METODOLOGIJA EKSPERIMENTALNE I NEEKSPERIMENTALNE

PSIHOLOGIJE
Skripta

Prema Knjizi: Istraživačke metode u psihologiji i drugim društvenim znanostima

Autor: Goran Milas

Godina izdanja: 2005.

 1. OPĆI DIO

ZNANOST I ZNANSTVENE METODE

ZNANSTVENA METODOLOGIJA je sistem pravila i postupaka na temelju kojih se obavljaju istraživanja

i u skladu kojima se provjeravaju izvodi različitih teorija.

NAČINI SPOZNAVANJA SVIJETA

Znanost je tek jedan od načina spoznavanja svijeta, ali svakako posve različit od drugih.

Znanost kao način spoznavanja svijeta:

 sistematsko promatranje
 precizne definicije fenomena
 pouzdane mjere koje daju upotrebljive podatke
 priznate metode
 povećava povjerenje u realnost vezanu uz određeni psihološki fenomen
 zaključci bazirani na konkretnim nalazima

Spoznavanja svijeta kroz iskustvo podijeljeno je u 4 kategorije:

- Metoda ustrajnosti: U neke stvari vjerujemo zato što smo uvijek tako vjerovali, a navika je
ono što produžava vijek našim uvjerenjima, čak i kada imamo proturiječne pokazatelje. No
ipak ponekad su proturječja toliko jaka da odbacujemo svoja uvjerenja i prihvatamo neka
druga.

- Metoda autoriteta: Vlastita uvjerenja i stavove možemo braniti pozivajući se na neki

autoritet. Velika većina naših znanja je takvog tipa. Neka vanjska sila prosudbe autoriteta
podiže na razinu zakona, te ih smatramo nepogriješivima, naprimjer: kada nam liječnik nešto
kaže mi u većini slučajeva to mišljenje prihvatamo.

- Prediskustvena metoda: Su takozvane samorazumljive istine. Očigledne su i nije ih potrebno

dokazivati. Svijest o njihovoj istinije prediskustvena, odnosno intuitivna. Najbliža je pojmu
zdravorazumskog razmišljanja, no ta metoda nije najpouzdanija.

- Znanstvena metoda: Nastoji se osloboditi ljudske subjektivnosti i proizvoljnosti, te je kritična

prema tuđim ali i prema svojim spoznajama.

ZNANSTVENI I NEZNANSTVENI PRISTUPI

Znanost je uvelike pridonijela razumijevanju svijeta oko nas, omogućila je i nakupljanje spoznaja, te je
dovela do toga da se spoznaje mogu nadovezivati jedna na drugu. Osim toga u potrazi za činjenicama
znanstvenici se oslanjaju na opažanje smatrajući da su tako prikupljeni podaci najrealniji, no i pri
tome zauzimaju kritički stav.

Znanost je:

 mnoštvo činjeničnih spoznaja prikupljenih u cjelini

 objektivno istraživanje iskustvenih pojava
 stav što ga zauzima prema stvarnosti

2
ZNANOST, PSEUDO-ZNANOST

Glavna karakteristika koja odvaja znanost od pseudoznanosti je mogućnost odbacivanja ili

opovrgavanja neke teorije. Svako bavljenje pitanjima dostupnim iskustvu ne može se nazvati
znanošću. Znanost nije određena samo sadržajima kojima se bavi,već ponajprije metodologijom što
je pri tome koristi.

Glavne karakteristike pseudoznanosti:

 nastojanje da izgleda ozbiljnije

 oslanja se na anegdote kao na dokaze
 negativni dokazi su konstantno zanemareni
 složene pojave se objašnjavaju jednostavnim pojmovima i analogijom
 zadovoljava primarne psihološke motive

ZNANSTVENA METODOLOGIJA je sustav pravila i postupaka na temelju kojih se obavljaju istraživanja

i u skladu s kojima se provjeravaju izvodi različitih teorija. Znanstvena metodologija se svakodnevno
usavršava i napreduje.

Obilježja znanstvenog i ne-znanstvenog pristupa

NEZNANSTVENI ZNANSTVENI

Zdravorazumski pristup Empirijski pristup

Prigodno opažanje bez kontrole Sustavno, kontrolirano opažanje

Subjektivno izvještavanje Objektivno izvještavanje

Dvosmislene i nejasne definicije pojmova Jasne definicije pojmova

Neprecizni instrumenti mjerenja Precizni instrumenti mjerenja

Nepouzdano mjerenje Pouzdano i valjano mjerenje

Neprovjerljive pretpostavke Provjerljive pretpostavke

Subjektivni zaključci Zaključci utemeljeni na pretpostavkama

Nekritičan stav Kritičan i skeptičan stav

ULOGA ZNANSTVENE METODOLOGIJE

CILJ METODOLOGIJE JE opis i analiza temeljnih metoda što se koriste u različitim znanstvenim
disciplinama, upoznavanje s njihovim prednostima, nedostacima, pretpostavkama na kojima počivaju
i ishodima njihove uporabe. Metodologija je najčvršća poveznica između različitih znanstvenih
disciplina.

METODE su opći pristupi u provedbi istraživanja i čine široki okvir unutar kojeg se mogu smjestiti
tehnike kao osobiti načini primjene svake od njih. Naprimjer, metodi ankete pripadaju tehnike poput
telefonskog anketiranja, poštanskog i usmenog.

3
TEMELJNE PRETPOSTAVKE ZNANOSTI

Znanstveni pristup utemeljen je na pozitivizmu, počiva na određenim pretpostavkama koje se ne

provjeravaju. Nužan su preduvjet znanstvenog postignuća i dio su epistemologije. Svako bavljenje
znanošću podrazumjeva usvajanje nekih načela. Temeljne pretpostavke znanosti:

- Prirodom vlada red: odnosno postoje pretpostavljene zakonitosti koje vladaju određenim
pojavama.

- Priroda je spoznatljiva: da je priroda nespoznatljiva ne bismo mogli predviđati buduće

događaje, ni ljudsko ponašanje, te ništa nebi bilo vjerodostojnije nego nasumično pogađanje.
Odnosno mogućnost spoznavanja su određeni entiteti koji tokom istraživanja ne utječu jedni
na druge, kao što je dualnost istraživača i istraživane pojave.

- Znanje je nadmoćno neznanju: prednost znanja nad neznanjem je u tome što ono daje
poticaj cjelokupnoj znanosti. Osim toga znanje je manji stupanj neznanja, jer se uvijek može
nadograđivati novim saznanjima.

- Sve prirodne pojave imaju prirodne uzroke: svijetom upravljaju prirodni zakoni, a to isključuje
uključivanje nadnaravnog u znanost.

- Ništa nije samo po sebi razumljivo : svaka pretpostavka mora biti objektivno dokazana. Sve
što je tradicionalno ili zdravorazumski za znanost je tek pretpostavka podložna provjeri, te se
znanost zbog toga pripisuje sumnjičavosti i kritičnosti.

- Znanje se usvaja iskustvom: proučavane pojave moraju biti dostupne iskustvu jer ih
drugačije nije moguće provjeriti.

Dvije kritike znanosti: Mnogi istraživači su skloniji jednoj teoriji nego drugoj pri prosuđivanju, te
znanost je društveno uvjetovana, odnosno da u fokus stavljaju određene interese.

CILJEVI ZNANOSTI

Konačni cilj znanosti je prikupljanje znanja i spoznavanje svijeta kako bi se nad njime, a posebno nad
pojavama važnim za ljudsku egzistenciju postavio nadzor. Znanost za ciljeve ima težnju za
opisivanjem, predviđanjem i razumjevanjem.

Opisivanje: su postupci kojima različite pojave definiramo, utvrđujemo njihova svojstva,

razvrstavamo i popisujemo. Ono je uvijek prvi korak u znanstvenom proučavanju nekog problema, jer
svaki pokušaj dubljeg razumjevanja neke pojave temelji se na njenom detaljnom opisu. Opisivanje u
psihologiji ima dvojaku svrhu: klasifikaciju i analizu koja bi trebala uputiti na određene uzročno
posljedične veze. No u tom smislu opisivanje je samo temelj za uzročno-posljedičnu vezu. Pri
klasifikaciji znanost slijedi određena načela. Pri tome izdvaja ona obilježja koja će biti najkorisnija za
izučavanu pojavu.

Predviđanje: nastojanje da se predvidi neki događaj ili ponašanje. Predviđanje je jedna od temeljnih
odrednica znanosti prema kojoj se ona razlikuje od pseudo-znanosti. Ono je i preduvjet
razumijevanja.

Dakle, ako utvrdimo da razumijemo neko ponašanje i razloge njegova javljanja, moramo biti u
mogućnosti predvidjeti ga u kontekstu budućih događaja.Iz toga slijedi da se jedna varijabla može
koristiti za predviđanje druge samo ako su one međusobno povezane. Koeficijent korelacije je indeks
zajedničkog variranja varijabli, pri čemu može poprimiti pozitivnu ili negativnu vrijednost. Što znači da

4
je predviđanje neke varijable uspješnije što je povezanost među dvijema varijablama veća, odnosno
gdje je koeficijent korelacije veći.

Razumijevanje: Opisivanje i predviđanje su zapravo samo početni koraci u spoznavanju izučavane

pojave. Najvažniji znanstveni cilj je razumijevanje. Možemo reći da smo neku spoznaju razumjeli tek
kada smo utvrdili njene uzroke. Razumijevanje je temeljni preduvjet za uspostavljanje nadzora nad
nekom pojavom, te pridonosi mogućnosti predviđanja.

Kontrola: je krajnji cilj znanosti, a objašnjava se kao mogućnost utjecaja na pojave koje se istražuju.
Odnosi se na mogućnost upravljanjem okolinskih čimbenika, ali da bi takvo što bilo moguće potrebno
je poznavati uzroke pojave koju želimo kontrolirati. Smisao kontrole jest mogućnost utjecaja na
ponašanje upravljanjem situacijskim odrednicama.

2. TEORIJE I ISTRAŽIVANJA

TEORIJA

ZNANSTVENE TEORIJE su logički organizirani sklopovi tvrdnji (prijedloga, iskaza, dokaza) koja služi za
definiranje događaja (konstrukta), opisivanje odnosa među ovim događajima i objašnjavanje
pojavljivanja ovih događaja.

Dvije zadaće teorije:

1. organizacija empirijskih znanja
2. upravljanje istraživanjima

Razlika između hipoteze i teorije:

 hipoteza je operacionalno definisana
 hipoteza je cirkularna kad sama sebe objašnjava
 teorije podvrgavamo provjerama
 hipoteze provjeravamo eksperimentom

Teorija je posredna spoznaja jer znači misaonu razradu činjenične zbilje, a zbog toga je pojmovna i
uopćena, što znači da se odnosi na niz pojedinačnih pojava, ali nijednu u cijelosti.

Teorija je osim toga i cilj znanstvenog pregnuća i pokretač njenog razvoja, te se u tome očituje njena
dvojna priroda. Ranije je spomenuto da je cilj znanosti ovladavanje prirodom, a to ne bi bilo moguće
bez dubokog razumijevanja zbilje. A u razumijevanju zbilje teorije su nezamjenjive. One povezuju
poznate činjenice i podvode ih pod opće zakonitosti koje nam pomažu u predviđanju budućih
događaja. Dakle, teorija je cilj znanosti. Teorija postoji samo dok je ne zamjene činjenice utvrđene
znanstvenim metodama istraživanja.

Kriteriji evaluacije određene teorije:

1. jednostavnost ( pravilo jednostavnosti primjenjeno je kad prihvatamo najjednostavnije od
mogućih objašnjenja)
2. precizost predviđanja (teorije na osnovu koji je moguće preciznije predviđati ponašanje imaju
veće vrijednosti u odnosu na teorije koje nude samo generalne predikcije)
3. rigoroznost testiranja (znanstvena teorija je dobra ukoliko je u stanju podnijeti rigorozne
znanstvene provjere)

5
Istraživački metod koji je usmjeren na provjeru teorija ima nekoliko karakteristika:
 generalni pristup je empirijski tj. temelji se na direktnom opažanju i eksperimetisanju kako bi
se odgovorilo na naučna pitanja.
 hipoteze su provjerljive, a konstrukti kojima se barata jasno definisani i operativno određeni
 opažanje je sistematično i kontrolisano. Kontrola nad uvjetima predstavlja i mogućnost
sistematskog mijenjanja prilika što istraživaču omogućava utvrđivanje uzročno – posljedičnih
veza između pojava
 izvještavanje o opaženim fenomenima je nepristrasno i objektivno
 instrumenti su tačni i precizni
 mjerenja su valjana i pouzdana
 stav naučnika je okarakterisan kritičnošću i skepticizmom

SASTAVNI ELEMENTI TEORIJE

Najvažniji elementi teorije su: konstrukti, hipoteze, zakoni i znanstvena objašnjenja.

KONSTRUKTI su osobine koje nisu podložne izravnom opažanju , već o njima sudimo neizravno na
temelju različitih pokazatelja. Oni su poseban oblik pojmova koji zahtjevaju puno veći stupanj
zaključivanja jer obuhvataju objekte koji su sami po sebi apstraktni. Dakle, ukoliko je neka pojava
apstraktna i skrivena opažanju prije nego li je stvarna i zamjetljiva utoliko je bliža pojmu konstrukta.
Oni između ostalog posreduju i između izravno opaženih pojava i teorijom pretpostavljenih zakona.
Konstrukti su na pola puta u kretanju od iskustvenog prema teorijskom, a predstavljaju obradu
izravno opaženih pojava.

Vrste konstrukata:

Operacionalizam je išao za tim da se svaki pojam ili konstrukt definira putem empirijskih pokazatelja.
Time se nastojala izbjeći maglovitost i nejasnoća pojmova koji nisu upućivali na neke zamjetljive
pojave. Operacionalizam je znanosti ponudio kvalitetu koja se sastoji u mogućnosti kritičkih
vrednovanja teorijskih konstrukata u odnosu na vlastitu empirijsku podršku. A same konstrukte
moguće je podijeliti na posredujuće varijable i hipotetičke konstrukte.

Posredujuće varijable – konstrukti čiji se sadržaj posve iscrpljuje navođenjem niza operacija. Riječ je o
varijabli koja se umeće između podražaja i odgovora. Prigovori na ovakvu vrstu operacionalizma su:
slabija mogućnost uopćavanja, nemogućnost potpune operacionalizacije svih pojmova i
ograničavanje znanstvenog napredovanja.

Hipotetički konstrukt – sadrži i značenje hipotetičkog karaktera. Obilježje hipotetičkih konstrukata je

niža razina operacionalne valjanosti.

Objašnjenje prethodno navedenih vrsta prigovora operacionalizmu:

1. Operacionalizam pridonosi jednoznačnosti i empirijskoj utemeljenosti, a istodobno priječi

uopćavanje. Pokazuje se da imamo onoliko konstrukata koliko i operacija kojima ih
definiramo. Hipotetički konstrukti pri tome dopuštaju raznolikost pretpostavljajući da se neka
osobina može očitovati na različite načine, dok posredujuće varijable imaju fokus na samo
jednom načinu.

2. Drugi prigovor odnosi se na poteškoće pri operacionalizaciji složenijih i apstraktnijih pojmova.

Njih je teško svesti na pojavne pokazatelje, posebno posredujućim varijablama.

6
 3. Treći prigovor se opet odnosi na operacionalizam, operacionalizam ima i svojih pozitivnih
učinaka koji se ogledaju u preciznosti znanja i potpunoj iskustvenoj utemeljenosti, no to
znanost usporava u njenom napredovanju, spriječavajući je u usmjeravanju istraživanja.

Hipotetički konstrukti korisniji su od posredujućih varijabli u početnim stadijima istraživanja kada je

usmjeravanje daljnjeg tijeka istraživanja važnije od preciznosti nalaza.

U stadijima veće razvijenosti posredujuće varijable mogu se pokazati boljim izborom jer nude
razmjerno jednoznačne rezultate.

HIPOTEZE predstavljaju vezu između teorije i znanstvenih istraživanja – dedukcijom se izvlače

istraživačka pitanja i problemi koji se oblikuju u hipoteze, a one se zatim provjeravaju istraživanjem.
Hipoteza je ispravno formulirana i provjerljiva ako je moguće odrediti da li je tačna ili pogrešna i ako
je moguće odrediti stupanj njene valjanosti.

ZNANSTVENI ZAKONI su iskustveno utemeljene opće tvrdnje koje govore o odnosima među
istraživanim pojavama.. Zakoni predstavljaju odgovarajuća uopćavanja izvedena na temelju
iskustvenih podataka. Zakoni mogu postojati neovisno o teorijama, dok teorije ne mogu postojati bez
zakona, jer ako zakon opovrgava teoriju to je ozbiljan razlog za njeno odbacivanje ili preformuliranje.

ZNANSTVENO OBJAŠNJENJE je tip objašnjenja koji određuje smisao neke riječi ili pojma. Trebala bi
osiguravati razumijevanje neke pojave otkrivajući zakonitosti i mehanizme na kojima počivaju. Postoji
uopćavajuće i strukturalno znanstveno objašnjenje. Nastoji opisati što se dogodilo i objasniti zašto se
to dogodilo. Tri su temeljna obilježja znanstvenog objašnjenja:

Djelomičnost – uzima u obzir neke činitelje važne za istraživanu pojavu.

Uvjetnost – vrijede samo pod određenim okolnostima.

Približnost – jer su redovito manje ili više neprecizne u odnosu na opažanje i ne omogućuju posve
tačno predviđanje.

Zbog toga objašnjenja redovito nisu dovoljna za potpuno određenje pojave, ograničene su na uski
spektar situacija i zamjenjive su drugim teorijama, što je u povijesti znanosti mnogostruko pokazano.

STRUKTURA ZNANSTVENE TEORIJE

Konstrukti su temeljna strukturalna jedinica svake teorije, oni omogućuju apstrakciju i uopćavanje.
Veze među konstruktima propituju se na razini hipoteza koje potvrđene ili odbačene usmjeravaju
naša istraživanja utemeljujući na taj način drugi temeljni cilj teorije. Dodatna orijentacijska sredstva
teorije su prije utvrđeni zakoni, a svaka ih teorija mora respektirati. Navedeno je objašnjivo na način:
Konstrukti opisuju povezanost između empirijskih podataka, a zakoni su uopćavanja o povezanosti
između konstrukata, dok hipoteza i objašnjenje uspostavljaju logički smisleno tumačenje uočene
zakonitosti. Posebno je važno zapamtiti da različite teorije mogu ponuditi različita objašnjenja istih
zakona i podataka.

KRITERIJI DOBRE TEORIJE

Dobra teorija bi morala odgovarati nizu zahtjeva od kojih se jedni mogu nazvati sadržajnima, a drugi
formalnima. Osnovna mjerila za procjenjivanje teorija su:

7
Sadržajni kriteriji:

1. Činjenična zasnovanost ili načelo korespodencije – teorija koja nije utemeljena na činjenicama
ne može se smatrati teorijom.Teorija može biti znanstvena, počivati na iskustvu, a da joj
manji broj činjenica ide u prilog, te se smatrati dobrom teorijom. No što teorija odgovara
činjenicama u većoj mjeri to je ona tačnija. To je osnovni kriterij njene vrijednosti jer je vrlo
važno da ona koresponderira (odgovara) stvarnošću.

2. Usklađenost s drugim teorijama – teorija je vjerovatnija što je usklađenija s drugim teorijama.

To znači da je moraju potvrditi podaci ali i širi sustavi. No usklađenost sa drugim teorijama
koristi se samo onda kada se radi o teorijama različitog stupnja općenitosti koje zbog toga
nisu međusobno suprostavljene.

Formalni kriteriji:

1. Jednostavnost – svaki problem bi trebalo svesti na temeljne i najjednostavnije postavke.

Teorija koja na najjednostavniji način tumači podatke je i najbolja. Uvijek kada se
jednostavna teorija zamjenjuje složenijom treba dokazati da je složenija potrebna i nužna,
odnosno da jednostavnost ima preveliku nepreciznost u predviđanju. Stoga jednostavnost
valja ocjenjivati prema ranije navedenim kriterijima. Neki smatraju jednostavnu teoriju onom
teorijom koju je lakše opovrgnuti, što znači da je i poimanje jednostavnosti promjenjivo.

2. Logička dosljednost/konzistentnost – odnosi se na izbjegavanje unutarnjih proturječja. Ako

takva proturječja postoje teško je pronaći izvode na temelju kojih bi ona bila testirana.
Teorije s proturječjima su nedosljedne i neoborive. Odnose se na one situacije kada su
moguća posve različita ponašanja u istoj situaciji.

3. Preciznost predviđanja – preciznija predviđanja smatraju se boljima od općenitih

predviđanja. Preciznost predviđanja važna je pri testiranju izvoda neke teorije, ali ima
naglašenu i praktičnu važnost. No u društvenim znanostima takva predviđanja često nisu
dovoljno precizna. Podrazumjeva se da preciznija teorija ima veću podršku empirijskih
pokazatelja, no pokazuje i koliko su naša teorijska objašnjenja otišla daleko u tumačenju neke
pojave.

4. Obuhvatnost – je mogućnost teorije da objasni velik broj različitih pojava iz nekog područja.
Upućuje na snagu i univerzalnost pravila što ih neka teorija propisuje, ali i pruža široku
mogućnost provjere ispravnosti predviđanja proizašlih iz nje.

5. Mogućnost provjere – je jedan od najvažnijih kriterija dobre teorije, jer bez mogućnosti
provjere teorija nema svoju vrijednost.

6. Oborivost – Teorija koja se ne može oboriti nema vrijednost. Teorija je neoboriva kada iz nje
ne proizlaze jasna predviđanja o pojavama koje nastoji protumačiti.

PRISTUPI U STVARANJU TEORIJA

Svaka znanstvena teorija počiva na empirijskim podacima. Oni mogu biti polazna točka u građenju
teorija, ali nije nužno da polazi od podataka. Postoje 4 načina dolaženja do teorija:

Model – je svaka pojmovna analogija koja nalaže empirijsko istraživanje. Radi se o sličnosti ili
predstavljanju nekog složenog događaja, strukture ili sustava putem simbola koji na neki način

8
nalikuju pojavama u odnosu na koje služe kao modeli. Istraživanje se provodi na način da se testiraju
pretpostavke proizašle na temelju korištenog modela.

Deduktivna teorija – polazi od manjeg broja općih načela iz kojih se izvode ona manje općenita s
namjerom da se u konačnici objasni svaki pojedinačni slučaj. Takva teorija podrazumijeva skromnu
empirijsku utemeljenost i snažnu usmjerenost na stvaranje ustrojenog sustava međusobno
isprepletenih zakona koji proistječu iz manjeg broja općih pravila.

Funkcionalna teorija – potiče neprestanu razmjenu između pojmovne razine i podataka. Najbolja je
ravnoteža između deduktivnog i induktivnog pristupa. Prihvaća nagađanje i hipotetičnost kako bi
ubrzala proces stjecanja spoznaje.Ovaj model je tipičan u suvremenoj psihologiji jer izbjegava
prigovore deduktivne i induktivne metode.

Induktivna teorija – Osnovni naglasak stavlja na podatke. Sastoji se samo u povezivanju empirijski
potvrđenih veza među pojavama u pravila i zakone. Izbjegava zaključivanje i deduktivnu logiku, zazire
od svake hipotetičnosti. No postoji i prigovor da je ta metoda samo prividno lišena hipoteiziranja, te
da svaki istraživač prolazi od neke pretpostavke, ali i da se spoznavanje ne može vršiti isključivo na
podacima.

PROŽIMANJE TEORIJA I ISTRAŽIVANJA

Znanstveni rad odlikuje se neprekidnim prožimanjem istraživanja (prikupljanja teorijske građe) i

teorija (misaonog uobličavanja činjenica). Odvija se prema zakonitostima spiralnog modela izmjene
induktivnog i deduktivnog pristupa.

Induktivno-hipotetičko-deduktivni pristup - Induktivna metoda je prije svega zaključivanje od

pojedinačnog ka općem i u pravilu je početak znanstvenog pregnuća. Istraživaći ga primjenjuju u
slučajevima istraživanja malo istraženih pojava. U tom pristupu istraživač je usmjeren na bilježenje
činjenica i postavljanje zakonitosti. Nakon što istraživač prikupi dovoljno empirijske građe služi se
deduktivnom metodom kako bi ispitao sastavljenu teoriju. Prvi korak je proučavanje teorije na način
da se iz nje izvode pretpostavke koje moraju biti empirijski provjerljive, otvorene opažanju uz
mogućnost prihvaćanja ili obaranja.

Same teorije bez istraživanja su samo pretpostavke , subjektivna konstrukcija i nepotvrđene ideje.

ISTRAŽIVAČKI PRISTUPI

1. Temeljna i primjenjena istraživanja – Temeljni pristup bavi se prikupljanjem spoznaja o

nekom problemu koji nije izravno primjenjiv niti praktično iskoristiv. Primjenjena istraživanja
bave se problemima čije rješavanje donosi neku neposrednu praktičnu korist. Redovito se
nadovezuju na temeljnu znanost. Ova istraživanja znače neizravnu potvrdu izvoda i
pretpostavki što potječu od neke teorije, svjedočeći ujedno o njenoj upotrebljivosti.

2. Nomotetska i idiografska istraživanja – Cilj nomotetskih istraživanja je uspostavljanje širokih

uopćavanja i zakona koji vrijede za populaciju u cijelini. Temelje se na ispitivanju velikog broja
ljudi i statističkoj obradi podataka. Takav pristup je zainteresiran posebno za zajednička
obilježja svih pripadnika ispitivane populacije. Idiografska istraživanja počivaju na istraživanju
pojedinaca i naglašavanju njihove jedinstvenosti. Stoga se ova dva pristupa nadopunjuju.

3. Kvantitativna i kvalitativna istaživanja – Kvantitativna istraživanja pružaju brojčani opis

istraživane pojave redovito putem statističke analize i sažimanjem izvornih podataka.
Ponekad samo površno opisuju pojavu što nas lišava dubljeg uvida u istraživanu pojavu.
Kvalitativna istraživanja nude dublji, nenumerički opis pojava. Često se koriste za početni
korak u upoznavanju i definiranju problema ili kao nadopuna kvantitativnih istraživanja.

9
 Pomažu istraživaču da se usmjeri na ono što ispitanicima znači ključnu točku koju valja
ispitati. Nude razumijevanje pojava isključivo na pojedinačnim slučajevima ili manjim
sklupinama srodnih pojedinaca. No najbolji način istraživanja je korištenje više srodnih
metoda. Kombinacija metoda nudi dublju i potpuniju obradu ispitivanog problema, to
pridonosi valjanosti dobivenih podataka jer se smatra da se nedostaci pojedinih metoda
međusobno kompenziraju drugim metodama.

PRIPREMANJE ISTRAŽIVANJA

Priga oko etičkih načela započinje prije same provedbe istraživanja. Važno je istraživanje zamisliti u
skladu sa zakonskim okvirima i etičkim načelima. Istraživač je prije provedbe dužan pribaviti dozvolu
ustanove u kojoj namjerava provoditi istraživanje, mora voditi brigu o etičkoj prihvatljivosti vlastitog
nacrta, ali i vlastitoj sposobnosti.

PLANIRANJE ISTRAŽIVANJA

Psiholozi bi trebali planirati, provoditi istraživanja i izvještavati o istraživanju, poštujući načela

znanstvene kompetencije i istraživačke etike. Ali kroz to vrijeme se konstantno propituje etička
ispravnost kako bi se zaštitila prava ispitanika, moraju se rukovoditi kodeksom a u slučaju nejasnoća
savjetovat se sa nadležnim za etička pitanja.

ZNANSTVENA ODGOVORNOST

Istraživači preuzimaju odgovornost za etičku ispravnost istraživanja. Provode samo one zadaće za
koje su prethodno pripremljeni i uvježbani. Savjetuju se sa stručnjacima koji se bave istraživanom
populacijom i cijelo vrijeme vode računa o etičkim načelima.

DOZVOLA USTANOVE

Prije istraživanja je potrebno od ustanove u kojoj bi se ono trebalo obaviti dobiti dozvolu za njegovo
provođenje. Nakon dobivene dozvole istraživanje se provodi u skladu s najavljenim i odobrenim
postupkom. Dobar dio institucija istraživačke prijedloge šalje povjerenstvu za etička načela na
odobravanje.

ODGOVORNOST PREMA ISPITANICIMA

Istraživačka etika traži da se ispitanicima iznesu sve potankosti o istraživanju koje bi razumnoj mjeri
mogle utjecati na njihovu spremnost na sudjelovanje. Istraživač je dužan obavijestiti ispitanike o
njihovoj mogućnosti izbora hoće li ili ne sudjelovati u istraživanju.

SUGLASNOST ISPITANIKA

Dobivanje suglasnosti se sastoji od pružanja odgovarajućeg objašnjenja, dobivanje pristanka i

dobivanje pristanka zakonski nadležne osobe ili ustanove. Najvažniji dio suglasnosti je obaviješteni
pristanak ispitanika za sudjelovanje u istraživanju. Istraživači sudionike obavještavaju o prirodi
istraživanja, s mogućnošću slobodnog odlučivanja o vlastitom sudjelovanju ili ne sudjelovanju.
Istraživač je dužan zaštititi ispitanikovu osobnost i povjerljivost njegovih podataka, njegovo se ime ne
smije navoditi bez posebnog odobrenja.

UPOZNAVANJE SUDIONIKA S PRIRODOM I CILJEM ISTRAŽIVANJA

Prije početka istraživanja ali i nakon potrebno je ispitanike obavijestiti o prirodi i cilju istraživanja
kako bi ispitanici bili u mogućnosti izbjeći sudjelovanje u istraživanjima o problemima o kojima oni ne
žele govoriti.

10
KORIŠTENJE ŽIVOTINJA U ISTRAŽIVANJIMA

Etički kodeks propisuje i načine postupanja sa životinjama na kojima se provode istraživanja. Prema
njima se valja odnositi humano jer je riječ o nezaštićenim bićima koja ne mogu preuzeti odgovornost
za ono što im se događa tijekom istraživanja. Istraživači su dužni voditi brigu o životinjama, nadgledati
njihove životne uvjete i poduzimati sve moguće mjere za uklanjanje neugodnih podražaja i bolesti.

OBMANA U PSIHOLOGIJSKOM ISTRAŽIVANJU

Obmanjivanje ispitanika bit je mnogih psihologijskih istraživanja. Bez njega neka istraživanja
vjerovatno nikada ne bi bila provedena. Obmanjivanje ispitanika dopušteno je ukoliko je to od
posebne važnosti za istraživanje, a da pri tome ne šteti ispitanicima. Ono pruža priliku istraživaču da
prati ponašanje ispitanika kakva bi uistinu bila u sličnim situacijama.

IZVJEŠTAVANJE O ISTRAŽIVANJU

Istraživači sukladno etičkim pravilima točno i precizno izvještavaju o rezultatima svojih istraživanja te
ih pri tom nesmiju mjenjati ili izmišljati. Nesmiju preuzimati tuđe ideje ili uratke kao svoje. Zasluge za
rad preuzimaju samo kada su u tom istraživačkom procesu uistinu i sudjelovali. Ne smiju se
objavljivati prije izvještavani podatci kao izvorni. No istraživač ne smije niti izvještavati samo o onm
podacima koji odgovaraju njegovim pretpostavkama, već sve dobivene rezultate. U izvještajima jasno
treba biti vidljivo što je autorova misao ili rečenica, a svaki od korištenih izvora treba pravilno navesti.
Sve radnje suprotne navedenim smatraju se plagiranjem.

RECENZIJE

Dio posla Psihologa je i recenziranje tuđih radova, prijedloga projekata, kandidatura za radna mjesta,
stipendije i slično. Pri tpme trebaju poštovati povjerljivost podataka i autorska prava istraživača koji
ih je iznio. Ne smiju zloupotrijebiti informacije iz recenziranih radova kako bi priskrbili osobnu korist.

4. TEMELJNI ELEMENTI ISTRAŽIVAČKOG PROCESA

Temeljni elementi istraživačkog procesa su istraživački problem i hipoteza. Samo kvalitativna

istraživanja ne polaze od hipoteza niti se bave njihovim testiranjem. U svim kvantitativnim
istraživanjima problemi i hipoteze imaju veliku važnost. Zajedno čine sponu između teorijske razine i
njene empirijske provjere, čime uvelike određuju kvalitetu i korisnost istraživanjem prikupljenih
podataka. Bez odgovarajućih problema i smislenih hipoteza istraživanja ubrzo zapadaju u slijepu ulicu
pružanja teorijski bezvrijednih nalaza.

Istraživački proces sastoji se od konceptualnog okvira i provedbe istraživanja.

Konceptualni okvir sadrži:

- definiranje istraživačkog problema

- postavljanje hipoteze
- izbor istraživačke metode
- izrada nacrta istraživanja

Provedba istraživanja sadrži:

- prikupljanje podataka
- obrada i analiza podataka
- završni izvještaj

ISTRAŽIVAČKI PROBLEM

11
Problem je pitanje koje traži odgovor. Znanstveni problemi su nedoumice koje imaju svoje teorijsko
značenje i čije riješenje iziskuje upotrebu znanstveno-istraživačkih metoda. Postavljaju se većinom u
upitnom obliku.

Odlike istraživačkog problema su:

- relevantnost/ teorijsko značenje – odnosi li se problem na spoznajno teorijsku ili praktičnu

korist. Ako problem nema teorijsko značenje teško da će dovesti do neke zamjetljive koristi.

- nedovoljna istraženost ili proturiječnost nalaza – za uvodno upoznavanje s problemom

dostatan je uđbenik o tom području koje se istražuje, a za dublji uvid u problem važno je
pretražiti i pregledati znanstvene članke na tu temu. Kada istraživač provjeri što je o tom
problemu istraženo i napisano može zaključiti je li taj problem vrijedan provjere i istraživanja.

- Provjerljivost - problem koji se ne može istražiti na empirijski način nema znanstvenu

vrijednost.
- preciznost/specifičnost – problem treba biti precizan i specifičan, te ograničen na ono što je
moguće testirati jednim istraživanjem.

IZVORI ISTRAŽIVAČKIH IDEJA

Problemje jedan od ključnih elemenata istraživačkog procesa i ako je on krivo postavljen cijelo se
istraživanje dovodi u pitanje. Istraživački problemi najčešće su motivirani teorijskim ili
metodološkim nedoumicama. Te se izvori istraživačkih ideja mogu razvrstati na:

Teorijski motivirane probleme

- testiranje teorije – najčešći izvor istraživačkih ideja, jer teorija ima ulogu u usmjeravanju i
poticanju znanstvenih istraživanja. Najčešće se odvija kroz tri koraka: upoznavanje s teorijom,
proučavanjem istraživačkih radova koji su se bavili testiranjem te teorije, uočavanje
implikacija koje bi valjalo istražiti.

- nova otkrića i slučajni nalazi – od novih otkrića i novih teorija često se grupiraju brojni
istraživački projekti. No istraživanjima se povremeno dođe i do slučajnih otkrića nevezanih uz
istraživani problem.

Metodološki motivirani problemi

- nedostaci ranijih istraživanja – u ranijim istraživanjima često dolazi do raznih metodoloških

propusta koji ugrožavaju valjanost zaključaka koji su u takvim radovima utemeljeni.

- ponovljene studije – nužno je i znanstveno opravdano. Ponavljanjem podaci dobivaju na

težini i uvjerljivosti. Ona su opravdana ukoliko se provode uz orginalnu studiju kako bi joj
pojačali valjanost.

- novine u metodologiji ili mjernim instrumentima – su stalan izvor istraživačkih ideja.

Neprekidno usavršavanje instrumenata nudi neiscrpnu mogućnost istraživačke provjere.

HIPOTEZA

12
 Ostavljeni problemi istraživanja su zapravo neodgovorena pitanja. Njima su u istraživanju
pridružene pretpostavke o tome kako bi se na njih moglo odgovoriti.

Svaka hipoteza bi trebala ispunjavati slijedeće uvjete:

- biti primjerena problemu – ona mora odgovarati na postavljeni problem.

- biti jasna i nedvosmislena, postavljena na način koji omogućuje opovrgavanje – mora biti
dovoljno precizna i nesmije dopuštati istovremeno više mogućnosti.

- biti najjednostavniji mogući odgovor na problem – ona mora sadržavati samo nužne
elemente za objašnjenje, a to se naziva načelo parsimonije.

- biti provjerljiva – ona mora biti provjerljiva na način da ju je moguće odbaciti. Mora biti
moguće iskustveno provjeriti hipotezu jer nam takva hipoteza pomaže u razumjevanju
svijeta.

- biti razložna i vjerovatna prije same provjere – već i prije samog istraživanja hipoteza mora
biti ostvariva, moguća.

Nul Hipoteza – je hipoteza postavljena u niječnom obliku. Pretpostavlja nultu razliku među
skupinama. Takva hipoteza smanjuje mogućnost pristranosti koju vodi istraživačeva želja za
potvrđivanjem postavljene hipoteze. Jedino je provjerljiva statističkim testovima.

Alternativna Hipoteza – je hipoteza postavljena u potvrdnom obliku, ali i direktivna jer jasno
naglašava istraživačeva očekivanja.

U tehničko-statističkom smislu valja uvijek poći od nul hipoteze, ali ono što se najčešće želi provjeriti
jest direktivna hipoteza koja se nadovezuje na izvode naše teorije.

1. LOGIKA EKSPERIMENTIRANJA

Iz tehnika opažanja i korelacijskih tehnikanije moguće izvoditi konačne zaključke o istraživanoj pojavi
niti je do kraja razumjeti. Za neku pojavu možemo reći da smo je razumjeli tek onda kada spoznamo
njene uzroke.

Millova načela dokazivanja uzročne povezanosti:

1. uzrok mora prethoditi posljedici (vremenski odnosno uzročno – posljedični slijed)

2. kovariranje (dvije pojave su povezane, kad se promijeni jedna promijenit će se i druga)

3. kontrola (eliminacija alternativnih objašnjenja za promjene u zavisnoj varijabli)

EKSPERIMENT je postupak kojim namjerno u strogo kontrolisanim uvjetima, izazivamo neku pojavu u
svrhu njenog opažanja ili mjerenja. Eksperiment omogućava razumijevanje pojave manipulacijom
nezavisne varijable i mjerenjem zavisne.

Njime se u kontroliranim uvjetima nastoji provjeriti utječe li mjenjanje jedne ili više nezavisnih
varijabli na promjene u zavisnoj varijabli. Sastoji se od promatranja i mjerenja ponašanja osoba koje
su bile izložene određenim uvjetima, nakon čega ih se uspoređuje sa osobama koje nisu bile izložene
tim uvjetima. Drugi način je da jednu grupu osoba opažamo u dvijema različitim situacijama,
nastojeći eventualne promjene u ponašanju pripisati osobitostima situacije.

13
Eksperimentalna kontrola su postupci kojima se odstranjuju alternativna objašnjenja zbivanja na kod
opažanih grupa.

VARIJABLE U EKSPERIMENTU

VARIJABLA je svojstvo ispitanika, podražaja ili situacije koje može poprimiti različite vrijednosti.
(tjelesna visina je varijabla jer je različita od osobe do osobe)

KONSTANTA je suprotan pojam od varijable, to je obilježje koje poprima samo jednu vrijednost. (broj
glava jednog čovjeka)

Varijable se dijele na:

KVALITATIVNE VARIJABLE su one koje variraju u kvaliteti (svojstvu koje se nemože brojčano izraziti).
Kvalitativne varijable nazivaju se još i kategorijalne (boja očiju ili mjesto rođenja)

KVANTITATIVNE VARIJABLE se razlikuju prema količinskom svojstvu. (tjelesna težina, kvocjent

inteligencije).

Kvantitativne varijable dijele se na:

DISKRETNE (ISPREKIDANE) VARIJABLE mogu poprimiti samo cjelobrojne vrijednosti (broj članova
obitelji).

KONTINUIRANE VARIJABLE poprimaju cjelokupnu ljestvicu (visina, težina, brzina trčanja).

NEZAVISNA VARIJABLA

Nezavisna ili eksperimentalna varijabla je svojstvo kojim eksperimentator upravlja sustavno ga

mjenjajući kako bi provjerio njegov utjecaj na proučavano ponašanje. Naziv nezavisna znači da
nijedna druga varijabla u eksperimentu ne utječe na nju , odnosno da je eksperimentator mijenja
nezavisno od drugih varijabli. Da bismo neku varijablu mogli nazvati nezavisnom, ona mora
ispunjavati najmanje dva uvjeta:

- imati odlike varijable, odnosno mogućnost poprimanja različitih vrijednosti

- njene promjene moraju biti pod kontrolom eksperimentatora

Raspon vrijednosti nezavisne varijable

Nezavisnom varijablom može se mjeriti prisutnost ili odsutnost nečega. Takvi slučajevi kazuju da
postoje samo dvije razine nezavisne varijable, odnosno prisutnost i odsutnost neke pojave. Takve
varijable nazivaju se dihotomne nezavisne varijable. One dopuštaju samo zaključak utječe li ilio ne
utječe nezavisna varijabla na zavisnu. Ponekad je važno utvrditi u kojoj mjeri nezavisna varijabla
utječe na zavisnu. Tada nezavisna varijabla mora biti kvantitativna, odnosno količinska. (buka niskog,
srednjeg, visokog i izrazito visokog intenziteta) Kada nezavisna varijabla ne može poprimiti
vrijednosti koje nisu količinske niti se mogu svesti na dihotomnu kategoriju tada se radi o
kvalitativnim, odnosno kategorijalnim varijablama.

14
Upravljanje nezavisnom varijablom

Dva su osnovna načela upravljanja nezavisnom varijablom:

- Eksperimentalna manipulacija – situacije u kojima eksperimentator odmjerava veličinu

nezavisne varijable izlažući pojedinim njezinim razinama različite grupe ispitanika ili iste
ispitanike u različitim intervalima. Dvije su vrste eksperimentalne manipulacije:
Manipuliranje uputom – davanje različitih uputa kontrolnoj u odnosu na eksperimentalnu
skupinu. Manipuliranje događajima – jednoj grupi se priušti određeni događaj, a drugoj grupi
ne. To je drugi oblik uspostavljanja kontrole nad nezavisnom varijablom.

- Upravljanje individualnim razlikama – manipulacija se provodi izborom ispitanika u grupe

prema stupnju izraženosti unaprijed utvrđenih osobina. Problem takvog upravljanja je u
nemogućnosti slučajnog izbora ispitanika što ugrožava unutarnju valjanost eksperimenta.
Ovakva vrsta eksperimenta u kojima nezavisnu varijablu čini neko obilježje ispitanika (spol)
naziva se kvazieksperimentom.

ZAVISNA VARIJABLA

Zavisna varijabla je pojava koja se u eksperimentu opaža i mjeri. Njene vrijednosti ovise o
manipulacijama nezavisnom varijablom. Ona je kriterij prema kojem se procjenjuju rezultati
ekspreimenta, pa se još naziva i kriterijskom varijablom. Ona mora zadovoljavati dva temeljna uvjeta:

- valjana reprezentacija izučavanog konstrukta

- pouzdanost mjerenja i opažanja

Četiri osnovna tipa eksperimentalne valjanosti:

1. valjanost statističkog zaključka
2. unutrašnja valjanost
3. konstruktna valjanost
4. vanjska valjanost

VALJANOST STATISTIČKOG ZAKLJUČKA

Predstavlja stupanj u kojem je statističkim postupcima moguće dokazati povezanost zavisne i
nezavisne varijable. Statistička snaga je vjerovatnoća odbacivanja hipoteze o nepostojanju razlika
među skupinama (nul hipoteze) kad je ona u stvarnosti netačna.
Statistička snaga ovisi o:
 usvojenom kriteriju značajnosti
 broju ispitanika
 varijabilitetu ( varijanci) zavisne varijable
 razlici među populacijama (veličini učinka)
 korištenom statističkom testu

UNUTRAŠNJA VALJANOST
Predstavlja stupanj u kojem je promjene u zavisnoj varijabli ili razliku između eksperimentalne i
kontrolne skupine moguće pripisati nezavisnoj varijabli, prije nego vanjskim uticajima. Unutrašnju
valjanost ugrožavaju nedovoljno kontrolirani vanjski činitelji koji utiču na zavisnu varijablu ( povijest,
testiranje, instrumentacija, statistička regresija, difuzija tretmana, izbor ispitanika).

15
Statistička regresija je pojava da krajnji rezultati izmjereni na bilo koji način teže u ponovljenim
mjerenjima vraćanju prema prosjeku. Do toga dolazi zbog veće opterećenosti greškom izrazito
visokih ili niskih rezultata, pogotovo ako je korišteni mjerni instrument niske pouzdanosti

Povijest uključuje svaki događaj koji se pojavljuje između prvog i drugog testiranja uporedo sa
nezavisnom varijablom. O povijesti je stoga moguće govoriti samo u eksperimentima koji obuhvataju
dvokratno testiranje ponašanja prema shemi: O1 E O2, pri čemu O označava opažanje, a E
eksperimentalnu odnosno nezavisnu varijablu.

Sazrijevanje je prijetnja koja se odvija unutar ispitanika tokom provođenja eksperimenta.

Sazrijevanje obuhvata sve vremenski uvjetovane promjene ispitanika biološke ili psihološke naravi
poput starenja, umaranja, učenja, dosade, intelektualnog razvoja, sticanja obrazovanja itd., koji
pored nezavisne varijable može uticati na zavisnu, maskirajući time odnos na koji se eksperimentom
nastojim usredotočiti.

Testiranje – višekratno mjerenje zavisne varijable psihologijskim testovima može ponekad biti
ozbiljnija prijetnja unutrašnjoj valjanosti eksperimenta. Sama primjena nekih testova dovodi do
promjene u narednim primjenama zbog pojave uvježbavanja i upoznavanja sa situacijom.

Instrumentacija je promjena zavisen varijable do koje dolazi zbog preinačavanja mjernog

instrumenta između dva testiranja, a ne manipulacije nezavisnom varijablom.

Difuzija tretmana – do difuzije ili imitacije tretmana dolazi obično onda kad su ispitanici iz kontrolne
skupine u mogućnosti komunicirati sa ispitanicima iz eksperimentalne skupine, ali također i u svim
drugim slučajevima u kojima je ne samo eksperimentalna, već i kontrolna skupina zbog određenog
propusta, izložena učinku nezavisne varijable.

KONSTRUKTNA VALJANOST

Predstavlja stupanj u kojem je promjene zavisne varijable moguće prepisati izučavanom teorijskom
konstruktu.

Prijetnje konstruktnoj valjanosti:

 jednostruka operacionalizacija
 višestruki tretmani
 složenost nezavisne varijable

VANJSKA VALJANOST

Vanjska valjanost je stupanj u kojem se nalazi nekog eksperimenta mogu proširiti na populacije.
Okolnosti, uvjete drugačije od onih po kojima su dobiveni. Eksperimentom nastojimo upoznati neke
općevažeće zakonitosti na temelju ograničenog broja opažanja. Sve što bi moglo ograničiti
uopćavanje smatra se prijetnjom vanjskoj valjanosti.Vanjsku valjanost ugrožavaju različite vrste
interakcija tretmana s načinom odabira ispitanika ili uvjetima kakvi vladaju u eksperimentu.

VRSTE VANJSKE VALJANOSTI

- Populacijska valjanost – odnosi se na to vrijede li utvrđene zakonitosti na osobe različite po

spolu, dobi, obrazovanju i sl. Osim što je problem uopćavanje s jedne populacije na drugu,
javlja se i problem reprezentativnosti uzorka na izučavanu populaciju.

16
 Ako je uzorak prigodan, velika je mogućnost da je postojala pristranost pri izboru ispitanika,
tada rezultate neće biti moguće uopćiti niti na populaciju iz koje je uzorak izvućen, a kamoli
na druge populacije.
No valja razlikovati ciljanu populaciju, od populacije dostupne eksperimentatoru. Ciljana
populacija je ona na koju se određeni podaci nastoje uopćiti, dok je dostupna populacija ona
koja je istraživaču stajala na raspolaganju za provođenje istraživanja. Reprezentativnost je
moguće riješiti probabilističkim uzorkovanjem, dok je uopćavanje na ciljnu populaciju rijetko
moguće u potpunosti.

- Ekološka valjanost - poželjno je da se podaci dobiveni u jednim okolnostima, nastoje dobiti i

u drugim okolnostima. Odnosno da se npr. Rezultati dobiveni u bolnicama, nastoje istražiti i u
ambulantama. No tu se postavlja i drugo važno pitanje, odnosno jesu li rezultati koji su
dobiveni eksperimentom primjenjivi i u stvarnom životu. Sličnost sa stvarnim životom u
eksperimentu nije neophodna, ali utvrđivanje nekih zakonitosti koje vrijede i u stvarnosti i u
laboratoriju jest.

- Temporalna valjanost – Odnosi se na vrijeme u kojem je eksperiment proveden. Odnosi se na

situacije kada određene vrijednosti dobivene u jednom eksperimentu nakon nekog vremena
prestanu vrijediti. Vremenske utjecaj na zavisnu varijablu može biti trenutne ali i trajnije
naravi. U trenutni vremenski utjecaj mogu se ubrojiti sezonske i cikličke promjene,. Sezonske
se odnose na one do kojih dolazi u pravilnim i predvidivim vremenskim intervalima, a
zahvaćaju populaciju u cjelini. (dan, noć, godišnja doba). Cikličke promjene odvijaju se unutar
organizma, odnosi se na dnevne ritmove o kojima ovisi aktivnost i ponašanje organizma. U
trajnije vremenske promjene spadaju primjerice biološko starenje ili društvene promjene.

Načini za povećanje vanjske valjanosti

Najsigurniji način da se odstrane prijetnje vanjskoj valjanosti je višekratno provođenje

eksperimenta uvijek u ponešto izmjenjenim uvjetima ili na različitim grupama ispitanika.
Populacijsku valjanost najbolje će zajamčiti izbor uzorka iz ciljane populacije probabilističkim
izborom ispitanika. Osim toga važno je ponavljati određeno istraživanje u različitim uvjetima i
vremenskim razdobljima.

Odnos različitih tipova valjanosti

Različiti tipovi eksperimentalne valjanosti često su međusobno suprostavljeni. Naprimjer

unutarnju i vanjsku valjanost je teško pomiriti. U nastojanju da popravi vanjsku valjanost
provodeći eksperiment na raznovrsnim ispitanicima, uvjetima, okolnostima, ali tako će ugroziti
unutarnju valjanost je će unjeti velik broj čimbenika, te će time smanjiti statističku snagu. Isto
tako je važno naglasiti da su sve valjanosti jednako važne. Iako je najčešće spominjana
konstruktna valjanost na kojoj je najčešće fokus.

KVAZI-EKSPERIMENT

Kvazi-eksperimenti imaju većinu odlika istinskog eksperimenta, ali je zbog nemogućnosti

kontroliranja nekih vanjskih varijabli njihova spoznajna snaga manja, a na taj način izvedeni
kauzalni zaključci nesigurni.

Istinski eksperiment odlikuje mogućnost upravljanja nezavisne varijable, početna izjednačenost

eksperimentalne i kontrolne grupe, uravnoteženje razlike uvjeta. Kod kvazi-eksperimenta
kontrolna i eksperimentalna skupina nisu početno izjednačene, osobe u njma nisu raspoređene
po slučaju, što je preduvjet probabilističke ujednačenosti.

17
 Upravljanje nezavisne varijable
Ponekad je manipulacija nezavisne varijable neprovediva jer je ona neko osobno svojstvo, nad
kojim nemamo kontrolu ( spol, inteligencija). Takvi nacrti počivaju na usporedbi skupina sa
različito izraženim obilježjima koja čine nezavisnu varijablu, ali time je jasno narušeno načelo
slučajnog raspoređivanja ispitanika u skupine.

Kontrola
U kvazi-esperimentu je slabija kontrola nad prijetnjama koje ugrožavaju unutarnju valjanost.
U najvećem broju slučajeva radi se o nepoštovanju slučajnog raspoređivanja ispitanika u kontrolnu i
eksperimentalnu skupinu. U prirodnim uvjetima rijetko smo u mogućnosti po slučaju odrediti koji će
ispitanici biti izloženi kojem tretmanu. Nemogućnost upravljanja nezavisne varijeble često je
neraskidivo povezana sa neizvodivošću raspodjeljivanja u grupe po slučaju. Nemogućnost istinske
kontrole se nastoji nadomjestiti statističkom kontrolom, putem analize koarijance, kako bi se barem
na taj način procijenio i držao pod nadzorom uticaj nekontroliranih vanjskih faktora na ishod
istraživanja. Učinkovitost analize kovarijance ovisi o tome jesu li značajne varijable prepoznate i
izmjerene, što su preduvjeti njihova uključivanja u analizu kod kovarijata.

Odnosi unutarnje i vanjske valjanosti

Kvazi-eksperiment se obično provodi u prirodnim uvjetima, sa zadaćom rješavanja praktičnih
problema. Zbog toga je mogućnost kontrole vanjskih varijabli u njima znatno manja nego u pravim
eksperimentima, što osjetno ugrožava njihovu unutarnju valjanost. Ponekad je kvazi-eksperiment
samo nastavak laboratorijskog eksperimenta kojim se nastoji utvrditi mogućnost uopćavanja nalaza.

Ciljevi kvazi-eksperimenata
Istinski i kvazi-eksperimenti redovito imaju ponešto različite ciljeve. Dok su prvi usmjereni
prvenstveno na spoznaju radi spoznaje same, drugi se u pravilu provode sa određenom praktičnom
svrhom. Kvazi- eksperiment je nastavak laboratorijskog eksperimenta kojim se nastoji utvrditi
mogućnost uopćavanja nalaza ( generalizacija).

Način zaključivanja u kvazi-eksperimentu

Način zaključivanja u kvazi-eksperimentu nosi i određene posebnosti. Provodeći kvazi-eksperiment
istraživač ne može biti posve siguran da je upravo intervencija, a ne neki vanjski faktor proizveo
promjene opažanog ponašanja. Istraživač mora prijetnje koje korištenim nacrtom nisu do kraja
otklonjene, pokušati učiniti manje vjerovatnima, logičkom analizom. Da bi u tome uspio, mora
poznavati nedostatke konkretnog nacrta, tj. one prijetnje koje njime nisu otklonjene. Ako preostala
tumačenja pregledom podataka ili logičkom analizom učini neuvjerljivima, zaključci dobijaju na snazi,
a slabosti nacrta bivaju nadoknađene.

Osnovni tipovi kvazi-eksperimentalnih nacrta:

Nacrti neujednačenih skupina:

1. Dvokratni nacrt sa netretiranom skupinom
-nacrt sa netretiranom kontrolnom skupinom i zamjenskom mjerom u predistraživanju
-dvokratni nacrt sa netretiranom skupinom na odvojenim uzorcima
2. Nacrti sa usporedbom različitih zavisnih varijabli
3. Nacrti ponovljenih tretmana
4. Kohortni nacrti
5. Nacrt regresijskog prekida

18
Nacrti prekinutih vremenskih nizova:
1. Jednostavni nacrt
2. Nacrt vremenskih nizova sa neujednačenom kontrolnom grupom
3. Nacrt prekinutih vremenskih nizova sa različitim zavisnim varijablama

Nacrti neujednačenih skupina

Provjera učinkovitosti neke intervencije redovito počiva na usporedbi skupina od kojih je jedna bila
izložena nezavisnoj varijabli, a druga nije. Takav klasični tip istinskog eksperimentalnog nacrta
zahtijeva, međutim, raspodjeljivanje ispitanika u kontrolnu i eksperimentalnu skupinu po slučaju.
Kad nije moguće, govorimo o kvazi-eksperimentalnom nacrtu neujednačenih skupina. U takvom se
nacrtu međusobno uspoređuje grupe čija je početna izjednačenost upitna, te je moguće da se
razlikuje ne samo prema izloženosti nezavisnoj varijabli nego i mnoštvu drugih obilježja.

Dvokratni nacrt sa netretiranom skupinom

Nacrt u kojem se neki oblik tretmana ili intervencije procjenuje mjerenjem prije i poslije izlaganja te
usporedbom sa neujednačenom netretiranom skupinom, jedan je od najčešćih kvazi-
eksperimentalnih nacrta u psihologiji. Koristi se u slučajevima koji traže uporabu eksperimentalnih
metoda, ali istodobno iz nekih razloga nije moguće provesti raspodjelu u skupine po slučaju. Ovaj
nacrt otklanja sve prijetnje unutarnjoj valjanosti, izuzev onih vezanih uz različite oblike interakcije sa
izborom ispitanika ( sazrijevanje, povijest, instrumentacija, statistička regresija).

Nacrt sa netretiranom kontrolnom skupinom i zamjenskom mjerom u predispitivanju

Jedna od brojnih varijacija dvokratnog nacrta sa netretiranom grupom jeste i nacrt u kojem se
umjesto dvokratnog korištenja istovjetnog instrumenta pribjegava primjeni paralelnih formi testa ili
čak mjerama koje ne zahvataju identično obilježje, već neku sa njime povezanu osobinu ili ponašanje.
Osnovna teškoća sa zamjenskim mjerama jest što se nalaze u nižim korelacijama sa mjerama drugog
testiranja nego je to slučaj sa istovjesnim testom. Niža korelacija ujedno znači i veću varijancu
pogreške kojom je opterećen takav eksperiment te je za dokazivanje učinkovitosti tretmana potrebna
mnogo veća razlika među skupinama nego bi to bilo potrebno pri korištenju jedne mjere u dva
testiranja.

Dvokratni nacrt sa netretiranom skupinom na odvojenim uzorcima

Često nam praktične okolnosti ne dopuštaju dvokratno testiranje istih ispitanika. U tom slučaju koristi
se nacrt u kojem skupine ispitanika testirane prije i poslije provođenja tretmana nisu istovjetne, ali su
dio iste populacije. Nacrt se u pravilu koristi u dvjema situacijama, kad istraživač nije u mogućnosti
dvokratno ispitati iste ispitanike ili kad sumnja da će samo predispitivanje utjecati na rezultate
naknadnog testiranja. Ono što potencira slabost ovog nacrta je:
 pitanje uzorkovanja
 statističko kolebanje zbog greške uzorka
 moguća pristranost
 prijetnje unutarnjoj valjanosti vezane uz početnu neujednačenost kontrolne i
eksperimentalne skupine.

Nacrti sa usporedbom različitih zavisnih varijabli

Ponekad smo prisiljeni neki program ispitati na samo jednoj grupi, bez izgleda da njezine rezultate
usporedimo sa onima netretmanske grupe. Ni tu nismo posve bespomoćni jer nam preostaje da
učinkovitost tretmana provjerimo usporedbom mjera ponašanja za koje, sukladno teoriji, očekujemo
da će se promijeniti, sa onima kod kojih se takve promjene ne očekuju.

19
Nacrti ponovljenih tretmana
Drugi način da se učinkovitost tretmana provjeri na jednoj jedinoj grupi jeste da se intervencija
vešekratno (najmanje dva puta) ponavlja i uskraćuje. Nacrt je upotrebljiv samo onda kada su učinci
tretmana prolazni, jer u protivnom njegovo kasnije uskraćivanje nebi imalo smisla.

Kohortni nacrti
Ponekad je umjesto neujednačenih skupina u kvazi-eksperimentima koriste kohorte, skupine ljudi
koje istodobno prolaze različite formalne ili neformalne institucije. Pogodnost korištenja kohorti
očituje se u tri glavne prednosti:
1. opažanje različitih kohorti omogućuje usporedbu onih izloženih tretmana u odnosu na
prethodne ili sljedeće koje mu nisu izložene
2. kohorte se najčešće razlikuju tek u manjoj mjeri što olakšava uspiredbe
3. usporedbu je često moguće napraviti pomoću dostupne arhivske grade prethodne ili sljedeće
kohorte.
Nacrti regresijskog prekida
Ovim nacrtom se ispituju učinci specijalnih intrevencija i programa namjenjenih skupinama koje od
drugih odskaču prema svojim obilježjima (naviše ili naniže). Za razliku od drugh kvazi- ili istinskih
eksperimentalnih nacrta, u kojima nastojimo u što većoj mjeri osigurati usporedivost skupina kako
bismo pomake u rezultatima mogli pripisati tretmanu, u nacrtu regresijskog prekida unaprijed smo
suočeni sa skupinama koje su namjerno učinjene maksimalno različitima s obzirom na
predispitivanje. U slučaju primjene regresijskog nacrta, rezultati skupine izdvojene prema većim
vrijednostima težiti u retestiranju nižem prosječnom rezultatu, dok će rezultati preostalih naginjati
prema nešto višim vrijednostima.

Nacrti prekinutih vremenskih nizova

Pored zaključivanja o uzročno-posljedičnim vezama usporedbom dviju istovremeno testiranih
skupina, imamo i drugi način pomoću nactra prekinutih vremenskih nizova. Mogućnost takvog
zaključivanja proizlazi iz većeg broja opažanja zavisne varijable prije i poslije unošenja tretmanske
varijable. Najvažniju prednost što je posjeduju nacrti vremenskih nizova pred ostalim kvazi-
eksperimentalnim nacrtima leži u mogućnosti prepoznavanja trenda szrijevanja prije unošenja
tretmanske variajble.

Nacrti vremenskih nizova sa neujednačenom kontrolnom skupinom

Jedan od načina da učvrstimo naše zaključke o djelotvornosti tretmana do kojih smo došli primjenom
nacrta prekinutih vremenskih nizova jest da eksperimentalnoj skupini pridružimo i kontrolnu koja se
cijelo vrijeme prati, ali nije izložena tretmanu.

Nacrti prekinutih vremenskih nizova sa različitim zavisnim varijablama

Ovaj nacrt se koristi da se ukloni prijetnja unutarnjoj valjanosti vezana uz povijest, unošenjem barem
još jedne zavisne varijable, koja će biti kontrola različitih događanja nevezanih uz tretman.

NAČIN UNAPREĐIVANJA ZAKLJUČIVANJA U KVAZI-EKSPERIMENTIMA

Njegova osnovna slabost leži u nemogućnosti da posve isključi druge faktore kao uzroke promjena u
zavisnoj varijabli. Kombinacijom različitih istraživačkih nacrta koji se međusobno nadopunjavaju
isključujući različite prijetnje unutarnjoj valjanosti; dvije osnovne strategije kvazi-eksperimenata: 1.
sadržana u nacrtima sa neujednačenom skupinom, temelji se na proširenju osnovnog nacrta ili većim
brojem kontrolnih skupina, koje nisu izložene tretmanu; 2. svojstvena nacrtima prekinutih
vremenskih nizova, kontrola se sastoji u većem broju mjerenja prije i poslije tretmana. Obje strategije
služe upravo isključivanjem različitih prijetnji unutarnjoj valjanosti, tj. odbacivanju drugih mogućih
objašnjenja pomaka u opaženom ponašanju. Osnovna snaga kvazi-eksperimentalnih nacrta leži u
njihovu kombiniranju, kako bi zajednički pružili temelj čvršćim zaključcima o utjecaju tretmanske na
zavisnu varijablu.

20
EKSPERIMENTALNE I NE-EKSPERIMENTALNE METODE

Većina psihologijskih istraživanja odvija se ne-eksperimentalnim metodama. U

eksperimentalnom nacrtu istraživač je u mogućnosti upravljati jednom ili većim brojem
nezavisnih varijabli, uz istodobnu kontrolu drugih vanjskih čimbenika kako bi provjerio utjecaj
nezavisnih varijabli na neko ponašanje. Manipulacija nezavisnim varijablama i kontrola uvjeta
osnovne su odrednice eksperimentalnog nacrta. U ne-eksperimentalnom nacrtu istraživač nije u
mogućnosti manipulirati nezavisnom varijablom niti u potpunosti kontrolirati uvjete mjerenja. Ta
istraživanja ne omogućuju jasnu izolaciju varijabli koje smatramo uzrocima niti dopuštaju
uzročno-posljedične zaključke

PREDNOSTI I NEDOSTACI EKSPERIMENTALNE METODE

Izvođenje uzročno-posljedičnih zaključaka

Istraživači teže uvijek istim ciljevima, a temelj među njima je svakako razumjevanje ljudskog
ponašanja. Eksperimentalne kao i neeksperimentalne metode teže razumjevanju, ali obje ne
pružaju podjednako dobru osnovu za ostvarenje takvog cilja. Eksperimentalna metoda je jedina
koja može uspostaviti dokazivanje uzročno posljedičnih veza. Prednost eksperimenta je i
mogućnost kontrole, kako nezavisne varijable tako i drugih činitelja. Zadaća kontrole je izolacija
učinka nezavisne varijable na zavisnu što primjenom drugih metoda nije moguće postići.
Neeksperimentalne metode također pridonose razumjevanju pojava, ali putem opisivanja i
predviđanja njihova pojavljivanja. To znači da se neeksperimentalnim metodama priprema temelj
za eksperiment.

Zbog smanjene mogućnosti kontrole neeksperimentalne metode ne pružaju dovoljno čvrstu

osnovu za uzročno-posljedične zaključke, a kada se takvi zaključci ipak izvode mogućnost greške
je velika. Iznimka su situacije nulte korelacije, odnosno kada povezanost ne postoji, tada je
moguće zaključiti da uzročnost ne postoji. Najopasnija pogreška u neeksperimentalnim
metodama je zaključivanje po tipu: poslije toga, dakle zbog toga.

Artificijelnost

Osnovna prednost eksperimentalne metode je ujedno i njen nedostatak. Potreba za potpunim

kontroliranjem čini eksperimentalnu situaciju umjetnom u odnosu na zbivanja u stvarnosti.
Stavljeno u neprirodne uvjete ponašanje može biti drastično promjenjeno. Dva su te,meljna
načela laboratorijske imitacije stvarnosti:

- Eksperimentalni realizam – odnosi se na psihološki učinak situacije, ponajprije njenu

uvjerljivost. Opisuje koliko se ispitanici uživljavaju i uzimaju ozbiljno cijelu situaciju u kojoj se
nalaze.
- Svakidašnji realizam

Problem artificijelnosti eksperimenta i njegova svakidašnjeg realizma usko je povezan s vanjskom

valjanošću. Što je situacija više umjetna to ju je teže susreti u svakidašnjem životu, čime se smanjuje
vanjska valjanost, odnosno mogućnost uopćavanja na uvjete različite od onih u laboratoriju.

Neprimjerenost

U nekim slučajevima eksperimentalna metoda nije primjerena izučavanom problemu. Valja na umu
imati da eksperiment nije najbolji izbor za svaki predmet izučavanja. Isto tako eksperiment nije

21
moguće provesti ako nemamo nadzor nad nezavisnom varijablom. U psihologiji je redovito riječ o
istraživanjima kojima se nastoji pratiti utjecaj bio-socijalnih obilježja koja su izvan naše kontrole.

Neetičnost

U određenom broju situacija, manipulacija nezavisnom varijablom koju zahtjeva eksperiment,

premda moguća, nije etički opravdana.

Neekonomičnost

U klasičnom eksperimentu istraživač između čitavog mnoštva izabire tek jednu varijablu kako bi
provjerio utjecaj na određeno ponašanje. U drugim eksperimentima broj varijabli se može
povečati do četiri ali ne više od četiri. No korištenje isključivo eksperimentalnog pristupa uz
postupno ispunjavanje mozaika odrednica ljudskog ponašanja je presporo i neekonomično.
Neeksperimentalne metode mogu prije svega poslužiti kao izvor početnih podataka i temelj za
izvođenje hipoteza koje bi se poslije provjeravale eksperimentom.

2. OPAŽANJE

Ne-eksperimentalna metoda prikupljanja podataka u istraživanju

Pokušaj da se istraživač dovede u situaciju u kojoj je u doticaju s predmetom istraživanja i uočava
njegove karakteristike

Može biti :
- laičko opažanje
- znanstveno opažanje

Laičko opažanje – prigodno i nesustavno

- opažači su nesvjesni osobnih pristranosti i situacijskih utjecaja koji
usmjeravaju i iskrivljuju njegovu zamjedbu

Znanstveno opažanje
sustavno i objektivno
obavlja se u jasno određenim uvjetima
rezultati se pomno bilježe prema unaprijed utvrđenim pravilima
jedino takvo opažanje može pružiti upotrebljive podatke o ponašanju i onomu što mu
prethodi

Definicija metode opažanja

---OPAŽANJE je metoda kojom se planski i sustavno obavlja promatranje izdvojenog aspekta
ponašanja i bilježi ono što je opaženo.

-definiranje metode predstavlja poteškoće (zbog različitosti podkategorija)

*u najvećem broj slučajeva, metoda slijedi sljedeće korake:

1) istraživač obavlja izbor ponašanja koje opaža (može ga izabrati – prije, tijekom i nakon
opažanja)
ako želi promatrati ponašanja koja se nešto rijeđe ili teže pojavljuju u prirodnim uvjetima
su manje dostupna opažanju, može namjereno izazvati ta ponašanja ili se njihovo
pojavljivanje može olakšati manjiim intervencijama u okružju (VAŽNO da te intervencije
ne naruše prirodnost cjelokupne situacije)

22
 2) kodiranje – podvođenje pojedinačnih akata u šire i općenitije kategorije bliske pomovnim
kategorijama
-provodi se kako bi iz velikog mnoštva različitih reakcija mogli razabrati neku prihičku
pojavu ili zakonitost ponašanja

PREDNOSTI METODE OPAŽANJA

1. Izravnost ili neposrednost (glavna prednost)

omogućuje stjecanje slike o ponašanju kakvo ono uistinu jest na osnov proatranja izravnih
pokazatelja

*u usporedbi s posrednim metodama dobivaju se mnogo valjaniji nalazi, jer kod posrednih
metoda istraživač o ponašanju saznaje na temelju neizravnih pokazatelja

*u usporedbi sa ispitanikovim samoiskazom, opažanjem njegovog ponašanja dobivaju se

mnogo valjaniji pokazatelji ponašanja
-samoiskaz – može biti neiskren zbog vođenja za društveno poželjnim odgovorima
- može biti neprecizan zbog nedovoljnog samopoznavanja ispitanika
ili zbog toga što ispitanici krivo odvaguju značenje količinskih određenja
('mnogo', 'ponekad' i sl.)

2. Veća prirodnost uvjeta (u kojima se odvija ponašanje)

-podaci vjerodostojniji od onih dobivenih u umjetnom okruženju laboratorija
-naturalizam (kraj 60-ih, poč. 70-ih god. prošlog stoljeća) – zagovarao provođenje istraživanja
u prirodnim uvjetima
-traganje za podacima o ponašnju kakvo ono jest, a ne kakvo bi trebalo biti pod različitim
uvjetima

3. Mogućnost opisa ponašanja neke osobe u njenom prirodnom okruženju i mogućnost uočavanja
međuovisnosti ponašanja i različitih situacijskih odrednica
potonje pruža dovoljno snažne indicije za postavljanje direktivnih hipoteza i eksperimentalnu
provjeru

4. Pogodno za ispitanike nesklone suradnji ili one koji nisu u mogućnosti da surađuju
NEDOSTACI METODE OPAŽANJA

1. Redukcija stvarnosti

2. Snalaženje u složenoj zbilji s kojom se suočavamo rabeći metodu opažanja

3. Mišljenje ne možemo opažati (npr. ne možemo opažati koliko je nekome važno pijenje
alkohola)

4. Predugo trajanja (možda ne dočekamo ono što želimo opažati)

23
PODJELA METODA OPAŽANJA (obzirom na 3 načela)

1. načelo – obzirom na opseg u kojem istraživač utječe na uvjete ili se sam upleće u
situaciju
a) opažanje s uključivanjem
b) opažanje bez uključivanja

2. načelo – obzirom na način bilježenja opaženog ponašanja

a) opažanje koje obuhvaća cjelokupno ponašanje
b) opažanje koje obuhvaća izdvojene jedinice cjelokupnog ponašanja

3. načelo – obzirom na stupanj strukturiranosti

a) strukturirano opažanje - što je više moguće elemenata pod nadzorom,
djelomično umjetno okruženje i izazivanje pogodne situacije za bilježenje i
kvantifikaciju podataka
-jedinice opažanja jasno i precizno određene
b) nestrukturirano opažanje – opisuje ponašanje onako kako se događa bez
prethodnog izbora

OPAŽANJE BEZ UKLJUČIVANJA (OPAŽANJE U PRIRODNIM UVJETIMA)

istraživač ni u kojoj mjeri ne utječe na praćeno ponašanje, već on preuzima ulogu pasivnog
promatrača i samo bilježi ono što se događa
zbivanja se odvijaju prirodno, onako kako bi se odvijala i da ih nitko ne promatra (jer nema utjecaja
opažača)
osnovni cilj opažanja  opis ponašanja svojstvenog oponašanoj situaciji i izučavanje veza
između ponašanja i situacijskih odrednica!!!
Etnogram – potpun opis ponašanja u određenim uvjetima, koji se koristi u etologiji i psiholog.
- nepristran, što znači da istraživač bilježi sve opaženo bez odbacivanja ijedne
informacije, ma koliko se ona činila nebitnom (razlog: u kasnijoj analizi se može
dogoditi da se neka prividno nevažna informacija pokaže ključnom za neko
raspoloženje, npr. vremenski uvjeti važni za učestalost smijanja ljudi)

Opažanje se može odvijati:

a) bez znanja promatrane osobe (nije uvijek izvedivo)
b) neprikriveno

2 pristupa koja se koriste kod neprikrivenog opažanja:

DESENZITIZACIJA – postupno približavanje objektu opažanja kako bi se on priviknuo
s vremenom na nazočnost opažača
(npr. kod opažanja životinja – istr. prvo na većoj udaljenosti, pa je s vremenom smanjuje
sve dok mu ne dopusti nesmetano opažanje određene pojave)
HABITUACIJA (NAVIKAVANJE) – istraživač se toliko često pojavljuje u opažanoj
situaciji da njegova nazočnost ne izaziva više nikakve reakcije kod opažača
(npr. opažanje dječje igre tako da se djecu navikne na prisutnost opažača te da se ona
ponašaju kao da on nije tu)

+ prednost opažanja bez uključivanja = izbjegava manipulaciju ispitanika koja je često

potencijalno opasna i etički dvojbena
//-nije uvijek izvedivo ili pogodno za izučavanje specifičnog problema – istraživači žele više od opisa
ponašanja i otkrivanja njegovih situacijskih odrednica

24
OPAŽANJE S UKLJUČIVANJEM
nudi dodatne mogućnosti – istraživač može u prirodnu situaciju unositi neke nove elemente kako
bi omogućio bolje sagledavanje izučavanog ponašanja i njegovih situacijskih odrednica
Intervencija u prirodnu situaciju može:
izazvati neko ponašanje koje se u prirodi rijetko pojavljuje ili se pojavljuje pod okolnostima u
kojima ga je teško opažati (npr. panično ponašanje)
omogućiti praćenje ponašanja urazličitim uvjetima uz kontrolu i variranje bitnih situacijskih
odrednica

3 tehnike opažanja s uključivanjem:

1. sudioničko opažanje
2. strukturirano opažanje
3. eksperiment u prirodnim uvjetima

Sudioničko opažanje
ono u kojem opažač sudjeluje ili je na neki drugi način uključen u opažačku situaciju
-kod takvog opažanja istraživač mora postići blisku vezu ili aktivno uključivanje u skupinu
koja je predmet opažanja
može biti neprikriveno i prikriveno
Prikriveno opažanje - opažanici nisu svjesni da su predmet opažanja čime je zajamčena
mnogo veća prirodnost ponašanja
-to je osobito važno u istraživanjima odstupajućeg, društveno nepoželjnog ili bilo kojeg
drugog oblika ponašanja koje nailazi na osudu društvene zajednice

Prednosti sudioničkog opažanja

mogućnost bavljenja situacijama i problemima koje inače nije moguće znanstveno izučavati
istraživač-sudionik doživljava iskustva kao i osobe koje opaža (može biti i nedostatak)

Nedostaci (problemi) sudioničkog opažanja

poistovjećivanje istraživača-sudionika s osobama koje opaža može oslabiti istraživačevu
znanstvenu objektivnost, a time se narušava kvaliteta i točnost opažanja
utjecaj opažača na proučavano ponašanje (ne mora značiti da uopće postoji, ali ugl. postoji samo je
pitanje u kojoj mjeri, a to je teško procijeniti) – ako postoji, njegov utjecaj je nenamjeran i uvijek se
nastoji minimalizirati

**upravo zbog mogućeg utjecaja opažača na izučavanu pojavu, poželjno je da se zaključci o opažanoj
pojavi donose na temelju više studija opažanja (razlog: tako su vjerodostojniji)

Strukturirano opažanje (kontrolirano opažanje)

provodi se kada je nužan određeni utjecaj izvana kako bi se izazvao događaj koji se opaža
ili se pak stvorila situacija pogodnija za praćenje ponašanja
odvija se podjednako u prirodnim uvjetima kao i u laboratoriju

čest u kliničkoj praksi – npr. izučavanje interakcije roditelja i djece

-roditelji i djeca izvode neke zajedničke, unaprijed dogovorene
aktivnosti, a njihovo se ponašanje za to vrijeme prati i bilježi
može i u nekim drugim situacijama – npr. procjenjivanje sposobnosti američkih vojnika
(vojnici dobiju zadatke i misle da se proučava jedno ponašanje, a zapravo opažači
proučavaju nešto potpuno drugo)

25
Strukturirano opažanje i eksperiment
slično eksperimentu po uređenosti
razlikuje se od eksperimenta, jer eksp. počiva na mogučnosti upravljanja nezavisnom varijablom,
dok kod struk. opažanja nema te mogućnosti zbog čega se njime ne može proučavati uzročno-
posljedične veze
--naime, u struk. opaža. svi ispitanici se stavljaju u istu kontroliranu situaciju, a jedinu
razliku čine njihove individualne osobine što ih svatko unosi u nju

Eksperimenti u prirodnim uvjetima

podjednako pripada u eksperimantalne i opažačke istraživačke metode
opažanje u prirodnim uvjetima, u kojima istraživač namjerno manipulira jednom ili većim brojem
nezavisnih varijabli kako bi pratio njihov utjecaj na ponašanje
njima se istražuju ponašanja teško dostupna istinskim eksperimentima (npr. altruističko ponašanje)

Osnovne značajke:
--mnogo veća prirodnost situacije koja pridonosi pojavljivanju uoobičajnih i prirodnih ponašanja
--mnogo manja mogućnost kontrole nad vanjskim uvjetima nego što je to slučaj u pravom
eksperimentu

Izbor ponašanja koje ćemo pratiti

jedan od osnovnih problema metode opažanja
svako opažanje se uvijek ograničava samo na određene aspekte ponašanja, zanemarujući pritom
druge – pitanje je samo obavlja li se ibor ponašanja prije bilježenja ili poslije bilježenja
važno svaki konstrukt opisati sa više pokazatelja, jer ako konstrukt opisujemo s jednim ili manjim
brojem pokazatelja velika je vjerojatnost da ćemo doći do krivog zaključka

Koje je ponašanje najbolje izbarati za zavisnu varijablu? (Weick, 1968)

1. Konstruktno valjano
-ponašanje koje upućuje na teorijski konstrukt koji se želi ispitati
*uspostavljanje konstruktne valjanosti temelji se na načelima konvergencije i
diskriminativnosti – pritom se očekuje da jedna skupina pokazatelja nekog psihičkog
stanja ili procesa bude povezana s drugim pokazateljima istog konstrukta, ali različita
od onih koji upućuju na neko drugo stanje ili proces

2. Pogodno u postojećim okolnostima (obzirom na čestinu javljanja i mogućnost opažanja)

3. Jednostavno za opažanje 4. Jasno različito od drugih pokazatelja

5. Psihometrijski prikladno 6. Osjetljivo na promjene nezavisne varijable odnosno

situacijskih odrednica kao pretpostavljenih uzoraka

4 OSNOVNE GRUPE PONAŠANJA (Weick, 1968)

1. Neverbalno ponašanje
može se pojavljivati u različitim oblicima – npr. izražaj lica, razmjenjivanje pogleda &
tjelesne kretnje (Weick)
može služiti ponavljanju, naglašavanju, protivljenju ili potpunoj zamjeni verbalne poruke
--nije uvijek u savršenoj korelaciji s izgovorenim

26
može ponuditi vrijedne spoznaje o psihičkim stanjima i procesima, ali ga je bolje koristi kao
nadopunu verbalnom ponašanju nego kao samostalnu zavisnu varijablu

2. Prostorno ponašanje
4 veličine udaljenosti od druge osobe koje definiraju tip odnosa u kojem se nalaze:
a) dodirivanje – 0,5 metara = najmanja udaljenost koja karakterizira intimni prostor
b) 0,5 – 1,2 metra =uobičajni osobni prostor
c) 1, 2 – 3 metra = društveni i poslovni kontakti
d) više od 3 metra = javni prostor
*u istraživanjima udaljenost korištena kao zavisna varijabla upućujući na prisnost relacije i kao
nezavisna varijabla pri čemu je opažano kako utječe na ponašanje

3. Ekstralingvističko ponašanje
obuhvaća sve popratne aspekte jezičnog komuniciranja – jačina ili boja glasa, brzina govora,
naglasak, ritam, prekidi i zastajkivanja, izbor riječi, uporaba dijalekta i sl.
Npr. u istraživanju zavisna varijabala može biti oklijevanje i prekidi u govoru i oni mogu
signalizirati izloženost stresu izazvanom razgovorom o osobnim problemima

4. Lingvističko ponašanje
dodatni pokazatelji važnosti što ga u ljudskim odnosima ima govorna komunikacija
govorno ponašanje koje određenim ljudima daje njihov položaj, spol, dob ili pak nešto drugo.

BILJEŽENJE PODATAKA PRI OPAŽANJU

2 načina:
a) opažanja kod kvalitativno usmjerenih istraživanja
-opažanjem se nastoji pružiti iscrpan opis ponašanja u određenoj situaciji
2 metode bilježenja kod kval. opažanja = narativni zapisi + terenske zabilješke

b) opažanja kod kvantitativno usmjerenih istraživanja

-opažanje i bilješke vezane uz njega, usretdotočeni su na neki izdvojeni aspekt situacije/ponašanja
2 metode bilježenja kod kvantitativnih istraživanja = mjere procjene +
+liste označivanja (prisutnost-odsutnost, trajanje, učestalost)

Bilježenje pri kvalitativnom istraživanju

1. Narativni zapisi
pružaju vjeran opis ponašanja kako se ono doista odvijalo, BEZ kraćenja, sažimanja ili intervencija
bilješke se mogu praviti izravno ili naknadno na osnov auditivne ili video snimke
važno da opažač bilježi isključivo ono što vidi, ne izvodeći pri tom zaključke o motivima,
namjerama, čuvstvima ili unutarnjim stanjima opažanik važno i da koristi precizan, jasan i
nedvosmislen jezik

2. Terentske zabilješke
pružaju samo djelomičan uvid u izučavanu pojavu (za razliku od narativnih zapisa)
okvirni opisi ponašanja, BEZ zalaženja u potankosti  na temelju njih nije moguće reproducirati
cjelokupno ponašanje, već samo njegove glavne dijelove
uvijek su u određenoj mjeri subjektivne i ovise o cilju istraživanja (dakle, ne pružaju nepristran opis
u svakoj pojedinosti, već naglašavaju samo neke aspekte ponašanja koji su od važnosti za istraživača)
 iz toga je vidljivo da isto ponašanje može proizvesti različite terentske bilješke, koje su sve točne,
ali donose tek djelomičan opis ponašanja ovisan o istraživačkom cilju

27
Opća pravila za veću točnost i preciznost zabilježenih podataka
1. Bilješke treba raditi tijekom opažanja ili neposredno nakon opažanja (protok vremena briše
potencijalno važne informacije i često otklanja mogućnost potpune reprodukcije ponašanja)

2. U bilješkama treba jasno razlučiti podatke od njihovih tumačenja (tumačenje se ugl. nastoji
izbjegavati, ali je ipak dopušteno u slučaju da se dva ili više opažača slaže oko istog objašnjenja)

3. Opažači moraju biti jasno upoznati s predmetom izučavanja i moraju izdvojiti ponašanja koja će biti
predmetom istraživanja, pri čemu moraju moći odgovorit na pitanja tko? što? gdje? & kako? (osobito
važno za ručno vođenje bilješki)
--međutim, kod snimanja na video ili audio vrpcu moguć je potpuni narativni zapis zbog toga je
snimanje dobro koristiti kad god je to moguće (osim toga, snimanje omogućuje objektivnije opažanje
i potpunije, točnije i preciznije bilješke)

4. Bilješke valja voditi jasnim i razumljivim jezikom, pri čemu treba lučiti citate od prepričavanja

Kvantitativno opažanje

PRIPREMA kvantitativnog opažanja

2 osnovne radnje: 1) definiranje ponašanja
2) uzorkovanje

Definiranje ponašanja
prije početka istraživanja potrebno je jasno odrediti predmet opažanja (određuje se koja će se
ponašanja opažati, u kojim situacijama i na koji način) to ovisi o prirodi istraživačkog problema,
postavljenim hipotezama, istraživačkom pristupu te teorijskom okviru unutar kojeg se traže
objašnjenja
jedinice ponašanja valja i operacionalno definirati – odnosno pokazatelji koji govore o izučavanom
ponašanju moraju biti jednosznačni i lišeni subjektivne procjene istraživača (istraživači se često pri
definiranju pokazatelja koriste već postojećom literaturom, što ujedno omogućava i bolju usporedbu
dobivenih rezultata)
a) molekularni pristup
jedinice ponašanja koje se određuju za opažanje su izdvojene geste, pokreti i interakcije koje koje
je razmjerno lagano definirati i pouzdano mjeriti (npr. gledanje u sugovornika, dizanje ruke, mrštenje,
smiješak i sl.)
primjereniji za istraživanja koja imaju čvrsto teorijsko polazište i razrađene pretpostavke te su u
mogućnosti odgovarajuće strukturirati situaciju
Prednost – objektivniji pristup (razlog:ne zahtijeva tumačenje opažača)
Nedostatak – jedinice ponašanja koje se proučavaju su često istrgnute iz konteksta, pa je
njihova vrijednost u izučavanju složenijih ponašanja upitna
b) molarni pristup
analizira cjelovitije jedinice ponašanja (pr. šetnja parkom, razgovor s nadređenim...), koje
mogu biti i kvalitativne kategorije (npr. tjeskoba, žalovanje, veselje, srdačnost i sl.)
Prednost – veća psihološka smislenost i relevantnost u istraživanjima
Nedostatak – veća subjektivnost (razlog: zahtijeva tumačenje samog opažača)

*nakon što istraživač definira ponašanje, mora odlučiti u kojem će se vremenu i pod kojim uvjetima
odvijati opažanje (mora obaviti uzorkovanje ponašanja i situacije koju će opažati)

28
Uzorkovanje ponašanja
2 načina prikupljanja reprezentativnog uzorka ponašanja
1) Prikupljanje r.u. na temelju vremenskih odsječaka
3 metode:
a) sustavno (sustavna podjela ukupnog opažanja na odsječke)
b) slučajno (slučajna podjela ukupnog opažanja na odsječke)
c) kombinacija sustavnog i slučajnog (sustavno određivanja termina u kojima će se odvijati
opažanje, a unutar tih termina se po slučaju odabiru odsječci unutar kojih će se bilježiti
ponašanje)

2) Prikupljanje r. u. na temelju događaja

primjenjuje se u situacijama u kojima se ponašanje koje je predmet proučavanja pojavljuje rijetko,
pri čemu istraživač nastoji, u najvećoj mogućoj mjeri, iskoristit prilike za opažanje kako bi prikupio
odgovarajuće podatke to je ekonomično rješenje u situacijama koje bi uz drugu vrstu uzorkovanja
bilo nemoguće ispitati

Uzorkovanje situacija
koristi se ako prikupljene nalaze želimo uopćavati
što je veći broj uvjeta u kojima je određeno opažanje obavljeno, to je manja vjerojatnost da je
određeno ponašanje situacijski specifično i veća vjerojatnost da će se moći uopćavati obavljanje
opažanja u različitim situacijama omogućuje i povećavanje raznolikosti uzorka ispitivanja

Metode prikupljanja i bilježenja podataka u kvant. istr.

1. Liste označivanja (ček liste)
4 osnovna načina na koja se mogu koistit liste označivanja za bilježenje opaženog ponašnja:
a) Označivanje prisutnosti – odsutnosti
npr. koliko prolaznika udjeljuje prosjaku milostinju
istraživače zanima samo je li do određenog ponašanja došlo ili nije

b) Bilježenje učestalosti
npr. ako istraživače zanima koako utječe program pomaganja u učenju na aktivnost
--djeteta tijekom školskog sata, on će aktivnost mjeriti brojem samoinicijativnih
javljanja djeteta na satu (zavisna varijabla – br. podizanja ruke u 1 školskom satu)
ulestalost se iskazuje kao broj očitovanja ponašanja u jedinici vremena
takav način bilježenja podataka pogodan ako je ponašanje kratkotrajno i razmjerno jasno
određeno (npr. kimanje glavom, osmjehivanje, namigivanje, mrštenje i sl.)

c) Bilježenje trajanja
npr. ako istraživača zanima hoće li se u kafiću zadržati dulje oni koji naruče kavu ili oni
koji naruče pivo, on će mjeriti duljinu ostanka gostiju kafića uz jedno piće
pogodno ako se radi o dužem slijedu radnji
važno raspoznati kada ponašanje koje želimo opažati započinje, a kada završava

d) Bilježenje udaljenosti
npr. istraživanja koja se bave procjenom učinkovitosti tehnika liječenja fobija, u kojima se
se uspjeh mjeri blizinom koju je osoba spremna podnositi u odnosu na zastrašujući
objekt

29
korisno u studijama koja se bave međusobnom interakcijom opažanika (varijabla može biti
pokazatelj intimnosti kontakta, a može biti i pokazatelj straha od nekog objekta)

2. Mjere procjene
traže od opažača subjektivnu procjenu ponašanja prema određenom svojstvu
ljestvice procjene nužno subjektivne, a subjektivnost se smanjuje tako što se svaka jedinica
ljestvice prethodno podrobno definira (u sljedećem primjeru svaki stupanj treba biti jasno definiran)
Npr. Istraživanje procjene koliko je tjeskoba izražena pri polaganju različitih ispita
-5 stupnjeva ljestvice: a) potpuna odsutnost znakova tjeskobe
b) vrlo blaga tjeskoba
c) srednja tjeskobnost
d) naglašena tjeskobnost
e) izrazita tjeskobnost

ANALIZA PODATAKA DOBIVENIH OPAŽANJEM

*kad je riječ o kvantitativnim istraživanjima (mjerama procjene i listama označivanja),

kodiranje se odvija prije samog opažanja odnosno unaprijed se odrede jedinice ponašanja
relevantne za aktialno istaživanje (znači > naknadna sažimanja nisu potrebna!!)

*kad je riječ o kvalitativnim istraživanjima (narativnim zapisima), pojavljuje se problem

pri izvođenju zaključaka zbog velikog broja različitih podataka
u tom slučaju potrebno kodiranje – prepoznavanje jedinica ponašnja
& redukcija – organiziranje i sažimanje podataka

OBJEKTIVOST OPAŽAČA
Objektivnost (vide li opažači isti događaj i isto ponašanje na isti način)
– važan aspekt metode opažanja
- izražava se stupnjem u kojem se dvojica ili veći broj opažača slažu oko istog
ponašanja
Nedostatak objektivnosti – umanjuje mogućnost uopćavanja nalaza
--može biti posljedica:
A: opažačevih karakteristika – tu spadaju razlike među opažačima s obzirom
na njihovo iskustvo i stručnost ili trennutna stanja (npr. umor, dosada)
B: korištene metode opažanja
C: slabe definicije opažanog ponašnja
dakle, ako su kategorije unutar kojih se opaža ponašanje dovoljno jasne i
jednoznačne, onda postoji preduvjet za postizanje objektivnosti
no, ako su kategorije unutar kojih se opaža ponašanje nisu dovoljno jasne i
jednoznačne, onda objektivnost nije postignuta
ako objektivnost je postignuta, opažanje i dalje može biti nevaljano u slučaju
da definicije kategorija nisu usklađene s teorijskim konstruktima koji se
ispituju
Međusobno slaganje opažača može se iskazati na više načina:
1. koeficijentima korelacije (najčešće) – kada su u pitanju kvanitativni pokazatelji
2. jednostavnim postotnim slaganjem – izračunava se preko formule=
=(broj slaganja procjenjivača/ukupan broj procjena ili prilika za slaganje) * 100
--jednostavna i lako razumljiva metoda, ali neprecizna
3. Cohenov kappa koeficijent – nešto preciznija metoda

30
UTJECAJ OPAŽAČA NA OPAŽANO PONAŠANJE
kod opažanja (osobito prikrivenog opažanja) bi taj utjecaj trebao biti mnogo manji nego kod
eksperimenta, ipak taj utjecaj treba razmotriti i u slučaju da postoji poduzeti određene mjere da se
samnji (npr. mjere habitaucije i desenzitizacije)
Reaktivnost – pojava da sam opažač u određenoj mjeri utječe na ponašanje opaženika

3. KORELACIJSKO ISTRAŽIVANJE

EKSPERIMENTALNA I KORELACIJSKA PSIHOLOGIJA

Eksperimentalna - povezuje učinke nezavisne varijable s promjenama u zavisnoj, pristup odstranjuje

ili kontrolira osobne razlike kako bi provjerio utječe li neka situacijska odrednica na ponašanje;
počivaju na t-testovima i analizi varijance.

Korelacijska - ispitivanje međuljudskih razlika, ne lučeći nezavisnu varijablu od zavisne varijable,

pristup proučava osobne razlike među pojedincima ili drugim entitetima; počivaju na Pearsonovu
koeficijentu korelacije.

Korelacijskim pristupom se primarno proučavaju razlike među ljudima, a eksperimentalnim opći

zakoni i determinante ponašanja svojstvene svim ljudima.

OSNOVNE ZNAČAJKE KORELACIJSKOG ISTRAŽIVANJA

Cilj korelacijskog istraživanja je utvrđivanje povezanosti između različitih varijabli značajnih za

izučavani problem. Istraživači se ne služe manipulacijom, već proučavaju veze među pojavama u
njihovom prirodnom javljanju. Omogućeno je predviđanje varijabli na temelju drugih i ostvaruju se
dva važna cilja: opisivanje i predikcija. Dva su najčešća pristupa u korelacijskoj metodi:

1. Anketno istraživanje (većinom se provode zbog opisa populacijskih parametara)

2. Psihologijsko testiranje

TUMAČENJE NALAZA KORELACIJSKOG ISTRAŽIVANJA 

Korelacijsko istraživanje ujedno je snažna i ekonomična istraživačka metoda. Ono omogućuje da se uz

razmjerno mali utrošak vremena i novca utvrdi povezanost velikog broja varijabli koja potom može
služiti kao osnova za predviđanje budućih događanja. Ono je izvrsna nadopuna eksperimentalne
metode jer problemu pristupa ekstenzivno , što omogućuje generiranje brojnih hipoteza.

KORELACIJA I UZROČNOST

Kontrola svih vanjskih činitelja koja čini srž eksperimentalne metode nije prisutna u korelacijskim
istraživanjima i upravo taj moment znači prepreku uzročno-posljedičnim zaključcima. Ako utvrdimo
povezanost među dvijema varijablama to može biti:

- Jer X uzrokuje Y
- Jer Y uzrokuje X
- Treća varijabla Z uzrokuje X i Y

Nijedna od navedenih mogućnosti nemože se isključiti u korelacijskom istraživanju. Prve dvije opcije
zadiru u područje smjera povezanosti, no korelacija sama po sebi ne dopušta zaključak o smjeru
povezanosti.

31
No veća prepreka korelacijskih istraživanja je uzročno-posljedično zaključivanje. To je takozvani
problem treće varijable. Odnosno korelacija između dvije varijable može biti posljedica utjecaja neke
treće varijable na njih obje.

VREMENSKA DIMENZIJA KORELACIJSKIH NACRTA

Kada se istraživač odluči za metodu korelacijskog ili anketnog istraživanja, njemu na raspolaganju
stoji više mogućnosti provedbe tog istraživanja. Može procjeniti jeli mu pogodnije jednokratno ili
višekratno istraživanje na istim ili različitim ispitanicima. Svaka od tehnika provedbe istraživanja
posjeduje određene prednosti i nedostatke o kojima valja razmisliti u kontekstu konkretnog
istraživanja i predmeta proučavanja. Naprimjer:

- U nacrtu popriječnog presjeka uspoređuju se ponašanja (odgovori) različitih dobnih

kategorija zabilježeni u jednoj vremenskoj točki.
- Longitudinalini pristup slijedi iste osobe u različitim životnim razdobljima bazirajući se na
nacrtu ponovljenih mjerenja.
- Naposljetku nacrt uzastopnih mjerenja uspoređuje iste dobne kategorije u različitim
vremenskim trenutcima pomoću večeg broja jednokratnih opažanja.

Nacrt istraživanja predstavlja sveukupni plan o načinu izvođenja istraživanja koji mora biti prilagođen
problemu. Postoje tri opća nacrta: jednokratno, uzastopno istraživanje na nezavisnim uzorcima i
longitudinalno istraživanje.

JEDNOKRATNO ISTRAŽIVANJE – NACRT POPREČNOG PRESJEKA

Jednokratno istraživanje je najuobičajeniji nacrt koji služi za opis i predviđanje. Iz populacije se

jednokratno bira uzorak i jednokratno na njemu prikupljaju podaci. Na svakom se ispitaniku
ispitivanje provodi samo jednom. Period prikupljanja informacija nije nužno kratak, niti je nužan
jedan uzorak. Primjer jest istraživanje uzimanja alkohola i marihuane među američkom mladeži!
Populaciju su činili svi teenageri, ali su se između njih formirale grupe zbog očekivanja razlika u spolu,
rasi, vjeri, socijalnom statusu… Ovakav nacrt se naziva još i nacrt poprečnog presjeka. Često zbog
ograničenih materijalnih sredstava ili nedostatka vremena istraživač izabire provedbu jednog
istraživanja koje će koristiti kao odgovor na istraživani problem.

UZASTOPNA ISTRAŽIVANJA NA NEZAVISNIM UZORCIMA

Uzastopna istraživanja na nezavisnim uzorcima ili ispitanicima sastoje se od niza jednokratnih

istraživanja u kojemu se ista pitanja postavljaju svakom sljedećem nizu ispitanika kroz vrijeme. Nizovi
su reprezentativni i izabrani istim postupkom. Najčešće se koriste za procjenu promjena stavova ili
ponašanja kroz vrijeme i određivanja efekata nekih događaja koji se prirodno javljaju. Primjer jest
istraživanje u Americi koje je proveo Cambel. Koristio je seriju anketa s ciljem ispitivanja osjećaja
zadovoljstva u periodu od 20 godina. Svakih 5 godina je intervjuirao oko 1000 ispitanika identičnim
anketama.

Nedostatci uzastopnih istraživanja su:

32
 - stupanj do kojeg su se pojedinci promijenili može se utvrditi testiranjem istih ispitanika u
svim situacijama, ali ne može se znati tko se, i koliko promijenio.
- Uzastopni uzorci nisu kompatibilni, tj. ne reprezentatiraju istu populaciju, zbog promjena
tokom vremena. Te promjene u populaciji kroz vrijeme mogu se točno opisati i rezultati
uzastopnih istraživanja valjani su samo kada su karakteristike uzoraka koji reprezentiraju
populaciju jednaki.
- Treći problem se javlja kada se istraživanje koristi za ispitivanje efekata događaja koji se
prirodno javljaju ili efekata događaja koji su posljedica manipulacije od strane
eksperimentatora; jer proizlazi veliki rizik dobijanja ne jednoznačnih rezultata i zaključaka, a
to vodi do nevaljanog istraživanja – a sve zbog nepoznatog uzroka promjeni.

ROTACIJSKI NACRT

Nacrt uzastopnih istraživanja na različitim uzorcima možemo spoznajno ojačati dodajući mu dio
obilježja svojstvenih istinskom longitudinalnom nacrtu. Rotacijsski panel nacrt je nacrt u kojem se
ponovljeno prikupljaju podaci na uzorku osoba koje postupno bivaju zamjenjivane drugim,
usporedivim uzorkom.

Rotacija se odvija na način da je novi uzorak uvijek sastavljen od dijela starih i dijela novih ispitanika.
Takav postupak može pružiti bolji uvid u kratkoročne promjene. Osim toga ublažava i problem velikog
osipanja koji ugrožava valjanost longitudinalnog nacrta. Rotacijski panel nacrt omogućuje otkrivanje
pristranosti i pogrešaka do kojih dovode longitudinalna istraživanja.

LONGITUDINALNA ISTRAŽIVANJA

Longitudinalna istraživanja se od prethodnog nacrta istraživanja razlikuju po istim uzorcima ispitanika

koji se intervjuiraju više puta u određenom vremenskom periodu – zavisni uzorci. Prednost
je u tome što istraživač može odrediti smjer, stupanj i razloge promjena individualnih odgovora; što
omogućuje zaključivanje o promjenama ponašanja i stavova. Smatra se najboljim nacrtom za
procjenu efekata nekog događaja ili eksperimentalne situacije. Problem nekompatibilnosti uzoraka
ne postoji jer uvijek ispitujemo iste uzorke!!

Problemi longitudinalnih istraživanja:

- teško je dobiti uzorak ispitanika koji će biti reprezentativan, a koji će voljno sudjelovati u
dugotrajnom istraživanju. Čak i kada su uvjeti ispunjeni, javljaju se određeni problemi:
mortalitet ispitanika je najozbiljniji problem jer uzorak će biti kompatibilan samo ako u
svakom testiranju sudjeluju svi njegovi elementi.
- Ipak, moguće je odrediti je li krajnji uzorak komparabilan prvom, jer znamo njihove
karakteristike.
- Iste ispitanike testiramo više puta koristeći ista pitanja i iste mjerne instrumente, pa oni
mogu nastojati biti što konzistentniji i dosljedniji u svojim iskazima; što onemogućuje
otkrivanje promjene. Prvotni (inicijalni) intervju može ispitanike učiniti osjetljivima na pitanja
koja se istražuju ili pak manje osjetljivima nego što bi inače bili na manipulaciju istraživanja –
to se naziva reaktivnom mjerom.

Longitudinalna istraživanja zahtjevaju više truda i materijalnih sredstava nego kod drugih tehnika.

33
STRATEGIJE LONGITUDINALNIH ISTRAŽIVANJA

Kod longitudinalnih istraživanja su nerazdvojivi dob i vrijeme opažanja. Te iz toga slijede dvije metode
prikupljanja podataka:

- Slijed poprečnog presjeka – prikupljaju se neovisna opažanja svih grupa i dobi, te se

pribjegava dvokratnom testiranju.

- Longitudinalni slijed

No zaključci imaju puno veću unutarnju valjanost ako se istodobno primjenjuju obadvije metode, tj.
strategije, nego ako smo ograničeni na samo jednu.

4. ANKETNO ISTRAŽIVANJE

poseban oblik ne-eksperimentalnog istraživanja koje kao osnovni izvor podataka koristi osobni
iskaz o mišljenjima, uvjerenjima, stavovima i ponašanju iskaz je pribavljen odgovarajućim
standardiziranim nizom pitanja koja su unaprijed definirana
anketa je neizravna mjera ponašanja, jer se o njemu sudi na temelju odgovora što ih daju ispitanici,
a ne izravnog promatranja (za razliku od opažanja) ipak, ona se može smatrati izravnijom od
opažanja, jer se u njoj osobe izjašnjavaju o svojim mišljenjima, osjećajima i uvjerenjima, pa o njima ne
trebamo zaključivati na temelju nekih vanjskim manifestacija.

3 temeljna svojstva prema kojima se anketa razlikuje od ostalih istr. metoda (Fowler)
1. svrha istraživanja je prikupljanje statističkih podataka koji opisuju neki aspekt proučavane pojave
2. osnovni način pribavljanja podataka su pitanja upućena sudionicima
3. podaci se prikupljaju samo na uzorku (ograničenom dijelu populacije)

Anketa u društvenim istraživanjima – 2 najčeššće svrhe u koje se koristi:

1. ispitivanje rasprostranjenosti neke pojave (npr. nezaposlenosti) iili učestalosti nekog ponašanja
(npr. alkoholizma)
2. pružanje procjene mišljenja ili raspoloženja populacije o nekom društveno važnom pitanju

PODJELE ANKETNIH ISTRAŽIVANJA

(ne postoji jedinstvena podjela, zbog raznolikosti podataka koja se mogu prikupljati)

1. podjela anketnih istraživanja (obzirom na svrhu prikupljanja podataka)

1) ona koja teže opisu (opisna a.i.) – npr. istraživanja Državnog zavoda za statistiku
pružaju osnovu samo za zaključke o rasprostranjenosti neke pojave
strukturirani upitnici koji pružaju manju mogućnost slobodnih odgovora
sva istraživanja se bave prikupljanjem opisnih podataka (barem nekim dijelom)
2) ona koja teže istraživanju (eksploatorna a.i.) – npr. dublje istraživanje siromaštva
oslanjaju se podjednako na opis i objašnjavanje
korisna u prigodama u kojima nedovljno poznajemo predmet koji istražujemo
manje sturkturirani upitnici s većom mogučnošću slobodnih odgovora
3) ona koja teže objašnjavanju (eksplanatorna a.i.)
njima se opisuje, istražuje i objašnjava predmet istraživanja uspostavljanjem uzročno-
posljedičnih veza

2. podjela anketnih istraživanja (obzirom na vrste podataka koji se prikupljaju)

34
4 vrste podataka koji su nam najvažniji u anketnom upitniku za rasvjetljivanje neke pojave i o kojima
ovisi vrsta anketnog istraživanja su: 1) demografska obilježja
2) društveno ili fizičko okruženje
3) ponašanje
4) mišljenje i stavovi

PLANIRANJE ANKETNOG ISTRAŽIVANJA 1. korak u anketnom istraživanju

elementi na kojima počiva su – ciljevi i problemi
-- potrebna preciznost rezultata odnosno prihvatljiva razina greške
--raspoloživo vrijeme i sredstva
o tim elementima ovisi način izrade upitnika, izbor tehnike prikupljanja podataka te metoda
uzorkovanja

UZORKOVANJE
nastoji riješiti pitanja nepristranosti i reprezentativnosti uzorka, te pitanje vanjske valjanosti koje
podrazumijeva prvođenje istraživanja na uzorku koji dopušta kasnija uopćavanja na širu populaciju
(valjanost najviše ugrožena smanjenom reprezntativnošću kod anketnog upitnika!)

POPULACIJA  šira zajednica čije mišljenje nastojimo procijeniti

(rijetko se može provoditi istraživanje na cijeloj zajednici!)
Populacijsko istraživanja  preskupa, vremenski dugotrajna, ponekad u potpunosti neizvediva
(osobito kada se radi o velikoj populaciji) jer iziskuju mnogo stručno osposobljenih anketara

Istinska vrijednost populacije stvarna vrijednost izmjerenog svojstva oslobođena greške mjerenja
i prikupljena na cjelokupnoj populaciji (nedostižan ideal)
Populacijska vrijednost vrijednost čije nesustavne varijance odražavaju podložnost greškama
mjerenja
Parametar istoznačnica populacijskoj vrijednosti (iako se nekad koristi u oba značenja)
utvrđuje se na temelju manjeg, ali pažljivo odabranog skupa osoba, što znači da se utvrđuju okviri
unutar kojih se vjerojatno kreću mišljenja šire zajednice iz kojih je uzorak izvučen

UZORAK  podskup ili dio populacije izdvojen s ciljem njegovoog istraživanja i

proučavanja
Vrijednost uzorka (statistik) pribižna procjena populacijske vrijednosti izračunate na
temelju dostupnog uzorka
(koliko će pprocjena biti dobra ili ne ovisi i o načinu na koji je uzorak izabran)
2 zahtjeva koja se postavljaju pred uzorak:
1) Pristranost uzorka – govori da su vrijednosti populacije uzorkom sustavno precijenjene
ili podcijenjenje
pristranost također ovisi i o čimbenicima neovisnim o uzorkovanju, kao što su greške mjerenja
(nesavršenost metode prikupljanja podataka)
*nacrt uzorka smatra se NEPRISTRANIM ako očekivana vrijednost statistika odgovara stvarnoj
vrijednosti populacije (to NE znači da statistik i populacijska vrijednost moraju biti identični, već mogu
malo odstupati jedan od drugoga)
2) Preciznost (stabilnost) – stupanj u kojem se vrijednosti dobivene na različitim uzorcima
međusobno razlikuju
na nju utječu 2 činitelja: a) veličina uzorka (manji uzorak - manja preciznost)
b) stupanj varijabiliteta unutar populacije

35
2 važna pitanja kod izbora uzorka:
1) Kako izabrati uzorak koji će biti reprezentativan za ispitivanu populaciju?
2) Na koji način možemo suditi o reprezentativnosti uzorka?

Reprezentativan uzorak – onaj koji pruža rezultate sukladne onima koje bismo dobili da smo
ispitivali cjelokupnu populaciju
međutim, reprezentativnost je uvelike subjektivna osoba, jer riijetko kada možemo uspoređivati
rezultate dobivene na uzorku i na cjelokupnoj populaciji dakle, o njoj se sudi posredno i ne postoji
nikakvo jamstvo da je uzorak reprezentativan

KORACI POSTUPKA UZORKOVANJA

1. Utvrđivanje ciljne populacije

2. Utvrđivanje okvira uzorkovanja
3. Izbor metode uzorkovanja
4. Određivanje potrebne veličine uzorka
5. Uzorkovanje
6. Odluka o ponderiranju i procjena utjecaja odbijanja

1) UTVRIĐVANJE CILJNE POPULACIJE

jasna definicija populacije je od presudne važnosti za uspjeh uzorkovanja, jer je svrha uzorkovanja
pružanje podataka o populaciji
Populaciju je potrebno odrediti u terminima: a) sadržaja
b) jedinica
c) obuhvata
d) vremena
Jedinice uzorkovanja – čestice kojima se služimo kako bismo odabrali elemente iz populacije
u uzorak u nekim slučajevima jedinice i elementi se poklapaju
(npr. u jednostavnom slučajnom uzorkovanju, jedinice
uzorkovanja su elementi-ljudi koje treba anketirati)
negdje su jedinice uzorkovanja skupovi elemenata
(npr. kod uzorkovanja klastera)
Primjer nepreciznog određenja populacije > 'punoljtni građani Hrvatske'
Primjer preciznog određenja populacije > 'svi građani Hrvatske stariji od 18 godina koji
žive u kućanstvima u neokupiranim dijelovima
Hrvatske na dan 10. Listopada 1993. godine'

2) UTVRĐIVANJE OKVIRA UZORKOVANJA

Okvir uzorkovanja najblje dostupna operacionalizacija populacije
često je to popis pripadnika osnovnog skupa koji se koristi prilikom uzorkovanja, ALI je okvir ipak
mnogo općenitiji pojam koji uključuje i fizički popis i uzimanje u obzir svih elemenata u populaciji
iskrivljavanja uzorka i njegove naglašene pristranosti
AKO je neprikladan može doći do

3 metode dolaženja do okvira uzorkovanja (kad se ne može doći do valjanog popisa)

a) korištenje postojećeg popisa
b) korištenje dvaju ili veće broja popisa
c) korištenje podataka koji ne iziskuju popis cijele populacije

Savršen okvir uzork.  onaj u kojem se svaka jedinica pojavljuje samo jednom, odvojeno od drugih
jedinica, bez ičega drugog što ne spada u istraživanu populaciju.

36
Problemi koji se najčešće pojavljuju kod određivanja okvira uzorkovanja:
a) nepotpun okvir – ne pokriva cijelu populaciju
*rješenje – korištenje dodatnog popisa na kojem se nalaze izostavljeni članovi populacije
b) skupine elemenata koje se pojavljuju zajedno
npr. ako popis adresa ili kućanstava koriste se pri uzorkovanju za izbor osoba, onda prtpostavljamo
da je najednoj adresi samom jedno kućansto i s pojedine adrese biramo jednu ili više osoba –
međutim, može se dogoditi da su na jednoj adresi 2 ili više kućanstva
*rješenje – sva kućanstva na jednoj adresiuključujemo u anketu ILI ponederiramo ono izabrano
sukladno broju kućanstava na aneketi
c) strani elementi i praznine
npr. iz popisa telefonskih brojeva imamo brojeve koje ne pripadaju poduzećima, a ne kućanstvima
*rješenje – ukloniti iz popisa brojeve poduzeća
d) višekratno pojavljivanje istih jedinica
npr. popis telefonskih brojeva sadrži sve brojeve stanova, a osobe koje posjeduju veći broj stanova
imaju višestruko veće izglede da se nađu u uzorku *rješenje – pročistiti popis

3) PRISTUPI UZORKOVANJU - PODJELA:

1. Ne-probabilistički uzorci: a) prigodni uzorci
b) kvotni uzorak
c) namjerni uzorci
d) uzorkovanje tehnikom 'snježne grude'

2. Probabilistički uzorci: a) jednostavni slučajni uzorak

b) slučajni sustavni uzorak
c) stratificirani uzorak
d) uzorak klastera (skupina)
e) stupnjeviti (višeetapni uzorak)
f) zonski uzorak

NE-PROBALISTIČKE METODE UZORKOVANJA

-počivaju na prosudbama istraživača i specifičnim potrebama što ih nameću istraživanja
*NEDOSTATAK - pri njihovu korištenju nema načina da se utvrdi vjerojatnost da će neka osoba biti
uključena u uzorak, kao ni to da li svaka osoba uopće ima vjerojatnost da bude uključena, pa se ne
može tvrdit da je uzorak odabran tom metodom nepristran odnosno reprezentativan za cijelu
populaciju koju predstavlja
*PREDNOST – jednostavnost, ekonomičnost, manji izdaci
dobro ga koristi kada su ograničena materijalna sredstva dostupna za istraživanje, kada postoji
nemogućnost dolaženja do popisa cijele populacije ili kada uopćavanje nallaza na cjelokupnu
populaciju nije istraživački imperativ

Prigodni uzorci
pristup odabiru sudionika u kojem smo koristili one sudionike koji su nam bili dostupniji
Takav uzorak je npr.:
 kad koristimo osobe koje se odazovu na poziv za sudjelovanje (oglas u novinama ili nekom
drugom mjestu, pozovemo na sudjelovanje sudionike nekog okupljanja ili prisutne na nekom
događaju i sl.)
 kad odlučimo prihvatiti bilo koga koji se zatekne na mjestu poziva
 kad odlučimo da se u odabiru nećemo baviti suštinskim zahtjevima uzorkovanja

NEDOSTACI – velika vjerojatnost pristranosti

PREDNOSTI – ekonomičnost, brzina i lakoća provedbe

37
Kvotni uzorak
poseban oblik ne-prob. uzork. u kojem se unaprijed odrede potencijalno značajne podgrupe za
koje se vjeruje da se razlikuju prema mjernom svojstvu i pazi se da u uzorku budu zastupljene
jednako kao u populaciji
KVOTE se obično sastoje od nekoliko karakteristika (naobrazba, dob, spol, nacionalnost i sl.)
uglavnom se koristi u planiranju serija fokus grupa u kojoj će svaka fokus grupa predstavljati jednu
kvotnu skupinu
Npr.:
Odlučimo li u fokus grupama odvojiti muškarce i žene u odvojene fokus grupe, napravili smo kvotni
izbor prema spolu
Odlučimo li fokus grupe homogenizirati i po obrazovanju, organizirat ćemo fokus grupe s
visokoobrazovanim i niže obrazovanim sudionicima kako bi zahvatili moguće razlike u razmišljanju
Korištenjem oba kriterija formiramo ukupno četiri fokus grupe: muške niskoobrazovanje,
muškevisokoobrazovane, ženske niskoobrazovane i ženske visokoobrazovane

NEDOSTACI – određivanje kvota mora biti točno i precizno, inače je čitav postupak uzorkovanja
doveden u pitanje
-pristranost izbora jedinica unutar pojedine podgrupe (ako anketar izabire ispitanike do kojih je lakše
doći, ako ispituje one koje poznaje odgovaraju zadanim karakteristikama i sl.), zbog čega se često
prigovar da kvotni uzorak pruža prividnu reprezentativnost
-zbog proizvoljnosti u postupku izaboranja kvotnog uzorka, nema zadovoljavajućeg načina da se
utvrdi njegova standardna greška procjene odnosno raspon vjerojatnog odstupanja
-prikriva problem odbijanja ankete, jer ako netko odbije anketu, anketar traži drugu osobu koja
odgovara zadanim karakteristikama
PREDNOSTI – ekonomičnost, lakoća i brzina provedbe
-ostvarenje kvotnog uzorka ne zahtijeva okvir uzorkovanja
-upute anketarima su razmjerno jednostavne
-neodazivanje na anketu je problem o kojem se naoko ne treba voditi računa

*Probabilističko uzorkovanje s kvotama – poseban oblik kvotnog uzorkovanja u kojem se pod

kontrolom nastoje držati varijable koje najčešće pridonose pristranosti takvog tipa uzorka
Npr. čest oblik pristranosti je manja vjerojatnost izbora prostorno udaljenih osoba, pa se anketarima
nalaže da traže ispitanike na unaprijed određenom području (smanjuje se utjecaj anketara i
pristranost, ali se ona ne uklanja u potpunosti)

Namjerni uzorak
pristup odabiru sudionika u kojem smo koristili neku strategiju odabira sudionika po nekom
kriteriju koji osigurava veću homogenost ili bolju informiranost sudionika o temi razgovora
uzorak se izabire na temelju prethodnih spoznaja o populaciji ili sukladno specifičnim istraživačkim
ciljevima, zbog čega zahtijeva temeljito poznavanje problematike i bogato prethodno iskustvo
Takav uzorak je npr.:
kad koristimo osobe koje smo zatekli na mjestu okupljanja onih koji su informirani o nekom
fenomenu (sudionici protesta, članovi kluba, zaposlenici nekog specifičnog poduzeća)
kad regrutiramo u fokus grupe sudionike birajući ih tako da namjerno ističemo neke posebne
karakteristike (npr. jednog dobro informiranog, jednog jako zainteresiranog, jednog indiferentnog
itd.)

PREDNOST – mogućnost korištenja ranije stečenog znanja kako bi se brzo i ekonomino prikupili
podaci o nečemu za što bi se inače trebalo utrošiti puno više vremena i novca

38
Uzorkovanje tehnikom 'snježne grude'
koristi se kada je uzorkom potrebno zahvatiti malu, ali po nečemu posebnu i izdvojenu populaciju
na početku se odabire uzak krug ljudi potrebnih karakteristika koji sami šire uzorak , upućujući
istraživača na osobe koje bi također mogao ispitati, pa od početnog manjeg broja osoba prepoznatih
kao dijela tražene populacije, uzorak se širi i narasta poput snježne grude
PREDNOST – omogućuje izučavanje vrlo male i specifine populacije, osobito izučavanje odstupajućihh
supkulturalnih skupina čiji pripadnici nisu istaknuti te su stoga uobičajne tehnike uzorkovanja
neprikladne
NEDOSTATAK – veće izglede odabira imaju otvorenije, komunikativnije i poznatije osobe

PROBABILISTIČKA METODA UZORKOVANJA

temeljno svojstvo – postojanje nenulte vrijednosti izbora svake jedinice iz populacije
(međutim, nije kod svih prob. uzoraka vjerojatnost izbora svih jedinica/osoba jednaka)
podrazumijevaju uporabu mehanizma slučajnog izbora kojim se uklanja subjektivnost i pristranost
iz uzorkovanja i omogućuje primjena statističkih metoda za procjenu parametara populacije na
temelju uzorka slučajan izbor jamči da je odabir svake jedinice u uzorak neovisan o odabiru bilo
koje druge jedinice
osnova probabilističkog načina odabira elemenata u uzorak je jednostavno slučajno uzorkovanje, a
ostale tehnike se mogu smatrati samo negovim podvarijantama

5 dimenzija porobabilističkog uzorkovanja koje se daju kombinirati

A) vjerojatnost izbora
-može biti – jednaka vjerojatnost izbora svih elemenata
- nejednaka vjerojatnost izbora, obično sa svrhom povećanja preciznosti ili
Smanjenja troškova istraživanja
B) jedinice uzorkovanja
-postoji – uzorkovanje elemenata u kojem su jedinice uzorkovanja elementi
- uzorkovanje skupina (klastera) koje u sebi sadržava veći broj elemenata
C) cjelovitost populacije
-elementi se mogu birati iz cijele populacije koja se smatra jedinstvenom (nestratirficirano
uzorkovanje)
-odabir elemenata obavlja se zasebno za svaki stratum (stratificirano uzorkovanje)
D) način probabilističkog izbora
-može biti – slučajan izbor
- sustavni sistematski izbor jedinica sa izabranim intervalom
E) stupnjevitost postupaka
-neposredni izbor u kojem se konačni uzorak odabire neposredno iz populacije
-višeetapno uzorkovanje u kojem se konačni uzorak odabire na temelju uzorka ranije etape

Jednostavni slučajni uzorak

-onaj u kojem svi populacijski elementi (osobe) imaju jednaku vjerojatnost odabira, članovi iz
populacije (svi su sadržani u popisu ili nazočni prilikom izbora) biraju se po slučaju sve dok se ne
ostvari unaprijed zacrtani broj
-vjerojatnost izbora svakog člana je p=n/N (n=br. jedinica u uzorku, N=br. jedinica u popul.)
Procedura jednostavnog slučajnog odabira uzorka:
a) pridavanje jedinstvenih brojeva svim članovima populacije
b) izbor brojeva iz tablice slučajnih brojeva
c) odabir svakog pojedinca čiji broj odgovara izlistanom broju iz tablice sliičajnih brojeva
d) odbacivanje brojeva koji ne odgovaraju nijednom popjedincu
e) ponavljanje postupka sve dok se ne dođe do unaprijed potrebne veličine uzorka

39
PREDNOST – lakoća kojom se obavlja izbor i mogućnost primjene standardnih postupaka
izračunavanja greške takvog uzorka
NEDOSTACI – zahtijeva popis cjelokupne populacije (rijetko dostupno!)
-nepraktičnost pri provođenju usmene ankete, jer traži od anketara da neprestano putuje
-standardna greška jednostavnog slučajnog uzorka uzeta prema broju ispitanika kazuje da je on
manje precizan i učinkovit (od npr. stratificiranog uzorka)

Slučajni sustavni uzorak

-tehnika se sastoji od izabiranjasvakog i-tog ispitanika s popisa, pri čemu je interval između 2
susjedna ispitanika konstantan i iznosi i=N/n

Koraci koje slijedi sustavno uzorkovanje su sljedeći:

1. određivanje veličine uzorka
2. utvrđivanje veličine intervala (N/n) i zaokruživanje na cijeli broj
3. izbor slučajnog početnog broja, veličine od 1 do 20, iz tablice slučajnih brojeva
4. odabir u uzorak svih članova populacije čiji broj odgovara zbroju slučajnog početka i cjelobrojnog
umnoška intervala

PREDNOSTI – nepostojanje potrebe za tablicom slučajnih brojeva ili nekom drugom dopunskom
procedutom koja bi zajamčila slučajan izbor na terenu
-upute terenskim vodičima i anketarima su razmjerno jednostavne i razumljive
-izbor ispitanika jednoznačan što smanjuje mogućnost greške
-moguće obaviti uzorkovanje i bez popisa populacije (npr. možemo ispitati svakog i-tog kupca)
NEDOSTACI – često se može dogoditi da redoslijed nije posve nasumičan, već postoji sklonost da
međusobno slične jedinice budu sličnije od udaljenijih ili da je popis organiziran poput ponavljajuće
matrice, pri čemu se na svakom k-tom mjestu nalazi uvijek ista kategorija pripadnika populacije
-valjanost i upotrebljivost sustavnog uzorka ovisna o slučajnosti okvira uzorkovanja

Stratificirani uzorak
-prije samog početka uzorkovanja, populacija se razdjeljuje u skupine nazvane strate
-nakon toga, se svaki član populacije, na temelju svojih odlika, razvrstava u samo jedan stratum
-tek nakon toga pristupa se jednostavnom slučajnom uzorkovanju ili nekoj drugoj tehnici uzorkovanja
unutar svakog stratuma

4 razloga zbog koji se koristi stratifikacija:

a) kako bi se smanjila standardna greška procjene na temeljene na uzorku, jer u stratificiranom
uzorku populacije je razložena na podskupove koji su unutar sebe homogeni, a među sobom
heterogeni – time se omogućuje i veća preciznost
b) kako bi se smanjili troškovi istraživanja
c) kako bi se omogućile različite tehhnike uzorkovanja na pojedinim stratumima
d) kako bi se pružio dostatan broj članova neke pod-populacije za zasebnu analizu

Stratificirani uzorak može biti:

1. razmjeran – jamči razmjernu zastupljenost pojedinih slojeva koristeći se jednakim omjerom
(frakcijom) pri uzorkovanju unutar svakoga od njih
Npr. ako je u populaciji omjer mušakraca i žena 48%:52%, u uzorku od 100 osoba biti će 48
muškaraca i 52 žene
2.nerazmjeran – udjeli unutar pojedinog stratuma u uzorku ne slijede udjele koje ovi imaju u
populaciji

40
Stratifikacija može biti:
1. implicitna stratifikacija – unutar određenog popisa izvuče se sustavni uzorak
2. post-stratifikacija – provodi se tek nakon što je istraživanje obavljeno
-nema jednaku snagu kao stratifikacija zbog nemogućnosti kontroliranja poduzoraka u stratama

Uzorak klastera (skupina)

-tehnika kod koje jedinice odabira nisu pojedinci, već skupovi ili grozdovi (klasteri) elemenata
-naime, kod takvog uzork. slučajno se biraju skupine unutar kojih se potom ispituju svi članovi – npr.
ispitavač zainteresiran za pitanje rasprostranjenosti odstupajućeg ponašanja, umjesto na učenicima,
uzorkovanje obavlja na razredima svih škola i potom u svakom izabranom razredu ispituje sve
učenike
-uzorkovanje se može provesti na klasterima jednake (rijetko) i različite veličine
Uzorkovanje klastera zahtijeva sljedeće:
a) raspoloživost popisa klastera
b) jasnu određenost i međusobbnu isključenost klastera
c) poznatu brojnost elemenata unutar klastera
d) vođenje računa o grešci uzorkovanja pri izboru klastera

PREDNOSTI – ušteda vremena i novca

-vrlo pogodan za situacije kada se ne posjeduje primjereni okvir uzorkovanja odnosno kada
nemoguće ili nepraktično provesti uzorkovanje izborom samih elemenata
NEDOSTACI (u odnosu na uzorak elemenata) – nešto veća varijanca (greška aritmetičke sredine i
potreba za složenijom statističkom analizom
-povećanje greške i gubitak preciznosti zbog činjenice da se slučajni odabir primjenjuje samo na izbor
grupa

Stupnjeviti (višeetapni, višekoračni) uzorak

-uzorkovanje se obavlja u više etapa (npr. prvo se biraju zemljopisno šire regije, pa sela i gradovi,
nakon toga ulice i blokovi, te naposljetku kućanstva)
-svaki korak pri izboru temelji se na probabilističkim načelima, a osobito je važna prva razina
uzorkovanja

PREDNOSTI – kompromis između zahtjeva za preciznošću i niskom cijenom

-praktičnost i učinkovitost
-lakoća izračuna – mogućnost da se greška izračuna i za uzorke koji nisu probabilistički (npr. kvotni
uzorak) – bolja procjena grešaka nevezanih za uzorkovanje
NEDOSTAK–nešto manje precizan od jednostavnog slučajnog uzorka i stratificiranog uzorka

Zonski uzorak
-poseban oblik stupnjevitog načina odabira jedinica
-temeljna razlika u odnosu na uobičajni višeetapni uzorak – popis uzorkovanja nije popis, nego
zemljovid (ako se na temelju njega mogu odrediti granice klastera)
-pritom, valja voditi računa o brzim promjenama (osobito u gradskim četvrtima) koji mogu uvelike
promijeniti veličinu klastera (npr. noogradnja, rušenje, prenamjena objekata)

41
IZVORI GREŠKE U ANKETNOM ISTRAŽIVANJU

UKUPNA GREŠKA PROCJENE – razlika između stvarne populacijske vrijednosti(parmetra)

izučavane pojave i vrijednosti koja je zabilježena na uzorku
pritom se razlikuje: a) pristranost –oblik sustavne greške kojom je opterećen pojedini
uzorak obavljen nekim istraživačkim nacrtom
- obično se poistovjećuje s točnošću
- dijele se na one vezane i one nevezane za uzorkovanje
b) promjenjiva greška – pokazatelj preciznosti i stabilnosti
-smatra se nesustavnom i slučajnom
3 sastavnice ukupne greške procjene (Kish):
1. pristranost neovisna o uzorkovanju
2. pristranost uzorkovanja
3. varijabilnost (stabilnost) uzorka

PRISTRANOST NEOVISNA O UZORKOVANJU

u najvećoj mjeri odgovara razlici između vrijednosti cjelokupne ciljne populacije i one što bismo je
dobili kad bismo istraživanje proveli na cijeloj sotupnoj populaciji
također, ona odražava i globalni nesklad između zacrtanih ciljeva istraživanja i stvarnih uvjeta u
kojima se ono provodi
čak i najbolje provedena istraživanja neće moći u potpunosti izbjeći pristranost zbog nemogućnosti
uključivanja svih ispitanika u istraživanje, jer se često događa da izostavljeni članovi populacije
predstavljaju izdvojenu i po mnogim obilježjima različitu grupu u odnosu na ostatak populacije

VRSTE:
1. pristranosti vezane za opažanje
-obuhvaćaju greške nastale zbog netočnog prikupljanja i bilježenja podataka
-može iskriviti rezultate, vodeći zaključcima koji su nastali zbog načina postavaljanja pitanja, a ne
zbog stvarnog mišljenja populacije
2 vrste takvih grešaka: a) one nastale pri anketiranju (pristranost u odgovorima)
b) one nastale pri obradi podataka

2. pristranosti nevezane za opažanje

-nastaju kao posljedice: a) nedovoljne pokrivenosti određenih dijelova populacije
(zbog nepotpunog okvira uzorkovanja)
b) nemogućnosti dobivanja odgovora od stanovitog dijela populacije

Pristranosti NEvezane za opažanje:

1) nedovoljna pokrivenost – podrazumijeva nemogućnost uključivanja stanovitog dijela populacije u
istraživanje odnosno u okvir uzorkovanja
-odražava nenamjerne propuste u uzorkovanju vezane uz okvir uzorkovanja (npr. izostavljanje
pojedinih manjih i teško dostupnih segmenata populacije zbog velikih troškova)
*rješenje – usavršavanje okvira uzorkovanja njegovim nadopunjavanjem dodatnim popisima

2) nemogućnost dobivanja odgovora (od osoba izabranih u uzorak)

Neke pojave koje spadaju u nemogućnost dobivanja odgovora:
a) 'ispitanik nije kod kuće'
*rješenje – vrijeme anketiranja pažljivo određeno u skladu s obilježjima ispitanika
-ponovno obraćanje

42
b) odbijanje ankete – uzrokovano većim brojem razloga koje je moguće svrstati u 3 kategorije:
*odlike ispitanika (njegove osobine, nepovjerenje, nedostatak vremena)
**odlike anketara (rješenje - trening anketara)
***odlike istraživanja ili ankete (osjetljiva pitanja)
-učinci odbijanja ankete mogu se izračunati i računski, a tako se dobiva relativna pristranost rezultata
temeljenih samo na onima koji prihvaćaju anketiranje – ovisi o postotku odbijanja i razlici u
stavovima među osobama koje prihvaćaju anketu i onima koji ju odbijaju
c) nenalaženje ispitanika – obično zbog seljenja ili promjene adrese
d) osobe koje nije moguće anketirati – npr. gluhe, one koje ne vladaju jezikom, stari, nemoćni i
bolesni koji nisu u stanju razumjeti pitanje ili na njega odgovoriti
e) izgubljene, krivotvorene ili nepravilno ispunjene ankete

Kontrola pristranosti Nevezanih za uzorkovanje – metode:

1. poboljšani postupci prikupljanja podataka – različiti koraci koji smanjuju vjerojatnost
odbijanja
-stope odbijanja će se smanjiti ako ispitanicima jasno zajamčimo anonimnost i utječemo na njihovu
motivaciju za sudjelovanjem
-ako se ispitanici zainteresiraju dobro sročenom uvodnom uputom
-ako se potaknu nagrađivanjem za sudjelovanje simboličnim poklonima
-ako se koristi prethodna pismena najava istraživanja koja ima zadaću informiranja i motiviranja
ispitanika
2. metoda Politza i Simmona – koristi se kako bi se izbjeglo ponovno obraćanje ispitaniku tako da se u
obzir uzimaju samo osobe koje se otprve odazovu anketiranju – no, ppritom im se postavi pitnaje u
koliko bi od prethodnih popodneva (ili nekih drugih termina) bili dostupni, kod kuće, za anketiranje
*problem – nepraktična i neekonomična metoda jer traži dodatne podatke i ponderiranje
3. metoda zamijenjivanja ispitanika koji se nisu odazvali u aktualnoj anketi onima koji se nisu odazvali
u prethodnoj
*problem – ta metoda se može koristiti jedino ako su ciljevi i predmet istraživanja prethodnog
i aktualnog istraživanja podudarni
4. naknadno prilagođavanje rezultata
-npr. ako se na kraju istraživanja, u uzorku bili premalo zastupljeni mlađi muškarci, oni će biti
dodatno ponderirani
*problemi – potrebno poznavati obilježja osoba koje odbijaju anketu ili su rjeđe kod kuće
-taj postupak uklanja samo pristranost nastalu zbog neravnomjerne zastupljenosti
pojedinih strata u uzorku, ali ne i pristranosti unutar stratuma (možda se mlađi muškarci koji su
odbili istraživanje razlikuju od mlađih muškaraca koji su ga prihvatili)

PRISTRANOST UZORKOVANJA
razlika između parametra dostupne populacije i očekivane vrijednosti uzorka
do pristranosti uzorkovanja dolazi uglavnom u slučaju da svi članovi populacije nemaju istu
vjerojatnost izbora u uzorak -*rješenje – pravilno ponderiranje rezultata, odnosno davanje veće
težine onima koji imaju manju vjerojatnost uključivanja u uzorak i manje težine onima čija je
vjerojatnost uključivanja u uzorak veća

VARIJABILNOST (STABILNOST) UZORKA

slučajno variranje aritmetičkih sredina uzorka oko njihove zajedničke aritmetičke sredine
dakle, statistici variraju, od uzorka do uzorka, na slučajan, nesustavan način
--budući da su satistici veoma rijetko posve podudarni s pravom vrijednošću dostupne
populacije, valja ih navoditi tek uz interval moguće greške
*rješenje – na preciznost dobivenih uzoraka moguće je utjecati povećanjem uzorka

43
VELIČINA UZORKA (važi samo za jednostavni slučajni uzorak)
povezana sa smanjenjem ukupne greške procjene, ali ne postoji opće pravilo o tome koliko bi neki
uzorak trebao brojiti ispitanika
povećanjem uzorka smanjuje se varijabilnost aritmetičkih sredina uzorka oko prave aritmetičke
sredine – međutim, nakon neke veličine, brojnost uzorka više ne utječe u značajnijoj mjeri na raspon
intervala greške
*problem – povećanje uzorka rastu i troškovi i vrijeme izvebe istraživanja
-povećanje uzorka, bez popratnog napora za smanjivanjem greške nevezane za uzorkovanje,
može u konačnici rezultirati povećanjem ukupne greške umjesto njenim smanjenjem
Određivanje veličine uzorka - pitanja koja treba uzeti u obzir:
1. Što je učinkovita veličina uzorka?
2. Traži li se analiza na poduzorcima?
3. Kolika je cijena uzorka?
4. Kolika je vjerodostojnost uzorka?
5. Koji se nacrt istraživanja koristi?

Učinkovit uzorak – onaj čija veličina ograničava varijabilitet procjene u željenim okvirima
izračunavanje učinkovite veličine uzorka započinje određivanjem prihvatljive greške koja se
izražava umnoškom standardne greške i t-vrijednosti za izabranu razinu rizika (u pravilu, od 1 do 5 %)
pri radu s postocima, često se za procjenu koristi maksimalna moguća greška

IZVORI GREŠKE I PRISTRANOSTI VEZANI UZ ANKETNI UPITNIK

Anketni upitnik
-posjeduju slabija metrijska svojstva, a ona često nisu ni poznata
Dobar anketni upitnik
-onaj kod kojeg postoji visoko slaganje između dobivenog odgovora i predmeta mjerenja
-onaj u kojem postoji dosljednost prikupljenih podataka u različitim usporedivim situacijama
Pitanja u anketnom upitniku
-trebaju potaknuti ispitanika na odgovarajuću reakciju – iznošenje vlastitog mišljenja o problemu
kojim se bavi istraživanje ili otkrivanju bilo kojeg traženog podatka
-većina naketniih pitanja bavi se činjenicama ili mišljenjima (uvjerenjima i stavovima), dok se malo
njih odnosi na znanje ili različite dispozicije (vrijednosti, ličnost, motivacija)
-nikad se ne mogu postaviti sva pitanja koja bi pokrila određenu temu, već se o njima zaključuje na
temelju odgovarajućeg uzorka pitanja iz cjelokupne domene

*anketni upitnici i njima prikupljeni odgovori ne posjeduju vrijednost sami za sebe, već isključivo kao
način mjerenja subjektivne pojave koju nastoje zahvatiti

2 temeljene psihometrijske odlike koje određuju vrijednost anketnih istraživanja:

1. valjanost – korespondencija između stvarnosti i slike stavrnosti koju dobivmo primjenom
upitnika –vezana uz pitanje 'Mjerimo li uistinu ono što mislimo da mjerimo?'2. 2.
pouzdanost - dosljednost ispitanikovih odgovora pri istovjetnom ili sličnom pitanju

*odgovor koji nije pouzdan, Ne može biti ni valjan! *odgovor može biti pouzdan, iako nije valjan!
*teško postaviti granicu između pouzdanosti i valjanosti, pa se sagledavaju u cjelini

Neki autori razlikuju: 1. pristranost odgovora

2. varijancu odgovora
Pretpostavlja se postojanje dvaju tipova pogrešaka:
1. sustavne – odudaranje stvarne osobine ispitanika od prosjeka dobivenog iz niza mjerenja
2. nesustvane – odgovorne za kolebanja, bez utjecaja na konačni prosjek

44
OSNOVNI IZVORI GREŠE ANKETNIH UPITNIKA
I. Povećanje nesustavnog varijabiliteta (smanjenje pouzdanosti)
1. Način postavljanja pitanja –najčešći izvor nepouzdanosti
-greška – sve ono što povećava nesustavnu varijancu, pri čemu razlike u odgovorima
odražavaju razlike u načinu razumijevanja pitanja, a ne u mišljenjima

a) više pitanja u jednom

*problem –ispitanik se može s jednim slagati, a s jednim ne, tako da nije u mogućnosti
u potpunosti izraziti svoje mišljenje – u takvoj situaciji često dolazi do odbijanja
odgovora, biranja nasumičnog odgovorai sl.

b) višeznačna i nejasna pitanja

*problem –odgovori mogu odražavati razlike u razumijevanju, a ne razlike u mišljenju

c) uravnoteženost pitanja
*uravnoteženo pitanje je ono koje čini formalno ekslicitnom činjenicu da je niječni
odg. jednako legitiman kao i potvrdni (sviđaju ili ne sviđaju?)

d) izbor riječi i formulacija pitanja

*problem – stručne riječi, dijalektizmi i sl. – otežavaju razumijevanje *najbolje
pitanje – najsažetije, prilagođeno razini anketne populacije

e) naglasak i navođenje u pitanjima

*problem–navode ispitanika na odgovor (ne utječu se pristrane formulacije na odgov.)

f) otvorena i zatvorena pitanja

*zatvorena – sadrže određeni br. ponuđenih odgovora
-njihove prednosti:
-odgovori na zatvorena pitanja ograničeni su na nekoliko kategorija i omogućavaju
lakšu usporedbu ispitanika
-pružaju mogućnost kompjuterskog unosa i obrade podataka bez prethodnog
kodiranja
-mnogo jasnija, jer ponuđeni odgovori često pojašnjavaju smisao samog pitanja
-o nekim osjetljivim temema, ispitanici se lakše izražavaju na njih

-njihovi nedostaci:
-ako ispitanik nema određeno mišljenje o problemu, može nasumice izabrati odg.
-ograničavajući broj odgovora
-rigidnoost ponuđenih kategorija izaziva u ispitanika nelagodu (ako se u potpunosti
ne složi ni s jednom od njih)

*otvorena – nema unaprijed smišljenih i ponuđenih odgovora, već ispitanik na njih

odgovara proizvoljno
**rješenje – provedba pilot istraživanja sa otvorenim pitanjima na dovoljnom broju
ispitanika –sukladno prikupljenim odgovorima, preformulirat otvorena pitanja u
zatvorena

g) uključivanje odgovora 'ne znam'

--ankete koje nemaju ponuđeni odgovor 'ne znam' ili one u kojima on nije eksplicitno naveden,
pružaju iskrivljenu sliku o mišljenjima

45
 2. Nepostojanje stava
**posljedice nemogućnosti ne-izražavanja stava – nasumično odgovaranje
-povećanje nesustavne varijance, smanjenje pouzdanosti mjera i korelacije

3. Redoslijed pitanja
*učinak redoslijeda pitanja prisutan je u slučaju kad se više pitanja bavi istim ili bliskim
problemom
predstavlja prijetnju pozdanosti i problem vezan za prohodnost ankete, kao i način
da se smanje odbijanja tijekom anketiranja
*neki naputci za dobar redoslijed – početna pitanja bi trebala biti lakša
-osjetljiva pitanja na kraju
-logičan redoslijed koji prati misaoni tijek

II. Sustavno iskrivljavanje odgovora (pristranost koja vodi nevaljanosti)

1. Osjetljiva pitanja i društvena poželjnost
ispitanici često daju odgovore determinirane društvenom poželjnošću umjesto davanja
iskrenih informacija o sebi (osobito u slučaju nepoželjnih i društveno sankcioniranih
radnji)
točnost iskaza ovisi o svrsi istraživanja, načinu dolaženja do ispitanika i mogućnosti
provjere iznesenih podataka (npr. slučajno izabrani ispitanici mnogo manje skloni
iznošenju društveno nepoželjnih iskaza od dobrovoljaca, kao i onih koji su uključeni
u neki od programa koji unaprijed predstavljaju odstupajuće radnje) *rješenja
smanjenja pristranosti: -anonimna anketa
-pitanja formulirana tako da ispitanik stekne dojama da društveno nepoželjna
ponašanja nisu rijetkost te da se odgovori neće podlijegati osudi iili neodobravanju
-jasno postavljanje pitanja od strane anketara koji odgovore bilježi hladno, ne
prosuđujući ih

-formuliranje nekih pitanja na način da se niječni odgovor učini manje vjerojatnim -

korištenje otvorenih odgora za učestalost društveno nepoželjnih ponašanja
-postavljanje dužih pitanja umjesto kraćih
-uklapanje osjetljivih pitanja unutar manje prijetećih tematskih blokova
2. Akvisencija (potvrđivanje)
skolonost davanju potvrdnih odgovora bez obzira na to kako je pitanje postavljeno,
jer se ispitanici ne rukovode isključivo vlastitim mišljenjem, već odgovaraju
automatski (osobito izraženo kod osoba skromnije naobrazbe)
*rješenje – tzv. format prinudnog izbora koji pred ispitanika ne stavlja zadaću slaganja ili
neslaganja s tvrdnjom već izbora alternative (problem kod toga može biti nasumičan
izbor odgovora)

Načini unapređenja valjanosti i pouzdanosti anketnih upitnika

1. pilot testiranje - upitnik prije istraživanja provjeriti na manjem broju ispitika, kako bi se utvrdilo jeu
li pitanja jasna i razumljiva
-danas, ta tehnika izmjenjana na način da se predispitivanjem od ispitanika traži da prepričava pitanja
vlastitim riječima ili da misli naglas dok odgovara na njih, čime otkriva vlastiti kognitivni tijek i moguće
točke nerazumijevanja
2. razgovor sa sturčnjacima prije provođenja istraživanja
3. promatranje i kodiranje ponašanja koja odaju nerazumijevanje tijekom gl. istraživanja
(npr. zahtjevi za pojašnjenjem, prikdanje, neprimjereno odgovaranje)

46
4. usporedba stvarnih podataka koji su dostupni iz nekog izvora i ispitanikava odgovora na pitanje –
pretpostavke za korištenje te metode su neanonimnost ankete i dobivanje podataka iz pouzdanog
izbora
5. usporedba s izmišljenom česticom
6. postavljanje većeg broja pitanja koja zahvaćaju isto mišljenje ili stav, čime se naglašava stabilna
sastavnica na kojoj ono počiva, povećavajući time pouzdanost

Snaga i kristalizacija stava

teško ih razgraničiti
utječu na pouzdanost odgovora odnosno odsutnost slučajnih varijacija koje prate ne pretjerano
važne stavove u životu pojedinca
Snaga stava – intezitet uvjerenja na kojem počiva (je li za neku osobu njen stav o određenoj temi
predstavlja tek rubno područje zanimanja ili je to središnje pitanje do kojeg drži)
Kristalizirani stavovi – uvelike neovisni o načinu mjerenja, odnosno stavovi čija dosljednost potječe
iz uvjerenja i nije formalne naravi
**snažni i kristalizirani stavovi su mnogo vjerodostojniji odraz mišljenja od manje čvrstih uvjerenja

Anketiranje kao kognitivni i komunikacijski proces

prva ispitanikova zadaća sastoji se u tumačenju i razumijevanju pitanja, pto je vrlo važan način
komunikacije jer odgovori na pogrešno shvaćena pitanja ne odražavaju dobro mišljenje
ispitanik u toj prvoj zadaći nastoji otkriti pragmatično značenje pitanja, služeći se ponuđenim
odgovorima i kontekstom u kojemu je postavljeno pitanje
ta zadaća je tek početak kognitivnog procesa, a nakon nje slijedi dozivanje odgovora u pamćenje,
njegovo usklađivanje s mogućnostima i evenutalno, konačno prilagođavanje zbog društvene
poželjnosti
*problem anketnog istraživanja vezan uz kognitivne procese je nemogućnost davanja preciznih
odgovora, jer ispitanici često ne posjeduju sliku o tome koliko su puta obavili neku radnju (osim, ako
ona nije iznimno rijetka i važna)
--na nemogućnost davanja preciznog odgovora najviše utječe nemogućnost dosjećanja odnosno
slaba prosudba o proteklom vremenu, zaključivanje na temelju uobičajne razine ponašanja i
uvjerenja o tome koliko je ponašanje postojano i nepodložno promjeni

TEHNIKE PRIKUPLJANJA PODATAKA U ANKETNIM ISTRAŽIVANJIMA

3 najčešća načina anketiranja:
1. poštanskom anketom
2. izravnim kontaktom (razgovorom 'licem u lice')
3. telefonskim anketiranjem
(+ankete putem Internta, telefaksa, e-maila)

POŠTANSKA ANKETA
Prednosti:
najmanje zahtjevna i ugl. ekonomična (zbog isključivanja anketarskog rada)
*ipak, zahtijeva dodatne troškove (mali u odnosu na anketarski rad)
– mora biti popraćena opširnijim uvodnim pismom koje ima motivacijsku ulogu
-mora biti dorađena, jasnije formuliranih pitanja i jednoznačno objašnjenog načina
odgovaranja
-opterećena i poštanskim troškovima slanja i povratka
relativno brzo se provodi (ako se ne čekaju svi odogovri)
 ispitanici sami ispunjavaju ankete pa nema nikakvih problema oko pristranosti ispitivača
predstavlja najbolju tehniku za ispitivanje nelagodnih ili osobnih tema jer je potpuno anonimna
(94% anketa su anonimne)
u prednosti pred izravnim anketiranjem, jer su sva pitanja postavljena u istom, standardnom obliku

47
Nedostaci:
glavni nedostatak jest niski stupanj vraćanja anketa što stvara mali nereprezentativan uzorak;
prosječno se vrati oko 30%, a vraćanje je adekvatno ako se vrati 50%, dobro ako se vrati 60%, a jako
dobro ako se vrati 70% anketa.
ispitanici ne mogu postavljati pitanja o nejasnoćama pa upitnik mora sve objašnjavati i ništa ne
smije biti prepušteno interpretaciji ispitanika
nema kontrole o redoslijedu odgovaranja na pitanja što može utjecati na pristranost u odgovaranju
u istraživanju se ne uključuju nepismeni i slijepci te obično zastrašuju one s niskim obrazovanjem (u
shvaćanju pitanja, rečeničnih konstrukcija…
Činitelji koji utječu na povrat poštanske ankete:
a) osobine ispitanika
najvažnije svojstvo ispitanika koje utječe na odaziv je njihova naobrazba (obrazovaniji češće
odgovaraju
zaintresirani za temu češće odgovaraju, pa može doći do bimodalne raspodjele ispitanika, pri čemu
će jedni iskazait protivljenje, drugi slaganje, a neutralni će uskratiti svoje odgovore
b) prateća pisma i požurnice
učinkovito sredstvo rješavanja problema slabog odaziva
nakon stanovitog vremena se pošalju pisma u kojima se ispitanike moli da ispune iv rate anketu,
ako to već nisu učinili
vrijeme proteklo od slanja ankete do novog pismenog obraćanja varira, ali se u pravilu čeka da
počne opadati broj onih koji annketu šalju bez podsjećanja (obično do trećeg tjedna od početka
slanja)
prvo dodatno obraćanje ima najviše učinka odmah pošto je poslano, a potom njegovo djelovanje
opada
*problem – ponovno obraćanje narušava osjećaj anonimnosti ispitanika

ANKETIRANJE TEHNIKOM ‘LICE U LICE’ (IZRAVNO)

provodi se izravnim razgovorom s uvježbanim anketarom
Prednosti:
omogućava veću fleksibilnost u postavljanju pitanja i nejasnoća ispitanika, te ispitivač može
zatražiti pojašnjenja na nepotpune i nejasne odgovore, kao i poticati na izražavanje stava ispitanika
umjesto odgovora “ne znam” ispitivač osigurava odgovore
na sva pitanja i poštivanje njihovog redoslijeda osobe koje slabije
čitaju ili one niže naobrazbe mogu usmeno odgovarati na anketu prihvaćenost
ovakvih oblika anketiranja jest 80-85%
Nedostaci:
visoka cijena (novac i vrijeme zbog korištenja uvježbanih ispitivača)
potencijala pristranost ispitivača (kada bilježi samo dio odgovora ili nastoji prilagoditi pitanje
ispitaniku) koja čini postupak manjje standardiziranim
može potrajati razmjerno dugo, ako su ispitanici raspršeni
ugrožena povjerljivost i dvojba u anonimnost

Anketar:
 trebao bi biti neutralan medij preko kojeg se prenose pitanja i odgovori; bez verbalnih i
neverbalnih znakova kojima utječe na ispitanika
4 kategorije grešaka vezanih uz anketara:
a) greške u pitanjima – potpuno izostavljanje nekih pitanja ili postavljanje pitanja drugim rječima
b) greške pri postavljanju potpitanja – ako su ona nevažna, neprimjerena ili nepotrebna
c) greške pri bilježenju
d) izmišljanje podataka – pojedinih pitanja ili cijele ankete
+anketar može fizičkom pojavom i ponašanjem potaknuti ispitanika na odgovore koje inače ne bi
davao

48
Postupak pri anketiranju:
1) upoznavanje anketara s upitnikom prije izlaska pred ispitanika
2) pristup ispitaniku pažljivo razrađen (anketar se pri prvom korakku mora predstaviti i objasniti svrhu
istraživanja, nastojeći privoliti ispitanika na suradnju – mora objasniti način izbora i uvjeriti da nije
izabran namjerno – mora objasniti je li anketa anonimna ili ne)
3) postavljanje pitanja bez prekrajanja – svim ispitanicima postavit isto pitanje
4) postavljanje pitanja redom kojim slijede u upitniku
5) navođenje ispitanika na odgovore treba izbjegavati
6) postavljanje potpitanja i traženje objašnjenja, ako ispitanik nije najbolje shvatio pitanje i vlastitim
odgovorom kreće u potpuno pogrešnom smjeru (anketar se može služiti ponavljanjem pitanja,
ponavljanjem odgovora, stankom7šutnjom, neutralnim pitanjem)
7) točno navođenje odgovora točno onim riječima koje je upotrijebio ispitanik

TELEFONSKO ANKETIRANJE
Prednosti:
troškovi manji od onih kod izravnog anketiranja
u nešto većoj mejri jamči anonimnost
pogodno za prikupljanje mišljenja zemljopisno raspršenih osoba i onih koji žive u opasnim
četvrtima i sl.
ankete se brže ispunjavaju preko telefona, a ispitivači se lakše mogu distancirati od ispitanika i
manja je opasnost pristranosti
Nedostaci:
opasnost pristranosti ipak postoji (sugestija, pojašnjenja…)
pristranosti u selekciji (iako je manja nego kod osobnih kontakata), zbog smanjene opremljenosti
telefonima općeg pučanstva i nedostupnosti nekih brojeva u telefonskom imeniku
odgovori se daju “glasu bez lica” pa je upitno hoće li ispitanici ostati pri telefonu (ipak, postotak
odaziva je visok)
metoda se najčešće koristi za kratke ankete (za duge nije pogodna)
dostupni ispitanici samo u određeno vrijeme dana

Uzorkovanje tel. brojeva po slučaju

načini li se uzorak služeći se tel. imenikom kao okvirom uzorkovanja – opasnost da imućniji
pojedinci budu manje zastupljeni (njihovih brojeva obično nema u imeniku)
često se pribjegava nazivanju slučajnih brojeva (može bit ii kompjuterski potpomognuto)

5. NENAMETLJIVO ISTRAŽIVANJE PONAŠANJA

Metodološka isključivost, odnosno prikupljanje podataka putem samo jedne metode uvelike
ograničava spoznajne dosege pri izučavanju komplesnih ponašajnih obrazaca. Mnogi istraživači često
se oslanjaju na nepouzdane podatke dobivene od samih ispitanika ili na mjerenje obavljeno u
uvjetima koji sami po sebi utječu na tražene odgovore. Istraživači se ponekad okreću manje
korištenim ali podjednako vrijednim a ponekad jedino izvedivim postupcima nenametljivog
nereaktivnog ili posrednog istraživanja ponašanja. Takve metode temelje se zapravo na opažanju i
dedukciji. Nenametljiva istraživanja u određenim situacijama imaju veću vjerodostojnost od
eksperimentalnih ili korelacijskih pristupa. Temelje modernom poimanju nenametljivih metoda
istraživanja postavila je skupina američkih psihologa i društvenih znanstvenika predvođenih Eugenom
Webbom. Autori među kojima i Cambpell zalagali su se za istodobno korištenje više metoda
prikupljanja istih podataka kako bi se nadvladali nedostatci zaključaka temeljenih na podacima
dobivenim metodama od kojih ni jedna nije posve lišena greške. Tek prikupljanjem podataka iz više

49
izvora zaključci bi dobili na uvjerljivosti, takve radnje se zapravo nazivaju Triangulacijom ili višestruki
operacionalizam.

RAZLOZI KORIŠTENJA NENAMETLJIVIH ISTRAŽIVAČKIH METODA

VIŠESTRUKI OPERACIONALIZAM

Istraživanja koja problemu pristupaju na jedan način, naprimjer eksperimentalno nužno nosi
određene slabosti. Postoji velika vjerovatnost da tako dobiveni podaci budu rezultat nevažnih
sastavnica nesavršene operacionalizacije, a ne izučavanog konstrukta. Isto tako nastojanje da se isti
problemi istražuju različitim metodama često dovodi do nezadovoljavajućih i nedosljednih rezultata.
Kad višestruke operacije osiguraju dosljedne rezultate vjerovatnost razlike između pojmovnog
određenja i operacionalizacije biva uvelike smanjena. Noipak se drži da bi spoznaje trebale počivati
na rezultatima velikog broja različitih metoda istraživanja.

UTJECAJ MJERENJA NA REZULTATE

Nenametljivi pokazatelji ponašanja nazivaju se još i nereaktivne mjere. Pod navedenim se

podrazumjeva da samo mjerenje ne utječe na predmet opažanja. To svojstvo ujedno je i najveća
prednost nenametljivih mjera koja omogućuje uklanjanje brojnih izvora nevaljanosti itekako prisutnih
u drugiim vrstama istraživanja. Naprimjer u eksperimentalnoj metodi može postojati situacija da se
ispitanici trude prikazati u boljem svijetlu od stvarnoga takav izvor greške Cambpell naziva reaktivni
učinak mjerenja.

Tri izvora greške zbog reaktivnog učinka mjerenja:

- Ispitanici – najčešće je uzrokovano sviješću ispitanika da sudjeluje u istraživanju. Reaktivnost

istovremeno ugrožava i unutarnju i vanjsku valjanost istraživanja. Reaktivnost se tipično
očituje u ponašanjima koja su društveno normirana tako da se osobe nastoje prikazati na
jedan način, a ponašaju se na drugi način. Pri tome jamčenje anonimnosti ne riješava takav
problem/grešku već ga samo ublažava. Do reaktivnosti može dovesti i način postavljanja
pitanja. Isto tako i ispitanikova usmjerenost na to da na pitanja odgovara većinom potvrdnim
odgovorima ili neutralno, odnosno da ne uzražava stav.

- Istraživač – Pristranost istraživača dijeli se na interakcijske i neinterakcijske. Interakcijske

dovode do reaktivnosti, promjene ispitanikovog ponašanja. Neinterakcijske su vezane za
pristranost istraživača. Na ponašanje može utjecati cijelo mnoštvo istraživačevih obilježja od
biosocijalnih, psihosocijalnih ali i očekivanja. Ponekad je dovoljno da se istraživač
neprimjereno obuče, sam izgled istraživača ili njegova sociodemografska obilježja utječu na
promjenu ponašanja kod ispitanika. Osim toga ako istraživač tijekom ispitivanja mjenja
kriterije, to također dovodi do greške, ali i umor, neispavanost ili slična okolnost također.

- Postupak mjerenja – Jedan ispitanik na različitu formulaciju istog pitanja može različito
odgovarati, a zbog toga je i nastalo zalaganje za višestruki operacionalizam. Isto tako različita
metoda će možda izazvati i različite odgovore na ista pitanja od istih ispitanika.

- Naprimjer: U poštanskoj anketi će ispitanici iskrenije odgovarati na društveno osjetljiva

pitanja nego u anketi licem u lice.

50
IZVORI PODATAKA NENAMETLJIVIH ISTRAŽIVANJA

Koristeći se dostupnom građom nenametljiva istraživanja posrednim putem omogućuju stanovite

zaključke o ljudskom ponašanju. Sve nenametljive metode temelje se na dva izvora podataka:

- Fizički tragovi – fizički ostaci i tragovi koji upućuju na neko ponašanje.

- Arhivska građa – najrazličitiji podaci o kojima se u društvu vode bilješke.

FIZIČKI TRAGOVI

Fizički tragovi su različiti materijalni ostatci ljudske aktivnosti koji nisu proizvod smišljene istraživačke
strategije već se koriste zbog dostupnosti, a dometi takvih istraživanja najviše ovise o domišljatosti
istraživača. Njihova vrijednost je ograničena, ali su korisne u osnaživanju podataka dobivenih drugim
metodama. Združena s drugim metodama otklanjaju zablude nastale rutinskom primjenom
konvencionalnih istraživačkih tehnika.

Fizički tragovi imaju dvije kategorije:

- Mjera istrošenosti ili izjedenosti – mjeri istrošenost fizičkih tragova koji mjeri ponašanje od
interesa. (npr. Istrošenost poda kraj određenih izložaka u muzeju, kao pokazatelj
atraktivnosti tog izloška i sl.)

- Mjera nakupljanja ili prirasta – mjeri se povećanjem uzorkovanog aktivnošću koju u tom
trenutku proučavamo. (prikupljanje otpada iz kućanstava kako bismo uvidjeli kvalitetu
prehrane stanovništva...i sl.)

PREDNOSTI I OGRANIČENJA

Prednosti prikupljanja fizičkih tragova su:

- Nenametljivost – izostanak utjecaja na ispitanika.

- Nereaktivnost – ispitanik nije svijestan sudjelovanja u istraživanju
- Valjanost – nema uobičajenih grešaka
- Dostupnost – možemo ih naći u velikim količinama i stalno su nam dostupne

Problemi prikupljanja fizičkih tragova su:

- Njihova valjanost kao pokazatelja ciljnog ponašanja – možda je određeni pokazatelj slučajno
pronađen tu i nije korišten u kontekstu problema koji mi izučavamo. (u istraživanju omiljene
radiopostaje, možda netko sluša tu radiopostaju samo zato što je u tom trenutku na toj
radiopostaji najjači signal.)

- Način na koji tragovi nastaju ili se mijenjaju u vremenu – neki materijali se troše brže od
nekih drugih. (ako istražujemo koja knjiga je najčitanija po izlizanosti korica i stranica, možda
je situacija takva da je ta knjiga napravljena od slabijeg materijala nego knjiga s kojom je
uspoređujemo.)

ARHIVSKA GRAĐA I SEKUNDARNI PODACI

Arhivska građa obuhvaća zabilješke i spise koji opisuju aktivnost pojedinaca, ustanova ili društva u
cjelini. Premda takvi podaci nisu osmišljeni niti prikupljeni s ciljem istraživanja ljudskog ponašanja oni
ponekad u velikoj mjeri mogu pripomoći u njegovu rasvjetljavanju. Svi podaci negdje su pohranjeni, a
dio njih na zahtjev može biti dostupno istraživaču. Istraživanja provedena na arhivskim podacima još
se naziva i analiza sekundarnih podataka kako bi se razlikovala od primarnih podataka koji se
prikupljaju izravno istraživanjem (anketa i sl.)

51
PREDNOSTI

- Dostupnost mnoštva podataka – jamči veću preciznost podataka

- Niska cijena, mal utrošak truda i vremena
- Nenametljivost
- Nereaktivnost

Ove prednosti čine analizu građe pogodnom metodom za dopunjavanje podataka drugih korištenih
metoda poput opažanja ili anketiranja. Ovom metodom je moguće raditi povijesne usporedbe ili
longitudinalna praćenja koja bi drugim metodama bila neizvediva ili preskupa. Ako je građa koju
analiziramo osobne prirode poput dnevnika ili pisama od nje možemo očekivati još veću kvalitetu
podataka jer će ispitanici u njima izraziti veći stupanj iskrenosti i spontanosti, te spremnosti
priznavanja čak i društveno neprihvatljivih ponašanja.

OGRANIČENJA

- Reprezentativnost podataka – voditi brigu o tome da podatci ne budu pristrani

- Nesklad dostupnih podataka i onih potrebnih za valjane zaključke
- Nije poznato kako su podatci prikupljani
- Nepotpunost podataka – u dnevnicima (neće osoba sama sebi opisivati pojedine situacije i
pojmove)

Zbog ovih ograničenja analiza građe često počiva na nizu neprovjerljivih pretpostavki.

ETIČKA STRANA PROUČAVANJA ARHIVSKE GRAĐE

Osnovno i najvažnije načelo je zaštita osobnih podataka, anonimnost, odnosno da se podatci ni u

kojem slučaju ne mogu dovesti u vezu sa određenom osobom.

IZVORI PODATAKA

Najvažniji izvori podataka za analizu arhivske građe su:

- Podatci Državnog zavoda za statistiku – većina istraživanja arhivske građe temelji se na
podatcima pohranjenim u zavodu za statistiku, koji su mnogobrojni i raznovrsni. Vrlo često su
to popisi stanovništva.

- Dostupni podatci iz državnih i privatnih ustanova i tvrtki – koriste se u najvećoj mjeri za

uspoređivanje različitih organizacija ili praćenje uspješnosti rada u određenoj organizaciji.

- Podatci o prodaji - na njima počivaju marketinška istraživanja.

- Osobni zapisi – najčešće ih koriste povjesničari, ali mogu poslužiti i psiholozima.

OGRANIČENJA METODE NENAMETLJIVOG ISTRAŽIVANJA

Tri temeljna ograničenja su:

- Konstruktna valjanost nereaktivnih mjera – istraživač nerjetko podatke u dostupnoj građi ili
fizičkim tragovima poistovječuje s nekim skrivenim teorijskim konstruktom, no ti podaci nisu
prikupljani u kontekstu tog konstrukta s toga je upitno odgovaraju li prikupljeni podaci
potrebama razumjevanja tog konstrukta.

- Pouzdanost i osjetljivost dostupnih podataka – odnosi se na pouzdanost i osjetljivost.

Pouzdanost se odnosi na to što je rezultat u većoj mjeri odraz osnovnog predmeta mjerenja

52
 to je test pouzdaniji. Osjetljivost se odnosi na to da je moguće ustanoviti razlike u mjernom
svojstvu. Mjere su inače toliko grube da će razlika biti vidljiva ukoliko je prilično velika.

- Nesklad između dostupnih podataka i istraživačkih potreba – ako istraživanje ne prilagodimo

u potpunosti mjerama koje posjedujemo velika je vjerovatnost da konačnim rezultatima
nećemo biti uvelike zadovoljni. Također, statistički podaci kojima raspolažemo mogu biti tek
približni onima koji su nam uistinu potrebni, također i fizički tragovi. A isto tako istraživači
nisu u mogućnosti u hodu mjenjati pokazatelje izvan skupa onih koji su im bili dostupni na
početku.

ANALIZA SADRŽAJA

Analiza sadržaja je istraživačka tehnika kojom se na objektivan i sustavan način kvantitativno opisuje
sadržaj nekog aspekta komunikacije.

POVJESNI IZVORI

Ključni datum znanstvene promocije analize sadržaja je 1948. Kada je objavljena knjiga Berelsona i
Lazarsfelda. U ratu se analiza sadržaja ubrzano razvijala, a nakon rata je našla svoje mjesto u mnoštvu
znanstvenih disciplina.

OSNOVNA OBILJEŽJA METODE

Postoji puno različitih definicija analize sadržaja, a tri su značajke koje povezuju sve te definicije, to
su:

- Objektivnost – podrazumjeva nezavisnost rezultata od istraživača. Njeno ostvarenje počiva na

slijeđenju jasnih i propisanih pravila koja će omogućiti svakom istraživaču da na temelju njih
dođu do sukladnih zaključaka.

- Sustavnost – se očituje u pravilima prema kojima se izvadci materijala uključuju u ili isključuju
iz analize sadržaja. Pri tome istraživač nesmije biti selektivan nastojeći dokazati vlastite
pretpostavke.

- Općenitost - se ogleda u teorijskom značenju rezultata, koji bi trebao nadilaziti puko

opisivanje sadržaja. Općenitost je dobar pokazatelj znanstvene vrijednosti analize sadržaja.

NAMJENA ANALIZE SADRŽAJA

Analiza sadržaja smatra se dodatkom subjektivnoj analizi dokumentarne građe. Ona se pokazuje
korisnom u dva slučaja:

- Kad opsežnost ili brojnost materijala ne dopušta cjelovitu analizu na svoj dostupnoj građi
- Kada istraživaču nisu dostupni nikakvi drugi podaci osim zabilježenih poruka

Namjene analize sadržaja su vrlo raznovrsne, ali na najopćenitijoj razini ima tri cilja:

- Opisivanje obilježja komunikacije – koristi se kada se komunikacijski sadržaj želi bolje opisati.
Odnosi se na pitanja Što?, Kako?, Kome?.

- Zaključivanje o događajima koji su prethodili komunikaciji – ponekad analiza sadržaja seže

dublje od zabilježenog stanja nastojeći pronikunuti određeni sadržaj u ono što je prethodilo
komunikaciji i proizvelo određeni sadržaj.

53
 - Zaključci o učincima komunikacije – analiza sadržaja ponekad koristi i za zaključivanje o
učincima komunikacije, no takvi zaključci nipošto nisu čvrsti poput onih temeljenih na
jednostavnom opisivanju komunikacije ili njeno dovođenje u vezu s prethodnim dogaanjima.
Učinke komunikacije kvalitetnije se može procjeniti korištenjem istovremeno i neke druge
metode istraživanja poput anketnog istraživanja.

SASTAVNI ELEMENTI ISTRAŽIVAČKOG POSTUPKA

Postupak kojim se provodi analiza sadržaja obuhvaća:

- Uzorkovanje – analiza sadržaja provodi se na podacima koji su relevantni za izučavanje

istraživačkog problema, dostupni postupcima analize i pohranjeni u odgovarajućem obliku.
Velik dio napora u njenoj provedbi usmjeren je prilagođavanju nestrukturiranih podataka u
oblik koji dopušta analizu. Iz cijelog mnoštva podataka najčešće smo prisiljeni izdvojiti samo
one koje u praktičnim okolnostima možemo obraditi, a još uvijek se mogu uopčiti na
izučavanu populaciju. Taj postupak se provodi na dva načina: Uzorkovanjem dokumenta i
uzorkovanjem unutar dokumenta. Uzorkovanje dikumenta je izbor između raspoložive građe,
dijela dokumenata jer istraživanje nije moguće provesti na cjelokupnoj građi. Pri tom valja
paziti da uzorak ne bude pristran već da bude reprezentativan. Pri tome je najbolje koristiti
jednostavni slučajni uzorak iako je sustavni uzorek ekonomičniji. Uzorkovanje unutar
dokumenta je smanjenje broja podataka za obradu. U smislu da se istraživač usmjerava samo
na određene djelove dokumenata koje će obrađivati.

- Određivanje jedinice analize – prije analize istraživač treba donjeti odluku o jedinicama
analize putem kojih će vršiti obradu podataka. Jedinice analize su dijelovi sadržaja koji
dopuštaju odvojenu obradu. Jedinice analize mogu biti riječi, rečenice, odlomci. Na to kako
ćemo odrediti jedinice analize prije svega utječe svrha istraživanja kojeg provodimo. Moguće
je razlikovati: fizičke jedinice, sintaktičke jedinice i tematske jedinice. Fizičke jedinice su
dijelovi sadržaja pohranjeni u fizički odvojivim cjelinama (knjige, novinem pisma). Sintatičke
jedinice su prirodne cjeline poput riječi i rečenica. Tematske jedinice su cjeline definirane
vlastitim sadržajem, a ne formalnim okvirom (izdvojene tvrdnje). No postoji još i
kontekstualna jedinica što je zapravo najveća sadržajna cjelina unutar koje se traži značenje
jedinica analize. Ona se odnosi na stavljanje nekog simbola u određeni kontekst kako bismo
razumjeli njegovo značenje.

- Određivanje sadržaja kategorija – stavljanje svake jedinice analize u unaprijed određene

kategorije koje odražavaju ciljeve istraživanja i pružaju mogućnost odgovora na istraživačke
probleme.

- Kodiranje - kodiranje je postupak kojim se sirovi podaci sustavno prevode u unaprijed

određene kategorije, dopuštajući precizan opis sadržajnih obilježja značajnih za istraživački
problem.

- Statistička analiza – najčešće statističke metode koje susrećemo u analizi sadržaja su:
sažimanje podataka, otkrivanje povezanosti među podacima i povezivanje podataka
dobivenih analizom sadržaja s onima iz drugih izvora ili dobivenih drugim metodama.

- Najčešći oblik prikazivanja dobivenih podataka su mjere učestalosti i postotci. Moguće je i

korištenje obrade podataka analizom klastera koja se odnosi na to kada se veći broj
meusobno povezanih pokazatelja zamjenjuje manjim brojem općženitijih pokazatelja koji
podatke tumače jednostavnije. Ovisno o broju i vrsti pokazatelja analiza sadržaja može
počivati na korelacijskim koeficijentima i analizi varijance.

54
Kvantificiranje – nakon što se odrede jedinice analize i kategorije istraživač mora odlučiti na koji način
će te rezultate pretvoriti u brojčane pokazatelje. Četiri su osnovna načina kvantificiranja podataka:

- Binarno određivanje sukladno načelu pojavilo se, nije se pojavilo – je najednostavniji način
kvantifikacije. Jedinica se pridružuje ako je kategorija prisutna, a nula ako nije prisutna. Osim
toga pruža veliku mogućnost raznolikih statističkih obrada od najjednostavnijih do
multivarijantnih.

- Učestalost pojavljivanja kategorije u dokumentu – broji se svako pojavljivanje riječi ili stigme,
izraza, teme, stava. Svaka pojava se broji posebno.

- Količina prostora posvećena kategoriji u dokumentu – koliko prostora u dokumentu je

posvećeno određenom tematskom bloku.

- Snaga ili intenzitet kojom je kategorija zastupljena – intenzitet procjenjuje skupina sudaca, te
se primjenjuje u rijetkim prilikama zbog dugotrajnosti i složenosti procedure.

PRIMJERI PRIMJENE ANALIZE SADRŽAJA

Analiza sadržaja može se učiniti puno zahtjevnijom metodom nego što ona zapravo jest. Naprimjer u
psihologijskom testiranju može psiholog reći osobi da ispriča neku situaciju koja joj je u životu bila
potresna i na temelju ispričanog analizirati podatke te procjenjivati tu osobu.

METRIJSKA SVOJSTVA ANALIZE SADRŽAJA

Kao i svaka druga metoda analiza sadržaja mora voditi računa o osnovnim zahtjevima mjernog
postupka.

Valjanost analize sadržaja

Posebno mjeso zauzima konstruktna valjanost, o njoj uvelike ovisi opravdanost zaključaka izvedenih
iz obavljene analize. Elementi važni za konstruktnu valjanost kreću se od pogodnosti određene kodne
sheme pa sve do suglasja između konačnih objašnjenja što ih nudi analiza prikupljenih podataka.

Pouzdanost analize sadržaja

Važno je razgraničiti pouzdanost vezanu za vremensku nestabilnost pojedinog procjenjivača i

međusobnu suglasnost različitih sudaca procjenjivača. To se obično naziva objektivnost.

Objektivnost sudaca – odnosi se na donošenje zaključaka, odnosno dobivanje rezultata koji će

ponovnom obradom biti opet dobiveni jednaki. Pri tome je potrebno da se suci slažu u većem broju
slučajeva. Svaki sudac mora biti upoznat s prirodom materijala kojeg analizira, vladati jezikom i
sposobnošću pouzdanog svrstavanja u kategorije, te uvježbanost. Prije početka kodiranja istraživač
provjerava usklađenost sudaca u prethodno navedenim kriterijima.

Objektivnost kategorija – najčešće nesuglasje između sudaca događa se oko kategorija koje nisu
dovoljno jasno određene tako da dopuštaju višestruko tumačenje. Objektivnost kategorija se svrstava
na prepoznavanje jedinica analize i razvrstavanje jedinica analize u predložene kategorije. Što su
kategorije razrađenije, a razlike među njima manje to će slaganje među procjenjivačima biti slabije.

55
UPORABA KOMPJUTORA U ANALIZI SADRŽAJA

Kompjutori su analizu sadržaja učinili puno pristupačnijom i ekonomičnijom metodom. Ono što je
potrebno je posjedovanje zapisa na komjutoru i određenog kompjutorskog programa. Važno je i
napomenuti da su kompjutori uvelike unaprijedili mogućnost korištenja ove metode.

6.META-ANALIZA

Meta-analiza je skupni naziv za mnoštvo kvantitavnih tehnika koje dopuštaju sažimanje rezultata
velikog broja studija, omogućavjući time izvođenje općih zaključaka. One pritom nisu ograničene
samo na određenu kategoriju istraživanja, već se provode na raznorodnim tipovima nacrta,
korelacijskim, eksperimentalnim, kvazi-eksperimentalnim, anketnim, opažačkim i drugima. Pri
provođenju ovakvog tipa zbirna studije, istraživač najprije prikuplja rezultate svih radova relevantnih
za pojedini istraživački problem a potom ih, na temelju nekog zajedničkog pokazatelja, dovodi u oblik
u kojem je moguće skupno analizirati. Umjesto da svoje zaključke temelje na prosječnom rezultatu
što ga u eksperimentu postiže skupina ispitanika, istraživač je u prilici prosječan rezultat izvesti iz
mnoštva već provedenih i objavljenih istraživanja. Potreba za meta-analizom u psihologiji i
društvenim znanostima postoji zbog dva najvažnija razloga; oskudne kumulacije nalaza, i malih
učinaka. Treći razlog, koji možemo pridodati upravo opisanima, jest golemo povećanje broja
istraživanja sadržanih u znanstvenim časopisima, što ustaljenu praksu usredotočenosti na svega dvije
– tri studije iz područja čini neprimjerenim jer taj način tek rijetko uspijeva precizno odraziti
nakupljene spoznaje.

Koraci u provođenju meta-analize

Sva meta-analitička istraživanja počivaju na istim sastavnim elementima i zadanom slijedu radnji. Pet
temeljnih koraka koje sadrži svako takvo istraživanje:

1. Utvrđivanje problema
2. Prikupljanje podataka
3. Vrednovanje podataka
4. Analiza i tumačenje
5. Izvještavanje

Utvrđivanje problema
Postavljanje istraživačkog problema prilikom provođenja meta-analize nešto je složenije nego u
jednostavnim studijama, ali suštinski među njima ne postoje razlike. Pput primarnih istraživanja,
meta-analiza također odgovaraju an tri temeljna pitanja potaknuta osnovnim tipovima
eksperimntalne valjanosti:
1. Pitanje uzročno-posljedične povezanosti
2. Pitanje mogućnosti uopćavanja
3. Pitanje razvoja teorije

Uzročno-posljedična povezanost
Uspostavljanje uzročno-posljedične povezanosti pomaže nam u razumijevanju pojava koje
izučavamo, tako da, jednako kao u primarnim istraživanjima, to je glavna zadaću meta-analitičkih
studija. Prije nego se istraživač meta-analitičkim pristupom uspusti u načinjanje pitanja vezanih uz
uzročnost, mora sagledati vrijednost i ograničenja što ih nameću istraživanja koja koristi kao jednice
analize. Ako većina njih posjeduje odgovarajuću unutranju valjanost, tada je pitanje uzročnog
zaključivanja umjesno. Međutim, ako se zaključci temelje na istraživanjima niske unutarnje valjanosti,
poput kvazi-eksperimenata u kojima skupine nisu podijeljene po slučaju, tada njihova sinteza u
najboljem slučaju dopušta tek zaključke o međusobnoj povezanosti (korelaciji).

56
Uopćavanje
Za razliku od pojedinačnih istraživanja koja se pitanju vanjske valjanosti obraćaju, tek u ograničenom
opsegu, meta-analitičke studije izrazito su pogodne upravo za takav tip istraživačkih problema.
Glavna snaga meta-analize, ali ujedno i njena potencijalna slabost, jest počivanje na velikom broju
studija koje, razumljivo, obuhvataju širok raspon operacionalizacija, podjednako zavisne i nezavisne
varijable. Sa jedne strane takav pristup snaži konstruktnu i vanjsku valjanost, ali istodobno izaziva
prigovore da se prečesto združuju nalazi istraživanja različitih pojava.

Razvoj i provjera teorije

Neke od prednosti meta-analize pred pojedinačnim istraživanjima pridonose također njihovoj većoj
upotrebljivosti u razvoju i testiranju teorijskih modela. Unatoč ograničenjima u mogućnostima
zaključivanja o uzročnosti, meta-analiza može ponuditi šire viđenje problema od onog što ga nude
pojedinačna istraživanja, usmjerujući buduće projekte u odgovarajućem pravcu.

Različite strategije meta-analitičkih istraživanja

Služeći se meta-analizom, istraživač se može odlučiti za dvije osnovne strategije kako bi odgovorio na
postavljene probleme:
1. Jednostavno združivanje studija koja se bave istim problemom kako bi se na njega preciznije i
vjerodostojnije odgovorilo.
2. Međusobno usporeživanje raznorodnih studija kako bi se odgovorilo na problme različit od
onog kojem se obraćaju primarna istraživanja.

Vrste posredujućih i usmjerujućih varijabli

Pri meta-analitičkom radu sažimanja primarnih istraživačkih studija uglavnom se razlikuju dvije vrste
posredujućih i usmjerujućih varijabli:
1. Bliskih zaključaka
2. Udaljenih zaključaka

Izvođenje bliskih zaključaka počiva zapravo na podacima sadržanima u primarnim studijama. Pri tome
je istraživač u mogućnosti izravno prenijeti podatak iz izvornika u list za kodiranje sekundarne studije.

Procjena kvalitete istraživanja

Dva su temeljna pristupa procjeni kvalitete istraživanja, prvi koji se temelji na udovoljavanju zahtjeva
za otklanjanjem prijetnji ponajprije unutarnjoj valjnosti, i drugi u kojima je raspodjeljivanje grupa
obavljeno slučajnim putem.
U svojoj procjeni kvalitete radova počiva na tri razmjerno neovisna podatka:
1. primjerenosti
2. prihvatljivosti
3. pristranosti

Slabost i ograničenja meta-anaize

Dio slabosti meta-analize vezan je uz ograničen spoznajni doseg metode, a još su važnije prijetnje
valjanosti što ih sa sobom nosi nedovoljna kontrola činitelja koji u konačnici mogu predusno utjecati
na rezultate. Najvažnije od svega je zajamčiti da meta-analiza odvija prema pravilima i da se ne
pretvori u „slijepo“ zbrajanje rezultata, već teorijski promišljenu sintezu koja smanjuje mogućnost
krupnih spoznajnih zastranjenja. Meta-analiza ne može biti zamjena za primarna istraživanja, već
samo njihova nadopuna.

57
7.PRISTUPI I TEHNIKE KVALITATIVNIH ISTRAŽIVANJA

Kvalitativne istraživačke metode čine široku obitelj koja obuhvaća mnoštvo pristupa i tehnika
razvijenih u okviru različitih znanstvenih disciplina. Njihova se određenja i ciljevi naglašeno razlikuju,
ali ih sve okuplja zajedničko polazište. Među odrednicama što ih dijele kvalitativne metode svakako
se najčešće ističe bavljenje riječima umjesto brojevima.

TEMELJNA OBILJEŽJA

Prema Denzin i Lincolnu kvalitativno istraživanje je višemetodski pristup koji počiva na tumačenju
subjektivnih pojava. Kvalitativni pristup proučava fenomene u njihovom prirodnom okruženju
nastojeći im dati smisao i protumačiti ih sukladno značenju koje mu pridaju ljudi. Temelje se na
analizi tekstualne građe na te,melju osobnih iskustava, životnih priča, individualnih i grupnih
intervjua.

Osnovni ciljevi kvalitativne analize sastoji se uglavnom u opisivanju i tumačenju kao načinima
potpunijeg i dubljeg razumjevanja istraživane pojave. Kvalitativne metode povećavaju razumjevanje
problema jer je analiza puno detaljnija i dublja nego što zahvača tradicionalne istraživačke metode.

Temeljna obilježja kvalitativnih istraživanja:

- Provode se intenzivnim ili produljenim boravkom u prirodnim životnim situacijama

- Istraživač nastoji steći Holistički/cjeloviti uvid u okružje koje proučava
- Istraživač pokušava prikupiti građu o viđenju samih aktera iznutra putem duboke pozornosti i
empatičnog razumjevanja.
- Glavna je zadaća objasniti načine na koje ljudi u određenom okružju razumjevaju
svakodnevicu i postupaju u običajenim životnim situacijama
- Neka tumačenja nameću se više od drugih zbog teorijskih razloga ili veće unutarnje
dosljednosti
- Istraživač sam je mjerni instrument
- Analiza se večinom provodi na riječima

KVALITATIVNE I KVANTITATIVNE METODE

Kvalitativnim metodama nastojimo spoznati psihičke i društvene pojave i pružiti osnovu za njihovo
dublje razumjevanje. Kvalitativnim metodama se naglašava proces i subjektivno značenje neke
pojave bez da se pritom mjeri brojčanim vrijednostima.

Pet istraživačkih namjena kojima su kvalitativne metode posebno prilagođene:

 Razumjevanje značenja – koje situacija ima za sudionike u istraživanju.

 Razumjevanje posebnog okružja – u kojem sudionici djeluju i načina na koji ono na njih
utječe.

 Uočavanje neočekivanih i nepredvidivih pojava – potpuno otvorenim pitanjima omogućava se

dobivanje posve neočekivanih nalaza.

 Razumjevanje tijeka – kojim se odvijaju događaji i ponašanja.

 Razvijanje uzročnih objašnjenja – bavljenje načinom na koji neka pojava utječe na ponašanje.

58
Usporedba kvalitativnih i kvantitativnih istraživanja:

KVANTITATIVNA ISTRAŽIVANJA

- Provjeravaju teoriju i hipotezu, uočavaju uzročne veze, povezanost i razlike

- Osnova je u pozitivizmu i postpozitivizmu
- Pita se utječe li nezavisna varijabla na zavisnu, jesu li dvije varijable povezane, postoje li
razlike među skupinama
- Kontrolira vanjske utjecaje, pojednostavljuje stvarne situacije kako bi se omogućila njihova
kvantifikacija
- Metode su kao eksperiment i korelacijska istraživanja
- Djeluje u svrhu traženja općevažečih zakona
- Potreban je veliki broj ispitanika zbog veće statističke snage i mogućnosti uopćavanja
- Ispitanici su objekti na kojima se provjeravaju hipoteze u istraživanju
- Nasstoji se minimalizirati istraživačev utjecaj
- Rezultati se svode na brojeve
- Podaci se obrađuju statistički
- Načela valjanosti su: unutarnja, vanjska, konstruktna, statističkog zaključka
- Pridonose većem razumjevanju istraživane pojave do kojih dolazi provjetom teorije ili
teorijskih postavki.

KVALITATIVNA ISTRAŽIVANJA

- Opisuju i tumače iskustva, prikupljaju nove spoznaje, stječu znanja bez prethodnih
pretpostavki
- Temelje se na kritičkoj teoriji i konstruktivizmu
- Pita se zašto jedna varijabla utječe na drugu, kako i na koji način se to odvija
- Proučava se u prirodnim uvjetima pri čemu je složenost okolnosti prednost
- Provodi se putem dubinskog intervjua, fokus grupe, opažanja
- Dobivene podatke je nemoguće uopčavati
- Mali broj sudionika u istraživanju ne dopušta uopčavanje ali pruža dublju analizu
- Ispitanici su sudionici i subjekti u istraživanju
- Istraživač svojom vlastitom perspektivom utječe na tumačenje
- Podaci su strukturirane putem pripovjednih opisa, tekstova, transkripta razgovora
- Obrada podataka je literalna, neredukcionistička
- Načela valjanosti su koherentnost i unutarnja dosljednost
- Pridonose razumjevanju iskustava koje vode intenzivnom i produbljenom izučavanju bez
teorijskog okvira

TEMELJNE ISTRAŽIVAČKE PARADIGME

Paradigme – su sustav uvjerenja ili pogled na svijet kojim se istraživač rukovodi pri organizaciji
istraživanja i način na koji pristupa spoznavanju vlastitog predmeta izučavanja. Tri su osnovna pitanja
za određenje paradigme:

- Ontološko - bavi se prirodom stvarnosti i onime što je o njoj bitno znati

- Epistomološko – zahvaća prirodu odnosa između spoznavatelja i predmeta spoznaje.
- Metodološko – bavi se spoznavanjem onoga što prema pretpostavci može biti spoznato

59
Osnovne istraživačke paradigme su:

- Pozitivizam - u osnovi većine kvantitativnih istraživanja, često se naziva naivni realizam.

Istraživač i istraživana pojava su entiteti koji kroz istraživanje ne bi trebali utjecati jedni na
druge. Posebnu pozornost zaslužuje metodologija koja bi trebala zajamčiti odgovarajuće
istinite spoznaje.

- Postpozitivizam – zaadržava pretpostavku o postojanju objektivne stvarnosti, međutim njena

spoznatljivost je djelomična i nesavršena zbog ograničenosti ljudskog uma i teškog
dokučivanja prirode. Metodologija postpozitivizma temelji se na višestrukoj operacionalizaciji
i triangulaciji (metodološkom pluralizmu). Više su okrenuti istraživanju u prirodnim a ne
laboratorijskim uvjetima.

- Kritička teorija – pretpostavlja da je spoznatljiva zbilja oblikovana društvenim, političkim i

drugim činiteljima čijim je utjecajima strukturirana u nešto što se u trenutku promatranja čini
prirodnim i stvarnim. Istraživač i istraživana pojava su neraskidivo vezani u procesu. Počiva na
dijalogu izmeu istraživača i predmeta istraživanja. (iz ove teorije slijede pravci poput
feminizma)

- Konstruktivizam – zbilja je spoznatljiva samo kroz društveno i iskustveno oblikovane

mentalne konstrukcije pojedinca. Ne postoje konstrukcije koje su više ili manje istinite, već
one koje su razrađenije i ne koje nisu. Pretpostavlja postojanje mnoštva zbilja. Oslanja se na
kvalitativnu metodologiju koja omogućava otkrivanje značenja nečijeg života brižnom
analizom konteksta, čuvstava i mreže društvenih odnosa.

OSNOVNI ISTRAŽIVAČKI CILJEVI

Kvalitativna metodologija do izražaja dolazi kada je po srijedi početno upoznavanje s problemom,

njegovo produbljivanje ili da se na ranije ispitano područje baci novo svjetlo. Istraživački ciljevi inače
se nalaze u međuvisnosti s metodama što se koriste. Među tehnike svojstvene kvantitativnom
pristupu mogu se ubrojiti dubinski intervjui, fokus grupe, analiza materijala vezanih uz osobno
iskustvo (dnevnici, obiteljski albumi). Kvalitativna istraživanja nastoje u najvećoj mjeri sačuvati
mnogostrukost cjelokupne situacije.

MOGUĆNOST UOPĆAVANJA I UZORKOVANJE

Kvalitativna istraživanja uglavnom se provode s drugim ciljevima, a ne s ciljem uopćavanja podataka

na čitavu populaciju. Gotovo isključivo u istraživanju koristi namjerne uzorke. Njih koristi jer oni
omogućuju prikupljanje informacija ključnih za izučavanu pojavu. Kvalitativna istraživanja također u
uzorak uključuje vrlo mali broj sudionika. Usmjeravaju se na posebnosti specifičnog slučaja u
određenim okolnostima, mjenjajući tako mogučnost uopćavanja za veću dubinu i analitičnost.

SUDIONICI U ISTRAŽIVANJU

Sudonik istraživanja i istraživač su posve ravnopravni u procesu istraživanja. Subjektivnost se ne

nastoji umanjiti već naglasiti. Kvalitativna istraživanja se temelje na subjektivnim doživljajima pojava
koje iznose pojedinci. Oni aktivno sudjeluju u procesu razumjevanja i tumačenja podataka. Isto tako
počivaju na punoj uključenosti i empatiji istraživača jer ona vodi boljem razumjevanju osobnih
iskustava što ih iznosi ispitanik.

60
PRIKUPLJANJE PODATAKA I OBRADA

Primarni podaci kvalitativnih istraživanja su riječi sadržane u tekstu načinjenom na temelju intervjua,
opažanja ili dokumenata. Obrada bodataka u kvalitativnim istraživanjima zahtjeva puno više truda i
pažnje istraživača. Svi analitički postupci temelje se uglavnom na zajedničkom nizu koraka koji
obuhvaćaju:

- Početno kodiranje
- Preslagivanje i razvrstavanje podataka
- Uočavanje sličnosti i njihovo izdvajanje
- Izvođenje zaključaka

TEHNIKE PRIKUPLJANJA PODATAKA

Kvalitativna istraživanja moguće provesti na desetke različitih načina, slijedeći neku od raspoloživih
strategija. Tri su široke metode pribavljanja empirijske građe unutar kojih se rabe slijedeće tehnike:

1. Intervju – istraživački intervju je razgovor dviju osoba koje je potakao intervjuer s ciljem
prikupljanja informacija važnih za istraživački problem. Ciljevi intervjuiranja su opisivanje,
objašnjavanje, predviđanje. Postoje standardizirani intervjui koji su satkani od unaprijed
strukturiranih zatvorenih pitanja i nestandardizirani odnosno dubinski intervjui.
- Dubinski intervju – ogleda se u pitanjima otvorenog tipa u smislu spontanog razgovora.
- Razgovori u fokus grupama – grupno intervjuiranje.

2. Opažanje – promatranje osoba u svakodnevnim situacijama.

- Opažanje bez sudjelovanja – pasivno promatranje bez utjecaja na aktere.
- Sudioničko opažanje – sudjelovanje u interakciji s određenom grupom, te istovremeno
opažanje.

3. Nenametljive istraživačke metode – bez izravnog sudjelovanja ispitanika

- Proučavanje arhivske građe
- Proučavanje fizičkih tragova
- Analiza sadržaja

Nijedna od navedenih metoda nije sama po sebi kvalitativna niti kvantitativna već je takvom čini
njena posebna primjena.

DUBINSKI INTERVJU

Osnovna sastavnica dubinskog intervjua je potraga za novim spoznajama ili razvijanje zamisli i
istraživačkih hipoteza koje teže razumjevanju načina na koji ljudi razmišljaju i osjećaju o određenom
problemu. Dubinski intervju usmjeren je na otvaranje novih perspektiva i stjecanje potpunijeg uvida
u dotad nedovoljno istraženo područje. Korisni su u početnom formuliranju problema, iznalaženju
novih pretpostavki i konstrukciji upitnika.

Uzorak

Dubinski intervju provodi se na uzorku ne većem od 30 osoba. Radi se o namjernom uzorku tipičnom
za populaciju čije mišljenje želimo upoznati. Istinska reprezentativnost nije najbitnija, ali je važno da
je obuhvaćene što veća različitost ispitanika. Razgovori se općenito obavljaju sve dok se ne iscrpi
određena tema i sve dok se razmišljanja ne počmu preklapati. Ta pojava naziva se teorijsko zasićenje.

61
Uvjeti i provođenje intervjua

Spontanost i domišljatost istraživača služe stjecanju neposrednijeg i slojevitijeg uvida u često puta
delikatne teme. Ispitanika valja privoliti da slobodno razgovara i prekidati ga što je moguće manje
puta. Istraživač za vrijeme cijelog razgovora treba biti usredotočen na razgovor kako bi znao što je
rečeno, a što ne i što bi valjalo bolje istražiti. Sve praznine treba odmah nadopuniti najčešće
podpitanjima, isto tako istraživač ispitaniku nesmije dati do znanja da odobrava ili ne odobrava neko
njegovo razmišljanje ili stav. Razgovor treba biti spontan, isto tako istraživač treba postaviti autoritet
vođenja intervjua ali u isto vrijeme to treba imati prijateljski prizvuk. Prilikom regrutacije sudionika
istraživač ih u kratkim crtama upoznaje s temom, ali na način da ne da dovoljno informacija koje bi
sudioniku omogućile pripremu na razgovor. Razgovori na pojedinačno obično traju sat do dva sata,
odvijaju se u vrlo različitim prostorima, ali je bitno da ti prostori budu ugodni, tihi, neometani čime se
postiže opušten i neometan ugođaj pogodan za povjerljivi razgovor. Intervjuer ima u glavi točno
zadani smjer i teme razgovora kojih u svakom trenutku treba biti svijestan. Razgovor valja biti sniman
i tijekom njega vođene bilješke, kako bi prikupljeni podaci bili dostupni i drugim istraživačima, ali i
kako bi obrada podataka bila jednostavnija.

FOKUS GRUPE

Fokus grupe su tehnika grupnog razgovora koja za cilj ima dublje spoznavanje istraživane pojave.
Provodi se umanjoj grupi sudionika koji razgovaraju o određenoj temi uz usmjeravanje voditelja
grupe – moderatora. Sudionike se potiče na nesmetano iznošenje mišljenja i stavova. Fokus grupe su
dinamične jer svaki sudionik može reagirati na mišljenje ili stav nekog drugog sudionika i proizvesti
raspravu.

Kruger navodi da je za fokus grupe svojstveno:

- Provode se u manjim grupama koje dijele neko zajedničko obilježje – u pravilu su satavljene
od 6 do 10 osoba, ali mogu biti i 4 do 12 osoba. Veličina grupa uvjetovana je time da svaki
sudionik ima dovoljno vremena na raspolaganju za iznošenje svog mišljenja. Sudionici bi
trebali imati neko slično obilježje, biti kohezivna grupa (spol, dob ili sl.) s tim da je zastupljena
različitost mišljenja. Važno je da su osobe motivirane za razgovor, da su sličnih obilježja kako
bi nesputano razgovarali, da se ne poznaju.
- Razgovor je usmjeren prema određenom problemu – fokus grupe nalikuju spontanom
razgovoru, ali su zapravo unaprijed pomno osmišljene, slijedi se točno zacrtani plan. Cilj je
stjecanje dubljeg uvida u osobno iskustvo o određenoj temi na temelju koje su pripremljena
pitanja.
- Provode se u nizu grupnih razgovora – fokus grupe se provode u nizu radi potvrđivanja
zaključaka.
- Pružaju podatke kvalitativne prirode – prikupljeni podaci su zapravo transkriptirani razgovori
koji su puni mišljenja stavova, riječi, rečenica što je obilježje kvalitativnih podataka.
-
Provođenje fokus grupa

Za uspješnu provedbu fokus grupe ključni su:

- Planiranje – započinje utvrđivanjem svrhe i cilja istraživanja. One se primjenjuju pri

provođenju preliminarne studije, pri postojanju jaza između određenih kategorija ljudi koje
se želi bolje upoznati, izučavanja složenih pojava, upoznavanja reakcija na određene
podražaje. Isto tako istraživač treba bit svijestan i situacija kad su fokus grupe neprimjerena
metoda istraživanja nekog problema. Postupak planiranja obuhvaća odluku vezanu za prostor
održavanja i odluku vezanu za sudionike. Prostor treba biti ugodan, neometan i opuštajući,
da se sudionici u njemu osjećaju neugroženo i opušteno. Sudionike treba birati na način da
oni predstavljaju skupinu izuzetu iz ciljne populacije, a sudionici se biraju: preko popisa, na

62
 licu mjesta, tehnikom snježne grude, oglasom u novinama. Pri odabiru valja izbjegavati osobe
koje se međusobno poznaju.

- Provedba – se odnosi na vještinu vođenja razgovora od strane moderatora. On treba na

razgovor poticati šutljivog pojedinca, a stišavati govorljivog. Vrlo je važno da neupadljivo
kontrolira grupu, tijek razgovora, obrađivanje pojedinih tema, prelaske s tema na temu. Bitno
je da ne prekida sudionike, te da poznaje temu razgovora i samim time da je zainteresiran za
razgovor. Moderator mora biti empatički neutralan, odnosno ne pokazivati ni slaganje ni
neslaganje za iznesena mišljenja i stavove. Treba znati predvidjeti tijek razgovora i riješiti
problem slijepih ulica. Razgovori se odvijaju kroz sat do dva. Moderator mora biti spreman i
usmjeren i na sudionike odnosno prepoznati vrste sudionika kako bi mogao uspješno
kontrolirati razgovor.

- Tumačenje rezultata – najbolje je podatke analizirati neposredno nakon provedbe fokus

grupa kako bi kontekst određenih mišljenja i riječi bio dosljedan. Također se analiza može
pospješiti povratnom informacijom sudionika, pomoćnika kako bi pridonjeli razumjevanju
prikupljenih podataka.

Četiri osnovna tipa sudionika u fokus grupama:

- Stručnjak – ima samouvjeren nastup koji obeshrabruje druge.

- Dominantni govornik – onaj koji uvijek preuzima riječ u grupi.
- Sramežljivi sudionik – sudionik koji ima što reći ali se ustručava, a govori tek na poticaj od
strane moderatora.
- Brbljavac – osobe koje mnogo pričaju bez jasnog stava ili komentara.

Pednosti i nedostatci fokus grupa

Temeljna prednost je praćenje sudionika na verbalnoj i neverbalnoj razini. Isto tako su i

ekonomičnije, te pružaju više podataka nego intervju. Rasprava je usredotočena što dovodi i do
boljeg razumjevanja određenih mišljenja ili stavova.

Nedostaci su što fokus grupe nemaju prirodnu spontanost jer su skupljene na umjetan način.
Oskudno je praćenje neverbalnog ponašanjajer je veća usmjerenost na razgovoru. Osim toga
sudionici su navedeni da razmišljaju o određenom problemu i iznose mišljenja kojih možda izvan
fokus grupe ne bi ni imali.

KVALITATIVNO OPAŽANJE

Kvalitativno opažanje odvija se redovito u prirodnim uvjetima što mu daje specifične prednosti.
Opažaju se osobe koje bi se i bez istraživanja zatekle u situaciji u kojoj se nalaze, a njihovo je
ponašanje onakvo kakvo se odvija u svakodnevnom životu. Istraživači slobodno bilježe ponašanja
koja smatraju važnima za izučavani problem.

Etnografsko sudioničko opažanje

Etnografija je disciplina koja se bavi opisom kulture u nastojanju da razumije život neke druge
zajednice očima njenih pripadnika. Uglavnom se bavi pružanjem opisa svakodnevnice neke zajednice.
Ključno načelo je sudjelovanje etnografa u životu te zajednice. Istraživač može obavljati opažanje
prikriveno i neprikriveno. Uz vodiča ili samostalno. No bez obzira na način potrebno je da tijekom
cijelog procesa vodi terenske zabilješke, ne oslanjajući se na pamćenje. Te u isto vrijeme mora biti
unutar zajednice ali i dovoljno izdvojen kako bi mogao objektiivno promatrati.

63
ANALIZA KVALITATIVNIH PODATAKA

Kvalitativne analitičke metode sadrže određene zajedničke elemente:

- Pridruživanje kodova zabilješkama s opažanja ili intervjua

- Bilježenje razmišljanja i opaski
- Utvrđivanje zajedničkih elemenata među podacima
- Izdvajanje sličnih obrazaca
- Postupno razrađivanje manjeg broja uopčavanja
- Sučeljavanje uopćavanja s dosadašnjim spoznajama

Analiza podataka počiva na tri međusobno povezana postupka:

- Redukcija podataka – sažimanje prikupljene građe temeljeno na teorijskom okviru.

(kodiranje)
- Prikazivanje podataka – pregledno iznošenje nalaza u obliku koji dopušta izvođenje
zaključaka.
- Izvođenje zaključaka – završni postupak u analizi usmjeren na pridavanje smisla podacima i
njihovu tumačenju.

Prikupljanje podataka

Odnosi se na pravljenje nacrta istraživanja koji će služiti kao smjernica provođenja istraživanja. Prema
nacrtu se provede istraživanje i tehnikama prikupljanja podataka se zabilježe svi dobiveni podaci koji
se nakon toga transkriptiraju te proučavaju i analiziraju.

Načini analize

Strategije analize podataka su:

- Analiza putem nacrta – preko nacrta istraživanja obavlja se redukcija podataka, izostavljaju se
sporedne varijable i fokus usmjerava na varijable važne za predmet izučavanja.
- Privremena analiza – obavlja se za vrijeme procesa prikupljanja podataka, na način da se
uočavaju nedovoljno istražene ili neistražene a važne teme, na koje se onda usmjerava
prikupljanje podataka.
- Ponavljanje postupka u kružnoj analizi – odnosi se na smjenjivanje indukcije i dedukcije.
Prilikom prikupljanja podataka istraživač dolazi do spoznaja koje kasnije nastoji testirati.

Dvije su kategorije postupaka analize:

- Analiza unutar slučaja – odnosi se na prikupljanje i produbljivanje podataka unutar jedne

specifične grupe. Cilj je spoznavanje kako se i zašto nešto događa.
- Analiza između slučaja – U fokus se stavljaju dvije ili više različitih grupa između kojih se
nastoje istražiti sličnosti i razlike obzirom na izučavani problem.

Izvođenje zaključaka

Zaključci u kvalitativnom istraživanju izjašnjavaju se tehnikom izvlačenja smisla. Postoji 13 takvih

tehnika, no od tih 13 najvažnije su:

- Uočavanje obrazaca i tema – neke teme i obrasci se kroz tekst ponavljaju

- Nalaženje uvjerljivih tumačenja – svako tumačenje valja provjeriti i dokazati
- Povezivanje u kategorije ili klasteriranje – združivanje srodnih elemenata u opću kategoriju
- Korištenje metafora – način sažimanja podataka
- Brojenje – brojanje tema i obrazaca zastupljenih u podacima

64
 - Uspoređivanje i suprostavljanje – nalaženje sličnosti i razlika među pojavama
- Uočavanje povezanosti među varijablama – obraćanje pozornosti na mjenjanje jedne
varijable u odnosu na drugu
- Razlaganje varijabli – nekad je jednostavnije i korisnije nego sabiranje
- Podvođenje posebnog pod opće – način razvrstavanja
- Uspostavljanje pojmovne suvislosti – ugrađivanje podataka u širu teorijsku mrežu koja nam
pomaže da ih bolje shvatimo.

VALJANOST NALAZA KVALITATIVNIH ISTRAŽIVANJA

Kvalitativna istraživanja valjanošću se bave tek kada istraživanje već otpočme. Najozbiljnije prijetnje
valjanosti su istraživačeve pristranosti.

3 su prijetnje koje su stalne:

- Holistička greška – tumačenje događaja kao više sređenih nego što u stvarnosti jesu, peglanje
podataka i zanemarivanje proturječja kojima obiluje svakodnevni život
- Elitistička pristranost – precjenjivanje podataka dobivenih od sudionika višeg statusa
naobrazbe
- Pristajanje uz urođenička objašnjenja – istraživači nerjetko usvajaju gledišta skupina koje
istražuju kao svoja.

Druga skupina prijetnji odnosi se na reaktivnost. Odnosno utjecaj istraživača na pojavu koju opaža.
Nemoguće ju je izbjeći ali je istraživač cijelo vrijeme mora biti svijestan.

U kvalitativnim istraživanjima valjanost se razlikuje prema:

- Opisu
- Tumačenju
- Teoriji
- Uopćavanju

Opis, tumačenje i teorija podložni su prijetnjama unutarnjoj valjanosti. Konstruktna valjanost se bavi
podjednako tumačenjem i teorijom, a uopćavanje se u potpunosti oslanja na vanjsku valjanost. Pri
tome stoji što su podaci potpuniji i točniji to će njihovo tumačenje biti vjerodostojnije.

NAČINI PROVJERE VALJANOSTI

1. Kvaliteta podataka

- Provjera reprezentativnosti – opisuju li podaci pojavu koju istražujemo, najbolje je to

provjeriti komentiranjem podataka s kolegama
- Provjera utjecaja istraživača – reaktivnost, ne oslanjanje samo na jednog informatora već više
njih, isto tako potrebno je da istraživač dulje boravi unutar opažane pojave, ali da bude
dovoljno unutra, ali i dovoljno izvan.
- Triangulacija – potvrđivanje nalaza raznovrsnim metodama kako bi se osnažili podaci.
- Ponderiranje podataka – neki podaci su vjerodostojniji od drugih. Vjerodostojnije izvore i
podatke više ćemo uzimati u obzir pri izvođenju zaključaka i tumačenju rezultata.
2. Testiranje utvrđenih obrazaca

- Provjera odstupajućih podataka – odstupajuće podatke valja gledati kao nešto što nam može
pomoći osnažiti zaključke. Isto tako izuzeci nas mogu uputiti na neke slabosti naše metode te
nam prikazati kako to ispraviti.
- Korištenje krajnjih slučajeva – slučaj koji odstupa od općeg načela.

65
- Proučavanje iznenađenja – pomaže da kritički sagledamo vlastite pretpostavke i teorijsku
osnovu na kojoj one počivaju.
- Traganje za opovrgavajućim nalazima – provjera postojanja podataka koji se protive
donesenim zaključcima. Svaki opovrgavajući nalaz dovoljan je za dokazivanje neispravnosti
teorije.

3. Testiranje objašnjenja

- Ako onda testovi – odnose se na povezanost nekih pojava, a pomažu nam u razumjevanju
neke pojave.
- Isključivanje lažne povezanosti – prividni odnos između dviju varijabli koje uzrokuje zapravo
skrivena, treća varijabla.
- Ponavljanje nalaza – veći broj ponovljenih nalaza povećava kvalitetu tih nalaza i zaključaka.
- Testiranje suparničkih objašnjenja – moguće je raznoliko interpretiranje podataka, a teško je
reći koja od njih je najbliža istini.
- Traženje povratne informacije od informatora – informatori procjenjuju donešene zaključke.
Prosudba o uvjerljivosti dobivenih nalaza, tumačenja, objašnjenja mogu biti od neprocjenjive
važnosti.

66