno.

Ako je odogovor na pitanje o mogućnosti saznanja pozitivan, tada moramo utvrditi koji su to
kriteriji koji neko određeno saznanje kvalificiraju kao naučno, u odnosu na neku drugu vrstu
saznananja, koje ne mora biti naučno, mada jeste neko saznanje. Epistemologija polazi od
pozitivnog odgovora na gnoseološko pitanje i pita se o vrstama saznanja, razlikujući obično od
naučnog saznanja, određujući kriterije i načine postizanja naučnog saznanja, njegova svojstva
i vrijednosti, u odnosu na obično iskustveno, ili bilo kakvo drugo saznanje, npr. neposredno,
intuitivno i slična saznanja.

Metodologija je rezultat pozitivnog odgovora na prethodna pitanja, tj. pitanje o tome da li je

uopće moguće saznati svijet i da li postoji naučno saznanje, nakon čega je logično i opravdano
postaviti i pitanje o tome kojim putem se može ostvariti naučno saznanje.

Metodologija je prethodno utvrđeni put, redoslijed i način istraživanja, koji nas sa

maksimalnom sigurnošću vodi ka saznanju istine o nečemu što istražujemo. Sama riječ metoda
potiče od grčke kovanice metahodos, koja sadrži dvije osnovne riječi: meta (iznad, prije ili
poviše) i hodos (put ili hod). Prva riječ ove kovanice znači prethodni ili prvi, a druga put.
Metodologija je, na jednoj strani, opis konkretnih metoda istraživanja, koje želimo primijeniti
u istraživanju nekog određenog predmeta. S druge strane, to je istraživanje, utvrđivanje i opis
upotrebe svih metoda i postupaka, koje je moguće primijeniti na istraživanje nekog određenog
predmeta, neke prirodne, društvene ili pojave vezane za čovjeka i njegovo mišljenje, dakle, to
je onda dio logike kojeg nazivamo metodologija i ona je dio svake nauke i nauke kao takve.

3. ŠTA JE METODA I KOJE METODE POZNAJETE?

Sama riječ metoda potiče od grčke kovanice metahodos, koja sadrži dvije osnovne riječi: meta
(iznad, prije ili poviše) i hodos (put ili hod). Prva riječ ove kovanice znači prethodni ili prvi, a
druga put.

Metoda općenito znači planski postupak istraživanja i ispitivanja neke pojave, odnosno način
rada za ostvarivanje nekog cilja na filozofskom, naučnom, političkom ili praktičnom području.

Termin metoda upotrebljava se u dva značenja:

1. Metoda znači gotov model, procedura, redoslijed, po kojoj se odvija neka praktična
djelatnost npr proizvodne metode u industriji, nastavi, ...

2. Metoda znači misaoni postupak primjenjen sa svrhom da se lakše i što tačnije otkriju i
sistemski obrade naučne činjenice, podaci i informacije. (naučna metoda)

Neke od naučnih metoda su: induktivna i deduktivna metoda, metode analize i sinteze, metoda
generalizacije i specijalizacije, metoda klasifikacije, komparativna metoda, statistička metoda,
matematička metoda, genetička metoda, empirijska metoda, metoda anketiranja, metoda
mozaika..

4. TIPOVI ZNANSTVENIH ISTRAŽIVANJA?

Istraživanjem zovemo sistematsko traganje za činjenicama iz kojih se mogu izvući izvjesni

naučni principi i zakonitosti. Prema tome nauku, ustvari čine rezultati, zakoni do kojih se dolazi
putem istraživanja. Iz gornjeg proizlazi da rad koji treba da dobije kvalifikativ
naučnoistraživački treba da polazi od jednog određenog problema i da se zasniva na
činjenicama do kojih se dolazi istraživanjem. Činjenice na kojima se zasniva rad trebaju da
budu valjane tj. tačne, provjerene i naročito crpljene najvećim dijelom iz prve ruke (primarni
izvori).

Za naučno-istraživački rad nužna je i analiza i interpretacija činjenica, njihovo uopćavanje i

izvođenje iz datih činjenica — općih principa, zakonitosti, normi...
Vrste istraživanja: 1. Empirijsko istraživanje

2. Naučno istraživanje

3. Stručno (razvojno) istraživanje

4. Istraživanje prošlosti

5. Istraživanje sadašnjosti

6. Istraživanje budućnosti

7. Prethodno istraživanje

8. Povremeno istraživanje

9. Stalno istraživanje

10. Završno istraživanje

11. Kvalitativno istraživanje

12. Kvantitativno istraživanje

13. Disciplinarno i višedisciplinarno istraživanje

14. Institucijsko istraživanje

15. Mikroistraživanje

16. Mezoistraživanje

17. Makroistraživanje

18. Megaistraživanje

19. Individualno istraživanje

20. Timsko (grupno) istraživanje

Podjela istraživanja prema vrsti očekivanog rezultata:

1. Naučna istraživanja

2. Stručna (razvojna) istraživanja

Podjela istraživanja prema osobnosti prikupljenih podataka:

1. kvalitativna istraživanja

2. kvantitativna istraživanja

5. NAVEDITE 4 TEMELJNE VRIJEDNOSTI NAUKE!

Tri temeljna svojstva znanosti su:

• znanost daje privremene zaključke (zaključke koji nisu konačni)

• znanstvene hipoteze i teorije samo objašnjavaju prirodu i prirodne pojave,
• znanstveni zaključci su provjerljivi, zaključak koji se ne može provjeriti i potvrditi nije
znanstveni, nego pripada nekoj drugoj ljudskoj aktivnosti

1. Izvor je stvarnog znanja (otkrića za čovječanstvo)

2. Ključna je sastavnica obrazovnog sistema
3. Dio je kulture nekog naroda ili sredine
4. Pridonosi općoj dobrobiti i sigurnosti u svakodnevnom životu

6. PREDSTAVITI HODOGRAM ISTRAŽIVANJA!

Hodogram je razrađeni plan, slijed radnji nekog organiziranog procesa To je redoslijed radnji
svakoga tko sudjeluje u nekom procesu rada ili organizaciji.

1. Uočavanje naučnog problema i njegova formulacija

2. Postavljanje hiptoeze
3. Izbor i analiza naslova
4. Izrada orijentacionog plana naučnog istraživanja
5. Sastavljanje radne bibliografije
6. Prikupljanje, proučavanje i sređivanje literature i naučnih informacija
7. Eksperimentalni rad
8. Formuliranje rezultata istraživanja u pisanom obliku
7. KOHORTNO ISTRAŽIVANJE?

Kohortno istraživanje je istraživanje koje ima vremensku dimenziju, i upravo po tome se

razlikuje od presječenog istraživanja. Na početku se oblikuje kohorta (uzorak).

Kohortno istraživanje (engl. cohort study) je istraživanje koje ima vremensku dimenziju. Na
početku se oblikuje uzorak, kohorta (engl. cohort), odnosno dvije ili više skupina ispitanika
odabiru se prema razlici u izloženosti nekoj tvari (lijeku, okolišnom učinku). Nakon toga,
tijekom vremena prati se koliko će ispitanika u svakoj skupini razviti bolest ili drugi ishod. U
ovom obliku istraživanja, ne odlučuje se o tome tko će biti izložen, a tko neće, već se prate
posljedice prirodne, odnosno ,,spontane* izloženosti. Budući da kohortu pratimo tijekom
vremena (tj. od sadašnjosti u budućnost), kohortno istraživanje nazivamo i prospektivnim.
Kobortna istraživanja služe za utvrđivanje etiologije i prognoze bolesti i neželjenih učinaka
liječenja.

8. HIPOTEZE POJAM I VRSTE?

Čovjek nastoji pronaći istinu, u tom svom nastojanju barata hipotezama (pretpostavkama).

Hipoteza je tvrdnja koju tek treba provjeriti svim raspoloživim sredstvima. Zato kažemo da
čovjek radi na temelju i uvjerenja. Hipoteza je privremeni odgovor na postavljena istraživačka
pitanja, odnosno privremeno najvjerojatnije rješenje postavljenog problema.

Međutim, da se razumijemo vjerovanje ne može u ovom slučaju biti bilo kakvo. Vjerovati u
nešto znači držati da je to vjerovatnije nego išta drugo.

Epistemska vjerovatnost je stepen do kojega je dokaz bliži istini. Vjerovatnost se kreće između
0 i 1, od poptune nevjerovatnosti do potpune (100%) vjerovatnosti. Vezana je za dokaz I nejogu
vrijednost.

Osnovna (temeljna) postavka – pojedina postavka najčešće se osniva na dokazima, nego na

drugim postavkama koje pojedinac drži sigurnim. Sigurne postavke se nazivaju temeljne
postavke. To su postavke koje čovjek doživljava svojim osjetilima. Vjeruje u njih na osnovu
svoga iskustva.Temeljne postavke kojima raspolažemo vremenom postaju i dobivaju status
uvjerenja.

Osnovni oblici formuliranja hipoteza

• Nul hipoteza (Ho)

 • Alternativna hipoteza (radna)

Hipoteze mogu biti nulte i afirmativne.

Nulte hipoteze hipoteze gdje se ne pretpostavlja razlika između dvije ili više grupa ispitanika
ili se ne pretpostavlja da će korelacija između nekoliko varijabli biti statistički značajna.

Afirmativne hipoteze su hipoteze kojima se pretpostavlja neka statistički značajna razlika ili
povezanost.

9. CILJEVI NAUČNOG ISTRAŽIVANJA?

Dokazivanje statističke i vjerodostojne povezanosti (povezanost uzročnog faktora i bolesti koju

pretpostavljamo da taj faktor izaziva) Ostvarivanje ovoga cilja se postiže s 4 osnovna ustroja
istraživanja:

-presječenim istraživanjem (eng. cross-sectional study)

-kohortnim istraživanjem (eng. cohort study)

-istraživanjem parova (eng. case-control study)

-randomiziranim kontrolnim istraživanjem (eng. Randomised controlled trial)

Procjena vjerovatnosti uzročne povezanosti

1.deskripcija (opis) društvenih pojava-pokušava se napraviti što adekvatnija slika pomoću

adekvatnog jezika; deskripcija mora biti objektivna, detaljna, svestrana i potpuna. Valjan opis
pojava već usmjerava istraživača u ptavcu postavljanja osnovnih hipoteza.

2. klasifikacija opisanih pojava- opisane pojave se moraju srediti tk. klasifikovati prema nekom
svojstvu klase i podklase, odnosno rodove i vrste

3. Znanstveno otkriće- prvi stepen otkrića je otkriće činjenica.

Cilj znanstvenog otkrića je a) otkriće još nepoznatih činjenica b)otkriće veza i odnosa
istraživanje pojave sa drugim pojavama c)otkriće promjene činjeničnog stanja d) otkriće
tendencije kretanja

4. znanstveno objašnjenje i razumijevanje - predstavlja ispravan logički argument čije su

premise iskazi o generalizacijama, općim pravilnostima i početnim uslovima, a čiji zaključak
izražava činjenicu koja se želi objasniti. Ovo je osnovni cilj svake znanstvene djelatnosti i
preduslov ozbiljne znanstvene teorije.
10. EKSPERIMENTALNA METODA?

Osnovna metoda savremenih egzaktnih i prije svega prirodnih nauka je eksperimentalna

metoda. Eksperimentalna metoda ili bolje reći metoda eksperimenta, je u biti ona ista stara i
standardna metoda promatranja pojava i procesa, koja je majka svih nauka, ali u kojoj dolazi
do izraza promatranje koje se ne dogadja u prirodnim uvjetima, u kojima se neka pojava javlja,
nego se ona promatra u vještačkim, od nas stvorenim uvjetima, dakle, onim uvjetima koje smo
mi sami konstruirali. Glavna pozitivna osobina te metode sastoji se u činjenici da ona naučnike
i istraživače oslobađa od vezanosti za neke slučajne okolnosti koje su svagda vezane uz
konkretne uvjete događanja nekih fenomena, ali ujedno ih oslobadja od bitne ograničenosti,
koja proizilazi iz načina, učestalosti, modaliteta, i uvjeta pojave prirodnih fenomena i
mogućnosti njihovog promatranja i ispitivanja u tim uvjetima.

Eksperimentalna metoda i postupci su vezani za najrazvijenije tehnologije, koje omogućavaju

pojavu fenomena, njihovo registriranje, promatranje, proučavanje njihovih osobina i
manipulacije s njima, u cilju saznanja o njihovoj prirodi ili spoznaje o mogućnostima njihove
primjene u praksi. Nauka je u naše vrijeme toliko ovisna o eksperimengalnim istraživanjima i
vještačkim uvjetima i postrojenjima koja omogućavaju manifestaciju pojava i njihovih
osobina, da je ne bi uopće ni bilo, ako ne bi postojali takvi posebni od ljudi izmišljeni i
proizvedeni uvjeti promatranja i izučavanja pojava. Eksperiment je, dakle, majka moderne
nauke i provodi se u gotovo svim naukama, a i u onima, koje ga ne koriste sistematski, on igra
važnu ulogu u provjeravanju dobivenih rezultata. Dakle, eksperimentalna metoda je u neku
ruku identična sa samom naukom i nju primjenjuju fizika, hemija, biologija i sve iz njih
izvedene nauke. Isto tako, ovu metodu primjenjuju i psihologija i iz nje izvedene nauke, a ona
se primjenjuje i u sociologiji i osobito je važna u mikrosociološkim istraživanjima i
istraživanjima ljudskih odnosa i to posebno u malim ljudskim grupama. Danas je jasno da bez
eksperimenata nema moderne i egzaktne nauke.

11. VRSTE NAUČNOG OBJAŠNJENJA?

Šta je znanstveno istraživanje? Znanstveno objašnjenje predstavlja ispravan logički argument

čije su premise iskazi o generalizacijama, općim pravilnostima i početnim uslovima, a čiji
zaključak izražava činjenicu koja se želi objasniti. Ovo je osnovni cilj svake znanstvene
djelatnosti i preduslov ozbiljne znanstvene teorije. Vrste znanstvenog objašnjenja su:

1. Deduktivno- nomološko objašnjenje: u ovom objašnjenju eksplandum slijedi s deduktivnom

izvjesnošću iz konjunkcije iskaza o zakonima i iskazima i početnim slovima. Eksplandum je
logička posljedica eksplanansa.

2. Objašnjenje po vjerovatnoći: kod ovog objašnjenja ne slijedi eksplanandum s logičkom

nužnošću iz eksplanansa, nego samo sa vjerovatnoćom. Tu se radi o korištenju statističkih
zakona koji imaju formu "Pr (A, B)= P".( Vjerovatnoća da kada A onda B jednaka je P).

3. Funkcionalno- teološko objašnjenje: ovo objašnjenje se koristi u oblasti biologije i važno je

kada pokušavamo objasniti ponašanje čovjeka. Ponašanje čovjeka može biti: • reaktivno -
određeno iskustvom iz prošlosti i aktuelnom situacijom u sadašnjosti • proaktivno - usmjereno
na budućnost, na ciljeve, težnje, nade.. Struktura ove vrste objašnjenja predstavlja se
takozvanim praktičnim silogizmom. Osoba A namjerava da postigne cilj B. Osoba A smatra
da ne može da postigne cilj C ako ne čini S. Osoba A poduzima S.

4. Genetičko objašnjenje: događaj koji je nastupio u nekom trenutku L, genetički se objašnjava

tako što se pokazuje da je taj događaj rezultat više događaja koji su mu prethodili.

12. KORACI U PLANIRANJU ISTRAŽIVANJA?

1. Uočavanje naučnog problema i njegova formulacija

2. Postavljanje hipoteze A

3. Izbor i analiza naslova

4. Izrada orjentacionog plana naučnog istraživanja

5. Sastavljanje radne bibliografije '

6. Prikupljanje, proučavanje i sređivanje literature i naučnih informacija

7. Eksperimentalni rad

8. Formulinanje rezultata istraživanja u pisanom obliku

13. KARAKTERISTIKE PRIMARNIH I SEKUNDARNIH IZVORA U

LITERATURI. NABROJATI DJELA KOJA SPADAJU U PRIMARNE
IZVORE?
Koristeći dokument kao izvor nužno se nameće pitanje njegove vjerodostojnosti. Ona je
preduvjet ispravnosti zaključaka koji se stvaraju na osnovi tih dokumenata. Kriterij
vjerodostojnosti u prvom redu je izvornost dokumenata. U vezi s tim dokumenti se mogu
podijeliti na:

• Primarne
• Sekundarne
• Tercijarne, kvartarne izvore..

U primarne izvore ubrajaju se originalni dokumeti, pisma, štampani radovi itd.. U primarne
izvore spadaju izvori neposredno iz prve ruke. To su, na primjer, knjige, časopisi, novine,
naučni i tehnički izvještaji, magistarski radovi, doktorske disertacije i serijske i druge
publikacije.U većoj ili manjoj mjeri sadrže rezultate naučnih istraživanja, fundamentalnih i
primijenjenih, teorijskih ili eksperimentalnih istraživanja, naučne opise tehničkih i drugih
ostvarenja, planiranja i razvoja. Ove publikacije sadrže nove, izvorne naučne spoznaje ili
prezentiraju na nov način tumačenje poznatih spoznaja, stavova, činjenica i ideja.

Npr. Doktorska disertacija „Sinteza derivata hinolina i izoksazola“, Prof dr sci Milka
Maksimović

Sekundarni izvori sadrže materijal koji je preuzet iz primarnog izvora – putem prepisa ili
prevoda. To mogu biti kako reprodukcije nekog materijala u cijelini tako i kraći izvaci i citati.
Navedeno rangovanje dokumenata prema stepenu njihove izvornosti ukazuje i na stepen
njihove vjerodostojnosti. U sekundarnom izvoru uvijek postoji mogućnost pogrešaka koje su
nastale pri prenošenju iz primarnog izvora. Rad na primarnom izvoru ima veću vrijednost : on
daje određenu sgurnost da istraživačev trud neće biti uzaludan uslijed toga što nije svoju
naučnu građevinu gradio na jednom pogrešno prepisanom ili pogrešno prevedenom tekstu.

U sekundarne izvore ubrajaju se bibliografije, bibliografski i referentni časopisi, indeksi,

bibliotečni katalozi, enciklopedije, biografski rječnici, rječnici pojmova, pregledi, vodiči i
druge publikacije. Ove publikacije nastaju obradom primarnih publikacija. One imaju osnovni
zadatak da pomažu istraživačima u pronalaženju i otkrivanju sadržaja primarnih dokumenata,
da budu prigodni vodiči kroz naučnu, tehničku, tehnološku, i drugu stručnu literaturu i
dokumentaciju.

Npr. Univerzitetski udžbenici

1. Vollhardt, P., Schore,N. (1994). Organska hemija, New York:Freeman and Company.
Postoje i tercijarni izvori u koje se ubrajaju razni priručnici, znanstveno – popularne rasprave
u monografijama, časopisi o novinama, te razni adressari ustanova, bibliografije, centralni
katalozi biblioteka, bibliografski indeksi.

Npr. Udžbenik za srednju školu i rječnik iz hemije

1. Hus – Nothig, D., Herak, M. (1999). Opća kemija 2 – udžbenik za II razred gimnazije,
Zagreb: Školska knjiga.

Od svih izvora najznačajniji su svakako izvori prve vrste, odnosno primarni izvori: oni u naučni
rad unose izvjesnu novinu i svježinu i daju mu originalnost. Ali ni sekundarni izvori nisu bez
vrijednosti koja zavisi i od načina interpretacije činjenica, kvaliteta zaključka: čak pružajući
interpretaciju, ideje, mišljenja, stavove, sugestije, sekundarni izvori mogu ponekad da imaju i
preimućstvo nad primarnim izvorima. Ove izvore ne treba zanemarivati ne samo zato što
predstavljaju polaznu tačku za lična istraživanja nego nerijetko i služe i kao putokaz za nova
istraživanja. Ova etapa naziva se HEURESTIKA. To je ustvari nauka istraživanja , tj, skup
raznih metodoloških i tehničkih postupaka koje treba primijeniti da bi se pronašli razni
dokumenti relevantni za određeni predmet.

14. NAVESTI I OBJASNITI RAZLIKE IZMEĐU NAUČNOG I STRUČNOG

RADA?

Stručni rad:
-ne sadrži nove ni orginalne znanstvene spoznaje, rezultate i teorije
-težište je na primjeni već poznatih znanstvenih spoznaja
-ne postoji jedinstvena klasifikacija stručnih radova
Znanstveni rad:
-rad koji je nastao kao rezultat znanstvenog istraživanja primjenom znanstvenih metoda, a
otkriva do tad nepoznate činjenice i objašnjava zakonitosti među pojavama
On se piše kratko jasno I objektivno. To je završna faza svakog istraživanja. Naučnim radom
se naučna informacija širi prostorno I vremenski.

Osnovne vrste stručnih radova. - stručna ekspertiza

- stručni članak - stručni izvještaj
- stručni prikaz - recenzija
- stručni elaborat - vodič
- magistarski stručni rad - patent
- magistarski znanstveni rad
Osnovne vrste znanstvenih radova. - doktorska disertacija
- znanstveni članak - monografija
- znanstvena studija

Razlika je i u ciljevima , stručni nema znanstvene ciljeve, a naučni ima.

15. OBRAZOVNA ULOGA NAUKE?

Svojstva naučnika ,obrazovane osobe su skromnost i poštenje. Naučni rad zahtijeva konkretno
uobličenje zamisli (hipoteze) i njezinu provjeru. Uvijek se u istraživanju testira vlastita misao
i njezina vrijednost dokazuje samom sebi. Ono što se želi prezentirati drugima mora biti jasno
prvo onome ko prezentira. Nakon toga se pokušava u novo saznanje , otkriće uvjeriti i ostale
osobe, odnosno cjelokupna svjetska naučna javnost objavljivanjem rezultata istraživanja što
većem broju stručnjaka. Učene osobe uče svoje učenike svemu onom što ih je naučila nauka,
učene osobe svoj učinak mjere stečenim znanjem svojih učenika. Nauka daje učitelje koji svoje
studente ne zasipaju dogmama i praznim frazama. Nauka zahtijeva slobodno mišljenje,
slobodarski duh, iskrenost, samokritičnost.

16. OBJASNITE POJAM I DEFINIŠITE PREDMET ISTRAŽIVANJA U

NAUČNOM RADU!

Istraživanjem zovemo sistematsko traganje za činjenicama iz kojih se mogu izvući izvjesni

naučni principi i zakonitosti. Prema tome nauku, u stvari čine rezultati, zakoni do kojih se
dolazi putem istraživanja. Iz gornjeg proizlazi da rad koji treba da dobije kvalifikativ naučno-
istraživački treba da polazi od jednog određenog problema i da se zasniva na činjenicama do
kojih se dolazi istraživanjem. Činjenice na kojima se zasniva rad trebajuda budu valjane tj.
tačne, provjerene i naročito crpljene najvećim dijelom iz prve ruke (primarni izvori).

Predmet istraživanja je dio prirode ili društva na kome znanost vrši istraživanja (nešto vezano
za život ljudi).
Od posebnog značaja je pitanje konstitucije bilo koje nauke, bilo koje oblasti ili specijalnog
polja i područja istraživanja, koje se sastoji u spospbnosti našeg mišljenja da definišemo njen
predmet. To se povezuje sa sposobnošću same nauke za davanje valjanih dokaza da taj predmet
spada u oblast određene nauke i podliježe odgovarajućim metodama i načelima istraživanja
koja važe u toj određenoj nauci u koju spadaju pojave koje će se istraživati. Nauci je njen
predmet dat činjenicom da on postoji kao polje ljuskih doživljaja i iskustva i da je moguće
pokazati da on postoji. Predmet koji treba istražiti je ono što pored metode definiše konkretnu
nauku i određuje njeno mjesto i položaj među ostalim naukama. Treba pokazati predmet nauke
kao relano postojeći predmet, objekat, pojavu, proces i njihove odnose, kao i da pokaže da taj
predemt ima svojstva koja ga definišu u sferi ljudskog iskustva i iz njega izvedenog dokaza i
da ga razlikuju od sličnih ili različitih predmeta, pojava ili odnosa. Rezultat
naučnoistraživačkog rada su nova znanja o pojavama u prirodi i društvu.

17. STATISTIČKA METODA U NAUČNOM RADU?

Statistika je jedna grana matematike. Ona je nastala u XVIII vijeku, i razvijena je u vezi sa
potrebama istraživanja kretanja molekula u fluidima i uopće u vezi s razvojem termodinamike,
da bi se kasnije razvila kao opća metoda istraživanja svih masovnih pojava, odnosno onih
pojava koje nije moguće individualizirati i promatrati i mjeriti pojedinačno, Tako se statistička
matematika, ili bolje reći statistički račun, kao dio matematike, razvio u složenu disciplinu,
koja ima više grana i koja je razvila više postupaka za matematičku obradu različitih problema
u brojnim naukama. Drugo polje primjene statistiike biće društvo, odnosno izučavanje ljudskog
društva, Jedna od najbitnijih karakteristika ljudskih zajednica je njihova brojnost. Primjena
statistike na Izučavanje brojnih osobina i kretanja u ljudskim populacijama, a to obuhvata broj
ljudi, starosnu skalu populacije, njenu polnu, profesionalnu, edukacionu i svaku drugu
mjerljivu strukturu i primjena standardnih postupaka statističkih proračuna na takve parametre
populacije, donijele su brojne spoznaje o društvu i ustanovile značajne karakteristike kretanja
koja su vezana za broj i strukturu populacije, njene promjene, i zakone brojnih odnosa u njoj.
Osnovu statističkog proračuna predstavlja matematičko uopćavanje ritma ili učestalosti pojave
nekog slučaja.

Statistika je ne samo veliko i moćno oružje istraživanja, jedna nezaobilazna metoda u

istraživanju svih masovnih pojava, nego je, istovremeno i način kako ustanovljavamo
zakonitosti u pojavljivanju svake karakteristike masovnih pojava, pa bile one molekule gasa,
atomi neke materije, ili mnoštvo ljudi neke zemlje ili čovječanstva uopće. Bez primjene
statističkog računa i statistike kao metode istraživanja, ne može se govoriti o nauci, posebno u
nekim oblastima istraživanja prirode i društva.

18. VRSTE NAUČNOG OBJAŠNJENJA?

Pogledaj pitanje broj 11.

19. GREŠKE PRILIKOM UPOTREBE STATISTIKE U NAUČNOM RADU?

• pogrešno unošenje podataka u statistički program, tokom pravljenja baze podataka

(preskakanje/izostavljanje podataka ili duplo
• navođenje nekih od prikupljenih podataka usljed brzine kucanja, nesmotrenosti i sl)
• pogrešna upotreba statističkih tehnika (npr. Korištenje neparametrijskih tehnika
umjesto parametrijskih)
• pogrešno prikazivanje podataka (neki grafikoni nisu pogodni za sve vrste
prikaza/sumiranja podataka/rezultata)
• neadekvatna interpretacija podataka (usljed neznanja ili neobraćanja pažnje na
metodološka ograničenja određenog istraživanja)
• pretjerivanje u navođenju statističkih pokazatelja ili izostavljanje bitnih pokazatelja
(npr. korelacijske matrice sa prevelikim brojem podataka, koje otežavaju razumijevanje
i smanjuju preglednost statističkog prikaza ili izostavljanje indikatora kao što su
intervali pouzdanosti, veličina efekta, statistička značajnost i slično).

20. KOJE SU OSNOVNE KARAKTERISTIKE NAUČNE METODE?

OPISATI KVALITATIVNE I KVANTITATIVNE METODE!

Razlike između kvalitativnih i kvantitativnih metoda su brojne,ali najznačajnije se odnose na

vrstu podataka i mogućnost njihove generalizacije.

Kod kvalitativne metode osobine proučavane pojave možemo samo opažati i verbalno opisati,
a kod kvantitativne metode omogućeno je da te osobine mjerimo i brojčano izrazimo i tako ih
učinimo dostupnim statističkoj obradi il isasvim pojednostavljeno u prikazivanju rezultata
istraživanja. Kvalitativne metode se služe riječima ,a kvantitativne brojkama.

Rezultate kvalitativne metode se odnose na slučajeve koji su obuhvaćeni istraživanjima, pa ne

dopuštaju uopćavanje na populaciju. ZA razliku od toga, rezultati kvantitativne metode
omogućavaju uopćavanje odnosno zaključivanje o populaciji koju proučavani slučajevi
reprezentiraju.

Kvalitativne metode: Opažanje, intervju, analiza slučaja, projektivne metode i tehnike.

Kvantitativne metode: Anketa, analiza statističkih podataka, eksperiment.

21. OPISATI FUNDAMENTALNO I APLIKATIVNO ISTRAŽIVANJE I

NAVESTI KARAKTERISTIKE!

FUNDAMENTALNO - Spada u kategoriju znanstvenih istraživanja, obuhvaćaju sva ona

istraživanja čiji rezultati doprinose povečanju fonda znanstvenoh činjenica i znanja. Nemaju
praktičnu primjenu svojih rezultata, Fundamentalna se još naziva i temeljna istraživanja.
Zahtijevaju značajna financijska ulaganja.

APLIKATIVNO - Također spadaju u znanstvena istraživanja, poduzimaju se sari stjecanja

novih znanja primarno usmjerenih na rješavanje praktičnih problema. Osnovni je cilj usmjeren
na ispitivanje moguće primjene rezultata fundamentalnih istraživanja. Proširuju i nadopunjuju
postojeća znanja.

RAZVOJNO - Spadaju u stručna istraživanja, usmjerena su prema postizanju koristi i razvoju

nekom uskom području i postizanju poboljšanja u odnosu na postojeća postignuća. Sve je veći
interes za akcijska istraživanja.
m

22. DOKAZIVANJE STATISTIČKE I VJERODOSTOJNE POVEZANOSTI

U BIOMEDICINSKIM ISTRAŽIVANJIMA SE POSTIŽE SA ČETIRI
OSNOVNA USTROJA ISTRAŽIVANJA, A TO SU;

Polazeci od 4 podjele, biomedicinska istrazivanja mozemo razvrstati prema:

1. Razini: temeljna i primijenjena istrazivanja

2. Intervenciji: opazajna i pokusna istrazivanja.

3. Obradi podataka: opisna i analiticka istrazivanja.

4. Izvoru podataka: primarna i sekundarna istrazivanja.

Temeljna istrazivanja povecavaju znanje o odredjenom podrucju,bez namjere da se izravno

primjene u medicinskoj praksi,za razliku od primijenjenih istrazivanja koja imaju izravnu
prakticnu vrijednost.S obzirom na postojanje intervencije, istrazivanje moze biti opazajno ili
pokusno. Ako istrazivac opaza samo sto se zbiva sa ispitanicima koji su izlozeni nekom
cimbeniku iz okoline,takvo istrazivanje je pokusno. Istrazivanje koje opisuje učestalost nekog
svojstva u populaciji nazivamo opisnim istrazivanjem. Ako istrazivac rascinjuje odnose
istrazivanih varijabli kako bi prepoznao moguce rizicne cimbenike te donosi zakljucke o
uzročnosti ,takvo je istrazivanje analiticko. Prema načinu prikupljanja podatka razlikuju se,
primarna istraživanja, gdje istraživači koriste izvorne podatke prikupljene od bolesnika, za
razliku od sekundarnih istraživanja, koji se koriste rezultatima iz primarnih istraživanja.
Izradba sekundarnog istraživanja je vrlo složen proces. Slično kao u primarnom istraživanju i
u sekundarnom istraživanju, dobro odabrani kriteriji uključenja i isključenja povećavaju
vjerojatnost da će rezultati istraživanja označavati stvarno stanje, To znači, da se prvo vrši
probir primarnih istraživanja koja se bave istom temom, zatim se obrađuju podaci dobiveni u
izravnim, primarnim istraživanjima. Primarna istraživanja, koja se uključuju u analizu,
vrednuju se prema kvaliteti provedenih postupuka, preciznosti i vanjskoj valjanosti. U.
primarna istraživanja ubrajaju se opažajna istrazivanja (presječno istraživanje, kohortno
istražvanje i istraživanje parova) i pokusna istraživanja (randomizirani kontrolirani pokus). U
kategoriji sekundarnih istraživanja najznačajniji su sustavni pregledi i meta-analize.

23. NAVEDITE I UKRATKO OPIŠITE GRAĐU (STRUKTURU) NAUČNOG

RADA?

Dayova definicija naučnog rada: Naučno djelo je djelo koje je,primjenom naučnih metoda
usmjereno na ispitivanje veza i odnosa medju predmetima i pojavama u objektivnoj
stvarnosti,dakle utvrdjivanje pravilnosti i zakonitosti u prirodi i drustvu i doprinos povecanju
naucnih saznanja,pri čemu treba biti struktuirano na nacin da omogucuje procjenu toka
istrazivanja ,uvid u procjenu postignutih rezultata , te mogucnosti panavljanja eksperimenata
potrebnih radi provjere dobijenih rezultata.
Naučni rad (clanak) je napisan i publikovan izvjestaj o originalnim rezultatima istrazivanja.

Specificne karakteristike naučnog rada:

• •originalan
• •pociva na naucnim cinjenicama
• •adekvatne strukture
• •publikovan

Etape u formiranju naucnog rada:

• •sagledavanje problema
• •postavljanje hipoteze
• •provjera hipoteze(opservacione studije i ekperimentalne studije)
• •pisanje naucnog rada
• •publikovanje naucnog rada

Osnovna struktura naucnog rada data je dobro poznatim akronimom IMRAD (introduction
methods results and discussion), UMRID uvod metod rezultat i diskusija.

Karakteristike naučnog rada:

1. Piše se kratko, jasno i objektivno.

2. Naučni rad je završna faza svakog istraživanja.
3. Naučnim radom se naučna informacija širi prostorno i vremenski.
4. Publikovanje služi za stimulisanje daljeg istraživanja.
5. Broj objavljenih radova smatra se “općepriznatim pokazateljem stvaralačke
produktivnosti istraživača.
6. Svaki naučni rad zadobija nov kvalitet samim tim što postane dio općepriznate riznice
- svjetske nauke.

Vrste naučnih radova:

1. Originalni naučni članak (Original Scientific Article)

2. Pregledni članak (Review Article)
3. Meta-analiza (Meta-analysis)
4. Izlaganje na naučnim skupovima (Conference paper) .
5. Prethodna saopćenja (Preliminary communication)
6. Teze (doktorska, magistarska i akademski specijalistički rad).
Stručni članci (Profesional Article):

• Po strukturi nema razlike

• Nema jasno definisanu hipotezu za rješenje nekog problema.
• U njemu se ne opisuje novo saznanje, već obrađuje već poznato, odnosno opisano.
• Nema detaljnog opisa metode i tehnike rada..
• Nema mogućnosti reproducibilnosti dobijenih rezultata.
• Naučna istina/empirijska, iskustvena istina - rezultati opisani onako kako smo ih čulima
konstatovali.
• Prenošenje ličnih zapažanja i iskustava drugima.

24. KARAKTERISITKE PRIMARNIH I TERCIJARNIH IZVORA U

LITERATURI. NABROJATI DJELA KOJA SPADAJU U PRIMARNE
IZVORE?

Pogledati pitanje broj 13.

25. KOJE SU RAZINE ZNANJA?

Razine znanja su:

1. rekognicija (prepoznavanje)
2. reprodukcija
3. rekonstrukcija
4. ekstrafolacija (proširivanje)

26. NAVEDITE SLIJED RADNJI U PROVJERAVANJU (TESTIRANJU)

HIPOTEZA:

Testiranje hipoteze je statistički postupak kojim se određuje da li i koliko pouzdano raspoloživi

podaci podupiru postavljenu pretpostavku. Testiranje hipoteze, odnosno testiranje značajnosti
u osnovi je postupak kvalifikacije impresija o specifičnoj hipotezi.

Slijed radnji u testiranju hipoteze:

 1. postavljanje nul- i alternativne hipoteze
2. izbor razine značajnosti
3. prikupljanje primjenjenih podataka na odgovarajućem uzorku
4. računanje vrijednosti rezultata statističkog teksta s vrijednostima iz poznate distribucije
vjerovatnosti specifične za dati test.
5. interpretacija rezultata statističkog testa u terminima vjerovatnosti. (P – vrijednost)

27. KULTURNA ULOGA NAUKE?

• Istraživački rod povećava znanje i sposobnost.

• Doprinos cjelokupnom duhovnom bogatstvu čovječanstva.
• •Inovacijaki lanac-neprekinuti niz djelatnosti: temeljna istraživanja - razvojna
istraživanja - novi proizvod.

28. NAVEDITE ČETIRI TEMELJNE VRIJEDNOSTI NAUKE?

Pogledati pitanje broj 5!

Dodano:

Sta je farmacija?

Farmacija je nauka koja se bavi pronalaženjem, oblikovanjem, i proizvodnjom lijekova,

praćenjem, i istraživanjem njihovih učinaka i nuspojava. Ona obuhvata saznanja o
laboratorijskim ispitivanjima, o racionalnoj upotrebi lijekova i medicinskih sredstava, te o
profesionalnoj kompetenciji kadrova. Može se definisati i kao branša medicinskih nauka koja
se bavi pripremom, izradom i pravilnim korištenjem lijekova. Farmaceut je osoba koja izraduje
lijek prema poznatom i određenom receptu. Farmaceuti su visokoobrazovani i obučeni
zdravstveni radnici koji obavljaju različite poslove radi obezbjedjivanja optimalnih rezultata
lijecenja za svoje pacijente. Zlatno doba farmacije je srednji vijek i renesansa (alhemičari,
razne škole za pripremu otrova), U Bosni i Hercegovini farmacija se počela razvijati početkom,
19. stoljeća. Farmaceutski fakultet u Sarajevu osnovan je 1974. godine. Danas je poznato
Međunarodno udruženje farmaceuta FIP - International Pharmaceutical Federation osnovano
1912. godine.
Navođenje literature?

Dva osnovna načina navođenja literature kod pisanja naučnog i stručnog rada su: Harvardski i
Vankuverski.

Prema Harvardskom sistemu literatura se ne označava brojevima, nego se popis pravi prema
abecednom redu prezimena prvog autora. To je siste autor-datum, naslov knjige se piše italic.

Za knjigu: naziv knjige, prezime i prvo slovo imena autora, godinu izdanja, naslov knjige, naziv
izdavača, mjesto, npr.: Pine, S.H., Hendrickson, J.B., Cram, D.J.

Hammond, GS. ( 1995). Organska kemija, Zagreb: Školska knjiga.

Za časopis: naslov. časopisa se piše italic

Članak iz časopisa ili rada na konferenciji: prezime i prvo slovo i imena autora, godinu izdanja,
naslov rada, ime časopisa, (konferencije), volumen ili godište, broj časopisa, stranice, npr:

Black, S.L., (1996). General Chemistry Laboratory-Scientific Inquiry. Journal of Chemical

Education, 73 (8), pp. 776-778.

Za web stranicu: naslov se piše italic.

Web stranice se navode kako slijedi: Matanović, S. (2006). Zaštita od ionizirajućeg zračenja.

Preuzeto sa: http://www.zastita.com.hr [pristupljeno 23 10.2008.]